Mirza Avdicevic

KAKO JE NASTALA

ZEMLJA BOSNA

Mississauga
Canada
2003
Korekcija teksta sa malim izmjenama
i dopunama uradjena 2006. godine

Sadrzaj
Predgovor ...........................................................................................................................................1
I.
1.
2.
3.
4.

TERITOROJA BOSNE U ANTICKO DOBA

Mapa svijeta iz doba grckog historicara Herodota ......................................................................2
Bosna i spomenici mareijalne kulture iz antickog doba ..............................................................2
Bosna i prastari narod Iliri ...........................................................................................................3
Bosna, Rim i podjela carstva sa akcentom na Ilirik .....................................................................6
-Rano carstvo ................................................................................................................................6
-Kasno carstvo ..............................................................................................................................6
-Ilirik .............................................................................................................................................7

II.
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.

III.
1.
2.

3.
4.
5.
6.
7.
IV.
1.
2.
3.
4.

VELIKA SEOBA NARODA I DOLAZAK SLAVENA NA BALKAN

Seoba naroda ..............................................................................................................................8
Slaveni i njihova religija.............................................................................................................9
Dolazak slavena na Balkan u VI i VII stoljecu ..........................................................................10
Slaveni i teritorija Bosne u VIII stoljecu ....................................................................................11
Slaveni i teritorija Bosne u IX stoljecu ......................................................................................11
Bosna u X stoljecu ......................................................................................................................12
Bosna u XI stoljecu ....................................................................................................................13

SREDNJI VIJEK
Vladari srednjovjekovne drzave Bosne ......................................................................................15
Banovina Bosna ..........................................................................................................................16
-Drzava Bosna od 1100 do 1200 godine ......................................................................................16
-Drzava Bosna od 1200 do 1300 godine ......................................................................................20
-Drzava Bosna od 1300 do 1400 godine ......................................................................................22
Bosanska crkva i bosanski krstjani ( Bogumili ) ........................................................................24
Kraljevina Bosna ........................................................................................................................28
Bosanske plemicke porodice: Hrvatinici i Kosace .....................................................................31
-Drzava Bosna od 1400 do 1463 godine ......................................................................................32
Drzavna uprava u kraljevini Bosni .............................................................................................34
Kulturna bastina i historijski napredak srednjevjekovne Bosne ................................................37
BOSNA U OSMANSKOJ IMPERIJI
Islamizacija u Bosni ...................................................................................................................42
Bosna kao Sandjak Osmanske imperije .....................................................................................44
Janjicarska organizacija ..............................................................................................................45
Bosanski pasaluk ........................................................................................................................45

5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.

Raja, ciflucenje i bune ................................................................................................................47

Kapetanije u pasaluku ................................................................................................................49
Ratovi Osmanske imperije i pocetak opadanja osmanske moci.................................................51
Bosnjaci u odnosu na Prvi i Drugi srpski ustanak ......................................................................58
Borba za autonomiju Bosne pod vodjstvom Husein-Kapetana Gradascevica ..........................60
Istaknuti Bosnjaci u Imperiji ......................................................................................................63
Kulturna bastina i historijski napredak .......................................................................................64

V.
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.

BIH U AUSTROUGARSKOJ IMPERIJI

Okupacija Bosne ........................................................................................................................67
Borba za vjersku i kulturno-prosvjetnu autonomiju ..................................................................71
Aneksija BiH .............................................................................................................................72
Kulturna bastina Bosnjaka i historijski napredak ......................................................................74
Balkanski ratovi .........................................................................................................................76
Podsjetnik o historijskim granicama BiH prije stvaranja jugoslavenske drzave ......................77
Prvi svjetski rat i stvaranje jugoslavenske drzave, sve do kraljevine SHS ................................78

VI.
1.
2.

BIH U KRALJEVINI JUGOSLAVIJI

BiH od 1918 do 1941 .................................................................................................................84
BiH u Drugom svjetskom ratu ...................................................................................................87

VII.

1.
2.
3.
VIII.

BIH U FEDERATIVNOJ DRZAVI JUGOSLAVIJI,

SVE DO SFRJ
Politicka i privredna previranja u jugoslavenskoj federaciji.....................................................94
Stanovnistvo BiH .....................................................................................................................97
Kulturno historijski napredak u doba jugoslavenske federacije ...............................................98
RASPAD JUGOSLAVIJE, NEZAVISNA BIH I RAT

1.
2.
3.
4.
5.

Kriza pred rat ...........................................................................................................................99

Napad na Sloveniju ..................................................................................................................101
Agresija na Hrvatsku................................................................................................................101
BiH kataklizma i nezapamcena agresija ..................................................................................103
Rat i strahote novog genocida nad Bosnjacima .......................................................................108

IX.

NA KRAJU

PREDGOVOR
Historija est testis temporum, lux veritatis, vita memorie, magistra vitae, nutia
vetustatis.( Historija je svjedok vremena, svjetlost istine, zivot uspomene, uciteljica zivota,
vijesnik davnine.), M.T.Ciceron.
Fizicki odsutan od Bosne, ali mislima stalno prisutan u samom njenom srcu, rastrgan izmedju
zelje i stvarnoscu, poceh da ponavljam ovu Ciceronovu izreku, koja mi se u glavi vrti jos od
skolskih dana, a koju nedavno procitah u jednom tekstu o historiji Bosne. Inace, puno toga sto je
ovdje napisano culi smo vec prije, ali tu je svakako dosta i novih stvari koje sam spoznao citajuci
mnostvo literature o historiji Bosne i Bosnjaka. Naime, moja ideja je bila samo sto veca spoznaja
historijskih podataka radi prosirenja mog licnog znanja, ali se u tom periodu javila zelja da sve
to, u vidu biljeski, stavim na papir koji bi me stalno podsjecao na Bosnu, kako sam to vec u
pocetku naveo od spoznaje svijeta pa do danas. Ove biljeske pisem samo radi moje licne
upotrebe i podsjecanja na ono sto se ne moze niti treba vise ikada zaboraviti, a ako slucajno i
dodju u ruke ponekog od mojih prijatelja, zelim napomenuti da ovo nije pisano kao historijsko
djelo, vec je samo na jednom mjestu objedinjeno ono sto su drugi vec napisali. Ponesto je,
naravno, napisano i kao rezultat mog licnog nadahnuca, ali obzirom na karakter i namjenu ovog
dokumenta uzmimo to kao zanemarujuce.
Ako se vratimo definiciji historije, onda mi se najvise svidjela ona koja kaze da je historija u
terminoloskom smislu nauka koja obradjuje povijest, a povijest je pripovijedanje o dogadjajima
iz proslosti, pa cu i ja, zbog toga, sve ovo sto sam napisao nazvati povijescu, ili kako stari kazu
pri-povijescu tj. pricom, a ne historijom.

-1-

I TERITORIJA BOSNE U ANTICKO DOBA

1. MAPA SVIJETA, IZ DOBA
GRCKOG HISTORICARA HERODOTA
Mapa svijeta iz doba Herodota
Spoznaje drevnih naroda o udaljenim krajevima
cine nam se vrlo oskudnim i nepreciznim, jer su
putovanja u daleke krajeve bila dugotrajna i
opasna. Naucnici su stoga prikupljali price i
izvjestaje s putovanja od raznih svjetskih
putnika: vojnika, trgovaca, hodocasnika i sl. Ta
su svjedocanstva cesto bila toliko nevjerovatna
da su smatrana izmisljenim, a neka su to uistinu i
bila. Uglavnom se vjerovalo da je zemlja ravna,
oblikovana poput ploce, odnosno da kopno
okruzuje velika rijeka Ocean. Smatralo se da se u
samom sredistu te zemaljske ploce nalazi
Sredozemno more ( koje je zato tako i nazvano ),
a da su udaljeni dijelovi kopna nastanjeni divljim
zvijerima i cudovistima ( pa stoga i ne cudi sto su putovanja u udaljene krajeve bila rijetkost ).
Grcki historicar HERODOT ( nazivan i ocem historje ), koji je zivio u 5. stoljecu p.n.e.,
putovao je po Aziji, Evropi i Africi ( nizvodno rijekom Nil ). Izvjestaje sa svojih putovanja, u
kojima spominje razne narode i opisuje krajeve, uklopio je u svoje djelo nazvano Historija, a u
tadasnju mapu poznatog svijeta uslo je i podrucje na kojem se nalazi danasnja Bosna i
Hercegovina.
2. BOSNA I SPOMENICI MATERIJALNE KULTURE IZ ANTICKOG DOBA
Na zapadnom dijelu Balkana nalazi se podrucje koje, jos iz doba od Starog vijeka, ima
geopoliticki topik Bosona ( ilirski : tekuca voda ) po imenu rijeke koja se danas zove Bosna.
Cijela Bosna kao i Balkan od paleolita ( srednje kameno doba ) je naseljena ljudskom rasom o
cemu svjedoce spomenici materijalne kulture. Na tlu Bosne su otkrivena poznata prahistorijska
arheoloska nalazista, pocev od starijeg ( paleolit ) do mladjeg ( neolit ), kamenog, broncanog i
na kraju zeljeznog doba. Paleolitska naselja su otkrivena u gornjem toku rijeke Bosne, Ukrine i
Usore ( Kamen, Kadar i dr. ), te uz rijeku Bregavu nedaleko od Stoca ( Badanj ). Neolitska su
nalazista takodje brojna, npr. Butmir kraj Sarajeva, Gornja Tuzla, Kakanj, Nebo u Brajkovicima
kod Travnika, Zelena pecina kraj Mostara i druga. Najveci broj istrazenih arheoloskih nalazista
pripada razdoblju bronze i zeljeza, npr. Glasinac, a vazna su i sojenicka naselja poput Donje
doline na Savi, Ripca i Golubica na Uni, kao i neka druga.
O prvim stanovnicima Bosne iz paleolitskog doba saznajemo preko crteza i pronadjenih orudja u
pecini Badanj kraj Stoca, cija starost se procjenuje na oko 13.000 godina. Crteza ovakve starosti
malo je i u evropskim razmjerama.

-2-

O stanovnicima iz neolitskog doba doznajemo preko arheoloskih iskopina na Butmiru gdje su

nadjene lijepe figure, vaze i keramika, a iskopine tumulusa u Glasincu govore nam o zeljeznom
dobu. Ostaci sojenickog naselja u Donjoj Dolini na Savi su takodje iz zeljeznog doba.
Kad je rijec o pojmovima kojima se oznacava citav jedan narod, onda se kao najstariji narod na
podrucju bivse Jugoslavije, a time i Bosne smatraju TRACANI, cije naseljavanje je krenulo iz
danasnje Rusije i Madjarske.
Poslije Tracana posli su se doseljavati ILIRI, o kojima kao stanovnicima Bosne postoje i prvi
pisani izvori. Iz ovog doba pronadjeni su ostaci zivota jos i Kelta, Grka i Rimljana. Buduci da se
teritorij Bosne nalazio na podrucju Zapadnog Rimskog carstva, ali da se razvijao i pod utjecajem
Grcke, odnosno bizantijske kulture, tu postoji raznolikost oblika zivota u cjelokupnoj kulturnoj
bastini. Rimski ostaci vidljivi su sirom Bosne.
3. BOSNA I PRASTARI NAROD ILIRI
Iliri su bili prastari indoevropski narod koji je zivio na sjeverozapadu Evrope. Na Balkanski
poluotok su se doselili u jednoj od seoba naroda i odmah po dolasku potiskuju grcke Tracane na
istok. Kao prastanovnici Bosne, Iliri su u njoj ziveli jos od 3000. god. p.n.e., mada ima naznaka
da su se na tom podrucju nalazili jos i puno ranije. O samom imenu Ilira ima vise tumacenja
( vise bi se moglo reci legendi ). Za mene je interensantno i prihvatljivo tumacenje koje je dao
sarajevski arheolog Ciro Truhelka, a koji kaze da ime Ilir potice od albanske rijeci I lir , sto
znaci slobodan.
Smatra se da je najstarija ilirska drzava bila na jugu Balkana i da ju je osnovalo pleme po nazivu
Enhelejci. Na celu te drzave bio je kralj po imenu Kadmo. Oko 13 stoljeca p.n.e. Iliri su vec
zauzimali citavo Jadransko primorje. Do grcke granice doslo je pleme Talanti. Do italijanske
rijeke Po, dosli su Veneti, a na istok Dardanci. Kao sto je poznato Balkanski poluotok su
naseljavala mnogobrojna ilirska plemena, od kojih cu ja ovdje istaci sljedeca: Histrioni, Liburni,
Latobici, Kolapioni, Jasi, Varciani, i Breuci, svi sjeverno od Save i zapadno od Dunava. U
istocnom dijelu Balkana zivjeli su: Andizeteji, Skordisci, Amantini, Ditioni, Sardeteji, Autoriteji
i Glindicioni, od istocne obale Drine do Crnog mora. Na jugu Balkana ( Albanija i Grcka ) zivjeli
su Dokleji, Labateji, Skitoni, Partini, Pirusteji i Talauti. Medju mnostvom tih plemena na
teritoriji danasnje BiH zivjela su sljedeca Ilirska plemena: Japodi, izmedju Une, Save i Vrbasa.
Mezeji, izmedju Vrbasa, Save i Bosne. Dariopi, izmedju Bosne, Save i Drine. Dindari, na
podrucju kraskih polja B. Grahova, Glamoca i Kupresa. Deuri i Daorsi, na prostoru od Livna do
Neretve. Dezijati istocno od Neretve do Drine i Aredeji, u priobalnom pojasu od usca Neretve do
Boke Kotorske.
U 3. stoljecu p.n.e. Ilirski kralj Argon osnovao je jaku ilirsku drzavu ali sa svojim stalnim
gusarenjem po moru, sve cesce su dolazili u sukobe sa Rimljanima tako da su ih ti sukobi u
dugotrajnom peridu potpuno oslabili i ta drzava se raspala kao posljedica njihovog gusarenja.
Inace ta drzava je bila ustrojena kao savez vise plemena i nalazila se uz Primorje, u juznoj
Hercegovini i Dalmaciji, Cnoj Gori, Albaniji i Metohiji. Kad su Rimljani pokorili Ilire osnovali
su provinciju Iliricum, ali o tome ce mo nesto kasnije. Inace o svojoj povijesti Iliri nam nisu
ostavili nikakvih podataka pisanom rijecju, jer nisu imali pismo. Podatke o njima ostavio je grcki
pisac Pseudo Skajlaks u 2. stoljecu p.n.e. u djelu Periplus, u kojemu je izmedju ostalog napisao
da su Iliri narod koji postuje svoje bogove i narod pun vrlina. Iznio je podatak da su zivjeli od
-3-

podrucja Istre do danasnje Albanije, na Balkanskom poluotoku, koji se tada zvao Haemus, a
Turci su ga preimenovali u Balkanski poluotok. Govoreci o Ilirima ne moze se zaobici
interensantan podatak, a to je da su u toku prvog desetoljeca p.n.e. Iliri Liburni nadzirali
plovidbu na Jadranskom i Jonskom moru, te da su osnovali grad Adriu na uscu rijeke Po u
Italiji. Po spomenutom gradu nazvano je Mare Adriaticum ( Jadransko More ).
Iliri su ratovali sa Grcima zbog prevlasti na morima pa su Grci provalili u Jadransko more i
kolonilizirali Ilire, sto je za ove imalo nesagledivih posljedica za razvoj njihove materijalne i
duhovne kulture. Grci su imali citavu koloniju svojih gradova na Jadranu. Grcki vladar Dionizije
stariji (432.-367. ) osnovao je koloniju Issu ( Vis ) kao i koloniju Pharos na mjestu danasnjeg
Starigrada na otoku Hvaru. Issa osniva svoje kolonije na otoku Korculi, Tragurion ( Trogir ),
Epetion ( danasnji Stobrec juzno od Splita ). Na istocnoj obali Jadrana sagradili su grad Olcinium
( Ulcinj ) i Epidaurum (danasnji Cavtat ). Podatke o grckim kolonijama na Jadranu iznosimo kao
dio historije Ilira, iako su te kolonije bile van teritorija ilirske Bosne. Ranije spomenuta Ilirska
drzava kojom je sada upravljala kraljica Teuta ( zena umrlog kralja Argona ), imala je
namjeru zauzeti sve grcke kolonije, ali je doslo do sukoba sa Rimljanima godine 229.
p.n.e..Nakon napada Rimljana na Teutinu drzavu, Teuta je zatrazila primirje, ali ugovor o miru je
bio veoma tezak za Teutu, pa je ona odstupila sa prijestolja. Grcke kolonije sacuvale su politicku
autonomiju, ali pod nadzorom Rima. Poslije toga Rimljani su porazili Makedonce u ratu koji se
vodio u Tesaliji, a rimski vojskovodja Lucije Galo sa 30. hiljada vojnika osvaja Ilirski glavni
grad u sjevernoj Albaniji, Scodru ( danasnji Skadar ). U tzv Trecem rimsko-ilirskom ratu koji se
takodje desava u III stoljecu p.n.e. Rimljani pobjedjuju i osvajaju Ilirsko kraljevstvo iako su i
poslije toga u stalnim sukobima sa pojedinim ilirskim plemenima, npr sa Japodima vec 221. god.
p.n.e., a sa Dalmatima 156. god. p.n.e. Najveca pobuna Ilira protiv Rimljana se dogodila 6.- god.
n.e. i trajala je cetiri godine. Centar pobune je bio oko Varesa i Vranduka, a vodje ove pobune su
se zvali Boton i Pinez. Ova pobuna je prerasla u sveopsti ilirski pokret protiv Rimljana, te je
zabiljezena uspanicena izjava, koju je Rimski car Oktavijan izrekao u Rimskom senatu, Pobunjenici krecu na Rim. Ova pobuna kao i sve dotadasnje, ugusene su od strane rimskih
vojnika, a zadnja ilirska pobuna ugusena je 9.-te god.n.e. od kada citavo podrucje Bosne biva
cvrsto pod kontrolom Rimljana.
No, da se jos zadrzimo na Ilirima i da vidimo sta arheoloska nalazista govore o njihovom
duhovnom zivotu. Naime kao i kod mnogih drugih naroda iz tog doba, duhovni zivot Ilira bio je
zasnovan na njihovoj sprezi s prirodom i bio je podredjen prirodnim silama.
U nemoci da objasni i razumije te sile covjek je poceo da vjeruje u nadprirodna bica.Tako je i
kod Ilira vrhovno bozanstvo bilo vezano za nebo a uz njega je postojalo vise muskih i zenskih
bogova. Vrhovno bozanstvo su zamisljali kao musko stvorenje obraslo gustom dlakom sa
kozijim nogama i rogovima. Na natpisima stoji i njegovo ime SILVAN, slicno rimskom Silvanu
i grckom Panu, koji su imali isti izgled i istu funkciju. Silvanova pratilja i boginja lova, divljaci i
prirode, je bila Dijana ( Tihana ). Dijana je na figurama predstavljana kao lovac sa strijelom i
lukom u ruci, a obicno je prati pas ili kosuta.
Spomenici Silvana i Dijane pronadjeni su sirom Bosne, a posebno na podrucju Glamockog,
Livanjskog i Duvanjskog polja, te u srednjoj Bosni. Zabiljezeno je da je u to doba ( anticko
doba) u Bosni bilo vjerovanje u 52. razlicita boga. Kao svjedok tog vremena je preko 300
razlicitih sacuvanih spomenika, koji govore o paganskom vjerovanju Ilira.

-4-

Iz arheoloskih iskopina utvrdjeno je da su Iliri zivjeli u naseljima koja su se zvala gradine i u

pravilu su bila na nepristupacnim mjestima zbog lakse odbrane u ratovima za koje smo vec
vidjeli da su bili veoma cesti. Na ilirskom podrucju otkriveno je dosta materijalnih dokaza o
njihovom zivotu narocito iz gvozdenog doba. U okolici Bihaca otkrivene su lijepe posude (situle)
na reljefima 15. kamenih spomenika. U kamenim urnama cuvao se pepeo mrtvaca. Spomenute
urne otkrivene su 1890. god. Tu je prikazan i lik muskarca s kacigom na glavi i kopljem u ruci.
Prikazane su i pogrebne povorke uz posmrtni ples zmije kao personifikacije duse umrle osobe.
U grobovima Ilira pronadjeni su predmeti od srebra i srebreni novac. Vrlo interensantan i
znacajan podatak je da je danasnja BiH jedna od rijetkih evropskih zemalja, ciji su stanovnici
kovali vlastiti novac vec u staro doba. Bili su to Ilirski Daorsi koji su u II stoljecu p.n.e., dakle
prije vise od 2.000 godina imali kovaonicu u gradu Daorsu, kod danasnjeg grada Stoca.
U drustvenom zivotu vladala je plemenska aristokratija, a vec u osmom stoljecu p.n.e. imaju
vlastite kraljeve, sto je ranije opisano u dijelu kad je stvorena prva Ilirska drzava. Iliri su se bavili
i glazbom, sto je vidljivo iz jednog sacuvanog muzickog instrumenta koji se zove siringa, a
napravljen je od pet do sest cijevi razlicite duzine. Na reljefu kod Zaostroga pronadjena je jedna
svirala slicna fruli. Iliri su se zabavljali i plesom sto je utvrdjeno sa slike na jednoj urni na kojoj
je naslikano pet zena koje se drze za ruke i plesu. U sjeveroistocnoj Albaniji sacuvan je, do
danasnjeg dana, i jedan ples u kome plesu ratnici sa macevima, a u BiH i Crnoj Gori plesali su
Iliri kolo, koje je i danas sacuvano. Od Ilirskog jezika sacuvani su samo neki nazivi, kao na
primjer Sabaia ( pice od jecma ). Od rijeci delm (ovca ) nastalo je ime ilirskog plemena Delmati
( ovcari ). Ime ilirskog plemena Dardanci ima vezu s albanskom rijeci dardh sto znaci kruska.
Ilirskog je porijekla i ime Maluntum ( danasnji Molunat kod Dubrovnika ). To ime je postalo od
ilirske rijeci mal ( brdo ). U Bosanskom jeziku ima nekoliko Albanskih ( ilirskih ) rijeci kao sto
su: balega, strina ( trava ), zbunj, magarac, skrapa i vatra. Albanci su jedini sacuvali najvise
starosjedilackih ilirskih obicaja. Od njih su stari Slaveni naucili pokapanje mrtvih u grobovima
oblozenim kamenom. Ilirskog je porijekla i peka za pecenje hljeba na ognjistu, na koji nacin se
za uzitak, i dan danas pece hljeb u mnogim krajevima Bosne. Albanija se na albanskom jeziku
zove Shqip, ( Scip ) sto znaci orao, dakle, Zemlja orlova. Ime Albanija doslo je od ilirskog
plemena Albani. ( Turci Albance zovu Arbanasi ). Ilirski jezik sacuvao se, u izmijenjenom
obliku, u danasnjem albanskom jeziku, a za Albance se smatra da su jedini preostali Iliri.

-5-

4. BOSNA, RIM I PODJELA CARSTVA

SA AKCENTOM NA ILIRIK
Mapa Rimskog Carstva
Kako su Rimljani u starom dobu, a
velikim vremenskim razdobljem i u
novom historijskom dobu, bili dominantan
narod i kao takvi ostavili znacajan pecat
na podrucju danasnje BiH, odlucio sam
prikazati kratak pregled historije Rimskog
carstva, i to kroz Rano i Kasno carstvo.
- Rano carstvo
Sa titulom Augusta, Oktavijan raspolaze
vojnom, civilnom i vjerskom vlascu. Prvi
predstavnik
Julijevaca-Klaudijevaca,
Oktavijan, koji se nadalje naziva August,
reorganizuje vojsku, centralnu upravu provincija i utvrduje granice carstva na Rajni i Dunavu.
Nasljednici, Tiberije, Kaligula, Klaudije i Neron, nastavljaju njegovo djelo od 14. do 68. godine
n.e. Pod Tiberijem carstvo se siri osvajanjem Italije, ali su odnosi izmedju carstva i Senata
slozeni. Oni ce se jos vise pogorsati pod Kaligulom i Neronom .
Od 69. do 96. godine, Flavijevci ( Vespazijan, Tit i Domicijan ) konsoliduju carsku vlast i
stabilizuju granice. Od 96. do 235. godine carstvo je na teritorijalnom, privrednom i kulturnom
vrhuncu pod Antoninima, a od 96. do 192. godine i prvim Severima. Politicka stabilnost koju su
obezbijedili Antonini ( Nerva, Trajan, Hadrijan, Antonin, Marko, Aurelije i Komod ) pogoduje
poljoprivrednom, industrijskom i trgovinskom napretku. Vladajuca klasa, u kojoj se mijesaju
senatori, vitezovi i gradska burzoazija obogacuje se, dok se gradovi, centri romanizacije,
ukrasavaju brojnim spomenicima. Civilizacijsko jedinstvo se afirmise u citavom carstvu.
- Kasno carstvo
Od 235. do 284.god., ugrozeno od Germana i Persijaca, Carstvo je pred raspadom.Ovaj period je
obiljezen propascu seljastva pred sirenjem velikih posjeda, siromasenjem gradova, prestankom
osvajanja i spoljnom prijetnjom. Rastuci znacaj vojske dovodi do perioda vojne anarhije ( 235.
do 268. ), a zatim do dolaska na vlast imperatora iz Ilirije ( 268. do 284. ), koji ce privremeno
obnoviti rimski poredak, sa Aurelijanom a zatim Dioklecijanom ( 285. do 305. ). Dioklecijan
uspostavlja tetrarhiju, kolegijalni sistem u kojem vladaju dva Augusta i dva Cezara. Od 313. do
337., Konstantin ponovo uspostavlja jedinstvo carstva i stvara novu prijestonicu Konstantinopolj,
koja postaje rival Rima. Konstatin 313. god. izdaje ukaz o slobodi krscanske vjere. U 395.
godini, poslije Teodosijeve smrti, Rimsko carstvo je konacno podijeljeno izmedju Zapadnog
( prijestonica Rim ) i Istocnog carstva ( prijestonica Konstatinopolj ).

-6-

U 5. stoljecu varvarska dogadjanja tesko pogadjaju Zapadno carstvo, kada 410. godine Alarik
pustosi Rim, a 476. varvarski kralj Odoakar svrgava posljednjeg imperatora Romula Augustula,
sto oznacava kraj Zapadnog carstva. Na istoku, Bizantijsko carstvo ce trajati do 1453. godine.
Kao sto vidimo u dobu Kasnog rimskog carstva dolazi do pune slobode ispovijedanja krscanske
vjere, sto je ustvari omogucio Konstantin I Veliki. On je tzv. Milanskim ediktom proglasio
slobodu ispovijedanja Kristove vjere, a pred kraj svog zivota i sam je primio krscanstvo. Pored
toga car Konstantin je sazvao i Prvi Vaseljenski (ekumenski) Sabor u Nikeji 325.godine, na
kojem su donijete veoma vazne odluke koje se ticu i danasnjeg racunanja vremena, odnosno
brojenja godina od rodjenja Krista. Naime, to se desilo 532. godine, kada je papin savjetnik
Bonifacius zatrazio od kaludjera Dionizija Malog da sprovede u djelo odluke donijete na Saboru
u Nikeji 325.godine. Inace, do tada su se godine u Rimu racunale od dolaska na prijesto cara
Dioklecijana. On je postao car 284. godine i bio je na vlasti do 305. godine. Dionizije Mali je
uveo racunanje godina od Kristovog rodjenja, vjerovatno ne zeleci da velica vladavinu jednog
cara, koji je uz to smatran i za progonitelja ranih Krscana. Kako je Dionizije dosao do podataka
da je Kristos rodjen bas 25 decembra 753.godine od osnivanja Rima, nije poznato, pa ima
imisljenja da je taj podatak i netacan. Ipak od 1. januara 754. godine ( od osnivanja Rima
p.n.e.), zvanicno otpocinje nova era i racunanje godina od Kristovog rodjenja. Za godine
prije Kristovog rodjenja, od tada se koristi termin prije Krista, a uobicajeno je i da se
obiljezava skracenicom p.n.e.. Za godine poslije Kristovog rodjenja uobicajeno je da se kaze
poslije Krista, a obiljezava se i skracenicom n.e..

- Ilirik
Mapa Ilirika
Kao sto je vec spomenuto Rimljani su kroz nekoliko
ratova osvojili primorje i prodrli u unutrasnjost sve do
Siscije (danasnji Sisak). Ti krajevi su dobili ime
Ilirik. Ilirik je dobio u upravu Julije Cezar 59. god.
p.n.e. Njegov nasljednik Oktavijan je kasnije zauzeo
podrucja do Drine i usca Save u Dunav ( god. 12.
p.n.e. ), a onda i Zadunavlje u perioddu do 9. god.n.e.
Upravo u toj godini, tj 9. god.n.e. uredjen je Ilirik
kao rimska provincija, ali ne kao jedno tijelo vec
podijeljen u dvije provincije : na sjevernu - Panonija
i na juznu - Dalmacija. U ovom teritoriju nalazila se i
Bosna koja svojim planinskim dijelom ulazi u dio
provincije zvana Dalmacija, a sa svojom ravnom
Bosanskom Posavinom ulazi u dio provincije zvana
Panonija.
Dioklecijan je radi bolje uprave i odbrane carstva
drzavu podijelio na cetiri prefekture: Istok, Iliriju, Italiju i Galiju. Valerije Dioklecijan je, inace,
bio Ilirskog porijekla i kao Rimski imperator vladao je od 284. do 305. godine. Rodjen je u
Diokleji ( Duklja - Crna Gora ). Izmedju ostalog ostao je poznat i po tome sto je progonio i
ubijao krscane. Tako je po njegovoj naredbi ubijen sveti Vid i to na nacin sto je ziv prepiljen na

-7-

pola. Dioklecijan je u Splitu sagradio kastel i u njemu veliki mauzolej ( grobnicu ) u kojemu je i
pokopan. U periodu slobodnog ispovijedanja krscanske religije Dioklecijanovo tijelo je izbaceno
iz mauzoleja, pa je ovaj preuredjen u crkvu svetog Dojmija ( Duje ).
Kao sto smo vidjeli u sastavu Ilirika bila je cijela teritorija danasnje BiH, u kojoj su naravno, u
tom periodu, vladali Rimljani. Rimljani ili, bolje receno, mudri Rimljani brzo su otkrili da u
Bosni kao teritorijalnom dijelu Ilirika, leze bogata nalazista ruda : srebro, bakar, zeljezo i olovo.
Od Ilirskog vremena podrucje sadasnje Bosne je bilo naseljeno jos i Keltima i Sasima poznatim
kao vjestim rudarima. Rim na teritoriji sadasnje Bosne otvara velike rudnike srebra u Srebrenici i
Srebreniku, bakra u Kupresu, zeljeza u Varesu i olova u Olovu. Sve je to propraceno
romanizacijom stanovnistva, sto znaci da autohtoni zivalj pocinje koristiti latinski jezik i pismo,
usvajaju rimsku religiju i time gube svojstva i osobine sopstvenog etnickog identiteta. Radi brzeg
razvijanja rudarstva i trgovine kao i lakseg djelovanja rimske vlasti Rimljani grade naselja i ceste
po cijeloj Bosni.
Prvi put u historiji rijeka Drina je 297. postala granica izmedju Istoka i Zapada i tako ce
ostati u civilizacijskom pogledu do danas. Sta se zapravo tada dogodilo ? Obzirom da je
Rimsko carstvo bilo veliko, Dioklecijan je izvrsio administrativnu podjelu drzave na istocni i
zapadni dio. Njegovu reformu nastavio je Konstatin I Veliki i svoju rezidenciju seli iz Rima, koji
je inace sve cesce ugrozen barbarskim napadima i time stvara drugi Rim u grckom gradu
Bizantionu, kojeg dogradjuje i daje mu svoje ime Konstatinopolis.U tom periodu desila se 313.
godina kao prelomna godina u duhovnom i religijskom svijetu, kada je isti car Milanskim
ediktom, krscanstvo proglasio za sluzbenu vjeru svoje drzave koja vec nosi naziv Bizantija.
Inace do tog vremena krscanstvo je bilo rigorozno tretirano od strane rimskih vladara, a narocito
Dioklecijana, sto je vec prije pomenuto. Poslije vladavine i smrti cara Teodosija Velikog ( 395.
), njegovi sinovi Arkadije i Horacije definitivno dijele carstvo na dvije zasebne drzave, na
Zapadno Rimsko Carstvo i Istocno Rimsko Carstvo ( Bizant ). Granica izmedju tih carevina isla
je od sjevera prema jugu rijekom Dunavom i to: od Akvineuma ( Budimpeste ) do Singidunuma (
Beograda ), onda uzvodno Savom do usca Drine u nju, pa uzvodno Drinom i rijekom Pivom,
preko Anderbe ( Niksica ) do Batue ( Budve ) na Jadranskom moru. Cijelo podrucje Bosne
pripalo je Zapadnom Rimskom Carstvu. Ova podjela bila je od presudnih posljedica, ne samo
politickih, vec i vjerskih i kulturnih za sva kasnija vremena.

II. VELIKA SEOBA NARODA I DOLAZAK SLAVENA NA

BALKAN
1. SEOBA NARODA
Huni, kao najveci nomadski narod Azije provalio je 375. u Evropu kroz vrata naroda , prostor
izmedju Urala i Kaspijskog jezera. Njihova mnogobrojna plemena isla su u potragu za novim
ispasama za svoja stada. Ispred sebe su tjerali mnoge narode koji su do tada zivjeli u stepama
Rusije, pa su tako u Evropu stigli: Ostrogoti, Vizigoti, Vandali, Alani, Alemani, Veneti, Anti,
Sabiri, Avari i Sarmati. Huni su cak uspjeli osnovati i svoju drzavu koje je trajala do smrti
njihovog vodje Atile 451. godine. I veci dio Bosne bio je u njenom sastavu. Sva navedena
plemena su potisnula vec postojece narode u Evropi koji su oduvijek tu zivjeli kao na svojoj
-8-

zemlji. Germani i Burgundi su iz Srednje Evrope otisli na zapad u Galiju ( Francusku ), Angli i
Sasi su presli sa kopna u Alibon ( Britaniju ) a Normani su presli u Skandinaviju.Ta seoba naroda
je trajala stoljecima. Neki od naroda su povremeno upadali i u Zapadno Rimsko Carstvo, a 410.
godine su potpuno opustosili Rim. Pojedini od tih naroda osnivaju svoje drzave: Vizigoti u
Spaniji, Ostrogoti u Italiji i na Balkanu, tako da i sva Bosna potpada u njen sastav, Vandali u
sjevernpj Africi. Bosna, preko koje su u tom periodu prohujali svi ti narodi, kasnije dolazi u
sastav Langobarda. Nekoliko decenija kasnije nastaje prvo veliko Srednjevjekovno Zapadno
Kraljevstvo-Franacka (448.- 873. ) u ciji sastav ulazi i tadasnja Bosna, koja je najistocnija
provincija te drzave jer se granici na Drini sa Bugarskom, a kasnije sa Bizantijom.
2. SLAVENI I NJIHOVA RELIGIJA
Da bi se lakse shvatila historija Bosne krenut ce mo od osnovnih pojmova o kojima je rijec u
naslovu. Prije svega potrebno je istaci da su Slaveni velika skupina indoevropskih naroda koji su
bili povezani praslavenskim jezikom, a od kojih su se kasnije formirale nacije. Danasnji slaveni
se dijele u tri grupe:
Juzni slaveni: Bosnjaci, Bugari, Crnogorci, Hrvati, Makedonci, Slovenci i Srbi.
Istocni slaveni: Bjelorusi, Rusi, i Ukrajinci,
Zapadni slaveni: Cesi, Poljaci, Slovaci i Luzicki Srbi,
Prapostojbina starih Slavena nalazila se na podrucju Istocne Evrope, u danasnjoj Poljskoj i
Zapadnoj Rusiji. Granice tog prostora cinilo je na sjeveru Balticko more, na zapadu rijeka Odra,
na jugu planine Tatre i Karpati, a na istoku rijeka Dnjepar i Njemen. Stari Slaveni su zivjeli u
rodovsko-plemenskom ustrojstvu. Nekoliko familija cinilo je jedan rod, vise rodova bratstvo, a nekoliko bratstava - pleme. Izmedju sebe su birali vodju i to samo u slucaju rata.
Inace miroljubivi rijetko su prvi pocinjali napad na tudje teritorije. Imali su u plemenu
primitivan oblik demokratije: kada je trebalo izabrati vodju plemena, ili vodju saveza plemena,
kada bi se udruzili u slucaju odbrane glasali bi za jednog od onih koji je bio prvi medju
jednakima po ugledu, iskustvu i bogastvu. Nisu poznavali ropstvo, a svoje zarobljenike su
ukljucivali u plemenski zivot. U ravnicarskim krajevima zivjeli su u sojenicama baveci se
pretezno ribolovom i gajenjem povrca. U brdovitim podrucjima zivjeli su u zemunicama i
kolibama i bavili se lovom i stocarstvom, ali nisu bili pripadnici klasicne nomadske kulture.
Pismo nisu poznavali, a za racunjanje su koristili rabos. Nisu poznavali ni novac pa im je
trgovina bila trampa, tj. prirodna zamjena. Stocar je mijenjao meso i kozu zivotinje za biljne
proizvode. Od oruzja su koristili luk i strijelu, sablju i stit, koplje i sjekiru. Svi Slaveni su
govorili jednim, praslavenskim jezikom. Mnogo stoljeca kasnije, kada su se rasplinuli iz
postojbine, taj jezik je evoluirao u prvi knjizevni jezik Slavena-staroslavenski
( crkvenoslavenski ) jezik.
U prvom peridu duhovnog i vjerskog zivota, kod starih Slavena je prisutan Totemizam, gdje je
svako bratstvo ili pleme imalo svoju svetu zivotinju - totem, koju nisu smjeli ubiti jer se smatralo
da je ta zivotinja zastitnik njihuve grupe. Od toga su se i dan danas zadrzala neka prezimena
( kod sve tri nacije u BiH ): Jelencic, Lisica, Medvjedovic, Vukcic, Tica, itd. Tek kasnije se
javlja vjerovanje u vise bogova, sto se naziva Politeizam. Svaki politeizam daje bogovima
ljudska svojstva. Vrhovni bog je bio Dajbog-bog Sunca,Vida ( zena Dajboga) je bozica

-9-

obitelji, Vesna ( njihhova kci ) - boginja prirode, Perun ( sin Dajboga, a muz Vesne ) - bog
groma, Svarog ( sin Perunov )-bog vatre, Volos ( Perunov sin ) - bog stoke, Svetovid ( Perunov
sin) - bog proricanja, Jaril ( brat Svetovidov ) - bog suma, Lada ( Svetovidova zena ) - bozica
zemje, Morana ( Ladina kci ) - boginja smrti, Cernibog - ( Svetovidov sin ) - bog sudbine.
Vremenom su sva staroslovenska plemena prihvatila Dajboga kao vrhovnog boga, a to se u
teoriji religija naziva Hetonizam, sto podrazumijeva postivanje jednog od mnostva bogova kao
glavnog. Slavenska mitologija ima i mnogo niza bica kao sto su: vile, rusalke, bijeseove,
sudjenice, rodjenice, dodole, vampire, vukodlake i sl. Vjerovali su u zagrobni zivot i svoje
pokojnike ukopavali sa hranom, picem i oruzjem. Kipove bogova su pravili u drvetu. Neka
vjerovanja su ostala prisutna i kada su primili krscanstvo, kao npr: praznovjerice, gatke i
vracanje. Primijetan je i dualizam, tj. dvojnost dobra i zla koji ce svoj puni izraz dobiti kasnije
kod Bosanskih krstjana. Uz dobrog Dajboga postoji i zli Cernibog, uz rodjenice su bijesovi, a uz
Vesnu je Morana. Tek dolaskom na Balkan Slaveni ce postepeno primati Monoteizam i to u
obliku krscanstva, a kasnije i islama, cime ce njihova vjerska evolucija biti zavrsena.

3. DOLAZAK SLAVENA NA BALKAN

U VI I VII STOLJECU
Mapa teritorije Bosne iz doba VI i VII stoljeca
Kao sto je Germane
potjerao na zapad snazni
prodor Huna, tako je pleme
Avara pokrenulo Slavene
prema jugu. Zajednickim
snagama, a pod vodstvom
Avara koje su Slaveni zvali
Obrima ( otud toponimi:
Obrovac, Obrenovac i
prezimena
Obric
i
Obrenovic), vec od 518.
povremeno
upadaju
u
Bizant i pljackaju ga. Od
522. se okrecu
vec
oslabljenom Zapadnom Rimskom Carstvu, a 560.godine prelaze i Dunav koji je glavna granica
na sjeveru Carstva. Od ovog doba se Slaveni i pocinju zadrzavati u osvojenim podrucjima na
Balkanu. Iskoristivsi kasnije vojne nemire u carstvu (vojska je napustala grnice zbog slabih
materijalnih i novcanih primanja) Slaveni masovno prodiru preko Dunava, Drave i Save a 614.
su dopjeli cak do glavnog grada Ilirika , Salone i razorili ga. Vidjevsi da nemaju otpora poceli su
da prezimljuju u novoj domovini. Za razliku od njih Avari su se vracali preko Drave u svoju vec
oformljenu drzavu koja je trajala od 568. do 802. Neko vrijeme je i Bosna bila dio te avarske
drzave. Starosjedioci Bosne : Iliri, Kelti, Sasi, Grci i Rimljani cijelo vrijeme te najezde povlacili
su se u planine jer su Slaveni gotovo uvijek naseljavali plodne ravnice uz usca rijeka. Avari i
Slaveni su zajednicki pokusali osvojiti Konstatinopolj, ali su porazeni sto se odrazilo na njihov
savez i Slaveni se pocinju sve vise osamostaljivati u odnosu na Avare.

- 10 -

4. SLAVENI I TERITORIJA BOSNE

U VIII STOLJECU
Mapa teritorije Bosne iz VIII stoljeca
Slaveni su nastavili i u
novoj domovini da se
udruzuju u zajednice
( kaganate ), sa knezom
na celu. Jos uvijek su bili
na
nivou
rodovskoplemenskog uredjena ili
vojne
demokratije.
Zarobljnike vise nisu
primali u svoje krugove
vec su za njih poceli
traziti otkup, a to su
naucili od Avara. Sa
slabljenjem
Avarskog
uticaja sve vise jaca Slavenski etnicki element i sopstvena organizacija.
Avari su bili samo nosilac vojnih i ostalih vaznih funkcija, te clanovi nekog vojnickog reda ali je
masa obicnih vojnika i onih koji su proizvodili, bila sastavljena od Slavena. Prvobitna bosanska
zajednica je nastala na elementima i osnovima avrske drzavne tvorevine, a dokaz tome su
oskudni izvori koji za sve instante vlasti imaju avarska imena. Avarskog su porijekla i termini
kao sto su ban, banovina, zupan, zupa i neki drugi. U ovom periodu Slaveni su vec uveliko
dominantan faktor ovog prostora, i taj prostor se vec u ovom stoljecu, prvi puta pominje kao
Bosna ali samo kao geografski pojam ( dakle ne kao drzava ) i to 753. god. u latinskom
analu Metodos
5. SLAVENI I TERITORIJA BOSNE
U IX STOLJECU
Mapa Zemlje Sklavinija - Bosna iz IX stoljeca
Iako su se poceli udruzivati u
vece saveze Slaveni su u
narednim
stoljecima
sa
pojedinim
teritorijama
tadasnje Bosne dolazili pod
prevlast Franaka, Madjara i
Bizantije. U ovom stoljecu
sjeverozapadni dio Bosne
osvajaju Franci kao i cijeli
sjeverni
dio
danasnje
Hrvatske, kojeg su plemena
Hrvata vec naselila u
prethodnom stoljecu. Avari,
kao posljedica ratovanja sa

- 11 -

Francima, nestaju sa politicke pozornice zajedno sa svojom drzavnom tvorevinom, a preostali

avarski narod se asimilira u masu Slavena koji vec stvaraju cvrste plemenske zajednice.
Na mjesto Avara na sjeveru nastanjuju se Ugari, koji dolaze iz Azije, i na tom podrucju formiraju
novu drzavu koja ce se zvati Ugarska, a kasnije Madjarska. U ovom peridu, kad su Franci vec
osvojili Zapadne dijelove Balkana, na istoku Bugari ugrozavaju granice Bizanta.
Planinski izoliran region Bosne, o kome se u tom vremenu malo govori, poznat je pod imenom
Sklavinija ( Regnum Sclavorum ). Prvi put upotrijebili su ga Franci 833. god kada pisu o
Sklaviniji, ustvari o Bosni i njenom vladaru knezu Ratimiru. Kasnije izmedju 877. i 917.god
odrzan je sabor na Duvanjskom polju gdje se spominje preblagi knez Budimir, zapravo
tadasnji vladar Bosne. Doduse, podaci o ova dva vladara se pominju samo u jdnom od
mnogobrojnih radova o historiji Bosne, sto moze djelovati i nepouzdano, ali s druge strane, ova
imena se ne pominju medju vladarima susjednih naroda, pa ih ipak mozemo uzeti kao
vjerodostojne.

6. ZEMLJA BOSNA
U X STOLJECU
Mapa Bosne iz X stoljeca
Na zapadnoj strani Bosne,
pod uticajem Rima vec se
razvila
Hrvatska,
kao
drzava koja obuhvata i veci
dio teritorija danasnje BiH.
Feudalizacija
i
medju
ostalim juznim Slavenima
je vidljiva u mnogim
manjim
zupama
pod
pokroviteljstvom Bizantije,
kao
sto
su:
Imotski,Trebinje,
Hum,
Raska i Duklja. U ovom
stoljecu se prvi put pise o
prostoru gornjeg toka rijeke Bosne i Vrbasa pod imenom Horion Bosona. Naime,
bizantijski car iz makedonske dinastije, Konstatin VII Porfirogenit 948. u svom djelu De
aadministrando ( O upravljanju carstvom ) spominje zemlju Bosnu ( Horion Bosona,
sto je prevedeno kao Zemljica Bosna ). Iako se Bosna, kao drzava, prvi put spominje u
ovom dokumentu, vjeruje se da je Bosna najstarija juznoslavenaska ranofeudalna drzava, jer
kako sam vec naveo, puno prije Konstatina, jos 833. Franci pominju Sklaviniju i njenog kneza
Ratimira ( pretpostavlja se Bosnu i njenog vladara ), a tu je i vec spomenuto odrzavanje sabora
na Duvanjskom polju i pominjane vladara Budimira, ( Pretpostavlja se da se radi o vladaru
Bosne ). Nazalost danas malo dokumenata govori o Bosni iz tog doba. Razlozi su da je Bosna
kao sredisnji juznoslavenski region, planinsko-sumovitog, tesko prohodnog terena, kojeg su
nepismeni Slaveni naselili, bila odsjecena od tadasnjih civilizacijskih centara, Rima i
Konstatinopolja. Zbog te odsjecenosti Bosna je kasnila za socijalno-politickim trendovima, te je
bila podobno tlo za sirenje heretika, tacnije Krstjana ili kako je to popularno, Bogumila. U

- 12 -

znaku bogumilstva, tog balkansko-slavenskog protestantizma, i gore nabrojanih karakteristika,

Bosna je kroz vijekove gradila svoju drzavnost.
7. ZEMLJA BOSNA
U XI STOLJECU
Mapa Bosne iz XI stoljeca
Prvi slavenski pomen
Bosne kao drzave datira iz
pocetka XI stoljeca u
Kronici popa Dukljanina.
Pod tim pojmom i sa
danasnjim
nazivima,
podrazumijeva se prostor
od Zavidovica na sjeveru,
preko Vlasica i Prozora na
zapadu, do Srebrenice i
Foce na istoku, i planina
Prenja i Zelengore na jugu.
U ovom stoljecu dolazi do
procesa
propadanja
slobodnog seljastva i istovremenog rasta moci feudalaca, sto zahvata i Bizantiju jos krajem
desetog stoljeca. To dovodi i do opadanja njenog uticaja medju juznoslavenskim plemenima
koja su do tada bila manje vise integrirana u njen vojni i privredni sistem. Smrt Bizantskog cara
Vasilija II u 1025. god. znacio je pocetak kraja njene dominantnosti na Balkanu. Vec u 1040.
godini bizantska vlada je u teskoj situaciji, tako da se obraca bosanskom banu za pomoc, i trazi
od njega da joj se pridruzi u ratu protiv zetskog kneza Vojislava, koji se nastojao osamostaliti.U
ovom vijeku Bosna je vec obuhvatala vise zupa izmedju Drine i Vrbasa, koje su, iako slabo
povezane, sacinjavale jednu drzavnu cjelinu. Dali je mozda kao vladar jedne od tih zupa, bio
knez Nenac, ili njegov sin Muven koji se pominju u tekstu sa jednog znamenja, za sada se
nezna tacno, ali tekst sa toga znamenja, ako nista drugo ima vrijednost kao dio bosanske
kulturne bastine iz tog doba, pa ga objavljujem u cijelosti.
Se znamenje kneza Nenca, velikoga kneza bosanskoga,
a postavi je sin njegov knez Muven s bozjijom pomoci i svojih virnih,
a s inonim nijednom inom pomocju nego on sam.
Ti koji procitas moj kam mozda si hodio do zviezda.
I vratio se jer tam i neima nista do ponovo ti sam.
Clovek moze vidjeti ono tsto nije vidio,
tcut i ono tsto nije tcuo,
okusiti ono tsto nije otkusio,
biti tami gdi nije bio,
ali uvijek i svagdi samo sebe moze najti ili najti.
I mnogo ot moje ruke na zemji bi, a ni ot mene niko ne bi mrtav ni ubit.
I da ostavi kosti u tujini i tad bih samo Bosnu sanju.
Clovece, tako da niesi proklet, ne tikaj u me.
Legoh 1094. ljeta kad bjese susa, pa u nebu ne bjese ni jedne suze za me.

- 13 -

Jos u proslom stoljecu, susjedna zemlja Hrvatska, ustrojena je kao kraljevina i u ovom periodu
ona dominira prostorom medju Juznim Slavenima, ali vodeci ratove za Rim, njena moc
postepeno opada . Bugarska ce u ovom stoljecu kolabirati i pasti pod vlast Bizantije, u cijem
sastavu ce ostati dva naredna stoljeca, a istovremeno uticaj Bizantije nad Juznim Slavenima sve
vise opada.
I on se prvi put pominje u ovom stoljecu:
Bosanski pastirski pas TORNJAK
Pravi razlog da se malo udaljimo od ozbiljne
teme su slike ovog prelijepog bosanskog psa
zvanog Tornjak. Tornjak je pastirski pas cija
je zemlja porijekla Bosna, a dominantan
region uzgoja je planina Vlasic. Prvi pisani
zapisi o ovom psu poticu jos iz 1067. godine
u dokumentima iz jedne bosanske crkve.
Kasnije pronadjeni zapisi, iz 1347. i 1752.
godine, ukazuju na potpuno isti opis ovog psa
kao i oni iz 1067. godine, sto govori o
njegovoj opstojanosti i o tome da se taj pas
nije mijenjao skoro hiljadu godina. Prosjecna
visina odraslih muzijaka je od 65 do 70 cm. a
zenke su nesto manje. Tornjak moze da bude
visebojan (saren) i dvobojan. Najljepsi su visebojni psi, a u svim varijantama posebno se cijeni
ostrija razgranicenost boja. Inace Tornjak pripada familiji Canis familiaris matris optimale koja
vodi porijeklo jos od 2000 godina p.n.e. Prema naucnim istrazivanjim skoro je neosporno da su
ga sa sobom doveli stari Slaveni i da njegov predak potjece s Tibetanskog Mastifa, odnosno
podrucja danasnjeg Irana, ali ima misljenja da se taj pas na nasim podrucjima nalazio jos za
vrijeme Rimljana i da su ga oni sluzili za vojne potrebe. To bi onda znacilo da su za njega znali i
stari Iliri i kao poznati uzgajivaci sitne stoke, narocito ovaca, mogli su ga upotrebljavati kao
pastirskog psa. U svakom slucaju ime Tornjak potice od rijeci tor sto znaci ogradjen prostor
za smjestaj i odmor ovaca na otvorenom prostoru. Kao autohtona pasmina registrovan je 9. 5.
1981 godine pod imenom Bosansko-hercegovacki pastirski pas - Tornjak. Komisija za
standardizaciju je uradila standarde za ovog, po svim karakteristikama vrsnog psa, sto je
finalizirano 5.10.1990. godine od kada se pocelo raditi i na njegovoj registraciji kod svjetske
kinoloske organizacije FCI-u. Medjutim, i kinoloski savez Hrvatske je podnio zahtjev svjetskoj
kinoloskoj organizaciji za registrovanje Tornjaka kao svog psa. Dovoljan razlog da je Tornjak i
hrvatski pas, je to sto se njegov najstariji pomen iz 1067. godine veze za katolicku crkvu, iako je
to bosanska a ne hrvatska crkva. Na zahtjev bosanskih predstavnika, hrvatski prijedlog je
povucen, pa je podnijet zajednicki prijedlog za registrovanje Tornjaka kao dva varijateta, jednog
kao bosanskog a drugog kao hrvatskog psa, sto je od strane FCI-a i prihvaceno. Dobri Bosnjani
pristaju na sve, samo neka je mir u kuci. Poslije ove interensantne price o Tornjaku vracamo
se nasoj temi, a na redu je :

- 14 -

III. SREDNJI VIJEK

Sam pojam Srednjeg vijeka je pomalo nejasan, pa
koristim priliku da u sklopu ovog izlaganja pokusam
pojasniti njegovo znacenje. Bez upustanja u filozofske
rasprave moze se reci da se historija radi lakseg
sagledavanja dijeli na Antiku, Srednji Vijek i Novo
doba. Ova podjela je opsteprihvacena u obradivanju
historijskih podataka, iako ona nije pravedna prema trima
podrucjima vladavine, odnosno prema trima velikim
kulturama: grcko-bizantskoj, islamsko-arabijskoj i
latinsko franackoj oblasti. Ova podjela, naime, vazi
samo za posljednju oblast jer prva ne poznaje Novo
doba, a druga ne poznaje Anticko doba, tako da
srednje za njih i nije Srednji vijek.
Pojam Srednji vijek, dakle, ne ispunjava potrebne
pretpostavke da bi bio jasan i tacan, nego oznacava samo
otprilike i vrlo grubo racunatu vremensku granicu koja se
u razlicitim teritorijalnim granicama i zbog razlicitih razloga pomjera tamo-amo, ponekad i za
nekoliko stoljeca, a u historiji grubo obuhvata hiljadu godina nakon Rimskog Carstva.
Vodeci racuna o naprijed navedenom, licno smatram da Bosnu kao srenjovjekovnu drzavu, treba
posmatrati i obradjivati od pocetka IX stoljeca, kada se Bosna pominje kao Sklavinija i kad se
prvi put naslucuje ime jednog od njenih vladara, ali obzirom na dosadasnju historijsku praksu,
Bosnu kao srednjovjekovnu drzavu obradit cemo pocev od XII stoljeca, kad se ime njenog
vladara pominje, potkovano sa potpuno sigurnim historijskim cinjenicama.
1. VLADARI SREDNJOVJEKOVNE DRZAVE BOSNE
Period od 1154. do 1353. god.
1154. 1167.
1167. 1180.
1180. 1204.
1204. 1232.
1232. 1253.
1254. 1267.
1267. 1287.
1287. 1290.
1290. 1299.
1299. 1304.
1304. 1313.
1314. 1322.
1322. 1353.

Ban Boric
( Bizantijska okupacija )
Ban Kulin
Ban Stjepan
Ban Ninoslav
Ban Prijezda I
Ban Prijezda I i Ban Stjepan Kotroman ( dvovlasce )
Ban Prijezda II i Ban Stjepan Kotroman ( dvovlasce )
Ban Stjepan kotroman
Ban Stjepan Kotroman i Ban Mladen I Subic ( dvovlasce )
Ban Stjepan Kotroman i Ban Mladen II Subic ( dvovlasce )
Ban Stjepan II Kotromanic i Ban Mladen II Subic ( dvovlasce )
Ban Stjepan II Kotromanic

- 15 -

Period od 1353. do 1463. god.

1353. 1391.
1391. 1395.
1395. 1398.
1398. 1404.
1404. 1409.
1409. 1418.
1418. 1420.
1420. 1433.
1433. 1435.
1435. 1443.
1443. 1461.
1461. 1463.

Kralj Tvrtko I Kotromanic ( krunisan 1377. god )

Kralj Stjepan Dabisa
Kraljica Jelena Gruba
Kralj Stjepan Ostoja
Kralj Tvrtko II
Kralj Stjepan Ostoja ( vraca se na prijestolje )
Kralj Stjepan Ostojic
Kralj Tvrtko II ( vraca prijestolje )
Kralj Radivoj Ostojic
Kralj Tvrtko II ( ponovo se vraca na prijestolje )
Kralj Tomas
Kralj Stjepan Tomasevic

2. BANOVINA BOSNA
- DRZAVA BOSNA
OD 1100. DO 1200. GOD.
Mapa Banovine Bosne iz XII stoljeca
Pripovijedanje
pocinje
sredinom XII stoljeca,
tacnije
1141,
godine.
Plemena
BOSNJAKA
okupila su se na poziv svog
bana i suprostavili se vojsci
ugarskog kralja Geze II u
B. Posavini. Kralj Geza je
htio porobiti Bosnu jer je
kao sin Bele II i Jelene
( kcerke velikog zupana
Raske, Urosa I ) smatrao da
i Bosna i Raska trebaju biti
dio njegovog kraljevstva.
Medjutim, Bosnjaci nisu tako mislili i ujedinjuju se pod vodjstvom bosanskog bana BORICA
( 1141.-1163.) sa kojim pobjedjuju ugarsku vojsku, a ban Boric postaje poznat u historiji kao
prvi ban Bosne, kojemu je ime upamceno.
Bosna je tada bila veoma mala drzava i cesto je postajala mamac i plijen susjednih kraljevina,
odnosno Ugarske, Bugarske i Bizanta. Za njene planine bogate sumom otimali su se svi, ali ipak
najvise Ugarska, jer je kroz Bosnu bio najblizi put do Jadrana. Granice banovine Bosne za
vrijeme bana Borica bile su na sjeveru Vranduk, na istoku planine Zvijezda i Romanija, na
jugu planina Bjelasnica i rijeke Rama i Neretva, a na zapadu rijeka Vrbas do D. Vakufa i
planine Vlasic. Bosnjaci su se pretezno bavili stocarstvom i zemljoradnjom. Nomadski dio
stanovnistva zivio je u planinama i silazio je u naselja da trguje sa zemljoradnicima. Naselja su
- 16 -

stvarali oko tvrdjava i utvrdjenih gradova. U naseljima su zivjeli pretezno zanatlije i rudari.
Medju prvim naseljima u Bosni poznati su: Visoko, Fojnica, Busovaca, Vrbaski Grad ( G. Seher
kod Banjaluke ), Zenica, Prozor i Hodidjed ( kod Sarajeva ). Stanovnistvo Bosne osim Bosnjaka
cinili su ranije spomenuti Vlasi ( romanizirani Kelti i Sasi, koji su se poceli mijesati i sa
Bosnjacima ), zatim Hrvati koji su poceli stizati u Bosnu sa zapada poslije propasti hrvatske
drzave 1102. godine i Srbi ciji su raski zupani imali posjede u istocnom Humu. U to doba, kada
je bio mir, bosanski ban nije imao nikakvu vlast. On je bio samo glavni komandant vojske u
slucaju rata. Tadasnja bosnjacka plemena ( Hrvatinici, Vukcici, Jablanovici, Zlatonosici, i dr. )
zivjela su samostalno i nisu priznavala nikakvog gospodara osim najstarijeg clana svoga
plemena. Svako pleme je zivjelo na podrucju jedne ili vise zupanija, a njime je upravljao zupan.
Bosnjaci tada nisu pripadali ni jednoj religiji. Svoju djedovsku religiju su zaboravljali, a posto su
dugo zivjeli izvan glavnih misionarskih transvezala, izbjegli su pokrstavanje koje je zahvatilo
Hrvate i Srbe. Naravno, Vatikan je nastojao da pokrsti i Bosnjake, ali u tome nije uspijevao, jer
kako objasnit latinsku liturgiju bosnjackom narodu, kojeg vatikanski misionari nisu ni znali.
Postojale su crkve u Fojnici i Kresevu, ali vjernici su bili pretezno Vlasi i odbjegli Hrvati iz
Hrvatske. Ovdje je vazno napomenuti da jos ne postoji razlika izmedju katolicanstva i
pravoslavlja mada je veliki vjerski raskol bio 1054. godine. Ni sami popovi, a pogotovo
vjernici nisu znali za neku osobitu razliku izmedju ortodoksne i katolicke doktrine. Ispovijedali
su svoju vjeru nesvjesni da su istovremeno pod patronatom i Vatikana i Konstantinopolisa koji
su zajedno polagali pravo na svoje vjernike.
Sto se tice Bosne i njenih odnosa sa susjednim drzavama u ovom periodu, pomenimo da su
najveci neprijatelji Bosne u to vrijeme bili Ugarska i Bizantija, koji su svim silama nastojali
pripojiti sebi dijelove Bosne. To je vrijeme u kojem Bosna povremeno gubi i opet utvrdjuje neke
svoje teritorije, tako da vec 1138. god. ugarski kralj Bela II uspijeva okupirati prostor Rame.
Takodjer i Bizantija vlada nekim dijelovima Bosne.
Za vrijeme Ugarsko-Bizantijskih ratova, ban Boric kao samostalni gospodar cijele Bosne,
pomaze ugarskim vojnim formacijama u njihovom ratu protiv Bizantijskog cara Manuela
Komena. O ovim zbivanjima opsirno pise bizantijski kronicar Kinamos koji bana Borica naziva
saveznikom ugarskog kralja i jasno razgranicava Bosnu od ostalih drzava, pa tako 1154. godine
pise: A Bosna nije potcinjena NEGO JE SAMA ZA SE, a njen narod zivi svojim
zasebnim zivotom i sam sobom upravlja .

- 17 -

Malo kasnije Bizantija ipak uspijeva ovladati Bosnom 1167.god. te se Bosna po prvi put javlja u
tituli jednog bizantijskog cara. To stanje ne traje previse dugo i vec nakon smrti bizantijskog
cara Manuela Komena, na vlast u Bosni dolazi njen najpoznatiji vladar svih vremena BAN
KULIN.
Ban Kulin
Ban Kulin je naslijedio bana Borica kao njegov
rodjak ( ne zna se u kojem stepenu srodstva ) i
vladao je u periodu od 1163. do 1124. god. U to
doba Bosna dozivljava prvo teritorijalno sirenje na
racun Bizanta i Ugarske. Kulin je vise volio u
susjedstvu imati slabu kraljevinu Ugarsku, nego
stoljetni mocni Bizant, pa zato kao saveznik
ugarskog kralja Bele III ratuje protiv bizantskog cara
Andronika i Komnena. Kulin je uspostavio
trgovacke odnose sa Dubrovnikom i povelja od 29.
augusta 1189. godine ( kojom se odobrava sloboda
trgovine dubrovackim trgovcima u banovini Bosni )
prvi je pisani dokument bosanske historije pa se
zbog toga taj datum uzima kao pocetak pisane
historije BiH.
Ban Kulin,u glavnom dijelu te Povelje,kaze:

....Ja, Ban Bosanski Kulin, obecavam Tebi kneze Krvasu

Dubrovcanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka.

svim

gradjanima

I pravicu drzati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem ziv.

Svi Dubrovcani koji hode kuda ja vladam, trgujuci ,gdje god se zele kretati, gdje god
koji hoce, s` pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a sta mi ko da
svojom voljom kao poklon.
Nece im biti od mojih casnika sile, i dokle u mene budu, davati cu im pomoc kao i sebi,
koliko se moze, bez ikakve zle primisli. Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evandjelje.

- 18 -

Iako se jos uvijek ne zna, kako i zasto, ali ta povelja se nalazi u Historijskom muzeju Lenjingrad,
a njena kopija izgleda ovako:

U ovom peridu javljaju se i prve vijesti o heretickom ucenju u Bosni, sto doznajemo iz pisma
zetskog kneza Vukana, upucenog Papi 1199.god., u kojem on iznosi podatak da je ban Kulin
zajedno sa porodicom i vise od deset hiljada svojih podanika presao na krivo vjerovanje.
Takve optuzbe dovele su bana i Bosnu u vrlo tezak polozaj, kada Papa prijeti Bosni i ratom, a
sve zbog sirenja hereze.

- 19 -

- DRZAVA BOSNA
OD 1200. DO 1300. GOD.
Mapa Banovine Bosne iz XIII stoljeca
U Kulinovo doba, tacnije
oko 1200.godine pocinje
i prvi pritisak Vatikana
sa ciljem da se Bosna
odrekne
heretickog
ucenja
koje
su
propovijedali
bosanski
krstjani ( popularno, ali
samo uslovno istovjetno
sa bogumilima ). Iste
godine
papa
trazi
intervenciju
ugarskog
kralja Emerika protiv
Bosne cime zapocinje
svoje formiranje veoma snazna koalicija izmedju neprijatelja Bosne, tj. pape, ugarskog plemstva
i srpske dinastije Nemanjica, sa ciljem unistavanja hereticke Bosne.
Da bi izbjegao krstaski pohod na Bosnu, mudri ban Kulin se pretvara da prihvata katolicizam, a u
stvarnosti nastavlja da ispovijeda svoju vjeru.U tom periodu Bosanska crkva jaca, cak se i siri na
teritorije susjednih drzava. 1203. godine dolazi do cuvenog skupa na bilinom polju kod Zenice,
koga saziva ban Kulin i tu javno pred papinim emisarom izjavljuje da ce narod u Bosni prihvatiti
katolicizam, sto papin misionar i prenosi papi, te Bosna time biva sacuvana od krstasa.
Medjutim cim je papin emisar otisao, ban Kulin i ostali Bosnjani, nastavlju sve po starom. Taj
tadasnji postupak postace kasnije praksa u Bosni. Svaki put Bosnjaci bi se pokajali i odrekli
svoje vjere, a kada bi inkvizitori otisli, oni bi se vracali svojoj religiji. Dugotrajno i relativno
mirno razdoblje Kulinove vladavine ostalo je vjecno u sjecanju Bosnjaka kroz izreke: Od
kulina bana i dobrijeh dana, Od bir zemana i Kulina bana, Razvezao ko od Kulina
banai Povratilo se doba Kulina bana. Koliko je bio omiljen u svom narodu govori i pjesma,
ispjevana njemu u spomen.
PJESMA O KULINU BANU
Prije osam stotina ljetaNa pocetku svijeta, Osvanuo divan dan. Dobro jutro Kulin
Banevice narod na sve strane. Dobro jutro, dobar danodgovara Kulin Ban. Kao da
je sudnji dan. Reci nama Kulin Banekakve Bosna ceka dane. Zamisli se Kulin Bankao
da je Sudnji dan. Kada dodju teski dani-nikom nece teze biti. A kad dodju dani srecenikom bolje biti nece, Rece mudri Kulin Bankao da je Sudnji dan. Od Kulina Banapa
do danasnjeg dana.

Ban Kulin je umro ubrzo poslije skupa na Bilinom polju a naslijedio ga je njegov stariji sin
STJEPAN ( 1204. 1232. ) koji je vrlo brzo zbacen s vlasti jer je htjeo uvesti katolicanstvo u
Bosnu. Pred kraj njegove vladavine dolazi inkvizicija u Bosnu, od kada u narednih nekoliko
godina u Vitezu radi sud za istrazivanja hereze, poslije cega biva spaljeno nekoliko desetina
- 20 -

bosanskih krstjana. Revolt naroda zbog tog inkvizitorskog cina uzrokuje zbacivanje Stjepana, a
na vlast dolazi njegov rodjak ( postoje naznake da je on rodjeni brat Stjepanov ) MATIJA
NINOSLAV ( 1232.- 1250. ). On ce ostati poznat po tome sto je odbio imenovanje biskupa za
Bosnu od strane Vatikana, ali i po tome sto je napravio ustupak Papskoj stolici time sto je primio
misiju dominikanaca 1233.god. Oni osnivaju biskupiju Bosna Srebrna ( Bosnia
Argentaria ) sa centrom u Srebrenici. Ima naznaka da je Matija licno primo katolicanstvo ali
uprkos tome Bosanska crkva i dalje nastavlja jacati i siriti se. Tokom cijele Srednjovjekovne
drzave Bosne, Bosanska crkva je pretezno bila Bosanska drzavna religijska ustanova broj jedan.
Iako su neki bosanski banovi, kasnije i kraljevi primali katolicanstvo, vecina bosanskog plemstva
je uvijek priznavala Bosansku crkvu kao svoju instituciju, prije svega sto Bosansku crkvu nisu
zanimale materijalne dobiti, a sto je bila karakteristika katolicke crkve. To su glavni razlozi da
papa vec 1234. godine ponovo poziva na krstaski rat protiv Bosne, uz cinjenicu da je papa
posebno bio razljucen po dobijanju vijesti da je bosanski ban Ninoslav napustio katolicanstvo i
ponovo pristupio Bosanskoj crkvi. Rat izbija 1235. godine i traje tri godine, u kojem Bosnjaci
pruzaju zestok otpor krizarima ( uglavnom su to bili Madjari pod vodjstvom Kolomona ). Nakon
uspjesne odbrane Bosne od papinih krizara Ban Ninoslav ucvrscuje trgovinski ugovor sa
Dobrovnikom u kome se izmedju ostalog obavezuje da ce sa svojom Bosanskom vojskom stititi
Dubrovnik od prijetnji iz Srbije. Izmedju 1241. i 1242. godine dolazi do najezde Tatara na
Ugarsku, sto Hrvati zele iskoristiti i izvuci se iz ugarske drzave, te zapocinju rat protiv ugarskog
kralja Bele IV, u cemu im bosanski ban Ninoslav pomaze 1243.godine. To stvara uslov za novi
sukob izmedju Ugarske i Bosne, koji se zavrsava 1253. godine slamanjem bosanskog otpora i
dolaska na vlast bana PRIJEZDE I ( 1250. 1267. ) . Neki istoricari tvrde da je Prijezda I
rodjak M. Ninoslava, ali stepen njihovog krvnog srodstva nije dokazan, zapravo je pod velikim
upitnikom. Hrvatski povjesnicari tvrde da su Kotromanici Germani ( Goti; GohotoroammaniKotoramani ), a srpski historicari da su Srbi ( jer su prijezdili- presli preko Drine, pa otuda
ime - Prijezda ). Ali tacno je jedino to da se u heretickoj Bosni ne bi mogao odrzati ni jedan
vladar ako nije iz naroda, tj. iz Bosne i ako barem u jednom dijelu svoje vladavine nije bio
zastitnik krstjana, a poznato je da se ban Prijezda borio protiv krizara u Bosni u ratu od 1254. do
1283.god. Cinjenica je da je u ovom perodu Prijezda bio pod velikim uticajem ugarskog kralja
Bele IV, a cak je neko vrijeme bio i njegov vazal. Pred kraj zivota primio je katolicku vjeru.
Naslijedio ga je njegov sin PRIJEZDA II ( 1287. 1290. ) iz cega se vidi da je vladao svega tri
godine. I Prjezda II je za vrijeme svoje kratke vladavine primio katolicku vjeru. Inace banovi
Prijezde nisu bili neki mocni vladari i za njihova imena u historiji Bosne se ne vezu neki posebni
dogadjaji izuzev cinjenice da ni jedan ni drugi nisu vladali cijelom teritorijom Bosne, jer je u tom
periodu u Bosni bilo dvovlasce izmedju Prijezda i Bana STJEPANA I KOTROMANA, koji je
inace osnivac bosanske kraljevske porodice Kotromanic, sto traje izmedju 1267. i 1290. godine.
Od 1290. pa sve do 1299.godine Bosnom vlada jedino ban Stjepan I Kotroman
po kojem jecijela dinastija dobila ime, a bio je i prvi ban koji je krunu naslijedio
od svog oca. To znaci da da se dotadasnja vojna demokratija istopila jer je
vladarska obitelj postala dovoljno mocna da diktira nacin nasljedjivanja. Do tada
su se banovi birali na saboru Bosnjaka u Mostrama, gdje je bio centar djeda
bosanskih krstjana. Od djeda bi ban dobijao blagoslov, pitao ga za savjet u vezi
diplomatije, rata i vjencanja. Tako se i desilo da se Stjepan ozenio kcerkom
srpskog kralja Dragutina, Jelisavetom, kako bi ostao u dobrim odnosima sa
Nemanjicima i imao ih kao saveznike protiv Ugarske i Bizanta.

- 21 -

To priblizavanje Srbiji nije se svidjelo zapadnim komsijama, bogatim hrvatskim velikasima

Subicima, pa su zaratili sa Bosnom i vladali njenim velikim dijelom u dvadesetogodisnjem
periodu ( 1302. 1322. ) . Obitelj Subic je inace bila potpuno potcinjena ugarskom kralju tako
da u ovom periodu ponovo dolazi do dvovlasca u Bosni, ovaj put izmedju bana Stjepana
Kotromana i BANA MLADENA I SUBICA.
Krajem ovog vijeka, tacnije 1291.godine u Bosnu stizu i Franjevci, o cemu ce biti rijeci nesto
kasnije.
- DRZAVA BOSNA
OD 1300. DO 1400. GOD.
Mapa Banovine Bosne iz VIV stoljeca
Dvovlasce
u
Bosni
izmedju Bana Stjepana
Kotromana i plemicke
obitelji Subic se nastavlja
i poslije trenutka, kada
vlast na dijelovima Bosne
kojima
vlada
Ban
Kotroman
1314.god.
preuzima njegov sin Ban
STJEPAN
II
KOTROMANIC, koji ce
vladati u dvovlascu sve
do 1322.god, a kao
iskljucivi vladar cijele
Bosne ( bez Subica ) odrzat ce se sve do 1353. god.
Vrlo je bitno uociti da teritorije Bosne kojima vlada ugarski nastrojena obitelj Subic, mogu se
smatrati da su bile pod ugarskom okupacijom, a i samu titulu ban bosanski Subici samovoljno
pokusavaju prisvojiti i podrivati Bosnu na taj nacin po nalogu Ugarske, koja im je i pomogla da
se ustolice u jednom dijelu Bosne. Ban Stjepan II Kotromanic sve to jasno uocava i vec
1322.godine izbacuje Subice iz Bosne, u cemu mu nesebicno pomaze veliki zastupnik bosanskih
krstjana, knez Hrvatin, po cijoj naredbi je i ubijen Mladen II Subic. Poslije sloma Subica Bosna
polako, ali sigurno pocinje prerastati u najmocniju drzavu na Balkanu.
Uskoro ban Stjepan II Kotromanic pridodaje Bosni podrucje Huma ( danasnja Hercegovina ) i
time cijela teritorija od Neretve do Cetine postaje Bosna. Ban Stjepan takodje pripaja Bosni i
veci dio Dalmacije ( podrucje od Neretve pa do Cetine, a takodje pripaja Bosni i tzv Donje
krajeve ( danasnja Bos. Krajina ), kao i krajeve Usore i Soli ( Tuzla sa uzom okolinom ). Zupe:
Hum, Usora i Soli su do tada bile pod vlascu srpkog cara Dusana. Karakteristicno je da
ban Stjepan II Kotromanic uspostavlja dobre odnose sa stranim silama, narocito Ugarskom, te
ubrzo sa bosanskim vojnim trupama pomaze ugarskom kralju u gusenju raznih pobuna u
ugarskom plemstvu. Ban stjepan II Kotromanic takodje sklapa poznati trgovacki ugovor sa
Dubrovnikom 1334. god., a potom 1335.god. trgovacki ugovor sa Venecijom.

- 22 -

POVELJA DUBROVCANIMA BANA STJEPANA II KOTROMANICA IZ 1332. GODINE

( 15.avgust 1332.)
Ako Bosnjanin bude duzan i pobjegne - da mu nije vjere ni ruke od gospodina Bana.
Utvrdi zakon ko je previ bio medju Bosnom i Dibrovnikom, da zna vsaki chlovjek,- koji je
zakon bil: Ako ima Dubrovcanin koju pravdu na Bosnjaninu - da ga pozove pred
gospodina Bana ili pred njegova vladaoca - roka da mu ne bude odgovoriti.
Ako Bosnjanin zapsi da nije duzan - da mu nareche priseci samoshestu, koje ljubo
postavi Banj rod. Ako bude podoban od Banova roda kto - da mu su porotnici od
njegova plemena,koga mu hotenje. A toj da se zna - da ne moze tehej pobjegnuti, a
vece ne moze pred nikoga mu narechi.
A kto Dubrovcanin ubije ali posijece u Bosni ili Bosnjanin Dubrovcanina - taj pravda da
je pred gospodinom Banom, a osud da grede Banu na njih.
Ako bude svadja Bosnjanina z dubrovcaninom U Dubrovnici - da sudi knez dubrovacki i
sudije, a globa opcini.
Ako Bosnjanin uhvati Dubrovcanina za konja, a on bude ukraden ili ushushen, a pravi
Dubrovcanin:Moj je konj vlasti volja: Ja sam ga kupio, ne znam od koga, volja povije
od koga je kupljen, volja priseze samoshes t- cist duga da bude.
I ako Bosnjanin bude duzan, a pobjegne iz Bosne z dugom - da mu nije vjere ni ruke od
gospodina Bana. I ako Bosnjanin izme dobitak dubrovacki na vjeru, i knjiga bude u
Dubrovnici, ako knez i sudije poshlju da je knjiga prava - da je vjerovana, da plati
Dubrovcaninu i bez presavshtine.
Ako li tat ili husar uzme Dubrovchaninu i bez prostavshtine, a gospodinu Banu vsaki sest
volova na svoju glavu - i da se ne vrate.
Ako rat bude, chesa Bog Ulishi, medju Bosnom i Dubrovnikom, da gospodin Ban da rok
Dubrovcanom sest mjeseca, da si podju u Dubrovnik slobodno - na to im je vjera
gospodina Bana Stjepana. A Dubrovcane da zivu Humskom zemljom u njih zakonu - u
prvom.
A ovomuj pisanju svjedok: zupan KrkshaA siju knjigu pisa Priboje, dijak veliki slavnoga
gospodina Bana Stjepana, gospodina svem Zemljam Bosancem i Humscem i Donjem
krajem gospodin.

Ovo je vrlo znacajan dokument jer govori da u Bosni zive jedino Bosnjani i niko drugi, sto se
inace ocituje na svim oficijelnim dokumentima drzave Bosne, a i na mnogim neoficijelnim, kao
sto su glose na bogumilskim vjerskim knjigama i natpisi stecaka, gdje bosanski krstjani
( bogumili ) sebe nazivaju iskljucivo Bosnjanima ili Dobrim Bosnjanima.
Ban Stjepan II Kotromanic snazno podrzava crkvu bosanasku, sto ga dovodi u sukob sa papom,
te da bi ga odobrovoljio, 1340. godine pristaje da dadne veoma veliku slobodu franjevcima u
Bosni, i prema nekim izvorima i on sam prelazi na katolicanstvo 1347. godine. Istovremeno salje
pismo papi u kome zahtijeva od njega da poveca broj obucenih katolickih svecenika u Bosni koji
trebaju biti obuceni u poducavanju vjere i da znaju pricati nasim jezikom . Franjevci
ubrzo formiraju Bosanski Franjevacki Vikarat koji se vrlo brzo siri i ukljucuje u sebe
mnogo vecu teritoriju od bosanske drzave, pruzajuci se sve do Rumunije.Vec 1385. godine
Bosanski Franjevacki Vikarat ukljucuje u sebi 35 franjevackih samostana, od kojih su samo 4

- 23 -

bila na teritiriji Bosne. Do 1463.godine jos 12 franjevackih samostana biva izgradjeno sirom
Bosne, dok Crkva bosanska uprkos tome, ostaje prilicno jaka, i to za cijelo vrijeme
Srednjovjekovne drzave Bosne.
Za vrijeme vladavine bana Stjepana II Kotromanica, bosanska drzava se privredno veoma
razvija, narocito u izvozu srebra, bakra i olova, a kuje se i prvi bosnski srednjovjekovni novac o
obliku Bosanski dinar - Denarius. Udajom svoje kcerke Elizabete 1353.godine za ugarskog
kralja Ludvika I, tada jednog od najutjecajnijih evropskih vladara, podigao je ugled Bosni i lozu
Kotromanica priblizio svijetu vise evropske politike. Te iste 1353. godine, ban Stjepan II
Kotromanic je umro, i sahranjen je u franjevackom samostanu u Visokom. On ostavlja iza sebe
bosansku drzavu koja je nezavisna, privredno razvijena i vojno veoma snazna, mada njena snaga
uvijek nekako ovisi od medjusobne kooperacije mocnih bosanskih plemickih porodica, koje su
imale veoma jak uticaj u raznim dijelovima Bosne. Za razvijanje Bosne kao drzave, vrlo je vazno
da su sve te mocne plemicke porodice, cijelo to vrijeme, uzimale u zastitu bosanske krstjane i
bosansku crkvu, pa zato mislim da je sada pravo mjesto da se o bosanskim krstjanima, kaze nesto
vise.
3. BOSANSKA CRKVA
I BOSANSKI KRSTJANI ( BOGUMILI )
Pitanje bosanskih krstjana (ili bogumila kako ih neki zovu ), kao malo koje drugo iz
srednjovjekovne historije, zaokuplja paznju ne samo historicara vec i stvaralaca iz razlicitih
oblasti od etnologa, lingvista, pa do pjesnika i knjizevnika. U dosadasnjoj nasoj nauci osjeca se
nedovoljno poznavanje te bosanske hereze ili cesce namjerno zataskavanje nekih nepobitnih
historijskih cinjenica u cilju ostvarivanja ovog ili onog velikonacionalnog koncepta. Ako bi htjeli
vidjeti sam pocetak nastajanja svih poznatih heretickih sekti, medju kojima je i bogumilska,
samo jedna od njih, onda podsjetimo se malo na samu historiju krscanstva.
Kao i sve druge religije, tako je i krscanstvo kroz historiju dozivljavalo svoje transformacije,
vece ili manje. Jedna od radikalnih transformacija pocinje od onog momenta kad se krscanstvo,
od religije ugnjetenih pretvara u religiju gospodara i onih koji manipulisu masama. Ta radikalna
promjena se vidi i u tome sto se od postulata cistog moralnog zivota prelazi na zadovoljenje
savjesti preko crkvenih svetih tajni. Time krscanstvo, koje je primarno bila religija Zajednice
jednake brace, bez hijerarhije ili birokracije, postaje Crkva, sto odrazava apsolutisticki
karakter samoga Rimskog Carstva. U toj ranoj fazi krscanstva ipak, crkva nije bila ta koja je
mogla oprostiti grijehe, vec sam Bog. Puno kasnije se prihvata deviza prema kojoj jedino crkva
moze obezbijediti zastitu protiv bilo kojeg gubitka milosti. Ovakav tok razvoja krscanstva
znacajan je za analizu vjerovanja Bosanskih krstjana ( Bogumila ) o cemu ce biti vise rijeci malo
kasnije.
Sve vecim institucionaliziranjem crkve, ona zadobija svetacke osobine i dolazi do sustinske
promjene od slobodne bratske zajednice do hijerarhijske organizacije. U tom ranom krscanstvu
preovladavala je doktrina, tj vjerovanje da je covjek Isus, uzvisen do boga. Sve vecim razvojem
crkve pojam Isusove prirode sve se vise oslanjao na duhovno glediste u smislu da covjek nije bio
uzvisen do boga, vec je bog sisao da postane covjek.To je bila osnova novog pojma Krista sve
dok se nije pojavila doktrina Atanazija koju je prihvatio Nikejski sabor, a to je da: Isus, sin
Boziji, roden od oca, prije svakog vremena, iste je prirode s ocem. Glediste aleksandrijskog

- 24 -

episkopa Arija, da su Isus i Bog-otac bili doista slicne, ali ne i istovjetne prirode, odbaceno je u
korist teze, po kojoj su dvije prirode, Bog i njegov Sin samo jedna priroda. Zapravo posmatrano
historijski, vrlo brzo se formulira nova dogma o Isusu. Mnogi ucenjaci smatraju da je kljucna
bila promjena ideje o covjeku koji postaje Bog u ideju o Bogu koji postaje covjek. Ovakav tok
razvoja krscanstva za nas je interensantan u tom pogledu sto se vidi da je dolazilo do neslaganja
medju krscanskim teolozima, sto je narocito dolazilo do izrazaja u 4 stoljecu.
Veliki crkveni koncil u Nikeji, usvojivsi Atanazijeve dogme kao jedini i pravi izvor vjerovanja
ipak je otvorio raskol, jer znatan broj krscanskih teologa zakljucke tog koncilija nije prihvatio
kao mjerodavne. Iako car Konstantin Veliki, krscansku vjeru proglasava drzavnom vjerom i
presudjuje u korist Atanazija, raskoli i neslaganja se nastavljaju i na narednim koncilima, uz sve
prisutniju drzavnu represiju, progone krivovjernika i borbu protiv hereze. Sve ovo je
bitno istaknuti jer neslaganja izmedju Atanazijevih i Arijevih pristalica, nastavljaju se i na
Balkanu, zajedno sa dolaskom krscanske vjere na te prostore. Tu mozemo traziti i korijene
bogumilske hereze.
Nasuprot zakljucaka Nikejskog sabora, u narednim stoljecima mnogi su istinu pokusali traziti na
samim izvorima krscanstva, ne prihvatajuci iskljucivo drzavotvornu dogmu koja se nametala od
poglavara, bilo Istocne, bilo Zapadne crkve. Kao pecurke pojavljuju se razne nove vjerske sekte
pocev od Gnostika, Arijevaca, Esebijevaca, Manihejaca, Abigeneza pa do Patarena ( bogumila ),
koji se po prvi put pojavljuju vec s pocetkom 12 stoljeca na Balkanskom prostoru i koji sebe
nazivaju Krstjanima prave vjere apostolske. Mnogi historicari su bosanske krstjane
poistovjecivali sa bogumilstvom koje je ustvari zbirno ime za sve hereze te epohe. Ustvari
bosanski krstjani se i mogu zvati bogumilima, ali kao zajednickim imenom svih
Krivovjernika, jer ne treba smetnuti sa uma cinjenicu da je u to doba bogumila bilo i u
Bugarskoj, Srbiji, Makedoniji kao i u nekim primorskim dijelovima Hrvatske, a oni se
ipak ne mogu zvati bosanskim krstjanima. Samom pojavom bosanskih krstjana normalno je
da se postavlja pitanje na cemu se zasniva njihova prava vjera apostolska. Mnogi istrazivaci
ovog fenomena polaze od toga da se vjera bosanskih krstjana temelji na ucenju pavlikijana. Ta
teologija se u osnovi zasniva na staro-perzijskom dualizmu o postojanju dva tvorca: losijeg
bozijeg sina djavola, koji je stvorio nesavrseni materijalni svijet i dobrog bozijeg sina Isusa,
koji je stvorio savrseni nebeski svijet. Od Male Azije gdje se korijeni to ucenje, pa do
balkanskih, sjeverno-italijanskih i juzno-francuskih prostora ono dozivljva niz nadopuna i
permutira se u skladu s autohtonim, kulturnim, religijskim i civilizacijskim osobinama podrucja
do kojih taj nauk dopire.Ta vjera se u Bugarskoj siri sa ucenjem popa Bogumila koji je u sluzbi
cara Petra, sina Simeuna Velikog. Za ime ovog popa mnogi ucenjaci vezu i naziv pristalica ove
vjere koji sebe nazivaju bogumilima. U Bosni se pristalice ove vjere pojavljuju u 12 stoljecu, a
po nekima i mnogo ranije. Internsantno je da na bosanskom podrucju bogumilstvo nailazi na
veoma plodno tlo gdje se vrlo brzo siri i hvata cvrste korijene. Prema raspolozivim izvorima
bogumilstvo se u toj mjeri rasirilo da su zadugo ostala bezuspjesna nastojanja papa, Nemanjica,
hrvatskih i ugarskih vladara, koji su ih nastojali pridobit za sebe, odnosno prosiriti uticaj bilo
Zapadne bilo Istocne crkve, prevesti na ovu ili onu stranu ili pak provesti njihovo fizicko
istrebljenje. Sustinom bogumilske dogme su se bavili i jos ce se baviti mnogi teolozi, historicari i
sociolozi religije. Bez obzira cime se ona napajala, koje su joj bile doktrinarne osnove i sl, ostaje
nepobitna cinjenica, da su bogumili bili nesto posebno i da se nisu dali podvrci oficijelnoj dogmi
Istocne ili Zapadne crkve. Ako je to bosanska vlastela sporadicno i cinila, bili su to vise

- 25 -

iznudjeni takticki potezi u zelji za ocuvanjem bosanske samostalnosti od nasrtaja papinske

zandarmerije, madjarskih kraljeva i ojacale srpske drzave. Po mnogim historicarima, bogumilima
je kao jedini i iskljucivi izvor vjere sluzio Stari i Novi zavjet, medjutim u tim izvorima oni nisu
pronalazili uporista za svetacku poziciju crkve i kao takvu su je odbacivali kao nepotrebnu, a
hijerarhiju su smatrali djavolom stvari jer se je neovlasteno nametnula posrednikom izmedju
boga i covjeka. U principu ucenje bosanskih krstjana, kao i svih ostalih heretickih sekti, izmedju
ostalog, bilo je i izraz revolta protiv krscanskih crkava. Posto je krst materijalan, i on je izvor zla.
Isto tako nisu postivali ni krstenje vodom jer i ona je materija. Odbacivali su ikone, prezirali su
crkve i vatikan. Nisu imali samostane u klasicnom krscanskom smislu vec su zivjeli skromno u
svojim kucama ( hizama ) koje su ujedno bile i mjesta vjerskih obreda. Sluzba bozija bila je
prilicno jednostavna bez pompe, sjaja i magijskog ceremonijala, bez kicenih svetih kuca i
bogomolja. Nisu imali svoja imanja kao krscanski monaski redovi, odgovarali su svoje vjernike
od materijalnih bogastava i nagovarali ih na nepokornost bogatasima. Kao krscani prave vjere
apostolske, oponasali su zivot apostola, nadahnjivali se primjerima svetaca pustinjaka, iz cega je
proizilazio njihov prilicno asketski odnos prema zivotu i materijalnim bogastvima. Zabranjivali
su da se jede meso ( jer je uzrokovano prolijevanjem krvi ), nisu pili alkohol, petak im je bio dan
odmora, a imali su i veoma strog post .Vjencanje je bilo gradjansko a ne crkveno. Svoju vjeru su
propovijedali na bosanskom jeziku.
Na celu Crkve bosanske ( kao posebnog drustvenog tijela ) stajao je djed (did ), sto bi primjereno
katolicanstvu odgovaralo biskupu. Bio je najstariji medju vjernicima i igrao je znacajnu ulogu
na bosanskom dvoru, ali nije imao nikakvu vlast. Glavno sjediste djeda bilo je prvo u Milama
kod Visokog, a onda u Mostrama. Hijerarhijski gledano bio je nadredjen sljedecim znacajnim
duhovnim i svjetovnim funkcijama: Ucitelju, Gostu i Starcu. Svi su se nazivali
krstjanima, a sami sebe su dijelili na ciste: oni koji su se strogo pridrzavali svih vjerskih
propisa; i na mrsne: njima je pripadao najveci dio naroda. Oni su deklarativno prihvatali
vjeru, ali se nisu decidno pridrzavali propisa. Cisti nisu imali nikakve imovine i zivjeli su
bukvalno od milostinje mrsnih, dakle bili su neka vrsta asketa, redovnika. Ucenje bosanskih
krstjana pojavilo se 1190.god. i kroz cijeli period Srednjovjekovne bosanske drzave bilo je
zvanicna, drzavna religija sve do 1463. godine, kad su Turci osvojili Bosnu. Kroz cijeli taj period
Vatikan, potpomognut Ugarskom, Venecijom, Bizantom i Srbijom vodio je protiv Bosne
krstaske ratove ne bi li ikorijenio krstjane i nametnuo u vladarskoj dinastiji Kotromanica
katolicanstvo kao zvanicnu vjeru. Od 1234. do 1358. god. vodjeno je ukupno sedam krstaskih
ratova u namjeri da se u Bosni iskorijeni ucenje krstjana a uvede krscanstvo u bilo kojem
obliku. Cinjenica je da ni jedan pohod nije uspio, tako da se moze reci da srednjovjekovna
Bosna ( dakle najveca vecina njenog naroda ) nije nikada pripadala ni katolickoj ni
pravoslavnoj crkvi.
Bosanski vladari i velikasi prihvatili su krstjane od pocetka, prvenstveno zato sto ono nije trazilo
feude kao sto su trazili katolicki samostani i pravoslavni manastiri. Krstjani su trazili samo
zastitu svojih zivota od progona stranih vojski.To je bilo i u intersu vlasti, jer ni velikasi nisu
zeljeli da padnu pod uticaj krscanstva cime bi izgubili samostalnost i morali ratovati za jednu ili
drugu vjersku alijansu, a vjernicima istoka ili zapada dijeliti svoju zemlju. Velikasi su krstjanima
ukazivali cast time sto su ih drzali u krugu svojih porodica, oni su im odgajali djecu, bili im
dijaci ( pisari ), svjedoci i savjetnici u pravnim poslovima. Djedovi su svojim savjetima znali da

- 26 -

uticu na bosansku politiku i vremenom su se pokazali kao znacajan faktor u odrzanju bosanske
drzave i njene nezavisnosti.
Nakon vise od 300 godina njihovog opstanka, ipak preslabi da se i dalje politicki odrze, oni
su nakon vjekovne borbe protiv feudalnih baruna, rimskih i bizantskih biskupa, nestali sa
politicke scene zajedno sa bosanskom drzavom koja je padom pod Otomansku vlast
izgubila samostalnost. Na pitanje kako su i zasto tim cinom bosanski krstjani nestali,
jednostavan je odgovor, koji i jeste predmet svih sporenja, da su oni masovno i dobroviljno
prihvatili Islam. Zato je i dan danas duboko u svijesti Bosnjaka ko su im bili preci, kao i to
da oni leze ispod stecaka koji se susrecu na cijelom podrucju danasnje BiH.

Veliki pobornik dokazivanja bosanske posebnosti i njenog naroda Bosnjaka, uvazeni gosp.
Miroslav Krleza, to dokazuje i sljedecom svojom pjesmom:
Neka oprosti gospodja Evropa, ona nema spomenike kulture.
Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture.
Neka oprosti gospodja Evropa, samo Bosna ima spomenike.
Stecke.
Sta je stecak? Olicenje gorstaka Bosanca! Sta radi Bosanac na stecku? Stoji uspravno!
Digao glavu, digao ruku!
Ali nigdje, nigdje niko nije pronasao stecak na kome Bosanac kleci ili moli.

- 27 -

4. KRALJEVINA BOSNA

Grb kraljevske porodice Kotromanic i grbovi bosanskih plemickih porodica

Veliki pecat Kralja Tvrtka

Dvostruki pecat Kralja Ostoje

Poslije smrti bana Stjepana II Kotromanica koji nije imao sina, na vlast dolazi sin njegovog brata
Vladislava TVRTKO I KOTROMANIC ( 1353. 1391. ) koji u tom trenutku ima samo 15
godina. Tvrtko je u sebi imao hrvatske krvi ( mati mu je bila Jelena, kci hrvatskog bana Pavla
Subica ), ali i srpske krvi ( baba mu je bila Jelisaveta, kci srpskog kralja Dragutina ). Naslijedio
je veliku i stabilnu banovinu. Situacija u Evropi isla mu je u prilog. Velike sile na zapadu su bile
zauzete stogodisnjim ratom, ugarsko krilo Anzujaca dobilo je konkurenciju u italijanskim
Anzujcima i neprestano su se prepirali oko prevlasti na Jadranu.Tvrtko je pametno izabrao
saveznistvo Ugarske, koja mu je bila u susjedstvu i koja je bila mocna kraljevina pod Ludvigom
I Anzujskim, a ne kraljevinu Siciliju koja je bila daleko, preko mora. Jedno vrijeme do 1356.

- 28 -

god. naginjao je katolicanstvu ( uticaj majke ), ali dvije najmocnije velikaske porodice u Bosni,
Hrvatinici i Kosace odrzavale su krstjanski duh u cijeloj banovini. Zbog toga, 1358. kada Papa
Inocentije IV koristi usluge Ugarskog kralja Ludvika I i na Bosnu iznova salje krizare. Tvrtko
staje u odbranu bosanskih krstjana i pobjedjuje Ugarskog kralja, koji je inace vec poceo da se
mijesa u unutrasnje odnose Bosne, zahtijevajuci neke oblasti za sebe. Mijesa se i u dubrovackobosansku trgovinu i sl. Poslije tog sedmog krizarskog pohoda zadugo vise nije bilo pokusaja da
se Bosna pridobije za Vatikan. Odmah poslije smrti zadnjeg srpskog cara Urosa, na Marici
1371. Tvrtko pokazuje namjeru da zagospodari jednim dijelom propalog srpskog carstava,
isticuci svoje pravo na nasljedje po krvi. Zato je prvo porazio mocnog srpskog velikasa Nikolu
Altomanovica i pripojio njegove zemlje oko rijeke Lima, Tare i Pive, a poslije sporazuma sa
knezom Lazarom, proglasio se 1377. u Milama, centru bosanskih krstjana za kralja Bosne,
Srbije, Hrvatske, Dalmacije, Primorja, Zapadnih Krajeva, Donjih krajeva i Huma.
Mile je naziv malog srednjevjekovnog naselja ( za vrijeme osmanske vlasti preimenovano u
Arnautovice), koje se nalazi tridesetak kilometara od Sarajeva, odnosno kod Visokog. U
tadasnjim Milama stajala je krunidbena i grobna crkva bosanskih banova i kraljeva u kojoj se
je i Tvrtko Kotromanic krunio za prvog bosanskog kralja, nemajuci za to nikakvu potrebu
putovati u srpsko Milesevo, kako to voli da tumaci srpska historiografija.
Grb Kraljevine Bosne
Od tada pa do smrti kralj Tvrtko I je vodeci vladar na cijelom
Balkanu, a Kraljevina Bosna se prostire na zapadu od Sukosana (
juzno od Zadra ), preko Lapca, duz rijeke Une, na sjeveru do Save,
na istoku do Drine, Lima i Bijelog Polja, donjeg toka Zete, podnozja
Lovcena, pa do Budve, gdje opet izlazi na Jadran. Bosni tada
pripadaju otoci Solta, Brac, Hvar, i Korcula cije su se gradske
uprave samovoljno stavile pod patronat bosanske drzave kako bi ih
ona zastitila od Venecije.Tvrtko I u godini 1382. pocinje gradnju
luke Stjepan ( Herceg Novi ) gdje gradi bosansku mornaricu: cetiri
velika broda i 32 manja. Pojavom Turaka u blizini svoje kraljevine
salje odred svoje vojske na Kosovo 1389. Tvrtko I je prvi bosanski
vladar koji kuje zlatni novac u Bosni i to gros, dinar i poludinar.
U Bosni je razvio trgovinu, a ugrozio je i primat Dubrovnika, koji je
imao monopol na prodaju soli na Balkanu. Sve nemire bosanske
vlastele znao je da smiri i pridobije za jedinstvo Bosne. Cak je i na
Jadranskom moru imao prestiz jer je ugrozavao gusarskim napadima
svojih lakih brodova teske galije Mletacke Republike. Drzava Bosna
u vrijeme Tvrtka I biva prva drzava na Balkanu koja uvodi u upotrebu vatreno oruzje, sto je tada
predstavljalo revolucionarni korak na polju vojne tehnike. Prvu upotrebu vatrenog oruzja na
Balkanu, dakle, izvrsila je upravo bosanska vojska i to 13. augusta 1378. prilikom upada
venecijanske flote na primorski bosanski grad Kotor. Bosanska vojska je tom prilikom
upotrijebila tri bombarde ( topa ) i uspjesno odbranila grad. U zadnjoj deceniji svoje vladavine
Tvrtko je suocen sa upadom Turske u Bosnu, prvo u jesen 1386., te u ljeto 1388. god. kod
Bilece, kada Turci bivaju porazeni od bosanske vojske na celu sa velikim bosanskim knezom
Vlatkom Vukovicem. Nedugo potom bosanska vojska, ponovo pod komandom kneza Vlatka
Vukovica, ucestvuje u veoma snaznoj vojnoj koaliciji sacinjenoj od Srba, Ugara, Albanaca, Grka
i Bugara, koja se na Kosovu Polju 1389. godine suprostavlja turskoj imperiji. Ova koalicija je

- 29 -

porazena od mocne turske vojske, ali Bosnjaci se vracaju sa ne previse velikim gubicima. U toj
bici, od svih naroda koji su ucestvovali u njoj, najgore prolaze Srbi, jer Srbija poslije te bitke
prakticno prestaje da postoji. Kralj Tvrtko I je uz svoje ime stavio jos jedno ime - Stjepan ( po
uzoru na prvog krscanskog mucenika ) i tu su praksu nastavili svi sljedeci bosanski kraljevi.
On je diplomatski izabrao ime tog prvomucenika kako bi se katolickoj evropi dodvorio i
prikazao pravovjernim krscaninom. Iz dva braka i jedne vanbracne veze imao je tri sina, od kojih
su dvojica kasnije postali kraljevi Bosne, ali su bili samo blijede sjene svog velikog oca.
Poslije Tvrtkove smrti 1391. godine, posto su mu sva tri sina bila maloljetna, na bosanski prijesto
dolazi sin Tvrtkovog strica Ninoslava, STJEPAN DABISA ( 1391.-1395. ).On je najkrace
vladao ali je ostavio najvise povelja. Nesposoban da vlada, sacinjava sa ugarskim kraljem
Sigmundom Luksemburskim tzv Djakovacki ugovor po kojem priznaje ugarskom kralju da
svi buduci bosanski kraljevi budu ugarski vazali. On je u tom peridu izgubio kontrolu nad
danasnjim sjevernim dijelom Hrvatske, Slavonijom i nad dijelovima Dalmacije, koje osvaja
ugarski kralj Sigmund i ponovo ih prisajedinjuje ugarskom kraljevstvu.
Njegova supruga JELENA GRUBA vladala je poslije njegove smrti ( 1395. 1398. ). Herceg
Hrvoje ju je doveo na vlast, kao sto je i njenog muza, a on je ustvari vladao iz sjene umjesto njih
dvoje.
Po Jeleninoj smrti Hrvoje svojim uticajem dovodi na prijesto STJEPANA OSTOJU 1398.
godine, koji je inace bio najmladji sin umrlog kralja Tvrtka I. Kralj Stjepan Ostoja se ubrzo
poceo zamjerati bosanskim krstjanima, sto ce i biti razlog njegovog svrgavanja. Prije toga ovaj
nesposobni kralj da bi se izvukao iz dugova u koje je zapao zbog svoje nesposobnosti, prodaje
Dubrovackoj Republici, Bosansko primorje od Stona do Gruza. Iz ovog perioda, kao istorijski
dokument ostala je sljedeca;
POVELJA KRALJA STJEPANA OSTOJE IZ 1404 GODINE
( 6. januara 1404.) Dasmo mu sve ono sto je njegovo bilo. Dajemo viditi vsakomu
cloviku komu se dostoji - da mi przvasmo k sebi vojevodu Pavala Klesica
I s imi ga s vsim pridasmo gospodinu Djedu i njegovim Strojnikom i vsoj crkvi Bosanskoj, u
njih obarovanije.
I da mu se ne ucini nikadre nijedno hudo - sto ga ne bi ogledala Crkve Bosanske i
vlastele Bosanci.

Ova povelja je od narocitog znacaja sto pominje Crkvu bosansku i Djeda (vrhovnog poglavara
bosanskih krstjana), iz cega se vidi da je bogumilska religija prisutna kao drzavna religija u
Bosni toga doba.
Posto se u ovoj povelji pominje i bosanska vlastela, onda prije nego sto predjem na opisivanje
poslednjeg razdoblja Srednjovjekovne Bosne, mislim da je potrebno iznijeti nesto vise podataka
o bosanskoj vlasteli odnosno o plemickim porodicama koje su u to vrijeme igrale veliku ulogu u
politickom zivotu Bosne, a najutjecajniji su bili :

- 30 -

5. BOSANSKE PLEMICKE PORODICE :

HRVATINICI I KOSACE
Dvije najvece plemicke porodice Bosne, krojile su politiku Kraljevine, od Tvrtkove smrti pa sve
do pada Bosne pod Turke 1463. godine. U pocetku su to bili Hrvatinici, a kasnije Kosace.
HRVATINICI poticu iz dijela Bosne koji je omedjen rijekama Unom, Savom, Ukrinom, i
Vrbasom, a koji se u srednjem vijeku zvao Donji Krajevi i Zapadne strane. Rodonacelnik loze
Hrvatinica je knez STJEPAN HRVATINIC koji se pominje prvi put 1244. Prezime su dobili
po Stjepanovom sinu Hrvatinu koji je vladao u Kljucu. Njegov sin VUKAC HRVATINIC bio
je veliki vojvoda bosanski, a njegov unuk VLATKO HRVATINIC bio je regent u doba
maloljetnog Tvrtka I. Dva sina je imao Vukac Hrvatinic: VUKA VUKCICA , koji je bio ban
Hrvatske i Dalmacije od 1391. - 1401. ), a drugi sin je :
HRVOJE VUKCIC HRVATINIC (1350 - 1416. ). Herceg Hrvoje je imao dva velika grada u
kojima je vladao: ljeti, Kotor ( Varos ), a zimi, Split. Osim toga izgradio je buduci kraljevski
grad Jajce. Sam je kovao svoj novac, ratovao je protiv bosanskih kraljeva, Venecije, i ugarskog
kralja Sigmunda Luksemburskog. Bio je sve do smrti nekrunjeni kralj Bosne, siva eminencija, a
pet bosanskih kraljeva od 1391.-1416. bili su naprosto igracke u njegovim rukama. Obarao ih je i
dovodio na prijestolje kad je htio. Na zadnjem velikom viteskom turniru Evrope, u Budimu (
Budimpesta ) 1412. godine proglasen je Vitezom zmajevog reda ( uz njega tu titulu medju
svim juznim Slavenima imao je samo jos jedan vitez, takodjer iz Bosne - Sandelj Hranic Kosaca. On je prvi bosanski velikas koji je pozvao u pomoc Osmanlije i oni su dosli u Bosnu da
se zajedno sa njim bore protiv Ugarske.
KOSACE su vladale na podrucju izmedju rijeke Neretve do Pive, sve do Jadrana. Najstariji
poznati predstavnik te porodice je Stjepan Vuk Hrana, koji je umro 1359. Njegovog sina
velikog vojvodu bosanskog Vlataka Vukovica, kao sto je prije pomenuto, poslao je kralj Tvrko
I u bitku na Kosovo. Bratic Vlatka Vukovica, SANDALJ HRANIC KOSACA ( 1370.-1435. )
bio je takodje veliki vojvoda bosanski od 1394. godine pa sve do smrti. Samostalno je vodio
ratove, ubirao carine i zakljucivao ugovore sa drugim drzavama, a pred kraj zivota i on se stavio
pod zastitu Turaka, jer su mu vec 1388. godine usli u Bilecu, a njegov stric : STJEPAN
VUKCIC KOSACA ( 1404.-1466. ) veliki diplomata, udao je svoju kcerku Katarinu za
bosanskog kralja Tomasa cisto iz diplomatskih razloga. Pretendujuci na srpske zemlje proglasio
se Hercegom S. save 1448. godine ( po toj tituli ce kasnije turci Hum nazvati
Hercegovinom) i cak izgradio sedam crkava. 1441./ 45. vodi rat protiv Dubrovnika u cemu mu
pomazu Turci. Kao mladica, dao je svoga brata ISAKA da bude taoc u Istambulu kako bi time
dokazao lojalnost Velikoj Porti Turske imperije. Isak je tamo primio Islam, a usvojio ga je
vojskovodja Isa-beg (osnivac Sarajeva ), sa kojim ga cesto mijesaju ) i postao je ISABEG
ISHAKOVIC HRANUSIC, jedan od prvih bosnjackih namjesnika u Bosni. I sin hercega
Stjepana, STJEPAN HERCEGOVIC 1470. je primio islam i kao AHMEDPASA
HERESEKZADE bio je prvo beglerbeg u Anadoliji od 1481./97., pa prvi bosnjacki veliki vezir
1497./1515. i na kraju, zet sultana Bajazida II. Stariji sin Hercega Stjepana, VLATKO donio je
iz Venecije prvu stampariju u Bosnu, koja je radila u Gorazdu od 1485, a kasnije preko
rodbinskih veza prelazi u porodicu Crnojevica. Od velikih likova te dinastije tu je jos
KATARINA, posljednja bosanska kraljica koja je po nagovoru pape Siksta IV, ako se njena

- 31 -

djeca ne vrate krscanstvu, testamentom zavjestala bosansko kraljevstvo Vatikanu, sto hrvatski
povjesnicari uzimaju kao argument da je Bosna katolicko nasljedje. Kraljica Katarina umrla je u
Rimu 1478. godine i sahranjena je u crkvi Ara Celi, gdje je i danas njen sarkofag. Njezin sin
ZIGMUND, zadnji princ kraljevine Bosne, primio je 1463. godine islam i kao ISHAKOGLU
( turski: oglu - kraljevic ) postao je sandzakbeg pokrajine Karasi od 1487. do 1498. godine.
- DRZAVA BOSNA
OD 1400 DO 1463 GOD.
Kraljevina Bosna iz XV stoljeca
1404. godine bosansko
plemstvo, na celu sa
Hrvojem Vukcicem, skida
sa vlasti nesposobnog i
prougarski
orjentisanog
kralja Stjepana Ostoju i na
njegovo mjesto dovodi
TVRTKA
II
TVRTKOVICA,
najstarijeg sina umrlog
kralja Tvrtka I. Ovo izaziva
bijes
ugarskog
kralja
Sigmunda Luksemburskog,
koji bivsem kralju Stjepanu
Ostoji daje vojnu pomoc, te on ponovo uspostavlja svoju vlast 1409. godine. Potom 1414.
godine, novi snazan vojnopoliticki elemenat izlazi na scenu, a to je bila Turska imperija.
Turska imperija podrzava bosansko plemstvo i proglasava da priznaje samo Tvrtka II kao
legitimnog kralja Bosne. Za uzvrat Tvrtko II daje Turcima Hodidjed ( kod Sarajeva ) gdje Turci
po prvi put osnivaju stalni garnizon u Bosni.
Ubrzo poslije toga dolazi do sukoba izmedju Stjepana Ostoje i Ugarske, s jedne strane i Tvrtka II
i Turske imperije, s druge strane. Stjepan Ostoja i njegovi ugarski pomagaci bivaju totalno
porazeni u centralnoj Bosni 1415. godine, mada se on nekako odrzava na vlasti, a poslije
njegove smrti i njegov sin STJEPAN OSTOJIC 1418. postaje kraljem Bosne u kojoj vlada
svega tri godine. Za vrijeme svoje kratke vladavina kralj Stjepan Ostojic je prodao Dubrovniku
Konavle, a Venecija mu otima otoke. I on se zamjerio bosanskim krstjanima jer je imao namjeru
da ih pokrstava, pa ga obara Herceg Stjepan, a 1420. godine kralj Tvrtko II je ponovo preuzeo
bosanski prijesto.
Nedugo potom i sam kralj Tvrtko II postaje saveznik Ugarskoj, jer je trazio ugarsku pomoc
protiv pobune bosanskih plemica Sandalja i Radivoja Ostojica, sina bivseg kralja Ostoje, koji uz
tursku pomoc ovladavaju vecim dijelom Bosne u periodu 1433. do 1435. godine. Tvrtko II, pak
ostaje na vlasti sve do svoje smrti 1443. godine, a njegovu vladavinu karakterise obnova
bosanskih gradova i jacanje uticaja franjevaca u Bosni. Po njegovoj smrti 1443. godine,
bosansko plemstvo postavlja na vlast kralja STJEPANA TOMASA.

- 32 -

U doba kralja Tomasa ( 1443. -1461. ), mladjeg Ostojinog sina, Bosna i dalje slabi jer je
razdirana unutrasnjim suprotnostima koje su proizasle prije svega zbog nepriznavanja Tomasa
kao kralja od strane bosanskog plemica Stjepana Vukcica. Kraljevska porodica je naginjala
krscanstvu jer je u njemu vidjela garancije Vatikana za svoj daljni opstanak, a ugledni velikasi
Hrvatinici i Kosace stoje na strani bosanskih krstjana. I u njegovo doba Bosna gubi dijelove
teritorija, ali sada od strane Turske. Turska imperija prisiljava kralja Tomasa da 1450. godine
zatrazi vanjsku pomoc, te se obraca Papi po tom pitanju, koristeci cinjenicu da je papa uvijek
pokazivao veoma veliko zanimanje za Bosnu, prvenstveno zbog franjevaca, koji u to vrijeme na
celu sa Vikarom od Bosne po imenu Jakob De Marcha, nastoje uspostaviti katolicku
dominaciju u Bosni. Takodje papa je bio opsjednut i pitanjem bosanske crkve, optuzujuci je, po
ko zna koji put, za herezu, tako da 1459. godine Kralj Tomas pristaje na papin zahtjev da
zapocne progoniti heretike po Bosni. On saziva starjesine bosanske crkve i nudi im veoma
skucen izbor, ili da prihvate katolicanstvo ili ce biti protjerani iz Bosne. Prema papinim kasnijim
zapisima njih oko 2.000 pristaje da predje na katolicanstvo, a samo cetrdesetak njih ne prihvata,
te se sklanjaju na prostoru juzne Bosne, na prostoru Huma. Medjutim nije islo tako glatko sa tzv
obicnim Bosnjacima, koji se potpuno oglusuju na poziv kralja Tomasa da predju sa
bogumilstva na katolicanstvo. Zbog svega toga papa se odlucije da ponovo podigne krstaski rat
protiv bogumila i bosanske crkve te iste 1459. godine, te salje ugarskog kralja u krstaski pohod
na Bosnu. On uspijeva da protjera oko 40.000 Bosnjaka bogumilske vjere na podrucje Huma, a
mnoge Bosnjake porobljava i salje ih u Rim gdje su bili preobraceni na katolicanstvo na miran
nacin. Unatoc tome bogumilstvo i dalje cvjeta medju Bosnjanima, te papa mijenja taktiku, i
1461. godine salje svoje misionare sirom Bosne, pokusavajuci preobratiti Bosnjane na
katolicanstvo mirnim putem, kada mu to vec nikada nije uspjelo nasilnim sredstvima.
Istovremeno, da bi se odrzao na vlasti kralj Tomas se zeni sa kcerkom Hercega Stjepana,
Katarinom. Umro je pod nerazjasnjenim okolnostima, sumnja se da je ubijen, jer kad je otvorena
njegova grobnica vidjelo se da mu je lobanja bila razbijena. Motiv da ga ubiju imali su svi:
Kosace, Venecija, Dubrovnik, Ugarska, Turci, pa cak i zadnji Bosanski kralj, njegov rodjeni sin,
STJEPAN TOMASEVIC (1461. 1463. ).
Bosna je u potpunoj krizi i kao takvoj kralj uopste ne uspijeva obuzdati anarhiju i samovolju
pojedinih bosanskih velikasa. Svoju politiku vezuje za Ugarsku uz obavezu da ce progoniti
bosanske krstjane. Stjepan Tomasevic je jedini bosanski kralj koji je dobio krunu od Vatikana,
odnosno od pape, jer se zvanicno krstio 7. februara 1461. godine, kada i proglasava S.Grgura za
patrona bosanskog kraljevstva. U tom periodu suocava se sa jakom prijetnjom turskih osvajaca i
njihovim pretenzijama prema Bosni te upucuje svoj apel za pomoc u odbrani od turske imperije,
te naivno vjerujuci u pomoc Zapada, jer je postao katolicki kralj, odbija placanje danka sultanu
Mehmedu II Fatihu. ( Osvajacu ), kojim je inace bio uvjetovan mir u Bosni.
PISMO KRALJA STJEPANA TOMASEVICA PAPI IZ 1461. GODINE
I moja ce propast povuci za sobom i mnoge druge. Dodje glas Kraljevstvu mi, kako Car
Turski Muhamed namjerava dojduceg ljeta udariti svojskom na mene i da je zato sve
potrebito prigotovio. Tolikoj sili Turachkoj ja sam ne mogu odoljeti. Umiljeno sam molio
Ugarsku i Bnethacku gospodu i Jurija Kastriota jeda bi mi u ovoj nevolji pohitali u
pomoc, sto molim i tebe, svepochtenog, uzmoznog i presvijetlog gospodina i oca. Ja
ne istem zlatnih brda, ali bi bio rad da moji neprijatelji kao i ljudi u mojoj zemlji uznaju
kako mi tvoja pomoc nece uzmanjkati. Jere, ako Bosnjani budu vidjeli da u ovoj rati
nece biti sami i da ce im mnogi ini pomoci, hrabrije ce u rat iti i vojevati, a tagdi i

- 33 -

Turachka vojska nece bez straha u moje vladanje naprasno ulisti. Prilazi u moju zemlju su
veoma teski, a utvrde na mnogim mjestima nedobitne, tere ne dopustaju da se prodre
u moje Kraljevstvo.

On ocekuje vojnu pomoc od katolicke crkve, od Venecije i Ugarske, ali ona mu nikada nije
stigla. Istovremeno Bosnjaci odbijaju da se bore za Stjepana Tomasevica kao katolickog kralja,
koji ih je tim cinom izdao. Nedugo potom, tacnije 1463. godine, turska vojska napada Bosnu i
prva tvrdjava koja je pala, bila je stara bosanska kraljeva tvrdjava Bobovac, koja pada u junu
1463. godine. Kralj Stjepan bjezi pred Turcima iz Jajca u tvdjavu kod Kljuca, ali ubrzo biva
opkoljen turskim snagama te odlucuje da se preda, nakon cega biva pogubljen, licno po naredbi
Mehmeda II Fatiha. Poslije toga Bosnjaci sklapaju neku vrstu mirovnog sporazuma sa Turskom i
u samo sedam narednih dana predaju kljuceve od jos 20 tvrdjava sirom Bosne, koja od te 1463.
godine, postaje dijelom turske imperije, a vecina Bosnjaka, prvenstveno bogumila prihvata islam
kao svoju vjeru.
Kraj postojanja srednjovjekovne bosanske drzave i uzroci njenog pada pod turke, vise su nego
ociti. slabost kralja, anarhija u zemlji, nepruzanje pomoci od krscanske koalicije - sve je to
doprinijelo da kraljevina ( kako kaze narodna poslovica ) : Pade Bosna kao zrela jabuka u
sultanovo krilo, - bila je spremna da je neko ubere, a Turci su je odavno mjerkali i
pripremali se za to.
6. DRZAVNA UPRAVA U KRALJEVINI BOSNI
U prvom periodu svog politickog i pravnog razvoja Bosna je bila banovina na cijem je celu
stajao ban. Ban je bio samo prvi medju podjednako bogatim osobama. Banovina Bosna bila je
podijeljena na zupanije, a svaka zupanija je bila zivotni prostor jednog bosnjackog plemena:
Hrvatinici, Vukcici, Jablanovici, Kosace, Zlatonosici, Sankovici, Pavlovici, Babonici, itd.
Kasnije su plemena sirila svoje posjede ratujuci sa susjednim plemenima i zauzimali nekoliko
zupa. Najstarija poznata zupa je Rama koja je u najstarijem periodu Bosne bila sinonim za cijelu
drzavu (Rex Ramea - kralj Rame/Bosne). I druge zupe su dobivale ime po rijekama: Sana, Usora,
Vrbanja, Lasva, Unac, Drina, Neretva. Neke su se zvale po imenima najstarijih gradova u Bosni:
Dlamoc (Glamoc), Hlivno (Livno), Hvojnica (Fojnica), (B.) Dubica, Glaz, Zemljanik,
Srebrenica.
U drugom periodu svog postojanja Bosna je kraljevina sa kraljem na celu drzave. Kralj je bio de
nominalno vladar cijele Bosne, mada je njegov suverenitet cesto bio ogranicen spomenutim
plemickim dinastijama. On cak nije bio ni najbogatiji velikas (osim Tvrtka I ), medjutim praksa
je postala zakon da samo jedna dinastija, Kotromanici u zemlji daje pretendente na prijesto
Bosne. Do Stjepana I, vladara su birali demokratski, na saboru, a od tada je vladarska cast
postala nasljedna. Kralj je u miru upravljao zemljom, izdavao povelje, ugovore, darovnice i
zahvalnice, dijelio titule i feude (mada ih ni sam nije imao dovoljno) i bio je vrhovni sudija u
svom domenu. U ratu je vodio bosansku vojsku u odbrani zemlje, a cesto su to za njega radili
velike vojvode i hercezi koje je on imenovao.
Na kraljevom dvoru postojala je drzavna kancelarija. Iz nje su izlazile naredbe, diplomatski,
trgovinski i drugi ugovori internog i medjudrzavnog znacaja. U njoj je radio Djed bosanskih
krstjana, koji je najcesce bio prvi kraljev savjetnik, zatim Tepcija koji je bio prvi ekonom

- 34 -

kraljevog imanja, Kazanac je bio blagajnik dvora, Pristav je bio kontrolor dokumenata koje je
sastavljao glavni dijak, kojeg su jos zvali gramatik ili logofet. Sluzbeni jezik srednjovjekovne
Bosne bio je bosanski jezik, a pismo bosancica. Dvorski dijaci su radili na pergamentu, a od
doba Tvrtka I i na papiru.
Osim njih, druge sluzbe na dvoru su bile: Peharnici, vratari, celnici, stavioci i strazari. Iako je
kralj kao u svakoj feudalnoj drzavi nastojao da bude neogranicen vladar u svojoj zemlji, u Bosni
je postojao jedan oblik skupstine - Sabor (staroslavenski - zbor) Bosne. To je bio skup svih
predstavnika bosanskih velikasa koji su predstavljali svoja plemena, odnosno interese zupa. Na
saboru je kralj trazio odobrenje da izda neki dokument (povelju, listinu) koja se tice vanjske
politike zemlje. Sabor je bio savjetodavno, ali ne i upravno tijelo. Bez odobrenja Sabora kralj
nije mogao donositi odluke. Znaci, uslovno receno, kraljevi Bosne nisu bili apsolutni vladari,
nego na neki nacin parlamentarni monarsi. Osim sabora u Kraljevini je postojao "Stanak sve
Bosne". Stanak su sacinjavali povjerljivi kraljevi velikasi koji su zivjeli povremeno na
kraljevom dvoru i to su najcesce bili plemici iz dinastija Hrvatinica i Kosaca. Oni su se zvali
kletvenici, jer pred njima se kralj kleo, zaklinjao na vjernost, a i oni njemu. Kletvenici Stanka bili
su kraljevi savjetnici po pitanju politike u onim slucaevima kada se Sabor Bosne nije mogao
sastati, ili kada nije trebalo sazivati Sabor, a bilo je potrebno brzo donijeti neku odluku. Receno
savremenim politickim rjecnikom oni su bili neki nepotpuni oblik drzavne vlade.
Sudovi u danasnjem smislu nisu postojali. Ali kada bi se pokazala potreba da se nekome sudi,
sudija bi obicno bio zupan (svaki u svojoj zupi), ili, kasnije kastelan, zapovjednik tvrdjave u
slucaju vojnog sudjenja. Sudilo se po obicajnom pravu, odnosno po tradiciji i preovladavo je
prinicip taliona (oko za oko, zub za zub). U visoj instanci sudija je bio vladar nad vise zupa,
najstariji clan neke od plemickih dinastija. Najvisa instanca je bio kraljev sud, koji je zasjedao u
slucaju kada je trebao da se presudi neki spor izmedju samih velikasa, a njegov savjetnik po
pravilu je tada bio djed krstjana. Djedovi su pisali oporuke kralju i velikasima i bili su izvrsioci
tih oporuka.
Vojska nije bila stalna institucija. Organizirana je bila po zupama samo u slucajevima kada bi se
pokazala potreba. U slucaju rata svaki velikas bio je duzan sa sobom povesti odredjeni broj
opremljenih ratnika. U slucaju napada na manji pogranicni pojas obicno je odbrana padala na tu
zupu, nisu cekali pomoc od kralja, a cesto ju on nije bio u mogucnosti ni da posalje.
Vazna je cinjenica da Bosna u toku cijele svoje srednjovjekovne proslosti nikada nije ratovala na
tudjoj zemlji u namjeri da prosiri svoje granice, vec je uvijek bila prinudjena da se brani od
vanjskog neprijatelja. Bosna je imala nekoliko tvrdjava sa stalnom posadom do pedeset vojnika.
Jace posade su se nalazile na granicama, gdje su bile carine, kao npr: Herceg Novi, Kotor,
Prijepolje, Cajnice, Srebrenica, Zvornik, zatim gdje su kovnice novca poput Vranduka, Fojnice,
Visokog, Konjica, Nevesinja i rezidencije velikasa, kao sto su Blagaj, Split, Trogir, Kotor
Varos, Bobovac, Kraljeva Sutjeska, Jajce i Kljuc.

- 35 -

Od svih srednjovjekovnih drzava juznih Slavena samo je Bosna kovala zlatni novac. Inace se
novac poceo kovati u doba Stjepana II Kotromanica. Standardni dukat bio je promjera trideset
milimetara, tezina mu je bila 14,05 grama, a imao je finocu 980/1000. Na predjnjoj strani bio je
kraljev lik, a okolo je pisalo: Moneta Aurea Regis Stephani ( Zlatnik kralja Stjepana ), a na
poledjini u sredini je bio grb dinastije Kotromanica.

Bosanski zlatnik u doba

kralja Tvrtka ( 1353-1391 )

Novac kralja Tvrtka II

( 1404-1409 i ( 1435-1443 )

Novac kralja Tomasevica

( 1461-1463 )

Bosna je od davnina imala veliki broj gradova, vise ili manje utvrdjenih. Radi ilustracije slijedi
abecedni spisak devedeset i devet gradova. U zagradi je godina ili stoljece kada je doticni grad
prvi put pomenut u istorijskim izvorima, ili kada je izgradjen. Godina prvog pomena grada ne
znaci da je grad tek tad izgradjen, vjerovatnije je da je taj grad postojao i ranije:
Bihac 1260, Bijeljina 1466, Bileca 1387, Blagaj u B. Krajini 10 vijek, Blagaj u Humu 1423,
Bobovac 1439, Bocac 1444, (B.) Dubica 1258, (B.) Gradiska 1295, (B.) Grahovo 1453, (B.)
Krupa 13 vijek, (B.) Novi 1280, (B.) Petrovac 1334, Brekovica 1330, Brodar 1442, Buna 1429,
Buzim 1351, Cernica 1378, Cajnice 15 vijek, Cavka 1426, Doboj 1415, Dobor-grad na Bosni
1387, Drijeva 1186, Dubrovnik u B. Posavini 1404, Foca 1366, Fojnica 1365, Gabela 1186,
Gacko 1276, Glamoc 1087, Glaz 1244, Gorazde 1376, Hodidjed tj. Sarajevo 1428, Ivanjska
1344, Jajce 1391, Jezero na Pivi 1399, Jezerski 1355, Kakanj 1392, Kamengrad 1374, Kladanj
15 vijek, Kljuc 1325, Konjic 1355, Kotor (Varos) 1322, Kozara(c) 1334, Kraljeva Sutiska
13vijek, Kresevo 1381, Krupa (na Vrbasu) 1192, Kupres 1461, Livno 1045, Ljubinje 1408,
Ljubuski 1444, Maglaj 1408, Micevac 1443, Modrica 1323, Mostar 1452, Nenaviste
(Gradacac)1302, Nevesinje 1435, Olovo 1382, Ostrozac 1286, Ostruznica 1349, Otoka 1364,
Pavolvac (Pale) 1415, Ploce 1387, Pocitelj 1444, Podzvizd 13 vijek, (Usti)Praca 1244, Prijepolje
1343, Prozor 10 vijek, Ripac 1408, Rogatica 1425, Samobor 1397, Sokograd na Pivi 1363,
Sokolac 1399, Sokolgrad na spoju Tare i Pive 1419, Soli (Tuzla) 10 vijek, Srebrenica 1325,
Srebrenik 1333, Stolac 1420, Susid 1403, Teocak 1432, Tesanj 1461, Tolisa kod Orasja 1244,
Toric 1421,Travnik 1463, Trebinje 10 vijek, Unac 1345, Vares 15 vijek, (V.) Kladusa 1280,
Vinac 1453, Visoko 1334, Visegrad 1433, Vjencac 1435, Vlasenica 1244, Vranduk 1410,
Vrbanja 1322, Vrbaski Grad (Banjaluka) 1244, Vrhbosna (Ilidza) 1435, Zenica 1436, Zvecaj
1404, Zvornik 1412. i Zepce 1458.

- 36 -

7. KULTURNA BASTINA I HISTORIJSKI NAPREDAK

SREDNJOVJEKOVNE BOSNE
BOSANTCHICA

Velikim dijelom razvoj Bosne u to doba vezan je za

bosanske krstjane. Od brojnih rukopisa koje su oni
sacinili na bosanskom pismu bosancici ( koje je
zapravo varijanta latinice i bugarske cirilice )
najpoznatiji su: Nikolsko, Mlatacko i Kopitarevo
evandjelje. Osim njih, ljepotom se istice Hvalov
zbornik iz 1404. godine. Autor mu je krstjanin Hval, a
napisao ga je na 353. stranice pergamenta za vojvodu
Hrvoja Vukcica-Hrvatinica. Sada je taj dokument u
Univerzitetskoj biblioteci u Bolonji. Inace, najstariji
dokument na bosancici je vec spomenuti ugovor Kulina
bana sa dubrovackim knezom Krvasom iz 1189.
Od ostalih vjerskih knjiga najpoznatije su
Miroslavljevo evandjelje, a sa bugarskog su ga prepisali
dijaci Bartolomeon i Gligorije u 12. stoljecu. Tu su i
Mostarsko evandjelje dijaka Manojla iz 14, stoljeca,
Batalovo evandjelje dijaka Stanka Kromirjanina i Danicicevo evandjelje.
Ipak, najznacajniji pisani spomenik te epohe bila je legendarna Tajna knjiga iz 13. stoljeca, koja
nazalost nije sacuvana. U njoj je bio sadrzan opis nastanka svijeta, mitologija, filozofija i etika
bosanskih krstjana. Na bosancici je stampan i prvi ustav na Balkanu, Poljicki statut iz 1512.
godine. Franjevacki fratri su i prije toga stampali na bosancici cetrdesetak svojih vjerskih knjiga
od kojih je sacuvana samo Postanak duse (Ortus animae) iz 1567. A kasnije, u turskom periodu,
kroz cijelo doba sve skolovane bosanske obitelji sluze se bosancicom (tzv. "begovica"), a ona
postaje i tajno pismo pred austrijskim vlastima u doba okupacije BiH, jer Austrijanci ga nisu
znali desifrirati. Od glagoljskih pisanih spomenika najvazniji je Hrvojev misal, kojeg je 1406.
godine za spomenutog Hrvoja Vukcica Hrvatinica napisao je molitvenik dijak Butko na 247
stranica pergamenta. Ta knjiga je po padu Jajca odnesena u Budim, bila je vlasnistvo ugarskog
kralja Matijasa Korvina, a kada je Budim pao pod Osmanlije zavrsila je u biblioteci Mehmeda II
Osvajaca, pa i danas lezi u bivsem dvorcu osmanskih sultana, a sada muzeju Topkapi u
Istanbulu.
Jedino sto je danas ostalo od spomenika kulture srednjovjekovne Bosne su njihovi nadgrobni
spomenici - stecci (mramorovi, biljezi, kamenovi). Ispod njih su sahranjivani svi Bosnjaci, a ne
samo pripadnici crkve bosanske. Stecci su iskiceni ornamentiranim reljefom sa simbolima sunca,
polumjeseca, ljiljana, loze, vijenca, prizorima kola i lova. Najpoznatije nekropole stecaka su:
Radimlja, Ludomer, Kupres, Olovo, Siroki Brijeg, Ljubuski, Blidinje, Skender Vakuf, Mrkonjic
Grad, Kalesija i Kljuc. Ima ih u cijeloj BiH, po nekim procjenama oko 70 000.

- 37 -

IV. BOSNA U OSMANSKOJ IMPERIJI

Sultan Mehmed II Fatih

Prije nego sto pocnemo sa temomBosna u Osmanskoj imperiji,

pokusajmo dati odgovor na pitanje: Ko su bile Osmanlije i kako je
nastalo Osmansko carstvo?
Mnogo neizvjesnosti je oko historije Osmanlija, ali ono sto je
opsteprihvaceno je to da je osnivac Osmanske drzave, tj kasnijeg
Osmanskog carstva, bio Osman, sin Erthogrula, jednog od
turkmenskih vodja. Osmanov otac je dobio od seldzuckog sultana
Aladina II feudalne posjede na bizantskoj granici unutar Male Azije.
Sa pripadnicima jednog broja svog turkmenskog plemena cuvao je
granicu, a kao i druge gazije, vodio je prepade na bizantsku granicu. Te
posjede naslijedio je njegov sin Osman i vladao je najisturenijim
prostorom prema juznim obalama Crnog mora, Bizantu i Balkanu. Osman, ili Osman Gazi kako
se zvao punim imenom i prezimenom, 1301. godine poceo je opsadu Nikeje. Bizantska vlada je
poslala u pomoc opkoljenom gradu, najamnicku vojsku od oko dvije hiljade ljudi, koju je Osman
u zasjedi sacekao i do nogu potukao. Ovom pobjedom Osman je stekao slavu sirom Anadolije,
pa su iz svih njenih krajeva pristizale gazije i stavile se pod njegovu zastavu. Prema ustaljenom
obicaju uzeli su i ime svog vodje i postali poznati pod nazivom Osmanlije. Tako se 1301.godina
moze smatrati godinom uspostavljanja i ucvrscenja Osmanske dinastije i drzave.
Prvi dolazak Osmanlija u Bosnu desio se 27. augusta 1388. upadom u Bilecu. Od tada, pa sve do
pada Bosne pod Tursku imperiju Osmanlije su skoro svakih pet-sest godina upadali u Kraljevinu
Bosnu otkidajuci joj dio po dio teritorije. Cesto su znali da dodju ne kao osvajaci, nego
saucesnici velikasima i kraljevima Bosne u odbrani od Ugarske. Narocito su ih zvali velikasi
Hrvatinici i Kosace u doba gradjanskih ratova protiv nekog od pretendenata na prijesto Bosne.
Tako se 1414. godine za pomoc Osmanlijama obratio herceg Hrvoje Vukcic, ciji posjedi su bili
ugrozeni od strane ugarskog kralja Sigmunda, a u zemlji je, zbog nesuglasica sa kraljem,
proglasen za izdajnika. Taj je poziv prihvacen te Osmanlije salju iz Makedonije, skopskog
krajsnika Ishak-bega, koji u ljeto 1414. godine upada u Bosnu i kod Doboja se sukobljava sa
vojskom ugarskog kralja Sigismunda. Poslije pobjede nad ugarskom vojskom osmanlije
prisiljavaju kralja Ostoju na placanje danka sultanu te ga na taj nacin vec stavljaju u neku vrstu
ovisnosti o Osmanskom carstvu. U periodu od 1435. do 1448. godine osmanske pozicije su se
prilicno ucvrstile u jugoistocnoj Bosni, a prva djamija je podignuta tridesetih godina 15
vijeka u Ustikolini, sto je siguran znak da su u tom podrucju vec zivjeli muslimani.
I prije konacnog pada Bosne 1463. i Hercegovine 1482. Osmanlije su imale nekoliko manjih
garnizona u Kraljevini, a zauzimanje tvrdjave Hodidjed 1448. godine predstavljalo je osnovicu
turske vojne vlasti u Bosni. Zaposjedanjem Hodidjeda, sultan je ustvari dobio kljuceve za dolinu
Bosne. Na zaposjednutom dijelu Bosne Osmanlije su vjerovatno oko 1450. godine osnovale
Bosansko krajiste, kao svoju prvu upravnu jedinicu na bosanskom tlu, koje se jedno vrijeme
naziva Vilajet Hodidjed, a kasnije Saray ovasi, tj Polje oko dvora. Iz jednog popisa se vidi da
je Krajiste obuhvatalo cijelo Sarajevsko polje sa okolnim planinskim predjelima, sto se
poklapalo kasnije sa Sarajevskom nahijom. Na celu tog krajista bio je Isa-beg Ishakovic ( sin

- 38 -

ranije spomenutog Ishak-bega ), koji je u istoriji ostao poznat prije svega kao utemeljitelj
Sarajeva. On je na lijevoj obali Miljacke, oko dvora ili saraja, koji se vjerovatno nalazio na
mjestu gdje je pocinjala kasnija ulica Sirokaca, najprije 1457. godine podigao dzamiju, koju je u
cast sultana Mehmeda Fatiha nazvao Carevom. Do dzamije je 1459. godine sagradio hamam,
zatim cupriju preko Miljacke, a malo dalje na desnoj obali rijeke veliki han, zvani Kolobara,
jedan bezistan i vise ducana. Uzvodno na Miljacki podigao je branu, ( na lokalitetu danasnje
Benbase ) i devet mlinova. Kao veliki dobrotvor Isa-beg Ishakovic je 1462. godine uvakufio
mlinove na Miljacki, han Kolobaru, bezistan sa ducanima i hamam. Izdavanjem ove vakufname,
tj. davanje navedenih objekata za opstu korist, ustvari oznacava osnivanje Sarajeva kao grada. Po
konacnom osvajanju cijele Bosne, Isa-beg Ishakovic je imenovan za bosanskog sandzak-bega, a
sultan Fatih se ubrzo po zauzimanju Jajca sa glavninom vojske povukao u unutrasnjost carstva.
To je iskoristio ugarski kralj Matija Korvin koji je odmah pred zimu 1463. godine krenuo sa
velikom vojskom i osvojio Jajce, Zvecaj i jos neke gradove. Posto je potisnuo Osmanlije iz
sjeverne i sjeverozapadne Bosne, Korvin je radi odbrane juznih granica Ugarske, uspostavio na
tom prostoru dvije banovine; Jajacku i Srebrenicku. Ove banovine ostale su pod ugarskom vlascu
sve do prvih decenija 16 stoljeca.
Uspostavljanjem Jajacke i Srebrnicke banovine Bosna je ustvari bila podijeljena izmedju
Osmanske carevine i Ugarske, a sto se sve skupa veoma negativno odrazavalo na stanovnistvo
Bosne, narocito na sitnu bosansku vlastelu.Tako je jedna grupa bosanskih plemica vec pocetkom
avgusta 1463.godine izasla pred Mletacki senat i molila pomoc za oslobadjanje i obnovu
bosanskog kraljevstva sto u tom momentu nije dalo nikakve rezultate. Ni seljastvo nije bilo
zadovoljno, sto uocavaju osmanske vlasti i pokusavaju da promijene situaciju. Kako u tom
trenutku nisu imali snage da istisnu Ugarsku iz Bosne, oni pribjegavaju jednoj mjeri koja je
jedinstvena u historiji njihovih osvajanja. Od sjevernih dijelova Bosanskog sandzaka osnivaju
Bosansko kraljevstvo, kao neku tampon-zonu izmedju svojih i ugarskih posjeda. Tim cinom
su istovremeno kod bosanskog stanovnistva stvorili iluziju da se obnavlja bosanska drzava.
Upravu nad tim toboznjim kraljevstvom povjerili su Matiji, jednom od rijetko prezivjelih
Kotromanica. Teritorij novog bosanskog kraljevstva prostirao se od Lasve na sjever i sastojao
se od sest gradova i njihovih podrucja. Sjediste kralja je najvjerovatnije bilo na Vranduku i na
tom podrucju nisu djelovale nikakve osmanske snage, nego je kralj sa svojom vlastelom vrsio
vlast. Matija se kao bosanski kralj, sin bivseg kralja Radivoja, drugi put spominje u izvorima
11.1.1467. godine, a potom mu se gubi svaki trag. Njegovim odlaskom konacno se ugasila loza
Kotromanica. Cetiri godine kasnije, 16.9.1947.godine, u izvorima se ponovo pominje Matija ali
kao Matija Sabancic, tzv. kralj Bosne. Sabancici su inace poznata sitna bosanska vlastela koja
je imala posjede u zupi Vrhbosna, u kojoj i danas dva sela nose njihovo ime. Ni on se nije dugo
odrzao na tom mjestu posto su Osmanlije pocetkom 1476. godine postavile novog kralja , opet
Matiju, ovog puta Vojsalica. Ovaj je bio veoma krscanski nastrojen pa se nije zadovoljio samo
sultanovim naimenovanjem, nego je pismeno zatrazio od ugarskog kralja da ga i on prizna i
potvrdi. Osmanlije su odmah za to saznale pa su opsjele Vranduk i druge gradove u tzv.
bosanskom kraljevstvu. Ugarski kralj mu je poslao pomoc i njegove trupe su uspjele izvuci kralja
iz opsade.To su posljednje vijesti o Stjepanu Vojsalicu i njegovoj vlasteli i nista se pouzdano ne
zna o njihovoj daljoj sudbini. Zna se da su Osmanlije tada jednostavno ucinile kraj tom
navodnom kraljevstvu, a njegov teritorij ponovo je prikljucen Bosanskom sandjaku.
Kao sto smo prije, vec istakli, podrucje Hercegovine je pod tursku vlast palo nesto kasnije od
tzv. kraljevog podrucja Bosne. Naime, u tadasnjoj Hercegovini Turci su naisli na zesci otpor i
zaustavili se pred blagajskom tvrdjavom ne osvojivsi teritorije kojima je tada vladao Herceg
- 39 -

Stjepan Vukcic. Suocen sa velikom silom i vidjevsi da nece moci dugo odoljevati Herceg
Stjepan Vukcic uputi svog najmledjeg sina Stjepana da kod Sultana utanaci primirje. Fatih je
ponudio da gornja polovina Hercegovih zemalja pripadne Turskoj, a donja da ostane Hercegu i
njegovim sinovima. Hercegov sin je zadrzan kao talac u Carigradu, da bi poslije presao na islam
i bio poznat pod imenom Ahmed-beg Hercegovic.Tako je gornja Hercegovina, sve do Blagaja,
pripala Turcima. Stari Herceg se je povukao u svoju tvdjavu u bosanskoj luci Novi, osnovanu jos
od strane kralja Tvrtka, gdje i umire 1466. godine, a Novi se od tada po njemu, zove HERCEG
NOVI. Njegovi sinovi, Vlatko i Vladislav, dijele ostatak njegovih zemalja medju sobom. Iste
godine Skender-beg Mihajlovic je imenovan bosanskim namjesnikom ( 1477.-1483. ) i za
vrijeme njegove vladavine pada cjelokupna Hercegovina pod tursku vlast.
Osmanlije su pored vec postojeceg Bosanskog sandzaka, prije kraja 15 stoljeca uspostavile jos
dva, Hercegovacki i Zvornicki. Prvobitno sjediste Hercegovackog sandzaka bilo je u Foci,
odakle se 1572. godine seli u Pljevlja, a Mostar postaje sjediste Hercegovackog sandzaka tek
1833. godine.
Kad smo vec pomenuli Mostar, recimo i to da se podizanje gradskog naselja jos u srednjem
vijeku, pripisuje gostu Radivoju, ocito jednom od starjesina Crkve bosanske u sluzbi Hercega
Stjepana. U tom gradskom naselju napravljen je i srednjovjekovni drveni most koji se prvi put
pominje 1452. godine u jednom tekstu gdje se kaze Jedan od sinova Hercega Stjepana pobunio
se protiv oca i preuzeo mu neke gradove, medju kojima dvije tvrdjave sa mostom na Neretvi .
Taj srednjovjekovni most na Neretvi omogucio je razvoj lokalnih prometnih potreba, sto dovodi i
do koncentracije stanovnistva na tom podrucju i ujedno potiskivanja Blagaja kao nekadasnjeg
sjedista Hercega Stjepana. Nakon osmanskog osvajanja jos je vise ubrzan razvoj naselja oko
mosta na Neretvi, i u osmanskim dokumentima Mostar se prvi put spominje 1474.godine, kada
je, tamosnji Subasa Skender, na vakufskoj osnovi podigao nekoliko javnih objekata. Mada je bio
labilne konstrukcije most je koristio Osmanlijama za vojne operacije na desnoj obali Neretve. O
tom starom mostu ostavili su zapise osmanski putopisci Hadzi Kalfa i Evlija Celebi. Kalfa je
zapisao da je taj stari most bio drven i da je visio na lancima, a tresao se tako da se preko njega
samo sa smrtnim strahom prelazilo. Evlija Celebi je opet zapisao da je prema pricanju latinskih
historicara u ovom seheru bio most na jakom gvozdenom lancu, i da je grad po mostu dobio ime
Mostar. Novi i slavni most, a kojeg smo mi zvali stari mostdovrsen je 1566. godine. Ta u
historiji arhitekture jedinstvena kamena tvorevina, koju je podigao neimar Hajrudin, a cija
gradnja je trajala devet godina, neizostavno bi impresionirala svakog putnika i namjernika. Oko
tog mosta neponovljive ljepote, vremenom je izrastao pravi seher Mostar koji od kraja 16 vijeka
postaje ekonomsko, vojno i kulturno sjediste Hercegovine, a kasnije kao sto smo vec pomenuli i
Hercegovackog sandzaka.
Zvornicki sandzak osnovan je 1483. godine i sastojao se od nekoliko nahija. Pored Zvornika kao
vazne tvrdjave u donjem toku Drine, poseban znacaj imali su poznati srednjovjekovni rudnik u
Srebrenici te Donja i Gornja Tuzla.
Nakon osvajanja i konacnog ucvrscivanja svog polozaja u okviru Bosanskog sandzaka,
Osmanlije nastavljaju sa upadima u teritorije Hrvatske, posebno na Krbavu i Dalmaciju. Vec je
prije pomenuto da je ugarski kralj zauzeo Jajce i Srebrenik, na kojim terenima je stvorio i dvije
banovine, koje su bile odbrambena zona od daljeg prodora Turaka, sto je razlog da se Osmanlije
ucvrscuju u dolini Sane sa uporistima u Kamengradu i Kljucu, odakle krecu u osvajacke pohode,
kako prema zapadu tako i prema jugu. U Slavoniju su Osmanlije upadale iz Smederevskog
- 40 -

sandzaka. Upadi u Hrvatsku, uglavnom su se odvijali radi pljackanja gradova i naroda na tim
prostorima. Takav jedan upad, u kojem su ucestvovali i bosnjaci, napravljen 1483. godine
provalom u Dalmaciju, odakle su preko Hrvatske i Kranjske stigli cak do Stajerske, koju su
poharali sve do Graca. U ovom periodu, ( poslije smrti Mehmeda II Fatiha koji je umro
1481.godine ), Osmanskim carstvom vlada sultan Bajezit II, koji se sve vise priprema za
osvajanje Ugarske. Vojnu upravu za pohod na Ugarsku povjerio je Bosnjaku Jakub-pasi, koji je
prilikom prvog pohoda 1491. godine naletio na zasjedu hrvatske vojske, na Gornjoj Kupi i bio
porazen, a ostaci ceta probili su se do Udbine, gdje su takodje porazeni. Tu je poginuo i
proslavljeni, u pjesmama opjevani, bosnjacki junak Djerzelez Alija. U Sarajevu se i danas u
Logavinoj ulici, tacno ispod Hadzi-Sinanove tekije, nalazi jedna nenastanjena kuca (velika
cardaklija), koju narod zove Djerzelezova kuca.
Poslije ovog poraza dolazi do novog velikog sukoba izmedju Jakub-pasine vojske i hrvatske
vojske, na celu sa hrvatskim banom Emerikom Derencinom, a sve se odigrava na Krbavskom
polju. Jakub-pasa odnosi veliku pobjedu u kojoj je i hrvatski ban zarobljen i odveden u Carigrad
gdje mu je prvobitno postedjen zivot, ali je kasnije otrovan.U ovoj bici je poginulo oko 13.000
hrvata, zajedno sa Ugarima, sto je zaista bio tezak udarac ugarsko-hrvatskom kraljevstvu.
Turski historicari ovu bitku porede sa bitkom na Kosovu. Naime, bitkom na Kosovu su
1389. godine sultani Murat I i Bajezit I otvorili jedno krilo kapije koja vodi u Podunavlje. Jakubpasa je sa Bosnjacima otvorio na Krbavi drugo krilo te kapije, kroz koju su Osmanske vojske
kasnije bez otpora prolazile u srednju Evropu.
Za historiju Bosne u prvom stoljecu Otomanske vlasti, veoma je znacajan Gazi Husref-beg.
Poslije njegovog prvog ( neuspjelog ) namjesnikovanja ( 1506. god ) on po drugi put dobija
vilajet Bosnu i njom vlada od 1521.-1543. godine. Kao i mnogi prije njega, pokusao je osvojiti,
jos uvijek neosvojeno Jajce, kojeg je opsjedao 1525. godine ali bez uspjeha.
Uoci odlucujuceg pohoda na Ugarsku, sultan Sulejman Velicanstveni je naredio Husrev-begu da
preko Slavonije krene prema uscu Save u Dunav. Time je jos vise ugrozena cjelovitost sve vise
dezorganizirane Hrvatske. U takvoj situaciji Hrvatska i Slavonija su se kolebale izmedju tri
mogucnosti. Hrvatsko plemstvo se naslo pred tri opcije. Prve dvije su bile priklanjanje Austriji,
ili na drugoj strani, Veneciji, a treca otvoreni kolektivni sporazum sa sultanom. Sve tri su opcije
jednako dovodile u pitanje njenu dotadasnju drzavnu zajednicu sa Ugarskom.
Godine 1526. sa oko 20.000 bosanskih vojnika Gazi Husrev-beg se pridruzuje velikoj vojsci
sultana Sulejmana u njegovom pohodu na Budim ( Budimpestu ). U toj akciji uz prethodno
osvajanje Iloka, Varadina i Osijeka, iste godine dolazi do cuvene bitke na Mohacu, gdje Turci,
uz presudnu ulogu bosanske konjice, odnose veliku pobjedu. U toj bici stradao je i sam kralj
Ludovik II, a iza toga pao je i Budim koji se ustvari bez borbe predao. Tim cinom pada i
Ugarsko kraljevstvo. Kako je na Mohacu poginuo i sam kralj Ludovik, a time izumrla i njegova
dinastija, to je ugarsko-hrvatski tron ostao upraznjen. Austrijski car Ferdinand je otvoreno trazio
ugarsko-hrvatsku krunu, kao bastinu svoje zene Ane, sestre poginulog kralja Ludovika II.
Ugarsko plemstvo se po tom pitanju podijelilo i jedan dio izabire novog kralja Ivana Zapolju a
drugi dio plemstva, za kralja Ugarske priznaje austrijskog cara Ferdinanda Habsburskog.
Hrvatsko plemstvo se takodje podijelilo, tako da su oni juzno od Kupe i Gvozda, priznali
Ferdinanda za hrvatskog kralja, a plemstvo iz Slavonije je priznalo Ivana Zapolju za svog kralja.
Istovremeno gradovi u Bosni koji su bili pod vlascu poginulog Ugarskog kralja Ludovika II
ostaju bez zastite. Tako 1526. godine Husrev-beg bez velikih problema konacno osvaja Jajce, sto

- 41 -

se po mnogima smatra konacnim cinom osvanja cijele Bosne. Poslije pada Jajca ( bosanski kralj
je vec ranije pogubljen ) preostali bosanski velikasi dolaze u Jajce da se poklone Sultanu
Sulejmanu. Kraljica Katarina, ( uduvica prethodnog kralja Tomasa ) bjezi u Rim, a
Kraljica jelena, udovica posljednjeg kralja Stjepana Tomasevica, bjezi u Dalmaciju
( poslije odlazi majci u Ugarsku ).
Godine 1541. Gazi Husrev-beg je izgubio zivot na teritoriji danasnje Crne Gore, u bici protiv
nekih pobunjenika koji su odbili da plate harac. Prema narodnoj legendi Gazi Husrev-begu je na
mjestu pogibije izvadjen drob i na licu mjesta zakopan, po cemu je taj kraj i dobio ime Drobnjak,
odnosno Drobnjaci, a njegovo tijelo, balzamirano medom, je donijeto i sahranjeno u turbetu
njegove dzamije u Sarajevu.
1. ISLAMIZACIJA U BOSNI:
Nestanak bosanskih krstjana-bogumila
Jos prilikom ranijih upada u Bosnu Osmanlije bi ostavljale po nekog covjeka na dvorovima
velikasa ili kralja Bosne, da pod maskom osmanlijskog predstavnika, ustvari bude dousnik. Ti
osmanlijski predstavnici, bolje receno uhode, slobodno su prolazile kroz naselja i uocavale
raspolozenje ili neraspolozenje bosanskog naroda prema kralju i njegovoj vlasteli. Prirodno je da
su uhode bile vjernici koji su u pocetku oprezno i potiho bosnjackom narodu poceli objasnjavati
svoju vjeru - islam. Krstjanima je bilo jasno da su Osmanlije protivnici Vatikana. Vremenom su
te osmanske dosljake poceli gledati sa izvjesnim simpatijama, jer imali su zajednickog
neprijatelja - krscanstvo. Naravno, Osmanlije su uvidjele da je najveci dio naroda u Bosni
okrenuto krstjanima, a da je mnogo manje katolickog i pravoslavnog svijeta. Propovijedajuci
svoju vjeru i spretno naglasavajuci slicnosti izmedju te dvije vjere: zabrana alkohola, strogi post,
nepriznavanje kriza, zvona, slika i kipova, petak dan odmora - Osmanlije su pravile plodno tlo za
ono sto ce tek doci. Mnogi teoreticari smatraju da su ove slicnosti, ili dodirne tacke ( kako ih
drugi zovu ) sa islamom, bile od presudnog znacaja za masovni prelazak bosanskih krstjana na
islam, sto je tesko prihvatljivo jer takvih dodirnih tacaka bosanski krstjani su imali, isto toliko
ako ne i vise, u katolicanstvu i pravoslavlju. No bilo kako bilo, zavadjeni velikasi i kraljevi, sa
sve manje ugleda u narodu, da tom istom narodu budu zastitnici - nisu vise nimalo bili omiljeni.
Bosanski krstjani, a i obican bosnjacki covjek sve cesce osjeca da se mora nekome prikloniti,
kako bi sacuvao svoju bastinu i gole zivote. Na to je svakako i bitno uticala cinjenica o situaciji
bosanske crkve u kojoj se ona nalazila u tom perodu. Kao sto vec znamo bosanska crkva inace
nije bila strogo hijerharizirana, niti institucionalizirana. Ona je prije svega djelovala u narodu, ali
putem posebnih zajednica koje nisu imale neku jacu organizacionu strukturu niti cvrste
institucije koje bi vjernike povezivale. Stanje bosanske crkve u pocetku turske vladavine, ovisno
od podrucja, dosta se razlikovalo. Najvecu vitalnost bosanska crkva pokazuje u podrucjima
vezanim za sjeverni tok Neretve, odnosno u zemljama Pavlovica, Kovacevica, Herceg Stjepana
itd., i ona tu ostaje do 16. stoljeca. Drugacija je situacija u tzv. kraljevoj zemlji, odnosno u
Bosanskom krajistu ( sire podrucje Vrhbosanske zupe ) gdje je turska vlast uspostavljena i prije
pada Bosne ( 1448. god. ). U ovom, kao i u nekim drugim krajevima, bosanska crkva je
rastocena i ne pokazuje znake organizovanog djelovanja, bez obzira sto je realno pretpostaviti da
jos uvijek ima mnogo bosanskih krstjana - bogumila. Kao rezultat toga Turci odmah grade
dzamije. Hodidjed ( tvrdjava iznad danasnjeg Sarajeva, lokalitet bivse kasarne "Jajce") prvo je
osmansko stalno uporiste vec od 1416. Praksa Turaka je bila da po dolasku u svaki grad prvo

- 42 -

grade dzamiju, sto je odmah ucinjeno i na ovom lokalitetu. Pojava nepoznate bogomlje sa koje se
pet puta dnevno cuje ezan, skruseni dolazak vjernika na namaz, sve je to djelovalo na svijest
Bosnjaka da shvate kako u svojoj domovini imaju jednu novu vjeru koja im je mnogo shvatljivija
nego krscanstvo. Osim toga, uspostavivsi vlast u Bosni, Turci su donijeli i svoj poreski sistem
zvani dzizija (dimarina). Dziziju je morao placati svaki domacin kuce koji nije nosio islamsko
ime. Bosnjaci su brzo uvidjeli da samo promjenom imena mogu biti oslobodjeni dzizije te
jednostavno svoja imena pocinju prevoditi na turski jezik. Kome je bilo ime Zivko prozove se
Jahja, kome je bilo ime Vuk, uzme ime Kurt, a kome je bilo ime Gvozden uzme ime Timur itd.
Ovo se desavalo u samom pocetku turske vladavine, a kasnije da bi neko mogao nositi islamsko
ime, prvo je trebao primiti i novu vjeru sa kojim cinom zadrzava svoje posjede i opsti staleski
status, a otvara mu se i mogucnost ucestvovanja u administraciji vojnog i upravnog
napredovanja, nove poreske privilegije i sl. Bosnjaci koji su vec poslovicno naucili biti lazni
vjernici drugih religija, kao npr. odricuci se krstjanstva a primajuci naizgled krscanstvo,
shvatili su vremenom da im nova vjera pruza spasonosnu mogucnost. Primajuci vjeru,
mijenjajuci ime, nisu bili prinudjeni da placaju porez, a to je bilo od zivotne vaznosti da bi onako
siromasni bioloski opstali. Kao sto smo vec rekli primanjem vjere Turci omogucavaju
Bosnjacima da zadrze svoja imanja, da sacuvaju privid ekonomske slobode. Narod je time, malo
po malo, vise od pedeset godina prije konacne propasti svoje drzave poceo primati islam. Nigdje
u historiji nema podatka da je neko u Bosni na silu primio islam. U toj cinjenici izmedju
ostalog je i bitan uzrok lakog osvajanja Bosne, jer dobrim dijelom, islamizirani bosnjacki narod
nije imao razloga davati otpor onome ciju je vjeru vec poceo da prihvata. Uz sve to Bosnjacima
je pruzena mogucnost da bez visemjesecne teske obuke u carskim aharima ("konjusnicama")
mogu direktno da se prijave u elitne vojne jedinica (janjicare). Time je svaka obitelj
egzistencijalno rjesavala problem jednih gladnih usta, a dobivala je na ugledu u gradu. Onaj dio
katolickog i pravoslavnog bosnjackog zivlja vidjevsi kako narod prima islam i time bukvalno
spasavaju svoje zivote i svoju djedovsku bastinu, povode se za njihovim primjerom. Svjesno
prihvataju vjeru svojih osvajaca, tako da se jos u drugom pa i trecem koljenu Bosnjaci zovu:
Ahmed Mihajlovic, Mahmud Hrvat, Fadil Bogojevic, ili Omer - sin Nikolin, Jahja - sin Ratkov,
Safet - sin Sjepanov (sve natipisi na steccima).
Ipak sama islamizacija Bosne trajala je u praksi veoma dugo ako se gleda geografski. Ako je ona
pocela prvim upadom Turaka u Bosnu 1388., a zadnji grad koji je osvojen u Bosni je V. Kladusa
1630. znaci da je islamizacija trajala najmanje dva i po stoljeca. Kakvo je bilo stvarno stanje da
se zakljuciti i po porijeklu rijeci "poturica", sto znaci da je ta osoba pola turske vjere, a pola
svoje. Odnosila se je samo na katolicko i pravoslavno stanovnistvo koje je primilo islam, a tako
su ih oslovljavali oni katolici i pravoslavci koji su ostali u svojoj vjeri. I zaista, cak i u 19
stoljecu mogle su se naci katolicke i pravoslavne obitelji koje su zvanicno ispovijedale islam, ali
su kod kuce zadrazali svoju obiteljsku religioznu tradiciju koja je nasla svoj puni izraz u obicaju
"sisanog kumstva". Islam im nije dopustao krstenje djece, ali su ga oni preinacili u tradiciju koju
su cak i stvarni muslimani prihvatili do danasnjeg dana. Stvarni muslimani su bili bivsi
bosanski krstjani - bogumili, kao i jedan dio katolika i pravoslavnih koji su zaista presli na islam
i za uvijek ostali u toj vjeri, a ostali katolici i pravoslavci su ih oslovljavali sa Turci. Zbog
toga, a da bi se razlikovali od pravih Turaka, Bosnjaci Turke zovu Turkusama. I bosanski
krstjani su zadugo zadrzavali svoje pojedine obicaje. Najcesce se navodi prmjer da su sarajevski
Muslimani dugo zadrzali obicaj bojenja ( saranja ) svijeca u vrijeme muslimanskog posta
ramazana, sto je bilo samo zamjena za saranje jaja. Smatra se da je to bio privilegij koji je

- 43 -

Sarajlijama dao licno Fatih II. Takodje se u pojedinim podrucjima Bosne dugo zadrzao stari
slavenski kult lipe. To lijepo i korisno drvo se i danas moze naci u mnogim dvoristima
bosnjackih kuca, kao i na njihovim mezarjima ( grobljima ).
Naravno ovaj proces nije tekao tako jednostavno i nije sva bosanska vlastela prihvatila islam
samo zato sto su joj nudjene socijalne i politicke privilegije. Na primjer veliki broj pripadnika
bosanske crkve je prilikom turskog osvajanja pobjegao u susjedne krajeve. Povodom bijega
bosanskih franjevaca cesto se citira AHDNAMA sultana Mehmeda II Fatiha, koja glasi: A oni
koji su pobjegli neka su slobodni i sigurni, neka dodju i neka bez straha stanuju u zemljama
moga carstva. Poznat je primjer gosta Radina koji je sa sezdesetak svojih pristalica ( pristalica
bosanske crkve ) trazio azil kod Mlecana. Mnogi Bosnjaci bjeze u Dalmaciju, na jadranske otoke
pa sve do Napulja.
S druge strane, jedan dio pripadnika Crkve bosanske i poslije turskog osvajanja prima katolicku
ili pravoslavnu vjeru.
2. BOSNA KAO SANDZAK OSMANSKE IMPERIJE
Cim je Bosna dosla u sastav Osmanske imperije, sultan Mehmed II Fatih (inace veliki reformator
Carevine) odmah je organizirao tursku vlast. Bivsa kraljevina postala je sandzak (turski: zastava)
sa centrom u Saraj-ovasi (Sarajevo). Za prvog sandzakbega postavio je fermanom (naredbom)
islamiziranog Bosnjaka Mehemdbega Minetovica (1463./66.) jer je znao da niko nece bolje
znati da upravlja Bosnom nego covjek koji je i sam iznikao iz te zemlje i zna cud svojih
zemljaka. Kasnije ce to postati praksa da namjesnici u Bosni budu njeni sinovi. I prije nego sto je
Hercegovina definitivno dosla pod Osmanlije osnovan je 1462. Hercegovacki sandzak sa
sredistem u Foci, a njen prvi sandzakbeg bio je Hamzabeg. Treci sandzak tog perioda bio je
Zvornicki.
Bosna kao pogranicna provincija Imperije i kao najzapadnija pokrajina koja je kao rog isturena
prema krscanskom Zapadu zbog takvog geopolitickog polozaja dobila je veliku vaznost za
Carigrad jer ona je bila odskocna daska za daljnje napredovanje u Evropu. Zato je sultan
dojucerasnjim velikasima, sada spahijama (sipahi - konjanicka garda) dodjeljivao imanja onih
plemica koji su posjeceni pri osvajanju Bosne. Imanje koje je godisnje spahijama donosilo
prihod do 20.000 akci (srebrenjaka) zvao se timar (cuvanje), vlasnik se zvao aga (gospodin) i u
rat je morao povesti po jednog opremljenog konjanika na svakih 3.000 akci (srebrenjak 1,07 gr.)
svog prihoda, znaci sest ratnika. Vece spahije zvale su se begovi (gospodar), a prihodi njihovih
posjeda, koji su se zvali zijameti, (imanje) i iznosili su od 20.000-100.000 akci, takodjer su
morali ici u rat sa pratnjom koja je proporcionalno odgovrala njihovim prihodima. Znaci ako je
je imao godisnji prihod od 60.000 morao je povesti 20 naoruzanih ratnika.
Veliki broj bosanski spahija dobio je kao timar ili zijamet zapravo svoju staru bastinu, pa su time
bosnjacke obitelji sacuvale zemlju u svom posjedu. Bosanskom kanunamom (zakonikom) iz
1516. sultana Selima I uredjeno je da bosanske spahije imaju iskljucivo pravo nasljedjivanja
svojih imanja i da samo domaci stanovnik Bosne moze postati spahija. Time je uspostavljen
odzakluktimar - obiteljsko nasljedno feudalno imanje koje je postalo okosnica privrednog
zivota u Bosni. Iskljucujuci mogucnost da stranci imaju posjede u Bosni, spahijski sistem u
Bosanskom sandzaku postao je najkohezionija snaga bosnjackih feudalaca i najjaci u cijelom

- 44 -

Osmanskom imperiju. Domace spahije su jacale i postajale osnovni cinilac u politickom zivotu
Bosne, cesto jaci i od uleme (vjerski sloj) i od gradskog sloja stavnovnistva. Sandzak se dijelio
na nahije (okruge). Interesantno je da su Osmanlije zadrzale administrativne granice bivsih
bosanskih zupa, dakle svaka je nahija imala skoro identicnu povrsinu kao nekadasnja zupa, a cak
su im i imena ostala ista. Nahiju je cinila carsija (grad) ili nekoliko kasaba (sela) koja su imala
vise od 200 kuca. Nekoliko nahija u pravnom pogledu sacinjavlao je jedan kadiluk (teritorij pod
jurisdikcijom jednog kadije - sturcnjaka za serijatsko pravo). Kasnije u 17 stoljecu, kadiluci
imaju istu povrsinu kao i kapetanije (rejon pod vojnom komandom kapetana). Na celu nahije
bio je muteselim (ili muselim) kojeg bi birali stanovnici nahije na dvije godine. Kasnije su sve te
funkcije postale nasljedne.
3. JANJICARSKA ORGANIZACIJA
Rijec janjicari dolazi od turskog pojma, jeni ceri - mlada vojska. Janjicarska organizacija
omogucavala je svim islamiziranim Bosnjacima da putem devsirme (regrutacije) salju svoje
sinove u sultanov dvorski podmaldak (azami oglan). Mnogi to poistovjecuju sa onim sto se zove
"danak u krvi". Medjutim, danak u krvi je prisilna regrutacija od nemuslimanskog zivlja da bi se
prikupilo sto vise regruta (posebno u slucaju rata), a devsirma je redovna, mirnodopska
regrutacija i za druge profesije i za vojsku. Znacajan broj Bosnjaka sve tri konfesije, putem
devsirme i danka u krvi, odgojen je u Istambulu i postao je ugledan sloj u Imperiji. Mnogi od
njih postali su kadije, muderisi (profesori), vaizi (tumaci Kur'ana), pase (upravnici pasaluka),
veziri (ministri) i veliki veziri (ministri Velike porte, drugim rijecima predsjednici vlade).
4. BOSANSKI PASALUK
Karta Bosne kao Pasaluka iz XVI stpljeca

Zahvajujuci upravo janjicarima Bosnjacima,

koji su osvajali okolna podrucja, bosanski
sandzak se sirio, materijalno bogatstvo putem
ratne pljacke se umnozavalo, a to je bio
preduslov da bosanski sandzak preraste u vecu
administrativnu jednicu Imeperije, pasaluk.
Centar Sandzaka do 1550. bilo je Sarajevo, ali
zbog nemira u njemu sljedece godine to postaje
Travnik. Ipak, zbog lakseg napredovanja prema
Zapadu i jace kontrole cijelog serhata (krajine,
granice) sultan Sulejman Prvi Kanuni
(Zakonodavac) 1553. odlucuje da centar
sandzaka premjesti jos dalje na zapad u
Banjaluku.
Inace, do 1580 godine, sve zemlje u Evropi koje su dosle u sastav Osmanske imperije, bile su
ukljucene u jedan od tri ajaleta: Rumelijski, Budimski i Temisvarski. Rumelijski ( obuhvata
najvise osvojenih zemalja ) i njegovo osnivanje ima za cilj sirenje preko Hrvatske do Mletacke
republike i Austrijske carevine. Budimski i Temisvarski ajaleti imaju za cilj sirenje prema
Srednjoj Evropi. Zbog sve vece konfrontacije sa Austrijom i Venecijom, sva tri dotadasnja

- 45 -

bosanska sandzaka (Bosanski, Hercegovacki i Zvornicki) 1580. godine ujedinju se u novu

upravnu jednicu Bosanski ajalet ( pasaluk ). Na celu pasaluka bio je beglerbeg, odnosno pasa,
a od pocetka 17 stoljeca bosanski pasa je po funkciji imao titulu vezira, znaci zbog vaznosti
Bosne automatski je postajao ministar sa direktnom odgovornoscu samo sultanu u Istanbulu. Prvi
pasa Bosne bio je Ferhat-pasa Sokolovic (mladji amidzic Mehmed-pase Sokolovica) 1580./88 .
Uskoro poslije velikih osvajanja u sastav Bosanskog pasaluka ulaze jos i Kliski, Licki, Pozeski,
Pakracki i Bihacki sandzak, tako da bosanski pasa vlada teritorijom vecom nego i jedan
bosanski kralj. Granice Bosanskog pasaluka su na sjeveru: rijeka Drava, na zapadu Lika i
Turopolje, na jugu Jadransko more, a na istoku rijeke Drina i Ibar. Poslije Beckog rata 1683./99.
i mirom u Sremskim Karlovcima 1699. granice Bosanskog pasaluka su svedene na Unu,
Savu i Drinu (od tada BiH ima danasnji oblik), ali je i dalje novopazarski kraj bio u sastavu
pasaluka. Pozarevackim mirom iz 1718. potvrdjene su granice Pasaluka, a isto tako i mirovnim
ugovorima u Beogradu 1739. i 1791. u Svistovu. Ove cinjenice govore u prilog kontinuitetu
autohtone bosanske teritorije, koju su, neki kasniji historicari, uporno poricali.
Administrativnu podjelu Bosanskog pasaluka cinilo je osam sandzaka. Prvi od njih bio je
Bosanski sandzak ( osnovan 1463.),a cinili su ga kadiluci: Banjaluka, Kamengrad, Derventa,
Sarajevo, Rogatica, Stari Vlah ( Novi Pazar ) i Kosovska Mitrovica. Hercegovacki sandzak
( osnovan 1469.) cinili su kadiluci: Mostar, Cernica, Nevesinje, Pljevlja, Imotski, Cajnice,
Gabela, Konjic, Duvno, Ljubuski i Stolac. Zvornicki sandzak ( osnovan 1483.) cinili su kadiluci:
Zvornik, Srebrenica, Brvnik, Sabac, Knezina, Tuzla, Gracanica, Bijeljina, Krupanj i Loznica.
Kliski sandzak ( osnovan 1537.) cinili su kadiluci: Klis, Livno, Prusac, Jezero ( kod Jajca ),
Novosel i Neretva. Pozeski sandzak (osnovan 1538.) cinili su kadiluci: ( Slavonska ) Pozega,
( B.) Brod, Djakovo, Podgorac, Orahovica, Osijek i Virovitica. Pakracki sandzak (osnovan
1557.) cinili su kadiluci: Pakrac, Velika i Cernik. Licki sandzak ( osnovan 1557.) cinili su
kadiluci: Krka i Kotari. Bihacki snadzak ( osnovan 1593.) cinili su kadiluci: Bihac i Kamengrad.
Svaki kadiluk bio je sacinjen od nekoliko nahija ( manjih carsija ) koje ovdje nisu nabrojane.
Naime ovaj pregled se odnosi na upravnu podjelu Bosanskog pasaluka pocetkom 18 stoljeca i on
je vremenom dozivljavao odredjene promjene. Ovaj pregled je dat ne zato da bi se analizirala
uloga kadiluka i nahija u upravnoj podjeli Bosanskog pasaluka, vec iz razloga aktuelnih
osporavanja bosanskohercegovackog entiteta, osporavanja njene drzavnosti i njenih granica.
Mnogi novopeceni historicari se svim silama trude da dokazu kako je Bosna vjestacka tvorevina
koju su toboze komunisti izmislili 1943. godine, kako ona nema svoj historijski kontinuitet i
kako su njene granice vjestacki zacrtane, toboze na ustrb istorijskog srpskog, crnogorskog ili
povijesnog hrvatskog teritorija. Namjerno se previdja da se poslije Karlovackog i
Pozarevackog mira granice Bosne ( Bosanskog pasaluka ) ustaljuju u prostorima koji su dosta
veci od onih koje zaposjeda Austro - Ugarska 1878. Naime od pada Bosne, pa sve do 1918.,
odnosno do Vidovdanskog ustava, Bosna ima jasno omedjen svoj teritorij, svijest o onome sta je
bosansko-hercegovacko i na kraju, na tom teritoriju od 1463. - 1918. nikada nisu bile pristne
ni Srbija, ni Hrvatska. Naprotiv, znatan dio srpskih i hrvatskih teritorija bio je pod vlascu
Bosanskog pasaluka, pa utoliko anahronije izgledaju pretenzije prema bosansko-hercegovackom
teritoriju, pozivanje na tzv. historijska prava i sl.
U sirenju i jacanju pasaluka znacajno mjesto imali su gradovi kao centri zanatstva, trgovine,
obrazovanja i duhovnog zivota svih Bosnjaka. Veliku ulogu u razvitku gradova imala je

- 46 -

institucija vakufa ( zaduzbina ) nekog vezira, pase ili nekog spahije. Mnogi sandzakbezi, ali i
ostali, pogotovo bogatiji begovi, su svojim vakufnamama (dokumentima o ustanovljavanju
vakufa) gradili dzamije, sahat kule, cuprije (mostove), mektebe (nize vjerske skole), medrese
(vise vjerske skole), cesme, tekije (zajednicka obitavalista za dervise (islamske isposnike),
imarete (javne kuhinje), musafirhane (gostionice za putnike), hamame (javna kupatila), hanove
(prenocista, hotele), karavan-saraje (odmorista na vaznijim putevima, motele), mesceme
(sudove), hastahane (bolnice), mezaristane (mezarja-groblja), bezistane (natkriveno trgovise,
zanatski cantar), daire (nekoliko magaza oko cetvorokutnog dvorista) i ducane (prodavnice).
Vrlo je sarena slika tadasnje bosanske carsije. Znatan dio gradskog stanovnistva cinila je pocev
od 18 stoljeca dundjerija (radnici): hamami (nosaci), hizmecari (sluge), irgati (nadnicari). Po
esnafima (zanatskim udruzenjima) bile su organizirane sve gradske zanatlije. U njima su bile
ravnopravne sve cetiri vjere (islamska, katolicka, pravoslavna i judaisticka), morali su po
zakonima esnafa da suradjuju. Tako su poznati esnafi u kojima su bili udruzeni: ascije (kuhari):
burekdzije, cevabdzije, salebdzije, halvadzije. Zbog ceste gradnje na cijeni su bili: demirlije
(kovaci), nedjari (zidari), tenecedzije (limari), kapidzije (komornici), timurdzije (trgovci
zeljezom) i tutundzije (trgovci duhanom). Osim njih, u zanatskim mahalama (cetvrtima) radili
su: firaldzije (obucari), kazazi (gajtanari), saraci (sedlari), abadzije (suknari), bardaklije (loncari),
kujundzije (rezbari u bakru i plemenitim metalima), tabakdzije (kozari), tahmiscije (przioci i
tucaci kafe), ekmecije (pekari), tufekdzije (puskari), berberi (frizeri) koji su ujedno bili i sunetlije
(obrezivaci djecaka). Poseban ugled su imali: catibi (javni pisari), bazerdzani (trgovci), curcije
(krznari), dzevahirdzije (draguljari), hecimi (ljekari), dzevahi (kirurzi), mutapcije (majstori za
obradu kostrijeti), tahcije (klesari basluka - nadgrobnih spomenika) i dzamdzije (staklari). U
gradove su cesto dolazili: dzelebdzije (trgovci stokom); dzambasi (trgovci konjima), felahi
(zemljoradnici), sejahini (glumci) sa pehlivanima (akrobatama) i zejdzije (astrolozi).
Kao sto se vidi glavninu gradskog stanovnistva cinili su zanatlije i trgovci koji nisu imali
obaveza prema spahijama, osim sto su u slucaju rata opremali oruzjem i hranom odredjeni broj
vojnika. Istaknuto mjesto su imali predstavnici duhovne inteligencije: vaizi (vjerski
propovjednici), hatibi (vjeroucitelji), imami (vjerske starjesine u gradu), mujezini (vijernici koji
pozivaju sa munare na namaz molitvu), muderisi (vjerski profesori), serijatske kadije (vjerske
sudije) i muftije (najvisi vjerski strucnjaci za serijatsko pravo) koji imaju pravo da izdaju fetve
(tumacenja o odradjenim vjerskim i moralnim pitanjima). Od administrativnog sloja postojali su:
subase (nadzornici gradova), cehaje (zastupnici funkcionera), haznadari (riznicari), haraclije
(poreznici), ajani (uglednici), alajbezi (starjesine spahija u nahijama), defterdari (sefovi
finansija), dragomani (diplomatski prevodioci), elcije (poslanici u diplomatskim misijama).
Vojni sloj cinili su: azapi (vojnici), akindzije (konjanici), beslije (granicari), dizdari (komandanti
tvrdjave), emini (nadzornici), odobase (komandiri), serdari (visi oficiri), zaptije (policajci),
jasakdzije (strazari), kajmakani (zamjenici pojedinih namjesnika), causi (janjicarski podoficiri),
martolozi (pravoslavni placenici u osmanskoj vojsci).
5. RAJA, CIFLUCENJE I BUNE
Ipak po gore navedenim zanimanjima ne bi se smjela niposto stvoriti slika Bosne kao zanatskotrgovacke zemlje. Jer osnovnu privrednu snagu Bosne cinilo je selo. U svim historijama Svijeta,
sve do pojave kapitalisticke proizvodnje selo je hranilo grad, pa tako i u Osmanskoj imperiji,
odnosno u Bosanskom Pasaluku. Najveci procenat bosanskog stanovnistva zivio je zapravo na

- 47 -

selima, odnosno na spahijskim imanjima. To stanovnistvo, ranije nazivano kmetovi (seljaci) u

periodu osmanske vladavine zvalo se raja (podanici). Raju u Pasaluku cinile su sve tri naroda
Bosnjaci (od sve tri vjere) i migracijama pridosli Hrvati i Srbi. Raja se bavila uglavnom
zemljoradnjom i svi su bili obavezni da veliki dio svojih prihoda sa zemlje daju spahijama.
Koliko je bio razradjen sistem tih dazbina najbolje govori njihova brojnost:
Salarija (usur) bilo je naturalno davanje spahiji 1/10 u zitu, povrcu, vocu i mlijecnim
preradjevinama, ispendze je bio novcani porez na zemlju za sitne slobodne seljake, harac je bio
carski porez po svakoj glavi u domacinstvu (a domacinstvo je znalo imati cesto preko deset
clanova), kuluk je bio besplatan rad za spahiju tri dana u godini, ali je u praksi bio mnogo cesci,
mudzered je bio porez koji su placali neozenjeni muskarci, filurija je bio namet u stoci (1/10
godisnjeg prirasta) koji su davali vlasi stocari, tekalif je bio drazavni porez u slucaju rata, avariz
je bio vanredni drzavni porez u slucaju rata, resmi cift je bio porez koji je placao vlasnik citluka,
taksit je ratni porez vlasnika citluka, imdadi hazarija je bio vezirski porez u miru, imdadi
seferija je bio vezirski porez u slucaju rata, a vergija je uvedena 1839. i zamijenila je vanredne
poreze: avariz i taksit.
Svi spahijski nameti koje je raja placala bili su preveliki da bi ga bosanski narod mogao na
vrijeme platiti feudalcu. Nerodne godine, cesti ratovi (u cetiri stoljeca bilo je cetrnaest ratova u
kojima su Bosnjaci sudjelovali), velike epidemije bolesti, a narocito kuge: 1507, 1533, 1536,
1546/49, 1555/59, 1574, 1588, 1613/18, 1653/58, 1674/76, 1730/32, odlasci u ratove radno
sposobnih muskaraca - sve je to uzrokovalo pad zemljoradnicke i stocarske proizvodnje.
Raja u pocetku slobodna, kasnije poluslobodna, uskoro vremenom zbog neisplacenih obaveza,
cestih dugovanja i nemogucnosti da namiri dug spahijama postepeno pada u sve gori polozaj.
Kao naknadu za neplacene namete spahije su raji oduzimale zemlju, kucu, stoku, ali raja je
morala i dalje da ostane na spahilucima i da besplatno radi. Ostajali su bukvalno bez ikakvih
ljudskih prava i sloboda, skoro kao robovi. To postepeno siromasenje slobodnih seljaka i
prelazak vlasnistva zemlje u ruke spahija zove se ciflucenje (cifluk je imanje koje se moze
uzorati volovskom zapregom za dva dana). Ali proces ciflucenja ipak nije zahvatio
islamizirane Bosnjake na selima. Cesto sudjelovanje Bosnjaka u vojnim pohodima Osmanlija
davalo im je tu privilegiju da ne moraju ciniti nista niti davati osim ispendze, mudzerida i imdadi
hazarije. Time se kod velikog dijela Bosnjaka muslimana, vremenom ucvrscivala svijest o
njihovom posebnom, povlastenom polozaju u pasaluku u odnosu na pripadnike drugih religija, sa
velikom razlikom sto su morali ratovati za Imperiju, a drugi tu obavezu nisu imali. Cesto
sudjelovanje u ratovima, izdrzavanje ogromne vezirske rezidencije i lokalne uprave pocelo je
izazivati otpor nizeg sloja Bosnjaka - slobodnih seljaka, a narocito raje. Posto mnoge predstavke
Porti nisu urodile plodom prva otvorena buna izbila je 1636. u Sarajevu, a druga 1682. u istom
gradu. Najveca bosnjacka buna, zapravo rat, buknuo je 1747. i trajao sve do 1758, a zahvatio je
Sarajevo, Mostar, Livno, Duvno, Glamoc, Tuzlu, Tesanj, Teslic, Bihac i Brcko. Poslije niza
strahovitih borbi sirom cijele Bosne koje su iz temelja potresale spahijski sistem, Bosnjake je
pobijedio vezir Mehmed-pasa Kukavica, javivsi sultanu da je "Bosna ponovo osvojena".
Kasnije bune iz 1771. u Sarajevu, Zenici i Vlasenci, kao i ona iz 1773. u Visokom i Zepcu
pokazale su da Bosnjaci sve teze podnose jaram osmanske vlasti, sto je narocito doslo do izrazaja
1831. godine u opstem oruzanom ustanku, koji se po karakteru njegovog vodjena moze nazvati
revolucijom Bosnjaka za oslobadjanje Bosne od Turske imperije, na cijem celu je bio veliki

- 48 -

Bosnjak, Husein - kapetan Gradascevic, poznat i po nazivu Zmaj od Bosne. O ovom

ustanku bice vise rijeci nesto kasnije.
6. KAPETANIJE U PASALUKU
Kapetanije su bile vojno-administrativne jedinice ciji je zadatak bio da cuvaju puteve od hajduka
(hajduci nisu bili samo neislamski zivalj, nego i pobunjeni Bosnjaci) i granice Bosanskog
pasaluka od vanjskog neprijatelja. Sve sluzbe u kapetaniji bile su nasljedne, pocev od kapetana,
upravnika kapetanije do obicnog azapa (vojnika). U svakoj kapetaniji postojao je barem po jedan
utvrdjeni grad sa garnizonom koji je u slucaju rata bio duzan da posalje na front odredjeni broj
vojnika. Zbog istaknutog polozaja Pasaluka prema zapadu i prema krscanskom svijetu ustanova
kapetanije je jedino postojala u Bosni i nigdje vise u cijeloj Imperiji. Kapetanije u Bosni su
postojale od sredine 16 stoljeca do 1839. kada su ukinute. Na podrucju Bosanskog pasaluka
postojale su sljedece kapetanije (datiranje godine njihovog nastanka nije pouzdano, a sama
godina oznacava prvi siguran termin od kada je kapetanija sigurno egzistirala) :
Kapetanije tzv. Serhat Pasaluka (Bosanska Krajina): (B.) Gradiska prije 1558, Jasenovacka
(Jasenovac) prije 1624, Dubicka (B. Dubica) prije 1687, Bihacka 1592, Kostajnicka (B.
Kostajnica) 1556, Novska (B. Novi) 1624, Gvozdanska (Dvor na Uni) 1578, Ostrozacka prije
1641, Kozaracka (Kozarac kod Prijedora) poslije 1518, Pridorska (Prijedor) oko 1757,
Kamengradska (Kamengrad kod S. Mosta) poslije 1519, Dzisri-Sanska (S. Most, tur. dzisri most)
prije 1790, Kobaska (B. Kobas) oko 1723, Brodska (B. Brod) oko 1700.
Bosanske kapetanije: Banjalucka oko 1660, Jajacka prije 1693, Kljucka prije 1694, Petrovacka
(B. Petrovac) prije 1764, Glamocka oko 1624, Kupreska oko 1757, Duvanjska 1711, Tuzlanska
oko 1717, Tesanjska poslije 1512, Dobojska poslije 1503, Vranducka 1715, Maglajska 1753,
Gradacacka prije 1702, Zvornicka prije 1660, Novopazarska (Novi Pazar - danasnji Sandzak)
prije 1726.
Sandzake kapetanije u Hercegovini: Mostarska oko 1700, Pociteljska prije 1713, Ljubuska
prije 1705, Hlivanjska (Livno) prije 1626, Imotska poslije 1519, Gabeoska (Gabela) poslije
1529, Trebinjska prije 1664, Klobucka oko 1699, Hutovska prije 1796, Roska oko 1710,
Onogostska (Niksic u C. Gori) prije 1702, Kljucka (bivsi stolni grad hercega Stjepana VukcicaKosace) prije 1740, Kolasinska (u C. Gori) prije 1761, Dzisri-Tarska poslije 1753. (cuvali rijeku
Taru u C. Gori), Novska (Herceg Novi) oko 1604.
Licko-sandzake kapetanije: Kninska poslije 1522, Skradinska poslije 1522, Nadinska poslije
1538, Zemunicka 1570, Islamska (danasnja naselja Islam Grcki i Islam Latinski kod Zadra)
1570, Obrovacka poslije 1527, Udbinska (ili Licka) poslije 1527, Ostrovicka (Kulen Vakuf) prije
1699, Kliska poslije 1537, Kamenska (kod Splita) poslije 1537.
Pozecko - sandzake kapetanije: Osijecka i Viroviticka kapetanija od 1580.

- 49 -

Gradacacka gradina iz 1909. god.

Teritorijalno je najprostranija bila Gradacacka kapetanija,

koja se uz to isticala svojim uredjenjem i bogatstvom.
Odmah poslije Karlovackog mira (1699.) u Gradaccu je
uspostavljen agaluk, iz kojeg se brzo razvila prostrana
kapetanija. U Gradaccu je u vrijeme Karlovackog mira bila
straza od 20 azapa. Njihov zapovjednik, Bajram-aga, sin
Ibrahimov, postavljen je beratom od 16.4.1701. godine za
opunomocenog komesara pri novom razgranicenju sa
Austrijom.

Posto je taj posao uspjesno i pouzdano obavio, Bajram-aga

se 10.4.1702. godine, izjavom pred sarajevskim kadijom
Sabitom Alaudinom i u prisustvu divanskog causa Abdul
Kadira, kao izaslanika bosanskog vezira Halil-pase, primio
casti agaluka novoustrojenim dzematom od 50 konjanika,
sa ukupnom dnevnom platom od 602 akre. Bajram-aga se
obavezao da ce cuvati novouspostavljenu granicu sa
Austrijom na Savi. Agaluk u Gradaccu je ubrzo prerastao u kapetaniju. Pored gradacacke
tvrdjave, na prostoru ove kapetanije postojale su jos dvije tvrdjave, Srebrenik i Soko ( kod
Gracanice ), te jedna kula u selu Bijela na Tinji. U Gradaccu je pored tvrdjave u centru grada,
postojala jos jedna kula osam kilometara sjeverno od grada u selu Cardak. Gradacacki kapetani,
Gradscevici, posebno Osman, Murat i Husein, poklanjali su veliku paznju izgradnji svog grada,
podizanjem veceg broja javnih, vjersko-prosvjetnih i privrednih zdanja. Stari dio grada je svoj
konacni izgled i urbanu siluetu dobio u razdoblju od 1756. do 1820. godine. Inace stari
srednjovjekovni naziv Gradacca je Nenaviste pod kojim imenom se prvi put pojavljuje
1302.godine, a u jednoj povelji od dinastije Kotromanica iz 1324.godine, Nenaviste se pominje
kao zupa sa naseljima Modric (danasnja Modrica) i Jakes.
U nekim slucajevima kapetanije su se teritorijalno poklapale sa nahijama, dok su kadiluci
vremenom poceli da obuhvataju po nekoliko kapetanija. Kako se vidi iz gore navedenih podataka
neki gradovi nisu imali kapetaniju. U takvim gradovima komandanti su bili dizdari (upravnici
gradske straze). U te gradove spadaju: Sarajevo, Visegrad, Prusac, Srebrenica, Hodidjed,
Samobor, a kasnije i Travnik.
Kapetanije kao stalna, placena vojska bile su uredjene po dzematima (skupovima). U njima su
bili: farisi (konjanici), mustafizi (cuvari grada van gradskih zidina), posbani (nocni cuvari)
dzebedzija (cuvari magacina municije), djonulije (dobrovoljci) i spomenuti martolozi.
U nadleznost kapetanije spadalo je: izdavanje putnih isprava, pracenje karavana i njegovo
obezbjedjenje, sprovodjenje zatvorenika iz manjih mjesta u gradske tamnice, cuvanje skela na
rijekama, nadzor nad mostovima, kontrola granicnih prelaza, carina, nadgledanje zijameta i
sakupljanje svih carskih i vezirskih prihoda. Mnogobrojni su ratovi u kojima su ucestvovali
Bosnjaci, bez obzira bili oni spahije, raja ili vojni sloj stanovnistva. Sirom Evrope, Azije i Afrike
oni su ratovali u sljedecim ratovima:

- 50 -

7. RATOVI OSMANSKE IMPERIJE

I POCETAK OPADANJA OSMANSKE MOCI
1529./33. - I austro-turskirat i prva opsada Beca,
1541./45. - Madjarski rat poslije kojeg Bosnjaci preko 150 godina naseljevaju Budimski pasaluk,
1551./62. - Madjarsko-Slavonski ratovi,
1593./1606. - II austro-turski rat, zavrsen potpisivanjem Zitvanskog mira,
1645./69. - Kandijski (tur: Kreta, grcki otok) rat, Varsavski mir (niko ga ne provodi),
1683./99. - III austro-turski rat, druga opsada Beca, Karlovacki mir,
1711./18. - I rusko-turski rat, Pozarevacki mir,
1737./39. - IV austro-turski rat, Bosnjaci pod Banjalukom odbranili Pasaluk bez obecane carske
pomoci vojske, Beogradski mir,
1768./74. - II rusko-turski rat, Kucuk-Kujnardzijski mir,
1787./92. - III rusko turski rat, Jasijski mir,
1821./28. - Grcki rat, Jedrenski mir
1839./41. - Egipatski rat,
1853./56. - IV rusko-turski rat, Krimski mir,
1877./78. - V rusko-turski rat, Sanstefanski mir.
Od 1463. kada je Bosna dosla pod Osmanlije pa do 1878. kada je tu vlast zamijenila austrijska
uprava Bosnjaci su bili 415 godina pod tudjom vlascu, i u tih 415 godina 81 godinu su ratovali u
14 ratova. ne za sebe, nego za svog gospodara. Jasno se vidi da je svaka generacija bila
obuhvacena jednim, a neke i sa dva rata.
Tako, vec tokom cijele 1528.godine sultan Sulejman se spremao za novi pohod na Ugarsku,
odnosno na Habzburgovce, cijeg cara Ferdinanda Habsburskog, za svog cara, priznaje i jedan dio
plemstva Ugarske kao i jedan dio plemstva Hrvatske. Sultan Sulejman je na svoj veliki pohod
krenuo 10.5.1529.godine i u junu se vec sastao sa Ivanom Zapoljom kojeg je on priznavao za
ugarskog kralja. Njemacka posada koja se nalazila u budimskoj tvrdjavi predala se bez borbi i
Zapolja svecano prima krunu Svetog Stjepana i sjeda na ugarsko kraljevsko prijestolje. Dok je u
budimskom dvoru jos trajala ta svecanost, sultan je vec na putu prema Becu. Opsada grada je
otpocela 27.9.1529.godine i trajala je punih 18 dana gdje su se svakodnevno smjenjivali juris za
jurisom, ali bez uspjeha. 14.10.1529.godine sultan je naredio povlacenje. Sljedeceg je dana spas
Beca objavljen topovskom pucnjavom sa svih gradskih bedema.
Tako je ugarskim porazom na Mohacu 1526, godine i Ferdinandovom uspjesnom odbranom
Beca, tri godine kasnije nastala Habsburska carevina, kao nenamjerno djelo Sulejmana
Velicanstvenog.
U perodu izmedju 1551. do 1562.godine vode se manji sukobi na podrucju Hrvatske, Slavonije i
Madjarske. To zatisje koristi austrijski car Ferdinand i 1578. godine na podrucju Hrvatske
formira Vojnu krajinu koja ce sluziti kao odbrambena zona Evrope od daljih najezdi Turaka.
Sa Ferdinandovog stanovista, ideja o uspostavljanju Krajine nije mogla biti mudrija. Umjesto da
svoju vojsku stavi u odbranu Evrope, Ferdinand je na ovu tampon zonu, koja je zbog turskih
upada bila opustosena i vecinom nenastanjena, postavio srpske pridoslice. Stvaranjem Vojne
krajine Hrvatska je podijeljena na civilnu Hrvatsku, kojom su vladali lokalna crkvena i
aristokratska elita, i vojnu Hrvatsku, kojom je vladao Bec. Vojna krajina se protezala u sirokom
- 51 -

luku od Like u Dalmaciji, sjeverno i istocno kroz Slavoniju i Ugarsku, sve do Dunava. Hrvatsko
plemstvo je negodovalo zbog stvaranja Vojne krajine, jer hrvatski ban i Sabor po prvi put u
historiji izgubili su jurisdikciju nad velikim dijelom hrvatske teritorije. Ferdinand se medjutim na
ta negodovanja nije obazirao i u sve vecem broju naseljava Srbe, kojima u zamjenu za vojne
usluge, nudi vlasnistvo nad zemljom u novoformiranoj Vojnoj krajini. Ujedno siri medju njima
uvjerenje da su odgovorni samo njemu, a ne i hrvatskim vlastima, sto kod Srba stvara prkosno
ponasanje prema Hrvatima, a kod Hrvata izaziva gnusanje i odbojnost, formirajuci tako osnov
za buduce srpsko -hrvatske sukobe.
U tom razdoblju, tacnije 1593. godine bosanski namjesnik Hasan-pasa je pokusao osvojiti Sisak i
time stvoriti dublji prodor u Hrvatsku. Bosanskom pasi je pod Siskom trebalo da se pridruzi
rumelijska vojska, pod zapovjednistvom beglerbega Girli-pase. Racunajuci na tu pomoc Hasanpasa se 15.6.1593.godine, sa oko 20.000 Bosnjaka utaborio kod Petrinje na desnoj obali Kupe. U
medjuvremenu je u Carigradu spahijskom pobunom oboren veliki vezir Sijavus-pasa. Na
njegovo mjesto je je imenovan Albanac Sinan-pasa koji je, zbog netrpeljivosti prema Hasan-pasi
i zelje da izazove novi rat sa Habsburgovcima, odmah premjesta Girli-pasu za temisvarskog
namjesnika, a na njegovo mjesto, tj mjesto rumelijskog beglerbega postavlja svog sina. Vijest o
ovim promjenama stigla je u rumelijsku vojsku zajedno sa naredjenjem da se ne ide prema Sisku,
nego da se saceka dolazak novog beglerbega.
Bosanski namjesnik Hasan-pasa je tako ostao sam sa Bosnjacima pred Siskom, i bez obzira na to
sto je znao da mu ocekivana pomoc iz Rumelije nece stici, on se ipak odlucio da prvi napadne
znatno brojnije habsburske cete. Za pet sati bitke bosnjacka vojska je uz velike gubitke potisnuta
preko rijeke Kupe gdje su se mnogi i utopili, a medju njima i sam Hasan-pasa. U historijskim
izvorima se pominju brojke od 7.000 do 18.000 hiljada poginulih Bosnjaka, no bez obzira koji je
navod o broju poginulih tacan, cinjenica je da je poraz pod Siskom bio strahovit i da je medju
poginulim bio i veliki broj bosanskih spahija.
Odmah polije ove bitke, iste 1593.godine Turska objavljuje rat Habsburgovcima, sto je inace bila
zamisao novoimenovanog Velikog vezira Sinan-pase. Rat je trajao 13 godina i za to vrijeme na
osmanskom prijestolju smijenila su se trojica sultana, a sam rat je bio promjenjive srece gdje su
mnogi gradovi vise puta prelazili iz jednih u druge ruke. U ovom dugotrajnom ratu ispoljile su se
prve pukotine i mnogobrojne slabosti u Osmanskom carstvu koje ce se kasnije sve vise uocavati.
U opstoj ratnoj iscrpljenosti i nezadovoljstva vojske moralo se tragati za mirom. Poslije duze
diplomatske aktivnosti, izmedju austrijskog cara i sultana je zakljucen mir na 20 godina. Mir je
potpisan 11.11.1606.godine u selu Zitvatorsu po cemu i nosi naziv Zitvanski mir. Ugarska je
najvecim svojim dijelom ostala u Osmanskom carstvu, a Austrija se oslobodila polustoljetne
obaveze placanja godisnjeg danka od 30.000 dukata. Taj danak je jednom za uvijek isplacen
sumom od 200.000 dukata.
Zavrsetak ovog rata nije Bosnjacima osigurao duze razdoblje mira. Naime, jedno vrijeme oni
nisu isli na udaljenija ratista, ali su skoro neprekidno morali ratovati na granicama prema
Hrvatskoj i Dalmaciji. Hrvatsku granicu su cuvali granicari ili krajisnici na prostoru od Drave do
sjeveroistocnih obala Jadrana. S bosanske strane formirala se Bosanska krajina, koju su
teritorijalno cinili krcko-licki, klicki i bihacki sandjak. Krajiski sandzak-bezi, age i dizdari su iz
svojih tvrdih gradova i kula iznenadnim upadima uznemiravali susjedne krajeve po Primorju i
Dalmaciji. Na drugoj su strani to isto cinili uskoci i granicari. Njihove medjusobne borbe su u
narodnoj epici opjevane kao licni dvoboji i mejdani, a to doba u historiji Krajine, Like i srednje

- 52 -

Dalmacije prikazano je u epskim pjesmama kao njihovo vitesko doba. U bosnjackoj narodnoj
epici tog doba najcesce se slave mejdani i junacki podvizi brace Hrnjica iz Kladuse. Braca Mujo
i Halil Hrnjica bili su klasicni epski junaci.
Po predanju Hrnjice su bile rodom iz Knina, odakle ih je poslije oceve smrti doveo u Kladusu
njihov djed po majci. Jednog dana Mujo Hrnjica je usred banjalucke carsije, gdje je isao nekim
poslom, u otvorenom sukobu ubio jednog hajduckog harambasu i nekoliko pripadnika njegove
druzine. Za to njegovo junastvo navodno je cuo tadasnji begler-beg Ibrahim-pasa, koji je u
Velikoj Kladusi sagradio Hrnjicama kulu i dao im agaluk, uz obavezu da cuvaju granicu na
Krajini. Od tada su Hrnjice cijelog zivota suzbijali granicarske i uskocke upade iz Hrvatske i
Dalmacije, ali istovremeno i sami cetovali po tim krajevima. O njihovom cetovanju, bojevima i
drugim dozivljajima po Kordunu i Ravnim Kotarima pripovijedaju brojne epske pjesme.
Ocigledno da je ovako raspolozenje bilo izraz uvjerenosti u neprolaznu snagu Osmanskog
carstva, sto svakako nije odgovaralo potpunoj istini, jer se carstvo nalazi pred dugotrajnim i
iscrpljujucim ratom sa Venecijom, za Kandiju (Krit).
Novi tzv. Kandijski rat pocinje opsadom glavnog grada i luke na ostrvu Krit. Rat ustvari pocinje
1645.godine, ali opsada ovog grada pocinje 1647.godine i traje punih 13 godina, pa je zbog te
duge opsade cijela kampanja za osvajanje Krita nazvana Kandijski rat, po italijanskom imenu
glavnog grada Krita, Candia. Domace grcko stanovnistvo na Kritu, koje je dugo trpilo strogu
mletacku vlast i vjerski pritisak katolickog svecenstva, pruzilo je znacajnu podrsku osmanskoj
vojsci. Osmansko-mletacki rat na Kritu nije se odmah prenio na bosansko-dalmatinsku granicu
gdje su se jos uvijek odrzavale normalne trgovacke veze izmedju Bosne i mletacke Dalmacije.
Prve ratne operacije na bosansko-dalmatinskoj granici izbijaju 1646.godine i od tada Kandijski
rat, kako na glavnom kritskom ratistu, tako i u dalmaciji, prerasta u trajni rat. Djeca bosanskih
spahija, koja su ostala u kolijevci kada su oni pocetkom rata otisli na Krit, stigla su odrasti i
mnogo prije kraja rata zamijeniti oceve na bojnom polju.
U medjuvremenu Osmanlije na celu sa Fazil Ahmed-pasom pokrecu rat i protiv Austrije zbog
stalnih napora Habzburgovaca da u Erdelju dovedu svoje pristalice. Rat je poceo u ljeto
1663.godine kada su tatarski konjanici prokrstarili Erdeljom, Moravskom i Ceskom.
U ljeto 1664.godine veliki vezir je ponovo predvodio osmansku vojsku protiv Habzburgovaca.
Tu su ponovo bili i Bosnjaci pod zapovjednistvom beglerbega Smail-pase Cengica. Do
odlucujuce bitke doslo je na rijeci Raab u zapadnoj Madjarskoj koja se ustvari zavrsila bez
pobjednika, ali uz nesto vece osmanske gubitke. Izginuo je i veci broj Bosnjaka ukljucujuci i
Smail-pasu Cengica. U Vasvaru je 20.8.1664.godine potpisan mir, a Fazil Ahmed-pasa se
usmjerava na novu opsadu Kandije koju je okoncao njenim zauzecem 31.8.1669.godine. Samo
sest dana kasnije potpisan je mir u jednom satoru, koji je u blizini razorenog grada specijalno
postavljen i uredjen za tu priliku.
Vodeci sve ove ratove, u jednom vremenskom periodu dolazi i do postepenog opadanja
osmanske moci, a prica pocinje ovako:
Februara 1695. godine, umire Sultan Ahmed II, koji je optuzivan za neodlucnost, raskalasen
zivot, i za mnoge turske poraze, posebno za gubitak Ugarske, gdje Turci od vecih gradova drze
jos samo Temisvar. Na njegovo mjesto dolazi njegov bratic Mustafa, sin Mehmeda IV, koji brzo
obezbjedjue podrsku dvora. Mase ga odusevljeno prihvataju, smatrajuci da on moze povratiti
izgubljene zemlje, kao i autoritet Porte i Imperije.

- 53 -

Poslije pocetnih uspjeha u borbama sa Austrijancima i zauzimanja nekoliko tvrdjava, on se od

1696. godine sprema na veliki vojni pohod. U ljeto 1697. stize u Beograd sa armijom
sastavljnom od vise desetina hiljada ljudi i snaznom dunavskom flotom. Kada se turska vojska
nastojala prebaciti preko rijeke Tise pod Sentom, 11. septembra 1697. godine dolazi do
iznenadnog napada Austrijanaca pod komandom E. Savojskog. Zahvaceni totalnom panikom,
Turci dozivljavaju strahoviti poraz ( oni koji su vec bili na desnoj strani Tise izginuli su do
posljednjeg vojnika ). No, Savojski tu pobjedu nije mogao na najbolji nacin iskoristiti jer se zbog
nedostatka sredstava i malobrojnosti trupa nije usudio napasti Temisvar ili Beograd. Zato se on,
saznavsi da je Bosna ostala bez vojske i da je prakticki nebranjena, odluci da sa 6.500 odabranih
vojnika, ucini munjevit upad u Bosnu, da je pohara, popali i potpuno destabilizuje. U oktobru on
prelazi Savu kod Broda i fakticki bez otpora brzo stize do Visokog. Odatle salje izvidnicu u
Sarajevo, s pismom u kome kaze: Ova nasa opomena ucinjena je u dobroj namjeri, ali
izjavljujemo, ako se ona ne uvazi i ako ostanete uporni, nasa dobrota ce se izvrnuti u
strogost, pa cemo sve unistiti macem i vatrom. Necemo postjedeti ni dijete u majcinoj
utrobi, jer je pripravljeno tesko topnistvo. 23. oktobra 1697. godine krenuo je prema
Sarajevu. Te noci, nakon sto je opljackano, Sarajevo je gotovo potpuno izgorjelo i dozivjelo je
najvecu tragediju u cijeloj svojoj dotadasnjoj historiji. Cijela carsija je izgorjela, porusena je
vecina dzamija, mnoge sarajlije pobijene, tako da poslije Savojskog Sarajevo za vrijeme Turske,
nikad vise nije moglo dostici svoju moc, znacaj i ugled koji je imalo.
Novi veliki vezir, Husein-pasa Cuprilovic, bio je svjestan teskog polozaja Turske i on, uz
posrednistvo Engleske i Holandije, pristaje na mirovne pregovore, prihvatajuci stats quo.
Saveznici prihvataju prijedlog Porte da se mirovna konferencija odrzi u Sremskim Karlovcima.
Ona pocinje 7. novembra 1698. godine, a dokumenti o miru potpisani su 26. januara 1699.
godine. Granica Bosanskog Pasaluka prema Austriji, poslije Karlovackog mira, zapocinje od
usca Bosuta u Savu. Petim clanom ugovora sa Austrijom zakljuceno je da se rijeka Sava, od usca
Bosuta do usca Une, prihvata kao granicna linija dvaju teritorija. Rijecna ostrva na Savi
ubiljezena su kao zajednicka .
Istovremeno izvrsena su i razgranicenja sa Mletackom Republikom. Zapravo, Karlovacki mir,
zakljucen u osvit 18 stoljeca predstavlja jedan od najvaznijih dogadjaja za istoriju
Osmanskog carstva, a naravno time i za dalju sudbnu Bosne. Njime je okoncan
sesnaestogodisnji rat koji pocinje porazom Turaka pod Becom 1683. godine, kad je izvrsen
drugi i posljednji pokusaj Visoke porte da osvoji ovaj kljuc centralne Evrope i koji oznacava
pocetak kraja turske moci. U naredna dva stoljeca Turska ce sve vise gubiti teritorije, biti
rastrzana unutarnjim slabostima i na svjetskoj pozornici ustupati mjesto mocnijim silama, prije
svega Engleskoj, Francuskoj, kasnije Austro-Ugarskoj. Mocno carstvo koje je bilo konglomerat
razlicitih rasa, religija i naroda, bice potresano osvajanjima evropskih sila, unutrasnjim bunama i
ustancima, korupcijom i upravno-administrativnom obezglavljenoscu nekada mocnog sistema
koji vec s kraja 17 stoljeca pokazuje da je iscrpio svoje mogucnosti i da ga treba radikalno
mijenjati.
Ekonomska i financujska kriza osmanske drzave dovodi u pitanje funkcionisanje njenih
osnovnih institucija. Elementi te krize posebno se ispoljavaju u Bosni, koja tada postaje granicna
provincija Carstva, izlozena stalnim napadima, Austrije sa sjevera i zapada, Mletaka iz

- 54 -

Dalmacije i Crnogoraca sa jugoistoka. Istovremeno pocinju progoni Bosnjaka i genocid nad

njima kao muslimanima.
Progoni Bosnjaka, u smislu njihovog fizickog i kulturnog istrebljenja, pocinju vec u toku Beckog
rata, a intenziviraju se tokom 18 stoljeca. Ideoloska osnova tog genocida pripremljena je vec
tokom ranijih ratova izmedju Osmanlija, na jednoj, te ugarsko-hrvatskih kraljeva, odnosno
Habzburgovaca i Mletacke republike, na drugoj strani. Upravo je tokom tih ratova nastala
sintagma o Hrvatskoj kao prezidju krscanstva. To je bio jedan od ideoloskih izvora genocida
nad Bosnjacima kao muslimanima. U tim ratovima sa obje strane ucestvovao je veliki broj
pripadnika svih juznoslavenskih i drugih balkanskih naroda. Tokom 17 i 18 stoljeca, to su na
osmanskoj strani bili uglavnom Bosnjaci, a na austrijskoj i mletackoj brojni Hrvati i Srbi.
U ovom peridu, tacnije sredinom 1709.godine dolazi do ruske pobjede nad Svedjanima, poslije
cega ruski car Petar I Veliki procjenjuje da moze zaratiti protiv Osmanlija i na taj nacin ucvrstiti
svoj polozaj na Crnom moru. Po saznanju takvih mogucnosti, ne cekajuci otvorene sukobe,
februara 1711.godine u Carigradu se donosi odluka i objavljuje rat Rusiji. Jos u toku trajanja
ovog rata dolazi do Mletackog uznemiravanja nekih osmanskih brodova, sto je ocijenjeno kao
povreda Karlovackog mira pa je Porta 3.12.1714.godine objavila rat i Veneciji. Osmanlije su
brzom akcijom osvojile Peloponez, dok su borbe na bosansko-dalmatinskom ratistu vodjene sa
promjenjivom srecom. Najveca bitka vodjena je avgusta 1715.godine kod Sinja, gdje su
osmanske snage pretrpjele poraz. Od tada se u Sinju svake godine 14.avgusta odrzava
viteska igra, zvana alka, kojom Sinjani slave uspomenu na ovu odbranu svog grada od
Turaka.
Medjutim, osmanski uspjesi protiv Mlecana alarmirali su Austriju koja se uplasila za svoje
posjede u Lici i Primorju, pa se ona pridruzuje Veneciji i 13.4.1716.godine objavljuje rat Porti.
Austrijsku vojsku predvodio je Eugen Savojski koji je ponovo nanio tezak praz turskoj vojsci,
istovremeno zauzimajuci Temisvar i cijeli Banat, ulazi i u Beograd. Posredovanjem Engleske i
Holanduje ovaj rat je okoncan mirom u Pozarevcu 21.7.1718. godine. Austrija je dobila
Bijeljinu sa uskim pojasom juzno od Save, do usca Une. U taj pojas sirine 6 do 10 kilometara
usli su gradovi Brcko, Bosansko Brod, Gradiska i Dubica. Dubrovcani su bili zivo zainteresovani
da se osmanskom teritotijom odvoje i zastite od mletackih posjeda u Dalmaciji, pa su
dobrovoljno ustupili Bosanskom pasaluku dva izlaza na more. To su na sjeveru Neum i Klek, a
na jugu dolina rjecice Sutorine, koja se ulijeva u Topljanski zaljev, na ulazu u Boku Kotorsku.
Taj dubrovacki zahtjev podrzale su i Porta i Austrija, cime je Venecija, ne samo vojno, vec i
politicki porazena. Ona je odredbama Pzarevackog mira trajno izgubila Gabelu. Njen jedini
dobitak bio je Imotski sa Kotarom. Ovaj rat bio je njen posljedni rat protiv Osmanske carevine, a
svojim neuspjehom u ratu kojeg je sama izazvala, Mletacka republika je prakticno gurnuta u red
drugorazrednih evropskih drzava.
Politickim zakulisnim radnjama Rusije i Austrije, 1737. godine ponovo izbija rat izmedju
Rusije i Turske. Name tadasnja ruska carica Ana je napravila tajni sporazum sa Austrijskim
carem Karlom IV, po kom bi Rusija u novom ratu preuzela od Turaka Krim i Azov, kao i
dijelove Moldavije i Vlaske, a Austrija bi dobila Bosnu i Albaniju. I dok su Bosnjaci ginuli
daleko od svoje kuce na ruskim frontovima, Austrija je vrsila pripreme za rat, i na granicama
Bosne od proljeca 1737. godine vrsila veliku koncetraciju svojih snaga. Plan je bio da se Bosna
napadne istovremeno sa pet strana, a Banja Luka je odredjena kao prvi cilj pohoda na Bosnu.
Car Karlo IV je duboko vjerovao da ce osvojiti Bosnu sa tri formacije koje je trebalo da upadnu

- 55 -

sa podrucja Hrvatske, jednom formacijom na polozajima kod Zvornika i jednom koja je ( u

dogovoru sa Srbijom ) trebalo da zauzme Nis i tako odvoji Bosnu od pomoci sa turske strane.
Bosnom je tada upravljao Ali-pasa i on je odmah naredio da se pristupi popravci svih
pogranicnih tvrdjava. O austrijskim namjerama napada na Bosnu on je izvijestio Portu, ali je
odatle dobio odgovor da nicim ne izaziva Austrijance i da se Porta nada mirnom rjesenju. Alipasa tada samoinicijativno donosi odluku i saziva savjet (divan ) bosnjackih prvaka iz svih
kadiluka Bosanskog pasaluka. Tako su se krajem maja 1737. godine okupili u Travniku na
vijecanje svi ajani, kadije, iskusni granicari, ugledni ljudi i druge ucene osobe. Ovaj skup je
jednoglasno zakljucio da se neprijatelju mora dati otpor ne cekajuci pomoc od Porte. Ali-pasa u
tom smislu odmah raspisuje opstu mobilizaciju, imenuje komandante svih mjesta i Travnicko
polje odredjuje za zborno mjesto cijele vojske. Austrija je sluzbeno objavila rat Osmanskoj
carevini 14.7.1737. godine i samo osam dana kasnije glavnina austrijske vojske dosla je pred Nis
i turska posada niske tvrdjave predala se bez borbe, a srpski odredi zaposjeli su Novi Pazar, cime
je potpuno prekinuta veza Bosne sa Carigradom. To nije obeshrabrilo Ali-pasu, i na Travnicko
polje kao zborno mjesto sve vise su pristizale nove cete.
Prije upada u Bosnu, austrijski car Karlo IV je izdao proglas kojim poziva svo krscansko
stanovnistvo Bosne da mu se pridruzi, a sto se Bosnjaka ( Turaka ) tice, jamci im se licna i
imovinska sigurnost, ulkoliko ostanu mirni i dobrovoljno se predaju. Svojom imovinom mogu
u tom slucaju slobodno raspolagati i otici kuda zele. Oni koji bi radi imetka ostali, moraju
se pokrstiti, jer im pod njegovom vlascu zakon njihove vjere ne moze imati mjesta.Ova
prijetnja egzistencijalnog i duhovnog unistenja Bosnjaka jos vise je podigla njihov moral u borbi
za ocuvanje Bosne i njih samih kao Bosnjaka-muslimana.
Opsada Banja Luke je otpocela 24.7.1737. godine i opkoljeni grad se hrabro drzao, a Ali-pasa sa
vojskom stize 2.avgusta na oko pola dana hoda do Bnja Luke. Odlucujuca bitka pocela je oko
podne 4.8.1737.godine i u pet frontalnih jurisa Bosnjaci su do veceri istog dana potpuno razbili
austrijske trupe i ntjerali ih u panican bijeg preko Vrbasa. Sva preostala austrijska vojska
povukla se preko Save 13. avgusta cime je ova velika bitka okoncana pobjedom Bosnjaka. Ovaj
veliki boj i bosnjacka pobjeda pod Banja Lukom od posebnog su znacaja za Bosnjake obzirom
na carev proglas, da Bosnjaci kao muslimani ne bi mogli opstati u vlastitoj zemlji.
U medjuvremenu Osmanlije su napravile veliku kontraofanzivu i 16.9. 1737.godine povratile Nis
cime je okoncana ova austrijska kampanja na Bosnu. Istovremeno su zauzeli Beograd i
Austrijancima nanijeli velike gubitke. U toj situaciji u Beogradu je uz francusko
posredovanje, sklopljen mir 1.9.1739. godine kojim je Austrija izgubila sve posjede, koje je
prethodnim Pozarevackim mirom stekla u Bosni, osim Donjeg Furjana na granici Hrvatske.
Ovim novim Beogradskim ugovorom granica Habsburskog i Osmanskog carstva se stabilizirala
za narednih 150 godina, a sjeverna granica Bosne konacno povucena i utvrdjena duz rijeke Save.
Medjutim, inicijativu u politici potiskivanja i rusenja Osmanskog carstva sredinom 18.stoljeca
preuzima ruska carica Katarina II Velika koja ozivljava ambicije za rusku prevlast na obalama
Crnog mora. Rusi su vec bili u Poljskoj, sto nije odgovaralo vecini katolickog stanovnistva, pa se
tzv. Poljska nacionalna konfederacija sa podrucja danasnje Ukrajine obratila Osmanlijama za
pomoc. Porta je na to zatrazila rusko povlacenje iz Poljske, sto je Katarina odbila. Uslijedio je
rat koji je Sultan Mustafa III, po nagovoru Francuske, objavio Rusiji 4.10.1768.godine.
Austrija ovaj put nije zaratila skupa sa Rusijom pa je Bosna na toj strani bila mirna, iako su
Bosnjaci opet moralli ratovati, ali ovaj put sa Crnogorcima. Naime, u to vrijeme na celu Crne
Gore bio je Scepan Mali, poznat kao lazni car, ustvari avanturista nepoznatog porijekla koji se

- 56 -

izdavao za svrgnutog ruskog cara Petra III. Kao takav Scepan Mali je uzburkao buru u Crnoj
Gori i prigrabio vlast od metropolita (vladike) Save Petrovica. Scepan Mali je poceo
uznemiravati okolne osmanske posjede pa je u julu 1768. godine iz Carigrada naredjeno
bosnskom namjesniku da digne vojsku i prisili Crnogorce na poslusnost. U istoj godini u Crnu
Goru odlazi 7.000 Bosnjaka i odlucujuca bitka sa Crnogorcima se odigrala u Ostroskom klancu,
na putu od Niksica prema Spuzu, gdeje Bosnjaci odnose veliku pobjedu, a crnogorska vojska se
u panici razbjezala. Poslije toga Bosnjaci idu i na rusko ratiste gdje zajedno sa ostalom
osmanskom vojskom bivaju porazeni na Dnjestru kod tvrdjave Hotin. U narednom perodu dolazi
do sve cesceg otpora Bosnjaka u smislu odlaska na druga daleka ratista. Rat sa Rusima
dozivljava kulminaciju 1772.godine sa ruskom okupacijom Moldavije, Vlaske i Krima. Tada je
Pruski kralj Fridrih II savjetovao Carici Katarini, kao svojoj saveznici, da sklopi mir. Sta vise,
predlagao je da se Rusija, zajedno sa Austrijom i Pruskom, prosiri samo na racun Poljske, a da
vrati Turskoj sve sto je ratom osvojila. Austrija je upozorila Rusiju da mora voditi racuna o
ravnotezi sila na Istoku.
Prvi pregovori su propali zbog prevelikih ruskih zahtjeva, ali ubrzo dolazi do ponovnih
pregovora koji su vodjeni od 10. do 21.7. 1774.godine u Maloj Kajnardzi u bugarskom dijelu
Dobrudze, sto se i zavrsilo tz. Kucuk-Kanjardzijskim mirom.
Poslije ovog rata moze se zakljuciti da je Becki rat, odnosno Karlovacki mir iz 1699.godine,
oznacio kraj ekspanzije Osmanskog carstva u evropi, a rat 1768. -1774. i KucukKajnardzijski mir oznacavaju pocetak njegovog kraja i neizljecive propasti.
U narednom periodu sve se vise govori o bolesniku s Bosfora ciji se kraj vec nazirao. Mnogi
Sultani i Veziri su pokusali da zaustave to propadanje i da reformom vojske, zakonodavstva,
timarskog sistema i td. poboljsaju unutrasnje stanje u carevini, no to im je, izuzev sporadicnih
rezultata, tesko polazilo za rukom. Kola su krenula nanize, njihov hod je samo povremeno
usporavan, ali nikada zaustavljen.
Sljedeci rusko-turski rat izbija 14.8.1787.godine, a koji je bio izravan rezultat osvajackih
ambicija Katarine II Velike. Ona je u jednom memorandumu kojeg je podnijela austrijskom caru
Josipu II, izlozila svoj cuveni Grcki projekt. Taj se projekt u osnovi svodio na prijedlog da se
razbije evropska Turska i medjusobno podijele njeni posjedi na principu ravnoteze snaga.
Upravo radi te ravnoteze na Balkanu su se imale stvoriti dvije nove drzave. Prvo bi se
sjedinjenjem Vlaske i Moldavije stvorila samostalna pravoslavna drzava, pod antickim imenom
Dacija. Na drugoj strani ujedinjenjem Trakije, Makedonije, Bugarske i Sjeverne Grcke obnovio
bi se Bizant. Suocena sa ovako agresivnom politikom Katarine II, Porta je, iako nespremna,
objavila rat Rusiji, koji je prihvacen, iako ni sama Rusija nije bila spremna za rat. Zbog opste
nespremnosti zaracenih sila cijeli je rat vodjen veoma mlitavo i ni jednoj strani nije donio trajan
uspjeh. Ni jedna tacka Katarininog ambicioznog projekta nije ostvarena. Rat je zavrsen 9.1.1792.
godine potpisivanjem mira u moldavijskom glavnom gradu Jasiju, poznatog kao Jasijski mir. U
istom perodu vodjen je i rat sa Austrijom, ili bolje receno Austrijanci su 1787.godine napali
Bosnu sa namjerom da je cijelu osvoje. Glavne su se borbe vodile oko grada Dubice pa je ovaj
rat u istoriji Bosne i Bosnjaka ostao poznat kao Dubicki rat. Osmanlije su pred zimu iste godine
poslale vojnu pomoc Bosni ali te jedinice se zbog nastupajuce zime nisu ni sukobila sa
Austrijancima. Ni ovaj rat Austrijanaca kao ni prethodni ruski rat nije donio neke trajne rezultate.
Osim slabog ucinka ruske i austrijske vojske na frontu, rusenju Osmanskog carstva su se iz
svojih razloga i interesa usprotivile Engleska i Pruska. U medjuvremenu je 14.7.1789, godine

- 57 -

izbila francuska revolucija, koja je uzdrmala feudalnu Evropu, poslije cega se i pristupilo
mirovnim pregovorima pa je mir izmedju Austrije i Porte zakljucen godinu dana prije
Ruskog mira, odnosno 1. 8.1791. godine u Bugarskom gradu Svistovu.
Poslije Francuske revolucije poceli su Napoleonski ratovi koji su zahvatili i podrucje Balkana.
U njima je 1797.godine nestalo Venecije, a njene posjede na istocnoj obali jadranskog mora
uzela je Austrija, pa su se tako pod vlascu iste krune ujedinile Hrvatska i Slavonija s
Dalmacijom. Francuzi su te krajeve1805.godine oteli od Austrije, a 1809.godine su u novom
ratu zaposjeli jos i Hrvatsku juzno od Save i tu stvorili tzv. ilirske provincije koje su postojale
do 1813.godine. Napoleonova vojska usla je 1806.godine u Dubrovnik da bi ga zastitila od
pljacke Rusa i Crnogoraca, a 1808. godine proglasila da je Dubrovacka republika prestala
postojati. Iza poraza Napoleona svi su ti krajevi, skupa s Bokom kotorskom usli u sastav
Austrije, pa su se tako gotovo sve teritorije buduce hrvatske drzave, nasle u satavu istehasburske krune.
Tzv. evropeizacija Osmanskog carstva pocinje u ovom istom periodu, odnosno u prvim
decenijama 18 stoljeca. Radikalniji potezi uslijedili su tek dolaskom na prijesto Selima III
( 1789.-1807. ) . Od tada, pa do kraja tog carstva, ne prestaju nastojanja da se ono temeljito
reorganizira, modernizira, iako i tu postoje odredjena razdoblja. Proces dogradjivanja i reformi
sistema moze se podijeliti u tri perioda:
Prvi period, koji pocinje vladavinom sultana Selima III od 1789.godine, a zavrsava smrcu
sultana Mahmuda II 1839. godine. U tom periodu, prije svega, se cine pokusaji da se reorganizira
postojeca ili obrazuje nova vojska, te da se reorganizuju, ukinu, ili reformiraju klasicne ustanove
osmanskog upravnog sistema.U 1821. godini izbija rat sa Grckom koji se zavrsava 1828.
godine tzv. Jedrenskim mirom.
Drugi perod pocinje 1839. godine proglasenjem reformistickog fermana od strane Abdul
Medzida, poznatijeg kao Hatiserif od Gulhane, i cjelokupni drustveno ekonomski sistem, te
narocito modernizira upravni sistem u centru imperije pa onda i u pokrajinama.( Taj peirod se
naziva Tanzimatom, tj. Periodom reformi ). Odmah na pocetku ovog perioda izbio je rat sa
Egiptom koji je trajao do 1841.godine, kao i cetvrti po redu rusko-turski rat, koji izbija
1853.godine a zavrsava 1856.godine mirom, poznatim pod imenom Krimski mir.
Treci period pocinje 1876. godine pokusajem da se uspostavi ustavna monarhija, gdje nakon
prvog neuspjeha, borba za ustavnost traje do kraja Osmanskog carstva. U 1877. godini izbio je
posljdnji peti po redu rusko-turski rat, koji je okoncan odmah iduce 1878. godine tzv.
Sanstefanskim mirom. U tom periodu prestaje i vlast osmanlija u Bosni.
8. BOSNJACI U ODNOSU NA PRVI
I DRUGI SRPSKI USTANAK
U periodu osmanskih reformi, odnosno, pocetkom 18 i 19 stoljeca dolazi do ustanaka i
oslobodilackih pokreta, krscanskih, u prvom redu pravoslavnih naroda, koji izbijaju u
Osmanskom carstvu. Ovim se ustancima ne dovodi samo u pitanje osmanska vlast, nego se
istovremeno na raznim podrucjima ugrozava fizicki opstanak muslimanskog stanovnistva,
ukljucujuci tu i Bosnjake.Tako je u Bosni shvacen i primljen I srpski ustanak, koji je podignut

- 58 -

14.2.1804.godine. Osjecaj da su ustankom Bosnjaci kao muslimani u svakom pogledu ugrozeni

bio je razlogom da su odredi bosanske vojske od pocetka ucestvovali u osmanskim vojnom
operacijama protiv ustanika. Prilikom pohoda Sulejman - pase Skopljaka, u kojem su ucestvovali
i Bosnjaci, nanijeto je vise teskih poraza ustanicima. Bosnjaci su medju prvima usli i u Beograd
5.10.1813. godine kada je doslo do vojnog sloma I srpskog ustanka. Inace za 9 godina koliko je
trajao Prvi srpski ustanak, Bosnjaci i opcenito muslimansko stanovnistvo koje je zivjelo u
Beogradskom pasaluku dozivjelo je vrlo tesku sudbinu. Protjerivanje Bosnjaka iz Beograda kao i
iz drugih gradova Srbije bilo je nemilosrdno i po rijecima starog srpskog istoricara Stojana
Novakovica, vrseno je generalno trijebljenje Turaka iz naroda. Politika tjeranja Bosnjaka
nastavit ce se i tokom Drugog srpskog ustanka. Povratak na vlast Milosa i Mihajla Obrenovuca
( 1858. -1867. ) obiljezeni su nastojanjima da se politika iseljavanja Bosnjaka internacionalizira i
na taj nacin ubrza to pitanje. Prilika za to im se posebno ukazala kad je u Beogradu 3.6.1862.
godine doslo do incidenta kod tzv. Cukur cesme, kojom su prilikom Osmanski nizami ubili
jednog srpskog mladica. U Beogradu je doslo do velikih demonstracija, a muslimansko
stanovnistvo se sklonilo u tvrdjavu pod zastitu osmanskog garnizona. Iz tvrdjave je potom
bombardovana Beogradska varos, a napad je prekinut intervencijom konzula velikih sila u
Beogradu. Radi sredjivanja ovog pitanja u Kanlidzi (gradic na obalama Bosfora) je odrzana
medjunarodna konferencija, na kojoj je 22.9.1862. godine odluceno da muslimansko
stanovnistvo mora napustiti Srbiju, gdje ce ostati samo cetiri osmanska garnizona, dok se ostale
tvrdjave imaju srusiti. Krajem 1862. godine pocelo je iseljavanje Bosnjaka iz Uzica i Sokola u
Bosnu, gdje je osmanska vlada podigla za njih dva nova naselja na Savi, Gornju i Donju
Aziziju ( po sultanu Abdul-Azizu ), danas Bos. Samac i Orasje. Procjenjuje se da je Srbiju
pocetkom sezdesetih godina napustilo 8.000 Bosnjaka. Ovo razdoblje se zavrsava
24.4.1867.godine kada je posljednji osmanski komandant Ali Riza-pasa predao kljuceve od
preostale cetiri tvrdjave u Srbiji, koje je sultan povjerio na cuvanje knezu Mihajlu Obrenovicu.
Istovremeno je na Kalemendansku tvdjavu, pored sultanove podignuta i srpska zastava. Knez
Mihajlo je 1868. godine naredio da se popravi jedina preostala beogradska dzamija, Bajrakli
dzamija, za muslimansku zajednicu koja je tada u Beogradu brojala 36 prpadnika, a samo prije
37 godina, na pocetku Drugog srpskog ustanka u Beogradu je zivjelo oko 4.000 muslimana. U
istom periodu, pored protjerivanja, u Cnoj Gori je vrseno i masovno pokrstavanje muslimanskog
stanovnistva, gdje je samo 1852.godine, zvanicno, od strane drzave pokrsteno 800 Bosnjaka.
Prvi i Drugi srpski ustanak, kao sto vidimo obradjen je u poglavlju reformi Osmanskog carstva,
jer su se vremenski poklopili sa ovim peridom, a sada vratimo se opet na pitanje vec uveliko
zapocetih reformi.
Od znacaja za polozaj same Bosne u ovim reformama, vazno je istaci da su npr akcije Selima III
u vezi stvaranja nove vojske, mimoisle Bosnu, jer po njegovoj licnoj naredbi, u Bosni je pitanje
vojske trebalo rijesiti onako kako najbolje odgovara zemlji. Dakle, organizacija vojske u Bosni
ostaje na starim principima. Jedino je uveden novi porez namijenjen za odrzavanje vojske, sto je
izazvalo buru nezadovoljstva u samoj Bosni. Uprava vilajeta, sudstvo, i timarska organizacija
ostali su po starom.
Prva znacajnija akcija uslijedila je za sultana Mahmuda II koji je odlucio da se i u Bosni ukinu
janjicari. ( u drugim podrucjima imperije to je vec ucinjeno ). No, osnovni nesporazumi
Bosnjaka i centralne turske vlasti uslijedili su oko pitanja autonomnog statusa Bosne. Sami
nezadovoljni propadajucim carstvom, korupcijom i nesposobnoscu turske uprave, a posebno

- 59 -

torturom prema janjicarima, kod Bosnjaka se u razlicitim slojevima drustva razvija svijest o
potrebi ocuvanja bosanske samobitnosti i dobijanja bar onakvog statusa kakvog su dobile neke
druge zemlje u carstvu ( Srbija, Grcka, Egipat, Arabija itd.). Tako ce poslije niza dogovora i
sastanaka bosanskih i hercegovackih ajana i kapetana, 1831. godine zapoceti opsti oruzani
ustanak, koji je u osnovi bio uperen protiv centralne turske vlasti, a za autonomiju Bosne.

9. BORBA ZA AUTONOMIJU BOSNE POD VODJSTVOM HUSEINKAPETANA GRADASCEVICA ZVANOG ZMAJ OD BOSNE
Husein Kapetan Gradascevic Kao sto smo vec rekli U 18. i 19. stoljecu javljaju se medju

Bosnjacima pobune i otpori, ali na razlicitoj socijalnoj i

politickoj osnovi i platformi od pretezno seljackih buna pa do
buna u kojima ucestvuju ajani i kapetani, kao feudalni
veleposjednici i glavni nosioci funkcije lokalne vlasti. Uz njih
pristaju i janjicari po gradovima, posebno u Sarajevu. I jedni i
drugi ustaju protiv centralne vlasti, koja im ugrozava socijalni
i politicki polozaj. Janjicari su egzistencijalno ugrozeni jer
drzava nastoji da ukine ovaj vojnicki red, koji se odavno
izmakao kontroli, a u medjuvremenu je izgubio svoju vojnu
svrshishodnost Ajani se bune jer drzava nastoji tradicionalnu
lokalnu upravu, ciji su oni nosioci, zamijeniti savremenom
cinovnickom administracijom. Time bi ajani izgubili svoju
politicku moc. Naime, vec u prvoj polovini 18. stoljeca
ucvrtila se u Bosni ustanova ajanluka, kao novog oblika
vrsenja funkcija lokalne uprave u osmanskoj drzavi. Ova
funkcija je pruzala veliku mogucnost njenim nosiocima za
licno bogacenje putem raznih zloupotrba vlasti. Odatle
pojedinci iz gornjih slojeva Bosnjackog stanovnistva vode
prave male ratove da bi se domogli polozaja ajana. Vremenom ajani, regrutirani uglavnom iz
najuglednijih begovskih porodica, postaju nosioci cjelokupne vlasti na podrucju jednog kadiluka.
U vecini kadiluka gdje su postojale kapetanije funkciju ajana pruzeli su kapetani. Tako je doslo
do spoja ajanske i vojne kapetanske funkcije u jednoj licnosti, odnosno nasljednim putem u
jednoj porodici. Ova cinjenica dovodi do snaznog jacanja ekonomskih i politickih pozicija svih
bosanskih kapetana, kojih je pocetkom 19. stoljeca bilo 39. Tadasnji strani posmatraci u Bosni,
uglavnom konzuli velikih sila, primijetili su da su bosanski ajani, kao neosporni gospodari u
kadilucima, ucinili od Bosanskog pasaluka jednu svoju osobenu konfederaciju.
U cilju dosljednog sprovodjenja reformi, sultan Mahmud II, preko zloglasnog Dzelal-pase,
pocinje obracun sa bosanskim ajanima fizickom likvidacijom najsilnijh medju njima. Uporedo
pocinje i obracun i sa vec odavno neposlusnim janjicarima koji se sve cesce zavrsava i fizickim
likvidacijama pojedinih od njih. U jednom periodu sultan je pokusao privoliti bosanske ajane da
mirnim putem prihvate reforme, nudeci im polozaj muteselima, kao prvih modernoh drzavnih
cinovnika. Tu su ponudu bosanski ajani odlucno odbili, cime je otvoren put direktnim oruzanim
obracunima izmedju bosanskih ajana i centralne vlasti.

- 60 -

Grb bosanskih ustanika

Sa ciljem izbjegavanja oruzanog sukoba, bosanki vezir Ali

Namik-pasa pokusao je ponovo pocetkom 1831. godine privoliti
ajane na poslusnost, odanost sultanu i prihvatanje reformi.
Kapetani i ajani su odbili njegov poziv da dodju u Travnik, nego su
se krajem januara sastali u Tuzli. Tu su se dogovorili da ne prihvate
reforme, i da se odupru, posebno uvodjenju nove vojske i novih
poreza, te ustupanju Podrinjskih nahija Srbiji. Na kraju su
5.2.1831.godine, za svog vodju izabrali Husein-kapetana
Gradascevica iz Gradacca. Navedene zahtjeve bosanskih ajana
Husein-kapetan je u pratnji 4.000 svojih pristalica prenio
bosanskom veziru u Travniku u drugoj polovini marta iste godine.
Kako su njihovi zahtjevi odbijeni dolazi do prvog veceg sukoba
izmedju Bosnjaka i vojske velikog vezira, 18.7.1831.godine kod
Kacanika na Kosovu, gdje je Husein Kapetan izvojevao veliku
pobjedu, poslije cega ga i ostali ajani ( pretezno iz Hercegovine ),
prihvataju za vodju i proglasavaju ga za bosanskog vezira, sto se odigrava u kuli Hadzi Mujage
zlatara, u selu Zabilju kod Viteza. Carski vezir Namik-pasa uspio je pobjeci u Hercegovinu, a
odatle preko Dubrovnika u Carigrad. Nakon toga je u Sarajevu 12.12.1831 godine objavljena
autonomija Bosne.
Politicki program bosanskih ajana nije bio jasan i do kraja formulisan, ali se moze reci da su uz
vec spomenuto odbijanje reformi koje su, po njima suprotne islamskoj tradiciji, posebno
insistirali da se ne dira u njihova posjednicka prava, te da se ubuduce na polozaj bosanskog
vezira postavljaju iskljucivo domaci ljudi. To bi fakticki znacilo da bi Bosna pod politickim
vodjstvom ajana, dobila autonoman polozaj u Osmanskom carstvu, slican onome kakav je Srbija
dobila Hatiserifom iz 1830.godine. U pogledu polozaja ostalih slojeva muslimanskog
stanovnistva i nebosnjaka, program bosanskih ajana nije predvidjao nikakve promjene. Insistiralo
se jedino na prestanku rada na uvodjenju regularnih vojnih trupa ( nizama ) i novih uniformi, te
zastiti prava pripadnika starog janjicarskog korpusa. U tom smislu trazilo se vracanje cjelokupne
oduzete imovine, kako pobijenih, tako i onih jos zivih janjicara. Opcenito se trazila naknada za
sve gubitke pretrpljene od ukidanja starih institucija i nadoknada za sve ratne troskove koje su
Bosnjaci imali u sukobu sa vojskom velikog vezira. Centralna vlast, odnosno Mahmud II nije
prihvatio zahtjeve ajana niti je priznao legitimnost Husein-kapetana kao bosanakog vezira.
Tako dolazi do ponovnog sukoba izmedju sultana i Husein-kapetana, gdje u odlucujecem
momentu dolazi do izdaje hercegovackih ajana na celu sa Ali-agom Rizvanbegovicem i Smailagom Cengicem. Oni prelaze na stranu sultana i vojska velikog vezira uz njihovu pomoc nanosi
presudan poraz Husein-kapetanu na Palama kod Sarajeva, 31.5.1832. godine. Samo cetiri dana
kasnije, 4. juna Husein-kapetan se jos jedanput, pred samim zidinama Sarajeva uzalud okusao u
boju sa vojskom velikog vezira, kojemu su i dalje pomagali Rizvanbegovic i Cengic. Tim
porazom njegov pokret je konacno propao. Za svoje usluge Ali-aga Rizvanbegovic je
nagradjen izdvajanjem Hercegovine u poseban pasaluk, koji je njemu licno povjeren na
upravljanje sa titulom pase. No i pred toga porta je i dalje Hercegovinu smatrala dijelom
bosanskog ejaleta, posebno u vojnom pogledu.

- 61 -

Odmah poslije poraza kod Sarajeva, Husein-kapetan Gradscevic se najprije uputio u rodni
Gradacac, a potom je 16. juna 1832. godine prebjegao u Slavoniju. Ucinio je to na podrucju u
blizini Zupanje. S njim je preslo jos 66 bliskih saradnika,12 zena, i 135 sluga sa 252 konja. U
Slavoniji biva smjesten u Osijek odakle uspostavlja vezu sa austrijskim carem, preko kojeg
pokusava od sultana izdejstvovati pomilovanje i povratak u Bosnu. Austrija mu po
medjunarodnim pravilima, kao bjeguncu, omogucava privremeni boravak u Slavoniji kao
teritoriji svoje carevine, ali se dalje ne zalaze za njegovu licnost jer u tome nije vidjela nikakvog
interesa, a i nije htjela zbog njega zatezati odnose sa portom u Carigradu. Husein-kapetan
Gradascevic je na kraju dobio oprostaj od sultana, ali uz uslov da se ne moze vratiti u Bosnu, kao
da niti moze ostati u bilo kojem evropskom dijelu Osmanskog carstva. Ustvari, decidno je
odredjeno da mora otici u Anadoliju. Zna se da je Gradascevic iz Osijeka otisao za Zemun, a
odatle u Beograd, gdje je cekajuci na odlazak u Anadoliju, ipak izdejstvovao da mu bude
odobren odlazak u Tursku. Primio je sultanov ferman u kojem je pisalo da, zajedno sa zenom i
Mezar Husein kapetana Gradascevica
kcerkom, koja je rodjena jos dok je boravio
Osijeku, dodje u Istambul gdje ce mirno i
bezbrizno zivjeti u sjenci carske milosti.
Husein-kapetan je iz Beograda otpremljen u
decembru 1832.godine, a njegova supruga,
zbog bolesti i malog djeteta, ostala je u
Beogradu i tek u martu ili aprilu 1833. godine
krenula je za svojim muzem u Istambul.
Zbog tesko narusenog zdravlja, a po
nekima i zbog toga sto je otrovan, vec
sljedece godine Husein je umro, a po
istrazivanju Hamdije Kresevljakovica, sahranjen je na mezarju zvanom Ejub u Istanbulu.
Na nisanu njegovog, potpuno zapustenog mezara, stoji da je to bilo 17. augusta 1834.
godine.
Centralna vlast se konacno obracunala sa bosanskim ajanima tek odlucnom akcijom Omer-pase
Latasa 1850. godine, fizickim unistenjem i likvidacijom preostalih ajana, ukljucujuci tu i Alipasu Rizvanbegovica. Latas je posebno surovo postupao sa vec ostarjelim Ali-pasom
Rizvanbegovicem, koga je u svakoj prilici ponizavao i na kraju, kod Banjaluke, ga i ubio. Sama
Rizvabegoviceva izdaja Husein-kapetana i ostalih bosanskih ajana, kao svojih klasnih drugova,
govori o njegovoj potpuno pogresnoj procjeni politickih prilika i tendencija u carstvu. Cudno je
da je Rizvanbegovic, kao iskusan covjek i narodni prvak, mogao povjerovati da ce se u vrijeme
kad je bilo ocito da se ajanluk u cijelom carstvu brutalno ukida, on kao takav jedan, moci odrzati
u Hercegovini, samo zato sto je u datom trenutku ucinio jedan, koliko nelojalan toliko i necastan
cin.
Savremenici biljeze da je Husein-kapetan Gradascevic, kao Zmaj od Bosne, kako se najcesce
sam nazivao i potpisivao, bio covjek pametan i bogat. Franjevacki kronicar fra Jako Baltic
pise da se Veliki Husein, prema krscanima ponasao pravedno. Veliki borac, ratnik i patriota,
Husein-kapetan se ipak slabo snalazio u diplomatiji, mada bi se moglo reci da mu je politika bila
strast i usud. Svom je pokretu nastojao i u velikoj mjeri uspio, dati jedan opste bosanski karakter.
Sa izuzetkom nekoliko hercegovackih ajana, uz njega je ipak pristala sva Bosna, uljucujuci tu i

- 62 -

Sandzak. Posredstvom covjeka od svog licnog povjerenja, fra Ilije Starcevica, odrzavao je veze
sa susjednim austrijskim vlastima, ciju je podrsku nastojao osigurati. Ali Austrija iz svoje
sebicnosti nije htjela znati za Bosnjake. Pored toga, knjaz Milos Obrenovic, u strahu za svoju
tek stecenu autonomiju, drzao se prema Husein-kapetanu veoma dvolicno. Cijelu je situaciju na
kraju najbolje rezimirao Vuk Karadzic u pismu Jerneju Kopitaru, datiranom u Zemunu
18.6.1832. godine U Srbiji sve po starome, a Sultan Bosnjake pokori sam.
10. ISTAKNUTI BOSNJACI U IMPERIJI
Mnogo je Bosnjaka sve tri konfesije koji su postali vodece licnosti u Osmanskoj Imperiji. Osim
vec pomenutih velikasa iz 15 stoljeca: Ahemed-pase Hersekzadea, Ishak-oglu sandzek-bega i
Isa-bega Ishakovica (Hranusica), najveci uspon je postigla loza Sokolovica iz istoimenog sela
kod Rudog.
Sokolovici su pravoslavno krilo Bosnjaka. Putem danka u krvi odvedeni su u Istanbul. Prvi
medju njima je uspio doseci vezirsku cast, kao Drugi vezir Deli Husrev-pasa Divana. Zbog
spletki na dvoru nije uspio postati Veliki vezir, ali to je poslo za rukom njegovom unuku Husrefpasi. Rodjeni brat Deli Husref-pase Divane bio je Lala Kara-Mustafa koji je bio prvo
sandzakbeg Bosne, a onda zamjenik Velikog vezira, a sam nadimak lala znaci da je bio ucitelj
prijestolonasljednika, dakle princa, sina sultanovog. U ovom slucaju bio je ucitelj Selima, sina
Sulejmana I Kanunija, a ozenio je sultanovu sestru Sahi Huban. Njegov sin Kara Osman bio je
sandzakbeg Bosne.
Druga porodica Sokolovica dala je dva brata. Prvi je Mustajbeg sandzakbeg Bosne, kasnije i
pasa Budimskog sandzaka, a drugi je Lala Mehmed-pasa, takodjer bosanski sandzakbeg, a
poslije i Veliki vezir.
Treca linija je dala takodjer dva brata. Stariji je bio Ferhad-bega, zadnji sandzak-beg i prvi
pasa Bosne, graditelj jedne od najljepsih dzamija u Bosni, koja je po njemu i nazvana
Ferhadija. Njegov mladji brat Dervis-pasa, bio je prvo kapudanpasa (admiral mornarice), pa
Veliki vezir. Njihova sestra je mati velikog turskog historicara Ibrahima Peculije.
Cetvrto krilo Sokolovica je dalo najuticajnijeg politicara u Osmanskoj Imperiji. To je
Mehmed-pasa Sokolovic Tavil (Visoki), graditelj prelijepe cuprije preko Drine. Mehmedpasa je imao jos tri brata i sestru. Kao mladic ucestvuje u Mohackoj bici 1526., sudjeluje u prvoj
ospsadi Beca, 1533./35. ratuje u Persiji, a 1541. osvaja Budim. 1543. postaje kapidzibasa
(zapovjednik dvorske straze) sto pokazuje koliko je povjerenje u njega imao sultan. Tada je oca
preveo na islam, uskoro to cini i sa majkom, dva brata i sestrom, koju udaje za sandzakbega
Bosne Sinanbega Bajramagica-Boljanica. 1546. je kapudan-pasa, a 1551. rumelijski beglerbeg
(Rumelija je balkanski dio Osmanske Imperije). Tada osvaja Banat, Temisvar i Erdelj. 1555. je
Treci vezir, a 1557. obnavlja Pecku patrijarsiju i svog brata Makarija stavlja za novog patrijarha
(jos ce tri generacije Sokolovica zaredom dati pecke patrijarhe). 1562. postaje Drugi vezir, a
sljedece godine se zeni po drugi put jer mu je prva zena Esma, kci Sulejmana II Kanunija
(Zakonodavca) umrla. Od prve zene ima tri sina i kcerku. Sin Hasan je pasa Bosne, a kasnije
Veliki vezir. Drugi sin Kurd je namjesnik u Hercegovini, a treci sin Ibrahim je muteselim vakufa
u Beceju. Druga zena mu je kci sultana Selima II - Ismihan.

- 63 -

Od 1565. je Veliki vezir i tada osvaja Siget. Pri tome prikriva smrt Sulejmana II Kanunija da ne
bi doslo do rasula u vojsci. Smiruje janjicarsku pobunu u Istanbulu i dovodi Selima I na vlast.
Cetrnaest godina je neprikosnoveno vodio unutrasnju i vanjsku politiku Imperije umjesto starog
Sulejmana II, nesposobnog Selima II i mladog Murata III. Govorio je arapski, persijski, turski,
latinski i grcki, a bosanski je jezik uveo kao sluzebeni jezik porte, mada su se i ranije njime
sluzili veliki veziri iz Bosne. Ubio ga je dervis (islmski isposnik) hamzevijskog reda 1579, a taj
atentat je bio rezultat intriga protiv njega kao i protiv drugih Sokolovica i njihove prevelike
vlasti.
Husein-kapetan Gradascevic poznat je kao prvi politicki revolucionar za oslobodjenje Bosne
od Imperije. Uspio je da se odupre po Bosnu negativnim sultanovim reformama, ali posto nije
imao adekvatan nacionalni i socijalni program, njegov pokret za autonomiju Bosne nije uspio tim vise sto su ga izdali saveznici - hercegovacki begovi, o cemu je bilo vise rijci u poglavlju
Borba za autonomiju Bosne.
Od ostalih znamenitih Bosnjaka u Imperiji treba istaci porodice: Minetovic, Mihajlovic, Dugalic,
Malkoc, Bihorovic, Bajezidegic, Sikiric, Novoseherljanin, Vuco, Maglajac, Cengic, Atlagic,
Firus, Hrnjica, Dzinic, Rizvanbegovic, Kulenovic i Filipovic. Bosnjaci su dali Osmanskoj
Imperiji dvadeset i cetiri velika vezira, a od 264 pase Bosanskog Pasaluka, njih sedamdeset i
devet pasa (1/3) bili su Bosnjaci.
11. KULTURNA BASTINA I HISTORIJSKI NAPREDAK
U VRIJEME OSMANSKE IMPERIJE
Turska uprava u Bosni nastojala je iz politickih razloga da bude vjerski tolerantna. Po osvajanju
Bosne Mehmed II Fatih izdaje bosanskom franjevackom biskupu fra. Andjelu Zvizdovicu,
Ahdnamu (povelja sa snagom zakona) kojom se garantira sloboda ispovijedanja katolicke vjere
u novonastalom pasaluku. Franjevci, koji se nalaze u Bosni od 1291., vremenom su postali
veoma omiljeni kod bosnjackog katolickog puka kao nosioci pismenosti i simbol slobode.
Franjevci pisu pretezno na glagoljici, ali koriste uz nju latinicu i bosancicu. U medjuvremenu
franjevci Bosne: Ivan Ancic, Stjepan Matijevic, Pavao Posilovic, Stjepan Margitic, Pavao
Bandulovic, Lovro Sitovic, Marjan Lekusic, Nikola Lasvanin i Vice Vicic, osim na latinskom
pisu i na bosanskom jeziku. Prvi gramaticar na Balkanu Bartol Kasic 1640. navodi da svoju
gramtiku pise na bosanskom jeziku. Matija Divkovic pocetkom XVII stoljeca u Bosnu uvodi
latinicu. Islamizirani Bosnjaci i dalje su zadrzali svoj bosanski jezik i svoje pismo - bosancicu.
Postepeno, prvo visi slojevi uvode arapsko pismo, a kasnije se ono prilagodjava potrebama
bosanske fonetike i zovu ga arabica.
Prvi rijecnik bosanskog jezika napisao je Muhamed Hevaija Uskufi 1631., dakle 187
godina prije prvog srpskog rijecnika. Taj prvi rijecnik "Potur Sahidija" pisan je doduse na
arabici. Jedan od cetiri sacuvana primjerka nalazi se u Univerzitetskoj biblioteci u Uppsali, u
Svedskoj. Drugi rijecnik bosanskog jezika nastao je 1748., treci 1762., cetvrti 1798., peti 1828.
( iste godine kada se pojavio rjecnik Vuka Stefanovica Karadzica), sesti 1836., sedmi 1868. autor je Otto Blau, stampa ga u Lajpcigu, osmi je 1884. sastavio Djordje Popovic, a deveti 1912.
Ahmed Kulender.

- 64 -

Jos od doba Kraljevine Bosne svi franjevacki samostani imali su biblioteke u Fojnici, Kresevu,
Kraljevoj Sutjesci, a 1537. osnovana je prva bosnjacka biblioteka u sklopu Gazi Husref-begove
medrese. 1631. otvorena je prva biblioteka u Banjaluci, a 1706. u Travniku. 1537. osnovana je
Gazi Husref-begova medresa, najstarija visokoskolska ustanova na Balkanu. U Bosni se tada
javlja alhamijado knjizevnost (alhamijado - napisano nearapskim jezikom).
Znacajni i brojni bosnjacki pisci na orijentalnim jezicima i alhamijadu su: Mahmud-pasa
Andjelovic Adni, Nerkesi, Nihadi, Hadzi Dervis Mostarac, Ahmed Semsudin Sarajlija, Resid,
Hadzi Jusuf Livnjak, Talib, Hadzi Dervis Zurgic, Abdulkerim, Mevlana Ajas, Saudi, Ali Dedo,
Dervispasa Bajezidegic, Hasan Kaimija, Ejubi Mustafa Mostarac, Hasan Kjafi Pruscak, Sejh
Jujo, Alamek, Mahmudi Bedrudin, Mehmed El Bosnevi, Fevzi Mostarac, Ridvan Hrvat, Saban
Nevesinjac, Medzazi, Lamekani, Abdudlah Gaibija Livnjak, Mehmed Mejli, Resid, Alaudin
Sabit Uzicanin, Fevzija Blagajac, Vehbi Bosnevi, Habiba Stocevic - prva poznata bosnjacka
pjesnikinja, Ibrahim Kazaz Bosnjak, Seid Abdulvehab Ilhamija, Umihana Cuvidina, Mustafa
Firaki, Fejzo Softa, Mula Mustafa Baseskija (Ljetopisi u 28 kniga), Abdurahman Siri, Fadilpasa
Serifovic, Muvekit (prvi Bosnjak koji je napisao historiju Bosne), Arif Hikmet Rizvanbegovic,
Habiba Socevic, Mehmed Enver Kadic itd.
Preko dvjesto pisaca dala je Bosna u turskom periodu, a oni su pisali na bosanskom, arapskom,
turskom i persijskom jeziku. Od tog doba u bosanski jezik ulazi niz orijentalizama koji nisu
svojstveni kao knjizevni izraz ni u hrvatskom ni u srpskom jeziku. Po gubitku budimskog
sandzaka Bosnjaci se vracaju u Bosnu i donose izvjestan fond madjarske leksike, a ratovanjem
na zapadu usvajaju i germanizme.
U Bosnu su Turci donijeli poseban pozorisni lik po kojem se i zove cijelo pozoriste - Karadjoz
(turski: crnooki). On je glavni lik teatra sjena. To je pozoriste kombinacija lutkarskog glumista i
sjena i bilo je veoma omiljeno sirom Bosne - posto su njegovu osnovu cinili socijalni humor i
satira.
Usljed cestih ratova i pomora zbog epidemija znatno se mijenja demografska slika Bosne. Neki
krajevi Pasaluka bukvalno ostaju pusti. Zbog toga turska uprava iz Srbije dovodi srpski
narod i naseljava ga na podrucju Like, Krbave, Bosanske Krajine i Kninske krajine.
Najvecim dijelom to su martolozi, placeni cuvari Imperije, cuvari kraja drzave - krajisnici
i vlasi - stocari.
Sultan Abdul Medzid I pokusao je Imperiju izvuci iz socijalne i politicke zaostalosti. 1839.
donosi Hatiserif do Dzulhane (hatiserif - sultanov ukaz) kojim potvrdjuje svim svojim
podanicima, bez obzira na vjeru i narodnost, pravo na zivot, vlasnistvo i cast, a feudalne vojne
formacije (ranije spomenute kapetanije) zamjenjuje redovno regrutiranom vojskom.
Hatihamajunom (poveljom) iz 1856. isti sultan nastoji jos vise da modernizira tursko drustvo.
Priznaje se vjerska, gradjanska i politicka ravnopravnost svih ljudi Imperije. Taj period bosanske
historije zove se tanzimat (reforma). Ishod svega toga je, da 1856. Bosna biva preuredjena u
vilajet (pokrajinu) sa valijom (guvernerom) na celu. Zidovi (sefardsko krilo - spanski Zidovi)
dosli su u Bosnu 1557. i nastanili su se u gradovima. Bavili su se svojim karakteristicnim
profesijama, a narocito zlatarstvom, urarstvom, staklarstvom i farmaceutikom. Najveci njihov

- 65 -

kulturni spomenik tog vremena je Sarajevska Hagada (legenda), zbornik hebrejskih prica i
molitvi, a nastala je u 15 stoljecu. Bosna je jedina zemlja u kojoj nisu Zidovi zivjeli po
getima.
U Bosni je osim hidzretskog racunanja vremena 1582. godine uveden i gregorijanski kalendar,
umjesto starog julijanskog kalendara. Kad je vec rijec o kalendarima, iskoristit cu priliku da na
ovom mjestu, nesto vise kazem o Islamskom kalendaru i hidzretskoj godini, kao i o razlici
izmedju julijanskog i gregorijanskog kalendara.

Islamski kalendar: Bosnjaci su sate i dane, mjesece i godine, racunali prema islamskom
mjerenju vremena i islamskom kalendaru. Dan je bio podijeljen na dva dijela od po 12 sati. Sati
su se brojali od zalaska sunca, tako da je jedan sat bio sat poslije zalaska sunca, a u zoru je bilo
12 sati.Tada su se poceli racunati dnevni sati, tako da je u trenutku zalaska sunca ponovo bilo 12
sati.Takvo racunanje vremaena u narodu se poslije austro-ugarske okupacije nazivalo alaturka. No bez obzira na sate ljudi su svoje obaveze rasporedjivali i pilagodjavali prema
vremenu pet obaveznih dnevnih molitvi (vakat-namaza). Kako su licni ili osobni satovi bili skupi
i rijetkost, to su u bosanskim gradovima podizane sahat kule da bi se ljudi mogli ravnati prema
dnevnim obavezama. Takve sahat kule, kao spomenici materijalne kulture, se i dan danas nalaze
u mnogim bosansko-hercegovackim gradovima.
Inace, muslimanska ili hdzretska godina ima 354 dana. Sastoji se od sest lunarnih mjeseci od
po 30 dana i set mjeseci do 29 dana, sto znaci da je za 11 dana kraca od solarne godine. Tako se
utvrdjeni dogadjaji u muslimanskom kalendaru svake godine pomjeraju za 11 dana unazad. Nova
hidzretska godina pocinje prvog dana mjeseca Muharrema i nije pracena nekim posebnim
ceremonijalima. U novije se vrijeme eventualno u nekim dzamijama odrzavala akademija sa
predavanjem o znacenju i znacaju Hidzre. Studenti Vise islamske serijatsko-teoloske skole u
Sarajevu su, primjera radi, svojevremeno redovno odrzavali takve akademije uoci muslimanske
Nove godine. Za pocetak racunjanja muslimanske ere uzeto je preseljenje (hidzra) Muhameda
a.s. i njegovih prvih sljedbenika iz Meke u Medinu, u petak 1. Muharrema, odnosno 16.7. 622.
godine. Sedamdeset godina kasnije, treci halifa Omer je uveo racunjanje vremena po Hidzri.
Vracamo se sada kulturnim prilikama u Bosni za vrijeme Osmanskog carstva. Naime, tek u 19.
stoljecu dolazi do liberalizacije odnosa u kulturi, prosvjeti i vjerskim pitanjima. Najvazniji
srpski tribun Bosne je Vaso Pelagic cije prosvjetiteljstvo izmedju ostalog ima za cilj i
oslobodjenje pravoslavaca Bosne od turske vlasti i njihovo promoviranje u srpsku naciju.
Ivan Frano Jukic Banjalucanin stampa prve novine u Bosni "Bosanski prijatelj" 1850. na latinici,
a za njim slijedi "Bosanski vijesnik" 1866. 1851. godine Jukic stampa prvu historiju Bosne
"Zemljopis i poviesnica Bosne". Od tada se pocinje sistematski razvijati ideja bosnjastva
cija je teza da su Bosnjaci trojedan narod u Bosni koji pripadaju islamskoj, katolickoj i
pravoslavnoj konfesiji. Uspostavljanjem vilajeta u Bosni, vilajetska Vlada pocinje stampati
"Bosnu", list na tri pisma: arabicom, turskom i cirilicom. Uporedo u Sarajevu izlazi "Dzulseni
Saraj" ("Sarajevski cvjetnik"), a u Mostaru "Neretva". Bosna 1867. dobiva "vilajetski Ustav". Ali
takva liberalizacija nije donijela nikakve socijalne napretke, sto dovodi 1875. do ustanka koji je
iscenirao Zapad, a kulminirat ce tri godine kasnije okupacijom BiH od strane Austrougarske
Imperije.

- 66 -

V. BiH U AUSTROUGARSKOJ IMPERIJI

1. OKUPACIJA BOSNE
Berlinski Kongres 1878. godine
Kao sto smo vec rekli 1875. godine
pocinje ustanak pobunom srpskih
seljaka u Hercegovini, koji potom
zahvata cijelu Krajinu i dijelove Istocne
Bosne, da bi se potom prosirio sve do
Sandzaka. U ovom ustanku vrlo malo je
bilo Bosnjaka islamske vjeroispovijesti.
Neposredni povod za ovaj ustanak bio je
razrez i ubiranje desetine za narednu
godinu, sto znaci da su razlozi tog
ustanka bili socijalne prirode, ali je on
ideoloski motiviran i borbom za ocuvanjem vjere, u cemu su prednjacili pravoslavni svestenici.
Kasnijim ulaskom Srbije i Crne Gore u rat protiv Turske, ti socijalni motivi ustupaju
mjesto eminentno politickim zahtjevima iz kojih se profiliraju ideje srpskog nacionalnog
ujedinjenja, tako da se moze zkljuciti da je ovaj ustanak ustvari bio smisljeno isceniran i sa
Zapada i sa Istoka.
Jos od Napoleonovih ratova ( 1813.-1814. ), kada Austrija dolazi u posjed citave Jadranske
obale ( od Istre do Boke Kotorske ) Monarhija se diplomatski i vojno sprema za osvajanje Bosne.
S druge strane Rusija preko Bugarske, Srbije i Crne Gore, kao toboznja pravoslavna majka i
zastitnica nastoji da suzbije austro-ugarske tendencije da ovlada Balkanom.Medjutim, Djula
Andrasi, kao ministar inostranih poslova Monarhije, vuce diplomatske poteze tako sto Bosnu sve
vise predstavlja kao opasno i nesigurno podrucje gdje je neophodno potrebno uvodjenje
modernih ekonomskih i politickih reformi. On upravo propagira da su Otomanske vlasti
nesposobne izvrsiti neophodne reforme i da to moze uciniti samo jedna jaka i nepristrana sila,
odnosno sama Austro-Ugarska.
Poslije nekoliko pokusaja konacno mu polazi za rukom da se sazove kongres velikih sila 13. juna
1878. godine u Berlinu. Na tom kongresu formiran je prijedlog da se Austro-Ugarskoj povjeri
mandat da upravlja Bosnom, sto su sve sile prihvatile osim Turske, ciji predstavnici isticu da
bosanski Muslimani odlucno traze da ostanu pod Turskom i da je Porta pripremila nuzne
reforme. Na osnovu kasnije, nesto kompromisnije izjave turskih diplomata, Bizmark objavljuje
da je Austro-Ugarska dobila mandat da upravlja Bosnom. Na sam dan potpisivanja ugovora 13.
jula 1878. godine, turski delegati su poslije upornog insistiranja uspjeli da izdejstvuju pismenu
izjavu, iz koje se vidi da suverena prava Njegovog Carskog velicanstva, na pokrajine Bosne i
Hercegovine, nece pretrpjeti nikakve promjene aktom okupacije i da ce se okupacija smatrati
kao privremena, a da ce dvije vlade ustanoviti pojedinosti oko okupacije odmah po zakljucivanju
Kongresa. Predstavnicima Srbije, kao ni vodjama bosansko-hercegovackih ustanika nije ni
dozvoljeno da uzmu rijec na Kongresu. Veliko-nacionalni planovi o pripojenju Bosne, Srbiji, su
se istopili pred oktroiranim odlukama velikih sila. Muslimansko stanovnistvo u Bosni,
uznemireno i sa strahom je pratilo sta se desava na Berlinskom kongresu.

- 67 -

Ustvari, u Bosni se vec u proljece 1878. naslucivalo da bi moglo doci do austrougarske

okupacije. Zato je vec 5.6.1878. u Sarajevu formiran Narodni odbor za otpor okupaciji. Narodni
odbor je iznudio ostavku Velipase, vojnog komandanta Bosne, cime je Turskoj i Evropi otvoreno
stavljeno do znanja da ce, protivno naredjenju iz Istanbula, Bosnjaci pruziti oruzani otpor KuK
vojsci. 27.7. Narodni odbor je protjerao zadnjeg bosanskog valiju Mahzar-pasu i sve ostale
visoke cinovnike turske administracije i istog dana formira svoju Narodnu vladu u kojoj su vojni
poslovi povjereni Smail-begu Selmanovicu i Muhamedu Jamakosmanovicu, policija Abidagi
Gacaninu i Ahmedu Naki, a uprava telegrafa Serifu Zildzicu.
Dan kasnije, 28.7.1878. austrorugarska vojska ulazi u Bosnu i okupira je cijelu, kao i
Novopazarski sandzak, a sve to na osnovu odluke Berlinskog kongresa na kojem niko nije
zastupao interese bosanskog stanovnistva. Veoma je vazno napomenuti da, ni tada, jos nigdje ni
u administraciji ni u svakodnevnom obicnom zivotu, to sveukupno stanovnistvo, taj narod u
Bosni, ne nosi nacionalno ime, nego samo vjersko ime, dakle nacija jos kao politicki osvjescena
populacija ne postoji, postoje samo: muslimani, katolici i pravoslavci. Sta vise, nacionalno
ime Bosnjak bijase zbog vjerskog ustrojsva Turske Imperije sasvim potisnuto tako da je narod
Bosne postao nacionalno "bezimen". Malobrojni su bili oni koje je katolicka i pravoslavna
crkva uspjela da u Bosni nacionalno "osvijesti" katolike u Hrvate a pravoslavne u Srbe. Bosnjake
nije imao ko da "osvijesti" u tom smislu jer su bosnjacki intelektualci i sami bili politicki
neprosvijeceni.
Bosnjaci (uglavnom muslimani i jedan dio pravoslavaca) su sve do 20.10.1878. godine, sirom
Bosne pruzali veoma ogorcen otpor novom okupatoru u preko sezdeset bitaka. Najsnazniji otpor
je bio u Bosanskoj Krajini, ali za njim nisu mnogo zaostajale bune i u Hercegovini. AustroUgarska je u ovim bitkama izgubila oko 6.000 vojnika. Od armije koja je u pocetku brojala 8.200
vojnika dosla je do cifre 200.000 tada najbolje opremljene vojske. Dakle,Kulturna misija i
emincipatoprska zadaca Austro-Ugarske obezbjedjuje se sa 200.000 vojnika, sto je do tada
najveca vojna sila koja je na Bosnu u cijeloj njenoj dotadasnjoj historiji ikada upucena. Po
austrijskim izvorima odbranu BiH cinilo je 90.000 boraca. (Od sada cu koristiti dva toponima:
(Bosna) i (Hercegovina), jer je Austrougarska, od ovog perioda, uvela pojam Bosna i
Hercegovina.
Kao prvi organ austro-ugarske vlasti u BiH je formiran prijeki sud, kojeg je komandat
okupacione vojske Filipovic uspostavio u Doboju jos 4.8.1878. godine. Time je BiH ponovo
izgubila sansu da bude samostalna i poslije 415 godina Otomanske vlasti, dobila je novog
evropskog gospodara. Austrija, samo formalno zbog diplomatskih razloga priznaje sultanovo
suverenstvo u BiH, a istovremeno trazi da kontrolira Limsku dolinu i Novopazarski sandzak u
cemu i uspijeva ( djelimicnu kontrolu i dalje zadrzava Turska ). Okupacijom od strane Austrougarske, drzavno-pravni polozaj BiH je nedefinisan, a mnogi teoreticari su smatrali da
predstavlja i pravnu anomaliju. Sultan ostaje kao legitimni suveren BiH, a stvarna vlast i
uprava su u rukama Austro-Ugarske.
Odmah poslije izvrsene okupacije Austrija na sve nacine pokusava da ubijedi Bosnjake islamske
vjeroispovijesti da im se garantuje sloboda vjeroispovijesti, da se jamci pravo odrzavanja veza
sa svojim duhovnim poglavarom u Carigradu, da u javnim molitvama pominju sultana i da na

- 68 -

dzamijama isticu Osmansku zastavu. U samom startu, Austro-Ugarska zeli stvoriti privid da
radikalno mijenja zateceni sistem. Svoju aktivnost primarno usmjerava na finansijske, carinske i
poreske poslove. Da bi pospjesila ulazak kapitala u BiH austrugarska politika forsira izgradnju
saobracajnica i daje garancije za ulaganja u industriju. Za vrijeme okupacije sva mjesta su
povezana makadamskim cestama. Izgradjeno je oko 150.000 km zeljeznicke pruge uskog
kolosijeka. Zatecena turska pruga normalnog kolosijeka Banja Luka-Dobrljin (104 km)
popravljena je i spojena sa prugama Monarhije. Odmah u pocetku poduzimana su geoloska
istrazivanja i sredjivanje geoloske karte, sanira se teren za eksploataciju rudnog blaga, posebno
uglja, zeljeza i nekih minerala. U Tuzli se formira prva moderna solana na Balkanu, otvara se
rudnik i zeljezara u Varesu, pocinje gradnja zeljezare u Zenici itd. U preradjivackoj industriji
uzgoj i prerada duhana zauzimaju prvo mjesto, sto je od narocitog znacaja za Hercegovinu.
Dolazi do pravog prevrata gradjevinarstva, te izgradnja prvih kapaciteta u hemijskoj industriji
( sodara u Lukavcu, pogoni u Teslicu ). Razvija se i prehrambrena, tekstilna i graficka industrija.
Bez obzira na kolonijalni odnos prema BiH, mora se priznati da je Austro-Ugarska za cetiri
decenije ostavila mnoga dobra koja su i danas u funkciji i od kojih su neka imala i evropsku
reputaciju.
Veliko-srpska historiografija i propaganda je decenijama, sve do danasnjih udzbenika za
historiju, vrlo jednostavno, Austro-Ugarsku predstavljala samo kao mrsku Monarhiju i
eksploatatora. Ako se razlozi za takvu srpsku politiku mogu pronaci u agresiji Austro-Ugarske na
Srbiju 1914. godine i u strasnim zrtvama koje je Srbija u tom ratu podnijela, to ne znaci da sve
sto je Austro-ugarska uradila u BiH, bio promasaj, prevara, otimacina i eksploatacija. Materijalne
cinjenice naprosto govore suprotno.
Privredne i socijalno-politicke promjene koje dolaze sa okupacijom mijenjaju demografsku kartu
BiH. Naime, s dolaskom Austro-Ugarske, koja je oznacena kao katolicka, anti Slavenska
,kaurska i sl, Bosnjaci islamske vjeroispovijesti se nalaze u velikom, prije svega, u
emocionalno-psiholoskom procjepu: Izmedju neminovnoscu da gotovo preko noci odbace Istok i
istocno i nemogucnosti da prihvate Zapad i zapadno. Radikalni kulturni preokret ove Bosnjake
dovodi u poziciju ekonomske ugrozenosti, kulturne i emocionalno-psiholoske nestabilnosti,
nesnalazenja pa i do svojevrsnog fatalizma. Rezultat toga je da se znatan broj iseljava u one nase
krajeve koji su jos pod turskom vlascu ili pak u Azijsku Tursku. Gradsko stanovnistvo se
postepeno povecava, jer s novom vlascu dolazi vojska, cinovnistvo poduzetnistvo, industrijski
radnici, intelektualci i sl. Iz drugih dijelova monarhije doselilo se oko 200.000 hiljada ljudi, a
iselilo se oko 150.000 domaceg stanovnistva i to najvise Bosnjaka islamske vjeroispovijesti sto
dovodi do njihovog znatnog pada u udjelu sveukupne populacije ( od 38,73% u 1879. na 32,25%
u 1910. god.).
Upravo u vrijeme kad se kod drugih juznoslavenskih naroda javljaju nesto izrazeniji oblici
nacionalnog osvjescivanja i isticu zahtjevi za nacionalnim okupljanjem i oslobadjanjem, kao da
kod Bosnjaka islamske vjeroispovijesti otpocinje proces etnickog ucahurenja, zatvaranja u sebe,
u svoju patrijarhalnu kulturu i sl. Doduse Austrija sa posebnom taktikom pristupa vjerskim
osjecanjima ovog dijela Bosnjackog naroda, bitnije ne dira ni u agrarne odnose. Vjerske
ustanove i dalje ostaju najznacajniji faktor u njhovom prosvjecivanju, a takav nacin prosvjetnog
rada nije mogao zadovoljiti ni po materiji ni po metodama zahtjeve savremenog zivota. U vezi sa
ovim javlja se potreba za svjetovnim i strucnim obrazovanjem sto ovi Bosnjaci tesko prihvataju

- 69 -

jer svjetovno obrazovanje smatraju kao sredstvo koje rusi temelje morala i tradicije. Ovakvo
shvatanje dovesce do dalekoseznih posljedica na ukupne tokove klasno-nacionalne emancipacije
Bosnjacko-islamskog naroda.
Krajem 1881. godine Austro-Ugarska donosi zakon kojim se BiH stanovnistvo obuhvata
uslovnom vojnom obavezom, sto je bila krupna promjena, obzirom da katolicko i pravoslavno
stanovnistvo za vrijeme cijele Otomanske vladavine nije imalo tu obavezu. Kao reakcija na taj
zakon dolazi do pobune pravoslavnog i muslimanskog stanovnistva koja poslije dva mjeseca
biva ugusena a kao posljedica dolazi to, da se uprava u Bosni povjerava veoma energicnom
BENJAMINU KALAJU, koji odmah donosi mjere za jacanje vojske, zandarmerije i
cinovnickog aparata. Pojacava sredstva kontrole i tzv preventivne cenzure. Da bi smirio politicke
prilike on pokusava pridobiti vodece slojeve naroda i vjerske dostojanstvenike. Sve mjere
preduzima da uspostavi kontrolu i jurisdikciju nad vjerskim zajednicama u BiH. Vjestim
manevrom uspijeva uspostaviti kontrolu nad pravoslavnom crkvenom hijerarhijom, tako sto
Monarhija, marta 1880. godine, zakljucuje konvenciju s Carigradskom patrijarsijom, po kojoj
austrijskom caru pripada, uz placanje godisnje naknade, pravo da sam imenuje mitropolita i
episkopa i da ih predlaze patrijarsiji radi ispunjenja kanonskih formalnosti.
Isto tako monarhija nastoji da za svoju politiku pridobije katolicki kler. Ona nije bila odusevljena
bosanskim franjevcima koji su imali veliki ugled u narodu. Poslije duzih pritisaka, Austrougarska je ( 8. 4.1881. godine ) uspjela da u Vatikanu potpise Konkordat o uvodjenju svjetovne
katolicke hijerarhije u BiH. Ovim ugovorom uspio je austrijski car da imenuje nadbiskupa i
biskupe u BiH. Da bi islamsku hijerarhiju jos vise odvojila od Istanbula, od "majke Turske" koja
se prema BiH ponijela kao maceha, austrougarske vlasti uspostavljaju instituciju ulema medzlisa
(vrhovna islamska vjerska uprava u jednoj zemlji) sa reis-ul-ulemom (vrhovni vjerski islamski
poglavar u jednoj drzavi) na celu. Sarajevski muftija Omerovic je postavljen za prvog reis-ululemu, cija nadleznost pored BiH, se protezala i na Sandzak.
Po dolasku na celo bosanske drzave Kalaj je nastojao da vodi politiku ravnoteze izmedju tri
konfesije, a ujedno stvara i prostor za svoju novu nacionalnu politiku, koja polazeci od vjerske
tolerancije i postivanja pariteta, imala za cilj da u domacem stanovnistvu razvije i ucvrsti
osjecaje zemaljske, bosanske posebnosti, odnosno narodnosti. Kalaj je isticao bosanstvo
nasuprot razlicitima nacionalnim idejama, ali je srpska i hrvatska propaganda to tumacila kao
izmisljotinu i fikciju. On se branio time sto je isticao da nije on izmislio ime Bosna i Bosanci pa
prema tome ni bosanstvo kao ni bosanski jezik. Naime, sto se jezika tice, situacija je bila takva
da je od pocetka okupacije BiH, u sluzbenoj upotrebi bio hrvatski jezik, a koji vec u
septembru 1879. godine, odlukom zajednickog ministarstva biva zabranjen. Od tada se
uvodi naziv zemaljski jezik koji se za vrijema Kalajeve uprave zamjenjuje nazivom bosanski
jezik. Kalaj nadalje istice da on nije izmislio ni antagonizme izmedju konfesija, odnosno naroda
koji cine bosansko stanovnistvo, ali i pored tih antagonizama stanovnici Bosne zovu sebe
Bosancima ili Bosnjacima. On je, otkako se nalazi na celu uprave u BiH, zapazio da se ova
zemlja uvijek osjecala kao nesto posebno i zato je zadatak njegove uprave da kod Bosanaca budi
i razvija osjecaje drzavnosti, i to velike drzavnosti.
U svakom slucaju pitanje Bosnjastva je vrlo kompleksno, i do danas vrlo malo
istrazivano.Gledano iz ugla aktuelnih dogadjanja u BiH, mnogi Kalajevi stavovi izgledaju

- 70 -

lucidni, ali ne mogu se tek tako diskvalifikovati i predstaviti samo kao austrijsko nastojanje da se
eliminisu srpski i hrvatski nacionalni pokreti. Ono je u krajnjem slucaju vezano i za polozaj
Muslimana i silne kontroverze oko njihovog nacionalnog imena.
2. BORBA ZA VJERSKU
I KULTURNO - PROSVJETNU AUTONOMIJU
U BiH otpocinje prava utakmica u borbi za vjersku i kulturno-prosvjetnu autonomiju, koja je kod
Srba i Bosnjaka-muslimana s pocetka bila potaknuta i kao odgovor na povlasteni polozaj Hrvata,
kao katolickog stanovnistva.
Borba Bosnjaka-muslimana se narocito ogledala u borbi za vakufsko-mearifsku autonomiju.
Naime, Vakufi su u tradiciji islamskih vjernika veoma vazna institucija i u najkracem bi se
moglo reci da su oni zaduzbina poboznih i plemenitih muslimana koji su u cilju da se Bogu
priblize i da u potomstvu sacuvaju lijep spomen zavjestavali svoje imanje u vjerske, prosvjetne i
humanitarne svrhe. Jedan od najveci vakufa u historiji Osmanskog carstva bio je Husrev-begov
vakuf, od cijih sredstava su napravljene mnoge impozantne gradjevine, biblioteke medrese,
hamami i sl, a funkcionisao je sve do Drugog svjetskog rata. Koliko su vakufi bili prisutni u
Bosni vidi se i po tome sto se mnogi gradovi nazivaju tim imenom: Donji i Gornji Vakuf,
Skender Vakuf, Kulen Vakuf, Varcer Vakuf ( danasnji Mrkonjic Grad ). Sama institucija vakufa
datira iz pocetnih dana islama. Smatra se da je Omer, drugi halifa po redu, prvi zavjestao jedan
dio svog imanja. Muhamed je odobrio i prihvatio taj cin rijecima: Uzapti svoje imanje i stavi ga
van prometa tako da ga niko ne moze ni prodati ni naslijediti i odredi da se prihodi toga
imanja trose na pobozne i humane ciljeve. Lijepo je to i bogu ugodno djelo. U serijatskim
propisima decidno je odredjeno ko moze uvakufiti i kakvu imovinu, kako mora biti sacinjena
vakufnama ( svojevrsno zaduzbinsko pismo ) i sta ono mora sadrzavati. Jasno su bila
odredjena i prava Mutevelije ( upravitelja vakufa ), te nadleznosti kadije kao nadzorne vlasti.
Jedna grupa uglednih Sarajlija u dogovoru sa prvacima iz nekih drugih gradova, 1886. godine
obraca se caru sa zahtjevom da se Bosnjacima-muslimanima dozvoli da mogu svojim vakufima
upravljati po nacelima samouprave, bar u onoj mjeri u kojoj je to dozvoljeno i drugim
vjeroispovijestima. Ova borba za vakufsku autonomiju je vazna iz razloga sto je to pocetak
procesa modernog politickog organizovanja Bosnjaka-muslimana. On ce poslije pocetnih
zahtjeva za autonomijom vjerskog zivota, pocetkom 20 vijeka prerasti u eminentno politicki
zahtjev za autonomijom Bosne i Hercegovine.U to vrijeme dolazi i do tjesnje politicke saradnje
izmedju Srba i Bosnjaka-muslimana, jer i jedni i drugi vode borbu za vjersko-prosvjetnu
autonomiju, a politicki se ujedinjuju i zbog bojazni veliko-hrvatskih tendencija koje su se inace
ocitovale jos u startu bosanske okupacije od strane Austrije. Medjutim i u ovoj politickoj srpskomuslimanskoj saradnji bilo je nesporazuma koji su se uglavnom odnosili po agrarnim pitanjima.
Od pocetka 1907. godine okupaciona uprava monarhije izrazava spremnost za udovoljavanje
muslimanima u pogledu njihove daljne vjersko prosvjetne autonomije iako u stvarnosti sa tim
pitanjima oteze sve do cina same aneksije. Car je tek 1909. godine sankcionirao Statut za
autonomnu upravu muslimanskih vjerskih i vakufsko mearifskih poslova.
Ova dobivena autonomija vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova je bitna jer se ubrzo pokrecu
zahtjevi i za drugim autonomnim pravima.U takvoj situaciji jedan dio Bosnjaka sve se vise

- 71 -

okrece ka zahtjevima za autonomijom BiH, a jedan dio posebno iz reda begovata, spreman je da
prihvati i Monarhiju, posebno ako ona zastiti njihove interese u agraru.
Srbi traze oslobadjane od Austrije i samo u tom cilju ( kao dio politicke strategije ) prihvataju i
suverenstvo sultana nad Bosnom, smatrajuci da ce tako lakse ostvariti svoj cilj - ujedinjenje sa
Srbijom.
Ni jedna od ovih koncepcija nije odgovarala Hrvatima i njihovim nacionalnim teznjama, gdje je
ideal bila Velika Hrvatska, tako da pocev od 1890. godine zaostravaju se srpsko-hrvatski
sukobi upravo na pitanju svojatanja Bosne.
Poslije abdikacije Milana Obrenovica ( 1889. ) na vlast u Srbiji dolaze radikali koji sve manje
postuju tajno preuzete obaveze prema Austro-Ugarskoj ( da nece voditi neprijateljsku
propagandu prema Austro-Ugarskoj upravi i BiH ) i postepeno preko teza o jezickoj
narodnosti reaktiviraju stare Garasaninove i slicne programe koji vide sve Srbe okupljene u
jednoj drzavi. Srpska propaganda se sve vise siri narocito preko nacionalistickih drustava, uz
aktivnu ulogu pravoslavne crkve i svestenika koji su najveci agitatori.
Istodobno su katolicki Hrvati u BiH koji su se odgajali na liberalnim franjevackim tradicijama
ilirizma i Strosmajerova jugoslavenstva, sve vise pristajati uz Starcevicevo integralno hrvatstvo.
S obzirom na konstalaciju odnosa, sastav stanovnistva u BiH, njen status unutar Monarhije,
medjunarodne obaveze i sl, ocito je da ni srpski ni hrvatski nacionalisticki pokreti nisu mogli
racunati na uspjeh bez pridobijanja muslimana. Dakle, bitka za Bosnu, bila je bitka za muslimane
i tako ce to trajati do dana danasnjeg. To dobro uocava uvazeni prof. dr. Ivo Banac, a sto se
vidi u njegovoj izjavi kada kaze: Otuda su proistekli zahtjevi zanacionalizacijom
muslimana, tj. za njihovo svrstavanje bilo u hrvatsku bilo u srpsku nacionalnost. Otuda su
s obje strane, srpske i hrvatske, proistekle tvrdnje, znanstvene, i historicarske, o srpskom i
hrvatskom statusu muslimana. Rezultat tih sporenja bilo je Bosnjastvo, kao prvo
obrambeno sredstvo ponosnih muslimanskih spahija protiv nacionalnih pokreta
nekadasnjih njihovih podloznika.
3. ANEKSIJA B i H
Austro-Ugarska je pocev od okupacije BiH 1878. godine, strateski planirala trajno zaposjedanje
BiH. Za taj korak kljucno je bilo drzanje Rusije, te unutrasnje stanje u samoj Osmanskoj
imperiji. Na sjednici austrougarske Zajednicke vlade 11.12.1907. godine fakticki je odobren
projekat aneksije bez obzira na sve konsekvence.
Vec u septembru iduce godine, predstavnici Bosnjackog i Srpskog naroda upucuju predstavku
bosanskom ministru Burjanu ( koji je na ovu funkciju dosao poslije Kalajeve smrti ), u kojoj se
trazi sto skorije donosenje Ustava za pripadnike BiH, i to bez rjesavanja drzavno-pravnog
polozaja BiH. U ovoj predstavci se istice da je potrebno donijeti suvremeni Ustav koji ce se
bazirati na zajednickom interesu, slobodi i ravnopravnposti bez obzira na vjeru i naciju, zahtjevi
za slobodnim demokratskim izborima kao osnovu pravne drzave, uspostavljanje parlamenta sa
zakonodavnom i izvrsnom vlascu i td.

- 72 -

U to vrijeme odnosno jula 1908. godine u Turskoj se izvodi Mlado-Turska revolucija i donosi
se Ustav s parlamentarnom vladom, sto ce Kajzer kasnije, povodom proklamacije aneksije istaci
kao glavni povod pripajanja Bosne, kao toboze BiH se prije toga nije mogao dati ustav, jer to je
trebao da ucini sultan kao pravi suveren. Kakvo li licemjerstvo i cinizam monarhijske politike,
jer do tada se upravo sultanovo suverenstvo nad BiH na sve nacine minimiziralo i fakticki
osporavalo.
Ustvari, u pozadini svega toga je interes beckog kapitala za eksploatacijom Balkana, otvaranjem
novog trzista i sveukupni germanski prodor na istok kroz projekt realizacije Bagdadske
zeljeznice koja bi povezala Evropu sa Bliskim istokom, a zapravo zbog nafte koja se tek pocela
koristiti u Evropi, sto govori da su austrijanski politicari bili veoma dalekovidni.
Pravi razlozi da se pristupi aneksiji jeste ocjena povoljnosti medjunarodnih okolnosti kao sto su:
Otomansko carstvo je duboko potreseno mlado turskom revolucijom, a zaokupirani su i bunama i
otimanjem drugih sila o raspadajuce carstvo. Rusija je oslabljena revolucijom iz 1905. godine i
sa teskim ranama zbog poraza sa Japanom. Ojacala Njemacka, kao nova velika evropska sila
daje zdusnu podrsku Austro-Ugarskoj, narocito u balkanskoj politici. Nedovoljno odlucna
Engleska i Francuska, koje su se i same zaplele u svojim mocnim kolonijalnim carstvima. Srbija
i Crna gora, kao zemlje na Balkanu, nisu zabrinjavale Austriju, a pogotovo mala Crna Gora koja
osim simbolike ruske predstraze na Balkanu i nije mogla igrati ozbiljnu ulogu. Za aneksiju je
pridobijena i Bugarska, koja ce dva dana prije aneksije proglasiti svoju samostalnost. No,
Monarhija diplomatsko pokrice aneksije trazi u drugim razlozima, sto se najbolje vidi iz pisma
Franje Josifa ruskom caru: Radi se o polozaju BiH. Ove dvije provincije dostigle su u
posljednje vrijeme, blagodareci nesumnjivom staranju moje vlade, visoki stepen duhovnog i
ekonomskog razvitka. One s pravom teze blagodetima autonomne i ustavne uprave, sto moja
vlada ne smatra mogucim da im dalje otkazuje imajuci u vidu nepredvidjene dogadjaje koji su se
desili u Turskoj. Medjutim ne moze se zamisliti da je moguce pristupiti davanju ustava Bosni i
Hercegovini prije konacnog sredjivanja pitanja o buducem politickom polozaju tih
provincija.Ustvari, ne uzimajuci u obzir politicke koristi nego imperativnu neophodnost opsteg
polozaja, prisiljen sam da pristupim aneksiji Bosne i Hercegovine.
U proklamaciji, upucene Bosancima i Hercegovcima, su pored obecanja u zasebnoj upravi,
definisanju jasnog pravnog polozaja obiju zemalja, poteze i pravo Ugarskog prijestolja na ove
zemlje ( Mi potezemo prava nase suverenosti na BiH i hocemo, da se i na ove zemlje
primjenjuje red nasljedstva, koji vrijedi za nasu kucu. ) Proglasom aneksije su fakticki evropske
sile stavljene pred svrsen cin. I pored diplomatske krize, uzajamnog optuzivanja, pokusaja od
strane Rusa da se sazove medjunarodna konferencija, turskog zveckanja oruzjem i sl., postupno
dolazi do splasavanja strasti i faktickog mirenja sa cinom aneksije, pogotovo sto je ojacala
Njemacka odlucno podrzala taj cin.Turska se sa aneksijom pomirila u februaru 1909. godine
cime je BiH i formalno dosla pod suverenitet Austro-Ugarske.
U pregovorima sa Turskom, Austro-Ugarska se odrekla svojih prava u Novopazarskom sandzaku
i obavezala se da ce Turskoj platiti 2.5 miliona funti i dati joj ekonomske koncesije ( kao da se
radi o Turskoj a ne o BiH ), te posebno da ce garantirati punu vjersku slobodu za muslimansko
stanovnistvo u BiH. Povlacenjem turskog garnizona iz Novopazarskog sandzaka verifikuje se

- 73 -

aneksija pred svijetom, i time se poslije 446. godina turskog prisustva u BiH gubi i ona
formalna zadnja veza, a to je sultanov suverenitet nad njom.
Poslije aneksije BiH profiliraju se i ucvrscuju evropski savezi: V.Britanija, Rusija i Francuska s
jedne i Austro-Ugarska, Njemacka i kolebljiva Italija s druge strane. Turska i ostale zemlje ce se
kasnije prikloniti jednom ili drugom savezu.Godinu dana poslije aneksije, odnosno 20.2.1910.
godine proglasen je Zemaljski statut-prvi Ustav BiH. Koliko je pravedno zamisljeno ustrojstvo
po tom Ustavu govori podatak da je prilikom izbora za Sabor BiH jedan glas veleposjednika
vrijedio kao 128 glasova seljaka ili 30 glasova radnika. Medjutim i dalje su Bosnjaci i Srbi
nastavljali zajednicku borbu za kulturno-prosvjetnu autonomiju. Za Srbe je to znacilo osnivanje
crkvenih opstina, ostvarenje autonomnog nacionalnog statusa kako bi izvojevali specijalan status
u Monarhiji ( jer su bili najmalobrojniji ), pisali su 4 memoranduma caru Francu Jozefu
( Franji Josipu ) kako bi im se priznalo ucesce u upravi. Hrvati su (uslovno receno) imali donekle
povlasten polozaj u Monarhiji jer su pripadali istom civilizacijskom krugu i relativno lakse su
ostvarivali svoje nacionalne ambicije u novom rezimu.
Poslije aneksije i austro-ugarski kapital odlucnije ulazi u BiH. Osniva se filijala austro-ugarske
banke, postanska stedionica, privilegovana i komercijalna banka, itd. Uskoro je otvorena i prva
hrvatska stedionica, Hrvatska centralna banka i muslimanska centralna banka. U samo
predsjednistvo BiH sabora usli su predstavnici Bosnjaka, Srba i Hrvata.
Bez obzira na sve to aneksija BiH ipak pogubljeno djeluje na iseljavanje muslimanskog
stanovnistva iz BiH. Za vrijeme Austro-Ugarske vladavine racuna se da se iz BiH iselilo oko
100.000 Bosnjaka
(muslimana.). Potaknut masovnim iseljavanjem hercegovackih
muslimana, Aleksa Santic pise poznatu pjesmu Ostajte ovdje(Ostajte ovdje, sunce tudjeg
neba nece vas grijat ko sto ovo grije).
4. KULTURNA BASTINA BOSNJAKA I HISTORIJSKI NAPREDAK
U DOBA AUSTROUGARSKE MONARHIJE
Poslije zvanicnog uvodjenja bosanskog jezika, u okupiranoj BiH dolazi do stampanja prve
Gramatike bosanskog jezika 1880. godine cije je autor Frane Vuletic. Ta gramatika je imala
nekoliko ponovljenih izdanja sve do 4.10.1910.godine kada je odlukom Zemaljske vlade ukinut
termin-bosanski jezik. Time su vlasti nastojale da umire naglo ojacani srpski i hrvatski
nacionalizam.
Medjutim, u to doba izlaze i prve antologije bosnjacke knjizevnosti: 1886.godine "Narodne
pjesme" (sakupio ih je Dr. Friedrich Krauss), 1888.godine "Narodne pjesme" (Kosta Herman),
sljedece godine izlazi to izdanje na cirilici, a 1902.godine "Narodne pjesme" (Muhamed
Dzelaludin Kurt). Prvi sakupljac narodnih prica i pjesama kod Jevreja u BiH je David Kahmi. Od
1890.godine pocinje sukob izmedju Hrvata i Srba za pridobijanje BiH i Bosnjaka na svoju
stranu. Jasno im je da bez Bosnjaka ne mogu da propagiraju svoje interese jer su i jedan i drugi
narod bili malobrojni za samostalnu akciju.
U pocetku u tome prednjace Hrvati. Po idejnoj floskuli "oca Hrvata" Ante Starcevica da su
"muslimani cvijet hrvatskog naroda", tada vodeci romanticarski pisci Josip Eugen Tomic,

- 74 -

Eugen Kumicic i Milan Ogrizovic kroz svoja djela nastoje opravdati tezu da su Bosnjaci islamizirani Hrvati. U krajnost odlazi tadasnji nadbiskup Bosanske Biskupije Josip Stadler koji
vrsi pokrstavanje Bosnjaka. Sa srpske strane, jos od vremena Vasilija Brkica do historicara
Jovana Rajica, uporno se tvrdi da su Bosnjaci prisilno "poturceni" Srbi pa tako dolazi do toga da
se prvaci poput Dervis-bega Ljubojevica, Alipase Rizvanbegovic i Mehemd-bega Spahica
deklarisu kao Srbi. Ipak, Osman Djikic 1903. godine prvi uvodi vjersku odrednicu:
muslimani za narod, Bosnjake. Time cini katastrofalnu gresku, jer taj pojam ostaje u
upotrebi do danasnjih dana, jer i danas ogroman broj Bosnjaka, umjesto da za sebe kazu
da su Bosnjaci u nacionlanom smislu, oni govore da su muslimani (dakle samo pripadnici
vjerske grupe). Do 1903. godine su austrougarske vlasti Bosnjake u vjerskom smislu
nazivali muhamedanci, sto je takodjer netacno, jer muslimani nisu sljedbenici
Muhammeda a.s. nego vjere islama, koju je Poslanik samo primio od Boga.
Borba za nacionalno i kulturno sazrijevanje napreduje i pored negativnog odnosa Monarhije
prema njoj. Otvara se prva kitabhana (javna citaonica) 1888. u Sarajevu. Uskoro pocinju
djelovati i prosvjetna drustva: 1892.godine "La Benevolencija" (jevrejsko), 1902.godine
"Prosvjeta" (srpsko) i "Napredak" (hrvatsko). Jos prije toga, 1981.godine Mehmedbeg
Kapetanovic Ljubusak pokrece prvi nacionali list "Bosnjak" (dakle 101 godinu prije vracanja
Bosnjacima njihovog povijesno-nacionalnog imena 1992.). Otvara se bosnjacko drustvo "Gajret"
1903.godine, a uz taj list najvise uticaja na nacionalnu svijest poslije "Bosnjaka" preuzima list
"Behar". Osim toga tu su jos listovi: "Biser", "Ogledalo", "Tarik", "Mualim" i "Misbah". Od
vaznijih su i "Nada" (hrvatski), te"Zora", (sprski).
Pojavom kulturnih drustava, citaonica i listova u BiH , naglo se razvija knjizevna djelatnost. Prvi
antologicar knjizevnih djela kod Bosnjaka je Mehmedbeg Kapetanovic - Ljubusak. Uz njega je
prvi veliki pisac tog doba, intelektualac evropskog formata Safvetbeg Basagic Mirza i jedan
najveci liricar te epohe Musa Cazim Catic. Ostali pjesnici su Rizabeg Kapetanovic, Avdo
Karabegovic Hasanbegov, Osman Djikic (spomenuti eksponent srpske politike u BiH i osoba
koja je "najzasluznija" za jugoslavnesko promoviranje Bosnjaka u muslimane - cime je
kompletnu svoju naciju unazadio jer ju je sveo na vjersku grupu).
Od romanopisaca i pripovjedaca javljaju se: Edhem Mulabdic, Osman Aziz (pseudonim tandema
Osmana Nuri Hadzica i Ivana Milicevica) i Nafija Sarajlic. U drami su se istakli: Hamid
Sahinovic Ekrem, Safvetbeg Basagic, Salih Kazazovic i Husein Djogo Dubravic (prvi bosnjacki
satiricar). Od hrvatskih knjizevnika najznacajniji su: Silvije Strahimir Kranjcevic, Tugomir
Alaupovic (ucitelj Ive Andrica) i Josip Milakovic, a od srpskih: Aleksa Santic, Svetozar Corovic,
Jovan Ducic (kasnije simpatizer cetnistva) i Petar Kocic. U ovom perodu u BiH djeluje 12
partija: 3 bosnjacke, 4 srpske, 2 hrvatske i 3 radnicke. Prvu bosnjacku politicku partiju,
Muslimanska narodna organizacija ( MNO ) osnovao je Alibeg Firdus 3.12.1906. godine, a imali
su i svoje glasilo Musavat ( jedinstvo ).
Politicku borbu naroda Bih prekinuli su teroristicki pucnji 1910. godine kada je izvrsen atentat
na poglavara Varesanina, zatim Balkanski ratovi iz 1912. godine upereni na rusenje evropske
Turske i konacno ubistvo Franca Ferdinanda i njegove, trudne, supruge Sofije, kojeg je 1914.
godine pocinio Gavrilo Princip u organizaciji srpskog nacionalnog tajnog udruzenja Mlada
Bosna. Sve to prethodi I svjetskom ratu, sto je nasa slijedeca tema, ali prije toga, cisto iz
radoznalosti, da vidimo kako i zasto su izbili:

- 75 -

5. BALKANSKI RATOVI
Prvom balkanskom ratu prethodila je Italijanska objava rata Osmanskoj carevini 1911. godine.
Italija je u okviru svoje kolonijalne ekspanzije pocela vojne operacije uglavnom na
Sredozemnom moru, usmjerene na osvajanje osmanske provincije Tripolitanije, tj Libije.
Prevlast na moru omogucila je italijanskim kopnenim snagama da zauzmu najvece primorske
gradove, nakon cega je sultan bio prisiljen da se mirovnim ugovorom 1912. godine odrekne
tripolitanije, koja postaje italijanska kolonija. U ovom ratu Italija je upotrijebila i avijaciju i
izvrsila prvo bombardiranje iz zraka u historiji ratovanja. Mada je Libija bila daleko od
Bosne, taj rat i poraz Osmanske carevine ostavili su mucan utisak medju Bosnjacima. Taj mucan
utisak pretvorio se u pravo razocarenje porazom Turske u Prvom balkanskom ratu.
Prvi balkanski rat vodile su zajednicki Srbija, Bugarska, Grcka, i Crna Gora, kao clanice
Balkanskog saveza, protiv Turske, a sve u cilju osvajanja i podjele preostalih osmanskih posjeda
na Balkanu. Balkanski savez je uspostavljen bilateralnim sporazumima, od kojih su prvi
zakljucile Srbija i Bugarska 13.3.1912. godine. Bit ovog sporazuma kao i kasnijih aranzmana sa
Grckom i Crnom Gorom, bila je prije svega teritorijalna podjela Makedonije, Kosova i Metohije,
Sandjaka i Albanije. Ugovori su predvidjali izlazak Srbije na more, preko Albanije. Tajnim
klauzulama svi medjusobni ugovori predvidjali su podjelu Albanije izmedju cetiri balkanske
drzave saveznice.
Izbijanje Prvog balkanskog rata ubrzano je pobunom Albanaca u ljeto 1912.godine, koja je
kulminirala ulaskom albanskih ustanika u Skoplje. Mladoturci su pristali na pregovore sa
albanskim komitetom nacionalnog ujedinjenja o uspostavljanju autonomne Albanije, koja bi
obuhvatala vilajete Skadar, Kosovo, Bitolj i Janjinu. Da bi sprijecile uspostavljanje autonomne
Albanije u njenim etnickim granicama, balkanske drzave saveznice su zaratile protiv Turske
vec pocetkom oktobra 1912. godine, znatno prije nego sto su planirale. U ovom ratu Turska je
porazena, a balkanski saveznici su medjusobno podijelili Makedoniju, Kosovo i Metohiju ,
Sandjak i Albaniju. Odmah u pocetku rata Srbi i Crnogorci su zauzeli Kosovo i ono je poslije
dugog perioda ponovo pripojeno Srbiji. Naime, Srbija je prvi put u historiji pripojila Kosovo
svojoj teritoriji jos u 12 stoljecu, kada je pod vodjstvom Stefana Nemanje potukla
bizantijsku vojsku. Od tada, pa sve do pokoravanja Srbije od strane Turaka, Kosovo je bilo u
sastavu Srbije. Ponovnim osvajanjem Kosova, Srbi se nisu zadovoljili vec zajedno sa
Crnogorcima prodiru duboko u sjevernu Albaniju, s namjerom da se spuste do Skadra i osvoje
izlaz na jadransku obalu. Prvo je Grcka napala Albaniju s juga, a onda je Crna Gora zauzela
Skadar, kom prilikom je izginulo vise od deset hiljada crnogoorskih vojnika. U cilju odmazde,
srpski stab je tada izdao naredbu da svako naselje u kojem je ispaljen i jedan metak iz albanske
puske, bude potpuno unisteno. Uslijedio je masakr Albanaca, ukljucujuci bolesne i ranjene, zene
i djecu. Samo oko Prizrena ubijeno je vise od pet hiljada ljudi, a dvanaest do petnaest hiljada je
nestalo. Hiljade Albanaca, a sa njima i Turaka, pobjeglo je u Tursku .
Lav Trocki, koji se nasao na licu mjesta kao ratni dopisnik ruske liberalne stampe, ovako
je komentarisao ono sto je vidio: Pojedinac, grupa, partija ili klasa sposobna da
objektivno cacka nos dok gleda kako se ljudi dave u krvi, i pod naredjenjima odozgo, da
masakrira nezasticeno stanovnistvo, osudjena je da istrune i da je crvi pojedu dok je jos
ziva.

- 76 -

U medjuvremenu, dok je rat jos trajao, 37 albanskih rodoljuba proglasili su 28.11.1912. godine u
Valoni nezavisnost Albanije. Na to se Srbija, Grcka i Crna Gora, koje su prakticno okupirale
Albaniju, nisu ni osvtrale.Tesko porazena Turska bila je prisiljena da 30.5.1913. godine potpise u
Londonu mirovni sporazum kojim se odrekla svih teritorija zapadno od linije Eniz-Midia, (danas
je Eniz turski grad na Marici pri njenom uscu u Egejsko more, a Midia grad na obali Crnog
mora, u rumunskoj teritoriji).
U ovom Prvom balkanskom ratu Bugarska je bila nezadovoljna plijenom kojeg je dobila u
Makedoniji, ciji je najveci dio sa Solunom uzela Grcka, a zatim Srbija sa Skopljem i Bitoljem.
Zato je Bugarska iznenada napala 29/30.6.1913. godine srpske i grcke trupe u Makedoniji, cime
je zapoceo Drugi balkanski rat. U ovom ratu Srbiji i Grckoj pridruzila se i Rumunija, koja je
zauzela bugarski dio Dobrudze. Turska je iskoristila kriticnu situaciju u kojoj se nasla Bugarska
pa je presla sa svojim trupama liniju Eniz-Midia, i nesmetano za samo sedam dana usla u Edrine.
Mirovnim ugovorom zakljucenim 10.8.1913. godine u Bukurestu, Bugarska se odrekla svih
svojih teritorijalnih aspiracija u korist Srbije i Grcke.Turska je zadrzala Edrine i istocnu Trakiju i
tako je ipak uspjela ostati na dijelu Rumelije i zadrzati status evropske zemlje. Cijeli kompleks
pitanja pokrenutih Prvim balkanskim ratom okoncan je tzv Ambasadorskom
konferencijom tokom decembra 1913. godine u Londonu, kada je i Albaniji priznata
nezavisnost u granicama u kojima se i danas nalazi, a Kosovo je definitivno pripojeno
Srbiji.
Dok su Bosnjaci tesko dozivjeli poraz Turske, dotle su njihovi sunarodnjaci, Bosnjaci u
sandjaku, veoma gorko, krvavo i neposredno osjetili posljedice tog dogadjaja. Nakon poraza
Turske, Sandjak je podijeljen izmedju Srbije i Crne Gore. Srezovi; Novi Pazar, Sjenica, Priboj,
Prijepolje i Tutin pripali su Srbiji, dok su Pljevlja, Bijelo Polje Berane i Rozaj pripali Crnoj Gori.
Izbijanjem Prvog svjetskog rata mnogi su Bosnjaci, kao srpski i crnogorski gradjani, mobilizirani
u vojsku, gdje su se lojalno i hrabro borili. Medju sandjackim Bosnjacima sacuvala se
tradicija da je neznani junak ciji spomenik stoji na Avali ustvari jedan Bosnjak iz
Sandjaka, Sulejman Balic, koji se istakao hrabroscu, poginuvsi u borbi protiv
austrougarskih ceta.
6. PODSJETNIK O HISTORIJSKIM GRANICAMA BiH
PRIJE STVARANJA JUGOSLAVENSKE DRZAVE
Kao sto rece, veliki prijatelj, Bosne prof. dr. Ivo Banac, historijske cinjenice o bosanskoj
drzavi i njenim danasnjim granicama, potpuno su jasne. Naime, kao posljednja velika
srednjovjekovna drzava medju Juznim Slavenima, naglo se prosirila pod banovima i kraljevima
dinastije Kotromanica ( 1254. do 1463. ), koji su ispocetka svoje vlasti drzali tek sredisnji dio
Bosne, oko izvora i gornjeg toka rijeke Bosona - danasnju sarajevsku regiju.
Ban Stjepan II Kotromanic ( na vlasti od 1314. do 1353. ) vladao je vecim dijelom danasnje
Bosne i Hercegovine, s izuzetkom Unskog bazena na sjeveroistoku, koji je pripadao Hrvatskoj,
te Trebinjskog podrucja ( najistocniji dio danasnje Hercegovine ), i gornjeg toka Drine, koji su
pripadali Srbiji. Njegova drzava ukljucivala je citavu dalmatinsku obalu od Omisa do Stona.
Stjepanov necak Tvrtko I ( vladao od 1353. do 1391. ) upravljao je vecim dijelom Dalmacije, od
Novigradskog mora do Boke, a isto tako i Zapadnom Srbijom.

- 77 -

Nakon pada Bosanske drzave pod otomanske Turke 1463. godine, tacnije od 16 stoljeca, kad je
Otomansko carstvo na vrhuncu svoje moci, Bosanski ejalet ukljucivao je ne samo cijelu danasnju
BiH, nego i veliki dio dalmatinskog zaledja: Lim, Kordun, Baniju i Zapadnu Slavoniju ( Kliski,
Licki, Bihacki i Pakracki sandzak ), te Zapadnu Srbiju ( Zvornicki sandzak ) i cijeli NovoPazarski sandzak.
Opadanje otomanske moci zapocelo je tzv. Beckim ratom, odnosno probijanjem Kara-Mustafine
opsade Beca 1683. godine i Leopoldovim zauzecem Ugarske, Hrvatske i Slavonije. Hazburzima
su se pridruzili i Mleci, prosirivsi svoje dalmatinske posjede na racun otomanske Bosne.
Karlovackim mirom iz 1699. godine ustanovljene su danasnje BiH granice na Kordunu i
Baniji. Mleci su dobili dalmatinsko zaledje od starigrada u velebitskom kanalu, preko Knina i
Sinja, sve tamo do Vrgorca. U Bosni su pak, od otomanske Bosne preuzeli Herceg Novi i Risan.
Nakon Prvog turskog rata ( 1716. do 1718. ) i Pozarevackog mira, Hazburzi su dobili otomanske
teritorije juzno od Save ( Bos. Psavinu ), a Mleci su svoje posjede uvecali za tanki pojas zemlje
od Plava do Imotskog, te za dijelove Boke, sve do Pastrovica juzno od Budve.
Dubrovacka republika, koja se Mletaka vise bojala nego Osmanljija, nostojala se je zastiti od
Mletackih prosirivanja na taj nacin sto svoje teritorije, Neum i Sutorinu, ustupa Osmanlijama i
tako stvara tampon zonu sa Mlecima. Danasnji bosanski izlaz na more kod Neuma, koji
odvaja dubrovacko podrucje od ostale hrvatske teritorije, izravan je rezultat dubrovackog
strahovanja od Mletaka u 18 stoljecu.
Bosanske granice kroz historiju
Sadasnja jugozapadna granica BiH proizvod je
Pozarevackog mira, s tom razlikom sto je bosanski
klin kod Sutorine prigrabila Crna Gora 1945.godine.
Drugi turski rat ( 1736. do 1739. ) okoncan je
Beogradskim mirom. Hazburzi su ovoga puta bili manje
uspjesni i morali su se povuci do Save, uspostavivsi tako
danasnju sjevernu granicu BiH.
Podaci iz ovog podsjetnika o bosanskim granicama,
koje je sinhronizovano slozio Prof. dr. Ivo Banac,
neumoljivo govore o postojanju Bosne kao drzave
prije jugoslavenske zajednice, u koju ce Bosna, sa
svojom cvrsto omedjenom teritorijom, ravnopravno uci zajedno sa ostalim clanicama te
buduce drzave.

7. PRVI SVJETSKI RAT I STVARANJE JUGOSLAVENSKE DRZAVE,

SVE DO KRALJEVINE SHS
Balkanski ratovi su prethodili Prvom svjetskom ratu, a narocito rat iz 1912. godine, u kojem su
balkanski saveznici srusili evropsku tursku, sto je stvorilo takvu atmosferu u kojoj je jednim
teroristickim cinom iniciran Prvi svjetski rat. Ubistvo austrijskog nadvojvode Franca Ferdinanda
i njegove trudne supruge Sofije, koje je 28.6.1914. godine pocinio Gavrilo Princip, djelo je
- 78 -

grupe nacionalno-revolucionarnih, tacnije nacionalistickih srpskih omladinaca, poznatih pod

imenom Mlada Bosna. Mada Prvi svjetski rat ima svoje prave uzroke i razloge u suprotnostima
izmedju dva bloka velikih imperijalistickih sila, ovaj sarajevski dogadjaj ubrzao je njegovo
izbijanje.
Posto su vec prvi rezultati istrage o ubistvu Ferdinanda pokazali da se tadasnji vodeci srpski
krugovi u BiH ne mogu dovesti u vezu s tim teroristickim aktom, istraga je okrenuta protiv
zvanicne Srbije.Vlada Kraljevine Srbije optuzena je za atentat. U tom smislu Austro-ugarska je
uputila 23.7.1914. godine ultimatum u deset tacaka. Izmedju ostalog zahtijevano je da u istrazi
ucestvuju neposredno i austrougarski organi. Vlada Srbije, suocena s ratnom prijetnjom,
prihvatila je sve zahtjeve, osim posljednjeg o neposrednom ucescu austrougarskih organa u
istrazi koja se vrsi na njenoj drzavnoj teritoriji.To bi predstavljalo, smatrala je vlada Srbije,
povredu njenog drzavnog suvereniteta. Takvim odgovorom srpske vlade na austrijski ultimatum,
rat je postao neizbjezan. Vlada Austro-Ugarske objavila je 28.7.1914. godine Srbiji rat. U rat su
se ubrzo umijesale tadasnje velike sile, Njemacka, Francuska i Rusija a vremenom i druge
zemlje, ukljucujuci od 1917. godine i sjedinjene Americke Drzave. Tako je krajem jula 1914.
godine poceo Prvi svjetski rat.
U BiH, posebno medju srpskim stanovnistvom, zavladao je osjecaj straha. Zato je jedna
delegacija sarajevskih Srba, predvodjena sarajevskim mitropolitom Evgenijem Leticom, vec
treceg dana rata , posjetila dr. Nikolu Mandica, potpredsjednika Zemaljske vlade i izrazila mu
svoju lojalnost i odanost austrijskom caru. Tadasnji ministar finansija Leon Bilinski je
pokusavao smiriti situaciju tako sto je izmedju ostalog, od austrougarskih vlasti trazio da se
omoguci Bosanskom saboru da nastavi rad i da se tako u cijeloj zemlji smiri stanje. Medjutim,
njegovo zalaganje nije dalo rezultata, jer je carskim dekretom 6.2.1914. godine sabor
privremeno suspendiran, a vec i prije toga van snage su stavljene najbitnije odredbe Bosanskog
ustava iz 1910. godine.
Borbena djelovanja na granici BiH i Srbije pocela su prvom austrougarskom ofanzivom 12.
8.1914. godine. Nakon cetvorodnevne bitke na Ceru, srpska vojska je porazila asustrougarske
cete i natjerala ih da se 24. augusta povuku preko Drine natrag u Bosnu. Srpska vojska je odmah
potom i sama presla Drinu i usla u istocnu Bosnu. I crnogorske cete su joj se ubrzo pridruzile.
Zajednicki su vodili vise bitaka sa Austrijancima, uz pljackaske akcije na Drini i u istocnoj
Hercegovini. U svim tim akcijama srpska i crnogorska vojska pocinila je vise zlocina nad
Bosnjackim stanovnistvom. Krajem septembra srpske i crnogorske cete izbile su na Romaniju,
gdje su doprle skoro do Pala, a onda akcijom dviju austrougarskih armija, srpska i crnogorska
vojska biva odbacena preko Drine, odnosno bosansko-crnogorske granice. Austro ugarska vojska
je zatim zauzela Beograd i nastavila dalje operacije. Ovim ponovnim prodorom austrougarske
vojske u Srbiju pocele su borbe koje su trajale mjesec dana, od 16. novembra do 15. decembra,
poznate i pod imenom Kolubarska bitka. U tim borbama, odnosno u Kolubarskoj bici, srpska
vojska je izvojevala pobjedu, protjeravsi sve austrougarske jedinice preko Save u Srijem.
U proljece 1915. Austro-Ugarska, je uz podrsku Njemacke, odlucila krenuti u novu ofanzivu
protiv Srbije. U junu 1915. osnovana je snazna grupa armija, nazvana Makenzen, prema
komandujucem njemackom generalu Augustu Makenzenu. Nakon duljih priprema ova je
armijska grupa napala Srbiju 6.10.1915. godine i za samo nekoliko dana zauzela Beograd,
Smederevo, Pozarevac, Golubac i druga mjesta. Za nepun mjesec dana Srbija je u cijelosti bila
- 79 -

okupirana. Srpska vojska se do februara 1916.godine uspjela preko Crne Gore i Albanije
povuci do jadranske obale, odakle je francuskim i italijanskim brodovima prebacena na
otok Krf. Skupa sa vojskom povukli su se kralj i regent, vlada i Narodna skupstina, tako da
je na Krfu nastavljen politicki zivot, prekinut ratnim slomom oktobra 1915. godine.
Odstupnicu srpskoj vojsci pri povlacenju davala je crnogorska vojska, koja je 6. i 7. januara
1916. godine vodila kod Mojkovca tesku bitku sa Austrijancima. Nakon Mojkovacke bitke, za
samo tri dana, ausrougarska vojska stigla je na Cetinje. Time je Crna Gora kao drzava
kapitulirala, a kralj Nikola I Petrovic i najveci dio vlade pobjegli su u Italiju.
Slomom Srbije i Crne Gore 1915. godine, BiH je prestala biti neposrdno ratno popriste. Frontovi
Prvog svjetskog rata pomjeraju se daleko od njenih granica, ali brojni Bosnjaci, mobilizirani u
ausrougarske regimente, ginu i stradavaju na tim dalekim frontovima. Bosanske regimente
uglavnom su se borile na ruskom i italijanskom frontu.
Mada, sad vec daleko od velikih bojista, u BiH su se posljedice rata, prije svega u vidu masovne
gladi, svuda osjecale. U zemlji je zavedena ratna privreda, a kao posljedice usmjeravanja
privrede na ratne ciljeve bile su stalno uzimanje od stanovnistva raznih stvari za vojne potrebe, u
vidu tzv. rekvizicije. Uzimana je u prvom redu vucna stoka i hrana, pa se uskoro u cijeloj zemlji,
a narocito u gradovima, osjetila glad. Zemaljska vlada je preduzimala mjere za prevazilazenje
ovako teske situacije, ali uprkos tome, zemlja je docekala kraj rata u velikoj bijedi i neimastini.
Bez obzira na rat, jos za vrijeme njegovog trajanja u Austro-Ugarskoj monarhiji pravile su se
kombinacije oko drzavnopravnog polozaja BiH. Tadasnji Zemaljski poglavar u Bosni predlagao
je da se umjesto raspustenog Bosanskog sabora u BiH obrazuje administrativni savjet, kao neko
kvazi-predstavnicko tijelo, koje bi mu pomagalo u radu. Zajednicka vlada u Becu je to odbila, sa
obrazlozenjem da sabor nije stavljen van snage te da ce se kad to okolnosti dopuste, ponovo
sazvati.
Kombinacije oko drzavnopravnog polozaja BiH pravljene su prije svega sa ciljem da se sprijeci
eventualni raspad Austro-Ugarske i onemoguci rjesenje jugoslavenskog pitanja koje je u
pojedinim politickim krugovima sve vise postajalo aktuelno. Austrijski vojni krugovi insistirali
su da se BiH pripoji Austriji, dok su Ugarski vojni krugovi insistirali da se BiH pripoji Ugarskoj.
Istovremeno, nudjeni su razliciti planovi o podjeli BiH izmedju Austrije i Ugarske, tako sto bi
Ugarskoj pripali okruzi Banja Luka i Bihac, a ostala cetiri okruga ( Sarajevo, Travnik, Tuzla i
Mostar ) Austriji.
Predsjednik ugarske vlade grof Istvan Tisa smatrao je da bi se pripojenjem BiH Ugarskoj,
ponovno u Monarhiji uspostavila ravnoteza, poremecena prikljucenjem Poljske Austriji. Grof
Tisa je istrajavao na ovoj ideji sve do pred sam slom Habsburske carevine. On je u septembru
1918. godine posjetio Sarajevo, gdje je razgovarao sa najistaknutijim bosanskim politicarima.
Ideju, da je moguce prisajediniti BiH Ugarskoj, grof Tisa je napustio tek posto su mu
jugoslavenski orjentisani srpski i hrvatski bosansko-hercegovacki politicari predali 20.9.1918.
godine u Sarajevu memorandum u kojem se trazi rjesenje bosanskoga pitanja na osnovu principa
samoopredjeljenja naroda, i to u formi ravnopravnih i politicki samostalnih naroda. Istovremeno
sa ovim previranjima u Bosni i oko Bosne, na drugoj strani je tekao proces rjesavanja
jugoslavenskog pitanja u vidu stvaranja jedne jugoslavenske drzave, ujedinjenjem

- 80 -

Kraljevine Srbije i Crne Gore sa jedne strane i juznoslavenskih zemalja

Habsburske monarhihe s druge strane.
Jugoslavenska ideja, kao ideja stvaranja jedne zajednicke drzave Juznih Slavena, nema neku
dugu predhistoriju. Ona se najprije javila u dva maha u 20 stoljecu u Hrvatskoj, i to prvo pod
ilirskim, a zatim pod jugoslavenskim imenom.U prvoj polovini 20 stoljeca ta ideja javlja se i u
Srbiji .
U juznoslavenskim zemljama koje su bile u satavu Austro-Ugarske monarhije postoje
istovremeno dvije oprecne jugoslavenske ideje. Jedna je stvranje jugoslavenske drzave u okviru
Monarhije kao federacije trijalistickog uredjenja u kojoj bi pored dosadasne Austrije i
Madjarske, kao treca clanica federacije bila jugoslavenska drzava, sacinjena od banske Hrvatske,
Dalmacije, Istre, Bosne i Hercegovine i Slovenije ( slovenackih pokrajina ). Medjutim brzo se
pokazalo da se ovakav savez ne bi mogao ostvariti bez teritorijalnih ustupaka Italiji i Madjarskoj,
pa na drugoj strani jacaju ideje o neminovnosti rjesenja jugoslavenskog pitanja izvan Austrougarske, odnosno ujedinjenjem banske Hrvatske i ostalih juznoslavenskih zemalja sa
Srbijom i Crnom Gorom.
S druge strane u Srbiji se od 1903 .godine inteziviraju pripreme za oslobadjanje svih srpskih
zemalja, onako kako su one bile zamisljene jos od poznatog Garasaninovog Nacertanija iz 1844
.godine, drugim rijecima stvaranje Velike Srbije. Pored toga u nekim srpskim intelektualnim
krugovima javljaju se koncepcije o stvaranu sire juznoslavenske zajednice, koje uglavnom
polaze od ideje srpsko-hrvatskog unitarizma tj. od uvjerenja da su Srbi i Hrvati braca , kojoj
ponekad dodaju i Slovence.
Izbijanjem rata 1914.godine jugoslavensko pitanje uslo je u svoju kriticnu fazu, a rjesenje tog
pitanja, pa prema tome i pitanje BiH i Bosnjaka, ovisilo je i od ishoda Prvog svjetskog rata.
Politicki nosioci jugoslavenskog programa u toku rata bili su Srpska vlada i Jugoslavenski
odbor. Ovaj jugoslavenski odbor nastao je tako sto je jos na pocetku rata, doslo do izlaska iz
Ausro-Ugarske, jednog broja politicara iz reda juznoslavenskih zemalja koje su bile u satavu
Monarhije. Ova emigracija stupa u vezu sa Srpskom vladom, koja im takodje pradlaze da
formiraju jedan odbor koji ce raditi na upoznavanju javnosti i saveznickih zemalja sa
jugoslavenskim pitanjem. Tako dolazi do formiranja jednog tijela koje se i formalno
konstituira 1.5. 1915. godine u Parizu pod nazivom Jugoslavenski odbor. Za predsjednika
odbora izabran je dr. Ante Trumbic, istaknuti hrvatski politicar iz Dalmacije. Jugoslavenski
odbor uspio je ostvariti dosta tijesnu vezu sa srpskom vladom, posebno u borbi protiv odredaba
tajnog londonskog protokola, kojim su saveznici obecali Italiji, Dalmaciju i Istru.
Poslije nesto vise od dvije godine od formiranja Jugoslavenskog odbora, konacno dolazi do
pregovora sa srpskom vladom, na cijem celu se nalazi Nikola Pasic, a koji su vodjeni na ostrvu
Krfu u ljeto 1917. godine. U julu iste godine dolazi do objavljivanja zajednicke deklaracije,
u kojoj izjavljuju da ce poslije rata obrazovati slobodnu, nacionalnu i nezavisnu drzavu
Srba, Hrvata i Slovenaca. Ovom deklaracijom, mada je u mnogo cemu ostala nejasna i
nedorecena, prvi put je u toku rata javno iskazana volja Juznih slavena da stvore
zajednicku drzavu. Krfsku deklaraciju usvojio je 27.8 1917. godine i Crnogorski odbor,

- 81 -

osnovan iste godine u Parizu. Bosnjaci su bili izvan tih politickih zbivanja sve do pod kraj 1917.
i pocetak 1918. god.
U medjuvremenu tokom 1917. godine dolazi i do ozivljavanja javnog politickog zivota u AustroUgarskoj gdje su narocito aktivni Slovenacki klerikalni politicari Janez Krek i dr Anton Korosec.
Korosec uspostavlja veze sa politicarima u Hrvatskoj i Bosni, a posebno u Dalmaciji i Istri. Oni
su 21.5. 1917. godine izjavili caru Karlu da priznaju Srbe za ravnopravnog nacionalnog partnera
u zajednickoj drzavi.Tada su sve juznoslavenske grupe, koje su bile u Beckom parlamentu, usle
u Jugoslavenski klub koji je 30. Maja 1917. godine izasao pred carsko vijece sa deklaracijom u
kojoj se trazi stvaranje jedne jugoslavenske drzave. Ta je, tzv. Majska deklaracija oznacila
pocetak pokreta koji je postepeno doveo do ujedinjenja onih juznoslavenskih zemalja, koje
su do tada bile pod habsburskom vlascu. Prije tog cina, razvoj situacije na bojistima, tokom
septembra 1918 godine, ukazivao je da ce se Habsburska monarhija vrlo brzo raspasti. U takvoj
situaciji juznoslavenski politicari su u Zagrebu, vec 8.10.1918.godine proglasili Narodno vijece,
kao Politicko predstavnistvo svih Slovenaca, Hrvata i Srba koji zive u Hrvatskoj i Sloveniji,
Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, Istri, Trstu, Kranjskoj, Gorickoj, Stajerskoj, Koruskoj, Backoj,
Banatu, Baranji, i Medjumurju. Za predsjednika vijeca izabran je slovenacki politicar Antun
Korosec. Konacni akt o konstituisanju Drzave Slovenaca, Hrvata i Srba bila je odluka
Hrvatskog sabora od 29.10.1918 godine kojom se raskidaju sve drzavno-pravne veze sa
Austro-Ugarskom i objavljuje pristupanje novoformiranoj drzavi.
Stvaranje ove drzave, Slovenaca, Hrvata i Srba, ciji je sastavni dio bila i BiH, rezultat je u
velikoj mjeri tadasnjih medjunarodnih okolnosti, u prvom redu socijalisticke revolucije u Rusiji i
Lenjinovog dekreta o miru, kojim je proklamirano pravo naroda na samoopredjeljenje. Tome je
parirao i americki predsjednik Wilson koji je 1918. godine objavio svojih poznatih cetrdeset
tacaka, u kojima je kao jednu od predpostavki za uspostavljanje svjetskog mira, predvidio i
autonomiju naroda u Austro-Ugarskoj, sto su ti narodi, a posebno Juzni Slaveni,
protumacili i shvatili kao pravo na smoopredjeljenje.
Odmah po povratku bosanskohercegovackih delegata konstituiran je i u Sarajevu Glavni Odbor
Narodnog vijeca Slovenaca, Hrvta i Srba za BiH. Posljednji austrougarski poglavar BiH,
general Stjepan Sarkotic, predao je 1.11.1918. godine, uz prisustvo visokih vojnih funkcionera,
upravu zemlje Glavnom odboru Narodnog vijeca Slovenaca,Hrvata i Srba za BiH, a 3. novembra
1918. godine imenovana je prva Bosanskohercegovacka Narodna ( Zemaljska ) vlada za BiH,
koja je istog dana obavijestila sve kotarske urede da preuzima poslove zemaljske uprave, uz
duznost i obavezu da se u cijeloj zemlji odrzi javni mir, red i sigurnost. U ovom periodu vec je
izvjesno ujedinjene Drzave Slovenaca, Hrvata i Srba sa Kraljevinom Srbije, tako da
4.11.1918. godine dolazi do satanka Narodnog vijeca BiH sa vojvodom Stepom Stepanovicem,
komadantom Druge srpske armije. Tu je postignut spoporazum da jedinice srpske armije udju u
BiH i preuzmu brigu o javnoj sigurnosti. Dva dana poslije toga, tacnije 6.11.1918. godine pocela
je u Zenevi konferencija o jugoslavenskom ujedinjenju. Naime, stvaranjem drzave Slovenaca,
Hrvata i Srba, nastala je sa stanovista jugoslavenskog pitanja, jedna bitno nova situacija. Sada
prema Kraljevini Srbiji nije stajalo jedno nezvanicno politicko tijelo, kao sto je bio Jugoslavenski
odbor, nego jedna nova drzava, koja je obuhvatala sve juznoslavenske zemlje bivse AustroUgarske, osim Vojvodine. Ovi pregovori su zavrseni usvajanjem jedne deklaracije, poznate
kao Zenevska deklaracija, koja je prema opstem misljenju predvidjala da se, bar u pocetku,

- 82 -

ujedinjenje izvrsi na konfederativnom principu. Naime, predstavnici Narodnog vijeca Slovenaca,

Hrvata i Srba zeljeli su, bar za izvjesno vrijeme, otkloniti velikosrpski unitaristicki koncept
ujedinjenja, u nadi da ce se kasnije u Ustavotvornoj skupstini naci za njih povoljnije rjesenje. I
sam predsjednik srpske vlade Nikola Pasic bio je prisiljen pristati na takav sporazum, posto je na
konferenciji ostao u manjini. Po povratku u Beograd Pasic je odmah podnio ostavku na mjesto
predsjednika vlade i tako anulirao svoj potpis na Zenevskoj deklaraciji. Time je omogucio
srpskoj vladi da naknadno odbije Zenevski sporazum, sto je ona i ucinila.Tako je propao
posljedni pokusaj da se ujedinjenje obavi na ravnopravnoj osnovi.
Situacija u novostvorenoj drzavi Slovenaca, Hrvata i Srba bila je izuzetno teska usljed agrarnih i
drugih revolucionarnih nemira, te prodora italijanske vojske u Istru, Rijeku, dijelove Slovenije i
Dalmacije. Novostvorena drzava nije raspolagala ni sa kakvom znacajnijom oruzanom silom da
bi sve to mogla sprijeciti. Zato je sa raznih strana pozurivano njeno ujedinjenje sa Kraljevinom
Srbijom. U takvoj situaciji Narodno vijece novostvorene drzave Slovenaca, Hrvata i Srba,
poslije dugih rasprava, izabralo je 24.11.1018. godine u Zagrebu, odbor od 28 lica, sa zadatkom
da u sporazumu sa vladom Kraljevine Srbije bezodvlacno provede organizaciju jedinstvene
drzave.U medjuvremenu,Velika narodna skupstina Vojvodine, odrzana u Novom Sadu
25.11.1918. godine, proglasila je direktno ujedinjenje Vojvodine sa Kraljevinom
Srbijom. Dan kasnije, istu odluku donijela je na skupu u Podgorici crnogorska Velika
narodna skupstina.U toj je situaciji delegacija Slovenaca, Hrvata i Srba otputovala u Beograd
radi pregovora o ujedinjenju. Medju 28 clanova delegacije koju je predvodio Podpresjednik
narodnog vijeca Slovenaca, Hrvata i Srba dr. Ante Pavelic ( zubar ), bilo je i sest predstavnika iz
BiH.
Proglasenje Kraljevstva SHS
Mada su bili u teskoj situaciji, clanovi
delegacije su stajali pri upustvima koja su
imali, a to je da se buduca drzava uredi na
federalnom principu. Tokom pregovora
delegacija je od toga morala odustati.
Suocavajuci se sa velikim pritiskom, a
izolirana u pogledu konsultacija sa Zagrebom,
morala je izmijeniti svoj prijedlog. Ustvari
ova delegacija je 1. 12. 1918. godine umjesto
novog prijedloga, podnijela jednu tzv.
adresu regentu Aleksandru Karadjordjevicu, kojom ga poziva da u ime kralja Petra preuzme
vlast u citavoj drzavi. Regent je na to proglasio ujedinjenje Srbije sa zemljama nezavisne
drzave Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.
Tako je BiH, pa time i Bosnjaci, usla u sastav nove jugoslavenske drzave.

- 83 -

VI. BiH U KRALJEVINI JUGOSLAVIJI

1. B i H OD 1918 DO 1941
Mapa Kraljevine Jugoslavije
Godine 1918. bila su vec mrtva tri ogromna
carstva:
Austrougarska
monarhija
"Grobnica Naroda", Osmansko Carstvo "Bolesnik sa Bosfora" i Ruska Carevina.
Zahvaljujuci veoma mocnom panslavizmu tog
doba, uslovljeno je da se na tlu Evrope ponovo
oforme drzave Poljska i Ceska, a na ambicijama
zapadnoevropskog kapitala oformljena je i prva
drzava Slovenaca Hrvata i Srba, koju su kako
smo vidjeli, velikosrpski politicari nametnuvsi
se kao Pijemont u Italiji, uspjeli da ostvare
ujedinjenje te drzave sa Kraljevinom Srbijom
( koja je prije toga osporila pravo crnogorskom
kralju Nikoli zastupanje Crnogoraca, a njih
same lisila nacionalnog imena ). BiH je postala
interesna sfera Srbije kao kontrateza industrijski
razvijenom zapadu, odnosno Hrvatskoj i
Sloveniji. Podupiruci svoj hegemonizam, politicki i ekonomski, proglasili su da ne postoje
nacije, nego samo tri plemena jednog te istog srpsko-hrvatsko-slovenskog naroda. U Ustavu,
Bosna i Hercegovina se uopce ne spominje kao posebna historijska drzava, niti Bosnjaci kao
etnicka zajednica, pa ni muslimani kao posebna vjerska grupa. Da bi ekonomski oslabili moc
bosnjackog gena 1918/19.godine, nova vlast je Bosnjacima kroz agrarnu reformu oduzela
ukupno 1.175.305 hektara poljoprivrednog i sumskog zemljista, a od akcionarskih drustava,
banaka i drugih institucija oduzeto je 110.922 hektara zemljista, dakle oduzeto je ukupno
1.286.227 hektara. Od cjelokupne zemlje koja je oduzeta u toj prvoj agrarnoj reformi dodijeljeno
je 249.518 srpskim porodicama. U novonastaloj drzavi Bosnjaci su se nasli kao riba na suhom.
Ipak nastojali su da se politicki organiziraju ne bi li se izborili za svoja prava. U Sarajevu je
1918.godine osnovana Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) na celu sa Mehmedom
Spahom, koja izdaje svoje glasilo "Pravda". Na izborima za Ustavotvornu Skupstinu
1920.godine JMO postaje sa 24 mandata najaca politicka stranka u BiH.
Mada je do 1921.godine postojala neka provizorna forma samouprave u BiH, nametnutim
Vidovdanskim ustavom ukinuta je Zemaljska vlada BiH. Samo izglasavanje Ustava upriliceno
je na Vidovdan, 28.6.1921. godine i njime se fakticki utemeljuje pravi centralisticki sistem
Kraljevine SHS. Za ustav je glasala i JMO jer se dogovorila sa srpskim radikalima da im to bude
ustupak u zamjenu za postivanje teritorijalne cjelovitosti BiH. Ali, u pitanju je bila prevara.
Prema Vidovdanskom ustavu provedena je stroga centralizacija vlasti sa sjedistem u Beogradu i
u rukama srpske dinastije Karadjordjevica. Umjesto dotadasnje podjele uvedena je podjela na
sest zupa u BiH ali sa takvim granicama tih zupanija da su u njima Bosnjaci uvijek bili u
manjini. Sjedista zupa su bila u Bihacu, Banjaluci, Travniku, Tuzli, Sarajevu i Mostaru. Sve to
dovodi do cijepanja JMO na lijevu i desnu frakciju koja 1923.godine osniva Jugoslavensku
muslimansku narodnu organizaciju (JMNO). Da bi pridobili Bosnjake za svoj rezim, u Beogradu

- 84 -

isticu parolu: "Srpstvo je cuvar otadzbine, a pravoslavlje i islam morala." Cijepanje BiH se i
dalje nastavlja. Prema teritorijalnoj podjeli iz 1929. BiH je ponovo razbijena izmedju vise
banovina. Bivsa Banjalucka, Bihacka i dio Travnicke zupe cinili su Vrbasku Banovinu sa
sjedistem u Banja Luci, Drinska sa sjedistem u Sarajevu imala je u svom sastavu istocnu Bosnu,
Srbiju do Kolubare, dio bivseg hrvatskog Srijema i istocne Slavonije, a Primorska sa sjedistem u
Splitu imala je u svom sastavu zapadnu Hercegovinu i dio Bosne do Travnika, dok je istocna
Hercegovina pripala Zetskoj banovini sa sjedistem u Cetinju.
U ovom periodu politicka situacija u cijeloj Kraljevini je sve slozenija i sve su cesci sukobi
izmedju ojacale politicke opozicije, sjedne strane i vladinih predstavnika, s druge strane, a sto
narocito dolazi do izrazaja na Skupstinskim zasjedanjima. Do takve jedne zestoke rasprave
dolazi 20.6.1928. godine kada radikalni poslanik Punisa Racic za vrijeme zasjedanja Narodne
skupstine ubija nekoliko hrvatskih delegata i tesko ranjava vodju Hrvatske seljacke stranke,
Stjepana Radica koji je 8.8.1928. godine od zadobijenih rana i podlegao. Poslije toga, Radica je
na celu stranke zamijenio Vlatko Macek. Kao posljedica ovog zlocina je raspustanje vlade i
povjeravanje mandata Antonu Koroscu, koji je 27.7.1928. godine satavio novu vladu, a koja je
ustvari samo bila privremeno rjesenje prije zavodjenja Sestojanuarske diktature koju je kralj
unaprijed vec osmislio.
Proklamacijom mome dragom narodu, svim Srbima, Hrvatima i Slovencima, objavljenom
6.1.1929. godine, kralj Aleksandar Karadjordevic ukinuo je Vidovdanski ustav i parlament, te
uveo svoju licnu diktaturu poznatu po imenom Sestojanuarska diktatura. Sestojanuarska
diktatura je, prije svega, izrazena u neprikosnovenosti kraljeve volje, gdje on nije trpio nikoga
pored sebe ko nije bio potpuno u njegovoj sjenci, zeleci da uvijek potpuno sam odlucuje, a svoje
odluke provodi preko poslusnih politicara i potcinjenih vojnih lica. Izmedju ostalog, on je sebi
bio umislio da je moguce, bez obzira na sve unutrasnje, a prije svega nacionalne protivrjecnosti,
stvoriti cisti nacionalni unitarizam u vidu integralnog jugoslavenstva, kao trajne nacionalne
ideologije i politike. U tom smislu, dotadasnji jedan troimeni i troplemeni narod, Srbi, Hrvati i
Slovenci, dekretom je trebalo da postane jedan jedinstveni jugoslavenski narod. Sve to rjesava
jednim zakonom 3.10.1929. godine kojim se sluzbeno mijenja i naziv drzave u Kraljevinu
Jugoslaviju, cija teritorija se dijeli na devet banovina koje su dobile nazive po rijekama:
Dravska sa sjedistem u Ljubljani, Savska sa sjedistem u Zagrebu, Vrbaska sa sjedistem u Banja
Luci, Primorska sa sjedistem u Splitu, Drinska sa sjedistem u Sarajevu, Zetska sa sjedistem u
Cetinju, Dunavska sa sjedistem u Novom Sadu, Moravska sa sjedistem u Nisu i Vardarska sa
sjedistem u Skoplju.
Uvodjenjem tzv. Sestojanuarske diktature kralja Aleksandra Karadjordjevica 1930. izmedju
ostalog, ukida se pravo Bosnjaka da autonomno vode vjerske i vakufske poslove, a srediste
Islamske vjerske zajednice (IVZ) premjesteno je iz Sarajeva u Beograd cime se ustvari otvara
mogucnost dovodjenja rezimskih ljudi u ovu zajednicu.
Kraljeva diktatura postaje nesnosljiva za sve narode i ubrzo dolazi do politickog opiranja
kraljevoj samovolji i sve veceg konstituisanja novih stranaka. Stare gradjanske stranke izlaze sa
otvorenim zahtjevima za preuredjenje drzave, a medju prvima se oglasava Hrvatska seljacka
stranka. Jugoslavenska muslimanaska oraganizacija takodje dize svoj glas protiv kraljeve
diktature i povezuje se sa drugim opozicionim strankama. Sve je veci broj rezolucija upucenih od
strane politickih stranaka, u kojima vladajuci vrh dozivljava osudu i odbacivanje nacionalnog i

- 85 -

drzavnog unitarizma i iz redova vlastite klase. Vezan za svoju apsolutisticku politiku, kralj
nije bio spreman priznati poraz sve do svoje smrti. Kralj Aleksandar je ubijen prilikom
sluzbene posjete Francuskoj, u Marseju 9.10.1934 godine., teroristickom akcijom VMRO-a
i ustasa, podstaknutom iz Italije i Madjarske. Vlast u zemlji preuzelo je namjesnistvo, koje
je kralj imenovao u svom testamentu kojeg je napisao 5.1.1934. godine na Bledu. Ovo
namjesnistvo je vrsilo vlast umjesto maloljetnog kralja Petra II Karadjordjevica, a bilo je
satavljeno od tri licnosti, medju kojima je bio glavni kraljev bratic Pavle Karadjordjevic,
koji je ustvari i vodio vlast.
Poslije ovog dogadjaja odrzavaju se novi izbori 5.5.1935. godine kada dolazi do formiranja vlade
Milana Stojadinovica. Ova vlada je priznala da je hrvatsko pitanje otvoreno, ali Stojadinovic
vodi politiku izoliranja politickih faktora u Hrvatskoj, kako pi prinudio HSS da odustane od
federalistickih zahtjeva. Od jula 1937. vlada dolazi u sve veci sukob i sa znacajnim stranackim i
drugim politickim faktorima u Srbiji. S obzirom na sve brzu fasizaciju Evrope i neposrednu ratnu
opasnost, knez Pavle Karadjordjevic pokusava stabilizirati situaciju i otvoreno hrvatsko pitanje
rijesiti jednim projektom i nacrtom konkordata sa Vatikanom. Taj konkordat nikad u Skupstini
nije prihvacen i situacija se sve vise zaostrava, tako da dolazi i do raspisivanja prijevremenih
izbora koji su odrzani 11.12.1938. godine. To su ujedno bili i posljednji izbori odrzani u
Kraljevini Jugoslaviji prije njenog raspada u aprilu 1941.godine. Pavle Karadjordjevic smjenjuje
Milana Stojadinovica i njegovu vladu, a pocetkom februara 1939. godine povjerava mandat za
sastav vlade Dragisi Cvjetkovicu, sa osnovnim zadatkom da rijesi hrvatsko pitanje. Odnosno
da sklopi sporazum sa vodjom HSS-a, dr Vladimirom Macekom.
Hegemonisticka srpska politika u dogovoru sa hrvatskim politicarima 1939.u okvru Kraljevine
Jugoslavije osniva Banovinu Hrvatsku. Tim sporazumom izmedju predsjednika jugoslavenske
vlade Dragise Cvjetkovica i vodje Hrvatske seljacke stranke Vlatka Maceka, poznatim pod
imenom Sporazum Cvjetkovic-Macek, BiH je podijeljena na hrvatski i srpski dio. U sastavu
te banovine sa sjedistem u Zagrebu bile su dotadasnje Savska i Primorska banovina, citava
Hercegovina od Stoca na zapad: Bosna od Livna do Travnika u srednjem dijelu i tri posavska
kotara: Derventa, Gradacac i Brcko. Banovini Hrvatskoj pripao je onaj teritorij u kome su Hrvati
cinili relativnu ili apsolutnu vecinu. Podjela Jugoslavije na Banovinu Hrvatsku i ostali dio
izazvala je nezadovoljstvo svih: i Bosnjaka kojih je bilo za autonomiju BiH i protiv podjele tih
pokrajina izmedju Beograda i Zagreba - i Hrvata, pa cak i Srba koji su bili protiv bilo kakve
autonomije Hrvata. Poslije veoma sumnjive smrti Mehmeda Spahe u Beogradu 1939. godine,
jer mnogi su veoma cesto tvrdili da je otrovan u hotelu, a obdukcija nije bila odobrena, na mjesto
predsjednika JMO dolazi Dr. Dzafer Kulenovic. On trazi da se uz hrvatsku, srpsku i slovenacku,
formira i bosanska banovina u starim povijesnim granicama BiH. Poslije te izjave sve bosnjacke
partije, kulturne i vjerske organizacije jednodusno isticu zahtjev za autonomijom BiH. Mada je
JMO imala oslonac u narodu njene akcije nisu uspjevale izmedju ostalog i zbog veoma malog
broja intelektualaca u njenim redovima, a pogotovo onih koji bi se zaista izjasnjavali kao
Bosnjaci u nacionalnom smislu.
Ono sto je karakteristicno za polozaj Bosnjaka izmedju dva svjetska rata, jeste da im se negira
njihova nacionalna posebnost, odnosno da im se ponajcesce pripisivao iskljucivo vjerski
karakter. Posebno je znacajno istaci i to da unutar Bosnjackog naroda, spletom historijski

- 86 -

okolnosti, zadugo nije bilo organizirane klasne snage koja bi nosila proces njihove klasnonacionalne emancipacije.
Kao prva politicka stranka koja sagledava ukupnu dijalektiku klasno-nacionalne emancipacije,
pa u tom sklopu i specificnog polozaja Bosnjaka i same Bosne, jeste KPJ ( komunisticka
partija Jugoslavije ) koja se tim pitanjem bavi jos od 1937. godine. Od dolaska Josipa Broza
Tita na celo Partije, u KPJ je preovladao stav da BiH treba da bude autonomna, sto sredinom
1938. godine, rezultira i stvaranjem jedinstvene organizacije KPJ u BiH. Tako se vec na Petoj
pokrajinskoj konferenciji KPJ za BiH ( juli 1940.), u samoj rezoluciji, Bosnjaci, doduse
oznaceni samo kao muslimani, tretiraju kao posebna etnicka grupa i istice se da je
narodna autonomija BiH jedino pravilno rjesenje, koje je zajednicki interes
muslimanskih, srpskih i hrvatskih masa. Peta zemaljska konferencija, kao posljednji veliki
skup jugoslavenskih komunista uoci rata, u samoj rezoluciji, pored ostalog, istakla je: Narodi
BiH treba da se sami slobodno opredijele i nadju resenje putem autonomije.
Profiliranje programa KPJ o nacionalnom pitanju, uvazavajuci pravo na samoopredjeljenje svih
nasih naroda, podrska zahtjevu za autonomijom BiH, i sl. imali su historijski znacaj za sudbinu
predstojece revolucije u II Svjetskom ratu.
2. B i H U II SVJETSKOM RATU
Za manje od dvije godine od svog pocetka 1.9.1939. II svjetski rat je stigao i u BiH. Naime,
pristupanjem Madjarske, Rumunije i Bugarske Trojnom paktu fasitickih sila ( Njemacka, Italija
i Japan ) te italijanskom okupacijom Albanije, tadasnja Kraljevina Jugoslavija zajedno sa BiH
nasla se u potpunom fasistickom okruzenju. Da bi se osigurala od te spoljne opasnosti, a izlozena
velikim pritiskom Njemacke i Italije, vlada Cvjetkovic-Macek potpisala je 25.3.1941. godine
protokol o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu. Kraljevski namjesnik knez Pavle i vlada
Cvjetkovic-Macek, nadali su se da ce na taj nacin Jugoslavija izbjeci rat. Samo dva dana kasnije
27. marta, grupa jugoslavenskih generala, uz pomoc britanske obavjestajne sluzbe, izvela je
drzavni udar, kojim je smijenila kraljevsko namjesnistvo i vladu Cvjetkovic-Macek. Maloljetni
kralj Petar II je proglasen za kralja. Istovremeno je osnovana nova vlada pod predsjednistvom
generala Dusana Simovica. Drzavni udar bio je propracen burnim demonstracijama, posebno u
Beogradu i drugim mjestima Srbije. Vlada Dusana Simovica odmah je dala izjavu da ostaje pri
protokolu od 25.3.1941. godine.Ta izjava nije zadovoljila Njemacku i Italiju, koje su, skupa sa
svojim saveznicima Madjarskom i Bugarskom, 6.4.1941.godine, napale Jugoslaviju, bez
predthodne objave rata.
U ratnim planovima Generalstaba jugoslavenske kraljevske vojske teritorija BiH je bila
predvidjena kao pozadinsko podrucje. Cim je poceo Aprilski rat 1941. godine, kralj, vlada i
vrhovna komanda, pobjegli su prvo u Zvornik, a zatim na Pale kod Sarajeva. Pod snaznim i
odlucnim njemackim napadima, jugoslavenska kraljevska vojska vec prvih dana rata nasla se u
potpunom rasulu. Veza izmedju vecine vojnih jedinica i Vrhovne komande na Palama potpuno
se izgubila i u takvoj situaciji vlada je na sjednici 13.4.1941. godine odlucila da napusti zemlju.
Istovremeno ovlastila je nacelnika vrhovne komande, generala Danila Kalafatovica, da shodno
prilikama, potpise sa Nijemcima, koji su vec bili u Beogradu, bilo primirje, bilo kapitulaciju
jugoslavenske vojske. Nakon toga vlada i kralj otputovali su 15.4.1941. godine sa Niksickog
aerodroma na Bliski istok, pod britansku zastitu, odakle su kasnije otisli u London. U

- 87 -

medjuvremenu Njemacka je trazila bezuslovnu kapitulaciju koju je general Kalafatovic i

potpisao 17.4.1941. godine.
Time je za samo 12 dana Aprilskog rata, Kraljevina Jugoslavija u cijelosti okupirana, te je
nestala kao drzava. Njene teritorije medjusobno su podijelile Njemacka, Italija, Madjarska i
Bugarska. O statusu i uredjenu BiH, Hrvatske i Crne Gore trebalo je da naknadno sporazumno
odluce Njemacka i Italija. Prije nego sto je Italija imala vremena da odluci o uredjenju BiH,
umirovljeni general Slavko Kvaternik je proglasio 10.4.1941.godine Nezavisnu Drzavu
Hrvatsku (NDH), projekat velikohrvatske, ustaske politike, a u njen sastav usla je i BiH po
rezonu ustaskih povijesnih, etnickih i kulturoloskih motiva. Pet dana kasnije, iz Italije stize Ante
Pavelic i proklamira se za poglavnika NDH.
Administrativna podjela NDH izvrsena po zupanijama na velike zupe koje su nazvane prema
imenima upravnih jedinica iz doba hrvatske i bosanske kraljevine. Velika zupa Vrhbosna sa
sjedistem u Sarajevu, Hum u Mostaru, Usora i Soli u Tuzli, Luka i Sana u Banja Luci, Lasva i
Glaz u Travniku, Krbava i Psat u Bihacu, itd. Za glavni grad bila je predvidjena Banja Luka kao
geografsko srediste citave NDH. Vazno je istaci da je NDH takodjer razbijala povijesnu teritoriju
BiH u podjeli na zupanije, pa je povezivala i izjednacavala podrucje uze Hrvatske s
bosanskohercegovackim. Npr. velike zupe Gora (Sisak) prelazila je Unu, Livac i Zapolje (Nova
Gradiska), a zupa Posavje (Brod) je prelazilo Savu i imalo vise kotareva na bosanskoj strani.
Njemacka i Italija su tretirale NDH kao svoju satelitsku drzavu, pa su je podijelili na dvije
interesne zone. Italija je u svoju zonu dobila oko 110 km teritorija od obale Jadranskog mora u
dubinu, a ostalo do Drine, Drave i Dunava je bilo u njemackoj zoni. Demokraciona linija te
podjele isla je od sjeverozapada prema jugoistoku od Sombora prema Jajcu, preko Bugojna do
Gorazda na Drini.
Zbog velikosrpskog pritiska u doba Kraljevine Jugoslavije, ali i zbog tadasnjeg osjecanja
pripadnosti hrvatskom narodu, odredjeni broj Bosnjaka u pocetku je podrzao NDH, ukljucio se u
njene organe vlasti, u ministarstva, u zapovjedni kadar redovne ali i dobrovoljacke vojske. Da bi
sebi privukli sto vise Bosnjaka, ustaske vlasti, za oba potpredsjednika Vlade NDH, imenuju Dr.
Dzafera Kulenovica i Dr. Osmana Kulenovica, za doglavnika Ademagu Mesica, a Hakija Hadzic
postaje ustaski povjerenik za teritorij BiH. Osim toga, planirana je i gradnja dzamije u Zagrebu.
Uspostavom te drzave sasvim je izbrisano ime Bosne i Hercegovine i planski se islo za tim da se
postigne potpuno hrvatstvo BiH. Po statistickim podacima iz maja 1941. u NDH uopce ne
postoje nacije Bosnjaci i Jevreji. Ustaski teror vrsi sistematske pokolje protiv svih onih koji nisu
za njegov rezim. Bosnjaci, Hrvati, Jevreji, Romi i Srbi zavrsavaju u mnogobrojnim
koncentracionim logorima: Jasenovac, Sisak, Jastrebarsko, Kerestinec, Danica, Rab, Pag, Molat,
Bileca, Stara Gradiska, Hruscica, Djakovo i S.Mitrovica. Plan je, trecinu pobiti, trecinu pokrstiti,
a trecinu protjerati. Ustaski bojovnici idu cak dotle da odjeveni kao Bosnjaci, sa fesovima na
glavi i dozivajuci se muslimanskim imenima vrse pokolje Srba po Hercegovini kako bi time
izazvali odmazdu cetnika nad Bosnjacima.
Medjutim, Bosnjaci uvidjajuci zlocinacku politiku NDH pa vrlo brzo, u nizu rezolucija upucenih
njemackim vlastima u Sarajevu, Banjaluci, Mostaru, Prijedoru, Bijeljini i Trebinju izrazavaju

- 88 -

ogorcene proteste protiv masovnog ubijanja, pokrstavanja i progona neduznog civilnog srpskog
stanovnistva.
Znacajnu ulugu u svemu tome imaju Bosnjaci iz redova KPJ, koji ce kasnije bit presudni faktor u
masovnijem ukljucivanju muslimanskog stanovnistva u jedinice NOB-e. U veoma teskim
uslovima KPJ cini napore za stvaranje jedinstva sirokih narodnih masa iz cega proizilaze i prvi
partizanski odredi koji vec na pocetku postizu znatne uspjehe i stvaranje prvih slobodnih
teritorija. Pojedini politicki rukovodioci bivsih politickih partija prihvataju pozive KPJ na
ustanak i daju podrsku partizanima .
Medjutim, ubrzo dolazi i do kontraofanzive monarhistickih snaga. Od samog pocetka rata na
strani njemacke koalicije i u njemackim ratnim operacijama ucestvuje Dimitrije Ljotic koji je
jos 1935. godine osnovao fasisticku organizacju Zbor. Pored bivse vlade generala Milana
Nedica, cetnickog vojvode Koste Milovanovica Pecanina ( koji djeluje u juznoj Srbiji ),
glavnina monarhistickih snaga se okuplja i oko pukovnika staro-jugoslavenske vojske Draze
Mihajlovica, koji se poslije aprilskog sloma sa grupom oficira sklonio na planinu Ravnu Goru
( 26 oficira, podoficira i zandarma ). Mihajlovic se u pocetku izjasnjavao protiv okupatora, ali ce
se ubrzo pokazati njegova kvislinska i izdajnicka politika koja ce ostati sve do kraja rata. U ime
kralja i vlade koji se nalaze u izbjeglistvu, on radi na stvaranju vojske u otadzbini, odnosno
cetnicke organizacije. Po fasisticoj i najavljenoj sovinistickoj ideologiji, koljackim metodama,
masovnim ubistvima i projektom istrebljena naroda, cetnistvo se ni po cemu nece razlikovati od
ustastva i slicnih formacija II svjetskog rata.
Ideologija cetnistva je nadahnuta idejama stvaranja velike Srbije i etnicki ciste srpske drzave.
Ona se temelji na ekstremnom nacionalizmu, vjerskoj netrpeljivosti, antihrvatstvu, porobljavanju
ili unistenju muslimanskog stanovnistva, odnosno Bosnjackog naroda.
Cetnicki ideoloski pokret nije nov i on se konzistentno izvodi iz svih prethodnih velikosrpskih
projekata, pocev od Nacertanija Ilije Garasanina, politike kraljevine Srbije,
karadjordjevicke politike, preko nacionalistickih progona, stavovima unutar tzv. Srpskog
knjizevnog kruga, pa sve do ravnogorskog staba sa Vasicem i dr. Stevanom Moljevicem.
Osnovna ideja Nacertanija Ilije Garasanina bila je obnova Dusanova carstva iz 14
stoljeca, uz odredjena pomjeranja koja su bila rezultat politickih prilika sredinom proslog vijeka.
Taj plan Srbije sacinjen je 1844 godine, i dugo nije bio dostupan sirokoj javnosti. On je bio
objavljen tek 1906. godine u beogradskom casopisu Delo. Inace idejni tvorac toga spisa,
nesvjesno, bio je poljski knez Adam Czartoryski i njegov specijalni agent za juznoslavenske
zemlje Ceh Franjo Zach. Naime, u to doba Poljska je bila raskomadana izmedju Rusije,
Austrije i Pruske, i ona po Evropi trazi saveznike koji ce pomoci destabilizaciju tih zemalja. Ona
ih dijelom, nalazi u V.Britaniji i Francuskoj, ali se paznja sve vise usmjerava i prema Balkanu,
gdje je vec bila izvjesna propast Turske. Diplomatske procjene govore da bi se upravo u borbi za
Otomansko nasljede mogli ozbiljnije poremetiti odnosi izmedju Rusije i Austrije, pogotovo sto
su se u tu borbu pocele ukljucivati i male balkanske drzave.
U vezi s tim, poljski emigranti u Parizu su napravili plan neposrednih aktivnosti Hrvata i Srba na
stvaranju jedne juznoslavenske drzave koja bi nastala na razvalinama austrougarske i turske
imperije. Oni kontaktiraju sa Ilirskim pokretom i Ljudevitom Gajom, kao i sa Ilijom
Garasaninom, tadasnjim srbijanskim ministrom unutrasnjih poslova. Istovremeno i Franjo Zach
je napisao Plan za slavensku politiku Srbije, sto ce biti idejna i politicka osnova
- 89 -

Nacertanija. Garasanin je, doduse, u mnogim bitnim segmentima ponudio sasvim novi tekst. Iz
Zachovog plana izbacio je sve ono sto se odnosi na srpsko-hrvatsku saradnju na stvaranju
zajednicke drzave, kao i pojmove Juzni Slaveni, juznoslavenaka drzava i sl. Osnova
Garasaninovog plana je da se on u cijelosti oslonio na tradiciju Dusanovog carstva i da se iz
njega izvodi legitimitet i zahtjevi za teritorijalnom cjelovitoscu nove drzave.Nacrtanijenije
javno proklamovano zato sto je u njemu dat popis zemalja u kojima bi Srbija organizovala
propagandu i obavjestajni rad, kao i neposrednu pripremu za pripojenje tih zemalja. U tom
popisu su BiH, Bugarska, Crna Gora, Sj. Albanija, Banat i Backa. Iako je nekada bila u
Dusanovom carstvu, Sjeverna Grcka se ne pominje. Makedonija takodjer. Plan posebno
predvidja ukljucenje bosanskohercegovackog i vojvodjanskog teritorija koji nikada nisu
bili u Dusanovom carstvu.
Plan je bio tajan posebno da Austrija ne otkrije Garasaninove pretenzije prema Banatu, Srijemu i
Backoj, koje su tada bile u njenom sastavu. Plan nacertanije ce biti otkriven poslije
Garasaninove smrti, i bice preveden i pohranjen u Becki arhiv 1883. godine.
Sustina cetnicke ideologije i njihovog genocidnog programa najbolje se moze vidjeti iz projekta
Stevana Moljevica od 30.juna 1941.godine, a kojeg je konkretno u djelo sprovodio sam Draza
Mihajlovic. U Drazinom projektu Homogena Srbija kojeg on donosi jos u septembru 1941.
godine kao jedno od glavnih pitanja istice se: U srpskoj jedinici kao narocito tezak problem
uzeti pitanje muslimana i po mogucnosti rijesiti ga u ovoj fazi. I to rjesavanje je pocelo
odmah: masovnim ubijanjem, klanjem, paljenjem i pljackama muslimanske imovine, bestijalnim
izivljavanjem, progonom desetine hiljada ljudi, bacanjem u jame i svim uzasima koji su na
raznim stranama bili karakteristika II svjetskog rata na podricju Jugoslavije. O tome je vec puno
pisano, narocito o stradanju srpskog naroda, nesto manje i stradanju hrvatskog naroda, ali uz
decenijsko prisutkivanje o partizanskoj odmazdi krajem rata prema mnogim neduznim
stanovnicima. Ono sto je karakteristicno, treba istaci, a to je da zlocini koji su ucinjeni
prema muslimanskom stanovnistvu, gotovo nikako i nigdje nisu zvanicno obiljezeni.
Kolektivne grobnice od Kulen Vakufa do Ljubinja, Dabarskog polja kod Stoca, stravicna klanja
na Drini u Foci,Visegradu i Gorazdu, pokolj u Cajnicu i Rudom, te posebno u cijelom Sandjaku i
Crnoj Gori i td., za najveci broj stanovnika Jugoslavije ostaje apsolutna nepoznanica. Tek 1991.
godine u izdanju sarajevske svjetlosti pojavljuje se prvi opsirniji rad o genocidu nad
muslimanskim stanovnistvom ( Vladimir Dedijer i Antun Miletic )
Treba istaci da Bosnjaci nisu stradali samo od cetnika, iako su oni ucinili daleko najvece pokolje.
Bosnjaci su stradali i od strane ustasa, njemackog i italijanskog okupatora, a dosta ih je stradalo i
u koncetracionim logorima i zatvorima.
U toku cijelog rata BiH je bila popriste najzescih borbi. Od svih sedam ofanziva na podrucju
bivse Jugoslavije sest ih je vodjeno u BiH. Mnogi Bosnjaci su i prije Drugog svjetskog rata bili
clanovi Komunisticke Partije Jugoslavije (KPJ) i bili su svjesni da je oslobodalicki rat od
vanjskog neprijatelja ujedno sansa i za politicku revoluciju kako bi oni sami dosli na vlast. Uz to
komunisti su imali plan da prevazilazenjem klasnih razlika neutraliziraju i dotadasnje nacionalne
konfrontacije izmedju Hrvata i Srba u BiH. Sto se tice odnosa KPJ prema muslimanskom
pitanju on je prilicno kontraverzan i pojedine istaknute licnosti vodjstva KPJ prema njemu
imaju razliciti pristup. Sekretar Partijskog Komiteta KPJ za BiH Mustafa-Mujo Pasic jos
oktobra 1940. godine na Petoj zemaljskoj konferenciji veoma ostro je postavio pitanje
nacionalnosti muslimana i istakao zahtjev za autonomijom BiH. Edvard Kardelj je uoci rata

- 90 -

govorio o muslimanima kao Naciji u mogucnosti. Avdo Humo je isticao njihovu posebnost
dok vecina ostalog predratnog rukovodstva partije za BiH o tome nije imala decidno misljenje ili
je zauzimala negativan stav. Tek se u poznatom Titovom clanku, objavljenom u Proleteru
decembra 1942. godine, muslimani tretiraju ravnopravno sa drugim narodima i Tito ih
pise sa velikim M. U najkracem, gledano na nivou generalne linije, KPJ nije osporavala
muslimansku posebnost, ali jos uvijek nije imala jasan stav u tom pogledu. Najvise zabluda je
unio Veselin Maslesa, a tu je i Mosa Pijade sa svojim negativnim stavom prema tom
pitanju. Ovo treba posebno istaknuti, jer kao sto ce se kasnije vidjeti, ovakve teorije dobro ce
doci svim onim dogmatama koji ce sistematski negirati muslimanski nacionalni identitet i
pozivati se na autoritete Maslese i Pijade, kao i nekih drugih koji nikada nisu razumjeli ili nisu
htjeli razumjeti muslimansko pitanje, sto ce narocito u periodu poslije 1945. godine dovesti do
novih zabluda.
Narodno oslobodilacki pokret (NOP) poceo je aktivnije da djeluje 22. juna 1941, kad je
Njemacka napala SSSR, tada je KPJ pozvala svoje clanove na ustanak, a 27.7.1941.godine su
socijalisticki historicari uzeli kao datum pocetka otpora okupatoru u BiH. Na Romaniji se osniva
prva bosnjacka ceta pod komandom Muje Hadzica. U rogatickom, focanskom, prozorskom,
kalinovickom, juznohercegovackom te u 1. i 2. partizanskom odredu formiraju se bosnjacki
bataljoni u toku 1941.godine.
Time je partizanski pokret poceo da vodi borbu na tri fronta: protiv vanjskog okupatora, protiv
velikosrpske-cetnicke vojske i protiv velikohrvatske-ustaske vlasti. Koliko je BiH bila vazna za
komuniste i revoluciju govori i cinjenica da je od jeseni 1941.godine, Glavni, kasnije Vrhovni
stab partizanskih snaga iz Srbije premjesten
u BiH. Naravno, osim Bosnjaka,
narodnooslobodilacku borbu (NOB) podrzavaju u BiH vecina Srba, koji su bili ugrozeni od
ustaskih vlasti, a nisu bili u cetnickim redovima, zatim i Hrvati koji se nisu dali zavesti laznim
obecanjima NDH o njenoj misionarskoj ulozi u Trecem Rajhu. U BiH se stvaraju partizanska
oslobodjena podrucja, a potkraj 1942. u njoj nastaje i tzv. Bihacka republika gdje se 26 i 27
novembra odrzava i zasjedanje I Antifasistickog vijeca narodnog oslobodjenja Jugoslavije
(AVNOJ), tj. prvog partizanskog parlamenta.U proglasu upucenog narodima jugoslavije,
govori se i o muslimanskom stanovnistvu gdje se jasno kaze da muslimani ne smiju biti
vise roba o koju ce se nadmetati velikosrpski i velikohrvatski pljackasi, pokvarenjaci i
izrodi, sve zbog toga da bi mogli vladati jedni ili drugi. Na tom Prvom zasjedanju AVNOJ-a,
u svom referatu Josip Broz Tito isticeOva historijska skupstina je dokaz jedinstva nasih naroda,
Srba, Hrvata, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca i Muslimana. U Cazinu je u decembru
1942.godine osnovana 8. krajiska muslimanska brigada koja ce 1943. prerasti u muslimansku
diviziju, tj Unsku operativnu grupu. Inace, narocito masovan pristup Bosnjaka u NOP odvijao se
1943. u Bosanskoj Posavini, tuzlanskoj regiji i Bosanskoj Krajini. Zajednicka borba u BiH
dovodi do prvog politickog skupa sve tri nacije koji se odrzava 25. i 26. 11. 1943 u Mrkonjic
Grada, pod nazivom Zemaljsko antifasisticko vijece narodnog oslobodjenja BiH,
(ZAVNOBiH) na kojoj je izrazena nada da ce BiH biti federalna jedinica u buducoj Jugoslaviji,
u kojoj ce Bosnjaci (tada jos uvijek nazivani muslimani), Hrvati i Srbi zivjeti ravnopravno.

- 91 -

Proglasenje Federativne republike Jugoslavije Tri dana poslije, u susjednom Jajcu,

29. 11. odrzano je i II zasjedanje
AVNOJ-a, koje najavljuje novu
Jugoslaviju i stvara njenu prvu
Vladu. Na ovom zasjedanju BiH je
priznat status ravnopravne federalne
jedinice i obezbijedjena puna
ravnopravnost naroda koji u njoj
zive. Tako BiH postaje ne samo
srediste partizanskog pokreta, nego i
zariste buduce Jugoslavije. Na II
zasjedanju ZAVNOBiH-a u Sanskom
Mostu 30. 6. - 2. 7. 1944. konstituirana
je BiH kao zasebna federalna jedinica
buduce drzave, a na III zasjedanju
ZAVNOBiH-a 26/28. 4. 1945. u
Sarajevu receno je da: "BiH nije ni
muslimanska, ni srpska, ni hrvatska - nego i muslimanska i srpska i hrvatska."
Tacno pedeset Bosnjaka ucesnika NOP-a proglaseno je narodnim herojima. S druge strane na
zalost, niko do sada nije ustanovio priblizan broj bosnjackih zrtava u Drugom svjetskom ratu, ali
se na osnovu nekih podataka procjenjuje da je u ratu poginulo oko 103.000 Bosnjaka. Znajuci
koliko je Bosnjaka zivjelo prije Drugog svjetskog rata, a u odnosu na prirodni prirast
stanovnistva, procijenjeno je da je 8,10 % Bosnjaka poginulo - sto predstavlja procentualno
najveci broj zrtava u odnosu na cjelokupnu bosnjacku populaciju. Drugi su Srbi i Crnogorci sa
zajednickim procentnom 7,20 % stradalog stanovnistva, a treci su Hrvati. Doduse, to su gubici sa
obje strane i medju partizanima i medju izdajnicima. Srbi su imali cetnike, Hrvati ustase, a 1943.
je osnovana tzv. "handzar divizija" koja je u Francuskoj imala obuku, ali kada je doslo do
pobune odmah je poslana na front, ucestvovala je u svega cetiri bitke i uskoro je rasformirana u
1944. godini.
Od onih koji su dali kulturni pecat bosnjackom narodu u periodu prve Jugoslavije, ukljucujuci i
period Drugog svjetskog rata, vazno je spomenuti pisce: Hamzu Humu, Saliha Alica, Hamida
Dizdara, Ilijasa Dobordjica, Hasana Kikica, Semsudina Sarajlica, Ahemda Muradbegovica, Hifzi
Bjelavca, Aliju Nametka, Envera Colakovica, Ziju Dizdarevica, Rasima Filipovica i historicara
Hamdiju Kresevljakovica.
Knjizevnici iz reda hrvatskog naroda, u tom periodu, su Ivo Andric ( buduci nobelovac za
knjizevnost, 1961.), Zvonimir Subic, Novak Simic, Nikola Sop, Dobrisa Cesaric i Tin Ujevic.
Predstavnici srpskog naroda su Jovan Popovic, Milan Markovic i Borivoj Jevtic.
Najveci pisac iz reda bosanskih Jevreja je Isak Samokovlija.

- 92 -

VII. B i H U FEDERATIVNOJ DRZAVI JUGOSLAVIJI ,

SVE DO SFRJ
Mapa Jugoslavije kao Federacije
Drugim zasjedanjem AVNOJ-a i njegovim
odlukama u Jugoslaviji je oformljena nova
drzava sa sistemom organa drzavne vlasti od
najnizih do najvisih. Piramida vlasti polazila
je od opstinskih i sreskih NOO, preko
zemaljskih
antifasistickih
vijeca
po
federalnim jedinicama, a zavrsavala se na
vrhu
sa
AVNOJ-em,
njegovim
predsjednistvom
i
NKOJ-em,
kao
privremenom vladom. Prilikom svog
nastajanja nova drzava, Demokratska
Federativna Jugoslavija, nije dobila
medjunarodno priznanje iako su saveznici
tokom 1943. godine priznali NOV
Jugoslavije. Prema inostranstvu su fakticki
postojale dvije vlade. Jedna je bila
medjunarodno priznata izbjeglicka vlada,
koja nije imala nikakve fakticke vlasti u zemlji i kojoj je AVNOJ oduzeo legitimitet.
Na drugoj strani bio je NKOJ, stvarna vlada, koja je imala svu vlast u zemlji, ali koja nije bila
medjunarodno priznata. Saveznici iz II svetskog rata nastoje rijesiti ovo pitanje u Jugoslaviji
prvenstveno gledajuci svoje interese, a narocito se zalaze V. Britanija, koja vrsi pritisak na
NKOJ da stupi u pregovore sa izbjeglickom vladom. Pod britanskim pritiskom, za predsjednika
izbjeglicke vlade imenovan je dr. Ivan Subasic, bivsi ban Banovine Hrvatske, koji je odmah,
britanskim posredovanjem, stupio u vezu sa NKOJ-em, radi pregovora o osnivanju jedinstvene
vlade. Pregovori su vodjeni u dva maha, prvo na Visu, a zatim u Beogradu, gdje je 1.11.1944.
godine ptpisan sporazum Tito-Subasic, o uspostavljanju jedinstvene organizacije vlasti. Na
osnovu ovog sporazuma 1.3.1945. godine osnovana je jedinstvena vlada Demokratske
Federativne jugoslavije, sa Titom kao predsjednikom vlade i dr. Ivanom Subasicem kao
ministrom vanjskih poslova. Time je likvidiran paralelizam vlada i potpuno je osiguran
medjunarodni kontinuitet nove drzave .
10.8.1945.godine, u Beogradu dolazi do treceg i posljednjeg zasjedanja AVNOJ-a. U skladu sa
preporukama Krimske konferencije, na kojoj su ucestvovala trojica velikih: Roosvelt, Staljin i
Churchil, AVNOJ je trebalo da se prosiri jednim brojem starih gradjanskih politicara i tako
preraste u Privremenu narodnu skupstinu. Osnovni zadatak privremene narodne skupstine je bio
da se donesu zakoni po kojima ce se pripremiti i izvrsiti izbori za Ustavotvornu skupstinu.
Privremena narodna skupstina okoncala je svoj rad 28.10.1945.godine. Izbori za Ustavotvornu
skupstinu obavljeni su 11.11.1945.godine. Ustavotvorna skupstina je bila dvodomna i sastojala
se od Savezne skupstine i Skupstine naroda. Takvo rjesenje odgovaralo je federativnom
formiranju drzave.

- 93 -

Oba doma Ustavotvorne skupstine sastala su se 29.11.1945. godine, kada je i donijet prvi akt pod
nazivom Deklaracija o proglasenju Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Na kraju se
konstatira da se ovom odlukom konacno u ime svih naroda Jugoslavije ukida monarhija u
Jugoslaviji, a Petar II Karadjordjevic s cijelom dinastijom Karadjordjevica lisava svih prava koja
su njemu i dinastiji pripadala.
Jos na osnovu odluka AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, Bosna i Hercegovina ulazi u sastav
Demokratske Republike Jugoslavije odnosno, Federativne Narodne Republike Jugoslavije.
Naredne godine, tacnije 13.10.1946. godine odrzani su izbori za Ustavotvornu skupstinu
Narodne Republike Bosne i Hercegovine ( NR BiH ). Prvo zasjedanje Ustavotvorne skupstine
pocelo je 11.11.1946.godine, a 31.12.1946 .godine usvojen je i proglasen prvi Republicki ustav.
BiH je po tom ustavu, kao narodna drzava republikanskog oblika, dobila svoju unutrasnju
organizaciju, u skladu sa svojim tadasnjim ekonomskim ustrojstvom, socijalnim i politickim
stanjem i odnosima. Narodna republika BiH raspolagala je onim suverenim pravima koja nisu
prenesena na FNRJ. Ona je imala svoju drzavnu teritoriju, koja se nije mogla mijenjati bez
njenog pristanka.
Za razliku od odluka ZAVNOBiH-a, Ustav nije poimenice nabrajao narode BiH. U tom pogledu
Ustav je samo sadrzavao odredbu da su u Narodnoj Republici BiH njene narodnosti u svemu
ravnopravne i da nacionalne manjine uzivaju pravo i zastitu svog kulturnog razvitka i slobodne
upotrebe jezika.
1. POLITICKA I PRIVREDNA PREVIRANJA
U JUGOSLAVENSKOJ FEDERACIJI
Kao sto smo vidjeli, poslije rata, a na osnovu odluka ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, BiH je kao
"ravnopravna" federalna jedinica, kao republika usla u sastav Demokratske Republike
Jugoslavije (DRJ) koja je kasnije nazvana Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ), a
jos kasnije, odnosno, od 1964. Socijalisticka Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ).
Kolika je to ravnopravnost bila vidi se i iz ustavne definicije Jugoslavije u kojoj se Bosnjaci, pa
cak ni muslimani ne spominju kao nacija. Osim toga, u pocetku je u grbu Jugoslavije bilo pet
buktinja koje su simbolizirale pet nacija Jugoslavije ( Srbe, Hrvate, Slovence, Crnogorce i
Makedonce ) cime opet Bosnjaci nisu bili zastupljeni. Kasnije je ta greska "ispravljena" ali
tumacenje grba ju je demantiralo: dodata je jos jedna buktinja, ali tada po tumacenju grba,
ustvari ilustrira se sest republika, dakle i BiH, ali ne i njena najmnogobrojnija nacija. Naime,
ustrojavanjem BiH kao posebne republike i uvodjenjem federalizma KPJ je smatrala kako
je nacionalno pitanje rijeseno. U tom sklopu se i pitanje Bosnjaka ( jesu li oni nacija ili nisu ),
vec tretiralo kao anahrono. Zapravo sa stanovista oficijelne politike bilo je opasno i sumnjivo i
samo postavljanje tog pitanja. Ustvari vec tad se propagira svijest da uposte nije bitno ko je koje
nacionalnosti, da ce mo mi svi biti Jugoslaveni, da je najvaznjie graditi bratstvo i jedinstvo,
cuvati ga kao zjenicu oka svoga, da je nacionalno anahrono, burzoasko i reakcionarno.
Istovremeno se svi osjecaju i izjasnajvaju kao Srbi, Hrvati, Slovenci i td. a Bosnjaci su ponovo
nedefinisani, ponovo im se nudi sansa za nacionalno osvjescivanje, u vidu Srba i Hrvata ili ih
se uvredljivo svrstava u kategoriju neopredijeljenih. O ovom pitanju ce biti jos rijeci nesto
kasnije, a sada da vidimo kako je tekao razvoj politickih dogadjaja i na ostalim poljima tadasnje
BiH.

- 94 -

Naime, obzirom na cinjenicu da je BiH bila sredisnja jugoslavenska republika, da je strateski

vrlo povoljno smjestena, da je Srbima bila itekako vazna kao spoj sa Srbima u Hrvatskoj i da je,
bogata rudama (ugalj, zeljezo, sume, rijeke), bila predodredjena za vojnu i tesku industriju, za
odsudnu obranu u slucaju napada izvana, ali i kao "kalionica" naroda i kultura, kao prototip
buduce, "socijalisticke" Jugoslavije, i uskoro je pocela bivati nazivana "Jugoslavija u malom."
Kako bi se to postiglo, moralo se s BiH upravljati iz Beograda, tj. iz Centralnog komiteta KPJ.
Osim toga; iz BiH su brojni Srbi politickim odlukama preseljeni u Vojvodinu, a naseljavani su
Srbi i Crnogorci kao ucitelji, profesori, policajci, politicari i voditelji vojne industrije - sve u
profesije u koje se Hrvati nisu rado primali kao nepodobni. I u vojnim garnizonima su kao
starjesinski kadar pretezno bili Srbi i Crnogorci, i tako se malo-pomalo mijenjala nacionalna
struktura stanovnistva. Ipak, sve to dugorocno nije dalo ocekivane rezultate jer su Bosnjaci imali
mnogo veci natalitet. Dakle, provodila se "jugoslavizacija", a zapravo srbizacija BiH, ali su se
javljali i unutarnji otpori, poglavito u krajevima gdje su bili brojniji Bosnjaci i Hrvati. Hrvati su
postali nacionalno svjesniji i okretali se sve vise prema svojoj maticnoj republici Hrvatskoj.
Bosnjaci su i dalje lavirali izmedju Hrvatske i Srbije, iskolovali svoju inteligenciju koja je
nastojala izaci iz hrvatsko-srpskog zrvnja i dobiti status ravnopravne nacije. I dok se sa jedne
strane u BiH na Omladinskim radnim akcijama (ORA) grade pruge: Banjaluka-Doboj, BrckoBanovici, Sarajevo-Samac, s druge strane vrsi se druga velika pljacka bosnjacke zemlje, druga
agrarna reforma. Na osnovu zakona o ekproprijaciji i nacionalizaciji imanja suradnika okupatora,
oduzeta je zemlja bivsim vlasnicima kao i sva velika industrijska preduzeca. Tom reformom su
obuhvacena sva imanja veca od tri hektara (30 dunuma) i ona imanja od sest hektara, a koja
zemljoposjednici nisu sami obradjivali. Time je oduzeto preko 150.000 hektara zemlje od njenih
zakonitih vlasnika.
Naravno da je nerjeseno nacionalno pitanje i agrarna reforma uzrokovala i proteste. Tako je
1950. u Cazinu doslo do prve prave pobune protiv novog socijalistickog uredjenja. U tzv.
"cazinskoj revoluciji" Huske Miljkovica koja je trajala od 6.maja do 4.juna ucestvovali su
Bosnjaci, ali i Srbi i Hrvati na granici zapadne Bosne i Hrvatske. Tu bunu ugusila je u krvi
policija i vojska i godinama je ta buna smatrana tabu temom i drzavnom tajnom.
Pocetkom pedesetih godina, na osnovu Zakona od 28.9.1950.godine, provedena je u zemlji
siroka, u osnovi represivna kampanja za skidanje zara i feredze, tj. otkrivanje bosnjacke
zene, cime je ostvaren jedan od strateskih ciljeva ondasnje vlasti u pogledu muslimanske zene u
drustvu. No bez obzira na denacionalizatorsku politiku prema Bosnjacima kao muslimanima, kad
god im je za to bila pruzena mogucnost, oni su u ogromnoj vecini izrazavali svoj poseban
etnicki, kulturni i nacionalni identitet.
Tek kada je 1966. smijenjeno prosrpsko vodstvo u SKJ s Aleksandrom Rankovicem na celu,
( prije toga je doslo do obracuna sa liberalistima Milovana Djilasa ) osnivacem
koncentracionog logora Goli Otoka (kod Raba) za politicke neistomisljenike povodom
rezolucije Informacionog biroa (Informbiroa 1948.), pocela su i u BiH slobodnija politicka
razmisljanja. Prvi korak u tom popustanju bila je Titova odluka da se 1971. i muslimanskom
stanovnistvu koje se dotad opredjeljivalo kao srpsko, hrvatsko, jugoslavensko ili neutralno,
dopusti status nacije. No prije toga da vidimo kako se muslimansko stanovnistvo nacionalno
opredjeljivalo, naravno po pravilima koja mu drugi nude i nastoje ga nacionalno usreciti.

- 95 -

U prvom popisu stanovnistva 1948. godine muslimansko stanovnistvo je imalo mogucnot da se

izjasni kao nacionalno opredijeljeni ( Srbin-musliman, Hrvat-musliman, Makedonacmusliman i td. ) ili kao nacionalno neopreijeljeni.
Prilikom popisa stanovnistva 1953. godine, uvodi se i kategorija Jugoslaveni-neopredijeljeni.
To popisnoizludjivanje, pojmovna i terminoloska zbrka se i dalje nastavlja tako da se u
popisu stanovnistva iz 1961. godine uvodi i kategorija Musliman(etnicka pripadnost).
Dakle, ponovo sa dodacima i pojasnjenjima u zagradama.
Poslije ovog popisa u samoj BiH preovladjuje svijest da se vise ne moze odrzati nedefinisan
odnos prema muslimanskom stanovnistvu i gotovo stidljivo pocinju se priznavati odredjene
zablude i uvazavati realnost postojanja jednog etniteta koji nece da se opredjeljuje po partijskim
semama. Ta situacija je prvi put svestranije razmatrana na Sestom plenumu CK SK BiH 1963.
godine, a narocito na 17-oj sjednici CK SK BiH februara 1968. godine. Neki teoreticari priznaju
zablude u politici prema muslimanskom stanovnistvu, a zvanicni partijski zakljucci prvi put
eksplicitno kazu: dosadasnja praksa je pokazala stetnost raznih oblika pritisaka i
insistiranja iz ranijeg perioda da se muslimani u nacionalnom pogledu opredjeljuju kao
Srbi, odnosno kao Hrvati, jer se i ranije pokazivalo, a to i danasnja socijalisticka praksa
potvdjuje da su muslimani poseban narod.
U takvoj promijenjenoj politickoj klimi u BiH, a u atmosferi inace uzburkanih medjunacionalnih
odnosa u cijeloj Jugoslaviji, dolazi i do popisa stanovnistva 1971. godine. Muslimani se tek
tada, prvi put poslije rata, ravnopravno i bez nekih posebnih zagrada i pojasnjenja u
popisu tretiraju kao poseban narod. Kao sto se vidi 1971. godina cini prelom u afirmaciji
Muslimana kao naroda i tada se ogromna vecina Muslimana u cijeloj Jugoslaviji oslobadja
nacionalnog kompleksa i vise se ne miri sa svojatanjima i osporavanjima od strane drugih.
Otada se Bosnjaci, nazivani dotad samo muslimananima (sa malim "m") pisu kao Muslimani (sa
velikim slovom M). Zbog toga se u popisu stanovnistva iz 1971. naglo smanjio broj Srba,
Hrvata i Jugoslavena u korist Muslimana. Npr. od 1961. do 1971. broj Srba sa 42,9 % pao je na
37,2 %, a broj Muslimana u istom razdoblju povecao se sa 25,7 % na 39,6 %. Uskoro su prvi put
Bosnjaci postali najbrojnija nacija u BiH i ujedno priznata za jednu od konstitutivnih nacija u
tadasnjoj Jugoslaviji. U zelji da djelomicno zadovolji nacionalne teznje pojedinih naroda i
republika za punijim federalnim odnosima unutar Jugoslavije, Savez komunista Jugoslavije (KPJ
je od 1948. promijenila ime u SKJ) morao je popustiti i dopustiti da Savezna skupstina u
Beogradu donese 1974. novi Ustav prema kojem su svim republikama, pa i BiH, priznata
prava saveznih drzava, a to znaci i pravo na odcjepljenje. Tada dolazi do izrazenijeg napretka
BiH na svim poljima: privredno, kulturno, politicki pa i sportski. Sarajevo postaje velegrad, a u
njemu, kao i : Banjaluci, Tuzli, Zenici, Mostaru i Velikoj Kladusi, podizu se tvornice, kombinati,
pravi koncerni koji nalaze svoje mjesto na svjetskom trzistu: "Energoinvest", "Energopetrol",
"Agrokomerc", "Zeljezara Zenica", "Rudi Cajavec". Do toga napretka doslo je i smjenom starog
"partizanskog" vodstva i dovodjenjem novih kadrova na celo politickih i privrednih institucija
npr. Branko Mikulic i dr.). Vrhunac medjunarodne sportske, ali i politcke afirmacije BiH bile su
14 zimske olimpijske igre 1984. u Sarajevu. Tom je prilikom izgradjeno i modernizirano mnogo
toga, sto je podiglo samosvijest vodecih struktura BiH, a narocito Bosnjaka.

- 96 -

Buduci da takav razvoj nije odgovarao Beogradu i sve jacoj velikosrpskoj struji unutar Saveza
komunista, pocela je politicka kampanja protiv Bosnjacog vodstva koje i ustvari nije imalo
nikakvu politicku moc, ali bio je potreban unutarnji neprijatelj kako bi se prikazale sve teskoce
koje stoje na putu u komunizam. Mnogo ranije je odrazan prvi proces Mladim muslimanima,
a zatim i sudjenje Aliji Izetbegovicu zbog "Islamske deklaracije". Da bude jasno: nikada
Bosnjaci nisu bili protivnici socijalizma u drugoj Jugoslaviji, niti su ikada bili stvarna
kontrarevolucionarna prijetnja socijalizmu nego je taj "muslimansko-fundamentalisticki"
unutrasnji neprijatelj naprosto bio potreban rezimu kao kontrateza Golom Otoku
(ugrozenost socijalizma) i maspoku (ugrozenost SFRJ hrvatskim nacionalizmom), Kosovu
(ugrozenost Srba u toj istoimenoj pokrajini). Koliko su zapravo bili trn u oku Bosnjacki
politicari najocitije govori pogibija predsjednika Vlade SFRJ Dzemala Bijedica koji je
"poginuo" u avionskoj nesreci 1977. Da bi se razjedinio bosnjacki korpus beogradska tajna
diplomatija je znala veoma vjesto da zavadi bosnjacke intelektualce, npr. sukob Esad Cimic Atif Purivatra, ili da se bukvalno izdjestvuje protjerivanje Mese Selimovica iz Sarajeva u
Beograd. Ipak, kulminacija je dostignuta prvo kompromitiranjem, a onda i neutraliziranjem brace
Hakije i Hamdije Pozderac i tzv. aferom Agrokomerc 1987. u kojoj je smijenjeno vodstvo tog
prehrambenog kombinata u Velikoj Kladusi koga je vodio vjesti ekonomski strucnjak Fikret
Abdic. Unutar SKJ poslije Titove smrti 1980. dolazi do raslojavanja na centralisticke i
federalisticke snage. To se zbiva i u Savezu komunista BiH gdje jaca velikosrpsko opredjeljenje
medju Srbima (u cemu im pomaze tadasnji predsjednik SKJ Dizdarevic), a Bosnjaci teze ka
federalizmu, autonomizmu i reformizmu. Buduci je bosnjacka struja koju je predvodio Nijaz
Durakovic prevladala, Srbi nastoje iznutra oslabiti republicke institucije BiH i preuzeti sve
ovlasti nad vojskom i teritorijalnom obranom (TO). Kad je 1987. Srpska akademija nauka izdala
svoj velikosrpski projekt, tzv. Memorandum, a 1987. sve ovlasti u Savezu komunista Srbije
preuzeo Slobodan Milosevic koji je direktno najavio ostvarenje velikosrpskog programa,
povezali su se opet bosnjacki i hrvatski politicari u BiH pred zajednickom opasnoscu. Samo
nakratko se ucinilo da ce vlada Ante Markovica (i pored astronomske inflacije uspio je nekoliko
mjeseci da odrzi dinar u odnosu na njemacku marku 7:1) ipak uspjeti da izvuce kompletnu
Jugoslaviju iz krize, ali vise nista nije moglo da zaustavi lavinu srpskog nacionalizma koja je
drzavu vodila u propast.
2. STANOVNISTVO B i H
"Ravnopravnost" prema Bosnjacima najocitije se vidi po formulacijama u popisima stanovnistva
u BiH:
1946. godine od 885.689 Bosnjaka, kao "Srbi-muslimani" izjasnio se 71.991 Bosnjak, kao
"Hrvati-muslimani" izjasnilo se 25.295 Bosnjaka, a "neopredijeljenih" je bilo 778.403.
1953. godine od 891.800 Bosnjaka svi su se tada mogli izjasniti samo kao "neopredijeljeni",
dakle ni tada se nisu mogli izjasniti kao nacija, jednostavno - nacionalno nisu postojali. 1961.
godine bilo je vec 1.138.685 "nacionalno neopredijeljenih Jugoslavena" - time je Bosnjacima
priznato drzavljanstvo, ali jos ne i nacija.

- 97 -

1971. godine bilo je 1.482.430 "muslimana" - dakle vjernika (jer musliman je vjerska pripadnost,
a ne nacionalna). Vecina Bosnjaka je bilo tim ipak zadovoljna, posto im je priznata mogucnost
da se barem vjerski izjasne bez nacionlanog imputiranja srpstva ili hrvatstva.
1981. godine bilo je 1.630.033 "muslimana u etnickom" smislu cime se otislo za korak dalje u
poistovjecivanju vjere i nacije sto je apsurd.
1991. godine bilo je 1.905.018. (ili 43,74 %) "Muslimana u nacionalnom smislu" sto je vrhunac
cinizma: vjera je dignuta na rang nacije samo da se Bosnjacima ne prizna da su nacija.
Istovremeno je u Bosni po zadnjem popisu prije rata zivjelo: Srba 1.364.363 ili 31.33 %, Hrvata
752.068 ili 17.27 %, Jugoslovena 239.777 ili 5.51 % (sto oupce nije odrednica za naciju, nego za
drzavljansvo) i ostalih 93.689 ili 2.15 % sto iznosi ukupno: 4.354.915 stanovnika. Bosnjaci su
bili vecina u 45 opcina (u 31 apsolutna, u 13 relativna), Srbi u 34 opcine (29 apsolutna, 5
relativna), a Hrvati su bili vecina u 20 opcina (14 apsolutna, 6 relativna).
Po istom popisu bilo je 31 % bosnjackih brakova, 22 % srpskih, 12 % hrvatskih i cak 35 %
mijesanih brakova.
Dugo vremena, niko ko se nije izjasnio kao Srbin nije mogao da se bavi politikom, pa su se tako
ugledni bosnjacki javni radnici: Dzemal Bijedic, Hasan Brkic, Skender Kulenovic, Muhidin
Begic, Alija Izetbegovic, Osman Karabegovic, Sefket Maglajlic, Pasaga Mandzic, Hajro
Kapetanovic, Sacir Maslic i Asim Mujkic morali izjasnjavati kao Srbi.
U Hrvatskoj niko ko se nije izjasnjavao kao Hrvat nije mogao imati uspjeha u nauci i umjetnosti,
pa su se: Dr. Muhamed Filipovic, Dr. Nerkez Smajlagic, Dr. Esad Cimic, Enes Cengic, Mak
Dizdar, Enver Colakovic, Ismet-Ico Voljevica, Mersad Berber, Fadil Hadzic, Enes Kisevic, Amir
Bukvic, Mustafa Nadarevic i Dr. Asim Kurjak, izjasnjavali kao Hrvati - cime su sticajem
okolnosti kao takvi pomagali velikosrpstvu i velikohrvatstvu.
3. KULTURNO HISTORIJSKI NAPREDAK
U DOBA JUGOSLAVENSKE FEDERACIJE
Uzalud je budjena decenijama nacionalna svijest kod Bosnjaka kroz djela Alije Nametka
"Antologija muslimanskih narodnih prica" i pjesama "101 sevdalinka" Muniba Maglajlica,
"Narodne price" "Hrestomatija alhamijado knjizevnosti" (oboje od grupe autora), "Stari bosanski
tekstovi" M. Dizdara, "Biserje" - antologija bosnjacke knjizevnosti od 1463/1989. Alije
Isakovica. Mada su jos od doba Kraljevine Jugoslavije, a i kasnije u socijalistickoj Jugoslaviji
najveci balkanski lingvisticari Vatroslav Jagic i Aleksandar Belic bezuspjesno naglasavali da je
bosanski jezik baza za knjizevni i hrvatski i srpski jezik, Bosnjaci su prihvatajuci pojam
"hrvatskosrpski jezik" nesvjesno sebi odricali pravo na svoj nacionalni jezik. Tek u
spomenutom popisu iz 1991. jasno je izrazeno postojanje bosanskog jezika: 92 % Bosnjaka
izjasnilo se da im je maternji jezik bosanski. Srbi su rekli da im je maternji jezik srpski u 67
%, a Hrvati da im je hrvatski maternji u 47 % slucajeva. A cinjenica je da u BiH zive tri nacije
koje imaju pravo da koriste svoje nacionalne jezike, naravno - ravnopravno.

- 98 -

Razdoblje poslije II svjetskog rata obiluje velikim napretkom bosnjacke knjizevnosti. Uz

najveceg bosnjackog liricara Maka Dizdara, stoji "socijalisticki" Skender Kulenovic. Ostali
znacajniji pjesnici su Izet Sarajlic, Sait Orahovac, i Husein Tahmiscic. U prozi su vodeci
stvaraoci: Mesa Selimovic, Camil Sijaric, Dervis Susic, Zuko Dzumhur, Zaim Topcic, Alija
Isakovic, Sead Fetahagic, Nedzad Ibrisimovic, Nusret Idrizovic, Abdulah Sidran i Irfan
Horozovic.
U srpskoj i hrvatskoj knjizevnosti BiH isticu se: Miodrag Zalica, Vladimir Cerkez, Andjelko
Vuletic, Vitomir Lukic, Velimir Milosevic, Ivan Kordic, Ivan Lovrenovic, Gojko Beric, Marko
Vesovic (Crnogorac) i Dario Dzamonja. A medju proganjanim Bosnjacima i onima koji su bili u
zatvoru zbog svoga intelektualnog i vjerskog stajalista bili su: Alija Izetbegovic, Adil
Zulfikarpasic, Dr. Atif Purivatra, Dr. Esad Cimic, Dr. Kasim Suljevic, prof. Dr. Avdo Suceska,
Muhamed Hadzijahic, Dr. Muhamed Filipovic, Emir Cengic, Hasan Susic, Muhsin Rizvic,
Sulejman Grozdanic, Muzafer Hadzagic, Rasim Muminovic, Dzevad Jahic, Aziz Kadribegovic,
Hilmo Neimarlija, Rusmir Mahmutcehajic, Omer Behmen, Melika Salihbegovic i Dzemaludin
Latic.

VIII. RASPAD JUGOSLAVIJE , NEZAVISNA BiH i RAT

1. KRIZA PRED RAT
Poslije rusenja Berlinskog zida i ujedinjenje Njemacke 1989., slom komunistickog sistema i
krize visenacionalnih drzava SSSR-a, Cehoslovacke i Jugoslavije dolazi do nagle liberalizacije
sto omogucva pojavu visestranackog, demokratskog sistema i u BiH kao i u drugim
jugoslavenskim republikama (osim Srbije i Crne Gore). Tada se pokazalo da su uspjesno rjesenje
nacionalnog pitanja i federalizam u drugoj Jugoslaviji bili samo fraze, paravani za totalitaristicki
sistem koji je provodila tadasnja SKJ. Takozvani jugoslavenski "originalni" put, tj. treci put
izmedju socijalizma i komunizma, te provizorna nesvrstanost (zapravo specificni oblik
neokolonijalizma prema nerazvijenim zemljama Afrike i Azije) bio je nesto blazi oblik
totalitarizma koji je ipak omogucavao razvoj privrede, ali on nije bio nista blazi prema
demokratskim teznjama i pravom rjesavanju nacionalnog pitanja, poglavito kod nesrpskih
naroda, a medju njima su Bosnjaci bili najbrojniji. Jednopartijski sistem, kao i svugdje u svijetu,
pa tako i u BiH dovodi vremenom do toga da partija i njena birokratija djeluju kao drzavni aparat
koji se udaljava od naroda i umjesto da radi za narod, vlada umjesto tog naroda. Radnicko
samoupravljanje, privredna reforma, Ustav iz 1974. ne uspijevaju drugu Jugoslaviju da ucine
stabilnom drzavom. Uz to, veoma lose sproveden u praksi Zakon o udruzenom radu, nerjeseno
nacionalno pitanje na Kosovu, nesrazmjera izmedju jakih republika: Slovenije i Hrvatske i
autonomne pokrajine Vojvodine i slabije razvijenih: BiH, Crne Gore, uze Srbije, Kosova i
Makedonije dovodi u prvom redu do losih medjurepublickih odnosa u federaciji, a samim tim i
do sve losijeg statusa SFRJ u Svijetu. Pojavom Slobodana Milosevica na politickoj sceni Srbije,
ukupna nezdrava klima u SKJ dovodi do politickog rascjepa u vrhu SFRJ. U Srbiji se javlja
ideoloska platforma nacionalizma u Memorandumu Srpske akademija nauke i umjetnosti
(SANU) 1986. Srpska pravoslavna crkva (SPC) cini sve da prikaze kako su Srbi ugrozeni u SFRJ
i u BiH. Ona ozivljava srpski nacionalizam, kosovski mit povodom seststotegodisnjice bitke na
Kosovu 1989., nosenjem mosti kneza Lazara po Srbiji i BiH, a u Hrvatskoj se otkopavaju

- 99 -

masovne grobnice iz II svjetskog rata. Sa hrvatske strane akutaliziranje Bleiburga, podgrijava

hrvatsku nacionalisticku euforiju u cijeloj SFRJ.
Istovremeno se kao glavni neprijatelj ukupnoj jugoslavenskoj reformi proglasava birokratizam.
Brzo i vjesto je smisljen, a za siroke mase zavodljiv plan Antibirokratska revolucija.
Milosevicev stab vjesto manipulira zanesenom masom Srpskog naroda i preko velikih
antibirokratskih mitinga od Vojvodine do Crne Gore, naprosto iznudjava smjene svih
politickih garnitura koje nisu za njegov plan ostvarenja Velike Srbije. Prva etapa je bila odraditi
posao na Kosovu i Vojvodini, donijeti novi Ustav Srbije, a na jugoslavenskom planu otvoriti
opste naciponalno pitanje, zahtijevati temeljitu reviziju ustava iz 1974. godine kao antisrpskog i
konfederalistickog akta. Istovremeno neki vidovi neslaganja sa postojecom Jugoslavijom dolaze
i sa Slovenacke i Hrvatske strane. BiH i Makedonija su uglavnom na stajalistu ocuvanja
avnojevske Jugoslavije, uz promjene Ustava iz 1974. godine ali da se ne diraju njegova osnovna
nacela.
Da bi se srpski ciljevi ostvarili trebalo je stvoriti oreol bitke za Jugoslaviju i pod tom parolom
ostvariti politicku prevlast u CK SKJ i njegovom Predsjednistvu.Uoci predstojeceg 14. Kongresa
SKJ otvaraju se pitanja promjene Ustava SFRJ, polozaja Predsjednistva SFRJ, Ustavnog
polozaja SR Srbije ( srpsko pitanje u jugoslavenskoj federaciji ), ustavni polozaj pokrajina, itd.
Sve u svemu, uoci tog 14. Kongresa SKJ (vanrednog ), januar 1990. godine, politicki sukobi su
kulminirali i razlicite politicke opcije gotovo su iskritalizirane. No, jos uvijek su stotine hiljada
pa i milioni ljudi vjerovali u mogucnost demokratskog preobrazaja jer bez obzira na ideoloske
pozicije, mnogi su u SKJ vidjeli zalog opstanka Jugoslavije. Ipak pesimisti su bili u pravu .
Dubina krize je bila veca nego sto se predpostavljalo. Kalkulacije, medjupoliticke i
medjunacionalne zavade osjecale su se na Kongresu do tolike mjere da se to manifestovalo u
ostrascenosti koja ide do neke kolektivne paranoje.
Kongresnom orkestracijom, uz pazljivo slusanje i gledanje cijele Jugoslavije, neosporno dirigira
Slobodan Milosevic. Predstavu i ocekivane efekte odmah na startu kvari iskakanje i nemirenje
sa dirigentskom palicom, prvo Kucanovog pa onda i Racanovog staba, uz kolebljiv i zbunjen
stav bosanskohercegovacke delegacije. Note po kojima je orkestar trebao da svira naprosto nisu
prihvacene, bez obzira na solidnu akustiku, pratece fanfare i najavljenu predstavu.
Poslije iznudjenog odlaska slovenacke delegacije raspad Kongresa je bio neminovan jer se
Slovencima pridruzuju hrvatska i bosanskohercegovacka delegacija. Kada su propale i zadnje
nade za nastavak 14. varednog kongresa SKJ i spasavanje kakve-takve jugoslavenske
komunisticke organizacije, JNA stupa na scenu i okuplja grupu uglavnom penzionisanih generala
i dogmatskih istomisljenika da prekonocno linijom komandovanja i po vojnom receptu formira
novu partiju Savez komunista-pokret za Jugoslaviju, koja je toboze trebala predstavljati
integrativnu jugoslavensku snagu. Glavnu ulogu igraju admiral Mamula, gen. Kadijevic, gen,
Mirkovic i neki drugi. O kakvoj stranci se radi, sve je bilo jasno kada je za glavnog ideoloskog
mentora te partije, u samom startu dosla Mirjana Markovic-Milosevic, supruga glavnog
dirigenta Slobodana Milosevica. Indikativno je da ta stranka svoju glavnu aktivnost usmjerava na
BiH, a kad nije naisla na podrsku SK BiH, otpocela je pravi ideoloski rat protiv onih koji se nisu
slagali sa njenim militantskim ciljevima. Sve je bilo jasno, cak i za one koji su se kolebali, kada
je SK-PJ poceo da agituje na stvaranju posebnih vojnih jedinica koje bi se, u slucaju potrebe
odmah stavile pod rukovodstvo prve nadlezne komande JNA i kada su njegovim pristalicama,

- 100 -

bolje receno Srpskom narodu, pocelo dijeliti oruzje koje je izdasno obezbjedjivala JNA.Tako
Savez komunista-Pokret za Jugoslaviju odradjuje najprljaviji posao, a to je tiha vojna priprema
agrsije na BiH. Ostaci te poluvojne politicke organizacije u kojoj je 99% bilo Srba, tijesno se
povezuje sa kasnije formiranom SDS strankom u BiH, a zavrsice kao direktni saveznici sa
cetnicima.
2. NAPAD NA SLOVENIJU
Pocelo je sa zveckanjem oruzja, dermonstracijom moci, pa onda ultimatumima i na kraju
otvorenom prijetnjama. Usput vrsila se cistka i dovodjene na komandne pozicijeprovjerenih,
kadrova, spremnih na sve. I na ubijanje sopstvenog naroda. Samo povod, a ne i stvarni cilj bila je
Slovenija. Armija je trebalo samo da promarsira Slovenijom, demonstrira silu, ulije strah i
natjera Kucana na pregovore. Ona je to i uradila samo sto nije islo sve po planu.
Prvo, JNA je u tu avanturu potpuno usla nespremna, ne u vojnom smislu, jer za to je imala silne
potencijale, vec u psiholoskom i u propagandno-politickom smislu.
Drugo, Slovenci su se pokazali mnogo tvrdjim orahom nego sto se to ocekivalo.
Trece, slovenacka propaganda je bila dobro pripremljena tako da su brutalne slike prekonocno otisle u
svijet. Evropsko javno mnjenje je odmah animirano, a bahate armijske kolone zatecene i vjesto
izblamirane. Glavni ciljevi agresora su brzo razotkriveni pred cijelim svijetom.
Cetvrto, cilj JNA vjerovatno i nije bio da do kraja slomi slovenacku odbranu, sto bi se u pocetku sigurno
dogodilo, ali bi se kasnije rat otegao, sto nije odgovaralo Milosevicu, jer radi Slovenije on nije htio da
rizikuje svoj glavni plan : stvaranje Velike Srbije.

Naime, on se brzo pomirio sa izlaskom Slovenije iz Jugoslavije posto ona i nije bila u
memorandumskom planu, jer se nalazi iza linije Karlobag-Karlovac-Virovitica, kao linije
bivseg turskog pasaluka, oko koje se slazu manje-vise svi, pocev od Garasanina preko Moljevica
i Draze Mihajlovica, pa do Milosevicevog glavnog mentora i duhovnog ucitelja Dobrice Cosica.
Sve u svemu JNA se relativno brzo povukla iz Slovenije, a uoceni kolebljivci u armiji se ciste i
dovode novi, militantniji, vec otvoreno cetnicki orjentisani kadrovi, jer na redu je bila
Hrvatska.
3. AGRESIJA NA HRVATSKU
Sustina otpocinjanja rata u Hrvatskoj je mnogo slozenija od onog sto se desavalo u Slovenijii da
bi se mnoge stvari shvatile, trebalo bi pojasniti citav historijat srpsko-hrvatskih odnosa uopste,
osvrnuti se na mnoge sukobe i raskol medju njima, posebno na iskustva iz II svijetskog rata, pa
sve do poratnih razmomilazenja i uzajamnih optuzbi koje su intenzivirane nekoliko godina pred
opstu agresiju na Hrvatsku. Ukratko, moze se reci da je agresija na Hrvatsku mnogo pazljivije
pripremana od one na Sloveniju.
U okviru antibirokratske revolucije vec ranije je za destabilizaciju Hrvatske izabrana i
pripremljena Kninska Krajina. Uporedo je isla nevjerovatno dirigirana kampanja u koju su se
ukljucili srpsko-crnogorski mediji, dijelom potpomognuti i iz BiH, zatim pravoslavna crkva sa

- 101 -

vecinom svojih velikodostojnika, Vijece staraca iz SANU, i td. Svi se utrkuju ko ce vise ocrniti
Hrvate, ko ce ih vise kolektivno predstaviti ustasama, najvecim srbomrziteljima, onim koji su u
dva rata poklali milione Srba i td. Isto kao i u BiH, glavni posao je prebrojavanje kostiju mrtvih
iz Drugog svjetskog rata, jedinstvena osuda ustaskog, a potpuno zanemarivanje cetnickog
zlocina, te oprobana floskula o ugrozenosti Srpskog naroda u Hrvatskoj koji se predstavljaju kao
gradjani drugog reda, progonjeni, sikanirani i sl.
Glavne teme su ponovo Jasenovac, Glina, Gradina, Endehazija, pa sve do Titove zavjere.
Pojavljuju se upravo fantasticne teorije ( sve do toga da Josip Broz Tito nije ni postojao kao
takav, vec da je on ubaceni agent i sl. ), rehabilitiraju se najokorjeliji cetnicki zlocinci kao sto je
npr. vojvoda pop Djujic. Hstorija hoce da se prekonocno prekroji, posebno u smislu da su za sva
zla ovoga svijeta krivi Hrvati, a uz njih i Bosnjaci.
Naravno sve to kao u nuklearnom reaktoru, izaziva i hrvatsku reakciju. Na jedan nacionalizam
uzvraca se drugim. I u Hrvatskoj se zaista pocinje naglasenije ispoljavati ustastvo, aktueliziraju
se sile mraka, mrznje, zavade i osvete. Dugo je kljucalo u hrvatskom glinenom loncu i samo se
cekalo kada ce on puci i iz njega procuriti otrovna masa koja ce dovesti do ponovnog
historijskog unesrecenja oba naroda.
Dobar povod je brzo nadjen. U Hrvatskoj se sprovode izbori na kojima trijumfuje novoformirana
politicka stranka HDZ ( Hrvatska demokratska zajednica ) na celu sa Franjom Tudjmanom. To
je mnoge, a narocito armijske krugove toliko iritiralo da nisu htjeli ni da priznaju tu novu vlast.
S druge strane euforiji pobjede, uz probudjeni hrvatski nacionalizam, dovode Tudjmana u
situaciju da vec na startu pravi nekoliko gresaka: Dozvoljava da se ipak Srbi u nekim
podrucjima doista osjecaju ugrozenim. Na brzinu i bez prave demokratske procedure iznudjava
promjenu osnova Ustava Hrvatske i oduzima Srbima vec stecena prava o ravnopravnom narodu.
Ne prihvata na pravi nacin poslanike SDP srpske nacionalnosti vec pravi jeftine saveze sa novim
i ekstremnim srpskim strankama, posebno sa tada militantnim i prevrtljivim Raskovicem. Vrlo
brzo i bez stvarne potrebe forsira nove drzavne oznake koje iritiraju Srbe jer ih podsjecaju na one
iz vremena NDH. Posebno nepromisljen i anticivilizacijski potez kada ukida imena ulica trgova
data u spomen borbe protiv fasizma ( cak se mijenja i naziv Trg zrtava fasizma ). Uz sve ovo
ide i masovna smjena srpskih kadrova u privredi, skolstvu, policiji, zdravstvu i td.
Time je Tudjman na pravi nacin pothranio Miloseviceve ambicije. Zapravo je time ucvrstio
njegov polozaj u Srbiji, u punoj mjeri homogenizirao Srbe u najvecem dijelu Hrvatske i tako
sirom otvorio vrata za realizaciju velikosrpskog programa.
U Kninu je upaljen fitilj koji ce razgorjeti nacionalisticke strasti od Banja Luke i Korduna, do
Slavonije, Baranje i Srema, sve po karti koja je dobro znana i davno nacrtana. Srpsko
stanovnistvo se masovno naoruzava, zauzimaju se milicijske stanice, suspendira legalno izabrana
opstinska vlast, preotimaju radio stanice i televizijski predajnici, otvaraju veze prema Bosankoj
Krajini i Beogradu. Poslije prvobitnih buna i sporadicnih okrsaja oko Knina, u Lici i Baniji, linija
fronte se pomjera i formira u Istocnoj slavoniji. Time pocinje pravi rat jer iz Srbije ulaze
kombinovane jedinice, kako pod kapom JNA tako i u cetnickim odorama, cesto zajedno, ruku
pod ruku, pa i u istim vojnim kolonama.

- 102 -

U medjuvremenu Predsjednistvo SFRJ je naredilo da se u roku od tri mjeseca, oba korpusa JNA
povuku iz Slovenije i odu u BiH i u Srbiju. Zlobni komentar je bio: Na obostrano zadovoljstvo
zavrsen je plan izlaska Slovenaca iz Jugoslavije( opaska: tjeranja Slovenaca iz Jugoslavije).
U BiH i Hrvatskoj nastaje prava panika jer se vec pretpostavljalo sto znaci silna koncentracija
armije u BiH, koja ce kasnije sa osam armijskih korpusa postati teritorij sa najvecom
koncetracijom vojne sile na svijetu.
Mukotrpno i gotovo na silu izabrani predsjednik Predsjednistva SFRJ Stipe Mesic izdaje
naredbu da treba demobilizirati sve oruzane sastave na teritoriju SFRJ, osim JNA i redovnog
mirnodopskog sastava milicije, i to najdalje do 18. jula 1991. godine do 24 sata. No bilo je
jasno da se ta odluka nece ispostovati, jer nju je mogla sprovesti jedino Armija, koja to vise vec
nikako nije htjela.
U avgustu 1991. godine to je vec stravican rat. Mnogi ne mogu da vjeruju TV slikama, ne
shvataju da je to moguce. Pred mocnim cijevima tzv JNA ruse se cijela naselja, gradovi, kulturni
spomenici, crkve i katedrale. Ubijaju se hiljade nevinih ljudi, zena i djece. Formiraju se kolone
izbjeglica.
Dok ostaju avetinjska sela i ukleti gradovi, dok Hrvatska od Jadrana do Baranje gori u ognju ,
suzama i krvi, beogradska zvanicna politika govori o spasu srpstva, cak i o tome da ce se sva
Hrvatska vidjeti sa Sljemena ili sa Katedrale.
Rat u Hrvatskoj ipak nije zavrsen brzo, cak sta vise on se neocekivano otegao. Snage hrvatske
odbrane su se relativno brzo konsolidovale, linije fronte su se pocele ustaljivati, a hrvatski
protunapadi bivati sve zescim i efikasnijim. U sve vecem otezanju rata inteziviraju se politicki
pregovori, a standardno inertna Evropa, pocela je da odradjuje svoj dio posla. Poslije silnih
pregovora, trazenih primirja, Vensovih misija sastanaka na najvisem nivou, kratko primirje je
ipak uspostavljeno. Na hrvatski teritorij dosle su trupe Ujedinjenih nacija, linija kontrole i
razgranicena je uspostavljena.
Hrvatska je kasnije mirnim putem i postignutim sporazumom ovladala cijelom svojom
teritorijom. Postala je naknadno priznata zemlja i clanica Ujedinjenih nacija kao sto su to postale
Slovenija i BiH.
4. B i H KATAKLIZMA I NEZAPAMCENA AGRESIJA
Paukova mreza oko BiH plela se vise godina i samo se cekao povoljan momenat da se zada
smrtonosni ugriz u vidu nezapamcene agresije koja je vec uveliko pripremljena.
U jeku tzv antibirokratske revolucije koja se pocela odvijati u Srbiji i Crnoj Gori, masovni
mitinzi su se htjeli importirati u samu BiH. U tome su posli uspijevati tako da je mitingaska
podrska Milosevicevoj politici, uglavnom pod plastom podrske borbi protiv kontrarevolucije
na Kosovu, uslijedila pocev od Drvara, Sipova, preko Romanije, pa do Nevesinja, Gacka i
Trebinja. Uz sve to je islo impozantno nosenje mosti kneza Lazara, osvecivanje mnogih
pravoslavnih crkava koje se ne rijetko pretvaralo u eminentne politicke manifestacije s
parolamaovo je Srbija, slikama Milosevica, pozivom na sveti rat itd. Uveliko se pocinju

- 103 -

preduzimati i mjere o stvaranju slike da Muslimani iz BiH imaju ambicje da u srcu Evrope
stvore posebnu islamsku drzavu utemeljenu na islamskom serijatskom pravu, a sve u cilju
nacionalne homogenizacije Srpskog naroda. Na psiholosko-propagandnom planu trebalo je
situaciju predstaviti tako da jedino ujedinjeno srpstvo, pravoslavlje i borba za slavu i krst casni
moze suzbititu tu najezdu ofanzivnog islama. Navodeci ove cinjenice nije namjera da se kaze
kako Muslimanskog nacionalizma u BiH nije bilo, cak sta vise on se ispoljava u sve vecoj mjeri
sto ce narocito doci do izrazaja u predizbornoj aktivnosti.
Naime, na 10 Kongresu SK BiH kao i kasnijom aktivnoscu Skupstine BiH i njenih organa, dato
je zeleno svjetlo za organizovanje prvih visestranackih tzv slobodnih i demokratskih izbora. U
kasnije donesenom Izbornom zakonu u clanu 4. zabranjuje se politicko organizovanje na
nacionalnoj osnovi. Zato prva od nacionalnih stranaka koja stupa u izbornu kampanju daje sebi
gradjansko ime; Stranka demokratske akcije (SDA), na celu sa Alijom Izetbegovicem. U
medjuvremenu na Ustavnom sudu BiH osporena je pravna valjanost toga clana, tako da se
formiraju i druge nacionalne stranke, ali vec sa nacionalnim predznacima: Srpska
demokratska stranka(SDS), na celu sa Radovanom Karadjicem i Hrvatska demokratska
zajednica(HDZ), na celu sa Stjepanom Kljujicem. Istovremeno SK BiH se transformisao u
Socijalisticku demokratsku partiju (SDP) na celu sa Zlatkom Lagumdjijom, i to su bili glavni
politicki takmaci na predstojecim izborima.
Pored njih na izbore izlaze i DSS, ( sto je u stvari bio bivsi Socijalisticki savez) na celu sa
Mirkom Pejanovicem, zatim Liberalna stranka (bivsi savez socijalisticke omladine), na celu sa
Rasimom Kadicem, te Muslimanska Bosnjacka organizacija (MBO) koja je nastala u raskolu sa
Strankom demokratske akcije, na celu sa Adilom Zulfikarpasicem. Kada je vec pomenut Adil
Zulfikarpasic, recimo odmah i to da je on jedan od rjetkih Bosnjaka koji je cijeli svoj zivot
posvetio borbi za priznavanje Bosnjastva kao nacionalnoj identifikaciji muslimanskog BiH
stanovnistva. Taj je stav jasno i argumentovano iznio u jednom clanku objavljenom 1963.godine
u casopisu Bosanski pogledi, koji je tada izlazio u Svicarskoj.
No, vratimo se sadasnjoj situaciji i recimo da su pored nabrojanih, bile i jos neke male politicke
stranke koje nisu imale veceg znacenja. Kada se izborna kampanja vec zahuktala, poslije
trijumfalnog govora na Kozari (povodom 27. jula-dana ustanka naroda BiH ) Ante Markovic
dolazi na ideju da prije svega u BiH izvrsiopit i da ispita svoju harizmu i prihvatljivost
reformskog programa, poslije cega se formira i Savez reformskih snaga Jugoslavije za BiH.
Osnivanje partija sa nacionalnim predznakom pokazalo je svu politicku nezrelost
bosanskih nacija, jer, politicki to je anakronizam 20 vijeka, posto u Evropi nema vise ni
jedne partije koja nosi nacionalni predznak.
No ipak, na prvim slobodnim izborima u novembru 1990. godine pobijedila je antikomunisticka
koalicija sastavljena od SDA, SDS i HDZ. Te tri nacionalne stranke su u republickom
Parlamentu osvojile ukupno 84 % poslanickih mandata. SDA je osvojila 35,85 % mandata, tj. 86
zastupnika, SDS 30 % mandata, tj. 72 zastupnika, a HDZ 18,35 % mandata, tj. 44 zastupnika,
dok je osam ostalih parlamentarnih stranaka osvojilo 15,8 % mandata ili 24 zastupnika. Stranke
su podijelile vlast po nacionalnom kljucu, (naslijedjenom iz socijalizma) pa je za predsjednika
Predsjednistva Republike izabran Bosnjak, za predsjednika Parlamenta Srbin, a za predsjednika

- 104 -

Vlade Hrvat U Predsjednistvo BiH izabrani su takodjer predstavnici tri najace nacionalne
stranke, a za prvog predsjednika izabran je Alija Izetbegovic, predstavnik Bosnjaka kao
najbrojnijeg naroda (zapravo je Fikret Abdic dobio najveci broj glasova kao predsjednicki
kandidat, ali je to mjesto prepustio vodji stranke).
Posto su parlamentarnim putem oborili komuniste sa vlasti, nacionalne partije su se tada prestale
dogovarati. U pozadini toga je bila instrukcija iz Karadjordjeva (sastanak Tudjman-Milosevic)
ciji je plan bio podjela BiH izmedju Hrvatske i Srbije. Zbog toga koalicioni partneri nisu
vjerovali jedni drugima sto dovodi do rasta napetosti u Republici. Iz bojazni da ne bude
preglasana odnosno ne mireci se sa normalnom i svugdje u svijetu prihvacenom praksom da se
vecina odluka donosi prostom vecinom glasova, prvi se pobunio SDS, nagovjestavajuci raskid
koalicije. S obzirom na vec tada zacrtane planove o razbijanju i podjeli BiH po nacionalnoj
osnovi, licemjerstvo SDS se ogleda u tome sto pocinje da negira Skupstinu u kojoj i ona sama
vrsi vlast. Od toga, pa do negiranja drzave, u kojoj se za tu vlast i sama izborila, bio je samo
jedan korak.
Rad Skupstine se sve vise blokira i tako blokirana Skupstina je postala idealno pokrice za
paralelne radnje na stvaranju srpskih paradrzavnih tvorevina. I na kraju kao izlaz iz ove krize
predstavnici SDS-a naravno vide u tome da se Skupstina preuredi po mjeri i interesu SDS-a ili
da se Srpski narod samoorganizira, formira svoju Nacionalnu skupstinu, odnosno svoj Ustav,
odnosno stvori svoju drzavu na tlu BiH, sa svim institucijama i organima vlasti koje drzava
podrazumijeva. Plan predsjednika Srpske demokratske stranke, Radovana Karadjica, bio je jasan.
On je Skupstinu BiH manipulirao u mjeri koliko mu treba za realizaciju njegovih stvarnih
ciljeva, a oni su se prilagodjavali primjereno aktuelnoj Milosevicevoj strategiji.
Npr. kada SDS histericno upozorava da Srpski narod trazi garancije za svoju ravnopravnost i da
zeli da zivi u Jugoslaviji, prvaci SDS-a izbjegavaju da definisu u kojoj i kakvoj Jugoslaviji zele
zivjeti. Krajem 1991. godine vec je bilo jasno da oni pod tom Jugoslavijom podrazumijevaju
najvise cetiri republike ( Srbija, Crna Gora, BiH i Makedinija ), da bi se poslije iskazanog
makedonskog opredjeljenja za samostalnost, Jugoslavija vec svela na tri republike i u njihovoj
verziji samo drukcija nazvana Velika Srbija.
I da bi se istestiralo takvo opredjeljenje uskoro se pod strogom kontrolom SDS-a, uz mentorstvo
glavnog Milosevicevog staba, a uz svesrdnu podrsku JNA, formiraju srpske paradrzavne
tvorevine pocev od SAO Bosanska Krajina, SAO u Hercegovini sa sjedistem u Trebinju, SAO
Romanija, pa do SAO Semberija sa sjedistem u Bijeljini.
Uskoro se je Autonomna regija Krajina vec potpuno osamostalila, formira se i Skupstina
Srpskog naroda u BiH, a Karadjicev cinizam ide do te mjere da se izborio da predsjednik
Skupstine BiH Momcilo Krajisnik ujedno bude i predsjednik Srpske skupstine. Donosi se i
Nacrt ustava i vrse se sve pripreme za inauguraciju Srpske republike u BiH, a koja ce se kasnije
zvati Republika Srpska.
Program saoizacije BiH je bio u punom jeku, dok se SDA kolebala da li da nacelno prihvati
program kantonizacije BiH koju su Karadjicevi bojovnici zdusno zahtijevali, a koji je jos od prije
lezao na srcu hercegovackom krilu HDZ-a na celu sa novim liderom Matom Bobanom. U
ovakvoj situaciji i Evropska zajednica usmjerava svoju paznju na BiH.

- 105 -

Lord Karington kao predsjedavajuci konferencije o Jugoslaviji i Zoze Kutiljero, kao

predsjedavajuci Evropske zajednice pokusavaju da ponude koncept za razrjesenje
bosanskohercegovackog cvora. Poslije niza satanaka oni u martu 1992. godine nude koncept
kantonizacije BiH na etnickoj osnovi. Iako je ovaj dokument, poznat kao Nacrt lisabonskog
dokumenta, bio potpisan od strane predstavnika nacionalnih stranaka, njihove kasnije izjave su
bile kontradiktorne tako da Alija Izetbegovic odmah poslije Lisabona kaze: Pravo da vam
kazem, rezultatima razgovora u Lisabonu nisam zadovoljan. Miro Lasic tvrdi da je postignut
sporazum da se Bosni prizna nezavisnost uz kompenzaciju kantonizacijom. Karadjic izjavljuje:
Ja sam obavijestio poslanike u srpskoj skupstini da mi, zapravo, o nezavisnosti Bosne i nismo
govorili, jer to jos nije doslo na dnevni red, vec smo dogovarali oko toga da nece biti otcjepljenja
BiH, i prikljucenja nekome drugome. Mi to zaista i necemo uraditi, s obzirom da BiH nece biti
unitarna drzava. Konacno Izetbegovic u ponovnom obracanju izjavljuje da u Lisabonu i nije
postignut nikakav dogovor i da on sam ne predstavlja parlament, niti imaju pravo da pretenduju
na misljenje cjelokupnog naroda.
Isforsiran, umnogome i iznudjen, ali i zakasnio referendum o suverenosti i nezavisnosti BiH,
pripremao se i realizovao u toj krajnje naelektrisanoj atmosferi, uz potpunu opstrukciju, pa i
prijetnje SDS-a i preporuku da Srpski narod na referendum uopste ne izlazi.
Referendum o nezavisnosti BiH proveden je 29. 2. i 1. 3. 1992 godine i cak je mimo
ocekivanja uspio. Odziv na glasacka mjesta je bio veliki i 67% gradjana se izjasnilo za
nezavisnu BiH. Zahvaljujuci referendumu clanice Evropske zajednice priznale su BiH 7. 4.
1992. godine kao drzavu, a 22. 5.1992. godine primljena je u clanstvo Ujedinjenih Nacija
( UN ).
No, to je nazalost ubrzalo i veliko srpske planove za podjelu i okupaciju BiH. SDS zajedno sa
JNA, SK-PJ, razlicitim cetnickim formacijama i slicno intezivira davno zapoceti posao na
naoruzavanju, ne vise samo svojih clanova i simpatizera, vec i masovno svih Srba koji to
prihvataju i koji su po njegovoj procjeni podobni da dobiju oruzje. Azuriraju se ratni planovi,
prave ratni rasporedi i zaduzenja, citave ekipe oficira JNA pomazu u razradi strategije, plana
mobilizacije, sifriranju, pripremi terena, sve do planskog stacioniranja oruzja, municije i hrane.
JNA pod vidom vojnih vjezbi zauzima sve strateske kote u BiH, potpuno kontrolira najvaznije
saobracajnice, izmjesta vojarne i glavninu teskog naoruzanja iz kasarni, ukopava se i pravi linije
na svim strateskim mjestima oko gradova, dovlaci novo naoruzanje, gorivo i municiju, a u
pojedinim krajevima ( Bos. Krajina i Hercegovina ) vrsi i mobilizaciju srpskog stanovnistva. U
BiH se vec nalazi ogroman broj rezervista iz Srbije i Crne Gore, sto uz postojecih sest korpusa
od Bihaca i Banja Luke do Tuzle, Sarajeva i Mostara prestavlja strahovitu koncetraciju vojne sile
koja samo ceka pravi trenutak za vojnu akciju. Oficijelna vlast je uglavnom znala za te pripreme
i sa katastrofalnim zakasnjenjem posla je da preduzima neke kontra mjere kroz rezervni sastav
milicije i sl. Taj plan Ram koji je vec bio aktiviran i dijelom realizovan u Hrvatskoj, BiH
vlasti nisu ozbiljnije analizirale niti se pripremale za kontra mjere u slucaju njegove primjene. Po
nekim saznanjima plan Ram je kasnije nadopunjen dodatnim planovima Drina i Most, a
cinjeni su i znacajni napori da se u njegovu realizaciju ukljuce i aspiracije Hrvatske na dio BiH
teritorije, cemu lakoumi Franjo Tudjman nije mogao odoliti.

- 106 -

Kada je stvarno poceo rat u BiH ? Mnogi smatraju da zapravo rat pocinje 3.marta 1992.
godine kada srpski teritorijalci napadaju na Bos. Brod, da bi ga vec 4. marta tukli iz svih teskih
orudja. No, sigurno je da je generalna proba agresije na BiH izvedena 2. marta 1992. godine.
Naime, 1.marta je ubijen Nikola Gardovic, jedan od svata na vjencanju koje se trebalo obaviti u
staroj pravoslavnoj crkvi na Bascarsiji u Sarajevu. Sutradan, Sarajevo je osvanulo u barikadama.
Prekinute su sve vitalne saobracajnice, obustavljen gradski saobracaj, onemoguceno
snabdijevanje, sto je uz sporadicno puskaranje i ranjavanje nekoliko osoba stvaralo sliku pravog
opsadnog stanja.
Iz Beograda se oglasio Karadjic koji kaze: Sada ljudi zive pod pritiskom i mislim da ne
mozemo izbjeci medjuetnicki i religijski rat. Mnogi su zanemarili ovu izjavu Karadjica, iako
on vec tada odredjuje i karakter buduceg rata u BiH.
Kada je u Skupstini BiH izglasan Memorandum o nezavisnosti BiH, on je prijetio ratom i
istrebljenjem Muslimana, a kada se vecina gradjana BiH na demokratskom referendumu izjasnila
za nezavisnu BiH on izjavljuje:Nema ni jedne srpske kuce u koju se na ovaj nacin moze
uvesti nezavisna BiH. Ko to uradi zapalice oganj gradjanskog rata( ovaj put govori o
gradjanskom ratu ).
I dok se obruc oko BiH sve vise steze, BiH vlasti na celu sa Izetbegovicem se uzdaju u
mirotvornu politiku, pomoc evropske i svjetske zajednice, uz ocekivanja da ce sam cin priznanja
BiH drzave radikalno preokrenuti stvar. Dok jos traje rat u Hrvatskoj pedsjednik Izetbegovic
izjavljuje kako to nije nas ratza rat je potrebno dvojemirno spavajte rata nece
biti itd. Te nade bile su vrlo brzo iznevjerene. Pored toga, BiH je i mnogo prije rata
informativno gotovo u potpunosti bila blokirana. Od strane SDS-a i cetnickih formacija pocelo je
sa oduzimanjem repetitora na Pljesavici, pa onda na Kozari, preko Majevice, Vlasica, Veleza, pa
do Gorazda. Time je krvotok radio i TV mreze bio presjecen i informisanje se uglavnom svelo na
Sarajevsko-Zenicki kanton, a postepeno su iskopcavane i telefonske komunikacije.Vec tada je
bilo jasno da se priprema akcija na BiH i zlocinacke akcije sakrivaju se od svake vrste javnosti.
Tako su i prvi kolektivni zlocini i genocidne radnje nad Bosnjacima, pocev od Bijeljine, preko
Zvornika, pa do cijelog Podrinja, bili uglavnom sakriveni od javnosti ili ih je srpska propaganda
tako isfabricirala i nacionalno lakirala, da je agresor zamijenjen sa zrtvom, masovna ubistva,
patnje i stradanja nevinog naroda promijenili su nacionalni predznak.
Javnost u Srbiji i Crnoj Gori je danonocno, nevidjenom propagandnom masinerijom bila
naprosto bombardovana vijestima o toboznjem progonu Srba, o divljanju mudzahedina,
zelenih beretki i sl. Takvo propagandno ispiranje mozga svijet nije zabiljezio.
Prvi spaljeni i iskasapljeni lesevi i stravicne slike cetnickog zlocina predstavljeni su kao
stradanje nevinog i nenaoruzanog srpskog stanovnistva, popaljene bosnjacke kuce, sela i gradovi,
kao stradanje ugrozenih i progonjenih Srba, i td.
Uskoro slijedi veliki pokolj Bosnjaka u Bijeljini i mirotvorna akcija nepostojece i posvadjane
vlasti BiH ( Biljana Plavsic i Fikret Abdic ) ostace jedino upamcena po strasnom zagrljaju
Plavsicke i Arkana, sto je valjda bilo uzajamno cestitanje na dobro obavljenom poslu.

- 107 -

5. RAT I STRAHOTE NOVOG GENOCIDA NAD BOSNJACIMA

Bez obzira na silinu udara i ogromnu premoc u svakom pogledu, plan RAM, kao i ostali
planovi agresije na BiH nisu se realizovali shodno ocekivanju. Kljucna tacka u svemu tome bilo
je zauzimanje Sarajeva. Mjesecima se taj plan pripremao i napad na Sarajevo pocinje drugog
dana Ramazanskog bajrama, 5.aprila 1992.godine.
Tako pocinje najvece stradanje Sarajeva u cjelokupnoj njegovoj historiji, a u isto vrijeme vec
gore drugi gradovi u BiH. Agresija na BiH je izvrsena, a po misljenju mnogih, sto ce se ubrzo
pokazati tacno, to nije rat, to je stravican genocid, prije svega nad Bosnjacima u BiH. Vec za
prvih sest mjeseci rata racuna se da je pobijeno preko 100.000 Bosnjaka, da bi se kasnije za samo
11 mjeseci te krvave agresije broj pobijenih Bosnjaka, kao i onih koji su umrli u logorima od
gladi i bolesti, penje se na oko 200.000 sto je vise nego za cijelo vrijeme Drugog svjetskog rata i
sto je vise od 10% ukupne Bosnjacke populacije u BiH. S druge strane vec je oko milion ljudi iz
BiH iseljeno, od toga opet u najvecem broju Bosnjaka.
Pocetkom pa i polovinom 1993. godine izgledalo je da postoje realne sanse da ce se ipak pronaci
neko politicko rjesenje. Nade su polagane u tzv. Vens-Ovenov plan koji je predvidjao
ocuvanje BiH kao labave savezne drzave koja bi bila nominalno decentrilizirana, podijeljena na
deset gotovo potpuno autonomnih pokrajina sa izuzetno visokim prerogativama vlasti. I kada je
BiH vlast uz velike pritiske medjunarodne zajednice, pristala da stavi potpis na taj plan, sto je
ucinila i hrvatska strana na celu sa novim secesionistom Matom Bobanom, Karadjicevi fasisti su
ponovo izveli prozirni manevar trazeci da sazovu svoju famoznu paljansku skupstinu, da bi
toboze testirali demokratsku volju naroda. Na taj oktroirani skup, pozvan je i veliki vozd i
nesumnjivi faraon zla, Slobodan Milosevic. Pateticno Milosevicevo ubjedjivanje skupstine da se
stavi potpis na ponudjeni dokument i Karadjicevo misljenje o potrebi da srpski narod konacno
dobije pravedni mir, zavrsilo je naravno protiv potpisivanja Vens-Ovenovog plana.
Odbacivanje ovog plana jasno je pokazalo prave ciljeve veliko-srpske agresije i razotkrilo sve
lazi o toboznjoj ugrozenosti i neravnopravnosti Srba u BiH. Naime, svugdje tamo gdje su Srbi
bili u vecini, Plan je predvidjao autonomiju, maksimalnu samostalnost u izvrsnoj, zakonodavnoj,
a najvecim dijelom i u sudskoj vlasti, uz punu ekonomsku samostalnost, sa sopstvenom
policijom, te punom autonomijom u oblasti kulture, zdravstva, prosvjete i obrazovanja.
Prerogative Savezne drzave su bile svedene na najmanju mogucu mjeru, tako da je bilo cak
ineizvjesno njeno funkcionisanje. Sve u svemu, odmah po odbacivanju tog plana, pocinje novi
sistematski progon Bosnjaka i njihovo iseljavanje sa podrucja koja je cetnicki agresor zauzeo.
U toku trajanja Zenevskih pregovora, donosenja razlicitih rezolucija UN i Savjeta
bezbijednosti UN, te silnih obecanja i toboznjih garancija od strane evropske i svjetske
zajednice, stravicna golgota Bosnjaka se nastavlja. U zavrsnoj rundi zenevskih pregovora
( august-septembar 1993.godine ) vec je bilo jasno da svjetski mocnici ( a narocito sramna
politika V.Britanije i Francuske ) su spremni da pogaze sve principe svjetske zajednice, povelje
UN, kao i rezolucije koje su i na njihov prijedlog izglasane.
U tragicnom zenevskom finalu po zlu poznat dvojac Oven-Stoltenbreg, je vec razbijenu
bosansku ladju gurao direktno u ralje Karadjicevog fasizma, i naglo probudjenog Bobanovog
velikohrvatstva i ustastva. Tako su u Zenevi prekonocno napusteni gotovo svi principi i sav

- 108 -

smisao Londonske konferencije, ciji je dokument potpisan od preko cetrdeset zemalja.

Londonska konferencija je polazila od toga da se nece priznati nista sto je osvojeno silom i
agresijom, da se nece priznati rezultati nasilnog etnickog ciscenja, i da nije dozvoljena nasilna
promjena granica niti samog ustavnog poretka, te da ce se za pocinjene zlocine pred
medjunarodnim sudom odgovarati.
Nista od toga u Zenevi nije uvazavano, a Oven i Stoltenbreg, iako su mandat dobili upravo od te
konferencije, su svojim prijedlozima i ukupnim ustavnim projektima buduce Unije republika
BiH, otvoreno pogazili i nipodastavali sve njene odluke i principe.Tako ce ta konferencija uci u
historiju sramne diplomacije Zapada i to bez presedana u periodu od Drugog svjetskog rata. U
svim tim zenevskim prijedlozima kojima je osnova rastakanje bosnsko-hercegovacke drzave
( suverene i medjunarodno priznate ) na tri kvazi-etnicke drzavice, namjerno se zaboravilo ko je
agresor, kakve je zlocine pocinio i sta su njegovi stvarni hegemonisticki planovi.
Sustina zenevskog projekta se uglavnom svodi na sljedece: Prvo: BiH kao drzava svodi se na
labavu Uniju Republika. Drugo: Tri buduce republike, kao clanice Unije dobivaju takve
kompetencije da se objektivno ispoljavaju kao tri potpuno suvremene i nezavisne drzave. Trece:
Sam prijedlog mapa, odnosno razgranicenja na te tri republike nije polazio cak ni od etnickih
kriterija vec od politike svrsenog cina ( po tom principu Bosnjaci bi dobili 30% teritorija, Srbi
52% i Hrvati oko 18% ). Ocigledno se islo za tim da se u BiH zatre sve ono sto je u njoj sa
stanovista drzavnog integriteta, koheziono i ujedinjavajuce. Sta se to ustvari dogodilo i sta je
tako intezivno uticalo na medjunarodnu politiku da podijeli drzavu koju je sama priznala?
Dio odgovora sigurno lezi u sljedecem:
Stari plan Tudjman Milosevic zazivljava upravo kad je Bosna i Hercegovina na koljenima.
Kad su se dva diktatora konacno uvjerila da stara prostituirana Evropa uvazava samo silu i da
nece svoj konfortizam i interese zrtvovati zarad neke lazne demokratije i humanih principa,
poput gladnih hijena odlucili su da rastrgaju zrtvu i da podijele plijen. Milosevic je doduse vec
od pocetka bio jasan, no Tudjman se dugo skrivao iza pateticnih fraza o zastiti hrvatskog
pucanstva, o toboznjoj fundamentalistickoj opasnosti stvaranja panislamisticke republike u srcu
krscanske Evrope i td. Svojim govorom povodom cetiri stogodisnjice bitke pod Siskom, on kaze
da su se viteski Hrvati i tada borili i pobijedili bosanske Muslimane -Turke i da su spasili Evropu
od muslimansko-islamske napasti. To je bio samo uvod i poziv u svojevrsni novi krstaski rat
protiv Bosnjaka u kojem bi on za sebe odvojio primamljivi zalogaj. Nastojeci dobiti svoju
drzavicu u BiH, zavodi oko 200.000 tzv. hercegovackih Hrvata. Fakticki su zrtvovani interesi
500.000 bosanskih Hrvata, koji su uz sve to jos gurnuti u strahoviti rat sa Bosnjacima. Tako je
zahvaljujuci jednoj historijski promasenoj politici, vjesto izreziran sukob Hrvata i Bosnjaka koji
je otvorio nove krvave rane i nevidjeno stradanje zavedenog i nevinog stanovnistva. Sukob je
dugo tinjao, bivao zataskavan i neplodnim sporazumima Tudjman-Izetbegovic, prolongiran.
Vjerovalo se da ce pobijediti razum i tradicija, no mnogo je krupnih gresaka pocinjeno.Vrhuska
HDZ-a, i njena produzena ruka u HVO-u, jos je prilikom preliminarnog potpisivanja VensOvenovog plana odjednom vidjela sansu u tome da one provincije koje bi po tom sporazumu
trebale pripasti Hrvatima, odmah zaokruze u Herceg-Bosnu kao svojevrsnu paradrzavu. Ta
podrucja su se i prije toga gotovo osamostalila u odnosu na drzavu BiH, imajuci svoju vojsku,
policiju, upravu, sudstvo, administraciju, monetu ( hrvatski dinar ), pa cak inaugurajuci i
sopstvene skolske programe, hrvatski jezik, svoj univerzitet i sl.

- 109 -

Nagovjestaj velikog zla i novog sukoba uslijedio je krajem oktobra 1992. godine kada su
postrojbe HVO-a bez nekog velikog povoda, potpomognute regularnim jedinicama hrvatske
vojske, napale na Prozor, paleci bosnjacku carsiju, tenkovima ruseci kuce i ubijajuci nevino
stanovnistvo. Mnogi su tada u Armiji BiH procijenili da treba zestoko odgovoriti, razoruzati
HVO, staviti pod jedinstvenu kontrolu i konacno odlucno postaviti pitanje prihvatanja ili
neprihvatanja zajednicke drzave BiH. Politicki vrh na celu sa Alijom Izetbegovicem opredijelio
se za smirivanje situacije i pregovore sa Tudjmanom i Bobanom.
No, sukob je ocito imao politicku pozadinu. Strasti su se narocito rasplamsavale kad se Mostar
predstavljao iskljucivo hrvatskim, a nesto kasnije i vezirski Travnik. Povodom tih sukoba koji
postepeno prerastaju u oruzane, Oven cinicno primjecuje da ako Bosnjaci i Hrvati ne mogu
zivjeti zajedno onda je nemoguca i Bosna, sto je slicno Tudjmanovom i Karadjicevom da ako
se raspala Jugoslavija, onada ne moze opstati ni BiH.
Medjunarodnim sporazumom ponovo su se ukazale sanse mirnog rjesenja. Dogovoreno je da se
Vens-Ovenov plan pocne separativno primjenjivati u Mostarskoj, Zenickoj i Travnickoj
provinciji. Tudjman je bio zadovoljan jer tada su mu prijetile medjunarodne sankcije, a Boban je
dobio vecinu vlasti u svim organima provincijalne uprave i podjelu vlasti u sredisnjici.
No, kada su Karadjiceva skupstina i dirigirani referendum republike srpske odbacili VensOvenov plan i kada je doslo do novih cetnickih ofanziva,Tudjmanu i Bobanu rastu apetiti i
odjedanput im se ucinilo da bi mogli dobiti mnogo vise od onoga sto im nudi Vens-Ovenov plan.
Oni pocinju otvoreno saradjiivati sa cetnicima, ubrzo se vode tajni pregovori i fakticki medju
njima uspostavlja precutni mir, pa i direktna vojna saradnja na pojedinim frontovima.
BiH ovaj put dobija i novog agresora, i to ne samo u vidu Bobanovih secesionista vec i
regularne hrvatske armije koja u BiH salje destine hiljada boraca sa najmodernijom
ratnom opremom i tehnikom. Vjesto su iscenirani sukobi u centralnoj Bosni, da bi zavrsili
krvavim pirom i pokoljem preko dvije stotine Bosnjaka u selu Ahmicima kod Viteza.
Bosnjaci su se osjetili prevareni i izdani, i ove napade su dozivjeli kao udarac nozem u ledja. U
ovakvom stanju kulminira bijes, i od strane pripadnika Bosnjackog naroda dolazi do zlocina nad
neduznim civilima Hrvata. Proradili su mnogi zatomljeni atavizmi, vjerska mrznja i gotovo
kolektivna ksenofobija, sto je dobro doslo svima onima koji su od pocetka zeljeli agresiju na
BiH, predstaviti kao gradjanski rat.
I u ovako nevjerovatno teskoj ratnoj situaciji, spontano nice staro historijsko ime Bosnjaci, sto
bosansko-muslimanski narod prihvata kao svoje, i sto formalno potvrdjuje odlukom Drugog
Bosnjackog sabora, odrzanog u Sarajevu 28. 9.1993. godine. Od tada su sve
bosanskomuslimanske institucije sluzbeno uzele bosnjacko ime.
U ratnoj 1994. godini konacno se vidjelo da sukob dvaju ugrozenih naroda Bosnjaka i Hrvata,
ide samo na ruku srpskom agresoru, pa sukobi izmedju njih pocinju jenjavati, a posve se
zaustavljaju uz posredovanje SAD-a i narocito zalaganje predjednika Klintona. Najprije je
sklopljen sporazum u Washingtonu 18. 3. 1994. godine i ponovo uspostavljena saradnja
Bosnjaka i Hrvata, a zatim je utemeljena i federacija tih dvaju naroda. U Mostaru se uvodi
zajednicka uprava Evropske unije i ponovo se, preko Hrvatske, uvodi nesmetano humanitarno

- 110 -

snabdijevanje BiH. Postepeno pocinje i ponovna vojna saradnja pripadnika bosanskog HVO-a i
armije BIH.
Kao reakcija na to cetnicka vojska pod vodjstvom Radovana Karadjica i neposrednom
komandom generala Mladica 12.7.1994.godine, uz strahovite napade zauzima Srebrenicu, koja je
imala status zasticene enklave od strane snaga UN-a. Tom prilikom, na ocigled cijelog svijeta
pobijeno je nekoliko hljada ratnih zarobljenika i civila. Taj cin ostat ce upamcen i kao velika
sramota Organizacije Ujedinjenih Nacija, koja je mirno gledala sta se desava pod njenom
direktnom zastitom
U ljeto 1995. godine hrvatska vojska na svojoj teritoriji izvodi akcije Bljesak i Oluja kom
prilikom izlazi na same granice sjeverozapadne i zapadne BiH. U dogovoru sa Armijom BiH,
zajednickim djelovanjem vrsi se deblokiranje Bihaca, i oslobadjanje sjeverozapadne Bosne
( gradovi; Drvar, Jajce, Mrkonjic-Grad ) i neposredno dolazi do prilike za oslobadjanje Banja
Luke, sto zaustavljaju SAD-e, koje zbog ravnoteze snaga nisu htjele potpuni slom srpskog
agresora, jer vec su se nazirali novi pregovori.
Naime 21. 11. 1995. godine, u Daytonu ( SAD ), potpisan je mir u BiH, uz prisustvo
predstavnika SAD-a, UN-a, Rusije, i zemalja kontaktne skupine: ( Francuska, Njemacka,
V. Britanija ). Iduceg mjeseca, tacnije 14.12.1995 godine, u Parizu, u Elizejskoj palaci,
predstavnici Bosnjaka, Hrvata i Srba ( Izetbegovic, Tudjman i Milosevic ) potpisuju Opsti
okvirni mirovni sporazum o BiH koji je bio pripremljen i parafiran u Daytonu. Prema
njemu utvrdjeno je da BiH ostaje kao kao cjelovita drzava koja se dijeli na Republiku Srpsku kao
srpski dio i Federaciju Bosnjaka i Hrvata koji cine jedan entitet, kao dva konstitutivna naroda.
Ovim sporazumom je svakako ucinjen veliki ustupak Srbima jer im je kao agresorima dopusteno
da zadrze cak 49% teritorija BiH. Pitanje grada Brckog i tog dijela koridora koji spaja istocne
dijelove sa zapadnim dijelovima Republike Srpske, ostavljeno je za kasnije. U cilju
obezbjedjenja ovog mirovnog sporazuma, umjesto dotadasnjeg UMPROFOR-a, u BIH ulaze
zastitne snage zvane SFOR, a brigu za njegovo sprovodjenje peuzima Svedjanin Carl Bildt.

- 111 -

IX. NA KRAJU
Na kraju, Bosnjaci su ipak prezivjeli veliki genocid koji je nad njima izvresen na pragu 21.
stoljeca, koji po surovosti i monstruoznosti nadilazi sve sto su kao narod do sada dozivjeli i
prezivjeli. Dok su o svojoj ranijoj sudbini uglavnom bili prisiljeni sutjeti, sada su po prvi put u
mogucnosti da kazanom i pisanom rijecju, kao i slikom, obavijeste svijet o svojim stradanjima.
Nepunih pola stoljeca poslije sudjenja nacistickim zlocincima u Nurnbergu, svijet se suocio sa
masakrima nad Bosnjacima, koji su po svojoj bestijalnosti prevazisli sve sto je vidjeno 1939.1945.godine. Time su se nazalost, Bosna i Bosnjaci nasli u udarnim TV i drugim vijestima sirom
svijeta. Mnogi su u svijetu nastojali i nastoje pronaci odgovor na pitanje: Kako se i zasto BiH, od
nekadasnjeg obrasca etnicke tolerancije i multikulturnog sklada, iznenada nasla u metezu
etnickog i vjerskog nasilja?
Historijski gledano, bez obzira na ociglednu historijsku samosvijest Bosnjaka kao naroda, njihov
je etnicki identitet stalno bio pod teretom dvosmislenosti, kojom su ih posmatrali, svojatali,
omalovazavali i negirali njihovi prvi susjedi. Ono sto je za Bosnjake posebno bilo tragicno, to je
da jos od prvih decenija austrougarske vladavine pa sve do rata 1992.-1995. godine, ni medju
samom njenom inteligencijom nije postojala potpuna saglasnost u pitanju identiteta vlastitog
naroda. Ova dvosmislenost je odrazavala i odrazava slozenu historiju prostora na kojem Bosnjaci
zive, sto pokazuje i cinjenica je da je BiH zivjela stoljecima u svojevrsnoj multietnickoj,
multireligijskoj i multikulturalnoj zajednici. Medjutim, jednako tako je i cinjanica da je u doba
Osmanlija postojala jaka sredisnja vlast u kojoj su samo muslimani bili u slobodnijem polozaju,
(iako su tu slobodu placali krvavo ratujuci za tudju vlast), dok su pripadnici druge dvije vjere,
katolicke i pravolsavne, bili u obespravljenijem stanju, ali bar za razliku od muslimana, nisu
morali ici u rat. Od 1878. do 1918. kad je BiH bila pod protektoratom Austrougarske, koja se
oslanjala na katolicku, dakle hrvatsku populaciju, tada su Srbi bili nezadovoljni, i trazili su, da se
BiH sjedini sa Srbijom. Red izmedju stanovnistva tri vjere drzala je takodjer jaka austrougarska
centralna vlast.
U vrijeme prve Jugoslavije povlasteno je bilo srpsko i crnogorsko stanovnisvo, dakle ono
pravoslavne vjere. U doba ustaske NDH, favorizovano je stanovnistvo katolicke i jednim dijelom
islamske vjeroispovijesti. U federativnoj Jugoslaviji direktno se daje prednost Srbima i
Crnogorcima, a od Bosnjaka samo onima koji su bili ucesnici NOP-a kao i pojedinim clanovima
KPJ. Hrvatima je tada nametan kompleks kolektivne krivice za ustasoidnost u II svjetskom ratu.
Poslije sloma komunizma i raspada druge, u dobroj mjeri decentralizovane Jugoslavije, kad vise
nije bilo centralne vlasti kao u tursko, austrijsko i jugoslavensko (Titovo doba), opet su na
povrsinu izbile stoljetne pritajene srpsko-hrvatske mrznje i zavadje. Bosnjaci su tako, bez
ikakvog zaklona i bez icije zastite, uhvaceni u unakrsnu vatru izmedju zelje Hrvatske da se
oslobodi srpske hegemonije i aspiracija Srbije da odrzi i obnovi svoj dominantan polozaj na
prostoru bivse Jugoslavije. Te srpsko-hrvatske suprotnosti prebile su se preko ledja Bosnjaka.
Srpske i hrvatske profasisticke vodje sklopile su otvoren sporazum da se Bosna, kao stara
evropska zemlja i drzava, razori i medjusobno podijeli, a Bosnjaci kao narod jednostavno zatru.
Bosnjaci su tom planu pruzili odlucan otpor i uz ogromne ljudske zrtve sprijecili njegovu
realizaciju.
Ideja Bosne i njene drzavnosti je tako odrzana i ocuvana, kako bi Bosnjaci, po uzoru na
svoje srednjovjekovne predake, rekli od sada pa do vijeka.

- 112 -

KORISTENA LITERATURA
1. Historija Bosnjaka,. Mustafa Imamovic
2. Proklestvo Muslimana,Nijaz Durakovic
3. Kratak pregled historije BiH,...Zlatko Lukic
4. Povijest Bosne, Noel Malcolm
5. Kulin Ban i Bosna,Mirko Vidovic
6. Bosna i Hercegovina 1827.-1849..Galib Sljivo
7. Mi, Bosansko Herc. Muslimani u krilu jugoslavenske zajednice,Suljaga Salihagic
8. Srednjovjekovna Bosna Klajic Nada
9. Mjesto Muslimana u hrvatskoj narodnoj zajednici,.. Asaf Durakovic
10. Veliki broj podataka o historiji Bosne i Hercegovine preuzet je sa Interneta.

- 113 -