Professional Documents
Culture Documents
Poezija
Poezija
Miroslav Krlea
Poezija
(izbor)
SADRAJ
PJESME I (1918) ______________________________________________5
PIET _________________________________________________5
PJESMA ________________________________________________6
TRI PJESME IZ NOVEMBRA GODINE HILJADU DEVET
STOTINA I PETNAESTE ________________________________7
PODNE ___________________________________________7
KIA______________________________________________8
NEDJELJNA PJESMA ________________________________9
SMRTNI DAN RUJNA ____________________________________10
NAA KUA____________________________________________11
PLAMENI VJETAR ______________________________________12
JESENJA PJESMA _______________________________________13
PJESME II (1918) ____________________________________________14
CRVENI SUTON ________________________________________14
PREDVEERJE _________________________________________14
NOKTURNO____________________________________________15
SMRT KARNEVALA _____________________________________15
PJESME III (1919) ____________________________________________16
RAT __________________________________________________16
PJESMA OVJEKA I ENE U PREDVEERJE_________________17
VEERNJA PJESMA U BOLNICI ___________________________18
NA TRGU SVETOGA MARKA ______________________________19
VELIKI PETAK GODINE HILJADU DEVET STOTINA I
DEVETNAESTE ______________________________________20
LIRIKA (1919) _______________________________________________21
RIJE MATI INA _______________________________________21
U OEKIVANJU NEEGA ________________________________21
U PREDVEERJE _______________________________________22
CRNO UMORNO POPODNE _______________________________23
DAN CRVENIH OBLAKA__________________________________23
VELIANSTVO SVIBNJA _________________________________24
PREDVEERJE _________________________________________24
PJESMA MRTVOM OVJEKU _____________________________25
KNJIGA PJESAMA (1931) ______________________________________26
GOSPOA U POSJETI KOD BOLESNOG DJETETA SVOJE
SLUKINJE__________________________________________26
PJESMA SVJETIONIARA ________________________________29
SAT___________________________________________________29
SEOSKA CRKVA ________________________________________30
SRCE _________________________________________________30
MILOSTINJA ___________________________________________31
BIJEDA SVOJIM RUKAMA DOTIE SE SVEGA _______________32
STARI NASLONJA ______________________________________33
VJETAR U NOVEMBARSKOJ NOI _________________________33
KONJI PRED KRMOM __________________________________34
JESENJA SAMOA ______________________________________34
OVJEK POSLIJE SVOJE SMRTI HODA GRADOM _____________35
O SNOVIMA ____________________________________________36
TUALJKA NAD MRTVIM TIJELOM A. G. MATOA ___________37
SAMOUBOJSTVO NONE DJEVOJKE U BARU________________39
PJESMA O PJESMI ______________________________________40
CRNA ENSKA RUKAVICA NA STOLU ______________________40
SUTON NA POSTAJI MALOG PROVINCIJALNOG GRADA _______41
NO U PROVINCIJI______________________________________42
MLADI NOSI SVOJE PRVE PJESME NA OGLED _____________43
USPOMENE U NAMA ____________________________________46
NOKTURNO U SAMOTNOJ SOBI___________________________46
REZIGNACIJA __________________________________________47
SNIJEG________________________________________________48
VEERNJI VJETAR ______________________________________49
SMRT TRAVE U PREDVEERJE ___________________________50
BADNJAK ______________________________________________51
PJESMA STARINSKOGA ORMARA _________________________52
LIJENIK KOD SIROMAHA _______________________________53
PJESME U TMINI (1937) ______________________________________54
GOLA ENA NA STAROJ SLICI ____________________________54
PISMO ________________________________________________54
LOZA _________________________________________________55
U PREDVEERJE _______________________________________56
Stari crkveni toranj kao svjetionik stoji __________________56
Zemlja pod nogom starog crkvenog tornja lei i die ________56
Tiho se ljeska sjaj razlivenih voda ______________________57
S neba mlazovi modri svijetlih potoka lopte _______________57
Daljine se gledaju s tornja ko razlistano vrijeme ___________58
Pod tornjem je starinsko groblje: razgovor lubanja _________58
Pod tornjem cvate kult srnine kretnje ___________________59
Pod tornjem cvre pjesme cvraka______________________59
Oko tornja uma tiho uti, u visine stremi ________________60
Strai nad umom toranj nad sitnim naporom ljudi _________60
Strai toranj nad krajem ko brljanom ovita kula ___________61
Dimnjak se pui ko laa nad talasom modrine _____________61
U nama vrije vrutak vrue lave_________________________62
udi se prastari toranj i pali svjetlost od mirisna loja________62
Kretnje su stroja svakodnevne i jasne ___________________63
Dimnjaci tvorniki plove ko predveernje lae_____________63
Pjeva nam dimnjak, aavo, olovno, mrano ______________64
Kako je Zemlja sestra us'janih meteorita _________________64
ZIMA NA ODLASKU _____________________________________65
PJESME I (1918)
PIET
Glazba modrih nevidljivih sfera.
Na polituri starog ifonera
zelene boje dru mladog dana
i jedna svijea plamti blijedim plamom,
i jedna jadna ena,
nad bijelim leom krvavim i nagim,
narie ko rodilja to vie
nad plodom srca,
srca plodom dragim.
Obrisi se njeni biju s polutamom,
a jedna svijea plamti blijedim plamom.
"Ja Ti nosim balzam, paome i mir!
Mir s Tobom, tuni sine moj!"
Tih jecaj zvona i pobjedniki poj.
Na barikadi negdje tee krv, i gori plam, tutnji boj,
i crveni se smije stijeg u modrini visina,
a jadna mati oplakuje stjegonou sina.
I ini se da mrtvi stjegonoa govori:
"Po lai mirie u naem stanu,
tu, mati, po lai mirie,
i demon neki die,
i dira moju ranu.
O, mati! To danas strano laan Uskrs svanu.
Mi smo se klali, mati moja draga,
i srce tvoje sedam puta zaklano krvari.
Mi smo se klali ko pijani barbari
za stvarnost crne tvrdoglave stvari.
A sve je La, La grozna, ni crna ni bijela,
La barikade, knjige, rijei i raspela,
i niega nema, ni boga ni vraga.
O, zato smo se klali, mati moja draga?"
Glazba modrih nevidljivih sfera.
Na polituri starog ifonera
zelene boje dru mladog dana
i jedna svijea plamti blijedim plamom.
PJESMA
Noas, kad Nevidljiv je Netko iz svijetloga nebeskog kraga
lijevao plavu mjeseinu po zvjezdanoj tkanini,
ja sam na groblju
pjevao o Srei.
I krstovi oajno ispruili su ruke.
Mrki, nijemi mramorni krstovi
pruili su ruke za Sreom...
Bilo je sveano tiho.
Dugi drvoredi i bronane sfinge,
sve je bilo tiho, mrtvo.
Tek su moje rijei
ko velike bijele ene
pjevale na groblju.
U dolu su gasla svijetla,
a modra je mjeseina tekla po zvjezdanoj tkanini.
KIA
Oajno crni golub, pokislo jadno ptie,
pod sivom sadrenom sisom umorne karijatide,
to nosi na glavi fasadu samrtno blijede zgrade,
alosno gue.
Modre se pare kade.
Ve cijeli dan i cijelu no i jue
plae kia posmrtnu sivu pjesmu
bez napjeva, bez nade.
Na cesti mrtvaci jau
u tutnju luake kavalkade,
a nariu za njima crni kestenovi,
i tee sprovod alosnih stvorenja.
Svi jure po kii, i jure kao da plivaju,
as tonu, as snivaju,
te se gube ko snovi.
Djevoje bolesno bijelo
naglavce juri, s njom sjena u crnom asfaltu,
i kaplju tuni uti kolobari,
i plae dama u crnini,
a onda se ini
kao da nas stari
Gospodin Gospodin
mrvi i bije i mui i niti.
O, koliko sad ih plae
i gine i proklinje i vriti.
Milijarda ljudska ranjava, prokisla,
kune Tajnu prokletog Besmisla.
A pleu oblici.
Svilene arape ena, topla tjelesa u svili.
Miriu crvenokose ene, dobre ene, svete ene,
ene, ene...
A za njima edni ljubavi
na kii pleu
i biskupi u mitri i djeca i gubavi.
A na greve i kletve, cjelove i suze
ko melem kaplju stihovi bolesne Muze:
"O, kada e zavjese kie i bola i tmine
zapaliti oganj crvenog Svitanja?
Kada e utihnut
kor precrnih pitanja?
Kada e umrijeti
Razum i Nagon,
Saznanje i Dojam,
kada e sinut ko Lu
Sveivotni Pojam?"
Na cesti luaci jau u tutnju mrtvake kavalkade
u krajeve vjeno sivih tajna materije,
i grmi bronca pijane baterije,
jecaju negdje trube, urliu ete,
i sve je sivo i kino i bez nade.
NEDJELJNA PJESMA
Nad gradom lijee danas bolesna vjetica Ukleta Nedjelja.
U polutmini dana zvonila su zvona magleno Pozdravljenje,
pred podne su zvonila zvona na mrtvake mise,
o podne su zvonila zvona kino jesenje Podne,
po podne su zvonila zvona na Ukop,
navee su zvonila zvona krvavi Suton,
i cijeli boji dan su tutnjali sanduci
prekriveni crno-utim tkaninama.
A crkvene su lae sve oajno pune,
i zrak je nabijen munjinom bune.
Crni stjegovi vise.
Kraljevi umiru, Kraljevi se krune,
i zvona zvone na mrtvake mise.
Sanduci tutnje, tkanine crne i ute,
a ljudi ute.
Grmjeli su bubnjevi, svirale i trube,
a mi smo sprovode gledali gdje se u maglama gube.
uli smo mrtvaku pjesmu.
Gruvale su salve,
ile su kolone,
i plakale su alosne tri boje,
i mnoge su due pile da ne zdvoje,
a pijane su pjevale kolone.
O, cijelu smo Ukletu Nedjelju sluali tuni
da posmrtna zvona zvone.
I sada, u noi, umorni pijemo zvijezde.
Crni je vjetar ledenim maem poubijao oblane orluine
to su kao leinari prekrili modre nebeske snove,
pribijene draguljnim avlima na nijemoj Golgoti.
O, prokletstvo krvi, ludila i ploti!
A zelene zvijezde gore ko ukleti ognji
nad gigantskom movarom.
Ba si prokleta movara, Nebo,
10
NAA KUA
Kua je naa prokleta, bolesna, pakao!
I nema bojega dana
kad krv ne bi iz novih briznula rana,
i nema bojega dana
kad ne bi netko plakao.
O, naa kua je prokleta, bolesna, pakao!
U kui se naoj ljudi bodu ko otrovne ose,
po hodniku, gdje petrolejke gasnu u prljavoj spirali,
crne sanduke nose.
O, koliko dua se kod nas u kui tali,
a ljudi oajno viu po stubama u spirali.
Oi bolesnih ena, to peru u pari rublje,
u ognjici gore ko grozniave zublje!
I viu grozne crne stube,
u kui se naoj ljudi i ene sa strahom u dui ljube.
Na krovu kue nae pjeva crni uk,
i bijesovi se biju u duama ljudi;
na krovu kue nae Smrt svoju pjesmu gudi,
a nad kuom naom gori zvjezdan luk.
I bijesovi se biju,
i pokustvo se lomi,
i ljudi se svaaju,
a rodilje viu.
Ve opet se negdje krofulozni gnomi
raaju
i novi martiri niu.
I negdje breni harfa.
To luak neki svoje mrtve oplakuje sne.
I to je Sve.
11
PLAMENI VJETAR
Jednoga e dana krvavo jutro svanuti,
jednoga e dana crljeni vihor planuti,
o, jednoga dana,
nad piramidom mrtvih domobrana
buknut e plamen iz bezbrojnih rana.
U potresu e onda strahotnom
rasplinut se simboli kletve i tamjana,
komedija i crkvi, bolnica i kavana,
ludnica, bordela i samostana,
jednoga dana, o, jednoga dana!
A pjevat e zvona,
stjegovi i glazbe i gnjev kazniona.
Pjevat e plameni vjetar svetu pjesmu vatre, kaosa i eona:
"Ulico!
Krvavi talas
nek te kovitla danas!
Proklet je pean zlata,
i dok miriu ene, svila i okolata,
vjeaju gologa boga na trgu ko tata.
O, Ulico,
danas budi crveni talas!"
Tako e urlati plameni vjetar jednoga dana,
nad piramidom mrtvih domobrana,
i crni e stjegovi crveno liznut ko gorui jezici,
okna e samrtnoblijedih kua planut ko luake oi,
a vatrena nebeska kia u mlazu
na grad e da se toi.
Sverazorni e ritam po ulici da ori:
"Gori! Gori!
Kugla nebeska gori!"
I u tom kolu roblja, kraljeva, ena i smea,
tramvaja, volova, konja, topova, vjetra, kartea,
u ludom ciklonu vatre i krvi gdje bukti Slobode Srea,
gdje se boanstvo Lai ko sveto sunce vrti,
hihot e jecati glasan
Njezinog Velianstva
Pobjednice Smrti.
12
JESENJA PJESMA
Nepoznat Netko donio je Jesen
u Sjevernu Sobu.
O, sada,
kad sve je boja, berba i miris vina,
i kada se uje pjesma Stvari i ivin,
i kad mrtvaci viu od enje u grobu,
Nepoznat Netko donio je Jesen
na srebrnom pladnju
u sobu:
groe i kruke, jabuke i smokve.
A vani se pue sunanog soka lokve,
i uje se kroz prozor
gdje u svili dana
pjeva negdje ena.
I cvrkuu ptice.
13
PJESME II (1918)
CRVENI SUTON
Suton je danas crveni akvarel
po kome lahor igra,
modar i ut i bijel,
i jato boja pijue i leti
po bojoj paleti.
U tiini djetinji zvoni glas
o sutonu to gine u radostan as:
Na brdu su kr'jesovi planuli,
oblaci tiho lete,
zvuci su veernji kanuli
i svijetla veernja svijete.
Suton je danas crveni akvarel
po kome lahor igra,
modar i ut i bijel.
PREDVEERJE
Jugozapadnjak u grimiznom veernjem platu crvene oblake bije,
starih palaa okna sjaju u zelenoj boji,
mlade bijele ene se smiju i sunce ko paun stoji
nad modrom umom i perje mu cakli i vrije.
Snovi u dui kipe ko krvave pjene,
nad umiranjem dana kad os zemlje od bola tiho kripi,
praina sunana kad sveano sipi,
udovica zemlja tunu svoju glavu
zavija
u crno velo sjene.
Ubio je vihor pauna sunanog,
po umi tee krv,
i crna ptica nekog beznadno doziva,
a mutne boje ko potoci romone.
Magle tuguju bone,
polja nariu siva,
a vjetrovi u grimiznom platu
oblake biju i gone.
14
NOKTURNO
To nou biva:
oajna mrena svijesti ko velo pre
i stvari sve crne kao pocijepane stre,
i kad se spomeni kre,
kad predmeti lijeu ko fantomi,
o, onda se sve lomi.
O, osjea se onda da sve gine i sve da trune,
i mumljanje se neko onda uje,
to zemlja sama u praznini kune,
i njena kletva bolnu duu truje.
To nou biva kada zemlja kune,
kada sve gine i sve kada trune,
i kada se spomeni kre,
a stvari kao pocijepane stre.
SMRT KARNEVALA
Past e sve maske
me etiri crnolakirane daske
gdje kraljevi i hulje
u crno bulje.
Tako titra cilik violina
u cjelova plimi i poplavi vina,
a alosna i modra Pepelnica je pala
do nogu mrtvog princa
Karnevala.
Past e sve maske
me etiri crnolakirane daske
gdje kraljevi i hulje
u crno bulje.
15
16
17
ovjek:
Ja se bojim, eno, ene koje nema!
Ja ne znam je li ona robinja il' hulja,
je l' bludnica lana il' trpki zao san,
od pauine veo otrovan i tkan,
il' tajna li je, to je crna pije rulja?
Ja ne znam je li vatra nad bezdnom gnjilog mulja
to putniku je tunom njen oganj dobro znan.
O, ta je ena za me neostvareni plan,
muku crpe moju i plod moga ulja!
O, Nitko! To je ona!
Besramno grozno Nita
to bije me u lea kad teglim proklet krst.
O, da sam tvrd, nepolomljen i vrst!
Da! eno! To je ona! ena koje nema!
18
19
20
LIRIKA (1919)
RIJE MATI INA
Rije je trudna ena, to kolose raa,
cvile njeni nervi i utroba se njena puna krvi kida,
kroz Rije sijeva sviju stvari os.
Rije je trudna ena,
i in,
taj krvavi kolos,
je tihe Rijei sin.
Gorostasni i granitni in,
to vulkanski tminu razdire,
i zvijezde kree ko kocke na pladnju,
taj in je dijete Rijei,
tihe bolne Rijei, trudne ene,
pred porodom to bolno u predveerje jeca.
U OEKIVANJU NEEGA
Ko plameni luk mlaa, ene to u krvi oekuju tune slutnje pune,
i moje misli u maglenoj boli slute boga.
Ve ide bog: Ljepota, Um i Mir.
Ja ve dugo primam iste vjesnike u sutonu.
I pjeva vjesnik prvi:
"Sve stvari treba uskrisiti Ljepotom,
i onda stvari ive, pjevaju i pleu.
O, ljepota u utom boleivom leu
uskrisuje vatru."
A pjeva vjesnik Uma:
"Ti, ovjee, tone u bezdnu tunog zla,
ti toranj zida na rtu golog maa.
O, sluaj pjesmu radosnih pjevaa,
to napjev poju sunanoga sna."
I pjeva vjesnik Mira, i modra samoa
vjee mi mazi. Ja snivam i boga ekam tako.
21
U PREDVEERJE
Plastika gori u meni mrtvoga dana ko blijedi titraj svjetla zamrle zvijezde,
i meni je sad u predveerje ivo i jasno sve.
Ja pjevam sada utom poaru neba,
i pjevam plesu dalekih veernjih svjetala,
i svili pjevam, modroj sutonjoj svili,
i u nju zamatam nerve umorne
i tihih boja kolute bolesne.
Sad je as kad nevidljiva ruka para
krvavu utrobu trudnog oblaja,
i kad za crnom strminom gradskog krovovlja
crveno klike novoroene.
Iz vreva nebeskih tee mjeseina.
A ljudi pjani krvi, rakije i vina,
kad vjetar svira po lirama drvea
i kad se djeca igraju modrim fenjerima,
ljudi pjani krvi, rakije i vina
s limenom glazbom u sprovodu idu
u rat.
U crkvama sad grme orgulje,
i ene poju, da ide boji sin.
I silne sive valjaju se trupe,
trobojne nose goleme stjegove,
a na prvom Hristosovu glavu,
nacerenu, groznu, krvavu.
I ja, koji svili pjevam modroj sutonjoj
i tihom plesu svjetla veernjeg
i koji pozdravljam Utap novoroene,
u omaglici ovoj mutnoj, alosnoj,
Ja pozdravljam Te, glavo Kristova,
na trobojnom stijegu golemom!
Ja dugo, dugo sanjam o sveivotnoj svijesti,
i dugo, dugo mislim o sveponjatnom snu.
O, ipak ima negdje jedan Sveti Netko
koji sve to zna,
i kome je jasna disonanca sva.
I on u srcu nosi sintetinu strunu.
Ja vjerujem: ta e struna jednom titrati,
i ljudske e milijarde himnu pjevati.
I ove nae bolne slutnje glazbene
to raaju se sad u predveerje,
i ove sive ete pijane,
i ena povorke i tune orgulje,
svi pjevat e napjev Harmonije Tvari.
A svi ovi mrtvi raspeti tesari,
22
23
VELIANSTVO SVIBNJA
Sad osjea se modro velianstvo svibnja.
Vidio sam danas jedno lastavije gnijezdo,
i dijete su ene nosile na krst.
Dobrog nekog boga elo tako mi je prst.
Ko stokraki svijenjak gori sunani majalis,
u modrom velianstvu,
nad ravnicom vriju pjege ljubiaste glazbe.
Sve proljetne snage danas uskrs slave
i oblaci danas ko modri Pegazi lete
nebom i stihovi prijete
ko srebrni oklopnici
i metalnim kopljem grme po najdubljoj ici.
Ja danas bjeim od svojih kobnih zala
i kao dijete skrivam glavu u toplo krilo
Majke, svibanjske pjesme.
PREDVEERJE
Toranj na zapadnom nebu okrutno crno se koi.
U drvoredu tihom utih kestenova
ide naa topla sveta Iluzija.
Da li je sfinga i zlatna kopita nosi,
te joj gori munjina u kosi,
i arape ima svilene?
Oh! Tko to zna?
U drvoredu tihom utih kestenova
ide sveta naa Iluzija.
Zadnji cvre cvrci i mjesec se proljetno smije,
i oblaci srebrno zvone, ko titravi plesai.
Iza obrisa mrkih gradske gomile kua
kotrlja se nebom zlatni skupocjeni disk.
U srebrnim nitima prska mjeseev zeleni vrisk.
I jedno dijete crven fenjer nosi.
24
25
26
27
28
PJESMA SVJETIONIARA
Ja sam potpuno sam sa svojom praznom sobom,
sa svjetiljkom u tmini, sa svjetiljkom i grobom,
ja sam potpuno sam sa samim sobom.
Ja sam potpuno sam sa svojim praznim domom,
sa svojom laom i svojim brodolomom.
Svjetlosti moje putuju po tmini
i lete kao rakete plamena signala,
iz blata i magle, iz gluposti i kala,
opet je jedna pjesma kao zvijezda pala.
SAT
to je ivot ovjeka spram kucanja sata?
Krhko i lomno savitljiva vlat.
Odlaze ljudi, zatvaraju za sobom vrata,
u samoi sobe ostavljeno, mudro kuca sat.
Zamire posljednji uzdah na usni od voska.
Sklapaju se ruke, svijea svjetluca.
A ura kuca, mirno kuca i kuca,
tiina je u sobi kao no seoska.
Zvone ae. Gozba. Stolnjaci i vino.
Viu ljudi. Radost. Ure idu.
A sat kuca, govori na zidu
staru pjesmu o protjecanju pijeska
to iz ruke smrti tee, iskri se i ljeska.
29
SEOSKA CRKVA
Dvije stijene. Tri brida, okomita, vitka,
toranj kao tvra u oblake raste,
oko gromovoda iglat cvrkut laste;
obris tornja: slika smiona i vitka.
O, kako je boja zraka mirisna i itka!
Na jabuci bakar boje zelenkaste,
rastu magle olovne i tmaste,
grmljavine glas, u oblacima bitka.
Ljepote to su umornog uitka
i radosti plave, djetinjaste:
sumorno i nijemo sanjati u klupi,
u polutmini crkve. Odjeci prazni, tupi,
akustika groba: tu se slatko drijema.
Mrtvi sveci, trule knjige, boga nema.
Meket ovce iz crkvenog trijema.
SRCE
Srce u ovjeku kuca i kao kucaj ure
iz srca kucaji krvi po krvavim ilama cure.
Od djetinjstva naeg ko nevidljiva sjena
prati nas nae srce:
na sprovodu i u zagrljaju ena.
Srce u nama kuca pred zavjesama lai,
u molitve strahu, u stravi na nonoj strai,
i onda kad smo se peli na tamne drvene stube
gdje se ljudi za srebrnu kudu ljube.
O, kucaji srca davni,
pred sjenom ene, nadstvarne pojave, Ljube,
kad smo u ensko meso zagrizli svoje zube.
Dobro te ujem, saputnie stari, svjedoe tihih samotnih minuta,
kada sam sm sa sobom, a ti se u meni mie.
Ti esto iz mene iza glasa vie
na tunom putu naeg krinog puta,
ti mi se javlja mudrim polutihim glasom
u grlu, prstu, radosti i suzi,
30
MILOSTINJA
Ko tvrde oklopne lae u sivoj poplavi bijede
crkve plove i plove kroz alost ve duge godine.
Crkve poju u slavu Tebi, Mudri Gospodine,
koji grede pred crkvom ko repaa zvijezda to pred laom grede.
U lau krvave oi prosjaka gladnih glede,
a laa je krcata blagom i obiljem skupih plodina!
Crkva je silna, ogromna kamena brodina
na kojoj sveci ko kormilari sjede.
Pred crkvom se prosjaka ruka ko prazna rastvara koljka
za rukom sveca i tustih bogomoljka.
Milostinja je igra laljiva i voljka
za ugodnike boje masnoga podvoljka
to prolaze u umu crne suknje,
kad sljepake rupe gvire ko paklene luknje.
31
32
STARI NASLONJA
Ko izlizana dlaka slijepa konja
sjaji se sukno starog naslonjaa,
iz njega mirie miris trula draa
i godina islo kroz blijedo sukno vonja.
Mladenka je u oblaku od kolonja
ekala u njem prvi zvuk svadbene koije,
i pokojnik jedan u samrtnoj noi je
sluao pjesmu uka,
na naslonu se starom grila
njegova uta, ispijena ruka.
I tako stolac traje. epav, razdrt, otrcan ko prnja.
Gleda oko sebe, uti, slua,
ko u ubonici stara odbaena dua
kojoj se iz krnja
cijedi samrt crna od crnine crnja.
33
JESENJA SAMOA
Sve vie sam, sve lue sam, sve tue i sve tunije,
sve tamnije, sve sramnije, sve biva runije.
Sve hladnije, sve gadnije, sve ledenije,
samoa prazna, jesenja, a biva sve jesenije.
34
35
O SNOVIMA
Ima starinskih snova punih pauine
te prijaju ko sive stoljetne butelje,
a ima snova olovnih i mranih
kad nas kamen mlinski
ko pakleni mlin melje.
Ima snova udnih ko gusta brabantska slika:
na ulicama strava, rat, poar i vika,
a avo gviri pod lukom crkvenog zvonika,
krajina je mrana, puna modrih i zelenih vidika.
Ko stari sanovnici i truli kalendari,
u snu lee mnoge nepoznate stvari.
Gibaju se sjene, u oklopu, viteke,
govore se rijei iskrene i teke.
U snu je slika lika ljudskog oblana i dobra,
u srcu blinjeg sniju riovka i kobra.
Bacaju se karte, cekina zvei zveket,
na mjeseini mlanoj polutihi kreket.
Stvari su budne nejasne i jasne,
u snovima svijea uma gasne,
a pale se boje neobine i krasne.
Spram jutra snovi gasnu ko sjaj starih slika,
po slici se snova pukotine miu,
pjega za pjegom kao sjene niu
i gasne lik za likom u bezliju bez lika.
Boje su jo snova ko ptice na dlanu,
na vrku prsta topal udar krila, lepet,
a u srcu odsjaj, titraj, oblak, trepet.
36
37
38
39
PJESMA O PJESMI
Petru Konjoviu
Pjesma kroz rijei bije ko kucaj bolesnog zuba
to boli i boli i boli i nee da stane,
iz pjesme esto gnojna sukrvica kane
i stihovi su samo krvav povoj rane.
Putuje pjesma ko putnik u nonom vlaku.
Vijuga se vlak u tmini, svijetle etvorine crvene,
kretnje su ljudske pospane, olovne, teke, drvene,
i uje se glas bola gdje jeca u polumraku.
Na sprovod netko opet putuje,
u pranu sobu sive sudnice,
u bolnicu pod no, u viku ludnice.
Putuju ljudi puni briga, krinja, kiobrana,
vlakovi tamni plaze u modar osvit dana,
a pjesma putuje s njima ko otvorena rana.
40
41
NO U PROVINCIJI
Psi laju a karavana prolazi.
Stara arapska poslovica.
Zato tako laju psi po naim mranim noima?
Odjeknu li cestom korak nepoznata stranca
il' zavonja usred tmine vuk?
Na tren je tiho: sve glasove proguto je muk,
i dok hladno klizi zvek pasjega lanca,
u daljini neka lampa tiho mirka oima.
Sve je gluho. Potom opet lave poima.
Psi laju. Laju bijesno, bezumno i suludo,
psi laju glupo, krvavo i uludo
na sve to se krene: na svjetiljke, na glasove i sjene,
na mjesec, slutnje i nepoznate ljude,
psi pasji laju pjesme pasje lude,
psi laju noi i noi, tamne i vjetrovite,
a te su pjesme pasje jalove i prokletstvom ovite.
O, pasji sabore, ti laje, a karavane idu,
i uje se zveket orme, kopita i tokova kripa.
Zaludu lave tvoj svu pasju mrnju na prolaznike sipa,
svi prolaze i nestaju, a ti na lancu, kao sjena slijepa,
sudbinu eka da s tobom tu pod plotom pasji krepa.
42
U poeziji uvijek ostaje neto neiskazivo i nerazjanjivo. Neto poput tajni. Rapin Ren, francuski teolog
(1621-1687), predavao humanistike znanosti. Pjesniko djelo mu je zaboravljeno, ostao zanimljiv kao
historiar jansenizma
43
Pjesnik:
- Jedan pogled, drhtaj progutane rijei
moe da u nama krene
veliko micanje slika, sjenu ljubljene ene
ili trzaj dragog lica, pri mrtvakoj svijei.
Sivo lice:
- Da, to je tako, al' ritam treba pravilno tei!
to ste u stihu pravilniji, to ete biti vei!
Pjesnik:
- Pjesma ne govori nita, i nita nee da spozna,
pjesma ni kole, ni ritma, ni pravila ne pozna,
pjesma je srebrna igraka
u ruci stoljea pozna!
Sivo lice:
- Va je govor mutan! Uzmite prozirnost slika,
metafore naih bronanih spomenika
jo su i danas poetike nae dika!
Pjesnik:
- Pjesma je intimno mucanje, skriveni ar to svijeti,
to moe da ga pokret usne poremeti.
44
Sivo lice:
- ovjee mladi, va je vidljivo prenapet govor,
rabotom takvom nikad neete stei lovor!
Pjesnik:
- Pjesma je suludo titranje, to mozak u nama titra.
Mi smo luaka glazbala i zvonimo kao citra,
ako nas takne ruka arobna i hitra!
Govori deko tako, srce mu nervozno kuca,
po oku mu sivi pogled kljunom ko vrana kljuca;
govori sivo lice, mui se, muca, pljuca:
kako pjesnika pravila treba pravilno glodati,
ko oblak se ne smije dimiti, niti po krovu hodati!
itati treba pjesme ko tampane retke,
po zakonu olovnog sloga i mokre slagarske etke!
I ako postoji tajna harfinih ica,
to je tajna sivih hemoroidnih lica!
Ta tua tamna vrata, ta siva, prljava stakla,
to pakleno sivo lice na vratima od stana,
sve to je zinulo ko crna trula rana,
sve to je tako tuno, gluho, mrano,
sve vonja gnjilo, beznadno i plano.
A to je sveto bunilo i znai: biti sam i hodati po krovu,
i aptati tihe tajne u bezdan dlakavog uha.
U blatu i smradu i smeu sluati kako se kreu
ljepote skrivenih rijei za koje su siva lica gluha.
I tako s rijeima nijemim pred tuim vratima stajati,
sluati prljave glasove iz polutmine vonjave,
zvoniti stihova zvonjave i pjevati i trajati.
Gleda mladi ta tua tamna vrata, to blijedo sivo lice,
u njemu grmi harfa, u njemu grme ice.
Plima se u njemu fosfornog zanosa digla
udnih trepetljivih rijei, treperi magnetska igla,
a to je tajna svetog bunila: biti sam i hodati po krovu,
i svojom vikom buditi sive i pospane ljude.
To je tako i tako treba da bude.
45
USPOMENE U NAMA
Pod naim mesom rastu spomena tamni koluti
ko prstenje pod sonom korom stabla,
ko iz dubine zdenca mi s uspomene kabla
diemo sliku iz tmine to u nama uti.
O, kako su duboki zdenci naih slika,
trajanja, magle, greva i plaa.
Voda nas iva uspomene jaa,
lijei nas tajna potonulih slika.
Gradovi sniju u nama, prostori, pjesme ptica,
zaboravljene sobe, predveerja kasna,
i javljaju se draga pokojna tiha lica.
I tako sja u nama krunica zdenca jasna
ko pladanj srebrn u okviru tmica,
uspomena prhne iz nas ko splaena ptica.
46
REZIGNACIJA
Rastu smee horizontale sutona od zemlje k nebu
i boje se sada slau u tihe akorde
i prkos atoma u tijelu umornom gasne,
kao da netko u nama svira violinu,
i tako pada pepeljasti mrak.
Umoran i slomljen hodam u polutmini.
Osjeam kako mi mozak svijetli kao svjetiljka.
Osjeam kako sam zemlja koja je ustala
i koja e opet lei kada joj doe vrijeme.
Jo nije proljetno doba. To zvone uvertiru
prve vode meu brazdama
i tuno plau u sjeni oblaja
to pui se u gnjiloj sivosti
na horizontu.
Gledam te oblake na horizontu i ko da sluam citru starinsku.
47
SNIJEG
Na bijelom transparentu snijega sve se sada maske, pojave i stvari
prljavima ine.
I lijepe, tene ene votano su sive, a crvene im usne ranjave i trule
i zubi uti kao stare nule domina.
Glasovi su tupi i silno i prazno zvone
i bijeda je naa jasnija i vea
kad nema sedmorostruke lai boja i sve je samo ledeno i sivo.
U bijeloj umnoj tiini snijega
ja hodam i osjeam jalovu bol.
Mislim da to sve nee dugo trajati.
Jo hitrije nego snijeg moje stope
zamest e se moj trag u svemu.
I nitko nee znati da sam i ja bio tu i proao.
48
VEERNJI VJETAR
Sad vlat je svaki glazbalo, a vjetar, svira pjan,
udara napjev svadbeni.
Sad cvijet je svaki svjetiljka, pa kad umire dan,
u aci svakoj mirie
veernjih boja plam.
Sad vlat je svaki glazbalo, a vjetar svira pjan.
Na kljunu stojim orlokrile lae
i gledam bijele ptice valova gdje rone
i kristale sluam na morskom dnu to zvone.
Vedra boja neba veeras je gorka i slana,
miriem miris soli, joda i katrana
i pjevam pjesmu radosnu na puini dana.
Kestenovi ume kao more,
o, kao more ume kronje kestenova.
O, lijepo je, lijepo ploviti s livadom
ko laom po puini na veernjem vjetru.
A taj sam put, na kome plovim veeras kao laa
po vedrome moru,
ja orao taj put sam kao crnu brazdu.
I tekla je smola
za tupim plugom kletve, oaja i bola.
I sve je bilo brodolom i smrt.
Veeras plovim
na veernjem vjetru i more divno pjeva,
a kljun mi lae sijee u luku modrih sanja,
gdje vatre gore, pobjeda se slavi,
trube se ore i praporci zvee,
iz vreva vino klokoe i tee.
Sad vlat je svaki glazbalo,
a vjetar, svira pjan,
udara napjev svadbeni.
49
50
BADNJAK
Juliju Beneiu
Hristos se raa za siromahe u pari boine litre
po pivnicama mokrim uz svirku razbite citre,
dok Hristos za bogatae, gospodu i bankire,
silazi na zemlju u smokingu uz pristojne manire.
Hristos siromaha u vinskom bunilu kune
na minus sedam Celzija u gru pasivne bune,
dok Hristos, gospodin fini, pohaa bogate kue
uz svirku gramofona,
"Bescherung"3
i sveano nadahnue.
U toplim salonima Hristos na Badnjak plee imi,
dok se u prostakim grlima ko fraklec pirita dimi.
U varijanti sree Hrist je poklon od kristala, svile i srebra,
lisnica od zmije,
krokodilska koa,
oderana zebra.
U varijanti bijede Hrist je gladna, suiava febra,
od rakije teka, surova krvava pljuska,
nagnjila jabuka, orahova ljuska,
pijana pjesma slukinje, slatka enja moluska,
to na dnu ivotne tuge
od antikog Rima do dana dananjeg umiru,
i pjevaju boine pjesme dvoglavom drvenom kumiru,
koji je za bijedne i bogate dao ivot na kriu,
koga siti i gladni za pokrovitelja diu,
kome jedni i drugi krvave noge liu.
51
52
53
PISMO
Pismo je ko leptir: dodirne nas krilom
u lepetu tihom i ve nestane,
pismo je ko miris to ne prestane
da mirie lipom, tijelom, kosom, svilom.
Od lepeta pisma pelud slatkog praka
sa vrka prsta polako se trusi.
Iz pisma ive rijei lepeu ko dusi,
a pismo vene ko ocvala aka.
54
LOZA
Lozine kretnje su voraste, kljaste,
polagano loza spram sunca raste.
Iz blata i kie, iz blata i pijeska
proziran grozd se na suncu ljeska.
Korijenje okota, krastavo, tvrdo,
penje se ilavo na jesenje brdo.
Loza se tiho i nijemo penje,
o, divno je njeno slijepo htijenje!
Htjeti iz blata postati ista
ko vino kada u ai blista.
55
U PREDVEERJE
Stari crkveni toranj kao svjetionik stoji
iznad krajine modre i zavjesa daljine.
Talas za talasom zemlje u predveerje gine,
vijugaju se ceste, njive, serpentine,
lepraju na vjetru nad tratinama staze
i ploe ita po livadama plaze,
a vjetar pod bakrenom kupolom bruji
i dira vjetrokaze.
56
57
58
59
60
61
62
63
64
ZIMA NA ODLASKU
S Orionom ko sa cimbalom
putuje zima noas k junim zvijezdama.
Sa grmljavinom nonih vlakova,
uz maglen muk, u suknu mrakova,
putuje zima noas k junim zvijezdama.
Vjetrokazi, tornji, mostovi
vjetrova toplih slute mlazove.
Ostavlja zima noas mrazove,
ko topla voda klokoe i tee
u mutno, mrano, zadimljeno vee.
JERUZALEMSKI DIJALOG
- A tako? On je iz Nazareta?
- Pa naravno: piljarica na uglu - to mu je roena teta!
- A ja sam ula da je on nezakonito dijete
i da mu otac ulice mete.
- Roen je u tali, to je stalno;
uope: podrijetlo toga deka je nejasno i kalno.
S nekakvim starcem da mu se klati mati.
Tko bi mogao, gospa, sve te skandale znati?
- Pa dobro. Ima li on kakve kole?
Je li svrio maturu?
- Ali!
Gospa se po svoj prilici ali!
Kakvu boju maturu?
Neki dan na cesti
poljubio je jednu javnu curu!
S dangubama pije; za njim idu
sami bokci, slijepci i ribari,
a sad je stao i djecu da nam kvari.
Ve su i prijave stale da protiv njega
policiji stiu.
Pazite dobro, gospa,
taj e deko svriti na kriu!
65
66
tamne sjeverne sobe to se kao uzidane kutije tajnovito zrae i otvaraju u jesenjoj polutmini, to su
domovi kancelistike bijede gdje se Prvi u Mjesecu eka ve godinama kao jedini svijetli dan u
kalendaru. Prvoga unose se u takve stanove banknote, plaaju se dugovi i kripi korpa puna
peceraja: vreice rie, sapuni s lavljim glavama, kutije Franckove kave s mlinom i modrim
monogramima i malom lokomotivom to vue za sobom vagone, pune cikorije i kave; meu tim
duguljastim paketima makarona, meu tim branom i klobukom cukora, meu tim flaama s uljem i
rumom, jedina radost za slabokrvnu blijedu djecu: paketi cveba. Ta slabokrvna fantastina djeca
putuju preko izribanih tabla svojih kuhinjskih stolova kao preko Oceana i, grickajui cvebe, sanjaju
o prekomorskim otocima. Daleke tropske zemlje, zelena mora, piramide naranda, ananasa,
smokava i mirisnog groa; svilorepe papige i Crnci s nojevim perjem i koraljima. Lae! Divne
prekomorske lakirane lae! Ribe, koljke, spuve i modri otoci u daljini! U takvim stanovima je
polutmina rasvijetljena duicom to svjetluca u crvenoj ai za nepoznate pokojnike, a pisma stiu
na velike razmake. Ili je netko umro ili se javlja dug. "Teti u provinciji natekle su noge, maca se
omacila, pelargonija je uvenula." Po tim stanovima hodaju sive kostobolne ene pognute u kriima i
itave dane prenose stare poderane stolice, iz jednoga kuta u drugi; briu prah po politurama i
mau prolaznicima prljavim pranjavim krpama. Te alosne ene pate se pod teretom svoje vlastite
bijede, a kad sanjaju o srei, onda ta srea izgleda kao nevjerojatni interijer suvremenog fabrikog
stana: zlatna blistava javorovina u ruiastom osvjetljenju, a u ovalnom ogledalu psihe odraavaju
se uti svileni popluni. Nad branim posteljama oleografija Murillove Madone u zlatnom okviru pod
staklom, a stijene arene s "modernim" patronama. Meu svojim ubladekastenima i sadrenim
svecima, uz palucanje duice, te alosne sirote sanjaju o "luksuzu" malih vunenih beba na
puderdozama s dugorepim fazankama na poklopcima od ruiastog alabastera. U alosnoj
jednolinosti svoje sive svakodnevnosti, ta infantilna lirika siromanih ena, lirika u kojoj se sanja o
zlatnoruiastoj javorovini i o bibelotima od porculana koji klimaju glavom kao mali kitajski
mandarini, to je fosforesciranje dua to umiru od enje za jesenjih sutona.
Prolazi ovjek u sutonu ulicom i osjea kako se iz sivih i neprozraenih stanova dimi enja za
sunanim sobama, za radou, za ljetom to je otputovalo prole noi s pticama u Egipat. Negdje u
polutmini neijega stana izbila je starinska ura - Tri etvrti! I dok na pogled bludi po kakvoj pivnici
gdje se uz svijetlo lojanice mue znojne slukinje s peglama, i dok se uje kripa staklenih vrata
kakvog odrpanog grajzleraja, jo uvijek, u tihim titrajima nad sutonjim amorom ulice, zvoni iznad
svega jedna starinska ura i plae u polutmini stara talijanska arija. (Ta ura visi sigurno u zlatnom
okviru: iznad kadrana vidi se Kapitulacija kod Vilgosa: generali Bem i Klapka predaju svoje sablje
u ruke ruskom generalu; u pozadini plamti poar, a jedan se bijeli pastuh protegnuo u prvome
planu.) Netko je pronio svjetiljku kroz stan: vide se vitrine pune crvenog i modrog porculana i
kopija slatkog inkveento-klasika u baroknoj rami s nadnaravnim akantusom i rascvalim
perunikama od pozlaenoga gipsa. Tu, u tom gospodskom stanu, zacijelo stanuje kakva presvijetla
gospoa Udova, banska savjetnikovica, tuinskog podrijetla, s predikatom, s grbom i s obiteljskom
predajom. To je osamdesetogodinja matrona s bijelom Louis-Philippe-kapicom i sedefnim
zubalom. Njen stariji gospodin sin je Feldmarschalleutnant u Beu, a najmlai njen ljubimac mui
se u provinciji kao visoki austrijski inovnik brodolomac koji plae nad svojim potonulim laama:
"Gdje su oni zlatni dani kad se putovalo svakih ferija u Dolomite, na Vrpsko jezero, u Badgastein?"
Stara dama sjedi uz prozor u jednom "mauvais-gout"4-medaljon-naslonjau, s bidermajerskim
arenim jastucima i s nogom na amerlu gdje lei izvezeni bijeli vuneni pudl uz koaricu punu
anemona, Marechal-Niel-rua5 i rascvalih georgina. Zapalila se pod prozorom zelenkasto plinska
svjetiljka i pao je odraz po onom bijelom napudranom licu to se u taj momenat priinilo votanim
kao posmrtna maska. To sjedi uz prozor sama Smrt i nepomino zuri vizavi u bijelu modernu
4
5
(franc.), lo ukus
grimizne rue nazvane po francuskom maralu Adolpheu Nielu (1802-1869)
67
trokatnicu na drugoj strani drvoreda. I dok kua sa starom gospoom na prozoru govori o alosnoj
prolosti i o tome kako se ivot hitro mijenja kao kulise poslije predstave, dok se s te tmurne i
nerasvijetljene kue truni fasada i ovjek stoji nad njom kao nad otvorenim grobom, dotle su
prijeko, u suprotnoj zgradi, svi prozori rasvijetljeni i iz svilene etrunastosvijetle rasvjete uje se
crnaka pjesma fonografa: "Lucky day".6 Ta zgrada na junoj strani drvoreda je suvremena,
moderna svijetla kua, kao izrezana iz najnovijeg holandskog graditeljskog urnala: prozori
amerikanske paetvorine, kuhinje obloene ploicama od majolike, balkoni, cvijee, crveno-ute
tende na ravnome krovu za sunane kupelji, sve je to bijelo, zdravo, ivotno! Kroz otvorene
etvorine prozora vide se suvremeni panoptikumi parvenijskih stanova: masivni fabriki
Chippendale-stolovi od tvrde trenjevine, stolice s tekim graviranim orolavljim nogama, trbuasti
bifei, arene tapete s glorijetama, sa zlatnim ljiljanima, s Kolombinama i Trnoruicama i skupocjeni
svijenjaci na okovanim lancima! Tu, po tim stijenama tim stijenama su slike sunani bijeli pleneri i
grubi goli enski likovi; sagovi su nepatvoreni i skupi, a sobarice kreu se uljudno i tiho u crnini, s
bijelim ipkastim manama u kosi. U tim rasvijetljenim prostorima stanuju predstavnici
Gospodstva Anno Domini 1915-1935. Kako je bijedna spram toga ona smrdljiva kuhinja prijeko u
pljesnivoj pivnici (tri metra pod zemljom), s prljavim stolnjakom od vikslajnvanda i s velikom
zdjelom punom baula s octom i uljem! Nad stolom u vlanoj omaglici dimi se petrolejka i jedan se
modri (nedovreni) dimnjaar razgovara sa curom na forgedrukt platnu nad tednjakom: sve
izvezeno tekom i nezgrapnom rukom i jeftinim crvenim koncem. U toj podzemnoj kuhinji vae se
gorak kruh, a prijeko, kod gospode, smiju se crnci i pjevaju grube poskoice na mjeseini: "Negdje
daleko na blistavom Kongu".
Pada jesenji suton po ulici. Kua sa starom blijedom gospoom na prozoru, crnake pjesme, uti
drvoredi, daleki amor grada, sve se to gubi u sivim tkaninama tmine i nestaje kao magla. Sve te
jednokatnice s reljefnim Dijanama i hrtovima, s grbovima, kacigama i oklopima od gipsa, svi ti
portali i renesansni prozorni okviri s golubinjim gnijezdima pod fasadom, sve to tone u sumraku i
postaje sivi obris na zelenkastoj plinskoj rasvjeti. Starinske sive kue u takvima momentima stoje
tihe sa zatvorenim i prljavim staklima po oknima, tako tihe i prazne kao da su svi u njima pomrli.
Titraju po tamnim sobama kandila, a po jednom stubitu, oploenom modrobijelim etvorinama i
sa staromodnim dvokrilnim vratima, uokvirenim crveno-utim stakalcima, odjekuje Grieg.
Kao usidrene lae u lukama, tako stoje kue u sutonu po ulicama gradskim, po rasvijetljenim
kajitama gibaju se putnici, kefaju se odijela, zrai se posteljina, pue se dimnjaci, slue se veere,
putuje se u smrt! A kue stoje sa rasvijetljenim stanovima, mirne, dostojanstvene, od putnika po
svojim sobama na nadnaravni razmak. Kue su nijeme i mudre: kue znaju da crni barjaci vise
danas, a sutra trobojke, da nad gradom putuju zvijezde i oblaci i dralovi! Kue sluaju amor pod
sobom na ulicama, i svi ti uveli drvoredi, i sve te sutonje tiine, i sva ta jutarnja svitanja u olovnim
odrazima po staklima, sve to dolazi i nestaje u tihom ritmu prolaznosti. Kao kljunovi rasvijetljenih
laa, tako putuju krovovi kua iz jesenjih sutona u zimske oluje, i dok se uz fijuk sjevera oko
dimnjaka pue snjeni oblaci, kue putuju mirno i dostojanstveno pravcem na ljetno podne. Kue
znaju da se putuje kroz snijeg i urlanje vihora u ljetne pasje tiine kad od ege pucaju po tavanima
stara ogledala i kad se crepovi znoje kao da su namazani uljem. Pod kuama prolaze sprovodi i
svadbene povorke i u svemu tom meteu veernjih dekoracija kue stoje stoljetne kao stari slonovi:
oderane, zamazane, sive, tiho mirkaju svojim oknima i ute. Kue dobro poznaju ljude i stjenice i
kratkotrajnost ivota ljudi i stjenica. Kue znaju mnogo vie od svojih slijepih i strastvenih stanara i
putnika. Ondje, gdje su jo neki dan iznijeli grobari jednu gospou u krinolini, sjedi veeras
gospoa banska savjetnikovica i eka da po Nju dou one staklene zlatne karuce sa crnom
livriranom poslugom i da je crni viteki etvoropreg odveze na posljednju etnju po gradskim
drvoredima. A prijeko, u prvom spratu, svijetle veeras svjetiljke od tri stotine vata, zuje
6
68
ventilatori, sviraju radio-antene i pjevaju crnci. Juer jo odzvanjahu tom tihom ulicom po tim istim
haustorima rogovi crno-ute dilianse, a veeras stoji pred palaom rasvijetljeni Targa-Florio sa
100 HP, s livriranim oferom, s elektrinim sijalicama, s pli-naslonjaima, s grijalicama, s patentzavorima, sa svilenim zavjesama, s rascvalim crvenim ruama i bijelim svilenim Pierrotom kao
talismanom nad bruenim kristalnim ovalom iznad stranjeg sjedala. Tu, gdje su juer nosili
gospou groficu u zlatnoj nosiljci, smiju se veeras mladii i djevojice s tenis-reketima u bjelini, i
kao to su juer pjevali kanarinci, danas zuji radio. Tu, gdje se neku no protegnula blijeda figura
oajnika s prostrijeljenom lubanjom, veeras lumpuju neki ludi veeljaci. To su sigurno glumci,
pjevai, sretni ljudi, jer su stijene njihove sobe pune trijumfalne slave, trobojnica i lovora! Ti ljudi
pjevaju, i uz zveku glazbe, um raketa i bengalske rasvjete putuju u karucama slave i ovacija: po
tim zlatnim vitrinama sjaju visoki ordeni, maurske vaze, srebrni maevi i vrpce sa zlatnim
pismenima i nezaboravnim datumima. A kue gledaju te svoje putnike nijemo, indiferentno i
mudro. Kue se ude tim krhkim, blijedim, kostobolnim pojavama to se zalijeu u rasvijetljene
stanove kao noni leptiri i kao slijepi mievi, slijepi za sve to nije trenutak njihovog linog,
subjektivnog uitka. Kue dobro poznaju svoje stanare. Juer jo u nanking-hlaama sa cilindrom i
sa slatkom romansom na usni, a danas s partijom mahjonga i sa ekom u depu, taj je prolaznik po
sobama ostao jedan te isti: glup i drzak ako mu potpis vrijedi vreicu cekina, a alostan ako nema
da produi mjenice. Od idilinih staraca, koji zalijevaju svoje pelargonije, do biznismena i LuckyDay-crnake glazbe nije se promijenilo nita. Pale se svijetla pred fotografijama pokojnika, pije se
vino i sviraju glazbe, a po ormarima uva se zlato. Mijenjaju se putnici jedni za drugima, putuju
kroz sobe i umiru kao lie po drvoredima u jesenjem sutonu. A onda dolazi metla, no i smee. Na
jednoj crkvi u kamenome centru Grada odbija zvono na zvoniku. Titra kandilo u polutmini crkvene
lae, a mramorni grbovi s biskupskim mitrama, raspela, sveci i aneli na portalu, sve to stoji kao
crna kulisa. Pada jesenji suton i sve je tiho i alosno.
Dok tako centar grada tone u graanskoj tiini, predgrae obavijeno je gustim oblakom ae i
dima, na osvjetljenju bogenlampa svi predmeti izgledaju sivi kao da su izliveni od termitskoga
pepela i posuti betonskim branom. Uz nekakve zgrade s dorskim i jonskim mramornim
stupovima, uz marijaterezijanske soldake magazine s okomitim zlatnim gromovodima, u blatu i u
smradu, bez asfalta i bez kanala, stoji predgrae. Tu su stanovi smrdljivi kavezi menaerija, tu se
pue koksove pei i tvorniki dimnjaci, a na rasvijetljenim etvorinama u tamnonaranastoj pari
plazi transmisiono remenje strojeva. Nered i Siromatvo. Tu stanuje Proleter, brat onog istog
Proletera koga tako dobro poznaju i George Grosz i carinik Rousseau i pokojni Vahtangov. Tu
mlade djevojke u batistnoj bluzi s cvjetiima izgovaraju prostake i surove rijei tako jednostavno i
naivno kao to se sve tu zbiva prirodno i jednostavno. Naoko i na prvi pogled: bez ivaca. Zamazana
djeca, drvenjare polijepljene katran-papirom, limene table za Palma-gumipete, i mlade suiave
krezube ene. Drvene psetarnice u kojima stanuju bolesni ljudi, poderane krpe kao zavjese na
oknima iza kojih zijeva tmina. Na jednom prozoru alica puna crne kave, jedna kefa, jedna lica i
prazna plehnata kutija za Admiral-pastu. Prani, sivi truli plotovi, izgaeni cvijetnjaci sa zelenjem i
staklenim kuglama. A izmeu svega toga tiho i elegantno, u obloj krivulji, po gvozdenim inama,
to na odrazu kolodvorskih svjetiljaka blistaju kao staniol, giba se zmijski neujno jedna Pullmangarnitura s najnovijim belgijskim strojem na est cilindara. U rasvijetljenim oknima luksurioznoga
Ekspresa Svijet Internacionale, Skandala i Blefa. Konati kovezi sa slikom venecijanske Santa
Maria della Salute, s londonskim Carlton-monogramom, s vinjetama meunarodnih fashionable
hotela. Skupocjene rukavice od jelenje koe, Dunhill-lule, pepita putnike kape. Porculanske
ploice s engleskim i francuskim slovima, jelovnici, livrirani sluge, crveni sagovi i miris spavaih
vagona: aa, lizol i kolonjska voda. To Njegovo Velianstvo Ljudevit etrnaesti putuje smradnom
plebejskom provincijom. Nestalo je crvenkaste mahagoni-boje utom mjedi okovanih luksuznih
vagona, nestale su crvene svjetiljke u tmini, a iz jedne krme iza plota uje se harmonika. Nad
predgraem pui se alost jesenjeg predveerja. Svi se ljudi miu tu kao drvene igrake u sivoj
69
zamazanoj kutiji. Lica grubo izrezana pastirskom kebom i namazana karminom; kretnje tvrde i
olovne, glasovi prepukli i gluhi. ene se znoje nad parhetima, djeca plau, a kroz dudovu aleju
prokasao je fijaker s dvije gladne orave kobile. Robovi. Znojni i ogromni, poderani i gladni robovi.
Povorke robova po blatnim ulicama, iza kojih ostaje u zraku vonj izmuena tijela kao da su pred
nama pronijeli nagnjila mrtvaca. Preko blata prosuo se odraz zlatnoga brokata jedne Brijanice gdje
su ogledala omotana tilom, gdje mirie po prostom parfemu i po karbolu, i gdje se "Bubikopf ia
za est Dini". Karameli i kraherli na svijetlu lojanice pod jednim atorom gdje gnjiju kruke,
zamotane u stare novine. Plotovi u sivoj boji predveerja i oblaci s dalekom zelenkastom rasvjetom
gradskoga Centra. Tu ive ljudi u rasklimanim posteljama s prugastom perinom, tu se kune i pljuje
po podu i umire jeftino. Govori se o tanculu i o nogometu, pije se medica u nedjelju i igra se
tombola uz svirku orkestriona. Tu je predgrae i tu pada teka, umorna, blatna no kad se pue
petrolejke i laju psi. A na terasama hotela u Gradu razgaraju se kristalni crveni ljiljani i prima u
fraku intonira: "My baby blues", majoneze, lososovina, miriljive patete, zlatno vino, brokat i
srebro. Prola su siromana mrtvaka kola sa crnim zavjesama i srebrnom tkaninom, a jedna se
crvenokosa ena nasmijala glasno, i taj je smijeh odjeknuo kao razbita aa. To je ve No dola u
grad, i magla, i jesen. dralovi putuju u Egipat! Neka bosa djevojica prodaje katarinice. Blizu su
Svi sveti.
NO U BOLNICI
Stajao je mladi nad samrtnom posteljom jednoga ovjeka kome su razrezali grkljan. Sukrvica je
pitala u staklenoj cjevici u grkljanu i glas umiruega pjenio se u cjevici kao slina u kamiu.
ovjek sa cjevicom u grkljanu, osamljen i ostavljen, govorio je o ivotu u ovim naim jarugama.
- Djeae moj! Ne nadaj se niemu! Kao svijetla lopta dodirnut e zlatne lai tvoju putanju i ostat e
fosforni trag za tim nebeskim loptama, a ruka grit e ti se za njima prazna! O toj e fosfornoj
praini sanjati, djeae moj, godine i godine! Ti e sanjati i samotovati u zemlji gdje su ljudi jadni i
neuki i gdje novine zaudaraju kao zahodi u provinciji. Tinjat e kao svjetiljka na vjetru, u
nepismenoj i glupoj tmini po kojoj puu odvratne sjene gluposti i podlosti, gladne zlobe i zavisti.
Iza tvojih lea nacerene nakaze i sablasne lai, a pred tobom crno. Iza tvojih lea novine i smrad,
pred tobom neznanje i pono. Kroz te ponore i jaruge ti si se, djeae moj, zaputio nevin kao jutro,
poletio si kao krijesnica da svojom trenutanom iskriavou obasja bezdno. Blagoslovljen bio put
tvoj, djeae nevini!
70
71
ENJA
Dogaa se to u jesenjoj noi kada pada kestenje po asfaltu i kada se uju psi u daljini, i kada se tako
neopisivo javlja enja za nekim tko bi bio dobar, na, bliz, intiman, drug, i kome bi mogli da
piemo pismo. Ispovjedili bismo mu sve to lei na nama. Pismo bi mu pisali, a njega nema.
NEMIR
Nemir je u ovjeku. Glasovi. Dogaaji. Boje. Dolaze pojave i prolaze kroz ovjeka u velikom
gibanju, bruje zbivanja kao zvonjava. ovjek je uznemiren trajno. I postoji duboko negdje u nama
slika, zakopana, potopljena, kao ikona srebrom okovana, u zdencu. Ta slika tiha je kao svitanje na
moru kada je sve sivo i kada se ne uje nita nego gdjegdje klokotanje vode. To je vrijeme utnje,
kada se ovjek pere od nemira i roni u tiinu.
MRTVI
Vee je. Gori svjetiljka na stolu zasjenjena, otkucava sat, parketi sjaju i porculan po vitrinama.
Osjea se u zatvorenoj sobi gibanje meu predmetima. Jedna muha zuji i u irokim talasima
razlijeva sjeanje na sunane podnevne proplanke sa kojih su pucali veliki izgledi. To je hip
veernji kada se javlja misao na mrtve. Oni su prije nas u ovoj sobi ivjeli, disali, oekivali dogaaje,
a danas ih nema. Za ove iste kvake su hvatali, a ovi isti parketi kriputali su pod njinom teinom, a
danas im lica gasnu po fotografijama. Ako su gdjegod ostavili znakove olovkom na papirima, ti znaci
blijede i gasnu. Sve nestaje. U crnoj svili pokopali smo ih i ono je sve blato, a ovdje stoje sobe po
kojima gnjiju mozgovi u polutmini i tupa se enja ishlapljuje iz mozgova kao vonj kiseline iz
nepoklopljene zdjele. I te e se modane zdjele rasplinuti i ishlapiti kao dim i kao ta alosna misao
na mrtve to se javlja i nestaje. Nitko nema suvie razloga da se raduje.
SAMOA POSLJEDNJA
ovjek stupa u redu sa svojim prijateljima, u smijehu i u vinu. I nenadano objasni se ovjeku kako
su ti ljudi (koje on u mislima nosi na dlanu i koje natapa svojom simpatijom kao biljke) spuvasti,
mekani, slabi i nedostojni one crne teine to se oborila na njegovu glavu u onaj mah. Kod ove
misli ovjek je nestao iz reda prijateljskog zavitlan crnom olujinom i pri tome svom posljednjem
okretu u tminu on je jo uo za sobom razuzdan smijeh, viku, pjesme, a poslije se sve smirilo, kao u
umi, kada je mjeseina, te samo stoje okomita gorostasna debla i klize kapljice po pauini. Nestalo
je ovjeka i drugovi stali su da viu po ulicama, da lupaju po nekim kuama o kvake, da uznemiruju
sebe i neke blinje suvinostima. Zemlja se zatim nekoliko puta pravilno okrenula oko osovine, a
drugovi sastaju se opet po krmama, nalijevaju pune ae vina, opijaju se, pue; tako se sve
pokrenulo dalje, kao toak mlina to melje vjeno. Netko se sjetio da se poslije skidanja mrtvake
maske koa navlaila kao gumija, a netko da je i onoga momenta kada se sve svrilo sat otkucavao
isto tako zvonko kao i prije toga; i tako se dim dimi, vino loe; toak melje, crne zastave, novine,
dim. Dim. Nita nego dim.
72
ENE NA KII
Gledam ene gdje ekaju brano i petrolej na kii. Kod mene u pei pucketa vatra i modri plamici
pleu u crvenom i toplo je. I puna je glazbe soba moja i snova i boja. A vani ludi vihor duva i pljuti
kia sa snijegom. Na tom vjetru, ibane vodenim mlazom, ekaju ene na kii brano i petrolej. Po
cijele dane stoje te ene na ulici, kia pada, a sive i crne magle sablasno se gone nad gradom. Pui
73
se kiselkasti miris hljeba i vonj pjenice iz magle, a gladne ene, prljave, bolesne, trudne ene
ekaju i ekaju. Pada aavi snijeg, a gomila golog gladnog roblja stisla se kao jato oprenih ptica,
zavila se u raznobojne krpe i alove - gdjegdje po koji tuni razderani kiobran - drhturi i zebe na
crnim lokvama kinice to se lije po crnom asfaltu. Nijema jadna tualjka die se u magle, a ne uje
je nitko. Ludi grad pije, opija se i plee, a te ene stoje i ekaju. Voze zakukuljeni ljudi teretna kola
krcata bijelim nabijenim branenim vreama, pljuckaju po enama, drae ih i smiju im se. Blijedi
fenjerii plamte u grivama crnih konja - suton e, kia i zvona u daljini, a iz krme uje se pijana
dreka i harmonika. O, trula je to gomila gnjilog i ranjavog mesa to u arenim krpama zamotana
podmuklo uti i na kii eka brano i petrolej. A onda prenose to brano ene u crvenom papiru, a
vjetar iba kiom i prodire papir, te se brano prosipa u vodu, u blato, razbijaju se boce, prolijeva
se petrolej, plae se, narie i kune. Bijeda. Siva i dosadna. Bolesna. Izazovna.
A vjetar svira i prosipa crvene pregrti trulog lia, osjea se kako je sve u prirodi trulo i bolesno,
kako umire i propada. A ptice visoko nad krovovima pijuu - moda lete k piramidama, o, daleko,
na jug, u toplinu gdje mjeseina mirie i gdje nema klanja.
A ovdje je nebo crno, nariu zvona i pjevaju o Apsolutnom. Zvona pjevaju da bog stanuje u
crkvama, a u utrobama crnih crkvenih laa fanatici viu da treba da ivimo kao ptice jer je ovjeka
bog stvorio kao pticu nebesku! A mi u krvi stojimo do pojasa i nismo ptice, nego gadovi! I sveci su
nai bijeli, jer smo mi crni, te da polou ovu nau krv i nau rakiju i na bol, neastivi bi postali kao
i mi to smo. Poavolili bi se na ovoj prokletoj planeti na kojoj se ljudi kolju ve etvrtu godinu kao
zvjerovi, a nitko ne zna pravoga razloga ovoj mrnji kojom se prosjaci mrze meusobno.
Zato ekaju te ene na kii i na vjetru i zato se pate? Zato plau te udovice na kii i zato tako
gluhonijemo pokapaju svoje vlastito meso te ratne majke, promatrajui sprovod svoje djece kao u
snu?
Zato zar da se probijaju kroz ove bolesne magle, da poderu jo koju mrvu i zatuku po koje ivine i
da mu polou krv (na kakav veliki svetac koji je crveno zapisan u kalendaru), a onda da klonu, ute
i krezube i isprebijane, pa da ih zabiju u sanduk i bace u ilovau gnjecavu i mokru. A na sprovodu
da zaplau njina djeica sitna, krastava i bosa, to su se sad sakrila od zime pod suknju matere i to
modra gladuju na cesti, djeca koja rastu za nove pokolje!
Eto, ujem pla te djece i osjeam bol tih ena i gledam tu gomilu gdje ide u Smrt. A u mojoj je
sobi toplo i crvene pruge plamena milo titraju po sagu i udni tonovi zvone u mislima mojim. O,
prokleta ta glazba u mislima mojim i prokleta ta vatra u pei i proklet ja - hulja, jer vidim, a ne
miem se. I prokleti svi mi koji se nijesmo ganuli. I hulje smo svi mi koji jadikujemo, a pla nam je
mudrost posljednja. I onaj ovjek koji o pticama govori s propovjedaonice, i on je hulja, i svi smo
mi hulje, jer nije istina da smo mi ptice, nego smo zvjerovi, akali, rodoljubi, vojnici. Jer: treba li da
nas sve proguta Crno, pa neka nas proguta, ali da smo barem pruili ruke jedni drugima, pa da
ugasnemo u toplini ljudskog saznanja, a ne u jadu patnje.
I, eto, dolazi mi da se pomolim enama to ekaju u sutonu. O, ene to kao crni stupovi na kii
stojite, oprostite mi to sam hulja! Vi ste karijatide patnje, a ja sam pasivno naricalo, oprostite mi!
O, mati, gola i bolesna, kojoj su grudi uvele, o, slabosti, kose raupane, kojoj djeca pasu travu,
oprosti mi! Oprosti mi to sam hulja! Ti umire od gladi, a ja sam jo uvijek iv i nemam snage da
gladujem s tobom!
I ti, nesretnice, koja si mrzila svog mua jer te je usijanim vatraljem bio i jer se po cijele noi opijao
i jer je nadnicu svoju na drugu enu rasipao, i koja si ga s veseljem u srcu ispratila kad je poao u
povorci s vijoreim stjegovima, koja si odahnula kad ti je stiglo da su ga ubili - jer sada dobiva filire
svoje na vlastitu ruku, oprosti mi to sam hulja!
74
I ti, eno, zapeenih oiju od suza i trahoma koja gladuje sa sedmoro djece i hoda po svijetu kao
privienje u polutmini dana, o, oprosti mi, oprosti mi!
O, mati alosna, koja raa idiote, gluhonijeme i bolesne koji zaudaraju, o, mati nesretna, koja
pie caru pismo i poklanja mu krv svoju roenu u posljednjem oaju, oprosti mi jer sam hulja!
Grijeim vama i vaoj jadnoj djeci grijeim, jer, eto, osjeam kako leim na vama. Jer vi ste temelji
na kojima stoje palae nae i tornjevi nai i mudrost naa, vi koji se raate kao paad i koji ginete
kao paad i koje kolju kao paad!
Osjeam, eto, kako grijeim grijui se u ovoj toploj sobi. O, osjeam vas, ene na kii, vi gladne
robinje koje teglite mene i moju malu, neznatnu udobnost i moje knjige, o, osjeam vas, ene na
kii, i molim vam se. Ali da padnem pred vama u blato i da vam se poklonim i da vam dadem svoju
cijelu imovinu, sto posto svoje cijele imovine (jednu krunu i trideset filira to mi je jo preostalo
kao honorar od jednog nadasve praznog feljtona nad kojim sam se mnogo patio), i da vam se
ispovijedim i da vam se pomolim, vi biste me, ene, ismijale, jer crni su jazovi izmeu mene i vas, i
tu nema pomirenja. Tu ima da se gladuje s vama, ili da se gine s vama!
I to mogu, o, to mogu, u vrijeme privatnog prava, ja, neznatna jedinica ludoga stada koje se
kotrlja u propast?
O, ene, koje ijete cijele noi da vam krv prska iz prstiju i cijede vam se gnojne i upaljene oi, o,
ene, to umirete u ogavnom vonju smeih kloaka gdje se sve cijedi i sve je pljesnivo i puno
parcova i gdje u sobama, crnim rupama, umiru gomile gamadi i djece, o, ene pijane, gurave i
zlobne, od bola podivljale, ene to prodajete i sinove i keri i unuad, ene to raate ratnike te ih
dojite kao bolesne opice da bi vam ih otrgli sa sise i zaklali, o, brodolomke, koje prodajete za
komad hljeba sve, i ladice, i jastuke, i svete slike, i alice, i ifonere, o, ene, koe votane kao u
leeva, kose poispadale i krezube, ja doista ne mogu nita nego da se za vas patim.
Oprostite mi, hulja sam!
Gledam zdvojnost vau gdje se opijate, i crninu vau gledam, i ujem razvratni smijeh va, i vidim
vas gdje ste trudne i zaudarate po kaosu i po spolu, i prodajete sebe (nita vie nego to se svi mi
prodajemo) i liete drvene svece i molite se, i laete, i robujete i siluju vam i duu i tijelo, o, ene
na kii, oprostite grijeh moj!
Gledam ene gdje ekaju brano i petrolej na kii. Pada tmina sutonja, duva vihor, a ene stoje i
ekaju, i utnja je sablasna u mojoj sobi i na ulici i nad cijelim gradom.
75
76
IZ LEGENDE O MICHELANGEU
BUONARROTIJU
GOSPODINE! GOSPODINE!
Gospodine! Gospodine! Mi vjerujemo u Te,
due nae tune boanstvo Tvoje slute.
Ti plamen si i voa, glas i rije i zvijezda,
o, vjeno silan, Gospodine, Ti Sve si!
Gdje si? - O, gdje si?
1919
77
IZ DNEVNIKA 1942
EVROPA GODINE TISUU DEVET STOTINA
ETRDESET I DRUGE
Samo se stihom moe rei to
to znai ovo podlo, suludo umorstvo
to zaklalo je mahnitu Evropu
pred svima nama kao bijesnu kuju,
i danas sve je samo ludost, strah i no.
Od bdjenja, tlapnje, sna i privienja,
od bunila su satkani nam snovi.
Krvari razum kada ovjek snatri
u kantileni jutra, u kopreni dana,
i snatri tako krvav u podzemlju mranom
za svjetiljkom, za toplim ljudskim glasom,
za neim to se neko davno zvalo
misao i dostojanstvo stiha!
Samo se pjesmom moe rei to
to znai nama pogled, tu su ljudske oi,
te ljudske vlane, divne, nijeme oi
to postale su groem za smrdljive svrake,
te danas nema ni jednog ljudskog oka
da probio ga nije avolski krvav kljun
tog leinara mranog koji nam kljuca mozak
i razdire nam pamet ko krepanu abu.
Gdje naivni su oni glupi dani
kada smo, davno tome, sanjali
o leopardski, zmijski otrovnoj,
o zlatnoj, udnoj, tajanstvenoj Evropi?
O, oni divni davni sni o plavom ostrvu,
o zemlji kipova, Sikstine, muzike,
o svjetiljci bodleresknog svitanja,
o magiji to zvala se je harfa,
o rijeima to lebde ko planete,
o barjacima slave, razuma,
o pojmovima tako prozirnim
ko staklo neba to je blistavo
kad lebdi lopta zemlje zvjezdana
na struji tihe, mirne lirike
te zvoni tu u nama, u krvotoku,
u bilu, nervu, modrim ilama,
u mesu mladosti, u udnom mrtvom proljeu
to proguto ga poar baruta
78
79
80
81
IZ "ZASTAVA I"
UJ, O, UJ
uj, o, uj zlog vjetra glas,
to pogan vjetar progoni nas.
uj, o, uj zlog vjetra glas,
to crno zvono proklinje nas.
Sve karte crne, crni as,
u noi crnoj dvanaesti as.
Zlog vjetra glas, zlog zvona glas,
u crnoj noi zlih konja kas.
U crnoj noi jedini spas,
pogrebnog zvona pogrebni bas...
uj, o, uj, zlog vjetra glas,
zlog vjetra glas, zlog zvona glas,
u crnoj noi zlih konja kas...
1962
82
IZ "PUTA U RAJ"
MOJE RIJEI
Moje rijei sve miriu slatko
ko breskve zlatne, ovijene svilom,
kad lahor treperi sa arijom milom
fontane bistre to ubori glatko,
jasna i sjajna, da joj moe svatko
osjetiti ritam ritma svoga bilom.
Ljubavi oaran udestvenom silom
klonuh, Beatrie, o, udna, vjena gatko,
na sagu bajke to prekinu se kratko,
i usnuh u Ljepoti kao to se sniva
kad plamti srce kao vatra iva,
a na kraju konca tako biva,
u sumraku sivom iznad sivih njiva
zavjesa pada olovna i siva.
1970
83
51
32
40
23
14
72
35
62
82
58
23
63
61
71
78
54
66
26
77
65
13
34
64
8
34
63
53
66
55
31
43
83
70
72
19
11
9
72
70
42
46
15
84
60
36
5
54
6
17
25
40
52
29
71
73
64
12
7
59
59
58
14
24
16
47
21
72
39
76
29
30
15
50
10
57
48
30
56
33
60
61
41
57
7
37
62
21
22
56
46
85
18
49
24
20
33
56
65
73
86