Aleksandar Solenjicin:

U PRVOM KRUGU

1
A TKO STE VI?
Izrezbarene kazaljke zaustavile su se na pola pet.
U umiruem svjetlu prosinakog dana bronani brojcanik sata na polici izgledao
je crn.
Dvostruka stakla visokog prozora gledala su na prometnu ulicu i na pazikue
koji su ispod nogu pjeaka lopatama istili prljavi smei snijeg, tek napadao,
ali ve raskvaen.
Zurei odsutno u taj prizor, dravni savjetnik drugog stupnja Inokentij
Volodin naslonio se na rub prozora i tiho zvidao neku otegnutu melodiju.
Vrcima prstiju listao je sjajne, raznobojne stranice nekog stranog asopisa.
Ali nije vidio nita.
Dravni savjetnik drugog stupnja Inokentij Volodin, kojega je poloaj u
diplomatskoj slubi odgovarao poloaju potpukovnika u vojsci, bio je visok i
vitak. Nije bio odjeven u uniformu ve u odijelo od eljane vune, i doimao se
vie kao mladi, dokoni gospodin, nego kao visoki inovnik u ministarstvu
vanjskih poslova.
Bilo je vrijeme ili da se upale svjetla u uredu, to on nije uinio, ili da se
poe kui. Ali kao da ni za to nije imao prave volje.
etiri sata nisu znaila zavretak radnog dana, ve njegovog dnevnog ili
manjeg dijela; sad e svi poi kui da veeraju i malo odspavaju, a onda e
se, od deset sati nadalje, tisue prozora u ezdeset i pet moskovskih
ministarstava opet osvijetliti. Postojala je samo jedna osoba iza niza
utvrenih bedema koja nou nije mogla spavati, i on je nauio itavu slubenu
Moskvu da bdije s njim do tri ili etiri sata ujutro. Poznavajui none navike
Suverena, est desetina ministara sjedilo je pozorno poput uenika iekujui
poziv. Da ih ne bi uhvatio san, pozivali su svoje zamjenike, a zamjenici su
dosaivali svojim efovima odjela: knjiniari odjelnih knjinica na
ljestvicama su eprkali po katalogu, inovnici iz kartoteka jurili su
hodnicima, tajnice su lomile vrhove olovaka.
Pa ak i danas uoi zapadnjakog Boia, kad ve dva dana sve ambasade miruju
kao izumrle i telefoni ne zvone, a ljudi se
vjerojatno upravo ovog asa okupljaju oko svojih boinih borova, u
ministarstvima e se ipak nou raditi. Jedni e igrati ah a drugi e
pripovijedati ale, neki e opet drijemati na divanima - ali radit e se.
Volodinovi nervozni prsti hitro su i besciljno listali po asopisu. A itavo
je vrijeme osjeao kako u njemu gr straha as raste, ujeda ga, a as jenjava
i nestaje.
Kako je dobro jo iz djetinjstva Inokentij pamtio ime doktora Dobroumova! U to
doba on jo nije bio tako istaknuta linost. Nisu ga slali u inozemstvo s
delegacijama. Nije ak ni bio poznat kao nauenjak, ve naprosto kao obian
lijenik koji odlazi u kune posjete. Inokentijeva majka esto se loe
osjeala i uvijek je nastojala da dobije Dobroumova. Vjerovala je u njega.
Onog asa kad bi on stigao i skinuo u hodniku svoju ubaru od tuljanova krzna,
itav bi se stan ispunio nekom atmosferom dobronamjernosti, mira, sigurnosti.
Nikad ne bi ostajao manje od pola sata uz bolesniki krevet. Raspitivao se o
svakoj tegobi; a onda bi, kao da mu to ini veliko zadovoljstvo, pregledao
pacijenta i objasnio terapiju koju je propisao. Kad bi izlazio nikad ne bi

proao kraj djeaka a da ga neto ne upita i zaustavio bi se da uje odgovor,

kao da ozbiljno oekuje da e uti neto inteligentno. Doktorova je kosa ve
onda poela sijedjeti. Kako li sad izgleda?
Inokentij baci asopis na pod i, nervozan i zamiljen stane koracati goredolje po sobi.
Da telefonira ili ne?
;
i
Da se sve to ticalo nekog drugog profesora medicine kojega nije lino
poznavao, Inokentiju ne bi ni na um palo da ga upozorava. Ali Dobroumova?
Ima li uope naina da se utvrdi identitet osobe koja govori iz javne
govornice - ako ovjek ne gubi vrijeme, te brzo objesi slualicu i nestane?
Mogu li prepoznati glas preko telefona? Zacijelo za to nema nikakve metode.
Priao je svom stolu. U sumraku je jo uvijek mogao razaznati prvu stranicu
uputa koje su se odnosile na njegov novi zadatak. Trebalo je da otputuje prije
Nove godine, u srijedu ili etvrtak.
Bilo je loginije ekati. Bilo je razumnije ekati.
0 Boe! Drhtaj mu potrese ramena, tako nenavikla na ovakve terete. Bilo bi
bolje da nikad nita nije uo. Da nita o tome nije znao, da nita nije
uo ...
Pokupio je upute i sve ostalo sa stola i spremio ih u sef.
Kako je, zaista, bilo tko mogao osuditi ono to je Dobroumov obeao? U tome se
oitovala irokogrudnost talentiranog ovjeka. Talent je uvijek svjestan
vlastitog bogatstva i ne protivi se dijeljenju.
Ali nelagodnost Inokentijeva sve je vie rasla. Naslonio se na sef; spustio je
glavu i mirovao zatvorenih oiju.
1 onda odjednom, kao da proputa posljednju priliku, ne telefonirajui u
garau po svoja kola, ne zatvarajui tintarnicu, Inokentij izjuri iz ureda i
zatvori vrata, preda klju deurnom slubeniku na kraju hodnika, obue svoj
civilni kaput i gotovo strci niz stepenice, prolazei kraj stalnog osoblja
zgrade u uniformama
8
L
izvezenim zlatom sa zlatnim iritima. I istri u hladan sumrak, nalazei
olakanje u akciji.
Njegove cipele francuskog kroja duboko su zagazile u prljavi mokri snijeg.
Prolazei kraj spomenika Vorovskoga u napola zatvorenom dvoritu Ministarstva,
Inokentij podigne pogled i zadrhti. Osjetio je kako nova zgrada Boloje
Lubjanke koja gleda na Furkasovsku ima neko novo znaenje i stresao se. Ta
deveterokatna sivocrna gomila bila je ratni brod, i osamnaest pilastra stralo
je s njegova desna boka poput osamnaest oklopnih tornjeva. Usamljenog i krhkog
Inokentija neto je privlailo preko tog malog trga pod provu tekog, brzog
broda.
Okrenuo se kao da se eli spasiti - i krenuo nadesno, niz Kuznetski most. Tu
je, uz sam rub plonika, jedan taksi upravo kretao. Inokentij ue u kola i
naredi oferu da nastavi Kuznet-skim mostom i da skrene ulijevo ispod netom
upaljenih ulinih svjetala na Petrovki.
Jo uvijek je oklijevao - pitajui se gdje bi mogao telefonirati, a da mu
netko izvana ne pone kovanim novcem lupati po staklu govornice. Ali tragati
za mirnom, usamljenom govornicom - to bi bilo jo upadljivije. Ne bi li bilo
bolje pronai neku usred najveeg prometa, samo da je prislonjena uza zid?
Zakljuio je takoer da je glupo lutati naokolo sa taksi-oferom kao
svjedokom. Poeo je prevrtati depove da pronae petnaest kopjejki.
Ali sve to vie nije bilo vano. U posljednjih nekoliko minuta Inokentij je
osjetio kako ga obuzima mir; jasno je shvatio da nema drugog izbora. To bi
moglo biti opasno, ali ako to ne uini...
Ako je ovjek neprestano oprezan, moe li uope ostati ovjekom?
Kod semafora na Ohotnom Rjadu njegovi su prsti napipali dva komada od petnaest

kopjejki - dobar znak!

Proli su kraj zgrade sveuilita, i Inokentij dade znak oferu da skrene
desno. Dojurili su na Arbat; Inokentij prui oferu dvije novanice ne
zahtijevajui ostatak i krene preko trga, nastojei da mu korak ostane
odmjeren i polagan.
Arbat je ve bio osvijetljen. Redovi gledalaca ispred kina ekali su da vide
Ljubav jedne balerine. Crveno slovo "M" na stanici podzemne eljeznice bilo je
gotovo skriveno sivom maglom. Neka ena nalik na Ciganku prodavala je strukove
ute mimoze.
Pokuaj to izvesti to je bre mogue! Izgovori to je bre mogue - i spusti
slualicu. Tada e opasnost biti minimalna.
Inokentij je iao ravno naprijed. Neka djevojka u prolazu pogledala ga je.
I jo jedna.
Jedna od drvenih javnih govornica pred stanicom podzemne eljeznice bila je
prazna, ali Inokentij je zaobie i ue u stanicu.
Tu su bile jo etiri, uvuene u zid - sve zauzete. Ali na lijevoj strani neki
ovjek, pomalo nakresan, ve je sputao slualicu, im je on otiao Inokentij
brzo ue, paljivo zatvorivi za sobom debela staklena vrata i drei ih
zatvorena jednom rukom, dok je drugom, drhtavom, ne skidajui rukavicu, ubacio
novac i okrenuo broj.
Poslije nekoliko dugih signala netko je podigao slualicu s druge strane.
"Da?" ree enski glas, previe revno a moda i razdraeno.
"Je li to stan profesora Dobroumova?" upita on, pokuavajui da izmijeni glas.
"Da."
"Molim vas, zamolite ga da doe na telefon."
"A tko ga treba?" enin glas bio je spor i lijen. Vjerojatno je lekarila na
kauu i nikamo joj se nije urilo.
"Pa, vidite... vi me ne poznajete ... Sluajte, to zapravo nije vano. Ali
meni je vrlo hitno. Molim vas zamolite profesora da doe na telefon!"
Previe nepotrebnih rijei - a sve zbog njegove proklete uljudnosti!
"Ali profesor zaista ne moe razgovarati sa svakim nepoznatim koji nazove",
rekla je ena uvrijeeno.
Zvualo je kao da e istog asa spustiti slualicu.
Ispred debelog stakla ljudi su urili kraj reda govornica trei, dostiui
jedan drugoga. Netko je ve ekao pred Inokentije-vom kabinom.
"Tko ste vi? Zato ne moete rei svoje ime?"
"Ja sam prijatelj. Imam veoma vane vijesti za profesora!"
"Pa onda? Zato se bojite da mi kaete svoje ime?"
Bilo je vrijeme da spusti slualicu. Ljudi ne bi smjeli imati glupe ene.
"A tko ste vi? Jeste li njegova supruga?"
"Zato ja vama moram prva odgovoriti?" pobuni se ena. "Kaite vi meni."
Trebalo bi da smjesta prekine razgovor! Da nije bio posrijedi profesor...
Inokentij je sad ve bio bijesan i vie se nije trudio da izmijeni glas ili da
govori tiho. Poeo je uzbueno zaklinjati telefon: "Posluajte me! Posluajte!
Moram ga upozoriti na opasnost!"
"Na opasnost?" ena je spustila glas, zatim uutjela. Ali nije pozvala svog
mua - ni govora. "To je jo jedan razlog da ga ne pozovem. Moda je sve to
la. Kako moete dokazati da govorite istinu?"
Tlo je gorjelo pod Inokentijevim nogama, a crna slualica na tekom elinom
lancu topila mu se u ruci.
"Posluajte me, posluajte!" povikao je sav oajan. "Kad je profesor nedavno
bio na putovanju u Parizu obeao je svojim francuskim kolegama da e im neto
dati! Nekakav lijek. I to bi trebalo da im dade za nekoliko dana. Strancima!
Shvaate li? To ne smije uiniti! Ne smije nita dati strancima! To bi se
moglo koristiti kao provoka ..."
"Ali...", neto je muklo kljocnulo, i onda je zavladala potpuna tiina, bez

uobiajenog zujanja ili zvonjave na liniji.

Netko je prekinuo vezu.
10
DANTEOVA IDEJA
"Novi!"
"Doveli su nove!"
Zatvorenici iz logora navirali su u glavni hodnik. Skupina zekova iz Mavrina,
od kojih su neki ili na veeru, a drugi ve veerali u prvoj smjeni tiskala
se oko njih.
"Odakle, drugovi?"
"A to to vi imate na prsima i na kapama - nekakve zakrpe?"
"To su nam bili brojevi", ree jedan od pridolica. "I na leima i na
koljenima. Kad su nas otpremali iz logora, strgnuli su nam ih s odjee."
"Kako to, brojevi?"
"Gospodo", rekao je Valentin Prjanikov, "mogu li upitati u koje mi to doba
ivimo?" Okrenuo se svom prijatelju Levu Rubinu. "Brojevi na ljudskim biima?
Leve Grigoriu, dopustite da vas upitam zovete li vi to naprednim?"
"Valentulja, ne glumi", ree Rubin. "Idi na veeru."
"Ali kako mogu jesti ako se negdje kreu ljudska bia s brojevima na kapama?
Pa to je Apokalipsa!"
"Prijatelji!" ree drugi zek iz Mavrina. "Dijele devet kutija Belomora za
drugu polovicu prosinca. Imate sreu."
"Misli Belomor-Jave ili Belomor-Dukate?"
"Pola jednih, pola drugih."
"Svinje - gue nas Dukatima. Prituit u se ministru, na asnu rije."
"A kakve to uniforme imate?" upita pridolica koji je prvi progovorio. "Zato
ste svi obueni kao padobranci?"
"Tu uniformu sad moramo nositi. Odvratne hulje, poeli su krtariti. Nekad su
nam dijelili vunena odijela i kapute."
Iz blagovaonice je dolo jo mavrinskih zekova.
"Gledaj, novi!"
"Doveli su nove."
"Hajde, to se pravite vani! Prestanite se vladati kao da nikad prije niste
vidjeli ive zatvorenike. Zakrili ste itav hodnik!"
11
"Ma gledaj! Koga ja to vidim! Dof Dneprovski! Pa gdje si bio dosad, Dof?
Traio sam te po itavom Beu etrdeset pete, s kraja na kraj grada!"
"U samim dronjcima i neobrijani! Iz kojeg ste logora, prijatelji?"
"Iz raznih. Iz Rehlaga ..." "... Dubrovlaga ..."
"Pa kako to da sam zatvoren ve vie od osam godina a nikad nisam za njih
uo?"
"To su novi logori, Specijalni logori. Osnovani su tek prole godine,
etrdeset osme. Staljin je dao direktivu da se pojaa pozadina ..."
"ija pozadina?"
"Tano na ulazu u beki Prater su me pokupili i - u policijska kola."
"Priekaj asak, Mitenka, da ujemo nove." "Ne, idemo van na etnju, van na
etnju! Van na svjei zrak! Takav je dnevni red - ak i ako je potres! Lev e
ve ispitati nove, ne brini."
"Druga smjena! Na veeru!" "Ozevlag, Luglag, Steplag, Peanlag ..."
"ovjek bi pomislio da u MVD-u postoji neki veliki, nepriznati Pukin. Ne gubi
on vrijeme na duge pjesme, pa ak ni na stihove; on samo daje pjesnika imena
koncentracionim logorima."
"Ha, ha, ha! To je smijeno, gospodo, vrlo smijeno", ree Prjanikov. "U
kakvo mi to doba ivimo?" "uti, Valentulja!"
"Oprostite", upita jedan od novonadolih Rubina, "kako se vi zovete?"
"Lev Grigori." "I vi ste takoer inenjer?" "Ne, ja nisam inenjer, ja sam

filolog." "Filolog? Zar ovdje dre ak i filologe?"

"Bolje bi bilo da upitate koga ne dre ovdje u araki", ree Rubin. "Imamo
matematiare, fiziare, kemiare, radio-inenjere, telefonske strunjake,
umjetnike, prevodioce, knjigovee, arhitekte, tehnike crtae, pa ak i jednog
geologa koji je grekom dospio ovamo."
"I to radi?"
"Nije mu loe - naao je sebi mjestance u fotografskom laboratoriju."
"Lev! Ti tvrdi da si materijalist, a neprestano davi ljude duhovnim
pitanjima", ree Valentin Prjanikov. "Posluajte, prijatelji! Kad vas odvedu
u blagovaonicu, nai ete trideset tanjura koje smo vam postavili na
posljednji stol kraj prozora. Napunite eluce - samo nemojte puknuti!"
"Najljepa hvala, ali zato da sebe prikraujete?" "Nije to nita. Tko dandanas jede usoljene haringe i prosenu kau? To je prostaki!"
"to? Prosena kaa prostaka? Nisam vidio prosene kae ve pet godina!"
"To vjerojatno nije proso; to je vjerojatno magara!"
12
"Magarci - jesi li lud? Samo neka nam pokuaju dati magaru! Bacili bi im je u
nos!"
"A kakva je hrana u tranzitnim logorima u posljednje vrijeme?"
"U tranzitnom logoru eljabinsk ..."
"Celjabinsk novi ili eljabinsk stari?"
"Vae pitanje odaje poznavaoca. U novom ..."
"Kako je sad tamo? Jo uvijek ne daju da se koriste zahodi, i tjeraju da
upotrebljavate kible i nosite ih dolje s treega kata?"
"Jo uvijek."
"Rekli ste "araka". to znai "araka"?"
"A koliko vam tamo daju kruha?"
"Tko jo nije bio na veeri? Druga smjena!"
"Bijelog kruha - etrdeset deka, a crni kruh je na stolu."
"Oprostite, kako to mislite - na stolu?"
"Ba tako: na stolu. Narezan. Ako hoe, uzme; ako nee, ne uzme."
"Da, ali za taj maslac i tu kutiju Belomora moramo robijati dvanaest i
etrnaest sati dnevno."
"Nije to nikakvo robijanje! Ne mrcvari se ako sjedi za stolom. Robija onaj
koji zamahuje pijukom."
"K vragu! Sjedimo u ovoj araki kao u movari - odsjeeni od ivota. ujete
li, gospodo? Kau da su pritegnuli lopove i de-pare, i da se ne muvaju vie
ak ni na Krasnoj Presnji."
"Porcija maslaca za profesore iznosi etrdeset deka, a za inenjere dvadeset
deka. Svatko daje prema svojim sposobnostima, svakome se daje prema
mogunostima."
"Znai, radili ste u Dnjeprostroju?"
"Da, radio sam s Winterom. A sluim kaznu zbog Dnjepro-gesa."
"Kako to mislite?"
"Pa znate, to vam je bilo ovako - ja sam ga prodao Nijemcima."
"Dnjeproges? Ali on je odletio u zrak, razoren!"
"to onda? Ja sam im ga prodao razorenog."
"Boga mi, ovo je kao svjei povjetarac! Tranzitni logori! Sto-lipinska kola!
Logori! Aktivnost! Oh, da mi se otkotrljati do Sovjetske Gavan!"
"I natrag Valentulja, i natrag!"
"Da, ima pravo! Dakako, natrag jo bre!"
"Znate, Leve Grigoriu", govorio je jedan od pridolica Rubinu, "u glavi mi se
vrti od ove iznenadne promjene. Proivio sam pedeset i dvije godine, prebolio
sam smrtonosne bolesti, bio oenjen lijepim enama, dobio sinove, primao
akademske nagrade - ali nikad jo nisam bio ovako beskrajno sretan kao danas!
Kamo sam ovo dospio? Sutra me nee tjerati van u ledenu vodu! etrdeset deka

maslaca! Crni kruh - na stolu! Knjige nisu zabranjene! Smije se brijati!

uvari ne tuku zekove. Kakav je ovo veliki dan? Kakav blistavi vrhunac? Moda
sam umro? Moda je ovo san? Moda sam na nebu."
"Ne, dragi gospodine", ree Rubin, "vi ste u paklu, ba kao to ste i prije
bili. Ali popeli ste se do najboljeg i najvieg kruga
13
- do prvog kruga. Pitate to je araka? Recimo da je pojam arake izmislio
Dante. Sjeate se da je Dante razbijao glavu da smisli kamo bi smjestio uene
ljude antike. Bila je kranska dunost baciti te pogane u pakao. Ali
renesansna se savjest nije mogla pomiriti s idejom da strpa prosvijetljene
ljude zajedno s raznim grenicima i osudi ih na fizike muke. I tako je Dante
za njih izmislio posebno mjesto u paklu. Ako mi dopustite... To je u etvrtom
pjevanju, i ide po prilici ovako:
S njima se zamku otmjenom prikuih ... Pogledajte oko sebe ove stare svodove!
... to sedmere visoke ima mire
a potok lijep oko njega strae hui. Doli ste ovamo u Marici, pa niste
vidjeli ulazna vrata ... Gle, etiri e k nama silne sjene
ni radosna ni rastuena lika.
... "Tko su ti", rekoh, "to su mogli spasti
toliku ast, da skup napose ine?""
"Ah, Leve Grigoriu, vi ste previe pjesnik", ree Valentin Prjanikov. "Ja u
drugu mnogo jasnije protumaiti to je araka. Morate se samo sjetiti onog
lanka u novinama u kojem je stajalo: "Dokazano je da visok prinos ovje vune
ovisi o njezi i ishrani ivotinje"."
14
PROTESTANTSKI BOI
Njihovo boino drvce bilo je granica bora zataknuta u pukotinu drvene
stoliice. Niz malih obojenih aruljica niskog napona na mljenim, plastikom
omotanim icama ovijao se dva puta oko nje i sputao do baterije na podu.
Stoliica je stajala u kutu sobe, izmeu leajeva na kat, i jedan od gornjih
madraca titio je itav kut i siuno boino drvce od bljetavog svjetla sa
stropa.
est mukaraca u grubim, tamnomodrim kombinezonima padobranaca okupilo se kraj
boinog drvca i slualo, pognutih glava, kako jedan od njih, tamnoputi,
mravi Max Richtman naglas moli protestantsku boinu molitvu.
Nikoga vie nije bilo u velikoj prostoriji, koja je bila pretrpana leajevima
na kat, zavarenih okvira. Poslije veere i jedno-satne etnje svi su otili na
noni rad.
Max je zavrio molitvu i svih estero je posjedalo. Petero od njih bilo je
ispunjeno gorko-slatkim uspomenama na svoju domovinu - na svoju ljubljenu,
ureenu Njemaku, pod ijim je krovovima od kriljevca ovaj najvaniji praznik
u godini bio tako svijetao i ugodan, esti meu njima bio je velik, krupan
ovjek guste, crne brade biblijskog proroka - bio je idov i komunist.
Sudbina Leva Rubina bila je isprepletena s Njemakom i u miru i u ratu.
U miru bio je filolog koji je specijalizirao germanske jezike, razgovarao na
besprijekornom Hochdeutsch a mogao se, kad bi to prilika zahtijevala,
prebaciti na dijalekte Srednje-visokog ili Staro-visokog njemakog. Mogao se
prisjetiti svakog njemakog pisca koji je ikad objavljen kao da se s njim
lino upoznao. Mogao je govoriti o manjim gradiima na Rajni kao da je esto
etao njihovim opranim, sjenovitim ulicama.
Ali bio je samo u Pruskoj - a i onda samo na frontu.
Bio je sovjetski major u "Odjelu za dezintegraciju neprijateljskih oruanih
snaga". Iz logora za ratne zarobljenike odabirao je
15
r.

Nijemce koji bi pokazali volju da mu pomognu. Izvlaio ih je iz logora i

osiguravao im pristojnu opskrbu u specijalno] skoh. Neke je prebacivao preko
fronta s TNT, lanim reichsmarkama krivotvorenim propusnicama i vojnikim
ispravama. Mogli su baciti u zrak mostove i odetati kui da uivaju dok ih ne
uhvate. S drugima je raspravljao o Goetheu i Schilleru - i o propagandnim
lecima; i osiguravao im je kola sa zvunicima s kojih su mogli nagovarati
svoje drugove vojnike da okrenu oruje protiv Hitlera. S treima je opet
prelazio front i, zahvaljujui iskljuivo svojoj moi nagovaranja, zauzimao
tvrave, tedei sovjetske bataljone. Ali on nije bio u stanju da preobrati
Nijemce a da ne postane jedan od njih, da ih ne zavoli i da ih, od dana
njihovog poraza, ne saaljeva. Zbog toga je Rubin bio uhapen. Neprijatelji su
ga u njegovoj vlastitoj ustanovi optuili da agitira poslije ofenzive u
sijenju 1945. protiv parole "krv za krv i smrt za smrt".
Optuba je bila tana i on je nije opozvao, a ipak, situacija je bila
neizmjerno kompliciranija nego to se to moglo zakljuiti po novinama ili
njegovoj konanoj osudi.
Dva nona stolia bila su primaknuta stoliici na kojoj je stajalo
osvijetljeno boino drvce, da bi se dobio stol za jelo. Poeli su se astiti
konzerviranim delikatesama iz "Gastronoma" (zekovima iz arake bilo je
doputeno da naruuju hranu iz finih moskovskih delikatesnih trgovina, za
novac s vlastitog bankovnog rauna) i hladnom kavom i domaim kolaem.
Zapoela je formalna diskusija. Max ju je vrsto upravljao prema miroljubivim
temama:
stari narodni obiaji, dirljive prie o boinoj noi. Alfred
koji je nosio naoale - beki student fizike koji nije uspio zavriti studije
- pripovijedao je vrlo zabavno svojim austrijskim naglaskom. Gustav, mladi iz
Hitlerjugenda, koji je zarobljen tjedan dana poto je rat zavrio, sjedio je
okruglih obraza, prozranih ruiastih uiju i zurio
iroko
rastvorenih
oiju u boina svjetla, jedva se usuujui da sudjeluje u razgovoru
starijih.
A ipak je, usprkos svemu, razgovor skrenuo na rat. Netko se prisjetio Boia
1944. prije pet godina, kad se svaki Nijemac ponosio ofenzivom u Ardennima i
kad su, kao u stara, vremena, pobijeeni gonili pobjednike. Prisjeali su se
kako je toga Badnjaka Njemaka sluala Goebbelsa.
Rubin je to potvrdio, cupkajui dlaice svoje crne brade. Sjeao se toga
govora. Bio je vrlo efektan. Goebbels je govorio s dubokim bolom, kao da je
lino na sebe preuzeo terete koji su titali Njemaku. Kao da je na neki nain
predosjeao svoj kraj.
SS-Obersturmbannfuhrer Reinhold Zimmel, kojega se dugako tijelo jedva moglo
smjestiti izmeu stola i leaja, nije imao pravog razumijevanja za Rubinovu
profinjenu uljudnost. Bila je nepodnoljiva pomisao da se taj idov usuuje
iznositi svoje miljenje o Goebbelsu. Nikad se ne bi udostojio sjesti s njim
za isti stol da je samo imao dovoljno snage odrei se Boia provedenog u
drutvu svojih zemljaka. Ali ostali Nijemci uporno su zahtijevali da i Rubin
bude prisutan. Jer za siunu njemaku koloniju,
16
koju je sudbina doplavila u zlatni kavez arake u srcu ove divlje, hladne
zemlje, jedina shvatljiva osoba pri ruci bio je taj major iz neprijateljske
vojske koji je proveo itav rat sijui neslogu i razdor meu njima. Samo on
mogao im je protumaiti obiaje i navike ovdanjih ljudi, posavjetovati ih
kako da se vladaju, i prevesti najnovije meunarodne vijesti s ruskog.
Trudei se da to je mogue vie naljuti Rubina, Zimmel izjavi da je po
itavom Reichu bilo na stotine vatrenih govornika. Bilo bi zanimljivo znati,
doda on, zato su boljevici uvijek itali ba samo one govore koji su bili
pripremljeni i odobreni unaprijed.
Ta je optuba to vie boljela zato to je bila istinita. A ovjek doista nije
mogao objasniti historijske razloge ovom neprijatelju i ubojici. Rubin je

prema Zimmelu osjeao nepokolebljivu odvratnost. Sjeao ga se kad je stigao u

araku poslije mnogih godina provedenih u Butirskom zatvoru, odjeven u kaput
od pucketave koe na kojem su se jo uvijek vidjeli tragovi znakova civilne SS
- a civilna SS bila je najgora grana organizacije. Cak ni zatvor nije uspio
ublaiti bezobzirne okrutnosti na Zimmelovom licu. Na njega je bio utisnut ig
krvnika. Rubinu je bilo neugodno prisustvovati veeri zbog Zimmela, ali svi su
ostali uporno zahtijevali da doe, pa se saalio, tako su bili usamljeni i
izgubljeni u ovoj zemlji, i osjeao je da im ne moe pokvariti praznik
odbijanjem.
Potiskujui bijes, Rubin je stao na njemakom citirati Puki-nov savjet
stanovitim ljudima da ne sude o stvarima viim nego to su im sare na izmama.
Max je uznemiren pourio da razrijei konflikt koji je lebdio u zraku. Max je
pod Levovim vodstvom ve itao Pukina na ruskom, slog po slog. Zato je,
upita on, Reinhold uzeo torte bez tuenog vrhnja? I gdje je Lev bio toga
Badnjaka?
Reinhold je uzeo tuenog vrhnja. A Lev se prisjetio da je bio u svom bunkeru
kod mostobrana Narev kraj Rozana.
I kao to se pet Nijemaca sjealo svoje rastrgane i pogaene Njemake, kitei
je najivljim bojama, tako se i Rubin iznenada prisjetio Narevskog mostobrana
i mokrih uma oko Ilmenskog jezera.
Male obojene svjetiljke odraavale su se u oima estorice mukaraca.
Rubina su pitali kakve su dananje vijesti. Ali on se stidio da ispria to se
dogaalo u prosincu. Napokon, nije se mogao vladati kao nekomunist i napustiti
nadu da e preodgoj iti ove ljude. A isto tako nije im mogao ni protumaiti da
u naem kompleksnom vremenu socijalistika istina katkada napreduje
zaobilaznim, iskrivljenim putem. Stoga je morao za njih izabrati - za volju
historije, jednako kao to je podsvjesno pravio takav izbor i sam za sebe samo one tekue dogaaje koji su pokazivali glavni put, zanemarujui one koji
su ga gubili iz vida.
Ali ba tog prosinca, osim sovjetsko-kineskih razgovora koji su se i dalje
vukli, i sedamdesetog roendana Voe naroda, nita se pozitivno nije dogodilo.
A priati Nijemcima o procesu protiv Traje Kostova, gdje je itava sudska
farsa bila tako providno
2 U prvom krugu
1
17
namjetena, i gdje je novinarima urueno poslije stanovitog odugovlaenja
lano priznanje, koje je Kostov navodno napisao u eliji smrti - bilo bi
sramotno, i jedva bi moglo posluiti u svrhu preodgajanja.
I tako se toga dana Rubin zadrao uglavnom na historijskom trijumfu kineskih
komunista.
Max je sluao Rubina i kimao glavom u znak odobravanja. Njegove smee oi
maslinasta oblika bile su nevine. Bio je silno odan Rubinu, ali od berlinske
blokade poeo je sumnjati u informacije koje su dobivali od Rubina. Rubin nije
znao da Max stavlja na kocku svoj ivot i da u laboratoriju za mikro-valove, u
kojem radi, sastavlja, slua i opet rastavlja siuni radio-prijemnik koji
uope ne izgleda kao radio-prijemnik. Na njemu je mogao sluati Koln i BBC na
njemakom i znao je ne samo za Traju Kostova i kako je u otvorenoj sudnici
zanijekao ona lana priznanja koja su od njega silom izvukli tokom
sasluavanja, ve takoer i za planove o Sjevemo-atlantskom paktu i ekonomske
vijesti iz Zapadne Njemake. Sve je to, naravno, prenosio drugim Nijemcima.
I svi su oni s odobravanjem kimali Rubinu.
Uostalom, ve je bilo davno prolo vrijeme kad je Rubin morao otii. Napokon,
on nije bio osloboen nonog rada. Rubin je pohvalio tortu i beki je student,
polaskan, primio kompliment. Rubin se ispriao rekavi da mora otii. Nijemci
su insistirali da ostane koliko je to uljudnost zahtijevala, a zatim su ga

pustili da ode. Onda su se pripremili da pjevaju boine pjesme priguenim

glasovima.
Rubin je iziao u hodnik nosei mongolsko-finski rjenik i jedan svezak
Hemingwaya na engleskom.
Hodnik je bio irok s grubim, privremenim drvenim podom. Nije imao prozora i
bio je dan i no osvijetljen elektrikom. Bio je to isti onaj hodnik u kojem je
Rubin zajedno s ostalim radoznalim zatvorenicima sat ranije, za vrijeme
ivahnog prekida prije veere, ispitivao nove zekove iz logora. Vrata
unutranjeg stepenita vodila su u taj hodnik, kao i vrata niza elija-soba.
Bile su to sobe, jer nisu imale brave, a bile su i elije, jer su imale okanca
na vratima, male staklene prozorie. Straari ovdje nikad nisu upotrebljavali
ta okanca, ali ona su ipak postavljena, kao to se uvijek postavljaju u pravim
zatvorima, u skladu sa zatvorskim pravilima, jer se u slubenim dokumentima
araka nazivala "specijalnim zatvorom".
Kroz jedno od tih okanaca mogla se vidjeti jo jedna proslava Badnjaka: to je
bila grupa Latvijaca koja je takoer molila da ih se oslobodi posla na
blagdan.
Svi ostali zekovi bili su na poslu, i Rubin se pobojao da bi ga mogli uhvatiti
i odvesti majoru ikinu da objasni svoju odsutnost.
Velika dvostruka vrata nalazila su se na oba kraja hodnika. Jedna su vrata
bila obloena drvom i vodila su kroz luk u nekadanje spremite iznad oltara
kapelice u ladanjskoj kui. I to je sad bila elija-soba. Druga su vrata bila
zakljuana i pokrivena
18
1
od vrha do dna eljeznim limom - a zarobljenici su ih nazivali "Sveta vrata".
Rubin je priao tim eljeznim vratima i pokucao na okance. S druge se strane
budno, nepokretno lice straara priljubilo uz staklo.
Klju se tiho okrenuo u bravi. Taj je straar sluajno bio popustljiv.
Rubin je iziao na vrh glavnog stepenita stare zgrade, odakle su se dva niza
stepenica razdvajala i opet sastajala. Preao je mramorno odmorite pokraj
dvije antikne izrezbarene svjetiljke koje vie nisu svijetlile. Na tom katu
uao je u laboratorijski hodnik i gurnuo vrata na kojima je pisalo: AKUSTIKA.
19
4
BUGI-VUGI
Akustiki laboratorij bio je iroka prostorija visoka stropa s nekoliko
prozora. Bio je neuredan i pretrpan elektronskim instrumentima na drvenim
policama, blistavim aluminijskim montanim stolovima, radnim plohama, novim
furniranim ormariima iz neke moskovske tvornice, udobnim pisaim stolovima
koji su bili ratni plijen.
Velike arulje na stropu u mljenim kuglama irile su ugodno, difuzno, bijelo
svjetlo.
U najudaljenijem kutu sobe nalazila se akustika kabina, nepropusna za zvuk.
inilo se da je samo djelomino dovrena. Izvana je obina juta bila prikucana
na slamu. Pola metra debela vrata trenutno su bila otvorena, a vuneni zastor
koji je visio preko njih bio je odgurnut da bi se kabina provjetrila. Kraj
kabine, redovi mjedenih utikaa blistali su na crnoj bakelitnoj ploi glavne
centrale.
Za stolom kraj kabine, okrenuta leima, uskih ramena jedva pokrivenih alom,
sjedila je siuna, krhka djevojka ozbiljna lica.
Svi drugi ljudi u sobi, njih desetak, bili su mukarci, i svi su bili odjeveni
u jednake tamnomodre kombinezone. Osvijetljeni svjetlom sa stropa i dodatnom
rasvjetom pokretnih stolnih lampi, oni su neto petljali, hodali, lupali
ekiem, lemili i sjedili za radnim plohama i pisaim stolovima.

S razliitih mjesta u sobi tri razliita radio-prijemnika, bez kutije i

sastavljena na prvom aluminijskom leaj u koji se naao pri ruci, prenosili su
kontrastne ritmove deza, jednog klavirskog koncerta i narodnih pjesama s
Istoka.
Rubin je polako hodao laboratorijem do svog stola, jo uvijek drei svoj
mongolsko-finski rjenik i svog Hemingwaya. Na crnoj kovravoj bradi zadralo
mu se nekoliko bijelih mrvica od kolaa.
Premda su kombinezoni koji su se dijelili zatvorenicima bili potpuno jednako
napravljeni, svatko ih je nosio na svoj nain. Na Rubinovom je jedno dugme
bilo strgnuto, pojas je bio labav
i.
m
i nabori tkanine visili su preko trbuha. S druge strane, mladi leprave
kestenjaste kose koji se trenutno isprijeio Rubinu na putu, nosio je potpuno
jednak tamnomodri kombinezon kao kico. Platneni pojas bio mu je vrsto
stegnut, a ispod kombinezona imao je plavu svilenu koulju koja je, premda
izblijedjela od estog pranja, bila zatvorena kravatom ive boje. Taj je
mladi potpuno zakrio prolaz kojim je Rubin pokuavao proi. Desnom rukom
vitlao je vrue eljezo za zavarivanje, a lijevu je nogu podigao na stolac.
Naslonivi se na koljeno usredotoio je svu svoju panju na radio-dijagram u
jednom primjerku asopisa Radio-inZenjer i istovremeno pjevao:
"Bugi-vugi, bugi-vugi. Samba! Samba! Bugi-vugi, bugi-vugi. Samba! Samba!"
Rubin nije mogao proi kraj njega, i ostao je asak stajati s namjetenim
izrazom pokornosti. Mladi kao da ga nije primjeivao.
"Valentulja", ree Rubin, "biste li mogli malo pomaknuti svoju zadnju nogu?"
Valentulja je ne podiui pogled odgovorio zvunim, odsjeenim glasom: "Leve
Grigoriu! Smetate nam. Samo gubite vrijeme. Zato ovamo dolazite nou? to vi
ovdje imate traiti?" Sad je pogledao Rubina blistavim mladim oima, prepunim
iznenaenja. "Koga e nam vraga filozofi! Ha, ha, ha!", ree on ironino.
"Napokon, vi uope niste inenjer! Sramota!"
Napuivi mesnate usne poput naduvenog djeteta i otvorivi oi nevjerojatno
iroko, Rubin ree: "Dragi moj djeae! Ima raznih vrsti inenjera. Neki su od
njih postigli uspjenu karijeru u prodaji soda-vode."
"Ja ne! Ja sam prvoklasni inenjer! Uzmite to u obzir, malianu!", odgovorio
je Valentin otro, stavivi eljezo za zavarivanje na iani podloak i
uspravivi se.
Bio je mladenaki ist. ivot mu jo nije zaprljao lice. Pokreti su mu bili
djeaki. Bilo je teko vjerovati da je diplomirao na jednom institutu prije
rata, preivio njemake zarobljenike logore, bio u Evropi, i da je sad
izdravao ve petu godinu zatvora u svojoj vlastitoj zemlji.
Rubin je uzdahnuo. "Bez propisno potvrenih preporuka iz Belgije uprava ne
moe ..."
"O kakvim to preporukama govorite?" Obrve Prjanikova poletjele su uvis. "Ha,
ha, ha! Ostavite to! Ali eto, gledajte - ja ludo volim ene!"
Ozbiljna mlada ena kraj njih nije mogla suspregnuti smijeak.
Drugi jedan zatvorenik, do prozora, kraj prolaza kojim je Rubin pokuao proi,
odloio je posao i s odobravanjem sluao Valentina.
"Samo teoretski, reklo bi se", odgovorio je Rubin polako, s izrazom dosade na
licu.
"I silno volim troiti novac!" "Ali ga nemate."
21
"Pa onda kako mogu biti lo inenjer? Razmislite: da bih neprestano volio ene
- i to razliite - treba mi mnogo novaca! A da bih imao mnogo novaca moram ga
zaraditi! A da bih ga mogao zaraditi kao inenjer, moram biti briljantan na
svom podruju. A kako mogu biti briljantan ako me ono istinski ne privlai?
Ha, ha! Sad ste problijedili!"

Iskreno uvjerenje blistalo je na Valentinovom licu, izazovno podignutom prema

Rubinu.
"A-ha!" povikao je zek do prozora, kojega je pisai stol stajao nasuprot stolu
mlade ene. "Lev, doi i posluaj kako sam odlino uhvatio Valentuljin glas!
Zvui kao zvono! To u i napisati u svom izvjetaju. Kao zvono. Takav glas
moe prepoznati na svakom telefonu. Bez obzira kakve su smetnje."
I on rastvori veliki papir podijeljen u etvorine, na kojem su se nalazili
stupci s imenima, a uz njih klasifikacije glasa u obliku stabla.
"Kakva je sad to glupost?" ree Valentin, odbacujui tu primjedbu. Opet je
uzeo svoje eljezo za lemljenje, i zaas se osjetio dim kalofonija.
Prolaz se otvorio i Rubin se na putu prema svojoj stolici zaustavio da pogleda
papir s klasifikacijama glasa.
On i njegov prijatelj Gleb Nerin zajedno su ga utke promatrali.
"Uistinu smo napredovali, Glebe", ree on. "Ako se koristi zajedno sa snimkama
glasa, bit e to dobro orue. Uskoro emo uspjeti shvatiti o emu ovisi glas
na telefonu." On se trgne, "to je to na radiju?"
Dez je prevladavao u sobi, ali lelujavi, lepravi klavirski komad navirao je
iz prijemnika kune proizvodnje koji je stajao na prozoru, jednom jedinom
melodijskom linijom koja bi svako toliko zablistala, a onda opet iezla.
Nerin odgovori: "To je udo. To je Beethovenova Sedamnaesta sonata u d-molu.
Iz nekog razloga nikad se... Sluaj, sluaj!"
Obojica su se nagnuli blie prijemniku, ali dez je strahovito smetao.
"Valentin", ree Gleb. "Molim te, dopusti nam da sluamo! Pokai malo obzira!"
"Ve sam pokazao malo obzira", ree Valentin. "Ja sam vam sastavio taj
prijemnik. Sad u vam odlemiti icu i nikad je vie neete nai."
Mlada ena podigne svoje stroge obrve i ree: "Valentine Mar-tiniu! Zaista je
nemogue sluati tri radija odjednom. Iskljuite va kad su vas zamolili."
Valentinov je radio u tom trenutku svirao polagani fokstrot, i mladoj se eni
to potajno veoma svialo.
"Serafima Vitaljevna! To je uasno!" Uhvatio se za naslon od stolca i stao
gestikulirati kao da govori s podija. "Kako moe normalna, zdrava osoba ne
uivati u energinom, snanom dezu? Svi ste vi pokvareni svim moguim starim
smeem! Zar zaista nikad niste plesali "Plavi tango"? Zar nikad niste gledali
skeeve Arkadija Rajkina? Vi naprosto ne poznajete ono najbolje to je
22
ovjek stvorio! to je jo gore - nikad niste bili u Evropi. Pa gdje ste uope
mogli nauiti kako se ivi? Dajem vam vrlo, vrlo ozbiljan savjet: morate se u
nekoga zaljubiti." Odrao je taj govor stojei iza stolice, ne primjeujui
gorku crtu oko usana mlade ene. "U bilo koga - ga depend de vous! Svjetla
koja trepere u noi. utanje elegantnih haljina."
"Opet ga je uhvatilo!" ree Rubin zabrinuto. "Znai, moramo silom."
I iza Valentinovih lea on sam iskljui dez.
Valentin se okrene kao oparen. "Leve Grigoriu, tko vam je dao pravo da to
uinite?"
Namrtio se i pokuao dati svom licu prijetei izraz. Slobodni zvukovi
Sedamnaeste sonate poeli su sada izvirati u svoj svojoj istoi, natjeui se
samo sa sirovom pjesmom iz treeg radija iza ugla.
Rubinovo se lice opustilo, pokazujui blage crne oi i bradu posutu mrvicama
kolaa.
"Inenjeru Prjanikov! Jo uvijek ste zabrinuti zbog Atlantskog pakta? Jeste
li napisali oporuku? Kome ete uskratiti svoje kune papue?"
Lice Prjanikova iznenada se uozbiljilo. Zagledao se sjajnim oima u Rubina i
rekao tiho: "ujte, neka sve ide k vragu! Natjerat ete me da pobjesnim.
ovjek bi morao imati malo slobode i u zatvoru."
Jedan od radnika ga je pozvao i otiao je potiten.
Rubin se utke smjestio u svoj naslonja leima okrenut Gle-bu i pripremio se

da slua glazbu. Ali umirujua melodija iznenada se prekinula, kao govor koji
se prekida usred rijei. I to je bio neceremoniozan svretak Sedamnaeste
sonate.
Rubin je sebi dopustio itav niz kletvi koje je samo Gleb mogao uti.
"Izgovori slovo po slovo. Ne ujem te", ree Gleb jo uvijek okrenut leima.
"Takve sam ja sree, kaem ti", ree Rubin promuklo, takoer se ne okreui.
"Evo, propustio sam sonatu, a nikad je jo nisam uo."
"Zato to si neorganiziran. Koliko sam ti to ve puta pokuao utuviti?" izjavi
njegov prijatelj. Samo as ranije dok je snimao glas Prjanikova bio je pun
entuzijazma", a sad je opet bio bezvoljan i tuan. "A sonata je bila vrlo,
vrlo dobra. Zato nema ime poput drugih? "Blistava sonata", zar to ne bi
odgovaralo? Sve u njoj blista, sja - dobro i loe, tuno i veselo, ba kao u
ivotu. A nema kraja... ba kao ni ivot. Tako bi je trebalo i nazvati Sonata Ut in Vita. A gdje si ti bio?"
"S Nijemcima. Doekivali smo Boi", ree Rubin, cerei se ironino.
Govorili su ne videi jedan drugoga, dok su im se zatiljci gotovo dodirivali.
"Dobar ovjek", pomisli Gleb, zatim ree glasno: "Svia mi se tvoj odnos prema
njima. Provodi itave sate uei Maxa ruski. A ipak ima toliko razloga da ih
mrzi."
23
"Da ih mrzim? To ne, ali je moja biva ljubav prema njima, naravno, malo
potamnjela. Pa ak i apolitini Max - zar i on donekle ne dijeli odgovornost s
krvnicima? Napokon, nita nije uinio da ih sprijei."
"Jednako kao to ni mi sad nita ne inimo da sprijeimo Abakumova ili ikinMikina."
"Sluaj, Glebe, jednom zauvijek, ja nisam nita vie idov nego to sam Rus. A
nisam nita vie Rus nego graanin svijeta!"
"Lijepo reeno! Graani svijeta! To zvui isto i beskrvno."
"Drugim rijeima, kozmopoliti. Imali su pravo to su nas strpali u zatvor."
"Naravno da su imali pravo. Premda ti uvijek pokuava tvrditi suprotno od
Vrhovnog sovjeta."
Radio na prozoru najavio je "dnevni izvjetaj o takmienju u proizvodnji" za
trideset sekundi.
U toku tih trideset sekundi, Gleb Nerin posegao je za dugme-tom na radiju
mirnim i odmjerenim pokretom i prekinuo promuklo krijetanje spikera. Njegovo
umorno lice bilo je sivkasto.
Valentin Prjanikov bio je tog trenutka potpuno obuzet nekim novim problemom.
Izraunavajui koliko bi pojaanje morao upotrijebiti, pjevao je sam za sebe
glasno i bezbrino: "Bugi-vugi, bugi-vugi. Samba! Samba!"
24
5
MIRNA EGZISTENCIJA
Nerin je bio istih godina kao Valentin Prjanikov, ali izgledao je stariji.
Crvenkasta kosa nije mu bila ni prorijeena ni sijeda, ali na njegovom mravom
licu bilo je ve mnogo dubokih bora - itavi su se vijenci isprepleli oko
oiju, oko uglova usana, dok je elo bilo duboko izbrazdano. Koa mu je bila
bezbojna zbog nedostatka svjeeg zraka. Ali najvie od svega inila ga je
starim ekonominost pokreta - ona mudra ekonominost kojom priroda uva snagu
zatvorenika u napornom reimu koncentracionog logora. Istina, u relativnoj
slobodi arake, gdje je prehrana ukljuivala i meso, a energija nije
sagorijevala u fizikom poslu, nije bilo prave potrebe za ekonominost
pokreta; ali Nerin je shvaao nesigurnu prirodu svoje presude i neprestano je
usavravao tu promiljenost pokreta, da bi mu potpuno prela u naviku.
itave barikade knjiga i fascikala bile su nagomilane na njegovom velikom
stolu, pa ak je i preostali prostor za rad u sredini bio zauzet fasciklima,
tekstovima ispisanim na stroju, ruskim i stranim knjigama i asopisima - koje

su sve stajale otvorene. Svaka osoba bez sumnje u srcu vidjela bi u tom kaosu
posljedice pravog uragana naune misli.
Ali zapravo je sve to bila samo kulisa. Nerin je tako postavljao predmete
svake veeri u sluaju da naiu efovi. Meutim, on nije gledao u ono to se
pred njim nalazilo. Povukao je u stranu svijetli svileni zastor i gledao kroz
prozor u mrak. Daleko u dubini noi vidjela su se raznolika svjetla Moskve, i
itav grad skriven iza brda blistao je poput golemog stupa blijedog, difuznog
svjetla koje je nebu davalo tamnosmeu boju.
Nerinova specijalna stolica, s elastinim naslonom koji se ugodno
prilagoavao svakom njegovom pokretu, njegov specijalni radni stol s roloom
oigledno napravljen izvan Sovjetskog Saveza, i njegovo udobno mjesto kraj
junog prozora - sve je to nekome, koji poznaje povijest Mavrinske arake,
moglo nagovijestiti da je Nerin jedan od njenih lanova-osnivaa.
25
araka je dobila ime po oblinjem selu Mavrino koje je ve odavno obuhvaeno
moskovskim gradskim granicama, araka je osnovana jedne srpanjske veeri pred
neto vie od tri godine. Oko petnaest zekova dovedeno je iz koncentracionih
logora i smjeteno u jednu staru gospodsku kuu u moskovskom predgrau, koju
su za tu priliku okruili bodljikavom icom. U araki ti su se rani dani
kasnije spominjali kao "Krilovljev period" i pamtili su se kao pastoralna era.
U to je doba ovjek slobodno mogao etati uvee po podruju koje je kasnije
postalo zabranjena "zona", leati na rosnoj travi, koja suprotno svim
zatvorskim pravilima nije bila pokoena (travu se moralo kositi do korijena
tako da se zekovi ne bi tiho priuljali do bodljikave ice) i promatrati ili
vjene zvijezde ili znojenje prolazeeg vakuna, narednika MVD-a na nonoj
strai dok je krao trupce s gradilita i kotrljao ih ispod bodljikave ice da
ih kasnije odnese kui za loenje.
Nitko u araki u to doba nije znao kakvim e se znanstvenim istraivanjem
baviti. Zaposlili su ih otvaranjem golemog broja sanduka koje su dopremila dva
teretna vlaka... prikupljanjem udobnih stolica i stolova ... sortiranjem
zastarjele i oteene opreme - za telefonistiku, UKV radio-vezu i akustiku.
Utvrdilo se da su najbolje aparate i najnoviju dokumentaciju znanstvenih
istraivanja Nijemci ili ukrali ili unitili dok je kapetan MVD-a, koga su
poslali da pripremi njemaku aparaturu za poiljku u Rusiju, pretraivao
okolinu Berlina da bi namjestio svoj moskovski stan i stanove svojih
pretpostavljenih. (On se vrlo dobro razumio u pokustvo, ali nije imao pojma
ni o njemakom jeziku ni.o radiju.)
Od tada je trava pokoena. Vrata u dvorite, po kojem su zekovi etali
otvarala su se samo na zvonjavu, araka je prela iz Berijine jurisdikcije u
Abakumovljevu i dobila zadatak da se bavi tajnim telefonskim vezama. Zadatak
je trebalo da potraje godinu dana, ali ve se protegao na dvije, postajui sve
vei, zamreniji, i obuhvaajui sve vie i vie srodnih projekata. A tu, na
stolovima Rubina i Nerina, doao je do stupnja na kome se moglo
identificirati glas na telefonu i otkriti to ini ljudski glas jedinstvenim.
Nitko kao da se do tada nije time bavio. U svakom sluaju, nisu mogli nai
nikakvih naunih rasprava o tom predmetu. Bilo im je odreeno pola godine za
rad, pa zatim jo pola godine, ali slabo su napredovali i sad su se nali u
vremenskom tjesnacu.
Svjestan da ih posao goni, Rubin se poali preko ramena: "Ne znam zapravo
zato, ali danas nemam ni najmanje volje za rad."
"Nevjerojatno", zateke Nerin. "Zar je mogue da si poslije svega etiri
godine borbe i svega pet godina u zatvoru ve umoran? Uzmi plaeni dopust na
Krimu."
Obojica su uutjeli.
"Bavi li se nekim svojim poslom?" upita Rubin tiho.
"Aha."

"A tko e raditi na glasovima?"

"Da ti pravo kaem, raunao sam na tebe."
"Kakva sluajnost! A ja sam raunao na tebe."
26
"Ti uope nema savjesti. Koliko si materijala uzeo iz Lenji-nove knjinice
izgovarajui se na taj posao? Govore slavnih advokata, Memoare Konija, Glumac
se priprema od Stanislavskoga. I napokon si potpuno izgubio stid prouavanjem
Princeze Tu-randot. Koji se drugi zek u zemlji GULAG-a moe pohvaliti takvim
izborom knjiga?"
Rubin napui svoje debele usnice, to je njegovom licu uvijek davalo komino
budalasti izraz. "udno. Sve te knjige, pa ak i Princezu Turandot, itao sam
jo s nekim, i to za vrijeme radnog vremena. Nisi li to bio ti?"
"Da, to sam bio ja. A morao bih raditi. I danas bih radio bez odmora. Ali
dvije stvari poremetile su mi dnevni red. Prije svega, vrlo sam uznemiren pri
pomisli na parkete."
"Kakve parkete?"
"Kod dveri Kaluga, u stambenoj kui MVD-a, onoj okrugloj s tornjem. Na logor
gradio ju je 1945; ja sam radio kao naunik i polagao sam parkete. A ba danas
sam saznao da Roitman stanuje upravo u toj kui. I sad neprestano razmiljam o
svom poslu ili, ako hoe, o svom prestiu, kripe li moji podovi ili ne
kripe? Napokon, ako kripe, znai da je pod nesolidno napravljen. A ja sam tu
bespomoan i nita ne mogu popraviti!"
"Da, takve stvari ovjeku ne daju mira."
"Tano. A druga stvar- nije li nezgodno raditi subotom nou kad zna da e
nedjelja biti slobodan dan samo za slobodne slubenike?"
Rubin uzdahnu. "Ba u ovom trenutku slobodni namjetenici razletjeli su se na
razna mjesta da se zabave. Naravno, to je oigledna podvala."
"Ali izabiru li oni prava mjesta? Nalaze li vie zadovoljstva u ivotu od nas?
To je pravo pitanje." S uobiajenim oprezom zatvorenika govorili su tako tiho
da ak ni Serafima Vitaljevna, koja je sjedila nasuprot Nerinu, nije nita
mogla uti.
Sad su se malo pomakli, okrenuvi lea ostalima u sobi. Gledali su u prozor i
u svjetla u zabranjenoj zoni, straarsku kulu koja se mogla samo nazrijeti u
mraku, pojedinana svjetla udaljenih staklenika i jedva vidljiv, bjeliasti
stup iz Moskve.
Nerin, premda matematiar, razumio se i u lingvistiku, i otkada su glasovi
ruskog jezika postali predmet prouavanja u Mavrinskom institutu za znanstvena
istraivanja, udruio se s jedinim prisutnim filologom, Rubinom. Dvije godine
sjedili su lea uz lea po dvanaest sati dnevno. Na samom poetku svoga
poznanstva otkrili su da su obojica vojnici iz prvih borbenih redova, da su
zajedno bili na sjeverozapadnom frontu i bjeloruskom frontu, da su obojica
imali odgovarajuu zbirku ratnih odlikovanja i da su obojica uhapeni na
frontu istog mjeseca, te da ih je uhapsila ista jedinica SMER-a i na osnovu
iste generalno primjenljive desete take - drugim rijeima, bez obzira na
obrazovanje, po-sjednitvo ili imovno stanje. I obojica su osueni na deset
godina. (Zapravo, gotovo svi su dobili istu presudu.) Meu njima je postojala
samo razlika od est godina i jednog vojnog ina - jer
27
!
Nerin je nekad bio kapetan. Ustanovilo se, uza sve ostalo, da je Nerin prije
rata moda ak sluao neko predavanje docenta Rubina.
Gledali su van u mrak.
Rubin ree tuno: "U svakom sluaju, ti si intelektualno prikraen. To me
mui."
"Ali ja ni ne pokuavam da shvatim stvari; ima mnogo inteligencije na svijetu,
ali vrlo malo korisne."

"Imam ovdje jednu dobru knjigu za tebe."

"Hemingway? Je li to opet neka o jadnim, zbunjenim bikovima?"
"Ne."
"O progonjenim lavovima?"
"Ni govora!"
"Sluaj, ja ne shvaam ni ljude - zato da se onda muim s bikovima?"
"Ali mora je proitati!"
"Ja nita ni za koga ne moram uiniti, upamti! Ve sam isplatio svoje dugove,
kako kae na prijatelj Spiridon."
"Proitaj je! To je jedna od najboljih knjiga dvadesetog stoljea!"
"I hoe li mi zaista otkriti ono to je potrebno razumjeti? Je li zaista
pronaao to ljude zbunjuje i uznemiruje?"
"Inteligentan, moralno ispravan, beskonano iskren pisac, vojnik, lovac,
ribar, pijanac i ljubitelj ena, koji bez buke i od srca prezire svaku la i
namjetenost, jednostavan, vrlo ovjean, nevin kao pravi genij..."
"Ma prestani!" nasmije se Nerin. "Proivio sam trideset godina bez
Hemingwaya, pa u valjda proivjeti jo nekoliko. Prvo si mi pokuao podvaliti
apeka, pa onda Falladu. Ve i ovako mi je ivot potpuno rastrgan. Nemoj da se
moram rasipati na sve strane! Dopusti mi barem da naem nekakav pravac."
I on se okrene natrag svom stolu.
Rubin uzdahnu. Jo uvijek nije bio u pravom raspoloenju za rad.
Pogledao je zemljovid Kine koji je stajao prislonjen na policu pisaeg stola.
Izrezao je taj zemljovid iz novina i zalijepio ga na karton. itavu prolu
godinu oznaavao je crvenom olovkom napredovanje komunistikih trupa; sad ga
je, poslije njihove potpune pobjede, ostavio pred sobom da bi mu u asovima
potistenosti i umora podizao moral.
Ali danas je tuga izjedala Rubina, i ak ni velika crvena masa pobjednike
Kine nije je mogla prevladati.
Nerin, povremeno zamiljeno siui otar kraj plastine olovke, biljeio je
siunim tankim rukopisom na mali papiri sakriven i zakamufliran knjigama i
fasciklima:
Sjeam se jednog odlomka o Marxu (kad bih ga samo mogao nai) gdje on kae da
bi moda pobjedniki proletarijat mogao
28
proi i bez toga da eksproprira bogate seljake. To znai da je on vidio neki
ekonomski nain da ukljui ive seljake u novi socijalni sistem. Ora, naravno,
nije 1929. traio takve puteve. A kad je on uope traio ita vrijedno ili
inteligentno? Zato bi se mesar trudio da bude terapeut?
Veliki akustiki laboratorij brujao je u svojoj mirnoj svako-dnevici. Motor je
na tokarskoj klupi mumljao. Padale su naredbe: "Ukopaj! - Iskopaj!"
Sladunjava muzika ula se iz radija. Netko je glasno traio cijev 6K7.
Iskoristivi trenutak kad je nitko nije gledao, Serafima Vita-ljevna paljivo
pogleda Nerina, koji je jo uvijek neto pisao svojim mikroskopskim
rukopisom.
Major ikin iz slube sigurnosti naredio joj je da tog zatvorenika dri na
oku.
29
ENSKO SRCE
Serafima Vitaljevna bila je tako siuna da je bilo teko ne zvati je
"Simokom". Bila je odjevena u bluzu od batista, oko ramena je ogrnula topao
al i bila je porunik u MGB-u, Ministarstvu dravne sigurnosti.
Svi slobodni namjetenici u toj zgradi bili su slubenici MGB-a.
Slobodni namjetenici, u skladu sa staljinistikim Ustavom SSSR-a, imali su
itav niz prava, meu ostalim i pravo da rade. Meutim, to pravo bilo je
ogranieno na osam sati dnevno, kao i injenicom da im rad nije bio kreativan,
ve se sastojao u nadziranju zekova. Zekovi, da bi im se nadoknadilo

uskraivanje svih ostalih prava, uivali su ire pravo rada - dvanaest sati
dnevno. Slobodni namjetenici izmjenjivali su deurstva u svakom laboratoriju
tako da su zekovi bili pod nadzorom itavo vrijeme, ukljuivi odmor za veeru
od 6 do 11 sati uvee.
Sad je Simoka bila u nonoj slubi. U akustikom laboratoriju ta je enica
ptijega lika bila jedini predstavnik vlasti, jedini prisutni vii inovnik.
Prema pravilima, njena je dunost bila da se pobrine da zekovi rade i da ne
gube vrijeme, da ne koriste laboratorij za proizvodnju oruja, da ne miniraju
zgradu ili kopaju tunel za bijeg, te da ne koriste obilje radio-dijelova koji
su im bili na raspoloenju za uspostavljanje uzajamne veze s Bijelom kuom. U
deset do jedanaest trebalo je da pokupi sve strogo povjerljive dokumente i
smjesti ih u veliki sef, te zapeati vrata laboratorija.
Prolo je tek pola godine otkako je Simoka zavrila studij na institutu za
radio-veze i dobila, zahvaljujui svojim kristalno istim karakteristikama,
mjesto u ovom tajnom institutu za znanstvena istraivanja koji je iz razloga
sigurnosti bio okrten samo brojem, ali koji su zatvorenici, u svom drskom
argonu, nazivali arakom. Slobodni namjetenici koji su ovdje radili odmah
su dobivali in i viu plau nego inenjeri na drugim mjestima. Dobivali su
dodatak na poloaj, dodatak za uniformu, a od njih se u biti traila samo
odanost i budnost.
30
injenica da nitko od nje nije zahtijevao da koristi poznavanje ovog
specijalnog podruja bila je sretna okolnost za Simo-ku. Ne samo ona ve i
mnoge njene prijateljice diplomirale su na institutu a da uope nisu stekle
nikakvo znanje. Za to je bilo mnogo razloga. Mlade djevojke dolazile su iz
gimnazija s vrlo loim temeljima u matematici i fizici. Nauile su u viim
razredima da je na sastancima nastavnikog vijea ravnatelj kole korio
nastavnike to daju nedovoljne ocjene, te da je uenik dobivao svjedodbu i
ako uope nije uio. U institutu, kad bi pronale vremena da sjednu i ue,
probijale su se kroz matematiku i radio-tehnologiju kao kroz gustu borovu
umu. ee, meutim, vremena nije ni bilo. Svake jeseni studenti su odlazili
na mjesec dana ili vie u kolhoze na kopanje krumpira. Stoga su morali kasnije
tokom godine sluati predavanja po osam i deset sati dnevno, tako da im uope
nije preostajalo vremena da naue ono to sluaju. Ponedjeljkom uvee imali su
satove politikog odgoja. Jedanput tjedno bio je obavezan neki sastanak. Zatim
se ovjek morao baviti i drutveno-korisnim radom: izdavati zidne novine,
organizirati koncerte, a trebalo je pomoi i kod kue, kupovati, prati i
odravati u redu odjeu. A to je s kinom? I kazalitem? I klubom? Ako se
djevojka malo ne pozabavi i ne zaplee u toku studentskih dana, kad e kasnije
nai za to vremena? Za ispite bi Simoka i njene kolegice pripremile brojne
papire i papirie s ispisanim rjeenjima, i sakrile ih u raznim dijelovima
enske odjee, te bi kod ispita izvlaile onaj koji im je potreban, izravnale
ga i predale kao ispitni rad. Ispitivai su naravno vrlo lako mogli otkriti
neznanje studentica, ali oni su i sami bili preoptereeni sastancima odbora,
skuptinama i nizom planova i izvjetaja koje su morali izraivati za dekana i
za rektora. Bilo bi im teko odrati ispit po drugi put. Osim toga kad bi
njihovi studenti pali na ispitu, ispitivai bi bili strogo kritizirani kao da
su loi aci pokvarena roba u proizvodnom procesu - u skladu s dobro poznatom
teorijom, da nema loih aka, ve samo loih nastavnika. Stoga ispitivai nisu
ni pokuavali namjetati studentima stupice provjeravajui njihovo znanje, ve
su naprotiv nastojali da ih provuku kroz ispit s najboljim moguim
rezultatima.
Pri kraju studija, Simoka i njene prijateljice shvatile su s oajanjem da
uope ne vole svoje zvanje i da im je zapravo dosadno. Ali tada je ve bilo
prekasno. Simoka je drhtala pri pomisli da bi zaista morala taj posao raditi.
Tada se nala u Mavrinu. Bilo joj je drago to joj nisu dodijelili nikakav

samostalan nauni rad. Ali ak i netko manje sitan i njean od nje osjetio bi
stravu pri prelaenju zabranjenog podruja tog izoliranog moskovskog dvorca,
gdje su posebna straa i nadzorno osoblje uvali vane dravne zloince.
Svih deset diplomiranih studentica Instituta za radio-vezu dobile su
instrukcije zajedno. Kazali su im da je biti na tom zadatku gore nego biti u
ratu, da ulaze u zmijsko leglo gdje ih samo jedan neoprezan pokret moe
dovesti do propasti. Kazali su im da e ovdje sresti talog ljudske rase, ljude
nedostojne da govore ruskim jezikom. Upozorili su ih da su ti ljudi posebno
31
opasni zato to ne pokazuju otvoreno svoje vuje onjake, ve neprestano nose
krinku uljudnosti i dobrog odgoja. Kad bi ih ovjek upitao za njihove zloine
- to je bilo strogo zabranjeno - pokuali bi se spretnim laima predstaviti
kao nevine rtve. Bilo je podvueno da djevojke, kao lanice Komsomola, ne
smiju izlijevati svoju mrnju na te zmije otrovnice, ve se moraju prema njima
odnositi uljudno - ne uputajui se ni u kakve rasprave koje nisu u vezi s
poslom, ne obavljajui za njih nikakve poslove vani - i da pri prvom krenju,
sumnji u krenje ili mogunosti sumnje u krenje tih propisa moraju hitno
podnijeti izvjetaj oficiru slube sigurnosti, majoru ikinu.
Major ikin bio je nizak, crnomanjast, naduven ovjek velike glave, kratko
podiane kose koja je poela sijedjeti i malih nogu na kojima je nosio cipele
djeakog broja. Tom prilikom je rekao da mu je palo na pamet kako bi se,
premda je njemu kao i ostalim iskusnim ljudima potpuno jasna gmizava narav tih
zloinaca, pokoje suutno srce tako neiskusnih mladih ena moglo i pokolebati;
i da bi ona mogla poiniti kakav prekraj, na primjer, dati zatvoreniku knjigu
iz knjinice slobodnih namjetenika. Nee ak ni spomenuti odailjanje pisama
u svijet. (Jer svako pismo, bez obzira na koju je Mariju Ivanovnu bilo
upueno, oigledno je bilo upueno u neki strani pijunski centar.) Ako bi
bilo koja od mladih ena primijetila pad neke od svojih drugarica, mora odmah
pruiti drugarsku pomo - to jest izvijestiti o svemu to se dogodilo majora
ikina.
Napokon, major nije prikrio injenicu da bi veza sa zatvorenicima bila
kanjena po kaznenom zakoniku, a kazneni je zakonik kao to je svima poznato,
vrlo elastian. To bi moglo znaiti dvadeset i pet godina robije.
Bilo je nemogue ne zadrhtati pri pomisli na mranu budunost koja ih oekuje.
Neke su djevojke ak osjetile kako im suze naviru na oi. Ali sjeme
nepovjerenja ve je bilo zasijano meu njih. Odlazei sa sastanka na kojem su
primile instrukcije, nisu razgovarale o onome to su maloas sluale.
Vie mrtva nego iva, Simoka je slijedila inenjera majora Roitmana u
akustiki laboratorij, i prvu minutu joj se inilo da e istog asa pasti u
nesvijest.
Odonda je prolo pola godine, i neto uasno dogodilo se sa Simokom. Istina,
njena se uvjerenja u zavjeru mranih sila imperijalizma nisu pokolebala. Jo
uvijek joj nije bilo teko vjerovati da su zatvorenici koji rade u svim
ostalim prostorijama krvoloni zloinci. Ali svakog dana, dok je susretala
dvanaest zekova u akustikom laboratoriju - mranih i ravnodunih prema
slobodi, prema vlastitoj sudbini, prema osudama na deset i dvadeset pet
godina, kad je susretala sve te naune radnike, inenjere i tehniare koji su
se brinuli samo za svoj posao, premda zapravo uope nije bio njihov, nije im
nita znaio, i nije im donosio ni dinara plae i ni mrvu slave - uzalud bi
pokuavala da u njima vidi one oajne internacionalne zloince koji se tako
lako prepoznaju u filmovima i koje tako spretno hvata kontrapijunaa.
32
Meu njima Simoka nije osjeala straha. Nije mogla osjeati mrnju prema
njima. Ti su ljudi u njoj pobuivali samo isto potovanje, zbog svojih
raznolikih vjetina i znanja i hrabrosti kojom su podnosili nesreu. I premda
je njen osjeaj dunosti vapio na sav glas, premda je njena ljubav prema

domovini zahtijevala da prijavi oficiru slube sigurnosti sve grijehove koje

su zatvorenici poinili ili su namjeravali poiniti, Simoka je iz nekih njoj
posve neshvatljivih razloga poela osjeati da joj je ta dunost odvratna i
nemogua.
To je bilo posebno nemogue u sluaju njenog najblieg susjeda i suradnika,
Gleba Nerina, koji joj je sjedio nasuprot.
Ve neko vrijeme Simoka je s njim tijesno suraivali vrei pod njegovim
vodstvom pokuse u artikulaciji govora. U Mavrin-skoj araki esto je trebalo
ocijeniti tanost kojom se karakteristike govora prenose preko razliitih
telefonskih vodova. ak i uza sve nove instrumente jo uvijek nije bilo
mjerila koje bi moglo izmjeriti kakvou prijenosa. Iskrivljenja su se mogla
utvrditi samo kad bi jedna osoba izgovarala pojedine slogove, rijei i fraze u
mikrofon na jednoj strani voda, a slualac s druge strane pokuao ocijeniti i
zabiljeiti postotak greaka u prijenosu. Takve eksperimente nazivali su
eksperimenti u artikulaciji.
Nerin se bavio matematikim programiranjem tih eksperimenata. Oni su se
odvijali uspjeno, te je Nerin ak sastavio studiju u tri dijela o svojim
metodama. Kad bi on i Simoka bili pretrpani s previe poslova odjednom,
Nerin bi tano formulirao slijed poslova koje se mora odmah obaviti i poslova
koji se mogu odgoditi, odreujui sve to s velikom sigurnou. U takvim bi
asovima njegovo lice postalo mlado. A Simoka je, zamiljajui rat kao to ga
je vidjela na filmu, u mati gledala Nerina u kapetanskoj uniformi,
zavijorene crvenkaste kose, kako usred dima eksplozija nareuje: "Pali!"
Ali Nerin je osjeao kako ga neto goni da radi brzo, da bi se mogao, im
obavi zadatak koji mu je dodijeljen, osloboditi svih poslova. Jednom je rekao
Simoki: "Ja sam aktivan, jer mrzim aktivnost." - "A to volite?" upitala ga
je stidljivo. "Razmiljanje", odgovorio je. I zaista, kad bi navala poslova
jenjala, on bi satima sjedio gotovo uope ne mijenjajui poloaj. Koa na licu
bi mu posivjela i ostarjela i. pojavile bi se bore. Kamo je nestalo njegovo
samopouzdanje? Postao je spor i neodluan. Dugo bi razmiljao prije nego bi
pribiljeio nekoliko onih siunih biljeaka na~ papirie koje je Simoka i
danas vidjela na njegovom stolu u gomili prirunika i studija. Primijetila je
ak da ih je gurnuo nekuda nalijevo na stolu, ali ne u ladicu. Simoka je
gorjela od znatielje da sazna to on to pie i za koga. Nerin je, a da toga
uope nije bio svjestan, za nju postao objekt naklonosti i divljenja.
ivot je Simoke kao ene do toga doba bio vrlo nesretan. Nije bila lijepa.
Lice joj je kvario predugi nos. Kosa joj je bila rijetka i skupljena na
zatiljku u mali mravi vor. Nije bila samo malena - to enu ini
privlanijom - ve je bila pretjerano malena; bila je vie nalik na
sedmokolku nego na odraslu enu. Osim toga, bila je ukoena i nesklona
zabavama i povrnim a3
U prvom krugu
33
lama; i to ju je takoer inilo neprivlanom za mlade ljude. I tako joj do
dvadeset pete godine nitko nije udvarao, nitko je nije zagrlio, nitko je nije
poljubio.
Ali nedavno, prije svega mjesec dana, neto se pokvarilo na mikrofonu u kabini
i Nerin je pozvao Simoku da ga popravi. Ula je s odvijaem u ruci i u
tihoj, zaguljivoj kabini, sitnoj, pretrpanoj, u kojoj je jedva bilo mjesta za
dvoje, nagnula se prema mikrofonu koji je Nerin pregledavao i prije nego je
shvatila to se dogaa njen je obraz dodirivao njegov. Dodirnula ga je i
gotovo se onesvijestila na licu mjesta. to e se sad dogoditi? Trebalo je da
se odmakne, ali ona je glupavo i dalje gledala u mikrofon. Protekla je najdua
i najuasnija minuta njenog ivota - njihovi su obrazi gorjeli, priljubljeni,
a on se nije odmicao! Iznenada joj je zgrabio glavu i poljubio je u usta.
Simokino itavo tijelo kao da se otopilo u nekoj radosnoj slabosti. Toga asa

nije rekla nita o Komsomolu i o domovini, ve samo: "Vrata nisu zatvorena!"

Tanki tamnomodri zastor koji se lelujao amo-tamo odvajao ih je od dnevne buke,
od ljudi koji su oko njih hodali i govorili i koji su svakog asa mogli
odgurnuti taj zastor. Zatvorenik Nerin nije riskirao nita vie od deset dana
u kaznenoj eliji. Mlada ena riskirala je itavu svoju istu prolost i dobre
karakteristike, svoju karijeru, pa ak moda i samu slobodu. A ona nije imala
snage da se izvue iz ruku koje su joj obujmile glavu.
Po prvi put u njenom ivotu poljubio ju je mukarac.
I tako se moe rei da je lukavo sainjen elini lanac pukao kod karike,
iskovane iz enskog srca.
34
"REKAO BIH TOM TRENUTKU ..."
"ija je to elava glava iza mene?"
"Djeae, ja sam ti u pjesnikom raspoloenju. Hajde da malo popriamo."
"Ja sam u principu zaposlen."
"Zaposlen - glupost! Silno sam neraspoloen, Glebe. Sjedio sam kraj onog
improviziranog njemakog boinog drvca i neto sam govorio o tome kako sam se
ukopao kod mostobrana sjeverno od Pulutska, i iznenada sam se opet naao na
frontu! itav mi je front doao opet pred oi, tako ivo, tako zorno. Sluaj ak se i rat moe pretvoriti u lijepu uspomenu, zar ne?"
"To ne bi smio dopustiti. Taoistika etika kae: "Oruje je instrument
nesree, a ne plemenitosti. Mudar ovjek nevoljko pobjeuje"."
"to je sad to? Preao si sa skepticizma na taoizam?"
"Jo nita nije konano."
"Prvo sam se sjetio svojih najboljih vaba - kako smo zajedno izmiljali
naslove za letke: Majka koja grli djecu, pa plava Margareta u suzama - to nam
je bilo remek-djelo. Imala je tekst u stihovima."
"Znam. Naao sam taj letak."
"Prisjetio sam se kako smo u tihe veeri odlazili na poloaje u kamionima sa
zvunicima."
"A izmeu dirljivih zvukova tanga oni su pokuavali nagovoriti svoju brau
vojnike da okrenu puke protiv Hitlera. I mi smo izlazili iz rovova i sluali.
Ali tvoji apeli bili su pomalo naivni."
"Kako to misli? Napokon, osvojili smo Graudenz i Elbing a da ni hica nismo
ispalili."
"Ali to je bilo ve 1945."
"Kapi vode izbuit e veliku stijenu! Jesam li ti kad priao o Milki? Bila je
studentica na fakultetu za strane jezike, diplomirala je 1941. i smjesta je
dodijeljena naoj sekciji kao prevodilac. Mala djevojka prasta nosa; sve su
joj kretnje bile hitre."
35
"ekaj, je li to bila ona: koja je ila zajedno s tobom da prihvati predaju
tvrave?"
"Da. Bila je silno tata i jako je voljela da je hvale za njen posao (Boe
oslobodi ako si se usudio da je prekori!), i drago joj je bilo kad bi je
preporuili za odlikovanje. Sjea li se sjeverozapadnog fronta iza rijeke
Lovat, izmeu Rahlica i Novo--Svinuhova, Juno od Podcepoja? Tamo je jedna
velika uma." "Tamo ima vie uma. Misli li s druge strane rijeke Redje ili s
ove?"
"S ove strane." "Da, znam je."
"Dakle, ona i ja proveli smo itav dan lutajui po toj umi. Bilo je proljee
- zapravo, ne proljee, tek oujak. Gacali smo po barama u pustenim izmama,
dok su nam ubare bile natopljene znojem. Eh, onaj vjeni miris proljea koje
se budi! Lutali smo naokolo poput ljudi koji su po prvi put zaljubljeni, poput
mladenaca. Zato ovjek s novom enom uvijek sve doivi potpuno iz poetka,
ba kao momi? Ona beskrajna uma! Dimilo se iz razasutih sklonita gdje je

na istini stajala baterija sedam-desetestica. Zaobili smo ih. Lutali smo

tako sve do sumraka, mokri do koe i zajapureni od sree. Cijeli dan me
tjerala u ludilo; a tada smo, kad je pao mrak, pronali jednu praznu topovsku
platformu."
"Iznad zemlje?"
"Sjea se? Jasno. Mnogo ih je bilo sagraeno te godine i izgledale su kao
skrovita za divlje ivotinje."
"Tamo je podvodno tlo. Ne moe se ukopavati." "Da. Unutra su na podu bile
borove iglice, iz cjepanica je mirisala smola, vatra se dimila - nije bilo
pei; ovjek se morao grijati pri otvorenoj vatri. Na krovu je bila rupa.
Naravno, svjetla uope nije bilo. Vatra je bacala sjene na grede. to kae na
to, Glebe? To je bio ivot!"
"Ve davno sam opazio da ako u nekoj zatvorskoj prii postoji nevina djevojka,
svatko se - ukljuivi i mene - od sveg srca nada da do kraja prie vie nee
biti nevina. Za zekove je to glavna poanta prie. Tu se osjea neka tenja za
viom pravdom, zar ne? Slijepca moraju oni koji vide s vremena na vrijeme
uvjeravati da je nebo jo uvijek plavo, i da je trava zelena. Zek mora
vjerovati da jo uvijek postoje istinske, ive, divne ene na svijetu i da se
predaju momcima koji imaju sree. To je no koje se ti sjea - ljubavnik u
zadimljenom sklonitu, i nitko na tebe ne puca. Rat, kojeta! Iste te noi
tvoja ena je predavala svoje kupone za eer - za punjene bombone, sve
slijepljene i zgnjeene i izmijeane s papirom, pitajui se kako da ih
razdijeli meu tvoje keri da im potraju itav mjesec. A u Butirki, u eliji
73 ..."
"Na drugom katu, u uskom hodniku..." "Tano. Mladi moskovski profesor
historije Razvodovski, koga su netom uhapsili i koji naravno nikad nije bio na
frontu, dokazivao je inteligentno, uvjerljivo i s velikim entuzijazmom
koristei se sociolokim, povijesnim i etikim dokazima da postoji i dobra
strana rata. A u toj su eliji bili oajni mladii koji su se borili
36
posvuda i u svakoj vojsci, i samo to nisu pojeli profesora ivog. Bili su
bijesni, govorili su ne, nema ni jedne jedine mrvice dobra u ratu. Ja sam
sluao i drao sam jezik za zubima. Razodovski je imao nekoliko vrlo dobrih
argumenata. Povremeno bih vjerovao da ima pravo. A osim toga, katkad su i moje
uspomene bile lijepe. Ali nisam se usudio raspravljati s vojnicima. Ma koja
bila osnova na kojoj sam se mogao sloiti s tim civilnim profesorom, ona je
bila isto ono to me odvajalo - kao artiljerijskog oficira pripojenog Vrhovnoj
komandi s pojaanjem - od pjeadije. Leve, napokon ti si na frontu, osim to
si zauzeo one tvrave, bio prava naivina. Napokon, nikad nisi morao ostati u
borbenom redu iz koga bi se mogao povui samo pod cijenu glave! I ja sam bio
djelomino naivina, jer nisam sam sudjelovao u napadima i nisam slao ljude u
napade. A onda nas pamenje poinje varati, i sakriva ono to je bilo
uasno ..."
"Da, ja nisam rekao ..."
"Sve to je bilo ugodno izroni na povrinu. Ali kad su me tuke gotovo
rastrgale kraj Orela - ne mogu se ba prisjetiti nekog posebnog unutarnjeg
zadovoljstva u tom asu. Ne, Leve, jedini dobar rat je rat koji je gotov i
zavren."
"Ma ja ne kaem da je dobar, ja samo kaem da je dobro ono ega se sjea."
"Svakako, i mi emo se isto tako s njenou sjeati logora jednog dana. Pa
ak i tranzitnih logora."
"Tranzitnih logora? Gorkoga? Kirova? Ne!"
"To je zato to ti je uprava oduzela stvari pa ne moe biti objektivan. Ali
nekim ljudima nije bilo loe ak ni tamo - onima koji su pregledavali pakete s
hranom i slubenicima u kupatilu; bilo je i takvih koji su ak mogli spavati
sa zatvorenicama, i ti e sad svima okolo priati kako na zemlji nema ljepeg

mjesta od tranzitnog zatvora. Napokon, sama koncepcija sree je uvjetna,

fikcija."
"Nestalna priroda i nestvarnost te koncepcije implicirane su ve u samoj
rijei. Rije "srea" potjee u ruskom jeziku od rijei koja znai ovaj sat,
ovaj trenutak."
"Ne, dragi profesore, oprosti, itaj Vladimira Dahla. "Srea" potjee iz
rijei koja znai neiju sudbinu, neiji dio, ono to je ovjek uspio
prigrabiti u ivotu. Mudrost etimologije daje nam vrlo jadnu verziju sree."
"Samo as! I moje je tumaenje takoer po Dahlu."
"Nevjerojatno. Pa i moje."
"Tu bi rije trebalo prouiti na svim jezicima. Pribiljeit u to!"
"Luae!"
"Nije vano! Dopusti da ti kaem neto o komparativnoj filologiji ..."
"Misli ono kako sve potjee iz rijei "ruka" - kao to bi rekao Marr?"
"Idi k vragu. Sluaj - jesi li proitao drugi dio Fausta?"
"Bilo bi bolje da pita jesam li itao prvi dio. Svi kau da je to genijalno
djelo, ali nitko ga ne ita. Ili ga opet samo poznaju preko Gounoda."
37
"Ne, prvi dio uope nije teak:
O Suncu i Zemlji nita ne znam rei Ja vidim samo kako ovjek pati."
"A, to mi se svia!"
"Ili:
to treba nam ostaje nepoznato A sve to znamo, nepotrebno jest."
"Velianstveno!"
"Drugi dio je malo tei, priznajem. Ali ak i tako, kakva je to ideja! Ti zna
kakav je dogovor izmeu Fausta i Mefistofela. Mefistofel e primiti
Faustovu duu samo kad Faust uzvikne: "Rekao bih tom trenutku: ah, stani,
tako si lijep." Ali bez obzira to Mefistofel nudi Faustu - povratak mladosti,
ljubav Marga-retinu, laku pobjedu nad njegovim suparnikom, neogranieno
bogatstvo, spoznaju tajne egzistencije - nita ne moe izazvati taj konani
usklik iz Faustovih grudi. Godine prolaze. Sam Mefistofel ve se umorio
progonei to nezasitno bie. On vidi da je nemogue uiniti ljudsko stvorenje
sretnim i eli odustati od besplodnog pokuaja. Faust, koji je sada po drugi
put ostario i oslijepio, nareuje Mefistofelu da okupi tisue radnika da
kopaju kanale i isue movare. U njegovom dva puta ostarjelom mozgu, koji se
cininom Mefistofelu ini zamagljenim i bolesnim, zablistala je velika ideja:
da uini ovjeanstvo sretnim. Na Mefistofelov znak pojavljuju se sluge pakla
- lemuri - i poinju kopati Faustov grob. Mefistofel eli samo da ga pokopa i
da ga se oslobodi, ne nadajui se vie njegovoj dui. Faust uje zveket
bezbrojnih lopata koje kopaju, "to je to?" pita on. Mefistofel, podrugljiv
kao uvijek, kae Faustu da se isuuju movare. Nai kritiari rado
interpretiraju taj trenutak u socijalno-optimistikom smislu: zato to vjeruje
da je ovjeanstvu uinio veliku uslugu i zato to mu ta pomisao donosi
najveu sreu, Faust moe sada uskliknuti: "Rekao bih tom trenutku:
ah,
stani, tako si lijep!" Ali ako to ovjek analizira, nije li se Goethe
nasmijao svim iluzijama na kojima poiva ljudska srea? Zapravo, nikakva
usluga ovjeanstvu nije ni uinjena. Faust izgovara dugo oekivanu
sakramental-nu frazu jedan korak od groba, potpuno zavaran i moda uistinu
lud. A lemuri ga smjesta lopatama bace u jamu. to je to, himna srei ili
izrugivanje?"
"Eh Leve, prijatelju, takvog te volim; kad govori iz srca i raspravlja
inteligentno i niemu ne pokuava prikaiti pogrdnu etiketu."
"Bijedni potome Pirov! Nikad ni pojma nisam imao da ti priinjam uitak. Ali
sluaj: na jednom od mojih predratnih predavanja - a ona su bila i te kako
hrabra za ono doba - na osnovu toga citata iz Fausta razvio sam melanholinu
teoriju da ne postoji srea, i da je ona ili nedostina ili iluzorna. A tada

mi je jedan student dodao poruku napisanu na komadiu papira istrgnutom iz

siunog notesa: "Ali ja sam zaljubljen - i ja sam sretan! to kaete na to?""
"I to si rekao?"
"A to moe rei?"
38
8
PETA GODINA POD JARMOM
Toliko ih je zaokupio, njihov razgovor da vie nisu uli buku u laboratoriju,
ni nametljivi radio u najudaljenijem kutu. Nerin se jo jednom zavrtio u svom
stolcu tako da je bio leima okrenut laboratoriju. Rubin se pomaknuo u svom
naslonjau i naslonio bradu na prekrtene ruke.
Nerin je govorio sa arom, poput ovjeka koji iznosi odavno sazrele misli:
"Kad sam bio slobodan i kad sam itao knjige u kojima su mudri ljudi
razmiljali o znaenju ivota ili o prirodi sree, vrlo sam malo shvaao iz
tih redaka. Priznavao sam: mudri ljudi moraju razmiljati. To je njihov poziv
i to se od njih oekuje. Ali to je smisao ivota? ivimo - u tome je smisao.
Srea? Kad stvari idu dobro, to je srea, to svatko zna. Hvala Bogu to sam
dospio u zatvor! Tu mi se pruila prilika da razmiljam. Da bismo razumjeli
prirodu sree moramo prvo analizirati sitost. Sjea li se Lubjanke i
kontrapijunae? Sjea li se onog rijetkog, vodenastog rieta ili zobene kae
bez ijedne kapi masti? Moe li rei da to jede? Ne. Ti komunicira s tim,
uzima ih kao sakrament! Kao pranu jogija. Jede polako; jede s vrha drvene
lice; jede potpuno zaokupljen procesom jela, razmiljajui o jelu - i ono ti
se iri po tijelu poput nektara. Drhe od slasti koja se oslobaa iz tih
prekuhanih, sitnih zrnaca i guste tekuine u kojoj plivaju. A tada - gotovo
bez ikakve hrane - ivi i dalje est mjeseci, dvanaest mjeseci. Zar zaista s
tim moe usporediti grubo prodiranje odreska?"
Rubin nikad nije mogao dugo sluati. U svakom razgovoru on je sam morao
izlagati duhovna blaga koja je otkrio. Sad je pokuao da prekine svog
sugovornika, ali Nerin ga je zgrabio za kombinezon i stresao ga da ga u tome
sprijei.
"I tako u roenoj bijednoj koi i od naih jadnih drugova spoznajemo prirodu
sitosti. Sitost uope ne ovisi o tome koliko jedemo, ve kako jedemo. Isto je
tako sa sreom, potpuno isto. Leve, prijatelju moj, srea ne ovisi o tome
koliko smo povrnih,
39
vanjskih uitaka prigrabili od ivota. Ona ovisi samo o naem stavu prema
njima. Postoji o tome izreka u taoistikoj etici: "Tko god je sposoban za
zadovoljstvo uvijek e biti zadovoljen"."
Rubin se ironino iskesi. "Ti si eklektik. Ti odasvuda bere areno perje."
Nerin strese glavom. Kosa mu je visila preko ela. Ta ga je diskusija
zanimala i u tom trenutku izgledao je poput osam-naestogodinjaka.
"Nemoj pokuati da pobrka stvari, Leve. To uope nije tako. Ja ne izvlaim
zakljuke iz filozofije koju sam itao, ve iz pria
0
stvarnim ljudima koje sam uo u zatvoru. A kasnije, kad moram
formulirati svoje zakljuke, zato da opet iznova otkrivam Ameriku? Na planeti
filozofije sve su zemlje ve odavno otkrivene. Ja prelistavam stare filozofe i
pronalazim tamo svoja najnovija otkria. Ne prekidaj me! Upravo sam ti htio
dati jedan primjer. Kad bi se u logoru - a jo vie u araki - dogodilo takvo
udo kao to je slobodna, besposlena nedjelja, tada bi se u toku toga dana
dua otkravila. I premda se nita u mojoj vanjskoj situaciji ne bi promijenilo
nabolje, ipak bi jaram zatvora malo popustio,
1 ja bih mogao voditi pravi razgovor ili proitati neku iskrenu stranicu, i
osjeao bih se na vrhu vala. Nisam ivio pravim ivotom ve mnogo godina, ali
na to sam zaboravio. Ja sam bez teine, bestjelesan, ja lebdim u zraku. Leim
na svom gornjem leaju i zurim u strop. On mi je vrlo blizu, go je, buka je

loa - a ja drhem od beskonane radosti egzistencije!

Padam u san sav
blaen. Ni jedan predsjednik, ni jedan premijer ne moe zaspati tako
zadovoljan svojom nedjeljom."
Rubin se dobronamjerno isceri. U toj grimasi bilo je odobravanja, a neto i
popustljivosti prema njegovom zaluenom mlaem prijatelju.
"A to na to kau velike knjige Vede?" upita on napuivi usnice pomalo
podsmjeljivo.
"Ne znam to kau knjige Vede", odvrati Nerin vrsto, "ali knjige Sanhije
kau: "Za one koji razumiju, ljudska je srea patnja"."
"Zacijelo si o svemu mislio", promrmlja Rubin u bradu. "Jesi li to naao u
Sologdinu?"
"Moda. Idealizam? Metafizika? Je li? Hajde, samo prilijepi etikete, bradonjo!
Sluaj! Srea neprestane pobjede, srea ispunjene elje, srea uspjeha i
potpune sitosti - to je patnja! To je duhovna smrt, neka vrst beskonanog
moralnog bola. Ne filozofi Vedante i Sanhije, ve ja lino, Gleb Nerin,
zatvorenik u jarmu ve petu godinu, podigao sam se do onog stupnja razvoja na
kojem loe pone izgledati dobro. I ja osobno drim da ljudi ne znaju za im
tee. Rasipaju se u besmislenom lomatanju za volju aice dobara i umiru ne
uvidjevi svoje duhovno bogatstvo. Kad je Lev Tolstoj sanjao o tome da je
zatvoren, rezonirao je kao istinski perceptivna osoba sa zdravim duhovnim
ivotom."
Rubin se nasmije. Cesto se smijao kad bi kategoriki odbijao poglede svog
protivnika u raspravi.
"Pripazi, mladiu! Iz tebe govori nezrelost mladenaka duha. Tebi je milije
tvoje lino iskustvo od kolektivnog iskustva ovje40
anstva. Ti si otrovan smradom pria iz zatvorskih zahoda - i eli gledati
svijet kroz tu maglicu. Zar da samo zato to su nai ivoti uniteni, to se
nae sudbine nisu razvile, ljudi mijenjaju svoja uvjerenja?"
"A ti si ponosan to se dri svojih uvjerenja?"
"Da! Hier stehe ich! Ich kann nicht anders."
"Tvrdoglavo stvorenje! Pa u tom i jest bit metafizike! Umjesto da naui ovdje
u zatvoru, umjesto da neto naui iz naeg stvarnog ivota ..."
"Kojeg ivota? Iz gorkog otrova neuspjeha?"
"... ti si namjerno stavio povez preko oiju, zaepio ui, zauzeo pozu, i to
sad naziva inteligencijom? Prema onome to ti govori i kako postupa,
inteligencija znai odbijati svaki razvoj!"
"Inteligencija je objektivnost."
"Ti - objektivan?"
"Apsolutno!" izjavi Rubin dostojanstveno.
"Nikad u ivotu nisam vidio ovjeka kojemu toliko nedostaje objektivnosti kao
tebi."
"Izvuci glavu iz pijeska! Pogledaj stvari u povijesnoj perspektivi. Ne bih
smio citirati sam sebe, znam, ali: ivot leptira traje tek trenutak, A hrast
cvjeta stotinu godina.
Zakon prirode - razumije li ti znaenje tog termina? Neizbjean, uvjetan,
prirodni zakon? Sve ide svojim neizbjenim tokom. I beskorisno je tragati za
nekakvim trulim skepticizmom."
"Nemoj ni trenutka pomisliti, Leve, da skepticizam dolazi lako. Moda je to za
mene baraka kraj puta u kojoj mogu prosjediti period loeg vremena. Ali
skepticizam je nain da se oslobodi dogmatski duh, i u tome je njegova
vrijednost."
"Dogmatski duh? Glupane! Kako ja mogu biti dogmatik?" Rubinove velike tople
oi zurile su u njega pune predbacivanja. "Ja sam ista vrst zatvorenika kao i
ti - uhapen u guvi 1945. Za mnom su etiri godine na frontu, krhotina
granate u boku i pet godina zatvora. Dakle, stvari vidim isto tako dobro kao i

ti. to mora biti, mora. Drava ne moe postojati bez dobro organi ziranog
kaznenog sistema."
"Ne elim to sluati. Ja to ne prihvaam."
"Naravno. Eto, ode tvoj skepticizam! Zasvirajte, frule i talam-basi! Kakav je
to Sextus Empiricus doao meu nas? Zato si tako uznemiren? Zar su takvi
pravi skeptici? Skeptik se mora suzdrati od suda. Skeptik mora biti
ravnoduan i nepokolebiv."
"Da, ima pravo", ree Gleb oajno. "Sanjam o tome kako sam sputan. Pokuavam
se baviti samo... uzvienim mislima. Ali okolnosti me nadjaaju i hvata me
omaglica; borim se oajno i bijesno."
"Uzviene misli! A napada me zato to u Dezkazganu nema dovoljno vode za
pie."
"Trebalo bi da tebe tamo poalju, huljo! Ti si jedini meu nama koji misli da
je Ora u pravu, da su njegove metode normalne i nune. Trebalo bi da te
poalju u Dezkazgan - brzo bi ti zapjevao drugu pjesmu."
41
"Posluaj me!" Sad je Rubin zgrabio Nerina za kombinezon. "On je najvei!
Jednog e dana to shvatiti. On je Robespierre i Napoleon nae revolucije u
jednoj osobi. On je mudar. On je zaista mudar. On vidi mnogo dalje nego to mi
uope moemo vidjeti!"
"Valjalo bi da vjeruje svojim oima", prekine ga Nerin. "Sluaj, kad sam bio
djeak poeo sam itati njegove knjige poto sam proitao Lenjinove, i nisam
ih mogao probaviti. Poslije stila koji je bio izravan, vatren, precizan,
iznenada sam naiao na tu gnjecavu kau. Svaka je njegova misao sirova i glupa
- on ak ne shvaa da uvijek isputa iz vida ono to je vano."
"To si sve otkrio kao djeak?"
"Kad sam bio u viim razredima. Ti mi ne vjeruje? Pa nije mi vjerovao ni
isljednik koji je sastavio optubu protiv mene. Sva ta pretencioznost,
didaktika napuhanost njegovih izjava tjera me u bjesnilo. On uistinu vjeruje
da je inteligentniji od svih drugih Rusa ..."
"Pa i jest!"
"... i da nas usreuje samim tim to doputa da mu se divimo."
Zaneseni raspravom prijatelji su zaboravili na oprez i njihov je razgovor sad
mogla uti Simoka, koja je neko vrijeme prijekorno pogledavala u Nerina.
Bila je povrijeena to on ne samo da nije pomislio da iskoristi injenicu to
je ona u slubi, ve nije ak ni pogledao u njenom pravcu.
"Ima posve krivo - posebno zato to se plete u stvari o kojima nita ne
zna! Ti si matematiar i ne poznaje dobro ni historiju ni filozofiju - pa
kako se onda usuuje iznositi takvu osudu?"
"Sluaj, ve mi je dosta tih pria kako su ljudi, koji su otkrili neutrino i
izvagali Beta Sirius a da ih nikada nisu vidjeli, toliko infantilni da se ne
mogu orijentirati u jednostavnim problemima ljudske egzistencije. Mi nemamo
izbora. Ako se vi historiari vie ne bavite historijom, to preostaje nama
matematiarima i tehniarima? Ja dobro vidim tko dobiva nagrade i tko prima
plae akademika. Oni ne piu povijest; oni samo oblizuju stanovito dobro
poznato mjesto. I zato mi, tehnika inteligencija, moramo sami prouavati
historiju."
"Ma, hajde! Kad ti to kae, to zvui strano!"
"A osim toga mi prilazimo stvarima na tehniki nain, a matematike metode
nisu tako loe. Povijesti bi one mogle ak vrlo dobro doi."
Na nezauzetom stolu inenjera majora Roitmana, ravnatelja akustikog
laboratorija, zazvonio je institutski interkom. Simoka ustane i javi se.
"... Da! I tako onaj moj isljednik na sasluanju nije vjerovao da me upravo
studij dijalektikog materijalizma doveo do optube po lanu 58, paragraf 10.
Nikad nisam upoznao pravi ivot; priznajem, neprestano sam bio zadubljen u
knjige; ali uporeivao sam uvijek iznova ta dva stila, te dvije metode

dokazivanja, i u tekstovima..."
"Glebe Vikentiu!"
42
"... u tekstovima sam otkrio greke, iskrivljenja, grube sim-plifikacije - i
eto me ovdje!"
"Glebe Vikentiu!"
"Da?" ree Nerin, shvativi da ga zovu. Okrenuo se od Rubina.
"Zar niste uli? Telefon je zvonio." Simoka mu se obratila strogo. Stajala je
za svojim stolom, namrtena, prekrtenih ruku, ramena omotanih smeim alom.
"Anton Nikolajevi vas zove k sebi u ured."
"A, tako?" Na Nerinovom licu iezao je zanos rasprave i bore su se opet
povratile. "Vrlo dobro, hvala lijepa, Serafima Vitaljevna. uje li, Leve?
Jakonov. Tko zna zato?"
Poziv u ured efa instituta u subotu u deset sati uvee bio je izvanredan
dogaaj. Premda je Simoka pokuala zadrati izraz slubene ravnodunosti,
Nerin je dobro vidio da se u njenom pogledu krije strah.
U tom trenutku bile su zaboravljene sve provale gorine. Rubin zabrinuto
pogleda svog prijatelja. Kad mu se oi ne bi preobrazile u aru rasprave, bile
su gotovo enski mekane i blage.
"Ne volim kad se veliki efovi poinju za nas zanimati", izjavi on. ""Ne gradi
kuu kraj kneeva dvora.""
"Pa to ni ne inimo. Na je posao nevaan: glasovi."
"A sad e nam Anton biti za petama. Dobit emo po glavi zbog memoara
Stanislavskoga i one knjige advokatskih govora." Rubin se nasmije. "Ili moda
je posrijedi artikulacija u Sedmici?"
"Pa, rezultati su ve predani i vie se ne moemo povui. Ali u sluaju da se
ne vratim ..."
"Ne budi smijean."
"Kako to misli, smijean? Takav je ivot. Spali ono, zna ve gdje." On
zatvori rolo na svom stolu, preda klju Rubinu i ode dokonim korakom
zatvorenika, koji je petu godinu u jarmu i koji nikad ne uri jer se moe
nadati samo goremu.
43
ROZIKRUCEJCI
Nerin se penjao irokim stepenitem zastrtim crvenim sagom, pod mjedenim
svjetiljkama i stropom s gipsanim ukrasima. U taj kasni sat nigdje nije bilo
nikoga. Prisilio se da hoda naizgled bezbrino dok je prolazio kraj deurnog
kod vanjskih telefona i zakucao na vrata efa instituta, pukovnika inenjera
Dravne slube sigurnosti, Antona Nikolajevia Jakonova. Ured je bio prostran,
namjeten sagovima, naslonjaima, divanima. U sreditu sobe stajao je dugaki
stol za sjednice zastrt jarko modrom ohom. U najudaljenijem uglu vidjeli su
se smei Jakonovljev pisai stol i naslonja od savijenog drva. Nerin je samo
nekoliko puta prije toga imao prilike da se susretne s tom raskoi, i to ee
na sastancima nego sam.
Pukovnik inenjer Jakonov imao je preko pedeset godina ali je jo uvijek bio u
punoj snazi. Bio je visok; lice mu je bilo malo napudrano poslije brijanja;
imao je zlatni cviker; i itavom svojom krupnom, dostojanstvenom pojavom
podsjeao je na nekog od kneeva Obolenskih ili Dolgorukih. Velianstvenim,
samosvjesnim dranjem isticao se meu svim ostalim dostojanstvenicima u
ministarstvu.
"Izvolite sjesti, Glebe Vikentiu", ree on irokogrudno, za-valivi se u svoj
golemi naslonja, i poigravajui se debelom arenom olovkom na smeoj povrini
stola.
Oslovljavanje Nerina imenom i oevim imenom bilo je dokaz uljudnosti i dobre
volje, meutim, pukovnika inenjera nije uope stajalo truda, jer je pod
staklom na njegovom stolu bio popis svih zatvorenika s krsnim i oevim imenom.

(Svi, koji to nisu znali, bili su zapanjeni Jakonovljevom memorijom.) Nerin

ga utke pozdravi, ne zauzimajui stav mirno; i oprezno sjedne za mali
lakirani stol. Jakonovljev glas rezonirao je kao glas glumca. ovjek se morao
pitati zato taj aristokrat ne izgovara dugaki glas "r" kao to je to inilo
staro plemstvo.
44
"Znate, Glebe Vikentiu, prije pola sata imao sam razloga da se podsjetim na
vas, pa sam se upitao to vas je zapravo dovelo u akustiki laboratorij, ovome
- Roitmanu?"
Jakonov je izgovorio to ime s oiglednim prezirom, ne trudei se da ga nazove
majorom ak ni pred podreenim. Loi odnosi izmeu efa instituta i njegovog
zamjenika toliko su se zaotrili da se smatralo nepotrebnim to prikrivati.
Nerin se uznemiri. Osjetio je da je razgovor ve krenuo loim smjerom. Ista
je ta ironija zazvuala u Jakonovljevim rijeima kad je prije nekoliko dana
rekao Nerinu, da premda je on, Nerin, moda objektivan kad je rije o
rezultatima rada na artikulaciji, njegov stav prema Sedmici pokazuje aktivnu
ravnodunost. Na Sedmicu je Jakonov najvie polagao, ali rad se tu loe
odvijao.
"... Naravno, ja visoko cijenim vae line uspjehe u tehnici artikulacije..."
(On mu se ruga.)
"... i silno mi je ao da je vaa originalna monografija tampana u malom
ogranienom izdanju, to vas liava slave i mogunosti da budete priznati kao
ruski George Fletcher ..."
(On mu se bezobrazno ruga.)
"... Meutim, elio bih izvui vie "profita", kako to kau Anglosasi, iz
vaeg rada. Napokon, vi znate da sam ja uza svu svoju veliku ljubav za
apstraktnu nauku prije svega praktian poslovni ovjek."
Pukovnik inenjer Jakonov imao je visok in, ali nije bio tako blizak Voi
naroda da bi morao prikriti svoju inteligenciju ili se odrei svojih linih
miljenja.
"Dakle, dopustite mi da vas sad iskreno upitam: to ovog trenutka radite u
akustikom laboratoriju?"
Nije mogao naletjeti na nemilosrdnije pitanje! Jakonov naprosto nije imao
vremena da sve prati - inae bi vrlo dobro znao odgovor.
"Zato se do vraga muite tim papagajskim blebetanjem - "sir", "mir"? Vi,
matematiar, ovjek s fakultetom. Okrenite se."
Nerin se okrene, zatim ustane. U uredu se nalazila i trea osoba. Skroman
ovjek u crnom civilnom odijelu ustao je s divana i priao Nerinu. Sjajne
okrugle naoale blistale su mu na licu. U bogatoj rasvjeti sa stropa Nerin
prepozna Pjotra Trofimovia Verenjova, koji je prije rata bio docent na
njegovom univerzitetu. Meutim, u skladu s navikom koju je stekao u zatvoru,
Nerin ne ree nita i ne uini ni jednu kretnju. Pretpostavljao je da je
ovjek koji se pred njim nalazi takoer zatvorenik, i bojao se da mu naudi
nekim preuranjenim znakom prepoznavanja. Vere-njov se nasmijei, ali i on kao
da je bio u neprilici.
Jakonov umirujue zamumlja: "Zaista, vi matematiari pokazujete zavidnu
suzdrljivost. jtav svoj ivot smatrao sam matematiare nekom vrsti
rozikrucejaca i uvijek sam alio to nikad nisam imao prilike da budem upuen
u njihove tajne. Molim vas, oslobodite se. Rukujte se i osjeajte se kao kod
kue. Ja u vas ostaviti na pola sata da obnovite ugodne uspomene, a i da
profe45
oru Verenjovu dadem prilike da vas upozna sa zadacima koji su nam
postavljeni."
Jakonov ustane iz svog golemog naslonjaa - srebrne i modre epolete isticale
su impozantnu veliinu njegova krupna tijela - i poe brzo i lako prema

vratima. Kad su Verenjov i Nerin prili jedan drugome da se rukuju, bili su

sami.
Taj blijedi ovjek kojega su naoale blistale odraavajui svjetlo, uinio se
zatvoreniku Nerinu kao duh koji se protuzakonito vraa iz zaboravljenog
svijeta. Izmeu toga svijeta i svijeta dananjice nalazile su se ume pod
Ilmenskim jezerom, brda i gudure Orela, pijesak i movare Bjelorusije, masne
poljske farme, crijepom pokriveni krovovi njemakih gradova. U devetogodinjem
periodu koji ih je dijelio nalazile su se jarko osvijetljene, gole elije,
"kavezi" Boloje Lubjanke; sivi, smrdljivi tranzitni zatvori; zaguljivi
odj"elci "Stolipinskog" transporta; britki vjetar stepe. Zbog svega toga bilo
je nemogue obnoviti u sebi one osjeaje koji su ga obuzimali kad je nekad
ispisivao funkcije nezavisne varijabile na podatnoj povrini linoleumske
ploe.
Nerin osjeti nelagodu.
Oba ovjeka zapalie cigaretu i sjedoe, odijeljeni malim lakiranim stolom.
To nije bio prvi sastanak Verenjova s nekim od njegovih prijanjih studenata s
moskovskog univerziteta ili s R-skog univerziteta, kamo su ga poslali prije
rata, za vrijeme borbe izmeu teoretskih smjerova, da provede vru liniju.
Ali i za njega je u dananjem sastanku bilo neobinih elemenata: izolacija ove
ustanove u predgrau Moskve, okruene velom tajnovitosti i opasane bodljikavom
icom; udnovati tamnomodri kombinezon umjesto obine odjee.
Posve nepredvieno, Nerin, mlai od dvojice, neuspjeli diplo-mant bez
akademske titule poeo je postavljati pitanja dok su mu se bore oko usana jo
dublje urezale. A stariji je ovjek odgovarao kao da se stidi svoje
neupadljive line povijesti naunog radnika: evakuacija u doba rata,
reevakuacija, tri godine rada s K-om, doktorska dizertacija o matematikoj
topologiji. Nerin, koji je postao nepaljiv toliko da je to graniilo s
neuljudnou, nije uope pitao Verenjova za temu njegove dizertacije u toj
suhoj nauci koju je sam jednom sluao na fakultetu. Iznenada mu je postalo ao
Verenjova. Pravilne mnoine, nepravilne mnoine, nepoznate mnoine topologija! Stratosfera ljudske misli! U dvadeset etvrtom stoljeu moda bi
nekome mogla i posluiti, ali sada...
0 Suncu i Zemlji nita ne znam rei, Ja vidim samo kako ovjek pati.
Kako je Verenjov upao u ovu organizaciju? Zato je napustio fakultet? Pa tako,
dodijelili su ga na rad. Zar se nije mogao izvui? Da, mogao je odbiti, ali
nudila se dvostruka plaa. Ima li djece? etvero.
Iz nekog razloga poeli su u duhu prelaziti popis studenata na Nerinovoj
godini koji su diplomirali, kao i on, istog dana kad je poeo rat. Oni
talentiraniji bili su ili ranjeni, invalidi, ili pogi46
nuli. To su bili ljudi koji su uvijek hrlili naprijed, koji se nisu pokuavali
uvati. A oni od kojih se nita nije moglo oekivati, sada su ili zavravali
postdiplomski rad ili su ve imali mjesto kao asistenti u visokokolskim
ustanovama. A to je s naim ponosom i radou, Dmitrijem Dmitriem
Gorjainovim-ahov-skim?
Gorjainov-ahovski! Taj mali starac, ve neuredan u svojoj poodmakloj dobi,
katkad bi uprljao crni kaput od rebrastog plia kredom, drugi put bi opet
strpao u dep krpu za brisanje ploe umjesto rupia. Bio je iva legenda
sastavljen od itavog niza ala o rastresenom profesoru. Nekad je bio dua
Varavskog carskog univerziteta, i kad se preselio u industrijski R. 1915.
bilo mu je kao da dolazi na groblje. Pola stoljea naunog rada donijelo mu je
estitke i telegrame iz Milwaukeeja, Capetovvna, Yoko-hame. A sada je postao
rtva istke u interesu "podmlaivanja" osoblja. Otiao je u Moskvu i vratio
se s porukom od Kalinjina: "Ne dirajte ovoga starca!" Govorkalo se da je
Kalinjinov otac bio kmet profesorovog oca.
I tako ga nisu dirali. Nisu ga dirali u tolikoj mjeri da je to ve postalo

stravino. Mogao je napisati nauni rad iz prirodnih nauka u kojem matematiki

dokazuje postojanje Boga. Ili bi na javnom predavanju o svom ljubljenom
Newtonu zahripao kroz poutjele brkove: "Netko mi je upravo dodao ceduljicu:
"Marx je pisao da je Newton bio materijalist, a vi kaete da je bio idealist."
Evo mog odgovora: Marx nije u pravu. Nevvton je vjerovao u Boga, kao i svi
ostali veliki nauenjaci."
Bilo je uasno pokuavati biljeiti njegova predavanja. Stenografe je hvatao
oaj. Budui da su mu noge bile slabe, sjedio je tano pred ploom, okrenut
licem njoj, a leima publici, i pisao je desnom rukom dok je brisao lijevom,
neprestano mrmljajui neto sam za sebe. Bilo je potpuno nemogue shvatiti
njegove ideje sluajui predavanje, ali kad je Nerin, radei zajedno s jednim
kolegom, uspio zaista zapisati to je on rekao i odgonetnuti znaenje
biljeaka iste noi, osjetili su unutarnje uzbuenje kao da promatraju
svjetlucanje zvjezdanog neba.
Dakle, to se s njim dogodilo? Kad je R. bombardiran starac je bio ranjen i
evakuirali su ga polumrtvog u Kirgiziju. Zatim se vratio, ali izgleda da vie
nije na univerzitetu ve na Pedagokoj akademiji. Dakle, iv je? Da, iv.
Nevjerojatno. Vrijeme leti, a katkada opet i ne leti...
Ali zato je zapravo Nerin uhapen?
Nerin se nasmije. "Zato "zapravo"? Zbog mog naina miljenja, Pjotre
Trofimoviu. U Japanu postoji zakon po kojem se ovjeka moe osuditi za
njegove neizreene misli."
"U Japanu! Ali mi nemamo takvog zakona."
"Imamo, i te kako, i zove se lan 58, paragraf 10."
Nerin je samo napola uo tumaenje Verenjova o cilju koji je Jakonova potakao
da ih dovede zajedno. Verenjova su poslali u Mavrino da pojaa i sistematizira
rad na tajnim iframa. Bili su im potrebni matematiari, mnogo matematiara, i
Verenjov je
47
bio presretan kad je uo da mu je tu, nadohvat ruke, njegov nekadanji student
koji je ulijevao tako mnogo nade.
Nerin je odsutno postavljao odgovarajua pitanja. Pjotr Tro-fimovi, koga je
poeo obuzimati matematiki ar, objasnio mu je bit problema i rekao mu koje
testove valja izvriti, koje formule ponoviti. Ali Nerin je razmiljao o onim
malim papiriima koje je ispisao svojim siunim rukopisom, o onim biljekama
koje je mogao tako sabrano pisati iza svojih kulisa, pod potajnim zaljubljenim
pogledima Simoke, dok mu je u uima brujalo dobroudno Rubinovo mrmljanje. Ti
mali listii papira bili su prvi pravi plodovi svih njegovih trideset godina.
Naravno, bilo bi mnogo poeljnije postii zrelost na svom vlastitom podruju.
Zato bi, ovjek se moe upitati, on gurao glavu u one razjapljene ralje iz
kojih su i sami povjesniari pobjegli u sigurna razdoblja daleke prolosti?
Kakav ga je to unutarnji nagon tjerao da se uhvati ukotac sa zagonetkom naduvenog, mranog diva koji je trebalo samo da trepne oima pa da Nerinu odleti
glava? Lijepo se kae: zato mora zavlaiti nos tamo gdje ne treba? A, iznad
svega: to ti zapravo trai?
Da li da se, dakle, prepusti pipcima kriptografije - etrnaest sati dnevno,
bez slobodnih dana i bez odmora, glave krcate teorijama vjerojatnosti,
teorijama brojeva, teorijama pogreaka, mozga mrtva, due isuene? to e mu
preostati za razmiljanje? to e mu preostati da neto naui o ivotu?
A ipak, to je araka. To nije logor. Meso za ruak. Maslac ujutro. Ruke nisu
izranjene od rada. Prsti nisu promrzli. Nema leanja na daskama, mrtav umoran
u prljavim sandalama od konoplje. U araki ovjek lijee u krevet pod bijelu
plahtu, s osjeajem zadovoljstva.
Ali zato ivjeti itav ivot? Samo zato da se ivi? Samo da se odrava
tijelo? Velika utjeha! emu nam tijelo ako nema niega drugoga?
I razum je rekao "Da", ali srce je reklo: "Odlazi od mene, Sotono!"

"Pjotre Trofimoviu, znate li vi praviti cipele?"

"to ste rekli?"
"Upitao sam: hoete li mi pokazati kako se prave cipele?"
"Oprostite, ali ja vas ne razumijem."
"Pjotre Trofimoviu, vi ivite u kuli bjelokosnoj. Ja u napokon odsluiti
kaznu i otii u daleku tajgu, u stalno progonstvo. Ne znam raditi rukama, pa
kako u ivjeti? Tamo je sve puno medvjeda. Tamo nam nee trebati Eulerove
funkcije jo bar tri geoloka razdoblja."
"0 emu to govorite, Nerine! Kao kriptograf, ako va rad bude uspjean, bit
ete osloboeni prije nego vam istekne rok, presuda e biti izbrisana iz vaeg
dosjea i dobit ete stan u Moskvi."
"Izbrisat e presudu iz mog dosjea!" povie Nerin bijesno, stisnutih oiju.
"Kako ste doli na ideju da ja elim taj mali poklon? "Dobro ste radili, pa
emo vas osloboditi, oprostiti vam."
48
11
Ne, Pjotre Trofimoviu!" I on utisne kaiprst na lakiranu povrinu malog
stolia. "Vi gledate stvari s krive strane. Neka oni prvo priznaju da nije
pravedno zatvarati ljude zbog njihova naina miljenja, a onda emo mi
odluiti hoemo li oprostiti njima."
Vrata su se otvorila da propuste krupnog dostojanstvenika sa zlatnim cvikerom
na debelom nosu.
"Onda, rozikrucejci moji, jeste li se sloili?"
Nerin nije ustao ve je mirno gledao u Jakonovljeve oi dok je odgovarao: "To
ovisi o vama, Antone Nikolajeviu, ali ja drim da moj zadatak u akustikom
laboratoriju nije zavren."
Jakonov je sad stajao za svojim stolom. Samo oni koji su ga dobro poznavali
mogli su opaziti da je bijesan. On ree: "Artikulacija - nasuprot matematici!
Zamijenili ste nektar bogova za juhu od lee. Idite."
I debelom arenom olovkom on napie na svoj podsjetnik: "Nerina otpremiti."
4
U prvom krugu
49
10
ZAARANI DVORAC
Mnogo godina - za vrijeme rata i poslije - Jakonov je bio siguran na svom
poloaju glavnog inenjera u Odjelu za specijalnu tehniku. Dostojanstveno je
nosio srebrne epolete sa svijetlopla-vim porubom i tri velike zvijezde, koje
je stekao svojim znanjem. Njegovo je mjesto bilo takva karaktera da je mogao
stvarima upravljati sa znatne udaljenosti, proitavi povremeno kakav ueni
izvjetaj pred sluaocima visokog poloaja, razgovarajui povremeno
inteligentno i ivahno s nekim inenjerom o njegovom zavrenom modelu.
Uglavnom je odravao reputaciju eksperta a da nizato nije bio odgovoran, i
svakoga mjeseca primao je po nekoliko tisua rubalja. Jakonov je predsjedavao
kod roenja svih tehnikih pothvata u svom odjelu, povlaio bi se u toku
tekog perioda rasta i sazrijevanja, i opet bi se pojavio da odri govor nad
njihovim lijesovima ili da ih okruni zlatnim vijencem heroja.
Anton Nikolajevi nije bio ni dovoljno mlad ni dovoljno samopouzdan da bi
slijedio varavi sjaj Zlatne zvijezde ili Staljinske nagrade, ili grabio svaku
priliku da preuzme projekt koji je predloilo ministarstvo ili ak sam ef.
Anton Nikolajevi bio je dovoljno iskusan i dovoljno star da se uklanja
itavom tom spletu emocija, strahova i intenzivne ambicije.
S takvim pogledima provodio je prilino udoban ivot sve do sijenja 1948.
Toga sijenja, netko je iznio Ocu Zapadnih i Istonih Naroda ideju da bi se
mogao stvoriti poseban tajni telefon iskljuivo za njegovu upotrebu instrument koji bi bio konstruiran tako da nitko ne bi mogao razumjeti njegove
telefonske razgovore ak i ako ih prislukuje. Svojim preuzvienim prstom, na

kojem je nokat poutio od nikotina, Otac naroda pokazao je na zemljovidu

jedinicu u Mavrinu koja je do tada sluila za izradu prenosnih primopredajnika
za policiju. Tom prilikom izrekao je historijske rijei: "A to e meni ti
primopredajnici? Da lovim provalnike? Kome oni smetaju?"
50
Odredio je vremenski rok: prvi sijenja 1949. Tada je asak razmislio i rekao:
"Dobro, neka vam bude do prvog svibnja."
Taj zadatak je dobio vrhunsku vanost i prioritet, s tako odreenim krajnjim
rokom. U ministarstvu su razmotrili stvari i odabrali Jakonova da se lino
pobrine za izvrenje tog zadatka. Jakonov se uzalud trudio da dokae kako je
pretrpan poslom i kako ni u kom sluaju ne moe obavljati dva zadatka
odjednom, ef odjela, Foma Gurjanovi Oskolupov, zurio je u Jakonova zelenim,
majim oima i Jakonov se sjetio mrlje u svojoj slubenoj karakteristici. On
sam bio je u zatvoru est godina. Stoga je zadrao jezik za zubima.
Otada je - ve gotovo dvije godine - ured glavnog inenjera u zgradi
ministarstva bio prazan. Glavni inenjer provodio je dan i no u tom institutu
u predgrau, okrunjenom esterokutnom kulom to se uzdizala iznad kupole nad
nekadanjim oltarom u kapelici.
Iz poetka je bilo ugodno lino rukovoditi poslovima: zalupiti vrata njemu
lino dodijeljene pobeda umornom kretnjom, blago se ljuljati u njoj dok juri
prema Mavrinu, prolazei kraj strae koja pozdravlja na vratima omotanim
bodljikavom icom. Lijepo je bilo u proljee, kad je sve bilo tako svjee i
zeleno, etati meu stoljetnim lipama Mavrinskog gaja, okruen svitom kapetana
i majora. Poglavari za sada jo nita nisu zahtijevali od Jakonova - samo
beskonane nacrte planova i obeanja o "socijalistikim obavezama" koje valja
ispuniti. A rog obilja ispraznio je svoje bogatstvo nad Mavrinskim institutom:
uvozni i domai radio-dijelovi, oprema, namjetaj, tehnika knjinica s
trideset tisua primjeraka, zatvorenici specijalisti izvueni iz logora,
najbolji oficiri slube sigurnosti i arhivari (uvijek najvanije osoblje kod
tajnih projekata), i napokon specijalno pouzdano i kruto straarsko osoblje.
Valjalo je popraviti staru zgradu i sagraditi nove za rukovodstvo specijalnog
zatvora, za eksperimentalne radionice. A u doba kad su lipe procvale utim
cvijetom i zamiri-sale, turoban razgovor njemakih ratnih zarobljenika koji su
bez smjene radili u posivjelim bluzama uo se u sjeni prastarih divova.
Ovi lijeni faisti u etvrtoj godini poslijeratnog zarobljenitva nisu uope
pokazivali nikakve volje za rad. Ruskom oku bilo je nepodnoljivo promatrati
kako iskrcavaju cigle iz kamiona, polako, oprezno, kao da su cigle napravljene
od stakla, dodavajui svaku iz ruke u ruku dok ne bi bila sloena na gomilu.
Dok su instalirali radijatore pod prozorima i mijenjali istrunule podove,
Nijemci su lunjali po tajnim prostorijama i mrko gledali njemake i engleske
oznake na opremi. Svaki je njemaki uenik mogao pogoditi o kakvom se
laboratoriju radi. Rubin je sve to iznio u izvjetaju pukovniku inenjeru, i
njegov je izvjetaj potpuno odgovarao injenicama. Ali u isto vrijeme bio je
vrlo nezgodan za glavne oficire slube sigurnosti, ikina i Miina (koje su
zatvorenici nazivali jednim imenom ikin-Mikin), jer to se sad moglo
uiniti? Zar da izvijeste vrhovnu vlast o svojoj vlastitoj nebrizi? A osim
toga bilo je i tako prekasno da se bilo to ispravlja, jer su ratni
zarobljenici otpremljeni natrag u svoju domovinu, i oni koji su otili u
Zapadnu Njemaku mogli su, ako ovjek pravo
51
razmisli, izvijestiti o poloaju instituta i rasporedu pojedinih laboratorija
svakoga koga je to zanimalo. Stoga je, ne proslijedivi uope Rubinov
izvjetaj, major ikin strogo stajao na tome da svakoj radionici u institutu
rad u ostalima bude tajna, jednako kao novosti s trita na otoku Madagaskaru.
Ako su slubenici ostalih odjela istog ministarstva traili pukovnika
inenjera u vezi s poslovima samog ministarstva, nije mu bilo doputeno da

otkrije adresu svog instituta; da bi sauvao tu nepovredivu tajnost sastajao

se s njima u Lubjanki.
Kad su Nijemce poslali kui na njihovo su mjesto doveli zekove, potpuno nalik
onima u araki, osim to im je odjea bila prljava i poderana i to nisu
dobivali bijeli kruh. Sada se ispod lipa moglo uti dobre logorske kletve, i
kad je trebalo i kad nije trebalo, koje su zekove iz arake podsjeale na
majku domovinu i na vlastitu neumoljivu sudbinu. Pljusak cigala letio je s
kamiona tako da bi jedva pokoja ostala itava. Uz povik: "Jedan, dva, tri sad!" zekovi su podizali krov od perploe na zadnji dio kamiona. Zavlaili su
se pod njega te su ih zakljuavali i odvozili kroz moskovske ulice, dok su oni
u meuvremenu veselo tipali djevojke meu se, a one im uzvraale psovkama. I
tako su ih svake veeri odvodili natrag u logor.
I u tom su zaaranom dvorcu, odijeljenom od glavnog grada i njegovih
neobavijetenih stanovnika arobnom niijom zemljom, ti lemuri u svojim crnim
podstavljenim kaputima napravili nevjerojatne izmjene: dovod vode,
kanalizacioni sistem, centralno grijanje i cvjetne gredice.
Meutim je ta favorizirana ustanova rasla i irila se. Mavrin-ski je institut
uzeo pod svoje okrilje jo jedan institut za znanstvena istraivanja, sa svim
osobljem koje se bavilo slinim poslom. Taj je institut preao k njima
kompletan, zajedno s pisaim stolovima, stolcima, ormarima, fasciklima, i
hrpama dokumenata, i opremom one vrsti koja postaje zastarjela ne za nekoliko
godina, ve za nekoliko mjeseci, a njegov ravnatelj major inenjer Roitman,
postao je zamjenik Jakonova. Na alost je stvaralac, inspirator i patron tog
pripojenog instituta, pukovnik Jakov Iva-novi Mamurin, ef Odjela za
specijalne veze i jedan od najvanijih vladinih inovnika, jo ranije iezao
pod traginim okolnostima.
Dogodilo se da je Voa itavog naprednog ovjeanstva razgovarao jednom s
pokrajinom Jenan i da su ga pri tom uznemira-vali umovi i smetnje na
telefonu. Pozvao je k sebi Beriju i rekao na gruzijskom: "Lavrentij! Kakav ti
je to idiot odgovoran za veze? Makni ga."
I tako su maknuli Mamurina; to jest, zatvorili su ga u Lub-janku. Maknuli su
ga, ali nisu znali to da s njim uine. U njegovom sluaju nije bilo
uobiajenih naknadnih direktiva: nikakvih uputa treba li ga osuditi i, ako
treba, za to, te koliku mu kaznu odrediti. Da nije bio jedan od njih bili bi
mu dali "etvrtinu s dodatkom" kako su govorili - dvadeset i pet godina, i pet
dodatnih godina gubitka graanskih prava - i otpremili ga u Norilsk. Ali
drei na umu izreku "Danas ja, sutra ti", njegovi prijanji kolege
52
I
stajali su na strani Mamurina. Kad su se uvjerili da ga je Staljin zaboravio,
otpremili su ga bez presluavanja i bez presude u ladanjsku kuu u Mavrinu.
I tako su jedne ljetne veeri 1948. doveli novog zeka u a-raku. Taj je
dolazak bio neobian u svakom pogledu: i zbog toga to je bio dopremljen
obinim kolima, a ne crnom maricom, i to ga je pratio sam poglavar zatvorskog
odjela i napokon, to mu je prva veera posluena, prekrivena ubrusom, u uredu
ravnatelja specijalnog zatvora.
uli su (zekovi zapravo nisu smjeli uti nita, ali uli su sve) kako je novi
zatvorenik rekao da "ne voli kobasicu", i kako ga je poglavar zatvorskog
odjela uljudno nutkao da jede. Neki zek koji je upravo iao lijeniku po lijek
uo je to preko pregrade. Raspravljajui o tako uzbudljivim novostima,
uroeniko stanovnitvo arake dolo je do zakljuka da je pridolica ipak
zek, te su umireni poli na spavanje.
Povjesniari arake nikad nisu posve tano utvrdili gdje je pridolica spavao
te prve noi. Rano narednog jutra, na irokom mramornom odmoritu kamo
zatvorenike poslije toga vie nisu putali, jedan neotesani i priprosti zek,
obini tokar, naletio je ravno na njega.

"Zdravo, brate", rekao je munuvi ga u grudi, "odakle si? Kako su te epali?

Sjedni, daj da zapalimo."
Ali pridolica je ustuknuo od tokara sav uasnut, pun prezira. Tokar je
bijesno pogledao u njegove bjeliaste oi, svijetlu pro-sijedu kosu i ljutito
rekao: "Dobro, zmijo! Ali progovorit e ti i te kako kad bude s nama
zakljuan jednu no!"
Ali "zmiju" nisu zatvorili u zajedniki zatvor. Na laboratorijskom hodniku na
treem katu pronali su mu sobicu koja je ranije sluila kao fotografska tamna
komora, i u nju su ugurali eljezni krevet, stol, ormar, sobnu biljku i malo
elektrino kuhalo. Strgnuli su ljepenku koja je pokrivala prozor s reetkama,
koji meutim nije gledao na boje svjetlo ve na odmorite sporednih
stepenica. Stepenice su bile na sjevernoj strani tako da je ak i danju
svjetlo jedva dopiralo do elije tog zatvorenika. Naravno, moglo se skinuti
reetke s prozora, ali zatvorska je uprava poslije stanovitog oklijevanja
odluila da ih ipak ostavi, ak ni oni na vlasti nisu shvaali tu zbrkanu
situaciju i nisu mogli odrediti koji bi postupak valjalo primijeniti.
I tada su novog zatvorenika prozvali "ovjek sa eljeznom maskom". Dugo
vremena nitko mu nije znao imena. Nitko nije mogao s njim razgovarati. Zekovi
su ga mogli vidjeti kroz prozor kako sjedi u svojoj samici, pognute glave, ili
kako poput blijede sjene luta pod lipama u doba kad ostalim zekovima nije bilo
doputeno da izlaze. eljezna maska bio je blijed i mrav, kako zek obino
postaje poslije dobre dvije godine presluavanja. Meutim, njegovo
neshvatljivo odbijanje kobasice proturjeilo je tom tumaenju.
Mnogo kasnije, kad je eljezna maska poeo raditi u Sedmici, zekovi su saznali
od slobodnih namjetenika da je to isti onaj pukovnik Mamurin koji je kao ef
Odjela za specijalne veze zabra53
njivao svima da dodirnu petom pod dok prolaze kraj njegova ureda - morali su
hodati na prstima. Inae bi sav bijesan izjurio kroz sobu svoje tajnice i
zaurlao: "ta misli, kraj ijeg to ureda tope nogama, klipane? Kako se
zove?"
Jo kasnije postalo je jasno da je Mamurin u araki najvie trpio na moralnom
planu. Svijet slobodnih odbacio ga je, a on nije elio imati nikakve veze sa
svijetom zekova. Isprva je u svojoj usamljenosti neprestano itao - besmrtna
djela kao to su Borba za mir od Panferova i Vitez zlatne zvijezde od
Babajevskog. itao je Soboleva, Nikulina, a zatim je itao stihove Prokofjeva
i Gri-baeva. I u njemu je dolo do udnovate preobrazbe: poeo je sam pisati
poeziju. Poznato je da se u nesrei i duevnoj patnji raaju pjesnici, a
Mamurinove su patnje bile mnogo nepodnolji-vije od patnji bilo kojeg drugog
zatvorenika. U zatvoru ve dvije godine, bez ispitivanja i bez presude, on je
ivio kao to je ivio i prije, iskljuivo u skladu s posljednjim partijskim
direktivama i, kao i ranije, oboavao je Mudrog uitelja. Mamurin je priznao
Rubinu da nije najstranija zatvorska hrana (njegovu su pripremali posebno);
ni tuga to je odvojen od obitelji (jednom mjeseno odvodili su ga potajno u
njegov stan, gdje je provodio no); uope, ne same primitivne ivotinjske
potrebe - nego je bilo gorko izgubiti povjerenje Josifa Visarionovia; bilo je
bolno ne biti vie pukovnik, ve otputen i osramoen. Zato je ljudima kao to
su Rubin i on bilo neizmjerno tee podnositi zatvor nego besprincipijelnim
huljama oko njih.
Rubin je bio komunist. Ali poto je uo prisege tog svog navodno ortodoksnog
kolege srodnih misli i, poto je proitao njegove pjesme, Rubin je poeo
izbjegavati Mamurina, ak se i skrivati pred njim, te je provodio vrijeme s
ljudima koji su ga nepravedno napadali ali su dijelili njegovu sudbinu.
to se Mamurina tie, on je bio opsjednut eljom, upornom poput zubobolje, da
se opravda radom. Na alost, itavo njegovo poznavanje veza, premda je nekad
bio visoki inovnik na tom podruju, svodilo se iskljuivo na dranje

telefonske slualice. Stoga on nije bio u stanju raditi: mogao je samo

rukovoditi. Ako je projekt koji bi vodio bio oigledno osuen na propast, to
mu nikad ne bi vratilo milost Najboljeg prijatelja radnika za veze. Morao je,
dakle, voditi projekt koji je neto obeavao.
U to vrijeme su se dva takva projekta koja su neto obeavala poela formirati
u Mavrinskom institutu: vocoder i Sedmica.
Iz nekih dubokih, nepojmljivih razloga ljudi ve na prvi pogled osjete hoe li
se s nekim moi .sloiti ili nee. Jakonov i njegov zamjenik Roitman nisu se
mogli sloiti. Svaki mjesec jedan su drugome bili sve nepodnoljiviji; budui
da ih je u ista kola upregla ruka jaa od njihove, nisu se mogli otrgnuti, ali
zato su zduno vukli svaki na svoju stranu. Kad su stvorena dva razliita
eksperimentalna plana za pristup rjeavanju problema tajne tele-fonije,
Roitman je uzeo svakoga koga je mogao na rad u aku-stiki laboratorij na
vocoderu, koji se na ruskom zvao "ureaj za umjetni govor". Za odmazdu,
Jakonov je probrao sve ostale skupine i sabrao sve najvjetije inenjere i
najbolje uvozne aparate u Sedmicu - to jest u Laboratorij broj sedam. Neki
pokuaji
54
da se tom problemu pokua prii jo s koje strane, bili su izbrisani u tom
nejednakom boju.
Mamurin je odabrao Sedmicu za sebe jer nije mogao postati podreeni svog
biveg podreenog Roitmana, a i zato to je ministarstvo smatralo da je
razborito imati jedno vatreno i budno oko koje e gledati preko ramena pomalo
okaljanog vanpartijca Ja-konova.
Od toga dana nadalje, Jakonov je mogao nou biti u institutu ili ne biti, kako
je elio. Otputeni pukovnik MVD-a, usamljeni zatvorenik grozniavih bijelih
oiju, stravino upalih obraza, odbijajui hranu i pie, potiskujui svoju
novootkrivenu strast za poeziju, robijao je do dva sata ujutro, uvodei u
Sedmicu pet-naestosatni radni dan. Tako prikladan dnevni rad mogao je
postojati samo u Sedmici zato to slobodni namjetenici nisu morali imati
specijalna nona deurstva, jer nije bilo potrebe da Mamurin bude pod strogom
paskom.
Kad je Jakonov ostavio Verenjova i Nerina u svom uredu, poao je ravno u
Sedmicu.
11
SEDMICA
Obinim vojnicima nitko nikad ne govori o planovima generala, ali oni uvijek
vrlo dobro znaju da li su dodijeljeni glavnoj borbenoj liniji ili krilu. Isto
tako, tri stotine zekova u Mavrinskoj araki tano je pretpostavljalo da je
Sedmica kljuno podruje.
Nitko u institutu zapravo nije smio znati pravo ime Sedmice, ali znali su ga
svi. Bio je to "Laboratorij za analizu rijei". Naziv za tu analizu, rije
klipirovanje bila je preuzeta s engleskoga. Ne samo inenjeri i prevodioci,
ve i monteri i tehniari, tokari pa ak moda i nagluhi stolar znali su da se
ureaj o kome je rije izrauje po uzoru na ameriki model. Ali openito je
vrijedilo pravilo da se svi pretvaraju kao da je domaeg porijekla. Stoga su
se ameriki asopisi o radio-tehnici s dijagramima i lancima
0 teoriji "klipirovanja" koji su se u New Yorku prodavali na stolovima pred
antikvarijatima, ovdje numerirali, povezivali uzicom, klasificirali i spremali
pod peatom u vatrostalne sefove, sigurne od amerikih pijuna.
Rastavljanje, priguivanje, smanjivanje volumena zvuka, elektronska
diferencijacija i integracija normalnog ljudskog govora bili su tehnika
profanacija; neto slino postiglo bi se i kad bi nekome palo na um da rastavi
jedno junjako ladanjsko podruje kao to je, recimo, Novi Afon ili Gurzuf, u
sitne estice materije, spremi ih u milijarde kutija za ibice i sve ih
izmijea, otpremi avionom u Nerinsk, klasificira i nanovo sastavi na novoj

lokaciji tako da se rezultat ne bi mogao razlikovati od originala; da se

ponovo dobije suptropski pojas, um valova na alu, juni zrak
1 mjeseina.
Isto to, koristei male pakete elektrinih impulsa, valjalo je uiniti i s
govorom, i to na takav nain da bi se ne samo sve moglo jasno razumjeti, ve
da bi ef mogao prepoznati po glasu osobu s kojom razgovara.
U arakama, tim udobnim ustanovama u kojima se nije ulo krgutanje zuba
logorske borbe za opstanak, ve je odavno postojalo utvreno pravilo da oni
zekovi koji su najzasluniji za uspje56
no rjeenje nekog problema dobivaju sveslobodu, novi paso i stan u Moskvi;
dok ostali ne dobivaju nita, pa ak ni najmanje skraenje kazne, ili
decilitar votke u ast pobjednika.
Sredine nije bilo.
Stoga su meu zatvorenicima, koji su uspjeli stei onu logorsku ilavost koja
kao da zeku daje sposobnost da se noktima dri za povrinu uspravnog ogledala,
oni najuporniji nastojali da uu u Sedmicu, da bi oe odande mogli otisnuti u
slobodu.
Tako je u Sedmicu doio grubi inenjer Markuev kojega je bubuljiavo lice
gorjelo od ive elje da dade ivot za ideje pukovnika inenjera Jakonova. A i
drugi njegova soja uli su na isti nain.
Ali pronicavi Jakonov odabrao je za Sedmicu neke ljude koji se uope nisu
nastojali sami uvui. To je bio sluaj inenjera Amantaja Bulatova, Tatara iz
Kazana koji je nosio velike naoale ronatih okvira, otvorenog ovjeka
zaglunog smijeha, osuenog na deset godina zato to su ga zarobili Nijemci i
to se druio s narodnim neprijateljem Musom Dalilom. To je vrijedilo i za
Andreja Andrejevia Potapova, specijalista za ultravisoki napon i konstrukciju
elektrinih centrala. On je dospio u Mavrinsku a-raku grekom nekog
nespremnog inovnika koji je rukovao karticama u kartoteci GULAG-a. Ali budui
da je bio pravi inenjer i predani radnik, Potapov je brzo naao svoje mjesto
u Mavrinu i postao nezamjenjiv u poslu u kojem se radilo s preciznim i
kompliciranim aparatima za mjerenje radio-frekvencije.
Jo jedan lan te skupine bio je inenjer Horobrov, veliki strunjak za radiotehniku. On je bio dodijeljen na rad u Sedmicu jo na samom poetku, kad je to
bila obina radna jedinica. U posljednje vrijeme dojadila mu je Sedmica i nije
vie uestvovao u njenom luakom tempu. A Mamurinu je dojadio Horobrov.
Napokon "kad su se i ljudi i konji zapjenili od trke", iz kaznene brigade
robijakog logora na zloglasnom gradilitu 501 kraj naselja Salehar stigao je
sumorni tehniki genij Bobinin. Njemu su smjesta dodijelili vodee mjesto u
Sedmici. Bio je otrgnut iz samih ralja smrti, a u sluaju da pothvat uspije
bio bi prvi kandidat za slobodu. Zato je on ostajao budan i radio poslije
ponoi, ali radio je s tako prezirnim dostojanstvom da ga se Mamurin bojao.
Bobinin je bio jedini ovjek u itavoj grupi kome se nije usuivao
prigovarati.
Sedmica je bila prostorija nalik akustikom laboratoriju na katu ispod nje.
Bila je jednako opremljena i namjetena, osim to nije imala akustike kabine.
Jakonov je nekoliko puta dnevno posjeivao Sedmicu i stoga kad bi se pojavio
nije dolazilo do one strke i uzbuenja koju izaziva posjet velikog efa. Samo
Markuev i ostali ulizice gurali su se naprijed i pravili se vani jo vie
nego obino. Potapov je meutim postavio brojilo za frekvenciju na jedino
otvoreno mjesto na visokoj polici ispunjenoj instrumentima koja ga je odvajala
od ostalog dijela laboratorija. On je svoj posao obavljao brzo, bez bjesomune
povremene strke, i u tom je trenutku pravio kutijicu za cigarete od prozirne
crvene plastike, koju je narednog jutra namjeravao nekome pokloniti.
Mamurin je ustao da pozdravi Jakonova kao sebi ravnog. On nije bio odjeven u
tamnomodri kombinezon kao obini zekovi ve u skupo vuneno odijelo, ali ni to

nije uspjelo uljepati njegovo izmravjelo lice i koatu pojavu.

Izraz koji se u ovom trenutku pojavio na njegovom gotovo kao limun utom elu
i beskrvnim, samrtnikim usnicama, Jako-nov je protumaio kao izraz
zadovoljstva: "Antone Nikolaiu! Sad smo prebacili na svaki esnaesti impuls i
mnogo je bolje. Evo, posluajte, ja u vam itati."
"itanje" i "sluanje" bili su uobiajeni testovi za ispitivanje kvalitete
telefonskog voda. Vod se mijenjao nekoliko puta dnevno dodavanjem ili
uklanjanjem ili mijenjanjem pojedinih dijelova, i pripremiti test za formalni
indeks artikulacije bio je svaki put vrlo nespretan proces, previe polagan da
bi drao korak sa svakom novom idejom koju su inenjeri smislili. Osim toga
nije imalo smisla dobivati porazne brojke po sistemu koji je neko bio
objektivan, ali koji je u posljednje vrijeme preuzeo Roitmanov tienik
Nerin.
Kao i obino sav obuzet jednom jedinom misli, nita ne pitajui i nita ne
objanjavajui Mamurin se povukao u najudaljeniji kut sobe i odatle, okrenut
leima i pritisnuvi telefonsku slualicu na obraz poeo itati neki lanak iz
novina u zvunik. Na drugom kraju voda Jakonov je stavio slualice na ui i
sluao. Neto uasno dogaalo se u slualicama: zvuk Mamurinova glasa bio je
svako toliko prekidan pucketanjem, tutnjavom i itanjem. Ali kao to majka
zaljubljeno promatra svog runog potomka, Jakonov ne samo da nije strgnuo
slualice sa svojih izmuenih uiju ve je to paljivije sluao i zakljuio da
je ta strana buka nekako manje strana od one prijanje strane buke, koju je
uo prije veere. Mamurinovo itanje nije nalikovalo hitroj melodijskoj liniji
razgovora, ve je bilo odmjereno i namjerno precizno. Osim toga, itao je
odlomak o drskosti jugoslavenskih graniara i samovolji jugoslavenskog krvnika
Rankovia koji je jednu miroljubivu zemlju pretvorio u masovno muilite.
Stoga je Jakonov vrlo lako pogodio ono to nije uo, shvatio da je pogodio,
zaboravio da je pogodio i bio to vie uvjeren da je prijem bolji nego to je
bio prije veere.
Uz to, elio je izmijeniti nekoliko misli s Bobininom. Bobinin je sjedio
nedaleko, krupan, irokih ramena, kose podiane kao u robijaa premda su u
araki bile doputene najrazliitije frizure. Nije se okrenuo kad je Jakonov
uao u laboratorij; nagnut nad dugaku vrpcu foto-oscilogramskog filma mjerio
je neto estarom.
Taj je Bobinin bio kao siuan kukac, posve beznaajan zek, pripadnik najnie
klase. A Jakonov je bio ovjek na poloaju. A ipak, Jakonov se nije mogao
natjerati da prekine Bobinina u radu ma koliko da mu je bilo stalo do toga.
ovjek moe sagraditi Empire State Building, disciplinirati prusku vojsku,
podii dravnu hijerarhiju iznad prijestolja Svemoguega, ali ne moe
savladati neshvatljivu duhovnu superiornost nekih ljudi.
58
Ima vojnika kojih se njihovi starjeine boje. Ima radnika koji ulijevaju strah
u kosti svojim predradnicima, zatvorenika pred kojima dru isljednici.
Bobinin je to znao i koristio je tu svoju mo u odnosima s vlau.
Svaki put kad bi Jakonov razgovarao s njim uhvatio bi samoga sebe u kukavnoj
elji da se dodvori tom zeku, da ga sluajno ne razljuti. Bio je bijesan sam
na sebe zbog takvog vladanja, ali primijetio je da se i svi ostali slino
odnose prema Bobininu.
Skinuvi slualice Jakonov prekide Mamurina: "Bolje je, Ja-kove Ivaniu,
nesumnjivo bolje! Volio bih da Rubin poslua. On ima dobar sluh."
Netko tko je nekad bio polaskan Rubinovim miljenjem rekao je jednom da on ima
"dobar sluh". Posve nesvjesno tu su pretpostavku svi prihvatili i povjerovali
u nju. Rubin je sluajno dospio u araku i uspio se tamo zadrati prevodei.
Lijevo uho bilo mu je jednako kao u svih drugih ljudi, ali desno je ogluilo u
eksploziji na sjeverozapadnom frontu - i tu je injenicu morao skrivati poto
su ga pohvalili zbog njegova "dobra sluha". Reputacija da ima "dobar sluh"

uvrstila je njegov poloaj, sve dok ga on nije jo vie uvrstio svojim

velikim djelom u tri sveska: Audio-sintetiki i Elektro-akustiki aspekt
ruskoga govora.
Telefonirali su, dakle, u akustiki laboratorij i pozvali Rubina. Dok su
ekali, sluali su ponovo sami po deseti put. Markuev je nabranih obrva i
napregnutih oiju od koncentracije naas uzeo telefon i odluno izjavio da je
bolje, da je sad mnogo bolje. (Ideja da se prebaci na esnaesti impuls bila je
njegova; stoga je ak i prije nego je dolo do prebacivanja znao da e
nastupiti poboljanje.) Dirsin se neodluno smijeio, kao da se izvinjava, i
kimao glavom. Bulatov je vikao preko itavog laboratorija da bi se valjalo
udruiti sa strunjacima za ifre i prebaciti se na osnovicu od trideset i dva
impulsa. Dva usluna elektriara, nateui slualice svaki na svoju stranu dok
su sluali na jedno uho, smjesta su radosno i oduevljeno potvrdili da se
zaista bolje uje.
Bobinin je i dalje mjerio oscilogram ne podiui pogleda.
Crna kazaljka velikog elektrinog sata na zidu skoila je na deset i trideset.
Uskoro e zavriti rad u svim laboratorijima, osim u Sedmici, specijalni
asopisi bit e zakljuani u sefove, zekovi e se vratiti u svoje stanove na
spavanje, a slobodni namjetenici trat e do autobusne stanice, jer su u
kasnim satima autobusi rjee prolazili.
Uja Terentevi Horobrov, u pozadini laboratorija gdje ga rukovodioci nisu
mogli vidjeti, uputio se tekim korakom iza zida polica prema Potapovu.
Horobrov je bio iz Vjatke, i to iz najudaljenijeg podruja blizu Kaja, iza
kojega se kroz ume i movare na stotine kilometara protee podruje daleko
prostranije od Francuske, zemlja GULAG-a. On je vidio i shvaao vie nego
mnogi drugi, ali zato to je uvijek morao skrivati svoje misli i potiskivati
osjeaj za pravdu tijelo mu se pognulo i lice postalo neprijazno, a kraj usana
se urezale duboke bore. Napokon, na prvim poslijeratnim izborima vie nije
mogao izdrati i na svom listiu ispisao grube seljake psovke na raun
Najveeg genija meu genijima.
59
Bilo je to vrijeme kad se razruene kue nisu popravljale, a polja nisu
zasijavala zbog oskudice radne snage. Ali itav mjesec dana nekoliko mladih
detektiva prouavalo je rukopis svakog glasaa na tom podruju, i Horobrova su
uhapsili. Otiao je u logor osjeajui neko priprosto zadovoljstvo - napokon
e tu moi govoriti onako kako hoe. Ali u obinim logorima to nije bilo
mogue. Dounici su obasipali Horobrova denuncijacijama, i opet je morao
drati jezik za zubima.
U araki mu je zdrav razum nareivao da se izgubi u aktivnosti Sedmice da bi
sebi osigurao, ako ve ne osloboenje, a ono barem pristojnu egzistenciju. Ali
gaenje zbog tolikih nepravda, uz njegov vlastiti sluaj, poraslo je u njemu
do te mjere, da mu se zgadio i ivot.
Zaavi za Potapovljev zid od polica sagnuo se nad njegov stol i tiho
predloio: "Andreiu. Vrijeme je da se ide. Subota je." Potapov je upravo
namjestio ruiastu kopu na prozirnu crvenu kutiju za cigarete. Zabacio je
glavu u stranu, divei se svom djelu i upitao: "ta kae, Terentiu - boje se
slau, je li?" Budui da ga drug nije ni pohvalio ni pokudio, Potapov sa
zanimanjem pogleda Horobrova preko svojih naoala s prostim metalnim okvirima
kao neka stara bakica. "emu izazivati sudbinu?" ree on. "Vrijeme radi za
nas. Anton e otii i mi emo se onda smjesta iz-gubiti."
Imao je obiaj da rastavlja vanije rijei na slogove i da svaki malo istakne.
U meuvremenu je Rubin ve stigao u laboratorij. Sada, u jedanaest sati
naveer, poto je radni dan zavrio, Rubin, koji je i tako itavu veer bio u
lirskom raspoloenju, eznuo je samo da se vrati u spavaonicu i da nastavi
itati Hemingwaya. Meutim, pretvarajui se da pokazuje veliki interes za
kakvou novog voda Sedmice zamolio je Markueva da ita, budui da se njegov

visoki glas s osnovnim tonom od sto ezdeset herca na sekundu loe prenosi.
(Takvim izjavama on je smjesta stekao glas strunjaka.) Metnuvi slualice na
ui, Rubin je sluao i nekoliko puta naredio Markuevu da ita jae, ili pie,
da ponavlja fraze "Punake pastrve plivaju potokom" i "pogledah, skoih i
pobijedih" - fraze koje je Rubin izmislio za ispitivanje individualnih
kombinacija zvukova i koje su bile vrlo dobro poznate svakome u araki.
Napokon, on je iznio miljenje da postoji opa tendencija prema poboljanju:
samoglasnici se prenose upravo izvanredno, bezvuni dentali neto gore; jo
uvijek ima smetnji kod glasa ""; a grupa suglasnika, tako esta u slavenskim
jezicima, "vsp" posve je nejasna i zahtijeva daljnji rad.
Glasovi su u zboru izrazili veselje to je vod bolji. Bobinin je podigao
pogled s oscilograma i rekao prezirnim, dubokim basom: "Idioterija! Jedan
korak naprijed, dva koraka natrag. Uope nema smisla pokuavati napraviti
neto na osnovu nagaanja. Treba pronai metodu."
Svi su uutjeli pod njegovim vrstim, nepokolebivim pogledom.
Iza svoje police Potapov je prilijepio ruiastu kopu na kutiju za cigarete
pomou krukovog ekstrakta. Potapov je proveo
60
tri godine u njemakim logorima i preivio je prvenstveno zahvaljujui svojoj
nadljudskoj sposobnosti da pravi zgodne upaljae za cigarete, kutije za
cigarete i ibuke od otpadaka i bez ikakva alata.
Nikome se nije urilo da napusti posao, premda je bilo vee uoi "ukradene"
nedjelje.
Horobrov se ispravi. Odloivi materijal koji je valjalo predati i zakljuati
u sef na Potapovljev stol, on zakorai iza polica i krene prema izlazu,
prolazei kraj gomile koja se okupila oko "klipera".
Mamurin, blijed, bijesno ga pogleda u lea i zazove: "Uja Terentiu! Zato i
vi ne sluate? Uostalom, kamo ete?"
Horobrov se polako okrene i smijeei se podrugljivo odgovori vrlo jasnim
glasom: "Bilo bi mi milije da to nisam morao glasno rei. Ali ako ba
insistirate; upravo u ovom trenutku idem na toalet - ili ako hoete, u zahod.
Ako tamo sve dobro proe, poi u u zatvor i lei u krevet." U tiini koja je
nastala Bobinin, koji se gotovo nikad nije ni smijeio, poeo se tresti od
smijeha.
Bila je to pobuna.
Mamurin zakorai naprijed kao da e udariti Horobrova i piskavim ga glasom
upita: "Kako to mislite, spavati? Svi drugi rade, a vi ete ii spavati?"
Horobrov odgovori s rukom na kvaki, oigledno se jedva suzdravajui: "Da, ba
tako - spavati! Radio sam dvanaest sati koje Ustav nalae - i to je dovoljno."
Bio je na granici da izvali jo neto to bi bilo nepopravljivo, ali vrata se
u tom trenutku naglo otvore i deurni najavi: "Antone Nikolaicu! Hitno vas
zovu na vanjski telefon."
Jakonov urno ustane i izie ispred Horobrova.
Uskoro je i Potapov ugasio svoju stolnu svjetiljku, poloio svoje i
Horobrovljeve tajne dokumente na stol Bulatova i neprimjetno odepesao prema
izlazu, tedio je desnu nogu poslije nesree na motoru koju je doivio jo
prije rata.
Jakonova je na telefon zvao pomonik ministra Sevastjanov. Morao se javiti u
ministarstvo o ponoi.
Jakonov se vrati u svoj ured Verenjovu i Nerinu, otpusti Nerina i pozove
Verenjova da poe s njim automobilom. Zatim obue kaput i rukavice, ponovo
prie pisaem stolu i pod biljeku "Nerina otpremiti" pridometne: "I
Horobrova takoer".
61
u
12

TREBALO JE DA LAE
Kad se Nerin vratio u akustiki laboratorij obuzet nelagodnim osjeajem da je
uinio neto nepopravljivo premda toga jo nije bio potpuno svjestan, Rubina
vie nije bilo. Ostali su jo svi bili na okupu. Valentulja, bavei se u
prolazu nekom ploom na kojoj je bilo poredano bezbroj radio-lampi, pogleda ga
ivahnim oima..
"Polako, mladiu!" ree on zaustavivi Nerina podignutim dlanom, kao to
policajac zaustavlja kola. "Zato u treoj etapi nema struje? Znate li vi?"
Tada se prisjetio: "A, da, zato su vas pozvali? Qu"est-ce que c"est que c"est
passe?"
"Ne budite neotesan, Valentine", ree Nerin mrzovoljasto izbjegavajui
pitanje. Nije mogao priznati tom sveeniku svoje vlastite znanosti da se
maloas odrekao matematike.
"Ako imate neprilika", izjavi Valentin, "mogu vam dati dobar savjet: ukljuite
plesnu muziku. Jeste li itali ono... kako se ono zove? Znate, onog pjesnika s
cigaretom u zubima. Ne barata lopatom ve poziva druge.
Milicija moja, zatiuje me; u zabranjenoj zoni divno mi je.
Zaista, to jo moemo traiti osim plesne muzike?"
I Valentin, ne ekajui odgovora nego ve zauzet novom milju, zazove:
"Vadka! Ukljui oscilograf."
Kad se pribliio svom stolu Nerin opazi da je Simoka silno preplaena.
Gledala ga je ravno u oi i tanke su joj se obrve trzale.
"Gdje je Bradonja, Serafima Vitaljevna?"
"Anton Nikolajevi pozvao ga je u Sedmicu", odgovori Simoka glasno. A jo
glasnije, tako da svatko moe uti ree: "Glebe Vikentiu, prokontrolirajmo
nove tabele rijei. Jo imamo pola sata vremena."
62
Simoka je bila jedan od spikera u vjebama izgovora. Izgovor svih spikera
morao je odgovarati odreenoj normi jasnoe.
"A gdje vas mogu kontrolirati u ovoj buci?"
"Pa - idemo u kabinu." Ona znaajno pogleda Nerina, uzme listu rijei
ispisanih tintom na crtaem papiru i ue u kabinu.
Nerin poe za njom. Zatvorio je pola metra debela vrata za sobom i povukao
zasun, zatim se provukao kroz uska druga vrata, takoer ih zatvorio i navukao
zastor. Simoka mu se objesi oko vrata stojei na vrhovima prstiju i poljubi
ga u usta.
U tom skuenom prostoru on podigne krhku sitnu djevojku uvis i sjedne na
jedinu stolicu ispred koncertnog mikrofona, smjestivi je na svoja koljena.
"Zato vas je Anton pozvao? to se dogodilo?"
"Pojaalo valjda nije ukopano? Neemo ovo objavljivati preko zvunika?"
"to se dogodilo?"
"Zato misli da se neto dogodilo?"
"Osjetila sam odmah im su vas pozvali. A i na licu vam vidim."
"Koliko sam ti puta rekao da mi ne govori "vi"?"
"Ali ako je to meni teko?"
"Ali ako ja to elim?"
"to je bilo?"
Osjeao je toplinu njenog laganog tijela na svojim koljenima; njegov obraz bio
je priljubljen uz njen. Vrlo neobian osjeaj za zatvorenika. Koliko je ve
godina prolo otkako je bio tako blizu eni?
Simoka je bila nevjerojatno lagana, kao da su joj kosti pune zraka, kao da je
napravljena od voska. Gotovo da uope nije imala teine, kao neka pernata
ptiica.
"Pa, mala moja... ini se da u skoro otii."
Ona se okrene u njegovu naruju i pritisne sitne ruke na njegove sljepoonice,
tako da joj je al spao s ramena.

"Kamo?"
"Kako misli, kamo? Mi dolazimo iz bezdana. I vraamo se tamo odakle smo doli
- u logor."
"Dragi moj, zato?"
Nerin je gledao izbliza, ne shvaajui, u rairene oi te neugledne djevojke
iju je ljubav tako neoekivano stekao. Ona je bila vie dirnuta njegovom
sudbinom nego on sam.
"Mogao sam ostati", ree on tuno. "Ali u drugom laboratoriju. I tako ne bismo
bili zajedno."
itavim svojim sitnim tijelom privila se uz njega, poljubila ga, upitala ga da
li je voli.
Zato je u ovih nekoliko tjedana poslije prvog poljupca tedio Simoku? Zato
se saalio na nju, drei na umu njenu iluzornu buduu sreu? Bilo je vrlo
malo vjerojatnosti da e ona ikada nai nekoga tko e je oeniti; naprosto e
dopasti nekome u ake. Djevojka je sama od svoje volje dola k tebi u
zagrljaj, priljubila ti se s tako zastraujuom spremnou. Zato se odricati,
uskraivati i sebi i njoj? Prije nego potone u logor gdje zacijelo nee biti
ovakve prilike dugi niz godina.
63
Gleb ree uzbueno: "ao mi je da te ovako ostavljam. Volio bih da sa sobom
ponesem sjeanje na tvoje - tvoje - hou rei - da ti ostavim dijete."
Ona smjesta sakrije svoje postieno lice, odupirui se njegovim prstima koji
su joj pokuavali opet podignuti glavu.
"Malena, molim te ne skrivaj se. Podigni glavicu. Zato neto ne kae? Zar ti
to ne eli?"
Ona podigne glavu i iz dubine due ree: "ekat u vas! Preostalo vam je jo
pet godina? ekat u vas tih pet godina. A kad budete slobodan, vratit ete mi
se?"
On joj to nije rekao. Postavila je stvari naglavce, kao da on nema supruge,
vrsto je odluila da se uda - draga mala nosata djevojica!
Glebova je ena ivjela tamo negdje vani, u Moskvi. Negdje u Moskvi, ali isto
tako je mogla ivjeti na Marsu.
A pored Simoke na krilu i pored supruge na Marsu, postojali su takoer
zakopani u njegovom pisaem stolu zapisi koji su ga stajali toliko truda,
njegove prve blijeske o razdoblju poslije Lenjina, formulacije u kojima su
bile sadrane njegove najljepe misli.
Ako ga otpreme zatvorskim transportom sve e te biljeke biti osuene na
spaljivanje.
Trebalo je da lae i da joj kae da e se vratiti. Da lae, da obeava, kao
to svi uvijek obeavaju. I tada bi, kad zaista ode, mogao ostaviti ono to je
napisao njoj na uvanje.
Ali nije mogao smoi snage da lae tim oima koje su ga promatrale tako pune
nade.
Izbjegavajui njihov pogled, on poljubi uglata mala ramena koja je otkrio
ispod bluze.
as kasnije on ree oklijevajui: "Jednom si me pitala to to cijelo vrijeme
piem."
"Da, to pie?" upita ga Simoka s neskrivenom znatieljom, po prvi put ga
oslovivi sa "ti".
Da ga nije prekinula, da ga nije tako gorljivo potaknula, vjerojatno bi joj
neto bio rekao u tom trenutku. Ali u njenom glasu bilo je toliko nestrpljenja
da ga je to uinilo opreznim. Tolike je godine proveo u svijetu gdje je sve
bilo isprepleteno lukavim i nevidljivim tankim icama povezanim s detonatorom
mina.
Te povjerljive, zaljubljene oi - vrlo bi lako mogle raditi za slubu
sigurnosti.

Napokon, kako je to meu njima poelo? Prvi puta je ona dodirnula njegov
obraz, a ne on njen. Moda je to bila stupica.
"Neto povijesno", ree on. "Openito povijesno, iz vremena Petra Velikog. Ali
za mene to mnogo znai. Da, pisat u dalje sve dok me Jakonov ne izbaci. Ali
gdje u to sve ostaviti kad odem?"
Njegov je pogled sumnjiavo ispitivao dubinu njenih oiju. Simoka se mirno
nasmijei. "Zato pita? Daj sve meni. Ja u to uvati. Samo dalje pii,
dragi." I tada, pokuavajui da od njega sazna ono to eli, ree: "Reci, je
li tvoja ena vrlo lijepa?"
64
Telefon koji je spajao kabinu s laboratorijem zazvoni. Si-moka podigne
slualicu ne pribliujui je usnama i pritisne dugme da bi je uli na drugom
kraju voda. Sjedei sva rumena, neuredne odjee, ona pone itati
artikulacione vjebe ravnomjernim jednolinim glasom: "Dop, fskop, tap. Da?
to, Valentine Martiniu, dvojnu diodu-triodu? Nemamo 6G7, ali mislim da imamo
jednu 6G2. Sad u zavriti tabelu rijei pa u doi. Drut, mut, ut." Ona
otpusti dugme i lagano dodirne glavom Glebovu. "Moram ii. Ovo postaje
upadljivo. Pustite me sada da idem. Molim vas ..."
Ali u njenom glasu nije bilo prave odlunosti.
On je zagrli, privijajui jo vre njeno tijelo uza se.
"Nikamo ne ide! Ja hou - ja ..."
"Nemojte! ekaju me. Moram zatvoriti laboratorij."
"Sad, odmah! Ovdje!" zahtijevao je on. I poljubi je.
"Ne danas."
"Kada?"
Ona ga pokorno pogleda. "U ponedjeljak. Ja u opet biti deurna umjesto Lire.
Doite ovamo u pauzi za veeru. Bit emo sami itav sat. Ako samo onaj ludi
Valentulja ne doe raditi."
Dok je Gleb otkljuavao i otvarao vrata, Simoka se uspjela zakopati i
poeljati, te je izila prije njega, dostojanstvena i hladna.
3
U prvom krugu
65
13
MODRO SVJETLO
"Jednog dana u zavitlati cipelu u tu modru arulju. Ide mi na ivce."
"Promait e."
"Na etiri metra? Kako mogu promaiti? Kladim se u sutranji kompot da u je
pogoditi."
"Skini cipele na donjem leaju. To je skoro metar dalje."
"Dakle, s pet metara. Zvijeri - to jo nee smisliti da napakoste zeku?
itavu mi no pritie oi."
"Modro svjetlo?"
"Da, modro svjetlo. Svjetlo vri pritisak. Lebedev je to otkrio. Aristipe
Ivaniu, spavate li? Budite ljubezni - dodajte mi moju cipelu."
"Mogu vam dodati cipelu, Vjaeslave Petroviu, ali recite mi prvo to vas to
smeta kod modrog svjetla?"
"Prije svega, ono radi na kratkome valu i stoga ima vie kvanta. A kvanta mi
neprestano udaraju u oi."
"To je svjetlo blago i podsjea me na modru svjetiljku pred ikonom koju je
moja majka uvee palila kad sam bio dijete."
"Mama! U plavim poramenicama! Eto ti - i sad te pitam: kako moe ljudima
zagarantirati demokraciju? Zapazio sam da u svakoj eliji i najbeznaajnije
pitanje - u vezi s lavorima ili brisanjem podova - uzvitla najrazliitija
suprotna miljenja. Sloboda bi znaila kraj ovjeanstva. Na alost, samo mu
toljaga moe pokazati istinu."
"Da, ali ne bi bila loa ideja staviti ovamo jedno kandilo. Nekad je tu bio

oltar."
"Ne oltar, nego kupola pod oltarom. Izmeu su umetnuli jo jedan kat."
"Dmitrije Aleksandroviu, to to radite? Otvarate prozor u prosincu! Dosta je
toga!"
"Gospodo, ba kisik ini zeka besmrtnim. Ovdje ima dvadeset etiri ovjeka u
sobi, a vani nema ni mraza ni vjetra. Otvaram prozor samo toliko da stane
jedan svezak Erenburga."
"Neka bude jo malo vie! Ovdje gore je strano zaguljivo!" "Erenburg po
irini ili Erenburg po visini?" "Erenburg po visini, naravno. Odlino pristaje
u okvir." "Pa ovdje je da poludi! Gdje je moj logorski kaput?" "Poslao bih ja
sve te ljubitelje kisika u Oimvakon. Na javne
radove. Pri ezdeset stupnjeva ispod nule dvanaest sati dnevno;
zavukli bi se oni i u kozju talu da se zatite od zime."
"U principu nemam nita protiv kisika, ali zato je to uvijek
ledeni kisik umjesto toplog kisika?"
"ta se ovdje do vraga zbiva? Zato je u sobi mrano? Zato su ve ugasili
bijelo svjetlo?"
"Valentulja, ponaate se kao nevinace. Vi bi etali okolo i do jedan. Kakvo
vam svjetlo treba o ponoi?"
"A i kico ste."
"U modrom sam kombinezonu
kao iz urnala.
U zatvoru
- prekrasno!"
"Opet ste zapuili cijelu sobu! Zato svi morate puiti? Fuj, to smrdi! A i
ajnik je posve hladan."
"Gdje je Lev?"
"Kako? Zar nije u krevetu?"
"Ima jedno dvadesetak knjiga, ali Leva nema."
"Vjerojatno je tamo kod klozeta."
"Zato?"
"Tamo su namjestili bijelu arulju, a zid je topao od kuhinje. Vjerojatno
ita. Ja se idem oprati, to da mu kaem?"
"... Da, eto, bilo je ovako: ona mi je namjestila leaj na podu, a ona je
legla gore na krevet, to je to bio soan zalogaji, soan! ;<
"Drugovi, molim vas. Govorite o neemu drugome, ne o enama. Budui da se
hranimo mesom, to moe postati drutveno opasna tema."
"Hajde brbljavci, prestanite! Zvono za gaenje svjetla ve je davno
zazvonilo."
"Da, ali ovdje jo ima mnogo glazbe." "Ako hoe spavati, spavat e."
"... U Africi sam sluio pod Rommelom. Nije bilo dobro to je bilo tako jako
vrue i to nije bilo vode."
"... U Arktikom oceanu postoji otok koji se zove Mahotkin. Mahotkin je bio
pilot na Arktiku. Sad je u zatvoru zbog antisovjet-ske propagande."
"Mihailo Kuzmiu, zato se prevrete?"
"Pa valjda se imam pravo okrenuti, ili moda nemam?"
"Imate, ali zapamtite da se svaki mali pokret dolje ovdje gore osjea
neizmjerno pojaan."
"Ivane Ivanoviu, niste vi bili u logorima. Ako se netko tamo popne na leaj
za etvero ostala trojica se ljuljaju. A onda se netko
67
na donjem leaju sjeti, objesi zastor, dovede ensku i dade se na posao. To
vam je kao zemljotres. Ali ljudi svejedno spavaju." "Grigorije Borisoviu, kad
ste vi prvi put doli u araku?" "Mislio sam da stavim jednu pentodu i mali
reostat." "Bio je nezavisan, oprezan ovjek. Kad bi uvee izuvao cipele ne bi
ih ostavljao na podu ve bi ih stavljao pod glavu."

"U tim godinama nikad se nita nije ostavljalo na podu." "Ja sam bio u
Auschwitzu. U Auschvvitzu je bilo uasno: ovjeka su vodili u krematorij
ravno sa stanice, dok je glazba svirala."
"Tamo je bilo odlino za ribolov, to je jedno, a drugo je bio lov. U jesen si
mogao izii na jedan sat i objesiti preko ramena itav niz fazana. Ako si
zaao u trsku, tamo je bilo veprova a vani na poljima zeeva."
"Sve su te arake osnovane 1930, kad su osudili inenjere iz "Prompartije"
zbog suradnje s Britancima i odluili da utvrde koliko e posla moi obaviti u
zatvoru. Inenjer na elu prve arake bio je Leonid Konstantinovi Ramzin.
Eksperiment je uspio. Van zatvora bilo je nemogue imati dva velika inenjera
ili dva istaknuta nauna radnika u jednoj konstitucionoj grupi. Oni bi se
borili oko toga tko e stei reputaciju, ime, Staljinsku nagradu, i prije ili
kasnije jedan bi izgurao drugoga. Stoga se izvan zatvora svi konstrukcioni
biroi sastoje od jedne bezbojne skupine oko jednog briljantnog mozga. Ali u
araki? Nikome ne prijeti ni novac ni slava. Nikolaj Nikolai dobiva pola
ae kisela vrhnja, a Pjotr Petrovi dobiva jednaku koliinu. Desetak
akademskih lavova prebiva mirno zajedno u istoj jazbini zato to nemaju kamo
otii. Dosadno je igrati ah ili puiti. Pa zato da neto ne izumimo?
Hajdemo. Mnogo toga stvoreno je na taj nain. I to je osnovna ideja arake."
"Prijatelji, jedna novost! Bobinina su nekamo odveli." "Valentulja, prestani
cviliti ili u te zadaviti jastukom!" "Kamo, Valentulja?" "Kako su ga odveli?"
"Doao je potporunik; rekao mu je da obue kaput i uzme kapu."
"Sa stvarima?"
"Bez stvari."
"Vjerojatno su ga pozvali glaveinama."
"Oskolupovu?"
"Oskolupov bi doao ovamo sam. Pokuaj jo malo vie."
"aj je hladan, svinjarija!"
"Valentulja, uvijek zveckate licom o au dok mijeate, a to mi ve ide na
ivce."
"Kako u inae rastopiti eer?" "Tiho."
"Samo se nebeske katastrofe odvijaju tiho, jer se zvuk ne prenosi u
stratosferu. Kad bi nova zvijezda eksplodirala iza naih
68
lea mi to ak ne bismo ni uli. Ruska, pokriva ti pada, zato visi preko
ruba kreveta? Spava li? Znate li da je nae sunce nova zvijezda i da je
zemlja osuena na propast u najblioj budunosti?"
"Ja to ne elim vjerovati. Ja sam mlad i hou ivjeti."
"Ha, ha, kakav primitivizam! C"est le motl On hoe ivjeti. to je aj
hladan!"
"Valentulja, kamo su odveli Bobinina?"
"Odakle da ja znam. Moda k Staljinu."
"A to bi ti uinio, Valentulja, da tebe odvedu Staljinu?"
"Mene? Ho, ho! Iznio bih mu ja sve svoje pritube, od A do Z."
"Na primjer, koje?"
"Pa, eto, sve, sve. Par exemple zato moramo ivjeti bez ena? To ograniuje
nae kreativne mogunosti."
"Prjanikov, zavei ve jednom! Svi ve davno spavaju. O emu to klepee?"
"Ali ako se meni ne spava?"
"Prijatelji, tko pui? Sakrijte cigaretu. Dolazi potporunik."
"ta taj gad radi ovdje? Nemojte se spotaknuti, graanine potporunie, mogli
biste razbiti svoj veliki nos."
"Prjanikov!"
"to je?"
"Gdje ste? Spavate li ve?"
"Da, spavam."

"Obucite se, hajde, obucite se, stavite kaput i kapu!"

"Sa stvarima?"
"Bez. Brzo. Kola ekaju."
"Idem s Bobininom?"
"On je ve otiao. Za vas imamo druga kola."
"Kakva kola, potporunie, crna marica?"
"Bre, bre. Ne, pobeda."
"Tko je poslao po mene?"
"Hajde, Prjanikov, zato bih ja to sve vama morao tumaiti? Ne znam ni ja.
Bre."
"Valentulja, reci im sve tamo gore."
"Kai im da im#tao pravo na posjete. Zato do vraga zatvorenici iz odjela 58
mogu primati posjete samo jedanput godinje?" "Kai im i za etnje." "Za
pisma." "I za odjeu."
"Rot front, momci! Ha, ha! Adieu!" "Drue potporunie! Gdje je Prjanikov?"
"Ve stie, drue majore! Evo ga!" "Samo im sve istresi, Valentulja, nita se
ne stidi." "ta znai ova vraja strka usred noi?"
69
"to se dogodilo?"
*5
"Ovoga nikad prije nije bilo."
"Moda je poeo rat. Izvlae ih na strijeljanje."
"Ne budi lud! Tko bi se bavio s nama pojedinano i po dvoje? Kad bi bio rat,
sve bi nas odjednom pokosili ili bi nam zarazili kau kugom."
"Dobro, prijatelji, vrijeme je spavanju! Sve emo sutra saznati."
"... To se dogaalo 1939, a 1940. Berija je pozvao Borisa Sergejevia Stekina
iz arake. On nije bio od onih koji se vraaju praznih ruku. Ili bi se
promijenio upravitelj zatvora ili bi se produilo vrijeme za etnju. Stekin
nikad nije mogao podnijeti taj sistem podmiivanja, te razliite kategorije
opskrbe, po kojima akademik dobiva jaja i kiselo vrhnje, profesor etrdeset
deka maslaca, a obini teglei konji samo polovicu. Bio je on dobar ovjek,
Boris Sergejevi - Bog mu daj dui lako..."
"Umro je?"
"Ne! Pustili su ga na slobodu. Dali su mu Staljinsku nagradu."
70
14
SVAKOM JE MUKARCU POTREBNA DJEVOJKA!
Tada je umoran, odmjeren glas starog zatvorenika Adamsona umuknuo. On je bio u
araki ve po drugi put. Tu i tamo jo je netko aputao neku nedovrenu
priu. Netko je hrkao glasno i s vremena na vrijeme eksplozivno.
Modra arulja smjetena u okrugli svod iznad dvostrukih vrata bacala je
nejasno svjetlo na dvanaest leaja na kat rasporeenih lepezasto po velikoj,
polukrunoj sobi. Ta soba, nesumnjivo jedina te vrsti u Moskvi, imala je
dobrih deset metara u promjeru. Bila je pokrivena prostranom kupolom nad kojom
se uzdizala esterokutna kula, a u kupoli bilo je pet elegantnih okruglih
prozora. Prozori na vanjskom zidu imali su reetke ali nisu bili zabijeni
daskama, te se danju moglo vidjeti preko ceste neureeni umoviti park. Odatle
se u ljetne veeri ulo uzbudljive, dirljive pjesme usamljenih djevojaka iz
moskovskih predgraa.
Leei na svom gornjem leaju kraj sredinjeg prozora, Ner-in nije spavao,
nije ak ni pokuavao spavati. Ispod njega inenjer Potapov ve je davno
spavao mirnim snom radnog ovjeka. Na gornjim leajima do njega bili su njemu
slijeva, s druge strane prolaza, strunjak za vakuume Zemelja, okrugla lica,
bezbrino ispruen i teko diui; njemu nadesno, na leaju tik do njegova,
Ruska Doronin, jedan od najmlaih zekova u araki prevrui se u besanici.
Ispod Zemelje leaj Prjanikova bio je prazan. Sad kad je mogao mirno
razmisliti o razgovoru u uredu Jakonova, Nerinu je sve postalo mnogo jasnije.

injenica da je odbio da radi u kriptografskoj grupi nije bila obian incident

ve sudbonosna prekretnica u njegovu ivotu. Ona e posve sigurno uroditi, i
to moda vrlo brzo, dugim i munim putovanjem u Sibir ili na Arktik, u smrt
ili u teku pobjedu nad smru.
elio je razmiljati o tom iznenadnom prijelomu u njegovom ivotu, to mu je
uspjelo uiniti za vrijeme ovog trogodinjeg odmora u araki? Je li dovoljno
ukrotio svoj karakter prije tog novog skoka u ponor logora?
71
Sluajno je naredni dan bio Glebov trideset prvi roendan. (Naravno, nije imao
srca da podsjeti prijatelje na taj datum.) Je li to bila sredina njegova
ivota, ili zavretak, ili samo poetak? Misli su mu se poele komeati. Nije
se mogao usredotoiti na najbitnije. S jedne strane obuzeo ga je osjeaj
slabosti; napokon jo uvijek nije bilo prekasno da sve ispravi, da pristane da
radi na kriptografiji. Opet je osjetio bol onih dugih mjeseci za vrijeme kojih
nije vidio svoje ene. Prola je gotovo godina dana otkako mu je odobren
posjet. Hoe li mu odobriti jo jedan prije nego ode?
I napokon se u njemu probudio otar, hitar, vrst momak koji se odavno rodio u
malom djeaku dok je ekao u redu pred pekarnicama za vrijeme Prve petoljetke.
Taj ilavi unutarnji ja ve se pripremio za bezbrojne pretrage koje su ga
iekivale - na odlasku iz Mavrina, u prihvatnom centru u Butirki; u Krasnoj
Presni - i kombinirao kako e sakriti komadie slomljenog grafita iz olovke u
podstavljenom kaputu, kako e prokrijumariti svoje staro radno odijelo iz
arake - budui da je za radnog zeka svaki sloj odjee bio dragocjen - kako
e dokazati da je aluminijska liica koju je uvao itavo to vrijeme lino
njegova i da nije ukradena iz arake, koja je imala gotovo istu vrst.
Osjeao je neodoljivu elju da ustane i da se u svjetlu modre arulje pone
pripremati, pakovati, izmiljati mjesta gdje e sakriti stvari.
U meuvremenu je Ruska Doronin svako malo naglo mijenjao poloaj. Prvo je
leao na trbuhu s glavom pod jastukom i navukao pokriva preko sebe,
otkrivajui noge. Zatim se prevrnuo na lea zbacivi pokriva tako da se
vidjela gornja bijela plahta i tamna donja. (Poslije svakog kupanja mijenjali
su jednu od dvije plahte, ali u prosincu araka je prekoraila svoju kvotu za
sapun te su sve kupke ukinute.) Iznenada je sjeo i odgurnuo se zajedno s
jastukom do uzglavlja eljeznog kreveta. Na rubu madraca otvorio je jedan
svezak Mommsenove Povijesti Rima. Opazivi da Nerin ne spava ve da zuri
ravno u svjetiljku, Ruska ga upita promuklim apatom: "Glebe! Ima li
cigaretu? Daj mi."
Ruska obino nije puio. Nerin posegne rukom u dep svog kombinezona koji je
visio sa strane leaja, izvue dvije cigarete i oni zapale.
Ruska je puio s koncentracijom, ne okreui se prema Ner-inu. Pod lepravim
oblakom smeaste kose lice mu je bilo privlano ak i u sablasnom svjetlu
modre arulje. Uvijek se mijenjalo: katkada je djelovalo jednostavno i
djeaki, a katkada je to bilo lice duhovitog varalice.
"Tresi ovamo", ree Nerin, pruajui mu praznu kutiju Belo-mora kao
pepeljaru.
Poeli su u nju istresati pepeo.
Ruska je u araki bio od ljeta i Nerinu se dopao na prvi pogled. Ruska je
pobuivao njegove zatitnike osjeaje.
Ali kasnije se utvrdilo da Ruski, premda su mu tek dvadeset tri godine (a
osudili su ga na punu kaznu od dvadeset pet godina), uope nije potrebna
zatita. I njegov karakter i njegov pogled na svijet oblikovali su se u
kratkom, ali burnom ivotu - ne
72
toliko za vrijeme ona dva tjedna koja je proveo na Moskovskom univerzitetu ili
dva tjedna na Lenjingradskom univerzitetu, koliko tokom dvije godine dok je
ivio s krivotvorenim pasoima i nalazio se na svesaveznom popisu kriminalaca

(Glebu je povjerio tu brino uvanu tajnu), poslije ega je proveo dvije

godine u zatvoru. Brzo shvaajui, odmah je savladao praumske zakone GULAG-a,
uvijek je bio na oprezu, iskreno razgovarao s vrlo malim brojem ljudi, a kod
svih ostalih ostavljao dojam djetinje otvorenosti. Uz to bio je energian i
nastojao je mnogo toga uiniti u kratko vrijeme; a itanje mu je bilo jedno od
glavnih zanimanja.
Gleb, nezadovoljan svojim uskomeanim, sitniavim mislima i ne osjeajui
nikakve elje da spava proaputa u tiini sobe: "Sluaj. Kako napreduje tvoja
teorija o ciklusima?"
O toj su teoriji nedavno raspravljali, i Ruska je potraio potvrdu svom
miljenju u Mommsenu.
Ruska se okrenu na apat, ali ga je gledao bez razumijevanja. elo mu se
nabralo od napora da shvati pitanje.
"Rekao sam, kako napreduje tvoja teorija o ciklikim promjenama?"
Ruska duboko uzdahne i napor mu iezne s lica zajedno s nemirnim mislima koje
su ga zaokupljale dok je puio. On se spusti na lakat, odbaci ugaen ik u
praznu kutiju koju mu je Nerin dodao, i ree bezvoljno: "Sve mi je dosadno. I
knjige i teorije."
Opet su uutjeli. Nerin se htio okrenuti na svoju stranu kad se Ruska
iznenada nasmijao i poeo aputati, zanosei se postepeno svojim rijeima i
govorei sve bre.
"Povijest je tako monotona da se ovjeku upravo gadi itati. to je ovjek
plemenitiji i asniji, to gore njegovi sugraani s njim postupaju. Rimski
konzul Spurius Cassius Vecellinus elio je obinom puku dati zemlju, i puk ga
je osudio na smrt. Spurius Maelius htio je nahraniti gladne i pogubili su ga
zato to je navodno elio prijestolje. Konzul Marcus Manlius, koji se probudio
od gakanja legendarnih gusaka i spasio Kapitol pogubljen je kao izdajnik.
Dakle?" On se nasmije. "I velikog Hanibala bez koga nikad ne bismo ni uli za
Kartagu, prognala je ta ista beznaajna Kartaga, zaplijenili su mu vlasnitvo
i kuu sravnili sa zemljom. Sve se ve dogaalo i prije. Strpali su Gnaeusa
Naeviusa u zatvor da ne bi vie pisao slobodne i hrabre drame. A Etolijanci su
proglasili lanu amnestiju da bi domamili izbjeglice natrag u zemlju i ubili
ih. ak i u rimsko doba otkrili su istinu, kasnije zaboravljenu, da nije
ekonomino izgladnjivati roba, da ga ovjek mora hraniti. itava je povijest
jedna neprestana nevolja. Nema istine i nema iluzije. Nema se kamo okrenuti,
nema kamo poi."
U sablasnom modrom svjetlu drhtaj skepticizma na tako mladim usnama bio je
naroito ganutljiv.
Nerin je sam usadio te misli u Rusku, ali sada, dok ih je Ruska izgovarao,
osjeao je potrebu da se buni. Meu svojim starijim drugovima Gleb je bio
navikao da bude ikonoklast, ali osjeao je odgovornost prema tom mladom
zatvoreniku.
73
"Moram te opomenuti, Rii-ka", odgovori Nerin vrlo tiho, nagnuvi se jo vie
prema uhu svog susjeda. "Ma koliko bili domiljati i apsolutni sistemi
skepticizma ili agnosticizma ili pesimizma, mora shvatiti da nas oni po samoj
svojoj prirodi osuuju na gubitak volje. Oni ne mogu istinski utjecati na
ljudsko vladanje, jer ljudi ne mogu mirovati. A to znai da ne mogu odbaciti
sisteme koji neto potvruju, koji ih pozivaju da napreduju u nekom pravcu."
"ak i ako vodi u movaru? Samo zato da se ivotari?" upita Ruska bijesno.
"ak i onda. Tko do vraga moe znati?" Gleb se pokoleba. "Vidi, ja vjerujem
da ljudi uistinu trebaju skepticizam. On je potreban da bi se razbile zatucane
glave. Da bi se uguili fanatini glasovi. Ali skepticizam nikad ne moe
ovjeku dati vrsto tlo pod nogama. A nama je moda, napokon, i potrebno
vrsto tlo."
"Daj mi jo jednu cigaretu", ree Ruska. On je nervozno puio. "Zapravo je

dobro to mi MGB nije pruio priliku da studiram", ree on jasnim, prilino

glasnim apatom. "Diplomirao bih na univerzitetu i moda bih ak nastavio i
postdiplomski studij, proao itav taj idiotski proces. Moda bih postao
nauni radnik. Moda bih napisao neku veliku, debelu knjiurinu. Moda bih
prouavao rana administrativna podruja Novgoroda s neke osamdeset tri take
gledita, ili Cezarov rat s Helveanima. Koliko kultura ima na svijetu! I
koliko jezika i zemalja! Kako mnogo inteligentnih ljudi ima u svakoj zemlji, a
jo vie inteligentnih knjiga - i koja e budala sve to proitati? Kako si ti
ono rekao: "Ma to veliki duhovi izmislili uz cijenu velikog napora, jo veim
duhovima to kasnije izgleda iluzorno." Je li tako?"
"Sluaj!" odgovori Nerin s predbacivanjem. "Ti gubi iz vida sve to je
vrsto, svaki cilj. ovjek zacijelo moe sumnjati, ovjek je duan da sumnja.
Ali nije li potrebno neto i voljeti?"
"Da, da, neto voljeti!" prihvati Ruska trijumfalnim, promuklim apatom.
"Neto voljeti - ne povijest i ne teoriju, nego enu!" On se nasloni na
Nerinov leaj i uhvati ga za lakat, "ega su nas oni zapravo liili, reci mi?
Prava da idemo na sastanke ili da potpisujemo obveznice dravnog zajma? Jedini
nain na koji nam je Ora zaista mogao nauditi jest da nas lii ena. I to je
i uinio. Na dvadeset pet godina! Svinja! Tko moe zamisliti...", i on se lupi
akom o grudi, "to ena znai zatvoreniku?"
"Pripazi da na kraju ne poludi!" ree Nerin, pokuavajui da se obrani, ali
iznenada osjeti kako ga obuzima val uzbuenja pri pomisli na Simoku i njeno
obeanje za ponedjeljak uvee. "Oslobodi se tih misli", ree on. "Pomutit e
ti mozak. Freudovski simpleks ili kompleks - kako to do vraga zovu? Rjeenje
je sublimacija. Prebaci svoju energiju na druga podruja. Koncentriraj se na
filozofiju - zato ti nee trebati kruh i voda i zagrljaj ene."
(Ali ponedjeljak! Ono to sretno oenjeni parovi smatraju normalnim, izaziva u
zatvoreniku provalu strasti.)
"Moj je mozak ve pomuen. Neu spavati do jutra. Djevojka! Svakome je
potrebna djevojka! Da ti drhti u naruju. Da - oh,
74
do vraga!" Ruska nesvjesno odbaci svoju jo uvijek upaljenu cigaretu na
pokriva i naglo se okrene, baci se na trbuh i navue pokriva preko glave.
Nerin je uspio zgrabiti cigaretu as prije nego se otkotrljala s leaja na
Potapova koji je dolje spavao, i ugasiti je. Da! Jo samo da proivi ova dva
dana, a onda dolazi Simoka. U jednom trenutku zamislio je do u tanine kako
e se prekosutra sve odvijati; a tada je drhtei otjerao od sebe te prodorno
slatke misli koje su mu otupljivale razum. Sagnuo se do Ruskina uha. , "Ruska,
a to je s tobom? Ima li ti koga?"
"Da! Imam!" proape Ruska oajniki, okrenuvi se na lea i zagrlivi jastuk.
Disao je u njega, i toplina jastuka, i itav ar njegove mladosti, prisiljenje
da besplodno vene u zatvoru - sve je to zagrijavalo mlado, sputano tijelo koje
je vapilo za olakanjem i nije ga nalazilo. as ranije rekao je "imam", i
elio je vjerovati da postoji djevojka, ali ono to se dogodilo bilo je posve
neodreeno. Nije bilo poljupca, nije bilo ak ni obeanja. Samo to ga je
djevojka te veeri dok joj je priao o sebi sluala s izrazom razumijevanja i
radosti, i u pogledu te djevojke Ruska je po prvi put vidio samoga sebe kao
junaka ija je pria posebna i izvanredna. Nita se meu njima jo nije
dogodilo, a ipak se dogodilo neto to mu je dalo pravo da kae da ima
djevojku.
"Tko je ona?" upita Gleb.
Jedva podigavi pokriva, Ruska odgovori iz mraka: "Pssst... Klara..."
"Klara? Ki dravnog tuioca?"
75
15
TROJKA LALJIVACA

Direktor Odjela Nula-jedan dovravao je svoj izvjetaj ministru Abakumovu.

Visok, crne kose zaeljane ravno prema natrag, s tri zvjezdice glavnog
komesara drugog stupnja na epoletama, Abakumov se zapovjedniki odupirao
laktovima o svoj veliki pisai stol. Bio je krupan, ali ne i debeo - znao je
vrijednost lijepe pojave, te je ak igrao tenis. Oi su mu bile oi ovjeka
koga nitko ne moe prevariti; u njima se odraavala agilnost, sumnjiavost,
lukavost. Kad je bilo potrebno ispravljao je direktora odjela, to bi on odmah
urno pribiljeio.
Ured Abakumova, premda nije bio golem, nije bio obina soba. Iz ranijih
vremena preostao je mramorni kamin koji se nije upotrebljavao i visoko zidno
ogledalo. Strop je bio visok s gipsanim ukrasima, a oko lustera lovili su se
na slici po stropu kupidoni i nimfe.
(Ministar je ostavio sliku onakvu kakva je bila, osim zelene boje koju su
premazali jer je on nije podnosio.) Vrata prema balkonu bila su zakucana i
zimi i ljeti, a veliki prozori koji se nikad nisu otvarali gledali su na trg.
U sobi je bilo nekoliko satova: starinski sat u prekrasnom ormariu, sat za
kamin s malom figurinom koja je odbijala ure, elektrini kolodvorski sat na
zidu. Ti su satovi pokazivali razliito vrijeme, ali Abakumov je uvijek znao
koliko je sati, jer je uz to imao kod sebe jo dva zlatna sata, runi sat na
kosmatom zglobu i depni sat u depu.
Uredi u ovoj zgradi rasli su u skladu s poloajem onoga kome su pripadali.
Rasli su pisai stolovi. Rasli su stolovi za konferencije, zastrti barunastim
stolnjacima. Ali portreti Velikog genera-lissima rasli su vie i bre od
svega. Cak i u uredima obinih isljednika njegovi su ga portreti predstavljali
daleko veim nego to je bio u prirodnoj veliini. A u Abakumovljevom uredu,
Naj-genijalniji strateg svih vremena i naroda bio je prikazan na platnu
visokom gotovo pet metara, u punoj veliini od izama do mar-alske kape sa
titnikom, i u sjaju svih ordena i odlikovanja.
76
(U stvarnom ivotu on nikad nije nosio ta odlija od kojih je mnoga sam sebi
dodijelio ili primio od stranih predsjednika i vladara.) Samo jugoslavenska
odlikovanja bila su paljivo premazana.
Meutim, kao da priznaje da je taj petmetarski portret nedovoljan, uviajui
potrebu da u svakom trenutku bude ohrabren pogledom na Najboljeg prijatelja
agenata kontrapijunae, Aba-kumov je drao portret Staljina i na svom pisaem
stolu.
Na drugom zidu visio je povelik etvrtasti portret sladunjavog lica s
cvikerom, koji je predstavljao Abakumovljevog direktnog pretpostavljenog Beriju.
Kad je poglavar Odjela Nula-jedan otiao, na vratima su se pojavili zamjenik
ministra Sevastjanov, major general Oskolupov, ef Specijalnog tehnikog
odjela, i glavni inenjer tog odjela, pukovnik inenjer Jakonov. Pokazujui
potovanje prema ovjeku za pisaim stolom koracali su jedan za drugim prema
inu, paljivo slijedei uzorak na sagu, doslovce jedan drugome za petama tako da su se uli samo koraci Sevastjanova.
Mrav starac u sivom odijelu kojega je kratko podiana kosa bila progruana
sjedinama, Sevastjanov je jedini od deset mini-strovih zamjenika bio civil. On
nije bio odgovoran ni za operativan dio poslova ni za presluavanja; on se
brinuo za komunikacije i ostalu preciznu tehniku. Stoga ga je ministrov gnjev
na sastancima i u nareenjima koja je primao manje pogaao, i osjeao se manje
ukoen u tom uredu. Smjesta je sjeo u dubok naslonja ispred stola.
Oskolupov se sad naao na poetku reda. Jakonov je stajao odmah iza njega, kao
da eli sakriti svoju krupnou.
Abakumov je pogledao Oskolupova - koga je do sada vidio moda tri puta u
ivotu - i odmah pronaao u njemu neto simpatino. I Oskolupov je bio sklon
debljanju. Vrat mu se irio iznad tijesnog ovratnika bluze, a brada, koju je

sada pokorno uvukao, imala je dvostruki podbradak. Njegovo drveno lice bilo je
jednostavno, iskreno lice ovjeka od djela a ne nejasno, varljivo lice
samopouzdanog intelektualca.
Virnuvi preko ramena Oskolupova na Jakonova, Abakumov upita: "Tko si ti?"
"Ja?" Oskolupov se nagnuo naprijed, sav nesretan to ga ministar nije
prepoznao.
"Ja?" Jakonov je takoer zakoraio malo naprijed. Uvukao je svoj izazovni
trbuh, koji je rastao usprkos svim njegovim naporima, to je bolje mogao i u
velikim modrim oima nije mu se mogla proitati ni jedna jedina misao.
"Ti i ti!" otpuhnuo je ministar potvrdno. "Vi ste iz projekta Mavrino, je li
tako? Dobro, sjednite."
Svi posjedae.
Ministar posegne za noem za rezanje papira od jarko crvene plastike, poee s
njim iza uha i ree: "E pa, onda, koliko me ve dugo vuete za nos? Dvije
godine? Po planu imali ste petnaest
77
mjeseci. Kad e ti telefoni biti gotovi?" I on doda prijetei: "Ne laite. Ja
ne volim lai."
Upravo na to pitanje tri su se laljivca na visokom poloaju pripremala od
trenutka kad su saznali da su pozvani svi zajedno. Oskolupov je prvi
progovorio, kako su utanaili. Govorio je kao da svojim etvrtastim ramenima
gura rijei naprijed, i trijumfi-rajui je gledao u oi svemonog ministra:
"Drue ministre! Drue general-pukovnie! Dopustite mi da vas uvjerim da
osoblje odjela nee tedjeti snaga ..."
Na licu Abakumova pojavi se izraz uenja, "to ti misli, gdje smo? Na
sastanku? ta da radim s vaim naporima - da obriem njima guzicu? Pitam te:
koji datum?"
I on uzme naliv-pero sa zlatnim perom i upravi ga prema rokovniku.
U tom se asu, kao to je bilo dogovoreno, javio Jakonov, pod-vlaei samim
tonom svojih rijei i tihim glasom injenicu da govori kao tehniki
specijalist a ne kao administrativni inovnik.
"Drue ministre, na frekvenciji do 2400 herca i uz prosjeni nivo transmisije
od nula koma devet..."
"Herci, herci! Nula koma herc nula - da, ba to vi proizvodite! Nula koma
klinac! Ja hou telefon - dva kompletna aparata. Kad u ga dobiti? Dakle?"
Sad je bio red na Sevastjanova da progovori - sporo provla-ei ruku kroz
kratku sijedu kosu: "Molim vas, recite nam to biste tano eljeli, Viktore
Semjonoviu. Telefonski razgovori, dok jo uvijek nemamo apsolutnog ifriranja
..."
"Zato pokuava praviti budalu iz mene? to ti to znai apsolutno
ifriranje?" ministar ga otro pogleda.
Prije petnaest godina, kad ni Abakumov ni bilo tko drugi nisu mogli ni sanjati
da e on postati ministar, kad je jo bio kurir u NKVD-u, visok, snaan
mladi, dugih nogu i ruku, etiri godine osnovne kole bile su mu dovoljne. On
se "uzdizao" samo u diu-dicu, i jedino formalno obrazovanje koje je sticao,
sticao je u sportskom klubu "Dinamo".
Tada se u onim godinama tokom kojih se isljedniko osoblje smjenjivalo i
irilo, utvrdilo da je Abakumov vrlo efikasan kod presluavanja; njegove duge
ruke pokazale su se vrlo korisnima kad je nekome trebalo razbiti nos. Pred
njim se otvorio put prema velikoj karijeri. Poslije sedam godina postao je ef
agencije za kontrapijunau, SMER-a, a sad je ve imao poloaj ministra. I
nikad nijednom tokom tog dugog uspona nije osjetio nedostatak obrazovanja.
Polazilo mu je za rukom da se vlada tako da ak ni na ovom vrhunskom poloaju
njegovi podreeni nisu mogli praviti budalu od njega.
U tom se trenutku Abakumov razbjesnio i podigao stisnutu aku nad stolom kao
kamenu kocku. U istom asu otvorila su se visoka vrata i sitan ovjek

kerubinskih obraza, ruiastih i okruglastih uao je u sobu bez kucanja Mihail Dmitrijevi Rjumin. itavo ministarstvo zvalo ga je "Minka" - ali vrlo
rijetko u njegovoj nazonosti.
78
Kretao se tiho poput make. Kad se pribliio obuhvatio je jednim pogledom
ljude koji su sjedili kraj stola. Rukovao se sa Sevastjanovom, koji je ustao;
priao je drugom kraju Abakumov-ljeva stola i pribliivi se ministru,
milujui debelim ruicama rub stola, poeo tiho presti: "Sluaj, Viktore
Semjonoviu. Ako ve preuzimamo takve probleme, valja ih predati Sevastjanovu.
Zato ih badava hranimo? Zar zaista ne mogu identificirati glas s
magnetofonske vrpce? Izbaci ih nogom, ako ne znaju raditi."
I on se nasmijei slatko kao da neku djevojicu nudi okoladnim bombonima.
Njeno je pogledao sva tri predstavnika odjela.
Mnogo godina Rjumin je ivio potpuno nepoznat - kao knjigovoa u potroakoj
zadruzi u Arhangelskoj provinciji. Ruiastih obraza i punaak, tankih
prezirnih usnica, muio je svoje raunovoe neugodnim primjedbama to je ee
mogao, sisao kandirani eer koji je rado dijelio s otpremnicima, diplomatski
razgovarao sa oferima, naduveno s prevoznicima i na vrijeme odlagao
odgovarajue dokumente na predsjednikov stol.
Za vrijeme rata uzeli su ga u mornaricu i imenovali ga isljednikom Specijalnog
odjela. Taj rad mu se svidio i uskoro je isfa-bricirao optubu protiv potpuno
nevinog novinara koji je bio u Sjevernoj floti. Ali tu je optubu sastavio
tako primitivno i tako drsko da je javno tuilatvo, koje se obino nije
mijealo u posao organa slube sigurnosti, prijavilo taj sluaj Abakumovu.
Mali isljednik SMER-a iz Sjeverne flote bio je pozvan Abakumovu da bude
ukoren. Bojaljivo je zakoraio u ured oekujui najgore. Vrata su se
zatvorila. Kad su se sat kasnije otvorila, Rjumin se pojavio na njima s vanim
izrazom lica - upravo imenovan viim isljednikom za specijalne sluajeve u
centralnom aparatu SMER-a. Otada se njegova zvijezda neprestano uspinjala.
"Pobrinut u se ja za njih, Mihaile Dmitrijeviu, vjeruj mi. Pobrinut u se ja
za njih tako, da e im kosti sakupljati na sve strane!" odgovori Abakumov,
prijetei promatrajui svu trojicu.
Trojica pokajniki spuste pogled.
"Dat u im vrpcu s razgovorom. Mogu je nekoliko puta presluati i usporediti."
"O! Zar si nekoga uhapsio?"
"Naravno." Rjumin se slatko nasmijei. "epali smo etiri sumnjivca odmah
kraj Arbatovske stanice podzemne eljeznice."
Ali licem mu je preletjela sjena. Znao je da su sumnjivci uhvaeni prekasno i
da to nisu oni pravi. Ipak, kad su ih jednom uhapsili nee ih vie otpustiti.
Zapravo, moda bi bilo potrebno natovariti optubu jednome od njih - tako da
sluaj ne ostane nerijeen.
Nezadovoljstvo je zakripalo u Rjuminovom uljevitom glasu: "Mogu ja dobiti
polovicu Ministarstva vanjskih poslova na vrpcu ako eli. Ali to nije
potrebno. Treba odabrati samo est ili sedam ljudi - jedinih u ministarstvu
koji su o tome neto mogli znati."
"Pa dobro, pohapsi ih sve, te kuke. Zato da okoliamo?" upita Abakumov
indignirano. "Sedam ljudi! Imamo veliku zemlju - to se nee primijetiti!"
79
"To ne ide, Viktore Semjonoviu", prigovori Rjumin. "Ovo je ministarstvo a ne
prehrambena industrija; na taj nain izgubili bismo svaki trag. U ovom sluaju
moramo tano ustanoviti tko je to bio. I to to je bre mogue."
"Hmm", mislio je Abakumov naglas. "Usporeivati jednu vrpcu s drugom. Da,
jednog dana morat emo savladati i tu tehniku. Sevastjanov, jesi li ti to u
stanju uiniti?"
"Jo uvijek ne razumijem o emu je rije, Viktore Semjonoviu."
"A ta se tu ima razumjeti? Ba nita. Neki gad, neka svinja - vjerojatno

diplomat, jer kako bi inae za to znao? - telefonirao je danas nekakvom

profesoru. Ne mogu se sjetiti kako se zove..."
"Dobroumov", pomogne mu Rjumin.
"Da, Dobroumov. Lijenik. Ukratko, taj se tek vratio s puta u Francusku i dok
je bio tamo obeao je da e im poslati neke svoje lijekove - tako se
izmjenjuju iskustva, kae ta svinja. Ba je njemu do prvenstva ruskih otkria!
A mi smo htjeli da im on zaista dade te lijekove i da ga uhvatimo na djelu i
onda iz toga napravimo veliki politiki proces - sluenje stranim silama. I
onda neki odvratni gad telefonira profesoru i kae mu da im ne da lijek. Mi
emo svejedno uhapsiti profesora i podii optubu protiv njega, ali stvar je
djelomino pokvarena. Dakle, ta kae? Otkrij tko je to bio i postat e
slavan."
Sevastjanov pogleda pokraj Oskolupova u Jakonova, koji mu uzvrati pogled jedva
primjetno izdigavi obrve. Pokuavao je rei da je ovo nova vjetina, da
ispitivanje jo ni izdaleka nije zavreno, i da i bez novih zadataka imaju
dovoljno problema. Sevastjanov je bio dovoljno bistar da shvati i pokret
Jakonovljevih obrva i itavu situaciju. Bio je spreman neprimjetno prei preko
tog pitanja.
Ali Foma Gurjanovi Oskolupov imao je vlastite ideje o svom poslu. Nikako nije
elio da bude uplja figura na elu odjela. Otkako je imenovan na to mjesto
bio je ispunjen osjeajem vlastite vrijednosti, te je istinski vjerovao da je
dorastao svim problemima i da ih moe rijeiti bolje od bilo koga - jer inae
mu nikad ne bi dali takav poloaj. I premda u svoje doba nije zavrio ak ni
sedam godina kolovanja, sad nije htio priznati da se neki od njegovih
podreenih moda bolje razumiju u svoj posao od njega - osim, naravno, u
pojedinostima, u dijagramima, gdje se stvar naprosto morala uzeti u ruke.
Nedavno je boravio neko vrijeme u nekom prvorazrednom odmaralitu u civilu i
predstavljao se kao profesor elektronike. Tu je upoznao jednog slavnog pisca i
pisac nije mogao skinuti oiju s Fome Gurjanovia, neprestano je neto
biljeio u svoj notes i izjavio da e mu on posluiti kao baza za portret
suvremenog naunog radnika. Poslije toga Foma je osjeao da je postao pravi
nauni radnik.
Iznenada je shvatio problem i trgnuo se: "Drue ministre! Mi to moemo
uiniti!"
Sevastjanov ga zaprepateno pogleda. "Gdje? U kojem laboratoriju?"
80
"U telefonskom laboratoriju u Mavrinu, naravno. Oni su razgovarali telefonom,
zar ne?"
"Ali Mavrino je zaokupljen drugim, vanijim problemom."
"Nije vano. Nai emo mi ljude! Tamo ima tri stotine ljudi, pa zato da ih ne
naemo?"
I on pogleda u ministra s izrazom spremnosti na licu.
Abakumov se nije dokraja nasmijeio, ali na licu mu se opet mogla proitati
neka vrst sklonosti prema tom generalu. Takav je bio i on sam na poetku svog
uspona - spreman od sveg srca da isjecka na komadie bilo koga, ako mu se to
naredi. Mlaa osoba koja vam nalikuje uvijek je simpatina.
"Vrlo dobro", ree on. "Tako se govori: na prvom mjestu interes drave, a sve
ostalo kasnije. Tano?"
"Posve tano, drue ministre! Ba kako kaete, drue general--pukovnie!"
Rjumin kao da uope nije bio iznenaen i kao da nije bio posebno impresioniran
nesebinom odanou Oskolupova. Pogledavi Sevastjanova on ree: "Stupit emo
u vezu s vama sutra ujutro."
Izmijenio je pogled s Abakumovom i tiho iziao.
Ministar je kopkao po zubu noktom, pokuavajui da izvue komadi mesa koji mu
je tamo zapeo jo za veerom.
"Onda - kad? Neprestano ste me vukli za nos - prvi kolovoz, pa onda oktobarski

praznici, pa Nova godina. Dakle?"

On zadri pogled na Jakonovu, prisiljavajui ga da odgovori.
Jakonovu kao da je smetao poloaj vlastitog vrata. Pokrenuo ga je malo udesno,
pa malo ulijevo, zagledao se u ministra hladnim modrim oima i opet spustio
pogled.
Jakonov je znao da je vrlo darovit. Jakonov je znao da se ljudi ak jo
darovitiji od njega koncentriraju na svoj posao etrnaest sati na dan, bez
ijednog slobodnog dana u itavoj godini, da se mue s tim prokletim aparatom.
A strani nauni radnici, koji su objavljivali pojedinosti o svojim izumima u
asopisima koji se lako mogu nabaviti, isto tako su bili zaokupljeni radom na
tom patentu. Jakonov je takoer znao tisue potekoa koje su savladane, a
koje su ipak bile tek poetak, kroz koji su njegovi inenjeri, poput plivaa u
moru, muno krili svoj put. Za est dana istei e posljednji rok, posljednji
od svih posljednjih rokova koji su isprosili od ovog komada mesine u uniformi.
Ali bili su sputani tim nizom idiotskih rokova zato to je Korifej svih nauka
ve od poetka postavio jednogodinju granicu deseto-godinjem zadatku.
U uredu Sevastjanova sloili su se da zatrae odgodu od deset dana. Zamjenik
ministra uporno je zahtijevao da obeaju isporuku dva telefona do desetog
sijenja. Oskolupov je to elio. Ocijenili su da bi mogli proizvesti neto to
bi, premda ne savreno, u najmanju ruku bilo svjee obojeno. I dok se budu
iskuavale mogunosti apsolutnog ifriranja na tom ureaju, laboratorijski rad
e se nastaviti, i tada e moi zahtijevati vie vremena da ga dokraje i
usavre.
6
U prvom krugu
81
Ali Jakonov je znao da se stvari ne pokoravaju ljudskim rokovima, i da ak ni
10. sijenja aparat nee emitirati ljudski govor ve samo zbrku. I ono to se
dogodilo Mamurinu neminovno e se dogoditi i Jakonovu. ef e pozvati Beriju i
upitati ga: "Koja je budala dostavila ovaj stroj? Makni ga!" I Jakonov e u
najboljem sluaju postati jo jedna eljezna maska, a moda opet naprosto
obini zek.
Osjetivi pod ministrovim pogledom kako mu se oma stee oko vrata, Jakonov
savlada svoj nesretni strah i, nesvjesno, kao to ovjek uvlai zrak u plua,
ree promuklim glasom: "Dajte nam jo mjesec dana! Jo mjesec dana! Do 1.
veljae!"
Gledao je u Abakumova pokornim oima psa.
Daroviti su ljudi katkada nepravedni prema drugima. Aba-kumov je bio bistriji
nego to je Jakonov vjerovao, ali ministrova je pamet, budui da je nije dugo
upotrebljavao, postala manje vrijedna. Tokom itave svoje karijere uvijek je
gubio kad je pokuavao misliti, a dobivao kad je radio iz revnosti. I zato je
Abakumov optereivao svoj mozak to je manje mogue.
Mogao je shvatiti da ni est dana, ni mjesec, nee pomoi kad su ve prole
dvije godine. Ali u njegovim oima krivnja je bila na ovoj trojici Sevastjanov, Oskolupov i Jakonov bili su lino krivi. Ako je to bilo tako
teko, zato su onda prije dvadeset tri mjeseca, kad su preuzeli taj zadatak,
pristali na jednu godinu? Zato nisu traili tri? (On je sad ve zaboravio da
ih je i onda isto tako nemilosrdno pourivao.) Da su se oduprli Abakumovu na
poetku, on bi se odupro Staljinu i izvukao dvogodinji rok, a zatim ga
protegao na tri godine.
Ali tako je velik bio strah koji su im ulile duge godine podreenosti da ni
jedan od njih, ni sada ni onda, ne bi imao hrabrosti da se odupre svojim
pretpostavljenima.
Abakumov se sam koristio dobro poznatom praksom da sebi ostavi malo zraka, te
je u svojim poslovanjima sa Staljinom uvijek dodavao bar dva mjeseca kao
rezervu. Tako su stvari stajale i sada. Staljinu je obean telefon za 1.
oujak. Tako, ako ba doe do najgorega, moe im dati jo jedan mjesec dana,

ako je zaista u pitanju samo toliko.

Uzevi opet u ruku naliv-pero, Abakumov ree: "Kakav ste mjesec dana imali na
umu? Ba pravih mjesec dana ili opet laete?"
"Tano mjesec dana! Tano!" zablista Oskolupov, razdragan sretnim obratom,
oigledno pun elje da krene ravno iz ovog ureda u Mavrino i da se lino
prihvati lemljenja.
Zavitlavi perom Abakumov zapie na svoj rokovnik.
"Evo. Neka bude dvadeset prvi sijeanj, godinjica Lenjinove smrti, i svi ete
primiti Staljinsku nagradu. Sevastjanov, hoe li biti gotovo?"
"Da! Hoe!"
"Oskolupov! Skinut u ti glavu! Hoe li biti gotovo?"
"Da, drue generalni komesaru. Treba napraviti samo-"
"A ti? Zna li ti to riskira? Hoe li biti gotovo?"
82
\
Prikupivi svu hrabrost, Jakonov je ostao uporan: "Mjesec dana! Do prvog
veljae!"
"A ako ne bude gotovo do prvoga? Pukovnie, odvagni svoje rijei - zna da
lae."
Naravno da je Jakonov lagao. I naravno da je trebalo da trai dva mjeseca. Ali
stvar je ve krenula svojim neminovnim tokom.
"Bit e gotovo, drue generalni komesaru", obea on tuno.
"U redu, ali samo zapamtite da vas nisam ja natjerao da to kaete. Mogu
oprostiti sve osim prevare! Moete ii."
Izili su s olakanjem, jo uvijek u redu jedan za drugim, spustivi pogled
pred petmetarskim Staljinovim portretom.
Ali njihova je radost bila preuranjena. Nisu znali da im je ministar postavio
stupicu.
Netom su oni izili, najavljena je druga osoba.
"Inenjer Prjanikov."
83
16
NEMA KIPUE VODE ZA AJ
Te je noi po nareenju Abakumova preko Sevastjanova pozvan Jakonov. Kasnije
su preko telefona upuene dvije tajne poruke u Mavrinski institut u razmaku od
petnaest minuta, s nareenjem da se u ministarstvo dovedu prvo zatvorenik
Bobinin, a zatim zatvorenik Prjanikov. Bobinin i Prjanikov dovedeni su u
odvojenim kolima i uvedeni u razliite ekaonice da bi se sprijeio bilo kakav
tajni sporazum meu njima.
Bilo je posve nevjerojatno, meutim, da bi Prjanikov bio sposoban za bilo
kakav tajni sporazum zbog svoje neprirodne iskrenosti, koju su mnogi trijezni
sinovi ovoga doba smatrali pravom psihikom abnormalnou. U araki bi
govorili: "Valentulja je pogrijeio fazu."
Posebno u ovom trenutku nije bio sposoban ni za kakve planove ili zamisli,
itava je njegova dua bila uznemirena blistavim svjetlima Moskve, koja su
sjala i treperila iza prozora pobedc. Iziavi iz mranog predgraa oko
Mavrina bilo je to vee izne naenje nai se na velikim sjajnim avenijama, ui
u vedru strku trga pred eljeznikom stanicom, proi pored neonom osvijetlje
nih izloga. Prjanikov je posve zaboravio na ofera i na svoja dva pratioca u
civilu, i inilo mu se da mu u plua ne ulazi zrak ve vatra. Nije skidao
pogleda s prozora. Nikad ga nisu proveli Moskvom ak ni danju, a ni jedan
jedini zek u itavoj povijest: arake nije vidio nonu Moskvu.
Neposredno pred Sretenkom kola su se morala zaustaviti j. je gomila izlazila
iz kina, a zatim priekati da se promijeni svjer na semaforu.
Milijuni zatvorenika skloni su vjerovati da je ivot u slobc bez njih prestao;
da nije preostao ni jedan mukarac; da usa: ljene ene nose vree i posipaju

se pepelom, prepune ljubav: vjernosti. A tu je pred Prjanikovom vrvjela

uhranjena, ivah: gradska gomila - eiri, velovi, krzna srebrne lisice - i
parfc ena u prolazu nametao se njegovim ustreptalim osjetilima, kr mraz, kroz
neprobojnu karoseriju, poput niza udaraca. Nejasno
84
mogao uti razgovor, ali rijei se nisu razumjele; htio je glavom probiti
tvrdo staklo i doviknuti enama da je mlad, da je obuzet enjom, da je
zatvoren bez ikakvog razloga. Poslije samostanske usamljenosti arake ovo je
bila neka vilinska pria, neka vrst Sna ljetne noi, isjeak onog elegantnog
ivota kojim nikad nije imao prilike ivjeti, prvo zato to je bio siromaan
student, zatim jer je bio ratni zarobljenik, a zatim jer se naao u zatvoru.
Kasnije, u ekaonici, Prjanikov je jedva mogao razabrati stolove i stolice
oko sebe; uvstva i dojmovi koji su njime ovladali nisu tako lako poputali.
Uglaeni mladi kapetan zamolio ga je da poe za njim. Prjanikov, onako krhka
vrata i tankih zglobova, uskih ramena, mravih nogu, nikad nije izgledao tako
neupadljivo kao kad je uao u ured na ijem ga je pragu ostavio oficir.
Ured je bio toliko prostran da Prjanikov nije smjesta ni shvatio da je to
ured, ni da je osoba sa zlatnim epoletama na drugome kraju onaj kome taj ured
pripada. Isto tako nije zapazio Staljina visokog pet metara iza svojih lea.
Moskva i ene noi jo uvijek su mu lebdjeli pred oima. Osjeao se kao pijan.
Bilo mu je teko zamisliti zato je u ovoj dvorani i kakva je to dvorana. Ali
jo je bilo udnovatije zamisliti da negdje u polukrunoj prostoriji
pretrpanoj leajevima i osvijetljenoj modrom aruljom - premda je rat zavrio
ve prije pet godina - jedna nedovrena aa hladnog aja oekuje njegov
povratak.
Noge su mu se pokretale po golemom sagu. Bio je mekan, dubok, i osjeao je
elju da se po njemu valja. Na desnoj strani dvorane bili su veliki prozori, a
na lijevoj strani visilo je veliko ogledalo do poda.
Ljudi na slobodi ne shvaaju vrijednost stvari. Za zeka koji se snalazi s
malim jeftinim ogledalcem, manjim od dlana, i koji ni to uvijek nema, prava je
pustolovina pogledati se u velikom ogledalu.
Prjanikov se zaustavio pred ogledalom kao da je privuen magnetom. Priao mu
je vrlo blizu i zadovoljno razgledao svoje isto, svjee lice. Namjestio je
kravatu i ovratnik modre koulje. Zatim je polako krenuo natrake, oiju
vrsto prikovanih o svoj lik an fas, zatim iz poluprofila i konano iz
profila. Poto je taka proveo jedan trenutak izveo je nekakav napola plesni
pokret, opet priao ogledalu i stao se izbliza prouavati. Zakljuivi da je
usprkos svom modrom kombinezonu posve dobrih razmjera i elegantan, i osjetivi
zatim da je odlino raspoloen, on krene naprijed, ne zato to ga je oekivao
poslovni razgovor - jer Prjanikov je na to posve zaboravio - ve zato to je
namjeravao nastaviti s razgledanjem prostorije.
ovjek koji je mogao bilo koga u jednoj polovici svijeta strpati u zatvor,
svemoni ministar pred kojim su generali i marali blijedjeti, gledao je sad
vrlo znatieljno u ovog smijenog modrog zeka. Ve je prolo mnogo vremena
otkako je izbliza vidio ijednog od onih milijuna ljudi koje je uhapsio i
osudio.
Kreui se kao dendi na etalitu Prjanikov se priblii ministru i
ispitivaki ga pogleda, kao da nije oekivao da e ga ovdje zatei.
"Vi ste inenjer Prjancikov?" ree Abakumov, premeui svoje papire.
"Da", odgovori Valentin rastreseno. "Da."
"Vi ste glavni inenjer grupe...", i on opet pogleda u svoje biljeke, "koja
radi na aparatu za umjetni govor."
"Kakav aparat za umjetni govor?" ree Prjancikov, odmah-nuvi rukom. "Glupost!
Nitko to u naoj radionici tako ne zove. Dali su mu to ime u borbi protiv
sluenja stranim kulturama. Mi ga zovemo vo-co-der. Voice coder. ifrirani
glas."

"Ali vi ste glavni inenjer."

"Uglavnom da. Zato?" Prjancikov je iznenada bio na oprezu.
"Sjednite."
Prjancikov sjedne bez oklijevanja, podiui uglaane hlae svog kombinezona.
"elio bih da govorite potpuno iskreno, bez straha da ete imati neprilika sa
svojim pretpostavljenima. Kad e vocoder biti gotov? Govorite iskreno. Hoe li
biti gotov za mjesec dana? Moda za dva? Recite mi, nita se ne bojte."
"Vocoder? Gotov? Ha, ha, ha, ha!" slatko se nasmije Prjancikov zvonkim,
mladenakim smijehom koji nikad prije nije odjekivao ovim mjestom. Zavalio se
u mekanu kou i podigao ruke uvis. "Ma to to govorite? to vi zapravo
mislite? Oigledno uope ne razumijete to je vocoder. Ja u vam protumaiti!"
Gipko je skoio s mekanog naslonjaa i poletio k stolu Abakumova.
"Imate li komad papira? Da, evo tu je!" Otrgnuo je list papira s istog bloka
na pisaem stolu, zgrabio ministrovo pero boje sirovog mesa i poeo urno i
nespretno crtati sinusoidni val.
Abakumov se nije preplaio - bilo je toliko iskrenosti i dje-tinjske
spontanosti u glasu tog udnog inenjera i u svim njegovim pokretima, da je
izdrao taj napad i zurio u Prjanikova uope ne sluajui to mu govori.
"Moram vam rei da se ljudski glas sastoji od niza harmonija." Prjancikov se
gotovo guio od neodoljive elje da kae sve odjednom, i to je bre mogue.
"A svrha je vocodera da na umjetni nain reproducira ljudski glas - do vraga!
kako moete pisati s ovako ugavim perom? - da ga reproducira simulirajui,
ako ne sve, a ono barem osnovne harmonije, koje se emitiraju preko
individualnog predajnika. Vi naravno poznajete kartezijan-ske koordinate - za
njih zna svako ae - i Fourierov niz?"
"ekajte malo", ree Abakumov, kad se malo sabrao. "Recite mi samo jednu
stvar: kad e biti gotov? Kad?"
"Gotov? Hm - o tome ba nisam mnogo razmiljao." Sad Prjancikov vie nije bio
ponesen dojmovima prijestolnice u noi, ve entuzijazmom za svoj ljubljeni
posao, i opet mu je bilo teko da prestane govoriti. "Stvar stoji ovako:
problem je mnogo laki ako smo voljni da poneto ohrapavimo timbar glasa. U
tom sluaju broj jedinica ..."
"Da, ali do kojeg datuma? Kojeg datuma? Do prvog oujka? Prvog travnja?"
"Zaboga, o emu vi to govorite! Travanj? Ne raunajui krir-tografski rad bit
emo gotovi za recimo, etiri, pet mjeseci, nikak
86
ranije. A kakve e posljedice imati ifriranje i deifriranje impulsa?
Napokon, to nuno dovodi do veih iskrivljenja. Ah, nemojmo sad nagaati",
obrati se on Abakumovu, povlaei ga za rukav. "Protumait u vam itavu
stvar. Onda ete razumjeti i sloiti se da u interesu samog posla ne valja
pourivati!"
Ali Abakumov, ukoeno zurei u besmislene valovite linije crtea, ve je
napipao dugme za zvonce na svom stolu.
Isti uglaeni kapetan pojavio se i pozvao Prjanikova da izie.
Prjanikov se pokorio, potpuno zbunjena izraza lica, napola otvorenih usta.
Bio je posebno razoaran zato to nije sve dokraja protumaio. A tada se, kad
je ve napola iziao, iznenada prisjetio da bi bilo dobro saznati s kim je
razgovarao. Sjetio se da su ga momci molili da se ali, da pokua neto
postii... Na vratima on se naglo okrene i zakorai natrag.
"Da! Sluajte! Posve sam vam zaboravio spomenuti..."
Ali kapetan mu se isprijeio na putu i prisilio ga da se vrati; ovjek za
stolom nije ga uope sluao. U tom kratkom nelagodnom trenutku, sva bezakonja
i sve zatvorske patnje na neki udan nain iezle su iz Prjanikovljeve
glave, zaokupljene u ovom asu iskljuivo radio-dijagrarnima, i uspio se
prisjetiti samo jedne jedine stvari i povikati: "Sluajte! Radi se o kipuoj
vodi za aj. Dolazimo s posla kasno uvee i nema kipue vode! Ne moemo piti

aj."
"Nema kipue vode?" upitao je taj ovjek, valjda nekakav general. "U redu.
Gledat emo da neto uinimo."
17
"EJ, KONJICU MRKONJIU"
Bobinin je doao odjeven u jednaki modri kombinezon. On je bio krupan ovjek,
crvene kose, oiane kratko kao u robijaa.
Pokazivao je po prilici jednako toliko zanimanja za namjetaj u uredu kao da
ovamo dolazi stotinu puta dnevno. Uao je ravno unutra i sjeo ne pozdravivi
ministra. Sjeo je u jedan od udobnih naslonjaa nedaleko ministrova stola, i
obrisao nos polako, bez ustezanja, u ne ba bijelu maramicu koju je sam oprao
za vrijeme posljednjeg kupanja.
Abakumov, koga je lakomislenost Prjanikova prilino iznenadila bio je
zadovoljan to Bobinin djeluje dostojanstvenije. Nije mu doviknuo: "Ustani!"
Umjesto toga, pretpostavivi da ovjek ne shvaa razlike u inu i da kraj tog
niza vrata nije mogao pogoditi gdje se nalazi, upita ga gotovo miroljubivo:
"Zato ste sjeli bez doputenja?"
Bobinin, pogledavi ministra malo iskosa i dalje je brisao nos maramicom i
nemarno odgovorio: "Pa eto, znate, ima jedna kineska poslovica koja kae:
"Bolje je stajati nego hodati, bolje je sjediti nego stajati, a najbolje od
svega je leati.""
"Ali je li vama jasno tko sam ja?"
Udobno se naslonivi laktovima na ruke svog odabranog naslonjaa, Bobinin
pogleda izravno u Abakumova i prepusti se dokonom nagaanju: "Zbilja, tko ste?
Netko poput marala Goeringa?"
"Poput koga?"
"Marala Goeringa. Jedanput je posjetio tvornicu aviona kra; Hallea, gdje sam
bio na prisilnom radu. Svi su mjesni general: hodali na prstima ali ja ga
nisam ni pogledao. On je zurio i zuri u mene i onda je krenuo dalje."
Neto poput smijeka zatitralo je na licu Abakumova, :: onda je
namrteno pogledao tog nevjerojatno drskog zatvoreni"-Zatreptao je oima od
napetosti i upitao: "to je sad to? Zar vidite nikakve razlike izmeu nas?"
88
"Izmeu vas i njega? Ili izmeu nas?" Bobininov je glas zazveao kao elik.
"Izmeu nas vidim je vrlo jasno: vi trebate mene, a ja ne trebam vas."
I Abakumov je imao glas koji je mogao zatutnjati kao grmljavina, i znao se
njime sluiti da zastrai ljude. Ali osjeao je da u ovom trenutku ne bi bilo
ni korisno ni dostojanstveno urlati. Shvatio je da je ovaj zatvorenik teak
ovjek.
Samo ga je upozorio: "ujte, vi ste zatvorenik. Samo zato to sam blag prema
vama ne bi se smjeli odmah zaboraviti..."
"A da ste bili grubi prema meni, ne bih ja s vama ni govorio, graanine
ministre. Viite vi na svoje pukovnike i generale. Oni imaju toliko toga u
ivotu to se boje izgubiti."
"Natjerali bismo mi vas da govorite."
"Varate se, graanine ministre!" Bobininove odlune oi sjale su mrnjom. "Ja
nemam niega, razumijete li - ba niega! Ne moete se doepati moje ene i
djeteta - bomba ih je stigla prva. Roditelji su mi ve davno mrtvi. itavo
moje vlasnitvo na zemlji moja je maramica: moj kombinezon i rublje koje nema
dugmadi ...", on razdrlji grudi da bi potvrdio svoje rijei, "... dravna su
svojina. Ve ste mi davno oduzeli slobodu i nemate moi da mi je vratite, jer
ni sami niste slobodni. Imam etrdeset i dvije godine, a vi ste mi natovarili
kaznu od dvadeset i pet godina. Ve sam bio na robiji, hodao okolo s brojem, u
lisicama, s policijskim psima i u kaznenoj brigadi, ime mi jo moete
zaprijetiti? ega me jo moete liiti? Mog posla kao inenjera? Vi biste
izgubili vie nego ja. Puio bih."

Abakumov otvori kutiju Trojka specijalne izrade i gurne je prema Bobininu.

"Evo, uzmite ove."
"Hvala, nikad ne mijenjam marku. Od tih kaljem." I on izvue Belomor iz
vlastoruno izraene kutije za cigarete. "Shvatite barem tu jednu stvar i
prenesite je svima onima na vrhu koji jo uvijek ne znaju da ste jaki samo
dotle dok ljude ne liite svega. Jer ovjek komu ste oduzeli sve nije vie u
vaoj moi. On je opet potpuno slobodan."
Bobinin uuti, usredotoivi se na puenje. Uivao je to podbada ministra i
to sjedi zavaljen u tako udobnom naslonjau, alio je jedino to je zbog
efekta odbio luksuzne cigarete.
Ministar baci pogled na svoje papire. "Vi ste, inenjeru Bobinin, glavni
inenjer kod izrade "klipera"?"
"Da."
"Zahtijevam da mi posve odreeno odgovorite: kad e biti gotov za upotrebu?"
Bobinin podigne guste tamne obrve.
"Ovo je neto novo! Zar se to pitanje ne moe postaviti nekome od mojih
pretpostavljenih?"
"elim da saznam od vas lino. Hoe li biti gotov do veljae?"
"Do veljae? alite se? Ako je rije o tome da se neto na brzinu sklepa i
kasnije poali, onda recimo - za pola godine. to se potpunog ifriranja tie
- zaista nemam pojma. Moda za godinu dana."
Abakumov je bio kao grorjjom oinut. Sjetio se gnjevnog, nestrpljivog drhtaja
efovog brka i obuzela ga je munina pri pomisli na obeanja koja je dao na
osnovu onoga to je rekao Sevastjanov. Osjeao je isti uas kao ovjek koji je
doao da se izlijei od prehlade, a otkrije da ima rak nosa i grla.
Ministar ree grevito, svladavajui se: "Bobinine, molim vas da paljivo
vaete svoje rijei. Ako se to moe uiniti bre, recite mi: to valja
poduzeti?"
"Bre? To nee ii."
"Ali zato? S kojeg razloga? Tko je tome kriv? Recite mi, nita se ne bojte!
Recite mi tko je kriv i, ma kakav bio njihov in, sirgnut u im epolete."
Bobinin zabaci glavu unatrag i zagleda se u strop na kojem su se nestano
poigravale nimfe Osiguravajueg drutva Rusija,
"Napokon e to na kraju ispasti dvije i po do tri godine!" bjesnio je
ministar. "A dobili ste rok od godinu dana!"
Bobinin plane. "Kako to mislite, dobili smo rok? Kako vi to zamiljate nauku?
"Ej, konjiu mrkonjiu, sagradi mi palau do jutra" i ujutro imate palau? A
to ako je problem krivo postavljen ve u poetku? I to ako doe do nekih
novih pojava? Rok! Zar vam se ne ini da uz to to dajete nareenja, morate
imati i mirne, site, slobodne ljude koji e obavljati posao? I bez te
strahovite atmosfere sumnje. Eto, selili smo mali strug s jednog mjesta na
drugo i, dok smo ga prenosili podlona se ploica razbila. Sam Bog zna zato
se razbila. Ali taj e popravak stajati trideset rublji. Uostalom, taj je
strug obian drek, star sto i pedeset godina, bez motora, obian koloturnik s
remenom, i zbog te napukline major ikin, oficir slube sigurnosti, dovlaio
je svakog pojedinog k sebi i ispitivao ga itava dva tjedna, traei nekoga
kome bi mogao natovariti dodatnu kaznu. Takav je oficir slube sigurnosti u
institutu obian parazit, a imamo jo jednoga u zatvoru i taj ne zna nita
drugo nego ljudima ii na ivce s izvjetajima i problemima. Kog e vam vraga
svi ti agenti? Napokon, svi kau da radimo na tajnom telefonu za Staljina i da
to Staljin lino pouruje. Pa ipak ni na zadatku kao to je taj niste nam u
stanju osigurati stalnu opskrbu materijalom. Ili nam trebaju kondenzatori
kojih nema, ili lampe nisu prave vrsti, ili nemamo dovoljno oksilografa.
Bijeda! To je sramota! "Tko je kriv?" A jeste li mislili na ljude? Svi oni
rade po dvanaest, ak i esnaest sati dnevno, a vi hranite samo glavne
inenjere mesom a ostali dobivaju kosti. Zato ne doputate zatvorenicima u

Pedesetosmici posjete? Morali bismo ih dobivati svaki mjesec, a vi ih

doputate jedanput godinje. Zar to podie moral? Moda nemate dovoljno crnih
marica da razvozite okolo zatvorenike? Ili novaca da platite straare to rade
u slobodne dane? Reim! Reim vam zadaje glavobolju, reim e vas natjerati u
ludilo. Nekad nam se nedjeljom doputalo da idemo u etnju po cio dan; sad je
to zabranjeno. Zato? Da bismo vie radili? emu se uope nadate - da ete
obrati vrhnje s dreka? Stvari nee ii nita bre ako ljude tjerate da se gue
bez svjeega zraka. Ah, ali kakva korist od rijei? I
90
t
uope - zato ste me pozvali nou? Zar danju nema dovoljno vremena? Napokon,
ja sutra moram raditi. San mi je potreban."
Bobinin je ustao uspravan, gnjevan, golem.
Abakumov se teko diui naslonio na rub stola.
Bilo je jedan i dvadeset. Za jedan sat, u pola tri, Abakumov je morao
podnijeti izvjetaj Staljinu u njegovoj kui u Kuncevu.
Ako ovaj inenjer ima pravo, kako da se iskoprca iz te kae?
Staljin nikad ne prata.
I tano u trenutku kad je otpustio Bobinina sjetio se one trojke laljivaca iz
Specijalnog tehnikog odjela. Crni gnjev pomutio mu je oi.
Poslao je po njih.
t
18
SVEAR
II
Soba je bila malena i niska. Imala je dvoja vrata, ali ni jednog prozora; zrak
je ipak bio svje i ugodan. Posebni inenjer bio je odgovoran za izmjenu i
istou zraka. Vei dio sobe zapremao je nizak, taman otoman s cvjetnastim
jastucima. Dvostruke arulje sa svijetloruiastim staklenim zaslonima gorjele
su na zidu iznad njega.
Na otomanu je leao ovjek kojega je lik bio isklesan u kamenu; naslikan
uljenim bojama, u akvarelu, gvau, sepiji; nacrtan ugljenom i kredom;
oblikovan iz ljunka, morskih koljki, keramikih ploica, zrna ita i zrna
soje; izrezbaren iz slonove kosti, ispleten od trave, utkan u sagove, naslikan
na nebu pomou eskadrila aviona u formaciji i snimljen na filmu... kao ni
jedan drugi lik tokom tri bilijuna godina, koliko je stara zemaljska kora.
Leao je podignutih nogu obuvenih u mekane kavkaske papue nalik na pletene
arape. Na sebi je imao vojniku bluzu s etiri velika depa, dva na grudima,
dva sa strane - staru, iznoenu, jednu od nekoliko vojnikih bluza koje je
navikao nositi jo za graanskog rata i koje je zamijenio za maralsku
uniformu tek poslije Staljingrada.
Ime tog ovjeka ispunjalo je svjetske novine, izgovaralo ga je na tisue
spikera na stotinama jezika, izvikivali su ga govornici na poetku i na kraju
govora, pjevali su ga njeni mladi glasii pionira i objavljivali biskupi. Ime
tog ovjeka suilo se na usnicama umiruih ratnih zarobljenika, na nateklim
desnima logoraa. Njime je bilo prozvano mnotvo gradova i trgova, ulica i
aleja, palaa, sveuilita, kola, sanatorija, gorskih lanaca, kanala,
tvornica, rudnika, dravnih i zadrunih farmi, ratnih brodova, ledo-lomaca,
ribarskih brodova, postolarnica, djejih vrtia - a skupina moskovskih
novinara predloila je da ga se dade i Volgi i Mjesecu.
A on je bio samo mali starac, oputenog dvostrukog podbrat ka koji se nikad
nije vidio na portretima, usta proetih vonjem turskog duhana u listovima i
masnih prstiju koji su ostavljali
92
tragove na knjigama. Nije se najbolje osjeao ni juer ni danas. ak i u
toplom zraku osjeao je hladnou po leima i ramenima, i pokrio se smeim

alom od devine dlake.

Nije mu se nikamo urilo, i sa zadovoljstvom je prelistavao malu knjiicu u
smeim koricama. Gledao je sa zanimanjem fotografije i tu i tamo bi proitao
neto teksta, koji je znao gotovo napamet, a zatim je dalje okretao stranice.
Knjiica je bila vrlo praktina jer se mogla spremiti u dep od kaputa. Mogla
je pratiti ljude posvuda u njihovom ivotu. Imala je dvije stotine pedeset
stranica ali bila je tampana vrlo krupnim slovima tako da su je ak i stariji
ljudi ili polupismeni mogli itati bez napora. Naslov je bio utisnut zlatom na
koricama: Josif Visarionovi Staljin: Kratka biografija.
Elementarne iskrene rijei te knjige morale su ostaviti na ljudsko srce
ozbiljan dojam. Njegov strateki genij. Njegova mudra dalekovidnost. Njegova
snana volja. Njegova eljezna volja. Od 1918. on je praktiki postao Lenjinov
zamjenik. (Da, da, ba je tako bilo.) Komandant revolucije zatekao je na
frontu paniku, zbrku; Staljinove upute predstavljale su osnovu za Frunzeov
plan operacija. (Tano, tano.) Imali smo veliku sreu da nas je u tekim
danima velikog domovinskog rata vodio mudar i iskusan voa - Veliki Staljin.
(Zaista, narod je imao sreu.) Svima je poznata neodoljiva mo Staljinove
logike, kristalna jasnoa njegova duha. (Bez lane ednosti, sve je to
istina.) Njegova ljubav za narod. Njegovo razumijevanje za druge. Njegova
nevjerojatna skromnost. (Skromnost - da, to je vrlo tano.)
Vrlo dobro. A kau da se odlino prodaje. Ovo drugo izdanje tampano je u pet
milijuna primjeraka. Za ovoliku zemlju to je premalo. Tree izdanje moralo bi
imati deset milijuna, moda i dvadeset. Valja ga prodavati izravno tvornicama,
kolama, kol-hozima.
Osjetio je malu muninu. Odloio je knjigu, uzeo oguljenu smokvu s okruglog
stolia i zagrizao. Ako je posie, munina e nestati, i u ustima e ostati
ugodan okus koji malo podsjea na jod.
Zapazio je, premda se to bojao priznati, da mu zdravlje postaje svakog mjeseca
sve gore. Dogaalo mu se da zaboravlja stvari. Osjeao je nepodnoljivu
muninu. Nije ga muio nikakav odreeni bol, ali satovi neugodne slabosti
esto bi ga prikovali za leaj. Cak ni san nije pomagao; budio se jednako
umoran, jednako iscrpljen, s istim pritiskom u glavi kao i kad je legao; i
uope nije osjeao elje da se kree.
Na Kavkazu je ovjek od sedamdeset godina jo mladi! Penje se na planine, na
konja, na enu. A on je uvijek bio tako zdrav! Bio je siguran da e poivjeti
do devedesete! Ali to se dogodilo? Posljednjih godinu dana Staljin vie nije
mogao uivati u svojoj najveoj radosti u ivotu - u dobroj hrani. Od
naraninog soka pekao ga je jezik, kavijar mu se lijepio za zube i potpuno
ravnoduno jeo je ak i pikantnu gruzijsku janjeu orbu, koju zapravo uope
nije smio jesti. Nije vie nalazio ni stari, isti uitak u vinu - mamurluci
su zavravali tupim glavoboljama. Cak i pomisao na enu bila mu je odvratna.
93
Budui da je sebi postavio kao cilj da ivi do devedeset godina, Staljin je s
tugom pomiljao na injenicu da mu te godine nee donijeti nikakve line
radosti, da e naprosto morati pretrpjeti jo dvadeset godina za dobrobit
ovjeanstva.
Jedan ga je lijenik upozorio (ali ini se da su ga kasnije strijeljali).
Stetoskopi su drhtali u rukama najslavnijih imena moskovske medicine. Nikad mu
nisu propisivali injekcije (on je sam naredio da se prekine sa svim
injekcijama), samo elektroterapiju s visokim naponom i "vie voa". Uiti
ovjeka s Kavkaza neto o vou!
On opet zagrize, zamirivi.
Prije tri dana velianstveno je proslavio sedamdeseti roendan. Slavili su ga
nekoliko dana: dvadesetoga uvee Traju Ko-stova su pretukli na smrt. Tek
poto su se oi te hulje ukoile, mogla je zapoeti prava sveanost. Dvadeset
prvoga bila je ceremonijalna proslava u Bolom Teatru, i Mao Ce Tung i Dolores

lbaruri i ostali drugovi drali su govore. Poslije toga bio je veliki banket.
A poslije toga mali banket. Pili su stara vina iz panjolskih podruma. On je
morao piti oprezno i itavo vrijeme pokuavao je otkriti podmuklost u rumenim
licima oko sebe. A poslije su on i Lavrentij pili kahetinsko vino i pjevali
gruzijske pjesme. Dvadeset drugoga odrano je veliko primanje za diplomate.
Dvadeset treeg gledao je sam sebe na filmskom platnu u drugom dijelu Bitke za
Staljingrad od Virte i u Nezaboravnoj 1919. od Vinjevskoga.
Premda su ga malo umarala, on je vrlo volio ta dva djela. (Staljinska nagrada
za oba.) Dan-danas je njegova uloga u graanskom ratu kao i u velikom
domovinskom ratu sve tanije opisana. Postaje jasno kako je veliki ovjek on
tada bio. I vlastito sjeanje govorilo mu je kako je esto opominjao i
ispravljao naglog i previe lakovjernog Lenjina. A Vinjevski je dobro uinio
kad mu je stavio u usta rijei: "Svaki radnik ima pravo da kae svoje
miljenje. Jednog dana unijet emo takav paragraf u ustav." to je to znailo?
To je znailo da je branei Petrograd od Jude-nia, Staljin ve mislio na
budui demokratski ustav. Naravno, to se onda zvalo "diktatura proletarijata"
u to doba - ali nije vano, bilo je istinito, bilo je snano!
A u Virtinom scenariju bila je odlino opisana nona scena s Prijateljem.
Premda ni jednog takvog lojalnog, velikog Prijatelja Staljin nije mogao
zadrati zbog ljudske perfidije i vjene neiskrenosti. (Zapravo, nikad u
itavom svom ivotu nije imao takvog Prijatelja! Tako se naprosto dogodilo,
nikad ga nije imao.) Ali promatrajui Virtinu scenu na platnu Staljin je
osjetio kako ga u grlu neto stee i kako mu suze naviru na oi (eto to znai
umjetnik!) i eznuo je za takvim snanim, nesebinim prijate Ijem, kojemu bi
mogao povjeriti stvari o kojima razmilja itavu no.
Nije vano. Obian, jednostavan puk ljubi svog Vou, rau mije ga i ljubi ga to je istina. Toliko je mogao vidjeti iz novina iz filmova i iz gomile darova.
Njegov je roendan postao narodn; praznik, i to je bilo ugodno. Koliko je
estitaka primio! Od ustanova, organizacija, tvornica, pojedinih graana.
Pravda je zatra
94
ila doputenje da u svakom broju tampa dva stupca tih esti-taka. Istina, to
e morati izlaziti nekoliko godina, ali moe, ideja nije uope loa.
A darovi su preplavili deset dvorana Muzeja revolucije. Da ne bi ometao
Moskovljane dok ih gledaju tokom dana, Staljin je odlazio da ih gleda nou.
Rad tisua i tisua majstora zanata, najljepi darovi zemlje, stajali su,
leali i visili pred njim. Ali i tu je osjetio istu onu ravnodunost, isti
onaj nedostatak pravog interesa. Kakve koristi od svih tih darova? Vrlo su mu
brzo postali dosadni. A zatim, i samo je to mjesto izazivalo u njemu nekakvu
neugodnu uspomenu, samo to se, a to mu se esto dogaalo u posljednje
vrijeme, nikako nije mogao tano sjetiti to je posrijedi, i bio je svjestan
samo osjeaja nelagode. Proao je kroz tri dvorane i nije izabrao nita. Stao
je pred veliki televizor s urezanim rijeima "Velikom Staljinu od ekista".
(Izraen u Mavri-nu, taj je televizor bio jedinstven - najvei koji je ikad
izgraen u Sovjetskom Savezu.) A onda se okrenuo i otiao.
I tako je proao taj znaajan praznik, ali proslava ga nije ispunila pravim
zadovoljstvom.
Nekakav udan osjeaj u grudima muio je Staljina, oigledno u vezi s Muzejom,
ali nije ga mogao dokraja shvatiti.
Narod ga ljubi, istina, ali sam narod prepun je mana. Kako bi se mogle
ispraviti? I koliko bi se bre komunizam mogao izgraditi da nema bezdunih
birokrata. Da nema umiljenih glaveina. Da nema organizacionih slabosti u
preodgajanju masa. Da nema "skretanja" u partijskom odgoju. Da nema
usporavanja u izgradnji, zakanjenja u proizvodnji, izrade robe loe
kvalitete, slabog planiranja, ravnodunosti prema uvoenju novih tehnolokih
mjera i opreme, odbijanja mladih ljudi da pionirski odlaze u udaljena

podruja, gubitka ita na poljima, rasipanja knjigovoa, kraa u skladitima,

prevara direktora, sabotaa zatvorenika, liberalizma u policiji, unitavanja
javnih zgrada, drskih pekulanata, pohlepnih domaica, razmaene djece,
brbljavica u tramvajima, sitniavog "kritiziranja" u literaturi, liberalnih
sklonosti u kinematografiji.
Ne, narod jo uvijek ima previe mana.
A to ih je 1941. natjeralo na povlaenje? Napokon, ljudima je bilo nareeno
da ostanu na poloajima do smrti. Zato nisu ostali? Tko se tada povukao, ako
nije narod?
Ali spominjui se 1941. Staljin nije mogao izbjei sjeanju na vlastitu
slabost. Na svoj urni i nepotrebni odlazak iz Moskve u listopadu. Naravno, to
nije bio bijeg. Jer kad je odlazio, Staljin je ostavio za sobom odgovorne
ljude i dao im strogo nareenje da brane glavni grad do posljednje kapi krvi.
Ali, na alost, upravo su se ti drugovi pokolebali i on se morao opet vratiti,
doi u glavni grad i braniti ga.
Kasnije je poslao u zatvor svakog pojedinca koji se sjeao te panike 16.
listopada. Ali kaznio je i sebe - odrao je vojniku smotru u studenom. Taj
trenutak u njegovom ivotu bio je nalik na onaj kad je pao u procjep u ledu u
izgnanstvu u Turuhansku: led i oaj, ali iz leda i oaja potekla je snaga.
Nije to bila mala stvar - vojnika smotra dok je neprijatelj pred vratima.
95
Ali moe li uope biti lako, biti Najvei od najveih? Iscrpljen neradom,
Staljin se nehotice prepustio deprimant-nim mislima. U tom trenutku nije
ninato usredotoio svoju umornu panju. vrsto je zatvorio oi i leao, dok
su mu se nevezane uspomene iz njegovog dugog ivota uvlaile u mozak. A ipak,
iz nekog udnog razloga, nije se prisjeao niega dobroga, ve samo loih i
neugodnih stvari. Ako se sjetio svog rodnog mjesta Gori, nisu mu padali na
pamet ljupki zeleni breuljci, ni vijuganje rijeka Meduda i Ljahva, ve ono
to mu je tamo bilo mrsko i to mu nije dalo da se ni na jedan sat vrati u dom
svoga djetinjstva. Ako bi mu se misli navraale na 1917, prisjeao bi se samo
kako se pojavio Lenjin sa svojim umiljenim doktrinama i poremetio sve to je
ve uinjeno, i kako su se svi smijali kad je Staljin predloio da se osnuje
zakonita stranka i da se ivi u slozi s Privremenom vladom. Smijali su mu se
vie nego jednom - ali zato je bila uobiajena praksa da se svaki teak i
nezahvalni zadatak prebaci na njega? Smijali su mu se, ali 6. srpnja poslali
su njega a ne nekog drugog iz Kesinske palae u Petropavlovsku tvravu, da
uvjeri mornare kako moraju predati tvravu Kerenskome i povui se u Krontat.
Griu Zinovjeva mornari bi kamenovali. ovjek mora znati razgovarati s ruskim
narodom. Sjetio se 1920, i onda opet kako je Tuhaevski iskrivljenih usana
vikao da je Staljinova krivnja to nije zauzeo Varavu. Dobro se izvikao taj
luak!
i
itav njegov ivot stvari mu nikad nisu polazile za rukom J kako valja. Nikad
mu nisu polazile za rukom, jer je uvijek bilo J ljudi koji su ga ometali. A
kad bi jednoga uklonili, na njegovom bi se mjestu pojavio netko drugi.
Netko je etiri puta lagano pokucao na vrata, tako tiho r je izgledalo kao da
se pas nekoliko puta oeao o njih.
Staljin okrene prekida kraj svog leaja i zasun se automatski povue, a
nezastrta vrata se malo otvore. Nisu bila pokrivena zastorom, jer Staljin nije
volio nikakve zastore oko kreveta, draperije ili nie gdje bi se netko mogao
sakriti. Vrata su se otvorila upravo toliko da propuste psa; ali umjesto toga
pojavila se mlada proelava glava Poskrebieva sa stalnim izrazom iskrene
odanost, i potpune pokornosti na licu.
Zabrinut za efovo zdravlje primijetio je da Staljin lei nap< pokriven alom
od devine dlake, ali nije ga izravno upitao zdravlje. (Pretpostavljalo
se da je zdravlje izvanredno.) On re tiho: "Jo Sarjoni, Abakumov e doi u

dva i trideset. Hoete ga primiti? Ili moda neete?"

Josif Visarionovi otkopa dep na prsima i izvue sat r lancu. (Poput svih
staromodnih ljudi nije trpio runih satova
Jo nije bilo dva sata ujutro.
Nije imao nikakve volje da se presvue i da poe u urL-Ali nikako nije smio
dopustiti da disciplina popusti. Ako sa;:.. malo popusti uzde, svi e to
smjesta osjetiti.
"Vidjet emo", odgovori Staljin umorno i zatrepe oirr.i "Ne znam."
96
"Pa neka doe. Moe ekati!" ree Poskrebiev i tri puta nepotrebno kimne
glavom. (Istiui svoje djeako vladanje, inio je svoj poloaj mnogo
vrim.) A sad se opet ukoio, pozorno promatrajui efa. "Kakva su vaa
nareenja, Jo Sarjoniu?"
Staljin tuno pogleda to stvorenje koje mu, na alost, takoer nije moglo biti
prijatelj, jer je bio tako potpuno podloan.
"Hajdete sad, aa", ree on ispod brkova.
Poskrebiev jo jednom kimne, povue glavu i vrsto zatvori vrata.
Josif Visarionovi namjesti automatski zasun i zaogrnut alom, okrene se na
drugu stranu.
Tada opazi na niskom stoliu kraj otomana knjigu u jeftinom depnom izdanju s
crvenim i crnim koricama.
Istog trenutka sjetio se to ga je ono zaboljelo u grudima, to ga je peklo,
to mu je pokvarilo roendan: osoba koja mu je jo i danas smetala i koja nije
bila uklonjena - Tito! Tito!
Kako se to moglo dogoditi? Kako se mogao tako prevariti u toj korpionskoj
dui? Godine 1936. i 1937. bile su tako velianstvene! Toliko glava koje su do
tada bile netaknute palo je te godine, ali on je dopustio da mu Tito izmakne
iz ruku.
Stenjui, Staljin spusti noge sa leaja. Uspravi se i podigne ruke prema
crvenkastoj prosijedoj glavi na kojoj se vidjela ela. Obuzela ga je neopisiva
gorina i nezadovoljstvo. Poput legendarnog junaka, Staljin je itavog ivota
odsijecao bezbrojne hidrine glave. Oslobodio se itavog brda neprijatelja u
svom ivotu. A spotaknuo se o jedan korijen.
Josip se spotaknuo o Josipa.
Kerenski, koji je jo uvijek negdje bio iv, nije ni najmanje smetao Staljinu.
Uostalom, to se Staljina tie, mogli su se iz groba vratiti i Nikolaj II ili
Kolak - prema njima nije osjeao nikakve line mrnje: oni su bili otvoreni
neprijatelji i nisu se izmotavali nudei neki novi, bolji, vlastiti
socijalizam.
Bolji socijalizam? Na neki drugi nain nego to radi Staljin? Gluposti! Tko
moe graditi socijalizam bez Staljina?
Nije bila rije o tome da bi Tito mogao uspjeti. I tako nita ne moe nastati
iz onoga to on radi! Staljin je gledao na Tita kao to neki stari seoski
lijenik, koji je razrezao bezbrojne eluce i odsjekao beskonaan niz udova u
kolibicama bez dimnjaka ili na daskama kraj puta, gleda na nekog malog
staista u bijelom ogrtau.
Sabrana djela Lenjinova ve su mijenjana tri puta, a djela Utemeljitelja dva
puta. Svi oni koji se nisu slagali ve su davno spavali vjenim snom, oni koji
su se spominjali u starim fusnotama, koji su pomiljali da se socijalizam moe
graditi na neki drugi nain. A tada, kad se ak ni u praumama na sjeveru nije
vie moglo uti ni kritike ni sumnji, Tito je odnekud ispuzao sa svojim
dogmatiarem Kardeljem i izjavio da sve to treba raditi drugaije.
U tom je trenutku Staljin opazio da mu srce kuca jae, da mu se vid zamaglio,
da osjea neugodne greve po itavom tijelu.
U prvom krugu
97

Izmijenio je ritam disanja. Pogladio se po licu i brkovima. Nije smio

popustiti. Ako popusti, Tito e mu oteti posljednji mir, posljednji apetit,
posljednji san.
Kad su mu se oi razbistrile pogled mu je opet pao na crvenu i crnu knjiicu.
Tu knjigu nije mogao nizato kriviti. Staljin zadovoljno posegne za njom,
podmetne jastuk pod lea i opet se napola opruzi na nekoliko minuta.
Bio je to primjerak iz multimilijunskog izdanja objavljenog na deset evropskih
jezika; knjiga se zvala "Tito, izdajniki maral" od Renaud de Jouvenela.
(Dobro je djelovalo da autor oigledno stoji posve po strani, da, neki
objektivni Francuz i to jo s aristokratskim imenom.) Staljin je ve prije
nekoliko dana paljivo proitao tu knjigu, ali nije se htio od nje rastati,
kao to se nije rado rastajao ni s jednom ugodnom knjigom. Kolike e se sad
oi otvoriti i zaista upoznati tog sebeljubivog, okrutnog, kukavikog,
perfidnog, opakog tirana! Tog odvratnog izdajnika! Tog beznadnog tvrdoglavca!
ak su i komunisti na Zapadu bili potpuno zbunjeni. Ona stara budala Francuz
Andre Marty - ak i njega se moralo izbaciti iz Komunistike partije zato to
je branio Tita.
Listao je knjigu. Da, evo, tu je! Sada ljudi vie ne mogu i dalje veliati
Tita kao heroja: on se dva puta kukaviki htio predati Nijemcima, ali njegov
ef Generaltaba, Arso Jovanovi, prisilio ga je da ostane Vrhovni komandant.
Plemeniti Arso je ubijen, a i Petrievi: "Ubijen samo zato to je volio
Staljina." Netko i"j uvijek ubijao najbolje ljude, a najgori su ostajali da
Staljin s njima obrauna.
Tu je bilo sve, sve - da je Tito vjerojatno britanski pij da se silno ponosi
svojim donjim rubljem s izvezenom kralj skom krunom; kako je fiziki odvratan,
kao Goring, kako je iskien medaljama i ordenjem dok su mu prsti prekriveni
ogromnin: dijamantnim prstenjem. (Kakva je to jadna tatina u ovjekj koji
nema nikakva dara za ratne vjetine?)
Objektivna, principijelna knjiga. Zar kod Tita nema nekh seksualnih
nastranosti? I o tome valja pisati.
"Jugoslavenska Komunistika partija nalazi se u kanda::.:-ubojica i pijuna."
"Tito je mogao preuzeti vodstvo samo zato -su ga podupirali Bela Kun i Trajo
Kostov."
Kostov! Kako je to ime vrijealo Staljina! Gnjev mu je na u glavu i snano je
zamahnuo nogom - u krvavu Trajovu nj ku! I Staljinovi sivi oni kapci
zatreperie od zadovoljenog o? aja za pravdu.
j
Taj prokleti Kostov, svinja prljava!
|
Nevjerojatno kako su sada, gledajui unazad, postale j?.>J( spletke tih
varalica! Kako su se lukavo prikrivali! U najma-j( ruku uspjelo mu je da
dohvati Belu Kuna 1937; ali prije i<--^ deset dana Kostov je osramotio
socijalistiki sud. Koliko je ;:--nih procesa Staljin vodio, koliko je
neprijatelja natjerao . ponize i da priznaju svaki sramotni zloin - a ipak
nije .
=-u sluaju Kostova! Sramota se proirila itavim svijetom! K
:= je to bila mrana podmuklost, zavarati iskusne isljednike, im pred nogama
- a onda na javnom suenju, pred s:
dopisnicima, opet sve porei! Kakva^ je to pristojnost? I partijska svijest? I
proleterska solidarnost? Dobro, umri, ali umri tako da nam bude od neke
koristi!
Staljin odbaci knjigu. Ne, nije se mogao naprosto odmarati i leati. Borba
nije prestajala.
Bezbrina zemlja moe spavati, ali ne i njen Otac. On ustane, ali se ne
ispravi potpuno. Otkljua druga vrata u sobi (ne ona kroz koja je uao
Poskrebiev) zatim ih zakljua za sobom. Jedva ujno u mekim papuama poao je
niskim, uskim, zavojitim hodnikom bez prozora, u koji je svjetlo dopiralo
odozgo, pokraj ogledala koja su s jedne strane bila prozori i kroz koja je

mogao vidjeti predvorje. Poao je dalje do svoje spavaonice, takoer niske,

malene, bez prozora, s ureajem za ventilaciju zraka. Iza hrastovih oplata na
zidovima spavaonice bio je blindirani sloj, a izvana kamen.
Malim kljuiem koji mu je visio o pojasu Staljin otkljua metalni poklopac
boce, natoi au svog omiljenog, okrepljujueg likera, ispije je i opet
zakljua ep.
Priao je ogledalu. Oi su mu gledale jasno i nepodmitljivo strogo. Cak ni
premijeri nisu mogli odoljeti tim oima. Izgled mu je bio ozbiljan,
jednostavan, vojniki.
Pozvao je svog gruzinskog posilnog da ga obue.
ak i pred onima koji su mu bili bliski drao se kao prava povijesna linost.
Njegova eljezna volja. Njegova nepokolebiva volja.
99
19
JEZIK JE SREDSTVO PROIZVODNJE
No je bila Staljinovo najplodnije doba.
Njegov se kritiki duh polako razvijao ujutro. Svojim sumornim jutarnjim duhom
uklanjao je ljude s poloaja, smanjivat : trokove, nareivao da se dva-tri
ministarstva spoje u jedno. Svojim otrim i gipkim nonim duhom odluivao je
kako da povec_ broj ministarstava dijelei ih, i kako da nazove nova;
potpisivan je nove budete i potvrivao nova imenovanja.
Sve njegove najbolje ideje raale su se izmeu ponoi i etir. sata ujutro:
kako e zamijeniti stare obveznice novima, a da p- * tom izbjegne plaanje
vlasnicima obveznica; kakve kazne e uveb": f za izostanak s posla; kako e
produiti radni dan i radni tjedan f kako e trajno privezati radnike i ostale
namjetenike za posa^ I zatim ukaz o robiji i vjealima; raspadanje Tree
internacionak izgon izdajnikog stanovnitva u Sibir.
I
Izgon itavih naroda bio je ujedno njegov najvei teoret-".;J prilog i
najhrabriji eksperiment, ali drugo se tada nije ni mo::a| uiniti, itav svoj
ivot on je nesumnjivo bio najistaknutiji spJv-f jalist Partije u pitanju
sovjetskih nacionalnosti.
Donio je jo itav niz drugih, znaajnih ukaza. Meutim, je pronaao jedno
slabo mjesto u itavom arhitektonskom mu, i u njegovom je mozgu polako
sazrijevao jedan vaan ukaz. Sv*e je zauvijek fiksirao, zaustavio svako
kretanje, za sve otvore, svih 200 milijuna znalo je gdje im je mjesto - su
mladii iz kolhoza izmicali.
Naravno, stvari su se odlino razvijale u kolhozima. S: se u to uvjerio poto
je gledao Kubanske kozake i proitao 1 zlatne zvijezde. Oba su autora
posjetila kolhoze. Sve su \ i izvijestili o onome to su vidjeli, a to je
oigledno bilo t: I sam je Staljin razgovarao s kolhoznicima u prezidijumim.
Ali kao dubok i samokritian dravnik, Staljin je pokus: temeljitije ui u
stvar od tih pisaca. Jedan od provincijskih : skih sekretara (oigledno je
kasnije strijeljan) izbrbljao mu nije sve tako dobro kako izgleda: stariji
ljudi i ene registri:
100
kolhozima od 1930. rade s entuzijazmom, ali mladi ljudi (ne svi, naravno, samo
stanoviti nesavjesni pojedinci) pokuavaju, im zavre kolu, na prevaru
dobiti paso i odjuriti u grad. Staljin je to uo, i ve je u sebi stao
razmiljati o mogunostima da se to ispravi.
Obrazovanje! itava ta pria o opem sedmogodinjem obrazovanju, o opem
desetogodinjem obrazovanju, kad djeca kuharica idu na sveuilita, dovela je
do ope zbrke. Lenjin je sam imao krive pojmove u tom pogledu, ali jo je bilo
prerano da se to ljudima kae. Svaka kuharica, svaka domaica morala bi biti u
stanju da vodi dravu! Kako je on to zapravo sebi konkretno zamiljao? Da
kuharice ne kuhaju petkom, ve da odlaze na sastanke pokrajinskog izvrnog

odbora? Kuharica je kuharica, i njen je posao da priprema veeru, to se

vladanja ljudima tie, to je uzvieni poziv; on se moe povjeriti samo posebno
odabranom osoblju, prokuanom i vjernom, koje se provjeravalo tokom niza
godina. A upravljanje tim osobljem moe biti samo u jednim rukama, iskusnim
rukama Voe.
U statutima kolhoza moralo bi stajati da, jednako kao to im zemlja pripada
zauvijek, isto tako svaka osoba roena u odreenom selu automatski postaje
danom roenja lan kolhoza. To treba prikazati kao asno pravo. I samo
prezidij okrunog izvrnog odbora moe nekome odobriti odlazak iz kolhoza.
Zatim treba smjesta povesti propagandnu kampanju, objaviti niz novinskih
lanaka: "Mladi nasljednici kolhozne itnice", "Znaajan korak u izgradnji
novog sela". Zacijelo e pisci nai naina da to izraze.
Istina, inilo se da je netko od desniara upozoravao da e taj problem
iskrsnuti. (Takvi "desniari" zapravo nikad nisu postojali - sam je Staljin
grupirao stanovite ljude pod taj naslov da bi to lake mogao s njima
obraunati.)
Iz nekih neobjanjivih razloga, uvijek se kasnije utvrdilo da su uniteni
protivnici u neemu imali pravo. Fasciniran njihovim neprijateljskim mislima,
Staljin je oprezno oslukivao njihove glasove preko groba.
Ali premda je taj ukaz bio vrlo hitan, i premda su i drugi ukazi, takoer
hitni, sazrijevali u njegovom mozgu, Staljin je danas, ulazei u svoj ured,
osjeao da ga privlai neto uzvienije.
Na pragu svog osmog desetljea nije imao nikakva prava da to dalje odlae.
Izgledalo je da je ve uinjeno sve mogue da se osigura njegova besmrtnost.
Ali Staljinu se inilo da mu se njegovi suvremenici, premda ga nazivaju
Najmudrijim od najmudrijih, ipak ne dive onoliko koliko zasluuje, da je
njihov zanos povran, da jo uvijek pravo ne poimaju dubinu njegova genija.
Jedna ga je misao izjedala u posljednje vrijeme: da postigne jo jedan nauni
uspjeh, da dade neizbrisivi prilog jo nekoj nauci osim filozofiji i
povijesti. Naravno, mogao je takav prilog dati biologiji, ali povjerio je taj
posao Lisenku, tom potenom, energinom ovjeku iz naroda. Osim toga,
matematika, ili barem
101
fizika, vie je privlaila Staljina. Nikad nije bez zavisti mogao itati
raspravu o nuli i minus jedan na kvadrat u Dijalektici prirode.
Ali ma koliko da je listao Kiselevljev udbenik Algebre i So-kolovljevu Fiziku
za vie razrede, nigdje nije mogao nai odgovarajuu inspiraciju.
I onda ga je sretan sluaj naveo na potpuno razliito polje, na polje
lingvistike, u vezi s nedavnim sluajem profesora iko-bave iz Tiflisa.
Cikobava je objavio neku antimarksistiku, heretiku tezu da jezik nije
nadgradnja, ve naprosto jezik, da nije ni burujski ni proleterski, ve
naprosto narodni jezik - i usudio se otvoreno aludirati na ime samoga Marra.
Budui da su i Marr i Cikobava bili Gruzijci, itava je stvar odmah naila na
reakciju u asopisu gruzijskog sveuilita, i jedan sivi, neuvezani primjerak
tog lista, tampanog karakteristinim gruzijskim pismom leao je ovog trenutka
pred Staljinom. Nekoliko Marrovih uenika napalo je drskog nauenjaka. Poslije
tih optubi mogao je samo sjediti i ekati da mu o ponoi na vrata zakuca MGB.
Ve se nagovijetalo da je Cikobava agent amerikog imperijalizma.
Nita ne bi spasilo Cikobavu da sam Staljin nije podigao telefon i dopustio mu
da ivi. Pustit e ga da ivi - i on e sam jednostavne provincijske misli tog
ovjeka iznijeti i razviti na briljantan, besmrtan nain.
Istina, bilo bi impresivnije da pobije kontrarevolucionarnu teoriju
relativnosti, na primjer, ili teoriju o valnom mehanizmu j ali zbog dravnih
poslova za to naprosto nije imao vremena. Filo i logija je, meutim, stajala
uz bok gramatici, a to se tie tekoe " Staljin je gramatiku oduvijek
smatrao ravnom matematici.

Mogao je ovako napisati ivo, izraajno (ve je sjedao i pisao "Ma koji jezik
sovjetskih naroda uzeli:
ruski, ukrajinski, bel ruski, uzbeki,
kazaki,
gruzijski, armenski,
estonski, letonsV litvanski, moldavski, tatarski,
azerbejdanski, bakirski, turknu: ski..." (Do vraga! S godinama postajalo mu
je sve tee i te izbjei nabrajanje. Ali zato bi ga, uostalom, i izbjegavao?
Na 1 nain napisano se dublje urezivalo u glavu itaoca i slabilo nag -da
proturjei.) "... svakome je jasno, da ..." Pa dobro, tu er staviti neto to
je svakome jasno.
Ali to je jasno? Nita nije jasno. Kau: "Sedam je milja ; -neba, i cijelim
je putem uma."
Ekonomika - to je baza. Socijalne pojave - to je nadgr >=f uja. A treeg
elementa nema. Pa ipak je zahvaljujui svom i\ "f nom iskustvu Staljin
spoznao da se nita ne moe postii ~<^ treeg elementa. Na primjer, mogu
postojati neutralne zerr.:>g zar ne? (Ali ne i neutralni narodi, naravno.) A
recimo da je ne:*# dvadesetih godina rekao s govornice: "Tko god nije s nama,
r.-.jg nuno protiv nas"? Otjerali bi ga s podija i istjerali iz Pari "| Ali
takva su vremena prola. To je dijalektika.
m
Tako je i s ovim. Staljin je razmiljao o Cikobavinom es-t^ zaokupljen idejom
koja mu prije nikad nije pala na um: ako j( jezik nadgradnja, zato se ne
mijenja sa svakom epohom? Aj" nije nadgradnja, to je onda? Baza? Nain
proizvodnje?
102
Tano govorei, stvari stoje ovako: Nain proizvodnje sastoji se od
proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa. Nazvati jezik odnosom nemogue je.
Znai li onda da je jezik proizvodna snaga? Ali proizvodne snage ukljuuju
instrumente proizvodnje, sredstva proizvodnje i ljude. Ali premda ljudi govore
jezikom, jezik nisu ljudi. Sam bi vrag to znao - bio je u orsokaku.
Pravo govorei, ovjek bi morao priznati da je jezik sredstvo proizvodnje kao
- pa, recimo, kao strugovi, eljeznike pruge, pota. Istovremeno, on spada i
u komunikacije.
Ali ako na taj nain izloi tezu, i izjavi da je jezik sredstvo proizvodnje,
svi e se poeti smijuckati. Ne u naoj zemlji, naravno.
A nema nikoga koga se moe upitati za savjet: samo on na zemlji istinski je
filozof. Da je bar iv netko poput Kanta, ili Spinoze, premda je bio
buruj ... A da telefonira Beriji? Ali Berija uope nema pojma o takvim
stvarima.
Recimo, mogao bi to postaviti opreznije: "U tom pogledu jezik, koji se u
principu razlikuje od nadgradnje, ne moe se razlikovati od sredstava
proizvodnje, od strojeva, na primjer, koji su jednako indiferentni prema klasi
kao i jezik."
"Indiferentni prema klasi" - i to se nikad ranije ne bi bilo moglo rei.
On stavi taku iza reenice. Stavi ruke iza glave, zijevne i protegne se. Nije
stigao daleko, ali ve je bio umoran.
Staljin ustane i proeta se malom sobom, svojim omiljenim nonim uredom.
Priblii se siunom prozoru u kojem su umjesto obinog stakla bila dva okna
od ukastog, neprobojnog stakla sa zrakopraznim prostorom izmeu. Vani je bio
mali ograeni vrt gdje je samo ujutro radio vrtlar pod nadzorom strae. Danima
nitko osim njega nije tu stupio nogom.
Iza neprobojna stakla nazirala se magla u vrtu. Nije se vidjela ni zemlja ni
svemir.
Meutim, polovica svemira bila je zatvorena u njegovim grudima, i ta je
polovica bila harmonina i jasna. Samo ona druga polovica - objektivna
stvarnost - krila se u opoj magli.
Ali ovdje, u svom dobro uvanom i utvrenom nonom uredu Staljin se ni
najmanje nije bojao te druge polovice; osjeao je u sebi dovoljno moi da je
pokori, da je oblikuje po svojoj volji. I tek kad bi bio prisiljen da zakorai

u tu objektivnu stvarnost - kad je, na primjer, morao ii na veliki banket u

Dvorani stupova, prei zastraujui prostor izmeu automobila i vrata, sam se
popeti stepenicama i prei preveliko predvorje izmeu dva reda zanesenih i
punih potovanja, ali ipak previe brojnih gostiju - u tim bi se asovima
Staljin osjeao bolestan, potpuno nezatien, ne bi ak znao ni kako da se
koristi rukama, ve odavno beskorisnim za pravu obranu. Poloio bi ih na trbuh
i smijeio se. Oni su mislili da se Svemoni smijei da im ugodi, ali on se
smijeio zato to se boji.
On je sam opisao prostor kao osnovni uvjet za materijalno postojanje. Ali
poto se uinio vladarem estine zemlje, poeo
103
se bojati prostora. To je bilo najbolje u njegovom nonom uredu: nije bilo
prostora.
Staljin zatvori elini kapak i polako se vrati k svom stolu. Bilo je ak i za
Velikog korifeja kasno za rad, ali on proguta pilulu i opet sjedne za stol.
Stvari mu nikad nisu posve polazile za rukom, a ipak se morao i dalje muiti.
Budue generacije e to znati cijeniti.
Kako je dolo do toga da u filologiji vlada teroristiki, Arak-ejevljev
reim? Svatko se boji da kae ijednu rije protiv Marra. Kako su udnovati i
plaljivi ljudi! ovjek ih moe uiti demokraciji, moe za njih savakati
stvari tako da im preostane samo da ih progutaju - ali oni e ipak okrenuti
glavu.
Sve ovisi o njemu, o Staljinu; i ovdje takoer sve ovisi o njemu. Ponesen
inspiracijom on zapie nekoliko reenica:
"Nadgradnju je stvorila baza u svrhu ..."
"Jezik je stvoren u svrhu..."
Njegovo smee-sivo, koziavo lice, s velikim isturenim nosom, duboko se
sagnulo nad listom papira, te nije vidio anela srednjovjekovne teleologije
kako mu se smijei preko ramena.
Taj Lafargue - svi su ti teoretiari jednaki. On govori o "iznenadnoj
revoluciji u jeziku izmeu 1789. i 1794". Kakva je to revolucija! To je bio
francuski jezik prije toga, i francuski jezik je i ostao.
"Openito se mora rei za dobrobit onih drugova koji su oarani eksplozijom,
da se zakon o prijelazu eksplozijom iz starog kvaliteta u novi kvalitet ne
samo ne moe primijeniti na povijest lingvistikog razvoja, ve se takoer
rijetko moe primijeniti na ostale drutvene pojave."
Staljin se zavali u naslonja i ponovo proita to je napisao. Dobro je
zvualo. Propagandisti e morati dobro osvijetliti postavku: da sve revolucije
u jednom trenutku dosiu jednu taku poslije koje vie nema kretanja, te da
kasniji razvoj nastupa evt-lucijom. A mogue je ak da se kvantitet ne
pretvara u kvalite:. Ali to e spremiti za drugi put.
"Rijetko?" Ne; to bi jo uvijek moglo biti nezgodno.
Staljin prekrii "rijetko" i napie "ne uvijek".
to bi bio zgodan primjer?
"Preli smo s burzujske, individualno-seljake strukture" ( javio se novi
termin, i to dobar!)
"na socijalistiku kolhozn
I kad je napokon stavio taku iza reenice, jo je malo izmislio i dodao rije
"strukturu". To je bio njegov omiljeni &-... jo jedan udarac na avao koji je
ve zakucan. Ponavljanje s\ rijei inilo je svaku reenicu razumljivijom.
Inspirirano, njego je pero pisalo dalje:
"A to je bilo mogue uspjeno izvesti zato to je to bila re luci ja odozgo,
zato to je revolucija provedena na inicijativu stojee vlasti."
104
Staljin se namrti. Dosta. Ovo nije dobro ispalo. Zar se po ovome ne bi moglo
zakljuiti da inicijativa za kolektivizaciju nije potekla od samih kolhoznika?
Na vratima se zaulo tiho utanje. Staljin pritisne dugme koje je otvaralo

zasun. Na vratima se pojavi aa sa svojim klaun-skim licem - bezoblinim i

sretnim to je bezoblino.
"Jo Sarioni!" upita on gotovo apatom. "elite li da poa-ljem Abakumova
kui, ili elite da jo prieka?"
"A, da, Abakumov." Ponesen svojim kreativnim radom Staljin je na njega potpuno
zaboravio.
On zijevne. Sad je ve bio umoran. Istraivaka strast planula je u njemu ali
se brzo ugasila; osim toga posljednje mu reenice nisu najbolje uspjele.
"Dobro. Pozovi ga."
I on izvue iz stola drugu bocu s metalnim poklopcem, otkljua je kljuem s
pojasa i ispije aicu.
On uvijek mora biti planinski orao.
105
20
VRATITE NAM SMRTNU KAZNU, JOSIFE VISARIONOVICU
Nije tako rei bilo ovjeka, koji bi se i u snu usudio pomisliti da ga nazove
aa umjesto Aleksandr Nikolajevi, a jo manje da to pred njim kae.
"Poskrebiev zove" znailo je "On zove". >"Poskrebiev je naredio" znailo je
"On je naredio". Aleksandr Nikolajevi Poskrebiev bio je ef Staljinovog
osobnog tajnitva vie od petnaest godina. To je bilo vrlo dugo vrijeme, i
svatko tko ga nije potanje prouavao mogao bi se zauditi to mu je glava jo
uvijek na ramenima. Ali tajna je bila vrlo jednostavna. Taj je veterinar iz
Penze imao duu posilnog, i ta obina injenica garantirala mu je sigurnost.
Cak i kad je imenovan za general -lujtnanta, lana Centralnog komiteta, i za
efa Specijalnog odjela za tajnu prismotru lanova Centralnog komiteta, jo
uvijek je sebe smatrao potpuno nitavnim pred efom, i poaen se bla eno
smijuckao kad god bi se kucnuli nazdravljajui njegovom rodnom selu Soplaki.
Staljinova intuicija nikad nije otkrila n traak sumnje ili opozicije u
Poskrebievu. Njegovo prezime, kou je znailo kruh peen iz ostataka tijesta,
bilo je opravdano: cinik se da nisu mogli sakupiti dovoljno kvaliteta duha i
karaktera ka; su ga pekli.
Ali u odnosu prema podreenima, taj proelavi dvorjanin s izrazom priglupog
ovjeka poprimao je golemu samouvjerenost S ljudima na niem poloaju govorio
je na telefon jedva ujnins , glasom; ovjek je morao prilijepiti glavu za
slualicu da ga razi> I mije. Tu i tamo ovjek bi se s njim mogao naaliti,
ali nikad ga j nije mogao kao sluajno upitati: "Pa kako je danas tamo kod
vas?-" I (Cak ni efova vlastita ki nije mogla otkriti kako je tamo kol vas.
Kad bi telefonirala, rekli bi joj samo:
"Kree se", ili "Ne* kree se", ve
prema tome jesu li se ili nisu uli efovi koraci
Veeras je Poskrebiev rekao Abakumovu: "Josif Visariono\it radi. Moda e vas
primiti. Rekao je neka ekate."
Uzeo je aktovku od Abakumova, uveo ga u sobu za priman* i otiao.
106
I
I tako Abakumov nije upitao ono to je iznad svega elio saznati: kako je ef
danas raspoloen? Ostao je sam u sobi za primanje, dok mu je srce snano
udaralo.
Taj snani, krupni, odluni ovjek ukoio bi se od straha kad bi iao na
izvjetaj Staljinu, jednako kao to su graani za vrijeme valova hapenja
drhtali kad bi uli topot koraka na stepenicama. Ui bi mu se prvo sledile od
straha, a zatim bi poele gorjeti - i svaki put bi se Abakumov jo vie
prestraio da e ta njegova uporno crvena uha izazvati efovu sumnju. Staljin
je sumnjao i u najsitnije stvari. Na primjer, nije volio da bilo tko zavlai
ruku u unutarnji dep u njegovom prisustvu. Stoga je Abakumov premjestio iz
unutarnjeg depa u vanjski sva tri naliv--pera koja je pripremio da pribiljei

upute.
Dnevne direktive dravne slube sigurnosti dolazile su preko Berije, i od
njega je Abakumov primao veinu nareenja. Ali jednom mjeseno Apsolutni
vladar htio je sam osjetiti linost ovjeka kome je povjerio sigurnost svoga
sistema.
Ti jednosatni sastanci bili su velika cijena za svu onu mo, svu snagu kojom
je Abakumov raspolagao. On je mogao ivjeti i uivati samo u razmacima od
sastanka do sastanka. Kako se vrijeme pribliavalo, sve bi u njemu poelo
gasnuti, ui bi mu se sledile; predao bi aktovku prije nego bi uao ne znajui
hoe li je dobiti natrag; pognuo bi svoju bikovsku iju na vratima ureda ne
znajui hoe li je opet ispraviti poslije jednog sata.
Staljin je zastraivao zato to je jedna greka u njegovoj prisutnosti mogla
biti ona jedna greka u ivotu koja izaziva eksploziju neopoziva djelovanja.
Staljin je zastraivao zato to nije elio uti izgovore, i to nije
optuivao; njegove ute tigarske oi naprosto bi opako zasjale, donji bi se
kapci malo stisnuli - i tu, u njemu, osuda je bila donesena a da osueni
ovjek to nije znao: on bi mirno odlazio, ali u noi bi bio uhapen, a ujutro
strijeljan.
utnja i ono nabiranje donjih kapaka bili su najgore od svega. Ako je Staljin
bacio na ovjeka neto teko ili otro, ako mu je zagazio na nogu, pljunuo na
njega ili mu otpuhnuo gorui ar iz lule u lice, taj gnjev nije bio konaan
gnjev, taj je gnjev bio prolazan. Ako j Staljin bio grub i kleo, ak i ako je
upotrebljavao najgore izraze, Abakumov se radovao: to je znailo da se ef jo
uvijek nada da e ga popraviti i dalje s njim suraivati.
Naravno, Abakumovu je sad ve bilo jasno da se u svom revnom zanosu previsoko
popeo. Bio bi u mnogo manjoj opasnosti da je ostao nie. Staljin je govorio
prijazno, dobroudno s onima koji su bili dovoljno daleko od njega. Ali nije
bilo vie povlaenja kad bi ovjek jednom postao blizak.
Preostalo je jedino ekati smrt. Vlastitu. Ili...
A stvari su tako neumitno ile svojim tokom da je u Staljinovom prisustvu
Abakumov uvijek strahovao da je neto otkriveno.
Ve i ranije esto je drhtao od straha pri pomisli da je Staljinu mogla
doprijeti do uiju neka vijest o tome kako se on obogatio u Njemakoj.
107
Pri kraju rata Abakumov je bio na elu svesaveznog SMER-a, i rukovodio je
kontrapijunaom na svim frontovima i u itavoj vojsci. Bio je to period
neograniene pljake, koji je vrlo kratko trajao. Da bi osigurao efektni
konani udarac protiv Njemake, Staljin je preuzeo od Hitlera praksu da se
plijen smije slati s fronta kui. Ta je odluka potekla iz njegova
razumijevanja vojnike udi, onoga to bi on sam osjeao da je vojnik: krasno
je boriti se za ast domovine - jo je ljepe boriti se za Staljina - ali da
bi se riskirao ivot u najopasnije vrijeme, kad je kraj rata nadomak, potreban
je najsnaniji poticaj - ukratko, on je dopustio svakom vojniku da alje kui
oko deset kilograma plijena mjeseno, svakom oficiru dvadeset, a generalu
trideset. Taj je raspored bio pravedan, jer vojniki ranac ne smije biti
preteak kad vojnik napada, a general uvijek ima automobil. SMER je bio u jo
boljem poloaju, jer je bio van domaaja neprijateljskih granata i nikad nije
bio cilj neprijateljskim avionima. Uvijek se nalazio u podruju iza borbenih
redova, daleko od inspektora ministarstva financija. Slubenici SMER-a bili
su obavijeni oblakom tajnovitosti. Nitko se nije usuivao provjeravati to oni
spremaju pod peat u teretne vagone, to uzimaju iz konfiscirane imovine koju
su uvali njihovi straari. Kamioni, vlakovi i avioni odnosili su kui
bogatstvo SMERovih slubenika. Porunici, ako nisu bili budale, mogli su tako
nagomilati tisue, pukovnici stotine tisua, Abakumov milijune.
Istina, on nije mogao zamisliti kako bi ga moglo spasiti zlato, ak i zlato
pohranjeno u vicarskoj banci ako padne s ministarskog poloaja. Bilo je

oigledno da ni bogatstvo ne moe pomoi ministru kome je skinuta glava. A

ipak, nije mogao podnijeti da se njegovi podreeni bogate, a da on sam nita
ne uzme. Stoga je slao jedan specijalni odred za drugim u potjeru za blagom.
Nije mogao odbiti ak ni dva kovega puna naramenica. Pljakao je u nekom
mjesearskom transu.
Ali to blago Nibelunga bilo je Abakumovu zapravo nekorisno, a neprestano ga je
ispunjalo strahom da e biti otkriven. Nitko tko je za to znao ne bi se usudio
prijaviti svemonog ministr ali je istovremeno bilo kakav sluaj mogao
iznijeti djelo na vi jelo i upropastiti ga. Bio je lud to se okoristio tom
prilikom, sad je bilo prekasno.
Doao je u 2.30, a u 3.10 jo uvijek je hodao amo-tamo j sobi za primanje,
drei svoju veliku novu biljenicu, osjeaju^ iznutra pravu slabost od
straha; ui su mu ve poele gorjet Bilo bi najbolje kad bi Staljin nastavio
raditi i kad ga uope ne h primio. Abakumov je strepio pred izvjetajem koji
mora podnij o tajnoj telefoniji. Naprosto nije znao kakvu bi la mogao u ov
trenutku izmisliti.
Ali teka vrata su se napola otvorila. Poskrebiev je tiho iziao, gotovo na
vrcima prstiju, i utke mu dao znak da poe ii njim. Abakumov je krenuo,
trudei se pri tom da nikad ne star: svom teinom na noge. Provukao se kroz
slijedea vrata, koja >. takoer bila napola otvorena, i pridrao uglaane
bronane kvak: da se ne bi jae otvorila. Na pragu ree: "Dobro vee, Josife
Vii rionoviu! Mogu li ui?"
108
Zabrljavio je, nije na vrijeme proistio grlo, i glas mu je zazvuao promuklo,
nedovoljno lojalno.
Staljin, odjeven u vojniku bluzu sa zlatnim dugmetima i nekoliko redova
odlikovanja, ali bez epoleta, pisao je za stolom. Zavrio je reenicu i tek
tada podigao pogled, zlokobno poput sovuljage.
I nita nije rekao.
Vrlo lo znak! Nije rekao ni jednu rije.
Poeo je opet pisati.
Abakumov zatvori za sobom vrata, ali se ne usudi krenuti naprijed dok ga ne
pozovu kimanjem glave ili nekom drugom kretnjom. Stajao je posve malo pognut,
spustivi duge ruke uz tijelo, sa smijekom punini potovanja na mesnatim
usnama. Ui su mu plamtjele.
Abakumov je ve bio u oba ureda Voe - u njegovom slubenom dnevnom uredu i
ovom malenom nonom.
U velikom dnevnom uredu na jednom od gornjih katova bilo je sunano i
prostorija je imala obine prozore. U ormarima za knjige redala se smotra
cjelokupne ljudske misli i kulture, spremljena u arene uveze. Na visokim
prostranim zidovima visili su omiljeni portreti Voe, u zimskoj uniformi
generalissima, 11 ljetnoj uniformi marala. Bilo je tu divana, naslonjaa i
mnogo stolaca za primanje stranih delegacija, za sastanke. Tu se Staljin
fotografirao.
Ovdje, u nonom uredu, tik do zemlje, nije bilo ni slika ni ukrasa, a prozori
su bili maleni. etiri niska ormara za knjige stajala su uz zidove obloene
hrastovim oplatama, a malo odmaknut od zida pisai stol. U kutu je bio radiogramofon; odmah do njega polica na kojoj su stajale ploe. Staljin je nou
vrlo rado sluao svoje stare govore.
Abakumov se pokorno pognuo i ekao.
Staljin je i dalje pisao. Pisao je svjestan da svaka njegova rije istog asa
pripada povijesti. Lampa na pisaem stolu osvjetljavala je samo papir;
indirektno gornje svjetlo bilo je slabo. Nije pisao itavo vrijeme. Okretao bi
glavu, kiljei na jednu stranu, prema podu, ili neprijazno gledajui
Abakumova kao da neto slua, premda se u sobi nije ulo ni glasa.
Kako se razvio taj zapovjedniki nain, ta znaajna teina svakog malog

pokreta? Nije li mladi Koba - kako su Staljina zvali na Kavkazu - micao

prstima, rukama, podizao obrve i zurio na posve isti nain? Ali u to doba
nitko se nije bojao, nitko u tim kretnjama nije nalazio strahovito znaenje.
Tek poto je koliina metkom raznesenih glava dosegla stanoviti broj, ljudi su
u tim istim sitnim kretnjama poeli otkrivati nagovjetaj, opomenu, nareenje.
A primijetivi ono to su drugi primjeivali, Staljin je poeo promatrati sam
sebe; i on je takoer vidio u svojim kretnjama i pogledima prijetee skriveno
znaenje, i poeo ih svjesno dotjerivati; i ubrzo su postali jo bolji, i jo
pozitivnije djelovali na ljude oko njega.
Napokon Staljin strogo pogleda Abakumova i lulom mu pokae kamo da sjedne.
109
Abakumov zadrhti od olakanja, pree sobu i sjedne - ali na sam rub sjedala,
da bi to lake mogao ustati.
"Dakle?" upita Staljin, traei neto meu papirima.
Trenutak je nastupio! Sad mora hitno preuzeti inicijativu. Abakumov proisti
grlo i pone urno govoriti vrlo sveanim glasom. (Kasnije je sam sebe
proklinjao zbog svoje brbljive udvornosti u Staljinovom uredu i zbog svojih
neumjerenih obeanja, ali uvijek je bilo tako: to je neprijatelj skiji bio
stav Svemonoga, to neobuzdaniji bio je Abakumov u svojim uvjeravanjima,
poslije ega je tonuo sve dublje i dublje.)
Stalni ukras Abakumovljevih nonih izvjetaja, i ono to je Staljina zapravo
najvie privlailo, bilo je otkrivanje neke vrlo znaajne i rairene
neprijateljske grupe. Bez takve grupe koju valja razotkriti i sprijeiti svaki put nove - Abakumov uope nije podnosio izvjetaj. Za danas je pripremio
optubu protiv grupe u Frunzeovoj vojnoj akademiji, i mogao je dugo govoriti o
pojedinostima.
Ali zapoeo je izvjetavati o uspjenom razvoju - a da sam nije znao je li
stvaran ili iluzoran - priprema za atentat na Tita. Izvijestio je da e
tempirana bomba biti postavljena na Titovu jahtu prije nego krene na Brione.
Staljin podigne glavu, stavi ugaenu lulu u usta i otpuhne jednom ili dva
puta. Nije uinio nikakav drugi pokret, nije pokazao nikakva zanimanja; ali
Abakumov, koji je ve pomalo uspio upoznati svog efa, osjetio je usprkos tome
da je pogodio u icu.
"A Rankovi?" upita Staljin.
"A, da! Trenutak emo izabrati tako da e svi zajedno, i Rankovi i Kardelj i
Moa Pijade - itava klika - odletjeti u zrak! Raunamo da e do toga doi jo
ovog proljea." (U eksploziji jahte morala bi poginuti i itava posada, ali
ministar nije spo-i menuo tu pojedinost, a Najbolji prijatelj mornara nije ga
o tonu ispitivao.)
Ali o emu je mislio, otpuhujui iz ugaene lule, zurei be; izraajno u
ministra preko svog dugakog nosa?
Nije, naravno, razmiljao o injenici da se Partija, kojoj je stajao na elu,
u poetku gnuala individualnih teroristikih djela A ni o tome da je sam
utekao teroru. Dok je sisao lulu i gleda;" tog rumenog, dobro uhranjenog
hrabrog mladog ovjeka uspla-tjelih uiju, Staljin je mislio ono to je uvijek
mislio kad bi vk. svoje revne, pokorne podreene.
Njegova je prva pomisao uvijek bila: koliko se toj osobi me -vjerovati? A
druga: nije li doao as da se ova osoba likvidi:\
Staljin je vrlo dobro znao za tajno bogatstvo Abakumova. nije urio da ga
kazni: Staljinu se svialo to je Abakumov t; ovjek. Pohlepni ljudi se lake
mogu razumjeti i lake je nji upravljati. Staljin se iznad svega uvao ljudi
koji su odluili vjeno ostanu siromani, poput Buharina. On nije shvaao nji
motive.
Ali nije mogao vjerovati ni ovom shvatljivom Abakumov Nepovjerenje je bilo naj
karakteristini ja osobina Josifa Dug vilija. Nepovjerenje je bilo njegov
pogled na svijet.

110
On nije imao povjerenja u svoju majku. A nije imao povjerenja ni u onog Boga,
kome se do kamenog poda klanjao jedanaest godina svoje mladosti. Kasnije nije
imao povjerenja u svoje vlastite partijske drugove, posebno u one koji su
dobro govorili. Nije imao povjerenja u svoje drugove u izgnanstvu. Nije imao
povjerenja u seljake siguran da nee posijati ito i njeti ako ih se ne tjera
i ako se njihov rad neprestano ne kontrolira. Nije imao povjerenja u radnike,
siguran da nee raditi ako im se ne nametnu norme. Nije vjerovao da pripadnici
inteligencije nee poiniti sabotau. Nije vjerovao da e se vojnici i
generali boriti ako im se ne prijeti kaznenim bataljonima i mitraljezima s
lea. Nije vjerovao svojim enama i ljubavnicama. Nije vjerovao svojoj djeci.
I uvijek se na kraju utvrdilo da je imao pravo.
Vjerovao je samo jednoj osobi, jednoj jedinoj u tom ivotu ispunjenom
nepovjerenjem, osobi jednako odreenoj u prijateljstvu kao i u
neprijateljstvu. On se sam meu Staljinovim neprijateljima, pred oima itavog
svijeta, okrenuo i ponudio Staljinu prijateljstvo.
I Staljin mu je vjerovao.
Taj ovjek je bio Adolf Hitler.
Staljin je sa zlobnim uitkom promatrao kako Hitler pokorava Poljsku,
Francusku i Belgiju, kako njegovi avioni pomrauju nebo nad Engleskom. Molotov
se vratio iz Berlina prestraen. Njegovi su pijuni izvijestili da Hitler
prikuplja snage za rat na Istoku. Hess je odletio u Englesku. Churchill je
upozorio Staljina na napad. Sve su vrane na bjeloruskim topolama i galicijskim
jablanovima graktale o ratu. Sve su ene na svim trnicama iz dana u dan
prorokovale rat. Samo je Staljin ostao miran i bezbrian.
On je vjerovao Hitleru.
To ga je zamalo stajalo glave.
I tako je odsada pa nadalje bio dokraja nepovjerljiv prema svakome.
Abakumov je mogao ogoreno reagirati na to nepovjerenje, ali nije imao
hrabrosti. Staljin je krivo uinio to je zastranio, to je, na primjer,
pozvao onog idiota Petra Popivoda i razgovarao s njim o novinskim lancima
protiv Tita. Nije nikako smio, iskljuivo na osnovu upitnika slube sigurnosti
odbaciti one odline momke koje je Abakumov lino izabrao za tu hajku. Morao
je s njima razgovarati i stei povjerenje u njih. Naravno, sada sam vrag zna
to e se dogoditi s planom za atentat. Ta neefikasnost silno je ljutila
Abakumova.
Ali on je znao svog efa. ovjek nikad ne smije svom snagom raditi za
Staljina, nikad se ne smije dokraja angairati. On nije trpio potpuni neuspjeh
u izvravanju njegovih nareenja, ali nije podnosio potpuni uspjeh, jer je
imao osjeaj da se time ugroava njegova jedinstvenost. Samo on bio je u
stanju neto besprijekorno obaviti.
Tako da je ak i u trenutku kad je izgledalo da se iz sve sile napree u
jarmu, Abakumov vukao samo upola snage - kao i svi drugi.
Kao to je kralj Mida pretvarao sve u zlato, Staljin je sve oko sebe pretvarao
u osrednjost.
111
III
Ali danas se Abakumovu uinilo, dok je nastavljao s izvjetajem, da se
Staljinovo lice razvedrava. I kad je iznio pojedinosti o predvienoj
eksploziji, ministar je urno preao na Frun-zeovu akademiju, zatim se
prebacio na Teoloku akademiju i govorio bez stanke, izbjegavajui pitanje o
telefonu i nastojei da ne gleda u telefon na stolu da ne bi svratio Voinu
panju na njega.
Ali Staljin se prisjeao! Upravo u ovom trenutku on se neega prisjeao, i
moda je to ba bio telefon. elo mu se naboralo dubokim borama, a hrskavica
velikog nosa se napela. Uporno je zurio u Abakumova (ministar je pokuao svom

licu dati otvoren, iskren izraz) ali nije se mogao sjetiti! Neuhvatljiva misao
je umakla. Bore na njegovom sivom elu bespomono su izblijedjele.
Staljin uzdahnu, napuni lulu i zapali.
"A, da", ree on kroz prvi dim, prisjetivi se neega drugoga, ne one glavne
misli koja mu je izmicala. "Je li Gomulka uhapen?"
Gomulka je nedavno uklonjen sa svih slubenih poloaja i smjesta je utonuo u
mrak.
"Da, jest!" ree Abakumov s olakanjem, napola se podigavi sa stolca.
(Uostalom, o tome je Staljin ve bio obavijeten.) Hapenja su bila
najjednostavniji posao njegovog ministarstva.
Pritisnuvi dugme na stolu, Staljin upali svjetla. Svjetiljke na zidu planue.
On ustane od stola i pone etati, ostavljajui za sobom trag dima od lule.
Abakumov shvati da je njegov izvjetai zavren i da e mu sad diktirati upute.
Otvori veliku biljenicu na koljenima, izvue naliv-pero i pripremi se za
pisanje. Voa Jl volio da se njegove rijei pribiljee.
Ali Staljin je koraao do radio-gramofona i natrag, puei : ne govorei ni
rijei, kao da je potpuno zaboravio na Abakumova Njegovo sivo koziavo lice
bilo je namrteno, izmueno naporoir da se neega sjeti. Dok je prolazio kraj
Abakumova, ministar opaz. da su Voina ramena pogrbljena, tako da se inio jo
manjim, gotovo malenim. I - premda je obino sam sebi zabranjivan takve misli
na ovom mjestu, da ih ne bi sluajno proitao kaka instrument sakriven u zidu
- Abakumov pomisli da Mali ot nee poivjeti jo deset godina, da e umrijeti.
Abakumov je eli da se to to prije dogodi. Svima bliskima inilo se da e kad
umre zapoeti lagodan, slobodan ivot.
Staljin je bio potiten zbog te nove zaboravnosti. Mozak vie nije htio
sluiti. Izlazei iz spavae sobe mislio je na ono i je elio upitati
Abakumova, a sad je zaboravio. U svojoj nemc nije znao kome bi dijelu svog
mozga zapovjedio da se sjeti.
Iznenada podigne glavu i zagleda se u zid. Neto drugo do mu je na um, ne ono
ega se sad htio sjetiti, ve neto to ga muilo dva dana ranije u Muzeju
revolucije, neto vrlo neugodi
Bilo je to 1937, na dvadesetu godinjicu revolucije, kad toliko toga u
povijesti trebalo iznova interpretirati. Odluio da pogleda izloke u Muzeju i
uvjeri se da neto nije krivo pravljeno. U jednoj od dvorana - istoj onoj, u
kojoj je sad stai golemi televizor - im je uao vidio je visoko na suprotnom
dva velika portreta. Lica eljabova i Perovske bila su otvor bez straha, i
dovikivala su svima koji su ulazili: "Ubijte tiranii
112
Staljin, pogoen njihovim udruenim pogledom kao mecima ustuknuo je, zahripao,
zakaljao. Prst mu se tresao dok ga je upirao u portrete.
Smjesta su ih uklonili.
Istovremepo su prvi ostaci revolucije - dijelovi koije Aleksandra II uklonjeni iz Kesinske palae.
Od toga dana, Staljin je dao na razliitim mjestima sagraditi sklonita i
stanove za sebe. Nikako mu se vie nije milila prometna gradska sredina, te se
smjestio u ovoj kui u predgrau, u ovom nonom uredu niska stropa, kraj
deurne prostorije svog linog straara.
I to je veem broju ljudi oduzimao ivot, to ga je vie titao neprestani
strah za vlastiti ivot. Usavrio je sistem strae na razne naine,
objavljujui, na primjer, tko e biti deuran samo sat prije nego ljudi moraju
nastupiti na svoja mjesta, i mijeajui vojnike iz razliitih kasarni u svakom
odredu. Na taj nain oni bi se po prvi put u ivotu vidjeli kad bi doli na
slubu, i to na jedan dan, tako da nisu imali prilike da kuju zavjeru.
Sagradio je svoju kuu poput miolovke-labirinta, s tri reda ograda, i s
vratima koja su u svakoj ogradi bila na drugom mjestu. I imao je nekoliko
spavaih soba, te je neposredno prije spavanja nareivao gdje e mu namjestiti

krevet.
Takav reim po njegovom miljenju nije bio znak kukaviluka, ve naprosto
razuman postupak. Njegova je osoba bila od neprocjenjive vrijednosti. Drugi,
meutim, to nisu shvaali. Zato je, da ne bi upadao u oi, propisivao sline
mjere za sve male voe u glavnom gradu i pokrajini: zabranjivao im je da idu u
nunik bez tjelesne strae, nareivao im da putuju u jednom od tri identina
automobila u nizu.
U nonom uredu, sjetivi se portreta, on se zaustavi nasred sobe, okrene se
Abakumovu i ree maui lulom po zraku: "A to poduzimate za osiguranje
partijskih rukovodilaca?"
Nagnuvi glavu jako ustranu, zlobno je buljio u svog ministra.
S otvorenom biljenicom Abakumov je uspravno sjedio na stolici licem prema
Voi - nije ustao, znajui da Staljin voli da se oni s kojima on razgovara ne
miu - i potpuno spremno stao govoriti o stvarima koje nikad nije namjeravao
spomenuti. Neposredna reakcija bila je od bitne vanosti u sastancima sa
Staljinom; svako, i najmanje, oklijevanje, on je tumaio kao potvrdu svojih
najgorih misli.
"Josife Visarionoviu", progovori Abakumov glasom koji je povrijeeno drhtao.
"Pa zato mi i postojimo, itavo nae ministarstvo, da bi vi, Josife
Visarionoviu, mogli mirno raditi, da bi mogli misliti i upravljati zemljom."
Staljin je rekao "osiguranje partijskih rukovodilaca", ali Abakumov je znao da
on pri tome misli samo na sebe.
"Svakog dana vrim kontrolu, hapsim, presluavam."
Glave jo uvijek nagnute, poput vrane zakrenuta vrata, Staljin ga je paljivo
promatrao.
"Sluajte", upita on, "to je s tim? Zar jo uvijek ima sluajeva terorizma?
Jo uvijek nisu prestali?"
8
U prvom krugu
113
Abakumov gorko uzdahne. "Rado bih rekao da nema sluajeva terorizma, ali ima
ih. Nalazimo ih ak u smrdljivim kuhinjama, ak i na trnicama."
Staljin zatvori jedno oko; u drugom se ogledalo zadovoljstvo.
"To je dobro", kimne on glavom. "Znai, radite."
"Ali, Josife Visarionoviu", ree Abakumov, osjetivi da vie ne moe sjediti
pred svojim Voom. On ustade, ne ispravivi potpuno noge. "Ali, Josife
Visarionoviu, mi ne doputamo da ti sluajevi dou do stupnja pravih
priprema. Mi ih hapsimo u trenutku zamisli, namjere, koristei se lanom 19."
"Dobro, dobro", ree Staljin i umirujuoom kretnjom pokae Abakumovu da sjedne.
(Nikako mu nije bilo po volji da se nad njim uzdie ovolika tjelesina.) "Vi,
dakle, vjerujete da meu narodom jo uvijek ima nezadovoljstva?"
Abakumov opet uzdahne i sa aljenjem odgovori: "Da, Josi? Visarionoviu. Jo
uvijek postoji stanoviti postotak..."
(Samo bi trebalo da kae da nema! Zato bi onda njegov ministarstvo uope
postojalo?)
"Imate pravo", sloi se Staljin. "A to znai da vi u Dravn sigurnosti imate
dosta posla. Neki mi kau da nitko vie ni;. nezadovoljan, da su svi koji
glasaju na izborima zadovoljni." S: ljin se ironino nasmijei. "To je
politiko sljepilo! NeprijaU moda daje svoj glas, ali prikrio se i jo uvijek
je nezadovoljar Pet posto, ta mislite? Ili moda osam?"
v
Staljin je bio posebno ponosan na tu svoju vidovitost, :s| sposobnost za
samokritiku, tu imunost prema pohvalama.
f
"Da, Josife Visarionoviu", potvrdi Abakumov, "upravo tolika.f Pet posto,
moda sedam."

Staljin nastavi etati po uredu i zaobie pisai stol.

f
"To je moja mana, Josife Visarionoviu", doda Abakum-mjf ohrabrivi se poneto

sad kad su mu ui ohladnjele. "Napr "" ne mogu biti zadovoljan."

Staljin lagano lupi lulom po pepeljari. "A kakvo je rasp enje mladih ljudi?"
Pitanje je slijedilo za pitanjem, otro poput noeva, i bi! dovoljna samo
jedna greka. Kad bi ovjek odgovorio "Dob to bi bilo politiko sljepilo. Kad
bi odgovorio "Loe", znaila da ne vjeruje u budunost. Abakumov napravi neku
izraaj gestu i ne ree nita.
Staljin nije ekao odgovor. Rekao je s uvjerenjem, istresli lulu:
"Moramo
obratiti vie panje na omladinu. Moramo posebno netrpeljivi prema grekama
mladih."
Abakumov se trgne i stane pisati.
Staljin je bio oaran svojom vlastitom misli; oi su mu kao u tigra. On iznova
napuni lulu, zapali je i pone opet jo i: zivnije etati po sobi.
"Moramo pootriti nadzor nad raspoloenjem studenata" ramo iskorijeniti ne
samo pojedince, ve itave grupe! I mol iskoristiti punu mjeru presude koju
nam zakon doputa - deset i pet godina, ne deset! Deset godina - to je kao
k
114
nije zatvor. Uenicima se moe dati deset godina. Ali svakome kome su ve
izbile dlake na licu - dvadeset i pet! Mladi su, pre-ivjet e."
Abakumov je revfc pisao. Prvi kotai u dugakom nizu stao se okretati.
"A vrijeme je i da se prestane s tim hotelskim uvjetima u politikim
zatvorima! Berija mi kae da se jo uvijek smije primati pakete s hranom u
politikim zatvorima. Je li to tano?"
"Prestat emo s tim! Zabranit emo ih!" ree Abakumov s bolom u glasu, i dalje
piui. "To je naa greka, Josife Visarionovi-u. Oprostite nam." (To je
zaista bio propust! Mogao je to i sam zakljuiti.)
"Koliko vam puta moram objanjavati stvari? Ve bi bilo vrijeme da shvatite
jednom zauvijek."
Govorio je bez ljutine. Iz razblaenih oiju zrailo je povjerenje u Abakumova
- on e shvatiti, nauit e. Abakumov se nije mogao prisjetiti kad je Staljin
s njim razgovarao tako jednostavno i tako dobronamjerno. Osjeaj straha posve
ga je napustio, i mozak mu je radio kao u normalnog ovjeka pod normalnim
uvjetima. I problem koji ga je ve dugo muio, poput kosti koja je zapela u
grlu, izbio je na povrinu.
ivnuvi, Abakumov ree: "Razumijemo, Josife Visarionoviu!" A tada, govorei
u ime itavog ministarstva nastavi: "Razumijemo: klasna e se borba pojaati!
I to je jo razlog vie zato bi vi, Josife Visarionoviu, morali shvatiti na
poloaj - kako su nam ruke vezane ukidanjem smrtne kazne! Ve dvije i po
godine udaramo glavom o zid. Sad nemamo nikakvog zakonskog naina da pravdamo
postupak kod ljudi koje strijeljamo. Presudu moramo ispisivati u dvije
razliite verzije. A onda, kad plaamo izvr-ioce smrtne kazne - kako nemamo
naina da njihove honorare isplatimo preko naeg raunovodstva, dolazi do
zbrke u raunima. Zatim, nemamo ljude ime plaiti u logorima. Kako nam je
potrebna smrtna kazna! Vratite nam smrtnu kaznu, Josife Visarionoviu!"
Abakumov je molio iz sveg srca, poloivi ruku na grudi i gledajui pun nade u
tamnoputog Vou.
I uinilo se da se Staljin nasmijeio, jedva vidljivo. Njegov grubi brk malo
je zadrhtao.
"Znam", rekao je tiho, s razumijevanjem. "Mislio sam o tome."
Nevjerojatno! On je sve znao! On je na sve mislio! Cak i prije nego ga se
upita! Poput nekog vrhovnog boanstva, pogaao je misli naroda unaprijed.
"Uskoro jednog dana vratit u vam smrtnu kaznu", ree on zamiljeno, gledajui
u daljinu kao da gleda daleko u budunost. "To e biti dobra odgojna mjera."
Kako je mogao a da ne misli o toj mjeri! On je patio vie od ikoga tokom
posljednje dvije godine, poto je popustio neodoljivoj elji da se pohvali
pred Zapadom, zavaravajui sam sebe da narod nije potpuno pokvaren.

To je uvijek bila njegova karakteristina crta kao dravnika i vojnika: ni

otputanje, ni ostracizam, ni ludnica, ni doivotna robija, ni progonstvo nisu
mu se inili dovoljnom kaznom za ovjeka za koga je uvidio da je opasan. Samo
smrt bila je pouz115
dano sredstvo da se rauni srede dokraja. I kad bi mu se trgnuli donji kapci,
presuda koja bi zablistala u njegovim oima uvijek je bila smrt.
Na njegovom nivou nije bilo blae kazne.
Iz svijetlih daljina u koje se zagledao, Staljin prebaci pogled na Abakumova i
oi mu se iznenada lukavo stisnu.
"Zar se ne boji da bi ti mogao biti prvi koga emo strijeljati?"
Gotovo da i nije rekao "strijeljati" glasno, ve je spustio glas na kraju
reenice, kao da je preputa nagaanju.
Ali ta rije se usjekla u Abakumova kao otar mraz. Najblii i Najdrai stajao
je nad njim, gotovo nadohvat ruke, i promatrao svaku crtu na ministrovu licu
da vidi kako e primiti tu alu.
Ne usuujui se ni da ustane ni da ostane sjediti, Abakumov se napola podigne
na ukoenim nogama, koje su mu drhtale od napetosti.
"Josife Visarionoviu! Ako to zasluujem... Ako je po trebno..."
Staljin je netremice gledao u njega, mudro, prodorno. U tor: trenutku utke je
u sebi razmatrao onu obaveznu primisao kc: svakog bliskog suradnika: nije li
dolo vrijeme da ga se rije; Ve se odavno poigravao s onim prastarim kljuem
popularnos prvo ohrabriti krvnike, a onda, u pravi as, obuzdati njihovu
umjerenu revnost. Uinio je to ve mnogo puta i uvijek s u bom. Neminovno e
nastupiti trenutak kad e i Abakumova rati baciti u istu jamu.
"Pravilno!" ree Staljin, dobronamjerno se smijeei kao povlauje njegovoj
otroumnosti. "Kad bude zasluio, strije emo te."
On pokae Abakumovu da sjedne, zamisli se naas, a t progovori toplije nego
to ga je ministar Dravne sigurnosti ik uo govoriti:
"Imat e uskoro vrlo
mnogo posla, Abakumov Provest emo iste mjere kao 1937. Prije velikog rata
potrebna velika istka."
"Ali, Josife Visarionoviu", usudi se Abakumov da protusic "zar vi mislite da
mi sad ne hapsimo ljude?"
"Ti to zove hapenjem - vidjet e! A kad doe rat, ha emo jo vie ljudi,
hapsit emo na raznim mjestima. Poia organizaciju! Namjesti nove ljude, plaaj
- nita ti neu oc
I tada ga otpusti u miru: "Dobro, sad moe ii."
Abakumov nije znao hoda li ili leti kroz sobu za pri: kamo je doao da uzme
aktovku od Poskrebieva. Ne samo mogao ivjeti jo mjesec dana, ve nije li to
bio poetak : novog razdoblja u njegovim odnosima sa efom?
Istina, zaprijetio mu je da e ga strijeljati - ali, napok je bila samo ala.
116
21
STAROST
Zaokupljen velikim mislima, Besmrtni je etao po svom nonom uredu. Neka
unutarnja muzika odjekivala je u njemu, neki golemi orkestar svirao mu je
koranicu.
Nezadovoljan narod? U redu. Uvijek je bilo nezadovoljnika i uvijek e ih biti.
Ali prelazei u mislima nezamrenu povijest svijeta, Staljin je znao da e
narod vremenom oprostiti sve to je loe, ak i zaboraviti, ak pamtiti kao
dobro. itavi su narodi poput ledi Anne, udovice u Shakespeareovom Richardu
III. Njihov gnjev je kratka vijeka, njihova volja nestalna, pamenje slabo - i
uvijek su sretni ako se mogu potpuno predati pobjedniku.
Zato je i morao poivjeti do devedesete godine - zato to bitka jo nije
okonana, gradnja nije zavrena, i to nema nikoga da ga nadomjesti.
Pokrenuti i dobiti posljednji svjetski rat. Istrijebiti poput gamadi zapadne

socijalne demokrate, a onda sve ostale na svijetu koji jo nisu pokoreni.

Zatim, naravno, poveati produktivnost rada, rijeiti razliite ekonomske
probleme. Samo on, Staljin, znao je put kojim e ovjeanstvo dovesti k srei,
gurnuti mu lice u sreu kao njuku slijepog teneta u zdjelicu mlijeka - "Na,
pij!"
A kasnije?
Postojao je jedan pravi ovjek - Bonaparte. Taj nije obraao panju na
blebetanje Jakobinaca, proglasio se imperatorom - i gotovo.
Nita nema loe u rijei "imperator". To naprosto znai "komandant", "glavar".
Kako bi to zvualo, Imperator Planeta? Imperator Zemlje!
To se ni najmanje ne kosi s pojmom svjetskog komunizma.
On je i dalje etao, dok je orkestar svirao.
A tada e moda pronai neki lijek, neki nain da barem njega uine besmrtnim?
Ne, nee im to uspjeti na vrijeme.
Ali kako da napusti ovjeanstvo? ijoj da ga brizi ostavi? Nastat e pravi
kaos.
117
Pa, nita. Morat e dati podii jo mnogo svojih spomenika, jo veih. Do toga
vremena moda e i tehnologija priskoiti u pomo - moda e se uvesti
politiko uzdizanje putem spomenika. Podii spomenik na vrhuncu brda Kazbek, a
drugi na brdu Elbrus - tako da mu glava bude uvijek iznad oblaka. A tada neka,
neka i umre - Najvei od svih Velikih, bez premca u povijesti Zemlje.
Iznenada se zaustavi.
A tamo gore? Vie? Nigdje nije bilo njemu ravnih, naravno, ali ako tamo, tamo
gore ...
I opet je poeo etati gore-dolje, ali polagano.
Povremeno bi se to jedno nerijeeno pitanje uvlailo u Sta-ljinov mozak.
Zapravo, tu nita nije bilo nejasno. Sve to je bilo potrebno ve je davno
dokazano, a to je smetalo zanijekano je. Dokazano! je da se materija ne moe
unititi i da se ne stvara. Dokazano je! da je svemir beskonaan. Dokazano je
da je ivot nastao spontano] u toplom oceanu. Dokazano je da je nemogue
dokazati da je Krist postojao. Dokazano je da su svi udotvorni lijekovi,
duhovi proroanstva i prijenos misli samo bablje prie.
Ali tkanje nae due, ono to volimo i na to smo navikli. oblikuje se u
mladosti, ne kasnije. Uspomene iz djetinjstva u posljednje su vrijeme sve jae
oivljavale u Josifu.
Do devetnaeste godine on se odgajao na Starom i Novoe zavjetu, na ivotima
svetaca i povijesti crkve. Sudjelovao je crkvenim obredima, pjevao u zboru, a
posebno je volio pje\ Strokinovu "Sad ti je oproteno". ak i sad ju je mogao
otpje\ a da ne propusti ni jednu notu. A koliko je puta tokom jedanae godina
provedenih u koli i u sjemenitu prilazio ikonama i zur u njihove
tajanstvene oi!
Zahtijevao je da ta fotografija bud ukljuena ak i u
njegovu biografiju povodom godinjice: ma rant sjemenitarac Dugavili u
sivoj
reverendi
sa zatvoren ovratnikom; blijedo, mladenako ovalno
lice iscrpljeno od litve; kosa dugaka, strogo razdijeljena u pripremi za
sveer stale, ponizno natopljena petrolejem i zaeljana do uiju; i se po
oima i napetim obrvama moglo naslutiti da bi taj posli uenik mogao postati
mitropolita.
Isti onaj crkveni inspektor, Abakadze, koji je izbacio Du vilija iz
sjemenita, ostao je poteen na Staljinovo narede Neka starac proivi svoj
ivot.
A kad je treega srpnja 1941. stajao pred mikrofonom, mu se isueno grlo
stezalo od straha i bolnog samosaaljenja nema srca koje bar nekad ne osjeti
saaljenje) nije sluajno "brao" provalila s njegovih usana. Ni Lenjinu,
ni bilo k" drugom voi ne bi palo na pamet da je izgovori.
Njegove
su
usne
izgovorile
ono
to
su
nauile
gov r mladosti.

Da, i u tim srpanjskim danima moda je ak i molio u jednako kao to su se

neki drugi ateisti nehotice kriali " bombe padale.
U posljednje vrijeme bilo mu je vrlo ugodno to ga " u svojim molitvama
spominjala kao vou od Boga izabran
118
je i potpomagao sredite Ruske pravoslavne crkve u Zagorsku iz blagajne
Kremlja. Staljin nije pozdravljao ni jednog premijera neke velike drave onako
kako je pozdravljao svog pokornog, oronulog patrijarha. Izlazio je da ga
doeka na vanjskim vratima i vodio ga do stola pod ruku. Mislio je kako bi
morao negdje pronai neko malo ladanjsko dobro i pokloniti mu ga. Kao to su
nekad poklanjali, za dobrobit svoje due.
Openito je Staljin u sebi zapazio neku sklonost ne samo prema pravoslavlju,
ve i prema ostalim elementima i rijeima u vezi sa starim svijetom - onim
svijetom iz koga je potekao, i koji je po dunosti unitavao ve etrdeset
godina.
U tridesetim godinama, iskljuivo u politike svrhe, uskrsnuo je zaboravljenu
rije "domovina", koja se nije upotrebljavala petnaest godina, te je postala
gotovo sramotan izraz. A ipak, tokom godina postalo mu je ak ugodno da
izgovara rijei "Rusija" i "domovina". Zavolio je veoma taj ruski narod, taj
narod koji ga nikad nije izdao, koji je gladovao tolike godine dok god je to
bilo potrebno, koji je mirno odlazio u rat, u logore, u sve mogue tekoe i
nikad se nije bunio. Poslije pobjede Staljin je potpuno iskreno izjavio da se
ruski narod odlikuje jasnim duhom, vrstim karakterom i strpljenjem.
S godinama je Staljin sve vie elio da i njega smatraju Rusom.
Godile su mu ak i rijei koje su podsjeale na stari svijet; smatrao je da
"ravnatelj" bolje zvui nego "direktor kole"; "asniki zbor" bolje nego
"komandni kadar"; umjesto Sveruskog centralnog izvrnog odbora, bolje Vrhovni
sovjet ("Vrhovni" je sjajna rije). Oficiri treba da imaju "posilne".
Gimnazijalke moraju polaziti obuku odvojeno od djeaka, nositi kute i plaati
kolarinu. Sovjetski narod mora imati dan odmora u nedjelju, poput svih
krana, a ne u neke bezline, numerirane dane. Valja priznati samo legalan
brak, kao za vrijeme carstva, premda je on svojevremeno zbog toga mnogo patio.
Nije vano to o tome misli Engels u morskim dubinama.
Upravo u svom nonom uredu po prvi put je pred ogledalom isprobao stare ruske
epolete - i osjetio pravo zadovoljstvo.
Kad se stvari dokraja analizira, nema nita sramotnog ni u kruni, u najviem
simbolu uzvienosti. Poto je sve reeno, ipak je svijet koji se vrsto drao
tri stotine godina bio solidan svijet. Pa zato ne preuzeti najbolje iz njega?
Premda ga je predaja Port Artura mogla samo razveseliti dok je bio izgnanik na
bijegu iz Irkutske provincije, ipak nije imao krivo kad je rekao poslije
predaje Japana 1945. da je Port Artur oduvijek bio ljaga na njegovom ponosu i
ponosu ostalih starih Rusa.
Da, da, stari Rusi! Staljin je katkada pomiljao da zacijelo ipak nije samo
sluaj to se on uvrstio kao glava ove drave, to je osvojio njeno srce on, a ne svi oni slavni, buntovni, bradati talmudisti, bez obitelji, bez
korijenja, bez ieg pozitivnog u sebi.
I eto ih ovdje na ovim policama - ugueni, strijeljani, samljeveni u gnoj u
logorima, otrovani, spaljeni, ubijeni u prometnim nesreama ili vlastitom
rukom. Iskorijenjeni, anatemizirani,
119
sad ve apokrifne osobe - svi su bili poredani tu, pred njim! Svake noi
nudili su mu svoje stranice, tresli bradicama, krili ruke, pljuvali na njega,
itali, dovikivali mu s polica: "Upozoravali smo te! Morao si to drugaije
uiniti!" I zato ih je Staljin sve ovdje sakupio, da bi bio jo prkosniji nou
kad donosi odluke. Nevidljivi unutranji orkestar, koji mu je odreivao korak,
nije vie drao ritam; umuknuo je.

Noge su ga poele boljeti; osjeao je kao da e mu uskoro

otkazati poslunost. Noge od struka nanie povremeno su ga
izdavale.
Gospodar polovice svijeta, odjeven u bluzu generalissima, polako je preao
prstom po policama ogledavajui svoje neprijatelje na smotri.
A kad se okrenuo od posljednje police, ugledao je telefon na svom pisaem
stolu.
Neto ega se uzalud pokuavao prisjetiti itavu no, i opet mu se izmigoljilo
iz sjeanja, kao zmijski rep.
Htio je neto upitati Abakumova. Je li Gomulka uhapen? Sjetio se! Povlaei
noge u papuama doao je do pisaeg stola, uzeo pero i zapisao u kalendar:
"Tajna telefoni ja".
Kazali su mu da su okupili najbolje ljude, da imaju svu potrebnu opremu, da su
svi oduevljeni radom, da postoje rokovi - pa zato to onda nije gotovo?
Abakumov, drznik, sjedio je tu itav sat a da ni rijei o tome nije rekao, pas
jedan! Takvi su bili svi, u svim organizacijama - svaki od njih je pokuavao
da zavara Vou! Pa kako im onda moe vjerovati? Kako da ne radi nou?
On zatetura i sjedne ne u svoj naslonja, ve na malu stolicu kraj pisaeg
stola.
Lijeva strana glave kao da mu se stezala kod sljepoonice i vukla ga u stranu.
Slijed misli mu se poremetio. Praznim pogledom obuhvatio je sobu, jedva videi
zidove.
Starjeti kao pas. Starost bez prijatelja. Starost bez ljubavi, starost bez
vjere, starost bez elje.
Nije mu vie bila potrebna ak ni njegova ljubljena ki, i bilo joj je
doputeno da ga via samo praznikom.
Osjeaj da ga pamenje izdaje, da mu je mozak nepouzdan, da ga usamljenost
obuzima kao paraliza., ispunio ga je bespomonim strahom.
Smrt se ve ugnijezdila u njemu, ali on to nije htio vjerovati.
120
1
22
PONOR OPET ZOVE
Kad je pukovnik inenjer Jakonov iziao iz ministarstva na sporedan ulaz u
Derinskoj ulici i zaobiao crnu mramornu provu zgrade ispod stupova na
Furkasovskoj, nije odmah prepoznao svoju pobedu, i htio je otvoriti i ui u
neku drugu.
itava protekla no bila je mutna i maglovita. Snijeg koji je poeo padati
rano uvee, smjesta se otopio i nije vie padao. U ovom trenutku, malo prije
zore, magla se vukla po zemlji, a voda od otopljenog snijega bila je pokrivena
krhkim slojem leda.
Postajalo je hladno.
Premda je bilo gotovo 5 sati ujutro, nebo je jo uvijek bilo posve crno.
Jedan student prve godine, koji je sa svojom djevojkom stajao u vei itavu
no, zavidno pogleda Jakonova dok je ulazio u kola. Student uzdahne pitajui
se hoe li ikad u ivotu doi do kola. Ne samo da nikad nije izveo djevojku
autom, ve se i sam samo jednom vozio, i to kamionom na etvu u kolhoz.
Ali on nije poznavao ovjeka kojemu zavidi.
Jakonovljev ofer upita:
"Kui?"
Jakonov ga izgubljeno pogleda. Drao je u ruci depni sat, ali nije vidio koje
je doba.
"to? Ne."
"U Mavrino?" upita ofer zaueno. Premda je bio obuen u janjeu kabanicu s
kapuljaom, postalo mu je hladno dok je ekao, drhtao je i spavalo mu se.
"Ne", odgovori pukovnik, poloivi ruku na srce.
ofer se okrene i pogleda lice svog efa u slabanom svjetlu ulinih lampi

koje je prodiralo kroz zamagljeni prozor.

To nije bio isti ovjek. Jakonovljeve usnice - uvijek tako ohole i vrsto
stisnute - bespomono su drhtale.
Jo uvijek je drao sat na dlanu, nita ne shvaajui.
I premda je ofer ekao od ponoi i bjesnio na pukovnika, psujui u krzneni
ovratnik i sjeajui se svih odvratnih postupaka
121
Jakonova u posljednje dvije godine, krenuo je nasumce nita vie ne pitajui.
Njegov je bijes postepeno jenjao.
Bilo je ve tako kasno da je zapravo bilo rano ujutro. Tu i tamo susretali su
pokoji usamljeni automobil na naputenim ulicama glavnoga grada. Nije bilo
policajaca, ni prolaznika, ni lopova koji e ti ukrasti kaput s lea. Uskoro
e poeti voziti trolejbusi.
ofer je neprestano pogledavao u pukovnika; morao je napokon odluiti kamo e.
Ve se odvezao do Mjasnicke kapije, pa Sretenskim i Rodestvenskim bulevarom
do Trubnog trga, zatim skrenuo na Neglinu. Ali nije mogao ovako voziti naokolo
sve do jutra.
Jakonov je zurio ravno preda se, potpuno neosjetljiva, nepokretna lica, ne
videi nita.
Stanovao je na Boloj Serpuhovki. ofer, pretpostavljajui da e pogled na
oblinje ulice podsjetiti pukovnika kako bi se morao vratiti kui, odlui da
prijee rijeku kod Zamoskvarjeja. Spustio se Ohotnim Rjadom, skrenuo kod
Manea i poao natrag preko sumornog, praznog Crvenog trga.
Bastioni kremaljskih zidova i vrhovi omorika kraj njih blistali su mrazom.
Asfalt je bio siv i sklizak. Magla kao da je pokuavala ieznuti ispod
njihovih kotaa.
Bili su oko dvjesta metara daleko od zida, od zuba zida, od strae iza koje je
- kako su mogli pretpostaviti - Najvei ovjek na Zemlji zavravao svoju no.
Ali proli su ak i ne po-mislivi na njega.
Kad su proli katedralu svetog Vasilija i skrenuli lijevo na obalu rijeke
Moskve, ofer uspori i upita: "elite li kui, drue pukovnie?"
Naravno, morao bi ii kui. Vjerojatno mu je preostalo manje noi kod kue
nego prstiju na ruci. Ali, kao to pas odlazi da ugine sam, Jakonov je morao
otii bilo kamo, samo ne kui, svojoj obitelji.
Pobeda se zaustavi. Prikupivi skute svog debelog konatog kaputa dok je
izlazio, on ree oferu: "Ti, brate, samo idi kui i spavaj. Ja u se sam
vratiti."
On je katkada zvao ofera "brate", ali bilo je toliko tuge u njegovom glasu da
se inilo kao da se zauvijek oprata.
Gusta magla pokrivala je rijeku Moskvu sve do ruba obale.
Ne zakopavi kaput i naherivi malo pukovniku krznenu ubaru, Jakonov se,
skliui se pomalo, uputi obalom.
ofer ga je htio zazvati, voziti kraj njega, ali tada pomisli: "S ovakvim
poloajem, ovjek se sigurno ne ide utopiti." On se okrene i poe kui.
Jakonov je hodao dugom obalom na koju nije izlazila ni jedna ulica; s jedne
strane pruala se nekakva beskonana drvena ograda, dok mu je zdesna bila
rijeka. Hodao je sredinom plonika, zurei ravno preda se u udaljena ulina
svjetla.
Kao je preao stanovitu udaljenost, osjetio je da mu ta pogrebna, samotna
etnja priinja jednostavno zadovoljstvo, kakvo ve davno nije iskusio.
122
t
Kad su po drugi put bili pozvani ministru, situacija je ve bila
nepopravljiva. inilo se da se oko njih rui itav svijet. Aba-kumov je
bjesnio kao divlja zvijer. Gazio im je po nogama, gonio ih po uredu, psovao

ih, pljuvao po njima, promaivi za dlaku i s ozbiljnom namjerom da mu zada

bol, udario Jakonova po mekanom bijelom nosu, koji je odmah stao krvariti.
Izjavio je da e Sevastjanov biti degradiran na in porunika i otpremljen u
arktike ume. Oskolupova je srozao opet na obinog straara u Butirki, gdje
je i zapoeo karijeru 1925. A Jakonov je, zbog zavaravanja i "dvostruke
sabotae", trebalo da bude uhapen i otpremljen u tamnomodrom kombinezonu u
Sedmicu, da pod Bobininovim vodstvom radi na kliperu vlastitim rukama.
Tada je doao do daha i dao im jo jednu priliku, posljednji rok: 22.
sijenja, godinjicu Lenjinove smrti.
Veliki, neukusni ured zaljuljao se pred Jakonovljevim oima. Pokuao je
obrisati nos maramicom. Stajao je bespomono pred Abakumovom i mislio na tri
ljudska bia s kojima je provodio jedva sat dnevno, ali zbog kojih se muio, i
borio, i izigravao diktatora itav preostali dio dana: na svoje dvoje djeice,
od osam i devet godina i svoju enu Varjuu, koja mu je bila to draa jer se
njome oenio tako kasno. Oenio se u trideset estoj godini, neposredno poto
je iziao iz istog onog mjesta kamo ga je sad opet tjerala ministrova eljezna
ruka.
Tada je Sevastjanov odveo Oskolupova i Jakonova u svoj ured i zaprijetio im da
e obojicu strpati iza reetaka; nije mogao podnijeti pomisao da bude
degradiran i otpremljen na Arktik.
Poslije toga je Oskolupov odveo Jakonova u svoj ured i posve otvoreno izjavio
da mu je napokon jasna veza izmeu Jakonov-ljeve prolosti u zatvoru i
sadanje sabotae.
Jakonov se pribliio visokom betonskom mostu koji je vodio desno, preko rijeke
Moskve. Nije mu se uspinjalo, ve je poao ispod mosta, kroz vijadukt kojim je
patrolirao policajac.
Policajac je sumnjiavo promatrao udnovatog pijanca s cvikerom i visokom
krznenom ubarom pukovnika.
Na tom je mjestu rijeka Jauza utjecala u rijeku Moskvu, Jakonov pree kratki
most, jo uvijek ne pokuavajui pogoditi gdje se nalazi.
Da, smrtonosna igra bila je u toku i sad se bliila kraju. Jakonov je dobro
znao, ve je osjeao onaj surovi, nepodnoljivi pritisak urbe, kad su ljudi
vezani proizvoljnim, nemoguim, tekim rokovima. To je znailo neprestani
kripac, angairanje krajnjih snaga ... sve bre . . . vie, jo vie ...
dobrovoljna dodatna smjena ... takmiarski duh ... izvrenje norme prije
roka ... ak mnogo prije roka... Kad se radilo na takav nain, kue nisu mogle
stajati, mostovi su se ruili, gradnje propadale, etve trunule ili sjeme
uope nije nicalo. Ali dok nekome nije sinula velika istina da se od ljudskog
bia ne moe zahtijevati nadljudske napore, oni uhvaeni u taj vrtlog nisu
imali drugog naina da pobjegnu osim da se razbole, da se povrijede kod
stroja, da dozive nesreu - i da onda oekuju daljnji razvoj dogaaja u
bolnici ili sanatoriju.
Sve do sada Jakonovu je uvijek polazilo za rukom da se spretno izvue iz
situacija koje je urba dokraja upropastila, i da se
123
!l
ubaci u neke druge koje su bile ili mirnije i sreenije, ili jo uvijek u
zaetku.
Ali ovaj put, ovaj jedan jedini put, osjetio je da se nee moi izvui. Nije
mogao tako brzo spasiti projekt klipera. Nije imao kamo otii.
A nije se mogao ni izvui tako da se razboli.
Stajao je kraj ograde na obali i gledao dolje. Magla je leala na ledu ne
pokrivajui ga i tano pod sobom, na mjestu gdje se led otopio, Jakonov je u
crnoj rupi gledao vodu koja protjee.
Crni ponor iz prolosti - zatvor - opet se otvorio pred njim, opet ga je
dozivao da se vrati.

Jakonov je smatrao est godina koje je tamo proveo odvratnom sramotom,

nesreom, najveom grekom svoga ivota.
Bio je uhapen 1932, dok je bio mladi radio-inenjer, koji je dva puta bio
poslan u inozemstvo (upravo zbog toga su ga i uhapsili). Bio je meu prvim
zekovima koji su, u skladu s Danteovom koncepcijom, sainjavali jednu od prvih
araki.
Kako je silno elio zaboraviti tu zatvorsku prolost! I kako je silno elio da
je i drugi zaborave. Da je i sudbina zaboravi. Kako se klonio onih koji su ga
podsjeali na to nesretno doba, koji su ga poznavali kao zatvorenika.
On se naglo odmakne od ograde, pree iroki bulevar i pone se penjati strmo
uzbrdo. Ugaeni puteljak zaobilazio je ogradu jo jednog gradilita; bio je
pokriven ledom, ali ne previe sklizak.
Samo je centralna kartoteka MGB-a znala da se tu i tamo bivi zekovi kriju pod
uniformama MGB-a.
U Mavrinu su, osim Jakonova, bila jo dvojica.
Jakonov ih je brino izbjegavao, nastojao da s njima nikad ne razgovara osim u
vezi s poslom i nikad nije ostajao s njima sam u uredu, da netko ne bi to
posumnjao.
Jedan od njih - Knjaecki, sedamdesetogodinji profesor kemije, najdrai
student Mendeljejeva, odsluio je kaznu od deset godina. Tada su ga na osnovu
dugakog popisa uspjeha u znanstvenom radu poslali u Mavrino kao slobodnog
namjetenika, i tu je radio tri godine poslije rata, dok ga nije dohvatio
Dekret o pojaanju pozadine. Jednog podneva pozvali su ga u ministarstvo
telefonom i vie se nije vratio. Jakonov se sjeao kako je silazio crvenim
sagom pokrivenim stepenicama Instituta, kimajui srebr-nastom glavom, jo
uvijek ne shvaajui zato ga pozivaju na "pola sata". A iza njega, na gornjem
odmoritu stepenica, oficir slube sigurnosti ikin ve je depnim noiem
skidao profesorovu fotografiju s poasnog mjesta na zidnim novinama.
Drugi je bio Altinov. On nije bio slavan nauenjak, ve naprosto vrijedan
radnik. Poto je odsluio prvi rok postao je povuen sumnjiav, nepovjerljiv,
kao pravi lan zatvorske rase. A im <e Dekret o pojaanju pozadine poeo
djelovati po bulevarima ok glavnog grada, Altinov se poeo pretvarati da pati
od srca i pri: ljen je na srani odjel klinike. Simulirao je tako efektno i ta
dugo, da su lijenici ve izgubili svaku nadu. Njegovi su prijat, prestali
aputati, shvativi da njegovo srce, iznureno tolikim gr nama pretvaranja i
skrivanja, naprosto nije izdralo.
124

I tako je Jakonov, osuen prole godine zato to je bivi zek, bio sad
dvostruko osuen kao saboter. Ponor je opet dozivao svoju djecu.
Jakonov se uspinjao praznim gradilitem, ne primjeujui kamo ide, ne
primjeujui uspon. Napokon se toliko zadihao da je morao stati. Noge su mu
bile umorne, lanci su ga boljeli od hodanja po neravnom tlu.
I tada se s uzvisine na koju se popeo, ogledao oko sebe, tek sada svjestan
svoje okoline, i pokuao pogoditi gdje se nalazi.
U roku od jednog sata otkako je iziao iz kola postalo je jo hladnije; no je
bila pri kraju. Magla se podigla i iezla. Tlo pod njegovim nogama bilo je
pokriveno krhotinama cigle, ljunkom, razbijenim staklom, a do njega je
stajala nakrivljena drvena baraka. Dolje je ograda kraj koje je proao
opasivala veliki prostor, na kojem jo nije zapoela gradnja. I premda nije
bilo snijega, sve se bijelilo od inja.
Na tom breuljku tako blizu centra glavnog grada, tako udnovato opustoenom,
vodilo je uzbrdo oko sedam bijelih stepenica, prestajalo, a zatim, ini se,
opet poinjalo.
Neka nejasna uspomena probudila se u Jakonovu pri pogledu na te bijele
stepenice na breuljku. Uspinjao se nesvjesno, preao vrsto nabijenu gomilu

ljake iznad njih, a zatim opet poao stepenicama. Vodile su do neke zgrade
koja se nejasno nazirala u tami, neke zgrade udnovatog oblika koja kao da je
bila razruena, a ipak istovremeno itava.
Jesu li to bile ruevine od bombardiranja? Ali takvih ostataka vie nije bilo
u Moskvi. Druge su sile razorile ovo mjesto.
Kameno odmorite razdvajalo je jedan red stepenica od drugoga. A sad su mu se
na putu isprijeili veliki komadi kamena. Stepenice su vodile do zgrade
postepeno se uspinjui, kao ulaz u crkvu.
Zavravale su pred irokim eljeznim dverima, vrsto zatvorenim, pred kojima
je bio nagomilan skamenjeni ljunak u visini koljena.
Da, da! Uspomena je oivjela u Jakonovu. Ogledao se oko sebe. Rijeka, vijugavi
niz svjetala, krivudala je duboko dolje, i neobino poznati zavoj iezavao je
pod mostom i nastavljao dalje prema Kremlju.
Ali zvonik?- Vie ga nije bilo. I ta gomila kamenja - zar je to sve to je od
njega preostalo?
Jakonov osjeti kako su ga zapekle oi. Zamirio je. Sjeo je polako na krhotine
kamenja koje su zakrile crkveni trijem.
Prije dvadeset i dvije godine stajao je tano na ovom istom mjestu s djevojkom
po imenu Agnija.
125
23
CRKVA SVETOG IVANA KRSTITELJA
Izgovorio je glasno njeno ime - Agnija - i poput povjetarca, potpuno svjei,
davno zaboravljeni osjeaji obuzeli su njegovo sredovjeno, uhranjeno tijelo.
Njemu je tada bilo dvadeset i est godina a njoj dvadeset i jedna.
Ta djevojka nije bila od ovoga svijeta. Na svoju nesreu bila je silno ponosna
i pravina. Katkad bi joj dok bi govorila obrve i nosnice drhtale poput krila.
Nitko nikad nije tako strogo razgovarao s Jakonovim, tako ga otro korio zbog
djela koja su se njemu inila posve obinim. Ona ih je zaudo smatrala podlima
i odvratnima. I to je vie mana nalazila u Jakonovu to joj je on postajao
privreniji. Bilo je to vrlo neobino.
S njom se moglo raspravljati samo vrlo oprezno. Bila je tako krhka da bi se
iscrpila od penjanja na breuljak, od tranja, pa ak i od ivahnog razgovora.
Bilo ju je vrlo lako uvrijediti.
A ipak je nalazila snage da dan za danom seta po umama, premda, zaudo, ta
gradska djevojka nikad nije sa sobom uzimala knjige. Knjige bi joj samo
smetale, odvraale bi njenu panju od ume. Ona bi naprosto lutala ili sjedila
prouavajui tajne um; Kad bi Jakonov iao s njom bio je zaprepaten njenim
zapa.. njima: zato je deblo breze savijeno prema zemlji; kako se nijanse
boje umske trave predvee mijenjaju. On takve stvari uope nije primjeivao;
uma je uma, zrak je divan i sve je zeleno. Ali ona je ak preskakala opise
prirode kod Turgenjeva; njihova povrnost ju je vrijeala.
"umski potoi" - tako ju je Jakonov nazvao onog ljeta 1927. koje su proveli
u susjednim kuama. Izlazili su zajedno i vraali se zajedno i svi su ih
smatrali zarunicima.
Ali stvari su stajale zapravo posve drugaije.
Agnija nije bila ni lijepa ni runa. Lice joj je bilo vrlo prc* mjenljivo:
katkad bi se smijeila prijazno i draesno, a koji put bi joj se lice opet
opustilo, umorno i neprivlano. Bila je via od prosjeka, ali vitka i njena.
Hodala je tako lagano da se inilo da;
126
uope ne dodiruje zemlju. I premda je Jakonov ve imao prilino mnogo iskustva
i cijenio je vrsto meso na enskom tijelu, neto drugo, a ne tijelo,
privlailo ga je Agniji. I zato to ga je privlaila, govorio je sam sebi da
mu se svia i kao ena, da e procvasti.
Ali dok je ona rado provodila duge ljetne dane s Jakonovom, hodajui

kilometrima s njim u dubinu ume, leei kraj njega u travnatim gajevima, tek
mu je protiv volje doputala da je uhvati za ruku. Kad bi to uinio, pitala
bi: "emu to?" i pokuavala se osloboditi. I to zacijelo nije bilo zato to bi
joj bilo neugodno pred ljudima, jer im bi se pribliili naselju ona bi ga,
kao ustupak njegovoj tatini, popustljivo uhvatila pod ruku.
Govorei sam sebi da je ljubi, Jakonov joj izjavi ljubav klek-nuvi pred nju
na umsku travu. "Kako je to alosno", odgovorila je. "Osjeam da te dovodim u
zabludu. Ne mogu ti odgovoriti. Ja nita ne osjeam. Zato ak ne elim vie ni
ivjeti. Ti si inteligentan i krasan i morala bih biti sretna, ali ja ne elim
ivjeti."
Tako je govorila a ipak je svakog jutra radoznalo iekivala da vidi ima li
kakvih promjena na njegovom licu, u njegovom dranju.
Tako je govorila, ali znala je i rei: "Ima mnogo djevojaka u Moskvi. U jesen
e upoznati jednu ljepoticu i vie nee biti zaljubljen u mene."
Doputala mu je da je zagrli i ak da je poljubi, ali u tim trenucima u njenim
usnama i rukama nije uope bilo ivota. "Kako je to teko!" alila se. "Ja sam
mislila da ljubav dolazi kao vatreni aneo. A sad evo, ti me voli, a ja nikad
neu upoznati boljeg ovjeka od tebe, a ipak me to ne ini sretnom, i ja uope
vie ne elim ivjeti."
Neto je u njoj bilo zaostalo, neto djetinjasto. Strepila je pred tajnama
koje vezuju mukarca i enu u braku, i preplaenim glasom je pitala: "Zar ne
moemo bez toga?" A Jakonov je uzbueno odgovarao: "Ali to uope nije
najvanije! To je samo neto to dolazi s duhovnom vezom." Tada su se po prvi
put njene usne malice pokrenule u poljupcu i rekla je: "Hvala ti. Inae, bez
ljubavi, zato bi ljudi eljeli ivjeti? Mislim da te poinjem ljubiti.
Svakako u nastojati."
Iste te jeseni etali su jednog ranog predveerja po pokraj-nim ulicama blizu
Taganke, kad Agnija ree glasom koji je podsjeao na umu i teko se mogao
uti u buci gradskog prometa: "Hoe li da ti pokaem jedno od najljepih
mjesta u Moskvi?"
Odvela ga je do ograde koja je okruavala malu crkvicu od opeke, obojenu
bijelo i crveno; sakristija s glavnim oltarom gledala je na neku krivudavu,
bezimenu sporednu uliicu. Unutar ograde oko siune crkvice vodio je samo
uski puteljak za procesije, tano toliko irok da sveenik i akon mogu hodati
jedan kraj drugoga. Kroz reetkaste prozore crkve moglo se duboko unutra
vidjeti mirne plamenove svijea na oltaru i arene svjetiljke pred ikonama. A
u jednom uglu, unutar ograde, izrastao je ogroman stari hrast, vii od crkve.
Njegove grane, sad ve po-utjele, zasjenjivale su ak i kupolu i sporednu
ulicu, tako da se crkva priinjala posve siunom.
"To je crkva svetog Ivana Krstitelja", ree Agnija.
"Ali to nije najljepe mjesto u Moskvi."
"ekaj malo."
Uvela ga je kroz drvena vrata u dvorite. Kamene ploe bile su prekrivene
utim i naranastim hrastovim liem. U sjeni hrasta uzdizao se prastari
zvonik u obliku atora. Zvonik i mala kuica uz crkvu zakrivali su sunce na
zapadu, eljezna dvostruka vrata sjevernog trijema bila su otvorena, i neka
stara prosjakinja, koja je tu stajala, naklonila se i prekriila kad je
iznutra odjeknuo radostan pjev veernje.
"Ova je crkva bila poznata po svojoj ljepoti i sjaju", proaputa Agnija gotovo
ga dodirujui ramenom.
"Koje je to stoljee?"
"Zato mora znati i stoljee? Zar nije divna?"
"Vrlo zgodna, naravno, ali ne ..."
"Gledaj!" ree Agnija, oslobodivi se njegove ruke i privu-kavi ga blie
glavnom trijemu. Izili su iz sjene u blistavo svjetlo zalazeeg sunca, i ona
je sjela na nisku kamenu ogradu.

Jakonovu je stao dah. inilo se kao da su iznenada izili iz bunoga grada na

visinu sa irokim, otvorenim pogledom u daljine. Dugaak bijeli niz kamenih
stepenica isprekidan brojnim terasama, strmo se sputao od trijema nizbrdo sve
do rijeke Moskve. Rijeka je gorjela u zalazeem suncu. Nalijevo se prualo
Zamoskvorjeje, sa zasljepljujuim utim odrazima brojnih prozora, a dolje,
gotovo kraj njihovih nogu, crni dimnjaci moskovske elektrine centrale rigali
su dim u veernje nebo. U rijeku Moskvu ulijevala se blistava Jauza; nadesno
se pruala bolnica za nahoad; a dalje su se uzdizali otri obrisi Kremlja.
Jo dalje blistalo je u suncu pet pozlaenih kupola katedrale Krista
Spasitelja.
I u tom zlatnom blistavilu sjedila je Agnija, sa utim alom oko ramena,
takoer zlaana, gledajui u sunce.
"Kako su dobro stari Rusi znali izabrati mjesto za crkve i manastire!" ree
ona ganutim glasom. "Putovala sam rijekom Volgom, a i Okom, i svuda su gradili
na najvelianstvenijim mjestima."
"Da, to je Moskva!" javi se Jakonov kao jeka.
"Ali ona nestaje, Antone", ree Agnija. "Moskva nestaje!"
"Kako to misli, nestaje? Glupost."
"Ovu e crkvu sruiti", Agnija je bila uporna.
"Kako zna da e je sruiti?" ree on osjetivi da ga hvata ljutina. "To je
arhitektonski spomenik; ostavit e je." On pogleda sitni zvonik kome su grane
hrasta gotovo dodirivale zvona.
"Sruit e je!" prorokovala je Agnija s uvjerenjem, sjede:. nepomina kao i
prije, u utom alu, u utom svjetlu.
Ne samo da njena obitelj nije odgojila Agniju da vjeruje u Boga, nego
naprotiv, u prolosti kad su svi bili duni ii u crkvu j njena majka i baka
nisu ile, nisu se drale posta, nisu se prie*-] ivale, vrijeale su
sveenike i uvijek se izrugivale s religijom zat"| to je tako lako prihvatila
kmetstvo. Njena baka, majka i teti imale su svoju vlastitu vjeru: uvijek biti
na strani onih koji potlaeni, hapeni, hvatani, proganjani od vlasti. Njenu
su maji oigledno poznavali svi revolucionari "Narodne volje", jer im
128
davala utoite u svom domu i pomagala im na sve mogue naine. Njene su se
keri uvrgle u nju i skrivale socijalne revolucionare i socijalne demokrate u
bijegu. A mala Agnija uvijek je bila na strani zeca koga love, konja koga
biuju. Kad je odrasla, na zaprepatenje svojih roditelja nala se na strani
crkve, zato to je navodno bila progonjena.
Bez obzira je li je to dovelo do toga da vjeruje u Boga ili se prisilila da
vjeruje, poela je uporno tvrditi da bi bilo sramotno sad izbjegavati crkvu, i
na uas svoje majke i bake poela je prisustvovati crkvenim obredima, te ih je
malo-pomalo i zavoljela.
"Kako po tvom miljenju progone crkvu?" upita Jakonov zaprepaten. "Pa nitko
im ne brani da zvone; mogu pei priesni kruh kako god ele; imaju procesije s
kriem - ali ne smiju imati nikakve veze s dravnim poslovima ni
obrazovanjem."
"Naravno da je progonjena", prigovori Agnija tiho i blago kao uvijek. "Ako
govore protiv crkve, objavljuju to god ele protiv nje, a ne doputaju joj da
se brani, popisuju vjerske posjede i imovinu i alju sveenike u izgnanstvo zar to nije proganjanje?"
"A gdje si vidjela da ih alju u izgnanstvo?"
"Ne na ulicama, naravno."
"A ak i ako su proganjani", inzistirao je Jakonov, "znai da su proganjani
deset godina! A kako dugo je crkva proganjala narod - deset stoljea?"
"Tada jo nisam bila iva", ree Agnija slegnuvi uskim rame nima. "Napokon,
ja ivim sada. Ja vidim ono to se dogaa za mog ivota."
"Ali mora poznavati svoju povijest! Neznanje nije izgovor! Zar se nikad nisi

pitala kako to da je crkva uspjela preivjeti dvjesta pedeset godina pod

tatarskim jarmom?"
"To bi moglo znaiti da je vjera bila vrsta", usudi se primijetiti ona. "Ili
da je pravoslavlje duhovno jae od islama?" upita, i ne pokuavajui da to
ustvrdi.
Jakonov se svisoka nasmijei.
"Ti ima bujnu matu! Zar je naa zemlja ikad bila kranska u dui? Zar
zaista misli da su tokom tisua godina postojanja crkve ljudi zaista
opratali ugnjetavaima? Ili da su ljubili one koji su nas mrzili? Naa se
crkva odrala zato to je poslije invazije metropolit Kiril, prije svih
ostalih Rusa, poao u poklonstvo kanu i zatraio zatitu sveenstva. S
tatarskom je sabljom rusko sveenstvo titilo svoje posjede, svoje kmetove i
svoje vjerske obrede! A zapravo je metropolit Kiril imao pravo, bio je realist
u politici. Upravo je to valjalo uiniti. To je jedini nain da se pobijedi."
Kad se Agniju tako napadalo ona nije dalje raspravljala. Pogledala je svog
zarunika s nekom novom zbunjenou.
"I na tom su sagraene sve te prekrasne crkve s lijepim poloajem!" grmio je
Jakonov. "I na hereticima, koje su spalili na lomai. I na pripadnicima sekta
koje su bievali na smrt. Ba si nala koga e aliti - progonjenu crkvu!"
Sjeo je kraj nje na suncem ugrijani kamen ograde.
(
U prvom krugu
129
"A u svakom si pogledu nepravedna prema boljevicima. Nisi se ak potrudila da
proita njihova najznaajnija djela. Oni veoma potuju svjetsku kulturu. Oni
vjeruju da ni jedan ovjek ne moe imati neogranienu mo nad drugim ovjekom,
oni vjeruju u vladavinu razuma. A najvanije od svega jest da su za jednakost!
Zamisli: sveopa, potpuna, apsolutna jednakost. Nitko nee imati privilegije
koje drugi nemaju. Nitko nee imati nikakvih prednosti ni u dohotku ni u
poloaju. Moe li uope postojati ita bolje od takvog drutva? Zar ono nije
zaista vrijedno svih ovih rtava?"
(Osim to je takvo drutvo bilo veoma poeljno, Anton mu se zbog svog
drutvenog porijekla morao prikljuiti to ranije i to efikasnije, prije nego
bude prekasno.)
"A ovakvim ponaanjem samo e sebi oteati put na fakultet. I u emu se uope
oituje taj tvoj protest? to ti moe uiniti?"
"to ena ikad moe uiniti?" Ona zabaci svoje lijepe pletenice - nosila je
pletenice u vrijeme kad ih vie nitko nije nosio, kad su ih sve ene odsjekle,
i nosila ih je samo iz prkosa premda joj nisu pristajale. Jedna joj je padala
niz lea, druga niz grudi. "ena ne moe nita drugo osim sprijeiti mukarca
da vri velika djela. ak i ena poput Natae Rostove, zato je ne podnosim."
"Zato?" upita Jakonov iznenaeno.
"Zato to nije dopustila Pierreu da se pridrui dekabristima!" I njen se glas
opet prekine.
Zaista, sva je bila sastavljena od takvih iznenaenja.
Proziran uti al spuznuo joj je niz ramena i visio preko ruku kao par tankih,
zlaanih krila.
Jakonov obuhvati obim rukama njen lakat, kao da se boji da e ga slomiti.
"A ti bi mu dopustila da ide?"
"Da", ree Agnija jednostavno.
On sam nije se mogao sjetiti nikakva velika djela za koje bi mu bilo potrebno
Agnijino doputenje. ivot mu je bio vrlo aktivan. Njegov je posao bio
zanimljiv i vodio ga je sve vie i vie.
Kraj njih su poeli prolaziti zakanjeli vjernici koji su se s obale ovamo
popeli. Kriali su se na otvorenim vratima crkve. Ulazei u dvorite mukarci
su skidali kape. inilo se da ima mnogo manje mukaraca nego ena, a mladih
ljudi uope nije bilo.

"Zar se ne boji da e te netko vidjeti kraj crkve?" upita Agnija bez namjere
da ga uvrijedi, ali u toj se primjedbi ipak osjeao prezir.
To su bile godine u kojima je po ovjeka uistinu bilo opasno da ga neki
suradnik vidi kraj crkve. I Jakonov je zaista osjeao da je ovdje previe
upadljiv.
"Pazi, Agnija", upozori je on, jer to ga je poelo nervirati. "ovjek mora
shvatiti to je u njegovo doba novo prije nego bude prekasno, jer tko god to
ne uini beznadno e zaostati. Tebe privlai crkva zato to podupire tvoju
indiferentnost prema ivotu. Jednom zauvijek mora se probuditi i prisiliti se
da se za neto zainteresira - pa makar to bio i sam ivotni proces."
Agnija objesi glavu i njena ruka, na kojoj je blistao Jako-novljev zlatni
prsten, bezvoljno se spusti. Njeno djetinjasto tijelo izgledalo je koato i
strahovito mravo.
130
"Da, da", ree ona spustivi glas. "Priznajem da mi je katkada veoma teko
ivjeti, da mi uope nije do toga. Svijetu nisu potrebni ljudi poput mene."
Osjea kako se u njemu sve lomi. Pa ona je inila sve to je mogla da uniti
svoju privlanost! Odluka da izvri svoje obeanje i oeni Agniju osjetno je
slabila.
Ona ga pogleda znatieljno, ne smijeei se.
"Ona je zaista runa", pomisli Jakonov.
"Tebe zacijelo oekuje slava i uspjeh i vjeno blagostanje", ree ona tuno.
"Ali hoe li biti sretan, Antone? Ti mora pripaziti. Ljudi koje zanima
proces ivota gube... oni gube... ali kako bih ti to mogla rastumaiti?" kao
da je vrcima prstiju traila rijei i napor se odraavao u bolnom, sitnom
smijeku na njenom licu. "Eto, zvono je odzvonilo, zvuk pjevanja je utihnuo i
nee se vie vratiti; a ipak sva je glazba jo u njemu. Razumije li?"
Tada ga je nagovorila da uu unutra. Pod masivnim lukovima galerija s malim
prozoriima s reetkama u starom ruskom stilu okruavala je crkvu. Nizak
otvoren luk pod galerijom vodio je u crkvenu lau. Kroz uske prozore kupole
sunce na zalazu ispunjalo je crkvu svjetlom, pozlaujui ikonostas i mozaik
Gospodara nad vojskama.
Vjernika je bilo malo. Agnija postavi tanku svijeu na veliki mjedeni podloak
i jedva se prekrstivi stane ozbiljno, ruku stisnutih pred grudima, gledajui
ravno pred sebe kao zanesena. A raspreno svjetlo zapada i naranasti odsjaj
svijea povratili su ivot i toplinu njenim obrazima.
Bilo je to dva dana prije roendana Majke boje, i duga litanija pjevala se u
njenu slavu. Litanija je bila beskonano rjeita, epiteti i hvale Djevici
Mariji tekli su kao bujica, i po prvi put Jakonov shvati ekstazu i poeziju
molitve. Nikakav bezduni crkveni pedant nije napisao tu litaniju, ve neki
veliki nepoznati pjesnik, neki zatvorenik u samostanu; i oigledno ga nije
inspirirala prolazna pouda prema eninom tijelu, ve onaj vii zanos koji
ena u nama moe pobuditi.
... Jakonov se probudio iz svog sanjarenja. Sjedio je u trijemu crkve sv.
Ivana Krstitelja na gomili otrih krhotina, uprljavi svoj konati kaput.
Zaista, bez ikakvog pravog razloga razruili su atorasti zvonik i stepenice
koje su se sputale do rijeke. Bilo je nevjerojatno da je ova prosinaka zora
svitala nad istim kvadratnim metrima moskovske zemlje na kojima su bili one
sunane veeri. Ali vidik s breuljka jo je bio jednako dalek, a vijuge
rijeke ocrtane svjetiljkama potpuno iste.
Ubrzo poslije one veeri bio je poslan u inozemstvo. A kad se vratio dali su
mu da napie - odnosno, bolje rei, da potpie - jedan novinski lanak o
raspadanju Zapada, njegova drutva, njegova morala, njegove kulture, o
bijednim ivotnim uvjetima tamonje inteligencije i o nemogunosti da znanost
napreduje. To nije bila prava istina, ali nije bila ni ista la. Neke su
inje-

131
nie bile istinite, premda je bilo i drugih injenica. Da je Jakonov
oklijevao, to bi izazvalo sumnju, okaljalo njegov dobar glas. A napokon, kome
je mogao nauditi takav lanak?
lanak je bio objavljen.
Agnija mu je vratila prsten potom, privezavi na njega ko madi papir na
kojem je napisala: "Za metropolita Kirila".
A on je osjetio olakanje.
... Ustao je i istegnuvi se to je vie mogao virnuo je kroz jedan mali
reetkasti prozori na galeriji. Vonjalo je po sirovoj cigli, hladnoi i
plijesni. Unutra se nita nije moglo jasno vidjeti: samo gomile razbijenog
kamena i krhotine.
Jakonov se okrene od prozora; srce mu je sad polaganijej udaralo, i on se
nasloni na kameni okvir zaralih vrata koja mnogo godina nisu otvarala.
I opet se na njega svali ledena teina Abakumovljeve prijetnj"
Jakonov je bio na vrhuncu svoje vidljive snage. Imao je vis poloaj u monom
ministarstvu. Bio je inteligentan, darovit a uivao je i glas inteligentnog i
darovitog ovjeka. Odana en ekala ga je kod kue. Njegova rumena djeica
spavala su svojim krevetiima. Imao je prekrasan stan u jednoj staroj skovskoj
kui. Imao je sobe s visokim stropom i balkon. Njege se mjesena plaa brojila
u tisuama. Pobea. koja mu je dodijeljena na linu upotrebu, ekala je njegov
telefonski pc A ipak, sad se naslonio na mrtvo kamenje i vie nije elio iv}
Bio je ispunjen takvim beznaem da uope nije imao snage se pokrene.
Poelo se daniti.
U sveanom smrznutom zraku osjeala se blistava isui Obilje inja kao krznom
je prekrilo iroki panj oborenog uglove gotovo poruene crkve, reetke od
kovanog eljeza na zorima, elektrine ice koje su vodile do susjedne kue, a
itav dugaki, kruni plot oko gradilita nebodera.
132
24
PILJENJE DRVA
Poelo se daniti.
Bogato, raskono inje pokrivalo je ne samo stupove na ogradi zone i predzone,
ve i bodljikavu icu, dvadeset pramenova ispletenih od tisuu sitnih
zvjezdica, kosi krov straarske kule i visoki korov na praznom prostoru iza
ice.
Dmitrij Sologdin zurio je irom otvorenih oiju u to udo i uivao u njemu.
Stajao je kraj jarca za piljenje drva. Na sebi je imao logorski podstavljeni
kaput preko modrog kombinezona; bio je gologlav i kosa mu je bila proarana
prvim sjedinama. Bio je beznaajni rob bez ikakvih prava. Proveo je u zatvoru
ve dvanaest godina, ali budui da je bio osuen po drugi put, nije bilo
izgleda da e izii iz zatvora. Mladost njegove ene uvela je u besplodnom
ekanju. Da joj ne bi otkazali sadanji posao, kao to su joj toliko puta
otkazali na drugim mjestima, ona je lagala i izjavila da njen mu uope ne
postoji, te se prestala s njim dopisivati. Sologdin nikad nije vidio svog sina
jedinca. ena mu je bila u drugom stanju kad su ga uhapsili. Sologdin je
preivio praume erdinska sjeverno od Urala, i Vorkutske rudnike iznad
Arktikog kruga, i dvije istrage, od kojih je prva trajala pola godine, a
druga godinu dana. Upoznao je besanicu, iscrpljenost i dehidraciju. Ve davno
su njegovo ime i budunost pogaeni u blato. Njegova lina imovina sastojala
se od para podstavljenih pamunih hlaa, koje je sad drao u zatvorenikoj
garderobi u oekivanju jo gorih vremena. Od novca je primao trideset rubalja
mjeseno, ali ne u gotovini. Mogao je udisati svjei zrak samo u stanovite
odreene sate koje je odobrila zatvorska uprava.
A ipak je u njegovoj dui vladao nepokolebivi mir. Oi su mu blistale kao u
mladia. Grudi, ogoljene i izloene mrazu, nadimale su se od ivotne snage.

Miii, koji su za vrijeme istrage postali nalik na suhe uzice, opet su

ovrsli i vapili za radom. I stoga je, dobrovoljno i bez ikakve nagrade,
svakog jutra izlazio da ispili i iscijepa drva za zatvorsku kuhinju.
133
m
Meutim, sjekiru i pilu - strahovito oruje u rukama zeka - nisu mu povjerili
bez komplikacija. Zatvorska uprava, koja je bila plaena da pronalazi
perfidiju i u najnevinijim inovima ze-kova, sudei druge po sebi, naprosto
nije mogla vjerovati da bi netko od svoje volje pristao da radi besplatno.
Zato su ozbiljno sumnjali da Sologdin priprema bijeg ili oruani ustanak.
Nareeno je da se straar postavi etiri metra daleko od Sologdina dok on
radi, tako da moe promatrati svaki njegov pokret, a da ipak bude van domaaja
sjekire. Za taj opasan posao moglo se nai ljudi, a sam odnos - jedan straar
na jednog radnika - nije se upravi odgojenoj na dobrim moralnim vrijednostima
GULAG-a uop e inio rasipnikim. Ali Sologdin je postao tvrdoglav i na taj
nain jo pojaao njihove sumnje. On je odluno izjavio da nee raditi u
nazonosti linog straara. Neko vrijeme cijepanje drva bilo je potpuno
obustavljeno. (ef zatvora nije mogao prisiliti zekove da rade - to nije bio
logor, a zeko vi su bili zauzeti intelektualnim radom i nisu potpadali pod
njegovu jurisdikciju.) Bit je problema bila u tome, to planeri i
raunovodstvo nisu predvidjeli da taj posao obavlja kuhinjsko osoblje. Stoga
slobodne namjetenice koje su pripremale hranu zatvorenicima nisu htjele
cijepati drva, jer za to nisu bile plaene. Uprava je pokuala uposliti
straare dok nisu u slubi, prekidajui njihovu partiju domina u straar nici.
Sve su to bili mladi ljudi, odabrani zbog odlinog zdravlja; meutim, tokom
godina slube u straarskim jedinicama oigled no su izgubili sposobnost za
rad - lea su ih stala boljeti, a domino ih je privlaio vie od svega. Oni
naprosto nisu mogli nacijepati onoliko drva koliko je bilo potrebno. I tako je
e zatvora morao popustiti. Sologdin i ostali zatvorenici koji s_. dolazili da
s njim rade - najee Nerin i Rubin - smjeli su ci j^ pati i piliti drva bez
specijalnog straara. U svakom sluaju, si straarske kule moglo ih se sve
vidjeti kao na dlanu, a bilo i--nareeno ostalim straarima da ih dre na oku
iza ugla.
Kad se mrak rasprio i blijedo svjetlo svjetiljaka stalo mijeati s danjim
svjetlom, podvornik Spiridon pojavio se iza zgrade na sebi je imao zeleni
kaput i ubaru s velikim poklopcima za ui, koju je samo on dobio iz magazina.
I podvornik je bio zek. ali spadao je pod upravu instituta, a ne zatvora. Zato
je samo da se izbjegnu svae otrio pilu i sjekire za zatvorsku upravu-Kad se
podvornik pribliio, Sologdin opazi da nosi pilu koi"j prije nisu mogli nai.
U svako doba izmeu buenja i gaenja svjetala Spiridon Jegorov hodao je po
dvoritu na koje su bile uvijek uperene m> inske puke bez pratnje uvara.
Uprava se odluila na taj hrab"" korak zato to je Spiridon bio potpuno slijep
na jedno oko, a drugo je vidio samo trideset posto. Premda su u araki pre
propisima morala biti tri podvornika, zato to se dvorite zapra*.- sastojalo
od nekoliko povezanih dvorita obuhvaajui podru od oko pet rali, Spiridon
je, premda to nije znao, sav taj po obavljao sam i to mu nita nije smetalo.
Njemu je bilo najvani da se ovdje mogao dobro najesti, i nikad ne bi pojeo
manje kilograma i po crnog kruha na dan, jer kruha se moglo j koliko se
htjelo, a momci su mu davali i svoju kau. Spiri
134
se oito udebljao i omekao otkako se vratio iz SevUrallaga, gdje je proveo
tri zime obarajui stabla i tri proljea otpremajui ih niz rijeku, tako da mu
je kroz ruke prolo na tisue balvana. "Ej, Spiridone!" povikne Sologdin
nestrpljivo, "to je?"
Spiridonovo pokretno lice sa sijedocrvenkastim brkom, sijedo-crvenim obrvama i
crvenkastom koom esto bi poprimalo spreman i revan izraz, kad bi mu se netko

obratio kao sada. Sologdin nije znao da je izraz prevelike spremnosti i

revnosti sa Spirido-nove strane zapravo znak prezira. "Kako "to"? Ova pila ne
ree."
"Zato ne bi rezala?" upita Spiridon zaueno. "Uvijek se vi alite, cijele
zime! Hajde da pokuamo." I on mu doda jedan kraj pile.
Poeli su piliti. Jedanput ili dvaput otrica je iskoila kao da ne eli
zahvatiti drvo, a onda je zagrizla i krenula.
"Prevrsto drite", Spiridon ga oprezno upozori. "Drite drku s tri prsta,
kao pero, i vucite tamo kamo ona hoe, polako... Tako. Kad je vuete prema
sebi, ne trzajte."
Svaki je od njih uivao u svojoj oiglednoj superiornosti nad drugim Sologdin zato to je poznavao teoretsku mehaniku, otpor materijala i ostale
strune pojmove; Spiridon zato to su ga sve stvari sluale. Ali Sologdin nije
prikrivao svoj pokroviteljski stav prema podvorniku. Spiridon nije pokazivao
svoj stav prema inenjeru.
Cak i dok je pilila kroz sredite debelog balvana, pila se nije zaglavljivala
i ritmino se kretala, zveckajui, pljujui ukastu borovu piljevinu po
kombinezonima obojice mukaraca.
Sologdin se nasmije. "Ti si pravi udotvorac, Spiridone! Prevario si me. Juer
si nabrusio pilu i namjestio je!"
Spiridon je zadovoljan deklamirao u ritmu piljenja: "Ona grize, vae sitne
komadie, ne guta sama, daje ..."
I naglim pokretom otkinuo je cjepanicu prije nego je bila potpuno prepiljena.
"Nisam je uope brusio", ree on, pokazujui inenjeru otricu pile.
"Pogledajmo zupce. Isti su kao juer."
Sologdin pogleda zupce i zaista nije naao svjeih tragova. Ali taj lukavac je
neto napravio s pilom. "Hajde, Spiridone, prepilimo jo jednu."
"Ne", ree Spiridon uhvativi se rukom za lea. "Umoran sam kao pas. to god
moji djedovi i pradjedovi nisu zavrili, natovarili su meni. A i vai e
prijatelji doi." Meutim, prijatelji nisu dolazili.
Posve se razdanilo. Radosno, mrazno jutro je planulo. itava zemlja, pa ak i
ljebovi na strehama bili su prekriveni sivim mrazom, koji je okrunio ak i
lipe daleko u dvoritu.
"Kako si ti doao u araku, Spiridone?" upita Sologdin, gledajui iskosa u
podvornika.
S nekim je morao razgovarati. U svojim dugim logorskim godinama Sologdin se
druio samo s obrazovanim ljudima, i ne pomiljajui da bi se bilo to
vrijedno moglo nauiti od nekulturnih.
135
>Da", ree Spirion pucnuvi usnama. "Ovdje su okupili ovakve naune ljude
poput vas, a mene su strpali u isti ko. U kartoteci na mojem listu pie da
sam "stakloduva". Pa ja sam zaista nekad i bio stakloduva, majstor
stakloduva u naoj tvornici u Briansku. Bilo je to davno, a sad sam izgubio
vid, a osim toga, ono to smo mi tamo radili nema nikakve veze s ovim poslom
ovdje. Ovdje trebaju vjetog stakloduvaa kao to je Ivan. Mi nikad nismo
imali takvog u naoj tvornici, nikad. Ali ipak su tako napisali na list u
kartoteci. I kad sam ovamo doao vidjeli su to sam i htjeli su me odmah
vratiti. Ali zahvaljujui komandantu uzeli su me za podvornika."
Nerin se pojavio iza ugla, iz smjera dvorita za etnju i usamljene
jednokatnice u kojoj je stanovalo osoblje zatvora. Preko raskopanog
kombinezona obukao je podstavljeni kaput, a zatvorski runik, toliko kratak da
je bio gotovo etvrtast visio mu je oko vrata.
"Dobro jutro, prijatelji", pozdravi ih on energino, svlaei se u hodu,
odbacujui kombinezon i skidajui majicu.
"Glebe, jesi li poludio? Pa gdje ti vidi snijeg?" upita ga Soiog-din,
ispitivaki ga promatrajui.

"Ovdje", odgovori mrano Nerin, penjui se na krov podruma. Tu se prostirao

tanak pahuljasti sloj neega to je moglo biti i snijeg i mraz, i zagrabivi
itave pregrti Nerin se stade snano trljati po grudima, leima i bokovima.
itavu zimu on se trljao snijegom sve do pasa, premda su ga straari, ako bi
se nali u blizini, u tome spreavali.
"Ah! Pa ti se isparuje!" ree Spirion, kimajui glavom.
"Jo uvijek nema pisma, Spiridone Daniliu?" upita Nerin.
"Kako da ne!"
"Pa zato mi ga nisi donio da ti ga proitam? Je li sve u redu?"
"Pismo je dolo, ali ja ga ne mogu dobiti. Zmija ga dri."
"Miin? On ti ga ne da?" Nerin se prestao trljati.
"Stavio mi je ime na popis za potu, ali komandant me poslao da pospremim
tavan dok se dijelila pota. I kad sam vratio. Zmija je prestao dijeliti.
Sad moram ekati do por djeljka."
"Svinje!" protisne Nerin.
"Zato postoji avo - da sudi sveenicima", ree Spiridc slegnuvi ramenima i
gledajui postrance u Sologdina koga ruj dobro poznavao. "E, a sad - odoh ja."
I dok su mu zaklopci na ubari smijeno kloparali sa sva strane poput uiju
nekog psa mjeanca, Spirion se uputi u smje straarnice, kojoj se nije smio
pribliiti ni jedan drugi zek.
"Sjekira! Spiridone! Gdje je sjekira?" vikne Sologdin za nji
"Donijet e je deurni", odgovori Spirion i nestane.
"Dakle", ree Nerin energino briui prsa i lea karirar runikom, "nisam
ba zadovoljio Jakonova. Ja se prema Sedn navodno odnosim kao prema "leini
pijanca pred ogradom Ma na". Osim toga, juer mi je predloio da se prebacim u
krif grafsku grupu, a ja sam odbio."
136
Ifr
I
Sologdin nakrivi glavu i ironino se nasmijei - vrsti za-obijeni zubi,
nepokvareni ali prorijeeni u naporima logoraa zasvjetlucali su izmeu
urednog crvenkastosijedog brka i brade.
"Ti se ne vlada kao raundiija nego kao stihotvorac."
Nerin se nije iznenadio. To je bila jedna od poznatih Solog-dinovih
ekscentrinih crta - da govori takozvanim Jezikom krajnje jasnoe, ne
koristei se, kako ih je on nazivao "ptijim rijeima", ni rijeima stranog
podrijetla. Bilo je nemogue pogoditi igra li on neku igru ili vjeruje u tu
izmiljotinu. Vrlo energino, katkada domiljato, a katkada nespretno, on je
izokretao i izvrtao reenice trudei se da u svom govoru izbjegne ak i tako
bitne rijei kao to su "inenjer" i "metal". U svojim razgovorima kod posla,
pa ak s rukovodiocima, pokuavao je provoditi istu liniju i katkad ih je
prisiljavao da ekaju dok on smisli neku rije.
To bi bilo nemogue da se Sologdin pokuavao dodvoriti upravi, dobiti vaniji
posao, primiti bolju porciju hrane. Ali bilo je upravo obratno. Na sve mogue
naine Sologdin je izbjegavao panju vlasti i s prezirom odbijao njihove
usluge.
I tako je u araki meu zekovima stekao glas udaka i svi su ga kao takvoga
prihvaali.
Odlikovao se i raznim drugim ekscentrinostima. Spavao je itavu zimu pod
prozorom i uporno zahtijevao da bude otvoren bez obzira na hladnou. Zatim,
prihvatio se ovog potpunog nepotrebnog posla da nacijepa drva svakog jutra, i
u to je ukljuio i Nerina i Rubina. Ali njegova glavna omiljena zabava bila
je da iznosi potpuno besmislena, potpuno mahnita miljenja o svakom pitanju,
kao na primjer, da je prostitucija moralno dobro ili da je D"Anthes bio u
pravu u dvoboju s Pukinom; i branio bi to miljenje sa zanosnim
oduevljenjem, pa katkad i sa stanovitim uspjehom, dok su mu mladenake modre

oi blistale a prorijeeni zubi sjali. A katkad je bilo nemogue tano

utvrditi je li je ozbiljan ili se samo ali. Kad bi mu predbacili neloginost,
od srca bi se nasmijao. "Vi provodite vrlo dosadan ivot, gospodo! Ne moemo
svi imati iste poglede i iste norme, to bi se desilo? Ne bi vie bilo
prepirke, ne bi bilo izmjene miljenja. To bi i psu dosadilo!"
Vjerojatno je upotrebljavao rije "gospodo" umjesto "drugovi" zato to je,
zatvoren ve dvanaest godina, zaboravio kako je tamo vani.
Nerin se, jo uvijek napola gol, brisao komadiem runika.
"Da", ree on neveselo. "Na alost, Lev ima pravo - nikad od mene skeptika. Ja
volim sudjelovati u dogaajima."
On navue majicu, koja mu je bila premalena, i turi ruke u rukave kombinezona.
Sologdin je stajao teatralno naslonjen na jarca, ruku prekrienih na grudima.
"To je dobro, prijatelju. Tvoje "pojaane sumnje"...", u Jeziku maksimalne
jasnoe to je bio uobiajeni naziv za "skepticizam", "trebalo je jednog dana
odbaciti. Nisi ti vie djeak." (Nerin je bio pet godina mlai od Sologdina.)
"I mora napokon utvrditi gdje stoji, duhom pojmiti ulogu dobra i zla u
ljudskom ivotu. Za to nema boljeg mjesta od zatvora."
137
Sologdinove su rijei zvuale uzvieno, ali Nerin nije poka zivao nikakve
elje da se u ovom trenutku upusti u velika osnovna pitanja dobra i zla.
Objesio je vlaan, bijedan, grubo tkan runik oko vrata poput ala. Navukao je
svoju staru oficirsku kapu, osta tak s fronta, koji se ve raspadao na
avovima, obukao podstavljeni kaput i uzdahnuvi rekao: "Jedino to znamo jest
da nita ne znamo."
Prihvatio se taj Sokratov uenik pile i pruio drugi drak -Sologdinu.
Sad im je postalo hladno i revno su se latili piljenja. Oko pile se uzvitlao
smei prah od kore. Nije zagrizla tako spretno kao kad ju je Spiridon drao,
ali je ipak radila glatko. Prijatelji su mnoga jutra proveli pilei zajedno i
posao im je iao od ruke bez uza jamnih optubi. Pilili su uloivi onu
posebnu energiju i revnost koja se pojavljuje kad rad nije nuno potreban.
Kad su zapoeli etvrtu kladu, Sologdin, kome se lice zacrve-njelo kao u raka,
protenja; "Pazi da ne naie na vor."
Poslije etvrte klade Nerin je promrmljao: "A ba je sve puno vorova!"
Sa svakim potezom pile mirisava bijela i uta piljevina padala je na hlae i
cipele drvosjea. Odmjereni rad donio im je mir i sredio im misli.
Nerin, koji se maloas probudio vrlo loe raspoloen, mislio je sada kako ga
je samo prva godina logora mogla unititi, kako je sad postigao potpuno
drugaiji tempo, kako se nee truditi da se uvue u redove povlatenih, kako
se nee bojati robije ve e polako, s razumijevanjem dubine ivota, izlaziti
na jutarnju prozivku u svom podstavljenom kaputu uprljanom gipsom ili loivim
uljem, i ilavo se provlaiti kroz dvanaestosatni dan - i tako dalje, itavih
pet godina, koliko mu je preostalo do kraja roka. Pet godina nije deset.
ovjek moe proivjeti pet godina.
Mislio je i na Sologdina, i kako je i on poprimio neto od Sologdinova
hladnokrvnog shvaanja ivota; kako je ba Sologdin bio onaj koji ga je prvi
naveo da pomisli kako ovjek ne smije zatvor smatrati iskljuivo prokletstvom,
ve i sreom.
Dok je povlaio pilu njegove su se misli kretale u tom pravcu. Nije mogao ni
pomisliti da njegov drug, vukui u tom trenutku pilu prema sebi, misli o
zatvoru iskljuivo kao o prokletstvu od koga jednog dana svakako mora pobjei.
Sologdin je mislio o velikom tehnikom uspjehu koji je postigao u potpunoj
tajnosti u toku posljednjih nekoliko mjeseci, a posebno posljednjih tjedana.
On mu je obeavao slobodu. Raz miljao je o ocjeni svog rada koju e saznati
poslije doruka - nije nimalo sumnjao kakva e biti. S nekim bjesomunim pon>
som Sologdin je mislio o svom mozgu, koji je bio iscrpljen tolikim godinama
presluavanja i tolikim godinama glada u logorima. dakle i nedostatkom

fosfora, a ipak je bio u stanju da se uhva:i ukotac i s najznaajnijim

problemima. U etrdesetoj godini mnogi ljudi doivljavaju novu navalu
vitalnosti, posebno kad njihov suviak fizike energije nije utroen na
pravljenje djece, ve >e pretvara, na neki tajanstveni nain, u intelektualnu
snagu.
138
Razmiljao je takoer i o Nerinovom predstojeem odlasku iz arake, odlasku
koji se sad nije mogao izbjei poto je iako nepromiljeno govorio s
Jakonovom.
Pilili su i dalje. Tijela su im se ugrijala. Iz lica se isparavala vruina.
Odbacili su podstavljene kapute na cjepanice, i kraj jarca nagomilala se
lijepa hrpa drva - ali jo uvijek nije bilo sjekire.
"Zar to nije dovoljno?" upita Nerin. "Ispilili smo vie nego to moemo
iscijepati."
"Hajde, odmorimo se", pristane Sologdin, odbacivi pilu tako da je gipka
otrica zazvonila.
Obojica su skinuli kape. Para se dizala iz Nerinove guste i Sologdinove
rijetke kose. Duboko su disali. Zrak kao da je prodro u najdublje ustajale
zakutke njihova tijela.
"Ali ako te otpreme u logor", upita Sologdin, "to e biti s tvojim radom na
"prolim vremenima?" (to je znailo: na povijesti.)
"U emu je razlika? Napokon, ni ovdje me ba ne maze. Jedan jedini redak onoga
to piem moe mi pribaviti samicu ovdje jednako kao i ondje. Nemam pristupa u
javnu knjinicu, a vjerojatno me dok sam iv nee pustiti u neki arhiv. Ako
misli na isti papir, i u sjevernim umama mogu nai brezovu ili borovu koru.
A ni jedan pijun ne moe mi oteti moje sirovine: bol, koju osjeam u sebi i
koju vidim u drugima vie je nego dovoljna da osvijetli moja nagaanja o
povijesti, to ti misli?"
"Ve-li-an-stve-no!" usklikne Sologdin duboko naglaavajui tu rije. "U onoj
prvotnoj sferi u kojoj se razvija misao ..."
"Sfera je ptija rije", podsjeti ga Nerin.
"Izvinjavam se", ree Sologdin. "Vidi kako nisam domiljat. U onom prvotnom
podruju, misao...", on prinese ruku glavi, "poetna snaga misli, odreuje
uspjeh svakog pothvata! I poput ivog stabla ona raa plodom samo ako joj se
dopusti da se prirodno razvija. Knjige i miljenja drugih ljudi kare su koje
podsijecaju ivot misli. ovjek mora prvo sam nadoi na neku misao. Kasnije je
moe provjeriti u knjizi. Ti si zaista sazrio. Ti si... ja to naprosto nisam
oekivao."
Postalo je hladno. Sologdin je skinuo kapu s jarca i stavio je na glavu. I
Nerin je stavio kapu. Bio je polaskan, ali nastojao je da mu ta laska ne
udari u glavu.
Sologdin je i dalje govorio.
"A sad, Glebe, budui da bi ti mogao naglo otii, moram te hitno upoznati s
nekim svojim pravilima. Moda e ti se pokazati korisnima. Naravno, sputan sam
time to nisam ba rjeit, to sam priprosta duha ..."
Sve je ovo bilo tipino za Sologdina. Prije nego bi iznio neku briljantnu
ideju svim silama se trudio da sebe omalovai.
"I to ima slabo pamenje", pomogne mu Nerin, "i to si, openito, krhka
posuda puna mana."
"Da, da, ba sam to htio rei", ree Sologdin, pokazujui u smijeku svoje
okrugle bijele zube. "I tako sam dakle, svjestan svojih nesavrenosti, tokom
godina izradio itav niz stanovitih pravila koja obuzdavaju volju poput
eljeznog obrua. Ta su pra139
vila neto poput openitog pogleda na pristup poslu." "Metodologija" - preveo
je Nerin taj izraz s Jezika maksimalne jasnoe na Jezik prividne jasnoe.

"Ovo su putevi prema stvaranju radnog jedinstva: jednodunost svrhe, onoga

koji radi i naina rada."
Navukli su svoje podstavljene kapute.
Vidjeli su da e uskoro biti vrijeme da prekinu posao i pou na jutarnju
prozivku. Daleko ispred zgrade zatvorske uprave, pod granama arobno
izbijeljenih mavrinskih lipa, vidjeli su zatvorenike na jutarnjoj etnji. Meu
napola uspravljenim i pogrbljenim pojavama isticalo se visoko uspravno tijelo
pedesetogodinjeg umjetnika Kondraev-Ivanova. Vidjeli su i kako Lev Rubin,
koji je predugo spavao, pokuava sada doi do pile i do drva. Ali straar mu
nije dao da proe; ve je bilo prekasno.
"Gledaj - eno ga Lev s raupanom bradom."
Nasmijali su se.
"Dakle, ako eli, svakog u te jutra nauiti nekoliko svojih pravila."
"Naravno, Dmitrij; moe odmah poeti."
Nerin se spusti na gomilu ispiljenih drva. Sologdin se neudobno smjesti na
jarcu.
"Pa, eto, na primjer: kako se odnositi prema potekoama?"
"Ne klonuti duhom?"
"To nije dovoljno."
Sologdin pogleda kraj Nerina u prostor uz ogradu, u gusto grmlje koje je bilo
pokriveno injem kao krznom i jedva obasjaro blagim ruiastim svjetlom s
istoka. Sunce kao da se nije moglo odluiti hoe li izii ili ne. U
Sologdinovom je licu, iscrpljenom i mravom, s crvenkastosijedom kovravom
bradicom i kratkim brkovima, bilo neto od starih ruskih lica; podsjealo je
na lik Aleksandra Nevskoga.
"Kako se odnositi prema potekoama?" izjavi on ponovo "U carstvu nepoznatoga,
tekoe valja smatrati zakopanim blagom! Obino je ovako: to tee, to bolje.
Nije tako vrijedno ako tvoje potekoe potjeu iz vlastite unutarnje borbe.
Ali ako potekoe nicu~T sve veeg objektivnog otpora, to je prekrasno!"
Rjuziasta zora sada je obasjala zarumenjelo lice Aleksandr. Nevskoga, kao
blistavi odraz tekoa udesnih kao sunce.
"Najvie se moe postii ako se u istraivanju krene ovim putem: "najvei
vanjski otpor spojen s najmanjim unutarnjim otporom". Neuspjehe valja smatrati
poticajem za daljnje napor; i koncentraciju snage volje. A ako je krajnji
napor ve uloen neuspjeh je to radosniji. To znai da je naa motika udarila
u elinu kutiju koja sadri blago. Svladavati sve vee tekoe \e to
vrednije, to kod neuspjeha ovjek koji obavlja posao raste u razmjeru s
tekoom na koju je naiao!"
"Dobro! Snano!" odgovori Nerin s gomile drva.
Sjene, koje je zora bacila, povukle su se meu grmlje i su ih ugasili teki
sivi oblaci.
Kao da podie oi sa stranice koju je naglas itao, Solog odsutno pogleda u
Nerina.
"A sad posluaj: pravilo Konanog pedlja! Carstvo Konac pedlja! U Jeziku
krajnje jasnoe odmah je jasno o emu je rij
140
I
Rad je gotovo zavren, cilj malone postignut, sve izgleda potpuno u redu, sve
su tekoe prebroene. Ali kakvoa djela nije posve u redu. Potrebno je jo
nekoliko pojedinosti, moda jo malo prouavanja. U tom trenutku umora i
samozadovoljstva velika je napast ostaviti posao a da se nije postigao vrhunac
kakvoe. Rad u podruju Konanog pedlja vrlo je, vrlo sloen, a takoer i
posebno vrijedan, jer se izvodi najsavrenijim sredstvima. Zapravo, pravilo
Konanog pedlja sastoji se u ovome: ne uklanjati se tom presudnom poslu. Ne
odgaati ga, jer e inae misli ovjeka koji obavlja posao zastraniti s
podruja Konanog pedlja. I ne aliti vrijeme koje se u to ulae, znajui da

ovjeku nije svrha da to bre neto zavri, ve da postigne savrenstvo."

"Vrlo dobro!" proaputa Nerin.
Potpuno razliitim glasom, punim neke grube poruge, Solog-din ree: "Pa gdje
ste do sada, potporunie? To nije vama slino. Zato nam tako kasno donosite
sjekiru? Sad vie nemamo vremena iscijepati drva."
Potporunik Nadelain, lica okrugla kao mjesec, bio je jo nedavno nadstraar.
Kad je unaprijeen u oficira, zekovi iz a-rake, meu kojima je bio omiljen,
prozvali su ga "Mali".
Prebirui hitro nogama, smijeno zapuhan, on im preda sjekiru postieno se
smijeei i ozbiljno odgovori: "Ja vas prekli-njem, Sologdine, iscijepajte
malo drva! U kuhinji ih uope nema. Nemaju na emu skuhati ruak. Vi naprosto
ne shvaate koliko ja posla moram obaviti i bez vas."
"tooo?" nasmije se Nerin. "Posla? Potporunie, zar vi zaista mislite da
radite?"
Deurni oficir okrene svoje okruglo lice prema Nerinu. U elo mu se urezala
bora dok je napamet recitirao: ""Rad znai savladavanje otpora." Kako brzo
hodam, savladavam otpor zraka, pa prema tome i onda radim." Htio je ostati
nepokolebljiv, ali smijeak mu je osvijetlio lice kad su Sologdin i Nerin
prasnuli u prijazan smijeh u mraznom zraku. "Zato, molim vas, nacijepajte malo
drva."
Okrenuvi se, otcupkao je sitnim koraiima do uprave specijalnog zatvora gdje
se u tom trenutku pojavila dotjerana pojava njegova ravnatelja, potpukovnika
Klimentjeva, zaogrnuta oficirskim injelom.
"Glebe", ree Sologdin iznenaeno. "Zar me oi varaju? Kli-mentiadis? emu
Klimentiadis u nedjelju?"
Te godine sve su novine naveliko pisale o politikim zatvorenicima u Grkoj,
koji iz svojih elija alju svim svjetskim parlamentima i Ujedinjenim nacijama
telegrame o svojim patnjama. U araki, iz koje zatvorenici nisu mogli poslati
ak ni dopisnicu svojoj eni a kamoli stranom parlamentu, postalo je navikom
da se prezimena lanova zatvorske uprave pretvaraju u grke oblike:
Miinopulo, Klimentiadis, ikinidi itd.
"Zar zaista ne zna? estorici ljudi doputena je posjeta."
Kad se podsjetio na tu injenicu, Nerinovo raspoloenje, koje se tako
razvedrilo tokom piljenja drva, opet je preplavila gorina. Prolo je gotovo
godinu dana otkako je posljednji put iziao iz zatvora da posjeti enu, a ve
je prije osam mjeseci
141
predao molbu za novu dozvolu i jo ekao rjeenje. Bilo je za to vie razloga,
ali vjerojatno je bilo najvanije to se, da bi zatitio poloaj svoje ene na
sveuilitu, nije posluio adresom njenog studentskog doma, ve je slao pisma
na "poste restante". A uprava nije bila sklona tome da se pisma alju na
"poste restante". Nerin, zahvaljujui svom bogatom unutarnjem ivotu, nije
poznavao zavisti; ni plaa, ni posebni obroci ostalih, zaslunih zekova, nisu
mogli poremetiti njegov mir. Ali osjeaj da se s njim nepravedno postupa u
pitanju posjeta, injenica da se jednoj osobi doputa posjeta svaka dva
mjeseca, dok njegova vitka, osjetljiva ena uzdie i uzalud luta pod utvrenim
bedemima - ta ga je spoznaja muila.
Osim toga, danas mu je bio roendan.
"Odlaze u posjete?" upita Sologdin s jednakom gorkom zavisnu u glasu.
"Dounicima se doputaju posjete svakog mjeseca. Ali ja nikad neu vidjeti
svoju Ninoku ..."
Sologdin nikad nije upotrebljavao izraz "do kraja roka", jer je predviao da
bi taj rok mogao biti beskrajan.
Promatrao je kako Klimentjev, koji je stajao neko vrijeme s Nadelainom, ulazi
u upravnu zgradu.
Iznenada naglo ree: "Glebe! Sluaj, tvoja ena pozna moju. Ako ti odobre

posjetu, zamoli Nadju da pokua pronai Ninoku i da joj porui samo tri
stvari od mene." On pogleda u nebo. "On je ljubi! On joj vjeruje! On se nada!"
"O emu ti to pria? Pa odbili su mi dozvolu", ree Nerin ljutito,
pokuavajui da pronae s koje bi strane iscijepao jednu kladu.
"Ali gledaj!"
Nerin se osvrne. Potporunik je iao prema njemu i stao ga jo izdaleka
dozivati rukom. Ispustivi sjekiru i odbacivi pilu tako da je zazveketala na
zemlji, Gleb potri kao djearac.
Sologdin je gledao kako potporunik odvodi Nerina u upravnu zgradu; zatim
postavi kladu uspravno i raspali po njoj tako bijesno da ju je ne samo
rascijepio napola, ve je zatjerao sjekiru u zemlju.
Sjekira je i tako bila dravno vlasnitvo.
142
25
POTPORUCNIKOV POSAO
ft
Definicija rada prema knjizi, onako kako ju je citirao potpo-runik Nadelain,
zaista se mogla primijeniti na njegov posao. Premda je radio samo dvanaest
sati u svakih etrdeset osam, bio je to naporan posao, ukljuivao je mnogo
tranja po stepenicama i bio je veoma odgovoran.
Prole noi imao je posebno tegobno deurstvo. Tek to je preuzeo dunost u
devet sati uvee i provjerio da su svi zatvorenici, njih dvjesta osamdeset i
jedan, nazoni i na broju, otpustio ih na noni rad, postavio strau (na
odmoritu stepenica, u hodniku upravne zgrade i u patroli pod prozorima
specijalnog zatvora) i poeo hraniti i smjetati novodole zatvorenike,
pozvali su ga majoru Miinu, zatvorskom oficiru slube sigurnosti koji jo
nije bio otiao kui.
Nadelain je bio neobina osoba, ne samo meu straarima - ili, kako su ih sad
zvali, "zatvorskim radnicima" - ve openito meu svojim zemljacima. U zemlji
gdje je svaka druga osoba zavrila kolu psovanja, bilo u logoru, bilo na
frontu, gdje su se prljavim kletvama razbacivali ne samo pijanci u nazonosti
djece (a i djeca u djejim igrama), ne samo kod ulaska u autobus za predgrae,
ve katkad ak i u intimnim razgovorima - a posebno kod presluavanja Nadelain ne samo da nije znao opsovati majku, ve se ak nije sluio ni
rijeima kao to su "vrag" i "guzica". Kad je bio bijesan doputao je sebi
samo jednu kletvu: "strela jasna!" - pa i to bi obino rekao samo u sebi.
I tako je, rekavi u sebi "strela jasna!", pourio majoru.
Major Miin, zatvorski oficir slube sigurnosti - koga je Bobinin vrlo
nepravedno nazvao parazitom - neumjereno debeo ovjek ljubiasta lica, koji je
te subotnje veeri ostao na poslu zbog izvanrednih prilika, dao je Nadelainu
upute:
"Provjeriti je li poela njemaka i latvijska proslava Boia.
Popisati po skupinama sve koji su sudjelovali u proslavi Boia.
143
li
II
Provjeriti osobno, a narediti i redovnoj strai da svakih deset minuta obilazi
i provjerava piju li tom prilikom vino, kopaju li tunele za bijeg, o emu
govore i - najvanije od svega - ne provode li antisovjetsku propagandu.
Ako je mogue, otkriti odstupanja od zatvorskog reima i prekinuti s tom
odvratnom vjerskom pokvarenou."
Nadelainu nisu kazali: "prekinuti", ve "gdje god je mogue prekinuti". Mirna
proslava Boia nije bila izriito zabranjena, ali srce druga Miina naprosto
nije moglo podnijeti tu pomisao.
Potporunik Nadelain, lica kao miran zimski mjesec, pod-sjett majora da ni
on, a jo manje njegovi straari, ne znaju ni njemaki ni latvijski. (Svi

straari nisu znali ak ni ruski.)

Miin se sjetio da je tokom etiri godine, koje je proveo kao komesar odreda
strae u logoru njemakih ratnih zarobljenika i sam nauio svega tri rijei:
"Halt", "Zuriick" i "Weg"! Stoga nije davao daljnje upute.
Poto je sasluao nareenja i nespretno pozdravio (s vremena na vrijeme
polazio je strojevu obuku), Nadelain krene da odredi mjesta novonadolim
zatvorenicima - poto je od oficira dobit popis na kojem je stajalo koga e
smjestiti u koju sobu i na koj. leaj. (Miin je vrlo mnogo drao do
centraliziranog rasporeda u zatvorskim spavaonicama, po kojima je smjestio
svoje dounike Zriao je da se najotvoreniji razgovori ne odvijaju u guvi
dnevnog posla ve neposredno prije spavanja, a da se jo sumornije i gor-e
primjedbe stavljaju ujutro, te da je stoga posebno korisno prislukivati ljude
kad su u krevetu.)
Nadelain je revno uao u svaku sobu u kojoj se slavio Bokrj - pod izlikom da
utvrdi jainu arulja u prostoriji. Zatim je jednom poslao unutra straare. I
zapisao je imena svih nazoni
Tada ga je major Miin opet pozvao i Nadelain mu je prec maK popis. Miina je
posebno zainteresirala injenica da je Rut bk) s Nijemcima. Unio je tu
injenicu u njegov fascikl.
Tada je ve dolo vrijeme za smjenu strae i za izglaiva spora izmeu dvojice
straara: tko je proli put dulje bio dunosti i tko, prema tome, to sad mora
nadoknaditi.
Poslije toga bi dolo "gaenje svjetala", veernja prepi s Prjanikovom zbog
kipue vode za aj, obilazak svih prostor gaenje bijelog svjetla i paljenje
modrog. Tada ga je major Mr jo jednom pozvao. Jo uvijek nije bio otiao
kui; zapravo, txr.~ mu je kod kue leala bolesna i nikako nije bio voljan
slus-itavu no njeno jadikovanje. Major Miin sjedio je u naslonja. a
Nadelain je morao stajati dok ga je ispitivao s kim, po nter "vim
zapaanjima, Rubin uglavnom druguje i nije li ve proi* tjedna bilo sluajeva
kad je Rubin izazivaki govorio o
p zatvora ili neto zahtijevao u ime
naroda.
Nadelain je zauzimao posebno mjesto meu svojim ko koji su rukovodili
straom. Korili su ga strogo i esto. N prirodna dobroudnost ve mu je odavno
smetala u organ slube sigurnosti. Da se nije uspio prilagoditi bili bi ga ve
i izbacili, a moda ak i zatvorili. Nadelain nikad nije bio sa zatvornicima.
Smijeio im se iskreno dobronamjerno, i
144
trpeljiv u sitnicama kad god je mogao. Zbog toga su ga zatvorenici veoma
voljeli. Nikad se nisu na njega alili. Nikad ga nisu ljutili. Nisu ak ni
oklijevali da slobodno pred njim govore. On je imao dobru mo zapaanja i bio
je dobar slualac, prilino pismen, te bi, da stvari to bolje upamti, sve
biljeio u posebnu biljenicu. O sadraju biljenice izvjetavao je svoje
pretpostavljene, nadok naujui na taj nain svoje nedostatke.
Tako je bilo i sada: izvukao je svoju knjiicu i izvijestio majora da su se
17. prosinca zatvorenici gurali u donjem hodniku poslije podnevnog izlaska, a
on je, Nadelain, stajao odmah iza njih. Zatvorenici su mrmljali da je sutra
nedjelja, ali da se od glaveina i od slube sigurnosti ne moe izvui
slobodan dan, nato im je Rubin rekao: "Kad ete ve jednom razumjeti, momci,
da nikad neete uspjeti ganuti te gadove?"
"To je rekao - "te gadove"?" upita Miin, posve ljubiast u licu.
"Tako je rekao", potvrdi okrugli Nadelain, bezazleno se smijeei.
Miin opet otvori fascikl i unese biljeku. Naredio je takoer Nadelainu da
napie taj podatak u obliku individualne denuncijacije.
Major Miin mrzio je Rubina i skupljao je dokazni materijal protiv njega. Kad
je prvi put doao u Mavrino i saznao da se Rubin, bivi komunist, hvalie da
je usprkos zatvoru jo uvijek komunist u srcu, Miin ga je pozvao k sebi da

popriaju o ivotu openito i o suradnji posebno. Ali nisu se uspjeli

sporazumjeti. Miin je iznio to pitanje pred Rubina tano onako kako ga se
iznosi na sastancima na kojima se primaju direktive:
"Ako si Sovjet, pomoi e nam.
Ako nam ne pomogne, onda nisi Sovjet.
Ako nisi Sovjet, onda si antisovjet i zasluuje dodatnu kaznu."
Ali Rubin ga je upitao: "A kako bih morao pisati te denuncijacije: tintom ili
olovkom?"
"Pa, bolje bi bilo tintom", savjetovao ga je Miin.
"Da, ali, znate, ja sam ve dokazao svoju odanost sovjetskoj vlasti krvlju, pa
je ne moram iznova dokazivati tintom."
Na taj je nain Rubin smjesta razotkrio pred majorom svoju neiskrenost i
licemjerje.
Major ga je pozvao jo jednom k sebi. Tom prilikom Rubin se ispriao rekavi to je oigledno bila samo izlika - da mu je uskraeno politiko povjerenje
otkako je zatvoren i da, dok to traje, ne moe suraivati s oficirom slube
sigurnosti.
Od toga je doba nadalje Miin skupljao to god je mogao protiv Rubina.
Miin je jo uvijek razgovarao s potporunikom kad su iznenada stigla osobna
kola od ministra Dravne sigurnosti za Bobi-nina. Koristei priliku tako
pogodnu za svoju karijeru, Miin j" brz navukao bluzu i stao se muvati oko
automobila. Pozvao je oficira koji je s njima doao da ue da se ugrije, i
svratio njegovu
II
U prvom krugu
145
II1
panju na injenicu da radi i nou. Dosaivao je Nadelainu, dajui mu
besmislene naredbe, i da bi efekt bio to vei, upitao Bobinina je li dovoljno
toplo obuen. (Bobinin je namjerno obukao, umjesto lijepog kaputa koji su mu
dodijelili za tu priliku, svoj otrcani podstavljeni logorski kaputi.)
Odmah nakon odlaska Bobinina pozvan je Prjanikov. Sad major nikako nije mogao
otii kui. Dok je ekao da vidi koga e jo pozvati, i kad e se oni koji su
ve pozvani vratiti, major je odluio da pogleda kako straari koji nisu u
smjeni provode vrijeme. (Igrali su domino.) Stao ih je ispitivati historiju
Partije, jer on je bio odgovoran za njihovo politiko uzdizanje. Premda se
smatralo da su straari i u to vrijeme na poslu, oni su obino u ovo doba
spavali. Ali ba u ovom trenutku htjeli su igrati domino, te su odgovarali na
majorova pitanja s razumljivim nedostatkom interesa. Osim toga odgovori su im
bili strani; ne samo da tim ratnicima uope nije bilo jasno zato je bilo
pravilno razdijeliti se poslije Drugog kongresa, a fuzionirati se poslije
etvrtog kongresa, ve su ak rekli da je Plehanov bio caristiki ministar
odgovoran za strijeljanje petrogradskih radnika 9. sijenja J905. Miin je
zbog svega toga izgrdio Nadelaina - dopustio je da mu se straa demoralizira.
U tom trenutku Bobinin i Prjanikov vratili su se u istim kolima i, uskrativi
svaku obavijest majoru, otili u krevet. Razoaran, tovie, prestraen, major
je otiao kui autom da ne b. morao pjeaiti. Autobusi u to doba nisu vozili.
Straari smijenjeni sa straarskih mjesta psovali su majo: i spremali se na
spavanje. I sam je Nadelain htio zadnjem;? ali nije mu bilo sueno; telefon
je zazvonio. Zvala je straarrii koja je bila odgovorna za straarske kule oko
Mavrinskog in; tuta. Nadstraar je preplaeno javljao da je straar s
kule jugozapadnom uglu telefonirao kako je jasno vidio da se net skrivao kraj
upe za drva u gustoj magli, kako se zatim priul do bodljikave ice ograde i,
preplaen straarevim povikom, oti\ daleko u dvorite.
Nadstraar je javio da e smjesta telefonirati
tabu s\x regimente i
napisati izvjetaj o tom izvanrednom dogaaju, meuvremenu je zamolio deurnog
oficira specijalnog zatvora pretrai dvorite.

Premda je Nadelain bio vrsto uvjeren da straar ima h cinacije, da su

zatvorenici sigurno zakljuani iza novih eli vrata i starih vrstih zidova
debelih etiri cigle, ipak je sa injenica da ef strae pie izvjetaj
zahtijevala energinu ak_ s njegove strane i odgovarajui izvjetaj. Stoga je
probudio drijemale straare zvonei na uzbunu i vodio ih s jakim ba: jama kroz
veliko, maglom zavijeno dvorite. Poto je to cv opet je obiao sve elije.
Nije palio bijelo svjetlo - da ne pritubi - i zato to u modrom svjetlu nije
dobro vidio, i:.-udario koljenom o ugao neijeg leaja. Napokon je, pogL.
svakog zatvorenika u svjetlu baterije, nabrojao tano 281.
Zatim je otiao u ured i napisao okruglim, jasnim ruke koji je izraavao
prozirnu istou njegova unutarnjeg bic.
146
taj o tome to se dogodilo, naslovljen na potpukovnika Kliment-jeva,
ravnatelja specijalnog zatvora.
Do tada je ve bilo jutro. Valjalo je pregledati kuhinju, otkljuati ormare i
zazvoniti na buenje.
Tako je potporunik Nadelain proveo no, te je zaista imao opravdanog razloga
da kae Nerinu kako je zasluio stan i hranu.
Nadelain je ve davno preao tridesetu, premda je izgledao mlai, jer mu je
glatko obrijano lice bilo vrlo svjee.
Nadelainov otac i djed bili su krojai, ne za bogat i pomodan svijet, ve za
ljude skromnih sredstava. Bili su voljni preokretati stvari, prepravljati
staro, pa su, ako je bilo potrebno, obavili neto i dok je muterija ekala,
eljeli su da i djeak poe njihovim stopama. Od djetinjstva njemu se sviao
taj tih i fin posao, i pripremao se za zanat, promatrao kako se radi i
pomagao. Ali tada je zavrio period NEP-a. Njegovom su ocu razrezali porez;
platio je. Dva dana kasnije dodali su jo jedan porez. Njegov otac je i to
platio. Dva dana kasnije, potpuno bestidno, razrezali su mu, jo jednom,
trostruki porez. Njegov je otac razderao diplomu, skinuo natpis s radnje i
otiao raditi u zadrugu. Sina su ubrzo uzeli u vojsku. A odatle je preao u
redove vojske MVD-a. Kasnije je postao uvar u zatvoru.
U slubi nije napredovao. Tokom etrnaest godina slube ostali straari, trietiri generacije, pretekli su ga jedan za drugim. Neki su sad ve bili
kapetani, dok je on dobio svoj oficirski in i jednu zvjezdicu tek prije
mjesec dana, a i to samo to mu nije za dlaku izmaklo.
Nadelain je shvaao mnogo vie nego to se moglo pomisliti. Shvaao je, na
primjer, da su mnogi od tih zatvorenika, koji nemaju nikakva prava kao ljudska
bia, zapravo na mnogo viem nivou od njega. Osim toga, sudei druge prema
sebi, Nadelain nije u tim zatvorenicima mogao otkriti krvolone zloince,
kakvima su ih prikazivali na sastancima politikog odgoja.
Jo tanije nego to je pamtio definiciju rada iz svog udbenika fizike u
veernjoj koli, pamtio je svaki zavoj u pet zatvorskih hodnika Velike
Lubjanke i unutranjost svake od njenih 110 elija. Prema pravilima Lubjanke,
straa se mijenjala svaka dva sata, premjetajui se iz jednog dijela hodnika
u drugi, da bi se sprijeilo upoznavanje sa zatvorenicima i mogunost nekog
utjecaja ili mita. (Straari su bili posve dobro plaeni.) Svaki straar morao
je pogledati kroz okance u eliju barem jednom svake tri minute. Nadelain je,
zahvaljujui svom izvanrednom pamenju fizionomija, imao osjeaj da se moe
sjetiti svakog pojedinog zatvorenika u razdoblju od 1935. do 1947, kad su ga
premjestili u Mavrino. Meu njima bilo je slavnih voa, kao i obinih oficira
s fronta, poput Nerina. Vjerovao je da bi svakoga od njih mogao prepoznati na
ulici u bilo kojoj odjei, osim to te ljude nitko nikad nije sretao na ulici.
Iz onog svijeta nije bilo povratka u ovaj svijet. Tek ovdje u Mavrinu sreo je
nekoliko svojih starih znanaca - naravno, nije niim pokazao da ih je
prepoznao. Pamtio ih je kako posru izmueni nespavanjem u zasljepljujue
svjetlo samica, veliine dva kvadratna metra; kako

147
reu porciju od etrdeset deka mokrog kruha uzicom; kako zure u prekrasne
stare knjige kojima je obilovala zatvorska knji nica; kako izlaze u jednoredu
na pranje; pamtio ih je s rukama na leima dok izlaze na presluavanje;
zaokupljene razgovorom, koji bi postajao ivlji posljednjih pola sata prije
spavanja; pamtio ih je kako lee pod jarkim svjetlom u zimskim noima, ruku
omotanih runicima zbog hladnoe na pokrivau - jer su pravila zahtijevala da
se svakoga tko krije ruke pod pokrivaem probudi i natjera da ih izvue.
Najvie od svega Nadelain je volio sluati rasprave i razgo vore svih tih
sjedobradih akademika, sveenika, starih boljevika, generala i zabavnih
stranaca. Bila mu je dunost da prislukuje, ali prislukivao je i iz
vlastitog zadovoljstva. Bilo bi mu milije da je mogao uti neku priu od
poetka do kraja: kako je netku ivio ranije i zato je zatvoren. Ali zbog
posla nikad mu to nije polazilo za rukom. Zaprepastilo ga je to su u tim
uasnim mjese cima, koji su im razorili ivot, dok se odluivala njihova
sudbina ti ljudi nalazili hrabrosti da govore ne o svojim patnjama, vec
0 bilo kojem predmetu koji bi im pao na um: o talijanskim slika rima,
navikama pela, lovu na vukove, kako netko po imerr-Carbusier
(ili
tako nekako)
tamo negdje gradi kue za drug; | ljude.
Jednom je Nadelain sluajno uo jedan razgovor koji ga
; s posebno
zainteresirao. Sjedio je na zadnjem straarskom sjedam crne marice, pratei
dvojicu zatvorenika koji su bili zakljuarui iza pregrade. Premjetali su ih
iz Velike Lubjanke u Suhano.-jj "dau", kako su je zvali - beskonano
stravian zatvor iza \" skve, iz kojega su mnogi odlazili ravno u grob ili u
ludnk vrlo mali broj vraao se u Lubjanku. Sam Nadelain nikad tamo radio, ali
uo je da prehrana zapravo predstavlja rafini torturu. Zatvorenicima nisu
davali prostu, teku hranu ka< svim drugim mjestima, ve su im donosili finu,
ukusnu, sar rijsku hranu. Tortura se sastojala u porcijama. Zatvorenik
donijeli
pola
malog
tanjuria
bujona,
osminku
kotleta, male krike
prenog krumpira. To ih nije hranilo - samo ; podsjealo na ono to su
izgubili. Bilo je to mnogo strasnije zdjele vodene juhe i uvelike je
pridonosilo tome da siu s ut
Iz nekog razloga dva zatvorenika nisu bila izolirana, ve ih sluajno vozili
zajedno. Isprva Nadelain nije uo o e govore zbog buke motora. Ali tada se
na motoru neto pokva
1
ofer je nekud otiao, ostavivi straara da sjedi u ka Nadelain
je uo tihi razgovor zatvorenika kroz reetku na njim vratima. Napadali su
vladu i cara - ali ne sadanju vi ne Staljina. Napadali su Petra Velikog, to
im je on uin* ipak, s njim su izravnavali raune. Jedan ga je od njih kriti
meu ostalim, zato to je upropastio i izbacio iz upotrebe narodnu odjeu i
liio vlastiti narod njegove individualnosti je zatvorenik do u tanine
nabrajao, pokazujui izvanredno vanje predmeta, kakva je to odjea bila, kako
je izgledala kojim se prilikama nosila. Rekao je da ni sad nije prekasno oive
stanoviti elementi toga ruha, koji bi se prikladno i
148
mogli kombinirati sa suvremenom odjeom, a da se slijepo ne oponaa Pariz.
Drugi zatvorenik se naalio i rekao da bi, da se to postigne, bila potrebna
dva ovjeka: odlian kroja koji bi to bio u stanju saiti i sastaviti, i
slavni tenor koji bi se u toj odjei fotografirao. Tada bi to itava Rusija
brzo prihvatila.
Taj je razgovor bio Nadelainu posebno zanimljiv zato to je krojenje i
ivanje ostalo njegova tajna strast. Poslije deurstva po hodnicima nabijenim
ludilom, umirivalo ga je utanje tkanine, meka podatnost nabora, dobar
kvalitet posla.
Pravio je odjeu za svoju djecu, ivao haljine eni, odijela za sebe. Ali to
je drao u tajnosti.

ivanje bi se smatralo sramotnim zanimanjem za vojnika.

149
26
POTPUKOVNIKOV POSAO
Potpukovnik Klimentjev imao je kosu crnu kao smola, blistavo crnu kao obojeno
kovano eljezo; bila mu je zalizana uz glavu, poeljana na razdjeljak;
zavinuti brk izgledao je kao namazan. Nije jo imao trbuia, i u etrdeset
petoj godini imao je dranje mladog, dobro graenog vojnika. Nikad se nije
smijeio na poshi i to je jo pojaavalo mranu mrzovolju njegova lica.
Usprkos tome to je bila nedjelja, stigao je jo ranije nego obino. Preao je
dvorite dok su zatvorenici jo etali, krajikom oka zamjeujui prekraje.
Ali budui da njegovu inu ne bi odgovaralo da intervenira, uao je u upravnu
zgradu i jo putena naredio Nadelainu da pozove zatvorenika Nerina, te da i
sara doe. Dok je prelazio dvorite potpukovnik je primijetio da su se neki
zatvorenici, koji su mu bili na putu, nastojali pouriti, dok su drugi
usporili korak i okrenuli se da ga ne bi morali pozdrav::. Klimentjev je to
primijetio ravnoduno i nije bio uvrijeen. Zm: je da je to samo djelomino
posljedica prezira prema njegov -poloaju, a da je veim dijelom neprilika
pred drugovima, r-da se ne ispadne servilan. Gotovo svaki zatvorenik vladao se
i ljubivo kad bi sam bio pozvan u njegov ured, a neki su se C.= pokuavali i
dodvoriti. Bilo je ljudi razliita soja iza reetaka razlikovali su se i po
vrijednosti. Klimentjev je to ve davno s tio. Potujui njihovo pravo da budu
ponosni, on je nepoko ljivo ustrajao na svom vlastitom pravu da bude strog.
Vojnik srcu, on po vlastitom miljenju nije u zatvor donio poniavaj
disciplinu, ve razuman vojniki red.
Otvorio je vrata ureda. Bilo je vrue i s radijatora se neugodan, zaguljiv
vonj pregrijane boje. Potpukovnik je otv okance na prozoru, skinuo kaput, i u
bluzi sjeo i pregledao C povrinu svog stola. Subotnja stranica na stolnom
kalendaru nije bila okrenuta; na njoj je bila biljeka: "Novogodinja jelka?"
Iz tog napola golog ureda, u kojem su jedina sredstva pi vodnje bili elini
ormari s dosjeima zatvorenika, est st
150
telefon i zvonce, potpukovnik Klimentjev - bez ikakvih vidljivih instrumenata,
spojki i zupanika -- nadgledao je vanjski tok dvjesta osamdeset i jednog
ivota i slubu pedesetorice straara.
Usprkos injenici to je doao u ured u nedjelju - za to e mu pripasti jedan
slobodan dan tokom tjedna - i to je stigao pola sata ranije, Klimentjev nije
izgubio svoj uobiajeni mir i samokontrolu.
Potporunik Nadelain stajao je pred njim sav uzbuen. Dvije mrlje rumenila
pojavile su mu se na obrazima. Bojao se potpukovnika, premda Klimentjev nikad
nije unio njegove brojne pogreke u lini dosje. Nadelain, okrugla lica,
smijean, nimalo vojnikog dranja, uzalud se trudio da stoji "voljno".
On je izvijestio da je njegovo nono deurstvo proteklo u savrenom redu, da
nije bilo nikakvih prekraja, ali da su se dogodila dva izvanredna dogaaja.
Jedan od njih iznio je u izvjetaju. Stavio je izvjetaj na ugao stola; papir
je smjesta skliznuo odatle i u zakuastom luku odletio pod jednu udaljenu
stolicu. Nadelain je skoio za njim i donio ga natrag na stol. Drugi
izvanredni dogaaj bio je pozivanje zatvorenika Bobinina i Prjanikova
ministru Dravne sigurnosti.
Potpukovnik je podigao obrve i u tanine ga ispitivao o okolnostima tog poziva
i o povratku zatvorenika. Vijest je, naravno, bila neugodna, pa ak i
zastraujua. Biti ravnatelj ovog specijalnog zatvora znailo je vjeno
sjediti na vulkanu - uvijek pod ministrovim nosom. Nije to bio neki udaljeni
umski logor, gdje je komandant mogao imati svoj harem i dvorske lude i
izvravati vlastite presude kao feudalni gospodar. Ovdje se ovjek morao
pridravati slova zakona, hodati po zategnutoj ici propisa, i ni trunka ne

poputati linom gnjevu ili milosti. Ali Klimentjev je i inae bio takav
ovjek. On nije ni pomiljao da su Bobinin i Prjanikov mogli otkriti neto
protuzakonito u njegovom postupku, na to bi se prole noi mogli poaliti.
Zahvaljujui svom dugom iskustvu u dravnoj slubi nije se bojao klevete
zatvorenika. Klevetu je ovjek uvijek mogao prije oekivati od vlastitih
kolega.
Zatim je bacio pogled na Nadelainov izvjetaj i odmah shvatio da je itava
uzbuna potpuno besmislena. Zato je i drao Nade-laina - jer je bio pismen i
razuman.
Ali koliko je imao nedostataka! Potpukovnik ga je poeo koriti. U tanine je
upamtio sve propuste u toku njegovog prolog deurstva. Jutarnje otpremanje
zekova na posao zakasnilo je dvije minute; mnogi leajevi bili su nemarno
namjeteni; a Nadelain je propustio da pokae potrebnu vrstinu i da pozove
prekritelje natrag i naredi im da iznova namjeste krevet. Ve su ga i prije
opominjali zbog toga. Ali ma koliko ovjek govorio Nadelainu, bilo je kao da
glavom lupa o kameni zid. A to se dogodilo za vrijeme jutarnje etnje? Mladi
Doronin stajao je na samoj granici prostora za etnju, zurei u zonu i u
podruje iza nje prema staklenicima, a ne treba zaboraviti da je to podruje
vrlo neravno, s malim klancem, vrlo pogodno za bijeg. A Doronin je bio osuen
na dvadeset pet godina; popis njegovih zloina ukljuivao je i
151
krivotvorenje isprava, i dvije godine je bio na svesaveznom popisu
kriminalaca. Nitko iz odreda nije rekao Doroninu da krene, da nastavi etati u
krugu. A kamo je iao Gerasimovi? On se odvojio od svih ostalih i poao u
smjeru strojarnica iza lipa. A za koji je zloin optuen Gerasimovi?
Gerasimovi je ve po drugi puta sluio kaznu - a zatvoren je zbog lana 58,
1A, preko lana 19. Drugim rijeima, namjera da poini veleizdaju. On nije
uistinu poinio veleizdaju, ali isto tako nije bio u stanju dokazati da, kad
je poao u Lenjingrad u prvim danima rata, nije poao s namjerom da doeka
Nijemce. Zar je Nadelain zaboravio da je obavezno prouavati i upoznavati
zatvorenike i putem izravnog promatranja i putem linog dosjea? I naposljetku,
kako to uope izgleda sam Nadelain? Bluza mu nije nategnuta - Nadelain ju je
povukao prema dolje. Zvijezda na kapi mu je nakrivljena - Nadelain ju je
popravio. Pozdravlja kao stara baba. Nije udo da zatvorenici ne namjetaju
dobro krevete kad je Nadelain u slubi. Nenamjeteni kreveti opasan su
prekraj zatvorske discipline. Danas nenamjeteni kreveti; sutra e odbiti da
idu na posao.
Tada je potpukovnik nastavio davati nareenja. Zapovjedio je da se straari
koji su bili odreeni da prate zatvorenike na dananjoj posjeti okupe u treoj
sobi da prime direktive. Nerin neka jo neko vrijeme ostane u hodniku.
Nadelain je bio otputen.
Iziao je duboko potresen. On se zaista iskreno kajao svaki put kad bi sluao
svoje pretpostavljene, priznavao opravdanost svih njihovih optubi i ispravaka
i obeavao da vie nee pogrijeiti. Ali posao je iao svojim tokom i on bi se
opet naao suoen s voljom desetaka zatvorenika, od kojih ga je svaki
razvlaio na suprotnu stranu, od kojih je svaki htio neki mrviak slobode, a
Nadelain im to nije mogao odbiti, te se samo mogao nadati da e sve proi
nezapaeno.
Klimentjev uzme pero i prekrii biljeku "Novogodinja jelka?" na svom
rokovniku. Juer je donio odluku.
U specijalnim zatvorima nikad nije bilo novogodinjih jelki. Klimentjev se
nije sjeao takva uda. Ali zatvorenici, oni koji su neto znaili, uporno su
zahtijevali da se ove godine okiti novo godinja jelka. I Klimentjev je poeo
misliti: zato to zapra" ne bi bilo doputeno? Oigledno se nita loe nije
moglo iz iz novogodinje jelke; do poara nee doi - napokon, ovdje svi sami
profesori elektrotehnike. A bilo je veoma vano da ve u Nove godine, kad svi

slobodni namjetenici otiu da se pozaba u Moskvi, i ovdje bude malo promjene.

Znao je da su veeri u< praznika za zatvorenike najtee, da bi netko mogao
uiniti n oajno ili besmisleno. I tako je veer prije toga telefonirao upra
zatvora - kojoj je bio direktno podreen - i raspravio pitar novogodinje
jelke. Po zatvorskim su propisima bili zabranjcr muziki instrumenti, ali
nigdje nije stajalo nita o novogodin; - jelkama. Stoga, premda to nije bilo
slubeno odobreno, nije "-ni formalno zabranjeno. Zahvaljujui dugoj i
besprijekornoj s postupci potpukovnika Klimentjeva odlikovali su se postoja i
samopouzdanjem. I Klimentjev je donio odluku jo veer toga, na pominim
stepenicama podzemne eljeznice na po^ kui: dobro, neka im bude njihova
novogodinja jelka.
152
adovoljstvom Je
5
"i#sss5
I
govo
u podzemnoj eljeznici, premda je govorila vrlo suzdrljivo, pred oima
okoline ta je vapijua ena, koja je stajala pred njim, djelovala nedolino.
"Vi... zato ste ustali? Sjednite, sjednite", ree on sav u neprilici,
pokuavajui da je uhvati za rukav da bi je odveo natrag do njenog sjedala.
"Ne, ne, to uope nije vano", rekla je ena, otimljui se i gledajui u
potpukovnika s upornom, gotovo fanatinom molbom u oima. "Recite mi. Zato
nije bilo posjete itave godine? Zato ga ne smijem vidjeti? Kad u smjeti?
Recite mi!"
Njihov je susret bio takva sluajnost, kao kad jedno zrnce pijeska naleti na
drugo s udaljenosti od etrdeset koraka. Tjedan dana ranije uprava zatvora
MGB-a poslala je dozvolu da i zek Nerin, meu ostalima, posjeti svoju enu u
nedjelju 25. prosinca u zatvoru Lefortovo. Ali zajedno s dozvolom stigla je i
uputa da je zabranjeno adresirati najavu te posjete na "poste restante", kao
to je zatvorenik zahtijevao.
Nerina su tada pozvali i zatraili od njega pravu adresu njegove ene. On je
promrmljao da je ne zna. Klimentjev, koga su zatvorska pravila nauila da
zatvorenicima nikad ne otkriva istinu, nije oekivao veu iskrenost ni s
njihove strane. Nerin je, naravno, znao adresu, ali je nije htio rei, i bilo
je posve jasno zato nije htio - iz istog razloga iz kojeg uprava zatvora nije
doputala adresiranje na "poste restante". Posjete su se najavljivale
dopisnicom: "Doputa vam se da posjetite svog supruga u tom i tom zatvoru."
Nije bilo dovoljno da je enina adresa uvedena kod MGB-a. Ministarstvo je
inilo sve to je moglo da bi to manje ena eznulo za takvom dopisnicom; da
bi susjede upozorilo na ene neprijatelja naroda; da bi takve ene bile
istaknute, izolirane i okruene zdravim javnim mnjenjem. Tano ono ega su se
te j ene bojale. Nerinova je ena ak uzela drugo prezime. Oiglec se krila
od MGB-a. Klimentjev je tada rekao Nerinu da u te sluaju posjete nee biti.
Nije poslao dopisnicu.
A sad je ta ena tako nezgodno stajala pred njim, dok su ljudi uokolo utke
promatrali.
"Nije doputeno koristiti "poste restante"", ree on jedva toL glasno da ga je
ona mogla uti u tutnjavi vlaka. "Morate adresu."
"Ali ja odlazim!"
enino lice se preobrazilo od nade. uskoro odlazim i
nemam stalne adrese." Oigledno je lagala.
Klimentjevljeva je prva misao bila da sie na prvoj stanje - i, ako ga bude
slijedila, da joj protumai u hodniku podzemnt eljeznice, gdje e biti manje
ljudi, da su takvi neslubeni ra~~ vori nedopustivi.
ena neprijatelja naroda kao da je zaboravila vlastitu, pravljivu krivnju.

Zurila je u potpukovnikove oi ppgledom je bio suh, strastven, neumjeren,

bijesan. Klimentjev je bio z. paten tim pogledom. Kakva je to snaga, upitao
je sam vezuje tako tvrdokorno i tako beznadno za ovjeka koga vidjeti
godinama, i koji joj samo moe razoriti itav ivot?
"To mi je silno, silno potrebno!" uvjeravala ga je ra: oiju, kad je opazila
oklijevanje na njegovu licu.
154
Klimentjev se sjetio akta koji je leao u sefu u specijalnom zatvoru. Taj akt,
proirujui "Dekret o pojaanju pozadine", pripremao je novi udarac roacima i
lanovima obitelji koji su odbijali da dadu adresu. Major Miin je predloio
da se sadraj papira objavi zatvorenicima u ponedjeljak. Ako ta ena ne vidi
svog mua sutra, i ako nadalje ne bude htjela dati svoju adresu, ubudue ga
nee viati. Ako joj sad kae za sutranju posjetu, premda slubena obavijest
nije poslana i nije uvedena u knjigu, ona bi mogla, kao sluajno, doi do
Lefortova.
Vlak je usporavao.
Sve su se te misli komeale u mozgu potpukovnika Kliment-jeva. Znao je da su
glavni neprijatelji zatvorenika sami zatvorenici. A znao je da je glavni
neprijatelj svake ene sama ena. Ljudi ne mogu utjeti ak ni ako im se radi
o spasenju. Ve je u toku svoje karijere nekoliko puta pokazao svoju
popustljivost, odobrio neto to je bilo zabranjeno - i nitko nikad ne bi za
to saznao da nisu isti oni ljudi koji su se tom popustljivo<|u okoristili,
negdje neto ipak izbrbljali.
Sad nije smio pokazati nikakve popustljivosti.
Meutim, dok se buka vlaka stiavala nadomak stanice, i kad se ve vidjela
sama stanica sa svojim blijedim mramorom, Kii-mentjev ree eni: "Odobrena vam
je posjeta. Doite sutra u 10 prije podne", ali nije rekao "u zatvor
Lefortovo", jer su se putnici ve gurali prema vratima i stajali posvuda oko
njega, "Znate li gdje su zidine Lefortova?"
"Znam, znam", ena radosno kimne glavom.
I odjednom se njene oi, koje su maloas bile suhe, ispunie suzama.
Izbjegavajui te suze, tu zahvalnost i sve takve gluposti, Klimentjev izie na
peron da bi preao u drugi vlak.
Bio je iznenaen onim to je rekao, i ljut sam na sebe.
Potpukovnik je ostavio Nerina da eka u hodniku upravne zgrade, zato to je
Nerin bio openito drzak zatvorenik i uvijek pokuavao saznati zakonske
propise.
Potpukovnikova su predvianja bila tana: Nerin je, poto je dugo vremena
stajao u hodniku, ne samo izgubio svaku nadu da e mu biti odobrena posjeta,
ve je, navikao na sve mogue nesree, oekivao da e se dogoditi neto loe.
Stoga se to vie iznenadio kad je saznao da e u roku od jednog sata otii u
posjetu. U skladu s duboko etikim moralnim zakonikom zatvorenika, koji su
jedan drugome ucijepili, ovjek nije smio pokazati radost, pa ak ni
zadovoljstvo, ve ravnoduno upitati tano u koje vrijeme mora biti spreman i
odstupiti. Ali promjena je bila tako nagla i srea tako velika da se Nerin
nije mogao suzdrati, te je blistajui od zadovoljstva toplo zahvalio
potpukovniku.
Potpukovnik nije pomakao ni jedan mii na licu.
I smjesta je krenuo da dade direktive straarima koji su bili odreeni za
pratnju zatvorenicima.
Direktive su naglaavale niz taaka: podsjeale su na vanost njihove ustanove
i najveu tajnost koja je okruuje; podvlaile
155
su nepopravljivost dravnih zloinaca koji danas izlaze u posjetu; njihovu
neobuzdanu elju da se okoriste upravo ovom posjetom da bi preko svojih ena
prenijeli dravne tajne u koje su upuene ravno Sjedinjene Drave (straari

nisu imali ni priblino pojam o tome to se izrauje unutar laboratorijskih

zidova, i vrlo je lako bilo ispuniti ih svetim strahom da bi ak i komadi
papira iznesen iz Mavrina mogao unititi itavu zemlju). Zatim je slijedio
osnovni popis svih moguih tajnih skrovita u odjei i obui i metoda za
njihovo otkrivanje. (Odjea se, uzgred reeno, zatvorenicima dijelila jedan
sat prije posjete; to je bila specijalna odjea, iskljuivo za paradu.) Zatim
je uslijedilo ispitivanje da bi se provjerilo jesu li straari dobro savladali
direktive. Napokon su, kao posljednja taka, izneseni razliiti primjeri
moguih smjerova, kojima bi se razgovor mogao kretati, upute kako da ga se
slua i prekine sve osim linih i obiteljskih tema.
Potpukovnik Klimentjev poznavao je propise i volio red.
156
27
ZBUNJENI ROBOT
Jurei u zatvorsku spavaonicu, Nerin je zamalo u mranom hodniku oborio s
nogu potporunika Nadelaina. Mali, grubo tkani runik jo uvijek mu je visio
oko vrata pod podstavljenim
kaputom.
U skladu s jednom nevjerojatnom ljudskom osobinom, sve se u Nerinu odjednom
promijenilo. Pet minuta ranije, dok je stajao u hodniku i ekao da ga pozovu,
itav njegov tridesetogodinji ivot inio mu se besmislenim i bolnim lancem
neuspjeha iz koga se nije imao snage iskoprcati, inilo mu se da je najgori od
tih promaaja njegov odlazak u rat ubrzo poslije vjenanja, zatim njegovo
hapenje i duga razdvojenost od ene. Jasno je vidio njihovu ljubav kao kobnu,
osuenu da bude pregaena.
Tada je dola obavijest o posjeti danas u podne - i njegov tridesetogodinji
ivot ukazao mu se u svjetlu novoga sunca: ivot napet kao luk; ivot
pun znaenja i u velikim i u malim stvarima; ivot, koji se velikim koracima
kree iz jednog smjelog uspjeha u drugi, u kojem su najneoekivaniji koraci
prema njegovom cilju bili odlazak u rat i hapenje, i duga razdvojenost od
ene. Izvana, taj se ivot inio nesretnim, ali Nerin je bio potajno sretan u
toj nesrei. On ju je ispijao kao izvorsku vodu. Ovdje je uspio upoznati ljude
i dogaaje za koje ne bi mogao saznati nigdje drugdje na zemlji, zacijelo ne u
mirnoj, uhranjenoj skro-vitosti domaeg ognjita. Jo od svoje mladosti, Gleb
Nerin nije se niega bojao toliko koliko valjukanja u mulju svakodnevice.
Kao to kae poslovica: "Ne utapa se u moru, nego u bari."
Nai e se opet sa svojom enom! Veza meu njima je ipak
neprekinuta. Posjeta! I to na njegov roendan! A posebno poslije
njegovog jueranjeg razgovora sa Jakonovom. Nikad mu vie
nee odobriti posjetu, zato je ova danas bila vanija nego ikada.
Misli su mu letjele poput ognjenih strijela: ne smije zaboraviti
da spomene ovo; mora se sjetiti da govori o onome i o ovome,
i o onome!
157
Utrao je u polukrunu sobu, gdje je vladala galama i strka, jer su se neki
zatvorenici tek vratili s doruka, dok su drugi ili na pranje; a Valentulja
Prjanikov sjedio je u donjem rublju, odbacivi pokriva; rairenih ruku,
smijui se prepriavao je svoj noni razgovor s nekim inovnikom, opisujui
kako se kasnije utvrdilo da je to ministar. Nerin je elio sluati
Valentulju. Ali bio je to onaj prekrasan as u ivotu kad je ovjek prepun
pjesme, kad se i stotinu godina ini premalo da se sve stvari isprave. A nije
mogao propustiti doruak; zatvorenik ne dobiva uvijek doruak. A osim toga,
Valentuljina se pria pribliavala svom neslavnom zavretku. Soba ga je
jednoglasno osudila: bio je bijedan i nedostojan, jer nije iznio Abakumovu
osnovne potrebe zatvorenika. Tada je viui pokuao pobjei, ali pet
samozvanih krvnika svuklo mu je donje gae i u opoj galami, vici i smijehu

gonilo ga po sobi, udarajui ga pojasevima i polijevajui po njemu vrui aj.

Na donjem leaju, kraj prolaza do sredinjeg prozora, pod Nerinovim leajem i
nasuprot Valentuljinom praznom, Andrej Andrejevi Potapov pio je svoj jutarnji
aj. Promatrajui opu galamu i natezanje oko sebe, smijao se dok mu suze nisu
navrle na oi, te ih je morao brisati pod naoalima. Jo prije buenja
Potapovljev krevet je bio namjeten; izgledao je kao vrsti pravokutni kvadar.
Mazao je kruh vrlo tankim slojem maslaca; on nije nita kupovao u zatvorskoj
trgovini, i sav novac koji je zaraivao slao je svojoj staroj. (Prema
standardima arake bio je vrlo dobro plaen - 150 rubalja mjeseno, treinu
od onoga to su na slobodi zaraivale dvorkinje, zato to je bio
nenadomjestivi specijalist i dobro upisan kod glaveina.)
Nerin je u trku zbacio svoj podstavljeni kaput, bacio ga na svoj jo uvijek
nenamjeteni leaj i, pozdravivi Potapova ali ne ekajui da mu on odzdravi,
odjurio na doruak.
Potapov je bio inenjer koji je tokom istrage priznao, potpisao priznanje i na
procesu potvrdio da je on lino prodao Nijemcima - i to vrlo jeftino - ukras
staljinskih petoljetki, Dnjeproges dnjeparsku hidroelektranu - premda je bila
razorena kad ju ie prodao. Zahvaljujui samo milosru ovjenog suda,
Potapovljev:! kazna za taj nevjerojatan i besprimjeran zloin iznosila je
sam--deset godina zatvora, iza ega bi slijedilo pet godina gubitka g: danskih
prava, to se na jeziku zatvorenika zvalo "deset, i r dodatka".
Nitko, tko je Potapova poznavao u mladosti, a najmanje s: Potapov, ne bi mogao
ni sanjati da bi u etrdesetoj godini mogao biti baen u zatvor zbog
politike. Njegovi prijatelji su s pravom nazivali robot. itav ivot
Potapovljev sastojao se rada, i ak i trodnevni praznici bili su mu dosadni.
Uzeo je dopi samo jednom u ivotu, kad se enio. U godinama poslije te nikad
se nije moglo nai nikoga tko bi ga mogao nadomjesti! on se dragovoljno
odrekao svojih praznika. Kad je vladala ne-ica kruha ili povra, ili eera,
on gotovo uope nije primjeivj te vanjske tekoe. Probuio je jo jednu
rupicu u svom poja vre ga stegnuo i nastavio se baviti jedinom stvari na
svij" koja ga je zanimala: prijenosom struje visokog napona. Zaist
158
imao je vrlo nejasan pojam o ostalom dijelu svijeta, o ljudima koji se ne bave
prijenosom struje visokog napona. One koji nisu nita stvarali rukama, ve su
radili samo jezikom, Potapov ak nije smatrao ljudima. Rukovodio je svim
elektrikim proraunima u Dnjeprostroju, oenio se u Dnjeprostroju, i ivot je
njegove ene, poput njegovoga, hranio nezasitnu vatru tih godina.
1941. gradili su novu elektranu. Potapov je bio osloboen vojske. Ali kad je
uo da je Dnjeproges, djelo njihove mladosti, odletio u zrak, rekao je svojoj
eni: "Katja, ja ipak moram ii."
A ona je odgovorila: "Da, Andrjua, mora."
I Potapov je poao - sa svojim naoalima s dioptrijom minus tri, s previe
stegnutim pojasom, u zguvanoj i zgnjeenoj vojnikoj bluzi, s oficirskim
inom i praznom futrolom. U drugoj godini tog tako dobro pripremljenog rata
jo uvijek nije bilo dovoljno oruja za oficire. Pod Kastornim, u dimu
spaljene rai, bio je zarobljen za srpanjske vruine. Uspio je umai, ali nije
stigao do vlastitih redova i zarobljen je po drugi put. Pobjegao je po drugi
put, ali na otvorenom polju uhvatili su ga s padobranom po trei put. (Sva tri
puta nije uope imao oruja.)
Proao je ljudoderske logore u Novograd-Volvnsku i Censto-hovu, gdje su
zatvorenici jeli koru s drvea, travu i mrtve drugove. Iz takvog su ga logora
Nijemci iznenada doveli u Berlin i tu ga je neki ovjek (uljudan, ali hulja)
koji je prekrasno govorio ruslci, upitao je li mogue da je on isti onaj
Potapov koji je nekad bio u Dnjeprostroju. Da li bi on mogao, na primjer, da
to dokae, nacrtati dijagram koji pokazuje kako se ukopava generator?
Taj je dijagram neko bio objavljen, i Potapov ga je bez oklijevanja nacrtao.

To je sam izjavio na presluavanju, premda na to nije bio prisiljen.

U presudi je ono to je uinio opisano kao "izdavanje tajni Dnjeprogesa".
Meutim, u optubi se nije spominjao daljnji tok dogaaja: nepoznati Rus, koji
je na taj nain provjerio identitet Potapova, predloio mu je da potpie
izjavu da je spreman rekonstruirati Dnjeproges - a zauzvrat e smjesta dobiti
slobodu, kupone za opskrbu, novac i svoj voljeni posao.
Kad je taj primamljivi papir postavljen pred njega, neka duboka misao
pomraila je naborano lice robota. Bez busanja u grudi i izvikivanja velikih
rijei, ne pretvarajui se da koristi svoje pravo da postane posmrtni heroj
Sovjetskog Saveza, Potapov je edno odgovorio: "Ali, razumijete li, ja sam
potpisao zakletvu. I ako sad potpiem ovo, to je u neku ruku kontradikcija,
zar ne?:<
I tako je na blag, nedramatian nain, Potapov odabrao smrt umjesto
blagostanja.
"U redu, potujem vaa uvjerenja", odgovorio je nepoznati Rus, i poslao
Potapova natrag u ljudoderske logore.
Sovjetski mu sud usprkos tome nije poveao desetogodinju kaznu.
Inenjer Markuev, s druge strane, potpisao je slinu izjavu i otiao raditi
za Nijemce. I njemu je sud takoer dao deset godina. To je bilo
karakteristino za Staljina - to velianstveno
159
izjednaavanje neprijatelja i prijatelja, to ga je uinilo jedin stvenim u
itavoj ljudskoj povijesti.
Isto tako, sud nije poveao kaznu Potapovu ni zato to je uao u Berlin 1945.
sjedei na sovjetskom tenku kao padobranac, s ma-inskom pukom u ruci i s
istim onim razbijenim i svezanim naoalama na nosu.
I tako je Potapov proao dobro, samo s "deset, i pet dodatka".
Nerin se vratio s doruka, skinuo cipele i popeo se na svoj leaj ljuljajui
i sebe i Potapova. Predstojao mu je svakodnevni akrobatski pothvat - da
namjesti krevet bez neravnina stojei na njemu. Ali kad je bacio jastuk
ustranu, pod njim je naao kutiju za cigarete napravljenu od tamnocrvene
prozirne plastike, nabijenu s dvanaest cigareta Belomorkanal, isprepletenih
vrpcom obinog papira na kojoj je tehnikim slovima bilo ispisano: I tako
ubije deset Ijet, potrati ivota cvijet.
Nije se mogao varati. U itavoj araki samo je Potapov u sebi spajao talent
za takav rad s izvanrednom memorijom, koja mu je pomagala da pamti itave
odlomke iz Evgenija Onjegina jo iz kolskih dana.
"Andreiu!" ree Nerin, objesivi glavu s leaja.
Potapov je zavrio s ajem, rastvorio novine i itao ih, sjedei tako da ne
zgnjei krevet.
"Da, to je?" promrmlja on.
"Je li ovo vae djelo?"
"Nemam pojma. Nali ste ga?" ree on trudei se da se r.e nasmijei.
"Andreiu!" ree Nerin dirnuto. "Pa ovo je kao san!"
Lukave, dobroudne bore produbie se i umnoie na licu Potapova. Namjetajui
naoale on odgovori: "Kad sam bio u Lubjanki s grofom Esterhazvjem, nas
dvojica u jednoj eliji, a ja sam, znate, iznosio kiblu u parne dane, a on u
neparne, i uio sam ga ruski po "Zatvorskim pravilima" na zidu, dao sam mu zi
roendan tri dugmeta koja sam naao u kruhu - njemu su li sve strgnuli; i on
se kleo da nikad nije primio umjesnijeg dan ni od kojeg Habsburga."
Prema "klasifikaciji glasova", Potapovljev je glas bio defin kao "bezvuan i
napukao".
Jo uvijek visei preko leaja, Nerin toplo pogleda u gn. naborano lice
Potapova. Kad je imao naoale nije izgledao st.; od svojih etrdeset pet
godina, te je ak djelovao energino. kad bih ih skinuo, njegove duboke tamne
one upljine bile gotovo kao u leine.

"Ali meni je to neprilino, Andreiu. Napokon, ja van: mogu dati nita slino.
Nemam ja spretne ruke poput vas. K ste uspjeli upamtiti moj roendan?"
"Nije vano", odgovori Potapov. "Koji su vam drugi znac datumi preostali u
ivotu?"
Obojica su uzdahnuli.
"Hoete li malo aja?" predloi Potapov. "Imam speci jal 1/rst."
"Ne, Andreiu, nije mi potreban aj. Idem u posjetu."
160
t*
"Divno!"
ree Potapov razdragan.
"Svojoj
staroj?"
"Da."
"Odlino. Prestani, Valentulja, ne deri mi se u uho."
"Kakva prava ima jedan ovjek da se ruga drugome?"
"ta ima u novinama, Andreiu?" upita Nerin.
Potapov, kiljei ukrajinski lukavo, pogleda u Nerina, koji je jo uvijek
visio preko leaja:
"Izmiljotine britanske muze uznemiruju san djevojaka."
Prole su vie od tri godine otkako su se upoznali u Butirki, u bunoj
pretrpanoj eliji koja je ak u srpnju bila polumrana. Tu su se u drugom
ljetu poslije rata ukrstili ivoti razliitih ljudi. Pridolice iz Evrope
prolazili su kroz tu eliju. I hrabri ruski zatvorenici, koji su tek uspjeli
zamijeniti njemaki zarobljeniki logor ruskim zatvorom. I izmueni i
osakaeni logorai na prijelazu iz pilja GULAG-a u oaze arake. Kad je uao
u eliju, Nerin se nasumce zavukao pod drvene leajeve. (Leajevi su bili
tako niski da se pod njih nije moglo podvui etveronoke, ve se moralo
puzati na trbuhu i laktovima.) Tu je, na prljavom betonskom podu, oiju jo
uvijek nenaviknutih na tamu, veselo pitao: "Tko je posljednji, prijatelji?"
A bezvuni napukli glas odgovorio mu je: "Ja sam taj. Vi spavate iza mene."
Dan za danom, kako su zatvorenike odvodili iz elije na transport, premjetali
su se pod leajevima "od kible do prozora", a ve treeg tjedna kretali su se
natrag "od prozora do kible", ali ovog puta na samim leajevima. Kasnije su
jo jednom doputovali po drvenim leajevima do prozora. I tako je iskovano
njihovo prijateljstvo, usprkos razlici u godinama, linoj povijesti i ukusima.
I tada, u tim beskonanim mjesecima ekanja poslije procesa, Potapov je
priznao Nerinu da se nikad ne bi poeo baviti politikom, da ga sama politika
nije zahvatila svojim kracima.
I tada se, pod drvenim leajima Butirke, taj robot zbunio po prvi put u
ivotu, a to se, kao to je poznato, robotima ne preporua. Ne, on jo uvijek
nije alio to je odbio njemaki kruh, nije alio tri godine izgubljene u
gladovanju, u logorima smrti ratnih zarobljenika. Jo uvijek je drao da je
nedopustivo da stranci sude o naim unutarnjim tekoama.
Ali iskra sumnje planula je u njemu i poela tinjati. Naprosto nije mogao
razumjeti zato hapse i zatvaraju ljude, kojima je jedina krivnja to su
podigli Dnjeproges.
11
U prvom krugu
161
28
KAKO SE KRPAJU ARAPE
U 8.55 bila je inspekcija po sobama specijalnog zatvora. Ta operacija, koja je
u logorima trajala satima, dok bi zekovi stajali vani na hladnoi, premjetani
s mjesta na mjesto, prebrojavani pojedinano, po pet, po stotinu, katkada i po
brigadama, ovdje u araki odvijala se mirno i bezbolno. Zekovi su pili aj za
svojim nonim stoliima. Dva deurna straara, od kojih je jedan odlazio s
deurstva a drugi nastupao, ula bi u sobu; zekovi b: ustali (neki nisu); novi
deurni bi paljivo prebrojio glave; a tada bi bile objavljene vijesti i
nevoljko sasluane pritube.

Dananji deurni bio je natporunik usterman. Bio je visok crnokos i, premda

nije bio ba mrzovoljan, lice mu nikad ni:. izraavalo nikakvih ljudskih
osjeaja - a tako su se i mor. vladati straari koji su imali napredno
obrazovanje. On i Na... lain bili su poslani iz Lubjanke da ovdje pojaaju
zatvorsku di plinu. Nekoliko zekova sjealo ih se obojice iz Lubjanke: ru
vrijeme obojica su bili straari-pratioci s inom nadstraara; su bili
straari koji su preuzimali zatvorenika dok je stajao lic okrenut zidu, i
sprovodili ga slavnim izlizanim stepenicama odmorita izmeu etvrtog i petog
kata, gdje je bio napravi hodnik iz zatvora u istranu zgradu. Kroz taj su
hodnik tok treine stoljea provedeni svi zatvorenici centralnog zatvora:
deti, socijalni revolucionari, anarhisti, oktobristi, menjevici, b evici,
Savinkov, Jakubovi, Kutepov, Ramzin,
ulgin,
Buha: Rikov, Tuhaevski,
profesor Pletnev, akademik Vavilov, feldma: Paulus, general Krasnov,
nauenjaci i pjesnici svjetskoga gl. koji dotad nikad nisu izili iz svojih
kula bjelokosnih; prvo zle ci sami, zatim njihove supruge, zatim keri.
Zatvorenike su v_ do jednako slavnog stola, gdje bi se u debelu knjigu
Registrira sudbina svaki zatvorenik koji je prolazio upisivao kroz pror.
metalnom poklopcu, tako da nije vidio ni imena iznad ni i-" svojega. Tada bi
ga odveli stepenicama, gdje su sa svake sir. bile napete mree poput onih za
artiste na trapezu u cirkusu koji zatvorenik ne bi skoio i ubio se. Vodili bi
ga beskona.
162
hodnicima ministarstva, u kojima je bilo vrue od elektrinog svjetla, i
prohladno od zlatnog sjaja pukovnikih epoleta.
Ali bez obzira do koje su mjere ljudi, podvrgnuti ispitivanju, zapadali u onaj
prvi, beznadni oaj, ipak su vrlo brzo zapaali razliku izmeu ta dva ovjeka:
usterman je - naravno da mu tada nisu znali ime - izgledao pod gustim obrvama
poput mranog olujnog dana; zgrabio bi zatvorenika za lakat kao da ima kande,
i grubom ga silom zadihan vukao uza stepenice; Nadelain, mjeseasta lica,
nalik na eunuha, uvijek je hodao malo podalje od zatvorenika, ne dodirujui
ga, i obraao mu se uljudno, govorei mu gdje treba da skrene.
usterman, koji je bio mlai, ve je nosio tri zvjezdice na epoletama.
Nadelain najavi da se oni koji idu u posjete moraju nai u upravi u 9 sati.
Kad su ga upitali hoe li uvee biti film, odgovorio je da nee. Zaulo se
tiho nezadovoljno mrmljanje, ali se iz ugla oglasi Horobrov: "Ne morate se
uope truditi da nam donosite drek kao to su Kubanski kozaci."
usterman se naglo okrenuo, prekinuvi govornika, i spleo se u raunu, pa je
morao poeti brojiti iznova.
U tiini netko je rekao glasno, ali ipak ne tako da bi se ga moglo prepoznati:
"Eto ti! To ti ide u karakteristiku."
Horobrov odgovori dok mu se gornja usnica bijesno trzala: "Nek idu k vragu.
Ve su toliko napisali protiv mene, da vie nema ni mjesta na karakteristici."
Inenjer Adamson, s velikim etvrtastim naoalima na nosu, sjedio je na
susjednom leaju. On upita: "Potporunie! Traili smo novogodinju jelku.
Hoemo li je dobiti ili ne?"
"Da, dobit ete novogodinju jelku!" odgovori potporunik, oigledno sretan
to moe objaviti tu ugodnu vijest. "Postavit emo je ba ovdje u sobi."
"A moemo li napraviti ukrase?" upita Ruska veselo s gornjeg leaja. Sjedio je
gore na istonjaki nain, podvijenih nogu, veui kravatu pred ogledalom na
jastuku. Za pet minuta trebalo je da se sastane s Clarom - vidio je s prozora
da je ve prola straarsku kulu i dola u dvorite.
"Raspitat emo se. Nemamo nikakvih direktiva."
"A kakve su vam direktive potrebne?"
"Kakva je to novogodinja jelka bez ukrasa?"
"Prijatelji, mi emo svejedno napraviti ukrase."
"Smiri se, mome, to je s naom kipuom vodom?"

"Hoe li ministar neto poduzeti?"

Soba je veselo brujala, raspravljajui o mogunosti jelke. Deurni straari
upravo su krenuli da odu, ali Horobrov nadjaa amor razgovora glasnim,
iznenadnim povikom: "Recite im vi da sauvaju jelku do pravoslavnog Boia, do
7. sijenja! Jelka je za Boi, a ne za Novu godinu."
Straari su se pravili kao da nita nisu uli i izili su.
Svi su stali govoriti u jedan glas. Horobrov je jo uvijek imao neto na umu
to straarima nije stigao rei, i sad se utke obraao nekoj nevidljivoj
osobi, energino, pokreui sve miie na licu. Nikad nije slavio ni Boi i
Uskrs, ali se iz prkosa poeo
163
pridravati tih blagdana u zatvoru. U najmanju ruku oni nisu bili popraeni
pojaanim pretragama i pootrenom disciplinom.
Adamson je ispio svoj aj. Obrisao je zamagljene naoale s velikim plastinim
okvirima i rekao Horobrovu: "Uja Terentiu! Zaboravljate drugu zatvorsku
zapovijed: ne istravaj se!"
Horobrov grubo pogleda Adamsona. "To je zastarjela zapovijed, iz vaeg
propalog vala zatvorenika. Lijepo ste se vladali, pa su vas sve poubijali."
Primjedba je sluajno bila nepravedna. Upravo su ljudi koji su bili uhapeni s
Adamsonom organizirali trajkove u Vorkuti. Ali ipak su zavrili na isti
nain. ovjek to nije sve mogao Horobrovu objasniti u ovom trenutku. A to se
zapovijedi tie - nju su izmislile kasnije generacije zatvorenika.
Adamson samo slegne ramenima i ree: "Ako napravite skandal, poslat e vas u
neki logor na robiju."
"A ba to i hou, Grigorije Borisiu! Ako je robija, neka bude robija, i nek
idu k vragu; barem u imati dobro drutvo. Moda tamo ak nee biti ni
dounika."
Rubin, koji je uvijek na sve kasnio, nije ak jo ni popio aj. Stajao je
raupane brade do leajeva Potapova i Nerina i srdano govorio stanovniku
gornjeg doma: "Srelan roendan, mladi moj nerazumni Montaigne!"
"Silno sam dirnut, Leve, dragi moj prijatelju, ali nisi morao ..."
Nerin je kleao na svom leaj u na katu, drei u ruci stolnu mapu. Bila je
oigledno runi rad zatvorenika; to jest, najpedaiv niji posao na svijetu, jer
se zatvornicima nikamo ne uri. Bilo tu krasno uivenih depia od crvene
pamune tkanine, kop^ dugmadi i paketa finog papira, "osloboenog" u
inozemstvu. S. rad na toj mapi izveden je, naravno, za vrijeme dravnih r;
nih sati.
".. .osim toga, u araki ovjek i tako ne smije mnogo pis: - osim
denuncijacija."
"A ja ti sa svoje strane elim..." Rubinove debele usne sr jesno su se
napuile, "da tvoj skeptiki, eklektiki mozak bi. preplavljen svjetlom
istine."
"A to je istina, seljaino? Zar itko moe zaista znati to
.-istina?" Gleb
uzdahnu. Lice mu se podmladilo u uzbuenju pr:>r| posjete, ali se opet
namrekalo u pepeljaste bore. Crvenkasta
J visila mu je s obje strane
lica.
Na susjednom gornjem leaju, iznad Prjanikova, proeL krupni inenjer zrelih
godina koristio je posljednje sekunde bodnog vremena da proita novine koje je
dobio od Potapo" iroko ih rastvorivi i drei ih podaleko, katkad bi se mri
a katkad bi lagano micao usnama itajui. Kad je u hodr zazvonilo zvono,
nasumce je sloio novine.
"A ta to sve skupa znai, do vraga? Neprestano priaju o svjetskoj
prevlasti."
I on se ogleda oko sebe, traei pogodno mjesto da novine.
Golemi Dvojetjosov na drugoj strani sobe, krupnih, nesp nih nogu objeenih s
gornjeg leaja, upita dubokim basom:

164
"A to je s tobom, Zemelja? Zar tebi nije do svjetske prevlasti? Zar ne ezne
za njom?"
"Ja?" upita Zemelja, iznenaen, kao da ozbiljno shvaa to pitanje. "Ne, ne",
ree, iroko se smijeei. "Koga bih vraga s njom poeo? Meni ne treba." I
stenjui, pone se sputati s leaja.
"E, onda dobro, moemo krenuti na posao", ree Dvojetjosov, i skoi itavom
teinom na pod uz glasni tresak.
Zvonce je i dalje zvonilo. Pozivalo je zatvorenike na nedjeljni rad. Zvonjava
je znaila da je inspekcija zavrena i da su "svete dveri" na institutskim
stepenicama otvorene; zekovi su se stali urno gurati prema izlazu.
Veina je zekova sad bila vani. Doronin je istrao prvi. Solog-din, koji je
zatvorio prozor dok su ustajali i pili aj, opet ga je otvorio, uglavivi
jedan svezak Erenburga, i onda pourio u hodnik da uhvati profesora elnova
kad izlazi iz "profesorske elije". Kao uvijek, Rubin nije uspio nita obaviti
toga jutra, i urno je spremio ono to nije stigao pojesti i popiti u svoj
noni ormari. Neto se unutra prolilo. A on se borio sa svojim nemogue
kvrgavim i nakaznim krevetom, uzalud pokuavajui da ga namjesti tako da ga
kasnije ne pozovu da ga iznova ureuje.
Nerin je dotjerivao svoj "kostim". Nekad su zekovi iz arake svakodnevno
nosili dobra odijela i kapute, u kojima su onda ili i u posjete. Sad su ih
odjenuli u tamnomodre kombinezone, tako da straari na straarskoj kuli mogu
jasno razlikovati zekove od slobodnih namjetenika i znati na koga da pucaju.
Zatvorska uprava prisiljavala ih je da se presvuku u civilno odijelo za
posjete, te im je u tim prilikama dijelila noena odijela i koulje,
vjerojatno konfisciranu privatnu garderobu ljudi kojima je vlasnitvo
zaplijenjeno poslije osude. Neki su zekovi uivali to su dobro odjeveni bar
na kratko vrijeme: drugima se to silno gadilo, i voljeli bi da nisu morali
oblaiti odjeu leeva, ali vlasti su strogo zabranjivale odlazak u posjete u
kombinezonu. Nisu eljeli da rodbina zatvorenika stekne lo dojam o zatvoru. A
nije bilo tako nepokolebljiva duha, koji bi mogao odbiti mogunost da vidi
ljubljenu osobu. I zato su se presvlaili.
Polukruna soba bila je sad gotovo prazna. Ostalo je dvanaest pari leajeva na
kat, zavarenih dva po dva, namjetenih u bolnikom stilu, tako da je gornja
plahta bila odvrnuta - da bi skupljala prainu i to bre se uprljala. Tu
metodu mogao je smisliti samo birokratski, a uz to i muki mozak, pa ak ni
ena tog pronalazaa ne bi je koristila kod kue. Meutim, propisi zatvorske
sanitarne komisije tako su zahtijevali.
U sobi je vladala neuobiajena tiina, koju nitko nije elio poremetiti.
etvero ljudi jo je bilo u sobi: Nerin, koji se oblaio, Ho-lobrov, Adamson
i elavi crta.
Crta je bio jedan od onih plaljivih zekova koji ak ni nakon niza godina
provedenih u zatvoru nije mogao stei tipinu drskost zatvorenika. Nikad se on
ne bi usudio da izostane s nedjeljnog rada, ali danas se loe osjeao i budui
da mu je zatvorski lijenik odobrio potedu, razastro je po svom leaju golemi
broj arapa
165
s rupama, konac i gljivu za krpanje arapa domae izrade; i nabrana ela
pokuavao je odluiti gdje da pone s krpanjem.
Grigorij Borisovi Adamson, koji je "zakonski odsluio" jednu desetogodinju
kaznu, a da se ne govori o est godina izgnanstva prije toga, i koji je osuen
na daljnjih deset godina u valu "ponavljaa", nije ba odbio da radi
nedjeljom, ali nastojao je koliko je god mogao da ne radi. Nekad, u njegovim
komsomolskim danima, ni volovi ga ne bi mogli odvui iz drutva drugova koji
su radili na svoj slobodan dan; ali tada se samo po sebi razumjelo da se ti
entuzijasti vladaju u duhu vremena - da ele podii privredu: godinu-dvije i

sve e biti krasno, posvuda e cvjetati vrtovi. A sad je Adamson bio jedan od
onih malobrojnih koji su ve "odsjedili" - i "presjedili" - tih punih deset
godina, i on je znao da to nije nikakav mit, nikakav san o sudnici, nikakva
zabavna pustolovina do prve ope amnestije - kao to su svi novi vjerovali ve da je to punih deset, dvanaest ili petnaest uludo utroenih godina
ljudskog ivota. Ve je davno nauio da ekonomizira kod svakog pokreta miia,
da nagomilava svaku minutu odmora. I znao je da je nedjeljom najbolje leati
nepokretno u krevetu u donjem rublju.
Stoga je izvukao knjigu koju je Sologdin uglavio u prozor i zatvorio ga,
polako skinuo kombinezon, zavukao se pod pokriva, umotao se, otro naoale
specijalnim komadiem semia, stavio komadi kandiranog eera u usta,
poravnao jastuk i izvukao ispod madraca debelu knjigu briljivo umotanu u
papirnati omot Ve i sam pogled na njega djelovao je umirujue.
Horobrov je, naprotiv, bio silno nesretan. Zaokupljen sumornim mislima leao
je potpuno obuen na pokrivau svog namjetenog kreveta, odupirui se cipelama
o ogradu. Ve po svojo* udi on je bolno i uporno patio zbog stvari na koje su
drug: naprosto slijegali ramenima. Svake subote, u skladu s dobro poznatim
principom da se sve radi na dobrovoljnoj bazi, sve su zatvorenike, bez
pitanja, popisali kao dobrovoljce za rad u nedjel;u i predali popis zatvorskoj
upravi. Da je taj rad bio zaista dobr> voljan, Horobrov bi se uvijek
prijavljivao i rado provodio svois; slobodne dane za radnim stolom. Ali upravo
zato to je to pop ivanje bila otvorena poruga, Horobrov je bio prisiljen da
se glup izleava meu etiri zida zatvora.
Zek u logoru moe samo sanjati da lei u toplom, zatvorenoj sklonitu u
nedjelju, ali zeka u araki, napokon, ne bole Ici od napora.
Naprosto se nije imalo to raditi. Ve je juer proitao si novine do kojih se
moglo doi. Na nonom ormariu do njege leaja bila je gomila knjiga iz
knjinice specijalnog zatvora. Jec od njih bila je zbirka novinarskih eseja
istaknutih pisaca. Hc brov otvori na stranici gdje je bio esej Alekseja NonTolstoj kako su u araki pogrdno zvali Alekseja N. Tolstoja. I pod da mom
lipanj 1941. on proita: "Njemaki vojnici, natjerani strah i mahnitou,
naletjeli su na zid elika i vatre na granici." smjesta odloi knjigu. U
lijepo namjetenim kuama kraj Mosk gdje su ak i prije rata imali elektrine
hladnjake, ti su se int tualni divovi napuhavali kao svemona proroita,
premda
166
nisu uli osim radija, i nita vidjeli osim svojih cvjetnih gredica.
Polupismeni kolhoznik znao je o ivotu vie od njih.
Ostale su knjige u gomili bile beletristika, ali Horobrovu bi se smuilo kad
bi ih itao. Jedna je bila novi knjievni uspjeh, roman Daleko od nas, koji se
vani na slobodi trenutno mnogo itao. Ali tek to je poeo itati, Horobrovu
se okrenuo eludac. Ta je knjiga bila mesna pita bez mesa, jaje kojemu je
isisana sadrina, ispunjena ptica. Govorila je o jednom objektu koji su
zapravo gradili zekovi i o logorima, ali nigdje se nisu imenovali logori, niti
se govorilo da su radnici zekovi, da dobivaju zatvorske porcije i da su
zatvoreni u kaznenim elijama; umjesto toga, bili su pretvoreni u komsomolce,
dobro odjevene, dobro obuvene i pune entuzijazma. I tu bi iskusni italac
osjetio da je sam pisac znao, vidio i dodirnuo istinu, da je ak moda bio
oficir slube sigurnosti u logoru, ali da lae, hladna, staklena pogleda.
Druga knjiga bila su Izabrana djela slavnog pisca Galahova, kojega se
literarna zvijezda trenutno nalazila u zenitu. Prepoznavi ime Galahov i
oekujui neto od njega Horobrov je ve proitao knjigu, ali odloio ju je s
osjeajem da su mu se narugali, jednako kao to mu se rugaju s "dobrovoljnim"
popisom radnika za nedjelju. ak i Galahov, koji je posve dobro znao pisati o
ljubavi, zahvaljujui nekoj duhovnoj paralizi upao je u onu maniru koja je u
posljednje vrijeme sve vie prevladavala u literaturi, kao da se ne pie za

ljude, ve za slaboumne bez ikakvih iskustava, koji su, u svojoj

ogranienosti, zahvalni za bilo kakvu zabavu.
Niega to zaista razdire i potresa ljudsko srce nije bilo u tim knjigama. Da
nije doao rat, tim piscima bi preostalo samo da budu profesionalni hvalioci.
Rat im je otvorio put prema jednostavnim, svima razumljivim ljudskim
osjeajima. Ali i tu su izmiljali i do hamletovskih visina uzdizali sve
mogue fantastine i nezamislive sukobe - kao, na primjer, sluaj onog
komsomolca koji je digao u zrak desetke vlakova s municijom iza
neprijateljskih redova, ali, zato to nije bio ulanjen ni u kakvu prvoklasnu
partijsku organizaciju bio je dan i no razdiran sumnjom, moe li biti dobar
lan Komsomola ako ne plaa lanarinu.
Na nonom ormariu bila je jo jedna knjiga - Amerike prie od naprednih
pisaca. Horobrov nije mogao provjeriti te prie usporeujui ih sa stvarnim
ivotom, ali izbor je bio nevjerojatan. U svakoj prii obavezno se prikazivala
neka strahota u Americi. Proraunato i podlo sakupljene, stvarale su tako
mranu sliku, da se ovjek mogao samo uditi to Amerikanci jo nisu pobjegli
iz svoje zemlje ili se objesili.
Nije se imalo to itati!
Horobrov se sjeti puenja. Izvue cigaretu i stade je motati meu prstima. U
savreno tihoj sobi vrsto nabijena cigareta ukala je meu prstima. Htio je
puiti tu, na licu mjesta, ne izlazei, ne skidajui nogu s ograde kreveta.
Zatvorenici koji pue znaju da jedini pravi uitak priinja cigareta koju se
pui dok se lei na svom vlastitom dijelu daske, na svom leaju, mirna
cigareta uz pogled uprt u strop, po kome prolaze slike nenadoknadive pro-;
losti i nedostine budunosti.
167
Ali elavi crta nije bio pua i nije volio dim. A Adamson, premda je sam
puio, bio je pristalica pogrene teorije da u sobi mora biti svjeeg zraka.
Budui da je dobro usvojio princip da sloboda poinje od potovanja tuih
prava, Horobrov s uzdahom spusti noge na pod i krene prema izlazu. Pri tom je
primijetio debelu knjigu u Adamsonovim rukama i smjesta shvatio da takve
knjige nema u zatvorskoj knjinici i da je morala doi izvana, a nitko izvana
ne bi traio lou knjigu.
Meutim, Horobrov se nije zaboravio i glasno upitao, kao to bi uinio netko
na slobodi: "to itate?" ili "Gdje ste to dobili?" - zato to bi i crta i
Nerin uli Adamsonov odgovor. Priao je Adamsonu i tiho rekao: "Grigorijc
Borisiu, dajte da vidim naslovnu stranu."
"Hajde, pogledajte", ree Adamson nevoljko. Horobrov otvori naslovnu
stranu
i
zapanjen
proita:
Grof Monte Krista. On zazvidi.
"Borisiu", upita on umiljato, "ima li netko poslije vas? Imam li ja ansu?"
Adamson zamiljeno skide naoale i ree: "Vidjet emo. Hu-ete li mi danas
oiati kosu?"
Zekovi nisu voljeli brijaa Stahanovca koji je navraao
: zatvor.
Njihovi lini, odabrani brijai, rezali su im kosu pren: vlastitim eljama i
muicama, i
radili
su polako, jer su piev. sobom imali duge kaznene
rokove.
j
"Tko e nam dati kare?" "Dobavit u ih od Zjablina." "U redu, oiat u vas."
"Dobro. Tu ima jedan dio do strane 128. koji se moe izvadit: pa u vam ga
brzo dati."
Primijetivi da je Adamson ve proitao do strane 110, Horobrov izie na
hodnik da pui mnogo bolje raspoloen.
Gleb je sve vie bio ispunjen prekrasnim praznikim osjea jem u oekivanju da
vidi svoju enu. Negdje u studentskom domu na Strominki, i Nadja vjerojatno u
ovom posljednjem satu osjea) uzbuenje. Na takvim se sastancima misli
raspre, i ovjek zaboravlja to je htio rei; to se mora pribiljeiti na
papir, nauiti napamet a zatim unititi, jer se papir nije smjelo nositi sa

sobo~ I ovjek mora imati na umu osam taaka, osam: da e moda otii. da
kazna ne zavrava s krajem kaznenog roka, da jo preostac, izgnanstvo, da ...
On otri u garderobu i izglaa "abo". abo je izumio Ru Doronin, a mnogi su
ga prihvatili. Bio je to komad bijele k plahte razderane u trideset dva
dijela - premda skladiu nije znalo - na koju je bio priiven bijeli
ovratnik. Taj ko krpe tano je prekrivao otvor na vratu kombinezona, u koje:
na majici vidio crni peat "MGB - Specijalni zatvor br. S dvije vrpce vezivao
se na zatiljku. Taj abo znatno je pridoir urednom i dotjeranom izgledu, koji
su svi prieljkivali. Kakw nije bilo teko prati, vjerno je sluio i radnim
danom i praznik i ovjek se, dok ga je imao na sebi, nije stidio pred slobodo
namjetenicima instituta.
168
Na stepenicama Nerin je uzalud pokuavao oistiti svoje iznoene cipele
neijom sasuenom i izmrvljenom kremom za cipele. Zatvor nije davao cipele za
posjete, jer su se noge drale pod stolom i cipele se nisu vidjele.
Kad se vratio u sobu da se obrije (bilo je doputeno drati britve, ak i vrlo
otre, tako su hirovita bila ta pravila) Horobrov je ve bio utonuo u knjigu.
Crta je sa svojim obilnim krpanjem zauzeo osim svog leaja i dio poda;
izrezivao je zakrpe, izvlaei olovkom mjesto gdje e ih staviti. Sa svog
jastuka Adamson podigne pogled s knjige, zakilji i dade mu ovakav savjet:
"Krpanje je efikasno samo kad se radi savjesno. Bog nas sauvao od
formalistikog pristupa. Nemojte uriti. Pravite bod za bodom, i preite sve
jo jednom. Jedna od najeih greaka je napraviti lo uzao na rubu velike
rupe. Nemojte tedjeti, nemojte aliti istroene dijelove. Izreite oko rupe.
Jeste li ikad uli za ime Berkalov?"
"to? Berkalov? Ne."
"Ma nije mogue! Berkalov je bio stari artiljerijski inenjer i izumitelj onog
topa BC-3, znate, sjajan top s fantastinom poetnom brzinom. Sjedio je,
dakle, taj Berkalov isto ovako u nedjelju, isto ovako u araki, i krpao
arape. A radio je bio ukljuen. "Berkalov, general-lajtnant, Staljinska
nagrada prvoga stupnja", rekli su na radiju. A prije hapenja bio je samo
general--major. I to je uinio? I dalje je krpao arape, a onda je poeo pei
palainke na kuhalu. Uao je straar, ispsovao ga, oduzeo mu ilegalno kuhalo i
sastavio izvjetaj za efa zatvora koji bi mu donio tri dana u kaznenom bloku.
A tada je sam ef zatvora dotrao unutra kao ai, viui: "Berkalov, uzmite
svoje stvari! U Kremlj! Kalinjin vas zove!" Eto, to vam je naa ruska
sudbina."
169
t
29
UZLETJETI DO STROPA
Stari profesor matematike Celnov, poznati lik u mnogim a-rakama, koji je u
rubriku "narodnost" uvijek upisivao "zek* umjesto "Rus", i koji e 1950.
napuniti osamnaestu godinu zatvora, svojom je olovkom pripomogao brojnim
izumima, od protonog bojlera do mlanjaka i u neke unio i svoju duu.
Meutim, profesor Celnov je tvrdio da se izreku "unijeti j neto svoju duu"
mora oprezno upotrebljavati, jer samo je Z3 zeka sigurno da ima besmrtnu duu;
slobodnim ljudima^ ona ^ esto.uskraena zbog ispraznog ivota koji provode.
Tokom prijateljskog zekovskog razgovora nad zdjelicom hladne kae ili aom
vrele okolade, Celnov nije nijekao da je taj pojam posudio od Pierrea
Bezuhova u "Ratu i miru". Dobro je poznato da je Pierre kad mu je francuski
vojnik zabranio da pree cestu, prasnuo u smijeh: "Ha, ha! Vojnik me nije
pustio da preem. Koga - mene" Nije pustio moju besmrtnu duu da pree!"
U Mavrinskoj araki profesor Celnov bio je jedini zek k: nije bio obavezan da
nosi kombinezon. (To je pitanje ilo a do Abakumova, koji je o tome morao
lino odluiti.) Ta se boda zasnivala na injenici da Celnov nije bio stalni

zek Mavr ske arake, ve tranzitni. Nekadanji dopisni lan Akademije na ka i

ravnatelj Matematikog instituta, bio je posebno stavlj" na raspoloenje
Beriji, i svaki put kad bi ga premjetali, pren stili bi ga u araku gdje je
iskrsnuo neki hitni matemai:-< problem. Kad bi ga rijeio u opim crtama i dao
upute kako ga dalje razraivati, poslali bi ga na drugo mjesto.
Ali profesor Celnov nije koristio tu slobodu da odabire od je kao to bi se
njome koristio obian, tat ovjek. Nosio je jef odijelo; boja kaputa i hlaa
nije se slagala; na nogama je it pustene izmice; na rijetku sijedu kosu
navlaio je pletenu vur kapu - to je mogla biti skijaka kapa ili djevojaka;
a posc se isticao njegov upadljivi, karirani vuneni al, koji je omotaj dvaput
oko ramena, kao ene.
170
Meutim, Celnov je znao nositi taj al i tu kapu na taj nain da nije izgledao
smijeno ve velianstveno. Dugi oval njegova lica, otar profil,
autoritativni nain kojim je razgovarao sa slubenicima zatvora, kao i
izblijedjelo modrilo njegovih oiju, boja koja se nalazi samo kod apstraktnih
duhova - sve je to inilo celnova udnovato nalik Descartesu, ili moda nekom
matematiaru iz doba renesanse.
Celnova su poslali u Mavrinsku araku da izradi matematiku osnovicu aparata
za apsolutno ifriranje, aparata koji bi mehanikom rotacijom stavljao u
pokret niz releja, koji bi opet preuzimali odvojene impulse na koje bi govor
bio rascjepkan i izmijeali ih tako da ak ni stotine tehniara sa stotinama
aparata za deifriranje ne bi mogli razumjeti razgovor na liniji.
Istovremeno, u projektnom uredu tragalo se za dobrim rjeenjem oblika tog
aparata. Svi su crtai bili time zaokupljeni,
osim Sologdina.
Sologdin je, im je stigao u araku iz Inte na dalekom sjeveru, uoio kako
stvari stoje i svima dao do znanja da je njegovo pamenje stradalo od dugog
gladovanja, da su mu sposobnosti otupjele, osim to su i inae ve od njegova
roenja bile ograniene, i da je u stanju obavljati samo pomoni posao. Mogao
je nastupiti tako hrabro zato to u Inti nije bio dodijeljen na radove, ve je
imao dobar posao kao inenjer te se nije bojao povratka.
Meutim, nisu ga otpremili natrag, to su vrlo lako mogli uiniti, ve su ga
ostavili u araki na pokusnom roku. I tako je, umjesto da bude u glavnoj
struji posla gdje je prevladavala napetost, urba i nervoza, Sologdin zapao u
mirni rukavac. Nije imao nikakva poloaja, ali ni briga, rijetko su ga
kontrolirali i imao je dovoljno slobodnog vremena na raspoloenju; i bez
nadzora poeo je potajno, nou, na svoju ruku, izraivati projekt aparata
za potpuno ifriranje.
Bio je uvjeren da se velike ideje raaju samo u jednom
mozgu.
I zaista, u toku proteklih est mjeseci pronaao je rjeenje koje je izmicalo
desetorici inenjera specijalno odreenih za taj posao, ali izmuenih
neprestanim pourivanjem i dodijavanjem. Dva dana ranije, Sologdin je odnio
svoj rad na kontrolu profesoru elnovu, takoer neslubeno. I sad se uspinjao
stepenicama uz profesora, s puno ga potovanja podupirui rukom dok su
prolazili kroz gomilu zekova, oekujui miljenje o svom poslu. Ali elnov
nikada nije mijeao rad i dokolicu. Na toj maloj udaljenosti, po hodnicima i
na stepenicama, nije rekao ni jednu rije o stvari koja je za Sologdina toliko
mnogo znaila, ve mu je smijeei se pripovijedao o svojoj jutarnjoj etnji s
Levom Rubinom. Poto Rubinu nije uspjelo da se pridrui onima koji su cijepali
drva, itao je elnovu svoje stihove na jednu biblijsku temu. Na jednom ili
dva mjesta ritam nije bio savren, ali rime su bile originalne i elnov je
morao priznati da stihovi nisu loi. Balada je govorila kako je Mojsije vodio
idove kroz pustinju etrdeset godina, u oskudici, ei i gladi, i kako su
ljudi poeli bulazniti i buniti se; ali oni nisu bili u pravu,

171
dok je Mojsije__znao to radi. svjestan da e na kraju ipak stii _dn_heane
zemlje. Rubin se nesumnjivo namuio s tom pjesmom i unio u nju svoju duu.
O toj temi Celnov je imao svoje miljenje. Celnov je upozorio Rubina na
geografiju Mojsijeva prelaza. Od Nila do Jeruzalema idovi su imali prei samo
oko etiri stotine kilometara, a to znai da su, ak i da su se odmarali na
Sabat, tu udaljenost lako mogli prei u tri tjedna. Ne namee li se, dakle,
neminovna pretpostavka, da ih preostalih etrdeset godina Mojsije nije vodio,
nego vodao naokolo, po itavoj Arapskoj pustinji? Odatle to pretjerivanje.
Profesor Celnov preuzeo je klju svoje sobe od deurnoga pred vratima
Jakonovljeva ureda. Od svih zekova, jedino su on i eljezna maska uivali taj
privilegij. (Ni jedan zek nije imao pravo da i jednu sekundu ostane u svojoj
radionici bez nadzora slobodnog namjetenika, jer je zdrav razum govorio da e
zatvorenik zacijelo iskoristiti taj nenadzirani trenutak da provali u elini
sef pomou olovke, fotografira tajne dokumente dugmetc na hlaama, detonira
atomsku bombu i odleti na mjesec.)
Celnov je radio u sobi koja se zvala "Trust mozgova"; u nioj| nije bilo niega
osim jednog ormara i dvije obine stolice. Bilo odlueno - naravno, s
doputenjem ministarstva - da se pra oru elnovu dodijeli njegov lini klju.
Od tada je ta soba 1 predmet neprestane brige oficira slube sigurnosti
Sikina. U tima kad su zatvorenici bili zabarikadirani u zatvoru iza vrat
s dvostrukim zasunom, taj
sjajno plaeni drug, koji je mogi
raspolagati sa svojim vremenom, dolazio je lino, na vlastiti nogama u
profesorovu sobu, kucao po zidovima, skakao po dasi ma na podu, zavirivao u
pranjavi prostor iza ormara i mra kimao glavom, siguran da se iz takvog
liberalizma ne moe izrc nita dobra.
Ali nije bilo dovoljno da Celnov dobije svoj klju. etiri pet vrata dalje, na
hodniku treega kata nalazila se kontrola Strogo povjerljivi odio. Kontrola se
sastojala od stolia i stol Na stolici je sjedila istaica, ne obina
istaica koja mete dove ili pristavlja vodu za aj - za to su postojale druge
- istaica koja je kontrolirala propusnice svima koji su ulaz-Strogo
povjerljivi odio. Propusnice, tampane u glavnom tipoj skom odjelu
ministarstva, dijelile su se na tri vrsti: stalne, t . i jednokratne, prema
sistemu koji je izradio major ikin.
, gova je ideja bila da se taj
slijepi hodnik proglasi Strogo vjerljivim.)
Rad na tom kontrolnom mjestu nije bio jednostavan: su prolazili vrlo rijetko,
ali po propisima koji su bili vic istaknuti na zidu, kao i u estim usmenim
direktivama c majora ikina, kategoriki je bilo zabranjeno plesti arape. I
<, cice - bile su dvije, koje su dijelile meu se period od deset i etiri
sata - borile su se s mukom protiv sna za vnj itavog svog deurstva. Ta je
kontrola bila vrlo nezgodna pukovnika Jakonova; itav su ga dan prekidali u
poslu da suje propusnice.
172
I
Usprkos svemu, kontrolno je mjesto i dalje postojalo. A da bi se pokrilo plau
za te dvije istaice, umjesto tri podvornika, koja je predviao spisak radne
organizacije, drali su samo jednoga, to jest Spiridona.
Premda je elnov vrlo dobro znao da se ena na kontroli zove Marja Ivanovna, i
premda je sjedokosog starca proputala svakog jutra, ipak je svisoka zatraila
od njega propusnicu.
elnov je pokazao svoju kartonsku propusnicu, a Sologdin je izvukao svoju
papirnatu.
Proli su kontrolu, zatim jo dvoja vrata, daskama zabijena i kredom zamrljana
staklena vrata vlastite sobe eljezne maske, i otkljuali elnovljeva vrata.
Bila je to udobna sobica s jednim prozorom, s pogledom na dvorite po kojem su
etali zatvorenici i na gaj stoljetnih lipa, koje sudbina nije potedjela, ve

zarobila unutar pojasa zatienog mitraljeskom vatrom. Njihove velianstvene

kronje bile su prekrivene debelim injem.
Mutno bijelo nebo zakrivalo je zemlju.
Nalijevo od lipa, izvan zone, nalazila se prastara drvena kua posivjela od
starosti, sad napola bijela. Imala je limeni krov u obliku broda. Neko je,
prije nego je sagraena kua od cigle, vlasnik imanja ivio u njoj. Iza nje
vidjeli su se krovovi seoceta Mavrina, zatim polje, a jo dalje, du
eljeznike pruge, uzdizala se blistava srebrna perjanica dima iz lokomotive premda su se sama lokomotiva i vagoni jedva mogli nazrijeti u mutnom bijelom
jutru.
Ali Sologdin je jedva primjeivao vidik koji se pred njim prostirao. Premda mu
je bilo ponueno, nije sjeo. Gibak, svjestan svojih vrstih, mladih nogu,
naslonio se na prozorski okvir i zagledao se u svitak svojih papira na
elnovljevom stolu.
Celnov je sjeo u tvrdi naslonja s visokim ravnim naslonom, namjestio al oko
ramena, otvorio notes na strani s biljekama, uzeo dugaku olovku sa iljkom
kao koplje i strogo pogledao Sologdina. Istog asa, nestaan je ton njihovog
prijanjeg razgovora nestao.
Uinilo se kao da velika krila lepeu po maloj sobi. elnov nije govorio dulje
od dvije minute, ali tako jezgrovito, da se izmeu njegovih rijei nije moglo
uhvatiti dah. To je znailo da je elnov uinio vie nego to je Sologdin
traio. On je izradio ocjenu matematikih mogunosti projekta koji je Sologdin
predloio. Projekt je obeavao rezultat vrlo blizu onome to se zahtijevalo, u
najmanju ruku dotle dok se ne budu mogli prebaciti iskljuivo na elektronsku
opremu. Meutim, jo uvijek je bilo nuno otkriti kako da ga se uini
neosjetljivim na impulse slabe struje, i tano procijeniti utjecaj najveih
sila inercije u mehanizmu da bi se osigurao dovoljno snaan pokretni impuls.
"A zatim...", elnov pogleda Sologdina i oi mu se veselo zaiskrie, "a zatim,
nemojte zaboraviti: vae ifriranje osniva se na principu kaosa, i to je
dobro. Ali kaos koji je jednom odreen, kaos koji se ohladio, postaje sistem.
Jo bi bolje bilo usavriti neko rjeenje po kojem bi se kaos mijenjao
kaotino."
Tu se profesor zamislio, previo stranicu napola i uutio.
173
Sologdin je zatvorio oi kao da ga je zaslijepilo jako svjetlo i stajao je,
nita ne videi.
Ve profesorove prve rijei preplavile su ga nekom unutar njom toplinom. Sad
se vrsto naslonio na prozor da ne bi uzletio do stropa od sree, to mu se
inilo vrlo lako moguim.
to je bio prije nego su ga zatvorili? Za to je bio sposoban? Je li bio pravi
inenjer? Bio je momi, kome je bilo vie stalo do toga kako izgleda nego do
bilo ega drugoga, i zapravo je bio osuen na pet godina zbog ljubomore jednog
neprijatelja.
Zatim je dola Butirka, Presnja, SevUrallag, Ivdellag, Kargo-pollag...
Zatim centralni istrani zatvor unutar logora, usjeen u brdu
Tamo je bio njegov "zatitnik", njegov "stari drug", oficir slube sigurnosti
natporunik Kamian, koji se jedanaest mjeseci trudio da mu natovari jo jednu
presudu, jo deset godina. Dijelei nove kazne, Kamian nije vodio rauna o
kvotama centralne administracije. Pokupio je sve one kojima su presude bile
prekratke, koje su u logoru morali zadrati po specijalnom nareenju do kraja
rata. I nije gubio vrijeme izmiljajui optube. Netko je nekome rekao da je
Ermita prodao jednu sliku na Zapad - i obojica su dobili po deset godina.
Bila je tu i ena posrijedi - jedna bolniarka, zatvorenica zbog koje je
Kamian, rumeni i krupni zavodnik, bio ljubomoran na Sologdina. I to posve
opravdano. Jo i danas Sologdin je pamtio tu bolniarku s toliko iskrene
fizike zahvalnosti, da mu zbog nje uope nije bilo ao to je dobio jo jednu

kaznu.
Kamian je rado udarao ljude tapom, tako da su im zubi ispadali krvarei. Ako
je dojahao u logor na konju - a bio je dobar jaha - toga dana sluio bi se
drkom od bia.
Bio je rat. Cak i vani hrana je bila racionirana. A u logoru? U planinskoj
pilji?
Sologdin, pouen svojim iskustvom iz prve istrage, nije potpisao nita. Ali
ipak je dobio jo deset godina. Odveli su ga ravno s procesa u bolnicu. Bio je
na umoru. Njegovo tijelo, osueno na raspadanje, odbijalo je da primi kruh i
kau.
Doao je dan kad su ga poloili na nosila i odnijeli ga u mrtvanicu da mu
razbiju glavu velikim drvenim maljem prije nego ga odvuku na groblje. Ali on
se pokrenuo...
A sada, izii odavde! Vratiti se opet u ivoj! Poslije tolikih godina zatvora,
poslije tolikih godina rada, poslije udobnih baraka inenjerskog i tehnikog
osoblja, kamo je to uzletio? Kako se te dogodilo? Kome je ovaj Descartes u
vunenoj kapi govorio takc laskave rijei?
Celnov previje svoj list s biljekama na etiri dijela, pa n; osam.
"Kako vidite", ree on, "jo je preostalo mnogo posla, ovaj projekt bit e
najbolji od svih koji su predloeni. Donije vam slobodu. I ponitenje
presude."
Iz nekog razloga Celnov se nasmijeio. Smijeak mu je : otar i tanak, kao
itavo njegovo lice.
Taj je smijeak uputio samome sebi. Premda je u razlici razdobljima u
razliitim arakama uinio mnogo vie nego
174
Sologdin, njemu nije prijetila ni sloboda ni ponitenje presude. Presude
zapravo nikad nije ni bilo. Jednom davno, on je izrekao svoje miljenje o
Mudrom ocu, ustvrdivi da je odvratan gmiza-vac, i dobio je osamnaest godina
zatvora, bez presude, bez roka, bez nade.
Sologdin je otvorio blistave modre oi, uspravio se i rekao pomalo dramatino:
"Vladimire Erastoviu! Dali ste mi podrku i povjerenje! Nemam rijei da vam
zahvalim na vaoj panji. Va sam dunik!" Ali blagi smijeak ve mu je
poigravao na usnama.
Vraajui svitak papira Sologdinu, profesor se neega sjetio. "Moram vam se
ispriati. Zamolili ste me da ovaj dijagram ne pokaem Antonu Nikolajeviu.
Meutim, on je sluajno uao u moju sobu dok mene nije bilo i ovo razmotao, po
svom obiaju. I naravno da je odmah shvatio to je posrijedi. Morao sam mu
rei tko ste."
Sologdinu je smijeak iezao s usana. Namrtio se.
"Zar vam je to vano?" elnov je pokazao iznenaenje jedva pokreui lice.
"Ali zato? Dan prije, dan kasnije..."
Sologdin ni sam nije znao zato je to tako vano. Spustio je pogled. Zar nije
nastupio as da svoj dijagram odnese Jako-novu?
"Kako da vam to protumaim, Vladimire Erastoviu? Ne ini li vam se da je ovo
i pitanje morala? Napokon, ovo nije most, dizalica ili strug. Ovo nije gotovo
ni od kakvog znaenja za industriju, ali je od velikog znaenja za dvor. Kad
se sjetim muterije koja e podignuti na predajnik ... Vidite, ja sam dosad
ovo radio samo da iskuam vlastitu snagu. Za sebe."
Opet je podigao pogled.
Za sebe.
elnov je vrlo dobro poznavao takav rad. U pravilu, to je bio najvii oblik
naunog rada.
"Ali - u ovim okolnostima - nije li to za vas preveliki luksuz?" elnov ga je
gledao blijedim, mirnim oima.
Sologdin se nasmijei. "Oprostite mi, molim vas", ree on. "Nije to nita.

Samo sam naglas mislio. Nemojte sebi nita predbacivati. Ja sam zahvalan,
veoma sam vam zahvalan."
On s puno potovanja stisne njenu i slabu ruku elnova, i izie nosei svitak
papira pod rukom.
Uao je u tu sobu kao slobodni takmiar. A sad ju je naputao kao optereeni
pobjednik. Nije vie bio gospodar svog vremena, svojih namjera, ni svog rada.
elnov se nije zavalio u naslonja. Zatvorio je oi i sjedio dugo vremena
uspravan, mrava lica pod pletenom vunenom kapom.
175
30
KAZNENI POENI
Jo uvijek ispunjen radou, Sologdin nepotrebno snano gur-j ne vrata i ue u
projektni ured. Ali umjesto gomile koju je oekt vao da e zatei u toj
velikoj sobi, uvijek ispunjenoj amororr-, zatekao je kraj prozora samo jednu
krupnu ensku pojavu.
"Sami ste,
Larisa
Nikolajevna?"
upita
Sologdin iznenaea Brzim
koracima preao je sobu.
Larisa Nikolajevna
Emina,
tridesetogodinja ena, crtai" okrenula se
od prozora do kojeg je stajala njena daska za crta i nasmijeila se preko
ramena Sologdinu.
"Dmitri Aleksandrovi? A ja sam mislila da u se ovdje sa dosaivati itav
bogovetni dan."
U njenim rijeima zazvualo je neto neuobiajeno. Sologti je paljivo pogleda
i njegov pogled hitro obuhvati krupnu pojj u jarko zelenoj pletenoj suknji i
kaputiu. Odmjerenim koraca on proe kraj nje i bez rijei prie svom stolu.
Jo prije nego) sjeo, povukao je tanku vertikalnu crtu na jednom listu ruias
papira koji je pred njim leao. Zatim, okrenuvi lea Err.i privrsti crte
koji je sa sobom donio na pokretnu crtau dai
Projektni ured bila je prostrana soba na treem katu velika prozora koja su
gledala na jug. Meu obinim ures stolovima nalazilo se tuce slinih crtaih
daski; neke su bile | stavljene gotovo uspravno, neke koso, a neke potpuno
vodor Sologdinova je daska stajala kraj najudaljenijeg prozora, istog onog
do kojeg je sjedila Emina. Crtaa je daska bila ljena uspravno, i to na taj
nain da titi Sologdina od efov; ulaznih vrata,
ali
da prikaeni
crte ipak prima puno
. svjetlo.
Napokon Sologdin suho upita: "Zato nema nikoga?"
"Mislila sam da u to od vas saznati", odgovori ona zv~* glasom.
On se naglo okrene prema njoj i ree:
"Od mene tu saznati samo gdje su ona
etiri neprivilegirana zeka, koja u ovoj sobi. Jedan je pozvan u posjete. Hugo
Leonardovii
latvijski Boi. Ja sam ovdje. A Ivan Ivanovi zatraio je slobodan dan da
pokrpa arape, koje su posljednjih dana dosegle koliinu od dvadeset pari. Ali
volio bih znati gdje je onih esnaest slobodnih radnika, drugim rijeima,
drugova koji su navodno odgovorniji od nas?"
Bio je okrenut Eminoj profilom, i jasno je mogla vidjeti prezirni smijeak
izmeu njegovih malih tankih brkova i uredne francuske bradice. Gledala ga je
s uitkom.
"to? Zar vi ne znate da se na major sino sporazumio s Antonom
Nikolajeviem, i da danas projektni ured ima slobodan dan? Ali naravno da je
ba mene moralo zapasti deurstvo."
"Slobodan dan? Kojim povodom?"
"Kako to mislite, kojim povodom? Pa nedjelja je."
"Otkad je to nedjelja iznenada slobodan dan?"
"Ali major je rekao da trenutno nemamo nekog hitnog posla."
Sologdin se naglo okrene prema Eminoj.
"Mi da nemamo hitnog posla?" Povikne on gotovo bijesno. "Vidi, vidi! Mi nemamo

hitnog posla!" Sologdinove usne drhtale su od nestrpljenja. "A kako bi vam se

svialo kad bih odredio da od sutra svih esnaest vas ovdje sjedi i kopira dan
i no? Kako bi vam se to svialo?"
Gotovo je povikao "svih esnaest".
Usprkos stranoj mogunosti da bi mogla kopirati dan i no, Emina je sauvala
hladnokrvnost, to je pristajalo njenoj smirenoj, obloj ljepoti. Danas jo
nije ni uklonila paus-papir koji je prekrivao njenu malo nakrivljenu dasku, te
se udobno naslonila na nju. Tijesan kaputi isticao joj je pune grudi.
Ljuljala se blago amo-tamo i gledala u Sologdina krupnim, prijaznim oima.
"Boe nas oslobodi! Zar bi vi bili u stanju tako neto uiniti?"
Hladno je pogledavi, Sologdin upita: "Zato upotrebljavate rije "Bog"? Vi
ste napokon ena ekista."
"Pa ta to znai?" upita Emina zaueno. "Mi peemo uskrsni kola za Uskrs. Pa
to onda?"
"Uskrsni kola?"
"Pa onda?"
Sologdin pogleda Eminu koja je sjedila. Zelena boja njenog pletenog kostima
bila je jarka, nametljiva. I kaputi i suknja bili su pripijeni i otkrivali su
njeno mesnato tijelo. Kaputi je bio otkopan pod vratom, gdje je izvirivao
ovratnik batistene bluze.
Sologdin povue jo jednu uspravnu crtu na ruiastom papiru i ree: "Napokon,
vi ste rekli da vam je mu potpukovnik u MVD-u."
"To je moj mu. Moja majka i ja smo ene, to je neto drugo", ree Emina sa
smijekom koji je razoruavao. Teke svijetloplave pletenice bile su joj
omotane oko glave kao velianstveni vijenac. Nasmijeila se, i u tom trenutku
izgledala je kao seljanka, ali seljanka koju igra Ema Cesarska.
Sologdin je bez odgovora sjeo postrance za svoj stol da ne bi vidio Eminu, i
poeo prouavati crte pred sobom.
Jo uvijek je bio pod dojmom pohvala profesora elnova. Osjeao je neku
neobuzdanu radost, i nije elio da izgubi taj osjeaj. Neosjetljivost produkta
svog uma na impulse slabe struje
12
U prvom Icrugu
177
i pitanje poetne inercije Sologdin je intuitivno smatrao problemima koji se
mogu rijeiti, premda e oigledno biti potrebno jo jednom provjeriti sve
proraune i uzeti u obzir sve mogunosti. Ali uznemirivala ga je posljednja
primjedba Celnova o kaosu. To nije znailo da mu je rad promaen, ali
ukazivalo je na ono po emu se razlikuje od ideala. Nejasno je osjeao da je
negdje u njegovom radu neki nedovreni "Konani pedalj" koji Celnov nije
uoio, a njemu samome je izmakao. Bilo je vano da odmah sada, u tom
sluajnom, sretnom nedjeljnom miru utvrdi to je posrijedi i pokua ispraviti.
Tek tada moe otkriti svoj rad Jakonovu i poeti kroz ove debele zidove
probijati svoj put u slobodu.
Zato se prisilio da iz svog mozga izbaci sve misli na Eminu i da se vrati u
sferu ideja kojima ga je inspirirao profesor Celnov. Emina je sjedila kraj
njega ve pola godine, ali nikad nisu imali prilike da dugo razgovaraju. A
nikad se nisu nali nasamo kao danas. Sologdin se katkad alio s njom, kad bi
u skladu sa svojim dnevnim redom dopustio sebi pet minuta odmora. Larisa Niko!
jevna ga je zabavljala; bila mu je podreena kao crta, ali isi vremeno je
bila dama iz vieg drutvenog kruga, dok je on b samo obrazovani rob;
ali
uznemirivao ga je pogled na nje: krupno, bujno tijelo.
Sologdin je gledao svoj crte a Emina ga je promatrala, i dal j se ljuljajui
na laktovima. Njeno je pitanje dolo posve iznenada "Dmitri Aleksandrovi, a
to je s vama? Tko vama krpa arapt?"
Sologdin podigne obrve. "Moje arape?" I dalje je gledao u crte. "Ivan
Ivanovi nosi arape zato to je jo novajlija, on je u zatvoru tek tri

godine. arape su samo truli zaostatak iz takozvanog ...", i tu se gotovo

uguio jer je bio prisiljen da upotrijebi "ptiju rije", "kapitalizma. Ja ne
nosim arape." I on povuie uspravnu crtu na bijelom listu papira.
"Pa to onda nosite?"
"Prekoraili ste granice ednosti, Larisa Nikolajevna", Sologdin, ne mogavi
suspregnuti smijeak. "Nosim ponos ruske odjee - obojke."
S uitkom je izgovorio te rijei.
"Ali to nose vojnici."
"Vojnici, i jo dva drutvena sloja: zatvorenici i kolhozni
"Ali i njih treba prati i krpati."
"Varate se! Tko dan-danas pere obojke? To se naprosto r. godinu dana bez
pranja, i onda ih se baci i dobije nove skladitara."
"Zbilja? Istina?" Emina je bila gotovo preplaena.
Sologdin prasne u bezbrian, mladenaki smijeh.
"Pa eto, bar neki ljudi tako misle. Da, a mislite li vi da ja od ove
milostinje zaista mogao kupovati arape? Eto, vi crtaica u MGB-u, i koliko
primate na mjesec?"
"Tisuu petsto rubalja."
"Eto!" uzvikne Sologdin trijumfirajui. "Tisuu petsto lja. A ja kao
"stvaralac", to na jeziku maksimalne jasnoe inenjer, primam trideset
rubalja mjeseno. Ni vi na mom mj ne biste bacali novac za arape, je 1"
tako?"
178
Sologdinove oi veselo zablistae. Ono to je rekao nije imalo nikakve veze s
Eminom, ali ona se ipak zarumenjela.
Mu Larise Nikolajevne bio je, kratko reeno, tupa budala. Za njega je obitelj
ve odavna postala mekani jastuk, a za svoju enu bio je naprosto jo jedan
komad pokustva u stanu. Kad bi se vratio kui s posla, dugo je vremena
provodio za objedom, jedui s velikim uitkom, a onda bi legao na spavanje.
Kad bi se opet razbudio itao bi novine i prtljao oko radija. Neprestano je
prodavao stari radio i kupovao novi. Jedino to ga je uzbuivalo - to je
uistinu raspaljivalo njegovu strast - bio je nogomet (po slubenoj
pripadnosti, navijao je uvijek za "Dinamo"). Bio je tako dosadan, tako
nezanimljiv u svemu, da u Larisi nije mogao pobuditi ni iskru interesa. to se
toga tie, i drugi mukarci koje je poznavala uivali su iskljuivo u tome da
prepriavaju svoje zasluge za domovinu, da kartaju, opijaju se dok ne pomodre
u licu, i da pipaju ene kad se napiju.
Sologdin, sa svojim laganim pokretima, hitrim duhom i otrim jezikom,
neoekivanim promjenama raspoloenja iz strogosti u prezir, sviao joj se,
premda to uope nije nastojao, niti mu je taj uspjeh neto znaio.
Opet se okrenuo svom crteu. Larisa Nikolajevna i dalje je promatrala njegovo
lice, brkove, bradicu, vlane pune usne. eljela je da osjeti tu njegovu
vrstu bradicu na svom licu, da njome protrlja obraze.
"Dmitri Aleksandrovi", ree ona, opet prekinuvi njegovu utnju, "smetam li
vam?"
"Da, malo", odgovori Sologdin. Konani pedalj zahtijevao je potpunu
koncentraciju. Ali njegova susjeda ga je zaista smetala. Okrenuo se od svog
crtea k stolu, istovremeno i prema Eminoj, i poeo sreivati neke nevane
papire.
Jasno je uo hitro kuckanje njenog runog sata.
Skupina ljudi nailazila je hodnikom tiho razgovarajui. Iz Sedmice je do njih
dopirao Mamurinov uljetavi glas: "Onda, hoe li taj transformator biti
gotov?" I ljutiti povik Markueva: "Niste im ga smjeli dati, Jakove Ivaniu."
Larisa Nikolajevna prekrii ruke i poloi bradu na njih; eznutljivo je
gledala u Sologdina.
On je itao.

"Svaki sat. Svaki dan", proaputa ona prepuna potovanja. "U zatvoru ste, a
toliko uite! Vi ste neobian ovjek, Dmitri Aleksandroviu!"
Ali Sologdin oigledno nije bio u stanju da ita, jer je smjesta podigao
pogled.
"Pa to ako sam u zatvoru, Larisa Nikolajevna? U zatvoru sam ve od svoje
dvadeset pete godine, a izii u kad mi budu etrdeset dvije. Osim toga, ni u
to ne vjerujem. Zacijelo e mi jo dodati. I najbolji dio mog ivota bit e
proveden po logorima, i sva moja snaga utroena uzalud. ovjek se ne smije
pokoriti vanjskim okolnostima, to poniava."
"Kod vas sve ide po nekom sistemu."
179
p
"Proveo sam sedam logorskih godina na zobenoj kai i obavljao sam
intelektualni rad bez eera ili fosfora. To me je natjeralo da prihvatim vrlo
strogi reim. Sloboda ili zatvor - koja je razlika? ovjek mora razviti
nepokolebljivu snagu volje, koja e se pokoravati jedino njegovom razumu."
Manikiranim kaiprstom, na kojem je okrugli nokat bio premazan lakom u boji
maline, Emina je nemarno i bezuspjeno pokuavala izravnati zguvani ugao
paus-papira. Tada je spustila glavu na prekrtene ruke, tako da je visoka
kruna njenih debelih, pletenica bila izloena njegovom pogledu, i rekla
zamiljeno: "Duna sam vam ispriku, Dmitri Aleksandroviu ..."
"Zato?"
"Kad sam jednom stajala kraj vaeg stola, vidjela sam da sete pismo. Pa, znate
kako se to dogaa, posve sluajno. A one drugi put..."
"Opet ste pogledali - posve sluajno?"
"I vidjela sam da opet piete pismo, i ini mi se da je to bi isto pismo."
"Dakle, prepoznali ste da je to isto pismo? A to je bilo tr put? Bilo je i
trei put, zar ne?"
"Da."
"Tako dakle! Larisa Nikolajevna, ako se to nastavi, bit prisiljen da se liim
vaih crtakih usluga. A bit e mi ao -" ne crtate loe."
"Ali to je bilo vrlo davno. Odonda vie niste pisali."
"Ipak, jeste li to smjesta prijavili majoru ikinidiju?"
"Zato ikinidiju?"
"Dobro, onda ikinu. Jeste li napisali denuncijaciju?"
"Kako to moete i pomisliti?"
"Ja ak uope ne moram pomisliti! Neete valjda rei da major ikin nije
uputio da pijunirate moja djela, moje rij pa ak i moje misli?" Sologdin uzme
olovku i povue uspr crtu na bijelom papiru. "Dakle, naredio vam je, zar ne?
iskreni!"
"Da, jest."
"I koliko ste denuncijacija napisali?"
"Dmitri Aleksandroviu! Zar vi mislite da bih ja to stanju? I to protiv vas?
Naprotiv, napisala sam najbolje ruke!"
"Hm. Dobro, za sada emo vam vjerovati. Ali moje upoz jo uvijek vrijedi.
Oigledno je posrijedi puka, ne zloii enska znatielja. Ja u je
zadovoljiti. To je bilo u rujnu, fc bila tri dana za redom, ve pet - pisao
sam pismo svojoj ft"
"To sam vas htjela i pitati! Imate enu? Ona vas ete piete joj tako duga
pisma?"
"Imam enu", odgovori Sologdin polako i naglaeno, >af * je kao da je nemam.
Ne mogu joj ak vie ni pisma pisati. % sam joj pisao - ne, nisam zavravao
ona duga pisma, ve sfli njima radio dugo vremena. Vjetina pisanja pisama,
Laris- ""
180
lajevna, vrlo je teka vjetina. Mi esto previe nemarno piemo pisma i onda

se udimo da smo izgubili ljude koji su nam bili bliski. Moja me ena nije
vidjela mnogo godina, nije osjetila na sebi moju ruku. Pisma su jedina veza
kojom je veem uza se ve dvanaest godina."
Emina se iznenada trgla. Poloila je laktove na rub Sologdi-nova stola i
pritisnula dlanove uz rumeno lice.
"Jeste li sigurni da je moete zadrati? A zato, Dmitri Alek-sandroviu,
zato? Prolo je dvanaest godina, proi e jo pet - sedamnaest, sve u svemu!
Vi je liavate njene mladosti! Zato? Pustite je da ivi!"
Sologdinov je glas bio svean: "Postoji poseban soj ena, La-risa Nikolajevna.
One su druice Vikinga, Isolde svijetla lica s duom od dijamanata. Vi ivite
u ispraznom blagostanju i niste ih mogli upoznati."
"Pustite je da ivi!" ponovi Larisa Nikolajevna. "I, koliko je mogue, ivite
sami!"
Nitko ne bi bio prepoznao onu velianstvenu grane dame koja je ponosno
leprala kroz predvorja i hodnike arake. Jo uvijek je sjedila kao i prije,
naslonjena na Sologdinov stol, i jasno se ulo kako ubrzano die. Njeno
ugrijano lice bilo je gotovo seljako.
Sologdin odvrati pogled i povue jo jednu vertikalnu crtu na ruiastom
papiru.
"Dmitri Aleksandroviu, ve tjednima umirem od elje da saznam ta znae te
crtice. Vi ih prvo izvlaite, a onda ih nekoliko dana kasnije sve prekriite,
to to znai?"
"Bojim se da opet pokazujete sklonost prema znatielji." On podigne bijeli
papir. "Vidite, svaki put kad upotrijebim stranu rije na ruskom, a to nije
nuno potrebno, napravim znak. Zbroj tih znakova je mjerilo mog nesavrenstva.
Nisam se sjetio da nadomjestim rije "kapitalizam" rijeju "veliko
novarstvo", a rije "pijunirati" izrazom "drati pod prismotrom"; zato sam
upisao dva znaka."
"A na ruiastom papiru?"
"Primijetili ste da biljeim i na ruiasti papir?"
"I koristite ga ak vie nego bijeli. Je li to jo jedno mjerilo vaeg
nesavrenstva?"
"Da", ree Sologdin oklijevajui. "Na ruiasti papir upisujem kaznene
znakove, to se na vaem jeziku zove kazneni "poeni", i onda sam sebe
kanjavam prema njihovom broju."
"Kazneni poeni? A zato?" upita ona tiho.
"Zato vas to zanima?"
"Zato?" upita Larisa jo tie.
"Jeste li primijetili kad ih upisujem?"
U sobi se nije ulo ni glaska, i Larisa je jedva ujno dahnula: "Da,
primijetila sam."
Sologdin pocrveni i Ijutito prizna: "Upiem znak na ruiasti papir svaki put
kad nisam u stanju podnijeti vau blizinu, kad vas - poelim!"
1SI
Grimizno rumenilo oblije Larisine obraze, ui i vrat. Nije se micala od stola
i hrabro ga je gledala u oi.
Sologdin je bio gnjevan. "A sad u upisati tri znaka odjednom! Dugo e mi
trebati da ih iskupim! Prvo, za vae. drske vlane oi i injenicu da ih
volim. Drugo, zato to vam bluza nije zatvorena, i kad se naginjete vidim vam
grudi. A tree, zato to vam hou poljubiti vrat."
"Pa onda ga poljubite", ree ona zavodniki.
"Vi ste poludjeli! Izlazite iz sobe! Ostavite me!"
Ona se povue od Sologdinova stola i naglo ustane. Stolica joj s treskom padne
na pod.
On se opet okrene svojoj dasci za crtanje.
Opsesija s kojom se borio jo ujutro za vrijeme piljenja sad ga je stala

guiti.
Zurio je u crte i nita nije shvaao.
Iznenada osjeti kako mu se pune grudi naslanjaju na rame.
"Larisa!" ree on strogo, i okrenuvi se, dodirne je.
"to?" upita ona bez daha, sasvim blizu njega.
"Dajte - ja - ja u zakljuati vrata", ree on.
Ne odmiui se, ona odgovori: "Da, zakljuajte."
182
31
OTISCI GLASOVA
Nitko, pa ni slobodni namjetenici, nije volio raditi nedjeljom.
Dolazili su na posao bez volje, ne gurajui se kao radnim danom u autobusu, i
razmiljali kako e izdrati do est sati uvee.
Ali ove je nedjelje bilo u araki mnogo ivlje nego radnim danom. Oko deset
sati ujutro, tri vrlo dugaka i vrlo elegantna automobila dokotrljala su se do
glavnih vrata. Straar u straar-nici je pozdravio. Proli su kroz vrata i po
ljunkom posutom putu oienom od snijega, kraj crvenokosog podvornika Spiridona koji ih je kiljei promatrao dovezli se do glavnog ulaza u institut.
Visoki oficiri s blistavim zlatnim epoletama izili su iz sva tri automobila i
ne ekajui da ih se uvede poli ravno do Jakonovljeva ureda u treem katu.
Nitko nije imao prilike da ih paljivo pogleda. Po nekim laboratorijima
govorkalo se da je doao sam ministar Abakumov s osam generala. U ostalim
laboratorijima ljudi su sjedili mirno, i nisu bili svjesni onoga to im
prijeti.
Istina je bila negdje u sredini. Doao je samo zamjenik ministra Sevastjanov,
u pratnji etvorice generala.
Ali dogodilo se neto neuveno. Pukovnik inenjer Jakonov jo nije doao na
posao. Prestraeni deurni brzo je zatvorio ladicu od stola s knjigom koju je
potajno itao. Telefonirao je Jako-novu u stan i onda je izvijestio zamjenika
ministra da je pukovnik Jakonov morao ostati kod kue zbog sranog napada, ali
da se ipak oblai i dolazi. U meuvremenu je zamjenik Jakonova, major Roitman,
uniforme stegnute u vitkom struku, namjestio remen preko ramena i, zakaivi
nogom o sag u hodniku (bio je kratkovidan) istrao iz akustikog laboratorija
i pojavio se pred posjetiocima. Nije urio samo zato to su to propisi
zahtijevali, ve i zbog unutarnje institutske opozicije kojoj je stajao na
elu - Jakonov je uvijek pokuavao da ga iskljui iz razgovora s
pretpostavljenima. Budui da je ve saznao pojedinosti o Prjanikov-ljevoj
nonoj posjeti, Roitman je hitao da popravi tu situaciju
183
i uvjeri visoki odbor da stanje vocodera nije tako beznadno kao, recimo,
stanje klipera. Premda mu je bilo tek trideset godina, Roitman je ve bio
laureat Staljinske nagrade i s velikim je arom uvukao svoj laboratorij u
vrtlog neprilika povezanih s interesima Najviega.
Svih deset prisutnih su ga sluali. Dvojica su se neto razumjela u tehniku
stranu posla, a ostali su se naprosto dostojanstveno drali. Meutim, kad je
Roitman zavrio, bljedunjavi Mamurin. koga je Oskolupov dao pozvati, stao je
braniti kliper i tvrdio je da je zamalo dovren i spreman za upotrebu. Mucao
je od bijesa. Uskoro je stigao Jakonov, upalih oiju i lica tako blijeda da je
bilo gotovo modro, i odmah se spustio u stolac do zida. Razgovor je bio
prekinut, postao je potpuno zbrkan i uskoro nitko vie nije ima pojma kako bi
mogao spasiti taj propali pothvat
Na nesreu dogodilo se da su srce instituta i njegova savjest to jest oficir
slube sigurnosti drug ikin i partijski sekretar dru; Stepanov, ba te
nedjelje popustili vrlo prirodnoj slabosti. Odluili su da ne dou na posao i
da ne predsjedavaju kolektivu kojim su rukovodili tokom tjedna. Taj se
postupak mogao oprostiti to vie, to je dobro poznato da daljnja nazonost

rukovodilaca vie nije nuna kad je politiko uzdizanje i masovna organizacija

po, stavljena na pravu bazu. Deurnoga je spopao strah i svijest oj iznenadnoj
odgovornosti. Lino se izlaui opasnosti napustio ? telefon i projurio kroz
laboratorije, apatom obavjetavajui r. : hove rukovodioce da su stigli
visoki gosti i da udvostrue svo;jj budnost. Ali zato to je bio vrlo uzbuen
i to se urio da vrati telefonu, nije obratio panju na zakljuana vrata
projektno ureda. Isto tako, propustio je da otri do vakuumskog laborat^ rija,
gdje je Clara Makarigin bila sama u slubi.
Voditelji
laboratorija
sa
svoje
strane
nisu
davali
nikaki
izjave, jer ovjek ne moe naglas zamoliti ljude da se prave ka teko rade,
zato to su iznenada stigli zamjenik ministra i ge" rali. Ali zaredali su od
stola do stola i, kriom apui, upozor svakog pojedinog.
itav institut sjedio je i oekivao dostojanstvenike. Oni se, poto su neko
vrijeme konferirali, razdvojili, te su neki o> u uredu Jakonova, a ostali su
poli u Sedmicu. Samo Sevasti:. i major Roitman spustili su se u akustiki
laboratorij; jer ; se oslobodio ove nove glavobolje, Jakonov je preporuio
aku-:j kao najprikladniju bazu za izvravanje Rjuminovih direktiva.
"to mislite, kako se moe otkriti tu osobu?" upita Scvss nov putem Roitmana.
Roitman nije mogao misliti, jer je za taj zadatak saznao nekoliko minuta
ranije; Oskolupov je sino mislio za njega, j je preuzeo taj specijalan
zadatak - ne mislei. Ali u tokuj minuta Roitman je ve uspio neto smisliti.
"Pa znate", ree on bez ikakve servilnosti, obraajui mjeniku ministra po
imenu i oevom imenu, "mi imamo za vidljivi govor - mi ga zovemo VIR - i iz
njega dobr "otiske" glasova, a ovdje imamo ovjeka, nekog Rubina, koji itati
te otiske."
184
"Zatvorenika?"
"Da. On je docent filologije. Nedavno sam ga zaposlio da pronalazi
individualne osobine govora na otiscima glasova. I nadam se, kad taj
telefonski razgovor pretvorimo u otisak glasova i usporedimo ga s otiscima
glasa osumnjienih ..."
"Hm... Za tog filologa trebat emo dozvolu Abakumova<, ree Sevastjanov,
kimajui glavom.
"Zbog sigurnosti?"
"Da."
Za to vrijeme nitko u akustici, premda su sad ve svi znali za dolazak odbora,
jo uvijek nije bio u stanju prevladati munu inerciju nerada, te su se svi
samo pretvarali da rade, lijeno prekopavajui po ladicama punih radio-lampi,
prouavajui dijagrame u asopisima, zijevajui kroz prozor. Djevojke,
slobodne namjetenice, okupile su se i apatom brbljale. Roitmanov pomonik iz
razjuri. Simoka sreom nije bila u slubi; dobila je slobodan dan kao naknadu
za prekovremeni rad; tako je sebi pri-tedjela bol da vidi kako Nerin,
sveano odjeven, blista u iekivanju posjeta eni koja je na njega imala vie
prava od Simoke.
Nerin se osjeao kao poasni gost na nekoj proslavi; ve je po trei put uao
u akustiki laboratorij, premda tamo nije imao nikakva posla, naprosto zato
to je bio nervozan iekujui crnu maricu koja je jako kasnila. Nije sjedio
na svom stolcu nego na prozorskoj dasci i s uitkom uvlaio dim svojih
Belomora sluajui Rubina. Rubin, koji profesora elnova nije smatrao
dostojnom publikom za svoju baladu o Mojsiju, sada ju je tiho, ali strastveno,
recitirao Glebu Nerinu. Rubin nije bio pjesnik. Nije bio dovoljno vjet u
usavravanju rime, nije imao pravog osjeaja za ritam, ali katkada mu se znala
posreiti pjesma, koja je bila iskrena i inteligentna. Trenutno mu je bilo
stalo da Gleb pohvali njegovu baladu.
Rubin nije mogao postojati bez prijatelja, on se guio bez njih. Usamljenost
je za njega bila tako nepodnoljiva da nije doputao svojim mislima da sazriju

u glavi, ve bi, im bi u njoj zatekao i pola misli, odmah pourio da je s

nekim podijeli. itav ivot imao je prijatelja u izobilju, ali u zatvoru se
ustanovilo da mu prijatelji nisu bili istomiljenici, a istomiljenici mu nisu
bili prijatelji.
I tako nitko u akustici nije uistinu radio, osim nepokolebivo veselog i
marljivog Prjanikova, koji je ve potisnuo u pozadinu svoje dojmove o nonoj
Moskvi i svom ludom izletu, i razmiljao kako e usavriti neto na strujnom
krugu, pjevuei: "Bendi, bendi, bendi, baa Bendi, bendi, bendi, baaa."
Upravo u tom trenutku Sevastjanov je uao s Roitmanom. Roitman je govorio: "Na
tim otiscima glasa govor se mjeri s tri aspekta odjednom: frekvencija popreno preko vrpce; trajanje - po duini vrpce; i amplituda - po gustoi
slike. Stoga je svaki glas opisan tako jedinstveno da ga se moe smjesta
prepoznati, i sve to je reeno moe se proitati na vrpci."
185
t J
On povede Sevastjanova dalje po laboratoriju.
"Ovdje je aparat koji je konstruiran u naem laboratoriju." (Sam Roitman ve
je zaboravio do koje je mjere to bila kopija.)
"A avdje je", ree on, paljivo usmjerujui zamjenika ministra prema prozoru,
"kandidat filolokih nauka Rubin, jedini ovjek u Sovjetskom Savezu koji moe
itati vidljivi govor."
Rubin je ustao i sad se utke naklonio.
Kad je Roitman prvi put na vratima izgovorio rije "otisci glasa", i Rubin i
Nerin su se zaprepastili. Njihov rad - kojemu su se ljudi dosad uglavnom
smijali - izbio je na svjetlo dana. Tokom etrdeset i pet sekundi, koliko je
Roitmanu trebalo da dovede Sevastjanova do Rubina, Rubin i Nerin su onom
otrom intuicijom i brzinom reakcija, svojstvenom zekovima, ve shvatili da e
doi do prikazivanja Rubinove sposobnosti da ita otiske glasova, a da
reenicu za test u mikrofon moe itati samo jedan od "ovlatenih" spikera, a
da je jedini ovlateni spiker u prostoriji trenutno Nerin. Uzeli su takoer u
obzir i injenicu da bi Rubin, premda zaista znade itati otiske glasova, ipak
mogao pogrijeiti u testu, a on sebi nije smio dopustiti pogreku - jer to bi
znailo odletjeti iz arake naglavce u podzemni svijet logora.
Meutim, o svemu tome nisu prozborili ni rijei, ve su samo jedan drugoga s
razumijevanjem pogledali.
Rubin proaputa: "Ako bude itao ti, upotrijebi reenicu "Otisci glasova
omoguuju gluhima da se slue telefonom"."*
Nerin proaputa: "Ako on kae sam, pogodi po glasovima Ako pogladim kosu,
pogodio si; ako popravim kravatu, nisi pogodio."
U tom trenutku Rubin je ustao i poklonio se.
Roitman je nastavio suzdrljivim glasom, koji je zvuao kaj da se ispriava,
te je i okrenutih lea ovjek mogao pogoditi J. govori intelektualac: "A sad
e nam Lev Grigori pokazati to c:: moe. Jedan od spikera --^ pa eto, Gleb
Vikenti - ui e u ak.. stiku kabinu i kazati jednu reenicu preko
mikrofona, VIR ; je snimiti, a Lev Grigori e je pokuati proitati."
Zaustavivi se neposredno pred zamjenikom ministra, Ner:a ga pogleda drskim
logorskim pogledom, "elite li moda izmisliti; neku reenicu?" upita on
ozbiljno.
"Ne, ne", odgovori Sevastjanov uljudno, odvraajui por "Smislite neto
sami."
Nerin posluno uzme list papira, razmisli asak, zatim da mu je dola
inspiracija, neto napie i u opoj tiini p: papir Sevastjanovu tako da
nitko drugi, pa ak ni Roitman, nita mogao proitati: "Otisci glasova
omoguuju gluhima cL slue telefonom."
"Je li to istina?" upita Sevastjanov zaprepaten.
"Da."
-*

* Reenica glasi u originalu: "Zvukovidi ra?.reajut gluhim govc telefonu."

186
"Molim vas, proitajte."
VIR je poeo brujati. Nerin je uao u kabinu. Dok je ulazio pomislio je kako
strano izgleda ta juta oko nje (ta vjena oskudica materijala!). vrsto je
zatvorio za sobom vrata. Stroj je poeo kloparati, i vrpca duga dva metra,
iarana labirintom vlanih tintanih crta i razmazanih taaka stigla je na
Rubinov stol.
itav je laboratorij prestao "raditi" i napeto je promatrao. Roitman je
oigledno bio nervozan. Nerin je iziao iz kabine i izdaleka nemarno i
ravnoduno promatrao Rubina. Svi su unaokolo stajali; samo je Rubin sjedio i
elava mu je glava svjetlucala. Iz milosra prema svojim nestrpljivim
promatraima nije tajio svoju sveeniku mudrost i smjesta je poeo oznaavati
mokru vrpcu tintanom olovkom koja je, kao i uvijek, bila tupa.
"Vidite, stanovite se glasove moe deifrirati bez imalo potekoa, na
primjer, akcentirane ili zvune vokale. U drugoj rijei dva puta je jasno
vidljiv glas "r". U prvoj rijei naglaeni "i", a pred njim mekani V - jer tu
ne moe stajati tvrdi glas. Prije toga imamo formant "a", ali ne smijemo
zaboraviti da se u posljednjem slogu prije naglaska i V izgovara kao "a".
Meutim, samoglasnik "u" zadrava svoja individualna svojstva i ako je udaljen
od naglaenog sloga - ovdje ima karakteristinu nisku frekvenciju. Trei glas
prve rijei nesumnjivo je "u". A poslije njega slijedi bezvuan, mekonepani,
eksplozivan suglasnik, najvjerojatnije "k" - tako da imamo "ukovi" ili
"ukavi". A ovdje je tvrdi V - jasno se razlikuje od mekanog V, jer ni na
jednom mjestu ne prelazi frekvenciju od 2300 herca. "Vukovi" - a zatim dolazi
jedan zatvorni, zvuni glas, a iza njega jedan reducirani samoglasnik, pa ova
dva zajedno mogu interpretirati kao "di". I tako dobivamo "vukovidi"; prvi
glas moramo pogoditi, jer je razmazan. Mogao bih ga shvatiti kao V, kad mi sam
smisao ne bi govorio da je posrijedi "z". I tako je prva rije - "zvukovidi".
Idemo dalje. U drugoj rijei, kao to sam ve rekao, nalaze se dva "r" i, po
svoj prilici, standardni glagolski zavretak "ajet"; ali budui da je ovo
mnoina, oigledno je "ajut". Vjerojatno "razrivajut" ili "razreajut";
utvrdit u zaas, zaas ... Antonina Valerjanovna, jeste li mi vi uzeli
povealo? Mogu li ga, molim vas, dobiti na trenutak?"
Nije uope bilo potrebe da se uzima povealo, jer je VIR davao vrlo iroke
slike, ali to se po logorskoj tradiciji radilo zbog predstave, i Nerin se u
sebi nasmijao, odsutno gladei kosu koja je ve bila glatka. Rubin ga pogleda
i uzme povealo koje su mu donijeli. Opa je napetost porasla. Nitko nije znao
hoe li Rubin tano pogoditi. Sevastjanov je zapanjen aputao: "To je
nevjerojatno. Nevjerojatno."
Nitko nije primijetio kad je u sobu na prstima uao uster-man. Nije imao
prava da ue pa se zaustavio kod vrata. Dajui znak Nerinu da smjesta izie
iz sobe, usterman, meutim, nije s njim iziao, ve je ekao trenutak da
pozove Rubina. Traio je Rubina da ga natjera da namjesti leaj po propisima.
Nije to bilo prvi put da je usterman dosaivao Rubinu s istim prigovorom.
Rubin je upravo pogodio rije "gluhi" i borio se s narednom rijeju. Roitman
je blistao od zadovoljstva, ne samo zato to je
187
I
sudjelovao u tom trijumfu, ve to ga je iskreno veselio svaki uspjeh u
poslu.
Tada Rubin sluajno podigne pogled i susrevi se s mranim ustermanovim
pogledom, shvati zato je usterman doao. L znak odgovora on ga zlobno
pogleda, kao da mu kae: "Idi . namjesti ga sam!"
"Posljednja fraza glasi "telefonom". Tu kombinaciju susreem, tako esto da je
odmah prepoznajemo. I to je sve."

"Nevjerojatno!" ponovi Sevastjanov. "Oprostite, kako ono glasi vae ime i

oevo ime?"
"Lev Grigori."
"Sluajte, Leve Grigoriu, moete li razlikovati individua!!., odlike glasa na
tim otiscima?"
"Mi
to zovemo
individualni tip govora.
Da.
To je zapne predmet
naeg istraivanja."
"Vrlo dobro! Mislim da za vas imam jedan vi-lo zanimli.. zadatak."
usterman se iskrao iz sobe na prstima.
188
32
ZABRANJENO JE LJUBITI SE
Motor crne marice koja je trebala prevesti zatvorenike u posjetu nije radio.
Dolo je do zastoja dok se telefoniralo na sve strane i raspravljalo o raznim
mogunostima. Oko jedanaest prije podne, kad je Nerin, koga su pozvali iz
akustikog laboratorija, doao da ga pretrae, ostalih est zatvorenika koji
su ili u posjetu ve je ekalo. Neke su jo uvijek pretresali, a drugi su ve
proli pretres i ekali su - oslonjeni na veliki stol, ili hodajui amo-tamo
po sobi, dalje od prostora za pretres. Kraj zida stajao je potpukovnik
Klimentjev - dotjeran i ulizan, uspravan poput ratnika prije smotre. Prodoran
miris kolonjske vode irio se iz njegovog kao smola crnog brka i crne kose.
Ruku skrtenih na leima stajao je kao da ga se to nita ne tie, ali njegova
nazonost prisiljavala je straare da pretresaju vrlo savjesno.
Kad je uao u prostor za pretres, Nerina su doekale ispruene ruke jednog od
najdosadnijih, najzajedljivijih straara, Krasnogubenkog, koji ga smjesta
upita: "Sta ima u depovima?"
Nerin je ve davno prerastao ono besplodno uzrujavanje koje mnogi zatvorenici
osjeaju pred straarima. Nije se potrudio da odgovori ili da urno izvrne
depove odijela od eviota, koje mu je bilo jo nepoznato. Pospano je pogledao
u Krasnogubenkog i jedva malo odmaknuo ruke od bokova, dopustivi straaru da
mu pretrai depove. Poslije pet godina zatvora i mnogih takvih pretresa,
Nerin nije osjeao, kao to bi moda osjetio neki novajlija, da je to grubo
nasilje, da prljavi prsti eprkaju po njegovom ranjenom srcu. Ne, nita to se
nanosilo njegovom tijelu nije moglo pomraiti njegovo blistavo raspoloenje.
Krasnogubenki otvori kutiju za cigarete, koju mu je Potapov upravo poklonio,
pogleda u vrhove svih cigareta da provjeri nije li u njima neto sakriveno,
pogleda pod ibice u kutiji, opipa rubove Nerinove maramice. Nita drugo nije
naao u depovima. Zatim proe rukom preko itava Nerinova tijela, zavlaei
ruku izmeu potkoulje i kaputa za sluaj da je neto sakriveno pod
189
kouljom, ili izmeu koulje i aboa. Zatim sjedne na pete i, vrsto ih
steui, pree rukama prvo po jednoj nozi od gore do dolje, zatim po drugoj.
Dok je Krasnogubenki uao, Nerin je dobro mogao vidjeti svog kolegu
zatvorenika, rezbara, i odmah je pogodio zato je tako nervozan. Rezbar je u
zatvoru otkrio da ima talent za pisanje novela, i stao je pisati - o
doivljajima ratnih zarobljenika u Njemakoj, o susretima u elijama, o
sudovima. Premda je njegova ena ve prenijela jednu ili dvije takve prie u
vanjski svijet, kome ih se moglo pokazati? Moralo ih se sakrivati. I ovdje ih
se takoer moralo sakrivati. A ovjek se nikad nije mogao nadati da e
iznijeti neto to je napisao. Ali neki starac, prijatelj obitelji, proitao
je ono to je rezbar poslao i kazao mu, i opet preko njegove ene, da se takvo
savrenstvo i izraajnost rijetko nalaze ak i u Cehova. Ta je reakcija veoma
ohrabrila rezbara.
Za dananju je posjetu napisao jo jednu kratku priu koja mu se inila
velianstvenom. Ali ba u trenutku kad su ga poeli pretresati spopao ga je
silan strah pred istim tim Krasnoguben-kim i, okrenuvi se, progutao je

guvicu paus-papira na kojem je mikroskopskim rukopisom napisao svoju priu.

Sad ga je obuzelo kajanje to ju je progutao - moda bi mu uspjelo da je prokrijumari.
Krasnogubenki ree Nerinu: "Skinite cipele."
Nerin stavi nogu na klupicu, razvee vezice i odbaci cipelu ne gledajui kamo
e pasti. Otkrio je poderanu arapu. Krasnogubenki podigne cipelu, opipa je
iznutra i savije on. S istini nepokolebljivim licem, kao da je to najobinija
stvar koju radi svakoga dana, Nerin odbaci drugu cipelu i otkrije drugu
razde-ranu arapu. Vjerojatno zato to su arape imale tako velike rupe,
Krasnogubenki nije pomislio da bi se u njima neto moglo sakriti i nije
zahtijevao da ih skine.
Nerin opet obuje cipele. Krasnogubenki upali cigaretu.
Klimentjev se trgnuo kad je Nerin odbacio cipelu. Napokon. to je bilo
namjerno vrijeanje njegova straara. Kad ovjek ne bi podravao straare,
zatvorenici bi poeli iskoritavati upravu. Jo jednom je Klimentjev poalio
svoju irokogrudnost, i zamalo je odluio da pronae neki razlog i zabrani
posjetu ovom drskom momku, koji ne samo da se nije stidio svog zloinakog
poloaja, ve kao da je u njemu uivao.
"Pozor!" vikne on otro, i sedam zatvorenika i sedam straara okrene se prema
njemu. "Vi znate pravila. Ne smijete primili j nita od svoje rodbine. Sve
to se predaje vama ili njima, moraj ii preko mene. U razgovorima ne smijete
spominjati rad, radr uvjete, ivotne uvjete, dnevni red, poloaj instituta. Ne
smije: spominjati nikakva imena. O sebi smijete rei samo da je sve redu i da
vam nita nije potrebno."
"O emu onda moemo govoriti?" povie netko. "O politici* Klimentjev se nije
udostojio ak ni odgovoriti na to; pitanj je bilo suvie idiotsko.
"Govorite o svojoj
krivici", predloi jedan
od zatvoreni mrano.
"Govorite o pokori."
190
"Ne, ne smijete govoriti o svojoj osudi. To je tajna", odgovori Kiimentjev bez
drhtaja u glasu. "Raspitajte se za svoju obitelj, za djecu. I jo neto.
Postoji novo pravilo: od sada je zabranjeno drati se za ruke i ljubiti se."
Nerin, koji je ostao ravnoduan i kod pretresa i dok je sluao te glupe
propise koje je ve znao zaobii, osjeti, kod vijesti da je zabranjeno ljubiti
se kako mu se smrklo pred oima.
"Vidimo se jedanput na godinu", dovikne on promuklim glasom Klimentjevu, i
Kiimentjev se radosno okrene prema njemu, oekujui da e Nerin nastaviti.
Nerin je zamalo uo kako Kiimentjev urla: "Uskraujem vam posjetu!"
On proguta slinu i ne ree nita.
Njegova posjeta najavljena u posljednji trenutak oigledno je bila
protupropisna, i bilo bi vrlo lako uskratiti mu je.
Uvijek se nae netko da uutka one koji izvikuju istinu ili trae pravdu.
Kao stari zatvorenik morao je svladati svoj gnjev.
I tako je, budui da mu nitko nije protuslovio, Kiimentjev jasnim i
ravnodunim glasom dodao, da svi dobro upamte: "Kod svakog poljupca, stiska
ruke ili drugog prekraja, posjeta e biti smjesta prekinuta."
"Ali moja ena nita ne zna! Ona e me poljubiti!" povie rezbar.
"Vaa e rodbina takoer biti upozorena!" odvrati Kiimentjev.
"Nikad jo nije postojao takav propis."
"Sada postoji."
Glupani! I njihov je gnjev bio glup - oni kao da su vjerovali da je on lino
izmislio taj propis, a ne da ga je naao u novim pravilima.
"Kako dugo e trajati posjeta?"
"Ako doe moja majka, hoe li je pustiti unutra?"
"Posjete traju trideset minuta. Pustit e samo onu osobu na koju obavijest
glasi."

"A moju petogodinju ker?"

"Djeca do petnaest godina mogu ui s odraslima."
"A od esnaest?"
"Ne mogu! Ima li jo koje pitanje? Dobro, idemo. Van!"
Nevjerojatno! Nee se voziti crnom maricom, kao to su se obino vozili u
posjete, ve malim gradskim autobusom.
Autobus je stao pred vratima upravne zgrade. Tri straara, nova, u civilnoj
odjei i mekanim eirima, s pitoljima u depu, uli su prvi u autobus i
zauzeli mjesta podalje jedan od drugoga. Dvojica su izgledala kao bivi
boksai ili gangsteri. Imali su lijepe ogrtae.
Jutarnji je mraz ve nestao, ali je i dalje bilo hladno.
Sedam zatvorenika popelo se u autobus kroz prednja vrata i sjelo.
Jo tri straara u uniformi ula su u autobus, ofer je zalupio vratima i
pritisnuo papuicu za gas. Potpukovnik Kiimentjev uao je u osobna kola.
191
i
33
FONOSKOPIJA
U podne se Jakonov nije nalazio u barunastoj tiini svog uglaanog, udobnog
ureda. Bio je u Sedmici i bavio se "parenjem" klipera i vocodera. Toga
jutra, ambiciozni inenjer Marku ev doao je na ideju da se ta dva ureaja
spoje u jedan, i mno: su podrali taj
prijedlog, svaki iz svog
vlastitog proraunato; razloga. Usprotivili su se jedino Bobinin, Prjanikov
i Roitmar. ali nitko ih nije sluao.
Ali jo etvero ljudi sjedilo je u uredu Jakonova: Sevastjano* koji je ve
razgovarao s Abakumovom na telefonu, general Bui banjuk, mavrinski porunik
Smolosidov i zatvorenik Rubin.
Porunik Smolosidov bio je krupan ovjek. Gak i onaj vjeruje da u svakom
stvorenju ima neto dobro, teko bi to mog nai u ovom licu bez smijeka, u
mrzovoljasto stisnutim debeli usnama. Njegov je poloaj u laboratoriju bio
posve nevaan; je jedva stajao malo iznad montera, a plaa mu je bila jedr.j
plai najnieg enskog radnika. Istina, krao je jo oko ti--, rubalja
mjeseno iz instituta prodajui radio-dijelove na cr burzi, ali svima je
bilo jasno da se poloaj Smolosidova i nje dohodak ne ograniuju na tu
djelatnost.
Slobodni namjetenici iz arake bojali su ga se, pa ak i > koji su s njim
igrali odbojku. Njegovo lice, na kojem se nije pokazao ni najmanji traak
iskrenosti, bilo je zastrauj Posebno povjerenje koje je uivao kod najviih
rukovodilaca er je bilo zastraujue. Gdje on stanuje? Ima li uope Obitelj?
Nikad nije svoje kolege posjeivao kod kue, r.:: svoje slobodno
vrijeme ikad provodio s kojim od njih izvan z.; instituta. O njegovoj se
prolosti nije znalo nita osim da irr. ratnih odlikovanja na grudima, i osim
toga to se jednom zirno pohvalio da stanoviti slavni maral nije izrekao ni
jedinu rije tokom rata koju on, Smolosidov, nije uo. K; ga upitali kako je
to mogue, odgovorio je da je bio mari lini radist.
192
I
Tek to je pokrenuto pitanje kojem e se slobodnom namjeteniku povjeriti
magnetofon i vrpca iz strogo povjerljivog odjela, ve je general Bulbanjuk,
koji je donio vrpcu, naredio da je povjere Smolosidovu.
Sad je Smolosidov postavljao magnetofon na mali politirani stoli, dok je
general Bulbanjuk, kojega je glava bila nalik na golemi prezreli krumpir s
izboinama umjesto nosa i uiju, govorio: "Vi ste zatvorenik, Rubin. Ali neko
ste bili komunist, i moda ete jednog dana opet biti."
"Ja sam i sad komunist", htio je uskliknuti Rubin, ali poni-avalo ga je to
to mora dokazivati Bulbanjuku.

"Nai organi, dakle, imaju povjerenja u vas. Sad ete s ovog magnetofona uti
jednu dravnu tajnu. Nadamo se da ete nam pomoi da uhvatimo tu nitariju,
tog saveznika izdajica nae zemlje. Oni ele da naa znaajna nauna otkria
preu preko naih granica. Nije potrebno naglasiti da i najmanji pokuaj da se
otkrije..."
"Shvatio sam", prekinu ga Rubin, bojei se iznad svega da mu nee dopustiti da
radi na toj vrpci. Poto je ve davno izgubio svaku nadu u lini uspjeh, Rubin
je proivljavao ivot itavog ovjeanstva kao da je njegov vlastiti
obiteljski ivot. Ta vrpca koju jo nije uo ve ga je lino vrijeala.
Smolosidov pritisne dugme na "start".
Rubin je uporno zurio u zvunik magnetofona kao da trai lice svog linog
neprijatelja. Kad bi Rubin tako netremice u neto gledao, lice bi mu se steglo
i postalo okrutno. Nikad se ne bi moglo oekivati milost od ovjeka s takvim
licem.
U tiini ureda uz tiho utanje vrpce sluali su dijalog uzbuenog, uurbanog
neznanca i staromodne flegmatine gospoe.
Sa svakom reenicom Rubinovo je lice sve vie gubilo onaj strogi, ukoeni
izraz i postajalo zbunjeno. Boe moj, pa to uope nije oekivao. Ovo je neka
luda, udnovata ...
Vrpca je zavrila.
Oekivalo se da Rubin neto kae, ali u tom trenutku on nije znao to bi
rekao.
Trebalo mu je malo vremena da sve razmotri s razliitih strana. Opet je upalio
cigaretu koja se u meuvremenu ugasila i rekao: "Pustite jo jednom."
Smolosidov pritisne dugme za vraanje.
Rubin je pun nade motrio njegove tamne ruke modrikastih prstiju. Napokon,
Smolosidov bi mogao pogrijeiti i ukopati snimanje umjesto reprodukcije. I
sve e biti izbrisano bez traga. Tada bi Rubin bio osloboen odluke.
Rubin je puio, gnjeei prazan vrh cigarete meu zubima.
Svi su utjeli.
Smolosidov nije pogrijeio. Ukopao je pravo dugme.
Jo jednom su uli glas mladog ovjeka, nervozan, gotovo oajan, i jo jednom
nezadovoljnu gospou, mrzovoljastu i nejasnu. Rubin se iz svih sila trudio da
zamisli zloinca, ali opsjedala ga je ta gospoa koju kao da je gledao pred
sobom, ena raskone obojene kose, koja moda i nije bila njena. Pokrio je
lice rukama. Barbarska je bila i sama pomisao da se neko medicinsko otkrie
11
U prvom krugu
193
moe smatrati dravnom tajnom; takva se pomisao nije mogla roditi u normalnom
mozgu razumne osobe. Jer lijek koji prvo pita za nacionalnost pacijenta, nije
uope lijek. A ovjek koji je odluio da telefonira u taj stan pod prismotrom
vjerojatno uope nije pojmio koliko je to opasno; Rubinu se dopao taj odvani
mladi.
Ali objektivno - objektivno, taj ovjek koji je htio uiniti ono to je
smatrao pravednim, zapravo je napao pozitivne snage u povijesti. Ako
prihvatimo injenicu da se prioritet u naunim otkriima priznaje kao vaan i
potreban za jaanje drave, tko god ga podriva objektivno stoji na putu
progresa. I mora b;-uklonjen.
Osim toga, razgovor i nije bio tako bezazlen. Ono prestraer ponavljanje
rijei "stranci". Dati im "neto". To bi moglo zna i neto drugo osim lijeka.
"Lijek" moe biti samo ifra. Povije je poznavala takve sluajeve. Kako su
baltike mornare pozv: na oruani ustanak? Rijeima:
"Poaljite nam ustav!"
A to znailo: Poaljite ratni brod i desantni odred!
Vrpca se zaustavila. Rubin je podigao lice s ruku, pogleda:; mrzovoljastog
Smolosidova, glupog, naduvenog Bulbanjuka. Bi"j su mu odvratni. Nije imao
volje ni da ih gleda. Ali ovdje, na ovom malom raskru povijesti, upravo su

oni objektivno predstavljali njene pozitivne snage.

ovjek se mora uzdii iznad linih osjeaja.
Upravo takvi mesari, ali u vojno-politikom odjelu, strpali Rubina u zatvor
zato to nisu mogli podnijeti njegov talent potenje. Upravo takvi mesari, ali
u uredu vrhovnog vojnog t ca, etiri su godine bacali u ko za papir desetke
Rubinovih vapa kojima je dokazivao svoju nevinost.
ovjek se mora uzdii iznad svoje vlastite bijedne sudb
I premda su ova dvojica zasluila da ih se na licu mjesta u zrak jednom
granatom, ovjek im je morao sluiti, njima i svojoj zemlji, njenoj naprednoj
ideji, njenoj zastavi.
Rubin spusti cigaretu u pepeljaru i trudei se da gleda ravr? u Sevastjanova,
koji mu se u tom trenutku uinio pristojno-osobom, ree: "Dobro, u redu.
Pokuat emo." Prekinuo se, za uzdahnuo. "Ali ako nemate osumnjienih, neu
biti u stanju i... ovjek ne moe snimiti svakoga u Moskvi. S ijim gl da ja
ovo usporeujem?"
Bulbanjuk ga umiri:
"etvoricu smo pokupili odmah telefonske kabine.
Ali vjerojatno nije bio ni jedan od njih. I tu pet imena iz ministarstva.
Pribiljeio sam ih bez ina i navodim njihov slubeni poloaj, tako da se ne
bi bojali bilo optuiti."
On mu prui list iz notesa. Na njemu je bilo ispisano imena:
1. Petrov
2. Sjagoviti
3. Volodin
4. evronok
5. Zavarzin
Rubin proita i htjede zadrati popis.
194
"Ne, ne!" upozori ga Sevastjanov otro. "Smolosidov e drati popis."
Rubin ga vrati. Ta mjera opreza nije ga uvrijedila: bolje rei, bila mu je
smijena. Kao da se tih pet imena nije ve usjeklo u njegovo pamenje: Petrov,
Sjagoviti, Volodin, evronok, Za-varzin. Njegov dugogodinji filoloki studij
postao je do te mjere dio njega samoga, da je ak i sad uz put primijetio
etimologiju tih imena: "sjagoviti" - ovjek koji daleko skae; "evronok" eva.
"Zahtijevam", ree on suho, "da snimite jo telefonskih razgovora ove
petorice."
"Dobit ete ih sutra."
Rubin malo promisli i ree: Jo neto, elim znati godine svakog pojedinog."
On kimne u smjeru magnetofona. "Bit e mi potrebna ova vrpca na dulje vrijeme,
i to jo danas."
"Porunik Smolosidov e je imati kod sebe. Vama i njemu bit e dodijeljena
soba u Strogo povjerljivom odjelu."
"Ve je pripremaju", ree Smolosidov.
Iskustvo je pouilo Rubina da izbjegava opasnu rije "kada?", da ne bi i njemu
postavili isto pitanje. Znao je da na ovome ima tjedan-dva posla, a da e, ako
upita efove: "Kad vam je to potrebno?" oni odgovoriti: "Sutra ujutro." Zato
je upitao: "S kim mogu razgovarati o ovom poslu?"
Sevastjanov upita Bulbanjuka i odgovori: "Samo s majorom Roitmanom. S
Oskolupovom. I sa samim ministrom."
Bulbanjuk upita: "Jeste li upamtili sve moje opomene? Da ih ponovim?"
Rubin ustade bez doputenja i zakilji na generala, kao da je on neto maleno,
slabo vidljivo.
"Moram o tome razmiljati", ree on, ne obraajui se nikome posebno.
Nitko nije proturjeio.
Rubin je duboko zamiljen iziao iz ureda, proao kraj deurnog i, nikoga ne
primjeujui, krenuo po crvenom sagu stepenita.

Morao je dovesti Nerina u ovu novu grupu. Kako bi mogao raditi bez iijeg
savjeta? Problem e biti vrlo teak. Rad je na glasovima tek poeo. Prve
klasifikacije. Prva nomenklatura.
Uzbuenje znanstvenog rada rasplamsalo se u njemu.
To je bila nova nauka - pronai zloinca po otisku glasa.
Do sada su ih identificirali po otiscima prstiju. To su zvali daktiloskopija,
promatranje prstiju. Na tome se radilo stoljeima.
Nova bi se nauka mogla nazvati promatranje glasova - tako bi je Sologdin
nazvao - ili fonoskopija. I valja je stvoriti u roku od nekoliko dana.
Petrov, Sjagoviti, Volodin, evronok, Zavarzin.
195
34
NIJEMO ZVONO
Naslonjen na mekano sjedalo autobusa do prozora, Nerin je uivao u ugodnom
ljuljukanju. Do njega je sjedio Ilarion Pavlovi Gerasimovi, fiziar
specijalist za optiku, malen ovjek uzanih ramena s upadljivo
intelektualistikim licem, i cvikerom poput pijuna na plakatu.
"Znate, mislio sam da sam se na sve priviknuo", ree Nerin, tiho dijelei
svoje dojmove s njim. "Nemam nita protiv toga da sjedim golog tura na
snijegu; pa ak i kad ljude trpaju u teretne vagone ili kad straa razbija
kovege, nita me ne smeta, nita ne prodire do mene. Ali jedna je struna u
mom srcu jo iva, neumrla - moja ljubav prema eni. Kad je ona u pitanju ja
to ne mogu podnijeti. Da je vidim jednom na godinu i da mi ne dopuste da je
poljubim? Zaista pljuju na nas."
Gerasimovi nabere svoje tanke obrve. One su izgledale kao da tuguju ak i dok
je prouavao dijagrame.
"Postoji vjerojatno samo jedan put do neranjivosti", odgovori ori, "a to je
ubiti u sebi sve sklonosti i odrei se svih elja."
Gerasimovi je bio u Mavrinskoj araki svega nekoliko mjeseci i Nerin jo
nije imao vremena da se s njim poblie upozna. Ali Gerasimovi mu se nekako
instinktivno dopao.
Nisu nastavili razgovor ve su odmah uutjeli. Putovanje u posjetu bio je
prevelik dogaaj u ivotu zatvorenika. Bilo je to vrijeme da se preporodi dua
koja je dotle spavala u pogrebnoj kripti. Na um su dolazile uspomene kojih se
obinim danima nikad ne bi prisjeali. itavii godinu prikuplja misli i
osjeaje, da ih potroi u tim kratkim asovima zajedno s nekim bliskim.
Autobus se zaustavio pred vratima. Narednik strae popeo se u autobus i dva
puta prebrojio zatvorenike koji su izlazili. Prije toga je nadstraar u
straarnici ve potpisao prijemnicu za sedam glava. Tada se narednik podvukao
pod autobus, provjerio da v..-nitko nije vozio na amortizerima - ak ni
bestjelesni duh ne bi bio u stanju da ondje visi vie od jedne minute - i onda
se vrano
196
u straarnicu. Tek tada su se otvorila prva vrata, zatim druga. Autobus je
preao arobnu crtu, i dok su mu vesele gume apu-tale, jurnuo zaleenim putom
kraj gaja.
Mavrinski zekovi mogli su svoje izlete zahvaliti strogoj tajnosti njihovog
instituta. Rodbina nije smjela znati gdje obitavaju njihovi ivi leevi, jesu
li dovedeni sa sto kilometara udaljenosti ili iz Kremlja, jesu li dovedeni s
aerodroma ili s drugog svijeta. Vidjeli su samo dobro hranjene, dobro odjevene
ljude bijelih ruku, koji su izgubili svoju nekadanju razgovorljivost i tuno
se smjekali, uvjeravajui ih da imaju sve i da im nita nije potrebno.
Ti su posjeti bili veoma nalik na scene na starim grkim nadgrobnim ploama,
bareljefima koji predstavljaju i mrtvaca i ive roake koji mu podiu
spomenik. Ali na tim ploama uvijek postoji mala crta koja dijeli drugi svijet
od ovoga. ivi s ljubavlju gledaju mrtvaca koji gleda u pravcu Hada, ni veseo

ni tuan, s jasnim pogledom koji izraava duboko saznanje. Nerin je okrenuo

glavu da pogleda s breuljka ono to gotovo nikad nije imao prilike vidjeti:
zgradu u kojoj su ivjeli i radili, zgradu od tamne cigle sa zaralom kupolom
nad njihovom polukrunom udnovato lijepom sobom, a jo vie prastaru
esterokutnu kulu. Na junoj fasadi, gdje je bila smjetena Akustika, Sedmica,
Projektni ured i Jakonovljev ured, ujednaeni redovi prozora, koji se nisu
mogli otvoriti, gledali su jednolino i ravnoduno; stanovnici predgraa i
Moskovljani koji su dolazili u umicu nedjeljom nisu mogli ni zamisliti koliko
je istaknutih ivota, pogaenih nada, arkih strasti i dravnih tajni
sakupljeno, nagurano, izmijeano i ugrijano do usijanja u toj usamljenoj,
staroj zgradi u predgrau. ak i unutar zgrade svuda je vladala tajnovitost.
Jedna soba nije znala nita o susjednoj. Jedan susjed nije nita znao o
drugome. Oficiri slube sigurnosti nisu znali nita o dvadeset dvije mahnite,
nerazumne ene, slobodne suradnice, kojima je bilo doputeno da ulaze u tu
mranu zgradu. I jednako kao to te ene nisu znale jedna za drugu - to je
moglo znati samo nebo, a moda kasnije historija - nitko nije znao da su sve
dvadeset i dvije, usprkos mau koji im je visio nad glavom, ovdje pronale
neku tajnu sklonost, zavoljele nekoga i potajno se s njim ljubile, ili se kome
smilovale i dovele ga u vezu s njegovom obitelji.
Otvorivi tamnocrvenu kutiju za cigarete, Gleb Nerin zapali s onim
specijalnim uitkom koji cigareta moe pruiti u specijalnim trenucima neijeg
ivota.
Premda je njegova pomisao na Nadju bila vrhunska pomisao koja je iskljuivala
sve druge, njegovo tijelo uivajui u novosti putovanja, osjealo je elju da
se i dalje vozi. Da vrijeme stane, da autobus vjeno vozi tim snjenim putom s
crnim tragovima guma, pokraj tog parka, bijelog od mraza, koji je pokrivao
granje drvea, pokraj djece koja su protravala kraj njih, ije glasove Nerin
kao da nije uo jo od poetka rata. Vojnici i zatvorenici nikad ne uju
djeje glasove.
Nadja i Gleb ivjeli su zajedno godinu dana, godinu dana tranja s mjesta na
mjesto s prepunim aktovkama. Oboje su bili studenti pete godine, pisali su
diplomske radove i polagali dravne ispite.
197
Tada je doao rat.
Sad su ve neki ljudi imali smijenu kratkonogu djeicu koja su trala
naokolo.
Ali oni nisu.
Jedan mali djeak poeo je trati preko ceste. Voza je otro skrenuo da ga
izbjegne. Djeak se preplaio, stao, podigao ruicu u tamnomodroj rukavici do
rumenog lica.
Nerin, koji godinama nije razmiljao o djeci, iznenada posve jasno shvati da
je Staljin oteo njemu i Nadjidjecu.. ak i ako njegov rok istee, ak i ako
opet budu zajedno, njegovoj eni e biti trideset est godina, moda i
etrdeset. Bit e prekasno za dijete. Deseci djece odjevene u raznobojnu
odjeu sklizali su se po jezercu.
Autobus je skrenuo u pokrajnje ulice i poeo drndati preko kaldrme.
Opisi zatvora uvijek istiu strahote. Ali nije li jo mnogo uasnije kad
strahota nema? Kad se strahota nalazi u sivoj metodologiji godina? U
zaboravljanju da je tvoj jedan jedini ivot na zemlji razoren? U tome to si
spreman da nekoj svinjskoj njuci to oprosti? Da su tvoje misli obuzete time,
kako e sa zatvorskog pladnja pograbiti okrajak hljeba umjesto sredine; kako
e dobiti nepoderano rublje koje nee biti pretijesno poslije slijedee
kupke?
ovjek to mora proivjeti; to se ne moe zamisliti. Da bi ovjek pisao ovakve
retke kao to je: "Sjedim za reetkama, u zatvorskoj memli", ili "tamnicu mi
otvorite i dajte mi svjetlost dana, crnooku ljepoticu", ne mora biti u

zatvoru; sve se to moe lako zamisliti. Ali to je samo osnovno. Samo u

beskonanim, neprekinutim godinama moe sazreti pravi doivljaj zatvora.
Nadja je pisala u svom pismu: "Kad se vrati..." Ali to je bilo ba
najstranije. Nema povratka. ovjek se ne moe vratiti. Poslije etrnaest
godina na frontu i u zatvoru, vjerojatno u njegovom tijelu vie nema ni jedne
jedine stanice iz prolosti. Oni se mogu samo iznova sastati. Nov, nepoznati
ovjek, ui e nosei ime njenog mua i ona e uvidjeti da onaj ovjek, njen
ljubljeni, zbog koga se zatvorila i ekala etrnaest godina, vie ne postoji,
da je iezao, molekulu po molekulu.
Bilo bi dobro kad bi u tom drugom ivotu opet jedno drugo zavoljeli.
A ako ne bi?
Uli su u ulice moskovskog predgraa. U Mavrinu je po rasprenom sjaju na
nonom nebu izgledalo da itava Moskva blista, da sja. Ali ovdje su se jedna
za drugom redale jednokatnice i dvokatnice ve davno oronule, s otpalom
bukom, iskrivljenih plotova. Doista, nitko ih nije ni dirnuo od poetka rata,
jer se napor morao ulagati na drugoj strani. Ali na selu, recimo izmeu
Rjazana i Ruzajevke, kakvi e tamo biti krovovi? Kakve kue?,
Autobus je dojurio do irokog, prometnog staninog trga i i preao ga. Jo
jednom:
tramvaji, trolejbusi, automobili, ljudi.j
198
Policija je imala nove, jarke crveno-ljubiaste uniforme koje Ner-in nikad
prije nije vidio.
Neshvatljivo kako ga je Nadja mogla ekati tolike godine! Da se kree meu tom
uurbanom gomilom koja neprestano hita da nekamo stigne, da osjea na sebi
poglede mukaraca, a nikad se ne pokoleba u srcu! Nerin je zamiljao kako bi
bilo da je situacija obratna: da je Nadja zatvorena, a on slobodan. On to
moda ne bi mogao podnijeti ak ni godinu dana. Nikad prije nije mogao ni
slutiti da je u toj slabanoj djevojci tako granitna odlunost. Dugo vremena
sumnjao je u njenu izdrljivost, ali sad je osjeao da Nadji nekako vie nije
ni teko ekati.
Jo dok je bio u tranzitnom zatvoru Krasnaja Presnja poslije pola godine
presluavanja, kad je prvi put dobio dozvolu da napie pismo, Gleb je pisao
Nadji s batrljkom olovke na istrganom komadu papira za pakovanje, sloenog u
trokut, bez marke:
"Draga moja! etiri godine rata ekala si me - ne ljuti
se to si ekala uzalud; sad e biti jo deset godina. itavog
ivota sjeat u se, poput sunca, nae kratke sree. Ali sad
se osjeaj
slobodnom. Nema potrebe da i tvoj ivot bude
uniten. Udaj se!"
Iz itavog pisma Nadja je shvatila samo jedno: "Znai, prestao si me voljeti!
Kako me moe predati drugome?"
ene! ak i na frontu kod Dnjeparskog mostobrana uspjela se probiti do njega s
krivotvorenim ispravama Crvene armije, u mukoj vojnikoj bluzi koja joj je
bila prevelika, podvrgavana presluavanjima i pretresima. Dola je da ostane
uz svoga mua, ako moe, do kraja rata - ako on pogine, da umre i ona, ako on
preivi, da preivi i ona.
Kod mostobrana, koji je jo nedavno bio smrtonosna stupica, ali je trenutno
bio miran, zaraten ravnodunom travom, ugrabili su nekoliko kratkih dana
svoje rastrgane sree.
Ali vojske su se probudile, krenule u napad i Nadja se morala vratiti kui,
opet u onoj istoj nespretnoj vojnikoj bluzi, s istim krivotvorenim ispravama.
Mali kamion odveo ju je kroz istinu u umi, i dugo mu je jo vremena mahala.
Na autobusnim stanicama gomile su stajale u neurednim repovima. Kad bi doao
trolejbus, neki su ostali na svojim mjestima dok su se drugi gurali naprijed.
Na Sadovom bulevaru njihov je svijetloplavi autobus, poluprazan i zamaman,
proao kraj autobusne stanice i zaustavio se kod semafora. Jedan bjesomuni

Moskovljanin dotrao je do njega, skoio na papuicu i stao lupati po vratima

viui: "Idete li na Kotelnieski kej? Kotelni-eski kej?"
"Ne, ne, ne smijete gore!" povikao je jedan od straara, maui mu rukom da
sie.
Urlajui od smijeha, stakloduva Ivan mu dovikne: "Naravno da ide! Ba tamo
ide. Sjedi, odvest emo te." Ivan nije bio politiki zatvorenik i posjete su
mu bile dozvoljene svakog mjeseca. Svi su se zekovi nasmijali. Moskovljanin
nije mogao razumjeti kakav je to autobus i zato se ne smije popeti.
199
Ali bio je navikao da se mnogo tota ne smije - i iskoio je.
Pet-est ostalih putnika koji su se natiskali za njim zateturali su prema
natrag.
Svijetloplavi autobus skrenuo je lijevo na Sadovi bulevar. To je znailo da ne
idu u Butirku. Vjerojatno u Taganku.
Nerin se nikad ne bi bio razdvojio od svoje ene, i mirno bi proveo ivot
bavei se numerikom integracijom diferencijalnih jednadbi da nije bio roen
u Rusiji, ili da je bio roen u drugo vrijeme, ili da je bio ovjek drugoga
soja.
U jednom odlomku u Devedeset tri od Victora Hugoa, Lante-nac sjedi na
pjeanoj duni. On istovremeno vidi nekoliko zvonika i svako zvono je u
pokretu. Sva zvona zvone na uzbunu, ali olujni vjetar odnosi zvuk, i on nita
ne uje.
Na isti taj nain, zahvaljujui nekom udnovatom unutarnjem osjetilu, Nerin
je ve od prvih mladenakih godina sluao to nijemo zvono - sva stenjanja,
krikove, jadikovke umiruih, koje stalan, uporan vjetar odnosi daleko od
ljudskih uiju. Odrastao je ne proitavi ni jednu jedinu knjigu od Mayne
Reida, ali u dobi od dvanaest godina proitao je gomilu Izvestija visoku kao
on sam i prouio izvjetaje o procesu protiv inenjera sabotera. Od samog
poetka djeak nije vjerovao ono to ita. Nije znao zato - njegov razum to
nije mogao pojmiti - ali je jasno vidio da je sve to la, sama la. On je
poznavao inenjere u obiteljima svojih drugova i nije mogao zamisliti da bi
takvi ljudi poinjali sabotau.
U trinaestoj i etrnaestoj godini Gleb nije trao na ulicu da se igra kad bi
zavrio s uenjem, ve bi sjeo i itao novine. Poznavao je po imenu sve
partijske rukovodioce, njihove poloaje, sovjetske vojne rukovodioce,
sovjetske ambasadore u svakoj zemlji i strane ambasadore u Sovjetskom Savezu.
itao je sve govore s kongresa, i uspomene starih boljevika, i promjenljivu
povijest Partije - postojalo je nekoliko verzija, a svaka je bila drukija. I
u koli su ve u etvrtom razredu poeli prouavati elemente politike
ekonomije, a od petog razreda nadalje imali su gotovo svaki dan sat drutvenih
nauka. Dali su mu da ita U spomen Herzenu, a mnogo puta se iznova navraao
na svezak Lenjina.
Ili zato to mu je uho bilo jo mlado, ili zato to je itao vie od onoga to
stoji u novinama, on je jasno osjeao la u pretjeranom, odvratnom uzdizanju
jednog ovjeka, uvijek jednog ovjeka! Ako je on sve, ne znai li to da su svi
ostali ljudi nitica: Iz istog protesta Gleb se nije mogao njime zanositi.
Gleb je bio tek u devetom razredu onog prosinakog jutra kad je pogledao u
izlog s novinama i proitao da je Kirov ubijen I iznenada mu je, poput
zasljepljujueg svjetla, postalo jasno da je Kirova ubio Staljin, nitko drugi.
Zato to je on bio jedini koji se mogao okoristiti njegovom smru! Obuzeo ga
je osjeaj bolne usamljenosti - odrasli ljudi koji su se gurali oko Jijega
nisu shvaali tu jednostavnu istinu.
Tada su isti oni stari boljevici, koji su proveli itavu rev luciju i kojima
je ona znaila itav ivot, poeli su tucetima :
200
stotinama iezavati u nitavilo. Neki su, ne ekajui da ih uhapse, progutali

otrov u stanu; ostali su se vjeali u svojim ladanjskim kuama. Ali veina je

dopustila da ih uhapse, pojavili bi se u sudnici i neobjanjivo se kaj ali,
glasno se optuivali za najgore zloine i priznavali da su sluili svim
stranim pijunskim slubama svijeta. Bilo je to tako pretjerano, tako grubo,
tako namjeteno, da je samo kamenom uhu mogla promai ta la.
Zar ljudi zaista nisu uli? Ruski pisci, koji su se usuivali tvrditi da su
duhovni nasljednici Pukina i Tolstoja, ispisivali su odvratne sladunjave
pohvale tiranu. Ruski kompozitori, obrazovani u konzervatoriju u Herzenovoj
ulici, polagali su svoje udvorne pjesmotvore pred njegov pijedestal.
Glebu Nerinu to je nijemo zvono grmjelo tokom itave mladosti. U njemu se
rodila nepokolebiva odluka: saznati i razumjeti! Saznati i razumjeti! etajui
po bulevarima svog rodnog grada u doba kad bi bilo prikladnije da uzdie zbog
djevojke, Gleb je sanjario o danu kad e sve dokuiti, i kad e moda
prodrijeti meu one zidove gdje su se svi oni ljudi, kao jedan, optuivali
prije smrti. Moda se unutar tih zidova to moe razumjeti.
U to doba nije znao ime tog zatvora, a ni injenicu da se nae elje, ako su
uistinu velike, zacijelo ispunjavaju.
Godine su prolazile. Sve se ostvarivalo i ispunjavalo u ivotu Gleba Nerina,
premda katkada sve nije bilo ni lako ni ugodno, epali su ga i odveli upravo
na ono mjesto, i upoznao je one koji su jo bili ivi, koji nisu bili
iznenaeni njegovim sumnjama i koji su imali jo stotinu puta vie toga da
ispriaju.
Sve je bilo ispunjeno i ostvareno, ali Nerinu nije preostao ni njegov posao,
ni vrijeme, ni ivot - ni supruga. Kad jednom jedna velika strast obuzme duu,
ona izbaci sve ostalo. U nama nema mjesta za dvije strasti.
... Autobus je zakloparao preko mosta nad Jauzom i nastavio vonju po
beskonanim, krivudavim, neprijaznim ulicama.
Nerin napokon ree: "Dakle, ne vode nas u Taganku? Kamo idemo? Ne razumijem."
Gerasimovi, razbudivi se iz slinih mranih misli, odgovori: "Ovo je Bedem
Lefortova. Idemo u Lefortovski zatvor."
Vrata su se otvorila pred autobusom. Uao je u stranje dvorite i zaustavio
se pred dvokatnim krilom izgraenim uz visoki zatvor. Potpukovnik Klimentjev
ve je stajao tamo, vrlo mladenaka izgleda, bez bluze i kape.
Istina, ovdje je bilo manje hladno. Pod gustim, oblanim nebom, prostirala se
sumorna studen bez vjetra.
Na potpukovnikov znak straari izioe iz autobusa i posta-vie se u red, i
samo su dvojica U zadnjim uglovima ostali sjediti s pitoljima u depu.
Zatvorenici nisu imali vremena da promatraju glavni dio zatvora. Poli su za
potpukovnikom u zgradu. Pred njima se pruao dugaak uzan hodnik na kojem je
bilo sedam otvorenih vrata. Potpukovnik je iao pred njima i odluno izvikivao
naredbe, kao u borbi: "Gerasimovi - ovamo! Luka-enko - tamo! Nerin - u
treu!"
201
Jedan po jedan zatvorenici su ulazili u sobe.
Klimentjev im je doflfjelio svakome po jednog od sedam stra-ara. Nerina je
zapao prerueni gangster.
Sve su te sobe bile istrani uredi: kroz reetkaste prozore prodiralo je vrlo
malo svjetla; isljednikov stolac i stol nalazili su se pred prozorom; mali
stoli i klupica bili su za zatvorenika.
Nerin privue naslonja blie vratima, namjestivi ga za enu. Za sebe uzme
neudobnu klupicu s procijepom koji je prijetio da ga utine. Upravo na takvoj
stoliici, iza istog ovakvog stola, nekad je prosjedio est mjeseci istrage.
Vrata su ostala otvorena. Nerin je uo kako lagane petice njegove ene
lupkaju po hodniku, i njen mili glas: "U ovu?"
I ona je ula.
202

35
BUDI NEVJERNA!
Kad je oronuli kamion preskaui preko ogoljelog borovog korijenja i kripei
po pijesku odveo Nadju s fronta, Gleb je stajao daleko na umskoj istini, i
uma ga je progutala postajui sve dua, mranija i ua; tko im je tada mogao
rei da njihova razdvojenost ne samo da nee zavriti s ratom, ve da je
zapravo tek zapoela?
Uvijek je teko ekati da se mu vrati iz rata. Ali najtee od svega su
posljednji mjeseci prije rata. Po krhotinama granata i mecima ne rauna se
koliko se dugo ovjek bori.
I tada su prestala dolaziti pisma od Gleba.
Nadja je trala u susret potaru. Pisala je muu, njegovim prijateljima,
njegovim pretpostavljenima. Svi su utjeli kao grob.
Nije bilo ni jedne veeri u proljee 1945. kad se topovske salve nisu
prolamale zrakom. Zauziman je jedan grad za drugim: Konigsberg, Breslau,
Frankfurt, Berlin,, Prag.
Nije bilo pisama. Njene su nade jenjavale. Poela ju je obuzimati apatija. Ali
to nije sebi smjela dopustiti. Ako je iv i ako se vrati, predbacit e joj to
je gubila vrijeme. Radila je kao crv dan za danom, pripremila se za
postdiplomski studij kemije, uila je strane jezike i dijalektiki
materijalizam - a plakala je samo nou.
Iznenada, po prvi put, Nadji nije isplaena njena mjesena pripomo kao eni
oficira.
Stoga je povjerovala da je ubijen.
Tada je zavrio etverogodinji rat. Ljudi su trali ulicama, pomahnitali od
radosti. Neki su pitoljima pucali u zrak. Svi su zvunici u Sovjetskom Savezu
emitirali pobjednike koranice nad izgladnjelom i ranjenom zemljom.
Nisu joj javili da je ubijen. Rekli su da je nestao.
I njeno je srce, koje je zato to je ljudsko, odbijalo da se pomiri s neim
to se vie ne moe ispraviti, poelo izmiljati
203
"i i
bajke. Moda su ga poslali u neku tajnu misiju. Moda mu je povjeren neki
specijalan zadatak. Pokoljenje, odgojeno u sumnji i tajnovitosti, zamiljalo
je tajne ak" i tamo gdje ih nije bilo:.....-Dolo" je""vfuce juno ljeto, ali sunce nije" sjalo za NerirtOVu udovicu.
A ipak je ivjela kao i prije, uei kemiju, jezike i dijalektiki
materijalizam, bojei se da ne bude nezadovoljan kad se vrati.
Prola su etiri mjeseca. Dolo je vrijeme da se prizna da taj ovjek vie
nije iv. A tada je stigao iskrzani trougao papira iz Krasne Presnje: "Jedina
moja! Sad e biti jo deset godina!"
Oni koji su joj bili bliski nisu je mogli razumjeti. Saznala je da joj je mu
u zatvoru - i razvedrila se i postala vesela. Sad opet nije bila sama na
zemlji. Kakva srea da nije u pitanju petnaest godina, ni dvadeset pet godina!
Samo se iz groba nitko ne vraa. Ljudi se s robije vraaju.
Sad, kad posrijedi nije bila smrt, kad vie nije bilo onog uasnog unutarnjeg
beznaa, kad je preostao samo teret i prijetnja, Nadja je osjetila novu snagu.
On je u Moskvi. Znai da mora poi u Moskvu i spasiti ga. inilo joj se da je
dovoljno da bude kraj njega, pa da ga spasi.
Ali kako doi do Moskve? Nai potomci nikad nee biti u stanju zamisliti to
je u to doba znailo putovati bilo kamo, a posebno u Moskvu. U prvom redu,
jednako kao u tridesetim godinama, svaki je graanin morao ispravama dokazati
zato ne ostaje na svom mjestu i kakva ga slubena potreba prisiljava da
optereuje prijevozna sredstva svojom osobom. Poslije toga izdali bi mu
propusnicu, koja mu je davala pravo da stoji u redu na stanici tjedan dana, da
spava na pljuvakom pokrivenom podu ili da plaljivo ugura mito na stranja

vrata blagajnike kabine.

Nadji je uspjelo da se upie na inae nedostini postdiplomski studij u
Moskvi. Poto je trostruko platila kartu, otila je u Moskvu avionom, drei
na koljenima aktovku pretrpanu udbenicima i pustene izme za sjeverne ume,
koje su oekivale njenog mua.
Bilo je to ono udesno vrhunsko razdoblje u ivotu kad nam neke dobre sile
pomau te uspijevamo u svemu. Najistaknutiji postdiplomski institut u zemlji
primio je tu nepoznatu djevojku iz provincije bez imena, bez novaca, bez veza
i bez zvrjanja telefona...
Ali na kraju se utvrdilo da je sve to bilo mnogo lake nego dobiti posjetu za
tranzitni zatvor Krasnaja Presnja. Posjete nisu bile doputene. Nikome. Svi su
kanali GULAG-a bili preoptereeni - sa Zapada je dolazila bujica zatvorenika,
kakvu nije mogla zamisliti ni najbujnija mata.
Ali kod straarnice, na brzu ruku sklepane iz grubih dasaka ekajui da joj
odgovore na jednu od njenih beskorisnih molbi Nadja je vidjela kako izvode red
zatvorenika iz neobojenih drvenih vrata zatvora do gata na rijeci Moskvi. Neki
sretni bljesak intuicije otkrio je Nadji da se Gleb nalazi meu njima.
204
Izveli su najmanje dvije stotine ljudi. Svi su se nalazili u onom prijelaznom
stanju u kojem ovjek kae zbogom svojoj "slobodnoj odjei" i preuzima
sivocrnu odjeu zeka. Svaki od njih jo uvijek je zadrao neto to je
podsjealo na njegov prijanji ivot: vojniku kapu sa titnikom i arenom
vrpcom, ali bez irita i zvijezde, kone izme koje jo nisu bile prodane za
kruh ili zavrile u rukama kriminalnih bandi u zatvoru, svilenu koulju razderanu svom duinom na leima. Svi su bili oiani do gole koe i na jedan ili
drugi nain titili su glavu od ljetnog sunca. Svi su bili neobrijani i svi su
bili mravi, a neki su bili na granici potpune malaksalosti.
Nadja nije morala tragati. Odmah je osjetila gdje je Gleb, i onda ga ugledala.
Hodao je u vunenoj vojnikoj bluzi, raskopana ovratnika, s crvenim iritima
artiljerijskog oficira jo uvijek na rukavu, dok se na grudima jasno vidjelo
tamnije mjesto na kojem su nekad bila ratna odlikovanja. Hodao je s rukama na
leima poput ostalih. Nije podizao pogled prema sunanim otvorenim
prostranstvima na breuljku, za koje bi ovjek pomislio da e privui
zatvorenikov pogled, a nije se obazirao ni na ene koje su stajale po strani s
paketima. U tranzitnom zatvoru nitko nije primao pisma, i on nije znao da je
Nadja u Moskvi. Mrav i pepeljasta lica poput njegovih drugova, ipak je jasno
izraavao odobravanje, dok je s najnapetijom panjom sluao svog susjeda,
visokog starca sijede brade.
Nadja je stala trati i izvikivati ime svog mua, ali zbog razgovora i glasnog
lavea policijskih pasa on je nije uo. Potpuno bez daha nastavila je i dalje
trati da ga ne izgubi iz vida. Strano je bilo to je mjesecima morao trunuti
u mranim i smrdljivim elijama. Kakav je uitak bio vidjeti ga ovdje pored
nje. Kako se ponosila to se nije slomio. A i boljelo ju je to ne tuguje, to
je zaboravio svoju enu. Po prvi put osjetila je bol zbog sebe - sumnju da
prema njoj nije postupao pravedno, da rtva nije on, nego ona.
Sve je to osjetila u jednom jedinom trenutku. Straari su stali vikati na nju;
uasni, dresirani krvoloni psi natezali su uzice, izvijali se i lajali,
zakrvavljenih oiju. Otjerali su Nadju. Kolona se protegla po uskom breuljku
te nije bilo mjesta gdje bi se mogla ugurati kraj nje. Posljednji su straari
ostali daleko u zaelju, zatvarajui zabranjeni prostor izmeu njih i
zatvorenika, i idui za njima Nadja vie nije mogla uhvatiti korak s kolonom.
Spustila se niz brijeg i nestala iza druge vrste ograde.
Nou, kad ih stanovnici Krasne Presnje nisu mogli vidjeti, dugaki vlakovi
marvinskih vagona stizali su u tranzitni zatvor. Odredi straara sa
svjetiljkama u rukama, uz lave pasa i povremene povike, kletve i udarce
utovarivali su po etrdeset zatvorenika u jedan vagon i na tisue ih otpremali

u Peoru, Intu, Vor-kutu, Sovetsku Gavan, Norilsk, Irkutsk, itu, Krasnojarsk,

Novo-sibirsk, Centralnu Aziju, Karagandu, Dezkazgan, Pribalka, Irti,
Tobolsk, Ural, Saratov, Vjatku, Vologdu, Perm, Solviegodsk, Ribinsk,
Potminsk, Suhobezvodinsk, i brojne druge bezimene manje logore. Ostale su
zatvorenike, u skupinama po stotinu ili dvije,
205
I
odvodili danju u teretnim kamionima na mjesta oko Moskve, kao to su
Serebrjani Bor, Novi Jerusalim, Perino, Hovrino, Beskud-nikovo, Himki,
Dmitrov, Solnenogorsk, a nou i u samu Moskvu, gdje su iza barijera drvenih
plotova, iza spletova bodljikave ice gradili veliku, modernu prijestolnicu.
Sudbina je Nadju neoekivano nagradila: Gleba nisu odveli na Arktik, ve su ga
iskrcali u Moskvi u malom logoru koji je zidao golemu stambenu zgradu za
rukovodioce MVD-a, polukrunu kuu na Kaluskim vratima.
Kad je Nadja, gotovo izvan sebe, pojurila tamo k njemu u prvu posjetu, uinilo
joj se da je ve napola osloboen.
Na Boloj Kaluskoj ulici kretale su se limuzine, a meu njima i pokoja
diplomatska kola. Autobusi i trolejbusi zaustavljali su se kod ulaza u
Neskuni perivoj, gdje je bila smjetena straarnica logora - poput obinog
ulaza u gradilite. Visoko gore, gradnja je vrvjela ljudima u prljavoj,
rastrganoj odjei, ali svi radnici na gradnjama tako izgledaju i ni jedan od
prolaznika nije pogodio da su to zekovi.
A onaj tko je pogodio, drao je jezik za zubima.
Bilo je Jto vrijeme jeftinog novca i skupoga kruha. Nadja je tedjela~na
hrani, prodavala stvari i nosila muu pakete. Vlast je uvijek uzimala pakete.
Ali nisu esto doputali posjete. Gleb nije ispunjavao svoju normu na radu.
Na posjetama bilo ga je nemogue prepoznati. Kao kod svih samopouzdanih ljudi,
nesrea je na njega dobro djelovala. Omekao je, ljubio je eni ruke i
slijedio iskrice u njenim oima. Ovo za njega vie nije bio zatvor. Logorski
ivot, koji prelazi svojom okrutnou sve to je poznato o ivotima ljudodera
i takora, i njega je pognuo. Ali on se svjesno doveo do one granice iza koje
ovjek vie ne osjea samosaaljenje, i iskreno je i uporno ponavljao: "Draga!
Ti ne zna ta na sebe preuzima. ekat e me godinu dana, ak tri, ak pet ali to kraj bude blie, to e tee biti ekati. Posljednje e godine biti
najnepodnoljivije. Mi ne mamo djece. Nemoj dakle unitavati svoju mladost.
Ostavi me Udaj se ponovo!"
Nadja je tuno tresla glavom. "Trai izliku da me se oslobodi?"
Zatvorenici su ivjeli u nedovrenom krilu stambene zgra. koju su gradili.
Kad bi ene koje su donosile pakete, silazile i trolejbusa, vidjele bi dva-tri
prozora muke spavaonice iznaa ograde i mukarce koji bi nagrnuli na prozore.
Katkad bi se vidjele i zatvorske prostitutke. Jedna je prostitutka na prozoru
grlila svog logorskog "mua" i vikala preko ograde njegovoj zakonitoj eni:
"Dosta toga fakanja, kurvo! Ovamo taj paket, i gubi Ako te jo jednom vidim
kod straarnice, cijelo u ti lice grepsti."
Pribliavali su se prvi poslijeratni izbori za Vrhovni se U Moskvi su se za
njih energino pripremali. Bilo je nepoe:. zadrati pedesetosmae u Moskvi.
Naravno, bili su to dobri nici. Ali moglo je sve ispasti nezgodno. A budnost
je bila sla! I tako, da bi ih sve preplaili, trebalo je otpremiti bar nekolic
206
I
Uasne zahodske prie stale su kolati logorima, kako e uskoro poeti
transport zatvorenika na sjever. Zatvorenici koji su imali krumpira pekli su
ih za putovanje.
Da bi se zatitilo glasae, sve su posjete u moskovskim logorima zabranjene
prije izbora. Nadja je poslala Giebu runik u koji je bila uivena sitna
poruka:

"Ljubljeni moj." Ma koliko godina prolo i ma koliko oluja prohujalo nad naim
glavama (ona se voljela izraavati uzvienim rijeima), tvoja e ti djevojica
biti vjerna dok god ivi. Kau da je tvoj odjel otpremljen dalje. Bit e u
dalekom kraju, na dugo godina otrgnut od naih sastanaka, od naih tajnih
pogleda preko bodljikave ice. Ako ti bilo kakva razonoda moe olakati teret
u tom beznadno mranom ivotu - to onda? Pristajem, dragi, ak zahtijevam budi mi nevjeran, sastaj se s drugim enama. Napokon, ti e mi se ipak
vratiti, zar ne?"
207
36
LIJEPO JE REI: "U TAJGU!"
Ne poznavajui ni desetinu Moskve, Nadja je vrlo dobro poznavala sumorni
zemljovid moskovskih zatvora. Zatvori su bili pravilno rasporeeni po glavnome
gradu, smiljeno, tako da je svaka taka u gradu imala poneki zatvor u
blizini. Predajui pakete, raspitujui se i idui u posjete, Nadja je
postepeno upoznala razliku izmeu svesavezne Velike Lubjanke i provincijske
Male Lubjanke, otkrila da postoje istrani zatvori po imenu KPZ na svakoj
eljeznikoj stanici, vie nego jednom bila u Butirki i u Taganki, znala koji
tramvaji voze do Lefortova i Krasne Presnje, premda te stanice nisu bile
oznaene na tramvajskim kartama. Sad je stanovala kraj zatvora Mornarska
tiina, koji je bio razruen 1917, a kasnije obnovljen i utvren.
Otkako se Gleb jo jednom vratio iz dalekog logora u Moskvu, i to ovog puta ne
u logor ve u neku nevjerojatnu ustanovu specijalni zatvor gdje je hrana bila
obina i gdje su se bavili naunim radom, Nadja je opet poela s vremena na
vrijeme via:: svog mua. Meutim, ene nisu smjele znati gdje su im mue-,
zatvoreni, te su za. te rijetke posjete zekove odvodili u razr moskovske
zatvore.
Najugodnije su posjete bile u Taganki. To nije bio zatvor zo politike
zatvorenike ve za lopove, i pravila su bila vrlo labava- t Posjete su se
odvijale u straarskom klubu gdje su uvari s har-monikama komunicirali s
muzama. Zatvorenike su u otvoren autobusu dovozili kroz pustu Kamenikovu
ulicu. ene su ekale na ploniku i ak prije slubenog poetka posjete svai
zatvorenik je mogao zagrliti svoju enu, postajati kraj nje, joj sve to su
propisi branili, pa ak joj i neto dodati iz u ruku. Same su se posjete
odvijale prilino slobodno i neob vezno. Mu i ena sjedili su jedno kraj
drugoga, i samo straar je prislukivao razgovore etiri para.
Butirka, koja je u biti takoer bila blag, veseo zatvor, enai se inila veoma
hladnom. Zatvorenike koji su dolazili u Butirkj i obje Lubjanke, odmah bi
obradovalo openito poputanje u d:
208
I
plini. Tu nije bilo zasljepljujueg svjetla u "boksovima". ovjek je mogao
hodati hodnicima ne drei ruke na leima. Mogao je normalnim glasom
razgovarati u elijama i viriti kroz okanca, leati danju na drvenim leajima,
a katkada i spavati pod njima. Butirka je jo u kojeemu bila popustljivija:
nou se smjelo drati ruke pod kaputom, i nisu ovjeku oduzimali naoale;
doputali su ibice u elijama i nisu istresali duhan iz cigareta, a kruh u
paketima s hranom rezali su samo na etiri dijela, a ne na sitne komadie.
ene nisu znale za sve te olakotne okolnosti. One su vidjele bedem visok sedam
metara koji se protezao od jednog do drugog ugla Novoslobodske ulice. Vidjele
su eljezna vrata izmeu snanih betonskih stupova, i druga, neobina vrata
koja su se polako otvarala mehanikim putem, da bi propustila crne marice. A
kad bi enama bilo doputeno da uu u posjetu, vodili su ih kroz kameni bedem
debeo dva metra i izmeu visokih zidova koji su okruivali stravinu
Pugaovljevu kulu.
Obini su zekovi vidjeli svoje posjetioce kroz dvije reetke. Straar je hodao

prolazom izmeu reetaka, kao u kavezu. Zekovi s viim poloajem, zekovi iz

arake, primali su svoje posjetioce za velikim stolom, pod kojim je vrsta
pregrada spreavala da se dodiruju nogama ili izmjenjuju bilo kakve znakove.
Na elu stola sjedio je straar poput budnog kipa sluajui razgovor. Ali ono
to je u Butirki izazivalo najveu potitenost bila je injenica da su se ti
muevi pojavljivali iz dubina zatvora, izvirili na pola sata iz debelih,
memljivih zidova, smijeili se sablasno, uvjeravali svoje ene da dobro ive,
da im nita nije potrebno, i onda se vraali meu zidove.
Danas se po prvi put Nadjina posjeta odvijala u Lefortovu.
Straar u straarnici oznai neto na svom popisu i pokae Nadji dugaku
jednokatnicu.
U goloj sobi s dvije duge klupe i dugakim praznim stolom ve je ekalo
nekoliko ena. Na stolu su poivale pletene koarice i platnene torbe za
trnicu, oigledno pune hrane. I premda su zekovi u araki bili dosta dobro
hranjeni, Nadja, koja je u svojoj torbi donijela neto skromnih prenih
kolaia, bila je povrijeena i pekla ju je savjest to ne moe ponuditi svom
muu neto ukusno ak ni jednom godinje. Isprila je tijesto rano ujutro, dok
su ostale u spavaonici jo spavale - od neto bijelog brana to je imala i
preostalog maslaca i eera. Nije mogla nabaviti bombone ili slastiarske
kolae, a i tako joj je ostalo vrlo malo novaca. Ta se posjeta poklapala s
roendanom njena mua, a ona mu nije imala to donijeti na dar. Htjela mu je
dati dobru knjigu, ali ni to nije mogla nakon posljednje posjete. Taj put mu
je Nadja donijela knjigu Jesenjinovih stihova koju je nekim udom uspjela
nabaviti. Bilo je to isto izdanje koje je njen mu nekad imao na frontu, i
koje je nestalo kad su ga uhapsili, I zato je Nadja napisala na prvoj strani:
"Ovako e ti se sve izgubljeno vratiti."
Ali potpukovnik Klimentjev u njenoj je nazonosti istrgnuo naslovnu stranu i
vratio joj, rekavi da nikakve pismene poruke
14
U prvom krugu
209
ne smiju biti ukljuene u ono to se zatvoreniku predaje - posveta
mora ii odvojeno, preko cenzora.
Kad je za to saznao, Gleb joj je ljutito rekao: "Nemoj mi vie donositi
knjige."
Oko stola su sjedile etiri ene, od kojih je jedna bila mlada s trogodinjom
djevojicom. Nadja ni jednu nije poznavala. Pozdravila ih je, a one su joj
odzdravile i onda nastavile ivahno razgovarati.
Kod najudaljenijeg zida ena od kojih trideset pet ili etrdeset godina u vrlo
starom krznenom kaputu sjedila je na klupici podalje od ostalih. Oko glave je
svezala sivu maramu, tako izlizanu da se ve vidjelo tkanje. Sjedila je
prekrtenih ruku i uporno je zurila u pod pred sobom, itavo njeno dranje
jasno je davalo do znanja da eli samo da je puste na miru i da joj nije do
razgovora. Nije drala nikakav paket u rukama niti kraj sebe.
Grupa je bila spremna da primi Nadju, ali Nadja im se nije htjela pridruiti.
I ona je tog jutra htjela ostati nasamo sa svojim posebnim raspoloenjem.
Pribliivi se eni koja je sjedila sama, upitala ju je: "Je li slobodno?"
ena je podigla pogled. Oi su joj bile potpuno bezbojne. Vidjelo se da uope
nije shvatila to ju je Nadja upitala. Gledala je ravno kroz Nadju.
Nadja je sjela omotavi se u svoj kaput od umjetnog karakila. I ona je
uutjela.
U ovom trenutku nije htjela uti nita drugo, ni misliti ni na to drugo osim
na Gleba i na razgovor koji e voditi; na ono to je vjeno iezavalo u magli
prolosti i magli budunosti; o onome to se nije ticalo ni njega, ni nje, ve
njih dvoje zajedno i to se obino nazivalo otrcanom rijeju "ljubav".
Ali nije mogla da ne uje razgovor za stolom. ene su razgovarale o onome to
njihovi muevi dobivaju za jelo, to im stavljaju na stol ujutro i uvee i

kako im esto peru rublje. Kak su sve to znale? Zar su zlatne asove svoje
posjete tratile razg varajui o takvim stvarima? Nabrajale su kakvu su hranu,
i k liko dekagrama i kilograma donijele sa sobom. Sve je to bio c one ilave
enske sklonosti koja porodicu ini porodicom i odr. va ljudski rod na ivotu.
Ali Nadja to nije gledala tako. Umjes: toga mislila je: kako je to uvredljivo,
kako obino, kako bijedr pretvarati te velike asove u trivijalnost! Zar tim
enama nik. nije palo na um da bi radije morale razmisliti tko se to usuc
zatvoriti njihove mueve? Napokon, njihovi su muevi mogli i -biti iza
reetaka, pa prema tome, ne imati ni potrebe za tim pakt tima hrane.
s
Morale su dugo ekati. Posjeta je bila zakazana za deset smm prije podne, ali
u jedanaest se jo nitko nije pojavio.
Sedmi posjetilac, sjedokosa ena, dola je sva zadihan? snije od ostalih.
Nadja ju je upoznala za vrijeme prijanje pc Bila je to prva rezbareva ena i
vrlo je spremno ispripovijec svoju povijest. Uvijek je oboavala svog mua i
smatrala nijem. Ali on joj je rekao da je s njom nesretan zbog nj" psiholokog
kompleksa, napustio ju je s djetetom i otiao k
210
goj. S tom crvenokosom ivio je tri godine, a onda je morao u rat. U ratu je
bio odmah zarobljen, ali u Njemakoj je ivio slobodno i ini se da je i tamo
nalazio razonode. Kad se vratio iz njemakog zarobljenitva uhapsili su ga na
granici i dali mu deset godina. Iz Butirke je obavijestio svoju crvenokosu
enu da je u zatvoru i zatraio pakete. Ona je rekla: "Bilo bi bolje da je
izdao mene nego svoju zemlju! To bih mu mogla lake oprostiti." Onda je on
zamolio svoju prvu enu da mu oprosti, i ona mu je poela donositi pakete i
dolaziti u posjete - i sad joj se kleo na vjenu ljubav.
Nadja se sjetila kako je rezbareva ena pri tom ogoreno izjavila da je
najbolje, kad muevi sjede u zatvoru, prevariti ih "pa e nas, kad iziu, vie
cijeniti. Inae e misliti da nas cijelo to vrijeme nitko nije htio, nitko
nije poelio".
Sad je novonadola ve izmijenila tok razgovora za stolom. Pripovijedala je o
svojim neprilikama s advokatima i pravnim centrom u Nikolskoj ulici. To se
savjetovalite, nazivalo "Uzornim". Njegovi su advokati uzimali na tisue
rubalja od svojih klijenata i esto posjeivali moskovske restorane - dok su
sluajevi klijenata ostajali tano na onom mjestu gdje su bili i ranije, to
jest nigdje. Ali na kraju su izgleda ipak preli granicu. Sve su ih uhapsili,
svima su natovarili po deset godina, i rije "uzorno" uklonjena je s natpisa u
Nikolskoj ulici. Onda su i u neuzornom savjetovalitu novi advokati, kojima su
nadomjestili stare, opet poeli uzimati tisue rubalja i ostavljati sluajeve
svojih klijenata na istoj taci. Advokati su u povjerenju tumaili da su ti
veliki honorari potrebni zato to ih moraju podijeliti s drugima. Bilo ih je
nemogue kontrolirati. Moda nisu dijelili ni s kim, usprkos tome to su
uvijek davali na znanje da se taj posao odvija preko mnogih ruku. Bespomone
su ene hodale amo-tamo pred betonskim zidom zakona, Kao to su hodale pred
sedam metara visokim zidom Butirke - nisu imale krila da ih prelete i morale
su se l^anjati pred svakim vratima koja su se otvarala. Zakonske proce3ure~lza tih zatvora za njih su bile nalik tajnim okretajima jednog monog
stroja koji je - usprkos oiglednoj krivnji optuenih i kontrastu izmeu njih
i onih koji su ih uhapsili - katkada, kao u kakvoj lutriji, nekim udom mogao
izbaciti i zgoditak. I tako su ene plaale advokate ne za te zgoditke, ve za
svoje snove o njima.
Rezbareva je ena nepokolebljivo vjerovala da e jednoga dana ipak uspjeti. Po
onome to je priala moglo se razabrati da je prodajom svoje sobe i od rodbine
prikupila etrdeset tisua rubalja i da je sve to isplatila advokatu. Dosad je
ve imala etiri advokata. Uloene su tri molbe za pomilovanje i pet albi.
Pratila je napredovanje svih tih molbi i na mnogim su joj mjestima obeali da

e njenom predmetu obratiti posebnu panju. Poznavala je po imenu sve tuioce

koji su radili u tri glavna tuilatva i udahnula je atmosferu prijemnih
kancelarija u Vrhovnom sudu i Vrhovnom Sovjetu. Poput mnogih lakovjernih
ljudi, precjenjivala je vrijednost svake nadobudne primjedbe i svakog pogleda
koji nije bio otvoreno neprijateljski.
211
"Morate pisati! Morate svima pisati!" energino je ponavljala, nagovarajui
druge ene da se povedu za njenim primjerom. "Mu-ivi nam stradaju. Sloboda
nee doi sama po sebi. Morate pisati!" Ta je pria razbila Nadjino
raspoloenje, a i uznemirila joj savjest. Sluajui zaneseni govor ostarjele
rezbareve ene ovjek nije mogao da ne povjeruje da ih je ona sve nadmaila,
da e zacijelo izvui mua iz zatvora - i da se upita: "Zato ne bih i ja
mogla toliko napraviti? Zato sam ja manje vjerna druica?"
Nadja je samo jednom poslovala s "uzornim" pravnim savjetovalitem. Sastavila
je samo jednu molbu uz pomo advokata i platila mu 2.500 rubalja. Izgleda da
je to bilo premalo. Uvrijedio se i nije uinio nita.
"Da", ree ona tiho samo za sebe, "jesmo li sve uinile? Je li nam savjest
ista?"
ene koje su za stolom razgovarale nisu je ule, ali se njena susjeda okrenula
naglo prema njoj kao da ju je Nadja uvrijedila.
"A to se moe uiniti?" upita je neprijateljskim glasom. "Sve je to tlapnja!
lan pedeset osam - to znai doivotni zatvor. Pedesetosmai nisu zloinci,
nego neprijatelji! Ne moe iskupiti pedesetosmaa ni za milijun!"
Lice joj je bilo posve naborano. U glasu joj je zvuala ista, neublaena
patnja.
Nadja je osjetila silnu samilost prema toj staroj eni. Kao da se ispriava
zbog uzvienosti svojih rijei, odgovorila je: "Htjela sam rei da ne inimo
sve to moemo. Napokon, ene dekabrista ostavljale su sve i odlazile za
svojim muevima, ne alei se i ne oklijevajui. Ako im ne moemo pribaviti
slobodu, moda bi im mogli isposlovati izgnanstvo. Podnijela bih da ga otpreme
u tajgu, u ma koju tajgu, ma gdje na Arktiku, gdje nikad nema sunca, i ja bih
otila za njim, sve bih ostavila."
ena, koja je imala lice namrtene redovnice i kojoj je siva
haljina bila posve iznoena, pogledala je Nadju zaprepateno i
s puno potovanja.
"Vi biste jo uvijek imali snage da idete u tajgu? Kako ste sretni! U meni
vie nema snage nizato. Mislim da bih se udala za bilo kojeg imunog starca
koji bi me htio uzeti."
Nadja zadrhti. "I mogli ga ostaviti? Iza reetaka?" ena uhvati Nadju za rukav
kaputa. "Draga moja! Lako je bilo voljeti ovjeka u devetnaestom vijeku! Te
ene dekabrista - mislite li da su one izvrile neko herojsko djelo? Je li ih
personalni odio pozivao da ispunjavaju upitnike za slubu sigurnosti? Jesu li
morale sakrivati svoj brak kao da je zarazna bolest, da bi zadrale svoj
posao, da im ne oduzmu i posljednjih pet stotina rubalja mjeseno? Jesu li ih
bojkotirali u zajednikom stanu? Doekivali zvidanjem kad su odlazile u
dvorite po vodu, i nazivali ih "neprijateljima naroda"? Jesu li ih roene
majke i sestre nagovarale da budu razumne i da se razvedu? Ne, naprotiv!
Pratio ih je ushieni mrmor najboljega drutva! Milostivo su poklanjale
pjesnicima legende o svojim podvizima. Odlazei u Sibir svojim skupocjenim
koijama nisu gubile, zajedno s pravom da ive u Moskvi, svojih posljednjih
bijednih deset kvadratnih metara; nis_: morale trti glavu takvim sitnicama kao
to su crni znakovi u rad 212
noj knjiici, ili smonica u kojoj nema ni lonaca, ni zdjela, ni crnoga kruha!
Lijepo je rei: "U tajgu!" Oigledno ne ekate jako
dugo!"
Glas tek to je nije izdao. Suze su ispunile Nadjine oi dok je sluala

strastveno uvjeravanje svoje susjede.

"Bit e uskoro pet godina kako mi je mu u zatvoru", ree ona opravdavajui
se. "A prije toga je bio na frontu..."
"To nemojte raunati!" prigovori ena estoko. "Nije ista stvar biti na
frontu! Onda je lako ekati! Onda svi ekaju. Onda moete otvoreno govoriti,
itati pisma! Ali ako ovjek mora ekati a uz to se jo i skrivati - onda?"
Uutjela je. Shvatila je da Nadji to ne mora tumaiti. Bilo je ve 11 i 30.
Napokon je uao potpukovnik Klimentjev i debeo, neprijazan nadstraar.
Nadstraar je poeo uzimati pakete, otvarati tvornika pakovanja keksa i
lomiti svaku domau mesnu pitu napola. Lomio je i Nadjine kolaie, traei
kakvu umijeanu poruku, ili novac, ili otrov. Klimentjev je od svih
pokupio dozvole za posjetu, upisao sva njihova imena u veliku knjigu, zatim se
uspravio po vojniku i objavio jasnim glasom: "Panja! Jeste li upoznati s
pravilima? Posjeta traje trideset minuta. Zatvorenicima nita ne smijete
davati. Zatvorenike je zabranjeno ispitivati o poslu, o ivotu, o dnevnom
redu. Krenje tih pravila kanjivo je po kaznenom zakoniku. I nadalje, poevi
od dananje posjete, zabranjeno je dranje za ruke i ljubljenje. U sluaju
prekraja, posjeta e biti smjesta prekinuta." Pokorne su ene utjele.
"Gerasimovi, Natalija Pavlovna!"
proita Klimentjev prvo ime.
Nadjina susjeda ustane, i vrsto koraajui u svojim predratnim pustenim
izmicama izie u hodnik.
213
37
POSJETA
Premda je plakala dok je ekala, Nadju je obuzelo blagdansko raspoloenje kad
je napokon ula.
Kad se pojavila na vratima Nerin je ve ustao da je doeka i smijeio se.
Njegov je smijeak potrajao samo trenutak; ali osjetila je iznenadnu sreu:
ostao joj je jednako blizak. Nije se izmijenio prema njoj.
Tip bikovske ije u mekanom sivom odijelu, koji je izgledao kao bivi
gangster, priao je malom stoliu i pregradio usku sobicu, branei im da se
dodirnu.
"Oh, ma hajde, dajte mi bar da je uhvatim za ruku", ree Nerin ljutito.
"Nije doputeno", odgovori straar, otvarajui teke vilice samo toliko da bi
rijei mogle izii.
Nadja se blijedo nasmijei i dade znak muu da se ne svaa. Sjela je na
naslonja koji joj je pripremio. Na nekim mjestima dlake su strale iz konate
presvlake. Nekoliko je generacija isljednika sjedilo na tom naslonjau,
poslalo na stotine ljudi u grob, i uskoro polo za njima.
"Pa, sretan ti roendan!" ree ona trudei se da izgleda vesela. "Hvala."
"Kakva sluajnost da je to ba danas."
"Zvijezde."
Ve su se navikli da govore jedno s drugim.
Nadja se trudila da ne obraa panju na teku nazonost stra-ara koji ih je
promatrao. Nerin se trudio da sjedi tako da ga klimava stolica ne tipa.
Stoli koji je stajao pred generacijama zatvorenika na presluavanju, stajao
je sada izmeu mua i ene.
"Da ne zaboravim: donijela sam ti neto malo da prigrize, prene kolaie.
Zna, kao to ih mama pravi, ao mi je to nema nita bolje."
214
"Budalice, nije ni to trebalo. Imamo svega."
"Ali prenih kolaia nemate, zar ne? A rekao si da ti vie ne nosim knjige,
ita li Jesenjina?"
Nerinovo se lice smrai. Prije vie od mjesec dana netko je otkucao ikinu da
on ima Jesenjina, i ikin mu je oduzeo knjigu, rekavi da je zabranjena.
"itam."

Ima li smisla u ciglih pola sata zalaziti u pojedinosti?

Premda u sobi uope nije bilo vrue - naprotiv, prilino svjee - Nad ja
otkopa ovratnik na kaputu i otvori ga, jer je htjela svom muu pokazati ne
samo svoj novi krzneni kaput - o kome nije nita rekao - ve i novu bluzu.
Nadala se takoer da e joj naranasta boja bluze malo oivjeti lice; u ovom
priguenom svjetlu vjerojatno je izgledalo bljedunjavo.
Jednim jedinim pogledom Nerin obuhvati svoju enu - njeno lice, vrat i otvor
na grudima. Nad ja zadrhti pod tim pogledom - najznaajnijim dogaajem tokom
te posjete - i kao da se podigla njemu u susret.
"Ima novu bluzu. Pokai malo vie."
"A moja bunda?" na licu joj se pojavi izraz razoarenja.
"to je s bundom?"
"Nova je."
"Pa zbilja", ree Gleb konano. "Bunda je nova." Gledao je u crne kovrice ne
znajui da je to karakil, i da li je pravi ili umjetni, jer on nikad ne bi bio
u stanju razlikovati bundu od pet stotina rubalja od bunde od pet tisua
rubalja.
Ona je sad zbacila kaput s ramena. Vidio joj je vrat, kao i nekad lijepo
oblikovan kao u mlade djevojke, i uska ramena koja je tako volio stezati dok
ju je grlio, i, pod naborima bluze, grudi koje su tokom godina izgubile
vrstinu.
I ako je na trenutak osjetio da joj predbacuje u sebi to nabavlja novu odjeu
i to sklapa nova poznanstva, sad je to nadomjestila svijest da je sivi
zatvorski kamion pogazio i njen ivot.
"Mrava si", rekao je sa suosjeanjem! "Morala bi bolje jesti. Zar ne moe
bolje jesti?"
Jesam li runa? pitao je njen pogled.
Prekrasna si kao uvijek! odgovarao je pogled njenog mua. (Premda te rijei
potpukovnik nije branio, nisu se mogle izgovarati ni u ijoj nazonosti.)
"Dobro jedem", lagala je. "Samo, eto, ivot mi je nemiran, rastrgan."
"Kako? Priaj mi." "Ne, prvo ti priaj."
"A to ja mogu priati?" ree Nerin smijeei se. "Nita." "Pa, zna ...",
poela je oklijevajui.
Mesnati straar stajao je pola metra od stola i svisoka, poput buldoga i s
kamenim prezirom gledao na taj par.
215
Morali su nai pravi ton, krilati jezik aluzija. Obrazovanje je odredilo taj
ton.
"Je li to odijelo tvoje?" upitala je.
Nerin iskrivi lice i strese glavom.
"Moje? Ne. Ima potemkinovsku funkciju. Na tri sata. Neka te ova sfinga ne
smeta."
"Ne mogu drugaije", ree ona, malo se durei poput djeteta i koketirajui,
svjesna da se jo uvijek svia muu.
"Mi smo navikli da to gledamo s humoristine strane."
Nadja se sjetila razgovora s Gerasimovievom i uzdahnula. "Ali mi ene ne."
Nerin pokua dodirnuti koljenima koljena svoje ene, ali daska pod stolom
spreavala je ak i taj kontakt. Stol se zaljuljao. Oslonivi se na laktove i
pribliivi se eni, Nerin ree razoarano: "Tako je to - posvuda zapreke."
Jesi li moja? Moja? pitao je njegov pogled.
Ja sam ona koju ljubi. Nisam nita gora, vjeruj mi, govorile su njene
blistave sive oi.
"A posao - kako je tu sa zaprekama? Priaj mi. Nisi vie na postdiplomskom
studiju?"
"Ne."
"Znai, obranila si disertaciju?"

"Ne."
"Pa kako to?"
"Pa eto, ovako..." Poela je govoriti vrlo brzo, preplaena to je ve tako
mnogo vremena prolo. "Nitko nije ve tri godine obranio disertaciju. Odgajaju
ih. Na primjer, jedna je studentica dvije godine pisala disertaciju o
"Problemima raspodjele hrane u zajednici", a onda su je natjerali da promijeni
temu." (Ah! Zato o tome govoriti? To uope nije vano.) "Moja disertacija je
ve gotova i tampana, ali zadrali su je zbog raznih izmjena..." ("Borba
protiv udvornosti" - ali moe li se o tome ovdje govoriti?) "... a tu je jo i
pitanje fotokopija. A jo uvijek ne znam kako u je dati uvezati. To je sve
vrlo teko."
"Ali isplauju ti tvoju stipendiju?"
"Ne."
"Pa od ega ivi?"
"Od plae."
"Znai, radi. Gdje?" "Tamo, na sveuilitu." "U kojem svojstvu?"
"To je privremen, iluzoran posao. Razumije li? Moja je situacija svuda
nezgodna - uglavnom me podnose. I u domu isto tako. Zapravo, ja ..."
Bacila je pogled na straara. Htjela mu je rei da joj je pix>-j ija ve
davno morala otkazati pravo na stanovanje u studeni skom domu u Strominki, ali
ga joj je, grekom, produljila na pot
216
godine. Greka se mogla otkriti svakog dana! Ne, o tome nije mogla govoriti u
nazonosti narednika MVD-a.
Nastavila je: "A i danas su mi odobrili posjetu samo zato to - evo, ovako je
bilo ..."
Ah, ali to se sve ne moe ispriati u ciglih pola sata.
"ekaj, priat e mi o tome kasnije. Htio bih te pitati: Ima li problema u
vezi sa mnom?"
"Vrlo tekih, dragi. Daju mi - htjeli bi mi dati specijalnu temu. Trudim se da
je ne prihvatim."
"Kakvu to "specijalnu temu"?"
Bespomono je uzdahnula i opet pogledala straara. Njegovo budno lice, koje je
izgledalo kao da e zalajati ili zagristi u nju, visilo je jedva metar daleko.
Nadja je podigla ruke bespomonom kretnjom. Morala bi objasniti da na
sveuilitu gotovo vie i nema slobodnih tema. A prihvatiti zadanu temu znai
ispuniti novi, jo detaljniji upitnik slube sigurnosti o muu, muevim
roacima i roacima njihovih roaka. Kad bi rekla: "Moj je mu osuen po lanu
58", zabranili bi joj ne samo da radi na fakultetu, ve i da brani
disertaciju. Kad bi odluila da lae i rekla: "Moj mu je nestao u borbi",
tada bi opet morala navesti njegovo prezime, i bilo bi dovoljno samo da
provjere u kartoteci MVD-a, pa da je osude zbog davanja lanih podataka.
Postojala je i trea mogunost, ali pod Glebovim pozornim pogledom Nadja je
nije eljela spomenuti.
Pripovijedala mu je ivahno. "Zna, ja sam u muzikoj grupi na fakultetu.
Neprestano me alju da sviram po koncertima. Nedavno sam svirala u Dvorani
stupova, iste veeri kad i Jakov Zak..."
Gleb se nasmijeio i kimnuo glavom, kao da nije ba sklon povjerovati.
"Bila je sindikalna priredba, pa se to sluajno dogodilo, ali ipak ... A zna
- to je to bilo smijeno! - glasali su protiv moje najbolje haljine, rekli
sii da nije dosta dobra za nastup. Telefonirali su u kazalite i donijeli mi
drugu, prekrasnu, sve do poda."
"I svirala si, i onda su ti je odnijeli?"
"Pa da. Zna, djevojke me kore to se oduevljavam muzikom. Ali ja im kaem
"Bolje oduevljavati se neim nego nekim"."
Nerin zahvalno pogleda u enu. Tada je zabrinuto upita: "Samo jedan as, to

je s onom specijalnom temom ..."

Nadja spusti pogled.
"Htjela sam rei - ali nemoj to uzeti k srcu, nicht wahr? - nekad si
zahtijevao da se ... razvedemo." Rekla je to vrlo tiho.
(Bila je to trea mogunost, mogunost koja bi joj opet otvorila put u ivot.
Naravno, ne bi pisala "razvedena" jer bi upitnik ipak zahtijevao prezime
njenog biveg mua i njegovu sadanju adresu i imena njegove rodbine, pa ak i
njihove datume roenja, zanimanja i adrese. Umjesto Loga napisala bi
"neudata".)
Da, neko je to zahtijevaof... Ali u ovom trenutku je zadrhtao* Tek je sad
primijetio da joj vjenani prsten, koji je uvijek nosila, nije na prstu.
217
"Da, naravno", sloi se on vrlo odluno.
"Znai, ti ne bi bio protiv toga ... ako ... budem morala ... to uiniti?" S
velikim naporom podigla je pogled prema njemu. Oi su joj se rairile. Lijepe
sive duge u njima blistale su, molei oprotenje i razumijevanje. "To bi bilo samo na papiru", dodala je samo dahom, bez glasa.
"Odlino. To si ve davno morala uiniti!" Nerin se sloio glasom koji je
izraavao vrsto uvjerenje, premda nije osjeao ni uvjerenje ni vrstou odluivi da tek poslije posjete razmisli o znaenju svega to se dogodilo.
"Moda neu morati", ree ona pokornim glasom, navlaei opet bundu na ramena.
U tom je trenutku izgledala umorna, iscrpljena. "Samo sam htjela - za svaki
sluaj - da se dogovorimo. Moda neu morati."
"Ne, zato ne? Ima pravo. Ti si pametna djevojka", ponavljao je Nerin bez
osjeaja dok su mu misli ve skretale na ono glavno to se pripremao da joj
kae. "Vano je, draga moja, da se previe ne nada da e meni istei kazna!"
Nerin je ve bio potpuno spreman za drugi rok, iza kojega e slijediti
doivotni zatvor - to se ve dogodilo mnogim njegovim drugovima. To nije mogao
spomenuti u pismima, i morao je o tome govoriti sada.
Prestraeni izraz pojavio se na Nadjinom licu.
"Kazna je uvjetna pojava", tumaio je on govorei hitro i tvrdo, naglaavajui
rijei na krivim mjestima tako da ga straar ne moe pratiti. "Moe se u
spirali nastavljati u beskonanost. Povijest je puna primjera. A ak i kad bi
kojim udom zavrila, nemoj zamiljati da emo se ti i ja vratiti u na grad,
naem starom nainu ivota. Jednu stvar mora razumjeti i nikad je ne smije
zaboraviti: ne prodaju se karte za prolost. Na primjer, najvie od svega
alim to nisam postolar. Kako bi ta vjetina bila korisna u kakvom sjevernom
sibirskom selu, u Krasnojarsku, u donjim podrujima Angare. To je jedini ivot
za koji se treba pripremati. Kome su tamo potrebne Eulerove matematike
formule?"
Uspio ja: bivi gangster nije se micao, ve je samo mirkao dok su Nerinove
misli letjele kraj njega.
Ali Nerin je zaboravio - ne, on nije zaboravio - on nije shvaao, ba kao to
nitko drugi nije shvaao - da ljudi koji su navikli hodati po toploj sivoj
zemlji, ne mogu odjednom uzletjeti preko ledenih planinskih lanaca. On nije
shvaao da njegova ena i sada, kao i u poetku, metodiki odbrojava dane i
tjedne njegove kazne. Za njega je taj rok bio blistava hladna beskonanost, a
za nju je preostalo jo 264 tjedna, 61 mjesec, neto malo vie od pet godina mnogo manje vremena nego to je ve prolo, jer je on bio i u ratu i odonda
nije dolazio kui.
Kad je Nerin progovorio, strah na Nadjinom licu pretvorio se u uas.
"Ne, ne!" povikala je. "Nemoj to govoriti, dragi!" (ve ie zaboravila na
straara i vie se nije stidjela pokazivati svoje osje218
aje). "Nemoj mi ubijati nadu! Ja to ne elim vjerovati! To naprosto ne moe
biti! Ili si zaista mislio da u te ostaviti?"

Gornja joj je usnica drhtala, lice joj se iskrivilo, oi su joj izraavale

odanost, samo odanost.
"Vjerujem ti, vjerujem, Nadjuenka!" ree on izmijenjenim glasom. "Ja sam to
tako i shvatio."
Ona je uutjela i opet se spustila na stolicu.
Na otvorenim vratima sobe pojavio se crni, dotjerani potpukovnik, budno
promatrajui to troje ljudi koji su se nali na okupu. Tiho je pozvao
straara.
Bivi je gangster nevoljko, kao da ga odvlae od kolaa, priao potpukovniku,
etiri koraka iza Nadjinih lea izmijenili su sve u svemu samo nekoliko
rijei; ali za to je vrijeme. Nerin, spustivi glas, uspio upitati: "Poznaje
li Sologdinovu enu?"
Navikla na tako nagle obrate u razgovoru, Nadja je uspjela odgovoriti: "Da."
"I zna gdje stanuje?"
"Da."
"Njemu ne doputaju posjete. Reci joj da je on ..."
Gangster se vratio.
"...ljubi, vjeruje u nju i nada se!" Gleb je jasno izgovarao.
"Ljubi je, vjeruje u nju i nada se", ponovila je Nadja s uzdahom. Uporno je
gledala u svog mua. Godinama ga je prouavala, ali sad ga je na neki nain
vidjela u novom svjetlu.
"Ovo ti pristaje", ree ona tuno.
"to mi pristaje?"
"Sve. Ovo. Biti ovdje", ree ona, prikrivajui znaenje neobinim infleksijama
glasa, tako da ga straar ne bi mogao shvatiti.
Ali Neririovo novo raspoloenje nije joj ga inilo bliim.
I ona je takoer odluila da o svemu to je saznavala dobro razmisli tek
poslije posjete. Nije znala to e se iz svega toga izroditi, ali njeno je
srce sad u njemu trailo slabosti, bolest, vapaje za pomo - sve ono emu bi
ena mogla posvetiti ostatak svog ivota, ekati jo drugih deset godina i
otii za njim u tajgu.
Ali on se smijeio! Smijeio se isto onako samopouzdano kao u Krasnoj Presnji!
Uvijek je bio sam sebi dovoljan. Nikad mu nije bila potrebna niija samilost.
ak se inilo da mu je udobno dok sjedi na malenoj klupici. Kao da se
zadovoljno ogledavao po sobi, prikupljajui i tu materijal za svoje misli.
Izgledao je zdrav i oi su mu sjale. Je li mu zaista bila potrebna odanost
ene?
Meutim, Nadja nije o svemu tome jo dobro promislila.
Nerin nije bio svjestan kakve je sumnje obuzimaju.
"Gotovo!" ree Klimentjev na vratima.
"Ve?" upita Nadja iznenaeno.
Nerin se namrti trudei se da se sjeti one najvanije stvari koja je ostala
na popisu to ga je uio napamet prije posjete.
"Da, nemoj se iznenaditi ako me poalju odavde, daleko, i ako moja pisma
potpuno izostanu."
"Zar bi to mogli uiniti? Kamo?" povie Nadja.
Kakva vijest! A on joj to tek sad kae!
"Sam Bog zna", ree on, znaajno slijeui ramenima.
219
"Nee valjda rei da si poeo vjerovati u Boga?"
Ni o emu nisu razgovarali!
On se nasmijei. "Pascal, Nevvton, Einstein."
"Reeno vam je da ne spominjete nikakvih imena!" otrese se straar. "Zavrimo,
zavrimo!"
Mu i ena ustali su zajedno i sad, kad vie nije bilo opasnosti da im prekinu
posjetu, Nerin zagrli Nadju preko malog stola, poljubi je u obraz i upije se

u mekane usne koje je ve potpuno zaboravio. Nije bilo nade da e se za godinu

dana opet nai u Moskvi da ih opet poljubi. Glas mu je drhtao od njenosti:
"to god ini, uini to je najbolje za tebe. A ja..." Nije zavrio.
Gledali su jedno drugo u oi.
"to je to!" zaurla straar i povue Nerina za rame. "Ukidam vam posjetu!"
Nerin se otrgne.
"Hajde, ukini je, i neka te vrag nosi", promrmlja ispod glasa.
Nadja krene unatrake prema vratima, i rukom bez prstena mahne svom muu u
znak oprotaja.
Zatim iezne kroz vrata.
i
220
38
JO JEDNA POSJETA
Gerasimovi i njegova ena su se poljubili.
Gerasimovi je bio nizak, ne vii od svoje ene.
Njihov straar bio je dobroduan, priprost momak, Nije mu uope bilo stalo
ljube li se ili ne. ak mu je bilo neprilino to se mora mijeati u njihov
sastanak. Bio bi se okrenuo prema zidu i tako prostajao pola sata, ali to nije
bilo mogue; potpukovnik Klimentjev naredio je da vrata svih sedam prostorija
ostanu otvorena, da bi iz hodnika mogao drati straare na oku.
Ni potpukovniku nije bilo stalo ljube li se zatvorenici sa svojim enama ili
ne. Znao je da na taj nain nee biti otkrivene nikakve dravne tajne. Ali on
se uvao svojih straara i svojih zatvorenika, meu kojima je bilo dounika, i
koji su mogli otkucati i samog Klimentjeva.
Gerasimovi i njegova ena su se poljubili.
Nije to bio jedan od onih poljubaca, koji su ih uzbuivali u mladosti. Taj
poljubac, ukraden od vlasti i od sudbine, bio je bezbojan, bez ukusa, bez
mirisa - blijedi poljubac, kakav bi ovjek mogao izmijeniti s mrtvacem u snu.
Sjeli su, odijeljeni malim stolom s iskrivljenom perploom, koji je sluio
zatvoreniku tokom sasluavanja.
Taj grubi stoli imao je povijest bogatiju od mnogih ljudskih ivota. Mnoge su
godine ljudi prosjedili za njim, jecali, drhtali od straha, borili se s munom
nesanicom, izgovarali ponosne, gnjevne rijei ili potpisivali odvratne optube
protiv svojih bliskih. U pravilu im nisu davali ni olovku ni pero - samo za
rijetka, rukom pisana priznanja. Ali zatvorenici su ostavili tragove na
iskrivljenoj povrini stola, zavojite ili uglate likove, koji su na neki
tajanstveni nain sauvali podsvjesna grenja due.
Gerasimovi pogleda svoju enu.
Prva mu je pomisao bila kako je postala neprivlana. Oi su joj upale. Oko
oiju i usana urezale su se bore. Koa joj je na
221
licu omlohavila i inilo se da je Nataa uope ne njeguje. Kaput je bio
predratni, i ve ga je odavno trebalo barem preokrenuti. Krzno je na ovratniku
bilo poleglo i izlizano, a marama je bila prastara, inilo mu se da se sjea
kad su je kupili na kupone, neko davno u Komsomolsku na Amuru; a kaput je
nosila ve i u Lenjingradu kad je ila na Nevu po vodu.
Ali tu podlu misao, koja se uzdizala iz dubine njegova bia, misao da mu je
ena runa, Gerasimovi je potisnuo. Pred njim je bila ena, jedina na
svijetu, koja je bila njegova polovica. Pred njim je bila ena, koja je
dijelila njegove uspomene. Koja bi mu mlada djevojka, privlana i svjea, ali
neshvatljiva neznanka, sa svojim vlastitim, razliitim uspomenama, mogla
znaiti vie od njegove ene?
Natai jo nije bilo ni osamnaest godina kad su se prvi put upoznali u kui na
Srednoj Podjaeskoj, kod Lvinskog mosta, na doeku Nove godine 1930. Za est
dana tome e biti dvadeset godina. Natai je bilo tano devetnaest godina kad

su ga prvi put uhapsili. Zbog sabotae.

Gerasimovi je poeo raditi kao inenjer u doba kad je rije "inenjer" bila
tako rei sinonim za rije "neprijatelj", i kad se smatralo normalnim sumnjati
u svakog inenjera da je saboter. Gerasimovi, koji je tek diplomirao na
fakultetu, nosio je cviker zbog kratkovidnosti, to ga je inilo posve nalik
intelektualcu prikazanom na plakatima protiv pijuna u tridesetim godinama.
Svakome je kimao, bilo to potrebno ili ne, i govorio "oprostite, molim vas"
vrlo blagim glasom. Na sastancima je uvijek utio i sjedio kao mi. Nije ak
ni shvaao koliko svima ide na ivce.
Ali bez obzira koliko su se trudili da izmisle optubu protiv njega, jedva su
uspjeli da mu kaznu navuku na tri godine. Kad je stigao na rijeku Amur odmah
su mu ukinuli nadzor. Njegova zarunica dola je za njim i postala mu enom.
Bila je rijetka no kad mu i ena nisu sanjali o Lenjingradu. I bili su
spremni da se vrate - trideset pete. A tada su u njihovom smjeru poele
pristizati nove bujice zatvorenika ...
Natalija Pavlovna takoer je paljivo promatrala svog mua. Dobro je pamtila
vrijeme kad je gledala kako se to lice mijenja, kako usta postaju tvrda, a oi
hladne, pa ak i okrutne iza cvikera. Ilarion Pavlovi prestao se klanjati
ljudima, prestao je govoriti "oprostite, molim". Neprestano su mu predbacivali
njegovu prolost. Izbacili bi ga s jednog mjesta i zaposlili drugdje, na poslu
potpuno neprikladnom za osobu njegova obrazovanja. Selili su iz mjesta u
mjesto, ivjeli u oskudici, izgubili ker, izgubili sina. I, napokon,
odluivi da sve stave na kocku, vratili su se u Lenjingrad. Stigli su u
lipnju 1941.
Tu im je bilo tee nekako se smjestiti nego ikad prije. Karak teristika je
neprestano visila nad muem. Ipak taj laboratorijski duh nije oslabio, ve
ojaao u tekom fizikom radu, kojega se prihvatio jer drugoga nije bilo.
Preivio je jesensko kopanje rovova. S prvim snijegom postao je grobar.
Ta sablasna profesija bila je najpotrebnija i najunosnija u opsjednutom gradu.
Kao posljednju poast mrtvacu, preivjeli su davali grobaru svoje prosjake
mrvice kruha.
222
ovjek nije mogao jesti taj kruh ne drhtei. Ali Ilarion je naao ispriku za
sebe: "Nas nisu alili; neemo aliti ni mi!"
Brani je par preivio. Ali ak i prije kraja opsade, Ilariona su uhapsili
zbog namjere da izda svoju zemlju. JJ^Lenjingradu su mnoge uhapsili zbog
namjere^ Napokon, nije se "direktno moglo ^3~E
uope nisu bili na
okupiranom teritoriju.
Natalija Pavlovna paljivo je gledala svog mua, ali zaudo, nije vidjela
nikakva traga tih tekih godina. Njegove su oi hladno i inteligentno gledale
kroz stakla cvikera. Obrazi mu nisu upali. Nije imao bora. Odijelo mu je bilo
skupocjeno. Kravata paljivo svezana.
ovjek bi mogao pomisliti da je ona sjedila u zatvoru, a ne on.
I njena je prva runa pomisao bila da on zaista vrlo dobro ivi u tom
specijalnom zatvoru. Nije progonjen, bavi se svojim naunim radom i uope ne
misli na patnje svoje ene.
Potisnula je tu pakosnu misao.
Upitala ga je slabim glasom: "Onda, kako je tamo kod tebe?"
Kao da je morala ekati dvanaest mjeseci na tu posjetu, misliti na svog mua
trista ezdeset noi u ledenom udovikom krevetu, da bi upitala: "Onda, kako
je tamo kod tebe?"
A Gerasimovi, kome ivot nikad nije dopustio da razvije dokraja snagu svog
uma, iji je svijet bio ogranien na postojanje robijaa u tajgi, u pustinji i
samici istranog zatvora, i koji je sad uivao u blagostanju tajne ustanove,
odgovori:
"Nije loe."

Imali su svega pola sata. Sekunde su prolazile. Trebalo je postaviti desetke

pitanja, izgovoriti elje i potuiti se. A Natalija Pavlovna upita: "Kad si
saznao za ovu posjetu?"
"Prekjuer. A ti?"
"U utorak. Potpukovnik me ba sada upitao jesam li ti sestra."
"Zato to imamo isto oevo ime?"
"Da."
Kad su se zaruili i kasnije, kad su ivjeli na Amuru, svi su ih smatrali
bratom i sestrom. Imali su onu neku sretnu vanjsku i unutarnju slinost, koja
od para ini vie nego mua i enu.
"Kako je na poslu?"
"Zato pita?" upita ona uznemireno. "Zar si uo?"
"to?"
On je neto znao, ali nije znao da li je ona ba to mislila. Znao je da vani
proganjaju ene zatvorenika.
Ali kako je mogao znali da je prole srijede njegova ena otputena s posla
zato to je uataa njega? Posljednja tri dana, budui da su je ve
obavijestili o posjeti, nije traila novi posao. Iekivala je taj sastanak
kao da bi se moglo dogoditi neko udo, kao da bi ta posjeta mogla preplaviti
njen ivot nekim velikim svjetlom, koje e joj pokazati to da uini.
Ali kako je mogao on dati dobar savjet, on, koji je toliko godina bio zatvoren
i tako potpuno nenavikao na graanski ivot?
223
Morala se odluiti: da li da ga se odrekne ili ne.
U ovoj sivoj, slabo ugrijanoj sobi, u blijedom svjetlu reetkastih prozora,
isticala je posjeta, i njena se nada u udo gasila.
Natalija Pavlovna shvatila je da u ovih sumornih pola sata ne moe iznijeti
muu svoju usamljenost i patnju, da se on kree vlastitim kolosijekom, da vodi
svoj vlastiti uhodani ivot. On i tako ne bi nita shvatio, pa emu ga onda
uznemiravati?
Straar se makne na drugu stranu sobe i stade prouavati buku na zidu.
"Priaj mi o sebi", ree Ilarion Pavlovi, drei eninu ruku preko stola. U
njegovim je oima sjala ona topla njenost, kojom ju je on promatrao ak i u
najokrutnijim mjesecima opsade.
"Larik! Postoji li mogunost da ti neto skrate?"
Ona je mislila da mu skrate kaznu. U logoru kraj rijeke Amur, svaki dan koji
je radio raunao se kao dva dana kazne, te mu je rok za toliko bio skraen.
Ilarion strese glavom. "Kako bi mi mogli skratiti kaznu? Ovdje toga nikad nije
bilo, ti to dobro zna. Ovdje ovjek mora neto veliko izumiti - onda te
ranije puste. Ali nezgoda je u tome to su izumi...", on pogleda u straareva
lea, "pa - recimo, vrlo nepoeljni."
Nije joj to mogao jasnije rei.
Uzeo je ruku svoje ene, i blago je pomilovao obrazom.
U zamrznutom Lenjingradu nije zadrhtao kad bi prihvatio ukopni kruh od nekoga,
kome e samome biti potreban ukop narednog dana. Ali sad nije mogao ...
"Je li ti tuno tako samoj? Je li ti vrlo tuno?" upitao je njeno, jo uvijek
joj milujui ruku obrazom.
"Tuno?" Ve ju je sad hvatao oaj, jer je posjeta gotovo zavrila, i ubrzo e
izii na bedem Lefortova isto kao i prije, bez novog sadraja, na tune ulice,
sama, sama, sama. Ta zatupljujua besciljnost svakog ina i svakog dana! Nita
slatko, nita otro, nita gorko, ivot poput sive vate.
"Nataloka!" on joj je milovao ruke. "Ako izrauna koliko je ve od tog roka
prolo, nije tako mnogo ni ostalo. Tek tri godine. Samo tri..."
"Samo tri!" prekine ga ona uvrijeeno, svjesna da joj glas drhti i znajui da
se ne moe savladati. "Samo tri? Za tebe - samo! Za tebe je biti odmah
osloboen "vrlo nepoeljno". Ti ivi meu prijateljima! Bavi se svojim

najdraim poslom. Nitko te ne proganja. A ja sam otputena s posla, nemam od

ega ivjeti. Nigdje me nee uposliti. Ne mogu vie! Nemam vie snage. Ne mogu
vie proivjeti ni jedan mjesec! Bilo bi mi bolje da umrem! Susjedi me progone
koliko god mogu. Izbacili su mi koveg, strgli su moju policu sa zida, znaju
da se ne usuujem rei ni rijei. Znaju da me mogu dati izjuriti iz Moskve!
Prestala sam odlaziti k svojim sestrama, tetki enji; svi mi se rugaju, svi
kau da nikad nisu vidjeli takvu budalu. Neprestano me nagovaraju da se razvedem od tebe i ponovo udam. Kad e to sve zavriti? Pogledaj to je od mene
postalo! Meni je trideset sedam godina. Za tri godine
224
bit u starica. Vraam se kui i uope ne kuham veeru, ne pospremam sobu;
svega mi je dosta. Samo se sruim na krevet i leim bez snage. Larik, duo
moja, molim te uini neto da te bre oslobode. Ti ima genijalnu glavu. Molim
te, izumi neto. Spasi me. Spasi me!"
Uope to nije namjeravala rei. Bila je potpuno slomljena. Tresui se od
jecaja i ljubei ruku svom muu, spustila je glavu na grubi neravni mali
stoli, na kome je bilo proliveno mnogo takvih suza.
"Molim vas, smirite se", ree straar s osjeajem krivnje, bacivi pogled na
otvorena vrata.
Gerasimovievo se lice ukoi. To nepristojno jecanje ulo se po itavom
hodniku. Potpukovnik se pojavio prijetei na vratima, bijesno se zagledao u
enina lea i lino zatvorio vrata.
Po propisima suze nisu bile izriito zabranjene, ali ako se shvati pravi
smisao slova zakona, nije im moglo biti mjesta.
15
U prvom krugu
225
39
MEU OMLADINOM
"To uope nije komplicirano. Uzme se malo otopine klora i namaze na paso,
ovako. Treba samo znati koliko ga dugo treba ostaviti - i onda isprati."
"A to onda?"
"Osui se, i onda nema ni traga, ist je, potpuno nov - i sad lijepo sjedne i
naara neko novo ime. Sidorov ili Petruin, roen u selu Krjui."
"I nikad vas nisu uhvatili?"
"Zbog toga? Klara Petrovna - ili moda - da li biste mi dopustili drskost..."
"to?"
"... da vas zovem Klara - kad nitko ne slua?"
"Moete."
"Pa znate, Klara, prvi put kad su me uhapsili bio sam bespomoan i neduan
djeak. Ali drugi put - o-ho! bio sam na sve-saveznoj listi zloinaca, i to
ba onih tekih godina od kraja etrdeset pete do etrdeset sedme. To je
znailo da moram krivotvoriti ne samo paso, ne samo prijavu boravka u njemu,
ve i radnu knjiicu, ispravu za kupone za namirnice, i prijavu za kupovanje u
trgovini. A uz to sam dobio izvanredne kupone za kruh, prodavao ih i od toga
ivio."
"Ali to je vrlo runo."
"A tko kae da je lijepo? Prisilili su me - nisam ja to sam izmislio."
"Ali mogli ste naprosto raditi."
""Sam rad" nee vam mnogo donijeti. Znate, od rada pravednika ne nastaju
kamene palae. A i to bih ja mogao raditi? Nisu mi dali priliku da izuim
neki zanat ili neku vjetinu. Nisu me uhvatili, ali pravio sam greke. Na
Krimu, jedna djevojka u pa-sokom odjelu - samo nemojte misliti da sam ja s
njom neto imao - bila je prijazna, i otkrila mu je tajnu o rednom broju na
mom pasou: stanovita slova bila su ifra, koja je znaila da sam bio na
okupiranom podruju."
226

"Ali niste bili!"

J|.
"Ne, jasno da nisam, ali to i nije bio moj paso! Zato sam morao kupiti
novoga."
"Gdje?"
"Klara! ivjeli ste u Takentu i bili ste na Tezikovskom sajmitu, a pitate me
gdje! Htio sam kupiti i orden Crvene zastave, ali tip je traio dvije tisue
rubalja, a ja sam imao samo tisuu osamsto, ali on je bio tvrdoglav: dvije
tisue ili nita."
"A to biste vi s odlikovanjem?"
"A to e bilo kome odlikovanje? Vrlo jednostavno, naprosto sam se htio malo
praviti vaan, izigravati vojniinu s fronta. Da sam imao tako trijeznu glavu
kao vi..."
"Kako ste doli na ideju da imam trijeznu glavu?" "Trijeznu, hladnokrvnu, a
gledate tako ... inteligentno." "Ma hajte."
"Istina. itav sam ivot sanjao da upoznam djevojku trijezne glave."
"Zato?"
"Zato to sam nagao i mahnit, i ona bi me spreavala da inim gluposti."
"Dobro, nastavite, molim vas, s vaom priom."
"Gdje sam ono bio? A, da, kad sam iziao iz Lubjanke, naprosto mi se vrtjelo u
glavi od sree. Ali negdje je u meni, onaj sitni pas uvar pitao: Kakvo je to
udo? Kako to moe biti? Napokon, oni nikad nikoga ne putaju, to su mi rekli
i u eliji: kriv ili nekriv, dobije deset godina i pet za dodatak - i pravac
u logor."
"to to znai "za dodatak"?"
"Pa, brnjica na pet godina."
"to znai "brnjica"?"
"Boe moj, to ste vi neobrazovani! I jo ste ki tuioca! Zato se malo ne
zanimate za ono to va otac radi? "Brnjica" znai da ne moete gristi. Lieni
ste graanskih prava. Ne moete birati ni biti biran."
"ekajte malo, netko dolazi."
"Odakle? Ne bojte se, to je Zemelja. Sjedite kao to ste i prije sjedili.
Molim vas! Nemojte otii. Otvorite ovaj fascikl. Tako. Prouavajte ga ... I
tako sam smjesta shvatio da su me pustili zato da bi me drali pod prismotrom,
da vide s kojim u se momcima sastati, hou li opet k Amerikancima na ladanje;
i da to nee biti nikakav ivot. I zato sam ih nasamario! Oprostio sam se s
majkom. Otiao sam od kue nou. Otiao sam k jednom stariu. I on me uputio
u. krivotvorenje. I tada je dvije godine trajala svesavezna potraga za
Rostislavom Doroninom. A ja, pod lanim imenima - i u Centralnu Aziju, na
Isik-Kul, zatim na Krim, u Moldaviju, Armeniju, na Daleki istok. A onda sam se
jako zaelio mame. Ali nisam mogao otii kui. Poao sam u Zagorsk i tamo sam
u tvornici dobio posao kao nekakav egrt,
227
potrko, a mama me dolazila posjeivati nedjeljom. Radio sam tamo nekoliko
tjedana, a onda sam zaspao i zakasnio na posao. I osudili su me!
"Uhvatili su vas?"
"Ni govora! Osudili su me na tri mjeseca pod lanim imenom. Bio sam na robiji,
a svesavezna potraga je i dalje javljala: Rosti-slav Doronin! Modre oi,
pravilan nos, kosa crvena, made na lijevom ramenu. Dobro ih je kotala ta
potraga. Odgudio sam svoja tri mjeseca, dobio paso od upravitelja i pokupio
se na Kavkaz."
"Opet na putovanje?"
"Nego?"
"A kako su ipak? ..."
"Kako su me uhvatili? Htio sam studirati."
"Pa vidite, privlaio vas je poten ivot. ovjek mora uiti, to je vano. To
je plemenito."

"Bojim se, Klara, da to nije uvijek tako plemenito. To sam kasnije saznao u
zatvoru, u logorima. Ako va profesor eli zadrati svoju plau i boji se da
ne izgubi mjesto, hoete li od njega nauiti neto plemenito? Na fakultetima
humanistikih nauka? Je li, vi ste studirali na tehnikom?"
"Studirala sam i na humanistikom."
"I odustali ste? Priat ete mi kasnije. Da, morao sam biti strpljiv i ekati
priliku da kupim svjedodbu desetljetke. Ne bi je uope bilo teko nabaviti,
ali nemar, to je ono to nas na kraju zakopa! Pomislio sam: pa nisu valjda
ludi da me jo trae, ovakvog klinca, vjerojatno su me ve davno zaboravili. I
uzeo sam svoju vlastitu staru svjedodbu i upisao se na fakultet, ali u
Lenjingradu, na odsjeku za zemljopis."
"A u Moskvi ste studirali povijest?"
"Zavolio sam zemljopis poslije tolikog skitanja. To je zanimljivo kao vrag.
Putuje i gleda oko sebe: planine, doline, tajga, suptropski pojas! Sve
mogue vrsti razliitih ljudi! I onda, to se dogodilo? Iao sam na fakultet
tjedan dana, kad su me epali. I opet natrag! Sad na dvadeset pet godina!
Otpremili su me u tundru, gdje jo nisam bio - na praksu iz zemljopisa!"
"I moete o tome govoriti smijui se?"
"A kakve bi koristi bilo od plaa? Da sam ja zbog svega plakao, Klara, ne bih
imao dovoljno suza. Nisam ja jedini. Poslali su me u Vorkutu - a kakva je tamo
banda razbijaa! Iskopavaju ugljen! itava Vorkuta ovisi o zekovima, itav
sjever. To je ispunjenje sna Thomasa Morea."
"ijeg? Stidim se, ja toliko toga ne znam."
"Thomasa Morea, starca koji je napisao Utopiju. Imao je savjesti da prizna da
e drutvo uvijek zahtijevati stanovite vrsti grubog i tekog rada. Nitko nee
biti voljan da ga obavlja. Zato i bi? More je o tome razmiljao i pronaao
rjeenje. Oigledno e i u socijalistikom drutvu biti ljudi koji se nee
pokoravati pravilima. Njih e zapasti posebno teki poslovi. I tako je logore
izmislio Thomas More. To je vrlo stara ideja."
228
"Ne znam to da mislim, ivjeti na taj nain u nae vrijeme: krivotvoriti
pasoe, mijenjati gradove, lutati kao list na vjetru - nikad u ivotu nisam
srela ljudi poput vas."
"Klara, pa ni ja nisam takav! Okolnosti mogu od nas uiniti avola. Znate da
nain ivota odreuje svijest. Bio sam miran djeak, sluao sam majku, itao
sam Zraku svjetla u mranom kraljevstvu od Dobroljubova. Ako bi mi milicioner
zaprijetio prstom, srce bi mi se spustilo u pete. ovjek raste, i neopazice
upada u sve to. Jer to mi je preostalo? Da sjedim kao zec, i ekam da me
zgrabe po drugi put?"
"Ne znam to ste mogli uiniti, ali kako se moe tako ivjeti! Mogu zamisliti
kako je to tegobno: uvijek ste izvan drutva. Vi ste nekakav suvian,
progonjen ovjek."
"Pa, znate, katkada je tegobno, a katkada i nije. Jer kad se malo ogledate po
Tezikovskom sajmitu - napokon, ako ovjek prodaje novo novcato odlikovanje i
praznu diplomu koja uz to spada, to mislite, gdje to potkupljivo stvorenje
radi? U kakvoj organizaciji? Moete li zamisliti? Sluajte, Klara; ja sam i
sam pobornik potenog ivota, ali potenog ivota za svakoga, razumijete li,
za svakog posljednjeg ovjeka!"
"Ali ako svi ekaju na druge, onda to nikad nee poeti. Svatko mora ..."
"Svatko bi morao, ali ipak to ne ini. Sluajte, Klara, objasnit u vam to
posve jednostavno. Protiv ega je bila revolucija? Protiv privilegija. ega je
ruskom narodu bilo ve preko glave? Privilegija: to su neki odjeveni u
kombinezone, a drugi u samurovinu, to se neki vuku pjeke dok se drugi voze
koijom, to neki na znak sirene jure u tvornice, dok se drugi tove po
restoranima. Istina?"
"Naravno."

"Tano. Onda zato se sada ljudi ne odriu privilegija ve ih trae? to se o

meni moe rei? Zar sve poinje od mene? Promatrao sam starije. Nagledao sam
ih se. ivio sam u malom gradu u Kazakstanu. I to sam vidio? Recimo, ene
mjesnih rukovodilaca - jesu li se ikad nale u trgovini? Nikad! Mene su lino
poslali da dostavim sanduk makarona prvom sekretaru Okrunog komiteta
Komunistike partije. itav sanduk. Neotvoren. Bilo mi je jasno da nije bio
sam taj jedan sanduk, i ne samo tog jednog dana."
"Da, to je strano! Od toga mi se uvijek smui. Vjerujete li mi?"
"Naravno da vam vjerujem. Pa zato ne bih vjerovao ivom ovjeku? Radije nego
knjizi objavljenoj u milijun primjeraka... A onda, te privilegije - one
zahvaaju ljude poput kuge. Ako ovjek moe kupiti stvari u nekoj posebnoj
trgovini, gdje drugi ne mogu, nikad nee kupovati drugdje. Ako ovjeka mogu
lijeiti u specijalnoj klinici, nikad se nee lijeiti drugdje. Ako se ovjek
moe voziti u slubenim, njemu lino dodijeljenim kolima, nee mu ni na pamet
pasti da se vozi na neki drugi nain. Ako ima neko posebno privilegirano
mjesto kamo se moe samo s propusnicama, onda e ljudi uiniti bilo to da
dou do te propusnice."
229
"To je istinito; i to je uasno."
"Ako ovjek moe podii ogradu oko sebe, sigurno e je podii. I taj je pasji
sin bio dijete, penjao se preko trgovevog plota i krao jabuke, i mislio da je
u pravu. Sada podie oko sebe visoku, vrstu ogradu kroz koju nitko ne moe
vidjeti, zato to mu to odgovara. A on misli da je i ovog puta u pravu."
"Rostislave Vadimiu ..."
"Zato me zovete Vadimi? Dosta je Ruska."
"Teko mi je da vas tako zovem."
"E, onda u ustati i otii, ujem zvono za ruak. Ja sam Ruska za svakoga, a
posebno za vas - i ne elim da bude drugaije."
"Pa, dobro, neka bude. Ruska, nisam ni ja potpuno budalasta. I sama sam mnogo
razmiljala. Moramo se boriti protiv svega toga. Ali svakako ne na taj nain
kao vi."
"Pa, ja se uope jo nisam borio. Naprosto sam doao do zakljuka da, ako
elimo jednakost, onda neka bude jednakost za svakoga, a ako ne, onda nek ide
u boju mater. Oh, oprostite, nisam htio ... Sve to vidimo ve u djetinjstvu:
u koli nam ble-beu lijepe rijei, ali ne moe se maknuti ni koraka bez
veza, ne moe nikuda dospjeti bez podmazivanja. I zato izrastamo spretni i
lukavi - bezobrazluk je posebna srea!"
"Ne, ne, ne smijete tako! Mnogo je toga pravednog u naem drutvu. Vi
pretjeravate. Ne smijete tako! Mnogo ste toga vidjeli i istina je da ste mnogo
propatili, ali "Bezobrazluk je posebna srea" nije ivotna filozofija. Ne moe
tako!"
"Ruska! Ve je zvonilo za ruak, jesi li uo?"
"Dobro, Zemelja, samo idi, doi u zaas. Klara! Sad vam govorim promiljeno i
sveano: od sveg srca elio bih ivjeti razliito. Ali kad bih samo imao druga
- razumnog - druicu ... Kad bismo barem mogli zajedno donositi planove.
Udesiti ivot kako treba. Ne znam da li vam sve to mogu rei."
"Moete."
"S koliko ste pouzdanja to rekli! A ipak je nemogue ... S vaim porijeklom...
Vi ste iz posve razliitog drutva.^
"Moj ivot nije bio lak, nemojte misliti. Ja mogu razumjeti."
"Juer i danas tako ste me prijazno gledali da vam elim rei sve, ba kao to
bih rekao nekome tko mi je blizak... U svakom sluaju, ja sam samo izvana, da
tako kaem, zatvorenik osuen na dvadeset i pet godina. Ja - oh, kad bih vam
samo mogao rei na rubu kakvog ponora sad stojim! Svaki obian ovjek umro bi
od sranog udara. Ali o tome kasnije... Klara! elim vam rei da imam
vulkansku energiju. Dvadeset pet godina - to je glupost. Lako je odavde izii.

Upravo ovog jutra smislio sam kako u se izvui iz Mavrina. Od dana kad bi mi
moja zarunica kazala: "Ruska, pobjegni! Ja te ekam!", kunem vam se da bih za
tri mjeseca pobjegao. Krivotvorio bih paso. To bi mi uspjelo. Odveo bih je u
itu, u Odesu, u Veliki Ustjug. I zapoeli bismo novi, poteni, inteligentni,
slobodni ivot."
230
"Ah, zaista lijep ivot!"
"Znate kako junaci u Cehovu uvijek govore: "Za dvadeset godina! Oh, za
trideset godina! Za dvije stotine godina! Raditi samo jedan poteni dan u
ciglani, i vratiti se kui umoran!" kako su to bili smijeni snovi! Ne, ja se
samo alim. Zapravo sam ozbiljan. Potpuno ozbiljno elim studirati i elim
raditi. Samo ne posve sam. Klara! Pogledajte kako je tiho. Nikoga nema ovdje.
Da li biste voljeli poi u Veliki Ustjug? To je spomenik starine. Nisam jo
tamo bio."
"Kako ste vi neobian ovjek!"
"Traio sam je na lenjingradskom univerzitetu, ali nisam znao gdje bih je
naao."
"Koga?"
"Klaroka, enine ruke mogu me oblikovati u to god ele - u velikog varalicu,
sjajnog kartaa ili vodeeg strunjaka za etruanske vaze ili kozmike zrake.
togod vi elite, ja u postati."
"Krivotvorit ete diplomu?"
"Ne, zaista u to uiniti, togod kaete, ja u postati. Samo vi ste mi
potrebni. Potrebna mi je samo ta vaa glava, koju tako polako okreete kad
ulazite u laboratorij ..."
231
40
ISTAICA
General-major Pjotr Afanasijevi Makarigin, diplomirani pravnik, ve je davno
sluio kao tuilac u specijalnim sluajevima, drugim rijeima, u sluajevima
gdje je bilo najbolje da javnost o njima nita ne sazna i koji su se prema
tome vodili u tajnosti. Bio je tuilac koji, premda ne slavan, ipak nije bio
ni posve obina soja, te je bio nepokolebljivo vrst u vrenju svoje dunosti.
Imao je tri keri, sve od prve ene, koja je bila njegova druica u graanskom
ratu i umrla kad se Klara rodila. Keri je odgojila maeha, koja im je bila,
kao to se obino kae, dobra majka.
Keri su se zvale Dinera, Dotnara i Klara. Dinera je proisteklo iz ruske fraze
"dijete nove ere". Dotnara je proisteklo iz fraze "ki radnog naroda". A Klaru
su naprosto nazvali Klara, i nitko u obitelji nije znao znaenje tog imena.
Meu kerima bio je razmak od dvije godine. Srednja, Dotnara, zavrila je
desetogodinje kolovanje - gimnaziju - etrdesete i preduhitrivi Dineru,
udala se mjesec dana ranije od nje, u proljee etrdeset prve. Bila je tada
vitka djevojka s plavim uvojcima koji su joj padali do ramena i vrlo ju je
veselilo da je zarunik izvodi na ples u hotel Metropol. Njen se otac ljutio
to se tako rano udala, ali morao se s time pomiriti. Istina, zet mu je
sluajno bio upravo po volji - diplomirani student Diplomatske kole, vrlo
inteligentan mladi s monim zatitnicima, sin slavnog oca koji je poginuo u
graanskom ratu. Zet se zvao Inokenti Volodin.
Najstarija ki, Dinera - dok joj je majka trala u kolu da nekako ispravi
njene loe ocjene u matematici - mahala je nogama na divanu i itala i
preitavala itavu svjetsku literaturu od Homera do Claude Farrerea. Poto je
zavrila gimnaziju, uz pomo svog oca, upisala se u Institut za
kinematografiju kao studentica glume, i u drugoj godini udala se za poznatog
reisera, bila s njim evakuirana u Alma-Atu, igrala glavnu junakinju u
njegovom filmu, zatim ga ostavila iz razloga kreativne prirode,
232

udala se za ve oenjenog generala u intendanturi i otila s njim na front ali u trei ealon, najbolje podruje u ratu, koje ne zahvaaju neprijateljske
granate ali do kojega ne doseu ni strahovite kunje domaeg fronta. Tamo je
upoznala pisca koji je upravo uao u modu, ratnog dopisnika Galahova, i pola
s njim da sakuplja materijal o heroizmu za novine. Prepustila je generala
njegovoj bivoj eni i otila s piscem u Moskvu. Od onda je pisac daleko
napredovao. Dinera je predsjedala literarnom salonu, uivala glas jedne od
najinteligentnijih ena u Moskvi, pa je o njoj ak napisan i epigram:
Ugodno mi je s vama utjeti, zato to mi ni do rijei doi ne date.
Tako je osam godina Klara bila jedino dijete koje je ostalo kod kue. Nitko za
Klaru nije govorio da je lijepa, i ak su je rijetko nazivali "zgodnom". Ali
imala je isto, otvoreno lice, vrstih crta. Ta snaga kao da je poinjala
negdje oko njenih sljepoonica. vrstoa se ogledala i u mirnim pokretima
njenih ruku. Rijetko se smijala. Isto tako nije voljela mnogo govoriti, ali je
zato voljela sluati.
Klara je zavrila devetu godinu kolovanja kad se na njenu glavu spustilo sve
odjednom: udaja obih sestara, poetak rata, odlazak s maehom u Takent. (Otac
ih je otpremio 25. lipnja.) Zatim je i njen otac otiao u vojsku, kao
divizijski tuilac.
Proveli su tri godine u Takentu, u kui nekog starog prijatelja njenog oca,
zamjenika jednog od tamonjih javnih tuilaca. U njihov tihi stan na drugom
katu, iza zatvorenih kapaka, u blizini Okrunog oficirskog kluba nije
prodirala ni juna vruina, ni tuga grada. Mnoge su mukarce uzimali u vojsku
iz Takenta, ali u grad ih je navrlo jo deset puta toliko. Premda je svaki od
njih mogao dokazati da mu je mjesto tu, a ne na frontu, Klara se nije mogla
oteti osjeaju da je utonula u otpadne vode. Vjeni zakon rata funkcionirao je
neumoljivo: premda su ljudi koji su odlazili na front odlazili nevoljko, ipak
su otili najbolji i najhrabriji; i po istom je zakonu odabiranja veina njih
poginula. Vrhunac ljudskog duha i istog junatva bio je pet tisua kilometara
daleko, a Klara je ivjela meu neprivlanim drugorazrednim ljudima.
Klara je zavrila kolu u Takentu. Poelo se raspravljati kamo e se upisati.
Nekako je nita nije posebno privlailo, nita u njoj jo nije bilo odreeno.
Dinera je odluila mjesto nje. U pismima, i kad se dola oprostiti prije
odlaska na front, vrlo je uporno inzistirala na tome da se Klara upie na
literaturu.
I to je i uinila, premda je jo od kolskih dana znala da je ta vrst
literature dosadna: Gorki je bio vrlo ispravan, ali nekako nezanimljiv;
Majakovski vrlo ispravan, ali nekako nespretan; Saltikov-edrin vrlo
napredan, ali umre od dosade prije nego ga proita dokraja; Turgenjev je bio
ogranien na svoje plemike ideale; Gonarov povezan s poecima ruskog
kapitalizma; Lev Tolstoj poeo je zagovarati patrijarhalno seljatvo (a
njihova im nastavnica nije preporuala da itaju Tolstojeve romane, jer su
bili vrlo dugaki i samo su zamuivali jasne kritike eseje koji su o njemu
napisani). A poslije toga na brzinu su preletjeli skupinu pisaca, njima
potpuno nepoznatih: Dostojevskog, Stepnjaka-Krav233
inskog i Suhovo Kobilina, istina, ovjek nije morao upamtiti ni njihova
imena. U itavom tom dugom nizu samo je Pukin sjao poput sunca.
itavo se prouavanje literature u koli sastojalo od intenzivnog razmatranja
onoga to su ti pisci pokuali izraziti, prouavanja njihovog poloaja i
socijalnih ideja koje su irili. To se primjenjivalo i na sovjetske pisce i na
pisce "bratskih naroda" Sovjetskog Saveza. Sve do kraja i Klari i njenim
kolegicama ostalo je posve nejasno zato ti ljudi zasluuju toliko panje: oni
nisu bili najinteligentniji (novinari i kritiari, a posebno partijski tukovodioci, bili su listom pametniji od njih); on su esto inili greke,
zaplitali se u kontradikcije koje je ak i uenik mogao otkriti, padali su pod

strane utjecaje - a ipak se o njima moralo pisati referate i drhtati zbog

svakog pogrenog slova ili zareza. Ti vampiri mladih dua nisu mogli izazvati
nikakvog osjeaja osim mrnje.
Za Dineru, meutim, literatura je bila neto posve razliito, neto iskreno
proosjeano i veselo, i ona joj je obeala da e i na fakultetu literatura
biti takva. Klari se, meutim, nije uinila nimalo veselijom nego u koli.
Predavanja su se odravala o staroslavenskom pismu i spomenicima, manastirskim
legendama, mitolokim i komparativno-povijesnim kolama, i sve je to bilo
poput pisma na vodi. U literarnim kruocima razgovarali su o Louisu Aragonu i
Howardu Fastu, te o utjecaju Gorkoga na uzbe-ku literaturu. Sjedei na
predavanjima i posjeujui isprva te kruoke, Klara je neprestano ekala nee
li uti neto vano o ivotu, na primjer, o pozadinskom Takentu.
Brat jedne njene kolegice iz desetog razreda ubijen je kad su on i njegovi
prijatelji pokuali ukrasti kruh iz jureeg vlaka. U fakultetskom hodniku
Klara je sluajno bacila napola pojedeni sendvi u kantu za smee. Istog asa
jedan student iz njenog kruoka o Aragonu priao je, izvukao sendvi iz kante
i, nespretno se sakrivajui, spremio ga u dep. Jedna od studentica povela je
Klaru da joj dade savjet o kupovanju na Tezikovskom sajmitu, najveem tritu
robe iz druge ruke u Centralnoj Aziji, odnosno u itavom Sovjetskom Savezu.
Gomila je prekrivala dva bloka. Tu je ve bilo mnogo ratnih invalida epesali su naokolo na takama, mahali batrljcima ruku, vukli se beznogi na
daskama, trampili stvari, proricali budunost, prosjaili i zahtijevali. Klara
im je davala novaca i srce ju je boljelo, to dalje gomila je bila sve gua.
Nije se moglo ni probiti kroz skupine drskih pekula-nata, dezertera i ena.
Nitko se nije udio i svi su prihvaali astronomske cijene, premda su bile u
potpunom nesrazmjeru s onim to su ljudi zaraivali. Gradske su trgovine mogle
biti prazne, ali ovdje se moglo dobiti sve. Sve za jelo, sve za oblaenje, sve
... ukljuivi ameriku vakau gumu, pitolje, udbenike bijele i crne
magije.
Ali na fakultetu nikad nisu spominjali taj svijet, kao da nisu ak ni znali da
postoji. Prouavali su onu literaturu koja se bavila svim i svaim, osim onim
to je ovjek mogao vidjeti vlastitim oima.
234
Uvidjevi da e za pet godina i ona sama otii na kolu da djevojicama zadaje
odvratne eseje i da traga za pogrekama u njihovom pravopisu i interpunkciji,
Klara je poela sve vie igrati tenis. U Takentu je bilo vrlo dobrih
igralita.
Tako je provela dugu, toplu jesen; ali usred zime se razboljela.
Bila je bolesna vrlo dugo, itavu godinu. Leala je na klinici, zatim kod
kue, zatim na klinici, pa opet kod kue. Pregledavali su je specijalisti i
profesori; davali su joj intravenozne injekcije, intramuskularne injekcije;
davali su joj fizioloku otopinu; pravili su analize i odravali konzilije.
U to doba nesigurnosti za svoje budue zdravlje, tokom dugih besanih noi u
mraku, tokom samotnog lutanja po bolnikim hodnicima, kad bi bolniki prizori
i mirisi postali nepodnosivi, Klari nije preostala nita drugo nego da misli.
Otkrila je u sebi sklonost, ak talent za znaajan, kompliciran ivot prema
kojem je itav fakultet bio smijeno triav, samo prazne rijei.
Nije se morala vratiti prouavanju literature. Kad je ozdravila, front je ve
bio u Bjelorusiji. Svi su otili iz Takenta te su se i oni vratili u Moskvu.
udnovato. One naizgled jasne misli o ivotu koje su joj nadole tokom
bolesti, rasprile su se sada u svjetlu, u buci i pokretu; rasplinule su se; i
Klara se ak nije mogla odluiti ni u tako jednostavnoj stvari kao to je upis
na fakultet. Naprosto je eljela mjesto gdje se manje govori a vie radi, a to
je znailo - tehnika. Meutim, nije htjela raditi s tekim, prljavim
strojevima. I tako se upisala na fakultet za inenjere za vezu.
Kako je nitko nije savjetovao, i opet je pogrijeila, ali nije to nikome

htjela priznati i tvrdoglavo je odluila da e zavriti studije i raditi gdje

stigne. Osim toga, nije bila jedina na godini koja je tamo dospjela sluajno.
Bilo je to doba kad su svi jurili za plavom pticom vieg obrazovanja. Oni koji
nisu uspjeli ui u institut za avijaciju, odnosili su isprave na veterinarski
fakultet. Oni koje su odbijali na kemijsko-tehnolokim fakultetima, postajali
su paleontolozi.
Poslije rata Klarin je otac imao mnogo posla u Evropi. Demobilizirali su ga u
jesen, i smjesta je dobio peterosobni stan u novoj stambenoj kui MVD-a kod
Kaluskih vrata. Nekoliko dana poslije povratka odveo je enu i ker da
pogledaju stan.
Automobil ih je proveo kraj eljezne ograde Neskunog perivoja, i zaustavio se
prije mosta preko eljeznike pruge koja okruuje Moskvu. Bilo je kasno jutro
jednog toplog listopadskog dana dugog babljeg ljeta. Majka i ki nosile su
utave haljine pod laganim ogrtaima. Otac je imao na sebi generalski injel,
raskopan na prsima da bi se vidjela brojna odlikovanja i medalje.
Stambena kua kod Kaluskih vrata gradila se u polukrugu, s dva krila, jedno
na Bolu Kalusku ulicu, a drugo prema eljeznici. U planu je bio
esnaesterokatni toranj sa solarijem na krovu i dvanaestmetarskim kipom
kolhoznice. Skele su jo bile oko stambene zgrade i trebalo je obaviti jo
mnogo zidarskih radova. Meutim, pokoravajui se nestrpljivim rukovodiocima,
graevni
235
ured je hitno dao dovriti za naruioce drugo krilo, koje se nalazilo na
strani eljeznike pruge, i sastojalo se iz jednog stepenita s jednim stanom
na svakom odmoritu.
Gradilite je bilo okrueno drvenim plotom, kao to se gradnja uvijek okruuje
u prometnim ulicama. Redovi bodljikave ice iznad plota i rune straarske
kule nisu posebno upadale u oi prolaznicima, a za one koji su ivjeli preko
puta, postale su svakodnevni prizor i vie ih nisu ni primjeivali.
Tuioeva obitelj prela je trg i pola na drugu stranu stambene kue. Tu je
bila uklonjena bodljikava ica. Dio u koji se poelo useljavati, bio je
ogradom odijeljen od radilita. Dolje, na glavnom ulazu, doekao ih je uljudni
nadzornik gradilita. Bio je tu i jedan vojnik na koga Klara nije obraala
panju. Sve je bilo zavreno. Boja se na ogradi stepenita osuila. Kvake su
na vratima bile uglaane. Brojevi na stanovima postavljeni. Prozorska stakla
su bila ostrugana i samo je jedna prljava ena prala stepenice.
"Pripazi ti tamo!" doviknuo joj je nadzornik gradilita, ena je prestala
prati i maknula se u stranu, tako da moe proi jedna po jedna osoba. Nije
podizala lice s vjedra u kome je plivala krpa.
Tuilac je proao.
Sef gradilita je proao.
I uz utanje plisirane, namirisane suknje, gotovo dodirujui njome lice
istaice, prola je tuioeva ena.
istaica, koja nije mogla podnijeti tu svilu i taj parfem ostala je i dalje
pognuta; tada je podigla glavu da pogleda ima li jo koga.
Njen vatreni, prezirni pogled kao da je pretvorio Klaru u prah. Poprskano
prljavom vodom, njeno je lice bilo izraajno lice intelektualke.
Klara nije osjetila samo stid koji ovjek uvijek osjeti kad prolazi kraj ene
koja pere pod, ve je, videi njenu pokrpanu suknju i podstavljeni kaput iz
kojeg je na poderotinama izbijala vata, osjetila jo vei stid i uas. Ukoila
se i otvorila torbicu. Htjela ju je izvrnuti i sve dati toj eni - ali nije se
usudila.
"Hajde, prolazite!" ree ena Ijutito.
Pridravi skute svoje pomodne haljine i tamnocrvenog kaputa, Klara ustri
stepenicama.
U stanu nitko nije prao podove - na podu su bili parketi.

Svidio im se stan. Klarina majka dala je nadzorniku gradnje neke upute o

izmjenama: posebno ju je smetalo to u jednoj sobi parketi kripe. Nadzornik
gradnje zaljuljao se na dva-tri parketa i obeao da e se to urediti.
"Tko obavlja sav taj posao?" upita Klara odreito.
Nadzornik gradnje se nasmijeio i nita nije rekao. Njen otac je odgovorio:
"Zatvorenici. Tko drugi?"
Kad su sili, ene vie nije bilo, I onaj vojnik je otiao.
Za nekoliko dana su uselili.
etiri su godine prole od tog dogaaja, ali Klara jo uvijek nije mogla
zaboraviti onu enu; odlazei u stan uvijek se sluila liftom; kad bi se
sluajno dogodilo da mora ii pjeke, uvijek bi
236
II
zakoraila u stranu na onom mjestu na stepenicama kao da se boji da e
zagaziti na istaicu. Bilo je to udno, a ipak se toga nije mogla otresti.
Od prvih dana poslije svog povratka otac nije mogao u poslijeratnoj Klari
prepoznati onu mladu djevojku koju je etiri godine prije toga ostavio. Uvijek
je smatrao svoje dvije starije keri ljepoticama, ali lakomislenima, i
pretpostavljao je da je Klara razumna i ozbiljna. Ali utvrdilo se da ona ima
niz krivih ideja, da je razumna i sklona razmiljanju, ali naopake. Negdje je
pokupila sve mogue strahovite prie, koje je neobino rado pripovijedala za
stolom. Same prie nisu bile toliko uasne, koliko injenica da joj je uspjelo
uoiti svaku netipinu pojavu. Poslije takve jedne prie, stari je tuilac
tresnuo akom o stol i ustao, ne dovrivi ruak.
Klara nije imala s kim razgovarati. Godinu za godinom ivjela je sa sve veom
zalihom pitanja.
Jednom se, silazei stepenicama sa svojim urjakom, nije mogla obuzdati nehotice ga je uhvatila za rukav i povukla u stranu na onom mjestu gdje se
morala ukloniti nevidljivoj istaici. Inokentij je to primijetio i upitao je
to je posrijedi. Klara je oklijevala, bojei se da bi mogla ostaviti dojam
luakinje. Tada mu je rekla.
Uvijek rafiniran i podrugljiv, Inokenti je sluao njenu priu, ali nije se
nasmijao. Uhvatio ju je za ruke, pogledao je blistavih oiju i rekao: "Mala
Klaroka! Dakle, poela si razmiljati o stvarima."
elei da produi taj sretni trenutak iskrenosti, i ne miui se sa stepenice
na kojoj je prola kraj istaice, Klara poloi ruke u rukavicama Inokentiju
na ramena i stane ga obasipati pitanjima koja su se u njoj odavno
nagomilavala.
Inokenti se nije urio da odgovori. Odbacivi svoju neprozirnu fasadu
dosjetljivosti i veselosti, naprosto je gledao u svoju urjakinju. I iznenada
je rekao: "Ali ja imam jedno pitanje za tebe, draga mala Klaroka. Zato si
bila tako mala djevojica prije rata? Zamisli samo kako bih te ja rado
oenio!"
Klara je pocrvenjela, lupila nogom i skinula mu ruke s ramena.
Poli su dalje stepenicama.
Ipak je prisilila Inokentija da joj pone odgovarati na pitanja.
Taj se razgovor odvijao prologa ljeta, po prilici u isto vrijeme kad je Klara
ispunjavala upitnike: njena je obiteljska pozadina bila besprijekorna, njen
ivot do tada osvijetljen ravnomjernim svjetlom blagostanja, neokaljan bilo
kakvim sramotnim djelima. Upitnici su prihvaeni, i ona je prestupila prag
straarnice tajanstvenog instituta u Mavrinu.
237
41
PSI IMPERIJALIZMA
Klara je s ostalim djevojkama, koje su diplomirale na fakul-tclu za veze,
prola zastraujui sastanak na kojem su dobile direktive od majora ikina.

Saznala je da e raditi meu najopasnijim od svih pijuna, psima svjetskog

imperijalizma.
Klara je dodijeljena na rad u vakuumski laboratorij. Taj laboratorij
proizvodio je goleme koliine elektronskih cijevi za ostale laboratorije. Same
cijevi su prvo pravili u maloj staklopuhakoj radionici; zatim su u samom
vakuumskom laboratoriju, velikoj mranoj prostoriji okrenutoj prema sjeveru,
istiskivali iz njih zrak pomou tri itave sisaljke. Sisaljke su razdvajale
prostoriju, ak i danju gorjelo je elektrino svjetlo. Pod je bio nainjen od
kamenih ploa, i neprestano je odzvanjao od koraka, od pomicanja stolica. Kod
svake sisaljke radio je jedan zek, specijalist za vakuum. Jo na nekoliko
mjesta zekovi su sjedili za stolovima. Tu su radila jo samo dva slobodna
suradnika: djevojka po imenu Tamara, i ef laboratorija koji je nosio
kapetansku uniformu.
Klaru su predstavili njenom efu u Jakonovljevom uredu. Bio je to
debeljukast, ostarjeli idov prilino ravnodunog izraza lica. Ne
upozoravajui je vie na opasnosti koje je vrebaju, dao joj je znak da poe za
njim. Na stepenicama je rekao: "Vi, naravno, nita niste nauili i nita ne
znate raditi, je li tako? Mislim na vae zvanje."
Klara je nejasno odgovorila. Osim to je bila preplaena, nedostajalo joj je
jo samo da bude poniena. Sad e se otkriti da je neznalica, i svi e joj se
smijati.
I tako je, jednako kao to bi ulazila u kavez s divljim zvijerima, zakoraila
u taj laboratorij naseljen monstrumima u modrim kombinezonima.
Tri specijalista za vakuum zaista su radili za svojim sisalj-kama poput
zarobljenih ivotinja; morali su ispuniti hitnu narudbu i nije im bilo
doputeno da spavaju ve etrdeset osam sati. Ali srednji, ovjek preko
etrdeset godina, proelav, neureen
238
i neobrijan, prestao je raditi, nasmijeio se i rekao: "Gle, gle! Pojaanje!"
Sav je njen strah ioezao. Toliko je bilo prijazne jednostavnosti u tom
poviku, da je Klara samo s najveim naporom uspjela suspregnuti smijeak.
Najmlai specijalist za vakuum na najmanjoj sisaljki"talcoer je prekinuo
posao. Bio je vrlo mlad i imao je veselo, pomalo nestano lice, s velikim
nevinim oima. Njegov pogled kao da je pokazivao da ga je Klarina pojava
iznenadila.
Najstariji specijalist za vakuum, Dvojetjosov, kojega je golema sisaljka u
dubini prostorije posebno glasno tutnjala, bio je visok, nespretan ovjek,
ilav, ali zaobljena trbuha. Prezirno je pogledao Klaru izdaleka i izgubio se
iza ormara kao da eli izbjei pogled na takvo strailo.
Kasnije je Klara saznala da se on tako odnosi prema svim slobodnim suradnicima
i da, kad rukovodioci ulaze u sobu, on namjerno ukopava neto to proizvodi
strahovitu buku, tako da bi se oni morali nadvikivati. Nije uope pazio na
svoj izgled i esto bi doao s dugmetom na hlaama koje je visilo o koncu, ili
s rupom u odjei, ili bi se, u nazonosti djevojaka, poeo ekati pod
kombinezonom. Rado je govorio: "Ovdje sam kod kue, u svojoj zemlji, pa zato
da se ustruavam?"
Srednji specijalist za vakuum bio je svim zatvorenicima, pa i mlaima, poznat
naprosto pod imenom Zemelja, i on se zbog toga uope nije vrijeao. Bio je
jedan od onih ljudi koje psiholozi nazivaju "sunanom naravi". Dok ga je
promatrala u narednim tjednima, Klara je primijetila da on nikad ne ali za
neim to je izgubljeno, bila to olovka ili itav njegov upropateni ivot.
Nikad se nije ljutio ninato i ni na koga, niti se ikoga bojao. Bio je dobar
inenjer, osim to je bio specijalist za avionske motore. Dopremili su ga u
Mavrino grekom. Usprkos tome, on se tu prilagodio i nije se trudio da dobije
premjetenje, s pravom sudei da mu je tu najbolje.
Uvee, kad bi pumpe prestale raditi, Zemelja je vrlo rado sluao prie i

govorio.
"Zna, da se nekad moglo dorukovati za pet kopjejki. Uope, mogao si kupiti
to god si htio; na svakom koraku su ti neto nametali." On se iroko
nasmijeio. "A nitko nije prodavao drek. Pljunuli bi mu u lice. izme - to su
bile prave izme. Trajale bi ti po deset godina i ako ih nisi popravljao, a
petnaest ako si ih krpao. Koa na sarama nije se obrezivala ovako kao danas,
nego je ila pod stopalo. Bilo je onih - kako su se ono zvale? Bile su crvene,
s ukrasima - nisu to bile izme, to je bila druga dua!" Nasmijeio se kao da
je sunce iznenada izilo. "Ili, na primjer, na stanicama... Doao si minutu
prije vlaka, kupio kartu i sjeo - uvijek je bilo praznih vagona. Vlakovi su
stalno vozili - nije se tedjelo. ivot je bio lagan, vrlo lagan..."
Za vrijeme tih pria stariji bi se specijalist za vakuum pojavio iz svog
mranog ugla, gdje je njegov pisai stol bio sakriven od pogleda rukovodilaca.
Dolazio bi polako, dok mu se teko tijelo ljuljalo slijeva nadesno, ruku
duboko zaturenih u depove, i za239
ustavio bi se usred sobe, gledajui praznim oima nekuda u stranu, dok bi mu
se naoale spustile na nos.
"O emu ti to pria, Zemelja? Zar se sjea?"
"Malo se sjeam", rekao je Zemelja ispriavajui se sa smijekom.
"Ne valja to", govorio je Dvojetjosov, tresui glavom. "Zaboravi. Drimo se mi
naeg posla."
Stajao bi jo neko vrijeme tupo zurei preko naoala. Tada bi se polagano
odvukao u svoj ugao.
Utvrdilo se da su Klarine dunosti vrlo jednostavne: morala je dolaziti ujutro
jednog dana i ostati do est poslije podne, a narednog dana doi poslije ruka
i ostati do jedanaest uvee. Izmjenjivala se s Tamarom. Kapetan je uvijek bio
tamo od jutra, jer su ga efovi mogli trebati tokom dana. Nikad nije dolazio
uvee, jer nije imao ambicije da napreduje u slubi. Glavni zadatak djevojaka
bio je da budu deurne, drugim rijeima, da dre zatvorenike na oku. Osim toga
"za njihov vlastiti napredak" ef im je davao sitan posao koji nije bio bitan.
Klara je Tamaru viala samo po par sati svakog dana. Tamara je radila u
institutu ve vie od godinu dana i bila je dosta odreita u kontaktu sa
zatvorenicima. Meutim, Klari se inilo da jednome od njih donosi knjige i da
ih potajno s njim izmjenjuje. Osim toga je u samom institutu Tamara pohaala
kruok engleskog jezika u kojem su slobodni namjetenici bili uenici, a
osuenici nastavnici - bez plae, dakako. Tamara je brzo rastjerala Klarin
strah, da bi im ti ljudi bili u stanju nanijeti kakvo uasno zlo.
Napokon je i sama Klara stupila u razgovor s jednim zatvorenikom. Istina, on
nije bio politiki zloinac, ve obini zatvorenik, a takvih je u Mavrinu bilo
vrlo malo. Bio je to staklopuha Ivan, koji je na svoju nesreu bio pravi
majstor svoga zanata. Njegova stara punica govorila je za njega da je zlatni
radnik - ali jo zlatniji pijanac. Zaraivao je mnogo novaca, veinu toga
zapio, tukao enu kad god se napio i svaao se sa susjedima. Ali sve to ne bi
bilo nita da se njegov put nije ukrstio s putem MGB-a. Neki drug koji je
oigledno bio vlast, premda nije imao nikakvih znakova, pozvao ga je k sebi i
predloio mu da radi za tri tisue na mjesec. Plaa je bila manja tamo gdje je
Ivan radio, ali je mogao vie zaraditi kad bi premaio normu. Zaboravljajui s
kim ima posla, zatraio je etiri tisue. Odgovorni drug dodao je dvije
stotine. Ivan nije poputao. Pustili su ga da ode. Narednog dana se napio i
izazvao nered u dvoritu. Ovaj puta se milicija, koju se ranije nikad nije
moglo dozvati, pojavila u jakom sastavu i odvela Ivana. Narednog dana je
osuen i dobio godinu dana. Poslije procesa odveli su ga istom onom odgovornom
drugu koji je objasnio Ivanu da e raditi na novom mjestu koje mu je odreeno,
samo to nee dobivati plau. Ako mu ti uvjeti ne odgovaraju, moe ii u
rudnik ugljena na Arktiku.
.

I tako je Ivan zatvoren, i puhao je cijevi za katodne zrake. Njegov

jednogodinji rok je zavrio, ali presuda je ostala u karakteristici. Da bi
izbjegao da ga isele iz Moskve zbog te karakteristike, molio je upravu da ga
zadre dalje kao slobodnog namjetenika ak i uz plau od svega tisuu petsto
rubalja.
240
Premda nikoga u araki ne bi uznemirila tako jednostavna pria s tako sretnim
zavretkom -- jer bilo je tu ljudi koji su proveli po pedeset dana u elijama
smrti, i ljudi koji su lino poznavali papu i Alberta Einsteina - ipak je
Klaru ta pria strahovito potresla. Utvrdilo se, kao to je Ivan rekao, da
"ono to hoe uiniti, oni i uine".
U njenoj glavi, koja je dotad bila uvijek tako razumna i praktina, iznenada
se pojavila sumnja da su moda meu tim ljudima u modrim kombinezonima i neki,
koji uope nisu krivi. A ako je tako, nije li moda i njen otac koji put
osudio nevinog ovjeka?
Ubrzo zatim pola je u Mali teatar s Aleksejem Lanskim koji joj je udvarao.
Davala se Gorkijeva Vaa eleznova. Komad je ostavio vrlo sumoran dojam.
Gledalite je bilo vie nego poluprazno. Vjerojatno je to oneraspoloilo
glumce. Izlazili su na scenu kao da se dosauju, poput namjetenika koji
dolaze na posao u nekoj ustanovi, i veselili su se kad su mogli otii. Bilo je
sramotno igrati pred tako praznim gledalitem. U toj predstavi kao da nita
nije bilo dostojno panje jednog odraslog ovjeka. To je ak upropastilo i
glumu zapanjujue prirodne Paene. Osjealo se da bi se, da je netko iz
gledalita u opoj tiini rekao mirno, kao da se nalazi u nekoj obinoj sobi:
"Hajde prijatelji, prestanite kriviti lice!" predstava raspala. Ponienje
glumaca prenosilo se na publiku. Svi su osjeali da sudjeluju u neem
sramotnom, i bilo im je neugodno i pogledati jedan drugoga. I tako je za
vrijeme odmora bilo jednako tiho kao za vrijeme predstave. Parovi su
razgovarali gotovo apatom ili su utke etali po foajeu.
Klara i Lanski takoer su mirno etali za vrijeme prvog odmora i Lanski je
pokuavao braniti Gorkoga i kazalite. Kritizirao je narodnog umjetnika
arova, koji se oigledno dodvoravao publici, a jo je vie kritizirao opu
birokratsku atmosferu u Ministarstvu kulture, koja je potkopala povjerenje
sovjetskog gledaoca u realistiki teatar.
Aleksej Lanski imao je pravilno, ovalno lice. Imao je zdravu boju, jer je
nalazio vremena da se bavi sportom. Oi su mu bile mirne i inteligentne,
zahvaljujui svemu to je proitao u svojih dvadeset sedam godina. Kao
diplomirani filolog, kandidat za lanstvo u Savezu sovjetskih pisaca i
zapaeni kritiar koji je uivao blagonaklonu zatitu Galahova, Lanski nije
toliko pisao sam koliko je napadao ostale pisce.
Za vrijeme drugog odmora Klara ga je zamolila da ostanu u loi. Nikoga nije
bilo ni u susjednim loama ni ispod njih u orkestru. Rekla je: "Eto zato mi
je ve dosadilo gledati Ostrovskog i Gorkog - zato to mi je ve dosta tih
predavanja o moi novca, o despotizmu u obitelji, o tome kako se neki starac
oenio mladom enom. Smuila mi se ve ta borba sa sablastima. Pedeset,
stotinu godina je ve prolo, a mi jo uvijek glumimo zgraanje nad stvarima
koje ve odavno ne postoje. Nikad ne moe vidjeti dramu o onome to se dogaa
sada."
"O emu, na primjer?" Lanski je radoznalo gledao Klaru i smijeio se. Nije se
prevario u njoj. Pomislio je: ova djevojka
U
U prvom krugu
241
moda ovjeka nee impresionirati svojim izgledom, ali s njom nikad nee biti
dosadno. "O emu?"
Klara, trudei se da ne otkrije previe od onoga to ju je potajno zaokupljalo
a ni dravnu tajnu, ree mu da radi sa zatvorenicima koje su joj opisali kao

imperijalistike pse, ali da je sad, poto ih je malo bolje upoznala, utvrdila

da su posve drugaiji. A jedno ju je pitanje neprestano muilo i htjela je da
joj Lanski odgovori: ima li meu njima ipak nevinih ljudi?
Lanski je paljivo sluao i mirno odgovorio: "Naravno da ima. To je neizbjeno
u svakom kaznenom sistemu."
"Ali, Aieksej! To bi znailo da oni mogu raditi togod hoe! To je stravino."
Njeno i paljivo je poloio svoju ruiastu ruku dugih prstiju na Klarinu
vrsto stegnutu aku, koja je leala na crvenom pliu. "Ne", ree on blago ali
uvjerljivo, "ne "togod hoe". Tko bilo to "hoe"? Tko bilo to "radi"?
Povijest. Vama i meni se to katkada ini stranim, ali, Klara, vrijeme je da
se naviknemo na injenicu da postoji zakon velikih brojeva. to je zamaniji
neki povijesni dogaaj, to je vea vjerojatnost individualnih greaka, bile
one pravne, taktike, ideoloke ili ekonomske. Mi shvaamo proces samo u
njegovoj osnovnoj formi koja ga odreuje, i bitno je da budemo uvjereni da je
taj proces neizbjean i nuan. Da, katkada poneko pati. Ne uvijek zaslueno. A
to je s onima koji su ubijeni na frontu? I onima koji su besmisleno poginuli
u potresu u Aka-badu? I rtvama prometnih nesrea? Kako se pojaava promet,
poveat e se i broj rtava. Mudrost je u tome da se proces prihvati onako
kako se razvija, sa svojim neizbjenim prirastom rtava."
Ali Klara je indignirano stresla glavom.
"Prirast!" uskliknula je, ali aptom, budui da je zvono ve dvaput zazvonilo
i ljudi su se vraali u gledalite. "Valjalo bi iskuati taj zakon velikih
brojeva na vama! Vama sve dobro ide, i tako se lijepo znate izraavati, ali
zar ne vidite da sve nije onako kako vi piete?"
"Hoete rei da smo licemjeri?" suprotstavi se Lanski. On je silno volio
raspravljati.
"Ne, to ne kaem." Zvono je po trei put zazvonilo. Svjetla su se pogasila.
Natjerana enskim nagonom da kae posljednju rije, ona mu brzo apne u uho:
"Vi ste iskreni, ali da se ne bi pokolebali u svojim pogledima izbjegavate
razgovor s ljudima koji misle razliito. Sabirete svoje misli iz razgovora s
ljudima poput vas, iz knjiga koje su napisali ljudi poput vas. U fizici se to
zove rezonanca", urno je zavrila ba kad se zastor poeo razmicati.
"Zapone sa skromnim mislima, ali one nau sebi srodne i ubrzo se stvori
itava skala ..."
Uutjela je poalivi svoj neshvatljivi ar. Pokvarila je itav trei in i
Lanskome i sebi.
A sluajno je u treem inu glumica Rojek odigrala svoju Vasine mlae keri
tako kristalno isto da je itavu predstavu izvukla iz sivila. I Paena je
opet povratila svoju boansku formu. 242
Sama Klara nije bila svjesna da je ne zanima bilo koji nevin ovjek, koji
moda ve davno trune iza arktikog kruga, ve upravo najmlai specijalist za
vakuum, modrook sa zlaanim odsjajima na obrazima, jo uvijek djeak usprkos
tome to je napunio dvadeset tri godine. Ve pri prvom susretu njegov je
pogled jasno govorio da je oaran Klarom, i taj neprikriven i radostan izraz
nije nimalo nalikovao onome to je upoznala kod svojih moskovskih oboavalaca.
Istina je, meutim, da Klara nije shvaala kako su njeni udvarai na slobodi
okrueni enama, kako viaju mnoge koje su ljepe od nje i kako znaju svoju
vrijednost, dok je Ruska doao iz logora gdje pune dvije godine nije uo
lupkanje enskih petica; i Klara mu se, kao i Tamara prije nje, inila
neopisivim udom.
Ali u usamljenosti arake ta ga zanesenost nije potpuno zaokupila. Gotovo
itavu no, pod elektrinim svjetlom u po-lumranom laboratoriju, taj je
mladi ivio vlastitim, punim, pokretnim ivotom. Povremeno bi, skrivajui se
od efova, neto konstruirao. as bi potajno uio engleski za vrijeme radnog
vremena; as bi telefonirao prijateljima u drugim laboratorijima i jurio da se
sastane s njima u hodniku. Uvijek se kretao naglo i uvijek, svakog trenutka, a

posebno tog trenutka, kao da je bio potpuno zaokupljen neim silno

zanimljivim. I njegov zanos za Klaru bila je jedna od njegovih silno
zanimljivih preokupacija.
Pri svemu tome nikad nije zaboravljao da pazi na svoj izgled. U otvoru
kombinezona pod arenom kravatom uvijek je nosio besprijekorno isto bijelo
platno. Klara nije znala da je to zapravo abo, vlastiti Ruskin izum, i da se
sastoji od jedne tridesetdrugine dravne plahte.
Mladi ljudi, koje je Klara susretala na slobodi, ve su stekli neki poloaj u
slubi, i odijevali su se, kretali i razgovarali proraunato, da ne bi
okrnjili svoj ugled. Kraj Ruske Klara je osjeala da se pomlauje, da i ona
eli biti nestana. Potajno ga je promatrala sa sve veom simpatijom. Nije
vjerovala da su on i dobroudni Zemelja oni opasni psi na koje ju je upozorio
major ikin. Posebno je eljela saznati sve o Ruski, o zlodjelu za koje je
kanjen i da li mu je dosuena dugaka kazna. Da nije oenjen bilo je ve
jasno. Nije se mogla natjerati da mu postavi druga pitanja; inilo joj se da
bi to za njega bilo vrlo bolno, jer bi ga podsjetilo na sramotnu prolost koju
je elio odbaciti da bi se popravio.
Prola su jo dva mjeseca. Klara se posve navikla na sve njih. Cesto su u
njenoj nazonosti govorili o svim moguim besmislicama, koje nisu imale
nikakve veze s poslom. Ruska je vrebao trenutke njenog veernjeg deurstva,
dok su zatvorenici bili na veeri a Klara bila sama u laboratoriju, te bi se
redovito pojavljivao u to vrijeme, katkad pod izlikom da je neto ostavio,
katkad da na miru radi.
Tokom tih veernjih posjeta Klara je zaboravila na sva upozorenja oficira
slube sigurnosti.
Prole noi se meu njima nekako razvio onaj ivahni razgovor, koji je poput
bujice otplavio neugodne barijere konvencije izmeu njih.
243
Taj mladi nije imao nikakvu sramotnu prolost, koju bi valjalo odbaciti. Imao
je samo mladost, upropatenu bez ikakvog razloga, i strastvenu elju da ui i
istrauje.
ivio je sa svojom majkom u selu kraj Moskve. Upravo je zavrio gimnaziju kad
su Amerikanci iz ambasade unajmili kuu u njihovom selu. Ruska i njegovi
drugovi bili su dovoljno lakomisleni - a i dovoljno znatieljni - da nekoliko
puta pou u ribolov sa Amerikancima. Sve je ipak naizgled dobro zavrilo.
Ruska se upisao na moskovski univerzitet. Ali uhapsili su ga u rujnu. Uhvatili
su ga potajno, na cesti, tako da njegova majka nije imala pojma kamo je
nestao. Ruska je protumaio Klari da su uvijek nastojali uhapsiti ovjeka tako
da ne moe sakriti nita to nosi sa sobom, i da ne bi bio u stanju bilo kome
doturiti tajnu lozinku ili znak. Zatvorili su ga u Lubjanku. Klara nije ak
ula ni ime tog zatvora dok nije dola u Mavrino. Poela je istraga. Htjeli su
da im Ruska kae kakav je zadatak dobio od amerike pijunske slube. U koji
je tajni stan morao donijeti obavjetenja? Ruska je, po svojim vlastitim
rijeima, bio jo uvijek tele; naprosto nije shvaao to je posrijedi i plakao
je. Tada se iznenada dogodilo udo: Ruski su dopustili da otie s tog mjesta
iz kojega nitko nije izlazio.
Bilo je to jo etrdeset pete.
I tu je prekinuo svoju priu dan ranije.
itavu no Klara je bila uznemirena tom priom koju je on zapoeo. Narednog
dana, ne obazirui se ni na one najosnovnije propise sigurnosti, pa ak ni na
pravila pristojnosti, ona je otvoreno sjela kraj Ruske, uz njegovu bunu malu
sisaljku, i nastavili su razgovor.
Do ruka su ve bili dobri prijatelji, poput djece koja naizmjenino zagrizaju
jednu veliku jabuku. Ve im se inilo udno to tolike mjesece nisu nita
govorili. Jedva su bili u stanju izraziti misli koje su ih obuzimale.
Prekidajui je u svojoj nestrpljivosti da sve izgovori, on joj je dodirivao

ruke, a ona u tome nije vidjela nita loe. Kad su svi otili na ruak i
ostavili ih same, iznenada se u svakom dodiru ramenom ili letiminom dodiru
ruke pojavilo neko novo znaenje. A Klara je vidjela kako joj se njegove jasno
modre oi dive.
Ruska je glasom, koji mu je jedva prelazio usne, rekao: "Klara, tko zna kad
emo opet ovako sjediti? Za mene je to udo. Ne vjerujem u to. Spreman sam da
umrem ovoga asa!" Stezao joj je i milovao ruke. "Klara, moda mi je sueno da
potratim itav ivot po zatvorima. Uinite me sretnim, tako da imam uspomenu
na ovaj trenutak ma gdje bio. Dopustite mi samo jednom - samo jednom - da vas
poljubim!"
Klara se osjeala poput boice koja se spustila u podzemlje zatvoreniku. Nije
to bio obian poljubac. Ruska ju je privukao k sebi i poljubio mahnitom
snagom, poljupcem zatvorenika izmuenog odricanjem. A ona mu je uzvratila.
Htio ju je opet poljubiti, ali Klara se odmaknula, potresena, dok joj se u
glavi vrtjelo.
244
"Molim vas, idite", rekla je.f
On je oklijevao.
"Za sada - idite!" naredi Klara.
Tada joj se pokorio. Na vratima se okrenuo prema Klari s preklinjucim,
vapijuim izrazom lica, zatim iziao iz sobe.
Uskoro su se svi vratili s ruka.
Klara se nije usudila pogledati ni Rusku ni bilo koga drugoga Neto ju je u
nutrini peklo, ali to nije bio stid. Ipak, ako je bila srea, nije to bila
mirna srea.
Tada je ula da e zatvorenicima biti doputeno da postave novogodinju jelku.
Sjedila je mirno tri sata i samo su joj se prsti kretali; plela je malu
koaricu od raznobojnih, plastikom obloenih ica, poklon za novogodinju
jelku.
A staklopuha Ivan, vrativi se s posjete, ispuhao je dva smijena mala
staklena avolia, koji kao da su nosili puke i ispleo kavez iz staklenih
ipkica, a unutra je o srebrnastu nit objesio stakleni mjesec, koji je tiho i
tuno zvonio.
i r
245
42
DVORAC SVETOGA GRALA
Pola dana nisko je mutno nebo pokrivalo Moskvu. Nije bilo hladno. Ali prije
ruka, kad je sedam zatvorenika na povratku istupilo iz modrog autobusa u
dvorite arake, zaleprale su prve nestrpljive pahuljice.
Upravo takva pahuljica, estokraka zvijezda, pala je na rukav Nerinove stare
vojnike kabanice koja je postala ravosmea. Zaustavio se nasred dvorita i
duboko udahnuo zrak.
Natporunik usterman, koji se tamo sluajno zatekao, upozorio ga je da sad
nije vrijeme za etnju i da mora ui unutra.
Nije elio ui. Nije elio nikome priati o svojoj posjeti - naprosto, nije
mogao. Nije je elio ni s kim dijeliti, nije elio da itko u njoj sudjeluje.
Nije elio ni govoriti, a ni bilo koga sluati. elio je biti sam i polako
proivljavati sve ono to je sa sobom donio prije nego se raspadne, prije nego
sve postane puka uspomena.
Ali upravo je osamljenosti nedostajalo u araki, kao i u svakom logoru.
Uavi u zgradu kroz ulaz za zatvorenike, drveni most koji je vodio dolje u
podrumski hodnik, najprije se zaustavi da promisli kamo bi mogao poi.
Tada se sjetio jednog mjesta.
Poao je do stranjeg stepenita koje gotovo nitko vie nije upotrebljavao,
kraj gomile polomljenih stolica i popeo se do zatvorenog odmorita na treem

katu.
Taj je prostor bio dodijeljen zeku slikaru Kondraev-Ivanovu za atelje. On
uope nije imao nikakve veze s osnovnim poslom u araki, ali su ga tu drali
u svojstvu, moglo bi se rei, dvorskog slikara. U onom odjelu ministarstva
kojem je araka pripadala, bilo je prostranih predvorja i hodnika koje je
valjalo ukrasiti slikama. Manje prostrani, ali brojniji bili su privatni
stanovi zamjenika ministra, Fome Gurjanovia Oskolupova i ostalih slubenika
njemu bliskih, te je postojala jo prea potreba da se sve te stanove ukrasi
velikim, krasnim besplatnim slikama.
246
Istina, Kondraev-Ivanov jedva je zadovoljavao tim umjetnikim zahtjevima. On
je slikao velike slike, ali premda nisu nita stajale, nisu bile lijepe.
Muterije koje su dolazile u njegov atelje uzalud su mu pokuavale pokazati
kako da slika, i s kojim bojama; tada bi s uzdahom uzimale ono to bi nale.
Meutim, kad bi ih stavili u zlatne okvire, slike su bile znatno bolje.
Penjui se, Nerin je proao kraj velike i ve zavrene narudbe za predvorje
odjela ministarstva - pod naslovom "A. S. Popov pokazuje admiralu Makarovu
prvi radio-telegraf" - zatim krenuo posljednjim redom stepenica i ugledao nad
sobom na zidu sliku od dva metra pod naslovom "Osakaeni hrast". I ona je bila
zavrena, ali ni jedna je muterija nije htjela uzeti.
Prikazivala je usamljeni hrast koji je izrastao s nekom tajanstvenom snagom na
golom licu klisure, gdje je opasan puteljak krivudao po rubu strmine. Kakvi su
uragani tu puhali! Kako su povili taj hrast! A nebo iza stabla i posvuda oko
njega bilo je uvijek olujno. To nebo zacijelo nikad nije vidjelo sunca. To
tvrdoglavo, uglato stablo s kandastim korijenjem, slomljenih grana i
iskrivljeno, unakaeno u borbi s neumornim vjetrovima koji su ga pokuali
strgnuti s litice, nije htjelo popustiti u bitci i oajniki se dralo svog
pogibeljnog mjesta nad ponorom.
Na zidovima stepenita visila su manja platna. Na odmoritu druga su stajala
na stalcima. Svjetlo je dopiralo s dva prozora, od kojih je jedan gledao na
sjever, a jedan na zapad. Na to odmo-rite otvarao se prozori eljezne
maske, s reetkom i ruiastim zastorom, prozor do kojeg danje svjetlo nije
dopiralo.
Niega drugoga tu nije bilo, pa ak ni stolice. Umjesto stolice sluio je
nizak krupan panj.
Premda se stepenice gotovo uope nisu grijale te je hladna vlaga prodirala ak
ovamo, podstavljeni kaput Kondraev-Ivanpva leao je na podu. Umjetnik, kome
su ruke i noge smijeno strale iz premalenog kombinezona, stajao je
nepokretan, visok, uspravan, oigledno uope ne osjeajui zimu. Velike
naoale, koje su mu lice inile veim i stroijim, bile su vrsto zataknute
iza uha i na nosu, prilagoene njegovim naglim pokretima. Zurio je u jednu
taku na slici, drei po strani kist i paletu.
Kad je uo korake, okrenuo se.
Pogledi dvojice mukaraca su se susreli. Svaki je od njih jo uvijek bio
obuzet vlastitim mislima.
Umjetniku nije bilo drago to mu dolazi posjetilac. U ovom trenutku bila mu je
potrebna tiina i samoa.
A ipak, s druge strane, veselio se to ga vidi. I bez ikakvog licemjerja, sa
svojim uobiajenim prevelikim entuzijazmom uskliknuo je: "Glebe Vikentiu!
Dobro mi doli!" mahnuo je kistom i paletom u znak dobrodolice.
Srdanost je dvosjekli ma za umjetnika: ona hrani njegovu matu, ali mu moe
upropastiti dnevni red.
Nerin je zastao na pretposljednjoj stepenici. Rekao je gotovo apatom, kao da
se boji da e probuditi neku treu osobu: "Ne, ne, Hipolite Mihajliu. Doao
sam, ako nemate nita protiv, samo da - ovdje malo utim."
247

"A, da. A, da. Naravno", odgovori umjetnik jednako tiho, proitavi u oima
svoga gosta, ili se moda prisjetivi, da je Nerin upravo vidio svoju enu.
Povukao se pokazujui kistom i paletom na panj.
Podigavi duge skute kabanice (uspio je sprijeiti da mu ih podreu u logoru)
Nerin sjedne na panj i nasloni se na ogradu stepenica. Premda je silno elio
puiti, nije zapuio.
Umjetnik se usredotoio na sliku.
Obojica su utjeli.
Nerinovi uzvitlani osjeaji ugodno su ga boljeli. Jo je jednom htio poloiti
prste na mjesto gdje je na oprotaju dodirnuo ruke svoje ene, njene
nadlaktice, zatiljak, kosu.
Godinama ivi bez onoga, to je ljudima na zemlji dano.
Ostala ti je sva inteligencija koju si posjedovao, uvjerenja, ako si bio
dovoljno zreo da ih prije toga stekne, a iznad svega, spremnost da se
rtvuje i briga za dobrobit ovjeanstva. Atenskom graaninu ti bi izgledao
pravi ideal ovjeanstva.
Ali u tome nema sri.
Ljubav ene, koja ti je uskraena, ini ti se vrednija od bilo ega na
svijetu.
Jednostavne rijei "ljubi li me?" i "ljubim te", izreene pogledom ili
apatom ispunjaju duu tihom radou.
Zaista je teta to je nije odluno poljubio na samom poetku posjete. Jer sad
taj jedan poljubac nikako vie ne moe dobiti.
Usne njegove ene nisu bile kao nekad. Bile su nekako slabane. I kako je samo
umorno izgledala! Kako se osjealo da je izmuena i proganjana, dok je
govorila o razvodu.
Legalan razvod - to bi to znailo? Gleb bi bez oklijevanja razderao slubeni
dokument.
Ali on je upoznao ivot s mnogih i najgorih strana, i dobro je znao da
dogaaji imaju svoju vlastitu neumoljivu logiku. Ljudi nikad ni ne sanjaju da
e iz njihovih sasvim obinih postupaka proistei posljedice, koje su potpuno
suprotne onome to su namjeravali. Tako e biti i s Nadjom. Ona e se razvesti
da bi izbjegla proganjanju. Kad jednom bude razvedena, nee ak ni opaziti
neto neobino u ponovnoj udaji.
Osjetio je na neki nain, kad mu je ono posljednji put mah-nula rukom bez
prstena, kako mu se srce stee, predosjeajui da tako ljudi jedno drugome
kau zbogom zauvijek.
Nerin je dugo vremena utke sjedio, zatim je napokon doao k sebi. Obilje
radosti koje je osjetio poslije posjete sleglo se i nadomjestila su ga sumorna
razmatranja; misli su opet nale staru ravnoteu, i opet je bio osuenik.
"Ovo ti pristaje", rekla je.
Drugim rijeima, zatvor.
Bilo je neto istine u tome. Katkad mu uope nije bilo ao to je pet godina
proveo u zatvoru. Te su godine poele same za sebe neto znaiti.
Gdje je ovjek mogao bolje upoznati ljude nego ovdje?
248
I gdje bi se moglo bolje razmiljati o sebi?
Koliko mu je mladenakih oklijevanja, koliko krivih poetaka pritedjela
eljezna staza zatvora?
Kao to je Spiridon rekao: "Tvoja je volja blago, ali ga avoli uvaju."
Ili uzmimo ovoga sanjara ovdje, tako neprijemljivog za lakrdije svoga vremena
- to je on izgubio time to je zatvoren? Naravno, nije mogao lutati
breuljcima i umama s kutijom boja. Ali izlobe? Nikad mu nije uspjelo
prirediti ni jednu; u pola stoljea nije izloio ni jednu jedinu sliku u nekoj
pristojnoj dvorani. Novac? Ni vani nije za svoje slike dobivao nita.
Oboavaoci njegova djela? Ovdje ih ima vie nego ih je tamo ikad imao. Atelje?

U slobodi nije imao ak ni ovo hladno stepenite. Morao je stanovati i slikati

na istom mjestu: u uskoj dugoj sobi nalik na hodnik. Da bi imao prostora za
rad postavio je stolice jednu na drugu i smotao madrac; posjetioci su ga
pitali da li seli. Imao je samo jedan stol i kad je na njemu bila namjetena
mrtva priroda, on i njegova ena morali su jesti sa stolaca dok slika ne bude
zavrena.
Za vrijeme rata nije bilo ulja za slikanje. Slikao je sa sunco-kretovim uljem
koje je dobivao na karte. Morao je imati zaposlenje da bi dobivao karte, pa su
ga poslali u Odjel za kemijsko ratovanje da slika portrete istaknutih ena u
politikim i vojnikim granama. Oekivalo se da naslika deset portreta, ali
radio je samo na jednom, i tjerao svoj model u ludilo beskonanim sjedenjem.
Ali nije je uope naslikao onako kako je to eljela komanda, i kasnije nitko
nije htio uzeti taj portret koji se zvao "Moskva 1941".
A taj je portret zaista pogodio atmosferu 1941. Prikazivao je djevojku u
uniformi civilne zatite. Njena bujna kosa, bakrenasto kestenjaste boje,
prosipala se ispod kape sa titnikom. Glava je bila zabaena, mahnite oi kao
da su promatrale neto uasno, neto nezaboravno. Bile su ispunjene suzama
bijesa, ali tijelo joj nije bilo oputeno u plau. Ruke napete i spremne za
borbu pridravale su remenje plinske maske, a njena tamnosiva protu-plinska
uniforma, s otrim naborima, srebrnasto je blistala poput srednjovjekovnog
oklopa. Okrutnost i plemenitost spajale su se u licu te hrabre komsomolke iz
Kaluge, koja nije bila lijepa, ali u kojoj je Kondraev-Ivanov vidio i
prikazao Djevicu Orleansku.
ovjek bi pomislio da je portret bio nalik poznatoj slici pod naslovom "Neemo
zaboraviti! Neemo oprostiti!". Meutim, ipak su ga se preplaili, nisu ga
prihvatili, nisu ga nigdje izloili i godinama je stajao, kao Madona gnjeva i
osvete, okrenut prema zidu u njegovoj siunoj sobici; tu je stajao sve do
dana njegovog hapenja.
Dogodilo se da je neki nepriznati i neobjavljeni pisac napisao roman i pozvao
dvadesetak prijatelja da ga uju. Bio je to knjievni etvrtak u stilu
devetnaestog vijeka. Taj je roman stajao svakoga od prisutnih dvadeset
petogodinju kaznu u kazneno--popravnom logoru. Kondraev-Ivanov bio je jedan
od onih koji su sluali taj buntovniki roman. (On je bio praunuk dekabrista
249
Kondraeva, koji je bio prognan na dvadeset godina i koga je u progonstvu
posjetila neka guvernanta Francuskinja, zaljubljena u njega.)
Istina, Kondraev-Ivanov nije otiao u logor. Poto je potpisao presudu
specijalnog suda odveli su ga izravno u Mavrino i dali mu da slika, da
proizvodi jednu sliku mjeseno po normi koju mu je postavio Oskolupov. U
protekloj godini naslikao je slike koje su ovdje visile, i ostale koje su
odnesene. I u emu je bila razlika? Bio je pedesetogodinjak s rokom od
dvadeset i pet godina pred sobom, i on nije ivio, ve je proletio kroz tu
mirnu zatvorsku godinu, ne znajui hoe li ikada doivjeti jo jednu poput
nje. Nije obraao panju ime ga hrane, u to odijevaju, niti je primjeivao
kad ga prebrajaju s ostalima.
Radio je na nekoliko slika odjednom, po nekoliko puta ostavljajui platno i
opet mu se vraajui. Ni jedno jo nije doveo do onog stupnja koji umjetniku
daje osjeaj savrenstva. Nije ak bio siguran postoji li uope takav stupanj.
Ostavljao bi ih kad bi prestajao u njima neto vidjeti, kad bi mu se oko na
njih naviklo. Ostavljao ih je kad bi ih sve manje bio u stanju popraviti, kad
bi opaao da ih umjesto toga kvari.
Ostavio bi ih, okrenuo ih prema zidu, prekrio. Odaleio bi se od njih,
uspostavio distancu. A kad bi ih opet pogledao novim oima, prije nego ih bez
nagrade otpremi da zauvijek vise usred hvalisavog luksuza, umjetnik bi bio
ispunjen osjeajem trijumfa. ak i ako ih nitko vie nikad ne vidi - on ih je
ipak naslikao.

Ponovo koncentriran, Nerin je poeo razgledavati najnoviju sliku Kondraeva platno u razmjerima egipatskog kvadrata, etiri sa pet. Zvala se "Potok u
jesen", ili, kako ju je umjetnik privatno nazivao, "Largo u d-molu".
Tihi potok nalazio se na sredini platna. inilo se da uope ne tee i povrina
tek to mu se nije zaledila. Na mjestima gdje je potok bio plitak, smee sjene
opalog lia proarale su dno. Lijeva obala bila je u obliku poluotoka, a
desna obala je vijugala u daljinu. Prvi snijeg u krpama leao je na obje
obale, a ukasto-smea trava nicala je tamo gdje se otopio. Dva bijela grma
vrbe rasla su uz obalu boje blijedog dima, mokra od otopljenih pahuljica. Ali
tu nije bilo arite slike. U pozadini je bila gusta uma maslinastocrnih
omorika, pred kojima je plamtjela jedna jedina buntovna grimizna breza. Iza
njene usamljene, njene vatre, zimzeleni uvari stajali su jo sumorniji,
gusto zbijeni, uzdiui otre vrhove prema nebu. Nebo je bilo beznadno
izmrljano, a prigueno sunce tonulo je u oblani zastor, nemono da ga razbije
jednom jedinom zrakom. Ali ak ni to nije bio najvaniji elemenat; prije je to
bila nepomina voda potoka. Djelovala je kao natoena, kao da ima dubinu. Bila
je olovna i prozirna i vrlo hladna. Sadravala je u sebi ravnoteu izmeu
jeseni i zime. I jo nekakvu drugu ravnoteu.
Umjetnik se usredotoio upravo na tu sliku.
Postoji vrhunski zakon stvaralake aktivnosti koji je Kon-draev ve davno
upoznao. On mu se pokuao oduprijeti, ali mu se jo jednom bespomono pokorio.
Po tom zakonu nita to je prije uinio nije imalo nikakve vrijednosti, nita
nije znailo, nije
250
poveavalo slavu umjetniku. Samo slika koju je slikao toga dana sadravala je
bit itavog njegovog ivotnog iskustva, oznaavala vrhunac njegove
sposobnosti, kamen kunje njegova talenta.
A tako je esto bila neuspjela!
Svaka slika prije nje, ba u trenutku kad bi trebala uspjeti pretvorila bi se
takoer u neuspjeh, ali prijanji bi se oaj zaboravio, a sad se i ova - prva,
kod koje je zaista nauio slikati - poela pretvarati u neuspjeh, i itav svoj
ivot proivio je uzalud, i nikad nije uope imao talenta!
Voda u potoku zaista je ostavljala dojam kao da je natoena; bila je hladna,
duboka i nepokretna - ali sve to nije znailo nita ukoliko ne uspije izraziti
najviu sintezu prirode. Tu sintezu - razumijevanje, mir, jedinstvo svih
pojava - Kondraev nikad nije naao u sebi, u svojim najsnanijim osjeajima,
ali poznavao ju je i klanjao joj se u prirodi. Je li, dakle, voda na njegovoj
slici izraavala taj vrhunski mir ili nije? eznuo je da to sazna, i s oajem
je bio svjestan da nikad nee saznati.
"Znate, Hipolite Mihajliu", ree Nerin polako, "mislim da u se ipak sloiti
s vama: svi su ovi krajobrazi zaista Rusija."
"A ne Kavkaz?" ree Kondraev-Ivanov, naglo se okrenuvi. Naoale su mu ostale
na mjestu kao da su prikovane.
To pitanje, premda nije bilo najvanije, nije se moglo posve zanemariti. Mnogi
su krivo shvaali Kondraevljeve slike. Ili zato to su bile suvie
velianstvene ili suvie uzviene, one kao da nisu prikazivale Rusiju ve
Kavkaz.
"Takvih mjesta bi zaista moglo biti u Rusiji", sloi se Nerin.
On ustade i stane etati naokolo, gledajui "Jutro neobinog dana" i ostale
krajobraze.
"Ali naravno! Naravno!" inzistirao je umjetnik. "Ne samo da bi moglo biti
takvih mjesta u Rusiji, nego ih ima. Volio bih da vas odvedem na neka mjesta
kraj Moskve - bez pratnje straara. tavie, to ne moe biti Kavkaz. Shvatite
jedno: publiku je potpuno zaludio Levitan. Poslije Levitana svi smo poeli
smatrati nau rusku prirodu bijednom, siromanom, ugodnom na skroman nain.
Ali ako je naa priroda samo takva, onda mi recite odakle su u naoj povijesti

potekli svi oni hrabri buntovnici, ustanici, Petar Veliki, dekabristi,

narodovoljci?"
"eljabov! Lenjin!" sloi se uzbueno Nerin. "Istina je!"
Ali Kondraevu nije bila potrebna podrka. I on se poeo uzbuivati. Mahnuo je
glavom i s naoala su mu sijevale munje.
"Naa se ruska priroda uzdie i bjesni, i ne poputa pred tatarskim kopitima!"
"Da, da", ree Nerin. "I onaj iskrivljeni hrast ondje - kakav je to do vraga
kavkaski hrast? Ako ak i ovdje u najprosvjetlje-nijem mjestu u GULAG-u svatko
od nas ... ?" On uini nestrpljivu kretnju rukom. "A u logoru? U zamjenu za
dvadeset dekagrama crnog kruha zahtijevaju od nas ne samo duhovni sklad, ve i
posljednje ostatke savjesti."
Kondraev-Ivanov uspravi se u punoj veliini. "Nikad! Nikad!" gledao je uvis
kao ovjek koga vode na smaknue. "Ni jedan logor ne smije slomiti duhovnu
ljepotu ovjeka."
251
Nerin se hladno nasmije. "Moda ne smije, ali ga ipak lomi! Jo niste bili u
logoru pa nemojte suditi. Vi ni ne znate kako nas tamo mogu slomiti. Ljudi
ulaze, a kad iziu - ako iziu - toliko su razliiti da ih se vie ne moe
prepoznati. Da, to je dobro poznato: okolnosti odreuju svijest."
"Ne!" Kondraev isprui duge ruke, spreman u tom asu da se uhvati ukotac s
itavim svijetom. "Ne! Ne! Ne! To bi bilo poniavajue. Pa zato onda ovjek
ivi? I recite mi, zato su ljudi koji se vole vjerni jedno drugome i kad su
razdvojeni? Napokon, okolnosti zahtijevaju da jedno drugog prevare! I kako
tumaite razliku u ljudima koji su upali u iste okolnosti, ak u isti logor?"
Nerin je bio svjestan prednosti koje mu njegovo iskustvo prua u usporedbi s
fantastinim shvaanjima ovog vjeno mladog idealista. Ipak nije mogao a da ne
potuje njegove prigovore.
"Ljudsko bie", nastavi Kondraev, "posjeduje ve od roenja stanovitu bit,
jezgro, da tako kaemo, ljudskog bia. Svoje "ja". I jo uvijek nije sigurno
to koga oblikuje: oblikuje li ivot ovjeka, ili ovjek svojim snanim duhom
oblikuje svoj ivot! Zato to...", Kondraev-Ivanov naglo spusti glas i sagne
se prema Nerinu, koji je opet sjedio na panju, "zato to se ima prema emu
mjeriti, u neto se ugledati. Zato to u sebi ima Sliku savrenstva koja se u
rijetkim trenucima iznenada pojavljuje. Pred njegovim duhovnim oima."
Kondraev prie vrlo blizu Nerinu i upita ga apui zavjereniki, dok su mu
naoale blistale kao da neto obeaje: "Da vam pokaem?"
Tako zavravaju sve rasprave s umjetnicima. Oni imaju svoju vlastitu logiku.
"Da, naravno."
Kondraev poe u kut, izvue malo platno pribijeno na okvir i donese ga,
okrenuvi sivu, nenaslikanu stranu prema Nerinu.
"Vi ste uli za Parsifala?"
"Neto u vezi s Lohengrinom."
"To mu je otac. uvar pehara Svetoga Grala."
"Wagner je napisao operu, zar ne?"
"Trenutak koji sam ja prikazao ne moe se nai ni u Wagnera ni u Von
Eschenbacha, ali je jedini koji mene zanima. Svaki ovjek moe doivjeti takav
trenutak kad iznenada ugleda Sliku savrenstva."
Kondraev zatvori oi i ugrize se za usne. Koncentrirao se.
Nerin se pitao zato je slika, koju e sada vidjeti, tako malena.
Umjetnik otvori oi. "Ovo je samo studija. Studija za glavnu sliku mog ivota.
Vjerojatno je nikad neu naslikati. Ovo je trenutak kad Parsifal prvi put
ugleda dvorac! Dvorac Svetoga Grala!"
Postavio je studiju na stalak pred Nerinom ne skidajui po gleda s nje. Tada
je podigao ruku do oiju kao da ih titi od svjet252
la. I zakoraivi unatrag, spotaknuo se o prvu stepenicu i zamalo pao.

Slika je bila dva puta toliko visoka koliko iroka. Prikazivala je strmi
klanac izmeu dvije klisure u planinama. Na obje strmine, slijeva i zdesna, na
sliku se uvlaila prauma, usnula, netaknuta. Neke puzave paprati, neko
priljubljeno neprijateljsko grmlje, prilijepilo se uz same rubove klisure.
Gore, nalijevo, svijetlo-sivi konj nosio je iz ume jahaa u ljemu i ogrtau.
Konj se nije preplaio ponora, i ve je podigao kopito spreman da na zapovijed
jahaa ili zakorai unatrag, ili preskoi na drugu stranu.
Ali konjanik nije gledao u ponor. Zaprepaten gledao je u daljinu gdje je
crvenkasto zlatno svjetlo, koje je moda dolazilo od sunca, a moda i od
neega ieg od sunca, preplavilo nebo iza jednog dvorca. Izrastajui iz
vrhunca planine - koja se uzdizala liticu za liticom - visokih bedema i
tornjia, vidljiv i ispod klanca kroz paprat i stabla, stremei prema
nebesima, nestvaran kao da je satkan od oblaka, treperav, neodreen a ipak
vidljiv u svom nezemaljskom savrenstvu, stajao je u blistavom oreolu
njenoljubiasti dvorac Svetoga Grala.
253
43
DVOSTRUKI AGENT
Osim debelog Gustava ruiastih uiju, Doronin je bio najmlai zek u araki.
Lice mu se jo uvijek nije oslobodilo mladenakih bubuljica. Zbog svoje vedre
naravi, prilagodljivosti i spretnosti bio je kod svih omiljen. U onih nekoliko
minuta koje je uprava doputala za odbojku, Ruska se svim srcem posveivao
igri. Ako bi ljudi kod mree propustili loptu, bacio bi se iz pozadine da je
vrati makar pao i oderao koljena do krvi. Svima se sviao njegov neobini
nadimak, Ruska, koji se pokazao opravdanim kad je poslije dva mjeseca u
araki kosa, koju su mu obrijali u logoru, izrasla kovrava i crvena.
Dopremili su ga iz logora u Vorkuti zato to je na slubenoj GULAG-ovoj
kartici bio upisan kao frezer. Ali utvrdilo se da to nije tano, te su ga brzo
nadomjestili pravim strunjakom. Dvo-jetjosov ga je, meutim, spasio od toga
da ga ne vrate u logor, prihvativi se zadatka da ga naui rukovanju malom
sisaljkom za vakuum. Kako je znao oponaati, Ruska je brzo uio. Za njega je
araka bila poput odmaralita, i elio je tu ostati. U logoru je morao
podnijeti svakovrsne nevolje, koje je sada prepriavao sa arom i veseljem:
kako je zamalo umro u rudniku, kako je simulirao groznicu stavljajui vrue
kamenje pod pazuho. (Kad su ga pokuali uhvatiti pomou dva termometra,
pronaao je kamenje sline veliine tako da termometri nikad nisu pokazivali
razliku veu od jedne desetine stupnja.)
Ali prisjeajui se prolosti sa smijehom - prolosti, koja e se opet iznova
pojavljivati tokom narednih dvadeset pet godina - Ruska je samo vrlo malom
broju, a i njima potajno, pripovijedao o svom vrhunskom uspjehu: zavaravanju
lovaca na svesavezne kriminalce itave dvije godine.
U raznolikoj gomili stanovnika arake Ruska nije bio posebno zamjetljiv sve
do jednog rujanskog dana. Toga je dana sa zavjerenikim izrazom lica obiao
dvadesetoricu najutjecajnijih zekova u araki, one koji su predstavljali
javno mnijenje. Svakom je od njih uzbueno ispriao da ga je tog jutra major
ikin, oficir
slube sigurnosti, angairao kao dounika i da je on, Ruska, na to pristao s
namjerom da svoj status dounika iskoristi za opu dobrobit.
Usprkos injenici da je karakteristika Rostislava Doronina bila proarana s
pet lanih imena, kontrolnih potpisa, slova i ifriranih znakova, koji su
ukazivali na to da je opasan, sklon bijegu i da se samo u lisicama moe
premjetati s mjesta na mjesto - major ikin, ivo elei da povea svoj tab
dounika, zakljuio je da e Doronin, budui da je mlad, nestabilan, da mu je
stalo do toga da ostane u araki, biti prema tome lojalan oficiru slube
sigurnosti.
Potajno pozvan u ikinov ured - ljude bi prvo pozvali u sekretarijat i kazali

im: "Da, da,-atiite do majora ikina" - ostao je tamo tri sata. Za to

vrijeme, sluajui dosadne direktive i tumaenja njihovog "kuma", Ruskine
otre oi prouavale su ne samo majorovu veliku glavu obraslu kosom koja je
posijedjela od prikupljanja denuncijacija i kleveta, njegovo tamno lice, sitne
ruice, djeake cipele, mramornu pisau garnituru na stolu i svilene zastore
na prozorima, ve je takoer proitao, odozgo nadolje, iz udaljenosti od
itava dva metra, naslove na fasciklima i papirima pod staklom na ikinovom
stolu. Osim toga, uoio je koje dokumente oigledno dri u sefu, a koje
zakljuava u stol.
Dok je primjeivao te stvari, Ruska je nepomino gledao svojim modrim oima u
majorove i kimao glavom u znak pristanka. Iza te modre nevinosti ve su se
raali pustolovni planovi, ali oficir slube sigurnosti, navikao na sivu
monotoniju ljudske pokornosti, nije to mogao pogoditi.
Ruska je shvatio da ga ikin moe vratiti u Vorkutu ako ne pristane da bude
dounik.
Ruska i itava njegova generacija bila je odgojena u uvjerenju da je
"samilost" sramotan osjeaj, da se "dobroti" treba smijati, da je "savjest"
popovski izraz. Istovremeno uili su ih da je biti dounik patriotska dunost,
najbolje to ovjek moe uiniti da bi pomogao osobi koju denuncira i da bi
pridonio zdravlju drutva. Istina, sve to nije prodrlo do Ruske, ali je ipak
ostavilo traga. Za njega sad nije bilo glavno pitanje koliko je opako ili
neprihvatljivo biti dounik, ve do ega bi to moglo dovesti. Ve obogaen
burnim doivljajima, brojnim zatvorskim poznanstvima i strastvenim zatvorskim
raspravama, ovaj mladi mogao je zamisliti i situaciju, kad se svi ti arhivi
otvaraju a svi ovi ikini predaju sramotnom sudu.
Tako je shvatio da bi, na dui rok, bilo jednako opasno suraivati s "kumom",
kao to bi isprva bilo opasno odbiti.
Ali osim tih okolnosti, Ruska je bio strastveni kockar. Dok je odozgo nadolje
itao zanimljive papire pod staklom na ikinovom stolu, drhtao je u
iekivanju igre za visoki ulog. Ve mu je bilo dosta nedostatka aktivnosti u
udobnoj araki!
I kad je, da bi to sve izgledalo realno, utvrdio kolika e mu biti plaa,
gorljivo je prihvatio.
Poto je Ruska otiao, ikin, zadovoljan svojom psiholokom pronicavou,
hodao je amo-tamo po svom uredu lomei siune
255
ruice; tako oduevljeni dounik obeavao je bogatu etvu denuncijacija.
Istovremeno je Ruska, nita manje zadovoljan, obilazio povjerljive zekove
priznajui da je pristao da bude dounik iz sportskog duha - i da e
prouavati metode oficira slube sigurnosti i razotkriti prave dounike.
Zekovi, pa ak i stariji, nisu se mogli prisjetiti slinoga priznanja.
Nepovjerljivo su pitali Rusku zato riskira glavu i hva-lie se time. On je
odgovorio: "Kad itavoj toj bandi budu sudili, svjedoit ete u moju korist."
Svaki od dvadeset zekova koji je to saznao rekao je jo jed nom ili dvojici,
ali nitko nije denuncirao Rusku "kumu". Tako je pedeset ljudi dokazalo da su
besprijekorni.
Taj je dogaaj dugo vremena uzbuivao araku. Zekovi su vjerovali Ruski. Oni
su mu i dalje vjerovali. Ali kao uvijek, dogaaji idu svojim vlastitim
neumoljivim tokom, ikin je zahtijevao materijal, to je znailo
denuncijacije. Ruska mu je neto morao dati. Obilazio je svoje istomiljenike
i bunio se: "Gospodo! Zamislite samo koliko denuncijacija mora da pristie,
kad ja jo ne radim ni mjesec dana, a ikin me ve tjera kao lud. Molim vas
uivite se u moj poloaj. Dajte mi neto materijala."
Neki nisu htjeli s njim uope imati posla, drugi su mu pomogli. Jednoduno je
odlueno da se uniti stanovita dama koja je tamo radila samo iz pohlepe, da
bi jo umnoila tisue rubalja koja je njen mu donosio kui. Prezirala je

zekove i izjavila da bi ih sve trebalo postrijeljati. Rekla je to meu ostalim

slobodnim suradnicima, ali su zekovi za to ubrzo uli. Sama je uvalila dva
zeka, jednoga zbog veze s jednom od djevojaka, a drugoga zato to je pravio
koveg iz dravnog materijala. Ruska ju je nemilosrdno oklevetao, izvijestivi
da alje pisma za zekove i krade kondenzatore iz ormara. I premda nije ikinu
podnio ni jedan jedini dokaz, i premda je suprug te ene, pukovnik MVD-a
protestirao, ipak je mo tajne denuncijacije, koja je tako neodoljiva u naoj
domovini postigla svoju svrhu, gospou su otpustili, te je otila sva u
suzama.
Katkada je Ruska izvjetavao i o zekovima, o beznaajnim i bezazlenim
stvarima, upozorivi ih unaprijed. Zatim ih je prestao upozoravati, i nita
nije govorio. Oni ga nisu ni pitali. Instinktivno su shvatili da on jo uvijek
denuncira - ali stvarima, koje ne eli priznati.
I tako je Rusku zadesila uobiajena sudbina dvostrukih agenata. Kao i prije,
nitko ga nije prijavio ni izvijestio o igri koju igra, ali su ga stali
izbjegavati. injenica da im je potanko ispripovijedao kako ikin dri
specijalni raspored pod staklom na svom stolu koji pokazuje raspored kad
dounici mogu ui bez poziva, i po emu ih se moe razotkriti - na neki nain
nije mogla kompenzirati njegovu pripadnost sveenstvu dounika.
Nerin, koji je volio Rusku i divio se njegovim spletkama, nije ni slutio da
ga je upravo Ruska prijavio da ima primjerak Jesenjina. Ruska nije mogao
predvidjeti da e gubitak te knjige Nerinu nanijeti toliko bola. Raunao je
da knjiga pripada Ner-inu, da e i tako biti otkrivena, da mu je nitko nee
oduzeti, a
256
da e umjesto toga ikina navesti na krivi trag optubom da je knjigu u
Nerinovom kovegu vjerojatno donio neki slobodni namjetenik.
Jo uvijek sa slatko-slanim okusom Klarina poljupca na usnama, Ruska je iziao
na dvorite. Snijeg na lipama podsjeao ga je na cvat, i zrak je bio topao kao
u proljee. Tokom dvije godine njegovih podzemnih lutanja, dok su mu sve
mladenake misli bile usredotoene na to da zavara detektive koji ga trae, on
nikad nije traio eninu ljubav. Poao je u zatvor nevin i nou ga je ta
injenica titala poput tekog tereta.
Ali vani, u dvoritu, pogled na dugaku, nisku zgradu uprave podsjetio ga je
da narednog dana za vrijeme ruka namjerava prirediti predstavu. Dolo je
vrijeme da to objavi; nije to mogao uiniti ranije jer bi plan mogao propasti.
Obuzet Klarinim divljenjem, koje ga je inilo trostruko sposobnim i
inteligentnim, ogledao se oko sebe i ugledao Rubina i Nerina posve na kraju
dvorita za etnju, kraj velike lipe dvostruka debla, i odluno krenuo prema
njima. Kapa mu je bila nakrivljena ustranu tako da mu je kovrava kosa
povjerljivo bila izloena blagome danu.
Dok se pribliavao, Rubin mu je bio okrenut leima, a Nerin licem. Oigledno
nisu raspravljali o nevanim sitnicama, jer je Nerin bio sumoran i vrlo
ozbiljan. Kad im se Ruska pribliio Nerin ga nije pogledao, nije ni najmanje
izmijenio izraz lica ili prekinuo ritam govora, nije kimnuo, ali bilo je jasno
da rijei koje je Ruska uo nisu bile dio njihova razgovora:
"Uope, ako kompozitor previe pie, uvijek imam predrasuda prema njemu. Na
primjer, Mozart je izbacio etrdeset i jednu simfoniju. Moe li sve to biti
solidno?"
Ne, nisu mu vjerovali. Naravno, sama promjena teme kazala je Rubinu da se
netko pribliava, te se on okrenuo. Vidjevi Rusku on ree: "Sluajte,
mladiu, to vi mislite - mogu li genij i opaina postojati jedan kraj
drugoga?"
Ruska pogleda Rubina i ne trudei se da glumi. Lice mu je zrailo istoom i
nestalukom.
"Po mom miljenju ne, Leve Grigoriu. Ali ve neko vrijeme svi me izbjegavaju

kao da su se u meni udruile te kvalitete. Gospodo, doao sam vam neto

predloiti: da li biste voljeli da vam sutra, za vrijeme ruka, prodam sve
Jude ba u onom trenutku kad primaju svojih trideset srebrnjaka?"
"Kako je to mogue?"
"Pa vi valjda znate glavni princip pravednog drutva, da svaki trud mora biti
nagraen? Sutra e svaki Juda primiti svojih trideset srebrnjaka za trei
kvartal godine."
Nerin se toboe zaprepasti. "Kakva netanost! Ve su odradili etvrti, a oni
tek plaaju za trei? emu to odugovlaenje?"
"Niz ljudi mora odobriti isplatni nalog", protumai Ruska kao da se ispriava.
"I ja u dobiti svoje."
"I tebe plaaju za trei?" upita Rubin iznenaeno. "Napokon, radio si samo
pola kvartala."
"Pa to onda? Istakao sam se u radu!" ree Ruska gledajui obojicu s umilnim,
otvorenim smijekom.
17
U prvom krugu
257
"I ba tako, u gotovini?"
"Ne, zaboga. Novanom uputnicom koju alje neka izmiljena osoba; novac je
poloen na bankovni raun. Upitali su me u ije ime da poalju. Rekli su:
"elite da doe od Ivana Ivanovia Ivanova?" Taj klie me je strano smetao.
Upitao sam: "Ne bi li moglo od Klave Kudrjavceve?" Napakon, lijepo je misliti
da se neka ena brine za tebe."
"I koliko se-dobiva za kvartal?"
"To je ono najlukavije! Prema platnom spisku, dobiva se sto i pedeset rubalja
za kvartal. Ali iz razloga pristojnosti, novac valja slati potom, a
neumoljiva pota oduzima tri rublja za taksu. Svi "kumovi" tako su pohlepni da
ne ele dodati nita iz vlastitog depa, i tako lijeni, da ne predlau da se
plaa dounika povisi za tri rublja. Budui da ni jedna normalna osoba ne bi
nikad poslala tako udnu, nezaokruenu svotu potom, te tri rublje koje
nedostaju Judin su peat. Sutra za vrijeme ruka moete se svi okupiti oko
upravne zgrade i pogledati novane uputnice svih koji iziu iz ureda slube
sigurnosti. Ova bi zemlja morala upoznati svoje cinkaroe, zar ne, gospodo?"
258
44
IVOT NIJE ROMAN
Kad su rijetke pahuljice poele padati jedna po jedna na mrani plonik ulice
Mornarske tiine, s ijeg su asfalta gume automobilista zbrisale sve tragove
jueranjeg snijega, djevojke u sobi 418 studentskog doma na Strominki
pripremale su se za nedjeljno vee.
Soba 418 bila je na treem katu. Devet okana pravokutnog prozora gledalo je na
ulicu Mornarske tiine. Uz desne i lijeve zidove stajala su u redu po tri
leaja, visile police od trske s knjigama i noni ormarii. Dva pisaa stola
zauzimala su sredinu sobe, tako da su izmeu njih i kreveta bila samo dva uska
prolaza. Stol blie prozoru nazivali su "disertacijski" i on je bio pretrpan
knjigama, biljenicama, crteima i gomilama natipkanih stranica. Na jednom
uglu je Olenka, svijetla plavua, sjedila i itala takve stranice. Malo dalje
bio je zajedniki stol, za kojim je Muza pisala pismo, a Ljuda je, s ogledalom
pred sobom, odmotavala uvijae. Leajevi su prestajali tik pred zidom na kojem
su bila vrata, ostavljajui prostora za vjealice s jedne strane i za
umivaonik sakriven zastorom s druge. Trebalo je da se djevojke peru na kraju
hodnika, ali njima je to bilo predaleko, hladno i neudobno.
Madarica Erika leala je na krevetu do umivaonika i itala. Na sebi je imala
kunu haljinu koju su djevojke zvale "brazilska zastava". Imala je jo i druge
zanimljive odjee u kojoj su njene sobne drugarice uivale, ali kad je
izlazila oblaila se vrlo suzdrano kao da se trudi da ne privue panju na

sebe. Na to je navikla jo onih godina koje je provela u madarskom ilegalnom

pokretu.
Krevet do nje pripadao je Ljudi, i bio je u strahovitom neredu. Ljuda je tek
as ranije izila iz kreveta. Pokriva i plahta vukli su se po podu, dok je
preko jastuka bila paljivo poloena svjee izglaana modra svilena haljina i
arape. Sama Ljuda je za stolom glasno pripovijedala - ne zna se kome, budui
da nitko nije ni sluao - kako joj je panjolski pjesnik, koga su odveli iz
njegove zemlje jo dok je bio djeak, udvarao. U tanine se
259
sjeala restorana u koji ju je odveo, kakav je orkestar svirao, kakva su im
predjela i priloge servirali i to su pili.
Naslonivi glavu na male okrugle ake, Olenka se trudila da ita i ne slua
Ljudu. Mogla ju je, naravno, prekinuti, ali kako je govorila Olenkina pokojna
majka: "Kloni se svadljivica; s njima e uvijek izvui krai kraj." Ve su
ustanovile da je pokuati zaustaviti Ljudu znailo samo jo je vie raspaliti.
Ljuda nije zapravo bila diplomirani student. Zavrila je Ekonomski institut i
dola je u Moskvu da polazi teajeve za predavae politike ekonomije. Bila je
iz obitelji s dovoljno sredstava, i inilo se da te teajeve polazi uglavnom
samo za zabavu.
Olenki se znalo smuiti od Ljudinih pria koje su se neprestano kretale oko
povrnih aspekata ivota, i gdje se zahtijevalo jedino novac, dokolica i
prazna glava; a jo joj je bilo odvratnije Ljudino primitivno miljenje, da se
itav smisao ivota sastoji od sastanaka i odnosa s mukarcima.
Olenka je vrsto vjerovala da njihova nesretna generacija ena - ona je bila
roena dvadeset tree - naprosto sebi ne moe dopustiti da tako promatra
ivot. Prihvatiti takve pojmove znailo je objesiti itav svoj ivot na jednu
jedinu pauinu, i provoditi svaki dan u iekivanju da se ona razdere, ili da
se ustanovi da nikad zapravo ninato nije bila privrena.
Istina, upravo se takva sedefasta nit pojavila i u Olenkinom ivotu. Njihala
se pred njom kao ljuljaka. Veeras se Olenka spremala da ide na koncert s
mukarcem koji joj se vrlo sviao Pauina je bila tu, i ako je htjela mogla se
prihvatiti obim rukama; ali bojala se povui - bojala se povui od straha da
ne pukne.
Olenka jo nije ni poela glaati svoju odjeu za vee. Dovravala je itanje
- ne iz osjeaja dunosti, ve zato to ju je to istinski privlailo - tree
kopije loe natipkanog izvjetaja o iskopavanjima u Novgorodu te jeseni, poto
je Olenka odande otila. Prela je na arheologiju dosta kasno, u poetku pete
godine studija. Htjela je vlastitim rukama raditi na povijesti koliko je to
god mogue, i otkako je promijenila predmet studija bila je vrlo zadovoljna
svojom odlukom. Toga ljeta imala je sree da iskopa pismo napisano na brezovoj
kori - ivi dokumenat iz dvanaestog stoljea.
U tom "njenom" pismu bilo je svega nekoliko rijei: neki mu pisao je svojoj
eni da poalje aku s dva konja na stanovito mjesto, u stanovito vrijeme.
Ali za Olenku ti reci koje je iskopala bili su poput znakova trube koji podiu
zemlju, i bili su daleko znaajniji od visokoparnih fraza u kronikama.
Napokon, ta novgorodska domaica iz dvanaestog vijeka oigledno je bila
pismena. Kakva je to bila ena? I kakav je onda grad bio Nov-gorod? Tko je bio
aka - sin, radnik? I kako su izgledali konji koje je aka gonio? To obino
domae pismo vuklo je Olenku sve vie u prastare ulice Novgoroda. Uvijek joj
je bilo teko obuzdati svoju matu. Katkada bi ak i u itaonici zatvarala oi
i zamiljala da je zimsko vee, ni olujno ni hladno, i da ona dolaz; u
Novgorod saonicama negdje od Tvera, i jo izdaleka vidi bezbrojne vatre (jer
tada jo nisu upotrebljavali lui); i da je i ona
260
sama djevojka iz prastarog Novgoroda, i da joj srce skae od sree to se
poslije dugog odsustva opet vraa u svoj mili, slobodni, buni, jedinstveni

grad od pola milijuna ljudi!

to se Ljude tie, najuzbudljivije u njenoj prii nisu bile vanjske
pojedinosti njenog flerta s pjesnikom. Jo u rodnom Voroneu, gdje je bila
udata tri mjeseca, a zatim imala itav niz drugih mukaraca, Ljuda je uvijek
alila to je njena nevinost nekako prebrzo prola. I tako je ovjde od poetka
poznanstva sa panjolskim pjesnikom izigravala ulogu nevine djevice, pravei
se da je stidljiva i drui pri najmanjem dodiru. Kad ju je zaprepateni
pjesnik molio za njen prvi poljubac u ivotu zadrhtala je i prela iz veselja
u razoarenje, i nadahnula pjesnika da napie pjesmu dugu dvadeset etiri
stiha, ali na alost ne na ruskom.
Muza, nezgrapno debela, grubih crta lica i s naoalima na nosu izgledala je
kao da je prela tridesetu. Premda je smatrala da je neuljudno prekidati Ljudu
i moliti je da uuti, pokuavala je, dok se ta nametljiva i uvredljiva pria
odvijala, napisati pismo svojim ostarijim roditeljima u nekom dalekom
pokrajinskom gradu. Njena majka i otac jo uvijek su se voljeli kao mladenci,
i svakog jutra kad bi odlazio na posao, njen bi se tata nekoliko puta okretao
i mahao mami, a mama mu je mahala kroz okance na vratima. Njihova ki voljela
ih je na isti nain. Nitko joj na svijetu nije bio blii od njenih roditelja.
Voljela im je pisati esto i u tanine o svim svojim doivljajima.
Ali u ovom trenutku nije bila potpuno prisebna. Ve dva dana, od petka uvee,
dogaalo se neto to je zasjenilo njen neumorni svakodnevni rad na
Turgenjevu, rad koji je njoj nadomjestio sve ostale vidove ivota. Imala je
neki odvratan osjeaj - kao da je okaljana neim prljavim i sramotnim, neim
to se ne moe ni sprati, ni sakriti ni bilo kome pokazati - ali s im je isto
tako bilo nemogue ivjeti.
Dogodilo se da su je u petak uvee, kad se vratila iz knjinice i spremala da
legne, pozvali dolje u ured doma; tamo su joj rekli: "Izvolite u ovu sobu." Tu
su sjedila dva mukarca u civilu, koji su isprva bili vrlo uljudni, i
predstavili se kao Nikolaj Ivanovi i Sergej Ivanovi. Ne obraajui panju na
kasni sat, zadrali su je itav sat, dva, tri. Poeli su s pitanjima: s kim
stanuje, s kim radi - premda su to sve, naravno, znali isto tako dobro kao i
ona. Bez urbe su govorili o patriotizmu, o drutvenoj obavezi svakog
znanstvenog radnika da se ne ogranii na svoju usku specijalnost, ve da slui
narodu sa svim svojim sredstvima i mogunostima. Muza nije mogla nita rei
protiv toga; sve je to bilo savreno tano. Tada su joj braa Ivanovi
predloila da im pomogne; to jest da se s jednim od njih sastaje u odreeno
vrijeme u ovom uredu, ili u sveuilinom centru za politiku propagandu, ili u
klubu, ili ma kojem mjestu u sveuilitu, i tu odgovara na stanovita pitanja
ili iznosi svoja zapaanja.
I tako je zapoela itava ta duga, uasna pria. Poeli su s njom govoriti sve
otrije, vikati na nju i zatim joj se uvredljivo obraati sa "ti": "Hajde, to
toliko oklijeva? Pa ne unajmljuje te neka strana pijunska sluba." Potrebna
je ona stranoj pijun261
f;
skoj slubi kao peta noga kobili... Tada su joj najavili da joj nee dopustiti
da obrani disertaciju, da e joj upropastiti karijeru ni univerzitetu, jer
zemlji nisu potrebni takvi nauni mekuci. To ju je silno uplailo. Trebalo je
da zavri studij u lipnju. A njena disertacija bila je gotovo zavrena. Bila
je posve spremna povjerovati da e je izbaciti sa postdiplomskog studija - to
njima uope ne bi bilo teko. Zatim su izvukli pitolj, dodavali ga jedan
drugome i, kao sluajno, uperili ga na Muzu. Kad je ugledala pitolj, Muzinog
je straha, meutim, nestalo. Jer, napokon, ostati iv, ali izbaen s loom
karakteristikom, gore je od bilo ega. U jedan sat ujutro Ivano vii su joj
dopustili da ode da bi o svemu razmislila do utorka, do ovog utorka, dvadeset
sedmoga prosinca. I natjerali su je da potpie izjavu da nikome nita nee

otkriti o ovome to se zbilo.

Uvjerili su je da oni sve znaju, i ako bilo kome neto kae
0 ovome razgovoru, smjesta e je uhapsiti i osuditi na osnovu izjave koju je
potpisala.
Kakvu su joj bijednu mogunost izbora ostavili? Sada je osuena ekala utorak;
nije imala snage za uenje. Sjeala se onih dana u nedavnoj prolosti kad nije
mogla misliti ni o emu drugome osim o Turgenjevu, kad je nitko nije
proganjao, i kad u svojoj ludosti nije shvaala koliko je sretna.
"A ja sam rekla: "Vi panjolci toliko drite do ljudske asti, ali kad biste
me poljubili u usta, bila bih obeaena.""
Privlano, premda grubo lice plavokose Ljude izraavalo je oaj osramoene
djevojke.
Olenka glasno uzdahne i odloi referat. Htjela je rei neto zajedljivo, ali
se i opet suzdrala. U takvim bi se trenucima njena brada ljupko isturila, a
itavo lice poprimilo neke vrste, odlune crte. Namrtivi se popela se na
stolicu da ukopa glaalo u "lopovski" utika nad svjetiljkom koja je visila
sa stropa, i koji jo nije bio uklonjen poto je Ljuda zavrila s glaanjem.
Glaala
1
kuhala bila su strogo zabranjena u Strominki: uprava doma neprestano je
tragala za tim tajnim utikaima, a, naravno, utikaa na zidu nije bilo ni u
jednoj sobi.
Mrava Erika leala je itavo vrijeme itajui Izabrana djela Galahova. Ta je
knjiga pred njom otvarala svijet uzvienih, svijetlih likova, blistav, krasan
svijet, gdje se svu patnju moglo lako pobijediti. Galahovljeva lica nikad nisu
obuzimale sumnje: sluiti svojoj zemlji ili ne, rtvovati se ili ne. Dubina i
integritet tih ljudi iznenadili su Eriku. Priznala je sama sebi da se u onim
godinama dok je ilegalno radila u Horthvjevoj Madarskoj, nikad ne bi brinula
zato to nije platila lanarinu, kao to su se brinuli mladi komsomolci kod
Galahova dok su dizali u zrak vlakove u neprijateljskoj pozadini.
Odloivi knjigu i okrenuvi se na bok i ona je poela sluati Ljudu. Ovdje u
sobi 418 ona je saznala mnogo nevjerojatnih i proturjenih stvari. Na primjer,
ula je za inenjera koji nije htio otii na zanimljiv projekt u Sibir, ve je
radije ostao u Moskvi prodajui pivo, dok je netko tko je obranio disertaciju
jo uvijek bio nezaposlen. Erika je razrogaila oi. "Zar zaista ima
nezaposlenih u Sovjetskom Savezu?"
Takoer, izgleda da je, ako je
262
ovjek elio biti prijavljen u Moskvi, morao nekoga dobro potplatiti. "Ali,
napokon, to je samo trenutna pojava, zar ne?" pitala je Erika. (Htjela je
rei - "privremena".)
Ljuda je zavrila svoju priu o pjesniku, rekavi da joj, ako se uda za njega,
preostaje jedino da izigrava djevicu. I poela je tumaiti kako namjerava
postii tu iluziju u prvoj branoj noi. Izraz patnje pojavi se na Muzinom
licu. Nije se mogla suzdrati i lupila je akom o stol.
"Ma uje! Koliko je junakinja u svjetskoj literaturi zbog toga..."
"Zato to su bile bu-dale\" veselo odvrati Ljuda, zadovoljna to je netko
slua. "Zato to su vjerovale u gluposti. To je tako jednostavno!"
Olenka prostre pokriva na jednom kraju zajednikog stola i dodirne glaalo.
Nedavno saiveni sivosmei kaputi i odgovarajua suknja bili su sve to je
imala. Olenka se snalazila na krumpiru i kai, i jo od poetka rata nije
pamtila da je ikad bila sita. Ako se mogla prokrijumariti ne plativi
etrdeset kopjejaka u trolejbusu, krijumarila se. Ali ovaj kostim bio je
prvoklasan; na njemu nije bilo niega to ne bi bilo kako treba. Bilo bi joj
lake spaliti vlastito tijelo nego ovaj kostim.
Uzevi sve u obzir, Ljuda nije bila posve sigurna da li bi trebalo da se uda
za pjesnika: "On nije lan Saveza sovjetskih pisaca; pie samo na panjolskom;
i ne mogu zamisliti kako e to ii s njegovim honorarima."

Erika je bila tako zapanjena da je spustila noge na pod. "to?" upita ona. "I
ti... i u Sovjetskom Savezu se takoer udaju iz materijalnih razloga?"
"Naviknut e se, i razumjeti", rekla je Ljuda stresajui glavu pred
ogledalom. Skinula je uvijae i obilje plavih uvojaka treperilo joj je na
glavi. Samo jedan takav uvojak bio bi dovoljan da uhvati u zamku mladog
pjesnika.
"Djevojke, dola sam do slijedeeg zakljuka...", zapone Erika, ali
primijeti kako Muza udnovato bulji u pod kraj njenih stopala, i ona se
prekine i naglo podigne noge.
"to? Je li protrao?" povikala je prestraeno. Djevojke su joj se nasmijale.
Nita nije protralo. U sobi 418 ak i danju, a posebno nou, uasni ruski
takori trali su po podu, cvilei i grebui kandama. Za svih onih godina dok
se ilegalno borila protiv Horthvja, Erika se nikad niega nije toliko bojala
kao to se sada bojala da e joj ti takori skoiti na krevet i pretrati
preko nje. Danju, usred smijeha njenih prijateljica, njenog je straha
nestajalo, ali nou bi se sva umotala u pokriva, pokrila se preko glave i
zaklinjala se da e, ako pozivi do jutra, otii iz Strominke. Nadja,
kemiarka, donijela je otrov i posipali su ga po uglovima. takori su se na
neko vrijeme povukli, ali onda su se opet vratili. Prije dva tjedna dolo je
do krize: naravno da se ba Eriki moralo dogoditi da, dok je ujutro uzimala
vodu iz vjedra, zahvati u svoju alicu malog utopljenog takora. Tresui se od
gaenja i prisjeajui se njegove mirne male njukice, Erika je istog dana
otila u madarsku ambasadu i zamolila da je presele u poseban stan. Ambasada
je proslijedila
263
ili
molbu Ministarstvu vanjskih poslova SSSR-a; Ministarstvo vanjskih poslova
proslijedilo ju je Ministarstvu vieg obrazovanja; Ministarstvo vieg
obrazovanja predalo ju je rektoru Sveuilita, koji se obratio pitanjem
Administrativnom i ekonomskom sektoru; sektor je odgovorio da nema privatnih
stanova, i da nije bilo pritubi na takore u Strominki. Prepiska se opet
vratila istim putem, kroz iste kanale. Ipak je ambasada Eriki dala nade da e
dobiti sobu.
Sad je Erika, obgrlivi koljena, sjedila u svojoj brazilskoj zastavi poput
neke egzotine ptice.
"Djevojke, djevojke", rekla je alosno svojim pjevuckavim glasom. "Ja vas sve
toliko volim! Ni za to vas ne bih ostavila - osim zbog takora."
To je bila samo djelomina istina. Ona je zaista voljela djevojke, ali Erika
ni jednoj od njih nije mogla povjeriti svoju brigu zbog sudbine Madarske,
tako usamljene na evropskom kontinentu. Od procesa Laszlu Rajku neto se
neshvatljivo dogaalo u njenoj domovini. Govorkalo se da su komunisti s kojima
je radila u pokretu otpora uhapeni. Jedan Rajkov roak, koji je takoer
studirao na moskovskom sveuilitu i jo neki madarski studenti koji su bili
s njim, bili su pozvani natrag u Madarsku, i ni jedan od njih se nije javio.
Zaulo se poznato kucanje na vratima, koje je znailo: "Ne skrivajte glaalo,
domai su." Muza je ustala i odepesala do vrata - koljeno ju je boljelo od
ranog reumatizma. Podigla je rezu. Brzo je ula Daa, krupna djevojka velikih,
pomalo iskrivljenih usta.
"Djevojke", nasmijala se, ne zaboravivi da zakrauna vrata za sobom. "Upravo
mi je uspjelo da umaknem jednom kavaliru. Pogodite kome!"
"Ti ima toliko kavalira?" upita Ljuda iznenaeno, eprkajui po svom kovegu.
Zaista, sveuilite se polako, mamurno oporavljalo od rata kao od teke
nesvjestice. Na postdiplomskom studiju bilo je malo mukaraca i svakome je, na
jedan ili drugi nain, neto nedostajalo.
"ekaj malo!" povie Olenka ukljuujui se u duh igre i podigavi ruku. Upitno
je pogledala Dau. "Je li to bio "Vilica"?"

"Vilica" je bio student na postdiplomskom studiju, koji je tri puta za redom

pao na ispitu iz dijalektikog i historijskog materijalizma, te su ga izbacili
sa studija kao beznadnog idiota.
"Konobar", povie Daa, skidajui ubaru sa zaklopcima za ui s tamne kose i
vjeajui je na kuku. Nije skidala kaput s ovratnikom od janjeeg krzna, koji
je tri godine prije toga kupila na kupone u sveuilinom centru, ve je i
dalje stajala kod vrata.
"A - on!"
"Vozila sam se tramvajem i on je uao", smijala se Daa. "Smjesta me je
prepoznao. "Gdje silazite?" upitao je. I nisam se imala kamo sakriti. Zajedno
smo sili. "Vie ne radite u onom kupalitu, zar ne? Iao sam nekoliko puta,
ali vas nema.""
"Onda si mu morala rei...", Dain je smijeh bio zarazan i zahvatio je Olenku
poput plamena. "Morala si rei... morala si
264
rei...!" Ali nije mogla izgovoriti to je htjela i, hihoui se, spustila se
na krevet.
"Kakav to konobar, kakvo kupalite?" raspitivala se Erika.
"Morala si rei...", provali Olinka, ali novi napad smijeha ju je sprijeio da
govori. Rukama i prstima nastojala je izraziti ono to nije nikako mogla
izrei.
I Ljuda se nasmijala, pa ak i Erika, koja jo uvijek nita nije razumjela.
ak i Muzino ozbiljno, runo lice razvedrio je smijeak. Skinula je naoale i
oistila ih.
""Kamo idete?" pitao je. "Koga poznajete u studentskom domu?"" Daa se guila
od smijeha. "Rekla sam: "Poznajem tamo podvornicu. A ona mi - ona mi plete
rukavice ...""
"to?"
"Rukavice!"
"Ali recite mi, htjela bih znati! Kakav to konobar?" molila je Erika.
Pljesnuli su Olenku po leima. Ona bi uvijek vrlo lako pras-liula u smijeh.
Ali taj smijeh nije bio samo izraz mladenake vitalnosti; ona je vjerovala da
je smijeh dobar i za onoga tko se smije i za onoga tko ga slua, i da je samo
onaj, tko je u stanju smijati se od srca, uistinu sposoban za ivot.
Smirile su se. Glaalo je bilo toplo. Olenka je odmah poela prskati kaputi
vodom i spretno ga pokrila bijelom krpom.
Daa je skinula kaput. U tijesnom sivom puloveru i jednostavnoj suknji sa
vrsto stegnutim pojasom jasno se vidjelo kako je gipka i lijepo oblikovana,
kako moe itav dan raditi bilo kakve fizike poslove a da se ne umori.
Odmaknuvi areni pokriva paljivo je sjela na rub svog kreveta, koji je bio
namjeten s pobonom panjom - s obiljem jastuka i jastuia u ipkastim
navlakama, dok su na zidu iznad kreveta bile prikucane izvezene prostirke. Ona
ispria Eriki:
"Bilo je to prole jeseni, za onih toplih dana prije zime... Napokon, gdje da
nae enika? Kako e sklopiti poznanstvo? Ljuda me savjetovala: idi i
proetaj u Sokolniki, ali sama. Rekla je da djevojke sve pokvare kad idu u
parovima."
"Tano!" ree Ljuda. Ona je paljvo istila mrlju na vrku cipele. "Neobino
je vidjeti djevojku samu. I nehotice, ovjek poeli da joj se priblii."
"I tako sam i uinila", nastavi Daa, ali u glasu joj se vie nije osjealo
veselje, "etala sam naokolo i onda sjela. Gledala sam stabla. I zaista je
netko zgodan sjeo kraj mene. Tko je to bio? Utvrdilo se da je konobar u bifeu.
A ja? Bilo me stid priznati da sam na postdiplomskom studiju. "Uena baba" je
strailo za mukarce ..."
"Ma hajde, nemoj tako govoriti! Vrag zna kamo te moe dovesti takav stav!"
prigovori Olenka brzo i ljuti to.

U ovom svijetu, takG opustoenom i prorijeenom eljeznim koracima rata, crna

je praznina zjapila na mjestima gdje su se mukarci njihove dobi - ili pet,
deset, ili petnaest godina stariji - morali etati i smijeiti se. A uz taj
grubi i besmisleni naziv, koji je izmislila neka nepoznata osoba, "uena
baba", bilo je ne265
mogue uivati i u onoj jednoj sjajnoj zraci svjetla koja im je preostala,
koja ih je dozivala i vodila naprijed.
"... a ja sam rekla da radim kao blagajnica u kupalitu. Neprestano mi je
dosaivao i htio saznati u kojem i u kojoj smjeni. Jedva sam se izvukla ..."
Dau je posve napustila njena veselost i ivahnost. U tamnim joj se oima
nazirala tjeskoba.
itav je dan uila u Lenjinovoj knjinici, zatim je pojela neukusan i oskudan
obrok u blagovaonici i vratila se umorna kui, praznoj nedjeljnoj veeri koja
nita nije obeavala.
Nekada je, u srednjim razredima, dok je polazila prostranu drvenu kolu u
njihovom selu, uivala u dobrom uenju. Bilo joj je takoer drago to,
koristei se fakultetom kao izlikom, moe dobiti paso i prijaviti se u gradu.
Ali sad je ve bila starija, a neprekidno je uila osamnaest godina. Od uenja
ju je boljela glava. A emu je zapravo studirala? enska je srea jednostavna:
roditi dijete; ali nije bilo nikoga tko bi joj ga mogao dati, nikoga za koga
bi ga mogla roditi.
Zamiljeno se njiui, u opoj tiini koja je zavladala, Daa izgovori svoju
omiljenu izreku: "Ne, djevojke, ivot nije roman."
Istina je, na njihovoj traktorskoj stanici bio je jedan agronom. Pisao je
Dasi, molio je da se uda za njega. Ali ona se spremala da diplomira i itavo
bi selo reklo: "Pa zato je ta djevojka studirala - da se uda za agronoma? To moe svaka predrad-nica s polja." S druge strane, Daa je osjeala da ak
ni kao kandidat nauka ipak ne moe zakoraiti u drutvo koje je eljela; nije
bila dovoljno lakomislena i bezbrina - poput drske Ljude.
Gledajui je ljubomorno, Daa ree: "Ljuda, savjetujem ti da opere noge."
Ljuda pogleda noge. "Misli?"
Ali voda se mogla ugrijati samo na kuhalu koje je sad bilo sakriveno, a
glaalo je zauzelo tajni utika.
Daa je eljela otjerati svoju tugu nekakvim radom. Sjetila se da je kupila
rublje koje nije bilo njene veliine, ali morala ga je uzeti dok ga je uope
bilo. Sad ga je izvukla i poela prepravljati.
Svi su utjeli. Stol se klimao pod glaalom. Muza se mogla potpuno
koncentrirati na svoje pismo. AH ne, to joj nije polazilo za rukom. Muza
proita jo jednom posljednje reenice koje je napisala. Izmijeni jednu rije.
Ponovo ispie neka nejasna slova. Ne, to pismo nije ispalo dobro! Pismo je
bilo la, i mama i tata e to smjesta osjetiti. Razumjet e da se stvari loe
odvijaju po njihovu ker, da se neto strano dogodilo. Ali zato, pitat e se
oni, zato Muza o tome otvoreno ne pie? Zato po prvi put lae?
Da nikoga nije bilo u sobi, Muza bi briznula u pla. Naprosto bi naglas
plakala, i moda bi joj to bar malo olakalo poloaj. Ali ovako, mogla je samo
odbaciti pero i drati glavu u rukama, skrivajui lice pred svima. Dakle, tako
je to! ivotna odluka, a nema se s kim posavjetovati. Nije bilo nikoga kome
bi se mogla obratiti za pomo.
I tako e se u utorak opet suoiti s ona dva samouvjerena mukarca, s njihovim
glatkim rijeima, spremnim na sve mogu266
I
nosti. Vjerojatno tako prodire u tijelo krhotina granate - strana, elina,
naizgled mnogo vea nego to jest. Kako bi dobro bilo ivjeti bez tog elinog
komada u grudima! A ipak, ne moe ga se ukloniti; sve je gotovo. Jer oni nee

popustiti. Ali nee ni ti popustiti! Nee popustiti, jer kako bi mogla

suditi o ljudskim osobinama Hamleta i Don Quijotea, neprestano svjesna da si
dounik, da ima konspirativno ime, neto kao "Romaka" ili "Trezor-ka", i da
mora prikupljati materijal protiv ovih djevojaka ili protiv svog vlastitog
profesora?
Trudei se da to nitko ne primijeti, Muza obrie suze s oiju. Olenka je ve
zavrila s glaanjem suknje. Na redu je bila krem bluza s ruiastom dugmadi.
"Gdje je Nadja?" upita Daa. Nitko ne odgovori. Nitko nije znao.
Ali Daa je, ijui, vrsto odluila da govori o Nadji: "ta mislite, koliko
moe ena tako ivjeti? U redu, nestao je u borbi. Pa ve je pet godina otkako
je rat zavrio. ovjek bi pomislio da je ve vrijeme da s tim prekine, zar ne?
Da se opet vrati u ivot." "to to govori! to to govori!" uskliknu Muza
bolno, podigavi ruke. iroki rukavi njene sive karirane haljine skliznuli su
do lakata, otkrivajui mlohave bijele ruke. "Samo je to ljubav! Prava ljubav
see i preko groba."
Olenkine pune, vlane usne izrazile su neslaganje. "Preko groba? To je
transcendentalna ideja, Muza. ovjek moe sauvati njene uspomene, zahvalno
sjeanje - ali ljubav?"
"Za vrijeme rata", prekine Erika, "mnoge su ljude odveli daleko, preko
oceana. Moda je i on tamo negdje, iv."
"Mogao bi biti", sloi se Olenka. "U tom sluaju, moe se nadati. Ali Nadja je
od onih priroda koje dokraja uivaju u vlastitoj tuzi. I to samo u vlastitoj.
Ljudi poput nje moraju uvijek zbog neega tugovati: to im je potrebno."
Daa je prestala siti, dokono drei iglu nad avom i ekala dok sve nisu
zavrile. Znala je, kad je zapoela taj razgovor, kako e ih sve iznenaditi.
"Sluajte, djevojke", ree ona. "Nadja nas neprestano vara. Niti ona vjeruje
da joj je mu mrtav, niti se nada njegovom povratku. Ona zna da joj je mu
iv. A zna ak i gdje je." Djevojke su bile zaprepatene. "A gdje si to
saznala?"
Daa ih pobjedonosno pogleda. Zbog njene neobine otrine zapeianja, soba ju
je nazvala "isljednikom".
"Dovoljno je samo znati sluati. Je li ikad, i jedan jedini put, govorila o
njemu kao o mrtvom? Ne. Ona se ak trudi da ne kae "bio je", i nekako joj
polazi za rukom da ne kae ni "bio je", ni "jest". Jer da je nestao, mogla je
bar jednom o njemu govoriti kao o mrtvom."
"Pa onda, to je s njim?"
"to!" povie Daa, potpuno odloivi ivanje. "Zar to nije jasno?"
Ne, nije im bilo jasno.
"On je iv, ali ju je ostavio. A ona se stidi da to prizna! To je
poniavajue! I zato je izmislila ovo - "nestao"."
267
"Vjerujem, vjerujem!" sloi se Ljuda, ispirui usta iza zastora.
"To znai da se rtvuje zbog njegove sree!" usklikne Muza. "To znai da zbog
nekog razloga mora utjeti, i da se ne smije udati!"
"Da, to je posve tano; pametna si ti, Daka!" ree Ljuda iziavi iza zastora
bez kune haljine, samo u kombinezonu, golih nogu, tako da joj je tijelo
izgledalo jo vie i ljepe. "Ona se izjeda u sebi, i zato se i pravi nekakva
svetica, vjerna lesu. Vraga se ona rtvuje; dre od elje da je netko miluje,
ali nitko je nee! Napokon, dosta je da djevojka proeta ulicom i svi se
okreu da je pogledaju - ali ona, ba da se nekome i baci u naruaj, ipak je
ne bi htio."
Pola je natrag iza zastora.
"Ali valjda se ba ne mora eljeti da se ljudi za tobom okreu i gledaju te!"
prigovori Olenka vatreno. "Mora se uzdii iznad toga!"
"Ha, ha!" odvrati Ljuda. "Tebi je lako tako misliti, zato to se ljudi zaista
okreu za tobom."

"Ali, agov je posjeuje", ree Erika, muei se s izgovorom ruskog glasa

"".
"Posjeuje je - to jo nita ne znai!" ree nevidljiva Ljuda s uvjerenjem.
"Mora zagristi!"
"Kako to misli "zagristi"?" ree Erika ne shvaajui.
Sve su se nasmijale.
"Ne, ti hoe rei", ree Daa i dalje ustrajui kod svog miljenja, "da se
moda ona jo uvijek nada da e joj se mu vratiti od te druge ene."
Na vratima se ulo dogovoreno kucanje: "Ne skrivajte glaalo, domai."
Sve su uutjele. Daa je povukla zasun.
Nadja je ula, vukui noge, lica umornog i ostarjelog kao da potvruje najgore
Ljudine poruge. udnovato, nije ni pozdravila prisutne, nije ak ni rekla:
"Evo me, tu sam", ili "ta je nova, djevojke?" Objesila je kaput i pola prema
svom krevetu.
U ovom trenutku za nju ne bi bilo nita tee nego rei nekoliko uljudnih,
besmislenih rijei.
Erika je itala. Olenka je zavrila s glaanjem i opet su upalile stropnu
svjetiljku.
Nitko nije znao to da kae. Da bi prekinula neugodnu utnju, Daa, koja se
opet prihvatila ivanja, ree: "Ne, djevojke, ivot nije roman."
268
45
STARA DJEVOJKA
Poslije svog posjeta Glebu, Nadja je eljela biti samo s ljudima koji su
jednako nesretni kao ona, razgovarati samo o onima, koji sjede iza reetaka.
Iz Lefortova krenula je ravno u Krasnu Presnju preko itave Moskve da prenese
Sologdinovoj eni tri svete rijei njenog mua.
Ali nije je nala kod kue, to nije bilo udno: nedjelja je bila jedini dan u
tjednu kad je Sologdinova ena mogla obaviti razne poslove vani, za sebe i za
svog sina. A Nadja nije mogla ostaviti poruku kod susjeda: Sologdinova joj je
rekla, i to nije bilo teko vjerovati, da su susjedi protiv nje i da je uhode.
Iako se Nadja uspinjala strmim mranim stepenicama brzo, uzbuena pri pomisli
da e razgovarati s tom enom, koja je dijelila njenu tajnu tugu - silazila je
ne samo razoarana, ve naprosto oajna. I kao to se slike polako pojavljuju
na praznom papiru u tamnoj komori fotografa, sve one mrane misli i predodbe
koje su se rodile u zatvoru, sad su izronile i poele titati Nadjino srce.
Rekao je - da, zaista je rekao - "Nemoj se iznenaditi ako me otpreme odavde,
ako moja pisma prestanu dolaziti." Mogli bi ga otpremiti! Tada bi ak i ove
posjete, jednom godinje, prestale? A to bi bilo s njom?
I rekao je neto o donjim slojevima Angare ...
A zar nije spomenuo i Boga - u nekoj reenici? Zatvor mu je osakatio duh, vodi
ga u idealizam, misticizam, ui ga pokornosti. On se mijenja; kad se vrati, on
e biti potpuno nepoznat ovjek ...
Ali najgore je bilo to je rekao gotovo prijetei: "Ne smije se previe
nadati isteku moje kazne." - "Kazna je uvjetna pojava." Nadja je povikala: "Ja
to neu vjerovati! To naprosto ne moe biti!" Sada, nekoliko sati kasnije, dok
je putovala opet natrag preko itave Moskve, od Krasne Presnje do Sokolniki,
mrane su je misli jo uvijek titale; nije ih se mogla otresti.
Ako Glebov rok nikad nee zavriti, to koristi ekati? emu i dalje ivjeti?
269
Ili
Stigla je u Strominku prekasno za veeru, i jo ta je slamka bila dovoljna da
je surva u potpuni oaj. Odmah se sjetila i globe od deset rubalja, koju je
morala platiti dva dana prije toga zato to je sila sa stranje strane iz
autobusa. Deset rubalja! To je bio veliki novac - sto predreformskih rubalja.
Ugodan lagani snijeg poeo je padati. Djeai s kapom nabijenom preko uiju

stajao je i prodavao cigarete "Kazbek". Nadja mu prie i kupi dvije.

"A ibice?" ree ona sama sebi naglas.
"Evo ti, tetie! Pripali!" Djeak joj prui kutiju ibica. "Ne naplaujemo
vatru."
Ni ne mislei kako bi to moglo izgledati, Nadja uspije drugom ibicom upaliti
cigaretu nespretno, na drugoj strani. Vratila je djeaku ibice i ne elei
jo da ue, poela polako etati gore--dolje. Premda joj to nije bila prva
cigareta, nije bila navikla na puenje. Dim ju je pekao u ustima i izazivao
muninu; to joj je malo ublailo bol u srcu.
Kad je popuila pola cigarete, Nadja je odbaci i popne se stepenicama u sobu
418.
Prola je kraj Ljudinog nenamjetenog kreveta i svalila se na svoj leaj,
elei vie od svega da je ostave na miru.
Na njenom pisaem stolu bile su etiri hrpe papira, njena disertacija u etiri
strojem ispisane kopije. Koliko se samo namuila s njom - s crteima, fotokopijama, pa prvom korekturom, drugom, a sad joj se vratila na treu.
Kako je beznadno, nezakonito bilo to neprestano odugovlaenje, a zapravo, sada
mogla bi je jo specijalno preraditi i to bi joj donijelo mir i dobru plau.
Ali u tome ju je prijeio onaj uasni upitnik za slubu sigurnosti od osam
stranica, koji bi valjalo ispuniti i predati kadrovskom odjelu do utorka.
Iznijeti stvari onako kako jesu - znailo bi biti izbaena do kraja tjedna s
fakulteta, iz studentskog doma, iz Moskve.
Ili bi opet mogla na licu mjesta traiti razvod braka.
A Gleb, nije joj dao uope nikakvog savjeta.
Njen zbunjeni, bolni mozak nije mogao nai nikakva rjeenja.
Erika je namjestila krevet to je bolje mogla. To joj nije naroito ilo od
ruke; itav ivot sluge su obavljali taj posao umjesto nje. Tada je namazala
usnice i otila u Lenjinovu knjinicu.
Muza je pokuavala itati, ali nije se mogla sabrati. Primijetila je Nadjinu
tugu i zabrinuto je promatrala; ipak se nije mogla prisiliti da je upita to
joj je.
Daa je razmiljala da li da se prihvati glaanja. Nikad nije mogla dugo
sjediti bez posla. "Da", rekla je, "danas sam ula da e nam ove godine
udvostruiti pomo za knjige."
Olenka se trgne, "ali se!"
"Tako je na dekan rekao djevojkama."
"Samo as. Koliko e to onda biti?" Olenkino je lice gorjelo od radosti koju
novac moe donijeti samo ljudima koji na njega nisu navikli i koji nisu
pohlepni. "Tri stotine i tri stotine je est
270
stotina. Sedamdeset i sedamdeset je sto i etrdeset. A pet i pet je - ha!"
povikala je pljesnuvi rukama. "Sedamsto i pedeset! To je ve neto!"
"Sad e moi sebi kupiti komplet Solovjeva", ree Daa. "Ne znam. Ne znam",
ree Olenka, smijeei se. "Moda haljinu u boji trenje, od krep-oreta?
Moe zamisliti?" Ona podigne rub suknje. "S dvostrukim volanom!"
Mnogo toga Olenka nije imala. Tek joj se nedavno, prole godine, poeo vraati
interes za stvari. Majka joj je dugo bolovala, a pretprole godine je umrla.
Od tada Olenka nije imala nikoga na svijetu. U jednom tjednu 1942, ona i njena
majka primile su pogrebninu i za oca i za brata. Odmah poslije toga njena se
majka teko razboljela, i Olenka je morala prekinuti studij na prvoj godini
povijesti. Godinu dana kasnije opet je poela studirati preko dopisnog teaja.
Nou je radila u bolnici, a tokom dana vodila je kuanstvo. Morala je traiti
drvo za ogrjev i mijenjati kupone od kruha za mlijeko.
Nita od toga u ovom se trenutku nije moglo vidjeti na njenom ljupkom,
punanom, dvadeset estogodinjem licu.
Ona je vjerovala da ovjek mora sve prebroditi i nikad ne dopustiti da njegove

brige budu teret drugima.

Zato ju je smetao pogled na Nadjinu neprikrivenu patnju, koja je tako porazno
djelovala na ostale.
Olenka upita: "ta je s tobom, Nadja? Jutros si bila puno veselija."
Rijei su bile suutne, ali ipak su izraavale prijekor. Samim
tonom ljudski glas moe otkriti osjeaje koji se otimlju analizi.
Nadja je postala svjesna Olenkine razdraljivosti, dok ju je
promatrala kako privruje rubinski bro u obliku cvijeta na
rever kaputia i zatim se parfimira.
I taj parfem, koji je Olenku okruio nekim nevidljivim oblakom radosti, Nadji
se uinio kao miris samog gubitka.
Ne mijenjajui izraz lica i s mukom izgovarajui rijei, Nadja odgovori:
"Smetam li ti? Kvarim li ti raspoloenje?"
Premda na povrini njene rijei nisu sadravale prijekor, osjeao se
prijekor u nainu na koji ih je izgovorila.
Olenka se ispravi. Usne su joj se stegnule i itav podbradak poprimio vrst,
strog izraz.
Dvije ene gledale su se preko pretrpanog stola. "Sluaj, Nadja", ree Olenka,
paljivo izgovarajui svaku rije. "Ja te ne bih htjela povrijediti. Ali kao
to kae na zajedniki prijatelj Aristotel, ljudsko bie je drutvena
ivotinja. Moemo dijeliti nae radosti, ali nemamo prava iriti tugu." Nadja
je sjedila, pognuta poput starice. "Moe li ti uope zamisliti", ree ona
tihim, ravnomjernim glasom, "koliko ovjeku moe biti teko pri dui?"
"Mogu, i te kako. Tebi je teko. Vjerujem ti. Ali ne smije misliti da si ti
jedina koja pati na ovom svijetu. Moda su drugi proivjeli mnogo vie od
tebe. Misli malo i na to."
Nije htjela nastaviti i rei: "Zato bi nestali mu, koga se moe
nadomjestiti, bio vei gubitak nego ubijeni otac i brat, i mrtva majka, koje
nikad nitko ne moe nadomjestiti?"
271
Stajala je nepomino gledajui u Naciju.
Nacija je vrlo dobro shvatila da Olenka govori o vlastitim gubicima. Ali ipak,
pomislila je: Svaka je smrt neopoziva, ali svaka se smrt dogaa samo jednom.
Potresa te samo jednom. Tada se malo-pomalo, neprimjetno, ta smrt povlai u
prolost. Postepeno te bol naputa. I ti prikai crveni cvjetni bro, namirie se parfemom i odlazi na sastanak.
Ali Nadjin bol uvijek je bio prisutan, uvijek ju je muio; bio je u prolosti,
u sadanjosti, u budunosti. Ma koliko se trudila i ma koliko nastojala, nije
ga se mogla osloboditi.
Ali da bi dala prihvatljivo tumaenje morala bi otkriti svoju tajnu, a to je
bilo suvie opasno.
I tako je popustila i lagala, kimnuvi glavom prema disertaciji. "Pa, oprosti,
ali potpuno sam iscrpljena. Nemam vie snage da je jo jednom korigiram.
Koliko puta ovjek moe neto korigirati?"
Tu je Olenkin gnjev potpuno iezao, i ona prijazno ree: "A, mora izbaciti
strance? Pa, zna, nisi ti jedina. Nemoj da te to obeshrabri."
"Izbaciti strance" znailo je proi itavu tezu i izmijeniti svaku reenicu
koja se odnosi na nekog stranca: "Lovvc je dokazao", na primjer, mora glasiti:
"Nauni radnici su uspjeli dokazati"; "kao to je Langmuir dokazao" postat e
"kao to se dokazalo". Ili, ako se ne samo neki Rus, ve i Danac ili Nijemac u
ruskoj slubi istakao bilo kakvom sitnicom, moralo se navesti njegovo puno ime
i istaknuti duboki patriotizam i besmrtne zasluge za nauku.
"Ne strance. Ja sam ih ve davno izbacila. Sad moram izbaciti akademika B ..."
"Naeg ovjeka, Sovjeta?"
"... i itavu njegovu teoriju. A itavu sam stvar sagradila na tome. I sad se
ustvrdilo da je on - da je njegova ..."

Akademik B. pao je u isti ponor, u isti podzemni svijet kao i Nadjin mu.
"Hajde, ne uzimaj stvari toliko k srcu!" govorila je Olenka. "Barem ti
doputaju da preradi. Moglo bi biti i gore. Muza mi je priala..."
Ali Muza je nije ula. Sad se zadubila u knjigu, i soba oko nje vie nije
postojala.
".. .Muza mi je priala kako je jedna djevojka na odsjeku za knjievnost prije
etiri godine branila tezu o Z\veigu i postala docent. Iznenada su otkrili da
je u tezi rekla tri puta da je Zwek> "kozmopolit" - a da to teza i odobrava.
Pozvali su je u komisiju za akademske naslove i oduzeli joj diplomu. Strano!"
"Ej, Nadja, ti si nesretna zbog kemije", ree Daa. "A io bismo rekle mi u
politikoj ekonomiji? Nama je stalno no pod grlom, ali ipak guramo. Diemo. A
sad u se izvui iz toga, zahvaljujui Struajla-Oljabikinu."
Svi su znali da je Daa ve trei put dobila temu za svoju tezu. Njena prva
tema bila je "Problemi raspodjele hrane u socijalizmu". Taj je predmet bio
vrlo jasan prije dvadeset god; kad bi svaki pionir, pa i Daa meu njima,
napamet znao da obiteljska kuhinja ubrzo odumrijeti, i
da e
osloboene .
.
272
1
dobivati svoje doruke i rukove u zajednikim blagovaonicama. Ali tokom
godina ta je tema postala maglovita, pa ak i opasna. U svakom sluaju svatko
tko se hranio u kolektivnim menzama - sama Daa, na primjer - inio je to samo
iz puke nude.
Prosperirala su samo dva oblika zajednike prehrane: skupi restorani - u
kojima socijalistiki princip nije posve dolazio do izraaja - i najjeftinije
krmice, koje su prodavale samo votku. U teoriji jo su uvijek postojale
kolektivne menze, budui da je Veliki korifej posljednjih dvadeset godina bio
prezaposlen da bi izrekao svoje miljenje o temi raspodjele hrane. I zato je
bilo opasno usuditi se iznijeti vlastito miljenje. Daa se dugo vremena
muila s tom tezom, i napokon joj je profesor promijenio temu; ali i novu joj
je dao s krivog popisa: "Trgovina potronim dobrima u socijalizmu". inilo se
da za tu temu nema mnogo gradiva. U svim govorima i direktivama tvrdilo se da
se potrona dobra moe, pa ak i mora proizvoditi. Ipak, u praktinom ivotu,
ta su se dobra u usporedbi s elikom i naftinim proizvodima nala u loem
poloaju i hoe li se laka industrija razviti ili e potpuno nestati nije znao
ak ni ueni savjet. I tako su nakon nekoliko vremena odbacili i tu temu.
I tada su se dobri ljudi potrudili, pa je Daa dobila temu: "Ruski ekonomist
iz devetnaestog stoljea, Struajla-Oljabikin".
Smijui se Olenka upita: "Jesi li ve gdje nala portret tog tvog dobrotvora?"
"Ba u tome je stvar! Ne mogu ga nai."
"Kakva runa nezahvalnost!" Olenka je pokuavala razveseliti Nadju, jer se i
sama osjeala veselom pri pomisli na veernji izlazak. "Ja bih ga pronala i
objesila iznad kreveta. Mogu ga lijepo zamisliti: krasan tip starog
posjednika, s neispunjenim duhovnim enjama. Poslije velikog doruka sjedio
bi u kunoj haljini pred prozorom, znate, tamo u onoj gluhoj provinciji iz
Evgenija Onjegina, gdje nikad ne pusu bure povijesti; tu bi sjedio, i
promatrajui kako djevojka Palaka hrani svinje, sanjarski razmiljao u sebi:
"Kako se drava bogati, i od ega ivi..." A uvee bi onda kartao." Olenka
nije mogla zaustaviti smijeh.
Ljuda je obukla svijetloplavu haljinu koja je leala preko njenog kreveta.
Nadja uzdahne i odvrati pogled od neurednog kreveta. Ljuda je stajala pred
ogledalom, dotjerujui minku na obrvama i trepavicama i paljivo maui usne
u obliku latica.
Iznenada Muza progovori kao da je itavo vrijeme sudjelovala u razgovoru:
"Jeste li ikad primijetili po emu se junaci ruske literature razlikuju od
junaka zapadnoevropskih romana? Junaci zapadne literature uvijek jure za

karijerom, za novcem, za slavom. Rusi mogu preivjeti i bez hrane i pia - oni
trae samo pravdu i dobrotu. Je li tano?"
I ona se opet zadubi u knjigu.
Ljuda je obukla kaljae i posegla za svojim krznenim kaputom. Nadja strogo
kimne glavom prema Ljudinom krevetu i ree
13
U prvom krugu
273
s odvratnou:
"Opet e nam os Laviti to smee da za tobom
pospremamo?"
"Pa ne pospremaj!" ree Ljuda, razbjesnjevi se, blistavih oiju. "I da se
nisi vie usudila dirnuti moj krevet!" Glas joj je preao u prodorni vrisak.
"I ne dijeli mi lekcije!"
"Bilo bi ve vrijeme da shvati!" plane Nadja, oslobaajui se svih svojih
nagomilanih osjeaja. "Ti nas vrijea. Zar misli da nam nije nita drugo na
pameti osim tvojih veernjih uitaka?"
"Zavidna si! Nitko ne grize tebi na udicu."
Lica su im bila iskrivljena, runa, kao to su uvijek enska lica u bijesu.
Olenka otvori usta da se takoer otrese na Ljudu, ali ni njoj se nije sviao
ton rijei "veernjih uitaka".
(Ah, ni ti uici nisu bili ba tako sjajni, kao to su moda izgledali.)
"A na emu bih ti mogla zavidjeti?" povie Nadja tupo, prelomljenim glasom.
"Ako si zalutala", povie Ljuda jo glasnije, osjeajui da je pobijedila, "pa
si umjesto u samostan dospjela na postdiplomski studij, dobro, sjedi tamo u
kutu, ali ne izigravaj nam tutora. Ve mi je toga dosta. Usidjelice!"
"Ljuda, da se nisi usudila!" vrisne Olenka.
"Pa to onda zabada nos u svaije poslove? Opatica! Usidjelica! Gabor!"
U tom trenutku pridruila se i Daa i poela neto vrlo energino dokazivati.
A i Muza se uzbudila i maui knjigom prema Ljudi poela vikati: "Trijumf
malograantine!"
Svih pet vikalo je u jedan glas, i nitko nije nikoga sluao, nitko se ni s kim
nije slagao.
Nita ne shvaajui, stidei se svog ispada i svojih nekontroliranih jecaja,
Nadja se, jo uvijek u svojoj najboljoj odjei koju je obukla za posjet, baci
niice na krevet i pokrije glavu jastukom.
Ljuda je jo jednom napudrala lice i zaeljala plave uvojke, spustila veo na
eiru malo ispod oiju i, ne namjestivi krevet ve samo prebacivi preko
njega pokriva kao ustupak, izila iz sobe.
Drugarice su zvale Nadju, ali ona se nije micala. Daa joj skine cipele i
pokrije noge uglovima pokrivaa.
Netko je pokucao na vrata. Olenka izletje u hodnik, vrati se unutra kao
vjetar, strpa uvojke pod eir, navue tamnoplavi kaput ukraen utim krznom i
opet otri do vrata.
Bio je to korak prema radosti, ali i prema - borbi...
I tako se dogodilo da je soba 418 poslala u svijet jednu za drugom, dvije
krasne i ljupko odjevene zavodnice.
Ali izgubivi s njima svu ivahnost i smijeh, u sobi je zavladalo jo mranije
raspoloenje.
Moskva je bila golemi grad, ali nije se imalo kamo poi.
Muza vie nije itala; skinula je naoale i sakrila lice u \e-like ruke.
Daa ree: "Olga je luda. On e se s njom samo poigrati i odbaciti je. Kau da
negdje ima drugu. A moda i dijete."
274
I
Muza pogleda u svoje ruke. "Ali Olja nije niim vezana. Ako se utvrdi da je
takav, uvijek ga moe ostaviti."
"Kako to misli, nije vezana!" nasmijei se Daa ironino. "Kakvu vezu ti

misli, ako ..."

"Ah, ti uvijek sve zna! Kako to moe znati?" Muza je bila indignirana.
"Pa provodi no u njegovom stanu."
"Ah, pa to nita ne znai! To uope nita ne dokazuje!" ree Muza.
"Danas ide samo tako; drukije ih ne moe zadrati."
Dvije su djevojke uutjele, svaka zaokupljena vlastitim mislima.
Snijeg je vani padao sve gue. Ve je bio mrak.
Voda je tiho grgoljila u radijatoru pod prozorom.
Bila je nepodnoljiva pomisao da e nedjeljno vee protei u ovoj mranoj
jazbini.
Daa je mislila o konobaru koga je odbacila, o snanom zdravom mukarcu. Zato
ga se odrekla? Istina, odveo ju je u onaj klub na rubu grada kamo nikad nitko
iz sveuilita nije zalazio. Pa to onda?
"Muzoka, hajdemo u kino, molim te!" ree Daa.
"to igra?"
"Onaj njemaki film "Indijski nadgrobni spomenik"."
"Ah, to je glupost! Komercijalna glupost!"
"Ali igra ba ovdje u zgradi, druga vrata."
Muza nije odgovarala.
"Zbilja, ovdje je mrtvaki dosadno!"
"Ja ne idem", ree Muza. "Nai neki posao."
Iznenada je elektrino svjetlo potamnjelo. Samo tanka crvena nit gorjela je u
arulji.
"Sad nam je jo to trebalo", zastenja Daa. "ovjek se moe samo objesiti u
ovakvoj rupi!"
Muza je sjedila poput kipa.
Nadja je leala na krevetu nepomina.
"Muzoka, hajdemo u kino!"
Netko je pokucao na vratima.
Daa je pogledala tko je i vratila se. "Nadja! agov je doao! Hoe li
ustati!"
275
46
PLAMEN I SIJENO
i
Nadja je dugo plakala. Zagrizla je pokriva da bi nekako zaustavila suze. Lice
joj je bilo vrue i mokro; jastuk ju je guio.
Bila bi sretna da je mogla nekuda izii, maknuti se iz te sobe sve do kasno
uvee. Ali u itavom golemom gradu Moskvi nije bilo ni jednog mjesta kamo bi
se moglo otii.
Nije to bilo prvi put da su joj dobacivali takve pogrde: "tutor", "gnjavator",
"opatica", "usidjelica". Najgore je bilo to su bile potpuno neistinite.
Ali moe li peta godina lai biti uope laka? Lice ti se otegne i zgri nad
vjenom maskom, glas ti postaje prodoran, rasuivanje beutno. Moda je sad
zaista ve postala nesnosna stara usidjelica?
Teko je vidjeti samog sebe u pravom svjetlu. U studentskom domu, gdje ne
moe kao kod kue lupiti nogom pred mamom - u studentskom domu, meu sebi
ravnima, poinje sebe gledati samo u loem svjetlu.
Osim Gleba nije bilo nikoga, ba nikoga tko bi je mogao razumjeti.
Ali ni Gleb je ne moe razumjeti. Nita joj nije rekao - to da radi, kako da
ivi. Samo je rekao da njegovom roku nee biti kraja.
S nekoliko brzih, uvjerenih reenica slomio je sve ono to joj je davalo snage
iz dana u dan, sruio je svu njenu vjeru, njene nade i sve ono to ju je
podravalo u njenoj usamljenosti i ne-pristupanosti.
Njegovoj kazni nee biti kraja!
A to je znailo da mu nije potrebna.

Oh, Boe moj, Boe moj!

Nadja je leala licem prema dolje. Otvorenih, nepokretnih oiju zurila je
izmeu jastuka i pokrivaa u komadi zida pred sobom - i nije mogla shvatiti,
i nije se ni trudila da shvati kakva je to svjetlo u sobi. Izgledalo je vrlo
mrano, ali ipak je jo razabirala mjehure na poznatoj oker boji.
276
Iznenada je kroz jastuk ula dvanaest karakteristinih udaraca po perploi
vrata, poput graka koji pada u lonac: tri puta po etiri prsta! I ak prije
nego joj je Daa rekla: "Nadja! agov je doao! Hoe li ustati?" Nadja je
odbacila jastuk, skoila s kreveta u arapama, izravnala suknju koja joj se
posve omotala oko struka, prola eljem kroz kosu i pokuavala napipati
cipele nogama.
U beivotnom, tmurnom svjetlu slabog napona, Muza je vidjela da joj se uri i
povukla se.
Daa je pourila da namjesti Ljudin krevet i da pokupi stvari razbacane po
sobi.
Uvele su gosta u sobu.
agov je uao sa starom vojnikom kabanicom prebaenom preko lea. Bio je
visok, vojnika dranja. Mogao se sagnuti ali ne pogrbiti. Pokreti su mu bili
krti i proraunati.
"Zdravo, lijepe moje dame", ree on svisoka, "doao sam da vidim kako
provodite vrijeme bez dovoljno svjetla - pa da vam se pridruim. ovjek bi
mogao umrijeti od dosade!"
Kakva srea, pomisli Nadja; u tom svjetlu nee moi vidjeti da su joj oi
podbule od suza.
"Znai, kad ne bi bilo zamraenja, ne biste ni doli?" Daa je prihvatila
agovljev ton, podsvjesno koketirajui, kao da je to inila sa svakim
neoenjenim ovjekom koga je upoznala.
"Ne, nikako. U jarkom svjetlu enska su lica liena svake drai; ono otkriva
njihov prkosan izraz, zavidne poglede, prerane bore, teku kozmetiku."
Nadja se stresla pri rijeima "zavidne poglede" - bilo je to kao da je uo
njihovu prepirku.
agov nastavi: "Da sam ja ena, donio bih zakon da svjetla moraju biti uvijek
priguena. Tada bi svaka vrlo brzo nala mua."
Daa strogo pogleda Sagova. On je uvijek tako govorio i to joj se nije
svialo. Sve su njegove reenice izgledale kao da su nauene, neiskrene.
"Mogu li sjesti?"
"Izvolite", odgovori Nadja ravnomjernim glasom u kojem nije bilo ni traga
njenog nedavnog umora, gorine, suza.
Za razliku od Dae, njoj se agov sviao zbog te suzdrlji-vosti, polaganog
naina govora, dubokog snanog glasa. Iz njega kao da je zraio mir. A i
njegov joj je humor bio ugodan.
"Ovo drutvo me moda ne bi ponudilo po drugi put, pa u bre sjesti. Dakle,
to mi radite, mlade moje studentice?"
Nadja je utjela. Nije joj bilo lako s njime razgovarati; dan ranije su se
posvadili i Nadja ga je naglim, impulzivnim pokretom, koji je nagovijetao
intimnost kakva meu njima nikada nije postojala, lupila torbom po leima i
pobjegla. Bilo je to glupo i djetinjasto; a sada joj je nazonost ostalih
olakala poloaj.
Daa odgovori: "Idemo u kino. Ne znamo s kim."
"A kakav je film?"
""Indijski nadgrobni spomenik"."
"Ah! bezuvjetno poite. Kao to je rekla jedna bolniarka: "Ima mnogo
pucnjave, mnogo mrtvih, i uope prekrasan film.""
277
agov je udobno sjedio za zajednikim stolom.

"Oprostite mi, ljupke moje dame, mislio sam da u vas nai kako pleete kolo,
ali umjesto toga ovdje kao da je nekakav pogreb. Imate problema s roditeljima?
Nesretne ste zbog posljednje odluke partijskog biroa? Napokon, ona se ne
odnosi na postdiplomski studij."
"Kakve odluke?" upita Nadja gotovo bezglasno.
"Kakve odluke? O provjeravanju drutvenog porijekla studenata; jesu li dali
istinite podatke o svojim roditeljima. Dakle, Muza Georgijevna? Sigurni ste da
niste nita zatajili? Tu ima itav niz divnih mogunosti - moda je netko
nekome neto povjerio, ili govorio u snu, ili itao neiju potu; oh, itav
niz mogunosti."
Nadjino srce je naas prestalo udarati. Jo e traiti, i eprkati, i kopati!
Kako joj je ve svega dosta! Kamo bi od svega toga mogla pobjei?
"Kakva je to opet gadost?" usklikne Muza.
"Hoete rei da vas ak ni to ne moe razveseliti? Pa dobro, da vam onda
ispriam vrlo smijenu priu o tome kako se juer tajno glasalo na savjetu
Matematikog fakulteta?"
agov se obraao svima, ali neprestano je gledao u Nadju. Ve se dugo vremena
pitao to ona od njega hoe. Sa svakim novim incidentom kao da je to postajalo
jasnije.
Ona bi stala kraj ahovske ploe dok je on s nekim igrao ah i molila ga da
igra s njom da bi nauila nekoliko otvaranja.
(Ali napokon, ah pomae da se zaboravi kako vrijeme prolazi.)
Ili bi ga pitala to misli o njenoj interpretaciji na koncertu,
(Pa to je prirodno! Svatko eli da ga pohvali netko, tko nije potpuno
ravnoduan.)
Ili, kao to se jednom dogodilo, da je imala "ulaznicu vie" za kino i pozvala
ga je da ide s njom.
(Oh, moda je naprosto htjela jedno vee imati iluziju da je netko nekamo
izvodi...)
A tada mu je na njegov roendan dala poklon, notes - ali tako nespretno.
Gurnula mu je u dep od kaputa i pobjegla. Zato se tako vladala? Zato je
bjeala?
(Ah, iz zbunjenosti, samo iz zbunjenosti!)
Dostigao ju je u hodniku i poeo se s njom natezati, pravei se da joj eli
vratiti notes, i ti loj borbi ju je zagrlio - a ona mu je dopustila da je
dri; nije se odmah pokuala oteti.
(Toliko je godina prolo otkako je netko zagrlio Nadju, da ju je ovaj
iznenadni i neoekivani dogaaj potpuno smeo.)
A zatim onaj nestaan udarac s torbom.
Kao i prema svima drugima, agov je strogo kontrolirao svoje dranje prema
Nadji. Ali, moda je ona usamljena ena, koja moli za pomo? A tko bi mogao
biti tako nepokolebiv, tako tvrd pa da je odbije?
I tako je te veeri agov doao iz svoje sobe broj 412 u sobu 418 ne samo
siguran da e tamo zatei Nadju, ve i ispunjen uzbuenjem u oekivanju onoga
to bi se meu njima moglo dogoditi.
278
Ako su djevojke pokazale da ih njegova pria o udnovatom glasanju na
matematikom savjetu imalo zabavlja, bilo je to samo iz uljudnosti.
"Pa hoe li se ta svjetla upaliti ili ne?" uzvikne napokon Muza nestrpljivo.
"Vidim da vas moje prie ne zabavljaju. Posebno Nadedu Ilininu; koliko
vidim, lice joj je kao olujni oblak. A znam i zato; neki dan su je globili sa
deset rubalja i ona to ne moe preboljeti."
Nadja se razbjesnjela. Zgrabila je torbicu, naglo otvorila zatvara, izvukla
komad papira i histerino ga razderala. Bacila je papirie na stol pred
agova.
"Muza, po posljednji put, ide li?" upita Daa tuno, uzimajui svoj lagani

kaput.
"Idem!" odgovori Muza muklo, i poe po svoj kaput.
agov i Nadja nisu se okrenuli dok su djevojke izlazile.
Ali kad su se vrata za njima zatvorila, Nad ju je odjednom uhvatio neki strah.
Sagov je pokupio komadie papira i podigao ih prema svjetlu. Bili su to
utavi djelii jo jedne novanice od deset rubalja...
On ustane i prie Nadji. Bio je mnogo vii od nje. Uzeo je njene male ruke u
svoje.
"Nadja!" bilo je to prvi put da ju je nazvao samo imenom. Osjeao je udnovato
uzbuenje. "Oprostite mi! Ja sam kriv... mnogo ... prema vama ..."
Stajala je potpuno nepomino; srce joj je ludo udaralo i osjeala je slabost.
Bijes zbog novanice od deset rubalja proao je jednako brzo kao to je i
doao. Nadola joj je udnovata misao: ovdje nema nikakvog straara koji
priklanja prema njima bikovsku glavu. Mogu govoriti to god hoe. Mogu sami
odluiti kad se moraju oprostiti.
Njegovo lice bilo je vrlo blizu, vrlo snano, pravilnih crta.
Skliznuo joj je prstima po laktovima pod batistenom bluzom.
"Nadja!" ree on opet vrlo tiho.
Njemu je mogla govoriti o problemima sa specijalnom temom i novim upitnikom pred njim je mogla oteretiti duu...
"Pustite me", ree ona napokon, umorno i kao da ali.
Ona je to zapoela, a sad govori "pustite me"!
"Kako da vas shvatim, Nadja?" ree on preavi rukama s laktova na njena
ramena, osjeajui njenu mekou i toplinu.
Po trei put ju je nazvao samo "Nadja", a ona ga nije ispravila.
"Da me shvatite - kako?" upita ona, ali ne odmiui se. Polusvjetlo je sakrilo
rumenilo koje joj je navalilo u lice Ona ga odgurne. "Pustite me! Kako ste
mogli pomisliti..."
Ona strese glavom i pletenica joj padne preko lica pokrivajui jedno oko.
"Neka me vrag nosi ako znam ta da mislim o vama!" promrmlja on Ijutito, pusti
je i uputi se prema prozoru. Voda u radijatoru mirno je grgoljila.
Nadja drhtavim rukama popravi kosu.
agov pripali cigaretu. Teko je disao. I sad pogodi ta ta ena hoe!
"Znate li vi", upita on, pravei stanku iza svake rijei, "kako gori suho
sijeno?"
"Da, znam", odgovori ona tupo. "Plane do neba, a onda ostane hrpica pepela."
"Do neba!" ponovi on.
"Hrpica pepela", ree ona opet.
"Recite mi onda - zato neprestano bacate zapaljene ibice u suho sijeno?"
(Zar je to mogue? Kako ju je mogao tako krivo shvatiti? Napokon, svatko se
katkada eli dopasti, pa makar i na mahove!)
"Hajdemo van!" povie ona. "Idemo nekamo!"
"Ne idemo nikamo. Ostat emo ovdje."
On je sad mirno puio, drei cigarpic u uglu usta. Svialo joj se kako on
pui.
"Ne, molim vas, idemo nekamo!" Ona nije odustajala.
"Ili ovdje, ili nigdje", ree on nemilosrdno, prekinuvi je. "Moram vam odmah
rei: ja imam zarunicu. Nita vam ne mogu obeati. I - ne smiju me vidjeti
zajedno s vama u gradu."
280
47
USKRSNUE MRTVIH
Nadji i agovu bilo je zajedniko to ni jedno ni drugo nisu bili roeni u
Moskvi. Roeni Moskovljani s kojima se Nadja upoznala na postdiplomskom
studiju nosili su u sebi otrov nepostojee superiornosti; oni su to zvali
"moskovskim rodoljubljem". Nadju su bez obzira na njen uspjeh u nauci smatrali

osobom drugoga reda - ponajvie zato to je tako loe skrivala svoje osjeaje.
I agov je bio iz provincije, ali on se probio kroz moskovske utvrde jednako
lako, kao ledolomac kroz mirnu vodu. Jednom je ula kako neki mladi student,
koji je elio poniziti agova, pita, ponosno zabacujui glavu: "A iz koje ste
vi abokreine?"
agov ga je pogledao svisoka, s nekim lijenim saaljenjem. Mirno se
ljuljajui amo-tamo na petama odgovorio je: "Vi nikad niste tamo imali prilike
otii. Iz provincije koja se zove front. Iz sela rov."
Ve je odavna poznato da se na ivot tokom godina ne kree ravnomjerno. Kod
svakog ljudskog bia postoji jedno razdoblje u ivotu kad se on najpunije moe
izraziti, kad najdublje sebe osjea i kad vri najjai utjecaj i na sebe i na
druge. I ma to se kasnije desilo tom ovjeku, ma kako to izvana izgledalo
znaajno, sve je samo polagani pad. Mi pamtimo, opijamo se, sviramo u
razliitim tonalitetima i iznova sami sebi pjevamo onaj odlomak pjesme koji je
samo jednom u nama odjeknuo. Za neke to razdoblje dolazi u djetinjstvu, i ti
ostaju djeca itavog ivota. Drugima to dolazi s prvom ljubavlju, i to su oni
ljudi koji ire mit da se ljubav javlja samo jednom. Oni kojima je to bilo
razdoblje najveeg bogatstva, asti ili moi, jo e i u starosti mrmljati
bezubim desnima o svojoj izgubljenoj veliini. Za Nerina to je razdoblje bio
zatvor. Za agova rat.
agov je uao u rat s enjom i strahom. Pozvan je jo u prvom mjesecu, i
nije demobiliziran sve do 946. I itave etiri godine rata svakog je jutra
sumnjao hoe li poivjeti do veeri; nije sluio u vanim tabovima, a sa
fronta je otiao samo kad je morao u bolnicu. Povlaio se etrdeset prve iz
Kijeva, a etr281
deset druge s Dona. Premda je rat krenuo nabolje, agov je i etrdeset treu,
pa i etrdeset etvrtu proveo u povlaenju pod Kovelom. U jarcima kraj puta, u
raskvaenim rovovima, meu ruevinama spaljenih kua spoznao je vrijednost
zdjelice juhe, jednog sata tiine, smisao iskrenog prijateljstva i smisao
ivota uope.
Patnje kapetana inenjeri je agova nisu se mogle ublaiti ni sad, ni tokom
itavih desetljea. Ljude je mogao promatrati samo na jedan nain: ili su bili
vojnici, ili nisu. Cak i u anonimnosti moskovskih ulica zadrao je takvo
gledanje: od svih ljudskih bia, samo se od vojnika sa sigurnou moglo
oekivati iskrenost i drueljublje. Iskustvo ga je nauilo da nikad ne vjeruje
nikome, tko se nije okuao u ratnoj vatri.
Poslije rata agov je ostao bez obitelji; kua u kojoj su ivjeli bila je
bombardirana. Njegova svjetovna imovina sastojala se od onoga to je imao na
sebi i kovega s trofejima iz Njemake. Istina, da bi im se olakao povratak u
civilni ivot, svi su demobilizirani vojnici dobili dvanaestomjesenu plau
"prema inu" - plau koju nisu morali zaraditi.
Kad se vratio iz rata, agov je poput mnogih drugih iz prvih borbenih redova
bio zapanjen. Oni su se vratili - bar za neko vrijeme - bolji ljudi nego to
su otili. Vratili su se proieni blizinom smrti, i stoga ih je promjena u
njihovoj zemlji to jae pogodila - promjena koja se dogodila daleko iza
borbenih redova, neka vrst tvrdoe i ogorenosti, u mnogim sluajevima krajnji
nedostatak svijesti, jaz izmeu gladi i bijede i drskosti novog bogatstva.
Do vraga! Istina, bilo je posvuda tih bivih vojnika; hodali su ulicama i
vozili se podzemnom eljeznicom. Ali bili su drugaije obueni, i vie se nisu
meusobno prepoznavali. Na neki nain odbacili su stara pravila fronta i
preuzeli pravila doma. O tome je valjalo razmisliti.
agov nije postavljao pitanja. On nije bio jedan od onih neumornih ljudi koji
vjeno tragaju za opom pravdom. Shvatio je da sve ide svojim neminovnim
tokom, i da to nitko ne moe zaustaviti; moe jedino odluiti hoe li se
prikljuiti povorci ili ne. Sad je ve bilo posve jasno da je kerci generala

bilo unaprijed dosueno da itav ivot ima iste ruke, iskljuivo zahvaljujui
sredini u kojoj se rodila; sigurno je da nee poi na rad u tvornici, ak i
kad bi sekretar rajonskog komiteta dobio otkaz, bilo je nemogue zamisliti ga
da radi za strugom. Norme u tvornicama nisu ispunjavali koji su ih izmislili,
jednako kao to i u borbu nisu ili oni koji su izdali nareenje za napad.
Sve to zapravo nije bilo nita nova za na planet. Ali poje dince je to
vrijealo: vrijealo je kapetana agova to nerr.-prava da, nakon vjerne
slube domovini, sudjeluje u onom nain ivota za koji se borio. Sad se morao
iznova boriti za to prave u beskrvnoj borbi, bez puke, bez runih granata;
morao je provesti to pravo kroz knjigovodstvo, i potvrditi ga slubenim
peatom.
I sve to sa smijekom.
282
Sagov je otiao u rat prije nego to je zavrio petu godinu i dobio diplomu,
te je sad morao nadoknaditi izgubljeno i progurati se do akademskog naslova
kandidata nauka. Njegova je specijalnost bila teoretska mehanika, i jo prije
rata je namjeravao posvetiti se znanstvenom radu na tom podruju. Tada je to
bilo lake. Sad se naao usred sveope provale ljubavi prema znanosti - bilo
kakve znanosti, svakoj znanosti - koja je bila posljedica povienja plaa.
U redu! Prikupio je snagu za jo jedan dugaki napad. Malo--pomalo rasprodao
je sve svoje njemake "suvenire" na sajmitu.
Nije se povodio za promjenljivom, modom, ve je nosio ono u emu su ga
demobilizirali: vojnike izme, vojnike hlae, koulju od engleske vune
ukraenu s etiri ordena i dva irita - odlikovanja za ranu. To je Nadju
podsjealo na drugog jednog kapetana iz prvih borbenih redova - na Nerina.
Osjetljiva na svaki neuspjeh i svaku kritiku, Nadja se osjeala poput
djevojice suoena sa agovljevim eljeznim hladnim razumom. Zatraila je
njegov savjet. (Ali i njemu je uporno lagala da je Gleb nestao na frontu.)
Nadja ni sama nije primijetila kako i kada se upustila u sve to - u "ulaznicu
vie", nestaan zagrljaj pri predavanju roendanskog dara. Ali sada, im je
agov uao, ak dok se jo zabavljao s Daom, znala je da je doao da vidi
upravo nju, i da e se neto neizbjeno dogoditi.
as ranije neutjeno je plakala zbog svog upropatenog ivota. Ali poto je
razderala novanicu od deset rubalja, ustala je obnovljena, zrela, spremna za
novi ivot u ovom trenutku.
Nije osjeala u tome nikakve proturjenosti.
agov je sad opet povratio svoje uobiajeno razumno dranje. Jasno je ovoj
djevojci dao do znanja da se ne moe nadati enidbi.
Poto je ula za njegovu zarunicu, Nadja je nemirno proetala nekoliko puta
prostorijom, zatim prila prozoru i utke poela arati prstom po staklu.
alio ju je. Htio je prekinuti utnju i jednostavno protumaiti stvari, onom
otvorenou koju je ve davno odbacio: siromana studentica na postdiplomskom
teaju, bez veza, bez budunosti - to mu ona moe pruiti? A on ima pravo na
svoj dio pogae. Htio joj je protumaiti da, premda njegova zarunica ivi u
obilju, ipak nije suvie razmaena. Ona ima lijepi stan u stambenoj kui gdje
nije mogao stanovati svatko, i gdje su ivjeli samo najbolji ljudi. Imali su
vratara, prostirke na podu - gdje se to jo danas moe vidjeti? itav e
problem biti rijeen jednim udarcem, to se moe smisliti bolje od toga?
Ali sve je on to samo mislio; ni jednu od tih misli nije izrekao
naglas.
A Nadja mu je, naslonivi elo na staklo i zurei u no napokon bezbojno
odgovorila: "Dobro! Vi imate zarunicu. A ja imam mua."
agov se okrenuo zaprepaten. "Mua! Zar on nije nestao?" "Ne, nije
nestao", gotovo je proaputala Nadja.
(Kako se neoprezno odavala!)
283
"Mislite da je jo uvijek iv?"

"Vidjela sam ga - danas ..:"

(Odala se, ali nee mu se objesiti o vrat kao uenica!)
Sagovu nije dugo trebalo da shvati ono to je rekla. On nije pomislio, kao
to bi ena mogla pomisliti, da je Nadja naputena. Znao je da "nestao u
akciji" gotovo uvijek znai raseljeno lice, i da, ako je to lice opet
raseljeno, ovog puta u smjeru istoka, to obino znai iza reetaka.
Uhvatio je Nadju za lakat. "Gleba?"
"Da", ree ona tiho, gotovo neujno.
"to je? Je li u zatvoru?"
"Da."
"Tako, tako", ree Sagov s velikim olakanjem. Malo je razmislio i zatim brzo
iziao iz sobe.
Nadja je bila toliko prevladana stidom i beznaem da nije osjetila promjenu u
njegovu glasu.
Neka ide. Dovoljno je da je sve rekla. Sad je opet bila posve sama sa svojim
asnim teretom.
Nit u arulji jedva je tinjala.
Tekim korakom prela je sobu i pronala drugu cigaretu u depu od kaputa.
Pronala je ibicu i zapalila. Osjetila je udnovati uitak u tom gorkom
okusu, premda ju je dim tjerao na kaalj.
agovljeva kabanica bila je prebaena preko stolice. Kako se silno urio!
Tako se preplaio da je zaboravio svoj ogrta.
Bilo je vrlo tiho; netko je u susjednoj sobi svirao Lisztovu Etudu u f-molu.
I ona je to jednom svirala dok je bila mlada, ali zar ju je tada uope mogla
razumjeti? Njeni su prsti izvodili note, ali dua jo nita nije mogla znati o
znaenju rijei "disperato". Oajno.
Naslonivi elo na srednje okno ispruila je ruke i dodirnula druga hladna
stakla dlanovima.
Stajala je kao raspeta na crnom kriu prozora.
Postojala je jedna siuna, mala topla takica u njenom ivotu - a sad je i
nje nestalo. I samo u minutu-dvije, pomirila se s tim gubitkom. Sad je opet
bila supruga svog mua.
Zurila je u mrak pokuavajui razaznati obrise dimnjaka mornarikog zatvora.
Disperato! Oajno! Taj nemoni oaj, ti neprestani pokuaji da se pridigne, a
onda opet pad. Onaj uporni visoki Des - izmueni enski krik, vapaj, koji
nigdje ne nalazi olakanja!
Niz ulinih svjetala vodio je nekamo u mrak, kao u budunost - budunost, koju
uope nije eljela doivjeti...
Etuda je zavrila. Glas je najavio moskovsko vrijeme: est sati uvee.
Nadja je posve zaboravila na Sagova, i on je uao bez kucanja.
Nosio je bocu i dvije ae.
"Onda, vojnika eno", ree on grubo, "ne gubi hrabrost! Ev uzmi au! Glavno
je da je glava na ramenu - a sree e jo bi-: Pijmo - za uskrsnue mrtvih!"
284
48
ARKA
Nedjeljom bi poslije est sati uvee ak i u araki nastupio opi odmor. Bilo
je potpuno nemogue izbjei taj neugodan prekid u radu zatvorenika, budui da
su nedjeljom slobodni namjetenici imali samo jednu smjenu. Bila je to gnusna
tradicija protiv koje su, meutim, majori i potpukovnici bili potpuno nemoni,
jer ni oni sami nisu voljeli raditi nedjeljom uvee. Samo eljezna maska,
Mamurin, uasnut tim praznim veerima kad bi slobodni namjetenici odlazili,
kad bi okupili i zakljuali sve zekove koji su na neki nain ipak bili ljudi,
ostao bi da sam luta praznim hodnicima ispred zakljuanih vrata, ili da samuje
u svojoj eliji izmeu praonika, ormara i leaja. Mamurin je pokuao da se u
Sedmici uvede rad i nedjeljom uvee, ali nije uspio savladati konzervativizam

slubenika specijalnog zatvora, koji nisu eljeli udvostruiti broj straara

unutar zone.
I tako se dogodilo da je dvjesta i osamdeset zatvorenika - suprotno svim
pravilima zdravog razuma i propisima o radu zatvorenika - drsko poivalo
nedjeljom uvee.
To vrijeme odmora bilo je takvo da bi ovjek, koji nije bio upoznat s tim
ivotom, mogao pomisliti da se radi o torturi koju je smislio sam avo. Mrak
vani i poseban nadzor koji je nedjeljom bio potreban spreavali su upravu
zatvora da odobri etnju po dvoritu ili film u ambaru. Poslije jednogodinjeg
dopisivanja sa svim vrhovnim naredbodavcima zakljueno je da su ak i muziki
instrumenti, kao to su harmonika, gitara, balalajka i usna harmonika, da se
ne govori o veim instrumentima, nedopustivi u araki, budui da bi njihovi
udrueni zvui mogli prekriti buku iskopavanja tunela za bijeg pod temeljima
zgrade. Oficiri slube sigurnosti neprestano su preko dounika pokuavali
otkriti nemaju li zatvorenici frule domae izrade ili gajde; a zbog sviranja
na elju zekove su pozivali u ured i pisali se specijalni izvjetaji. Jo
manje se, naravno, moglo i pomisliti na to da se dopusti dranje radioaparata, pa ak i najprimitivnijeg gramofona u zatvorskoj spavaonici.
Istina, zatvorenicima je bilo doputeno da se slue zatvorskom knjinicom. Ali
specijalni zatvor nije imao fonda za nabavu knjiga ili polica za knjige.
Naprosto su imenovali Rubina zatvorskim knjiniarom - to je mjesto on sam
zahtijevao, vjerujui da e na taj nain sam doi do najboljih knjiga - i
predali mu, samo jednom, stotinjak izlizanih knjiga, poput Mutnu od Turgenjeva, Pisama od Stasova i Povijesti Rima od Momsena, uputivi ga da ih
dijeli zatvorenicima. Zatvorenici su ili ve davno proitali te knjige, ili ih
uope nisu htjeli itati, te su moljakali neto za itanje od slobodnih
namjetenika, otvarajui tako iroko polje rada njukalima slube sigurnosti.
Za odmor i zabavu zatvorenicima je bilo dodijeljeno deset soba na dva kata,
dva hodnika, jedan gornji i jedan donji, uske drvene stepenice koje su spajale
katove i nunik pod stepenicama. Odmor se sastojao u tome da im se doputalo
da bez ogranienja lee na krevetima, pa ak i da spavaju ako mogu zaspati u
sveopoj galami; da sjede na krevetima, budui da nije bilo stolica; da hodaju
po sobi, iz jedne sobe u drugu, ak i u rublju; da pue u hodnicima koliko god
ele; da raspravljaju o politici u nazonosti dounika; i da se slue nunikom
bez smetnji i ogranienja. Valja spomenuti da oni, koji su dugo vremena
proveli u zatvoru i koji su morali obavljati svoje potrebe na zapovijed dva
puta dnevno, znaju cijeniti taj vid besmrtne slobode. Osjeaj da se potpuno
odmaraju potjecao je iz injenice da je vrijeme pripadalo njima, a ne vlasti.
Stoga se taj odmor smatrao istinskim.
Za vrijeme odmora zatvorenike su zakljuavali izvana tekim eljeznim vratima
koja nitko vie nije otvarao, kroz koja nitko nije ulazio, nitko ih nije
pozivao ili ometao. Za vrijeme tih kratkih sati vanjski svijet nije ni na koji
nain mogao prodrijeti unutra, nije mogao nikoga uznemiriti. I u tome je bio
odmor: to se itav vanjski svijet - svemir sa zvijezdama, planet s
kontinentima, glavni grad sa svojim sjajem i banketima i poveanim radnim
normama - sve se to utapalo u nitavilo, sve se pretvaralo u crni ocean koji
se jedva mogao razabrati kroz reetkaste prozore pri blijedoukastoj rasvjeti
u zoni.
Obasjana neprestanim elektrinim svjetlom MGB-a, ta dvokatna arka bive
ladanjske crkve, sa zidovima debelim etiri i po cigle, plovila je besciljno i
ravnoduno, blijedo svjetlucajui, kroz to crno more ljudskih sudbina i
zabluda.
U noi od nedjelje na ponedjeljak, mjesec se mogao rascije-piti napola, nove
su Alpe mogle iskrsnuti u Ukrajini, ocean je mogao progutati Japan ili je
mogao zapoeti opi potop - zatvorenici zakljuani u ovoj arci nita o tome ne
bi znali sve do jutarnje prozivke. Nisu ih, takoer, mogli uznemiriti

telegrami od roaka, ni dosadni telefonski pozivi, ni vijesti o djetetu koje

umire, ni nono hapenje.
Oni koji su plovili u arci bili su bez teine, i misli su im bile bez teine.
Nisu bili ni gladni ni siti. Nisu imali sree, pa zato n: straha da e je
izgubiti. Glave im nisu bile ispunjene sitniavimj slubenim proraunima,
spletkama, unapreenjima, a lea ir nisu bila optereena brigama o stanu,
ogrjevu, kruhu i odjei djecu. Ljubav, koja je od pamtivijeka bila radost i
muka ovj
286
anstva, nije im bila u stanju prenijeti svoja uzbuenja ni tjeskobe. Njihove
su kazne bile tako duge da nitko nije ni pomiljao na vrijeme kad e izii na
slobodu. Ljudi natprosjena intelekta, obrazovanja i iskustva, ali previe
odani obiteljima da bi mnogo toga ostalo za njihove prijatelje, ovdje su
pripadali samo prijateljima.
Svjetlo jakih arulja koje se odraavalo od bijelih stropova i od bijelo
okreenih zidova, prodiralo je u njihove prosvijetljene umove.
Odavde, iz ove arke, koja je puna pouzdanja sjekla tamu, lako se mogao
pregledati itav muan tok proklete Povijesti - kao s velike visine, i
istodobno i do najmanjih pojedinosti, do kamika u koritu te rijeke, kao da se
stoji u njoj.
U te nedjeljne veeri, vrsta tvar i meso nisu vie podsjeali ljude na
njihovo zemaljsko postojanje. Duh mukog prijateljstva i filozofije isparavao
se do svodastog stropa, kao do jedara.
I moda je to zaista bilo ono blaeno stanje, koje su svi antiki filozofi
uzalud pokuavali definirati i nauavati?
287
49
KOMEDIJA
U polukrunoj sobi u drugom katu, pod visokim svodom nad oltarom, atmosfera je
bila posebno ivahna i davala je maha mislima.
Svih dvadeset pet mukaraca koji su stanovali u toj sobi slono se okupilo do
est sati. Neki su se svukli do rublja to su bre mogli, odbacujui zatvorsko
ruho koga su bili ve siti, i bacili se na leajeve ili se popeli poput
majmuna na gornje; drugi su se ispruili na leajevima ne skidajui
kombinezone. Netko je stajao gore maui rukama i neto dovikujui prijatelju
na drugoj strani sobe; drugi su naprosto sjedili, ili mahali nogama i
ogledavali se oko sebe, iekujui s uitkom slobodne asove koji su bili pred
njima, ne znajui jo kako da ih provedu to je ugodnije mogue.
Meu posljednjima nalazio se i Isak Mojsejevi Kagan, nizak, tamnoput,
raupan "direktor akumulatorske radionice" kako su ga nazivali. Bio je
posebno dobro raspoloen poto je doao u ovu svijetlu prostranu sobu, jer je
akumulatorska radionica, u kojoj je provodio etrnaest sati dnevno poput
krtice, bila u mranom podrumu s loom ventilacijom. Meutim, bio je
zadovoljan to radi u podrumu i govorio je da bi u logoru ve davno bio mrtav.
Nikad nije bio poput onih koji su se hvalisali da su u logoru ivjeli bolje
nego na slobodi.
Na slobodi je Isak Kagan, koji nije zavrio studij na tehnikom fakultetu, bio
skladitar materijala i dijelova. Nastojao je ivjeti skrovitim ivotom i
neopazice se provui kroz epohu velikih dostignua. Znao je da je mnogo
mirnije i unosnije mirno voditi skladite. U svojoj usamljenosti skrivao je
gotovo strastvenu elju za dobitkom, njome je bio potpuno obuzet. Koliko je to
god bilo mogue, ak i u skladitu, pridravao se zakona Sabata. Nijega
privlaila nikakva vrst politike aktivnosti. Ali iz nekih neobjanjivih
razloga sluba dravne sigurnosti odabrala je upravo tog Kagana da ga upregne
u svoju koiju, te ga je dovlaila u zatvorene sobe i na tajne razgovore,
uporno zahtijevajui da po-

288
stane dounik. Taj je prijedlog Kaganu bio odvratan. Nije imao ni otvorenosti
ni hrabrosti - a tko ih je imao? - da im u lice kae kako je ono to predlau
opako; ali je beskrajno strpljivo utio, mrmljao, razvlaio stvari, oklijevao,
vrtio se na stolcu - i nije potpisao pristanak da e za njih raditi. Ne da je
on bio posve nesposoban za dounika. On bi, ne trepnuvi okom, poslao
obavijest o bilo kome tko mu je naudio ili ga ponizio. Ali bilo bi mu odvratno
uhaati ljude koji su prema njemu bili dobri, pa ak i ravnoduni.
Meutim, zbog te tvrdoglavosti bio je loe upisan u knjigama dravne
sigurnosti. ovjek se ne moe obraniti od svega na svijetu. Ljudi su govorili
i u njegovom skladitu: netko je kleo zbog alata, netko se alio na opskrbu,
netko na planiranje. Isak nije pri tom nita govorio, i ispisivao je raune
tintanom olovkom. Ali to se saznalo - vjerojatno je sve bilo unaprijed udeeno
- svi su jedan drugoga prokazali, te su svi dobili po deset godina po lanu
58, paragraf 10. Kagan je proao pet suoenja, ali nije se moglo dokazati da
je rekao i jednu jedinu rije. Da je lan 58. bio manje rastezljiv, morali bi
Kagana pustiti. Ali isljednik je znao da ima posljednje pribjeite, a to je
paragraf 12. istog lana: ne podnijeti prijavu. I zato to nije podnio
prijavu, dali su Kaganu istih onih deset astronomskih godina kao i ostalima.
Kagan je doao u araku iz logora zahvaljujui svojoj izvanrednoj
dovitljivosti. U jednom tekom trenutku u ivotu, kad su ga izbacili s mjesta
"zamjenika efa barake" i natjerali ga na sjeu drva, uputio je pismo direktno
predsjedniku Ministarskog savjeta drugu Staljinu, i napisao da e on, Isak
Kagan, ukoliko mu vlada prui priliku, pokuati izumiti sistem radiodirigiranih torpednih amaca.
Njegova su se predvianja obistinila. Nitko u vladi ne bi ni okom trenuo da je
Kagan, onako ljudski, napisao kako mu ide strahovito loe i da ih je molio da
ga spase. Ali mogunost znaajnog vojnog otkria dovela je izumitelja ravno u
Moskvu. Kagana su odveli u Mavrino i razni dostojanstvenici sa svijetlopla-vim
i tamnoplavim iritima dolazili su k njemu i tjerali ga da uri, i dade svojoj
smjeloj tehnikoj ideji oblik radnog projekta. Meutim, sad kad je poeo
dobivati bijeli kruh i maslac, Kagan nije hitao. Vrlo hladnokrvno kazao je da
on sam nije strunjak za torpeda i da mu je, razumljivo, potreban takav
strunjak. Za dva mjeseca pribavili su mu strunjaka za torpeda - zeka. Ali i
tada je Kagan primijetio, posve razumno, da on sam nije brodski mehaniar, te
da mu je prema tome opet potreban specijalist. Dva mjeseca kasnije doveli su
mu i brodskog mehaniara - zeka. Kagan je onda uzdahnuo i rekao da mu ni radio
sluajno nije specijalnost. U Mavrinu je bilo mnogo radio-inenjera, te su
jednoga smjesta dodijelili Kaganu. Kagan ih je sve okupio i mirno, na takav
nain da ga nitko nije mogao optuiti da se ruga, izjavio: "A sada,
prijatelji, kad ste se ovako lijepo okupili, moete iskljuivo vlastitim
snagama izumiti sistem za upravljanje torpednim amcima radiom. Nije na meni
da zabadam nos u to i savjetujem vas, koji ste specijalisti, kako ete
postupiti." I zaista, tu trojicu su otpremili u jednu mornariku araku dok
je Kagan naao
19
U prvom krugu
289
sebi mjestance u akumulatorskom odjelu, i svi su se polako na njega privikli.
Sada je Kagan dosaivao Rubinu, ali iz tolike udaljenosti da ga Rubin, koji je
leao na svom krevetu, nije mogao lupiti nogom.
"Leve Grigoriu", govorio je polako svojim uljevitim, pomalo nerazgovijetnim
glasom, "vi oigledno gubite svoj osjeaj drutvene odgovornosti. Mase oekuju
zabavu. Samo je vi moete stvoriti, a vi ste, eto, zaboli nos u knjigu."
"Isak, idite k vragu", ree Rubin. Ve je leao na trbuhu i itao, zaogrnuvi
logorski kaput preko kombinezona. Prozor izmeu njega i Sologdina bio je
otvoren za jednog Majakovskog, i svjei snjeni zrak ugodno je strujao u sobu.

"Ne, zbilja, Leve Grigoriu!" usprotivi se Kagan. "Svi eznu da ponovo uju
vau divnu "Lisicu i gavrana"."
"A tko me izdao "kumu"? Da niste vi?" zarei Rubin.
Prole nedjeljne veeri, da bi zabavio publiku, Rubin je sastavio parodiju na
Krilovljevu basnu Lisica i gavran, koja je vrvjela logorskim izrazima i
dvosmislenostima, neprikladnim za enske ui. Morao ju je pet puta ponoviti i
zatvorenici su ga u oduevljenju podigli na ramena, a u ponedjeljak ga je
pozvao major Miin i poeo protiv njega sastavljati optubu zbog tetnog
djelovanja na moral narodnih neprijatelja. Oevici su dali izjave. Rubin je
morao predati rukopis parodije s biljekama i tumaenjem.
Danas je poslije ruka Rubin dva sata radio u novoj sobi koju su mu
dodijelili. Odabrao je govorne obrasce i formante tipine za neidentificiranog
zloinca, ubacio ih u aparat za vidljivi govor i objesio vlane vrpce da se
sue. Ve je postigao neke rezultate, neto je nagaao i sumnjao, ali nije jo
osjeao nikakva oduevljenja za rad, dok je promatrao Smolosidova kako stavlja
peat na vrata kad su izili iz sobe. Poslije toga vratio se u polukrunu
sobu, usred bujice zekova, poput stoke koja se vraa kui u selo.
Kao uvijek, pod njegovim jastukom, pod madracem, pod lea-jem i zajedno s
hranom u nonom ormariu nalazilo se desetak najzanimljivijih knjiga koje je
primio u paketima - najzanimljivijih zapravo za njega samoga, i to je bio
razlog to nisu nestale: rjenici kinesko-francuski, latvijsko-madarski,
ruski-sanskrt, zatim je imao Capekov Rat s daidevnjacima, zbirku pria
najnaprednijih japanskih pisaca, Kome zvono zvoni od Hemin-gwaya - koga su
prestali prevoditi u Rusiji zato to nije vie bio napredan, dvije monografije
o enciklopedistima, Josepha Fou-chea od Stefana Zweiga na njemakom, i jedan
roman od Uptona Sinclaira koji nikad nije preveden na ruski. (Naime, ve dvije
godine Rubin je radio na grandioznom zadatku da, u duhu Engel-sa i Marra,
izvede sve rijei u svim jezicima iz pojmova "ruka" i "manuelni rad" - a nije
ni slutio da je tek no prije toga Korifej filologije podigao ideoloku
giljotinu nad Marrovom glavom.)
Na svijetu je postojao nevjerojatno veliki broj knjiga, bitnih i znaajnih
knjiga, i neutaiva elja da ih sve proita nikad nije
290
Rubinu ostavljala dovoljno vremena da i sam napie knjigu. Cak i sad je bio
spreman da ita i ita do kasno iza ponoi, i ne mislei na sutranji radni
dan. Ali uvee bi njegova udnja za raspravom, duhovitost i rjeitost postale
posebno intenzivne, i nije ga trebalo mnogo nagovarati da ih stavi u slubu
drutva. Bilo je zatvorenika u araki koji nisu vjerovali Rubinu, smatrajui
ga dounikom zbog njegovih ortodoksnih pogleda, koje on nije skrivao; ali nije
bilo ni jednoga koji nije uivao u njegovim predstavama.
Sjeanje na Lisicu i gavrana prevedenu na podzemni argon bilo je tako ivo da
su sada, povodei se za Kaganovim primjerom, mnogi u sobi poeli glasno
zahtijevati da Rubin izvede neku novu komediju. A kad se Rubin uspravio u
krevetu, mraan i bradat, i izvukao se ispod leaja koji ga je zaklanjao,
gotovo svi su zekovi prestali raditi ono ime su se do tog trenutka bavili i
pripremili se da sluaju. Samo je Dvojetjosov na svom gornjem leaju i dalje
rezao nokte na nogama, tako da su letjeli nadaleko i nairoko, a Adamson je
pod svojim pokrivaem i dalje itao ne okreui se. Zekovi iz ostalih
prostorija natisnuli su se na vrata, meu njima Tatarin Bulatov u naoalima s
ronatim okvirom, koji je grubim glasom vikao: "Molim! Molim!"
Rubin nije imao prave elje da zabavlja gomilu, u kojoj je bilo i takvih koji
su prezirali sve to je njemu bilo drago. Znao je takoer da e njegova nova
predstava neizostavno povui za sobom nove neugodnosti u ponedjeljak:
ispitivanje kod "ikin--Mikina", zastraivanje. Ali budui da je bio onaj
poslovini junak koji za volju ale nee potedjeti ni roenog oca. Rubin se
toboe namrtio, sveano se ogledao oko sebe i kazao u tiini koja je nastala:

"Drugovi, zapanjen sam vaom lakomislenou. Kako se uope moe^ govoriti o

nekoj komediji, dok meu nama jo uvijek ima nekanjenih opakih zloinaca? Ni
jedno drutvo ne moe cvjetati bez pravednog pravosua. Drim da je potrebno
zapoeti dananje vee malim procesom. Za vjebu."
"Sjajno!"
"Kome emo suditi?"
"Nije vano! Svejedno je!" javljali su se glasovi.
"Zabavno! Vrlo zabavno!" podsticao ga je Sologdin, udobnije se namjetajui.
Danas je zasluio svoj odmor kao nikad ranije, i elio je da ga provede na
zanimljiv nain.
Oprezni Kagan, osjeajui da bi zabava koju je pokrenuo lako mogla prei
razumne granice, neprimjetno se povukao natrag do zida i sjeo na svoj leaj.
"Kome emo suditi otkrit emo tokom sudskih priprema", rastumai Rubin, koji
to jo ni sam nije smislio. "Ja u, ako nemate nita protiv, biti tuilac,
budui da je dunost tuioca oduvijek u meni pobuivala posebne osjeaje."
(Svi su u araki znali da je Rubin nailazio na tuioce koji su ga lino
mrzili, i da se pet godina sam borio i protiv javnog i protiv vojnog
tuilatva.) "Glebe! Ti e biti predsjedavajui. Izaberi trojicu sudaca,
objektivnih, bez linih veza - u jednu rije, potpuno podlonih tvojoj volji."
291
Nerin, odbacivi cipele na pod, sjedne na svoj gornji leaj. Sa svakim satom
osjeao je kako se sve vie udaljuje od jutarnjeg sastanka i kako sve vie
postaje dio svakodnevnog zatvorenikog svijeta. Prihvatio je Rubinov izazov.
Primaknuo se drvenom okviru kreveta, proturio noge izmeu preaka i sjedio kao
na tribini iznad sobe.
"Onda, tko e biti sudski prisjednici? Popnite se ovamo!" Bilo je mnogo
zatvorenika u sobi i svi su eljeli pratiti proces, ali nitko se nije usudio
dobrovoljno prijaviti za prisjednika - to iz opreza, to iz straha da ne
ispadne smijean. Na gornjem leaju do Nerina, specijalist za vakuum Zemelja
leao je i itao jutarnje novine. Nerin ga povue za novine:
"Smjeko! Dovoljno si se prosvjeivao! Ako ne pripazi, za-plest e se u
dominaciju svijeta. Sjedi ovamo i budi prisjednik." Odozdo se zaulo
odobravanje. "Hajde, Zemelja, hajde!"
Zemelja je bio dobroudan i nije se dugo mogao protiviti. Smijeei se u
neprilici turio je proelavu glavu kroz ogradu gornjeg leaja. "Velika je ast
biti izabran od naroda! Ali, prijatelji, ja nisam studirao, nisam
sposoban ..."
Odjeknuo je dobronamjeran smijeh. "Nitko od nas nije sposoban! Nitko nije to
studirao!" I to je bio odgovor i njegov izbor za prisjednika.
Nerinu s druge strane leao je Ruska Doronin. On se skinuo, potpuno se
zavukao pod pokriva i pokrio jo i jastukom glavu. Bio je zanosno sretan i
nije htio nita ni da uje ni da vidi, ni da njega netko vidi. Bio je prisutan
samo tijelom; njegove misli i srce slijedile su Claru koja je u meuvremenu
otila kui. Malo prije odlaska zavrila je koaricu koju je plela za
novogodinju jelku i kriomice je predala Ruski. Sad je drao tu koaricu pod
pokrivaem i ljubio je.
Uvidjevi da nema smisla da dosauje Ruski, Nerin se ogleda oko sebe traei
drugog kandidata.
"Amantij! Amantij!" pozove on Bulatova. "Hajde, doi i ti u sud."
Bulatovljevo lice zasja.
"Doao bih, ali nemam gdje sjesti! Bit u sudski pandur ovdje na vratima."
Horobrov, koji je ve oiao Adamsona i jo dvojicu drugih, i u ovome trenutku
podiivao novu muteriju, koja je sjedila gola do pasa usred sobe, vikne: "A
to e vam drugi prisjednik? Pa presuda se ve zna, zar ne? Snaite se s
jednim."
Nerin se sloi. "Tano! emu drati parazita? Ali gdje je optueni? Pandur!

Uvedite optuenog! Molim tiinu!"

On udari nekoliko puta dugakim cigarpicom po leaju. Razgovor se utia.
"Hoemo proces!" zahtijevali su glasovi. Publika je sjedila i stajala.
Ispod predsjedavajueg zauje se Potapovljev melanholini glas kako deklamira:
"Ako se uspnem na nebesa, ti si tamo; ako se spustim u pakao, ti si tamo; i
kad bih se spustio u dubine mora, i tamo bi me stigla desnica tvoja!" (Potapov
je u koli uio vjero292
4
nauk i njegov tani inenjerski mozak sauvao je tekst pravoslavnog
katekizma.)
Ispod prisjednika zaulo se glasno zveckanje lice, mijeajui eer u ai.
"Valentulja!" povie Nerin prijetei. "Koliko sam ti puta ve rekao da ne
zvecka licom?"
"Na sud s njim!" zaurla Bulatov, i nekoliko spretnih ruku izvue Prjanikova
iz polutame donjeg leaja na sredinu sobe.
"Prestanite!" ree Prjanikov, bijesno se otrgnuvi. "Dosta mi je tuilaca!
Dosta mi je vaih procesa! Kakvo pravo ima jedan ovjek da sudi drugome? Ha,
ha! Vrlo smijeno! Prezirem vas, mome!" doviknuo je predsjedavajuem. "J ....
ja vas!"
Dok je Nerin sastavljao sud, Rubin je ve smislio itavu predstavu. Njegove
tamnosmee oi blistale su svjetlom otkria, irokom kretnjom on je potedio
Prjanikova.
"Ostavi ga! Valentulja, sa svojom ljubavlju za svjetsku pravdu, moe biti
vladin branitelj. Dajte mu stolac!"
U svakoj ali postoji jedan neuhvatljivi trenutak kad ona ili postaje banalna
i uvredljiva, ili nadahnuta. Rubin, koji je prebacio preko ramena pokriva kao
sudsku togu, popeo se na noni ormari u arapama i obratio se
predsjedavajuem:
"Dravni pravni savjetnie! Okrivljeni je odbio da se pojavi na sudu, pa emo
mu suditi in absentia. Molim vas da zaponete."
U gomili na vratima stajao je podvornik Spiridon riih brkova. Njegovo pametno
lice objeenih obraza, izbrazdano brojnim borama, izraavalo je i strogost i
veselje. Namrteno je zurio u sud.
Iza Spiridona, dugog profinjenog votanog lica okrunjenog vunenom kapom,
stajao je profesor elnov.
Nerin objavi prodornim glasom: "Panja, drugovi! Otvaram zasjedanje vojnog
suda Mavrinske arake. Na redu je sluaj... ?"
"Olgovia, Igora Svjatoslavia", dopuni ga tuilac.
Prihvativi ideju, Nerin se pravio da ita monotonim nazalnim glasom:
"Na redu je sluaj Olgovia, Igora Svjatoslavia, kneza Nov-gorod-Severskog i
Putivlskog, godina roenja priblino - do vraga, tajnice, zato priblino?
Panja! S obzirom na nedostatak pisanog teksta, optubu e naglas proitati
tuilac."
293
50
KNEZ IZDAJNIK
Rubin je poeo govoriti glatko i teno kao da zaista ita s nekog papira.
Njemu su sudili ve etiri puta i pravne su mu se fraze usjekle u pamenje.
"Konana optunica prema istranom postupku broj pet milijuna povlaka tri
milijuna esto pedeset i jednu tisuu devetsto sedamdeset etiri, protiv
Olgovia, Igora Svjatoslavia.
Organi Dravne sigurnosti uhapsili su optuenog u navedenom sluaju, Olgovia,
I. S. Istraga je utvrdila da je Olgovi, koji je bio zapovjednik slavne ruske
vojske, knez po inu, na dunosti komandanta trupa, u stvari bio podli

izdajnik domovine. Njegova se izdajnika aktivnost iskazala u tome, to se

dobrovoljno predao u zarobljenitvo zakletom neprijatelju naeg naroda, Kanu
Kon-aku. Osim toga, predao je i vlastitog sina, Vladimira Igorjevia, kao i
svog brata i svog neaka, te itavu armiju sa svim ljudima, naoruanjem i
materijalnim inventarom.
Njegova je izdajnika aktivnost bila oigledna od samog poetka kad se dao
zavarati pomraenjem sunca, provokacijom koju je insceniralo reakcionarno
sveenstvo, i propustio da provodi masovno politiko uzdizanje meu vlastitim
trupama, koje su mirno odlazile "da piju ljemovima vodu iz Dona" - a da se ne
spominje nehigijensko stanje rijeke Don u ono doba, prije uvoenja dvostrukog
kloriranja. Umjesto toga, optueni se ograniio kad su neprijateljske snage
ve bile na vidiku, na potpuno neodgovornu molbu svojoj vojsci:
"Ovo smo htjeli, brao, sad navalimo!"
(Istraga, svezak prvi, list 36)
Kobno znaenje poraza ujedinjenih novogorodsko-severskfh
-kurskih-putivlskih-rilskih snaga za nau domovinu najbolje od
svega karakteriziraju rijei velikog kneza kijevskog, Svjatoslava:
"Bog dade da pogana svladam,
al mladosti ne zadrali ove."
(Istraga, svezak prvi, list 88)
294
Greka je naivnog Svjatoslava (posljedica njegovog klasnog sljepila) to lou
organizaciju itavog pohoda i rasulo ruskih snaga pripisuje iskljuivo
"mladosti" optuenog, ne uviajui da je posrijedi zapravo dalekosena i
proraunata izdaja.
Sam zloinac uspio je izbjei istragu i proces, ali svjedok Borodin, Aleksandr
Porfirevi, kao i svjedok koji eli ostati anoniman, i u daljem e se postupku
nazivati "pisac slova", nepobitnim su dokazima otkrili gnusnu ulogu kneza I.
S. Olgovia, i to ne samo u bici, koja je prihvaena pod uslovima nepovoljnim
za rusku komandu,
meteorolokim
"Vjetar vije i donosi strijele Pa ih sipa etam Igorovim ... i taktikim
"Neprijatelj grne sa svih strana i naijence odsvud opkoljuje."
(Ibid., svezak prvi, listovi 123, 124, svjedoanstvo pisca Slova)
ve je jo odvratnije bilo njegovo vladanje i vladanje njegovog kneevskog
potomka u zarobljenitvu. ivotni uslovi, koje su obojica uivali u takozvanom
zarobljenitvu pokazuju da su bili u najveoj milosti Kana Konaka, to moemo
objektivno tumaiti kao nagradu polovjecke komande za zloinaku predaju
njihovih trupa.
Tako se, na primjer, na osnovu iskaza svjedoka Borodina utvrdilo da je u
zarobljenitvu knez Igor imao svog konja, i to ne samo jednoga:
"Uzmi konja kojeg god ti drago!"
(Ibid., svezak prvi, list 233) Pri tom je kan Konak govorio knezu Igoru:
"Ti se smatra tu ko zarobljenik.
A ivi li ko rob, il" ko gost moj?" I dalje:
"Zarobljenik, ivi li ovako?"
(Ibid., svezak prvi, list 5)
Polovjecki kan otkriva sav cinizam svojih odnosa s knezom--izdajnikom:
"S odvanosti tvoje i hrabrosti, zavoljeh ja tebe, knec, jako."
(Ibid., svezak trei, list 5)
Pomnjivija istraga otkrila je da su ti cinini odnosi postojali ve davno
prije bitke na rijeci Kajal:
"Oduvijek si meni bio mio."
(Ibid., list 14, iskaz svjedoka Borodina) I dalje:
"Ne protivnik, ve saveznik vjerni, i prijatelj pouzdani, brate, htio bih ti
biti..."

(Ibid.)
295
Sve to objektivno karakterizira optuenog kao aktivnog ortaka kana Konaka,
kao dugogodinjeg polovjeckog agenta i pijuna.
Na osnovu gore navedenih podataka, Olgovi, Igor Svjatosla-vi, roen 1151. u
gradu Kijevu, ruske narodnosti, vanpartijac, nekanjavan, dravljanin SSSR-a,
po zvanju vojni zapovjednik, aktivan kao zapovjednik trupa s inom kneza,
odlikovan ordenima Varjaga prvog stupnja, Crvenog sunaca i medaljom Zlatnog
tita, optuuje se zbog gnusne veleizdaje domovine, zajedno sa sabotaom,
pijunaom i dugogodinjom zloinakom suradnjom sa po-lovjeckim kanatom.
Drugim rijeima, kriv je za zloine koji potpadaju pod lanove 58-1-b, 58-6,
58-9. i 58-11. Kaznenog zakonika RSFSR.
Olgovi se priznaje krivim za gore navedena djela, kao to su dokazali iskazi
svjedoka, ep i opera.
Pozivajui se na lan 268. kaznenog postupka RSFSR, sluaj na dnevnom redu
upuuje se tuiocu na daljnji postupak i izvoenje optuenog pred sud."
Rubin je duboko udahnuo i dostojanstveno pogledao zekove. Ponesen bujicom
mate, nije bio u stanju prestati. Smijeh je odjekivao prostorijom sve do
vrata i podsticao ga. Ve je rekao vie toga i mnogo otrije nego to bi u
drugim prilikama uinio u nazonosti nekolicine dounika ili zlobnih
pojedinaca.
Spiridon, grube sijedorie kose, koja mu je, neoiana i ne-poeljana, rasla
duboko u elo, oko uiju i po zatiljku, nije se ni jednom nasmijeio.
Namrteno je promatrao sud. Pedesetogodinji Rus, on je po prvi put uo za tog
kneza iz davnine koga su zarobili; a ipak je u dobro poznatoj sredini sudnice
i nepokolebivom samopouzdanju tuioca jo jednom proivljavao sve ono to je i
sam osjeao, uviao je svu nepravdu tuioevih zakljuaka i svu muku tog
bijednog kneza.
"S obzirom na odsustvo optuenog i nemogunost ispitivanja svjedoka", prekine
Nerin istim onim odmjerenim, nazalnim glasom, "preimo na raspravu. Dajem
opet rije tuiocu."
Nerin pogleda Zemelju, traei potvrdu svojim rijeima.
"Svakako, svakako", kimne glavom prisjednik, koji se sa svaim slagao.
"Drugovi suci", oglasi se Rubin sumorno, "mogu vrlo malo dodati tom lancu
uasnih optubi, tom prljavom klupku zloina, koje se rasplelo pred vaim
oima. U prvom redu htio bih jednom zauvijek odbaciti openito raireno,
pokvareno miljenje, da ranjenik ima moralno pravo da dopusti da bude
zarobljen. To se iz osnova razlikuje od naih pogleda, drugovi! A to vie u
sluaju kneza Igora. Kau nam da je bio ranjen na bojnom polju. Ali tko to
moe dokazati danas, sedamsto ezdeset pet godina kasnije? Je li sauvana
ikakva slubena potvrda o rani, koju je potpisao njegov divizijski lijenik? U
svakom sluaju, nema slubene potvrde u tom smislu u itavoj optunici,
drugovi suci!"
Amantaj Bulatov skinuo je naoale i bez njihova nestanog sjaja oi su mu bile
beskrajno tune.
On, Prjanikov, Potapov i mnogi drugi meu nazonima zatvoreni su zbog iste
takve "izdaje domovine": zbog "dobrovoljne" predaje u zarobljenitvo.
296
"A nadalje", grmio je tuilac, "elio bih istaknuti sramotno ponaanje
optuenog u polovjeckom logoru. Knez Igor uope nije mislio na domovinu, ve
samo na enu:
"Sama si, golubice moja, Sama si..."
Ako to poblie promotrimo, to je i posve razumljivo, jer njegova Jaroslavna
bila je mlada ena, njegova druga, i takvoj enskoj nije mogao mnogo
vjerovati, ali ipak se knez Igor pokazao kao pravi sebinjak. A kome su
plesali polovjecki plesai, pitam ja vas? Opet njemu. A njegov gnusni potomak

smjesta je stupio u spolnu vezu s Konakovom kerkom, premda je brak sa

strancima naim dravljanima bio kategoriki zabranjen po odgovarajuim
kompetentnim organima. I sve to u doba krajnje napetosti u sovjetskopolovjeckim odnosima, kad ..."
"ekajte malo!" ree upavi Kagan sa svog kreveta. "Kako tuilac znade da je u
ono vrijeme postojala sovjetska vlast u Rusiji?"
"Pandur! Uklonite tog potplaenog agenta!" naredi Nerin. Ali prije nego se
Bulatov mogao i okrenuti, Rubin je svisoka prihvatio izazov.
"Ako nemate nita protiv, ja bih odgovorio! Dijalektika analiza teksta daje
nam za to nedvojbeni dokaz. itajte to pie autor legende: "Viju se crvene
zastave u Putivlu."
To je dovoljno jasno, zar ne? Plemeniti knez Vladimir Galicki, zapovjednik
Putivlskog okrunog vojnog komesarijata, okupljao je narodnu miliciju,
predvoenu Skulom i Jerokom za obranu svog rodnog grada - a knez Igor je u to
vrijeme promatrao gole noge polovjeckih ena. Podvlaim to istiui da svi
suosjeamo s tim njegovim zanimanjem, ali napokon, Konak mu je ponudio da
izabere "bilo koju ljepoticu" - pa zato ta hulja to onda nije iskoristila?
Tko e od nas povjerovati da e se mukarac sam odrei enske? I, napokon,
konani cinizam optuenog otkriva se u takozvanom njegovom bijegu iz
zarobljenitva i dobrovoljnom povratku u domovinu. Tko e povjerovati da se
mukarac komu je ponuen "konj po izboru i zlato", moe iznenada dobrovoljno
vratiti u domovinu i svega se toga odrei? Kako to moe biti?"
Ba to, ba to isto pitanje postavljali su u istrazi ratnim zarobljenicima
koji su se vratili. I Spiridona su pitali: "Zato bi se vratio u domovinu,
osim ako te neprijatelj nije regrutirao?"
"Postoji, dakle, samo jedno jedino tumaenje: kneza Igora regrutirala je
polovjecka pijunska sluba i ubacila ga da pomogne unitenju Kijevske drave!
Drugovi suci! U meni kao i u vama kipi plemenita indignacija. Zahtijevam u ime
ovjeanstva da se tog kukinog sina objesi! Ali budui da je smrtna kazna
ukinuta, neka se kiseli dvadeset pet godina, i dajte mu jo pet dodatka! I
neka bude daljnja odluka suda da se opera Knez Igor ukloni sa scene kao
krajnje amoralna, djelo koje popularizira izdajnike sklonosti meu naom
omladinom! I neka se dovede pred lice pravde svjedok u navedenom procesu,
Borodin A. P., koga valja uhapsiti iz mjera predostronosti. I neka se pred
lice pravde takoer dovedu ovi aristokrati: 1) Rimski i 2) Korsakov, jer, da
297
je oni nisu zavrili, ta kobna opera nikad ne bi dospjela na scenu. Ja sam
zavrio!" Rubin je s treskom skoio s nonog ormaria. Burleska je odjednom
dobila gorak okus. Nitko se nije nasmijao.
Prjanikov ne ekajui da ga pozovu ustane se sa stolice i u dubokoj tiini
ree nesigurno: "Tant pis, gospodo! Tant pis! ivimo li u dvadesetom stoljeu
ili u kameno doba? to znai veleizdaja? U doba atomskog razaranja!
Semikonduktora! Elektronskih mozgova! Tko ima pravo da sudi drugom ljudskom
biu, gospodo? Tko ima pravo da ga liava slobode?"
"Oprostite, je li to ve obrana?" progovorio je uljudno profesor Celnov i svi
su se okrenuli prema njemu. "elio bih prije svega dodati tuioevim
argumentima stanovite injenice koje je moj kolega previdio, a ..."
"Naravno, naravno, Vladimire Erastoviu!" sloi se Nerin. "Mi smo uvijek za
tuioca a protiv obrane, i spremni smo dopustiti svako krenje sudskih
propisa. Izvolite!"
Suzdrani smijeak pojavio se na profesorovom licu. Govorio je tiho, ali ipak
ga se dobro moglo uti, jer ga je publika sluala s potovanjem. Njegove
izblijedjele oi kao da su zurile nekamo pokraj prisutnih, kao da se pred
njima okreu stranice starih kronika. Vunena loptica na njegovoj kapi isticala
je otrinu lica i davala mu neki izraz opreza.
"elio bih rei", ree profesor matematike, "da bi, ak i prije nego je

imenovan vojnim zapovjednikom, knez Igor bio otkriven im bi prvi put ispunio
upitnik nae specijalne slube sigurnosti. Majka mu je bila polovjecka
dravljanka, ki polovjeckog plemia. Sam po krvi napola Polovjec, bio je niz
godina u savezu s njima. On je bio "vjerni saveznik i pouzdani prijatelj"
Konaka i prije te vojne! 1180, kad su ga porazili Monomahovii, pobjegao je
od njih u istom amcu s kanom Konakom. Kasnije su Svjato-slav i Rjurik
Rostislavi pozvali Igora da se pridrui sveruskoj kampanji protiv Polovjeca,
ali Igor je odbio izgovarajui se ledom: "Zemlja e biti pokrivena ledom."
Moda zato to je ve u to vrijeme Svoboda Konakovna, ki Konakova, ve bila
zarunica Vladimira Igorjevia? Godine 1185, koju sada razmatramo, tko je
zapravo pomogao Igoru da pobjegne iz zarobljenitva? Opet Polovjec! Polovjec
Ovlur, koga je Igor kasnije "uinio plemiem". A Konakovna je kasnije Igoru
dala unuka. Zbog prikrivanja tih injenica predlaem da se i pisac legende
takoer predvede pred sud, kao i muziki kritiar Stasov, komu su izmakle
izdajnike tendencije u Borodinovoj operi i, napokon, grof Musin-Pukin,
budui da je on nesumnjivo sudjelovao u spaljivanju jedinog rukopisa.
Oigledno je da je netko, kome je to koristilo, zameo tragove."
Poto je zavrio, Celnov se povukao. Isti onaj slabani smijeak i dalje mu je
titrao na usnama. Svi su utjeli.
"Ali zar nema nikoga tko e braniti optuenog? Napokon, ovjeku je
potrebna obrana!" pobunio se Isak Kagan.
"Ne zasluuje on obranu, gad jedan!" povikao je Dvojetjoscr. "To spada pod
lan 1-B. Pred zid s njim!"
298
Sologdin se namrtio. Ono to je Rubin govorio bilo je vrlo zabavno i
smijeno, a divio se i znanju Celnova. Ali knez Igor bio je ponos ruske
povijesti, predstavnik vitetva iz najslavnijeg razdoblja; stoga se s njim
nije smjelo rugati, ak ni indirektno. Sologdin je osjeao neki neugodan okus
u ustima.
"Ne, ne, ako mi dopustite, ja u ipak govoriti u njegovu obranu!" ree Isak,
koji se sada ohrabrio, i hitro se ogledao po sobi. "Drugovi suci! Kao uvaeni
vladin advokat, bez rezerve prihvaam sve zakljuke dravnog tuioca."
Razvlaio je rijei. "Moja mi savjest kae da bi kneza Igora valjalo ne samo
objesiti ve i ra-etvoriti. Istina, ve je trea godina kako u naem
ovjenom zakonodavstvu vie nema smrtne kazne, te smo prisiljeni nadomjestiti
je neim drugim. Meutim, neshvatljivo je zato je tuilac tako sumnjivo
popustljiv? Oigledno bi i samog tuioca valjalo provjeriti! Zato se
zaustavio dva koraka od najvee kazne, i pristao na dvadeset pet godina
robije? Napokon, u naem kaznenom zakoniku postoji kazna koja je konana, tek
malo razliita od smrtne kazne, kazna daleko strasnija nego dvadeset pet
godina robije." Isak je zastao da bi napravio to vei dojam.
"A to je to, Isak?" dovikivali su mu nestrpljivo.
Bez urbe, podrugljivo nevino, on odgovori: "lan 20-Z, ta-ka a."
Nitko od nazonih, usprkos njihovom dugogodinjem zatvorskom iskustvu nikad
nije uo za takav lan. Kako je ovaj pedant znao za to?
"A kako glasi?" dovikivali su mu sa svih strana nepristojne sugestije: "Da ga
se kastrira?"
"Zamalo, zamalo", potvrdi Isak nepokolebljivo. "Zapravo, to je spiritualna
kastracija. lan 20-Z, taka a, znai da se nekoga proglauje neprijateljem
radnog naroda i protjeruje van granica SSSR-a! to se nas tie, moe i crknuti
tamo na Zapadu. Nemam vie to rei."
edno, glave nakrivljene u stranu, sitan i upav vratio se na svoj leai.
Salve smijeha potresale su sobu.
"to? to?" urlao je Horobrov, guei se od smijeha, a njegova je muterija
poskoila jer ju je povukao karama. "Protjerati? Zar zaista postoji takav
lan?"

"Neka mu se dade najvea kazna! Neka mu se dade najvea kazna!" vikali su.
Seljak Spiridon lukavo se smijeio.
Svi su stali govoriti u jedan mah, a zatim se rasprili.
Rubin je opet legao na trbuh trudei se da se koncentrira na mongolsko-finski
rjenik. Proklinjao je svoju glupu naviku da se istie, i stidio se uloge koju
je odigrao.
299
51
PRI KRAJU DVADESETE GODINE
Adamson, naslonjen na zguvani jastuk jo uvijek je gutao Grofa Monte Christa.
Okrenuo je lea svemu to se dogaalo u sobi. Nikakva komedija iz sudnice nije
ga sad mogla nasmijati. Samo je malo okrenuo glavu kad je progovorio Celnov,
jer nikad prije nije uo ono to je on govorio.
U dvadeset godina progonstva, istranih zatvora, samica, logora i araki,
Adamson, koji je nekad bio snaan i sugestivan govornik, postao je
bezosjeajan, postao je ravnoduan i prema vlastitim patnjama i patnjama ljudi
oko sebe.
Proces koji se upravo odigravao u sobi bio je posveen sudbini ratnih
zarobljenika - sovjetskih vojnika koje su njihovi generali prvo svojom
nesposobnou uspjeli dovesti u zarobljenitvo, a koje je zatim Staljin
hladnokrvno pustio da umiru od gladi; ratnim zarobljenicima iz razdoblja 1945.
i 1946. Adamson je teoretski mogao priznati, i priznavao je, da je ono to se
njima dogodilo tragino, ali ipak je to bio samo jedan val zatvorenika, jedan
od mnogih, i ne najznaajniji. Ratni zarobljenici bili su zanimljivi zato to
su vidjeli mnoge strane zemlje (stoga su automatski bili "ivi lani
svjedoci", kako ih je Potapov u ali zvao). ali usprkos tome, taj je val bio
siv i bezbojan, bile su to sluajne
rtve rata, a ne ljudi koji su dobrovoljno odabrali politiku borbu
za svoj ivotni put.
Svaki val zekova koje je NKVD uhapsio imao je, poput svake
ljudske generacije na zemlji, svoju povijest i svoje heroje. Jednoj generaciji
teko je shvatiti drugu. Adamsonu se inilo da se ove ljude nije moglo ni
usporedi:
s onim divovima koji su, poput njega samog, dobrovoljno odabr:;
izgnanstvo na Jeniseju, umjesto da povuku ono to su rekli r
partijskim sastancima i tako se i dalje odre u udobnosti i obil;.
Svaki pojedini od njih imao je tu mogunost izbora. Oni mprihvatili izvrtanje i sramoenje revolucije, ve su bili spr.
da se rtvuju za njeno proienje. Ali ovo "pleme mladik
300
f
znanaca", trideset godina poslije oktobarske revolucije, dolo je u eliju sa
seljakim psovkama i otvoreno je hulilo i govorilo svetogra, zbog kojih bi ih
strijeljali za vrijeme graanskog rata. I zato Adamson, koji nije osjeao
lino neprijateljstvo ni prema jednom od bivih ratnih zarobljenika, u pravilu
uope nije priznavao tu vrst.
Nadalje, kao to je sam sebe uvjeravao, Adamson je ve odavno izgubio
svaki interes za rasprave zatvorenika, ispovijedi i prie oevidaca. Nestala
je kod njega znatielja, koju je moda osjeao kao mladi, da sazna to se
govori u drugom kutu elije. Izgubio je interes i za svoj posao. Nije bio u
vezi sa svojom obitelji, jer nije bio roen u Moskvi, nikad nije primao niti
odlazio u posjete, a cenzurirana pisma koja su mu stizala u araku nesvjesno
su bila liena sve spontanosti jo dok su ih pisali. Nije gubio vrijeme
novinama - njihov sadraj bio mu je jasan im bi bacio pogled na naslove. Nije
bio u stanju sluati muzike emisije vie od jednog sata dnevno, a izgovorenu
rije na radiju, kao ni knjige koje su bile pune lai, ivci mu uope nisu

mogli podnijeti. I premda je negdje duboko u sebi zadrao ne samo ivahno, ve

ak i izvanredno osjetljivo zanimanje za svijet i za sudbinu one doktrine
kojoj je posvetio itav svoj ivot - izvjebao se da izvana ostane potpuno
indiferentan prema svemu oko sebe. I tako se dogodilo da je Adamson, koji nije
bio na vrijeme strijeljan, ili na smrt izgladnio, ili otrovan, zavolio sad ne
one knjige koje su plamtjele istinom, ve one koje su ga zabavljale i pomagale
mu da skrati beskonane zatvorske godine.
... Ne, nisu itali Monte Christa u Jenisejskoj tajgi dvadeset devete, tano
prije dvadeset godina. Na Angari, u dalekom selu Doani, do kojega je preko
tajge vodilo trista kilometara puta za saonice, okupili su ostale izgnanike iz
naselja u okrugu oko stotinu kilometara pod izlikom proslave Nove godine na
sastanak na kojem e raspravljati o meunarodnoj situaciji i unutarnjem stanju
u dravi. Temperatura se sputala do pedeset stupnjeva ispod nitice.
Privremena eljezna, pe u kutu nikako nije mogla ugrijati prostranu sibirsku
baraku s razruenom ruskom pei (zato su baraku i dali izgnanicima). Zidovi
kolibe bili su potpuno smrznuti. Tu i tamo u tiini noi balvani u zidu pucali
bi kao pucnjevi iz puke.
Konferenciju je otvorio Satanevi referatom o partijskoj politici u selu.
Skinuo je kapu, oslobodivi valovitu crnu kosu, ali ostao je u jagnjeem
kouhu, kome je iz depa vjeno virio prirunik engleskih fraza.
("Neprijatelja treba upoznati", objanjavao je.) Satanevi se uvijek igrao
voe. Izgleda da je kasnije strijeljan tokom trajka u logorima Vorkute. Ali,
na alost, to se strastvenije raspravljalo o njegovom i ostalim referatima,
to se vie raspadalo jedinstvo te krhke skupine izgnanika; nisu se pojavila
dva ili tri miljenja, ve tano onoliko koliko je bilo ljudi. Ujutro je
umorno zavrio slubeni dio konferencije, a da se nije dolo ni do kakvog
zakljuka.
Zatim su jeli i pili iz dravnog suda, a stol je bio ukraen borovim granama
koje su pokrivale rupe na stolu i razderani
301
stolnjak. Granice koje su se u sobi otapale mirisale su po snijegu i smoli i
bockale ruke. Pili su votku domae proizvodnje.
Nazdravljajui, zaklinjali su se da nitko od prisutnih nikad nee potpisati
kapitulantsko odricanje.
Pjevali su slavne revolucionarne pjesme: "Varavljanku", "Sovjetsku zastavu",
"Crnog baruna".
I dalje su raspravljali o svemu to bi im palo na pamet. Roza, radnica iz
harkovske tvornice duhana, sjedila je na pernatom jastuku (donijela ga je iz
Ukrajine u Sibir i silno se njime ponosila), puila jednu cigaretu za drugom i
prezirno zabacivala kratko podiane uvojke. "Ne trpim inteligenciju! Odvratna
mi je sa svim tim njenim "tananostima" i "sloenostima". Ljudska psihologija
mnogo je jednostavnija nego to su to predrevolucionarni pisci htjeli
priznati. Na je zadatak da oslobodimo ovjeanstvo od njegovog duhovnog
tereta!"
Na neki nain razgovor je skrenuo na enski nakit. Jedan od izgnanika,
Patruev, bivi tuilac iz Odese, kojega je zarunica sluajno nedavno dola
iz Rusije, uskliknuo je izazivaki: "A zato elite zadrati nae budue
drutvo siromanim? Zato ja ne bih sanjao o vremenu kad e svaka djevojka
moi nositi biserje? Kad e svaki mukarac moi okruniti glavu svoje ljubljene
dija-demom?"
Kakva se vika podigla! S koliko gnjeva su ga uutkali citatima iz Marxa i
Plehanova, iz Campanelle i Feuerbacha! Nae budue drutvo! Tako su lako o
njemu govorili! Izilo je sunce Nove godine 1930. i svi su izili da mu se
dive. Bilo je ledeno, svjee jutro sa stupovima ruiastog dima koji su se
uzdizali ravno u ruiasto nebo. Na bijelom prostranstvu Anga-re, seljakinje
su tjerale stoku da pije u rupi na ledu kraj umovite obale. Nije bilo

mukaraca ni konja; svi su bili potjerani na sjeu ume.

Prola su dva desetljea. Aktualnost onih zdravica ocvala je i iezla.
Strijeljali su one koji su ostali vrsti, i strijeljali su one koji su
kapitulirali.
I
samo u Adamsonovoj
usamljenoj
glavi, sauvanoj
unutar staklenika arake, i dalje je rasla, poput nekog nevidljivog stabla,
svijest i sjeanje na te godine... Adamson je gledao u knjigu ali nije itao.
Tada je na rub njegova leaja sjeo Nerin. Nerin i Adamson upoznali su se
prije tri godine u eliji Butirke, u kojoj je bio zatvoren i Potapov.
Adamson je tada zavravao svoj prvi kazneni rok od deset godina i
zaprepastio je ostale zatvorenike u eliji svojim ledenim autoritetom, duboko
ukorijenjenim zatvorskim skepticizmom, dok je sam potajno ivio u suludoj nadi
da e se ubrzo vratiti svojoj obitelji.
Svaki su proli svojim razliitim putem. Adamson je nekim propustom osloboen,
ali upravo na toliko vremena da je njegova obitelj uspjela preseliti i
smjestiti se u Sterlitamaku, gdje je milicija pristala da ga upie meu
prijavljene. Cim se njegova obitelj preselila opet su ga uhapsili i podvrgli
ga samo jednom sasluavanju: Je li zaista bio u izgnanstvu od 1929. do
1934, a
302
I
kasnije zatvoren? Poto su utvrdili da je tako, da je ve odsluio kaznu, da
je odsluio ak i vie od pune kazne, Specijalni savjet dosudio mu je na to
jo deset godina. Rukovodstvo arake saznalo je preko velike svesavezne
kartoteke zatvorenika o hapenju njihovog biveg namjetenika, i smjesta ga
opet povuklo u a-raku. Adamsona su doveli u Mavrino, gdje je, kao posvuda u
svijetu zatvorenika, odmah sreo stare znance, ukljuivi Nerina i Potapova. A
kad su sva trojica kod tog susreta stala da popue na stepenicama, Adamsonu se
uinilo da se nikad nije ni vraao na slobodu na godinu dana, da nije vidio
svoju obitelj, da nije obdario svoju enu jo jednom kerkom tokom tog
perioda, da je sve to bio samo nemilosrdan san i da je jedina vrsta stvarnost
u ivotu samo zatvor.
Sad je Nerin sjeo k Adamsonu da ga pozove na proslavu svog roendana - bilo
je odlueno da se taj datum slavi. Adamson je sa zakanjenjem estitao Nerinu
i pogledavi ga postrance raspitao se tko e sve biti prisutan. Adamsonu uope
nije bilo drago to mora navlaiti kombinezon i pokvariti nedjelju koju je
tako prekrasno provodio samo u rublju, to mora odloiti svoju zabavnu knjigu
i otii na nekakvu proslavu roendana. to je najvanije, uope se nije nadao
da e ugodno provesti vrijeme, jer je bilo gotovo sigurno da e izbiti nekakva
politika rasprava, da e kao uvijek biti besplodna i besciljna, a da ipak
nee moi da se ne ukljui u nju. A opet, nee moi da se ukljui, jer mu je
jednako nemogue bilo pokazati svoju enu goJu pred tim "mladim"
zatvorenicima, kao otkriti svoje vlastite duboke i tako esto povrijeene
misli.
Nerin mu je rekao tko e sve doi. U araki je samo Rubin bio uistinu blizak
Adamsonu, a ipak je Adamsonu preostala dunost da ga strogo ukori zbog
dananje farse, koja je bila nedostojna pravog komunista. S druge strane,
Adamson nije volio Sologdina i Prjanikova.
Ipak, nije bilo to da se radi, i Adamson je prihvatio. Nerin mu je rekao da
e proslava poeti za pola sata izmeu Potapovlje-vog i Prjanikovljevog
leaja, im Potapov napravi puding.
Dok su govorili Nerin je vidio to Adamson ita i rekao: "Jednom sam takoer
imao prilike itati Monte Christa u zatvoru, ali nisam ga proitao do kraja.
Primijetio sam da, premda Dumas pokuava stvoriti atmosferu uasa, prikazuje
Chateau d"If kao prilino patrijarhalan zatvor. Da ne spominjemo isputanje
tako zgodnih pojedinosti kao to je svakodnevno iznoenje kible iz elije, o
emu Dumas s pravim neznanjem slobodnog ovjeka nita ne govori - pogodite

zato je Dantes uspio pobjei? Zato to godinama nitko nije pretraivao

eliju, dok bi meutim elije valjalo pretraivati svakoga tjedna; i eto
rezultata: tunel nije otkriven. Zatim, nikad nisu izmjenjivali straare, dok
nam iskustvo govori da straare valja mijenjati svaka dva sata, tako da bi
jedan kontrolirao drugoga. U Chateau d"If nisu ulazili u elije i nisu ih
pregledavali nekoliko dana za redom. Nisu ak imali ni okanca na vratima, te
d"If uope nije bio zatvor ve pravo odmaralite. Cak su ostavili metalnu
zdjelicu u eliji, s kojom je Dantes
303
mogao kopati kroz pod. I napokon su lakovjerno uili mrtvaca u vreu a da
prije toga nisu spalili meso uarenim eljezom u mrtvanici, niti ga u
straarnici nekoliko puta proboli bajunetom. Dumas se morao malo vie
potruditi oko elementarne metodi-nosti, umjesto oko mrane atmosfere."
Nerin nikad nije itao knjige iskljuivo za zabavu. On je traio u njima
saveznike ili neprijatelje, i o svakoj knjizi koju je proitao iznio bi taan
sud koji je onda pokuavao nametnuti drugima.
Adamson je poznavao tu njegovu munu naviku. Sluao ga je ne podiui glavu s
jastuka, i mirno ga promatrao kroz etvrtaste naoale.
"U redu, doi u", ree i ispruivi se udobnije, nastavi itati.
304
52
ZATVORSKE TRICE
Nerin je poao da pomogne Potapovu u pripremanju pudinga. Tokom gladnih
godina u njemakom zarobljenitvu i sovjetskim zatvorima, Potapov je nauio da
jesti nije sramotno, nije prezira vrijedno, ve da je to jedno od najugodnijih
iskustava u ivotu, koje otkriva samu bit naeg postojanja. "Volim kazivati
sate, po ruku, aju i veeri."
Recitirao je taj udesni ruski inenjer jake struje, koji je posvetio itav
svoj ivot transformatorima golemih kapaciteta.
A budui da je Potapov bio jedan od onih inenjera kojemu su ruke isto tako
hitre kao i glava, ubrzo je postao izvanredan kuhar: u Kriegsgefangenlageren
znao je ispei tortu od narane iz samih krumpirovih kora, a u arakama se
specijalizirao i usavrio u slatkiima.
Trenutno je neto mijeao iznad dva spojena nona ormaria u polutamnom
prolazu izmeu njegova leaja i Prjanikovljevog. Gornji su madraci zastirali
svjetlo sa stropa i stvarali ugodan sumrak. Zahvaljujui polukrunom obliku
sobe, s leajevima poredanim po radijusima, prolaz je bio uzak na poetku a
irio se prema prozoru. Masivna prozorska daska, iroka etiri i po cigle,
takoer je posluila Potapovu: posvuda su bile poredane limenke, plastine
kutije i zdjelice. Potapov je sveano, kao da vri neki obred, tukao
kondenzirano mlijeko, okoladu i dva jaja (neki su od tih sastojaka potekli od
Rubina, koji je esto primao pakete od kue i uvijek ih dijelio) u neto to
na ljudskom jeziku nije imalo naziva. Mrmljajui je prekorio Nerina to je
zakasnio i naredio mu da improvizira preostale ae za vino (ve je prikupio
poklopac od termos-boce, dvije male kemijske staklenke, a dvije posudice,
poput onih u koje se vani stavlja sladoled, Potapov je slijepio od votanog
papira). Nerin je predloio da e posuditi dvije zdjelice za brijanje i
isprati ih toplom vodom.
20 U prvom krugu
305
i I
Nepomueni nedjeljni mir zavladao je polukrunom sobom. Neki su zekovi
pripovijedali s drugovima leei na krevetima; drugi su itali i povremeno se
mijeali u razgovor, a neki su utke leali prekriivi ruke iza glave i
zurei u bijeli strop.
Svi su se glasovi spajali u jednu jedinu disonancu.

Specijalist za vakuum, Zemelja, uivao je na svom gornjem leaju: leao je u

gaicama (gore je bilo vrue), gladio dlakava prsa i smijeio se svojim
vjenim dobroudnim smijekom dok je pripovijedao neku priu Miki Mordvinu,
koji je leao dva leaja dalje.
"Ako ba hoe znati, sve ti je to poelo s pola kopjejke."
"Zato s pola kopjejke?"
"Pa eto, ranije, dvadeset este, dvadeset osme - ti si jo bio mali - nad
svakom blagajnom bio je natpis: "Zahtijevajte ostatak od pola kopjejke!" I
postojao je takav novac - pola kopjejke. Blagajnici su je vraali bez rijei.
Bilo je to vrijeme NEP-a, ba kao mirno doba."
"Nije bilo rata?"
"Da nije bilo rata, ma to pria? Bilo je to prije svih ratova, znai - mirno
doba. Da... Za vrijeme NEP-a ljudi su u ustanovama radili est sati dnevno, ne
kao sada. I nita, sve je ilo kako treba. Ako su te zadrali petnaest minuta
dulje, odmah su morali upisati kao prekovremeno. I onda, to misli, to je
prvo nestalo? Pola kopjejke! S njima je sve i poelo. Onda je nestao bakarni
novac. A tridesete i srebrnjaci. Vie nije bilo sitnine. Ne bi ti dali sitninu
da se ubije. I od tada nita vie nije kako treba. Nema sitnine, a katkada se
ak ne potrude ni da ti uzvrate u rubljima. Ni jedan prosjak ne trai da mu
Krista radi udijeli kopjejku; trai: "Graanine, dajte rublju!" A kad dobije
plau u ustanovi, nemoj se ni truditi da trai one kopjejke, koje stoje na
platnom spisku - smijat e ti se, rei e: cjepidlaka! A sami su budale! Pola
kopjejke znai potovanje prema ovjeku, a oni ti ne vraaju ni ezdeset
kopjejaka od rublje - drugim rijeima, seru ti na glavu. Nitko se nije podigao
da obrani pola kopjejke - i sad, evo ti: izgubili smo pola ivota."
Na drugoj strani, drugi zatvorenik na gornjem leaju prekinuo je itanje i
rekao ovjeku do sebe: "Caristika vlada je bila trula! Zamisli, jedna
revolucionarka je trajkala glau osam dana da bi prisilila efa zatvora da
joj se ispria. I ta se budala ispriala. Samo pokuaj natjerati efa Krasne
Presnje da se ispria!"
"Danas bi je poeli hraniti kroz crijevo ve trei dan. Da, i jo bi joj
natovarili dodatnu kaznu zbog provokacije. Gdje si to proitao?"
"Kod Gorkoga."
Dvojetjosov, koji je leao nedaleko, uspravi se na krevetu. "Tko to ita
Gorkoga?" upita prijeteim basom.
"Ja."
"A zato, do vraga?"
"Pa, evo, ovdje, na primjer, ima istinitih pojedinosti o zatvoru u Ninjem
Novgorodu: mogao si postaviti ljestvice uza zid i popeti
306
se preko njega, i nitko te ne bi zaustavio. Moe li to zamisliti? A zatvorski
straari, kae pisac, imali su revolvere koji su bili toliko zarali da su
mogli posluiti samo za zakucavanje avala u zid. To je vrlo pouno."
Ispod njih odvijala se jedna od onih pradavnih zatvorskih rasprava: kad je
najbolje biti zatvoren? Nain na koji je pitanje postavljeno pretpostavljao je
da nikome nije sueno da izbjegne zatvor. Zatvorenici su bili skloni tome
da preuveliavaju broj ostalih zatvorenika: dok je zatvoreno bilo zapravo
svega dvanaest do petnaest milijuna ljudi, zekovi su vjerovali da ih ima
dvadeset ili ak trideset milijuna. Oni su vjerovali da gotovo i nema
mukaraca na slobodi. "Kad je najbolje biti zatvoren?" naprosto je znailo je
li bolje u mladosti ili u kasnijim godinama. Neki su zekovi (obino oni mladi)
veselo tvrdili da je bolje biti uhapen u mladosti: tada se ovjeku prua
prilika da zaista naui to znai ivjeti, to je u ivotu vrijedno, a
to drek;
tada u doba od trideset i pet godina, poto je odradio
desetogodinju kaznu, ovjek moe sagraditi svoj ivot na pametnim temeljima,
ovjek, meutim, koji je uhapen u starosti, moe samo patiti to nije ivio

kako valja, to mu je ivot bio lanac greaka i to se te greke ne mogu vie

ispraviti. Ostali - obino stariji ljudi - tvrdili bi nita manje
optimistino, da je biti uhapen u starosti, naprotiv, nalik na odlaenje u
skromnu penziju ili u samostan, da je ovjek izvukao ve sve iz ivota u
svojim najboljim godinama. (U rjeniku zatvorenika, "sve" se ograniavalo na
posjedovanje enskog tijela, dobru odjeu, dobru hranu i pie.) I oni su se
trudili da dokau da u logoru ne moe nanijeti mnogo zla starcu, dok mladog
ovjeka mogu izmuiti i osakatiti tako da se kasnije "ni nee na ensku".
To je bila bit rasprave u polukrunoj sobi, i tako zatvorenici uvijek
raspravljaju: neki sami sebe ohrabruju, neki sami sebe mue. Ali istina nije
izlazila nita jasnija iz njihovih rasprava i iz primjera iz ivota. Nedjeljom
uvee uvijek se inilo dobro biti zatvoren, ali kad su ustajali u ponedjeljak
ujutro, bio je jasno da je to uvijek loe.
A ak i to nije bilo posve tano ...
Rasprava o tome "kad je najbolje biti zatvoren" nije, meutim, raspalila
diskutante, ve ih je, naprotiv, pribliila u filozofskoj melankoliji. Ta
rasprava nije vodila nikamo, posebno ne u provale gnjeva.
Thomas Hobbes rekao je negdje, da bi se zbog pouka "Zbroj kutova u trokutu
iznosi sto i osamdeset stupnjeva" prolijevala krv samo kad bi povrijedio
neije interese. Ali Hobbes nije poznavao ud zatvorenika. Na krajnjem leaju
kraj vrata bila je u toku rasprava koja je mogla dovesti do borbe i
krvoprolia, premda se nije ticala niijih interesa. Tokar je navratio da malo
probrblja s elektriarom i sluajno su se dotakli teme Sestrorecka; odatle su
preli na pei kojima griju kue u Sestrorecku. Tokar je sam ivio u
Sestrorecku jednu zimu, i jasno se sjeao kakve su tamo pei. Elektriar nikad
nije bio tamo, ali njegov urjak je bio pear,
307
prvoklasni pear, i pravio je pei ba u Sestrorecku. Elektriar je opisao pe
koja je bila upravo suprotna od one koju je pamtio tokar. Njihova rasprava
koja je poela kao obina diskusija ve je napredovala do stupnja drhtavih
glasova i linih uvreda, ve je nadglasala sve druge razgovore u sobi. Obojica
sudionika patili su to ne mogu dokazati da imaju pravo. Uzalud su traili
nekog vrhovnog arbitra, a zatim su se obojica iznenada sjetili da se podvornik
Spiridon dobro razumije u pei, i da e, ako nita drugo, barem rei onom
drugome da takve idiotske pei kao to on zamilja ne postoje ni u Sestrorecku
ni igdje drugdje. I gotovo trei, na zadovoljstvo itave sobe, otili su da
potrae podvornika.
Ali u urbi zaboravili su zatvoriti vrata za sobom i druga je, nita manje
eksplozivna svaa, doprla iz hodnika: doekuje li se druga polovica dvadesetog
stoljea prvog sijenja 1950, ili 1. sijenja 1951? Diskusija je oigledno
bila u toku ve dulje vremena a potekla je iz pitanja: 25. prosinca koje
godine je Krist roen, odnosno navodno roen?
Netko je lupio vratima. Paklenska buka se stiala. U sobi je zavladala tiina
i sad se moglo uti Horobrova kako govori elavom konstruktoru iznad sebe:
"Kad nai ljudi krenu na prvi let prema mjesecu odrat e se, naravno, miting
kraj rakete, neposredno pred lansiranje. Posada e preuzeti obavezu: da e
tedjeti na gorivu, potui svemirski rekord u brzini, da nee zaustavljati
svemirski brod putem zbog popravaka, i da e izvriti slijetanje na mjesec
samo s ocjenom "dobro" ili "odlino". Jedan od tri lana posade bit e
politiki komesar. Tokom leta poduavat e pilota i navigatora o politikoj
koristi svemirskog putovanja, i traiti od njih izjave za zidne novine."
Prjanikov je to uo dok je trao kroz sobu s runikom i sapunom. Baletnim
pokretom skoio je prema Horobrovu i tajnovito se namrtivi rekao: "Uja
Terentiu! Budite uvjereni da tako nee biti."
"Nego kako?"
Prjanikov tajanstveno stavi prst na usta kao u detektivskom filmu. "Prvi e

na mjesec poletjeti Amerikanci."

Prasnuo je u jasni djetinji smijeh i otrao.
Rezbar je sjedio do Sologdina na leaju. Bili su upravo usred duge razvuene
konverzacije o enama. Rezbaru je bilo etrdeset godina, ali premda mu je lice
bilo jo mladenako, kosa mu je bila gotovo potpuno sijeda. To mu je dobro
pristajalo.
Danas je rezbar bio izvanredno raspoloen. Istina, toga jutra je pogrijeio i
pojeo kratku priu koju je napisao, a, kako se kasnije utvrdilo, mogao ju je
prokrijumariti i predati eni. Ali saznao je da je njegova ena pokazala
njegove prijanje kratke prie nekolicini povjerljivih pojedinaca, koji su svi
bili njima oduevljeni. Naravno, pohvale roaka i prijatelja mogu biti
pretjerane i iskrivljene, ali gdje se na svijetu moe nai nepristrano
miljenje? Pisao dobro ili loe, rezbar je za sva vremena sauvao istinu o
onome to je Staljin uinio s milijunima ruskih ratnih zarobljenika, sauvao
krik njihove due. Bio je ponosan, sretan
zbog toga i vrsto je odluio da i dalje pie prie. Da, a i sama posjeta
danas je vrlo dobro prola. Njegova ga je vjerna ena ekala, slala molbe za
njegovo osloboenje i uskoro ce dobiti vijest o uspjenom ishodu njenih
intervencija.
Traei oduka svom oduevljenju pripovijedao je neku dugaku priu Sologdinu,
koga nije smatrao glupim, ve potpuno osrednjim ovjekom, koji ni pred sobom
ni za sobom nema nita tako blistavo kao on.
Sologdin je leao ispruen na leima s nekom jeftinom knjigom otvorenom na
grudima i sluao pripovjedaa sa nestanim svjetlucanjem u oima. Sa svojom
kovravom malom bradom, jasnim oima, visokim elom i simetrinim crtama
starog ruskog Vikinga, Sologdin je bio neprirodno, gotovo nepristojno lijep.
Danas je bio prepun radosti. Srce mu je pjevalo pjesmu pobjede nad apsolutnim
ifratorom. Sloboda je sad bila samo godinu dana daleko - to jest, bila bi kad
bi on odluio dati aparat Jakonovu. Po osloboenju, mogla ga je iekivati
vrtoglava karijera. Osim toga danas mu tijelo nije kao obino eznulo za
enom, ve je bilo umireno, osloboeno. Premda je biljeio kaznene poene na
ruiastom listu papira, premda se svim silama trudio da odgurne Larisu od
sebe, veeras je, ispruen na svom leaju, Sologdin priznavao da mu je ona
dala upravo ono to je on od nje elio.
Sad se zabavljao dokono pratei obrate i tok prie koja mu je bila potpuno
ravnoduna i koju je pripovijedao ovjek koji je, premda nije bio glup, bio
potpuno obian i nije ni pred sobom ni za sobom imao nita tako blistavo kao
on, Sologdin.
Sologdin je neumorno svima ponavljao kako ima slabo pamenje, ograniene
sposobnosti i potpun nedostatak volje. Ali moglo se pogoditi to on zaista
misli o sebi po nainu na koji je sluao ljude kad govore: nadmono, svisoka,
kao da se trudi da prikrije injenicu da slua samo iz uljudnosti.
Rezbar je prvo pripovijedao o svojim dvjema enama u Rusiji; zatim se poeo
prisjeati svog ivota u Njemakoj i lijepih njemakih ena s kojima je bio
intiman. Njegova usporedba izmeu Ruskinja i Njemica bila je za Sologdina
nova. Govorio je da, poto je ivio i s jednima i s drugima, dri da su
Njemice bolje; da su Ruskinje suvie nezavisne, suvie samopouzdane i
samostalne, suvie beskompromisne u ljubavi; one neprestano otvorenim oima
prouavaju ovjeka koga vole, uoavaju njegove slabosti, povremeno ga
smatraju nedovoljno hrabrim, nedovoljno muevnim. ovjek uvijek osjea da
je Ruskinja koju voli njemu ravna. Naprotiv, Njemica se povija kao trska
u rukama svog ljubljenog; mukarac je za nju bog, on je prvi i najdivniji
na zemlji. Ona se potpuno pokorava njegovoj volji; sanja samo o tome kako e
mu ugoditi. Stoga se rezbar osjeao vie mukarcem, vie gospodarom s
Njemicama.
Rubin je bio dovoljno nemaran da ode puiti u hodnik. Ali u araki nije bilo

mjesta kamo bi mogao pobjei a da mu netko ne dosauje.

309
Sad je, da bi se izvukao iz besmislene rasprave u hodniku, preao u sobu
jurei k svojim knjigama, ali netko ga je na donjem leaju uhvatio za hlae i
upitao: "Leve Grigoriu! Je li istina da se u Kini pisma dounika alju bez
potarine?"
Rubin se otrgnuo, ali inenjer elektrike, koji je visio s gornjeg leaja,
uhvatio ga je za ovratnik i uporno nastojao nastaviti prijanju raspravu:
"Leve Grigoriu! Mora se izmijeniti ovjekova svijest tako da se ljudi ponose
samo radom vlastitih ruku i stide se da budu nadglednici, komandanti,
brbljavci... Valjalo bi da bude sramota za itavu obitelj kad se djevojka
udaje za inovnika - rado bih ivio u takvom socijalizmu."
Rubin se otrese, progura se do svog leaja i legne na trbuh,, napokon sam sa
svojim rjenicima.
310
53
STOL ZA BANKET
Sedmorica su sjedila za roendanskim stolom, koji se sastojao od tri nona
ormaria razliite visine, sastavljena i prekrivena komadom jarko zelenog
papira. Sologdin i Rubin sjedili su s Po-tapovom na njegovom leaju, Adamson i
Kondraev-Ivanov s Prjan-ikovom na njegovom, a svear je sjedio na elu stola
na irokoj prozorskoj dasci. Iznad njih Zemelja je ve spavao, i nikoga vie
nije bilo u blizini. Leajevi na kat zatvarali su njihov odjeljak od ostaloga
dijela sobe.
Na sredite stola u plastinoj zdjelici postavili su Nadjin slatki - tanke
rezance tijesta, prene u masti; tako neto jo nije bilo vieno u araki. Za
sedam mukaraca slatkia je bilo smijeno malo. Ali bilo je tu i obinih
keksa, i keksa namazanih kremom, koji su se zato zvali indijaneri. Bilo je i
bombona, pripremljenih na taj nain to se kuhala neotvorena konzerva
kondenziranog mlijeka. A skrivena iza Nerinovih lea, u tamnoj posudi od
etvrt litre, bila je ona zanosna tekuina za koju su bili pripremljeni
pehari: malo alkohola, koji su zekovi u kemijskom laboratoriju trampili za
komad rijetkog izolacionog materijala. Alkohol je razrijeen s vodom u
razmjeru jedan prema etiri, zatim obojen kakaom. Rezultat je bila smea
tekuina s vrlo malo alkohola, koja je usprkos tome bila iekivana s
nestrpljenjem. "Dakle, gospodo", izjavi Sologdin naslonivi se dramatino dok
su mu oi sjale u polutami. "Prisjetimo se tko je od nas i kada posljednji put
sjedio kod stola za banket."
"Ja sam sjedio juer s Nijemcima", izbrblja Rubin, koji nikako nije volio
sentimentalnost.
S Rubinove take gledita, injenica da se Sologdin uvijek obraao drugima s
"gospodo" bila je traumatska posljedica dvanaest godina provedenih u zatvoru.
Iz istog razloga bile su Solog-dinove ideje iskrivljene i izvitoperene i u
drugim stvarima. Rubin se uvijek trudio da to dri na umu i da u bijesu ne
eksplodira, premda je katkada bio prisiljen da slua naj nevjerojatni je
stvari.
311
"Ne, ne!" inzistirao je Sologdin. "Ja mislim na pravi stol, gospodo! To znai
- teak, svijetli stolnjak, vino u kristalnim bocama i, naravno, dobro
odjevene ene."
Htio je jo malo uivati u toj viziji i odloiti poetak sveanosti, ali
Potapov gledajui stol i goste s onim posjednikim, tjeskobno paljivim
pogledom domaice prekine ga mrzovoljasto. "Morate razumjeti, momci, da prije
nego nas "strah i trepet pononih patrola" uhvati s ovim napitkom, moramo
obaviti slubene formalnosti." Dao je znak Nerinu da natoi.
Dok se toilo pie svi su utjeli i svatko se, usprkos samome sebi, sjeao

neega iz prolosti.
"Bilo je to davno", uzdahne Nerin.
"Ja se ne sjeam!" ree Potapov nestrpljivo. Do rata bio je uhvaen u mahniti
vrtlog posla, i premda se mogao sjetiti nekakve svadbe, nije sad vie bio
siguran je li ta svadba bila njegova ili je bio samo gost.
"Zato ne?" ree Prjanikov ivnuvi. "Avec plaisir! Odmah u vam rei.
etrdeset pete godine u Parizu, ja sam ..."
"Samo as, Valentulja", zaustavi ga Potapov. "A zdravica?"
"Za ovjeka koji je odgovoran to smo se sastali!" izgovori Kondraev-Ivanov
glasnije nego to je bilo potrebno i ispravi se, premda je ve sjedio vrlo
uspravno. "I neka bude ..."
Ali gosti nisu imali vremena da posegnu za svojim aama, kad je Nerin ustao
u malom prostoru kraj prozora i tiho rekao: "Prijatelji moji! Oprostite, ja
krim tradiciju! Ja..."
Bio je ganut. Topli osjeaji, koje je itao u njihovim oima, neto su u njemu
pokrenuli. Nastavio je bez daha.
"Budimo iskreni! Nije sve u naim ivotima tako crno! Ova srea koja nam se
sada prua - slobodan banket, izmjena slobodnih misli bez straha, bez
prikrivanja - toga nismo imali ak ni na slobodi."
"Da, zapravo same slobode vrlo esto nije bilo", ree Adamson ironino se
smijeei. Ako se ne rauna djetinjstvo, proveo je manje od pola ivota na
slobodi.
"Prijatelji!" ree Nerin ozbiljno. "Meni je trideset i jedna godina. Tokom
tih godina ivot mi je pruio i blagoslova i ponienja. U skladu sa principom
sinusoide mogao bih i dalje oekivati vrhunce ispraznog uspjeha, lane
veliine. Ali, kunem vam se, nikad neu zaboraviti onu istinsku veliinu
ljudskih bia, koju sam upoznao u zatvoru. Ponosim se to je moja skromna
obljetnica danas okupila tako odabrano drutvo. Nemojmo se stidjeti uzvienih
rijei. Ispijmo zdravicu prijateljstvu, koje cvjeta pod zatvorskim svodovima!"
Papirnate aice dodirnule su bez zvuka staklo i plastiku. Potapov se
zbunjeno nasmijeio, namjestio naoale i izdeklamirao: "Po blagoglagoljivosti
znani, obitelji se sakupljali lani, u Nikite nemirnoga, i u Uje opreznoga."
Ispili su polako smeu tekuinu, pokuavajui da uivaju u aromi.
1Jako je!" ree Rubin odobravajui. "Bravo, Andrejiu!"
"Da, tako je", sloi se Sologin. Danas je bio tako dobro raspoloen da bi sve
mogao pohvaliti
Nerin se nasmije. "To je neobian sluaj kad se Lev i umi trii u neemu E Ne
sjeam se da se to ikad dosad dogodilo." J "Ne sjea se, Glebe? Pa zar se ne
sjea kako smo se jednom na Novu godinu ja i Lev sloili da se eni ne moe
oprostiti nevjeru, ali muu moe?"
Adamson se umorno nasmije. "A koji se mukarac ne bi s tim
sloio?"
.
,.
xt
v.
"Onaj egzemplar tamo", ree Rubin pokazujui na Nerzina, "izjavio je tom
prilikom da se moe oprostiti i eni, da razlike nema."
"To ste rekli?" upita Kondraev-Ivanov brzo.
"Oh, divno!" nasmije se zvonko Prjanikov. "Kako se to moe usporeivati!"
"Struktura tijela i nain ljubavne veze dokazuju da postoji golema razlika!"
povie Sologin.
"Ne predbacujte mi, prijatelji", ree Nerin. "Ne zaboravite dok sam ja
rastao, nad naim je glavama vijorila crvena zastava sa zlatnim slovima
Jednakost! Od tada je, naravno, ivot ovome glupanu dovoljno dao po glavi, ali
tada mi se inilo da, ako su narodi jednaki i ljudi jednaki, i mukarci i ene
moraju biti jednaki - u svemu."
"Nitko vam ne predbacuje!" ree Kondraev-Ivanov, jednako brzo kao i prije.

"Ne predajte se tako lako!"

"Moemo ti oprostiti takvu glupost samo s obzirom na tvoju mladost", oglasi se
Sologin. (On je bio pet godina stariji.)
"Teoretski, Gleb ima pravo", ree Rubin vrlo zbunjen. "I ja sam spreman lomiti
koplja za jednakost izmeu mukarca i ene. Ali da spavam sa svojom enom
poslije nekoga drugoga? Brrr! Ja to bioloki ne bih mogao."
"Ali, gospodo, pa to je previe smijeno da bi se o tome raspravljalo", povie
Prjanikov, ali, kao uvijek, nisu mu dopustili da govori.
"Leve Grigoriu, postoji vrlo jednostavan izlaz", ree Potapov otro. "Nemojte
ni vi spavati ni s kim, osim sa svojom enom!"
"E, sad, sluajte...", pobuni se Rubin, utapajui svoj iroki smijeak u
gusarskoj bradi.
Vrata su se buno otvorila i netko je uao. Potapov i Adamson su se ogledali.
To nije bio straar.
"A Kartagu valja razoriti?" ree Adamson pokazujui glavom na posudu s
tekuinom.
"to bre, to bolje. Kome se ide u samicu? Glebe, istoi ostatak."
Nerin pravedno razdijeli to je preostalo u alice.
"Onda, hoete li nam ovaj put dopustiti da pijemo u zdravlje sveara?" upita
Adamson.
"Ne, brao. Odriem se svog tradicionalnog prava. Ja sam - danas vidio svoju
enu. Vidio sam u njoj... sve nae ene, izmuene, preplaene, progonjene. Mi
to moemo podnijeti jer se nemamo kamo sakriti, ali to je s njima? Pijmo u
njihovo zdravlje, u zdravlje onih koje su se vezale za ..."
313
"Da, zaista! Kakav je to sveti podvig!" usklikne Kondraev--Ivanov.
igfir*
Ispili su.
Zatim su neko vrijeme utjeli.
"Gledajte, snijeg!" primijeti Adamson.
Svi su pogledali kraj Nerina u zamagljene prozore. Sam se snijeg nije mogao
vidjeti, ali svjetiljke i reflektori zone bacali su crne sjene pahuljica na
prozorska stakla.
Negdje iza te zavjese tekoga snijega bila je i Nadja Nerin.
"Sueno nam je da ak i snijeg gledamo crn!" usklikne Kon-draev-Ivanov.
Pili su zdravicu prijateljstvu. Pili su zdravicu ljubavi. Rubin je odobravao:
"Nisam nikad ni sumnjao u ljubav. Ali, ruku na srce, sve do fronta i zatvora
nisam vjerovao u prijateljstvo, posebno ne u onu vrst, znate, koja e
rtvovati ivot za prijatelja. U svakodnevnom ivotu ima obitelj, i nekako i
nema mjesta prijateljstvu, zar ne?"
"To je iroko rasprostranjeno miljenje", odgovori Adamson. "Napokon, pjesma
"U dolini" omiljena je kod nas u Rusiji ve sto i pedeset godina i ljudi je i
danas esto trae na radiju. A kad slua te rijei - to je samo odvratno
naricanje, jadikovka sitniave due:
"Svi prijatelji, svi drugovi, do crnog tek traju dana.""
"To je strano!" ree slikar. "Kako je mogue ijedan dan proivjeti s takvim
mislima? ovjek bi se morao objesiti!"
"Bilo bi mnogo istinitije rei obratno: tek kad svane crni dan, poinje
sticati prijatelje."
"Tko je to napisao?"
"Merzl jakov."
"Kakvo ime! Leve, tko je bio Merzljakov?"
"Pjesnik, dvadeset godina stariji od Pukina."
"Ti, naravno, zna njegovu biografiju?"
"Profesor na Moskovskom sveuilitu. Preveo je Osloboeni Jeruzalem."
"Recite mi, to Lev ne zna? Samo viu matematiku."

"I niu."
"Ali on uvijek govori "svedimo to na zajedniki nazivnik"."
"Gospodo! Moram navesti jedan primjer gdje je Merzljakov imao pravo!" umijea
se Prjanikov, zagrcnuvi se i urei poput djeteta koje sjedi za stolom s
odraslima. On ni na koji nain nije bio inferioran ostalima; brzo je shvaao,
bio je bistar, a njegova je iskrenost privlaila. Ali nedostajao mu je izgled
mukaraki, zapovjedniki, vanjsko dostojanstvo, i stoga je izgledao petnaest
godina mlai nego to je bio, te su ostali s njim postupali kao s djeakom.
"Napokon, to je dokazana injenica. Upravo onaj koji s nama jede iz iste
zdjele je onaj koji nas izdaje. Imao sam bliskog prijatelja s kojim sam
pobjegao iz nacistikog koncentracionog logora. Zajedno smo se skrivali. I zamislite! - Upravo me on izdao."
"Kakvo zlodjelo!" povie umjetnik.
314
"Evo kako se to zbilo. Ruku na srce, nisam se ba ni htio vratiti. Ve sam
radio, imao sam novaca, a bilo je i djevojaka..." Gotovo svi su ve uli tu
priu. Rubinu je bilo savreno jasno da je veseli, simpatini Valentin
Prjanikov, s kim se moglo druiti u araki, objektivno u Evropi etrdeset
pete bio reakcionar, i ono to je nazivao izdajstvom prijatelja (to jest, to
je prijatelj pomogao Prjanikovu da se vrati u zemlju protiv svoje volje) nije
uope bilo izdajstvo, ve rodoljubni in.
Adamson je drijemao iza svojih naoala. Znao je da e se voditi isprazni
razgovori. Ali shvaao je da e se itava ta gomila na neki nain morati
vratiti u obor.
Rubin i Nerin su u centrima za kontrapijunau i zatvorima prvih
poslijeratnih dana bili u tolikoj mjeri dio vala ratnih vojnih zarobljenika
koji je nadirao iz Evrope, da im se inilo da su i sami proveli etiri godine
u zarobljenitvu, stoga ih nisu zanimale prie o repatrijaciji. Na svom kraju
stola naveli su Kondraev--Ivanova na razgovor o umjetnosti. Openito,
Rubin nije Kon-draeva smatrao vrlo znaajnim umjetnikom ni vrlo ozbiljnim
ovjekom, i bio je svjestan da su njegove izjave bez ideoloke osnove. Ali u
razgovoru s njim on je, a da to nije ni znao, vrlo
mnogo nauio.
Umjetnost za Kondraev-Ivanova nije bila zanimanje, ni grana znanosti.
Umjetnost je za njega bila jedini mogui nain ivota. Sve oko njega krajolik, predmet, ljudska linost i nijansa boje - zvualo je u jednom od
dvadeset etiri tonaliteta, i Kondraev--Ivanov je bez oklijevanja mogao
identificirati tonalitet u pitanju. Na primjer, Rubina je zvao c-mol. Sve oko
njega - ljudski glas, prolazno raspoloenje, roman ili taj isti tonalitet imali su neku boju, i bez oklijevanja Kondraev-Ivanov ju je mogao imenovati.
Na primjer, Fis-dur bio je tamnoplav i zlatan. Jedino stanje koje KondraevIvanov nikad nije doivio bila je ravnodunost. Bio je poznat po svojim
ekstremnim simpatijama i antipatijama, po svojim apsolutnim sudovima. Oboavao
je Rembrandta i bio veliki protivnik Rafaela. Bio je poklonik Valentina
Serova i zakleti neprijatelj peredvinika, narodnjakih ruskih umjetnika
kojf^Su bili prethodnici socijalistikog realizma. Nije mogao nita
prihvatiti napola; ili se neim oduevljavao, ili je to potpuno prezirao. Nije
htio ni uti za Cehova, ajkovski mu je bio odvratan (tvrdio je: "On me gui!
On oduzima nadu i ivot!"), ali Bachovi korali i Beethovenovi koncerti bili su
mu tako bliski kao da ih je on sam napisao.
A sad se Kondraev-Ivanov upustio u diskusiju, mora li se umjetnost povoditi
za prirodom ili ne.
"Na primjer, eli naslikati prozor koji se otvara na vrt u ljetno jutro",
govorio je. Glas mu je zvuao mladenaki i oduevljeno i kad bi ovjek
zatvorio oi mogao bi pomisliti da govori neki mladi. "Ako ovjek doista
oponaa prirodu i predouje sve onako kako vidi, hoe li to zaista biti sve? A

pjevanje ptica? I svjeina jutra? I ona nevidljiva istoa, koja protie kroz
tebe? Napokon, ti dok slika percipira te pojave; one su dio tvog osjeanja
ljetnog jutra. Kako ih se moe uhvatiti u slici? Kako ih
315
sauvati za gledaoca? Oigledno ih treba nekako unijeti! Kompozicijom,
bojom ... drugo nema nita na raspoloenju."
"Drugim rijeima, slikar nee naprosto oponaati?" "Naravno da nee! Zapravo
kod svakog krajobraza", nastavi Kondraev-Ivanov uzbueno, "kod svakog
krajobraza, pa i kod portreta poinje time da pase oi u prirodi i misli:
"Kako divno! Kako savreno! Kad bi mi samo uspjelo da to prenesem ba ovako
kako jest!" Ali kad dublje zae u posao, iznenada primijeti u prirodi i
neto nelijepo, besmisleno, nepovezano! Tano ovdje, pa ondje! I tako mora
biti! I tako e je i naslikati!" Kondraev--Ivanov pobjedonosno pogleda
ostale.
"Ali, dragi moj", primijeti Rubin, ""mora biti" je najopasniji put! Tako e
doi do toga da ive ljude pretvara u anele i vragove, i da ih tjera da
nose koture klasine tragedije. Napokon, ako slikate portret Andreja Andrejia
Potapova, to onda mora biti Potapov.
"A to znai prikazati ga onakvim, kakav jest?" upita umjetnik. "Izvana, da;
mora postojati neka slinost u razmjerima lica, obliku oiju, boji kose. Ali
ne bi li znailo prenagliti se kad bi se povjeravalo da ovjek moe vidjeti i
upoznati stvarnost tano onakvu kakva jest? Posebno duhovim stvarnost? Tko je
vidi i poznaje? I ako, gledajui model, ja u njemu vidim duhovne mogunosti
vee od onih koje je on dosad pokazao u ivotu, zato to ne bih i prikazao?
Zato ne bih pomogao ovjeku da nae sebe, da pokua biti bolji?"
"Pa onda ste vi stopostotni socijalistiki realist!" ree Nerin, pljesnuvi
rukama. "Foma uope ne zna s kim ima posla."
"Zato bih potcjenjivao njegovu duu?" Kondraev-Ivanov zurio je ljutito kroz
naoale koje mu se uope nisu pomicale na nosu. "Rei u vam jo neto: velika
je odgovornost ne samo portretnog slikarstva, ve svakog kontakta meu
ljudima, da pomogne svom blinjemu otkriti ono najbolje u njemu."
"Za vas, znai", ree Rubin, "ne moe postojati objektivnost umjetnosti."
"Da, ja sam neobjektivan i ponosim se time!" zagrmio je Kondraev-Ivanov.
"to? Dopustite, kako to?" upita Rubin zaprepateno.
"Ba tako! Ba tako! Ponosim se to sam neobjektivan!" izjavi Kondraev-Ivanov
i rijei su mu padale poput udaraca. Poeo se dizati. "A vi, Leve Grigoriu, a
vi? Ni vi niste objektivni, ali mislite da ste objektivni, a to je mnogo gore!
Moja je prednsot da sam neobjektivan, i da to znam! Ja to smatram svojom
zaslugom! To je moje "ja"!"
"Ja da nisam objektivan?" upita Rubin. "Ja? Pa tko je onda objektivan?"
"Nitko, naravno!" ree umjetnik pobjedonosno. "Nitko! Nitk-. nikad nije bio
niti e ikada biti! Svaki in percepcije emocionalne je obojen. Istina je
navodno konani rezultat dugog ispitivana ali zar mi ne primjeujemo neku
sumranu istinu prije nego -ispitivanje uope poelo? Uzmemo knjigu u ruke,
pisac nam se
316
ini nekako nesimpatinim, i ve na prvoj stranici znamo da nam se ta knjiga
nee dopasti i, naravno, imamo pravo! Vi ste studirali stotinu jezika,
zakopavali ste se u rjenike, imate etrdeset godina rada pred sobom, ali ve
ste sad uvjereni da ete s uspjehom dokazati kako sve rijei potjeu iz rijei
"ruka". Zar je to objektivnost?"
Nerin se zadovoljan grohotom smijao Rubinu. I Rubin se smijao - kako bi se
itko mogao naljutiti na ovog istog ovjeka!
"Zar se to ne dogaa i u drutvenim naukama?" doda Nerin.
"Dijete moje", pokuao ga je Rubin urazumiti, "kad bi bilo nemogue
predvidjeti rezultate, jedva da bi moglo biti i napretka, zar ne?"

"Napredak, napredak!" proguna Nerin. "Do vraga i napredak! Volim umjetnost

ba zato to u njoj ne moe biti "napretka"."
"Kako to misli?"
"Ba tako! U sedamnaestom stoljeu postojao je Rembrandt, i Rembrandt postoji
i danas. Samo ga pokuaj premaiti! A tehnologija sedamnaestog stoljea danas
nam izgleda vrlo primitivna. Ili uzmi, na primjer, tehnike novosti
sedamdesetih godina prolog stoljea. Nama izgledaju poput djeje igre. Ali
istih tih godina napisana je Ana Karenjina. Moe li mi navesti neto
savrenije?"
"Va argument, Glebe Vikentiu", prekine ga Adamson okre-nuvi se od
Prjanikova, "moe se i drugaije interpretirati. To bi moglo znaiti da su
nauni radnici i inenjeri tokom svih ovih stoljea stvarali velika djela i
zaista napredovali, dok snobovi u umjetnosti oigledno samo lakrdijaju. Ti
paraziti su se .,."
"Prodavali!" povie Sologdin s neshvatljivim zadovoljstvom.
I dvije tako oprene linosti kao on i Adamson sjedinile su se u jednoj misli.
"Bravo! Bravo!" pridrui se Prjanikov. "Momci, to je sjajno! Ba to sam vam
govorio sino u akustici!"
(Tom prilikom on je govorio o prednostima deza, ali sad mu se uinilo da
Adamson izraava upravo njegove ideje.)
"Vjerujem da mogu pomiriti vaa stanovita", ree Potapov lukavo se smijeei.
"U ovom stoljeu zaista je postojao istiniti povijesni sluaj da su stanoviti
inenjer elektriar i stanoviti matematiar, bolno svjesni praznine u
knjievnosti svoje zemlje, suraivali na jednoj kratkoj prii. Na alost,
ostala je nenapisana - nisu imali olovke."
"Andrejiu!" usklikne Nerin. "Zar bi se je mogli sjetiti?"
"Pa pokuat u, s vaom pomou. Napokon, to je bio jedini opus moga ivota.
Moda sam ga i upamtio."
"Vrlo zabavno, vrlo zabavno, gospodo!" ree Sologdin, ivnuvi i udobnije se
smjestivi. On je vrlo volio takve zatvorske zabave.
"Ali vi, naravno, shvaate, kao to nas ui Lev Grigori, da se nikakvo
umjetniko ostvarenje ne moe razumjeti ukoliko se ne zna kako je stvoreno i
ako se ne zna njegovo socijalno opravdanje."
"Napredujete, Andrejiu."
li li
"A vi, dragi gosti, dovrite slatko - pripremljeno je posebno za vas! Povijest
tog kreativnog dogaaja je ovakva: U ljeto 1946. u stanovitoj neuveno
pretrpanoj eliji u sanatoriju Bu-Tjur (ta su slova bila utisnuta na zdjelice,
a znaila su Butirska Tjurma) Gleb Vikenti i ja bili smo prvi susjedi, prvo
pod drvenim lea-jima, a zatim na njima, guei se u nestaici zraka, stenjui
povremeno od gladi, i nismo imali to raditi ve razgovarati i raspravljati o
drutvenim obiajima. Jedan od nas je prvi rekao: "A to bi bilo, kad...?""
"To ste vi, Andrejiu, prvi rekli: "A to bi bilo, kad... ?" Osnovna ideja
koja je takoer bila i naslov, bila je u svakom sluaju vaa."
""A to bi bilo, kad... ?" rekli smo Gleb Vikenti i ja. "A to bi bilo, kad
bi u naoj eliji iznenada...""
"Oh, nemojte toliko razvlaiti! Kakav je bio naslov?"
"Zaista, "pripremivi se da zabavimo ponosni svijet" pokuajmo se obojica
prisjetiti te prie, je li?" Potapovljev napukli, ravnomjerni glas zvuao je
kao glas uvjerenog itaoca pranjavih knji-urina. "Naslov je bio "Budin
smijeak"."
318
54
BUDIN SMIJEAK
"Radnja nae neobine prie odvija se za vrijeme onog strahovitog vala vruine
u ljeto 194 ... godine, kad su zatvorenici, kojih je bilo daleko vie nego

legendarnih etrdeset lopova, leali polugoli u mrtvom ustajalom zraku iza

reetkastih prozora elije u irom svijeta poznatom zatvoru Butirki.
to ovjek moe rei o toj korisnoj popravnoj ustanovi? Ona vue svoje
podrijetlo od kasarna iz doba Katarine Velike. U tom okrutnom vremenu carica
nije tedjela cigle za njene utvrene zidove i svodove.
"Potovani dvorac bio je sagraen kako dvorac mora biti graen."
Poslije smrti Voltaireove prosvijetljene sugovornice, te zvune komore po
kojima je neko odjekivao grubi topot orunikih izama poele su propadati.
Ali mnogo godina kasnije, kad je toliko ueni progres zahvatio nau domovinu,
vladajui potomci gore spomenute mone dame utvrdili su da se u te prostore
mogu vrlo prikladno smjestiti, na ravnoj nozi, i heretici, koji su potresali
pravoslavni prijestol, i mranjaci, koji su se protivili progresu.
Zidarska lica i lopatica za bukanje razdijelile su ove svodove u stotine
prostranih i ugodnih elija, a nenadmaiva vjetina ruskih kovaa iskovala je
nepomine reetke na prozorima i uplje okvire za leajeve koji bi se sputali
nou a podizali danju. Najbolji zanatlije meu naim darovitim kmetovima dali
su svoj neprocjenjivi prilog besmrtnoj slavi dvorca Butirke: tkalci su tkali
grubo platno koje e se napeti na okvire leajeva; limari su uveli odlian
odvodni sistem; kotlari su napravili kible u dvije obimne veliine, zajedno s
drkama i poklopcima; stolari su ure-zali "otvore za hranu" u vratima;
staklari su postavili okanca; bravari su namjestili brave; a za vrijeme
supermoderne ere narodnog komesara Jeova, specijalisti su zalili neprozirnim
rastopljenim staklom eline reetke i postavili jedinstvene "brnjice^ na
prozore, zatvarajui opakim uhapenicima pogled na posljednji vid319
Ijivi kutak zatvorskog dvorita, na zatvorsku crkvu (koja takoer slui kao
zatvor) i komadi modroga neba.
Praktini su razlozi natjerali uvare sanatorija Butirka da postave dvadeset
pet okvira za leajeve u zidove svake elije, stvarajui tako bazu za
jednostavnu aritmetiku raunicu (budui da je vrlo malo straara zavrilo
vie obrazovne ustanove): etiri elije brojale su stotinu glava; hodnik s
osam elija brojio je dvije stotine glava.
I tako je kroz duga desetljea to odmaralite cvjetalo, ne izazivajui ni
kritiku drutva ni pritube zatvorenika. (Moemo zakljuiti da praktiki nije
bilo nikakvih prigovora sa strane drutva po injenici da ih se vrlo malo
pojavilo na stranama "Birevih vedomostei", a ni jedan u "Izvestijah raboih i
krestjansk"ih depu-latov".)
Ali vrijeme nije radilo u prilog general-raajoru koji je stajao na elu
zatvora Butirke. Ve u prvim danima rata bilo je nuno potrebno prekriti
utvrenu normu od dvadeset pet glava po eliji i primiti nove stanovnike za
koje nije bilo leajeva. Kad je suviak dostigao strahovite razmjere, leajevi
su bili sputeni, platno uklonjeno, na njih su poloene dake, i pobjedonosno
su general-major i njegovi drugovi strpali pedeset osoba u svaku eliju;
poslije rata, taj se broj popeo na sedamdeset pet. To, meutim, nije oteavalo
poloaj straara, koji su sada znali da u svakom hodniku ima est stotina
glava. Osim toga, dobivali su dodatak za prekobrojne.
U tako pretrpanim uvjetima nije bilo smisla dijeliti knjige, ahovske
garniture ili domino, budui da za njih i tako ne bi bilo mjesta. Vremenom je
za te neprijatelje naroda smanjena porcija kruha, riba je nadomjetena mesom
amfibija i himenoptera, a kupus i koprive stonom hranom iz silosa. I
zastraujua Pugaov-ljeva kula, u kojoj je carica drala narodnog junaka u
okovima, sluila je sada, u vrijeme mira, kao silos.
Ljudi su navirali kao bujica. Novi su neprestano dolazili, i lokalne su
legende postajale nejasne i iskrivljene. Ljudi nisu znali da su se njihovi
prethodnici izleavali na platnu i itali zabranjene knjige (koje su
zaboravili izbaciti samo iz zatvorskih knjinica). Bujon od ihtiosaurusa ili

orba od stone hrane donosila se u eliju u buretu koje se puilo. Zbog

tijesnog prostora, zatvorenici su uali na daskama poput pasa, nogu
pritisnutih uz prsa, odupirui se rukama. Iskeeni su zubi gledali nalijeva li
se tekuina jednako u sve zdjelice. Zdjelice su se dodavale u spirali "od
kible do prozora" i "od prozora do radijatora"; zatim su stanovnici drvenih
leajeva i tenara pod daskama polizali ivotnu kau, i jedino je zvuk njihova
laptanja remetio filozofsku tiinu elije. Svi su bili zadovoljni. Nije bilo
pritubi ni u sindikalnim novinama "Trud" ni u "Vestnike moskovskoj
patriarhii".
Meu elijama nalazila se i elija 72, koja se ni po emu nije razlikovala od
ostalih. Nju je sudbina posebno izdvojila, ali zatvorenici koji su mirno
drijemali pod svojim drvenim leajima i runo psovali na njima nisu znali
kakve ih strahote oekuju. Tog su sudbonosnog dana leali kao obino na
betonskom podu kraj kible; leali su na daskama pokriveni samo preko bedara,
hladei
320
se u ustajaloj sparini - elija se tokom itave godine uope nije zraila.
Ubijali su muhe i pripovijedali jedan drugome kako je bilo za vrijeme rata, u
Norvekoj, na Islandu i Grenlandu. Njihov unutranji osjeaj za vrijeme
govorio im je da e za manje od pet minuta deurni kljuar zaurlati kroz
"otvor za hranu": "Hajde, lezi! Gasi svjetlo."
Ali iznenada su zadrhtala zatvorenika srca, uvi kako se otkljuava brava.
Vrata su se naglo otvorila i na njima se pojavio vitak, gibak kapetan u
bijelim rukavicama. Bio je silno uzbuen. Iza njega zamorila je itava gomila
porunika i narednika. U pogrebnoj tiini zekove su izveli u hodnik 5a
stvarima. (Odmah su apatom poele kruiti glasine da ih odvode na
strijeljanje.) U hodniku su ih pedeset odbrojali u pet skupina po deset i
strpali u susjedne sobe, gdje su nekako uspjeli sebi nai mjesta za spavanje.
Ti su sretni pojedinci bili poteeni uasne sudbine ostalih. Posljednji put,
kad je preostalih dvadeset gledalo svoju dragu eliju 72, kroz vrata su
unosili neku paklensku mainu s raspri-vaem. Zatim su im naredili da se
okrenu desno, i uz zvukove straarskih kljueva koji su zveckali o pojasu i
pucketanje prstiju, to je u Butirki bio signal za "sprovodim zatvorenika",
vodili su ih kroz niz elinih vrata niz nekoliko redova stepenica u
prostoriju koja nije bila ni gubilite u podrumu, ni muilite, ve je
zekovskom puku bila dobro poznata kao predvorje slavne butir-ske kupaonice. Ta
je prostorija imala lano bezazleni, svakodnevni izgled: zidovi, klupe i pod
bili su pokriveni ploicama okoladno-smee, crvene i zelene boje; kolica su
se uz tutnjavu kotrljala po tranicama iz "penice" - sobe za sterilizaciju s paklenskim kukama, na koje se vjeala zatvorenika uijiva odjea. Gurajui
se i sudarajui (trea zatvorenika zapovijed glasi: "Ako ti daju, epaj!")
zekovi su razmrsili vrele kuke i objesili na njih svoju iznoenu odjeu,
oprenu, a na mjestima i progorjelu tokom sterilizacije, kojoj se podvrgavala
svakih deset dana. A dvije zajapurene babe, slubenice pakla, prezrivo
pomatrajui golotinju zatvorenika koja im je bila odvratna, odgurale su uz
tutnjavu kolica u Tartar i treskom za sobom zatvorile elina vrata.
Dvadeset pet zatvorenika ostalo je zakljuano sa svih strana u predvorju.
Zadrali su samo maramice, odnosno komadie raz-derane plahte. Oni koji su ma
koliko mravi, ipak zadrali tanki sloj ustavljenog mesa na onom ednom dijelu
tijela, pomou kojega nam je priroda darovala sretnu sposobnost da sjedimo ti su sretni pojedinci sjedili na toplim kamenim klupama, ukraenim
smaragdnim, kao malina crvenim i smeim ploicama. Po raskoi ureaja butirsko
kupalite daleko nadmauje Sandunov-sko kupalite, i kau da su se mnogi
radoznali stranci namjerno predali eki, samo da bi se mogli ovdje okupati.
Zatvorenici koji su tako omravjeli da nisu mogli sjediti ni na emu tvrdom,
etkali su skraja nakraj prostorije, ne trudei se da pokriju svoje intimne

dijelove. Pokuavali su, vatreno raspravljajui, dokuiti tajnu onoga to se

zbivalo. "Ve odavna je njihova mata eznula za hranom saznanja.
21
U prvom krugu
321
Meutim, tu su ih drali toliko dugo da su rasprave zavrile u utnji, tijela
se prekrila purjom koom, a eluci, navikli da spavaju od deset sati uvee,
zdvojno su vapili da ih se napuni. Meu diskutantima pobjedu su odnijeli
pesimisti koji su tvrdili da otrovni plin ve navire kroz reetke na zidovima
i podu, i da e svi na mjestu umrijeti. Nekolicina ih je ve osjeala muninu
od oiglednog vonja plina.
Ali vrata su se treskom otvorila, i sve se iznenada preobrazilo! Nije bilo ni
traga dvojici straara u prljavim ogrtaima koji su se obino pojavljivali da
prljavim karama oiaju ovce-zatvo-renike; nitko nije uao da im trga nokte s
najtupljim karama na svijetu. Ne! etiri brijaka pomonika ugurala su na
kotaiima etiri stolia s ogledalima i kolonjskom vodom, kremom za kosu,
lakom za nokte, pa ak i s kazalinim vlasuljama. A za njima su ula etiri
vrlo dostojanstvena i krupna majstora brijaa, od kojih su dvojica bili
Armenci. U brijanici koju su postavili iza vrata ne samo da zatvorenicima
nisu brijali pubine dlake ravnim bridom kara pritisnutim uz njene povrine,
ve su ih doslovce napudrali ruiastim puderom. Britve su lagano klizile
preko njihovih upalih obraza, a ui im je kakljao apat: "Smeta li?" Ne samo
da im glave nisu obrijali, ve su im ponudili vlasulje. Ne samo da im nisu
ostrugali brade dokraja, ve su, na zahtjev muterije, poeci brada i zalizaka
ostavljeni. Istovremeno su brijaki pomonici, isprueni na podu, podsijecali
nokte na nogama. I na kraju, na ulazu u kupalite nisu im u dlanove ulili
dvadeset grama tekueg smrdljivog sapuna; umjesto toga tu je stajao narednik i
u zamjenu za potvrdu davao svakome po spuvu s koraljnih otoka i pravi
pravcati komad toaletnog sapuna "Vilinski jorgovan".
Tada su ih kao uvijek zakljuali u kupaonicu i dopustili im da se kupaju do
mile volje. Ali zatvorenicima nije bilo do kupanja. Njihove su rasprave bile
vrelije od kipue vode Butirke. U tom su trenutku meu njima prevladavali
optimisti. Oni su tvrdili da su Staljin i Beri ja pobjegli u Kinu, da su
Molotov i Kaganovi postali katolici, da je sastavljena privremena socijalnodemokrat-ska vlada u Rusiji i da se ve pripremaju izbori za ustavotvornu
skuptinu.
Upravo u tom asu otvorila su se vrata kupaonice s grmljavinom nalik na
topovsku, i u ljubiastom predvorju oekivali su ih najnevjerojatniji
dogaaji: svakome su dali upavi ruiasti runik i... punu zdjelu zobene kae
- estodnevnu porciju za robijaa u logoru. Zatvorenici su bacili runike na
pod i zapanjujuom brzinom, bez lica ili ostalih pomagala, progutali svu
zobenu kau. Cak je i stari zatvorski major bio iznenaen i naredio je da se
donese jo po jedna zdjela zobene kae za svakog zeka. Oni su i to pojeli. Ono
to se iza toga dogodilo nitko ni u snu ne bi mogao pogoditi! Unijeli su
obine, jestive krumpire - ne smrznute, ne trule, ne crne - naprosto,
jestive."
"To je iskljueno!" pobunili su se sluaoci. "To ne odgovara stvarnosti."
"Ali ipak, bilo je ba tako. Istina, krumpiri su bili od vrsti namijenjene
svinjama; bili su mali i neoljuteni; i zekovi s punim
322
elucem moda ih ne bi jeli - ali paklenska lukavtina sastojala se u tome,
to ih nisu donijeli u porcijama ve u jednom zajednikom vjedru. Uz estoki
krik, udarajui jedan drugoga i puui jedan drugome preko lea, zeko vi su
navalili na vjedro - i za jednu minutu ono se, ve prazno, kotrljalo i
zveketalo na kamenom podu. U tom trenutku donijeli su sol, ali tada se ve
nije imalo ta posoliti.
U meuvremenu su se osuila i njihova gola tijela. Stari major naredio je

zekovima da podignu upave runike s poda i ovako im se obratio:

"Draga brao", rekao je, "svi ste vi asni sovjetski graani, samo privremeno
odvojeni od drutva, neki na deset, neki na dvadeset pet godina, zbog svojih
sitnih prestupa. Sve do sada, usprkos estim direktivama samog druga Staljina,
rukovodstvu zatvora Butirke potkradale su se ozbiljne greke i zastranjenja,
koja se sada ispravljaju." ("Pustit e nas kui", zakljuili su zatvorenici
drsko.) Major je nastavio: "Od sada nadalje, pobrinut emo se da uivate prave
sanatorijske uvjete." ("Ostajemo u zatvoru", shvatili su.) "Uza sve ostalo to
vam je bilo doputeno ranije, sad e vam biti dozvoljeno: 1) da tujete svog
Boga; 2) da leite na leajevima danju ili nou; 3) da naputate eliju i
odlazite u nunik bez smetnji; 4) da piete svoje memoare.
Uz ono to vam je do sada bilo zabranjeno, zabranjeno je jo: 1) da briete
nos u dravne plahte i zastore; 2) da traite drugu porciju hrane; 3) da
proturjeite zatvorskoj upravi ili se alite na nju kad posjetioci visoka
poloaja ulaze u vau eliju; 4) da uzimate cigarete "Kazbek" ne pitajui za
doputenje.
Svatko tko prekri bilo koje od tih pravila bit e kanjen s petnaest dana
boravka u samici i prognan u udaljeni logor, bez prava dopisivanja. Je li sve
jasno?"
I tek to je major zavrio govor, kad su se kolica opet uz zveket dokotrljala
iz "penice" - ali ne sa zatvorenikim rubljem i poderanim podstavljenim
kaputima - ni govora! Had, poto je progutao te krpe, nije ih vie izbacio.
Umjesto toga ule su etiri mlade domaice, oborenih oiju, rumenei se;
njihov ljupki smijeak pobudio je u zatvorenicima osjeaj da za njih kao
mukarce jo nije sve izgubljeno; i one su poele dijeliti modro svileno
rublje, pamune koulje, kravate diskretnih boja, jarko ute amerike cipele
dobivene preko "lend-leasea", i odijela od sintetske tkanine.
Nijeme od straha i uitka, zatvorenike su u dvoredima odveli natrag u eliju
72. Ali, sveti Boe, kako se ona promijenila!
Ve u hodniku noge su im upadale u duboki sag, koji je zamamno vodio do
nunika. A kad su uli u eliju, obuhvatila ih je struja svjeega zraka i
besmrtno sunce zasjalo im je ravno u oi. (Bjesomuno se radilo itavu no, a
sad je bilo jutro.) Utvrdili su da su reetke obojene svijetloplavo, "brnjice"
uklonjene s prozora, a na bivoj butirskoj crkvi, koja je stajala u dvoritu,
namjeteno je pokretno zrcalo, koje je posebni straar regulirao tako da je
odraz suneva svjetla neprestano navirao kroz prozor elije 72. Zidovi elije,
koji su veer prije toga bili tamno
323
maslinaste boje, sad su blistali u boji slonove kosti, iskieni tu i tamo
golubicama i vrpcama s parolama: "Mi smo za mir!" i "Mir svijetu!"
Nije ostalo ni traga drvenim leajevima i stjenicama. Platno je bilo razapeto
na okvirima leajeva, a na platnu su bili perjem napunjene biazine i pernati
jastuci; ispod koketno sloenih pokrivaa izvirivale su bijele plahte. Kraj
svakog od dvadeset pet kreveta stajao je noni ormari. Uz zidove bile su
police s djelima Marxa, Engelsa, Svetog Augustina i Svetog Tome Akvinskog;
nasred sobe stajao je stol prekriven ukrobljenim stolnjakom a na njemu
pepeljara i neotvorena kutija cigareta "Kazbek". (Sve obilje stvoreno tokom te
arobne noi uspjeno je provedeno kroz raunovodstvo, i samo se kutija
kazbekih cigareta nije mogla ubiljeiti ni u kakvu kategoriju trokova. Zato
je ef zatvora odluio dati "Kazbeke" iz vlastitog depa, te je zato uvedena
tako stroga kazna za njihovo neovlateno koritenje.)
Ali najvie od svega izmijenio se ugao u kojem je nekad stajala kibla. Zid je
bio opran i obojen. Visoko gore, veliko kandilo gorjelo je pred ikonom Djevice
Marije s djetetom; okvir je blistao na drugoj ikoni udotvorca sv. Nikola ja
Mirlikijskog, na polici je stajao bijeli kip katolike Majke Boje, a u
plitkoj nii, koju su zidari ostavili, stajala je Biblija, Koran i Talmud i

mali bronani kip Bude. Budine su oi bile gotovo zatvorene, uglovi usana bili
su mu podignuti, te se na potamnjeloj bronci inilo kao da se Buda smijei.
Zekovi, zasieni zobenom kaom i krumpirima i iscrpljeni nevjerojatnom
mnoinom novih dojmova, razodjeli su se i smjesta poli na spavanje. Blagi Eol
nadimao je ipkaste zastore na prozorima, koji su branili ulaz muhama. Straar
je stajao na poluotvorenim vratima i dobro pazio da nitko ne ukrade jedan
"Kazbek".
I tako su uivali u raskonom miru do podneva, kad je jedan silno uzbueni
kapetan u bijelim rukavicama utrao i objavio buenje. Zekovi su se urno
obukli i namjestili kravate. Okrugao stol s bijelim pokrivaem na brzinu je
uguran u eliju i po njemu su porazmjeteni asopisi Aganjok, SSSR u izgradnji
i Amerika. Unijeli su dva stara naslonjaa, takoer prekrivena, i tada je
zavladala zlokobna, nepodnoljiva tiina. Kapetan je na vrcima prstiju hodao
izmeu leajeva i krasnim bijelim tapom lupao po prstima svakoga, koji bi
posegao za asopisom Amerika.
U napetoj tiini zatvorenici su oslukivali. Kao to znate iz vlastitog
iskustva, sluh je najznaajnije osjetilo zatvorenika. Vid mu je obino
ogranien zidovima i "brnjicama", osjetilo mirisa otupjelo je od odvratnog
vonja, nema novih predmeta koje bi mogao dodirivati. Ali sluh mu je razvijen
preko normalnih granica. On smjesta prepoznaje svaki glas, ak i na najdaljem
kraju hodnika; on mu govori to se dogaa u zatvoru i mjeri mu vrijeme: donosi
se vrua voda; zatvorenike izvode na etnju; nekome donose paket.
Sluh im je dao klju za rjeenje zagonetke, elina vrata zazveketala su iz
smjera elije 75, i mnogo je ljudi ulo u hodnik odjednom. uo se suzdrani
razgovor, zatim koraci prigueni sa324
goni, zatim enski glasovi, utanje sukanja i na vratima elije 12 glas efa
zatvora Butirke kako prijazno govori:
"A sada, gospoo R., moda bi vas zanimalo da posjetite neku od naih elija?
Koju? Recimo, prvu na koju naiemo? eliju 72, na primjer! Otvorite je,
narednice!"
I gospoa R. ula je u eliju u pratnji tajnice, prevodioca, dvije asne
kvekerske matrone, efa zatvora, nekolicine ljudi u civilu i ostalih u
uniformama MVD-a. Udovica poznatog dravnika, napredna i otroumna ena koja
se isticala svojim dobrotvornim radom i mnogo uinila za zatitu prava
ovjeka, gospoa R. je postavila sebi u zadatak da posjeti sjajnog saveznika
Amerike i uvjeri se vlastitim oima kako se koristi pomo UNRRE (do Amerike su
doprle glasine da se hrana UNRRE ne dijeli obinim ljudima), i da li se u
Sovjetskom Savezu gazi sloboda savjesti. Ve su joj pokazali obine sovjetske
graane (agente koji su za tu priliku svukli uniformu) i u grubom radnom
odijelu zahvaljivali Ujedinjenim nacijama za njihovu nesebinu pomo. Sada je
gospoa R. zahtijevala da joj pokau jedan zatvor. elja joj je ispunjena.
Sjela je u jedan naslonja, njena se pratnja poredala oko nje i zapoeo je
razgovor preko prevodioca.
Sunane zrake sjale su u sobu, odraavajui se od ogledala. Eolov je dah
lelujao zavjesama.
Gospoa R. je bila vrlo zadovoljna to je elija, odabrana tako nasumce i u
koju su neoekivano uli, bila tako zapanjujue ista i bez muha, i to
kandilo gori u desnom uglu, premda je obian radni dan.
Isprva su zatvorenici bili stidljivi i nisu se micali, ali kad je uvaena
goa preko prevodioca upitala, da li zatvorenici ne pue zato to ele da
zrak ostane ist, jedan je od njih nonalantno ustao, otvorio kutiju
"Kazbeka", pripalio i ponudio cigaretu svom drugu.
Lice general-majora se smrklo.
"Borimo se protiv puenja", ree on naglaeno, "jer je duhan - otrov."
Drugi zatvorenik sjeo je za stol i poeo razgledati asopis Amerika - vrlo

uurbano, iz nekog neobjanjivog razloga.

"Zato su ovi ljudi kanjeni? Na primjer, taj gospodin koji ita asopis?"
upitala je uvaena goa.
("Taj gospodin" dobio je deset godina zbog neopreznog poznanstva s jednim
amerikim turistom.)
General-major je odgovorio: "Taj je ovjek bio aktivni hitle-rovac, radio je
za Gestapo, lino je spalio jedno rusko selo i, oprostite to o tome govorim,
silovao tri ruske seljanke. Broj djece koju je ubio vjerojatno se nikad nee
ni saznati."
"Je li osuen na smrt?" uskliknula je gospoa R.
"Ne, nadamo se da e se popraviti... Osuen je na deset godina asnog rada."
Lice zatvorenika izraavalo je patnju, ali on se nije mijeao u razgovor nego
je i dalje itao asopis s nervoznom urbom.
U tom trenutku ruski pravoslavni sveenik uao je kao sluajno u eliju; na
prsima mu je visio veliki sedefasti kri. Oi325
gledno je bio na svom redovnom obilasku i bilo mu je vrlo neugodno to je
zatekao zatvorske vlasti i strane goste u eliji.
Htio je otii, ali gospoi R. dopala se njegova ednost i zamolila ga je da i
dalje mirno obavlja svoju dunost. Na to je sveenik utisnuo u ruku depnu
Bibliju jednom zaprepatenom zatvoreniku, sjeo na leaj do drugoga, koji se
ukoio od iznenaenja i rekao: "Sine moj, posljednji put si me zamolio da ti
govorim o patnjama naega Gospoda Isusa Krista."
Gospoa R. je tada zamolila general-majora da postavi zatvorenicima pitanje:
Ima li tko od njih kakvu albu na Ujedinjene nacije?
General-major ree prijeteim glasom: "Pozor, zatvorenici! to sam rekao za
"Kazbeke"? Hoete li u samicu?"
Zatvorenici, koji su do tada bili kao zaarani, stali su govoriti uvrijeeno u
isti mah:
"Drue general-majore, nemamo to drugo puiti."
"Ostavio sam svoj duhan u drugim hlaama."
"Nismo znali!"
Slavna gospoa osjetila je iskreni gnjev zatvorenika, ula njihove vapaje iz
srca i s velikim zanimanjem sasluala prijevod: Oni jednoglasno protestiraju
protiv tekog poloaja crnaca u Americi i zahtijevaju da Ujedinjene nacije
razmotre to pitanje."
I tako je prolo oko petnaest minuta u ugodnom razgovoru. Tada je deurni u
hodniku izvijestio efa zatvora da je stigao ruak. Gosti su ih molili da se
nita ne ustruavaju, ve da serviraju ruak dok su oni nazoni. Vrata su se
irom otvorila i zgodne mlade konobarice - domaice su promijenile odjeu unijele su obinu kokoju juhu s rezancima i poele je dijeliti u zdjelice.
Istog trenutka navala primitivne strasti preobrazila je poslune zatvorenike:
skoili su na svoje leajeve u cipelama, uali na njima privukavi noge k
prsima, poloivi ruke kraj nogu i u tom pseem poloaju iskeenih zubi
promatrali dijeli li se juha pravedno. Goe su bile okirane, ali prevodilac
je objasnio da je to ruski narodni obiaj.
Nije bilo mogue nagovoriti zatvorenike da sjednu za stol i jedu kromiranim
licama. Oni su ve izvukli svoje omiljele drvene lice i tek to je sveenik
blagoslovio stol, a konobarice podijelile zdjelice po leajevima,
upozoravajui da za kosti postoji zdjela na stolu, zaulo se strahovito glasno
srkanje, a zatim jednoglasno hrskanje pileih kostiju - i sve to je bilo
natoeno u zdjelice dokraja je iezlo. Zdjelica za kosti nije bila potrebna.
"Zar su gladni?" prestraena goa naglas je izrekla tu runu mogunost.
"Moda bi eljeli jo?"
"Nitko nee jo?" upita general promuklim glasom.
Nitko nije htio; svi su znali mudru logorsku poslovicu: "Tuilac e dati jo."

Istom neopisivom brzinom zekovi su progutali kosane odreske s riom.

Kompot nije bio na jelovniku toga dana - bio je radni dan.
Poto se uvjerila u lanost glasina koje su irili neprijateljski elementi na
Zapadu, ga R. sa itavom svojom svitom izila ie u hodnik. Tu je rekla: "Ali
kako se prostaki vladaju! I kako je
326
nizak stupanj razvoja tih nesretnika! ovjek se, meutim, mora nadati da e se
za deset godina ovdje navii na kulturu. Imate prekrasan zatvor!"
Sveenik je iskoio iz elije usred njene pratnje, urei se prije nego
zatvore vrata.
Kad su gosti izili iz hodnika, kapetan u bijelim rukavicama utrao je u
eliju.
"Ustaj!" povikao je. "U dvoredove. Mar u hodnik!"
I opazivi da svi nisu razumjeli njegove rijei, pruio je onim sporijima
dodatno tumaenje vrhom izme.
Tek tada se otkrilo da je jedan lukavi zek doslovce shvatio dozvolu da pie
svoje memoare. Tog jutra, dok su svi ostali spavali, uspio je napisati dva
poglavlja pod naslovom "Kako su me muili" i "Moji susreti u Lefortovu".
Memoari su mu oduzeti na licu mjesta i protiv revnog pisca pokrenut je novi
proces, zbog odvratne klevete protiv organa dravne sigurnosti.
I opet su ih, uz pucketanje prstiju i zveckanje kljueva odveli kroz mnotvo
elinih vrata u prostoriju pred ulazom u kupalite, koja je jo uvijek
blistala svojom vjenom, rubinsko-malahitnom ljepotom. Tu su im oduzeli sve,
ukljuivi i svijetloplavo svileno rublje, te ih podvrgli specijalno paljivom
tjelesnom pretresu. Tokom pretresa Propovijed na gori, istrgnuta iz depnog
evanelja, otkrivena je u obrazu jednog zeka. Za taj prekraj istukli su ga na
licu mjesta, prvo po desnom obrazu, a onda po lijevom. Oduzeli su im i spuve
i sapun "Vilinski jorgovan" i opet natjerali zekove da potpiu revers.
Ula su dva straara u prljavim ogrtaima; tupim i prljavim karama poeli su
podsijecati pubine vlasi zatvorenika, a zatim im istim instrumentima obrijali
lice i tjeme. Napokon su im nalili dvadeset grama smrdljivog tekueg
nadomjestka sapuna u svaki dlan i sve ih zakljuali u kupalite. Nije se imalo
to drugo raditi, pa su se zatvorenici opet oprali.
Tada su se izlazna vrata otvorila uz tutnjavu poput topovske, i svi su izili
u tamni grimiz predvorja. Dvije starice, slubenice Pakla, iskotrljale su
kolica iz "penice"; tu su na vruim kukama visile krpetine, dobro poznate
naim junacima.
Potiteni vratili su se u eliju 72, gdje je njihovih pedeset drugova lealo
na leajevima prepunim stjenica, gorei od znatielje da saznaju to se sve
dogodilo. I opet su "brnjice" prekrivale prozore, a golubovi su bili premazani
tamnomaslinastom bojom. U uglu je stajala latrina s etiri kible.
I samo se u nii, zaboravljen, tajanstveno smjekao mali bronani Buda."
327
55
OVJEK IMA SAMO JEDNU SAVJEST
U isto vrijeme dok se pripovijedala ova pria, agov je na drugom kraju
Moskve, uglaavi svoje vojnike cipele, koje su bile stare, ali jo uvijek
dobre, obukao svjee izglaanu uniformu, s medaljama i odlikovanjima
ranjenika, i poao na drugi dio grada. Preko svog prijatelja s fronta,
Alekseja Lanskog, pozvan je na zabavu kod tuioca Makarigina. (Na agovljevu
nesreu, vojnika je odjea u Moskvi ve izlazila iz mode, i uskoro e se
morati ukljuiti u grubu borbu za odijela i cipele.)
Slavlje je bilo za mlade i openito za obitelj Makarigin u povodu tuioevog
drugog Ordena Lenjina. Zapravo, mladi ljudi, koji su doli na zabavu, nisu
uope bili bliski obitelji, i nije ih se ticao novi orden tuioev, ali tatica
je irokogrudno odobrio trokove, i to je ve bio dovoljan razlog za zabavu.

Tamo je trebalo da bude i Liza - djevojka koju je agov pred Nadjom nazvao
svojom zarunicom, premda jo nita nije bilo konano odlueno ili formalno
objavljeno. Ba zbog Lie zamolio je Lanskoga da mu pribavi poziv.
A sada, s nekoliko unaprijed pripremljenih uvodnih rijei, penjao se istim
onim stepenicama na kojima je Klara neprestano viala enu kako riba
stepenice; penjao se u isti onaj stan gdje je, etiri godine prije toga,
ovjek, kojemu je as ranije gotovo oteo enu, kleao na podu polaui
parkete.
I zgrade imaju svoje sudbine ...
agov je pozvonio i Klara mu je otvorila vrata. Nisu se osobno poznavali, ali
oboje su se odmah dosjetili.
Klara je na sebi imala haljinuodzelenog vunenog krepa, skupljenu u struku, sa
zvonolikom suknjom. Blistavi zeleni vez ovijao se oko ovratnika, niz grudi
poput lanca i oko zapea poput narukvica.
Nekoliko krznenih kaputa ve je visilo u zaguljivom malom predvorju. Prije
nego je Klara mogla zamoliti agova da skine kaput, zazvonio je telefon.
Podigla je slualicu i poela govoriti, pokazujui istovremeno rukom agovu
da objesi kaput.
328
"Ink? Zdravo... - to? Jo nisi krenuo? ... Smjesta doi! Ink, io znai da
nisi raspoloen? Tata e se uvrijediti... Da, i glas ti zvui umorno, ali
mora se potruditi! ... Dobro, priekaj, pozvat u Naru... Nara!" povikala je
u drugu sobu. "Zove tvoja vjerna ljubav! Doi ovamo! Skinite kaput!" agov je
skinuo vojniku kabanicu. "Skinite kaljae!" On nije imao kaljae. "Sluaj, on
nee da doe. to je to s njim?"
Klarina sestra, Dotnara - "diplomatska supruga", kako je rekao Lanski kad ju
je opisivao agovu - ula je u predvorje i uzela slualicu. Isprijeila se
agovu na putu u drugu sobu, a njemu se nije urilo da proe kraj tog
namirisanog stvorenja u laganoj haljini boje vinje. Malo je spustio pogled i
dobro je pogledao. Neto ga je iznenadilo na njenoj haljini: rukavi nisu bili
dio same haljine, ve dio malog kepa koji je nosila preko nje. Neto na njoj
(a agov nije znao je li to zato to nije imala gruba podstavljena ramena,
koja su svi nosili, ili je to bila ljupka prirodna linija njenih ruku, od
zaobljenih ramena sve do aka), neto je Dotnaru inilo krajnje gipkom i
enstvenom, posve razliitom od svih ostalih.
Nitko od ljudi koji su se okupili u tom udobnom predvorju nije mogao ni
zamisliti da se u tom bezazlenom crnom telefonu, u tom laganom razgovoru o
dolasku na zabavu, Krije propast koja vreba na sve nas ak, kako kae Pukin,
i u kostima mrtvog pastuha.
Neto ranije istoga dana Rubin je zatraio jo nekoliko snimaka telefonskih
razgovora svakog osumnjienog; bilo je to prvi put od tada da se Volodin
posluio svojim telefonom. U centrali stala je utati magnetofonska vrpca,
snimajui glas Inokentija Volodina.
Inokentij je osjeao da bi sad bilo najbolje ne sluiti se telefonom; ali
njegova je ena izila i ostavila mu poruku da veeras svakako doe k njenom
ocu.
Zato je telefonirao da joj kae da nee doi.
Nema sumnje da bi za Inokentija bilo lake da je poslije ove stravine noi
danas bio radni dan a ne nedjelja. Tada bi mogao ocijeniti svoj poloaj po
razliitim znacima, na primjer, po napredovanju ili otkazivanju njegova puta u
Pariz. Ali to je mogao saznati u nedjelju, kako je mogao pogoditi lebdi li
mir ili opasnost nad tiinom dana?
U posljednja dvadeset etiri sata postao je svjestan da je njegov telefonski
razgovor bila ludost, ravna samoubojstvu, a da osim toga vjerojatno nije bio
ni od kakve koristi. S bijesom se sjeao budalaste ene Dobroumovljeve;
premda, naravno, ona zapravo nije bila kriva, nepovjerenje nije ni poinjalo

ni zavravalo s njom.
Ni po emu se nije moglo zakljuiti da je Inokentij otkriven, ali muila ga je
neka udnovata, zlokobna slutnja - sve jae je osjeao da se pribliava
propast, i nije mu se ilo na zabavu.
Pokuavao je to sada objasniti svojoj eni, razvlaei rijei, kao to ljudi
uvijek ine kada ele rei neto neugodno, njegova je ena bila uporna - i
precizni "formanti" njegovog "individual329
nog tipa govora" urezivali su se u usku smeu magnetofonsku vrpcu, da bi se
preobrazili u otisak glasa koji e se sutra u devet sati ujutro podastrijeti
Rubinu.
Nara nije govorila onim kategorikim tonom koji je usvojila u posljednjih
nekoliko mjeseci; dirnuta umorom u glasu svog mua, vrlo ga je njeno zamolila
ne bi li doao barem na jedan sat.
Inokentij je osjetio samilost prema njoj i pristao da doe.
Ali kad je spustio slualicu, ostao je naas stajati, s rukom na telefonu, kao
da nije zavrio ono to je elio rei.
Osjeao je samilost, ne prema eni s kojom je ivio - nije ivio ovih dana,
prema eni koju e opet ubrzo ostaviti - ve prema plavoj gimnazijalki s
uvojcima do ramena, djevojci s kojom je nekad zajedno poeo uiti to je
ivot. Strast koja se meu njima u to doba rasplamsala, prevladavala je sve
argumente; nisu htjeli ni da uju da odgode vjenanje ak ni na godinu dana.
Zahvaljujui instinktu koji nas vodi kraj povrnih iluzija i lanih dojmova,
bili su istinski svjesni jedno drugoga i nisu eljeli propustiti tu priliku.
Inokentijeva majka, tada ve teko bolesna, protivila se tom braku. (Ali,
napokon, koja se majka ne protivi braku svog sina?) I tuilac se protivio.
(Ali koji e otac rado dati od sebe ljupku osamnaestogodinju ker?) Ali, svi
su morali popustiti! Mladi su se ljudi uzeli, i njihova je zajednika srea
postala legendarna meu prijateljima.
Njihov je brani ivot poeo pod najboljim znakom. Pripadali su onom
drutvenom sloju koji ne zna to znai hodati ili voziti se podzemnom
eljeznicom, onoj skupini ljudi koja se ak i prije rata radije vozila avionom
nego spavaim kolima, koja se nikad nije morala brinuti ak ni kako e
namjestiti stan. Kamo god bi poli - Moskva, Teheran, Sirijska obala,
vicarska - namjetena kua, vila ili stan oekivala je mladi par. A njihova
ivotna filozofija bila je jednaka: "Imamo samo jedan ivot!" I zato je od
ivota valjalo uzeti sve to on moe dati, osim jednoga, roenja,* djeteta jer dijete je idol koji e posisati sve sokove tvog bia, a da ti niim nee
uzvratiti tvoje rtve, ak ni obinom zahvalnou.
S takvim pogledima bili su posve u skladu s prilikama u kojima su ivjeli, a
prilike su bile u skladu s njima. Okusili su svako novo i nepoznato voe.
Upoznali su okus svakog finog konjaka, nauili razlikovati ronska vina od vina
Korzike, upoznali sva vina iz svih vinograda svijeta. Nauili nositi odjeu
svake vrsti. Plesati svaki ples. Plivati u svakom ljetovalitu. Igrati tenis i
jedriti. Gledati jedan ili dva ina svakog neobinog kazalinog komada. Prolistati svaku senzacionalnu knjigu.
est godina, najboljih godina njihove mladosti, davali su jedno drugome sve.
To su bile godine kada je ovjeanstvo plakalo na rastancima, umiralo u prvim
redovima i pod ruevinama gradova, kad su poludjeli odrasli otimali mrvice
crnog kruha iz djejih ruku. Ali nita od tog svjetskog bola nije diralo
Inokentija i Dotnaru.
Napokon, imamo samo jedan ivot! ...
A ipak, kao to su Rusi nekad govorili, udnovati su putevi Gospodnji. Pri
kraju este godine njihova braka, kad su bombar330
deri prestali letjeti i topovi uutjeli, kad je zelenilo zaboravljeno u dimu

rata poelo iznova klijati, kad su se ljudi posvuda poeli prisjeati da imaju
samo jedan ivot - upravo u tim mjesecima Inokentij je osjetio odvratnu
prezasienost nainom ivota koji su provodili on i njegova ena.
To ga je preplailo, borio se protiv tog osjeaja kao protiv bolesti; ekao da
proe - ali nije prolazio. Nije mogao pojmiti to je posrijedi. Sve kao da mu
je bilo nadohvat ruke - a ipak mu je neto nedostajalo.
Njegovi veseli prijatelji koji su mu nekad bili toliko bliski, poeli su mu se
iz nekog razloga sve manje sviati. Jedan mu se inio prilino glup, drugi
nekako sirov, trei previe obuzet sam sa sobom.
Ne samo da se udaljio od svojih prijatelja, ve i od svoje plave Dotty - kako
je ve davno okrstio Dotnaru na evropski nain - svoje vlastite ene, s kojom
je nekad ivio u takvom skladu.
Povremeno bi mu se njena miljenja inila previe otra, ili bi joj glas
zazvuao suvie samouvjereno. U jednoj situaciji za drugom nije odobravao
njeno vladanje, a ona istovremeno kao da je sve vie bila uvjerena da u svemu
ima pravo.
Njihov je elegantan ivot poeo titati Inokentija, ali Dotty nije htjela ni
da uje da bi se u njemu neto izmijenilo. tavie, nekad je ona bila
nestalna, odbacivala bi staro im bi vidjela neto novo; sad je poela
osjeati neutaivu elju da zadri sve stvari u svim njihovim stanovima.
itave dvije godine slala je goleme pakete iz Pariza u Moskvu, tkanine,
cipele, haljine, eire - Inokentiju se to inilo strano. I zar je uvijek
tako vakala hranu, mljackajui usnama, osobito kad je jela voe?
Ali, naravno, posrijedi nije bila promjena ni u njegovim prijateljima ni u
eni, ve u samom Inokentiju. Nedostajalo mu je neto, a nije znao to.
Inokentija su oduvijek smatrali epikurejcem. Tako su ga zvali i on je taj
naziv rado prihvaao, premda ni sam nije tano znao to to znai. Tada mu je
jednog dana kod kue u Moskvi kad nije imao to da radi, pala na pamet
smijena pomisao - kako bi bilo da malo pogleda djela svog uitelja i utvrdi
to je on zapravo nauavao? Poeo je pretraivati tri ormara s knjigama svoje
pokojne majke,- nadajui se da e pronai knjigu o Epikuru; sjeao se da ju je
tamo vidio u djetinjstvu.
Posao je zapoeo sa stanovitom odvratnou prema napornim pokretima, pomicanju
tekih predmeta, udisanju praine. Nije bio navikao da ovako radi i silno se
umorio. Ali nije poputao - i neki osvjeujui povjetarac kao da je dopro do
njega iz dubina tih starih ormara za knjige, s njihovim osobitim ustajalim
vonjem. Zaista je, meu ostalim, naao knjigu o Epikuru, i kasnije ju je
dospio i proitati. Ali veliko su otkrie bila pisma njegove majke. On je
nikad nije shvaao i bio joj je blizak samo u djetinjstvu. Njenu je smrt
primio gotovo ravnoduno i nije se vratio kui iz Bejruta na njen pogreb.
Od najranijeg djetinjstva njegova predodba o ocu bila je izmijeana s
dugakim srebrnim rogovima, koji su se pruali prema stropu s gipsanim
ukrasima i s pjesmom "Planite bakljama,
331
modre noi!". Sam Inokentij nije se sjeao svog oca; on je poginuo 1921. u
Tambovskom okrugu, ali ljudi su mu posvuda voljeli priati o ocu - slavnom
heroju graanskog rata, mornarskom voi. Sluajui kako ga svi hvale,
Inokentij se stao silno ponositi svojim ocem, i njegovom borbom za obian puk
protiv bogataa, ogrezlih u raskoi. Istovremeno odnosio se gotovo svisoka
prema svojoj majci, koja je uvijek pobolijevala, uvijek patila od neega,
uvijek se alila na neto, neprestano okruena knjigama i termo-forima. Poput
veine sinova, nikad nije razmiljao o tome, da je njegova majka mogla imati i
svoj vlastiti ivot bez veze s njim, njegovim djetinjstvom, njegovim
potrebama; da su njena bolest i njene patnje bile istinske; da je umrla u dobi
od etrdeset sedam godina.
Njegovi su roditelji ivjeli zajedno vrlo rijetko, gotovo nikada. Ali

Inokentij kao djeak nikad nije ni o tome mnogo razmiljao, i nikad se nije
sjetio da o tome pita svoju majku.
A sad se sve to otkrivalo pred njim, iz majinih pisama i dnevnika. Njihov
brak nije bio brak, ve neto olujno, kao to je sve bilo u tim godinama.
Iznenadne okolnosti su ih sastavile, okolnosti su im branile da se ee
viaju, i okolnosti su ih razdvojile. A iz tih dnevnika njegova majka nije
izlazila kao puki dodatak njegovom ocu, kao to je sin vjerovao, ve je
nastavala itav odvojen vlastiti svijet. I Inokentij je sad saznao da je
njegova majka itav ivot voljela drugog ovjeka, a da se nikad nije mogla s
njim sjediniti.
Bilo je tu svezaka pisama, povezanih raznobojnim vrpcama, od prijateljica,
prijatelja, znanaca; glumaca i glumica, slikara i pjesnika, kojih su imena
sada bila potpuno zaboravljena, ili su ih spominjali samo s pogrdama. Njeni
dnevnici, u koje je unosila biljeke na ruskom i francuskom, bili su uvezani u
tamnoplavi safijan; stranica za stranicom njenog udnog rukopisa, koji je
izgledao kao da je ranjena ptica leprala amo-tamo, ostavljajui iskrivljen i
zapleten trag kandicama. Mnoge su stranice bile ispunjene sjeanjima na
knjievne veeri, na kazaline predstave. Dir-nulo ga je kako je njegova majka
opisala jednu no - jednu od bijelih lipanjskih noi - kad su ona i neki njeni
mladi prijatelji plaui od sree doekali trupu Moskovskog hudoestvenog
teatra na petrogradskoj stanici. Nesebina ljubav prema umjetnosti
trijumfirala je na tim stranicama, i Inokentij je osjetio tu svjeinu. On nije
znao ni jednu takvu trupu u ovom asu, i nije mogao zamisliti da bi proveo
itavu no ne spavajui da je doeka, osin: ako ga ne bi poslao Odio za
kulturu, s buketima koje je platilo raunovodstvo. A zacijelo nikome ne bi
palo na pamet da pri tom zaplae.
A dnevnici su ga vodili sve dalje. Doao je do stranice pod naslovom "Biljeke
o etici".
"Saaljenje je prvi in dobre due."
Inokentij se namrtio. Saaljenje? Sramotni i poniavajui osjeaj, i za onoga
koji saaljeva i za onoga koga saaljevaju - tako su ga barem uili u koli.
"Nikad ne smatraj da si u pravu vie od ostalih. Potuj tu&aj miljenja, ak
ako su suprotna tvojima."
332
I to je bilo prilino staromodno. Ako je moj pogled na svijet pravilan, kako
mogu potovati one koji se sa mnom ne slau?
Sinu se uinilo da ne ita, ve slua svoju majku kako govori svojim krhkim
glasom:
"to je najdragocjenije na svijetu? Svijest da ti ne sudjeluje u nepravdama.
One su jae od tebe, postojale su u prolosti i postojat e u budunosti, ali
neka se ne dogaaju preko tebe."
Da, njegova je mama bila slabo stvorenje, bilo je nemogue zamisliti mamu kako
se bori, nemogue izmiriti lik mame i borbe.
Da je Inokentij otvorio te dnevnike est godina ranije, ne bi vjerojatno ni
zapazio sve te odlomke. Sad ih je itao polako i udio se. Nije to bilo nita
tajnovito, bilo je ak tota i nepravilno
- ali on se ipak udio. Same rijei kojima su se njegova majka i njene
prijateljice izraavale bile su staromodne. One su ozbiljno pisale velikim
slovima: "Istina, Ljepota, Dobro i Zlo: etiki imperativ". U jeziku kojim
se sluio Inokentij
i njegovi prijatelji, rijei su bile konkretnije i
stoga i razumljivije: idejnost, humanost, odanost, usmjerenje ka cilju.
Ali premda je Inokentij nesumnjivo bio i ideoloki ispravan i human, i odan, i
usmjeren ka cilju - to je bila osobina koju je itava njegova generacija
najvie cijenila i najvie njegovala
- ipak je, sjedei na niskoj klupici pred tim ormarima, osjeao da je naao
neto to mu je nedostajalo.

Bilo je tu i albuma, punih istih i jasnih starinskih fotografija. I nekoliko

paketa petrogradskih i moskovskih kazalinih programa. I kazalini dnevnik
"Zritel", I Vestnik kinematografu
- kako? Zar je toga ve bilo u ono doba? I gomila za gomilom razliitih
asopisa; ve sama njihova imena bljetala su mu pred oima: Apollon, Zolotoe
runo, Vesy, Mir iskustva, Solnce Rosii, Probudenie, Pegas. Bilo je tu
reprodukcija nepoznatih slika i kipova i kazalinih dekora (sad im ni traga
nije bilo u Tretjakov-skoj galeriji!). Stihova nepoznatih pjesnika. Bezbroj
primjeraka asopisa, ispunjenih imenima evropskih pisaca za koje Inokentij
nikad nije uo. I ne samo pisaca! - bili su tu deseci nepoznatih izdavaa,
zaboravljenih kao da su propali u pakao: Grif, ipovnik, korpion, Musaget,
Alciona, Spolohi, Logos, Prometej, Obestven-naja Polza.
Nekoliko dana prosjedio je on na toj klupici pred otvorenim ormarima za
knjige, udiui, udiui i trujui se tim zrakom, tim maminim svijetom, u koji
je nekad njegov otac, u crnom kinom ogrtau sa granatama za pojasom, uao s
nalogom za premetainu.
Dok je on tu sjedio, Dotty je ula da ga pozove na neku zabavu. Inokentij ju
je pogledao s nerazumijevanjem, zatim se namrtio, zamiljajui naduveni skup
gdje e svi imati potpuno jednako miljenje o svemu, gdje e svi skoiti na
noge za prvu zdravicu drugu Staljinu, a onda mnogo jesti i piti ne mislei na
druga Staljina, i glupo, glupo igrati karte.
Pogledao je Dotty iz te neizrecive udaljenosti - i zamolio je da ode sama.
Dotty je drala da je barbarski radije eprkati po starim albumima nego ii na
dobru zabavu. Raspirujui nejasne ali nikad
mrtve uspomene iz djetinjstva, sve ono to je naao u tim ormarima neto je
govorilo Inokentijevoj dui, ali dui njegove ene ba nita.
Njegova je majka napokon uinila ono to je htjela: ustajui iz groba, otela
je svog sina od snahe.
Pomou svega ovoga Inokentij ju je napokon poeo shvaati; jednako kao to se
bit hrane ne moe izraziti u kalorijama, bit ivota nikad se nee moi
obuhvatiti ni najveim formulama.
Kad je jednom zapoeo, Inokentij se vie nije mogao zaustaviti. U posljednjim
godinama se ulijenio; nije mu vie bilo stalo do uenja. (Jo u mladosti je od
majke nauio teno francuski, to mu je pomagalo u karijeri.) Sad se bacio na
itanje.
Utvrdilo se da ovjek mora znati i kako da ita: nije dovoljno samo da pogled
leti stranicom. Budui da je Inokentij jo od najranije mladosti bio zatien
od nepravilnih i odbaenih knjiga i itao samo iste, odabrane klasike, u
njemu se ukorijenila navika da vjeruje svaku rije koju proita, potpuno se
predajui volji pisca. Sada, itajui pisce kojih su miljenja bila
proturjena, on dugo nije bio u stanju da se buni, da se ne pokori prvo jednom
piscu, pa drugom, pa treem.
Tada je otiao u Pariz i radio za UNESCO. Dok je tamo boravio mnogo je itao
poslije rada. I. doao je do stupnja kad je poeo osjeati da se manje koleba
izmeu ideje jednoga pisca i drugoga, kao da napokon sam ima ruku na kormilu.
Nije otkrio u tim godinama mnogo, ali je ipak otkrio neto.
Do tada je istina za Inokentija glasila: ima samo jedan ivot.
Sada je osjetio da postoji novi zakon, i u njemu i u svijetu: ima takoer
samo jednu savjest.
I jednako kao to ne moe povratiti izgubljeni ivot, ne moe povratiti
upropatenu savjest.
Inokentij je to poeo shvaati kad je te subote, nekoliko dana prije ponovnog
putovanja u Pariz, na svoju nesreu saznao za klopku pripremljenu za onog
budalu Dobroumova. Znao je dovoljno da shvati da takva afera nee zavriti s
jednim profesorom, da e to biti samo poetak duge kampanje. Ali, sam
Dobroumov mu je bio posebno drag iz uspomena na majku.

Nekoliko sati neodluno je etkao po uredu (diplomat koji je s njim dijelio

ured bio je na slubenom putu), kimao glavom, tresao, hvatao se za glavu.
Napokon je odluio da telefonira, premda je znao da je Dobroumovljev telefon
vjerojatno pod prismotrom, a da samo nekoliko ljudi u ministarstvu znade za
tajnu.
Sad se sve to inilo veoma davno - premda se dogodilo tek juer.
itav je dananji dan Inokentij bio silno uznemiren. Otiao je od kue da ga
ne bi mogli uhapsiti. itav su se dan njegovi osjeaji kolebali, u njemu se
smjenjivalo i okrutno nezadovoljstvo, i niski strah, i ravnoduno "neka bude
to bude", i opet strah. Dan ranije nije oekivao tu strahovitu nervozu. Nije
znao da se toliko boji za sebe.
Sad ga je taksi vozio po Boloj Kaluskoj, jarko osvijetljenoj. Padao je gusti
snijeg i brisai stakla neumorno su radili.
334
Mislio je o Dotty. Prologa proljea silno su se otuili jedno od drugoga, te
je uredio da je ne vodi sa sobom u Rim.
A zauzvrat, kad se vratio u kolovozu, utvrdio je da se upustila u ljubavnu
aferu s jednim oficirom iz Glavnoga taba. S tvrdoglavim enskim uvjerenjem
nije ak ni nijekala da je bila nevjerna, ve je prebacila svu krivnju na
Inokentija: zato ju je ostavio posve samu?
Ali on ak nije osjetio ni bol zbog gubitka, samo olakanje. Nije bio
osvetniki raspoloen i nije osjeao ljubomoru; naprosto je prestao dolaziti u
njenu sobu, i sad je prezirno utio ve etiri mjeseca. Naravno, nije bilo ni
govora o razvodu. U njegovoj grani dravne slube razvod bi bio fatalan za
karijeru.
Ali sad, ovih posljednjih dana prije svog odlaska - prije hapenja! - elio je
biti njean prema Dotty. Nije vie pamtio ono loe, ve sve ono dobro u njoj.
Ako ga uhapse, dovoljno e je proganjati i dovoljno zastraivati zbog
njega ...
Zdesna, kraj eljezne ograde koja je opasivala Neskuni perivoj, promicala su
crna debla i granje stabala, bijelo od snijega.
Gusti snijeg donosio je mir i zaborav.
335
56
VEERA
Tuioev stan, koji je pobuivao zavist itavog ulaza broj dva, ali koji je
sama obitelj Makarigin smatrala premalenim, bio je sastavljen od dva susjedna
stana, tako da su zidovi koji su ih spajali srueni. Stoga je stan imao dvoja
ulazna vrata, od kojih su jedna zakovali, dvije kupaonice, dva klozeta, dva
predsoblja, dvije kuhinje i pet soba, i u najprostranijoj je bila sada
servirana veera.
Bilo ih je sve u svemu dvadeset pet, gostiju i domaina, i dvije djevojke
Bakirke jedva su stizale da svakoga poslue. Jedna od njih bila je njihova
sluavka, a drugu su za tu veer posudili od susjeda. Obje djevojke bile su
posve mlade; obje su bile iz istoga sela; i prolog ljeta obje su zavrile
istu kolu u Cekmaguu. Njihova lica, umorna i crvena od kuhinjske vruine,
bila su ozbiljna i zauzeta poslom. Tuioeva ena, visoka, krupna ena
srednjih godina s odobravanjem ih je promatrala.
Prva tuioeva ena umrla je. Ona je prola graanski rat sa svojim muem;
znala je pucati iz mitraljeza, nosila je koni kaput i pridravala se svake i
najmanje odluke partijske elije. Ali ona nikad ne bi podigla kuanstvo
Makariginovih na sadanji nivo, i zapravo bi teko bilo zamisliti kakav bi bio
njen kasniji ivot da nije umrla kad se Clara rodila.
Ali Aleftina Nikanorovna, Makariginova sadanja supruga, znala je da dobra
obitelj ne moe prosperirati bez dobre kuhinje, da su sagovi i stolnjaci vani
znaci prosperiteta, a da je kristal jedini prikladan servis za banket.

Godinama je sakupljala kristal, i to ne sadanji grubi, iskrivljeni kristal,

koji je na tekuoj vrpci prolazio kroz mnoge ravnodune ruke i u kojemu nije
bilo ni traga due majstora zanatlije. Skupljala je antikni kristal, kristal
koji je sudskom naredbom konfisciran u dvadesetim i tridesetim godinama i
prodavan u centrima za raspodjelu, koji su bili otvoreni samo slubenicima
sudova; svaka zdjela i alica odlikovala se svojstvima svoga stvaraoca. Ona je
obogatila svoje zalihe u Latviji tokom dvije poslijeratne godine, dok je
tuilac radio u
336
Rigi; u komisionim trgovinama i na otvorenoj trnici nabavila je namjetaj,
porculan, pa ak i pojedine srebrne lice.
Sada je na dva velika stola, pod jarkim svjetlom, kristal rasipao raznobojne
iskrice iz bruenih zvjezdica i bridova. Bilo je tu nijansa rubina
(tamnozlatno crveno), bakra (okoladno crveno), selenija (crveno, obasjano
dahom utog). Bilo je tu tamnog, teko zelenog, i kadmijskog zelenog kristala
koji vue na zlato, i kobalt-no modrog. Bilo je mlijeno bijelog. I prozranog
kristala s oksid-nim odsjajem. I kristala koji je nalikovao slonovai. Bilo je
tu boca s dva grlia s okruglim bruenim epovima. I zdjela u tri reda od
obinog bijelog kristala, natrpanih do ruba voem, orasima i bombonima. I
jednostavnih malih vaza od olovnog stakla, pehara i aa. Sve se to silno
meusobno razlikovalo; rijetko se neka boja ili neki monogram ponavljao vie
od est puta.
Usred svog tog sjaja, na stolu za stariju generaciju stajao je predmet
odgovoran za itavu sveanost - tuioev novi Orden Lenjina, blistajui meu
njegovim ranijim odlikovanjima, koja su sad potamnjela i izgubila sjaj.
Stol omladine protezao se itavom duinom sobe. Dva su stola bila sastavljena,
ali pod pravim kutom tako da se neki gosti nisu mogli vidjeti, a nitko nije
mogao mnogo uti; razgovori su tekli odvojeno, i slijevali se u ivahno i
veselo brujanje, iznad koga je odjekivao mladenaki smijeh i zveckale ae.
Ve su davno zavrili sa slubenim zdravicama: drugu Staljinu, slubenicima
pravobranilatva i domainu - da ova poast ne bude posljednja. Do deset i
trideset brojna su jela unijeli i iznijeli - slana, slana i slatka, ljuta,
kisela, dimljena, mrava, masna, smrznuta, vitaminizirana, i mnoga su od tih
jela bila izvanredna, ali nitko nije jeo s onakvom potpunom panjom i uitkom,
kao to bi jeli da su sami. Veera je bila osuena na propast, kao to je
uvijek sluaj kod slubenih zabava: rijetka jela bila su pripremljena i
iznesena u golemim koliinama; gosti su sjedili preblizu i smetali su jedan
drugome; bili su vezani svojim drutvenim obavezama, razgovorom, alama, i
pazili da pokau briljiv nedostatak zanimanja za hranu.
Ali agov, koji je godinama izgladnjivao u studentskoj menzi, i Klarine dvije
prijateljice s fakulteta prilazili su svakom jelu s istinskim osjeajem,
premda su se trudili da pokau uljudnu ravnodunost. Druga goa, koja je
oduevljeno jela, bila je tienica domaice, i sjedila je do nje; bila je to
priprosta prijateljica iz djetinjstva, koja se udala za partijskog instruktora
u dalekom Zareenskom okrugu. Bila je nesretna: nikad se nee probiti u visoko
drutvo sa svojim nespretnim muem. Dola je u Moskvu u kupovinu. S jedne
strane, domaici je bilo drago to je njena prijateljica sve jela, hvalila i
traila recept, i to se tako otvoreno divila ureenju stana i itavoj sredini
tuioeve obitelji. Ali istovremeno se i stidjela te prijateljice koja joj je
jedva bila prijateljica, posebno pred neoekivanim gostom, general-majorom
Slo-vutom, kao to se stidjela i Duana Radovia, starog prijatelja
tuioevog; i on gotovo da vie nije bio prijatelj. To dvoje su pozvali jer su
zabavu u poetku zamislili kao obiteljski skup. Sad bi Slovuta mogao pomisliti
da Makariginovi imaju obiaj da u
22
U prvom krugu
337

f
li
kuu primaju prosjake ("prosjak" je bio naziv Alevtine Nikano-rovne za svakoga
tko se nije bio u stanju dobro snai u ivotu i dobivati visoku plau). To joj
je potpuno pokvarilo zabavu. Stoga je posadila svoju prijateljicu to je dalje
mogla od Slovute, i stiavala je koliko je god mogla.
Dotty se pomakla na njihov kraj stola, jer je naula da se vrlo zanimljivo
razgovara o kunim pomonicama. (Sve su one bile osloboene kmetstva i
obrazovane tako brzo, da vie nitko nije elio da pomae kod kuhanja, pranja
posua ili rublja.) U Zareenskom okrugu ljudi su to rijeili tako da bi
pomogli djevojci da ode iz kolhoza, a zauzvrat bi ona kod njih radila dvije
godine. Tada bi joj nabavili paso i mogla bi otii u grad. Na epidemiolokoj
stanici u budetu su bile predviene plae za dvije izmiljene podvornice;
umjesto toga, plau su zapravo dobivale djevojke koje su radile kao kune
pomonice kod efa stanice i efa Okrune zdravstvene stanice. Dotty je
nabrala glatko elo; sve je u okruzima jednostavnije. Ali ovdje, u Moskvi?
Dinera, hitra tamnokosa ena koja bi rijetko zavrila misao, a jo manje
doputala nekom drugom da je zavri, poela se, naprotiv, dosaivati za
"poasnim stolom" i pridruila se mladim ljudima. Bila je sva odjevena u crno;
uvozni saten prekrivao ju je poput tanke, blistave lakirane koe, osim ruku,
bijelih kao alabastar.
Domahnula je Lanskom s druge strane sobe.
"Aleksej! Doi u k vama! Jeste li bili na Nezaboravnoj 1919?"
S istim ravnomjernim smijekom, s kojim je svakoga pozdravljao, Lanski je
odgovorio: "Juer."
"A zato ne na premijeri? Svuda sam vas traila dalekozorom; htjela sam
slijediti va blistavi trag!"
Lanski, koji je sjedio do Klare i oekivao vaan odgovor od nje, pripremio se
bez mnogo oduevljenja za diskusiju - bilo je nemogue ne raspravljati s
Dinerom. Neprestano su se i na knjievnim veerima, i u redakcijama, i u
restoranu centralnog kluba knjievnika meu njima vodile diskusije. Dinera,
koja nije bila vezana ni partijskim, ni knjievnim poloajem, napadala je
otro, premda uvijek tano unutar granica. Dramski pisci, scenaristi, reiseri
- nitko nije bio poteen, pa ak ni njen vlastiti mu, Nikolaj Galahov.
Smjelost njenih sudova izvrsno joj je pristajala, kao i smjelost u odijevanju
i u nainu ivota koja je bila svima vrlo dobro poznata; bili su kao svjei
povjetarac u ustajaloj atmosferi knjievne kritike koju nisu pisali ljudi, ve
slubeni poloaji koje su zauzimali. Napadala je knjievnu kritiku openito, a
lanke Alekseja Lanskog posebno. Smijeei se i vrlo suzdrljivo Lanski je
neumorno objanjavao Dineri njene anarhistike zablude, njene sitnoburujske
devijacije. Bio je voljan prihvatiti taj polualjivi dijalog, djelomino
intiman, djelomino ljutit, zato to je njegova vlastita knjievna sredina do
velike mjere ovisila od Galahova.
Nezaboravna 1919. bio je komad od Vinjevskog, naizgled pria o
revolucionarnom Petrogradu i baltikim mornarima, ali zapravo o Staljinu: kako
je Staljin spasio Petrograd, spasio itavu revoluciju, spasio itavu Rusiju.
Drama napisana za sedamdeseti
roendan Oca i Uitelja otkrivala je kako je pod Staljinovim vodstvom i Lenjin
uspio poneto uiniti
"Vidite", ree Dinera sanjarski mahnuvi rukom kad je sjela za stol preko puta
Lanskoga, "u kazalinom komadu mora biti mate, ive mate, ak i nestaluka,
bezobrazluka. Sjeate li se Optimistike tragedije tog istog Vinjevskoga? Kad
kor od dva mornara izmjenjuje dosjetke: "Zar nema u ovoj tragediji previe
krvi?" "Nita vie nego u Shakespeareu" - eto, to je originalno! A onda ode
pogledati novi komad Vinjevskoga, i to vidi? Naravno, realistian je;
historijski taan; dirljiva slika Voe; da, da... ali to je sve."

"to?" strogo upita vrlo mladi ovjek koji je ponudio Dineri stolicu do sebe.
U zapuku je nosio, malo nemarno, malo nakrivljeno, vrpcu Ordena Lenjina. "Zar
vam to nije dovoljno? Ne sjeam se kad smo dobili dirljiviji portret Josifa
Visarionovia! U gledalitu su mnogi plakali."
"I meni su dole suze na oi!" otresla se Dinera nestrpljivo. "Ne govorim o
tome!" Ona nastavi obrativi se Lanskome: "Ali gotovo nitko u toj drami nema
ni imena! Sudjeluju tri partijska sekretara, potpuno bezlina, sedam
komandanata, etiri komesara - kao odbor neke organizacije! I opet oni poznati
mornari - "braa", koja samo sele od Belocerkovskog k Lavrenjevu, od Lavrenjeva k Vinjevskom, od Vinjevskog k Soboljevu." Dinera strese glavom kad je
nabrojila te dramske pisce zatim, suzivi oi, nastavi: "Ve unaprijed zna
tko je dobar, tko je lo, i kako e sve zavriti..."
"A zato vam se to ne svia?" upita Lanski, toboe iznenaen. "Zato
inzistirate na lanoj i povrnoj zabavi? A kako je u ivotu? Zar mislite da su
u ivotu nai oevi sumnjali kako e zavriti graanski rat? Jesmo li sumnjali
kako e zavriti domovinski rat, ak kad je neprijatelj bio u predgrau
Moskve?"
"Sumnja li dramski pisac u to kako e mu komad biti primljen? Recite mi,
Aleksej, zato nae premijere nikad ne propadaju? Zato se nai pisci toga
nikad ne moraju bojati? asna rije, jednog dana se neu suzdrati, stavit u
dva prsta u usta i tako u zazvidati!! ..."
Vrlo je ljupko nakubila usne da pokae kako e zvidati, iz ega se jasno
vidjelo da ne zna zvidati.
Mladi kraj nje, koji se drao veoma vano, natoio joj je malo vina, ali ona
ga se nije ni dotakla.
"Objasnit u vam", odgovori Lanski nepokolebivo. "Drame ovdje nikad ne
propadaju i ne mogu propasti zato to dramske pisce i publiku vee isti pogled
na svijet, kako na planu umjetnosti, tako i u svemu drugome."
"Oh, Aleksej", ree Dinera namrtivi se. "Sauvajte to za neki lanak. Znam
ja tu tezu: narod ne zanimaju tvoja lina shvaanja; kao kritiar mora
izraavati istinu, a postoji samo jedna istina..."
"Naravno", ree Lanski mirno se smijeei. "Kritiar je obavezan da se ne
predaje obinim impulsima osjeaja, ve da takve osjeaje prilagodi opem
zadatku ..."
339
Tumaio je i dalje, ali nije zaboravio pogledavati Klaru, dodirivati svojim
prstima njene pod rubom tanjura, kao da joj eli rei da premda razgovara,
zapravo oekuje njen odgovor.
Klara nije mogla biti ljubomorna na Dineru (Dinera je zapravo dovela Lanskoga
u stan Makariginovih posebno da upozna Klaru), ali smetao ju je taj literarni
razgovor koji joj je oduzimao Alekse-ja. Dok je gledala kako je Dinera
prekriila bijele ruke, poalila je to ima na sebi duge rukave - i ona je
imala lijepe ruke.
Ali bila je zaista zadovoljna svojim izgledom. Ova kratka nelagodnost nije
mogla pokvariti radost koju je itav dan osjeala, neku lakou na koju nije
bila navikla. Nije o tome razmiljala, ali stvari su tako krenule - danas je
bilo sueno da bude vesela. Neobian dan zavravao je neobinom veeri. Ovo
jutro - premda je to izgledalo strano davno - jo nije bilo ni onog
prekrasnog razgovora s Rostislavom. Njegovog poetinog poljupca. Koarice,
koju je isplela za novogodinju jelku. A tada, kad je odjurila kui, bilo je
ve sve gotovo za zabavu; itavo to vee bilo je zapravo za nju. S velikim
zadovoljstvom obukla je novu zelenu haljinu s blistavim isprepletenim vezom, i
ponudila se da doekuje goste na ulazu. Njena mladost, koja se predugo
protegla, cvjetala je po drugi put u dobi od dvadeset etiri godine. Ovo je
bilo njeno vrijeme - sad, ovaj trenutak. ini se da je zanesena ujutro ak
obeala Rostislavu da e ga ekati. Ona, koja je uvijek izbjegavala svaki

fiziki dodir - zar je ona, te noi kad je susrela Alekseja u predvorju,

dopustila da je on uhvati za ruku? Meu njima je proli mjesec vladala neka
hladnoa, a sad je u predvorju Aleksej kazao:
"Klara! Ne znam to e o meni misliti; naruio sam dva sjedala u "Aurori" za
doek Nove godine. Hoemo li ii? Znam da to ba nije u naem stilu, ali
hoemo li ipak ii, tako, za zabavu?"
Nije rekla da nee. Oklijevala je, a tada je utrao onaj debeli mladi enka i
zamolio je da mu pronae neku plou. Od tada ih ni trenutka nisu ostavljali
same, i nedovren je razgovor lebdio meu njima polovicu veeri.
enka i djevojke koje su s Klarom studirale na Institutu za veze veeras su se
ovdje jo uvijek osjeali kao studenti i, usprkos gostiju na visokom poloaju,
vladali su se vrlo neizvjetaeno. enka je pio kao spuva i obasipao djevojku
do sebe nizom ala sve dok ona, napokon, zarumenjevi se i guei se od
smijeha, nije povikala: "Oh! ne mogu vie!" i pobjegla od stola. Mladi
porunik MVD-a, neak tuioeve ene, priao joj je i lupio je po leima da se
ne ugui. (Svi su ga zvali graniarom, jer je na kapi imao zelenu vrpcu i
irite; ali on je zapravo ivio u Moskvi i posao mu je bio da provjerava
isprave putnika na vlakovima.)
agov je takoer bio za stolom mladih, i sjedio je kraj svoje Lie. Sluio ju
je paljivo hranom i piem, razgovarao s njom, ali nije mislio na ono to
govori. Mislio je o svemu to gleda oko sebe. Iza mirnog uljudnog izraza, na
licu sve je paljivo promatrao: sve to je bilo izloeno, objeeno i
namjeteno, i goste koji su se svime tako slobodno sluili. Od izvezenih
epoleta pravnika, koji su imali in generala i diplomatskog emblema u drugom
dijelu sobe, do vrpce Ordena Lenjina tako nemarno prikaene na
340
rever njegovog vrlo mladog susjeda (a on se nadao da e se ovdje istaknuti
svojim skromnim ordenieima!), agov u itavom tom uvaenom drutvu nije
mogao nai ni jednog vojnika s fronta, ni jednog brata s minskih polja, ni
jednog druga s odvratne, umorne jurnjave po preoranom zemljitu, jurnjave koja
se tako zvuno naziva "napadom". Na poetku zabave prisjetio se lica drugova
koji su poginuli na poljima pod granatama, pod zidovima upa, u napadima, i
osjetio je elju da zgrabi stolnjak, strgne ga sa stola i povie: "Pasji
sinovi, a gdje ste vi bili?"
Ali zabava je tekla dalje. agov je pio, ne toliko da bi bio pijan, ali
dovoljno da njegove noge u izmama nisu vie osjeale punu teinu njegova
tijela. I kao to mu se pod poeo initi laganijim, sve je lake poeo primati
i prihvaati toplinu i sjaj oko sebe. Nije mu vie bio odvratan; agov je sad
mogao i duom i tijelom sudjelovati u zabavi, usprkos svojim bolnim ranama i
vreloj suhoi u elucu.
Nije li bila ve zastarjela ta stara razlika koju je pravio izmeu vojnika i
onih koji nisu bili vojnici? Veina se ljudi danas ustruavala nositi
odlikovanja koja su stekli na frontu, koja su ih toliko stajala i koja su neko
vrijeme tako blistala. Danas vie ne moe svakoga lupiti po ramenu i upitati:
"A gdje si ti bio?" Tko se borio, tko se skrivao? Sad se to vie ne moe
razaznati, sve se izmijealo. Postoji zakon vremena, zakon zaborava. Mrtvima
slava, ivima ivot.
Samo on u ovom drutvu znao je cijenu blagostanja, i samo ga je on ovdje bio
zaista dostojan. Bio je to njegov prvi ulazak u ovaj svijet, ali osjetio je da
je u njega uao zauvijek. Ogledavao se po sobi i mislio: "Ovo je moja
budunost! Ovo je moja budunost!"
agovljev mladi susjed, onaj s ordenom, sve je promatrao poluzatvorenih
oiju. Oko vrata je imao svijetloplavu i utu kravatu, a blijeda zalizana kosa
ve je bila prorijeena. Bilo mu je dvadeset etiri godine, a nastojao se
vladati kao da mu je najmanje trideset, te je vrlo sporo pomicao ruke i silno
dostojanstveno isturio donju usnicu. Premda je bio vrlo mlad, ve je bio jedan

od najvanijih referenata u prijemnoj kancelariji Prezidi-ja Vrhovnog sovjeta.

Taj referent je znao da bi ga tuioeva ena rado oenila Klarom, ali Klara je
za njega ve bila suvie sitna riba. Imao je jakog razloga da prieka sa
enidbom. Dinera je, meutim, bila neto posve drugo - iz nje je zrailo
neto, neto zbog ega mu je bilo ugodno samo sjediti kraj nje. Rastao je u
vlastitim oima ve samim tim to flertuje sa enom tako slavnog pisca. Sad
joj je udvarao nastojei da je tu i tamo dodirne i rado bi stao na njenu
stranu u diskusiji, ali utvrdilo se da ona ne eli nikakve podrke - bilo je
nemogue pokazati joj u emu grijei.
"Ali, znai, vi se ne slaete s Gorkim! Vi osporavate i samog Gorkoga!"
govorio je Lanski.
"Gorki je osniva socijalistikog realizma!" podsjetio ju je referent.
"Sumnjati u Gorkoga je naposljetku jednako zloinaki kao ..." (Oklijevao je
da napravi usporedbu. Kao ... ?)
Lanski mu ozbiljno kimne glavom. Dinera se nasmijei.
341
"Mama!" povie Klara glasno i nestrpljivo. "Ne bi li na stol mogao imati
odmor prije aja?"
Tuioeva ena je u kuhinji davala nareenja; vratila se i utvrdila da se
njena dosadna prijateljica prilijepila uz Dotty i da joj nairoko pria kako
su sva djeca partijskih aktivista u Zare-enskom okrugu na posebnoj listi,
kako za njih uvijek ima dovoljno mlijeka i koliko je god potrebno
penicilinskih injekcija. To je razgovor navelo na medicinu. Dotty, premda je
bila mlada, ve je poela pobolijevati, i svaki razgovor o bolesti bio joj je
posebno zanimljiv.
Alevtina Nikanorovna imala je drugaiji stav: tko god ima drutveni poloaj,
osigurano mu je dobro zdravlje. Dovoljno je samo telefonirati nekom slavnom
profesoru, najbolje nekom laureatu Staljinske nagrade; on e napisati recept i
svaki e infarkt istog trenutka nestati. Ukoliko je potrebno, uvijek moe
otii u najbolji sanatorij. Ona i njen mu nisu se bojali bolesti.
Ona je s predbacivanjem odgovorila na Klarin povik: "Hajde, domaice! Poslui
svoje goste! Nemoj ih tjerati od stola!"
"Ne, mi hoemo plesati! hoemo plesati!" povikao je graniar.
enka brzo natoi sebi jednu au i ispije je.
"Plesati! Plesati!" vikali su ostali.
I mladi su se ljudi rasprili.
Glasna muzika doprla je iz druge sobe. Svirali su tango "Jesenje lie".
342
57
DVA ZETA
Dotnara je takoer otila plesati, domaica je uposlila svoju prijateljicu da
joj pomogne raspremiti stol, i tako je kod stola starijih sad ostalo samo pet
mukaraca: sam Makarigin, njegov stari i dragi prijatelj iz doba graanskog
rata, Srbin Duan Rado-vi, nekadanji profesor na Institutu Crvene profesure,
odavno ukinutom; noviji prijatelj Slovuta, koji je zavrio pravni fakultet s
Makariginom, takoer tuilac, takoer general-major; i Maka-riginova dva zeta
- Inokentij Volodin, koji je na Makariginov zahtjev nosio svoju mije sivu
uniformu sa zlatnim palmovim granama, i slavni pisac Nikola Galahov, laureat
Staljinske nagrade.
Makarigin je ve proslavio svoje novo odlikovanje na banketu za svoje kolege,
i elio je da ova zabava bude vie za omladinu, vie u krugu obitelji. Ali
Slovuta, vrlo uvaeni kolega, propustio je prvu proslavu, jer se tek dan
ranije vratio s Dalekog istoka (bio je jedan od glavnih tuilaca u notornom
procesu protiv japanskih vojnih strunjaka, koji su pripremali bakterioloki
rat). Stoga ga je Makarigin morao pozvati veeras. Meutim je ve prije pozvao
i Radovia, koji je slubeno bio persona non grata: bilo je nezgodno primiti

Radovia zajedno s tuioevim sadanjim kolegom; Makarigin ga je zapravo

pozvao na tu obiteljsku zabavu naprosto zbog zadovoljstva da obnove stare
uspomene. Mogao je otkazati Radoviu u posljednji trenutak, ali ljutilo ga je
to mora i pomiljati na tako kukaviki postupak. Stoga je odluio da
Radovievu sumnjivu nazonost ublai sa svoja dva zeta; s diplomatom sa
zlatnim epoletama i piscem s medaljom laureata.
Sad, kad ih je ostalo samo petero kod stola, Makarigin se uplaio da e
Radovi staviti neku zajedljivu primjedbu: bio je inteligentan ovjek, ali
sklon neobuzdanim i neopreznim izjavama kad bi se raspalio. I tako se
Makarigin trudio da razgovor vodi sigurnim, plitkim kanalima. Priguivi svoj
obino snaan glas, dobroudno je peckao Inokentija, prekoravajui ga to mu
nije poklonio unuke kao utjehu u starosti.
343
"Napokon, to misle to dvoje?" tuio se. "Kakav je to par - ovan i ovca, bez
jagnjadi! ive sami za sebe, debljaju se i nemaju nikakvih briga. Sve su to
lijepo rijeili! Samo uludo troe svoj ivot! Upitajte ga je li on, pasji sin,
epikurejac. Dakle, Ino-kentij? Priznaj - zar ne da si sljedbenik Epikura?"
Nitko, ak ni u ali, ne bi mogao nazvati lana svesavezne Komunistike
partije novo-hegelijancem, novo-kantovcem, subjek-tivistom, agnostikom, ili
Boe oslobodi, revizionistom. Naprotiv, "epikurejac" je zvualo tako
bezazleno, da to ovjeku uope nije moglo smetati da bude i ortodoksni
marksist.
U tom je asu Radovi, koji je dobro poznavao svaku pojedinost iz ivota
Utemeljitelja, primijetio: "Pa Epikur je bio dobar ovjek, materijalist. Sam
Karl Mara napisao je disertaciju o Epikuru."
Radovi je bio mrav i suh, i tamna pergamentna koa bila mu je nategnuta
preko kostiju.
Inokentij osjeti kako ga obuzima neki osjeaj sigurnosti i blagostanja. Ovdje,
u ovoj sobi, koja je brujala od ivahnog razgovora, smijeha i jarkih boja, i
sama pomisao da bi ga mogli uhapsiti inila mu se nemogua. I posljednji
ostatak straha u dubini srca iezao je. Brzo je pio, opustio se i veselo
gledao oko sebe u te ljude koji nisu znali nita o njegovoj tjeskobi. Osjeao
se sad kao miljenik bogova. Makarigin, pa ak i Slovuta, koji bi drugom
prilikom moda izazvali njegov prezir, sada su mu se inili ovjeni i dragi,
kao da ga i oni lino zatiuju.
"Epikur?" on blistavih oiju prihvati izazov. "Da, ja sam njegov sljedbenik.
Ne poriem. Ali vjerojatno bih vas iznenadio kad bih vam rekao da je
"epikurejac" rije koja se obino krivo shvaa. Kad ljudi ele rei da je
netko previe pohlepan za ivotom, razvratnik, raskalaen - ukratko, svinja kau za njega da je "epikurejac". Ne, ekajte malo, ozbiljno govorim", ree on
spreavajui Makarigina da ga prekine; sada je govorio uzbueno, okreui
visoku vinsku au tankim, osjetljivim prstima. "Zapravo, Epikur zastupa
upravo suprotno od onoga to se obino misli. On ukljuuje nezasitne elje
meu tri osnovna zla koja prijee ljudsku sreu. On kae: ljudskom je biu
zapravo potrebno vrlo malo, i stoga njegova srea ne ovisi o sudbini. On nas
uope ne potie na orgije. Istina je da obian ljudski uitak smatra najviim
dobrom. Ali on dodaje: kako se svi uici ne pojavljuju onog asa kad ih
zaelimo, ve njima prethode razdoblja nezado-voljene elje, dakle, nedostatka
uitka, on smatra da je najbolje odrei se svih elja osim najskromnijih. Tako
njegovo nauavanje oslobaa ovjeka od straha pred udarcima sudbine... I zato
je on veliki optimist, taj Epikur!"
"Ma nemoj rei!" ree Galahov iznenaeno i izvue notes sa siunom olovkom od
slonove kosti. Usprkos svojoj meteorskoj slavi Galahov se nije pravio vaan;
mogao se aliti i pljeskati ljude po leima jednako drugarski kao svaki drugi.
Nekoliko pramenova bijele kose ve je zanimljivo blistalo iznad njegovog
prilino tamnoputog, punog lica.

"Daj, natoi mu jo!" ree Slovuta Makariginu, pokazujui Inokentijevu praznu

au. "Inae e nam ui napuniti!"
344
Makarigin mu natoi jo vina i Inokentij ga s uitkom ispije. Tek sad, kad ju
je tako spretno obranio, uinila mu se Epikurova filozofija dostojnom
nasljedovanja.
Radovi se nasmijeio tom neobinom credu. Nije pio ni kapi alkohola (bio mu
je zabranjen), i vei dio veeri prosjedio je nepomian, ozbiljan, odjeven u
nekakav strogi, poluvojniki kaput, sa strogim naoalima jeftinih okvira. Sve
donedavno, kad god bi poao na etnju u Steriitamaku nosio bi buonijevski
ljem, ba kao to je nosio u graanskom ratu ili za vrijeme NEP-a - ali danas
je to izazivalo smijeh prolaznika i lave pasa. Naprosto je bilo nemogue
nositi ga sad u Moskvi - milicija to ne bi dopustila.
Slovuta, kojega je lice bilo mlohavo ali ne staro, odnosio se prema Makariginu
pomalo svisoka. Njegovo unapreenje u gene-ral-lajtnanta ve je bilo
potpisano. Meutim, bio je uglavnom zadovoljan to ovdje sjedi s Galahovom i
zamiljao je kako e, poto neto kasnije ode s ove zabave na drugu, kao
sluajno primijetiti da je upravo pio s Koljom Galahovom, koji mu je rekao...
Zapravo Galahov mu nije rekao nita i drao se vrlo rezervirano, vjerojatno
smiljajui novi roman. I tako se Slovuta, zakljuivi da ovdje za njega vie
nema nita, spremio da ode.
Ba u tom trenutku sva je omladina odjurila da plee. Makarigin je rekao sve
ega se mogao sjetiti da bi nagovorio Slovutu da jo malo ostane, i napokon je
stao uporno zahtijevati da gost pogleda njegov "duhanski oltar". Makarigin je
u svojoj radnoj sobi imao zbirku raznih duhana kojom se veoma ponosio. On sam
obino je puio bugarski duhan za lulu, koji je nabavljao preko prijatelja, a
uvee, kad bi se napuio lule do mile volje, preao bi na cigare. Ali silno je
volio zaprepastiti svoje goste nudei im razliite vrste duhana redom.
Vrata radne sobe bila su odmah iza njega, i on ih je otvorio i pozvao Slovutu
i svoje zetove da pou za njim. Ali Inokentij i Galahov su odbili,
ispriavajui se da moraju pripaziti malo i na svoje ene. Tuilac je bio
uvrijeen; ne samo to, bojao se da e Duan rei neto nezgodno. Pustivi
Slovutu da prvi ue u radnu sobu, okrenuo se svom prijatelju i zaprijetio mu
prstom.
Zetovi se nisu urili da potrae svoje ene. Bili su u onim sretnim godinama Galahov je bio nekoliko godina stariji od Inokentija - kad su ih jo smatrali
mladima, ali ih nitko nije tjerao da pleu. Mogli su se prepustiti uitku
mukog razgovora, okrueni napola praznim bocama i ritmom daleke glazbe.
Galahov je ba prologa tjedna poeo razmiljati o tome da napie neto o
imperijalistikim zavjerama i borbi sovjetskih diplomata za mir. Ovaj put to
nije zamislio kao roman, ve kao dramu - tako je mogao izbjei mnoge stvari o
kojima nita nije znao, kao to su pojedinosti o unutranjem ureenju zgrada i
odjei. Sad je iskoristio ovu prilku da porazgovori sa svojim urjakom,
nadajui se da e kod njega nai neke tipine odlike sovjetskog diplomata i
karakteristine pojedinosti iz ivota na Zapadu. Trebalo je da se radnja drame
odvija na Zapadu, ali sam Galahov proveo je tamo vrlo malo vremena na nekom
naprednom kongresu. Galahovu je bilo jasno da nije naroito pametno pisati o
345
\
nainu ivota, o kome nita ne zna, ali, posljednjih godina sve mu se vie
inilo da bi bilo lake napisati fantastine prie o stanovnicima mjeseca nego
prie o istinskom ivotu oko njega, gdje je svaka tema bila nabijena nizom
opasnosti.
Razgovarali su pribliivi glave preko stola; sluavka je zveckala posuem dok
ga je odnosila, glazba je dopirala iz susjedne sobe, a dolje se ulo metalno
mrmljanje televizora.

"Privilegij je pisca da postavlja pitanja", sloi se Inokentij, a oi su mu

jo sjale kao onda kad je branio Epikura.
"Moda je to njegova nesrea", primijeti Galahov.
Njegova plosnata bijela olovka od slonove kosti leala je spremna na stolnjaku
...
"U svakom sluaju, pisci me uvijek podsjeaju na isljednike, ali isljednike
koji nikad ne idu na dopust, nikad se ne odmaraju; u vlaku ili za ajnim
stolom, na sajmitu ili u krevetu oni uvijek istrauju zloine, stvarne i
izmiljene."
"Drugim rijeima, podsjeaju nas da imamo savjest?"
"Pa, itajui vae asopise rekao bih: ne ba uvijek."
"Ali mi ne istraujemo zloine ovjeka, ve njegovo dostojanstvo, njegove
odlike."
"I upravo u tome va je rad suprotan djelovanju savjesti. Dakle, ti znai
eli napisati knjigu o diplomatima?"
Galahov se nasmijeio. Bio je to muevan smijeak u skladu s njegovim krupnim
crtama lica, tako malo nalik njenim crtama njegovog urjaka.
"Ono to hoe, Ink, i to nee, ne odluuje se ba tako jednostavno kao u
novogodinjim intervjuima. ovjek priprema materijal daleko unaprijed... Ne
mogu ispitivati bilo kojeg diplomata. Imam sreu to si mi roak."
"Tvoj izbor je mudar. Diplomat, koga ne pozna, napriao bi ti svakakve lai.
Napokon, mi moramo prilino toga prikriti."
Gledali su jedan drugoga ravno u oi.
"Razumijem. Ali... nije mi potrebno upoznati tu stranu tvog posla. Za
mene ..."
Aha! Dakle, tebe uglavnom zanima ivot u ambasadi, obian radni dan, primanja,
predaja akreditiva."
"Ne, dublje od toga! Kako posao koji obavlja utjee na duu sovjetskog
diplomata ..."
"Aha! Na njegovu duu! Dobro, razumijem! Shvaam. I do kraja veeri rei u ti
sve. Ali prvo objasni ti meni neto ... Zato si napustio temu rata? Jesi li
je iscrpio?"
Galahov strese glavom. "Nemogue je nju iscrpiti." "Istina, imali ste vi sreu
s tim ratom. Taj sukob, te tragedije - gdje bi to inae mogli nai?"
Inokentij ga je veselo gledao.
Pisac se namrti i uzdahnuvi ree: "Tema rata urezana mi je u srce."
"Pa napisao si remek-djela na tu temu." "I za mene je ona vjena. Vraat u
joj se do smrti." "Moda ne bi smio?" upita Inokentij vrlo tiho i oprezno.
"Moram!" odgovori Galahov savladan osjeajem. "Rat uzdie duu ovjekovu ..."
346
"Duu? Da", sloi se Inokentij brzo, "ali pogledaj samo u to se pretvorila
literatura o ratu. Najuzvienije su teme opisivanje kako se zauzima borbene
poloaje, kako se usmjeruje razorna vatra; "neemo zaboraviti, neemo
oprostiti"; komandantova je rije zakon. Ali sve je to navedeno u vojnim
statutima mnogo uspjenije nego u literaturi. Da, naravno, uz put pokazujete i
kako je naporno tim jadnim vojnim komandantima itati zemljopisne karte."
Galahov se smrknuo.
Inokentij brzo prui ruku preko stola i poloi je na Galahov-ljevu, rekavi
bez trunke ruganja u glasu: "Nikolaj, zar knjievnost zaista mora ponavljati
vojne statute? Ili novine? Ili parole? Majakovski je, na primjer, smatrao
au da koristi isjeak iz novina kao epigraf za pjesmu. Drugim rijeima,
smatrao je au da se ne uzdie iznad novina! Ali onda, emu uope
literatura? Napokon, pisac je uitelj naroda; barem smo ga mi uvijek tako
shvaali. A veliki pisac: oprosti, moda to ne bih smio rei, spustit u glas
- veliki pisac je, da tako kaem, druga vlada. I zato ni jedan reim nikad
nije volio velike pisce, ve samo malene."

urjaci su se rijetko susretali i nisu jedan drugog dobro poznavali. Galahov

oprezno odgovori: "Ono to ti govori vrijedi samo za burujski reim."
"Ma naravno, naravno", ree Inokentij dobroudno. "Mi imamo potpuno drugaije
zakone. Mi imamo zanimljivu vrst literature koja se ne stvara za itaoce, ve
za pisce."
"Hoe rei da nas mnogo ne itaju?" Galahov je bio u stanju sluati kao i
stavljati vrlo ogorene primjedbe o knjievnosti i
0 svojim vlastitim knjigama, ali jednoga se uvjerenja nikako nije mogao
odrei: da ga itaju, i to da ga itaju mnogo. (Na isti je nain Lanski
vjerovao da njegovi kritiki eseji oblikuju ukus, pa ak i karakter velikog
broja ljudi.) "Ima krivo. itaju nas, moda
1 vie nego zasluujemo."
Inokentij urno odmahne rukom.
"Ne, nisam to mislio ... Ah, glupost... Tast mi je dao previe vina pa sam sad
posve nesuvisao. Kolja, vjeruj mi: ne govorim ovo zato to smo u rodu, ja ti
zaista elim dobro, u tebi ima neto to se meni vrlo svia ... Zato sam
prisiljen da te upitam ... na svoj nain: jesi li razmiljao o tome, kako ti
shvaa svoje mjesto u ruskoj knjievnosti? Napokon, ti bi ve mogao izdati
svoja djela u est svezaka. Ima trideset sedam godina - u to je doba Pukin
ve bio gotov. Tebi ne prijeti ta opasnost. Ali ipak, ne moe izbjei pitanje
- tko si? Kakvim si idejama obogatio ovo nae izmueno doba? ... Osim,
naravno, onih nedvojbenih ideja, kojima te opskrbljuje socijalistiki
realizam?"
Miii pod Galahovljevim elom i obrazom lagano su se ustalasali.
"Dodirnuo si... bolnu taku", odgovori on, zurei u stolnjak. "Koji se ruski
pisac nije potajno odmjeravao prema Pukinovom fraku? Ili Tolstojevoj
koulji?" Dva puta je okrenuo olovku na stolnjaku i pogledao Inokentija oima
koje sada nisu nita skrivale. Osjeao je potrebu da izgovori sve ono to ne
bi mogao rei u knjievnim krugovima.
347
"Kad sam bio djeak, na poetku petoljetke, inilo mi se da bih umro od sree
kad bih vidio svoje ime odtampano ispod pjesama. inilo mi se da bi to ve
bila besmrtnost... Ali eto ..."
Saginjui se da pomakne stolice, prila im je Dotnara.
"Ini! Kolja! Neete me otpremiti? Vodite li jako mudar razgovor?" Ljupko je
nakubila usne.
Inokentij ju je ispitivaki pogledao. Plavi uvojci padali su joj slobodno na
ramena ba kao i prije devet godina. Igrala se krajevima svog pojasa dok je
ekala da joj odgovore. Njena haljina vinjeve boje isticala joj je ruiaste
obraze.
Inokentij je ovakvu nije vidio dugo vremena. Posljednjih nekoliko mjeseci
uporno je isticala svoju nezavisnost, razliku izmeu svojih pogleda na ivot i
njegovih. Ali tada se neto u njoj slomilo - ili joj se u srce uvukao
predosjeaj o rastanku? - i postala je tako pokorna, tako njena. I premda joj
nije mogao oprostiti ono dugo razdoblje nerazumijevanja i otuenja, premda je
znao da ne moe pomaknuti sat natrag, ipak je ta njena pokornost u njegovoj
dui izazvala toplinu. Sad ju je privukao da sjedne kraj njega, premda je tako
prerano prekinuo razgovor sa urjakom. Bila je jo vitka i gipka; dok je
sjedila tako blizu njega, svatko je mogao jasno vidjeti da voli svog mua i da
joj je dobro kraj njega. Inokentiju je naas palo na um da bi zbog njene
budunosti bilo bolje da ne izigravaju intimnost koja ne postoji. Ali joj je
ipak njeno gladio ruku u rukavu vinjeve boje.
Olovka od slonove kosti leala je na stolu neupotrijebljena.
Oslonivi se na laktove, Galahov se zagledao kraj mua i ene kroz veliki
prozor osvijetljen svjetlima Kaluskih vrata. On nije bio u stanju iskreno
govoriti o sebi u nazonosti neke enske.

Ali eto - poeli su tampati njegove sabrane poeme; na stotine kazalita po

itavoj zemlji, ugledajui se u glavni grad, postavljala su na scenu njegove
drame; mlade su djevojke prepisivale njegove stihove i uile ih napamet; za
vrijeme rata, najznaajnije novine rado su mu ustupale prostor; okuao se u
eseju, noveli i kritici; napokon, iziao mu je i roman i postao je laureat
Staljinske nagrade. to sad? Bilo je to udno: imao je slavu, ali ne i
besmrtnost.
Ni sam nije opazio ime je i kada opteretio pticu svoje besmrtnosti, tako da
nije mogla uzletjeti. Moda je jedini trenutak njenog istinskog zamaha sauvan
u onih nekoliko stihova koje su mlade djevojke sad uile napamet. Njegove
drame, njegove novele i njegov roman umrli su stojei prije nego je navrio
trideset i sedmu.
Ali zato bi ovjek morao eznuti za besmrtnou? Veina Galahovljevih drugova
nije za nju ni marila; njima je bilo mnogo vie stalo do sadanjeg poloaja,
do toga kako im stvari idu za ivota. K vragu i besmrtnost, govorili su; nije
li mnogo vanije utjecati na tok dogaaja u sadanjosti? A utjecaja su imali.
Njihove su knjige sluile narodu; objavljivale su se u golemim tira-ima;
stizale su po sistemu automatske masovne distribucije u sve knjinice; i bili
su im posveeni posebni mjeseci reklame. Naravno, nisu mogli pisati ba
istinu. Ali tjeili su se milju da e se jednog dana stvari promijeniti, i da
e se onda vratiti ovim vremenima i ovim dogaajima, i iskreno ih
pribiljeiti, revidira348
jui i ponovo pretampavajui svoje stare knjige. Sada se moraju usredotoiti
na onu etvrtinu, osminu, esnaestinu - oh, do vraga, tridesetdruginu istine,
koja je bila mogua! Jer, i malo je bolje nego nita.
Ali Galahova je titalo to je sve tee postajalo napisati novu stranicu.
Natjerao je sam sebe da pie po strogom dnevnom redu, borio se protiv
zijevanja, protiv svog lijenog mozga, protiv misli koje ga ometaju, protiv
oslukivanja dolazi li, recimo, potar, protiv itanja novina. Mjesecima je
pokuavao da ne gleda u Tolstoja, jer mu se uporni tolstojevski stil uporno
neprestano nametao. Pazio je da mu radna soba bude dobro prozraena i da bude
uvijek ugrijana na tano osamnaest stupnjeva, da stol bude uvijek ist - inae
nije mogao pisati.
Kad god bi zapoeo neki veliki novi posao sav bi usplamtio, kleo bi se i
svojim prijateljima i samome sebi da ovog puta nee praviti nikakvih ustupaka
ni prema kome, da e ovog puta napisati pravu knjigu. Prvih nekoliko stranica
radio bi s oduevljenjem. Ali uskoro bi opazio da ne pie sam; da pred sobom
sve vie osjea prijeteu nazonost osobe za koju pie; da nehotice preitava
svaki odlomak oima tog ovjeka. Taj ovjek nije bio italac, sugraanin ili
prijatelj; nije bio ak ni bilo koji kritiar - uvijek je to, zbog neega, bio
samo najznaajniji kritiar, slavni abov.
Galahov je zamiljao abova kako ita njegovo novo djelo i kako pie dugi
lanak protiv njega preko itavog stupca u Literarnoj Gazeti - a to se ve
zaista i dogaalo. Naslov eseja bi bio "Odakle vjetar pue?" ili "Jo o
stanovitim pomodnim tendencijama na naem utrtom putu". Svoj napad ne bi poeo
izravno, ve s nekoliko sakrosanktnih rijei iz Bjelinskog ili Njekrasova, s
kojima se samo nitkov ne bi sloio. Tada bi paljivo izvrnuo te rijei
naglavce, prikazujui ih u nekom posve razliitom svjetlu, tako da bi
Bjelinski ili Hercen jasno posvjedoili, kako ta nova knjiga otkriva Galahova
kao antisocijalno, antihumano bie, koje stoji na potpuno klimavim filozofskim
temeljima.
I tako bi, odlomak za odlomkom, Galahov pokuavao predu-sresti abovljeve
primjedbe i prilagoditi im se; i knjiga bi se maloduno nastavljala, sve
dosadnija, posluno se podvrgavajui kalupu.
Kad bi ve bio na pola puta, Galahov bi uvidio da se njegova knjiga tiho

izmijenila, da i opet nije onakva kakvu je elio...

"A osobine naih diplomata?" ree Inokentij s tunim smijekom, rastreseno
milujui zglob svoje ene. "Pa to bih mogao rei? Moe i sam zamisliti.
Visoka idejnost. Krajnja principijelnost. Duboka odanost naim ciljevima.
Duboka lina odanost Jo-sifu Visarionoviu. Nepokolebljivo pokoravanje
direktivama iz Moskve. Neki odlino znaju strane jezike, neki slabije. A neki
- pa recimo, nekolicina - veoma su skloni tjelesnim uicima. Zato to, kako
oni kau, ivimo samo jednom ... Ali to vie nije tipino."
349
58
FOSIL
Radovi kao da je odavno bio osuen na neuspjeh: njegova su predavanja
otkazali jo tridesetih godina; knjige mu nisu objavljivali; a povrh svega
napale su ga najrazliitije bolesti. U grudima je imao krhotinu Kolakove
granate, ir na dvanaestercu vukao se ve petnaest godina, a itav niz godina
morao je svako jutro vriti munu operaciju ispiranja eluca, bez ega ne bi
mogao ni jesti, ni ivjeti.
Ali sudbina, koja znade mjeru i u svojoj tiraniji kao i u sklonosti,
zatiivala je Radovia upravo tim nedaama. Premda je bio dobro poznati lik u
krugovima Kominterne, Radovi je ostao netaknut za vrijeme najkritinijih
godina naprosto zato to nikad nije izlazio iz bolnice. Isto tako su prije
godinu dana, kad su sve Srbe koji su ostali u Sovjetskom Savezu ili uhapsili
ili natjerali u antititovski pokret, Radovia opet previdjeli, jer nije bio u
opticaju zbog slaba zdravlja.
Svjestan opasnosti svog poloaja, Radovi se neprestano trudio da se suzdri,
da nikad ne govori ono to misli, da nikad ne zapada u neku fanatinu
raspravu; inio je sve to je mogao da ivi dosadnim ivotom invalida.
Suzdravao se i u ovom trenutku, u emu mu je pomagao duhanski stol. Ovalni
stoli iz rezbarene ebanovine imao je posebno mjesto u radnoj sobi. Kartonske
cjevice, mali stroj za punjenje, zbirka lula na stalku i velika pepeljara od
sedefa bili su poredani na stoliu. Do njega je stajao ormari od karelijske
brezovine, nalik na siunu apoteku s brojnim ladiicama, od kojih je svaka
sadravala poseban tip cigarete, cigara, duhana za lulu, pa ak i burmuta. Sve
to zajedno Makarigin je nazivao "duhanski oltar".
utke sluajui Slovutino izlaganje o pripremama za bakterioloki rat, o
odvratnim zloinima koje su japanski oficiri poinili protiv ovjeanstva (o
kojima je sudio na osnovu prouavanja slubenog materijala, sakupljenog tokom
istranog postupka), Radovi je pregledavao i s uitkom mirisao sadraje
ladica s duha350
nom, i nije se mogao odluiti koji da odabere. Za njega je puenje bilo ravno
samoubojstvu, svi su mu njegovi lijenici to kategoriki branili, ali budui
da su mu isto tako branili da jede i da pije - te zapravo nije gotovo uope
nita pojeo za veerom - njegovi osjeti okusa i mirisa bili su posebno
osjetljivi na razliite vrsti duhana, ivot bez puenja inio mu se krajnje
dosadnim. Na sve prigovore protiv njegove omiljene razonode odgovarao je:
"Fumo, ergo sum", nato bi smotao nekoliko listova najprostijeg jeftinog
duhana, koji je sada pretpostavljao ostalima s obzirom na svoje skuene
financijske prilike. U Sterlitamaku, za vrijeme evakuacije, obino je kupovao
listove od staraca na poljima i sam ih suio i sjekao. Sad je, u dokolici svog
momatva, utvrdio da mu rukovanje duhanom mnogo pomae procesu miljenja.
injenica je da Radovi, ak da se i nije suzdravao, ne bi imao nita tako
strano da kae. On je bio marksist, meso njihova mesa, krv njihove krvi, i o
svemu je sudio vrlo pravilno. Meutim, Staljinova je svita bila daleko vie
alergina na neznatne razlike u tonu i nijansi nego na potpuno kontrastne
boje, i zbog onih sitnih devijacija koje su Radovia razlikovale od ostalih

mogao je biti smjesta likvidiran.

I tako je on sreom utio, a razgovor je preao s Japanaca na usporeivanje
osobina cigara, u koje se Slovuta uope nije razumio, te se, tavie, zamalo
zaguio nespretno povuenim dimom. Zatim je razgovor skrenuo na tuioce: ne
samo da se teret njihova posla nije smanjivao s godinama, ve je, premda je
bilo sve vie tuilaca, postajao sve vei.
"A to kae statistika o zloinu?" upita Radovi, nepokretan izvana, zatvoren
u oklop svoje pergamentne koe.
Statistika nije govorila nita: bila je nijema i nevidljiva, i nitko nije znao
da li jo uope postoji.
Ali Slovuta odgovori: "Statistika kae da broj zloina u naoj zemlji opada."
On nije proitao samu statistiku, ve ono to se o njoj govorilo u nekom
asopisu.
I dodao je istim iskrenim tonom: "Ipak, ima jo uvijek mnogo zloina.
Nasljedstvo starog reima. Narod je vrlo pokvaren. Zatrovan buroaskom
ideologijom."
Tri etvrtine onih koji su u to vrijeme prolazili kroz sudnice odrasli su
poslije 1917, ali ta injenica Slovuti uope nije pala na um: to nije nigdje
proitao.
Makarigin potvrdno kimne glavom - u to ga nije trebalo uvjeravati!
"Kad nam je Vladimir Ilji govorio da e kulturna revolucija biti mnogo tea
od oktobarske revolucije, nismo to mogli zamisliti! Tek sada razumijemo kako
je bio dalekovidan."
Makarigin je imao visoko etvrtasto elo i isturene ui.
Puili su i zajedniki zadimili itavu radnu sobu.
Makariginova je radna soba bila namjetena vrlo razliitim predmetima. Bio je
tu pisai stol, neija starina, na osam okruglih i vrstih noica, a na njemu
pisai pribor po najnovijoj modi, s pola metra visokim modelom Spaske kule sa
satom i zvijezdom. Dvije masivne tintarnice u obliku tornjia kremijskog zida
bile
351
su suhe - magistar pravnih nauka Makarigin ve je davno prestao pisati kod
kue; vrijeme koje je provodio u uredu doticalo mu je za sve, a tintarnice su
i tako bile beskorisne, budui da je pisma pisao naliv-perom. Iza staklenih
vrata ormara za knjige bili su poredani pravni prirunici i nekoliko uvezanih
godita asopisa Drava i pravo. Bile su tu takoer i stara Velika sovjetska
enciklopedija (s grekama i neprijateljima naroda), i nova Velika sovjetska
enciklopedija (takoer s neprijateljima naroda), i Mala enciklopedija (takoer
s grekama i neprijateljima naroda).
Makarigin se nije posluio ni jednim od tih djela ve dugo vremena, pa ak ni
beznadno zastarjelim, premda jo uvijek valjanim kaznenim zakonikom 1926. sve je to tako uspjeno nadomjestio niz manje-vie tajnih direktiva, od kojih
je svaku poznavao po broju - 083 ili 005 povlaka 2742. Te direktive, koje su u
sobi usredotoile svu mudrost pravosua, bile su uvezane u malom fasciklu i
nalazile se na Makariginovom radnom mjestu. Knjige u njegovoj radnoj sobi nisu
bile tu da bi se itale, ve da bi impresionirale posjetioce. Jedina
literatura koju je Makarigin zaista itao, nou, ili u vlaku, ili za vrijeme
dopusta, bila je sakrivena u zakljuanom ormaru: to su bili kriminalni romani.
Nad tuioevim stolom visio je golemi portret Staljina u uniformi
generalissima, a malo poprsje Lenjina stajalo je na polici.
Slovuta, trbuast, debeo tako da mu je uniforma bila nategnuta, a meso se
prelijevalo preko visokog ovratnika, s odobravanjem je razgledao radnu sobu.
"Dobro ti ivi, Makarigin! Tvoj stariji zet je dva puta primio Staljinsku
nagradu, je li?"
"Dva puta", ponovi tuilac zadovoljno.
"A mlai je prvi savjetnik?"

"Za sada tek drugi."

"Ne brini, bistar je on momak; dok trene okom bit e ambasador! A za koga
misli udati najmlau?"
"Najmlau? Pokuao sam ve nekoliko puta, ali djevojka je tvrdoglava. Nee ni
da uje. A i tako ve predugo eka."
"kolovana je? eka inenjera?"
Kad se Slovuta smijao, trbuh mu se tresao i itavo bi se tijelo jo vie
napuhalo. "Za osamsto rubalja mjeseno? Udaj ti nju za ekista - tako je, udaj
je za ekista, to je vrsta investicija! E pa onda, Makarigin, najljepa hvala
to si me se sjetio; ne smije me zadravati, zna, ljudi me ekaju a skoro e
jedanaest. Zdravo mi bio i ti, profesore, nemoj pobolijevati."
"Sve najbolje, drue generale."
Radovi je ustao da se pozdravi, ali Slovuta mu nije pruio ruku. Radoviev
uvrijeeni i prezrivi pogled slijedio je okrugla, iroka lea Slovutina koga
je Makarigin otiao ispratiti do kola.
Ostavi sam s knjigama, Radovi je smjesta usredotoio svoju panju na njih.
Prelazei rukom po policama izabrao je napokon, malo oklijevajui, jedan
svezak Plehanova. Upravo je odluio da sjedne s njim u naslonja kad mu je
pogled privukla mala knjiica u ivahnom crnom i crvenom uvezu na
Makariginovom stolu, te je uzeo i nju. Ali ta druga knjiga kao da mu je opekla
beivotne, pergamenaste ruke. Bila je to nedavno objavljena knjiica
352
k
pod naslovom Tito, izdajniki maral, koju je napisao neki Renaud de Jouvenel;
prvo izdanje od milijun primjeraka upravo je izilo iz tamparija.
Tokom posljednjih dvanaestak godina kroz Radovieve ruke prola je golema
koliina infamnih, klevetnikih, potpuno lanih knjiga, ali uinilo mu se da
nikad jo nije u rukama drao ovakvu gadost. Iskusnim okom ovjeka koji
poznaje knjige preletio je njene stranice, i za nekoliko minuta uvidio je komu
je ta knjiga potrebna i zato, kakva je nitarija njen pisac i koliko e u
dui javnosti izazvati jo nove ui protiv Jugoslavije, koja to niim nije
zasluila. Poto je proitao reenicu, koja mu je privukla pogled: "Nema
potrebe potanko se zadravati na motivima koji su Laszla Rajka naveli da
prizna; injenica da je priznao znai da je bio kriv" - Radovi je s gaenjem
odbacio knjigu.
Naravno da nije bilo potrebno potanko se zadravati na njegovim motivima! Nije
potrebno zadravati se na tome, da su Rajka mlatili tokom presluavanja,
muili ga glau i nesanicom, a moda ga i povalili na pod i udarali ga izmama
po genitalijama. (U Sterlitamaku je stari zatvorenik Adamson, s kojim se
zbliio ve pri prvim rijeima koje su izmijenili, pripovijedao Radoviu o
nekim tamonjim omiljenim metodama.) Nema potrebe! injenica da je priznao
znai da je bio kriv!
Summa summarum staljinistikog pravosua!
Ali Jugoslavija je bila previe duboka rana, suvie bolna da bi se je
dodirivalo u razgovoru s Makariginom. I tako, kad se on vratio, bacivi
nehotini zaljubljeni pogled na svoje novo odlikovanje ("nije to toliko sama
medalja, koliko injenica da te ne zaboravljaju"), Duan je sjedio u
naslonjau, suzdravajui se, zurei u Plehanova.
"Hvala ti, Duane, to nisi nita izbrbljao. Bojao sam se da eS neto
bubnuti!" ree Makarigin, izvlaei cigaru i teko se bacivi na" divan s
uzdahom olakanja.
"A to misli da sam mogao bubnuti?" upita Radovi malo iznenaeno.
"to si mogao bubnuti?" Tuilac odsijee vrak cigare. "Bilo to. Ti ne moe,
a da neto ne izlane." On pripali cigaru. "Kad je govorio o Japancima, sve su
ti se usta trzala od elje da proturjei."
Radovi se uspravi. "Zato to je to sve namjeteno, i to se moe namirisati na

deset tisua kilometara."

"Zar si siao s uma, Duane? Pa to je partijska stvar! Kako to moe nazvati
namjetenim?"
"Nema to nikakve veze s Partijom! Zar ti zove Slovutu Partijom? Zato smo tek
sada, 1949, otkrili pripreme kojima su se bavili 1943? Napokon, oni su ve
etiri godine nai zarobljenici. A uostalom, koja se zemlja, ako vodi rat, ne
priprema da ga zaotri? Kako moe biti tako povodljiv? Valjda vjeruje i da
nam Amerikanci bacaju krumpirovu zlaticu iz aviona?"
Makariginove isturene ui porumenjee.
"Pa, moglo bi biti, a ako ba i ne bacaju, to onda? To je vladina politika to je kao na sceni: mora govoriti glasnije,
23 U prvom krugu
353
mora se sluiti minkom. Inae publika ne bi shvatila o emu je rije."
Lica kao pergamenat, Raovi je nastavio listati svezak Pleha-nova. Makarigin
je utio i puio, slijedei neku misao koja mu je neprestano izmicala.
Ubrzo se prisjetio. Posrijedi je bila njegova ki Klara. Naizgled je sve bilo
u redu s Makariginovim kerima, ali zapravo se s Klarom, najmlaom, njegovom
ljubimicom, koja je bila najvie nalik na majku, ve dugo vremena dogaalo
neto loe, osobito posljednjih mjeseci. Kad su objedovali utroje, nije to
vie bio miran odmor u obiteljskom krugu kao nekad, ve se sve pretvaralo u
runu prepirku. Klara je odbacivala svaku temu koja je bila jednostavna i
ljudska, i o kojoj se moglo raspravljati tako da ne ometa probavu, a umjesto
toga svaki je razgovor navodila na svoje "nesretnike" s kojima je radila i
prema kojima je oigledno odbacila svaki oprez i budnost. Postala je rtvom
sentimentalnosti; patetino je tvrdila da meu njima ima nevinih; vrijeala je
oca i optuivala ga, oigledno uvjerena da je ba on bio odgovoran za
osuivanje nevinih ljudi. Znala bi se strahovito razbje-snjeti i uglavnom bi u
bijesu odlazila od stola, ne dovrivi ruak.
Prije nekoliko dana otac je zatekao Klaru u blagovaonici: stavila je jednu
cipelu na kredenc. zakucavala u nju avao svijenjakom i pjevuckala nekakve
udnovate nerazumljive rijei kao "udaraj, bubnju, udaraj" na melodiju koju je
njen otac smjesta prepoznao.
Trudei se to je vie mogao da ostane miran, on primijeti: "Mogla bi odabrati
neku drugu pjesmu za takav posao, Klara. A "Suzama je obliven beskonani
svijet" - s tom pjesmom na usnama ljudi su umirali, odlazili na robiju!"
Iz tvrdoglavosti, ili vrag bi znao iz ega, ona se narogui i ljutito ree:
"Ma, zamisli! Plemeniti heroji! Odlazili na robiju! E, pa da zna, odlaze i
sada!"
"to?" Tuilac je bio potpuno zateen tako bestidnom i neopravdanom
usporedbom. Kako se moe do te mjere izgubiti osjeaj za povijesnu
perspektivu? Jedva se suzdravao i trudei se da ne oamari svoju ker,
istrgnuo joj je cipelu iz ruke i bijesno je bacio na pod:
"Kako se usuuje to usporeivati! Partiju radnike klase s tim faistikim
talogom!"
Ona je bila tvrdoglava; ak i da je udari ne bi zaplakala. Samo je stajala,
nepomina, s jednom nogom u cipeli, drugom u arapi, na parketu:
"Ostavi se govorancija, tata! Kakva si ti radnika klasa! Bio si nekad dvije
godine radnik, jako davno, a sad si ve trideset godina tuilac. I ti si mi
neki radnik, a ni ekia nema u kui! Radnik, a boji se pribliiti
automobilu bez ofera! Postojanje odreuje svijest - tako su nas uili, zar
ne?"
"Da, drutveno postojanje, budalo mala! I drutvenu svijest!" "Dobro, a to po
tebi znai drutveno? Neki imaju palae, drugi kolibe; neki imaju kola, a
drugi - poderane cipele. Sto je od toga drutveno?"
354

Njen se otac guio od bijesa i nemoi. I opet ta vjena nemogunost da se

mudrost starije generacije razumljivo i kratko protumai budalastoj mladei.
"Ti si glupa! Nita ne razumije i nita ne ui!"
"Pa onda me naui! Hajde, naui me! Od kojeg novca ivi? Ne bi ti plaali
tolike tisue da neto ne daje zauzvrat!"
Bijesna munja obasjala joj je potamnjelo lice.
"Viak rada, glupao! itaj Marxa. Ti ima obrazovanje, struku - to je
akumulirani rad, i zato se dobiva vea plaa. A zato tebi plaaju osamnaest
stotina rubalja u tvom institutu? to za to radi?"
Ba u tom trenutku njegova je ena upala u sobu; ula je prepirku, pa je i ona
stala koriti Klaru to sama pokuava popraviti cipelu, umjesto da pozove i
plati postolara. Zato postoje postolari; nije potrebno unitavati svijenjak i
kredenc.
... Sada je, sjedei na divanu, Makarigin zatvorio oi i vidio svoju ker,
svoju ljubljenu i omraenu ker, kako ga vjeto obasipa uvredama; vidio ju je
kako podie cipelu koju je bacio na pod, zuri u njega neko vrijeme, a zatim
epajui odlazi u svoju sobu.
"Duane, Duane", uzdahnu Makarigin tiho. "to da radim sa svojom keri?"
"S kojom keri?" iznenadio se Radovi. I dalje je listao po Plehanovu.
Makariginovo se lice uope nije suavalo od sljepoonica prema bradi, iroko
etvrtasto lice odgovaralo je ozbiljnoj drutvenoj odgovornosti tuioca.
Velike ui strale su mu poput sfinginih krila. Bilo je neobino vidjeti
zbunjenost na takvom licu.
"Kako se to dogodilo, Duane? Kad smo gonili Kolaka, tko je mogao zamisliti
da e nam djeca ovako zahvaliti?"
Ispriao je dogaaj s cipelom.
Radovi je izvukao prljavi komadi jelenje koe iz depa i veoma dirnut,
obrisao naoale. Bez njih je bio kratkovidan. Rekao je:
"Kraj mene stanuje jedan krasan mladi, demobilizirani oficir. Katkada
razgovara sa mnom. Meu ostalim mi je priao kako se u vojsci uvijek sluio
istim zaklonom kao i vojnici. Kad god bi doli njegovi starjeine, uvijek su
ga korili: "Zato nema poseban zaklon? Zato ti posilni ne kuha posebno? Ti
ne potuje sam sebe! Zato misli da dobiva oficirsko sljedovanje!" Meutim,
taj mladi je imao odgoj poput naega, lenjinistiki -- ovjek to naprosto ne
moe uiniti! To bi bilo uvredljivo! I zato mu je zapovjednik naprosto dao
nareenje: "Ne sramoti svoj oficirski in!" A on se obratio vojnicima i rekao:
"Sagradite mi zaklon! Unesite mi namjetaj!" Starjeine su ga pohvalili: "To
si ve davno morao uiniti.""
"Pa, to bi ti htio?" namrti se tuilac. Stari Duan postao je tokom godina
neugodan. Bio je ljubomoran zato to nije uspio, pa je morao podbadati druge.
"to bih htio?" Radovi opet metne naoale na nos i ustane, mrav i uspravan.
"Djevojka ima pravo! Na to su nas upozoravali. ovjek mora biti u stanju uiti
od svojih neprijatelja."
355
"Ti predlae da uimo od anarhista?" zapanjeno upita tuilac.
"Ni govora, Pjotre. Ja samo apeliram na partijsku svijest!" povie Duan,
podiui ruku i ispruivi dugaki prst. ""Beskonani svijet obliven suzama"?
I - viak rada? Pa moda jo i nekoliko dodatnih honorara? Ti zarauje osam
tisua rubalja, zar ne? A istaica dvjesta i pedeset?"
Makariginovo je lice postalo potpuno etvrtasto. Na jednoj strani trzao mu se
obraz.
"Ti si poludio u toj tvojoj pilji! Izgubio si svaku vezu sa stvarnou! to
bi trebalo da radim? Da odem sutra do njih i zatraim dvjesta i pedeset
rubalja? Kako bih ivio? Izbacili bi me, pomislili bi da sam siao s uma!
Napokon, ostali se ne bune!"
Da bi podvukao svoj odgovor, Radovi je, upirui prstom poput koplja,

naglaavao rijei kao da njima ubada.

"Moramo se proistiti od te buroaske trulei. Temeljito oistiti! Pogledaj u
to si ogrezao! Pjotr! U to si se pretvorio?"
Makarigin prui ruku kao da se eli obraniti.
"Pa zato sada ivimo? Zato smo se borili? Zar se ne sjea Engelsa?
"Jednakost ne znai izjednaiti sve s nulom!" Kreemo prema stanju u kojem e
svatko uspijevati i cvjetati!"
"Ne skrivaj se iza Engelsa! Taj primjer koji si dao vie je nalik na
Feuerbacha: "Tvoja prva odgovornost je prema tebi samom. Ako si ti sretan,
uinit e i druge sretnima.""
"Prekrasno reeno!" ree Makarigin, pljeui rukama u znak odobravanja. "Eto,
vidi, to nikad nisam ni proitao. Pokai mi gdje si to naao."
>
"Prekrasno!" nasmije se Radovi i itavo mu se tijelo zatrese od uasnog
smijeha nalik na kaalj. "To je moral Wildeovog mlinara Hugha! Ne! Onome tko
sam nije dvadeset godina patio, zabranio bili da se bavi filozofijom."
"Ti si sasueni fanatik! Mumija! Prethistorijski komunist!" "A nisi li ti malo
prebrzo postao historijski?" Radovi zgrabi sa stola uramljenu fotografiju
sjedokose ene koja je nosila konati kaput i drala mauzer u ruci. "Lena je
bila na strani ljapni-kova, zar se ne sjea? Trebalo bi da bude sretan to
je umrla. Da nije, zacijelo ti ne bi dali da vodi proces protiv ahtinskog!"
"Ostavi to!" naredi mu Makarigin problijedivi iznenada. "Ne diraj uspomene!
Fosilu! Fosilu!"
"Nisam ja fosil! Ja samo traim lenjinsku istou!" Radovi je spustio glas.
"Nitko ovdje o njoj ne pie ni rijei. U Jugoslaviji radnici rukovode
proizvodnjom. Tamo ..."
Makarigin se nasmijei ironino i neprijateljski. "Ti si Srbin; Srbinu je
teko biti objektivan. Ja to shvaam i opratam ti. Sjea li se to je Mars
rekao o "balkanskom provincijalizmu"? Balkan nije itav svijet."
"Ipak ..." usklikne Radovi, ali se naglo prekine. Ovo je bila granica iza
koje se moglo slomiti ak i prijateljstvo nastalo u crvenoarmijskom odredu
prije trideset godina. Bila je to granica iza koje Pjotr Makarigin nije mogao
biti nita drugo do tuilac.
356
Radovi se opet naborao u malog, pergamentnog ovjeuljka.
"Hajde, nastavi, nastavi, fosilu!" zahtijevao je Makarigin ne-prijaznim
glasom. "Hoe rei da je polufaistiki reim u Jugoslaviji socijalistika
vlada? Hoe rei da je ono to mi ovdje imamo devijacija? Konac revolucije?
Stare optube! Davno smo ih sluali, ali oni koji su se usudili da ih izreknu
sad su na drugom svijetu. Jo si zaboravio rei da smo osueni na pogibiju u
borbi s kapitalistikim svijetom. Jesi li to htio rei?"
"Ne! Ne!" ponovo je oivio Radovi, dok mu je lice blistalo gledajui u
budunost. "To se nikad nee dogoditi! Kapitalistiki je svijet rastrovan
neusporedivo gorim proturjenostima. I kao to su svi u Kominterni
prorokovali, ja vrsto vjerujem da emo ubrzo biti svjedoci oruanog sukoba
izmeu Amerike i Engleske za svjetsko trite!"
357
59
USLI SU PRVI U GRAD
U dnevnoj sobi plesali su uz muziku s golemog novog kombiniranog radiogramofona. Makariginovi su imali pun ormar ploa, meu kojima su bili i govori
Oca naroda, s njegovim razvuenim samoglasnicima, mukanjem i stranim
naglaskom. (Te se ploe moglo nai u svim pristojnim kuama, ali, poput svih
normalnih ljudi, ni Makariginovi ih nikad nisu sluali. Bilo je tu i pjesama
kao "Najdrai i najvoljeniji", i pjesme o avionima koji "su prvi", i
djevojkama koje dolaze "poslije njih".) Meutim, sluati ove pjesme u ovoj
kui bilo bi jednako neumjesno kao ozbiljno razgovarati o biblijskim udesima

u salonu nekog plemia. Ploe koje su se trenutno svirale bile su iz

inozemstva, ploe koje se nisu mogle nabaviti ni u trgovinama, niti su se
izvodile na radiju, a meu njima je bilo ak nekoliko emigrantskih ploa s
Leenke.
U sobi do dnevne bilo je ugaeno centralno svjetlo. Klara je ukljuila
televizor. Sobu je resio i pijanino na kojemu nitko nije svirao otkako je
kupljen; areni pokriva na poklopcu nikad se nije skidao. Televizori su se
upravo pojavili, i ekran nije bio vei od koverte. Slika je bila pjegava i
veoma nemirna. Kao radio--inenjer Klara je morala biti u stanju sama rijeiti
taj problem, ali ona je radije pozvala enku. Premda trenutno potpuno pijan,
on je dobro znao svoj posao. (On je inae radio na snanom ureaju, koji je
ometao emisije stranih radio-stanica.) Teturajui pomalo jo je bio dovoljno
pri svijesti da popravi sliku prije nego ga je alkohol potpuno obuzeo.
Iz dnevne sobe staklena vrata su se otvarala na balkon, i kad bi se razmaknuli
tamni svileni zastori pruao se pogled na ivahan promet Kaluskih vrata - na
automobilske farove, crvene i zelene semafore, crvene migavce - sve pod
snijegom koji je padao i padao.
U sobi je bilo previe namjetaja da bi osam parova moglo plesati istovremeno,
pa su plesali na smjenu. Upadljivo razliit od ivahnih lica djevojaka i
revnog izraza porunika MVD-a bio je smijeak Lanskoga koji je izgledao kao da
se ispriava, kao
358
da eli da mu se oprosti zbog toga to se bavi ovako povrnom zabavom. Mladi
referent s Lenjinskim ordenom plesao je s Dine-rom dok mu ona napokon,
iskoristivi njegovu zbunjenost, nije naredila da potrai drugu plesaicu.
Tokom itave veeri, tanuna djevojka ugodna lica, jedna od Klarinih kolegica,
nije skidala oiju s mladog slubenika Vrhovnog sovjeta. On se obino klonio
obine omladine; meutim, umorno polaskan njenom panjom odluio je da nagradi
tu mravicu plesom. Poeo je svirati tustep. A poslije njega su svi stali
zahtijevati pauzu.
Jedna od djevojaka Bakirki poela je raznositi sladoled.
Mladi referent odveo je svoju partnericu do prozora kraj balkona gdje su u
kutu bila dva naslonjaa, donio joj je sladoled i pohvalio je da dobro plee.
Ona se nasmijeila i kao da je eljela neto rei. Primijetio je njen nervozni
vrat i prilino ravne grudi pod tankom bluzom i, iskoristivi injenicu to su
ih zastori djelomino sakrivali, blagonaklono joj je dodirnuo ruku koja je
poivala na koljenu. Djevojka je poela uzbueno govoriti:
"Vitalij Jevgenjevi, kakva srea to sam vas ovdje nala! Molim vas nemojte
se ljutiti na mene to se usuujem govoriti o poslovima kad niste u slubi,
ali vas je nemogue uhvatiti u Vrhovnom sovjetu." (Vitalij je odmaknuo ruku s
djevojine.) "Ve pola godine logorska karakteristika mog oca i moja molba za
pomilovanje lee u vaem sekretarijatu. Otac je paraliziran." (Referent se
povukao kao da se brani u svoj naslonja i liicom iskopao malu kuglicu
sladoleda. Djevojka je ve zaboravila na svoj sladoled i nespretno je rukom
zahvatila liicu; liica je odskoila, uprljala joj haljinu, pala na pod
kraj balkonskih vrata i ostala tamo leati.) "On se vie uope ne moe sluiti
desnom stranom! Jo jedna kap - i gotov je! Ve je osuen na smrt; zato ga
sad drite u zatvoru?"
Usne mladog slubenika iskrivile su se u neugodnoj grimasi. "Znate, vrlo je...
netaktino od vas to ovdje sa mnom o tome razgovarate. Na uredski telefonski
broj nije tajna, telefonirajte mi i ja u vam zakazati sastanak. Uz put, po
kojem je lanu va otac osuen - po pedeset i osmom?"
"Oh, ne, ne, nije!" uzvikne djevojka s olakanjem. "Zar mislite da bih vas se
usudila moliti da je on politiki? On je obuhvaen zakonom od sedmog
kolovoza!"
"U sluaju osuda od sedmog kolovoza takoer su odbaene molbe za pomilovanje."

"Ali to je uasno! On e umrijeti u logoru! emu drati u zatvoru ovjeka koji

je osuen na smrt?"
Mladi inovnik zurio je u djevojku rairenih oiju.
"Ako tako rezoniramo, to onda preostaje od zakonodavstva?" On se ironino
nasmijei. "Napokon, njega je sud osudio. Zar to ne razumijete? I to to uope
znai "umrijeti u logoru"? Netko mora umrijeti i u logoru. Kad doe vrijeme
umiranju, zar je vano gdje se umire?"
On ljutito ustane i ode.
Njegove su rijei odzvanjale onim uvjerenjem i jednostavnou, koja ak i
najspretnijem govorniku ne daje mogunosti da odgovori.
359
! i
Netaktina djevojka utke je pola preko dnevne sobe u blagovaonicu, gdje su
ve bili poslueni kolai i aj i, tako da je Klara nije primijetila, obukla
kaput u predvorju i otila.
Klara je prkala oko televizora tako da je slika postala jo gora. (enka je
nestao u kupaonici.)
Poto je ona mrava, zabrinuta djevojka prola kraj njih, Galahov, Inokentij i
Dotnara preli su u dnevnu sobu. Lanski im je doao u susret.
Mi posebno volimo one ljude koji nas znadu cijeniti. Lanski je s
razumijevanjem ocijenio ono to je Galahov dosad napisao, i oekivao je od
njega jo vie - i stoga je s to veim zadovoljstvom Galahov suraivao s
Lanskim i pomagao njegovoj karijeri.
Aleksej je sad bio u onom veselom raspoloenju u kojem na zabavi ovjek moe
rei ak i neto pomalo drsko, a da ne ostavi lo dojam.
"Nikolaj Arkadevi!" usklikne on razvedrivi se. "Priznajte da u dubini due
uope niste pisac. Znate li to ste vi zapravo?" (To je zvualo kao
ponavljanje Inokentijeva pitanja, i Galahov je bio malo u neprilici.) "Vi ste
vojnik!"
"Vojnik, naravno!" I Galahov se nasmije muevnim smijekom.
Malo je zamirio kao da gleda nekamo daleko. ak i najvei dani njegove
literarne karijere nisu njegovo srce ispunili takvim osjeajem ponosa, a iznad
svega takvim osjeajem istoe, kao to ga je doivio onoga dana kad ga je
neki ludi zanos natjerao da se probije do taba jednog gotovo opkoljenog
bataljona. Tu je doivio artiljerijsku vatru, a poslije je, kasno u noi, u
sklonitu koje se treslo od bombardiranja, jeo iz jednog lonca s etvoricom
lanova taba bataljona, i osjeao da je na ravnoj nozi s tim okorjelim
ratnicima.
"Onda mi dopustite da vam predstavim mog ratnog druga s fronta, kapetana
agova."
agov je stao uspravno, ni ne trudei se da zauzme pozu potovanja. Njegov
veliki ravni nos i iroko lice davali su mu veoma otvoren izgled.
Naprotiv, slavni pisac, kad je vidio odlikovanja, medalje i dva znaka za rane
u borbi, oduevljeno mu je i vrsto stegao ruku. "Major Galahov", nasmijei se
on. "Gdje ste se vi borili? Hajde, sjednite i priajte."
Sjeli su na divan, stisnuvi Inokentija i Dotty. Htjeli su da i Lanski sjedne
k njima, ali on je napravio tajnovitu kretnju rukom i iezao. Jasno da susret
veterana iz prvih redova nije mogao proi bez pia. agov objasni da se
sprijateljio s Lanskim jednog potpuno ludog dana u Poljskoj, petog rujna 1944,
kad su ruske snage u naletu prodrle sve do Nareva i prele ga tako rei na
balvanima; znali su da prvog dana ide lako, ali da e ih skupo stajati ako
ekaju. Drsko su se probili kroz Nijemce, otvarajui koridor irok manje od
kilometra; nato su Nijemci pourili da im presijeku put s tri stotine tenkova
sa sjevera i dvije stotine s juga.
Tek to su poele ratne prie, agov je odbacio jezik kojim se sluio svakog
dana na sveuilitu, a Galahov uobiajeni govor

360
redakcija, sastanaka i napose, uzvieni posebni jezik kojim se piu knjige.
Obojica su prezreli jezik dnevne sobe, jer je naprosto bilo nemogue tako
izlizanim i opreznim medijem prikazati sonu i zadimljenu stvarnost fronta.
Poslije nekoliko rijei strahovito su im poele nedostajati psovke, ali to je
ovdje, na alost, bilo nezamislivo.
Toga se trenutka Lanski pojavio s tri vinske ae i nedovrenom bocom konjaka.
Privukao je stolicu da bi obojicu vidio, i natoio im pie.
"U zdravlje vojnikog prijateljstva!" objavi Galahov mirkajui.
Ispili su naduak.
"Ovdje ima jo!" Lanski je podigao bocu prema svjetlu i prijekorno je stresao.
Natoio je ostatak.
"Za one koji se nisu vratili!" podigne agov au.
Ispili su. Lanski se kriom ogledao oko sebe i sakrio praznu bocu iza divana.
Novo pijanstvo pomijealo se sa starim.
Lanski je usmjerio razgovor prema svom udjelu u dogaajima: pripovijedao je
kako je tog nezaboravnog dana, kao novopeeni ratni dopisnik, koji je tek
prije dva mjeseca zavrio fakultet, doao na front po prvi put; kako se
povezao kamionom (kamionom koji je vozio antitenkovske mine agovu), kako su
se probili pod njemakom topovskom vatrom od Dlugosedla do Kabata kroz koridor
tako uzak da su "sjeverni" Nijemci bacali topovske granate na poloaje
"junih" Nijemaca; kako se tog istog dana i na tom istom mjestu ruski general
koji se vraao na front poslije dopusta zaletio dipom ravno u Nijemce, te ga
vie nikad nisu vidjeli.
Inokentij, koji je sluao njihov razgovor, upita kako su savladavali strah od
smrti. Lanski je sad ve bio uzbuen i bez oklijevanja odgovori da u takvim
oajnikim trenucima smrt nije strana, da ovjek na nju zaboravlja. agov je
podigao obrvu i iznio svoje miljenje:
"Ne boji se smrti sve dok te ona ne zahvati. Isprva se ne boji niega, a
kasnije je upozna i - boji se svega. Ali utjeha je u tome to smrt kao da te
se zapravo ne tie: ti postoji, a smrt ne; kad smrt doe, tebe vie nema."
Netko je stavio plou "Vrati se k meni, malena".
Galahovu su sjeanja agova i Lanskog bila nezanimljiva: prije svega, on nije
sudjelovao u toj operaciji o kojoj su oni govorili, nije poznavao Dlugosedlo,
Kabat i Novo Mjasto, a drugo, on nije bio mali ratni dopisnik poput Lanskoga,
ve "strateki" dopisnik. On bitke nije promatrao s take gledita nekog
trulog drvenog mosta ili sitnih polja kudjelje u nekom selu, ve ire,
uzimajui u obzir, kao general ili maral, njihovu strateku funkciju.
Galahov je prekinuo razgovor.
"Da, to je rat! Upadamo u njega kao nespretni graani, a vraamo se elinih
srdaca... Aleksej, jesu li i kod vas pjevali "Pjesmu ratnih dopisnika"?"
361
"Naravno da jesu!"
ree Lanski i pone pjevuckati ispod glasa.
"Nera, Nera!" pozove Galahov. "Doi i pomogni nam. Pjevat emo "Pjesmu ratnih
dopisnika"."
Kad bi mu pravilni bijeli zubi zablistali, nestalo bi oputenosti na njegovom
tamnoputom licu. Dinera im pritri.
"Naravno!" ree ona, ponosno zabacivi glavu, "i ja sam veteran s fronta!"
Iskljuili su gramofon i njih troje je zapjevalo, nadoknaujui iskrenou
nedostatak muzikalnosti: Od Moskve do Bresta, nema nigdje mjesta gdje na
pranom frontu nismo bili; s notesom i Leicom, sa strojnicom-majkom led i
vatru mi smo iskusili!
Svi su se okupili da sluaju. Omladina je sa znatieljom promatrala slavnog
ovjeka, koga se nije moglo vidjeti svakoga dana. Promukla nam grla votka je
satrla
teko je na sui grlu ednom; ako tko to kae, nek kua po naem vojevati

barem samo jednom.

Tek to su poeli pjevati agov se, premda je i dalje zadrao smijeak na
usnama, iznutra ohladio. Obuzeo ga je osjeaj krivnje zbog njegovog neumjesnog
oduevljenja, osjeaj krivnje prema onima koji, naravno, nisu bili ovdje koji su tamo etrdeset prve gutali valove Dnjepra, koji su etrdeset druge
grizli borove iglice u umama Novgoroda. Aleksej Lanski bio je ugodan momak, a
Galahov vrlo uvaeni pisac, ali oni su vrlo malo znali o tom frontu, koji su
sad pretvorili u svetinju, ak i najsmioniji dopisnici, oni koji su se
uvlaili u najvrui pakao - a takvi nisu bili u veini - toliko su se
razlikovali od vojnike mase na frontu, koliko se grof koji ore zemlju
razlikuje od roenog seljaka. Dopisnici nisu potpadali pod vojnike propise i
nareenja, niti pod borbenu disciplinu, i zato im nitko nije mogao zabraniti
vladanje koje bi se kod vojnika smatralo veleizdajom: paniku, spaavanje
vlastitog ivota, bijeg s podruja bitke. Odatle provalija izmeu psihologije
obinog vojnika iz prvih redova, kojega su noge urasle u zemlju na isturenom
poloaju, koji nema kamo da se sakrije i koji e moda i poginuti na ratitu,
i dopisnika s njegovim malim krilima koji se za dva dana mogao vratiti u svoj
moskovski stan.
Gdje smo biti znali
tenk nam nisu dali
novinar kad gine - nije vano;
s pitoljem u ruci
i na grdnoj muci
u gradove smo prvi ulazili snano!
362
To, "u gradove smo prvi ulazili", odnosilo se na dvije-tri anegdote o nekim
dopisnicima koji su se, poto su krivo proitali svoj poloaj na topografskoj
karti, dovezli dobrom cestom - budui da se emkom i tako nije moglo voziti po
looj - ravno u neki grad u niijoj zemlji i, kao opareni, opet odjurili
natrag. Zamiljeno se poigravajui prstima svoje ene, Inokentij je sluao; i
on je imao svoje miljenje o tome to ta pjesma znai. Nije imao ratnog
iskustva, ali znao je kakav je poloaj naih ratnih dopisnika. Na dopisnik
uope nije bio onaj reporter bijednik, o kome su pjevali - reporter iji je
ivot navodno malo vrijedan, koji bi mogao izgubiti posao ako zakanjava s
izvjetajima o senzacionalnim dogaajima. Naeg dopisnika, im bi pokazao
svoju novinarsku propusnicu, primali bi kao vanog dostojanstvenika, od kojega
valja sakriti nedostatke svog "gospodarstva" i pokazati svoje zasluge. Kamo
god bi poao primali su ga gotovo kao da ima pravo da izdaje nareenja. A
uspjeh dopisnika nije ovisio o brzini i tanosti kojom je dostavljao svoje
izvjetaje, ve o pravom pristupu stvari, o pravilnoj taci gledita. S
pravilnom filozofijom dopisnik se nije oigledno morao probijati do tog i tog
mostobrana, do tog i tog opasnog mjesta; prihvatljivu interpretaciju dogaaja
mogao je formulirati jednako dobro i u pozadini. Poto je nekako uspjela
podesiti televizor, ponosna na svoj uspjeh, Klara je izila iz polumrane sobe
i stala tako da ju je Lanski vidio. Gledao ju je od glave do pete i pomislio
kako je draesna - da, imala je zgodno tijelo, i openito mu se zaista
sviala. Nasmijeio se, gledajui je svojim jasnim oima dok je pjevao
posljednji stih, u kojem se izvornom triju sad pridruila polovica drutva:
Za novine pijmo
pobjedu zalijmo
doivjet je neemo, moj drue;
ako to tko uje,
i tko zapisuje
s tobom e nas spomenuti, drue.
Tek to su odjeknule posljednje rijei, kad se negdje u blizini zaulo
itanje i itav je stan utonuo u mrak.

"Eksplozija", povikao je neki glas i mlade se stala valjati od smijeha. Kad

se smijeh malo stiao, netko se u mraku naalio: "Mika! Sto to radi? To nije
Ljusja, to sam ja!"
Svi su se opet nasmijali. Onda su stali razgovarati, svi u isti mah, ne
trudei se uope da neto poduzmu. Tu i tamo netko bi upalio ibicu, ugasio je
ili odbacio na pod dok je jo gorjela.
Svjetlo je prodiralo kroz prozore. Iz predsoblja je Bakirka obavijestila
domaicu: "Na stepenitu gori svjetlo!"
"Gdje je enka? enka! Doi da popravi svjetlo!"
"enka ne moe popraviti svjetlo", odgovori netko uvjerenim, mranim glasom.
"Treba pozvati elektriara!" naredi tuioeva ena iz blagovaonice. "Klaroka,
zovi centralu!"
"Neka Klara ostane ovdje! to e nam elektriar? Ona to moe i sama
popraviti."
363
"Kakve to gluposti govorite, vi mladi ljudi?" strogo zapita tuioeva ena
negdje iz tame, "elite li da moju ker ubije struja? Molim, ako netko eli
popraviti - neka izvoli. Inae emo telefonirati."
Nastala je neugodna utnja.
Netko je rekao da je kvar vjerojatno u televizoru, ili moda kod osiguraa u
stropu. Ali nitko od prisutnih, od tih korisnih lanova drutva, tih potomaka
dvadesetog stoljea nije priskoio u pomo. Ni diplomat, ni pisac, ni
knjievni kritiar, ni mladi inovnik vane dravne ustanove, ni glumac,
graniar, ni student prava. Progovorio je tek onaj vojnik u izmama, kojega se
nazonost nekima uinila suvinom:
"Dopustite, ja u. Klara Petrovna, molim vas, iskopajte televizor."
agov je poao u predsoblje; djevojke Bakirke, trudei se da potisnu hihot,
svijetlile su mu ostatkom stearinke. Kuedoma-ica je danas pohvalila djevojke
i obeala im deset rubalja vie nego to su se dogovorile. One su bile veoma
zadovoljne svojim poslom ovdje, i nadale su se da e do idueg proljea
pritedjeti dovoljno novaca za lijepe haljine - pa da nau mua u gradu, tako
da se ne moraju vraati kui.
Kad se svjetlo opet upalilo, Klara vie nije bila meu gostima. Iskoristivi
tamu, Lanski ju je odveo u jedan pokrajni hodnik gdje ih nitko nije mogao
vidjeti; tu su stajali iza ormara. Lanski ju je ve nagovorio da pristane na
doek Nove godine u restoranu "Aurora". Bio je oaran to e ta porugljiva,
nemirna djevojka nesumnjivo postati njegovom enom i kritinim prijateljem,
koji mu nee dopustiti da sustane ili pogrijei. Sagnuo se i ljubio joj ruke i
izvezene krajeve dugih rukava.
Klara je gledala odozgo na njegovu pognutu glavu i guila se od navale
osjeaja. Nije bila njena krivnja to onaj drugi mukarac i ovaj nisu bili
jedna osoba, ve dva razliita ovjeka. Nije bila njena krivnja to je dolo
vrijeme kad je potpuno dozrela i kad joj je, po neumoljivim zakonima prirode,
bilo sueno da poput rujanske jabuke padne u ruke onoga, koji za njom posegne.
364
60
DVOBOJ, KOJI SE NE ODVIJA PO PRAVILIMA
Sam na svom gornjem leaju, s kupolastim stropom koji se nad njim prostirao
poput nebeskog svoda, zakopavi lice u topli jastuk i zamiljajui da su to
Klarine grudi, Rostislavje gorio od sree. Prolo je pola dana od onog
poljupca koji ga je toliko uzbudio, a jo uvijek nije elio da okalja svoje
sretne usnice pohlepnim jelom ili praznim rijeima.
"Napokon, vi me ne biste mogli toliko ekati!" rekao joj je.
A ona je odgovorila: "Zato ne? Mogla bih ..."
"Evo, ti opet izbjegava potenu muku raspravu, licem u lice!" zazvui zvonki
mladi glas gotovo tano iznad njega. "Kao obino, opet se radije nabacuje

ptijim rijeima!"
"A ti kao obino ba nita ne govori - nego se izraava u zagonetkama!
Pitija! Mavrinska pitija! Zato ti misli da ja gorim od elje da s tobom
raspravljam? Moda je to meni jednako dosadno kao pokuavati nekom starom
seljaku utuviti u glavu da sunce ne obilazi oko zemlje. On to nikad nee
nauiti, ma koliko dugo ivio."
"Zatvor je pravo mjesto za rasprave! Nema boljega! Vani bi te zbog toga vrlo
brzo zatvorili. Ali ovdje upoznaje prave diskutante! A ti odbija tu priliku?
Je li tako?"
Sologdin i Rubin bili su zaokupljeni svojim vjenim razmiricama; ni jedan ni
drugi nisu htjeli napustiti bojno polje, da se ne bi reklo da priznaju poraz,
te su jo uvijek sjedili na opustjelom mjestu, gdje se slavio roendan.
Adamson se ve davno vratio svom Monte Christu. Prjanikov je otrao da
prelista prologodinji Ogonjek, koji se tu odnekuda stvorio. Nerin je,
otpra-tivi Kondraev-Ivanova, otiao da posjeti podvornika Spiridona.
Potapov, dokraja ispunjajui svoje dunosti kuedomaice, oprao je sue,
stavio none ormarie na mjesto, i sad je leao na krevetu s jastukom preko
lica da se zatiti od buke i svjetla. Mnogi su u sobi spavali, drugi su tiho
itali ili pripovijedali, i ve je nastupio onaj sat kad su se ljudi poeli
pitati nije li deurni moda zaboravio iskljuiti bijelu arulju i ukljuiti
modru, nonu. A
365
Sologdin i Rubin jo uvijek su sjedili na praznom leaju Prjan-ikova.
Sologdin tiho ree: "Kaem ti iz iskustva da se prava rasprava odvija poput
dvoboja. Zajedniki izaberemo posrednika - mogli bismo ak odmah pozvati
Gleba. Uzmemo komad papira i povuemo po sredini crtu. Gore napiemo predmet
rasprave. Zatim svatko iznese na svojoj polovici stranice svoje poglede na taj
predmet, to moe jasnije i jezgrovitije. Vrijeme za pisanje je neogranieno,
da se ne bi potkrale sluajne greke."
"Pravi budalu iz mene", prigovori Rubin pospano, oputenih naboranih kapaka.
Iznad brade, lice mu je izraavalo beskonaan umor. "to misli, da emo
raspravljati do jutra?"
"Naprotiv!" usklikne Sologdin veselo, blistavih oiju. "U tome i jest ljepota
prave rasprave izmeu dva mukarca! Mlaenje prazne slame rijeima moe
trajati tjednima. Ali rasprava na papiru je neto, to katkad zavrava za
deset minuta: smjesta postaje oigledno da protivnici ili govore o posve
razliitim stvarima, ili da se zapravo slau. Ukoliko se utvrdi da uope ima
smisla nastaviti raspravu, nastavljaju naizmjenino ispisivati svoje argumente
svaki na svojoj polovici strane. Ba kao u dvoboju: udarac! - odgovor! - ubod!
- ubod! Nema mogunosti da se izmie, da se nijee ono to se maloas reklo,
da se mijenjaju rijei - i zato, poslije dva ili tri zapisa, pobjeda jednoga i
poraz drugoga postaju oigledni."
"Ne postavlja se vremenska granica?"
"Za obranu istine? Ne!"
"I zaista se neemo potui zbog toga?"
Sologdinovo zaareno lice se smrai. "Znao sam da e tako biti. Ti mene prvi
napada ..."
"Po mom miljenju, ti si prvi! ..."
"... priiva mi svakojaka imena, a ima poveliku zalihu: Mranjak!
Natranjak! ..." (izbjegavao je neshvatljivu stranu rije "reakcioner"),
"slubeni ulizica..." (izbjegavajui naziv "profesionalni lakej"), "branitelj
popova! Zna vie pogrdnih rijei nego naunih pojmova. Ali kad god ja
predlaem iskrenu raspravu, ti si prezaposlen, nisi raspoloen, suvie si
umoran!"
Sologdin je osjeao veliku potrebu za raspravom kao uvijek u nedjelju uvee, u
vrijeme koje je po njegovom dnevnom redu bilo odreeno za zabavu. Osim toga,

ovaj je dan za njega umnogome bio dan uspjeha.

A Rubin je zaista bio umoran. Oekivao ga je nov, teak i ne posebno
simpatian posao. Sutra ujutro morao se sam, bez iije pomoi, dati na
stvaranje itavog jednog novog podruja nauke, i morao je uvati snagu.
Valjalo je napisati i pisma. ekali su ga mongolsko-finski, panjolsko-arapski
i ostali rjenici. ekali su ga i apek, Hemingway i Sinclair. Osim toga, to
zbog onog aljivog procesa, to zbog sitniavog zabadanja njegovih susjeda,
to zbog proslave roendana nije itavo vee bio u stanju zavriti jedan vrlo
vaan posao opedravnog karaktera.
Ali bio je vezan nepisanim zakonima zatvorskih diskusija. Rubin nije smio sebi
dopustiti da izgubi ni u jednoj raspravi, jer je bio glasnogovornik
progresivne ideologije u araki.
366
"Ali o emu bismo mogli raspravljati?" upita Rubin rairivi ruke. "Meu nama
je ve sve reeno."
"O emu? Preputam izbor tebi!" odgovori Sologdin s galantnom gestom, kao da
svom protivniku preputa izbor oruja i terena za dvoboj.
"U redu, odabirem: ni o emu!"
"To nije u skladu s pravilima!"
Rubin je razdraeno cupkao crnu bradu. "U skladu s kakvim pravilima? Koja su
to pravila? Kakva je ovo uope inkvizicija? Shvati ve jednom: da bi se
korisno raspravljalo mora se negdje nai zajedniki jezik, mora postojati
barem neka suglasnost u osnovnim crtama ..."
"Dakle, tako! Na to si ti navikao! Moe braniti svoj stav samo protiv
istomiljenika! Ne zna raspravljati kao mukarac."
"A kako ti raspravlja sa mnom? Napokon, ma gdje poeli, to god iskopali...
Na primjer, misli li ti da su dvoboji jo uvijek najbolji nain da se iskupe
uvrede?"
"Pokuaj dokazati protivno!" odgovori Sologdin blistajui od zadovoljstva.
"Tko bi klevetao drugoga, kad bi jo uvijek bilo dvoboja? Tko bi se usudio
gnjaviti slabije?"
"I opet ti sa svojim smijenim vitezovima! Tebi je uope mrak srednjega
vijeka, glupo, naduveno vitetvo, kriarski ratovi
- to je tebi tako rei vrhunska taka iz povijesti!"
"Tada je ljudski duh zaista dosegao svoj vrhunac!" potvrdi Sologdin,
uspravivi se. "Velianstveni trijumf duha nad tijelom! Nezadriva tenja s
maem u ruci prema posveenim ciljevima!"
"A karavane opljakanog blaga? Ti nisi nita drugo nego konkvistador, je li ti
to jasno?"
"Ti mi laska!" odgovori Sologdin samozadovoljno.
"Laskam ti? Pa to je uas! Uas!" I Rubin, da bi prikazao taj uas, zarine
prste obje ruke u prorijeenu kosu na tjemenu. "Ti si
- dosadni hidalgo!"
"A ti si biblijski fanatik! Drugim rijeima, opsjednut!" uzvrati mu Sologdin.
"Eto, i sam vidi: o emu mi moemo raspravljati? O odlikama slavenske due
prema Homjakovu? 0 restauraciji ikona?" "U redu", sloi se Sologdin. "Ve je
kasno, i ne inzistiram na nekom bitnom pitanju. Ali hajde da provjerimo
proceduru dvoboja na nekom zgodnom, jednostavnom predmetu. Predloit u ti
nekoliko, pa moe odabrati, eli li raspravljati o neemu s podruja
knjievnosti? To je tvoje podruje, a ne moje." "Na primjer?"
"Pa, na primjer, kako bi valjalo shvatiti Stavrogina?" "Pa o tome ima ve na
desetke kritikih eseja ..." "Ti ne vrijede ni prebite pare! itao sam ih.
Stavrogin! Svidri-gajlov! Kirilov! Moe li ih ovjek doista shvatiti? Oni su
sloeni i neshvatljivi, kao to su samo ljudi u ivotu! U ivotu rijetko
moemo ovjeka upoznati od poetka, a dokraja - nikad! Uvijek iskrsne neto
nepredvieno. Zato je Dostojevski tako velik! A knjievni teoretiari

zamiljaju, da nam mogu potpuno osvijetliti ljudsko bie. Smijeno!"

367
Ali primijetivi da se Rubin sprema da ode - jer doao je trenutak kad se
moglo povui, a da se ne pretrpi sramotu - Sologdin ree brzo: "U redu!
Predlaem neto s podruja udo-rednosti: znaenje ponosa u ivotu ovjeka."
Rubin slegne ramenima i ree s dosadom u glasu: "Zar smo opet gimnazijalci?"
Ustao je. Bio je to trenutak kad se mogao asno povui.
"Vrlo dobro. Dakle, ovaj predmet..." ree Sologdin uhvativi ga za rame.
"Ma hajde", odmakne se Rubin, premda ne ljutito. "Nemam ja vremena za
natezanje. Kakva ozbiljna rasprava! Ti si divljak! Peinski ovjek! U tvojoj
glavi sve stoji naopake! Ti si jedini ovjek na itavoj planeti koji ne
priznaje tri zakona dijalektike. A sve drugo potjee od njih!"
Sologdin odbaci tu optubu odmahnuvi ruiastim dlanom. "Ja da ih ne
prihvaam? Ja ih sad prihvaam."
"to? Ti prihvaa dijalektiku?" Rubin nakubi debele mesnate usne i tepajui
ree: "Piliu! Doi ovamo da te poljubim! Ti prihvaa dijalektiku?"
"Ne samo da sam je prihvatio - nego sam o njoj i razmiljao! Razmiljao sam o
njoj svakog jutra itava dva mjeseca. A ti nisi!"
"Ti si razmiljao? Zlato moje! Ti si sjajan!" Rubin je dalje kubio usne. "A
moda si - jedva se usuujem upitati - moda si ak prihvatio i kriterije
gnoseologije?"
Sologdin se namrti. "Vjetina da se izvedene zakljuke primijeni na djelu? Pa
to i jest stvarno znanje."
"Ah, ti si dakle stihijski materijalist!" ree Rubin. "To je pomalo
primitivno. Ali o emu onda imamo raspravljati?"
"Kako to nusli?" pobuni se Sologdin. "Opet ni o emu? Ako nemamo zajedniku
osnovicu - nemamo o emu raspravljati, ako imamo zajedniku osnovicu - nemamo
o emu raspravljati! Nema nita, sad izvoli raspravljati."
"Kakva je to obaveza? O emu emo raspravljati?"
Sologdin je takoer ustao i energino je mahao rukama.
"Sluaj! Prihvaam bitku pod najnepovoljni]im uvjetima za mene. Pobijedit u
te orujem istrgnutim iz tvojih vlastitih ruku! Raspravljat emo o postavci da
ti sam ne razumije ta tri velika zakona! Nauio si ih napamet, poput papige,
a nikad nisi razmiljao o njihovoj sutini. Mogu te na njima uloviti kad god
zaelim!"
"Dobro, u redu, ulovi me!" Rubin nije mogao odoljeti. Bio je bijesan sam na
sebe, ali opet se dao uhvatiti u raspravu.
"Molim", ree Sologdin sjedajui. "Izvoli sjesti."
Rubin je i dalje stajao, jo uvijek u nadi da e otii.
"Dakle, ponimo s neim jednostavnim", ree Sologdin zadovoljno. "Pokazuju li
nam zakoni dijalektike smjer razvoja ili ne?"
"Smjer?"
"Da! Kamo nas taj razvoj vodi", ree on. "Taj ... proces."
"Dakako."
"A u emu ti to zapravo vidi? Tano u emu?" upita Sologdin hladno.
368
"Pa, u samim zakonima. Oni utjelovljuju kretanje." Sad je i Rubin sjeo. Poeli
su govoriti tie i ozbiljnije. "Koji zakon zapravo utjelovljuje kretanje?" "Pa
prvi ne, naravno. Drugi? Moda, trei." "Hm. Trei? A kako ga moemo
definirati?"
"to definirati?"
"Smjer kretanja, naravno."
Rubin se namrti. "Sluaj, emu zapravo sav ovaj skolasticizam?"
"Ti to naziva skolasticizmom? Nema pojma o tanim naukama. Ako nam zakon ne daje brojane odnose, a uz to ne znamo u kojem se

smjeru kree razvoj, ne znamo zapravo nita. U redu. Ponimo s drugog kraja.
Ti esto i rado ponavlja: "negacija negacije". to po tvom shvaanju te
rijei znae? Na primjer, moe li mi rei da li se negacija negacije uvijek
pojavljuje u toku razvoja, ili se ne pojavljuje uvijek?"
Rubin je malo razmiljao. Pitanje je bilo neoekivano. Obino nije bilo
izraeno na ovaj nain. Ali, kao obino u raspravi, prikrio je svoje
oklijevanje i pourio je da odgovori: "U osnovi, da. Veim
dijelom."
"Eto!" zaurla Sologdin zadovoljno. "Ima itavi argon - "u osnovi", "veim
dijelom"! Zna tako izmijeati stvari da vie ne zna gdje je poetak, a gdje
kraj. Ako netko kae "negacija negacije" odmah ti se u duhu pojavi zrno,
stabljika koja iz njega nie, i deset novih zrna na stabljici. Dosadno! Ve mi
se smuilo od toga!" Kao da je vitlao sabljom, zasijecajui u gomilu Saracena.
"Odgovori mi izravno: kad dolazi do negacije negacije, a kad ne dolazi? Kad je
neizbjena, a kad je nemogua?"
Rubinovom umoru vie nije bilo ni traga. Usredotoio je svoje zalutale misli
na ovu raspravu, koja nije bila nikome potrebna, a
ipak je bila vana.
"Kakvo je praktino znaenje pitanja "kad do nje dolazi?"
i "kad ne dolazi?""
"Hajde, hajde! Kakvo je praktino znaenje jednog od tri osnovna zakona, iz
kojih se sve izvodi? Kako se s tobom uope
moe razgovarati?"
"Ti okree stvari naglavce!" pobuni se Rubin. "Fraze! Opet fraze! To jest,
prazne rijei..." "Naglavce!" inzistirao je Rubin. "Mi bismo drali da je
neoprostivo izvesti analizu konkretnih pojava iz gotovih zakona dijalektike. I
stoga ne moramo ni znati "kad do nje dolazi" i "kad ne
dolazi"."
"Dobro, rei u ti! Ali ti e odmah ustvrditi da si to cijelo
vrijeme znao, da se to samo po sebi razumije, da je to oigledno ...
Dakle, sluaj: ako je mogue povratiti prijanju kakvou stvari
kretanjem u obratnom smjeru, onda ne postoji negacija negacije! Na primjer,
ako je matica vrsto uvijena i treba je odviti, ti e je odviti. To je
obratan proces, prelaz koliine u kakvou, a nikako negacija negacije! Ako,
meutim, izmjenom smjera kretanja nije mogue ponovno izazvati raniju kakvou,
vratiti se u prijanje stanje, tada razvoj moie nastupiti putem negacije, ali
samo ako su unutar nje dopustiva ponavljanja. Inae, nepovratne e promjene
24 U prvom krugu
369
biti negacija samo u onim sluajevima, u kojima su mogue negacije samih tih
negacija!"
"Intelektualna akrobatika", promrmlja Rubin. "Stari trikovi iz logike ..."
"Da nastavimo s maticom. Ako joj pokvari lozu dok je uvija, ne moe je vie
vratiti u prijanje stanje kad je odvije. To stanje moe povratiti samo ako
baci maticu u kotao vrelog elika, protjera kroz kalup, dobije
esterostrani tapi, istokari ga i, napokon, napravi novu maticu."
"Sluaj, Dmitrij", prekine ga Rubin umirujuim glasom, "ne moe ozbiljno
razlagati dijalektiku na osnovu matice."
"Zato ne? Zato bi matica bila gora od zrna? Ni jedan jedini stroj ne moe se
sastaviti bez matica. Dakle vidi, svaki stupanj za sebe ne moe se vie
izmijeniti. On negira prethodni, a u odnosu na staru maticu, koju si pokvario,
nova matica je negdcija negacije. Jednostavno?" I on isturi svoju kozju
bradicu.
"ekaj malo!" ree Rubin. "U emu si me pobio? Ono to si upravo rekao
dokazuje da trei zakon zaista daje smjer razvoja."
Metnuvi ruku na srce, Sologdin se nakloni.

"Kad ti ne bi bio tako hitra uma, Leve, teko da bi mi bilo toliko stalo do
asti da s tobom razgovaram! Da, trei zakon zaista daje smjer! Ali ovjek se
mora nauiti sluiti onim to neki zakon prua! Umije li ti to? Jesi li u
stanju raditi s tim zakonom, a ne ga naprosto oboavati? Sam si izveo
zakljuak da on zaista daje smjer. Ali upitajmo se: ini li to uvijek? U
prirodi, u organskom svijetu, uvijek: roenje, rast, smrt. Ali to je s
neivim svijetom? Ne uvijek, daleko od toga."
"Ali nas prvenstveno zanima drutvo."
"Tko je to "mi"? Drutvo nije moj predmet. Ja sam inenjer. Drutvo? Jedino
drutvo koje ja priznajem, je drutvo prekrasnih dama." On aljivo pogladi brk
i nasmije se.
"Pa", izjavi Rubin zamiljeno, "moda u tome svemu ima neko racionalno jezgro.
Ali u cjelini, sve mirie po praznim, napuhanim rijeima. Dijalektika se time
nimalo ne obogauje."
"Prazne, napuhane rijei su ono to ti govori!" ree Sologdin planuvi
iznova, prekidajui ga pokretom ruke. "Ako sve izvodi iz ova tri zakona ..."
"Ali ve sam ti rekao - mi to ne inimo."
"Ne?" upita Sologdin zaueno.
"Ne!"
"Pa onda - od kakve su koristi ti zakoni?"
"Sluaj", pone Rubin Sologdinu dokazivati naglaeno, kao da deklamira. "to
si ti, komad drva ili ljudsko bie? Mi o svim pitanjima odluujemo na bazi
konkretne analize materijala, razumije li? itava ekonomska doktrina izvodi
se iz izvjetaja o proizvodnji. Rjeenje svakog drutvenog problema zasniva se
na analizi klasne situacije."
"Pa to e vam onda ta tri zakona?" bjesnio je Sologdin zaboravivi na tiinu
u sobi. "Hoe rei da vam nisu potrebni?"
"O, da, veoma su nam potrebni", ree Rubin brzo.
"A zato? Ako se iz njih nita ne moe izvesti? Ako se iz njih ne moe
utvrditi ak ni smjer razvoja, ako su to samo praz370
ne rijei? Ako je potrebno samo ponavljati kao papiga "negacija negacije",
onda kog e nam vraga?"
Potapov je uzalud pokuavao priguiti sve veu buku jastukom. Napokon je
bijesno zbacio jastuk s glave i podigao se u krevetu.
"Sluajte, prijatelji, ako ve neete spavati, onda bar potujte san drugih,
ako ve..." I znaajno je pokazao prstom na Rusku, koji je leao poprijeko na
gornjem leaju. "Ako ve ne moete nai neko bolje mjesto."
Razumne ljude ponukalo bi na utnju ljutito upozorenje Po-tapova, koji je
volio red, i tiina koja se spustila na polukrunu sobu, a koju su Rubin i
Sologdin sad posebno osjetili, te nazonost dounika (premda Rubin, naravno,
nije imao nikakva razloga da glasno ne izvikuje svoja uvjerenja).
Ali njih dvojica nastavili su gotovo jednako kao ranije. Njihova duga
rasprava, koja im zacijelo nije bila prva, tek je zapoela. Shvatili su da
moraju izii iz sobe, budui da nisu bili u stanju ni govoriti tie, ni
prekinuti razgovor. Izili su nabacujui se putem rijeima sve dok se vrata od
hodnika nisu za njima zatvorila.
Gotovo istog trenutka kad su izili, ugasilo se bijelo svjetlo i upalilo
nono.
Ruska Doronin, koji je paljivo pratio njihovu raspravu, bio je, usprkos tome,
posljednji ovjek na svijetu koji bi sakupljao "materijal" s namjerom da ih
prokae. On je uo Potapovljevo neizreeno upozorenje i shvatio ga, premda
nije vidio Potapovljev prst uperen na sebe - i osjetio je onu nepodnoljivu
bol, koja nas obuzme kad nas optuuje netko ije miljenje potujemo.
Kad je zapoeo svoju dvostruku igru s oficirom slube sigurnosti, sve je
unaprijed predvidio; zavarao je ikina; bio je na najboljem putu da razotkrije

dounike, koji e primiti po 147 ru-balja - ali bio je nemoan protiv sumnji
svojih prijatelja! Njegov usamljeniki plan, upravo zato to je bio tako
neobian i tako tajanstven, osudio ga je na prezir i sramotu. Zaprepastilo ga
je da ti odrasli, sposobni, iskusni ljudi nisu dovoljno irokogrudni da ga
shvate, da mu vjeruju, da uvide da nije izdajica.
I, kao to se dogaa uvijek kad proigramo sklonost svojih prijatelja, onda
jedan ovjek koji nas i dalje voli postaje dvostruko dragocjen.
A kad je taj ovjek, osim toga, ena...! Klara! ... Ona e razumjeti! Sutra e
joj ispriati o svom opasnom pothvatu, i ona e ga razumjeti.
Bez nade da e zaspati, zapravo bez ikakve elje da zaspi, prevrtao se na svom
grozniavom krevetu, sjeajui se Klarinog ispitivakog pogleda i kujui jo s
veim samopouzdanjem plan da pobjegne ispod bodljikave ice uz obronak na
cestu, a odatle autobusom ravno u sredite grada.
Dalje e mu pomoi Klara.
Tee je nai jednog ovjeka meu sedam milijuna ljudi u Moskvi, nego u itavoj
pustoj pokrajini Vorkute. U Moskvu valja pobjei...
371
61
ODLAZAK U NAROD
Nerinovo prijateljstvo s podvornikom Spiridonom Rubin i Sologdin dobroudno
su nazivali "odlazak u narod". Po njihovom miljenju Nerin je traio istu onu
veliku, puku istinu koju su prije njegova vremena uzalud traili Gogolj,
Njekrasov, Hercen, slavenofili, narodnjaci, Dostojevski, Lev Tolstoj i
naposljetku Vasisualije Lohankin.
Rubin i Sologdin nisu se trudili da sami trae tu grubu, puku
istinu, jer su posjedovali istu, apsolutnu istinu.
Rubin je vrlo dobro znao da je pojam "naroda" izmiljen, da je nedopustivo
uopavanje; da je svaki narod razdijeljen na klase, a da se ak i klase
vremenom mijenjaju. Traiti najuzvienije shvaanje ivota u seljakoj klasi
bilo je nisko i besplodno, zato to je samo proletarijat dokraja dosljedan i
revolucionaran, to njemu pripada budunost. Jedino u kolektivizmu i
nesebinosti proletarijata moe se nai najuzvienija shvaanja ivota.
Sologdin je isto tako dobro znao da je "narod" openiti naziv za skupinu ljudi
vrlo nezanimljivih, sivih, grubih, obuzetih na svoj neprosvijeeni nain
svakodnevicom. To mnotvo ne ini osnovicu kolosa ljudskog duha. Samo
jedinstvene linosti, blistave i odvojene, razasute poput raspjevanih zvijezda
po mranom nebt^ postojanja, nose u sebi najuzvienije razumijevanje.
Obojica su bili uvjereni da e Nerin prerasti taj interes, da e postati
zreliji i poeti stvari promatrati s druge strane. Nerin je, meutim, iskuao
ve u svim krajnostima. Ruska knjievnost devetnaestog vijeka, nabujala od
saaljenja za stradajueg brata, stvorila je u Nerinu, kao i u svima koji su
je po prvi put itali, sliku sjedokosog Naroda s oreolom, u srebrnom okviru,
naroda koji u sebi utjelovljuje svu mudrost, moralnu istou i duhovnu
veliinu.
Ali to je bilo daleko, na policama; bilo je to negdje tamo - u selima i
poljima na raskru devetnaestog vijeka. Sad je nastupilo dvadeseto stoljee,
i ta su mjesta davno prestala postojati pod ruskim nebom.
372
Nije vie bilo stare Rusije, umjesto nje sad je postojao Sovjetski Savez; u
njemu je bio jedan veliki grad. Mladi Gleb odrastao je u tom gradu. Iz roga
obilja nauka je sipala na njega uspjehe. Utvrdio je da ima brzi duh, ali da
ima drugih kojima je um jo bri, koji ga daleko nadmauju bogatstvom znanja.
I Narod je ostao na policama za knjige, a on je bio uvjeren da neto znae
samo oni koji u glavama nose teret kulture itavog svijeta: enciklopedisti,
poznavaoci starine, ljudi koji cijene ljepotu; visokoobrazovani, mnogostrani

ljudi. ovjek mora pripadati toj eliti! Neuspjeli mogu ostati po strani.
Ali poeo je rat, i Nerin se u vojsci prvo naao meu prijevoznicima;
nespretan, guei se od stida, hvatao je konje po panjaku da bi ih zauzdao
ili uzjahao. Nije znao jaiti, nije znao upregnuti konja, nije znao nabadati
sijeno, i ak bi se i avao koji bi udario ekiem neminovno savio, kao da se
ruga nespretnom radniku. I to se vie Nerin muio, to je glasniji bio
grohotan smijeh neobrijanog, prostog, nemilosrdnog i strahovito neugodnog
Naroda oko njega.
Zatim je Nerin napredovao do ina artiljerijskog oficira. Opet je postao mlad
i sposoban; hodao je vrsto utegnut opasa-em maui tapiem koji je negdje
putom naao, jer inae nije imao to nositi. Bezobzirno se vozio na papuicama
jureih kamiona, bijesno psovao pri prelazu rijeka, bio je spreman da napada u
pono ili po kii, i predvodio je posluan, odan, vrijedan i, dosljedno tome,
ugodan Narod. Oni su, taj njegov vlastiti, osobni mali Narod, paljivo sluali
njegove propagandne govore o onom velikom Narodu, koji je ustao kao jedan
ovjek.
Tada su Nerina uhapsili. Ve u prvim istranim i tranzitnim zatvorima, u
prvim logorima, oamuen tim smrtonosnim udarcima, uasnuo se videi nalije
nekih "izabranih" ljudi: u prilikama gdje su vrstina karaktera, snaga volje i
odanost drugovima bile od ivotne vanosti za zatvorenika, gdje su mogle
odrediti sudbinu njegovih supatnika, ti su se njeni, osjetljivi,
visokoobrazovani ljudi koji su cijenili ljepotu vrlo esto vladali kao
kukavice, spremni da se povuku, vjeti u opravdavanju vlastite opaine; vrlo
brzo su degenerirali u izdajice, prosjake i licemjere. Nerinu je u posljednji
as uspjelo izbjei da postane njima nalik. Okrenuo je glavu od onih ije je
drutvo nekad smatrao au. t Poeo je ismijavati i rugati se onome emu se
nekad klanjao. Teio je za jednostavnou, elio se osloboditi i posljednjih
navika inteligencije, uljudnosti i razmaenosti. U doba beznadnog neuspjeha,
meu razvalinama svog unitenog ivota, Nerin je poeo vjerovati da su
vrijedni i znaajni samo oni ljudi koji blanjaju drvo, obrauju metal, oru
zemlju i lijevaju elik vlastitim rukama. Pokuao je od jednostavnih radnih
ljudi nauiti i mudrost spretnih ruku, i ivotnu filozofiju. I tako se za
Nerina krug zatvorio, i opet se vratio modi rtfolog stoljea: vjerovanju da
ovjek mora "ii", spustiti se u "narod".
Ipak, krug se nije posve zatvorio. Nerin, obrazovani zek, imao je jednu
prednost pred naim djedovima. Za razliku od onih naobraenih aristokrata
devetnaestog vijeka, naobraeni zek Nerin nije morao promijeniti odjeu i
oprezno se sputati niz ljestvi373
ce da ue meu narod: njega su naprosto gurnuli u narod, u razderanim i
iskrpanim hlaama i prljavom radnom kaputu, i naredili mu da odrauje normu.
Nerin nije dijelio ivot naroda kao gospodin, koji se sputa meu njih i
stoga ostaje stran, ve kao jedan od njih, nimalo razliit od njih, jednak
meu jednakima.
Morao je nauiti ravno zakucavati avao, namjestiti dasku do daske, ne zato da
bi se umilio seljacima, ve da bi zaradio svoj vlani komad kruha svagdanjeg.
I poslije grubog egrtovanja u logoru, iezla je jo jedna od Nerinovih
iluzija. Shvatio je da se vie nema kamo i zato sputati. Utvrdilo se da
Narod nema nikakve puke, sirove superiornosti nad njim. Sjedajui zajedno s
njima u snijeg na zapovijed straara, skrivajui se zajedno s njima od
nadglednika u mranim uglovima gradilita, vukui take zajedno s njima na
zimi, suei zajedno s njima obojke u baraci, Nerin je jasno vidio da ti
ljudi nisu ni po emu vei od njega. Oni nisu s veim stoicizmom od njega
podnosili glad i e. Nisu pokazivali veu vrstinu duha od njega, kad su se
nali pred kamenim zidom desetogodinje kazne. Nisu bili vidovitiji ni
spretniji od njega za vrijeme tekih trenutaka transporta i tjelesnih

pretresa. Zato su bili kratkovidniji i povjerljiviji prema dounicima. Bili su

skloniji da vjeruju grubim obmanama uprave. Oekivali su pomilovanje - a
Staljin bi radije umro, nego ih pomilovao. Ako je koja logorska linost
sluajno bila dobre volje i nasmijeila se, urili su da mu uzvrate smijeak.
A bili su i pohlepniji na sitnice: na "dodatnih" sto grama uskisle prosene
pogae, na rune logorske hlae, samo ako su bile malo novije ili ivlje boje.
Ono to je veini njih nedostajalo bio je pogled na svijet koji moe postati
vredniji od samog ivota.
Nerinu je preostalo samo jedno - da bude onakav kakav jest. Preboljevi jo
jedan nalet oduevljenja Nerin je - bilo to definitivno ili ne - shvatio
Narod na nov nain, na nain o kojem nikad nigdje nije itao: Narod nije
svatko tko govori na jezik, ali niti oni odabrani, igosani vatrenim peatom
genija, ovjeka ne biraju u Narod ni po roenju, ni po radu vlastitih ruku, ni
po krilima obrazovanja. Nego - po dui.
Svatko sam kuje svoju duu, godinu za godinom.
ovjek mora nastojati da oelii, da izbrusi duu, da bi postao ljudsko bie.
A istovremeno i siuni djeli svog naroda.
374
62
SPIRIDON
im je stigao u araku, Nerin je izdvojio meu svima crveno-kosog Spiridona,
na ijem je okruglom licu bilo nemogue razlikovati potovanje od prezira, ako
ga ovjek nije zaista dobro poznavao. Bilo je tu jo i stolara, i tokara, ali
Spiridon se neim iskonskim izdvajao od ostalih, i nije bilo sumnje da je on
upravo onaj predstavnik Naroda kod koga ovjek mora potraiti nadahnue.
Meutim, Nerin nije mogao lako nai priliku da se to bolje upozna sa
Spiridonom; on s njim nije imao o emu razgovarati; nisu se susretali na
poslu; stanovali su na razliitim podrujima. Mala skupina radnika zauzimala
je posebnu sobu u araki i svoje je slobodno vrijeme provodila odvojeno. I
zato su, kad je Nerin poeo posjeivati Spiridona, Spiridon i njegovi sobni
drugovi jednoduno zakljuili da je Nerin dounik i da trai plijen za
"kuma".
Spiridon je smatrao da je po poloaju u araki na dnu ljestvice, i nije mogao
zamisliti zato bi mu oficir slube sigurnosti elio postaviti stupicu.
Meutim, kako se vlasti nisu libile da skupljaju bilo kakvu strvinu, ovjek je
morao biti oprezan. Kad god bi Nerin stupio u sobu, Spiridon se pretvarao da
je veseo, dao bi mu mjesta do sebe na leaju, i s glupim izrazom lica poeo bi
govoriti o neemu stotinu kilometara udaljenom od politike: kako se ribu koja
se mrijesti moe tui ostima, kako se u mirnoj vodi moe zahvatiti pod krge
rascijepljenim tapom i onda pokupiti u mreu; kako je nekad lovio losove i
mrkog medvjeda, i kako se ovjek mora uvati crnog medvjeda s bijelim
ovratnikom. Kako se zmije moe otjerati liajem, i kako je crvena djetelina
najbolja za sijeno. I nadugako i nairoko je pripovijedao o tome kako je u
dvadesetim godinama udvarao svojoj Marfi Ustinovnoj, kad je igrala u dramskom
kruoku u seoskom klubu; trebalo je da se uda za bogatog mlinara, ali iz
ljubavi pristala je da pobjegne sa Spiridonom, i on se njome potajno oenio na
Petrovo.
375
A itavo su to vrijeme Spiridonove bolesne oi, nepomine pod njegovim uskim
crvenkastim obrvama govorile: "Zato si doao, dounice? Ovdje nema nita za
tebe."
I zaista, svaki bi dounik ve davno izgubio hrabrost i okanio se te
nepokolebive rtve. Niija znatielja ne bi toliko potrajala, da bi mogao
posjeivati Spiridona svake nedjelje uvee i sluati njegove lovake prie.
Ali Nerin, koji je isprva dolazio Spiridonu pomalo plaljivo, Nerin koji je
osjeao neutaivu elju da ovdje, u zatvoru, razrijei sve o emu nije bio u

stanju dokraja razmisliti na slobodi, nije se zasitio Spiridonovih pria,

premda je proteklo nekoliko mjeseci. Naprotiv, te su ga prie osvjeavale, u
njima se osjeao dah vlane zore na rijeci, jutarnji povjetarac s polja, one
su ga odnosile natrag u ono jedinstveno sedmogodinje razdoblje u ivotu
Rusije, sedmogodinje razdoblje NEP-a, kojemu nije bilo ravna u povijesti
seljake Rusije, od njenih prvih poetaka u praumi prije Vikinga Rjurika do
posljednje podjele kolhoza u manje jedinice. Nerin je to sedmogodinje
razdoblje upoznao samo kao djeak koji nita nije shvaao, i veoma je alio
to se nije rodio ranije.
Sluajui toplo grgoljenje Spiridonova glasa, Nerin nikad nije pokuao nekim
lukavim pitanjem skrenuti razgovor na politiku. I Spiridon mu je postepeno
poeo vjerovati; i njega je obuzela prolost, opustio se, duboke bore na elu
izravnale su se, rumenkasto lice je blago zablistalo.
Samo izgubljeni vid prijeio je Spiridona da u araki ita knjige.
Prilagoavajui se Nerinu, usudio bi se tu i tamo upotrijebiti kakvu uenu
rije, kao "princ", "piriod", "analogno", obino na krivom mjestu. U doba kad
je Marfa Ustinovna glumila u seoskom dramskom kruoku, sa scene je uo i
upamtio ime Jesenjina.
"Jesenjin?" rekao je Nerin, koji to nije oekivao. "Divno! Ja ga imam ovdje u
araki! To je sada rijetkost." I donio je knjiicu s papirnatim ovitkom,
ukraenim nazubljenim jesenjim javorovim liem. Silno ga je zanimalo: hoe li
se dogoditi udo? Hoe li polupismeni Spiridon razumjeti i cijeniti
Jesenjinovu poeziju?
udo se nije dogodilo. Spiridon se nije sjeao ni jednog jedinog stiha, koje
je nekad sluao, premda su mu se dopale pjesme "Prekrasna Tanjua bjee" i
"Vridba".
Dva dana kasnije major ikin je pozvao Nerina k sebi i naredio mu da preda
svoj primjerak Jesenjina na odobrenje cenzoru. Nerin nije znao tko ga je
otkucao. Ali budui da je javno nastradao od "kuma" i budui da je Jesenjina
izgubio na neki nain zbog Spiridona, Nerin je napokon potpuno stekao njegovo
povjerenje i Spiridon mu se poeo obraati sa "ti". Od tada nadalje nisu
razgovarali u sobi, ve pod lukom stepenita samoga zatvora, gdje ih nitko
nije mogao uti.
I otada, u posljednjih pet ili est tjedana, Spiridonove su prie zablistale
onom dubinom za kojom je Nerin eznuo. Vee za veeri on je pred sobom gledao
ivot jednog sitnog zrnca pijeska - ruskog seljaka kojemu je bilo sedamnaest
godina u godini revolucije, a preko etrdeset kad je poeo rat s Hitlerom.
I
376
Kakve je nesree upoznao! Kakve su ga oluje ibale! U etrnaestoj godini
postao je glava obitelji (otac mu je poginuo u ratu s Nijemcima) i on je poao
u kosidbu sa starcima ("nauio sam kositi u pola dana"). U esnaestoj godini
poeo je raditi u tvornici stakla i odlazio na sastanke pod crvenim barjacima.
Kad je vlada objavila da zemlja pripada seljacima, odmah je pohitao u selo i
uzeo dio zemlje. Te su godine on, njegova majka, braa i sestrice obraivali
zemlju i u listopadu, o Pokrovu, imali su ve neto ita. Ali poslije Boia
vlasti su poele traiti ito za gradove: trebalo je davati i davati. A
poslije Uskrsa je Spiridon, kome je bilo osamnaest godina, pozvan u Crvenu
armiju. Meutim, njemu se nije ilo u vojsku, nije htio ostaviti svoju zemlju,
te je radije otiao u umu s ostalim mladiima i postali su "zeleni kadar".
(Parola je bila: "Ne dirajte nas - mi neemo dirati vas.") Ali tada je i u
umi dolo do stiske, i ubrzo su se nali meu bijelima, koji su tu bili samo
kratko vrijeme. Bijeli su pitali ima li meu njima komesara. Nije ih bilo, ali
bijeli su ipak strijeljali njihovog vou samo da ih zastrae, naredili
ostalima da stave trobojne kokarde i opskrbili ih pukama. Uope, bijeli su
odravali stari poredak, kakav je vladao za cara. Neko vrijeme su se borili za

bijele, a onda su ih zarobili crveni (zapravo, nisu se ni trudili da izbjegnu

zarobljenitvo, sami su se predali). Crveni su strijeljali oficire, vojnicima
naredili da skinu kokarde s kapa i stave crvene vrpce na rukav. Tako je
Spiridon ostao s crvenima do kraja graanskog rata. Marirao je i u Poljsku, a
poslije Poljske njihova je vojska postala radna snaga pa ih nisu putali kui,
i jo su ih odveli u Petrograd u prvom tjednu korizme i poslali ih ravno preko
leda da zauzmu nekakvu tvravu. I tek onda je Spiridon poao kui.
Vratio se u selo u proljee, i odmah se bacio na rodnu zemljicu. Nije se
vratio iz rata kao neki drugi - razmaen, beskori-stan. Brzo se podigao,
oenio, nabavio konje... (Kako kae poslovica: "Kod dobroga gazde proetaj
dvoritem i nai e rublju.")
Naravno, vlast se oslanjala na siromane seljake, ali u to doba ljudi nisu
vie htjeli biti siromani, ve su se htjeli obogatiti, i siromani seljaci,
poput Spiridona - barem oni koji su voljeli raditi - takoer nisu bili skloni
zgrtanju. U to doba se pojavio naziv "intenzivni zemljoradnik". To je
oznaavalo osobu koja je eljela dobar, napredan posjed, ali ne pomou teaka,
ve pomou nauke, razumno. (S teacima ovjeku nije potreban um.) I tako je
Spiridon Jegorov uz pomo svoje ene postao intenzivni zemljoradnik.
"Dobro se oeniti je pola ivota", govorio je uvijek Spiridon. Marfa Ustinovna
bila je glavna srea i glavni uspjeh u njegovom ivotu. Zbog nje nije pio, i
klonio se loeg drutva. Poklanjala mu je svake godine po jedno dijete, dva
sina, zatim ker, ali njihovo roenje nije je nimalo udaljilo od mua. I ona
je vukla svoj dio. Drala je kuanstvo na okupu. Bila je pismena, itala je
asopis Budi svoj agronom - i tako je Spiridon postao intenzivni zemljoradnik.
377
Intenzivne zemljoradnike su podsticali; davali su im zajmove, sjeme. Uspjeh je
slijedio za uspjehom, novac se gomilao, i on i Marfa ve su se spremali da
sagrade kuu od cigle, ne shvaajui da tom blagostanju dolazi kraj. Spiridona
su cijenili, postao je lan "prezidima", heroj graanskog rata, a sada ve i
komunist.
I upravo tada sve im je izgorjelo: jedva su uspjeli spasiti djecu iz vatre.
Ostali su goli, bez igdje iega.
Ali nije bilo vremena za tugovanje. Tek to su se poeli s mukom oporavljati
od poara, kad je iz daleke Moskve dotutnjila parola "dekulakizacija". I sve
one intenzivne zemljoradnike, koje su bez ikakva razloga podsticali, sad su
bez ikakva razloga svrstali u kulake i unitili. Marfa i Spiridon bili su
sretni to im nije uspjelo izgraditi kuu od cigle.
Po milijunti put sudbina im je zadavala zagonetke, a nesrea se pretvorila u
sreu.
Umjesto da s konvojem GPU-a ode da umre u tundri, Spiridon Jegorov dobio je
zadatak da bude "komesar za kolektivizaciju": da natjeruje ljude u kolhoze.
Nosio je zastraujui revolver o boku, lino je istjerivao ljude iz njihovih
domova i otpremao ih s milicijom, gole, bez igdje iega, bili kulaci ili ne,
jednog za drugim, kako mu je bilo nareeno.
Spiridonu nije bilo dostupno nikakvo lako objanjenje ili klasna analiza, da
mu pomogne shvatiti ovu ili ostale iznenadne promjene u njegovom ivotu.
Nerin mu sad nije predbacivao, nije ga ispitivao, ali mogao je shvatiti da se
Spiridonova dua tada uznemirila. U to je doba poeo piti, i pio je toliko kao
da je nekad itavo selo bilo njegovo i sad ga mora zapiti. Imao je in
komesara, ali nije znao davati nareenja. Nije primjeivao da seljaci ubijaju
stoku i ulaze u kolhoze bez ijednog ivog roga ili kopita.
Zbog svega toga Spiridona su liili ina komesara, ali na tome nije zavrilo,
ve su mu naredili da stavi ruke na lea i izmeu dva milicionera s otkoenim
revolverima odveli su ga u zatvor. Osudili su ga vrlo brzo ("kod nas u tom
periodu nisu gubili vrijeme na suenje", rekao je Spiridon), dali su mu deset
godina za "ekonomsku kontrarevoluciju" i otpremili ga na rad na Belo-morkanal,

a kad je to zavrilo, na kanal Moskva-Volga. Tu je Spiridon radio i na kopanju

jaraka i kao stolar, dobivao je obilne porcije hrane, i jedino za im mu je
srce eznulo bila je Marfa, koja je ostala sama s troje djece.
Tada su Spiridonu obnovili proces. Izmijenili su optunicu od "ekonomske
kontrarevolucije" na "zloupotrebu", i time ga od "socijalno tuih" pretvorili
u "socijalno bliskog". Pozvali su ga i rekli mu da e mu povjeriti puku i da
e postati pomoni stra-ar. I premda je tek dan ranije Spiridon, kao svaki
poteni zek, psovao straare najodvratnijim rijeima, a pomone straare jo
gorim, sada je uzeo puku koju su mu ponudili i straario nad svojim
prijanjim drugovima, zato to mu je to skraivalo kaznu i donosilo etrdeset
rubalja mjeseno da alje kui.
Ubrzo zatim ef logora, koji je nosio oznake komesara dravne sigurnosti,
estitao mu je na osloboenju. Spiridon je dobio isprave, i nije se javio u
kolhoz, ve u tvornicu. Uzeo je sa sobom Marfu i djecu, i uskoro se naao na
poasnoj crvenoj tvornikoj ploi
378
kao jedan od najboljih staklopuhaa. Radio je prekovremeno da nadoknadi sve
ono to su izgubili u poaru. Ve su pomiljali na malu obiteljsku drvenu
kuicu s povrtnjakom i na daljnje kolovanje djece. Kad je izbio rat, djeci je
bilo petnaest, etrnaest i trinaest. Ubrzo je rat stigao gotovo do njihovog
grada.
Na svakoj prekretnici u Spiridonovu ivotu Nerin bi uutio, i oekivao da
uje to e Spiridon uiniti. Sad je pretpostavljao da e moda u znak osvete,
zato to su ga poslali u logor, Spiridon s radou doekati Nijemce. Ali ne!
Spiridon se isprva vladao poput lika iz najboljih rodoljubnih romana: sve to
su imali zakopao je u zemlju. Cim je tvornika oprema otpremljena teretnim
vagonima, a radnicima dodijeljene taljige. stavio je enu i troje djece na
taljige i - "tu je konj a ni bi nije tvoj, samo pouri, nigdje ne stoj!" povukao se od Poepa do same Kaluge s tisuama ostalih.
Ali pod Kalugom neto je puklo; njihova povorka se na nekom mjestu prekinula,
i iznenada ih vie nije bilo na tisue, ve samo na stotine, i ljudi su se
morali javiti u vojsku na najbliem vojnom odsjeku, dok bi obitelji nastavile
put same.
im je postalo jasno da bi se morao oprostiti sa svojom obitelji, Spiridon se,
ne sumnjajui ni najmanje da postupa kako treba, sakrio u ume dok front nije
proao. Tada je u istim onim taljigama, s istim onim konjem - ali sad vie
nisu bili bezlino dravno vlasnitvo, ve njegovo vlasnitvo kome treba
posvetiti punu panju - odvezao svoju obitelj natrag iz Kaluge u Poep, vratio
se u svoje selo i smjestio se u neijoj praznoj kolibi. Tu su mu rekli da uzme
onoliko zemlje iz biveg kolhoza koliko moe obraditi. Spiridon je uzeo, poeo
orati i sijati bez ikakve grinje savjesti, obraajui vrlo malo panje na
izvjetaj s fronta, i radio je marljivo i uporno ba kao da su to one davne
godine kad jo nije bilo ni kolhoza ni rata.
Partizani su dolazili k njemu, govorili su - spremi se, Spiri-done, valja
ratovati a ne orati. "Netko mora i orati", odgovarao je Spiridon. I nije htio
napustiti zemlju.
Tada je partizanima uspjelo da ubiju njemakog motociklista, ne u okolini, ve
usred sela. Partizani su znali njemake propise. Nijemci su uli u selo, sve
istjerali i spalili ga do temelja.
Sad Spiridon vie nije sumnjao da je dolo vrijeme da se osveti Nijemcima.
Odveo je Marfu i djecu k njenoj majci, a on je poao ravno partizanima u umu.
Dali su mu automatski pitolj i granate. I on je, jednako savjesno i vrijedno
kao to je radio u tvornici ili na zemlji, ubijao njemake patrole, vozio
transporte, sudjelovao u miniranju mostova. Praznicima bi odlazio u posjete
obitelji. I na kraju je, ovako ili onako, ipak bio sa svojom obitelji.
Ali front ih je opet sustigao. Partizani su se hvalisali da e Spiridon dobiti

medalju im stignu nai. Govorkalo se da e ih sad sve primiti u sovjetsku

armiju, da je njihovu skrivanju po umama doao kraj.
Iz sela u kojem je ivjela Marfa Nijemci su potjerali na zapad sve stanovnike;
jedan djeak je dotrao i javio to Spiridonu.
I istoga asa, ne ekajui nae snage, ne ekajui nita, ne govorei nikome
nita, Spiridon je bacio svoj automat i dva maga379
zina municije i potrao za svojom obitelji. Uspjelo mu je ugurati se u povorku
kao civil i opet je biujui istog onog konja, pred istim onim taljigama,
provodei u djelo ovu novu odluku koja mu se inila posve pravilnom, kretao na
zapad pretrpanom cestom od Poepa do Slucka.
Nerin se samo hvatao za glavu od uda; vie mu nita nije bilo jasno. Ali
budui da nije bila njegova dunost da Spiridona pouava, ve da vri
socijalni eksperiment, jo uvijek mu nije nita predbacivao. Umjesto toga
upitao je: "A to je onda bilo, Daniliu?"
to onda? Naravno, mogao je otii natrag u umu, kao to je ve jednom uinio,
ali imali su estok okraj s nekim banditima, te je jedva od njih spasio svoju
ker. I zato je poao dalje s rijekom ljudi. A onda se ve u njega uvukla i
sumnja da mu nae snage nee vjerovati, da e se sjetiti kako nije odmah u
poetku poao partizanima i kako je od njih pobjegao. I, budui da mu i tako
nita drugo nije preostalo, stigao je do Slucka. Tu su ih ukrcali u vlakove za
Porajnje i dali im kupone za hranu. Isprva se govorkalo da nee uzimati djecu,
i Spiridon je ve smiljao to e poduzeti; meutim, odveli su ih sve. Ostavio
je kola i taljige i otili su. Kraj Mainza su njega i momke dodijelili na rad
u tvornicu, a enu i ker kod njemakih seljaka.
I u toj tvornici jednom je njemaki predradnik udario Spiri-donova mlaeg
sina. Spiridon je bez razmiljanja skoio na njega sa sjekirom. Po zakonima
njemakog Reicha, redovnim, mirnodopskim zakonima, takvo je djelo znailo
kaznu strijeljanjem. Ali predradnik se suzdrao, priao je buntovniku i rekao:
"I ja sam Vater. Ja verstehe."
I nije prijavio taj sluaj. Spiridon je kasnije saznao da je ba tog jutra
predradnik primio vijest o pogibiji svog sina u Rusiji.
A Spiridon, sada ve poluslijep i bolestan, sjetivi se tog rajnskog
predradnika, obrisao je ne stidei se suze rukavom. "Poslije toga vie nisam
bio bijesan na Nijemce. I to su nam spalili kuu, i sve drugo zlo - izbrisao
je taj "Vater". Vidjelo se da je ipak ovjek, eto - Nijemac ili ne."
Ali bio je to jedan od rijetkih, vrlo rijetkih sluajeva, kad se on pokolebao
u svom miljenju i kad je neto potreslo duu tog tvrdoglavog, crvenokosog
seljaka. Tokom svih ostalih tekih godina, kod svih okrutnih padova i
uzdizanja, nikakve sumnje nisu Spiridona slabile u trenucima krize. Njegovi
instinktivni postupci opovrgavali su najracionalnije stranice Montaignea i
Charrona.
Usprkos tome to je Spiridon Jegorov pokazivao stravino nepoznavanje najviih
dostignua ovjeka i drutva, njegova su se djela i odluke odlikovale
trijeznou i razumom. Kad bi znao da Nijemci ubijaju seoske pse, stavio bi na
snijeg odsjeenu kravlju glavu za preivjele. I premda, naravno, nikad nije
uio ni zemljopis ni njemaki jezik, kad je nesrea dovela njega i njegovog
starijeg sina u Elzas da kopaju rovove (jo su ih Amerikanci bombardirali iz
zraka) - on i njegov sin su pobjegli, i ne pitajui nikoga za smjer, i ne
itajui njemake znakove, krijui
380
se danju, a putujui nou, u nepoznatoj zemlji, bez putova, ravno kao to
vrana leti preli su devedeset kilometara i stigli do kue onog seljaka kraj
Mainza, gdje mu je radila ena. Tu su sjedili u bunkeru u vonjaku sve dok
nisu doli Amerikanci.
Ni jedno od vjenih pitanja o valjanosti naih osjetilnih percepcija, o

adekvatnosti naeg poznavanja vlastitog unutarnjeg ivota nije muilo

Spiridona. On je nepokolebljivo vjerovao u ono to je vidio, uo, nanjuio ili
razumio.
Na isti nain i njegovo je shvaanje vrline bilo vrlo jednostavno i
nenametnuto. Nikoga nije klevetao. Nikada nije lagao. Psovao je samo kad je to
bilo nuno. Ubijao je samo u ratu. Tukao se samo zbog svoje zarunice. Ne bi
ukrao ni krpice, ni mrvice ni od koga. A ako je prije braka katkada, kao to
je i sam rekao, "trao za suknjama", pa zar nije i vrhunski autoritet
Aleksandr Pukin priznavao da mu je strahovito teka zapovijed "ne poeli enu
blinjega svoga"?
I sad, u dobi od pedeset godina, gotovo slijep, zatvorenik, oigledno osuen
da umre u zatvoru, Spiridon ipak nije pokazivao sklonosti prema svetosti, ili
umoru, ili pokajanju, a jo manje prema tome da se popravi, kako je to
izraeno u nazivu "kazneno-popravni logori". On je samo svakog dana od zore do
mraka meo dvorite svojom vrijednom metlom, i na taj nain branio svoj ivot
od komandanta i oficira slube sigurnosti.
Spiridon je volio samo jedno - zemlju.
Spiridon je imao samo jedno - obitelj.
Pojmovi "domovina", "vjera" i "socijalizam", koji se rijetko pojavljuju u
svakodnevnom razgovoru, Spiridonu su oigledno bili nepoznati. Njegove su ui
za njih bile zatvorene; jezik ih nije htio izgovarati.
Njegova je zemlja bila - obitelj.
Njegova je vjera bila - obitelj.
Socijalizam je takoer bio obitelj.
I svim onim carevima, predsjednicima, sveenicima i propagatorima dobra i
razuma, svim onim piscima i govornicima, piskaralima i kritiarima, svim
tuiocima i sucima koji su se tokom njegova ivota njime bavili, Spiridon je,
silom prilika bezglasno, ali zato iz dubine due, poruivao:
"Idite vi svi lijepo u........"
381
63
SPIRIDONOVA MJERILA
Nad njihovim su glavama drvene stepenice kripale i tresle se od brzih i
sporih koraka brojnih nogu. Tu i tamo palo bi i neto praine ili otpadaka,
ali Spiridon i Nerin to gotovo i nisu primjeivali.
Sjedili su na nepometenom podu u svojim prljavim, iznoenim kombinezonima,
kojima su se sjedala skorjela od prljavtine. Bilo im je prilino neudobno jer
se nisu imali na to osloniti; obuj-mivi koljena rukama, ramenima i leima
upirali su se o daske koso pribijene na dno stepenita. Zurili su ravno preda
se, ali pogled im nije mogao doprijeti dalje od oljutenog zida nunika.
Nerin je mnogo puio, kao i uvijek kad je elio o neemu dobro razmisliti, i
slagao zgnjeene opuke uz napola truli drveni rub zida, prljav trokut s kojeg
je otpadala buka.
Poput svih drugih i Spiridon je primao cigarete "Belomor-kanal" koje su ga
podsjeale na smrtonosni posao u onom smrtonosnom podruju gdje je zamalo
ostavio kosti; ali on se vrlo uporno odricao puenja, pokoravajui se zabrani
njemakih lijenika koji su mu vratili trideset posto vida na jednom oku, koji
su mu vratili svjetlo.
Spiridon je osjeao duboku zahvalnost i potovanje prema tim njemakim
lijenicima. Bio je ve beznadno slijep kad su mu zaboli veliku iglu u kimu,
dugo ga vremena drali pod zavojima s nekom mau na oima, zatim mu skinuli
zavoje u polumranoj sobi i rekli: "Gledaj!" I svijet je polako zasjao. U
priguenom nonom svjetlu, koje je Spiridonu izgledalo poput jarkog sunca,
uspio je jednim okom razabrati tamni oblik glave svoga spasitelja i pograbivi
lijenikovu ruku poljubio ju je.
Nerin je zamiljao u sebi to uvijek napeto, u tom trenutku blago lice

okuliste s Rajne. Da, a i tog ovjeka osloboenog zavoja, kojega su srdani

glas i dirljiva zahvalnost bili u takvoj suprotnosti s barbarskim postupkom,
koji ga je doveo u bolnicu - mora da je tom lijeniku izgledao kao crvenokosi
barbarin iz istonih stepa.
382
To se dogodilo poslije zavretka rata. Spiridon i itava njegova obitelj
ivjeli su u amerikom logoru za raseljena lica. Tu je na njih naiao neki
ovjek iz njihova sela, roak, koga je Spiridon nazivao i "pasjim sinom" zbog
stanovitih incidenata u vezi s kolektivizacijom. S tim su roakom putovali do
Slucka, a u Njemakoj su ih razdvojili. Stoga su, naravno, morali neto popiti
na raun tog sretnog susreta, i budui da nieg drugog nije bilo, njegov je
roak donio jednu bocu alkohola. Nije bila isprobana, a njemaku etiketu nisu
znali proitati; ali dobio ju je besplatno. I taj isti oprezni, sumnjiavi
Spiridon, koji je izbjegao tisuama opasnosti, nije bio imun na tu rusku
slabost. Hajde, otvori je, brate! Spiridon je iskapio itavu au, a roak je
popio ostatak. Sreom, njegovih sinova nije bilo u blizini, jer bi i oni
popili po au. Kad se probudio poslije podneva, Spiridon se preplaio to je
ve tako rano pao mrak i proturio glavu kroz prozor. Ali ni vani nije bilo
svjetlo, i dugo nije mogao shvatiti zato gornji dio straarnice i amerikog
taba preko puta ne postoji, a donji postoji. Htio je sakriti svoju nesreu od
Marfe, ali do veeri plat sljepila potpuno mu je prekrio oi.
Roak je umro.
Poslije prve operacije okulisti su mu rekli da mora godinu dana mirno ivjeti,
a zatim e ga jo jednom operirati, i posve mu povratiti vid na lijevom oku, a
napola na desnom. Oni su mu to sa sigurnou obeali i trebalo je da eka, ali
- obitelj Jegorov je odluila da se vrati kui.
Nerin paljivo pogleda Spiridona.
"Ali to si ti, Daniliu, zapravo ovdje oekivao?"
Spiridonovo se lice prekrilo sitnim boricama i ironino se nasmijeio.
"Sto sam oekivao? Znam sam ja, Gleba, da e nas natjerati da platimo. Istina,
u lecima su pisali suprotno - da ne povjeruje: sve e vam se oprostiti, kau,
vaa braa i sestre vas oekuju, zvona zvone, i ak u kolhoze se nee morati
silom, nego samo ako hoe. Trite kui to bre moete. Ali ja nisam vjerovao
tim lecima; znao sam da zatvor neu izbjei."
Njegov kratki, grubi crvenkasti brk zadrhtao je kad se toga sjetio.
"Odmah sam rekao Marfi Ustinovnoj: "Djevojko, nude nam cijelo jezero, a tko
zna hoe li nam dati da pijemo iz bare." A ona me potapala po glavi i rekla
mi: "Stari moj, kad bi ti vidio, vidjeli bismo to emo. Neka te operiraju po
drugi put." Da, ali ono troje djece je navalilo: "Tata, mama, idemo kui;
idemo u domovinu! Zato da ovdje ekamo na operaciju? Zar mislite da mi u
Rusiji nemamo lijenike za oi? Napokon, potukli smo Nijemce, pa moemo
izlijeiti i ranjenike! Hoemo zavriti kolu u Rusiji." Najstarijemu je
ostalo samo jo dvije godine. Moja ki Vera neprestano je plakala: "Zar hoete
da se udam za Nijemca?" Mislila je da je ovdje eka najbolji mu. I tako sam
se poekao po glavi. "Djeco, djeco, u Rusiji ima lijenika, ali zar mislite
da emo
ikad do tih lijenika doi? Ali pomislio sam: svu e krivnju baciti na mene;
zato bi gnjavili djecu? Zatvorit e mene - a djeca neka ive."
I tako su otili. Na pograninoj postaji odmah su razdijelili ene i mukarce
i otpremili ih dalje u odvojenim vlakovima. Obitelj Jegorov, koja se drala na
okupu tokom itavog rata, sad se raspala. Nitko ih nije pitao jesu li iz
Brianska ili Saratova. Bez ikakva sudskog procesa, Spiridonovu enu i ker
poslali su u pokrajinu Perm, gdje je djevojka sad radila na motornoj pili u
logoru drvosjea. Spiridona i njegove sinove bacili su iza bodljikave ice i
svoj trojici dali su po deset godina zbog veleizdaje. Spiridon i njegov mlai
sin zavrili su u logoru u Solikamsku, pa se barem jo dvije godine mogao

posvetiti odgoju sina. Starijeg sina otpremili su u neki logor u Kolimi.

To je bila domovina. To je bio kerkin mu i kolovanje sinova.
Teret istrage i logorsko gladovanje - u logoru je Spiridon davao polovicu
svojih dnevnih obroka sinu - nisu popravili Spiri-donov vid; tavie,
preostalo oko, lijevo, jo je vie oslabilo. Pokuati zamoliti lijenike da mu
vrate vid u toj zabaenoj umskoj jazbini bogu za leima bilo je isto kao
moliti da ovjeka iva uznesu u raj. U bijednoj logorskoj ambulanti nisu ak
mogli imati ni predodbu o tome kamo bi ga mogli poslati na lijeenje, a
kamoli izlijeiti ga.
Obuhvativi glavu rukama, Nerin je razmatrao zagonetku svog prijatelja. Nije
ni svisoka, a ni s divljenjem gledao u tog seljaka koga su dogaaji sustigli,
ve je potpuno suosjeao s njim. Ve dulje vremena svi njihovi razgovori
vodili su Nerina sve vie prema jednom pitanju. itavo je tkanje Spiridonova
ivota bilo s njim povezano. inilo se da je danas doao trenutak da mu to
pitanje postavi.
Spiridonov sloeni ivot, njegovo neprestano prelaenje s jedne zaraene
strane na drugu - zar u tome nije bilo neto vie od obinog nagona za
samoodranjem? Zar on nije bio na neki nain povezan s tolstojevskim uenjem,
da nitko na svijetu nije pravedan i nitko kriv? Nije li se u tim gotovo
instinktivnim postupcima crvenokosog seljaka nazirao itav sustav filozofskog
skepticizma?
Danas se pod stepenitem oekivalo da e socijalni eksperiment, koji je Nerin
poduzeo, uroditi potpuno neoekivanim i sjajnim rezultatom!
"Loe se osjeam, Glebe", govorio je Spiridon i uljevitim dlanom trljao
neobrijano lice, kao da hoe skinuti kou. "Napokon, ve etiri mjeseca nemam
pisma od kue."
"Rekao si da Zmija ima pismo?"
Spiridon ga pogleda s predbaci van j em (vid je izgubio, ali oi mu nikad nisu
bile staklaste kao u ljudi koji su slijepi od roenja, i bile su vrlo
izraajne):
"to u tom pismu moe biti - poslije etiri mjeseca?"
384
"Kad ga sutra dobije, donesi ga ovamo, pa u ti ga proitati."
"Svakako u ga donijeti."
"Moda se koje pismo izgubilo na poti? Moda su ih "kumovi" zadrali? Nema
smisla da se brine, Daniliu."
"Kako to moe rei kad mi se srce stislo? Bojim se za Veru. Djevojci je tek
dvadeset jedna godina, a nema ni oca, ni brae, ni majka nije s njom."
Nerin je vidio fotografiju Vere Jegorove koja je bila snimljena prolog
proljea: krupna, punana djevojka, velikih, povjerljivih oiju. Otac ju je
uspio izvesti neozlijeenu iz svjetskog rata. Runom granatom spasio ju je u
umama od opakih ljudi, koji su je htjeli silovati u petnaestoj godini. Ali
ta je mogao sad uiniti iz zatvora?
Nerin je zamiljao gustu permsku umu, mitraljesku tutnjavu motorne pile;
jezivo urlanje traktora, koji vuku dugaka debla, kamione koji su zadnjim
dijelom utonuli u movaru, dok su im radijatori vapijui uzdignuti prema nebu;
mrane, bijesne vozae traktora koji vie ne razlikuju odurne kletve od
obinih rijei - i meu njima djevojku u radnom odijelu, u hlaama, koja se
zavodljivo izdvaja svojom enskom pojavom. Ona spava s njima kraj logorskih
vatri; nitko tko prolazi ne proputa priliku da je opipa ili utine. Zaista,
Spiridona nije srce boljelo bez razloga.
Bilo bi posve beskorisno tjeiti ga; Nerinu se inilo bolje da mu skrene
misli na neto drugo, a da istovremeno sam pokua otkriti ono to je u njemu
traio - neku protuteu svojim uenim prijateljima. Osjeao je da e moda
sada uti potvrdu skepticizma, onako kako ga narod shvaa, i da e se moda
time kasnije i sam okoristiti.

Poloio je ruku na rame Daniliu i oprezno, izdaleka, pokuao postaviti svoje

pitanje:
"Ve te dugo vremena elim neto upitati, Spiridone Daniliu, dok sluam sve
te tvoje dogodovtine. ivot ti je uniten, tano, a uniteni su i ivoti
mnogih drugih, ne samo tvoj. Lutao si amo--tamo, traei nemogue. Zato? Hou
rei, koje..." (zamalo je rekao "kriterije"), "koja bi mjerila valjalo
upotrijebiti da shvatimo ivot? Na primjer, ima li zaista na zemlji ljudi koji
svjesno ele initi zlo? Koji misle "ja u ovim ljudima nanijeti zlo. Stisnut
u ih tako da nee moi ivjeti." Vjerojatno ne, to ti misli? Moda svatko
eli initi dobro ili misli da eli, ali nije svatko bez mane i nepogreiv, a
neki su potpuno nesvjesni - pa jedan drugome nanose toliko zlo. Uvjeravaju
sebe da ine dobro, ali na djelu to ispada zlo. Kao to bi ti rekao, siju ra,
a raste korov."
Oigledno se nije jasno izrazio. Spiridon ga je pogledao iskosa, mrtei se
kao da sumnja da mu je podmetnuo stupicu.
"Recimo da ti uini neku greku i ja te elim popraviti. Govorim ti o tome, a
ti me ne slua, ak mi ne da do rijei. Dobro, to onda treba da radim? Da
te mlatim po glavi? To je lijepo ako sam u pravu, ali to ako ja samo mislim
da sam u
25
U prvom krugu
385
pravu, ako sam naprosto sebe uvjerio da sam u pravu? Ili moda sam nekad bio u
pravu, ali sad imam krivo? Napokon, ivot se mijenja, zar ne? Hou rei, ako
ovjek ne moe uvijek biti siguran da je u pravu, kako onda uope moe
postupati? Moe li se uope zamisliti da bilo koji ovjek na zemlji moe
zaista rei tko ima pravo, a tko ima krivo? Tko u to moe biti siguran?"
"E, ja u ti rei!" Spiridon, u kojem je iznenada zablistalo razumijevanje,
odgovorio je spremno kao da su ga upitali, koji e straar biti ujutro na
dunosti. "Rei u ti: vujak ima pravo, a ljudoder krivo!"
"to? to" ree Nerin zapanjen jednostavnou i snagom tog odgovora.
"Tako je to", ponovi Spiridon s grubim uvjerenjem okrenuvi se ravno prema
Nerinu i vrue mu dahnuvi u lice: "Vujak ima pravo, a ljudoder krivo."
386
64
STISNUTE AKE
Kad su se svjetla ugasila, vitki mladi porunik etvrtastih brkova, koji je
preuzeo dunost u nedjelju uveer lino je proao gornjim i donjim hodnicima
specijalnog zatvora, tjerajui zatvorenike natrag u sobe. Nedjeljom su uvijek
nerado odlazili u krevet. Obiao bi zatvor po drugi put, ali nije se mogao
otrgnuti od punake mlade medicinske sestre u ambulanti. Imala je mua u
Moskvi, ali on danima nije mogao do nje, dok je bila na poslu u zabranjenoj
zoni. Tako je porunik raunao da e ove noi neto postii. Ona mu se
otimala, grubo se smijui i neprestano ponavljala jedno te isto: "Ne budite
bezobrazni!"
Stoga je na drugi obilazak poslao svog narednika. Narednik je shvatio da
porunik nee izai iz ambulante prije jutra i da ga nee kontrolirati, pa se
nije posebno trudio da svakoga otpremi u krevet. Nije se trudio, jer mu je ve
dosadilo poslije tolikih godina da bude hulja, a i zato to je vrlo dobro znao
da e odrasli ljudi, koji narednog dana moraju raditi, s vremenom i sami otii
na spavanje.
Svjetla na stepenicama i u hodnicima specijalnog zatvora nikad se nou nisu
gasila, jer bi to moglo pogodovati bijegu ili pobuni.
I zato dva puta nitko nije najurio Rubina i Sologdina u krevet za vrijeme
inspekcije. Oni su jo uvijek stajali uza zid u velikom glavnom hodniku. Ve
je prola pono, ali zaboravili su na san.
Bila je to jedna od onih besplodnih, gnjevnih rasprava s kojima, kao i sa

stvarnom tunjavom, esto zavravaju ruske proslave.

Debata na papiru nije uspjela. Tokom posljednja dva sata Rubin i Sologdin
obradili su jo dva zakona dijalektike i uznemirili sjene Hegela i Feuerbacha.
Ali njihova se rasprava nije mogla odrati na tim hladnim, uzvienim vrhuncima
i sa svakim udarcem koji su izmijenili, sklizala je sve dublje prema
vulkanskom krateru.
387
"Ti si fosil, dinosaurus!" bijesnio je Rubin. "Kako ti misli da e uope
moi ivjeti na slobodi s tako luakim idejama? Zar zaista misli da e te
drutvo prihvatiti?"
"Kakvo drutvo?" upita Sologdin iznenaen. "Ja sam, otkako pamtim, u zatvoru a
ne u drutvu, i oko mene nema nita do bodljikave ice i straara. Od onog
drutva iza zone odsjeen sam zapravo zauvijek - pa zato da se onda pripremam
za njega?"
Jo su prije toga raspravljali o tome kakva je omladina.
"Kako se usuuje suditi o omladini?" bjesnio je Rubin. "Borio sam se s
omladinom na frontu, iao sam s njima u izvianje iza borbenih linija, a sve
to ti o njima zna uo si od nekog gada u tranzitnom logoru. Ve dvanaest
godina samo se kiseli u logoru, a i prije toga - koliko si uope zemlje
vidio? Patriari Prudy? Ili si iao u selo Kolomenskoje u nedjelju?"
"Zemlju? I ti preuzima na sebe da govori o zemlji?" po-vikne Sologdin u pola
glasa, kao da se gui. "Stidi se! Stidi se! Koliko je ljudi prolo kroz
Butirku, sjeti se - Gromov, Ivantejev, Jain, Blohin? Oni su ti znali govoriti
istinu o zemlji, oni su ti govorili o svom ivotu. A jesi li ih ti sluao? A
to je s onim Vartapetovim, i onim, kako se ono zvao ... ?"
"Kojim? Zato bih ja njih sluao? Slijepci... laju kao ivotinja kojoj je
zgnjeena apa. Govore kao da njihov promaeni ivot znai kraj itavog
svijeta. Njihov opservatorij je kibla u latrini. Promatraju svijet s panja;
oni nemaju prave take gledita!"
I tako je to ilo dalje, gubili su nit svojih argumenata, nisu bili u stanju
slijediti tok vlastitih misli, nisu bili svjesni hodnika u kojem su osim njih
sjedila jo samo dva slaboumna ahista za ahovskom ploom i kova, strastveni
pua. Bili su svjesni samo svojih vlastitih gnjevnih kretnji, zajapurenih
lica, velike crne brade nasuprot urednoj plavoj kozjoj bradici.
Svaki je od njih nastojao samo jedno: da pronae i pogodi bolno mjesto
drugoga.
Sologdin je zurio u Rubina tako vatreno da bi mu se oi, kad bi se oi mogle
rastopiti u aru osjeaja, zacijelo rastalile.
"Kako se s tobom uope moe razgovarati? Ti nisi dostupan razlogu! Nita te ne
stoji da se prebaci s crnoga na bijelo. A iznad svega me tjera u bjesnilo da
negdje u sebi zaista vjeruje u motto ..." (u svom bijesu upotrijebio je rije
stranog porijekla, ali barem je pripadala dobu vitetva), "da "svrha opravdava
sredstvo". Ali ako te netko upita licem u lice, vjeruje li u to, ti e
nijekati! Siguran sam da e nijekati."
"Ne, zato?" iznenada je Rubin poeo govoriti s nekom umiru-juom hladnoom.
"Ja u to ne vjerujem - kad sam ja posrijedi. Ali stvar je drugaija u
drutvenom smislu. Nai su ciljevi prvi put u itavoj ljudskoj povijesti tako
uzvieni da moemo rei: oni opravdavaju sredstva kojima su postignuti."
"Aha, dakle, tu smo", ree Sologdin, opazivi nezatieni cilj za svoj ma i
pripremivi osjetljiv i zvonki udarac. "Samo zapamti: to vii ciljevi, to
via moraju biti i sredstva. Neasna sredstva unitavaju i same ciljeve."
388
"Kako misli neasna? Tko se slui neasnim sredstvima? Zar moda nijee
moral revolucionarnih sredstava? Moda ak nijee i nunost diktature?"
"Ne pokuavaj me uvlaiti u politiku!" ree Sologdin, zaprije-tivi Rubinu
hitro prstom pred nosom. "Ja sam zatvoren po lanu pedeset i osmom, ali nikad

se nisam bavio politikom, a ne bavim se ni sada. Onaj kova, koji tamo sjedi i on je pedesetosma, a nepismen je."
"Odgovori na pitanje!" nije poputao Rubin. "Priznaje li diktaturu
proletarijata?"
"Nisam rekao ni rijei o vladavini radnika. Postavio sam ti posve isto
pitanje iz udorea: opravdavaju li sredstva cilj ili ne? A ti si mi
odgovorio! Pokazao si to misli."
"Nisam rekao da to vrijedi u linom smislu!"
"Pa to onda?" ree Sologdin jedva se svladavajui da ne pone vikati.
"udoree ne smije gubiti snagu ako poveava podruje! To znai da je zloin
ako ti lino ubije ili izda nekoga; ali ako Jedinstveni i Nepogreivi potue
pet ili deset milijuna, onda je to u skladu s prirodnim zakonom, to valja
pohvaliti kao napredno?"
"Te se stvari ne mogu usporeivati! One su kvalitativno razliite."
"Prestani se pretvarati! Previe si uman da vjeruje u te svinjarije! Ni jedan
razuman ovjek ne moe tako misliti! Ti naprosto lae!"
"Ti lae! Sve je kod tebe samo velika poza! Taj tvoj idiotski "jezik krajnje
jasnoe"! I to tvoje izigravanje vitetva! I to to nastoji da izgleda kao
Aleksandar Nevski! Kod tebe je sve poza zato to si promaen. I to tvoje
piljenje drva - i to je poza!"
"Ti si prestao dolaziti piliti! Kod toga se mora raditi rukama, a ne jezikom!"
"Kako to misli, prestao sam? Tri dana?"
Njihova je rasprava jurila, ne zaustavljajui se, kroz mrana i osvijetljena
mjesta njihovih uspomena, poput nonog brzog vlaka koji juri kraj postaja i
signalnih svjetla, preko pustih stepa i kroz poluosvijetljene gradove; i sve,
to bi naas izronilo, obasjalo bi samo lanim svjetlom ili popratilo nejasnom
tutnjavom bezglavu jurnjavu njihovih spojenih misli.
"Ti bi mogao prije svega primijeniti moral i na sebe!" ree Rubin povrijeeno.
"A to je s ciljevima i sredstvima u tvom sluaju? U linom smislu! Samo se
sjeti o emu si sanjao kad si zapoeo karijeru kao inenjer? vrsto si odluio
da zaradi milijun, kao Korejko."
"A ti bi se mogao sjetiti kako si uio seosku djecu da prijavljuju svoje
roditelje!"
Poznavali su jedan drugoga dvije godine. A sad su pokuali iskoristiti jedan
protiv drugoga, na najrazorniji i najuvredljiviji nain, sve to su saznali u
najintimnijim razgovorima. Sad su se
389
I
svega sjeali, i sve je postajalo optuba, oruje. Daleko od toga da bi se
uzdizao prema apstraktnim pitanjima, njihov se dvoboj sputao sve nie i nie
na najlinije i najbolnije pojedinosti.
"Oni su tvoji istomiljenici! Oni su tvoji najbolji prijatelji!" urlao je
Sologdin. "ikin-Mikin! Uope mi nije jasno zato se dri daleko od njih?
Kakvo je to licemjerje?"
"to? to si rekao?" Rubin se guio od bijesa. "Misli li to ozbiljno?"
Ne, sam Sologdin je vrlo dobro znao da Rubin nije dounik i da nikad nee
biti, ali u ovom trenutku nije mogao odoljeti napasti da ga strpa u isti ko s
oficirima slube sigurnosti.
"Napokon", tvrdio je Sologdin, "to bi bilo mnogo dosljednije s tvoje strane.
Budui da su nai tamniari u pravu, tvoja je dunost da im pomogne koliko
god moe. A zato ne bi bio dounik? ikin e ti napisati povoljnu
karakteristiku, tvoj sluaj e opet biti razmotren ..."
"To mi vonja na krv!" Rubin stegne svoje velike ake i podigne ih kao da se
hoe tui. "Zbog takvih rijei mogao bih nekome razbiti nos."
"Rekao sam samo", odgovorio je Sologdin to je mogao suzdrljivije, "da bi to

bilo mnogo dosljednije s tvoje strane. Ako svrha opravdava sredstvo."

Rubin otvori ake i bijesno i prezirno pogleda svog protivnika.
"ovjek mora prvo imati principe! Ti ih uope nema! Sve to apstraktno
blebetanje o Dobru i Zlu ..."
Sologdin pokua objasniti svoje stajalite: "to si ti oekivao? Razmisli sam.
Budui da smo svi mi zatvoreni s razlogom, a ti si jedina iznimka, znai da su
nai tamniari u pravu. Svake godine dva puta pie molbu za pomilovanje ..."
"Lae! Ne molbu za pomilovanje, ve za obnovu procesa."
"A koja je razlika?"
"Vrlo velika razlika."
"Oni te odbijaju, a ti i dalje moljaka. Ti si taj koji nije htio raspravljati
o znaenju ponosa u ovjekovom ivotu, ali bi morao ozbiljno razmisliti o
ponosu! Ti si se spreman poniziti samo zbog vanjske, povrne slobode. Ti si
poput psa na lancu: tko god ima lanac u ruci, u njegovoj si moi."
"A ti nisi ni u ijoj moi?" ree Rubin izvan sebe od gnjeva. "I ti ne bi
moljakao?"
"Ne!"
"Pa ti naprosto nema mogunosti da dobije slobodu! Ali kad bi imao, ne samo
da bi molio, ti bi..."
"Nikad", ree Sologdin.
"Kako plemenito od tebe! Ti se ruga svoj ovoj zbrci u sedmici, ali kad bi
mogao uiniti neto spektakularno da se istakne - puzao bi na trbuhu."
"Nikad!" ponovi Sologdin drui.
390
"A ja ti kaem da bi!" graktao je Rubin. "Ti naprosto nema sposobnosti da se
istakne. To je sve kiselo groe! A ipak, kad bi ti neto mogao napraviti kad bi to od tebe zatraili - puzao bi na trbuhu!"
"Dokai!" Sad je Sologdin stegao ake. "Vidjet emo tko e kome razbiti nos!"
"Daj mi vremena i dokazat u ti! Daj mi... godinu dana! Daje li mi godinu
dana?" "Uzmi deset."
"Ali znam ja tebe! Sakrit e se iza dijalektike, rei e da "sve tee, sve
se mijenja"."
"Samo za ljude tvoga soja "sve tee, sve se mijenja"! Ne sudi druge po sebi."
391
65
DOTTY
Odnosi izmeu mukarca i ene uvijek su udni: nita se ne moe predvidjeti,
nemaju nikakva unaprijed odreena smjera, ne ravnaju se ni po kakvim zakonima.
Katkad doe do mrtve take, gdje ti ne preostaje nita drugo nego da sjedne
i zaplae; sve je ve reeno, uzalud; svi su argumenti izneseni i pobijeni.
Ali odjednom se sluajno susretnu pogledi - i zid ne poinje pucati, ve se
naprosto otopi, i tamo gdje je bila tama, zablista ist pute-Ljak, po kojem
dvoje moe koraati.
Samo puteljak - i moda samo za minutu.
Inokentij je ve davno zakljuio da je izmeu njega i Dottv sve svreno. Tako
je moralo i biti, s tom njenom otuenou i sitniavou. Ali bila je tako
umiljata na zabavi kod njegovog tasta, da ga je to ispunilo nekom toplinom
prema njoj, i jo uvijek ju je osjeao dok se vozio s njom kui automobilom.
Pripovijedali su o zabavi; Inokentij je sluao kako Dotty razmatra mogunost
Clarine udaje - i ne mislei, nehotice, ogrlio ju je i uhvatio za ruku.
Iznenada je pomislio: da mu ova ena nikad nije bila ni supruga ni ljubavnica,
ve da pripada nekome drugome, i da ju je isto ovako ogrlio u automobilu, to
bi osjeao? Bilo je posve jasno: potrudio bi se svim silama da je pridobije.
Zato ga je onda, kad mu je bila vlastita supruga, toliko vrijealo to eli
to isto tijelo?
Bilo je najrunije i najgore to ga je ba ovakva - pokvarena, uprljana tuim

rukama - ovog trenutka privlaila, ne samo silno, ve opasno privlaila. Kao

da osjea potrebu da neto dokae. to? Kome?
Kad su se nali u dnevnoj sobi, zaeljevi mu laku no Dottv je poloila glavu
na Inokentijeve grudi, zbunjeno ga poljubila u vrat i otila, ne pogledavi
ga. Inokentij je poao u svoju sobu, svukao se, i iznenada osjetio da mora
poi k Dottv.
Djelomino je to bilo stoga to se na zabavi osjeao siguran od hapenja;
gomila ljudi koji piju, razgovaraju i smiju se okru
392
ila ga je kao oklop. Sada, u samoi svoje radne sobe, opet je osjetio strah,
i osjetio je potrebu za zatitom.
Stajao je pred vratima svoje ene u kunom ogrtau i papuama. Jo uvijek
neodluan da li da pokuca, lagano je gurnuo vrata rukom. Dotty se uvijek
neega bojala i nou je zakljuavala vrata. Ali sad su se vrata otvorila na
dodir.
Inokentij ue bez kucanja, odmakne zastor - i ugleda Dotty u krevetu, pod
mekanim, srebrnastoljubiastim pokrivaem.
Trebalo je da se trgne, ali nije se ni maknula.
Mala svjetiljka na nonom stoliu obasjala joj je njeno lice, svijetlu
razasutu kosu, satensku zlaanu spavaicu, ukraenu finim ipkama, kroz koje
su zavodljivo svjetlucala njena ramena, ruke i grudi.
Bilo je prilino vrue u spavaoj sobi, ali Inokentiju je godila toplina;
osjeao je nekakvu hladnou. U zraku je lebdio blag miris parfema.
Priao je stoliu pokrivenom prozranim stolnjakom. Uzeo je u ruku neku morsku
koljku i premeui je po rukama ree bijesno, napola okrenut od nje: "Ja sam
ne razumijem zato sam ovdje; ne mogu zamisliti da bi izmeu nas jo neto
moglo biti." (Nije govorio pa ak ni mislio kako je i on sam prevario enu u
Rimu.) "Ali upravo sam sad pomislio: a to ako ipak otiem k njoj?" Nervozno
je prevrtao koljku i postrance pogledao Dotty. Prezirao je sam sebe.
Ona je okrenula glavu na jastuku i pogledala ga, paljivo i njeno, premda mu
je u polutami jedva mogla razaznati lice. U ruci, koja joj je visila gola do
lakta i nekako bespomona pod ljupkim naborima spavaice, lagano je drala
knjigu. "Pa samo legni malo kraj mene", ree ona dirljivo. Da samo malo legne?
Zato ne? Oprostiti joj sve to se dogo-godilo, bilo je neto posve drugo.
Bilo je lake i govoriti leei. Iz nekog razloga moe se rei mnogo vie,
najintimnije stvari, kad se lei u zagrljaju pod pokrivaem, nego kad se sjedi
jedno drugome nasuprot u naslonjaima. Zakoraio je neodluno prema krevetu.
Ona je podigla rub pokrivaa, otkrivajui toplu dubinu. Ne primijetivi da je
stao na knjigu koja joj je ispala iz ruke, Inokentij je legao u tu dubinu, i
ona se nad njim sklopila.
393
66
BRITKA SABLJA DEMEKINJA
Napokon je araka zaspala.
Dvije stotine i osamdeset zekova spavalo je pod modrim aruljama, glava
zabaenih ili uguranih u jastuke, diui tiho, ili nesnosno hrui ili viui,
zgrenih da se ugriju, ili ispruenih jer im je bilo previe vrue. Spavali su
na dva kata zgrade, na dva reda leajeva na svakom katu, i gledali razliite
stvari u snovima: starci su vidjeli svoje ljubljene; mladii su vidjeli ene;
neki su vidjeli ono to su izgubili, neki vlak, neki crkvu, neki svoje suce.
Ali ma koliko se razlikovali njihovi snovi, u svima su spavai ipak tjeskobno
bili svjesni da su zatvorenici; ako su etali po zelenoj travi ili po gradu,
to je znailo da su pobjegli, da su zavarali tamniare, da je nastao neki
nesporazum i da ih ve gone. Onaj sretni, potpuni zaborav, koji je Longfellow
prikazao u Snu roba nije im bio suen, ok nezasluenog hapenja, kazna od
deset ili dvadeset pet godina, bijesni lave policijskih pasa, potkovane izme

straara pratilaca i prodoran zvuk budnice u logoru prodrli su u svaki sloj

njihova bia, u sve sekundarne, pa ak i primarne instinkte, u same kosti. Da
je dolo do poara, iznenada probueni zatvorenik prvo bi se sjetio da je u
zatvoru, a onda bi tek osjetio plamen i dim.
Svrgnuti visoki inovnik Mamurin spavao je u svojoj samici. Straari koji nisu
bili u slubi su spavali. Straari u slubi takoer su spavali. Deurna
bolniarka, poto se itavo vee opirala poruniku s etvrtastim brkom,
nedavno je popustila, i sad su i oni spavali na uskom divanu u ambulanti. I
napokon, mali sjedokosi straar, koji je sjedio u straarnici kraj eljezom
okovanih vrata zatvora, kad je vidio da nitko ne dolazi da ga kontrolira i da
se nitko ne javlja na njegov poljski telefon, takoer je zaspao, poloivi
glavu na stoli, ne promatrajui vie zatvorski hodnik kroz prozor, kao to mu
je bila dunost.
I odluno izabravi taj sat u dubini noi, kad su mavrinska zatvorska pravila
prestala funkcionirati, zatvorenik broj 281 tiho je iziao iz polukrune
sobe mirkajui pod jarkim svjetlom,
394
gazei cipelama gusto posijane opuke. Uspio je nekako navui cipele bez
obojaka, i preko rublja je prebacio iznoeni frontovski injel. Crna brada
bila mu je zamrena; rijetka kosa visila je oko lica, koje je izraavalo
patnju.
Uzalud je pokuavao da zaspi. Sad je ustao i poeo etati hodnikom. To mu nije
bilo prvi put: na taj nain je smirivao razdraenost i otar bol u zatiljku,
te podmukli bol oko jetre.
Ali premda je iziao iz sobe da bi proetao, nosio je, kao obino, par knjiga;
u jednoj od njih bio je sloeni rukopis skice ja "svjetovne hramove" i loe
zailjena olovka. Poloivi knjige, olovku, kutiju lakog duhana i lulu na
dugaki, prljavi stol, Rubin je poeo uporno etati hodnikom amo-tamo,
omotavi se kabanicom.
Priznavao je da je svim zatvorenicima teko - i onima koji su zatvoreni bez
razloga, kao i onima koji su zatvoreni zato to su neprijatelji drave. Ali
njegov vlastiti poloaj
inio mu se traginim u aristotelovskom smislu.
Njemu su zadale udarac iste one ruke koje je iznad svega volio. Zatvorili su
ga beutni birokrate, zato to je upravo nepristojno volio zajedniki cilj.
I, kao rezultat tog traginog proturjeja, da bi zatitio i svoje dostojanstvo
i dostojanstvo svojih drugova, Rubin je bio prisiljen da se svakodnevno
suprotstavlja zatvorskim slubenicima i straa-rima kojih su postupci, prema
njegovom pogledu na svijet, bili diktirani potpuno istinskim, pravednim i
naprednim zakonom. Njegovi drugovi, s druge strane, veinom mu uope nisu
bili drugovi, i u svim su mu sobama predbacivali, grdili ga, samo to ga nisu
izgrizli, zato to nisu bili u stanju podignuti se iznad vlastite nesree, i
iza svega toga vidjeti veliko pokoravanje prirodnom zakonu. U svakoj eliji, u
svakom novom susretu, u svakoj raspravi bio je prisiljen da im dokazuje neumorno i prezirui njihove uvrede - da veim dijelom i openito gledajui
sve ide kako valja, industrija cvjeta, poljoprivreda proizvodi vikove, nauka
napreduje ogromnim skokovima, kultura blista poput duge.
Njegovi protivnici, budui da su bili u veini, vladali su se kao da su oni
narod, a da on, Rubin, govori u ime malobrojne manjine. Ali sve u njemu je
govorilo da je to la. Narod je bio izvan zatvora, izvan bodljikave ice.
Narod je zauzeo Berlin, sastao se s Amerikancima na Elbi, putovao na Istok u
demobili-zacionim vlakovima, prihvatio se rekonstrukcije Dnjeprogesa, ponovo
oivio Donbas, izgradio Staljingrad. Osjeaj jedinstva s mili-r junima spasio
ga je od osjeaja usamljenosti u njegovoj borbi protiv ove nekolicine
zatvorenika.
esto su ga muili, ne za volju istine, ve samo da se osvete njemu za krivicu
koja im je nanesena, kad se ve nisu mogli osveivati tamniarima. Proganjali

su ga, ne brinui se to ga svaki takav sukob razdire i vodi blie grobu.

Ali on je morao raspravljati - jer je, na tom sektoru fronta, u Mavrinskoj
araki, bilo malo njih koji su mogli braniti socijalizam kao on.
Rubin je pokucao na stakleni prozori u eljeznim vratima - jedanput, dvaput,
trei put vrlo jako. Trei put na prozoru se pojavilo lice pospanog prosijedog
straara.
395
"Zlo mi je", ree Rubin. "Potreban mi je lijek. Odvedite me bolniarki."
Straar je asak razmiljao.
"U redu. Telefonirat u."
Rubin je i dalje koraao hodnikom.
On je uope bio tragian lik.
Prag tamnice prestupio je prije svih koji su sad ovdje sjedili.
Njegov odrasli brati, koga je esnaestogodinji Levka oboavao, zamolio ga je
da sakrije neke tamparske kalupe. Levka je sa zanosom ispunio nalog. Ali nije
se sjetio da se sakrije od djeaka iz susjedstva. On je iz potaje promatrao i
otkucao Levku. Levka nije izdao svog bratia: izmislio je priu da je kalupe
naao pod stepenicama.
Dok je hodao gore-dolje hodnikom tekim, odmjerenim korakom, Rubin se ivo
sjetio samice u harkovskom unutarnjem zatvoru prije dvadeset godina.
Unutarnji zatvor bio je sagraen po amerikom uzoru - otvorena konstrukcija na
nekoliko katova sa eljeznim odmori-tima i stepenitima, a na dnu straar sa
signalnim zastavicama koji upravlja prometom. U zatvoru je jasno odjekivao
svaki zvuk. Levka je uo tutnjavu dok su nekoga vukli po eljeznim stepenicama
- i iznenada je krik, koji para srce, potresao zatvor:
"Drugovi! Pozdrav iz ledene kaznene elije! Dolje staljinski krvnici!"
Tukli su ga - uo se onaj posebni zvuk udaraca po mekanom mesu. Mora da su mu
zatvorili usta; krikovi su se poeli prekidati dok napokon nisu posve
prestali. Ali tri stotine zatvorenika u tri stotine samica bacilo se na svoja
vrata, poelo lupati po njima i urlati:
"Dolje krvoloni psi!"
"edni su radnike krvi!"
"Opet imamo cara na grbai!"
"ivio lenjinizam!"
I iznenada su u nekim elijama zapjevali bjesomuni glasovi: "Ustajte,
prezreni na svijetu ..."
I tada je itava nevidljiva masa zatvorenika, zaboravljajui na sebe,
zagrmjela:
"To e biti posljednji i odluni teki boj! ..."
Nije ih se vidjelo ali, poput Levke, zacijelo su mnogi od onih koji su pjevali
imali suze zanosa u oima.
Zatvor je brujao kao podivljala konica. Steui kljueve tamniari su se
okupili na stepenicama, preplaeni besmrtnom himnom proletarijata__
Kakvi valovi bola u zatiljku! Kakav pritisak ispod desnog boka!
Rubin opet pokuca na prozori. Kad je drugi put pokucao izvirilo je lice
istog pospanog straara. Pomaknuvi okno promrmljao je: "Nazivao sam; ne
javljaju se."
396
li
I
Htio je zatvoriti staklo, ali Rubin mu nije dopustio:
"Pa idite onda tamo!" povikao je razdraen od bola. "Zlo mi je, razumijete? Ne
mogu spavati! Zovite medicinsku sestru."
"Dobro, u redu", sloi se straar i zatvori prozor.
Rubin je opet poeo etati gore-dolje, beznadno odmjeravajui popljuvanu
duljinu zadimljenog prljavog hodnika. Vrijeme kao da se kretalo isto tako

polako kao njegovi koraci.

A iznad slike harkovskog unutarnjeg zatvora - kojeg se uvijek sjeao s
ponosom, premda su mu ta dva tjedna u samici predstavljala mrlju na
karakteristici tokom itavog ivota, i pridonijela njegovoj sadanjoj presudi
- druga, skrivena sjeanja uvukla su mu se u mozak ispunjajui ga vruim
stidom.
... Jednog dana pozvali su ga u partijski ured tvornice traktora. Lev je sebe
smatrao jednim od utemeljitelja tvornice. Radio je u redakciji tvornikih
novina, prolazio radionicama da bi oduevio mlae radnike i ulio energije u
starije, i vjeao biltene o pobjedama udarnih brigada, o ispunjenju i
premaenju norme, i o nemarnom radu.
Dvadesetogodinji momak u svojoj ukrajinskoj seljakoj koulji uao je u
partijski ured jednako mirno kao to je ranije uetao u ured Pavla Petrovia
Postieva, sekretara Centralnog komiteta Ukrajine. I kao to je tom prilikom
rekao jednostavno: "Zdravo, drue Postiev!" i prvi pruio ruku, i ovog puta
je rekao etrdesetogodinjoj eni, koja je kratko podianu kosu povezala
crvenom trouglastom maramom: "Zdravo, drugarice Bahtina! Pozvala si me?"
"Zdravo, drue Rubin", rekla je ona rukujui se. "Sjedni." Sjeo je.
U sobi je bio jo jedan ovjek, ali to nije bio radnik: na sebi je imao
kravatu, odijelo, ute sportske cipele. Sjedio je po strani, pregledavajui
novine, i nije na njih obraao panje.
Partijski ured bio je strog poput ispovjedaonice, ukraen ar-kocrvenim i
mranim crnim tonovima.
Suzdrano, nekako bez ivota, ena je poela s Levom razgovarati o tvornikim
poslovima, o kojima su prije uvijek ivahno diskutirali. Iznenada, zavalivi
se u naslonja, ona otro ree: "Drue Rubin! Mora priznati Partiji svoje
greke."
Lev je bio zaprepaten. to se dogodilo? Zar ne daje Partiji svu svoju snagu,
sve svoje zdravlje, i nou i danju? Ne! To nije dovoljno. Ali, to nedostaje?
Sad se umijeao i onaj tip. Obratio se Rubinu sa "vi", to je veoma vrijealo
proletersko uho. Rekao je da Rubin mora Partiji iskreno ispriati sve to
znade o svom oenjenom bratiu - do u tanine. Je li istina da je on nekad bio
aktivan lan opozicione organizacije, i da to sad taji od Partije?
Neto je smjesta morao rei, a oboje je zurilo u njega... Upravo oima istog
tog bratia Lev je nauio promatrati revoluciju. Od njega je takoer nauio da
sve nije tako lijepo i bezbrino, kao to izgleda na prvomajskoj paradi.
Zaista, revolucija
397
iii
jest proljee - a to znai da se mora pregaziti mnogo blata, prije nego ovjek
pronae vrsti put.
Ali prole su etiri godine. Razmimoilaenja unutar Partije su prestala. Ve
su poeli zaboravljati opoziciju. Sagradili su, ovako ili onako, prekooceanski
brod kolektivizacije iz tisua krhkih malih seljakih amaca. Visoke pei
Magnitogorska rigale su dim, a traktori iz etiri prve tvornice traktora orale
su brazde na kolhoznim poljima. Daleko su za sobom ostavili "518" i "1040".
Objektivno, sve se radilo za veu slavu svjetske revolucije - i zar je sad
imalo smisla buniti se to e svim tim velikim djelima biti nadjenuto ime
jedne osobe? (Lev se prisilio da zavoli ak i to ime. Da, poeo ga je
voljeti!) I zato bi sada trebalo hapsiti ljude, zato se svetiti onima koji
su neko izraavali neslaganje?
"Ne znam. Nikad on nije bio u opoziciji", uo je Levka sama sebe kako
odgovara. Ali njegov je razum shvatio da je, eli li govoriti kao odrastao
ovjek, bez mladenake romantike, besmisleno nijekati.
Kretnje drugarice Bahtine bile su energine i nagle. Partija! Moe li ita
biti vie od Partije? Kako se moe nijekati pred Partijom? Kako se moe

oklijevati s priznanjem Partiji? Partija ne kanjava; ona je naa savjest.

Sjeti se to je govorio Lenjin...
Deset pitolja uperenih u njegovu glavu ne bi preplaili Rubina; ni hladna
samica, ni izgnanstvo u Solovki ne bi iz njega izvuklo istinu. Ali pred
Partijom, u toj crvenoj i crnoj ispovje-daonici, nije mogao lagati.
Rekao im je kada i gdje je njegov brati pripadao opozicionoj organizaciji,
to je radio.
ena ispovjednik je uutjela.
Uljudni gost u utim sportskim cipelama rekao je: "Dakle, ako sam vas pravo
shvatio ...", i proitao je to je napisao na arku papira. "A sada potpiite;
ovdje."
Rubin se trgnuo.
"Tko ste vi? Vi niste Partija!"
"Zato ne?" upita gost uvrijeeno. "I ja sam lan Partije. Ja sam isljednik
GPU-a."
Rubin je opet pokucao na mali prozori. Straar, koji se oigledno tek
probudio, ree ljutito: "Sluaj, zato kuca? Ve sam ih ne znam koliko puta
zvao, ali se ne javljaju."
Rubinove su oi plamtjele od bijesa. "Molio sam vas da odete tamo, ne da
telefonirate! Zlo mi je od srca! Moda u umrijeti."
"Nee umrijeti", ree straar umirujue, ak samilosno. "Iz-drat e do
jutra. Prosudi sam: kako bih mogao otii i napustiti mjesto?"
"A koja bi budala uzela vae mjesto?" povie Rubin.
"Nitko ga ne bi uzeo, ali ustav zabranjuje. Nisi sluio vojsku?"
Rubinu je silno lupalo u glavi, i gotovo je povjerovao da bi zaista ovog asa
mogao umrijeti. Videi njegovo zgreno lice, straar odlui: "Dobro, u redu,
makni se od tog prozora i ne kucaj. Otrat u."
398
I zaista je otiao. Rubinu se uinilo da mu se i bol malo stiala.
Opet je poeo koraati hodnikom.
... A mozgom su mu i dalje prolazile uspomene, koje uope nije elio
probuditi. Zaboraviti ih znailo bi ozdraviti.
Odmah poslije zatvora, elei da opere svoju ljagu pred oima komsomolaca i da
se pokae korisnim i pred samim sobom i pred revolucionarnom klasom, Rubin je,
s mauzerom na boku, sudjelovao u kolektivizaciji sela.
Kad je trao bos itava tri kilometra, pukom se branei od pobjenjelih
seljaka, to je onda zapravo mislio? "Napokon se borim u graanskom ratu!"
Samo to.
Sve je to izgledalo posve prirodno: raskopavati jame ispunjene zakopanim
itom, spreavati gospodare da ga samelju i da peku kruh, braniti im prilaz
bunarima. I ako bi umrlo seljako dijete - crknite avoli, skupa sa svojom
djecom, ali kruh pei neete! Nije osjeao nikakvu samilost i postao mu je
posve obian prizor da u zoru vidi ona usamljena kola s iscrpljenim konjem
kako prolaze kroz opustjelo, mrtvo selo; to ga nije uzbuivalo nita vie nego
da gleda tramvaj u gradu.
Udarac biem kod prozorskih kapaka: "Ima li leeva? Iznesite ih."
I kod iduih kapaka: "Ima li leeva? Iznesite ih." A ubrzo se ulo samo: "Hej!
Ima li koga ivog?" A sad mu se to urezalo u mozak, kao da je utisnuto
usijanim gvoem. Pee. Katkada je osjeao da su njegove rane pokora, da je
zatvor pokora, da su njegove bolesti pokora.
Moda jest pravedno. Ali budui da je sad shvaao da je ono to je inio bil
uasno, i budui da to vie nikad ne bi uinio, i da je to okajao... Kako bi
se od svega mogao proistiti? Kome bi mogao rei: to se nikad nije dogodilo?
Od sada nadalje emo raunati da se to nikad nije dogodilo! Pravit emo se kao
da se to nikad nije dogodilo!
to nee jedna besana no izvui iz bijedne due ovjeka koji je

sagrijeio? ...
... Ovog puta je straar sam otvorio prozori. Ipak je na kraju odluio da
ostavi svoje mjesto i poe u tab. Utvrdilo se da su svi zaspali, i da nije
bilo nikoga tko bi podigao telefon kad je zvonio. Narednik, koga je probudio,
sasluao je njegov izvjetaj i ukorio ga to je napustio mjesto; znajui da
medicinska sestra spava s porunikom, nije se usudio da ih probudi.
"Nemogue", ree straar kroz prozori. "Sam sam iao tamo i podnio
izvjetaj. Kau - nemogue. Mora ekati do jutra."
"Ja umirem. Umirem!" zahriplje Rubin kroz prozori. "Razbit u vam prozor!
Smjesta pozovite deurnog! Objavljujem trajk glau!"
"Kakav trajk glau? Pa tko te sad hrani, je li?" primijeti straar razumno.
"Ujutro e biti doruak, pa onda trajkaj. Hajde, hajde, makni se. Jo
jedanput u telefonirati naredniku."
399
Rubin se morao obuzdati. Svladavajui muninu i bol, opet je pokuao odmjereno
etati hodnikom. Sjetio se Krilovljeve basne Sablja demekinja. Vani na
slobodi smisao te basne nikad mu nije bio posve jasan, ali u zatvoru ga je
odjednom shvatio.
Bacie britku demekinju
na hrpu stara eljeza;
na trnicu odnesoe je
seljak je kupi nizata.
Seljak je sabljom skidao koru s drvea, cijepao trijee. Od sablje je
preostala samo izjedena otrica i ra. I jednom je je upitao sablju, koja je
leala na polici u kolibi:
Na to ti cijeli ivot lii? Ne srami li se da ko bradva, potpalu kree,
tee daske?
A sablja je odgovorila onako kako je Rubin sam sebi odgovorio ve stotinu
puta:
U ruci borca - strava prava! A ovdje sve to znam - badava! Ne sramim se, al
sram nek slijedi onog tko ne zna za to vrijedim!
400
67
GRAANSKI HRAMOVI
Rubin je osjetio slabost u nogama i sjeo je za stol, naslonivi se grudima na
njega.
Ma koliko da je estoko pobijao Sologdinove tvrdnje, one su ga boljele, jer je
znao da su djelomino opravdane. Da, temelji vrline i morala bili su uzdrmani,
posebno kod mlae generacije; ljudi su izgubili osjeaj za lijepe postupke i
moralne postupke.
U starim drutvima znali su da su crkva i autoritativni sveenik potrebni da
podravaju moral. ak i sada, koja poljska seljakinja poduzima bilo kakav
ozbiljan korak, a da se prije toga ne posavjetuje sa svojim sveenikom?
Moda je u ovom trenutku bilo vanije za sovjetsku zemlju da podigne opi
moral nego da sagradi kanal Volga-Don ili Angarstroj.
Kako to uiniti? Tome e posluiti "prijedlog za podizanje graanskih hramova"
- koji je Rubin ve sastavio u grubim crtama. Noas, budui da i tako pati od
besanice, mora tom prijedlogu dati konaan oblik. I kad mu slijedei put
odobre posjetu, nekako e ga prokrijumariti iz zatvora. Vani e mu ga
pretipkati i poslati Centralnom komitetu. Nije ga mogao poslati pod vlastitim
imenom - Centralni komitet bio bi uvrijeen da takav prijedlog dolazi od
politikog zatvorenika. Ali, nije ga mogao poslati ni anonimno. Neka ga
potpie jedan od njegovih drugova s fronta; za volju tog uzvienog cilja Rubin
e rado rtvovati slavu izumitelja.
Trudei se da ne obraa panju na valove bola u glavi, Rubin je napunio lulu
duhanom Zlatno runo - samo iz navike; jer u ovom trenutku nije imao nikakve

elje da pui, ak mu se i gadilo. Ipak je zapuio i poeo prouavati svoj

prijedlog.
Sjedei u ogrtau i donjem rublju za grubim stolom posutim mrvicama kruha i
pepelom, udiui ustajali zrak nepometenog hodnika kojim su tu i tamo pospani
zekovi urili na nunik, anonimni autor prouavao je nesebini prijedlog koji
je razvuenim rukopisom nakrabao na hrpi listova papira.
26
U prvom krugu
401
Uvod je iznosio potrebu da se jo vie podigne ve i tako visok moral
stanovnitva, da se dade vee znaenje revolucionarnim i dravnim praznicima i
ceremonijalno dostojanstvo inovima enidbe, imenovanja novoroeneta, prelaza
u zrelost i oplakivanja mrtvih. (Autor je uz put zabiljeio da se roenje,
enidba i smrt u nas promatraju rutinski, zbog ega graanin vrlo slabo osjea
svoje obiteljske i drutvene veze.)
Kao rjeenje, predlagalo se da se posvuda podignu graanski hramovi,
projektirani tako velianstveno da bi dominirali okolinom.
Zatim je u posebnim poglavljima, koja su opet podijeljena na lanove, paljivo
iznesen organizacioni plan: koja veliina po-pulacionog centra ili kakva
teritorijalna jedinica zahtijeva izgradnju graanskog hrama; koje tano datume
valja slaviti u nazonosti svih stanovnika podruja; priblino trajanje
pojedinih obreda. Braku bi prethodile zaruke i objavljivanje vjenanja dva
tjedna unaprijed. Omladinu koja postaje punoljetna predstavljali bi u
skupinama, i ona bi u nazonosti itave opine okupljene u hramu poloila
posebnu zakletvu da e ispunjavati svoje obaveze prema zemlji i prema svojim
roditeljima, a takoer i zakletvu openito etike prirode.
Prijedlog je naglaavao da se obredni aspekt svih tih proslava ne smije
zanemariti. Odjea namjetenika hrama mora se razlikovati od obine, mora se
isticati profinjenou ukrasa i naglaavati snjeno bijelu istou onih koji
je nose. Obred se mora odvijati ritmino i emocionalno. Ne smije se zanemariti
ni jedna prilika da se apelira na sva fizika osjetila opinstva: poseban
miris u zraku, melodiozna glazba i pjevanje, koritenje obojenog stakla,
scenske rasvjete i zidnih slikarija, sve bi to moralo razvijati estetski ukus
naroda - uistinu, itava arhitektonska cjelina hrama morala bi odisati nekim
duhom uzvienosti i vjenosti.
Svaku rije tog prijedloga valjalo je muno, paljivo odabrati meu mnogim
sinonimima; inae bi plitki i povrni itaoci mogli zbog neke sitne nepanje
zakljuiti da autor naprosto predlae da se oive kranski hramovi bez
Krista. Ali to ni izdaleka nije imao na umu! Netko tko voli povlaiti
povijesne analogije mogao je takoer optuiti autora da oponaa Robespierreov
kult Vrhunskog bia - ali, naravno, to uope nije bilo isto!
Najoriginalnijim dijelom prijedloga autor je smatrao odlomak o novim - ne, ne
sveenicima ve, kako ih je on nazivao, namjetenicima hramova. Drao je da
klju uspjeha itavog projekta lei u tome da se po itavoj dravi izgradi
kadar autoritativnih namjetenika koji uivaju ljubav i povjerenje naroda zbog
vlastitog besprijekornog, nesebinog i vrijednog ivota. Predloio je Partiji
da se izbor kandidata za teajeve, koji e ih pripremiti da postanu
namjetenici hramova, vri u skladu s principima morala, da se te ljude
oslobodi svih ostalih poslova kojima bi trenutno mogli biti zauzeti. Poto bi
se zadovoljile poetne velike potrebe, program tih teajeva mogao bi s
godinama postati mnogo opseniji i mnogo temeljitiji, te bi namjetenicima
davao iroko i sjajno obrazovanje, u emu bi se posebno isticalo govornitvo.
(U prijedlogu se neustraivo tvrdilo da je umjetnost govomitva
402
u naoj zemlji opala, moda zato to nema potrebe da se bilo koga uvjerava,
jer itavo stanovnitvo i bez toga bezrezervno podrava svoju ljubljenu
dravu.)

Korektura njegova prijedloga toliko je zaokupila panju tog vrijednog mozga

da, premda nije mogao posve zaboraviti bol, ipak je uspio da ga potisne u
pozadinu.
injenica da nitko nije doao pogledati zatvorenika, koji je mogao i umrijeti
u ovo neobino vrijeme, nije iznenadila Rubina. Vidio je ve dovoljno takvih
primjera u zatvorima kontrapiju-nae i u tranzitnim logorima.
I tako, kad je klju kljocnuo u bravi, Rubin se u prvom trenutku uplaio da
e ga otkriti kako se usred noi bavi neim to je protiv propisa, te da e
morati podnijeti neku dosadnu, glupu kaznu. Pokupio je na brzinu svoje papire,
knjigu, duhan i htio se sakriti u sobi, ali bilo je prekasno: grubi, krupni
nadstraar primijetio ga je i pozvao ga s otvorenih vrata.
Rubin se prenuo. Smjesta je opet osjetio svoju usamljenost, bolnu
bespomonost, povrijeeno dostojanstvo.
"Narednice", ree on polako se pribliavajui zamjeniku deurnog, "ve vie od
dva sata traim medicinsku sestru. alit u se upravi zatvora MGB-a i na
medicinsku sestru i na vas."
Ali nadstraar ree pomirljivo: "Rubine, nita nisam mogao ranije uiniti,
nije ovisilo o meni. Hajdemo."
Istina, im je saznao da se ne ali bilo tko ve jedan od najneugodnijih
zekova, nadstraar je odluio da pokuca poruniku. Dugo vremena nitko se nije
javljao; tada je medicinska sestra naas izvirila, i opet nestala. Napokon je
porunik namrten iziao iz ambulante i dao naredniku doputenje da uvede
Rubina.
Rubin je uvukao ruke u rukave od ogrtaa i zakopao ga, sakrivi rublje.
Narednik strae proveo ga je kroz podrumski hodnik i popeli su se u zatvorsko
dvorite ljestvicama na koje je napadao debeli sloj sipkog snijega. No je
bila tiha kao slika, guste bijele pahuljice neprestano su padale, i na mranoj
pozadini noi horizont kao da je bio proaran mnotvom bijelih stupica;
narednik i Rubin prelazili su dvorite, ostavljajui duboke tragove u finom
snijegu.
Ovdje pod milim oblanim nonim nebom, maglovitosmee boje od svjetala,
osjeajui nevini dodir hladnih malih esterokutnih zvjezdica na svom vrelom
licu i podignutoj bradi, Rubin se zaustavio i zatvorio oi. Ispunio ga je neki
osjeaj mira koji je bio to otriji to je bio tako kratak - sva snaga
postojanja, sav uitak to nikamo ne ide, to nita ne zahtijeva, nita ne
eli - samo da ovako stoji itavu no blaeno, sretno, kao to stoji drvee, i
hvata, hvata snjene pahuljice.
I ba u tom trenutku uo je dugaki, prodorni zviduk lokomotive s tranica
koje su prolazile kilometar od Mavrina - onaj posebni, usamljeni, noni,
dirljivi zviduk, koji nas u kasnijim godinama podsjea na djetinjstvo, zato
to je u djetinjstvu tako mnogo obeavao.
Kad bi ovako mogao stajati pola sata, sve bi prolo, tijelo i dua bi opet
ozdravili i sastavio bi snjene stihove o zviduku lokomotive u noi.
403
I
Ah, kad bar ne bi morao slijediti straara!
Ali straar se ve sumnjiavo osvrtao - sprema li se moda na noni bijeg?
I Rubinove noge same su pole kamo je bilo nareeno.
Mlada medicinska sestra jo je bila rumena od sna i krv joj je navrla u
obraze. Navukla je bijeli ogrta, ali oigledno ispod njega nije imala
vojniku bluzu i suknju, ve neto lagano. U svako drugo vrijeme Rubin bi, kao
svaki zatvorenik, to i opazio i pokuao bi bolje pogledati njeno tijelo, ali
ba u ovom trenutku njegove se misli nisu sputale s ovog grubog stvorenja,
koje ga je muilo itavu no.
"Molim kombiniranu pilulu i neto protiv nesanice, samo ne luminal; moram
smjesta zaspati."

"Nemamo nita za spavanje", odbije ona automatski.

"Molim vas!" ponovi Rubin uporno. "Ujutro rano moram obaviti vaan posao za
ministra, a ne mogu zaspati."
Spominjanje ministra, kao i mogunost da bi Rubin mogao dalje tu stajati i
traiti pilule (a po nekim znacima je sudila da e se porunik svaki as
vratiti), natjerali su medicinsku sestru da odstupi od svog obiaja i da mu
dade lijek.
Izvadila je pilule iz ormaria i prisilila Rubina da ih sve proguta u njenoj
nazonosti (u skladu sa zatvorskim pravilima, svaki se lijek smatrao orujem i
zatvoreniku se mogao dodijeliti iskljuivo u usta).
Rubin je upitao koliko je sati, saznao da je ve pola etiri, i iziao. Vratio
se kroz dvorite, zaljubljeno promatrajui none lipe, koje su odozdo bile
osvijetljene odrazom jakih arulja zone; duboko je udahnuo zrak koji je
mirisao na snijeg, sagnuo se i zgrabio pregrt zvjezdanih pahuljica, protrljao
lice i vrat i ispunio usta tom tvari bez teine, bestjelesnom, ledenom.
I njegova je dua osjetila jedinstvo sa svjeinom svijeta.
404
68
KOZMOPOLIT BEZ KORIJENA
Vrata iz blagovaonice u spavau sobu nisu bila dokraja zatvorena, i jedan
jedini teki udarac zidnog sata jasno se uo, odjekujui harmoninim valovima
prije nego je ieznuo.
Pola prolo koliko? Adam Roitman htio je pogledati na svoj runi sat koji je
mirno kuckao na nonom stoliu, ali se bojao da bi iznenadan bljesak svjetla
mogao uznemiriti njegovu enu. ena mu je spavala u neobino ljupkom poloaju,
pola niice pola na boku, poloivi lice na rame svog mua, dok je Adam
osjeao njene grudi na laktu.
Bili su oenjeni ve pet godina, ali ak i u polusnu bio je svjestan kako ga
preplavljuje njena zahvalnost to je ima kraj sebe, to tako smijeno spava
grijui svoje male, uvijek ledene noice izmeu njegovih nogu.
Upravo se probudio iz nekog nesuvislog sna. Htio je ponovo zaspati ali poeo
se prisjeati veernjih novosti i problema u araki i kako se misao poela
gomilati na misao, a njegove se oi potpuno otvorile - nastupila je ona nona
bistrina, koja ini beskorisnima sve napore da ovjek zaspi.
Topot nogu i pomicanje namjetaja, koje se gotovo itavo vee ulo iznad njih
iz Makariginova stana, ve je davno prestalo.
Kroz uzak prostor izmeu navuenih zastora prodiralo je blijedo, sivkasto
svjetlo noi.
Obuzet nesanicom, u pidami, Adam Venjaminovi Roitman nije osjeao nimalo od
onog samopouzdanja i superiornosti koje su mu tokom dana davale epolete majora
MGB-a i medalja Sta-ljinske nagrade. Leao je ispruen na leima u krevetu i
poput svih ostalih smrtnika osjeao da je svijet pun ljudi, da je okrutan i da
u njemu nije lako ivjeti.
Te veeri, dok je u Makariginovom stanu sve kipjelo od veselja, Roitmanu je u
posjete doao jedan stari prijatelj, takoer idov. Doao je bez ene,
zabrinut, i ono to je ispriao Roitmanu bilo je neveselo.
405
Nije to bilo nita novo. Sve je poelo jo prolog proljea na podruju
kazaline kritike. Isprva je izgledalo posve nevino da se prava imena
kritiara, koja su bila idovska, tampaju u zagradi iza njihovih ruskih
knjievnih imena. Tada se zaraza proirila na svijet knjievnosti. U nekim
drugorazrednim novinama, koje su se bavile svim moguim predmetima osim svojim
poslom, netko je ubacio otrovnu rije "kozmopolit". I rije je otkrivena! Ta
prekrasna, ponosna rije koja je ujedinjavala sve svjetove svemira, koja je
resila najplemenitije genije svih vremena - Dantea, Goethea, Bvrona - tu su
rije unakazili i iskrivili na stranicama tog jeftinog lista, tako da je

poprimila znaenje "ifuta".

Zatim je otpuzala dalje, sramotno se skrivajui u fasciklima iza zatvorenih
vrata.
A sad je taj ledeni, zlokobni dah dosegao ak i podruje tehnike. Roitman,
koji je stalno i sjajno napredovao prema slavi, u posljednjih mjesec dana
osjetio je kako se njegov poloaj uzdrmao.
Zar je mogue da ga pamenje vara? Za vrijeme revolucije, pa i mnogo kasnije,
rije "idov" ulijevala je uvijek vee povjerenje od rijei "Rus". Rusa se
moralo kontrolirati i provjeravati vie nego idova: tko su mu bili roditelji?
kakvi su im bili izvori prihoda prije 1917? To kod idova nije bilo potrebno.
idovi su svi do jednoga bili uz revoluciju koja ih je oslobodila pogroma i
geta.
A sada je Josip Staljin neopazice, skrivajui se iza linosti drugoga reda,
zgrabio bi progonitelja Izraeliana.
Kad skupinu ljudi proganjaju zato to su eksploatirali druge, ili to su
lanovi vladajue klase, ili to imaju stanovita politika uvjerenja, ili to
se drue sa stanovitim ljudima, postoji uvijek neki opravdani (ili nazovi
opravdani) razlog da se protiv njih neto poduzme. ovjek barem znade da je
sam odabrao svoju sudbinu, da je mogao odabrati drugaije. Ali narodnost?
(Roitmanovo unutarnje ja, njegov noni ja, pobunio se: ljudi nisu birali ni
svoje drutveno porijeklo, a ipak su ih i zbog toga progonili.)
Ali u Roitmanovom sluaju najvie je boljelo to, kolikogod elio da bude
prihvaen, da bude jednak kao svi drugi, to nije mogao postii. Oni te nee,
odbacuju te, kau ti da si stranac, nema korijenja; ifut si.
Polako i vrlo sveano, zidni sat u dnevnoj sobi odbio je etiri puta i
umuknuo. Roitman je ekao da odbije po peti put, i bilo mu je drago to je uo
samo etiri udarca; jo uvijek je imao vremena za spavanje.
Malo se pomakao. Njegova ena je neto promrmljala u snu, okrenula se na drugu
stranu i instinktivno se leima privila uz mua. On je promijenio poloaj,
prilagodivi svoje tijelo njenome i ogrlio je rukom; ena je zahvalno
uutjela.
U blagovaonici njegov je sin spavao mirno, vrlo mirno. Nikad nije nou plakao,
nikad nije zvao.
I!
i
406
Bistri trogodinji djeak bio je ponos mladih roditelja. Adam Benjaminovi s
uitkom je opisivao sve njegove navike i uspjehe ak i zekovima u Akustici;
neosjetljiv, kao to su obino sretni ljudi, nije uviao kako je to bolno za
ljude liene oinstva. Njegov je sin znao brbljati, ali izgovor mu je jo
uvijek bio nesiguran: tokom dana oponaao je majku - njen izgovor nenaglaenog
"o" jasno je odavao njeno porijeklo s Volge - a uveer je govorio kao otac
(Adam je ne samo izgovarao grleni "r", ve je imao i nekoliko nezgodnih
govornih mana).
Kako to ve biva u ivotu, kad srea ve doe, dolazi nezaustavljivo i
irokogrudno. Ljubav i brak, a zatim roenje njegova sina, u Roitmanovoj su se
povijesti poklapali s koncem rata i njegovom Staljinskom nagradom. Istina, za
vrijeme rata mu takoer nije bilo loe. U mirnoj Bakirskoj, uz obilnu
aprovizaciju, on i njegovi sadanji drugovi u Mavrinskom institutu
konstruirali su prvi sistem telefonskog ifriranja. Takav je sistem danas
izgledao posve primitivan, ali u ono vrijeme donio im je nagradu.
Kako su grozniavo radili na tome! Kamo je nestao njihov zanos, njihov
neumorni istraivaki duh, plamen koji je u njima buktio?
S onim razumijevanjem kojim je ovjek obdaren kad lei budan u tami, kad mu je
pogled nepomuen i okrenut prema sebi, Roitman je iznenada shvatio to mu
zapravo nedostaje posljednjih nekoliko godina. Zacijelo mu je nedostajalo to

vie nita ne radi sam.

Nije ak ni opazio kada se i kako od uloge stvaraoca polako spustio na ulogu
naredbodavca stvaraocima ...
Odmaknuo je ruku od ene kao da se opekao, podigao jastuk malo vie i opet se
okrenuo na lea.
Da! Da! Da! To je ovjeka moglo lako zavesti. Nita nije bilo lake nego rei,
spremajui se kui subotom uvee, ve obuzet toplinom doma i obiteljskim
planovima za nedjelju: "Valentine Martiniu! Sutra morate pronai, smisliti
kako da se oslobodimo nelinearnih iskrivljenja! Leve Grigoriu, da li biste vi
malo pregledali ovaj lanak iz "Proceedingsa" i pribiljeili osnovne misli?" A
u ponedjeljak ujutro vratio bi se na posao, svje i odmoran, i naao bi na
svom stolu - kao u vilinskoj prii - rezime lanka iz "Proceedingsa" na
ruskom, dok bi Prjanikov objasnio kako se mogu osloboditi nelinearnih
iskrivljenja - ako to ve sam nije uinio u nedjelju.
Vrlo udobno!
I zekovi nikad nisu mrzili Roitmana; naprotiv, voljeli su ga, jer se nije
vladao kao andar, ve kao pristojno ljudsko bie.
Ali kreativnost - radost uspjenog napora mozga i gorina neoekivanog poraza
- posve ga je napustila!
ime se bavio svih tih godina? Spletkama; borbom za prevlast unutar instituta.
On i njegovi prijatelji inili su sve to su mogli da ocrne i svrgnu Jakonova,
bojei se da e ih zasjeniti svojom dostojanstvenou, samopouzdanjem, te da
e lino dobiti Staljinsku nagradu, bez ostalih. Koristei se injenicom da
Jako407
nov usprkos svim njegovim naporima, nije uspio biti primljen u Partiju zbog
nekih mrlja na karakteristici, "mladi" su ga uvijek napadali na partijskim
sastancima. Stavili bi na dnevni red njegov izvjetaj i onda zatraili od
njega da ode dok o tome raspravljaju, ili bi raspravljali ba u njegovoj
nazonosti ("samo lanovi Partije imaju pravo glasa") i donosili zakljuke.
Prema tim zakljucima sa partijskih sastanaka, Jakonov je uvijek imao krivo.
Roitman ga je katkada ak i alio. Ali drugog izlaza nije bilo.
Sad se sve okrenulo drugaije. Progonei Jakonova, "mladi" su izgubili iz vida
injenicu da su od njih pet etvorica Zidovi. A ovih je dana Jakonov neumorno
izjavljivao sa svih platformi da je kozmopolitizam najopakiji neprijatelj
socijalistike domovine.
Juer je, poslije ministarskog gnjeva, tog sudbonosnog dana za Mavrinski
institut, zatvorenik Markuev predloio da se kombiniraju kliper i vocoder. Ta
je ideja vjerojatno bila potpuno besmislena, ali ministarstvu se mogla
prikazati kao korjenita reforma. Zato je Jakonov naredio da se izrada vocodera
smjesta prebaci u Sedmicu i naredio da se Prjanikov preseli s njom. U
nazonosti Sevastjanova, Roitman je nepromiljeno iznio nekoliko primjedbi i
poeo se prepirati; na to ga je Jakonov zatitniki, poput nekog posebno
iskrenog prijatelja, potapao po leima:
"Adame Venjaminoviu! Nemojte prisiljavati zamjenika ministra da vjeruje kako
vi svoje line interese stavljate iznad interesa Specijalnog tehnikog
odjela."
I u tome je bila tragedija njihove sadanje situacije: udarali su te u lice, a
ti ne smije zaplakati! Dave te usred bijela dana - i zahtijevaju da ustane i
pljee!
Odbilo je pet sati - pola nije uo.
Vie mu se nije spavalo; osjeao se nekako sputan i u krevetu. Polako i
paljivo se izvukao ispod pokrivaa i turio noge u papue. Bez uma se izmakao
stolici koja mu se isprijeila na putu i priao prozoru, razdvajajui svilene
zavjese. Koliko je snijega napadalo!
Iza dvorita bio je najudaljeniji i najzabitniji kutak Nesku-nog perivoja,

strma padina prekrivena snijegom i obrasla sveanim bijelim borovima.

Prozorska daska bila je sakrivena pahu-ljavim nanosom snijega, koji se
prilijepio i uz prozorska stakla. Snijeg je gotovo prestao padati. Radijatori
pod prozorom grijali su mu koljena. Jo jedan razlog zbog kojeg nita nije
postigao u nauci u posljednjih nekoliko godina bili su neprestani sastanci i
teret administracije. Svakog ponedjeljka bilo je politiko predavanje, a
svakog petka tehnike instrukcije; partijski sastanak dva puta mjeseno;
sastanci partijske elije Instituta takoer dva puta mjeseno; dva ili tri
puta mjeseno pozivali bi ga u ministarstvo; jedanput mjeseno bilo je
specijalno savjetovanje o budnosti; svakog mjeseca morao je izraditi plan
naunog rada, a svaka tri mjeseca morao je poslati izvjetaj o njegovom
ispunjenju; zatim je zbog neega svaka tri mjeseca morao pisati karakteristike
za
408
svakog zatvorenika - to bi mu oduzimalo itav dan. A uza sve to, njegovi
podreeni prekidali su ga svakih pola sata s izdatni-cama; za svaki
kondenzator veliine bombona, svaki metar ice i svaku elektronsku cijev
moralo se traiti potpis efa laboratorija, inae ih ne bi mogli dobiti iz
skladita.
Oh, kad bi se samo mogao osloboditi te birokracije i nesmiljene borbe za
prvenstvo! Kad bi se bar sam mogao nagnuti nad dijagrame, uhvatiti eljezo za
lemljenje vlastitom rukom, sjesti pred zeleni prozori osciloskopa i pokuati
uhvatiti neku krivulju - tada bi i on, poput Prjanikova, mogao bezbrino
pjevuiti bugi-vugi. Kako bi blaeno bilo imati trideset jednu godinu - bez
teine tih epoleta koje tako tite, bez brige za vanjski izgled i poput
djeaka sanjariti o tome da neto izgradi.
Rekao je sam sebi "poput djeaka", i zahvaljujui nekom hiru pamenja sjetio
se sebe kad je bio djeak, i u njegovom nonom mozgu jedna duboko zakopana
epizoda, ve davno zaboravljena, izbila je nemilosrdno jasno na povrinu.
Dvanaestogodinji Adam s crvenom pionirskom maramom, glasa uzdrhtalog od
plemenitog gnjeva, stajao je pred glavnom skuptinom pionira u koli i
zahtijevao da se iz pionirske organizacije i iz svih sovjetskih kola izbaci
jedan agent klasnog neprijatelja. Mitka titelman govorio je prije njega, a
Mika Ljuksemburg poslije njega, i svi su oni optuivali svog sauenika Olega
Rode-stvenskog zbog antisemitizma, zbog pohaanja crkve i zbog stranog
klasnog podrijetla, bacajui pri tom razorne poglede na uzdrhtalog djeaka
kome se sudilo. Dvadesete godine pribliavale su se kraju, djeaci su u to
doba jo uvijek ivjeli od politike, od zidnih novina, samoupravljanja i
diskusija. Bio je to junjaki grad, i idovi su sainjavali gotovo polovicu
te skupine. Premda su djeaci bili sinovi advokata, zubara, pa ak i sitnih
trgovaca, svi su se s bjesomunim uvjerenjem smatrali lanovima proletarijata.
Oleg - blijed, mrav, najbolji uenik u razredu - izbjegavao je svaki razgovor
o politici, i u pionirsku je organizaciju uao s oiglednim nedostatkom
oduevljenja. Mladi entuzijasti odmah su naslutili u njemu neki strani
elemenat. Motrili su ga i vrebali. Jednog je dana Oleg rekao: "Svaki ovjek
ima pravo da kae sve to misli." titelman je skoio: "Kako to misli sve?
Nikola me nazvao "ifutskom njukom" - je li i to u redu?" "Da kae?" Oleg je
istegao svoj tanki vrati i nije htio popustiti. "Svatko ima pravo da kae to
god eli."
Optuba protiv Olega je bila na putu. Nali su se prijatelji koji e ga
prokazati: urik Burikov i urik Vorobit; oni su vidjeli optuenog kako ulazi
u crkvu s majkom, i kako je jednog dana doao u kolu s kriiem oko vrata.
Odravali su se sastanci, sjednice akih odbora, organizacionih odbora,
pionirske smotre, pionirske parade; i svuda su ti dvanaestogodinji
Robespierrei optuivali pred uenikim masama tog antisemita i trgovca
opijumom religije, koji dva tjedna od straha uope nije jeo i krio od svoje

obitelji da je ve izbaen iz pionirske organizacije, te da e uskoro biti

izbaen iz kole.
409
Adam Roitman nije bio zaetnik tog procesa; bio je uvuen u to. Ali ak i sad
mu je krv navrla u obraze od stida.
Krug zlodjela, krug zlodjela! I nema naina da se razbije taj zatvoreni
prsten. Nema izlaza. Jednako kao to nema izlaza iz sukoba s Jakonovom.
Odakle bi ovjek morao poeti ispravljati svijet - od drugih? Ili od sama
sebe?
Osjetio je onu teinu u glavi i prazninu u grudima, koja je neminovni znak da
e ovjek ubrzo zaspati.
Priao je krevetu i tiho legao pod pokriva. Morao je jo malo spavati prije
nego sat odbije est.
Ujutro e nastaviti s fonoskopijom! To je bio njegov glavni tajni adut! U
sluaju uspjeha, taj bi pothvat ak mogao prerasti u posebni nauni...
410
69
PONEDJELJAK U ZORU
Buenje je u araki bilo u sedam sati.
Ali u ponedjeljak, jo mnogo prije buenja, straar je uao u sobu gdje su
stanovali radnici i prodrmao podvornika. Spiridon je frknuo nosom, probudio se
i pogledao straara u svjetlu modre arulje.
"Obuci se, Jegorov. Treba te porunik", ree straar tiho.
Ali Spiridon je leao otvorenih oiju, ne miui se.
"uje li? Rekao sam ti da te porunik treba?"
"Zato? Posrao se u gae?" upita Spiridon jo uvijek se ne miui.
"Ustani, ustani", navaljivao je straar. "Ne znam zato."
"Ah!" Spiridon se teko protegne, stavi dlakave crvene ruke iza glave i
zijevne. "Jednom doe i dan kad vie ne moe ustati. Je li kasno?"
"Skoro e est."
"Jo nije ni est? Dobro, idi, razumijem."
I dalje je leao.
Straar ga iskosa pogleda i izie.
Napola u modrom svjetlu, napola u sjeni gornjeg leaja, Spiridon je nepomino
leao na jastuku s rukama iza glave.
Bilo mu je ao to nije zavrio svoj san.
Vozio se kolima pretovarenim suhim granjem (a pod suhim granjem bilo je i
nekoliko balvana koje je sakrio pred umarom); kao da je iao iz svoje ume u
svoje selo, ali nekim nepoznatim putom. Ipak, premda je put bio nepoznat,
Spiridon je vidio na njemu svaku pojedinost sa svoja dva oka (oba kao da su u
snu bila zdrava): nateeno korijenje preko ceste, stabla rascijepljena gromom,
borovu umu i duboki pijesak u koji su upadali kotai. Spiridon je u snu
osjeao sve rane jesenske mirise ume i eljno ih udisao. eljno ih je udisao,
jer je u svom snu jasno pamtio da je zek, da mu je kazna deset godina vie
pet, da je pobjegao iz arake, te da ga sada ve zacijelo trae, i da mora
pouriti da ovaj ogrjev odveze eni i keri prije nego za njim poalju pse.
411
!
Ali najvea radost u njegovom snu bio je konj, i to ne bilo koji konj, ve
najmiliji od svih koje je ikad imao, trogodinja kobila Grivna, prvi konj koga
je kupio za svoj posjed poslije graanskog rata. Bila je posve siva; sivilo je
imalo neki ujednaeni crvenkasti odsjaj, pa su je zvali "ruiastom". S
Grivninom pomoi uspio se postaviti na noge, i ona je bila upregnuta kad je
potajno odveo na vjenanje svoju Marfu Ustinovnu. I sad je Spiridon vozio, i
sav sretan se udio to je Grivna jo uvijek iva i jo uvijek mlada, i to
jo uvijek vue teret uzbrdo i kroz pijesak, a da je ne mora udarati biem.

Grivnina pamet vidjela se u njenim dugim, sivim osjetljivim uima; malim

pokretima tih uiju ona je znala rei svom gospodaru da je shvatila to on od
nje trai i da e ga posluati. Grivnu bi uvrijedilo da joj ak izdaleka
pokae bi. Kad je vozio s Grivnom, Spiridon nije nikad sa sobom uzimao bi.
Bilo mu je tako drago to je Grivna mlada i to e vjerojatno doekati da mu
kazna zavri, da se u snu htio spustiti na zemlju i poljubiti joj nos. Ali na
padini iznad potoka Spiridon je iznenada primijetio da su mu kola loe
natovarena i da grane kliu, te bi mogle pasti s kola.
I ba u tom trenutku snaan udarac bacio ga je s kola na zemlju - bio je to
straar koji ga je probudio.
Spiridon je leao i sjeao se ne samo Grivne, ve desetaka konja s kojima je
vozio i radio, i od kojih mu se svaki usjekao u pamenje kao ivo bie. Sjeao
se i tisua drugih konja koje je viao, i alio je to su ti prvi sluge
ovjeka iskorijenjeni bez ikakva razloga, to su neki uginuli od gladi, drugi
od napora, dok su neke prodali Tatarima za meso. Spiridon je mogao shvatiti
razumne odluke. Ali bilo je nemogue shvatiti zato su unitili konje. Tvrdili
su da e ih nadomjestiti traktori, ali zapravo je itav posao pao na lea
ena.
A zar su posrijedi bili samo konji? Nije li sam Spiridon sjekao vonjake na
seljakim posjedima tako da ljudima ne preostane nita da izgube, pa da se
lake pokore okupljanju u gomilu?
"Jegorov!" povie straar glasno na vratima, probudivi jo dva zeka.
"Idem ve, majku mu boju!" odgovori brzo Spiridon, spu-stivi bose noge na
pod. Poao je do radijatora da uzme osuene obojke.
Vrata su se zatvorila za straarom. Njegov susjed, kova, upita: "Kamo e,
Spiridone?"
"Gospoda zovu. Valja odraditi svoj kruh", ree podvornik bijesno.
U svojoj kui Spiridon je bio seljak koji se nije izleavao, ali u zatvoru
nikako nije volio ustajati u mraku. Ustajati prije zore sa tapom nad glavom
najgore je od svega u ivotu zatvorenika.
U SevUrallagu dizali su ih u pet.
U araki moglo se malo i popustiti.
Poto je ovio rubove svojih podstavljenih pamunih hlaa oko cipela i vezao
preko njih visoke gamae nalik na vojnike, Spiridon se uvukao u modru kou
kombinezona, navukao crni radniki kaput i krznenu kapu s naunjacima, stegao
izlizani platneni
412
pojas i iziao. Pustili su ga kroz zakraunata vrata zatvora, ali dalje ga
vie nitko nije pratio. Spiridon je iao podzemnim hodnikom, vukui potkovane
cipele po betonskom podu, i popeo se ljestvama u dvorite.
Nita ne videi u snjenoj polutami, Spiridon je pod nogama nepogreivo
osjetio da je napadalo oko pola metra snijega. Znai da je snjeilo itavu
no, i da je snijeg bio gust. Gazei kroz snijeg poao je prema svjetlu na
vratima uprave.
U tom je trenutku deurni, porunik sa strahovitim brkovima, iziao na prag.
Poto je otiao od medicinske sestre i utvrdio da je sve u neredu, da je
napadalo mnogo snijega, pozvao je podvornika.
Zakaivi ruke o pojas, porunik ree: "Hajde, Jegorov, hajde! Oisti od
glavnog ulaza do straarnice i od uprave do kuhinje. Poisti i dvorite za
etnju. Pouri!"
"Ako stalno uri, nita ti nee ostati", promrmlja Spiridon odlazei kroz
svjei snijeg da uzme lopatu.
"to? to si rekao?" upita porunik prijetei.
Spiridon se osvrne. "Rekao sam "jawohl", efe, "jawohl"!" (I Nijemci su mu
svata govorili, a Spiridon bi im samo rekao "javvohl".) "Reci im neka mi
spreme krumpira u kuhinji."

"Dobro, pouri!"
Spiridon se uvijek vladao razumno i nije se svaao s pretpostavljenima. Ali
danas je bio vrlo ogoren - zato to je bio ponedjeljak ujutro, zato to je
morao opet raditi a da ni oi nije protrljao, zato to je osjeao da je u
blizini pismo od kue i to je predosjeao neku nesreu u vezi s njim.
Ogorenje itavog njegovog pedesetogodinjeg povlaenja po zemlji sakupilo se
u bolnu ranu u grudima.
Snijeg vie nije padao. Lipe su stajale nepomino. Bile su bijele, ne od
jueranjeg mraza, ve od svjeeg snijega. Po mranom nebu i tiini Spiridcn
je sudio da ovaj snijeg nee dugo potrajati.
Spiridon se namrgoen bacio na posao, ali poslije prvih pedeset zamaha
lopatom, polo mu je glatko, pa ak i veselo. I on i njegova ena bili su od
onog soja ljudi koji nalaze olakanje od svega to im tereti duu u radu. I
bilo bi im lake.
Spiridon je zapoeo posao ne onako kako su mu naredili, oistivi stazu od
straarnice do uprave, ve po vlastitom nahoenju: prvo puteljak do kuhinje, a
zatim kruni puteljak na prostoru za etnju, tri lopate u irinu, za svoju
brau zekove.
U meuvremenu misli su mu bile zaokupljene kerkom. Njegova ena i on ve su
proivjeli svoje. Njegovi sinovi, premda su i oni bili iza bodljikave ice,
ipak su bili mukarci, to je ovjeku tei ivot dok je mlad, bit e mu lake
kasnije. Ali ta e biti s keri?
Premda Spiridon nita nije vidio na jedno oko, a na drugo samo djelomino,
obiao je itavo dvorite za etnju u savrenom ovalu. Nije bilo posve
svijetlo, tek sedam sati, kad su se prvi ljubitelji svjeeg zraka, Potapov i
Horobrov, koji su ustali i umili se prije buenja, uspeli ljestvicama u
dvorite.
Zrak je bio racioniran i veoma vrijedan.
413
i
"to se dogodilo, Daniliu?" upita Horobrov, podiui ovratnik iznoenog crnog
civilflog kaputa u kojem su ga uhapsili. "Zar uope nisi legao?"
"Zar bi ti gadovi pustili ovjeka da spava?" ree Spiridon. Ali njegovo rano
jutarnje bjesnilo je nestalo. Za vrijeme tog sata utljivog posla sve su ga
mrane misli o njegovim tamniarima napustile, i ostala mu je samo jasna
odlunost ovjeka naviklog na patnje. Spiridon je u dui, ne oblikujui to u
sebi rijeima, zakljuio da e, ako mu je kerka na bilo koji nain
pogrijeila, njoj samoj biti najtee, pa joj mora odgovoriti njeno, a ne
proklinjati je.
Ali ak i ta najvanija misao o keri, koja se na njega spustila iz nepominih
lipa prije zore, bila je sad potisnuta sitnim problemima dana: dvije daske
bile su zakopane negdje pod snijegom; metlu je valjalo bolje nasaditi na
drak.
Osim toga morao je oistiti put do straarnice za osobna kola i za slobodne
suradnike. Spiridon je prebacio lopatu na rame, obiao zgradu arake i
nestao.
Sologdin je iziao da cijepa drva, lagan, vitak, bezbrino prebacivi
podstavljeni kaput preko ramena, koja su tako dobro podnosila hladnou.
Poslije jueranje besmislene svae s Rubinom i svih uvredljivih optubi, po
prvi put u dvije godine u araki spavao je loe, i sad je traio zraka,
usamljenosti i prostora da razmisli o svemu. Balvani su bili ispiljeni;
valjalo ih je samo iscijepati.
Potapov je polako etao s Horobrovom, izbacujui malo u hodu ranjenu nogu.
Nosio je injel crvenoarmejca, koji su mu dali kod zauzimanja Berlina, kad su
ga na tenku poslali u prve redove. (Bio je oficir dok ga nisu zarobili, ali
meu ratnim zarobljenicima nisu priznavali oficirske inove.)

Horobrov je tek ustao i umio se, ali njegov ivi duh ve je bio budan. Rijei
koje su provaljivale iz njega kao da su u zraku opisivale neki besciljni luk i
vraale se poput bumeranga da ga razdiru:
"Sjea li se kako smo nekad davno itali da fordovski sistem rada na vrpci
pretvara ovjeka u stroj, da je takav rad najneo-vjeniji oblik
kapitalistikog izrabljivanja? Ali prolo je petnaest godina i sada mi
pozdravljamo isti taj rad na vrpci, koju smo prekrstili u "tekuu vrpcu" kao
najbolji i najnoviji oblik proizvodnje. Sad bismo trebali provesti jo jedno
pokrtenje itave Rusije - Staljin bi to ve znao povezati s ateizmom."
Potapov je ujutro uvijek bio sjetan. Bilo je to jedino vrijeme kad je mogao
razmiljati o svom upropatenom ivotu, o sinu koji raste bez njega, o eni
koja vene bez njega. Kasnije bi ga tokom dana zaokupio posao te vie ne bi
bilo vremena za razmiljanje.
Potapov je osjetio previe nezadovoljstva u rijeima Horo-brova, a to takoer
moe dovesti do zabluda. Stoga je dalje hodao utke, nespretno izbacujui
ranjenu nogu i trudio se da die dublje i pravilnije.
Nekoliko su puta obili isti krug.
414
Pridruili su im se i ostali, etali su sami, po dvoje ili po troje. Iz
razliitih razloga skrivajui svoje razgovore, trudili su se da jedan drugome
ne prilaze previe blizu ni da se bez potrebe sustiu.
Tek je svitalo. Prekriveno snjenim oblacima, nebo je kasnilo s jutarnjim
sjajem. Svjetiljke su jo uvijek bacale ute krugove na snijeg.
U zraku se osjeala ona svjeina, koja uvijek dolazi s tek napadalim snijegom.
Nije kripao pod nogama, ve se tiho slijegao.
Visok i uspravan, s pustenim eirom na glavi (on nikad jo nije bio u logoru)
Kondraev-Ivanov etao je sa svojim susjedom iz spavaonice, siunim
Gerasimoviem. Gerasimovi, koji je nosio kapu sa titnikom, nije Kondraevu
sezao ni do ramena.
Gerasimovi, potiten posjetom, preleao je itavu nedjelju u kreveru kao
bolesnik. Potresao ga je pla njegove ene na rastanku. Ovoga jutra sakupio je
svu svoju snagu da izie na etnju. Dobro umotan, a ipak drui od zime, htio
se odmah vratiti u zatvor. Ali naletio je na Kondraev-Ivanova, poao da s
njim obie jedan krug - i zavrio u pravoj etnji.
"to? Vi niste uli za Pavela Dmitrijevia Korina?" pitao je Kondraev-Ivanov
zaprepateno, kao da je za njega ulo svako ae. "Oh! On ima - kau, premda
je nitko nije vidio - jednu prekrasnu sliku koja se zove "Rusija koja
nestaje"! Neki kau da je duga est metara, neki dvanaest. I na toj slici..."
Poelo se polako daniti.
Straar je proao dvoritem viui da je etnja zavrena.
Vraajui se kroz podzemni hodnik, osvjeeni zekovi sreli su sumornog,
bradatog, blijedog, iscrpljenog Rubina koji im je urio u susret. Ne samo da
je prespavao cijepanje drva (u svakom sluaju bilo bi nezamislivo da je poao
cijepati poslije svae sa Sologdinom) ve je propustio i jutarnju etnju.
Poslije kratkog drogiranog sna, itavo ma je tijelo bilo teko i beutno.
Osjeao je takoer nedostatak kisika, nepoznat onima koji mogu udisati svjei
zrak kad god zaele. Pokuao je upasti u dvorite samo da udahne zraka i
zgrabi aku snijega da se protrlja.
Ali straar na vrhu stepenica nije ga htio pustiti u dvorite.
Rubin je stajao u betonskoj jami na dnu stepenica, kamo je napadalo malo
snijega i osjeao se svjei zrak. Tu je dolje tri puta polako podigao ruke,
duboko diui, zatim je uzeo malo snijega, protrljao njime lice i vratio se u
zatvor.
I Spiridon je energino uao, poto je oistio put za automobile od ulaza do
straarnice.
U upravi zatvora, dva porunika - jedan s etvrtastim brkovima, koji je

zavravao deurstvo i novi deurni, vakun - prouavali su naredbe koje je

ostavio major Miin.
Porunik vakun bio je nedokuiv tip, grubih, krupnih crta lica. Za vrijeme
rata sluio je s inom nadstraara kao "izvrilac kazne pri vojnom sudu"
divizije, i u tom je svojstvu radio za vrijeme itavog boravka u vojsci. Bio
je veoma privren svom poloaju u specijalnom zatvoru i budui da nije bio
suvie pismen, uvijek je Miinove naredbe itao dva puta da ne bi to
propustio.
415
U deset do devet proli su sobama da kontroliraju i proitaju proglas, kako im
je bilo naloeno:
"U toku naredna tri dana svi zatvorenici imaju majoru Mi-inu predati popis
svojih najbliih roaka, kako slijedi: prezime, ime, oevo ime, srodstvo,
mjesto rada i kuna adresa.
Bliskim se srodnicima smatraju: majka, otac, ena u registriranom braku,
sinovi i keri iz registriranog braka. Svi ostali - braa, sestre, tetke,
bratuedi, unuad, djedovi i bake - ne smatraju se bliskim roacima.
Od prvog sijenja prepiska i posjete bit e doputene samo s bliskim roacima
koje je zatvorenik naveo.
Osim toga, od prvog sijenja, veliina mjesenog pisma ograniuje se samo na
jednu sloenu stranicu iz biljenice."
To je bilo tako strano i tako neumoljivo da mozak to nije mogao shvatiti.
Zato isprva nije bilo, ni oaja ni pobune; samo nekoliko prezirnih povika
slijedilo je Zvakuna:
"Sretna Nova godina!"
"Mnogo sree!"
"Hu, hu!"
"Prokazujte svoje roake!"
"Zar to ne mogu sami pronai?"
"Zato ne odrede koje veliine moraju biti slova, koja vrst slova?"
Zvakun je prebrojavao zatvorenike i istovremeno nastojao upamtiti tko to
izvikuje, da bi kasnije rekao majoru.
Zatvorenici su i tako uvijek bili nezadovoljni, inio im ti dobro ili zlo...
Zekovi su potiteni otili na posao.
ak i oni koji su dugo vremena bili u zatvoru bili su zapanjeni okrutnou te
nove mjere. Ta je okrutnost bila dvosjekla. S jedne strane znaila je da se
tanku nit veze sa enom, djetetom ili roditeljem moe odravati samo pod
cijenu policijske denuncijacije. Napokon, mnogi na slobodi jo uvijek su
uspijevali sakriti injenicu da imaju roake iza reetaka, i samo ta tajnost
titila im je posao i stan. S druge strane, znailo je da neregistrirane ene
i djeca moraju biti odsjeeni od svakog kontakta - pa i braa, sestre i prvi
roaci. Ali poslije rata, poslije bombardiranja, evakuacije, gladi, mnogi
zekovi nisu ni imali drugih roaka. A zato to se ljudima ne daju pripremiti
za hapenje - prije hapenja se ne ispovijeda, ne prieuje i ne sreuje
raune sa ivotom - mnoga je odana djevojka ostala bez crnog iga matinog
ureda u svom pasou; sad su te vjerne djevojke morale postati stranci...
ak i oni koji su obino nestrpljivo ekali da odu na posao bili su neutjeni.
Kad je zazvonilo zekovi su izlazili polako, objeenih ruku, tiskali su se kroz
hodnike, puili i razgovarali. Sjedajui za radne stolove ponovno su puili i
nastavili razgovarati, i ponajvie ih je zaokupljalo pitanje: zar je mogue da
informacije o njihovim roacima nisu ve sakupljene i unesene u centralnu
kartoteku? Novi i naivni sumnjali su u to. Ali stari okorjeli zekovi odluno
su stresali glavom: oni su tumaili da je kartoteka u
416
neredu, da iza crnih konatih vrata esto "ne love mieve" - ne sabiru podatke
iz bezbrojnih upitnika; zatvorski slubenici ne unose pravovremeno nove

podatke iz knjiga u koje se upisuju posjete i paketi, te je stoga popis koji

su zahtijevali Klimentjev i Miin najsigurniji smrtni udarac koji je ovjek
mogao zadati svojim roacima.
Tako su razgovarali zekovi, i nitko nije htio raditi.
Ali posljednji tjedan godine poeo je ba toga jutra i, prema planovima
institutske uprave, valjalo je junaki uprijeti da bi se ispunio plan za 1949,
i plan za prosinac, kao i da bi se izradio i prihvatio godinji plan za 1950,
etvrtgodinji plan od sijenja do oujka, i plan za prvih deset dana
sijenja. Sve u vezi s papirom morala je obaviti administracija; sve u vezi s
radom morali su obaviti zekovi. Zato je oduevljenje zatvorenika danas bilo
posebno vano.
Uprava instituta nije nita znala o razornom jutarnjem proglasu, koji je
uprava zatvora sastavila u skladu sa svojim godinjim planom.
Nitko nije mogao optuiti Ministarstvo dravne sigurnosti da se pridrava
evanelja. Ali jedna je biblijska crta ostala: desnica nije znala to radi
ljevica.
Major Roitman, kome na svjeem obrijanom licu vie nije bilo ni traga none
tjeskobe, okupio je sve zekove i slobodne suradnike akustikog laboratorija da
im iznese program. Na dugakom, inteligentnom licu Roitmanove su usne bile
ispupene kao u crnca. Preko vojnike bluze, poprijeko preko mravih grudi,
nosio je remen koji mu nije bio potreban i koji mu nikako nije pristajao. Htio
je ohrabriti i sebe i uliti energiju svojim podreenima, ali dah neuspjeha ve
je ispunio prostor pod lukovima: bez instalacije vocodera, koji su preselili,
sredina sobe izgledala je prazna i naputena. Prjanikov, dragulj krune
akustike, nije vie bio ovdje; nije bilo ni Rubina, koji se zakljuao sa
Smolosidovom u treem katu; napokon, i sam Roitman je urio da ovo obavi i
poe gore.
Nije bilo ni Simoke; doi e u slubu tek poslije ruka, jer je nekoga
zamjenjivala. Da je bar ne bude, pomislio je Nerin; u ovom trenutku to je
bilo jedino olakanje. Ne bi joj morao nita tumaiti znakovima i pismenim
porukama.
Sjedei u krugu, Nerin se naslonio na pojastueni naslon stolice oslonivi se
nogama o donju preku druge stolice. Veim dijelom gledao je kroz prozor.
Vani se podigao vlaan zapadnjak i oblano nebo bilo je olovne boje. Snijeg,
koji je napadao, poeo se raspadati i otapati. Jo jedno besmisleno, trulo
otapanje!
Nerin je sjedio oputen, neispavan, i bore su mu se otro ocrtavale u sivom
svjetlu, dok su se uglovi usana objesili. Obuzeo ga je onaj poznati osjeaj
ponedjeljka ujutro, koji znaju mnogi zatvorenici, kad ovjek kao da nema snage
ni da se kree ni da ivi. Suzivi oi zurio je, nita ne videi, u tamnu
ogradu i stra-arsku kulu na kojoj je stajao straar, tano nasuprot njegovom
prozoru.
27 U prvom krugu
417
i*1
i1"
to je jedna posjeta godinje? Tek juer je imao posjetu. Tada se inilo da je
najhitnije, najnunije bilo reeno. A sada, danas...
Kad bi sada mogao s njom govoriti? Pisati joj? Kako bi joj o tome mogao
pisati? Da je nekako pokua pronai na poslu? Poslije jueranjeg razgovora
bilo je jasno da se to ne smije.
Kako joj je mogao objasniti da ne moe o njoj davati informacije, dakle, da
moraju obustaviti dopisivanje? Sama adresa na omotnici ve bi bila
denuncijacija.
A da joj naprosto nita ne pie? Ali to e ona pomisliti? Tek juer jo sam
se smijeio; od danas, uutjet u zauvijek?

Osjeaj da je uhvaen u kripac - ne u nekakav pjesniki, figurativni kripac,

ve u golemi kovaki krip sa zupcima, sa eljustima koje e stegnuti vrat
ovjeku - osjeaj da se oko njega stee taj krip, oduzeo je Nerinu dah.
Bilo je nemogue pronai izlaz! Svaki je put bio jednako koban.
Uljudan i kratkovidan, Roitman je zirkao kroz anastigmatine naoale blagim
oima i govorio o planovima, planovima, planovima, glasom koji nije bio glas
rukovodioca, ve se u njemu osjeao nagovjetaj umora i predaje.
Meutim, sijao je sjeme na kameno tlo.
418
70
BURE U DVORITU
Toga ponedjeljka ujutro odravao se sastanak i u konstruk-cionom uredu.
Slobodni suradnici i zekovi sjedili su zajedno za nekoliko stolova.
Premda je soba bila na gornjem katu i prozori su gledali na jug, sivo jutro
davalo je malo svjetla, i tu i tamo na crtaim daskama bile su upaljene
elektrine svjetiljke.
Potpukovnik, ef ureda, ne ustajui sa stolice dosta je nevoljko govorio o
ispunjenju plana, o novim planovima i o socijalistikim obavezama koje ih
oekuju. Kazao je, premda to ni sam nije vjerovao, da e do kraja godine
dovriti tehniko rjeenje projekta aparata za apsolutno ifriranje.
Formulirao je svoje izjave tako da je svojim konstruktorima ostavio neki
izlaz.
Sologdin je sjedio u posljednjem redu i zurio preko ostalih u zid. Pogled mu
je bio jasan, lice glatko i svjee i bilo je nemogue pretpostaviti da sada o
neemu misli, ili da ga neto mui. ovjek bi prije pomislio da se koristio
ovim sastankom za odmor. Ali on je, naprotiv, intenzivno razmiljao.
Preostalo mu je nekoliko sati, ili moda nekoliko minuta, nije tano znao
koliko, a morao je nepogreivo rijeiti problem itavog svog ivota. itavog
jutra dok je cijepao drva nije upamtio nijednog panja i nijednog udarca
sjekirom - neprestano je razmiljao. I kao to se u optikim instrumentima
okreu izorusena ogledala, te njihove razliite plohe naizmjence hvataju i
odraavaju zrake svjetla, tako su se u njemu itavo ovo vrijeme, na osovinama
koje se nisu kriale i koje nisu bile paralelne, okretale i svjetlucale munje
misli.
S ironinim je smijekom sasluao jutarnji proglas. Ve je davno predvidio
takvu mjeru. On se prvi na nju pripremio: sam je prekinuo dopisivanje. Proglas
je samo potvrdio njegovo miljenje da e zatvorski reim postati jo stroiji,
te da e se put natrag u slobodu, koji nazivaju "krajem kazne", potpuno
zatvoriti.
Najvie ogorenosti i aljenja izazvao je onaj nesretan obrat prepirke s
Rubinom, i injenica da je Rubin, izgleda, preuzeo
419
pravo da sudi o njegovim postupcima. On je mogao prekriiti Leva Rubina na
svom popisu prijatelja i nastojati da ga zaboravi, ali nije mogao zaboraviti
izazov koji mu je dobacio. Taj je ostao; pekao je kao rana.
Sastanak je zavrio i svi su poli na svoja mjesta.
Larisin je stol bio prazan. Dobila je slobodan dan u zamjenu za nedjelju koju
je provela na poslu.
I to je bilo dobro. Kao i uvijek, ena osvojena juer, danas bi bila samo na
putu.
Ustavi, Sologdin je skinuo stari prljavi komad papira sa svoje crtae daske,
i pod njim se pojavilo srce aparata za ifriranje.
Naslonivi se na stolac dugo je vremena stajao pred crteom.
to je dulje prouavao i upijao svoj izum, to se vie smirivao. Ogledala u
njemu stala su se vrtjeti sve polaganije. Osovine svjetla poele su tei
paralelno jedna uz drugu.

Po jedna crtaica, kao to su pravila zahtijevala, jedanput je tjedno

obilazila konstruktore i skupljala stare, nepotrebne papire koje je valjalo
unititi. Papire se nije smjelo poderati i baciti u koaru za papir; moralo ih
se prebrojati, zbroj unijeti u poseban spis i onda ih spaliti u dvoritu.
Sologdin je izvukao debelu mekanu olovku i kao sluajno povukao nekoliko crta
preko svog crtea; zatim ga je zaprljao i razmazao.
Izvadivi avlie skinuo ga je s daske, stavio komad prljavog papira preko
njega, a jo jedan podmetnuo, sve ih smotao zajedno i predao ih crtaici.
>Izvolite, tri papira."
Tada je sjeo, otvorio neki prirunik i gledao to e se dogoditi s njegovim
crteom.
Dvije crtaice su prebrojile to su sakupile i pisale izvjetaj.
Sologdin je gledao nee li koji konstruktor pregledati odbaene papire.
Nitko se nije ni pribliio eni koja je uzela papire od njega.
To je bila puka nemarnost sa strane ikina-Mikina: imali su previe
povjerenja! Zato nisu u kenstrukcionom uredu osnovali slubu sigurnosti
konstrukcionog ureda, koja bi pregledavala sve crtee koje ured unitava?
Nije kome imao ispripovijedati svoju duhovitost, i Sologdin se sam sebi
nasmijeio ispod brkova.
Napokon, smotavi sve nepotrebne papire u nekoliko svitaka, ene su izile,
poto su od jednog puaa uzele kutiju ibica.
Sologdin je izvlaio ritmine crte na komadu papira, brojei sekunde: sad mora
da silaze stepenicama... sad oblae kapute ... sad bi morale izii u dvorite.
Stajao je iza svoje podignute crtae daske tako da ga gotovo nitko u sobi nije
mogao vidjeti; ali on je vidio dvorite, onaj dio na kojem je stajalo aavo
eljezno bure od koga je jutros dovitljivi Spiridon lopatom proistio stazu.
Izgleda da se snijeg slegao i obje su ene u izmama lako dole do bureta.
Ali dugo im je vremena trebalo da upale prvi papir. Palile su ibicu za
ibicom, zatim nekoliko ibica odjednom, ali - sad ih je vjetar gasio, sad su
se ibice lomile, sad je upaljeni sumpor
420
odskoio na ene te su ga preplaeno otresale sa sebe. Onda je u kutiji ostalo
vrlo malo ibica, i inilo se da e se morati vratiti po nove.
Vrijeme se polako vuklo - Sologdina bi svakog trenutka mogli pozvati Jakonovu.
Ali ene su neto viknule, mahnule rukama i Spiridon im je priao, u krznenoj
kapi s velikim naunjacima, nosei metlu.
Skinuo je kapu da je ne opri, spustio je na snijeg kraj sebe, turio komad
papira i svoju crvenokosu glavu u bure, eprkao malo po njemu, izvukao glavu i komad papira bio je ve crven. Upalio se i planuo; Spiridon ga je ostavio u
buretu i poeo unutra brzo bacati sav drugi papir. Plamenovi su suknuli iz
bureta i papir je izgorio, savijajui se i pocrnjevi.
Ba u tom trenutku netko je za stolom efa u konstrukcionom uredu viknuo
Sologdinovo ime.
Potpukovnik je elio s njim razgovarati.
Netko se iz laboratorija za filtriranje alio da nisu jo dobili narueni
nacrt za dva podupiraa.
Potpukovnik nije bio grub ovjek. Rekao je samo, naboravi elo: "Sluajte,
Dmitrij Aleksandrovi, pa to je na tome tako komplicirano? Narueno je ve u
etvrtak."
Sologdin se uspravio. "Oprostite, upravo dovravam. Bit e gotovo za jedan
sat."
Nije ga jo ni zapoeo, ali nije mogao priznati da e mu za itav posao
trebati svega jedan sat.
421
71
NJEGOVO LJUBLJENO ZVANJE

Operativni sektor eke (dravna sigurnost i kontrapijunaa) bio je u Mavrinu

podijeljen izmeu majora Miina, zatvorskog "kuma", i majora ikina,
institutskog "kuma". Budui da su djelovali u razliitim odjelima i primali
plau od razliitih blagajnika, meu njima nije postojala konkurencija. Ipak
ih je neka tromost spreavala da zajedno rade; uredi su im bili u razliitim
zgradama i na razliitim katovima; o poslovima dravne sigurnosti i kontrapijunae nije se moglo raspravljati na telefonu, a budui da su bili ravni po
inu, i jedan i drugi drali su da bi se ponizili kad bi otili jedan drugome
u posjetu, da bi to bila neka vrst dodvoravanja. I tako su radili jedan nou,
drugi danju, ne sastajui se katkada mjesecima, premda su obojica u svojim
tromjesenim izvjetajima naglaavali potrebu najvee povezanosti u radu
dravne sigurnosti i kontrapijunae u Mavrinu.
Kad je jednom itao neki lanak u Pravdi, majoru ikinu upao je u oi naslov:
"Ljubljeno zvanje". U lanku se govorilo o nekom agitatoru, koji je vie od
svega na svijetu volio drugima neto objanjavati: radnicima je objanjavao
znaaj poveane proizvodnje, vojnicima potrebu da se rtvuju, biraima
pravilnost politike komunistikog i nepartijskog bloka. ikinu se dopao taj
naslov. Zakljuio je da se ni on nije prevario kad je odabrao svoj ivotni
poziv. Nikad ga nije privlailo ni jedno drugo zvanje; volio je svoje, a ono
je voljelo njega.
U svoje vrijeme ikin je zavrio kolu GPU-a, a zatim poao na teaj za
usavravanje isljednika i istraitelja; ali vrlo je malo vremena proveo radei
kao isljednik, te se stoga nije ni mogao tako zvati. Radio je kao lan slube
sigurnosti u transportnom odjelu GPU-a; za vrijeme rata bio je na elu vojnog
odsjeka za cenzuru; zatim je bio u komisiji za repatrijaciju; zatim u logoru
za provjeravanje i klasifikaciju; zatim specijalni instruktor za metode
deportacije Grka iz Kubana u Kazahstan; i napokon, oficir slube sigurnosti
Mavrinskog naunog instituta.
422
ikinovo zvanje imalo je mnogo pozitivnih strana. Prije svega, poslije
graanskog rata prestalo je biti opasno. U svakoj operaciji snage na njegovoj
strani bile su uvijek premone - dva ili tri naoruana ovjeka protiv jednog
nenaoruanog, neobavijetenog neprijatelja koji se esto tek budio.
Osim toga, bilo je vrlo dobro plaeno, osiguravalo je pravo na najbolje
specijalne centre za raspodjelu, na najbolje stanove, oduzete ljudima koji su
bili osueni, na mirovine vee od onih koje su dobivali vojni slubenici, i na
lijeenje u prvorazrednim sanatorijima.
ovjek se nije morao iscrpiti na poslu; nije bilo nikakvih proizvodnih normi.
Istina, prijatelji su govorili ikinu da su trideset sedme i etrdeset pete
namjetenike slube sigurnosti gonili kao konje, ali Sikin osobno nikad nije
zapao u takvu situaciju i nije to mogao povjerovati. U dobra vremena ovjek je
mogao mjesecima drijemati za pisaim stolom. Taj posao se odlikovao sporou.
Prirodno sporo vladanje svakog dobro uhranjenog ovjeka spojilo se sa sporou
metode, kojoj je bio cilj da djeluje na duu zatvorenika i izvue priznanje polako iljenje olovke, odabiranje pera, izvlaenje papira, strpljivo
biljeenje svih moguih birokratskih gluposti i nevanih podataka. Ta
proraunata sporost bila je odlina za ivce i pridonosila je dugom ivotu.
ikinu nije nita manje bio drag sistem na kojem se zasnivao njegov posao. On
se sastojao uglavnom od biljeenja podataka, potpunog, sveobuhvatnog
biljeenja podataka. Nikakav razgovor nije mogao zavriti naprosto kao
razgovor; morao je zavriti pisanjem denuncijacije ili potpisivanjem izjave,
ili pristanka - da nee lano svjedoiti, da nee otkrivati tajne, da nee
naputati podruje, da e prikupljati informacije ili donositi informacije.
Posebno se zahtijevala ona strpljiva panja i ona urednost, kojom se odlikovao
ikinov karakter, da meu papirima ne zavlada zbrka, da budu sreeni, sloeni
u kartoteku i da svaki podatak koji se trai bude uvijek pri ruci. (Kao

oficir, ikin nije sam mogao obavljati fiziki posao ulaganja u kartoteku; to
je radila honorarna asistentica, mrava, nespretna djevojka loeg vida sa
posebnom karakteristikom slube sigurnosti, koja je specijalno u tu svrhu
preuzeta iz tajnitva.)
Iznad svega, ikin je volio posao dravne sigurnosti i kontra-pijunae zato
to je davao vlast nad ljudima, osjeaj da je svemogu i to ga je okruivao
tajnovitou.
ikinu je laskalo ono potovanje, ona strepnja koju je susretao ak i kod
suradnika koji su takoer bili ekisti, premda ne "operativni" ekisti. Svi su
oni - ukljuivi i pukovnika inenjera Jakonova - morali onog trenutka kad je
to ikin zahtijevao, predati izvjetaj o svojem djelovanju, ikin, s druge
strane, nije nikome od njih ni o emu morao polagati rauna. Kad bi se,
tamnoputa lica, kratko podiane sive kose, drei veliku aktovku pod rukom
penjao irokim stepenicama zastrtim sagom, a djevojke - porunici MGB-a - mu
se bojaljivo uklanjale s puta i urile se da ga prve pozdrave, ikin je
ponosno osjeao svoju vrijednost.
423
I I
li
Da je itko ikinu rekao (ali njemu to nitko nikad nije govorio) da izaziva
mrnju, da mui druge ljude, on bi bio iskreno povrijeen. Za njega muenje
ljudi nije nikada bilo zadovoljstvo, niti cilj samo po sebi. Istina, postojali
su takvi ljudi, on ih je viao u kazalitu, na filmu; to su bili sadisti,
strastveni poklonici torture, ljudi koji u sebi nisu imali nita ovjeanskog
- ali to su uvijek bili ili bjelogardejci ili faisti, ikin je samo vrio
svoju dunost, i njegov je jedini cilj bio da nitko ne pomisli nita tetno i
ne uini nita tetno.
Jednom se na glavnom stepenitu arake, kojima su se sluili i slobodni
suradnici i zekovi, naao zamotak u kojem je bilo sto i pedeset rubalja. Dva
porunika koji su ga pronali nisu ga mogli sakriti, ni potajno pronai
vlasnika ba zato jer su ga pronali zajedno. Stoga su predali zamotak majoru
ikinu.
Novac na stepenicama kojima su se sluili zatvorenici, novac koji lei pod
nogama onih kojima je strogo bilo zabranjeno da ga imaju - to je napokon bio
izvanredan dogaaj dravnog znaaja! Meutim, ikin nije iz toga pokuao
napraviti veliku aferu; naprosto je objesio oglas na zid stepenita:
Tko god je izgubio 150 rub. u gotovu na stepenicama, moie
ih u svako doba podii kod majora ikina.
To nije bila mala svota. Ali ikina su toliko cijenili i toliko ga potovali
da su proli dani i tjedni a nitko nije doao po izgubljeni novac. Oglas je
polako izblijedio, zapraio se, netko mu je otkinuo ugao. Napokon je netko
dopisao tampanim slovima modrom olovkom:
Pozderi ih sam, pseto!
Deurni je strgnuo oglas i odnio majoru. Dugo vremena poslije toga ikin je
hodao po laboratorijima usporeujui nijanse svih modrih olovaka. Ta gruba,
bezona psovka uvrijedila je ikina. On uope nije imao namjeru da prisvoji
neiji novac. Bilo bi mu mnogo milije da je vlasnik doao po njega; tada bi
protiv njega mogao podii odgojnu optunicu, obraditi ga na sastancima slube
sigurnosti i - naravno, vratiti mu novac.
Naravno, nije imao namjere ni da ga baci. Poslije dva mjeseca poklonio ga je
dugakoj djevojci s mrenom na oku, koja je jedanput tjedno dolazila da sreuje
kartoteku.
Do tada uzoran obiteljski ovjek, ikin se spleo, kao da ga je sam avo
povezao, s tom tajnicom grubih, debelih nogu, koju tokom svih njenih trideset
osam godina nitko nije gledao. Dopirao joj je jedva do ramena, ali otkrio je u
njoj neto to nitko jo nije pronaao. Jedva je mogao doekati dan kad je

dolazila na posao, i tako je zanemario svaki oprez da su ga, dok su mu

ureivali ured a on se nalazio u privremenim prostorijama, napokon otkrili.
Dva zatvorenika, stolar i zidar, ne samo da su ih uli, ve su ih promatrali
kroz pukotinu. Pria se brzo proirila i zekovima je njihov duhovni otac
postao predmet poruge, i htjeli su napisati pismo njegovoj eni, ali nisu
znali adresu. Zato su ga umjesto toga prijavili upravi instituta.
Ipak im nije uspjelo da unite oficira slube sigurnosti. Tom prilikom
general-major Oskolupov ukorio je ikina, ne zbog nje424
govih odnosa s arhivarkom (budui da je to bilo pitanje njenih moralnih
principa) i ne zato to su se njegovi odnosi s njom odvijali tokom radnog
vremena (budui da ikin nije imao odreene radne sate) ve samo zato to su
ih zatvorenici otkrili.
U ponedjeljak, 26. prosinca (poto je sebi odredio slobodan dan u nedjelju),
major ikin doao je na posao malo poslije devet ujutro, premda mu nitko ne bi
mogao predbaciti ak i da je stigao tek oko ruka.
Na treem katu, nasuprot ureda Jakonova, bio je kratki slijepi hodnik koji
nikad nije bio osvijetljen elektrinim svjetlom i iz tog hodnika vodila su
dvoja vrata, jedna u ikinov ured, a druga u prostorije partijskog komiteta.
Oboja vrata bila su obloena crnom koom i na njima nije bilo ni natpisa ni
imena, ikinu je odgovaralo to su ta dvoja vrata tako blizu u mranom
hodniku; iz hodnika se nikako nije moglo tano vidjeti u koji ured ljudi
ulaze.
Danas, na putu u ured, ikin je sreo Stepanova, sekretara partijskog komiteta,
mravog boleljivog ovjeka koji je nosio sjajne metalizirane naoale.
Rukovali su se. Stepanov je tiho predloio: "Drue ikin..." (on nikad nikoga
nije zvao po imenu i oevom imenu), "doi sa mnom da malo potjeramo lopte."
On je mislio na biljar partijskog komiteta. ikin je katkad dolazio da igra,
ali danas je imao na programu mnogo vanijih poslova te je dostojanstveno
stresao srebrnastom glavom.
Stepanov je uzdahnuo i uao da sam potjera nekoliko lopti.
Uavi u svoj ured, ikin je paljivo odloio aktovku na stol. (Svi su
ikinovi papiri bili povjerljivi i strogo povjerljivi, uvali su se u sefu i
nikuda se nisu nosili, ali da je on hodao bez aktovke, ne bi ostavio dobar
dojam. Stoga je kui u aktovki nosio Ogonjek, Krokodil i Vokrug, premda bi ga
stajalo samo nekoliko kopjejki da se sam na njih pretplatio.) Preao je po
sagu do prozora, malo postajao, zatim poao natrag do vrata. Vani poslovi kao
da su ga vrebali u uredu, oekujui ga - iza sefa, iza ormara, iza divana, i
iznenada su se svi poeli gurati oko njega, trudei se da privuku njegovu
panju.
Bilo je mnogo posla, mnogo posla!
Protrljao je rukom kratku prosijedu kosu.
Prije svega, morao je provjeriti jedan vaan pothvat, na kome je radio tokom
mnogih mjeseci i koji je Jakonov nedavno odobrio, administracija prihvatila,
koji je po laboratorijima protumaen, ali jo nije stupio na snagu. Bio je to
novi sistem voenja tajnih dnevnika. Paljivo analizirajui situaciju
sigurnosti u Mavrinskom institutu, major ikin je otkrio - i na to je bio vrlo
ponosan - da prave tajnosti jo uvijek nema. Istina je, elini vatrostalni
sefovi visoki poput ovjeka stajali su u svakoj prostoriji; pedeset ih je
doneseno iz neke opljakane njemake tvrtke; istina, svi su se papiri, koji su
bili tajni, polutajni, ili u vezi s tajnim, zakljuavali u te sefove u
nazonosti specijalnih deurnih za vrijeme ruka, veere i nou. Ali tragian
propust sastojao se u tome da su se zakljuavali samo zavreni i nezavreni
radovi. Prva svjetlu425
canja neke ideje, prva nagaanja, nejasne hipoteze - upravo ono iz ega e

proistei radovi naredne godine, drugim rijeima, materijal koji je najvie

obeavao - nita od toga nije se zakljuavalo u eline sefove. Spretan pijun
koji se razumije u tehnologiju mogao se naprosto uvui kroz bodljikavu icu,
pronai komad bugaice sa crteom ili dijagramom u nekoj koari za otpatke,
zatim se vratiti istim putom natrag - i amerika pijunaa odmah bi shvatila
ime se Institut bavi.
Budui da je bio savjestan slubenik, major ikin je jednom natjerao Spiridona
da u njegovoj nazonosti klasificira itav sadraj koare za smee u dvoritu.
Pri tom je naao dva komada papira, oblijepljena smrznutim snijegom i pepelom,
na kojima su oigledno nekad bili nacrtani dijagrami. ikinu se nije gadilo da
uzme te otpatke, paljivo ih podigne za uglove i postavi na stol Jakonovu.
Jakonov nije imao to rei!
Tako je prihvaen iknov projekt za individualne posebne tajne dnevnike. Iz
papirnice MGB-a smjesta su nabavljene prikladne knjige; svaka od njih imala je
dvije stotine velikih, numeriranih stranica, bila je uvezana i mogla se
zapeatiti. Te je dnevnike valjalo raspodijeliti svima osim frezerima,
tokarima i po-dvorniku. Moralo se zabraniti pisanje bilo na emu osim na
stranicama vlastitog dnevnika. Osim to se na taj nain spreavalo da skice
padnu u ruke neprijatelju, taj je plan omoguavao jo neto: da se kontrolira
misaona proizvodnja zatvorenika! Budui da je u dnevnik valjalo svakog dana
unositi datum, major ikin e moi kontrolirati svakog zeka, vidjeti da li je
mnogo razmiljao u srijedu i koliko je novoga izmislio u petak. Dvije stotine
i pedeset takvih dnevnika bit e ravno jo dvije stotine i pedeset ikina,
koji vise nad glavom svakog zatvorenika. Zatvorenici su uvijek podmukli i
lijeni; uvijek pokuavaju izbjei posao, kad god je to mogue. Uobiajeno je
kontrolirati proizvodnju obinog radnika. Sad se pruala mogunost da se
kontrolira i inenjera, naunog radnika; to je bio smisao izuma majora ikina.
(teta to oficiri slube sigurnosti i kontrapijunae ne dobivaju Staljinske
nagrade!) Danas valja provjeriti jesu li dnevnici raspodijeljeni i da li su ih
poeli ispunjavati.
ikina je tog dana oekivalo i da dopuni popis zatvorenika za transport, koji
e ubrzo uslijediti, i da tano sazna kad e uslijediti.
Osim toga, ikin je bio obuzet aferom koju je zapoeo tako velianstveno, ali
koju nije uspio pomaknuti s mrtve take - "Sluaj slomljene tokarske klupe".
Dok je deset zatvorenika selilo klupu iz laboratorija broj 3 u servisnu
radionicu, klupi je napukla podlona ploica. Poslije istrage, koja je trajala
tjedan dana, napisan je izvjetaj na osamdeset stranica, ali istina nije dola
na vidjelo: ni jedan od zatvorenika koji su u to bili umijeani nije bio novi.
Morao je takoer utvrditi odakle je iskrsla jedna Dickensova knjiga. Doronin
je dojavio samo da se ita u polukrunoj sobi,
426
a posebno da je ita Adamson. Pozvati na ispitivanje starog zatvorenika poput
Adamsona bio bi gubitak vremena; znai, morao bi pozvati slobodne suradnike
koji rade kraj Adamsona i preplaiti ih, objavivi da je sve otkriveno.
ikin je danas imao toliko posla! (Ali jo uvijek nije znao novosti, koje e
mu donijeti dounici. Jo nije znao da e morati povesti istragu o izrugivanju
sovjetskog pravosua u obliku predstave koja se zvala "Suenje knezu Igoru"!)
Sav oajan trljao je sljepoonice i elo, da bi se itava ta vreva misli malo
smirila, slegla.
Ne znajui gdje da zapone, ikin je odluio da krene meu mase, drugim
rijeima, da malo proeta hodnikom nadajui se da e susresti nekog dounika
koji e podizanjem obrve nagovijestiti da ima neku hitnu denuncijaciju, koja
ne moe ekati do njegovog ugovorenog vremena.
Ali jo nije stigao ni do stola deurnog, kad je uo kako on na telefonu
razgovara o nekoj novoformiranoj grupi.
to je to? Kako se stvari mogu odvijati tako brzo? Zar se nova grupa formirala

u Institutu u nedjelju, kad ikina nije bilo?

Deurni mu je sve ispriao.
Bio je to teak udarac! Doao je zamjenik ministra, doli su i generali, a
ikina nije bilo! Obuzelo ga je kajanje. Mogao je zamjeniku ministra dati
povoda da povjeruje kako nije dovoljno budan! A nisu ga ni upozorili, ni
pitali za savjet na vrijeme; bilo je nemogue ukljuiti onog prokletog Rubina
u grupu na tako odgovornom poslu - tog dvolinog varalicu, podmuklog i
pokvarenog dokraja! Kune se da vjeruje u pobjedu komunizma, a nije htio
postati dounik! I jo nosi onu demonstrativnu bradu, pseto prljavo, Vasco da
Gama! Obrijati bi ga trebalo!
Dostojanstveno urei, paljivo koracajui malim noicama u djeakim
cipelama, ikin okrugle glave krenuo je prema sobi 21.
Bilo je naina da se osveti Rubinu: on je nedavno predao molbu za obnovu
procesa (molbu je predavao dva puta svake godine). O ikinu je ovisilo hoe li
proslijediti molbu s pohvalnom karakteristikom, ili - kao do sada - sa zlobnom
i negativnom.
Vrata sobe 21 bila su drvena, bez staklenih okana. Major ih pokua gurnuti,
ali bila su zakljuana. Pokucao je. Nije uo koraka, ali iznenada su se vrata
posve malo otvorila. U otvoru je stajao Smolosidov s prijeteim crnim uvojkom.
Ugledavi ikina nije se pokrenuo, niti je jae otvorio vrata.
"Dobro jutro", ree ikin nesigurno, nenavikao na takav prijem. Smolosidov je
bio jo vie "ekist operativac" nego sam ikin.
Smolosidov je stajao poput boksaa, malo odmaknuvi povi-jene ruke od tijela.
Nita nije govorio.
"Ovaj, ja ..." ree ikin zbunjeno. "Pustite me unutra. Moram se upoznati s
vaom grupom."
427
Smolosidov se povue pola koraka i jo uvijek tijelom uvajui sobu pozove
ikina prstom. ikin se progura kroz uski procjep vrata, slijedei pogledom
Smolosidovljev prst. Na unutranjoj strani vrata visio je list papira:
Popis osoba kojima je doputeno ui u sobu 21:
1. Zamjenik ministra MGB-a - Sevastjanov
2. ef odjela - general-major Bulbanjuk
3. ef odjela - general-major Oskolupov
4. ef grupe - inenjer major Roitman
5. Porunik Smolosidov
6. Zatvorenik Rubin
Ovjerio:
MINISTAR DRAVNE SIGURNOSTI
Zadrhtavi od strahopotovanja ikin se povukao u hodnik. "Moete li... zvati
Rubina", ree on apatom. "Ne moe!" ree Smolosidov, takoer apatom. I
zakljua vrata.
I,
428
I
72
PARTIJSKI SEKRETAR
Iz poetka je sindikat igrao veliku i znaajnu ulogu u ivotu mavrinskih
slobodnih suradnika. Ali tada je to saznao jedan drug na visokom poloaju
(tako visokom da ga je bilo nezgodno zvati drugom). Rekao je: "to to znai?"
(I nije dodao rije "drue", uvjeren da ne valja maziti svoje podreene.)
"Napokon, Mavrino je vojna jedinica, to e im sindikat? Znate na to to
smrdi?"
Tog istog dana sindikat je u Mavrinu ukinut.
Ali to nije izazvalo nikakvih poremeenja u mavrinskom ivotu.
Sad je silno poraslo znaenje partijske organizacije u Institutu, koje ve i

prije nije bilo maleno. Okruni partijski komitet priznao je da je partijskoj

organizaciji u Mavrinu potreban plaeni sekretar s punim radnim vremenom.
Pregledavi nekoliko upitnika koje im je proslijedio kadrovski odio, Okruni
partijski komitet zakljuio je da bi za taj poloaj bio najpodesniji:
Stepanov, Boris Sergejevi; roen 1900. u selu Lupai, okrug Bobrovsk;
drutveno porijeklo: seljaci bezemljai; poslije revolucije seoski milicioner;
bez zvanja; drutveni poloaj: namjetenik; obrazovanje: etiri razreda
osnovne kole, dvije godine partijske kole; lan Partije od 1921. do danas;
aktivan u partijskom radu od 1923; nije pokazao kolebanja u provoenju
partijske linije; nikad nije bio lan opozicije; nikad nije sluio u vojsci
ili ustanovama bijelih vlada; nije bio na okupiranom teritoriju; nije bio u
inozemstvu; ne zna strane jezike, ne zna jezike narodnosti SSSR-a; ranjen
granatom; odlikovan ordenom "Crvene zvijezde" i medaljom "Za pobjedu u
domovinskom ratu protiv Njemake".
U doba kad je Okruni partijski komitet preporuio Stepa-nova, on je radio kao
agitator na etvi u Volokolamskom okrugu. Koristio je svaki trenutak kad
kolhoznici nisu radili na poljima: im bi sjeli za ruak ili zastali naas da
popue cigaretu, smjesta bi ih okupio u logoru na polju, ili bi ih uvee
pozvao u upravnu zgradu, i neumorno im objanjavao koliko je vano da se
zemlja
429
svake godine zasije kvalitetnim sjemenom; govorio im je da prinos mora
premaiti koliinu posijanog sjemena; da ga valja poeti bez gubitaka i
pljake, i predati dravi to je bre mogue. Bez odmora poao bi tada
traktoristima, i tumaio im potrebu tednje gorivom i uvanja opreme, tvrdio
da je potpuno nedopustivo i asak se odmarati, a takoer je nevoljko odgovarao
na pitanja o looj kvaliteti popravaka, izvedenih na brzu ruku, i nedostatku
radne odjee.
Tada je plenum mavrinske partijske organizacije oduevljeno prihvatio
preporuku Okrunog komiteta i jednoglasno izabrao Stepanova za plaenog
sekretara - a da ga nikad nije ni vidio. Izabran je novi agitator i poslan u
Volokolamski okrug - slubenik koji je uklonjen sa svog mjesta u zadruzi
Jegorjevskog okruga, zbog neprestanih manjaka. U Mavrinu je Stepanovu
dodijeljen ured odmah do oficira slube sigurnosti - i on se prihvatio
rukovoenja.
Poeo je time da kontrolira partijski rad koji je obavljao bivi sekretar,
koji nije bio plaen ni oproten ostalih poslova. Bivi sekretar bio je
porunik Klikaev. Bio je mrav, vjerojatno zato to je bio vrlo agilan i
nikad se nije odmarao. Stizao je da rukovodi i laboratorijem za deifriranje,
i kriptografskim i statistikim grupama, kao i da vodi seminar za komsomolce;
bio je dua "grupe mladih", drugim rijeima, Roitmanove klike i, uza sve to,
sekretar partijskog komiteta. I dok je uprava smatrala da je porunik Klikaev
previe revan, a njegovi podreeni da se previe pridrava pravila, novi je
sekretar odmah posumnjao da su partijski poslovi u Mavrinskom institutu po
svoj prilici bili zaputeni.
I pokazalo se da je imao pravo.
Stepanovljeva prouavanja partijskih poslova trajala su tjedan dana. Ne
iziavi ni jednom iz svog ureda, prouio je sve papire do posljednjega,
upoznao svakog lana Partije, prvo iz njegovog linog dosjea i po fotografiji,
a tek onda osobno. Klikaev je osjetio na sebi teku ruku novog sekretara.
Jedan propust za drugim izlazio je na vidjelo. Osim nepotpunih podataka u
upitnicima, nepotpunih preporuka i potvrda u dosjeima, osim nedostatka
detaljnih karakteristika za svakog lana i kandidata za lanstvo, kod svih
mjera bila je oigledna jedna nezgodna tendencija: tendencija da ih se dodue
provede, ali da ih se ne dokumentira, tako da su mjere, tako rei, postajale
iluzorne.

"Ali tko e to vjerovati? Tko e vam sad vjerovati da su ove mjere zaista
provedene u djelo?" pitao je Stepanov, pritisnuvi dlanom elavu glavu, drei
zapaljenu cigaretu meu prstima.
I on je strpljivo tumaio Klikaevu da je sve bilo napravljeno samo na papiru
(zato to se to moglo dokazati samo usmeno) a ne u stvari (zato to nije bilo
zabiljeeno na papiru).
Na primjer, koja je korist od toga to fiskulturnici Instituta (naravno, tu se
ne misli na zatvorenike) igraju odbojku za vrijeme ruka (ak oduzimajui malo
i od radnog vremena)? Moda je to istina; moda zaista igraju. Oigledno ne bi
imalo smisla da Stepanov ili Klikaev, ili bilo tko drugi to kontrolira na taj
nain
430
da ode u dvorite i gleda poskakuje li tamo lopta. Ali zato ne bi ti
odbojkai, poto su odigrali toliko utakmica i stekli toliko iskustva, to
iskustvo podijelili s drugima i sastavili posebne fis-kulturne novine: "Crvena
odbojka" ili "ast jednog dinamovca"? I da je Klikaev poslije toga uredno
skinuo novine s ploe i priloio ih partijskoj dokumentaciji, tada se ni kod
jedne inspekcije ne bi pojavila ni najmanja sumnja da se mjera "igranje
odbojke" zaista provodila, i to pod rukovodstvom Partije. Ali tko e sada
Klikaevu vjerovati na rije?
Tako je bilo u svemu, u svemu. "Ne moe djela dokazati rijeima!" - s tom
dubokoumnom izrekom Stepanov je preuzeo svoju dunost.
Kao to sveenik ne bi mogao povjerovati da netko moe lagati na ispovijedi,
tako ni Stepanov nije mogao zamisliti da bi pisani dokumenat mogao lagati.
Klikaev, uske glave i duga vrata, nije se ni pokuavao prepirati sa
Stepanovom; s neprikrivenom zahvalnou u oima sloio se s njim i uio od
njega. I Stepanov je vrlo brzo postao blai prema Klikaevu, pokazujui na taj
nain da u njemu nema zlobe. Paljivo je sluao Klikaevljeva strahovanja zbog
toga to na elu tako znaajne tajne ustanove kao to je Mavrino stoji
inenjer Jakonov, koji ne samo ima dvojbenu karakteristiku, ve je naprosto
bio bivi neprijatelj. Stepanov je sam postao izvanredno oprezan i budan.
Klikaeva je uinio svojom desnom rukom, nareivao mu je da to ee
posjeuje partijski komitet i blagonaklono ga pouavao iz riznice vlastitog
iskustva.
I tako je Klikaev upoznao novog partijskog organizatora bre i intimnije od
bilo koga drugoga. Budui da ga je Klikaev prozvao "Pastirom", tako su ga
poeli nazivati i "mladi". I ba zahvaljujui Klikaevu, odnosi izmeu Pastira
i "mladih" nisu bili loi. "Mladi" su vrlo brzo shvatili da je za njih velika
prednost imati partijskog aktivista koji otvoreno ne pripada njihovom taboru,
nepristranog ovjeka koji se pridrava zakona koji e ostati po strani.
A Stepanov se zaista drao slova zakona! Kad bi mu govorili da netko zasluuje
samilost, da ne treba protiv njega postupati strogo po zakonu, da valja
pokazati milosre, brazde bola urezale bi se u elo Stepanova (koje je bilo
visoko jer nije imao kose na sljepoonicama) i ramena bi mu se pognula kao pod
novim teretom. Ali pun vatrenog uvjerenja naao bi snage da se ispravi, naglo
bi se okretao sad jednom sugovorniku sad drugome, dok su mali bijeli
etvrtasti odrazi prozora odsijevali u njegovim naoalima.
"Drugovi! Drugovi! to ja to ujem? Kako moete govoriti takve stvari?
Zapamtite: uvijek podravajte zakon! Podravajte zakon svim svojim snagama!
Samo tako ete zaista pomoi tom ovjeku, zbog kojega ste htjeli prekriti
zakon. Jer zakon je uspostavljen iskljuivo zato da slui drutvu i
ovjeanstvu, a mi to esto ne razumijemo, i u svom sljepilu elimo zakon
zaobii."
Sa svoje strane, Stepanov je bio zadovoljan "mladima" i njihovom revnou na
partijskim sastancima i u partijskoj kritici.
431

U njima je vidio jezgro onog zdravog kolektivizma, koji je nastojao stvoriti

na svakom svom novom radnom mjestu. Ako kolektiv nije rukovodiocima otkrivao
prekritelje zakona u svojoj sredini, ako je kolektiv utio na sastancima,
Stepanov je takav kolektiv s pravom smatrao nezdravim. Ako je kolektiv kao
jedan ovjek napadao nekog od svojih lanova, posebno onoga koga je bilo
potrebno napasti, takav je kolektiv - prema pojmovima ljudi koji su bili ak i
vii od Stepanova - bio zdrav.
Stepanov je imao mnogo takvih uvrijeenih shvaanja kojih se nikako nije mogao
osloboditi. Na primjer, nije mogao zamislili sastanak koji ne bi zavrio
prihvaanjem neke gromovite rezolucije, kritikom pojedinih lanova i
mobilizacijom itavog kolektiva za nove proizvodne pobjede. Napose je volio
kad se to dogaalo na "otvorenim" partijskim sastancima na koje su dolazili i
svi vanpartijci, i na kome je i njih mogao dokraja potui: oni nisu imali
prava ni da glasaju, ni da se brane. Katkada bi se prije glasanja mogli uti
uvrijeeni, ak i bijesni glasovi: "to je ovo? Sastanak ili proces?"
"Molim vas, drugovi, molim vas!" Stepanov bi u takvim sluajevima koristio
svoj autoritet da prekine bilo kojeg govornika, pa ak i predsjedavajueg.
Ubacivi brzo jednu pilulu u usta dru-om rukom (otkako je bio ranjen u
glavu, glava ga je strahovito boljela im bi se uzrujao, a uvijek bi se
uzrujao kad su napadali istinu) doao bi do sredine sobe pod centralno
svjetlo, tako da su mu se jasno vidjele velike grake znoja na elavoj glavi.
"to je ovo? Jeste li vi kojim sluajem protiv "kritike i samokritike?" I
odluno maui akom po zraku kao da ukucava svoje ideje u glave slualaca,
tumaio bi: "Samokritika je najvia pokretna snaga naega drutva, glavni
faktor njegova napretka! Vrijeme je da shvatite, da kad kritiziramo lanove
naeg kolektiva, to ne znai da im sudimo, ve elimo svakog radnika u svakom
trenutku drati u neprestanoj stvaralakoj napetosti. I tu ne moe biti
razlike u miljenju, drugovi! Naravno, nije nam potrebna bilo kakva kritika,
to je tano. Potrebna nam je konstruktivna kritika, to jest kritika koja ne
zahvaa nae iskusno rukovodstvo! Ne smijemo zamijeniti slobodu kritike sa
slobodom sitnoburujskog anarhizma!"
Tada bi poao do boce s vodom i popio jo jednu pilulu.
Na kraju bi uvijek itav zdravi kolektiv jednoglasno glasao za rezoluciju,
ukljuivi i one lanove koje je rezolucija napadala i upropastila, optuujui
ih za "zloinaki nemaran odnos prema poslu" ili "neispunjenje plana koje
granii sa sabotaom".
ak bi se katkada dogaalo da Stepanov, koji je iznad svega volio kitnjaste,
razraene rezolucije, Stepanov, koji je sreom uvijek znao unaprijed koji e
se govori odrati i konani zakljuak sastanka, ne bi dospio sastaviti itavu
rezoluciju prije sastanka. I tada bi, kad bi predsjednik objavio: "Dajem rije
drugu Stepa-novu da objavi nacrt rezolucije!" Stepanov obrisao znoj sa ela i
elave glave i rekao:
"Drugovi! Bio sam veoma zaposlen i stoga u nacrtu rezolucije nisam uspio tano
utvrditi stanovite okolnosti, stanovita imena i injenice", ili:
432
JU
"Drugovi! Danas su me pozvali u upravu, te jo nisam pripremio nacrt
rezolucije."
Poslije toga bi u oba sluaja rekao:
"Zato vas molim da glasate za rezoluciju u cjelini, a kad sutra budem imao
vremena dopunit u detalje."
I utvrdilo se da je mavrinski kolektiv tako zdrav da su se ruke podizale bez
mrmljanja, premda nitko nije znao (niti e ikad saznati) koga e se ocrniti a
koga pohvaliti u toj rezoluciji.
Poloaj novog partijskog organizatora bio je jo vri zbog toga, to on sebi
nije doputao slabost da bude bilo s kim intiman. Svi su ga s puno potovanja

zvali "Boris Sergeji". Prihvaajui to kao samo po sebi razumljivo, ni on

nije nikoga u ustanovi nazivao imenom i oevim imenom. Cak i u uzbuenju za
biljarskim stolom, koji je prekriven ohom zeleno blistao u prostoriji
partijskog komiteta, on bi uskliknuo:
"Karambol, drue ikin!"
"Od mantinele, drue Klikaev!"
Openito, Stepanov nikako nije volio da ljudi apeliraju na njegove uzvienije,
plemenite osjeaje; ni on sam nije takve osjeaje izazivao u drugima. I stoga,
im bi osjetio bilo kakvo nezadovoljstvo ili otpor prema svojim mjerama, ne bi
nagovarao, ne bi tumaio, ve bi uzeo veliki isti papir i na vrhu napisao
velikim slovima: "Predlae se da dolje imenovani drugovi ispune to i to do tog
i tog datuma." Tada bi podijelio papir u numerirane stupce: "prezime", "ime",
"potpis da je obavijest primljena", i naredio bi svom sekretaru da obilazi
imenovane s papirom. Imenovani drugovi bi ga proitali, izlijevali svoju
gorinu koliko su god eljeli protiv ravnodunog komada papira, ali morali su
potpisati - a poto su potpisali, nisu smjeli ne izvriti zadatak.
Stepanov je bio partijski sekretar, osloboen ne samo svakog drugog posla, ve
i svih sumnji i lutanja u tami. Njemu je bilo dovoljno da na radiju uje da
vie ne postoji herojskaJugosla---jidja, ve Titova klika; u roku od pet
minuta taj bi zakljuak objanjavao s tolikom upornou, s takvim uvjerenjem,
da bi ovjek mogao pomisliti da ga je on osobno godinama izmiljao. Ako bi
netko Stepanovu oprezno skrenuo panju na razliku izmeu jueranjih direktiva
i dananjih, na lou opskrbu instituta, na lo kvalitet opreme i pribora
sovjetske proizvodnje ili na stambene potekoe, plaeni sekretar nasmijeio
bi se kao da najavljuje rijei koje e izgovoriti:
"Pa to vi oekujete, drugovi? To je samo birokratska zbrka; ali nema sumnje
da na tom podruju napredujemo, s ime se, vjerujem, slaete."
Stepanov je imao ipak neke ljudske slabosti, premda u vrlo ogranienim
razmjerima. Na primjer, volio je da ga oni hvale, oni na poloaju, i volio je
impresionirati obine lanove Partije svojim iskustvom. Sve je to volio zato
to je bilo potpuno opravdano.
Takoer je pio i votku, ali samo ako bi ga netko astio ili ako je donesena na
stol, i svaki put se alio da mu votka silno teti zdravlju. Iz toga razloga
nikad je sam nije kupovao i nikada nije nikoga astio. I to su mu bile jedine
mane.
28
U prvom krugu
433
"Mladi" su se katkada meusobno prepirali o "Pastiru". Roitman je govorio:
"Prijatelji! On je prorok bezdane tintarnice; ima duu tipkane stranice. Takvi
su ljudi neizbjeni u prelaznom periodu."
Ali Klikaev se tuno nasmijeio i rekao: "utokljunci! Ako mu budemo smetali
gurnut e nam glave u drek.. Nemoj te misliti da je on glup. U pedeset godina
nauio je kako da se snalazi! Zar mislite da sluajno imamo denuncijacije u
svakoj rezoluciji? On njima pie povijest Mavrina. Gomila podatke unaprijed:
ma to se desilo, svaka inspekcija e pokazati da je sekiv.tar upozoravao na
tu situaciju ve ranije, zahtijevao panju javnosti."
Po pristranom miljenju Klikaeva, Stepanov je bio podmukli klevetnik, koji e
uiniti bilo to da olaka ivot trojici svojih sinova.
Stepanov je zaista imao tri sina, i oni su neprestano od oca traili novac.
Svu trojicu je smjestio na historijski odjel na sveuilitu. Njegovi su
prorauni isprva izgledali tani, ali nije uzeo u obzir da je nastupilo
zasienje povjesniarima na svim kolama, tehnikim institutima i veernjim i
skraenim teajevima, prvo u samoj Moskvi, zatim u moskovskom okrugu, pa sve
do Urala. Prvi je sin zavrio kolovanje, ali umjesto da ostane kod kue da
hrani roditelje, otiao je u Hanti-Mansijsk u zapadnom Sibiru. Drugome su sinu
nudili mjesto u Ulan Ude, istono od Bajkalskog jezera, a kad trei zavri

studije, izgledalo je nevjerojatno da e nai posao blie od Bornea.

I to se grevitije njihov otac drao svog posla i male kuice u predgrau
Moskve s treinom jutra povrtnjaka, bavama kiselog zelja i tri svinje za tov.
Njegovoj supruzi, trijeznoj eni koja je moda ak bila i poneto nazadna u
ideolokim pitanjima, tovljenje svinja bilo je osnovno zanimanje u ivotu i
smatrala ga je osnovicom obiteljskog budeta. Prolu nedjelju ona je odluila
da svakako odu na selo i kupe odojka. Zbog tog pothvata (uspjenog) Stepanov
juer nije doao na posao, premda ga je subotnji razgovor uznemirio te je
silno elio da bude u Mavrinu.
U subotu je u Politikom odjelu Stepanov pretrpio udarac. Stanoviti drug, vrlo
odgovoran, ali isto tako vrlo dobro uhranjen usprkos tereta briga i
odgovornosti, teak zapravo oko sto i dvadeset kilograma, zagledao se u tanak
nos Stepanova s tragom naoala i upitao ga lijenim baritonom: "Onda, Stepanov,
to je s Judejcima tamo kod vas?"
"S Ju... s kim?" upita Stepanov, nagnuvi glavu da bolje uje.
"S Judejcima." I primijetivi potpuno nerazumijevanje sekretara,
dostojanstvenik objasni: "Dobro, hou rei, ifutima."
Iznenaen i bojei se da ponovi tu dvosjeklu rije, za koju se jo nedavno
davalo deset godina kao za antisovjetsku propagandu, Stepanov nejasno
promrmlja: "Da, ima ih nekoliko."
"Pa onda, to ti tamo s njima namjerava?"
Ba tada je zazvonio telefon, drug na visokom poloaju ga je podigao i vie
nije razgovarao sa Stepanovom.
434
Zbunjen, Stepanov je proitao itavu gomilu uputa i direktiva u upravi, ali
crna slova na bijelom papiru lukavo su izbjegavala judejsko pitanje.
itav dan u nedjelju, na putovanju u potrazi za odojkom, razmiljao je i
razmiljao i oajno se ekao po grudima. Oigledno mu je dovitljivost
otupjela s godinama! Ali kako je to mogao pogoditi? Tokom svih godina rada
Stepanov se navikao da su drugovi idovi posebno odani naoj ideji. A sada sramota! Stepanov, iskusni aktivist, propustio je da uoi znaajne nove
tendencije, pa je ak indirektno uvuen u spletke neprijatelja, zato to
itava ta grupa Roitmana i Klikaeva ...
U ponedjeljak ujutro Stepanov je doao na posao veoma zbunjen. Poto je ikin
odbio da odigra partiju biljara (a Stepanov se nadao da e za vrijeme igre od
njega neto saznati), prepun tjeskobe, zato to nije imao nikakvih direktiva,
plaeni partijski sekretar zakljuao se u ured partijskog komiteta i puna dva
sata bjesomuno natjerivao lopte tako da su katkada letjele i preko ruba
stola. Golemi bronani bareljef na zidu bio je svjedok itavog niza
briljantnih udaraca, kad bi dvije ili tri lopte istovremeno zavrile u rupi.
Ali profili na bareljefu nisu Stepanovu nagovijetali nikakvu mogunost da
izbjegne razaranje svog zdravog kolektiva, a kamoli da ga uvrsti u toj novoj
situaciji.
Posve izmuen, napokon je uo kako zvoni telefon i pojurio da podigne
slualicu.
Kazali su mu da je u Mavrino ve krenuo automobil s dva druga, koji e
donijeti odgovarajue instrukcije po pitanju borbe protiv ulizica.
Plaeni sekretar se odmah razveselio, postao ak radostan, stjerao loptu s
unutarnjeg ruba u rupu, zatim spremio tak i lopte u ormar.
Raspoloenje mu se jo vie popravilo kad se sjetio da je juer kupljeni
odojak ruiastih uiju pohlepno, bez oklijevanja pojeo napoj i sino i
jutros. To je obeavalo da e ga moi utoviti jeftino i lako.
I
435
73
DVA INENJERA

Major ikin nalazio se u uredu inenjera pukovnika Jakonova.

Sjedili su i razgovarali kao ravnopravni, prijazno, premda su jedan drugoga i
prezirali i mrzili.
Jakonov je na sastancima rado govorio: "Mi ekisti." Ali za ikina Jakonov je
jo uvijek bio onaj neprijatelj naroda koji je bio u inozemstvu, odsluio
kaznu, kojemu je sluba sigurnosti oprostila i prigrlila ga, ali koji nije bio
nevin! Neizbjeno e doi dan kad e organi razotkriti Jakonova i opet ga
uhapsiti. Tada e mu ikin s uivanjem sam strgnuti epolete! To milostivo
dranje inenjera pukovnika, gospodska samouvjerenost kojom je nosio teret
vlasti nervirala je vrijednog malog glavatog majora. ikin je stoga uvijek
nastojao istaknuti vlastitu vanost i vanost "operativnog" rada, koji je
inenjer pukovnik dosljedno potcjenjivao.
Sada je predlagao da se na dnevni red idueg sastanka slube sigurnosti stavi
Jakonovljev izvjetaj o mjerama i stanju budnosti u Institutu, i da se strogo
kritiziraju svi propusti i nedostaci. Takav bi se sastanak mogao zgodno
povezati s transportom nesavjesnih zekova i uvoenjem novih tajnih dnevnika.
Inenjer pukovnik Jakonov, izmuen od jueranjeg napadaja, s modrikastim
podonjacima, premda su mu crte lica i dalje bile ugodno punake, kimnuo je
potvrdno na majorove rijei. U najdubljoj dubini njegova bia, iza zidova i
opkopa, kamo nije moglo prodrijeti ni jedno oko, osim moda oka njegove ene,
on je mislio kako je taj major ikin smrdljiva u, koja je posijedila buljei
u denuncijacije ... Kakva je luaka glupost to njegovo zanimanje, kako
idiotski svi ti njegovi prijedlozi.
Jakonovu su dali svega mjesec dana. Za mjesec dana glava mu se mogla nai na
krvnikovom panju. Valjalo se osloboditi oklopa zapovijedanja, spona visokog
poloaja, i sam sjesti pred dijagrame i u samoi razmiljati.
Ali golema kona naslonjaa u kojoj je sjedio inenjer pukovnik sadravala je
u sebi vlastitu negaciju: odgovoran za sve, pu436
I
kovnik nita nije mogao dodirnuti sam, ve samo podizati telefonsku slualicu
i potpisivati papire.
A jo mu je i taj sitni rat s Roitmanovom grupom iscrpljivao duhovne snage.
Morao je voditi taj rat. Nije bio u stanju istisnuti ih iz Instituta, i elio
ih je samo prisiliti na bezuvjetnu predaju. Oni su, meutim, eljeli da njega
izbace, i bili su u stanju da ga unite.
ikin je jo uvijek govorio. Jakonov je gledao kraj njega. Oi su mu bile i
dalje otvorene, ali, naputajui lijeno tijelo, u mislima se prenosio u svoj
dom.
Moj dom! Moja kuica - moja slobodica! Kako su mudri Englezi, koji su prvi
shvatili tu istinu. Na tvom vlastitom malom teritoriju postoje samo tvoji
zakoni, etiri zida i krov odvajaju_ te od svijeta koji te neprestano titi,
gnjei, istiskuje neto iz tebe. Paljive oi s tihim te sjajem doekuju na
pragu tvog doma. Draesna djeica, koja uvijek smiljaju neto nova (dobro da
jo ne idu u kolu) tjee te i osvjeavaju, ma koliko bio umoran od
proganjanja, od neprestanog natezanja na sve strane. Tvoja ena ih je ve
nauila da brbljaju engleski. Sjedajui za klavir, ona svira ugodan
Waldteufelov valcer. Prekid za ruak je kratak, a kad zavri posao uveer, ve
je gotovo no, ali u tvom domu nema ni napuhanih budala, ni dosadnih, opakih
mladia.
U Jakonovljevom poslu bilo je toliko muke, toliko poniavajuih situacija,
toliko stranih zapreka, toliko administrativnog pritiska, a Jakonov se opet
osjeao tako star, da bi se najradije odrekao tog posla kad bi mogao - i ostao
u svom udobnom malom privatnom svijetu, u svom domu.
To nije znailo da ga vanjski svijet ne zanima - ivo ga je zanimao. Teko je
bilo nai zanimljivije razdoblje od naega u itavoj svjetskoj povijesti.

Promatrao je svjetsku politiku kao neku vrst partije aha. Ali Jakonov nije
imao elje da sam igra tu igru, ili tavie da bude pion u njoj, ili dio
piona, ili podstava na dnu piona. Jakonov je to elio promatrati iz prikrajka,
uivati u tome u udobnoj pidami, iz svoje stare stolice za ljuljanje, meu
brojnim policama za knjige.
Jakonov je imao sve kvalifikacije i sposobnosti za takvo zanimanje. Savladao
je dva jezika, i strane radio-stanice natjecale su se koja e mu dati
informacije. Ministarstvo je primalo strane tehnike i vojne asopise i odmah
ih upuivalo tajnim institutima. Urednici tih asopisa rado su povremeno
ukljuivali u list kakav esej o politici, ili buduem svjetskom ratu, ili
buduoj politikoj strukturi naeg planeta. Osim toga, kreui se u visokim
krugovima, Jakonov bi povremeno saznao pojedinosti koje nisu bile dostupne
tampi. Nije izbjegavao ni prevedene knjige o diplomaciji i pijunai. A uza
sve to imao je i vlastiti otar um. Iz svoje stolice za ljuljanje pratio je
igru Istoka protiv Zapada, i pokuavao prema uinjenim potezima pogoditi kakav
e biti rezultat.
Na ijoj je on bio strani? Kad su za njega na poslu stvari ile dobro, bio je,
naravno, za Istok. Kad bi pritisak postao prevelik, bio je vie za Zapad.
Vjerovao je ipak da e pobijediti onaj koji bude jai i okrutniji. U tome su
se, na alost, slagale i itava povijest i svi proroci.
437
Jo u ranoj mladosti prihvatio je popularnu izreku: "Svi su ljudi gadovi!" I
to je dulje ivio, to vie mu se ta istina potvri-vaTa~"^to Je~ublje
zalazio, nalazio je sve vie dokaza za nju, i "postajalo mu je lake ivjeti.
Jer ako su svi ljudi gadovi, onda ovjek nita ne mora uiniti "za ljude" ve
samo za sebe. Nema "drutvenog oltara" i nitko ne smije od nas zahtijevati
rtve. Ve davno je sam narod to vrlo jednostavno izrazio: "Bog je sebi prvo
bradu stvorio."
uvari reda i zakona nisu stoga imali nikakvog razloga da brinu zbog njegove
prolosti. Razmiljajui o ivotu Jakonov je shvatio da u zatvor idu samo oni
ljudi koji u jednom trenutku u ivotu nisu bili dovoljno pametni. Zaista
pametni ljudi gledaju daleko unaprijed; oni izmiu i zaokreu, ali uvijek
ostaju itavi i na slobodi. Zato provoditi iza reetaka ivot koji nam
pripada samo dok diemo? Ne! Jakonov je odbacio svijet zekova ne samo izvana,
ve i zbog unutarnjeg uvjerenja. Iz ijih bi ruku inae primio etiri
prostrane sobe s balkonom i sedam tisua mjeseno? U najmanju ruku, te stvari
ne bi dobio tako brzo. Vrijeali su ga, postupali s njim hirovito, esto
glupo, uvijek okrutno - ali napokon, u okrutnosti i jest snaga, to je njena
najistinitija manifestacija!
ikin mu je sada pruao popis zekova koje valja transportirati narednog dana.
Popis s kojim su se ve sloili obuhvaao je esnaest imena, a sad je ikin
dodao jo dva imena s Jakonov-ljeva notesa na stolu. Ukupni broj zatvorenika s
kojim se sloila zatvorska uprava iznosio je dvadeset. Valjalo je "izmisliti"
jo dvojicu i o tome obavijestiti potpukovnika Klimentjeva najkasnije do pet
sati.
Meutim, u tom trenutku nisu se mogli prisjetiti ni jednog kandidata. Sluajno
su ba najbolji specijalisti i radnici bili nepouzdani u pitanjima sigurnosti,
dok su opet miljenici oficira slube sigurnosti bili nitarije i zabuanti.
Zato je bilo teko odrediti imena za transport.
Jakonov stavi popis na stol i napravi umirujui pokret rukom.
"Ostavite popis ovdje; malo u razmisliti. A i vi razmislite. Razgovarat emo
telefonom."
ikin je polako ustao i (morao se suzdrati, ali nije se suzdrao) potuio se
ovom nedostojnom ovjeku na ministrov postupak: u sobu 21 putali su
zatvorenika Rubina, putali su Roit-mana - dok je njemu, ikinu, kao i
pukovniku Jakonovu zabranjen pristup! U njihov vlastiti pogon! Kako se to

moglo dogoditi?
Jakonov je podigao obrve i zatvorio kapke tako da mu je lice naas bilo posve
bezizraajno. Izgledalo je kao da govori: "Da, majore, da, prijatelju moj, za
mene je to bolno, vrlo bolno, ali ne mogu podii pogled i gledati u sunce!"
Za Jakonova je itava ta pria sa sobom 21 bila prilino dvojbena, a Roitman
mu se inio previe revnim djeakom, koji svakog asa moe slomiti vrat.
ikin je iziao, a Jakonov se sjetio najugodnije od svih dananjih dunosti juer za nju nije imao vremena. Ako uspije pokazati odreeni napredak na
aparatu za apsolutno ifriranje, to e ga spasiti kod Abakumova kad istekne
njihov mjesec.
438
Telefonirao je u konstrukcioni ured i naredio Sologdinu da donese svoj novi
nacrt.
Za dvije minute Sologdin je pokucao, uao, praznih ruku u prljavom
kombinezonu.
Jakonov i Sologdin. do \.<&&& gotovo nikad nisu ni razgovarali; nikad nije
bilo razlog, da. se. %^es^ssic=^sQsr^O^s^*3^ ^^^ss"s&vs^s^sscks^ss. NS^Ssot,
~"{i\ "^i \n se sluajno sreli, inenjer pukovnik nije obraao nikakve
pain^e na tu. nevanu osobu. Ali sada je (pogledavi na popis imena i oevih
imena pod staklom) Jakonov srdano, kao pravi gostoljubivi gospodin, s
odobravanjem pogledao zatvorenika koji je uao i lju.bezno rekao: "Sjednite,
Dmitrij Aleksandroviu, drago mi je to vas vidim."
Pritisnuvi vrsto ruke uz bokove Sologdin je priao blie, utke se naklonio
i ostao stajati uspravan i ukoen,
"ini se da ste nam potajno pripremili neko iznenaenje", ree Jakonov. "Prije
nekoliko dana - u subotu, zar ne? - vidio sam kod Vladimira Erastovia va
crte glavnog dijela aparata za apsolutno ifriranje. (Zato ne sjednete?) Ja
sam ga samo letimino pogledao; silno bih elio o tome podrobnije porazgovoriti." Ne odvraajui pogled od Jakonova, koji je u njega gledao s puno
razumijevanja, Sologdin je i dalje stajao napola okrenut i nepomian, kao da
je zapoeo dvoboj i oekuje hitac. Odgovorio je polako i razgovjetno:
"Varate se, Antone Nikolajeviu. Istina, koliko sam mogao, radio sam na tom
aparatu. Ali ono to mi je uspjelo i ono to ste vidjeli samo je nakazno i
nesavreno rjeenje u skladu s mo jim vrlo osrednjim sposobnostima."
Jakonov se zavali u naslonja i dobroudno se usprotivi:
"Hajde, hajde, prijatelju, molim vas, bez lane skromnosti! Premda sam samo na
brzinu pogledao va nacrt, on je na mene ostavio vrlo povoljan dojam. A
Vladimir Erastovi, koji moe prosuditi bolje od nas dvojice, definitivno ga
je pohvalio. Sad u narediti da nikoga ne putaju k meni. Idite po svoj nacrt
i svoje proraune, pa emo ih pregledati. elite li da pozovem Vladimira
Erastovia?"
Jakonov nije bio glupi birokrat, koga zanima samo ishod proizvodnog procesa.
Bio je inenjer, a svojevremeno je bio ak i poduzetan inenjer, te je u ovom
trenutku osjetio neto od onog delikatnog uitka koji nam moe pruiti ljudska
misao, koja se dugo razvija. To je bila jedna jedina zadovoljtina koju je jo
uvijek nalazio u svom poslu. Gledao je ispitivaki, Ijubezno se smijeei.
I Sologdin je bio inenjer ve etrnaest godina. Zatvorenik je bio dvanaest
godina.
U grlu ga je stezalo i s mukom je izgovarao rijei:
"Antone Nikolajeviu, vi se zaista varate. To je bila tek skica, nedostojna
vae panje."
Jakonov se namrti, sada ve pomalo ljut i ree: "Dobro, u redu, vidjet emo,
vidjet emo. Idite po nju."
Na epoletama, zlatnim sa svijetloplavim rubom, bile su tri zvijezde. Tri
velike impozantne zvijezde, smjetene u trokutu. Natporunik Kamian, oficir
slube sigurnosti u Gornoj Zakritki,

439
takoer je zasluio trokut s tri zlatne zvijezde s modrim rubom tokom onih
mjeseci dok je tukao Sologdina. Ali njegove su zvjezdice bile manje.
"Crte vie ne postoji", ree Sologdin nesigurnim glasom. "Budui da sam u
njemu naao ozbiljne i nepopravljive greke, ja sam ga - spalio."
Pukovnik je problijedio. U prijeteoj utnji jasno se ulo njegovo teko
disanje. Sologdin se trudio da die neujno.
"Kako to mislite? Sami? Svojim rukama?"
"Ne. Dao sam da ga spale. Prema propisima." Glas mu je bio priguen i nejasan.
Vie nije bilo ni traga njegovom prijanjem samopouzdanj u.
"Onda je moda jo uvijek itav?" ree Jakonov trgnuvi se s iznenadnom nadom.
"Izgorio je. Gledao sam s prozora", odgovori Sologdin s tekom upornou.
Zgrabivi jednom rukom naslon stolice, a drugom mramorni pritiskiva na stolu,
kao da namjerava razbiti Sologdinu lubanju, pukovnik je podigao svoje krupno
tijelo i stajao nagnut nad stolom.
Zabacivi glavu malo unatrag, Sologdin je stajao kao neki modri kip.
Toj dvojici inenjera vie nisu bila potrebna nikakva pitanja ni objanjenja.
Zurili su jedan u drugoga, i izmeu pogleda kao da im je proticala
nepodnoljiva struja strahovite napetosti.
"Unitit u te", bjesnile su oi pukovnika.
"Hajde, natovari mi jo i treu kaznu, gade!" urlale su oi zatvorenika.
Trebalo je doi do gromoglasne eksplozije.
Ali Jakonov se, prekrivi oi rukom kao da mu smeta svjetlo, okrenuo i priao
prozoru.
Uhvativi se za naslon najblie stolice, Sologdin je iscrpljen spustio pogled.
"Mjesec dana. Jedan mjesec! Zar sam zaista izgubljen?" Pukovniku je sve bilo
jasno, do najsitnije pojedinosti.
"Trea kazna. To ne bih preivio", Sologdin je bio obuzet uasom.
Jakonov se opet okrenuo prema Sologdinu. "Inenjeru! Kako si to mogao
uiniti?" pitao je njegov pogled.
Ali i Sologdinove su oi sijevnule, kao da kau: "Zatvorenice! Sve si
zaboravio!"
Gledali su se s mrnjom, ali kao zaarani, jedan je u drugome vidio sebe
onakvoga, kakav nije postao, zurili su jedan u drugoga i nisu mogli odvratiti
pogleda.
Sad e Jakonov poeti urlati i lupati akama po stolu; podignut e slualicu,
baciti ga u tamnicu - Sologdin je na to bio posve spreman.
Ali Jakonov je izvukao mekanu, istu, bijelu maramicu i obrisao oi. Uporno je
gledao Sologdina.
Sologdin se trudio da jo tih nekoliko minuta stoji uspravno.
Jednom rukom inenjer pukovnik naslonio se na prozorsku dasku, a drugom je
polako pozvao zatvorenika k sebi.
440
Sologdin mu je priao sa tri vrsta koraka.
Malo pogrbljen, poput starca, Jakonov upita: "Sologdin, vi ste Moskovljanin?"
"Da", ree Sologdin, jo uvijek gledajui ravno u njega.
"Pogledajte tamo dolje", ree mu Jakonov. "Vidite li tamo na cesti autobusnu
stanicu?"
Autobusna stanica se jasno mogla vidjeti s prozora.
Sologdin je pogleda.
"Odavde je svega pola sata vonje do sredita Moskve", ree tiho Jakonov.
Sologdin se opet okrene prema njemu.
Iznenada, kao da e pasti, Jakonov poloi obje ruke na Sologdinova ramena.
"Sologdine!" ree on moleim, vapijuim glasom. "Mogli biste sjesti na taj
autobus ve idueg lipnja ili srpnja. A vi to ne elite. Mislim da biste ve u
kolovozu moda dobili prvi dopust - i ili biste na Crno more. Kupati se u

moru, moete li to zamisliti? Koliko godina ve niste bili u vodi, Sologdine?

Napokon, zatvorenicima se to nikad ne doputa!"
"Kako ne? Na sjei drva", usprotivi se Sologdin.
"I to mi je neko kupanje!" Jakonov se i dalje drao Solog-dinovih ramena. "Ali
vi ete zavriti tamo gore na sjeveru, Sologdine, gdje se rijeke nikad ne
otapaju... Sluajte, ja ne mogu vjerovati da na svijetu postoji ljudsko bie
koje sebi ne eli dobro. Objasnite mi: zato ste spalili nacrt?"
Nebeski plave oi Dmitrija Sologdina i dalje su bile nepokolebljive,
nepomuene, neporone. U njihovim zjenicama Jakonov je vidio odraz vlastite
dostojanstvene glave.
Nebeski plavi krugovi s crnim rupama u sreditu - a iza njih itav neoekivani
svijet jednog jedinstvenog ovjeka.
"to vi mislite, zato?" odgovori Sologdin pitanjem. Izmeu njegovih brkova i
bradice, uglovi sonih usana podigli su se sasvim malo, kao da se rugaju.
"Ne razumijem." Jakonov je spustio ruke i zakoraio na drugu stranu.
"Samoubojice - ne razumijem."
A iza sebe je uo zvuan glas pun samopouzdanja: "Graanine pukovnie! Ja sam
suvie nevaan, nitko me ne poznaje. Nisam elio dati svoju slobodu
nizato ..."
Jakonov se naglo okrenuo.
"Da nisam spalio svoj crte, da sam ga predao vama potpuno dovrenog, tada bi
me na potpukovnik, vi, Foma Gurjanovi, tko god zaeli, mogao sutra gurnuti u
transport i potpisati bilo kakvo ime pod nacrt. Takve se stvari dogaaju. A ja
vam kaem da je vrlo nezgodno aliti se iz tranzitnog logora; tamo vam oduzmu
olovku, uope vam ne daju papira, molbe se ne prosljeuju."
Jakonov je sluao Sologdina gotovo s uitkom. (Taj mu se ovjek dopao im je
uao.)
"Dakle, vi ete se prihvatiti toga da rekonstruirate svoj nacrt?" To sad nije
govorio inenjer pukovnik, ve oajan, iscrpljen, nemoan ovjek.
441
"Tano ono to je bilo na mom papiru - za tri dana!" ree Sologdin blistavih
oiju. "A za pet tjedana dat u vam potpuni nacrt za itav projekt, s
podrobnim proraunima svih tehnikih aspekata. Da li vam to odgovara?"
"Za mjesec dana! Za mjesec dana! To nam je potrebno za mjesec dana!" Jakonov
se s rukama na stolu podigao prema tom avolskom inenjeru.
"U redu, imat ete ga za mjesec dana", sloi se Sologdin hladno.
Ali Jakonov je postao sumnjiav.
"Samo as", ree on. "Malo prije ste rekli da je to bio bezvrijedan crte, da
ste u njemu nali ozbiljne i nepopravljive greke."
"Ho, ho!" nasmije se Sologdin otvoreno. "Katkada se nedostatak fosfora i
kisika i nedostatak novih dojmova iz ivota po-igraju sa mnom, i obuzme me
neka vrst duhovnog pomraenja. Ali u ovom trenutku slaem se s profesorom
elnovom: sve je u tom nacrtu bilo na mjestu."
Jakonov se takoer nasmijei, zijevne od olakanja i spusti se u naslonja.
Oaralo ga je kako Sologdin vlada sobom, kako je vodio taj razgovor.
"Upustili ste se u riskantnu igru, gospodine. Napokon, to je moglo posve
drugaije zavriti."
Sologdin bezbrino rairi ruke. "Jedva, Antone Nikolajeviu. ini mi se da sam
vrlo pravilno ocijenio i poloaj instituta i - va poloaj. Vi, naravno, znate
francuski? Sa Majeste le Cas! Njeno velianstvo Prilika! Prilika rijetko
prolazi kraj nas; ovjek joj na vrijeme mora skoiti na lea, i to tano
nasred lea!"
Sologdin je govorio i vladao se isto tako jednostavno kao da cijepa drva s
Nerinom.
Sad je i on sjeo i veselo promatrao Jakonova.
"Dakle, to emo uiniti?" upita inenjer pukovnik prijazno.

Sologdin odgovori kao da ita sa tiskane stranice, kao da je to ve davno

odluio: "Kao prvo, elio bih od poetka zaobii Oskolupova. On je sluajno
ovjek koji strano voli biti koautor. S vae strane ne oekujem takve
podvale. Ne varam se, zar ne?"
Jakonov sretno kimne glavom. Oh, kakvo je olakanje osjetio i bez toga!
"Osim toga, moram vas podsjetiti da je crte za sada jo uvijek spaljen.
Dakle, ako zaista elite ostvariti moj projekt, naite naina da ministra
obavijestite izravno o meni. U najgorem sluaju - zamjenika ministra. Neka on
lino potpie nareenje, kojim me imenuje rukovodiocem projekta. To e mi biti
garancija, i ja u se prihvatiti posla. Ministrov potpis potreban mi je
posebno zato to u svojoj grupi elim uspostaviti poredak koji nije uobiajen.
Ja nisam pristalica nonog rada, nedjeljnog udar-nitva i pretvaranja naunih
radnika u robote. Strunjaci valja da pristupaju svom poslu s jednakim arom
kao da idu... na ljubavni sastanak." Sologdin je govorio sve veselije i
slobodnije, kao da se on i Jakonov poznaju ve od djetinjstva. "Prema tome,
neka se naspavaju, neka se proetaju. Tko god eli, neka cijepa drva za
kuhinju. Moramo misliti i na kuhinju, slaete li se?"
442
Iznenada su se naglo otvorila vrata ureda. elavi, mravi Stepanov uao je bez
kucanja, a stakla na naoalima sablasno su mu svjetlucala,
"Antone Nikolajeviu", ree on sveano. "Imao bih neto vano s vama
razgovarati."
Stepanov je nekoga nazvao po imenu! To je bilo nevjerojatno.
"Dakle, ja u oekivati nareenje?" upita Sologdin, ustajui.
Inenjer pukovnik kimne glavom. Sologdin izie laganim, vrstim korakom.
Jakonov isprva nije shvaao o emu to partijski aktivist tako energino
govori.
"Drue Jakonov! Neki drugovi iz politikog odjela upravo su doli k meni i
dobro mi oprali glavu. Dopustio sam da se prave velike i ozbiljne pogreke.
Dopustio sam da se grupa nekih, recimo, kozmopolita bez korijena ugnijezdi u
naoj partijskoj organizaciji. A ja sam pokazao politiku kratkovidnost, nisam
vas podrao kad su vas pokuali progoniti. Ali moramo neustraivo priznavati
svoje greke. I zato emo sad smjesta nas dvojica sastaviti rezoluciju, onda
emo sazvati otvoreni partijski sastanak - i zadati teak udarac ulizicama."
Jakonovljev poloaj, koji je dan ranije bio tako beznadan, sad se iz osnova
promijenio.
443
74
STO ETRDESET I SEDAM RUBALJA
Prije ruka, deurni vakun izvjesio je u hodniku popis ze-kova koje major
Miin eli vidjeti u svom uredu za vrijeme podnevnog odmora. Slubeno se
zekove pozivalo da prime pisma i da ih se obavijesti o novanim uputnicama,
koje su poloene na njihov bankovni raun.
Proces uruivanja pisma zekovima u specijalnim zatvorima vrio se u tajnosti.
Naravno da to nije moglo ii kao na slobodi - povjeriti pismo bilo kojem
neodgovornom potaru. "Kum" koji je ve proitao pismo i zakljuio da nije ni
zloinako ni provokativno, uruivao bi ga zatvoreniku iza debelih vrata,
poprativi taj in govorom. Pismo se uruivalo otvoreno, te je na taj nain
uniten posljednji ostatak intimnosti izmeu dvoje ljudi bliskih jedno
drugome. Pismo koje je do tada prolo kroz mnoge ruke, kojega su odlomci
prepisivani i unoeni u dosje zatvorenika, igosano crnim, umrljanim igom
cenzora, na kraju bi izgubilo svoj siuan lini smisao i steklo znaenje
dravnog dokumenta. (Zaista, u nekim arakama tako su dobro shvaali znaenje
tih pisama da su ih rijetko davali zatvorenicima; dopustili bi im samo da ih
proitaju, rijetko da ih proitaju dva puta, i u nazonosti "kuma" morali bi
na dno pisma staviti potpis kao dokaz da su ga proitali; ako je itajui

pismo od ene ili majke zek pokuao zapisati neke odlomke da bi ih upamtio, to
je izazivalo isto toliko sumnje kao da je pokuao prepisati neki dokument
generaltaba. Zek je u takvim arakama takoer morao potpisati i sve
fotografije koje bi mu poslali od kue, i, poto bi ih vidio, spremali bi ih u
njegov zatvorski fascikl.)
I tako je popis izvjeen i zekovi su stali u red za pisma. Oni koji su eljeli
poslati pisma za mjesec prosinac, stali su takoer u red - i pisma koja su
odlazila iz arake valjalo je osobno predati u ruke "kumu". Te operacije
pruale su majoru Miinu priliku da slobodno razgovara sa svojim dounicima i
da ih pozove u svoj ured izvan njihovih redovnih sati. A da se ne bi otkrilo
444
s kim je proveo dulje vrijeme, zatvorski "kum" katkada bi u svom uredu zadrao
i potene zekove.
Stoga su zekovi koji su stajali u redu sumnjali jedan u drugoga, a katkada su
ak tano znali koji od njih dri njihove ivote u svojim rukama, ali usprkos
tome su mu se udvorno smijeili, da ne bi izazvali njegovo neprijateljstvo.
Kad je zazvonilo zvono za ruak zekovi su istrali iz podruma na dvorite i,
preavi ga bez kaputa i kapa po vlanom vjetru, uletjeli na vrata zatvorske
uprave. Zbog novih pravila o dopisivanju, koja su tek objavljena, red je bio
posebno dugaak - etrdeset ljudi. U hodniku nije bilo mjesta za sve. Pomonik
deurnog, revni nadstraar, svim je silama davao nareenja. Od-brojao je
dvadeset pet ljudi, naredio ostalima da se proetaju i da se vrate za vrijeme
veere. One, kojima je bilo doputeno da uu u hodnik, poredao je uza zid
podalje od ureda efova, i etao je amo-tamo pazei da se svi pridravaju
propisa. Zek, koji bi doao na red, proao je kraj nekoliko vrata, pokucao na
vrata Miinova ureda i kad bi dobio doputenje, uao. Kad bi se on vratio,
putali su slijedeeg. Tokom itavog podnevnog odmora savjesni nadstraar je
upravljao prometom.
Usprkos tome to je Spiridon itavo jutro navaljivao da dobije pismo, Miin je
odreito rekao da e mu ga dati oko ruka, kad i ostalima. Ali pola sata prije
ruka Spiridona su pozvali majoru ikinu na ispitivanje. Da je Spiridon dao
one dokaze koje su oni od njega zahtijevali, da je sve priznao, vjerojatno bi
dobio svoje pismo. Ali on je sve nijekao, bio je tvrdoglav, i major ikin ga
nije mogao pustiti da ode tako neraskajan. I stoga je rtvujui svoj vlastiti
podnevni odmor (premda on, da izbjegne guvu, i tako nikad nije u to doba iao
u blagovaonicu slobodnih suradnika) ikin nastavio ispitivati Spiridona.
Prvi u redu za pisma bio je Dirsin, mravi izmueni inenjer iz Sedmice, jedan
od najmarljivijih radnika. Vie od tri mjeseca on nije dobio pisma. Uzalud se
raspitivao kod Miina; odgovor je bio uvijek: "Ne" ili "Ne piu". Uzalud je
traio od Mamurina da se povede istraga. Nita nije uinjeno. Danas je vidio
svoje ime na popisu i savladavi bol u grudima uspio je prvi stati u red. Od
itave njegove obitelji ostala je samo ena, izmodena poput njega poslije
deset godina ekanja.
Nadstraar je Dirsinu dao znak da ue. Za njim je u redu stajao Ruska Doronin,
nestano se smijeei, rasputene valovite kose. Latvijac Hugo, jedan od onih
kojima je on vjerovao, stajao je do njega, i Ruska zabaci glavu i proaputa
namignuvi: "Idem po novac. Zaslueni."
"Hajde unutra!" naredi nadstraar.
Doronin pouri naprijed, naavi se licem u lice s Dirsinom koji je izlazio
posve pogruen.
Vani u dvoritu, Amantaj Bulatov upita svog prijatelja Dirsina to se
dogodilo.
Dirsinovo lice, uvijek neobrijano, uvijek umorno, jo se vie oteglo. "Ne
znam. Kau da ima pismo, ali da moram doi poslije odmora, da emo
razgovarati."
*

IM
445
"Kurve!" ree Bulatov s uvjerenjem, dok su mu oi blistale preko naoala s
ronatim okvirima: "Ve ti ja dugo govorim - oni se koriste pismom, da te
dokraja iscijede. Odbij da radi!"
"Natovarit e mi jo jednu kaznu", ree Dirsin uzdahnuvi. Uvijek je bio
pogrbljen, i glava mu je utonula meu ramena, kao da su ga nekad jako udarili
nekim tekim predmetom.
I Bulatov je uzdahnuo. On je bio tako borben zato to je pred sobom imao jo
dugi, dugi rok. Meutim, borbenost zeka opada to se vie pribliava sloboda.
Dirsin je "odraivao" svoju posljednju godinu.
Nisko nebo bilo je jednolino sive boje; nisu se vidjele ni svjetlije ni
tamnije mrlje; nije to bila visoka, svodasta kupola - bio je to naprosto
prljavi krov od ter-papira, nategnut nad zemljom. Tjeran britkim mokrim
vjetrom, snijeg se slegao i postao spuvast; malo-pomalo, njegova jutarnja
bjelina pretvorila se u rumenkastosmeu. Pod nogama etaa zbijao se u
sklizave humke.
etnja se odvijala kao obino. Bilo je nemogue zamisliti takvu nepogodu, koja
bi zekove iz arake, uvele od nedostatka zraka, natjerala da ne izlaze.
Poslije dugih sati u zatvorenom prostoru, ak su i ovi otri udarci vlanog
vjetra bili ugodni; istjerivali su ustajali zrak i ustajale misli iz ovjeka.
Meu onima koji su etali bio je i rezbar. Hvatao bi sad jednog sad drugog
zeka pod ruku, etao s njim nekoliko puta po krugu i traio savjeta. Njegov je
poloaj bio posebno uasan, po njegovom miljenju: budui da je bio u zatvoru,
nije mogao stupiti u zakoniti brak sa svojom prvom enom, a budui da mu nije
bila zakonita ena, vie se nije imao prava s njom dopisivati. Budui da je
ve iskoristio kvotu pisama za prosinac, nije joj ak mogao pisati da vie
nee pisati. Ostali su s njim suosjeali. Njegov je poloaj uistinu bio vrlo
nezgodan. Ali kod svakoga je vlastiti bol nadvladao tui.
Sklon u svako doba ekstremnim osjeajima, Kondraev-Iva-nov, visok i uspravan,
kao da u kaputu ima tap, zurio je preko glava etaa. Priao je profesoru
elnovu i govorio u mranom zanosu da je poniavajue nastaviti ivjeti u doba
kad je ljudsko dostojanstvo tako ugroeno. Svakom hrabrom ljudskom biu
dostupan je vrlo jednostavan izlaz iz ovog beskonanog lanca muka.
Profesor elnov, s pletenom kapom na glavi, prebacivi karirani al preko
ramena, odvrati suzdrljivo s citatom iz Boethiuso-ve Utjehe filozofije.
Pred vratima uprave okupila se skupina dobrovoljnih lovaca na dounike:
Bulatov, kojega je glas odjekivao preko itavog dvorita; Horobrov; dobroudni
specijalist za vakuum, Zemelja; Dvojetjosov, koji je iz principa nosio
poderani radni logorski kaput; prponi Prjanikov, koji se uvijek u sve
mijeao; Max, od Nijemaca; i jedan Latvijac.
"Domovina mora upoznati svoje dounike!" ponovi Bulatov, da bi ojaao njihovu
namjeru i zadrao ih na okupu.
"Pa, napokon, mi ih u osnovi i poznajemo", odgovori Horobrov stojei na pragu
i promatrajui razvueni red za pisma. Za
446
|
neke je sa sigurnou mogao rei da stoje oekujui svojih trideset
srebrnjaka. Ali oni na koje su zekovi sumnjali bili su, naravno, najmanje
vjeti od svih dounika.
Ruska je oduevljeno iziao iz ureda, jedva se suzdravajui da ne zamahne
svojom novanom uputnicom iznad glave. Sasta-vivi glave, svi su potanko
razgledali novanu uputnicu od izmiljene Klave Kudrjavceve Rostislavu
Doroninu na iznos od sto i etrdeset sedam rubalja.
Zavrivi ruak, vrhunski dounik, kralj cinkaroa, Artur Siromaha, postavio
se na kraj reda za potu. Promatrao je krug oko Ruske zlokobnim pogledom.

Primijetio ga je, jer mu je bila navika da sve primjeuje, ali mu jo nije

pridavao nikakva znaenja.
Ruska uzme svoju novanu uputnicu i, kao to su se ranije dogovorili, otie od
grupe.
Trei koji je uao "kumu" bio je elektroinenjer, etrdeseto-godinjak, koji
je no prije toga izmuio Rubina u zakljuanoj "arci" novim planovima za
socijalizam, a zatim se kao dijete upustio u borbu s jastucima na gornjim
leajevima.
etvrti, koji je uao hitrim lakim korakom, bio je Viktor Ljubimiev, poznat
kao "dobar momak". Kad se smijeio, pokazivao je velike pravilne zube i svim
se zatvorenicima, i mladim i starim, obraao s prijaznim "brate". Njegova
ista dua zraila je kroz taj jednostavan naziv.
Elektroinenjer iziao je na prag itajui pismo. Udubivi se u itanje, nije
osjetio rub stepenice i izgubio je ravnoteu. Lovci na dounike nisu na njega
obraali panju. Bez kaputa i kape, dok mu je vjetar mrsio kosu, jo uvijek je
izgledao mlad usprkos svemu to je propatio, itao je prvo pismo od svoje
keri Arijadne, poslije osam godina koje su ih razdvajale. Kad je 1941. otiao
na front (odatle je otiao u zarobljenitvo, a iz zarobljenitva u zatvor),
bila je plavokosa estogodinja djevojica, koja mu se grevito vjeala o
vrat. I kad su hodali po barakama ratnih zarobljenika, gnjeei pod nogama
slojeve uiju zaraenih tifusom, i kad su u redu stajali etiri sata ekajui
kutlau smrdljive, ljepljive kae, ti dragi plavi uvojci odravali su ga kao
nit Arijadne, i nekako mu pomogli da sve to proivi i da se vrati. Ali kad se
vratio u svoju domovinu, poao je ravno u zatvor i uope nije vidio keri. Ona
i njena majka ostale su u eljabinsku, kamo su bile evakuirane. I Arijadnina
majka, koja je sebi oigledno nala drugog mukarca, dugo vremena nije htjela
rei svojoj keri da joj je otac jo uvijek iv.
Paljivim, kosim rukopisom uenice, bez krianja i ispravaka, Ari jadna je
napisala:
Zdravo dragi tata!
Nisam ti odgovorila jer nisam znala odakle da zaponem
i to da piem. To se moe oprostiti, budui da te nisam vrlo
dugo vremena vidjela i navikla sam da mi je otac poginuo.
ak mi se ini udno da sad odjednom imam oca.
Pita me kako ivim. ivim kao svi drugi. Moe mi
estitati - postala sam lan Komsomola. Kae neka ti piem
to mi je potrebno. Ja, naravno, mnogo toga elim. Ba sada
1
447
tedim novac za cipele i za ivanje proljetnog kaputa. Tata! Moli da te doem
posjetiti. Je li to zaista tako hitno? Poi na tako dugo putovanje da te naem
ne bi ba bilo vrlo ugodno, priznat e. Kad bude mogao, ti e sam doi
ovamo. elim ti uspjeha u poslu. Za sada, do vienja. Ljubim te.
Arijadna
Tata, jesi li vidio film Boksake rukavice? Sjajan je! Ja
ne proputam ni jedan film.
"Hoemo li provjeravati i Ljubimieva?" upita Horobrov dok su ekali da on
izie.
"Ma sluaj, Terentiu! Ljubimiev je na!" odgovorili su.
Ali Horobrov je svojom otrom intuicijom naslutio da kod tog ovjeka neto
nije u redu. A Ljubimiev se dugo zadrao kod "kuma".
Viktor Ljubimiev imao je iskrene oi jelena. Priroda ga je obdarila vitkim
tijelom atlete, vojnika i ljubavnika. Iznenada ga je ivot otrgnuo od staza
omladinskog stadiona i bacio ga u koncentracioni logor u Bavarskoj. U tu
pretrpanu smrtonosnu stupicu, u koju je neprijatelj natjerao ruske vojnike, a
Staljin nije doputao Crvenom kriu da ue, u toj maloj, prepunoj jami uasa

preivjeli su samo oni koji su se ponajvie uspjeli osloboditi ogranienih

shvaanja dobra i savjesti; oni koji su, kao tumai, mogli prodavati svoje
drugove; oni koji su, kao logorski uvari, mogli mlatiti svoje zemljake i
tapom po licu; oni koji su, kao rezai kruha i kuhari, mogli pojesti kruh
onih koji su gladovali. Postojale su jo dvije mogunosti da se preivi: da se
radi kao grobar ili kao "kopa zlata" - drugim rijeima, kod nunika. Nacisti
su davali dodatnu kutlau kae za kopanje grobova i ienje nunika. Za brigu
o nunicima bila su dovoljna dvojica, ali svakog dana po pedeset ih je
odlazilo da kopa grobove. Svakog dana se desetak kola pretrpanih leevima
bacalo u rake. U ljeto etrdeset druge doao je red da pokopaju i grobare.
Sa svom enjom svog mladog tijela, Viktor Ljubimiev je elio ivjeti.
Zakljuio je da e, ako mora umrijeti, umrijeti posljednji. Ve je pristao da
postane uvar, kad se pruila zgodna prilika: neki odvratan tip pojavio se u
logoru i premda je bio politiki komesar u Crvenoj armiji, sad je nagovarao
ratne zarobljenike da pou u rat protiv Sovjeta. Poeli su potpisivati. Cak i
Komsomolci. Pred logorskim vratima stajala je njemaka vojna kuhinja, i
dobrovoljci su na licu mjesta napunili trbuh. Poslije toga Ljubimiev se borio
u Francuskoj u sastavu Vlasovljeve legije; proganjao je partizane "pokreta
otpora" po Vogezima, a kasnije se branio od saveznika na Atlantskom bedemu.
1945, u vrijeme velikog lova, nekako se uspio provui kroz mreu, stigao je
kui i oenio djevojku, oiju sjajnih i bistrih, i tijela mladog i vitkog kao
to je bilo i njegovo. Nekoliko tjedana kasnije uhapsili su ga. Rusi, koji su
se borili u pokretu otpora u Vogezima i koje je on nekad progonio, prolazili
su kroz iste zatvore u isto vrijeme. U Butirki su igrali domino dok su ekali
pakete od kue, i zajedno se prisjeali dana i bitaka u Francuskoj. Tada su
svi dobili jednako - po deset godina. Tako se tokom itavog ivota
448
H
Ljubimievu pruala prilika da naui kako oigledno nitko nikad nije imao,
niti bi mogao imati "uvjerenja" - ukljuivi, naravno, i njegove suce.
Nita ne sumnjajui, nevinih oiju, drei komad papira koji je bio nalik na
novanu uputnicu, Viktor se nije ni potrudio da neopazice proe kraj skupine
lovaca, tovie, priao im je i upitao: "Brao! Tko je ve bio na ruku? to
ima za jelo? Vrijedi li otii?"
Horobrov kimne glavom u pravcu novane uputnice, koju je Ljubimiev drao u
ruci. "Dobio si mnogo novaca, zar ne? Moe sam sebi kupiti ruak."
"Mnogo? Ni govora", odmahne Ljubimiev nemarno, spreman da strpa novanu
uputnicu u dep. Nije se potrudio da je ranije sakrije, jer je mislio da se
svi boje njegove snage i da se nitko nee usuditi zatraiti da je pogleda.
Ali dok je on razgovarao sa Horobrovom Bulatov se kao sluajno nagne i
proita: "Hej! Tisuu etiri stotine sedamdeset ru-balja! Sad moe pljuvati
na Antonovu klopu!"
Da je to bio bilo koji drugi zek, Ljubimiev bi ga kao u ali lupio po glavi i
ne bi mu pokazao uputnicu. Ali to nije mogao uiniti Amantaju, jer mu je
Amantaj obeao da e ga uvui u Sedmicu, i zaista je na tome radio. To bi
znailo zadati udarac sudbini i ansi da stekne slobodu. Ljubimiev stoga
odgovori: "Gdje ti to vidi tisuu? Pogledaj!"
I svi su vidjeli: 147 rubalja, 00 kopjejki.
"Gle, smijeno! Zato nisu mogli poslati sto pedeset?" primijeti Bulatov vrlo
mirno. "Dobro, hajde samo; danas imamo nicle."
Ali prije nego je Bulatov uutio i prije nego se Ljubimiev mogao odmaknuti,
Horobrov je poeo drhtati. Vie nije bio u stanju igrati svoju ulogu.
Zaboravio je da se ovjek mora znati savladati, smijeiti se, a zatim dalje
loviti. Zaboravio je da je jedino vano - identificirati dounike, kad ih se
ve nije moglo unititi. Ali, budui da je i sam patio zbog njih i budui da
je vidio kako su upropastili mnoge ivote, mrzio je te podmukle gmazove vie

od svega na svijetu. Ljubimiev je bio dovoljno mlad da mu bude sin, bio je

dovoljno lijep da poslui kao model za kip, a ispao je takav prljavi takor!
"Pasji sine!" prasne Horobrov druim usnama. "Pokuava se ranije izvui
naom krvlju! to ti jo treba?"
Borac, uvijek spreman na borbu, Ljubimiev skoi unazad i stisne aku.
"uvaj se, vjatska strvino!" upozori ga.
"Hej, pazi, Terentiu!" ree Bulatov, skoivi jo bre da ukloni Horobrova.
Golemi, nezgrapni Dvojetjosov u otrcanom logorskom kaputu vrsio ljevicom
zgrabi aku Ljubimieva.
"Polako, mome!" ree on, prezirno se iscerivi, prikrivajui gotovo blagom
mirnoom izvanrednu napetost itavog tijela.
Ljubimiev se naglo okrene i njegove otvorene jelenje oi zamalo se sudarie s
izbuljenim, kratkovidnim oima Dvojetjo-sova.
29
u prvom krugu
449
." I i
I Ljubimiev nije pripremio drugu ruku na udarac. Iz pogleda tog seljaka i
njegove vrste ruke shvatio je da e, ako ne prekine, jedan od njih biti
ubijen.
"Polako, mome!" ponovi Dvojetjosov naglaeno. "Glavno jelo je nicla. Pouri;
pojedi svoju niclu."
Ljubimiev istrgne ruku i ponosno zabacivi glavu poe prema stepenicama.
Njegovi puni, kao saten glatki obrazi bili su zaa-reni. elio je da na neki
nain izravna raune s Horobrovom. Jo uvijek nije shvatio da su ga
razotkrili. Bio je spreman da svakome dokazuje kako shvaa ivot, ali utvrdilo
se da ga ipak jo ne shvaa.
Kako su mogli pogoditi? Po emu?
Bulatov ga je promatrao dok je odlazio, zatim se uhvatio za glavu.
"Majko moja! Kome emo sad vjerovati?"
itav se prizor odigrao vrlo tiho i nitko ga u dvoritu nije primijetio, ni
zekovi koji su etali, ni dva straara koja su nepomino stajala na rubu
prostora za etnju. Samo Siromaha, napola zatvorivi teke umorne oi, vidio
je itavu scenu stojei tik do vrata i sjetivi se onih koji su se ranije
okupili oko Ruske - shvatio je sve!
Potrao je na poetak reda.
"Sluajte, momci!" rekao je onima koji su stajali prvi. "Ostavio sam ukopan
strujni krug; da li biste me pustili prije reda? Neu dugo."
"Svi smo mi ostavili ukopani strujni krug."
"Svi imaju dijete", odgovorili su i stali se smijati.
Nisu ga htjeli pustiti preko reda.
"Onda moram otii da ga iskljuim!" usklikne Siromaha zabrinuto, protri kraj
"lovaca" i nestane u glavnoj zgradi. Ne za-stajui da uhvati daha otrao je
sve do treeg kata. Ured majora ikina bio je zakljuan iznutra, a klju je
bio u kljuanici. Moda je u toku bilo kakvo sasluavanje. Moda sastanak s
visokom mravom tajnicom. Siromaha se bespomono povue.
Sa svakom minutom koja je prolazila, mrea dounika postepeno se razotkrivala
- a on nije mogao nita uiniti!
Znao je da bi se morao vratiti i opet stati u red, ali osjeaj da je
progonjena zvijer bio je jai od elje da se dodvori Miinu: bilo je strano i
pomisliti da opet proe kraj te bijesne, razjarene gomile. Moda bi ga ak i
epali bez ikakvog povoda. Svi su ga suvie dobro poznavali u araki.
Meutim je u dvoritu doktor kemijskih nauka Orobincev, malen ovjeuljak s
naoalima, odjeven u bogati krzneni kaput i ubaru, koju je nosio i na slobodi
(jo nije bio u tranzitnom zatvoru, pa ga nisu stigli oistiti), okupio oko
sebe naivne, kakav je i sam bio, meu ostalima i elavog konstruktora, i
poastio ih intervjuom. Poznato je da ovjek vjeruje uglavnom samo ono to

eli vjerovati. Oni zekovi koji su eljeli vjerovati da popis rodbine koju su
predali nije denuncijacija, ve inteligentna regula-tivna mjera, sad su se
natisnuli oko Orobinceva. Orobincev je upravo predao svoj popis, uredno
podijeljen na rubrike; razgovarao je osobno s majorom Miinom i sad je
autoritativno ponav450
ljao objanjenja oficira slube sigurnosti: kamo treba unijeti imena
maloljetne djece, i to uiniti ako neiji otac nije pravi otac. Samo je
jednom major Miin povrijedio fine osjeaje Oro-binceva. Orobincev je rekao da
se ne sjea rodnog mjesta svoje ene, a Miin je iroko otvorio usta i prasnuo
u smijeh. "Kako to - zar ste je nali u bordelu?"
Sad su lakovjerne ovice sluale Orobinceva. Druga skupina stajala je u
zaklonu tri lipova debla, oko Adamsona.
Adamson je poslije zasitnog ruka lijeno puio i obavjetavao svoju publiku da
sva ta ogranienja u vezi s dopisivanjem nisu nova, da su stvari znale biti i
gore, i da ova zabrana nee trajati vjeno, ve samo dok neki ministar ili
general ne bude smijenjen, i da stoga ne smiju klonuti duhom, ve samo
odugovlaiti s predajom popisa to je dulje mogue, i itava e stvar naprosto
splasnuti. Adamsonove su oi bile duge i uske i kad bi skinuo naoale dojam da
svijet zatvorenika promatra s dosadom postajao je jo jai. Sve se ponavljalo;
arhipelag GULAG-a nije ga vie mogao iznenaditi niim novim. Adamson je ve
toliko toga vidio, da se na neki nain odvikao od uvstava; ono to se drugima
inilo tragedijom, on je prihvaao tek kao sitnu novost u kunom redu.
Meutim su "lovci", jo brojniji nego ranije, uhvatili jo jednog dounika,
alei se izvukli su iz depa na kaputu Isaka Kagana novanu uputnicu za 147
rubalja. Upitali su ga prvo to je primio od "kuma", a on je odgovorio da nije
primio nita i da se udi to su ga grekom pozvali. Kad su mu silom oteli
novanu uputnicu Kagan nije pocrvenio, nije pourio da ode; uporno je stao
hvatati za odjeu sve svoje muitelje redom, kleo se uporno da je to puki
nesporazum, da e im pokazati pismo od svoje ene u kojem stoji da nije imala
tri rublje da plati za novanu uputnicu, pa mu je morala poslati samo 147.
Nagovarao ih je da odmah s njim pou u akumulatorski laboratorij; pokazat e
im pismo. A zatim je, tresui kosmatom glavom, ne primjeujui da mu je al
skliznuo s vrata i da se vue po podu, posve uvjerljivo protumaio zato je
isprva nijekao da je primio novanu uputnicu. Kagan je od roenja bio obdaren
nevjerojatnom ilavou. Kad je jednom poeo govoriti, bilo je nemogue
rijeiti ga se, osim ako ovjek nije htio priznati da je on potpuno u pravu i
prepustiti mu posljednju rije.
Horobrov, njegov susjed u spavaonici, koji je znao da su ga zatvorili ba zato
to nije htio postati dounik, vie nije imao snage da se na njega ljuti.
Rekao je samo: "Oh, Isak. Isak, svinja si, svinja! Na slobodi nisi htio ni za
tisue, a ovdje si popustio za stotine."
Ili su ga preplaili prijetei mu logorom?...
Ali Isak Kagan je nepokolebivo i dalje objanjavao, i bio bi ih na kraju sve
uvjerio - da nisu uhvatili jo jednog dounika, ovoga puta Latvijca. To je
odvratilo njihovu panju, i Kagan je otiao.
Drugu smjenu su pozvali na ruak, a prva smjena je izila na etnju. Nerin se
poeo penjati ljestvicama. Odjednom je ugledao Rusku Doronina, koji je stajao
kraj dvorita za etnju. Blistavim,
451
pobjedonosnim pogledom, Ruska je promatrao lov koji je organizirao, a zatim se
okrenuo da pogleda stazu u dvorite slobodnih suradnika i ono mjesto na cesti
gdje e Clara - koja je veeras bila deurna - ubrzo sii iz autobusa.
"Dakle?" on se nasmijei Nerinu i pokae glavom u smjeru lovaca. "Jeste li
uli za Ljubimieva?"
Nerin mu prie i lagano ga uhvati za ramena.

"Trebalo bi da te ponesemo na ramenima. Ali - bojim se za tebe."

"Ho! Tek sam poeo; samo ekaj, ovo jo nije nita."
Nerin strese glavom, nasmije se i poe dalje. Sreo je Prjan-ikova koji je
urio na ruak, sav blistajui, poto se do mile volje naurlao meu lovcima.
"Hej, drue!" pozdravi ga Prjanikov. "Propustili ste itavu predstavu! Gdje
je Lev?"
"Ima hitnog posla. Nije iziao na odmor."
"to? Hitnijeg posla od Sedmice? Ha, ha! Nema toga. Jebite se! Svi se jebite!"
i on otri.
Dalje u dvoritu Nerin je sreo Gerasimovia, koji je imao otrcanu kapicu na
maloj glavi i kratki kaput podignuta ovratnika. Tuno su kimnuli jedan
drugome. Gerasimovi je stajao ruku uvuenih u depove, pogrbivi se protiv
vjetra - siuan i malen kao vrabac.
Vrabac u narodnoj poslovici, kojega je srce hrabro kao u maka.
452
75
LEKCIJA IZ OPTIMIZMA
U usporedbi s poslom majora ikina, posao majora Miina imao je dobrih i loih
strana. Najvea prednost bila je itanje pisama i odluivanje hoe li ih
proslijediti ili ne. Loa je strana bila, na primjer, da o Miinu nije ovisio
ni transport zatvorenika, ni ustezanje plaa, ni odreivanje kategorije za
prehranu, ni duljina posjeta rodbini i ostale znaajne stvari. Major Miin
mogao je u mnogo emu pozavidjeti suparnikoj organizaciji majora ikina, koji
je ak i unutarnje zatvorske novosti saznavao prvi. Stoga se uvelike oslanjao
na to da viri kroz prozirni zastor u svom uredu i gleda to se dogaa na
dvoritu za etnju. (ikin je bio lien te mogunosti zbog nezgodna smjetaja
svoga prozora.)
Promatranje zatvorenika u njihovom svakodnevnom ivotu davalo je Miinu
svakovrsnog materijala. Gledajui iz zasjede tko s kim seta, i govori li
vatreno ili nemarno, mogao je dopuniti obavijesti koje je dobivao od dounika.
Tada bi kasnije, uruujui pismo ili primajui pismo za rodbinu, iznenada
upitao: "Da, kad smo ve kod toga, o emu ste ono vi i Petrov juer
razgovarali za vrijeme podnevnog odmora?"
Katkad bi na taj nain uspio izvui korisna obavjetenja od zbunjenog
zatvorenika.
Danas je za vrijeme podnevnog odmora Miin rekao slijedeem zeku u redu za
pisma da prieka, dok je on izvirio u dvorite. (Ali promakao mu je lov na
dounike; on se odvijao na drugom kraju zgrade.)
U tri sata, kad je zavrio odmor i savjesni nadstraar otpustio sve zekove,
koji su jo uvijek ekali da uu u Miinov ured, major je naredio da puste
Dirsina.
Ivan Selivanovi Dirsin bio je od prirode obdaren upalim licem, istaknutim
jagodicama i nejasnim izgovorom; ak i prezime kao da mu je bilo dano iz
poruge. Neko je bio primljen na sveuilite, kamo je doao ravno od struga,
preko veernje kole,
453
u kojoj je uio skromno i savjesno. Imao je stanovite sposobnosti, ali nikad
ih nije uspio iskoristiti, i itav ivot samo su ga potiskivali i vrijeali. U
Sedmici ga je iskoritavao svatko tko je htio. A zato to se njegova
desetogodinja kazna, neto malo skraena, pribliavala kraju, u posljednje je
vrijeme bio posebno plaljiv pred vlastima. Vie od svega strepio je da ne
dobije drugu kaznu; nagledao se takvih sluajeva za vrijeme rata.
ak i njegova prva osuda bila je besmislena. Zatvorili su ga poetkom rata
zbog "antisovjetske propagande", na osnovu denuncijacije nekih susjeda koji su
eljeli njegov stan (i napokon ga i dobili). Istina, utvrdilo se da se on
uope nije bavio takvom propagandom, ali mogao je, budui da je sluao

njemaki radio. Istina, nije sluao njemaki radio, ali mogao ga je sluati,
budui da je kod kue imao radio-prijemnik, to je bilo zabranjeno. Istina,
nije imao radio-prijemnika, ali lako ga je mogao imati budui da je po
profesiji bio radio-inenjer. Osim toga, zahvaljujui denuncijaciji u njegovom
stanu su nali u kutiji dvije radio-lampe.
Dirsin je u punoj mjeri osjetio ta znae ratni logori - i oni, u kojima su
zekovi jeli mokru zob ukradenu od konja, i oni gdje su mijeali brano sa
snijegom pod natpisom "Logor"; natpis je bio zakucan jo prije mnogo godina na
bor na rubu tajge. Tokom osam godina koje je Dirsin proveo u zemlji GULAG-a,
njegova je ena postala koata starica, a njihovo je dvoje djece umrlo. Tada
su se iznenada sjetili da je on inenjer, doveli ga u araku i davali mu ak
i maslaca - da, mogao je ak slati sto rubalja mjeseno svojoj eni.
Tada su neobjanjivo prestala dolaziti pisma od njegove ene. Moda je umrla.
Major Miin sjedio je prekrienih ruku za stolom. Stol je pred njim bio ist,
bez papira, tintarnica zatvorena, pero suho, a na njegovom punom licu, koje je
bilo ljubiasto s rumenkastim odsjajem, kao obino nije bilo nikakva izraza.
elo mu je bilo tako puno da se ni bore starosti, ni nabori meditacije nisu
mogli urezati u njega. I obrazi su mu bili puni. Miinovo je lice bilo poput
lica glinenog idola kojemu su dodali ruiastu i ljubiastu boju. Oi su mu
bile bezizraajne, bez ivota, s nekom udnovatom arogantnom prazninom.
To se nikad ranije nije dogodilo! Miin mu je ponudio da sjedne. (Dirsin je
pokuavao pogoditi kakva ga je nesrea zatekla, to se govori u izvjetaju.)
Major je utio (prema pravilima) i na kraju rekao:
"Dakle, vi se alite. Dolazite ovamo i alite se to ne dobivate pisma dva
mjeseca."
"Vie od tri, graanine majore!" plaljivo doda Dirsin.
"Dobro tri - koja je razlika? A jeste li vi uope razmiljali kakva je osoba
vaa ena?"
Miin je govorio bez urbe, razgovjetno izgovarajui rijei i pravei dulje
stanke meu reenicama.
"Kakva je osoba vaa ena, je li?" upita on.
"Ne razumijem", promrmlja Dirsin.
454
k
"to ne razumijete? Kakva su njena politika uvjerenja?" Dirsin problijedi.
Znai, ipak se nije na sve privikao. Njegova ena je zacijelo neto napisala u
pismu i sad ba prije njegova osloboenja ona ...
I on se u sebi potajno pomoli za svoju enu. (Nauio je moliti u logoru.)
"Ona je plaljivica, a nama nisu potrebne plaljivice", objasni major odluno.
"I ima nekakvu udnovatu manu: ne vidi dobru stranu naeg ivota, samo lou."
"Zaboga miloga, to joj se dogodilo?" povie Dirsin vapijui, dok mu se glava
tresla.
"to joj se dogodilo?" i Miin napravi jo dulju stanku. "Njoj? Nita."
(Dirsin uzdahne.) "Do sada, nita."
Sporim kretnjama major izvue pismo iz kutije i preda ga Dirsinu.
"Hvala", ree Dirsin guei se. "Mogu li sad ii?" "Ne; proitajte ga ovdje.
Ne mogu vam dopustiti da ovakvo pismo nosite u spavaonicu. to bi ostali
zatvorenici pomislili o slobodi na osnovu takvih pisama? itajte."
I on uuti kao kameni idol, spreman da prihvati svu teinu svojih
odgovornosti.
Dirsin izvue pismo iz omotnice. Premda on toga nije primjeivao, nepristranog
promatraa neugodno bi se dojmio vanjski izgled pisma. Ono kao da je
odraavalo lik ene koja ga je napisala: bilo je na grubom papiru, nalik na
papir za umatanje, i ni jedan red nije bio dokraja vodoravan; svi su se
bezvoljno sputali udesno. Pismo je bilo datirano 18. rujna:
Dragi Vanja! Sjela sam da ti piem, a htjela bih spavati, ali ne mogu. Vraam

se kui s posla i odmah idem u vrt. Manjuka i ja kopamo krumpire. Urodili su

samo mali. Na dopust nisam ila nikamo, nisam imala to obui, sve mi je u
krpama. Htjela sam skupiti neto novaca i doi da te posjetim - ali nita ne
ispada onako kako hou. Onda je Nika pola da te posjeti, i rekli su joj da
tamo nema nikoga tko se tako zove, i majka i otac su je grdili: "Zato si
ila? Sada su zapisali tvoje ime i drat e te na oku." Uope smo s njima u
jako nategnutim odnosima, a oni i L. V. uope ne razgovaraju. ivimo loe.
Baka je bolesna i nepokretna ve tri godine, ne ustaje, sva se sasuila, ne
umire i ne oporavlja se, sve nas je izmuila. Od nje strano vonja, neprestano
se svaamo, ja ne razgovaram sa L. V., Manjuka se razvela od mua, zdravlje
joj je loe, djeca je ne sluaju, kad se vratimo s posla kui je strano,
uje samo psovke, kamo da ovjek pobjegne, kad e to zavriti?
Dakle, ljubim te. Budi mi zdrav. Nije bilo potpisa, pa ak ni rijei "tvoja".
Strpljivo ekajui dok je Dirsin proitao ovo pismo nekoliko puta, major Miin
trznuo je bijelim obrvama i ljubiastim usnama i rekao: "Nisam vam dao to
pismo kad je stiglo. Mislio sam da
455
1
je to kod nje samo prolazno raspoloenje, a vi morate sauvati volju za posao.
ekao sam da poalje pristojno pismo. Ali evo to je napisala prolog
mjeseca."
Dirsin utke podigne pogled prema majoru, ali njegovo nezgrapno lice ak nije
izraavalo predbacivanje, samo bol. Uzeo je drugu otvorenu omotnicu, otvorio
je druim prstima i izvukao pismo s istim potitenim, neravnomjernim
redovima. Ovog puta bilo je napisano na listu iz biljenice: 30. listopad
Dragi Vanja! Uvrijeen si to rijetko piem, a ja se vraam kasno s posla i
gotovo svakog dana odlazim u umu po granje, a onda doe vee i tako sam
umorna da se samo svalim u krevet, nou loe spavam, baka mi ne da mira.
Ustajem rano, u pet ujutro, a u osam moram biti na poslu. Hvala Bogu, jo
jesen je topla, ali brzo e zima! Na skladitu se ne moe dobiti ugljena,
dobivaju ga samo rukovodioci ili po vezi. Nedavno mi je pao naramak drva s
lea i vukla sam ga po zemlji za sobom, vie nisam imala snage da ga podignem
i mislila sam: "Starica vue naramak drva!" Dobila sam kilu od napora. Nika je
dola na praznike, postala je zgodna ena, nije ak ni dola k nama. Ne mogu
misliti na tebe bez bola. Nemam se na koga osloniti. Radit u dok imam snage,
i bojim se samo da u se razboljeti kao baka. Baka uope vie ne moe stati na
noge, posve je natekla, ne moe sama ni lei ni ustati. A tako bolesne kao ona
ne uzimaju u bolnicu, ne isplati im se. L. V. i ja moramo je podizati svaki
put, ona pravi pod sebe u krevet, strano nam smrdi, to nije ivot nego
robija. Naravno, nije ona kriva, ali ja vie nemam snage da to izdrim.
Usprkos tvom savjetu da ne psujemo psujemo svaki dan, L. V. i ne govori nita
drugo nego svinja i kuja. A Ma-njuka isto tako s djecom. Zar bi i naa
izrasla takva? Zna, esto mi je drago to ih vie nema. Valerik je ove godine
poao u kolu, treba mu mnogo toga a novaca nema. Istina, Manjuki plaaju
alimentaciju od Pavlove plae, po odluci suda. Pa, za sada nemam to pisati.
Budi mi zdrav. Ljubim te. Kad bi se bar mogla naspavati preko praznika, ali
vuku nas na miting ...
Dirsin se ukoio dok je itao to pismo. Dlanom je dodirnuo elo i protrljao
ga, kao da bi se htio oprati.
"Dakle, jeste li ga proitali? Izgleda da ne itate. Dakle, vi ste odrastao
ovjek. Pismen. Dugo ste u zatvoru i shvaate kakvo je ovo pismo. Za vrijeme
rata ljudima su sudili zbog ovakvih pisama. Miting je za svakoga veselje, a za
nju? Ugljen! Ugljen ne ide samo rukovodiocima, ve svim graanima, ali po
nekom redu, naravno. Uope, nisam znao da li da vam dadem to pismo ili ne, ali
tada je dolo tree - potpuno jednako. Ja sam zakljuio da sa svim tim treba
prekinuti. Vi to morate sami prekinuti. Napiite joj neto onako optimistino,

znate - ohrabrujue, dajte eni neku podrku. Recite joj da se ne smije

aliti, da e sve dobro zavriti. Vidjet ete, obogatili su se, dobili su
nasljedstvo. itajte."
456
Pisma su bila poredana kronolokim redom. Tree je bilo datirano osmog
prosinca.
Dragi Vanja! Javljam ti tunu vijest: 26. studenog 1949. u 12 i pet u noi
umrla je baka. Umrla je a mi nismo imali ni kopjejke, sreom je Mia dao 200
rubalja, i sve je bilo jeftino, ali, naravno, sprovod je bio bijedan, bez
popa, bez glazbe, lijes su samo odvezli na kolima do groblja i spustili ga u
raku. Sad je kod kue malo mirnije, ali je nekako prazno. Ja sam bolesna,
strano se znojim nou, jastuci i plahte su mokri. Ciganka mi je prorokovala
da u ove zime umrijeti, i bit u sretna kad se izbavim od ovog ivota.
Izgleda da L. V. ima suicu, kalje i u grlu ima krvi, kad se vrati s posla
poinje psovanje - opaka je kao vjetica. Ona i Manjuka me tjeraju u ludilo.
Ja sam prava bijednica - jo etiri zuba su mi se pokvarila, a dva su mi
ispala, trebalo bi staviti nove, ali nemam novaca, a osim toga se mora ekati
u redu.
Tvoja plaa za tri mjeseca, trista rubalja, dola je ba kad nam je bila
najpotrebnija, smrzavali smo se, doli smo na red na skladitu (ja sam bila
4.576-a) a dijelili su samo ugljenu prainu, i emu je uope uzimati? Manjuka
je dodala svojih dvjesta na tvojih trista, same smo platile prijevoznika i
dovezao nam je velike komade ugljena. Ali krumpiri nam nee potrajati do
proljea - zamisli, dva povrtnjaka, a nemamo nita. Nema kie, nema etve.
S djecom su neprestani skandali. Valerij dobiva dvojke i jedinice, a poslije
kole se skita tko zna kuda. Direktor je pozvao Manjuku, kakva ste vi to
majka, kae, kad ne moete izii na kraj sa svojom djecom? A enki je tek est
godina, i oboje strahovito kunu, jednom rijeju pravo smee. Sav moj novac
odlazi na njih, a Valerij me nedavno ispsovao i nazvao kukom, i to ja moram
sluati od ovakvog gada od djeteta, a kakvi e tek biti kad odrastu? Kau da
emo u svibnju dobiti neko nasljedstvo, i to e nas kotati dvije tisue, a
gdje da ih naem? Jelena i Mia idu na sud - hoe da oduzmu sobu L. V. Koliko
smo puta govorili baki dok je bila iva, a nije htjela podijeliti kome ta
pripada. Mia i Jelena su takoer bolesni.
Pisala sam ti u jesen, da, mislim ak i dva puta, je li mogue da ne dobiva
pisma? Gdje bi mogla zalutati?
aljem ti marku od 40 kopjejki. Dakle, to tamo uje? Hoe li te osloboditi
ili ne?
Vrlo lijepo sue prodaju u trgovini, aluminijske zdjele i lonce.
Ljubim te. 2elim ti dobro zdravlje. Vlana mrlja rairila se na papiru,
otopivi neto tinte.
I opet je bilo nemogue utvrditi ita li Dirsin jo uvijek, ili je ve
zavrio.
"Dakle", upita Miin, "je li sve jasno?" Dirsin se nije ni maknuo.
457
"Napiite joj odgovor. Vedri odgovor. Dopustit u - neka bude vie od etiri
stranice. Jednom ste joj pisali da mora vjerovati u Boga. Pa, bolje da vjeruje
u Boga, nego... Inae, to sve ovo znai? Kamo to vodi? Smirite je, recite joj
da ete se brzo vratiti. Da ete dobivati veliku plau."
"Ali hoe li me zaista pustiti kui? Nee me otjerati u progonstvo?"
"To ovisi o vlastima. Vaa je dunost da pomognete svojoj eni. Napokon, ona
je vaa ivotna druica." Major je neko vrijeme utio. "Ili moda biste sada
eljeli mladu?" predloi on s razumijevanjem.
On ne bi tako mirno sjedio da je znao da ga vani u hodniku, izvan sebe od
nestrpljenja, poskakujui s noge na nogu, oekuje njegov omiljeni dounik
Siromaha.

458
76
KRALJ DOUNIKA
U onim rijetkim trenucima kad Artur Siromaha nije bio zaokupljen borbom za
opstanak, kad nije nastojao da se dodvori vlastima ili da radi, kad bi njegova
neprestana, leopardovska napetost popustila, postajao bi uveli mladi ovjek
vitka tijela, s licem izmuenog glumca i sivim zamagljenomodrim oima, koje
kao da su bile vlane od tuge.
Dva ovjeka su se jednom raspalila i rekli Siromahi u lice da je dounik.
Obojica su brzo otpremljeni s transportom zatvorenika. Nitko mu vie nije
nita govorio. Zekovi su ga se bojali. Napokon, nikoga nikad nee suoiti sa
dounikom. Moda je zek optuen zbog priprema za bijeg? ... terorizma?...
pobune? On to ne zna; kau mu samo da spremi stvari. alju li ga u logor? Ili
ga odvode u specijalni istrani zatvor?
U ljudskoj je prirodi, a to se dobro iskoritavalo u svakom razdoblju, da se
ovjek, dok jo ima nade, dok jo uvijek vjeruje da e njegove nevolje
povoljno zavriti - premda ima prilike da razotkrije izdaju ili nekoga spasi
svojom smru - i dalje grevito dri bijednih ostataka udobnosti, i ostaje
utljiv i pokoran. Kad ga napokon unite, kad vie nema to izgubiti i kad je
prema tome sposoban za neki junaki podvig, njegov zakanjeli gnjev moe se
iskaliti samo na kamenim zidovima samice. Ili ga dah smrtne kazne uini
potpuno ravnodunim prema zemaljskim stvarima.
I tako su stanoviti zekovi, ne sumnjajui da je Siromaha dounik, drali da je
manje opasno da s njim budu prijatelji, da igraju odbojku, razgovaraju s njim
o enskama, nego da ga pokuaju javno razotkriti ili uhvatiti dok denuncira.
Tako su se vladali i prema drugim dounicima. Zbog toga je ivot u araki
izgledao miran, dok se zapravo neprestano vodila podzemna borba na ivot i
smrt.
Ali Artur je znao razgovarati i o drugim stvarima, ne samo o enskama. Saga o
Forsyteima bila je jedna od njegovih omilje459
nih knjiga, i on je o njoj znao vrlo pametno govoriti. (Isto tako mogao se bez
neprilike okrenuti od Galsworthyja na onu otrcanu detektivsku priu, Kua bez
kljua.) Artur je imao i dobar sluh, i volio je panjolske i talijanske
napjeve, znao je tano zvidukati Verdija i Rossinija, a na slobodi,
osjeajui da mu neto u ivotu nedostaje, odlazio bi na koncert na
Konzervatoriju jedanput godinje.
Siromahe su bili plemenita obitelj, premda siromana. U poetku stoljea jedan
je Siromaha bio kompozitor, drugi je bio optuen za zloinstvo i prognan na
robiju, dok se trei odluno prikljuio revoluciji i sluio u eki.
Kad je Artur postao punoljetan, osjetio je, po svojim sklonostima i
zahtjevima, da su mu neophodno potrebna stalna, nezavisna materijalna
sredstva. Nije za njega bio svakodnevan, prljav, sitni ivot, robijanje od
jutra do veeri, paljivo prebrajanje onoga to mu je ostalo od plae kad se
oduzme porez i zajmovi. Kad je odlazio u kino, ozbiljno je razmatrao kakve
anse ima da osvoji sve filmske zvijezde, i lako je mogao sebe zamisliti kako
bjei u Argentinu s Deannom Durbin.
Naravno, nikakav fakultet, nikakvo obrazovanje nije vodilo takvom ivotu.
Artur se ogledao za drugim podrujem dravne slube, koje je zahtijevalo mnogo
trkaranja. I premda ta sluba nije donosila toliki prihod koliki bi on volio,
ipak ga je spasila od vojske za vrijeme rata; to jest, spasila mu ivot. Dok
su tamo vani budale trunule u blatnjavim rovovima, Artur je zdravih rumenih
obraza veselo ulazio u restoran Savoy. (Oh, taj divan trenutak kad ulazi u
restoran, kad te zapahne topao zrak, zasien kuhinjskim mirisom i glazbom, i
ti ugleda sjajnu prostoriju, i ta prostorija gleda tebe dok odabire stol!)
Sve je u Arturu pjevalo, govorei mu da je na pravom putu. Veoma ga je

vrijealo to ljudi njegovu slubu smatraju podlom. To se moglo protumaiti

samo nerazumijevanjem ili zaviu! Njegova sluba zahtijevala je talentirane
ljude, traila je mo opaanja, dobro pamenje, spretnost, dar za glumu,
pretvaranje - ovjek je morao biti pravi umjetnik. Da, morala se drati u
tajnosti, nije mogla postojati bez tajnosti - ali samo iz tehnikih razloga,
jednako kao to zavarivau trebaju zatitne naoale dok radi. Inae, Artur
nikad ne bi krio na koji nain dolazi do sredstava za ivot; u tome nije bilo
nita sramotnog!
Jednom, kad mu nije uspjelo da odri ravnoteu u svom budetu, Artur je upao
meu nekolicinu koje je dravna imovina dovela u napast. Uhvatili su ga i
strpali u zatvor. Ali on uope nije bio uvrijeen. Krivio je samo sebe: nije
smio dopustiti da ga uhvate. Od prvih dana iza bodljikave ice posve je
prirodno osjeao da je i dalje u svojoj prijanjoj slubi, i da je to samo
novi oblik njegove karijere.
Oficiri slube sigurnosti nisu ga naputali; nisu ga otpremili na sjever na
sjeu drva, niti u rudnike, ve su ga dodijelili kultur-no-prosvjetnoj
sekciji. To je bila jedina svijetla taka u logoru, jedini kutak kamo su
zatvorenici mogli skoiti na pola sata prije gaenja svjetala i opet osjetiti
da su ljudi - prelistati novine,
460
uzeti gitaru u ruke, prisjeati se pjesama iz svojih vlastitih, nerealnih,
nevjerojatnih ivota. Logorski "cvikerai", kako su lopovi nazivali
nepopravljive intelektualce, grnuli su tamo, i Artur se osjeao kao kod kue,
sa svojom umjetnikom duom, oima punim razumijevanja, svojim sjeanjima na
glavni grad i svojom sposobnou da lako i bez muke govori o bilo emu.
Artur je brzo stupio u akciju: optuio je nekoliko pojedinaca zbog agitacije;
pronaao jednu antisovjetski orijentiranu grupu; dva navodna plana za bijeg;
optuio logorske lijenike zato to oteu s lijeenjem pacijenata u svrhu
sabotae - drugim rijeima, doputaju zatvorenicima da se odmaraju u bolnici.
Sve su te ovce dobile jo po jednu kaznu, a Arturu su po liniji Treeg odjela
skinuli dvije godine.
Kad se naao u Mavrinu, Artur ni tu nije zanemario svoje prokuane i prave
sposobnosti. Postao je miljenik obojice majora i najopasniji dounik arake.
Ali premda su se koristili njegovim denuncijacijama, majori nisu pred njim
otkrivali svoje tajne i Siromaha sad nije znao kojemu od te dvojice je vanija
vijest o Doroninu; nije znao iji je Doronin dounik.
Mnogo je toga napisano da bi se dokazalo kako su ljudi u cjelini nezahvalni i
nevjerni. Ali esto biva upravo obratno. Luaki neoprezno, nerazumno, Ruska
Doronin je povjerio kako namjerava postati dvostruki agent ne samo jednom, ili
trojici zekova, ve vie od dvadesetorici. Svaki, koji je to saznao, rekao je
jo nekolicini, i Doroninova je tajna postala svojinom gotovo polovice
stanovnika arake, o njoj samo to se nije otvoreno govorilo u sobama; i
premda je jedan na svakih pet ili est zekova u araki bio dounik, ni jedan
od njih nije za to saznao; ili ako jest, nije prijavio! ak i onaj koji je sve
primjeivao, najosjetljiviji, kralj cinkaroa, Artur Siromaha, nije nitao
znao sve do danas.
Bio je to izazov njegovoj asti dounika: to onda ako je oficirima slube
sigurnosti u uredima to izmaklo iz vida - ali njemu? A to je s njegovom
osobnom sigurnou? Mogli su i njega uhvatiti s novanom uputnicom ba kao to
su uhvatili i druge! Za Siromahu je Doroninova izdaja bila pucanj koji je za
dlaku promaio njegovu glavu. Utvrdilo se da je Doronin moan neprijatelj;
stoga mu je trebalo uzvratiti snanim udarcem. (Meutim, Artur jo uvijek nije
uviao opseg te katastrofe: on je mislio da se Doronin tek toga jutra otkrio
ostalima kao dounik.)
Ali Siromaha nije mogao na silu prodrijeti u urede. Nije smio izgubiti glava,
nije smio razvaliti ikinova zakljuana vrata, pa ak ni previe esto trati

do njih. A kod Miina je bio red! Raspustili su ga kad je zazvonilo tri sata,
ali najuporniji i naj-tvrdoglaviji zekovi jo su se neko vrijeme prepirali s
deurnim u hodniku. (Siromaha, drei se za trbuh s patnikim izgledom, poao
je do ambulante i ostao stajati, ekajui da se skupina razie.) Dirsina su
ve pozvali k Miinu. Prema Siromahinim podacima nije bilo nikakva razloga da
Dirsin ostane dugo u "kumovom" uredu. Ali on je sjedio i sjedio. Izlaui se
opasnosti da
461
na sebe navue Mamurinov gnjev zato to tako dugo izostaje iz Sedmice, prepune
dima od lemljenja i smole, Siromaha je uzalud ekao da Miin otpusti Dirsina.
Ali nije smio razjasniti svoj poloaj ak ni obinim straa-rima, koji su
nadzirali hodnik! Izgubivi strpljenje, Siromaha se opet penjao na trei kat
do ikina, vraao se u hodnik Miinu, opet iao ikinu. Napokon mu je uspjelo:
krijui se u mranom predvorju kraj ikinovih vrata, uo je kroz drvo
karakteristini kriputavi glas podvornika, jedini takav glas u araki.
Pokucao je odmah dogovorenim znakom. Vrata su se otkljuala i ikin se pojavio
u uskom otvoru.
"Vrlo hitno!" ree Siromaha apatom.
"Samo minutu", odgovori ikin.
Laganim korakom, Siromaha je otiao posve na drugi kraj dugakog hodnika da ne
bi susreo podvornika dok izlazi, zatim se poslovno vratio i bez kucanja gurnuo
ikinova vrata.
462
77
TO SE STRIJELJANJA TIE
Poslije itavog tjedna, koliko je trajala istraga o "Sluaju tokarske klupe",
sama bit te nezgode i dalje je za majora ikina ostala zagonetna. Uspjelo se
utvrditi samo da su tu klupu s otvorenim koloturnikom u donjem leitu osovine
i zupanikom na runi pogon, klupu proizvedenu u ruskoj industriji, u aru
prvog svjetskog rata, odvojili od elektromotora na Jakonovljevo nareenje i u
takvom stanju prenijeli iz laboratorija 3 u servisnu radionicu. Budui da se
nikako nisu mogli dogovoriti tko je mora preseliti, laboratorijskom osoblju
nareeno je da odnese klupu do podrumskog hodnika, a odatle ju je osoblje
servisne radionice moralo rukama odgurati uz rampu i predati je u servisnu
radionicu na drugoj strani dvorita. Zapravo, postojao je i krai put kojim bi
se izbjeglo noenje klupe u podrum, ali u tom sluaju zekovi bi morali prei
glavno dvorite, odakle se pruao otvoren pogled na cestu i park, a budnost
to, naravno, nije doputala.
Sad, kad se nepopravljivo ve dogodilo, ikin je mogao i sebi predbacivati:
nije shvatio znaenje te vane proizvodne operacije i stoga je nije osobno
nadzirao. Ali, napokon, u povijesnoj perspektivi, greke javnih linosti
uvijek su najuoljivije - a kako da ih izbjegne?
Laboratorij 3, kojega se osoblje sastojalo od jednog efa, jednog mukarca,
jednog invalida i jedne djevojke, nije bio u stanju vlastitim snagama
preseliti klupu. Stoga se, potpuno neodgovorno, okupilo nasumce deset zekova
iz razliitih soba, nitko se ak nije potrudio ni da ih popie. Rezultat je
bio da je kasnije, poslije petnaest dana, major ikin morao uloiti mnogo
truda da, usporeujui svjedoenja, sastavi popis osumnjienih. Deset je
zekova odnijelo teku klupu niza stepenice od prvog kata do podruma. Meutim,
kako ovjek, koji je vodio servisnu radionicu, nije iz nekih tehnikih razloga
posebno elio preuzeti tu klupu, njegovo osoblje ne samo da nije poslalo radnu
snagu u podrum na vrijeme, ve nije ak poslalo ovjeka koji e formalno
preuzeti predmet. Nitko nije rukovodio desetoricom zekova koji su od463
vukli klupu u podrum, i oni su se rasprili. Tako je klupa stajala u
podrumskom hodniku jo nekoliko dana ometajui prolaz (sam ikin se spoticao o

nju). Napokon su po nju doli ljudi iz servisne radionice, ali pronali su

pukotinu na leitu, poalili se na kvar i nisu htjeli preuzeti klupu sve dok
ih nisu na to prisilili, tri dana kasnije.
Ta je kobna pukotina u leitu posluila kao osnova iz koje se izrodio
"sluaj". Moda ta pukotina nije bila razlog zbog kojeg tokarska klupa nije
radila, ikin je uo i to miljenje. Ali znaenje te pukotine bilo je mnogo
ire od same pukotine. Pukotina je znaila da neotkrivene neprijateljske snage
djeluju unutar instituta. Pukotina je takoer znaila da je rukovodstvo
instituta slijepo lakovjerno i zloinaki nemarno. Uspjena istraga, koja e
zavriti razotkrivanjem zloinca i pravih motiva iza tog zloina, omoguit e
da se nekoga kazni, nekog drugoga preduhitri i, osim toga, poduzme opirno
politiko uzdizanje unutar kolektiva. Napokon, profesionalna ast majora
ikina zahtijevala je da se ovo opako klupko razmrsi!
Ali to nije bilo lako. Previe je vremena proteklo. Zatvorenici koji su nosili
klupu utekli su se uspjenoj tehnici da jedan za drugog garantiraju zloinaki sporazum. Ni jedan slobodni suradnik (uasan propust!) nije bio
nazoan kod seobe klupe. Meu deset ljudi koji su selili bio je samo jedan
dounik, koji je osim toga bio nesposoban, te mu je najvei uspjeh bio
izvjetaj o plahti koju su razrezali za aboe. U ovom sluaju pomogao je samo
utoliko to je rekonstruirao itav popis desetorice ljudi. U svemu ostalom,
svi zekovi koji su bili umijeani, drsko svjesni da im se nita ne moe, kleli
su se da su dostavili klupu u podrum netaknutu i neoteenu, i da nisu klizali
ili udarali leitem po stepenicama. Prema njihovim izjavama, nitko nije drao
strug na onom mjestu gdje je kasnije nastala pukotina, na zadnjem dijelu
leita, pod tokom. Nastojei da ue u trag istini, major je nacrtao nekoliko
shema klupe i relativne poloaje zekova koji su ga nosili. Ali bilo bi lake
postati kvalificirani tokar, nego pronai onoga tko je kriv za pukotinu.
Jedini ovjek, koga se moglo optuiti ako ne za sabotau, a ono barem za
namjeru da poini sabotau, bio je Potapov. Bijesan poslije trosatnog
sasluavanja on je iziao s djelom na vidjelo:
"Ma hajdete, da sam htio unititi to korito, naprosto bih nasuo aku pijeska u
leajeve, i to bi bilo dosta! emu razbijati leite?"
ikin je smjesta zapisao tu tipinu izjavu nepopravljivog sabotera, ali
Potapov je nije htio potpisati.
Ovu istragu je posebno oteavala injenica da ikinu nisu bila na raspolaganju
uobiajena sredstva izvlaenja istine: samice, kaznene elije, mlaenje,
kaznene porcije, nona sasluavanja, pa ak ni osnovne mjere razmjetanja onih
koji su pod istragom vi razliite elije. Ovdje je sve trebalo izvesti tako da
osumnjieni zloinci mogu i dalje raditi punim kapacitetom, i u tu svrhu
normalno jesti i spavati.
Usprkos svemu, u subotu je ikinu uspjelo da od jednog zeka sazna kako je, kad
su silazili niz posljednje stepenice i zapeli
464
s klupom u uskim vratima, u susret naiao podvornik Spiridon i viknuvi:
"ekajte, brao, pomoi u vam!", uhvatio klupu, kao jedanaesti, i pomogao im
da je nose na mjesto. Prema shemi se utvrdilo da je jedino mjesto na kojem ju
je mogao uhvatiti bilo leite ispod zadnjeg toka.
ikin je odluio da razmota tu bogatu novu nit danas, u ponedjeljak,
zanemarivi dvije denuncijacije koje su mu tog jutra dostavljene o suenju
knezu Igoru. Pozvao je crvenokosog po-dvornika prije ruka, i Spiridon je
doao iz dvorita onakav kakvog ga je poziv zatekao, u radnom kaputu, opasan
otrcanim platnenim pojasom, skinuo je kapu s velikim naunjacima i pokajniki
je gnjeio rukama poput onog klasinog ruskog seljaka koji je doao isprositi
malo zemljice od posjednika. Uz to je pazio da ne sie s gumenog podnoka i da
ne uprlja pod. Bacivi prijekorni pogled na podvornikove mokre kaljae i
strogo ga gledajui, ikin ga je ostavio da stoji dok je on sjeo u naslonja i

utke razgledao neke papire. S vremena na vrijeme, kao da ga je zaprepastilo

ono to je proitao o Jegorovljevoj zloinakoj naravi, podigao bi prema njemu
pogled pun iznenaenja, kao to bi ovjek gledao krvolonu zvijer koja je
napokon uhvaena u kavez. (Sve se to radilo prema odreenom sistemu, sa svrhom
da se razorno djeluje na zatvorenikovu psihu.) Tako je prolo pola sata u
zakljuanom uredu, a da nitko nije naruio utnju; zvono za ruak jasno je
zazvonilo, i Spiridon se nadao da e dobiti svoje pismo od kue, ali ikin
nije ak ni uo zvono: on je utke listao po debelim fasciklima, vadio neto
iz jedne kutije i stavljao u drugu, premetao mrtei se razliite papire i
iznova iznenaeno bacao pogled na obeshrabrenog, okrivljenog Spiridona.
Sva se voda sa Spiridonovih kaljaa ocijedila na gumeni pod-loak, kaljae su
se potpuno posuile, a ikin je napokon progovorio:
"Dobro, prii blie!" Spiridon se pribliio. "Stani. Ovoga poznaje, je li?" i
on gurne prema njemu fotografiju mladog ovjeka u njemakoj uniformi, bez
kape.
Spiridon se nagnuo, zamirio, razgledao je i, kao da se ispriava, rekao:
"Znate, graanine majore, ja sam malo slijep; dajte da pogledam izbliza."
ikin mu je dopustio da pogleda. Jo uvijek drei otrcanu ubaru u ruci,
Spiridon je uhvatio fotografiju za rub i podigavi je prema svjetlu s prozora
prelazio s njome ispred lijevog oka, kao da je hoe razgledati dio po dio.
"Ne", ree on, uzdahnuvi s olakanjem, "nikad ga nisam vidio."
ikin uzme fotografiju.
"To je zlo, Jegorove", ree on otro. "Ako poriete, bit e vam samo gore.
Uostalom, sjednite", i on mu pokae stolicu koja je stajala malo podalje.
"Imamo pred sobom dugi razgovor; ne bi izdrao na nogama."
I opet je uutio, udubivi se u papire.
Spiridon se uspravio i sjeo. Stavio je kapu na stolac do sebe, ali,
primijetivi kako je mekana kona stolica ista, premjestio
U prvom krugu
465
je kapu na koljena. Uvukao je okruglu glavu u ramena, nagnuo se naprijed i
itavim svojim izgledom izraavao pokajanje i pokornost.
Posve mirno mislio je u sebi: "Zmijo jedna! Pseto! Kad u sad dobiti svoje
pismo? A ba ga ti zadrava."
Spiridonu, koji je u ivotu preivio dvije istrage, i jednu ponovnu istragu, i
tisui zatvorenika koji su to takoer proli, iki-nova igra bila je potpuno
jasna. Ipak, znao je da se mora pretvarati da vjeruje u nju.
"Upravo je doao novi materijal protiv vas", ree ikin teko uzdahnuvi.
"Izgleda da ste tamo u Njemakoj pravili tuke!"
"Moda to nisam bio ja!" ree mu Spiridon. "Nas Jegorova bilo je u Njemakoj
kao muha, vjerujte, graanine majore. Kau da je bio ak jedan general
Jegorov!"
"Kako niste bili vi! Ovdje stoji Spiridon Danilovi", ree ikin, upirui
prstom u jedan fascikl. "A odgovara i godina roenja, i sve."
"Godina roenja? Onda to nisam bio ja!" ree Spiridon s uvjerenjem. "Ja sam
sebi sam, da mi bude lake kod Nijemaca, dodao tri godine."
"A, da", sjetio se ikin. Tada mu se lice razvedrilo, i muna potreba da
provodi istragu iezla je iz njegova glasa. Gurnuo je papire u stranu. "Prije
nego zaboravim. Sjea li se, Jegorove, prije deset dana kad si pomagao nositi
tokarsku klupu? Niz stepenice do podruma."
"Da?" ree Spiridon.
"Pa onda, gdje ste udarili? Na stepenicama ili kad ste ve bili u hodniku?"
"Koga?" ree Spiridon zaprepateno. "Nikoga ja nisam udario."
"Klupu si udario!"
"Budi Bog s vama, graanine majore, zato bih ja lupao klupu? Zar je ona
nekoga povrijedila?"

"Pa to i mene udi - zato su je razbili? Moda su je ispustili?"

"to vam pada na pamet? Drali smo je za noice, paljivo kao djetece."
"A ti sam, gdje si je drao?"
"Gdje? Ovdje."
"Gdje?"
"Pa s moje strane."
"Da, ali gdje si ti uhvatio - ispod zadnjeg toka, ili pod osovinu?"
"Graanine majore, ne razumijem se ja u tokove. Pokazat u vam kako!" On baci
kapu na oblinju stolicu, ustane i okrene se kao da vue tokarsku klupu kroz
vrata u ured. "Ja sam ovako silazio. Natrake. A njih dvojica su zapela u
vratima - vidite?"
"Koja dvojica?"
"Vrag zna, nisam im na krstu bio. Ja sam puhao. "Stanite!" viem ja. "ekajte
da iznova uhvatim!" I eto sardele!"
"Kakve sardele?"
466
"to, ne razumije?" upita Spiridon preko ramena, naljutivi se. "Pa one, koju
smo nosili!"
jj/&*
"Misli klupu?"
"Jasno, klupu! Brzo sam uhvatio iznova!" on je pokazivao, napreui se i
uei.
"Jedan se povukao s boka, drugi je gurao, a trei - trojica mogu svata
podii! Hej!" On se uspravi. "Vukli smo mi na selu jo puno vee terete od
toga. est enskih bi tu vau klupu vuklo cijeli kilometar. Gdje je ta klupa?
Hajde idemo, podignut emo je od ale!"
"Dakle, niste je spustili?" upita major prijetei.
"Pa kaem, nismo!"
"Onda tko ju je razbio?"
"to, razbio?" upita Spiridon iznenaen. "Aha." Prestao je pokazivati kako je
nosio klupu i opet je sjeo na stolac, sav se pretvorivi u uho.
"Je li bila ispravna kad su je podigli?"
"E, to nisam vidio. Ne mogu rei, moda je i bila razbijena."
"Dobro, kad su je spustili, kakva je bila?"
"A, onda je bila itava!"
"Ali bila je pukotina u leitu?"
"Nije bilo nikakve pukotine", ree Spiridon uvjereno.
"Kako si ti to mogao vidjeti, slijepi avole? Ti jesi slijep?"
"Graanine majore, ja jesam slijep kad se radi o papirima, istina - ali to se
tie stvari u gospodarstvu, ja vidim sve. Vi, na primjer, vi i ostali graani
oficiri bacate ikove kad prelazite dvorite, a ja ih oistim grabljama ak i
s bijelog snijega. Pitajte komandanta."
"I to ti sad pokuava tvrditi: da ste spustili klupu i posebno je
razgledali?"
"Naravno, pa to vi mislite? Poslije rada smo zapuili, bez toga ne bismo
mogli. Onda smo pljesnuli klupicu."
"Pljesnuli ste je? ime?"
"Pa ovako, rukama, po bokovima, kao vrueg konja. Jedan inenjer je rekao:
"Dobra klupica! Moj djed je bio tokar - radio je ba na ovakvoj.""
ikin je uzdahnuo i uzeo ist komad papira.
"Zlo je to nisi voljan da prizna, Jegorove. Napisat emo izvjetaj. Jasno je
da si ti razbio klupu. Da to nisi bio ti, odmah bi nam rekao tko je krivac."
On je to rekao s uvjerenjem, ali u sebi ga vie nije osjeao. Bio je, istina,
gospodar situacije. Vodio je sasluavanje; podvor-nik je odgovarao spremno i
do u tanine. Meutim, itava ta paljiva konstrukcija bila je bez prave
svrhe: njegova duga utnja, fotografija, igra glasom i uurbani razgovor o
tokarskoj klupi, sve je to bilo uzalud. Budui da ovaj crvenokosi zatvorenik,

koji se jo uvijek ponizno smijeio, koga su ramena jo uvijek bila pognuta

naprijed, nije popustio odmah, nije bilo anse da e popustiti sada.
Kad je Spiridon spomenuo da postoji general Jegorov, ve je pogodio da ga nisu
pozvali ni zbog kakvih njemakih grijehova, da je fotografija samo izlika, da
"kum" blefira i da je tokarska
467
klupa pravi razlog zbog kojeg je pozvan. Bilo je udno da ga nisu
0 tome ispitivali, budui da su onu desetoricu zekova itav tjedan tresli kao
kruke. Zahvaljujui svojoj dugogodinjoj navici da zavarava vlast, lako
je uao u tu ogorenu igru. Ali ovo besmisleno arkanje ilo mu je na ivce.
Bio je uznemiren zato to
1 opet nije primio svoje pismo. Osim toga, premda je sjedio u suhom i
toplom Sikinovom uredu, nitko nije obavljao njegov posao u dvoritu pa mu
se gomilao za idui dan.
I tako je vrijeme prolazilo, a zvono koje najavljuje kraj podnevnog odmora ve
je davno odzvonilo, kad je ikn zapisao sva svoja pitanja i to je bolje mogao
iskrivio Spiridonove odgovore, a zatim naloio Spiridonu da potpie da je
spreman odgovarati po lanu 95. za lano svjedoenje.
Upravo u tom asu netko je odluno zakucao na vrata, ikin se oslobodio
Jegorova, ija mu je tupost ve dosadila, i pustio u ured zmijolikog,
poslovnog Siromahu, koji je uvijek u dvije rijei znao iznijeti ono to je
najvanije.
Siromaha je uao tihim, brzim koracima. Zapanjujua novost koju je donio, uz
njegov dotadanji istaknuti poloaj meu dounicima arake uinila ga je
ravnim majoru. Zatvorio je vrata za sobom i ne dajui ikinu vremena da ih
zakljua, zakoraio dramatino natrag. Igrao je predstavu.
Razgovjetno, ali tako tiho da ga se nikako nije moglo uti kroz vrata, on
izvijesti: "Doronin okolo pokazuje novanu uputnicu na sto i etrdeset sedam
rubalja. Provalio je Ljubimieva, Kagana i petoricu ostalih. Okupili su se i
lovili ih u dvoritu. Je li Doronin va ?"
ikin turi prst u ovratnik i zavue ga, da oslobodi vrat. Oi samo to mu nisu
ispale iz glave. Debela ija postala je smea. Skoio je do telefona. Njegovo
lice, uvijek tako nadmono i samozadovoljno, sad je izgledalo suludo.
Hitro preskoivi sobu, Siromaha zaustavi ikina. prije nego je podigao
slualicu.
"Drue majore!" podsjeti ga. (Kao zatvorenik nije ga smio zvati drugom, ali
morao mu je to rei kao prijatelj.) "Ne direktno! Ne dajte mu da se pripremi!"
Bilo je to elementarno zatvorsko pravilo, ali u ovom trenutku ikina je na to
trebalo podsjetiti.
Povukavi se spretno unatrag, kao da vidi pokustvo s lea, Siromaha doe do
vrata. Nije skidao pogleda s majora.
ikin popije malo vode.
"Mogu li otii, drue majore?" upita Siromaha pokorno. "Cim jo neto saznam,
vratit u se - veeras ili sutra ujutro."
Razum se polako vraao u ikinove oi; sad su izgledale gotovo normalne.
"Devet grama olova za tu zmiju!" zaiti on. "Uredit u ja to!" Siromaha izie
tiho, kao da odlazi iz bolesnike sobe. Uinio
je ono to je bilo u skladu s njegovim uvjerenjima, i nije urio
da zatrai nagradu.
Nije bio posve siguran da e ikin jo dugo biti major u MGB-u.
468
Ovo je bio izvanredan sluaj, ne samo u Mavrinskoj araki, ve i u itavoj
povijesti ministarstva.
Rukovodioca laboratorija za vakuum nije pozvao ikin osobno, ve deurni koji
je sjedio za stolom u hodniku. Naredili su mu da se Doronin smjesta javi u
ured inenjera pukovnika Jakonova.

Premda je bilo etiri sata poslije podne, centralno svjetlo u laboratoriju za

vakuum, koji je gotovo uvijek bio mraan, ve je odavno gorjelo. Rukovodioca
laboratorija nije bilo i Klara je podigla slualicu. Ona je kasnije nego
obino, tek as ranije dola u laboratorij na veernje deurstvo, stala je da
malo popria s Tamarom, i jo uvijek je na sebi imala ubaru i bundu. Ruska
nije skidao s nje svog vatrenog pogleda, ali ona ga nije ni jednom pogledala.
Podigla je telefonsku slualicu rukom u grimiznoj rukavici i javila se
oborenih oiju, a Ruska je stajao kod svoje sisalj-ke, tri koraka od nje, i
uporno je gledao u lice. Mislio je kako e veeras, kad svi ostali budu za
veerom, obujmiti tu dragu glavu rukama. U Klarinoj blizini zaboravljao je
gdje se nalazi.
Ona je podigla pogled (osjetila je da on tamo stoji) i rekla: "Rostislave
Vadimiu! Hitno vas zove Anton Nikolajevi." Ostali su ih mogli vidjeti i
uti; bilo je nemogue da mu se obrati na bilo koji drugi nain - ali njene
oi nisu vie bile iste oi! Zamaglila ih je neka mrtva tupost...
Mehaniki se pokorivi, ne trudei se ak ni da pogodi to bi mogao znaiti
taj neoekivani poziv, Ruska je iziao. Nije mogao misliti ni o emu drugome
osim o Klarinom izrazu lica. Na vratima se osvrnuo i vidio kako ga promatra
dok odlazi. Smjesta je odvratila pogled.
Nevjerne oi. Odvratila je pogled kao da se boji. to joj se to moglo
dogoditi?
Mislei samo na nju, poao je gore do deurnog bez traga svog uobiajenog
opreza, potpuno zaboravivi da se pripremi na neoekivana pitanja, na napad,
kao to zahtijeva lukavstvo zatvorenika. Meutim, deurni, isprijeivi se na
vratima Jakonova, pokae mu rukom prema pozadini tamne nie, na ured majora
ikina.
Da nije bilo savjeta Siromahe, i da je ikin lino pozvao laboratorij za
vakuum, Ruska bi se odmah pripremio na najgore. Otrao bi do desetorice
prijatelja i upozorio ih. Zatim bi u posljednjem trenutku nekako naao priliku
da porazgovori s Clarom i da otkrije to se zbilo. I sa sobom bi ponio ili
pobjedonosnu vjeru u nju, ili bi on sam bio osloboen vjernosti prema njoj.
Sada je pred "kumovim" vratima prekasno pogodio to je posrijedi. U nazonosti
deurnog bilo je nemogue oklijevati, vratiti se natrag; bilo je ludo pobuditi
sumnju, ako je jo nije bilo. A ipak se Ruska okrenuo s namjerom da strci niza
stepenice, i ba u tom trenutku pojavio se na najgornjoj stepenici zatvorski
deurni, porunik vakun, bivi krvnik, koga su pozvali telefonom.
I Ruska je uao u ikinov ured.
Tek to je preao nekoliko koraka, ve se sabrao i izmijenio izraz lica.
Zahvaljujui iskustvu koje je skupio u toku dvije godine dok su ga traili, i
posebnom talentu svoje pustolovne prirode, smjesta je u sebi stiao oluju,
prisilio se da se koncen469
trira na itav niz novih okolnosti i opasnosti, i s izrazom djeake
otvorenosti i bezbrine spremnosti rekao im je uao: "Mogu li ui? Na slubu,
graanine majore."
ikin je sjedio u udnom poloaju, navalivi se grudima o stol, dok mu je
jedna ruka visila i ljuljala se poput ome. Podigao se u susret Doroninu,
zamahnuo tom rukom i udario ga u lice.
Zatim je zamahnuo drugom! Ali Doronin je otrao od vrata i stao, spreman da se
brani. Krv mu je curila iz usta, a zamreni uvojak plave kose visio na elu.
Kako sad nije bio u stanju da mu dosegne lice, mali major stajao je pred njim
iskeenih zuba, pljujui slinu.
"Huljo jedna! Prodaje nas, je li! Oprosti se sa ivotom, Judo! Strijeljat
emo te kao psa! Strijeljat emo te u podrumu."
Ve su prole dvije i pol godine otkako je Najhumaniji dravnik ukinuo smrtnu
kaznu za sva vremena. Ali ni major, ni njegov bivi dounik nisu imali

nikakvih iluzija: to da uini s nezgodnim ovjekom, nego da ga strijelja?

Ruska je bjesomuno zurio u njega dok mu je krv curila niz bradu; usnica mu je
poela oticati.
Ali ipak se uspravio i drsko odgovorio: "to se strijeljanja tie - to emo
jo vidjeti, graanine majore. Jo u ja vas strpati u zatvor! Ve vam se
etiri mjeseca svi smiju, a vi tu sjedite i ubirete plau. Strgnut e vam oni
te vae epoletice! A to se strijeljanja tie - to emo jo vidjeti!"
470
78
Sposobnost da se izvri neki izvanredan podvig djelomino je stvar volje, a
djelomino, reklo bi se, neto s ime se ovjek raa ili ne raa. Najtei je
podvig onaj koji zahtijeva napor volje, nenavikle na napore. Daleko je lake
ako je taj podvig posljedica niza godina stalne discipline. A najlaki je od
svih podvig koji
nam
dolazi prirodno i jednostavno kao disanje.
Tako je Ruska Doronin ivio pod sjenom hapenja - jednostavno i s djetinjastim
smijekom. inilo se da je roen da se izlae opasnostima; pustolovina mu je
bila u krvi.
Ali za ispravnog, uspjenog Inokentija bilo bi nezamislivo da ivi pod lanim
imenom, da bjei od jednog skrovita do drugog po itavoj zemlji. Njemu ne bi
palo na pamet da bi se mogao suprotstaviti hapenju, ako je bilo nareeno da
ga uhapse.
Svoj je podvig izveo ponesen snanim osjeajima, i sad je ostao opustoen,
iscrpljen. Kad je telefonirao, nikako nije mogao zamisliti da e u njemu ovako
rasti strah, da e ga ovako sagati. Da je to mogao zamisliti, nikad ne bi
telefonirao!
Samo na zabavi kod Makarigina naao je malo mira. Tu je iznenada osjetip
olakanje, gotovo uivanje u toj igri s opasnou.
Proveo je tu no sa svojom enom, zaboravivi na sve.
To gori bio je novi udar straha. U ponedjeljak ujutro morao je prikupiti svu
svoju snagu da pone iznova, da ivi, da ode na posao, budno pazei nisu li se
izmijenili glasovi i lica oko njega, ne kriju li neku prijetnju.
Drao se dostojanstveno koliko je god mogao, ali iznutra se ve osjeao
razoren i svog njegovog otpora, sve njegove volje da se spasi, da nae izlaz,
potpuno je nestalo.
Malo prije jedanaest Inokentij je poao do svog efa, ali tajnica ga nije
htjela pustiti unutra. Rekla je da je ula, da je zamjenik ministra zadrao
rjeenje o Volodinovu premjetaju u Pariz.
Ta ga je glasina toliko potresla da nije imao snage zatraiti razgovor i
saznati istinu. Nita drugo ne moe biti razlog to su zadrali ve gotovo
rjeenje! Otkrili su ga ...
471
; \
ili
U glavi mu se vrtjelo i bilo mu je muno. Vratio se u svoj ured. Naao je
jedva toliko snage da zakljua vrata i izvadi klju (tako da pomisle da je
iziao).
Osjeao je strahovitu muninu. ekao je kucanje na vratima. Bilo je strano,
jezivo pomisliti da bi svakog asa mogli ui da ga uhapse. U glavi mu se naas
pojavila misao da ne smije otvoriti vrata - neka ih razvale.
Ili da se objesi prije nego uu?
Ili da skoi kroz prozor? S treeg kata. Ravno na ulicu. Dvije sekunde leta i sve bi eksplodiralo ... a svijest bi bila iskljuena.
Na njegovom stolu leala je visoka hrpa papira iz raunovodstva - Inokentijevi
uredski trokovi. Morao ih je kontrolirati prije nego ode. Ali smuilo mu se
im bi pogledao na njih.

Ugrijani ured djelovao je strahovito studeno.

Gadila mu se vlastita duhovna nemo! Samo ovako bespomono ekati da umre ...
Inokentij se niice isprui na konom divanu i ostade nepomino leati. Kao da
je itavim tijelom elio izvui neku podrku iz divana, neko ohrabrenje.
Zar se sve ovo zaista dogaa? Zar je to on? Zar je zaista prekjuer
telefonirao Dobroumovu? Kako se usudio? Gdje je pronaao tu oajniku
smjelost?
I zato je to uinio? Ona glupa ena! A tko ste vi? Kako mo~ tete dokazati da
govorite istinu?
Nije uope smio telefonirati. Preplavio ga je val samosaa-ljenja. Zavriti
ivot u tridesetoj godini!
Ne, nije alio to je telefonirao. Morao je. Kao da mu je netko vodio ruku.
Ne, ne da nije alio - nije mu preostalo dovoljno volje ni da ali. Leao je
jedva diui, i elio je samo da sve to brzo zavri, da dou po njega, bilo
to.
Ali nitko nije kucao; nitko nije pokuavao otvoriti vrata. Ni telefon nije ni
jednom zazvonio.
Inokentij zapadne u lagan san. Tada su naili neki muni, nesuvisli snovi koji
su ga probudili. Probudio se umoran, jo potiteni ji nego prije, izmuen
osjeajem da su ve nekoliko puta doli da ga uhapse ili da su ga ve
uhapsili. Nije imao snage da ustane, da se otrese more, ak ni da se makne.
Uasna, sanjiva nemo ponovo ga je savladala i napokon je zapao u dubok san.
Probudili su ga zvukovi odmora u hodniku, i osjetio je da je divan neugodno
natopljen slinom na mjestu gdje su mu leala otvorena usta.
Ustao je, otkljuao ured i poao da se umije. Raznosili su aj
i sendvie.
Nitko nije doao da ga uhapsi. Kolege su ga pozdravljali u hodniku kao uvijek,
nitko se prema njemu nije izmijenio.
Tano, to jo nije bio nikakav dokaz. Nitko od njih jo nije mogao nita
znati.
Ali poznata lica i glasovi ulili su mu hrabrosti. Zamolio je djevojku da mu
donese jai, topliji aj i ispio je dvije ae; poslije toga se osjeao jo
bolje.
472
Ipak, jo uvijek nije imao dovoljno hrabrosti da poe svom efu i sve sazna...
Zavriti sam sa sobom bilo bi najmudrije, naprosto iz samo-zatite, iz
saaljenja prema samom sebi. Ali morao je tano znati hoe li ga uhapsiti.
A ako nee?
Iznenada je zazvonio telefon. Inokentij je zadrhtao, i uo je kako mu srce
lupa.
To je bila Dotty. Glas joj je bio njean; opet je govorila s pravima supruge.
Upitala ga je kako stoje stvari i predloila da uvee nekuda izau.
I opet je Inokentija obuzeo val topline i zahvalnosti prema njoj. Bila ona
dobra supruga ili loa, bila mu je ipak blia od bilo koga na zemlji!
Nita joj nije rekao o tome da su rjeenje o premjetaju zadrali. Zamiljao
je kako e u kazalitu uveer biti potpuno siguran - napokon, obino ne hapse
u gledalitu punom ljudi!
"Pa, uzmi karte za neto veselo", ree on.
"Za operetu?" upita Dotty. "Igra nekakva Akulina. Nita drugo. U
Crvenoarmijskom teatru daju Likurgov zakon na maloj sceni, premijera, a Glas
Amerike na velikoj. U Hudoestvenom, Nezaboravna 1919."
"Likurgov zakon zvui previe dobro. Najgori komadi uvijek imaju lijepa imena.
Mislim da je bolje da uzme karte za Akulinu. Onda poslije moemo u restoran."
"O. K., O. K.!" veselila se i smijala Dotty na telefonu.
(Provest e itavu no vani, pa ga nee zatei kod kue! Oni uvijek dolaze
nou!)

Inokentijeva volja se polako vraala. Pa dobro, recimo da i jest pod sumnjom.

A to je sa evronokom i Zavarzinom? Oni su direktno umijeani u sve
pojedinosti; sumnja je na njih morala pasti jo rani-je. Sumnja jo nije
nikakav dokaz.
Dobro, recimo da je ve izdan nalog za hapenje. Nema nikakva naina da mu
izbjegne, nema koristi od skrivanja. Dakle, nema nikakvog smisla brinuti se.
Ve je bio dovoljno snaan da opet razumno misli.
A to ako ga uhapse? Moda to nee biti danas, pa moda ak ni ovaj tjedan. Da
li da zato prestane ivjeti? Ili da, naprotiv, proivi svoje posljednje dane
to intenzivnije moe?
Zato se tako silno prestraio? Do vraga, tako je otroumno sino branio
Epikura - pa zato se ne bi okoristio njegovim nauavanjem? Ima tu pametnih
stvari.
Sjetio se da je nekad davno prepisivao neto iz Epikura; a kako je i tako
morao pregledati svoj stari notes da vidi mora li to unititi, poeo ga je
listati. Prvo je pronaao izreku: "Unutarnji osjeaji zadovoljstva i
nezadovoljstva najvii su kriterij dobra i zla."
Inokentijev rastreseni mozak to nije mogao primiti i on nastavi: "Smrti se
boje samQ zato to se boje zagrobne patnje."
Kakva glupost! Ljudi se boje smrti zato to im se ao oprostiti od ivota.
Vrlo nategnuta interpretacija, Uitelju!
473
Inokentij je u duhu zamislio perivoj u Ateni: Epikura, sedam-desetogodinjaka
tamne koe, koji govori s mramornih stepenica; a sebe pred njim u suvremenoj
odjei, kako se nemarno naslanja na postolje, poput Amerikanca.
"Ali valja znati", itao je on dalje, "da besmrtnosti nema. Besmrtnosti nema,
i stoga smrt za nas nije zlo; ona nas se naprosto ne tie: dok mi postojimo,
smrti nema, a kad smrt nastupi, nas vie nema."
"Kako je to dobro", pomisli Inokentij zavalivi se u naslonja. Tko je ono
nedavno rekao to isto? A, da, onaj momak koji je bio na frontu, juer na
zabavi.
"Vjera u besmrtnost rodila se iz pohlepe nezadovoljnih ljudi koji nerazumno
koriste vrijeme to nam ga je priroda dodijelila. Ali mudar ovjek utvrdit e
da je to vrijeme dovoljno da obie puni krug uitaka, koji su mu dostupni, i
kad doe vrijeme smrti napustit e stol ivota sit, oslobodivi mjesto za
druge goste. Za mudrog ovjeka jedan je ljudski ivot dovoljan, a glupan ne bi
znao to da pone ni sa vjenou."
Lijepo reeno! Ima samo jedan prigovor: to ako te priroda ne odgurne od stola
u dobi od sedamdeset godina, ve ljudi s pitoljima u dobi od trideset?
"ovjek se ne smije bojati fizike patnje. Tko god poznaje granicu patnje,
imun je od straha. Produena patnja nikad nita ne znai; patnja koja neto
znai uvijek je kratka. Mudar ovjek nee izgubiti svoj duevni mir ni za
vrijeme muenja. Pamenje e mu pomoi da u sjeanje dozove ranije osjeaje i
duhovna zadovoljstva i, usprkos trenutanoj tjelesnoj patnji, uspostavi
ravnoteu due."
Inokentij pone mrano koraati po uredu.
Da, toga se on bojao: ne toliko smrti, ve muenja.
Epikur kae da ovjek moe pobijediti muenje? Oh, kad bi bar imao tu snagu!
Ali u sebi je nije mogao nai.
A umrijeti? Ne bi toliko alio umrijeti, kad bi ljudi za to Tinali - kad bi
znali zato je umro, i kad bi im njegova smrt ulila snagu.
Ali ne, nitko nee saznati, nitko nee vidjeti njegovu smrt. Strijeljat e ga
u podrumu kao psa, a njegov "sluaj" bit e spremljen u neki arhiv iza tisuu
brava.
A ipak mu se s tim mislima povratio neki mir. Kao da je proao onaj
najokrutniji oaj.

Prije nego je zatvorio notes proitao je to je zabiljeio na samom kraju:

"Epikur je odgovarao svoje uenike od sudjelovanja u javnom ivotu."
Da, kako je to lako! Filozofirati. U perivojima ...
Inokentij zabaci glavu kao to ptica zabacuje glavu da bi joj voda potekla niz
grlo.
Ne! Ne!
Izrezbarene kazaljke bronanog sata pokazivale su pet do etiri.
Vani se smrkavalo.
474
79
TO NIJE MOJE PODRUJE
U sumrak je dugaki crni "zim" uao na vrata straarnice, koja su se pred njim
irom otvorila, poveao je brzinu na asfalt-nim zavojima mavrinskog dvorita,
koji je Spiridonova iroka lopata oistila, a snijeg se otopio pa se ve vidio
crni plonik, proao kraj Jakonovljeve pobede parkirane kraj zgrade i naglo
se, kao ukopan, zaustavio pred velikim kamenim ulazom.
Autant general-majora iskoio je iz kola i hitro otvorio stranja vrata.
Korpulentni Foma Oskolupov, u sivom injelu koji mu je bio pretijesan i
visokoj sivoj ubari od perzijanera, iziao je i uspravio se. Njegov autant
otvorio mu je prva i druga vrata zgrade, i on se zabrinuto stao uspinjati
stepenicama. Na prvom odmoritu izmeu dviju starinskih stajaih svjetiljki
bila je garderoba. Garderobijerka je istrala spremna da preuzme generalov
injel (premda je znala da ga on nee predati). General nije predao injel,
nije skinuo ubaru, ve se dalje penjao jednom stranom razdijeljenih
stepenica. Nekoliko zekova i nekolicina manje vanih slobodnih suradnika
proavi kraj njega na stepenicama brzo mu se uklonila s puta. General u
ubari od perzijanera uspinjao se stepenicama dostojanstveno, ali - budui da
su to prilike zahtijevale - urno. Autant ga je sustigao, poto je predao
svoje stvari u garderobi.
"Potrai Roitmana", ree mu Oskolupov preko ramena. "Upozori ga da u za pola
sata posjetiti novu grupu i prokontrolirati rezultate."
U hodniku treeg kata nije skrenuo prema Jakonovljevom uredu, ve je poao u
suprotnom smjeru, prema Sedmici. Deurni Instituta, koji mu je u prolazu vidio
lea, smjesta je pourio na telefon da pronae i upozori Jakonova.
U Sedmici je vladala potpuna dezorganizacija. ovjek nije morao biti
specijalist - a Oskolupov nije bio specijalist - pa da shvati kako nita nije
u redu, kako su svi ureaji koji su se postavljali tokom dugih mjeseci sada
rastavljeni, rastrgnuti, iskop475
ani. Vjenanje klipera s vocoderom poelo je na taj nain to su oboje
mladenaca rastavljali na jedinice, na sastavne dijelove, tako rei kondenzator
po kondenzator. Tu i tamo dizao se dim iz stroja za lemljenje, iz cigareta;
ulo se kripanje runog svrdla, psovanje ljudi za poslom, i Mamurina koji je
histerino vikao na telefonu.
Ali ak i u tom dimu i opoj galami, Siromaha je smjesta opazio generalmajora. (Ulazna vrata bila su neprestano pod njegovim budnim okom.) Bacio je
svoj alat na stol i odjurio da upozori Mamurina koji je stajao kod telefona;
zatim je uzeo Mamu-rinovu tapeciranu stolicu i odnio je general-majoru,
ekajui da mu on nekim znakom pokae kamo da je stavi. Da je to bio bilo tko
drugi, ta bi predstava bila nalik na obino dodvoravanje, ali Siromaha je to
uspio izvesti kao plemenitu uslugu mladog ovjeka starijoj, uvaenoj osobi.
Stajao je ukoeno, oekujui nareenja.
Siromaha nije bio ni inenjer ni tehniar, i u Sedmici je radio samo kao
monter; ali zbog njegove brzine, lojalnosti, spremnosti da radi i po dvadeset
etiri sata dnevno, i da strpljivo slua sva oklijevanja i sumnje odgovornih
rukovodilaca bio je veoma na cijeni, pa su mu doputali da bude nazoan kad su

rukovodioci Sedmice vijeali. On je vjerovao da e mu to moda jo vie

koristiti nego njegov douniki posao, i da e mu moda pruiti priliku da
dobije slobodu.
Foma Gurjanovi Oskolupov je sjeo, ne skidajui ubaru i samo djelomino
otkopavi injel.
itav je laboratorij uutio. Elektrino je svrdlo prestalo raditi. Cigarete su
se ugasile i glasovi utihnuli. Samo je Bobinin, koji nije izlazio iz svog
zakutka, i dalje dubokim basom davao nareenja monterima; a Prjanikov je,
potpuno izgubljen, i dalje hodao oko unitenog postolja vocodera s vruim
eljezom za lemljenje u ruci. Ostali su gledali i ekali da uju to e rei
ef.
Poslije napornog telefonskog razgovora (svaao se s rukovodiocem servisne
radionice, koja je unitila oplate stalka) Mamurin je, iscrpljen, brisao znoj
s lica i priao da pozdravi biveg kolegu, koji je sad bio ef na nedostino
visokom poloaju. Oskolupov mu je pruio tri prsta. Mamurin je doao u ono
blijedo, predsmrtno stanje, kada se ini zloinom ovjeku dopustiti da izie
iz kreveta. On je mnogo vie od svojih kolega na visokom poloaju pretrpio
zbog udaraca u posljednje vrijeme: zbog ministrova gnjeva i rastavljena
klipera. Da su se tetive pod njegovom koom mogle jo istanjiti, istanjile bi
se. Da ljudske kosti mogu gubiti teinu, njegove bi je izgubile. Vie od
godinu dana Mamurin je ivio za kliper u nadi da e ga kliper, poput konjia
grbonjia u bajci, iznijeti iz nesree. Nikakva naknada, kao to je
preseljenje Prjan-ikova s vocoderom u Sedmicu, nije mogla izbrisati
katastrofu koja im je prijetila.
Foma Gurjanovi Oskolupov bio je sposoban rukovodilac, premda nikad nije
savladao znanje podruja kojim je rukovodio. Ve je davno nauio da voa mora
samo okupiti miljenja podreenih strunjaka, i tako rukovoditi. To je on i
inio u ovom trenutku.
476
i
Namrtio se i upitao: "Dakle, to se dogaa? Kako stoje stvari?"
Prisiljavao je tako svoje podreene da govore.
Zapoela je diskusija koja je bila i besplodna i dosadna, i samo je ljude
ometala u poslu. Govorili su oklijevajui, uzdiui; ako bi dvojica poela
govoriti istovremeno, odmah bi jedan drugome preputali rije.
Ponavljala su se dva stava: "Bitno je" i "Teko je". "Bitno je" provodio je
bjesomuni Markuev, koga je podravao Siromaha. Mali, bubuljiavi uurbani
Markuev danju i nou grozniavo je pokuavao pronai nain da se proslavi i
oslobodi prije isteka roka. On je predloio da se kombiniraju kliper i
vocoder, ne zato to je bio uvjeren da bi to bilo uspjeno s tehnike take
gledita, ve zato to bi ta kombinacija umanjila individualno znaenje
Bobinina i Prjanikova, a uveala njegovo. I premda on sam nije volio raditi
za "strica" - drugim rijeima, bez ikakve koristi od plodova svog truda - bio
je povrijeen to su njegovi drugovi u Sedmici tako klonuli duhom. U
nazonosti Oskolupova uvijeno se alio na bezvoljnost inenjera.
Bio je on ovjeko od one rairene vrsti, od koje tlaitelji stvaraju druge na
svoju sliku i priliku.
Siromahino je lice odraavalo izdrljivost i vjeru.
Naslonivi kao limun uto, prozrano lice na izmravjele dlanove, Mamurin je
po prvi put, otkako je preuzeo rukovodstvo u Sedmici, utio.
Horobrov je jedva mogao sakriti iskru zlobnog uitka u oima. On je vie od
svih drugih bio protiv Markuevljeva prijedloga, i istaknuo je sve tekoe
koje taj prijedlog za sobom povlai.
Oskolupov se posebno okomio na Dirsina, optuujui ga zbog nedostatka
oduevljenja. Kad je Dirsin bio uzrujan ili povrijeen nekom nepravdom, glas
bi mu gotovo posve iezao. Zbog tog nedostatka uvijek je izgledao kriv.

Usred diskusije, koja je za Oskolupova bila posve besmislena, uao je Jakonov

i ukljuio se u razgovor iz uljudnosti. Napokon je pozvao Markueva, koji je
sjeo do njega i zajedno su na komadu papira poeli nabacivati nove varijante
dijagrama.
Oskolupov bi radije tu situaciju raistio ukorima i opomenama - metodom, koja
mu je bila poznata, i koju je tokom godina na rukovodeem poloaju usavrio do
najsitnijih nijansi u glasu. To je kod njega najbolje djelovalo. Ali u ovom
trenutku shvatio je da takav pristup ne bi pomogao da se stvari raiste.
Moda zato to je Oskolupov osjeao da je njegov prilog razgovoru nevaan, a
moda i zato to je elio udisati drugaiji, laganiji zrak, prije nego zavri
taj kobni mjesec milosti, on je ustao i, usred razgovora, ne sasluavi
Bulatovljeve konane primjedbe, dostojanstveno iziao kroz vrata, ostavljajui
itavo osoblje Sedmice da pati od neiste savjesti zato to su svojom
nemarnou povrijedili efa odjela.
477
Kao to je protokol zahtijevao, i Jakonov je ustao i pokrenuo svoje teko
tijelo za ovjekom u visokoj ubari koji mu je sezao jedva do ramena.
Hodajui usporedo, utke, ili su hodnikom, efu odjela nije bilo drago to
njegov glavni inenjer hoda kraj njega - Jakonov je bio za glavu vii od
njega.
Jakonov je mogao odabrati ovaj trenutak da objavi njihov nevjerojatan i
nepredvieni napredak s aparatom za ifriranje, i to bi zaista imalo svoje
prednosti. Smjesta bi rasprio ono izrazito neprijateljstvo s kojim se Foma
prema njemu odnosio jo od one none sjednice kod Abakumova.
Ali nije imao crtea u rukama. Sologdinova zapanjujua samo-kontrola koju je
dokazao time to je bio spreman da radije umre nego da bez nagrade dade svoj
crte, uvjerila je Jakonova da mora odrati rije i veeras podnijeti
izvjetaj Sevastjanovu, mimo-iavi Oskolupova. Oskolupov e, naravno, biti
bijesan, ali morat e se brzo smiriti. Kao to se kae, pobjednicima se ne
sudi. A Jakonov mu kasnije moe rei da nije bio siguran da e Sologdin to
zaista napraviti, da je to bio samo pokus.
Uostalom, Jakonov nije mislio samo na to. On je vidio kako je Oskolupov
smrknut, kako se boji za svoju sudbinu, i uivao je da ga ostavi na mukama jo
nekoliko dana. Anton Nikolajevi Jakonov ponosio se kao pravi inenjer planom
aparata za ifriranje, gotovo kao da ga je sam stvorio. Sologdin je imao pravo
da bi se Oskolupov nesumnjivo nametnuo kao koautor. A kad bi napokon za to
saznao, ne bi ak ni pogledao crte sredinjeg dijela, ve bi smjesta naredio
da Sologdina izoliraju u posebnu sobu, i ometao bi dolazak onima koji bi
morali s njim raditi, i pozivao bi Sologdina k sebi, prijetio mu i postavljao
mu drastine krajnje rokove, telefonirao bi iz ministarstva svaka dva sata da
dosauje Jakonovu, a na kraju bi se pravio vaan i tvrdio da samo zahvaljujui
njegovom nadzoru aparat uspjeno radi.
I sve je to bilo Jakonovu toliko poznato i odvratno da je u ovom trenutku
gotovo sa zadovoljstvom utio. Meutim, kad su ulazili u njegov ured uinio je
neto to nikad ne bi uinio u nazonosti ostalih: pomogao je Oskolupovu da
skine kaput.
"to kod tebe radi Gerasimovi?" upita Foma Gurjanovi, i sjedne u Jakonovljev
naslonja, ne skidajui ubaru.
Jakonov sjedne postrance na stolicu.
"Gerasimovi? ekaj, kad je on ono doao iz Strenjevke? Mislim u listopadu.
Pa, od onda je radio televizor za druga Staljina."
"Pozovi ga."
Jakonov uzme telefon.
Strenjevka je bila takoer moskovska araka. U posljednje vrijeme je pod
rukovodstvom inenjera Bobera u Strenjevki napravljen izvanredno lukav i
koristan ureaj - dodatak za obini gradski telefon. Velika i posebna prednost

tog ureaja bila je da se ukljuivao samo kad telefon nije bio u upotrebi, kad
je
478
I
slualica mirno leala na viljuki. Ureaj je bio odobren, i proizvodnja je
zapoela.
Napredna misao vlasti (misao vlasti mora uvijek biti napredna) poela se sada
baviti i drugim ureajima.
Deurni se pojavio na vratima.
"Zatvorenik Gerasimovi."
"Neka ue", ree Jakonov, kimnuvi glavom. Sjedio je na malom stolcu podalje
od stola i gotovo se prelijevao preko nieea na obje strane.
Gerasimovi je uao, popravio svoj cviker i spotaknuo se o sag. U usporedbi s
dva debela dostojanstvenika, izgledao je vrlo uzak u ramenima i vrlo malen.
"Zvali ste me?" ree on suho i priblii se, zurei u zid izmeu Oskolupova i
Jakonova.
"A-ha", odgovori Oskolupov. "Sjednite."
Gerasimovi sjedne. Zauzeo je pola stolca.
"Vi ste ... ovaj..." prisjeao se Oskolupov. "Vi ste specijalist za optiku,
Gerasimoviu? To je, dakle, u vezi s vidom, je li tako?"
"Da."
"I vi... ovaj ..." (Oskolupov proe jezikom po zubima kao da ih brie.) "Hvale
vas, znate."
Uutio je. Zamirivi na jedno oko, kiljio je na Gerasimovia drugim.
"Je li vam poznat najnoviji rad Bobera?"
"uo sam."
"Aha. uli ste takoer i da smo preporuili da Bobera oslobode prije roka?"
"Nisam znao."
"Sada znate. Koliko vi jo imate?"
"Tri godine."
"Oh, kako dugo!" ree Oskolupov kao da je iznenaen, kao-da svim njegovim
zatvorenicima kaznu broje na mjesece. "Dugo!"
(Nedavno je, bodrei nekog novog zatvorenika, rekao: "Deset godina? Sitnica!
Ljudi sjede i po dvadeset pet godina.")
Nastavio je: "Ne bi bilo loe da zasluite pomilovanje prije isteka kazne, zar
ne?"
Kako se udnovato to pitanje poklapalo s Natainim jueranjim vapajem! ...
Savladavajui se koliko je god mogao (nije se elio ak ni svisoka nasmijeiti
u razgovoru s rukovodiocima), Gerasimovi se ironino iskesio.
"A kako? Nisam primijetio pomilovanja po hodnicima."
Oskolupov se ljuljao u naslonjau.
"Ha! Naravno da ga neete dobiti s televizorima! Ali za nekoliko dana
premjestit u vas u Strenjevku, i postavit u vas za rukovodioca projekta.
Ako ga zavrite za est mjeseci, u jesen ete biti kod kue."
479
"Kakva je to vrst posla, ako smijem pitati?"
"Pa, posla ima mnogo i to raznoga, za onoga tko eli raditi. Rei u vam
odmah: zadatak potjee od samog Berije. Evo, na primjer, jedne ideje: ugraditi
mikrofone u klupe u parkovima. Ljudi po parkovima slobodno razgovaraju i
svata bi se moglo uti. Ali to nije vaa specijalnost?"
"Ne, nije."
"Pa, sluajno, ima neto i za vas. Postoje dva projekta; i znaajna, i hitna.
Oba spadaju u vae podruje, zar ne, Antone Nikolajeviu?" (Jakonov kimne
glavom.) "Jedan je fotografski aparat koji se moe koristiti nou. Radi na
principu onih... kako se ono zovu? Ultracrvene zrake. Snimilo bi se ovjeka
nou na ulici, utvrdilo s kim je bio, a on to ne bi saznao dok je iv. Grube

verzije toga ve postoje vani u inozemstvu, treba ih samo.. kreativno

imitirati. Da, i aparat bi morao biti jednostavan za rukovanje. Nai agenti
nisu tako pametni kao vi. A evo drugog. Siguran sam da bi to za vas bila
sitnica, ali nama je to nuno potrebno. To je samo jednostavan fotografski
aparat, ali tako siuan da se moe instalirati u okvir vrata. I kad god se
vrata otvore, on automatski snima svakoga tko prolazi. U najmanju ruku snima
danju, ili kad su svjetla upaljena. Nije potrebno da radi i u mraku. Htjeli
bismo takav aparat proizvoditi serijski. Dakle, to kaete? Hoete li se
prihvatiti toga?"
Gerasimovi je okrenuo mravo osueno lice prema prozoru i nije gledao
general-majora.
U rjeniku Oskolupova nije postojala rije "turoban". Stoga on ne bi mogao
imenovati izraz na Gerasimovievom licu. Zapravo, nije ga ni namjeravao
imenovati; on je oekivao odgovor.
Tu je bilo ispunjenje Nataine molbe! ...
Gerasimovi je vidio njeno uvelo lice, i staklenaste smrznute suze.
Po prvi put u mnogo godina uzbudila mu je srce stvarna mogunost, blizina,
toplina povratka kui.
Morao je uiniti samo ono to je uinio i Bober: umjesto sebe smjestiti
nekoliko stotina neopreznih, glupih ljudi iza reetaka.
Oklijevajui, Gerasimovi upita u neprilici: "Ali zar ne bih mogao ostati kod televizije?"
"Odbijate?" upita Oskolupov indignirano. Namrtio se. Njegovo lice je vrlo
lako poprimalo ljutiti izraz. "Iz kojeg razloga?"
Svaki zakon okrutne zemlje zekova govorio je Gerasimoviu da je jednako glupo
saaljevati marljive, kratkovidne, neugnjeta-vane ljude vani kao i ne klati
svinju zbog masti. Onima koji su bili na slobodi nedostajala je besmrtna dua
koju su zekovi stekli tokom beskonanih zatvorskih godina. Glupo i pohlepno
sluili su se slobodom koja im je bila dana, ogrezli u sitniave postupke,
niske misli.
A Nataa je bila njegov jedini ivotni drug. Nataa je ekala da istekne
njegov drugi kazneni rok. Nataa je bila na pragu umiranja, i s njenim ivotom
ugasnut e i njegov.
480
"Moji razlozi? Zato pitate? Ja to ne mogu. Ne bih to bio u stanju", odgovori
Gerasimovi vrlo tiho, gotovo neujno.
Jakonov, koji do tog trenutka nije sluao to se govori, zagledao se sad
znatieljno u Gerasimovia. Ovo je oigledno jo jedan sluaj koji granii s
ludilom. Ali univerzalni zakon da je "Bog sam sebi prvo bradu stvorio" morao
je i ovaj put prevladati.
"Vi ste se naprosto odvikli od ozbiljnih zadataka, zato se i plaite",
uvjeravao ga je Oskolupov. "Tko e to, ako ne vi? Dobro, ostavit u vam da
razmislite."
Gerasimovi je utio, pritisnuvi elo malom rukom.
"Ali, to zapravo imate razmiljati? To je ba vae podruje."
Gerasimovi je mogao i dalje utjeti. Mogao je blefirati. Mogao je prihvatiti
zadatak i onda ga ne izvriti, prema zekovskom pravilu. Ali Gerasimovi je
ustao. Prezirno je pogledao debelu, glupu njuku s dvostrukim podbratkom u
generalskoj ubari od perzijanera.
"Ne! To nije moje podruje!" siknu on jasnim, visokim glasom. "Bacati ljude u
zatvor nije moje podruje! Ja nisam lovac na ljude! Dovoljno je to su nas
bacili u zatvor..."
31
U prvom krugu
481
80
NA IZVORU NAUKE

Ujutro je Rubin jo uvijek bio opsjednut raspravom sa Solog-dinom. Sjetio se

nekih novih momenata koje je propustio iznijeti. Ali kako je dan odmicao,
uspio se sreom potpuno zadubiti u svoj veliki zadatak i prepirka je bila
potisnuta u pozadinu. Radio je na treem katu, u tihoj, maloj, strogo
povjerljivoj sobi. Na prozoru i na vratima bili su teki zastori; u sobi je
stajao stari divan i otrcani sag. Tkanine su priguivale zvuk, ali zvukova
gotovo i nije bilo. Rubin je vrpce sluao na slualice, a Smolosidov je itav
dan utio i samo je svojim izbrazdanim licem mrko zurio u Rubina kao u
neprijatelja, a ne u druga na istom poslu. Rubin sa svoje strane nije uope
obraao panju na Smolosidova, osim kao na stroj koji izmjenjuje vrpce.
Rubin je kroz slualice nekoliko puta iznova presluao onaj kobni razgovor, a
zatim pet snimaka glasova osumnjienih. Koji puta je vjerovao svojim uima;
povremeno bi, meutim, gubio vjeru u njih i obraao se ljubiastim znakovima
na otiscima glasa. Viemetarske vrpce od papira bile su predugake ak i za
veliki stol i visile su na sve strane, lijevo i desno. S vremena na vrijeme
Rubin bi uzimao svoj album s obrascima otisaka glasa, klasificiranim po
glasovima - "fonemima" - ili po "osnovnom tonu" razliitih mukih glasova.
Crvenom i modrom olovkom, koja je otupjela na oba kraja - budui da se Rubin
morao dugo pripremati na otrenje olovaka - oznaavao je ona mjesta na
otiscima, koja su privukla njegovu panju.
Rubin je bio potpuno zaokupljen poslom. Kao ugljen crne oi su mu blistale.
Velika nepoeljana crna brada padala je u zamrenim upercima, a sivi pepeo
od lule i cigareta zasipao je bradu, njegov prljavi kombinezon, kojemu je na
maneti nedostajalo dugme, stol, otiske glasa, album s obrascima, naslonja.
On se otisnuo na onaj tajanstveni let due koji fiziolozi nisu u stanju
objasniti. Zaboravljajui svoju jetru, hipertonine bolove, svje poslije
naporne noi, ne osjeajui glad premda nita nije jeo poslije sinonjih
roendanskih kolaia,
Rubin se uzdizao
482
na krilima duha, bio je u onom stanju u kojem je vid kadar da razlikuje
pojedina zrnca pijeska, kad pamenje s lakoom iznosi na povrinu sve to se u
njega godinama odlagalo.
Ni jednom nije upitao koliko je sati. Kad je stigao, elio je samo otvoriti
prozor da nadoknadi nedostatak svjeeg zraka, ali Smolosidov je rekao
namrteno: "Ne moe; ja sam prehlaen", i Rubin se pokorio. Poslije toga nije
nijedanput ustao sa stolice tokom itavog dana, ak ni da pogleda kroz prozor
da vidi kako se snijeg razmekao i posivio pod vlanim zapadnjakom. Nije uo
kad je ikin pokucao, niti je primijetio da ga Smolosidov nije htio pustiti
unutra. Kao kroz maglu vidio je da je Roitman doao i otiao; nije se okretao,
to je zapazio podsvjesno. Nije bio svjestan ni da je zazvonilo za ruak, i
poslije toga za poetak posla. Zekovski instinkt, koji ritual obroka smatra
posveenim, jedva se oglasio u njemu kad ga je Roitman prodrmao i pokazao mu
omlet, valjuke s kiselim vrhnjem i kompot, koji su bili postavljeni na
posebnom stolu. Rubinove su nosnice zadrhtale i lice mu se izduilo od
iznenaenja, ali ak ni u tom trenutku njegova svijest nije bila dokraja
zaokupljena. Zaprepateno je zurio u tu hranu, dostojnu bogova, kao da se
trudio da shvati zato je ovdje, promijenio stolac i poeo urno jesti, uope
ne osjeajui okus onoga to jede, jedva ekajui da se vrati na posao.
Rubin moda nije znao cijeniti to jelo, ali Roitmana je ono stajalo daleko
vie nego da ga je platio iz vlastitog depa. Proveo je dva sata na telefonu,
nazivajui prvo jedno mjesto, pa onda drugo, dogovarajui i traei doputenje
za taj ruak. Prvo je razgovarao s odjelom za specijalnu opremu, zatim s
generalom Bulbanjukom, zatim sa zatvorskom upravom, zatim s odjelom za opskrbu
i napokon s potpukovnikom Klimentjevom. Slubenici s kojima je razgovarao sa
svoje su strane traili odobrenje od raunovodstva i drugih slubenika.
Neprilika je bila to je Rubi-nova redovna opskrba spadala u zatvoreniku

treu kategoriju, ali imajui u vidu ovaj posebno vaan zadatak, Roitman je
nastojao da mu pribavi za nekoliko dana obroke prve kategorije, ak specijalnu
ishranu. Poto je napokon sve bilo odobreno, zatvorska uprava stala je
iznositi organizacione prigovore: traene hrane nema u zatvorskom magazinu;
potreban im je nalog da bi platili kuharu za pripremanje posebnog jelovnika.
Sad je Roitman sjedio nasuprot Rubinu i promatrao ga, ne kao gospodar koji
oekuje plodove rada svog roba, ve s umiljatim smijekom, poput nekog
zadivljenog djeteta, zaviajui Rubinu na inspiraciji i s velikim veseljem
iekujui trenutak kad e shvatiti smisao tog posla i na taj se nain
ukljuiti u njega.
Dok je Rubin jeo, vratila mu se svijest o njegovoj okolini i lice mu se
razblailo. Prvi put toga dana se nasmijeio.
"Niste me smjeli nahraniti, Adame Venjaminoviu. "Satur venter non studet
libenter." Putnik mora prevaliti vei dio puta prije nego sjedne da rua."
"Hajde, pa ve satima radite, Leve Grigoriu! Napokon, ve je tri i petnaest."
"to! Ja sam mislio da nije jo ni podne."
"Leve Grigoriu! Gorim od znatielje - to ste otkrili?"
483
r
Nije to bilo nareenje pretpostavljenog. Govorio je kao da se ispriava, kao
da se boji da bi Rubin mogao odbiti da s njim podijeli ono to je otkrio. U
tim trenucima, kad bi otkrivao svoju duu, Roitman je mogao biti vrlo drag,
usprkos svojoj neskladnoj vanjtini; debele usne uvijek su mu bile
poluotvorene, zato to je imao polipe u nosu.
"Tek poetak! Tek sam kod prvih dedukcija, Adame Venja-minoviu!"
"I... kakve su?"
"O nekima se moda jo moe raspravljati, ali jedno je nepobitno: nauka
fonoskopije, roena danas, dvadeset estog prosinca 1949. zacijelo ima
racionalno jezgro."
"Niste li se malo previe zanijeli, Leve Grigoriu?" upozori ga Roitman.
Jednako kao Rubin, on je elio da to bude istina, ali odgojen na egzaktnim
naukama znao je da bi kod humanista Rubina entuzijazam mogao pretegnuti nad
naunom savjesnou.
"A kad ste primijetili da se ja mogu zanijeti?" upita Rubin, gotovo uvrijeen.
On pogladi svoju zamrenu bradu. "Gotovo dvije godine prikupljanja materijala,
sve ove glasovne i slogovne analize ruskog govora, prouavanje otisaka glasa,
klasifikacija glasova, nacionalnih, grupnih i individualnih govornih obrazaca,
sve to je Anton Nikolajevi smatrao troenjem vremena uludo - da, u to ste
uostalom povremeno i vi sumnjali - sve to sada donosi pravi, konaan rezultat.
Morali bismo ovamo ukljuiti i Nerina. to kaete?"
"Ako se posao razvije, zato ne? Ali za sada jo uvijek moramo dokazati da je
efikasan i ispuniti na prvi zadatak."
"Na prvi zadatak! Taj prvi zadatak je dobra polovica itave nauke! Nemojte
toliko uriti."
"Ali - kako to mislite, Leve Grigoriu? Zar zaista ne razumijete kako je to
hitno potrebno?"
Oh, kako je mogao ne razumjeti! "Potrebno" i "hitno" bile su rijei na kojima
je bio odgojen komsomolac Lev Rubin. To su bile vrhunske parole tridesetih
godina. Nisu imali elika, elektriciteta, kruha, odjee - ali bilo je potrebno
i bilo je hitno potrebno. Dizale su se visoke pei, pokretale topionice
elika. Kasnije, tik pred rat, ugodno zaokupljen studijem, utonuo u mirno
osamnaesto stoljee koje nije poznavalo urbe, Rubin se razmazio. Ali,
naravno, poklik "hitno potrebno" ugnijezdio se u njemu i ubijao svaku naviku
da jedan posao dovede do kraja.
Sada je krto dnevno svjetlo polako nestajalo. Upalili su svjetiljku, sjeli za
radni stol, prouavali uzorke otisaka glasova i mo-droifri crvenom olovkom

podvlaili karakteristine glasove, povezane suglasnike, melodiju reenice.

Radili su sve to zajedno, uope ne obraajui panju na Smolosidova, dok je on
ne izaavi ni jednom iz sobe sjedio kraj magnetofonske vrpce uvajui je kao
mrki crni pas, i zurio im u zatiljak, i taj njegov teki uporan pogled
prodirao im je u lubanju poput avla i titao im mozak. Smolosidov ih je na
taj nain liio onog neuhvatljivog faktora, koji je istovremeno bitan faktor slobode od pritiska: bio je svjedokom njihovim kolebanja, bit e svjedokom i
njihovog oduevljenog izvjetaja efu.
484
1
Sad jedan, sad drugi od njih naginjao je sumnji, zatim uvjerenju; onda bi
sumnjiavi postao uvjeren, a njegovog bi kolegu obuzela sumnja. Roitmana je
obuzdavalo njegovo matematiko obrazovanje, ali njegov slubeni poloaj tjerao
ga je naprijed. Na Rubina je nezainteresirana elja da pomae kod roenja
istinski nove nauke djelovala ublaujue, ali navike petogodinjih planova
tjerale su ga naprijed.
Obojica su zakljuili da su im dovoljni samo uzorci razgovora petorice
osumnjienih. Nisu traili snimke etvorice ljudi uhapenih na Arbatovskoj
stanici podzemne eljeznice. Te su ljude i tako prekasno uhvatili. Isto tako
nisu zahtijevali ni da sluaju glasove ostalih namjetenika ministarstva, koje
im je Bulbanjuk obeao u sluaju krajnje nude. Odbacili su pretpostavku da
nije telefonirao netko tko je upuen u itavu stvar, ve netko izvana, od koga
su zatraili da telefonira.
Bilo je dovoljno teko izii na kraj s petoricom! Usporeivali su tih pet
glasova s glasom zloinca po sluhu. Usporeivali su pet otisaka glasa s
otiskom glasa zloinca.
"Samo gledajte, koliko nam daje analiza otisaka glasa!" istakne Rubin s
oduevljenjem. "Na vrpci moete uti da je zloinac isprva govorio drugaijim
glasom, trudio se da ga izmijeni. Ali kakvu promjenu pokazuje otisak glasa?
Samo intenzitet frekvencija - individualni tip govora nije se ni najmanje
izmijenio! To je nae glavno otkrie - da postoji neto to se moe nazvati
tipom govora! ak i da zloinac neprestano mijenja svoj glas dok govori, ne bi
mogao sakriti svoje specifine osobine."
"Ali za sada ne znamo mnogo o granicama modifikacije glasa", primijeti
Roitman. "Moda su i u mikrointonaciji granice vrlo iroke."
Uho se vrlo lako moglo prevariti, i posumnjati radi li se o istom glasu ili
razliitom, ali na otiscima glasa varijacije u amplitudi frekvencije jasno su
i tano isticale razliku. Istina, njihov je stroj za snimanje glasa, na
alost, bio vrlo primitivan. Mogao je praviti razliku izmeu svega nekoliko
frekvencija, a amplitudu je naznaivao neitljivim mrljama. Ali taj ureaj
nikad nije bio ni namijenjen tako vanom i znaajnom zadatku.
Od petorice osumnjienih, Zavarzina i Sjagovitija moglo se eliminirati bez
ikakve sumnje; to jest, ukoliko bi budua nauka doputala bilo kakav zakljuak
na osnovu jednog jedinog razgovora. Poslije stanovitog oklijevanja zakljuili
su da se moe eliminirati i Petrova (a zapravo je Rubin u svom oduevljenju
definitivno eliminirao Petrova). Naprotiv, glasovi Volodina i evronoka
nalikovali su glasu zloinca po osnovnoj frekvenciji tona, imali su stanovite
zajednike foneme, kao "o", "r", "1" i "", i bili su slini po individualnom
tipu govora.
Upravo kod toga, kod tih slinih glasova, valjalo je dokraja razviti nauku
fonoskopije i usavriti njene metode. Samo na osnovu tako finih razlika mogao
se s vremenom usavriti osjetljivi ureaj. Rubin i Roitman zadovoljno su se
naslonili s pobjedonosnim osjeajem izumitelja. U duhu su zamiljali sistem
nalik na daktiloskopiju, koji e jednog dana biti prihvaen: ureenu audioknjinicu s otiscima glasa svakoga na koga je ikad pala
r

485
sumnja. Svi zloinaki razgovori bi se snimali, usporeivali i zloinca bi
smjesta uhvatili poput lopova koji je na vratima sefa ostavio otiske prstiju.
Ali tada je autant Oskolupova samo malo otvorio vrata i upozorio ih da se
pribliava njegov ef.
Oba su se ovjeka trgnula iz sanjarenja. Nauka je nauka, ali sada je bilo
nuno donijeti neki opi zakljuak i zajedniki ga obraniti pred efom odjela.
Roitman je zapravo vjerovao da su ve mnogo postigli. I, svjestan da efovi ne
vole hipoteze, ali vole injenice, popustio je Rubinu i sloio se da i
Petrovljev glas eliminiraju, te da general--majora odluno obavijeste da u
obzir dolaze jo samo evronok i Volodin, i da treba napraviti jo nekoliko
snimaka njihovih glasova u toku narednih dana.
"Uope, Leve Grigoriu", ree Roitman zamiljeno, "vi i ja ne smijemo
zanemariti psihologiju. Moramo sebi predstaviti kakav bi morao biti ovjek
koji je odluio da obavi takav telefonski razgovor? to ga je na to moglo
potaknuti? A tada usporediti nae zakljuke s onim to moemo saznati o
osumnjienima. Morali bismo to postaviti tako da ubudue nama fonoskopistima
ne daju samo glas osumnjienog i prezime, ve i detaljne informacije o
njegovim prilikama, zanimanju, nainu ivota, moda ak i biografiju. ini mi
se da bih ovog asa mogao sastaviti neku vrst psiholoke studije naeg
zloinca."
Ali Rubin, koji je u razgovoru s Kondraev-Ivanovom jo sino tvrdio da
objektivno znanje nije emocionalno obojeno, ve je poeo favorizirati jednog
od dvojice osumnjienih:
"Ja sam se upustio u psiholoka razmatranja, Adame Venja-minoviu, i ona bi
mogla pretegnuti na stranu Volodina. U razgovoru sa svojom enom zvui
bezvoljno, potiteno, ak apatino, a to bi moglo biti posve tipino za
zloinca koji se boji da e ga uhvatiti.
Ali
moram
priznati
da
nita
slino
nisam
naao
u veselom nedjeljnom brbljanju evronoka. Ali ne
bi nam ba sluilo na ast da ve u samom poetku baziramo neki sud ne na
objektivnom materijalu nae nauke, ve na nekim vanjskim okolnostima. Ve imam
neto iskustva u radu s otiscima glasa i morate mi vjerovati: zbog itavog
niza neuhvatljivih znakova apsolutno sam uvjeren da je evronok taj zloinac.
Nisam imao vremena da izmjerim sve te indikacije na otisku i prevedem ih na
jezik brojki. (Filolog za to nije nikad imao dovoljno vremena!)
"Ali da me
sad netko zgrabi za vrat i naredi mi da imenujem jednog ovjeka i da
garantiram da je on zloinac, gotovo bez oklijevanja imenovao bih evronoka."
"Ali to neemo uiniti, Leve Grigoriu", prigovori Roitman blago. "Prvo emo
sve izmjeriti, prevesti u jezik brojki - a onda emo govoriti."
"Ali zamislite koliko e za to biti potrebno vremena! Napokon, ovo je hitno!"
"Ali ako to istina zahtijeva?"
"Pa, evo, pogledajte sami, pogledajte!" I opet uzevi u ruku otiske glasova i
istresajui na njih jo pepela, Rubin se upusti u vatreno dokazivanje
evronokove krivnje.
486
I kod tog ih je posla zatekao general-major Oskolupov, koji im se pribliio
sporim, snanim koracima na kratkim nogama. Svi su ga vrlo dobor poznavali, i
po tome kako je nabio uham i po iskrivljenoj gornjoj usnici pogodili su da je
strahovito nezadovoljan.
Skoili su na noge; on je sjeo na kraj divana i turio ruke duboko u depove.
"Dakle!" zalajao je, kao da daje nareenje.
Rubin je uljudno utio, dopustivi Roitmanu da podnese izvjetaj.
Tokom Roitmanovog izvjetaja Oskolupovljevo lice oputenih vilica bilo je
zasjenjeno dubokim mislima, kapci su mu bili sneno sputeni nad oima, i nije
se ak udostojio ni da pogleda uzorke koje su mu pruili.
Rubin je bio uznemiren za vrijeme Roitmanova izvjetaja. Usprkos preciznim

rijeima tog inteligentnog ovjeka osjeao je da je ona opsjednutost, ona

inspiracija koja ga je potaknula na istraivanje potpuno izgubljena. Roitman
je zavrio rekavi da se sumnja na evronoka i Volodina, ali da su potrebni
novi snimci glasova obojice prije nego se donese konaan zakljuak. Zatim je
pogledao Rubina i rekao: "Ali ini mi se da bi Lev Grigori moda neto elio
dodati ili ispraviti."
Za Rubina je Foma Oskolupov bio idiot, potpuni idiot. Ali on je istovremeno
bio visoki vladin slubenik i kao takav predstavnik onih naprednih snaga
kojima je Rubin bio odan. Stoga je progovorio energino, maui po zraku
otiscima glasa i albumom. Zamolio je generala da shvati da, premda jo uvijek
postoji dvostruka mogunost, takva dvojnost ni u kom sluaju nije tipina za
nauku fonoskopije, da je naprosto bilo premalo vremena da se donese konaan
sud, da je potrebno jo snimaka, ali ako je rije o tome to Rubin misli, onda
...
ef vie nije izgledao sneno. Prezirno se namrtio. Ne ekajui da Rubin
zavri, on ree: "Babe proriu budunost iz graha! to e meni vaa nauka? Ja
moram uhvatiti zloinca. Dajte mi pouzdan odgovor: je li taj zloinac ovdje,
na stolu, imate li ga, je li to definitivno? Jeste li sigurni da ne seta okolo
slobodan? Je li to moda netko drugi, osim ove petorice?"
Zurio je u njih ispod namrtenih obrva. A oni su stajali uspravno pred njim,
spustivi ruke niz bok. Papirnate vrpce vukle su se po podu iz Rubinovih
sputenih ruku. Njima iza lea, Smolo-sidov se nagnuo nad magnetofonom poput
crnog zmaja.
Rubin je bio kao smrvljen. On je namjeravao govoriti openito, ne na ovaj
nain.
Roitman, vie navikao na vladanje efova, progovorio je to je odvanije
mogao.
"Da, Foma Gurjanoviu. Ja, svakako ... mi smo zacijelo ... mi smo uvjereni da
se on nalazi meu ovom petoricom." to je drugo mogao rei? Oskolupov zakilji
na jedno oko. "Odgovarate li za svoje rijei?" "Da, mi... da... mi
odgovaramo." Oskolupov teko ustane s divana.
487
"Sluajte, ja vas nisam prisilio da govorite. Odmah u podnijeti izvjetaj
ministru. Uhapsit emo oba ta pasja sina!"
(Rekao je to na takav nain, neprijazno zurei u njih, da se to moglo shvatiti
i kao da e njih same uhapsiti.)
"ekajte malo", usprotivi se Rubin. "Dajte nam jo jedan dan. Dajte nam
priliku da podnesemo potpuni dokaz!"
"Kad pone sasluavanje, stavite lijepo mikrofon na isljedni-kov stol i
snimajte po tri sata za redom ako hoete."
"Ali jedan od njih nije kriv!" usklikne Rubin.
"Kako to mislite, nije kriv?" upita Oskolupov zaprepateno, iroko otvorivi
zelene oi. "Nije kriv nizato? Sluba sigurnosti ve e neto nai."
Iziao je bez ijedne lijepe rijei poklonicima nove nauke.
To je bio stil Oskolupova: da bi natjerao svoje podreene da se jo vie
trude, nikad ih nije hvalio. Nije to ak bio ni njegov osobni stil; potjecao
je direktno od Njega.
Ipak je to boljelo.
Opet su sjeli na iste one stolice, u kojima su jo nedavno sanjali o velikoj
budunosti novoroene nauke. I uutjeli su.
Kao da je sve to su tako njeno izgradili bilo pogaeno grubim nogama. Kao da
fonoskopija uope i nije bila nauka. Ako su mogli uhapsiti dvojicu umjesto
jednoga, zato onda ne uhapsiti svu petoricu i biti apsolutno siguran?
Roitman je vrlo ivo osjetio koliko je nesigurna budunost nove grupe,
prisjetio se da je polovica akustikog laboratorija rasprena, i opet mu se
povratio sinonji osjeaj da je svijet hladan i neprijateljski, i da je

strano usamljen. Rubin, poto je tempo posla popustio, osjetio je neko

indirektno olakanje: brzina kojom je Oskolupov donio odluku dokazivala je da
bi sve te ljude uhapsili i bez Rubinova sudjelovanja i bez fonoskopije. Tako
je zapravo spasio tri ovjeka.
Nauni ar koji je gorio tako dugo, ugasio se. Opet se sjetio da ga boli jetra
i glava, da mu ispada kosa, da mu ena stari; da mu je preostalo jo pet
godina u zatvoru; da se itavo vrijeme trude u krivom smjeru - a sada su jo
oklevetali Jugoslaviju.
Ali nitko nije izrekao to misli. Samo su sjedili i utjeli.
Iza njih je utio Smolosidov.
Rubinov zemljovid Kine bio je privren na zid, i komunistika podruja bila
su obojena crvenom olovkom.
Jedino ga je jo taj zemljovid veselio. Usprkos svemu, usprkos svemu, mi emo
pobijediti...
Netko je pokucao na vratima; Roitmana su pozvali da se pobrine da svi slobodni
suradnici akustikog laboratorija dou na predavanje gosta-predavaa. Napokon,
bio je ponedjeljak, dan politikog uzdizanja.
4S8
81
NE, NE LJUBIM JA TEBE ...
Svi koji su sluali predavanje zanosili su se jednostavnom nadom da e uskoro
izii. Svi su oni otili od kue u sedam ili osam ujutro tramvajem, autobusima
ili vlakom. Sad ve nije bilo nikakve anse da se vrate kui prije pola deset.
Simoki je vie od ostalih bilo stalo da predavanje to prije zavri, premda
je morala ostati u institutu na deurstvu i nije morala uriti kui.
Naizmjenino su je obuzimali topli valovi straha i radosnog iekivanja, a
koljena su joj bila slaba kao da je pila ampanjca. Danas je bio onaj
ponedjeljak uvee, za koji se dogovorila s Glebom. Nije mogla dopustiti da se
ovaj uzvieni i sveani trenutak u njenom ivotu dogodi uz put, sluajno - i
zato se prije dva dana osjeala nespremnom. Ali itav jueranji dan i
polovicu dananjeg provela je kao uoi velikog praznika. Sjedila je kraj svoje
krojaice tjerajui je da joj zavri novu haljinu, i haljina je ispala vrlo
zgodno. Paljivo se okupala u limenoj kadi u tijesnoj moskovskoj sobi. Uvee
je dugo uvijala kosu, a ujutro je dugo odmatala uvijae; beskonano se
dotjerivala pred ogledalom, okreui glavu ovamo i onamo, trudei se da samu
sebe uvjeri kako se iz stanovitog ugla zaista moe dopasti. Trebalo je da vidi
Nerina u tri poslije podne, odmah poslije odmora, ali Gleb je kasno doao s
ruka, otvoreno krei pravila (o tome mora s njim danas razgovarati; mora
biti oprezan!). U meuvremenu su Simoku poslali s drugom grupom na dugo
popisivanje i primanje rezervnih dijelova. Vratila se u Akustiku malo prije
est - i opet nije srela Gleba, premda mu je na stolu bila gomila asopisa i
fascikala i upaljeno svjetlo. I tako je pola na predavanje, a da ga nije
vidjela, niti naslutila stranu vijest da je juer, poslije godinu dana,
otiao da se sastane sa enom.
Zahvaljujui svom malom rastu, Simoka je lako pronala sjedalo na jednoj od
pretrpanih klupa gdje je okruena ostalima bila nevidljiva. Osjeala je kako
joj se obrazi sve vie are dok je slijedila kazaljke velikog elektrinog
sata. Bit e sama s Glebom odmah poslije osam ...
489
Kad je predavanje zavrilo i kad su svi povrvjeli pored garderobe na drugi
kat, i Simoka je pola da otprati prijateljice. Nastala je galama i zbrka,
mukarci su urno oblaili kapute i palili cigarete na odlasku, djevojke su se
naslanjale na zid, odravajui ravnoteu dok su navlaile kaljae. Ali usprkos
velikoj urbi i elji da to prije odu, sve su djevojke nale vremena da se
dive Simokinoj novoj haljini i da rasprave svaku pojedinost na njoj.
Smea haljina bila je zamiljena i saivena s velikim razumijevanjem za

prednosti i nedostatke njenog tijela; gornji dio, krojen poput kaputia, bio
je tijesan oko uskog struka i blago nabran preko prsa. Ispod struka, da bi
bokovi izgledali to iri, suknja je imala dva volana, jedan sjajni i jedan
mat, koji su leprali dok je hodala. Mrave ruke bile su gotovo eterine u
prozranim rukavima, nabranim kod ramena i stisnutim kod zapea. A ispod grla
bio je draesno i dopadljivo priiven iroki komad iste tkanine poput dugog
ala, te su krajevi bili svezani u manu, koja je nalikovala krilima
srebrnastosmeeg leptira.
Nekome bi se u toj sredini moglo uiniti sumnjivo to Simoka nosi novu
novcatu novogodinju haljinu na posao. Zato je rekla djevojkama da poslije
zavretka rada ide na roendan svom ujaku, gdje e biti mnogo mladih ljudi.
Njene su prijateljice od srca pohvalile haljinu i rekle joj da je "naprosto
draesna" u njoj, i zanimale se gdje je kupila taj krep-saten.
U posljednjem trenutku Simoku je napustila sva odlunost i poela je odgaati
odlazak u laboratorij.
Napokon, u dvije minute do osam, dok joj je srce luaki udaralo - premda su
je komplimenti njenih prijateljica znatno ohrabrili - ula je u Akustiku.
Zatvorenici su ve predavali specijalni materijal, koji je valjalo zatvoriti u
elini sef. Iza praznog prostora u sredini, koji je izgledao pusto otkako je
preseljen vocoder, vidjela je Nerinov stol.
Njega nije bilo. (Zar nije mogao ekati?) Svjetlo je bilo ugaeno, rolo na
stolu zakljuan, materijal predan. Ali bilo je neto neobino: sredina stola
nije bila raiena kao obino kad je Gleb odlazio na odmor: rjenik i veliki
ameriki asopis leali su otvoreni na stolu. Moda je to bila neka tajna
poruka za nju: "Vraam se uskoro."
Roitmanov zamjenik predao je Simoki kljueve laboratorija i peat
(laboratoriji su se morali zapeatiti svake noi). Simoka se bojala da bi
Roitman mogao opet potraiti Rubina, pa iza toga u bilo kojem trenutku
navratiti u Akustiku. Ali ne, Roitman je bio tu, s kapom na glavi, navlaei
kone rukavice, pourujui svog zamjenika da se spremi. Bio je u sumornom
raspoloenju.
"Dakle, Serafima Vitaljevna, sad vi preuzimate komandu", rekao joj je kad je
odlazio. "Sve najbolje."
Otegnuti zvuk elektrinog zvonca odjekivao je hodnicima i sobama instituta.
Zatvorenici su odlazili na veeru. Simoka je ozbiljna lica hodala po
laboratoriju, promatrajui kako i posljednji odlaze. Kad se nije smijeila,
izgledala je vrlo strogo i prilino runo - uglavnom zbog otrog podugakog
nosa.
490
Bila je posve sama.
Sada bi on mogao doi!
Hodala je po laboratoriju krei ruke.
Kakva strana sluajnost! Zastore, koji su uvijek visili na prozorima, danas
su poslali na pranje, i tri prozora ostala su bespomono gola. Svatko je,
skriven u tami dvorita, mogao vidjeti itavu prostoriju - osim najudaljenijeg
kraja. A nedaleko je bio zid koji okruuje dvorite, dok je tano nasuprot
prozora kraj kojeg su radili ona i Gleb stajala straarska kula. Straar je
mogao gledati ravno unutra, i mogao je sve vidjeti.
Da ugasi sva svjetla? Vrata su bila zakljuana, pa bi svatko mislio da je
deurna izila.
Ali to ako pokuaju na silu otvoriti vrata, ili pronau klju da ih otvore?
Simoka je pola do akustike kabine, ne povezujui svjesno svoj korak s
injenicom da straar ne moe vidjeti u nju. Na ulazu u tu siunu komoricu
naslonila se na teka debela vrata i zatvorila oi. Nee ui bez njega. Htjela
je da je on uvue, unese unutra sam.
Znala je iz prianja prijateljica kako se to sve dogaa, ali slika u njenom

duhu bila je vrlo nejasna. Bila je sve nemirnija, i obrazi su joj se sve vie
arili.
Ono to je u mladosti tako dugo uvala, sada joj je postalo teretom!
Da! arko je eljela dobiti dijete koje bi mogla sama podizati, dok Gleba ne
otpuste. To je svega pet godinica.
Prila je njegovoj udobnoj pokretnoj stolici i zagrlila naslon kao da je ivo
bie.
Pogledala je kroz prozor, osjeajui nazonost straarske kule u tami i na
njoj, poput crnog utjelovljenja svega to je neprijateljski raspoloeno prema
ljubavi - straara s pukom.
Glebovi vrsti hitri koraci odjeknuli su vani u hodniku. Simoka je odleprala
do svog stola, sjela, okrenula trofazno pojaalo na stranu tako da su se
vidjele cijevi i poela ga razgledati s odvijaem u ruci. U glavi je osjeala
kako joj srce udara.
Nerin je tiho zatvorio vrata, tako da zvuk ne bi odjeknuo po tihom hodniku.
Preko praznog prostora na kojem je nekad stajao Prjanikovljev ureaj, vidio
je izdaleka Simoku kako se sklupala kraj svog stola kao prepelica iza humka.
On ju je prozvao prepeliicom.
Priao joj je brzo da kae to joj je imao rei, da je ubije jednim pucnjem.
Simoka je blistavim oima pogledala Gleba, i smjesta se ukoila. Njegov je
izraz bio mraan, nije obeavao nita dobra.
Dok nije uao, bila je uvjerena da e je on odmah poljubiti, a da e ga ona
zaustaviti - napokon, prozori su otkriveni i straar je budan.
Ali on nije potrao k njoj do njenog stola, ve je prvi rekao ozbiljno i
tuno: "Nema zastora, Simoka. Neu prii blie. Kako si?"
491
Stajao je kraj svog stola oslanjajui se na njega rukama, gledajui odozgo na
nju poput isljednika. "Ako nitko ne doe da nam smeta, imamo neto vano
razgovarati."
"Razgovarati?"
"Tano."
Otkljuao je svoj stol. Preke na rolou su zakloparale jedna za drugom. Ne
gledajui je, izvukao je i razmjestio nekoliko knjiga, asopisa i fascikla kamuflaa koju je tako dobro poznavala. Pokreti su mu bili hitri i odmjereni.
Simoka je sjedila nepokretno s odvijaem u ruci dok joj je pogled bio
prikovan o njegovo bezizraajno lice. Zakljuila je da je vjerojatno poziv
Jakonovu u subotu urodio zlim plodom, da na Gleba vre neki pritisak, ili da
e ga ubrzo otpremiti. Ali ako je tako, zato joj nije priao i poljubio je?
"Neto se dogodilo? to se dogodilo?" protisnula je s mukom.
On je sjeo. Poloio je laktove na otvoreni asopis, obuhvatio glavu rairenim
prstima i gledao u djevojku izravno i kruto.
Nastao je tajac. Ni jedan zvuk nije dopirao izvana.
Dijelila su ih dva stola - dva stola osvijetljena s etiri strop-ne svjetiljke
i dvije stolne, u ravnoj liniji s budnim straarom na vrhu straarske kule.
Straarov pogled bio je poput zastora od bodljikave ice koji se polako sputa
meu njih.
Gleb ree: "Simoka, bio bih hulja kad ti neto ne bih priznao."
Ona je ekala.
"Nekako sam se previe... lakomisleno vladao prema tebi; nisam pravo
razmislio."
Nita nije govorila.
"Juer sam... vidio svoju enu. Odobrili su mi posjet."
(Posjet?)
Simoka je klonula na stolici. Postala je jo sitnija. Leptirova krila na
njenoj haljini mrtvo su klonula na aluminijsku osovinu pojaala.
"Zato mi to... niste rekli u subotu?" upita ona napuklim glasom.

"Ma hajde, Simoka!" ree Gleb zaprepateno. "Zar zaista misli da bih ja to
od tebe sakrio?"
("A zato ne?" pomisli ona.)
"Saznao sam tek juer ujutro. Bilo je neoekivano. Nismo se vidjeli itavu
godinu dana - kao to zna. Ali sad kad smo se opet vidjeli - poslije naeg
sastanka...", glas mu je zvuao izmueno i shvaao je koliko to njoj mora da
je teko sluati. "Ja - ja ljubim ... samo nju! Zna da mi je, kad sam bio u
logoru, spasila ivot. A osim toga, unitila je mladost zbog mene. Ti si me
htjela ekati, ali to je nemogue. Vratit u se samo njoj. Ne bih mogao
podnijeti da joj nanesem ..."
Nerin je tu mogao i prestati! Pucanj, koji je opalio glasom promuklim od
napora, ve je stigao na cilj. Simoka ga nije
492
gledala. Ona je klonula, potpuno klonula; glava joj je pala naprijed na cijevi
i kondenzatore trofaznog pojaala.
Gleb je uutio. Cuo je jecaje, tihe poput uzdaha.
"Simoka, nemoj plakati! Nemoj plakati, prepeliice!" govorio joj je on
njeno, dva stola udaljen od nje, ne miui se s mjesta.
Plakala je gotovo neujno, a on je vidio samo njenu pognutu glavu s ravnim
razdjeljkom u kosi.
Da je naiao na otpor, na bijes, na optube, odgovorio bi joj odreito i
otiao s olakanjem. Ali njena bespomonost ispunila mu je srce pokajanjem.
"Prepeliice!" promrmlja on, naginjui se preko stola. "Nemoj plakati! Molim
te, nemoj! Ja sam kriv. Tako sam te rastuio! Ali to mi drugo preostaje? to
da uinim?"
I on je bio ganut gotovo do suza tom rasplakanom djevojkom koju je natjerao da
pati. Ali bilo je potpuno, potpuno nezamislivo da bi mogao ovako natjerati
Nadju da plae!
Usne i ruke bile su mu iste poslije jueranje posjete i nije mogao sebi
predstaviti da bi sad mogao prii Simoki, drati je u zagrljaju, ljubiti je.
Koje li sree to su odnijeli zastore!
I dalje je molio Simoku da prestane plakati.
Ali ona nije prestajala.
Napokon se prestao truditi da je umiri i upalio je cigaretu, pribjeite
mukarca, koji se nalazi u nesnosno glupom poloaju.
U njemu se polako oblikovalo uvjerenje da sve ovo zapravo nije vano, da e
sve to proi, i to ga je umirivalo.
Okrenuo se i priao prozoru, pritisnuo lice na staklo i pogledao prema
straaru. Zaslijepljen dvorinim svjetlima nije mogao razabrati straarsku
kulu, ali tu i tamo u daljini blistala su pojedinana svjetla koja kao da su
se rastvarala u nejasne zvijezde, a jo vie, zauzimajui treinu neba, vidio
se bjeliasti odraz svjetala glavnog grada.
Vidio je da se dolje u dvoritu snijeg otapa.
Simoka je podigla lice.
Gleb se okrenuo, spreman da joj prie.
Suze su ostavile vlane tragove na njenim obrazima i ona ih nije osuila. Oi
su joj se rairile blistajui od patnje, i bile su prekrasne.
Pogledala je u Gleba, i samo jedno jedino uporno pitanje sjalo joj je u oima.
Ali nije rekla ni rijei.
Osjeao se vrlo nelagodno. Rekao je: "Ona je rtvovala itav ivot za mene!
Tko bi drugi to mogao uiniti? Jesi li sigurna da bi ti mogla?"
"Vi niste razvedeni?" upita Simoka tiho i razgovjetno. Kako je instinktivno
pogodila ono bitno! Ali nije joj elio priznati ono to je juer saznao.
"Ne."
493
"Je li... lijepa?" upita Simoka, zatim uuti. Suze su joj jo uvijek blistale

na ukoenim obrazima.
"Da. Da, meni jest..."
Simoka uzdahne. utke kimne glavom, gledajui blistave mrlje na sjajnoj
povrini radio-lampi.
"Pa, ako je lijepa, nee vas ekati", izjavi ona jasnim, tunim glasom.
Zato je ta ena - koja na kraju ipak nije bila sablast, nije bila samo uplje
ime - zato je inzistirala na tom posjetu? Kakva ju je neutaiva pohlepa
natjerala da posegne za ovjekom koji joj nikad nee pripadati?
Simoka nije bila u stanju priznati toj nevidljivoj eni ni jedan od
prerogativa zakonite supruge. Kratko vrijeme, neko davno, ona je ivjela s
Glebom, ali odonda je prolo osam godina. Odonda se Gleb borio u ratu, bio u
zatvoru, a ona je, naravno, zacijelo ivjela s drugim mukarcem. Ni jedna
lijepa mlada ena bez djece ne bi mogla ekati osam godina! A, napokon, ni kod
jueranje posjete, ni poslije godine dana, pa ni poslije dvije godine, on joj
nije mogao pripadati. Ali mogao je pripadati Si-moki! Simoka mu je danas
mogla postati enom!__
"Ona vas nee ekati", ponovi Simoka.
Nerina je zapeklo njeno proroanstvo.
"Pa ve eka osam godina", usprotivi se on. Ali njegov analitiki duh prisili
ga da doda: "Naravno, posljednje e godine biti tee."
"Ona vas nee ekati", ponovi Simoka apatom. Nadlakticom je obrisala
poluosuene suze.
Nerin slegne ramenima. Pogledavi kroz prozor na razasuta svjetla, on
odgovori: "Pa, dobro, nee! Recimo da me ne eka; ma to se dogodilo, ne elim
joj dati nikakva povoda da meni predbacuje."
On ugasi cigaretu.
Simoka opet duboko uzdahne.
Vie nije plakala. Ali nije ni osjeala nikakvu elju da i dalje ivi.
Zahvaen svojim tokom misli, Nerin nastavi: "Simoka, ja sebe ne smatram
dobrim ovjekom. Kad se sjetim to sam - kao i svi ostali - radio na frontu u
Njemakoj, uviam da sam ak i zao. A sada ovo s tobom... Ali tako sam se
nauio vladati u takozvanom normalnom ivotu. Nisam imao pojma to je dobro i
zlo, i to god je bilo doputeno inilo mi se sjajnim. Ali to nie tonem u
ovom nehumano okrutnom svijetu, to me, zaudo, vie dira ono to ak i u
takvom svijetu angaira moju savjest. Nee me ekati? Neka! Neka! Mogu
beskorisno umrijeti u krasnojar-skoj tajgi. Ali ako ovjek zna kad umire da
nije bio potpuni podlac, to mu moe dati bar neku zadovoljtinu."
Sluajno je naiao na jednu od svojih omiljenih misli. On je jo dugo mogao o
tome govoriti, posebno zato to se nije imalo to drugo rei.
494
Ali ona gotovo i nije sluala njegovu propovijed. inilo joj se da on govori
samo o sebi. Ali to e biti s njom? Uasnuta, vidjela je samu sebe kako se
vraa kui, kako neto kroz zube kae dosadnoj majci, kako se baca na krevet na svoj krevet kamo je mjesecima lijegala svake veeri mislei na njega. Kakva
sramota i ponienje! Kad se samo sjeti kako se pripremala za ovo vee, kako se
kupala i mirisala!
Ali ako mu je zatvorski posjet, pod nadzorom i dugaak svega pola sata, znaio
vie nego toliki mjeseci koje su proveli sjedei jedno do drugoga - to je
mogla uiniti?
Razgovor je, naravno, zavrio. Sve je bilo reeno bez upozorenja, udarac nije
bio niim ublaen. Nije joj preostala nikakva nada. Mogla je samo otii u
kabinu, jo malo plakati, a zatim se sabrati.
Ali nije imala snage da ga otpremi ili da sama ode. Po posljednji put ih je
vezivala nit, tanka kao pauina.
Nerin je prestao govoriti kad je vidio da ona ne slua, da joj nisu potrebna
njegova uzviena tumaenja.

Neko vrijeme su utke sjedili.

Tada je Nerinu postalo muno to sjedenje bez rijei.
Ve je godinama ivio meu mukarcima koji su bez otezanja rjeavali ono to
su morali. Kad je jednom sve reeno, sve iscrpljeno, emu ovako sjediti i
utjeti? Nerazumna enska tvrdoglavost! Ne okreui glavu da ona ne primijeti,
on baci pogled na zidni sat. Bilo je tek dvadeset pet do devet.
Ali bilo bi neizrecivo grubo sad ustati i otii na etnju do kraja odmora.
Morao je ostati ovdje sjediti dok ne zazvoni na kontrolu zatvorenika.
Tko e veeras biti deuran? Vjerojatno usterman. A sutra ujutro potporunik.
Simoka je sjedila nagnuvi se nad pojaalom, besciljno izvlaei lampu za
lampom iz njihovih leita, premeui ih po rukama, zatim ih opet
namjetajui.
Nita nije shvaala na tom pojaalu ni ranije. U ovom trenutku nije shvaala
ba nita.
Meutim, Nerinov aktivni duh traio je da se neim zaposli, da se ukljui u
neko kretanje. Svakog jutra on je biljeio dnevni radio-program na uskom
komadiu papira koji bi gurnuo pod tintarnicu. Bacivi sad pogled na njega, on
proita:
"20.30 - rs. p. i rm. (Obh)"
To je znailo da Obuhova pjeva ruske pjesme i romanse.
Kakav rijedak dogaaj! I to u ovo doba dana, kad nee biti pjesama o Ocu i
Voi obinog ovjeka.
Nerinu slijeva, nadohvat ruke, bio je radio sa selektorom za stanice,
ogranien na tri moskovska programa, poklon od Va-lentulje. Da ga ukopa?
Koncert je ve poeo. Na kraju stoljea Obuhovu e spominjati kao to se danas
spominje aljapina. A mi smo njeni suvremenici! Nerin pogleda Simoku i
kriom ukopa radio-aparat priguivi ga to je vie mogao.
f
495
im su se lampe ugrijale, zazvuali su gudaki instrumenti, a zatim je u tihu
sobu navro duboki strastveni glas Obuhove:
Ne, ne ljubim ja tebe tako arko, Nije za me sjaj tvoje ljepote ...
Ba je morala to pjevati - kao da je namjerno! Nerin je pokuao napipati
prekida, da bi neprimjetno iskljuio prijemnik. Simoka zadrhti i
zaprepateno se zagleda u radio.
... I mladost i mladost izgubljenu svoju! ...
Neusporedivi duboki tonovi Obuhove bolno su treperili.
"Nemojte iskljuiti", ree Simoka iznenada. "Okrenite jae."
Obuhova je kod ju-u-u-u napravila dugi otegnuti prijelaz u
drugi tonalitet; tada joj se glas prekinuo a iz gudala je provalio
oaj. Onda je opet zapjevala, u turobnom troetvrtinskom ritmu:
Katkad, kada te gledam ...
Nerin ne bi nizato na svijetu pojaao zvuk kod te romanse, ali nije ga uspio
dovoljno brzo iskljuiti. Kakav dirljiv sticaj okolnosti! Po kojem su zakonu
vjerojatnosti upravo ove rijei sad dolazile preko radija?
Simoka je poloila ruke na pojaalo i gledajui u radio poela opet plakati,
slobodno, obilno, bez jecaja i drhtaja.
Tek kad se pjesma bliila kraju Nerin je pojaao ton. Ali ni idua nije bila
nita bolja:
Zaboravit e brzo mene ti...
A Simoka je plakala i plakala.
Gleb je bio kanjen: sad je morao sluati Obuhovu kako pjeva sve one optube
koje Simoka nije izrekla.
Kad je ta pjesma zavrila, sudbonosni tajanstveni glas vratio se jo jednom,
ranjavajui opet isto bolno mjesto:
Na oprotaju ti maramu mi oko vrata bijela savij ...

"Oprosti mi", ree Gleb potresen.

"Sve e to proi", ree Simoka, blijedo se nasmijeivi. I stane jo jae
plakati.
udnovato: to je dulje Obuhova pjevala, to su oboje osjeali sve vee
olakanje. Prije deset minuta bili su tako tui, da nisu mogli nai snage ni
da jedno drugom kau zbogom. Sad kao da je kraj njih stajao netko njean i
blag, pruao im ruku.
U tom trenutku Simoka je bila tako osvijetljena da je, zahvaljujui onoj
udesnoj promjenljivosti enskog lica, izgledala uistinu privlano.
Devet mukaraca od deset rugalo bi se Nerinu zbog njegova odricanja - poslije
tolikih godina suzdravanja. Tko bi ga prisilio da je kasnije oeni? to ga je
spreavalo da je sad ne zavede?
Ali on je bio sretan to je ba ovako postupio. Bio je dirnut... kao da je
netko drugi, a ne on, donio tu veliku odluku.
496
Obuhova je i dalje pjevala, razdirui srce: ivot mi je straan, gorak, Sve
zbog njega patim ja...
Ah, nije posrijedi bio nikakav zakon vjerojatnosti! Naprosto sve pjesme - od
prije tisuu godina, od prije sto godina ili za tri stotine godina - govore i
govorit e o jednoj te istoj stvari. Rastanak zahtijeva pjesmu; kad se
sastaje, ima preega posla. Nerin je ustao, obiao stolove i ne mislei
uope na straara, obuhvatio Simokinu glavu rukama, sagnuo se i poljubio je u
elo.
Kazaljka za minute na zidnom satu poskoila je jo malo naprijed.
"Simoka, duo! Idi oprati lice. Sad e se zaas svi sakupiti na
prebrojavanju."
Ona se trgnula, pogledala na sat, shvatila. Zatim je podigla svijetle, tanke
obrve i kao da je upravo u tom trenutku napokon zaueno spoznala to se
dogodilo tokom veeri - posluno je i tuno pola do praonika u kutu.
A Nerin je opet prislonio elo na staklo i netremice se zagledao u tminu
noi. I, kao to se esto dogaa kad ovjek dugo i uporno zuri u iroko
rasprena svjetla na nonom nebu, a slijedi vlastite misli - svjetla koja je
vidio nisu vie bila svjetla moskovskih predgraa, zaboravio je to su i gdje
su, i kao da su dobila neko drugo znaenje, stekla neke druge oblike.
U prvom krugu
497
82
NAPUSTITE SVAKU NADU, VI KOJI ULAZITE
Dan je dobro proao. Premda je Inokentija jo uvijek pomalo drala tjeskoba a znao je da e se to nou jo i pogorati - on se oslanjao na ravnoteu, koju
je uspio uspostaviti nakon podneva. Ali zakljuio je da se veeras mora
sakriti u kazalitu, da bi se ve jednom prestao bojati svakog zvonca na
vratima.
A tada je telefon zazvonio. Bilo je to neposredno prije nego to e poi u
kazalite, i Dotty, rumena i draesna, izala je iz kupaonice u gumenoj kapi
za tuiranje, ogrtau od frotira i papuama.
Inokentij je zastao na mjestu s oprezom promatrajui telefon, kao to pas
gleda jea. A tada je rekao:
- Dotty, podigni slualicu! Mene ovdje nema i ti ne zna kad u se vratiti.
Neka oni idu k vragu, pokvarit e nam veer.
Drei jednom rukom ogrta na grudima, Dotty je prila telefonu.
- Halo? ... Njega nema kod kue ... Tko? Tko - i naglo je njen izraz postao
prijateljski. - A to ste vi, drue generale! ... Da, da, pogledat u.
Pokrila je rukom slualicu i rekla:
- To je general. ini se da je dobro raspoloen. Inokentija je spopala
sumnja. General ga osobno zove usred

noi, i to u dobrom raspoloenju ...

Njegova je ena primijetila to oklijevanje.
- Samo as... ula sam da su se vrata otvorila, moda je to on. Da, jest!
Ini! Nemoj skidati kaput, doi brzo ovamo, general je na telefonu.
Premda Dotnara nije nikada uila za glumicu, kao njena sestra Dinera, ona je u
stvarnom ivotu bila glumica po prirodi. Bez obzira koliko bi uporna i
sumnjiava mogla biti osoba na drugom kraju telefonske ice, Dotnarin glas bi
ju naveo da jasno vidi Inokentija kako zastaje na vratima, oklijeva da li da
skine galoe, a zatim prelazi preko saga i uzima telefon.
Generalov je glas bio dobroudan. Obavijestio ih je da je Inokentijevo
imenovanje konano odobreno, on e putovati avio498
nom u Pariz u srijedu, sutra e morati da preuzme svoje slubene dunosti, a
upravo sada mora doi na jedno pola sata, da se srede stanovite pojedinosti.
Poslali su ve po njega kola.
Inokentij je spustio slualicu. Udahnuo je i odahnuo duboko, polako,
zadovoljno, kao da je skinuo sa sebe teret sumnje i straha.
"Zamisli samo, Dotie, u srijedu letim! A malo prije..."
Ali Dotty je bila prislonila uho slualici, i ve je sve ula.
"to misli?" upitala je, naklonivi glavu na stranu. "Te stanovite
pojedinosti, jesam li ja jedna od njih?"
"Moda..."
"Ali jesi li ti tamo uope govorio o meni?" nadurila se ona. "Zar bi moj Ini
zaista otiao u Pariz bez svoje male kozice? Njegova kozica zbilja veoma jako
eli s njim putovati."
"Razumije se da e poi i ti, ali ne odmah. Ja u se prvo predstaviti
ljudima, upoznati se sa stvarima, smjestiti se ..."
"Ali mala kozica bi htjela odmah!"
Inokentij se nasmijeio i stisnuo joj ramena.
"Pa, pokuat emo. Nita o tome nismo jo govorili, ali vidjet u to se moe
uiniti. U meuvremenu, nemoj se uriti s oblaenjem. Neemo stii na prvi
in, a i ne moramo osim toga vidjeti cijelu predstavu Akuline. Moda emo doi
na drugi in. Nazvat u te iz ministarstva.
Jedva je uspio navui uniformu, a ve je ofer zazvonio na vratima stana. To
nije bio Viktor, koji ga je obino vozio, a niti Kostja. Ovaj ofer bio je
mrav, hitrih pokreta, prijazna i inteligentna lica. Bio je vedar i veseo, dok
je silazio stepenicama, hodajui tik uz Inokentija, vrtei na laniu klju od
kola.
"ini mi se da vas jo nisam vidio", rekao je Inokentij, zakopavajui kaput u
hodu.
"A ja se svejedno vrlo dobro sjeam vaeg stubita. Ve sam dva puta dolazio
po vas." oferov smijeak bio je u isto vrijeme otvoren i podmukao. Bio je to
neki ivahan momak, kojeg je ugodno imati kao ofera.
Krenuli su. Inokentij se smjestio na stranje sjedite. ofer se dva puta
pokuao s njim naaliti, dobacujui neto preko ramena, ali on nije sluao.
Tada se iznenada kola okrenue prema ploniku i zaustavie se tik uz sam rub.
Neki mladi s mekim eirom i u dugakom kaputu stegnutom u pojasu, stajao je
na ploniku podignuta prsta.
"Ovo je na mehaniar iz garae", objasnio je prijazni ofer, a onda je stao
otvarati desna prednja vrata, da ovjek ue. Ali vrata se nisu dala otvoriti.
inilo se da se brava zaglavila, ofer je neto blago opsovao i upitao:
"Drue savjetnie, da li bi moda on mogao da ue kod vas straga? On mi je
pretpostavljeni, malo mi je neugodno."
"Da, razumije se", spremno se sloio Inokentij, pravei mjesta. Bio je veoma
uzbuen; ve je gledao sebe kako prima putne isprave i vizu, i kako opasnost
ostaje iza njega.

Mehaniar, s dugom cigaretom u uglu usta, sagnuo se i uao u kola i napola

suzdranim, a napola familijarnim tonom upitao:
"Slobodno?" i izvalio se kraj Inokentija.
Automobil je smjesta krenuo.
Na trenutak je Inokentij prezrivo zatreptao, pomislivi u sebi "Grubijan!",
ali uskoro se povukao u vlastite misli i nije vie obraao panju kamo idu.
Otpuhujui dimove cigarete, mehaniar je ve napola ispunio automobil dimom.
"Mogli biste bar malo otvoriti prozor!" kosnuo se Inokentij, podiui obrve.
Ali mehaniar nije shvatio ironije i nije otvorio prozor. Umjesto toga,
ispruivi se po sjedalu, izvukao je list papira iz unutarnjeg depa, razmotao
ga, i pruio Inokentiju.
"Evo, drue efe, proitajte mi ovo. Ja u vam naas posvijetliti."
Kola su skrenula u strmu usku ulicu, koja je mogla biti i Puenaja. Mehaniar
je zapalio depnu svjetiljku i mlaz svjetla obasjao je list zelena papira.
Inokentij je slegnuo ramenima, uzeo papir s osjeajem odvratnosti i poeo ga
nepaljivo itati, gotovo kao za sebe:
"Ja, vrhovni dravni tuilac SSSR-a, potvrujem ..."
On je bio jo uvijek, kao i prije, u svijetu vlastitih misli, i nikako nije
mogao shvatiti to je to s mehaniarem? Da li je nepismen ili nije u stanju da
shvati znaenje papira, ili je pijan, ili naprosto eljan prijateljskog
razgovora?
".. .nalog za hapenje ...", itao je on, jo uvijek ne shvaajui to ita,
"Volodina, Inokentija Artemijevia, roenog 1919 ..."
I tek tada je osjetio kao da ga je cijelom duinom tijela probola kakva
dugaka igla. Osjetio je kao da ga je netko naglo zamoio u gorui katran.
Otvorio je usta, ali nije se ulo zvuka. Njegove su ruke, jo uvijek drei
zeleni papir, pale u krilo, a "mehaniar" ga je zgrabio za rame, tik uz vrat,
i prijetei za-mumljao:
"Nita, nita, samo mirno! Nemoj se micati, ili u te ubiti na licu mjesta!"
Zaslijepio je Inokentija runom svjetiljkom, i puhnuo mu dim cigarete u lice.
I premda je Inokentij upravo proitao da je uhapen, i premda je znao da to
znai propast za njegov ivot, u tom kratkom trenutku nepodnoljiv mu je bio
upravo ovaj bezobrazluk, ti prsti poput kandi, dim i to svjetlo, koje mu
zabljeskuje oi.
"Miite ruke od mene!" povikao je, pokuavajui nespretno da se oslobodi
pritiska na svom ramenu. Ali sad mu je doprlo do svijesti da je nalog za
njegovo hapenje istinit. Jo uvijek mu se inilo da ga je zapravo u ova kola
doveo nesretni zbir okolnosti, koji je doveo i ovog "mehaniara" kraj njega, i
da bi on zapravo morao pobjei, i dokopati se svog efa u ministarstvu, pa da
bi tada hapenje bilo poniteno.
Drhtei, poeo je trzati ruicom lijevih vrata, ali ni ta se vrata nisu dala
otvoriti. I tu se brava zaglavila.
"oferu!" bijesno je povikao, "odgovorite mi! Kakva je ovo provokacija?"
"Ja samo sluim Sovjetskom Savezu, savjetnie!" odbrusio mu je ofer prezirno
preko ramena.
500
Pridravajui se prometnih pravila, kola su obila sjajno osvijetljeni trg
Lubjanka, kao da opisuju oprotajni krug, da bi se Inokentiju pruila
posljednja prilika da baci pogled ne samo na svijet koji ostavlja, nego i na
zgrade stare i nove Lubjanke, pet katova visoke, gdje mu je sueno da zavri
ivot.
Povorke automobila zaustavljale su se na prometnim svjetlima i opet kretale.
Trolejbusi su se ljuljali lijevo-desno. Autobusi su trubili. Ljudi su
prolazili u gustim gomilama, potpuno nesvjesni rtve koju pod njihovim nosom
odvode njenoj sudbini.
Crvena zastava, sjajno obasjana skrivenim reflektorom, mogla se vidjeti kako

lepra na vrhu kule, okruene stupovima, na zgradi stare Lubjanke. Dvije

kamene najade, u poluleeem stavu, zurile su prezrivo na sitne graane ispod
sebe.
Kola su prola ispred proelja te zgrade, slavne diljem svijeta, i skrenula u
ulicu Velika Lubjanskaja.
"Pustite me!" ponovio je Inokentij, pokuavajui se osloboditi mehaniareva
stiska.
Crna eljezna vrata su se otvorila im su im se kola pribliila, i zatvorila
im su kroz njih prola.
Ispod crnog luka, kola su se tiho uvukla u dvorite.
im su kola prola ispod luka, mehaniarev stisak je popustio. U dvoritu je
sasvim pustio Inokentija. Izlazei sa svoje strane, poslovno je rekao:
"Hajde, izlazi!"
Postalo je sada jasno da je potpuno trijezan.
I ofer je izaao; brava na njegovim vratima je sada oigledno radila.
"Izlazi! Ruke iza lea!" zapovjedio je. Tko bi prepoznao nedavnog aljivca u
toj ledenoj zapovijedi!
Inokentij je izaao iz kola, u koja su ga uhvatili kao u stupicu, uspravio se
i posluao, premda nije mogao shvatiti zato slua. Stavio je ruke iza lea.
Postupali su s njim grubo, ali hapenje nije bilo ni izdaleka tako strano kao
to je zamiljao da e biti, dok je na njega ekao. Osjetio je ak i
olakanje. Nije se imao vie ega bojati, nije se imao vie protiv ega
boriti, nije se vie morao pretvarati. Tupo i ugodno olakanje, kakvo obuzme
tijelo ranjenog vojnika.
Inokentij se ogledao po malom dvoritu, neravnomjerno obasjanom s dvije-tri
svjetiljke i rijetkim osvijetljenim prozorima zgrada. Dvorite je bilo poput
dna nekog zdenca, obzidanog zgradama.
"Ne zvjeraj oko sebe!" viknuo je "ofer". "Mar!"
Produili su u koloni po jedan, Inokentij u sredini, pokraj ravnodunih ljudi
u uniformama MGB-a, kroz nizak luk, niz neke stepenice u drugo malo dvorite natkriveno i tamno - a zatim su skrenuli lijevo, ofer je otvorio vrata koja
su izgledala prilino otmjeno, kao vrata u ekaonici kakvog istaknutog
lijenika.
Vrata su vodila u mali uredni hodnik, obasjan elektrinim svjetlom. Pod je u
hodniku bio nedavno obojen i isto oriban, a sag ga je pokrivao cijelom
duinom.
"ofer" je poeo neobino pucketati jezikom, kao da doziva kakvog psa. Ali psa
nije bilo nigdje.
501
Hodnik je zavravao staklenim vratima, gdje su s obje strane visili
izblijedjeli zastori. Staklo je bilo pojaano dijagonalnim icama, nalik na
ograde kraj eljeznikih postaja. Na vratima umjesto lijenikove tablice visio
je natpis:
Prijem uhapenih osoba.
Potegnuli su ruku starinskog zvonca. Trenutak kasnije neki straar, dugoga
lica, s nebeskoplavim epoletama i bijelim nared-nikim trakama, izvirio je
ravnoduno iza zastora i otvorio vrata. Sofer je uzeo zeleni nalog za hapenje
od mehaniara, i pokazao ga straaru. Ovaj je bacio na njega pogled s dosadom,
kao pospani apotekar koji ita recept, i njih dvojica su ula unutra,
zatvarajui iza sebe vrata.
Inokentij i mehaniar stajali su pred zatvorenim vratima u potpunoj utnji.
Natpis Prijem uhapenih osoba bio je od one vrsti natpisa, kakvima se
oznaavaju mrtvanice - a i njegovo znaenje bilo je veoma slino. A Inokentij
nije ak smogao hrabrosti da se suprotstavi drskom momku u stegnutom ogrtau,
koji je s njim odigrao cijelu ovu komediju. Moda je morao protestirati,
vikati, zahtijevati pravdu. Ali on je zaboravio i to da je stavio ruke iza

lea i da ih jo uvijek dri na istom mjestu. Mozak mu je stao i on je kao

hipnotiziran zurio u Prijem uhapenih osoba.
Brava na vratima beumno se okrenula. Onaj isti straar, otegnuta lica, pozvao
ih je da uu i poao pred njima, proizvodei jezikom isto ono pucketanje, kao
da doziva psa.
Ali psa nije ni ovdje bilo.
I ovaj hodnik bio je sjajno osvijetljen i ist kao bolnica.
U hodniku su bila dvoja vrata, maslinasto obojena. Narednik je otvorio prva i
rekao:
"Ulazi."
Inokentij je uao. Jedva je imao vremena da se ogleda oko sebe, i da opazi da
je soba bez prozora i da se u njoj nalazi samo veliki grubo tesani stol i
dvije stolice, kad je ofer uao i stao kraj njega, a mehaniar ga zgrabio
odostrag, i dok su ga tako drali, spretno su mu pretraili depove.
"Kakav je ovo gangsterizam?" povikao je Inokentij slabano. "Tko vam je dao to
pravo?"
Pokuao je nemono da se odupre, ali svijest da to uope nije gangsterizam i
da ova dvojica samo vre dunost koja im je odreena, oduzimala mu je snagu, i
liila mu je glas uvjerljivosti.
Oduzeli su mu zlatni sat i izvukli mu iz depova dvije biljenice, zlatno
naliv-pero i rupi. Vidio je u njihovim rukama uske srebrne epolete
diplomatske slube, i nije mu prodiralo u glavu da su to njegove vlastite.
Surovi se zagrljaj nastavljao. Mehaniar mu je pruio rupi.
"Uzmi ga."
"Nakon to si ga ti dirao svojim prljavim rukama?" povikao je Inokentij
promuklo i odmaknuo se. Maramica je pala na pod.
"Dobit e potvrdu za polog vrijednih stvari", rekao je ofer i obojica su
urno izala iz sobe.
Narednik otegnuta lica, nasuprot, nije se nimalo urio. Pogledavi na pod on
mu je savjetovao:
"Uzmi ti maramicu."
Ali Inokentij se nije sagnuo da je uzme.
"Pa to su to oni uinili? Strgnuli su mi epolete!" bio je bijesan. Tek u tom
trenutku, pipajui ispod kaputa, shvatio je to se dogodilo.
"Ruke iza lea", rekao je narednik s dosadom. "Mii se!"
I zapucketao je jezikom.
Ali psa nije bilo.
Hodnik je zavijao i ulijevao se u drugi hodnik, gdje su se s obje strane
redala uska maslinasto obojena vrata. Svaka su vrata nosila ovalnu ploicu s
brojem. Dok su obilazili zavijutak, postarija umorna ena u vojnikoj suknji i
bluzi od trenirke, s jednakim nebeskoplavim epoletama i bijelim narednikim
trakama, virila je kroz prozori jednih vrata. Kad su se oni pojavili, mirno
je spustila poklopi, koji je pokrivao rupu i pogledala Inokentij a, kao da
je on danas ve tuda proao stotinu puta, i kao da nema nita neobino u tome
to jo jednom prolazi. Crte lica bile su joj mrzovoljne. Stavila je dugaak
klju u elinu bravu na vratima s brojem 8, nogom gurnula vrata i pokazala
mu:
"Ulazi."
Inokentij je uao kroz vrata. Prije nego se mogao okrenuti i zatraiti bilo
kakvo objanjenje, vrata su se iza njega zatvorila i zakljuala.
Znai, od sad mu je sueno da ovdje ivi! Jedan dan? Mjesec? Godine? Ovo
mjesto bilo je teko nazvati sobom, pa ak i elijom, jer kao to znamo iz
knjiga, elija mora imati prozor ak i kad je veoma mala, a mora imati i
mjesta da se ovjek seta gore-dolje. Ovdje ne samo da nije bilo mogue hodati
gore-dolje ili se ispruiti i lei, nego je bilo jedva mjesta i da se sjedne.
Mali stol i stoliica zauzimali su gotovo cijelu povrinu poda. Sjedei na

stolici, ovjek nikako nije mogao ispruiti noge.

Nieg drugog nije bilo u sobiku. Iznad zidnog oploenja, obojenog maslinastom
uljenom bojom, visokog otprilike do grudi, zidovi i strop su bili blistavo
bijeli, sjajno osvijetljeni aruljom od dvije stotine vati, koja je visila na
stropu u ianom kavezu.
Inokentij je sjeo. Prije dvadeset minuta zamiljao je kako e stii u Pariz i
preuzeti svoju dostojanstvenu novu dunost. Prije dvadeset minuta cijeli
njegov proli ivot stajao je pred njim kao jedna jedina skladna cjelina,
svaki od dogaaja podjednako obasjan svjetlom drugih dogaaja, a svi oni
lijepo poredani i povezani briljantnim bljeskovima uspjeha. Ali tih dvadeset
minuta je prolo i ovdje, u ovoj uskoj maloj stupici, njegov cijeli proli
ivot izgledao mu je, jednako tako uvjerljivo, kao zbirka pogreaka, crna hrpa
krhotina.
Iz hodnika se nije uo nikakav zvuk, osim to su se negdje blizu, jednom ili
dvaput, neka vrata otvorila i zatvorila. Svake se minute jednom poklopac
rupice za promatranje podizao i neko paljivo oko promotrilo bi Inokentija
kroz staklo. Vrata su bila
503
prilino debela, i rupica za gledanje bila je u obliku stoca, koji se otvarao
prema unutra. Nije bilo ni kutka u sobi, gdje bi se zatvorenik mogao sakriti
od straareva oka.
Inokentij je poeo osjeati zaguijivost i vruinu. Skinuo je svoj topli
zimski kaput, tuno promatrajui pokidane konce, na onom mjestu gdje su mu s
uniforme strgali epolete. Na zidu nije bio ni avla, ni kakve police, pa je
sloio kaput i kapu na mali stol.
Prilino udno, ali sada, kad mu je ivot bio razoren gromom, Inokentij nije
bio pod utjecajem straha, koji bi ga paralizirao. Njegov je mozak zapravo
poeo opet raditi, usredotoivi se na pogreke koje je poinio.
Zato nije proitao itav nalog za hapenje? Da li je bio pravovaljano
sastavljen? Da li je imao slubeni ig? Da li ga je tuilac potpisao? To da,
tuioev potpis se nalazio na samom vrhu dokumenta. Kojega je datuma bio
potpisan? Kako glasi optuba? Da li je general znao za njega, kada je
telefonirao? Razumije se, morao je znati. Da li to znai da je i onaj
telefonski poziv samo dio varke? emu je trebala ona udna predstava sa
"oferom" i "mehaniarem" ?
Osjetio je neto maleno i tvrdo u jednom od depova, i izvadio je da vidi to
je. Bila je to tanka olovka, koja je ispala iz njegove biljenice. Inokentij
se oduevio to ju je naao. Mogla bi mu biti vrlo korisna. Kako aljkavo rade!
ak i u Lubjanki su neprofesionalni! Ne znaju kako da ovjeka poteno
pretrae! Nakon to je razmislio koje e mjesto biti najbolje da se olovka
sakrije, Inokentij ju je slomio napola, i polovine je strpao u cipele pod
lukove tabana.
Ah, kako je pogrijeio to nije proitao, kakva je optuba protiv njega
podignuta! Moda njegovo hapenje nema nikakve veze s onim zlokobnim
telefonskim pozivom. Moda se radi o kakvoj pogreci, o koincidenciji. Kako bi
morao sada postupiti?
Prolo je tek kratko vrijeme, ali je on ve vie nego jednom zauo zavijanje
nekakva stroja, koji mora da se nalazio iza zida nasuprot njegovih vrata.
Stroj bi proradio, neko vrijeme zujao, a onda stao. Inokentija je opsjedalo
kakav bi to stroj mogao biti. Ovo je zatvor, a ne tvornica. emu im treba
stroj? Osobi etrdesetih godina, koja je ula mnogo pria o mehanikim
sredstvima za unitavanje ljudskih ivota pomisao na neki stroj smjesta je
izazivala uasne asocijacije. Inokentiju je na pamet pala misao
- apsurdna, ali u isto vrijeme mu se inila nekako vjerojatnom
- da je ono to uje stroj koji slui za mljevenje kostiju zatvorenika, koji
su ve pobijeni. Spopao ga je uas.

U isto vrijeme porazila ga je jedna druga misao: da je zaista s njegove strane

neuven previd, strana pogreka, ne samo to to je propustio da proita nalog
za hapenje dokraja, nego jo gore, da je zaboravio da protestira, da
inzistira, da je nevin. On se prepustio hapenju tako mlitavo, tako bez
otpora, da oni mora da su uvjereni u njegovu krivnju! Kako se to dogodilo?
Kako je mogao dopustiti da ga uhapse, a da ne izjavi da je nevin? Mora da im
je oigledno, da je i on sam oekivao da e ga uhapsiti, da je bio na sve ovo
spreman!
504
i
Zaprepastio ga je taj sudbonosni propust. Prva mu je pomisao bila da skoi, da
akama udari po vratima, da bubnja nogama, da se dere iz sve snage, da je
nevin, da moraju otvoriti vrata. Ali tada ga je svladala druga, treznija
misao: da takvo vladanje ne bi ovdje nikoga iznenadilo, da su i mnogi drugi
prije njega bubnjali po ovim vratima i slino vikali, i da je njegova utnja u
prvim trenucima ve pokvarila sve njegove anse.
Ah, kako je mogao dopustiti da im padne tako lako u ruke? Bez ljednog znaka
otpora i bez rijei prosvjeda, diplomat na Visokom poloaju dopustio je da ga
izvedu iz njegova vlastita stana, s moskovskih ulica, i da ga zatvore u ovo
muilite.
Ali nije bilo bijega. Odavde se nema kamo pobjei.
Moda ga ipak na kraju krajeva njegov ef eka u ministarstvu. Kako bi mogao
doprijeti do njega - makar i pod pratnjom? Kako bi mogao stvari razjasniti?
Ne. Stvari se ne razjanjavaju, one postaju samo sve zamrenije, sve
zbrkanije.
Stroj s druge strane zida opet je proradio, a zatim stao.
Inokentijeve oi, bolne od svjetla prejakog za visoku usku sobu veliku samo
etiri kubina metra, usredotoile su se neko vrijeme na jednoj jedinoj tamnoj
taci na stropu. Taj maii reetkom pokriveni etverokut bio je oigledno dovod
za zrak, premda nije bilo jasno kamo bi mogao voditi.
Iznenada mu je sinulo da to uope nije dovod za zrak, nego da kroz njega
polako sipi otrovni plin, kojega moda proizvodi onaj stroj to zavija, i da
je plin izlazio iz dovoda sve od trenutka kad su se vrata zatvorila, i da
ovakva hermetiki zatvorena uska sobica, s vratima koja tako dobro prilijeu
na dovratke, ne moe biti namijenjena niem drugom.
Zbog toga oni neprestano i gledaju kroz rupu na vratima: da vide je li jo
uvijek pri svijesti, ili je ve podlegao.
Nije udo da su mu misli tako zbrkane! On gubi svijest! Zato mu nedostaje
daha! Zato mu tako tue u glavi!
Plin je ispunjao sobu - bez boje, bez mirisa.
Strah, isti ivotinjski strah, strah koji goni i grabeljive zvijeri i
njihove rtve u panian bijeg od umskog poara, zgrabio je sada Inokentija, i
on je, zanemarivi sve svoje druge misli i proraune, poeo rukama i nogama
bubnjati po vratima, pozivajui bilo koga:
"Otvorite, otvorite! Guim se! Zraka!"
Tako je otkrio i drugi razlog zato je rupa na vratima nainjena u obliku
stoca - tako da aka, koja udara po vratima, ne moe doprijeti do stakla i
razbiti ga.
Surovo oko, bez treptaja, pritisnuto na usku rupicu s druge strane vrata,
promatralo je Inokentijevu ostavku sa zlobnim zadovoljstvom.
Kakav prizor: oko bez vlasnika, oko bez lica, oko koje sav izraaj sadrava
samo u sebi, oko koje promatra tvoju smrt! Odavde nema izlaza. Inokentij je
klonuo na stolicu. Plin ga je guio.
505
83
UVATI ZAUVIJEK

Premda su se prije bila zatvorila s treskom, vrata su se sada u potpunoj

tiini iznenada otvorila, bez zvuka.
Straar otegnuta lica uao je kroz uske vratnice. Kada je stupio u sobiak,
upitao je tihim prijeteim glasom:
"Zato udara?"
Inokentiju je odlaknulo. Ako se straar ne boji ui, znai da jo uvijek nema
plina.
"Zlo mi je", rekao je, osjeajui kako ve gubi samopouzdanje. "Dajte mi malo
vode."
"Zapamti jednom zauvijek: ne smije lupati ni zbog kakvog razloga", upozorio
ga je straar strogo. "Inae e biti kanjen."
"A to ako mi je zlo? Ako moram nekoga zvati?"
"I nemoj se derati. Ako treba nekoga zvati", straar mu je objasnio s kiselom
ravnodunou, "ekaj dok se rupa ne otvori, a onda podigni prst."
Iziao je natrake kroz vrata i zakljuao ih.
Stroj s one strane zida stao je neko vrijeme zavijati, a onda prestao.
Vrata su se otvorila, ovoga puta buno. Inokentij je poeo shvaati da su
straari uvjebani da vrata otvaraju bilo tiho, bilo s mnogo buke, ve kako
prilika zahtijeva.
Straar je pruio Inokentiju loni vode.
"Sluaj", Inokentij je rekao uzimajui loni. "Zlo mi je, moram malo
prilei."
"To se u boksu ne smije."
"Gdje? U emu?" elio je s nekim razgovarati, pa makar i s tim straarom
drvena lica.
Ali straar je ve izaao i zatvorio vrata.
"Sluaj, pozovi naelnika zatvora! Zato sam uhapen?" tek u tom trenutku se
Inokentij sjetio da upita. Brava je ve kljocnula.
506
Bio je rekao "u boksu". Oni oigledno upotrebljavaju englesku rije "boks" kutija - a to je zaista potpuno taan opis siune elije.
Inokentij je popio ono malo vode, i odmah mu se pilo jo. U loni je moglo
stati tek oko tri decilitra. Bi6 j&" Od zelenog emalja i na njemu je stajao
udan ukras: maka koja nosi naoari, pretvara se da ita knjigu, ali uglom
oka zapravo promatra neku ptiicu, koja smiono kraj nje skakue.
Ovaj ukras, razumije se, nije izabran namjerno za Lubjanku. Ali kako je
prikladan! Knjiga, koju maka dri, pisani je zakon, a siuni i hrabri vrabac
je Inokentij - i to onaj Inokentij od juer.
On se ak i nasmijeio, i iznenada mu je njegov vlastiti kiseli smijeak
otkrio cijelu njegovu bezdanu katastrofu. Ali njegov smijeak sadravao je
isto tako i neku udnu radost - radost to u sebi osjea kucaj ivota.
Nikad prije ne bi bio vjerovao da bi se itko mogao nasmijeiti u toku svojih
prvih pola sata u Lubjanki.
(evronok u boksu kraj njegova bio je u jo gorem poloaju - u tom trenutku
on se ne bi mogao nasmijeiti ni maki.)
Odmiui malo kaput na stoliu, Inokentij je postavio loni kraj njega.
Brava je kljocnula. Vrata su se otvorila. Uao je neki porunik s papirom u
ruci. Iza njega se pojavilo mrzovoljno lice narednika.
U svojoj sivoj diplomatskoj uniformi, izvezenoj zlatnim palmama, Inokentij se
podigao na noge da ih doeka.
"Sluajte, porunice", rekao je prisnim glasom, "o emu se ovdje radi? Kakav
je ovo nesporazum? Dajte mi da vidim nalog za hapenje. Nisam ga ak ni
proitao."
"Prezime?" porunik je upitao bez naglaska, zurei staklenim oima u Inokentij
a.
"Volodin", spremno je on odgovorio, pokazujui dobru volju da se situacija

razjasni. "Ime i ime oca?" "Inokentij Artemijevi."

"Godina roenja?" porunik je provjeravao njegove odgovore prema podacima na
listu papira. "1919."
"Mjesto roenja?" "Lenjingrad."
I tada, upravo kad je doao trenutak da se stvari razmrse, i kad je savjetnik
drugoga stupnja oekivao objanjenje, porunik je izaao i vrata su se
zatvorila savjetniku u lice.
Inokentij je sjeo i sklopio oi. Poeo je osjeati golemu snagu mehanikih
eljusti poretka.
Stroj s one strane zida poeo je zvrndati. A onda zatihnuo. Razliite stvari,
koje treba obaviti, neke vane a neke beznaajne, pale su mu na pamet. Stvari
tako hitne prije jednoga sata, da su mu noge jo uvijek same od sebe htjele
potrati i povesti ga da ih obavi.
P
507
Ali u boksu nije bilo prostora ni da se zakorakne jednim punim korakom, a
kamoli da se potri.
Poklopac na rupici za gledanje se pokrenuo. Inokentij je podigao prst. Stara
ena s nebeskoplavim epoletama, tupog i tekog lica, otvorila je vrata.
"Morao bih ..."
"Ruke iza lea! Krei!" naredila je ena. Sluajui je, Inokentij je izaao u
hodnik. Nakon zaguljivog boksa, hodnik je bio ugodno svje.
Nakon to je provela Inokentija malim dijelom hodnika, ena je glavom pokazala
jedna vrata.
"Ovamo."
Inokentij je uao. Vrata su se iza njega zakljuala.
Osim rupe na podu i valovitih eljeznih podloga za noge, pod i zidovi malog
zahoda bili su obloeni crvenkastim linoleumom. Voda je osvjeavajue
pljuskala u rupi.
Zadovoljan to barem ovdje moe izbjei neprestanom nad-gledavanju, Inokentij
je unuo.
Ali neto je zastrugalo s druge strane vrata. Podigao je pogled i vidio
stoastu rupu i neumoljivo oko koje ga neprekidno promatra.
Neugodno zbunjen, Inokentij se uspravio. Nije ak ni podigao prst da najavi da
je gotov, kad su se vrata otvorila.
"Ruke iza lea. Krei!" ena je rekla bez imalo neprilike.
Vrativi se u boks, Inokentij je zaelio da ustanovi koliko je sati. Bez
razmiljanja, pomakao je rukav na lijevoj ruci, ali sata vie nije bilo.
Uzdahnuo je i poeo prouavati maku na loniu. Ali prilika da se upusti u
meditiranje nije dugo trajala. Vrata su se otvorila. Nepoznati ovjek irokih
ramena i kupnog lica, odjeven u sivu kutu, koja je prekrivala njegovu vojniku
koulju, upitao je:
"Prezime?"
"Ve sam rekao kako se zovem!" Inokentij je rekao uvrijeeno.
"Kako se zove?" novodolica je ponovio bez ikakvog izraaja u glasu, kao
radio-operater koji zove neku drugu postaju.
"Dobro onda - Volodin."
"Uzmi svoje stvari. Krei", rekao je ovjek u sivoj kuti ravnoduno.
Inokentij je uzeo kaput i kapu sa stola i izaao. Odveli su ga u istu onu sobu
gdje su mu strgali epolete i gdje su mu oduzeli sat i biljenice.
Njegove maramice vie nije bilo na podu.
"Sluajte, uzeli su mi stvari!" potuio se Inokentij.
"Skidaj se", rekao je straar u sivoj kuti.
"Zato?" upitao je Inokentij zaprepateno.
Straar mu je gledao ravno u oi.
"Jesi li ti Rus?" upitao je strogo.

"Jesam", Inokentij koji je inae bio toliko dovitljiv nije sada znao to bi
drugo rekao. "Skidaj se!" "Zato? Zar se nerusi ne moraju skidati?" tuno se
naalio.
508
Straar je ekao u kamenoj utnji.
S prezrivim ironinim smijekom i slegnuvi ramenima, Ino-kentij je sjeo na
stolicu, skinuo prvo cipele, a zatim uniformu i predao je straaru. Premda
uniformi nije pripisivao neki ritualni znaaj,
Inokentij
je
ipak veoma
respektirao
zlatom izvezenu
odjeu.
"Baci je na pod", rekao je ovjek u sivoj kuti. Inokentij je oklijevao.
Straar mu je istrgnuo uniformu iz ruke, bacio je na pod, i dodao naglo:
"Skidaj se!" "to time mislite?"
"Sve!"
"Ali to nije mogue, drue! Na kraju krajeva ovdje je hladno."
"Skinut emo te na silu", upozorio ga je straar.
Inokentij je o tome promislio. Postupili su s njim surovo ve jednom prije, i
jasno je da e i opet ako treba. Drhtei od hladnoe i odvratnosti, skinuo je
svoje svileno donje rublje i posluno
ga bacio na hrpu.
"Skidaj i arape!"
Inokentij je sada stajao bez arapa na drvenom podu, a njegove su dlakave
bijele noge bile gole kao i cijelo njegovo pokorno
tijelo.
"Otvori usta. Jae. Kai a. Jo jednom. Malo dulje: aaaaa! Sada
podigni jezik."
Nakon to je povukao unatrag Inokentijeve obraze prljavim rukama, kao da je
Inokentij kakav konj na drabi, i poto mu je pogledao pod one kapke, i tako
ustanovio da nije nita sakrio pod jezikom, u obrazima i u oima, straar je
pritisnuo Inokentiju glavu unatrag, da bi mu pregledao nozdrve. A tada, nakon
to je istraio oba uha, povlaei ih za resice, zapovjedio je Inokentiju da
rairi prste, da ne bi neto meu njima sakrio, i da mae rukama, da se uvjeri
da nema nita pod pazusima.
A tada je istim mehanikim glasom, na koji se nita nije
moglo odgovoriti, naredio:
"Uzmi udo rukama. Povuci kou unatrag. Dalje. Sada je dosta. Pomii udo
nadesno i prema gore... a sad nalijevo i prema dolje. Dobro je. Pusti ga.
Okreni se leima. Rairi noge. ire. Nagni se do poda. Jo rairi noge!
Razmakni rukama stranjicu. Tako je. Gotovo. A sada uni. Brzo! Jo jednom!"
Kad je u prolosti Inokentij razmatrao mogunost da bude uhapen, on je
zamiljao estoku psiholoku borbu. On bi se sav napeo iznutra, pripremajui
se da odri uzvieni obrambeni govor u borbi za svoja uvjerenja i svoje
navike. Nije nikada pomiljao da e sve biti tako jednostavno, tako besmisleno
i tako neumoljivo. Ljudi kojima je bio preputen u Lubjanki, podreeni,
niskoga ranga, ograniene inteligencije, bili su potpuno ravnoduni prema
postojanju njega kao pojedinca i prema svim postupcima koji su ga moda ovamo
doveli. A u isto vrijeme s velikom budnou i panjom obavljali su sitne
pojedinosti, koje Inokentij nije predvidio i protiv kojih se nije znao boriti,
ak i kad bi mogao, to bi takav otpor znaio, i od kakve bi koristi bio?
Svaki put, i to s razliita razloga, oni su zahtijevali od njega da uini
neto to
509
I ii.
i
!
I
se inilo nevanim u usporedbi s krupnom bitkom, koja mu predstoji - i svaki

put se inilo da nije vrijedno biti tvrdoglav oko neega tako trivijalnog. Ali
totalni efekt cijelog tog postupka sastojao se u tome da se
zatvorenikova volja potpuno slomi.
Obeshrabren, Inokentij je podnio sva ova ponienja sa utnjom.
Straar u sivoj kuti zapovjedio je Inokentiju da sjedne na stolicu kraj vrata.
inilo mu se nezamislivim da svojim golim tijelom dodirne taj hladni predmet,
ali je ipak sjeo i bio ak i zadovoljan kad je ustanovio da ga drvena stolica
gotovo i grije.
Upoznao je mnoga i razliita zadovoljstva u ivotu, ali ovo mu je bilo potpuno
novo. Prekriivi ruke i privukavi koljena osjetio se jo toplije.
Sjedio je tako, dok je straar stajao nad gomilom odijela, tresui svaki komad
odjee, jedan po jedan, temeljito ga opipavajui i gledajui prema svjetlu.
Nije traio mnogo vremena na donje gae i arape, premda je paljivo opipao
avove i obrube na gaama. Bacio ih je Inokentiju pred noge, a zatim je
otkopao arape s elastinih podvezica, okrenuo ih naopako pa i njih bacio
Inokentiju. Nakon to je pregledao potkoulju, bacio je i nju, pa se Inokentij
mogao polako oblaiti i malo ugrijati.
Tada je straar izvukao veliki depni no, grube drvene drke, otvorio ga, i
poeo raditi na cipelama. Prezrivo istresavi dvije polovine olovke, izvukao
je cipele iz galoa, i poeo ih savijati naprijed, natrag, s izrazom duboke
koncentracije, da bi otkrio ima li u njima to tvrdo. Rastvorivi unutarnju
podstavu noem, iupao je zaista nekakve komade eline trake iz svake cipele
i postavio ih na jedan kraj stola. Tada je uzeo ilo i njime probuio petu
cipele.
Dok ga je Inokentij promatrao kako radi, pomislio je kako mora biti dosadno
ovako, godinu za godinom opipavati rublje drugih ljudi, razrezivati cipele, i
pregledavati analne otvore. Nije onda nimalo udno to straarevo lice ima
takav neugodan i mraan izraz.
Ali bljesci Inokentijeve ironije uskoro su se pretvorili u melankolino
ekanje i gledanje. Straar je poeo skidati sav zlatan vez s njegove
uniforme, a isto tako i svu dugmad i metalne kope. Tada je izvadio i
podstavu. Potroio je veoma mnogo vremena na avove hlaa. Bio je jo
marljiviji sa zimskim kaputom, jer je uo neke umove u dubinama podstave. Da
li je tu zaivena kakva cedulja? Popis adresa? Boica otrova? Otvarajui
podstavu, pretraio je u njenoj utrobi dugo vremena, ne gubei nikada svoj
duboko koncentrirani, zabrinuti izraz, kao da izvodi operaciju na ljudskom
srcu.
Cijela je stvar dugo trajala, moda neto vie od pola sata. Konano, poto je
ustanovio da se galoe zaista sastoje samo od jednog jedinog sloja gume, i da
nita nije u njima sakriveno - kad ih je natezao, one su se posluno savijale
na sve strane - straar ih je bacio Inokentiju do nogu i poeo je skupljati
svoje trofeje: naramenice i podvezice. Ovi predmeti, kao to je ve rekao
Inokentiju, zabranjeni su u zatvoru, kao i kravata, igla za kravatu, dugmad za
manete, eline trake u cipelama, komadii
510
olovke, zlatni vez, sve oznake ina i odlikovanja na uniformi, kao i veina
dugmadi. Tek tada je lnokentij shvatio i poeo potovati razornu mo straara,
koji je dokraja izveo svoj posao. Zbog nekog razloga lnokentij a nisu pogodili
toliko prorezi noa u njegovim cipelama, niti istrgnuta podstava, niti
podstava koja je virila iz rukava njegova kaputa, koliko to to su ga liili
naramenica i gotovo svih dugmeta.
"Zato ste mi odsjekli dugmeta?" upitao je.
"Zabranjena su", rekao je straar.
"Kako to mislite? A kako e mi odijelo stajati?"
"Zavei ga pagom", odgovorio je straar mrzovoljno, uputivi se ve prema
vratima.

"Kakve su to gluposti? Kakvom pagom? A gdje da pagu naem?"

Ali vrata su se ve zalupila, i brava je kljocnula.
lnokentij nije vie tukao po vratima niti molio. Primijetio je da mu je na
kaputu ostalo nekoliko dugmeta. I to je neto da se ovjek raduje.
Uio je brzo.
Pridravajui hlae, jedva je jednom opetao novu prostoriju, uivajui u
njenoj veliini i proteui noge, kada je ponovo zauo klju u bravi. Uao je
novi straar, koji je nosio prljavu bijelu kutu. Pogledao je lnokentij a kao
poznati predmet, koji se oduvijek nalazi u sobi i naglo zapovjedio:
"Skidaj se!"
lnokentij je htio odgovoriti uvrijeeno, pa ak i zaprijetiti. Ali sve to je
izalo iz njegova grla, stegnutog od uasa, bio je kretavi i neuvjerljivi
jecaj:
"Ali upravo sam se bio skinuo, i opet obukao! ta mi niste mogli prije to
rei?"
Oigledno da nisu, jer ga je novi straar promatrao bezizraajnim pogledom,
punim dosade, ekajui samo da vidi koliko e se brzo provesti njegova
naredba. lnokentij a je impresioniralo to to su svi ovdje imali posebnu
sposobnost da ute onda kad bi svaka druga normalna osoba neto rekla.
I tako, upadajui u ritam bezuvjetne poslunosti, lnokentij se skinuo, i
odbacio cipele.
"Sjedaj!" rekao je straar, pokazujui mu stolicu na kojoj je lnokentij prije
sjedio.
Goli je zatvorenik pokorno sjeo, ne razmiljajui zato. Navika slobodna
ovjeka da razmilja o svojim postupcima prije nego ih provede u djelo, brzo
je u njemu kopnila, budui da su drugi mislili umjesto njega toliko
djelotvorno. Straar ga je grubo zgrabio za zatiljak. Hladne kare pritisnule
su mu se tvrdo o lubanju.
"to to radite?" rekao je lnokentij, stresavi se od groze, pokuavajui
nejako da oslobodi glavu. "Tko vam je dao to pravo? Ja jo uvijek nisam
uhapen!"
Zapravo je mislio rei da jo uvijek nije osuen.
Ali brija, ne poputajui stisak, nastavio je iati. Eksplozija otpora koja
je planula u Inokentiju potpuno je splasnula. Gordi, mladi diplomat, tako
bezbrian i samostalan, naviknut da se penje
511
po stepenicama meunarodnih aviona, ovjek na kojega nisu vie ostavljali
nikakav dojam sjaj i buka evropskih prijestolnica, bio je sada samo nejaki,
goli, kotunjavi mukarac, kojemu je glava oiana dogola.
Inokentijeva kestenjasta kosa padala je tiho kao snijeg u tunim bezvunim
pregrtima. On je uhvatio malo kose meu prstima i njeno je protrljao. Outio
je kako voli sebe i ivot koji ga naputa.
Sjetio se svog uvjerenja da e se njegova kapitulacija tumaiti kao
priznavanje krivnje. Sjetio se svoje odlunosti da se odupre, da se usprotivi,
da se svaa, da zahtijeva da vidi svog tuioca, ali nasuprot svim odlukama
razuma, njegova se volja polako razarala. On je sada proivljavao slatku
ravnodunost ovjeka koji se polako na smrt smrzava u snijegu.
Kada mu je brija oiao glavu, naredio je Inokentiju da ustane i da podigne
prvo jednu, pa onda drugu ruku, dok mu oia pazuhe. Tada je unuo i istim
karama poeo iati Inoken-tijevu pubinu dlaku. Inokentija je to iznenadilo
i kakljalo. I nehotice je zadrhtao, a brija ga je na to prekorio.
"Mogu li se sada obui?" upitao je Inokentij, kada je stvar bila gotova.
Brija nije nita odgovorio, nego je izaao i zakljuao vrata.
Ovoga puta novosteena lukavost upozorila je Inokentija da ne uri s
oblaenjem. Osjeao je neugodno bockanje. Preavi rukom preko novooiane
glave osjetio je po prvi put u ivotu neobine kratke ekinje i neravnomjerno

oiana polja na lubanji. Koliko se sjeao, nisu ga tako kratko iali ni kad
je bio dijete.
Navukao je donje rublje. Upravo u asu dok je navlaio hlae, kljuanica je
zazveketala. Novi straar je uao, ovog puta ovjek mesnata grimizna nosa. U
ruci je drao veliki karton.
"Prezime?"
"Volodin", pokorno je odgovorio zatvorenik, premda su mu se ve na vrh glave
popela beskrajna ponavljanja.
"Ime i ime oca?"
"Inokentij Artemijevi."
"Godina roenja?"
"1919."
"Mjesto roenja?"
"Lenjingrad."
"Skidaj se."
Razumijevajui samo kao kroz maglu to se deava, Inokentij se opet skinuo.
Dok je to radio, njegova je potkoulja pala sa stola na prljavi pod, ali on je
to promatrao bez gaenja i nije se ak ni sagnuo da je podigne.
Straar grimizna nosa poeo je paljivo razgledavati Inokentija sa svih strana
i zapisivao je svoje opaske na karton. Po velikoj panji koju je obraao na
njegove oiljke, znakove od roenja i pojedinosti na licu, Inokentij je
shvatio da ovaj skuplja potpuni fiziki opis za arhiv identifikacije.
Tada je i taj straar otiao.
Inokentij je pasivno sjedio na stolici, ne oblaei se vie.
512
Vrata su ponovo zastrugala. Krupna crnokosa ena u snjeno bijeloj kuti ula
je unutra. Imala je surovo nabusito lice i ponaanje kolovane osobe.
Inokentij se iznenadio i brzo posegnuo za donjim rubljem da se pokrije. Ali
ena ga je pogledala prezrivim sasvim neen-stvenim pogledom i ispupivi
donju usnu, upitala:
"Ima li uiju?"
"Ja sam diplomat", rekao je Inokentij, uvrijeen, gledajui vrsto u njene
crne armenske oi i drei pred sobom svoje donje gae.
"Pa to onda? Imate li to da se alite?"
"Zato su me uhapsili? Dajte mi da proitam nalog za hapenje. Gdje je
tuilac?" opet oivjevi Inokentij je govorio veoma urno.
"Nitko te za to ne pita", rekla je ena, umorno se mrtei. "Ima li SB?"
"to?"
"Spolne bolesti. Nisi nikad imao sifilis, gonoreju, meki an-kir? Lepru?
Tuberkulozu? Ima se na to drugo poaliti?"
Otila je ne ekajui odgovor.
Uao je opet onaj prvi straar, dugoga lica. Inokentij je osjetio navalu
topline, kad ga je ugledao, jer ga ovaj jedini nije muio niti vrijeao.
"Zato se ne oblai?" upitao ga je straar grubo. "Smjesta se obuci."
Nije to bilo tako lako. Straar ga je ostavio zakljuanog u sobi, a Inokentij
je pokuao izmisliti kako da mu hlae ne padnu bez naramenica i bez dugmadi.
Budui da nije imao prilike da naui iz iskustva mnogih ranijih pokoljenja
zatvorenika, Inokentij je neko vrijeme razbijao glavu, a onda je sam rijeio
problem, upravo onako kao to su ga rijeili i milijuni prije njega. Otkrio je
od ega e nainiti pojas: zavezao je hlae vezicama za cipele. Tek je tada
primijetio da su mu otrgnuli metalne vrhove s vezica. On nije znao da se
propisima Lubjanke predvia da zatvorenik moe nainiti turpiju i od takvih
vrhova pa njome propiliti reetke.
Jo uvijek nije ustanovio kako e zakopavati kaput.
Straar, vidjevi kroz rupu na vratima da se zatvorenik obukao, otkljuao je
bravu, zapovjedio Inokentiju da stavi ruke na lea i odveo ga u drugu sobu.

Tamo ga je ekao straar grimizna nosa, kojega je Inokentij ve poznavao.

"Skidaj cipele", rekao je ovaj mjesto pozdrava.
To nije bilo teko, budui da na cipelama nije bilo vezica, i one su i same
spadale. I razumije se, arape su mu bez podvezica spuznule do gleanj a.
Uza zid je stajala lijenika vaga, koja je sprijeda imala okomiti bijeli
stup, kojim se mjerila visina. Grimizni nos je pritisnuo Inokentija uz stup,
spustio prekicu na stupu do njegova tjemena i zapisao visinu.
"Sada moe navui cipele", rekao mu je.
A straar duga lica upozorio je s vrata:
"Ruke iza lea!"
33
U prvom krugu
513
Drei ruke iza lea, on je preao u boks broj 8, koji je bio samo dva koraka
daleko, preko puta u hodniku.
Inokentij je opet bio zakljuan u svom boksu.
S onu stranu zida stroj je jo uvijek zujao i prestajao.
Pridravajui kaput na grudima, Inokentij je umorno sjeo na stolicu. Otkad je
stigao u Lubjanku vidio je samo zasljeplju-jue svjetlo, zidove koji ga
pritiskuju i utljive tamniare bezizraajnih lica. Postupke kroz koje je
proao, jedan apsurdniji od drugoga, smatrao je ruganjem. Nije mu bilo jasno
da oni sainjavaju logiki lanac dogaaja: preliminarna pretraga operativaca
koji su ga uhapsili, utvrivanje zatvorenikova identiteta, registracija
uhapene osobe u zatvorskoj administraciji, temeljita pretraga po dolasku,
preventivne higijenske mjere, biljeenje znakova za identifikaciju i
lijeniki pregled. Ovi su postupci bacali zatvorenika iz ravnotee i liavali
ga sposobnosti da logiki misli, kao i mogunosti da se buni. Sada je
Inokentija muila jedna jedina elja - da spava. Zakljuivi da e ga neko
vrijeme pustiti na miru, i ne videi kako bi drukije uredio stvari, on je
postavio stolicu na stol, prostro svoj fini vuneni kaput sa sivim ovratnikom
od astrahana na pod, i legao je dijagonalno preko boksa. U prva tri sata svoga
boravka u Lubjanki on je stekao novo shvaanje ivota. Lea su mu bila na podu
a vrat mu je bio otro savijen u jednom uglu. Noge, previjene u koljenima,
bile su stisnute u drugom. U prvi as, prije nego to e mu udovi utrnuti,
osjetio je blaeno olakanje.
Ali nije uspio pobjei u duboki san; vrata su se ve otvorila s namjernim
treskom.
"Ustaj!" zapovjedila je ena.
Inokentij je jedva pomakao kapke.
"Ustaj! Ustaj!" uo je kako ona zapijeva iznad njegove glave.
"Ali meni se spava!"
"Ustaj!" dreknula je ena, naginjui se nad njega kao Meduza u snu.
Inokentij se s tekoom iskobeljao iz svog zgrenog poloaja i stao na noge.
"Molim vas odvedite me negdje gdje mogu lei i spavati", rekao je slabano.
"Zabranjeno je", rekla je Meduza s nebeskoplavim epoletama i zalupila vratima.
Inokentij se naslonio na zid i ekao, dok ga je ona dugo vremena promatrala
kroz rupu na vratima, odlazila, opet se vraala, pa opet odlazila.
Opet je pao na svoj kaput, iskoritavajui njezinu odsutnost.
I jo jednom je bio na rubu sna, kad su se vrata s treskom otvorila.
Nepoznati ovjek, visok i dovoljno jak da bude kakav kova ili kamenolomac,
stajao je na vratima, odjeven u bijelu kutu.

"Prezime?" upitao je.

"Volodin."
"Ponesi svoje stvari."
Inokentij je pokupio kaput i kapu, i s oima bez sjaja zateturao je za
straarom. Nalazio se u stanju potpune iscrpljenosti
514

i
a nije znao da li mu noge hodaju po ravnom, penju li se ili silaze. Jedva je
imao snage da se kree, i bio je spreman da legne tu, na pod, u hodniku.
Proveli su ga kroz nekakav uski prolaz, probijen u debelom zidu, u neki drugi
hodnik, koji je bio mnogo slabije odravan, i gdje su se otvorila vrata u
predsoblje kupatila. Tu, dajui mu komadi sapuna za pranje rublja, manji od
kutije ibica, straar mu je naredio da se otuira.
Inokentij je sporo reagirao. Bio je naviknut na besprijekornu istou
oploenih kupaonica. A ovo drveno kupatilo, koje bi se moda nekom obinom
ovjeku inilo prilino istim, njemu je izgledalo odvratno prljavim. Uspio je
pronai suho mjestace na klupi i tu se skinuo. S gaenjem je hodao po vlanim
drvenim reetkama, na kojima su se vidjeli otisci golih nogu i gumenih peta.
On bi bio sretan da se uope nije morao skidati i kupati, ah vrata su se
otvorila i kova u bijeloj kuti naredio mu je da stane pod tu.
Prostor za tu nalazio se iza jednostavnih tankih vrata sa dva otvora od
obina stakla - netipino za zatvore. Iznad etiri postolja od drvenih letava,
koja su, kako je Inokentij ustanovio, bila isto tako prljava, nalazile su se
etiri rue za tu, iz kojih je tekla prvoklasna vrua i hladna voda, ali
Inokentij to nije znao cijeniti. etiri tua za jednu osobu, a Inokentija to
nimalo nije veselilo. Da je znao da je u svijetu zatvorenika mnogo obinije da
se etiri zatvorenika kupaju pod jednim tuem, on bi bio mnogo zahvalniji za
ovu esnaesterostruku prednost. On je s gaenjem odbacio odvratni smrdljivi
sapun. U svih trideset godina ivota nikada u rukama nije imao ovakav komad
sapuna. Nije ni znao da ovako neto postoji. Za nekoliko trenutaka uspio se
oplahnuti, uglavnom skinuvi samo ostatke oiane pubine dlake, koja ga je
kakljala i nervirala nakon sisanja. Tako, s osjeajem da se nije uope oprao
nego da je samo nakupio jo prljavtine vratio se svojoj odjei da se obue.
v Ali uzalud. Klupe u predsoblju bile su prazne: iako unaka-eno, ipak
velianstveno odijelo sada je nestalo, i samo su njegove galose, u kojima su
stajale poderane cipele, jo uvijek bile ispod klupe. Vanjska su vrata bila
zakljuana, a rupa za gledanje zatvorena izvana. Inokentiju nije bilo druge
nego da sjedne na klupu kao goh kip, kao Rodinov mislilac, i da malo razmilia
o stvarima dok se sui.
"
Tada su mu izdali grubo, tisuu puta isprano zatvorsko donje rublje na kojemu
je sprijeda i straga bilo crnim slovima odtampano "Unutranji zatvor" i
etvrtastu krpu dva puta presavijenu, icoju Inokentij nije smjesta prepoznao
kao runik. Dugmad na rublju bila je nainjena od kartona, a uglavnom ga nije
ni bilo Rublje je imalo vrpce ali i vrpce su bile na mnogo mjesta pokidane.
Donje gae su za Inokentija bile kratke i tijesne i uljale su ga izmeu nogu.
S druge strane, potkoulja je bila prevelika i rukavi su mu visili preko
prstiju. Odbili su da mu ih zamijene jer ih je zaprljao im ih je obukao.
Odjeven u to nezgrapno rublje, Inokentij je dugo vremena sjedio u predsoblju.
Rekli su mu da se njegovo gornje odijelo nalazi
515
na "peenju". Rije je za Inokentija bila nova. U toku cijeloga rata, kada je
zemlja bila puna takvih aparata za "peenje", on sluajno nije vidio ni
jednoga. Ali besmislene rugalice ove noi bile su takve da mu se inilo
savreno razumljivim da moe postojati neka golema dijabolika tava u kojoj se
odijelo "pee".
Inokentij je pokuao trijezno razmisliti o svom stanju i odluiti to se uope
moe uiniti, ali njegove su se misli toliko zbrkale i toliko su se bavile
trivijalnim predmetima kao to je tijesno donje rublje, ili kao to je nekakva
tava u kojoj se pee kaput, ili paljivo oko iza rupe za promatranje, koje ga
motri kad god se poklopac odmakne.
Kupka mu je razbila san, ali slabost koja ga je i prije obuzimala, sada ga je

potpuno savladala. Poelio je da legne na neto suho i toplo i da nepokretno

lei dok opet ne pribere snagu, koja ga naputa. Ali ipak nije htio lei na
vlane i otre daske klupe na kojoj je sjedio.
Vrata su se otvorila, ali njegova odjea jo uvijek nije stizala s "peenja".
Rumena djevojka iroka lica u civilnoj odjei stajala je kraj straara
kupaonice. Stidljivo pokrivajui praznine u svom donjem rublju, Inokentij je
priao k vratima. Djevojka mu je pruila crvenkastu potvrdu - naredivi mu da
jedan primjerak potpie - kojom se ovjerava da je danas, 26. prosinca
Unutranji zatvor Slube sigurnosti Ministarstva unutranjih poslova SSSR-a
primio od Volodina, I. A., na uvanje: jedan uti metalni sat s poklopcem,
jedno naliv-pero s ukrasima od utog metala i perom od isto takvog metala,
jednu iglu za kravatu sa crvenim kamenom, jedan par dugmeta za manete s
plavim kamenovima.
Inokentij je opet neko vrijeme ekao, dok mu je glava padala na grudi. Konano
su mu donijeli odjeu. Kaput mu se vratio hladan i posve netaknut. Bluza,
hlae i koulja bili su mu zguvani, izblijedjeli i jo vrui.
"Niste li mogli paziti i na uniformu, kao to ste pazili na kaput?" upitao je
Inokentij uvrijeeno.
"Kaput ima krzno. Pa valjda vidi i sam!" kova je odgovorio kratko.
Cak i njegova vlastita odjea postala mu je nepoznata i odvratna nakon to je
bila na "peenju", i Inokentija su u toj sada stranoj i neudobnoj odjei
odveli opet u boks broj 8.
Zamolio je dvije porcije vode i pohlepno ih popio. Lonii su bili ukraeni
istom makom.
Tada se pojavila druga djevojka, i kad je on potpisao jedan primjerak, dala mu
je svijetloplavu potvrdu kojom se ovjerava da je danas, 27. prosinca
Unutranji zatvor Slube sigurnosti Ministarstva unutranjih poslova SSSR-a
primio od Volodina, I. A., jednu svilenu potkoulju, jedan par svilenih donjih
gaa, jedne naramenice i jednu kravatu. Zar je ve dvadeset sedmi?
Stroj je i dalje zvrjao svojim zlokobnim zvukom. Opet pod kljuem, Inokentij
je sloio ruke na stoli, naslonio glavu i pokuao tako zaspati.
"Zabranjeno je!" rekao je novi straar, koji je otvorio vrata. "to je
zabranjeno?" "Zabranjeno je naslanjati glavu."
516
Inokentij je ekao, dok mu je mozak bio u beznadnoj zbrci.
Opet su mu donijeli potvrdu, ovog puta na bijelom papiru, u kojoj je stajalo
da je Unutarnji zatvor Slube sigurnosti SSSR-a primio od Volodina, I. A., 123
rublja.
Opet je netko doao, nova osoba, ovjek u tamnoplavoj kuti, koju je navukao
preko skupog smeeg odijela.
Svaki put kad bi donijeli potvrdu pitali su ga kako se zove. Pa su i sad
poeli s pitanjima od poetka: Prezime? Ime i ime oca? Godina roenja? Mjesto
roenja?
A tada je novodolica zapovjedio:
"A sada polako!"
"to?" Inokentij je zbunjeno pitao.
"Polako za mnom. Ostavi stvari ovdje. Ruke iza lea!"
U hodniku su se zapovijedi izdavale snienim glasom, tako da zatvorenici u
drugim boksovima ne uju.
Pucketajui jezikom istom nevidljivom psu, ovjek u smeem odijelu odveo je
Inokentija kroz glavni izlaz u jedan drugi hodnik, pa zatim u neku veliku
sobu, koja nije nalikovala na zatvor. Zastori su bili sputeni na prozorima, a
u sobi su se nalazili stolovi i tapecirani namjetaj. Smjestili su Inokentija
na stolicu na sredinu sobe. Bio je uvjeren da e ga sada poeti ispitivati.
Ali umjesto toga iza nekog paravana dokotrljali su fotografsku kameru od
smeeg uglaanog drveta i usmjerili sjajne reflektore na Inokentija.

Fotografirali su ga jednom sprijeda i jednom iz profila.

ovjek u plavoj kuti koji je doveo Inokentija, uzeo mu je po redu svaki prst
desne ruke, uvaljao ga u ljepljivu crnu tintu, koja je bila premazana preko
nekakva cilindra, zacrnivi mu tako vrhove svih prstiju. Tada, drei vrsto
Inokentijeve prste, pritiskao ih je na list papira, brzo ih podiui. Pet
crnih otisaka s bijelim mreicama ostalo je na papiru.
Isto je tako postupio i s lijevom rukom. Iznad otisaka prstiju stajalo je:
"Volodin, Inokentij Artemijevi, 1919. Lenjingrad", a iznad toga debelim crnim
slovima:
uvati zauvijek.
Proitavi te dvije rijei, Inokentij je zadrhtao. Bilo je u njima neto
mistino, neto nadljudsko i natprirodno.
Dopustili su mu da oisti prste u slivniku, sapunom, etkom i hladnom vodom.
Bilo je teko skinuti ljepljivu tintu, jer se hladna voda od nje samo
odbijala. Inokentij je oribao vrhove prstiju nasapunanom etkom, ne pitajui
se kakva je to logika, da se ovjek mora kupati prije nego mu uzimaju otiske
prstiju.
Njegov sve posluniji i izmueni mozak bio je opinjen tim zlokobnim,
kozmikim rijeima:
uvati zauvijek.
517
84
DRUGI DAH
Inokentij nikad u ivotu nije proveo toliko dugaku no. Nije ni oka sklopio i
kroz glavu mu je prohujalo vie misli, nego to bi mu inae palo na pamet u
mjesec dana obinoga ivota. Imao je dovoljno vremena da razmilja, dok su mu
kidali zlatan vez diplomatske uniforme, dok je polugol sjedio nakon tuiranja,
i u mnogim boksovima u koje su ga zatvarali cijele noi.
Ponovo ga je zgromila istinitost rijei "uvati zauvijek".
Zaista, mogli oni dokazati ili ne, da je ba on telefonirao - a sada je barem
sasvim jasno, da su prislukivali razgovor - im su ga uhapsili znai da ga
vie nee pustiti. Poznavao je Staljinovu apu - taj ne doputa nikome da se
vrati u ivot. Bit e sretan, ako ga osude samo na robiju; u situaciji u kojoj
se nalazi moglo bi se lako desiti da ga poalju u jedan od preureenih
samostana, gdje bi mu zauvijek zabranili da danju sjedne ili da godinama
progovori jednu jedinu rije. Nitko nee nita znati o njemu, a on nee znati
nita o svijetu, pa makar i cijeli kontinenti promijenili zastave, makar se i
ljudi spustili na mjesec. A osim toga, te nijeme zatvorenike mogu lako i
poubijati negdje u samicama. Deavalo se i to.
Ali, boji li se on zaista smrti?
Isprva je Inokentij s radou doekivao svaki sitan dogaaj, svako otvaranje
vrata, sve to je prekidalo samou i njegov neobini novi ivot u stupici. Ali
sada je poelio da dobro razmisli i da pronae put do nekog vanog sada jo
nejasnog zakljuka. Gotovo se poveselio, kad su ga odveli u njegov prijanji
boks i ostavili ga tamo dugo vrijeme nasamo, premda su ga stalno promatrali
kroz rupu na vratima.
Iznenada, kao da mu se neka mrena podigla s mozga, i sve to je itao i mislio
u toku svog radnog vremena stajalo je sada pred njim u potpunoj jasnoi:
"Vjera u besmrtnost raa se iz pohlepe nezadovoljnih ljudi... Mudar ovjek
znade da je njegov ivot dovoljan da u njemu upotpuni cijeli krug moguih
zadovoljstava ..."
518
Ali radi li se tu zaista o zadovoljstvima? Imao je novaca, dobro se odijevao,
bio je potovan, imao je ena, vina, putovanja, ali u ovom trenutku on bi
bacio sve te uitke u zaborav za jedan trunak pravde i istine... i nita vie.
I koliko je drugih, nalik njemu, nepoznatih po licu i imenu, takoer zatvoreno

u obzidanim kutijicama ove zgrade? ovjeka moe dovesti do bjesnila pomisao da

umire, a da s njima ne izmjenjuje misli i duu!
Vrlo je lako izmiljati nekakvu filozofiju pod lisnatim kronjama stabala u
umalim razdobljima mira i reda, kada se nita ne deava.
Sada, kada nema ni olovke ni biljenice, sve to je isplivalo iz sjena njegova
sjeanja inilo mu se mnogo dragocjenijim. Jasno se sjetio:
"ovjek se ne smije bojati fizike patnje. Dugotrajna patnja nikada nije
vana; patnja, koja je vana, uvijek je kratka."
Kao sada, na primjer: sjediti bez sna, bez zraka, i dan na dan za redom u
boksu, gdje ovjek ne moe ispruiti noge, kakva je to patnja - dugotrajna ili
kratka? Je li vana ili nije? to je onda deset godina u samici, kad ovjek ne
uje ni jedne jedine rijei.
U sobi za fotografiranje i uzimanje otisaka prstiju Inokentij je primijetio da
je ve prolo jedan ujutro. Sada je moglo biti oko dva. Besmislena misao
svrdlala mu je u glavi, istiskujui druge ozbiljnije misli: njegov sat je
pohranjen u administraciji, i nastavit e da kuca, dokle god se pero ne odvije
dokraja i ne stane. Nitko ga vie nikad nee naviti; i sve dok njegov vlasnik
ne umre i njegovo vlasnitvo ne bude konfiscirano, sat e i dalje pokazivati
vrijeme - sat i minute - kad su mu kazaljke stale. Koje e vrijeme biti na
satu?
I eka li ga Dotty jo uvijek da pou na operetu? Je li telefonirala u
ministarstvo? Vjerojatno nije; oni su svakako sami doli da pretrae stan.
Stan je veoma velik. Morat e dovesti pet ljudi da ga isprevru. to e te
budale nai?
Dotty e traiti rastavu i ponovo se udati.
Karijera njegovog tasta e propasti - ovo e biti mrlja na njegovu rovau. I
on e biti prvi koji e sve izbrbljati i denuncirati Inokentija.
Svi koji su poznavali savjetnika Volodina lojalno e ga izbrisati iz pamenja.
utljivi Leviatan e ga smrviti i nitko na cijeloj zemlji nee doznati to se
s njime dogodilo.
A on je tako elio poivjeti, da vidi kako e biti na svijetu! Na kraju
krajeva, sve e se na zemlji stopiti u jednu cjelinu. Plemenska
neprijateljstva e prestati. Nestat e dravne granice, nestat e vojske.
Sazvat e se svjetski parlament. Izabrat e predsjednika planeta. On e
skinuti kapu pred ovjeanstvom i rei...
"Ponesi svoje stvari!"
"to?"
"Ponesi stvari!" "Kakve stvari?" "Ove tvoje krpe, zna se."
519
Inokentij je ustao, drei kaput i kapu koji su mu sada bili posebno
dragocjeni, jer se nisu upropastili na "peenju". Na vratima se, provukavi se
kraj stalnoga straara, pojavio crnoputi, drski stariji narednik s
nebeskoplavim epoletama. Inokentij se pitao gdje samo pronalaze ovakve tipove.
I kakve im samo zadatke daju.
Usporeujui odgovore s listom papira, narednik je upitao:
"Prezime?"
"Volodin."
"Ime i ime oca?"
"Koliko ete me puta jo to pitati?"
"Ime i ime oca?"
"Inokentij Artemijevi."
"Godina roenja?"
"1919."
"Mjesto roenja?"
"Lenjingrad."
"Ponesi stvari. Mar!"

I on je poao naprijed, pucketajui jezikom.

Ovog puta izali su u dvorite, a zatim niz nekoliko stepenica u tamu onog
drugog, natkrivenog dvorita. U mozgu mu je sinula pomisao: vode li ga na
strijeljanje? Prialo se da se smaknua uvijek vre nou u podrumima.
Ali u tom tekom trenutku Inokentij se sjetio da se upita: zato bi mu davali
potvrde o pohranjenom vlasnitvu, ako ga namjeravaju strijeljati? Ne,
strijeljati ga nee.
Inokentij je jo uvijek vjerovao u razumnu, inteligentnu koordinaciju svih
krakova udovita.
Neprestano pucketajui jezikom, crnoputi narednik odveo ga je u drugu zgradu,
i kroz tamnu veu doveo ga do lifta. Neka ena s naramkom tek izglaanog utosivog rublja stajala je sa strane i promatrala kako Inokentij a uvode u.
dizalo. I premda mlada pralja nije bila lijepa, premda je njen drutveni
poloaj nizak, i premda je Inokentij a promatrala istim onim neprozirnim
kamenim i ravnodunim pogledom, kao i druge mehanike lutke u Lubjanki, ipak
je Inokentij u njenoj nazonosti osjetio zbunjenost, kao i onda kad su mu
druge djevojke donosile ruiaste, plave i bijele reverse. Pralja ga je
vidjela u tako jadnom i slomljenom stanju, da ga je jamano morala promatrati
s poniavajuom suuti.
Ali i ta je misao iezla isto tako brzo kao to se i pojavila. Kao da je to
uostalom vano? "uvati zauvijek."
Stariji narednik zatvorio je vrata dizala i pritisnuo dugme na kojem nije
pisao nikakav broj.
U asu kad je motor dizala proradio Inokentij je prepoznao zvuk tajnog stroja
za koji je mislio da melje kosti zatvorenika iza zidova boksa.
Tuno se nasmijeio: ova ugodna pogreka podigla mu je raspoloenje.
Dizalo je stalo. Crnoputi narednik izveo je Inokentija na odmorite
stepenita, a zatim ravno u iroki hodnik. Ovdje je primijetio mnoge straare
s nebeskoplavim epoletama i bijelim
520
iritima. Jedan od njih zakljuao je Inokentija u boks bez broja. Bio je to
prostraniji boks, moda desetak kvadratnih metara, slabo osvijetljen, i inilo
se da nije ba veoma ist. Cementni pod je bio izrovan, a u jednom zidu
nalazila se ugraena uska drvena klupa, dovoljno duga da na njoj sjede tri
ovjeka odjednom. U boksu je bilo prohladno, i zbog hladnoe izgledalo je jo
odboj-nije. I tu se nalazila rupa za promatranje, ali njen se poklopac nije
toliko esto pomicao.
Izvana su se uli prigueni zvukovi cokula, koje struu po podu. Oigledno su
straari neprestano dolazili i odlazili. U unutarnjem zatvoru odvijao se
ivahan noni ivot.
Inokentij je isprva mislio da e ga drati u vruem, uskom, sjajno
osvijetljenom boksu broj 8, i muilo ga je to tamo nema mjesta da isprui
noge, to ga oi bole od svjetla, i to nema zraka za disanje. Sada je shvatio
svoju pogreku i uvidio da e ivjeti u ovom prostranom, negostoljubivom boksu
bez broja. Zgrozio se kad je pomislio da e mu se noge smrznuti na cementnom
podu, da e ga stalno struganje i udaranje cipela smetati, i da e ga
deprimirati pomanjkanje svjetla. Osjetio je neodoljivu elju da ima prozor!
Samo veoma mali prozor, kao uzniki pro-zori na opernim kulisama; ali nije
bilo ak ni toga.
ovjek moe uti bezbrojne prie i proitati bezbrojne memoare o zatvoru, ali
nikad ne moe zaista zamisliti kako izgleda: hodnici, stubita, bezbrojna
vrata, straari koji dolaze i odlaze, narednici, posluga. Veliki zatvor
Lubjanka, koji sav vrvi od nonog ivota, a ipak ne moe vidjeti nigdje ni
jednog drugog zatvorenika. Bilo je nemogue vidjeti nekoga kao to si sam,
nemogue je bilo uti kakvu neslubenu rije, a izgovorilo se ak i veoma malo
slubenih. inilo se kao da je cijelo to golemo poduzee budno cijele noi

samo radi njega, da bi se bavilo samo njim i njegovim zloinom.

Namjerni razorni efekt prvih sati u zatvoru jest da izoliraju novog
zatvorenika od njegovih drugova tako da on ne nae nikoga tko bi ga malo
ohrabrio, i da osjea da se teina cijelog zamrenog aparata spustila samo na
njegova lea.
Inokentijeve misli krenule su nesretnim pravcem. Telefonski poziv, koji ga je
samo dan ranije ispunjao ponosom, kao plemenita gesta, sada mu se inio
postupkom brzopletim i besmislenim, nalik samoubojstvu.
Sad je imao dovoljno prostora da seta gore-dolje, ali bio je iscrpljen,
izmoren postupcima, pod kojima je proveo no, i nije imao snage za etnju.
Nakon nekoliko koraka sjeo je na klupu i nemono objesio ruke niz tijelo.
Koliko je velikih planova zakopano u ovim zidovima, zatvoreno u boksovima, i
zauvijek e ostati nepoznato potomstvu?
Ta prokleta, dva puta prokleta preosjetljivost. Danas ili sutra Inokentij je
mogao odletjeti u Pariz, gdje bi brzo zaboravio na tog jadnika, koga je htio
spasiti... kojega, unato svojim naporima, na kraju i nije uspio spasiti.
Dok je zamiljao putovanje u Pariz, a naroito prvih nekoliko dana u tom
gradu, dah mu je zastao od vrtoglave daljine i neostvarljivosti slobode. Htjelo mu se da grebe zid, da bi dao oduka svojoj
nemoi.
Ali otvaranje vrata spasilo ga je da na taj nain ne prekri zatvorske
propise. Ponovo su provjeravali njegov identitet, a Inokentij im je odgovarao
kao iz duboka sna. Opet su mu zapovjedili da izae "sa svojim stvarima".
Budui da se prilino ohladio u boksu, sada je kapu nosio na glavi, a kaput
prebacio preko ramena. Izaao je tako iz boksa, ne shvativi da bi mu to
omoguilo da pod kaputom nosi par napunjenih pitolja ili kakav bode.
Zapovjedili su mu da ruke uvue u rukave, i tek onda da gole ruke stavi iza
lea.
Opet uz pratnju pucketanja jezika, odveli su ga do stubita blizu dizala. Bilo
bi zanimljivo zapamtiti koliko je zaokreta napravio, koliko stepenica preao,
a tada u dokolici po sjeanju nacrtati plan zatvora. Ali njegove percepcije
svijeta toliko su se promijenile, da se kretao okolo potpuno tupo, i do
svijesti mu uope nije dopiralo koliko dugo silaze tim stepenicama. Tada im je
iznenada iz nekog drugog hodnika na put stupio novi, visoki straar isto tako
energino pucketajui jezikom, kao i onaj koji vodi Inokentija. Inokentijev
straar otvorio je iznenada vrata zelene daane straarnice, koja je
ispunjavala ionako tijesno odmo-rite stubita, gurnuo ga unutra i naslonio se
na vrata, da se ne bi sluajno otvorila. Unutra je bilo jedva toliko mjesta da
se moe stajati, a odozgo je dopiralo samo mutno svjetlo iz hodnika; stra-ara
nije imala stropa.
Prirodna ljudska reakcija bila bi da ovjek glasno protestira, ali Inokentij,
koji se ve navikao na nerazumljiva iskuenja i utljive postupke u Lubjanki,
mirno se pokorio: radio je ono to zatvor od njega zahtijeva.
Ali konano je shvatio zato straari u Lubjanki pucketaju jezicima! Na taj
nain upozoravaju druge straare da sprovode zatvorenika. Straari ne smiju
nikako dopustiti da se zatvorenici sastanu, da ne bi jedan drugoga ohrabrivali
ma i samim pogledima.
Proveli su prvo jednog, a zatim drugog zatvorenika, pa tek tada izveli
Inokentija iz daare i uputili se dalje.
Tu, na posljednjim metrima puta u podzemlje, Inokentij je primijetio kako su
stepenice istroene. Nikada neto slino nije vidio u ivotu. Ovalne upljine
bile su izdubljene gotovo do pola svake stepenice, od strana prema sredini.
Stresao se od groze. U trideset godina koliko je nogu moralo proi ovuda da bi
se kamen ovako izglodao! I od svake dvojice, koji su ovuda prolazili, jedan je
bio straar, a drugi zatvorenik.
Na odmoritu su se nalazila zakljuana vrata s malim, reetkama optoenim

prozorom, koji je bio vrsto zatvoren. Ovdje je Inokentij opet doivio neto
novo: morao je stati licem k zidu. Ipak, krajikom oka uspio je vidjeti kako
je njegov straar pritisnuo elektrino zvonce, i tek tada se reetkasti prozor
oprezno otvorio i zatvorio. Iznenada, s glasnim zveketom kljua, vrata su se
otvorila. Netko, Inokentiju nevidljiv, izaao je i upitao:
"Prezime?"
522
Instinktivno, Inokentij se okrenuo da pogleda osobu koja mu se obratila i
zaas je ugledao lice koje nije bilo ni muko ni ensko, podbulo, objeeno, s
velikom crvenom brazgotinom od neke opekotine, a malo nie vidio je porunike
zlatne epolete.
Porunik je povikao:
"Ne okrei se!"
I nastavio je istim onim monotonim pitanjima, na koja je Inokentij odgovarao,
obraajui se bijeloj buci pred svojim oima.
Kad je utvrdio da je zatvorenik dao isti opis kao to je onaj na kartonu
arhiva, i da se jo uvijek sjea godine i mjesta svoga roenja, podbuhli je
porunik pozvonio na vrata, koja je prije toga paljivo zakljuao. Opet se
kraun na reetkastom prozoru oprezno povukao, i netko je provirio kroz otvor.
Prozor se opet zatvorio, klju je opet zazveketao, i vrata su se otvorila.
"Naprijed!" rekao je podbuhli porunik opeena lica.
Uli su i vrata su glasno za njima tresnula.
Inokentij je imao tek toliko vremena da vidi kako mu se pratioci dijele: jedan
ispred njega, jedan nadesno, jedan nalijevo - i da promotri tamni hodnik s
mnogim vratima, stolom, i por-tirskim ormariem i jo nekoliko straara kraj
ulaza, kada mu je u tiini porunik zapovjedio tiho ali jasno:
"Licem k zidu! Ne mii se!"
Bio je to glup poloaj: zuriti u crtu gdje se spaja maslinasta uljena boja i
bijela buka i osjeati nekoliko pari neprijateljskih oiju, koje su ti se
uprle u potiljak.
Oigledno su provjeravali njegov karton. Tada je porunik gotovo apatom izdao
zapovijed koja se razgovjetno ula u dubokoj tiini:
"U trei boks."
Inokentijev se straar odmaknuo od stola i pazei da mu kljuevi ne zvone,
poao je nadesno niz hodnik pokriven krpenorn trakom.
"Ruke iza lea! Krei!" rekao je veoma tiho.
Malo dalje hodnik je zaokretao. Slijedila su zatim jo dva zaokreta. Du jedne
strane hodnika pruao se isti neutralni masli-nasto obojeni zid, a du druge
redalo se nekoliko vrata s ulatenim ovalnim ploicama s brojevima: 47, 48,
49.
Ispod brojeva nalazili su se poklopci rupica za gledanje. Osjetivi toplinu od
blizine novih prijatelja, Inokentij je poelio da podigne jedan od poklopaca i
da na trenutak pritisne oko uz rupu, da pogleda u samotniki ivot u eliji.
Ali straar ga je brzo vukao naprijed, a osim toga, Inokentija je ve zarazila
zatvorska pasivnost - premda, ega se zapravo izgubljen ovjek jo uvijek ima
bojati?
Na nesreu za ljude, a na sreu za njihove vladare, ljudsko je bie tako
sainjeno da dok god ivi u njemu ima uvijek neto vie nego to mu se moe
oduzeti, ak i ovjek kojega doivotno zatvaraju, koji je lien kretanja,
neba, obitelji, imutka, moe, na primjer, biti premjeten u vlanu samicu po
kazni, moe ga se liiti tople hrane, moe ga se batinati, i on e te male
dodatne kazne osjeati jednako bolno, kao i svoj raniji pad s visina slo523
bode i obilja. Da bi izbjegao te konane muke, zatvorenik posluno slijedi
poniavajui i mrski zatvorski reim, koji postepeno
ubija u njemu ljudsko bie.

Iza posljednjeg zaokreta, vrata su se redala veoma nablizu i ulatene ploice

s brojevima glasile su: 1, 2, 3.
Straar je otvorio vrata treeg boksa irokim pokretom, kao domain koji eli
dobrodolicu, to je na ovom mjestu bilo prilino komino. Inokentij je
primijetio humor te kretnje i paljivije pogledao straara. Bio je to niski,
pleati momak, glatke crne kose i kosih uskih oiju nalik na posjekotine.
Izgledao je prilino zloudno, ni njegove se oi a ni njegove usne nisu
smijeile, ali nakon tuceta ravnodunih lica namjetenika Lubjanke, koje je
Inokentij upoznao te noi, zlobno lice ovog posljednjeg dojmilo ga se kao
razmjerno prijazno.
Kad su ga zakljuali u boks, Inokentij se ogledao oko sebe. Nakon jedne noi,
ve se smatrao strunjakom za boksove, budui da je imao prilike da ih
nekoliko usporedi. Ovaj novi bio je velianstven: neto vie od metar irok,
neto vie od dva dugaak, s podom od parketa, a gotovo sav prostor zauzimala
je dugaka i ne previe uska drvena klupa, ugraena u zid. Kraj vrata je
stajao mali esterokutni drveni stoli, koji ak nije bio ni uzidan. Boks je
bio dakako potpuno zatvoren i bez prozora, vidio se samo mali reetkom
pokriveni dovod zraka na stropu. Strop je bio veoma visok - cijela tri metra.
Zidovi su bili bijelo obukani i bljetali su pod svjetlom arulje od dvjesta
svijea, koja je visila u eljeznom kavezu iznad vrata. Snano svjetlo grijalo
je boks, ali
je bilo i bolno za oi.
Znanost, kako biti zatvorenik, ui se brzo i jednom zauvijek. Ovoga puta
Inokentij nije uope gajio lanu nadu da e dugo ostati u udobnom novom boksu.
Kada je vidio dugu golu klupu, uenik, koji je sa svakim satom bio sve manje
uenik, znao je da je njegov prvi problem kako da se malo naspava. Kao kakvo
mladune umske zvijeri, koje je ostalo bez majke i koje ui kako da se samo
odri na ivotu, Inokentij se smjesta dao na posao, da od svog kaputa napravi
prostirku, savijajui ovratnik od astrahana i rukave tako da sainjavaju
uzglavlje. Smjesta se pruio na klupu. inila mu se veoma udobnom. Sklopio je
oi i spremio se na spavanje.
Ali san mu nije dolazio na oi. Prije, kad nije imao prilike da spava, uspio
je dva puta zadrijemati. Proao je kroz sve rae iscrpljenosti. Ali ovdje,
gdje je mogao spavati, ostajao je potpuno budan. Neprekidno uzbuenje dralo
mu je oi otvorene, i nikako nije htjelo popustiti. Borei se da bi izbjegao
aljenja i nagaanja, Inokentij je pokuao da pravilno die i da broji do...
Zaista je strano kad ovjek ne moe spavati, a cijelo mu je tijelo toplo i
moe ispruiti noge koliko hoe i straar zbog nekog razloga ne otvara vrata s
treskom.
Leao je tako pola sata i konano se tkivo njegovih misli stalo rasplinjavati
i neka strana teina spopala mu je tijelo.
Ali tada se Inokentiju uinilo da je upravo nemogue zaspati dok gori ovo
luako svjetlo. Ne samo da je rasvjetljavalo naran-dastim sjajem mrak iza
njegovih sputenih kapaka, nego se inilo
524
da mu s neizdrivom snagom pritiskuje i same one jabuice. Ovaj pritisak
svjetla, koji Inokentij nikada prije nije iskusio, tjerao ga je u ludilo.
Prevrui se s boka na bok, uzalud pokuavajui da nae poloaj u kojem e
izbjei teak pritisak svjetlosti, Inokentij je konano u oaju odustao, sjeo
i spustio noge na pod. Poklopac na rupi za gledanje esto se pomicao. Kada je
uo, kako poklopac strue, brzo je podigao prst.
Vrata su se otvorila bez uma. Kosooki straar pogledao je Inokentija bez
rijei.
"Molim vas! Zagasite svjetlo!" rekao je Inokentij. "Zabranjeno je", rekao je
straar neumoljivo.
"Pa onda stavite manju arulju. to e vam tako jaka arulja za ovako mali...

boks ?"
"Ne govori tako glasno", rekao je straar tiho. I zaista, iza njegovih lea
veliki hodnik i cijeli zatvor bili su tihi poput groba. "arulja je onakva
kakva mora biti."
Ali ipak u njegovom bezizraajnom licu vidjelo se neto ivo. Kad je iscrpio
tu temu i shvatio da e se vrata zatvoriti, Inokentij je upitao:
"Dajte mi malo vode."
Kosooki straar je kimnuo glavom i tiho zakljuao vrata. Neujno se odmaknuo
od boksa po traci od jute. Kad se vratio, klju jedva da je zveknuo, a on je
poput duha stajao na vratima s loniem vode u rukama. Kao i onaj na prvom
katu, loni je imao sliku make, ali ova nije nosila naoari, nije imala
knjige i u njenoj blizini nije bilo ptice.
Inokentij je s uitkom ispio vodu. Izmeu gutljaja gledao je straara, koji
nije odmah otiao, nego je samo donekle pritvorio vrata, onoliko koliko su mu
ramena dozvoljavala i protiv svih propisa namignuo mu i tiho ga upitao:
"Tko si bio prije?"
Kakav udan osjeaj kad te prvi puta u toku cijele noi oslovi ljudsko bie!
Zaprepaten ivahnim tonom pitanja, iako ga je straar tek kradomice
promrmljao, i opinjen nemilosrdnim "bio" i "prije", Inokentij je povjerljivo,
kao kakav zavjerenik, rekao straaru apatom:
"Diplomat. Dravni savjetnik."
Straar je suutno kimnuo glavom, i rekao:
"A ja sam bio mornar na Baltiku." Tada je dodao sporije: "Zato si ovdje?"
"Ne znam ni sam", rekao je Inokentij, iznenada oprezan. "Nita posebno."
Straar je opet suutno kimnuo.
"Tako svi isprva kau", izjavio je. I sa zbunjenim izrazom na licu doda:
"Hoe li... piati?"
"Ne sada", rekao je Inokentij, slijep kao i svaki novajlija, ne znajui da je
ta ponuda najvea usluga u straarevoj moi i jedna od najveih privilegija na
zemlji, nedohvatljiva zatvorenicima, osim kada to propisi odreuju.
525
Nakon ovako plodne konverzacije, vrata su se zatvorila i Ino-kentij se opet
ispruio po klupi, borei se protiv pritiska svjetla na nezatiene kapke.
Pokuao je pokriti oi rukom, ali mu je ruka utrnula. Mogao je moda saviti
rupi i njime pokriti oi, ali gdje mu je sada rupi? Ah, zato ga nije
podigao s poda? Kakva je budala bio jo sino!
Male stvari - rupi, prazna kutija ibica, komadi grubog konca, bakelitno
dugme - to je zatvorenikovo najvee blago. Uvijek doe trenutak kada se neto
od toga pokae nenadoknadivim i spasonosnim.
Iznenada su se vrata otvorila. Kosooki straar ugurao je u Inokentijev naruaj
madrac s crvenim prugama. Kakvo udo! Ne samo da Lubjanka ne prijei
zatvorenicima da spavaju: ona se brine za njihovu udobnost. U madrac su bili
zamotani mali jastuk od perja, jastunica i plahta - obje s odtampanim
slovima UNUTARNJI ZATVOR - i siva deka.
Pravi blagoslov! Sada e spavati! Njegovi prvi dojmovi u zatvoru bili su
previe crni. Predosjeajui uitak on je po prvi puta u svom ivotu uvukao
jastuk u jastunicu vlastitim rukama, i prostro plahtu. Madrac je djelomino
visio preko ruba klupe. On se skinuo, legao, pokrio oi rukavom bluze, pa ga
sada svjetlo nije uope smetalo. Poeo je tonuti u dubok, dubok san.
Ali vrata su se otvorila s treskom i straar je rekao:
"Vadi ruke ispod ebeta."
"to vam to treba?" povikao je Inokentij, na rubu suza. "Zato ste me
probudili? Pa jedva sam zaspao."
"Ruke van", ponovio je straar hladno. "Ruke se moraju vidjeti."
Inokentij je posluao, ali vie nije bilo tako jednostavno zaspati s rukama
povrh ebeta. Bilo je to dijaboliko pravilo. Prirodan je, duboko ukorijenjen,

iako ne uvijek zamijeen, obiaj ovjeka da ruke skriva dok spava, da ih

pritiskuje uz tijelo.
Inokentij se prevrtao i bacakao dugo vremena, privikavajui se novom
ponienju. Ali na kraju krajeva san je poeo i to pobjeivati. Slatka opojna
maglica polako mu je obuzimala svijest.
Iznenada je doprla do njega buka iz hodnika: dolazila je sve blie i blie.
Udarali su po vratima. Stalno su ponavljali iste ne-razgovjetne rijei. I evo
- sada su kod susjednih vrata. A tada su se otvorila i Inokentijeva vrata.
"Buenje!" neumoljivo je najavio mornar s Baltika.
"to vam je? Zato?" zaurlao je Inokentij. "Cijele noi nisam spavao."
"Takav je propis! U est sati buenje!" rekao je mornar i poao dalje.
U tom trenutku Inokentij je osjetio potrebu za snom s naroitom snagom. Ponovo
je legao na postelju i vrsto zaspao gotovo smjesta.
Ali isto tako brzo, kosooki straar otvorio je vrata s treskom i ponovio:
526
"Buenje! Buenje! Savijaj madrac."
Inokentij se podboio na lakat i kroz maglu pogledao svoga muitelja, koji mu
se prije jednog sata inio pristojnim ljudskim biem.
"Ali ja nisam spavao, zar ne razumije?" "Ne znam ja nita o tome."
"Ali ako sada savijem madrac i ustanem, to u raditi?" "Nita. Sjediti." "Ali
zato?"
"Zato to je est sati, rekao sam ti." "Onda u spavati stojei." "Ne po danu.
Ja u te probuditi."
Inokentij je uhvatio glavu rukama, ljuljajui se naprijed, natrag. Traak
suuti kao da se pojavio na licu kosookog straara. "Hoe li se umi ti?"
"Pa... da, hou", rekao je Inokentij, promijenivi miljenje. I posegnuo je za
svojim odijelom.
"Ruke iza lea! Mar."
Praonica je bila odmah iza ugla. Kada je izgubio svaku nadu da e moi spavati
u satima koji dolaze, Inokentij je skinuo koulju i poeo se do pasa prati
hladnom vodom. Prolijevao je obilno vodu po cementnom podu goleme hladne
praonice. Vrata su bila zatvorena, straar ga nije smetao.
Moda je zaista ljudsko bie, ali zato ga je onda tako zlobno zaboravio
obavijestiti da je buenje u est?
Hladna je voda sprala s njega otrov umora. U hodniku se pokuao raspitati za
doruak. Straar mu je zabranio da govori, ali kad su doli u boks rekao mu
je:
"Nema doruka."
"to time misli? to e onda biti?"
"U osam sati dobit e sljedovanje, pa eer i aj."
"to je sljedovanje?"
"Samo kruh."
"A kad e biti doruak?"
"Doruka nema. Prvo dolazi ruak."
"I ja moram neprestano sjediti?"
"Dosta je razgovora."
Ve je gotovo sasvim zatvorio vrata, kad je Inokentij podigao prst.
"to je sad, to jo hoe?" upitao je baltiki mornar opet otvarajui vrata.
"Odsjekli su mi dugmeta i rasporili mi podstavu bluze. Tko e mi to saiti?"
"Koliko dugmeta?"
Prebrojali su dugmeta kojih nema.
Vrata su se zatvorila, ali uskoro su se opet otvorila, uvar mu je dao iglu,
nekoliko komadiaka konca, i nekoliko kotanih, bakelitnih i drvenih dugmeta
razliite veliine.
"to e mi to? To nisu ona koja su mi odsjekli."
"Uzmi ih! Nema vie ak ni takvih!" dreknuo je straar.

I po prvi put u ivotu Inokentij je stao ivati. Isprva nije znao da treba
navlaiti vrak konca, da bi ga se moglo provui kroz uicu igle, niti kako
treba napraviti vor, kad zavri. Budui da nije mogao upotrijebiti iskustvo
nakupljeno kroz tisuu godina, on je ponovo sam za sebe izmislio ivanje.
Mnogo se puta ubo u prst, i njegove osjetljive jagodice poele su ga boljeti.
Trebalo mu je dugo vremena da zaije podstavu bluze, i da izravna futer
kaputa. Mnoga je dugmeta saio na kriva mjesta, tako da mu se uniforma, kad ju
je zakopao, na sve strane zatezala.
Ali ovaj spori usredotoeni posao ne samo da je Inokentiju skraivao vrijeme,
nego ga je i potpuno smirio. Njegovi su se osjeaji sredili, i on vie nije
trpio od straha i oaja. Ve je jasno shvaao da ak ni ovaj legendarni ponor
uasa, zatvor Velika Lub-janka nije toliko straan, i da ovdje isto mogu
ivjeti ljudi od krvi i mesa. Ah, kako bi ih volio upoznati!
Evo ovjeka koji nije spavao cijele noi, koji nije jeo, iji je ivot
smrvljen u prainu u roku od desetak sati, a uspio je iznenada da doe do onog
drugog daha kakav dobiva atletiar kad proe krizu i zahvaljujui kojem
njegovo napregnuto tijelo moe nastaviti trku bez umora.
Novi straar mu je oduzeo iglu.
Tada su mu donijeli komad od oko pola kilograma vlanog crnog kruha - s
dodatnom klinastom krikom, da bi se dopunila teina propisane porcije - i
dvije okrhnute kockice tvrdog eera.
Nasuli su mu vrui aj u loni sa slikom make i obeali da e mu kasnije
dati jo.
Sve je to znailo da je osam sati, 27. prosinca.
Inokentij je bacio cjelodnevnu porciju eera u alicu i poeo ga mijeati
prstom. Ali voda je bila tako vrua da mu prst nije mogao izdrati. Tada je
mijeao aj vrtei loniem, ispio i podigao ruku da zamoli jo. Jelo mu se
nije nimalo.
Stresavi se od uitka, Inokentij je popio drugi loni, bez eera, uivajui
u samoj aromi aja.
Njegove su se misli razbistrile do jasnoe kakvu nikada prije u ivotu nije
doivio.
Stao je koraati uskim prolazom izmeu klupe i zida, u oekivanju posljednje
bitke. Tri kratka koraka naprijed, tri kratka koraka natrag.
Jo jedna od epikurovih misli - koju bi se vrlo teko moglo juer na slobodi
bilo shvatiti, bilo pobijati - pojavila mu se u mozgu:
"Unutarnji osjeaj zadovoljstva i nezadovoljstva najvee je mjerilo dobra i
zla."
To znai, prema Epikuru, da je ono to se ovjeku svia dobro, a ono to mu se
ne svia zlo.
Filozofija divljaka.
528
Staljin uiva u ubijanju - znai li to da je ubijanje za njega vrlina? I
budui da injenica to je ovjek zatvoren zbog toga to je pokuavao nekoga
spasiti nije na kraju krajeva dovela ni do kakva zadovoljstva, znai li to da
je zla?
. . ,^e! Dobro * zl su sada za Inokentija bili opipljivi i odreeni i
vidljivo su se razlikovali jedno od drugog, po ovim svijetlosivim 5o o-P
Vim maslinastim zidvima, po ovoj prvoj zatvorS ovih visina borbe i patnje, do kojih se Inokentij uzdigao
djeteta* StarSa filZOfa lnila mU
Se ka blebetanJe miog Vrata su
tresnula.
"Prezime?" iznenada je upitao novi straar azijatska lica.
"Volodin."
"Na ispitivanje! Ruke iza lea!"
nrtJv01^ jL !,tavi mke iza sebe" * drei SIavu visko, kao ptica kada pije

vodu, izaao je iz boksa.

N
34
U prvom krugu
529
85
JUTRO KAZNE ZA MUKETIRE
I u araki je bilo vrijeme doruku i jutarnjem aju.
Ovaj dan, u kojem rani jutarnji sati nisu predskazivali nita osobito, bio je
isprva neobian samo po tome to je stariji porunik usterman maltretirao sve
oko sebe; upravo kad je trebalo da preda dunost u svojoj smjeni pokuao je
sprijeiti zatvorenike da spavaju i nakon buenja. Vani je bilo neugodno.
Nakon jueranje jugovine, nou je stegao jaki mraz i staza je bila pokrivena
ledom. Mnogi zekovi su izali, kliui se obili jedan krug i vratili se u
zatvor. U sobama su neki zekovi sjedili na donjim leajevima. Drugi su sjedili
na gornjim, maui objeenim nogama, ili sjedei po turski podvijenih nogu.
Nisu se nimalo urili da ustanu; eali su se po prsima, zijevali i poeli
ranije nego obino mrzovoljno zavitlavati jedan drugoga i praviti mrane
viceve na raun svoje nevoljne sudbine. Prepriavali su snove - omiljela
zabava zatvorenika.
Ali dok je meu tim snima bilo onih uobiajenih, o tome kako ovjek prelazi
preko uskoga mosta iznad mutne rijeke ili kako navlai visoke izme, ni jedan
od snova nije predskazao transport iz logora.
Toga je jutra Sologdin izaao kao obino da pili drva. U toku noi drao je
prozor djelimino otvoren, i prije nego to je otiao do gomile drva, otvorio
ga je irom.
Rubin, koji je imao leaj uz isti prozor, nije rekao ni rijei Sologdinu.
Kasno je bio legao i opet je patio od nesanice. Osjetio je hladan propuh od
prozora, ali nije prosvjedovao protiv te neprijateljske geste. Umjesto toga
obukao je svoj podstavljeni kaput i krznenu kapu sa sputenim naunjacima, i
odjenuvi se tako, pokrio je glavu ebetom i leao zgren, ne ustajui za
doruak, ne obraajui panje na ustermanove prijekore i na opu buku u sobi,
oajniki pokuavajui da produi propisane sate sna.
Potapov, koji se spustio s gornjeg leaja i poao u etnju, naao se prvi na
doruku. Ve je popio aj, napravio krevet u obliku potpuno pravilnog
paralelograma i
sjeo na nj
itajui
530
novine. Ali u dubini due udio je da poe na posao. Danas je trebalo ispitati
jedan zanimljivi dio aparature, koji je sam sastavio.
Za doruak je bila kaa od prosa i s tog razloga mnogi zeko vi nisu htjeli
dorukovati.
Gerasimovi je ipak sjedio u blagovaonici dugo vrijeme, paljivo i sporo
stavljajui male liice prosene kae u usta. Iz suprotnog ugla poluprazne
blagovaonice Nerin mu je kimnuo, sjedajui sam za stol i jedui bez apetita.
Zavrivi doruak, Nerin se popeo na vlastiti leaj da tu provede posljednjih
petnaest minuta slobodnog vremena. Leao je i gledao u luk stropa.
Soba je umjela od razgovora o Ruskinoj sudbini. On se prole noi nije vratio
i zekovi su znali da je uhapen i zatvoren u mali mrani kavez u upravnoj
zgradi.
Nisu govorili otvoreno, nisu ga glasno nazivali dvostrukim uhodom, ali to se
razumijevalo. S obzirom na to da se njegova kazna nije mogla poveati, i da mu
se ne moe dati jo jedan rok povrh onoga koji ima, oni su raspravljali nee
li se njegovih dvadeset pet godina popravnog radnog logora pretvoriti u
dvadeset pet godina samice. Specijalni zatvori, koji se sastoje iskljuivo od
samica, gradili su se te godine, i osuda na samotnu robiju sve vie je i vie
dolazila u modu. Dakako, ikin nee podii optubu protiv Ruske zbog toga to
je dvostruki pijun. Ali ono to je ovjek skrivio i ono zbog ega ga

stavljaju pod sud ne mora nuno biti isto. Uhodu, na primjer, mogu optuiti
zbog toga to ima crnu kosu i odrediti mu kaznu kakva ve sljeduje crnokose
ljude.
Nerin nije znao razmjere Ruskine prisnosti s Klarom i tako nije bio siguran
smije li s njome razgovarati i malo je ohrabriti. I kako bi mu to moglo poi
za rukom?
Usred opeg smijeha, Rubin je odbacio ebe i sjeo na postelju u krznenoj kapi
i podstavljenom kaputu. On je uvijek veoma dobroudno primao smijeh, koji je
namijenjen njemu osobno. Skidajui kapu, ali zadravajui kaput i ne ustajui
da se obue - to je sada bilo posve besmisleno, kada je ve prolo vrijeme
odreeno za etnju, pranje i doruak - on je zamolio da mu netko natoi au
aja. Sjedei tako, slijepljene i raupane brade, gurao je u usta bijeli kruh
i maslac i zalijevao ih vruom tekuinom, a da toga uope nije bio svjestan.
Prije nego je uspio ras-trljati san s oiju, ve se udubio u nekakav roman
Uptona Sin-claira koji je drao slobodnom rukom, dok je u drugoj drao au.
Bio je u najmranijem moguem raspoloenju.
U araki su se odvijali jutarnji obilasci. Mlai porunik je uao. On je
prebrojavao zatvorenike, a usterman je itao dnevnu zapovijed. Uavi u
polukrunu sobu, usterman je objavio:
"Panja! Zatvorenici se ovime obavjetavaju da nakon veere nikome nee biti
doputeno da ide u kuhinju po vruu vodu. Stoga nemojte optereivati deurnog
molbama u tom smislu!
"ija je to zapovijed?" vrisnuo je Prjanikov, skoivi iz spilje dvostrukog
leaja.
531
"efova", odgovorio je usterman vano.
"Kad je izdana?"
"Juer."
Prjanikov je stegnuo ake i zatresao svoje mrave ruke iznad glave kao da
doziva upomo i samo nebo.
"To nije mogue!" prosvjedovao je bijesno. "U subotu naveer sam ministar
Abakumov obeao mi je da e nou biti kipue vode za aj. To nije ak ni
logino! Na koncu konca mi radimo do ponoi.
Odgovorio mu je val smijeha.
"Onda nemoj raditi do ponoi, budalo jedna", zagrmio je Dvojetjosov.
"Ne moemo drati nonog kuhara", objasnio je usterman trijezno.
Zatim je usterman uzeo otipkani popis od mlaeg porunika.
"Panja!" najavio je prijeteim glasom. Svi su smjesta zautjeli. "Nie
navedeni nee se jutros javiti na rad nego e se pripremiti za transport. Iz
ove sobe: Horobrov, Mihajlov, Nerin, Semukin! Skupite sve predmete dravnog
porijekla da ih vratite intendanturi.
Dva su oficira na to izala.
etiri imena, koja su navedena, sada su poput vira bili okrueni svim ljudima
u sobi.
Zekovi su ostavili aj, ostavili nedojedene sendvie, i sabrali se na okup.
etvorica izmeu njih dvadeset petorice bila je neobino velika etva rtava.
Svi su govorili u jedan glas; glasovi ohrabrenja mijeali su se s glasovima
potitenosti i s glasovima koji su buno davali oduka bijesu. Neki su stajali
na gornjim leaj evima i razmahivali rukama, drugi su se hvatali za glavu,
trei su se svaali, busajui se u grudi. Neki su vadili jastuke iz
jastunica. Cijela se soba pretvorila u takav pakao jada, pokornosti, gnjeva,
izazova, pritubi, prorauna, da je Rubin ustao sa svog leaja onakav kakav
jest, u podstavljenom kaputu i donjim gaama i zaurlao iznad bune zbrke
tentorskim glasom:
"Povijesni dan u araki! Jutro kazne za muketire!"
I razmahnuo je rukama iznad glava sviju prisutnih.

Njegova predstava nije nikako znaila da se on raduje transportu zatvorenika.

On bi se isto tako razmetljivo naalio da se radilo o njegovom vlastitom
odlasku. Ali nita nije bilo tako sveto, a da bi se on mogao suzdrati od svog
vlastitog tipa komentara.
Transport je prekretnica u zatvorenikovu ivotu, isto tako sudbonosna kao to
je rana za vojnika. Rana moe biti laka ili teka, moe se zalijeiti ili
ispasti kobna: konano odredite transporta moe biti blizu ili daleko, moe
biti boljitak ili smrt.
Kad ovjek ita to Dostojevski kae o uasima ivota u zatvorima za teke
robijae, iznenadi se kako su mirno ti zatvorenici odsluili svoj rok. Po
deset godina ne bi doivjeli ni jedan jedini transport.
Zek ivi na jednom mjestu, navikne se na svoje drugove, na rad, na
pretpostavljene. Bez obzira na to koliko mu moe biti
532
strana elja za sabiranjem i posjedovanjem stvari, neizbjeno je da ipak
tota nakupi: on ima kartonski koveg koji su mu poslali iz slobode, ili
drveni koji je sam nainio u logoru; ima okvir s fotografijom svoje ene ili
keri; ima papue nainjene od starih krpa, koje nosi kad se seta kroz baraku
i skriva ih od svakodnevnih pretresa; moda je tu i tamo doao do rezervnog
para pamunih hlaa ili sluajem nije vratio neke stare cipele; uspio je da
sve to sakrije, da zagura u kakvu rupu, od jedne provjere inventara do druge.
Ima ak vlastitu iglu, i vlastita dugmeta koja je sam vrsto priio. Moda ima
ak i jedno ili dva rezervna dugmeta. Neto je malo duhana u njegovoj
duhankesi.
Ako je kico ima neto praka za zube i povremeno zube pere. Sabire sveanj
pisama svoje obitelji, dokopa se nekako vlastite knjige: trgujui njome
uspijeva proitati sve knjige u zatvoru. Ali transport pogaa krhku grau
njegova ivota poput groma - uvijek bez upozorenja, uvijek ga uhvati na
spavanju objava, koja se odgaa do posljednjeg mogueg trenutka. On urno trga
obiteljska pisma i baca komadie papira u zahod. Ako je odreeno da se
transport odvija crvenim stonim vagonima, straari konvoja odsijeku mu sva
dugmeta i bace njegov duhan i praak za zube u vjetar, zato to bi ih on mogao
upotrijebiti da zaslijepi straara, kad bi putom pokuao pobjei. Ako se
upotrebljavaju starinski putniki vagoni, straar e mu bijesno zgnjeiti
koveg, koji se ne moe smjestiti u uski prostor za prtljag, i time e ujedno
slomiti i okvir slike. U svakom sluaju oduzet e mu knjigu koja je zabranjena
u transportu, iglu koja se moe upotrijebiti da se raspile reetke ili da se
zakolje straar, papue od krpe bacit e mu kao smee, i oduzet e mu rezervni
par hlaa.
Tako oien od grijeha vlasnitva, od svake naklonosti prema sreenom ivotu,
ili enje za burujskim udobnostima, koje je pravedno osudio i sam ehov,
osloboen isto tako prijatelja i prolosti, zek stavlja ruke iza lea i u redu
etvorice svojih drugova (korak lijevo ili desno i straari e pucati bez
upozorenja), okruen psima i straarima, on odlazi k eljeznikom vagonu.
Svi ste ga vi vidjeli u tom trenutku na eljeznikoj postaji, ali u vaoj
kukavikoj pokornosti okrenuli ste oi, okrenuli mu lea. Da niste postupili
tako, deurni bi vas asnik mogao osumnjiiti i pritvoriti.
Zek ulazi u vagon, koji se zatim zakapa iza potanskog vagona, vrsto
zagraen reetkama s obje strane, nedostupan na peronima postaja svima koji bi
mogli pokuati da pogledaju unutra, vagon se kree po redovitom eljeznikom
voznom redu, zakraunat, zaguljiv, nosei svoj gusto stisnuti teret, zajedno
sa stotinama uspomena, nada i strahova.
Gdje ih odvode? To im nitko ne kae. to zeka eka na njegovom odreditu?
Rudnik bakra? Sjea drva i pilana? Ili neka daleka zemljoradnika operacija,
gdje je bar povremeno mogue ispei malo krumpira ili gdje se ovjek moe
barem do sita najesti stone repe? Hoe li zek dobiti skorbut ili distrofiju

ve prvih mjeseci na nekoj cestogradnji? Ili e imati sree da mu pomogne neki

poznanik ili da se dokopa posla kao pomonik u bolnici, kao
533
poslunik u barakama ili ak kao desna ruka kakvog intendanta? Hoe li mu
dozvoliti, tamo gdje ga odvode, da se dopisuje? Ili e njegova obitelj ostati
bez pisama u toku dugih i dugih godina, i povjerovati da je mrtav?
Moad nee ni stii na odredite. U stonom vagonu moe umrijeti bilo od
dizenterije, bilo od gladi, jer e zekove transportirati est dana bez kruha.
Ili e ga straar premlatiti, jer je netko pokuao pobjei. Ili e, moda, na
kraju putovanja u negrijanim vagonima, iz njih izbaciti samo smrznute leine
zekova poput cjepanica.
Crveni transporti trebaju katkad po mjesec dana da stignu do srca Sibira.
Spomeni se, o gospode, onih koji nisu stigli!
Premda e vlasti u araki postupati blago s njima kad budu odlazili, i
dopustiti im ak da zadre i vlastite britve, dok ne dou do prvog zatvora,
ova pitanja optereivala su poput vjenog mraka srca ovih dvadeset zekova
kojima su rekli da se pripreme za transport toga utorka ujutro.
Za njih je poluslobodni bezbrini ivot u araki zavrio.
534
86
ZBOGOM, ARAKO!
Iako je Nerin bio zaokupljen neposrednim brigama, koje je izazvao njegov
odlazak, u njemu se rodilo uvjerenje, koje je svakog trenutka postajalo sve
intenzivnije, da on mora, kao za oprotaj, napraviti majoru ikinu zaista
neugodnu scenu. I tako kada je zvono zazvonilo, pozivajui na posao, unato
zapovijedi da ostane u spavaonici, on je kao i ostali zekovi koji nisu na
popisu za transport izjurio kroz vrata arake. Poletio je na trei kat i
pokucao na ikinova vrata. Rekli su mu da ue.
ikin je sjedio mrk i mraan za svojim stolom. Od juer je neto u njemu
prepuklo. Jednom nogom stajao je iznad ponora, a znao je dobro kako je to kad
ovjek ostane bez tla pod nogama. Njegova mrnja prema djeaku nije mogla nai
izravnog i brzog oduka. Najvie to je ikin mogao uiniti - i najmanje
opasno za njega samog - bilo je da Doronina propusti malo kroz ake u samici,
da mu zacrni malo dosje, a zatim da ga poalje natrag u Vorkutu. Tamo e s
dosjeom, koji e ikin poslati s njim kad ga malo obradi, svakako dospjeti u
specijalnu kanje-niku brigadu i uskoro e otegnuti papke. Posljedice e biti
iste, kao da su mu sudili i osudili ga na strijeljanje.
Sad, kad je zapoela jutarnja koloteina, on je odgaao da pozove Doronina na
ispitivanje, jer je oekivao prosvjede i potekoe od ljudi koji su odreeni
za transport. I imao je pravo. Uao je Nerin.
Major ikin nikada nije mogao podnositi ovog mravog nepri-jaznog zeka s
ukoenim ponaanjem i sitniavim poznavanjem zakona, ikin je nagovarao
Jakonova ve odavno da poalje Nerina u transport, i on je sada primijetio
Nerinov neprijateljski izraz sa zlobnim zadovoljstvom, pretpostavljajui da
je ovaj doao da zahtijeva razlog zbog kojega ga se alje iz arake.
Nerin je posjedovao prirodan dar da oblikuje pritubu u nekoliko izraajnih
rijei i da je gorljivo izrekne u onom kratkom djeliu sekunde koliko je
otvoren prozori za davanje hrane na vratima elije, ili da je ispie na
mekom toaletnom papiru, kojim
535
zatvor opskrbljuje zatvorenike da bi na njemu mogli pisati deklaracije. Nakon
pet godina zatvora, on je uspio izgraditi posebno odluan nain govora s
pretpostavljenima - meu zekovima takav se nain nazivao "kulturni
bezobrazluk". Njegove su rijei bile pristojne, ali mu je ton bio povien i
ironian - ton kakvim stariji razgovaraju s mlaima. Ali nije bilo naina da
se tome nae bilo kakav prigovor.

"Graanine majore", rekao je jo s vrata, "doao sam da dobijem knjigu koja mi

je nezakonito oduzeta. Imam razloga da smatram da je est tjedana dovoljno
dugo, kad se uzme u obzir stanje komunikacija u Moskvi, da se sazna da knjiga
nije zabranjena od cenzure.
"Knjiga?" uskliknuo je ikin, jer se u prvi as nije mogao sjetiti da kae
ita pametnije. "Kakva knjiga?"
"Isto sam tako uvjeren", nastavio je Nerin, "da vi znate o kakvoj knjizi
govorim. Radi se o sabranim djelima Sergeja Jese-njina u depnom izdanju "Male
biblioteke pjesnika"."
"Jesenjin?" uskliknuo je major ikin, odgurnuvi stolicu, kao da se tek sada
sjetio tog sramotnog imena, i da ga je to zgrozilo. Njegova siva kratko
oiana lubanja izraavala je negodovanje i odvratnost. "Kako se usuujete
pitati za Jesenjina?"
"A zato ne? Objavljen je ovdje, u Sovjetskom Savezu."
"To nije nikakav razlog."
"Osim toga, objavljen je 1940. Drugim rijeima, ne u zabranjenom razdoblju
izmeu 1917. i 1938."
ikin se namrtio.
"Gdje ste uli za takvo razdoblje?"
Nerin je odgovorio saeto kao da je odgovor nauio napamet:
"Jedan od logorskih cenzora mi je to vrlo ljubazno objasnio. Prilikom
pretpraznike pretrage, oduzeli su mi Daljev rjenik, na osnovu toga to je
objavljen 1935. i prema tome mora se podvri najpaljivijem provjeravanju. Ali
kada sam cenzoru pokazao da je moj primjerak tana kopija izdanja iz 1881. on
mi je spremno vratio knjigu i objasnio mi da nema nikakvih prigovora
predrevolucionarnim izdanjima, jer "neprijatelji naroda nisu u to vrijeme jo
djelovali". Na nesreu po vas, ovaj Jesenjin je objavljen 1940."
ikin je zadrao dostojanstvenu utnju. A tada je tvrdoglavo rekao:
"Vrlo dobro. Ali jeste li vi proitali knjigu? Jeste li je cijelu proitali?
Moete li to izjaviti napismeno?"
"Po paragrafu 95. Krivinog zakonika SSSR-a vi nemate nikakvih prava da u
danom sluaju zahtijevate moj potpis. Ja to mogu izjaviti usmeno: imam
nesretni obiaj da itam knjige koje su moje vlasnitvo, i obratno, da uvam
knjige koje itam."
ikin je prijetei raskrilio ruke.
"Tim gore po vas."
Namjeravao je da ovdje naini znaajnu stanku, ali Nerin je brzo uskoio.
"I tako da sumiram, ponavljam svoj zahtjev: u skladu s ta-kom sedmom Odsjeka
B zatvorskih pravila, molim vas da mi vratite knjigu, koja mi je nezakonito
oduzeta."
536
Trepui pod ovom bujicom rijei, ikin je ustao. Dok je sjedio za stolom,
njegova velika glava stvarala je dojam da je krupan, ali kad bi ustao inilo
se kao da se skuplja, jer su mu ruke i noge bile veoma kratke. arei se od
bijesa, pribliio se ormaru, otkljuao ga i izvukao lijepi mali svezak
Jesenjina sa utim liem topole na ovitku.
U knjizi je oznaio nekoliko mjesta. Izvalio se udobno kao i prije u
naslonja, ne nudei Nerina da sjedne, i poeo je sporo razgledavati mjesta
koja je obiljeio. Nerin je mirno sjeo, oslo-nivi ruke o koljena. Promatrao
je ikina nepominim, upornim pogledom.
"Evo ovdje, sluaj ovo", rekao je major s uzdahom i poeo je itati bez
osjeaja, gnjeei glazbu poezije kao kakvo tijesto: "O, dlanovi mrtvi,
dlanovi tui, Meu vama e pjesme moje umrijeti! Samo e vlati vai tugovati
Za gospodarom starim.
O kakvom on to gospodaru govori? O ijim dlanovima?" Zatvorenik je pogledao
debele bijele ruke policajca. "U klasnom smislu Jesenjin je bio ovjek

ogranien, i mnogo stvari nije uope razumio", rekao je Nerin suutno,

napuivi usne. "Kao Pukin i kao Gogolj ..."
U Nerinovom glasu ulo se neto novo, to je natjeralo ikina da ga pogleda
sa strahom. U nazonosti zekova, koji ga se ne boje, ikin je sam osjeao
potajni strah: uobiajeni strah dobro odjevenih ljudi, kojima sve ide kao po
loju, kad se susretnu s ljudima, koji su loe odjeveni i kojima ide od zla
nagore. U takvom trenutku njegova vlast nije bila dovoljno adekvatna obrana.
Za svaki sluaj, ustao je i napola otvorio vrata.
"A to kaete na ovo?" upitao je, vrativi se naslonjau i itajui:
"Bijelu sam ruu i krastau crnu vjenati htio na zemlji... Eto. Na to on
ovdje cilja?"
Neznatni trzaj zatresao je zatvorenikov zategnuti vrat.
"Veoma jednostavno", odgovorio je. "Ne moe se pomiriti bijela rua istine s
crnom krastaom zloina."
Poput crne krastae kratkoruki, debeloglavi, tamnoputi policajac sjedio je s
njime licem u lice.
"Uostalom, graanine majore", Nerinove su rijei i dalje brzo tekle, "ja
nemam vremena da sada s vama zalazim u knjievne interpretacije. Straar me
eka. Prije est tjedana rekli ste da ete zatraiti od cenzure, od Glavlita,
miljenje. Jeste li to uinili?"
ikinova su se ramena trgnula i on je s treskom sklopio knjigu.
"Ne moram ja vama polagati raune! Neu vam vratiti knjigu. Uostalom, nee vam
dopustiti da je ponesete sa sobom."
Nerin se bijesno podigao, ne skidajui oiju s Jesenjina. Sjeao se kako su
ga njene ruke njegove ene jednom drale i kako je u njemu napisala:
537
Sve to si izgubio, vratit e ti se! Neka tako bude!
Bez i najmanjeg napora rijei su mu potekle s usnica:
"Graanine majore! Nadam se da niste zaboravili kako sam dvije godine
zahtijevao od ministarstva dravne sigurnosti poljske zlote, koje su mi
nezakonito oduzeli. Iako su svotu dvadeset puta provjeravali do posljednje
kopjejke, na kraju sam je ipak dobio preko Vrhovnog sovjeta. Nadam se da niste
zaboravili moj zahtjev da se pet grama prosijanog brana, koje zakon
propisuje, stvarno i dijeli zatvorenicima. Meni su se smijali, ali ja sam to
ostvario! A ima i drugih sluajeva. Upozoravam vas: neu vam dati tu knjigu.
Umirat u u Kolimi - ali makar i s onu stranu groba, ja u vam je oteti!
Ispunit u potanske sanduie svih centralnih komiteta i ministarskih savjeta
pritubama protiv vas. Vratite mi je radije milom."
I zaista, major slube sigurnosti popustio je pred tim osuenim bespomonim
zekom, kojega alju u polaganu smrt. On se zapravo raspitao kod Glavlita i
obavijestili su ga, na njegovo iznenaenje, da knjiga nije slubeno
zabranjena. Slubeno! Njegovo profinjeno ulo njuha govorilo je ikinu da je
to svakako propust i da se knjiga bez svake sumnje mora zabraniti. Ali je ipak
ispadalo da se mora zatititi od optubi ovog neumornog stvaratelja neprilika.
"U redu", sloio se major. "Vratit u vam je. Ali neemo vam dopustiti da je
ponesete sa sobom."
Nerin je pobjedonosno izaao na stube, drei dragocjenu knjigu u sjajnim
utim koricama. Bio je to simbol uspjeha u trenutku kad se sve drugo ruilo.
Na stubitu je sreo grupu zatvorenika koji su raspravljali
0 posljednjim dogaajima. Siromaha je bio meu njima, drei govor tihim
glasom, da njegove rijei ne bi doprle do uprave:
"to to rade? Ovakve ljude alju u transport! Zato? A to je s Ruskom
Doroninom? Koja ga je ptica otkucala?"
Drei vrsto svezak Jesenjina, Nerin je odjurio do Akusti-kog odjela. Pitao
se kako e unititi svoje biljeke o povijesti prije nego straar doe po
njega. Zatvorenici odreeni za transport nisu se ba smjeli ovako etati po

araki.
Ovu posljednju kratku slobodu Nerin je mogao zahvaliti jedino velikom broju
zekova koje su slali na transport, a isto tako moda i blagosti mlaeg
porunika s njegovim vjeitim zanemarivanjem slube.
Otvorio je vrata akustikog laboratorija. Vidio je da su vrata elinog
kabineta otvorena, a izmeu njih stajala je Simoka, opet jednom odjevena u
neuglednu prugastu haljinu, sa sivim alom prebaenim preko plea.
Od jueranjeg okrutnog razgovora, meu njima nije bilo ni rijei, ni pogleda.
Ona je vie osjetila nego to je vidjela, kako je Nerin uao,
1 zbunila se. Stala je kao ukopana, kao da odluuje to da uzme iz kabineta.
Nije oklijevao, niti razmiljao; priao je elinim vratima kabineta i rekao
apatom:
538
"Serafima Vitaljevna! Nakon jueranjeg dana zaista je bezobzirno to se
obraam vama. Ali djelo, kojemu sam posvetio mnogo godina, bit e sada
uniteno. Da ga spalim? Ili ete ga vi uzeti?"
Znala je ve za njegov odlazak i nije se trgnula kad ga je spomenuo. Ali
odgovarajui na njegovo pitanje podigla je svoje tune neispavane oi i rekla:
"Dajte ga meni."
Netko je dolazio, i Nerin je urno pristupio svom stolu. Tu se susreo s
majorom Roitmanom.
Roitman je bio sav nesretan. Sa zbunjenim smijekom rekao je:
"Glebe Vikentiu! Kakva je to nesrea! Nisu me upozorili... Nisam imao
pojma... A sada je prekasno da se stvar uredi."
Nerin je podigao pogled i promatrao s hladnom samilou ovu osobu za koju je
donedavno vjerovao da je iskrena.
"Ma nemojte, Adame Venjaminoviu! Na kraju krajeva nije ovo moj prvi dan
ovdje. Takve se stvari ne rade, a da se ne konzultira ef laboratorija."
Poeo je istiti ladice svoga stola.
Na Roitmanovom licu vidjela se neugoda:
"Ali, vjerujte mi, Glebe Vikentiu, mene nitko nije pitao, nita mi nisu
rekli..."
Rekao je to glasno u nazonosti cijelog osoblja. Izabrao je radije da izgubi
obraz pred svima ostalima, nego da ostane lupe u oima ovjeka koji odlazi.
Kaplje znoja pojavile su mu se na elu. Tupo je promatrao Nerina kako isti
stol.
Zaista, nitko nije pitao njegov savjet - to je bio jo jedan udarac, koji je
primio od inenjerskog pukovnika.
"Da li da svoje materijale o artikulaciji predam Serafimi Vitaljevni?"
ravnoduno je upitao Nerin.
Rastreseni Roitman nije odgovorio, nego je polako izaao iz sobe.
"Uzmite moje radne materijale, Serafima Vitaljevna", rekao je Nerin i poeo
prenositi na njen stol svoje mape, skupljene papire, grafikone i kartone.
Svoje tri biljenice spremio je u jednu od mapa. Ali nekakav unutranji glas
savjetovao ga je da to ne ini.
Nerin je na brzinu promotrio Simokino dugo neprozirno lice. Iznenada mu je
palo na pamet: da li je to klopka? enska osveta? Dunost porunika MGB-a?
ak ako su joj ruke sada tople i pruene, hoe li njena djevianska vjernost
trajati dugo? Glava maslaka traje do prvoga vjetra; djevica traje do prvoga
ovjeka. Ona e rei svome muu: "Evo ovdje imam neto, dragi, to su mi
ostavili na uvanje."
Premjestio je biljenice u dep i dao mape Simoki.
Izgorjela je velika knjinica u Aleksandriji. U samostanima nisu predavali
ljetopise neprijatelju, ve ih spaljivali. I aa lub-janskih dimnjaka - aa
od izgorena papira, od sve vie izgorena papira, pada na zekove, koji izlaze
na etnju po uskoj terasi zatvorskoga krova.

Moda je vie velikih misli spaljeno nego objavljeno.

539
Ako mu uspije ostati na ivotu on e vjerojatno sve to ponovo napisati po
sjeanju.
Nerin je zgrabio kutiju ibica, a zatim istrao i zakljuao se u zahod.
Deset minuta kasnije se vratio, blijed i ravnoduan.
U tom asu Prjanikov se vratio u laboratorij.
"Kako se to moe dogoditi?" pitao je on. "Pa mi ak ni ne bjesnimo! Potpuno
smo otupjeli! Transportirati zatvorenike! Prtljaga se moe transportirati, ali
tko ima pravo da transportira ljude?"
Valentuljina gorua propovijed nala je odjeka u srcima zekova. Uznemireni
transportom svi su laboratorijski zekovi prestali s radom. Svaki transport je
znaio trenutak opomene, trenutak koji znai "svi emo mi na to doi".
Transport zatvorenika prisiljavao je svakoga zeka, ak i one koje nije izravno
pogaao, da razmisli o nesigurnosti svoje sudbine i o injenici da je cijeloga
ivota preputen na milost i nemilost GULAG-a. Cak i zek, koji nikada nije
prekrio propise, mogao je biti siguran da e ga poslati iz arake barem
dvije godine prije nego zavri njegova kazna, tako da kad izae na slobodu sve
to on zna bude zastarjelo ili zaboravljeno. Izmeu sviju njih, samo oni
zatvorenici koji su osueni na dvadeset pet godina nisu vidjeli kraja roku
svoje kazne i stoga ih je operativni sektor najvie volio u araki.
Mlitavo su zekovi okruili Nerina. Neki su sjedili po stolovima umjesto na
stolicama, da bi pokazali ozbiljnost trenutka. Bili su zamiljeni i sjetni.
Kao to se na pogrebima ljudi prisjeaju svega dobroga to je pokojnik uinio,
tako su se oni i sada prisjeali, u prilog Ner-inu, kako je podizao glas u
obranu njihovih prava i kako se zalagao za njihove interese. Ponovili su
slavnu priu o prosijanom branu, kada je on obasuo zatvorsku administraciju i
ministarstvo unutranjih poslova pritubama, zato to on sam osobno ne dobiva
propisanu koliinu prosijanog brana u obrocima. Prema zatvorskim propisima,
kolektivne tube i tube na raun drugih bile su zabranjene. Iako je ideja,
koja je stajala iza toga, bila da se zatvorenik mora preodgajati u
socijalistikom pravcu, u stvari bilo mu je zabranjeno da se zalae za
zajedniku stvar. U tom razdoblju zekovi u araki nisu jeli do sita i borba
za propisanu koliinu brana izazivala je ivlje zanimanje nego meunarodni
dogaaji. Fantastina epopeja zavrila je Nerinovom pobjedom. Pomonik
zatvorskog intendanta - nazivali su ga tada "kapetanom zaduenim za donje
gae" - bio je otputen s posla. Od prosijana brana koje je svaki ovjek u
araki dnevno dobivao, kuhali su se dva puta tjedno posebni valjuci. Zekovi
su se isto tako sjeali Nerinove borbe da se produi vrijeme za nedjeljnu
etnju. Ta je borba meutim zavrila porazom: kad bi se zatvorenicima
dopustilo da se slobodno etaju nedjeljom, tko bi radio!
Sam Nerin je jedva sluao te hvalospjeve. Za njega je doao trenutak
djelovanja, i u njemu se budila energija. Sada, kad se dogodilo najgore to se
moe, svako je poboljanje ovisilo o njemu samom. Predavi materijale o
artikulaciji Simoki, predavi sav tajni materijal Roitmanovom pomoniku,
spalivi i poderavi svo540
je osobne papire, i naslagavi nekoliko gomila knjiga i asopisa, koji
pripadaju knjinici, iskopao je sada svoj posljednji imutak iz ladica i
raspoklanjao ga prijateljima. Oni su ve odluili tko e dobiti njegovu utu
stolicu za ljuljanje, tko e dobiti njemaki pisai stol, tko tintarnicu, tko
sveanj uvezena granulirana papira. Umirui je osobno razdijelio svoje
nasljedstvo s veselim smijekom, a svaki od nasljednika dao mu je zauzvrat dva
ili tri paketia cigareta. To je bio u araki zakon: u ovom svijetu cigareta
ima obilje, u onom drugom cigarete su dragocjenije od kruha.
Rubin je doao iz tajnog laboratorija. Oi su mu bile tune, a vreice ispod

oiju su mu visile.
Rasporeujui svoje knjige, Nerin mu je rekao:
"Kad bi tebi bilo stalo do Jesenjina, ja bih ti ga odmah dao."
"Zbilja?" zaprepateno je upitao Rubin.
"Ali tebi se vie svia Bagricki, pa ti ne mogu pomoi."
"Ti nema etkice za brijanje", rekao je Rubin i izvadio iz depa etkicu s
ulatenom drkom od bakelita. Po mjerilima zekova bila je raskona. "Na kraju
krajeva, ja sam se zavjetovao da se ne brijem, dok me ne revidiraju, pa je evo
ti uzmi."
Rubin nikada nije govorio "dan kad me puste na slobodu" zato to bi to
oznailo prirodan svretak njegove kazne. Uvijek bi rekao "dan kad mi
revidiraju kaznu". I nastavljao je da alje molbu za molbom da se njegov
sluaj uzme ponovo u razmatranje.
"Hvala, stari, ali ti si se tako navikao na araku da si zaboravio logorske
propise. Tko e mi dopustiti u logoru da se brijem? Pomozi mi da vratim
knjige."
Stali su skupljati i sreivati knjige i asopise. Ljudi oko njih razili su se
svaki na svoju stranu.
Nosei naramke knjiga njih dvojica su izali iz laboratorija i popeli se
glavnim stubitem. U nii gornjeg hodnika zastali su da dou do daha i da
presloe naramke, koji su se ruili.
Nerinove oi, koje su za vrijeme svih tih priprema gorjele od morbidnog
uzbuenja, postale su sada tupe i letargine.
"Sluaj, prijatelju", rekao je, "tri godine se nismo nijedanput sloili,
cijelo smo se vrijeme svaali, rugali se jedan drugome, ali sada kada te
gubim, moda zauvijek, osjeam jasno da si ti jedan od mojih naj ... naj..."
Glas mu se slomio.
Rubinove krupne crne oi koje su tako esto iskrile od bijesa, bile su sada
pune topline i stidljivosti.
"Sve je to bilo pa prolo", kimnuo je glavom. "Poljubimo se, zvijeri."
I prislonio je Nerinovo lice na svoju crnu gusarsku bradu.
Trenutak kasnije, upravo dok su ulazili u knjinicu, stigao ih je Sologdin.
Izgledao je zabrinuto. Od nepanje, on je tresnuo prejako staklenim vratima i
knjiniar je podigao oi prema njima.
"Tako, Glebe!" rekao je Sologdin. "Dogodilo se, znai. Odlazi."
Ne obraajui ni najmanje panje "biblijskom fanatiku", koji je stajao kraj
njega, Sologdin je promatrao samo Nerina.
541
Ni Rubin nije osjeao sklonost da se pomiri s "dosadnim vitezom", i pogledao
je u stranu.
"Da, znai ide. Zlo. Jako zlo."
Nije bilo vano to su razgovarali za vrijeme sjee drva i koliko su se
svaali za vrijeme etnji. Ovo nije bilo ni vrijeme ni mjesto gdje bi Sologdin
mogao podijeliti sa Nerinom, kao to se bio nadao, svoje zakone razmiljanja
i ivota.
"Sluaj", rekao je. "Vrijeme je novac. Jo uvijek nije prekasno. Ako se slae
da ostane kao strunjak za proraune u projektu, moda bih te mogao
zadrati... u kakvoj grupi... Ali morat e raditi iz petnih ila, iskreno te
upozoravam."
Rubin je pogledao Sologdina s iznenaenjem.
Nerin je uzdahnuo.
"Hvala ti, Dmitrije. Imao sam takvu priliku da sam htio. Ali puhnulo mi je u
glavu da pokuam izvriti eksperiment sa samim sobom. Ima narodna poslovica
koja kae: ovjek se ne davi u moru nego u lokvi. Pokuat u da se bacim u
more."
"Tako? Pa, sve to ovisi o tebi, samo o tebi." Sologdin je govorio brzo,

poslovno. "Veoma mi je ao, strano mi je ao, Gleb."

Njegovo je lice bilo ozbiljno zabrinuto. urilo mu se, ali se prisiljavao da
se ne uri.
I tako su stajali, tri zatvorenika, i ekali na knjiniarku, demobiliziranog
porunika obojene kose, prenamazanih usnica i debelo napudranog lica, da mirno
provjeri Nerinovu knjiniku karticu.
Uznemiren zlovoljnim odnosima izmeu dvojice drugova, Gleb je rekao mirno u
potpunoj tiini knjinice:
"Prijatelji moji. Morate se pomiriti."
Ni Rubin ni Sologdin nisu se pomaknuli.
"Dmitrije", Gleb je bio uporan.
Sologdin je podigao hladni plavi plamen svog pogleda.
"Zato se obraa ba meni?" rekao je, kao da je iznenaen.
"Leve!" ponovio je Gleb.
Rubin ga je pogledao praznim oima.
.
"Zna li", upitao je, "zato konji toliko dugo ive?" Nakon male stanke dodao
je: "Zato to nikad ne raiavaju svoje odnose."
Nakon to se liio dravnog vlasnitva i slubenih poslova, i poto mu je
straar naredio da poe u zatvor i da skupi svoje stvari, Nerin je, nosei
gomilu kutija cigareta u naruju, sreo u hodniku Potapova, koji se urio s
nekakvom kutijom pod mikom. Potapov, kad ide na posao, nije bio isti Potapov
koji se seta po dvoritu; unato epave noge, hodao je ivahno, gurajui glavu
naprijed, a zatim je povlaei, mirei uporno prema neem udaljenom, kao da
mu glava i pogled pokuavaju prestii kratke noge. Potapov se htio oprostiti
sa Nerinom i drugima, koji odlaze, ali tek to je toga jutra uao u
laboratorij, kad ga je unutarnja logika njegova posla toliko obuzela, da mu je
potisnula sve druge osjeaje i misli. Ta sposobnost da se potpuno posveti
poslu, da zaboravi na ivot, bila je temelj njegovih inenjerskih trijumfa u
vanj-skome svijetu, a u zatvoru mu je pomagala da podnese sve nevolje.
542
"Tako je to, Andrejiu", rekao je Nerin, zaustavivi ga. "Bolesnik je bio
sretan i nasmijeen, ali je umro."
Potapov se napregnuo da se sabere. Shvaanje mu se vratilo u oi. Slobodnom je
rukom potraio potiljak, kao da se eli poeati.
"Zdravo", rekao je.
"Dao bih vam svog Jesenjina, Andrejiu, ali za vas ne postoji nitko drugi osim
Pukina."
"I mi emo svi tamo doi jednoga dana", rekao je Potapov tuno.
Nerin je uzdahnuo.
"Gdje emo se opet sresti? U prolaznom zatvoru u Kotlasu? Ili u rudnicima
Indigirke? Ne mogu ni u snu pomisliti, da emo se sresti eui po gradskom
ploniku, to misli?"
Zamirivi i gledajui iskosa, iz uglova oiju, Potapov je recitirao:
"Moje su oi slijepe za sablasti, Samo udaljena nada Katkada mi uzbudi srce."
Na vratima broja 7 pojavila se glava Markueva, zarumenje-nog od napora.
"ujte, Andreji! Gdje su filteri? Posao eka!" povikao je nestrpljivim
glasom.
Koautori "Budinog smijeka", nespretno su se zagrlili. Paketii belomorskih
cigareta rasprili su se po podu.
"Mora me razumjeti", rekao je Potapov, "mrijestimo se, i nemamo ni aska
vremena."
"Mrijestiti" bila je rije Potapova za onaj nemirni galamdij-ski aljkavi
nain rada, koji je prevladavao u Institutu Mavrino - i ne samo tamo: bio je
to stil rada, koji novine opisuju kao "kampanjski" ili "guva u posljednjem
trenutku".
"Pii mi!" dodao je Potapov i obojica su se nasmijala. Nita nije prirodnije

rei na rastanku, ali u zatvoru je takav zahtjev samo poruga. Korespondencija

izmeu izoliranih otoka GULAG-a nije postojala.
Drei kutiju filtera pod mikom i zabacujui glavu, Potapov je odjurio niz
hodnik, kao da uope ne epa.
Nerin je pourio u polukrunu sobu, gdje je stao skupljati svoje stvari,
predviajui svojim naotrenim ulima bolna iznenaenja, koja e donijeti
skoranje pretrage, prvo u Mavrinu, a zatim u Butirki.
Straar je dva puta doao da ga pouri. Drugi su ve otili, ili su ih ve
stjerali u zatvorsku upravu. Dok je Nerin zavravao pakovanje, Spiridon,
miriui sav na svjeinu prirode, doao je u sobu u svom crnom radnom kaputu,
dvaput zavezanom oko struka. Skidajui svoju crvenkastosmeu kapu s velikim
nau-njacima, i paljivo zavrnuvi ugao neijeg kreveta, da ne bi zaprljao
bijelu plahtu, sjeo je na eline federe u prljavim pamunim hlaama.
"Spiridone Daniliu! Gledaj!" rekao je Nerin, pruajui mu knjigu. "Evo
Jesenjina!"
543
"Vratio ti ga je onaj gad?" iskra svjetla zasjala je na Spiri-donovom mranom
licu, koje je danas osobito bilo smeurano.
"Nije toliko vana knjiga, Daniliu", objasnio je Nerin, "nego naelo: ne
smijemo dopustiti da nas gaze."
"Tako je", kimnuo je Spiridon.
"Uzmi je, evo ti knjige. Za uspomenu."
"Nee je ponijeti sa sobom? upitao je Spiridon rastreseno.
"ekaj as", rekao je Nerin uzimajui knjigu. Otvorio ju je, traei
stranicu. "Nai u ti ono mjesto, evo ovdje moe proitati ..."
"to emo, hajde onda, Glebe", mrano e Spiridon umjesto pozdrava. "Zna
kakav je ivot u logoru: srce ti ezne za radom, ali neka te noge vuku prema
ambulanti."
"Nisam ja vie novajlija, ne mora se za mene brinuti, Daniliu. Pokuat u
raditi. Zna kako se kae: ne udavi se ovjek u moru nego u lokvi."
I tada pogledavi paljivo Spiridona, Nerin je primijetio da nije vie nalik
sebi, da je posve drukiji, i da se njegova nevolja ne moe pripisati naprosto
rastanku s prijateljem. Tada se sjetio da je juer, nakon objave novih
zabrana, otkrivanja dounika, Ruskinog hapenja i razgovora sa Simokom,
potpuno zaboravio da je Spiridon trebao dobiti pismo od kue. Odmaknuo je
knjigu u stranu.
"Pismo. Jesi li dobio pismo, Daniliu?"
Spiridonova ruka bila je u depu, drei pismo.
Izvadio ga je. Koverta, previjena nadvoje, ve se malo otrala na pregibu.
"Evo ga. Ali ti nema vremena", rekao je Spiridon, a usne su mu drhtale.
Kuvertu je zaista preklapao i otklapao mnogo puta od juer. Adresa je bila
napisana krupnim okruglim, pouzdanim rukopisom Spiridonove keri, rukopisom
kojeg je sauvala sve od petog razreda osmoljetke, nemajui prilike da se
dalje koluje.
Kao to je bio obiaj izmeu njega i Spiridona, Nerin je poeo itati pismo
naglas:
"Dragi moj oe!
Nije lijepo da ti ovako piem, ali nemam hrabrosti da dalje ivim. Kako su zli
ljudi na svijetu! to sve obeavaju - i kako te prevare..."
Nerinu je zastao glas u grlu. Pogledao je Spiridona i susreo njegove
razrogaene gotovo slijepe oi, koje su zurile ispod upavih riih obrva. Ali
nije vie bilo vremena da ovjek nae istinske rijei utjehe. Vrata su se
irom otvorila i unutra je bijesno provalio Nadelain.
"Nerin!" povikao je. "Kad si prema nekom pristojan, onda ovako postupa! Svi
su ve tamo - ti si posljednji!"
Straari su urili da sakupe zekove odreene za transport u zgradu uprave,

prije nego pone ruak, tako da se vie ni s kim ne susretnu.

544
Ni Sekunde vie!" vikao Je mlai
^ Uzdahnuo" dok mu J"e u "Zbogom, Glebe." "Zbogom zauvijek, Spiridone
Daniliu "
kripilo, i mahnuo
u p
Spiridon je uzeo otvorenu knjigu svojim neopranim rukama prekrivenim
mnogogodinjim naslagama prljavtine, spr^ta" pismo svoje keri meu korice s
liem topole i poao u svoju
s rJSiv?^je? da j-C kolJenom obori svoju krznenu kapu s postelje i da ju je
ostavio da lei na podu.
87
MESO
Kad su se zekovi, odreeni za transport, skupili u zatvorskoj upravi,
pretresli su ih. Kada je pretraga zavrila, odveli su ih u sobu, koja je
sadravala samo dva gola stola i grubo tesanu klupu. Major Miin bio je
nazoan na cijelom pretresu, a od vremena do vremena navratio bi i pukovnik
Klimentjev. Debeljukasti ljubiasti major nije se udostojao da se sagne, da
pregleda vree i kovege - to ne bi dolikovalo njegovom rangu - ali ve je
njegova nazonost inspirirala straare, koji su stvarno pretresali stvari. Oni
su marljivo raspakovali svu odjeu zatvorenika, sve-njeve i krpe, i podizali
golemu galamu oko svake sitnice, posebno kad se radilo o neem napisanom.
Postojao je propis da oni koji izlaze iz specijalnog zatvora ne smiju sa sobom
ponijeti ni jedan papiri na kojem neto pie ili je nacrtano ili odtampano.
Stoga je veina zekova unaprijed spalila sva pisma, unitila biljeke o svom
radu i raspoklanjala knjige.
Jedan od zatvorenika, inenjer Romaev, kojemu je do kraja kazne ostalo jo
samo est mjeseci, budui da je odsluio nekih devetnaest i pol godina,
otvoreno je nosio sa sobom veliku mapu izrezaka iz dugog razdoblja svoga
ivota, biljeke i proraune za instaliranje hidroelektrinih centrala.
Oekivao je da e ga poslati negdje kod Krasnojarska i raunao je da e moi
raditi tamo u svom zvanju. Premda je njegova mapa ve bila pregledana osobno
od komandanta inenjerskog odsjeka, pukovnika Jakonova, koji ju je obiljeio
svojim parafom, tako da se moe iznijeti iz arake, i premda ju je major
ikin poslao u upravu odsjeka, gdje je bila izdata i druga dozvola, ispalo je
da su svi mjeseci grozniavog planiranja i razmiljanja ipak bili Romaevu
potpuno uzaludni. Major Miin izjavio je da on nita ne zna o toj mapi i
zapovijedio je da mu se oduzme. Odnijeli su je, a inenjer Romaev promatrao
ju je kako odlazi svojim umornim oima koje su ve bile navikle na sve. Gledao
je on prije i vrenje smrtnih kazni i zatvoreniki transport u stonom vagonu
iz Moskve do srca Sibira. U rudniku kraj Kolime podmetnuo je nogu pod rudniki
vagonet
546
i ?
i
da bi slomio gnjat. Leei u bolnici uspio je izbjei stranoj smrti arktikog
robijaenja. ak ni nad unitenjem desetogodinjeg posla nije vrijedno
prolijevati suze.
Drugi zatvorenik u ovom transportu bio je niski elavi tehniki crta,
Semukin, koji je svake nedjelje troio toliko napora na krpanje arapa. On je
bio novajlija, i odsluio je do sada tek dvije godine, a i te samo u zatvoru u
araki. Uasno se plaio to e ga poslati u logor. Ali unato strahu i
oaju, pokuao je sauvati mali svezak Ljermontova, koji je za njega i njegovu
enu predstavljao kult. Molio je majora Miina da mu vrati knjigu, i
djetinjasto je krio ruke. Vrijeajui osjetljivost zekova-veterana, pokuao

se probiti ak u pukovnikov ured, ali ga nisu pustili. Iznenada je istrgnuo

Ljermontova iz ruku jednog od straara, koji je panino skoio do vrata,
smatrajui taj postupak znakom pobune. Semukin je snagom, koju mu ovjek
nikako ne bi naoko dao, istrgnuo zelene korice knjige, bacio ih, a onda stao
kidati stranicu po stranicu, plaui i urlajui, dok ih je razbacivao po sobi:
"Evo vam ih! derite ih. Zapeli vam u grlu, dabogda."
Pretres se nastavljao.
Kad je zavrio, zekovi su jedva prepoznali jedan drugoga. Na zapovijest,
bacili su svoje plave radne kombinezone na jednu hrpu, svoje erarsko rublje na
drugu, a svoje kapute - osim ako nisu bili potpuno raspadnuti - na treu. Sada
su svi bili obueni u svoje vlastito bive odijelo ili na licu mjesta
zamijenjenu odjeu. Sluei godinama u araki nisu uspjeli zasluiti niti
novo odijelo. Nije se tu radilo o prkosu ili krtosti sa strane logorskih
vlasti. I logorske vlasti su same bile pod nadzorom raunovoe.
I tako su neki od njih, unato tome to je sredina zime, ostali bez donjeg
rublja. Ili su navukli iste one gae i potkoulje, koje su nosili onoga dana
kada su stigli iz logora, i koje su neoprane godinama skupljale plijesan u
vreama skladita. Drugi su nosili nezgrapne logorske cokule, jer svaki
zatvorenik koji je u svom svenju imao logorske cokule izgubio bi smjesta
svoje civilne cipele s gumenim galoama. Trei su imali na nogama platnene
cipele s tvrdim potplatima, a pravi sretnici imali su ak i pustene izme.
Pustene izme su za zatvorenika pravo blago. Najsiromanije od svih stvorenja
na zemlji, s manje budunosti i manje sigurnosti od abe, krtice ili poljskoga
mia, zek se ne moe braniti protiv obrata svoje sudbine. U najtoplijem i
najdubljem logu zek se nikada ne moe osloboditi straha da e ve idue noi
biti izbaen na uase zima, da e ga kakva ruka s nebeskoplavom epoletom
zgrabiti i odvui na Sjeverni pol. Stoga je velika nevolja ako na nogama nema
pustenih izama: tada vlastite noge slobodno moe baciti s kamiona u Kolimi,
kao dvije cjepanice leda. Zek bez vlastitih pustenih izama cijele e se zime
sakrivati, lagati, simu-lirati, podnositi sve uvrede ili progoniti bilo kojeg
ivog ovjeka, samo da bi izbjegao zimski transport. Ali zek koji ima vlastite
pustene izme neustraiv je! On hrabro gleda vlastima u oi i prihvaa
zapovijed za putovanje sa smijekom Marka Aurelija.
547
Premda je vani bila jugovina, svi oni koji su imali vlastite pustene izme,
ukljuujui Horobrova i Nerina, navukli su ih na noge i ponosno u njima
etali po sobi. Postupili su tako djelomino da sami sebi olakaju duu, da i
sami osjete njihovu toplinu, premda se danas ide samo do zatvora Butirka, gdje
nije nimalo hladnije nego u araki. Jedino neustraivi Gerasimovi, koji je
odbio da poe u lov na ljude, nije imao nieg svog, i intendantura mu je
izdala kao zamjenu radni kaputi dugih rukava, koji se nije mogao sprijeda
zakopati, i koji je ve bio iz "druge" ruke, kao i otrcane platnene cipele,
koje su takoer bile iz druge ruke. Zahvaljujui svojim naoalima, on je u
takvu odijelu izgledao posebno komino.
Pretres je zavrio. Svih dvadeset zekova natjerali su u praznu ekaonicu sa
stvarima, koje su im dopustili da zadre. Vrata su se iza njih zatvorila, i na
njih je stao straar, dok ekaju crnu maricu. Drugi je straar patrolirao po
klizavom ledu ispod prozora, da bi otjerao svakoga tko moda pokua da ih vidi
za vrijeme odmora za ruak.
Na taj nain prekinuo se svaki kontakt izmeu dvadesetorice koja odlaze i
dvjesta ezdeset i jednoga koji ostaju.
Oni koji ekaju transport jo uvijek su u araki, a opet vie nisu u njoj.
Svako je naao mjesto gdje da sjedne, na vlastiti sveanj ili na klupe, i
isprva su svi utjeli.
Svaki je razmiljao o pretresu: to su mu oduzeli i to su ostavili. Svatko je
mislio o araki: o prednostima koje gubi kad iz nje odlazi i koliko je godina

kazne proveo ovdje, i koliko mu jo ostaje. Pa zatvorenikom obiaju, oni su

uvijek nanovo prebrojavali mjesece i godine: vrijeme koje su ve izgubili i
vrijeme koje ostaje da se izgubi.
Razmiljali su o svojim obiteljima, od kojih e biti otcijep-ljeni tko zna
koliko dugo. I o injenici da e opet morati da ih mole za pomo. Jer GULAG je
zemlja gdje odrastao ovjek, koji radi dvanaest sati dnevno, ne moe
prehraniti samoga sebe.
Razmiljali su o tome kamo ih alju i to ih tamo eka i kako e se tamo
smjestiti.
Svatko je svoje misli drao za sebe, ali misli sviju bile su mrane.
Svakome je trebalo ohrabrenja i nade.
Stoga, kad su poeli meusobno razgovarati, i kad je netko rekao da ih moda
nee poslati u logor nego u drugu araku, ak su i oni koji niemu ne vjeruju
naulili ui.
ak se i Krist u vrtu Getsemanskom, znajui dobro svoju gorku sudbinu, unato
svemu molio i nadao.
Horobrov se muio da popravi ruku svog kovega, koja je neprestano ispadala.
Glasno je psovao:
"Ah, ti kujini sinovi! Ne znaju napraviti ni jednostavni koveg. Neka svinja
je htjela na tome tedjeti, Bog ga ubio, pa su samo savili krajeve eline
ipke i zagurali ih u rupe za ruku. Dri samo kad je koveg prazan. Cim ga
napuni, ode!"
548
Nekoliko cigala ispalo je iz pei (i pei su bile sazidane po naelima
tednje) i Horobrov je bijesno jednom ciglom udarao elinu ipku, da je
ponovo zatjera u rupe.
Nerin je shvaao Horobrova. Svaki put kad bi se susreo s ponienjem, nehatom,
porugom, aljkavou, Horobrov je bio izvan sebe. I zaista, kako ovjek moe
ostati miran pred takvim stvarima? Moe li civilizirani rjenik izraziti
ivotinjski krik ovjeka koji je duboko pozlijeden? Na pragu povratka u
logorski ivot, Nerin je osjeao kako mu se vraa onaj vani element muke
slobode: svaka peta rije bit e mu prostaka kletva.
Romaev je tiho priao novajlijama koje se eljeznike pruge obino
upotrebljavaju za transport zatvorenika u Sibir i opisivao je prednosti
kujbievskog tranzitnog zatvora pred onima u Kirovu ili Gorkome.
Horobrov je prestao udarati, bijesno je tresnuo ciglom o pod i ona se
rasprsnula u crvenu prainu.
Tada je Nerin ustao, osjeajui kao da iz svog logorskog odijela crpe
energiju, zatraio je da straar pozove Nadelaina i izjavio na sav glas:
"Mlai porunice! Mi jasno vidimo kroz prozor da ruak ve pola sata traje.
Zato nama ne donose jelo?"
Mlai porunik je nespretno kopkao nogom po tlu i ispriavajui se odgovorio:
"Vi ste od danas skinuti sa snabdijevanja."
"to vam to znai, skinuti?" I zauvi brundanje slonog nezadovoljstva iza
sebe, Nerin je uporno produio: "Poite i recite upravniku zatvora, da mi ne
idemo nigdje bez ruka! Neemo dopustiti ni da nas silom ukrcaju."
"Dobro, izvijestit u!" rekao je mlai porunik, smjesta poputajui. S
osjeajem krivnje odjurio je pretpostavljenima.
Nitko u sobi nije utio - svi su glasno prosvjedovali. Ulagi-vako i
presuzdrljivo ponaanje ljudi, koji ive na slobodi, svakom bi se zeku inilo
ludou.
"Ima pravo!"
"Pritisni ih!"
"Ti nas lopovi kradu."
"krci! Tri godine smo radili, a sada krtare na jednom ruku."
"Neemo ii! Sasvim jednostavno! to nam sada mogu?" ak i oni koji su u

dnevnim poslovima bili potpuno mirni i pokorni vlastima, sada su se ohrabrili.

Slobodni vjetar tranzitnih zatvora ve im se vidio na licu. Ova posljednja
prilika da jedu meso nije znaila samo posljednji puni eludac prije nego to
dou mjeseci i godine mrave hrane, znaila im je ujedno i njihovo ljudsko
dostojanstvo. Pa ak i oni kojima je grlo suho od straha i koji ne bi u tom
trenutku bili u stanju nita okusiti, ak su i oni, zaboravljajui svoju
tjeskobu, zahtijevali ruak.
S prozora su jasno mogli vidjeti stazu koja vodi od uprave do kuhinje. Vidjeli
su kamion koji natrake dolazi do drvarnice s velikom jelom u kou, kojoj su
grane strile daleko preko ograde kamiona. Iz kabine je izaao zatvorski
intendant, a odostrag je skoio jedan straar.
549
Pukovnik je odrao rije. Sutra ili prekosutra jelku e postaviti u polukrunu
sobu, a zekbvi - oevi koji vie nemaju djece - postat e sami djeca, vjeat
e po njoj ukrase, obilno iskoritavajui vrijeme koje im drava stavlja na
raspolaganje. Clarina mala koarica i sjajni mjesec u staklenom kavezu objesit
e se na jelku, a mrki i bradati ljudi oblikovat e krug, i urliui vuje
krike svoje sudbine plesat e oko jelke s gorkim smijehom: U umi je rasla
jelka, jelkica, U umi je rasla jelka...
Vidjeli su kako straar pod prozorom tjera Prjancikova, koji se pokuao
probiti do izoliranih zekova, i koji je neto urlao, diui ruke u nebesa.
Vidjeli su mlaeg porunika Nadelaina kako se zabrinuto uri u kuhinju, zatim
u upravu, pa opet u kuhinju, pa u upravu.
I vidjeli su kako su Spiridona odvukli od njegova ruka da bi istovario jelku
s kamiona. Putom, on je brisao brk i podizao pojas.
Mlai porunik je konano jo jednom poao u kuhinju i uskoro je vodio sa
sobom dva kuhara, koji su izmeu sebe nosili kantu za mlijeko sa zajmaom,
koja iz nje stri. Iza njih je ila ena s hrpom zdjelica. Bojei se da se ne
poklizne, ona je zastala kraj vrata. Mlai se porunik vratio i uzeo od nje
nekoliko zdjelica.
U sobi se zaulo pobjedonosno brujanje.
Ruak se pojavio na vratima. Stali su nalijevati juhu oko stola, i zekovi su
uzeli svaki svoju zdjelu, odnosei je u kakav ugao, sjedei na prozoru ili na
kovezima. Neki su uspjeli jesti stojei, oslanjajui se o visoki stol oko
kojega nije bilo klupa.
Mlai porunik i kuhari su otili. U sobi je nastala ona duboka tiina, koja
bi uvijek trebala da prati jelo. Razmiljali su: "Evo masne dobre juhe, nema
puno u njoj mesa, ali osjea se barem ukus mesa. U usta stavljam ovu licu, pa
ovu, pa onda ovu, a u njoj ima neto slanine i neto tankih ilica; topla e
tekuina proi kroz moje drijelo do eluca, a moja krv i miii ve slave
slavlje, slutei pojaanje i novu snagu."
Nerin se sjetio poslovice: "Ako hoe samo meso vjenaj se za ovjeka, ako
hoe dobar gula vjenaj se za enu." On je shvaao ovu poslovicu tako da
mukarac priskrbljuje meso, ali da je ena potrebna da bi ga skuhala. Obini
ljudi nikad sami sebi ne pripisuju uzviene motive u svojim poslovicama. U
tisuama poslovica ruski narod uvijek iskrenije govori o sebi, nego Tolstoj i
Dostojevski o sebi u svojim ispovijedima.
Kad je juhe nestalo, i kad su aluminijske lice postrugale dno zdjelica, netko
je progunao:
"E tako! Tako!"
Iz ugla mu je netko odgovorio:
"Spremite se na post, brao!"
Neki drugi kritiar je dodao:
"Ostrugali su dno kazana, a juha ipak nije gusta. Moda su sve meso izvadili
za sebe."
Jo jedan glas se umorno javio: 550

"Da, ali ovakve juhe neemo dugo vidjeti!"

Tada je Horobrov udario licom po praznoj zdjeli i rekao jasnim glasom, dok mu
se prosvjed dizao u grlu:
"Ne, prijatelji moji! Bolje je jesti kruh s vodom nego pitu s nevoljom."
Nitko mu nije odgovorio.
Nerin je poeo lupati po stolu i zahtijevati glavno jelo.
Smjesta se pojavio mlai porunik.
"Jeste li jeli?" pogledao je zatvorenike jednog po jednog sa srdanim
smijekom. I ustanovivi na njihovom licu dobro raspoloenje, izazvano
sitou, rekao im je sada ono to je znao po zatvorskom iskustvu da im ne
smije rei prije:
"Nije ostalo nita glavnog jela. Ve peru kazan. alim."
Nerin je bacio pogled na zekove da vidi hoe li podii galamu. Ali
blagoslovljeni ruskom osobinom, da se lako dadu smiriti, svi su oni ve bili
bez volje za pobunu.
"to je bilo glavno jelo?" upitao je netko basom.
"Gula", rekao je mlai porunik, stidljivo se smijeei.
Uzdahnuli su.
Pitanje deserta nije, naravno, nitko postavio.
S druge strane zida uli su motor. Netko je pozvao izvana mlaeg porunika, pa
se on tako sretno izvukao.
U hodniku su uli grubi glas pukovnika Klimentjeva.
Van su ih pozivali jednog po jednog.
Njihova imena nisu provjeravali, jer ih je straar iz arake trebao pratiti
do Butirke i tamo ih predati drugima. Prebrojavali su ih, kad su prelazili
prag i kad su poduzimali onaj korak, koji im je svima bio toliko poznat i
toliko zlokoban, korak sa zemlje u utrobu crne marice. Svaki je zek sagnuo
glavu da ne udari u vrh elinih vrata, savijajui se pod teinom svojih
svenjeva i udarajui njima nespretno o vratnice.
Nitko ih nije ispratio. Prekid za ruak je zavrio, i druge su zekove otjerali
iz dvorita u zgradu.
Crna marica se stranjom stranom sasvim pribliila vratima. Dok su se zekovi
ukrcavali, premda se nije ulo divlje lajanje policijskih pasa, vladala je
ipak ona napetost, guva i nemir, koji su izazivali svi nazoni, pokuavajui
da pomognu straarima, i da sprijee zatvorenike da se ogledavaju oko sebe i
da vide gdje su.
Osamnaestorica su se ukrcala na taj nain i ni jedan nije podigao glavu da
pozdravi visoke mirne lipe, koje su ih zasjenji-vale u sretnim i traginim
trenucima svih ovih dugih godina.
Dvojica, Horobrov i Nerin, koji su se uspjeli malo ogledati oko sebe, nisu
isto tako gledali lipe, nego strane zatvorenog kombija, da vide kakve je boje.
Njihova je radoznalost bila nagraena.
Odavno je prolo vrijeme kad su elinosivi ili crni zatvorski kombiji
vrljali gradskim ulicama, izazivajui uas meu graanima. Nakon rata, ideja
da se crne marice grade tano kao kombiji za raznoenje namirnica rodila se u
mozgu nekog genija, pa su ih sada bojili narandasto i svijetloplavo, a na
stranama su bili natpisi na etiri jezika:
551
KRUH
MESO
PAIN
VIANDE
BROT
FLEISCH
BREAD
MEAT

Cas prije nego e stupiti u crnu maricu, Nerin je uspio koraknuti u stranu i
proitati: "MESO".
Tada se ugurao kroz uska vrata, a zatim kroz jo ua vrata, koja dolaze iza
njih, stao nekome na nogu, provukao svoj koveg i vreu kraj neijih koljena i
sjeo.
Prostor u unutranjosti trotonske crne marice nije bio razdijeljen u boksove,
to jest, zatvorenici nisu bili razdijeljeni svaki u svoj elini pregradak.
Bio je to kombi za opu upotrebu, odreen da vozi zatvorenike koji su ve
osueni, a ne one koji su pod istragom; stoga je mogunost optereenja ivim
teretom bila mnogo vea. U pozadini dvoja elina vrata s malim reetkastim
otvorima, koji su sluili kao dovodi za zrak, zatvarala su tijesni hodnik gdje
su dva straara, u pratnji zatvorenika, sjela podvijenih nogu, nakon to su
unutarnja vrata zakljuali izvana, a vanjska vrata iznutra i nakon to su
uspostavili kontakt s vozaem i straarom koji sjedi kraj njega kroz posebnu
doglasnu cijev. Taj odijeljeni stranji prostor sadravao je i jedan mali boks
za kakvog eventualnog pobunjenika. Ostatak prostora iza vozake kabine bio je
jedna zajednika miolovka, niska metalna kutija u koju se, u skladu s
propisima, moglo strpati tano dvadeset zatvorenika. Ali ako se elina vrata
izvana na silu zatvore, moglo ih se natrpati i vie od dvadeset.
Uz tri zida te miolovke bila je postavljena klupa, koja je ostavljala veoma
malo prostora u sredini. Oni koji su nali mjesta, sjeli su. Ali nisu time
bili u povoljnijem poloaju. Kad je crna marica puna, drugi ljudi i njihovi
zaveljaji pritiskuju se uz zapletena koljena i zgrene utrnute noge, a u
takvoj guvi nema nikakva smisla da se ovjek vrijea ili da se nekome
ispriava: nije se moglo niti micati niti mijenjati mjesta cijeli jedan sat.
Poto su ugurali posljednjeg zatvorenika, straari su nalegli na vrata i
zakljuali bravu.
Ali nisu jo zalupili vanjska vrata, kad se iznenada zaulo kako netko udara
po stanjoj stepenici i neka je nova sjena zaklonila reetke na vratima
straarske kuice.
"Brao!" odjeknuo je Ruskin glas. "Mene vode u Butirku na ispitivanje! Tko je
ovdje? Koga alju?"
Odgovorila mu je smjesta glasna buka. Svih dvadeset zekova
povikalo je u isti glas. Oba straara izderala su se na Rusku da
uuti, a s vrata upravne zgrade Klimentjev je urlao na straare
da budu budni i da ne doputaju zatvorenicima da razgovaraju.
"Zaepi, majku ti tvoju!" urliknuo je netko u crnoj marici.
Stvari su se smirile, i zekovi su uli kako se straari bore, spotiui se,
gurajui Rusku u boks.
552
" J
t"-j
"Tko te je izdao, Ruska?" povikao je Nerin.
"Siromaha!"
jy""Gad!"
"Koliko vas ima?" povikao je Ruska.
"Dvadeset."
"Koji su?"
Ali straar ga je konano uspio ugurati u boks i zakljuati.
"Ne boj se Ruska!" vikali su mu. "Srest emo se u logoru."
Dok god su stranja vrata ostajala otvorena neto je svjetla ulazilo u kombi,
ali sada su se vrata zalupila, i glave straara zaklonile su i posljednje
nesigurne zrake, koje su prolazile kroz dvostruke reetke. Motor je zagrmio,
kombi se zatresao i pokrenuo, i sada dok se ljuljao, samo bi povremeni
odbljesak svjetla preletio licima zekova.
Ovo gorljivo dovikivanje iz elije u eliju, ova sjajna iskra koja je

preletila kroz kamen i eljezo, uvijek je znala uzbuditi zekove.

Nakon nekog vremena crna marica se zaustavila. Bilo je jasno da su stigli do
logorskih vrata.
"Ruska!" povikao je jedan zek. "Tuku li te?"
Odgovor se nije smjesta uo. Kad je stigao, zvuao je veoma udaljeno:
"Da, tuku me."
"Bog ubio ikina-Mikina!" povikao je Nerin. "Ne daj se. Ruska!"
Opet su mnogi glasovi povikali u isti mah i opet je zavladala zbrka.
Krenuli su opet, proavi kroz logorska vrata, a onda se sav ivi teret otro
zanio nadesno, kada je kombi skrenuo lijevo na glavnu cestu.
Taj zaokret bacio je Nerina i Gerasimovia jednog na drugog. Obojica su
buljili u tamu, pokuavajui se prepoznati. Neto vie od guve u crnoj marici
guralo ih je jednog prema drugome.
lija Horobrov, kojemu se malo povratilo raspoloenje, progovorio je:
"Ne brinite, momci, ne alite to odlazimo. Zar se ivot u araki moe zvati
ivotom? ovjek se samo proeta hodnikom i ve se spotakne o kakvog Siromahu.
Svaki peti je dounik. ovjek ne moe ni da prdne u zahodu, a da logorske
vlasti ne saznaju. Nisu nam dali slobodnu nedjelju dvije godine, kujini
sinovi. Radimo dvanaest sati na dan! Da im cijeli svoj mozak, a zauzvrat
dobije dvadeset grama maslaca. A sad se ni kui ne smije pisati. Neka idu oni
k vragu. I da ovjek radi? Kaem vam, pravi pakao!"
Horobrov je uutio, ispunjen negodovanjem.
U tiini, koja je nastala, iznad zvuka motora koji je glatko jurio asfaltnom
cestom, uo se Nerinov odgovor:
"Ne, Uja Terentiu, nije to pakao. Nije to ni nalik paklu! Mi idemo sada u
pakao. Vraamo se u pakao, araka je najvii, najbolji, prvi krug pakla. Bio
je to gotovo raj."
Nije rekao nita vie, osjeajui da nije potrebno. Svi su znali da je ono to
ih eka neusporedivo gore od arake, da e se u logoru arake sjetiti kao
zlatnoga sna. Ali u ovom asu, da
553
bi odrali svoju hrabrost i osjeaj pravednosti svoje stvari, morali su
psovati araku ... tako da nitko ne bi za im alio ... tako da nitko ne bi
samome sebi prigovarao zbog nekih postupaka o kojima nije dobro razmislio.
A Horobrov je uporno ponavljao:
"Ne momci! Bolje je kruh s vodom nego pita s nevoljom." Koncentrirajui se na
zaokrete kombija, zekovi su uutjeli. Da, oekivala ih je tajga i tundra,
rekordna hladnoa Ojmja-kona i bakreni rudnici Deskazgana, pijuk i take,
gladovanje na vlanom kruhu, bolnica, smrt. Najgore. Ali u njihovom je srcu
vladao mir.
Bili su ispunjeni neustraivou onih, koji su izgubili sve, neustraivou do
koje nije lako doi, ali koja je trajna.
Bacakajui u sebi teret nagomilanih tjelesa, veselo obojeni narandasti i
plavi kombi kretao se gradskim ulicama, proao kraj eljeznike postaje,
zastao na jednom krianju. Neki sjajni tamno-modri automobil ekao je na
krianju da se promijeni isto crveno svjetlo. U njemu se vozio dopisnik
naprednih francuskih novina "Liberation", koji se upravo uputio da gleda
hokejsku utakmicu na "Dinamovom" stadionu. Dopisnik je proitao natpis na
stranama kombija:
MESO
VIANDE
FLEISCH
MEAT
Prisjetio se da je danas vidio ve vie takvih kombija u razliitim dijelovima
Moskve. I izvadio je biljenicu i napisao crvenom
tintom:

"Na ulicama Moskve ovjek esto vidi kombije pune hrane, veoma uredne i
higijenski besprijekorne. ovjeku ne preostaje drugo nego da zakljui da je
opskrba prijestolnice izvrsna."