Potemkin Historija Diplomacije Skripta

www.erepublik.com join now!!!
HISTORIJA DIPLOMACIJE
Potemkin (skripta)
Izradio: Vinko Klari
Potemkin Historija Diplomacije

__________________________________________________________________________________
oujak, 2009.
VERSAILLESKI MIR
(1919.)
1. UOI MIROVNE KONFERENCIJE
MIR U COMPIGNU (11. 11. 1918.)
Njemaka je morala vratiti francuske zarobljenike, vratiti otete dragocjenosti, predati
podmornice i bojne brodove, predati neke vagone i lokomotive. Meutim koristei se
iznuivanjem i nesuglasicama meu lanicama Antante, Njemaka je poela sabotirati
ispunjenje primirja. Nastavila je opremati nove podmornice iako ih je sve trebala predati, a u
njemakim brodogradilitima su se gradile 64 nove podmornice, a meu predanim
lokomotivama bilo je mnogo pokvarenih.
TRIERSKI SPORAZUM (13. 12. 1918.)
Primirje je produeno na mjesec dana, do 13. 1. 1919. Kao garanciju saveznici su sebi
pridrali pravo zaposjesti neutralnu zonu na desnoj obali Rajne, sjeverno od klnskog
mostobrana do nizozemske granice. Saveznici su stekli slobodan prolaz kroz Gdanjsk i
rijekom Vislom.
Nakon isteka primirja novo produenje je dogovoreno do 17. 2. 1919. Prihvaeni su prijedlozi
francuskog marala Focha. Njemaka je trebala predati 2/3 od 50% svojih poljoprivrednih
strojeva do 1. 5. Nijemci su pristali svoju trgovaku mornaricu staviti na raspolaganje
saveznicima radi osiguravanja Njemake s hranom.
2. PARIKA KONFERENCIJA (18. 1. 28. 6. 1919.)

POETAK RADA KONFERENCIJE I OSNIVANJE LIGE NARODA
Odmah na poetku konferencije
Poincar je sa Francuske strane iznio
program komadanja Njemake no
ostale velesile ga nisu poduprle. Wilson
je najprije preporuio neka se najprije
razmotri pitanje Lige Naroda. Po tom
pitanju ostali lanovi vijea desetorice
su se kolebali te su se bojali da e
prihvaanje pakta Lige Naroda oteati
naredne odluke o teritorijalnim i
financijskim problemima pa pitanje o
Ligi Naroda nije rijeeno sve do
plenuma.
Velika etvorica: s lijeva, Britanski premijer Lloyd
George, talijenski premijer Orlando, francuski
premijer
Clemenceau, I ameriki predsjednik
Wilson.

__________________________________________________________________________________
etiri dana nakon plenuma vodile su se duge diskusije u Vijeu desetorice. Wilson je uporno
traio da pakt Lige naroda i moraju tvoriti jednu nerazdvojivu cjelinu, obvezatnu za sve.
Lloyd George je pristao jedino da pakt Lige naroda bude ukljuen i mirovni ugovor, dok su
Francuzi predlagali na pakt Lige naroda ne bude povezan sa mirovnim ugovorom. Konano
su zakljuili predati pitanje o Ligi naroda posebnoj komisiji nadajui se da e na due vrijeme
skinuti to pitanje sa dnevnog reda. Uz to su se potrudili komisiju uiniti to glomaznijom kako
bi otegnuli njen rad. Englezi i Francuzi predloili su da se u komisiju ukljue i predstavnici
malih naroda koji ma su istovremeno branili da stvarno sudjeluju u radu mirovne
konferencije.
Wilson je shvaao da oni ele pod svaku cijenu oteati rad komisije, pa je sa svoje strane
izvrio diplomatski manevar. Izjavio je da preuzima predsjednitvo komisije koja je prozvana
Komisijom hotela Crillon. 25. sijenja na plenarnom zasjedanju konferencije Wilson je
razloio svoju tezu: Liga naroda mora biti integralan dio itavog mirovnog ugovora. Mirovna
konferencija prihvatila je Wilsonov prijedlog, a predsjednik se posvetio radu Komisije hotela
Crillon.
Zasjedanje Parike konferencije se udaljilo od rasprave o Ligi naroda, pa je Wilson ponovno
prisilio konferenciju da se vrati na pitanje lige Naroda. Liga je i trebala postati sredstvo
pomou kojega e SAD moi dobiti milijarde koje je posudila Europi, a mogla je postati i
polugom Amerikog utjecaja u Europi. Wilson je traio da se pitanje njemakih kolonija i
turskih teritorija koji su zaposjeli saveznici, rijei u okvirima Lige naroda. Dodjeljivala bi se
skrbnitva nad tim teritorijima onim dravama koje bi bile sposobne preuzeti na sebe takvu
odgovornost, dok bi se skrbnitvo ostvarivalo na temelju mandata Lige naroda. Prije svega
trebao se izraditi i prihvatiti pakt Lige naroda. Svi su lanovi Vijee desetorice bili protiv
toga.
Zbog lanaka koji su govorili kako Wilson ne zna
svoje ideje pretvoriti u stvarnost, ameriki je
predsjednik zaprijetio odlaskom sa konferencije.
Konferencija je bila pred puknuem ali se tu
snaao Lloyd George koji je dokazivao da je Liga
naroda priznata kao integralni dio mirovnog
ugovora pa se, prema tome, moe pristupiti
razdiobi mandata, ne ekajui konanu izvedbu
pakta. Wilson se nije slagao. Govorio je kako e,
kad kolonije jednom budu podijeljene, Liga naroda
ostati samo formalna ustanova te da treba
prethodno potvrditi pakt Lige naroda, za iju
izradu e biti dovoljno deset dana.
Palaa naroda u enevi
Nakon toga Komisija hotela Crillon je uurbano radila kako bi se pakt Lige naroda dovrio na
vrijeme. Radilo se od 3. do 13. veljae. Dugu je diskusiju izazvalo pitanje iji projekt pakta
treba postati osnovom raspravljanja. Prihvaen je angloameriki projekt. Uz velike tekoe
prihvaeno je naelo mandata. Odbijen je prijedlog Francuske o osnivanju meunarodne
vojske. Francuzi su htjeli s tim uvrstiti svoju vojniku prevlast nad Nijemcima i uspostaviti
francusku hegemoniju nad Europom. Sukob je izazvao prijedlog Japanaca da se u 21. lanak
pakta, o vjerskoj jednakosti, unese i takoer i teza o jednakosti rasa. Time je Japan htio postii
da se ukinu ogranienja o naseljavanju Japanaca u SAD i u engleskim dominionima.
Amerikancima je bilo u interesu da podupru Japan kako bi ga pridobili na svoju stranu protiv
Engleske ali rasna jednakost oznaavala bi jednakost crnaca i bijelaca u SAD-u to bi otealo

__________________________________________________________________________________
ratifikaciju pakta Lige naroda u amerikom Senatu. Konano je iz pakta isputen cijeli lanak
21. koji je govorio o vjerskoj jednakosti.
Konano je 13. veljae 1919. dovren projekt pakta, a 14 . veljae ga je Wilson, sveano
podnio mirovnoj konferenciji. Plenarna sjednica mirovne konferencije prihvatila je prijedlog
predsjednika SAD-a, a slijedeeg dana Wilson je napustio Europu.
Po statutu Lige naroda kao njezini utemeljitelji, navedene su drave koje su sudjelovale u ratu
protiv Njemake i novoosnovane drave (Poljska, ehoslovakam, Jugoslavija i Hedas1).
Drugu grupu drava sainjavale su drave koje su pozvane da pristupe Ligi naroda:
Argentina, Venezuela, Danska, panjolska, Kolumbija, Nizozemska, Norveka, Paragvaj,
Perzija2, Salvador, ile, vicarska i vedska. One su u studenom-prosincu 1920 pristupile
Ligi naroda. vicarska je prilikom pristupa u Ligu naroda stavila rezervu da e odravati
stalnu neutralnost zbog ega joj je Vijee Lige naroda dalo poseban poloaj i ustanovilo kako
e u vojnim istupima Lige, vicarska sudjelovati samo ekonomskom pomoi. U treu
kategoriju svrstavale su se sve ostale drave svijeta. Da budu primljene u Ligu bilo im je
potrebno dvije treine glasova Skuptine Lige naroda i jednoglasna odluka Vijea.
Osnovni organi Lige naroda bili su Skuptina sa svim predstavnicima lanova Lige i Vijee
sa stalnim Sekretarijatom. Svaki lan Lige u Skuptini imao je jedan glas. Vijee se sastojalo
od 9 lanova: pet stalnih (Britanija, Italija, SAD, Francuska i Japan) i etiri nestalna koji se
mijenjaju svake godine. Kako SAD nisu pristupili Ligi Naroda, jer Senat nije potvrdio
Versailleski mirovni ugovor, u vijeu je zapravo bilo osam lanova.
Liga naroda priznavala je da svaki rat interesira itavu Ligu koja mora poduzeti sve mjere sa
se sauva mir. Na zahtjev bilo kojeg lana Lige saziva se Vijee. Sporovi izmeu lanica Lige
rjeavaju se arbitrano, sudbenim rjeavanjem ili ispitivanjem Vijea te se nee zaratiti prije
isteka roka od tri mjeseca nakon arbitrane ili sudbene odluke ili izvjetaja Vijea. Ako lan
Lige zarati usprkos preuzetim obvezama ostali lanovi trebaju s njim prekinuti sve trgovinske
i financijske veze, a Vijee je trebalo predloiti zainteresiranim vladama neka daju vojsku
kako bi se ponovno potovale obveze Lige. Meutim, te obveze o suzbijanju napadaa su bile
definirane tako neodreeno da zapravo i nisu imale znaenje.
Isto neodreeno je bio formuliran i lanak o razoruanju. Liga je priznavala da je potrebno
smanjiti nacionalna naoruanja na najmanju mjeru, a Vijee je trebalo pripremiti osnove za
ogranienje naoruanja i podnijeti ih na raspravu zainteresiranim vladama, i to je bilo sve.
Zainteresirane vlade su mogle uope se ne osvrnuti na takvu preporuku.
Mandati su se podijelili na tri kategorije. U prvu su ulazila turska podruja, u drugu podruja
sredinje Afrike, a u treu su bile uvrtene kolonije u jugozapadnoj Africi i nekim otocima u
junom dijelu Tihog oceana. Dioba mandata nije bila predviena paktom Lige naroda, o tome
je trebala odluiti mirovna konferencija.
DRUGI TRIERSKI SPORAZUM (14. 2. 1919.)
Trei pregovori o produenju mira. Primirje je sklopljeno na kratak, neodreen period. Po
pitanje Poljske pobijedila je Francuska jer su se Nijemci morali odrei svih ofenzivnih
operacija u Poznanju i u svim drugim podrujima protiv Poljaka. Odlueno je da se sastavi
potkomisija koja e postaviti poljsku demarkacijsku liniju te da se izvri sporazum o
evakuaciji spomenutih podruja.
Podruje na Arabijskom poluotoku koje je do 1932. bilo pod patronatom Velike Britanije kada ga pripojila
dinastija Saudita, te se ujedinilo u dravu Saudijska Arabija.
2
Dananji Iran.

__________________________________________________________________________________
DOKUMENT IZ FONTAINEBLEAUA (25. 3. 1919.)

Dokument koji je Lloyd George poslao Clemenceau u kojem kritizira francuske zahtjeve,
razlae engleski program i istupa protiv komadanja Njemake. Prijedlozi su bili :
1. Rajnsko podruje ostaje Njemako ali demilitarizirano.
2. Njemaka vraa Francuskoj Alzaciju-Lorenu, ustupa Francuskoj granicu od 1814 ili
umjesto toga da nadoknadi Francuskoj razaranje ugljenokopa.
3. Sadanju granicu Alzacije-Lorene i pravo iskoritavanja rudnika ugljena Saarskog
podruja na 10 godina
4. Belgiji pripada Malmedy i Morenay, a Danskoj dijelovi Schleswiga.
5. Njemaka se odrie prava na svoje kolonije i unajmljena podruja Kiau-ou u Kini.
6. Poljska dobiva Gdanjski koridor ali s tim da obuhvati to manje teritorija sa
njemakim stanovnitvom
7. Protivi se pretjeranim reparacijama i smatra da Njemaka treba plaati reparacije
prema svojoj platenoj sposobnosti a svote se dijele 50% na Francusku, 30% za
Veliku Britaniju i 20% ostalima.
8. Lloyd George predlae da se i raspravi pitanje o razoruanju.
Clemenceau je bio nezadovoljan tim projektom. Smatrao je da su tim planom na dobitku
pomorske i kolonijalne drave tj. najvie Engleska jer su Njemakoj kolonije oduzete,
mornarica razoruana, trgovaki brodovi izrueni, a kontinentalne drave ostaju
nezadovoljene pa je odbio prijedlog.
VERSAILLESKI MIR (28. 6. 1919.)
Njemaki delegati pozvani su u Versailles 25. 4.
kako bi preuzeli tekst mirovnog ugovora. Njemaka
je znala za nesuglasice u Antanti pa je nastojala
iskoristiti neslaganja u Antanti. 7. 5. 1919 pozvani
su u Versailles te su im urueni mirovni uvjeti, a za
iznoenje primjedbi im je dan rok od 15 dana.
Njemaka je prosvjedovala protiv svih toaka
mirovnih uvjeta i iznosila protu prijedloge. 16.6.
Brockdorf-Rantzau, koji je bio na elu njemake
delegacije, je uruen nov primjerak mirovnog
ugovora u kojem su bile unijete izmjene. Ugovor je
trebao biti prihvaen ili ne prihvaen u roku od 5
dana. U sluaju negativnog odgovora, Antanta e
prekinuti primirje i silom ispuniti te uvjete. Na
Njemaki zahtjev Antanta im je dala dodatnih 48
sati pa je 23. 6. 1919. narodna skuptina Njemake
odluila potpisati ugovor pa je on 28. 6. 1919.
potpisan od ministra vanjskih poslova Njemake
Hermana Mllera i ministra pravde Bella.
Versailleski mirovni ugovor
Po odredbama ugovora Njemaka je trebala vratiti Francuskoj Alzaciju-Lorenu u granicama

iz 1870., Saarski ugljenokopi prelaze u vlasnitvo Francuske , a uprava podruja dana je Ligi
Naroda na 15 godina nakon ega e se plebiscitom rijeiti pripadnost podruja. Antanta je
okupirala lijevu obalu rajne na 15 godina. Podruje 50 km od Rajne posve je demilitarizirano.
Podruja Eupen i Malmedy plebiscitarno su pripala Belgiji kao i podruje SchlezwigHollsteina koje je pripalo Danskoj.

__________________________________________________________________________________
Njemaka je priznala neovisnost ehoslovake i Poljske i odrekla se u korist prve dijela june
gornje leske, a u korist Poljske nekih podruja Pomeranije, Poznanja i veeg dijela zapadne
Pruske te dijela istone Pruske. Pitanje gornje leske rijeit e se plebiscitom. Gdanjsk sa
okolicom pripao je Ligi Naroda i uao u poljski carinski sistem,a njemaki teritorij bio je
presjeen poljskim koridorom. Njemaka je izgubila 1/8 teritorija i 1/12 stanovnitva.
Saveznici su zaposjeli sve njemake kolonije, a ukinuta je i opa vojna dunost u Njemakoj.
Vojska dobrovoljaca nije smjela premaiti 100 000 ljudi a kontingent asnika nije smio
premaiti 4 000 ljudi. Rasputa se generalni stoer. Trebale su se unititi sve njemake
tvrave osim junih i istonih. Ratna mornarica smanjena je na 6 oklopnjaa, 6 lakih krstarica,
12 razaraa i 12 minonosaca dok su ostali brodovi trebali biti predani saveznicima ili uniteni.
Zabranjeno je posjedovanje podmornica, vojne i pomorske avijacije te bilo kakve zrakoplove.
Njemaka je ipak poteena okupacije, a osnovane su tri meunarodne komisije radi nadzora
nad izvrenjem uvjeta mirovnog ugovora.
Ekonomski uvjeti: posebna reparacijska komisija imala je do 1. 5. 1921. utvrditi svotu ratne
odtete koju je Njemaka imala namiriti u 30 godina. Do 1. 5. 1921. Njemaka je trebala
isplatiti 20 milijardi maraka u zlatu, robi, brodovima i vrijednosnim papirima. Trebala je
predati sve trgovake brodove iznad 1600 tona, pola od 1000 tona, 1/4 ribarskih i 1/5 rijenih
brodova i 5 godina graditi za saveznike brodove po 200 000 tona godinje. Trebala je dati
Francuskoj 140 milijuna tona ugljena, Belgiji 80 milijuna tona i Italiji 77 milijuna tona u 10
godina. Polovinu zaliha boja i kemijskih proizvoda, odrei se koncesija u Kini, Sijamu,
Maroku, Liberiji i Egiptu, priznati protektorat Velike Britanije nad Egiptom i Francuske nad
Marokom, odrei se Brest-Litovskog i Bukuretanskog mira.
Njemaki teritorijalni gubitci
nakon Versailleskog ugovora:
-zelena podruja su dana pod
upravu Ligi naroda
-svjetlo smea su anektirale
druge, susjedne drave.
MIROVNI UGOVOR SA AUSTRIJOM, SAINT-GERMAIN (10. 9. 1919.)

Austrija je trebala predati Italiji dio pokrajina Kranjske i Koruke, Goricu, Istru i Juni Tirol.
Kraljevina SHS je dobila vei dio Kranjske, Dalmaciju, junu tajersku, i JI Koruku. U
Celovcu je trebalo provesti plebiscit (koji je izvren u korist Austrije). Od Maarske je oduzet
Burgenland i predan Austriji. Bukovina je dana Rumunjskoj. U sastav ehoslovake ule su
eka, Moravska, dvije opine donje Austrije i dio leske. Austriji je zabranjeno ujediniti se
6

__________________________________________________________________________________
sa Njemakom. Austrija je dobila pravo na vojsku od 30 000 vojnika. Ratnu i trgovaku

mornaricu Austrija je trebala predati pobjednicima. Habsburko je carstvo prestalo postojati.
MIROVNI UGOVOR SA BUGARSKOM, NEUILLY (27. 11. 1919.)
Dobruda je dana Rumunjskoj, a dio
svog teritorija Bugarska je predala
Kraljevini SHS. Trakija je ostala
pobjednicima a kasnije je predana
Grkoj pa je Bugarska odsjeena od
Egejskog mora. Trebala je predati
cijelu mornaricu i platiti ratnu
odtetu od 2,5 milijarde zlatnih
franaka. Dozvoljeno joj je dranje
vojske od 20 000 vojnika.
Bugarska nakon ugovora u Neuillyju
MIROVNI UGOVOR SA MAARSKOM, TRIANON (4. 6. 1920.)

Slovaka i Prikarpatska Ukrajina ukljuene su u ehoslovaku. Kraljevina SHS dobiva
Hrvatsku i Slavoniju, Rumunjska Transilvaniju i Banat osim dijela koji je predan Kraljevini
SHS. Vojska je ograniena na 30 000 vojnika. Maarska je ostala bez izlaza na more. Dunav
je stavljen pod kontrolu saveznika. Maarska je izgubila 70% teritorija i gotovo polovinu
stanovnitva.
Maarski teritorijalni gubitci nakon nakon sporazuma u Trianonu.

__________________________________________________________________________________
PRVE PUKOTINE U VERSAJSKOM SISTEMU

KONFERENCIJA U SAN REMU (19.-26. 4. 1920.)
Na Bliskom Istoku Engleska je, sukobivi se s turskim ustankom, trebala pomo Francuske. U
Europi Francuska je, sukobivi se sa njemakom sabotaom, trebala pomo Engleske pa su
zato obje strane bile spremne na sporazumijevanje. Za to je iskoritena konferencija u San
Remu.
Sudjelovali su Millerand (Francuska), Lloyd George (Engleska), Nitti (Italija) i Macui
(Japan). Amerikanci su sudjelovali kao promatrai dok su grki i belgijski delegati sudjelovali
kod raspravljanja samo onih pitanja koja su se ticala njihovih interesa.
Odreen je mandat Engleskoj nad Mezopotamijom i Palestinom. U spornom pitanju o Siriji
Engleska je pristala da Francuska okupira unutarnju Siriju. Izraen je preliminaran projekt
ugovora sa Turskom.
Glavni tajnik francuskog ministarstva vanjskih poslova Berthelot i Englez Cadman, ef
Kraljevske naftne kompanije potpisale su 24. travnja, sporazum o petroleju koji su sutradan
potvrdili George i Millerand. On je rijeio naftni problem na Bliskom Istoku, u Rumunjskoj i
u francuskim i engleskim kolonijama. Prema sporazumu Englezi su zadrali Mosul ali su
zajamili Francuskoj 25% budue proizvodnje mosulske nafte. Francuska je obeala osigurati
izvoz engleske nafte kroz Siriju na Sredozemno more. Postigavi koncesiju u pitanju Bliskog
Istoka, Engleska je pola ususret Francuskoj u europskim stvarima.
KONFERENCIJA U SPA (5.-16. 7. 1920.)
Tu se trebalo rijeiti pitanje o razoruanju Njemake i reparacijama. Po pitanju razoruanja
odlueno je kako Njemaka treba odmah razoruati dobrovoljake organizacije, oduzeti
oruje privatnim osobama, da reorganizira vojsku na dobrovoljakom principu, da izrui
vikove ratnog materijala i ispuni ostale uvjete ugovora. Ako Njemaka prihvati, saveznici bi
joj ostavili 150 000 vojnika od 1. 10.1920 do 1. 1. 1921., a od tada vojska mora biti smanjena
na 100 000 vojnika. U sluaju krenja roka i uvjeta, saveznici su zaprijetili okupacijom novih
podruja Njemake, pa i, ako bude potrebno, Ruhr. Nijemci su pristali pa je 9. srpnja 1920.
potpisan protokol.
Nakon toga raspravljalo se o reparacijama. Saveznici su traili objanjenje zato Njemaka na
plaa reparacije. Umjesto 20 milijardi predvienih ugovorom Njemaka je isplatila 8. Takoer
saveznici su traili odgovor na pitanje to je izazvalo smanjenje dobave njemakog ugljena
(2,4 milijuna tona mjeseno). Zapoela je diskusija u kojoj su Nijemci dokazivali da je
nemogue ispuniti dostavu ugljena. Zapravo je Njemaka prodavala u inozemstvo stotine
tisua tona ugljena. Stinnes, predstavnik interesa njemake teke industrije, bojao se da e
lorenska elina industrija, dobivi njemaki ugljen i koks, postati opasni konkurent
njemakim industrijalcima. Da to sprijei bio je pripravan staviti na kocku okupaciju Ruhra.
Njemaka vlada, uvjerivi se da je dalji otpor ne samo beskoristan nego i opasan, je pristala
na kapitulaciju te je 16. 7. 1920. potpisala protokol koji su saveznici predloili, a dobave
njemakog ugljena su odreene na 2 milijuna tona mjeseno.
Nije odreena opa svota reparacija ali je utvren udio svakog saveznika: Francuska 52%,
Velika Britanija 22%, Italija 10%, Belgija 8%, Grka, Rumunjska i Kraljevina SHS 6,5%, i
Japan 0.75%. SAD-u je sauvano pravo na svoj dio reparacija iako nisu potvrdili Versailleski
ugovor.

__________________________________________________________________________________
SVRESKI UGOVOR (10. 8. 1920.)

Potpisan je izmeu Velike Britanije, Francuske, Japana, Armenije, Belgije, Grke, Hedasa,
Poljske, Portugala, Rumunjske, ehoslovake s jedne i Turske sa druge strane. Po tom
ugovoru teritorij Turske se smanjio za 4/5. plovidba kroz tjesnace proglaena je slobodnom u
vrijeme rata i mira za sve trgovake ili ratne brodove bez obzira na pripadnost. Radi nadzora
nad time osnovana je komisija za morske tjesnace koja je uivala potpunu nezavisnost od
mjesnih vlasti te je imala svoju zastavu i policiju. Turska je trebala izruiti pobjednicima
veinu svoje mornarice. Reim kapitulacija ostao je netaknut. Ugovor je zabranjivao Turskoj
da daje koncesije bez odobrenja posebne financijske komisije saveznika. Vojska je ograniena
na 50 000 ljudi ukljuujui i asnike. Utvrde na tjesnacima i otocima trebale su biti unitene.
Druge utvrde su smjele ostati pod uvjetom da budu razruene. Turska se obvezala priznati
samostalnost armenske drave prepustivi joj izlaz na more. Grad Smirna i pripadajui mu
teritorij formalno je trebao ostati pod turskim suverenitetom, al se Turska obvezala da e
Grkoj omoguiti ostvarenje njezinih prava na tim podrujima.
Ugovor je sklopljen sa carigradskom vladom koja je zapravo izgubila vlast te je zapravo
ukinula nezavisnost Turske. Nova vlada je zahtijevala uspostavu nezavisnosti Turske,
odranje turskih teritorija u okviru nacionalne drave i uklanjanje reima kapitulacija.
Takoer je traila rjeavanje problema tjesnaca na konferenciji crnomorskih drava te da se
ukinu se ukinu sve sfere stranog utjecaja u Anadoliji te je obeala priznati nacionalnim
manjinama u Turskoj sva prava koja uivaju u europskim dravama s najslobodnijim
poretkom. Kemal-paa traei vanjsku potporu, se okrenuo SSSR-u to je zabrinulo velesile.
Podjela Turske po Sevreskom ugovoru

__________________________________________________________________________________
PARIKA KONFERENCIJA (24.-30.1.1921.)

Saveznici su donijeli svoju shemu plaanja reparacija: Njemaka je imala plaati godinje
iznose i to prve dvije godine po 2 mlrd , 3 godine po 3 mlrd, pa jo 3 po 4 mlrd, zatim
sljedee 3 po 5 mlrd, a preostalu 31 godinu po 6 mlrd zlatnih maraka. Na taj nain Njemaka
je trebala platiti 226 mlrd zlatnih maraka. itav imetak Njemake a posebno prihodi
njemakih carina je jamstvo za ispunjavanje reparacija. U sluaju da Njemaka pokua izbjei
obveze, reparacijska komisija bi mogla zaplijeniti prihode carina te uzet u svoje ruke upravu
nad njima. Njemakoj je dozvoljeno da u odgovoru iznese protu prijedloge.Ministar vanjskih
poslova Njemake Simmons je protestirao. Smanjio je svotu za 30 mlrd zlatnih maraka te je
naglasio da je to svota koja moe biti isplaena iskljuivo u onom sluaju oko gornja leska
ostane u njemakom Reichu i Njemaka dobije mogunost da uspostavi svoju meunarodnu
trgovinu.
LONDONSKA KONFERENCIJA (21. 2.-14. 3. 1921.)
Konferenciji su prisustvovali Engleska, Francuska, Italija, Japan, Njemaka, Grka i dvije
turske delegacije3. Tu su se pojavile nesuglasice izmeu Francuske i Engleske zbog pitanja
Bliskog Istoka. Engleska se privatnim pregovorima nastojala dogovoriti sa Turskom nastojei
je gurnuti protiv Sovjeta. Kad su uvidjeli da to nije mogue Engleska je postigla od Francuske
potporu obeavajui je poduprijeti u pitanju reparacija.
Grcima i Turcima je 11. 3. na konferenciji predloeno:
1. evakuacija saveznikih snaga iz Carigrada
2. sudjelovanje Turaka u financijsko-ekonomskom komitetu u Turskoj
3. Smirna ostaje pod turskim suverenitetom, ali u gradu ostaje grki garnizon
4. Nezavisnost Armenije.
Ni Grci ni Turci nisu bili zadovoljni prijedlozima pa je konferencija zavrena neuspjehom.
Grka je nastavila rat, a Turska je stupila u pregovore sa sovjetskom vladom koji su zavrili
potpisivanjem ugovora 16. 3. 1921.
DRUGA LONDONSKA KONFERENCIJA (20. 4.-5. 5. 1921.)
3. 3. 1921. saveznici su predali memorandum u kojem su upozorili Njemaku na njeno
konstantno krenje Versaillskog mirovnog ugovora tokom protekle 2 godine te su je upozorili
ako ne prizna Parike odluke, saveznici e zaposjesti neke gradove na desnoj obali Rajne i
postaviti carinske ispostave na Rajni. Rok odgovora je bio 8. 3., a kako se Njemaka nije
sloila, saveznici su okupirali gradove i primijenili ekonomske sankcije. Nakon toga je
Njemaka (24. 4. 1921.) izjavila pripravnom preuzeti na sebe obvezu reparacijskih plaanja
na opu svotu od 50 mlrd zlatnih maraka. Suglasila se na sebe preuzeti dugovanja saveznika
prema SAD-u, elei privui na svoju stranu SAD.
Njemaki prijedlozi su uzeti na raspravljanje na drugoj londonskoj konferenciji. Raspravljala
se odluka reparacijske komisije o visini njemakih reparacija i ustanovljena je svota od 132
mlrd zlatnih maraka te je predloena shema plaanja reparacija.
Londonski ultimatum Njemakoj: 5. svibnja saveznici su stavili ultimatum Njemakoj sa
zahtjevom da prihvati prijedloge reparacijske komisije i ispuni ostale uvjete Versailleskog
ugovora. U sluaju da ne ispuni te uvjete saveznici su zaprijetili okupacijom Ruhra. 11. 5.
1921. Nijemci su prihvatili.
Ankarska i carigradska vlada.
10

__________________________________________________________________________________
SPORAZUM U ANKARI (20. 10. 1921.)

Nakon poraza Grka kod Sakarije, predsjednik francuske senatske komisije za vanjsku
politiku, Franklin-Bouillon, je potpisao sporazum sa Turskom. Predviao je obustavu vojnih
operacija, evakuaciju francuskih vojnih snaga iz Kilikije, preputanje Francuskoj eljeznike
koncesije u Turskoj itd. Francuzi su htjeli da kemalistika Turska raskine sa Sovjetskom
Rusijom. Preporuili su Turskoj neka pojaa agitaciju protiv Engleske u Iraku jer bi ih mogli
time uiniti pristupanijima za ustupke.
11

__________________________________________________________________________________
WASHINGTONSKA KONFERENCIJA I UGOVOR

DEVETERO DRAVA
(od studenog 1921. do veljae 1922.)
WASHINGTONSKA KONFERENCIJA (12. 11. 1921.-6. 2. 1922.)
Razlike miljenja u Britanskom
imperiju iskoristila je amerika
diplomacija. Senator Borah predloio je
da se sazove u Washingtonu
konferencija kako bi se raspravila
pitanja o ogranienju pomorskog
naoruanja i rijei pitanje Pacifika i
Dalekog Istoka. Na konferenciju se
namjeravalo pozvati SAD, Englesku,
Japan, Francusku, Italiju, Belgiju,
Nizozemsku,
Portugal
i
Kinu.
Njemaka, kojoj su bili oduzeti posjedi
na Pacifiku nije bila pozvana kao ni
Sovjeti koji su uloili protest radi toga.
Takoer su prosvjedovali to na
konferenciju nije pozvana ni Republika
Dalekog Istoka (RDI)4. Na konferenciji
je potpisano nekoliko ugovora:
Poloaj Republike Dalekog Istoka
UGOVOR ETIRIJU VELESILA (13. 12. 1921.)

Potpisan je izmeu SAD-a, Engleske, Francuske i Japana. Sporazumjeli su se da e se
potivati prava svake od spomenutih drava na otone posjede i otone teritorije na podruju
Pacifika. Ukoliko ne bude bilo mogue rjeavanje nastalih sporova diplomatskim putem,
problemi e biti rijeeni na opim konferencijama. U koliko bi otonom posjedu bilo kojoj od
etiriju velesila zaprijetila opasnost od koje druge drave, sve su se drave potpisnice ugovora
obvezale pristupiti uzajamnoj potpunoj izmjeni miljenja kako bi se postigao sporazum.
Ugovor je zakljuen na 10 godina.
U posebnoj deklaraciji se isticalo da e se ugovor primjenjivati na otoke Pacifika, koji se
nalaze u stanju mandata. 6. 2. 1922. potpisan je dopunski ugovor prema kojem pojam
otoni posjed i otoni teritoriji uporabljen u spomenutom ugovoru, ukljuuje, to se tie
Japana samo Karafuto5, Formozu, Pescadore i otoke nad kojima je Japan dobio mandat.
UGOVOR O OGRANIENJU POMORSKOG NAORUANJA (6. 2. 1922.)
Potpisan je izmeu SAD-a, Britanskog Imperija, Japana, Francuske i Italije. Prema ugovoru
za navedene zemlje utvren je omjer snaga borbene flote i to: 5:5:3:1,75:1,75.
Drave potpisnice su se obvezale da nee nabavljati, niti graditi ratne brodove sa
zapremninom od preko 35 000 tona. Sveukupna tonaa ratnih brodova koji su se mogli
zamijeniti, nije smjela nadmaiti: za SAD i Veliku Britaniju 525 000 tona, za Japan 315 000
4
5
Osnovana u travnju 1920. kao tampon drava izmeu sovjetske Rusije i Japana.
Juni dio otoka Sahalin.
12

__________________________________________________________________________________
tona i po 175 000 tona za Francusku i Italiju. Amerika je na taj nain postigla da se Engleska
odrekla svog principa pomorske premoi.
Ugovor je ustanovio sveukupnu tonau nosaa aviona za svaku dravu ugovornicu a niti jedna
od njih nije smjela nabavljati i graditi nosae od preko 27 000 tona zapremnine, a mogle su
graditi svega dva nosaa do 33 000 tona. Zabranjivala se gradnja lakih krstarica od preko
10 000 tona.
Posebno je raspravljeno o utvrdama i pomorskim bazama te je po tom pitanju ustanovljen
status quo. To je znailo zabranu izgradnje novih pomorskih baza i naputanje pojaavanja
obalne obrane i poveanja vojno-pomorskih baza na Pacifiku. Izuzetak su inili otoni posjedi
uz obalu SAD-a, Aljaske osim Aleuta, otoni posjedi u podruju Panamskog kanala i Havaji.
Za Veliku Britaniju izuzeci su bili otoni posjedi du obala Kanade, Australije, Novog
Zelanda i svi otoci zapadno od 110. meridijana istone duine.
to se tie Japana status quo u trenutku potpisa ugovora odnosio se na: Kurilske otoke, otoke
Bonin6, Amami-Oshima7, otoci Luu8, Formoza9 i Pescatores10, a isto tako na one otone
teritorije i posjede u Pacifiku koje e Japan stei ubudue. SAD nije mogao utvrditi Filipine i
otok Guam, a Engleska je mogla utvrditi Singapur. Ugovor je trebao ostati na snazi do 31. 12.
1936.
U opoj odredbi je istaknuto da svaka drava potpisnica moe obustaviti djelovanje ugovora
za vrijeme rata. Ako u vrijeme mira bilo koja od drava potpisnica prizna da joj promijenjene
okolnosti zadiru u interese njene obrane onda su drave dune sastati se radi revizije ugovora.
Tim je lankom zapravo itav ugovor sveden na nita jer ga je svaka zemlja uavi u rat
mogla kriti.
Sporazum je rijeio pitanje o novoj raspodjeli pomorskih snaga. Stavio je na prvom mjestu
SAD ali je Engleska sauvala sebi prevlast oslobodivi se suvinih izdataka na vojne brodove,
Japan je postigao status quo na Pacifiku smanjujui opasnost od SAD-a
SPORAZUM O ZATITI IVOTA GRAANA NA MORU (6. 2. 1922.)
Sklopljen istog dana kad je potpisan i prethodni sporazum, od istih pet drava, punim
nazivom sporazum o zatiti na moru ivota graana neutralnih i zaraenih strana za
vrijeme rata i upozorenju glede upotrebe kodljivih plinova i kemijskih sredstava za vrijeme
rata , sporazum je odredio da brodovi zaraenih strana moraju kod susreta za vrijeme
trajanja rata opomenuti svaki trgovaki brod radi pregleda i premetaine prije nego ga
zahvate. Ako brod ne odbije, napad na njega smatrat e se nedopustivim. To je odreeno
obvezatnim i za podmornice zaraenih drava.U istom ugovoru osuena je upotreba otrovnih,
zaguljivih ili drugih plinova i svih analognih tekuina, materijala i mjeavina.
UGOVOR DEVET DRAVA (6. 2. 1922.)
Uesnici Washingtonske konferencije potpisali su 6. 2. 1922. ugovor o politici u Kini. Taj
ugovor poznat i pod imenom ugovor devet drava postavlja obvezu za potivanje
suvereniteta, nezavisnosti, teritorijalne i administrativne nepovredljivosti Kine i za odravanje
principa otvorenih vrata tj. jednake mogunosti koje se otvaraju u Kini za trgovinu i
industriju svim nacijama. Priznanje principa otvorenih vrata povrijedilo je u interesu SAD-a
engleski i japanski princip interesnih sfera. SAD je raunao da e, raspolaui snanom
6
Poznati jo pod nazivom otoci Ogasawara, su skupina od 30-ak otoka povrine 84 km u tropskom i
suptropskom podruju 1000 km juno od Tokija.
7
Otok juno od otoka Kjuu
8
Luchu arhipelag poznatiji jo kao Ryukyu arhipelag je otoni niz juno od Japana.
9
Raniji naziv za Tajvan (Republika Kina), otona drava u istonom dijelu Azije.
10
Arhipelag na zapadno od Tajvana u Tajvanskom prolazu koji se sastoji od 90 otoka zauzimajui 141 km.
13

__________________________________________________________________________________
industrijom, lako utvrditi svoju prevlast na kineskom tritu. Konferencija je prihvatila i

specijalnu rezoluciju o smanjenju oruanih snaga i vojnikih izdataka Kine koja je zapravo
ila za tim da Kini oduzme mogunost da se suprotstavi inozemcima.
DARIENSKA KONFERENCIJA (26. 8. 1921.-16. 4. 1922.)
Pregovori koji su se odvijali u japanskoj luci Darien izmeu Republike Dalekog Istoka (RDI)
i Japana. RDI je traila bezuvjetnu evakuaciju japanskih snaga i bezuvjetno sudjelovanje
predstavnika Ruske Sovjetske Federativne Socijalistike Republike (RSFSR). Japanci su
predlagali da se evakuacija okupacijskih snaga ne vee s pregovorima i uklonili su
predstavnike sovjetske vlade u njima. Zapoele su dugotrajne diplomatske prepirke.
U listopadu 1921. Japan je predloio RDI svoj projekt sporazuma u 17 zahtjeva i tri tajne
klauzule, koji bi, kada bi bili prihvaeni oznaavali potpuno ekonomski i politiko
zarobljavanje RDI od Japana. Trailo se razoruanje a u neophodnim sluajevima ak i
potpuno unitenje tvrava i utvrda du itave morske obale u podruju Vladivostoka i na
granici prema Koreji. Trailo se da se nikad ubudue ne dri u vodama Tihog oceana ratna
mornarica i da se uniti sadanja, da se japanskim dravljanima dopusti potpuna sloboda
trgovanja i vrenja obrta izjednaivi ih u tom pogledu sa graanima RDI, da se Japanu
prepusti slobodna plovidba po Amuru i niz ekonomski privilegija., da se ne dopusti uspostava
komunistikog reima u RDI. lan 15. je traio da se Japanu preda u najam na 80 godina
itavi sjeverni Sahalin kao kompenzacija za tete koje su japanski dravljani pretrpjeli za
vrijeme nikolajevskih dogaaja.11
U tajnim se tokama navodilo da e japanska vlada evakuirati svoje oruane snage iz
Primorske oblasti po svom vlastitom nahoenju i u roku koji njima (Japanu) odgovara.
Delegati RDI su odbili te zahtjeve.
Nakon toga organiziran je istup bjelogardijaca protiv RDI . Japan nije objavio prekid
Darienske konferencije ve je zatezao njen rad oekujui rezultate Washingtonske
konferencije i rezultate bjelogardijskih napada. Uskoro su bjelogardijci poraeni, a Japan je
predloio obnovu pregovora u Darienu.
U novom prijedlogu sporazuma, Japanci su se odrekli svojih prethodnih 17 zahtjeva i obvezali
se da nee podupirati neprijateljske akcije protiv RDI, a ona je pristala na neke ustupke:
odobrenje prava da japanski dravljani unajmljuju zemlju na odreeni rok, da se bave
industrijom i poljoprivredom u R.D.I. itd.
15. 4. 1922. japanska delegacija odbila je projekt postignutog sporazuma i opet iznijela svojih
17 zahtjeva koje je delegacija R.D.I. odbila traei da se potpie ve izraeni zajedniki
sporazum. Japanci tada prekidaju pregovore pa je 16. 4 . 1922. konferencija prekinuta.
GENOVA
(1922.)
11
Nikolajevski incident zbio se 11. oujka 1920. iako je prije, 28. 2. 1921. izmeu komunistikih ustanika koje
su opsjedale grad te Japanaca, koje su ga drale, sklopljen ugovor i primirje. Japanci su u 2 sata ujutro napali
zgradu u kojoj se nalazila baterija komunistikih ustanika te je zapalili. Istodobno su napali i ustaniki stoer, no
ustanici, razasuti po itavom gradu, uskoro su se okupili i opkolili su japanske snage, a dio njih se zatvorio u
konzulat. Borba je trajala dva dana a svi mali odredi Japanaca su za to vrijeme savladani osim onih u konzulatu.
Trei dan ustanici su dobili topove i zapucali na konzulat pri emu su svi Japanci poginuli. Kad su se pribliile
pomone japanske snage ustanici su se povukli.
14

__________________________________________________________________________________
1. DIPLOMATSKA BORBA OKO SAZIVA KONFERENCIJE

KONFERENCIJA U CANNESU (sijeanj 1922.)
Na sjednici vrhovnog vijee saveznika u Cannesu Lloyd George je predloio neka se sazove
meunarodna ekonomska konferencija. Vrhovno vijee se 6. 1. u naelu sloilo s
prijedlogom, a nakon detaljnije rasprave primilo je odnosnu rezoluciju. Saveznike su drave
priznale da je mogue olakati patnje svih naroda jedino uspostavom meunarodne trgovine i
razvitkom prirodnih bogatstava sviju zemalja i da su potrebne udruene snage najmonijih
zemalja da se Europa spasi od ekonomskog zaostajanja. Odluenoj je sazvati u Genovi u
veljai ili poetkom oujka ekonomsko-financijsku konferenciju. Bilo je predvieno da se
predloi svim europskim zemljama ukljuivi sovjetsku Rusiju, Njemaku, Austriju,
Maarsku i Bugarsku neka poalju na nju svoje predstavnike. Kod toga je vrhovno vijee
istaklo est uvjeta koje je prethodno trebalo ispuniti:
1. Ni jedna od drava ne moe nametnuti drugoj sistem vlasnitva, unutarnjeg
ekonomskog ivota i uprave.
2. Drava koja daje drugoj kredit mora garantirati da e imetak i prava njezinih graana
biti osigurani.
3. Priznanje svih dravnih obveza i dugova kao i naknada stranim dravljanima za itav
imetak ili kompenzirati gubitke nanesene konsifikacijom ili sekvestriranjem njihovog
imetka.
4. Organiziranje financijsko-novanog prometa koji bi osiguravao poslovanje.
5. Uzdravanje od propagande koja bi bila uperena za ruenje sadanjeg poretka.
6. Obveza da zemlje na sebe preuzmu uzajamnu obvezu da e se suzdrati od napadaja
na svoje susjede.
esta toka je sadravala indikacije na uvjete za priznavanje sovjetske Rusije. Nijemci su
nastavili svoju igru tj. lomiti Versailleski sustav komad po komad koristei se razlikama u
miljenju meu saveznicima. SAD je odbio sudjelovati na Genovskoj konferenciji te je
odluio prisustvovati samo kao promatra.
VARAVSKI UGOVOR (17. 3 . 1922)
Uoi saziva genovske konferencije potpuno se jasno razotkrila tenja francuske diplomacije
da stvori protusovjetski front balkanskih drava. Na poziv poljskog ministra vanjskih poslova
u Varavi su se 13. 3. 1922. sastali predstavnici Poljske, Letonije, Estonije i Finske, Litva nije
pozvana te je izmeu njih zakljuen sporazum.
Poljska, Finska, Letonija i Estonija su se obvezale da nee sklapati nikakve ugovore izravno
ili ne izravno uperene protiv bilo koje od drava potpisnica ugovora. te e ubudue jedna
drugoj saopavati tekstove sporazuma sklopljenih izmeu njih i drugih drava. Drave
potpisnice trebale su u najblioj budunosti zapoeti pregovore za sklapanje trgovakih
ugovora i konvencija o izruivanju zloinaca.
Najvanija je bila sedma toka prema kojoj se drave potpisnice obvezuju da e, u sluaju da
jedna od njih bude bez provokacije s njene strane izvrgnuta napadu druge drave, odmah
sklopiti sporazum o potrebnim mjerama.
Sporazum je sklopljen na pet godina te je ostvarenje francuskog plana da se stvori blok
Baltikih zemalja pod vodstvom Poljske. Blok je uperen protiv Sovjeta, a mogao je sprijeiti
Englesku da stupi u sporazum sa Njemakom i sovjetskom Rusijom.
15

__________________________________________________________________________________
BALTIKA KONFERENCIJA (29. 3.-31. 3. 1922.)

Sudjelovali su predstavnici Letonije, Poljske, Estonije i sovjetske Rusije, Litva nije
sudjelovala zbog sukoba sa Poljskom radi Vilna, Finci su sudjelovali samo u informativne
svrhe. Konferencija se odrala u Rigi i razmotrila tri pitanja:
1. obnova ekonomskog ivota istone Europe
2. uspostava trgovakih odnosa izmeu zastupanih drava
3. uvrenje mira u istonoj Europi
Sloili su se da predstavnici tih drava na genovskoj konferenciji nastupaju suglasno u sva tri
pitanja. Izjavili su kako je poeljno da se uzajamno garantiraju mirovni ugovori sklopljeni
izmeu Rusije i Estonije, Letonije i Rusije, Poljske, Rusije, Ukrajine i Bjelorusije, a delegati
Estonije, Letonije i Poljske iznijeli su miljenje da je za uspostavu istone Europe potrebno
priznati de jure sovjetsku vladu. U drugom pitanju priznato je kako je potrebno olakati
eljezniku vezu izmeu zemalja uesnica, pristupiti trgovakim operacijama, uspostaviti
direktne financijske odnose preko kreditnih ustanova svojih zemalja. U treem pitanju
izjavljeno je da neophodno treba podrati naelo ogranienja naoruanja u svim dravama,
granice drava treba uvati samo redovna vojska ili pogranine strae. Utvrena je opasnost
naoruanih banda blizu granica i njihov upad na tui teritorij te da svaka vlada snosi
odgovornost za onemoguavanje njihovih formiranje i prijelaza na tui teritorij.Na taj nain
sovjetska diplomacija je uspjela djelomino pokolebati jedinstven front Baltikih drava i
otupiti protusovjetsku otricu odluka varavske konferencije.
2. GENOVSKA KONFERENCIJA
TIJEK GENOVSKE KONFERENCIJE (10. 4.-19. 5. 1922.)
10. 4. u dvorcu San Giorgio otvoren je plenum konferencije. Bilo je zastupljeno 29 drava, a
ako bi uraunali i dominione Engleske onda 34. Bio je to najiri skup predstavnika europskih
drava koji se ikada odrao u Europi. Konferencija se temeljila na odlukama konferencije u
Cannesu.
11. 4. sastala se politika potkomisija, a raspravljalo se o obnovi Rusije i Europe. Prijedlozi
koji su tada doneseni vodili su potpunoj zavisnosti Sovjeta. Osim priznanja svih dugova i
vraanja nacionaliziranih poduzea, izvjetaj strunjaka je traio u dopunskim lancima da se
ukine monopol vanjske trgovine i da se za strane dravljane u sovjetskim republikama
uspostavi reim slian reimu kapitulacija u zemljama Istoka. Zahtijevala se obustava
komunistike propagande u svim zemljama te plaanje Sovjetske Rusije 18 milijardi rubalja
iako stvarna svota dugovanja carske i privremene vlade nije prelazila 12 milijardi rubalja.
Sovjeti su te zahtjeve odbacili.
Sovjeti su odbili raspravljati o uvjetima saveznika koji zadiru u suverenitet svoje zemlje.
Protestirali su protiv pokuaja da se Sovjetska republika smatra pobijeenom zemljom.
Iznijeli su protu zahtjeve u pogledu odtete za ogromne tete i gubitke nanesene Sovjetskoj
Rusiji stranom intervencijom. Predlagali su da se anuliraju ratni dugovi.
Pristajui na priznanje predratnih dugova sovjetska delegacija je izjavila da uklanjaju naelno
svoju odgovornost za obveze carske vlade i trai odgodu plaanja na 30 godina i to pod
uvjetom da im se daju zajmovi. To su uglavnom bila prvotna stanovita Sovjetske Rusije u
Genovi ali nakon sklapanja Rapallskog ugovora sa Njemakom (16. 4. 1922. godine) moglo
se od njih odstupiti jer je taj ugovor izmijenio odnose snaga i pojaao suprotnosti meu
imperijalistima.
U slijedeim razgovorima Sovjeti su predloili kako bi se za rjeenje spornih pitanja mogla
osnovati mjeovita komisija. Lloyd George je predloio osnivanje dviju komisija, ruska i ne
ruska, koje bi se bavile pitanjem dugova, privatnog vlasnitva i kredita, a sastale bi se u
16

__________________________________________________________________________________
Haagu 26. 6. 1922. Za trajanja Haake konferencije uesnici bi se trebali odrei agresivnih
inova. Taj prijedlog je izazvao gomilu prosvjeda ali je napokon prihvaen sporazum po
kojem je ugovor o uzdravanju od napadanja predviao odranje statusa quo i trebao ostati na
snazi etiri mjeseca nakon kraja rada komisije.
19. 5. 1922. odrana je posljednja plenarna sjednica Genovske konferencije, a prihvaena je i
rezolucija o nastavku njenog rada u Haagu. Predstavnici Engleske, Francuske i ostalih drava
pokuavali su se uvjeriti da je konferencija ipak dala neke rezultate dok su Sovjeti otvoreno
govorili o neuspjehu konferencije.
RAPALLSKI UGOVOR (16. 4. 1922.)
Sklopljen je izmeu Sovjeta i Nijemaca (ierin sa Sovjetske te Rathenau i Matlzahn sa
Njemake strane) za vrijeme trajanja Genovske konferencije. Obje su se vlade uzajamno
odrekle nadoknade ratnih trokova i ratnih kao i neratnih teta nanesenih za vrijeme rata.
Njemaka i Sovjetska Rusija obostrano su obustavile plaanja za izdravanje ratnih
zarobljenika. Njemaka se odrekla zahtjeva da se vrati nacionalizirana industrija bivim
vlasnicima pod uvjetom da Sovjetska Rusija nee udovoljiti analognim zahtjevima drugih
drava. Bezodvlano se uspostavljaju diplomatski i konzularni odnosi izmeu Njemake i
Sovjetske Rusije. Obje vlade su se obavezale da e primjenjivati naelo najveeg
povlaivanja kod ureivanja uzajamnih trgovakih i gospodarskih odnosa i da e jedna
drugoj ii u susret u gospodarskim potrebama. Zakljueno je da ugovor nee zadirati u odnose
ugovornih zemalja sa drugim dravama.
Rapallski ugovor je djelovao poput bombe koja je eksplodirala posve nenadano na Genovskoj
konferenciji. On je razbio pokuaj Antante da izgradi jedinstvenu kapitalistiku frontu protiv
Sovjetske Rusije. Slomili su se planovi obnove Europe na raun pobijeenih zemalja i
Sovjetske Rusije. Na taj nain razbijena je ekonomska blokada oko Sovjeta a Njemaka je
postigla mogunost proiriti svoju trgovinu.
Dva dana nakon sklapanja ugovora (18. 4. 1922.), vlade zemalja Antante, male Antante te
Poljske i Portugala uputili su Njemakoj izazovnu notu. U njoj su opruile Njemaku da je
nelojalna u odnosu prema saveznicima, da je prekrila canneske rezolucije i da je njemaka
vlada sklopila potajno, iza lea svojih kolega, ugovor s Rusijom. Takoer su naglasili da
nakon sklapanja separatnog sporazuma s Rusijom, Njemaka ne moe sudjelovati u
raspravljanju opeg sporazuma izmeu ostalih zemalja i Rusije. Na taj je nain Antanta
zapravo iskljuila Njemaku iz politike komisije Genovske konferencije. Diplomati Antante
su tvrdili da je Rapallskim ugovorom prekren niz klauzula Versailleskog ugovora.
Preplaeni reakcijama na Rapallski ugovor, Wirth12 i Rathenau13 su posjetili 19. 4. 1922.
sovjetsku delegaciju. Nijemci su molili da se odreknu ugovora s obzirom na prosvjede
saveznika i bili su u potpunoj panici. Naiavi na sovjetsko odbijanje Nijemci su ih zamolili
da podupru njihov protest protiv iskljuivanja predstavnika Njemake iz politike komisije.
PRODUBLJIVANJE PROTURJEJA VERSAILLESKOG

SISTEMA. UKINUE SEVRESKOGA UGOVORA
(1921.-1923.)
12
Karl Joseph Wirth (1879. - 1956.), je njemaki politiar od 10. svibnja 1921. do 14. studenog 1922. sluio
kao njemaki kancelar. Zajedno sa svojim ministrom vanjskih poslova, Waltherom Rathenauom, Wirth je krenuo
u ostvarivanje politike ispunjavanja u skladu sa njemakim reparacijama kako bi pokazao da je Njemaka u
nemogunosti da plati.
13
Walther Rathenau (1867.-1922.), njemaki industrijalac, pisac i politiar koji je bio ministar vanjski poslova
za vrijeme Wirthove vlade. Ubijen je u atentatu desniarskih ekstremista 1922, zbog provoenja politike
ispunjavanja.
17

__________________________________________________________________________________
PREGOVORI U ANUNU (4. 9.-26. 9. 1922)

U zgradi japanskog konzulata u mandurijskom gradu anunu otvoreni su pregovori izmeu
Japana i Republike Dalekog Istoka, delegacija koja je zastupala i interese RSFSR. Japanski su
predstavnici htjeli sklopiti ugovor samo izmeu Japana i R.D.I. ali naiavi na otpor, pristali
su sklopiti ugovor sa obje drave ali samo u onim pitanjima koja su se ticala R.D.I. Nadalje
Japanci su obeali pristupiti raspravljanju o posebnim trgovakim sporazumima i sa RSFSR.
Meutim delegacija R.D.I. otklonila je takav prijedlog.
Pregovori su se otegli, Japan je ekao razvitak nove ofenzive bjelogardijaca ali se nije mogao
odluiti da otvoreno prekine pregovore. Nakon bezuspjenih pokuaja da se odredi predmet
pregovora, Rusi su ak htjeli napustiti pregovore ali su Japanci pokuali sprijeiti skandal koji
bi time nastao, uvjeravajui ruske delegate kako je evakuacija japanskih oruanih snaga iz
Sibira gotova stvar. Nakon toga Japan je ponovno otezao pregovore te je opet izvukao stari
projekt Darienskog ugovora zahtijevajui da se potpie bez rasprave to je druga strana
odbila. Tada su Japanci opet iznijeli nikolajevski incident, prijetei da e, dok on ne bude
rijeen, oni produiti okupaciju sjevernog Sahalina, emu se R.D.I. usprotivila. 23. 9.
pregovori su prekinuti.
Kada su se pregovori nastavili Japanci su opet ponovili svoju izjavu o okupaciji sjevernog
Sahalina. Odgovarajui na to delegacija R.D.I. predloila je da se detaljno istrae nikolajevski
dogaaji. To Japancima ne bi odgovaralo jer bi se tada odmah otkrio provokatorski karakter
nikolajevskog incidenta. Pregovori su po trei put prekinuti 26.rujna. Nakon toga 9. listopada
kod Spaska bjelogardijci su bili poraeni, a ostaci te vojske su se povlaili prema
Vladivostoku. Bojei se sukoba sa Narodno-revolucionarnom armijom Japanci su napustili
grad pa je 25. listopada. 1922. revolucionarna armija ula u Vladivostok a u studenom 1922.
Republika Dalekog Istoka je ula u sastav Sovjetske republike kao njen neodjeljiv dio.
PREGOVORI U MUDANIJI (3. 10.) I MUDANIJSKO PRIMIRJE (11. 10. 1922.)
Nakon uspjene Turke protuofenzive zapoete 26. kolovoza, Turci su pobijedili grke snage,
9. rujna uli u Smirnu, te napredovali prema morskim tjesnacima i Carigradu. Engleska je
reagirala aljui poziv upomo svojim dominionima jer bi poraz ili poniavajua saveznika
evakuacija Carigrada mogla dovesti do ozbiljnih posljedica u Indiji i meu mnogim
muslimanskim narodima. Istodobno je pomo zatraena od Francuske i Italije upozoravajui
ih da e se pojava Turaka na Balkanu opasno odraziti na itavom poluotoku. Dominioni su
odbili pomoi, a Francuzi su se na zapovijed iz Pariza povlaili sa Dardanela kao i Talijani.
Time je poloaj Engleske bio jo tei pa je engleska vlada bila prisiljena zapoeti pregovore
sa Turcima. Turska je pristala na sastanak u Mudaniji14, a vodio ih je Ismet-paa. Pregovori u
Mudaniji zapoeli su 3. listopada, a Englezi su podnijeli neprihvatljive zahtjeve. Turci nisu
poputali a izmeu saveznika nije bilo sloge. Ne elei popustiti Englezima, Turci su
prekinuli pregovore i obnovili ih tek 10. listopada . 11. listopada potpisan je sporazum.
Izmeu turske i grke vojske utvreno je primirje. U Trakiji su se grke snage povlaile iza
rijeke Marice. Desnu obalu Marice, ukljuujui i Karaga, okupirali su saveznici do sklapanja
mira. Administrativna vlast u istonoj Trakiji trebala se predati Turcima najkasnije u roku od
30 dana. Turci su mogli u istonoj Trakiji drati svoju andarmeriju koja ne smije prelaziti 8
tisua ljudi. Turska se obvezala da nee prebacivati vojsku, vriti novaenja niti drati
oruane snage u istonoj Trakiji do sklapanja i ratifikacije mirovnog ugovora. Saveznike su
snage imale ostati sve do odluke mirovne konferencije u onim mjestima gdje su bile
14
Grad na azijskoj obali Mramornog mora nedaleko od Burse.
18

__________________________________________________________________________________
smjetene. Du morskih tjesnaca na azijskoj strani , ustanovljena je zona, preko granice koje
je turskim snagama bilo zabranjeno prelaziti.
Poraz Grka na anatolskom frontu izazvao je dravni udar u Grkoj, kralj Konstantin se
odrekao prijestolja, pet ministara i vrhovni zapovjednik vojske su uhieni i smaknuti a 13.
listopada 1922. Grka se pridruila Mudanijskom primirju.
Poraz Grka je izazvao krizu vlade i u Engleskoj. 19. listopada Lloyd George je podnio
ostavku te je nakon novih parlamentarnih izbora na vlast dola vlada Bonar Lawa, a ministar
vanjskih poslova postao je nepomirljivi protivnik Sovjetske Rusije, lord Curzon.
LAUSANNSKA KONFERENCIJA (20. 11. 1922.-24. 7. 1923.)
Englesku je zastupao lord Curzon, Francusku Poincare, a Italiju Mussolini. Prisustvovali su
jo i delegati Japana, Turske, Grke, Kraljevine SHS, Bugarske i Rumunjske, SAD nije
sudjelovao ve je slao predstavnike u svojstvu promatraa. Krajem studenog dola je i
sovjetska delegacija na elu sa ierinom.
Tjesnaci: U to vrijeme pitanje tjesnaca zasjenilo je ostale sporne probleme. Sovjeti su traili
slobodan prolaz trgovakih brodova kroz tjesnace, bezuvjetno i bez ikakvih ogranienja te
zabrana prolaska ratnim i naoruanim brodovima izuzev turskih s ime se Englezi nisu sloili.
Zasjedanje komisije za tjesnace pretvorilo se u dvoboj Sovjetske Rusije sa Engleskom.
Curzonu se oigledno urilo da rijei pitanje tjesnaca kako bi se to prije rijeio sovjetskih
delegata. Zapravo je on postigao svoj cilj, nametnuvi Turcima svoj projekt reima tjesnaca.
Preostalo mu je samo da pazi na tok borbe izmeu Francuske i Turske.
Kapitulacije: Turska delegacija je odluno traila da se dokine reim kapitulacija jer se on
nikako nije mogao spojiti sa suverenitetom Turske republike. Prema kapitulacijama svaki se
stranac nalazio pod zatitom konzulata svoje zemlje i bio je osloboen od mjesnih davanja i
poreza, a sporove stranaca rjeavao je konzularni sud. Saveznici su bili spremni obustaviti
djelovanje kapitulacija ali su traili nove garancije koje su ustvari bile te iste kapitulacije.
Turci, meutim, nisu poputali pa je tada predsjednik komisije iznio prijedlog: da se osnuje u
Turskoj specijalna komisija od pet lanova koje e imenovati turska vlada ali tako da trojica
od njih budu pozvani iz meunarodnog Haakog suda, a ta je komisija prema prijedlogu
trebala sastaviti popis kandidata za turske sudove.
Sporazum o Mosulu: Uznapredovalo je i rjeenje pitanja Mosula. U borbi za to naftom
bogato podruje, stranke su se koristile argumentima koji su se pozivali na nacionalni sastav
njegova puanstva. Ismet-paa zatraio je plebiscit. Lord Curzon predlagao je da se rjeenje
pitanja povjeri Ligi Naroda od koje je dolazio mandat za to podruje. Borbu oko Mosula
zamrsilo je i dranje francuske delegacije koji su postavilo zahtjev neka im se prepusti 25%
dionica naftne tvrtke Turkish Petroleum. Turci su zauzeli nepomirljivo dranje i 23. sijenja
1923. prigodom rasprave o Mosulu kategoriki odbili da predaju pitanje Ligi Naroda. Zbog
neuspjeha u pregovorima sa Turcima, lord Curzon je promijenio taktiku i stupio u pregovore
sa predstavnicima SAD-a te im obeao ustupiti 25% dionica Turkish Petroleuma. Na taj nain
mogao je iskljuiti iz igre Francusku i jo vie izolirati Tursku, oduzevi joj tako potporu
SAD-a.
31. sijenja lord Curzon je uruio Turcima u ime Engleske, Francuske i Italije ultimativni
prijedlog da potpiu izraeni projekt sporazuma o tjesnacima, za odgovor je dano 5 dana.
Curzon je zapravo postigao svoj cilj. Uspjelo mu je, udaljivi Tursku od Sovjeta, nametnuti
joj svoj projekt neutralizacije tjesnaca i time stvoriti stalnu prijetnju Sovjetima. Znao je
postii i neki uspjeh u tom da osigura Mosul za Englesku. Preostalo mu je samo jo da zavadi
Englesku sa Turskom. To je uspio tijekom rjeavanja problema o vraanju otomanskog duga
jer je Francuskoj pripadalo 60% ukupne svote a i Francuska je investirala u Tursku preko 1
milijarde franaka to je iznosilo preko 50% svih stranih investicija. Nakon to su Turci odbili
19

__________________________________________________________________________________
francuske zahtjeve, francusko-turski separatni pregovori su prekinuti a francuski spor postao

je najotrijim sukobom s Turcima u Lausanni. Turska je zbog Curzonovog manevra, ostavi
bez potpore SAD-a, prisiljena na poputanje Engleskoj ali je i dalje branila svoje osnovne
uvjete vezane za svoju nezavisnost: ukidanje Sevreskog ugovora, ukidanje reima
kapitulacija, odranje osnovnih turskih teritorija itd. To se tumailo snanom potporom
Sovjetske Rusije Turskoj.
4. veljae istekao je rok dan Turcima za odgovor na ultimatum. Turci nisu potpisali, a istog
dana Francuzi i Englezi su napustili Lausannu. Pozornost itave Europe bila je uperena na
ruhrski konflikt. 7. veljae Lausannu je napustila sovjetska delegacija koja je obavijestila
sekretarijat konferencije da obavijest o nastavku konferencije uputi u Rim sovjetskom
predstavniku Vorovskom.
Nastavak i odluke konferencije: Pregovori u Laussani su nastavljeni 9. travnja 1923.
Vorovski je to saznao iz novina. Pregovori su sporo napredovali, a u jednom trenutku su Grci
zaprijetili da e ak otii sa konferencije radi pitanja reparacija Turskoj i prihvaanje
odgovornosti za razaranja. Engleska je u ime saveznika predloila turcima kompromis: Turci
se odriu zahtjeva za reparaciju a u zamjenu dobivaju Karaga i okolicu. Prihvat toga
kompromisa vezao je ruke Turcima kod rjeavanja ostalih problema. Kemal-paa je predloio
turskoj delegaciji prihvat kompromisa.
24. srpnja 1923. potpisan je Lausannski protokol: Turska je zadrala svoje osnovne teritorije
ali se odrekla Arabije, Sudana, Egipta, Tripolitanije, Mezopotamije, Palestine i Sirije, otoka
Lemnos, Samotrake, Mitilene, Hiosa, Samosa, Nikarije i otoka koji se nalaze vie od tri milje
od azijske obale Turske. Turska se odrekla svojih prava i privilegija u Libiji i niza drugih
teritorija. Granica u Trakiji ila je linijom rijeke Marice, ostavivi Karaga u Turskoj. Pitanje
naftnog podruja Mosula trebalo se rijeiti u roku od 9 mjeseci putem neposrednih pregovora
Engleske i Turske. Ukoliko se sporne strane ne dogovore, pitanje e biti predano na rjeavanje
Ligi Naroda.
Reim kapitulacija je likvidiran te se trebao osnovati poseban arbitrani sud od tri lana
izmeu Turske i svake od saveznikih zemalja. Vezano za tjesnace, Lausannski ugovor je
predviao slobodu prolaza kroz tjesnace u mirno i ratno doba svim trgovakim i ratnim
brodovima i demilitarizaciju Bospora i Dardanela tj. unitenje obalnih utvrda. Maksimum
brodova koje je neka zemlja mogla provesti kroz tjesnace u Crno more nije smio premaiti
snage ratne mornarice koje pripadaju najveoj crnomorskoj floti. Usto su velesile stekle pravo
da pod svim okolnostima poalju u Crno more najvie tri broda, od kojih niti jedan nije smio
premaiti deset tisua tona.
U Carigradu se trebala osnovati meunarodna komisija pod nazivom Komisija tjesnaca od
predstavnika Velike Britanije, Francuske, Italije, Japana, Bugarske, Grke, Kraljevine SHS,
Rumunjske, Rusije i Turske. U sluaju da SAD pristupi Lausannskom ugovoru dobije pravo
na svog predstavnika u komisiji.
Otomanski dug je raspodijeljen izmeu Turske i onih drava u korist kojih su od Otomanskog
carstva odcjepljeni teritoriji nakon balkanskih i narednih ratova od 1912. do 1923. godine. U
roku od tri mjeseca, vijee za otomanski dug, trebalo je odrediti omjer godinjih otplata, koje
otpadaju na svaku od zainteresiranih drava, a itava svota se trebala otplatiti u jednakim
obrocima u toku 20 godina. Iz upravnog vijea otomanskog javnog duga iskljueni su delegati
njemakih, austrijskih i madarskih vlasnika.
Grka se obavezala nadoknaditi tetu koju je u Anadoliji nanijela grka vojska ili grka
administracija protivna ratnom pravu. S druge strane Turska se, uzevi u obzir poloaj Grke,
odrekla svih reparacijskih zahtjeva.
Imovina njemakih, austrijskih, madarskih i bugarskih graana u Turskoj koji su saveznici
preuzeli ostaje i dalje, do posebnoga ugovora, u rukama saveznika. Antanta se odrekla
20

__________________________________________________________________________________
stvaranja armenske drave, a pod izlikom izmjene puanstva Grci su se trebali iseliti iz Turske
(izuzevi Carigrad) kao i Turci iz Grke.
Lausannski sporazum potpisale su Velika Britanija, Francuska, Italija, Japan, Grka,
Rumunjska i Kraljevina SHS s jedne i Turska s druge strane, dok su se u dan potpisa
pridruile Belgija i Portugal.
Turska nakon Lausannske konferencije
MOSKOVSKA KONFERENCIJA ZA SMANJENJE NAORUANJA (2. 12. 1922.)

2. prosinca u Moskvi je otvorena konferencija kojoj su prisustvovali predstavnici Sovjetske
Rusije, Poljske, Finske, Finske, Estonije, Letonije i Litve. Rumunjska je izrazila spremnost
sudjelovati u konferenciji ako Sovjetska Rusija prizna sjedinjenje Besarabije15 sa
Rumunjskom to su Sovjeti odbili.
Sovjetska je delegacija ve na prvoj sjednici postavila pitanje razoruanja te je predloila:
1. da se u roku od dvije i pol godine smanje vojske svih na konferenciji prisutnih drava
na 75% (smanjenje Crvene armije od 800 000 ljudi za 200 000)
2. da se raspuste neregularne vojnike formacije (Schutzkor u Finskoj, jedinice za
posebnu upotrebu u Rusiji itd.)
3. da se smanje vojni izdaci tako da niti jedna drava nee imati pravo troiti vie od
odreene svote godinje prosjeno na jednog vojnika
4. da se ustanove na granicama neutralne zone u kojima ne smije biti oruanih snaga
Na konferenciji su se pojavila dvije suprotstavljene grupe drava. S jedne strane Sovjetska
republika a s druge blok Poljske, Finske, Estonije i Letonije pod vodstvom Poljske. Litva se
nije priklonila poljsko-baltikom bloku zbog sukoba sa Poljskom oko Vilna ali ipak ona zato
nije uvijek istupala zajedno sa Sovjetskom Rusijom.
Poljsko-baltiki blok iznio je svoje protu prijedloge. Zatraili su prije nego se pristupi
stvarnom razoruanju, neka se stvori atmosfera povjerenja izmeu Sovjeta i pograninih
drava putem sklapanja ugovora o nenapadanju. Iako su Sovjeti sa susjedima ve imali takve
ugovore potpisane pristali su da se rad nastavi raspravom ugovora o nenapadanju. Nakon
dugih rasprava tekst je prihvaen a sovjetska delegacija je upozorila da e ga potpisati jedino
u sluaju bude li taj dokument dio opeg ugovora o razoruanju.
15
Otprilike dananji prostor republike Moldavije.
21

__________________________________________________________________________________
Kad se pristupilo pitanju o brojanom smanjenju vojski poljsko-baltiki blok predloio je da

se one poetkom 1923. smanje za 25%. Nakon toga poljska, estonska letonska i finska vlada
navodile su pretjerane brojke veliine svoje vojske kako izbjegle stvarno bilo kakvo
smanjenje. Na to neslaganje sa stvarnim stanjem ih je upozoravala sovjetska delegacija. U
odgovoru na to na sjednici 11. prosinca poljska, finska, estonska i letonska delegacija izdale
su zajedniku deklaraciju u kojoj su predlagale bezodvlano potpisivanje ugovora o
nenapadanju, a sva pitanja o razoruanju neka se predaju na prouavanje komisiji vojnikih
strunjaka koja bi se trebala sastati tri mjeseca nakon ratifikacije ugovora o nenapadanju.
Sovjetska delegacija s tim se nije sloila ve je predloila neka se radi na pitanjima stvarnog
naoruanja na ovoj konferenciji. Poljsko-baltiki blok nije poputao. Tada je sovjetska
delegacija predloila neka se otvori javna zakljuna plenarna sjednica. Diplomati bloka nisu
pristajali na javni plenum izjavivi da bi Sovjeti mogli to iskoristiti za propagandu.
CURZONOV ULTIMATUM (8. 5. 1923.)
U sovjetskoj zemlji dovravalo se formiranje saveza. U prosincu 1922. odran je prvi
Svesavezni kongres Sovjeta. U sastav SSSR-a ule su RSFSR, Bjelorusija, Ukrajina i
Zakavkaska federacija. Uvrenje Sovjetskog Saveza i porast njegovog politikog utjecaja
izazvao je nemir u engleskim reakcionarnim krugovima. Uskoro se engleska vlada poela
izravno upletati u unutarnje poslove SSSR-a. 8. svibnja engleski je ministar vanjskih poslova
uputio Sovjetskom Savezu ultimatum. Curzon je zatraio je da se plati kompenzacija za
engleskog pijuna Davisona streljanog 1920. i za hapenje drugih pijuna. Dalje je optuio, na
temelju nekih informacionih podataka , sovjetsku vladu za protubritanski propagandu u Indiji,
Perziji i Afganistanu te je traio obustavu takve djelatnosti. Takoer je iznio zahtjev da odmah
budu opozvani sovjetski opunomoeni predstavnici u Afganistanu i Perziji, otvoreno je uzeo
pod svoju zatitu kontrarevolucionarne sveenike. Pokuao je dokazati da su oni kanjeni
iskljuivo zbog svojih vjerskih svjedoenja. Traio je da njegovi uvjeti budu primljeni u roku
od deset dana i da engleskoj vladi bude dana isprika. U sluaju sovjetskog odbijanja prijeti se
prekidom odnosa.
SSSR nije udovoljio Curzonu u zahtjevu o opozivu svojih predstavnika iz Kabula i Teherana.
U noti iz 23. svibnja sovjetska vlada je izjavila pripravnom da poe u susret nekim eljama
britanske vlade (da plati kompenzacije za streljanje i uhiivanje engleskih graana). Nakon
naknadne izmjene nota u kojima su bile ustanovljene uzajamne obveze neuplitanja u
unutarnje poslove i uzdravanje od neprijateljskih inova, obje su vlade zakljuile da je spor
zavren.
RHURSKI KONFLIKT
(1922.-1923.)
KONAC POLITIKE ISPUNJAVANJA
22

__________________________________________________________________________________
Usporedno sa zapletajima na Bliskom istoku za

diplomaciju zemalja-pobjednica ostalo je kao i
prije nerijeeno pitanje reparacija. Koncem 1922. u
razvitku reparacijskog pitanja nastupila je nova i
vrlo zaotrena faza. Istup njemakog ministra
vanjskih poslova Rathenaua u Genovi bila je
posljednja demonstracija Njemake diplomacije u
korist sporazumijevanja i suradnje sa versailleskim
dravama pobjednicama. On je ipak izazvao
eksploziju negodovanja sa strane reakcionarnonacionalistikih krugova Njemake. Nacionalisti
su zahtijevali odbijanje reparacija te su ak
postavili pitanje anuliranja Versailleskog ugovora.
Kampanjom protiv reparacija upravljao je kao i
prije, kralj ugljena Njemake Hugo Stinnes
zajedno sa njemakom nacionalnom strankom,
predstavnicom interesa teke industrije.
Walther Ratheanu, glavni pobornik politike ispunjavanja
Francuski imperijalisti jako su teili za konfliktom. Oni su htjeli ostvariti svoje davne planove
o osvajanju Ruhra. Otvoreno su prijetili okupacijom, pripremajui javno miljenje na taj
korak, koji je mogao dovesti do ozbiljnih meunarodnih zapleta. U isto vrijeme njemaki
industrijalci na elu sa Stinnesom nastavili su sabotirati sve vladine mjere poduzete za isplatu
reparacija. Stinnes je meu industrijalcima propagirao misao da okupacija Ruhra za njih moe
biti probitana. Ona e zaotriti meusobne odnose Engleske i Francuske, omoguiti
englesko-njemako zblienje i dovesti do ukidanja reparacija. Taj plan je bio temelj politike
katastrofe na koju je Stinnes usmjeravao njemaku diplomaciju jo od vremena konferencije u
Spa 1920. godine. Jedina zapreka toj politici bio je Walter Rathenau, dosljedan pristaa
politike ispunjavanja te je zato na njega izvren atentat 24. lipnja 1922. koji su izvrili lanovi
reakcionarno-monarhistike Organizacije C (Consul), aktivni uesnici Kappova pua. Iza
svega je stajao Stinnes.
Njegovo ubojstvo na ruku je ilo Poincareu koji je ve odavno imao na umu okupaciju Ruhra.
Taj pravac Poincareove politike diktirala su dva osnovna motiva: tenja da se u Europi
uspostavi hegemonija francuske teke industrije odnosno ekonomska prevlast Francuske kao
uvjet njezina politikog gospodarstva i strah pred ratnim revanom pobijeene Njemake.
Motivi Poincareove diplomacije nali su svoj odraz u povjerljivu izvjetaju koji je po njegovu
nalogu izradio predsjednik financijske komisije francuskog parlamenta Dariac. On je,
skicirajui plan iskoritavanja Ruhrskog bazena, postavio pitanje i o produenju okupacije
Rajnskog podruja. Zahtijevao je da francuska diplomacija izradi i ostvari u pogledu Rajnske
oblasti pomnjivo promiljen program rada kako bi stvorila rajnsku dravu kao tampon izmeu
Francuske i Njemake.
LONDONSKA KONFERENCIJA O REPARACIJSKOM PITANJU (7.-14. 8. 1922.)

U skladu sa zakljucima Dariacovog izvjetaja Poincare je iznio sredinom 1922. novi program
produktivnih zaloga. Umjesto financijskih plaanja u reparacijskim plaanjima traila se
isplata reparacija dobavama u naravi. Taj program naao je najkonkretniji izraz u sedam
toaka koje je francuska diplomacija iznijela na Londonskoj konferenciji o reparacijskom
pitanju:
23

__________________________________________________________________________________
1. Kontrola nad uvoznim i izvoznim licencama koje vri meusaveznika komisija u Emsu
2. Ustanoviti carinsku granicu na Rajni ukljuivi Ruhrsko podruje.
3. Uvoenje novih carina za izvoz iz Ruhrskog podruja.
4. Kontrola nad dravnim rudnicima i umama na okupiranim podrujima.
5. Pobjednicima se preputa 60% udjela u kemijskoj industriji okupiranih podruja.
6. 26% izvozna carina na raun reparacija.
7. Pobjednicima se izruuju njemake carinske takse.
Taj Poincareov program naiao je na Londonskoj konferenciji na odluan otpor veine
delegata, naroito Engleske. Dok je Francuska nastojala ostvariti svoju politiku prema
Njemakoj vojnikim metodama, Engleska je djelovala drugaije. Ona se sporazumijevala sa
Njemakom nastojei se zbliiti s njom kako bi stvorila protuteu Francuskoj i Sovjetskoj
Rusiji. Najvie se za to zalagao britanski ambasador u Berlinu lord dAbernon.
Na Londonskoj konferenciji engleska delegacija nije ni pokuala postii sporazum sa
Francuskom pa su nasuprot Poincareovih prijedloga iznijeli svoj vlastiti program. Glavne su
toke autonomija njemake dravne banke, ogranienje tekueg duga Njemake i davanje
moratorija. Konferencija je zavrila potpunim razlazom nedavnih saveznika.16
Britanska diplomacija nije gubila vrijeme. Spremala se za odluan otpor Francuskoj i s tim
ciljem se zbliila sa SAD-om. I ameriki se kapital bojao francuske hegemonije u Europi.
Pobjeda Francuske zakrila bi put prodiranju toga kapitala u narodno gospodarstvo europskih
zemalja, a prije svega Njemake. Londonska konferencija u kolovozu 1922. bila je posljednji
pokuaj da se reparacijsko pitanje rijei kolektivnim naporima diplomacije saveznika. Nakon
toga Poincare je zapoeo samostalnu akciju koja je vodila prema okupaciji Ruhra.
Nakon pobjede kemalista nad Grcima u rujnu 1922. Francuska je zadrala Turke od
napredovanja prema Carigradu. Kao nagradu za tu uslugu Poincare je dobio od Engleske
slobodu akcije za Francuze u Ruhru. Ostavka Lloyda Georgea zbog posljedica krize na
Bliskom istoku razrijeila je ruke Poincareu. Novi engleski premjer Bonar Law zauzimao je
manje tvrdoglavo stanovite u ruhrskom pitanju, a tome je i pogodovala i atmosfera u
Njemakoj u kojoj je Stinnes vodio svoju politiku katastrofe.
PARIKA KONFERENCIJA (2.- 4. 1. 1923.)
Na preliminarnom sastanku engleskih ministara odlueno je da se Njemakoj prui predah i
stvori za nju takav poloaj u kojemu bi ona mogla platiti reparacije. Ve na prvoj sjednici
Parike konferencije engleska je delegacija iznijela prijedlog da se Njemakoj da moratorij
bez zaloga i garancija na 4 godine. Kad taj rok istee Njemaka bi trebala plaati godinje po
2 mlrd zlatnih maraka, a kroz dalje 4 godine po 2,5 mlrd. Sveukupnu svotu njemakog duga
trebalo je, prema engleskom prijedlogu, kapitalizirati u svoti od 50 mlrd zlatnih maraka. S
takvim rjeenjem reparacijskog problema engleski projekt povezivao je ureenje
meusaveznikih dugova i europske zaduenosti u SAD-u.
Poincare to nije prihvatio te je u razgovoru sa novinarima izjavio kako e Francuska, ako
saveznici ne izvre pritisak na Njemaku da udovolji Francuskim zahtjevima, okupirati
Essensko i Bochumsko podruje i itavi Ruhrski bazen te izvriti zapljenu carinskih taksi u
okupiranim pokrajinama.
Parika konferencija je stvarno prepustila Poincareu slobodu akcije u pogledu Ruhra.
Formalno priznanje te slobode uslijedilo je na sjednici reparacijske komisije 9. sijenja 1923.
prigodom rasprave o njemakim dobavama ugljen kada je komisija zakljuila da Njemaka
hotimino ne ispunjava svoje obaveze u pogledu dobave ugljena. Takvo je neispunjavanje
davalo saveznicima pravo na primjenu sankcija.
16
Sporazumjeli smo se bar u tome da se ne moemo sporazumjeti! konstatirao je Lloyd George na kraju
konferencije.
24

__________________________________________________________________________________
U Berlin je 10. sijenja 1923. upuena francusko-belgijska nota. Na je izvijestila njemaku

vladu da zbog krenja 17. i 18. paragrafa osmog dijela Versajskog ugovora od strane
Njemake, vlade Francuske i Belgije alju u Ruhrsko podruje komisiju koja e nadzirati
djelatnosti sindikata ugljena u stvari ispunjavanja reparacijskih obveza. U noti je naglaeno da
se ne namjerava poduzeti vojna operacija ili okupacija ali je pravi sadraj tog diplomatskog
dokumenta postao oit ve slijedei dan.
OKUPACIJA RUHRA (11. 1. 1923.)
Odredi francusko-belgijskih oruanih snaga od nekoliko tisua ljudi su 11. sijenja 1923.
zaposjeli Essen i njegovu okolicu. U gradu je proglaeno opsadno stanje. Njemaka je vlada
na te mjere opozvala svoje ambasadore iz Parisa i Bruxellesa. Formalni protest Njemake bio
je uloen 12. sijenja 1923. u odgovoru njemake vlade na francusku i belgijsku notu.
Ulazak francuske vojske u Essen na poetku francusko-belgijske okupacije Ruhra
Britanska diplomacija je naoko ostajala i dalje nepristran svjedok dogaaja, koji su se

razvijali. Ona je uvjeravala Francusku o svojoj lojalnosti. Ali iza diplomatskih kulisa
Engleska je spremala poraz Francuskoj. DAbernon je neprestano vodio pregovore s
njemakom vladom o metodama borbe protiv okupacije. Njemakoj je vladi dat savjet da na
francusku politiku okupacije Ruhra odgovori pasivnim otporom. To se trebalo izvesti
organiziranjem borbe protiv francuske eksploatacije ruhrskog ekonomskog blaga, a i u
sabotai mjera koje su okupacione vlasti poduzele. Inicijativu su, kod provedbe te politike,
davali englesko-ameriki krugovi. Curzon je potajno elio raspiriti njemako-francuski sukob
jer je smatrao da bi ruhrski konflikt mogao podjednako oslabiti i Francusku i Njemaku, a to
bi dovelo do prevlasti Velike Britanije u europskoj politici.
Otvoreno osuujui upad u Ruhr, sovjetska je vlada upozoravala, da taj in ne samo to ne
moe dovesti do stabilizacije meunarodnih odnosa, ve oigledno stvara opasnost od novog
europskog rata.
Vlada Cuna je sa svoje strane objavila da nee voditi nikakve pregovore sa reparacijskom
komisijom dok Ruhr ne bude osloboen od okupacione vojske. Politiku pasivnog otpora, koji
je Cuno proglasio 13. sijenja u Reichstagu, odobrila je veina (283 za, 28 protiv). Tu su
politiku najaktivnije podupirali industrijalci ugljena na elu sa Stinnesom.
25

__________________________________________________________________________________
Ali Njemaki politiari i industrijalci nisu predviali stvarne posljedice pasivnog otpora.
Poincare je pojaao okupacione snage. Proirio je podruje operacija zaposjevi Dsseldorf,
Bochum, Dortmund i ostale bogate industrijske centre Ruhrskog podruja. Ruhr se postepeno
izolirao od Njemake ali i od itavog vanjskog svijeta, Nizozemske, vicarske, Italije.
General Degoutte, zapovjednik oruanih okupacionih snaga, zabranio je izvoz ugljena iz
Ruhra u Njemaku. S okupacijom Ruhra njemaka je izgubila 88% ugljena, 48% eljeza, 70%
lijevanog eljeza. itavo se podruje nalazilo pod vlau carinskog komiteta koji je podigao
carinski zid rajnsko-vestfalskog okupiranog podruja i Njemake. Pad Njemake marke
poprimio je katastrofalan karakter. Uhien je niz uglednih industrijalaca, dok je Kruppu
Degoutte zaprijetio sekvestriranjem njegova poduzea. Uhiivani su njemaki vladini
inovnici u Ruhrskom i Rajnskom podruju. Pokuaj Cunove vlade da diplomatskim
sredstvima djeluje na francusku vladu nije pokazao rezultate.
DAWESOV PLAN
(1923. -1924.)
SEPARATISTIKI POKRET U RAJNSKOM PODRUJU I BAVARSKOJ
26

__________________________________________________________________________________
Jedna od Poincareovih metoda bilo je podupiranje separatistikog pokreta na Rajni i u

Bavarskoj. Osnove marala Focha o stvaranju Rajnske tampon-drave koje su saveznici odbili
1919. ponovno su se javile u asu kad je okupiran Ruhr. Ideja stvaranja Rajnske republike
nailazila je na simpatije i industrijalaca rajnsko-westfalskog podruja. Mnoge su rajnske i
westfalske tvrtke i prije bile vre povezane s Francuskom nego sa Njemakom. Nakon
okupacije Ruhra one su se nale posve odsjeene od njemakog trita i nastojale su se
prilagoditi novim prilikama. Na zblienje sa Poincareovom Francuskom rajnske je
industrijalce gonio strah pred revolucionarnim pokretom u Njemakoj.
U noi na 21. listopada 1923. separatisti su proglasili nezavisnu Rajnsku Republiku. Odmah
nakon toga vrhovni komesar Rajnskog podruja primio obavijest da je Francuska priznala
privremenu vladu Rajnske republike.
Gotovo je istodobno ojaao separatistiki pokret u Bavarskoj kojeg je vodila bavarska
katolika puka stranka na elu sa Kahrom. Bavarski separatisti su eljeli, uz potporu
Francuske, sa Austrijom i Rheinlandom, stvoriti dunavsku konfederaciju. Raunali su da e se
Bavarska odcjepljenjem osloboditi plaanja prema Versailleskom ugovoru, i kao i Austrija,
dobiti mogunost za zajam od Antante. Vodili su se tajni sastanci sa asnikom francuskog
generalskog stoera, Richerom, koji je obeao pomo i suradnju francuske okupacijske vojske
iz Ruhra. Ali Njemaka je vlada to otkrila pa se Poincare morao odrei Richera u njegovih
planova. Sredinom listopada 1923. Bavarska se faktino odijelila od Njemake. Bavarski dio
Reichswehra predana je generalu Lossowu koji je uskratio odanost vladi Njemake, a elnik
Bavarske, Kahr, stupio je u neposredne pregovore sa Francuskom.
HITLEROV PU (8.- 9. 11. 1923.)
U jesen 1923. unutarnje stanje u Njemakoj bilo je vrlo napeto. Ruhrski sukob je Nijemcima
donio katastrofalnu inflaciju i sveope osiromaenje. Razoaranje masa i pojaan rast
nacionalizma iskoristili su nacisti za svoje ciljeve. Njihovu nacionalistiku demagogiju
podupirali su industrijalci za svoje ciljeva. Naroito je oivjela djelatnost nacistikih borbenih
organizacija u Bavarskoj pod vodstvom Ludendorffa, Hitlera, Ehrhardta, Rossenbacha. Oni su
iz Bavarske slali ljude u Ruhr da bi vrili sabotae protiv Francuza.
Tajne borbene faistike organizacije sastavljale su formacije takozvanog crnog Reichwehra
koji je nastao u Njemakoj nakon to je ona po odredbama Versailleskog ugovora morala
smanjiti vojsku na 100 tisua ljudi. Do tad je Njemaka drala vojsku od 300 tisua ljudi.
Nakon potpisa Versailleskog ugovora preostalih 200 tisua nije rasputeno ve su se odrale
kao faistike naoruane formacije koje ive na raun industrijalaca. Ti odredi, nazivani
Stinnesovi soldati, stvoreni za borbu s revolucijom, nisu prestali gajiti misao o odmazdi
Francuzima. Najvie se proirila organizacija faistikih borbenih saveza u Bavarskoj.
Oslanjajui se na te oruane snage, Hitler i Ludendorff su u Mnchenu 8. 11. 1923. pokuali
preuzeti vlast u Bavarskoj nastojei je pretvoriti u uporite za nacistiku Njemaku. Meutim
pu je doivio slom jer se pokazalo da Hitler jo nije imao dovoljno oruanih snaga i veza, ne
samo u Njemakoj, ve i u Bavarskoj. Uz to su mu i njemaki industrijalci uskratili potporu
jer je u to vrijeme Stinnes pregovarao sa Francuzima o osnivanju njemako-francuskog
koncerna. Nacistiki pu, organiziran pod demagokim lozinkama borbe protiv reparacija i
Versailleskog ugovora, mogao je poremetiti Stinnesove planove
KONFERENCIJA O STATUTU TANGERSKE ZONE (18. 12. 1923.)
Engleska je htjela pretvoriti Tanger u internacionalnu luku to je dovelo do panjolskotalijanske politike i vojne demonstracije. Protiv Engleske istupila je i Francuska koja se
bojala da e preko Tangera odlaziti oruje marokanskim plemenima koja su se neprestano
bunila panjolskih i francuskih okupatora.
27

__________________________________________________________________________________
Konferencija o statutu tangerske zone, potpisna 18. prosinca, 1923. od strane Velike
Britanije, Francuske i panjolske konano je ustanovila da se Tangerom ima upravljati kao
internacionalnom zonom, sa reimom stalne neutralnosti. Vodstvo meunarodne
administrativne zone u toku prvih est godina povjereno je predstavniku Francuske.
Na takvu je pogodbu engleska diplomacija pristala u zamjenu za ustupke Francuske u
stvarima europske politike, a naroito u pitanju reparacija.
DONOENJE DAWESOVOG PLANA (9. 4. 1924)
Ekonomski poloaj Francuske se sve vie pogoravao. Njemaka i nakon obustave pasivnog
otpora nije vrila reparacijska plaanja niti obvezatne dobave u dogovorenim razmjerima. To
se teko odrazilo na Francuskom dravnom proraunu i na teaju franka, dok su izdaci zbog
okupacije rasli. Poincareu nije preostalo nita drugo nego da kapitulira pred financijskim i
diplomatskim pritiskom saveznika.
Nakon dugog otezanja Poincare je dao pristanak da zapone rad meunarodnog komiteta
strunjaka. On se sastao u Londonu 14. sijenja 1924., a predsjednikom je izabran predstavnik
SAD-a Charles Dawes koji je bio povezan sa bankovnom grupom Morgan. Traei izlaz iz
financijske krize, Poincare se obratio toj grupi za kredit. Grupa Morgan je obeala Francuskoj
zajam u visini od 100 milijuna dolara pod uvjetom da se uredi pitanje njemakih reparacija.
U sreditu panje komiteta stajalo je reparacijsko pitanje. Kod raspravljanja o tome pojavio se
niz drugih problema od kojih je najvanije mogunost stvaranja stabilne valute u Njemakoj.
To su pogotovo traili predstavnici SAD-a jer se ameriki kapital zanimao za Njemaku,
stabilizirana valuta glavni je preduvjet svih investicija. Za Englesku je stabilizacija Njemake
valute bio jedan od naina borbe protiv Njemakog izvoza.
Strunjaci su doli do zakljuka da se platena sposobnost Njemake moe uspostaviti samo
pod uvjetom ekonomskog i financijskog ujedinjenja okupiranih i ne okupiranih krajeva.
Dawes je 9. travnja 1924. izvijestio reparacionu komisiju da je rad dovren i podnio izvjetaj
strunjaka koji je uao u povijest pod nazivom Dawesov plan.
Dawesov plan trebao je osigurati uplate reparacija Njemake putem njene privredne obnove, a
da bi se to postiglo trebalo je stabilizirati valutu i proraunsku ravnoteu. Za stabilizaciju
njemake marke Njemakoj se trebao dati zajam od 800 milijuna zlatnih maraka. itavo je
gospodarstvo dolazilo pod kontrolu. Ni ovaj put nije utvrena ukupna svota reparacijskih
plaanja kao ni konani rok njihovih uplata. U zalog za ispunjavanje novanih obveza
Njemaka je trebala dati kontrolu nad carinskim taksama, potarinu te najunosnije stavke svog
dravnog prorauna, komesaru za poreze. Izvorom pokria za reparacijska plaanja postali
su dohodci teke industrije i eljeznica te dravni proraun. Da bi se prikupila sredstva za
plaanje ustanovljeni su posebni porezi koje su plaali radnici.
Plan je sam po sebi bio proturjeit. Nastojao je u okvirima Versailleskog ugovora, uspostaviti
ekonomski jaku i za plaanje sposobnu Njemaku ali je pomou kontrole nad njenim
gospodarskim prihodima imao zadatak ne dopustiti joj da postane opasan konkurent za
saveznike.
Pojavilo se pitanje kamo bi se trebala usmjeriti njemaka roba. Autori Dawesovog plana to su
pitanje jednostavno rijeili prepustivi Njemakoj sovjetsko trite. Okrenuvi njemaku
ekonomsku ofenzivu na istok trebalo je pokolebati sovjetsku industriju, preplavivi trite
SSSR-a njemakom robom, time sprijeiti pretvaranje SSSR-a u industrijsku velesilu i
pretvoriti je u agrarni privjesak industrijskih zemalja Europe.
Plan nije mogao rijeiti one probleme koji su se javili u vezi pitanja njemakih reparacija i
samo je stvorio prividan sporazum izmeu Njemake i njenih pobjednika. Plan predstavlja
pobjedu englesko-amerikog bloka nad Francuskom. On je prisilio francusku diplomaciju da
se odrekne metoda direktne akcije i sprijeio da u Njemakoj doe do ekonomske katastrofe.
28

__________________________________________________________________________________
LONDONSKA KONFERENCIJA (16. 7.- 16. 8. 1924.)

Engleska je diplomacija smatrala konferenciju svojom pobjedom i postavila se kao
rukovodea i organizatorna sila ali pravi gospodar poloaja bila je amerika deklaracija.
Rad konferencije se odvijao u komisijama. Spor je izazvalo pitanje sankcija, odnosno tko ima
odluiti je li Njemaka poinila zlonamjerno krenje obveza. Engleska i amerika delegacija
nastojale su dobiti od Francuske da se formalno odrekne samostalnih akcija protiv Njemake.
Najtee pitanje, evakuacija Ruhrskog bazena, slubeno nije bilo stavljeno na dnevni red
konferencije iako je to pitanje zapravo bilo sredite itave konferencije.
1. Konferencija je napustila metoda da Francuska samostalno rjeava pitanje reparacija i
priznala da sporna pitanja treba rjeavati arbitrana komisija predstavnika Antante na elu sa
predstavnicima SAD-a.
2. Konferencija je napustila okupaciju Ruhra i priznala potrebu njegove evakuacije, privrednu
bezodvlano, vojniku u toku jedne godine.
3. Konferencija je napustila vojnu intervenciju, a pristala je na financijsko-privrednu
intervenciju priznavi da se u Njemakoj osnuje emisiona banka pod inozemnom kontrolom i
da se eljeznice predaju u privatne ruke takoer pod stranom kontrolom. Sva reparacijska
plaanja i dobave u naravi trebalo je odsada vriti pod kontrolom saveznika.
4. Konferencija je Francuskoj priznala pravo prinudnog stjecanja ugljena i ostalih
industrijskih proizvoda u toku odreenog vremenskog razloga, ali je priznala Njemakoj
pravo da se obrati arbitranoj komisiji sa zahtjevom da se ta prinudna plaanja u naravi
smanje ili obustave.
5. Konferencija je potvrdila zajam Njemakoj od 800 milijuna maraka koji e pokriti engleski
i ameriki bankari.
Zakljuci Londonske konferencije i prihvat Dawesova plana izmijenili su odnose snaga u
meunarodnoj areni. Kao vodea sila doao je ameriko-engleski blok. Odluke Londonske
konferencije ocjenjene su u SAD-u kao poetak preporoda Europe pod vodstvom SAD-a. u
Londonu su odluke ocjenjene pesimistiki jer iako su uspjeli obuzdati Francusku nisu uspjeli
postati glavni arbitar u francusko-njemakim odnosima.
LOCARNSKI SPORAZUMI
(1925.)
ENEVSKI PROTOKOL (2. 10. 1925.)
29

__________________________________________________________________________________
Projekt sveopeg garancijskog sporazuma, koji je izgradila Liga naroda, raspravljen je na

petom zasjedanju Lige naroda u rujnu 1924. Kod toga su se javili stari sporovi izmeu
Engleza i Francuza u pitanju sigurnosti i razoruanja. Francuski premijer Herriot17 tvrdio je da
najprije treba biti garantirana sigurnost granica ustanovljenih u Versaillesu, a zatim ve
postavljeno pitanje razoruanja. MacDonald je naprotiv dokazivao da je prije svega potrebno
razoruanje, odnosno, ogranienje naoruanja.
Nesigurnost je dolazila odatle, to se Engleska, uvjerena u svoju vojniku prevlast na moru,
nije imala razloga usprotiviti smanjivanju naoruanja na kontinentu. Meutim Francuska je,
raspolaui sa najveom vojskom u Europi, bila protiv toga da se ona smanji. Gledajui u njoj
glavno uporite, ona je teila da stekne jamstvo za sigurnost svojih granica pomou vojnikih
saveza i stvaranja sistema sveope garancije postversailleskog statusa quo. Engleska je bila
protiv takvog sistema garancija jer nije htjela da se Francuska previe osili. Bez obzira na sve
sporove, protokol o mirnom ureenju meunarodnih sporova bio je prihvaen na sjednici Lige
naroda 2. listopada 1924.
U uvodu je naglaeno smanjenje nacionalnog naoruanja do minimuma. Dalje, u 2. lanku
drave potpisnice protokola izjavljuju da ni u kojem sluaju ne smiju pribjei ratu, ni izmeu
sebe, ni protiv bilo koje drave koja je prihvatila obveze protokola. U sluaju sporova izmeu
lanica Lige naroda, obvezuju se podvrgnuti proceduri arbitrae ili odluka vijea Lige naroda.
Ako koja drava prekri tu obvezu, protiv nje e biti poduzete mjere kao protiv napadaa.
Meutim, obveze su imale ogranien i uvjetan karakter. Tako da se po lanku 11 svaka drava
potpisnica mogla ukloniti iz kolektivnog istupa protiv napadaa ukoliko bi za takvu dravu to
bilo nepovoljno ili rizino. Francuska je meu prvima potpisala protokol ali se Engleska nije
urila pa je protokol ostao mrtvo slovo na papiru.
LOCARNSKA KONFERENCIJA (5.- 16. 10. 1925.)
Krajem rujna 1925. njemaki su poslanici u Parisu i, Bruxellesu, Londonu i Rimu, uruili
vladama kod kojih su bili akreditirani, verbalnu notu Njemake o njenom pristanku na saziv
konferencije za raspravljanje o garancijskom paktu. Prije nego to je nota predana, dolo je do
otre borbe unutar Njemake. Njemaka se vlada nalazila u tekom poloaju. Nacionalistikorevanistiki elementi protivili su se svakom sporazumu koji bi potvrdili konaan gubitak
Alzacije-Lorene. Pod pritiskom tih grupa Stressman je bio prisiljen popratiti svoju notu o
pristanku na konferenciju dvjema bitnim rezervama: u stvari ratne krivnje i u stvari evakuacije
Klna.
Najprije je raspravljen Rajnski garancijski pakt. Sporan je bio lanak 16 pakta Lige naroda
koji je obvezivao lanice Lige da aktivno sudjeluju u kaznenim mjerama koje bi Liga naroda
mogla poduzeti protiv kritelja njena pakta. S obzirom na pristup Njemake Ligi naroda,
Stressman18 je izjavio da nenaoruana Njemaka nee moi pruiti pomo predvieni tim
lankom 16 dravama koje budu napadnute, niti e moi, zbog svojeg ekonomskog i
financijskog poloaja sudjelovati kod primjene ekonomskih sankcija protiv napadaa. No to
nije uvjerilo Brianda koji je i dalje zahtijevao da Njemaka ue u Ligu naroda pod opim
uvjetima.
Njemaka delegacija je 12. listopada zapoela pregovore sa predstavnicima Poljske i
ehoslovake o ugovorima o arbitrai. Poduprta od Engleske, Njemaka je otklonila
sklapanje pojedinanih garancijskih sporazuma sa Poljskom i ehoslovakom. Potkraj
konferencije najvanija sporna pitanja su raspravljena i rijeena u nizu privatnih razgovora u
17
Edouard Herriot je bio lijevi radikal koji 1924. formira francusku vladu. Heirrotova vlada je smanjila
napetosti s Njemakom i priznala je SSSR.
18
Gustav Stresemann je bio kancelar Njemake tijekom kratkog perioda 1923., takoer sluio je kao ministar
vanjskih poslova od 1923. do 1929.
30

__________________________________________________________________________________
kojim je njemaka diplomacija traila legalizaciju naoruanja Njemake i smanjivanje opsega

reparacija. Ipak iz opreza nije zasad traila evakuaciju druga i tree Rajnske zone.
Kao rezultat konferencije u Locarnu prihvaeni su ovi akti:
1. zakljuni akt konferencije;
2. Rajnski pakt tj. garancijski ugovor izmeu Njemake, Belgije, Francuske, Velike
Britanije i Italije;
3. ugovor o arbitrai izmeu Njemake i Belgije;
4. ugovor o arbitrai izmeu Njemake i Francuske;
5. ugovor o arbitrai izmeu Njemake i Poljske;
6. ugovor o arbitrai izmeu Njemake i ehoslovake;
7. sporazum izmeu Francuske i Poljske;
8. sporazum izmeu Francuske i ehoslovake.
Ugovor izmeu Njemake, Belgije, Francuske, Velike Britanije i Italije sadravao je obvezu
drava potpisnica da e odravati teritorijalni status quo, stvoren Versailleskim mirom, koji
proizlazi iz granica izmeu Njemake i Belgije i Njemake i Francuske, nepovredivosti tih
granica kako su utvrene mirovnim ugovorom potpisanim u Versaillesu te potivanje odredbe
l. 42. i 43. spomenutog ugovora u pogledu demilitarizirane zone.
U 2. lanku Njemaka i Belgija, a takoer Njemaka i Francuske uzajamno su se obvezale da
nee poduzimati nikakve napadaje niti upade, te ratovati jedna protiv druge. Iznimka je bila
ako se radi o obrani ili provoenju lanka 16. Lige naroda. U sluaju da se pojave sporna
pitanja koja se ne bi mogla rijeiti spornim putem, problem se trebao rijeiti arbitraom. Ako
neka drava ne bi potivala ogovorene obveze ostali potpisnici ugovora moraju ponuditi
pomo onoj zemlji proti koje je usmjeren ne izazvan akt agresije te su odreene sankcije. Na
snazi su ostale sve odredbe Versailleskog ugovora o demilitarizaciji Rajnske zone, a isto tako
i odluke Londonske konferencije od 1924. (Dawesov plan)
Za razliku od Versaillesko ugovora. Locarnski su sporazumi bili sklopljeni sa Njemakom
kao ravnopravnom zemljom. Njemaka je ulazila u Ligu naroda i pripadalo joj je mjesto u
Vijeu Lige naroda kao jednoj od velesila. Locarnski sporazumi su potpisani 1. prosinca
1925. u Locarnu.
SOVJETSKO-NJEMAKI UGOVOR (24. 4. 1926.)
Diplomatski krugovi zapadne Europe ocjenjivali su sklapanje Rajnskog garancijskog pakta
kao zaokret Njemake prema zapadnoj orijentaciji. U nizu diplomatskih razgovora, u
slubenom i poluslubenom dopisivanju sa sovjetskom vladom njemaka ju je vlada na sve
mogue naine uvjeravala o nepokolebljivosti svojega lojalnog i dobronamjernog stanovita
prema SSSR.
Uza sve to, Dawesov plan i garancijski pregovori bacili su sumnju na vjernost Njemake
politici Rapalla. Rapallski ugovor je otkrivao perspektive ekonomske suradnje Njemake sa
SSSR-om. Ipak njihovi obostrani odnosi su se jako pogorali otkako je Locarno stvorio
otvorenu opasnost politike izolacije za SSSR.
Sovjetska diplomacija uloila je mnogo napora da postigne od Nijemaca suglasnost da sklope
barem sovjetsko-njemaki ekonomski ugovor, koji je potpisan 12. listopada 1925. u opem
dijelu tog ugovora bili su navedeni odnosni uvjeti za ureenje ekonomskih odnosa izmeu
Njemake i SSSR-a. Zatim je slijedio sporazum o ugovor o boravku graana jedne drave na
teritoriju druge. Dalje je ugovor sadravao sporazum o pomorskom i eljeznikom prometu,
porezima i veterinarskim mjerama.
Nakon sklapanja ekonomskog ugovora sovjetska je diplomacija smatrala kako bi se trebalo
postaviti pitanje politikog pakta izmeu dvije zemlje ali je ta ideja, kao i prije nailazila na
zamjerke njemake vlade. Nijemci su predlagali sklapanje dvostranog (umjesto formalnog)
31

__________________________________________________________________________________
politikog ugovora koji bi sadravao rezervu o stanovitima Njemake u odnosima prema

SSSR-u u sluaju konflikta izmeu SSSR-a i zapadnih velesila (Njemaka im se ne bi
pridruila nego bi ak i istupila protiv njih). Bez obzira na svoja uvjeravanja, njemaka
diplomacija je odbijala fiksirati obvezu neutralnosti Njemake za sluaj rata europskih
velesila sa Sovjetskim Savezom.
Upornost i nepokolebljivost sovjetske diplomacije prevladali su sve smicalice Nijemaca. 24.
travnja 1926. bio je napokon potpisan ugovor o prijateljstvu i neutralnosti izmeu
Njemake i SSSR-a. U lanku 2. teksta ugovora navodilo se da u sluaju napadaja tree
drave na jednu zemlju ugovornicu, druga strana mora zadrati neutralnost. lanak 3. je
predviao uzajamnu obvezu zemalja ugovornica da nee ulaziti u koaliciju koju bi stvorile
neke tree drave sa svrhom da izvrgnu jednu od njih ekonomskom i financijskom bojkotu.
Taj lanak je imao svrhu da ogranii djelovanje obveza predvienih l. 16. pakta Lige naroda
koji je mogao uvui Njemaku u kolektivni istup kapitalistikih drava protiv Sovjetskog
Saveza.
Ugovor je stvorio protuteu poziciji europskih drava koje su iskljuile SSSR od sudjelovanja
u Rajnskom garancijskom paktu. Time je otupjela protusovjetska otrica Locarnskih
sporazuma.
STVARANJE DRUGOG ARITA RATA U EUROPI

(1933.-1935.)
SPORAZUM POLJSKE I NJEMAKE (26. 1. 1934.)
Ljeti 1934., na jednom zasjedanju Hitlera sa njegovim istomiljenicima, raspravljeno je i
pitanje priprema za rat protiv SSSR-a i uloga Poljske s kojom je hitlerovska njemaka imala
32

__________________________________________________________________________________
slubeni ugovor o prijateljstvu. Hitler je u razgovoru sa Rauschningom19 rekao kako

Njemaka jo ne moe voditi rat za reviziju granica ali da se za to mora pripremati. Hitler se
spremao poeti reviziju Versailleskog ugovora povukavi Poljsku na put osvajake politike na
istoku.
Jo 15. studenoga 1933. Hitler je pozvao k sebi poljskog poslanika Lipskoga20 i predloio mu
sklapanje poljsko-njemaki sporazum o ispravku Versailleskog ugovora koji se odnosi na
granice s Njemakom. Nakon toga je objelodanjeno saopenje kako obje zemlje pristupaju
neposrednim pregovorima o svim njemako-poljskim problemima za konsolidaciju mira u
Europi i da se odriu primjene sile u uzajamnim odnosima.
Tih dana Hitler se obratio s istim takvim prijedlogom i na ehoslovaku. Ali Bene21 je odbio
separatne pregovore bez pristanka svojih saveznika, Francuske. Naprotiv, Pilsudski22 i poljski
ministar vanjskih poslova pukovnik Beck brzo su prihvatili ideju njemake nacistike
diplomacije.
Rezultat toga bio je sporazum izmeu Njemake i Poljske od 25. sijenja 1934. sklopljen na
10 godina. U izjavi sa potpisima Neuratha23 i Lipskoga govorilo se o vrstom prijateljstvu
izmeu Poljske i Njemake i o odricanju primjene sile u rjeavanju spornih pitanja.
BALKANSKI PAKT (9. 2. 1934.)
Pred opasnou ujedinjenja Njemake sa Austrijom i daljeg Njemakog prodiranja, zemlje
Male Antante kao i balkanske drave koji nisu bili njezini lanovi poeli su razmiljati kako
ujediniti svoje snage. Koristei se povoljnim okolnostima, francuska je diplomacija, zabrinuta
pitanjem kako uvrstiti svoje poljuljane pozicije na jugoistoku Europe, iznijela projekt tzv.
Balkanske Antante. Engleska je diplomacija poduprla francusku inicijativu.
U Ateni je 9. veljae 1934. potpisan sporazum izmeu etiri balkanske zemlje, Grke,
Rumunjske, Turske i Jugoslavije. Balkanski pakt je obvezivao drave potpisnice da zajedniki
brane unutarnje balkanske granice i da usklauju svoju vanjsku politiku. Od balkanskih
zemalja, pod utjecajem Njemake i Italije, pakt nisu potpisale Bugarska i Albanija. Zbog toga
se posumnjalo hoe li novi ugovor pridonijeti opem smirivanju stanja. Te su se bojazni
opravdale jer je talijanska diplomacija odluila iskoristiti trenutak da sama prijee u ofenzivu.
TALIJANSKO-AUSTRIJSKO-MAARSKI PAKT (17. 3. 1934.)
Paktu je prethodio sukob radnikih organizacija i Heimwehra24, koji je trebao oistiti Austriju
od komunista i socijaldemokrata, a pridruila mu se i vojska. 15. veljae 1934. radnika
frakcija je bila poraena a hitlerovci su objavili preko radija da za vrijeme tih graanskih
sukoba obustavljaju neprijateljske akcije protiv austrijske vlade. Primirje koje je nakon toga
uspostavljeno trajalo je do svibnja 1934.
Za vrijeme tog primirja, 17. oujka 1934. potpisan je talijansko-austrijsko-maarski pakt koji
je postavio naelo kontakata i konzultiranja drava potpisnica u zajednikim pitanjima. Taj
19
Hermann Rauschning (1887-1982) je bio Njemaki konzervativac i reakcionar koji je postao vaan nacistiki
voa u Gdanjsku, kasnije je pobjegao u SAD i javno osuivao nacizam.
20
Jzef Lipski (1894-1958), poljski diplomat i ambasador u nacistikoj Njemakoj. Od 1934. do 1939. Lipski je
igrao kljunu ulogu u vanjskoj politici Poljske.
21
Edvard Bene 1935. postaje nasljednik Masaryka na mjestu predsjednika ehoslovake republike
22
Jzef Klemens Pisudski Od 1918. do 1922. bio je naelnik drave, nakon ega se nakratko povukao iz
politike preputajui vlast politikim protivnicima. U politiki ivot se vratio 1926. dravnim udarom, nakon
kojeg je postao diktator i dva puta predsjednik vlade (1926.-1928. i 1930.). Od tada pa do svoje smrti bavio se
prvenstveno vojnim i vanjskopolitikim pitanjima nastojei ouvati poljsku nezavisnost od moguih
ekspanzionistikih posezanja Njemake i Sovjetskog Saveza.
23
Konstantin barun von Neurath, nacistiki ministar vanjskih poslova od 1932. do 1938. godine.
24
Oruana legija koju su podupirali talijanski faisti. To je zapravo bilo orue talijanske politike u Austriji.
33

__________________________________________________________________________________
pakt je zapravo pretvorio austrijskog kancelara u Mussolinijevu marionetu, a Austrija i

Madarska postale su prirepak Italije.
USPOSTAVA DIPLOMATSKIH ODNOSA IZMEU SSSR-a i SAD-a (16. 11. 1933.)
Iako nije postojalo slubeno priznanje, trgovake veze SSSR-a i SAD-a razvijale su se
uspjeno. Jaanje privredne suradnje pomoglo je da se uklone prepreke koje su dugo smetale
uspostavi normalnih odnosa izmeu dvije najvee zemlje svijeta.
Novi predsjednik SAD-a Roosevelt obratio se 10. listopada 1933. na predsjednika C. K.
SSSR-a, Kalinjina, sa izjavom u kojem je predloio neka ponu pregovori o uspostavi
normalnih meudravnih odnosa. U odgovoru od 17. listopada. Kalinjin je izjavio da vlada
SSSR-a prima prijedlog predsjednika SAD-a. Rezultat pregovora je bila uspostava normalnih
diplomatskih odnosa izmeu SAD-a i SSSR-a 16. studenog 1933.
FRANCUSKO-SOVJETSKI PRIVREMENI TRGOVAKI SPORAZUM (11. 1. 1934.)
I PAKT O NENAPADANJU (29. 11. 1932.)
Pojaali su se i odnosu SSSR-a i Francuske. Sovjetsko-francuski ugovor o nenapadanju
kojeg je potpisala Herriotova vlada 29. studenog 1932. posluio je kao temelj za razvitak
prijateljske suradnje izmeu obiju zemalja.
Jedan od najvanijih etapa na putu francusko-sovjetskog zbliavanja bio je privremeni
trgovaki sporazum izmeu Francuske i SSSR-a potpisan 11. sijenja 1934. Tada je
francuski ministar vanjskih poslova Paul-Boncour istakao da znaenje sporazuma ne samo za
trgovinske interese ve i za opi politiki kurs. Poetak tog kursa udario je Edouard Herriot.
On se posve izjasnio za vrijeme rasprava u francuskom parlamentu 15. veljae 1933.
povodom ratifikacije francusko-sovjetskog pakta o nenapadanju. Gorljiv pristaa zbliavanja
sa SSSR-om bio je i Barthou25, novi ministar vanjskih poslova Francuske.
ISTONI LOCARNO (1934.)
Barthou je smatrao da je neophodno prionuti na organiziranje i uvrivanje sistema vanjskih
ugovora Francuske. Njegova ideja je bila proiriti Locarnski pakt dopunivi ga Istonim
Locarnom koji bi obuhvaao Njemaku, SSSR, Poljsku, ehoslovaku i baltike zemlje.
Uesnici istonog regionalnog pakta bi morali pruiti jedan drugom svaku, pa i vojniku,
pomo u sluaju da ih bilo tko napadne. Obvezu o uzajamnoj pomoi i garanciju za granice,
europskih drava bi trebale dati i one drave koje ne pripadaju istonoeuropskim dravama,
odnosno Engleska, Francuska, Italija i Belgija. Tako je Barthou elio stvoriti jedinstven savez
europskih drava protiv napadaa.
PREGOVORI O ISTONO-EUROPSKOM PAKTU (1934.)
Na otvaranju novog zasjedanja generalne konferencije za razoruanje 29. svibnja 1934.
Barthou se sastao sa efom sovjetske delegacije Litvinovom. Raspravljeno je pitanje sklapanja
istono-europskog pakta o uzajamnoj pomoi. Takav pakt je trebao ujediniti SSSR,
Njemaku, Poljsku, baltike zemlje i ehoslovaku.
Sve nabrojene zemlje su trebale u sluaju rata pruiti vojniku pomo jedna drugoj. Francuska
je vlada preuzela na sebe obvezu da garantira taj pakt. Sa svoje strane vlada SSSR-a obvezala
25
Jean Louis Barthou (1862-1934), bio je francuski politiar i ministar. Za vrijeme atentata u Marseilleu 3.
listopada 1934., u kojem je ubijen zajedno sa kraljem Aleksandrom, bio je ministar vanjskih poslova. Bio je
primarna figura iza Franko-sovjetskog pakta, kojeg je potpisao njegov nasljednik Pierre Laval.
34

__________________________________________________________________________________
se da e ispunjavati Locarnski pakt iz kojeg su trebale biti uklonjene sve protusovjetske

tendencije.
Sovjetska je vlada sa zadovoljstvom prihvatila Barthouov prijedlog. Jo prije toga, 28. oujka
1934. ona je predloila Njemakoj da radi jaanja mira u istonom dijelu Europe, a i takoer
radi poboljanja uzajamnih odnosa izmeu Njemake i SSSR-a, potpie protokol kojim bi se
obje vlade uzajamno obvezale da e se uzdravati od bilo kakvih postupaka koji bi izravno ili
neizravno mogli nanijeti tetu nezavisnosti i nepovredivosti baltikih drava, koje s njima
granie. Nacistika vlada Njemake odbila je sovjetski prijedlog i odbila je pristupiti opem
Istonom paktu.
Poljska, na prijedlog da se pridrui Istonom paktu, je dala neodreen odgovor odnosno
pristala je sudjelovati u tom paktu jedino ako sudjeluje i Njemaka. Takoer je odbila preuzeti
na sebe bilo kakve obaveze prema Litvi.
Barthuovo putovanje po metropolama Istone Europe nije prolo uspjeno. Engleska
diplomacija je, odobrivi ideju Istonog pakta, ostala na oprezu prema Barthouovim
planovima. Englezi su bili protiv zaokruivanja Njemake, nisu se htjeli zavaditi s njom, te su
je nastojali iskoristiti kako bi zaplaili Francuze i obuzdali boljevike. Englezi su pred
delegate konferencije za naoruanje alternativu: ili pristanak na naoruavanje Njemake ili
konac konferencije. Barthou je otro istupio protiv Engleskog dranja. Optuio ih je da se u
interesu Njemake odrie sistema kolektivne sigurnosti.
Rezolucija koju je prihvatila generalna komisija 8. lipnja 1934. predlagala je da se poduzmu
svi napori kako bi se njemaka ponovno vratila u konferenciju za razoruanje. Odlueno je
osnovati poseban komitet koji e izraditi opi pakt o sigurnosti.
ENG. FRANCUSKO-TALIJANSKA DEKLARACIJA O AUSTRIJI (12. 9. 1934.)
Prije toga je skupina nacista pokuala 25. srpnja 1934. preuzeti vlast u Austriji te ubila
austrijskog kancelara Dolffussa. Tada su veleposlanici Francuske i Engleske u Berlinu
poduzeli energine korake kako bi upozorili Hitlera na meunarodne garancije za nezavisnost
Austrije. Na zasjedanju Lige naroda 12. rujna 1934. novi je austrijski kancelar Schuschnigg
dao izjavu o vrstoj odluci Austrije da brani svoju slobodu. S druge strane Barthou je uspio
postii da je 27. rujna 1934. potpisana englesko-francusko-talijanska deklaracija o potrebi
odranja nezavisnosti i cjelokupnosti Austrije. Stvar nije otila dalje od tih verbalnih
manifestacija.
PRISTUP SSSR-a LIGI NARODA (18. 9. 1934.)
Na inicijativu francuske diplomacije vlade 30 drava lanica Lige naroda obratile su se 15.
rujna 1934. sovjetskoj vladi te pozivaju SSSR da pristupi Ligi naroda. Sovjetska vlada je
prihvatila poziv.
Generalna skuptina Lige naroda zakljuila je 18. rujna 1934. da primi SSSR u Ligu naroda i
neka njegovog predstavnika primi u Vijee Lige kao stalnog lana. Protiv te odluke glasovala
je samo Nizozemska, Portugal i vicarska.
POJAVA TREEG ARITA RATA I DALJA OFENZIVA

PODSTREKAA RATA
(1935.-1936)
RIMSKI SPORAZUM (7. 1. 1935.)
35

__________________________________________________________________________________
Sporazum je postignut izmeu francuskog ministra vanjskih poslova Lavala26 i

Mussolinija. Prije potpisivanja samog sporazuma Laval je htio na miran nain likvidirati
aferu sa marseilleskim ubojstvom. Uspjelo mu je da rjeenjem budu zadovoljni i u Beu, i
u Berlinu i u Rimu a Mussolini ga je pozvao u Rim radi pregovora.
Najvaniji dio ugovora, objavljen 15. travnja 1935., odnosio se na ispravak talijanskofrancuske granice u Italiji. Vrijednost steenih teritorija leala je u 22 kilometra obalne
linije nasuprot Bab-el Mandebskog tjesnaca koji je za Mussolinija imao veliko strateko
znaenje. Francuzi su to dali Talijanima jer im nije odgovaralo nemirno talijansko
susjedstvo za francusku koloniju Somaliju. Uz to Italiji je dan otok Dumeira i 20%
dionica eljeznice koja spaja francusku luku Dibuti s glavnim gradom Etiopije AdisAbebom.
Sa svoje strane Mussolini je djelomice udovoljio zahtjevima francuske vlade u pogledu
dravljanstva talijanskih naseljenika u Tunisu. Dogovoreno je da e talijansku narodnost
sauvati djeca talijanskih roditelja koji su roeni u Tunisu do 1945. nakon te godine
talijanski naseljenici u Tunisu gube pravo na talijansko dravljanstvo.
Sporazum je predvidio sklapanje Podunavskog pakta. Priznavajui nezavisnost Austrije
kao potreban uvjet za odravanje mira u Europi, Laval i Mussolini su zakljuili provesti
pregovore o garancijama nepovredivosti austrijskih granica. U tom su sporazumu u prvom
redu imali sudjelovati Italija, Francuska, Poljska, Rumunjska, a zatim i ostale drave.
Izvjetavajui francusku komoru, a zatim i senat o rimskim sporazumima, Laval je
uvjeravao da je u Rimu postigao sve o emu je Barthou mogao samo sanjati: oslabljena
veza Hitlera i Mussolinija; Italija se priklanja Francuskoj; osigurana nezavisnost Austrije;
uvreni su temelji europskog mira. No Laval je oprezno preutio o emu se on
naknadno, nasamo sporazumio s Mussolinijem. Mussolini je Lavalu otkrio svoj plan
osvajanja Etiopije emu se Laval nije usprotivio.
SAARSKI PLEBISCIT (13. 1. 1935.)
Rimski dogovor Mussolinija i Lavala ohrabrio je
Njemaku pa je Hitler odluio iskoristiti dobru
priliku da se pozabavi pripremanjem plebiscita u
saarskom pitanju. Hitlerovi agenti su poeli
kampanju u Saaru i Francuskoj da se Saar prikljui
Njemakoj. Na plebiscitu odranom 13. sijenja.
1935. veina (477 od 539 tisua glasaa) je glasala
za sjedinjenje Saara sa Njemakom. Povoljnom
rezultatu za Njemaku najvie je pridonio rad
njezinih agenata, ogromni novani izdaci, iroko
razvijena propaganda i primjena terora protiv
nepokornih elemenata.
Saarsko podruje
Na rezultat plebiscita djelovalo je i dranje
Engleske i Italije. Engleska je bila protiv toga da se
u Saaru odri uprava Lige naroda jer je to bilo optereenje sa suvie odgovornim
obvezama za Ligu naroda. Italija je po pitanju Saara lukavo zauzela stajalite
nezainteresiranog promatraa. U Rimu su izjavili da saarsko pitanje nema europsko
znaenje ve se ono tie iskljuivo Francuske i Njemake.
Ligi naroda je preostalo da potvrdi ono to se dogodilo, pa je Saarsko podruje od 1.
oujka 1935. pripadalo Njemakoj. Uspjeh plebiscita dao je polet nacistima, a Hitlerova
26
Pierre Laval postao je francuski ministar vanjskih poslova nakon to je Barthou ubijen u Marseilleskom
atentatu.
36

__________________________________________________________________________________
tampa poela je sa aktivnom kampanjom da se Njemakoj vrate sva njemaka podruja

koja je izgubila Versailleskim ugovorom.
LONDONSKI PROGRAM (3. 2. 1935.)
Od 1. do 3. veljae 1935. u Londonu je odrano vijeanje efa francuske vlade Flandina,
ministra vanjskih poslova Francuske Lavala i engleskog premjera i ministra vanjskih
poslova Simona. U ime obiju vlada, 3. veljae objavljen je slubeni komunikej koji je
istaknuo potrebu prisne suradnje izmeu europskih nacija i uklanjanje svakog povoda za
novu utrku u naoruanju. Kao preduvjet za organiziranje sigurnosti Europe engleskofrancuska delegacija istakla je potrebu neposredne i efektivne suradnje s Njemakom.
Londonska deklaracija je predlagala:
1. da se sklopi zrana konvencija izmeu zapadnih zemalja (Engleske, Francuske,
Belgije, Italije i Njemake),
2. da se sklopi Podunavski rat koji e garantirati nezavisnost Austrije,
3. da se sklopi Istoni pakt o uzajamnoj pomoi,
4. da se Njemaka vrati u Ligu naroda.
Osim Istonog pakta, svi ostali prijedlozi ili su u susret Njemakoj. Usprkos tome
njemaka nacistika diplomacija je odbila sve, osim toke o zranoj konvenciji.
Njemako ministarstvo vanjskih poslova je 14. veljae. 1935. objavilo memorandum kao
odgovor na Londonsku deklaraciju od 3. veljae. Predlagali su se dvostrani pregovori sa
Engleskom i sklapanju zrane konvencije ime se Njemaka vlada ponovno vratila na
svoje prvobitno stajalite. Diplomatskim je putem iz Berlina javljeno, da bi eljeli, neka
sir John Simon doe na osobne pregovore sa Hitlerom.
Sovjetska vlada je uzalud upozoravala London i Pariz da se ne odreknu principa
kolektivne sigurnosti. A i francuska je vlada uzalud protestirala protiv dvostranih
englesko-njemakih pregovora te je predlagala engleskom ministarstvu vanjskih poslova
neka zajedniki odgovore na njemaki memorandum.
Engleska je vlada 21. veljae 1935. slubeno obavijestila Berlin da pristaje na dvostrane
pregovore i da u tu svrhu upuuje u Njemaku specijalnu misiju.
ODRICANJE NJEMAKE OD VOJNIH ODREDABA VERSAILLESKOG
UGOVORA (16. 3. 1935.)
Hitlerova vlada je trijumfirala. Dolazak engleske misije u Berlin za njih je bio dokaz
pripravnosti Engleske na dvostrani sporazum. Meutim u Berlinu je uskoro nastupilo
razoarenje. Nijemci su saznali da Engleska misli poveati svoj vojni sporazum.
Hitler je htio neka Englezi osjete njegovo nezadovoljstvo na to su se u Londonu
uznemirili. Engleski veleposlanik u Londonu nastojao je smiriti Nijemce pa su u nekim
engleskim novinama izali lanci u kojima je zauzeto najpomirljivije stajalite prema
Njemakoj. Njemaki tisak je opet poprimio smireniji ton prema Engleskoj, ali se pojaala
kampanja protiv Francuske.
Upravo u to vrijeme francuska je vlada donijela zakonski projekt o povienju roka vojne
slube na dvije godine. Njemaki nacistiki tisak je napao taj projekt francuske vlade, a
nakon toga je 13. oujka 1935. dola poluslubena izjava vlade Njemake da se ona od
sad smatra slobodnom od obveza koji su joj branile izgradnju vojne avijacije. Kako ta
deklaracija nije odmah naila na otpor velesila to je ohrabrilo Hitlerovu vladu da 16.
oujka 1935. donese dekret o uvoenju ope vojne obveze u Njemakoj. Istog je dana
Hitler izdao proglas kako je uvoenje ope vojne dunosti opravdao zahtjevima
37

__________________________________________________________________________________
nacionalne sigurnosti Njemake zbog odluke francuske vlade o povienja roka vojne
slube.
Vlade Francuske i Engleske odmah su uloile protest protiv otvorenog krenja odredaba
Versailleskog ugovora od strane Njemake. Hitler je te proteste odbio uvjeren da stvar
nee stii dalje od diplomatskih demara. Protestirala je i talijanska diplomacija, ali je
naglasila da se Italija uvijek zalagala za reviziju petog dijela Versailleskog ugovora.
Engleski demar bio je formuliran u najsuzdrljivijem tonu. U SAD-u primili su novi
njemaki zakon kao znak da se pribliava ratna opasnost.
PREGOVORI SIMONA SA HITLEROM (24.-26. 3. 1935.)
Susret se odrao u Berlinu, a u razgovorima su bili uz Simona i Hitlera jo i lord uvar
peata Eden i britanski veleposlanik u Njemakoj lord Eric Phipps, te barun Neurath i
Ribbentrop27.
Hitler je odbio sklapanje centralnoeuropskog pakta koji bi garantirao nezavisnost Austrije.
Pristao je na pregovore sa Engleskom o ogranienju pomorskog naoruanja uz uvjet da
Njemaka flota ne smije biti slabija 35% od Engleske. Po pitanju vojnog zrakoplovstva
zatraio je Njemaku jednakost sa Francuskom i Engleskom uz rezervu ukoliko pojaanje
sovjetskih zranih snaga ne izazove reviziju te norme. U pogledu Lige naroda, Hitler je
izjavio da se Njemaka nee vratiti u njeno lanstvo dok se bude nalazila u
neravnopravnom poloaju s obzirom na kolonije.
Simonu je jedino preostalo da prizna kako postoje ozbiljne nesuglasice u stanovitima
njemake i engleske vlade.
EDENOV PUT U MOSKVU (28. 3. 1935.)
Posve drugaije stanovite prema porastu njemake ratne opasnosti zauzimala je sovjetska
diplomacija. Kad je vlada SSSR-a saznala da je Njemaka otkazala vojnika ogranienja,
pozvala je lorda uvara peata Antonyja Edena da posjeti Moskvu kako bi raspravili
meunarodne odnose koji su se sve vie komplicirali.
Eden je 28. oujka 1935. stigao u Moskvu u pratnji sovjetskog veleposlanika u Londonu.
Dugo je razgovarao sa Staljinom, Molotovom28 i narodnim komesarom za vanjske
poslove. Obje su se strane sloile kako je: u trenutnom meunarodnom poloaju vie nego
ikad potrebno nastaviti napore u pravcu izgradnje sistema kolektivne sigurnosti u Europi
koje je predvieno englesko-francuskim komunikejom od 3. veljae1935. i u suglasnosti
sa naelima Lige naroda.
Iz Moskve Eden se uputio u Varavu. U razgovoru sa predsjednikom Mocickim,
maralom Pilsudskim i ministrom vanjskim poslova Beckom bilo je oigledno da poljska
vlada ostaje u bazi berlinskog sporazuma Hitler-Lipski od 21. sijenja 1934.
Nakon Varave je otiao u Prag gdje su ideju Istonog pakta pozdravili sa najveem
simpatijom jer je ehoslovaka dovoljno jasno osjeala opasnost neposrednog susjedstva
sa nacistikom Njemakom.
Po povratku u London Eden je doao do dva zakljuka. Prvo, on se uvjerio da europski
mir moe zajamiti organizacija kolektivne sigurnosti. Drugo, za njega su postala
neutemeljena govorkanja o crvenom imperijalizmu Sovjetske drave.
27
Ulrich Friedrich Wilhelm Joachim (von) Ribbentrop (1893. - 1946.), nacistiki politiar, ministar vanjskih
poslova Treeg Reicha.
28
Vjaeslav Mihajlovi Molotov (1890 - 1984.) je bio sovjetski diplomat i politiar, veliki zagovornik
Staljinove vlasti, sve dok ga Hruov nije smijenio sa svih poloaja 1956. i 1957. Potpisao je Nacistikosovjetski pakt o nenapadanju (pakt Ribbentrop-Molotov) iz 1939.
38

__________________________________________________________________________________
KONFERENCIJA U STRESI (11. 4. 1935.)

Izazovno dranje koje je Njemaka zauzela u pitanju naoruavanja izazvalo je u
Francuskoj ozbiljnu zabrinutost. Demokratski su se elementi u Francuskoj jednoglasno
izjasnili za to skorije zbliavanje sa SSSR-om i sklapanje pakta o uzajamnoj pomoi sa
njom. Istodobno je francuska vlada zahtijevala da se odmah sazove Vijee Lige naroda, a
dok se zasjedanje ne otvori predloila je organiziranje trojne diplomatske komisije
Francuske, Italije i Engleske to je prihvaeno. Za mjesto konferencije izabrana je Stresa u
sjevernoj Italiji.
Francuska je polagala velike nade u narednu konferenciju. Nadala se uspostaviti
jedinstvenu frontu triju velesila, dovoljno jakih da zajednikim naporima obrane mir u
Europi. Meutim na sam dan otvaranja
konferencije u Mussolinijevom organu
Popolo d'Italia objavljen je lanak u kojem je
objavljen plan samostalnog nastupa Italije
izvan Strese: dok se situacija ne raisti pod
orujem treba drati vojsku od 600 tisua
ljudi sa najnovijim orujem i ubrzati
izgradnju pomorske i zrane flote. Uz to je
diplomatima Engleske i Francuske bilo
poznato da se talijanski plan ve ostvarivao.
Italija se ubrzano naoruavala, a 250 tisua
talijanskih vojnika ekalo je na granicama
Etiopije u Eritreji i Somaliji znak za napad.
Laval, Benito Mussolini, Ramsay MacDonald u Stresi
Svi su uesnici Strese znali za prosvjed koji je Etiopija uloila protiv talijanske agresije,
ali o tome nitko nije progovorio. Uostalom, uesnici konferencije su se isto tako ponijeli i
prema Njemakoj. Sasluali su memorandum koji je sadravao protest pred Ligom naroda
protiv krenja petog dijela Versailleskog ugovora od strane Njemake no konferencija se
ograniila na najpomirljiviju rezoluciju. Tri su velesile izrazile aljenje zbog njemakih
krenja Versailleskog ugovora te izrazile nadu da e Hitler pristati na ograniavanje
naoruanja.
Bilo je postavljeno pitanje treba li primiti bilo kakvo rjeenje o sankcijama protiv
Njemake u sluaju ako ona i ubudue bude krila Versailleski ugovor. Englezi su se
izjasnili protiv sankcija.
Uesnici konferencije u Stresi raspravili su 12. travnja 1935. pitanje o odnosima njihovih
vlada prema zamiljenim paktovima o uzajamnoj pomoi, istonom i srednjoeuropskom.
Hitler je smatrao takve ugovore nepoeljnim ak i opasnim. Na Lavalovo pitanje ne bi li
Njemaka sklopila viestrani ugovor o nenapadanju ako njegovi uesnici sklope izmeu
sebe posebne ugovore o uzajamnoj pomoi Hitlerova vlada je odgovorila da nema nita
protiv takvih govora iako ih je smatrala proturjeitim: onaj tko nema povjerenja o obveze
o nenapadanju, jo manje se moemo oslanjati na obveze o uzajamnoj pomoi. Laval je
bio zadovoljan odgovorom jer Francuska moe skloniti pakt o uzajamnoj pomoi sa
Rusijom ne stvorivi time zapreke sklapanju viestranog ugovora o nenapadanju.
Zakljuna deklaracija konferencije je glasila da e se Italija, Engleska i Francuska
odupirati svim raspoloivim sredstvima, svakom jednostranom otkazivanju ugovora koji
moe ugroziti mir. Ali ta raspoloiva sredstva su znaila sve osim vojnih sankcija. Mir je
u Europi prividno osiguran na raun Afrike. Tako je Mussolini mogao biti miran.
39

__________________________________________________________________________________
Nakon konferencije na izvanrednom zasjedanju Lige naroda odlueno je da se ne

raspravlja o talijansko-etiopskom sukobu, kao i zahtjev etiopskog delegata da Italija
obustavi ratne pripreme dok se raspravlja o tom sukobu. Zbog Njemakog krenja
Versailleskog ugovora donesena je i rezolucija kojom je Vijee Lige naroda odluilo
povjeriti posebnom komitetu da izradi prijedlog ekonomskih i financijskih mjera koje se
trebaju primijeniti ako bilo koja drava prekri svoje meunarodne obveze. Hitler je odbio
rezoluciju. Takav njegov istup je ohrabrio Mussolinija jer se pokazalo da meu vodeim
zemljama Lige naroda zaista postoji bezvoljnost za poduzimanjem stvarnih akcija, pa je
odluio provesti svoje planove u stvarnost. Nakon Strese i eneve nita mu nije stajalo na
putu da izda nalog svojim oruanim snagama da prijeu u napad protiv Etiopije.
FRANCUSKO-SOVJETSKI UGOVOR O UZAJAMNOJ POMOI (2. 5. 1935.)
Nakon Strese i izvanrednog travanjskog zasjedanja Vijea Lige naroda oivjeli su
pregovori o sklapanju francusko-sovjetskog pakta. Hitno sklapanje toga pakta sve upornije
su traili demokratski krugovi Francuske. Laval je raunao kako e sklapanje tog pakta
pojaati meunarodno znaenje Francuske i natjerati Njemaku da se sporazumije sa njom
pod uvjetima povoljnim za francusku diplomaciju.
Sovjetska diplomacija nije ni pomiljala dovesti francusko-sovjetski pakt u opreku s
paktom Lige naroda. Ona je nastojala ugraditi u temelje pakta one lanke Ligina pakta
koje su predviali bezodvlano pruanje pomoi u sluaju napada uperene protiv jedne
drave potpisnice. Ugovoreno je da svaka zemlja ugovornica treba pruiti neposrednu
pomo drugoj i to bezodvlano u skladu sa preporukama Vijea Lige naroda, im ove
budu donesene prema 16. lanku pakta.
Uza sve to francuska diplomacija se pobrinula da unese u ugovor sa Sovjetskim savezom
neke rezerve sporednog znaaja. lanak 1. francusko-sovjetskog ugovora istaknuo je da se
pakt o uzajamnoj pomoi odnosi samo na one sluajeve kad jedna od zemalja potpisnica
postane objekt prijetnje ili opasnosti da je napadne bilo koja europska drava. Tim je
lankom francuska diplomacija nastojala sprijeiti mogunost da Francuska bude upletena
u oruane sukobe koji bi mogli nastati (npr. izmeu SSSR-a i Japana na Dalekom istoku).
Druga rezerva se odnosila na to da se ugovorne obveze ne mogu provoditi u sluajevima
kada bi izvrgli jednu od tih drava sankcijama meunarodnog karaktera.
Sovjetska diplomacija nije se odupirala takvim rezervama iako su one ukazivale na
pretjeran oprez ili bojazan francuske vlade. Kod sklapanja tog pakta donekle su
sudjelovali i predstavnici zemalja Male Antante, Bene za ehoslovaku i Titulescu 29 za
Rumunjsku.
U Parizu je 2. svibnja 1935. potpisan ugovor o uzajamnoj pomoi izmeu Sovjetskog
Saveza i Francuske. Nakon toga Laval je odluio otii u Moskvu. Prije odlaska primio je
njemakog veleposlanika. Nastojao ga je uvjeriti da ugovor ne iskljuuje mogunost
njemako-francuskog zbliavanja. Naglasio je da je mogue odbaciti taj ugovor ukoliko to
bude zahtijevao potpun i konaan sporazum sa Njemakom.
SOVJETSKO-EHOSLOVAKI UGOVOR (16. 5. 1935.)
Nakon Francuske potpisala je ehoslovaka 16. svibnja 1935. ugovor o uzajamnoj
pomoi sa SSSR-om. Tekst tog dokumenta zapravo je ponavljao odnosne lanke
29
Nicolae Titulescu (1882.-1941.), od 1927. do 1936. bio je nekoliko puta rumunjski ministar vanjskih poslova.
Nakon toga (1936.) ga je rumunjski kralj Karlo II udaljio od dravnih dunosti zbog osude talijanske agresije na
Etiopiju. Nakon toga je ivio u Francuskoj i vicarskoj.
40

__________________________________________________________________________________
francusko-sovjetskog ugovora od 2. svibnja 1935. Meutim, vrlo je veliko znaenje imala

rezerva unesena u toku 2. protokola o potpisivanju sovjetsko-ehoslovakog ugovora.
S tom rezervom, dvostranim ugovorima SSSR-a i Francuske i SSSR-a i ehoslovake, dat
je zapravo karakter trojnog ugovora. Istodobno je sa tom svojom rezervom sovjetska
diplomacija oprezno oduzela francuskoj strani mogunost, da u sluaju napada Njemake
na ehoslovaku, izmaknuvi sama ispunjavanju obveza sovjetsko-ehoslovakog
saveznikog ugovora, prebaci na Sovjetski savez svu teinu pruanja pomoi rtvi
agresije.
Nakon potpisivanja ugovora Bene je otputovao u Moskvu. U razgovorima izmeu njega i
predstavnika sovjetske vlade bilo je naglaeno da Sovjetski Savez i ehoslovaka pridaju
naroito znaenje djelotvornom ostvarenju sveobuhvatne kolektivne organizacije
sigurnosti na temelju nedjeljivosti mir. Obje su strane odmah ratificirale sovjetskoehoslovaki ugovor 8. lipnja 1935 za vrijeme Beneovog boravka u Moskvi.
Laval se posve drugaije postavio prema ratifikaciji sovjetsko-ehoslovakog ugovora te
je otezao s ratifikacijom jer mu je taj dokument zapravo bio hrpa papira koju je htio
iskoristiti u pregovorima sa Njemakom kako bi sebi podigao cijenu. Engleska je
diplomacija sumnjivo pratila jaanje francuskih veza sa Sovjetskim savezom. Sve je bila
oitija Lavalova sklonost prema Njemakoj.
U to vrijeme u Francuskoj demokratski su se krugovi ujedinili u antifaistiku narodnu
frontu. Komunisti, socijalisti i radikal-socijalisti gledali su u sklapanju ugovora o
uzajamnoj pomou sa SSSR-om jedinu mogunost otpora njemakim i talijanskim
agresivnim mjerama.
ENGLESKO-NJEMAKI POMORSKI SPORAZUM (18. 6. 1935.)
Da bi uvrstio prijateljske veze Njemake s Engleskom u Englesku je upuen na elu
njemake delegacije Ribbentrop koji je malo prije toga dobio poloaj izvanrednog i
opunomoenog veleposlanika Njemake. 18. lipnja 1935. potpisan je englesko-njemaki
pomorski sporazum. Engleska vlada je udovoljila zahtjevu Hitlera da snaga Njemake
mornarice iznosi 35% od ukupne pomorske snage Britanaca. U sluaju izvanredne
izgradnje mornarica u drugim zemljama taj se omjer mogao i revidirati. Engleska je vlada
takoer dopustila Njemakoj poveanje tonae svoje flote za 342 tisue tona.
Versailleski ugovor je zabranio Njemakoj da ima podmornice ali je sporazumom to
pitanje revidirano. Njemaka je stekla pravo graditi podmornice u omjeru od 45% tonae
podmornike flote Velike Britanije. U sluaju da Njemaka zaeli premaiti odreene
granice morala je, prema sporazumu, obavijestiti o svojoj odluci britansku vladu.
Podmornika flota, prema tome, nije bila niim ograniena.
Englesko-njemaki pomorski sporazum bio je dvostrano krenje Versailleskog mirovnog
ugovora i izazvao je buru negodovanja u Francuskoj. Ovaj put sporazum nije prekrila
samo Njemaka ve i sama Velika Britanija. On je predstavljao kapitulaciju engleske
diplomacije pred Hitlerovom Njemakom na pomorskom sektoru poslijeratnih mirovnih
sporazuma, najvanijem za Englesku. Tako je usprkos odredbama Versailleskog ugovora,
u Londonu ozakonjena izgradnja njemake ratne mornarice gotovo jednake francuskoj,
samo suvremenije i opremljene do tada najnovijom tehnologijom.
Politika sporazumijevanja engleske i francuske diplomacije razrijeila je ruke napadaima
i pokretaima rata. Prva je faistika Italija pola putem otvorenog krenja meunarodnog
mira.
TALIJANSKI NAPAD NA ETIOPIJU (4. 10. 1935.)
41

__________________________________________________________________________________
Prije napada, Laval i Hoare30 ve su se dogovorili o opoj liniji dranja prema Italiji. Obje
su se strane sporazumjele da nee poduzimati nikakve mjere koje bi mogle razdraiti
Mussolinija i sprijeiti ga da ostvari svoje planove o Etiopiji. Hoare je predloio da se
naoko prizna potreba sankcija protiv Italije. Laval je pristao ali je zahtijevao da sankcije
Italiji ne smiju zadati bilo kakve osjetljive gubitke. Konano je odlueno da se protiv
Italije ne primjene vojnike sankcije, da se ne proglasi pomorska blokada te da se ne
zatvori Sueski kanal. Dakako, francuska diplomacija je prijateljski obavijestila Rim o
sporazumu Laval-Hoare. Iako sankcije nisu prijetile Italiji nikakvom stvarnom tetom, te
su imale iskljuivo demonstrativan karakter, Mussolini je susprezao srdbu.
Talijanska je vojska 4. listopada 1935. napala Etiopiju31. Vijee Lige naroda je 7. listopada
proglasilo Italiju napadaem i izjavilo potrebu da se protiv nje primjene financijske i
ekonomske sankcije. Za dva dana prijedlog je potvren u Generalnoj skuptini Lige
naroda koja je izabrala komitet za koordinaciju, a on je ustanovio da sve drave, lanice
Lige naroda moraju:
1. obustaviti izvoz oruja u Italiju,
2. prekinuti uvoz robe iz Italije,
3. zabraniti izvoz nekih drugorazrednih sirovina u Italiju,
4. uskratiti Italiji dodjeljivanje bankovnih zajmova i trgovinskih kredita.
Sankcije nisu obuhvatile sirovine najvanije za Italiju: naftu, rudae i ugljen. O vojnikim
sankcijama nije bilo ni govora. Sueski je kanal i dalje je bio otvoren za prolaz talijanskoj
vojsci i mornarici.
SPORAZUM LAVAL-HOARE (9. 12. 1935)
Meutim talijanska vojske je nastavila svoju ofenzivu protiv Etiopije, a ta neravnopravna
borba Etiopije za nezavisnost, izazvala je simpatije drugih drava. Diplomati velesila
morali su raunati s tim raspoloenjem u javnosti.
Pred Ligu naroda izneseno je pitanje o naftnim sankcijama. 12. prosinca su Argentina,
Nizozemska, Irak, Indija, Novi Zeland, Rumunjska, Sijam, ehoslovaka, Finska i SSSR,
zemlje od kojih je Italija podmirivala 74.5% potreba za naftom, dali izjavu da pristaju na
naftne sankcije. Mussolini je uvidio da pitanje sankcija poprima za Italiju neoekivano
opasan preokret pa se obratio Hitleru i Lavalu za potporu. Na Lavalov prijedlog dolo je
do susreta njega sa Hoareom u Parizu.
Rezultat sastanka bio je novi plan smirivanja. Engleska i Francuska trebale su predloiti
etiopskom negusu da prepusti Italiji itavu pokrajinu Ogaden, istoni dio pokrajine Tigre i
Harar. Etiopiji je ponueno da dobije od Italije usku prugu Dibuti-Adis Abeba. Pored tog
teritorijalnog sporazuma Etiopija je trebala primiti talijanske savjetnike i prepustiti Italiji
izvanredne ekonomske povlastice.
Sporazum Laval-Hoare bio je potpisan 9. prosinca 1935. Dogovor dvojice ministara
izazvao je veliko ogorenje u Engleskoj, Francuskoj i SAD-u. Etiopski je negus uloio
protest protiv sporazuma. Bilo je zamiljeno da se plan Laval-Hoare objavi tek onda kad
ga prihvate Italija i Etiopija, ali je taj Lavalov plan propao jer je tekst sporazuma procurio
u javnost i objavljen u novinama. Hoare je bio prisiljen podnijeti ostavku. Baldwin32 ga je
30
Samuel Hoare je 1935. godine zamijenio Simona na mjestu ministra vanjskih poslova. On je zauzimao
pomirljivo dranje u svim zaotrenim meunarodnim pitanjima, a naroito je bio sklon kompromisu sa Italijom.
31
Junaka talijanska vojska (LoL) se sa tenkovima, strojnicama, ratnim zrakoplovstvom i bojnim otrovima te sa
svim udima tadanje vojne tehnike, borila sa stranom etiopskom vojskom tj. slabo naoruanom vojskom,
opremljenom zastarjelim orujem (ukljuujui ubojita koplja i strijele i mone titove) i uz velike ih tekoe
pobijedila (LoL na kvadrat).
32
Stanley Baldwin (1867 1947), britanski politiar koji je odigrao znaajnu ulogu na britanskoj politikoj sceni
u meuratnom razdoblju. Tri puta je bio premijer Velike Britanije: 1923.-24., 1924.-i 1935.-37.
42

__________________________________________________________________________________
rtvovao da bi primirio opoziciju. Zbog velikog ogorenja u Francuskoj, Lavalova vlada

je morala dati ostavku (9. sijenja 1936.). Lavala je zamijenio Albert Sarrut, a ministrom
vanjskih poslova postao je Flandin.
Politiki rezultat te politike poputanja bilo je dalje jaanje osovine Rim-Berlin. Zbog toga
su odnosi izmeu Francuske i Engleske bivali sve hladniji, a meunarodni poloaj je za
izazivae rata postajao posve povoljan.
POLITIKA NEMIJEANJA DEMOKRATSKIH VLADA

EUROPE (1935.-1937.)
NJEMAKO OTKAZIVANJE LOCARNSKIH SPORAZUMA (18. 6. 1935.)
Ne naiavi na otpor od strane najmonijih drava zapadne Europe, koristei se povoljnim
okolnostima neuplitanja i neutralnosti, izazivai rata su se pourili ukloniti posljednje
43

__________________________________________________________________________________
zapreke koje su im smetale da ostvare svoje namjere. Za Njemaku jedna takva zapreka
bili su Locarnski ugovori. Njihove odredbe joj nisu doputale utvrivanje svojih zapadnih
granica, a to je bilo potrebno za ostvarivanje Hitlerovih osvajakih planova na istoku.
Imajui iza sebe neutvrenu i demilitariziranu Rajnsku zonu, njemaka vojska nije mogla
krenuti slobodno na Austriju, ehoslovaku, Poljsku i SSSR. Zbog toga, slijedei Hitlerov
cilj je bio stvoriti vojni bedem na Rajni kao sredstvo za osiguranje njemakog zalea.
Dakako, to izravno krenje locarnskih obveza stvaralo je neposrednu opasnost za
sigurnost Francuske. Ipak, Hitler je bio uvjeren da ni Baldwin, ni Sarrut s Flandinom, a
jo manje Mussolini nee pruiti ozbiljniji otpor u ostvarivanju njemakog plana.
Hitler je raunao na potporu od strane engleskih profaistikih krugova, a znao je da su ga
profaistiki krugovi i u Francuskoj spremni podrati. Izmeu ostaloga, bodrile su ga i
okolnosti pod kojim je izvrena ratifikacija francusko-sovjetskog pakta u francuskoj
komori 27. veljae 1936. kada se oko polovice lanova komore odrekla ugovora o
uzajamnoj pomoi ne samo sa SSSR-om nego i sa ehoslovakom33. To je takoer znailo
da je znatan dio komore za raskid Francuske sa njenim prijateljima i za likvidaciju starog
sustava vojnikih saveza, odnosno naputanje onih pozicija meunarodne obrane
Francuske koje je francuska diplomacija nastojala utvrditi nakon rata.
Njemaka okupacija Rajnske zone: U njemako ministarstvo vanjskih poslova su 7.
oujka 1936. pozvani veleposlanici Engleske, Belgije i Italije. Tu im je njemaki ministar
vanjskih poslova, Neurath predao memorandum njemake vlade koji ih je obavjetavao da
Njemaka uspostavlja potpun i neogranien suverenitet u demilitariziranoj Rajnskoj zoni.
Takoer, Neurath ih je obavijestio kako Njemaka otkazuje Locarnske sporazume, te da
njemaka vojska zauzima Rajnsku zonu.
Istog dana, 7. oujka 1936. njemaka vojska je ula u Rajnsko podruje. Istodobno je
objavljen njemaki memorandum gdje se dokazivalo da je Francuska, sklopivi ugovor sa
Sovjetskim savezom, prva prekrila Locarnske ugovore. Memorandum je izjavljivao, da je
njemaka vlada pripravna sklopiti pakt o nenapadanju izmeu Francuske, Belgije i
Njemake na 25 godina i pripravna sklopiti i zrani pakt sa zapadnim dravama.
Njemaka se moe vratiti u Ligu naroda ako pitanja uspostave kolonijalne ravnopravnosti
i odjeljivanja pakta Lige naroda od Versailleskog ugovora postanu predmet prijateljskih
pregovora.
Ulaz njemake vojske u Rajnsku zonu i govor Hitlera izazvalo je zaprepatenje u
diplomatskim krugovima. inilo se da je rat neizbjean. U stranim diplomatskim
krugovima, najvanije pitanje je bilo hoe li se Engleska i Francuska odluiti za primjenu
sankcija protiv Njemake.
Njemako vojno zapovjednitvo je izdalo nalog svojim jedinicama koji su uli u Rajnsku
zonu da se u sluaju pojavljivanja francuske vojske ne uputaju u borbu i odmah se
povuku na njemaki teritorij. Dakle, njemaka slabo naoruana vojska je dobila zapovijed
da se povue na prvi znak otpora od strane Francuza. Meutim Hitler je bio uvjeren da
Francuska nee ui u akciju te je odluio riskirati. Ako Francuzi se Francuzi usprotive i
prue otpor Njemakoj okupaciji, to e znaiti Hitlerov osobni slom i kraj nacizma.
Pokazalo se da se rizik isplatio jer je vlada Sarrut-Flandin ostala pasivna te je odluila ne
ulaziti u pregovore pod pritiskom sile. Na sjednici francuskog ministarskog vijee
njemaki memorandum proglaen je neprihvatljivim, a nastali poloaj e biti raspravljen
od Vijea Lige naroda i konferenciji naroda koji su potpisale Locarnske ugovore.
33
Protiv ratifikacije glasovala su 164 zastupnika, 100 se izjasnilo suzdranim, dok je za ratifikaciju glasalo 353
zastupnika.
44

__________________________________________________________________________________
Baldwin i Eden34 osudili su jednostrano otkazivanje Njemake od obaveza Locarnskog

pakta. Meutim prema miljenju engleske vlade, korak, koji je izvrila Njemaka, stvarno
ne predstavlja vojnu akciju i ne prijeti izazivanju oruanog sukoba.
U Parizu, 10. oujka 1936. sastali su se predstavnici Engleske, Belgije i Italije i
Francuske. Francuzi su traili da se njemaka vojska smjesta povue iz Rajnske zone, ako
odbije, predloila je primjenu sankcija. No Engleska je eljela prethodne pregovore sa
Njemakom. Na sastanku predstavnika potpisnica Locarskih ugovora, 19. oujka
potvreno je njemako krenje tih ugovora te je zakljueno da se u sluaju prihvati li
Njemaka prijedlog etiriju drava o obustavi remilitarizacije Rajnske zone, povedu
pregovori o reviziji statuta tog podruja. Njemaka je ponovno ostala nekanjena.
Remilitarizacija Rajnske zone posve je ponitila posljednja vojna ogranienja
Versailleskog ugovor. Naoruavanje Njemake vrilo se munjevitim tempom. Nijemci su
ubrzano gradili ratne utvrde, mostove, autoceste koje su vodile prema granicama
Francuske, Belgije i Nizozemske, a 24. kolovoza 1936. proglaen je zakon o produljenju
vojnog roka u njemakoj vojsci sa jedne na dvije godine.
LONDONSKA POMORSKA KONFERENCIJA (15. 1. 1936.)
Krajem 1936. istekao je rok obveza Washingtonskog sporazuma iz 1922., koji je Japan
otkazao u prosincu 1934., i Londonskog pomorskog sporazuma iz 1930. o ogranienju
pomorskog naoruanja.
Sklapanje englesko-njemakog pomorskog sporazuma od 18. lipnja 1935. omoguilo je
Njemakoj poveanje svoje ratne mornarice za vie od pet puta. Japan je to iskoristio te je
ubrzano nastojao postii jednakost svoje flote sa Velikom Britanijom i SAD-om. Na
Londonskoj pomorskoj konferenciji 15. sijenja 1936. taj japanski zahtjev odbijen pa je
Japan napustio konferenciju i krenuo putem neograniene izgradnje ratne mornarice.
Kad je predstavnik Japana napustio konferenciju nije bilo mogue odrediti bilo kakva
kvantitativna ogranienja pomorskog naoruanja. 25. oujka 1936. potpisan je izmeu
Engleske, Francuske i SAD-a novi sporazum koji je zamijenio Washingtonski i Londonski
pomorski ugovor u kojem se zemlje potpisnice ugovora jedino obavezuju da e jedna
drugu obavjetavati o svojoj ratnoj brodogradnji.
KONFERENCIJA U MONTREUXU (22. 6.-20. 7. 1936.)
Nakon neuspjeha Londonske konferencije 1936. pomorsko se naoruavanje u svim
zemljama poelo brzo poveavati. Bilo je oigledno da se, pred ratom koji dolazi, velesile
ure pojaati svoj poloaj na moru. U vezi s tim se ponovno aktualiziralo pitanje morskih
tjesnaca. Ovaj put ga je pokrenula turska vlada jer je reim demilitarizacije tjesnaca
ustanovljen Lausannskom konvencijom od 24. srpnja 1923. bio u suprotnosti sa
interesima dravne obrane Turske i njenim suverenitetom. Turke su podupirali Sovjeti a i
politika situacija u Europi se promijenila povoljno za Tursku.
Krajem 1935., zbog talijansko-etiopskog rata, Englezi su poeli traiti zblienje sa
Turcima. Sve vjerojatnija je postala mogunost englesko-talijanskog sukoba, a osovina
Rim-Berlin se uvrivala. U sluaju rata na Sredozemnom moru, Italija bi mogla raunati
na potporu Njemake pa bi tada glavne francuske snage ostale prikovane uz njemaku
granicu. U takvim bi prilikama Turska sa svojim poloajem bila za Englesku od velikog
interesa. Sa svoje su strane Turci sebi nastojali osigurati britansku potporu protiv sve vee
34
Anthony Robert Eden (1897. - 1977.), britanski dravnik. U Ligi naroda istupao je za primjenu sankcija
protiv Italije zbog napada na Etiopiju. Kao ministar vanjskih poslova podnio je ostavku zbog politike
popustljivosti prema Hitleru i Mussoliniju, to ju je vodio predsjednik vlade Arthur Neville Chamberlain.
45

__________________________________________________________________________________
opasnosti od talijanskog napadaja jer su se talijansko-turski odnosi zaotrili posebno

nakon sudjelovanja Turske u sankcijama protiv Italije. Iskoristivi povoljan meunarodni
poloaj i oslanjajui se na pomo SSSR-a, turska je vlada ponovno odluila pokrenuti
pitanje revizije Lausannske konferencije.
Konferencija o reviziji reima tjesnaca je otvorena 22- lipnja 1936. u Montreuxu u
vicarskoj. Prisustvovali su joj devet drava koje su sudjelovale u lausannskim
pregovorima 1922.-1923., jedino je Italija odbila poslati svoje predstavnike.
Pitanje remilitarizacije morskih tjesnaca nije nailo ni na kakav otpor jer je sama injenica
pristanka drava na saziv konferencije znaila da one u naelu priznaju osnovanost turskih
prijedloga. Glavni sporovi na konferenciji su nastali zbog pitanja prolaska ratnih brodova
crnomorskih drava kroz tjesnace i doputenja za ulaz ratnih mornarica ostalih drava u
Crno more.
Englezi su se zalagali za jednakost ne crnomorskih i crnomorskih zemalja kod prolaska
tjesnacima na to sovjeti nisu pristajali. Upozorili su da nee prihvatiti prijedloge koji bi
za njih bili neprihvatljivi. Svima je bilo jasno da svaka konvencija o tjesnacima bez
potpisa sovjetske vlade ostaje fikcija. Englezi nisu htjeli dopustiti da konferencija
propadne jer bi to onda bio trijumf za Njemaku i Italiju. Konano je 20. srpnja. 1936. u
Montreuxu potpisana nova konvencija o tjesnacima.
Zahtjevu Turske za uspostavom njezinih prava u zoni tjesnaca bilo je potpuno udovoljeno.
Rasputena je meunarodna komisija za tjesnace. Turskoj je povjeren nadzor i kontrola
nad prolazom brodova kroz tjesnace te je ona dobila pravo dranja svoje vojske u zoni
tjesnaca i mogla ih je utvrditi. Potvrena je lausannska odluka o slobodi prolaska kroz
tjesnace za trgovake brodove svih zemalja. U pogledu ratnih brodova uvedena je razlika
izmeu crnomorskih i ne crnomorskih drava. Ratnim brodovima crnomorskih drava
doputen je prolaz uz uvjet da potuju niz propisa bez ozbiljnog ogranienja. Za ratne
brodove ne crnomorskih drava uvedena su stroga ogranienja.
Bez obzira na niz nedostataka konvencije, njezin je prihvat imao veliko pozitivno
znaenje i oznaio je veliku pobjedu sovjetske diplomacije. Italija i Njemaka zauzele su
otvoreno neprijateljsko stanovite prema konvenciji.
KRAJ NEZAVISNOSTI ETIOPIJE
Malena i slabo naoruana Etiopija se oajniki borila za nezavisnost i pruala estoki
otpor. U sijenju im je ak uspjelo nanijeti Talijanima poraz na sjeveru i jugu Etiopije na
to su Talijani odgovorili bombardiranjem i bojnim otrovima.
Predstavnik Velike Britanije u Ligi naroda izrazio je simpatije prema Etiopiji dok je
francuski predstavnik Paul-Boncour iznio pomirljive prijedloge, raunajui jo uvijek na
pogodbu sa Italijom. Etiopski negus se 26. travnja 1936. obratio na zapadne drave s
molbom za pomo ali molba je ostala bez odgovora. Liga naroda nije reagirala.
U Francuskoj i Engleskoj uli su se glasovi koji su dokazivali da su sankcije protiv Italije
jalove, pa ak i opasne. Govorilo se da e dalje sankcije izazvati rat i u Europi. Nakon
toga, jedna drava za drugom odricale su se primjene sankcija protiv Italije i uspostavljale
sa njom normalne odnose. Ligi naroda
preostalo je jedino da potvrdi opu
kapitulaciju, pa je ona 4. srpnja 1936. odluila
da se napusti primjenjivanje sankcija. Tako je
Etiopija rtvovana u korist Italije.
46

__________________________________________________________________________________
Pravci talijanskih napada na Etiopiju
Etiopska vojska za vrijeme rata sa Italijom
AUSTIJSKO-NJEMAKI SPORAZUM (11. 7. 1936.)

Dok je Italija osvajala Etiopiju, nacistika Njemaka se pripremala pripojiti Austriju.
Nakon neuspjelog nacistikog pua u Beu 1934., u Austriju je upuen osobni Hitlerov
predstavnik von Papen35.
Na nalog Hitlera, Papen je zapoeo slubene pregovore o prijateljstvu s Austrijom sa
austrijskim kancelarom Kurtom von Schuschniggom. Rezultat toga bio je austrijskonjemaki sporazum od 11. srpnja 1936.
Slubeno novi je ugovor potvrdio suverenitet Austrije i obostrano neuplitanje u unutarnje
prilike. Meutim, u tom dokumentu je bio jedan znaajan paragraf: Vlada austrijske
federativne drave stalno e provoditi u svojoj opoj politici, a naroito u svojoj politici
prema Njemakoj, naelo da se Austrija priznaje njemakom dravom. Potpisujui taj
paragraf sporazuma austrijska vlada je vlastoruno likvidirala nezavisnost svoje zemlje.
Na temelju tog sporazuma u beku vladu su ula dva nacista, amnestirani su svi nacistiki
pijuni, diverzanti i teroristi u Austriji, a njemakim nacistima je doputeno otvoreno
nositi znake sa svastikom.
Ubrzo nakon potpisivanja ugovora nacisti su priredili u Beu ulinu demonstraciju koja je
u glavnom gradu izazvala ope nezadovoljstvo. Pod dojmom tih dogaanja Schuschnigg
je odluio uhititi sve naciste, a pronacistiki tisak je zapoeo jaku kampanju protiv beke
vlade. Stupio je na snagu i stari sistem terora.
FAISTIKA POBUNA U PANJOLSKOJ
Pripremanje vojno-faistike pobune u panjolskoj zapoelo je u trenutku kad je
proglaena republika u travnju 1931. Koalicijska vlada koja je dola na mjesto svrgnute
monarhije ostavila je na elu vojske generale-monarhiste koji su nastojali ujediniti
kontrarevolucionarne elemente. U jesen 1933. te grupe su pobijedile na izborima za
panjolski parlament i to pomou prijevara, terora i podmiivanjem.
Reakcionarna vlada Lerrouxa je pomou biveg radikala, faista Gila Roblesa, pretvorila
panjolsku u krvavu muionicu. Ali krajem 1935. sve su se antifaistike i demokratske
stranke ujedinile protiv reakcije, u snanu narodnu frontu te su pobijedili na izborima 16.
veljae 1936. osnovana je nova republikanska vlada Azae, koji je kasnije postao
35
Franz Joseph Hermann Michael Maria von Papen (1879.1969.) je bio njemaki diplomat i vice-kancelar u
vladi Adolf Hitlera (koji je bio kancelar), a kasnije veleposlanik u Austriji od 1934. do 1938.
47

__________________________________________________________________________________
panjolskim predsjednikom. Faistiki generali Franco i Goded, stojei na elu vojske, su

pokuali pokrenuti pobunu protiv vlade meu odredima madridskog garnizona.
itavu panjolsku prekrila je mrea kontrarevolucionarnih organizacija. Pripremanjem
pobune bavili su se i vojna zapovjednitva u Njemakoj i u Italiji. Diplomatska
predstavnitva i konzulati tih zemalja u panjolskoj odravali su najue veze sa
organizatorima ustanka.
Pobuna protiv panjolske
vlade zapoela je 17.-18.
srpnja
1936.
u
panjolskom Maroku, na
Kanarskim i Balearskim
otocima. Pobunjenici su
istupili
u
Barceloni,
Sevilli,
Saragossi i
drugim gradovima, a
ustanci su zapoeli i na
sjeveru panjolske, u
Navarri i staroj Kastiliji.
Dva dana nakon toga
zapoela
je
borba
pobunjenika
s
madridskom
radnikom
milicijom i oruanim
snagama koje su ostale
vjerne vladi. Marokanski
pobunjenici su se iskrcali
na teritoriju panjolske i
19. srpnja 1936. zauzeli
Sevillu. Na elo pobune je
doao vladin izaslanik u
Maroku, general Franco,
koji
je
zamijenio
Sanjuriju, stradalog u
avionskoj nesrei.
Intervencija Njemake i
Italije u panjolskoj:
Pod izgovorom zatite
ivota i imetka njemakih
graana Hitlerova vlada je
uputila u panjolske vode
dvije ratne eskadre. Nakon toga su 30. srpnja 1936. Nijemci i Talijani poslali svoje avione
kako bi pobunjenike iz Maroka prevezli u panjolsku i dostavili ratni materijala iz
Njemake. Tako je poela otvorena vojna intervencija Njemake i Italije u panjolskoj
ija je svrha bila dobiti kontrolu nad prometnim putovima koje Atlantski ocean sa
Sredozemljem i osigurati sebi panjolsko uporite u sluaju rata sa Francuskom i
Engleskom.
Pobuna Franca i pomo koju su mu pruali Italija i Njemaka bila su ozbiljna opasnost za
Francusku i Englesku. Mussolini se nastojao uvrstiti u trokutu Balearski otoci-CartagenaCeuta pa su talijanske snage okupirale najvaniji Balearski otok Mallorcu a to je prerezalo
48

__________________________________________________________________________________
veze Francuske i Maroka. Njemaka se htjela uvrstiti na putovima koji su vezali

Englesku i Francusku sa njenim afrikim kolonijama. Ali bez obzira na to, vlade tih dviju
drava nisu pokazale nikakav otpor prema pobunjenicima ve su na sve mogue naine
nastojale likvidirati crvenu opasnost u panjolskoj. Pod izlikom borbe za mir proglaena
je politika nemijeanja u panjolske stvari koja se uskoro pretvorila u izravno poputanje i
podupiranje njemako-talijanskih intervencionista.
Francuska vlada Leona Bluma prihvatila je 25. srpnja 1936. odluku o politici stroge
neutralnosti i zabrane izvoza oruja u panjolsku i predloila je drugim dravama da
preuzmu tu obvezu. Engleska je na to pristala kao i SSSR koji je zahtijevao da se
sporazumu o nemijeanju pridrui i Portugal, preko ijeg su se teritorija pobunjenici
nesmetano opskrbljivali orujem i da se obustavi pomo koju pobunjenicima pruaju
Italija i Njemaka.
panjolska vlada je protestirala protiv odluke
francuskog kabineta o obustavi prodaje oruja
i aviona panjolskoj jer su narudbe
napravljene davno prije sporazuma o
neuplitanju
i
neutralnosti.
Protesti
republikanske panjolske su ostali bez
odgovora. Ponavljalo se isto ono, to se
dogodilo sa Etiopijom.
Nacionalni interesi Francuske, njena vojnika
sigurnost i program narodne fronte zahtijevali
su pruanje pomoi demokratskoj vladi
panjolske
protiv
pobunjenika
i
intervencionista. Ali Leon Blum je smatrao
temeljem svoje vanjske politike odranje
englesko-francuske suradnje i nije smio
djelovati bez usklaivanja sa engleskom
politikom. Zbog toga je otputovao u London
na razgovore iji su rezultat uvena engleskofrancuska politika nemijeanja.
General Franco, voa panjolskih pobunjenika
Ne naiavi na otpor izvana, talijansko-njemaka intervencija u panjolskoj se sve vie

irila. U Burgosu je 15. kolovoza 1936., uz potporu Njemake i Italije, sastavljena
nacionalna vlada koja je traila uspostavu vojne diktature u zemlji. Kako bi prikrili svoje
podupiranje burgoske kontrarevolucionarne vlade, Njemaka i Italija su izjavile kako se
pridruuju sporazumu o zabrani izvoza oruja u panjolsku.
Komitet za nemijeanje: U engleskom ministarstvu vanjskih poslova, 9. rujna 1936.
poeo je sa radom Meunarodni komitet za pitanja nemijeanja u dogaaje u panjolskoj
u koji su uli i predstavnici obiju faistikih drava.Za to vrijeme, portugalska vlada je
uvelike suraivala sa talijansko-njemakim intervencionistima. U Lisabonu je bilo glavno
sjedite panjolskih pobunjenika, tu se otvoreno vrilo novaenje dobrovoljaca za vojsku
generala Franca. Preko portugalskih luka vrila se isporuka oruja iz Njemake i Italije
pobunjenicima u panjolsku, brodovi iz tih zemalja pristajui u portugalske luke su bili
osloboeni su carinskog pregleda i tovarnih taksi. Portugalski aerodromi i avioni sluili su
pobunjenicima dok su ih novcem opskrbljivale portugalske banke. Ipak, bez obzira na te
injenice koje su bile svima poznate i tono ustanovljene, Komitet za nemijeanje nije
poduzeo nikakve mjere kako bi utjecao na Portugal.
49

__________________________________________________________________________________
FORMIRANJE OSOVINE RIM-BERLIN (25. 10. 1936.)

Naputanje sankcija protiv Italije, nekanjavanje Njemake koja je otvoreno prekrila
Versailleski ugovor, vojniki uspjesi intervencionista u panjolskoj i politika nemijeanja
koje su zauzele europske zemlje dali su jo vei poticaj za djelovanje i smionost
pokretaima novog rata.
U listopadu 1936. talijanski je ministar vanjskih poslova Ciano posjetio Njemaku. Tu su
Hitler, Ribbentrop i on raspravili sva pitanja koja se tiu Etiopije, panjolske i daljnje
njemako-talijanske suradnje. Pregovori su zavrili sklapanjem slubenog sporazuma
izmeu Italije i Njemake 25. listopada 1936.
Protokol koji su potpisali Ciano i Ribbentrop se sastojao od pet toaka. Njemaka je
formalno priznala aneksiju Etiopije od strane Italije. Utvrena je zajednika linija dranja
u londonskom Komitetu za nemijeanje. Potvren je sporazum o priznanju vlade Franca, a
u vezi s tim su ugovorene metode dalje vojne pomoi panjolskim pobunjenicima. Obje su
zemlje takoer ugovorile razgranienje sfera ekonomske djelatnosti Italije i Njemake na
Balkanu i Podunavskom prostoru.
NYONSKI SPORAZUM (14. 9. 1937.)
Uestali su se sluajevi zapljene brodova, ne samo onih koji su odlazili u panjolsku,
nego i onih koji su prolazili kroz Gibraltar. Posebno su agresivni bili talijanski brodovi
protiv trgovakih brodova SSSR-a36. naposljetku su i engleska i francuska vlada morale
razmiljati kako da zatite trgovake brodove koje plove Sredozemnim morem. U tu
svrhu predloile su sazivanje konferencije mediteranskih i crnomorskih zemalja.
Konferencija je odrana od 10. do 14. rujna u Nyonu blizu eneve. Na njoj su sudjelovali
SSSR, Engleska, Francuska, Turska, Egipat, Rumunjska, Bugarska, Grka i Jugoslavija.
Italija je odbila sudjelovanje na konferenciji kao i Njemaka koja je primila poziv iako
nije sredozemna drava. Meutim panjolska, koja je bila neposredno zainteresirana u
pitanjima konferencije, nije primila poziv.
Nyonska konferencija je prihvatila rezoluciju koja je obvezala sve njene sudionike da
poduzmu odlune mjere borbe protiv akcija gusara na Sredozemnom moru. Zainteresirane
vlade su meu sobom podijelile zatitu mora po pojedinim zonama. Britanska i francuska
mornarica trebala je osiguravati plovidbu na otvorenom moru sve do Dardanela.
Delegacija SSSR-a traila je da zatita protegne i na trgovake brodove panjolske
republikanske vlade, ali je konferencija odbila taj prijedlog.
36
Talijanske su podmornice potopile sovjetske brodove Timirjazev i Blagozjev.
50

__________________________________________________________________________________
NACISTIKA NJEMAKA PRIGRABILA AUSTRIJU I

RASKOMADALA EHOSLOVAKU
(1938.)
NJEMAKI ANSCHLUSS AUSTRIJE (18. 3. 1938.)
Njemaki
nacistiki
tisak
ponovno je iznio zahtjev za
sjedinjenje Austrije Njemakoj.
Prigrabiti Austriju znailo bi
prvi korak prema ostvarenju
programa
izgradnje
Mitteleurope pod dominacijo
Hitlerove Njemake. Kada bi
sjedinili
Austriju
sa
Njemakom, Nijemci dobili
strateko uporite za osvajanje
ehoslovake i za daljnje
napredovanje u jugoistonu
Europu te na Balkan.
U
samoj
Austriji
vlada
kancelara
Schuschnigga
pokazivala je krajnju slabost
prema Hitlerovoj Njemakoj.
To je jo vie razuzdalo naciste. Takozvani Njemaki klub u Beu otvoreno je vodio
agitaciju za ukljuenje Austrije u sastav Velike Njemake. Iznenada je Schuschniggova
vlada raspustila beku organizaciju nacional-socijalista i uhitila njenog rukovodioca koji
je bio Hitlerov neslubeni predstavnik u Austriji. Te kancelarove mjere izazvale su
Hitlerov otpor. Ta Schuschniggova odvanost izvirala je djelomice iz njegovog oslonca na
potporu Mussolinija, meutim ubrzo se razoarao jer mu je Mussolini preporuio neka se
sporazumi sa Hitlerom.
Schuschnigg je 11. veljae 1988. pozvan u Brechtesgaden na razgovore za Hitlerom.
Hitler ga je obasuo prijetnjama i zatraio od njega da bez debate prihvati njegove uvjete
nkoji su uglavnom glasili:
1. potpuna amnestije za sve austrijske nacional-socijaliste;
2. Hitlerov tienik Seyss-Inquart postaje ministar za javni red i sigurnost;
3. austrijski nacional-socijalisti dobivaju pravo na legalno postojanje i uivaju slobodu
akcije.
Austrijski kancelar je izmakao tome tako to je otputovao iz Berchtesgadena ne potpisavi
sporazum. Javnost je saznala za taj sastanak. On je u demokratskim krugovima izazvao
gomilu negodovanja. Ali diplomacija Engleske i Francuske je utjela, a austrijski kancelar
je uzalud ekao njihovu pomo. Kad se uvjerio da je ostao sam, Schuschnigg je
kapitulirao i potpisao zatraeni sporazum sa Njemakom.
Meutim u Austriji su se odigravali vani dogaaji. Pored nacistikih ministara javne
sigurnosti i vanjskih poslova u austrijskoj vladi, na elo ureda za tampu postavljen je
nacist Wilhelm Wolf, a u svim austrijskim pokrajinama postavljeni su nacionalsocijalistiki opunomoenici. Po itavoj zemlji poele su nacistike parade i
demonstracije. Nakon toga u nizu gradova zapoeli su sukobi izmeu nacional-socijalista i
pristaa nacionalne nezavisnosti Austrije. Tada je Schuschnigg, kao posljednje sredstvo,
51

__________________________________________________________________________________
iza 13. oujka odredio plebiscit o pitanju o nezavisnosti Austrije. Ali iz Berlina je
zatraeno otkazivanje plebiscita i
Schuschniggova ostavka. Kako je
Schuschnigg
oklijevao
sa
odgovorom iz Hitler mu je 11.
oujka 1938. poslao ultimatum:
ako njemaki zahtjevi ne budu
ispunjeni istog e dana u 19 sati i
30 minuta 200 tisua njemakih
vojnika prijei austrijsku granicu, a
Schuschnigg je, nakon isteka roka
ultimatuma,
preko
radija
obavijestio austrijski narod o svom
odstupu
sa
dunosti.
Njemaka vojska ulazi u Be
Istog dana, oko 6 sati, prve su

jedinice njemake vojske stupile na njemaki teritorij, a austrija je prestala postojati kao
nezavisna zemlja. Sutradan, 12. oujka 1938. u Austriju je doao sam Hitler, najavio je
plebiscit te se susreo sa novim kancelarom Seyss-Inquartom. Austriju su preplavili SSovci. Vlada novog kancelara je 13. oujka slubeno objavila zakon kojim je Austriju
proglasio njemakom dravom.
Nakon nekog vremena, 2. travnja 1938. Chamberlainova37 vlada je formalno priznala
njemaku aneksiju Austrije. Aneksija nije naila na stvaran otpor ni od Francuske, koja je
opet proivljavala krizu vlade. Sovjetska delegacija u Ligi naroda je upozoravala kako je
nestanak Austrije proao neprimijeen za Ligu naroda i zatraio raspravu u vezi posljedica
koje e taj dogaaj izazvati kako bi se poduzele odgovarajue mjere, ali tak prijedlog nije
ocijenjen kao potreban.
ENGLESKO-TALIJANSKI SPORAZUM (16. 4. 1938.)
Chamberlainova vlada u Engleskoj uporno je provodila svoju politiku sporazumijevanja
sa faistikim zemljama. Nakon to je de facto priznala njemaku okupaciju Austrije,
engleska diplomacija se urila dovriti pregovore i sa Italijom. Bilo je to i u interesu
talijanske vlade koja je raunala da e od Engleske dobiti zajmove potrebne za njezine
daljnje vojnike pustolovine. Preduvjet za postizanje sporazuma bio je pristanak Italije na
povlaenje dobrovoljaca iz panjolske. Italije je pristala ali zapravo se radilo o
proporcionalnoj evakuaciji ime je ostavljena mogunost nepotpunog ispunjavanja
obveza.
Istodobno je odlueno da e englesko-talijanski sporazum stupiti na snagu tek onda kada
Italija ispuni svoje obveze u odnosu prema panjolskoj. Meutim rok toga ispunjenja nije
bio odreen. Tako je Italija zapravo dobila odobrenje Engleske da produi intervenciju.
Perth i Ciano su 16. travnja 1938. potpisali u Rimu Englesko-talijanski sporazum. Njime
su potvrene sve stare deklaracije i sporazumi postignuti prije u razliitim spornim
pitanjima. Takoer, po novom sporazumu Engleska i Italija su se obvezale da e
uspostaviti meusobne dobre odnose. Engleska je priznala talijansku aneksiju Etiopije, a
Italija je obeala smanjiti vojne kontingente u Libiji na mirnodopsko stanje.
37
Arthur Neville Chamberlain (1869. - 1940.), britanski politiar, premijer od 1937-40. S njim na elu
britanska je vlada, u savezu sa Francuskom, vodila politiku smirenja i pregovora u Europi, koja se u svojemu
ishodu pokazala popustljivom, te kapitulantskom prema sve agresivnijem Hitleru, to je bilo kobno za
meunarodnu zajednicu. Dao je ostavku nakon to je Njemaka napala Francusku. Naslijedio ga je Winston
Churchill.
52

__________________________________________________________________________________
POLJSKO-LITVANSKI KONFLIKT (oujak, 1938.)

Dva dana nakon prikljuenja Austrije Njemakoj u Poljskoj su zapoele protu litvanske
demonstracije. Na poljsko-litvanskoj granici gomilala se poljska vojska. 17. oujka. 1938.
poljska vlada je preko svoga predstavnika u Tallinu predala litvanskoj vladi ultimatum.
Traila je sklapanje konvencije koja e garantirati prava poljske manjine u Litvi i ukidanje
lanka litvanskog ustava koji je Vilno proglasio metropolom Litve. U sluaju da
ultimatum bude odbijen, Poljska je zaprijetila da e u roku od 24 sata izvriti mar na
Kaunas38 i okupirati Litvu.
Sukob je prijetio pretvaranjem u rat u istonoj Europi , a jedino se sovjetska vlada aktivno
da se sukob rijei na miran nain. SSSR je saopio Poljacima neka ne napadaju Litvu jer
e SSSR tada otkazati poljsko-sovjetski pakt o nenapadanju i ostaviti sebi slobodu akcije.
Zahvaljujui toj diplomatskoj akciji Sovjeta sprijeen je sukob Poljske i Litve. Poljaci su
svoje zahtjeve prema Litvi ograniili na jednu toku, uspostavu diplomatskih odnosa, te se
odrekli oruane provale u Litvu.
Ali se sovjetska vlada nije ograniila samo na diplomatsko zatiivanje Litve ve se
izjavila pripravnom pomoi ehoslovakoj i Francuskoj ako to oni zatrae. Ali zapadne
zemlje to nisu htjele ve su zauzeli stajalite da se Sovjetski savez potpuno izolira, sa
zaotravanjem meusobnih odnosa, a to je ilo u prilog Hitlerovim i Mussolinijevim
planovima.
MNCHENSKI SPORAZUM (29.-30. 9. 1938.)
Sudbina ehoslovake ovisila je o Francuskoj, s kojom je bila povezana ugovorom o
uzajamnoj pomoi. ehoslovaka je za svoga saveznika bila od ogromnog vojnog i
politikog
znaenja.
Njena vojska, pojaana
sa naprednom vojnom
tehnikom, raspolaui
izvrsnim kadrovima,
bila je jedna od
najboljih u Europi, a
ehoslovaka je i mala
jaku i razvijenu vojnu
industriju.
Sam
geografski
poloaj
ehoslovake bio je
jako
povoljan
za
Francusku koja ju je
mogla iskoristiti za
udarac s lea u sluaju
sukoba Njemake i Francuske.
Chamberlain, Daladier, Hitler, Mussolini i Ciano u Munchenu
Meutim nakon londonskih pregovora 28.-30. travnja 1938. izmeu Daladiera-Bonneta i

38
Kaunas (slav. Kovno), znan pod jo nekoliko imena, je drugi najvei grad u Litvi i bivi privremeni glavni
grad.
53

__________________________________________________________________________________
Chamberlaina-Halifaxa, francuska vlada nije ni pomiljala na neku samostalnu vanjsku

politiku. Ona je prihvatila zahtjev engleske diplomacije da pod svaku cijenu izbjegne
sukob sa Hitlerom i poradi na mirnom ureenju uzajamnih odnosa ehoslovake i
nacistike Njemake. Do sklapanja Mnchenskog sporazuma, izmeu Engleske i
Njemake vodilo se nekoliko razgovora. Ali pristae odlunih akcija protiv faista i
nacista doekalo je gorko razoaranje. Chamberlain, kao i Francuzi ve su odluili
rtvovati ehoslovaku da bi se nagodili sa nacistikom Njemakom.
U 12 sati i 45 minuta u Mnchenu u Smeoj kui otvorena je konferencija na kojoj su
sudjelovali predstavnici Njemake-Hitler, Velike Britanije-Chamberlain, FrancuskeDaladier i Italije-Mussolini. Pregovori su zavreni oko dva sata u noi. ehoslovakoj je
predloeno neka preda Njemakoj sva podruja koja granie s njom. Na taj nain nije se
samo radilo o Sudetima ve i o podrujima koja su graniila sa Austrijom. Odstupljena
podruja ehoslovaka je trebala isprazniti od 1. do 10. listopada. Svi vojniki objekti
trebali su se predati Nijemcima. Istaknuto je da treba urediti pitanje poljskih i maarskih
nacionalnih manjina u ehoslovakoj. Na taj nain predvieno je da se od ehoslovake
odcijepe jo neki dijelovi njenog podruja u korist Madarske i Poljske. Nakon ureenja
tog pitanja preostali su dijelovi ehoslovake trebali dobiti garanciju Engleske,
Francuske, Njemake i Italije protiv neizazvanog napadaja.
Sudbina
ehoslovake
rjeavala se u Mnchenu
bez
ikakvog
njenog
sudjelovanja.
eki
poslanik i predstavnik
ministarstva
vanjskih
poslova
ehoslovake
stigli su u Mnchen samo
da bi saekali rezultate
konferencije, te ni jedan
ni drugi nisu bili puteni
u dvoranu za vrijeme vijeanja.
Komadanje ehoslovake
Njemaka vojska je 1. listopada ula u ehoslovaku i zaposjela, pored Sudeta, niz drugih
podruja gdje gotovo i nije bilo Nijemaca. Iza Njemake su istupile Poljska i Maarska. U
dogovoru s Hitlerom poljska vlada je otkazala 22. rujna poljsko-ehoslovaki ugovor o
nacionalnim manjinama te uputila ehoslovakoj zahtjev za prikljuenje Poljskoj zemalja
sa poljskim stanovnitvom, a 2. listopada poljska vojske je stupila na ehoslovaki
teritorij.
54

__________________________________________________________________________________
PRIPRAVLJANJE EUROPSKOG RATA NAKON

MNCHENSKE KAPITULACIJE
(1938.-1939.)
FRANCUSKO-NJEMAKA DEKLARACIJA (6. 12. 1938.)
Tom je deklaracijom Daladierova vlada htjela dokazati ostvarenje svoje politike mira
prema Hitlerovoj Njemakoj. Deklaracije je objavila kako francuska i njemaka vlada
priznaju definitivnima sadanje granice Francuske i Njemake. Obje su se vlade obvezale
da e ubudue sporna pitanja, koja se pojave meu njima, rjeavati putem prijateljskog
konzultiranja. Zapravo je ta deklaracija znaila da francuska vlada, osiguravi
nepovredivost svojih granica od strane Njemake, stvarno daje Hitleru slobodne ruke u
istonoj Europi. Diplomacija Daladiera-Bonneta je trijumfirala i inilo im se inilo da
njemako-francuski odnosi idu putem smirivanja, a moda i prijateljske suradnje. Pod tim
okolnostima moglo se pokuati bar donekle suzbiti Mussolinija.
OSVAJANJE EHOSLOVAKE (14.-15. 3. 1939.)
Popustljivost englesko-francuske diplomacije je ohrabrivala Njemaku na daljnje
ostvarivanje njenih osvajakih planova. U planovima Njemakog napadaja nakon
Mnchena istaknuto je mjesto imala Karpatska Ukrajina, ali ona je zanimala i Maarsku.
Zato je njemaka diplomacija, elei se zbliiti s Maarima pristala da Karpatska Ukrajina
bude prikljuena Maarskoj, dok je Maarska pristupila antikominternskom paktu u
oujku 1939..
U takvim se prilikama pozornost Njemake se okrenula Slovakoj. Ovaj put su Slovaci
imali odigrati ulogu kakvu su, 1938. imali sudetski Nijemci. U Slovakoj se naglo poeo
razvijati separatistiki pokret. Dolo je do sukoba izmeu eha i Slovaka koji su nacisti
potpirivali. Voa slovakih separatista Tiso je dobio upute iz Berlina da sazove
izvanrednu sjednicu Slovakog sabora i proglasi nezavisnost Slovake.
Dogaaji u Slovakoj odmah su odjeknuli i u Karpatskoj Ukrajini. Vlada koja je tu
osnovana, na elu sa Voloinom, takoer je proglasila nezavisnost svoje zemlje.
Raunajui sa Hitlerovim obeanjem, Maarska je poslala vojsku da zauzme Karpatsku
Ukrajinu. Hitler ju je pozvao da povue svoje snage. Nou na 15. oujka 1939. njemaka
je vojska stupila na teritorij ehoslovake. Zapoela je vojna okupacija republike osim
jugoistonih podruja koje je zauzela Maarska.
Novi predsjednik ehoslovake Hacha, zajedno sa ministrom vanjskih poslova
Chvalkovskym, hitno su otputovali u Berlin prema Hitlerovom nalogu. U Berlinu im je
uruen gotov dokument koji je odluivao dalju sudbinu ehoslovake. Zapravo se radilo o
konanoj likvidaciji nacionalne i dravne samostalnosti ehoslovake. Hitler je eke
poslanike pozvao samo da dobije potpis na dokument kojim e eka i Moravska biti
ukljuene u sastav Njemake. Hitler je naglasio da e svaki pokuaj otpora biti uguen.
Nou u 4 sata i 30 minuta Hacha je pristao potpisati dokument.
Notom od 17. oujka 1939. njemaka je vlada izvijestila strane vlade o proglaenju
protektorata nad ekom i Moravskom sa obrazloenjem kako su u toku tisuljea ekomoravske zemlje bile ivotni prostor njemakog naroda. Svjetske sile uloile su proteste
radi tog ina Njemake istiui kako ne priznaju zakonitost novog poloaja u
ehoslovakoj stvorenog njemakom vojnom okupacijom te drave, ali Njemaka je to
55

__________________________________________________________________________________
odbacila. Njemaka je postigla neutralnost Francuske (francusko-njemaka deklaracija) i

u tom trenutku je vojskom krenula osvojiti ehoslovaku. Bilanca tih pregovora, koje su
Nijemci vodili, rezultirala je time da ni Englezi, ni Francuzi nisu podrali ehoslovaku
koja je, naputena od svih prijatelja i saveznika, okruena neprijateljima, bila prisiljena na
kapitulaciju.
SOVJETSKO-JAPANSKI SPORAZUM (15. 9. 1939.)
Napadom Japana na teritorij Mongolske Narodne Republike, sovjetsko-mongolski ugovor
je vezao SSSR na bezuvjetnu pomo Mongoliji. Crvena armija je sa mongolskim snagama
zapoela borbe sa Japancima koje su trajale do jeseni 1939. dok japansko-manurijska
vojska nije poraena. Japan je traio mir koji je potpisan 15. rujna 1939.u Moskvi
Obje zemlje zaustavile su 16. rujna vojne operacije ostavi na poloajima koji su drali
15. rujna Dogovorena je izmjena zarobljenika i ubijenih. U svrhu preciziranja granica
Mongolije i Mandukoa trebala se odrediti mjeovita komisija.
VOJNI SPORAZUM DRAVA OSOVINE (22. 5. 1939.)
Namjera nacistike Njemake, nakon osvajanja Austrije i ehoslovake da zapone rat u
Europi, potakla je drave trokuta Njemaka-Italija-Japan da smisle kako bi pretvorile
antikomiternski blok u vojni savez. Jo 22. svibnja 1939. bio je potpisan ugovor izmeu
Italije i Njemake. Obje su se zemlje obavezale da nee sklapati nikakve sporazume
uperene protiv jedne od njih, te da e pruiti jedna drugoj pomo u sluaju da koja od njih
zarati sa nekom drugom dravom. Japan se pridruio tom sporazumu znatno kasnije i to u
punom jeku drugog svjetskog rata, odnosno 11. prosinca 1940. kada je Njemaka naizgled
slavila potpunu pobjedu.
PLAN UREENJA POLJSKO-NJEMAKIH ODNOSA (24.10.1938)
Sa osvajanjem ehoslovake Njemaka je poela pripremati ofenzivu protiv zemalja
istone Europe. U Brechtesgadenu je 24. listopada 1938 dolo do sastanka Ribbentropa sa
poljskim veleposlanikom Lipskim. Neposredni predmet pregovora bilo je pitanje
Karpatske Ukrajine. Poljska je htjela da se ona prikljui Maarskoj, ali Njemaka je imala
drugaije planove za Karpatsku Ukrajinu smatrajui je predmetom pregovora s
Maarskom. Istovremeno, Hitler je hukao nacionaliste Zapadne Ukrajine protiv Poljske.
Kao protuteu prijedlozima poljske vlade Ribbentrop je iznio plan koji bi mogao konano
urediti poljsko-njemake odnose:
1. Slobodni grad Gdanjsk prikljuuje se Njemakoj.
2. Njemaka gradi kroz Poljski koridor eksteritorijalne autoceste i vietranu eljezniku
prugu.
3. autoceste i eljeznika pruga predaju se Poljskoj kojoj se osigurava trite poljske robe
u gdanjskom podruju i slobodno iskoritavanje gdanjske luke.
4. Njemaka i Poljska garantiraju jedna drugoj nove granice i teritorije.
5. Njemako-poljska deklaracija iz 1934. se treba produiti na 25 godina.
Neoekivani prijedlog Nijemaca doveo je do dugotrajnih pregovora izmeu Berlina i
Varave. Na kraju su Poljaci odbili prijedloge ali su izjavili kako su voljni dati olakice u
povezivanju Njemake i istone Pruske ali jedino u okvirima poljskog suvereniteta.
Pregovori su zavrili bez rezultata.
56

__________________________________________________________________________________
NJEMAKO-LITVANSKI UGOVOR O MEMELU (22. 3. 1939.)

U Berlinu je 22. oujka potpisan njemako-litvanski ugovor na temelju kojeg je
Njemakoj predano Memelsko podruje sa lukom Memel (Klajpeda). Kao dar Litvi za
njenu kapitulaciju pod pritiskom njemake diplomacije, Litvancima je preputena
slobodna zona u luci Klajpedi. Zajedno s tim, prema trgovakom ugovoru, osigurano je
poljoprivrednim proizvodima iz Litve prodaja na Njemakom tritu. Tim ugovorom
Nijemci su uspjeli doi do novog uporita na Baltikom moru, koje je bilo u neposrednom
i opasnom susjedstvu sa Poljskom.
NJEMAKO-RUMUNJSKI GOSPODARSKI UGOVOR (23. 3. 1939.)
Njemaka je dala ultimatum poljskom savezniku, Rumunjskoj, traei da se itavi njeno
gospodarstvo podvrgne potrebama Njemake. To bi Rumunjsku pretvorilo u agrarni
privjesak Njemake. Uz to, Hitler je zaprijetio Rumunjskoj da e joj oduzeti Transilvaniju
u korist Maarske, ako Rumunjska prui otpor. Zastraena pritiskom Nijemaca, rumunjska
vlada prihvatila je njemaki ultimatum, a 23. oujka 1939. sklopljen je porobljavajui
njemako-rumunjski gospodarski ugovor.
SPORAZUM O UZAJAMNOJ POMOI ENGLESKE I POLJSKE (6. 4. 1939.)
Sklapanjem njemakog gospodarskog ugovora sa Rumunjskom, Poljska se nala u
nezgodnoj situaciji. U tom kritinom trenutku, neoekivano je naila na pomo engleskofrancuske diplomacije. Francuska se prepala da e u Poljskoj izgubiti svog posljednjeg
saveznika i istonoj Europi. Engleska je htjela sprijeiti kapitulaciju Poljske pred
zahtjevima Njemake jer bi tada nastala opasnost od jo veeg jaanja ekonomskih,
vojnikih i diplomatskih jaanja pozicija Njemake u Europi.
Chamberlain se odluio na akciju te je izjavio da e Poljskoj, u sluaju napada pomoi
Engleska. 3. travnja Chamberlain je nadopunio prethodnu izjavu sa novom u kojoj je
kazao da e se u pomo Poljskoj protiv napadaa pridruiti i Francuska. Tog se dana u
Londonu nalazio i poljski ministar vanjskih poslova Beck te su se izmeu njega,
Chamberlaina i Halifaxa vodili pregovori. 6. travnja, u novoj izjavi, Chamberlain je rekao
kako je izmeu Poljske i Engleske postignut sporazum o uzajamnoj pomoi.
Na taj nain poljska je vlada promijenila pravac svoje vanjske politike. Uvjerivi se u
opasnost iz susjedstva i prijateljstvo sa Njemakom, ona se nastojala osigurati od
njemake opasnosti ulaskom u francusko-engleski blok pouzdavajui se u djelotvornu
pomo tih saveznika. Ali ona je zaboravila kako je ehoslovaka platila svoju
lakovjernost.
HITLEROVO UKIDANJE NJEMAKO-POLJSKOG UGOVORA IZ 1934.
Na sjednici Reichstaga 28. travnja 1939., dotaknuvi se pitanja poljsko-njemakih odnosa,
Hitler je izjavio da je Gdanjsk njemaki grad i da e gdanjsko pitanje Njemaka rijeiti u
tom smislu bez obzira na pritisak SAD-a. Takoer je zaprijetio izjavom u kojoj ukida
njemako-poljski ugovor iz 1934 budui da je Poljska odbila udovoljiti njemakim
zahtjevima o vraanju Gdanjska i da omogui Njemakoj izgradnju eksteritorijalnih
autocesta i eljeznikih pruga kroz Granjski koridor.
57

Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Potemkin Historija Diplomacije Skripta

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

www.erepublik.com join now!!!

Izradio: Vinko Klari

Potemkin Historija Diplomacije

2. PARIKA KONFERENCIJA (18. 1. 28. 6. 1919.)

Potemkin Historija Diplomacije

Potemkin Historija Diplomacije

Potemkin Historija Diplomacije

DOKUMENT IZ FONTAINEBLEAUA (25. 3. 1919.)

Po odredbama ugovora Njemaka je trebala vratiti Francuskoj Alzaciju-Lorenu u granicama

Potemkin Historija Diplomacije

MIROVNI UGOVOR SA AUSTRIJOM, SAINT-GERMAIN (10. 9. 1919.)

Potemkin Historija Diplomacije

sa Njemakom. Austrija je dobila pravo na vojsku od 30 000 vojnika. Ratnu i trgovaku

MIROVNI UGOVOR SA MAARSKOM, TRIANON (4. 6. 1920.)

Maarski teritorijalni gubitci nakon nakon sporazuma u Trianonu.

Potemkin Historija Diplomacije

PRVE PUKOTINE U VERSAJSKOM SISTEMU

Potemkin Historija Diplomacije

SVRESKI UGOVOR (10. 8. 1920.)

Podjela Turske po Sevreskom ugovoru

Potemkin Historija Diplomacije

PARIKA KONFERENCIJA (24.-30.1.1921.)

Ankarska i carigradska vlada.

Potemkin Historija Diplomacije

SPORAZUM U ANKARI (20. 10. 1921.)

Potemkin Historija Diplomacije

WASHINGTONSKA KONFERENCIJA I UGOVOR

UGOVOR ETIRIJU VELESILA (13. 12. 1921.)

Potemkin Historija Diplomacije

Potemkin Historija Diplomacije

industrijom, lako utvrditi svoju prevlast na kineskom tritu. Konferencija je prihvatila i

Potemkin Historija Diplomacije

1. DIPLOMATSKA BORBA OKO SAZIVA KONFERENCIJE

Potemkin Historija Diplomacije

BALTIKA KONFERENCIJA (29. 3.-31. 3. 1922.)

Potemkin Historija Diplomacije

PRODUBLJIVANJE PROTURJEJA VERSAILLESKOG

Potemkin Historija Diplomacije

PREGOVORI U ANUNU (4. 9.-26. 9. 1922)

Grad na azijskoj obali Mramornog mora nedaleko od Burse.

Potemkin Historija Diplomacije

Potemkin Historija Diplomacije

francuske zahtjeve, francusko-turski separatni pregovori su prekinuti a francuski spor postao

Potemkin Historija Diplomacije

Turska nakon Lausannske konferencije

MOSKOVSKA KONFERENCIJA ZA SMANJENJE NAORUANJA (2. 12. 1922.)

Otprilike dananji prostor republike Moldavije.

Potemkin Historija Diplomacije

Kad se pristupilo pitanju o brojanom smanjenju vojski poljsko-baltiki blok predloio je da

Potemkin Historija Diplomacije

Usporedno sa zapletajima na Bliskom istoku za

LONDONSKA KONFERENCIJA O REPARACIJSKOM PITANJU (7.-14. 8. 1922.)

Potemkin Historija Diplomacije

Potemkin Historija Diplomacije

U Berlin je 10. sijenja 1923. upuena francusko-belgijska nota. Na je izvijestila njemaku

Ulazak francuske vojske u Essen na poetku francusko-belgijske okupacije Ruhra

Britanska diplomacija je naoko ostajala i dalje nepristran svjedok dogaaja, koji su se

Potemkin Historija Diplomacije

Potemkin Historija Diplomacije

Jedna od Poincareovih metoda bilo je podupiranje separatistikog pokreta na Rajni i u

Potemkin Historija Diplomacije

Potemkin Historija Diplomacije

LONDONSKA KONFERENCIJA (16. 7.- 16. 8. 1924.)

Potemkin Historija Diplomacije