DOBA SLIKE SVIJETA

Godine 1950. Martin Heidegger pie djelo Holzwege (umski put). U hrvatskom prijevodu
Borisa Hudoletnjaka i u izdanju Studentskog centra sveuilita u Zagrebu godine 1969.
pojavio se odlomak iz umskog puta pod naslovom Doba slike svijeta. Taj e nam odlomak
posvjedoiti o onome to interpreti nazivaju Heideggerovim solipsizmom.
Heidegger kae da bitnim pojavama novoga vijeka pripada njegova znanost i strojevna
tehnika. Zatim umjetnost, koja se pomie u vidokrug estetike. Umjetniko djelo postaje
predmetom doivljaja, izrazom ovjekova ivota. etvrta bitna novovjeka pojava ogleda se u
tome to se ljudsko djelovanje shvaa kao kulturna politika. Postavljene su vrhovne
vrijednosti, kojima se kao dokaz i potvrda privodi ljudska praksa. Na scenu stupaju kulturni
radnici, koji njeguju kulturnu politiku. Peta pojava novovjekovlja je iezavanje boanstva.
Pritom se ne misli na grubi ateizam, nego proces nastanka kranskog nazora na svijet. On je
kao nazor na svijet takoer jedna slika svijeta, kojoj se tei. Kraninu dolikuje neka
drutvena praksa. On mora dii svoj glas protiv abortusa, glasovati za stranku koja promie
ope dobro i osigurava tradicionalne vrijednosti nacije, pokrenuti prosvjede protiv koncerata
sotonistikih skupina. U tu svrhu on osniva udruge. Heidegger navodi tek da na ispranjena
mjesta bogova dolazi religiozno doivljavanje u koje se preobraava odnos spram bogova.
Uope, sve u novome vijeku postaje djelatnost, aktivnost. Kad je rije o znanosti i tehnici, ova
se znaajka sama po sebi razumije. Prirodoznanstvenici djeluju u pogonu istraivakih
instituta. Vrijeme kabinetskih nauenjaka i zanesenjaka je prolo. Znanstvenici su ukljueni u
timove koji se bave odreenim istraivanjima. Provode se samo ona istraivanja za koja su
zainteresirani sponzori. Otkria su takorei naruena. Zadaju se rokovi. Ako je neki
znanstvenik na tragu otkria koje nema neku korisnu primjenu to donosi profit, ravnatelj
instituta nee dozvoliti koritenje skupe opreme i preparata. Nakon otkria i njegove
primjene, postavljaju se novi ciljevi i trka za rezultatima se nastavlja.
Humanistiki znanstvenici pak slue kulturnoj politici. Ona se ostvaruje kroz djelovanje
nakladnikih kua, koje naruuju i financiraju one knjige i naslove koje su u funkciji
odreenog cilja planirajueg i usmjeravajueg postupanja. Cilj takvog postupanja je
formiranje odreene slike svijeta. Heidegger kae da stoga prevlast preuzimaju zbornici,

bibliotena kola, nizovi i depna izdanja. Ta se okolnost sretno poklapa s namjerama

istraivaa, jer u nizovima i zbirkama njihova djela lake pronalaze publiku i postaju poznata.
Heidegger kae da na taj nain djela u jednoj iroj fronti istovremeno dopiru do gipkog
djelovanja. (Heidegger, Doba slike svijeta, Studentski centar, Zagreb, 1969, str. 31.) Opet je
naglasak je na proizvodeem djelovanju, koje eli proizvesti odreenu sliku svijeta.
Prevlast aktivnosti vidljiva je kad se iz umjetnikog djela kao neeg dovrenog teite
premjeta na sam akt stvaranja. Umjetnici dananjice su performeri, rock glazbenici sa svojim
scenskim nastupima.
U svjetlu Heideggerovih razmatranja mogli bismo rei da se osebujna bit novoga vijeka
ogleda i u politici. Povodom obljetnice prvoga izdanja Staljinovog djela Pitanja lenjinizma
arko Puhovski pisao je da bi se Staljinovo djelo trebalo zvati Pitanja staljinizma, jer je
Josif Visarjonovi na osebujno moderan nain shvatio i oblikovao praksu i pojam politike
vladavine. Njegov uvid sastoji se u sljedeem: moderna vlast, bez obzira na ideologiju, tei
samoproizvodnji svoje legitimacije. Mi danas znamo da vlast putem kontrole medija
proizvodi eljenu sliku o sebi. Vanost dobivaju osobe za odnose s javnou. Nastaje
odgovornost za oblikovanje javnog mnijenja. Stav o odgovornosti osoba koje su pogreno
kreirale javno mnijenje postaje okrutno toan.
to doista znai stav da ivimo u dobu koji stvara sliku svijeta? Da bi odgovorio na to pitanje,
Heidegger se dohvaa prve bitne pojave novoga vijeka i pita: u emu lei bit novovjeke
znanosti? Dananja se znanost razlikuje od srednjevjekovne i grke znanosti. Njezina bitna
oznaka je istraivanje. Bit istraivanja sastoji se u otvaranju okruja u kojem se ono pokree.
U nekom podruju bia nabacuje se odreeni temeljni nacrt prirodnih dogaaja. Ovo se
objanjava pogledom na matematiku fiziku. Novovjeka fizika je matematika ba u smislu
rijei ta matemata, to za Grke znai ono to ovjek unaprijed zna u promatranju bia i
ophoenju sa stvarima: od tjelesa tjelesno, od bilja biljno, od ivotinja ivotinji podobno, od
ovjeka ovjeku prilino. (str. 9) Najbolji primjer onog ve znanog ili matematikog su
brojevi. Kad na stolu ugledamo tri jabuke, tad znamo da ih je tri, jer trojstvo ve otprije
znamo. Matematiko se ouvalo kao naziv za brojeve samo zato to su oni najizrazitije
vazda-ve-znano.
Fizika ocrtava nacrt to e za nju ubudue biti priroda: u sebi zakljuena sveza gibanja

prostorno-vremenski povezanih estica mase. (str. 10) Taj temeljni nacrt postaje odluena
stvar. U njemu se mora nazrijeti svaki dogaaj. U temeljni nacrt se unose odreenja: gibanje
je promjena mjesta; svako gibanje i smjer gibanja je jednako vrijedan; svako mjesto jednako
je drugom; sve su toke vremena istovrsne; djelovanje sile proizvodi neku veliinu promjene
mjesta u jedinici vremena. U vidokrugu ovog temeljnog orisa svaki dogaaj prirode postaje
tek vidljiv kao prostorno-vremenska veliina gibanja. Veliine se mjere i iskazuju brojem.
Vezivanje znanosti za svoj nacrt naziva se strogou istraivanja. Strogost matematike fizike
jest egzaktnost. Ona se sastoji u bespogovornom dranju unaprijed odreenog nacrta.
Eksperiment poinje utemeljivanjem zakona, obzirom na temeljni oris predmetnog okruja.
Izvriti eksperiment znai: predstaviti uvjete u skladu s kojima se odreena povezanost
gibanja moe slijediti u nunosti njenog protjecanja, a to e rei da se s njim moe unaprijed
ovladati za raunanje. (sr. 12-13) Eksperiment eli privesti injenice koje potvruju zakon i
pravilo ili ih opovrgavaju. Eksperimentu u historijskim znanostima odgovara kritika izvora.
To znai cjelinu pronalaenja izvora, ispitivanja, vrednovanja, ouvanja i izlaganja. Postupak
u historijskim znanostima cilja na to da se predoi ono postojano (kao zakon i pravilo u fizici)
i da se povijest uini predmetom. To je mogue samo ako je povijest prola. (str. 14) Prolo je
ono to je usporedivo. U usporedbi prolih dogaaja uva se ono obino i prosjeno, te se
pomou njega gradi temeljni nacrt povijesti. Heidegger veli: Jedinstveno, rijetko,
jednostavno, ukratko veliko u povijesti nikad nije samorazumljivo te stoga ostaje
neobjanjivo. Historijsko istraivanje ne porie veliko u povijesti ve ga objanjava kao
iznimku. (str. 14) U objanjavanju je veliko izmjereno na prosjenom. Postupak je svoenje
na razumljivo. Svaka pojava mora se moi objasniti obzirom na temeljni nacrt povijesti.
Poto je svaka znanost utemeljena na nacrtu nekog omeenog predmetnog okruja, ona je
nuno pojedinana ili specijalizirana. Novovjeka znanost je pogonskog karaktera.
Znanstvenici rade u institutima. Kad se dostigne neki rezultat, to postignue institutsku
znanost upravlja prema novim ciljevima. Pogonski karakter istraivanja ogleda se ba u
usmjerenosti na vlastite rezultate, koji postupak tjeraju dalje. U institutima znanstvenicima
stoje na raspolaganju skupi aparati, timovi uzajamno izmjenjuju obavjetenja i nadopunjuju se
radnom snagom.
Na temelju svog pogonskog karaktera znanosti stvaraju primjerenu im zajedniku pripadnost
i jedinstvo. (str. 16) Dakle, jedinstvena znanost, kakvu su za cilj imali znanstvenici Bekoga

kruga, ne nastaje suradnjom kabinetskih znanstvenika koji razmjenjuju radove i misli, te

prave saetke zajednike svim znanostima. Prirodne i drutvene znanosti danas imaju
zajedniku bit, a to je njihov pogonski, institutski karakter. Instituti su zapravo poduzea, koja
proizvode otkria. Nauenjak je ieznuo. Zamijenio ga je istraiva koji nema biblioteku kod
kue, koji putuje po kongresima, obvezuje se narudbama izdavaa, koji suodreuju koje se
knjige imaju napisati.
Istraiva ivi u svom vremenu ako je efikasan. On je tehniar te time potvruje bit svoga
vremena. Bit novovjeke znanosti kao istraivanja tvore nacrt odreenog predmetnog okruja,
strogost njegovog pridravanja, postupak i pogon. Priroda i povijest postaju predmetom
objanjavajueg predstavljanja. (str. 18) Jest samo ono to postaje predmetom, to je
predstavljeno. U znanosti kao istraivanju bitak bia trai se u predmetnosti. Ovaj nain
zahvaljujemo Descartesovoj metafizici. U njoj se zbiva uspostava ovjeka kao subjekta. Time
se stvara metafizika pretpostavka za sve budue antropologije. To znai da se svi predmeti
gledaju u subjekt-objekt odnosu s obzirom nas metafiziko Ja, ili u spoznajnom procesu.
Nailaskom novoga vijeka ovjek se oslobaa srednjevjekovnih sveza i postaje individuum.
Heidegger kae da se ovjek oslobaa do sama sebe. Politekonomski reeno, ovjek je
osloboen kmetstva i protjeran sa zemlje. Postaje proleter, to znai vlasnik samo svoje
radne snage. Heidegger zakljuuje: Zacijelo je novi vijek u slijedu osloboenja ovjeka
priveo subjektivizam i individualizam. No isto tako ostaje sigurno, da nijedno prethodno
razdoblje nije stvorilo ni priblian objektivizam (str. 19) Gube se nijanse. Sve se smjeta u
jedan od polova: subjektivizam ili objektivizam, individualizam ili kolektivizam. Izmeu njih
zbiva se izmjenina igra.
Bit ovjeka preobrazila se do toga da je on postao subjektom. To dugujemo Descartesu.
Subjectum je prijevod grkog hipokaimenon, to znai ono to lei ispred, temelj koji sve
sabire u sebe. Kod Grka ovo nema nikakve veze s ovjekom i jastvom. No, kad ovjek
postane prvim i navlastitim subjectumom, tada to znai: ovjek postaje onim biem, na kojem
se temelji svako bie (str. 19)
Da bismo razumjeli novi vijek, moramo odgovoriti na ono naprijed najavljeno pitanje, a to je
pitanje o novovjekovnoj slici svijeta. Znamo li pored nje za antiku i srednjevjekovnu sliku
svijeta? Slika je slika o svijetu. Svijet je ovdje naziv za sva bia u cjelini i odnosi se na
kozmos (prirodu) ali i na povijest. Svijet takoer ukljuuje i svoj temelj. Slika pak znai odraz

neega. Pod slikom svijeta mislimo na svijet kakav je za nas mjerodavan. Misli se na ono to
se nazire u izreci: imamo sliku o neemu objanjava Heidegger. To e rei: stvar sama stoji
tako, kako s njom za nas stoji, pred nama. Stvoriti sebi o neemu sliku znai: predstaviti sebi
bie u onome, kako s njim stoji i kao tako postavljeno stalno ga imati pred oima. (str. 20)
Imati sliku o neemu takoer znai da bie pred nama stoji kao sistem. Gdje svijet postaje
slikom, gospodari sistem (str. 33)
Ovdje dolazimo do najdublje istine Heideggerovog miljenja. On kae: gdje je bie postalo
predmetom pred-stavljanja, ono na odreen nain gubi bitak. Ovaj se gubitak nadomjeta tako
to se biu koje je postalo predmet pripisuje vrijednost. Bie se uope mjeri vrijednostima, a
ove postaju cilj svakog djelovanja. Moglo bi se nadodati da je na djelu kultura kao samostalni
entitet. Vrijednosti postaju kulturne vrijednosti. Heidegger kae da one postaje stvari o sebi.
Pretpostavljam da kao takve one vode ivot neovisan o ljudskoj jedinki, koja postaje predmet
kulturne politike. Koja ustanova je omasovila svoje lanstvo, dobit e vie novca iz prorauna
za svoje programske aktivnosti. Vrijednost je cilj, a ovjek je sredstvo. On je priveden slici
svijeta da bi tu sliku dokazao i potvrdio. ini se kao da vrijednost izraava ono najvrednije, a
zapravo se zbiva prekrivanje predmetnosti bia to je postala plitka i bestemeljna. (str. 34)
Zato Nietzsche po Heideggerovom miljenju svoju bitnu stvar izrie kao prevrednovanje svih
vrijednosti. (str. 35)
Sad dolazimo do odgovora na nae pitanje: to doista Heideggeru znai da ivimo u doba
slike svijeta? Ujedno dohvaamo odgovor na pitanje to je to solipsizam. Slika svijeta, bitno
pojmljena, ne misli stoga neku sliku o svijetu, ve svijet poima kao sliku. Bie u cjelini sada
se shvaa tako, da ono postoji tek i samo, ukoliko je postavljeno predstavljajuim zgotavljajuim ovjekomBitak bia trai se u predstavnosti bia. (str. 20-21) Svijet je
uope posao slikom u novome vijeku. To je navlastito novome vijeku i njegovoj biti i istini. A
nju je zapoeo Rene Descartes izlaganjem ovjeka kao subjectuma, koji si pred-mee,
predstavlja sva bia. Bia su bia samo ako ih ovjek predstavlja. To je solipsizam.
Isto ono to je Wittgenstein rekao u stavu da su solipsizam i realizam zapravo jedno te isto,
odnosno da su fiziki predmeti samo moje predodbe. Mladi Wittgenstein u Tractatusu
1918. godine imao je drugu nakanu s tim stavom, naime da se suprotstavi novokantovcima.
Njega ne zanima stvar o sebi. Spoznavajui ovjek osigurava ono to se moe rei jasno.
Stari Heidegger u umskom putu godine 1950. pokazao je, naprotiv, ogranienost

novovjekovnog pristupa koji cjelinu bia osiromauje tako to ju svodi na predmete znanosti.
Takva redukcija sklanja bia sa svjetla bitka epohe. Tako osiromaenima, moderni pristup
biima naknadno pripisuje neku vrijednost. Wittgensteinov i Heideggerov solipsizam nisu
isti.
Nedvosmisleni su utjecaji Wittgensteina na Heideggerovo djelo. U Doba slike svijeta
Heidegger kae da neko predmetno okruje, to ga otvara znanost, uvijek ostaje dvostrano:
Ono utemeljuje neku nepoznanicu pomou poznatog i uva istovremeno ovo poznato
pomou onog nepoznatog. (str. 12.) Time je ponovio Wittgensteinovu ideju iz njegovog
pisma izdavau Fickeru da se njegov Tractatus sastoji iz dva dijela, onog koji je pred
itateljem i svega onoga to nije napisao. I ovdje poznato podruje utemeljuje ono nepoznato.
Zadaa je filozofije po Wittgensteinu da oznai neizrecivo, jasno prikazujui izrecivo.
Wittgenstein je dao logiki okvir za ono to se moe rei jasno. Preostalo je neizrecivo ili
mistino. U mistinu regiju spadaju: metafizika, etika, estetika, religija. Etika se njegovom
knjigom, kako kae u spomenutom pismu, ograniava iznutra. (pismo Fickeru iz godine
1919.)
Svijet se, dakle, danas poima kao slika, kae Heidegger, jer je ovjek sva bia i cjelinu bia
podredio sebi. Nazori na svijet dananjice, koji filozofiju trebaju samo kao uenost, ne mogu
dakako pojmiti antropologiju kao svoj korijen (usmjerenost svih bia na ovjeka kao
navlastito bie). Kako bi se posljedica mogla uputiti na svoj temelj? Novovjeka zapadna
metafizika dade se nadmaiti samo ako se zapitamo o smislu nacrta predmetnog okruja i o
istini bitka.
U svom spisu Egzistencijalizam je humanizam Jean-Paul Sartre pokuao je svijetu objasniti
to hoe filozofi egzistencijalisti. On kae: Stvari se kompliciraju time to opstoje dvije vrste
egzistencijalista: prvi, koji su krani, i meu koje bih uvrstio Jaspersa i Gabriela Marcela,
koji je katolike vjeroispovijedi; i s druge strane, ateistiki egzistencijalisti, meu koje valja
uvrstiti Heideggera, a takoer francuske egzistencijaliste i mene samoga. Zajedniko im je
jednostavno to dre da egzistencija prethodi esenciji, ili, ako hoete, da treba poi od
subjektivnosti. (Sartre, Egzistencijalizam je humanizam, Veselin Maslea, Sarajevo, 1964.,
str. 8.)
Nama je ovdje bitna Sartreova reenica, koja Heideggera svrstava u ateiste. Vidjeli smo u

prvom dijelu ovog lanka, da Heidegger smatra da ateizam nije povijesna solucija. Dakle,
Sartreova ocjena ne pogaa Heideggerovu poziciju. Prije bismo mogli rei da se on smjeta u
aktualnu situaciju vremena, iz koje su bogovi, kako kae, naprosto otili. Mjesto koje su
zauzimali ispranjeno je i ovjek je poeo upranjavati alternativne oblike duhovnosti, kao to
je mit. ovjek u svojoj egzistenciji (postojanju ili tu-bitku) mora promisliti svoj poloaj u
cjelini bia, koja se nalaze u svjetlosti bitka epohe (metafizikog temelja). Heidegger kae da
ovjek treba promisliti svoj temelj: Promiljanje je hrabrost, da se istina vlastitih
pretpostavka i prostor vlastitih ciljeva uini dostojnim pitanja. (isto, str. 7)

Zna Heidegger da takvo promiljanje nije nuno za sve ljude. Neki ga ne mogu izvriti ni
podnijeti. Za njih postoje neki drugi ciljevi, u svijetu rada. Recimo s Kierkegaardom, ne mogu
svi biti ljubitelji onog najvieg. Ali ni za njih ivot nije proigran, ako su mu se posvetili s
ljubavlju. I Heidegger se slae da je ono najvie, naime pitanje o bitku, najdostojnije pitanje.
To pitanje prua otpor, koji treba shvatiti kao poticaj. ovjek sebe kao bie koje pita za svoj
temelj uzima ozbiljno. Bitne snage vremena djeluju kako djeluju i nita ih se ne tie
svakodnevno prosuivanje. (Recimo s Wittgensteinom: svijet je takav kakav jest.) Moemo
biti spremni da ih izdrimo ili se moemo skloniti u nepovijesnost (u liriku?). Ipak pitanje o
svjetlu svoga bitka ostaje zadaa, jer samo iz tako shvaene biti razdoblja moemo iskusiti to
nosi stvaranje za budue na putu preko sadanjeg i dozvoljava da se izvri preobrazba
ovjeka ( isto, str. 29.) Nijekanje ne moe ukinuti razdoblje. Nijekaoca mainerija uklanja
s puta. Heidegger kae da mi dananji moemo poneto pripremiti za to odluujue
promiljanje.

Za Nietschea volja za mo je temeljni karakter svakog ivota. ivot je usmjeren na to da se

potvruje. Time on pokazuje svoju mo. Poto se ta volja kree spram same sebe, radi se o u
kruenju u sebi. U tom kretanju nema napretka, jer volja uvijek prevladava sebe samu. Volja
za mo je temeljno zbivanje bitka. Volja za mo je iskaz o biti bitka. To temeljno zbivanje
uvijek se nanovo vraa. Vjeni kruni tok Nietzsche slavi pod imenom grkog boga Dioniza.
Vjeno vraanje je istina volje za mo. Vjeno vraanje nadreeno volji za mo, jer ju dovodi
u sistem. S druge strane volja za mo je temeljno zbivanje bitka i prvenstvena zbiljnost, a
nauk o vjenom vraanju je tek njezina perspektiva. Walter Schultz u lanku Bog
novovjekovne metafizike istie taj prjepor u Nietzscheovom miljenju. Schultz zakljuuje s

Heideggerom da je Nietzscheovo stanovite jo uvijek metafiziko. Volja za mo je sadrajan

iskaz o biti bitka. Pokuava ju shvatiti pod pogleditem volje za omoenjem i odranjem moi
(Bog novovjekovne metafizike, Matica Hrvatska, Zagreb, 1996, str. 101) Mogli bismo rei da
je volja za mo nejasni temelj ili bitak svega ivota. To je Nietzscheov Bog, koji je preostao
nakon to je kranski Bog napustio svoje mjesto.
Kao to je pravi Bog Hegelovog sustava Apsolutni Duh, istina Nietzscheovog sustava je volja
za mo koja se vjeno vraa. To je uostalom onaj prvi pokreta iz Aristotelove Metafizike,
koji je prema dokazu napredovanja u beskonanost (regressus in infinitum) morao zauzeti
prvo mjesto, s kojega se sve pokree. To je ista djelatnost ili actus purus. Navest u isti
Aristotelov odlomak kojim je Hegel zavrio Enciklopediju filozofijskih znanosti:
I ivot je u njemu prisutan; jer djelatnost uma je ivot, a On je ta djelatnost, i Njegova
djelatnost po sebi ivot je najbolji i vjeni. Stoga kaemo da je Bog iv, vjean, najbolji, tako
te su ivot i vrijeme neprekidno i vjeno prisutni u Bogu. Jer to jest Bog. (Metafizika XII,
1072 b 25)
Bog Heideggerovog sustava je bitak bia.