Antonie De Saint Exupery - Mali princ

Mali princ je djeja bajka za odrasle koja u sebi nosi ujedno njenu i snanu poruku najbolje u ivotu jest ono to je ujedno i najjednostavnije i pravo bogatstvo lei u davanju
drugima. Mali princ je jedna od najitanijih knjiga u svijetu poslije Biblije.

Antonie De Saint Exupery je sebe smatrao pre svega pilotom. Dvadeset godina leteo je
i letenje zauzima znaajno mesto u njegovim filozofskim esejima i pisanim fantazijama.
Tema vazduhoplovstva za Sent Egziperija je esto taka za pokretanje vie apstraktne
diskusije o pitanjima kao to su potraga za mudrou i znaenjem ivota. Da pie "Malog
princa" poeo je tokom Drugog svetskog rata, posle nemake invazije na Francusku, koja ga
primorava da odustane od vazduhoplovstva i pobegne u Njujork. Crne misli o okrutnostima
rata u Evropi, kao i nemogunost letenja duboko su ga pogaale. U njemu se javlja
nostalgija za detinjstvom, te elja da se vrati u Francusku u vreme mira. U svojoj
glorifikaciji detinje nevinosti, "Mali princ" je, takoe, optunica duhovnog propadanja
oveanstva. 1943, on je napisao:

Vekovima je oveanstvo propadalo neizmernim stepenitem iji vrh je skriven u oblacima,

a iji najnii koraci se gube u mranom ponoru. Mogli smo da se penjemo stepenicama, no
odluili smo da se sputamo. Duhovno propadanje je strano... Postoji jedan jedini problem
u svetu: da u ljudima oivi znaaj duhovnog... Uprkos sivih ogranienja odraslih, roman
pokuava da oivi oseaj duhovnosti u svetu. Za neke prie Malog Princa Exuperykoristi
termine preuzete iz sopstvenog ivota. Iz svojih vazduhoplovnih avantura, on spominje
dogaaj kad je bio prinuen da sleti u Saharu. U svojim lutanjima preko pustinje, Saint
Exupery je imao niz halucinacija, ukljuujui i susreta sa vrstom pustinjskog peska, koji nosi
lisice to upadljivo lii na lisicu u "Malom princu".

Saint Exuperyija moemo videti i u njegovim likovima, i naratora i malog princa. Poput svog
naratora, Saint Exupery je bio pilot, sruio se u Saharu, a doivelo je neku vrstu mistinog
otkrovenja. Prinev odnos sa ruom moe biti odraz odnosa Saint Exuperyija sa suprugom.
Princ je takoe istraiva i putnik na nebu. Gledano u toj svetlosti, "Mali princ" se moe
itati kao metafora procesa introspekcije samog, gde se dve polovine iste osobe sreu i ue
jedna od drugu. Iako je "Mali princ" pisan pod uticajem Drugog svetskog rata, Saint

Exupery ima za cilj optu, apolitinu analizu ljudske prirode. Simboli smrti i zla u "Malom
princu" se esto tumae kao pozivanje na nacistiku Nemaku, ali knjiga univerzalno
primenljivih bajki gradi se na dugoj tradiciji francuskih fantastinih pria, Saint Exupery

poziva svoje itaoce da aktivno uestvuju u procesu itanja, da koristei svoju matu dublje
protumae znaenje varljivo jednostavne proze i poezije... Saint Exupery i njegov roman je,
svakako, pod uticajem istorijskih dogaaja iz tog vremena, ali "Mali princ" tei da bude
univerzalna i vanvremenska alegorija o znaaju nevinosti i ljubavi. Zaista, poto je prvi put
objavljen, "Mali princ" je postao jedan od najee prevoenih knjiga u istoriji francuske
knjievnosti.

Kratki sadraj - Pisac poinje priu svojim iskustvom iz djetinjstva: kad je imao est
godina, nacrtao je svoj crte broj 1: zmijskog cara kako probavlja slona. Nitko od odraslih
nije, meutim, prepoznao zmijskog cara, nego su vidjeli obian eir. Stoga je on nacrtao
crte broj 2, koji je iznutra prikazivao i slona. Nato su mu odrasli savjetovali neka se okani
crtanja. Stoga je pisac odabrao drugo zanimanje: postao je pilot i letio svuda po svijetu.
Dugo je, kae, ivio meu odraslim, ozbiljnim ljudima i nisu mu se svidjeli. Kad bi meu
njima naiao na nekoga bistrijeg, pokazao bi mu svoj crte broj 1, ali svaki put bi se
razoarao - svaki je u tom crteu vidio samo eir.

No jednom mu se usred leta pokvario avion u pustinji Sahari. Budui daje bio sam samcat,
miljama daleko od ljudskih naselja, bio je prisiljen sam otklanjati kvar. Nakon prve noi
prospavane na pustinjskom pijesku, u zoru ga probudi neki smijean glasi, koji je traio da
mu nacrta ovcu. Iznenaen, pilot nije mogao vjerovati svojim oima: usred pustinje vidio je
zlatokosog djeaia koji nije djelovao ni izgubljeno, ni prestraeno, ni gladno samo je
uporno traio da mu pilot nacrta ovcu. Kako pilot nikada u ivotu nije nacrtao ovcu i nije
znao crtati nita osim ona dva crtea, nacrta mu crte broj 1. Bio je nemalo iznenaen kad
mu malian ree da ne eli slona u zmijskom caru jer je slon golem, a zmijski car opasan.
Ree jo da je kod njega sve maleno. Tada se pilot prihvati crtanja ovce. No nakon nekoliko
pokuaja koje je malian odbio, pilot je izgubio strpljenje jer mu se urilo popraviti avion.
Nacrta mu stoga kutiju i ree da je ovca unutra. Djeai je bio oduevljen: rekao je da je to
ba ono to je elio!

Tako se je pilot upoznao s malim princom. Saznao je daje mali princ s drugog planeta,
asteroida B 612, koji je bio tek neto vei od njega samoga. U razgovorima s malim princom
postupno je saznavao poneto o njegovom planetu, putovanju i dolasku na Zemlju. Tako je
treeg dana saznao priu o baobabima, ijim je sjemenkama bio zaraen njegov planet.
Budui da su baobabi golema stabla, valjalo je njihove mladice iupati ve u samom
poetku, jer bi u protivnom, kad se razrastu, mogli unititi planet. Upravo je zato mali princ
elio ovcu: da pojede mladice baobaba im se pojave. etvrtog je dana pilot saznao da mali
princ voli zalaske sunca i da ih na svom planetu moe stalno promatrati: dovoljno je samo
da malo pomakne svoj stolac, tako je malen njegov planet. Ree i da gleda zalaske sunca
kad je jako tuan, a jednom ih je gledao etrdeset tri puta. Petog dana pilot je otkrio tajnu u
ivotu maloga princa. Saznao je da negdje gore, na njegovu planetu postoji jedan cvijet,

jedna rua, koju on voli i koja je jedinstvena na svijetu i zato se bojao da je ovca ne bi
pojela. Pilot mu je stoga obeao da e ovci nacrtati brnjicu.

Na planetu maloga princa bilo je mnogo cvijea, jednostavnog i skromnog, koje nije
zauzimalo mnogo mjesta. No kad se ovaj cvijet pojavio, mali princ shvatio je da je to neto
posebno. Cvijet je poeo pupati, uljepavao se polako, pomno birajui boje. To je
uljepavanje trajalo danima i danima. A onda se jednog dana, dok se raalo sunce, rodila i
rua. Bila je prekrasna i zadivila je maloga princa. Osim toga, bila je tata i zahtjevna:
traila je od njega da je njeguje, titi od divljih zvijeri kojih uope nije bilo na njegovom
planetu, da je staklenim zvonom zaklanja od propuha. Zato je mali princ pobjegao, nije je
mogao shvatiti. Sada, meutim, kad je bio daleko od nje, shvatio je koliko mu je znaila,
koliko mu je uljepavala ivot i nadahnjivala ga. Shvatio je da je tada bio odvie mlad da bi
znao voljeti.

Za bijeg je iskoristio jednu seobu divljih ptica. Tog je jutra pomno oistio svoj planet jer je
mislio da se vie nikada nee morati vratiti. Tuan, oprostio se od svoje rue, koja mu je
tada priznala da ga voli i da e joj biti teko bez njega. Mali princ poeo je tada putovati i
posjeivati druge asteroide ne bi li neto nauio i potraio neko zanimanje. Na prvom je
asteroidu ivio neki kralj. Sjedio je na velianstvenu prijestolju i maloga princa smatrao
svojim podanikom. Mali princ, meutim, nije mogao shvatiti ime taj kralj vlada jer je to bio
maleni planet, a nigdje nije bilo nikoga osim kralja. inio mu se besmislen ivot kralja bez
kraljevstva te on otputuje dalje. Zakljuio je da su odrasli jako udni.

Na drugom planetu ivio je neki uobraenko, koji ga je odmah proglasio za svoga

oboavatelja jer za uobraene ljude svi su drugi oboavatelji. Taj je traio da mu se mali
princ divi, da mu prizna da je najbolji, najljepi, najbogatiji i najpametniji ovjek na tom
planetu. Problem je bio to je on bio jedini stanovnik tog planeta. To se malom princu inilo
udnim te on pobjee. Na iduem planetu upoznao je nekog pijanca koji je stalno pio da
zaboravi to se stidi. A stidi se to pije. Zato mali princ brzo pobjee. Taj ga je kratak susret
duboko rastuio. I opet je zakljuio da su odrasli udni.

Potom je upoznao nekog poslovnog ovjeka. Taj je bio tako zaposlen da nije ni podizao
glavu kad je razgovarao s malim princom. Stalno je raunao i raunao: brojao je zvijezde.
Nije, meutim, znao to bi s tim zvijezdama, a nije ga ni osobito zanimao smisao njegova
posla. To se malom princu opet uini udnim i on opet pobjee. Na petom planetu,
najmanjem od svih, ivio je noobdija. On je stalno palio i gasio svjetiljku, ve prema tome
kako je sunce izlazilo i zalazilo. A budui da se planet sve bre okretao, dan je trajao samo
jednu minutu. Noobdija je jo uvijek palio i gasio svjetiljku potujui neku davnu naredbu,

iako ona nije nikome sluila jer nije bilo nijedne kue, nijednog ovjeka na tom planetu osim
noobdije. Ovaj se ovjek malom princu jedini nije inio smijenim, moda zato to se jedini
do sada nije bavio samim sobom. No na planetu nije bilo mjesta za dvojicu pa mali princ
poe dalje.

esti je planet bio deset puta prostraniji. Na njemu je ivio neki geograf. Bavio se znanou,
a za to je trebao istraivae. On sam nije htio biti istraiva pa je maloga princa proglasio
istraivaem i elio zapisati to mu on ima rei o svojem planetu. No geograf nije htio
zabiljeiti podatke o rui jer je ruu smatrao prolaznom. Kad je saznao to znai "prolazno",
mali se princ rastuio za svojom ruom, ali i ohrabrio te upita geografa kamo bi ga dalje
uputio. Geograf mu preporui planet Zemlju koja je na dobru glasu. Tako mali princ doe na
Zemlju. Pao je u afriku pustinju i prvo bie s kojim se susreo bila je zmija. Kad je pitao
gdje su ljudi, jer se osjea osamljeno bez njih, ona ga poui da ovjek moe biti osamljen i
meu ljudima. Ree mu zatim i da je ona mona, monija od kraljevskog prsta te da ga
jednim svojim dodirom moe odnijeti tamo odakle je doao. Kad je mali princ upita zato
govori u zagonetkama, zmija mu odgovori da ih ona sve rjeava.

Mali princ preao je itavu pustinju, no nije susreo ljudi. Potom se pope na neku visoku
planinu, a na njegovo dozivanje odazva mu se samo jeka. Tako je mali princ stekao vrlo
neugodan prvi dojam o Zemlji. Nakon duga hodanja naie na neki put. On ga je odveo do
vrta puna rascvjetanih rua. Kad ih je mali princ vidio, bio je vrlo nesretan. Vjerovao je da
ima jedinstven cvijet i da je zato bogat, no sad je vidio daje to bila jedna obina rua. To
gaje vrlo rastuilo te on lee u travu i gorko zaplaka. Tada se pojavi lisica. Mali princ je
pozva da se igra s njim jer je jako tuan. No ona ga poui da je prvo mora pripitomiti.
Objasnila mu je to znai taj pojam: to znai uspostaviti veze, postati potrebni jedno
drugome i tada e on za nju i ona za njega biti jedini na svijetu. Mali princ nato ree kako
misli da je njega pripitomila jedna rua.

U druenju s lisicom mali je princ mnogo nauio. Shvatio je da ljudi nemaju vie prijatelja
jer nemaju vremena za njih, saznao je to znai obred i to je radost druenja, otkrio je da
je govor esto izvor nesporazuma. Kad je doao dan rastanka, lisica mu je rekla da poe
ponovno pogledati rue i shvatit e daje njegova rua jedinstvena na svijetu. On ode i ree
ruama da ih nitko jo nije pripitomio i da one nisu jo nita, a njegova je rua dragocjena
upravo po tome to je njegova prijateljica. Dragocjena je zbog ljubavi i panje koju joj je
poklanjao. Na rastanku mu lisica pokloni jednu tajnu: ovjek samo srcem dobro vidi. Bitno
je oima nevidljivo. A ovjek postaje zauvijek odgovoran za ono to je pripitomio. Tako je i
mali princ odgovoran za svoju ruu.

Nakon toga mali je princ susreo skretniara koji je skretao vlakove pune uurbanih ljudi, a
potom trgovca savrenim pilulama za gaenje ei, pomou kojih se utedi 53 minute
tjedno. Osmog dana boravka u pustinji pilotu je nestalo vode za pie. Zajedno pooe traiti
bunar. Nosei na rukama uspavanog maliana, pilot shvati zato je mali princ poseban: bio
je takav zbog svoje vjernosti jednom cvijetu, zbog ljubavi prema rui koja je zraila iz njega
ak i kad je spavao.

Koraajui tako, u zoru nae bunar. Dade piti malom princu, a tada se i sam napije. Ta ih je
voda povezala, njihov zajedniki hod pod zvijezdama i zajedniko traenje bitnoga donijelo
im je sreu i smirenje. No odmah zatim dola je i bol. Pilot je shvatio da se mali princ
namjerava vratiti odakle je i doao. Rekao mu je neka se vrati svome poslu na avionskom
motoru i neka doe sutra naveer - tada e biti godinjica njegova dolaska na Zemlju. Kad
je pilot doao sutra naveer, mali je princ razgovarao sa zmijom i dogovorio da e noas doi
na mjesto svoga pada na Zemlju. Bila je to grozna zmija iji otrov ubija za trideset sekundi.
A mali je princ ve znao daje pilot uspio otkloniti kvar na avionu. Rekao je da mu je drago
to se sada moe vratiti kui jer se i on noas vraa svojoj kui, samo to e biti mnogo tee
i dalje.

I te je noi mali princ otiao. Morao je otii jer se osjeao odgovornim za svoju ruu. Prvo je
pored njegova glenja bljesnula uta zmija poput munje. Potom je mali princ pao, polako
kao to pada stablo, neujno zbog pijeska. Ono to nam je ostavio u uspomenu jest smijeh
bezbrojnih zvijezda na nonome nebu, koje se smiju glasom maloga princa svaki put kada
pogledamo gore.

Vrsta djela - Mali princ je suvremena bajka: njezina je radnja izmiljena, nestvarna, no
smjetena je u suvremeno doba, sa stvarnim likovima, za razliku od tradicionalne bajke, u
kojoj su likovi izmiljena bia poput patuljaka, vila, vjetica, zmajeva itd. Osim toga,
suvremena ili moderna bajka govori o problemima modernoga doba. Tako su problemi o
kojima govori ova bajka otuenost, ljudska usamljenost, nedostatak ljubavi...

Budui da ova pria ima preneseno znaenje, i da je u cjelini tumaimo kao alegoriju,
moemo je odrediti i kao alegorijsku priu. Alegorija je stilski postupak prenesenog znaenja
koje se protee kroz itavo djelo, te tek otitavanjem metaforinosti djela u cjelini itatelj
otkriva jedan dublji, skriveni smisao i poruku. Ovo je alegorijska pria u pravom smislu:
svaki se njezin dio moe tumaiti u prenesenom znaenju, a dubina i ozbiljnost pieve
poruke otkriva se odgonetavajui mnogoznanost razliitih slojeva, ovisno o razini i znanju
itatelja. Nevjerojatno je koliko se mnogo znaenja i poruka moe pronai u ovoj tankoj
knjiici, pisanoj tako jednostavnim jezikom.

Mjesto i vrijeme - Tipino za suvremenu bajku, u Malom princu nisu jasno razgranieni
stvarni i izmiljeni prostor i vrijeme. Radnja se zbiva u pustinji Sahari na planetu Zemlji te
na nekoliko asteroida negdje u svemiru. Kad konkretnu pustinju protumaimo kao stanje, a
ne kao prostor, tada se otvaraju jo mnoge mogunosti tumaenja i iitavanja prenesenih
znaenja u tekstu. Duhovito je poigravanje konkretnim prostorom na kraju knjige, gdje
autor jo jednom crta ba onaj prostor u kojem se eto, mali princ pojavio na Zemlji, a zatim
iezao. Crte prikazuje dvije zakoene linije nad kojima je zvijezda. Poziva li nas taj, ni po
emu prepoznatljiv, pustinjski prazan prostor nad kojim sjaji daleka zvijezda, na nae
vlastito traganje za smislom i ovjenou u pustinji modernog ivota?

Ni vrijeme nije jasno odreeno u uobiajenom smislu te rijei, nego je i ono relativizirano.
Ono je naime vano u ovoj prii, ali samo u smislu vremena djetinjstva i vremena
odrastanja u ovjekovu ivotu. Pisac se poigrava s tonim odreenjem i potpunim
neodreenjem vremena kad kae da se taj dogaaj zbio prije est godina. Taj je podatak za
priu nefunkcionalan jer je sve ostalo u vezi s vremenom neodreeno. Isto poigravanje s
odreenjem vremena prepoznajemo i u injenici da je mali princ bio na Zemlji tono godinu
dana te da je otiao upravo na obljetnicu svog dolaska. Takvim poigravanjem s prostorom i
vremenom otvaraju nam se mogunosti njihova tumaenja kao svevremenosti i
sveprisutnosti.

Tema i ideja - Jednostavnim jezikom ispriana pria o malom djeaku iz svemira koji
putuje kako bi upoznao i shvatio sebe i svoju ruu, krije pod svojim djeje jednostavnim
izrazom golemo bogatstvo ideja i poruka. Ovo nije pria za djecu - ovo je pria za odrasle,
barem za one odrasle koji jo ele i znaju u sebi potraiti djetinji ar iskrene tenje za
spoznajom svijeta i ljudi.

Putovanje maloga princa po planetima na kojima ive udaci izvrstan je slikovit prikaz
ljudske osamljenosti, oholosti, samodo-statnosti i otuenosti. Te likove nije pisac sluajno
smjestio na planete, malene i meusobno izolirane. Svaki taj lik ivi u svom zatvorenom
svijetu, u pomaknutom sustavu vrijednosti koji je razumljiv i prihvatljiv samo njemu
samome. Nitko od njih ne komunicira ni s kim drugim. Ti planeti i njihovi stanovnici izazivaju
nas da razmislimo dokle smo otili u svojoj sebinosti i egoizmu - mi sami postajemo mjera
svih stvari i vrijednosti. Kralju bez kraljevstva vana je samo mo, uobraenko zna samo za
sebe i ne vidi i ne uje nikoga osim sebe samoga. Pijanac je izgubljen i slab, zatvoren u krug
svoje slabosti i bijede u kojem vie ne razlikuje uzrok i posljedicu. Poslovni ovjek zarobljen
je poslom toliko da vie uope ne vidi smisao svoga rada, a noobdija pak radi posluno i
bezpogovorno posao koji je davno postao besmislen. Geograf se hvali svojom znanou,

iako nje zapravo i nema. Svi su ti likovi optereeni samo jednim: formom, izvanjskim
izgledom. Vano je izgledati zaposlen, vano je izgledati moan, vano je izgledati lijep.

Takvom se svjetonazoru suprotstavlja lisica (lisica je u bajkama uvijek mudra), koja kae:
Samo se srcem dobro vidi. Bitno je oima nevidljivo. Pustinja u koju je pao mali princ nije
Sahara, nije uope neki prostor - ona je duhovna pustinja modernog ovjeka. U toj pustinji
ne moete nai ovjeka. Nalazite prekrasne bokore rua koje ovjek uzgaja kako bi lijepo
izgledale, a zapravo: - Lijepe ste, ali ste prazne - ree im on jo. - Za vas ovjek ne moe
umrijeti. Nalazite vlakove nakrcane ljudima koji jure ni sami ne znajui za im: - Strano im
se uri - ree mali princ. - Za im to jure? - To ne zna ni vlakovoa - ree skretniar.
Nalazite trgovce svim i svaim, sve besmislenijim stvarima, kao to su pilule za e, a lisica
mudro zakljuuje: Ljudi vie nemaju vremena da bilo to upoznavaju. Oni kupuju ve
gotove stvari kod trgovaca. Ali kako ne postoje trgovci prijateljima, ljudi vie nemaju
prijatelja.

No kad bi ova bajka zavravala na konstatiranju takvoga jadnog i tamnog stanja, to uope
ne bi bila bajka. Mudra lisica nudi mnoge odgovore: valja traiti srcem, valja uloiti vrijeme i
trud za dobre rezultate, valja potivati obrede, valja odgajati prijatelje, valja biti odgovoran,
valja znati prihvatiti rtvu. Odnos lisice i maloga princa je odnos dvoje prijatelja, no moe se
otitavati i kao odnos uitelja i uenika (obostrano).

Ono najvrjednije to je lisica nauila od maloga princa jest da su i suze ugodne kad plaemo
za nekim koga volimo, a ono najvrjednije to je mali princ nauio od lisice jest: Bitno je
oima nevidljivo. Vrijeme to sam ga izgubio za svoju ruu ini tu ruu tako dragocjenom. Ja
sam odgovoran za moju ruu.

Odnos maloga princa i rue bogat je i vieznaan. U njemu nalazimo itav spektar osjeaja:
od divljenja i zaljubljenosti, preko meusobne ovisnosti i pretjerane tenje za ugaanjem,
naznaka elje za vladanjem nad onim drugim, elje za bijegom, do konane spoznaje da je
ljubav onoliko prava koliko mi u nju uloimo, da ljubav podrazumijeva prijateljstvo,
odgovornost, rtvu. Zaista, prava ljubavna pria, u kojoj moemo jasno promatrati
sazrijevanje ljubavi do njezina vrhunca: - Zna... moja rua... ja sam za nju odgovoran! A
ona je tako slaba! Tako je bezazlena. Ona ima samo etiri bijedna trna da je tite od
svijeta... Tako govori mali princ u trenu kad umire za svoju ruu. I upravo je ovo
najizazovnije to je mali princ nauio: odgovornost. U dananjem svijetu, kad nam se preko
svih medija poruuje da je vano samo sebe zadovoljiti, da je vana samo vlastita ugoda i
lagodnost, da je neto dobro onoliko koliko nam godi, ova je misao provokativna i teko
prihvatljiva. Biti odgovoran za drugoga, biti odgovoran za svoj ivot, ali i za ivot onoga

koga voli - teka je zadaa. Ona podrazumijeva rtvu, bol, samoodricanje. To je otra
suprotnost vladajuem svjetonazoru ugode i sebinosti. No mali princ shvaa - budui da
iskreno trai - da je upravo odgovornost bit ljubavi i prijateljstva. Shvativi to, on je
spreman umrijeti jer zna da e se tako vratiti svojoj rui, za koju je odgovoran.

Jo je mnogo simbolike i plemenitih poruka u ovoj suvremenoj bajci, koje se mogu otitati
sa stjecanjem ivotnoga iskustva. Stoga je dobro ovoj se knjizi vraati i ee je listati kako
bi i itatelj vidio koliko je napredovao u otkrivanju jednoga maloga princa u samome sebi.

Kompozicija djela
Uvod: Mali princ dolazi na Zemlju i upoznaje pilota.
Zaplet: Mali princ pria pilotu o svojoj rui i obilasku planeta.
Vrhunac: Mali princ i pilot idu prema izvoru.
Mali princ mu govori da mora ii kui.
Rasplet: Mali princ odlazi.

Fabularni tijek
- Pisac je sa est godina nacrtao zmijskog cara sa slonom
- Jednom mu se avion sruio u pustinji Sahari
- Tako je upoznao maloga princa
- Mali princ mu pria o svom planetu i rui
- Mali princ odlazi na druge planete
- Dolazi na Zemlju i upoznaje lisicu
- Osmi dan on i pilot odlaze do izvora
- Mali princ mu govori da mora otii
- Oprata se s njim i govori da e se smijati sa svoje zvijezde

- Mali princ neujno odlazi

Analiza glavnih likova

Mali princ - djeai iz svemira koji prvi put dolazi na planet Zemlju, u elji da neto naui
i otkrije. Iz njegova svijeta otjerala ga je zahtjevnost jedne rue, zahtjevnost jedne ljubavi.
On putuje svemirom u iskrenoj potrazi za spoznajom, za boljim razumijevanjem sebe sama i
ljudi. eli nauiti, eli pronai smisao. Fiziku karakterizaciju maloga princa pisac je proveo
doslovno - umjesto opisivanja njegova izgleda, jednostavno ga je nacrtao. Vidimo tako
zlatokosa djeaia u prinevskoj odori s maem u ruci. Jedan obian portret maloga
djeaka, ljepukasta i simpatina. Od ostalih pojedinosti saznajemo kako se mali princ
smije: I mali princ udari u prekrasan smijeh.

No daleko vaniji od njegova izgleda jest unutarnji svijet maloga princa. Ponajprije ga
odreuje njegova iskrenost. Iskreno kao to samo dijete moe, on putuje svemirom traei
smisao, elei upoznati druge planete i nai odgovor na pitanja koja ga mue. Njegovu
istou prepoznaje i sama zmija, simbol zla i smrti, koja mu kae: Koga ja dotaknem, taj se
vraa u zemlju iz koje je doao. Ali ti si ist i dolazi s jedne zvijezde... Zao mi te je tako
slabog na ovoj Zemlji od granita.

Putujui asteroidima na svome silasku na Zemlju, mali princ upoznaje razliite vrste ljudi.
On ih promatra nevinou djejih oiju, iskrenom zauenou nad besmislom njihova
postojanja. Mjerila vrijednosti u njegovu svijetu drukija su od vrijednosti svijeta odraslih:
- Znam jednu planetu na kojoj ivi neki crveni uobraenko. On nikad nije pomirisao cvijeta.
Nikad nije pogledao zvijezdu. Nikoga nikad on nije volio. Nikad nije nita drugo radio osim
to je raunao. I itav dan ponavlja kao ti: Ja sam ozbiljan ovjek! Ja sam ozbiljan ovjek!, i
pri tom puca od ponosa. Ali to nije ovjek, to je gljiva!

Jednostavnost maloga princa u suprotnosti je sa sloenim sustavima koje su stvorili odrasli,

ozbiljni ljudi. A mali nam princ poruuje da su ivotne vrijednosti upravo u onim stvarima
koje su odrasli, ozbilji ljudi odbacili, da su sve te silne zaposlenosti, sve te velike i vane
stvari, zapravo samo privid, umjetno stvorena optereenja koja nas odvlae od ljudske biti:
biti jednostavan, ist i voljeti: - Ako ovjek voli jedan cvijet koji postoji kao jedini uzorak
meu milijunima i milijunima zvijezda, dovoljno je da ga pogleda pa da bude sretan.

to je tako privlano na malome princu, otkriva pisac na samom kraju svoga druenja s
njime. Dok ga nosi pustinjom u svome naruju, najednom shvaa: Ono to me tako jako
uzbuuje kod ovog malog princa, to je njegova vjernost jednom cvijetu, to je slika jedne
rue to zrai u njemu kao plamen svijee, ak i kad spava. A odmah potom dodaje: inilo
mi se da je jo krhkiji. Svijee treba dobro uvati: jedan dah vjetra moe ih ugasiti... Izvana
slab i krhak, mali je princ zapravo jai od veine velikih i odraslih ljudi: takvim ga ini
ljubav. Tako ovo maleno, bezazleno dijete shvaa veliku tajnu ivota: ljubav. Ljubav nas ini
jakima, plemenitima. Ljubav nas nadahnjuje, ljubav stvara sve dobro na svijetu. Ova je
injenica ostala, naalost, tajna i kralju i poslovnom ovjeku i uobraenku, a otkrio ju je
djearac u svojoj jednostavnosti i istoi.

Mali princ tipino je dijete u svome ponaanju. On, primjerice, nikad ne odustaje od
postavljenog pitanja. Iskren je i jednostavan u komunikaciji. Znatieljan je i rado ui. Kao
pravi plemi, uljudan je i pristojan u ophoenju. Kao pravi plemi iz bajke - dostojanstveno i
vjerno - mali princ na kraju prie, kad shvaa to znai voljeti, prihvaa smrt jer e ga ona
vratiti njegovoj rui. A ne zaboravlja ni svoga prijatelja, kojemu ostavlja divnu uspomenu:
Kad bude gledao nebo, nou, budui da u ja stanovati na jednoj od njih, budui da u se
na jednoj od njih smijati, to e za tebe biti kao da se sve zvijezde smiju. Ti e imati
zvijezde koje se znaju smijati!

Pisac
Leti (pilot je), volio je crtati, nije shvaao odrasle, odnosno oni nisu njega shvaali.
- Pokazivao sam svoje remek - djelo odraslima i pitao ih plae li se moga crtea! Odgovarali
su mi: - Zar da se plaimo eira? Moj crte nije prikazivao eir. Prikazivao je zmijskog cara
kako guta slona. Dugo sam ivio meu odraslima. Vidio sam ih posve izbliza. To nije bitno
popravilo moje miljenje o njima.

Sporedni likovi - Rua, lisica, ljudi na planetima

Jezik i stil - Jezik i stil ove prie odlikuju se istim osobinama kao i njezin glavni junak:
jednostavnou, istoom i jezgrovitou. Ispriana djeje jednostavnim jezikom, bez
suvinih ili sloenih rijei, ova nam pria i svojim izrazom poruuje da su sve velike stvari u
svojoj biti - jednostavne. Kao to mali princ spontano i jednostavno izgovara velike ivotne
mudrosti, tako i pisac jednostavno oblikuje ovu veliku priu o prijateljstvu i ljubavi. Jezik je
neposredan i jezgrovit, nema suvinih rijei ni objanjenja. Cesto e itatelj zastati nad

neposredno izreenim velikim mislima, a pisac mu u razmiljanju nee zasmetati svojim

komentarima.

Stil se prie odlikuje slikovitou, osobito u mudrim izrekama, kojima ovaj tekst obiluje. No i
ta je slikovitost neposredna, jednostavna i stoga snana. itava je pria zapravo na granici
lirskoga, na granici poezije u prozi i mnoge se reenice pamte poput stihova neke drage
pjesme. Lirski opisi zvjezdanog neba ili staroga zdenca ne osvajaju nas svojom rjeitou,
nego neposrednou i slikovitou.

Stilska sredstva
- Epiteti: Prekrasna, istinita, zmijski, drvena, neobian, slikarsko, naseljen, smrtna, maleno,
mladi.
- Onomatopeje: I voljela bih um vjetra u itu... kao to stenje stari vjetrokaz koji je vjetar
odavno zaboravio.
- Usporedbe: Kretanje takve vojske bilo je usklaeno kao u baletu. Idu kao da ih vjetar
nosi... ini se kao da su rogovi...
- Kontrasti: ... letio sam amo-tamo po svijetu. Otpremam vlakove koji ih odvoze, ponekad
desno, a ponekad lijevo.
- Personifikacije: Mali princ nije mogao obuzdati divljenje: - Kako ste lijepi! Zar ne? umiljato odvrati rua. Izgledat e ti kao da se sve zvijezde smiju.

Dojam o djelu - Bajka Mali princ mi se jako svidjela jer je jednostavna. To je pria o
malom djeaku koji putuje s planeta na planet kako bi upoznao i shvatio sebe i svoju ruu.

Kritiki osvrt - Novela "Mali princ" pisana je u prvom licu jednine. U uvodnom delu autor
nas informie kako je kao deak voleo da crta, ali je imao problema sa odraslim poto nisu
razumeli njegove slike. Na prvom svom crteu naslikao je zmijskog cara koji je progutao
slona, a odrasli su na slici videli eir. Uzalud je pokuao da objasni slikajui zmijskog cara
iznutra. Ovom priom Antoan nas uvodi u osnovnu ideju dela da treba svet oko sebe
posmatrati vie srcem nego oima, to bi na narod rekao "da ne budemo slepi kod oiju".
Jer ta je nepismen ovek do slep kad, recimo, ne zna da ita. Ali ne itaju se samo knjige
nego i sve stvari koje nas okruuju, osobito umetnika dela. Tako i ova po broju stranica
tanka knjiga trai malo vie truda za razumevanje. Ba kao to Antoanov prvi crte

"obinom" oveku lii na eir "Mali princ" podsea na bajku punu detinjarija, a ustvari, u
sebi skriva vane poruke o smislu naega ivota.

Poto se kao deak zbog reakcije odraslih razoarao svojim slikarskim darom, opredelio se
da bude pilot. Kao odrastao ovek zbog kvara na motoru prizemio se u Sahari hiljade
kilometara daleko od ljudi i tamo jednog jutra sreo svog glavnog junaka Malog Princa.
Iznenadio se kad je deak od njega zatraio da nacrta ovcu. Pokuao je na papiru, kao svi
odrasli ljudi, da to vernije naslika ovcu, ali deak nije bio zadovoljan. Najzad, skoro ljut,
nacrtao je obinu kutiju i rekao Princu da je u njoj ovca. Deak se oduevio, a pilot se jo
vie iznenadio kad je deak u njegovom prvom crteu odmah "prepoznao" zmijskog cara
koji je progutao slona, i da skratim priu. Da li je "Mali princ" idealno zamiljen svet, ili
predstavlja njegovu mranu stranu? Odgovor je razliit za svakog, jer ne postoje dva slina
uma. ivimo u svetu koji je pun lepota i razaranja. Mnogi ljudi imaju drugaije miljenje i
ponosni su na ono to je za njih vano. Mali Princ ivi na vrlo maloj planeti koja nije vea od
kue. Ima vrlo malo siunih stvari, ali to je izuzetno vano za njega.

Princ ima tri vulkana i cvet. On veruje da je to jedina rua u svemiru. ivi jednostavnim
ivotom na svojoj planeti, i malo ima briga. Sam sa tri vulkana i jednim cvetom hvali se da
na njegovoj planeti moe gledati zalazak sunca etrdeset etiri puta na dan. Putujui tako,
princ naie na mnoge stvari koje kvare idealnu sliku njegove i nae planete. Sretne oveka
koji mu kae da poseduje 501.622.731 zvezdu. Upoznaje kralja koji veli da vlada
univerzumom. Koliko su onda vana tri vulkana u poreenju sa petsto miliona zvezda; koliko
je vaan princ koji poseduje svoju sopstvenu planetu kad drugi ima ceo univerzum. Sa
uverenjem da u svemiru postoji samo jedna, njegova oboavana rua, kad je boravio na
Zemlji, dolazi u batu punu rua kao to je njegova, i rastui se, jer mu je ona govorila da je
jedina u svemiru. A sad vidi pet hiljada ba kao njegova voljena.

Idealizovana slika o planeti malog princa rui se iz temelja. On sad shvata da u svemiru nije
jedinstven, da postoje neki ljudi koji poseduju mnogo vie stvari o kojima bi on samo
mogao da sanja. Meutim, princ, takoe, shvata da te stvari nisu vane, jer to je za njega
vano on ve ima. Svom prijatelju koji mu je objanjavao da je njegova planeta utopija,
rekao
je:
- Svi ljudi imaju zvezde, ali one nisu iste stvari za razliite ljude. Za putnike, zvezde su
vodii; za druge nita vie od svetla na nebu; za naunike - one su problemi.

Za mog poslovnog oveka one su bile zlato. Ali sve te zvezde tamo ute. A ti, ti e imati
zvezde
kakve
niko
nema...
ta
hoe
da
kae?

- Kad bude gledao nebo, nou, poto u stanovati na jednoj od njih, to e za tebe biti kao
da se sve zvezde smeju. Ti e imati zvezde koje znaju da se smeju! On se i dalje smejao.

Ovaj navod pokazuje da princ svoju planetu vidi kao idealnu ba zato to to drugi ne mogu
videti. On svoju planetu i imovinu gleda srcem i on je jedini koji ih razume kao dragocenosti.
Na kraju, princ shvata da sve to je za njega vano niko nee podeliti sa njim poto ne
razume stvarni znaaj toga.
- Ljudi sa tvoje planete, ree mali princ, gaje pet hiljada rua samo u jednom vrtu... i nisu u
stanju
da
u
njima
nau
ono
to
trae...
Nisu
u
stanju
da
nau,
odgovorih...
- A ipak ono to trae, moe se nai u jednoj jedinoj rui ili u malo vode...
Naravno,
odgovorih.
A
mali
princ
dodade:
- Ali oi su slepe. Treba traiti srcem. Dakle, da biste pronali svoju sutinsku vrednost
postojanja, morate nai i odrediti ta je vano za vas. Pokuajte da odgonetnete zato ete
gladnog oveka obradovati ako mu pruite veknu hleba, a bogatog i sitog neete usreiti da
mu poklonite pekaru.

Odelo ne ini oveka - Kako posmatramo svet oko sebe, odnosno, koliko je i danas
ogromnoj veini ljudi bitnija ambalaa od sadraja, najbolje ilustruju silne reklame na
televiziji. Neto slino pokazao je i autor "Malog princa" u epizodi o turskom astronomu koji
je odeven u tursku narodnu nonju bezuspeno pokuao da u Evropi dokae svoj
pronalazak, jer ga niko nije hteo sluati. Nekoliko godina kasnije odeven po "evropskim
standardima" lako je ostvario svoj cilj.
________________________________

Antonie De Saint Exupery, francuski pisac roen 29. juna 1900. godine

u Lionu kao tree po redu od petoro dece. Ve od detinjstva je pokazivao sklonosti ka

pisanju, a eleo je da bude i pilot. Godine 1921. postao je pilot u Strazburu. 1923. godine
imao je avionsku nesreu u Burou. 1925. upoznao se sa poznatim piscima meu kojima je
bio i Andre id, koji su podrali njegove literarne sposobnosti. 1926. godine objavio je svoje

prvo delo Avijatiar. 1929. godine leti na raznim pravcima u Americi gde istrauje
Patagoniju i Kordiljere. 1930. godine je dobio orden legije asti za zasluge u civilnom
vazduhoplovstvu. 1931. godine se oenio. 1932. redovno leti iz Marseja za Alir. 1934.
leteo je po Dalekom istoku odakle se vratio umoran i bolestan. Uestvovao je kao pilot na
strani saveznikih snaga protiv Hitlerove Nemake. 31. jula 1944. godine nije se vratio sa
zadatka. Pisac je mnogih lanaka. pria i romana meu kojima su najpoznatiji Pravac

jug(1928.), Noni let (1931.), Zemlja ljudi (1939.), Ratni pilot (1942.), Smisao
ivota (1956.), Citadela(1948.), i najpoznatiji Mali princ, koga je napisao 1943.
godine. Godinu dana nakon objavljivanja knjige taj e ovjek mira sudjelovati u ratu letei u
izviakom avionu. Nestaje nad Sredozemljem 31. srpnja 1944. godine.

Exupery se zrakoplovstvom poeo baviti dvadesetih godina, nakon to je bio odbijen u

mornarici. Sudjelovao je u pionirskim pothvatima uspostave prvih redovitih potanskih
zranih linija u Junoj Americi i Africi, a zatim je neko vrijeme ivio na Long Islandu gdje je i
nastao "Mali princ".

Branko opi - Bata sljezove boje

Svojim jedinstvenim rukopisom Branko opi je ispisao mnotvo zbirki pripovedaka,
pesama, romana, komedija. Kako to biva samo kod pisca iji se ivot i delo udesno
podudare, ini mi se da bi se dala sainiti kratka Kopieva biografija gotovo iskljuivo
naslovima njegovih dela.

Sljedeeg proljea, bujnog i kiovitog, sljez u naoj bati rascvjeta se kao nikada dotad, ali
starina kao da ga ni zapazio nije. Nisu ti pomogli ni sva trtljanja neumornog roaka Save,
djed je bio slijep i za boje i za sve cvijee ovoga svijeta. Tuga da te uhvati. Minulo je od tih
neveselih dana ve skoro pola vijeka, djeda odavna nema na ovome svijetu, a ja jo ni
danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljee iza nae potamnjele
batenske ograde prosine neto ljupko, prozrano i svijetlo pa ti se prosto plae, iako ne
zna ni ta te boli ni ta si izgubio.

Kritiki prikaz
Kad se opieva zbirka pripovedaka, bolje rei kratkih pria, pod naslovom Bata
sljezove boje poetkom sedme decenije prolog veka pojavila, mnogi poznati i priznati
kritiari tog vremena dali su joj najvie ocene, i epitet "najboljeg, najveeg lirskog pesnika
koga je srpska knjievnost ikad imala" (Milovan Danojlovi: Najbolji osi). U prilog tome
ide i injenica da mu je ovo delo donelo Njegoevu nagradu. U Bati je re o jednoj vrsti
biografije, koja ne podrazumeva hronoloki sled dogaaja iz pievog ivota, nego doivljaje
i dogaaje koji su pisca inspirisali za knjievno stvaralatvo. Zato i nije udno to se u
predgovoru Bati sljezove boje navodi da se "ivot i delo" Branka opia "udesno
podudaraju". U ovoj zbirci kratkih pria, opi slika zgode i nezgode deaka i staraca: prve
kad u pupoljku ivota otkrivaju neobian svet odraslih, a druge na izmaku ivota dok
evociraju najlepe stranice svog postojanja koje ih odvode u bezbrine trenutke detinjstva.

je podeljena u tri celine: Jutra plavog sljeza, Nesmireni ratnik i Dani

crvenog sljeza. Prie su nezavisne, vezuju ih jedino glavni likovi: deda Rade, stric Nido,
Knjiga

samardija Petrak i deak Baja (narator), kao i vreme i ambijent.

Ciklus Jutra plavog sljeza posveen je ranom detinjstvu kad se mnogo sanja i udi za
nepoznatim, kad svet lii na bajku. Dani crvenog sljeza jo uvek uvaju vedrinu, ali se
javljaju i opori tonovi. Ako bismo za prvu figurativno mogli rei da predstavlja jutro,
Nesmireni ratnik je podne, a poslednja vee. Humor je glavno obeleje ove zbirke, on
najee izvire iz dijaloga, a komian efekat dolazi od neobinih rei i izraza kao to su:
parip, vantazije, boije govee, konjska muvo, kenjac jedan itd. Ima i preterivanja u
graenju likova.

Od pogleda na termometar djed je dobijao vrtoglavicu i stuivalo bi mu se u stomaku, a od

vaser - vage je zakretao glavu kao od urokljivih oiju" (udesna sprava)... Taj Blagoje iao
je nekoliko puta u Ameriku... Prialo se da je jednom otputovao s goveim pasoem, nekim
koji je glasio na neiju utu kravu, pa su ga zbog toga, u ali, nazivali i uta Krava, a i to
mu je dobro pristajalo jer je bio plavokos i nosio ute brkove (enidba moga strica).

Prva pria, koja nosi naslov zbirke Bata sljezove boje, poinje tvrdnjom da mukarci slabo
razlikuju boje. Tom prilikom autor istie kako je njegov deda Rade bio prava neznalica: ...
skoro preko noi, rascvjetao bi se u bati kraj nae kue crni sljez... To nije moglo promai
deda Radu, pa bi progunao: - Pazider ga, sva se bata modri kao ivit. Drugi put bi za istu
batu rekao da se crveni i onda je za tu godinu bila crvena.

Djedov roak Sava Damjanovi, nekadanji kradljivac sitne stoke, a pod starost ispiutura i
prialica , i nenamerno je znao da najedi mog dobrog djeda. Dok djed pria, on ti ga istom
zaueno
prekine:
Otkud
lisica
crvena
kad
je
uta!
- Hm, uta? - bei se djed. - ut je tvoj nos.

Pripoveda nam dalje kazuje kako je zbog dedove tvrdoglavosti oko boja i sam nadrljao u
koli kad je uiteljici uporno tvrdio da je vuk zelen. Jedna od najboljih pria iz ove zbirke
je Pohod na mjesec. Ona poinje naglaavanjem guenja unutranje energije zanesenih
deaka od strane starijih. Spas dolazi jedino kad u goste doe samardija Petrak jer tad
stege olabave i deak to obilato koristi. Pohod na mesec oznaava ljudsku radoznalost i
enju za dalekim, nepoznatim, iskonsku ljudsku potrebu da se sazna ono to je zagonetno
i tajnovito, ali i da se ovek odvoji od svakodnevnog, i tvrdokornog ivota. Mesec simbolie
ono to je nepoznato, daleko i hladno, ali i ovekovu imaginaciju i san koja se preko dana
krije. Dedova vatrica simbolie ono to je zemaljsko, blisko, oznaava sigurnost zatitu i
toplinu, prijateljstvo i ljubav.

Najjai utisak, meutim, na mene ostavila je pria pod nazivom Potopljeno detinjstvo.
Posle mnogo leta u rodno mesto, vraa se deak u liku starca. Seanja naviru. Dok setno
posmatra dolinu koju je kao deak kamenitim drumom ostavio, nalazi da tu nita vie nije
isto. Sad je pred njim samo pusto bledo nebo odslikano u mirnoj vodi vetakog jezera i
natrake okrenuti breuljci u njegovom ogledalu. U dijalogu deaka i starca doznajemo ega
se sve deak odrekao na rastanku. etrnaestogodinji deak se najpre oprostio od pitomih
zeeva, dobre stare kue, ali pamenje pojaava sliku; kad mu je lugarova Danica dugo
mahala iza niske ograde u cveu.

- Zar nisi poeleo da joj se jo jednom vrati za korak - dva natrag, da je jo jednom...
- Da poeleo sam, zastao, ali se ipak nisam vratio... Nisam, ali sam se kasnije, u tuini,
hiljadu puta okrenuo iza sebe i traio dragi lik, prieljkivao svoju trinaestogodinju
prijateljicu, ali sve je ve bilo prekasno... Kud li mi se samo urilo?

Pita se starac, pitam se i ja, pitamo se svi mi koji smo ko zna ega radi, ostavili rodni
zaviaj.

Glavni likovi
Deak Baja (pisac) glavni je lik i narator, akter skoro svih zbivanja u Bati. Ona je,
ustvari, vrt njegovog detinjstva. Deak je naslikan spektrom najlepih boja, gotovo bez
ijedne mane: pametan je, radoznao, matovit, fiziki slabaan, ali, kad znamo "da snaga
klade valja, a um caruje", i to mu doe kao vrlina. Nehotimino, meutim, opi otkriva i
jedan minus: nemilosrdan je prema osobama iz svog okruenja.

Tako, recimo, svog deda Rada, koji ga je odgajio, za koga van teksta prie, govori s
ljubavlju, u prii ga prikazuje prvo kao racionalnog branina, potenog oveka, odanog
porodici, ali unuk se ne ustruava da ga predstavi i kao svojevrsnog udaka koji je - od
pogleda na termometar... dobijao vrtoglavicu, a od vaser - vage... zaokretao glavu kao od
urokljivih oiju.

Jo gore je proao stric Nido, predstavljen kao notorna pijandura, koji ivot provodi u
bunilu. Uzalud pisac istie njegovu odlunost i hrabrost kao dobrovoljca u srpskoj vojsci
tokom Prvog svetskog rata kad se izmeu redova moe provui da je i to plod ljivovice.
Drugi put autor izvrgava ruglu Nidinu mukost jer ga prva ena ostavlja, naglaavajui de
je dola kao devica, i vratila se kui kao devica. Bruka je pukla. Naroito kad se ispostavi da
je Nido u matinim knjigama upisan: - Ime - Nikola, pol - ensko. teta se teko popravlja
u "bajci" posle druge enidbe kad selom hoda tuce dece Nikolinog oblija kao plod snainih
provera njegove mukosti po oblinjim kukuruzitima i ikarama.

Najbolje je proao samardija Petrak, veita skitnica, koji jedanput godinje nekoliko
dana gostuje u kui opia, ba u vreme kad se pee rakija. Pregleda sve samare i popravi
to treba. Ali ono to je najvanije za vreme njegovog boravka popuste domae stege
prema deaku, nestane granice izmeu onog: ta se sme, ta se ne sme, to je vreme autor
krstio kao Petrakovi dani. Petrak je starac, koji, oito, bolje od ostalih odraslih razume deiju
radoznalost za svetom koji ga okruuje. Uprkos poznim godinama on je nemiran, veliki
zanesenjak i matar. Zato on bespogovorno pristaje da sa deakom krene u lov na mesec sa
grabuljama. I kad poduhvat propadne, jer se mesec stalno izmie, on tei deaka: - Utekao
lopov, pa da. Neka, neka. Hajde ti meni nai dolje u selu djeaka od koga je mjesec klisnuo
tako brzo.

Mogao bih se upitati da li je Petrakovo ponaanje plod uguene "vantazije" u mladosti, ili je
opet svemu kriva ljivovica). U svakom sluaj, neizbean je zakljuak da je bilo "opasno"
druiti se sa buduim pripovedaem (vidi kako slika Nikoletinu Bursaa), a jo "opasnije" biti
njegov roak.

Branislav Nui - Hajduci

Vesele avanture malih Nuievih "odmetnika" bile su i ostale omiljeno deje tivo; i ova
knjiga iz edicije "Pustolovine" sadri fotografije i crtee vezane za vreme i prostor u kojima
se pria odvija. Hajduci kroz humor, nenametljivo, nude itaocu jedan od najvanijh
oslonaca koji uopte postoje - porodicu, njen red i spokoj, ali i mnoge pouke narodne
tradicije. Uz hajduku vatru pripovedaju deaci o cvetu na steni, zato ne biti neprijatelj sa
huljama koje e i svoj rod izdati, pa onda da, ako hoe sebe da upozna, mora sii i u
neke (svoje) tamne peine u kojima moda nae blago i puno toga jo.

Ve u predgovoru Branislav Nui naglaava da je knjiga opis njegovih doivljaja iz

detinjstva. Radnju pripoveda u prvom licu deak, uesnik u tim dogaajima. U celom
romanu nigde se ne spominje njegovo ime, ali mi moemo da odredimo da je ovo
autobiografsko delo. Inae, autor priznaje da je ovaj roman pisao po nagovoru prijatelja, jer
u to vreme nije bilo slinih pria za decu.

Roman poinje opisom hrastovog stabla pored obale Dunava na koje bi se popeli on i jo
petorica to su redovno dolazili etvrtkom i nedeljom. To je bilo sastajalite nas desetine. Na
poetku romana pisac nas upoznaje sa glavnim linostima - nosiocima ovih dogaaja. Opis
deaka poinje od ike Dronje koji nikako nije mogao da zapamti lekcije koje je uio, a zvali
su ga Dronja jer je bio sav rasklimatan i sve je visilo na njemu, a sveske i odea su mu
stalno bile prljave od mrlja mastila. Ceo njegov izgled liio je na dronju, te je tako i dobio
svoj nadimak.

Mile Vrabac nadimak Vrabac je dobio po jednoj zgodi sa svetenikom.

Mile, jesi li ti ak? Jesam, veli mu Mile. - A da ti nema sluajno vrapca pod kapom? Nemam! - veli Mile. - Pa vidim, zna, kae njemu svetenik, ne skida kapu ni
sveteniku, pa velim boji se da ti ne odleti vrabac.

Pisac dalje na duhovit nain predstavlja Mileta Vrapca kao uenika.

Vrabac nije bio najgori uenik u razredu, bilo je i gorih... Trta je bio dobar drug, oseajan je
i meka srca. Oko svega umeo je da se rasplae.

Pre neki dan Vrabac dobio jedinicu iz raunice, pa mesto da on zaplae, zaplakao se
Trta.

Meutim, bio je veoma lenj. Izjutra nikako nije hteo da ustane iz kreveta... pa su ga u kui
prozvali Trta, taj nadimak mu je i ostao. Takav je bio i u koli "mora kletima da mu vadi
rei iz usta", toliko ga je bilo muka da odgovara. Laza Cvrca je bio najduhovitiji, najmanji
i najvea kukavica. Umeo je svata da izvodi, da stavi nogu iza vrata, ili da napravi lice kao
aba, ali je mucao kad treba da odgovara od prvog razreda gimnazije. (U to vreme posle
etvorogodinje kole, uenici su ili u niu gimnaziju (danas od V do VIII razreda). Da li je
stvarno mucao ili se pravio blesav kao Sima Gluva nikad se nije saznalo. Dok su se igrali
Sima nije bio gluv, ali kad je trebalo da odgovara, pravio se da ne uje pitanje, nego je
odgovarao ono to je znao, ak i gradivo iz drugih predmeta.

Jednog dana su u razred doli razredni, profesor i lekar i poeli da ga ispituju, jer su uli od
nekog da on uopte nije gluv. Pravio se on i dalje gluv, sve dok nisu apatom rekli da treba
da dobije batine. Iako su aputali, Sima ih je uo i poeo da plae. Onda je pokuao da se
izvue - da uje samo na jedno uvo, pa da je odjednom poeo da uje i na drugo, ali su ga
otpustili iz kole sa pravom da polae ispit, koji nije poloio, pa je ponavljao prvi
razred. eda Brba je nadimak Brba dobio jer se jednom pogreno potpisao na
kontrolnom. Izbacili su ga iz kole poto je bio prava napast; znao je kako drugu decu da
povue da ne ue i tako je postao pekarski egrt.

Bio je najjai od svih i lagao je mnogo: kako gvozdenu ipku moe da savije rukama, kako
su mu u cirkusu nudili pare da se tue, svi su znali da lae, ali su se pravili da mu veruju jer
su ga se plaili. Ali bio je pravedan, titio je slabe. Nemirnog duha, svakog dana je na
asovima pravio zavrzlame: te jednom sakrije suner i kredu, te drugi put donese vrapca,
pa ga nasred asa, pusti da leti po uionici; etvrti put je u kolu doneo neki praak, koji je

prosuo izmeu klupa po podu, i od kog su se svi esali. Profesor se iznervirao jer se ceo
razred eao, ali onda je poelo i njega da svrbi, pa je pokuao da ispituje, ali nije ilo i
onda je ceo razred pustio kuci.

Za sebe, pisac, kae da su njegovi roditelji i nastavnici mislili "da sam rav i nevaljao, a ja
lino bio sam miljenja da sam vrlo dobro dete i da sam odlian ak... Inae sam bio vrlo
mirno i posluno dete, te ne mogu da razumem zato sam tako esto izvlaio batine... sve
zbog nekih sitnica: ili razbijem prozor, ili razbijem sestri glavu... ili sipam mastilo u slatko".
Nije bio dobar ak. Nije voleo da ide u kolu i jednom kad ga je zaboleo zub, te ga majka
nije pustila da ide. Od tada - kad nekog (majku, oca, sestru, brata) zaboli zub, on ne ode u
kolu. Profesori su ga kaznili za to.

Knjievni rod: epika

Knjievna vrsta: roman

Mesto i vreme radnje: Radnja se odvija na obali Dunava kod Smedereva u drugoj
polovini 19 - og veka.

Tema romana: Deaci Brbine druine odmeu se u hajduke. Mnogi junaci deijih novela
odmeu se, bee od kue. Setite se Jovanetove druine iz romana Orlovi rano lete. od
kue bei i om Sojer, odmetnika se igraju i Deaci Pavlove ulice, slinu ulogu
ima i Druina Sinji galeb.

Ideja (poruka): Ne smemo biti povodljivi, pa sluati goreg od sebe samo da bismo
dokazali" da nismo kukavice, naroito ako smo svesni da to nije dobro. Ova poruka je
danas osobito vana kod odluke da li da zapalimo prvu cigaretu, ispijemo au alkoholnog
napitka, ili, ne daj Boe, da jo opasniju drogu.

Na hrastovom stablu
etvrtkom posle podne nisu ili kolu da bi radili domae, ali je to bio njihov najomiljeniji
dan na hrastovom deblu. Poeli bi da priaju o neemu, pa preli na drugu temu, i tako
redom sve dok im ne bi dojadilo, pa bi napravili loptu od kuine i na poljani igrali fudbal sve
do
veeri.

Nedeljom je bilo drugaije. eda Brba je dolazio samo nedeljom, poranio bi i od rane zore
sedeo na stablu ekajui drutvo i najvie je priao o svojim "podvizima". Mnogo je lagao,
ali poneto je bilo istinito.

Avanti, generale!
Na jednom vaaru neki je Italijan imao svoju taku sa majmunom obuenim u generalsko
odelo i dresiranim psom, koji je bio osedlan kao konj. Italijan bi sa majmunom izveo prvi
deo take, a onda mu na Italijanskom rekao: "Avanti" (u prevodu "Napred") i majmun bi
skoio na psa i tako bi optrali nekoliko krugova na oduevljenje publike. eda je doveo
nekog velikog pakosnog psa i kad je Italijan rekao: 'Avanti', pustio ga. Brbin ker je nasrnuo
na italijanovog psa da ga zakolje i sigurno bi to i uradio da mu u jednom trenutku
izbezumljeni majmun nije skoio na lea i vrsto ga uhvatio za vrat. Ovaj se silno uplaio i
krenuo da bei. Nali su ih u umi. Majmun je bio na drvetu, i tek posle mnogo ubeivanja
je pristao da sie, i onda je zagrlio Italijana onako uplaeno kao da je ovek, dok je pas
iznemoglo leao.

Matamuta
U drugom kraju sela iveo je Matamuta. Ime mu je bilo Mata, ali je bio nem od roenja, pa
su ga prozvali Matamuta. Bio je neverovatno jak i klonio se druge dece, radio je oko kue sa
ocem. O njegovoj snazi su se meu decom priale legende. To je jako iznerviralo edu Brbu
i krenuo je sa dvojicom da ga izazove na tuu, da se vidi ko je vei junak. Kad su stigli blizu,
eda se setio kako nije namazao ruke uljem i kako tako ne moe da se bori. Neki su
poverovali, neki ne. Sledee nedelje je doao sa zavijenom glavom i opisao kako je
isprebijao Matamutu, ali je drutvo saznalo da ga je dan ranije premlatio gazda. Naravno,
svi su se pravili da mu veruju.

Odmetnici
Brba je naroito iznenadio i uznemirio deake kad im je rekao da je odluio da ide u
hajduke. Drutvo ga je odgovaralo i prialo kako su hajduci loi jer otimaju, napadaju, rade
rune stvari. Ali onda ih je Brba ubedio da rade i dobre stvari i pitao ko bi jo iao u
hajduke. Cvrca se prvi prijavio. Kad ga je zapanjeno drutvo pitalo zato, odgovorio je kako
ga majka svake subote kupa, pa bi on otiao u hajduke samo da se toga spase. Onda je
pristao i Dronja. Ostalo drutvo se nekalo. Poto je bila sreda, dogovorili su se da se
sutradan nau na stablu i kau ta je ko odluio. Nije bila laka odluka. Pisac ovde podvlai
razliku izmeu hajduka u vreme turske okupacije i razbojnika u osloboenoj zemlji. Nisu
danas hajduci to su nekad bili... Sad se u hajduke odmeu zli ljudi, koji uine kakv zloin,

pa bi hteli da izbegnu kaznu, ili oni kojima je teko da potenim radom teku, pa hoe to da
postignu haranjem.

Nekada, za vreme Turaka, u hajduke su se odmetali odvani ljudi da brane svoju kuu,
svoje selo, svoj narod. Na sastanku u Oraju sa Karaorem, okupile su se sve hajduke
stareine, od kojih su najpoznatiji Hajduk Veljko i Stanoje Glava, najstariji meu
njima. Prvo su njega pitali da vodi ustanak, ali on nije prihvatio, pa su onda izabrali
Karaora. Ti hajduci su bili slavljeni junaci. Deaci su se razili razmiljajui da li ovi
dananji hajduci jesu junaci, ili samo razbojnici. Brbin predlog im je bio udan i u sutini
nestvaran, ali su ga prihvatili samo zato da ne bi, meu sobom ispali kukavice i straljivci.

Odlazak u hajduke
Sledeeg dana su se dogovorili da e svi u hajduke. Igrali su se hajdukih igara, bacanje
kamena s ramena, napravili gusle i pred vee se dogovorili da se nau u starom mlinu, na
kraju sela, koji je davno izgoreo i niko ga nije popravljao, niti je bilo ko tu zalazio. Tu su
izabrali edu Brbu za 'arambau - stareinu. Sutradan je kola bila zatvorena do daljnjeg
zbog epidemije. Drutvo se okupilo na hrastu i onda je harambaa odluio da se sutradan u
rano jutro nau na grobu Makse abe i poloe zakletvu. Maksa aba nije bio nikakav junak,
nego lopov koga su streljali, i tu sahranili, poto je ubio nekoga u pljaki. Na tom mestu su
pre njega bili streljani i sahranjeni hajduci, ali su njihovi grobovi nestali tokom vremena,
ostao je vidljiv samo taj grob. Tu su se zakleli, ali se Cvrca nije pojavio. Objasnio je tog
popodneva na hrastu da nije izdajica nego da je zamolio majku da ga rano probudi jer ide
da polae zakletvu za hajduke, a ujutro mu je u sobu uao otac sa kaiem i isprebijao ga.
Odluie da mu sude popodne u starom mlinu, jer je prekrio zavet utanja. Posle veanja,
svi su bili za to da se zavezani Cvrca odvee i da mu se oprosti, te da u subotu ode na grob i
poloi zakletvu sa edom i Vrapcem. U nedelju nisu otili do hrasta, nego se svako kod kuce
spremao za polazak u hajduke. Sutradan ujutro svi su se nali i krenuli. Od "oruja" su imali
no, viljuku i iglu.

Prva borba
Prvu no su napravili plan kako da opljakaju putnika kola, izabrali Vrapca za guslara,
zapalili vatru i u gluvo doba noi prvo eda, a onda ostali za njim, zavrili na drvetu jer ih je
uplaio magarac, kog nisu u prvom trenutku videli, jer je bila no. Kad su uvideli da je
magare, vratili su se kod vatre, ali niko nije mogao da zaspi, pa je eda Brba predloio da
svako ispria po jednu priu, da prekrate vreme do jutra. Prie nemaju neke vre veze sa
tematikom i fabulom, ali su karakteristine po tome to svaka od njih u sebi sadri pounu
poruku (pojaano zelenom bojom).

Brbina pria je bila o caru koji nije umeo da nae odgovor na tri pitanja kada je ovek
najjai, kako da izbegne smrt, i da li treba da slua samo sebe ili i savete prijatelja. Zbog tih
pitanja se preobukao u prosjaka i obiao pola sveta dok nije uo za jedno dete Marka
Kraljevia za koga su priali da je pre nego to je napunio godinu dana prohodao i
progovorio, da je sa godinu dana bio ve toliko jak da je rukama lomio orahe, sa dve godine
jahao, ali nije to bilo najbitnije. Kalueri iz manastira Treskavice bi silazili u Prilep da se dive
njegovoj mudrosti. Kad je car u prosjakom odelu naao Marka, ovaj mu je odgovorio da je
ovek najjai kad brani pravdu, da ivi posle smrti ako je inio dobra dela i da je dobro
sluati savete prijatelja jer retko ko voli da vidi svoje mane. Car se zadivio odgovorima i
vratio u svoje carstvo, a Marku poslao poklone koje je ovaj razdelio sirotinji. Zadrao je
samo zlatni ma i buzdovan.

Gluvaeva pria je o mladom kozaru koji je u planinama uvao koze od jutra do veeri.
Jednog dana vide da je jedno jare otilo previsoko, i pope se na stenu da ga spusti - kad
ugleda predivan cvet koji je jare htelo da pase. On spusti jare u stado i kako je cvet bio lep,
ali skoro uvenuo bez vode, ode do izvora, napuni svoju kapicu vodom i zali cvet. Otad ga je
zalivao svaki dan i uivao u njegovoj lepoti i mirisu. Jednog dana je oluja polomila cvet i
kozar je proveo ceo dan traei ga. Naao ga je u umi i odneo kui i stavio u vodu gde se
cvet malo oporavio. Te noi je sanjao san u kom mu je starac rekao da ode tamo gde je bio
cvet i da e nai blago kad pomeri stene. I stvarno mladi kozar je naao blago, ali nije hteo
da ga dira jer nije bilo njegovo. Kad je uvee, zabrinut za cvet, stigao kuci, zatekao je
prelepu devojku koja mu je objasnila da je ona bila taj cvet nastao iz suze njene majke
carice koju je otac oterao od sebe. Pre nego to je pola u beli svet, sklonila je blago tamo.
Devojka mu ree da je sve blago njegovo, jer je ona njegova poto joj je jedini priao,
negovao je i voleo.

Trtina pria je o snu u kom je sanjao da je car i da ini dobra dela ljudima. Kad su ga
dvorjani pitali ta on eli, naredio je da mu se kupe crvene bombone, napravi torta i
upregnu koije. Sanjao je dalje kako se najeo bombona i probudio se taman kad je trebao
da pone da jede tortu. Ceo dan je bio tuan i samo je sluavki ispriao svoj san jer je
umela da tumai snove. Rekla mu je da e mu se brzo neto desiti, da mu predstoji velika
radost i da e mu se do podneva desiti sve to. U meuvremenu je njegov otac izaao iz
crkve, sreo profesora koji mu je o Trti rekao sve najgore, doao besan kui, izmlatio ga kao
nikad i kad je Trta pitao sluavku kako je tako loe protumaila san, ona mu je odgovorila
da je pogodila jednu stvar, a to je da e se sve vrlo brzo desiti.

Vrapeva pria je o miu koji nije mogao da izae iz svoje rupice od maka koji se
namerio da ga pojede. Zapoeo je priu sa makom i dogovorili su se da maak ne dira

njega, a da mu on dovodi druge mieve da ih pojede tako to e im rei da je maak liznuo

rakiju i napio se. Dogovorili su se da mi izae iz svoje rupice i pokae ostalima da moe da
skae po maku i slobodno se eta. Mi je doveo mieve i rekao im da je maak pijan,
izaao iz rupe i poeo da skae po njemu i oko njega, i da mu gricka brkove. Maak ga je u
tom trenutku epao u zube i rekao mu da nee dirati druge mieve, ali da e njega ubiti jer
je izdao svoj rod i da zna da e tako sutra izdati i njega. ( Izdajica je najvei od svih
zloinaca). I pojeo ga.

Cvrcina pria je o njegovom bratu Peri koji je krenuo da upa kose sestrinim lutkama.
Majka ga je videla i istukla, a sestra se jako naljutila na njega. Poto je bio dobar lazov Pera
je uspeo da ubedi sestru da su se lutke same poupale jer su se posvaale u ormanu, gde ih
je sestra sklanjala od njega.

Dronjina pria je o bogatau koji je stekao veliko bogatstvo svojim radom, pomagao
siromahe i nije bio cicija, ali je bio zabrinut da li e njegov sin moi to blago da sauva ili e
se pokvariti od silnih para za koje ni dan nije radio. Jednu no je uzidao blago u zidove dok
sin nije bio tu i pred jutro polomio prozore da izgleda da su pokradeni. Sinu je bilo ao
blaga, ali jo vie oca, i poeo je da radi sve vreme tedei. Utedeo je za konja i rekao ocu
da je tedeo sve vreme i da e sa konjem vie zaraivati i vie tedeti i da e otvoriti malu
radnju, pa e jo bolje iveti. Kad je otac to uo, poslao ga je da kupi budak i naterao da
razbije zidove. Kad je video blago, sin je pitao oca zato je to uradio. Otac mu je rekao da je
hteo da ga naui kako je teko stei i sauvati bogatstvo.

Moja pria - Nuieva je o Raki Pustoglaviu , jedincu sinu, jako nevaljalom i

neposlunom detetu. Roditelji su bili oajni. Jednog dana odoe u cirkus i otac vide dresera
ivotinja kako izvodi svoju taku sa raznim ivotinjama i ode kod njega sa molbom da vidi
moe li mu pomoi oko sina. Dreser se sloi i doe u njihovu kuu. Poto Raka nije hteo da
mu prie, on uze korba i izmlati ga. Za rukom Raka odgurnu tanjir sa supom, a dreser ga
opet izmlati i ree roditeljima da mu daju da jede tek kad bude molio. Posle ruka mu
zapreti ako ne naui sve to ima do sutra, da e loe proi. Sutradan je Raka sve nauio.
Dreser objasni roditeljima da nije lepo decu vaspitavati batinama, ali da je to bio jedini
nain. Od tog dana Raka se potpuno promenio i deca su ga prozvala: Dresirani Raka. U tim
priama su jedan po jedan zaspali. Probudili su se umorni, nauljani, smrznuti, gladni i
edni. Nisu znali ta da jedu, probali su tikvu, travu, zemlju, koru drveta, nigde nije bilo
vode, a bili su suvie slabi da krenu u napad.

U meuvremenu su roditelji otkrili da dece nema kod kue. Kad je pala no, majke su ve
bile jako zabrinute, a oevi besni. Sledee jutro skupie se oevi i odoe kod naelnika i

ispriae mu kako stoji stvar, a poto je ovaj bio dobar, uze odmah da istrauje. Prvo se
raspitao o pekarskom kalfi, Dronji, i saznao da ga je pekar istukao i oterao jer mu je ukrao
dve perece. Naelnik naredi da se pretrai uma.

Potera
Decu pred kraj drugog dana, iznemoglu i sklupanu na zemlji, nae jedan pandur sa
batinom, i zajedno sa magaretom ih zakljua u svoj svinjac pun buva, pred no im dade
hleba i slame za spavanje. Ujutro, poto je dojavio naelniku da ih je naao, povede ih u
njihovo selo. Naelnik dojavi roditeljima da saekaju "hajduke" na putu da se ne bi brukali
pred selom. Uprkos oekivanjima dece da e ih roditelji izljubiti, sreni sto ih vide, oevi ih
odmah isprebijae. Kad priosmo gomili, taman mi da poletimo u zagrljaj, a poletee nai
oevi i svako doepa svoga sina i nastade, onde nasred druma, pred tolikim svetom, jedna
tua...

ujem samo Cvrcu kako, valjajui se po zemlji, vriti, a kai njegovog oca puca kao pitolj
do vrha barutom nabijen. Gluvaev otac doneo neku ilu, pa njome mlati Gluvaa. Dronji
spale pantalone, pa mu nasred druma, pred tolikim narodom, njegov otac nekom divljom
trskom ispisuje meridijane po globusu, Vrabac lelee, jer ga otac uhvatio za ui, pa ga vue
po drumu kao kad uhvate vola za rogove. Trta samo stenje, a ja zovem u pomo celu moju
porodicu, ali mi se niko ne odaziva". eda Brba je dobio batine i od biveg gazde jer mu je
iz zlobe, kad ga je ovaj otpustio, rasekao dakove sa branom, odsekao konopac na kanti za
bunar i pustio kanarinca iz kaveza kog je gazda oboavao.

Dve nedelje niko nije doao na hrastovo stablo. Svi su bili otputeni iz kole. Celo selo im se
smejalo. Posle dve nedelje su se svi skupili sem ede koji je preao da egrtuje kod jednog
opanara. I tu su se zarekli da nikad vie nee praviti takve gluposti.

Humor u romanu
Nui je velemajstor da izgradi kominu situaciju. I ovde, po obiaju, puno je smenih
scena, Setimo se Gluvaa kad se pravi da je gluv, pa na pitanja daje samo one odgovore
koje zna, iako nemaju veze sa tom lekcijom, pa ak ni sa predmetom, ili kad su ga na kraju
provalili, te apatom rekli da treba da dobije batine, a on odjednom prouo. Moda je jo
smenija scena na vaaru sa majmunom "Avanti, generale" i Brbinim psom,ili kad je Brba
doneo specijalni praak, pa se eao ceo razred, a na kraju i profesor; ili zabuna oko
znaenja rei epidemija, ili bitka sa magarcem, ili boravak odmetnika u tamnici svinjcu
punom buva, ili "sveani doek" roditelja na kraju prie.

________________________________

Branislav Nui na najpoznatiji komediograf je roen 1864. godine u

Beogradu kao Alkibijad Nua u cincarskoj porodici ora i Ljubice Nue. Njegov otac je bio
ugledni trgovac itom, ali je ubrzo posle Nuievog roenja izgubio bogatstvo. Porodica se
preselila u Smederevo, gde je Nui proveo detinjstvo i pohaao osnovnu kolu i prve dve
godine gimnazije. Preselio se u Beograd, gde je maturirao. Kad je napunio 18 godina,
zakonski je promenio svoje ime u Branislav Nui. Diplomirao je na pravnom fakultetu u
Beogradu 1884. godine.

Tokom studija je proveo godinu dana u Gracu. Nui se borio u Srpsko - bugarskom ratu
1885. godine, koji ga je zatekao na sluenju redovnog vojnog roka. Nakon rata je objavio
kontroverznu pesmu Dva raba u Dnevnom listu, zbog koje je osuen na dve godine
robije. Pesma je ismevala srpsku monarhiju, a posebno kralja Milana. Dravnu slubu Nui
je dobio 1889. godine. Kao zvaninik Ministarstva spoljnih poslova, postavljen je za pisara
konzulata u Bitolju, gde se i oenio 1893. godine. Na jugu Srbije i u Makedoniji proveo je
celu deceniju. Njegova poslednja sluba u tom periodu bilo je mesto vicekonzula u Pritini.

Godine 1900. Nui je postavljen za sekretara Ministarstva prosvete, a ubrzo posle toga
postao je dramaturg Narodnog pozorita u Beogradu. 1904. godine postavljen je za
upravnika Srpskog narodnog pozorita u Novom Sadu 1905. godine, napustio je ovu
funkciju i preselio se u Beograd, gde se bavio novinarstvom. Osim pod svojim imenom,
pisao je i pod pseudonimom Ben Akiba. Vratio se 1912. godine u Bitolj kao dravni
slubenik, a 1913. godine osnovao je pozorite u Skoplju, gde je iveo do 1915. Napustio je
zemlju sa vojskom tokom Prvog svetskog rata i boravio u Italiji, vajcarskoj i Francuskoj do
kraja rata.

Posle rata, Nui je postavljen za prvog upravnika Umetnikog odseka ministarstva za

prosvetu. Na ovoj poziciji je ostao do 1923. godine. Posle toga je postao upravnik Narodnog
pozorita u Sarajevu, da bi se 1927. godine vratio u Beograd. Izabran je za redovnog lana
Srpske kraljevske akademije 10. februara 1933. Branislav Nui je bio plodan pisac, poznat

po svom upeatljivom humoru. Pisao je o ljudima i njihovoj, esto duhovitoj, prirodi.

Preminuo je 19. januara 1938, a tog dana fasada zgrade beogradskog Narodnog pozorita
bila je uvijena u crno platno.

Knjievna dela
Drame: Tako je moralo biti, Jesenja kia, Iza bojih lea, Puina...

Komedije: Protekcija, Svet, Put oko sveta, Gospoa ministarka, Narodni poslanik, Mister
Dolar, Oaloena porodica, Pokojnik, Sumnjivo lice, Dr, Vlast" (nedovrena), ole Kermit
(nedovrena)

Romani: Optinsko
Devetstopetnaesta

dete

(u

Sarajevu

izdato

kao

Opinsko

dijete),

Hajduci,

Pripovetke: Politiki protivnik, Posmrtno slovo, Klasa, Pripovetke jednog kaplara,

Tragedije: Knez Ivo od Semberije, Hadi - Loja, Nahod

Petar Joki

Branko opi - Orlovi rano lete

Roman poinje opisom Prokinog gaja, poto se na toj sceni zbiva najvei deo radnje.
"Zaputena, gusta i prilino velika uma, na sat hoda od podnoja planine" sa obiljem
"zaputenih kroanja".Uz to, tu je i grob hajduka Jovaneta, na samoj ivici gaja. Tepsija,
zaravan u Prokinom gaju, mesto je gde su deca najee boravila.

Zaplet nastaje kad poetkom te kolske godine u selo Lipovo stigne novi uitelj, "zloud
stariji ovek", pijanac, nevaspitan, mrk, zlovoljan, svadljiv, koji je po kazni iz grada
premeten u selo. Imao je nos crven kao paprika, a obraze podbule - sve od rakije. aci su
bili uplaeni i zaalili su za dobrom, leptirastom plavom uiteljicom Lanom. S tim se nikako
nije mogao pomiriti Stric, najvii ak u razredu, te je za uitelja smislio originalan nadimak:
gospodin Paprika. Ova vest iz zadnjih redova irila se po poznatom sistemu "javi dalje" i kad
je stigla do polovine uionice, uitelj je primetio aputanje i dreknu:

ta
vi
tu
apuete,
Preplaenom
aku,
kod
kojeg
se
zaustavio
,
same
izletee
- Molim, gospodine Paprika, kau da se vi zovete gospodin Paprika.

a?
rei:

Naravno, uitelj je besno traio da se javi "kum", Jovane je hrabro preuzeo odgovornost na
sebe, a Stric je dobio zadatak da nae prut. Da ne bi dobio batine, Jovane iskae kroz
prozor i tu nastaje opta trka za njim uz alu i smeh. U nastavku pisac nas postupno
"upoznaje" sa deacima lanovima "hajduke druine" koja se "odmetnula" zbog zuluma
njihovog uitelja Paprike. Druina se postepeno uveava: prvo Jovane, zatim Stric, pa oko
Potrk, Lazar Maak...

lanovi druine polau zakletvu na grobu hajduka Jovaneta, ukundede njihovog voe
Jovaneta. Ureuju logor na Tepsiji. Grade kolibu za druinu i kuicu za kuju uju i ognjite
za vatru. Dok ostala deca, koja nisu dobila batine, idu u kolu, druina boravi u logoru, a
kad aci pou kui i druina "hajduka" se zajedno sa njima vraa. Dakako, ova tajna nije
mogla ostati za dugo. Logor je prvo "otkrila" devojica Lunja, koja posle silnih rasprava sa
deacima postaje lan druine. Lukavi poljar Lijan krene da uhodi hajduke kad su roditelji
ovih deaka saznali da im sinovi, umesto u kolu, idu negde u umu. Ovaj deo romana kipi
od kominih situacija kao to je i ona kad poljar Lijan nabasa na tajnu ujinu kuu i upadne
u jamu, ili scena kad roditelji opkole skrovite sa svih strana. Deaci su se branili bacanjem
kromira na napadae. Na kraju su ipak savladani, ali u njihovu odbranu staje Nikoletina
Bursa, seoska delija, i spasava ih od kazne.

Na uporno navaljivanje seljaka, uitelja Papriku povukoe iz njihove kole, a u selo se

ponovo vrati uiteljica Lana. Tako je okonana hajduija i svi doekae zimu u koli.
Evropom je besneo rat. Druina eka prolee. Tu se zavrava prvi deo romana.

Drugi deo romana poinje veu koju je uiteljica Lana saoptila uenicima. Otpoeo je
rat. Beograd je bombardovan. Zatitnik deije druine Nikoletina Bursa odlazi u rat.
"Toga trenutka prestalo je ono pravo,bezbrino djetinjstvo akog harambae Jovaneta.
Nastalo je jedno drugo djetinjstvo, oprljeno mrazom rata, djeatvo buntovnika,
nekadanjeg voe odmetnika iz Prokinog gaja". Okupatorska vlast ("ustae") oduzimali su
seljacima oruje, vojniku opremu, pljakali ito i stoku, premlaivali i muili ljude, palili
kue, ubijali neja. Stara druina deaka se aktivirala. Zadatak im je bio da motre i
obavetavaju seljane o pribliavanju ustaa selu. Tako su Jovane i Stric upozorili Nikoletinu
da njegovoj kui idu ustae i tako mu pomogli da se na vreme sakrije. Paljenjem vatri,
odnosno, dimnim signalima sa oblinjih uzvienja Lisine i Golog brda, kao i kurirskim
nainom obavetavanja, upozoravali su seljane na dolazak neprijatelja. Stric se jednom
izloio smrtnoj opasnosti. Ustae su na njega pripucale, ali je stradao samo njegov eir.
Jovane i Maak spasili su opkoljene Lanu, Nikoletinu i Lijana, pokazavi im put do peine. U
njoj su u toku NOB-a partizani uvali zaplenjeno oruje i municiju. itava Jovanetova eta
prola je kurirski kurs. Prokin gaj postaje partizanska radionica.

Roman se zavrava podatkom da u rat odlazi Jovanetova druina.

Neka bude onako kako ste se dogovorili na poslednjem sastanku u Gaju: oni koji
ostanu ivi sastae se opet jednog dana u Prokinom gaju, naloie vatru u logoru
Tepsija i oko nje e priati o onima koji se nisu vratili...

Knjievni rod: epika

Knjievna vrsta: roman

Mesto radnje: Bosanska krajina, selo LIPOVO

Vreme radnje: Pred poetak Drugog svetskog rata i za vreme okupacije (jesen 1940. i
prolee 1941.)

Glavni likovi: Jovane, Stric, Nikolica, oko Potrk, Lazar Maak i Lunja.

Sporedni likovi: Poljar Lijan, uiteljica, uitelj i Nikoletina Bursa

Tema: Kako je proticalo nemirno i burno deatvo Jovanetove druine

Ideja (poruka): Poruka je u naslovu romana. Orao i soko u narodnoj poeziji simboli su
slobode i hrabrosti. Za ove deake rekli bismo pre da su orlii, ali u tekim iskuenjima oni
su rairili svoja krila i poeli rano, nego to se oekivalo, da lete, to jest, postali su pravi
orlovi. Prerano suoavanje sa surovou i nepravdom; jo nedozreli (deaci) morali su boriti
se za opstanak i slobodu, ili to bi Njego rekao: - Mlado ito, navijaj klasove, pree roka
dola ti je njetva.

Glavni likovi:
Junaci ovog romana uenici su etvrtog razreda osnovne kole, osim Nikolice Jovane:
Harambaa hajduke druine je postao jer je bio najcenjeniji i najodluniji od svih deaka.
Pisac za njega veli: Djeak je od starijih uo tek poneto o pravdi, ali sluti da je dobro i
pravedno to to je pokuao da zatiti Strica. To ga ispunjava udnom snagom i radou i
daje mu odvanost da sam krene u dubinu puste ume" da bi izabrao mesto za hajduki
logor. Bistrouman je, procenjuje stvari pametno, a prema svima iz svoje druine odnosi se
brino i privreno. On je i snaga i "mozak" hajduke druine. Deaci u njega imaju veliko
poverenje, omiljen je i potovan.

Stric njegovo pravo ime bilo je Stevo, ali su ga u razredu zvali Stric jer je bio najvii. Bio je
siroe bez oca i majke. Dosetkom je reagovao na mane uitelja. U romanu najvie komike
ima kad je na sceni Stric, ali imao je i jednu slabu taku prema devojici Lunji, za koju su
svi znali, pa su ga zadirkivali, a on bi pri pomenu njenog imena uvek pocrveneo i zbunio se.
Bio je neustraiv to je i dokazao kad je sam prespavao no u umi. Ume da razgovara sa
ivotinjama.

Lunja to je razdragana devojica, koja, gde god da doe, donosi neku radost i toplinu. Ona
se, makar i nedovoljno svesno, bori za ravnopravnost izmeu deaka i devojica i u tome na
najbolji nain pokazuje da je u mnogo emu iznad deaka (na primer u hrabrosti: setimo se
scene u tajanstvenoj peini, ili kad otkriva diverzante). Nju pisac ovako slika: Lunja je bila
tiha utljiva desetogodinja djevojica, velikih mirnih oiju. Strieva prva kominica. Uvek je
utke i nepozvano ila za djeacima, posmatrala ta rade i kako se igraju, pronalazila ih je u
ribarenju oko rijeke, u krai lubenica, u potrazi za ptiijim gnijezdima. Vikali su na nju,
prijetili joj ak i kamenjem, ali tiha radoznala djevojica sklonila bi se samo za kratko
vrijeme i tek je djeaci smetnu sa uma, a ona ve viri iza nekog buna ili ukajui izlazi iza

visokog kukuruza... Ona je Stricu uvijek za petama... krpi djeacima koulje, arape, kape,
priiva dugmad, brine o svenu.

oko Potrk tako su ga zvali jer je trkom dolazio u kolu i vraao se kui, potrkivao je i
onda kad na tablu izlazi. U druini je bio zaduen za sklapanje stihova:

Na
uitelj
nos
mu
Ovdje
ivi
harambae Jovaneta.

ba
crven

je
ko
hrabra

slika,
paprika..
eta

Nik ulibrk, zvani Amerikanac otac mu je dugo radio u Americi, pa je povremeno u

razgovoru koristio engleske rei: halo, bojsovi i sl. Nosio je plave pantalone i kaubojski eir.

Nikolica najmlai u druini, uenik prvog razreda. Bio je svojeglav i ljut, crn kao Arapin.
Prepoznatljiv je u romanu po tome to je uvek sa sobom vodio kuju uju, zbog toga su ga
zvali Nikolica sa prikolicom.

Ivan Popovi Vanjka njegov otac je bio za vreme 1. svetskog rata zarobljen u Rusiji i
tamo se oenio Ruskinjom. Plavokos je i krupan da su ga svi zvali Vanjka iroki.

Poljar Lijan - krivonog iica lisiijeg lica i lukavog pogleda. Uvek je "mukao bocu s
rakijom i potezao iz nje". Ume da se pretvara i da se ulaguje; seoskom knezu se obraa sa
knee-vitee. Njegov zadatak je bio da luta selom "na krivim hodaljkama i da juri decu s
tuih vonjaka i vinograda i da im brani da love ribu... Borei se veito sa decom, nije udo
to je i sam podetinjio; uputao se u prava deija lukavstva, smicalice i doskoice. Meutim,
nije bio zloest, niti surov prema deci. Naprotiv, mnogo je voleo decu i najee im "gledao
kroz prste" kad bi ih uhvatio u teti. Pisac za njega veli: - Umije taj da vreba... kao pravi
osnovac, da se provlai kroz plot, krije se tako veto kao da igra mure, a po potrebi e se i
na drvo uspuzati... Domiljat i sam je krao voe, lubenice i krastavce, a onda je po selu
dizao dreku i "traio lopove".

Nikoletina Bursa to je momak neobino jak koji se zatitniki odnosi prema svoj
seoskoj deci. (Na primer, kada spasava decu - hajduke od fizikih kazni njihovih roditelja
posle hvatanja u njihovom logoru. Bio je nean i oseajan, popustljiv prema deijim
nestalucima. Meu privim je otiao u borbu kad je neprijatelj napao domovinu. Ovom
junaku opi je posvetio zbirku pripovedaka Nikoletina Bursa. Neke ste ve
itali Surovo srce, Mitraljezac golubijeg srca.

Uitelj, bio je "zloud stariji ovjek koga su po kazni, zbog pijanstva, premjestili u selo iz
oblinje varoice". Imao je povei crven nos kao paprika i podbule obraze od pijanstva.
Vrebao je svaku priliku da, i bez ikakvog razloga, tue decu i da vrei kao jarac. Poslije onog
Lunjinog navaljivanja da dobije batine i njezinog neoekivanog bjekstva kroz prozor, uitelj
Paprika se sasvim prozlio. Upadao je u razred ljut i mamuran, podozrivo gledao primerne
ake, zlurado se smekao, razgoropadio bi se i sve ake redom tukao govorei: - Ba mi je
kola za vas divljake seoske! Za vas je uma i koze, a ne knjiga.

Razgovor o romanu
Opisom Prokinog gaja.

Kako

poinje

roman?

Kako
je
izgledao
Mrana, zaputena uma u koju se ulazilo sa strahom.

Prokin

Verovalo se da u toj umi ivi drekavac.

gaj?

Zato?

Po
emu
je
Prokin
gaj
bio
znaajan
za
decu
iz
sela
Lipova?
Tu se nalazila zaravan zvana Tepsija gde su se deca okupljala i grob hajduka Jovaneta,
ukundede deaka Jovaneta, gde su mali hajduci polagali zakletvu.

Kako
i
kad
poinje
zaplet
(sukob)?
Kad u selo Lipovo, umesto leprave uiteljice Lane, doe namrgoeni uitelj, stariji ovek
koga su zbog pijanstva po kazni iz grada poslali u selo.

Ko
se
od
uenika
Stric, najvii uenik u razredu.

najtee

mirio

sa

ovom

promenom?

ta
on
Moli se neobinim svecima!

ini

da

vrati

uiteljicu?

Je
li
Nije, kad je otvorio oi, opet je video antipatinog uitelja.

ta
je
zbog
Smislio je originalan nadimak za uitelja.

pomoglo?

toga

Stric

smislio?

Po
emu
je
znaajan
as
geografije
(zemljopisa)?
Na uiteljevo pitanje: "Gdje se uliva Dunav?", Stric prvo odgovori; "U Jadransko more",
zatim kae da se ne ne uliva nigde, nego da ponire kao onaj potoi u Prokinom gaju.

Ko
apue
Stricu
da
Devojica Lunja, Strieva susetka.

se

Dunav

uliva

Crno

ta
ini
uitelj
kad
uje
eta besno s prutom kojim je maloas istukao Strica - trai krivca.

more?

aputanje?

ta
usput
Crte - karikaturu i prepoznavi sebe, ljutito pita: - Ko je ovo na krabao?

nae?

- ta je tom prilikom jednom zbunjenom i uplaenom ueniku nehotice izletelo iz usta?

Molim, gospodine Paprika.

Ko
preuzima
Odvani i hrabri Jovane.

krivicu

na

sebe

za

crte?

ta
se
onda
dogodilo?
Uitelj izbacuje Nikolicu s prikolicom van, a tad ga napadne kuja uja. Nakon toga, da ne bi
dobio batine, Jovane iskae kroz prozor, a uitelj alje sve ake da ga uhvate.

Ko
Poljar Lijan.

se

decom

ljiviku

Ko
se
pridruuje
Jovanetu
Stric, Nikolica s prikolicom, Vanjka iroki, oko Potrk i Nik ulibrk.

bori?

odmetnitvu?

Zato
se
nova
druina
okupila
na
grobu
hajduka
Da poloe zakletvu da nee odati tajnu okupljanja i izaberu harambau.

Jovaneta?

Koga
su
deaci
izabrali
i
zato?
Svog druga Jovaneta, ukununuka hajduka Jovaneta, jer je bio meu njima najhrabriji.

ime
je
deak
Jovane
stekao
poverenje
drugova?
Sam je poao u dubinu ume da bi izabrao mesto za logor; prema svima iz druine odnosi
se brino i privreno.

ta
deaci
rade
posle
zakletve?
Popravljaju krov na starom mlinu kako bi imali sigurno sklonite, i grade kuicu za kuju
uju.

Ko
je
prvi
Devojica Lunja, a potom i lukavi poljar Lijan.

otkrio

Tom
prilikom
Lijan
je
Upao je u maskiranu jamu kod ujine kuice.

imao

njihovo

malu

nezgodu,

Kakva
je
ujina
Da laveom upozori druinu na dolazak neeljenih posetilaca.

- ta ine roditelji
Organizuju poteru.

kad

saznaju

da

im

ta
je
vrhunac
radnje
Smena borba izmeu roditelja i "odmetnika".

deca,

umesto

sklonite?

koju?

uloga

prvom

kolu,

delu

bila?

idu

umu.

romana?

Kako
su
Gaali su svoje starije krompirima.

se

branili

mali

hajduci?

- Na kraju su roditelji pohvatali svoje sinove, ko decu spasava da ne dobiju teu kaznu?
Nikoletina Bursa, seoska delija.

ta
se
dogodilo
u
koli,
pa
su
deca
mirno
provela
Na zahtev metana proteran je namorasti uitelj, a vraena uiteljica Lana.

Kojim
znaajnim
dogaajem
poinje
drugi
deo
Uiteljica Lana ita vest o bombardovanju Beograda, poeo je Drugi svetski rat.

zimu?

romana?

- Rat stie i u selo Lipovo, pa se druina ponovo sastaje; koja im je sada bila uloga?
Sa oblinje visoravni iznad sela druina je palei vatre - dimnim signalima obavetavala
metane o dolasku neprijateljskih vojnika.

emu
slui
peina
to
su
je
kraj
potoka
otkrili
deaci?
Pretvorena je u partizansku radionicu gde je uvano naoruanje oteto od neprijatelja.

ta
se
na
kraju
dogodilo
sa
Jovanetovom
druinom?
Svi odlaze u rat uz obeanje da se po njegovom zavretku preiveli sastanu u Prokinom gaju
i da priaju o onima koji se nisu vratili.

Stilske figure
U ovom delu opi vrlo esto koristi veoma uspela poreenja: nos crven kao paprika; vrei
kao jarac, vreba kao pravi osnovac, itd. U opisu dominiraju neobini epiteti i metafore:
zloud, stariji ovek; nevaspitan, mrk, zlovoljan, svadljiv, krivonog lukavog pogleda, na
krivim hodaljkama. Epiteti su podvueni, a poslednji primer uz epitet ima i metaforu. Da se
podsetimo: metafora je (najprostije reeno) skraeno poreenje - umesto da kae noge su
mu kao krive hodaljke, pesnik veli: krive hodaljke; epitet je najee pridev uz imenicu
kojoj odreuje neku bitnu osobinu, ali - moe biti i imenica uz imenicu kolor televizor,
internet kafe), ili prilog uz glagol: neujno se prikradati itd.

Kritiki osvrt
opiev roman "Orlovi rano lete" ima dva dela. U prvom - dati su dogaaji na poetku nove
kolske godine i neuporedivo je bolji od drugog koji govori o prvim danima okupacije. Pre
svega, jer se opi dri onog to najbolje ume: da sa nekoliko poteza naslika kominu
situaciju tako realno kao da ste je i sami doiveli, pa se po umeu moe meriti sa velikanima
svetske knjievnosti. Drugi deo, nema sumnje, protkan je ideolokom notom koje se boracpartizan opi nije mogao otarasiti. Ta injenica, po mom skromnom miljenju, sputava ovo
delo da razbije vremensko ogranienje i prostor. Naime, danas, niko pametan ne bi dopustio
da maloletnici prvog ranga krenu u rat, a jo manje bi se divio njihovom umiranju, pa makar
to bilo i za najsvetliju ideju SLOBODE. Mi, Srbi, imamo dve poslovice: "Bolje grob, nego rob
i "Robom ikad, grobom nikad" i ja bih ovde zastao. Izbor je va.

Humor u romanu
Gotovo sve scene i slike u romanu su pune vedrine, ivotnosti, detinje radosti, pa i ala.
Sigurno ste zapazili da su "najsmenije" linosti Stric i Lijan. Prisetimo se aljivih scena:
Kad je Stric rekao da se Dunav uliva u Jadransko more, zatim da se ne uliva nigde, da
ponire pod zemlju kao onaj potoi u Prokinom gaju; kada uitelj pokuava da tue
Jovaneta, a ovaj pobegne kroz prozor, a onda celo odeljenje za njim, kobajagi da ga uhvati,
viui:
Aha,
dri
ga,
dri!
Kad Stric izgovara molitvu, obraajui se svecima da dovedu u razred nau staru uiteljicu...
Kad bi "ljuta bitka" izmeu deaka i njihovih roditelja itd.
________________________________

Branko opi je roen 1915. godine u Podgrmeu u selu Hasani nadomak

Bosanske Krupe. Osnovnu kolu zavrsava u rodnom selu nakon ega upusuje niu realnu
gimnaziju u Bihau. Knjiga Magaree godine nastala je po sjeanju na vrijeme
provedeno u "Prosvjetinom" internatu u Bihau, takozvanom konviktu. etriri godine koje je
tu proveo pisac opisuje kao jedan od najljepih dijelova svog ivota. Nakon nie gimanzije
upisuje uiteljsku kolu u Banjoj Luci u klasi prof. Vlade Milosevia kod kojeg je i polagao
prijemni ispit iz jezika i muzike kulture.

Uiteljsku kolu u Banjoj Luci Branko opi nije zavrio. Izbaen je iz kole u etvrtom
razredu zbog itanja napredne literature. Nakon toga upisuje je se u Uiteljsku kolu u
Sarajevu iz koje je, takoe, izbaen. Iz Sarajeva se vraa u Banja Luku, ali kolu je, ipak,
zavrio u Karlovcu gdje je prabaen uz pomo nekih profesora. Po zavretku uiteljske kole
Branko opi odlazi u Beograd, upisuje i zavrava Filozofski fakultet. Za vrijeme studiranja s
vremena na vrijeme objavljivao je prie u "Politici", posebno kada je urednik bio ika
Milievi.

Drugi svjetski rat zatekao ga je na odsluenju vojnog roka u Mariboru u bivoj vojsci
Kraljevine Jugoslavije. Tu je doivio raspad vojske i drave, ali se ve na samom poetku
povezao s narodnooslodilakim pokretom i od samog poetka do kraja rata i osloboenja bio
pripadnik partizanskih jedinica pod Titovom vostvom. Cijelo vrijeme rata bio je ratni
dopisnik zajedno s nerazdvojnim prijateljem i kumom, takoe veoma poznatim
knjievnikom, Skenderom Kulenoviem.

Drugi svjetski rat podstie ga da napie romane Prolom, Gluvi barut, Ne tuguj bronzana
strao i Osma ofanziva, zatim pripovjetke Rosa na bajonetima, Surova kola, Ljubav i smrt,
"Doivljaji Nikoletine Bursaa, Gorki med, Sveti magarac, Ljudi s repom i zbike pjesama
Ognjeno raanje domovine i Ratnikovo proljee. Napisao je i romane za djecu Orlovi rano

lete, Slavno vojevanje i Bitka u zlatnoj dolini (poznati su kao Pionirska trilogija) i Magaree
godine, zbirke pria Prie partizanke, Vratolomne prie, Prie ispod zmajevih krila i
Doivljaje maka Toe, zbirke pjesama arobna uma, Armija odbrana tvoja, Partizanske
tune bajke, Veernje prie, Djeda Triin mlin i Nestani djeaci.

opi je pisao i scenarije za pozorite i film. Poznat je po komediji Doivljaji Vuka Bubala i
komadu za djecu Udarnici i scenrijima za ratne filomove ivjee ovaj narod i Major Bauk.
Djela su mu prevoena na ruski, engleski, francuski, njemaki, ukrajinski, poljski, eki,
bugarski i maarski jezik.

Cijeli radni i ivotni vijek nakon drugog svjetskog rata Branko opi je proveo u Beogradu,
ali je vrlo esto putovao po Jugoslaviji i drugim evropskim dravama. Mnogi su za njega
govorili da je najvei djeiji pisac svih vremena roen na prostorima bive Jugoslavije.

Iako je pripadao narodnooslobodilakom pokretu Branko opi je, kao ovjek velikog
obrazovanja, bistra uma, osjeaja za pravdu i pravednost i kritikog posmatranja stvarnosti
koja ga je okruivala veoma rano poeo da iznosi sopstvena miljenja o nekim pojavama.
Radio je to ili otvoreno ili u literaturi kao pisac. Kao jedno od najpoznatijih djela bila je
Jeretika pria zbog koje je kasnije trpio velike udare tadanje komunistike partije na vlasti
i dravnih organa, pa i od samih kolega. Takvih progona je bilo mnogo, pa je knjievni
istoriar Ratko Pekovi to sabrao u knjigu Sudanije Branku opiu iz koje se vidi na kakve je
sve probleme opi nailazio u svom knjievnom i politikom ivotu.

Pretpostavlja se da su ti progoni i glavni razlog samoubistva koji je Branko opi izvrio

skoivi s jednog mosta preko rijeke Save 1984. godine. Od tada se taj most zove Brankov
most, a ulica koja vodi do njega Brankova ulica.

Veliki opievi knjievni uitelji bili su, kako je sam govorio: Petar Koi, Ivo Andri, Ivan
Cankar, Svetozar orovi, Simo Matavulj, Miroslav Krlea - ali i Milovan Glii, Janko
Veselinovi i Radoje Domanovi, a od stranih pisaca: Servantes, Pirandelo, Gogolj, Gorki,
ehov, Babelj, Zoenko...
Oenio se 28. juna 1951. godine doktorkom Bogdankom Ili. alei se, esto je govorio da
je i on stradao na Vidovdan, kada su izginuli i svi kosovski junaci.

Ezop - Basne

Cvrak i mravi - U zimsko su doba mravi suili ito koje je bilo od vlage nabreklo. Doe
gladan cvrak i stade od njih traiti hrane. Mravi mu tada rekoe: - Zato ljeti nisi skupljao
hranu? On im ree: - Nisam imao vremena jer sam krasno pijevao. Nasmijavi se, oni mu
rekoe: - Ako si u ljetno doba svirao, onda zimi plei.

Ova basna je jedna od najpoznatijih Ezopovih basni, a govori o posljedici marljivosti i

nerada. Mravi su, za svoj marljiv rad tijekom lijeta, bili nagreeni obilatom zimnicom, a
jadni cvrak nije dobio ni zrno. On je svojom pijesmom uveseljavao ivot, bio je na svoj
nain kreativan i nije se brinuo za budunost, smatrao je i nadao se da e ostali radoholiari

ipak biti milosrdni prema njemu. No, pokazalo se da oni koji su radili i previe cijene svoj
dobitak zaraen mukotrpnim radom, jer tako na neki nain nadoknauju divne dane
provedene u beskrajnim kolonama koje se prostiru gdje god se nae neto jestivo. Na
odreeni nain shvaam i mrave, jer u ovoj basni nema pozitivnih i negativnih likova, svi
postupaju ispravno, makar bi cvrak mogao za sretan kraj dobiti zrno, a za uzvrat odsvirati
mravima neto iz svog bogatog ljetnog repertuara. Povlaei paralelu izmeu prirode, mrava
i cvrka, i nae ivotne svakodnevnice, u ovoj basni moemo prepoznati i jedan
karakteristian ljudski nain ivota.

Ako uzmemo da mravi predstaljaju one radine i marljive ljude, koji se brinu za svoju
budunost, za budunost svoje obitelji i drutva u cjelini, onda je cvrak tipian predstavnik
boemskog umjetnika, zaokupljen samo i iskljuivo svojim umjetnikim radom i snovima. Na
jednoj strani su materijalna dobra, bez kojih nema gospodraskog prosperiteta i budunosti
niti za pojedinca niti za drutvo u cijelini. Kao njihova protutea stoje umjetnika nadahnua
bez kojih takoer nema ivota, ali sada onog duhovnog to svako od nas nosi negdje
duboko u sebi, s tom razlikom da je intenzitet i potreba za takvim duhovnim doivljajima
kod svakog razliit. Idealno bi bilo kada bi ove dvije potrebe imali meusobnu ravnoteu, jer
bi tada pri nadolasku zime, odnosno neizvjesne budunosti kada za odreene stvari moe
biti i preksano, drutvo savreno funkcioniralo.

Poruka basne - Radi danas da ima sutra

Trska i maslina - Trska i maslina se prepirahu o istrajnosti, mirnom dranju i snazi.

Premda je maslina grdila trsku da je slaba i da je lako svaki vjetar previja ona ne pisne ni
rijei. Kad nakon kratka vremena nastane estok vjetar, trska, koja se tresla i savijala
vjetrovima, lako se spasi, a maslina, jer im se opirala, bude iskorijenjena i skrena od sile
vjetra. Tako se maslina osramoti jer se ludo ponosila vlastitom snagom.

Trska i malsina predstavljaju dvije djevojke koje nemaju pametnijeg posla nego ocjenjivati
tuu i precjenjivati vlastitu ljepotu, vjetar je deko koji ih eli prozreti i uvjeriti se u stvarnu
postojanost i ljepotu. Trska je ovaj put imala vie sree, fleksibilna i podatna plesala je s
vjetrom i prilagodila se njegovim vratolomnim hujanjima, dok maslina, vrsta u korijenu kao
i u stavovima, ostala je malo zateena. Maslina je lijepa, s time se moramo sloiti, ali iako
krasna ne smije biti uobraena i toliko samosvjesna.

Trska je pokorno koristila mogunost savitljivosti, to joj je dar prirode, uspjela je iako
tanka i slabana, oduprijeti se naletima vjetra. Ali trska nije nimalo samouvjerena kao
maslina i ne zna se zauzeti za sebe - maslina pak biva iskorijenjena samo zato jer je korijen
zakopala preduboko u zemlju, samo zato jer je bila isuvie tvrdoglava i ponosna, pa ni njena
"smrt" nije ba pravedena. Isto je kao i kod ljudi - pokorni, posluni ljudi, bez previe
mogunosti vlastitog izbora savijaju se usporedno s nadreenim i nastoje biti to blii
onome koji je vei, jai, koji je na vlasti, a tvrdoglavi i samosvjesni filozofi vrstog karaktera
s razvikanim injenicama koje bi im mogle donijeti velike nedae, samo za inat vrsto stoje
pri svojim zamislima i tako stradaju...

Zid i avao - Zid, koji je avao silom kidao, pone vikati: - to me trga, iako nita zlo
nisam uinio. avao mu tada kae: - Nisam ja za to kriv, nego onaj koji me otraga estoko
udara.

Ba kao i u stvarnom ivotu, sloboda ovjekova razmiljanja i postupaka je ograniena. Zid

nije nita skrivio avlu, no ovaj ga opet kida, avao ni kriv ni duan biva udaran, no ovjek
ga ipak pribija - moda i on to radi predvoen nekim? esto moramo povrijediti nekoga ili
okriviti ga samo da bi spasili vlastitu kou i osvjetlili obraz, ponekad smo ak i u pravu. Sve
se to odvija po nekom planu - nitko nije slobodan i sretan, nitko nije podreen sam sebi uvijek je tu netko drugi da ga hladnim postupkom, bez ikakva razloga, spusti na zemlju. No
to postaje naa surova svakodnevnica, a mi se titimo izvjesnom dozom imunosti prema
stradavanjima bez razloga i znaaja.

Starac i smrt - Starac jednom nasijee u planini drva i podigne ih na plea. Kad je ve
natovaren prevalio dug put, umoran skine drva i stane dozivati smrt. Budui da je smrt
odmah pristupila i pitala ga razlog zato je zove, starac ree: - Da to breme podigne i
naprti mi ga.

Ovaj kolebljiv starac vjerno opisuje linost pravog neodgovornog prevrtljivca. Da sam ja
Smrt, odmah bi mu rekla da se s takvim stvarima nije za aliti, jer ivot vrijedi vie od
pretekog bremena na pleima. On se toga sjetio malo prekasno, ali lukav odgovor sve je
spasio. Drai mu je ivot, bez obzira na stotinu drvea na njegovim leima, bez obzira na
blisko suoavanje sa smrti. Jer bolje je osjeati, pa makar i bol, i nadatiti se da e ta bol i
prestati, nego prazno leati u blatnoj raci u zatvorenom crnom lijesu i traiti duu koja
izgubljeno luta nebeskim prostranstvima traei mir, spokoj, i jedan osjeaj koji se stvara
samo kad ovjek umre sretan, sa saznanjem da je ivot poivio u potpunosti.

avka i sova - Bilo je natjecanje u ljepoti i sve su ptice dolazile Zeusu da se podvrgnu
izboru, a Hermes je tumaio njegovu odluku. Prije toga sve one su se skupljale na rijekama
i jezerima i odbacivale loe perje, a bolje istile. Budui da avka nije imala od prirode
nikakve ljepote, skupi kao svoj ukras ono to je drugima poispadalo. Jedna sova to prozre i
oduzme avci svoje, a stane nagovarati i ostale da tako uine. Liena perja, avka doe gola
na Zeusovu presudu. Sirota avka! Mnogi ljudi bi uinili isto to i ona, samo bi malo pazili s
ijim se perjem kite. Grozno je kititi se tuim perjem, ali ljudi katkad nemaju drugog izbora!
Jer zato se rune djevojke mau bezbrojnim kremama, odlaze na plastine operacije,
mrave uz pomo ajeva...? Zato da bi bile lijepe! One bi i duu prodale za ljepotu i uope
im nije stalo do naina koje koriste da bi preko noi postale princeze iz bajke. One
zapostavljaju sve drugo, mislei kako je ljepota najvanija, zanemarujui mogue posljedice
i duhovne vrijednosti...

A osim svega toga, avka se nije kitila tuim perjem u najuem smislu rijei, jer bili su to
takoer nedostaci koje se druge ptice odbacile. Mudra sova koje je ponekad i previe
duboko razmiljala malo je postala ljubomorna na snalaljivost rune prijateljice koja je bar
pred svjetlim Zeusom eljela dokazati da i ona moe biti lijepa, pa je sova nagovorila druge
ptice da joj iupaju perje. tovie, ako je pred Zeusa dola gola znai da su joj ptice
poupale i njeno vlastito perje.

Povucimo paralelu i uzmimo na primjer Pepeljugu, pranjavu siroticu u prnjama. Kad je

trebala nabaviti haljinu za bal, mievi su joj uspjeli donijeti odbaene stvari njezinih bogatih,
oholih sestara, i od nekoliko komada suvine svile i od par perlica strgane ogrlice, napravili
su, svojim trudom, predivnu haljinu koja je na Pepeljuzi izgledala prekrasno. No sestre,
ljubomorne, kad su vidjele da je sve to ustvari njihovo "smee" krenule su prema njoj, uzele
svaka svoje, ostavile je opet u razderanoj ruiastoj svili i...

No avka nema princa, ni dobre vile koja bi se smilovala nad njom. Ima samo Ezopa koji je
njezin postupak protumaio sa posve drugog stajalita...
________________________________

Ezop (Aisopos, 6.st. prije Krista), grki basnopisac, rodom iz Frigije u Maloj

Aziji, vjerojatno robovskog podrijetla. Pod njegovim imenom do nas je dolo oko 400 basni,
od kojih su mnoge vjerojatno dodali kasniji prireivai. Vjeto se koristei starim temama i
spajajui ih s otrim promatranjem ljudi i prirode, Ezop je stvorio basnu kao knjievnu
vrstu, davi joj oblik dramski komponirane priice s ponajee traginim zavretkom i s
pounom poantom, koja je esto dodana na koncu i u obliku posebne poruke. Veina
njegovih basni donosi slike iz ivotinjskog svijeta - u emu je njegov najvei broj
nasljedovatelja - ali mnogima su protagonisti i biljke, predmeti, pojmovi, ljudi pa ak i
bogovi. ivot je prikazan realistiki vjerno sa svim nepravdama i bespravljima to u njemu
vladaju i po tome Ezopove basne nose u sebi elemente za ono doba napredne drutvene
kritike; njihove poruke sadre realnu filozofiju ovjeka bogata ivotnim iskustvom, koji cijeni
i istie moralne vrline, ali je ujedno svjestan da u ivotu i prirodi vlada pravo jaeg i
pametnijeg. Ezopove basne pisane su u prozi jednostavnim i jasnim stilom, a posebnu im
dra daje fini humor kojim su protkane.

Hans Christian Andersen

- Carevo novo ruho

Kratki sadraj - Bio jednom neki car kojeg je zanimala samo lijepa odjea. Ni za to
drugo nije mario. Jednoga dana na njegovu dvoru pojave se dvojica varalica. Predstave se
kao vrhunski tkalci koji tkaju najljepe tkanine na svijetu. Tkanine su to koje ne samo da su
prekrasnih boja i uzoraka nego imaju i posve osobita svojstva - nevidljive su svakom tko
nije sposoban za svoju slubu ili je pak neizreivo glup. Tkalci - varalice narue najfinije
materijale koje potajno prodaju za svoj raun i vlastite depove. U svrhu zavaravanja
postave tkalake stanove i prionu "marljivo tkati", ali bez iega na razbojima. Svoje
najpotenije slubenike car alje u kratkim razmacima da provjere kako napreduje tkanje.
Premda ne vide nita na tkalakim stanovima, ustraeni od svoje nesposobnosti i gluposti,
oni izvjetavaju cara kako je tkanina prekrasna. Naposljetku car osobno, s cijelom svojom
svitom ministara, njihovih pomonika, slubenika, i ostalih dopuza, doe pogledati te
predivne tkanine. U smrtnu strahu da se ne otkrije njihova glupost ili nesposobnost, svi se
dive
niemu
na
tkalakim
stanovima.
Nagovore cara da te divne tkanine odjene za veliku povorku. Svu no uoi dana kad je imala

biti povorka, varalice su probdjele kraj esnaest i vie upaljenih svijea. Narod je mogao
vidjeti kako se ure da dovre carevo novo ruho. Pretvarahu se da skidaju tkanine s razboja,
rezahu velikim nozicama po zraku, ivahu iglom bez konca i naposljetku izjavie: - Evo,
ruho je gotovol Sada car sa svojom svitom doe pogledati novo ruho. Podiui prazne ruke
uvis, varalice mu "pokazuju" hlae, kaput, plat i tako redom. Car skine sa sebe svu odjeu,
varalice ga odjenu u novo ruho lako kao pauina. I car povede povorku dok su komornici
stupali iza njega s rukama u zraku kao da mu pridravaju skute. Sav se svijet divi novom
carevom ruhu, sve dok neko nevino dijete iskreno ne povika: - Ta on nema nita na sebil Boe, uj glas nevinostil - ree djetetov otac, a pukom se pronio apat: - Dijete kae da car
nema nita na sebi. - Nema nita na sebi! - povika naposljetku sav puk. Protrnu car, i njemu
se samom inilo da ljudi imaju pravo, ali miljae otprilike ovako: - Sad mi ipak valja ostati
u povorci do kraja! I zauze jo ponosnije dranje. A komornici i dalje nosahu skute kojih nije
bilo.

Vrsta djela - Bajka

Mjesto radnje - U velikom gradu

Vrijeme radnje - Kao u svim bajkama, prije mnogo godina.

Analiza likova
Car je samodopadni vladar kojemu nije bilo stalo do voenja svoje zemlje, ve su mu
njegove privilegije koristile samo za zadovoljavanje svojih strasti za lijepom odjeom. Pri
tom je bio isuvie ponosan na dunost koju je obnaao te niti u izvanrednim okolnostima
nije htio priznati samom sebi da je u biti nesiguran i nesposoban vladar. Svoju nesposobnost
nadoknauje gomilanjem odjee, jer se jedino na tom polju osjea dovoljno sposoban.
Okruen je licemjernim podanicima, koji bojei se za svoj poloaj i status, podravaju tezu o
"lijepom" ruhu, s ime zadravaju svoj poloaj savjetnika u carskim dvorima i
dokazuju svoju pamet i mudrost. Nasuprot svih licemjernih i astohlepnih likova stoji dijete
sa svojom djejom iskrenou i nevinou, koje jedino ima hrabrost na glas rei istinu o
carevom ruhu.

Varalice su lukavi, pokvareni i vrlo sposobni glumci i pantomimiari, koji su znali i uspjeli
iskoristiti ljudsku slabost u svoju korist. Svjesni da je ovjeku potrebna potvrda njegove

mudrosti i pameti,
kraja.

oni igraju na tu kartu, dokazujui pri tom da ljudskoj gluposti nema

Analiza stila pisanja i jezika djela

Ova bajka je namijenjena maloj djeci te je zbog toga pisana jednostavnim stilom i jezikom,
koji oni mogu razumjeti. Odlikuje se svim epskim elementima, pisana je u prozi, ima fabulu
i moemo je svrstati u sveobuhvatnu podjelu knjievnih rodova.

IVANA

Brli Maurani - Prie iz davnine

Evo kako su nastale PRIE IZ DAVNINE: Jedne zimske veeri bio je na dom, protiv obiaja,
potpuno tih. Nigdje nikoga, sobe velike, svuda polutama, nastrojenje tajnovito, u peima
oganj. Iz posljednje sobe - velike blagovaonice - zauje se: "kuc! kuc!" - Tko je? - upitam.
Nita! Opet: "kuc! kuc!" - Tko je? - i opet nita. Nekim tajnovitim strahom stupim u veliku
blagovaonicu, i najednom: radosni prasak, udarac, mala eksplozija! U velikom kaminu
prasnula je na vatri cjepanica, - na vrataca kamina izlete mi u susret iskrice, ko da je roj
zvjezdica, a kad raskrilih ruke da uhvatim taj ilavi zlatni darak, podigle se one pod visoki
strop i ... nije ih vie bilo. I tako onaj roj iskrica - zvjezdica ipak bi uhvaen - i to u umi

Striborovoj - i ona nastade upravo uslijed njih. Iza ove prve prie nastadoe jo ostale,
njih jo sedam, dakle su i one kao i uma Striborova izletjele kao iskra sa ognjita jednog
drevnog slavenskog doma.

Knjievni rod: epika

Knjievna

vrsta: bajke

Kad budete itali prie iz ove knjige, uinie vam se da ste neto slino ve uli ili proitali.
To je zato to se u njima osim o realnim likovima i moguim zbivanjima, govori i o
neobinim i nestvarnim dogaajima i likovima: vilama, divovima, patuljcima, udotvornim
predmetima, zmajevima ili nekim drugim udovinim biima, koja su stvorena matom

nepoznatog pripovedaa ili umetnika - knjievnika. Re je, dakle, o bajkama. U ovoj knjizi
imamo pet bajki, koje su nastale po motivima slovenskih legendi.

U Priama iz davnine takoer se uz pomo neobinog djeluje na obino. Naime, uda

obitavaju posvuda, ona mogu biti dobra i naopaka, svakome prema zasluzi, kae autorica.
Prie se temelje na hrvatskoj i slavenskoj mitologiji te izvrsno postiu privid davnine.
Usporedo s udesnim biima iz narodne predaje, Domaima, Bjesovima, Striborom,
Regoem, Baganom, Kosjenkom i dr. sudjeluju i ljudska bia iz svakidanjice: djeca, starci,
ribari, junaci i ene. Knjievnica izvrsno oponaa mitsku shemu monog zla i monog dobra,
a pritom naravna bia od nadnaravnih preuzimaju djelie mitske snage koji im pomau
svladati kompliciranu zbilju. I oni poput Hlapia esto kreu na putovanja. Putujui
zaaranim umama, jedrei morima, probijajui se podmorjem, letei meu oblacima oni se
na muevan, djeji ili enski nain pribliavaju cilju. Povratak s putovanja donosi ispunjenje
osnovne etike zadae a time i veliku zavrnu sreu te mir u dui ispunjen ljubavlju prema
blinjemu.

Jezik i stil Pria iz davnine:

Na jezino-stilskoj razini Pria iz davnine primjeuju se stalni epiteti iz usmene knjievnosti,
formulizirani bajkoviti poeci, hiperbole, kontrasti, pitalice i zagonetke, nerijetko takoer
ritmiki organiziran ili rimovan prozni iskaz. Za oivljavanje raznih arhetipskih slojeva u
jeziku znaajne su raznovrsne magijske rijei, arhaizmi, lokalizmi, rijei iz slavenskog
folklornog naslijea; znatna je uloga preputena i magijskim brojevima: primjerice, Palunko
tri dana ne lovi ribu da bi prizvao udo, Rego triput magijski udara nogom o zemlju da bi
mu se otvorio put u podzemlje, guja daje tri smrtonosne naredbe majci i sl.

Mitsko pravrijeme sugerira se uz pomo glagolskih oblika, za davnu prolu radnju

pluskvamperfektom, za preteritnu trajnu i doivljenu radnju imperfektom. Blagu arhainost
knjievnica je postigla uz pomo aorista, dramatinost historijskim ili pripovjedakim
prezentom, a za izricanje prolosti rabila je takoer futur, kondicional pa i vrlo stilogeni
historijski imperativ. O postanku Pria iz davnine, pisala je u pismu sinu Ivanu koje je
objavljeno u Hrvatskoj reviji" 1930. godine, a poslije u predgovorima vie izdanja te knjige.
Pritom je na mit gledala kao na saetu sliku svijeta, kao na repeticiju ope ljudske povijesti,
a na pisca koji se tom graom slui, kao na proroka koji dopire do same jezine sri.
________________________________

RIBAR PALUNKO I NJEGOVA ENA

Ribaru Palunku dozlogrdio njegov bijedan ivot. Poelio je da bude bogat, da i on, kao bogati
upani i gavani, pozivi u slasti i lasti, u zlatu i raskoi. Zato se zarekao da tri dana nee loviti
ribe nadajui se kako e mu taj zavjet pomoi da doe do eljenog bogatstva. Tri je dana
sjedio u svojemu unu, a treega dana izroni pred njega Zora-djevojka i ponudi mu nagradu
jer je tri dana uvao ivot njezinim ribicama. Palunko poeli da mu pomogne da se izbavi iz
bijede i pustoga ivota. - Idi kui, nai e to ti treba, ree njemu Zora-djevojka. Palunko
poe kui i tamo nae sirotu djevojku koju uze za enu. Svake veeri priala mu ena
udesne prie o carskim dvorima, zmajevima i kraljevnama pa je Palunko pomislio daje ona
ena vilinska koja e mu pokazati put do blaga, samo se treba strpjeti. Rodio im se u
meuvremenu i sinak Vlatko. No jednoga dana izgubi Palunko strpljenje, ba se ena bila
raspriala o bogatstvu Kralja Morskog, pa epa enu za ruku i naredi joj da ga sutra ujutro
vodi do dvora i blaga Morskoga Kralja. Kad mu ena ree da ona nije nikakva vila nego
sirota ena, to jo vie razgnjevi Palunka i on naredi eni da sutra krenu morskim alom, on
na lijevu, a ona s djetetom na desnu stranu i da se ne vraaju dok ne nau put do Morskoga
Kralja.

Uzalud je ena sutradan molila Palunka da se ne rastaju, ali Palunko nije poputao. Hodala
jadna ena dva tjedna i na koncu umorna zaspala na kamenu uz more, a kada se probudila,
vidje da je nestalo njezinoga djeteta. Od uasa i velike alosti onijemjela je i vratila se kui,
kamo sutradan stie i Palunko, bijesan i jarostan nakon neuspjene potrage. Sad je kua
bila tiha i pusta kao grob. Podnosio je Palunko neko vrijeme tu alost, a onda mu dozlogrdilo
pa se ponovno zaputio na more. Opet je kao i prvi put tri dana postio i nije ribu lovio i trei
dan pojavi se pred njim Zora-djevojka. Palunko od nje ne trai da mu se dijete vrati niti da
ena progovori, ve samo moli za put do Kralja Morskoga. Zora-djevojka mu odlui
udovoljiti i objasni mu da o mladom mjesecu kada dan stane svitati sjedne u un i prieka
vjetar koji e ga odnijeti prema istoku do otoka Bujana, do kamena Altira gdje e ga dalje
uputiti.

Palunko poslua upute i domogne se otoka Bujana, koji kao zeleni vrt pliva na moru. Tu ga
na kamenu Altiru doeka Zora-djevojka. Pokazala je Palunku plivajue mlinsko kolo i oko
njega pleue Morske Djevice i nauila ga kako e kolo namoliti da ga spusti do Kralja
Morskoga, a da ga ne progutaju jazi morski. Obeala mu je svakakve raskoi kod Morskoga
Kralja, ali gaje upozorila da nema vie povratka na zemlju jer je prijee tri strahovite strae:
jedna valove die, druga vjetar vije, trea kria munje. No Palunku povratak nije ni na kraj
pameti. Kad je pred mlinskim kolom izgovorio to gaje nauila Zora-djevojka, Morske
Djevice zavrtjee kolo, nastade na moru dubok vir koji ga povue nadolje i Palunko se nae
na sitnom pijesku od suhoga zlata na morskome dnu. Naao se zapravo u velikoj dvorani
Kralja Morskoga. Od silne raskoi podmorskoga svijeta Palunko se izbezumio, pa potrao
kao dijete po zlatnome pijesku i stao se prebacivati kao kakav derani. Svidio se Palunko

Morskome Kralju pa mu ovaj pokloni granu bisera i naredi vilama pomorkinjama da ga

poaste biranim jelima i piem medenim.

Kad je Palunko poruao, zapita ga Kralj Morski eli li jo togod. Kako se Palunko slabo
najeo biranih jela, on zaeli dobar pladanj varene lobode. Nasmijao se tome Morski Kralj i
obeao mu ispuniti elju ako se jo tri puta prebaci. Palunkovo prebacivanje najvie je
zabavljalo mladoga kralja u zlatnoj kolijevci i svilenoj kouljici. Kad je Palunko pogledao
mladoga kralja, prisjelo mu veselje jer je u njemu prepoznao svoga sina Vlatka. Kako bi
mogao s djetetom nasamo razgovarati, utei s njime i vratiti ga majci, uini se Palunko
njegovim slugom. Jednoga dana doekao je priliku da ostane sam s djetetom i stao ga
nagovarati da zajedno pobjegnu. Ali mali je Vlatko ve bio oca zaboravio, pa ga je proglasio
ludom koja se prebacuje pred Morskim Kraljem. Palunko sad osjeti gorku tugu za svojim
siromanim domom, koji je ostavio, matovitom enom i siniem to mu se uz bradu
penjao.

Za to vrijeme Palunkova je ena kod kue tugovala. Kako nije imala koga pitati za savjet,
uputi se na majin grob traiti utjehu. Tamo pred nju izie lijepa kouta pa je savjetuje kako
da vrati Palunka: neka mu svake veeri sprema veeru, a iza veere tanku kudjelju
razrjeuje. Ne doe li Palunko, neka ide u kr i svira u dvojnice, zmije e veeru pojesti, a
galebovi kudjeljom gnijezdo oblagati. Kad se ni nakon tri mjeseca Palunko nije vratio, ena
ponovno ode na majin grob i opet pred nju iee kouta, ree joj kako Palunko ljutu muku
mui i da mu moe pomoi ako na mjeseini uhvati velikog lubina sa zlatnom perajom na
kojoj je zlatna jabuka. Ali da bi dola do mora neznanog, mora svladati tri prepreke, tj. proi
kroz tri peine od oblaka koje uvaju orijaka zmija, majka sviju zmija, orijaka ptica,
majka sviju ptica, i zlatna pela. Jo joj majka savjetovala da na put ne nosi nita nego
dvojnice i udicu, a ako se u nevolji nae da otpori svoj desni rukav.

Drugog dana uzela kerka un i zaputila se put mora neznanoga. Kad je dola do prve
peine i do orijake zmije, sjetila se svojih dvojnica, pa zasvirala u desnu sviralu, na to
dooe male zmije pa nagovorie majku-zmiju da malo odrijema, a one je propustie kroz
peinu. Kod druge peine, kod orijake ptice, ponovno zasvirala u dvojnice, u lijevu sviralu,
na to doletjee mali galebii pa nagovaraju pticu-majku da propusti enu. Ptica ne pristade
da je propusti ve eni ponudi da e joj vratiti dar govora, ali ena to odbije i nastavi traiti
prolaz. Onda galebii prevarie majku-pticu: nagovorie je na san, a enu propustie. Kod
tree peine, kod zlatne pele, sjetila se ena svog rukava, otparala ga i njime uhvatila
pelu. Molei da je pusti na slobodu, zlatna joj pela kae neka pogleda na more i da e
veliku radost ugledati. I zaista, na moru ena ugleda kako Zora-djevojka jutrom malog
kralja po moru ee. U malom kralju prepozna ena svoga izgubljenog sina. Ako joj pokloni
slobodu, pela joj obea pokazati put do sina. Izmeu vlastite sree i vjernosti Palunku, tj.
hvatanja velikog lubina, ena se teka srca odluuje za ovo drugo.

U meuvremenu naredio je mali kralj Palunku da mu isplete dobre vodice od svile kako bi ga
sutra mogao upregnuti u kola pa da ga Palunko vozi po zlatnome pijesku. Povrijeen tim
zahtjevom Palunko se odlui na bijeg, pa kad su svi pozaspali, iskoristi spletene vodice da
njima vee kolijevku s malim kraljem sebi na lea i dade se u bijeg. Kad je ve bio
posustao, zapelo neto za kolijevku i poelo ga vui na povrinu. Bila je to udica koju je
bacila njegova ena da uhvati velikog lubina. Velika ih je radost sve troje obuzela kada se
prepoznae.

No Morski Kralj poslao je za njima u potjeru Morske Djevice. Kad je dan svanuo, Morske su
Djevice ve opkolile amac i digle oko njega vihor i silne valove. Prestravljen Palunko opet
stade dozivati Zoru-djevojku. I zaista, izie iz mora Zora-djevojka, pogleda Palunka i malog
kraljevia, ali im nita nije darivala, jedino je vjernoj eni dala vezeni rubac i iglu pribadau.
Od rupca se podignulo jedro, a od igle se stvorilo kormilo i amac s napetim jedrom poleti
put obale. to je vihor bio jai, to je un bre pred njim letio. Na koncu se ukae krevita
obala, a hajka stade slabjeti. Naletio je un na obalu, razbio se o hridinu, potonulo jedro i
kormilo, potonula i zlatna kolijevka, a Palunko, ena i dijete nali se pred svojom kuom.
Kad su te veeri lobode veerali, ve su svoju muku zaboravili. Ali su zato ostale dvojnice,
pa tko u njih puhne moe uti pjesmu o ludom Palunku koji je na dnu mora dopao ljutih
jada i o vjernoj eni koja moe donijeti sreu pa makar je i triput potopljena.

Vrsta djela - Kao i ostale prie iz Pria iz davnine pria o ribaru Palunku je bajka, i to
umjetnika bajka. Vano je ovdje istaknuti atribut umjetnika, jer je Ivana Brli
Maurani, davi svjesno svojim bajkama privid drevnosti i narodne predaje, mnoge
nedovoljno upuene navela na pogrean zakljuak da su njene bajke stvarane "na narodnu",
tj. oponaajui narodnu predaju. I pored svih posuivanja iz slavenskih mitologija i narodne
usmene knjievnosti, bajke Ivane Brli Maurani prije svega su plod jedinstvene i
neponovljive autoriine umjetnike imaginacije.

Kompozicija - Pria ima kratak uvod ili ekspoziciju koji podsjea na poetke narodnih
pria {Dozlogrdio ribaru Palunku njegov bijedni ivot. ivio on sam na pustome morskome
kraju i hvatao po vas dan ribe na kotanu udicu...). U isto tako naglaenom stilu usmenog
narodnog pripovijedanja je i epilog prie koji je zainjen stihovima: E, kad one veeri lobode
veerali, to je bilo, sve zaboravili. Pa da nije one dvojnice, nitko ne bi ovo ve pamtio. Nego
tko god u dvojnice dune, tomu krupna svirala dudi o Palunku ovako:

udo
Na
Ljutog
A
sitna
Sini,
Evo
Da
je
Izbavi je vjerna ena.

ludo
dno

mora
jada
svirala
sini,
nove
tri

enu

put

Palunko,
propao,
dopao.
spominje:
zorice,
sreice;
potopljena,

Tema i ideja - Davno je zapaena etika komponenta u djelu Ivane Brli Maurani.
Dapae, ta etika i pouna strana njezina djela toliko je vidljiva da se o njoj govori kao o
istinskoj motivaciji i pravoj svrsi njezinog pisanja. Kao bitne znaajke autoriine etike istiu
se dobrota, potenje, ljubav, istinoljubivost, dunost i spremnost na rtvu za druge i
beskrajno povjerenje u krajnju prevagu dobra nad zlom. Njezini likovi zato slijede glas
svoga srca, intuitivno streme k dobru, pa se kada se govori o etici njezinih likova esto
koristi pojam "etika srca". Nije teko prepoznati kako je i u bajci o ribaru Palunku istaknuta
ta etika i pouna strana. Bajka o ribaru Palunku zapravo je bajka o enskoj vjernosti i
apsolutnoj nesebinosti. Samoivi i lakomi Palunko, koji ne prepoznaje da pravo blago ima u
vlastitoj kui: privrenu i matovitu enu i umiljata sinia, tei za bogatijim ivotom i zato
izgubi sina i zapadne u nevolje u dvorcu Morskoga Kralja. Samo zahvaljujui odanosti,
dobroti i spremnosti na rtvu Palunkove ene spaeni su i on i dijete.

Mjesti i vrijeme - U ovoj bajci prepoznajemo dva suprotstavljena prostora zbivanja:

stvarni prostor Palunkova ivota: kreviti morski kraj u podnoju planine (ivio on sam na
pustome morskome kraju... Palunko ribu hvata, a ena obdan po planini za lobodom
prebija...) i fantastini prostor podmorskih dvora Morskoga Kralja u ijem je opisu do
izraaja dola sva slikovitost autoriina stila: Ono samo misli Palunko da je poljana kolika je,
ali ono bila velika dvorana Kralja Morskoga. Oko dvorane stoji more kao mermerni zidovi,
nad dvoranom stoji more kao svod stakleni. Od kamena od Altira plavi svjetlo kao plava
mjeseina. Ovjesile se nad dvoranom grane od bisera, uzdigli se po dvorani stolovi od
koralja.

Kao i u ostalim bajkama iz zbirke, ali i klasinim bajkama openito, vrijeme radnje je neko
mitsko, drevno i neodredivo, osim u onim svojim odrednicama koje oznauju protok
vremena za trajanja radnje (eka Palunko - dan za danom prolazio, prola godina, prole
dvije.)

Likovi
Palunko je siromaan ribar kojemu je dozlogrdio njegov bijedni ivot. Kako je uo da na
svijetu ima bogatih upana i gavana, rodila se u lakoumnom Palunku pohlepa, silna elja da
i on ivi u zlatu i raskoi. I tu e zapoeti Palunkove nevolje. Zelja za bogatstvom toliko ga
je zaslijepjela da nije shvatio smisao rijei Zore-djevojke kad mu ova kae: - Idi kui, nai
e, to ti treba. A kod kue je naao djevojku koju je uzeo za enu i koja gaje zabavljala
udesnim priama, a uskoro mu i sina rodila. Ali Palunko na umu ima samo jednu misao bogatstvo. Za svoju enu, zbog njezinih prekrasnih pria, vjeruje da je vila, pa jednoga
dana grubo skoi na nju i zaprijeti joj smru ako mu ne pokae put do blaga Morskoga
Kralja. Ni za vlastito izgubljeno dijete ni za enu ne mari Palunko: Al u Palunka samo jedna
luda pamet, te kako sebi bijae upiljio u glavu, da se nagleda i nauije bogatstva Kralja
Morskoga, tako i ne zatrai da mu se edo vrati, niti da mu ena progovori, nego se moli
Zori-djevojci:
- Hajde mi, svijetla Zoro-djevice, pokai put do Morskoga Kralja.

Sve do njegove katarze i preobrazbe u dvoru Morskoga Kralja o Palunku se nema to dobra
rei. On je slika neodgovorna oca koji ne prepoznaje ljepotu oinstva i ne cijeni obiteljsku
sreu koja mu stoji pred nosom. Tek kada se promijeni, zahvaljujui mukama i ponienjima
koja je trpio na dvoru Morskoga Kralja, spoznaje da sreu zapravo ine obitelj i dijete.

Palunkova ena jedan je od likova koji utjelovljuju majinstvo i brigu za obiteljsko

ognjite. Palunkova ena nastoji svim silama sauvati sina i obiteljski dom, to moe uiniti
samo ako svog lakomislenog i lakomog mua privede razumu i ako od njega napravi ovjeka
koji e biti sretan zbog onoga to ima, a nee matati o onome to mu je nedohvatno. Za
razliku od Palunka njegova ena se ne mijenja, ona je od poetka postojana i beskrajno
odana svome muu. I ona e poput majke iz ume Striborove biti stavljena na veliku kunju
kad joj zlatna pela pokae ve prealjena sina i ponudi da ponovno bude s njime ako joj
dade slobodu, tj. odustane od cilja da spasi mua: Peal gorka jadnu majku obrvala, obrvala
i uzdrmala. edo svoje bijae ugledala, elju svoju eljkovanu uoila - uoila, ugledala, a ne
ogrlila, ne izljubila! Uzdrmala peal enu: ili e biti Palunku vjera il nevjera?

Kao i majka iz ume Striborove i Palunkova ena uspijeva se prelomiti u sebi i pokazuje
spremnost na najveu moguu rtvu: zatomit e svoje majinske osjeaje, odrei se onoga
to joj najvie znai kako bi ispunila ono to smatra svojom dunou. Spremnost na rtvu
ini lik Palunkove ene tako uzvienim da ne moemo zamisliti drugaiji rasplet bajke nego
da Palunkova ena dobije na kraju i mua i sina.

Jezik i stil - U jezino - stilskom pogledu i za priu o ribaru Palunku karakteristian je

arhaian ton, ona patina drevnosti koju autorica stvara unosei u prie obilje arhainih rijei
(un,peal...), i estom uporabom rijetkih ili stilski obojenih glagolskih oblika za
pripovijedanje prole radnje kao to su pluskvamperfekt, aorist, historijski prezent, krnji
perfekt (Dozlogrdio ribaru Palunku njegov bijedni ivot. ivio on sam na pustome morskome
kraju... (...) Bijae pak douo Palunko da imade po svijetu bogatih upana i gavana silnika...
(...) Kad Palunko ovo izrekao, iknue Morske Djevice kao srebrne ribice, okupie se oko
kola, uhvatie se bijelim rukama za bice te zavrtjee kolo, zavrtjee ga vrtoglavo.)

U bajci Ribar Palunko i njegova ena posebno se istie esta uporaba krnjega perfekta koji
je inae est u narodnom pripovijedanju i kao i pluskvamperfekt, imperfekt i aorist ostavlja
dojam starine i drevnosti.

Posebna je vrijednost stila Ivane Brli-Maurani ritminost te zvunost njezine reenice

koje autorica postie izborom rijei, ponavljanjima, gomilanjem i nabrajanjem, inverzijama i
drugim sredstvima. Kao ilustracija neka nam poslui opis potjere Morskih Djevica:
- Veslaju Palunko i njegova ena, veslaju to im snaga daje, a za njima pustila se hajka;
ibaju za njima Morske Djevice, lete za unom hitre prekomorke, valja se za njima more
uzburkano, mae, vije bura s oblaka. - Sve se blie oko una hajka sklapa - ne bi joj utekla
ni najbolja brodica, kamoli mali unak na dva vesla! (...)

Prekrilio vihor unak, stigli ga umni talasi, splele se oko unka u vijenac Morske Djevice.
Ljulja, ljulja vijenac oko unka, proputaju Morske Djevice strahotne talase, ne proputaju
unka sa talasom. Pisti, prska more i vjetrina.

Razgovor o bajci - Ribar Palunko i njegova ena

Zato
je
Palunko
- Zbog siromatva. eli lagodan ivot bez truda i rada.

ta
ini
Palunko
da
- Tri dana i tri noi samo je sedeo u unu, a ribe nije pecao.

ta
se
onda
- Iz mora se pojavila Zora djevojka u srebrnom unu.

nezadovoljan?

promeni

ivot?

dogodilo?

ta
je
Zora
djevojka
rekla
- Tri dana uvao si ivot mojim ribicama, a sad reci, to eli da ti dobro uinim?

Palunku?

Objasni u emu je zagonetka dara Zore - devojke u obliju sirote devojke!

- Palunko nije svestan veliine poklona ak ni onda kad dobije sina, jer sreu vidi samo u
bogatstvu i raskoi. Kad je izgubio sina, ena onemela Palunko ponovo se susree sa Zorom
djevojkom i trai pomo.

ta
kae
na
to
Zora
djevojka?
- Velikoga e se dobra i raskoi nauivati u Kralja Morskoga, ali znaj: na zemlju ne moe
da se vrati, jer su ti strahovite strae postavljene.

Da
li
je
Palunko
dobro
procenio
tu
- Nije. Rekao je: Neu se... zemlje zaeljeti, gdje ostavljam pustu nevolju.

opasnost?

Kod Kralja Morskog Palunko je naao silno bogatstvo, ali ga je ekalo veliko iznenaenje.
Koje?
- Prepoznao je svoga sina u liku mladog princa.

Bio
je
to
tuan
trenutak.
Zato?
- Dok se Palunko, da zabavi Kralja, premetao preko glave kao veverica, ovome su se svi
dvorjani smejali, a posebno mladi princ, tj. njegov sin.

Da
li
je
Palunko
ikad
spoznao
u
emu
je
srea?
- Jeste, kad je izgubio sina, a ena mu zanemela, a naroito kad je kod Morskog Kralja
shvatio da sloboda vredi vie od srebra i zlata.

Dok Palunko kod Morskog Kralja "uiva" u slasti i lasti, ta radi njegova ena?
- Odlazi na majin grob. Majka se javlja u liku koute i savetuje je kako da pomogne
Palunku.

Na
kakva
sve
iskuenja
nailazi
Palunkova
ena?
- Morala je da proe kroz tri peine. U prvoj peini srela je groznu veliku zmiju, majku svih
zmija; a u drugoj peini pticu orijaku, majku svih ptica, i na kraju u treoj zlatnu pelu.

Zbog ega Zmija orijaka i Ptica kljuna gvozdenoga dozvoljavaju Palunkovoj eni prolaz kroz
peine?
- Zato to je ona usput hranila njihovu decu, a deca za uzvrat molila majke da malo odmore
dok Palunkova ena ne proe.

Na kraju, izdvoj u prii najuzbudljiviji trenutak po sopstvenom miljenu.

Ivana Brli Maurani - Ribar Palunko i njegova ena

Dozlogrdio ribaru Palunku njegov bijedni ivot. ivio je on sam na pustome morskome kraju
i hvatao po vas dan ribe na kotanu udicu, jer se za mree u onome kraju jo nije znalo. A
ta moe da uhvati na udicu!
"Kakav li je ovo bijedni ivot?" govorio Palunko sam sebi, "to danas uhvati, to
veeras pojede i nikakove radosti nema za mene na ovome svijetu."
Bijae pak douo Palunko, da imade po svijetu bogatih upana i gavana silnika, to ive u
slasti i lasti, u zlatu i raskoi. Uvrtio si dakle Palunko u glavu, kako bi i on jednom takvo
bogatstvo vidio i u njemu proivio. Zato se zarekne, da e tri dana sjediti u svom unu na
morskoj puini, a rib hvatati nee, ne bi li mu ovaj zavjet pomogao.
Tako Palunko sjedi tri dana i tri noi u svom unu na morskoj puini tri dana sjedi, tri dana
posti, tri dana ribe ne hvata. Kad trei dan istom poelo svitati, al se iz mora izdigne srebrn
un, na njemu zlatna vesla, a u unu, kao kraljevna jasna, stoji blijeda Zora-djevojka.
"Tri dana uvao si ivot mojim ribicama, a sad reci, to eli da ti dobro uinim?"
progovori Zora-djevojka.
"Pomozi mi iz ove bijede i pustoga ivota. Evo po vas dan se probijam uz ovaj pusti kraj.
to danas nahvatam, to veeras pojedem, te za mene nikakve radosti nema na ovome
svijetu", ree Palunko.
"Idi kui, nai e, to ti treba", ree njenu Zora-djevojka. Kako rekla, tako propala sa
srebrnim unom u more.

Pourio Palunko na obalu pak do svoje kue. Kad on do kue, ali pred njega izae sirota
djevojka, sva umorna od daleka hoda onamo iz zagorja. Ree djevojka: "Eno mi mati umrla,
nikoga na svijetu nemam, uzmi me za enu, Palunko."
Ne zna sada Palunko, to da uradi. "Je li ovo, bolan, srea, to mije alje Zora-djevica?" Vidi
Palunko, da je ono bijedna sirotinja kao i on, al opet se boji, da ne bi krivo uinio i svoju
sreu proigrao. Zato pristane i uze ovu sirotu za enu. A ona, kako bila umorna lee i
spavae do drugoga dana.
Jedva Palunko doeka drugoga dana, da vidi, kakova e ono srea da nastane. Al drugoga
dana nije nita bilo, nego kad Palunko uze udice, da ide u ribu, ena ode u planinu, da bere
lobodu. Vratio se uveer Palunko, vratila se ena, te uz ribu i neto lobode veerali. "E, ako
li je ovo sva srea, onda sam i bez toga mogao biti", pomisli Palunko. Kad prola veera,
sjela ena uz Palunka, da mu krati vrijeme, da mu pria prie. Pria ona o gavanima i
carskim dvorima, o zmajevima to blaga uvaju i o kraljevini to u vrtu biser sije a alem
anje. Slua Palunko, sve mu srce od radosti poigrava. Zaboravio Palunko bijedu svoju tri
bi godine ovako sluao gdje mu pria. Al se jo vie obradovao Palunko, kad se domislio:
"Ovo je ena vilinska, pokazat e mi put do blaga zmajeva ili do vrata kraljevne. Treba samo
da se strpim, da je ne ojadim."

eka Palunko dan za danom prolazio, prola godina, prole dvije. Ve im se i sinak rodio
nazvali ga Vlatkom malim. Al ono u stvari jednako ostalo: Palunko ribu hvata, a ena se
obdan po planini za lobodom prebija, uveer veeru vari, a za veerom dijete nuna i Palunku
pria prie. Sve ljepe ona pria, a sve tee eka Palunko, dok mu jedne veeri ne dogrdjelo,
te kad se ena raspripovijedala o golemom bogatstvu i raskoi Kralja Morskoga, skoi
gnjevan Palunko, epa enu za ruku i ree:
"Sada vie oklijevanja nema, nego ti mene sutra na uranku vodi do dvorova Morskoga
Kralja."
Uplaila se ena, gdje je Palunko onako skoio. Ree ona njemu, da ne zna gdje su dvorovi
Morskoga Kralja, ali Palunko jarostan izbije enu i zaprijeti joj, da e je ubiti, ne oda li mu
tajnu vilinsku.
Sad spozna sirota ena, da ju je Palunko drao za vilu, te se rasplae i ree:
"Nisam ja, bolan, vila, nego sam sirota ena, koja arolija ne zna. A ta tebi priam, to mi
srce kazuje, da te razonodim."

Jo se vie na ovo razjario Palunko, gdje se tako varao za dvije duge godine, te gnjevan
zapovijedi eni, da sutra prije zore poe sa djetetom morskim alom na desnu stranu, a
Palunko e poi na lijevu i da se ne vraaju, dok ne nau puta do Morskoga Kralja.

Kad u zoru, al plae ena i moli se Palunku, da se ne rastaju. "Tko zna, gdje e koje od
nas nastradati na ovom kamenitom alu", govorila ona. Al Palunko opet nasrnuo na nju, te
ona onda uze dijete i ode plaui, kuda joj mu zapovijedio. Palunko pak ode na drugu
stranu.
Ila tako ena sa djetetom, malim Vlatkom, ila za sedmicu, ila za dvije. Nigdje ne nalazila
puta do Morskoga Kralja. Umorila se ve jadnica kruto te jednoga dana zaspala na kamenu
uz more. Kad se probudi, ali nestalo eda, nejakoga Vlatka. Koliko se uprepastila, ukoile joj
se suze na srcu, a od velike joj se alosti prekinula rije, te ona onijemila. Vratila se sirota
njemica uz obalu morsku i stigla kui. Sutradan doao i Palunko. Ne naao puta do Morskog
Kralja, vratio se jarostan i bijesan. Kad on u kuu, al nema eda Vlatka, a ena nijema. Ne
moe da mu kae, to se sluilo, nego sva propada od tuge.

Tako od onog dana u njih bilo. ena niti plae, niti kuka, nego nijema po kui radi i Palunka
dvori, a kua tiha i pusta kao grob. Za neko vrijeme podnosi Palunko ovu alost, al onda mu
sasvim dojadilo: gdje se bijee najbolje ponadao raskoi Kralja Morskoga, tu mu dola ova
bijeda i nevolja.
Rijei se, ele, Palunko, te se jednog jutra opet poveze na more. Na moru tri dana sjedi, tri
dana posti, tri dana ribe ne hvata. Kad trei dan, pred njega izie Zora-djevojka.
Pria njoj Palunko, to se sluilo i potui se:
"Gori je ovo jad negoli prije bijae. Nestalo djeteta, ena nijema, kua pusta. Da svisnem
od jada!" "to si zaelio? Jo u ti jednom pomoi."
Al u Palunka samo jedna luda pamet, te kako sebi bijae upiljio u glavu, da se nagleda i
nauije bogatstva Kralja Morskog, tako i ne zatrai, da mu se edo vrati, niti da mu ena
progovori, nego se moli Zori-djevojci:
"Hajde mi, svijetla Zoro-djevice, pokai put do Morskoga Kralja."
I opet nita ne ree Zora-djevojka, nego lijepo uputi Palunka:
"Kad o mladom mjesecu stane dan svitati, ti sjedni u un, ekaj vjetra i otii vjetrom
prema istoku. Odnijet e te vjetar do ostrva do Bujana, do kamena do Alatira. Tamo u te
doekati i put u ti do Morskog Kralja pokazati."
Ode Palunko radostan kui.
Kad bilo o mladome mjesecu, al on nita eni ne govori nego rano zorom u un sjeda, vjetra
eka i ode vjetrom prema istoku.

Nosi vjetar un i nanese ga do mora neznanoga, do ostrva do Bujana. Pliva bujno ostrvo kao
zelen vrt. U njemu bujna trava i tratina, u njemu loza vinova, u njemu mandula rascvjetana.
Nasred ostrva dragi kamen, bijel gorui kamen Alatir. Pol kamena ostrvom ari, pola pod
ostrvom u more svijetli. Tuj na ostrvu na Bujanu, na kamenu na Alatiru, sjedi Zoradjevojka.
Lijepo Zora-djevojka Palunka doekala, lijepo ga uputila. Pokazala mu, gdje do ostrva na
moru pliva kolo mlinsko, a oko kola Morske Djevice igre igraju. Jo ga lijepo nauila, kako e
se kolu namoliti, da ga spusti do Kralja Morskoga, a da ga ne progutaju jazi morski.
Jo mu ree Zora-djevojka:
"Velikoga e se dobra i raskoi nauivati u Kralja Morskoga, al znaj: na zemlju ne moe
da se vrati, jer su ti strahovite strae postavljene. Jedna valove die, druga vjetar vije, a
trea munje kria."
A Palunko radostan u un sjeda i poveze se do kola mlinskog, mislei u sebi:
"Ne zna, Zoro-djevice, to je bijeda na ovom svijetu. Neu se zemlje zaeljeti, gdje
ostavljam pustu nevolju!"
On do kola mlinskoga, a oko kola Morske Djevice pustopane igre igraju. U val rone, po
moru se gone, kose im se po valu rasteple, srebrne im peraje trepere, a rumena im se usta
smiju. I po kolu sjedaju i oko kola more zapjenjuju.
Doplovi un do kola mlinskoga, a Palunko, kako ga Zora-djevica uila, tako uinio: dignuo
veslo nad more, kako ga ne bi morski jazi progutali, te ovako mlinskom kolu progovorio:
"Kolovrta navrta, ili do jaza mrtvoga, ili do Kralja Morskoga."
Kad Palunko ovo izrekao, iknue Morske Djevice kao srebrne ribice, okupie se oko kola,
uhvatie se bijelim rukama za bice te zavrtjee kolo zavrtjee ga hitro, vrtoglavo.
Uini se vir u moru, uini se vir strahovit, vir dubok, utegnu vir Palunka, zakrui Palunkom
kao tananom ibicom i sputa ga do silnih dvorova Kralja Morskoga.

Jo Palunku u uima um morski i pustopani smijeh Morskih Djevica, ali ve se on naao na

krasnome pijesku, na sitnome pijesku od suhog zlata. Oglednu se Palunko i kliknu: "E, uda
mi divnoga, itava poljana od zlatnoga pijeska!"
Ono samo misli Palunko, da je poljana, kolika je, ali ono bila velika dvorana Kralja
Morskoga. Oko dvorane stoji more kao mermerni zidovi, nad dvorom stoji more kao svod
stakleni. Od kamena od Alatira plavi svjetlo kao plava mjeseina. Ovjesile se nad dvoranom
grane od bisera, uzdigli se po dvorani stolovi od koralja.

A na kraju, na drugom kraju, svirale gdje svire i sitni praporci gdje biju, onamo u zlatnome
pijesku uiva i poiva Kralj Morski. Pruio se u zlaani pijesak, samo volujsku glavu podigao
ukraj njega ploa od koralja, iza njega ivica od zlata.
to ono tanke sviralice brzo i tanano svire, a sitni praporci strelovito biju, to se ono sja i
raskoi blista ovoliko sree i blaenstva ne bijae Palunko mislio, da gdjegod ima na
svijetu!
Pomahnitao Palunko od puste radosti, uini mu se kao da se vinca nakitio, zaigralo mu srce,
pljesnuo u dlanove, potrkao po zlatnom pijesku ko hitronogo dijete, prebacio se po dva, po
tri puta, kao ludi derani.
Vrlo se ovo svidje Morskom Kralju. U Morskoga Kralja teke noge preteke, a jo tea glava
volujska. Nasmija se grohotom Morski kralj, te kako u zlatnome pijesku poiva, tako oko
njega pijesak pri od smijeha.
"Ba si mome lakonogo", ree Morski Kralj i skine vrhu sebe granu bisera te Palunka
dariva. Zapovijedi zatim Morski Kralj, te iznijele vile pomorkinje na zlatnim pladnjima jela
biranoga i pia medenoga. Blaguje Palunko uz Morskog Kralja na ploi od koralja, ele, u asti
najveoj.
Kad Palunko odruao, upita njega Kralj Morski:
"Jesi li jo ega zaelio, mome?"
A to znade da zaeli bijedna sirotinja, koja jo nikada dobru nije privirila? Nego kako
Palunko bio gladan od daleka puta, to se on slabo najeo jela biranijeh i pia medenoga, pa
zato ree Morskome Kralju:
"Ba kad me pita, Kralju Morski, zaelio sam, da mi je dobar pladanj varene lobode."
Zaudio se ovome Kralj Morski, ali se onda dosjetio te se nasmijao i Palunku govorio:
"E, brate moj, draga je u nas loboda, draa nego biser i bisernjak, jer je od nas daleko do
nje. Al kad si ba zaelio, poslat u vilu, prekomorsku, donijet e ti iz kraja lobode. Al ti se
meni jo tri puta prebaci."
Kako je Palunko radostan, nita ovo nije njemu teko. Skae on na noge lagane, a ono se
brzo prikupie i pomorkinje i sitna eljad u dvoranu, da ovo udo vide.
Zaleti se Palunko po zlatnome pijesku, prebaci se vjeto jedan, pa dva, pa tri puta kao
vjeverica, a Morski Kralj i sva eljad grohotom se nasmijali toj vjetini.
Al se najslae nasmijalo neko dijete nejako, a bio to kralj mali, to ga od igre i obijesti sebi
pomorkinje zakraljile. Sjedi mladi kralj u zlatnoj kolijevci, u svilenoj kouljici. Po kolijevci
biserni praporci, a djetetu u ruci zlatna jabuka.

Kad se Palunko prebacio, a mali se kralj onako slatko nasmijao, oglednu se Palunko na
njega. Poglednu maloga kralja prenerazi se Palunko: ono je sinak njegov nejaki, Vlatko
mali.
Ele, prisjelo ovo Palunku odmah. Ne bi ni sam mogao pomisliti, da bi mu ovako brzo prisjelo.
Smrknu se Palunko onim asom razjadio se, te kad se malo razabrao, pomisli:
"Gle ga, derania, kuda se djenuo, da kraljuje u igri i obijesti, a mati mu kod kue od
tuge onijemjela."
Kivan je Palunko, ne moe da gleda ni sebe ni sina u ovim dvorovima; al ne smjede nita da
ree, kako ga ne bi od djeteta rastavili. Zato se on uini slugom svoga sina, Vlatka maloga,
mislei: "Ostat u kadgod na samu s djetetom, spomenut u dijete na oca i majku, utei u
s njime, odnijet u prkonjicu sina, vratiti se s njime k materi."
Tako mislio Palunko te jednog dana doekao, ostao nasamu s djetetom te malome kralju
priapnuo: "Hajde, sinko, sa ocem da uteknemo."
Al Vlatko bijae edo sasvim nejako, te kako je dugo pod morem boravio, tako oca ve i
zaboravio. Nasmija se on, nasmija se mali kralj, misli on: ali se Palunko te Palunka
noicom gurnuo:
"Nisi ti otac moj, ti si luda, to se pred Morskim Kraljem prebacuje."
Ujede ovo za srce Palunka, od srdbe bi svisnuo. Ode on tako i rasplae se od gorkoga jeda.
Okupila se oko njega eljad Kralja Morskoga, te ovako jedan drugomu govorio:
"E, ovo mora da je veliki velmoa na zemlji bio kad u ovolikoj raskoi plae."
"Due mi, bio sam isti kao i Kralj Morski. Imao sam dijete, to mi se u bradu penjalo,
enu, to mi uda kazivala a lobode, brate, koliko hoe, ne treba se ni pred kim
prebacivati!" govori ojaen Palunko.
udi se eljad ovolikomu gospodstvu te putaju Palunka, da tuguje za svojom sreom. A
Palunko osta slugom u maloga kralja. Ugaa sinku svakojako, misli: pregovorit u ga
kakogod, da sa mnom utekne. A mali kralj svakim danom objesniji i pustopaniji, te to vie
dani pretjeu, to dijete za veu ludu Palunka drae.

***
Dok ovo tako bijae, dotle ena Palunkova u kui samovala i tugovala. Prve veeri na
ognjitu oganj podravala i veeru varila, a kad Palunka nije doekala, onda oganj zapustila
i vie ga nije palila.

Sjedi sirota njemica na pragu, niti radi, niti sprema, niti plae, niti kuka, nego se ubija
jadom i emerom. Niti moe da u koga upita savjeta, kada je nijema, niti moe morem poi
za Palunkom, kad je od tuge preklonula.
Kud e, dakle, jadna, nego jednog dana ode u daleko zagorje, gdje joj je majka leala
sahranjena. Tako ona nad grobom materinim stala, a pred nju izie lijepa kouta.
Progovori kouta nijemim jezikom:
"Nemoj da sjedi i da se ubija, keri moja, jer bi ti srce puklo, a kua bi ti se raspala.
Nego ti svake veeri Palunku veeru spremaj, a iza veere tanku kudelju razreuj. Ne doe li
Palunko, a ti u zoru uzmi njegovu veeru i mekanu kudjelju i jo ponesi tanke dvojnice, pa
doi u kr. Tamo u dvojnice sviraj, zmije i zmijii e veeru izjesti, a galebovi kudeljom
gnijezda oblagati."
Dobro kerka sve razumjela, to joj mati govorila, i tako uinila. Svake veeri veeru
sprema, iza veere kudjelju razreuje. Ne vraa se Palunko, uzima ena u ranu zoru
dvojnice, iznosi u kr veeru i kudjelju. Kako ona u dvojnice svira, tanano u desnu sviralu
svira, tako izlaze iz kra zmije i zmijii. Veeru blaguju, eni nijemim jezikom zahvaljuju. A
kad u lijevu sviralu prebira, dolijeu galebovi i galebii, kudjelju u gnijezda raznose, a eni
zahvaljuju.
Ovako ena radila svakim danom i ve se mjesec tri puta povratio, a Palunka svejednako
nema.
Opet teka tuga obrva jadnu njemicu, te ona ode opet na grob materin.
Iee pred nju kouta, a ena joj nijemim jezikom govorila:
"Evo, majko, sve sam tako uradila, al Palunka nikada! Meni dojadilo ekanje. Il da skoim
u more, il da se razbijem o stijenu?"
"Keri moja", ree kouta, "nemoj da bude nevjera. Ljutu muku mui tvoj Palunko. A ti
sluaj, kako e mu pomoi. U neznanome moru ima lubin veliki, na lubinu zlatna peraja, na
peraji zlatna jabuka. Uhvati li na mjeseini lubina, olakat e jade tvom Palunku. Al do
mora neznanoga treba proi tri peine od oblaka: u jednoj je zmija orijaka, majka sviju
zmija, more die i valove pravi; u drugoj ptica orijaka, majka sviju ptica, buru razmahuje;
u treoj zlatna pela, majka sviju pela, munje kria i izvodi. Poi, kerko, do mora
neznanoga, nita ne ponesi doli udice i tamnih dvojnica, a nae li se u tekoj nevolji, ti
otpori svoj desni rukav, bijeli nerubljeni."
Upamtila kerka, drugog dana un uzela, otisnula se na more debelo, a nita ne ponijela doli
udice i tankih dvojnica. Luta i tumara morem, dok je more ne nanese do jednog mjesta, a
tamo na moru tri strahotne peine od tekog oblaka.

Na ulazu prve peine glavu digla zmija grozovita, majka sviju zmija. Strana glava sav ulaz
zatvorila, a tijelom se u peini ispruila te tamo orijakim repom omahuje, more muti i
valove die.
Ne smije ena ni blizu udovitu, nego se sjetila svojih dvojnica te u desnu sviralu stala
prebirati. Kako svira, tako sa kraja daleka, krevita, hite, plivaju zmije i zmijii. Doplivae,
dohitae zmije arolike i sitni zmijii, te se molili zmiji strahovitoj:
"Putaj, majko naa, enu, da proe unom kroz peinu. Ona je nama veliko dobro uinila,
gdje nas je svake zore nahranila."
"Kroz peinu je putati ne mogu, jer mi danas valja velo more dii!", odvrati strana
zmija. "Ali ako vani je dobro uinila, dobro u joj i vratiti: il joj volja teak grumen zlata, il
joj volja est nizova bisera?"
Ne prevari se vjerna ena na biser i zlato, nego ovako zmiji nijemim jezikom govorila:
"Ja sam dola radi malene stvari, radi lubina iz mora neznanoga. Ako sam ti dobro uinila,
ti me putaj kroz peinu, zmijo strahovita."
"Putaj, majko naa", prihvatile zmije i zmijii, "eto kolike nas je hranila, kolike
othranila. A ti lezi, majko naa, pa prospavaj malko, a mi emo za tebe more dizati."
Ne mogae zmija odoljeti onolikoj svojti, a bila ona eljna sna od tisuu godina. Pusti dakle
enu kroz peinu, pa se onda po peini prui te strana zaspi. Prije negoli zaspi, zmijama i
zmijiima naloi:
"Dobro mi more podignite, djeco moja, dok ja malo poinem."
Prola nijema ena kroz peinu, ostale zmije i zmijii u peini. Umjesto da more burkaju, a
oni more tae i smiruju.
Isplovila ena, stigla do druge peine, a u drugoj peini ptica orijaka, majka sviju ptica. Na
ulazu strahovitu glavu ispruila i gvozdeni kljun razvalila, a golema krila po peini raskrilila i
krilima mae, vihor razmahuje.
Latila se ena dvojnica te u lijevu sviralu prebira. Doletjee sa kraja svi galebovi i sitni
galebii, te se stranoj ptici molili, da pusti enu sa unom kroz peinu, jer je njima veliko
dobro uinila, gdje im je svakim danom kudjelju sterala.
"Ne mogu da je putam kroz peinu, jer danas mi valja silan vihor podignuti. Nego ako
vam je dobra uinila, vee u joj dobro vratiti. Dat u joj ive vode iz kljuna gvozdenoga, da
joj se iva rije povrati."
Ele, ovo teko bilo jadnoj eni njemici, gdje bijae toliko poeljela, da joj se iva rije vrati!
Al ona vjerna ostade te ptici ovako govorila:

 "Nisam dola radi svojega dobra, ve radi male stvari: radi lubina iz mora neznanoga. Ako
sam ti dobro uinila, a ti mene kroz peinu putaj."
Namolili galebovi majku-pticu i jo je uputili, da malo na sanak legne, a oni e za nju vihor
razmahati. Posluala majka ptica svojtu svoju, ovjesila se gvozdenim aporcima o peinu te
zaspala.
A galebovi i galebii, mjesto da vihor diu, a oni vihor tae i smiruju.
Tako nijema ena drugu peinu preplovila i do tree dolazila.
U treoj peini zlatna pela. Na ulazu se zlatna pela uzlijetala: kria ognjene munje i
gromke gromove. Tutnji more i peina, zvee munje po oblaku.
Strava uhvati enu, gdje se nala sama u ovoj grozoti. Ali se ona svog desnog rukava
dosjetila, bijeli rukav nerubljeni isporila, na zlatnu pelu njime omahnula te pelu u rukav
uhvatila.
Utihnule namah munje i gromovi, a zlatna se pela stala eni moliti:
"Putaj mene, eno, na slobodu. Neto u te, eno, nauiti. Gledi tamo na more iroko:
veliku e radost ugledati."
Pogledala ena na more iroko: upravo bilo sunce na uranku, zarumenjele se nebeske
visine, zarumenjelo se more od istoi, a iz mora taman se izdigao un srebrni. U unu kao
kraljevna bijela i jasna Zora-djevojka, a uz nju dijete nejako u svilenoj koulji, sa zlatnom
jabukom. Ono Zora-djevojka malog kralja jutrom po moru etala.
Prepoznala ena sinka izgubljenoga.
E, uda preudnoga, to je more iroko, da ga nije mati svega obuhvatila, to je sunce
visoko, da ga nije mati dohvatila.
Zastrepila ona od prevelike radosti, dre ona kao tanana jasika. Il bi ruke za djetetom
pruila? Il bi za njim milo uskliknula? Il bi najbolje za njim dovijeka gledala!
Plovi srebrn un po moru rumenomu, u daljini se unak izgubio, u more unak uronio, a
jedva se majka prenula.
"Ja u tebe puta nauiti", progovori zlatna pela. "Doi e do malog kralja, do sinka
tvoga, s njim e u srei boraviti. Al me prije putaj na slobodu, da ja kriam po peini
munje, i nemoj mi peinom prolaziti."
Pela gorka jadnu majku obrvala, obrvala i uzdrmala. edo svoje bijae ugledala, elju
svoju eljkovanu uoila uoila, ugledala, a ne ogrlila, ne izljubila! Uzdrmala pela enu: il

e biti Palunku vjera ili nevjera? Il e pelu pustiti i sinku svome doi, il e peinom prolaziti
do mora neznanoga, po lubina velikoga?
Kako ju je pela uzdrmala, tako joj se suze od srca otkinule, tako joj se iva rije povratila,
te ona ivom rijei peli govorila:
"Ne peali me zlatna pelo. Ne putam te na slobodu, jer ja moram kroz peinu proi. Ja
sam svoje edo oplakala i u srcu svome pokopala. Nisam amo dola radi sree svoje, ve
radi male stvari: rad lubina iz mora neznanoga."
E, rode moj, to se ono danas more tiho uinilo, a u zraku bura poinula, gdje u jednoj
peini spava zmija strahovita, drugoj ptica orijaka, a u treoj ena izmorena!
Tako tiho danak prolazio, tako veer dolazila tako mjeseina sinula. Kad mjesec visoko na
nebo, a ena o ponoi u more neznano zaplovila te nasred mora udicu spustila.

***
Zapovijedi uveer mali kralj Palunku, da mu noas splete dobre voice od svile: "Sutra e te
ranom zorom pod kolica prezati, da me vozi po zlatnome pijesku."
Ele, prevrilo ovo Palunku. Gdje se dosad krio pred Zorom-djevojkom, kad bi jutrom pod
more silazila, to e sutra ugledati, gdje ga sin pod kola pree.
Spava sva eljad, spava Morski Kralj, spava kralji obijesni sam Palunko budan: voice
plete. Kruto plete, kao da je neto smislio. Kad spleo, jake bijahu ono uzice, pa ree
Palunko:
"Nisam nikoga pitao, dok sam ludo radio, neu ni sada gdje sam se pameti dozvao.
Tako rekao, tihano poao do kolijevke, gdje mu sinak tvrdo spavae, provukao uzice kroz
bice od kolijevke, svezao kolijevku sebi na lea te poao da utekne sa sinom.
Tiho Palunko prolazio zlaanim pijeskom proao silnu dvoranu ko prostranu poljanu,
prouljao se zlatnom ivicom, razmaknuo grane od bisera. A kad doao, gdje stoji more ko
zidovi, nita ne oklijeva Palunko, nego zapliva u more sa djetetom.
Daleko je, tuna tugo, od Kralja Morskoga do svijeta bijeloga! Pliva Palunko, pliva; al to
moe jedan ribar preplivati, gdje mu lea jo pritisnuo mali kralji sa zlatnom jabukom i
njegova kolijevka od zlata. Kao da se more nad njima sve vie i tee podie!
Kad je Palunko ve posve iznemogao, a ono jote osjetio: kvrcnulo neto u zlatnu kolijevku,
zapelo neto o bice kolijevci. Kako zapelo, tako ljuto hitro potezati stalo.

 "Sad sam ti se jadan sa ivotom oprostio", sam sebi Palunko govorae. "Ovo me morska
neman na zubu nosi."
Al to ne bio zub morske nemani, ve bila kotana udica, a pustila je ena Palunkova.
Kad ena osjetila, da je udica zapela, a ona radosna svu snagu skupila, vue i potee, kako
ne bi velikog lubina izgubila.
Kad blie dovukla, izdigle se iz mora najprije zlatne bice od kolijevke. ena na mjeseini
dobro i ne prepoznala, nego odmah pomislila: "Eto zlatne peraje na lubinu."
Pa onda se pokazalo dijete sa zlatnom jabukom. Opet ena misli: "Ovo je zlatna jabuka na
peraji." A kad najposlije izila iz mora glava Palunkova, radosno ena uskliknula: "A ovo je
glava velikog lubina!"
Veselo kliknula, sasvim k sebi dovukla. A kad sasvim blizu dovukla e, rode moj roeni, tko
bi znao lijepo iskazati, kako im je od prevelike radosti bilo, gdje se ovako u unu sastadoe
sve troje, a na mjeseini, usred mora neznanoga!
Nego vremena gubiti ne smiju, treba proi peine, dok se nisu strae u peini probudile. Pa
uhvatie vesla te povezoe hitro, to im snaga daje.
Ali eto jada iznenada! Kako je ono mali kralji svoju majku ugledao, odmah se za nju
dosjetio. Zagrlilo dijete majicu objema ruicama ispade mu jabuka od zlata. Propade
jabuka u more, propade do dna morskoga, do dvorova Kralja Morskoga, ba na rame Kralju
Morskome.
Probudi se Morski Kralj, ruknu ljutito. Skoi iza sna sva eljad po dvorani. Odmah opazili, da
je nestalo malog kraljia i slugana njegova. Podigoe potjeru za njima. Isplivale na
mjeseinu Morske Djevice, poletjele u no lake prekomorke, poslali hitre skorotee, da
probude strae u peini.
Ali un ve bio kroz peine proao, te se dala potjera za unom. Veslaju Palunko i njegova
ena, veslaju to im snaga daje, a za njima pustila se hajka; ibaju za njima Morske
Djevice, lete za unom hitre prekomorke, valja se za njima more uzburkano, mae, vije
bura sa oblaka. Sve se blie oko una hajka sklapa ne bi joj utekla ni najbolja brodica,
kamoli mali unak na dva vesla! Dugo hrli unak pred potjerom, ali upravo kad se bijeli dan
pomolio, sklopila se sa svih strana groza oko una.
Pokrilio vihor unak, stigli ga umni talasi, splele se oko unka u vijenac Morske Djevice.
Ljulja, ljulja vijenac oko unka, proputaju Morske Djevice strahotne talase, ne proputaju
unka sa talasom. Piti, prska more i vjetrina.
Stisnula Palunka strava od propasti, pak u smrtnoj stisci povikao:
"Oj pomozi, jasna Zoro-djevojko!"

Izdignula se iz mora Zora-djevojka. Palunka ugledala, al ne pogledala, malog kralja

pogledala, al ne darivala a vjernoj eni hitar dar darivala: rubac vezeni i iglu pribadau.
Od rupca se bijelo jedro podiglo, a od igle kormilo se stvorilo. Napelo se na vjetru jedro, ko
jedra jabuka, a ena uhvatila tvrdom rukom za kormilo. Razbio se vijenac oko unka, sijeva
unak preko sinjeg mora, kao zvijezda preko neba plavog! Leti udno udo pred strahovitom
potjerom to je hajka jaa, to vie mu pomae: to je vihor bri, to bri un pred vihorom,
to je more bre, to bri un po moru.
Ukazala se u daljini obala krevita, na obali kuica Palunkova, a pred kuicom bijeli prud
poloili.
Kad se obala ukazala, odmah hajki snaga oslabila. Boje se kraja vile prekomorke, zaostaju
od obale Morske Djevice, na puini ostaju vihor i talasi, a sam unak leti ravno do obale
kano dijete u majino krilo.
Naletio unak do obale, preletio preko bijelog pruda, udario u hridinu. Razbio se unak o
hridinu, potonulo jedro i kormilo, propala u more zlatna kolijevka, utekla pela zlatokrila a
Palunko sa enom i djetetom nali se na prudu pred svojom kuicom.
E, kad one veeri lobode veerali, to je bilo, sve zaboravili. Pa da nije za one dvojnice,
nitko ne bi ovo ve pamtio. Nego tko god u dvojnice dune, tomu krupna svirala dudi o
Palunku ovako:

udo ludo Palunko

Na dno mora propao,
Ljutog jada dopao.
A sitna svirala enu spominje:
Sini, sini, zorice,
Evo nove sreice;
Da je triput potopljena,
Izbavi je vjerna ena.
Tako irom svijeta priaju dvojnice.

Manje poznate rijei

un mali amac
Pladanj posluavnik, tabla
Loboda jestiva biljka, trava kojom se hrani sirotinja kada nema niega drugog
Pustopaan prekomjerno iv i neodgovoran
Lubin vrsta ribe
Pealiti alosti, rastuivati
________________________________

UMA STRIBOROVA

Neko bila jedna zaarana uma u kojoj je starjeina bio veliki Stribor, pa se i uma zvala po
njemu - uma Striborova. Morala je uma ostati zaarana sve dokle god u nju ne stupi
onaj kojemu je milija njegova nevolja, nego sva srea ovoga svijeta.

Zaao neki momak u nju nacijepati drva ne znajui da je uma zaarana niti da se u njoj
svakojaka uda zbivaju, uda dobra ali i naopaka. Namjeri se na neku zmijicu koja se stade
umiljavati oko njega, a napokon se od lijepe gujice pretvori u krasnu djevojku pa ree
momku: Evo me! Vodi me kui i vjenaj se sa mnom! Bila je to, naime, grjena dua zbog
svoje zlobe i grijeha takoer zaarana i pretvorena u zmiju, a osloboditi ju je mogao samo
netko tko bi se njome oenio. Plaljiv, stidljiv i neiskusan momak pristane i povede je kui
gdje je ivio s majkom. Nije ni zamijetio da je djevojci ostao zmijski jezik, jer kad ga bijae
ugledala, zlobno je pomislila kako je nala budalastu glavu koja e je osloboditi na svoju
nesreu i sramotu. Dovevi djevojku kui, predstavi je majci kao svoju enu. Stara majka mudrija od mlada i priglupa sina - odmah spozna to snaha ima u ustima, a time i to daje
mlada zapravo ljepojka - guja. Upozori na to sina. Meutim sin ne slua, ve zamrzi na
majku.

Njih troje ponu ivjeti zajedno, ali kako! Snaha jeziljiva, nazlobna, prodrljiva i goropadna.
Starica se boji zamoliti Boga za pomo, jer bi tada i Bog opazio da joj sin ne valja. No

napokon, ne mogavi vie izdrati snahino zlostavljanje, popusti i zamoli Gospodina da joj
pomogne.

Staroj svekrvi snaha nemilosrdno zadaje kojekakve zadatke, sve po ivot opasne: prvi dan
je alje da joj donese snijega s vrha litice kako bi se umila, drugog dana alje je po arana
iz smrznuta jezera, ali baka uz Boju pomo sretno preivi i udovolji snahi. A sin? On snahu
podupire da joj se ne bi zamjerio, da bi joj ugodio.

Treeg dana snaha grubo istrgne starici iz ruku sinovljevu koulju koju je htjela pokrpati.
Uvrijeena i oaloena starica ode pred kuu, na ciu zimu.

Hladno je, a starici prilazi odrpana djevojka poderana rukava kroz koji joj rame zebe, ali
svejedno nasmijeena. Starica joj zakrpa rukav, a djevojka joj zauzvrat dade sveanj lui i
ode svojim putem. S veeri starica ostaje sama u kui, ovim trijeem zapali vatru na
ognjitu, a iz njihova plama i ara iskoe Domai, sve sami muii od jedva po lakta. Na
njima kousi, kapice i opanii crveni kao plamenovi, kosa i brada sivi kao pepeo, a oi
arke kao ivi ugljen. Baka ispria Domaima svoje jade, a jedan od njih, Malik Tintilini,
domisli se kako e joj pomoi: podmetnut e pod koko svraja jaja, a kad se izlegnu
svraii na njih e se snaha polakomiti kao svaka umska guja, isplazit e jezik, pa e sin
konano vidjeti s kim ivi. Kako smiljeno, tako uinjeno.

Oko Boia, kad se obino pilii ne legu, cijelo se selo skupi uz ukuane da bi svi vidjeli
kokoje leglo s novim piliima. Namjesto pilia, ispod kokoi iskoe svraii. Snahu - guju
svlada zmijska lakomost za svraiima pa se zaboravi i potri za njima isplazivi svoj zmijski
jezik tako da su ga svi vidjeli. Zgranuti seljani prekrie se i odu kui. Budalastu sinu ni to
nije bilo dostatno da se opameti. Razjaren, mjesto ene - gaje otjera iz kue majku.

Kad s veeri starica napusti dom, u njem se utrne vatra i padne raspelo sa zida. Sinu
poinje svitati da je pogrijeio. Ali straljiv nema hrabrosti usprotiviti se eni - guji. Njih
dvoje pou kradomice slijediti staricu da vide kako e poginuti.

Promrzla baka zastane u debelu snijegu, onim luima potpali vatru ne bi li se zagrijala, a iz
vatre opet iskoe razigrani nestani Domai. Kad su uli to se dogodilo, odlue pomoi.

Malik Tintilini smisli da je povedu Striboru, njihovom starjeini. Dozove jelena i vjeverice,
uzjau ih i ovi ih odnesu Striboru. I sin i snaha poure za njima pa iz potaje sve promatraju.

Stribor savjetuje baki da zaboravi snahu, daje ostavi njenoj zlobi, a sama da poe u
raspjevano rodno selo to joj ga arolijom pokae. Tamo e se pomladiti pedesetak godina,
te u njemu ostati mladovati i radovati se. Razveseljena baka oduevljeno zaplee put sela,
no domisli se neemu, zastane pa pripita Stribora to e biti s njezinim sinom. Stribor joj
odgovori neka ga zaboravi, jer e on ionako ostati u ovom vremenu dok e se ona vratiti u
vrijeme svoje mladosti i djevojatva i ni za kakva sina nee znati.

Vagne baka sve to u glavi, majinska ljubav u njoj nadvlada sve privlanosti pomlaivanja,
vrati se do Stribora i rekne mu: Hvala ti, dobri gospodaru, na svemu dobru, to mi ga daje.
Ali ja volim ostati u svojoj nesrei, a znati, da imam sina, negoli da mi dade sve blago i sve
dobro ovoga svijeta, a da moram zaboraviti na sina!

Tek je to dorekla, a istoga trena strese se cijela uma uz gromoglasnu tutnjavu, presta
zaaranost ume, nesta Stribora i njegovih dvora, nesta Domaih, pretvori se ponovno
snaha u guju i utee u prvu rupu, a u umi ostanu sami majka i sin. Momak napokon shvati
sve, paljivo odnese majku doma te zamoli i nju i Boga da mu oproste. Poslije oeni onu
ubogu i milu djevojku koja je u kuu bila donijela lui i u njima Domae, svi nastave sretno
ivjeti, a zimi im Malik Tintilini rado dohodi na ognjite.

O djelu - uma Striborova bajka je kunje. Na kunji je ljubav sina prema majci, ali jo
vie ljubav iznevjerene majke prema sinu. Neumni i neiskusni sin, zaveden arima snahe guje odmetne se od majke, okree se protiv nje, doputa da bude vrijeana i poniavana i
ne elei uvidjeti svoje postupke, na kraju je tjera iz kue. Ali sinovljevi postupci vie su
rezultat gluposti i nedostatka ivotnog iskustva nego njegove uroene zloe. On stoji negdje
u sredini izmeu zla (utjelovljenog u snahi guji) i dobra, koje predstavlja majka: zlo i dobro
bore se za duu budalastog mladia. Sto e spasiti mladia iz ponora nezahvalnosti i zlobe u
koji je upao? Sto drugo nego snaga majine ljubavi i njena beskrajna portvovnost. Vrhunac
bajke trenutak je kada Stribor pokae baki njeno selo iz mladosti i nudi joj novu mladost:
Unii kroz ogradicu, pljesni rukama i pomladit e se odmah. Ostat e u selu svome da
mladuje i da se raduje, kao pred pedesetak godina! - ree Stribor. Jedino to onda nee ni
znati da je imala sina. A tko bi uope i htio takva sina? Ali majka ne misli tako, svim svojim
srcem ona ljubi svoje dijete, ma kakvo ono bilo. Zato odgovara Striboru: Hvala ti, dobri
gospodaru, na svemu dobru to mi ga daje. Ali ja volim ostati u svojoj nesrei, a znati da
imam sina, negoli da mi dade sve blago i sve dobro ovoga svijeta, a da moram zaboraviti
na sina!

U tom trenutku nestade zaarane ume, nestade Stribora i Domaih, a snaha se ponovo
pretvori u guju i utee u prvu rupu. Velianstvena zavrna slika koja pokazuje da je
majinska ljubav jaa od svih sila na svijetu. I od svih zala, jer sada: Pade sin pred majku
na koljena, ljubi joj skute i rukave, a onda je podie na svoje ruke i nosi kui...

Likovi
Majka, glavni lik ove bajke, ve je stara, ali zato mudra i odmah spozna to imade snaha u
ustima. Nastoji opametiti svoga sina savjetom: Lijepu si mladu izabrao, samo pazi, sine, nije
li ono guja!

Brina je za sina toliko da se u svojoj nevolji ak boji zamoliti Boga za pomo: Idui putem,
htjela se pomoliti Bogu za pomo, ali se predomisli govorei: - Opazio bi Bog, da mi sin ne
valja.

Kad vragoljasti Domai prave nered i tetu po kuhinji, ona na trenutak zaboravi svoje patnje
i preputa se radosti koja joj je kao majci nevaljala sina uskraena: Igraj! Igraj! Brzo! Bre!
Ciku, vrite (Domai), guraju se i krevelje. Sol prosue, kvas prolie, brano rastepoe sve od velike radosti. Vatra na ognjitu plamsa i sjaji, pucka i grije; a baka gleda i gleda.
Nije joj ao ni soli ni kvasca, nego se raduje veselju, to joj ga Bog alje na utjehu. ini se
baki da se pomladila - nasmije se kao grlica, poskoi kao curica, hvata se u kolo s
Domaima pa zaigra. Ali joj je ipak ostalo emera u srcu, a to bijae tako teko, te kolo
odmah stade.

Beskrajno strpljiva i odana svome sinu, spremna je podnijeti sve patnje ovoga svijeta kako
bi ostala uz njega jer je svjesna daje postao rtvom zla utjelovljenog u svojoj eni - guji. U
njenom liku Ivana Brli - Maurani pokazala je svu veliinu majinske ljubavi, ljubavi koja
je spremna sve dati i rtvovati, a nita ne trai zauzvrat.

Sin, priglup, naivan, neiskusan, straljiv, nerazborit, zaslijepljen i neuman mladac. Grjena
dua u zmiji odmah ga prepoznaje kao svoju rtvu: Evo budalaste glave koja e me
osloboditi na svoju nesreu... pa se pretvori iz guje u lijepu djevojku.

Iako i sam zna istinu o svojoj eni, jer je vidio gujinu preobrazbu, u svojoj zaslijepljenosti
nema snage suoiti se s istinom. A kad ga majka upozorava - zamijetivi djevojin
rascijepljen zmijski jezik - da je djevojka moda zmija: Sin se malone skamenio od uda:
otkud njegova mati znade, da je ono bila guja? Razljuti se u srcu i pomisli: - Moja majka
mora da je vjetica. I odmah zamrzi na majku.

Sin podupire svoju enu - zmiju da bi joj ugodio, da joj se ne bi zamjerio, kratko reeno
zbog svoje gluposti i kukaviluka.

Sto je dulje pod njenim utjecajem to postaje grublji, osorniji i bezobzirniji. U napetom
trenutku, kada sin i svi seljani ugledaju zmijski jezik to gaje djevojka isplazila uhvativi se
na mamac predstave Malika Tintilinia sa svraiima, namjesto da iz kue otjera zmiju, sin
potjera majku: Ali sin je bio ba posve budalast ovjek, pa se jo vie usprkosio i suprot
sela i suprot majke i suprot istih svojih oiju: Nee da sudi eni - guji, nego jo vikne na
majku: - Otkud tebi svraii u to doba, vjetice stara? Nosi mi se iz kue!

Potom, kad majka ode iz kue po njegovoj zapovijedi, malko ga stisne kajanje, ali se ipak
ulizuje eni - guji te joj govori: Hajdemo za materom, da vidimo, kako e poginuti od
studeni.

Ali bedake ne treba osuivati. Valja imati s njima puno strpljenja i nadati se da e im se
zrnce razuma prosvijetliti u glavi, a i pomagati im u tome. Tako bi i s njime: progledao je
tek nakon to se cijela uma grdno stresla, djevojka opet pretvorila u zmiju, a sve zato to
je njegovoj majci bila draa njezina nevolja s njime, nego sva srea ovog svijeta bez njega.
Tek je tada postao svjestan istine, tek je tada opet stekao malo korisne poniznosti i ljubavi:
Moli sin Boga i majku da mu oproste. Bog mu oprosti, a majka mu nije ni zamjerila bila.

Snaha - guja, grjena dua zbog svojih grijeha zarobljena u zmijskom tijelu, sve dok je
neka budalasta glava ne oslobodi. Ona je simbol zla, napast nezahvalnosti, sebinosti i zlobe
to iskuavaju nae najplemenitije osjeaje.

S poetka u umi se pretvori od zmije u lijepu djevojku i zavede budalastoga momka, a kad
je on dovede majci u kuu, pokae se jeziljiva i nazlobna, prodrljiva i goropadna.

Puna je zlih namisli: Bila je tamo litica visoka do oblaka, te snahe zapovijedi jednog dana
starici,
neka
joj
donese
snijega
s
vrha
litice,
da
se
umije.
Nema
puta
na
ovu
visinu
ree
starica.
- Uzmi kozu, neka te vodi. Kuda ona gore, tuda ti naglavce dolje - ree snaha. (...)

Drugoga
dana
zapovijedi
snaha
baki:
- Idi tamo na jezero zamrznuto. Usred jezera ima rupa. Uhvati mi na rupi arana za ruak.
- Provalit e se led poda mnom, propast u u jezero - odvrati baka.
- Radovat e se aran, propadne li s njime - ree snaha.

Prava milina od mladenke u kui. Nakon svih nevolja to ih je prouzroila po dolasku u kuu,
ipak je na kraju stie zasluena sudbina - nazad u zmijsko oblije pa u rupu.

Domai, duhovi s kunog ognjita, u bajci sve sami muii od jedva po lakta. Na njima
kousi, kapice i opanii crveni kao plamenovi, kosa i brada sivi kao pepeo, a oi arke kao
ivi ugljen.

Izlazi njih sve vie i vie iz plamena, svaka lu po jednog daje. Kako izlaze, tako se smiju i
vrite, prebacuju se po ognjitu, ciku od veselja i hvataju se u kolo.

Njihova nestanost, razigranost, nerazboritost i neobzirnost, kao u vesele djece, najprije

navodi na pomisao da se radi o bandici tetoina: Pa zaigra kolo: po ognjitu, po pepelu,
pod policu, na stolicu, po upu, na klupu! Igraj! Igraj! Brzo! Bre! Ciku, vrite, guraju se i
krevelje. Sol prosue, kvas prolie, brano rastepoe - sve od velike radosti.

No kad im baka napripovijeda svoje muke, oni pokazuju da znaju razluiti igru i ozbiljnost
poloaja: Domai posjedali uokolo po rubu ognjita, noice ovjesili niz ognjite, nanizali se
kao iak do ika i sluaju baku; pa sve klimaju glavom od uda. Nakon toga poinju joj
pomagati da se oslobodi svojih nevolja iako u Domaih pameti i ne bijae ba na pretek.

Malik Tintilini, najdomiljatiji od Domaih, pun ideja, izmiljatelj naina na koje e

pomagati starici. Sklon i poalicama i bezazlenim smicalicama, na primjer kad iz ari i
pepela u ognjitu podvaljuje snahi - guji: Prikuila se licem do pepela, ali se Malik Tintilini
hitro baci noicom i kvrcne petom snahu po nosu. Vie snaha kao da se u moru topi, sva je
garava po licu, a pepeo joj posuo raupane kose.
Sto
je
ovo,
nesreo
stara?
pisti
snaha.
- Poprskao te kesten iz eravice - odvraa baka, a Malik Tintilini u pepelu puca od smijeha.

Ali uz to to je veseljak i zafrkant, ima on i ozbiljnu stranu svoga znaaja: kad je dobar
stvor (baka) u nevolji, Malik spremno priskae u pomo s krajnjom ozbiljnou: Ali onda
Malik Tintilini ree: - Hajdemo do Stribora, starjeine naega. On svaemu savjeta znade.

Razgovor

bajci

uma

Striborova

Kakva
je
uma
Striborova?
- To je zaarana uma u kojoj ivi Stribor, umski stareina i arobnjak, zmije u kojima su
uklete due grenih ljudi, duhovi, ivotinje koje se upravljaju po komandama drugih
fantastinih stvorova.

Dokle
e
ostati
takva?
- Dokle god u nju ne stupi onaj kojemu je milija njegova nevolja nego sva srea ovoga
svijeta.

Ko
otklanja
- Majka, jer vie voli sina nego sve blago ovoga sveta.

Zbog
ega
se
sin
eni
devojkom,
- Oaran je njenom spoljanjom lepotom.

iako

aroliju?

zna

da

je

bila

zmija?

Kako
se
snaha
ponaa
prema
svekrvi?
- Goropadno i hirovito, trai od nje da joj sa litice visoke do oblaka donese snega da se
umije i da ide na zamrznuto jezero i uhvati arana za ruak.

Ko
pomae
da
se
otkrije
istina
za
lepotu
devojku?
- "Domai" (patuljci) pomau majci da pred sinom otkrije guju - snahu tako to su pod
kvoku podmetnuli svraija jaja, a kad se izlegli, snaha, kao svaka guja, polakomi se na
svraie i isplazi jezik.

ta
misli
o
postupcima
sina
prema
majci?
- Njegovo ponaanje je za osudu. Zatravljen spoljanjom lepotom svoje ene ne veruje ni
svojim oima, pa bes iskaljuje na majci koja ga uprkos svemu mnogo voli.

Zato
je
majci
draa
njena
nevolja
nego
sva
srea
ovoga
sveta?
- Kada joj Stribor, stareina ume, ponudi mladost i lepotu pod uslovom da iz seanja izbrie
sina, ona odgovara: - Ali ja volim ostati u svojoj nesrei, a znati da imam sina, nego li da mi
da sve blago i dobro ovoga svijeta, a da moram zaboraviti sina.
________________________________

LUTONJICA TOPORKO I DEVET UPANIA

Tema: Kako su devet javoria postali devet mladia - upania, a od grabia malean
momak Toporko.

Ideja: ovek je deo prirode i svaka izolacija predstavlja udarac na slobodu i pravilan fiziki
i psihiki razvoj.

Fabula
Pria poinje o tome kako je seoski upan Jurina video na livadi devet javoria koji niotkud
nisu imali vode, pa naredio seljanima da do njih dovedu vodu. arobnjaku Neumijku ovo bi
milo, te odlui da u znak zahvalnosti pomogne upanu. Bogati Jurina je, naime, mnogo bio
tuan jer nije imao dece. Deda Neumijko savetuje upana ta da radi sa devet javoria da
bi od njih postali upanii. Uz javorie zajedno je rastao i jedan grabi. Kad je po
arobnjakovom savetu poseeno devet javoria, poseen je i grabi. Njega upan da
drvodelji da napravi toporite (dralje). Drvodeljina ena, meutim, postupi isto kao i
upanova.

Stavi grabov panji u kolevku i stane ga ljuljati do ponoi, a tad se od njega stvori sitan
momi kao to se od javorova stvorie upanii, koji su, pak, bili znatno krupniji. Poto je
bio namenjen za dralje (toporite), baka mu dade ime Toporko. Drugi deo
imena Lutonjica u vezi je sa legendom o detetu stvorenom od komada drveta. Rasli
upanii, ali bez kose, jer Jurina nije do kraja ispotovao Neumijkov savet. Rastao i Toporko
i jednog dana poeli da se sretne sa braom. Otkriva im tajnu da su zajedno rasli. upan sa
sinovima izlazi na konjima van kapija tvrave. Njegov glavni zapovednik postaje zavidan i
namerava da sekirom pobije upanie. Meutim, Toporko se pretvara u dralje sekire i
spreava nesreu.

Deda Neumijka, udnom moi, u oblake odvodi Toporka i devet upania. Oni postaju
njegovi aci. Prolaze kroz nevolje i patnje, a osvetoljubivi deda Neumijka nikako im ne da
da se vrate na zemlju. Maleni, ali mudri Toporko lukavstvom doznaje od Neumijka tajnu
povratka na zemlju. Takoe, savetuje upana kako e doznati koje meu njegovim
dvorjanima hteo nauditi upaniima. Zatim, uz bakinu pomo ostvaruje svoj plan o bekstvu
sa devet upania od Neumijke. Zlobnog upanovog zapovednika stie zasluena kazna.
upan nareuje da se srue zidovi kojima je grad bio odvojen od ostatka upanije. upan je
ostario, ali su dorasli upanii.

Likovi:
Lutonjica Toporko je fiziki znatno slabiji od upania, ali je od njih mudriji, pametniji,
odluniji, snalaljiviji i za pravi ivot spremniji. Stalni dodir s prirodom ovrsao je u njemu
mo prilagoavanja, dao mu je prirodnu snagu i izdrljivost uprkos slabanom telu.

Djed Neumijka (arobnjak) nebom prolazi zorom u svitanje i nou u smiraj. U dva koraka
nebo pree; po livadama rosu polae; bradom vetar razmahuje, a noktima oblake para, pa
gde treba kiu obara; maglu rasteruje da sunce ogreje... nit se mije, nit se brije, niti nokte
podrezuje.

Razgovor o bajci
Kako
su
postali
- Od devet javoria i jednog grabia.

upanii

Toporko?

Zato
je
arobnjak
Neumijko
nagradio
- Zato to je Jurina naredio da se javoriima dovede voda.

upana

Jurina?

Kakva
je
razlika
izmeu
Toporka
i
upania?
- Toporko je sitan momi, a upanie znatno krupnije, ali je od njih mudriji i izdrljiviji.

Kakav
utisak
na
tebe
ostavlja
ded
Neumijka?
- Meni je vrlo simpatian lik, dobroudan i pravedan, zatitnik biljnog sveta, spreman je da
nagradi svakog ko drvee voli.
________________________________

KAKO JE POTJEH TRAIO ISTINU

U jedno vrlo davno doba, ivio na bukovoj gori starac Vjest sa tri unuka imenom Ljutia,
Marun i Potjeh. Jednoga dana poalje djed unuke po med u umu, bilo je mrano te unuci
ponu da priaju o svijetu, no tada shvatie da nijedna od njih nije bio dalje od ove ume te
da nemogu priati o tome. Zato ponu pjevati pjesmu o boiu Svaroiu da im podari
svjetlo. I dok su tako pjevali, ukaze se njima Svaroi i povede ih on po svijetu i kaza im da
nesmiju napustiti djeda dok mu ne uzvrate ljubav. No kada ih Svaroi vrati na goru
odokuda ih je uzeo, oni sve to zaboravie te nikako da se sjete to im je Svaroi rekao.

Bjee u umi jedan zloduh Bjesmoar koji se jako elio rijeiti starca. Zato kada su se unuci
vratili do djeda i ispriali mu priu o Svaroiu te ih djed nato upita to im je rekao,
Bjesmomar poalje 3 bjesa, za svakoga unuka jedan, da nagovaraju unuke to da kau. Na
nagovor bjesa, Ljutia i Marun kau da im je Svaroi rekao da e biti najbogatiji odnosno
najjai ovjek na svijetu, no Potjeh koji je volio istinu nije se dao zavesti bjesovim
nagovaranjima te je jednostavno rekao da nezna to mu je rekao Svaroi. Tako su Ljutia i
Marun sluali svoje bjesove i radili sve to su oni eljeli, no Potjeha bjes nije uspio nagovoriti
te je on odluio da potrai istinu.

Tako se Potjeh oprostio sa djedom i otiao u umu, sjeo se ispod divlje jabuke i pokuavao
se sjetiti to mu je Svaroi rekao. No Potjehov bjes nije odustajao, on ga je stalno ometao,
te kada bi Potjehu pala nekakva misao na pamet, bjes bi ga odmah omeo.

U meuvremenu, bjesovi Ljutia i Maruna su dobro obavljali svoje poslove. Tako su ih

jednoga dana nagovorili da se rjee djeda. Ljutia i Marun su se nou prikrali djedovoj kolibi,
zapalili je i otili se etati okolo planine da ne gledaju djeda kako gori. Djed se u probudi i
ugleda kuu u plamenu, odmah shvati to se dogodilo i pone mirno ekati da ga vatra
uzme k sebi.

U tom istome trenutku malo podalje, Potjeh se budi i ukazuje mu se Svaroi i kae mu to
mu je rekao i prvi put dok ga je vidio. Sav sretan to je saznao istinu, Potjeh krene do
zdenca da se umije, no sluajno se previe nage te padne u zdenac i utopi se. Potjehov
bjes, pun tuge pone se derati i urlati iznad zdenca. Sluajno su tuda prolazili Ljutia i
Marun na povrtaku iz etnje te kada njihovi bjesovi uju urlanje, oni brzo dou do njega te
ga odnesu Bjesomaru.

Tada su dvoje potjehovih brae po prvi puta u godinu dana ostali bez svojih bjesova.
Ugledaju beivotno tjelo Potjeha te se sjete da su zapalili djedovu kuu. Brzo potre tamo i
stiu u zadnji as i spaavaju djeda iz vatre i priopuju mu smrt njegova najmlaega unuka.
Djed im oprosti za sve to su uinili te ih omah povede kroz jedan put u umi gdje jo
nikada nisu bili. Nakon nekoga vremena stignu do velikog, bijeloga oblaka na kojemu je bio
Svraiev dvorac a u njemu gozba. Ispred dvora sjedi Potjeh i plae zato jer njega nisu
pustili u dvor jer je zgrjeio protiv djeda. Djed mu polako prie na oblak, zagrli ga te
zajedno uu u dvor. Ljutia i Marin, vidjevi to, vrate se doma, kasnije osnuju obitelji i ive
u dobroti dugo i sretno.

Vrsta djela - Bajka u prozi

Mjesto radnje - uma, krevina
Vrijeme radnje - Vrlo davno doba
Tema - Potjehovo traenje istine
Ideja - Trebamo sluati svoje srce jer ono ne moe pogrijeiti kao razum

O djelu - Osnovna misao ove bajke je kako ovjek obuzet i zaslijepljen strastima,
"bjesovima" (Marun stjecanjem bogatstva, a Ljutia snagom i gospodovanjem svemu
svijetu) gubi svoju ovjenost, osjeaj dunosti, milosre i ljubav. Sjetimo se kako su Marun

i Ljutia zanemarili djeda, dapae poeli prema njemu osjeati netrpeljivost te to god bilo
na starcu, sve smetalo unucima, pa i to to je starac jednako prilagao svaki dan po
cjepanicu svetom ognju. A na kraju njihova su srca toliko otvrdnula da su ga okrutno
zatvorili u kolibu pa je potpalili.

I u ovoj bajci svijet je prikazan kao sukob dobra i zla: Svaroi, to udesno svijetlo bie,
simbolizira dobro, a Bjesomar - zlo. Bjesomar, neprijatelj ivota, alje svoje pomonike,
male nakaze bjesove, da se usele u ovjeka, opsjednu ga i usmjeravaju njegovu volju
prema zlu.

A to je s istinom koju trai Potjeh? Svaroi bijae rekao brai to je dunost unuka:
ostanite na krevini i ne ostavljajte djeda, dok on zas ne ostavi, i ne idite u svijet ni za
dobrim ni za loim poslom dok ne vratite ljubav djedu. Iako je tu istinu nosio u srcu i
iskreno ljubio djeda, Potjeh je mislio da e se istine dosjetiti dubokim umovanjem.

Ali istine kao to je ljubav i dunost ne spoznaju se dugotrajnim umovanjem, one se nose u
srcu. Tako se Potjeh i ne htijui ogrijeio o djeda, pa je morao nakon smrti pred
Svaroievim dvorima ekati da ga djed pravednik oslobodi krivice.

Na koncu Bjesomar je poraen. Sva tri unuka izmakoe njegovoj lasti. Ljutia i Marun
vratie se na krevinu da poteno ive, Potjeh i djed uivaju u Svaroievu dvoru, a
Bjesomar i dalje kalje od svetog dima. Gdje i kada se dogaa radnja ove bajke?

Bilo je to u vrlo davno doba. Na jednoj krevini u staroj bukovoj gori ivio starac Vjet sa
svoja tri unuka. Poevi od tog neodreenoga trenutka, dogaaji i doivljaji zbivaju se u
nepunu godinu dana (Al eto ve minulo i gotovo godinu dana, a Potjeh jo ni izdaleka da se
domisli istini: to li mu zapravo bijae rekao Svaroi?). A sve se dogaa na zamiljenom
podruju izmeu djedove kolibe na krevini i Svaroievog dvora negdje u oblacima, kroz
ume, proplanke i zaravanke.

Likovi - starac Vjest, njegovi unuci: Marun, Ljutia, Potjeh, Svaroi, Bjesomar, Potjehov
bjes

Vjest - samohrani djed koji je odgojio tri svoja unuka, uvar je svetog ognja simbola
kunog ognjita i obitelji. Tijekom mnogih godina stekao je iskustvo da ne sudi napreac.
Kad Potjeh odlui otii u goru, djed ogoreno pomisli: Kako li me dijete ostavlja! No, potom
domisli: Moda u ovome djetetu ima vie mudrosti nego u starakoj glavi. Ako li pak jadan
sagrijei na meni, morat e okajati na sebi, jer je pravedan i blagoslovljen. Pomiri se s
odlukom sudbine i pusti unuka da ode kamo je bio nakanio.

Spreman je opratati: Marunu i Ljutii za sve zlo koje su mu uinili, Potjehu za naputanje i
odlazak u traenje istine. Ukratko, bezgrjean pravednik.

Vjestovi unuci, izgledom ovakvi: Bili pak unuci sad ve poodrasli momci, djedu do
ramena i povie ramena.

Posve neiskusni momci: ne bijae ni jedan od njih jo nikada izaao iz one ume, nijesu
jedan drugome znali pripovijedati o svijetu... inae su to dobri unuci, ali kad ih spopadnu
bjesovi, Marun poinje trati za bogatstvom, Ljutia za tim da bude najjai medu svima i
gospodar svemu svijetu, a Potjeh, istinoljubiv unuk, elio bi djedu ispriati istinu, ali je se
ne uspijeva dosjetiti. To ga mui. Zato odlui poi u osamu, nadajui se da e tamo doi do
istine, neometanim i usredotoenim razmiljanjem. I tada je osjeajan te mu savjest alje
upozorenje: Potjeha pak jako zaboli srce za djedom, i malo, malo, te bi se na pragu
predomislio i ostao uz djeda. No onda se silom otkine, kako bijae odluio, i poe u goru.

Kad ga njegov bijes salijee, ometa u razmiljanju, skree mu misli kojekamo, samo da se
ne bi dosjetio istini, progovara savjest u njemu pa zbori sam sebi: Ovo je naopako, jadan!
Ostavio sam mudra djeda, roenu brau i rodnu kolibu, kako bih se na miru dosjetio istini, a
sad evo dangubim vrijeme s ovom rogatom besposlicom.

No, je li Potjeh bezgrjean? Kao i njegova dva brata i on je zanemario poruku maloga boga
Svaroia, ostavio djeda pa otiao samovati i prisjeati se istine. Razlog njegovu odlasku
(traenje istine) moda jest plemenitiji nego li Marunov ili Ljutiin razlog, ipak, nije li i
samotno traenje istine takoer jedan od bjesova? A njegova posljedica - otuenje?

Iz epiloga se moe zakljuiti daje tako: Potjehu nije doputen ulazak u boanske dvore tako
dugo dok ga u njih ne uvede pravednik o koga se ogrijeio - djed.

Bjesomar, zao umski duh i zlobni vladar svih umskih bjesova, koji se zorom prije sunca
rado povlaio umom. Ve odavna bijae Bjesomar zamrzio starca Vjeta. Zamrzio ga, kako
pogana eljad mrzi pravedna ovjeka, a sve zbog toga to je starac na krevini zaveo sveti
oganj, da se nikad ne ugasi. A Bjesomaru se ljuto kaljalo od svetog dima. Zato on namjeri
da naudi Vjetu i da mu kakogod pobuni unuad.

Svaroi, boi (mali Bog) koji izvodi (dovodi, zazoruje) sunce. Simbol suneve svjetlosti;
izgledom je prekrasno mome u blistavu odijelu, a oko njega zlatna kabanica trepti kao
zlatan barjak. Objavitelj istine koju unuci, na alost, nisu upamtili.

Bjesovi, umski demoni, u bajci predstavljaju strasti koje ovjeka, kad je njima obuzet,
mogu odvui od najveih ivotnih istina. Opisani su kao: Sitni, nakazni, guravi, mrljavi,
razroki i svakojaki (...) luda i bezglava eljad, koja niti je za koji posao, niti moe kome
nauditi, dok ih koji ovjek ne primi k sebi.

MARUNOV BIJES - mali bijes, sasvim malen, nakazan i rogat, a siv kao mi. (...) a taj je
bijes volio bogatstvo negoli svoj desni rog.

LJUTIIN BIJES - sasvim malen, ruan, nakazan i rogat, a sur kao tvori. (...) a taj je bijes
htio biti najjai meu svima i gospodar svemu svijetu.

POTJEHOV BIJES - najmlai, najruniji, rogat u velike rogove, a crn kao krtica. Doaptava
Potjehu to da slae djedu: Reci: sve nebo i sve zvijezde i sve oblake sam upoznao. I ree
mi Svaroi: bit e mudrac najvei i razumjet e, to govore vjetrovi i kazuju zvijezde.

- Nauio se bjes na Potjeha i nikada jo nije imao tako lagodnog ivovanja kao uz ovog
pravednika. Uz njega je po miloj volji lakrdijao, niti mu je tko zanovijetao, niti mu tko
zapovijedao. A sad, pomisli li pravo, treba da se vrati u rakitu, u ono blato, do ljutog cara
Bjesomara, a meu pet stotina bjesova, sve samih bjesnih prica, kao to i on sam bijae.
Bijae on tomu odvikao. Promisli on, promisli malo, snudi se, snudi malo - pa sve jae. I
to
bi
dlanom
o
dlan
udario,
eno
ga,
ludo
i

bezglavo eljade, to as prije likovae, stade sada plakati i revati i valjati se po onom
kouhu od ljutoga jada.

Problemi

koji

se

obrauju

djelu

- Socijalni glavni problemi i dananjeg drutva jesu mnoge poasti poput novca.
- Moralni - ljudi zbog svojih "bjesova" izgube smisao za moral, kao to je Marun zbog
bogatstva
htio
ubiti
djeda.
- Psiholoki - glavna stvar u spreavanju poasti je jaka volja i karakter.

Dojam o djelu - Bajka je zanimljiva jer me natjerala na razmiljanje i usporeivanje sa

realnou. Poasti su (naalost) dio naeg svakodnevnog ivota. I mi imamo svoje poasti, i
ja sam sm ponekad poast! Ali najvanije je obraniti se od njih, kao Potjeh, i slijediti svoje
srce, koje je jedino neiskvareno u ljudskoj psihi.

Citati:
Protrne od radosti Potjeh i ree: - Moj boiu Svaroiu, koliko te ekam! Reci mi jadnome,
to li mi ono ree da imam initi? Evo se ovdje kinim i muim i dozivam svu mudrost godinu
dana - i nikako da se dosjetim istini!

Kad on to ree, Svaroi nekud zlovoljno strese glavom i zlatnim pramom.

- Ej momiu, momiu! Rekao sam ti da ostane uz djeda svoga, dok mu ljubav ne vrati, i
da ga ne ostavlja, dok on tebe ne ostavi, - ree Svaroi.

A onda jo ree: - Mislio sam, da si ti najmudriji od brae, a eto ti ba i jesi najlui. Kini se
i mui i doziva mudrost godinu dana, da dozna istinu. A da si posluao srce svoje, kad ti
je na pragu kolibe govorilo da se povrati i da ne ostavlja djeda, eto ti, jadan, istine i bez
mudrosti!

Tako ree Svaroi i jo jedared zlovoljno strese glavom i zlatnim pramom, pa se ogrnu
zlatnom kabanicom i nestade ga.

U ovom odlomku se nalazi i poruka za itatelja koja kae da treba sluati svoje srce jer se
svi odgovori nalaze u njemu. Razum esto grijei, a da mi tog nismo ni svjesni, no srce
uvijek govori pravo. Takoer, odlomak govori da se ne isplati uvijek rtvovati kako bi se
neto otkrilo. Zapravo, ove reenice nas navode na detaljnije razmiljanje o nama i naim
postupcima...

Lete niza stijenu, jedan drugomu za petama i ne zaustavljaju se do pol zaravanka, gdje
leae velik kamen, sav obrastao mahovinom. Tu se zaustavljaju na mahovini te se od
velikog zamaha i od puste ludorije koprcaju jedan preko drugoga. Tako se sputa i hohoe
druba dva tri puta, a u Potjehu sve jedna misao drugu goni: i gledao bi ih i smijao bi im se,
a opet ga jad hvata, to mu toliku halabuku diu, pa tko bi se u njoj domislio istini. Amo
tamo, amo tamo, al onda odlui Potjeh: - E, nema smijeha ni aranja, ja se tih danguba
rijeiti moram, jer uz njih badava sam doao ovamo.

Ovaj citat pokazuje kolika je Potjehova ustrajnost u traenju istine i otkriva snagu njegova
karaktera. Bilo bi lijepo kad bi svi ostajali toliko ustrajni u svom naumu iako bez nekog
pokretaa iz pozadine (kao Potjehov bjes koji je bio motiviran strahom). Ali, tu se oituje i
dvojba koja se svakodnevno javlja i u naim ivotima, samo to ovdje privlanost zabave ne
ostavlja utjecaj, a Potjeh joj odolijeva.
________________________________

Knjievnica koja je vrsto vjerovala da se put prema dobru nalazi u ljudskoj dui, zauvijek je
osvojila srca generacija djece koja su odrastala uz njezine pripovijesti. Piui svoju
autobiografiju, Ivana Brli Mauraninaglasila je da su njezina djela sadrajem i
opsegom skromna. Takoer je naglasila da je njezin izvanjski ivot protekao smireno i
polako te da nikada nije izaao iz kruga obitelji Mauranievih, u kojoj se rodila, i Brlievih,
kojoj je pripala udajom. Zato je i svoj ivotopis preporuila vie kao ispovijest jednog
misaonog i osjetljivog bia nego kao ivotnu povijest istaknute knjievnice.

Iako se o njezinim djelima pisalo mnogo, bez ijednog negativnog suda, te iako se itav ivot
kretala meu uglednim knjievnim i kulturnim djelatnicima, doivjela svjetska priznanja,
brojne prijevode, ak i dvije nominacije na Nobelovu nagradu, ona je rijetko javno nastupala
pa se gotovo sama i nije drala pravom knjievnicom. Poziv majke i odgojiteljice, uvarice
doma i duha, za nju je ini se bio vaniji od knjievnikog samoisticanja, a pisanje je drala
samozatajnim, gotovo uzgrednim poslom, dopunom obiteljskog sklada.

Ivana Brli Maurani rodila se u Ogulinu 18. travnja 1874. kao ki

pravnika i pisca Vladimira Maurania te unuka pjesnika i bana Ivana Maurania, autora
najveeg spjeva u hrvatskoj knjievnosti 19. stoljea. Nakon dva razreda javne kole daljnju
je naobrazbu stjecala privatno te je ve u najranijoj dobi nauila francuski, potom njemaki,
engleski i ruski. Iz Ogulina se 1878. s roditeljima preselila u Karlovac, a 1882. u Zagreb. U
osamnaestoj se godini udala za Vatroslava Brlia, odvjetnika i politiara iz Slavonskog
Broda. Bila je majka petero djece, aktivno je pratila politika i duhovna zbivanja svojega
doba, a bogata knjinica u obitelji Brli omoguila joj je samoobrazovanje te sadrajan
unutarnji ivot.

Kao izdanak pjesnike loze Maurania, Ivana Brli Maurani ve se u djetinjstvu

okuala u pjesnitvu, istodobno na francuskom i hrvatskom jeziku. No nekoliko je osoba iz
njezinog najblieg okruja znatnije utjecalo na njezin duhovni razvitak. Djeda, Ivana
Maurania, koji je umro kad joj je bilo esnaest godina, doivjela je kao osobu idealno
uravnoteena pjesnikoga dara s visokim etikim naelima i pragmatina politiara
pronicljiva uma. Na nagovor roaka Frana Maurania, autora lirskih crtica naslovljenih
Lie, zapoela je pisati mladenaki dnevnik pun djevojakih sanjarija, domoljubno politikih ushita i osjeajnih razmiljanja.

Pjesnik i estetiar Franjo Markovi nadahnuo ju je posebnim estetskim osjeajima, a biskup

J. J. Strossmayer dojmio je se suptilnim poznavanjem knjievnosti, govornitvom i
dubokom religioznou. Na tim je temeljima, teei posebnom mauranievskom "miru u
dui", Ivana Brli Maurani izgradila svoju graansku svijest o dobru, estitosti, milosru,
pokazala tenju k estetskom skladu i etinoj dunosti, i sve to ugradila u svoja djela.

Unato ranim knjievnim poecima Ivana Brli-Maurani ozbiljnije je zakoraila u

knjievnost tek 1902. kad je u vlastitoj nevelikoj nakladi objavila knjigu pripovjedaka i
pjesama za djecu Valjani i nevaljani. U autobiografiji je navela motive zbog kojih je
poela ozbiljnije pisati: - Kad je poela doraivati etica moje djece i kad se je u njih
pojavila obiajna u to doba elja za itanjem - uinilo mi se ujedanput da sam nala toku
gdje se moja elja za pisanjem izmiruje s mojim shvaanjem dunosti. Moja djeca ele itati
- koja radost za mene da i na tom polju budem njihovim provodiem, da im otvorim vrata k
onom bajnom arolikom svijetu u koji svako dijete stupa prvim itanjem - da njihove bistre i

ljubopitne oice svrnem na one strane ivota koje elim da najprije uoe i da ih nikada s
vida ne izgube. Kako da se takav posao ne slae s mojim dunostima?

No u doba sazrijevanja njezinih knjievnih odluka, u knjievnosti su sreditima ve bili

zabiljeeni znaajni dogaaji: u Zagrebu je protestno bila spaljena maarska zastava
(1895.); mladi su se hrvatski intelektualci prisilno uputili prema odreditima svojih
modernistikih inspiracija, u Be i Prag, jer su bili protjerani sa zagrebakog sveuilita. Sa
smjenom stoljea poela je knjievna borba "starih" i "mladih", tradicionalista i modernih
pisaca, tj. oeva naklonjenih realistikim konvencijama i prognanih sinova koji su teili
novim temama i modernim stilskim postupcima. Iako Ivana Brli - Maurani u tim borbama
naoko ne sudjeluje, neki je odjeci nisu mimoili. Sedam godina nakon druge knjige proza i
pjesama za djecu kola i praznici, 1905. ona opet u vlastitoj nakladi i samo za obiteljski
krug objavljuje knjigu pjesama znakovita naslova Slike.

Nacrt impresionistikog programa koji slijedi modernistika nastojanja onoga doba saela je
u predgovoru toj zbirci iz 1912..Predmeti ovih mojih pjesama prikazuju mi se kao prave
slike u boji i gibanju. Ne posjedujui umiea, koji bi ih jedini mogao ivo predoiti, bilo mi je
nastojanje na rieima i oblicima izvedem po mogunosti uinke kista i boja, te da tako od
nekih pjesama ipak uinim vrst slikarskih radnja.

U skladu s takvim programom njezini su stihovi slikovno organizirani, primjeuje se obilje

vizualnih podataka i prostornih predstava, jake boje i kontrasti. Smisao za detalj, za
pojedinano koje je zapravo zamjena za neke mitske i antropoloke simbole takoer je u
temelju poetike romana za djecu udnovate zgodne egrta Hlapia(1913.), Kako je

Potjeh traio istinu te u bajkovitoj prozi koja ju je proslavila - Priama iz

davnine, Rego,uma
Striborova, Jagor, Sunce
djever
i
Neva
Neviica (1916.), Basne.

Ivo Andri - Pripovetke za decu

Deca
Kula

Knjiga
Prozor
Panorama
U zavadi sa svetom

Deca

Fabula - U ovoj pripovetki glavni lik je "prosedi inenjer", koji u prvom licu pria seanja iz
detinjstva, istiui da ni tada u dui njegovoj nije bilo mesta za one koji gone i zlostavljaju
slabije i nemone. Vreme radnje je "pretproleno vreme", doba koje je nekako prazno, suvo,
sa slabim martovskim suncem. Deca ne vole te dane, jer nema ni sankanja ni kupanja, pa
sedei na tarabama izmiljaju nove, esto udne i svirepe igre. Deaci voe bili su Mile i
Palika. "Mile je bio pekarev sin, bled, otar, sa licem suvie izraenim za njegove godine.
Palika je bio bucmast i rumen, Maar po ocu, pa iako je bio roen u toj istoj ulici u kojoj i mi
ostali, imao je neki otegnut i teak izgovor, kao da su mu usta puna testa. Njih dvojica su
vodili estoke borbe sa voom deaka iz susedne mahale. To je bio neki na vrnjak, Stjepo
oro, koji je ve stigao da izgubi jedno oko. Mi ostali bili smo vojska". U tim
sukobljavanjima, dolazile su do izraaja i ispoljavale su se sledee deje osobine: odanost,
hrabrost, kolebljivost, neverstvo, izdaja.

Bilo je suza, krvi i zakletvi. Status pojedinaca u grupi u celom naselju, zavisio je od toga
kako bi se pokazao u borbi. Na Veliki etvrtak, jevrejski praznik, Mile i Palika pozivaju
deaka (ovde u ulozi pripovedaa) da sa njima krene da tue jevrejsku decu. Deak se
oseao poastvovanim, jer je prvi put pozvan u takav okraj. Mile je imao posebno oruje,
cev od gume koju je napunio olovom. Palika je imao lovaki tap, a deak-pripoveda je
dobio letvu sa ekserom na dnu. Otili su u jevrejsku ulicu, primakli se etvorici jevrejskih
deaka i napali ih. Nastalo je beanje i jurnjava za njima. Na naeg junaka poseban utisak
ostavio je Milov nagli preobraaj. "Potpuno odvojeno od njega video sam i uo njegov
udarac i njegov uzvik. Osetio sam ih kao stvari za sebe, kao prve pojave meni nepoznatog,
velikog, uzbudljivog, stranog sveta u kome se nosi koa na pazar, u kome se daju i primaju
udarci, mrzi i likuje, pada i pobeuje". Jedan od jevrejskih deaka se izdvaja i sklanja u
neke ruevine. Opkoljavaju ga.

Deak (narator) je zaduen da uva glavni izlaz i da savlada begunca, ako udari na njega.
Poto se otrgao od Palike begunac se odjednom nae oi u oi pred pripovedaem. "Za

jedan tren oka videh ga pred sobom, sa uzdignutim rukama, jedna mu podlanica sva u krvi,
sa zabaenom glavom kao kod samrtnika. U tom trenutku prvi put ugledah njegovo lice.
Usta mu napola otvorena, usne bele, oi bez pogleda, razlivene kao voda, bez ikakva izraza
vie. i odavno izbezumljene. Tu je trebalo udariti.". Deak nije mogao udariti jevrejskog
deaka, on nije pristao da bude ubica. Dozvolio je beguncu da ga odgurne i da pobegne.
Deak je navukao prezir svojih voa, ali je sauvao duu, ljudsko i hriansko u sebi. U ovoj
pripoveci pisac gradacijski prikazuje rast bola i sve muke kroz koje prolazi deak "slabi".

Knjievni rod - epikaKnjievna

Vrsta - pripovetke

Tema - Opasna deja igra. Narator pamti kako je u njemu nadvladalo saaljenje pred licem
povreenog i progonjenog deaaka, te nije imao snage da ga udari. Sea se da je jo u
detinjstvu, protiv svoje volje bio primoran da se opredeljuje izmeu gonia i progonjenih.

Ideja (poruka) - Pojedinac ne sme slepo da ide za drugima, ako njihovo ponaanje nije u
skladu sa ljudskim vrlinama (kao to su velikodunost, dobrota, pravda, zatita nejakog).

Kula

Tema - Kako je deak Lazar pobedio strah od nepoznatog

Ideja (poruka) - Kroz strah i patnju, deca jaaju i uspevaju da se sama izbore sa svojim
nevoljama i mukama. Ona tako odrastaju, a sve ono to im se na tom putu desilo,
predstavlja seanje na detinjstvo.

Fabula - Deak Lazar, zajedno sa svojim drugovima igrajui se u kuli, stie vana ivotna
iskustva; pobeuje strah od nepoznatog i divi se devojici koja, za razliku od njega, ne
poznaje strah. Za Lazara kula je bila prilika da izbegne dosadu i pohrli u susret neobinim
doivljajima i lepoti koju igra daruje. esto je zbog tih igara u kuli bio gren od majke, a
ponekad je od oca dobijao batine. Kula je ustvari bila stara, naputena turska barutana,

koja se nalazila na kraju varoi. Bila je sva u ruevinama, zarasla spolja i iznutra u iprag i
korov. Ta okrugla graevina bila je opasna dvostrukim kamenim zidom. U toj sumranoj kuli
deaci su se najee igrali rata; podeljeni na Srbe i Turke, a naoruani drvenim maevima i
titovima i lemovima od lima i kartona. U tim bojevima deaci su napadali i branili se
vikom, opkoljavanjem i ubijanjem koje nije bolelo. Stvarni sudari i udarci bili su izuzetak i
retkost. Meutim, ba po jednom izuzetku Lazar je pamtio svoje ratovanje u kuli. U jednoj
takvoj igri deak Lazar zadobio je prave udarce.

Naime, neko ga je teko i dumanski udario vie puta. Takvi udarci nisu bili svojstveni
njihovim bojevima u kojima se udaralo blago i simbolino. Tu bitku doiveo je kao pravi rat,
sa vlastitim ranama i bolovima. Spasli su ga drugovi, koji su oterali neprijateljskog vojnika i
izvukli ga na zid. Dugo je sedei kraj potoka, koji je proticao pored kule, hladio natekle
prste. Lako je u drutvu biti u mranoj kuli, ali sam? Jednog dana, kad nikog nije bilo kraj
kule, Lazar je reio da je sam obie. U poetku, dok je bilo svetlosti, iao je mirno, ali kad je
uao u mrane hodnike, hrabrost ga je izdala. I nehotice je potrao i trao je ophrvan
strahom i kajanjem to se odluio na ovaj suludi korak. Sve to nije trajalo vie od dva - tri
minuta, ali je izgledalo kao nepodnoljiva venost. Teko diui i podrhtavajui, pitao se ta
je to s njim bilo. Odluio je da ovo vie nikad ne ponovi, i da o tome nikom nipoto ne pria.
Lazar je upamtio jo jedan prizor: kad su, igrajui se u kuli, sreli osmogodinju devojicu
Smiljku.

U vlanom sumraku meu zidovima pojavila se kao stvorenje sa drugog sveta. Nepomina,
ona ih je pogledom velikih plavih oiju posmatrala bez straha. vrsto je stajala na bosim,
izgrebanim i preplanulim nogama koje su bile punake i teke kao u mladog teneta.
Promrmljala je nekoliko rei iz kojih se moglo razumeti da trai izgubljenu kozu. Iako u prii
direktno nije reeno, iz konteksta moe se zakljuiti da se Lazar divio devojici koja je bez
straha etala po kuli. Verovatno je razmiljao o tome zato se on plaio, a devojica ne.

Ova pripovetka ostavila je snaan utisak na mene, jer sam u glavnom junaku (deaku)
prepoznao sebe. To je pria o neopravdanom strahu, koji je posledica tradicionalnog, bogu
hvala, danas prevazienog naina vaspitanja. "Re je o detinjskom strahu, onom teko
objanjivom strahu nevinih ljudskih bia pred pojavama ovog sveta... Re je o onim sitnim,
a sudbonosnim dogaajima koji esto lome due tih malih ljudi, koje mi zovemo decom, a
preko kojih su nai stariji, zauzeti svojom brigom, tako olako prelazili ili ih uopte nisu
primeivali". Deak se sa letnjeg raspusta vraa u bosansko okruno mesto u trei razred
(danas VII osnovne kole) gimnazije hladnog austrijskog tipa. Vraa se teka srca, posle
dugih dana slobode.

"Mrav je i preplanuo, a kosa mu sasuena i izbledela od sunca... Svoju aku sobu deli sa
jednim drugom, a stanuje kod jedne udovice, tvrde i brine ene, koja i sama ima dva sina
u gimnaziji". iroke ulice i visoke zgrade, bogati duani, a on sa malo bakarnog novca u
depu, osea se siunim i neuglednim. Pred gimnazijskom zgradom prodavci voa i
poslastica, a oko njih guraju se deca i kupuju. Na junak bi eleo da im prie, ali su mu
depovi plitki za taj luksuz, i on ih samo s tugom posmatra. U prostranom hodniku
gimnazije hladno i pusto, jedina svetla taka je crna tabla na kojoj pie ko ima pismo kod
sluitelja. Iako njemu nema ko da pie, na trenutak mu se uini da vidi svoje ime. Kad prie
blie, slova se razigraju, a njegovog imena nema. Iluzija nestaje. Druga tabla ima spisak
uenika koji su siromani, ili nemaju roditelje, pa imaju pravo na besplatne udbenike.

To je za deaka neprijatan trenutak koji on poznaje od lane i preklane. Na tim kolskim

knjigama ima mnogo zabeleki, pa i ona ija je knjiga bila sa imenom i prezimenom. Trei
razred gimnazije donosi bar jednu prijatnu stvar: pravo da iz kolske biblioteke uzme knjigu
iz lepe i naune biblioteke. Prvog utorka posle podne on je meu prvim stajao pred
zakljuanim vratima biblioteke..." Kad se profesor pojavio, aci iz viih razreda prvi su doli
na red. Deaka je bunio profesorov podrugljiv nain o tako velikim i sveanim stvarima kao
to su knjige. Iz razmiljanja o tome ta sve ima u tim knjigama, prenuo ga je profesorov
glas:

Jesi li ti doao da spava ovde ili da uzme knjigu? Grubo probuen, uhvaen u matanjima
kao u krivici, on je bio zbunjen i uplaen. Naroito se bojao da mu profesor ne nadene neki
podrugljiv nadimak, jer je imao obiaj da to ini.

Deak isprepadan jedva prozbori da bi hteo knjigu o putovanjima. Profesor, prvo zajedljivo
kae da na junak ne zna ta eli, i da mu knjigu sa naslovom: Ekspedicija u polarne
krajeve. Pomalo razoaran hladnim odnosom bibliotekara, razgledao je slike hladnih predela
i koraajui niz stepenite, stade na jedan izlizan stepenik, pade, ali doeka se na ruke, no
ispusti knjigu. Kad ju je pogledao, video je da se iskoriila. Od tog trenutka za ovog deaka
nastaje pravi pakao u dui. Brzo je pokupio delove knjige, osvrnuvi se da ga neko ne vidi.
- Kad je doao kui, ostavio je odmah zlosrenu knjigu kao neprijatan teret na dno svoga
akog kovega.

O rasturenoj knjizi razmiljao je kao da je ubio oveka. Nije ga umirila injenica da je ve

bila neveto lepljena. Na svoj "zloin" samo bi u trenucima igre sa drugim deacima
zaboravio. Na asovima nije bio paljiv jer je stalno razmiljao ta da radi sa knjigom, pa je
poeo dobijati loe ocene ak i iz omiljenih predmeta na zaprepaenje profesora. Pomiljao

je da ode u knjigoveznicu, ali za to je trebalo puno novca koji on nije imao. Prolazile su
nedelje i meseci, a doivljaj sa knjigom u deakovoj dui dobijao je nestvarni avetinjski
izgled mune tajne. Pokuao je i molitvom da se rei neprijatnosti, ali nije pomagalo.

Da umrem, mislio je tada deak u krevetu, stegnutih vilica, da umrem odmah! Umreti,
znailo bi ne morati poveravati se nekom, ne ekati uda koja nee da dou... Zatim je
mislio kako bi bilo dobro da izgori gimnazijska zgrada, zajedno sa bibliotekom i spiskom
pozajmljenih knjiga. Meutim, dani su se nizali, a najcrnji bio je utorak jer su se tog dana
menjale knjige. Pitali su ga zato vie ne dolazi u biblioteku, i napomenuli da toliko dugo ne
moe da dri knjigu. I doao je taj utorak, poslednji u semestru kad sve pozajmljene knjige
moraju biti vraene, jer ko ne vrati knjige, ne moe dobiti svedoanstvo. I da skratimo
priu. Deak je doao u biblioteku sa zalepljenom knjigom. Zaokupljen svojim brigama, nije
ni primetio da su svi ispred njega otili. - Molim, gospodine profesore, promrmljao je, i
sporo i nespretno razvijao belu hartiju. Profesor, utuen i mrzovoljan, nije ga ni pogledao.

Uzeo je knjigu, udario dlanom leve ruke, pogledao broj na poleini, zatim crvenom
pisaljkom precrtao deakovo ime u spisku, a knjigu poloio na ostale koje je pre toga
primio... Za sve vreme svog muenja deak je predviao sva mogua reenja do sitnica,
samo ne ovo i ovakvo. Raduje se, ali se vue ulicama kao isprebijan, kao posle bolesti...
Idui tako sporo i zbunjeno, doe kui, ue u sobu i prvi put posle toliko vremena otvori
slobodno i ne obazirui se ni na koga - koveg...
_______________

Sa oseanjem slinim strahu poinjem da piem kratku istoriju jednog dugog i veliko straha.
Ovaj strah nema veze sa tako mnogobrojnim i razliitim bojaznima i planjama koje ispunjavaju ljude u njihovoj borbi za opastanak i utakmici za imanje, bolji ivot, poloaj, slavu i
prvenstveno, za sticanje i ouvanje i uveanje steenog. Re je o drugom strahu, o onom
teko objanjivom strahu nevinih ljudskih bia pred pojavama ovoga sveta. Re je o
detinjskom strahu, koji ve prema tome kakav je prvi dodir toga deteta sa drutvom i
njegovim zakonima ili iezava docnije sa godinama, sa umnim razvitkom i pravilnim
vaspitanjem ili, naprotiv, ostaje u detetu, raste sa njim zajednb, ispunjava, lomi i satire mu
duu, truje ivot kao skrivena boljka i teko optereenje. Re je o onim sitnim, nevidljivim a
sudbonosnim dogaajima koji esto lome duu tih malih ljudi, koje mi zovemo decom, a
preko kojih su nai stariji, zauzeti svojim brigama, tako olako prelazili ili ih uopte nisu
primeivali.
Ovaj deak, koji se sa letnjeg raspusta u septembru mesecu vraa u bosansko okruno
mesto, treba da ue u trei razred gimnazije, jedne od onih naih gimnazija starog i hladnog
austrijskog tipa. Kao i veina njegovih vrnjaka, i on se vraa teka srca, posle dugih letnjih

dana slobode, igre i nerada, koje deca tako vole. Mrav je i preplanuo, a kosa mu sasuena i
izbledela od sunca. Odelo mu se ini teko, a cipele ga ulje kao tue. Svoju aku sobu deli
sa jednim drugom, a stanuje kod jedne udovice, tvrde i brine ene, koja i sama ima dva
sina u gimnaziji. Ulice i zgrade mu izgledaju ire i vie, ljudi sveani i duani bogati. Ali
utoliko vie osea da je on sam nekako malen i zbunjen i neugledan. Ono malo bakrena
novca to mu zvecka u depu tako je neznatno prema svemu onome to nude duani i ulice
da ga osea vie kao nematinu nego kao neko imanje. To to on ima tako je malo prema
onome to mu se nudi i tako neznatno prema onome to on eli da mu ne priinjava
zadovoljstvo ni ono to moe da kupi, jer ve unapred osea bolnu granicu svojih
mogunosti.

Pred gimnazijskom zgradom prodavai voa, sladoleda i eerlema; oko svakog od njih ivi
krug deaka koji pazaruju, jedu i aste se meusobno, dele ili se prepiru. Deak ivo eli da
im prie i da se pomea sa njima, ali je tih grupa mnogo i on sa mo ide od jedne do druge i
zastajkuje kod svake kao neodluan posmatra.
U prostranom hodniku gimnazijske zgrade hladno i pusto. Na velikoj crnoj tabli, koja je
jedini ukras te nevesele prostorije, ispisana itko imena aka koji imaju pismo kod sluitelja.
Deak posmatra, kao uvek, tu tablu i imena redom, a saznanje da za njega nema i ne moe
da bude nita, jer mu niko ne pie, osea kao naroiti i ve dobro poznat bol. Odjednom mu
se od jednog slinog prezimena uini da je njegovo. Vidi jasno svoje puno ime. Vidi odmah u
mislima pismo, pravo pismo, zatvoreno, sa markama, potanskim igovima i svim tragovima
daljine i putovanja, sa ni sam ne zna kakvim sve porukama, vanim, lepim i zanimljivim.
ta sve ne moe da sadri jedno pismo? Samo ko ima sree da ga dobije! Tada zaigraju
slova na tabli, pomere se i razmeste onako kako stvarno jesu i stoje, i njegovog imena
nema nigde. Ni pisma nema, ni poruke iz daljine. Kao to, na alost, nema niega lepog ni
neobinog ni uzbudljivog, nego samo jednolian ivot, bez uda i iznenaenja, satkan od
prostih i oskudnih dogaaja, neodreenih i nejasnih, a munih i suvoparnih dunosti i
obaveza.
Na jednoj manjoj tabli pie gde i kad se izdaju besplatno kolske knjige siromanim acima.
To je neprijatni trenutak koji on poznaje od lane i preklane.
aci koji mogu da podnesu uverenje da nemaju roditelja ili da im roditelji nisu imuni
dobivaju besplatno od drave sve kolske knjige koje su im potrebne za taj razred. To su,
naravno, upotrebljavane knjige, koje su prole kroz toliko ruku isto tako siromanih aka.
One su esto izlepljene, iskrpljene, izuivane. Na svakoj stranici ima ispodvlaenih mesta,
pribeleaka sa strane, sitnih crtea ili onih besmislenih geometrijskih figura koje deaci
crtaju u svojoj dosadi i rasejanosti. Ima tragova jela i pia, ima naroito one sive prljavtine
koju hartija prima dugom upotrebom, Deaku se gade te knjige, i sve te mrlje i tragovi tueg rada i ivota, neisti, nedostojni, ispunjavaju ga odvratnou, a u isto vreme privlae
njegovu panju i izgledaju mu isto toliko vani koliko i ono to je tampano. A na naslovnim
listovima svake knjige koe se potpisi tih aka koji su pre njega sa ovim knjigama svrili
razred i ve odavno izmakli pred njim u neke dalje i valjda lepe, zanimljivije i svetlije

predele. Njihove su primedbe smene, neumesne i vreaju deaka. "Ova je knjiga pripadala
Ivanu Stankoviu, ueniku III b razreda!" "Hic, liber est meus, testis mini est Deus; qui non
vult credere, hicpotest legere*. J. Subai."
*Ova je knjiga moja, bog mi je svedok za to, ko ne htedne verovati, moe ovde proitati.

Deak osea odvratnost pri pomisli da sa tim udbenicima mora provesti godinu dana i iz
njih redovno uiti; mrzi ih ve sada, i njih i sve to je u njima ne samo pisano i arano nego
i tampano. Sa takvim udbenicima i sa svojim starim snom o nekim istim lepim knjigama
u kojima na netaknutim, belim stranicama piu krupnim i razgovetnim slovima neka gorda i
radosna otkria, deak je otpoeo i trei razred. Ali taj trei razred donosio je bar jednu
nadu i jedno prijatno obeanje. Od treeg razreda pa navie aci imaju pravo da se slue
gimnazijskom bibliotekom iz lepe i naune knjievnosti.
Prve dve godine svoga kolovanja deak je toliko puta mislio na taj trenutak kad e i on
smeti da ode, u odreeni dan i sat u nedelji, i da iz te knjinice uzme na itanje neko od
onih ilustrativnih dela koja je gledao kod starijih drugova. On je iz razgovora sa tim starijim
drugovima znao naslove mnogih knjiga koje sadri ta mala gimnazijska biblioteka, sluao je
kako raspravljaju o njihovoj sadrini i dolazio je sam sebi sitan, i neuk, i samo je eleo da i
on doraste do treeg razred i do biblioteke.
Sada je doao i taj dan.
Prvog utornika posle podne on je meu prvima stajao pred zakljuanim vratima biblioteke i
ekao na profesora bibliotekara. Kad se profesor pojavio i kad je otkljuao vrata i pustio ih u
hladovitu, usku sobu, pored ijih su zidova bili ormari puni knjiga, za deaka je nastupilo
ostvarenje jednog dugo sanjanog i ivo eljenog trenutka.
aci iz viih razreda doli su prvi na red. Profesor, debeo ri ovek, brzih pokreta i otre
rei, stavljao je svoje primedbe, preporuivao jedne knjige, odgovarao od itanja drugih.
Deaka je bunio njegov suvi i podrugljivi nain govora o tako velikim i sveanim stvarima,
ali on je svakog trenutka zaboravljao na profesora i na ake i samo gledao knjige, poredane
iza stalaka, i matao o svemu to moe da bude napisano i naslikano u tim knjigama, i ve
sada oseao kao bol to to mora da se odlui samo za jednu knjigu i nju zatrai. Mislio je
kakva bi to srea bila, i kako bi odmah s njega pao taj bolni teret, kad se ne bi mo rao
odluivati i kad bi mogao da mirno i slobodno pregleda sva tri ormara i da razgleda sve
knjige i lista po njima. ta je jedna knjiga, pa i najlepa, kad ovek zna da postoje tolike
stotine i hiljade drugih knjiga? Bar tri-etiri kad bi mogao da dobije, pa da ne strepi, dok
ita jednu od njih, da e za koji sat doi do kraja i da nee imati ta da ita. Ovako, svakog
utornika jednu knjigu, pa i to samo od onih koje su za njegov razred, koje profesor odobri, i
to jo pod uslovom da ni iz jednog predmeta ne dobije lou ocenu. Sve uslovljeno,
ogranieno, tesno i oskudno. A ipak postoje u svetu biblioteke, postoje tolike knjige i
postoje ljudi koji ih slobodno itaju. I on ne eli mnogo, etiri-pet knjiga o raznim
putovanjima po raznim krajevima sveta. Samo da moe onu koju ita da nasloni na one tri

ili etiri koje e itati docnije, i da ponekad pogleda istovremeno u dve knjige, samo da
pogled baci. Ne zna zato, ali ini mu se da bi to bilo ostvarenje njegove najvee elje.
Jesi li ti doao da spava ovde ili da uzme knjigu?

Trgao ga je iz tih matanja profesorov glas, rezak i nestrpljiv, ali deak je imao muke da se
pribere. Nije bio ni primetio kad je doao red na njega. Sa lea su ga gurali drugovi i smejali
se. Pred njim, sasvim pred njim stajao je otresit rii profesor. Video mu je jake pesnice,
snaan vrat, kratko ianu crvenu kosu, oputene brkove i zelene oi tvrda i podrugljiva
pogleda, oi oveka koji zna ta hoe i ta treba da se radi i koji i od drugih neumoljivo trai
da to isto znaju o svakoj stvari i u svakom trenutku.
Deaku se inilo kao da je odjednom i neoekivano stavljen na neku preteku i nemilosrdnu
probu. Najlepe to je imao od biblioteke dvogodinja elja i misao na njeno ostvarenje
sad je prolo. Grubo probuen, uhvaen u matanjima kao u krivici, on je bio zbunjen i
uplaen. Naroito se bojao da mu profesor ne nadene neki podrugljivi nadimak, jer je imao
obiaj da to ini, a posle, kad aci prihvate to podrugljivo ime, niko mu ga nee skinuti.
Dakle, ta je po volji? produi profesor ironino.
Ja bih... Molio bih neto o putovanjima... mucao je iznenaeni deak.
Ti bi, molio bi... Ti sam ne zna, ini mi se, ta hoe kae profesor i maa se za jednu
kratku, podebelju knjigu, unosi deakovo ime u spisak, i predaje mu je ustro.
Idemo dalje!

Deak se povlai zbunjen mislei samo da je ovaj puta sreno izbegao nadimak. Razgleda
knjigu koja na koricama ima sliku u bojama, sve sami sneg i led, i naslov: Ekspedicije u
polarne krajeve.
Silazei sporo niz stepenite i zastajkujui na svakoj stepenici, on je otvarao knjigu na
mestima gde su bile slike polarnih predela, sa ledenim bregovima, saonicama koje vuku psi i
snenim atorima. Lice mu je jo gorelo i ruke podrhtavale od malopreanjeg susreta sa
profesorom bibliotekarom. Neprijatnost i hladnoa toga susreta vejala je iz svih tih polarnih
fotografija i sa svake stranice te prestarele, ravo povezane i mnogo upotrebljavane knjige.
To su dakle te lepote i ta zadovoljstva koja oveka ekaju kad stekne pravo da se slui
bibliotekom!
Zagledan u te slike, sa pomeanim oseanjima povreenog samoljublja, razoaranja i
ljubopitstva, deak je pogreno stao na jednu izlizanu stepenicu, poveo se, zateturao i
najposle doekao rukama o zid, ali je pritom ispustio knjigu koja se otkotrljala niz

stepenite. Zadravi se da ne padne, i pribravi se, on je odmah potrao za knjigom, koja

je leala na dnu stepenita. Kad je podigao, video je sa zaprepaenjem da se od pada
potpuno iskoriila; ceo njen unutranji deo odlepio se od korica i drao se samo jo sa
nekoliko tankih konaca za poleinu. Deaku pojuri krv u glavu. Kroz veo vrele magle koji mu
je igrao pred oima, on strpa izlubljenu svesku u korice, obazre se da ga ko nije video i
poe brzim koracima kui.
Idui ulicom uspori korak. Zaboravljena je bila uska, neprijatna biblioteka, kao da nikad nije
ni bio u njoj. Sad je mogao jo samo da misli na tetu i nezgodu koja ga je zadesila sa knji gom i koju treba da razgleda kod kue. Pod mikom ga je pekla oteena knjiga. Kad je
doao kui, stavio je odmah zlosrenu knjigu kao neprijatan teret na dno svoga akog
kovega, pod zimsko rublje. Uinao je i izaao da se igra sa vrnjacima iz komiluka. U igri
se zaboravio. Ali kad je poeo da pada prvi mrak i kad su drugovi stali da se razilaze
kuama, njega zaboli pomisao da ga kod kue eka neto runo i neprijatno. I taj bol je
rastao sa sumrakom.

Veerao je brzo i rasejano i odmah posle veere otiao u spavau sobu i privukao
petrolejsku lampu u svoj ugao. Dok je njegov drug ostao sa gazdariinim sinovima u
trpezariji, odakle su dopirali njihovi veseli glasovi, deak je, pretvarajui se da sprema
zadatak za sutra, izvukao knjigu koju je danas doneo i poeo da je razgleda kao ranjeno
mesto na sebi. Knjiga se drala sa jo svega dva tanka konca za korice. Bilo je oigledno da
je ve jednom bila oteena i lepljena neveto i slabo nekim smeim ravim lepkom koji je
pri prvom jaem potresu popustio.
Nagnut nad kovegom, deak je gledao as knjigu as korice i oseao kako mu krv navire u
glavu. Pitao se zbunjeno ta treba da preduzme pa da stvar popravi. ta se radi u slinim
prilikama? Jedno je znao da onom riem snanom oveku u biblioteci ne bi nikad i nipoto
smeo da prizna svoju nezgodu. Da ode kod nekog knjigovesca? Da, to je najbolje. Ali tada
poee sumnje: hoe li hteti da mu povee knjigu? Hoe li on imati toliko novaca? Hoe li se
ipak poznati na knjizi da je popravljena?
Utom neko otvori vrata od trpezarije. Zasu ga veseo agor. On uplaeno gurnu knjigu na
dno sanduka, zalupi poklopac, i ne okreui glave stade da lista po nekoj svesci, pravei se
sav zauzet tim poslom. Vrata na trpezariji opet se zatvorite. On oprezno otvori sanduk i
izvadi ponovo knjigu. Sad su bila popustila i ona dva tanka konca. Deak je drao u jednoj
ruci knjigu a u drugoj korice. Tako. Sad je zlo potpuno. On paljivo stavi knjigu u korice i
sve poloi na dno kovega, koji zakljua. Zatim se vrati u trpezariju i sede za sto s ostalima.
I tu se smejao, razgovarao, uestvovao u igri, ne zaboravljajui nijednog trenutka na svoju
munu tajnu. Tako je deak poeo prve dane svoga treeg razreda.

Za vreme kolskih asova, dok je profesor sa iljastom progruanom bradom objanjavao

grku azbuku, deak je gledao kroz prozor vrhove drveta, pune jo bujnog septembarskog

zelenila i deli svetlog neba u daljini. Odsutan duhom i nesposoban da zapamti te nove
znakove, on je mislio samo na upropaenu knjigu, sa kojom nee nikad smeti da izie pred
starog bibliotekara, a koja se, kako njemu sve vie izgleda, ne moe ni popraviti ni nabaviti.
I ta je misao, stalna i muna, gubila sve bre svoj prvobitni oblik: Tako je bilo za vreme
predavanja, u igri i pri drugarskim alama. U svakom sekundu on je znao da u svetu postoji
neto pokvareno i razvaljeno, neka njegova nezgoda i krivica koju ne sme nikom da prizna i
ne ume da popravi, a za koju e morati jednog dana da odgovara.
Ipak mu se u igri ili pri etanju sa drugovima deavalo da uspe da se zaboravi i da satima
ne pomisli na svoju tajnu. Smejao se, trao ili razgovarao veselo i bezbrino kao i ostali. Ali
tada bi se najednom, kao fiziki bol, javila u njemu misao na skrivenu knjigu. I svaki put je
taj bol bio utoliko ljui i tei ukoliko su trenutna radost i kratki zaborav bili jai i dublji, jer je
na stari bol dolazio uvek jo i prekor samom sebi to ga je izneverio. I kad bi posle takvih
asova odlazio da legne u svoju postelju, rasanjen u tami, on je tu nalazio svoju brigu,
budnu i nepominu, i svaki put malo veu i teu nego to je ostavio jutros kad je ustao.
Nedelje i meseci prolazili su, a dogaaj sa knjigom, obian i neznatan sam po sebi, dobivao
je, stalno i sve bre i bre, nestvarni i avetinjski izgled tajne i nepopravljive greke koju
valja kriti.
Sve je to bilo ludo, izlino i u osnovi bezrazlono, a ipak stvarno i bolno, stvarnije od
dnevnih igara i razgovora. Poeo je da izbegava drugove i njihove zabave. A na
najbezbrinije meu njima gledao je sa nezlobivom ali bolnom zaviu. ta sve nije u tim
jesenjim noima prolazilo kroz detinju glavu? Kakve se sve mogunosti nisu ocrtavale i kakvi
nemogui snovi ispredali?

No je prolazila, a on je mislio. Da poveri nekome ta mu se desilo? Da potrai negde saveta

kako da to pitanje rei i da se oslobodi brige? Pri samoj pomisli na to njega bi neto ogrejalo
iznutra, sve bi postajalo za trenutak jasno, lako i jednostavno. Pred njim su se redala lica
njegovih drugova. Ispredao je do sitnica itave razgovore, svoju ispovest i njihove odgovore
i izraze lica, i na kraju dolazio do uverenja da bi to bilo uzaludno i to je jo gore
nemoguno. Pomiljao je da kae stvar gazdarici, ali sam izraz njenog lica, brian i udoviki,
odvraao ga je od toga. Reavao se da pie ocu sve potanko i da trai saveta i pomoi, ili
ak da ode jednog dana do biblioteke, da saeka profesora i da mu, nasamo, iskreno prizna
stvar. I poto bi dugo oivljavao u sebi svoje rei i njihove odgovore, sve do najmanjeg
pokreta i izraza lica, uvideo bi da je to iznad njegove snage, i ostajao opet sam sa svojom
tajnom, koja je posle svakog takvog razmiljanja bivala tea.
Dolazio je na misao da se molitvom izbavi od svega. I aputao bi, zaista, sve poznate
molitve, neujno, dugo i usrdno. Sa dlanom na ustima, da drug koji spava u istoj sobi ne bi
uo, upuivao je arke rei pravo bogu i njegovim svecima, koji, kao to se kae, mogu da
ine i vea uda, i traio da se raskoriena knjiga sastavi, da moe da je mirno i slobodno
vrati onom oveku, ne izlaui se ni sam ne zna kakvim strogostima, ponienjima i
kaznama. Zaspao bi tako, uljuljkan svojim sopstvenim apatom. A pre svitanja bi se budio

sa plaljivom ali divnom nadom u sebi, odlazio do kovega i tu nalazio svoju knjigu, jadno i
beznadeno raskinutu nadvoje, onakvu kakva je bila pre svih njegovih nada i molitava i, ini
mu se, jo goru i beznadniju. I vraao bi se, poraen, u postelju. Da umrem mislio je tada
deak u krevetu, stegnutih vilica, sav zgren da umrem sada odmah! Umreti znailo bi ne
morati poveravati se nikome, ne ekati uda koja nee da dou, ne odgovarati za ono to
nisi kriv, ne morati nikad vie stupiti pred onog rieg, podrugljivog oveka. To bi znailo da
nestane mene, ali sa mnom i knjiga, zdravih, oteenih i popravljenih, i biblioteka i
bibliotekara, i odgovornosti, i straha od njih.
- Boe, daj da umrem pre nego to doe kraj semestra i onaj neizbeni trenutak kad u
morati izii pred bibliotekara i odgovarati za pokvarenu knjigu!

Zatim je mislio kako bi bilo da izgori gimnazijska zgrada, zajedno sa bibliotekom i spiskom
pozajmljenih knjiga. Da li bi se tad morale vraati preostale knjige? Ili ne, da izgori ova kua
u kojoj on ivi, sa svim stvarima, pa i sa tom knjigom u kovegu. Kako bi tada bilo lake
odgovarati!
Ne, najbolje bi bilo i najsigurnije: umreti. Ali umesto da umre, on bi redovito zaspao sa tom
svojom eljom. A posle, u snu, javljala se opet oteena knjiga u najfantastinijim oblicima i
strah od teke, nepravedne i nejasne odgovornosti, i sa njim opet i u snu elja da umre,
da nestane iz ivota, snivanog kao i stvarnog, potpuno i zauvek.
S vremenom deak je postajao sve vie osamljen i povuen u sebe. Smrao je, jer je jeo
malo i vakao zlovoljno i slabo. To nije niko primeivao. Ali su zato profesori primetili da je
popustio u uenju. Dva meseca uzastopce dobivao je iz grkog jezika i matematike
nepovoljne ocene.
Profesor grkog jezika, ovek utljiv i jedak, nije se mnogo bavio njime. Postavio bi mu dva
pitanja i, dobivi nesigurne odgovore, samo bi sikui i sa nerazumljivom mrnjom izgovorio:
Na mesto!

Rave ocene redale su se jedna za drugom. Mnogo je tee deaku bilo sa profesorom
matematike, mravim i dobroudnim starcem, koji ga je zabrinuto gledao preko zlatnog
okvira svojih bistrih i nekako dobrih i veselih naoara.
ta je s tobom, Latkoviu? Ja sam navikao da od tebe dobivam drugaije odgovore. Preni
se, ovee!

A deak je treptao oima, stideo se i utao. Tako, svi trae od njega samo napor i pitaju za
plodove toga napora, a nema nikoga kome bi mogao da se poveri i da potrai saveta i
izlaza.
Sa sujevernim strahom zaobilazio je izloge knjiara u kojima su bile poredane nove i lepo
ukoriene knjige. A kad bi se meu drugovima povela re o biblioteci ili o kakvoj knjizi, on bi
odjednom pocrveneo, poeo zbunjeno da zamuckuje, zabauruje, i skree govor na druge
stvari, dok mu se po grudima razlivalo, kao fiziki bol, njegovo ve poznato muno oseanje
od pomisli na neku nejasnu i nepopravljivu tetu koja mu se desila i za koju jo niko ne zna,
ali za koju e morati da odgovara. A to oseanje bilo je utoliko tee ukoliko se on vie trudio
da ga sakrije. esto mu se inilo da mu se drugovi namerno obraaju sa pitanjima koja se
odnose na biblioteku, knjige i njihove poveze. Na svako takvo pitanje on bi odgovarao
utanjem, obarajui oi i ekajui kad e mu neko otvoreno kazati da zna da on u svom
kovegu dri razvaljenu knjigu.
Svi su dani bili teki, ali naroito muan bio je utornik. Tog dana on nije mogao da misli ni
na ta drugo do na svoju knjigu. Utornikom posle podne drugovi su vraali proitane knjige i
uzimali nove. On nije smeo ni pomisliti na to. Ne bi se bojao da izie, ako treba, pred
direktora i pred svaki sud ovog sveta, ali eto, nema snage ni hrabrosti da izie pred tog
krupnog i rieg oveka, koji suvo, krto trai od svakog da brzo, jasno i odreeno kae ta
hoe. I to jo da izie sa oteenom knjigom! Ne, za to nema hrabrosti. Njega se boji vie
od svega na svetu.

Tako jednog utornika, kad su za vreme odmora razgovarali o knjigama, neko upita i deaka
zato vie ne uzima knjige iz biblioteke. On odgovori da jo nije proitao prvu. Jedan snaan
i podrugljiv drug se umea u razgovor:
Pa ne moe ti da dri tako mesecima jednu knjigu. Ako se nae neko pa je zatrai,
morae je vratiti. Ne ui je valjda napamet!

Deak ga pogleda bojaljivo i sumnjivo, elei da proveri da li ovaj to govori stoga to zna u
emu je stvar, ili samo sluajno, uz uroenu pakost. Pogled mu susrete nasmejane i nemilosrdne oi drugog oveka, iz kojih se nita drugo nije moglo proitati osim njihove roene
osionosti i tvrdoe.
Ali u deaku ostade sada ta misao. Istina, on ima pravo da dri knjigu do kraja prvog
semestra, ali sada se sa novim strahom pitao to e biti ako sluajno neko zatrai tu istu
knjigu, koju on dri ve dva meseca, i ako ga pozovu da je vrati? Onda e sve izii na videlo.
To je pribliavalo opasnost i poveavalo strah.
To ga je i nateralo da pone bre i odlunije da razmilja o nekom reenju. Stvar je u toku
vremena postala toliko vezana za njegove najlinije, unutarnje strepnje i pomisli, da vie

nije moglo biti govora da se ma kome po veri ili sa kim bilo posavetuje. Idueg prvog u
mesecu sabrao je novac, otiao u jednu zabaenu ulicu i tu kod jednog Jevrejina kupio
tutkala u tablicama. Zatim je vrebao jedno poslepodne kad bi mogao ostati sam kod kue.
Naao je neki stari lonac i u njemu rastopio tutkalo. Dolivao je vodu, pa odlivao, meao,
primicao vatri i odmicao. Zbunjen i uplaen kao da radi najtajanstveniju i najgoru stvar na
svetu, on nije ni oseao da je ve uprljao ruke i oprljio prste. Samo se trudio da devojci koja
je radila u kujni objasni stvar kao beznaajnu i bezazlenu.

Kad je lepak bio rastopljen, odneo ga je u sobu, izvadio knjigu i parcelom drveta, koje je bio
naroito istanjio, poeo da mae povez knjige. Lepak se hvatao za prste, lepio i otezao,
kapao i po koricama. Deak je padao u sve veu zabunu to je vie hteo da bude paljiv i
oprezan. Najposle, uglavio je knjigu u korice i pritisnuo vrsto drugim knjigama i tekim
predmetima. Zatim je uklonio sve tragove svoga rada i oprao ruke.
Tu no je spavao naroito nemirno. Svaki as se budio od pomisli da je moda nepopravljivo
pokvario celu stvar. Neto ga je gonilo da se digne i da vidi je li se lepak ve osuio i kako je
lepljenje uspelo. Ali se bojao da ne probudi druga koji je spavao u drugom uglu sobe. Tako
je jedva doekao zimsko svitanje. Tada se digao, razmakao malo zavese i pri sivoj svetlosti
jutra izvadio knjigu koja je bila ukruena od tutkala i teko se otvarala. On je rastvori
paljivo, sluajui sa strahom i zadrana daha kako knjiga pucketa. Korice su bile slepljene
za poleinu knjige, ali su na prvoj i poslednjoj strani bili vidni tragovi tutkala i nevetog
lepljenja. Deak stavi ponovo knjigu u sanduk i drhtei od studeni vrati se na prstima u
postelju, u munoj nedoumici da li je stvar dobro reio ili je potpuno i do kraja upropastio.
Otada je i danju i nou, koristei se svakim trenutkom samoe, otvarao kriomice svoj
koveg, zagledao knjigu i procenjivao da li je lepljenje i uspelo i da li bi smeo da je takvu
vrati bibliotekaru. esto je procena ispadala povoljna, a jo ee nepovoljna. I strah je
rastao.

I taj utornik je doao, poslednji utornik u prvom semestru. Toga dana morale su biti vraene
sve knjige pozajmljene u toku polugoa. Ko ne vrati knjigu, ne moe biti ocenjen i dobiti
svedoanstvo. U toku noi izmeu ponedeljnika i utornika deak nije spavao gotovo nikako.
Ustajao je nekoliko puta, neujno prilazio kovegu, vadio knjigu, razgledao je i procenjivao,
pa bi je onda vraao u koveg sa uverenjem da profesor nee nita primetiti. Ali im bi se
vratio u postelju i poeo da razmilja, javljale su se opet sumnje. inilo mu se da su mrlje
od tutkala tolike da ne mogu ostati neprimeene. Tako bi se kolebao neko vreme, a onda bi,
ne mogui da izdri neizvesnost, ustajao da stvar ponovo razgleda i da se uveri.
Nebrojeno puta on je te noi ponovio u sebi ceo prizor sa predajom knjige, kako bi on, po
njegovom miljenju, trebalo da izgleda. Ui e u biblioteku kad u njoj bude to vie aka,
tako da se profesor nee moi toliko baviti njime i njegovom knjigom. Ui e sa
ravnodunim izrazom na licu, poklonice se i kazae: "Molim, gospodine profesore." Ili ne,
nee nita kazati, jer bi time ve privukao panju na sebe, nego e se samo pokloniti. Knjigu

e zaviti u beo tabak hartije i tu pred profesorom je izvaditi, tako da on vidi sa koliko je
panje knjiga uvana. To je dobra misao. Da, ali tada e profesor uzeti knjigu, rastvoriti je
brzim pokretom, a knjiga e zapucketati i odmah pokazati neveto i grubo slepljena mesta.
I tada, tada e nastupiti on sam ne zna ta e upravo nastupiti ali nastupie ono
nepoznato od ega on strepi, zbog ega ne spava, slabo jede i ravo ui ve mesecima,
nastupie negodovanje i otre rei toga stranog oveka, pa sasluavanje, pa kazna i bruka i
plaanje. Nastupie, ukratko, sve one neodreene, sloene i mnogobrojne odgovornosti kojima on ni u mislima ne sme u lice da pogleda ni da ih oceni, prorauna i izmeri, i samo eli
da ih po svaku, pa i najviu, cenu izbegne.

Tako bi opet zaspao, smiljajui najudnije procedure koje e biti na njega primenjene, sa
naroitim planom, grubo i nemilosrdno. Bilo je vlano januarsko poslepodne. Deak je uzeo
knjigu iz kovega. Na mutnoj svetlosti zimskog dana ona mu je sada izgledala iskrpljena,
alosna i upropaena, oigledno i nepopravljivo. Spreman na najgore, zavio je knjigu u
belu hartiju i krenuo u kolu.
Obilazio je oko bibliotekarovih vrata, zapitkivao drugove koji su ulazili, brojao one koji su
ulazili, i kad je u jednom trenutku vidio da su ula trojica odjednom on je kucnuo i, ne ekajui odgovora, uao.
To je dakle ta soba u koju bi najbolje bilo da nikad nije ni uao, i to je taj trenutak! Zubi su
mu cvokotali i desna noga neprijatno poigravala. Stao je u potiljak iza onih to su ili pre
njega i trudio se da ne drhti. Zaokupljen svojim mislima, nije ni primetio kako su jedan po
jedan nestali oni koji su stajali pred njim. Tako se odjednom naao lice u lice sa riim
snanim ovekom koji je ispunjavao tolike njegove misli i snove za poslednjih pet meseci.
Profesor je sad bio vidno izmenjen. Natmuren i taman, sa jakim podonjacima i nezdravom
bojom, on je ostavljao utisak zabrinutog i bolesnog oveka.
Deak je razmiljao da li je to gore i opasnije ili bolje i povoljnije po njega. U isto vreme on
se i duboko klanjao i mrmljao neto kao: "Molim, gospodine profesore", i sporo i nespretno
razvijao belu hartiju. Profesor, utuen i mrzovoljan, nije ga ni pogledao. Uzeo je knjigu,
udario njome po dlanu leve ruke, pogledao broj na poleini, zatim crvenom pisaljkom
precrtao deakovo ime u spisku, a knjigu poloio na ostale knjige koje je pre toga primio.
Ne diui pogleda, profesor prui ruku za narednu knjigu, ali je deak stajao kao omaijan
pred njim. Tek kad ga onaj drug iza lea odgurnu i prui svoju knjigu, on se ukloni u stranu i
neodlunim korakom, polagano i oprezno, kao u snu, u jednom od onih snova u koje ovek
ne veruje ni u trenutku dok ih sniva, poe vratima. Po leima je oseao jezu i oekivao je
kao pouzdano da e ga viknuti po imenu i pozvati natrag. Tako je iziao. Upravo, vie su ga
izgurali aci koji su izlazili i ulazili u biblioteku.

Kao u snu, jednako sa jezom po leima, i jednako oekujui, neminovno oekujui da e ga

neko zovnuti da se vrati, proao je irokim hodnikom u kom je visila crna tabla s imenima

srenih koji dobivaju pisma; sada je nije ni pogedao. Zaputio se jednolinom ulicom, po
mokrom i prljavom snegu, sve oekujui da e ga zovnuti. Ne, niko ga nije zvao. ta se
desilo? Desilo se najvee udo: da se nita nije desilo. Sve je prolo prirodno i jednostavno.
Sve je sreno i dobro reeno. Nema vie pokvarene knjige ni straha od odgovornosti i
kazne. Za celo vreme svog muenja on je sva mogua reenja predviao i zamiljao do
sitnica, samo ne ovo i ovako. Zategnutost, koja je u njemu trajala i rasla mesecima, sad je
odjednom popustila. Kao da sva ona strahovanja i slutnje nisu nikad postojali ni muili ga.
Sve je odjednom zbrisano i zaboravljeno. Oseao je da bi trebalo da se raduje, da klike od
veselja to je sve ovako neoekivano dobro prolo. Da, trebalo bi da se raduje, moda se
stvarno i raduje, ali u toj praznini, koja je usled naglog i povoljnog reenja odjednom
nastala u njemu, ne moe ta radost da nae mesta ni odjeka.
Raduje se, ali se vue ulicama kao isprebijan, kao posle bolesti. Obuzima ga oseanje
nerazumljive ganutosti. U grlo mu se penje bezglasan jecaj i tu poigrava sa svakim
korakom. Idui tako, sporo i zbunjeno, doe kui, ue u sobu i prvi put posle toliko vremena
otvori slobodno i ne obazirui se ni na koga svoj koveg. Bacio je brz pogled na mesto na
kom je toliko meseci stajala ta strana knjiga, zatim je zatvorio koveg i seo na njega
pogruen.
Tako je sedeo dugo, zanesen, pognute glave, sa laktovima oduprtim o kolena, sa grevito
prepletenim prstima, kao neki zreo i premoren avek koji se potpuno predaje kratkim
trenucima odmora i zatija.

Johanna Heusser Spyri - Heidi

Kratak sadraj - Iz svicarskoga podalpskoga gradia Mayenfelda pjeke se za jedan sat
stie do brdskog zaselka po imenu Selce. Jo toliko vremena uspona pa doplaninarite na
planinske panjake, a na pol puta ovoga drugog dijela nalazi se Petrova koliba. Tko je Petar?
Saznat emo kasnije. Ovuda se jednog vrueg lipanjskog dana penjala visoka i krupna
djevojka Deta, vodei za ruku djevojicu od nekih pet godina, svoju neakinju Heidi. Dovodi
malenu skroz gore u planinu, gdje samotnjaki ivi djed koji nema nita doli kolibu i dvije
koze, i ostavlja je kod njega na planini, ne pitajui ni starca ni djevojicu ele li to.
Znatieljna Heidi odmah obie sve to se moglo okolo kolibe, pa se vrati djedu. On joj
pokae unutranjost kolibe: dosta veliku prostoriju sa stolom i jednim stolcem; u jednom je
kutu bila djedova postelja, a u drugom je, iznad ognjita, visio veliki kotao. Na jednom su
zidu bila velika vrata. Bio je to ugraeni ormar u kojem je bilo sve to je imao od stvari:
neto odjec, nekoliko tanjira, alica i asa te kruh, suho meso i sir. Heidi si izabere mjesto
za spavanje na tavanu i njih dvoje tamo urede za nju postelju od svjezega sijena. Djed
istee nov stolac za Heidi. Ve se nasluuje da ju je odmah zavolio. Sutradan Heidi poe na
pau s malim kozarom Petrom i cijelim stadom koza iz Selca, kojima su pridruene i djedove
dvije koze: Bjelka i Sivka. Poetak je to jednog lijepog prijateljstva izmeu Heidi i malog

kozara. Tijekom zajednikih boravaka na panjacima dijele i doivljaje i hranu, i panju i

ljubav prema kozama.

Heidi je oduevljena slobodom u planini. Iz dana u dan to se ponavlja i uz takav pastirski

ivot Heidi ojaa i puca od zdravlja. Ljeto proe, dani zahladnjeli. Jednog jutra oko kue nije
vidjela vie nita zeleno. Napadao je dubok snijeg. Koze vie ne idu na pau, ali pojavi se
Petar i rekne Heidi da je njegova bakica poziva k njima. Djed je na sanjkama doveze do
Petrove kolibice i ostavi je tamo cijeli dan. Svojom iskrenou, zahvahnou, ljubaznou i
paljivou Heidi odmah osvoji ukuane, slijepu baku i Petrovu majku Brigitu. Bakica joj
govori: Kad ovjek ne vidi, onda mu je drago da bar uje koju ljubaznu rije. Volim te
sluati. Sutradan Heidi nagovori djeda da bakici popravi kuu, da se ne bi uruila. To je bio
prvi njegov dolazak meu ljude nakon mnogih godina. I baka i Brigita iznenaene su
njegovom ljubavlju i brigom za Heidi. Tako su njih dvoje dolazili svakoga lijepog dana - Heidi
zabavljati ukuane, a djed popravljati kuu. U neveseo ivot slijepe bake ula je nakon
dugih godina radost. Baka je tvrdila da ve mnogo zima nije tako mirno spavala i da nee
nikada zaboraviti djedovu dobrotu. Za tri godine Heidi je mnogo nauila od djeda. Ve je bila
u osmoj godini, kad su djedu poele stizati poruke od uitelja: Heidi bi morala u kolu.
Dolazi i upnik s istim zahtjevom, no djed tvrdoglavo odbija da je poalje u kolu. Pojavljuje
se opet Deta. Unato i Heidinom i djedovom protivljenju, Petrovom bijesu i bakinom
zapomaganju, gotovo na silu odvodi Heidi u Frankfurt, da bi tamo bila drutvom jednoj malo
starijoj djevojici koja je uzeta i moe se kretati samo u invalidskim kolicima. Deta dovede
Heidi u raskonu kuu gospodina Sesemanna u Frankfurtu. Tamo upozna njegovu uzetu
kerkicu Klaru i kune zaposlenike, na elu s gicom Rottenmeier, voditeljicom kuanstva.
Od iduega dana Heidi e se pridruiti Klari pri svakodnevnoj poduci koju provodi kuni
ucitelj. Klara je ushiena jer se nada da e dugi, dosadni i iscrpljujui sati kolovanja sada
biti vedriji. Skucena obzora u gradskoj kui okruenoj ulicama i kuama, koje su opet
okruene ulicama i kuama, Heidi trai mjesto za dalje vidike. To je crkveni toranj, kamo se
ona zaputi za vrijeme stanke izmeu nastave. Pritom se izgubi pa se namjeri na gradskog
djeaka potukaca, koji trguje ak i savjetom kako da ona doe do zeljenoga tornja i kako da
se vrati doma, za to zahtijeva 40 pfeniga (nekadanji njemaki novcic).

ak ni s vrha tornja Heidi ne ugleda ono to je eljela - zelenu dolinu i brda - nego samo
bezbroj krovova, tornjeva i dimnjaka, nakon ega je sva utuena. Od zvonara toga tornja
dobije dvije makice koje skriveki odnese u Klarinu kuu. Nakon nekih manjih nezgoda s
gicom Rottenmeier, koja ne podnosi make ni druge ivotinje, Klara i Heidi uz pomo sluge
Sebastijana pronau skrovite pa makice ostaju u kui na sigurnu mjestu. Iduega dana u
kuu dolazi onaj djecak i trai da mu Klara plati juerasnji Heidin dug od 40 pfeniga.
Sebastijan ga uvede u sobu za uenje, gdje se malac odmah dade na sviranje u svoje
orguljice u nazonosti Klare, Heidi i uitelja. Nato u sobu uleti gica Rottenmeier, potepe se
na kornjau koju je djeak odloio na pod, uasnuta skoi tako visoko kako to ve odavna
nije uinila, naredi Sebastijanu da izbaci uljeza pa klone na stolac. Njezine muke nisu
gotove. Sebastijan unosi prekrivenu koaru koju je netko donio za Klaru. Iz nje iskoi

nekoliko makica. Gospoica Rottenmeier se tako prestravi da je sjedila nijema od

zaprepatenja, a Klara i Heidi se odueve. Sebastijan skrije cijelu koaru makica k ostalim
dvjema na tavan, na sigurno. Premda se izvrsno slae s Klarom, Heidi ipak mui al za
planinskom kolibom. Pokua utei, ali je sprijei sveprisutna gospoica Rottenmeier. Kratko
potom vraa se gospodin Sesemann. Gospoica i uitelj ocrne mu Heidi kao neotesanu i
gotovo umno zaostalu. Jedino je Klara brani. On mudro zakljuuje da je s Heidi sve u redu,
te da je ona njegovoj Klari vrlo drago i ugodno drutvo. Gospodin Sesemann ubrzo mora
ponovno na put, ali najavljuje skori dolazak svoje majke, Klarine bake.

U kuu uskoro stie ljubazna starija dama, ali mlada srca. U tren oka shvati to se zbiva a
za kratko vrijeme postigne ono to nastavnik nikako nije uspijevao: stei Heidino povjerenje
i probuditi u njoj zanimanje za knjigu i time je potaknuti da na brzinu naui itati i pisati ta
da u tom uiva: A kada bi baka naveer rekla: - Tako, a sada e nam Heidi neto proitati dijete bi bilo presretno. Unato svemu Heidi pati od elje za planinom, svakim je danom
bljeda i sve manje jede. Baka zamjeuje i ovu tugu. U kui se poinju dogaati neobjanjive
stvari, koje strae osoblje. Premda se svake veeri kuna vrata pozorno zakljuavaju, ujutro
ih nalaze otvorenima. Zakljuuju ustraeno da je na djelu duh. Vraa se i Klarin otac. Uz
pomo svoga prijatelja doktora Classena brzo ustanovi pravi uzrok te pojave: to Heidi
mjeseari nou i nesvjesno otvara vrata. Doktor Classen objanjava da Heidi boluje od
mjesearske bolesti, ak tomu je tjelesno jako propala jer zbog silne tuge za domom nema
teka. Zahtijeva da je odmah poalju djedu u planinu na oporavak. Ujutro je na brzinu
spakiraju i Sebastijan je vlakom odvede do Mayenfelda. Odavde je pekar svojim kolima
odveze do Selca. Heidi sama otri do Petrove kolibe i slijepoj baki preda hrpu svjezih zemlja,
kako se ne bi morala muiti jedui tvrdi kruh. Kao ptiica koja se dokopala
slobode, Heidi trkom oduevljeno uzlepra planinom do djedove kolibe i baci mu se u
zagrljaj. Oboje su ganuti, djedu su suze orosile oi. Malo kasnije njenim su povratkom
razdragane i koze i Petar. Heidi je opet sva u pokretu, sada tu sada tamo. Lijeta k slijepoj
baki, kupuje joj zemlje novcem koji je dobila od Sesemannovih, ita joj pjesme. U djedu
potakne ponovno buenje vjere u ljude i kritinost prema vlastitim postupcima.

On priznaje svoju raniju zabludu i prihvaa upnikovu ponudu da zimi ivi u Selcu kako bi
Heidi mogla ii u kolu. Stie i drago pismo od Klare, s najavom skora posjeta. Nesmiljeno
brzaju mjeseci. Doktora Classena su pritisnule bezvoljnost, obeshrabrenost, nevoljkost i
beznae. Naime, prije nekoliko mjeseci umrla mu je ki jedinica, pa je sad pod stranim
dojmom toga nenadoknadivog gubitka. Zbog Klarina slaba zdravstvena stanja njezin put u
Svicarsku mora biti odgoen. Mjesto nje odlazi doktor, a za njim i povelik paket pun darova i
daria za Heidi i ostale brane. Doktor se na planini odmah sprijatelji s djedom. Blagotvoran
utjecaj planine otvara mu tek, tako da mu skromna veera prija bolje nego li bilo kakav
raskoan obrok u Frankfurtu. Potar donosi i velik paket s darovima, u kojem ima za
svakoga poneto. Namjesto u kupalinom hotelu u Ragazu, na djedov nagovor doktor se
smjesti u gostionici u Selcu. Otuda moe svakoga dana u planinu. Pri jednom veernjem
rastanku Heidi poziva doktora na neto to je za nju najljepse: elite li moda sutra poi s

kozama na panjak, to on prihvaa. Sutradan se doktor opet popne do kolibe te s Heidi,

Petrom i kozama odlazi na panjake. Petar postaje ljubomoran i esto s bijesom pogledava
doktora, stie ake te njima prijetei mae: naime Heidi se toga dana vie bavi gostorn
negoli njime. Kad mu gost pokloni svoj obilan objed, Petar se nebesima ispriava za
prethodne prijetnje i time si umiruje savjest. Otada doktor svakoga dana dolazi na planinu,
druguje s djedom i zadivljen je njegovim podrobnim poznavanjem svega ivog u planini. S
Heidi se pak dogovori da e ona doi k njemu u Frankfurt i njegovati ga bude li se razbolio.
Potom nevoljno otputuje kui. Prije snjegova, u listopadu, presele se djed, Heidi i njihove
dvije koze u Selce. U planini zapadne dubok snijeg. Da bi mogla poi baki, Heidi mora
poekati da se povrina snijega zaledi i stvrdne, kako ne bi propala u nj. Heidi redovito ide u
kolu. Petru djed priprijeti batinama jer bjei poput neposlune koze a takve i Petar takoer
nagrauje ibom.

Malom lukavou Heidi poe za rukom ono to uitelj nije uspio godinama: naui Petra
itati, u "privatnoj koli" u djedovoj kui, gdje je ona bila uiteljica. U svibnju planina oivi.
Sunana toplina rastopi snijeg, obilni proljetni potoci bue prema nizinama, sve se zazeleni.
Heidi i djed opet se nastane u planinskoj kolibi. Djed pravi dodatni namjetaj za oekivane
goste. Prispijeva pismo, kojim Klara navijesta skori dolazak. Na to Petar pobjesni pa ibom
iskaljuje jad na nevinim kozama i jarcima. Konano stiu Klara i baka Sesemann. Obje su
oduevljene i krajobrazom i zrakom i zelenilom i kolibom, a i djedom. Namjesto da se vrati u
kupalite Ragaz, Klara ostaje u kolibi s djedom i s Heidi. Dan za danom djed se brine za
Klaru kao najbriniji bolniar, nosa je na tavan i s tavana, do kolica, iz kolica. Kozu Bjelku
hrani posebno probranim biljem da bi davala to krepe mlijeko za Klaru i Heidi. Dobavio je i
izvrstan maslac od mlijeka alpskih krava, pa njime kljuka Klaru. Ali nju vie nije potrebno
nutkati, jer je dobila tek izjelice otkad je na planini. Kako Klara jaa, djed je nagovara da
pokua uiniti koji korak i u tome joj pomae. Svi uivaju osim Petra, koji je svakim danom
sve namrteniji, jer je Heidi posve zauzeta Klarom i nema vremena za njega. Jednog jutra
namjeri se Petar ispred kolibe na Klarina kolica i na njima iskali svoj bijes - gurne ih nizbrdo
a da ga nitko nije vidio. Kolica se strmoglave sve do Selca i raspadnu se na dijelove, a Petar
utekne uz planinu. Djed odnese Klaru do panjaka i tamo je ostavi s Heidi i Petrom, a sam
ode pogledati to je s kolicima. Heidi natjera Petra da joj pomogne osoviti Klaru. Korai po
korai i - Klara prohoda! Djevojke spremaju iznenaenje za baku: nita joj o tome ne piu,
a Klara e svaki dan vjebati pa e baku doekati na nogama. Djed je stalno nasmijeen. Ne
zna se tko je u torn domu blistaviji: zdrave djevojice svjeih lica ili iste i njegovane koze.
Doputuje baka i samo to se ne onesvijesti od iznenadnog oduevljenja videi da Klara
hoda.

Nenajavljen se pojavljuje i Klarin otac. Penjui se uz planinu susretne Petra. Uasnuti Petar uvjeren da je ovo policajac iz Frankfurta koji je doao uhvatiti krivca za razbijena kolica - od
straha pada i odkotrlja se niz planinu ba poput onih kolica, ali se ne raspada na dijelove.
Samo je sav natuen. Sve se rasplie. Oaranost Klarinim ozdravljenjem sve ih ispunjava
blagou. Petar priznaje svoju krivicu za unitena kolica, ali dobiva oprost, jer su posljedice

tog (zlo)djela zaudno dobre. Pride jo dobiva i nagradu: doivotno deset novia tjedno, po
bakinoj odluci. I zelje ostalih dozivljavaju ispunjenje. Djedovu elju da Heidi bude zbrinuta
nakon njegove smrti zadovolje gospodin Sesemann, a i doktor Classen koji je Heidi zavolio
kao izgubljenu ker. Ispuni se i Heidina elja da se za slijepu Petrovu baku dopremi postelja
s debelim jastucima i pokrivacem. Sesemannovi odlaze nazad u Frankfurt, ali se dogovore
da se svi nau opet na planini za kratko vrijeme - na proljee.

Mjesto radnje
- U Frankfurtu - Iznenada se prisjeti jueranjeg dana i shvati da je u Frankfurtu. Koliko god
se naprezala, vidjela je samo zidove i druge prozore. Osjeala se kao ptica u kavezu.
- Na prostranoj alpskoj planini - Tamnoplavo nebo bez ijednog oblaka prostiralo se nad
zelenkastom planinom prepunoj utih cvjetova.

Vrijeme radnje - Tijekom vie godina, kroz sva godinja doba

Osnovna misao - Pomozi drugima pa e drugi tebi pomoi.

Analiza likova
Heidi - Djevojica koja nema roditelje, siroe od pet godina. Zbog toga je od prve godine
ivjela je s tetom Detom. Jako je draga djevojica, crvene kose i kratke haljinice. Radoznala
je, vesela, uvijek nasmijana, posluna i razigrana, voli svoj dom na planini, pristojna,
drueljubiva, mirna je i pobona. Heidi je iskrena i otvorena djevojica koja ima osjeaj za
druge i spremna im je pomoi, nije drska. Hrabra je i snalaljiva koja se u svakoj prilici
ponaa prirodno. Voli ljude i u svakom trai dobre osobine koje uglavnom u njezinoj blizini
dolaze do izraaja. To joj ne uspijeva jedino u sluaju gospoe Rottenmeier. Heidi je jako
dobro utjecala na djeda, smekala je njegovo tvrdo srce. Potaknula ga je na ponovno
druenje s ljudima. Voljela je gledati zvijezde iz svog slamnatog kreveta na tavanu. Uivala
je boravei u prirodi i na svjeem zraku. Najbolje se osjeala u domu na planini, a na to je
utjecala djedova dobrota, briga i ljubav za nju.

Klarin otac obeao je da e se brinuti o Heidi nakon djedove smrti.

Neka od raspoloenja djevojice Heidi

- od silnog puta obraii su joj se zarumenjeli od vruine...

- kada je djed spomenuo jelo, Heidi je naglo ogladnjela...
- Heidi je uivala kao nikad prije, eljela je da zauvijek ostane na planini...
- tijekom boravka u Frankfurtu Heidi je osjetila toliku bol, kao da ju je netko noem probada
u srce, tu bol je osjetila zato to je udjela za povratkom na planinu...

Djed - je usamljeni starac od sedamdesetak godina koji poput pustinjaka ivi sam u kolibi
visoko u planini. Otkako ivi u planinskoj osami (nakon to je izgubio na kartama sve to je
imao i nakon to mu je poginuo sin), zovu ga samo iko s planine. Njegova imovina su
planinska kolibica i dvije koze. Vrijedan je, spretan, brian, paljiv, strpljiv, imao je upavu
bradu i guste sijede obrve, visok i jak ovjek, neobian, samo naizgled grubi gortak kojega
je ivot natjerao da se povue u sebe. U poetku je bio jako strog te su ga se svi mjetani
bojali jer se nije s nikim druio, a kasnije je postao svima najbolji prijatelj na cijeloj planini.
Odluio se preseliti u Selce kako bi Heidi mogla ii u kolu.

Klara - je dvanaestogodinja djevojica potpuno razliita od Heidi. Blijedog uskog lica s dva
blaga plava oka, dobra je i njena, srameljiva, nepokretna, shrvana svojom bolesti, tiha je i
povuena, pametna. Iako je bolesna vrlo je gostoljubiva. Klara ivi samo s tatom, a baka joj
esto dolazi u posjetu. Klarina najbolja prijateljica bila je Heidi i jako se voljela s njom
druiti. Poznanstvo i prijateljstvo s Heidi uvelike mijenja Klaru i njezin ivot. Na kraju
romana je prohodala.

Klarina baka - Duhom je jo bila mlada, jako je voljela Klaru, zavoljela je Heidi. Dobra je
i draga ena. esto je posjeivala Klaru i donosila sve to je djevojici bilo potrebno. Vodila
je Klaru u etnje i gledanje zalazaka sunca. Ljubazna je i zna kada netko ima potekou.

Kada je dola na planinu tako se dobro razumjela s djedom i inilo se kao da su prijatelji
oduvijek, te je tako povjerila svoju Klaru djedu na uvanje.

Petar - ivi s mamom i slijepom bakom, ima jedanaest godina. Bosonog je i u laganim
hlaama bez muke je trkarao amo - tamo. Njemu je djed dao na brigu svoje koze, a on ih
uva i svakog jutra vodi na pau. Bio je posesivan kada je bilo u pitanju njegovo

prijateljstvo s Heidi i ljubomoran zbog toga na Klaru ali dobar u dui. Petar nije volio ii u
kolu, nije znao itati pa ga je uz pomo pjesmica nauila itati Heidi.

Petrova baka - Pogrbljena starica koja je slijepa, siromana, voli presti, jako je voljela
Heidi, nije imala dovoljno zuba da bi jela tvru hranu pa se jako radovala mekim
emikama. Stara je i mudra, zna puno poslovica. Mislila je samo na lijepe stvari. Voljela je
kad joj je Heidi itala.

Poruka - Uvijek trebamo pomoi drugima pa e i oni pomoi nama. Kada pomognemo
drugima i mi emo se bolje osjeati.
________________________________

Johanna Heusser Spyri bila je sretno dijete, a nesretna odrasla osoba.

Nakon roenja 12. 6. 1827. godine u svicarskom selu blizu Ziirichskog (c. Ciriskog) jezera,
djetinjstvo je provela u kui koja je vrvjela djecom, bakama i gostima s planina. Mlada se
udala, ali je brzo ostala bez mua i jedinoga djeteta. Tko si god ne moe zamisliti tugu za
umrlim djetetom, ne moe si ni predstaviti kako se ona osjeala i koliko je to dugo trajalo.
Kad je poela pisati? Ne u ranoj mladosti, nego tada kad je sazrijevanjem osjetila potrebu i
elju - kao i Klara, lik iz njezine knjige Heidi - da drugima ini zadovoljstvo, da im pomae i
usreuje ih. Moda je to bilo tada kad je uspjela zatomiti bol zbog gubitka djeteta, kad je
vidjela mnotvo nesretnih ranjenika i izbjeglica iz Francusko - pruskog rata (1871. godina)
koji su potraili sklonite u neutralnoj Svicarskoj. Moda je tada oblikovala lik djevojice,
zamisljene u svojoj mati, kerkice kakvu bi bila zeljela imati i kojoj bi priutila uitke
boravka u svicarskim Alpama i sva veselja koja se tamo mogu doivjeti. Od ovoga se svijeta
oprostila

Basne Dositej
KONJ I MAGARE

Konj i magare putovahu zajedno. Bedno magare, preko mere natovareno,

pocne pod bremenom iznemagati; moli konja da mu pomogne i ponese neki
deo bremena, jer inace on je gotov izdahnuti. Konj, gord, nece nista
da zna ni da cuje, dok magare sasvim ne oslabi i padne mrtvo. Onda
njegov gospodar natovari na konja ne samo sve breme, nego i magarcevu
kozu. Sad ovaj uvide, no kasno i bez koristi, da bi za njega mnogo
bolje bilo da je poslusao magare i da mu je pomagao.
Pouka - ko je nemilostiv prema zivotinjama, nemilostiv ce biti i
prema coveku, samo ako mu se vlast nad njim da...
PAS I NJEGOVA SENKA
Pas, noseci parce mesa, prolazase pokraj jedne reke. Opazi u
reci senku svoju i pomisli da je to drugi pas s mesom. Ucini mu
se onaj komad mnogo veci, zaleti se da ga ugrabi, upusti svoj
komad, te mu ga odnese voda, pak ostane cudeci se kako u jedan
mah oba komada propadose.
Pouka - ne vidi se ono sto se ima, zato sto se gleda ono sto se
zeli...
LISICA I GROZDJE
Lisica, videvsi na jednoj visokoj lozi rozdje, pokisavala je
svakojako kako bi ga dohvatila, a kad vide da ni na koji nacin
ne moze do njega doci, onda otide, govoreci:" Jos je kiselo,
nista ne valja, trnu od njega zubi".
Pouka - ono sto ko ne moze imati, neka se
cini kao da nece, a
hoce da mu ko ne rece: "Mac!"

26.10.2006.GOD. TRI MALE, ALI POUNE

BASNE
La Fonten u akciji
PRVA POUNA BASNA:
Orao je sedeo na grani visokog drveta na proplanku, ne
radei pri tome praktino nita. Proplankom je bezbrino
skakutao zec. Kada je zec ugledao orla, poeleo je da bude
Sigurni i samouvereni orao
kao on, to jest da sedi i ne radi nita (deluje primamljivo), pa
ga je upitao: "Orle gordi, da li i ja mogu da tako sedim i da ne radim nita?". Orao mu je odgovorio:
"Svakako zeko, samo ti sedi". Zec je zatim seo pored drveta, i kao njegov uzor orao, poeo da "bleji" u
daljinu. Sedeo je tako satima dok se na proplanku nije pojavila lisica. Kada je
lija ugledala zeca skoila je na njega i pojela ga.
Pouka: Ako eli da sedi i ne radi nita, mora biti na jako visokom
poloaju.
DRUGA POUNA BASNA:
Na jednoj farmi (poljoprivrednoj ekonomiji), neobavezan razgovor vode
uran i bik. uran se biku uglavnom alio na svoj nezavidan poloaj u
ivotinjskom svetu i kako ga niko u principu ne primeuje. "Kada bih makar

Svima je potrebno samopouzdanje, pa

makar i na "vetaki" nain

mogao da se popnem na vrh nekog drveta, verovatno bih onda mogao da se oseam kao ptica", kukao je
uran. Bik, sluajui svo to jadanje, preporuio je njegovom prijatelju uranu da uzme malo proteina za
jaanje i "bolju fiziku spremu" koji su sadrani u hrani za bikove, kao bi i on postao jak i sebe "plasirao
visoko". uran ga je posluao.
Prvog dana uran se nakon primene proteinskih preparata popeo na najnie grane drveta ispod koga je
do jue sedeo jadajui se biku. Drugog dana, uran je mogao da se popenje do polovine drveta, meutim,
jo uvek nije bio zadovoljan svojim poloejem, jer ga niko nije video, zato je odluio da se sutra bukvalno
prepuni proteinima i drugim energetskim pomagalima kako bi ostvario svoj san. Treeg dana, uran bio
spreman da se "plasira" visoko, taman kao je i zamislio. Sa lakoom se popeo do prvih grana, a zatim
spremno krenuo ka osvajanju vrha drveta. Pri ovom poduhvatu je imao podrku njegovog prijatelja bika,
kao i ostalih ivotinja sa farme. I konano,... njegov san je bio ostvaren. Popeo se na vrh drveta. Sve je
bilo dobro dok vlasnik farme nije doao, primetio da su se ivotinje okupile oko drveta i da je na vrh istog
neka udna ptica. Seljak nije mogao ni da pretpostavi da se njegov uran popeo na vrh drveta, pa je
pomislio da je neka "retka ptica". Uzeo je puku i upucao urana.
Pouka: Proteini i energetski preparati te mogu dovesti do vrha, ali te isti ne mogu drati veito u takvom
stanju.
TREA POUNA BASNA:
Ptiica, seliica, je letela ka jugu. Meutim, bila je toliko malena da nije mogla da prati ostale ptice na
putu ka zimskim stanitima. Negde na pola puta joj je ponestalo
energije, smrzla se i tako da je poela da pada. Pala je na proplanak
gde su krave pasle. Dok je leala tako bespomono, na nju je pala
balega. Zaleena ptiica je poela da se odmrzava u toploj kravljoj
balegi i bila je toliko srena da je zapevala. uvi ptiiji poj, maak
koji je etao proplankom je priao ptiici, izvadio je iz balege i pojeo ju
je.
Pouka: - Nije svako ko sere po tebi tvoj neprijatelj;
- Nije svako ko te vadi iz govana tvoj prijatelj;
- ... i kada si u govnima do gue, bolje ti je da dri usta
zatvorena.
Shvatite ove basne kako god' elite jer se one tumae uglavnom od strane roditelja, dakle, kada smo
jako mali i uglavno nemamo "svoj stav o ivotu". Ovo takoe moete primetniti ako je u pitanju "sindikalna
problematika", ali onda je pria sasvim drugaija.

,,inovnikova smrt,,
- Antoan Pavlovi ehov
Tema: Odnos slubenika i nekog ko je na visokom poloaju (general inamesnik).
Kompozicija: Radnja ove kratke prie postepeno se odmotava igradacijom raste.
Likovi:ervjakov: sitan inovnik, zavisi od drugih i monijih, ponizan, pokoran,dramatian, nespretan, plaljiv...
Motivi: iznenaenja, izvinjavanja, dodvoravanja, straha, uplaenosti, poniznosti, pokornosti, smrti, ironije...
Poruka: Kao i to pisac poruuje: ovek koji ne ceni sebe, koji ne zna zaljudsko dostojanstvo je jadno i alosno
stvorenje

Kapetan dzon pipl foks

: /
: -

o
o
o
o
o
o

, ,
.
.
:
: ( );
, ,
;
.
(),
.
: ,

.

.
,
,
.
:
.
, . (. )
.
, . (. )
.
. . ,
, , . (. )

Laza Lazarevic
U pripoveci Sve e to narod pozlatiti pisac opisujui traginu sudbinu sina kazandije Blagoja koji
ostao bez noge na bojnom polju govori o tekom poloaju ratnih vojnih invalida nakon povratka sa ratita i
nehumanom odnosu drave prema njima.
Rizikujui ivot u borbi za slobodu svoje otadbine mnogi srpski vojnici su se vraali kui kao ratni
vojni invalidi, nadajui se da njihova rtva nije uzaludna i da e se drava brinuti o njima onako kako to
dolikuje. Ali, njihove nade su bile varljive, a oekivanja uzaludna. Iako su za svoju otadbinu lili krv i gubili
delove svoga tela niko se o njima nije brinuo. Bili su preputeni sami bez obzira na stanje u kome su se
nalazili i mnogi su da bi preiveli zavravali svoj ivot na ulici kao prosjaci.

U ratnim godinama ivot celokupnog naroda u Srbiji je bio mnogo teak, ali ipak, najtee je bilo ratnim
vojnim invalidima. Oni su na svojim leima nosili breme loeg stanja u dravi, trpeli najveu nepravdu i
na svojoj koi najvie oseali posledice rata. Osakaeni i fiziki nesposobni da zarauju za ivot,
okrueni ravnodunou ljudi i nebrigom drave, iveli su ivotom nedostojnim oveku koji se za svoju
svoju zemlju asno borio i za nju krv prolivao. Kao pojedinci bili su nemoni i za dravu potpuno nevani.
Ona nije brinula ni za njihovo duhovno, a ni materijalno stanje. Osueni na ivot bez smisla, odbaeni od
okoline i zaboravljeni od svih, pokuavali su sami da se izbore sa nedaama koje su ih snale. U borbi za
slobodu svoje zemlje i svog naroda izgubili su delove svoga tela, a ivei u bedi od milostinje drugih,
izgubili su i svoje ljudsko dostojanstvo. Oseali su se bezvrednim, kao da su niko i nita, a u njihovom
srcu i dui tinjali su gorina i ogromna patnja. Kako je vreme prolazilo, tako je nestajao i onaj poslednji
traak nade u srcu svakog od njih da e njihovu bol i patnju narod razumeti i da e ih on umesto drave
pozlatiti. Pozlatiti neto znai spoljanjost prekriti zlatom i sjajem, sakriti ono to se nalazi ispod pozlate i
uiniti da izgleda lepe nego to jeste. Ali, ta pozlata ne traje veno. Ona vremenom bledi, skida se i troi,
kao to se troe ljubav, saaljenje i milost prema nekome ko je osakaen u ivotu. Takva sudbina
zadesila je i srpske vojne invalide. Telo nekada snanog i hrabrog vojnika pretvoreno u telo bogalja svi su
izbegavali. Oseanje ljubavi i potovanja prema nastradalom mladom oveku, samilost, saaljenje,
dobrota i plemenitost su polako nestali, a nesreni i ogoreni invalidi preputeni su na nemilost i nemilost
samo sebi i nikome vie.
Tragedija ratnih vojnih invalida ne sme da ima granice ni u vremenu ni u prostoru. Oni su svojom
rtvom zaduili i svoj narod i svoju dravu i ako ostanu zaboravljeni, onda je njihova tragedija kolektivna i
potpuna. Svaku dravu, vlast i drutvo koje se ne brine o ljudima koji su se za njihovu dobrobit
rtvovali treba osuditi i estoko kritikovati kao to je to i uradio autor ove pripovetke.
Boske, 2012.
Psiholoka
pripovetka
Sve e to narod pozlatit
Autor
Laza Lazarevi
Glavni
likovi
kazandija Blagoje, kapetan Tanasije Jelai, Blagojev sin,
Tema
Teak poloaj ratnih vojnih invalida u Srbiji (Povratak mladog teko ranjenog vojnika sa fronta i njegova
sudbina invalida)
Analiza
U pripovetci "Sve e to narod pozlatiti" pisac je primenio etiri naina pripovedanja:HRONOLOKO
PRIPOVEDANJE (praenje dogaaja koji su unutar pripovednog siea, kako se oni niu kroz samu
strukturu prie), RETROSPEKTIVNOPRIPOVEDANJE (predstavljanje dogaaja koji su se odigrali pre
onog trenutka radnje u kome se saoptavaju u pripoveci), DESKRIPCIJU (izgled pristanita i mehane enterijer i eksterijer i izgled i ponaanje likova - portret) i ANTICIPACIJA(predstavljanje pojave koja tek
treba da se desi, kao da se ve desila).
Poetak radnje: U prvom pasusu je obraen motiv socijalno-ekonomskih prilika metana. Oni lau o
razlozima zato idu peke do kue, a ne kolima koja se plaaju. Svi znaju da je to la, ali je prihvataju jer
je korisna i za one koji je izgovaraju i za one koji je preutno potvruju kao istinu. Pored svog unutranjeg
nemira imaju i materijalnih problema i zajedno nam svedoe o tekom, ratnom periodu. Nakon opisa
pristanita, pisac nas u priu uvlai prikazujui iekivanje broda od strane dvojice likova, starog
kazandije Blagoja koji eka svog ranjenog sina i mladog oficira srpske vojske koji eka enu i dete iz
ratnog podruja. Dramski zaplet je ostvaren preko kontrasta izmeu ova dva lika. Njihov poloaj i znaaj je
razliit u drutvu. Blagoje dolazi iz naroda i predstavnik je mase, a kapetan je deo odreene, izabrane grupe ljudi.
Njih dvojica povezuju ista oseanja: strepnja, nemir i strah, ali ih potpuno drugaije manifestuju. Blagoje pokazuje
otvoreno svoja oseanja i oslobaa se straha priom, dok oficir uti i zadrava svoja oseanja unutar sebe.

Zaplet: Dolazak broda. Blagoje ne prepoznaje svog ranjenog sina. Nada se da je on lake ranjen i ne eli
da prihvati realnost da bi mogao da bude bez ruke i noge. No, kada ga prepozna doivljava ok i
onesveuje se. Kapetanova ena i sin dolaze ivi i zdravi. Iz tue nesree, kapetan i njegova ena su
uvideli vrednost svoje sree.

Vrhunac: Ne mogavi prihvatiti istinu koja ga je potpuno dotukla Blagoje pokuava da ublai situaciju i
trai izlaz u pomoi okupljenog naroda. Vie i ponavlja mnogo puta da e narod sve to pozlatiti, da e
umeti da ceni i pomogne rtveniku rata. Ponavlja iste rei da bi ubedio sebe u to i da bi olakao bol koji i
sin i on oseaju. Kada narod poe da mu daje priloge, poevi od kapetana Tanasija, sin je shvatio svoju
traginu sudbinu, da je nita drugo sem invalid i prosjak u svaijim oima. Primajui pomo i razne sitnice
od ljudi, znao je da mu to u stvari nee pomoi, da je njegova situacija bezizlazna i da je osuen na ivot
pun besmisla. I Blagoje je morao da prihvati realnost, da je njegov sin bogalj i prosjak.
Epilog: Kapetan Tanasije ivi sreno, dok Blagojev sin prima izdravanje iz invalidskog fonda i prosi.
Nesreni Blagoje se propio i umro.