UVOD : POVIJESNA I ZNANSTVENA RAZMATRANJA

Psihopatologija je podruje koje se bavi prirodom i razvojem

duevnih bolesti.
ABNORMALNO PONAANJE
1. Statistika rijetkost
Jedna od odrednica abnormalnog ponaanja je da je ono rijetko.
Normalna krivulja pokazuje da je veina ljudi u sredini kada se radi o
bilo kojem obiljeju, a to znai da se vrlo malo ljudi nalazi na jednom
ili drugom kraju. Statistika rijetkost izravno se koristi u dijagnozi
mentalne retardacije (IQ<70).
2. Krenje normi
Drugo je stajalite da je abnormalno ponaanje sve ono to kri
drutvene norme i prijeti ili izaziva nelagodu onima koji mu
prisustvuju. Meutim, odreeni oblici krenja normi ne spadaju u
abnormalno ponaanje, a postoje i kulturalne razliitosti koje mogu
utjecati na to kako ljudi gledaju na drutvene norme.
3. Osobna patnja
Abnormalnost ukljuuje pojam osobne patnje. Ljudsko je ponaanje
abnormalno ako u ljudima izaziva jaku patnju i bol. Meutim, kod
ovakvog naina definiranja prisutna je znaajna subjektivnost i
razlike meu ljudima.
3. Onesposobljenost ili tekoe u funkcioniranju
Jo jedan dio abnormalnog ponaanja je onesposobljenost, to znai
da je osoba zbog poremeaja nesposobna ostvariti neki cilj.
Meutim, mnoga obiljeja koja se u nekim okolnostima smatraju
nedostatkom ne ulaze u podruje abnormalne psihologije. Sredinji
dio bolesti ili poremeaja je tetna disfunkcija, odnosno odsutnost
prirodnog funkcioniranja neke strukture ili mehanizma osobe, koja toj
osobi nanosi tetu.
4. Neoekivanost
Jedan od sastavnih dijelova definicije abnormalnosti je to da je ona
neoekivana. Naime, oblici abnormalnog ponaanja neoekivani su
odgovori na okolinske stresore.
Kliniari su razliiti strunjaci ovlateni da pruaju psihologijske
usluge, a meu njih spadaju i kliniki psiholozi, koji u prvom redu
ue tehnike procjene i dijagnoze duevnih poremeaja te primjene
psihoterapije. Takoer, u ovu kategoriju spadaju i psihijatri, koji
imaju diplomu iz medicine i koji za razliku od psihologa mogu
propisivati lijekove. Psihoanalitiari prolaze posebno obrazovanje u
psihoanalitikom institutu. Socijalni radnik u psihijatriji ima
zavren studij socijalnog rada, a psiholog savjetnik ima

obrazovanje slino klinikom psihologu. Psihopatolozi provode

istraivanja prirode i razvoja poremeaja koje lijee terapeuti.
POVIJEST PSIHOPATOLOGIJE
Rana demonologija
Demonologija je uenje po kome zlo bie kao to je avo moe
ivjeti unutar osobe i kontrolirati njezin um i tijelo. Ovakvo shvaanje
poremeaja prisutno je kod starih Babilonaca, Kineza, Egipana, Grka
i idova.
Egzorcizam je istjerivanje zlih duhova ritualnim napjevima ili
muenjem
kroz razraene oblike molitve, buku, prisiljavanje
opsjednutog da pije odvratne napitke, bievanje i izgladnjivanje
kojima tijelo prestaje biti prikladan dom vraga.
Somatogeneza
Hipokrat (5.st.p.n.e.) je odbacio prevladavajue grko vjerovanje
da je teke fizike bolesti i duevne poremeaje bog poslao kao
kaznu i tvrdio je da takve bolesti imaju prirodne uzroke i trebaju se
lijeiti kao obine bolesti. Poremeaje u ponaanju je objanjavao
patologijom mozga te je utemeljitelj somatogeneze ili miljenja da
ono to nije u redu sa tijelom poremeti miljenje i ponaanje. Svrstao
je psihike poremeaje u tri kategorije :
1. manija
2. melankolija
3. frenitis ili modana groznica
Normalno funkcioniranje mozga i duevno zdravlje je smatrao
ovisnim o osjetljivoj ravnotei meu humorima ili tjelesnim
tekuinama :
a) krv nestalan temperament
b) crna u melankolija
c) uta u iritabilnost, anksioznost
d) flegma tromost, lijenost
Mrano doba i demonologija
Nakon propasti grke i rimske civilizacije nastupilo je mrano doba
tijekom kojeg je utjecaj zadobila Crkva te su samostani postali
mjesto brige za duevno poremeene osobe. U 13.st. poinju progoni
vjetica za koje su smatrali da su opsjednute vragom. Danas se zna
da je veina njih patila od odreenih duevnih poremeaja. Primjer
su vjetice iz Salema : trovanje raenom glavicom iz koje se radi
LSD.
Od 13.st. nadalje poinju se otvarati bolnice za duevno poremeene
i poinje humaniji odnos prema njima.

Razvoj azila
Nakon kriarskih ratova u 15.st. te tijekom 15.st. i 16.st. poinju se
otvarati azili koji su bili utoita za boravak i brigu o duevno
bolesnima te su se u njih smjetali poremeeni i prosjaci. Jedina
terapija bila je rad. Kasnije se poinju otvarati i bolnice posebno
namijenjene dranju duevno oboljelih.
Primjer : Bolnica Sv. Marije od Betlehema u Londonu koju su
popularno zvali bedlam i koja je bila turistika atrakcija u koju su
dovodili posjetitelje da gledaju nasilne pacijente i njihovo udno
ponaanje. Slian primjer je i Toranj luaka u Beu.
Moralno postupanje
Philippe Pinel smatra se glavnom osobom u pokretu za humano
postupanje s onima u azilu. On je za vrijeme francuske revolucije
poeo uvoditi humaniji odnos prema osobama u azilu tako da je
skinuo sa njih eljezne okove u kojima su ih drali i poeo provoditi
terapije jer je smatrao da ti ljudi nisu ivotinje nego normalne osobe
koje je razum napustio zbog tekih osobnih i socijalnih problema.
Meutim, bolji tretman su dobivale osobe iz viih drutvenih slojeva.
Moralno postupanje odnosi se na pristup koji je zavladao u 19.st
kada su otvarane ustanove u kojima su pacijenti imali bliski kontakt s
bolniarima koji su s njima razgovarali, itali im i poticali ih na
smislene aktivnosti. Stanovnici su trebali voditi to normalniji ivot i
za sebe preuzeti odgovornost u mjeri u kojoj im je to doputao
poremeaj. Ovaj pristup naputa se u drugoj polovici 19.st. kada se
otvaraju velike bolnice koje trebaju primiti sve vie bolesnika.
Suvremeno shvaanje
Somatogeneza
Nakon pada grko-rimske civilizacije Galenovi zapisi bili su uobiajeni
izvor informacija o tjelesnim i duevnim bolestima. Novije injenice
nisu se pojavile prije srednjeg vijeka, a kasnije dolazi do znaajnih
preokreta:
a) Versalius otkriva da je Galenov prikaz ljudske anatomije
pogrean, jer je smatrao da ljudska anatomija odraava
majmune koje je on prouavao
b) Sydenham se zalae za empirijski pristup klasifikaciji i
dijagnozi, koji je utjecao i na one koji su se bavili duevnim
poremeajima
c) Griesinger trai da svaka dijagnoza duevnog poremeaja
utvrdi fizoloki uzrok
Emil Kraepelin (1883) pruio je klasifikacijski sustav koji pomae
otkrivanju organske prirode duevnih bolesti. Uoio je tendenciju da
se neke grupe simptoma, nazvane sindrom, dovoljno esto pojavljuju
zajedno da bi im se mogao pripisati fiziki uzrok, koji lei u osnovi.
Svaku duevnu bolest smatrao je drugaijom od svi ostalih, sa svojim

vlastitim podrijetlom, simptomima, tijekom i ishodom. Postoje dvije

glavne grupe tekih duevnih oboljenja:
1. dementia praecox ili shizofrenija uzrok je kemijska
neravnotea
2. manino depresivna psihoza uzrok je nepravilnost u
metabolizmu

U drugoj polovici 19.st. puno se saznalo o ivanom sustavu, no jo

uvijek ne dovoljno da bi se otkrila sva oekivana odstupanja u
strukturi koja mogu biti osnova duevnih poremeaja. Najoitiji
medicinski uspjeh bilo je otkrie prirode i podrijetla sifilisa. Odavno je
bilo poznato da odreen broj duevno bolesnih pacijenata pokazuje
sindrom koji se oituje u stalnom pogoranju i fizikih i mentalnih
sposobnosti te da ti pacijenti pokazuju viestruke smetnje ukljuujui
iluziju veliine i progresivnu paralizu. Nedugo nakon otkria ovih
simptoma spoznalo se da se ti pacijenti nikada ne oporavljaju. Ovo
stanje nazvano je opa paraliza i postojala su razliita tumaenja o
tome kako do nje dolazi.
Louis Pasteur predloio je teoriju mikroba, odnosno stajalite da
bolest uzrokuje infekcija tijela izazvana sitnim organizmima. Tada se
pokazala povezanost izmeu sifilisa i ope paralize te je otkriven
posebni mikroorganizam koji uzrokuje sifilis. Time je somatogeneza
stekla vjerodostojnost i zapoela je potraga za drugim biolokim
uzrocima.
Psihogeneza
Potraga za somatogenim uzrocima prevladavala je u psihijatriji sve
do 20.st., iako su se i ranije javljala odreena tumaenja koja su
pripisivala duevne poremeaje psiholokim nedostacima.
Franz Anton Mesmer smatrao je da su histerini poremeaji, koji su
bili osobito esti u to vrijeme, uzrokovani posebnim rasporedom
univerzalne magnetske tekuine u tijelu. Smatrao je da jedna osoba
moe utjecati na tekuinu druge i time izazvati promjene u
ponaanju druge osobe. Razvio je posebne rituale za lijeenje, koji se
smatraju prvim oblicima hipnotiziranja bolesnika.
Jean Martin Charcot poeo je prouavati histerine pacijente i lijeiti
ih koritenjem hipnoze te se zainteresirao za nefizioloka objanjenja
ove pojave. Piere Janet nastavio je njegova psiholoka istraivanja i
vjerovao je da je histerija dio organiziranog sustava misli, emocija i
osjeta koji su se zbog slabosti ivanog sustava odvojili od ostalih.
Josef Breuer lijeio je histerinu pacijenticu Annu O. i utemeljio
metodu katarze koja se odnosi na ponovno proivljavanje
emocionalne katastrofe i oslobaanje emocionalne napetosti koju su
izazvale prethodno zaboravljene misli o dogaaju.

ZNANOST
Za bilo koju primjenu znanstvenih principa vana je paradigma
konceptualni okvir ili pristup unutar kojeg znanstvenih djeluje.
Paradigma je skup temeljnih pretpostavki koji naznauje pojedino
podruje znanstvenog prouavanja, odreujui i vrstu konstrukata
koji se smatraju legitimnima, kao i metode koje se mogu upotrijebiti
za prikupljanje i tumaenje podataka.

POSTOJEE PARADIGME U PSIHOPATOLOGIJI I

TERAPIJI
Paradigma je skup temeljnih pretpostavki koje zajedno definiraju
nain na koji treba osmisliti, istraivati, prikupljati i tumaiti podatke
te razmiljati o pojedinoj temi. Paradigme su usmjerena na
razumijevanje etiologije ili uzroka i terapijskih intervencija kod
abnormalnog ponaanja.
BIOLOKA PARADIGMA
Bioloka paradigma abnormalnog ponaanja je iroko teoretsko
stajalite koje dri da su duevne bolesti uzrokovane aberantnim
somatskim ili tjelesnim procesima, usmjeravajui se prvenstveno na
genetske i biokemijske faktore koji lee u osnovi etiologije. Ovu
paradigmu esto se naziva medicinskim modelom ili modelom
bolesti.
Kljuna pretpostavka medicinske paradigme je da se abnormalno
ponaanje moe usporediti s boleu to nije prihvatljivo, jer se esto
ne mogu utvrditi simptomi i pretpostavljeni uzrok simptoma. Osim
toga, simptomi fizike bolesti su objektivni dok su simptomi duevne
bolesti subjektivni. Dodatni razlog je i taj to duevne bolesti nemaju
niti posebnu etiologiju niti poseban skup simptoma te se stoga ne
mogu ubrajati u bolesti.
Kako raste nae znanje o funkcioniranju tijela, sve vie ima smisla
rei da se psiholoka abnormalnost moe barem djelomice pripisati
poremeaju u jednom ili vie biolokih procesa. Danas postoji znatna
koliina literature, teorija i istraivanja, koja se bavi biolokim
faktorima relevantnim za psihopatologiju.
Genetika ponaanja
Kad se jajace spoji sa spermatozoidom nastaje zigota koja im 40
kromosoma. Svaki kromosom sastoji se od tisuu gena. Geni su

nositelji genetskih informacija (DNA) koje se prenose s roditelja na

dijete. Svaka stanica ljudskog tijela u svojoj jezgri sadri potpun
sastav kromosoma i gena.
Genetika ponaanja je prouavanje individualnih razlika u
ponaanju koje se dijelom mogu pripisati razlikama u genetskom
sastavu. Potpuni genetski sastav neke osobe naziva se genotip, a
sveukupnost opaenih karakteristika naziva se fenotip. Genotip je
od roenja nepromjenjiv, dok se fenotip mijenja i smatra se
proizvodom interakcije genotipa i iskustva. Na temelju razlike
genotipa i fenotipa vidimo da su mnogi kliniki sindromi poremeaji
fenotipa. Za neke bolesti moe biti nasljeen genotip, a razvoj
fenotipskog poremeaja ovisi o okolini i iskustvu: moe se naslijediti
sklonost (dijateza), no ne i sama bolest.

Metode istraivanja u genetici ponaanja :

1. Metoda obitelji kod koje se usporeuju lanovi obitelji jer se
moe odrediti prosjean broj gena koji dijele dva krvna roaka pa
se istrauje povezanost izmeu broja zajednikih gena i
zastupljenosti bolesti kod roaka. Polazna toka je prikupljanje
uzorka osoba koje imaju odreenu dijagnozu i nazivaju se sluajevi
pokazatelji (probandi). Zatim se ispituju roaci da bi se meu
njima odredila uestalost iste dijagnoze.
2. Metoda blizanaca kojom se usporeuju i jednojajani ili
monozigotni i dvojajani ili dizigotni blizanci. Ova istraivanja
takoer polaze od dijagnosticiranih sluajeva i zatim istrauju
prisutnost poremeaja kod drugog blizanca. Kad su blizanci
dijagnostiki slini kae se da su sukladni. Sukladnost za
poremeaj trebala bi biti vea kod monozigotnih nego kod
dizigotnih parova u onom stupnju u kojem se sklonost duevnom
poremeaju moe nasljeivati.
3. Metoda usvojenja kod koje se istrauje zastupljenost bolesti kod
djece bolesnih roditelja koja su usvojena u zdrave obitelji.
Premda je metodologija obiteljskih studija i studija blizanaca jasna
podatke koje pruaju nije uvijek mogue jednostavno protumaiti,
budui da je uvijek mogu odreeni utjecaj okoline.
Biokemijski procesi u ivanom sustavu
ivani sustav sastoji se od milijardi ivanih stanica ili neurona, koji
se sastoje od etiri glavna dijela:
1. tijelo stanice
2. nekoliko dendrita
3. jedan ili vie aksona
4. zavrni vorii

Kad je neuron podraen preko tijela stanice (primarna inhibitorna

poruka) ili kroz njegove dendrite (primarna ekscitatorna poruka) kroz
akson putuje ivani impuls. Izmeu zavretka aksona koji odailje
impuls i neurona koji ga primaju mali je meuprostor ili sinapsa.
Zavrni vorii svakog aksona sadre vezikule ispunjene
neurotransmiterima, koji su vani u prenoenju signala s jednog na
drugi neuron. Neurotransmiteri se otputaju i putuju kroz sinaptiku
pukotinu te se veu za receptore na drugom neuronu.
Otkriveno je nekoliko glavnih neurotransmitera koji su vani za
psihopatologiju: norepinefrin, epinefrin, dopamin, serotonin i GAMA.
Bioloke teorije obino tumae odreeni poremeaj kao posljedicu ili
prevelike koliine odreenog neurotransmitera ili premale koliine.
Svaki neurotransmiter sintetizira se u neuronu kroz seriju
metabolikih koraka, a svaku od reakcija katalizira jedan od enzima.
Viak ili manjak odreenog transmitera moe proizlaziti iz pogreke u
ovim metabolikim putovima.
Slini poremeaji u koliinama pojedinih transmitera mogu proizlaziti
iz promjena u uobiajenim procesima kojima se transmiteri
deaktiviraju nakon to se oslobode u sinapsu (reapsorpcija ili
deaktivacija pomou enzima). Nedostaci u bilo kojem od ovih
procesa mogu imati za posljedicu da se neuron previe lako aktivira.
Osim toga, i receptori mogu imati nedostataka kada su previe brojni
ili previe podraljivi to ima slian uinak kao i oslobaanje previe
neurotransmitera.
Bioloki pristupi lijeenju
Vana pretpostavka bioloke paradigme je da promjene u tjelesnom
funkcioniranju mogu biti efikasne u lijeenju ili ak prevenciji
odreenih abnormalnosti. Ako je nedostatak odreene biokemijske
tvari u podlozi nekog problema ili mu pridonosi potrebno je pokuati
ispraviti neravnoteu dajui odgovarajue doze tvari koja manjka.
Ponekad bioloke intervencije kao to je upotreba odreenih lijekova
ne proizlaze nuno iz znanja o tome to uzrokuje odreenu bolest.
PSIHODINAMSKA PARADIGMA
SIGMUND FREUD
Psihodinamsku paradigmu prvotno je razvio Freud, a sr ove
paradigme ini pretpostavka da psihopatologija proizlazi iz
nesvjesnih konflikata.
Freud je um ili psihu podijelio na tri glavna dijela, koji su metafore za
specifine funkcije ili energije:

1. Id postoji od roenja i dio je linosti odgovoran za svu energiju

potrebnu za funkcioniranje psihe. Sastoji se od osnovnih
potreba i bioloke energije koja se kasnije pretvara u psihiku
kroz nesvjestan proces. Unutar ida postoje dva temeljna
instinkta eros i thanatos. Enargija erosa je libido koji ukljuuje
sve snage koje promiu ivot, dok energija thanatosa ima
manju ulogu i predstavlja agresivni instink ili instinkt smrti. Id
trai neposredno zadovoljenje i djeluje na temelju principa
uitka, a kad nije zadovoljen stvara se napetost koju id eli to
prije ukloniti. Jedan od naina zadovoljenja potrebe je refleksna
aktivnost, a drugi je primarni proces koji se sastoji u stvaranju
fantazija i slika onoga to se eli.
2. Ego je svjestan i poinje se razvijati iz ida tijekom drugih est
mjeseci ivota. Njegov zadatak je baviti se realnou te koristi
sekundarni proces koji se sastoji u vlastitom planiranju i
donoenju odluka. Ego djeluje po principu realiteta
jer
posreduje
izmeu
zahtjeva
realnosti
i
neposrednog
zadovoljenja koje eli id. Ego svu svoju energiju dobiva od ida.
3. Superego nosi moralne standarde drutva i razvija se
razrjeenjem Edipovog kompleksa te je jednak onome to
zovemo savjest.
Meuigra sila sva tri psihika sustava naziva se psihodinamikom
linosti. Freud je pretpostavio da je velik dio naeg ponaanja
odreen silama nedostupnim svjesti jer su i instinkti ida i aktivnosti
superega nepoznate umu. Ego je prvenstveno svjestan, ali posjeduje
i nesvjesne obrambene mehanizme koji ga tite od anksioznosti.
Faze psihoseksulanog razvoja
Freud je smatrao da se sustav linosti razvija kroz etiri odvojene
psihoseksualne faze, a u svakoj fazi je odreeni dio tijela
najosjetljiviji na seksualno uzbuenje.
1. ORALNA FAZA
Dijete postie najvee zadovoljenje impulsa kroz podraivanje
senzornih zavretaka oko usta. Glavna zadovoljstva su sisanje i
hranjenje.
2. ANALNA FAZA
Poinje u drugoj godini ivota kada se uitak pomie na anus i
izluivanje ili zadravanje izmeta.
3. FALUSNA FAZA
Traje od tree do pete ili este godine i najvee zadovoljenje dolazi
od podraivanja genitalija. Javlja se Edipov i Elektrin kompleks koji se
rjeava identifikacijom s roditeljem istog spola.
4. FAZA LATENCIJE
Traje od este do dvanaeste godine i ne smatra se psihoseksualnom
fazom.

5. GENITALNA FAZA
Odrasla faza tijekom koje prevladavaju heteroseksualni interesi.
Tijekom svake faze osoba mora razrijeiti konflikte izmeu onoga to
eli id i to prua okolina, a nain razrjeenja odreuje temeljne
osobine linosti osobe. Neuspjeh rjeavanja konflikta i zaustavljanje
na jednoj fazi naziva se fiksacija.
Neurotina anksioznost
U prvoj teoriji Freud je smatrao da neurotina anksioznost proizlazi iz
blokiranja nesvjesnih impulsa. U drugoj teoriji anksioznost izazvana
odreenim impulsima ukazuje na potrebu njihova potiskivanja.
Prema prvoj teoriji postajemo anksiozni jer elimo stvari koje ne
dobivamo, a prema drugoj smo anksiozni jer se bojimo svojih elja.
Objektivna ili realistina anksioznost odnosi se ne reakciju ega
na opasnost u vanjskom svijetu.
Moralna anksioznost je ona koju ego osjea kao krivnju ili sram, a
u stvari je strah od kanjavanja koji namee superego zbog
nepridravanja moralnih standarda.
U sri neurotine anksioznosti je neosvjeenost konflikata, a ne
oklijevanje, nevoljkost ili nesposobnost da se smanje zahtjevi ida.
Obrambeni mehanizmi
Obrambeni mehanizam je nesvjesno koritena strategija kojom se
ego titi od anksioznosti.
Represija potiskuje misli i impulse neprihvatljive egu u nesvjesno i
spreava da se razviju skrivene elje.
Projekcija vanjskim imbenicima pripisuje obiljeja ili elje koje
osoba posjeduje, a koje su neprihvatljive svijesti.
Premjetanje je preusmjeravanje emocionalnog odgovora s
potencijalno opasnog objekta na zamjenski objekt.
Formirana reakcija je pretvaranje jednog osjeaja u njegovu
suprotnost.
Regresija je povratak na obrasce ponaanja mlae dobi.
Racionalizacija je smiljanje razloga za neopravdan postupak ili
stav.
Obrambeni mehanizmi primjeuju se prije drugih simptoma
poremeene linosti pa su poticaj ljudima da postanu svjesni svojih
problema.
Pitanje seksualne zloupotrebe u djetinjstvu
U svojim ranim radovima Freud je ustvrdio da je uzrok neurotskih
poremeaja njegovih pacijenata seksualna zloupotreba u djetinjstvu,

ali je kasnije tvrdio da je veina pria njegovih pacijenata bila

temeljena na fantazijama.
Metodoloki i konceptualni problemi klasine psihoanalitike
teorije

oslanjanje prvenstveno na studije sluaja

nije vodio biljeke tijekom seansi te se oslanjao na sjeanje
nejasna razlika izmeu zapaanja i tumaenja
teko osporiti ili potvrditi teoriju jer je premalo eksplicitnih tvrdnji
uzorak pacijenata selektivan i premalen

JUNG I ANALITIKA PARADIGMA

Jung je uveo analitiku psihologiju koja je bila mjeavina freudovske i
humanistike psihologije jer stavlja manji naglasak na vanost
biolokih poriva kao glavnih odrednica ponaanja i upotrebljava
konstrukt samoaktualizacije.
Smatrao je da postoji i kolektivno nesvjesno koje sadri informacije iz
drutvene povijesti ovjeanstva te sadri pozitivne i kreativne sile.
Tvrdio je da svatko od nas posjeduje i maskuline i feminine osobine
koje se mogu spojiti stvarajui kreativnu linost. Opisao je razliite
tipove linosti meu kojima je najvanija ekstraverzije nasuprot
introverziji. Usmjeren je na svrhovitost, donoenje odluka i
postavljanje ciljeva ili teleologiju.
ADLER I INDIVIDUALNA PSIHOLOGIJA
Stavio je naglasak na tenju ka superiornosti pri emu je vjerovao da
su ljudi neodvojivo vezani za svoje drutvo i da je izvor ispunjenja u
radu za ope dobro. Naglaavao je vanost rada na ostvarenju
ciljeva.
Stavljao je teite na fenomenologiju pojedinca ili individualnu
psihologiju, kao klju za razumijevanje osobe i nagovijestio
kognitivno - bihevioralnu terapiju.
ERIKSON I PSIHOSOCIJALNI STADIJI RAZVOJA
Njegova sredinja pretpostavka je da se ljudi nastavljaju mijenjati i
diferencirati kroz srednju dob sve do svojih starijih godina. Predlae
osam psihosocijalnih razvojnih faza, a svako od njih je obiljeeno
posebnim izazovom i krizom.
FAZA

KRIZA

dojenaka dob 0-1

povjerenje nasuprot
nepovjerenju

RAZVOJNA
POSTIGNUA
dijete razvija osjeaj
povjerenja ili
nepovjerenja u odnosu sa

rano djetinjstvo 1-3

autonomija nasuprot
sramu, sumnji

dob igre 3-6

inicijativa nasuprot krivnji

kolska dob 7-11

produktivnost nasuprot
inferiornosti

adolescencija 12-20

identitet nasuprot krizi

identiteta

mlaa odrasla dob 20-30

intimnost nasuprot
izolaciji

odrasla dob 30-65

plodnost nasuprot
stagnaciji
integritet nasuprot oaju

zrela dob 65

skrbnikom da e biti
zadovoljene njegove
osnovne potrebe
djeca ue samokontrolu
kao nain da postanu
neovisna
djeca ele istraiti
aktivnost odraslih, a li
mogu imati osjeaj krivnje
zbog pokuaja da budu
nezavisna
djeca ue o mati i
znatielji, razvijaju
vjetine uenja ili osjeaj
inferiornosti ako ne uspiju
adolescenti pokuavaju
razumjeti tko su, na koji
su nain jedinstveni, ele
li smislenu ulogu u
drutvu, kako uspostaviti
seksualni, etniki i
profesionalni identitet te
se moe javiti osjeaj
konfuzije
elja da se potrai
intimnost s drugim ili da
se izbjegne veza
potreba da se bude
plodan ili stagnira
saimanje ivota i napor
da mu se dade smisao ili
sumnje i oaj zbog
neostvarenih ciljeva i
tenji

PSIHOANALITIKA TERAPIJA
Psihoanalitika terapija pokuava pomoi pacijentu da otkloni
potiskivanje i suoi se sa konfliktom iz djetinjstva i rijei ga u svjetlu
odrasle osobe. Potiskivanje koje se davno dogodilo sprijeilo je
odrastanje ega pa bi uklanjanje represije trebalo omoguiti proces
ponovnog uenja.
Tehnika slobodnih asocijacija sastoji se u tome da pacijent lei na
kauu dok ga terapeut potie da slobodno pusti svoje misli bez
cenzure.
Tehnika analize snova temelji se na pretpostavci da su u snu
obrambeni mehanizmi ega oputeni to doputa sadrajima koji su
inae potisnuti da uu u svijest. Kako je taj materijal prijetei ne
smije se pojaviti u svijesti u pravom obliku pa poprima simboliki
sadraj.

Dugo vremena u sreditu psihoanalize bila je analiza obrambenih

mehanizama, a jo joj vee znaenje pridaju suvremeni ego
analitiari.
PARADIGME UENJA
Paradigma uenja je skup pretpostavki o tome da se abnormalno
ponaanje ui na isti nain kao i druga ljudska ponaanja.
U psihologiji ranog dvadesetog stoljea nije prevladavala paradigma
uenja nego strukturalizam koji je smatrao da je pravi predmet
prouavanja mentalno funkcioniranje i struktura. Cilj psihologije je
bio saznati to vie o onome to se zbiva u umu te je koritena
introspekcija ili samoopaanje mentalnih procesa. Predstavnik :
Wilhelm Wundt
Poslije nekoliko godina istraivai su poeli gubiti vjeru u sposobnost
introspekcije da prui korisno znanje o ljudima jer su razliiti
laboratoriji koji su upotrebljavali introspektivnu metodu dobivali
proturjene podatke. Javlja se biheviorizam kao pristup usmjeren na
prouavanje opaljivog ponaanja, a ne svijesti te se interes pomie
s miljenja na uenje i ponaanje podraaj-odgovor. Predstavnik :
John Watson
Klasino uvjetovanje
Predstavnik : Pavlov istraivanje sa psom, Watson i Rayner
istraivanje s malim Albertom.
Tijekom uenja klasinim uvjetovanjem bezuvjetni podraaj koji
izaziva bezuvjetni odgovor uparuje se sa neutralnim podraajem, koji
stjee sposobnost izazivanja reakcije i postaje uvjetovani podraaj,
koji izaziva uvjetovani odgovor. Gaenje se odnosi na postupno
nestajanje uvjetovanog odgovora kada se iza njega ne pojavljuje
bezuvjetni podraaj.

Operantno uvjetovanje
Predstavnik : Thorndike istraivanje uinka posljedica na
ponaanje, Skinner golubovi i oblikovanje putem uspjene
aproksimacije
Zakon efekta kae da e se ponoviti ono ponaanje nakon kojeg
uslijede posljedice koje su po organizam zadovoljavajue, dok e se

obeshrabriti ono ponaanje koje dovodi do tetnih ili neugodnih

posljedica.
Diskriminativni podraaji su vanjski dogaaji koji e rei
organizmu da e slijediti odreena posljedica ako pokae odreeno
ponaanje.
Pozitivno potkrepljenje odnosi se na jaanje vjerojatnosti
odgovora u prisutnosti odreenog dogaaja ili potkrepljivaa.
Negativno potkrepljenje takoer jaa odgovor, ali kroz uklanjanje
dogaaja koji su negativni potkrepljivai.
Oblikovanje je nagraivanje niza odgovora koji su uspjene
aproksimacije, odnosno odgovori sve sliniji eljenom.
Modeliranje
Predstavnik : Bandura smanjivanje straha od psa gledanjem
neustraivog modela
Modeliranje se odnosi na uenje gledanjem ili promatranjem drugih
ljudi, a promatranje nekog tko radi odreene aktivnosti moe
poveati ili smanjiti uestalost razliitih vrsta aktivnosti.
Paradigme medijacijskog uenja
Teorija medijacijskog uenja dri da okolinski podraaj ne pobuuje
izravno vanjski odgovor ve to ini preko odreenog posredujueg
procesa ili medijatora kao to je strah ili miljenje. Ovaj proces se
shvaa kao unutarnji odgovor. Uvjetovanje izbjegavanja se sastoji od
klasinog uvjetovanja (strah od UP) i operantnog uvjetovanja
(vanjsko ponaanje kojim se izbjegava UP i smanjuje strah).
Bihevioralna terapija
Protuuvjetovanje se sastoji u tome da se odgovor na odreeni
podraaj moe ukloniti pobuivanjem novog odgovora u nazonosti
tog podraaja to moe ukloniti prvotni odgovor. To je temeljno
naelo bihevioralne terapije.

Sustavna desenzibilizacija je najrairenija tehnika kod koje osoba

koja pati od anksioznosti sudjeluje s terapeutom u sastavljanju liste
situacija kojih se boji od najmanje do najvie zastraujuih. Osoba se
takoer vjeba u potpunom oputanju te tada u stanju oputenosti
zamilja situaciju koja izaziva anksioznost.

Trening zauzimanja za sebe potie ljude da govore i reagiraju

otvoreno prema drugima, izraavajui svoje pozitivne i negativne
osjeaje.
Averzivno uvjetovanje je kad se podraaj koji privlai pacijenta
uparuje s neugodnim posljedicama u nadi da e mu se dati
negativna obiljeja.
Tehnika primjene etona koristi se u duevnim bolnicama pri
emu se duevno poremeene pacijente potie na prikladnije
ponaanje. Postavljena su jasna pravila za dobivanje nagrada u
obliku etona ili drugih zamjena za novac. U unaprijed odreenim
vremenskim razmacima pacijenti mogu svoje etone zamijeniti za
posebne potkrepljivae.
Igranje uloga je kada se pacijentima pokazuju obrasci ponaanja
koji bi se mogli pokazati uinkovitijima od onih koje oni obino
pokazuju te ih zatim pacijenti uvjebavaju (bihevioralna proba).
KOGNITIVNA PARADIGMA
Kognicija je pojam koji objedinjuje mentalne procese opaanja,
prepoznavanja, razumijevanja, prosuivanja i miljenja.
Kognitivna paradigma usmjerena je na to kako ljudi strukturiraju
svoja iskustva, kako im pridaju smisao preoblikujui okolinske
podraaje u upotrebljive informacije.
Kognitivni psiholozi smatraju da organizam koji ui svjesno i aktivno
tumai situaciju u svjetlu onoga to je stekao u prolosti te uklapa
nove informacije u organiziranu mreu ve pohranjenog znanja koja
se naziva shema. Nove se informacije mogu uklapati u shemu ili ako
se ne uklope organizam koji ui preureuje shemu tako da ona
odgovara informacijama.
Kritike ove paradigme su da su konstrukti kao to je shema skliski i
nisu dobro definirani. Kognitivna objanjenja psihopatologije ne
objanjavaju uvijek puno i malo su doprinijela otkrivanju etiologije
duevnih poremeaja.
Kognitivno - bihevioralna terapija
Kognitivno usmjereni bihevioralni terapeuti pokuavaju promijeniti
misaone procese svojih pacijenata kako bi mogli utjecati na njihove
emocije i ponaanje. Kognitivno restrikturiranje je postupak koji
pokuava promijeniti naina na koji klijenti razmiljaju o ivotu kako
bi promijenili svoje vanjsko ponaanje i emocije.
Razliit pristup kognitivnoj terapiji izvire iz ideja Alberta Ellisa o
iracionalnim vjerovanjima jer ljudi polazei od pogrenih pretpostavki

postavljaju pretjerane zahtjeve i sebi i drugima. Stoga Ellis zastupa

iracionalno - emocionalnu terapiju u kojoj pomae svojim
pacijentima da ospore ovakve pretpostavke i ui ih da ih zamjene
drugim mislima.
Bandura smatra da razliite terapije dovode do poboljanja jaajui
kod ljudi osjeaj samoefikasnosti odnosno vjerovanje da mogu
postii eljene ciljeve. Promjena ponaanja pomou bihevioralnih
tehnika je najbolji nain da se povea samoefikasnost.
Ellis naglaava izravnu promjenu miljenja kroz dijalog, raspravu,
uvjeravanje, kako bi se postigla poboljanja u emocijama i
ponaanju.
POSLJEDICE PRIHVAANJA JEDNE OD PARADIGMI
Onaj tko pri prouavanju abnormalnog ponaanja prihvati odreenu
paradigmu nuno donosi prethodnu odluku o tome koju e vrstu
podataka skupljati i kako e ih tumaiti. Zagovarajui ono to se ini
najprihvatljivijim objanjenjem moe se zanemariti mogunosti i
previdjeti druge informacije.
Novija paradigma je dijateza stres paradigma. Ona povezuje
bioloke, psiholoke i okolinske faktore i nije ograniena na neku
posebnu kolu miljenja. U sreditu ove paradigme je interakcija
izmeu dispozicije prema bolesti (dijeteze) i okolinskih ili ivotnih
nedaa (stres). Posjedovanje dijateze za poremeaj poveava izglede
osobe da ga razvije, ali pojava ovisi o stresu koji pretvara dijatezu u
stvarnu bolest. Stres se odnosi na neki tetan ili neugodan okolinski
podraaj, koji moe biti ili bioloki ili psiholoki.
Veina terapeuta prihvaa eklekticizam, koristei ideje i tehnike
niza kola, koje ne pripadaju njihovoj paradigmi, no ine se korisnima
u rjeavanju sloenosti psiholokih problema.

KLASIFIKACIJA I DIJAGNOZA
Dijagnoza je kljuni aspekt podruja abnormalne psihologije. Danas
se u dijagnozi koriste:
1. Dijagnostiki
i
statistiki
prirunik
za
duevne
poremeaje (DSM IV)
2. Internacionalna klasifikacija bolesti (ICD 10)
U DSM IV koristi se vieosna klasifikacija: svaka se osoba
procjenjuje na pet odvojenih dimenzija ili osi.
OS I
OS II
OS III
OS IV
OS V

sve kategorije osim poremeaja linosti i mentalne

retardacije
poremeaji linosti i mentalne retardacije
ope medicinsko stanje koje za koje se pretpostavlja da
je vano za duevni poremeaj o kojem je rije
psihosocijalni i okolinski problemi koje osoba osjea i koji
mogu pridonositi poremeaju
trenutna razina adaptivnog funkcioniranja osobe

Dijagnostike kategorije
Poremeaji koji se obino
prvi put dijagnosticiraju u
dojenakoj dobi,
djetinjstvu i adolescenciji
Poremeaji vezani uz
psihoaktivne tvari

Shizofrenija i drugi
psihotini poremeaji

Poremeaji raspoloenja

anksiozni poremeaj zbog separacije

poremeaji ophoenja
deficit panje/hiperaktivni poremeaj
mentalna retardacija
pervazivni razvojni poremeaj (infantilni autizam)
poremeaji uenja
uzimanje razliitih tvari (alkohola, opijata, kokaina,
amfetamina) mijenja ponaanje u toj mjeri da ono
ugroava drutveno funkcioniranje
osoba prestane biti sposobna kontrolirati ili
prekinuti uzimanje tvari
osoba razvija simptome sustezanja ako ih prestane
uzimati
SHIZOFRENIJA: smetnje u brizi za sebe, socijalnim
odnosima i sposobnosti za rad, govor i
komunikacija poremeeni, djelomice ili potpuno
nepovezano prelaze s jedne teme na drugu, vrlo
esto pate od sumanutosti i halucinacija, emocije
su opustjele, stiane ili neprikladne, izgubili su
kontakt sa svijetom i drugim ljudima
SUMANUTI POREMEAJI: ideje proganjanja, izuzetno
snana i neopravdana ljubomora
VELIKI DEPRESIVNI POREMEAJ: osoba je iznimno
tuna i obeshrabrena, slona je gubitku teine i
energije, suicidalnim mislima i osjeajima krivnje
MANIJA: osoba krajnje euforina, iritabilna, aktivnija
nego
obino,
rastresena
i
napuhanog
samopotovanja
BIPOLARNI PORMEAJ: osoba ima epizode manije ili
i manije i depresije

Anksiozni poremeaji

Somatoformni poremeaji

Disocijativni poremeaji

Seksualni poremeaji i
poremeaji spolnog
identiteta

FOBIJA: osoba se toliko boji nekog objekta ili

situacije da ju mora izbjei, ak i ako zna da je njen
strah neopravdan i nerazuman i ometa ju u ivotu
PANINI
POREMEAJ:
osoba
je
podlona
iznenadnim i kratkim napadajima intenzivnog
straha, toliko uznemirujueg da se trese i drhti,
osjea vrtoglavicu i tekoe s disanjem, moe biti
pojaan agorafobijom, kod koje se osoba boji
napustiti poznatu okolinu
GENERALIZIRANI
ANKSIOZNI
POREMEAJ:
anksioznost
trajno
proima
doivljavanje
i
ponaanje pojedinca, osobe razdraljive, ubrzano
lupanje srca, stalno brinu i imaju osjeaj da su na
rubu ivaca
OPSESIVNO KOMPULZIVNI POREMEAJ: osobe pate
od trajnih opsesija i kompulzija, opsesije su
ponavljajue misli, ideje i slike, koje nekontrolirano
prevladavaju u svijesti osobe, kompulzija je poriv
za izvoenjem stereotipne radnje, s prividno
oitom no neostvarivom svrhom otklanjanja neke
nadolazee zastraujue situacije
POSTRAUMATSKI STRESNI POREMEAJ: anksioznost
i emotivna obamrlost kao posljedica vrlo
traumatskog dogaaja, bolna nametljiva sjeanja
na dogaaj danju i more nou, teko se
koncentrirati, osjeaj izdvojenosti od drugih i od
trenutanih dogaanja
AKUTNI STRESNI POREMEAJ: slian PTSP, ali
simptomi ne traju toliko dugo
SOMATIZACIJSKI
POREMEAJ:
duga
povijest
viestrukih pritubi na fizike smetnje, zbog kojih je
osoba uzimala lijekove ili potraila lijeniku pomo
KONVERZIVNI POREMEAJ: osoba izvjetava o
gubitku motorikih ili senzornih funkcija kao to je
paraliza, anestezija ili sljepoa
POREMEJ BOLI: osjeaj teke i trajne boli
HIPOHONDRIJA: pogreno tumaenje manjih fizikih
smetnji kao ozbiljne bolesti
POREMEAJ SHEME VLASTITOG TIJELA: obuzetost
zamiljenim nedostatkom u svome izgledu
DISOCIJATIVNA AMNEZIJA: osoba zaboravlja itavu
svoju prolost ili selektivno gubi pamenje za
odreeno vremensko razdoblje
DISOCIJATIVNA
FUGA:
osoba
iznenadno
i
neoekivano otputuje na novo odredite, zapone
novi ivot i potpuno zaboravlja svoj prijanji
identitet
POREMEAJ VIESTUKE LINOSTI: osoba ima dvije
ili vie razliitih linosti, od kojih je svaka sloena i
prevladava u odreenom trenutku
DEPERSONALIZACIJSKI POREMEAJ: teak i razoran
osjeaj samootuenja ili nestvarnosti
PARAFILIJE:
neuobiajeni
izvori
seksualnog
zadovoljstva
(ekshibicionizam,
voajerizam,
sadizam, mazohizam)
SEKSUALNE SMETNJE: osobe nisu kadre dovriti
uobiajen ciklus spolnog odgovora (nesposobnost
odravanja erekcije, prerana ejakulacija, inhibicija

Poremeaji spavanja

Poremeaji hranjenja

Umiljeni poremeaj

Poremeaji prilagodbe

Poremeaji kontrole
poriva

Poremeaji linosti

Druga stanja koja mogu

biti u sreditu panje
kliniara

Delirij, demencija i drugi

kognitivni poremeaji

orgazma)
PROBLEMI SPOLNOG IDENTITETA: iznimna nelagoda
u vezi sa svojim biolokim spolom, osoba sebe
odreuje kao pripadnika drugog spola

DISOMNIJE: poremeaji koliine spavanja, kvalitete

spavanja ili vremena spavanja
PARASOMNIJE: tijekom spavanja zbiva se neto
neobino
ANOREXIA NERVOSA: osoba prestaje jesti i postaje
fiziki iscrpljena, jak strah od debljanja
BULIMIA
NERVOSA:
epizode
prejedanja
i
istovremene kompenzacijske radnje kao to je
povraanje ili koritenje laksativa
ljudi namjerno proizvode ili se ale na fizike ili na
psiholoke simptome zbog potrebe preuzimanja
uloge bolesne osobe
razvoj simptoma u emocijama i ponaanju nakon
velikih ivotnih stresova
KLEPTOMANIJA: osoba ponovljeno krade, no ne
zbog novane vrijednosti objekta ili zbog njegove
upotrebe
PIROMANIJA: osoba namjerno podmee poar i u
tome uiva
PATOLOKO
KOCKANJE:
osoba
je
obuzeta
kockanjem, nije u stanju prestati i kockanje joj je
nain bijega od problema
SHIZOIDNI POREMEAJ
LINOSTI:
osoba
je
distancirana, ima malo prijatelja, neosjetljiva je na
pohvale i kritiku
NARCISTIKA LINOST: napuhan osjeaj vlastite
vanosti, matanje o velikim uspjesima, traenje
stalne panje i iskoritavanje drugih
ANTISOCIJALNA LINOST: besposliarenje, bijeg od
kue, delikvencija, sklonost sukobima, ne osjea
sram zbog krenja drutvenih normi
problem sa savladavanjem akademskih predmeta
antisocijalno ponaanje
simuliranje
brani problemi
problemi odnosa
problemi na poslu
fizika ili seksualna zloupotreba
alovanje
nesuglaavanje s tretmanom
religiozni ili duhovni problem
problem ivotne faze
delirij je pomraenje svijesti, poremeaj panje i
nesuvisao tijek misli
poremeaji esto povezani sa starenjem

Dodaci u DSM IV
1. Sustezanje od kofeina: Osoba osjea jaku uznemirenost i
smetnje u socijalnom funkcioniranju i na poslu uzrokovane
nepijenjem uobiajene koliine pia koja sadre kofein.

2.

3.

4.

5.

Simptomi: glavobolja, umor, anksioznost, depresija, munina i

poremeeno miljenje.
Predmenstruacijski disforini poremeaj: Obiljeen je
depresijom, anksioznou, bijesom, promjenama u raspoloenju
i smanjenim interesom za aktivnosti koje inae donose
zadovoljstvo u periodu tjedan dana uoi menstruacije veinu
mjeseci u godini.
Mijeani anksiozno depresivni poremeaj: Disforino
raspoloenje treba trajati najmanje mjesec dana i biti
popraeno s najmanje etiri od sljedeih simptoma: tekoe
koncentracije ili pamenja, poremeaji spavanja, umor ili
nedostatak energije, razdraljivost, zabrinutost, plaljivost,
pretjerana budnost, oekivanje najgoreg, jak pesimizam u
pogledu budunosti ili nisko samopotovanje.
Pasivno agresivni poremeaj linosti (negativistiki
poremeaj linosti): Simptomi koji se ne mogu objasniti
depresijom ukljuuju kivnost, otpor i suprotstavljanje
zahtjevima i oekivanjima na pasivan nain kao to je
kanjenje, otezanje, zaboravnost i namjerna neuinkovitost.
Ljudi se esto osjeaju zapostavljenima, prevarenima ili
podcijenjenima.
Depresivni poremeaj linosti: Ova dijagnoza moe se
primijeniti na osobe iji nje ivotni stil openito obiljeen
potitenou, neveselou i sklonou pretjeranoj zabrinutosti.

Predloene osi za budua istraivanja potiu strunjake da razmisle

treba li budua os ukljuivati obrambene mehanizme automatske
psiholoke procese koji tite osobu od anksioznosti i od svijesti o
unutarnjim i vanjskim opasnostima ili stresorima. Postoji sedam
nivoa obrane, svaki sa skupom obrambenih mehanizama:
1. Visoki stupanj prilagodbe: anticipacija, humor, suzbijanje
2. Nivo nepriznavanja: poricanje, projekcija
3. Nivo pogrene obrambene regulacije: psihotino poricanje
DSM IV pokuava na tri naina poveati kulturalnu osjetljivost:
1. unosei u glavni dio prirunika raspravu o kulturalnim i
etnikim utjecajima na svaki poremeaj
2. dajui u prilogu opi okvir koji moe posluiti kliniarima moe
posluiti za evaluaciju uloge kulturalne i etnike pripadnosti
3. opisujui u prilogu sindrome vezane uz kulturu
Sindromi vezani uz kulturu:
amok: disocijativna epizoda obiljeena razdobljem snovanja
nakon
kojeg slijedi napad nasilnog i katkad homicidnog
ponaanja, epizoda je izazvana uvredom i prvenstveno se
opaa kod mukaraca, prisutne ideje proganjanja

umor mozga: esto kod studenata, napetost u glavi i vratu,

zamuenost vida
dhat: jaka anksioznost i hipohondrija vezana uz iscjedak
sjemena
bolest duhova: zaokupljenost smru i pokojnicima
koro: anksioznost zbog mogunosti da e penis ili bradavice
nestati u tijelu i uzrokovati smrt

Postoje dvije velike grupe kritika postojeeg sustava klasificiranja:

vanost same klasifikacije:
- gubitak relevantnih informacija
- obiljeavanje osobe
- negativne posljedice dijagnoze
kritika postojee dijagnostike prakse:
- kategorijalna nasuprot dimenzionalnoj klasifikaciji
- pitanje pouzdanosti
- pitanje valjanosti:
o etioloka isti uzroni faktori moraju biti naeni kod ljudi
koji ine istu dijagnostiku skupinu
o konkurentna drugi simptomi ili poremeeni procesi koji
nisu dio same dijagnoze karakteristini su za osobe s
dijagnozom
o prediktivna slino budue ponaanje pacijenata koji
pate od odreenog poremeaja

POSTUPCI KLINIKE PROCJENE

Pouzdanost se odnosi na dosljednost u mjerenju:
a) slaganje meu procjenjivaima odnosi se na stupanj u
kojem se slau dva nezavisna promatraa ili suca
b) pouzdanost ponovljenog mjerenja mjeri stupanj u kome
ljudi koje se dva puta promatra ili su dva puta testirani
istim testom, s razmakom od moda nekoliko tjedana ili
mjeseci, openito postiu sline rezultate
c) pouzdanost paralelnih formi odnosi se na koritenje dvaju
formi istog testa umjesto istog testa dva puta
d) pouzdanost polovica testa moe se raunati na osnovu
samo jedne primjene testa koji se podijeli na dvije
polovice i ta se dva dijela gledaju kao odgovori iz
odvojenih primjena testa
U svakom od tipova pouzdanosti rauna se korelacija mjera koja
pokazuje koliko su blisko povezane dvije varijable. to je korelacija
via pouzdanost je bolja.
Valjanost je stupanj u kome jedan postupak mjerenja mjeri ono
emu je namijenjen:
1. konkurentna valjanost odnosi se na stupanj u kojem rezultati na
jednom instrumentu koreliraju s drugom mjerom psiholoke
osobine koja se procjenjuje u otprilike istoj vremenskoj toki
2. prediktivna valjanost slina je konkurentnoj, ali mjera s kojom
se usporeuje bit e dostupna tek u budunosti
3. konstuktna valjanost je vaan dio provjere teorija i moe se
razumjeti samo u kontekstu teorije
BIOLOKA PROCJENA
Kod CT skaniranja pomini snop rendgenskih zraka prolazi kroz
horizontalni presjek pacijentova mozga skanirajui ga kroz 360
stupnjeva. Pomini detektor rendgenskih zraka na drugoj strani mjeri
koliinu radioaktivnosti koja prodire, pa na taj nain zahvaa i male
razlike u gustoi tkiva. Raunalo koristi informacije kako bi stvorilo
dvodimenzionalnu detaljnu sliku presjeka, dajui joj optimalni
kontrast. Zatim se pacijentova glava pomie i stroj skanira drugi
presjek mozga. Slike mogu pokazati poveanje mozgovnih komora
koje ukazuje na degeneraciju tkiva i poloaj tumora i ugruaka.

Kod PET skaniranja neka tvar koju mozak koristi oznai se

kratkotrajnim radioaktivnim izotopom i ubrza u krvotok. Radioaktivne
molekule tvari imitiraju esticu nazvanu pozitron, koja se brzo sudara
s elektronom. Par estica velike svjetline izbija iz lubanje u suprotnim
smjerovima, to biljei skener. Raunalo analizira milijune takvih
zabiljeki i pretvara ih u pominu sliku mozga u horizontalnom
presjeku, koja se projicira na televizijski ekran.
Slike su u boji, a mutne mrlje svjetlijih i toplijih boja podruja su u
kojima je metabolika razina tvari via. Pomine vizualne slike
funkcioniranja mozga mogu ukazati na mjesta epileptikih napada,
tumora mozga, udara i trauma izazvanih povredom glave, kao i na
distribuciju psihoaktivnih tvari u mozgu. Koristi se i za prouavanje
moguih abnormalnih biolokih procesa u osnovi pormeaja.
Noviji je postupak predoavanje nuklearnom magnetskom
rezonancijom (NMR), kod koje osoba biva smjetena unutar
velikog krunog magneta koji izaziva pokretanje atoma vodika u
tijelu. Kad se iskljui snaga magneta, atomi se vraaju u svoj izvorni
poloaj i na taj nain proizvode elektromagnetski signal. Te signale
zatim ita raunalo i pretvara ih u crno bijele slike modanog tkiva.
Neuropsiholoka procjena
Neurolog je lijenik koji je specijalizirao bavljenje bolestima koje
zahvaaju ivani sustav. Neuropsiholog je psiholog koji prouava
kako oteenja mozga utjeu na na nain miljenja , osjeanja i
ponaanja.
U neuropsiholokoj procjeni koristi se Halstead Reitanova baterija
koja se sastoji od nekoliko testova:
Test taktilnog
uinka
vremenski

Test taktilnog
uinka
pamenje
Test
kategoriziranja

Ispitanik naslijepo pokuava staviti razliite

oblike u odgovarajue udubine na ploi, koristei
prvo dominantnu ruku, a zatim drugu te na kraju
obje. Namjera je izmjeriti brzinu motorikog
odgovora osobe na nepoznatu situaciju.
Nakon dovravanja vremenskog testa ispitanik
treba na temelju pamenja nacrtati plou s
udubinama. Osjetljiv na oteenja u desnom
tjemenom renju.
Nakon to mu je na ekranu prikazana slika koja
ukazuje na jedan od brojeva izmeu jedan i
etiri ispitanik treba pritisnuti tipku koja
pokazuje o kojem se broju radi. Obavjetava ga
se o ispravnom i neispravnom odabiru i on treba

Test percepcije
govornih
zvukova

otkriti pravila za ispravan odabir. Mjeri se

rjeavanje problema. Lo uinak odraava
oteenja desnog ili lijevog frontalnog renja.
Ispitanik slua seriju besmislenih rijei od kojih
svaka sadri dva suglasnika koji trebaju initi
rije koju je potrebno sastaviti. Mjeri se
funkcioniranje
lijeve
hemisfere,
posebice
sljepoonih i tjemenih podruja.

esto se koristi i baterija Luria Nebraska, kojom se utvruju

temeljne i sloene motorike vjetine, ritmike sposobnosti, taktilne i
kinestetike vjetine, verbalne i spacijalne sposobnosti, sposobnost
razumijevanja govora, sposobnost govornog izraavanja, pisanje,
itanje, aritmetike vjetine, pamenje i intelektualni procesi.
Rezultati ukazuju na ope oteenje, omoguuju otkrivanje oteenja
u eonom, sljepoonom, senzorno motornom ili tjemeno zatiljnom
dijelu desne ili lijeve hemisfere.
Nema jednoznanog odnosa izmeu rezultata na odreenom
neuropsihologijskom testu ili nalaza PET i CT skaniranja s jedne
strane i psiholokih smetnji s druge strane. To posebice vrijedi za
kronino oteenje mozga, a faktori koji su prisutni su: noenje osobe
s gubicima do kojih je dovelo oteenje mozga, socijalna okolina i
ranija linost osobe.
Fizioloko mjerenje
Psihofiziologija se bavi tjelesnim promjenama koje prate
psiholoka dogaanja ili su povezane s psiholokim karakteristikama
osobe.
Aktivnost autonomnog ivanog sustava esto se procjenjuje
pomou elektrinog i kemijskog mjerenja i analiza. Jedna od vanih
mjera je ritam srca. Svaki otkucaj srca stvara promjene u elektrinom
potencijalu koje se biljee na elektrokardiogramu.
Druga je mjera elektrodermalna reakcija ili vodljivost koe, ranije
poznata kao Galvanski odgovor koe (GSR). Odreene emocije
poveavaju aktivnost lijezda znojnica, a elektrofizioloki procesi u
stanicama tih lijezda mijenjaju vodljivost koe i proizvode znoj.
Budui da lijezde znojnice aktiviraju simpatiki ivani sustav
njihova pojaana aktivnost ukazuje ne pobuenost simpatikog
sustava i esto se uzima kao mjera anksioznosti.
Napredak tehnologije istraivaima prua mogunost da in vivo prate
takve aktivnosti kao to su krvni pritisak osobe za vrijeme njenih

svakodnevnih aktivnosti. Ispitanika nosi prijenosnu spravu koja

automatski biljei krvni pritisak svakih nekoliko minuta.
Potpunija
slika
ovjeka
dobiva
se
mjerenjem
fiziolokog
funkcioniranja uz procjenu vidljivog ponaanja i kognitivne aktivnosti.
PSIHOLOKA PROCJENA
Kliniki intervjui
Intervju oznaava bilo koji meusobni susret razgovor u kojem
jedna osoba (intervjuer) koristi govor kao glavno sredstvo
upoznavanja druge (intervjuirane osobe).
Jedan od naina na koji se kliniki intervju vjerojatno razlikuje od
uobiajenog razgovora je panja koju intervjuer pridaje nainu na koji
osoba odgovara na pitanje, ili ne odgovara na njih. Paradigma koju
prihvaa intervjuer utjee na vrstu informacija koja se trai i dobiva.
Intervjuer mora zadobiti povjerenje osobe. Veina kliniara nastoji
empatijom pomoi svojim klijentima da se otvore, ohrabrujui ih da
iscrpno iznose svoje probleme i ispitaju njihove razliite aspekte.
Jednostavno saimanje onoga to je klijent govorio moe pomoi u
odravanju razgovora o bolnim i moda neugodnim dogaajima i
osjeajima. Blagonaklon stav prema neijem otkrivanju osobnih
pojedinosti raspruje strah da e otkrivanje stranih tajni drugoj
osobi imati pogubne posljedice.
Intervju kliniaru moe biti izvor znaajnih informacija, ali kliniari su
esto skloni previdjeti situacijske faktore u intevjuu koji mogu snano
utjecati na ono to pacijent kae ili ini.
Intervjui se razlikuju prema stupnju strukturiranosti. U praksi veina
kliniara vjerojatno polazi samo od najopenitijih naznaka. Toan
nain prikupljanja informacija u velikoj je mjeri preputen samom
intervjueru. Posljedica toga je vjerojatno niska pouzdanost klinikih
intervjua. Budui da se najvei broj klinikih intervjua odvija na
temelju odnosa povjerenja, njihovu valjanost nije mogue utvrditi.
Meutim, postoje i odreeni unaprijed strukturirani intervjui :
Obrazac za afektivne poremeaje i shizofreniju, Strukturirani kliniki
intervjui za DSM III R (SCID).
Psihologijski testovi
Psihologijski testovi su standardizirani postupci koji mjere uinak
ispitanika na odreenom zadatku ili procjenjuju njegovu linost. Kada
se primjenom testa na veim skupinama ljudi utvrde statistike
norme za test govori se o standardizaciji. Odgovori pojedinog
pacijenta zatim se mogu usporeivati sa statistikim normama.
Projektivni testovi

Projektivni test sredstvo je psiholoke procjene u kojem se osobi daje

skup standardnih podraaja dovoljno nejasnih da omoguuju
razliitost u odgovorima. Pri tom se pretpostavlja da e odgovor
pacijenta biti prvenstveno odreen nesvjesnim procesima i otkrit e
njegove stvarne stavove, motivaciju i naine ponaanja. To se naziva
projektivna hipoteza. Ova tehnika proizlazi iz psihoanalize.
Roschachov test mrlja i Test tematske apercepcije vjerojatno su
najpoznatije projektivne tehnike. Pretpostavka kliniara koji
upotrebljava projektivne tehnike je da ispitanik nee moi ili nee
htjeti izraziti svoje prave osjeaje ako ga se o njima izravno pita. Kod
primjene projektivnih testova na odgovore se gleda kao na simbole
unutarnje dinamike ili se uzima u obzir forma odgovora osobe.
Prednosti i nedostaci:
1. olakavaju uspostavljanje odnosa
2. ponekad smanjuju varanje
3. nije izbjegnut utjecaj ispitivaa i situacijskih varijabli
4. ne postoje norme
5. slaba pouzdanost
6. slaba valjanost
Inventari linosti
U primjeni inventara linosti od ispitanika se trai da popuni upitnik
samoprocjene, procjenjujui odnose li se na njega tvrdnje koje
opisuju uobiajena ponaanja. Ovi inventari obino zadovoljavaju
ope zahtjeve konstrukcije i standardizacije testova. Pouzdanost je
visoka, ali valjanost je ponekad upitna. Najpoznatiji je Minnesota
multifazni inventar linosti (MMPI). Na ovakvim testovima se obino
moe varati, ali pretpostavka je da u veini situacija testiranja ljudi
ne ele varati jer ele pomo.
Testovi inteligencije
Test inteligencije, koji se katkad naziva i test sposobnosti,
standardizirano je sredstvo utvrivanja trenutane mentalne
sposobnosti osobe. Ovi testovi se zajedno s testovima postignua
upotrebljavaju pri dijagnosticiranju tekoa u uenju i pri utvrivanju
dobrih i loih strana pri izradi planova za kolovanje, za izdvajanje
intelektualno nadarene djece tako da ih se u koli moe pouavati na
odgovarajui nain, te kao dio neuropsiholokih procjena. Ovi testovi
openito imaju vrlo dobru pouzdanost. Konkurentna valjanost
takoer je vrlo dobra.
BIHEVIORALNA I KOGNITIVNA PROCJENA
Bihevioralno i kognitivno orijentirani kliniari ispituju etiri ispituju
etiri skupa varijabli, katkad oznaenih kao SORC:

1. S stimulus, situacija u okolini koja prethodi problemu

2. O organizmiko, fizioloki i psiholoki faktori
3. R reakcije, vanjski odgovori pacijenta /vrsta, estina,
intenzitet, oblik/
4. C posljedice, potkrepljuju ili kanjavaju ponaanje o kojem se
radi
Informacije potrebne za bihevioralno kognitivnu procjenu
prikupljaju se pomou nekoliko metoda:
Direktno opaanje ponaanja: Bihevioralni terapeuti znatnu
panju pridaju paljivom opaanju vanjskog ponaanja u razliitim
prilikama. U formalnom opaanju ponaanja opaa dijeli neprekinuti
slijed ponaanja u razliite dijelove i koristi se pojmovima koji imaju
smisla u okviru paradigme uenja. Bihevioralna procjena u vezi je s
intervencijom. Nain tumaenja situacije kod bihevioralno
orijentiranih kliniara tipino ukljuuje i nain njezine promjene.
Ponaanje je veinom teko opaati upravo kad se dogaa, a vrlo
malo kontrole postoji nad tim kad i gdje bi se moglo dogoditi.
Zbog tog razloga terapeuti smiljaju umjetne situacije u svojim
prostorijama ili u laboratoriju kako bi mogli opaati kako se obitelj
ili klijent ponaaju pod odreenim okolnostima. Bihvioralna
opaanja takoer mogu obavljati drugi u klijentovoj prirodnoj
okolini. Nekoliko su godina bihevioralni terapeuti i istraivai traili
su od osoba i da opaaju svoje vlastito ponaanje te biljee
razliite
kategorije
odgovora.
Ovaj
pristup
naziva
se
samomotrenje. Premda neka istraivanja ukazuju na to da
samomotrenje moe dati tone mjere takvog ponaanja, znaajan
dio istraivanja ukazuje na to da se ponaanje moe promijeniti
samom injenicom da osoba promatra samu sebe. Reaktivnost
ponaanja fenomen je koji se odnosi na njegovu promjenu zbog
promatranja.
Intervjui i mjere samoprocjene: Bihevioralni kliniari se pri
utvrivanju potreba svojih klijenata jo uvijek prilino oslanjaju na
intervju. Pri tome se trude stvoriti atmosferu povjerenja i brinosti
u kojoj e vjetim ispitivanjem i paljivim opaanjem klijentovih
emocionalnih reakcija odrediti SORC faktore u situacijama u
kojima se pojavljuje problematino ponaanje. Neki bihevioralno
orijentirani kliniari provode inicijalni intervju s ciljem pisanja
uvodnog izvjetaja koji je usmjeren na specifine situacije, panju
pridaje pojedinim detaljima u miljenju, emocijama i ponaanju te
se interesira za to kako je procjena povezana sa moguim
nainima intervencije. Bihevioralni terapeuti takoer se koriste
inventarima temeljenim na samoiskazima.
Specijalizirani pristupi kognitivnoj procjeni: Vjerojatno su
najire koritene metode kognitivne procjene upitnici temeljeni na
samoiskazu kojima se zahvaa irok niz varijabli, kao to je strah

od negativne evaluacije, sklonost iracionalnom miljenju i

negativno zakljuivanje o ivotnim iskustvima. Meutim, odgovori
klijenta na pitanja ispitivaa ili na pitanja u inventarima o mislima
koje su imali u nekim prolim situacijama mogu se znaajno
razlikovati od odgovora koje bi dali da su o tome imali prilike
govoriti kad su se nalazili u tim situacijama. Metoda koja
omoguuje utvrivanje neposrednih misli je Metoda artikuliranih
misli u simuliranim situacijama (ATTS). Razliiti postupci mogu biti
vie ili manje korisni u razliitim okolnostima. Na primjer, tehnike
otvorenog tipa, kao ATTS mogu imati prednost kad istraivai
relativno malo znaju i ele dobiti opi pojam o podruju
kognitivnog, dok tehnike ueg usmjerenja, kao to su upitnici
mogu biti bolje kad je puno ve postojeeg znanja o odreenim
kognitivnim procesima. Kognitivni psiholozi esto koriste koncept
sheme, koja odgovara temeljnoj pretpostavci koju ljudi imaju o
sebi i svom svijetu, a koja utjee na nain na koji opaaju, poimaju
osjeaju i djeluju.

Pouzdanost i valjanost bihevioralnih i kognitivnih naina

procjene
Pouzdanost se kod ovih tehnika utvruje na temelju slaganja meu
procjenjivaima ponaanja. to se tie valjanosti, u ovom kontekstu
vana je konstruktna valjanost.
MJERENJE ANKSIOZNOSTI: ZAHVAANJE TEKO DOSTUPNOG
KONSTRUKTA
U mjerenju anksioznosti koriste se tri naina procjene:
1. upitnici temeljeni na samoprocjeni
2. opaanje vanjskog ponaanja
3. fizioloka mjerenja
Dopustimo li ljudima da o svojim emocijama govore u vlastitim
terminima, kao to je sluaj u klinikim intervjuima, dobit emo
korisne informacije o osobi koju intervjuiramo. Meutim, koritenje
iskljuivo te strategije oteava usporedbu iskustava raznih ljudi i to
je ak i vanije kvantificiranje onoga to oni govore. Stoga su
istraivai razvili razliite upitnike temeljene na samoprocjeni koji
pokuavaju impresije pojedinaca usmjeriti na standardizirane
termine. Drugi nain procjene anksioznosti je opaanje vanjskog
ponaanja, naroito onih reakcija i pokreta za koje se vjeruje da
odraavaju unutarnje emocionalno stanje (drhtanje, znojenje,
grizenje noktiju, izbjegavanje situacije). Fizioloka mjerenja aktivnosti
autonomnog ivanog sustava i rad pojedinih lijezda s unutranjim

izluivanjem takoer ukazuju na razinu anksioznosti. Meutim,

problem je u tome to se fizioloki indikatori anksioznosti pojavljuju i
pri drugim emocionalnim stanjima, a osim toga mnoge mjere
anksioznosti ne koreliraju dobro jedna s drugom.
Neki autori smatra da je anksioznost hipotetiki konstrukt, prikladna
fikcija ili zamiljeno stanje koje posreduje izmeu prijetee situacije i
opaenog ponaanja organizma. Oni takoer pretpostavljaju da je
konstrukt viedimenzionalan i da se svaka pojedina dimenzija ne
mora nuno pojaviti u odreenoj stresnoj situaciji ili uvijek izraziti u
istom stupnju. Kao znanstveni konstrukt anksioznost se mora
povezivati s onim to se moe opaati, uvjetima koji je izazivaju i
uincima koje ima njezina pojava.
KULTURALNE RAZLIITOSTI I KLINIKA PROCJENA
Kulturalni i rasni faktori igraju vanu ulogu u klinikoj procjeni.
Klijenti iz manjinskih skupina mogu razliito od bijelaca reagirati na
tehnike procjene temeljene na istraivanjima bijele populacije.
Kliniari mogu biti pristrani u procjenjivanju pacijenata pripadnika
manjina, to moe dovesti do ublaavanja ili prenaglaavanja
pacijentove psihopatologije. Ova su pitanja vana i zbog znanstvenih
i zbog etikih razloga.
KONZISTENTNOST I VARIJABILITET PONAANJA
Stabilnost ljudskog ponaanja u razliitim situacijama u velikoj je
mjeri prijeporna. To je pitanje godinama predmet i teorijskog i
praktinog interesa psihologa. Danas je, s razvojem bihevioralnih
modela psihopatologije i tretmana, dobilo posebnu vanost.
Odgovori su daleko od konanih, no ini se mudrim zakljuiti da je
ponaanje u razliitim situacijama vjerojatno raznolikije nego to su
to neko mislili tradicionalni teoretiari linosti, no i stabilnije nego
to vjeruju mnogi koji prihvaaju paradigmu uenja.

ISTRAIVAKE METODE U PROUAVANJU

ABNORMALNOG PONAANJA
Znanost je traganje za sistematiziranim znanjem putem opaanja.
To je metoda sustavnog prikupljanja i vrednovanja podataka, a cilj je
razvoj opih teorija koje objanjavaju podatke.
Mogunost provjere i mogunost krivotvorenja
Znanstveni pristup prvenstveno zahtjeva da se tvrdnje i ideje izraze
na jasan i toan nain, kako bi se mogle podvrgnuti sustavnim
ispitivanjima i provjerama. To je bit mogunosti krivotvorenja. Stav
znanstvenika mora biti sumnjiav.
Pouzdanost
Pouzdanost se odnosi na to da se sve to se opaa mora pojaviti pod
propisanim okolnostima, ne jednom ve ponovljeno. Neki se dogaaj
mora moi ponovo proizvesti pod navedenim uvjetima, bilo gdje i
bilo kada.
Uloga teorije

Teorija je skup tvrdnji kojima se namjerava objasniti neka vrsta

pojava. Prvenstveni cilj znanosti je promicati teorije koje objanjavaju
podatke, esto predlaganjem uzrono posljedinih odnosa.
Rezultati empirijskih istraivanja doputaju da se vrednuje
primjerenost teorija. Teorija omoguuje stvaranje hipoteza koje se
provjeravaju istraivanjem. Same teorije postoje unutar paradigmi.
Teorije su konstrukcije znanstvenika, a imaju nekoliko prednosti:
1. teoretski pojmovi esto premouju vremensko prostorne
odnose
2. teoretski pojmovi mogu se takoer koristiti za saimanje ve
postojeih odnosa
Kriteriji koji se primjenjuju u procjeni ispravnosti teoretskog pojma:
a) operacionalizam svaki pojam kao svoje znaenje
preuzima jednu opaljivu i mjerljivu operaciju (problem:
dubi se openitost pojma)
b) fleksibilniji pristup teoretski pojam se odreuje
pomou sklopa operacija ili uinaka

ISTRAIVAKE
PONAANJA

METODE

PSIHOLOGIJI

ABNORMALNOG

Studija sluaja
Studija sluaja je sakupljanje povijesnih i biografskih informacija o
jednom
pojedincu,
esto
ukljuujui
iskustvo
u
terapiji.
Sveobuhvatna studija sluaja pokrila bi obiteljsku povijest i
podrijetlo, medicinsku povijest, obrazovno podrijetlo, radnu povijest,
branu povijest te pojedinosti koje se odnose na razvoj, prilagodbu,
linost, ivotni tijek i sadanju situaciju. Studijama sluaja mogu
nedostajati stupanj kontrole i objektivnost istraivanja koje koriste
druge metode, ali ove deskriptivne povijesti sluaja odigrale su
vanu ulogu u prouavanju abnormalnog ponaanja. Studije sluaja
koriste se na slijedei nain:
1. da osigura detaljan opis rijetke ili neobine pojave i vanih
novih metoda ili postupaka intervjuiranja, dijagnoze ili tretmana
2. da se opovrgnu navodno openiti aspekti odreenih teoretskih
tvrdnji
3. da se stvore hipoteze koje se mogu provjeriti kontroliranim
istraivanjima

Studija sluaja je idealna metoda ispitivanja u idiografskom, ali ne i u

nomotetikom pristupu.
Epidemioloko istraivanje
Epidemiologija je istraivanje uestalosti i rasprostranjenosti
poremeaja u populaciji.
prevalencija (zastupljenost) dio populacija koji ima ispitivani
poremeaj u odreenoj toki ili razdoblju vremena
incidencija (pojavljivanje) broj novih sluajeva poremeaja koji
se pojave u nekom razdoblju, obino u godini dana
rizini imbenik uvjet ili varijabla koja, ako je prisutna,
poveava vjerojatnost razvoja ispitivanog poremeaja
stopa zastupljenost tijekom ivota udio uzroka koji je imao
poremeaj bilo kada do vremena intervjua
Epidemioloko istraivanje moe doprinijeti i razumijevanju uzroka
bolesti.
Korelacijska metoda
Korelacijska metoda utvruje da li postoji odnos izmeu dvije ili vie
varijabli. Mjerenje korelacije provodi se u nekoliko koraka:
1. prikupljanje parova opaanja varijabli koje se ispituju
2. raunanje koeficijenta korelacije (r, od +1 do 1)
3. odreivanje statistike znaajnosti
Korelacijska metoda se iroko upotrebljava u podruju psihologije
abnormalnog ponaanja kada god usporeujemo ljude s jednom
dijagnozom s ljudima s drugom dijagnozom.
Klasifikacijske varijable su varijable koje se prirodno pojavljuju i
ispitiva ne manipulira njima (dob, spol).
Korelacijska metoda ima znaajan nedostatak: ne doputa da
utvrdimo uzrono posljedine odnose zbog nekoliko razloga:
a) problem usmjerenosti rjeava se longitudinalnim
istraivanjima (metoda visokog rizika u istraivanje se
odabiru samo oni pojedinci koji imaju rizik vei od
prosjenog da razviju poremeaj)
b) problem tree varijable
c) problem interpretacije
Eksperiment
Eksperiment omoguuje utvrivanje uzrono posljedinih odnosa.
Ukljuuje manipulaciju nezavisnom varijablom, mjerenje zavisne
varijable i sluajni raspored ispitanika. Istraiva zapoinje s

eksperimentalnom hipotezom, odabire nezavisnu varijablu, mjeri

zavisnu varijablu i procjenjuje eksperimentalni uinak.
Vano obiljeje bilo kojeg eksperimentalnog nacrta je ukljuivanje
barem jedne kontrolne grupe. Takoer, vano je ukloniti ometajue
varijable, koje imaju utjecaja na unutarnju valjanost, odnosno pitanje
moe li se uinak s punim povjerenjem pripisati manipulaciji
nezavisnom varijablom. Poveanju unutarnje valjanosti doprinosi i
sluajni
raspored
ispitanika.
Mogue
je
da
oekivanja
eksperimentatora o rezultatima istraivanja mogu proizvesti
rezultate povoljne za poetnu hipotezu pa govorimo o
Rosenthalovom efektu. Kako bi se izbjegle takve pristranosti koristi
se dvostruko slijepi postupak. Vanjska valjanost odnosi se na opseg
do kojeg se rezultati bilo kojeg istraivanja mogu poopiti ire od
samog eksperimenta.
Eksperiment se najee koristi u utvrivanju uinkovitosti tretmana
psihikih poremeaja. esto se koristi analogni eksperiment u kojem
ispitivai nastoje ispitati neku analognu pojavu u laboratoriju ili
rezultate dobivene na ivotinjama uopiti na ljude.
U eksperimentalnim nacrtima s jednim ispitanikom samo jedan
ispitanik se ispituje i doivljava manipuliranje varijablom (nacrt
obrata ili ABAB nacrt).
Eksperimentalne i korelacijske metode mogu se kombinirati u
mjeovitom nacrtu.

ANKSIOZNI POREMEAJI
Anksioznost je neugodno uvstvo straha i strepnje. Anksiozni
poremeaji dugo su vremena smatrani oblicima neuroza, odnosno
velike skupne nepsihotinih poremeaja karakteriziranih pojavom
nerealne anksioznosti i drugih pridruenih problema. Anksiozni
poremeaji dijagnosticiraju se kad su jasno nazoni subjektivno
doivljeni osjeaji anksioznosti, a dijele se u est kategorija: fobije,
panini poremeaj, generalizirani anksiozni poremeaj, opsesivno kompulzivni poremeaj, PTSP i akutni stresni poremeaj. esto osoba
s jednim oblikom anksioznog poremeaja udovoljava i dijagnostikim
kriterijima za drugi takav poremeaj te tada govorimo o
komorbiditetu.
FOBIJE

Fobija je izbjegavanje koje prekida normalni tijek ivota,

posredovano je strahom, nerazmjerno stvarnoj opasnosti od nekog
objekta ili situacije, a i sama fobina osoba uoava da je
neutemeljeno:
klaustrofobija (strah od zatvorenih prostora)
agorafobija (strah od javnih mjesta)
akrofobija (strah od visine)
ergaziofobija (strah od pisanja)
pnigofobija (strah od guenja)
tafefobija (strah da e se biti iv sahranjen)
anglofobija (strah od Engleske)
uestalost fobija je 5,9 fobija na 100 ljudi, vea je kod ena (8,0)
nego kod mukaraca (3,4).
Psihoanalitiari se usmjeravaju na sadraj fobija, a bihevioristi na
njihovu funkciju.
SPECIFINE FOBIJE
Specifine fobije su neutemeljeni strahovi uzrokovani nazonou
ili predmnijevanjem nazonosti specifinog objekta ili situacije.
Svega 3% osoba s fobijama trpi od specifinih fobija. Veina takvih
fobija javlja se kod ena, a vrlo esto zapone u ranom djetinjstvu.
Najranije se javljaju fobije vezane uz ivotinje (7g.), zatim one
vezane uz krv (9g.), zube i zubalo (12g.) te klaustrofobije (20g.).

AGORAFOBIJA
Agorafobija je skup strahova u svezi s javnim mjestima i s pomilju
da na takvom mjestu nakon iznenadnog onesposobljenja ne bismo
bili u stanju pobjei ili potraiti pomo. Agorafobija ini 60% svih
fobija otkrivenih klinikim pregledima. ea je kod ena, a zapoinje
u adolescenciji ili ranoj odrasloj dobi. Poremeaj eto zapoinje
rekurentnim napadima panike, a drugi simptomi ukljuuju napetost,
vrtoglavicu, blae oblike kompulzivnog provjeravanja, prevakavanje
ideja (ruminatio), strah od gubljenja razuma i depresiju. est je i
strah od visine ili zatvorenih prostora. Drutvo povjerljivog prijatelja
olakava izlazak iz kue.
SOCIJALNE FOBIJE

Socijalna fobija (socijalni anksiozni poremeaj) je ustrajni,

iracionalni strah openito povezan sa nazonou drugih ljudi, a
moe prerasti u iznimno teko i onesposobljavajue stanje.
Prevalencija s obzirom na cijelo ivotno razdoblje je 2%, a javlja se
podjednako kod oba spola. Ima visok komorbiditet s drugim
poremeajima i esto je zdruena s generaliziranim anksioznim
poremeajem, specifinim fobijama, paninim , izbjegavajuim ili
kompulzivnim poremeajem. Pojavljuje se tijekom adolescencije.
ETIOLOGIJA FOBIJA
Psihoanalitike teorije
Freud je smatrao sa su fobije oblici obrane od anksioznosti izazvane
potiskivanjem id impulsa. Ta se anksioznost premjeta s nekog
zastraujueg impulsa ida na objekt ili situaciju koja je na neki
simbolian nain povezana s tim impulsom. Ti objekti ili situacije
tada postaju fobini podraaji, a izbjegavajui ih osoba uspijeva
izbjei suoavanje s potisnutim konfliktima.
Arieti smatra da se potiskuje neki interpersonalni problem iz
djetinjstva, a ne id impuls. Djeca nakon razdoblja nevinosti u kojem
vjeruju da e ih odrasli iz okoline tititi od opasnosti razvijaju strah i
nepovjerenje prema ljudima. Zatim podsvjesno preoblikuju svoj strah
od drugih u strah od neosobnih objekata ili situacija. Fobija izbija na
povrinu kada doe do stresa.

Bihevioristike teorije
model uvjetovanja
izbjegavanja

Fobije se razvijaju iz dva povezana sustava uenja:

1. klasinim uvjetovanjem se osoba ui bojati
UP ako je on uparen sa bolnim ili
zastraujuim BP
2. osoba naui ublaiti uvjetovani strah
izbjegavajui UP ili bjeei od njega
Da bi se fobija razvila strah mora postati
generaliziran te se osoba mora poeti bojati cijele
klase podraaja uparenih sa BP. Retrospektivna
izvjea pacijenata pobijaju ovu teoriju (ljudi koji se
boje automobila nisu u svim sluajevima imali
nesreu koja je do toga dovela).

modeliranje

operantno
uvjetovanje

Stjecanje fobinih reakcija promatranjem drugih

obino se naziva posredno uvjetovanje. Posredno
uenje moe se postii i pomou verbalnih uputa.
Neke fobije se mogu razviti zbog nagraivanja iz
okoline.

Kognitivne teorije
Znatan dio istraivanja ukazuje da emocije mogu utjecati na
spoznaju i obrnuto. Primjerice, fobine osobe naizgled su podeene
na podraaje koji izazivaju njihove strahove.
Socijalno anksiozne osobe vie se brinu o vrednovanju od osoba koje
nisu socijalno anksiozne. Kod njih su uestalije negative misli i
tjeskobna zaokupljenost samim sobom.
Uzrok socijalne anksioznosti moe biti i neprimjereno ponaanje ili
nedostatak socijalnih vjetina. Neke osobe koje su socijalno
anksiozne izbjegavaju socijalne situacije, dok se druge uputaju u
protufobijsko ponaanje, tjerajui same sebe u takve situacije
usprkos svojoj tekoj anksioznosti.
Bioloki imbenici
Jedan od naina na koji ljudi mogu diferencijalno reagirati na
odreene situacije u okolini sastoji se u lakoi pobuivanja njihova
autonomnog ivanog sustava. U fobijama znaajnu ulogu moe
imati autonomna labilnost, odnosno lakoa pobuivanja autonomnog
ivanog sustava.
Ima nekih razloga i za vjerovanje da genetski imbenici mogu biti
ukljueni u etiologiju fobija, ali jo nema jasnih dokaza o tome u kojoj
mjeri su ti imbenici doista znaajni.

TERAPIJE FOBIJA
Psihoanalitiki pristupi
Psihoanalitike terapije fobija pokuavaju razotkriti potisnute
konflikte za koje pretpostavljaju da su temelj ekstremnog straha i
izbjegavanja karakteristinih za te poremeaje. Kako se samu fobiju
smatra simptomom prikrivenog konflikta, njoj se ne pristupa izravno.
Izravni
pokuaji
ublaavanja
fobinog
izbjegavanja
su
kontraindicirani, jer se pretpostavlja da fobija titi osobu od
potisnutih konflikata s kojima se odve bolno suoiti. Dananji ego

analitiari manje su sumjereni na povijesni uvid, ve bolesnika potiu

da se suoi s fobijom. Prepoznaju vanost sustavne desenzibilizacije i
izlaganja onome ega se bolesnik boji.
Bihevioralni pristupi
iroko rasprostranjen oblik bihevioralne terapije fobija je sustavna
senzibilizacija. Neki pristupi usmjeravaju se na manjak socijalnih
vjetina kod osoba sa socijalnim fobijama, koje se rjeavaju razliitim
oblicima igranja uloga. Modeliranje je jo jedna tehnika kojom se
straljivi klijenti mogu izloiti bilo filmskim bilo izravnim prikazima
drugih ljudi koji bez straha postupaju s fobinim objektom.
Preplavljivanje je terapijska tehnika u kojoj se klijent punim
intenzitetom izlae izvoru fobije.
Bihevioralni terapeuti, koji prednost daju operantnim tehnikama,
zanemaruju strah na kojem se prema pretpostavci fobija temelji, a
umjesto toga pozornost usmjeravaju na neprikriveno izbjegavanje
objekta fobije te na pribliavajue oblike ponaanja koji to
izbjegavanje trebaju nadomjestiti. Oni pristupanje situaciji straha
razmatraju kao bilo koji drugi oblik operantnog ponaanja i uobliuju
ga sukladno naelu sukcesivne aproksimacije.
Kognitivni pristupi
Kod kognitivnih pristupa bolesnika se poduava da u sumnju dovede
iracionalno vjerovanje kad god se suoi s fobinim objektom ili
situacijom.
Bioloki pristupi
Lijekovi koji smanjuju anksioznost su sedativi, trankvilizatori ili
anksiolitici. Danas se koriste dvije skupine lijekova: propanedioli i
benzodiazepini. Problem je to izazivaju ovisnost i dovode do
apstinencijkog sindroma.

PANINI POREMEAJ
Panini poremeaj oituje se iznenadnim i esto neobjanjivim
napadajem skupa simptoma oteano disanje, lupanje srca, bol u
grudima, osjeaj oteanog disanja i guenja, munina, vrtoglavica,
znojenje i drhtanje, snana nelagoda, krajnji strah i osjeaj prijetee
zle sudbine. Pacijenta esto obuzimaju depersonalizacija i
derealizacija, osjeaj izbivanja iz vlastitog tijela i nestvarnosti

okolnog svijeta, strah od gubitka kontrole ili razuma te strah od

umiranja. Panini napadi su uestali, obino jednom tjedno ili ee.
Obino traju nekoliko minuta, rijetko nekoliko sati. Katkad su vezani
uz specifine situacije. Kad su povezani s poticajima iz okoline
nazivamo ih navoenim. Meutim, napadi se mogu javiti i u naizgled
benignim situacijama, tijekom oputanja, spavanja i neoekivanih
situacija te tada govorimo o nenavoenim napadima. Ponavljani i
spontani napadi te zabrinutost zbog buduih napada potrebni su za
dijiagnozu.
Uestalost paninog poremeaja je oko 0.7% kod mukaraca i neto
vie od 1% kod ena. Tipino zapoinje u ranoj odrasloj dobi, a
poetak je povezan sa stresnim ivotnim iskustvima. Panini
poremeaj se dijagnosticira sa ili bez agorafobije. Vie od 80%
bolesnika s dijagnozom nekog od preostalih anksioznih poremeaja
takoer doivi panine napade. Panini poremeaj pokazuje
komorbiditet sa velikom depresijom, generaliziranim anksioznim
poremeajem,
alkoholizmom,
poremeajima
linosti
i
samoubojstvom.
ETIOLOGIJA PANINOG POREMEAJA
Panini poremeaj ima obiteljsku anamnezu i viu konkordantnost
kod jednojajanih nego kod dvojajanih blizanaca. Nalazi upuuju na
fizioloku uzrok, koji se temelji na sindromu prolapsa mitralnog
zaliska (PMZ). Prema drugim nalazima panini napadi povezani su sa
hiperventilacijom.
Glavna psiholoka teorija paninog poremeaja je hipoteza o strahu
od straha prema kojoj se bolesnici boje svog straha i razvijaju paniku.
Pored toga, ovi bolesnici snano se boje gubitka samokontrole ako
dobiju napad na javnom mjestu.
TERAPIJE PANINOG POREMEAJA
Meu biolokim oblicima terapije koriste se antidepresivi i
anksiolitici. Kao psiholoka terapija koristi se uvjebavanje oputanja,
kognitivno bihevioralne intervencije i uvjebavanje oblika
ponaanja koji mogu izazvati osjeaje povezane sa panikom i
noenje s njima.

GENERALIZIRANI ANKSIOZNI POREMEAJ

Generalizirani anksiozni poremeaj obiljeen je trajnom
anksioznou, odnosno kroninom zabrinutou zbog svakojakih

stvari istrgnutoj osobnoj kontroli. Javljaju se tjelesne promjene:

znojenje, crvenjenje, lupanje srca, eluana nervoza, proljev, esto
mokrenje, zimica, hladni i ljepljivi znojni dlanovi, suha usta, knedla u
grlu, kratkoa daha, produbljeno disanje, ubrzano bilo, napetost i
bolovi osobito u miiima vrata i ramena, trzanje vjea i drugih
dijelova tijela, drhtanje, lagano umaranje, nesposobnost oputanja.
Osoba se lako preplai, nemirna je i neprekidno se mekolji i esto
uzdie. Osoba je openito zabrinuta, esto zamilja prijeteu
katastrofu, kao to je gubitak samokontrole, pojeva sranog infarkta
ili umiranje. esti su nestrpljivost, razdraljivost, provale srdbe,
nesanica i distraktibilnost.
Ovaj poremeaj javlja se u oko 4% populacije. Zapoinje sredinom
drugog desetljea ivota, iako mnoge osobe imaju problema i prije
toga. U pojavi poremeaja ulogu imaju i stresni ivotni dogaaji.
ei je kod ena nego kod mukaraca. Pokazuje komorbiditet sa
socijalnom fobijom i opsesivno kompulzivnim poremeajem.
ETIOLOGIJA GENERALIZIRANOG ANKSIOZNOG POREMEAJA
Psihoanalitiko tumaenje
Psihoanalitika teorija smatra da je izvor podsvjesni konflikt izmeu
ega i id impulsa spolne i agresivne naravi. Izvor anksioznosti je
podsvjestan te osoba osjea zabrinutost i stres ne znajui zbog ega
je tako.
Bihevioristiko tumaenje
Bihevioralni
model
generalizirane
anksioznosti
jednak
je
bihevioralnom tumaenju fobija. Smatra se da je anksioznost
izazvana klasinim kondicioniranjem na podraaj iz okoline, iako je
raspon uvjetovanih podraaja znatno iri.
Kognitivno bihevioralno tumaenje
Prema teoriji uenja ljudi su suoeni s bolnim podraajima nad
kojima nemaju kontrole pa to izaziva anksioznost. Prema kognitivnoj
teoriji naglasak je na percepciji izostanka kontrole kao kljunom
obiljeju svih gledita o anksioznosti. Stoga se kognitivno
bihevioralni model generalizirane anksioznosti usmjerava na kontrolu
i na bespomonost. Osim osjeaja da ne mogu kontrolirati stresore s
kojima se suoavaju, brojni drugi kognitivni procesi mogu se uoiti u
bolesnika sa generalizirani anksioznim poremeajem.

Sadraj kognicije takvih bolesnika ukljuuje teme opasnosti. Benigni

dogaaji pogreno se tumae kao prijetei, a kognicije se
usredotouju na anticipirane budue katastrofe.
Genetske studije
Za sada nema jednoznanih podataka o tome postoji li vee slaganje
izmeu jednojajanih i dvojajanih blizanaca kod ovog poremeaja.
Neurobiologija anksioznosti i panike
Mnogi smatraju da je panina anksioznost povezana sa sustavom
noradrenalinskih neuorona, posebice onih smjetenih u nucleus locus
coerulei. Panini napad moda je izraz prekomjerne aktivacije
noradrenergikog sustava.
U mozgu je otkriven receptor za benzodiazepine, smjeten u GABA
a receptorima. Vjeruje se da tijekom neuralne ekscitacije izazvane
anksioznou benzodiazepini ublaavaju anksioznost tako to
pospjeuju sinaptiku egzocitozu GABA.
TERAPIJE GENERALIZIRANOG ANKSIOZNOG POREMEAJA
Psihoanalitiari se usmjeravaju na suoavanje sa izvorom konflikata.
Bihevioralni terapeuti koriste sustavnu desenzibilizaciju ili intenzivno
uvjebavanje metoda oputanja. Ako se ini da je osjeaj
bespomonosti podloga pervazivne anksioznosti terapeut e klijentu
pomoi da stekne bilo koju vjetinu koja mu omoguuje da zadobije
osjeaj kompetentnosti verbalnim pouavanjem, modeliranjem ili
operantnim oblikovanjem. Takoer, koriste se i anksiolitici.
OPSESIVNO KOMPULZIVNI POREMEAJ
Opsesivno kompulzivni poremaj je anksiozni poremeaj kod
kojeg je um trajno preplavljen mislima koje nije mogue kontrolirati
ili je osoba prisiljena neprekidno ponavljati odreene postupke.
Pogaa oko 1 3% populacije, a obino zapoinje u ranoj odrasloj
dobi, nakon stresnih dogaaja. Rani poetak ei je kod mukaraca i
povezan je s kompulzijama provjeravanja, a kasniji poetak ei je
kod ena i povezan je s kompulzijama ienja. Pokazuje
komorbiditet s drugim anksioznim poremeajima, poremeajima
linosti i depresijom.
Opsesije su intruzivne i rekurentne misli, koje neeljene i nepozvane
padaju osobi na pamet, a pogoene osobe smatraju ih iracionalnim i
otrgnutim kontroli.

Kompulzija je ponavljano ponaanje, pri emu se osoba osjea

prisiljenom na izvoenje takvog ponaanja da bi ublaila stres ili
sprijeila pojavu neke nesree.
Opsesije
1. opsesivne dvojbe (misli o tome da obavljeni posao nije dobro
obavljen)
2. opsesivne misli (beskonani lanci misli usmjereni na budue
dogaaje)
3. opsesivni impulsi (snaan poriv za izvoenje odreenih
postupaka)
4. opsesivni strahovi (strah od gubitka kontrole, neprihvatljivog
ponaanja)
5. opsesivne predodbe (predodbe vienog ili zamiljenog
dogaaja)
Kompulzije
a) kompulzije provjeravanja
b) kompulzije kontrole
ETIOLOGIJA OPSESIVNO KOMPULZIVNOG POREMEAJA
Psihoanalitika teorija
Opsesije i kompulzije su sline, a posljedica su instinktivnih poriva,
spolnih ili agresivnih, koji su izmakli kontroli zbog prestrogog odgoja
tijekom stjecanja kontrole nad eliminatornim funkcijama. Stoga je
osoba fiksirana u analnom stadiju. Adler je smatrao da se ovaj
poremeaj javlja kada strogi i pretjerano dominantni roditelji
spreavaju razvoj osjeaja kompetentnosti kod djeteta, koje zbog
toga ima kompleks manje vrijednosti i podsvjesno usvaja
kompulzivne rituale kako bi imalo osjeaj da barem nad neim ima
kontrolu.
Bihevioralne teorije
Za kompulzije se smatra da je rije o nauenim oblicima ponaanja
potkrijepljenim posljedicama njihovog izvoenja. Jedan skup takvih
posljedica umanjuje strah. Opsesije se tumae neuspjelim
potiskivanjem odreenih misli, koje zatim bivaju povezane sa
emocijama koje su neugodne.
Kognitivne teorije
Opsesivno kompulzivne osobe kada su u situaciji s potencijalno
neeljenim ili tetnim ishodom precjenjuju vjerojatnost tetnog

ishoda, to ih nagoni na izbjegavanje izvora prijetnje i time poveava

vjerojatnost opsesivno kompulzivnog ponaanja. Istraivanja
pokazuju da se osobe s ovim poremeajem slabije prisjeaju vlastitih
prethodnih aktivnosti.

Bioloki imbenici
Encefalitis, ozljede glave i tumori mozga dovedeni su u vezu s
razvojem opsesivno kompulzivnog poremeaja. Neurokemijski
gledano zanimanje je usmjereno na serotonin. Klomipramin i
fluoksetin tricikliki antidepresivi koji blokiraju ponovno unoenje
serotonina pokazali su se korisnima u terapiji opsesivno
kompulzivnog poremeaja. Bolesnicima s bitno poveanom
koncentracijom serotonina ili njegovih glavnih metabolita stanje se
najuspjenije pobolja kada uzimaju blokatore ponovnog unoenja
serotonina. Slino, tome istraivanja agonista serotoninskih
receptora pokazuju da ti lijekovi mogu izazvati egzacerbaciju
simptoma opsesivno kompulzivnog poremeaja. Neki nalazi
ukazuju i na genetsku utemeljenost.
TERAPIJE OPSESIVNO KOMPULZIVNOG POREMEAJA
Psihoanalitika terapija usmjerava se na uklanjanje potiskivanja i
omoguavanje bolesniku sa se suoi sa onim ega se dosita boji da
e odreeni poriv biti zadovoljen. Ovi postupci nisu se pokazali
uinkovitima u terapiji ovog poremeaja.
Bihevioralni pristup obuhvaa izlaganje s prevencijom odgovora.
Osoba se izlae situacijama koje izazivaju kompulzivni in i potom se
uzdrava od izvoenja uobiajenog rituala. Pretpostavlja se da ritual
ublaava anksioznost izazvanu nekim dogaajem ili podraajem iz
okoline te da e spreavanje izvoenja rituala osobu izloiti
podraajima to izazivaju anksioznost, a time omoguiti ekstinkciju
anksioznosti.
Inhibitori monoaminooksidaze i tricikliki antidepresivi pokazali su
pozitivne uinke kod ovog poremeaja. Ponekad se koristi i
cingulotomija razaranje dva do tri centimetra bijele tvari
cingularnog snopa aksona. Neovisno o obliku terapije ovi bolesnici
rijetko bivaju izlijeeni.
POSTTRAUMATSKI STRESNI POREMEAJ
Posttraumatski stresni poremeaj odraz je ekstremne reakcije
na teak stres, ukljuujui poveanu anksioznost, izbjegavanje
podraaja vezanih uz traumu te otupljivanje emocionalnih reakcija.

Postoji razlika izmeu PTSP i akutnog stresnog poremeaja.

Gotovo svaka traumatizirana osoba doivi stres i to je normalna
pojava. Veina ljudi oporavi se od akutnog stresnog poremeaja ve
nakon nekoliko dana ili tjedana pa nastavlja normalno ivjeti bez
razvoja PTSP.

Simptome PTSP razvrstavamo u tri glavne skupine. Dijagnoza

zahtjeva da simptomi iz svake skupine traju dulje od 1 mjeseca.
1. ponovno doivljavanje traumatskog dogaaja sjeanja,
none more, podraaji ili obljetnice koje podsjeaju na dogaaj
2. izbjegavanje podraaja povezanih sa dogaajem ili otupljivanje
reaktivnosti izbjegavanje razmiljanja o traumi, amnezija za
dogaaj, smanjeno zanimanje za druge, osjeaj pretvaranja u
stranca, nesposobnost za pozitivne osjeaje
3. simptomi pojaane pobuenosti poremeaji spavanja,
smanjena sposobnost koncentracije, poveana pobuenost,
pretjerana reakcija straha na iznenadne podraaje
Drugi problemi vezani uz PTSP su anksioznost, depresija, srdba,
osjeaj krivnje, zloporaba droge, brane nesuglasice, problemi na
radnom mjestu, nesposobnost za rad, suicidalne misli i planovi,
iznenadni napadi eksplozivnog nasilja, psihofizioloki problemi vezani
uz stres. Kod djece se javljaju poremeaji spavanja sa nonim
morama o udovitima, kao i promjene ponaanja (ivahno dijete
postaje povueno i obrnuto). Neka djeca poinju misliti da nikad nee
odrasti, a neka izgube ve steene razvojne vjetine. Meutim,
mnogo im je tee razgovarati o svojim problemima nego odraslim
osobama.
Prevalencija PTSP je oko 1% u opoj amerikoj populaciji. Uestalost
se penje na 3.5% meu civilima koji su bili izloeni tjelesnom napadu
te vijetnamskim veteranima, a ak na 20% meu osobama koje su
bile ranjene u Vijetnamu. Pokazuje komorbiditet sa alkoholizmom,
samoubojstvom i distimijom.
ETIOLOGIJA POSTTRAUMATSKOG STRESNOG POREMEAJA
Rizini imbenici za PTSP su: enski spol, rano odvajanje od roditelja,
obiteljska anamneza poremeaja, prethodni poremeaji (panini,
opsesivno kompulzivni, depresija). Vjerojatnost pojave PTSP
poveava se s teinom traumatskog dogaaja. Pokazala se i
povezanost sa depresivnim atribucijskim stilom.
Teoretiari uenja pretpostavljaju da se poremeaj temelji na
klasinom kondicioniranju straha na temelju kojeg se razvija reakcija

izbjegavanja, a takvu reakciju negativno potkrepljuje ublaavanje

straha
uzrokovanog
nenazonou
uvjetovanog
podraaja.
Kognitivno bihevioralne teorije naglaavaju gubitak kontrole i
predvidljivosti. Psihodinamska teorija kae da se traumatski dogaaj
stalno ponavlja u svijesti osobe, no postaje toliko bolan da se ili
svjesno potiskuje ili prelazi u podsvijest. Vjeruje se da u osobi dolazi
do svojevrsne unutarnje borbe tijekom koje se nastoji traumu
integrirati u postojei sustav vjerovanja o sebi i svijetu i tako joj
pridati neko znaenje i smisao. Prema biolokoj teoriji trauma
oteuje
noradrenergiki
sustav
povisujui
koncentraciju
noradrenalina uzrokujui da se osoba lake prestrai i snanije
izraava emocije no to je to normalno.
TERAPIJE POSTRAUMATSKOG STRESNOG POREMEAJA
Terapija stresa vezanog uz ratna djelovanja ve se neko vrijeme
temelji na tri naela: neposrednost, blizina i oekivanje. U SAD su se
prvo poele koristiti skupine za razgovor, koje su se usredotoile na
rezidualne osjeaje krivnje i bijesa kod veterana. Preporuuje se i
grupna terapija i ukljuivanje obitelji. Koristi se i izlaganje pacijenata
onome ega se boji (zamiljanje, sustavna desenzibilizacija),
relaksacija, racionalno emocionalna terapija, uvjebavanje
rjeavanja problema, vjebe saopotovanja i terapije u paru sa
branim partnerom. Psihodinamski pristup ohrabruje pacijenta da
raspravlja o traumi. Od lijekova se koriste antidepresivi i
trankvilizatori.

SOMATOFORMNI I DISOCIJATIVNI POREMEAJI

Somatoformni i disocijativni poremeaji, srodni su anksioznim
poremeajima u ranijim verzijama DSM-a svi su ti poremeaji bili
obuhvaeni zajednikim nazivom "neuroze", jer se smatralo da je u
svim takvim sluajevima anksioznost njihova kljuna podloga (od
DSM-III, klasifikacija se poela temeljiti na vidljivom ponaanju, a ne
pretpostavljenoj etiologiji).
U somatoformnim poremeajima, osoba se ali na tjelesne
simptome koji navode na pomisao o tjelesnom defektu ili disfunkciji
ponekad vrlo dramatine naravi no za koje se ne moe otkriti
bioloka podloga. U disocijativnim poremeajima, osoba
proivljava poremeaje svijesti, pamenja i identiteta. Pojava obje
skupine poremeaja tipino je vezana uz neko stresogeno iskustvo i
pridruenu anksioznost.
SOMATOFORMNI POREMEAJI
Tjelesni simptomi somatoformnih poremeaja, za koje nema
poznatog fiziolokog objanjenja i koji nisu pod voljnim nadzorom
bolesnika, po svemu sudei povezani su sa psiholokim initeljima,
poglavito tjeskobom, pa se pretpostavlja da su psiholoki uzrokovani.
Osim konverzivnog poremeaja i somatizacije, DSM-IV navodi jo tri
kategorije, o kojima je dostupno malo podataka.
Poremeaj osjeta boli dijagnosticiramo kad pojava, teina ili
trajanje boli uzrokuju znatan stres i onesposobljenost, a ne mogu se
pripisati organskoj patologiji ak niti nakon opsenih pretraga i
pregleda. Bol moe biti vremenski vezana uz neki sukob ili stres, ili
pak osobi omoguuje da izbjegne neku neugodnu aktivnost ili da si
priskrbi inae nedostupnu panju i suosjeanje. Tonu dijagnozu
teko je postaviti, jer je subjektivno iskustvo boli uvijek pojava pod
snanim utjecajem psiholokih imbenika.
U sluaju poremeaja sheme vlastitog tijela, osoba je
zaokupljena zamiljenim ili prenaglaenim nedostatkom vlastitog

izgleda, primjerice borama na licu, pretjeranom dlakavou lica, ili

veliinom i oblikom svojeg nosa. No i ovdje su opet ukljueni
subjektivni imbenici i pitanja ukusa; doista je teko odrediti kada
opaeni nedostaci prerastaju u psihike poremeaje (drutveni i
kulturalni imbenici).
Hipohondrija je somatoformni poremeaj u kojem su pojedinci
posve zaokupljeni strahom od neke teke i ozbiljne bolesti. Oni
pretjerano reagiraju na neke uobiajene tjelesne osjete i manje
abnormalnosti poput nepravilnog sranog ritma, znojenja,
povremenog kaljanja i sl. smatrajui ih dokazima to potvruju
njihovo uvjerenje, pa ih lijenik nikako ne uspijeva uvjeriti da nisu
bolesni. Nije ju lako razlikovati od somatizacije.

Konverzivni poremeaj
U konverzivnom poremeaju, klasini simptomi sugeriraju bolest
povezanu s nekim neurolokim oteenjem, iako pregledi pokazuju
da tjelesni organi i ivani sustav posve normalno funkcioniraju.
Bolesnici mogu iskusiti djelominu ili potpunu klijenut ruku ili nogu;
konvulzije i poremeaje koordinacije; koni osjet bockanja ili da neto
mili po koi; neosjetljivost na bol; ili gubitak ili poremeaj osjeta
anestezije iako je rije o fizioloki normalnim osobama. Vid moe
biti ozbiljno poremeen: osoba moe biti djelomino ili potpuno
slijepa, ili razviti "tunelni" vid. Drugi oblici konverzivnih poremeaja
su: afonija gubitak normalnog glasa i svih oblika govorenja osim
aputanja; anozmija gubitak ili poremeaj njunog osjeta; te lana
trudnoa.
Konverzivni simptomi obino se javljaju iznenadno u stresogenim
situacijama, omoguujui osobi da izbjegne neku djelatnost ili
odgovornost ili da stekne silno uenu pozornost. Naziv "konverzija"
izvorno je uveo Freud, koji je smatrao da se energija potisnutog
instinkta preusmjeri u osjetno-motorike kanale i blokira njihovo
djelovanje. Stoga se vjerovalo da se anksioznost i psihiki konflikt
preobrauju (konvertiraju) u tjelesne simptome.
Histerija, naziv izvorno koriten za opis onog to danas nazivamo
konverzivnim poremeajima, ima dugu povijest, poevi od prvih
pisanih prikaza abnormalnog ponaanja (Hipokrat pogaa iskljuivo
ene, uzrokovan lutanjem maternice kroz tijelo). Konverzivni
simptomi obino se razvijaju tijekom adolescencije ili rane odrasle
dobi. Epizoda se moe naglo prekinuti, no poremeaj e se vjerojatno
opet pojaviti, prije ili kasnije, bilo u izvornom obliku, ili sa
simptomom drugaije naravi i lokalizacije. Dijagnoza konverzivnog
poremeaja ee se postavlja u ena nego u mukaraca (meutim,
tijekom oba svjetska rata, tekoe konverzivne naravi pojavile su se i
u velikog broja mukaraca izbjegavanje sudjelovanja u ratu).

Dijagnostiki je znaajno razlikovati konverzivnu klijenut ili osjetnu

disfunkciju od slinih problema sa stvarnom neurolokom podlogom.
Ponekad je to lako, kao kad uoena klijenut nema anatomskog smisla
(npr. rukaviasta amnezija rijetki sindrom u kojem osoba trpi od
izraenog ili potpunog gubitka osjeta u onom dijelu ake to bi bio
pokriven rukavicom. Meutim, sindrom karpalnog tunela moe
uzrokovati simptome nalik rukaviastoj amneziji ivci u podruju
runog zgloba teku kroz tunel ije su stijenke sastavljene od kostiju i
vezivnih ovojnica; te okolne strukture mogu nabubriti, suziti tunel i
tako prignijeiti ivce, uzrokujui pojavu trnaca, otupjelosti i boli u
podruju ake). Budui da veina klijenuti, analgezija i osjetnih
poremeaja ima organski uzrok, prave neuroloke probleme katkad
se moe pogreno dijagnosticirati kao konverzivne poremeaje.
Drugi dijegnostiki problem s konverzivnim poremeajem je
simuliranje kako razlikovati stvaran poremeaj od glumljenja
bolesti (prema DSM-IV simuliranje je kategorija za opis osoba koje
namjerno glume nesposobnost kako bi izbjegle odgovornost).
Simuliranje dijagnosticiramo kad su simptomi nalik konverzivnima
pod voljnim nadzorom osobe, a to ne bi smio biti sluaj u stvarnim
konverzivnim poremeajima. Takoer, jedan vid ponaanja, koji nam
moe pomoi u razlikovanju simuliranja i konverzivnih reakcija, jest
tzv. "blaena ravnodunost" (la belle indifference), za koju je
svojstven relativni nedostatak zabrinutosti ili pak blazirani stav
prema simptomima, to je u jasnom raskoraku s teinom simptoma i
njihovim oekivanim dugoronim posljedicama. Bolesnici s
konverzivnim poremeajem katkad se tako ponaaju; takoer su
katkad voljni i pripravni beskonano i dramatino razglabati svoje
simptome, no pri tom esto izostaje oekivani stupanj zabrinutosti.
Nasuprot tome, simulanti su obino na simptome usmjereniji i
oprezniji, vjerojatno stoga to razgovor s lijenikom smatraju
provjerom uspjenosti svojih lai. Meutim, tek 1/3 pacijenata s
konverzivnim poremeajem pokazuje blaenu ravnodunost, a stoiki
pristup katkad zapaamo i u bolesnika s dokazanom organskom
boleu.
Umiljeni poremeaj ukljuuje simptome nalik konverzivnima, ali su
oni pod voljnim nadzorom, upravo kao u sluaju simuliranja. Meutim
u simuliranju su simptomi oigledno povezani s prepoznatljivim
ciljem, promjenom okolnosti u kojima osoba ivi (npr. pozivanje na
tjelesnu bolest u cilju izbjegavanja sudskog procesa). U umiljenom
poremeaju, motivacija za usvajanje psihikih ili tjelesnih simptoma
mnogo je nejasnija ini se da osoba zbog nekog nepoznatog
razloga eli preuzeti ulogu "pacijenta".
Somatizacija

Francuski lijenik Pierre Briquet je 1859. godine opisao sindrom koji

je isprva nosio njegovo ime (Briquetov sindrom, odnosno
somatizacija). Okosnicu tog poremeaja predstavljaju ponovljene,
viestruke tjelesne tegobe, zbog kojih se trai pomo lijenika, ali
koje nemaju vidljivog tjelesnog uzroka. Uobiajene tegobe su
glavobolje; zamorenost; bolovi u trbuhu, leima i grudima;
genitourinarni i spolni simptomi; probavni simptomi; simptomi to
sugeriraju neuroloki poremeaj; te lupanje srca (palpitacije).
Zapravo, somatizacija i konverzivni poremeaj dijele mnoge
zajednike simptome, pa se esto obje dijagnoze mogu primijeniti na
istog bolesnika. Posjeivanje lijenika uestalo je kao i uzimanje
lijekova (nerijetko dolazi do hospitalizacije, pa ak i operativnih
zahvata). Takoer su uestale i menstrualne tegobe i spolna
ravnodunost. Bolesnici svoje pritube tipino iznose na histrionski,
pretjerani nain ili kao odlomak duge i sloene zdravstvene povijesti
(mnogi vjeruju da poboljevaju cijelog svog ivota). Somatizacija
tipino zapoinje u kasnoj adolescenciji. Anksioznost i depresija
takoer se esto navode, kao i itav niz problema ponaanja i
meuljudskih odnosa, npr. neopravdano izostajanje iz kole ili radnog
mjesta, slabi radni rezultati, brani problemi. Somatizacija takoer po
svemu sudei ima obiteljska obiljeja; nazona je u oko 20% najbliih
srodnika bolesnika sa somatizacijom.
Etiologija i terapije somatoformnih poremeaja
Teorije o etiologiji tih poremeaja su spekulativne u poglavito se
odnose na konverzivne poremeaje. Psihoanalitika teorija predlae
da se u konverzivnim poremeajima potisnuti porivi pretvaraju u
tjelesne simptome. Bihevioristike teorije pozornost usmjeravaju na
vie-manje svjesno i voljno usvajanje simptoma, kao sredstva za
postizanje eljenog cilja. U pokuajima lijeenja somatoformnog
poremeaja, analitiari bolesniku nastoje pomoi da se suoi sa
potisnutim porivima, a bihevioralne terapije nastoje smanjiti
anksioznost i potkrijepiti one oblike ponaanja koji e omoguiti
nestajanje ili ublaavanje simptoma.
DISOCIJATIVNI POREMEAJI
Disocijativni poremeaji obiljeeni su promjenama bolesnikova
osjeaja identiteta, njegova pamenja ili svijesti. Osobe s tim
poremeajem mogu zaboraviti bitne dogaaje iz svoje prolosti, ili
pak privremeno zaboraviti tko su, ili ak poprimiti novi identitet.
Mogu ak i odlutati iz svoje uobiajene okoline u nepoznatom smjeru.
Disocijativna amnezija
Osoba s disocijativnom amnezijom odjednom se nije u stanju
prisjetiti bitnih osobnih podataka, obino nakon neke stresne

epizode, a praznine u pamenju odve su velike da bi ih se moglo

objasniti uobiajenom zaboravnou. Gubitak pamenja najee se
odnosi na sve dogaaje tijekom ogranienog razdoblja nakon nekog
traumatskog iskustva, npr. smrti voljene osobe. Neto rjee,
amnezija se odnosi samo na odabrane dogaaje tijekom ogranienog
razdoblja stresa; nastavlja se neprekinuto od traumatskog dogaaja
do sadanjice; ili je potpuna ili obuhvaa cijeli ivot bolesnika.
Tijekom trajanja amnezije, ponaanje osobe ne pokazuje neke
znaajne promjene, osim to zbog gubitka pamenja moe doi do
odreene dezorijentacije i besciljnog lutanja. U sluaju potpune
amnezije, bolesnik ne prepoznaje roake, prijatelje, no i dalje moe
razgovarati, itati, razmiljati, a vjerojatno zadrava i nadarenosti i
prethodno steena znanja o svijetu i snalaenju u njemu. Epizoda
amnezije moe trajati nekoliko sati ili ak nekoliko godina, a obino
se gubi podjednako naglo i iznenadno kao to se i pojavila, s
potpunim oporavkom i vrlo malim izgledima za ponovno
pojavljivanje.
Gubitak pamenja takoer je esta pojava u mnogim organskim
modanim poremeajima, kao i u poremeajima vezanim uz
psihoaktivne tvari. No, takve oblike amnezije moe se prilino lagano
razlikovati i prepoznati (u degenerativnim bolestima mozga
pamenje se polako osipa tijekom duljeg razdoblja i nije vezano uz
stresni dogaaj; gubitak pamenja nakon traumatske ozljede mozga
ili zloupotrebe psihoaktivnih tvari lako moemo povezati s
doivljenom traumom ili vrstom psihoaktivne tvari).
Disocijativna fuga
Ako osoba ne postane samo iznenadno i potpuno amnezina, nego
odjednom napusti dom i poprimi novi identitet, postavljamo
dijagnozu disocijativne fuge. Katkada poprimanje novog identiteta
moe biti vrlo sloeno i razraeno, pa bolesnik uzima novo ime i
prezime, zasniva novi dom, nalazi novo zaposlenje, pa ak i novi
skup obiljeja linosti. Bolesnik ak moe uspjeti uspostaviti prilinop
sloen drutveni ivot, ne propitujui samog sebe o nesposobnosti da
se prisjeti prolosti. Meutim, ee je da se novi ivot ne kristalizira
do te mjere, a fuga je relativno kratkotrajna. Fuga se obino sastoji
od ogranienog, ali naizgled svrhovitog putovanja, tijekom kojeg su
socijalni kontakti svedeni na najmanju mjeru ili posve prekinuti. Fuge
se tipino pojavljuju nakon to osoba doivi neki teak stres, poput
brane svae, prekida osobnih odnosa to dovodi do osjeaja
odbaenosti, sudjelovanja u ratu ili prirodne katastrofe. oporavak je
prilino potpun, a vrijeme potrebno da se do njega doe razlikuje se
od osobe do osobe; bolesnik se ne moe prisjetiti zbivanja tijekom
trajanja fuge.
Disocijativni poremeaj identiteta

Prema DSM-IV, za dijagnosticiranje disocijativnog poremeaja

identiteta, DPI (ili poremeaja viestruke linosti, PVL) potrebno je da
osoba ima barem dva odvojena ego-stanja (alter-ega, dvojnika), s
razliitim modusima bivanja i osjeanja, to djeluju kao posve
neovisna jedan o drugome, pojavljujui se i upravljajui svijeu u
razliitim razdobljima. Praznine u pamenju takoer su uobiajene i
uzrokovane su injenicom da barem jedan alter-ego nema dodira sa
ostalima. Takoer, postojanje takvih dvojnika mora biti kronino i
teko (uzrokujui znatan poremeaj ivotnog tijeka); tu nije rije o
privremenoj promjeni uzrokovanoj, primjerice uzimanjem neke droge.
Svaki dvojnik je potpuno integriran i sloen, s vlastitim oblicima
ponaanja, uspomenama i meuljudskim odnosima: svaki odreuje
narav i djelovanje osobe, kad je on "na vlasti". Obino su dvojnici
posve razliite linosti, ak uzajamne suprotnosti (jedna moe biti
ljevak a druga denjak; mogu nositi naoale s razliitom dioptrijom i
biti alergine na razliite stvari). Izvorna i podreene linosti sve su
svjesne izgubljenih vremenskih razdoblja, a glasovi drugih mogu
katkad odjekivati u njihovoj svijesti, iako one ne znaju iji su to
glasovi. Kad pojedinac ima vie od dva dvojnika, svaki od njih moe u
odreenoj mjeri biti svjestan postojanja ostalih (oni ak mogu
meusobno razgovarati i postati nerazdvojni prijatelji).
Disocijativni poremeaj identiteta obino zapoinje tijekom ranog
djetinjstva, no rijetko ga dijagnosticiramo prije adolescencije. To je
kronini i ozbiljniji poremeaj od ostalih disocijativnih poremeaja, a i
oporavak moe biti nepotpun. Ovaj poremeaj mnogo je uestaliji
kod ena nego kod mukaraca, i obino je praen i drugim
dijagnozama posebice depresijom, graninim poremeajem linosti
i somatizacijom.
Obino je praen glavoboljama, zlouporabom psihoaktivnih tvari,
fobijama, suicidalnim idejama i oblicima ponaanja usmjerenim
protiv samoga sebe. Sluajeve disocijativnog identiteta u
popularnom tisku esto pogreno opisuju kao shizofrene reakcije.
Rascjep linosti, razlikuje se od rascjepa izmeu spoznaje i afekta na
kakvom se temelji shizofreno ponaanje.
Iako je poremeaj formalno prihvaen time to je ukljuen u slubeni
dijagnostiki prirunik, njegovo postojanje proturjei vrsto
ukorjenjenom uvjerenju da je svako tijelo "nastanjeno" samo jednom
osobom.
Depersonalizacija
Poremeaj u kojem je bolesnikovo opaanje ili iskustvo vlastitog ja
promijenjeno na zabrinjavajui i ometajui nain, navedena je u
DSM-IV takoer kao disocijativni poremeaj. Meutim, ukljuenje tog
poremeaja u ovu kategoriju nije jednoduno prihvaeno zbog toga
to u depersonalizaciji nema poremeaja pamenja a to je tipino
za disocijativne poremeaje. U epizodi depersonalizacije, osobe

posve iznenada izgube osjeaj vlastitog ja. Moe im se initi da im se

izrazito mijenja veliina vlastitih udova, da su napustile vlastito tijelo
i da same sebe promatraju s udaljenosti. Katkad se osjeaju poput
mehanikog stroja, kao da su i oni i drugi ljudi zapravo roboti, ili se
pak kreu kao da su u snu, u svijetu to je izgubio svoju realnost.
Sline, ali intenzivnije epizode, katkad se pojavljuju u shizofreniji.
Meutim, iskustvo shizofrene osobe nema tu "kao da" kvalitetu o
kojoj govori osoba s depersonalizacijom; nasuprot tome udaljavanje
shizofrene osobe od vlastitog ja stvarno je i potpuno.

PSIHOFIZIOLOKI POREMEAJI
Psihofizioloki poremeaji obiljeeni su stvarnim tjelesnim
simptomima, koji mogu biti pojaani ili uzrokovani emocionalnim
imbenicima. Ranije se koristio naziv psihosomatski poremeaji, to
je bilo odraz dualizma. Psihofizioloki poremeaj je stvarna bolest
koja ukljuuje oteenja tijela te ga treba razlikovati od konverzivnog
poremeaja koji ne ukljuuje stvarno organsko oteenje tijela i
smatra se da pogaa funkcije voljnih miia. U DSM-IV ovi
poremeaji su svrstani u kategoriju psiholokih imbenika koji djeluju
na zdravstveno stanje. Podruja bihevioralne medicine i zdravstvene
psihologije temelje se na mnogim dokazima o sveproimajuoj ulozi
psiholokih imbenika u zdravlju. Pri tome se velik naglasak stavlja
na stres.
STRES I ZDRAVLJE

Hans Selye je uveo pojam opeg adaptacijskog sindroma (OAS) kao

model za opisivanje bioloke reakcije na produljeni intenzivni tjelesni
stres. Model obuhvaa tri faze:
1. reakcija uzbune stres aktivira AS
2. otpor organizam se prilagoava na stres
3. faza iscrpljenosti organizam umire ili doivi ireverzibilno
oteenje
Stresor je dogaaj koji moe uzrokovati stres, a stres je bioloki i
bihevioralni odgovor organizma na djelovanje stresora.
Richard Lazarus smatra da se stres javlja kada osoba procijeni da
situacija nadmauje njene prilagodbene sposobnosti. To je vano za
tumaenje individualnih razlika u reagiranju na dogaaje, pri emu je
bitan i nain sueljavanja sa stresom:
a) pristup usmjeren na problem
b) pristup usmjeren na emocije
U mjerenju stresa koriste se dva instrumenta:
Ljestvica procjene socijalne prilagodbe
Procjena dnevnog iskustva
Postoje tri temeljne kategorije stresora:
1. stresori 1. razine (kronini)
2. stresori 2. razine (kljuni ivotni dogaaji
3. stresori 3. razine (dnevni dogaaji, zadjevice)

MODERATORI I MEDIJATORI STRESA

Socijalna potpora
Strukturna socijalna potpora je mrea socijalnih odnosa dotine
osobe (brano stanje, brojnost prijatelja).
Funkcionalna socijalna potpora vie se tie vrsnoe tih odnosa
(vjeruje li osoba da ima prijatelje na koje se moe osloniti u nevolji).
Strukturna potpora dobro je poznat parametar u predvianju
smrtnosti. Oba oblika socijalne potpore dovedena su u vezu s
pojavom bolesti. Socijalna potpora dovodi do povoljnih uinaka tako
da poveava uestalost zdravstveno pozitivnih oblika ponaanja ili
tako da izravno utjee na bioloke procese izazivanjem negativnih
emocija.
Bioloka medijacija

Tijekom suoavanja sa stresorima dolazi do niza biolokih promjena

koje bi mogle posredovati ulogu stresa u bolesti (ubrzanje sranog
bila, poveanje krvnog tlaka, pojaano izluivanje hormona).
Nedavna istraivanja takoer navode na pomisao da stres djeluje na
imunoloki sustav, a to je bitno razmotriti u sluaju zaraznih bolesti,
tumora i alergija.
TEORIJE POVEZANOST STRESA I BOLESTI
Bioloke teorije
Teorija somatske
slabosti
Teorija specifine
reakcije

Vezu
izmeu
stresa
i
odreenog
psihofiziolokog poremeaja predstavlja slabost
specifinog tjelesnog organa.
Pojedinci na stres reagiraju na vlastiti nain, a
tjelesni sustav koji najsnanije reagira mogao
bit
biti
vjerojatna
rtva
posljedinog
psihofiziolokog poremeaja.

Psiholoke teorije
Psihoanalitike teorije
Franz Alexander smatra da su psihofizioloki poremeaji proizvod
nesvjesnih emocionalnih stanja specifinih za svaki poremeaj.
Neispranjeni neprijateljski porivi smatraju se uzronicima kroninog
emocionalnog stanja odgovornog za esencijalnu hipertenziju.
Njegova teorija naziva se teorija progutanog bijesa.
Kognitivni i bihevioralni imbenici
Uznemirujue misli dovode do tjelesnih promjena, osobito
pobuenosti simpatikusa, to traju dulje no to je to bilo predvieno,
a pridonose pojavi neravnotee izmeu aktivnosti simpatikog i
parasimaptikog sustava.
KARDIOVASKULARNI POREMEAJI
Kardiovaskularni poremeaji su zdravstvene tegobe koje
pogaaju srce i krvoilni sustav.
Dva vana oblika kardiovaskularnih bolesti su hipertenzija i
koronarna bolest srca, koja je u skupini kardiovaskularnih bolesti
glavni uzrok smrti. Mnoge osobe prijevremeno umiru od
kardiovaskularnih bolesti to se moe sprijeiti uspjenim
nadziranjem jednog ili nekoliko poznatih imbenika rizika.

Esencijalna hipertenzija
Hipertenzija ili povieni krvni tlak je jedan od najteih psihofiziolokih
poremeaja. Ona ljude izlae aterosklerozi, sranim napadima i
modanim udarima, a moe uzrokovati smrt zbog zatajenja bubrega.
Hipertenzija bez oiglednog organskog uzroka je esencijalna ili
primarna hipertenzija. Ako ljudi ne idu na pregled krvnog tlaka,
mogu protei godine prije nego to shvate da imaju hipertenziju pa
je stoga bolest poznata i kao tihi ubojica.
Vrijednost krvnog tlaka izraavamo s dvije brojke koje predstavljaju :
1. sistoliki tlak arterijski tlak koji nastaje tijekom kontrakcije
sranih klijetki i potiskivanja krvi iz srca u krvotok (120)
2. dijastoliki tlak arterijski tlak tijekom relaksacije sranih
klijetki i odmaranja srca (80)
Esencijalnu hipertenziju danas se smatra heterogenim stanjem do
kojeg mogu dovesti mnogi mogui poremeaji razliitih tjelesnih
sustava ukljuenih u reguliranje krvnog tlaka, koji moe biti povean
zbog :
pojaanog rada srca i poveanja koliine krvi koja se
svake minute izbaci iz lijeve klijetke
pojaanog
otpora
protjecanju
krvi
kroz
arterije
(vazokonstrikcija)
poveanja volumena tjelesnih tekuina
Kombinacija fiziolokih mehanizama koji doprinose regulaciji krvnog
tlaka vrlo je sloena, a u nju su ukljueni simpatiki sustav, hormoni,
metabolizam soli i vode i mehanizmi CNSa. Psiholoki stres moe
djelovati na mnoge od tih kontrolnih fiziolokih mehanizama.

Stres, gutanje srdbe i poveanje krvnog tlaka

Istraena su razliita stresogena stanja ne bi li se upoznala njihova
uloga u etiologiji esencijalne hipertenzije : uznemirujui razgovori i
propitivanja, prirodne katastrofe, srdba i tjeskoba te gubitak posla,
koji uzrokuju kratkorono poveanje krvnog tlaka. Istraivanja su
openito pokazala da je kroniki psiholoki stres bitan imbenik u
esencijalnoj hipertenziji.
U drugoj skupini istraivanja koja su se djelomino temeljila na
psihoanalitikoj teoriji nastojalo se utvrditi da li je poveanje krvnog
tlaka povezano sa inhibiranjem, koenjem i potiskivanjem agresivnih
poriva.

Eksperiment (Harburg i suradnici, 1973) : dva podruja Detroita jedno podruje velikog stresa sa visokom stopom kriminaliteta,
gustoom naseljenosti, stopom smrtnosti i uestalou razvoda te
niskim socioekonomskim statusom - drugo podruje bolji uvjeti
ivota za prouavanje odabrana skupina oenjenih bijelaca i
crnaca, mjeren krvni tlak, voeni razgovori, rjeavane hipotetske
situacije u kojima je procjenjivano reagiranje u srdbi i osjeaj krivnje
zbog iskazane srdbe krvni tlak vii u crnaca nego u bijelaca, crnci
iz podruja visokog stresa vii tlak od crnaca iz boljeg susjedstva,
potvreni nalazi o rasnim razlikama u krvnom tlaku pri emu vanu
ulogu ima stresogena okolina
Ovo istraivanje ukazalo je na ulogu gutanja srdbe u razvoju i
odravanju poveanog krvnog tlaka. Druga istraivanja su pokazala
da je iskazivanje srdbe povezano s poveanjem krvnog tlaka pa se
smatra da nije toliko bitna izravna reakcija nego da li su ispitanici
kasnije razrijeili problem koji je u njima izazvao srdbu ili su ostali
ljutiti i ogoreni.
Srdba nije jedina varijabla koja poveava krvni tlak. Istraivanja su
ukazala i na vanost aktivnog i tekog suoavanja sa stresom.
Mehanizmi koji induciraju dugoronu esencijalnu hipertenziju nuno
bi trebali ukljuivati i neke strukturne promjene u organizmu,
meutim ovo nije istraivano na ljudima zbog etikih razloga. Opi je
dojam da je potreban neki predisponirajui imbenik ili skup
imbenika da bi stres ili aktivacija autonomnog ivanog sustava
srdbom mogao izazvati esencijalnu hipertenziju.
Predisponirajui imbenici
Istraivanja na ivotinjama i ljudima su ukazala na nekoliko snanih
dijateza :
uzgoj u socijalnoj izolaciji
izraen stupanj emocionalnosti
osjetljivost na sol
kardiovaskularna reaktivnost na stresore
pozitivna obiteljska anamneza
U novije vrijeme smanjuje se razlika izmeu mukaraca i ena u
smrtnosti te se poveava smrtnost ena :
Bioloko objanjenje : ene posjeduju neki mehanizam koji ih titi od
bolesti (estrogen) koji smanjuje obolijevanje od kardiovaskularnih
bolesti.
Psiholoko objanjenje : ene se rjee od mukaraca osobe s
ponaanjem tipa A i manje su hostilne od mukaraca. Osim toga,
smanjuju se razlike u ivotnim stilovima mukaraca i ena koje su

glavni uzrok razlika u smrtnosti

Koronarna bolest srca
Koronarna bolest srca (KBS) ima dva glavna oblika : angina
pectoris i infarkt miokarda (srani udar).
Obiljeja bolesti
Angina pectoris :
simptomi su periodina bol u grudima iza grudne kosti odakle
se iri u lijevo rame i ruku
uzrok napada boli je nedovoljna oksigenacija srca koja je
posljedica koronarne ateroskleroze (suavanja ili zaepljenja
koronarnih arterija naslagama masnog materijala)
pospjeuju je tjelesna ili emocionalni napetost
simptome
ublauju mirovanje ili uzimanje odgovarajuih
lijekova
Infarkt miokarda :
o uzrok je nedovoljna oksigenacija srca, a nedostatak kisika je
tei nego kod angine pektoris i posljedica je bolesti koronarnih
arterija
(ope
slabljenje
srane
prokrvljenosti
zbog
ateroskleroze) ili koronarne okulzije (iznenadnog zaepljenja
velike koronarne arterije aterosklerotskim naslagama ili krvnim
ugrukom)
o bol dugotrajna i ea te predstavlja tee stanje sa uestalijom
smrtnou
imbenici povezani sa uestalijim obolijevanjem od KBS :
dob
spol (vie mukarci)
puenje
poveani krvni tlak
poveana koncentracija kolesterola u serumu
poveanje lijeve srane klijetke vidljivo na EKG
dijabetes

A tip ponaanja
Traganje za drugim uzrocima KBS poelo je usmjeravati pozornost na
psiholoke imbenike, kao to su stres i osobine linosti. Friedman i
Rosenman su opisali poseban obrazac ponaanja A tip ponaanja
koji ini neke osobe sklonim obolijevanju od srane bolesti :

 snaan i natjecateljski poriv za napredovanjem i postignuima

pretjerano izraen osjeaj hitnosti i hitrog protjecanja vremena
znatan stupanj agresivnosti i neprijateljskog stava prema
drugim ljudima
pretjerana odanost zaposlenju
esto pokuavaju obaviti dva posla odjednom
vjeruju da neki posao moraju obaviti sami ako ele da to bude
obavljeno kako treba
ne podnose eka nje u redu
svaku igru igraju nastojei pobijediti i kad su im suparnici djeca
nestrpljivi i neprijateljski nastrojeni
brzo misle i govore, ivahno gestikuliraju
esto tresu nogama i lupkaju prstima
ivahno trepu
odve su zauzeti da bi pozornost usmjerili na svoju okolinu ili
objekte estetskog divljenja
ivotne uspjehe mjere brojevima i tablinim prikazima, tekuim
projektima i steenim materijalnim dobrima
trajno nastojanje takvih osoba da ostvare vidljivo i opipljivo
postignue izraz je prikrivenog osjeaja nesigurnosti i malog
samopotovanja
Drugi oblik ponaanja oznaen je kao B tip ponaanja, a ove osobe
nemaju tako izraene porive za postignuem i u maloj mjeri su
izloene takvim pritiscima.
Procjena A tipa ponaanja:
koristi se Strukturirani intervju (Rosenman i sur., 1964) sa
pitanjima o intenzitetu ambicija, kompetitivnosti, hitnosti
rokova i neprijateljskoj nastrojenosti
unutar petnaestak minuta istraiva postavlja pitanja hitro i
uurbano, a ne ljubazno i smireno
ispitiva pritie ispitanika izazovnim i prodornim pitanjima u
brzom slijedu, prekida ispitanika usred reenice ne bi li odrao
ritam razgovora i potaknuo neprijateljsku reakciju
kasnije se analizira sadraj ispitanikovih iskaza i nain
iskazivanja te se procjenjuje da li je osoba A tip ili B tip
ponaanja
moe se koristiti i Inventar ponaanja tipa A koji se temelji na
samoiskazu
te Jenkinsov pregled aktivnosti (pogodniji za
prepoznavanje prekomjerne uronjenosti u posao, kompetitivnih
tenji i brzog ritma ivljenja)

Klasina studija WCGS (Western Colaborative Group Study,

Rosenman i sur., 1975) pruila je dokaze u prilog shvaanju da
pojam A tipa linosti ima prognostiku valjanost za razvoj KBS.
Mehanizmi A tipa i koronarne bolesti srca
Postavlja se pitanje kako skup psiholokih obiljeja posreduje
pojavu fizioloke bolesti srca ? U usporedbi s osobama B tipa,
osobe A tipa openito imaju veu reaktivnost sranog bila na
stresogene
laboratorijske
situacije.
Pretjerane
promjene
uestalosti sranog bila te posljedine promjene snage sistolike
kontrakcije mogu otetiti arterije. Druga mogunost je da
oslobaanje kateholamina ili kortikostereoida u stresnim
situacijama moe otetiti arterije ili poveati opseg agregacije
trombocita i poveati vjerojatnost blokade arterija.
Na psiholokoj razini se moemo zapitati koja su to obiljeja A
tipa linosti koja bi mogla poveati rizik oboljevanja od srane
bolesti ? Istraivanja su pokazala da su u usporedbi s osobama B
tipa, osobe A tipa ponaanja ivahnije i aktivnije to bi moglo
dovesti do tjelesne i mentalne iscrpljenosti. Analiza estica u
Strukturiranom intervjuu pokazala je da su najbolji prediktori KBS
estice povezane sa samoiskazom o nestrpljivosti, hostilnosti i
kompetitivnosti te govornim stilom (eksplozivnost). Daljnja analiza
je pokazala da je neprijateljska nastrojenost glavni pokazatelj
pojave koronarne bolesti srca, a povezana je sa veom
reaktivnou krvnog tlaka na stres i poveanom koncentracijom
kolesterola.
Drugi nalazi navode na zakljuak da je cinizam bitan imbenik
unutar ponaanja A tipa, a okulzija koronarnih arterija i srana
smrt bili su osobito uestali u osoba A tipa koje su pozitivno
odgovorile na MMPI estice namijenjene utvrivanju cinizma i
hostilnih stavova. Cinizam je uestaliji meu mukarcima nego
meu enama te meu crncima nego bijelcima. Povezan je s
izbjegavanjem traenja socijalne potpore, veom razinom
potisnute srdbe, veom zloporabom alkohola i gojaznou.
Astma
U astmi su dini putevi i bronhioli sueni pa je disanje, a posebice
izdisanje, vrlo oteano i piskutavo. To stanje odraava dominirajuu
aktivnost parasimpatikog sustava, a nazona je i imunoloki
posredovana upala plunog tkiva pa je pojaano luenje sluzi i u
tkivu se nakuplja tekuina te nastaje edem.
Od astme trpi 2 5 % populacije, 1/3 bolesnika su djeca, a 2/3 su
djeaci. Ako se bolest ranije pojavi, obino dulje i traje.

Obiljeja bolesti
napadi astme dolaze intermitetno i s varijabilnom
ozbiljnou
uestalost napada moe se sezonski poveavati kad su u
zraku prisutne odreene vrste peluda
dini putovi nisu neprestano blokirani nego se normalno
stanje uspostavlja nakon primjene lijekova ili spontano
napad poinje iznenadno pri emu bolesnik osjea pritisak u
grudima, piskutavo die, kalje i iskaljava sputum
subjektivne reakcije ukljuuju paniku i strah, razdraljivost i
osjeaj umora
bolesniku s astmom trajanje izdisaja je produljeno, a hropci
se uju u svim dijelovima grudnog koa
Etiologija astme
Rees (1964) je razliite mogue uzroke astme svrstao u tri skupine :
1. alergijske : stanice dinog sustava mogu biti posebno
osjetljive na jednu ili nekoliko tvari ili alergena kao to su
pelud, plijesni, krzno i praina pa to izaziva astmu
2. infektivne : infekcije dinog sustava kao to je akutni
bronhitis mogu uiniti dini sustav osjetljivim na astmu
3. psiholoke : anksioznost, napetost izazvana frustracijom,
srdba, depresija te predmnijevano ugodno uzbuenje
mogu posredstvom inducirane emocionalnosti poremetiti
funkcioniranje dinog sustava i uzrokovati astmu
Reesovi nalazi pokazuju da je astmu bitno sagledati kao bolest s
viestrukim uzrocima, a vanost razliitih uzroka astme varira u
ovisnosti o dobi ispitanika.
Psiholoki imbenici koji izazivaju astmu
ak i kada je astma izvorno inducirana alergijom ili infekcijom,
psiholoki stres moe potaknuti napade. Vani psiholoki imbenici
su :
1. Uloga obitelji : Istraivana je uloga interakcije roditelja i djece
u etiologiji astme te se pokazalo da se kod djece koja imaju
genetsku predispoziciju za razvoj astme ona u veem postotku
razvila kod djece iz obitelji koje imaju probleme, ali ovi nalazi
nisu konzistentni

 Odreeni emocionalni imbenici u obiteljskom domu

mogu biti znaajni za izazivanje ranih napada astme u
neke djece, a u druge djece se bolest moe izvorno razviti
zbog neobiteljskih razloga, a potom roditelji tog djeteta
mogu i mimo svoje volje nagraivati razliite simptome
tog sindroma. Stoga lijenici savjetuju da se djecu s
astmnom potie da vode to normalniji ivot.
2. Linost i astma : esto se smatra da je odreena konstelacija
osobina linosti povezana s astmom, a osobe s astmom
pokazuju mnoge neurotske simptome kao to je zavisnost,
poniznost,
osjetljivost,
anksioznost,
cjepidlaenje,
perfekcionizam i opsesije.
Poveana neurotinost u djece s astmom moe biti odraz
reakcije na kroninu bolest jer je neurotini rezultat na
testovima linosti vii to su ispitanici dulje bolesni.
3. Fizioloka dispozicija : Reese je pokazao da nasljeivanje
slabog organa, uspostava obrasca reakcije ili oboje mogu imati
ulogu u etiologiji astme. Osobe kod kojih je astma primarno
alergijska mogu imati nasljednu preosjetljivost dine sluznice
koja pretjerano reagira na obino bezopasne tvari kao to su
praina ili pelud. Ima dokaza da incidencija astme pokazuje
obiteljski obrazac konzistentan s mogunou genetskog
prenoenja dijateze. Ima dokaza da je u osoba s astmom
simpatiki ivani sustav abnormalno hiporeaktivan.
TERAPIJE PSIHOFIZIOLOKIH POREMEAJA
Psihofizioloki poremeaji su stvarne tjelesne disfunkcije pa stoga
psihoterapijska
praksa
podrazumijeva
prijeko
potrebnu
konzultaciju s lijenikom. Vazokonstrikcija arterija i napadi astme
mogu se ublaiti lijekovima.
Terapeuti razliitih usmjerenja se slau da je najbolji nain
ublaavanja posljedica psihofiziolokih poremeaja reduciranje
anksioznosti ili srdbe :
Psihoanalitiari primjenjuju slobodne asocijacije i analizu snova.
Bihevioralni i kognitivni terapeuti primjenjuju sustavnu
desenzibilizaciju,
racionalno

emocionalnu
terapiju,
uvjebavanje samopouzdanja i izricanja vlastitog stava te
ponavljanje i oblikovanje ponaanja u odreenim situacijama.
U podruju bihevioralne medicine smiljaju se oblici terapija za
oslabljivanje navika za koje je poznato da pridonose bolesti
(puenje, mravljenje, astma).
Posljednjih godina se prouavaju mogunosti klinike primjene
biofeedbacka kao sredstva za poboljavanje tjelesnih funkcija.

Lijeenje hipertenzije
Lijekovi za sniavanje hipertenzije imaju neeljene sporedne
uinke kao to su pospanost, vrtoglavica, problemi s erekcijom te
kod dugotrajnog koritenja tetne posljedice.
Zato se nastoje koristiti nefarmakoloki oblici terapije za
sluajeve granine esencijalne hipertenzije : mravljenje
gojaznih osoba, ogranienje unosa soli, vjebanje
aerobika i smanjenje unosa alkohola.
Prema drugom pristupu osobe se nastoji nauiti kako da
smanje
pobuenost
svojeg
simpatikog
sustava
vjebanjem oputenosti miia to je nadopunjeno
biofeedbackom.
Kako promjeniti ponaanje A tipa
Projekt RCPP (Recurrent Coronary Prevention Project, 1982) pokazao
je da se ponaanje tipa A moe promijeniti tako da se ispitanike
uvjebava da govore sporije, pozornije sluaju to drugi govore
umjesto da ih prekidaju, potie da reduciraju svoju pretjeranu
aktivnost i zahtijeva se od njih da se vie relaksiraju, manje gledaju
televiziju i pokuaju promijeniti svoj nijemi unutarnji razgovor sa
samim sobom, vjerujui da okolna zbivanja nisu nuno izravni izazovi
njima upueni te da procjene da li je ponaanje tipa A prijeko
potrebno za njihov uspjeh (kognitivna i okolinska promjena).
Kontroliranje stresa
U novije vrijeme koristi se metoda kontroliranja stresa koja ukljuuje
nekoliko pristupa :
Individualni pristupi
1. Reduciranje pobuenosti : Osoba uvjebava relaksaciju miia
ponekad uz pomo biofeedbacka to dovodi do smanjivanja
razine stresa i poboljanja imunolokih funkcija.
2. Kognitivnio restrukturiranje : Mijenjanje sustava vjerovanja ljudi
i postizanje vee jasnoe njihovih logikih tumaenja iskustva
uz pretpostavku da nae intelektualne sposobnosti mogu
utjecati na naa osjeanja i ponaanje.
3. Uvjebavanje bihevioralnih vjetina : Ukljuuje naputke i
uvjebavanje prijeko potrebnih vjetina to moe kod osobe
poboljati osjeaj vlastite uinkovitosti i poboljati sposobnost
kontrole nad stresorima iz okoline.
Pristupi promjene okoline

Oslanjaju se na istraivanja o pozitivnoj ulozi socijalne potpore u

zdravlju. Vaan je rad komunalnih psihologa pri emu se naglaava
da je ponekad problem sama okolina te da ju je potrebno promijeniti
(stavljanje pregrada u uredima radi privatnosti).

Migrenozne glavobolje su iznimno onesposobljavajue glavobolje

uzrokovane produljenom dilatacijom ekstrakranijalnih arterija, a
posebice sljepoone arterije. Glavobolja je obino jednostrana.
Razlikujemo dva tipa migrene :
1. klasina kod koje osoba ima prodromalne simptome, odnosno
simptome koji se pojavljuju prije poetka same glavobolje
(napetost, pojaana budnost, osipanje energije i slabljenje
poriva, vidni poremeaji)
2. obina
U poetku se javlja pulsirajua bol na jednoj strani glave koja se
poklapa sa otkucajima srca. Bol nastaje zbog podraivanja osjetnih
ivanih zavretaka u pretjerano dilatiranim arterijama, a postepeno
postaje postojanija. Stijenka arterije se ukruti i podeblja pa
mehaniko podraivanje osjetnih ivanih zavretaka postaje trajno.
U lijeenju migrene koristi se biofeedback :
a) za poveanje temperature ake kako bi se krvni protok
preusmjerio od mozga prema periferiji
b) za poveanje aktivnosti simpatikusa kako bi se prekinula
dilatacija ekstrakranijalnih arterija

POREMEAJI RASPOLOENJA
Poremeaji raspoloenja su poremeaji s onesposobljavajuim
poremetnjama emocija.
DMS-IV navodi dva glavna poremeaja raspoloenja. U velikoj ili
unipolarnoj depresiji, osoba je pogoena dubokom tugom i nizom
povezanih problema, kao to su poremeaji spavanja i teka te
gubitak energije i samopotovanja. Depresija je emocionalno stanje
obiljeeno velikom tugom i zlim slutnjama, osjeajem bezvrijednosti,
povlaenjem od drugih, nesanicom, gubitkom teka i spolnih udnji, ili
gubitkom zanimanja za uobiajene aktivnosti i zadovoljstva to iz
njih proizlaze. Depresija je esto povezana s drugim psiholokim i
medicinskim stanjima. Mukarac s poremeenom erekcijom tijekom
spolnog odnosa moe zapasti u depresiju zbog svog spolnog ivota ili
ena podvrgnuta histerektomiji zbog svog izgleda, agorafobina
osoba zbog svog stanja i straha i slino. U bipolarnom
poremeaju, osoba ima epizode bilo manije same ili manije i
depresije. U maniji raspoloenje je povieno ili razdraljivo, a osoba
postaje iznimno aktivna, razgovorljiva i lako joj je odvratiti pozornost.
Manija je emocionalno stanje intenzivnog ali neutemeljenog zanosa,
to se oituje pretjeranom aktivnou, razgovorljivou, bijegom
ideja, distraktibilnou, nepraktinim grandioznim planovima, te
provalama nesvrsihovite aktivnosti. Manija se obino pojavljuje vrlo
rijetko i razvija se tijekom razdoblja od jednog do dva dana. Iako
neka klinika izvjea opisuju pojedince s manijom ali bez depresije,
takvo je stanje po svemu sudei vrlo rijetko. Rezultati epidemiolokih
studija provedenih u vie zemalja govore da 3-4% puanstva u bilo
koje promatrano vrijeme pati od teih ili velikih depresivnih
poremeaja, dok dodatnih 1,5-2% puanstva pati od blaih oblika
depresije s manjim brojem simptoma. ini se ak kako 16-20%
puanstva razvije barem jednu depresivnu epizodu tijekom ivota.
ene ee obolijevaju od depresivnih poremeaja nego mukarci u
odnosu gotovu 2:1. Uestalost maninih epizoda je znatno rjea i
procjenjuje se na oko 1%. Ta dva poremeaja se razlikuju po mnogim
drugim varijablama, a ne samo po nazonosti odnosno nenazonosti
manine epizode. Tako npr. kod unipolarne depresije javlja se
nesanica, javlja se u kasnim tridesetim ili ranim etrdesetim
godinama, mnogo je ea u ena dok kod bipolarne depresije osoba

dulje spava nego to je uobiajeno kad je osoba depresivna, javlja se

u tridesetim godinama i podjednako se javlja u oba spola. Postoje i
druge varijable po kojima se ovi poremeaji razlikuju. DSM-IV takoer
navodi dva dugorona tj. kronina poremeaja raspoloenja,
ciklotimiju i distimiju. Iako simptomi u bolesnika s bilo kojim od ta
dva poremeaja moraju biti uoljivi tijekom najmanje dvije godine, ti
poremeaji nisu toliko teki da bi ih se pouzdano dijagnosticiralo. U
ciklotikom poremeaju osoba esto upada u razdoblja
deprimiranog raspoloenja i hipomanije. Hipomanija je poremeaj
koji je praen promjenom ponaanja i raspoloenja, ali nije toliko
ozbiljan kao manija.
Osobe s ciklinim poremeajem imaju uparene skupove simptoma u
razdobljima svoje depresije i hipomanije. Tijekom depresije, osjeaju
se manje vrijednima: tijekom hipomanije uveava se njihova
samodopadljivost i samohvala. Povlae se od drugih ljudi, a potom
tragaju za njima bez ikakvih psiholokih konica. Prvo previe
spavaju, a potom premalo. Deprimirani ciklotini bolesnici teko se
koncentriraju i njihova se produktivnost smanjuje; no, tijekom
hipomanije razmiljanje im postaje otroumno i kreativno, a
produktivnost im se poveava. Bolesnici s ciklotimijom mogu takoer
doivjeti epizode prave manije i depresije. Osoba s distiminim
poremeajem je kronino deprimirana. Osim to se osjea turobno i
ne nalazi zadovoljstva u uobiajenim aktivnostima i razbibrigama,
takva osoba ima nekoliko drugih znakova depresije, kao to su
nesanica ili pretjerana pospanost; osjeaj manje vrijednosti,
neuinkovitost i osipanje energije; pesimizam; nesposobnost
koncentracije i jasnog razmiljanja; te izbjegavanje tueg drutva.
Psiholoke teorije depresije su psihoanalitike, kognitivne i
interpersonalne. Psihoanalitike teorije naglaavaju nesvjesnu
identifikaciju s ljubljenom osobom, a kad ona dotinu osobu napusti,
dolazi do srdbe usmjerene na unutra. Beckova kognitivna teorija
pripisuje
uzrono
znaenje
negativnim
i
neloginim
samoprosudbama o sebi samom, o svijet i o budunosti (negativna
trijada). Prema teoriji bespomonosti/beznaa, rana iskustva u
neizbjenim i bolnim situacijama usauju osjeaj beznaa, to moe
prerasti u depresiju. Te osobe sklone su vlastite neuspjehe pripisati
opim i postojanim pogrekama i nedostacima(atribucija).
Interpersonalna teorija pozornost usmjerava se na deficite
depresivnih osoba i na negativne reakcije to ih te osobe pobuuju u
drugima. Niz istraivanja pokazuje da depresivne osobe imaju
averzivni interpersonalni stil ponaanja, to u drugih potie osjeaj
odbojnosti. Iste teorije se primjenjuju i na depresivnu fazu bipolarnog
poremeaja.
Manina
faza
se
smatra
obranom
od
onesposobljavajueg psiholokog stanja, kao to je niska razina
samopotovanja.

Bioloke teorije pretpostavljaju da postoji nasljedna dispozicija za

nastanak poremeaja raspoloenja, a posebice bipolarnog
poremeaja. Analiza povezanosti mogla bi nam pruiti podatke o
kromosomu na kojem je odnosni gen smjeten. Rane neurokemijske
teorije povezivale su fenomene depresije i manije s abnormalno
smanjenim koliinama neurotransmitera specifinih modanih
putova i sustava. Znaajne su dvije teorije. Noradrenalinska teorija
kae da smanjena koncentracija noradrenalina dovodi do depresije, a
poveana do manije. Serotoninska teorija kae da smanjena
koncentracija serotonina, koji esto modulira aktivnost drugih
neurotransmiterskih sustava, omoguuje velike fluktuacije aktivnosti
drugih neurotransmitera, pa stoga dovodi i do manije i do depresije.
Djelovanje lijekova oslonac je za obje teorije. Dvije skupine lijekova
pokazale su se uinkovite u ublaavanju depresije. Tricikliki
antidepresivi koji ometaju ponovno unoenje noradrenalina i
serotonina u presinaptiki aksonski zavretak, nakon njihove
egzocitoze u sinaptiku pukotinu.
Inhibitori monoaminoksidaze su skupina antidepresiva koji enzim
monoaminoksidazu sprjeavaju u razgraivanju neurotransmitera.
Nedavna istraivanja pozornost nam usmjeravaju na postsinaptike
receptore, a ne tek na koliinu razliitih neurotransmitera. Pretjerana
reakcija hipotalamo-hipofizno-adrenalne osi takoer je uoena u
depresivnih osoba.
Razvija se nekoliko psiholokih i somatskih terapija za poremeaje
raspoloenja, a posebice za depresiju. Psihoanalitika teorija nastoji
bolesniku omoguiti uvid u gubitak u djetinjstvu te neprimjerenost i
kasnije samooptuivanje. Cilj Beckove kognitivne terapije je
razotkrivanje negativnih i neloginih obrazaca razmiljanja te
pouavanje bolesnika realistinijim nainima sagledavanja dogaaja,
sebe samih i nesretnih okolnosti. Franklova egzistencijalna terapija
ohrabruje deprimirane osobe da duhovno osmisle svoje trpljenje, da
se osjete slobodnim i odgovornim za vlastite ivote, te da u
postojanju uoe znaenje i svrhu (logoterapija).
Dostupan je niz biolokih oblika terapije. esto se rabe zajedno s
psihoterapijom, a mogu biti vrlo uinkovite. Elektrookovi i nekoliko
antidepresivnih
lijekova
mogu
bitno
ublaiti
depresiju.
Elektrokonvulzivna terapija (ECT) vjerojatno je jedna od
najdramatinijih i najkontroverznija terapija depresije. ECT
podrazumijeva namjerno induciran epileptiki napad i trenutani
gubitak svijesti, proputanjem struje napona od 70 do 130 volti kroz
bolesnikov mozak. Ranije su se elektrode postavljale na obje strane
ela, pa je struja prolazila kroz obje modane polutke (bilateralni
ECT). Danas se ee koristi unilateralni ECT, tijekom kojeg struja
prolazi kroz nedominantnu modanu polutku. Bolesnik dobiva
kratkotrajnu anesteziju, a potom injekciju snanog sredstva za
oputanje miia, prije nego se primjeni struja. Zbog toga promatra

jedva moe primijetiti konvulzivne spazme miia, a bolesnik se

osvijesti nekoliko minuta kasnije i ne sjea se niega u vezi s
terapijskim zahvatom. Bolesnicima je postalo mogue izbjei
ekscesivna razdoblja manije i depresije, paljivo odmjerenim
uzimanjem litijeva karbonata.
Istraivanje samoubojstava nam pokazuje da sklonost samounitenju
nije obiljeje samo depresivnih osoba. Ali openito se smatra da je
vie od 50%osoba u vrijeme pokuaja samoubojstva depresivno i
oajno. Pregled injenica i mitova o samoubojstvu pokazuje nam da
ni jedna pojedinana teorija ne moe objasniti njihovu silnu
raznolikost- no, dosad prikupljene informacije mogu se iskoristiti u
prevenciji samoubojstava.
Veina velikih zajednica ima centre za prevenciju suicida, a
veina terapeuta barem jednom se morala pozabaviti bolesnicima u
samoubilakoj (suicidalnoj) krizi. Psiholoka autopsija je
rasprostranjen postupak propitivanja u cilju razumijevanja
samoubojstava. Kliniki nalazi navode na zakljuak da suicidalne
osobe imaju potrebu za razumijevanjem, ali ne i za prosuivanjem,
njihovih strahova i briga, te da im terapeuti moraju postupno i
strpljivo ukazivati na injenicu da osim samounitenja postoje i druge
mogunosti.
Nakon analize statistikih podataka o samoubojstvima u razliitim
zemljama i iz razliitih povijesnih razdoblja, Durkheim je zakljuio da
je samounitenje socioloka pojava i da valja razlikovati tri vrste
samoubojstava. Egoistino samoubojstvo je samoubojstvo osobe
koju malo toga povezuje s drutvom i zajednicom. Te se osobe
osjeaju otuenim od drugih, odsjeenim od socijalne potpore i zbog
toga nesposobnim da prihvatljivo funkcioniraju kao socijalna bia.
Nasuprot tome, altruistino samoubojstvo Durkheim smatra
odgovorom na zahtjeve drutva. Neki samoubojice i te kako se
osjeaju dijelom zajednice i rtvuju se za dobro zajednice (npr.
japanski hara-kiri). Anomino samoubojstvo moe biti potaknuto
iznenadnom promjenom odnosa osobe i drutva. Uspjeni direktor
koji pretrpi iznenadni financijski gubitak iskusi anomiju, osjeaj
dezorijentiranosti, jer mu se ini da normalan ivot vie nije mogu.
Anomija moe proeti drutvo u previranju, pa tako potaknuti
uestalija samoubojstva.

POREMEAJI LINOSTI
Poremeaji linosti su heterogena skupina poremeaja, a smatra
ih se trajnim , nefleksibilnim obrascima doivljavanja i ponaanja,
devijantnim u odnosu na kulturalna oekivanja, te izvorom stresa i
poremeenog funkcioniranja.
U DSM, poremeaje linosti treba naznaiti na Osi II, to znai da
treba razmotriti njihovu nazonost ili odsutnost kad god se postavlja
dijagnoza. No treba napomenuti da moe biti teko razlikovati
poremeaje linosti od drugih slinih poremeaja, to je njihov
problematini status kao zasebne skupine psiholokih poremeaja.
Drugi predmet za raspravu pri dijagnosticiranju poremeaja linosti
je mogua uloga spolne pristranosti. Granini poremeaj ee se
dijagnosticira kod ena nego kod mukaraca, a antisocijalni
poremeaj linosti ee se dijagnosticira kod mukaraca nego kod
ena. No nije lako dokazati postojanje dijagnostike pristranosti.
Poremeaje linosti DSM-IV razvrstava u tri skupine. Osobe iz skupine
A (paranoidni, shizoidni i shizotipni) neobine su i ekscentrine,
osobe iz skupine B (antisocijalni, granini, histrionski i narcisoidni)
dramatine su emocionalne ili prevrtljive, a osobe iz skupine C
(izbjegavajui, zavisniki i opsesivno-kompulzivni) anksiozne su i
ispunjene strahom. Paranoidna linost je sumnjiava prema
ljudima i esto srdita i hostilna. Ona oekuje da se drugi prema njoj
loe ponaaju ili je iskoritavaju, pa stoga postaje tajnovita i

neprekidno traga za moguim znacima prevare i iskoritavanja.

Takve osobe nisu spremne povjeriti se drugima, stalno prigovaraju, a
sklone su okriviti druge i za vlastite pogreke. Krajnje su ljubomorne i
mogu neopravdano dovoditi u pitanje vjernost suprunika ili
partnera. Ova dijagnoza se najvie poklapa s graninim i
izbjegavajuim poremeajem linosti. Paranoidna linost je esta
meu roacima u prvom koljenu pacijenata s deluzijama i
shizofrenijom, to dovodi na zakljuak o postojanju genetskog
odnosa meu njima. Uestalost ovog poremeaja u populaciji je od
0,7 do 5% i znatno se ee javlja u mukaraca. Shizoidna linost
niti tei socijalnim odnosima niti uiva u njima, a obino ima malo
bliskih prijatelja. Takva linosti je beutna, distancirana i bez toplih,
njenih osjeaja prema drugim ljudima. Takvi pacijenti rijetko navode
ili iskazuju snane emocije, ne zanimaju ih spolni odnosi, doivljavaju
malo ugodnih aktivnosti. Indiferentne na pohvalu, kritiku i osjeaje
drugih, takve osobe su usamljenici koji slijede vlastite zasebne
interese. Shizoidna linost se najvie poklada sa izbjegavajuim i
paranoidnim poremeajima. Shizotipna linost obino ima
probleme s meuljudskim odnosima, ima ekscesivnu socijalnu
anksioznost koja se ne ublaava s boljim upoznavanjem ljudi. Takve
osobe mogu imati udna vjerovanja ili biti sklone magijskom
miljenu- praznovjerju, vjerovanju da su vidovite ili telepati - te
tekurentne iluzije da su u stanju osjetiti nazonost sile ili osobe koja
zapravo nije to. njihov govor moe sadravati rijei koritene na
neuobiajen i nejasan nain. Afekti su sueni i otupjeli.
Ovaj poremeaj se poklapa sa graninim poremeajem linosti,
paranoidnim poremeajem, shizoidnim poremeajem i narcisoidnim.
Prevalencija u opoj populaciji je oko 3%. Granina linosti
pokazuje nestabilnost odnosa , raspoloenja i slike o samom sebi.
Stavovi i osjeaji prema drugima mogu znaajno i neobjanjivo
varirati tijekom kratkih razdoblja. Emocije su takoer prevrtljive i
mogu se naglo promijeniti, posebice u smjeru srdbe. Njihovo
nepredvidivo i impulzivno ponaanje, npr. kockanje, rastronost,
seksualnost, napadi prederavanja, moe im nakoditi. Takve osobe
nisu razvile jasnu i koherentnu sliku o sebi i trajno su nesigurne u
pogledu vlastitih vrijednosti, lojalnosti i izbora karijere. Ne podnose
biti same i boje se da e ih drugi napasti. Tijekom razdoblja jakog
stresa mogu se pojaviti paranoidna ideacija i disocijativni simptomi.
to se tie dijagnoze granine linosti jo uvijek je okruuje mnogo
proturjeja. Prevalencija je znatno visoka i ovaj se poremeaj ee
dijagnosticira od svih drugih poremeaja linosti. Smatra se da je u
populaciji psihijatrijskih bolesnika prisutan u 15 do 20% sluajeva.
ee se javlja u enskih osoba i to dva do devet puta ee u
enskih osoba nego u mukaraca. Velika je vjerojatnost da se
poremeaj prenosi familijarno. Dijagnozom histrionska linost
oznaavamo osobe koje su pretjerano dramatine i napadno trae

panju drugih. Te osobe emocije iskazuju ekstravagantno, a zapravo

imaju plitke emocije. One su usredotoene na sebe, otvorenu brigu o
svojoj tjelesnoj privlanosti, a osjeaju nelagodu kada nisu u sreditu
panje. One tipino vjeruju da su njihovi odnosi s drugima dublji no
to stvarno jesu. Mogu biti neprimjereno seksualno provokativne i
lako potpadaju pod utjecaj drugih. Govor im je neodreen i nedostaju
mu kljune pojedinosti. Glavno preklapanje je s graninim
poremeajem linosti. I ovaj poremeaj je ei u ena (8:1), a u
opoj je populaciji prevalencija od 7 do 19%. Osobe s narcisoidnom
linou imaju grandiozna shvaanja o vlastitoj jedinstvenosti i
sposobnostima, zaokupljene su matanjem o velikom uspjehu.
Potrebna im je gotovo neprekidna panja drugih i pretjerano
divljenje, a vjeruju da ih mogu razumjeti samo posebne osobe ili
osobe visokog drutvenog statusa. Njihovi meuljudski odnosi
poremeeni su zbog nedostatka suosjeanja, osjeaja zavisti,
arogancije, iskoritavanja drugih, te osjeaja odabranosti i
opunomoenosti, zbog koje misle da im drugi moraju initi osobne
usluge na koje nije potrebno uzvratiti. Veina tih karakteristika je
potvrena kao vid narcisoidnog poremeaja linosti u empirijskim
istraivanjima. Prevalencija je 2 do 8%.Izbjegavajua linost je
osoba krajnje osjetljiva na mogunost kritike, odbacivanja ili
neodobravanja, pa odbija stupiti u odnos s nekim ako nije sigurna da
e biti voljena i prihvaena. U socijalnim situacijama takve osobe
boje se da e kazati neto glupo ili da e upasti u neugodnost zbog
toga to su jasno pocrvenjele ili pokazale neki drugi oigledni znak
anksioznosti. Vjeruju da su nesposobne ili inferiorne u odnosu na
druge i tipino pretjeruju u pogledu rizika ili opasnosti poduzimanja
bilo ega to nije njihova dnevna rutina. Postoji znatno preklapanje
izmeu obiljeja izbjegavajueg poremeaja linosti i ovisnog
poremeaja linosti. Ovisna linost nema samopouzdanja i ne
oslanja se sama na sebe. Takve osobe pasivno doputaju svojim
branim partnerima da preuzmu odgovornost u odluivanju. Takvim
je osobama teko zapoeti bilo kakvu aktivnost. Kako se boje izgubiti
podrku, slau se s drugima i kada znaju da drugi nisu u pravu.
Osjeaju se nelagodno kada su same i esto ih zaokuplja strah da e
biti ostavljene same da se brinu o sebi. Ovisna linost se jako
preklapa s graninim i izbjegavajuim poremeajem linosti. Znatno
je ei kod ena nego kod mukaraca. Opsesivno-kompulzivna
linost
je
perfekcionist,
zaokupljen
detaljima,
pravilima,
rasporedima i slino. Takva osoba toliku pozornost usmjerava na
pojedinosti da glavni projekt nikada ne bude dovren. Ti su ljudi
usmjereni na rad, a ne na zadovoljstvo, a teko im je donijeti odluku i
rasporediti vrijeme. Njihovi meuljudski odnosi esto su slabi jer su
tvrdoglavi i trae da se sve radi na njihov nain. Openito su kruti,
posebice u pogledu moralnih pitanja. Vano je uoiti da posesivnokompulzivni poremeaj linosti nema nita slino sa opsesivno-

kompulzivnim poremeajem i ne ukljuuje opsesije i kompulzije

karakteristine za ovaj posljednji. Prevalencija se kree od 2 do 22%,
znaajno je ea u mukaraca i ee se javlja u skupini srodnika
nego li u opoj populaciji.
Prema suvremenoj praksi, nazivi antisocijalni poremeaj linosti i
psihopatija eto se koriste kao sinonimi, iako meu njima ima razlika.
Odrasla antisocijalna linost ponaa se neodgovorno i
antisocijalno prema svom poslu, kri zakone, lae, razdraljiva je i
fiziki agresivna, ne vraa dugove i ne obazire se na opasnosti. Takva
je osoba impulzivna i ne planira unaprijed. Osim toga nikakvu
vanost ne pridaje istini niti se kaje zbog svoji nedjela. Poremeaj je
znatno ei u osoba mukog spola, a pet puta se ee javlja u
antisocijalnim obiteljima nego u opoj populaciji. Poremeaj linosti o
kojem vie znamo je psihopatija. Njezin dominantni obrazac je
ponavljano antisocijalno ponaanje bez kajanja i stida. Smatra se da
su psihopati nesposobni uiti na temelju iskustva, da nemaju osjeaj
odgovornosti, da nisu u stanju uspostaviti istinske emocionalne
odnose s drugim ljudima. Istraivanja njihovih obitelji ukazuju na
mogunost da su oevi psihopata i sami antisocijalni i da tijekom
odgoja djeteta discipline ili nije bilo ili je bila nekonzistentna. Takve
podatke o ranom odgoju treba tumaiti s krajnjim oprezom. Podaci su
prikupljeni kroz retrospektivna izvjea, tj. prisjeanje osobe o
prethodnim dogaajima. Genetske studije, posebice one u kojima se
koristi metoda usvojenika, navode na zakljuak da je dispozicija za
psihopatiju nasljedna. Kljuni problem psihopata mogao bi biti to da
prijetea kazna ne dovodi do nikakvih inhibicija u povodu injenja
antisocijalnih djela.
Malo se zna o uinkovitoj terapiji za razliite poremeaje linosti,
zbog nekoliko razloga. Slaba pouzdanost dijagnoza i velika sklonost
upotrebi odreenih kategorija bitno oteava evaluaciju terapijskih
izvjea. Meutim, u novije vrijeme ima nekih obeavajuih nalaza
da bi dijalektika bihevioralna terapija mogla biti korisna u
terapiji graninog poremeaja linosti.
Ta terapija usmjeruje se na terapeutovo potpuno prihvaanje
graninih linosti sa svim njihovim proturjejima i pretjeranim
ponaanjem, empatiki vrednujui njihova iskrivljena vjerovanja
injeninim
pristupom
njihovom
suicidalnim
i
ostalom
disfinkcionalnom ponaanju. Bihevioralni vid terapije ukljuuje
pomaganje pacijentu da naui rjeavati probleme tj. da stekne
uinkovitije i drutveno prihvatljive naine rjeavanja dnevnih
problema i kontroliranja svojih emocija. Malo je vjerojatno da emo
uskoro dobiti uspjenu terapiju za psihopate. Osim to je
antisocijalna linost temeljito proeta nemarnim i manipulativnim
ivotnim stilom i naizgled nepopravljiva, ona je i po svojoj naravi
slabi kandidat za terapiju. Osobe koje po navici lau i nedostaje im

uvid kako u vlastite tako i u tue osjeaje- a uz to nemaju nikakve

sklonosti propitivanju emocija nee lako s terapeutom uspostaviti
djelatan odnos povjerenja i otvorenosti.

POREMEAJI VEZANI UZ PSIHOAKTIVNE TVARI

Uporaba psihoaktivnih tvari kako bi se izmijenilo raspoloenje i stanje
svijesti oigledno je ljudska osobina, a isto takva je i tendencija
njihove zlouporabe. DSM-IV pravi razliku izmeu ovisnosti o
psihoaktivnoj tvari i zlouporabe psihoaktivne tvari. Ovisnost o
psihoaktivnim tvarima, takoer nazvana adikcija, je tei oblik
zlouporabe, esto pren fiziolokom ovisnou, to je vidljivo u
toleranciji i apstinencijskim simptomima. Tolerancija je fizioloki
proces u kojem su za proizvoenje istog uinka potrebne sve vee
koliine psihoaktivne tvari. Simptomi sustezanja (apsitnencije)
su negativne fizioloke i psiholoke reakcije koje osoba doivljava
kada iznenada prestane uzimati psihoaktvnu tvar. Zlouporaba

psihoaktivne tvari je laki oblik ovisnosti, osoba upotrebljava tvar

do te mjere da je intoksicirana tokom cijelog dana i ne uspijeva
izvravati vane obaveze, niti uspijeva u pokuajima sustezanja, ali
ne postoji fizika ovisnost.
Alkohol ima niz kratkoronih i dugoronih uinaka na ljude, a mnogi
su po svojoj prirodi tragini i idu od slabog rasuivanja i slabe
motorne koordinacije, te njihovih stranih posljedica i za alkoholiara
i za drutvo, do ovisnosti koja ini obian, djelatni ivot nemoguim i
krajnje ju je teko prevladati. Kao i kod drugih psihoaktivnih tvari
koje stvaraju ovisnost, ljudi se na alkohol manje poinju oslanjati
zbog dobrog osjeaja koji stvara, a vie da bi izbjegli da se osjeaju
loe. Obilno konzumiranje alkohola za vrijeme trudnoe moe
usporiti rast fetusa i djeteta, te prouzroiti kranijalne i facijalne
anomalije, te anomalije udova kao i mentalnu retardaciju, stanje
poznato kao fetalni alkoholni sindrom. U relativno rijetkim
sluajevima alkoholiar koji je pio ve godinama moe ui u deliriju
tremens (DTs) kad naglo padne razina alkohola u krvi. Osoba
postaje delirantna i tremorozna, te pati od halucinacija koje su
primarno vizualne, ali mogu biti i taktilne. Lijeenje alkoholiara je
vrlo teko, ne smo zbog prirode psihoaktivne tvari da razvija
ovisnost, nego i zbog mnogih drugih psiholokih problema koji su
vjerojatno prisutni, npr. depresija, anksioznost, teki poremeaji u
drutvenom i radnom funkcioniranju osobe. Sustezanje od alkohola
detoksikacija- moe biti teka i fiziki i psihiki, i obino traje oko
mjesec dana. Meu tretmanima dostupnim za alkoholiare je i
disulfiram ili antabus, lijek koji demotivira pijenje izazivanjem
estokog povraanja ako se popije alkohol. Kod kontroliranog
pijenja oznaava se umjereno konzumiranje alkohola, koje izbjegava
krajnosti potpune apstinencije i opijanja. Takvim postupkom su
pacijenti mogli odravati nisku razinu alkohola u krvi.
Manje su esti, ali vie na zlu glasu, moda zbog toga to su
zabranjeni jesu sedativi i stimulansi. Sedativi usporavaju aktivnost
tijela i smanjuju njegovu sposobnost reagiranja. U ovu skupinu
spadaju organski narkotici koji u umjerenim dozama oslobaaju od
bolova i uspavljuju opijum i njegovi derivati (morfij, heroin i kodein)
i barbiturati kao to je sekonal, koji se upotrebljavaju u relasksaciji i
spavanju.
Stimulansi djeluju na mozak i simpatiki ivani sustav tako da
podiu budnost i motoriku aktivnost mozga. Tu spadaju amfetamini i
kokain. Svi oni stvaraju ovisnost, ali najvie kokain. Opijum i njegovi
derivati morfij i heroin proizvode euforiju, pospanost, sanjarenje i
katkad manjak koordinacije. Heroin ima dodatni poetni uinak,
navalu, osjeaj tople, preplavljujue ekstaze koji slijedi neposredno
nakon intravenozne injekcije. Ovisnik odbacuju brige i strahove i ima
veliko samopuzdanje etiri do est sati, ali onda doivljava
povlaenje, koje granii sa stuporom. Ove droge oslobaaju od bola

zato to su depresori sredinjeg ivanog sustava. Heroin posebno

zabrinjava posljednjih godina zato to su postale dostupne sve jae
vrste. Barbiturati se sintetiziraju kao pomo u relaksaciji i spavanju.
Mogu biti sigurni i efikasni ako su ispravno propisani i upotrebljavani.
Obino se razlikuju dva tipa barbiturati s dugim djelovanjem i
kratkoroni barbiturati sa brzo djelovanje i umirenje. Barbiturati
oputaju miie i u malim dozama proizvode blago stanje euforije. S
prekomjernim dozama govor postaje nerazgovjetan, a hod
nesiguran. Moe doi do krajnje naruenosti prosuivanja,
koncentracije i sposobnosti za rad. Korisnik gubi emocionalnu
kontrolu i moe postati razdraljiv i borben prije nego padne u dubok
san. Jako velike doze mogu biti smrtonosne zato to se miii
dijafragme oputaju do te mjere da se pojedinac gui. Zbog toga
barbiturati ve neko vrijeme igraju odreenu ulogu u namjernim ili
sluajnim samoubojstvima, a posebno su smrtonosni kada se
uzimaju zajedno s alkoholom. Amfetamini povisuju budnost,
probavne funkcije su inhibirane, a apetit je smanjen otud njihova
uporaba u dijetama. Srani ritam se ubrzava, a krvne ile i mukozne
membrane
se
steu.
Osoba
postaje
ivahna,
euforina,
komunikativna, eli izlaziti, ini se da posjeduje beskonanu energiju
i samopouzdanje. Vee doze mogu osobu uiniti nervoznom,
uzbuenom i zbrkanom, izlaui je palpitacijama, glavoboljama,
vrtoglavici i nesanici. Ovakvo stanje moe potrajati dulje od vremena
nego to je droga prisutna u tijelu. Vjeruje se da esto uzimanje
veih koliina amfetamina uzrokuje i oteenja mozga. Kokain ima
reducirajui uinak na bol, ali i naglo djeluje na korteks mozga
poveavajui senzornu svjesnost i donosei tridesetominutno stanje
euforije. Seksualna elja je naglaena, osjeaji samoupuzadanja,
dobrog raspoloenja i nepobjedivosti naviru u svijest uivaoca.
Prekomjerna doza moe donijeti osjeaj hladnoe, muninu i
nesanicu, kao i paranoidni slom i zastraujue halucinacije insekata
koji mile ispod koe. Kronina uporaba dovodi do promjena u linosti
koje ukljuuju iritabilnost, slabljenje drutvenih veza i poremeaje
spavanja i hranjenja. Kokain se moe umrkavati, puiti u luli ili
cigaretama, gutati ili ak ubrizgavati u venu. Posljednjih godina
drastino je porasla upotreba kokaina. Njegova visoka cijena i
savren pomoni pribor uinili su ga prilino pomodnom drogom u
nekim krugovima, ali sada manje kota i koristi se u svim
segmentima drutva.
Nikotin, posebno kada se unese u tijelo udisanjem dima cigarete,
ve stoljeima pokazuje svoju snagu razvijanja ovisnosti usprkos
mrano intoniranim upozorenjima slubenika javnog zdravstva i dalje
iroko koristi. Posebno zabrinjava puenje kolske djece i
adolescenata. Svake godine vlada i pojedinci troe milijune dolara da

bi odvratili ljude od zapoinjanja ove navike ili pomogli onima koji

ve jesu ovisni da prestanu puiti. Svake godine milijuni dolara
potroe se na promicanje i podravanje prodaje duhanskih proizvoda.
Ni psiholoko-medicinska niti ekonomsko-politika pitanja nemaju
laka rjeenja.
Marihuanu se sastoji od suenih i smrvljenih listova i cvjetnih
glavica biljke konoplje. Moe se puiti, ali i vakati, pripremati kao aj
ili jesti u prenim namjernicama. Hai, puno snaniji od marihuane,
proizvodi se odstranjivanjem i suenjem smolaste izluevine vrhova
visoko kvalitetnih biljaka kanabisa. Argumenti za legalizaciju
marihuane naglaavali su pretpostavljenu bezopasnost u usporedbi s
poznatom tetom prouzroenom redovnim uzimanjem alkohola, koji
je legalan i integralni dio nae kulture. Meutim, postojei dostupni
podaci pokazuju da ni marihuana kada se redovito uzima nije
bezopasna. Sada su dostupne takve vrste marihuane koje su
znaajno jae od onih u ranim sedamdestima. Nadalje, postoje
dokazi da neke komponente marihuane mogu tetno djelovati na
plodnost, fetalni razvoj, rad srca kod ljudi koji ve imaju koronarne
probleme, te na funkciju plua. Takoer, ini se da stvara ovisnost.
Ironija je da je u isto vrijeme kada su otkrivene mogue opasnosti
ove psihoaktivne tvari, pronaeno i da marihuana olakava muninu
kod oboljelih od raka koji su podvrgnuti kemoterapiji, te smanjuje
prekomjerni intraokularni tlak kod onih koji pate od glaukoma.
Fenciklidin, poznat kao PCP ili aneoski prah, relativno je nov na
sceni zlouporabe psihoaktivnih tvari. Iako ga upotrebljava vrlo mali
broj ljudi, izaziva zabrinutost javnih i zdravstvenih slubi, jer je
ponaanje pod utjecajem PCP nepredvidivo i esto nasilno, a njihova
mo rasuivanja toliko naruena da se mogu nenamjerno ubiti.
Halucinogeni - LSD, meskalin i psilocibin, ecstasy uzimaju se da
bi se promijenila ili proirila svijest. Njihova uporaba oteava tenju
ljudskog roda ne samo da pobjegne od neugodne stvarnosti, nego
takoer da istrauje unutarnje svjetove. Pod djelovanjem
halucinogena moe se javiti sinestezija - uju se boje i mogue je
vidjeti zvukove. Subjektivno doivljavanje vremena takoer je
promijenjeno, tako da se moe initi da tee jako sporo. Javlja se
gubitak granica (izmeu doivljavanja sebe i svoje okoline).
Raspoloenje moe biti labilno, prebacivati se iz veselja u depresiju.
Moe se javiti osjeaj odvojenosti i uvjerenja u posjedovanje
maginih moi. Korisnik moe biti jako pod dojmom droge i osjeati
poveanu osjetljivost za umjetnost, muziku, ljudske osjeaje i
harmoniju univerzuma. Jedna od glavnih uzroka zabrinutosti pri
uzimanju
LSD-a
je
mogunost
nepredvienog
povratka
psihodelinih doivljaja (flashback) nakon to je fizioloko
djelovanje ve prestalo.
O tim povratnim izletima malo se zna, osin da ih je nemogue
predvidjeti ili kontrolorati.

Razmotrili smo neke faktore koji se odnose na etiologiju zlouporabe

psihoaktivnih tvari i ovisnost. Sociokulturalne varijable, poput
stavova prema psihoaktivnoj tvari, pritisak vrnjaka i prikaza
psihoaktivne tvari u medijima, povezane su s estinom uporabe
psihoaktivne tvari. Na psiholokoj razini mnoge psihoaktivne tvari
uzimaju se da bis e promijenilo raspoloenje (npr. za smanjenje
napetosti), a ljudi odreenih crta linosti osobito su skloni uporabi
psihoaktivnih tvari. Konano, genetska dijateza ima ulogu u
koritenju nekih tvari, posebno alkohola.
Terapije za odvikavanje od koritenja mnogih psihoaktivnih tvari
esto su po svojoj prirodi konfrontacijske. Bolniki i izvanbolniki
programi suoavaju alkoholiar i druge ovisnike o psihoaktivnim
tvarima s nemoralnou i glupou njihova ponaanja i potiu
njihovu odlunost da izmjene nain ivota. dva rasprostranjema
programa terapije ovisnika heroinu su davanje supstituta heroina,
narkotika koji mogu nadomjestiti heroin koji tijelo trai, i
antagonista heroina, psihoaktivne tvari koje sprjeavaju korisnika
da iskusi vrhunac heroinskog doivljaja. Prva kategorija ukljuuje
metadon i metadil acetat, koji su oba sintetiki narkotici. To lijeenje
pretvara ovisnika o heroinu u ovisnika o metadonu. Ova konverzija
se dogaa zato to je metadon osujeuje ovisnost o heroinu. To znai
da djelujui na iste receptore sredinjeg ivanog sustava postaje
nadomjestak za prvobitnu ovisnost. Naglo prekidanje uporabe
metadona rezultira obrascem reakcija sustezanja koje nisu tako
teke kao kod heroina, pa otud proizlaze njegova potencijalna
terapijska svojstva za potpuno odvikavanje od psihoaktvne tvari.
Ciklazocin i nalokson su antagonisti heroina.
Nakon to su se postupno odvikli od heroina, ovisnici primaju
poveane doze jednog od ovih lijekova to sprjeava da kasnije
doive vrhunac ako uzmu heroin. Kliniari bihevioristi sve donedavno
koristili su se prvenstveno averzivnim tehnikama kod osoba koje su
zlorabile alkohol i duhan, ali danas ukljuuju procedure za
smanjivanje anksioznosti i poticanje socijalnih vjetina. Averzivni
podraaj moe se takoer zamisliti u postupku nazvanom
prikrivena senzibilizacija. Anksioznost i manjak takvih vjetina
moda stoje u podlozi razloga zato se ljudi okreu psihoaktivnim
tvarima kao sredstvu za rjeavanje ivotnih problema.

SEKSUALNI POREMEAJI: POREMEAJI SPOLNOG

IDENTITETA I PARAFILIJE
Spolni identitet je nae poimanje sebe kao mukarca ili
ene.
Transseksualac je osoba koja doivljava trajnu neugodu
zbog svog spola i spolne uloge i do te mjere se identificira
sa suprotnim spolom da vjeruje kako zaista jest osoba
suprotnog spola.
Transseksualci esto trae operativnu promjenu spola.
U ovu skupinu ne ubrajaju se shizofrenici koji povremeno izjavljaju da
su suprotnog spola, kao ni hermafroditi, koji imaju reproduktivne
organe obaju spolova.
Osobe koje se poistovjeuju sa suprotnim spolom openito pate od
anksioznosti i depresije, to je velikim djelom posljedica problema
koje imaju u drutvu. Njih privlai isti spol, no ne doivljavaju se
homoseksualnima, jer sebe doivljavaju kao osobu suprotnog spola.
Jedan od 30 000 mukaraca i jedna od 100 000 ena su
transseksualni, no taj podatak moe biti posljedica toga to ene
lake prikrivaju svoju transseksualnost.
Postavka da se transseksualci hormonalno razlikuju od osoba
normalnog spolnog identiteta nije se pokazala ispravnom.
Istraivanja (Gladue, 1987) su pokazala da postoji vrlo mala, ako i
ikakva razlika, u razini hormona kod mukih heteroseksualaca,
homoseksualaca i transvestita.
Istraivanje Meyer-Bahlburg iz 1979. pokazalo je da vrlo mali broj
enskih transseksualaca ima povienu razinu mukih hormona.
Razlike u razini hormona mogle bi biti posljedica injenice da si neki
transseksualci sami daju hormone suprotnog spola.
Nisu pronaene ni kromosomske anomalije kod transseksualaca,
kao ni razlike u strukturi mozga (Emory i sur, 1991).
Veina transseksualaca izjavljuje da su se u djetinjstvu ponaali u
stilu suprotnom od njihovog spola. No, veina djece koja su u
djetinjstvu imala poremeeni spolni identitet u odrasloj dobi ne
postaju transseksualci.
Maskulinost djevojica i femininost djeaka mogu biti posljedica toga
to je majka uzimala spolne hormone za vrijeme trudnoe. Takoer,
to moe biti posljedica nagraivanja djeteta kada se ponaa
neusklaeno s vlastitim spolom, npr. kada djeak obue majinu
haljinu. Osim instrumentalnog uvjetovanja, poremeen spolni
identitet u djetinjstvu moe biti i posljedica modeliranja, npr. ako se
djevojica vie identificira s ocem nego s majkom.

PARAFILIJE
Parafilije su vrsta poremeaja kod kojih su seksualno privlani
neuobiajeni objekti, a seksualne aktivnosti neobine po svojoj
prirodi.
Prema DSM IV, ovakva privlanost treba biti snana i trajati barem 6
mjeseci da bi se poremeaj mogao dijagnosticirati kao parafilija.
Matanja o onome to parafiliari ine ne znae poremeaj ako nisu
intenzivna, ponavljajua ili ako osoba nikad nije djelovala u skladu s
njima.
Parafilije su ee mnogostruke nego pojedinane, te su esto dio
drugih duevnih poremeaja. Parafiliari su gotovo uvijek mukarci,
no u mazohizmu se moe pronai i odreeni broj ena (jedna na
otprilike 20 mukaraca). Neki parafiliari trae partnera koji ne
pristaje na takav odnos pa stoga ovi poremeaji imaju i zakonske
posljedice.
Fetiizam podrazumjeva oslanjanje na neivi objekt da bi se
postiglo seksualno uzbuenje. Fetiist, gotovo uvijek mukarac, ima
ponavljajue i intenzivne seksualne porive prema neivim objektima,
nazvanim fetiima, kao to su enske cipele; taj predmet se snano
preferira ili je ak neophodan da bi se javilo seksualno uzbuenje.
Neki fetiisti skupljaju itave kolekcije predmeta koji ih uzbuuju, a
do njih esto dolaze kraom.
Neki svoj fetiizam provode sami, dok je nekima potreban partner
koji e odjenuti feti, te im je to nuan preduvjet za spolni odnos.
Objanjenje fetiizma pokuale su dati psihodinamske teorije, kao i
teorije uenja. Psihodinamski pristup naglaava da je normalni
seksualni kontakt povezan sa kastracijskom anksioznou, koju
fetiist nastoji izbjei. Teorije uenja objanjavaju ovaj poremeaj
klasinim uvjetovanjem. Posebna vrsta je transvetstitki fetiizam,
kod kojeg osobu uzbuuje oblaenje u odjeu osobe suprotnog spola.

Incest je seksualni odnos izmeu bliskih srodnika za koje je brak

zabranjen. Tabu incesta prisutan je u gotovo svim ljudskim
drutvima. Najei je incest izmeu brata i sestre, a sljedei
najei izmeu oca i keri.
Struktura obitelji u kojoj se javlja incest je obino patrijarhalna i
tradicionalna, naroito s obzirom na podreeni poloaj ena u
odnosu na mukarce. Oevi koji imaju odnose sa svojim kerima
su esto jako poboni, moralistini i fanatini u svojim
religioznim uvjerenjima. Nezadovoljni su u braku, u seksualnom
ili emocionalnom smislu, a ne ele seksualno zadovoljenje
potraiti izvan obitelji.
Rizini faktori da e se u obitelji javiti incestuozni odnosu su: ivot s
ouhom, majka koja nije zavrila srednju kolu, slaba povezanost
s majkom te manje od dva bliska prijatelja u djetinjstvu.
Pedofili su odrasle osobe, obino mukarci, koji seksualno
zadovoljenje nalaze kroz fiziki i esto seksualni kontakt s djecom
pretpubertetske dobi s kojom nisu u srodstvu. U sluajevima kada se
djetetu nanaaju fizike ozljede govori se o silovanju djeteta.
Pedofili obino poznaju djecu koju zlostavljaju, najee su im susjedi
ili prijatelji obitelji. Oni su osobe niske socijalne zrelosti, niskog
samopotovanja i kontrole poriva, slabih socijalnih vjetina te su
esto kruto religiozni i moralistini.
Dvije osnovne razlike izmeu incesta i pedofilije:
1) Incest se dogaa meu lanovima iste obitelji
2) Veina rtava incesta je starija od rtava pedofila
Meu psihoanalitikim hipotezama este su neseksualne osnove
seksualnog zlostavljanja djece: idealizacija djetinjstva, potreba za
nadmoi, onesposobljavajua anksioznost vezana za seksualne
odnose s odraslom osobom te osjeaj socijalnog i profesionalnog
neuspjeha u svijetu odraslih. Postavka da su pedofili esto i sami bili
seksualno zlostavljani u djetinjstvu dobila je malo podrke u
istraivanjima.
Voajerizam (virenje) je znaajno davanje prednosti pribavljanju
seksualnog zadovoljenja kroz gledanje drugih kada nisu obueni ili
kada
imaju
seksualne
odnose.
Voajer
postie
orgazam
samozadovoljavanjem, za vrijeme promatranja ili kasnije, sjeajui se
onoga to je vidio. Stvarni kontakt s osobom koju je gledao je rijedak.
Voajeri su obino mladi, neoenjeni, submisivni i ustraeni od
neposrednijeg seksualnog kontakta s drugima. Bitni element
voajerizma je da promatrana osoba ne zna da ju se gleda, to
doprinosi uzbuenju voajera.
Ekshibicionizam je opetovana, znaajna sklonost postizanja
seksualnog zadovoljenja kroz izlaganje spolovila nepoznatoj osobi.U

veini sluajeva prisutna je elja da se okira i zbuni promatraa.

Poriv za pokazivanjem je preplavljujui i egshibicionistu ga je gotovo
nemogue kontrolirati. Na takvo ponaanje potie ga i anksioznost, a
ne samo seksualno uzbuenje. U vrijeme ina obino nisu svjesni
drutvenih i pravnih posljedica onoga to rade. U tom trenutku
ponekada imaju palpitacije i glavobolju te osjeaj nestvarnosti, a
kasnije ih napadaju drhtavica i grinja savjesti. Eksibicionisti vrlo
rijetko trae fiziki kontakt s promatraem, a izuzetno rijetko nasru
na promatraa.
Jedna psihodinamska teorija naglaava da je pokazivanje
posljedica straha od kastracije zbog kojeg si osoba mora dokazati da
je jo uvije mukarac. Objanjenje ovog poremeaja pokuale su dati
i teorije uenja, no nijedno objanjenje nije dokazano.
Seksualni sadizam je znaajno davanje prednosti pribavljanju ili
poveavanju seksualnog zadovoljstva nanoenjem fizike boli ili
psiholoke patnje, npr. poniavanjem.
Seksualni mazohizam je znaajno davanje prednosti pribavljanju ili
poveavanju seksualnog zadovoljstva kroz podvrgavanje patnji ili
poniavanju.
Oba ova poremeaja se mogu nai i u homoseksualnim i u
heteroseksualnim vezama, no smatra se da je vie od 85% osoba u
ovakvim odnosima preteno ili iskljuivo heteroseksualno. Veina
sadista za partnere nalaze mazohiste.
Te osobe uglavnom vode normalan, konvencionalni ivot, a po
prihodima i socijalnom statusu su iznad prosjeka. Njihovi seksualni
odnosi
ukljuuju
tjelesno
zarobljivanje
(vezanje),
osjetilno
uskraivanje (vezanje oiju), nanoenje boli (rezanje, elektrookove)
te razne naina poniavanja (mokrenje i defeciranje po osobi,
verbalno vrijeanje) Posebna vrsta sadomazohizma je infantilizam,
kada se jedna osoba ponaa prema drugoj kao prema nemonom
djetetu. Najopasniji oblik ovakvih odnosa naziva se hipoksifilija, kada
se uzbuenje postie uskraivanjem kisika mazohistu.
Kognitivni teoretiari naglaavaju u objanjenju ovog poremeaja
vanost pria koje partneri izmiljavaju, a koje obiluju znaenjem
(npr. gospodar i rob).
Psihoanalitiari
ovaj
poremeaj
objanjavaju
kastracijskim
kompleksom mukarca, koji nanoenje boli drugoj osobi doivljava
kao izraz muevnosti. Druga psihoanalitika teorija naglaava da
sadomazohisti uzbuenje zbog boli pripisuju seksualnom uzbuenju.
Neodreene parafilije su mjeovita skupina neuobiajenih
aktivnosti. Tu se mogu ubrojiti koprofilija, nekrofilija, froterizam,
zoofilija, klizmafilija i telefonska skatologija.
Koprofilija je pribavljanje seksualnog zadovoljenja kroz baratanje
fecesom.

Nekrofilija je seksualno openje s leom.

Froterizam je pribavljanje seksualnog zadovoljstva milovanjem ili
trljanjem o osobu koja to ne sluti niti ne eli. Snoaj nije ukljuen.
Zoofilija je seksualna intimnost sa ivotinjama.
Klizmafilija je postizanje seksualnog uzbuenja pomou klistiranja
koje izvodi druga osoba.
Telefonska skatologija je traenje seksualnog zadovoljenja kroz
opscene telefonske pozive odraslim osobama koje na to ne pristaju.
Homoseksualnost
Prema DSM-II koji je vrijedio od 1968. do 1973. homoseksualnost je
smatrana seksualnom devijacijom.
U DSM-u III homoseksualnost je, neto blae, nazvana poremeajem
seksualne orijentacije. Nova dijagnoza trebala se primjeniti na one
mukarce i ene, koji su toliko uznemireni svojom seksualnom
orijentacijom da je ele promjeniti. U DSM-u III se govori o problemu
ego-distone homoseksualnosti. Ona podrazumjeva internalizaciju
drutvenog osuivanja homoseksualnosti i elju osobe da postane
heteroseksualna.
U DSM-u III-R i DSM-u IV homoseksualnost se ne smatra
poremeajem sama po sebi. U DSM-u IV javlja se jedino dijagnoza
nespecifinog seksualnog poremeaja, a termin nespecifian se
znai upornu i znatnu neugodu zbog vlastite spolne orijentacije.
Na ovim promjenama definicije vidi se da je dolo do znatne
promjene u toleranciji homoseksualaca.
Terapija parafilija
Psihoanalitiko gledite smatra da su parafilije duboko ukorijenjene,
te ih je stoga gotovo nemogue lijeiti.

Bihevioralne tehnike se usmjeravaju na poseban obrazac

nekonvencionalne
seksualnosti
pokuavajui
razviti
terapijske procedure za mjenjenje samo ovog vida
pojedineva ponaanja. U poetku su se koristili negativni
terapijski postupci, kao to je averzivna terapija. Primjerice,
fetiistu bi se zadao elektrook dok je gledao feti.
Kasnije su se u terapiju ukljuili i pozitivni terapijski postupci, kao to
je preorijentacija orgazma. Na taj se nain mjenja klasa
objekata koji su ljudima seksualno privlani.
Ovakve psiholoke intervencije je teko evaluirati. Primjerice, u
nekim zatvorima u tretman se uvode osobe ija prognoza
najvie obeava, dok se u drugima uzimaju najtei
prijestupnici. Osim toga, u tim istraivanjima esto nema
kontrolne skupine. Jo jedna oteavajua injenica je da
recidivizam raste s godinama pa praenje mora biti vrlo
dugotrajno.
Osim psiholokih, pokuale su se koristiti i neke medicinske
intervencije,
npr.
psihokirurgija
(povreivanje
djelova
hipotalamusa) i kastracija. Danas se ovakve metode iznimno
rijetko koriste. U tretmane se danas ukljuuju lijekovi, npr.
Medroksi
progesteron
acetat,
koji
smanjuje
razinu
testosterona, no izaziva i ozbiljne nus-pojave ako se predugo
uzima.
U terapiji se koristi i sistemski pristup obitelji. Najpoznatiji ovakav
program je Program ljeenja seksualno zlorabljenje djece u Santa
Clari u Californiji, gdje se oevi zlostavljai nakon tretmana vraaju u
obitelj, to rezultira s 1% recidiva.
SILOVANJE
Silovanje je seksualni odnos s osobom koja to ne eli.
Nasilno silovanje esto ukljuuje ozbiljne fizike povrede tijelu
rtve pa je to in agresije isto koliko i seksualni in.
Zakonsko silovanje odnosi se na seksualni odnos izmeu
mukarca i maloljetnice, osobe koja je mlaa od zakonski
odreene dobi. Zakonsko silovanje ne treba ukljuiti prisilu, nego
moe biti jednostavno seksualnu odnos s maloljetnicom koji je
prijavljen policiji. Osobu mlau od zakonom predviene dobi ne
smatra se odgovornom za njezinu seksulanu aktivnost.
rtve silovanja fiziki su i psihiki traumatizirane doivljajem. Za
vrijeme silovanja one osjeaju bijes i ranjivost, a taj ih osjeaj prati i
nekoliko mjeseci kasnije. Vrlo esto rtve osjeaju krivnju zbog toga
to su dopustile da budu silovane.
Dob i izgled u veini sluajeva nemaju ulogu u odabiru rtve, iako je
raireno miljenje da su rtve mlade i privlane ene.

Smatra se da u SAD-u svaka etvrta ena doivi silovanje tijekom

ivota, a da vie od 80% napada ostane neprijavljeno. Ako se ukljue
napadi koji nisu zavrili silovanjem, pokazalo se da ak 75%
studentica ima takvo iskustvo.
Silovatelj je osoba koja osjea neuobiajeno snano neprijateljstvo
spram ena, koje proizlazi iz uvjerenja da je izdan, prevaren ili
ponien od strane ena. Silovatelji su ponekad psihopati koje
uzbuuje poniavanje ene, ponekad frustrirane osobe slagog
ega, ponekad osobe iji je in posljedica pijanstva Prema
policijskim izvjeima, mukarci zatvoreni zbog silovanja obino
su u dobi od 15 do 25 godiina, siromani, bez zanimanja i
slabog obrazovanja. Polovica ih je u vrijeme izvrenja zloina
bila u braku i ivjela sa suprugom.
Terapija silovatelja i rtve
Terapije s mukarcima koji su izvrili silovanje nisu adekvatno
ispitane. S njima se radi konfrontacijska terapija (susret sa rtvama),
ui ih se samokontroli i adekvatnoj komunikaciji s drugim ljudima, no
u mnogim sluajevima silovatelji ponove svoj in.
Koriste se i bioloke intervencije, npr. smanjivanje razine
testosterona, no to ne znai da e se time smanjiti i njihova
agresivnosti.
Pomaganje rtvama danas je dosta raireno, primjerice kroz centre
za krizna stanja i telefonske linije za pomo. rtvu se ui da su svi
njezini osjeaji normalni te joj se daje podrka za vrijeme policijske i
sudske procedure. Cilj je pomoi rtvi da se vrati normalnom ivotu.

SEKSUALNE SMETNJE
Seksualne smetnje moemo definirati kao krug seksualnih
problema za koje se obino smatra da predstavljaju prepreke u
normalnom krugu seksualnih odgovora.

Poimanje to je normalna seksualnost mijenjalo se kroz povijest.

Danas se smetnje u seksualnosti smatraju posljedicom inhibicije, dok
su se ranije (19. i dio 20. st.) smatrale posljedicom neumjerenosti.
Glavni predlagatelji koncepata o seksualnim smetnjama bili su
Havelock Ellis (1906), Masters i Johnsonova (1966) i Kaplanova
(1977).
DSM-IV djeli seksualne smetnje u 4 glavne kategorije
1) poremeaji spolne elje
2) poremeaji spolnog uzbuivanja
3) poremeaji orgazma
4) poremeaji s pojavom boli pri spolnom odnosu
- u DSM-u III ti su poremeai nazvani psihoseksualnim smetnjama,
dok je u
DSM-u IIIR izbaen dio psiho, jer je spoznata i bioloka uloga
- u DSM-u IV zahtjev za dijagnosticiranje seksualne smetnje je da
osoba izraava znaajnu neugodu zbog tog problema
dijagnoza se ne postavlja ako se smatra da je poremeaj u
potpunosti posljedica neke medicinske bolesti ili ako se moe
pripisati nekom dtugom poremeaju na Osi i, npr. depresiji
Kako bi se uope moglo upoznati problematiku seksualnih smetnji,
vano je ustanoviti to se smatra pod normalnom seksualnou. Ovaj
koncept razvili su Masters i Johnsonova, proirivi ranije nalaze
Kinseyeve grupe.
Prema njima, etiri karakteristine faze u ljudskom ciklusu
seksualnog odgovora su:
1. elja odnosi se na seksualni interes ili elju, koji su esto
povezani s matanjem; koncept elje uvela je Kaplanova 1974.
2. Uzbuenje subjektivni doivljaj seksualnog zadovoljstva povezan
s fiziolokim promjenama do kojih je dolo poveanim dotokom
krvi u spolne organe i u grudi (kod ena).
3. Orgazam u ovoj fazi seksualni uitak dosee vrhunac. Kod
mukaraca se gotovo uvijek dogaa ejakulacija, dok se kod ena
steu zidovi vanjske treine vagine. Kod oba spola postoji opa
miina napetost i nevoljni pokreti zdjelice.
4. Smirenje oputanje i ugodan osjeaj nakon orgazma. Mukarci u
ovom periodu imaju i period refrakcije, kada ne mogu ponoviti
spolni odnos
1. Poremeaji spolne elje
DSM-IV razlikuje dvije vrste poremeaja seksualne elje: 1)poremeaj
sa smanjenjem seksualne elje i 2)averzivni seksualni poremeaj.
Prvi se odnosi na manjkavost ili odsutnost seksualnih matanja i
potreba, dok se drugi odnosi na aktivno izbjegavanje gotovo svih

spolnih kontakata s drugom osobom. Vie od polovice osoba koji

trae ljeenje zbog seks. smetnji ale se na slabu elju. Preko 60%
ine mukarci.
Uzroci ovog poremeaja su raznoliki, a meu eima su ortodoksna
religioznost, partner koji nije eljenog spola, strah od gubitka
kontrole, strah od trudnoe, depresija, nuspojave razliitih ljekova
(antihipertenziva i anksiolitika) te interpersonalna napetost. Meu
rijee uzroke ovog poremeaja spadaju seksualno zlostavljanje u
djetinjstvu, strah od zaraze spolno prenosivim bolestima i sl.
2. Poremeaji spolnog uzbuivanja
Ovi poremeaji se razlikuju kod ena i kod mukaraca. Poremeaj
spolnog uzbuivanja kod ena prije se nazivao frigidnost, dok se
poremeaj erekcije kod mukaraca nazivao impotencija. Dijagnoza se
ne moe postaviti u sluaju kada partner radi neto to se osobi ne
svia, ve uzrok problema tada treba traiti drugdje.
Uestalost poremeaja uzbuivanja kod ena je izmeu 11 i 46%, a
radi se o nemogunosti vlaenja koje prethodi ugodnom snoaju.
Uestalost poremeaja kod mukaraca je izmeu 3 i 9%, a radi se o
nemogunosti postizanja ili odravanja erekcije do kraja seksualne
aktivnosti.
Oko 50% osoba koje se javljaju terapeutu zbog seksualnih smetnji
imaju ovu vrstu problema.
3. Poremeaji orgazma
DSM-IV navodi dva poremeaja orgazma kod mukarca i jedan kod
ena. Poremeaj orgazma kod ena tj. inhibirani orgazam kod
ena se odnosi na odsutnost orgazma nakon perioda normalnog
seksualnog uzbuenja.
Razlozi mogu biti brojni: kao prvo, eni postizanje orgazma nije
uroeno kao mukarcu, ve ga mora nauiti. Manjak znanja o
seksualnosti takoer ponekad igra ulogu, npr. ene ne poznaju
dovoljno anatomiju svog spolnog organa.
Kao drugo, orgazam kod ene moe biti inhibiran zbog straha od
gubitka kontrole. To je najee povezano s vjerovanjem da se tijelu
ne smije prepustiti kontrola.
Poremeaj orgazma kod mukaraca, tj. inhibirani orgazam u
DSM-IIIR se opisuje kao problem ejakuliranja za vrijeme snoaja,
samozadovoljavanja, manualne ili oralne manipulacije od strane
partnera, ili u analnom snoaju. Tekoe u ejakuliranju su relativno
rijetke. Uzroci ukljuuju strah od osjemenjivanja partnerice,
sustezanje ljubavi, izraavanje neprijateljstva te strah od
preputanja.
Prijevremena ejakulacija se javlja kad mukarac nije u stanju
zaustaviti svoj orgazam dovoljno dugo da partner doe do vrhunca u
50% njihovih seksualnih susreta. DSM IV za dijagnozu trai

mukarevo nezadovoljstvo ovakvim stanjem, a u obzir uzima dob i

situaciju, npr. novog partnera. 30% mukaraca u ivotu se sretne s
ovim problemom.
4. Poremeaji s pojavom boli pri spolnom odnosu
DSM-IV navodi dva ovakva poremeaja: dispareunija i vaginizam.
Dispareunija se dijagnosticira kad postoji uporna ili ponavljana bol
prije, za vrijeme ili nakon snoaja. Ova dijagnora ne postavlja se ako
je bol posljedica premale vlanosti rodnice ili ako je posljedica
vaginizma. Vaginizam se definira kao nemogunost snoaja zbog
snanog stezanja vanjske treine vagine. Dispaurenija se pojavljuje
kod izmeu 8 i 23% ena, dok se kod mukaraca javlja u oko 1%
sluajeva. Vaginizam se smatra puno rijeim poremeajem. Iako se
prema DSM-u IV vaginizam ne bi trebao dijagnosticirati u sluajevima
ako je posljedica zdravstvenog problema, on je gotovo uvijek vezan
uz neki zdravstveni problem.
Jedna terija smatra da je vaginizam posljedica enine elje da si
uskrati uitak spolnog odnosa (nije potvreno). Kao drugi razlozi,
navode se strah od trudnoe, negativni stavovi o seksu i impotencija
partnera.
Ope teorije o seksualnim smetnjama
Teorijski model Mastersa i Johnsonove ukljuuje aktualne i povijesne
uzronike ljudske seksualne neadekvatnosti.
Aktualni uzronici su strah od izvedbe i uloga promatraa.
Povijesni uzronici su ortodoksna religioznost, psihosocijalna
trauma, sklonost homoseksualnosti, neodgovarajue savjetovanje,
prekomjerno uzimanje alkohola, vaginizam, bioloki uzroci i
sociokulturalni faktori.
Ortodoksna religioznost je posljedica odgoja u kojem se seksualni
uitak obezvreuje, jer je takvo miljenje u skladu sa strogim
religioznim vjerovanjima.
Psihosocijalna trauma je posljedica zastraujuih i poniavajuih
iskustava u vrijeme ranih seksualnih iskustava, npr. silovanja,
neuspjeha pri prvom spolnom odnosu
Neodgovarajue savjetovanje moe takoer biti razlog smetnji,
primjerice, kada se osobi kae da su njezini problemi u skladu s
godinama.
Vaginizam ene moe uzrokovati impotenciju mukarca, ali moe
doi i do obrnutog sluaja, tj. da impotencija mukarca uzrokuje
vaginizam.
Bioloki uzroci odnose se na fizika oteenja ili bolesti. Primjerice,
osobe s dijabetesom mogu imati problema s impotencijom, dok
osobe s razliitim upalama ili ozljedama spolnih organa mogu imati
bolne spolne odnose.

Sociokulturalni faktori se najee odnose na kulturalne predrasude,

primjerice, da ena ne smije uivati u spolnom odnosu.
Druga suvremena gledita se razlikuju od Master-Johnsonove
koncepcije po tome to naglaavaju da esto neseksualni razlozi
utjeu na seksualne probleme. Zbog toga veina terapeuta u radu s
parovima u obzir uzima i njihove seksualne probleme i probleme u
komunikaciji.
Osim toga, ljudi esto imaju nezadovoljavajui seksualni ivot i zbog
injenice da ele previe ugoditi partneru pa zanemare sebe, ili
obrnuto.
Strah od AIDS-a i drugih spolno prenosivih bolesti takoer moe biti
razlog to se neki ljudi ne mogu opustiti za vijeme spolnog odnosa.
Konano, treba spomenuti i razna psiholoka stanja koja mogu
negativno utjecati na seksualno zadovoljstvo, npr. anksioznost,
depresiju, neugodnost, manjak povjerenja prema partneru i.t.d. U
ovakvim stanjima osobe su manje sklone davati partneru informaciju
o tome to im se svia, a to ne.
Terapije seksualnih smetnji razlikuju se po svom pristupu
1. Seksualno obrazovanje s jedne strane, ovakva terapija smanjuje
neznanje osoba o seksualnosti, a s druge strane ui ih da je u redu
razgovarati o tome
2. Smanjivanje anksioznosti radi se o tehnci desenzitizacije
3. Voeno samozadovoljavanje osobe se ui da je dozvoljeno
samozadovoljavati se, a na taj nain im se daje poruka da nije
pogreno uivati u seksu
4. Uvjebavanje vjetina i komunikacije klijentu se na videu
prikazuju razliite seksualne tehnike i potie ih se da kau
partneru to im se svia
5. Postupci za mjenjanje stavova i misli tu se koristi racionalnoemocionalna terapija koja zamjenjuje misli tipa Ja moram s
manje zahtjevnim mislima
6. Terapija parova usmjerava se na vanost komunikacije
7. Psihodinamske tehnike naglaava se da klijent esto nije u
stanju izraziti to ga zapravo mui
AIDS je u potpunosti smrtonosna bolest koja ima dvije specifinosti
1) neizljeiva je i medicina ju ne moe prevenirati
2) mogue ju je prevenirati psiholokim sredstvima

SHIZOFRENIJA
Shizofrenija je skupina psihotinih poremeaja, obiljeenih velikim
poremeajima miljenja, emocija i ponaanja poremeenim
miljenjem u kojem ideje nisu logiki povezane; manjkavim
percepcijama i panjom; bizarnim poremeajima motorike
aktivnosti; te plitkim, povrnim ili neprimjerenim osjeajima.
Za razliku od drugih poremeaja, ne postoji esencijalni simptom
shizofrenije koji bi morao biti nazoan te se shizofreni bolesnici u
velikoj mjeri razlikuju.
Pozitivne simptome ine ispadi, poputa halucinacija, deluzija i
bizarnog ponaanja.
Tu ubrajamo
1) smeteni govor poremeaj organizacije ideja i govora, zbog kojeg
je teko razumjeti to bolesnik uope hoe kazati
2) deluzije tj. sumanutosti
a) somatska pasivnost tjelesne osjete pacijentu namee netko
drugi
b) nametnute (usaene) misli misli koje je pacijentu ubacio
netko drugi
c) emitiranje misli bolesnikove misli se prenose radiovalovima
pa ih svi znaju
d) oduzimanje (isisavanje) misli bolesniku neka sila krade
misli
e) nametnuti osjeaji bolesnik osjea da osjeaji nisu njegovi
f) nametnuti voljni ini osjeaj bolesnika da ono to radi nema
veze s njime
g) nametnuti porivi impulzivne radnje bez voljne kontrole
3) halucinacije i drugi poremeaji opaanja
a) ujne misli
b) glasovi raspravljaju
c) glasovi komentiraju
Negativni simptomi su deficiti ponaanja. Tu ubrajamo
1) avoliciju gubitak energije i nedostatak zanimanja za uobiajene
rutinske aktivnosti
2) alogiju negativni poremeaj miljenja, koji ukljuuje siromatvo
govora, bilo koliinski, bilo sadrajno. Bolesnici vrlo sporo

odgovaraju na postavljena pitanja, a ponekad uope ne

odgovaraju.
3) anhedoniju nesposobnost doivljavanja zadovoljstva, koja se
oituje kroz nedostatak zanimanja za rekreaciju, spolne odnose i
bliskost s drugim ljudima.
4) osjeajnu otupjelost praktiki nikakav podraaj ne moe izazvati
emocionalnu reakciju; ovaj simptom je primjeen kod 66%
shizofrenika
U ostale simptome ubrajamo one koji nisu ni pozitivni ni negativni:
1. katatonika nepokretnost bolesnik zauzme neobini poloaj tijela
i u tom poloaju ostaje vrlo dugo
a) vezana uz katatoniju je i votana povitljivost (flexibilitas cerea),
to znai da druga osoba moe bolesnikove udove namjestiti u
neobine poloaje u kojia onda ostanu dugo vremena
2. neprimjereni afekt emocionalne reakcije neprimjerene su
situaciji, npr. osoba prasne
u smijeh kad uje tunu vijest
to se tie povijesti konstrukta treba spomenutiEmila Kraepelina i
Eugena Bleulera.. Kraeplin je shizofreniju nazvao dementiom
praecox, a ona je ukljuivala nekoliko tipova paranoidni, katatoni i
hebefreni. U takvih bolesnika Kraepelin je kao glavne simptome
opisao halucinacije, sumanute ideje, negativizam, poremeaje
pozornosti, stereotipno ponaanje i emocionalnu disfunkciju.
Bleuler je autor termina shizofrenija, a od K. se razlikuje po tome to
ne smatra da se poremeaj uvijek javlja u ranoj dobi, kao i po
nastojanju da svim simptomima pronae neto zajedniko. Pronaao
je da je svima zajedniko pucanje asocijativnih veza.
Kraepalinov Bleulerov utjecaj na amerika shvaanja shizofrenije je
bio vrlo velik. 60-ih i 70-ih godina u dijagnozu shizofrenije ukljuena
je dimenzija procesno-reaktivno, koja se odnosi na naglost
pojavljivanja bolesti i na prognozu tijeka bolesti. Reaktivna
shizofrenija javlja se naglo nakon stresa i oboljeli ima bolju prognozu.
Dijagnosticiranje prema DSM-IV razlikuje se u nekoliko elemenata
od DSM-III.
1. dijagnostiki kriteriji su izloeni eksplicitno i s mnogo pojedinosti
2. specifino su iskljueni bolesnici sa simptomima poremeaja
raspoloenja
3. poremeaj mora trajati barem 6 mjeseci da bi se postavila
dijagnoza shizofrenije
- aktivna faza mora trajati barem jedan mjesec, dok preostalih pet
mjeseci mogu bili ili prodromalo razdoblje (prije aktivne faze) ili
rezidualno razdoblje (nakon aktivne faze).

aktivnu fazu karakteriziraju halucinacije, sumanutost, smeten

govor, teko rastrojeno ili katatonino ponaanje, te negativni
simptomi
neaktivnu fazu karakterizira socijalno povlaenje, poremeeno
funkcioniranje razliitih uloga, otupljen ili neprimjeren afekt,
nedostatak inicijative, neodreen i prigodni govor, zanemarivanje
higijene i vlastitog izgleda, udna vjerovanja ili magijsko
razmiljanje te neuobiajeni perceptivni doivljaji.
akutna faza shizofrenije se u DSM-u IV naziva shizofrenoformni
poremeaj ili kratki psihotini poremeaj
u DSM-u IV se takoer razlikuje shizoafektivni poremeaj od
shizofrenije. Shizoafektivni poremeaj je mjeavina simptoma
shizofrenije o poremeaja raspoloenja

Tipovi shizofrenije
1. Rastrojena (dezorganizirana) shizofrenija obiljeena je nizom
vrlo difuznih i regresivnih simptoma. Ovaj tip shizofrenije
odgovara Kraepelinovoj hebefrenoj shizofreniji. Obilno su
zastupljene
halucinacije
i
sumanutosti,
npr.
spolne,
hipohondrijske, religijske i ideje proganjanja. Bolesnik moe biti
podloan bizarnim idejama, koje esto ukljuuju deterioraciju
tijela. Bolesnik govori nekoherentno, izmilja nove rijei ili
povezuje rijei koje slino zvue.
Bolesnik esto zanemaruje osobni izgled i higijenu, mokri posvuda
i bilo kada.
to se tie raspoloenje, bolesnik moe biti osjeajno otupio, ili
moe stalno bez vanjskog povoda mjenjati raspoloenja.
2. Katatona shizofrenija najoigledniji simptom su motoriki
poremeaji. Takve
osobe tipino alterniraju izmeu katatone
nepokretnosti i divlje uzbuenosti, no jedan oblik moe biti
dominantan. Ti bolesnici su negativistiki nastrojeni, odupiru se
uputama i savjetima, a esto poput jeke ponavljaju govor drugih
osoba. Poetak katatone reakcije moe biti iznenadniji od poetka
drugih tipova shizofrenije, no obino prije poetka osoba pokazuje
apatiju. Iako je za vrijeme katatonog stupora bolesnik nepokretan,
on kasnije moe rei to se oko njega dogaalo. U ekscitiranom
stanju bolesnici esto viu, puno priaju ili brzo hodaju. Danas je
ovaj tip shizofrenije relativno rijedak, no razlog moe biti u tome
to su se prije mjeale bolesti encephalis lethargica (bolest
spavanja) i katatona shizofrenija.
3. Paranoidna shizofrenija karakteriziraju je izrazite sumanute
ideje. To su obino ideje proganjanja, a ponekad i ideje veliine,
ideje referencije i sumanuta ljubomora. Paranoidni shizofrenici su
agitirani, skloni raspravljanju, bijesni, a katkad i nasilni. S drugima

se ponekad ophode hladno, formalno i reaktivno. Njihovi misaoni

procesi su sumanuti, no nisu fragmentirani.
4. Dodatni tipovi meu pojedinim tipovima shizofrenije postoje
znatna preklapanja tako da je ponekad teko dijagnosticirati
odreen tip. Nediferencirana shizofrenija se dijagnosticira u
sluajevima kad pacijent ima simptome shizofrenije, no ne nekog
odreenog tipa. Rezidualna shizofrenija se dijagnosticira kada
bolesnik vie ne udovoljava svim dijagnostikim kriterijima za
shizofreniju, no jo uvijek pokazuje znake bolesti.
Istraivanja etiologije shizofrenije
Genetiki podaci koriste studije obitelji, studije blizanaca i studije
usvojenika.
Studije obitelji su pokazale da postoji povezanost izmeu bolesti
dvaju lanova obitelji. 1. Brani partner vjerojatnost oboljevanja je
oko 1%
2. Unuci 2,84%
3. Neaci/neakinje 2,65%
4. Djeca 9,35%
5. Braa i sestre 7,3%
6. Dvojajani blizanci 12,08%
7. Jednojajani blizanci 44,30%
Ovi podaci nam pokazuju da to je vea genetska slinost, postoji i
vea vjerojatnost da e osoba oboljeti ako joj srodnik boluje od
shizofrenije.
Studije blizanaca pokazale su da jednojajani blizanci znatno
konkordantniji. U tablici je prikazana konkordantnost jednojajanih i
dvojajanih blizaca u sluaju kad je jedan blizanac hospitaliziran s
dijagnozom shizofrenije.
Definicija
konkordantnosti
Hospitalizirani
i
dijagnosticirani
shizofreniar
Hospitaliziran,
ali
nije shizofreniar (+
1. kategorija)
Nije
hospitaliziran,
ali je abnormalan (+
1. i 2. kategorija)

Jednojajani blizanci
% konkordantnosti
42

Dvojajani blizanci
% konkordantnosti
9

54

18

79

45

Studije usvojenika pokazale su da djeca odgajana bez dodira sa

svojim patogenim majkama svejedno imalapovean rizik nastanka
shizofrenije u usporedbi s kontrolnom skupinom. Kod 16,6%
potomaka shizofrenih majki postavljena je dijagnoza shizofrenije, a
osim vee vjerojatnosti za dijagnosticiranje shizofrenije, u djece
shizofrenih majki bila je poveana vjerojatnost dijagnosticiranja
mentalnog deficita, psihopatije i neuroze. Ta su djeca bila ee
ukljuena u kriminalne aktivnosti, provela su vie vremena u
kazneno-popravnim ustanovama i ee su dobivala otpust iz vojne
slube zbog psihijatrijskih razloga.
Vrednovanje genetikih podataka odnosi se na odreivanje koliko na
shizofreniju mogu utjecati i drugi imbenici, osim gena. Ne smije se
zaboraviti razlika izmeu jednojajanih blizanaca, koji imaju
identian genetski materijal.
U obzir treba uzeti i utjecaj stresa koji esto prethodi pojavi
shizofrenije.
Biokemijski imbenici vjerojatno imaju znaajnu ulogu u
shizofreniji, no vrlo ih je teko istraivati. Jedna od bolje
obraenih je teorija da je shizofrenija povezana s aktivnou
neurotransmitera dopamina, koja se temelji na djelovanju
ljekova koji se uinkoviti u terapiji shizofrenije. Ti ljekovi,
fenotijazini, izazivaju sporedne uinke koji podsjeaju na
Parkinsonovu bolest, a poznato je da je ta bolest djelomice
uzrokovana nedostatkom dopamina u odreenim modanim
putovima.
Dodatni neizravni dokaz je tzv. anfetaminska psihoza, koja je
uzrokovana uzimanjem amfetamina, a vrlo je slina shizofreniji.
Istraivanja temeljena na dopaminskoj hipotezi su pokazala da je kod
shizofreniara poveana koncentracija homovaniline kiseline (HVK),
koja je glavni mwetabolit dopamina.
Mozak i shizofrenija
Mnoge postavke o razlikama izmeu mozga shizofrenika i mozga
zdrave osobe nisu potvrene. Ovakva vrsta istraivanja esto se
moe obaviti tek nakon smrti oboljeloga. Najkonzistentniji se ine
nalazi istraivanja koji ukazuju na strukturne probleme u limbikim
podrujima, diencefalonu i prefrontalnoj modanoj kori.
CT i MRI pokazale su da shizofrenici esto imaju proirene modane
komore, to ukazuje na propadanje tkiva, posebice u limbikim
podrujima.
ini se da ipak prefrontalna modana kora ima najveu ulogu u
pojavi shizofrenije, jer je u studiji kortikalnih lijebova pronaena
atrofija samo u prefrontalnom podruju. PET snimanje, tijekom kojeg
se snima metabolizam glukoze, pokazuje smanjeni metabolizam u

prefrontalnom korteksu shizofrenika. Takoer je pokazan i smanjeni

protok krvi.
Neuroloke abnormalnost mogle bi biti posljedica virusne infekcije
tijekom fetalnog razvoja. Prefrontalna modana kora dozrijeva
najkasnije u ivotu pa bi pojava shizofrenije mogla biti potaknuta
interakcijom modane ozljede i normalnih razvojnih procesa mozga.
Psiholoki stres i shizofrenija
Meu razliitim stresorima, najveu ulogu imaju drutveni sloj i
obitelj.
Shizofrenija je najuestalija u sredinjim gradskim podrujima, u
kojima staniji najnii drutveno-ekonomski slojevi. Korelacija
drutvenog sloja i shizofrenije je konzistentna, no taj nalaz je teko
uzrono protumaiti.

Sociogena hipoteza naglaava da sama pripadnost donjem

drutvenom sloju moe uzrokovati shizofreniju. Drugo objanjenje
korelacije je tzv. teorija drutvenog odabira, koja tumai da
shizofreniari zbog razvoja psihoze odlaze ivjeti u siromanije
djelove grada, manje zarauju i.t.d.
Obitelj moe na razliite naine utjecati na razvoj shizofrenije. Naziv
shizofrenogena majka opisuje hladnu i dominantnu majku koja
inducira sukobe i tako potie pojavu shizofrenije u svoje djece.
Teorija dvostruke prisile naglaava da je osoba u stanju trajne
potinjenice. To se dogaa ako osoba ima intenzivan odnos s drugom
osobom, kojoj silno eli ugoditi, no ta druga osoba joj alje
dvosmislene poruke. Osoba se iz te situacije ne moe izvui niti
moe ignorirati poruke.
Ove postavke nisu dokazane istraivanjima, no pokazalo da se
obitelji shizofrenika ipak esto razlikuju od ostalih obitelji, npr. po
visokom stupnju sukoba ili dvesmislenoj komunikaciji. No, tu takoer
treba biti oprezan u zakljuivanju, jer se ponaanje lanova obitelji
esto promjeni nakon to osoba oboli.
Studije visokog rizika od shizofrenije pokazale su da se budui
shizofreniari razlikuju od ostale djece ve u djetinjstvu. Oni su
pasivni, delinkventni i povueni, a esto su i kvocijenta inteligencije
nieg od prosjeka.
Shizofreniji s negativnim simptomima prethodila je anamneza
komplikacije tijekom ivota i poroaja te izostanka elektrodermalne
reakcije na jednostavne podraaje. Shizofreniji s pozitivnim
simptomima prethodila je anamneza obiteljske nestabilnosti, kao to
je odvajanje od roditelja i smjetanje, tijekom odreenog razdoblja, u
ustanove za posvajanje ili takve obitelji.

Terapije shizofrenije
Terapije shizofrenije se djele na bioloke i psiholoke.
Prije su se u velikoj mjeri koristili elektrookovi i psihokirurgija, koji su
do danas u veem djelu naputeni. Najpoznatiji kirurki postupak je
prefrontalna lobotomija, kojom se presjecaju veze izmeu eonog
renja i niih djeloba mozga.
Lijekovi koji se koriste nazivaju se antipsihoticima ili neurolepticima.
Najee se koriste fenotijazin, klorpromazin, a u novije vrijeme i
butirofenon i tioksanten. Lijekovi bolje djeluju na pozitivne nego na
negativne simptome.
Bolesnici obino uzimaju lijek u tzv. dozama odravanja, tj. u
najmanjim dozama koje su im potrebne. S obzirom na to da lijekovi
imaju nuspojave (npr. tremor), mnogi bolesnici povremeno uzimaju
farmakoterapijske praznike, tj. krai period kad ne uzimaju lijekove.

Psiholoke terapije su psihodinamska, obiteljska i bihevioralna.

Psihodinamsku terapiju u lijeenje shizofrenije je uveo Sullivan, koji
je smatrao da je shizofrenija. povratak na djetinje oblike
komunikacije. Stoga terapija od bolesnika zahtjeva da naui zrele
naine komunikacije i postigne uvid u ulogu prolosti u njegovim
tekuim problemima. Sullivan je preporuao vrlo postupan razvoj
povjerenja u terapiji.
Obiteljska terapija ukljuuje rad s obitelji na nain da joj se objasni
bolest, npr. vanost redovitog uzimanja lijeka, simptomi bolesti,
nain noenja s njima. Obitelj se takoer ui izraavati emocije na
konstruktivan nain.
Bihevioralna terapija ukljuuje trening socijalnih vjetina i
instrumentalno uvjetovanje. Ove tehnike pokazale su se kao
najdjelotvornije.

EMOCIONALNI
POREMEAJI
I
POREMEAJI
PONAANJA U DJETINJSTVU I ADOLESCENCIJI
KLASIFIKACIJA
Klasifikacija poremeaja u djetinjstvu korjenito se promijenila tijekom
posljednja tri desetljea. Prije toga se djeje poremeaje smatralo
proirenjem odraslih poremeaja na mlau dob, a djeci su esto
pridavane dijagnoze {to su isprva stvorene za odrasle osobe.
DSM III je uvelike proirio raspon dijagnoza primjenjivih na djecu, a
DSM IV takoer odraava to sve vee zanimanje za poremeaje u
djetinjstvu. To je zapravo odraz rastueg utjecaja razvojne
psihopatologije, koja prouava poremeaje u djetinjstvu u okviru
znanja o normalnom razvoju kroz cijeli ivotni vijek.
Bitno obiljeje po kojem se poremeaji u djetinjstvu razlikuju od
poremeaja odraslih je da veina odraslih sami uoavaju da postoji
neki problem, dok kod djece to uvijek ini neka druga osoba. To
oteava rad sa djecom u terapiji.
Studije poremeene djece ukazuju na dvije ire skupine djejih
simptoma:
1. Djeca s nedovoljno kontroliranim, ekscesivnim ponaanjem
eksternalci
2. Djeca s pretjerano kontroliranim ponaanjem ili djeca koja
pokazuju odreene deficite u ponaanju i emocionalnu
inhibiciju internalci.

Razlika izmeu ta dva skupa simptoma sastoji se u tome da u

jednom sluaju nain na koji dijete reagira stvara probleme drugima,
a u drugom sluaju stvara probleme samom djetetu.
POREMEAJI NEDOVOLJNO KONTROLIRANOG PONAANJA
Problemi nedovoljne kontrole definirani su vrstom, oblikom i
uestalou ponaanja. Poremeaji nedovoljno kontroliranog
ponaanja su deficit panje/hiperaktivni poremeaj (DPHP) i
poremeaji ophoenja.
DEFICIT PANJE/HIPERAKTIVNI POREMEAJ
Pozornost je usmjerena na tekoe s kojima se dijete susree kad
panju pokua usmjeriti na zadatak tijekom dovoljno dugog
razdoblja, te na ukljuenost djeteta u nesvrhovitu i pretjeranu
aktivnost.
Danas otprilike 3-5% djece ima DPHP. Poremeaj je uestaliji kod
djeaka nego kod djevojica.
Nedostatak panje i impulzivnost djece sa DPHP-om, esto su
povezani sa kolskim tekoama i neuspjesima, a oko 20-25% te
djece ima i poremeaj uenja za matematiku, itanje ili izgovaranje
rjei slovo po slovo. Mnogo vei postotak takve djece prebacuje se u
posebne obrazovne programe.
Takoer, velik broj djece sa DPHP-om ima znatne potekoe u
odnosu sa vrnjacima i uspostavljanju prijateljstava i to vjerojatno
zato {to njihovo ponaanje druge vrijea i uznemiruje.
Zbog preklapanja od 30-90% teko je razlikovati taj poremeaj od
poremeaja ophoenja.
Nekada se mislilo da hiperaktivnost jednostavno ishlapi s
adolescencijom, meutim jedna je studija pokazala da 70% djece s
DPHP-om udovoljava kriterijima za poremeaj i u adolescenciji. Takvi
adolescenti:
ee naputaju srednju kolu
openito doseu nii socio-ekonomski status, no {to bi se
oekivalo, te
ee mijenjaju posao.
Bioloke teorije DPHP-a
Predospozicija za DPHP je vjerojatno nasljedna. Mogua bioloka
podloga ovog poremeaja je u specifinim neurolokim razlikama
frontalno-limbikog korteksa izmeu DPHP i normalne djece. Naime,
hiperaktivna djeca imaju smanjen modani metabolizam glukoze,
odnosno, njihovi mozgovi su manje aktivni od mozgova normalnih
ljudi u zadacima slune panje. Mnoge teorije pokuavaju
hiperaktivnost objasniti utjecajima rafiniranog eera, konzervansa u
hrani i slinih tvari koje navodno utjeu na sredinji ivani sustav.
Isto vrijedi i za otrovanje olovom, toksine iz okoli i sl.

Hiperaktivnost djece uspjeno se lijei amfetaminima, koji pojaavaju

stupanj panje, ali smanjuju stupanj aktivnosti.
Psiholoke teorije DPHP-a
Bettelheim je predloio dijateza-stres teoriju, prema kojoj se
hiperaktivnost razvija kad se dispozicija za poremeaj zdrui sa
zlosretnim roditeljskim metodama odgoja. Primjerice, dijete sa
dispozicijom za pretjeranu aktivnost i mijenjanje raspoloenja
dodatno je izloeno stresu od strane majke koja lako postane
nestrpljiva i zlovoljna.
I uenje bi moglo imati ulogu u hiperaktivnosti, jer dijete moe biti
osnaeno panjom koju privlai na sebe. Osim toga hiperaktivnost
moe nastati oponaanjem modela, tj. ponaanja roditelja ili brae i
sestara, no to je sve dvosmjeran proces.
Terpija DPHP-a
U terapiji se koriste psihostimulansi, posebice Ritalin.
Drugi oblik terapije je Feingoldova dijeta, koja upuuje na hranu koju
treba izbjegavati (konzervansi i sl.), a uinkovita je kod malog broja
djece. Takoer se koristi i nagraivanje za odravanje
usredotoenosti na zadatak. Primjerice, djeci se daju zvjezdice i
tokice kada obave dobro neki konkretan zadatak u koli ili
kuanstvu.

POREMEAJI OPHOENENJA
Naziv poremeaji ophoenja obuhvaa raznolike oblike nedovoljno
kontroliranog ponaanja, pa zato za ove poremeaje ne postoji
jedinstvena definicija. Tu se ubrajaju postupci kao: agresivnost,
laganje, destruktivnost, vandalizam, krae, bjeanja iz kole i slino.
Ono to povezuje ova ponaanja je krenje drutvenih normi i
temeljnih prava drugih osoba. Poremeaji ophoenja su vi{e od bilo
kojeg drugog poremeaja u djetinjstvu definirani uinkom djejeg
ponaanja na druge ljude i okolinu. Budu}i da o tome koji oblik
nekontroliranog ponaanja je neprihvatljiv nain ophoenja obino
odluuju nastavnici, roditelji i vrnjaci, vidimo da se kod postavljanja
dijagnoze mogu javiti neke potekoe moe se dogoditi da se
ponaanje jednog djeteta smatra poremeajem, a isti takvi postupci
drugog djeteta prihvaaju se kao normalni.
U postavljanju dijagnoze poremeaja ophoenja, treba razmotriti
mnoga obiljeja samog djetetova ponaanja. Dva najbitnija kriterija
su: uestalost nekog oblika ponaanja i njegov intenzitet.

Poremeaje ophoenja esto prati zlouporaba droga, te delikventne

aktivnosti.
Za djecu s dijagnozom ovog poremeaja prognoza je loa, no
istraivanja pokazuju da poremeaj ophoenja moe biti prijeko
potreban, no ne i dovoljan uvjet za nazonost antisocijalnog
ponaanja u odrasloj dobi.
Etiologija poremeaja ophoenja
Mogui etioloki imbenici su, kao i kod DPHP-a:
genetika dispozicija
brana nesloga roditelja (mogue je da roditelji zaokupljeni
svojim nesuglasicama nedosljedno provode odgojne mjere ili
pak da djeca oponaaju hostilnost i agresivnost svojih roditelja)
neprimjereno poduavanje udoredne svijesti (npr. prevelike
zahtjevi i kontrola)
modeliranje
izravno osnaivanje devijantnog ponaanja
Terapija poremeaja ophoenja
Sa sociolokog stajalita, za dananje je drutvo veliki izazov nositi
se sa poremeajima ophoenja. Neki mladi sa tim poremeajem su
budui psihopati.
Terapijski pristupi su slijedei:
Neki od najobeavajuih pristupa terapiji ovog poremeaja
ukljuuju zahvate u vezi s roditeljima ili obiteljima
antisocijalnog djeteta. Postoje razliite bihevioralne terapije
koje rade s roditeljima, no ponekad je primjereniji izravni rad sa
poremeenim pojedincem.
Mogua je i kognitivna terapija, jer se pokazalo da agresivni
djeaci tumae dvoznane postupke kao agresivne, pa se
pokuavaju osvetiti dakle problem je u kognitivnoj
interpretaciji situacije. Dodge razlikuje dvije vrste agresivnosti:
1. Reaktivna agresivnost takvo dijete agresivno odgovara na
nepravde kojemu (prema njegovom tumaenju) drugi ine
2. Proaktivna agresija takvo dijete agresiju smatra sredstvom
za postizanje cilja, nainom na koji dobije ono to eli od drugih
ljudi (nasilnik iz susjedstva).
Ovisno o kojoj se vrsti agresivnosti radi, primjenjuje se odre|ena
kognitivna terapija.
Jo jedan oblik terapije je kognitivno-bihevioralna terapija.
Veina tih metoda je uglavnom preventivna, a usmjerene su
uglavnom na mlau djecu, koja jo nisu imala sukoba sa zakonom.
Jednom kada se to dogodi, postaje vrlo teko bilo {to promijeniti.
Naime, studije pokazuju da je izbjegavanje dodira sa pravosuem
kljuno za uspjenu terapiju delikvenata.

POREMEAJI PRETJERANO KONTROLIRANOG PONAANJA

Za razliku od razuzdane djece ije ponaanje drugi ocjenjuju
negativnim, djeca s poremeajima pretjerane kontrole esto se tue
na neugodne strahove i napetost, na stidljivost, osjeaj nesretnosti i
nevoljenosti; te na svoju inferiornost u odnosu na drugu djecu.
Simptomi ovih poremeaja slini su simptomima depresivnosti i
anksioznosti u odrasloj dobi.
Tu je vano spomenuti enurezu, poremeaj kod kojeg djeca, zbog
neuspjele kontrole nad mokranim mjehurom, opetovano mokre u
krevet i u dobi u kojoj to vi{e ne oekujemo.
DSM IV razlikuje mokrenje u snu, mokrenje budnom stanju i
mokrenje u oba sluaja. U SAD-u se openito prihvaa dobna granica
za proglaenje nonog mokrenja stvarnim problemom negdje izmeu
3.-4. godine ivota. Objanjenja su razliita: 10% svih sluajeva
enureze uzrokovano je medicinskim stanjima (upale mjehura,
infekcije, tumori, dijabetes, epilepsija i slino).
Psihoanalitiari smatraju da je to samo simbol drugih sukoba.
Teoretiari uenja vide to kao rezultat pogreaka u uenju
kontroliranja vlastitog mokrenja u djetinjstvu.
U pogledu terapije, dva najea oblika terapije, propisana od
lijenika su davanje lijekova ili sustav mokranog alarma. (Vidjeti:
U aritu 15.3 / str.507 krajnje zatupljujue (op.a.)).
STRAHOVI U DJETINJSTVU
Strahovi i anksioznost su normalni dio djetetova razvoja. Da bi se
strahove i brige proglasilo poremeajima potrebno je da kod djeteta
uoimo poremeaj funkcioniranja. Prema ovoj definiciji procjenjuje se
da 6-8% djece i adolescenata ima anksiozni poremeaj, dakle, to je
najei poremeaj u djetinjstvu.
Fobija od kole
To je prava fobija, krajnje izbjegavanje koje se ne ublaava
protjecanjem vremena, a ima ozbiljne posljedice po kolski uspjeh i
socijalne odnose kolaraca. Postoje dva tipa ove fobije: u eem
tipu, to je povezan sa anksioznim poremeajem zbog separacije,
dijete neprekidno brine da }e se neka nesrea dogoditi roditeljima ili
njemu samom, dok je odvojeno od roditelja. Kad je kod kue, kao
sjenka prati roditelje i esto im se nastoji pridruiti u postelji. Kako je
poetak kole prva prilika za due odvajanje od roditelja, anksioznost
zbog separacije, esto je glavni uzrok nastanka fobije od kole.
Drugi tip odbijanja odlaska u {kolu je onaj povezan sa pravom
fobijom od kole strahom specifino vezanim uz kolu ili opom
socijalnom fobijom. Takva djeca openito ponu odbijati i}i u kolu
kasnije u tijeku kolovanja, a poremeaj je tei i pervazivniji.

Terapija strahova u djetinjstvu

Mnogi od tih strahova jednostavno nestaju s vremenom i djetetovim
sazrijevanjem. Najproireniji nain pomaganja djeci da nadvladaju
strah je postupno izlaganje djece objektu straha, pri emu se esto
istodobno nastoji inhibirati njihovu anksioznost. U tome je uinkovito
i modeliranje (dijete gleda model kako se postupno pribliava
objektu straha).
SOCIJALNA POVUENOST
U veini razreda nai emo barem jedno ili dvoje djece koja su
izrazito tiha i stidljiva. Ona se esto igraju samo sa lanovima obitelji
ili dobro poznatim vrnjacima, izbjegavajui strance. Zbog svoje
stidljivosti moda ne uspiju ste}i socijalne vjetine niti sudjelovati u
nekim aktivnostima (izbjegavaju igrali{ta). Neka od te djece se
presporo zagrijavaju, a druga se nikada ne uspiju zagrijati.
Krajnje stidljiva osoba moe odbijati da kae ijednu rije u novim
socijalnim okolnostima, a to se naziva selektivni mutizam.
Kod neke se djece intenzivna anksioznost javlja u specifinim
situacijama, pa ona pokazuju fobiju nalik onoj u odraslih osoba.
Teorije etiologije socijalne povuenosti nisu dobro razraene. esto
se misli da anksioznost ometa socijalne interakcije i time dijete
navodi da izbjegava socijalne situacije. Ili pak povuena djeca
jednostavno ne posjeduju socijalne vjetine koje olakavaju
interakciju sa vrnjacima.
Terapija socijalne povuenosti
Terapija socijalne povuenosti slina je terapiji
strahova u
djetinjstvu.
Nekoj djeci nedostaju specifine socijalne vjetine, potrebne za
interakciju sa vrnjacima. Vjetine postavljanja pitanja, davanja
komplimenata, te zapoinjanja razgovora s vrnjacima, mogu se
nauiti u malim skupinama ili parovima.
DEPRESIJA U DJETINJSTVU I ADOLESCENCIJI
Postoje i slinosti i razlike izmeu simptomatologije djece i odraslih s
velikom depresijom. Djeca i adolescenti u dobi 7-17 godina nalikovali
su odraslima po depresivnom raspoloenju, anhedoniji, umoru,
problemima koncentracije i suicidalnoj ideaciji. Simptomi to se
razlikuju u djece i odraslih bili su:
vea uestalost pokuaja samoubojstava i
osjeaja krivnje u djece i adolescenata, te
uestalija terminalna nesanica (buenje pred zoru),
gubitak teka i tjelesne teine, te
rana jutarnja depresija u odraslih osoba.
Kao i kod odraslih, depresija je u djece rekurentna.

Dijagnozu depresije oteava to {to se depresija esto javlja u

komorbiditetu s drugim poremeajima.
Etiologija depresije
Kao uzroci depresije spominju se genetski imbenici, ali i obiteljski
odnosi. Utvrena je korelacijska veza izmeu slabih socijalnih veza i
depresije, no ne moe se zakljuivati o uzrono-posljedinim
odnosima.
Samoubojstvo je tre}i po uestalosti uzrok smrti meu mladim
osobama u SAD-u, a nadmauju ga jedino prometne nesree i
ubojstva.
Terapija depresije u djetinjstvu
Terapija depresije u djece i adolescenata mnogo je slabije prouena
od terapije depresije u odraslih osoba. Uglavnom, primjena
antidepresiva je od male koristi. Uvjebavanje socijalnih vjetina
moglo bi depresivnim osobama priskrbiti bihevioralna i verbalna
sredstva za uspjenije ukljuivanje u ugodnu, potkrepljuju}u okolinu.
POREMEAJI UZIMANJA HRANE
Anoreksija nervosa
Anoreksija nervosa je poremeaj opasan po ivot, koji ne moemo
objasniti nikakvom tjelesnom boleu. Kljuno svojstvo anoreksije je
iskrivljena slika vlastitog tijela. Poetak gubitka teine zamjeuje se
tijekom rane adolescencije, ubrzo nakon pojave menstruacije.
Fizioloke promjene koje se najee javljaju su:
Amenorea (gubitak mjesenice)
Suha koa koja lako puca
Njene polegnute dlaice na licu i vratu
Krhki i lomljivi nokti ruku, ukasti ton koe
Usporeno srano bilo
Opstipacija
Sniena tjelesna temperatura
Miina slabost
Anoreksine osobe mogu zlorabiti laksative i iscrpljivati se
pretjeranim vjebanjem, koje je zapanjujue aktivno s obzirom na
njihovu teku pothranjenost. Te su osobe zaokupljene hranom, ne
priznaju glad i suzdravaju se od jela, a smatraju da nemaju nikakav
poremeaj.
Etiologija anoreksije
Teorije o anoreksiji su raznovrsne i uglavnom nepotkrepljene
dokazima. Teorijska objanjenja temeljena na Freudovskom
shvaanju objanjavaju anoreksiju kao da je odbijanje hrane zapravo

pokazatelj straha neke osobe od sve vee spolne elje (a {ta drugo?!
Op.a.). Neki anoreksiju smatraju izrazom sukoba izmeu elje za
postizanjem nezavisnosti i samostalnosti u okviru obitelji s jedne
strane i straha od odrastanja sa druge strane. Teoretiari uenja
predlau da je anoreksija zapravo fobija od debljine.
Ponuena su i raznolika bioloka objanjenja anoreksije. Tako jedna
teorija kae da je posrijedi abnormalno funkcioniranje onog dijela
hipotalamuska koji kontrolira uzimanje hrane, spolnu aktivnost i
menstruaciju.
Terapija anoreksije
Terapija anoreksije je proces to se uvijek odvija na dva kolosijeka.
Izravni cilj terapije je da se osobi pomogne povratiti tjelesnu teinu,
da bi se izbjegle medicinske komplikacije i mogua smrt. Tu je
najee potrebno osobu i hospitalizirati, a tada se koriste i
introvensko hranjenje i bihevioralne terapije. Meutim, drugi cilj
terapije dugorono odravanje normale tjelesne teine, ne moe se
pouzdano ostvariti medicinskim, bihevioralnim ili tradicionalnim
psihodinamskim intervencijama. Tu pomae obiteljska terapija. Ona
polazi od pretpostavke da je anoreksija keri zapravo odraz obiteljske
psihopatologije, koja se prikriva tim poremeajem, na kojeg se onda
skree sva panja. Minuchin, tada, da bi izlijeio poremeaj,
pokuava redefinirati problem kao interpersonalni, a ne individualni,
te tako obitelj nastoji prisiliti da iznese pritajeni sukob na svjetlo
dana.
Vano!
I anoreksine osobe mogu zlorabiti laksative i izazivati povraanje,
ali one to rade puno rjee od bulimiara!
Bulimija nervosa
Poremeaj se esto opisuje i kao sindrom prederavanja/pranjenja,
a sastoji se od epizoda velikog prederavanja nakon kojeg slijedi
inducirano povraanje ili zlouporaba laksativa, da bi se iz tijela
izbacile goleme koliine hlapljivo progutane hrane. Za dijagnozu
bulimije potrebno je da se osoba prederava/prazni barem tri puta
tjedno (podskupina tzv. nepurgativni tip praenje zamjenjuje
prekomjernom tjelovjebom).
Bulimine osobe nisu uvijek pretjerano mrave, no kao i
anoreksiarke imaju pretjerani strah od debljanja. Osobe s bulimijiom
su bolno svjesne da njihovo ponaanje nije normalno, pa esto
osjeaju gaenje, bespomonost i paniku tijekom uzimanja hrane.
Neki podaci o bulimiji:
Bulimija je problem adolescencije i mlade odrasle dobi
Dijagnoza bulimije je vrlo rijetka kod mukaraca
Prejedanje obino prethodi pranjenju i do tri godine

 Uestalost ciklusa prederavanja/pranjenja znatno varira (od

jednom dnevno do 30 puta tjedno)
Osobe s bulimijom esto upadaju u depresiju
Osobe s bulimijom trpe od tekih zdravstvenih posljedica zbog
prisilnog povraanja i pranjenja crijeva npr. krvarenje zubi i
oteenja crijeva.
Terapija bulimije
Ako se ne lijei bulimija nee proi sama od sebe. Kognitivno
bihevioralna terapija vrlo je vrijedna u mijenjanju neprilagoenih
vjerovanja o vlastitoj tjelesnoj teini i izgledu. Odreen uspjeh
postignut je i primjenom antidepresiva.
U oba sluaja poremeaja prehrane, depresija ima bitnu ulogu, ne
samo kao razumljiva posljedica, nego kao i uzrok.

TEKOE UENJA, MENTALNA RETARDACIJA I

AUTISTINI POREMEAJ
Ovi su poremeaji uglavnom trajni i obino ostaju i u odrasloj dobi.
Tekoe uenja oznaavaju neprimjereni razvoj specifinih podruja
akademskih, jezinih, govornih ili motorikih vjetina koje nastaju

zbog mentalne retardacije, autizma, vidljivog fizikog ili neurolokog

poremeaja ili manjkavih obrazovnih mogunosti.
Djeca s tim poremeajem obino su prosjene ili natprosjene
inteligencije. Ali pokazuju potekoe u uenju nekih specifinih
vjetina, pa im to ometa napredak u koli.
Nasuprot tome, mentalna retardacija i autizam znaajno ometaju
cjelokupni razvojni proces pa postoji mala vjerojatnost da }e ta djeca
odrasti u normalne, odrasle osobe.
TEKOE UENJA
Tekoe uenja se obino identificiraju i tretiraju unutar sustava
kolstva, a manje u klinikama za mentalno zdravlje. Ovi poremeaji
su 2 do 4 puta ei kod mukaraca nego ena. DSM IV dijeli
poremeaje uenja u tri kategorije: poremeaji itanja, poremeaji
razumijevanja matematikih problema i poremeaji pismenog
izraavanja.
TEKOE UENJA
Djeca s tekoama itanja, poznatijim kao disleksija, imaju
znaajne tekoe s prepoznavanjem rijei, razumijevanjem itanja i s
pravilima pisanja. U odrasloj dobi ostaju problemi tenog itanja
naglas, razumijevanja proitanog i problemi s pravilima pisanja. Ove
potekoe prisutne su kod 2-8% kolske djece, no ne trebaju nuno
ometati visoko postignue ili kolski uspjeh.
U tekoama razumijevanja matematikih problema, dijete
moe imati tekoa s jezinim vjetinama (kod zadataka rijeima), s
perceptivnim
vjetinama
(prepoznavanje
simbola),
panjom
(pamenje brojeva koji se prenose kod dijeljenja), pamenjem i
matematikim vjetinama (brojanje).
Tekoe pismenog izraavanja je oteenje sposobnosti
sastavljanja pisane rijei (ukljuene su greke slovkanja, gramatike
greke ili greke u interpunkciji) koje je toliko ozbiljno da znaajno
ometa akademski uspjeh ili dnevne aktivnosti koje zahtijevaju te
pismene vjetine.
TEKOE U KOMUNIKACIJI
U mijeanom receptivno-ekspresivnom poremeaju jezika, dijete ima
problema pri produkciji i razumijevanju govornog jezika.
U poremeaju izgovaranja, dijete ima tekoa u govornom
izraavanju. Dijete s receptivnim oblikom moe imati toliki
nedostatak u razumijevanju onog {to je reeno da okolini izgleda
gluho. Djeca s ekspresivnim oblikom poremeaja imaju elju za
komunikacijom, ali imaju tekoa u pronalaenju pravih rijei.
Djeca s fonolokim poremeajem i razumiju i sposobna su koristiti se
dosta velikim rjenikom, ali im rijei zvue kao govor bebe.

Poremeaj motorikih vjetina

Kod tog poremeaja djeca pokazuju znaajno pomanjkanje razvoja
motorike koordinacije koja nije objanjiva mentalnom retardacijom
ili nekim poznatim fizikim poremeajem (ne mogu zavezati cipele ili
dugmad). Dijagnoza se daje samo kada nedostatak znaajno ometa
akademsko postignue ili svakodnevne aktivnosti.
Etiologija poremeaja uenja
Mogui uzroci razliitih tekoa uenja su i bioloki i psiholoki
faktori. Neke studije govore da se tekoe u uenju nasljeuju, a
novija istraivanja pokuavaju utvrditi koji se specifini problemi
nasljeuju, a koji bi mogli imati psiholoku ili neku drugu bioloku
osnovicu.
Meutim ove teorije moraju biti u stanju objasniti i velike spolne
razlike u javljanju tih poremeaja. Mogu}e je da su strukturalne ili
hormonalne razlike enskog mozga odgovorne za neke spolne razlike
u uenju.
Tretman tekoa uenja
Danas se koristi nekoliko metoda za tretman tekoa uenja.
Lingvistiki pristupi koji se uglavnom koriste za tretman tekoa
govora, usredotouju se na logike sekvencijalne i multisenzorne
upute za stjecanje vjetina sluanja, govora, itanja i pisanja.
U novije vrijeme spominje se mogunost da djeci s tekoama uenja
nedostaju odreene vjetine kojima ih se moe produiti, a ne toliko
sposobnosti uenja i planiranja, a to nam govori da se takvoj djeci
onda moe pomoi uenjem odreenih kognitivnih strategija.
Za svu djecu, a pogotovo onu s tekoama uenja, vaan je pristup
koji je usmjeren k uspjehu.

MENTALNA RETARDACIJA
POJAM MENTALNE RETARDACIJE

U DSM IV mentalna retardacija, poremeaj na Osi II, definira se

znaajnim ispodprosjenim intelektualnim funkcioniranjem uz
nedostatak adaptivnog ponaanja, a javlja se prije 18. godine ivota.
Postoji nekoliko kriterija za mentalnu retardaciju:
1. Rezultati na testovima inteligencije kao kriterij mentalne
retardacije
Prva komponenta definicije zahtijeva procjenu inteligencije. Rezultati
najveeg broja IQ testova standardizirani su tako da je 100 prosjean
rezultat, a 15 ili 16 bodova je standardna devijacija. Oni s rezultatom
ispod 70 su dvije standardne devijacije ispod prosjeka (tu spada
2,5% populacije).
2. Adaptivno funkcioniranje kao kriterij za mentalnu
retardaciju
Adaptivno funkcioniranje odnosi se na vjetine kao npr. briga za
sebe; usvajanje pojmova vremena i novca; sposobnost koritenja
priborom; odlazak u kupovinu; koritenje javnog prijevoza; te
usvajanje
socijalne
odgovornosti
i
samousmjeravanje.
Od
adolescenata se oekuje sposobnost primjene akademskih vjetina,
razmiljanje i prosuivanje potrebno za svakodnevni ivot, kao i
prihvaanje socijalne odgovornosti.
Konstruirano je nekoliko testova za procjenu adaptivnog ponaanja, a
najpoznatiji su Ljestvica adaptivnog ponaanja Amerikog
udruenja za mentalnu zaostalost Nirhe i sur. i Vineland
ljestvica adaptivnog ponaanja.
Kod ovih testova treba uzeti u obzir okolinu u kojoj se osoba treba
prilagoditi (nije isto ivi li osoba na selu ili u gradu). Jo jedan
problem ovih testova je nejasna razlika izmeu adaptivnog
funkcioniranja i inteligencije.
3. Vrijeme poetka kao kriterij
Ovim se kriterijem iz klasifikacije mentalne retardacije izbacuju svi
nedostaci inteligencije i adaptivnog ponaanja izazvani traumatskim
dogaajima ili bolestima koje se utvruju amniocentozom, prije
roenja djeteta. Meutim, veina lako mentalno retardirane djece
nije otkrivena prije polaska u kolu.

KLASIFIKACIJA MENTALNE RETARDACIJE

DSM IV razlikuje etiri razine mentalne retardacije:
1. Laka mentalna retardacija (IQ izmeu 50-55 i 70)
Tu se svrstava oko 85% osoba s mentalnom retardacijom. Dok ne
dou u {kolu uglavnom ih je teko razlikovati od normalne djece, a
mogu usvajati akademske vjetine do 6. razreda O. Kada odrastu
sposobni su raditi jednostavne poslove u zatitnim radionicama, iako
im je povremeno potrebna pomo, uglavnom kada se jave neki
problemi. Oni se ene, udaju i imaju vlastitu djecu.
2. Umjerena mentalna retardacija (IQ izmeu 34-40 i 50-55)
Tu se svrstava oko 10% osoba s mentalnom retardacijom. esta su
oteenja mozga i druge patologije. Oni mogu imati i fizike defekte i
neuroloke disfunkcije koje se oituju u pomanjkanju finih i grubih
motorikih vjetina. Obino u djetinjstvu pohaaju specijalne kole ili
razrede u kojima se naglasak stavlja na uenje brige o sebi, a ne na
akademska postignua. Najee ne napreduju dalje od drugog
razreda O, a i to usvajaju tek kasnije u ivotu. Mnoge takve osobe
su institucionalizirane. Veina ih je ovisna o svojoj obitelji, iako mogu
nauiti raditi neki koristan posao. Malo njih ima vlastite prijatelje, ali
ih se moe ostaviti bez nadzora nekoliko sati dnevno.
3. Teka mentalna retardacija (IQ izmeu 20-25 i 35-40)
U ovu kategoriju se svrstava oko 3 do 4% populacije mentalno
retardiranih. Oni najee imaju kongenitalne fizike abnormalnosti i
ogranienu senzomotoriku kontrolu. Najei uzrok su genetski
poremeaji i oteenja, kao nedostatak kisika pri porodu. Veina
takvih ljudi je institucionalizirana i treba stalnu pomo i nadzor. Uz
dui trening mogu progovoriti i nauiti se brinuti o sebi. Kada odrastu
mogu pokazivati prijateljska ponaanja, ali obino mogu tek
kratkotrajno komunicirati i na vrlo konkretnoj razini. Ukljuuju se u
vrlo malo nezavisnih aktivnosti i uglavnom nisu zainteresirane, te su
esto pasivne. Sposobne su obavljati vrlo jednostavan posao uz
briljiv nadzor.
4. Izrazito te{ka mentalna retardacija (IQ ispod 20-25)
U ovu kategoriju svrstava se jedan do dva posto mentalno
retardiranih. Ove osobe trebaju potpun nadzor, njegu i brigu tijekom
cijelog ivota. Intenzivno uvjebavanje moe pripomoi njihovu
motorikom razvoju, brizi o samom sebi i komunikacijskim
vjetinama. Imaju velik stupanj mortaliteta u djetinjstvu.
Klasifikacija i mogunost obrazovanja
Razvijen je obrazovni klasifikacijski sustav, usporedan s
klasifikacijom DSM-IV, koji pomae pri stvaranju obrazovnih

programa za mentalno retardirane osobe. Tako, etikete laka i

umjerena mentalna retardacija, mogu zamijeniti termini sposoban za
obrazovanje ili sposoban za uvjebavanje.
PRIRODA MENTALNE RETARDACIJE
Nedostatci adaptivnih vjetina retardirana osoba je do nekog
stupnja ograniena u est podruja potrebnih za svakodnevno
funkcioniranje:
1. Komunikacija djeca s mentalnom retardacijom trebaju pomo
pri razvijanju sposobnosti govora i komunikacije.
2. Socijalne vjetine iako imaju potekoa, ak i djeca sa izrazito
tekom retardacijom sposobna su za neka socijalna ponaanja,
a ponekad osoba moe doivjeti vi{e emocija nego {to je u
stanju izraziti.
3. Akademske vjetine usvajanje itanja, pisanja i matematike
teak je problem, no uz puno truda i poduke, mogu se
savladati barem u nekom stupnju.
4. Senzomotorike vjetine stupanj senzomotorikog oteenja
nije konzistentno povezan sa stupnjem mentalne retardacije.
5. Vjetine samozbrinjavanja usvajaju se rutinskim aktivnostima
svakodnevnog ivota kupanjem, oblaenjem, jedenjem,
telefoniranjem.
6. Profesionalne vjetine priprema djece za budu}u profesiju.
Nedostatci opih kognitivnih sposobnosti istraivai
prouavaju dva aspekta kognitivnih sposobnosti koje smatraju
odgovornima za opaene nedostatke u adaptivnom ponaanju.
Strukturalna svojstva ukljuuju nepromjenjive komponente, npr.
frontalni dio, koje djeluju na kognitivno i adaptivno funkcioniranje.
Za razliku od toga, kontrolna svojstva su oni aspekti kognitivnih
sposobnosti za koje se vjeruje da se mogu unaprijediti vjebanjem.
Ope kognitivne sposobnosti koje, do neke mjere, nedostaju
osobama s mentalnom retardacijom su:
1. Panja usmjerena na podraaje osobe s mentalnom
retardacijom usmjeravaju panju na druge dimenzije podraaja
od normalnih ljudi.
2. Nedostaci kratkoronog pamenja hipoteza kontrolnog
procesa, koja objanjava ove nedostatke, usmjerava se na
ispravljivost nesposobnosti koritenja ponavljanja pri rjeavanju
problema.
3. Brzina procesiranja to je strukturalni problem.
4. Izvrno funkcioniranje djeca ne uspijevaju generalizirati
strategije na neke druge prilike ili okolnosti. Ljudi s mentalnom
retardacijom mogu imati strateke sposobnosti, ali ih ne znaju
primijeniti.

5. Kontrolne funkcije govora Vigotskijeva teorija miljenja i

govora (unutarnji, privatni govor).

ETIOLOGIJA MENTALNE RETARDACIJE

Primarni uzrok mentalne retardacije moe se identificirati samo kod
otprilike 25% ljudi.
Nepoznata etiologija
Teko mentalno retardirane osobe imaju uoljiva organska mozgovna
oteenja, ali osobe s blaom retardacijom nemaju. Osobe iz prve
skupine nalaze su u jednakom postotku u svim socioekonomskim,
rasnim i etnikim skupinama, dok se osobe sa lakom i umjerenom
retardacijom u mnogo veem postotku nalaze u niim
socioekonomskim slojevima. Postoje dvije teorije za to za{to neki
ljudi ne funkcioniraju normalno, a nemaju vidljiva oteenja:
1. Razvojna teorija, koju je predloio Edmund Zigler naene
razlike izmeu retardiranih osoba i normalne djece jednake
mentalne dobi ne nastaju zbog kognitivnih nedostataka nego
zbog motivacijskih faktora.
2. Alternativno stajalite Zigleru postulira da je uzrok umjerenoj
mentalnoj retardaciji oteenje mozga koje je toliko neznatno
da se ne moe ustanoviti danas dostupnim metodama. No tu je
vana i okolina, koja bogatstvom podraaja moe takve
nedostatke kompenzirati u odreenoj mjeri.
Poznata organska etiologija
Postoji est kategorija organskih oteenja:
1. Genetske ili kromosomske anomalije znaajan dio djece s takvim
anomalijama umire uskoro nakon roenja. Od beba koje previe
najvei postotak ima Downov sindrom ili trisomiju 21. Takve
osobe imaju laku ili umjerenu mentalnu retardaciju, a imaju i mnoge,
prilino vidljive fizike znakove sindroma. Najvei broj ove djece
moe nauiti itati, pisati pa ak i neto matematike.
Istraivai su otkrili neke osobe s malformacijama kromosoma x. Taj
se kromosom moe prepoloviti, pa otuda ime sindrom fragilnog x
kromosoma.
2. Recesivne genetske bolesti kada par oteenih recesivnih gena
preusmjeri stvaranje nekog enzima, tada dolazi do poremeaja

metabolikih procesa. Problem moe utjecati na razvoj embrija u

maternici ili se moe oitovati mnogo kasnije.
Kada se radi o fenilketonuriji (PKU), dijete se raa normalno, ali
ubrzo poinje patiti od nedostatka jednog enzima u jetri, to na kraju
uzrokuje oteenja mozga.
Otkriveno je nekoliko stotina drugih recesivnih genetskih bolesti, od
kojih mnoge uzrokuju mentalnu retardaciju. Zato je potrebno
provoditi genetsko savjetovali{te za budu}e roditelje, a ponekad su
potrebne i amnicentenza (u 16. tjednu trudno}e) i biopsija karionskih
resica (u 10. tjednu trudno}e).
3. Infektivne bolesti posljedice infektivnih bolesti majke tee su za
vrijeme prva tri mjeseca trudnoe. Meutim, teke posljedice
ostavljaju i infekcije nakon roenja: meningitis i encenfalitis.
4. Nesree predstavljaju vodei uzrok tekih oteenja i smrti djece
iznad godine dana starosti.
5. Prematuritet dijete se smatra prijevremeno roenim ili
nedoneenim ako je roeno dva ili vi{e tjedana prije roka. Takva
djeca imaju povien rizik za razvoj mentalne retardacije. Do
prematuriteta dolazi zbog mnogo faktora: siromatvo, rano
majinstvo, neprimjerena ishrana, zlouporaba droga i alkohola i sl.
6. tetne kemijske tvari
7. Opasnosti okolia npr. trovanja, zatim iva koja se moe uzeti
preko ribe, ili olovo koje se nalazi u bojama, smog, DiTePer
cjepivo protiv hripavca i sl.
PREVENCIJA MENTALNE RETARDACIJE
Prevencija ovisi o razumijevanju faktora koji uzrokuju mentalnu
retardaciju.
Eugenika
Eugenika se zalae za selektivnost odabira generacija, odnosno za
rast udjela ljudi s hereditarnim obiljejima boljim od prosjeka (npr.
nacistika tenja da se povea natalitet plavokose i plavooke djece,
tj. mladih arijevaca). Poetkom stoljea Ameriko drutvo za kontrolu
raanja provodilo je dva tretmana mentalno retardiranih osoba:
segregaciju i sterilizaciju. Dananji stav djelatnika na tom podruju
usmjeren je na promicanje prava mentalno retardiranih osoba.
Rana intervencija
Istraivai nastoje unaprijediti postupke za identificiranje rizine
djece i stvoriti najuinkovitiji program prevencije. Zasigurno
najpoznatije i najopsenije nastojanje podizanja postignu}a i

intelektualne razine kulturalno hendikepirane djece je projekt pod

nazivom Head Start (Poetna prednost). Njegov je cilj socijalno i
kulturalno pripremiti djecu za uspjeh u redovnoj koli pruajui ima
iskustva koja im nedostaju kod kue.

Tretman mentalne retardacije

Najvei broj retardiranih ljudi moe postii onaj stupanj kompetencije
koji im je potreban da bi uinkovito funkcionirali u drutvu.
Deinstitucionalizacija
Od 60-ih godina javlja se trend da se retardiranim osobama pruaju
mogunosti koritenja drutvenih i obrazovnih usluga, a ne samo
institucionalna briga.
Rana intervencija
Razraeni su i programi rane intervencije kako bi se unaprijedila
razina funkcioniranja ozbiljnije retardiranih osoba. Ti programi (npr.
za djecu s Downovim sindromom) obino ukljuuju sistematsko
poduavanje govornih vjetina, finih i grubih motorikih vjetina,
socijalnog prihvaanja i vjetina samozbrinjavanja koje se provodi
kod kue i u centrima za tretman. Definirani su specifini bihevioralni
ciljevi, pa se djecu pomou instrumentalnog uvjetovanja poduava
razliitim vjetinama u malim, postupnim koracima.
Javni zakon 94-142 i 99-457
To su ameriki zakoni o postupanju s mentalno retardiranom djecom i
o njihovim pravima, a osobno smatram da je apsolutno nepotrebno
gubiti vrijeme na njih. Tko hoe neka proita na str. 547. (Poruka toj
osobi: Daj i meni te droge!!!) MK
Strategije poduavanja
Mnogi terapeuti rade s retardiranom djecom koristei se metodama
terapije ponaanja, a posebno
primijenjenom
analizom
ponaanja i kognitivno-bihevioralnom terapijom.
Ova prva najee se koristi kako bi se izrazito teko retardiranu i
autistinu djecu nauilo adaptivnim vjetinama komuniciranja,
samopomoi, te socijalnim i profesionalnim vjetinama. Koristi se
takoer da bi se smanjila neprimjerena i samopovreujua
ponaanja.
Kognitivno-bihevioralna terapija koristi se kod lako i umjereno
retardirane djece kako bi se unaprijedilo njihovo ope kognitivno

funkcioniranje. Uvjebavanje samoinstrukcija, utemeljeno na radu

Vigotskog (privatni govor i te sheme), poduava retardiranu djecu
kako da pomou govora vode svoje ponaanje. Autoinstrukcije se
koriste kod retardirane djece za uenje samokontrole, usmjeravanja
panje i usvajanje akademskih zadataka.
Nevokalna komunikacija procjenjuje se da preko 70% mentalno
retardiranih osoba ima neki tip govornih potekoa. Pokuaji
poduavanja komunikaciji teko mentalno retardiranih osoba pomou
znakovnog jezika i drugih nevokalnih metoda najvie obeavaju.
Poduavanje pomou raunala moe biti vrlo prikladno jer
vizualne i auditivne komponente raunala odraavaju panju
distraktibilnih uenika. Takoer razina prikazanog materijala moe se
individulizirati (moe nebrojeno puta ponavljati neki zadatak) i slino.
AUTISTINI POREMEAJ
Autizam se ee javlja kod mukaraca nego kod ena (4 puta),
poetak poremeaja je vrlo rano u djetinjstvu (moe biti vidljiv ve u
prvim tjednima ivota), a istovremeno se pojavljuje mentalna
retardacija i epileptiki napadaji.
Drugi termin za autizam je pervazivni (proimajui) razvojni
poremeaj. Javlja se relativno rijetko (oko 3-4 djece na 10 000).
Autizam i mentalna retardacija
Istraivanja pokazuju da oko 80% autistine djece ima rezultate
ispod 70 na IQ testovima. Autistina djeca postiu bolje rezultate na
testovima koji zahtijevaju vizualno-spacijalne vjetine, a mogu i
pokazivati vjetine koje odraavaju veliki talent (brzo mnoenje
etveroznamenkastih brojeva). Takoer, mogu imati izvanredno
dugorono pamenje, te biti vrlo spretni i imati vrlo skladne pokrete
kada se ljuljaju, penju ili odravaju ravnoteu.
Testiranje autistine djece vrlo je teko jer takva djeca nee mirno
sjediti, slijediti upute ili obraati panju na zadatak, ali je ipak
mogue.
Izrazita autistina osamljenost
U odreenom smislu autistina djeca se nikada ne povlae iz drutva
ona nikada nisu ni prila ni poela sudjelovati. Kod njih gotovo da
nema rane privrenosti prema majci. Oni ne trae kontakt osim kad
su gladni ili mokri, a najzadovoljniji su kada mirno sjede u svom
vrti}u, potpuno zauzeti sobom, ne primjeujui kretanja drugih ljudi
oko sebe. Oko 2. ili 3. godine pokazuju i neto privrenosti prema
roditeljima.

Dijete rijetko prilazi drugima i gleda mirno ili kroz ljude ili im okree
lea. Meutim, kada netko drugi zapone igru, dijete moe na neko
vrijeme prihvatiti aktivnosti koje mu se nude.
Mali broj autistine djece ima prijatelje. Neka autistina djeca
izgledaju kao da ne prepoznaju osobu ili kao da ne razlikuju osobe.
Prezaokupljena su i esto se veu za kljueve, iane koare,
usisavae i sl. Ako se takva stvar moe nositi, tada oni hodaju
unaokolo s njom, a to im onemoguuje da naue neke korisnije
stvari.
Problemi komunikacije
ak i prije dobi u kojoj se obino usvaja jezik, autistina djeca
pokazuju nedostatke komuniciranja (manje guu, tepaju i proizvode
razliite glasove). Oko 50% autistine djece nikada ne naui govoriti,
a ako i naue opaaju se posebnosti kao eholalija. Neki istraivai
smatraju da je eholalija zapravo pokuaj komuniciranja.
Drugo esto odstupanje u govoru je pogrena upotreba
zamjenica. Djeca se obraaju sama sebi sa on ili ti, ili svojim
vlastitim imenom. Jo jedno obiljeje njihova govora su neologizmi
izmiljene rijei ili rijei koje se koriste u drugima, a ne u svojim
uobiajenim znaenjima. ak i kada naue govoriti autistinim
osobama nedostaje verbalna spontanost, imaju oskudan govor i ne
koriste jezik uvijek prikladno.
Prisilna i ritualna ponaanja
Autistina djeca postaju izrazito uznemirena promjenama dnevne
rutine u svojoj okolini. Opsesivna kvaliteta, slina odravanju
istovjetnosti, proima ponaanje autistine djece i na druge naine.
Tijekom igre mogu kontinuirano slagati igrake ili biti zaokupljeni
voznim redovima vlakova. Do adolescencije mogu ve postojati
potpuno razvijene opsesije.
Oni takoer pokazuju stereotipno ponaanje, posebne ritualne
kretnje i druge ritmike kretnje poput beskrajnog njihanja tijela,
pljeskanja rukama i hodanja na prstima. esto koriste igrake na
prisilan i ritualan nain, ne koristei ih u prave svrhe.
Prognoza autistinog poremeaja
Istraivanja pokazuju da se samo 5-17% autistine djece u odrasloj
dobi dobro prilagodi i vodi nezavisan ivot, uz neke probleme poput
socijalne neprikladnosti. Veina drugih je jako ograniena, a oko
polovica je institucionalizirana.
ETIOLOGIJA SUTISTINOG POREMEAJA
Jednu od najpoznatijih psiholokih teorija postavio je Bruno
Betteheim, a njegova osnovna pretpostavka je da je autizam slian
apatiji i bespomonosti vidljivoj kod zatvorenika njemakih

koncentracionih logora. On smatra da dijete, ve kao sasvim maleno,

nije prihvaeno od svojih roditelja, a u stanju je percipirati njihove
negativne emocije. Dijete poinje vjerovati da ne moe promijeniti
okolinu, pa nikada ne ulazi u svijet ve gradi praznu tvravu
autizma titei se od bola i razoaranja. Dakle, roditelji imaju
najvaniju ulogu u razvoju autizma. No to se nije pokazalo tonim.
Bioloke osnove autizma
Genetski faktori teko je provoditi genetska istraivanja autizma jer
je poremeaj jako rijedak, meutim pokazalo se da e jednojajani
blizanac
vrlo
vjerojatno
imati
tekoa
u
intelektualnom
funkcioniranju i govoru, ali dvojajani blizanac ne. Autizam je
oigledno povezan sa irim deficitom kognitivnih sposobnosti.
Neuroloki faktori mnogi autistiari imaju abnormalnosti modanih
valova, a mogue je i da imaju neka oteenja ili nerazvijene
odreene dijelove mozga. Stupanj abnormalnosti ili disfunkcije CNS-a
povezan je sa teinom autistinih simptoma.
TRETMAN AUTISTINOG POREMEAJA
Posebni problemi tretmana autistine djece
Obrazovni programi obino pokuavaju smanjiti njihove simptome i
poboljati komunikaciju, socijalne vjetine i prilagoeno ponaanje,
tako da postanu to nezavisnijom. Problemi s kojima se susreemo
su:
1. Oni se normalno ne prilagoavaju promjeni rutine, a pokuaji
poduavanja nuno iziskuju takve promjene.
2. Njihovi problemi ponaanja i samostimilirajue kretnje ometaju
uinkovito poduavanje.
3. Posebno je teko pronai potkrepljivae koji e motivirati
autistinu djecu.
4. Imaju preveliku selektivnost panje
5. Nesposbnost generalizacije (zbog selektivnosti)
Biheviorani tretmani
Modeliranje i instrumentalno uvjetovanje pomae ovoj djeci.
Ivan Lovaas, bihevioralni terapeut, poznat je po tretmanu autistine
djece instrumentalnim uvjetovanjem. To je intenzivan program koji
ukljuuje sve aspekte djetetova ivota vie od 40 sati tjedno, a
program je trajao dvije godine i tjedan dana.
Mogue su i Psihodinamska terapija i Terapija lijekovima.

STARENJE I PSIHIKI RAZVOJ

Donedavno, strunjaci za duevno zdravlje zanemarivali su psihike
probleme starijih ljudi. Kako udio ljudi koji ive due od 65 godina ne
prestaje rasti, poznavanje poremeaja od kojih pate neki stariji ljudi,
kao i najuinkovitijih naina za njihovo spreavanje ili poboljanje
postat e sve vanije.
Stariji ljudi esto su diskriminirani zbog dobnih predrasuda
(ageism), pojave koja se moe definirati kao diskriminacija bilo koje
osobe, mlade ili stare, utemeljena na kronolokoj dobi.
POJMOVI I METODE U PROUAVANJU STARIJIH OSOBA
RAZNOLIKOST MEU STARIJIMA
Iako se stariji obino definiraju kao oni iznad 65 godina, ta je dob vrlo
heterogena, a moe se i podijeliti na razdoblja:
65 74. godine: mladi stari
75 84. godine: stari stari
iznad 85 godina: najstariji stari
UINCI DOBI, GENERACIJE I VREMENA MJERENJA
Svaka je dob povezana s mnotvom drugih imbenika. U podruju
starenja, razlikuju se doprinosi tzv. uinaka dobi, odnosno
posljedice kronoloke dobi osobe; uinci generacije (kohorte),
odnosno posljedice roenja u odreenoj godini i odrastanja tijekom
odreenog vremenskog razdoblja s jedinstvenim pritiscima,
problemima, izazovima i prilikama; i uinci vremena mjerenja,
mogueg izvora zbrke u istraivanju, zato dogaaji u odreenoj toki

vremena mogu imati specifini uinak na varijablu koju se prouava

tijekom vremena.
Istraivanja koja se provode mogu biti transverzalna i longitudinalna.
Ja stvarno nemam snage sad pisat njihove prednosti i nedostatke
to svi morate znati, ali jedan od novijih nedostataka longitudinalnih
je pazi sad ovo selektivni mortalitet. A to nije ni{ta drugo nego
fancy naziv za osipanje ispitanika. Vaau!
DIJAGNOSTICIRANJE PSIHIKIH POREMEAJA U STAROJ DOBI
Kriteriji su isti kao i za mlau dob, jer se pretpostavlja da su priroda i
oitovanje duevnih poremeaja isti u mlaoj i starijoj odrasloj dobi.
RASPON PROBLEMA
Ni jedna druga dobna skupina nema toliko problema kao ova. Oni
imaju sve probleme: tjelesno slabljenje i nesposobnost, senzorne i
neuroloke nedostatke, kumulativne uinke mnogih loih iskustava i
socijalnih stresova tijekom ivota. Treba naglasiti da stariji imaju i
mnoga pozitivna ivotna iskustva, mehanizme suoavanja sa
stresom i mudrost iz koje izvlae mnogo.
STAROST I MODANI POREMEAJI
DEMENCIJA
Klinika slika
Demeciju ljudi obino zovu senilnost; to je postupno pogoranje
intelektualnih sposobnosti sve do oteenja socijalnog i radnog
funkcioniranja. Najistaknutiji simptom su tekoe u pamenju,
posebno nedavnih dogaaja. Drugi simptomi su:
loa prosudba osoba ima tekoa u razumijevanju osobnih
situacija, planiranju ili odluivanju
osobe gube vlastite standarde i kontrolu nad porivima
sposobnost apstraktnog mi{ljenja opada
uobiajene su emocionalne smetnje, ukljuujui i preslabi afekt
i povremene emocionalne ispade.
Tijek demencije moe biti progresivan, statian ili se moe
povremeno povui, ovisno o uzrocima. S vremenom mnogi oboljeli
postaju apatini i povueni, a u terminalnoj fazi osoba gubi integritet
i ivost linosti, te ne primjeuje okolinu.
Najei uzrok demencije su cerebrovaskularne bolesti koje ometaju
dotok krvi u mozak.
Uzroci demencije
Demencije se obino dijele u dvije kategorije:

1. Primarna demencija je direktno izazvana oteenjem mozga

2. Sekundarna demencija je uzrokovana bolestima koje ne
napadaju mozak direktno.
Primarna demencija Alzheimerova bolest ini 50% demencija meu
starijima. U sluaju Alzheimera modano tkivo nepovratno propada,
a smrt nastupa 10-12 godina nakon pojave simptoma bolesti. Bolest
je ea meu enama nego mukarcima.
Bolest
zapoinje
tekoama
u
koncentraciji
i
pamenju
novonauenog materijala; osoba djeluje rastreseno i razdraljivo, to
uskoro poinje ometati svakodnevni ivot. Osoba okrivljava druge
zbog vlastitih neuspjeha i umilja da je netko proganja. Pamenje i
dalje slabi, a osoba postaje sve vie dezorijentirana i uzrujana.
Primarna fizioloka promjena u mozgu, oigledna pri autopsiji, je
opa atrofija cerebralnog korteksa zbog gubitka ivanih stanica, a
naroito ivanih vlakana i dendrita.
Kao uzroci takvih promjena spominju se promjene broja
acetilkolinskih neurona, geni, aluminij, zarazne bolesti kao encefalitis
i mengitis, neuroloke bolesti kao Huntingtonova koreja,
Parkinsonova bolest, te hidrocefalus s normalnim pritiskom.
Sekundarne demencije mogu nastati zbog niza bolesti ili stanja.
Znaajan uzrok je depresija i to naroito ona koja ukljuuje
psihomotoriko usporavanje. Kada se povue depresija, povue se i
demencija. Ostali uzroci ukljuuju hormonalnu neravnoteu, lijekove i
arterosklerozu, modane udare, razliite infekcije (AIDS, upala plua)
i slino.
Lijeenje demencije
Ako je uzrok demencije mogu}e vratiti u poetno stanje, trebalo bi
odmah zapoeti s odgovaraju}im lijeenjem, npr. ispravljanje
hormonane neravnotee. Alzheimerova bolest do sada nema lijeka.
Potrebne su i psihosocijalne intervencije jer se o dementnim
osobama treba i brinuti. Zadatak skrbi o dementnim bolesnicima
obino pada na njihove obitelji, koje i same trebaju podrku i
informacije o suoavanju s tim zadatkom.
DELIRIJ
Kliniki opis
Ljudi bilo koje dobi mogu pasti u delirij, ali je to ee meu djecom i
starijima. Oko 10-15% starijih kirurkih bolesnika postaju delirini
nakon operacije. Stopa mortaliteta od delirija je vrlo visoka (oko 40%
bolesnika umire).
Delirij se obino opisuje kao zamraeno stanje svijesti. Bolesnik,
katkada vrlo naglo, ima velikih potekoa u koncentraciji i

usmjeravanju panje i ne moe zadrati suvisli i usmjeren tok misli. U

ranijoj fazi osoba je esto nemirna, naroito nou. Ciklus spavanja i
budnosti je poremeen tako da osoba spava po danu, a po noi je
budna i uznemirena. Uobiajeni su ivi snovi i none more. S njima
se ne moe razgovarati jer im panja lako odluta, a miljenje im je
rascjepkano. U tekom deliriju govor je rijedak ili ubrzan i
nerazumljiv. Delirini pacijenti su zbunjeni i konfuzni, a katkada
mogu izgubiti orijentaciju u vremenu i prostoru, te ponekad ne
prepoznaju osobe. Meutim u razdoblju od 24 sata imaju bistre
trenutke kad postaju budni i razumljivi. U velikom su emocionalnom
meteu i mogu biti sklone lutanju, trgati odjeu sa sebe u jednom
trenutku i letargino sjediti u drugome. Mogu brzo prelaziti iz jednog
emocionalnog stanja u drugo depresiju, anksioznost, strah, bijes,
euforiju i razdraljivost.
Uzroci delirija
Potpuni oporavak od delirija mogu je ako je sindrom ispravno
identificiran, te ako je uzronik u pozadini odmah uinkovito lijeen.
Delirij zahtijeva 1-4 tjedna da bi se povukao. Ako se ne lijei, mozak
moe postati trajno oteen, a bolesnik moe umrijeti.
STAROST I PSIHIKI POREMEAJI
Postoji tendencija da se sve to se starijim ljudima dogaa pripisuje
njihovoj starosti ako su sretni to je zato to su stari, ako su ljuti to
je zato to su stari i sl. Povrh toga to se sve objanjava starou,
starost se openito objanjava tjelesnim promjenama. To je loe jer
se tako uzrok svih njihovih problema smjeta u njih same, kao da
okolina nema nikakvih utjecaja.
ZASTUPLJENOST PSIHIKIH POREMEAJA U STARIJOJ DOB
Sadanje stope zaokupljenosti pokazale su da osobe starije od 65
godina imaju najnie ukupne stope od svih dobnih skupina, kad su
grupirani svi poremeaji.
Najei problem starake dobi je kognitivno oteenje. Veina ljudi
iznad 65 godina nema ozbiljnijih psihikih poremeaja, ali 10-20%
ima psihike probleme i to kognitivne ili duevne.
DEPRESIJA
Poremeaji raspoloenja manje su uestali meu starijim, nego
mlaim ljudima. U starijih su mnogo vie uobiajene unipolarne,
nego bipolarne depresije. ene imaju vei broj razdoblja
depresivnosti nego mukarci tijekom veeg dijela ivota.
Katkad se primjenjuje izraz sekundarna depresija, kad se vjeruje da
depresija prati neki drugi poremeaj.

Depresija u starijih u usporedbi s mlaim osobama

Ono to je zapravo univerzalno od simptoma je slijede}e:
Zabrinutost
Osjeaj beskorisnosti
Tuga
Pesimizam
Umor
Nesanica
Nedostatak volje
Razlike su slijedee:
Osjeaji krivnje rjee se javljaju kod starijih
Uobiajenije su tjelesne tegobe
Stariji depresivni bolesnici pokazuju vee motoriko usporenje,
vei gubitak tjelesne teine,
vie opeg tjelesnog opadanja,
manje neprijateljstva
manje suicidalnih ideja
Depresija u usporedbi s demencijom
Brojni simptomi, to su naizgled posljedica demencije, spontano se
povlae lijeenjem depresije. S druge strane, sluajevi depresije
esto se pogreno dijagnosticiraju kao demencija. Depresivni
bolesnici ee se ale na zaboravljivost.
Korelati depresije u starijih osoba
Mnogi stariji ljudi naruenog zdravlja esto su depresivni. To je
povezano i sa obeshrabrujuim aspektima bolesti, ali i s lijekovima
koje uzimaju.
Lijeenje depresije
Starijim osobama moe se pomoi psiholokim intervencijama. Kada
se usporede kognitivne, bihevioralne i kratke psihodinamske
psihoterapije za starije depresivne osobe, sve tri se pokazuju
uinkovitima. Upotreba antidepresiva, s druge strane, kod starijih je
komplicirana zbog mogu}ih nuspojava.
SUMANUTI (PARANOIDNI) POREMEAJ
Osim patnje koju doivljava bolesnik, paranoja moe imati i
uznemirujui i neposredan utjecaj na druge ljude, esto izazivajui
ljutite reakcije te doprinositi odluci da se starija osoba
institucionalizira. Kod ovog poremeaja postoji jedna jasna razlika
izmeu mlaih i starijih osoba, a to je da su sumnje starijih ljudi

prizemnije i odnose se na osobe u njihovoj neposrednoj okolini

(susjedi, djeca), dok su progonitelji mladih osoba udaljeni (CIA, FBI,
svemir). Mlae osobe sklonije su veliajnosti od starijih osoba.
Uzroci paranoje
Paranoja u starosti moe biti nastavak poremeaja koji je zapoeo
ranije u ivotu. Takoer moe pratiti organske modane bolesti kao
delirij ili demencija. U takvim sluajevima paranoja popunjava
praznine u pamenju (netko mi je ukrao kljueve). Paranoidne ideje
povezane su i sa senzornim gubicima, naroito s gubitkom sluha (pa
osobe vjeruju da drugi apu o njima). esto je ranija socijalna
prilagodba takvih osoba bila loa, a takva izolacija smanjuje i
mogunost provjere paranoidnih ideja.
Starije osobe naroito su osjetljive na sve vrste zlostavljanja od
drugih ljudi, pa postoji opasnost da su neke optube zapravo istinite
(npr. da joj se prijeti).
Lijeenje paranoje
Lijeenje je uglavnom isto kao i kod mlaih osoba. Kliniari sugeriraju
da je najbolji strpljiv, podravajui pristup terapeuta, koji prua
empatijsko
razumijevanje
za
bolesnikove
brige.
Direktno
razuvjeravanje je rijetko uinkovito. Od lijekova je vrlo uinkovita
primjena fenotiazinima, ali osobe mogu biti paranoidne prema
uzimanju lijekova (kao da ih se truje).
Shizofrenija
Kad se shizofrenija prvi puta pojavi u starijoj dobi naziva se
parafrenija. Simptomi su slini kao i kod mlaih osoba, samo su
naglaenije paranoidne ideje. Bolesnici obino nisu u braku, ive
izolirano, imaju slune tegobe i obiteljsku povijest shizofrenije, te
pripadaju niim socioekonomskim slojevima.
POREMEAJI VEZANI UZ PSIHOAKTINVE TVARI
Zloporaba droge i alkohola
Procjenjuje se da ima 2-10% starijih alkoholiara ili osoba koje
zlorabe alkohol, a openito se vjeruje da je alkoholizam manje
zastupljen meu starijima. Vie mukaraca nego ena ima problem s
alkoholom.
Mnogi ljudi koji su pretjerano pili alkohol ne preive do starosti. Stariji
ljudi takoer, mogu razviti fizioloku nepodnoljivost na alkohol.
Vjeruje se da se stariji alkoholiari dijele u dvije skupine: dvije treine
ili vie onih koji su poeli piti u mlaoj ili srednjoj dobi pa su to
nastavili i u starosti, te mali postotak onih koji su se odali piu nakon
50. godine.

Kako ljudi stare, tolerancija na alkohol im se smanjuje jer ga sporije

metaboliziraju, a ponekad moe izazvati i toksine uinke ili delirij.
Zlouporaba alkohola povezana je sa izraenijim kognitivnim
nedostacima. esto se simptomi alkoholizma pripisuju starakoj
nekoordinirnosti i slino.
Zlouporaba nedoputenih droga
Dananja starija populacija, u usporedbi s drugim dobnim skupinama
rijetko zlouporabi droge. Oni koji imaju razvijenu ovisnost o
narkoticima (njih oko 0.1%) razvili su tu naviku rano u ivotu, a s
godinama su smanjili uzimanje droge.
Zlouporaba lijekova
Ovo je puno vei problem od zlouporabe droge i alkohola. Budui da
su sve faze uzimanja lijeka kod starijih osoba izmijenjene
apsorpcija, distribucija, metabolizam te izluivanje vea je
vjerojatnost da e oni nepovoljno reagirati ak i na normalne doze
lijeka.
Zloporaba recepata ili doputenih lijekova moe biti namjerna ili
sluajna. Neki zaborave jesu li popili lijek pa popiju jo jednom, neki
ni ne znaju to treba piti i slino.
Pojedinci bilo koje dobi trebaju znati za{to uzimaju lijek, kako se
zovu, kad i kako esto trebaju uzimati lijek, te pod kojim okolnostima.
HIPOHONDRIJA
Neki stariji ljudi vjeruju da su samo oni bolesni i beskrajno se ale na
bolove i tegobe za koje nema vjerojatnih tjelesnih uzroka.
Hipohondrija nije nita ea u starijoj, nego u mlaoj dobi, a stariji
su esto skloniji nedovoljnom, prije nego pretjeranom navoenju
simptoma.
Lijeenje hipohondrije
Uvjeravanje osobe da je zapravo zdrava nema smisla, a od pomoi
ponekad mogu biti ignoriranja pritubi i usmjeravanje na pozitivnije
vidove ivota (idemo se proetati parkom). Tada barem ne misle na
svoju bolest i sami sebi pokazuju da primjerice mogu hodati.
NESANICA
To je esta tegoba meu starijima. Najuobiajeniji problemi su esto
buenje no}u, ranojutarnje buenje, tekoe uspavljivanja, te
dnevni umor. Ove su tegobe usporedne s fiziolokim promjenama
koje se normalno javljaju u spavanju kod starijih ljudi. Primjerice,
kako ljudi stare spavanje se sve ee spontano prekida, a manje
vremena provedu u REM fazi sna. Stariji mukarci imaju vie takvih
poremeaja od ena.

Uzroci nesanice
Osim promjena u spavanju koje su povezane sa starenjem, razne
bolesti, lijekovi, kofein, stres, anksioznost, depresija, nedostatak
aktivnosti, te duge loe navike, mogu izazvati nesanicu kod starijih
ljudi.
Lijeenje nesanice
Mnoge starije osobe koje pate od nesanice uzimaju lijekove u
slobodnoj prodaji i lijekove izdane na recept. No, uz estu uporabu,
oni brzo gube svoju uinkovitost.
SAMOUBOJSTVA
Mukarci, bijelci izloeni su poveanom riziku samoubojstava kako
ulaze u starost. Vie pokuaja samoubojstava starijih ljudi zavrava
smru nego pokuaja mlaih ljudi. Strunjaci za duevno zdravlje,
veinom mlai od 65 godina, moda pretpostavljaju da stari i slabi
nemaju za to ivjeti. Ovakav stav moe odraavati njihov vlastiti
strah od starenja.
SPOLNOST I STARENJE
Negativna mitologija okruuje spolnost i starenje, pri emu je glavna
pretpostavka da u dobi od 65 godina seks postaje neprilian,
nezadovoljavajui pa ak i nemogu. Podaci pokazuju drugaije.
Izuzimajui teku tjelesnu onesposobljenost, stariji ljudi, ak i oni
duboko u osamdesetima, sposobni su uivati u spolnim odnosima i
drugim nainima voenja ljubavi. Postoje razlike kako ljudi stare;
potrebno je due vrijeme da se osoba uzbudi, a orgazam je manje
intenzivan. irenje tonih informacija o spolnoj sposobnosti u starosti
vjerojatno bi sprijeilo mnogo nepotrebnih poremeaja spolne
funkcije i nezainteresiranosti.

OPA PITANJA NJEGE I LIJEENJA

Domovi za starije i ostale ustanove za skrb ne ohrabruju dovoljno
korisnike da odre ili potiu bilo koje vjetine i sposobnosti koje jo
imaju; pogoranje kako tjelesnog, tako i psihikog stanja je pravilo.
Danas se skrb prua u zajednici kad god je to mogue. Trebale bi
postojati sveobuhvatne uslune djelatnosti, kao to je dostava
obroka u kuu, redoviti kuni posjeti zdravstvenog djelatnika, te
podrka skrbnicima. Te uslune djelatnosti trebale bi biti usklaene
tako da se ljudi ne moraju suoavati sa birokratskom zbrkom.
Intervencije bi trebale biti minimalne, tako da stariji ljudi ostanu
onoliko neovisni koliko im to okolnosti doputaju.
Mnogim starijim ljudima psihoterapija moe koristiti, ali trebalo bi
drati na umu nekoliko tema specifinih za lijeenje starijih osoba.

Emocionalna patnja starijih je katkad stvarnog sadraja. Oni su esto

pretrpjeli nenadoknadive gubitke i suoeni su sa stvarnim
medicinskim i financijskim problemima; nije mudro uvijek pripisati
njihove pritube psihiki poremeenom stanju. Smrt je takoer
neposrednija tema. to se tie procesa terapije, kliniari bi katkad
trebali biti aktivni i direktni, pruati informacije i traiti agencije koje
pruaju socijalne usluge potrebne njihovim klijentima. Terapija bi
takoer trebala poticati osjeaj kontrole, samouinkovitosti i nade, te
pomoi starijoj osobi u osmiljavanju vlastita ivota koji se blii kraju.