Riard Rorti

O HAJDEGEROVOM NACIZMU

Hajdegerovi spisi kako rani, tako i oni kasniji prepuni su polemike prema
distinkciji pojavnost-realnost. Na poetku, ova polemika je bila usredsreena na
djuijevsko potenciranje prioriteta Welt (svijet) nad Wirklichkeit (zbilja), Zuhanden
(priruno) nad Vorhanden (predruno), Auslegung (izlaganje) nad Aussage (iskaz).
Ako neko ita paragrafe 31-3 iz Bivstvovanja i vremena kako bih ja to elio, i kako je
Mark Okrent ukazao u svojoj knjizi Hajdegerov pragmatizam, Hajdeger e biti
posmatran kao neko ko pravi teoriju instrumenta prakse, kao neko ko konstruie
tvrdnje kao alatke za ostvarivanje nekih ljudskih projekata. ak i u kasnijim
radovima, gdje je Hajdeger tretirao pragmatizam kao banalnu varijantu nieanskog
nihilizma, on jo uvijek uporno insistira da je grka dihotomija pojavnost-realnost
simptomatina za Zapadni metafiziki nain govorenja Bia. I stvarno, on ponekad
ulazi u trag pragmatizmu naeg vremena njegovog tehnolokog shvatanja Bia
uz pomo spomenute distinkcije.
Pa opet, sam Hajdeger se, u vlastitoj retorikoj praksi, oslanjao na istu pojavnostrealnost distinkciju koje se odrekao u teoriji. U Bivstvovanju i vremenu, on
neprestano opisuje sebe kao nekog ko ide dublje u istraivanju uslova od svojih
prethodnika. U svojim kasnijim radovima, Hajdeger nam uvijek govori da je svako
savremeno shvatanje nae povijesne situacije sem njegovog plitko da su
nesposobna da prodru u sutinu tehnologije, pa su zauzvrat upuena na povrinska
pitanja kakvo je, recimo, nuklearni holokaust. U ovim spisima, Hajdeger odbija da
misli o sebi kao o jo jednom ogranienom i kontigentnom djelu Dasein-a
(tubivstvovanje) koji skuplja alatke za ostvarivanje raznih ogranienih projekata.
Naprotiv, on sebe eli da vidi kao besprojektnog, bez-voljnog, kao puko otvoreno
uho, kao cjevovod za glas Bia.
Oni koji su, poput mene, vie uzeli od ranog Hajdegera pragmatiste nego od kasnijeg
sluatelja Bia, vrlo su sumnjiavi glede projekta da se bude besprojektan. Izgleda
nam da se Hajdeger to je vie stario distancirao od insistiranja na ogranienosti koje
je dominiralo u Bivstvovanju i vremenu, i to doivljamo kao regresiju. Moramo da
priznamo da je Hajdeger postajao originalniji i interesantniji mislilac dok je stario i
bivao sve vie megalomanijakalniji, ali ovo smatramo za jo jedan primjer da
strastvena i idiosinkratika greka moe biti instruktivnija nego trezvena i korisna
istina. Otud za nas Hajdegerovi spisi nisu cjevovod kroz koji moemo uti glas Bia,
ve kutija za alat. Oni su kutija u koju je Hajdeger pohranjivao alatke koje je
izumio u raznim vremenima, eda bi ostvario jedan ili drugi projekt.
Ti projekti su bili razliiti, i povremeno bi stojali jedni drugima na put. Na poetku,
Hajdeger je elio da oivi Aristotela da bi u potpunosti mogao da slijedi
neotomistiku kritiku Dekarta. Kasnije je nastojao da ode dalje od Niea vraaju se
unazad iza Aristotela. Ponekad bi elio da opie Dasein generalno, drugi put
dvadesetovjekovni Dasein. Nekad je htio da bude herojski voa nacionalnog pokreta,
kasnije je elio da je mudri stari monah koji zna da nas 'samo jedan Bog moe

spasiti'. Hajdegerova sugestija da je on slijedio iskljuivo jednu zvijezdu

samozavaravajua je samopohvala. Drim da kutija za alat koju smo naslijedili od
njega sadri vrlo razliit asortiman, konstruisan za mnotvo razliitih namjena
asortiman u kojem su samo neki djelovi jo uvijek upotrebljivi. Mislim da emo odati
najbolju potu Hajdegerovim dostignuima ako budemo selektivni u onome to
uzimamo od njega. to se mene tie, volio bih da zadrim Hajdegera pragmatistu a
ignoriem Hajdegera nacistu, da zadrim njegovo ocrtavanje istorije metafizike a
odbacim pesimistike zakljuke, da zadrim odabrane djelove iz Hajdegerovog
slikovlja i argona, a otarasim se njegovih svjetsko-povijesnih pretenzija.
Hajdeger bi bio ogoren ovim pristupom. Ali, isto bi se moglo rei i za njegove
zaklete kritiare. Po njima, Hajdegerov nacizam nije bio samo jedan aspekt njegovog
miljenja, samo jedan od njegovih brojnih projekata, ve vitalna indicija za shvatanje
ishodine sutine njegove misli. Oni insistiraju da je njegova misao bila ba tako
vrsto unificirana kako je i sam Hajdeger vjerovao. Ovi kritiari tvrde da postoji
fundamentalni realitet ispod raznih pojava, da je Hajdeger zbilja slijedio iskljuivo
jednu zvijezdu mranu, zlu zvijezdu.
Po njima, Hajdeger nije kolekcija projekata, nekih dobrih, drugih loih. Jer, oni imaju
isti esencijalistiki pristup prema Hajdegeru kao to je njemaki filozof imao prema
dvadesetom vijeku. Hajdeger je morao sve da vidi u naem vijeku sem njegovog
tehnologizma kao puku tranzitornu pojavnost. Kritiari koje ja imam na umu morali
su sve da vide kod Hajdegera sem njegovog antiegalitarizma i posveenosti
Fuhrerprinzip (princip voe) kao povrinsko. Nasuprot njima, mi pragmatisti
sagledavamo dvadeseti vijek kao pomijeanu vreu dobrih i loih vijesti, a
Hajdegerovo djelo kao kutiju za alat koja sadri neke sjajne stvari koje lee pokraj
dosta zastarjelog smea.
Za nas koji elimo da nastavimo da uzimamo iz Hajdegerove kutije, injenica da je
ovjek koji je dizajnirao ove znaajne alatke bio prvo nacista a onda kukaviki
licemjer, samo je jo jedna od mnogobrojnih istorijskih ironija. Voljeli bismo da je
bilo drukije. Imamo istu enju i spram nekih drugih mislilaca kojima se divimo. Bilo
bi nam drago da je Karnap sluao dobre savjete Sidnija Huka i da nije bio obina
Staljinova lutka sponzoriui 1948. Voldorf mirovnu konferenciju. Bilo bi nam drago
da Sartr nije ekao 1956. da prekine sa krutom partijskom linijom, da Jejts i o nisu
bili oduevljeni Musolinijem, prije nego to su otkrili to se dogaa njegovim
politikim zatvorenicima. Bilo bi nam drago da Nova ljevica tokom ezdesetih nije bila
oduevljena Kastrom i Maom prije nego je otkrila to se dogaa sa njihovim
politikim zatvorenicima. Ali, isto tako, smatramo politike inicijative ovih
prevremenih entuzijasta veinom irelevantnim za njihovo ostavljeno intelektualno
nasljee.
Ova naa tvrdnja o irelevantnosti nije prihvatljiva za kritiare koji bi htjeli da
Hajdeger ostane izbaenik. Oni vide rektorski govor kao kratkotrajni pokaz pravog,
esencijalnog Hajdegera, doim ja ne vjerujem da postoji takva stvar kakav je
esencijalni Hajdeger. Drim da su ti kritiari u pravu samo do sljedee take:
Hajdeger je bio antiegalitaristiki nastrojen kroz itav svoj ivot, i nimalo nije brinuo
za liberalni projekt uveanja sume ljudske sree. Ali sumnjam da bi ovaj
antiegalitarizam izgledao veoma vaan za njegove itaoce radilo bi se samo o
pukom dodatku stvarnom, istinitom, esencijalnom Hajdegeru da nije bilo
Hajdegerove utnje glede masakra nad Jevrejima. Jer, ba ova utnja je ono to
Hajdegerov sluaj ini razliitim od onih Karnapa i Sartra. Karnap i Sartr su

procjenjivali politika zbivanja u Rusiji i Centralnoj Evropi sa distance. Hajdeger je,

pak, posmatrao kako njegove jevrejske kolege bivaju otputane sa posla, a onda i
kako nestaju u sudbini o kojoj se lako mogao informisati samo da je smatrao da je to
vrijedno truda. utnja je ono to Hajdegera odvaja od generalne vrste
antiegalitarista. Mnogi eminentni pisci u XX vijeku nisu imali povjerenja u
demokratiju, ali je samo on ostao nedodirnut Holokaustom.
Drim da su Habermas i Derida u pravu kada kau da bi svako od nas, da je imao
Hajdegerov bekgraund, mogao pomisliti da je 1933. Hitler jedina nada za Njemaku.
U pravu su i kad kau da jedino ono to je zbilja neoprostivo njegova poslijeratna
utnja. Slaem se da je utnja bila neoprostiva, ali nisam sposoban da izvuem ovu
utnju iz sadraja Hajdegerovih knjiga, ili ak da je vidim kao znak neeg zbog ega
bi trebali biti sumnjiavi glede tih knjiga. Ovo stoga to uzimam da je moralni lik
neke persone njegovu ili njenu selektivnu osjeajnost glede patnje drugih
oblikovan sticajem okolnosti u njegovom ili njenom ivotu. esto, moda ak i
uobiajeno, osjeajnost varira nezavisno od projekata samo-kreacije koje neka
linost poduzima u svom ivotu.
Mogu pojasniti to mislim pod 'sticajem okolnosti' i 'nezavisnoj varijaciji' skicirajui
malice drugaiji mogui svijet svijet u kojem se Hajdeger pridruuje svom
sunarodniku antiegalitaristi, Tomasu Manu, u propovjedanju otpora Hitleru. Dakle,
zamislimo da se u ljeto 1930. Hajdeger iznenada i duboko zaljubio u prekrasnu,
snanu, oboavanu studenticu filozofije po imenu Sara Mandelbaum. Sara je
Jevrejka, ali Hajdeger strastven kakav ve jeste jedva da to i primjeuje. Nakon
bolnog razvoda sa Elfridom to ga je kotalo prijateljstva sa, izmeu ostalog,
familijom Huserl Hajdeger se eni sa Sarom 1932. U januaru 1933, dobijaju sina,
Abrahama.
Hajdeger se ali da Sara moe da govori da je Abraham nazvan po jevrejskom
patrijarhu, ali da e on uvijek misliti da je njegov sin dobio ime po Abrahamu a Santa
Klara, jedinom momku, uz njega, iz Meskirha koji je postigao neto veliko u ivotu.
Sara vidi anti-semitske spise Abrahama a Santa Klara u fondu biblioteka svog mua,
i Hajdegerova poalica postaje povod za prvu ozbiljnu svau izmeu suprunika. Do
kraja 1933, Hajdeger vie ne zbija takve ale. Jer ga je Sara natjerala da primjeti da
su jevrejski Baumte (inovnici), ukljuujui i njegovog zeta, progonjeni. Hajdeger
ita lanak o sebi u nekom studentskom listu i shvata da su njegovi bezbrini dani
proli. Postaje mu jasno da ga je njegova ljubav prema Sari kotala prestia, i da e
prije ili kasnije izgubiti posao.
Ali, on i dalje voli Saru, i na kraju e napustiti svoj voljeni Frajburg zbog njene
sigurnosti. 1935. godine Hajdeger predaje u Bernu, ali samo kao gostujui profesor.
Odjednom mu stie poziv sa Instituta za napredna istraivanja u Prinstonu. Tamo
Hajdeger provodi dvije godine i polako i bolno ui engleski jezik, udei za ansom da
opet zaara seminarske uionice prepune studenata koji ga sa oboavanjem i
panjom prate. Prilika mu se konano ukazuje 1937. kada mu neki od njegovih
kolega emigranata ugovara stalni posao na Univerzitetu ikago.
Tu srijee Elizabet Man Borgez, koja ga upoznaje sa njenim ocem. Hajdeger uspijeva
da prevazie poetne sumnje prema hanzeatskom djetetu sree, a Man svoja
inicijalna sumnjienja prema Bauerkindu (djeaku sa sela) iz Crnih uma. Uviaju da
dijele zajednike stvari sa Adornom i Horkhajmerom; slau se da je Amerika reductio
ad absurdum prosvjetiteljskih nadanja, zemlja bez kulture. Ali njihov prijezir glede

Amerike ih ne sprjeava da shvate da Hitler unitava Njemaku i da e to isto uraditi

Evropi. Hajdegerovi energini radio nastupi omoguavaju mu da zadovolji potrebu da
iskae herojski stav ispred velike mase ljudi potrebu koju je mogao, pod drugaijim
okolnostima, iskazati u rektorskom govoru.
Do kraja Drugog svjetskog rata, Hajdegerov brak je pred raspadom. Sara Hajdeger
je do sri socijal-demokrata, voli Ameriku i strastvena je cionistkinja. Na Hajdegera
gleda kao na velikog ovjeka sa hladnim i nepristupanim srcem, srcem koje je
jednom otvorio za nju, ali koje je ostalo zatvoreno za drutvene nade. Ona se,
zapravo, sada gnua Hajdegera egoiste onoliko koliko ga potuje kao filozofa i
anti-nacistikog polemiara. 1947. se razvodi od Hajdegera i odvodi
14-ogodinjeg Abrahama sa njom u Palestinu. Biva ranjena u graanskom ratu, ali
kasnije, nakon proglaenja nezavisnosti, postaje profesor filozofije na Univerzitetu u
Tel Avivu.
Hajdeger se, pak, trijumfalno vraa 1948. u Frajburg. Tamo pronalazi posao za svog
starog prijatelja Gadamera, mada je zajedljivo prezriv prema njegovom pomirenju sa
nacistikim preuzimanjem njemakih univerziteta. Neto kasnije, Hajdeger se eni
trei put, ovaj put sa ratnom udovicom koja sve njegove prijatelje podsjea na
Elfride. Kada umre 1976, njegova e mu supruga na koveg staviti Predsjedniko
odlikovanje za slobodu, orden reda Pour le Merite, i zlatnu medalju Nobelove nagrade
za knjievnost. Ovo posljednje priznanje mu je dodjeljeno u godini nakon
objavljivanja njegove kratke, ali dirljive elegije za Abrahamom koji je poginuo na
Golanskoj visoravni 1967.
Koje je knjige Hajdeger napisao u ovom moguem svijetu? Skoro potpuno iste one
koje je napisao u stvarnom. U ovom svijetu, meutim, Uvod u metafiziku sadri
prezrivu identifikaciju nacional-socijalistikog pokreta sa bezumnim nihilizmom
moderne tehnologije, kao i primjedbu da je Hitler spustio Njemaku na metafiziki
nivo Rusije i Amerike. Predavanja o Nieu su maltene ista kao ona koje je odrao u
stvarnom svijetu, izuzev digresije o Nieovoj mrnji prema antisemitima, digresije
koja ima udnu povezanost sa Sartrovim savremenim, ali nezavisnim Portretom
antisemite. U tom moguem, Hajdeger je napisao veinu istih egzegetskih eseja koje
je napisao i u naem svijetu, ali je pridodao svoje potovanje prema Torou i
Defersonu u predavanjima koje je odrao na Harvardu i Univerzitetu Virdinija. Ova
dva eseja pokazuju Hajdegerov prepoznatljivi sentimentalni agrarijanizam i sumnje
prema urbanom proleterijatu. Njegove knjige u spomenutom svijetu, ukratko,
dokumenti su iste borbe koju je vodio u stvarnom borbe da izae iz filozofske
tradicije i tamo 'zapjeva novu pjesmu'. Ova borba, ova privatna potraga za istotom,
sutina je Hajdegerovog ivota. Na njega nisu mogli mnogo uticati niti lina ljubav za
neke osobe niti politiki dogaaji u njegovom vremenu.
U naem svijetu, Hajdeger nije nita politiki izjavio nakon rata. U moguem svijetu
koga ovdje skiciram, on je svoj presti stavio u slubu da opet njemaku desnicu
uini respektabilnom. Oboava ga Franc Jozef traus koji ga redovno posjeuje u
Totnaubergu. Povremeno se Hajdeger pojavljuje na politikim mitinzima.
Socijal-demokrate poput Habermasa ale kako je Hajdeger stalno na pogrenoj strani
u njemakoj poslijeratnoj politici. Ponekad, privatno, iskazuju sumnju da bi, u malo

drukijim okolnostima, Hajdeger mogao biti prilino dobar nacista. Ali, oni ni ne
sanjaju da tako neto kau javno o najveem evropskom misliocu naeg doba.
U stvarnom svijetu, Hajdeger je bio nacista, kukaviki licemjer i najvei evropski
mislilac svog vremena. U moguem svijetu koji sam ocrtao, on je bio manje-vie isti
ovjek, ali mu se desilo da mu je nos bio trljan muenjem Jevreja sve dok nije
primjetio ta se dogaa, sve dok njegovi osjeaji za samilost i sram nisu bili
probueni. U tom svijetu, Hajdeger je imao sreu da nije mogao postati nacista, i
tako je dobio manje prilika da pokae kukaviluk i hipokriziju. U naem svijetu, on je
svoj pogled okrenuo na drugu stranu, a onda je pribjegao histerinom poricanju. Ovo
poricanje je proizvelo njegovu neoprostivu utnju. Ali, to poricanje i ta utnja ne
govore nam mnogo o njegovim knjigama, i obrnuto. U oba svijeta, jedina veza
izmeu Hajdegerove politike i njegovih knjiga jeste prijezir prema demokratiji koju je
dijelio sa, na primjer, Eliotom, estertonom, Tejtom, Vogom i Pol Klodelom ljudima
kojima smo, kako je Odn predvidio, odavno oprostili zbog toga to su pisali dobro.
Lako bismo mogli oprostiti Hajdegeru njegov stav prema demokratiji da je to bilo
sve. Ali u svijetu bez Sare, u svijetu u kojem je Hajdeger ima nesreu da ivi, to nije
bilo sve.
Da zakljuim: insistiram da moemo nai u ranom Hajdegerovom pragmatikom
antiesencijalizmu razloge da napustimo pokuaj da sagledamo ovjeka i njegove
knjige kroz iskljuivo jedan vizir, a moda ak i nastojanje da vidimo te knjige kao
faze na jednoj Denkweg (stazi miljenja). Ako spomenuti antiesencijalizam uzmemo
ozbiljnije nego to je Hajdeger to uradio, neemo biti u iskuenju da dramatizujemo
Hajdegera na nain na koji je on dramatizovao svoje omiljene mislioce i pjesnike.
Neemo pridavati misliocima i pjesnicima mjesta u svjetsko-povijesnom narativu.
Vidjeemo i njih i njihove knjige kao vektor zbira susjednih pritisaka. Vidjeemo
Hajdegera kao jo jedno zbunjeno, rascjepano, povremeno oajno ljudsko bie,
nekog poput nas samih. itaemo Hajdegerove knjige kako bi on najmanje volio da
to radimo kao prilike za eksploataciju, recentne dodatke za na Bestand an Waren.
Treba da prestanemo sa udnjom za dubinom, da prestanemo i da slavimo heroje i
da progonimo kriminalce. Umjesto toga, morali bismo pribrati korisni alat, i odnijeti
ga tamo gdje ga moemo nai.

1990.
Sa engleskog na crnogorski