Abdulah Sidran SJEA LI SE DOLI BEL

SADRAJ:
kad poe u ile
dani i noi u kui zoljevih
pred kajtezovim vratima
vlast nad samim sobom
enska pod ulinim svjetlom
sa enskom nasamo
hoe li ikad svanuti jutro?
u potrazi za intorom
otac sve zna?
tamo je orion a gdje je milano?
dvostruka poruka o plau
porodina kolona ide u faletie
"hoe li sunce u ovom gradu ikad zasjati kako treba?"
nema nieg izvan materijalnog svijeta?
ljubav je dikin pim!
oigledna nastava ljubavi
u nas je sramota biti njean
pakao u tavanskom raju
"moja prolost to sam ja!"
svakog dana u svakom pogledu sve vie napredujem
BILJEKA O PISCU
Frame2 frame end
Frame1 frame
Abdulah Sidran
Abdulah Sidran
SJEA LI SE DOLI BEL
kad poe u ile
Prolazei pored ploanskog groblja, na putu prema Saburinoj koli, aci jutarnje smjene
isputali su tane iz ruku i dlanovima protirali krmeljave oi:
u Hitlerovom igralitu osvanuo je pravi pravcati ringipil sa dvadesetak drvenih sjedita
okaenih eljeznim lancima za iroki iarani obod krovne konstrukcije.
Iz spleta izlizanih drvenih greda, lanaca, daski i nevidljivih instalacija u tiinu mahalskog
jutra nahrupie estoki zvuci truba, bubnjeva i harmonika
od ega naglo strujnu krv u zastalim akim tijelima. iv a nestvaran enski glas, u ritmu
koji su djeija srca lako sustizala, kazivao je djeci neke udne
rijei od kojih se u glavi maglilo a pred oima mutile slike:

"Kad poe ti sad u dalek kraj,

u ile, u ile,
znaj da su sve ene tamo bajne kao vile
i lepe kao san.
Ajaaaj, ajaaaaj u ile!"
Tako je, s pjesmom o vilinski lijepim enama u dalekom nekom ileu, poelo
sedamnaesto ljeto Sabahudina Zolja, u kui i meu drugarima zvanog Dino. Svoje
je ime Sabahudin nosio s delikatnim osjeanjem ponosa to je upravo njemu zapalo da iz
porodinog kataloga imena ponese ime oevoga brata, Sabahudina Zolja,
grafiara, tipografa, komuniste iji su se ivot i tijelo, potonuvi negdje u jasenovakim
savskim logorskim mutljazima, polako selili u legendu. A mladi
se Sabahudin toga ljeta upravo nalazio pred odkrinutim vratima ivota, velikog ivota,
kako je tu rije sam obino ispisivao na stranicama svojih aljkavo
voenih dnevnika. Ni djeak ni mladi, ni ovjek ni dijete, Dino je toga ljeta bio naprosto
bience, muko bience tek napadnuto nonim snovima erotikog
elektriciteta, bie brzo na jeziku i lako na suzi, to je, kao svojstvo, po svemu sudei, bilo
ukrtaj dvaju njegovih djetinjih iskustava: jednog, iz dugih
nonih orgazminih asova itanja i itanja ogromnih tomova one pustolovne literature
koja, pravodobno konzumirana, tako efikasno i suptilno razvija moralni
instinkt, a to se, sasvim netano i nepravedno, imenuje undom i drugog, kome je
teko dati ime, ali je nesumnjivo vezano za porodine selidbe na relaciji
Sarajevo Zvornik Sarajevo: teko brundanje kamiona natovarenih drvenim
namjetajem, oi natekle od to putenih a to progutanih suza, povraanje groane
kiseline, konzumirane maloas, u velikim uto-bijelo-natrulim bobicama, dok je ofer
odmarao mainu i podmazivao grlo u vlasenikom bircuzu kojem Sabahudin
ne pamti ime, ali koji se, sigurno, morao zvati "Kod Roe."
Eto pred oima takvog plaljivog djearca toga su se ljeta vrata ivota otvorila u obliku
rairenih lijepih, zdravih noica N. N., seljanice ije je
ime zauvijek ostalo Sabahudinova tajna, a nadimak ono po emu se proula tri kvarta
uokolo, i dalje, ko zna kuda i dokle, irom neravne Bosne, kud su je
sve vodili nesretni i mutni putevi njenog jedinog tunog ivota. Nije ostalo upameno
kako se to sluilo da ljepukasta seljanica ponese nadimak Doli
Bel, ali oni koji se sjeaju guvi i tua pred sarajevskim ljetnjim kinom "Istra" pamte i da
se tih godina najdue vrtio arobni film s naslovom "Evropa
nou", u kome se, u nekom parikom baru, pojavljuje nestvarno lijepa striptizeta takvoga
imena. Djeaci, deurni onanisti, skakali bi sa okolnih krovova
u asu kad bi se, uliicama pored Bezistana, ugaenih svjetala, neujno privukla "marica"
puna spremnih i dobro raspoloenih momaka iz lugavinske i vratnike

stanice milicije, na elu kojih bi se, naravski, nalazio uveni Salko Je od ijeg je masnog
i znojnog lica sa etiri podvoljka i dlakave mesnate ruerde
bjealo i staro i mlado, i krivo i pravo, i duno i neduno, od Marindvora do Vratnika, od
Malte do Skenderije, od Hrida do Sedrenika. (Govorilo se, i
u tome je moralo biti istine, kako je izvjesni Tarzo sarajevska specijalnost: Dragan =
Draga, Tarzan = Tarzo dao da mu se na ruci velikim pismenima
istetovira: Smrt Salki Jeu! Koje li je taj batine morao pojesti?)
ivot se dakle toga ljeta zbivao to pred ljetnjim kinom, to pred Kajtezovim vratima, to
u Hitlerovom igralitu, prema kojem su, uz Kovae, djeca trala
podvriskujui: U ile, u ile! Okolo su, pored niana, na ponjavama sjedile ene iz
okolnih kua: svjetla brojnih sijalica, u ritmikom okretanju, prelamala
su se u mesingu utih dezvi. ensko mahalsko teferienje nije potrajalo dugo: uskoro
zaredae tue. Vratniani protiv Bistriana, Patkaani protiv Piruana,
ovi protiv onih i oni protiv ovih. Sa zida iznad ringipila prvo bi zasula kamena artiljerija,
zatim bi ulijetala pjeadija sa toljagama i lancima i bitka
se nastavljala prsa u prsa. Majstori su naglo koili ringipil, u zraku se sudarale stolice,
djeija vriska i skika punila je vazduh, dok su kafedike
hvatale zaklon iza rijetkih kamenih niana. Sabahudina su ove tue mimoilazile,
prislonjen uza zid pokuavao je razabrati smisao toga to se zbiva, uoivi
nepogreivo pravilo po kojem majstori, poslije tue, navijaju muziku ritamski suprotnu
onoj koja je svirala prije izbijanja tue. Prilazio je ringipilu
oprezno, kao i drugi, traei u rulji koja se skuplja poznato lice djevojice krupnih i zrelih
sisa koje su mu, zanjihane, lelujale mrakom sna iz kog se
budio mokroga trbuha, s mutnim osjeanjem krivnje i neisti. Onaj jedan sastanak s
njom, na kome se nije pojavila, prevukao je preko Dininih oiju tanku
mrenu bola i povrijeenosti, dok se u stomaku grilo klupko nekakve nejasne elje za
osvetom: sada mu se njeno lice inilo bezazleno i glupo, glupo bezgranino,
u tome je, inilo mu se, stanovala nekakva mala utjeha. I ta pjesma, to upravo treti, kao
da je namijenjena njemu, on pokuava misao zaposliti neim
drugim, ali mu nikako ne uspijeva, i zajedno sa tenorskim triom glasova on izgovara te
rijei pune samo njemu znanog bola i smisla:
" ... Na mostu ekam na te
da l' e ipak do'
i drhtim vide ' bujne vode
silnu mo
Kao reka koja tee
ti e pokraj mene pro'..."

Ta e mu melodija zvoniti u glavi i nou, u samoi golubarnika to ga je stvorio sam,

podijelivi prostor upe horizontalnim tavanskim podom, na kome se
opet, vertikalnom ianom mreom, formirao prostor golubnjaka s jedne, i prostor Dinine
"baze" s druge strane. S jedne, gugut golubova, rasuto ito i perje,
s druge svijea, baterija, "Kako se kalio elik", "Dubrovaki gusar", "Estetika" nekakvog
Benedeta Kroea, knjiga za koju se Dino nikako nije mogao nauditi
otkuda u kunoj biblioteci njegovog oca, Mahmuta Zolja, upravnika gradskog ekspres
restorana, ovjeka iju je ljubav Dino nesumnjivo posjedovao, ak u
mjeri koja bi se mogla smatrati privilegijom ali iji mu cjelovit ljudski lik i ivotni put
nikako nije bio jasan. esti razgovori izmeu oca i sina
doticali su se svake boije i ljudske teme i prie, samo je teka zavjesa utnje i nepomena
prekrivala pozornicu na kojoj se odvijao ivot prvotnog main-bravara,
potonjeg sindikaliste i visokog inovnika Ministarstva rada Mahmuta Zolja.
dani i noi u kui zoljevih
Jutra u kui Zoljevih osvitala su s majinom ceduljom i novanicom od sto dinara na
stolu. Krmeljave oi sinova svakoga su jutra itale poruku kojom su
njenim knjigovodstvenim krasnopisom u cigla tri reda bivali ispisani upozorenje, i
prijetnja, i molba: hljeb 42, mlijeko 35. uvajte kusur i Melihu. A
svaki je od brae odlazio u svoje dane i poslove: Kerim, negdje dolje, u grad, meu
prijatelje maturante u ijim se domovima vrtio gramofon s najnovijim
ploama Pol Enke i gdje su nou odravane sjedeljke s piem i plesom, nazivane
udesnom rijeju ur, u kojoj je Sabahudin osjeao miris enskog tijela
i polumraka, ali ije mu je doslovno znaenje ostajalo tajnom; on se sklanjao u mir
golubane, meu knjige iz ijih je svjetova izlazio oamuene glave:
meu drugove, u ulicu, dolazio je eprtljava koraka, lien identiteta kuao je gledati taj
svijet oima Nike Bartule, dubrovakog gusara iji mu se ivot
inio jedinim prihvatljivim, stvarnim i moguim. Samo e ga jednom, na jedan tren, po
usijanoj pubertetskoj glavi zveknuti reenica njegovog prijatelja
Mansuda Kotura, kome je na nekoliko dana pozajmio prvi tom ove arobne literature:
"Nema to veze. Palamude od A do !" Najmlai od brae Zoljevih, Midhat
Zolj, nevoljni uenik elektroprivredne kole, okretao je neke svoje poslove i trgovine:
lutrija, staro gvoe, gus, mesing i bakar s jednim tako bliskim
a teko ostvarivim ciljem: da se udvostrui stodinarka, pa da ova opet raste, i sve tako
dok se ne zakopiti nekakav mali kapital nakon kojeg bi se moglo
krenuti u "ozbiljnije poslove". Sabahudin je svome mlaem bratu elio svaku sreu u
tekom poslu umnoavanja novca i oholost starijega nije ga prijeila
da ponekad u doslovnom smislu asistira obavljajui nie poslove runoga rada: sipanje
brokata po novogodinjim estitkama, izrezivanje trouglova pak-papira,
od kojih e nastati picasta novogodinja kapa...
Iz majinih jutarnjih pismenih poruka, neprikosnoven je bio samo onaj dio to se odnosio
na kupovinu hljeba i mlijeka: oko kusura, braa su se utrkivala
pod izgovorom kojekakvih izmiljenih kolskih potreba, za to nijednom, bogu hvala,
nije nedostajalo mate. Sestrica se igrala u dvoritu izmeu baraka

i ako je oko nje neto trebalo paziti i uvati inile bi to dobre kominke u ime ljubavi i
saaljenja prema Seniji Zolj, knjigovoi u trgovinskom preduzeu
"eljeznica", paenikoj materi etvoro djece ("Sve jedno drugom do uha") i nesrenoj
supruzi Mahmuta Zolja o kome su imale svoje, jednom za svagda utvreno
miljenje: dobar i fini ovjek samo kad ne pije.
A kada ne pije Mahmut Zolj? Sabahudin, koji je u "Dnevniku" zapisao: "Iz knjiga sam
nauio da puno mislim o sebi" uzalud je nastojao pronai neku zakonomjernost
u oevim opijanjima. inilo mu se izvjesnim samo jedno: bilo je opasno kada se tata
dotjera, obue istu koulju i ispeglano odijelo, emu je prethodila
temeljita higijenska priprema pred umivaonikom. Maui i glancajui oeve crne cipele,
Sabahudin je ispod oka promatrao njegove gole fudbalerske listove
nogu i udio se ta lijepoga nalazi u pjesmi koju jedva ujno pjevui dok etkom sapunja
svoje direktorsko lice i aluminijskim aparatom prelazi preko smede-utih
ekinjastih dlaica: "S ooone straaane Jaaaajca gaajtaan traaava raaasla ..."
Bezbolna i srena varijanta oevoga opijanja zbivala se kako Sabahudin pamti kada
kui doe u popodnevnim satima, neznatno zaklaen u hodu, i odmah
s vrata postavi jedno od onih svojih pitanja na koja odgovor niti trai niti oekuje:
ta se novo zbiva u svijetu?
Kai nam, pa da ti kaemo govorila je majka hinei ljutnju, koja e, tren potom,
postati stvarna, jer e Mahmut Zolj poeti iz svih depova da vadi
izguvane novanice i da ih, ne gledajui i ne brojei, dijeli sinovima nespremnim da
odbiju.
Ovako on i po kafanama. A ja ovdje nemam ta jesti.
Komunizam mora doi do dvije hiljadite godine! uzviknuo je Mahmut Zolj podiui
svoju enu u zrak i vrtei je ukrug opasno nagnut leima prema podu.
Nemoj ti pit' ku' e boljeg komunizma!? odgovarala je mater otimajui se iz
oevog zagrljaja, dok su se Sabahudinove oi irile od zadovoljstva to
ih gleda u neemu to bi moglo naliiti srei.
Ona bolna i nesrena varijanta oevih pijanstava zbivala se nou: priguen majin pla,
zatim tamna sjenka oevog tijela u otvoru vrata i pijana ruka to
baulja oko prekidaa:
Ustajanje, bando banditska!
Sinovi bi, jedan po jedan, naputali iroki brani krevet, kao osuenici prilazili stolu za
kojim je, naoko miran i pribran, u proelju sjedio otac:

 ene u drugu sobu! bivala je posljednja oeva naredba prije poetka none porodine
konferencije na ijem se "dnevnom redu" nalazio splet kunih tekuih
problema to su u zapisnik ulazili jednostavnim imenovanjem: 1. Kerim, 2. Sabahudin, 3.
Midho, 4. Razno. Vosak oevog lica topio se nad stolom u plamenu
sijalice po kojoj su muhe ostavile crne takaste tragove. Sabahudin nije mogao odvojiti
oi od njegove ruke na stolu: prsti spleteni u vor iz koga se
povremeno otima desna aka i prstima nervozno lupka po arama plastine mueme.
Da ne mislite da sam pijan, sastanak e voditi Kerim.
Strah od batina, predvienih pod etvrtom takom nonog dnevnog reda, inio je da
Kerim svoje reenice izgovara telegrafskim jezikom, preuujui to se
moglo i dalo preutjeti, ublaujui to se moglo i dalo ublaiti: Midhine jedinice,
Sabahudinovo puenje, svoje prekoraenje kunih nadlenosti dok batinama
intervenie povodom grijehova mlae brae...
Braa su ove none konferencije razlikovali jednu od druge po tome to je otac na svaku
od njih donosio neku novu rije. Bivale su to rijei kojih znaenja
Sabahudinu mahom nisu bivala znana, ali bi oevo beskrajno ponavljanje uinilo da mu
se njihov smisao otvarao s lakoom:
Ja to od tebe permanentno doivljavam. Per-ma-nen-tno!
Ti to permanentno obeava! Per-ma-nen-tno!
Tako su u Sabahudinov jezik ulazile i one rijei na koje nije nailazio u svom svijetu
pustolovne literature: apstrahovati, distinkcija, apsurd, apsolvirati,
digresija... I brzo je shvatio da je spasonosni ishod none konferencije mogu samo
ukoliko otac sam upadne u mreu digresije, iz koje su izlazile nimalo
alegorine prie o njegovom kolovanju u nanulama, o samofinansiranju izraivanjem
crtea za djecu imunijih roditelja (o emu su dokazi stajali na stolu:
izguvane dnevne novine s marginama prepunim zmijolikih crtarija, karikaturalnih
portreta...), o batinama pojedenim za dvomjesenog robijanja u Belediji,
Gestapo i domobrani...
Proe razno bez batina rekao bi Midho zavlaei se pod Sabahudinov pokriva
suprotno okrenutog tijela, s nogama na gore, na to Sabahudin nije odgovarao
nita podreujui poloaj tijela ekonomiji pokrivaa, dok mu je u glavi zvonila reenica:
"Sve ovo treba opisati, jednoga dana."
pred kajtezovim vratima
Nenapisani ljetopis Baarije, u poglavlju zvanom Patke, mogao bi zaboraviti i
zanemariti ta hoe, ali nipoto ne istorijski znaaj koji je vrijeme dalo
komadu betona od dva kvadratna metra povrine, s neto natrule daske kapijskog praga i
uglaanim ovalima lea na drvenim vratnicama s kojih se ljuti premaz

hiljaditog bojenja. Na tome mjestu, pred Kajtezovim vratima, ba kao na strai,

smjenjivale su se generacije Patkaana, i Sabahudin je sa svoje centrifugalne
take udno motrio u centar istorijskog kruga, u kome sjede odrasli, oni koji govore, dok
ispred okupljene gomile, podno kamenog stepenita, raste prozirna
lokva sve-generacijske pljuvake. Sabahudin se ne sjea da je ikada iko vidio bega
Kajteza, vlasnika ove kue sa bezbroj soba, podruma i doksata, ali pamti
da se, u trenucima opteg smijeha, nad njihovim glavama otvarao uzani prozor s
muepkom i sa tunog, dugakog Emina-hanuminog lica po njima padale rijei
od suza:
Kako vas nije sramota? Kajtez-beg samo to nije umro, a vi tako. Gdje e vam dua,
bog vas ne ubio dabogda?!
U svome je Dnevniku Sabahudin ovo mjesto nazivao osmatranicom, i mislei
prvenstveno na njegovu namjensku upotrebu u stvarima ljubavi ("Bio na osmatranici.
Nije prola.") nije ni slutio koliko je bogato znaenjem ime koje je, u naporu ka
ifriranju dnevnikih zapisa, smislio za betonsko stepenite pred kapijom
Kajtez-begove kue. Osmatranica!
Dok napregnute ui Sabahudinovih ispisnika ne razlikujui stvarno od nestvarnog,
mogue od nemogueg po stoti put sluaju erotske ispovijesti matarije
Drenke Zloka, vjeitog dobrovoljca deurnog pripovjedaa, i dok svejednako raste
lokva pljuvake pred djeacima u obzor osmatranice ulazi mnotvo
slika i lica iz Sabahudinovog neispisanog baarijskog ljetopisa.
Tu, preko puta, u okviru prozoreta iskrpljenog komadima kartona, s laktovima
naslonjenim na masnu krpu jastuka upava, sijeda glava Babe icarke. Ona
iz kue izlazi jedanput nedjeljno, odlazi negdje pred neku crkvu, isprosi svoju pronju i
vraa se, na svoj prozori, svoju osmatranicu. U Sabahudinovom
sjeanju zjapi praznina na ovome mjestu gdje bi moglo poivati ime Babe icarke, jer o
njenome porijeklu ba nita ne govori prezime nastalo od sarajevskog
argonskog izraza za prosjako zanimanje: icanje. Sasvim se rijetko dogaalo da s
prozora sie njen molbeni staraki glas te jednim dugim "oooo" na krivome
mjestu progovori o italijanskom porijeklu svoje vlasnice:
Nikolooo! Molim jednu cigaretu!
Na taj se poziv odzivao Nikola Joi, podstanar u susjednoj kui, kod majke
Sabahudinovog druga Mansuda Kotura mladi ija se sudbina ukrstila sa
Sabahudinovom
cijeloga jednog mraznog decembra, i cijele jedne novogodinje noi kada se Mahmut
Zolj o Nikoli Joiu izrazio sa svirepom preciznou:
Nije lo. Al' nita od njeg nee biti. Jasno?

Obzor osmatranice, u samo predveerje, prekrie iroko tijelo Davida Mente. U samome
dnu ulice, iza ugla e se najprije promoliti njegov ogromni trbuh,
zatim crna kona zanjihana tana, kojom Mento odrava ravnoteu svoga tijela i
ravnoteu svoje porodice. Kako sad porodice?, pitae onaj koji ne pomilja
da u toj crnoj, konoj tani sa metalnom bravicom Mento svakog dana kui donosi pazar
kafe-poslastiarnice "Palma". Momci pred Kajtezovim vratima pratie
crnu tanu s onim istim sjajem u pogledu koji u oku bljesne kad niz ulicu krene Mentina
podstanarka Elza, na slubi u Umjetnikoj koli, na radnom mjestu:
slikarski model. U tim je trenucima i deurni pripovjeda prekidao priu, makar i na
najvanijem mjestu jer ta su mogle kazati rijei dok ulicom silaze
Elzina prsa, Elzini bokovi, koljena i glenji? Dok je za okom zamicalo njeno
nevjerovatno dupe, pred vratima jo je visila utnja; Sabahudin se sjea
kako je kriom gutao pljuvaku, obarajui pogled ka zemlji, pravei se da vee cipelu.
Prolazie obzorom Sabahudinove osmatranice dimnjaari-podstanari Nihade Kotur; s
jednim je od njih Sabahudin lijepo slagao dvoglas, uz prve aice branske
rakije i vjenu priu o enskom. Dva puta e u toku dana, iz lisnate kue u susjednoj ulici
izii, proi, i vratiti se, sitna enica sa debelim cvikerom,
ije se prezime izgovaralo s naroitim uitkom: Gospika. Sabahudinovo tadanje
osjeanje za jezik nije uoavalo temeljnu razliku to je u samo znaenje
i smisao izgovorene rijei ugrauje pogreno afrikatno "". Previsoke zidine kojima
bijae opasana lisnata kua i dvorite puno bijesne paadije obavijali
su Gospikinu kuu i ivot brljanom tajne koja je punila gladna usta enskog dijela
komiluka, a pred Kajtezovim vratima raala najudesnije prie o pijunai,
tekom pokeru i kriminalu.
Kakav poker, kakvo sranje?! kazae jednoga dana uveni Emin intor, naiavi, kao
sluajno, s nekog od svojih svjetskih putovanja. Stara loe.
Tako je Emin intor otkrio tajnu zbog koje Sabahudin i Mansud potroie nekoliko dana i
noiju prokrstarivi samo njima znane tavanske puteve, preskoivi
silne ograde ne bi li vidjeli ta se zbiva u Gospikinoj kui i dvoritu.
Na osmatranici, pred Kajtezovim vratima, o Eminu intoru priale su se legende.
Sabahudinu se brzo uinilo da ga nikuda nee odvesti napor razluivanja
mogueg od nevjerovatnog te je prie o Eminu intoru odluio uzimati kao istinite, iz
jednog jedinog razloga: sam intor o sebi nikada nije govorio ni
rijei. One noi, kad se zadihan pojavio u Sabahudinovoj golubani, ispruivi se
potrbuke u ugljenu prainu i pilotinu Sabahudin je vidio da je istinit
taj neki tajni, mrani ivot Emina intora o kome priajui momci iz ulice troe veeri
pred Kajtezovim vratima. Na svaki Sabahudinov pokuaj da neto
upita intor je odgovarao ljutitim "ut!", a u zoru mu je stavio ruku na rame, pogledao ga
u oi (Sabahudin se sjea kako ga je punilo osjeanje vanosti)
i rekao:
Nita uo nita vidio?! U dure?

 U dure, intore, nema zime.

U potonjim rijetkim intorovim nailascima pred Kajtezova vrata Sabahudin je osjeao
kako u vazduhu struji tajna one noi, trudio se da nikakvim znakom ne
otkrije vezu koja ga vee sa velikim intorom, birao mjesto podalje od njega i inilo mu
se, na trenutke, kako mu intor povlauje, kako naroitim sklapanjem
onih kapaka, dok gleda u njegovom smjeru, izgovara Sabahudinu tako potrebne rijei:
"Tako se to radi, vidi kako zna..." Osjeao se Sabahudin tada starijim
i jaim, kui je odlazio sigurnoga koraka, lagano, ali nestrpljiv da im prije u Dnevnik
upie veeranji izvjetaj sa osmatranice: "Svakoga dana u svakom
pogledu sve vie napredujem."
vlast nad samim sobom
Meu knjigama iz oeve arene kune biblioteke Sabahudinovu glad za svakovrsnim
znanjima tolila je toga ljeta naroito jedna tanka knjiica bez korica,
s izguvanim poutjelim listovima kod kojih su na svakom drugom izrasle uvene ui.
Uei sebe pedanteriji, Sabahudin je raspeglavao poutjele stranice
i putao dragocjenu knjigu da prenoi pokrivena sa tri debela toma biblioteke Karijatide:
teina njihovog upavog papira i vrstih korica, udruena sa
teinom njihovih naslova (Stvaralaka evolucija, Propast Zapada, Estetika), inila je da se
knjiica s naslovom "Vlast nad samim sobom pomou svjesne autosugestije"
u njegovim rukama ujutro obretala kao nova.
Porijeklo te knjige u oevoj biblioteci Sabahudin je nuno vezivao s kratkim, tunim i
svijetlim postojanjem svoga amide i imenjaka, komuniste i grafiara,
jasenovakog stradalnika Sabahudina Zolja. Uspomena na njega, u kui Mahmuta Zolja
imala je svoje vrste, opredmeene oblike: na krivom lesonitnom zidu
to je skrivao bezbrojna gnijezda stjenica, vaba i rusa dino uramljena visila je
Spomenica 1941. pored koje Sabahudin nije mogao proi a da ne zastane
i po stoti put ne proita na njoj svoje ime. Kratka nesvjestica, praena srsima to su
porijeklo imali u Sabahudinovom osjeanju ponosa nije ga spreavala
da pojmi kako se Titov potpis u desnom donjem uglu pergamentnog papira moe proitati
kao iriliko TO.
Iz utrobe otomana Sabahudin je vadio komplete Grafikog godinjaka, u naramku ih
prenosio u sveti mir svoje golubane i sve dok mu glava ne bi posrnula
na utrnulu miicu desne ruke listao te velike glatke stranice to su govorile o davnim
danima prije rata i nevjerovatnim zbivanjima u gradu u kojem se,
eto, sada i njegov ivot zbiva. Nesrea od kunih kavgi i nesree od estih i naglih
zaljubljivanja u Sabahudinovu vruu glavu unosile su na trenutke misao
o samoubistvu: tada se sjeao Grafikog godinjaka iz 1938. u kome je pronaao tekst o
sarajevskom Klubu samoubica, mislio je da mu samo to nedostaje,
taj klub, pa da smogne nevjerovatnu snagu potrebnu za herojski in samoubistva. Sudbina
mu je sama to bi drugo moglo biti?, pitao se Sabahudin u ruke

poslala knjiicu u kojoj su sadrana rjeenja svih njegovih problema i recepti za

spravljanje lijekova protiv svih bolesti to su, nemilice, napadale na
njegovu krhku plaljivu duu. Imajui na umu oev savjet-direktivu: "Lekcije se najbolje
ue kada se prepisuju!" Sabahudin je svojim mravljim rukopisom
u Dnevnik prenosio pouke i mudrosti to mu je upuivala sudbinska knjiga:
Svaki je ovjek onakav kakvim sam sebe zamilja; svaki vrijedi onoliko koliko misli da
vrijedi. Bojazan od neuspjeha vodi neuspjehu; uvjerenje u uspjeh
vodi uspjehu. ovjek koji vjeruje da e uspjeti prei e preko svih prepreka na koje
naie.
Mi smo ono to smo sami od sebe nainili, a ne ono to je od nas nainila sudbina.
Volja jeste velika snaga ali se ona uvijek okree protiv nas. Zato, odbacite volju: samo
uobrazilja neka vas vodi.
Prvi eksperiment koji je Sabahudin odluio da izvede, s ciljem provjere savjeta iz
sudbinske knjige pokazao se uspjenim: tano u sedam sati, ispod jablana
na vrhu Patki, pojavila se djevojica srneih oiju kojoj je jue, zaustavivi loptu u
nogama, rekao: "Sutra u sedam, pod jablanom." Ona se dakle pojavila,
stigla je kao po uetu to ga je njegova uobrazilja razapela izmeu ljubavnog jablana i
njene ruevne kue u gornjem sokaku. Stigla je i, eno, stoji i
eka, dok on spetljanog koraka prelazi brisani prostor to ga dijeli od njenog vrelog tijela.
Kako ostati siguran i jak?, pitao se dok su beskonani metar
odmaknuti jedno od drugog silazili niz Kovae; namjerno je izbjegao put niz Patke, gdje
bi, zasigurno, bio izloen baranoj vatri pogleda i dobacivanja
deurne ekipe pred Kajtezovim vratima. Pamti da je ona, dok su silazili ka Baariji,
neprekidno neto priala, ali se njen glas gubio u odjecima njegovog
unutarnjeg glasa koji je ponavljao: Svakoga dana u svakom pogledu sve vie napredujem!
Magino dejstvo izgovaranih rijei javilo se tek kada su nainjali
trei krug oko Bezistana, po ijim se zidinama hvatalo prvo perje sumraka. Od toga
trenutka Sabahudin pamti njen glas i rijei:
Kad smo sami, ja dozvaljam da me dri za ruku. Ako nas niko ne vidi more me
poljubiti u obraz. Ne dozvaljam da me rukama ikuda dira.
Sabahudin je registrovao marce negodovanja to ih je u njemu budilo to njeno
ponavljajue "dozvaljam ne dozvaljam" ali ta je takva jedna mana (koju
e on ispraviti, brzo!) mogla da oduzme od sjaja njenog blistavog ovalnog lica,
uokvirenog vrstom crnom kosom to pada po golim i njenim jabukama ramena?
Njene oi od badema, i taj pogled, taj, inilo mu se, pametni pogled srne uinili su da je
progutao ve spremnu za izgovor reenicu: "Ne kae se dozvaljam,
nego dozvoljavam... i nije more, nego moe" odgodio je tu reenicu za bolju priliku,
kakvih e biti, nema sumnje, kad je ve ovako dobro krenulo.

Za potonje bolove i jade to mu ih je, onog lednog decembra, i one novogodinje noi,
zadala Srna (jer tako je njeno ime bilo upisano u Sabahudinov Dnevnik),
on nee kriviti ni sudbinsku knjigu, kojoj ima da zahvali to je Srna uopte ula u njegov
ivot i dane, niti e kriviti Srnu, koja je, ipak, za neki dio
ulnog prostora pomakla branu svoga ne dozvaljam nego e kriviti sebe, i onaj trenutak
kad je progutao namjeravanu reenicu koja bi, izgovorena, sasvim
izvjesno, zadrala u njegovim rukama glavna oruja ljubavnog rovovskog ratovanja.
Sudbinska knjiga mu je govorila, i on je pomno prepisivao u Dnevnik:
Stoici su se oslanjali na svoju uobrazilju kad su govorili ne: "Neu da patim ", ve: "Ja
ne patim!"
Rijei: "htio bih " uvijek izazivaju rijei: "ali ne mogu ". Zato, ako imate kakav bol,
ne recite nikad: "pokuau da ga uklonim", ve "ukloniu ga";
jer kad god postoji sumnja, ne moe doi do rezultata.
Ne pitajte se ta je uzrok vaoj bolesti; konstatujte samo ta je njena posljedica i uinite
da ona nestane. Malo po malo, vae nesvjesno bie otklonie
i uzrok, ako je to mogue.
Ratujui tako sa svojim bolestima due on je, u Dnevniku, podrazumijevao apsolutnu
razliku izmeu sintagmi: bolesti due i duevne bolesti Sabahudin
je zasluio nadimak kakvom se nikako nije mogao nadati, a prikrpio mu ga je niko drugi
nego otac, Mahmut Zolj, u lucidnim trenucima svojih polupjanstava:
ta ima novo, reakcijo?
Njemu je, iz nonih konferencija, s onih digresivnih oevih putovanja, bilo poznato
znaenje rijei reakcija i njena opasna blizina onoj drugoj mranoj
rijei: kontrarevolucija; kroz lijevak svirepog nadimka reakcija u Sabahudinovo uho
ulijevala se poplava bola, suznih se oiju okretao zidu, ka ikoni
Spomenici 1941., traei po hiljaditi put spas i smirenje u prokuanoj molitvi: "Svakoga
dana u svakom pogledu sve vie napredujem. Vlast nad samim sobom
pomou svjesne autosugestije." Istrao je iz kue, ridajui, onoga dana kad ga je otac
objema rukama okrenuo, otevi mu ikonu iz oiju, i rekao, glasom
u kome su jednako stanovali prijekor i sprdnja:
Bolje bi ti bilo da kae: Svakoga dana u svakom pogledu sve vie zaserujem.
enska pod ulinim svjetlom
Sve to se, tih godina, zbivalo oko Sabahudina u njegovoj se treptavoj dui umnoavalo
viestruko: inilo mu se da sve ima neki tajni smisao, a ono to
je oiglednost da je zapravo samo varka kojom se taj smisao krije od njegove radoznale
misli o sebi i svijetu u kome tako trapavo pokuava pronai i zauzeti
svoje mjesto.

Kad je od Ulice Miloa Obilia do Kajtezovah vrata stigao bruj intorovog bemvejca
tako znan i tako udesan! deurni momci poskakae na noge, ne obuzdavajui
nestrpljivu elju da dotaknu rukom taj crni sjaj, kou, presvuenu ruku jake guvernale.
Sa bemvejca intor sjaha kao sa konja i Sabahudinu se uini da
to i nije intor, onaj to je, bjeei od nekih silnih potjera, prenoio u njegovoj golubani,
onaj o kome se priaju prie, od Vratnika do Malte nego
da je to, glavom i bradom, Old eterhend, s kojim se Sabahudin rastao netom, sklopivi
korice knjige i izaavi na ulicu spetljanog koraka, mutne i vrue
glave, s maglom pred oima. Tajna od one noi sa intorom pomjerala je nejaku taku u
kojoj se nalazilo uporite Sabahudinovog pubertetsko-gimnazijskog
identiteta: dok mu intor prilazi, korakom koji u Sabahu-dinovim oima nikako nije
obian, nego naroit, i dok mu rukom kazuje da krene za njim, na ugao
Koturove kue Sabahudin osjea da je on zapravo Vinetu, a da je u tome morao, dakle,
biti tajni smisao intorovog pada po ugljenom tlu njegove upe.
Je li ti tu klju?
Tu je, intore, to pita?
Hajd' za mnom!
I Sabahudin osjea kako raste, u svojim oima i u oima momaka nadidanih oko
bemvejca: pred njim se otvaraju Sezamova vrata intorovog tajnog ivota i
sada mu valja ui u bogate peine pustolovina i avantura! Zato intor nita ne govori?
pitao se Sabahudin dok su sporoga koraka, jedan za drugim, intor
pa on, Sabahudin Zolj, svreni uenik drugog razreda gimnazije prelazili kaldrmu
Jagodia ulice. "Zato nita ne govori? Kuda me vodi?" Sabahudin se
osvrtao i desno i lijevo, sve pazei da intor ne primijeti njegovu uznemirenost. "Dobro
je to on ide naprijed..." razabirao je, strahujui da bi se
ulo kucanje njegovog srca ako bi intor bio samo korak blie. Sa same ivice svjetlosnog
kruga to ga je bacala nekim udom itava i zdrava sijalica okaena
u mranoj zeleni lisnate kue u Sabahudinov pogled ue crvena haljina i crna kosa
nepoznate mu enske, naslonjene na poderani zid. Sabahudin se nije
usuivao zagledati joj u lice: ono to je u trenu vidio bile su oi, inilo mu se plane i
nesretne, crne, velike enske oi.
Ovo je jedna moja cura. Bie kod tebe dva-tri dana, dok ja sredim neke poslove,
razumije?
Nema problema, intore. Kako ti kae...
Te dvije reenice, koje je Sabahudin uspio prebaciti preko uzdrhtale vratne jabuice, kroz
suha usta i razjapljene eljusti, oduzele su mu ulo sluha, i
do njega nije doprlo nita od onog to je intor govorio tunoj ljepotici pod ulinim
svjetlom:

 Ovo je jedan fin deko. Nema nita da se brine. Isto ko da si mi kod brata, kui?
Znam, Braco.
Pa ta onda kenja?
Neu ja, Braco, nigdje bez tebe...
Zvonak pljesak amara vratio je Sabahudinu oduzeto ulo sluha kao da je pao po
njegovom bubuljiavom licu, a ne po istom licu djevojke to plae, naslonjena
na zid, dok joj zguvana tana ispada iz ruku i prosipa po kaldrmi svoju sirotinjsku
sadrinu. Sabahudin je, drhtave ruke, podigao okruglu kutijicu; itai
automat njegovog oka je registrovao: NIVEA; zaudio se, na trenutak, kako nije uo lom
stakla, jer, evo, okolo su rasuti komadii onoga to je bilo ogledalo
u kome je ova sirotica ogledala svoje lijepo lice... Pokuao je dodati joj tanu, ali se
intorova ruka nala na tom putu, otrgnula mu je i bacila na njena
prsa koja tek tada uoe u Sabahudinov pomueni vidik. "Boe, kako je lijepa!", pomisli,
i istog trena u trbuhu osjeti bolan ig pobune. "Zato je mora
tui?" Taj mu se ig udvostruio u asu kad na ramenu osjeti intorovu teku ruku:
Ti, pazi kako e s njom. Ne do ti bog da mi se neto poali. Ona okom, a ti skokom,
razumije?
Razumijem, bolan, intore, ne brigaj se.
Furajte!
I krenuo bi Sabahudin istim putem kojim su doli da ga ponovo ne dotae
neprikosnovena naredbodavna intorova aka.
Ne tuda. Ovamo.
Okreui se, Sabahudin se sudari sa vrstim mesom njenih prsa; i dok je posrtao, uini
mu se da vidi smijeak u njenom oku, tik pred njegovim licem koje
je osjetilo njen vreli dah bez mirisa. Kroz tanano tkanje miki-majice pekao ga je dodir
njenih grudi i, ko zna otkuda i zato, Sabahudin se sjetio majke,
i uinilo mu se da uje njen glas: "Kad se ogledalo razbije, u kui nema nafake etiri
mjeseca..."
(Poslije e Sabahudin, u noima svirepe auto-analize, kako je u Dnevniku imenovao
svoje bavljenje vlastitom duom, odgonetati kako se i zato sluilo da
se nijednoga trena, te veeri, ne sjeti spasonosne autosugestivne formule. Nai e da se
toga asa, kad se sudario s njenim licem i sisama, dogodio najblii

kontakt sa enskim tijelom, to ga je uopte imao u svome dugakom

sedamnaestogodinjem ulnom iskustvu i ivotu. Zapisae da vlastitom reakcijom i
ponaanjem
ne moe biti zadovoljan, ali da se sve skupa, najstroe uzevi, ipak kretalo u granicama
normalnog).
Koraajui jedno uz drugo po granitnim kockama Zije Dizdarevia ulice, Sabahudin i
tuna seljanica, kojoj nije znao ime, mislili su svako svoje misli,
beskrajno daleko jedne od drugih: ona se pitala zato je Braco tako ostavlja, i kakve to
poslove ima da obavlja, bez nje Sabahudin se trudio da misli
unaprijed i rijei osnovni problem to ga je pred njega postavljalo druenje s nepoznatom
enskom: o emu se sa enama moe priati? Preturao je po glavi
mogue teme za razgovor, ali mu se svaka inila izlinom i nejakom da premosti stranu
provaliju straha, koja ga dijeli od ove nepoznate tune enske i
njenog procvalog vrstog tijela.
sa enskom nasamo
Koliko je samo puta Sabahudin u samotnom mraku golubane matao o enskoj koja e
jednoga dana ui tu, meu njegove knjige i golubove, svojim glasom i svojim
tijelom ispuniti vazduh u kome lebdi tavanska praina, dok se, zajedno sa golubijim
pernatim ruhom, mitari i njegova dua. Pogleda uprtog u nepostojeu
taku krovne daske, gradio je njen lik, kosu i prste, usne i elo. Morala je, svakako je
morala biti lijepa, a ne bi trebalo, nipoto ne bi trebalo da
bude starija od njega, u tome ima neeg runog. Kuao je Srnu privoljeti da doe, on e
joj pokazati svoje golubove, a Srna je, sa bezazlenou koja mu
je nanosila bol, pitala: "A zato mora biti mrak?" Poveo bi Sabahudin nju i danju, ali kako
proi pored stostrukih oiju dvorinih baraka, izmeu amrli
na kojima geometarske domaice kahveniu pretresajui tekua zbivanja u kosmosu to
ga ine tri barake na zaravni pored Ogreva, ispod Zinhasovia kue?
Matao je Sabahudin o tome tokom cijele minule tri godine, od onog ponedjeljka toga
e se sjeati cijelog ivota: bio je ponedjeljak! kad mu se iz
kitice, nakon dva-tri nesvjesna dodira, po trbuhu prosula odvratna slipava tekuina,
sjeae se cijeloga ivota kako ga je, toga asa, preplavio itav
komar uvstava. Neshvatljiva milina i trbuni marci, kretanje neke sile iz cijeloga tijela,
iz peta i iz mozga, ka vruoj mesnatoj ili to je nesvjesno
dri u ruci, potom gaenje i strah. Nikome o tome nije progovorio ni rijei, ali su mu
postala jasnija brojna mutna mjesta iz neiscrpnog prialakog repertoara
Drenke Zlaka, iz svakodnevnih veernjih seansi pred Kajtezovim vratima. I dok drhtavih
ruku otkljuava katanac, Sabahudinu kroz mutnu svijest promie itava
ta trogodinja ulna istorija: kolektivne onanije na krovu mesare pored ljetnog kina,
uagreni pogledi ka velikom platnu na kojem e, evo ovoga asa, da
se pojavi Doli Bel, nepodnoljivo lijepa i naga. Osjeajui u tome zajednikom drkanju
neto neizostavno sramotno, Sabahudin je vazda gledao da mugne
niz oluk prije zavretka filma kako se ni sa kim ne bi gledao u lice, do sutra, kad e
ponovo, po preutnom dogovoru i sporazumu, svi krenuti ispred Kajtezovih

vrata preko Baarije ka vratima velikog svijeta to ih je otvarao film "Evropa nou".
Sada njegova lijeva ruka otvara vrata upe, dok desna napipava
bateriju na drvenoj gredi pokraj unutranje reze. Palac pomie baterijsku rebrastu piknu i
u svjetlosnom traku se ukazuju gomile naslagane kreke, nerazbijenih
vornatih blja, s pozadinom zidom sloenih iscijepanih drva.
Pa e ti se ovdje, bolan, moe spavati? upitala je, zastavi na pragu, intorova tuna
enska, i Sabahudin usmjeri snop baterijskog svjetla ka drvenim
ljestvama to su vodile tavanu.
Ui, bona, sae vidjet. Ne boj se nita.
I dok je namicao rezu njegovo se tijelo ponovo nalo u magnetskom polju njenih sisa,
dodir njenih bradavica osjetio je na grudima kao strujni udar od koga
je uzdrhtao, pomislivi samo i jedino: "Boe, hou li ovo moi izdrati?" Vrhovima
prstiju dotaknuo je njenu lijevu pleku:
Hajde! Ovuda.
Pratei svojim tijelom svjetlosni snop enska je prilazila ljestvama utke, i Sabahudinu se
na tren uini da se ona ponaa poput kakve domae ivotinjke:
u sluh mu se vrati ona opasna, dvosmislena intorova reenica na rastanku: "Nemoj da
mi se to poali. Ona okom, a ti skokom". Ta je reenica, ako je izgovara
intor, mogla da znai sve. Najprije: "Nemoj da joj ta usfali. Ako joj se kara karni je!"
Sabahudin pokua, kao rukom, odagnati te odve smjele pomisli:
da se u baterijskom svjetlu nalazilo njegovo lice vidjelo bi se kako zatvara oi i kratkim
trzajima trese glavom lijevo desno. Ona je, meutim, ve krenula
uz ljestve, pipajui niskom tiklom po drvenim preagama i Sabahudina osupnu ponovo
strah: u svjetlu baterije e se, kako se ona penje nagore, sve vie
ukazivati njene noge, ona uzbuujua mekota prevoja zakoljenice, i stegna, enska, jedra,
nikad viena stegna! Eno gaica! Ajoooj, majko mila! Zagluujui
topot Sabahudinovog srca ispuni vazduh upe, rastvori njene drvene zidove, rasprostre se
po tiini izmeu usnulih baraka, preplavi Kovae i sali se, niz
Baariju, ka Bezistanu, ljetnom kinu i limenom krovu mesare. Poelio je o, kad bi to
bilo mogue! da dotakne rukom svoju nabreklu ilu, tako silovito
uperenu nagore, ka vrhu ljestava, samo malo da je dotakne i da iz nje, kao iz vatrogasnog
mrka, sune olakavajua tena bujica.
Ne vidim ti ja ovdje maknut'.
uje li, bolan, ne vidim prst pred okom!
Eto me. Eto me odmah izusti Sabahudin apatom koji je kuao sakriti trenju
njegovog tijela, i krenu uz ljestve, namjerno usporavajui penjanje povremenim
zastojima uz izmiljeni kaalj.

Pokazao je, svjetlom, mjesto na iltetu gdje ona moe sjesti i ona je to uinila, ponovo
nijema, bez upita i suvinog pokreta.
Pridri mi bateriju. Posvijetli vamo.
U svjetlu gasne lampe koju je Sabahudin zaplijenio iz podruma odbaenih stvari tetka
Besima ukaza se cijeli tijesni prostor tavana i istoga asa, otamo,
iza iane mree golubane, doprije spasonosni gugut golubova. enska podie glavu,
osvrnu se oko sebe, vidje, iza mree, Sabahudinovo pernato arenilo
od kojeg dopire gugut i licem joj se prosu osmijeh iznenadnog ozarenja.
Pa ovdje je lijepo...
Rekao sam ti ja... Ovo je moja baza, ono je golubana.
Zatim je utke zagledala zidove Sabahudinove baze, policu sa knjigama i nad njom
prikaenu veliku tamnu Kartu zvjezdanog neba. utke je pogledom prela
i preko bijelog kartona sa crnom takom u sredini (Sabahudinovi instrumenti za
hipnotike vjebe!), rajsneglama okaenog na dasku iznad papuice. Sabahudin
je ispod oka, kao da krade, motrio kretanje njenog pogleda i lica, sjedei u suprotnom
uglu baze (to dalje od njenog tijela koje se u mimohodu ne izmie).
"Kako je lijepa, boe dragi!" Dok je u sebi izgovarao tu reenicu njeno se lice okrenulo k
njemu i on vidje njene velike okrugle oi: uini mu se da je
u njima nestao onaj vlani odsjaj to su ga davale suze. Samo su se, u dnu zjenice, caklile
dvije takaste arke.
Jesi li gladna?
Slegla je ramenima onako kako slijee onaj kome je sve svejedno i Sabahudin nae za
shodno da ponovi:
Stvarno, jesi li gladna?
Nisam. Ne znam. Mogla bi' jest, samo mi se ne spava.
Sabahudin je, uljajui se na prstima po dugakom drvenom hodniku zaspale barake,
pokuavao sabrati estinu veeranjih zbivanja, gonetati skriveni smisao,
za koji je znao da mora postojati. Pade mu na um oeva pjanska mudrost: "Sve je u vezi."
Kad se, sa komadom hljeba i tri paprike u ruci, vratio u bazu
i vidio da enska spava, otkrivenih nogu do iznad koljena, hitro je smakao pogled s njene
koe i neujno spustio hranu pokraj uzglavlja.
hoe li ikad svanuti jutro?
Zaranjajui sondu miljenja u tmasto, uznemireno more svoje due, Sabahudin je spoznao
u sebi neobinu mo: mogao je, kad god poeli, preseliti u drugo

bie, u bilo kojeg drugog ivog ljudskog stvora, i potom misliti njegovom milju,
govoriti njegovom rijeju. U Dnevnik je zapisao: "Moja se dua ponaa
kao tekuina." U njegovom su se uhu stanili komadii ulinih razgovara, uhvaeni u
prolazu, i on je koraao dalje sastavljajui ih, svojim unutranjim
dvoglasom, u smislenu cjelinu. (Tamo su, pred "Varteksom", do njegovoga uha doprle
dvije reenice, majina: "Pa da uemo, da vidimo..." i sinovljeva:
"Neu, bona. Doi bez mene pa gledaj." i Sabahudin je, idui prema Marindvoru,
nastavljao u sebi razgovor: majina reenica, sinovljeva reenica sve
dok mu nije postalo jasno da je to dvoje odnekud dolo, da majka hoe da razgleda, a sin
bi da se kupuje. Sin je, dakle, u Sarajevu na kolovanju, majka
dola da ga obie, i da mu kupi, moe bit, pantole, ako ispadnu kakve jeftine, a sina je
sramota ulaziti i izlaziti, prevrtati robu po rukama a nita ne
kupiti...) Tako se Sabahudinu inilo kako iz dana u dan narasta njegova mo da stvarima
prepoznaje uzroke, ishod i smisao, a smanjuje se onaj prostor nesvjesnog
bia iz kog su izlazile brojne, izline a bolne, patnje i nesporazumi. Svoja esta i nagla
zaljubljivanja sada je kuao dovesti u vezu sa spoznatom moi
selidbe u drugo bie. "I kada se zaljubljujem", zapisao je u Dnevnik, "to samo znai da
selim u onoga ovjeka, ono bie koje nju voli." inilo mu se da
vidi lukove, spirale i putanje duinih putovanja, i da e skoro doi dan kad e, napokon,
znati sve: ta od ta dolazi i nastaje, i kuda plove ljudske
due na krhkom unu ljubavi. Zapisao je jo: "Ljubav je jabuka koju drim u ruci. Pa je
dajem kome hou."
Dok uzaludno pokuava zaspati, nepomian na svojoj treini branog kreveta to ga dijeli
sa braom, u ogledalu budne i jasne svijesti vidi lica djevojica
kojima je darivao jabuku ljubav: bucmasto, okruglo lice Zorice B. na ije je rame
naslonio glavu dok su sjedili na plianom sjeditu mrtvakih kola u
dvorinoj upi zvornike osnovne kole; i tada se plaio da e se uti topot njegovog srca.
U ogledalu se mute, spajaju i raspadaju lica djevojica to
su mu u ivot ulazile poslije tog drugog razreda osnovne kole, poslije tih mrtvakih kola,
i on se upita: ega li su znak i nagovjetaj bila ta mrtvaka
kola u kojima je, pljuckajui niz pranjave grede, popuio prvu cigaretu, i prvi put drhtao
od ljubavi? U golubani, na njegovoj ljetnjoj postelji, umorna
i mirna, sada spava enska o kojoj ne zna nita, osim da ju je doveo intor, da e tu biti
nekoliko dana, da e je intor odvesti i da je strano, neizdrivo
lijepa. Ona spava on bdije, s njenim licem pred budnim oima, bdije i rukom dotie
vrele rane, mjesta na grudima oprena dodirom njenih vrstih dojki.
Odozgor, od uline sijalice sa zida "Hemijske istione" Zinhasovia kue, po kaldrmi
Halilbaia ulice, po dvoritu ispred barake, pada crvenouta svjetlost
iji se ravasti traci uvlae u sobu, i u njima Sabahudin vidi lica svoje zaspale brae. "Oni
pojma nemaju ta se dogaa", pomisli, i umjesto zavisti u
njemu podrhta osjeanje nadmoi. Dugo je stajao kraj prozora, prebacujui, kao iz
dvocijevke, mlaz mokrae preko niskog ragastova. Visoko, u tamnoj plaveti
neba, zuj zvjezdanih rojeva, lijevo, u daljini, dolajavanje nonih pasa ije kretanje
Sabahudin po laveu prati: sada se penju strmom kaldrmom izmeu ploanskih

grobalja, prelaze sada Ploe, ulaze u Alijagia, zamiu iza Midine damije... U
beskrajnoj tiini, to je potom nastala, Sabahudin se osjeti na cijelom
svijetu sam. Uini mu se nevjerovatnim da tamo, u dnu dvorine tame, u visini niskog
krova barake, iza drvenih zidova upe porodice Zolj lei, spava,
die, nago tijelo jedne ene. Da to nije bio san? Ne, olovna teina i bol u monicama, i
estoko peckanje u mokranom kanalu, jasan su dokaz. Hoe li ikad
svanuti jutro? Probdjevena no navukla je na Sabahudinovo lice sjenku brinog umora i
tajne; slani trnci u oima inili su da je svakoga asa treptao,
irei zjenice s osjeanjem olakavajueg zadovoljstva. Dok je preskakao prozorsku
dasku uinie mu se veim i drukijim poznate dvorine slike: kokoinjci,
metalna burad s katranom, klupe pod prozorima... Hitrog i tihog koraka promicao je
pored stakala, stiskajui u srcu nerazgovijetnu grudvu zebnje. U upi,
sve su stvari bile iste, i svaka na svom mjestu, kao da se noas nita nije zbilo; odozgor
jutarnji gugut, tako znan i blizak, izmeu zidnih drvenih pukotina
otri sunevi zraci u kojima lebdi milijarda pranih estica, ljestve, sinonje ljestve...
Promolio je glavu kroz podni otvor ulaza i prvo to je ugledao bilo je prazno poguvano
ilte: dijagonalni bi bola sijevnu preko lijevog ramena i srca,
zarivi se duboko u trbunu duplju. Pa zar sam ja sve to sanjao?, stie izgovoriti prije
nego to otamo, iza iane mree, ne u njen veseli glas i rijei
koje ga u trenu ispunie sreom:
Hej! ta si bleno?!
enska je sjedila na podu golubane, meu prosutim zrnima ita i golubijeg izmeta, drei
u ruci Sabahudinovog najdraeg goluba, bijelu, somborsku pertlu.
Nita. Gledam gdje si.
Pa doo ko krpa...
ta u. intor bi me zadavio.
Kakav intor?
Sabahudin se ugrize za jezik, jer ba je htio da kae: pa onaj to te doveo ali se dosjeti
da je ona, sino, pod svjetlom ispod lisnate kue, intora
nazivala Braco; pomisli: "intor primijenio fol na kojeg u Sarajevu vie niko ne pada,
Braco!" Kao da je preuo njeno pitanje, Sabahudin zaposli ruke skupljanjem
mrvica kruha i paprinog sjemena, ostataka njenog doruka nesuene veere, rasutih po
podu kraj uzglavlja. Ali uzalud:
Kakav te intor spopo?
Tu pertlu. Od intora sam kupio.

 Kakvu sad, bolan, pertlu?

To to dri. enka, pertla. Izmirka.
Aaa to. Lijepa ti je.
Sabahudinu laknu. Putanja razgovora odmakla se od opasne ivice otkria intorove tajne.
Ona e to saznati, kad-tad mislio je Sabahudin ali neka nita
ne saznaje od mene.
Kako se zove?
enska se hihotala neujnim smijehom i Sabahudina zaudi to to ju je taj bezrazloni
smijeh inio jo ljepom. Nije logino, pomisli.
Doli Bel odgovori enska zatvorenih zuba, u ijoj se bjelini utjelo kukuruzno zrno.
Ti se zeza. Stvarno te pitam. Ja sam Dino.
Stvarno ti kaem. Doli Bel. On pokua uzvratiti istom mjerom naivnosti:
Koliko ja znam, Doli Bel je plava.
ta ima veze? Mogu i ja biti plava. Braco ima frizerski salon. U Milanu.
Slavne Sintorove tue, legendarne prevare, podvale i krae odavno su ve ivjele u
rajinskom pripovijedanju i prepriavanju, ali Sabahudinovo uho prvi
put u: frizerski salon! Milano! Sve u intorovom ivotu bilo je vjerovatno, i mogue, ali
ovo mu se uini naprosto nemoguim! Zagleda se u njeno lice
i shvati: pa ona sve vjeruje!
u potrazi za intorom
"Pa ona sve vjeruje", pomisli Sabahudin i osjeti kako se suava i tijesni do maloas
beskrajni prostor njegove baze-golubane. Uzalud je u tome prostoru
traio taku na kojoj bi mogao odmoriti pogled: vazduh je bio prepun njenog bezazlenog
lijepog lica, odasvud, iskrile su dvije eravice njenog nijemog
pogleda. Pomisli kako bi najpametnije bilo izmisliti kakav posao, izii, pa tamo, na
slobodnom irokom zraku o svemu dobro razmisliti, i pronai nain
da se izdre dani do intorovog dolaska, a da se ni u emu ne pogrijei, i niim ne otkrije
intorova la. Istoga mu asa bi jasno kako e, pet minuta
po izlasku, poeljeti da se vrati, pa opet biti u nudi da izmilja razlog povratka. "Kad bi
samo htjela neto da pria"?, poeli Sabahudin.
Koji si razred?

 Ih, kad sam ja to prestala...

Ja sam zavrio esti...
Tek?
Nije tek. To je drugi. Drugi gimnazije, shvata?
Nisi nita propadao?
Ma kakvi. Bio sam odlika. Sad sam malo popustio. Bez veze.
U utnji koja ponovo nastade Sabahudin shvati da u njenom bezvoljnom zapitkivanju
stanuje samo jedna misao i elja: gdje je i ta radi Braco intor, i kada
e doi.
Da odem, da ga potraim?
Iz njenih ruku prhnu golubica-pertla i Sabahudin se preplai tijela koje mu se bliilo
sitnim i hitrim korakom. Doli Bel mu sjede kraj samih nogu i lica
podignutog kao u molitvi spusti brz i vreo poljubac u ugao njegovih suvih usana:
Ti si srce.
Nosei peat njenog poljupca u uglu usne Sabahudin je cio dan obilazio zborna mjesta
patkaanske raje: Kajtezova vrata, vulkanizersku radnju Hame Vejzagia,
Hitlerovo igralite, brda lubenica na baarijskoj pijaci. "Je li ko vidio intora?",
reenica koju je toga dana izgovorio desetinu puta gradila je
na licima upitanih sumnjiav osmijeh: "A ta to ti ima sa intorom?" Sabahudin odlui
da vie ne zapitkuje i u Domu kulture sjede meu rulju deurnih
dominaa, nespreman da se vrati u golubanu. Iz kancelarije upravnika doma promoli se
ljudsko lice novog upravnika:
Omladinac, hoemo li koju?
Nisam neto raspoloen, drue upravnie odgovori Sabahudin.
Kakve li to tebe svjetske brige more? sjedajui za sto nastavi upravnik, dok mu je iz
ruku izlazio um zatezanja satnih spirala. Shvativi da nema uzmaka
od nepredvienog ahiranja, Sabahudin postavi uslov:
Moe, ali na pet.
Nita ispod petnaest.
Ne mogu ja, drue upravnie, da se koncentriem. Petnaest minuta mi je puno.

 Ovo je stvarno sve naopako krenulo! uzviknu upravnik obraajui se cijeloj sali,
ustavi od stola i rukom pokazujui na Sabahudina koji poeli da ga
nema.
Pogledajte ovoga, molim vas. Ne moe da se skoncentrie ako ima vremena. Ako nema
moe. Pa kako to, sunce mu poljubim?
Lako, drue upravnie. Kad igram na petnaest, onda mislim na svata, kad je na pet
onda samo na ah. Zar nije tako?
E, svata li u uti u ovoj ludnici! Vuci, paceru!
Povlaio je Sabahudin poteze lien znanog mu i dragog ratnikog poriva; okolo, prtale
su domine, iz sale tretala muzika sa ploa, probuena tijela djevojica
i djeaka njihala se u ritmu najnovijeg plesnog izuma, tvista a pred njegovim oima
lebdjelo je magnetino lice iz golubane. "Ona sada sigurno plae",
pomisli i u sebi osjeti istu potrebu.
Matavulj, deko! Simela Matavulj! objavi upravnik svoju pobjedu glasom koji se
izgubi u zvunom komaru domske aule.
Sabahudin ne osjeti potrebu da se pravda i obrazlae. Laktova oslonjenih na tvrdu dasku
stola arao je pogledom po licima dominaa i drugih dangublija i
svako mu se uini praznim i glupim: to u ja ovdje, boe dragi?, upita se pokreui usne
kao da govori glasno. Preko upravnikovog lica pree brina sjenka
pitanja: ta li se dogaa s ovim dekom? Sabahudin podie pogled prema upravnikovom
licu; proita na njemu neizgovoreno pitanje i alosni pokuaj da se
osmijeh ne pretvori se u zbunjeno i nemono slijeganje ramenima.
Idem. Vidite da nisam danas za ah.
Vidim, nego ta nego vidim govorio je upravnik ispraajui Sabahudina kroz staklena
vrata izlaza, preko betonskog stubita, do uglaanih oblih kamenova
kaldrme Sandake ulice. Upravnikovu ruku, to je poivala na njegovom ramenu,
Sabahudin je osjeao s nejasnom, dvostrukom nelagodom. Mijeala se u njemu
radost od sauesnike topline razumijevanja to mu je grijala rame, i otpor to ga je
izazvalo upravnikovo upadanje u tekim zidom utnje obavijeni prostor
njegove tajne. Kao da je nekim rendgenskim zracima zavirio u mrak Sabahudinove misli
upravnik zastade.
Stani. Neu te nita pitati. Samo hou jedno da zna: meni moe sve kazati. Ako ti je
teko...
Pustite me, nita mi nije teko...

 Znam. Znam sve ta e mi rei. Ali uje moja ti je kancelarija vazda otvorena. I ja
sam patio, ko konj.
Hvala vam. uri mi se.
Pouri, ako ti se uri... i ne daj se. Ti si jak momak...
"Ti si jak momak" odjekivalo je u Sabahudinovom uhu dok se trudio da koraa sporo i
u potiljku osjeao kako upravnikov pametni pogled u njegovu lubanju
uranja kao tane i ini da mu se korak zapetljava i noge otkazuju poslunost. Odlui da
skrene u Abdesthanu, desno, kako bi se oslobodio teine pogleda
koji ga prati. U depu napipa guvu novanica to mu ih je intor ugurao sino i odlui
da ih prebroji. est hiljada! Pa to je nevjerovatno! Zato mi je
dao ovolike pare? Kao da se nee pojaviti mjesec dana?! Pa ta on misli?
Kroz dvorini sumrak Sabahudin je golubani prilazio kao stratitu. Uini mu se da je
neko pomjerio katanac na upi: u utom mesingu ispisano ELZET bijae
okrenuto licem, onako kako on nikad nije inio, i ponada se da je, moda, nailazio intor.
Neko je dirao katanac izgovori podiui kapak ulaza. Odozgo mu se, iz pravca
uzglavlja, vrati njen glas:
Jesi ga nao?
Nisam ree sjedajui na pod.
otac sve zna?
Sabahudin e se poslije sjeati kako je te veeri (njena druga no u njegovoj bazigolubani) prvi put opazio njenu, i udnu i smijenu istovremeno, osobinu
da usred razgovora, u sekundi zaspi. Vidio je, prethodno, da je njeno lice gladno
njegovih rijei, pa dodavao: "Obiao sam cijelo Sarajevo."; opisivao
mjesta i ljude koje je susretao i zapitkivao, izmiljao utjeujue pretpostavke i nagaanja,
i upravo dok je izgovarao reenicu: "Pa da nema posla ne bi
te ni dovodio ovdje!" shvatio je da ona spava. Pod svjetlom gasne lampe bijelio se
prevoj ruke na koju je oslonila glavu, meu razmaknutom bjelinom zuba
nazirao je tamnu vlanu rumen njenog jezika. Izgledala je, u tome asu, kao dijete, ni
ensko ni muko, naprosto dijete koje se snom brani od teke i nemile
jave. Sabahudin poelje da legne tu, pokraj nje, na utu jelovu dasku, i istoga se asa
uplai svoje elje. Pomisli kako bi ponekad bilo dobro nita ne
misliti, nego initi prvo to doe na um. "Ja suvie razmiljam", ree sam sebi,
nepoznatim glasom prijekora i sumnje. Zaudi ga kako se najednom pretvara
u manu ono to je vazda drao vrlinom: "Ovo ja sada grijeim. To ne moe biti mana."
Teko odolijevajui potrebi da se nekako, bilo kako, makar dodirom
ruke po rasutoj kosi pozdravi sa napreac zaspalom Doli, Sabahudin duhnu u lampu i sa
baterijom u ruci krenu niz ljestve.

Probudio se toga jutra naglo, odjednom, istih i budnih oiju. Iz kuhinje je dopiralo tiho
oevo jutarnje pjevuenje uz brijanje, u dvoritu ve su kakotale
kokoi, Kovaima tutnjali kamioni. Sabirui u sebi jutarnje zvuke Sabahudin se, po
navici, pokuao sjetiti noanjeg sna. Tako mu je, ve dvije godine,
nalagala prva budna misao, a ruka bivala nestrpljiva da u Dnevnik, pod ifrom SS
(Sabahudinov san), upie podatke o zbivanjima sa onoga svijeta. Uzalud
se naprezala jasna misao njegovog bistrog jutarnjeg mozga: na sve se strane prijeio teki
zid tame i nesjeanja. "Kao da sam bio mrtav" pomisli s munim
osjeanjem dalekog, nepoznatog straha.
Otkud ti? na kuhinjskim vratima ga doeka pitanje silo sa oevog nasapunjanog lica.
Kako otkud? Iz kreveta.
Neto si mi poranio...
Imam nekog posla...
U golubani?
Ma joook...
Neeego?
S rajom. Idemo na Ilidu. Na kupanje.
Nije loe. Ima li kakvih enskih?
Kroz Sabahudinov trbuh sijevnu munja straha: pred oi mu izie katanac, uti mesing na
kome pie ELZET, okrenuto vani, kako nikad nije bivalo. "Nije valjda..."
Kakve te enske, tata, spopale?
Nita. Samo pitam. ta se odmah trza? "Zna. On sve zna." Sabahudin osjeti kako mu
ruke malaksavaju i pokua ih zaposliti uzimanjem mamine cedulje sa
stola. U zamuenom vidu prepozna maminu svakojutarnju reenicu o novcu, hljebu,
kusuru, mlijeku i Melihi, i u tih nekoliko sekundi sakupi snagu da izgovori:
Ne trzam se. ta se imam trzat?
Trza, trza. ta ti ima protiv enskih? enske su ti kao so! Moe i bez ali je
bljutavo.
Tako je, tata, kako ti kae... Ja idem...

I ve je bio oborio bijelu aluminijsku kvaku izlaznih vrata, kad se otac okrenu od
ogledala, u kome su do toga asa jedan drugome gledali lice, i prie
mu, na pola koraka. U blizini oevog tijela i poloaju oeve desne ruke Sabahudin
osjeti neko naroito znaenje. Otac je govorio:
Stani malo, da se dogovorimo. Ne moe to tako. Prvo i prvo: treba li ti para?
Ne treba, tata, bogami.
Treba, treba. Prvo materajalna baza onda: duhovna nadgradnja razumije?
I dok je klimao glavom, kao odobravajui, Sabahudin osjeti da mu tata u dep utrpa
smotak papirnih novanica.
Fala, tata.
Nema na emu, mladiu. Dobro ti je to, da zna!
"On stvarno sve zna. Ovo ne moe biti sluajno" mislio je sakupljajui ponovo snagu
da se napravi naivan:
Koje?
Pa to. Ta Ilida. A sad furaj. I pazi ta radi. Razumije?
Razumijem, tata. Do vienja...
Hodnikom kroz baraku Sabahudin nije koraao, nego trao, nije trao, nego letio. Ako
otac zna, kao to izgleda da zna, onda o tome i Doli neto mora znati!
Mogao je pretpostaviti da e svako banuti u njegovu tajnu ali otac? ak je pred
Kajtezovim vratima, juer, pomiljao da tajnu povjeri Kiki taki, da
podijeli tako taj teret na dvoje ali ovo, ovo je zapravo nevjerovatno! "Da nisam togod
buncao u snu? Pa i da jesam uo bi Kerim, ili Midho, nikako
stari! A nisam nikad ni buncao, neko bi mi ve rekao da jesam..."
Zadihan je upao u golubanu:
Dobrojutro, Doli!
Otkad je meni jutro!
Sluaj! Moram te neto ozbiljno pitat!
Pitaj, brate. I ozbiljno i neozbiljno!
Nemoj se alit, nego me sluaj: je li iko ulazio u upu? Jesi ta ula?

 Ulazio si ti. A ujem stalno ove golubove. ujem i djecu. I virim, kroz ovo...
I niko nije ulazio?
Ja bih ula da jeste. A to pita?
Neto vamo. Nema veze. Reci mi ta u ti donijeti? intor mi je ostavio est hiljada.
Samo reci, to su pare za tebe.
Donesi lubenicu. A drugo ta bilo.
Odsjedivi, kao na iglama, dvadesetak minuta na betonu pred Kajtezovim vratima,
Sabahudin je te veeri saznao da su u toku dana dva puta u Patke, sa sirenom
i gasom do daske, ulijetala milicijska kola iz kojih je iskakao Salko Je i, hvatajui za
kragnu prvog koga stigne, postavljao jedno jedino pitanje:
Je li ko vidio intora?
Oba se puta razbjealo sve to se moglo i znalo mrdnuti i pomai, samo je Kiko taka,
bespomoan, ostajao leima oslonjen na zid, podupirui se aluminijumskim
pomagalima sa gumenim epom:
Nisam ga vidio, zdravlja mi!
Serem se ja na tvoje zdravlje! psovao je Salko Je i upadao u kola estoko lupajui
vratima.
tamo je orion a gdje je milano?
Ni danas Sabahudin ne bi znao prebrojati dane to ih je Doli Bel provela u njegovom
svijetu polumraka, perja, daske i guguta: oni su jednostavno tekli,
pretvoreni u beskraj jednog jedinog dana i pustinju jedne jedine noi, i u njima sasvim se
pomijeao opipljivi svijet stvarnosti sa nestvarnim svijetom
sna, udnje i matanja. Meu Patkaanima, i po kui, kretao se kao mjesear, ula tupih
za sve to se okolo zbiva. Na trenutke samo zadrhtao bi, za stolom,
stresajui sa sebe teret oevog kosog pogleda, bez poruke i jasnog znaenja. Ulicom je
promicao eui se o zidove, neprimjetan, a obavezne asove sjedenja
pred Kajtezovim vratima svodio na minute, s lakoom glumei zubobolju koja ga, kao,
tjera kui. Sasvim je izbacio iz glave pomisao i iz due potrebu i
elju da sa nekim podijeli svoju strasnu tajnu. Kako i kome bi se moglo rei sve to se u
njegovoj golubani zbiva? Lake nego to je mislio, Sabahudin
se svikao na prisustvo i bliskost njenog jedrog mladog tijela: u suenom prostoru
golubane ono je bivalo pomina centralna taka iz koje biju silni magnetni
zraci, upueni njemu, njegovom pogledu, njegovoj koi i ulima. Milina od ovlanih
dodira i oslanjanja tijela na tijelo nije mu vie razgoropaivala srce:

isto ono srce to je tuklo i topotalo kao da e iskoiti iz tamnice mesa, koe i kostiju sada
se topilo, neujno i slasno. Pa kome, i kako bi se o tome
moglo govoriti? Ko se od Patkaana ne bi nasmijao da uje, ili vidi, kako Doli Bel,
nadnijeta nad njegovo isprueno tijelo, s njegovog lica cijedi sitne
bijele pubertetske bubuljice, dok Sabahudin okree glavu ustranu da im se ne sudaraju
dahovi? I on joj sve te dane tumai nauku o golubovima, objanjava
vanost razlike izmeu izmirca i marutana, znakove plemenitosti, razliku u oku, krilu,
kljunu i dranju? U asovima utnje zrakom golubane treperio je
Sabahudinov glas:
Ora, sei rimasta sola,
piani e non rikordi nula,
eri sul tue pikole mani
lentamente, lentamente...
Krio je Sabahudin pri tom i od samog sebe potrebu da tim umiljatim sklopom lijepih
italijanskih rijei kojima ne zna (ali sluti!) stvarno znaenje i taan
izgovor opini sluh i misao ove enske to mu u srce i duu ulazi kao poplava pod kojom
e sasvim da nestane njegova misao o sebi, o tome ko je, gdje je
i ta se sa njim zbiva. Ona bi, pokatkad, pripitala: "O emu je ta?", i on bi odgovorio: "O
ljubavi. Kae: ostala si sama, plai i ne sjeaj se nieg...
Tako neto."
To ti o meni. Zeza me... progovorila je, mrtvim i tunim glasom.
Ako je to do toga asa i moglo biti sumnje o prirodi njegovih osjeanja prema Doli,
vrelina koja mu sunu u lice, zajedno s milju na intora, koji e doi,
kad-tad, ali e doi i odvesti je boe dragi, pa on e je odvesti! uasnu se Sabahudin
kazivala je sasvim jasno da povratka vie nema, da njegova dua
voli ovu ensku, i da vie nita na svijetu nije vano, i nije isto, jer sve se sada mjeri i
podvodi pod tu jednostavnu, neopozivu injenicu: ja je volim!
Osjeti silnu potrebu da je dri za ruku, da koraaju gradom, da se pokau pred licem
svijeta, njih dvoje kao jedno, jedna dua, jedno bie i tijelo.
Da izaemo malo napolje? progovori glasom u kome su suze neizreenog plaa
potapale laicu nade i molbe.
Dabe mi, bolan, govori. Zna da ne smijem maknuti...
Pa no je. Nee nas niko vidjeti.
A ta emo ako naie?

 Ima ovdje, iza upe, jedan podzid. Mi sve vidimo nas niko ne vidi.
Izgovorio je tu reenicu lien nade, a vidje kako ona uzima crne tikle sa poda, navlai ih
na sitnu golu petu, i stojei nasred golubane gleda u njega
nepominim licem koje kao da kae: "Pa ta sad eka?"
Iza krova dvorinih upa, u tami podzida Zinhasovia kue uskoro su se, stopljene jedna s
drugom, nazirale sjenke dva mlada tijela. Pod njima veernji mir
usnulih baraka, nad njima golemo avgustovsko zvjezdano nebo Sarajeva. Njena je lijeva
ruka poivala na mesu njegove desne noge i on prebaci ruku preko
njenih ramena, provlaei je ispod kose, irinom glatkog vrata ponad kime.
Ja imam u bazi kartu neba...
Otkud ti?
Istrgno iz atlasa!
Slutio je, dok govori, da ona zapravo i ne zna ta je to karta neba, atlas, ali mu se inilo
da to sada, u takvom divnom boijem asu i trenutku nema ama
ba nikakvog znaaja, i da su rijei i reenice koje joj apue u vrelinu lijevog obraza
zapravo samo zamjena za one to ih eli rei, a jo mu nedostaje
smjelosti i snage: ja te volim, i za tebe bih mogao uiniti sve!
Ja sam poredio. Kartu sa nebom. Gotovo sve je isto.
Stvarno?
Stvarno. Vidi: ono su ti gore Velika Kola. Vidi? Eno, desni toak, eno lijevi, eno
ruda... Ona je gledala putem njegove lijeve ruke, klimala utke
glavom i povremeno se osvrtala da vidi njegovo lice, koje joj govori o nebeskim tajnama
i znacima...
Tamo je Sjevernjaa, vidi, ona sjajna, najvea.
Vidim, vidim...
A ono je Orion...
Orion?
Jeste.
A gdje je Milano?
Milano ti je, bona, u Italiji!

 Znala sam.
Doli je reenicu izgovorila kao pokoena tekim sjeivom tuge i Sabahudin vidje kako joj
se oi prelie suzama u kojima se iskrilo stotinu sjajnih arki
bola i ljepote. Zato u svemu mora biti toliko bola?, upita se Sabahudin zahvatajui meu
vrue dlanove njeno lijepo posrnulo lice.
Gledaj me, pogledaj me, molim te...
Ona podie mokre kapke i u trenu se s gustih trepavica u njegove dlanove skotrljae
njene vrele suze.
Nemoj plakat. Nemoj plakat, preklinjem te.
Odluio je Sabahudin, istog asa, da uini sve, da uini sve to moe i to ne moe ne bi
li pronaao ovjeka ije odsustvo ovoj divnoj djevojici nanosi
toliku bol. Sa svojom ljubavi u lako, mislio je, mene nita ne moe zaboljeti vie nego
to me boli njezin bol.
dvostruka poruka o plau
Traiti intora u intorovoj kui tamo gdje samuje, u uskom kvadratu dvorinog
kuerka, njegova sirota mater imalo je smisla onoliko koliko bi smisla
bilo u tome da ga trai u Kamernom teatru ali se, skrhan bespomonim osjeanjem
tuge, Sabahudin kretao prema Pirui i intorovoj kui budei u sebi nadu
da e mater makar neto znati i moi kazati. S naporom je otvorio teku drvenu kapiju
nad kojom zaklepeta metalno objeeno zvono: u strmoj pustoj kaldrmi
dvorita nije bilo nikog i Sabahudin postoja na tronom drvenom pragu nekoliko
predugih sekundi prije nego to se u oknu malog otvorenog prozora dvorine
prizemljue promoli zabraeno lice intorove majke:
Koje zlo, sinko?
"Nikad se ovaj prag nije prelazio s dobrim vijestima", pomisli Sabahudin sluajui njen
ravni glas u kom se jasno oitavala spremnost da se uje svakakva
zla i naopaka vijest o sinu jedincu.
Nikoje zlo, majko. Je li dolazio intor?
A ta e ti on, jadi te ne znali?
Treba mi. Je li bio?
Nije bio, bog mu platio dabogda...

Mater okrenu lice od Sabahudinovag pogleda i on se preplai uzaludnosti svoje posjete.

Majka!
Kai, dijete, ta mi ima kazat...
Ako bude dolazio... Kaite mu, molim vas... Recite mu... da plae...
A ko plae, jado moj?
Niko. Samo mu kaite: dolazio Dino i poruio ti da plae. Samo kaite: plae, znae on.
Jata e nego plakat. Ko je da je nego ta e nego plakat.
Sabahudin krenu da napusti dvorite i izgubi iz pogleda suho lice Sintorove matere, ali ga
zaustavi njen glas, najednom otriji i vii:
Stanidera! Ti e njega, bogami, prije vidjet nego ja. Kai ti njemu kad ga vidi kai
mu: "intore, mater ti plae". Kai mu: "intore, i otac ti
u grobu plae!" Tako mu kai. Jesi upamtio?
Upamtio sam, majka...
Tako je Sabahudin krenuo da urui poruku o plau, a sada se vraa, korakom kojim ne
zna kuda da kroi, kao onaj koji je primio, i duan je da prenese, istu
takvu poruku. Pomisli da je sve to to se zbiva san, mutan i komplikovan san u kome se
sui grlo snivaa, nemono da pozove upomo, nemono da jecajem
i glasom prekine nonu moru i razabere, napokon, stvarnost.
Ve sa dna ulice primijetio je, pred Kajtezovim vratima, brojnu i neobinu aroliku grupu
deurnih dangublija. Poelje da ih mimoie, ali mu se uini da
se tamo, na betonu Kajtezovog stepenita, pominje intorovo ime. Priao je, oborene
glave i neujnog koraka, pretvoren u uho. Govorio je Ivan Karlovi:
Ako lae Ruma laem i ja.
O emu to? usudi se Sabahudin da upita.
Zar nisi uo? intora jamili drotovi. Ruma mi reko. On mu lino turio lisice.
ta kae zbog eg? pokua Sabahudin izgovoriti mirno, prekrivajui desnom rukom
trbuh u kom se ukrstie kandije bolnog straha.
Varao narod. Uzdurisao negdje one geometarske motke i durbine i hodo po selima, sve
oko Tuzle, ko fol: drava pravi put.

 Pa ta onda?
Onda uzimao od seljaka pare da ko fol skrene put sa seljakove njive na komijinu.
E, svaka mu ast u se neiji oduevljen glas.
A to bi mu bila svaka ast? ljutnu se Ivan.
Kako zato? Seljaka vazda treba prevariti dok nije on tebe. Nema druge.
Sabahudin odlui da ne sudjeluje u ovoj raspravi o potenju i ustade, kreui ibicu, u
sporom hodu prema kui. U sebi osjeti olakavajuu prazninu ije
mu porijeklo i uzrok ne bijahu jasni. Ako se uopte moe vjerovati ikakvim vijestima u
vezi sa intorom zato bi njemu dolo lake od vijesti o Sintorovom
hapenju? Pomisli kako je to, moda, pridigla glavu zmija sebinosti i odlui da stane na
nju tekom nogom stida: "Mene ne moe initi srenim ono to
nju ini nesrenom". Frcnu cigaretu daleko od sebe, kao kad ispaljuje kliker, i ubrza
korak, jo nesiguran kuda zapravo treba da ide: kui, ili u golubanu.
Koliko ga je ka golubani vukla elja da bude sa Doli, toliko ga je od toga odvraao strah
da joj nema ta rei. Ono to bi mogao kazati istinito ili
ne njoj se kazati ne moe. "Ali ima neto to moe" mislio je Sabahudin, "mogu
polako ispipati odakle je, ima li veze sa Tuzlom, to bi moglo neto
da znai..."
Zaudi ga to Doli, usred dana, spava. Na prstima se primakao njenom uzglavlju i sjeo na
pod, obuhvativi koljena meu svezane ruke. Posmatrao je njeno
usnulo lice, na kome se nije moglo proitati nita, i inilo mu se kako lice svakog usnulog
ovjeka lii na lice djeteta. "Ona i jeste dijete", pomisli,
"mada ima tijelo ene..." Nije se usuivao predugo drati pogled na tom zrelom tijelu,
vraao ga je ponovo na njeno lice, polurazmaknute suhe usne, pravilni
sitni nosi...
Doli...
Doli...
Ona se promekolji, mumljajui bez rijei rairi ruke i protegnu se izdiui visoko prsa:
Jesam li to spavala?
Pa jesi. Ja se zaudio.
Doli se pridie i skupljajui noge poda se prekri koljena izguvanom haljinicom.
Da te nita ne pitam?

 Bio sam. Mater nita ne zna. Raja priaju da je otiao. U Tuzlu.

U Tuzlu?! Pa ta e sad tamo?
Ne znam. Jesi li ti otamo?
Nisam ja niotkle. Sad zna. Nisam niotkle. Doli obori glavu ponovo spremna na pla.
Hoe opet plakati?
Neu odgovori prkosno podiui lice. Hou da se operem. Donesi vode.
Sabahudin se skotrlja niz ljestve i, u hodu uzimajui s poda kantu i bokal, istra iz upe.
porodina kolona ide u faletie
Upravo se tih dana dok je Doli Bel, u golubani, potrebu za plaem suzbijala tromim,
beskonanim snom dogodio jedan od povremenih pokuaja porodice Zolj
da svoju kuu, i porodicu, uini to slinijom drugim, "normalnim" kuama i porodicama.
Davno zaboravljene porodine posjete, izleti i teferii inili
su se, u tim ljetnim danima, pravim nainom da svako u kui Zoljevih bude ono to bi
trebalo da bude: otac otac, majka majka, djeca djeca.
Sutra idemo u Faletie lijeui u postelju izgovorio je otac, glasom koji je dopirao do
uiju brae u drugoj sobi. Prepoznavao je Sabahudin u tome glasu
intonaciju oevog poputanja majinim moljakanjima: uini mu se da vidi, tamo, u
kuhinjskoj branoj postelji, majino sreno lice. Za nju e sutranje
nedjeljno jutro poeti prije nego to svane: podloie vatru u bijelom, novom ti-poretu,
i dok se vatra rasplamsava, zagrijavajui golemu rernu, ona
e, u otroj svjetlosti ljetnje zore, na muemi stola razvlaiti jufku po jufku, motati
zvrkove pite krompirue, slagati ih u nauljene plohe tepsija
i tako, u tiini, sve pazei da kakvim umom ne probudi oca, spremiti izletniki provijant
porodice Zolj.
Diite se, skojevci! zagrmio je otac u suhi vazduh djeije sobe i braa poskakae
najednom ili i budni, kao da su satima ekali taj glas. Sabahudin
je, jo noas, prije nego ga je ophrvao san, smislio kako e sa Doli: dok bude odlazio u
klozet, na drugi kraj barake, svratie do upe, rei joj da ga
danas nema tako i tako. A dugo je, prije sna, mislio kako bi bilo velianstveno upravo
tako je u sebi izgovorio: velianstveno! da na taj izlet povede
i Doli, da se s njom strmoglavljuje niz faletike padine, da se sa njom kupa u faletikom
bentu, da sa njom sijee strelovite vrbove grane uz potok...
Aj, pusti snovi! Sada slua oev glas uputstva predratnog skauta o pravilnom
opremanju za izlet u planinu, uje majino, sto puta ponovljeno: "Da nismo
ta zaboravili?", i uje kako joj oeva apstinencijama vedrina odgovara:

 Ako tako nastavi, zaboraviemo gdje smo krenuli!

Nedjeljnim vazduhom barake odjeknuo je sloan i glasan smijeh iz stana Zoljevih, na to
kroz Sabahudinov gimnazijski mozak promae naslov iz lektire: Redak
zver! Majka se, s licem na kom se ukoio pokuaj osmijeha, eprtljavo okretala oko sebe,
kao da neto trai:
Ama, ugasite taj prokleti radio!
U Sabahudinovom sluhu ostade prekinuti glas Luis Marijana, i dok su, u partizanskoj
formaciji kolone, prolazili hodnikom barake, on ponovo osjeti zaboravljeno
zadovoljstvo porodinog sklada. Pomisao na Doli Bel odbi od sebe uzimanjem sestrice u
naruje. Sa ela kolone, osjetivi poremeaj u ritmu koraaja, osvrnuo
se otac.
Putaj! Do rezervoara ima sama da ide! Jasno?
Na putu ka Faletiima Sabahudin je pokuavao da se sjeti kada su posljednji put, ovako,
svi skupa, ili na izlet; pamti jedan davni trebeviki dan, i fotos
na kome zatee luk ispaljujui strijelu u onoga koji fotografie, ali se ne moe sjetiti ko je
drao aparat u ruci, ni kada je to bilo. Sasvim je izvjesno,
meutim, jedno: ovo je prvi izlet na kome, u porodici Zoljevih, sva tri sina sa zaviu
gledaju u oca dok usporava hod pripaljujui cigaretu. I Sabahudin
bi se rado pridruio oevoj "cigaret-pauzi", ali to se ne usuuje uiniti ni Kerim, za koga
se zna da pui, ve tri godine, o emu se u kui i ne vodi
spor. Svoje pravo na puenje Sabahudin nije osvojio ni pred starijim bratom, a kamoli
pred ocem i majkom. Batine koje je iz Kerimovih aka tako obilato
jeo pred Kajtezovim vratima kad Kerim iznenada bane i bez rijei pone aketati kud
stigne niti su ga mogle odvratiti od puenja, niti, opet, biti
dovoljna naplata da se to pravo stekne. Sada su odmakli pred ocem i majkom i cigareta bi
se, to se toga tie, mogla rahat popuiti. Evo, Kerim potee
iz depa, kree ibicu i pali, Sabahudinu se ini s naroitom nasladom to mu je daju
zavidljivi pogledi mlae brae. To se, u Kerimovom glasu, tako jasno
osjea:
Bi l' i ti?
Ne puim uzbrdo izgovori Sabahudin glasno, a u sebi dodade: "E, jesam ti spustio.
Hoe zajebavat!"
Nee i da hoe. Ni uzbrdo ni nizbrdo.
Daj meni, ja mogu uzbrdo i nizbrdo upetlja se Midho s riskantnom solidarnou
prema srednjem bratu. Kerim ga presijee pogledom koji bijae manje pogled
a vie prethodnica udarca:

 Nemoj da ti sveem ljagu, pa e odmah nizbrdo, zna, mangupe?

Bezbeli da znam nastavi Midho da izaziva jasnu sudbinu.
Onda zavei!
Zavezao sam izgovori Midho prije nego to poskoi pola metra u zrak i jedan metar
naprijed, izbaen, u taki dupeta, iz katapulta Kerimove desne noge.
Tako se, ukratko, skona bratska diskusija o puenju, na putu prema Faletiima.
Sabahudina zaudi, i obradova, kad vidje da mu Midho, u letu, alje mig
zajednitva i doslovnog bratstva pred elementarnom nepogodom neprikosnovenog
autoriteta najstarijeg brata.
Hoemo li odmor? upita majka kad se ponovo skupie u grupu.
Hoemo uglas izgovorie braa ve sputajui cekere u travu kraj staze.
Ni govora usprotivi se otac, otrim trzanjem lica nagore kazujui brai da diu cekere:
Kakvi ste mi vi skojevci? Dvanaest kilometara ne moete bez odmora. U ko-lo-nu
pooo-jedan! Na-prijed-mar!
I otac se ponovo isturi na elo porodine kolone, prikrivajui ubrzano disanje i zamor
kritikim opaskama na majino ponaanje:
Ostavi to cvijee. Brae ga gore.
Sabahudin tek tad primijeti da su majine ruke pune arolikih cvjetova kojima nije znao
imena. Nae u toj slici neto od ega mu zadrhta srce:
Pa neka bere, tata, kad joj se svia...
Neka bere!? Kad bi je ovjek u Beograd poslo ona bi donijela cvijea! Iz voza bi
iskakala!
ta bi da bi. Al' ne bih pjana dola! opijena ljepotom porodinog izleta usudi se da
pecne majka.
Nemoj, Seno, da ja kolonu okrenem NALJEVOKRUG! prijeteim glasom i
opominjuim pogledom izgovori otac postajavi trenutak u mjestu. Pa se okrenu
Sabahudinu:
Eto, moj Dino, to ti je ensko. Da joj prst odmah hoe cijelu ruku.
I dok se, tako, porodina kolona bliila Faletiima, Sabahudin je s ponosom mislio o
tome kako on sad koraa istom onom stazom kojom su, davnih ratnih godina,

s istim ovjekom na elu kolone, sarajevski ilegalci izlazili na slobodan zrak partizanskih
uma. Osjeao je nekakvu nejasnu slinost ovog njihovog porodinog
izlaska, i bijega, iz Sarajeva, sa tim davnim herojskim izlascima i neprestano kuao da
zamisli sebe kao onoga koji kree u bitku, borbu i rat. U daljini,
ukazivale su se faletike kue, tanko minare seoske damije, i tamo, desno, veliko staro
stablo kruke ispod tetkine kue.
"hoe li sunce u ovom gradu ikad zasjati kako treba?"
U avliji, pod krukom, teferi je uveliko poeo. Sabahudin, sa zaelja kolone, ugleda
poznatu sliku: prostrte serdade, sijaset sahana, tepsija, dezvi
i tankih rakijskih staklenki nadidano sred ornamentalnog tkanja. Okolo: tanki jastuci na
kojima e sjediti odrasli, vatra, rublje povjeano na niskim
krukinim granama i hravi ekser u deblu o kojem visi nadaleko uven saz tetka Besima.
Dok kolona pristupa zbornom mjestu Sabahudin vidje kako se tetak
maa prslunog depa i vadi svoj skupocjeni zlatarski sat:
Pa jata! Tako drutveni sektor u podne na teferi!
Daje podne, nije! uzvrati mu otac sjedajui na centralno, njemu namijenjeno jastue.
Nije, al' samo to nije, ako me ne vara ova moja spravica. A do sad me, bogami, nije
prevarila.
Jo bolje ako je dvanaest, jer: mi ti, iz drutvenog sektora, ne pijemo prije dvanaest.
Ma ta mi ree! ivio, stara kenjino!
Dok se, pozdravljajui, poljubio sa tetkom Sabahudin vidje da su joj oi pune suza i prije
nego to shvati da je to od puhanja u dimljivu nerazgorenu vatru,
pomisli da su tetkine suze u vezi sa dijalogom koji dopire sa serdade. I mada mu je
iskustvo govorilo da se muki razgovori, uz pie, uvijek kreu opasnom
ivicom svae, on zakljui kako mu je sasvim glupa takva pomisao: tetka-Besima i oca
vezivalo je neto mnogo vie i jae nego to je sama injenica da je
tetak oenio njegovu najljepu a najpametniju sestru. ta je to neto Sabahudinu nije bilo
jasno, ali se sjeao, kao kroz san, da je tetak bio glavni majstor
u kui onoga dana kad je trebalo osunetiti trojicu brae Zoljevih. Sjeao se, mutno ali
pouzdano, kako je toga dana sjedio u tetkovom krilu, i kako je
tetak neto zapitkivao oko kite, sve kroz smijeh i zezanciju, dok nije sijevnula, odnekud,
munjevita britva. Pamti i sad taj nagli bol, i pamti, jo bolje,
naredne dane u postelji, sa zdravom glavom na jastuku pod kojim raste gomila papirnih
novanica. (Njegov je djetinji drug, Akan, tih dana obilato u kui
jeo batine zahtijevajui od svojih pametnih roditelja da i njega osunete!)
Na serdadi, ve je trajala diskusija iji su komadii do Sabahudinovih uiju dopirali kao
sa drugog svijeta:

 Ama, drava se, Maho, o tome brine ta ja imam tu?

Kako, bolan, ta ja imam tu? Slobodan si ovjek!
Ne drobi, ivota ti! Zna kako Marks kae: "Kad bude slobode, nee biti drave!"
Na pomen rijei "drava", "sloboda", "Marks" majka i tetka se zavjereniki zgledae i
progovorie jednoglasno i istovremeno od ega se u Sabahudinovom sluhu
izmijeae njihovi glasovi:
Ama, prekinite vie te budalatine!
Imate l' vi o emu drugom priat'?
Sabahudin je znao da su uzaludne sve intervencije, makar ih upuivala i mudra tetkina
glava. Otac i tetak se i ne osvrnue:
Nema ti, Besime, pojma. Da te Marks uje prevrnuo bi se u grobu!
Nema on vie ta da se prevre, Mahmute moj. Prevrnuo je njega onaj brko devet puta!
Nego gledaj ti od eg ivi ivio ti meni. Makar dvjesto-tristo
godinica!
Ne pretjeruj! zakljui otac diskusiju podiui okanji visoko iznad porodinih
glava. Sabahudin je znao, nakon toga pokreta, kakva je sudbina njegove
tene sadrine: tri e gutljaja skliznuti niz oevo grlo kao voda, onda e otac postaviti
neku grlenu branu i ostatak rakije valjutati po ustima, zubima
i desnima kao da je tek kua, mjerei joj valjanost i snagu. Tih dvadesetak degustatorskih
sekundi na eventualna pitanja odgovarae pokretom ruke, kao
da kae: "ekaj sad!" a razgovor se moe nastaviti tek kad svali niz grlo tu tenost i
cokne, potom, usnama.
Tetak, ne okreui glavu, napipa saz iza lea, metnu ga u krilo i, izvadivi kotanu
trzalicu uturenu meu ice nad kobilicom, prebra nekoliko puta preko
njih prinosei desno uho okrugloj rupi doboa:
Hoemo li?
ibaj! izgovori otac ponovo poteui decu okanjia. U zeleni lisnati vazduh avlije
ukroi starinski, hrapavi bariton tetka Besima:
"Teko meni jadnoj, u Sarajevu samoj!
Teko meni jadnoj, u Sarajevu samoj!"

Sabahudin ponovo vidje kako se tetka i majka zgledaju i uini mu se besmislenim pokret
majinog pogleda i lica nagore, prema nebu, kojim je plovio sumnjiv
crni oblak. Majka je, apatom u kome se krila povreda, govorila ocu:
Ovo si ga ti nagovorio!
Tetka neprimjetnim pokretom lakta pokua uutjeti majku i mirnim glasom, ne gledaju
ni u ije lice, kao da se nita vano ne dogaa, pridoda:
Ima li ti, Besime, kakvu veseliju?
Sama legnem, a sama ustanem.
Sama legnem, a sama ustanem...
nastavljao je tetak zapoetu pjesmu ne osvrui se na enske upadice. Sada se njegovom
glasu pridrui i oev ve pripit glas, u intonaciji koja se Sabahudinu
uini sasvim pogrenom.
Il' ja govorila, il' kuja lajala! kaza majka glasom u kome se gomilao pla beznaa.
Tetka je presijee pogledom koji je nareivao utnju.
Pa kako, bona, da utim, kad meni ovako vazda prisjedne!
Seno, ne kvari mi teferi! grmnu otac glasom od koga se Sabahudin tre.
Ti ga kvari svima, samo sebi ugaa. Kako te nije sramota pred sestrom, kad se ve na
djecu ne obazire?
ta ovo ona melje? Buroaske fraze o porodici, o prisnom odnosu roditelja i djece.
Porodicu treba ukinut, je l' tako, Besime?
Tako je, vala, ta ti valja.
To je iz Manifesta, nisam ja rekao!
Pa to je ne ukine? usudi se da nastavi majka. Pokupi to garderobe pa je ukini!
Sabahudinu se uini kako se tu, na serdadi, ba kao i gore,
na nebu, gomilaju oblaci nesree i svae i poelje da ga, najednom, nema. "Kako je zlo
tako blizu, zato je dobro tako daleko?", izgovori u sebi prije
nego to u Kerimov, preko zalogaja puten, indiferentan glas:
Marks je, tata, mislio na buroasku porodicu.
Zavei! Znam ja valjda ta je Marks mislio! Ono e mene da ui. Jue ga primilo u
partiju i ve bi da pametuje!

Najednom se otvori nebo i kao iz kabla sunu estoka ljetnja sarajevska kia. Sabahudinu
se uini da sanja, i da je sve glasove, i iste rijei, iste kretnje
i slike, ve jednom doivio. Vidje kako tetka kupi netaknute tepsije i tanjire, kree prema
kunoj strehi i pomisli kako ona sada nee ui u kuu nego
e se sa pola avlije vratiti da uzme saz. Zaprepasti ga kada vidje da se to tako i zbiva: "Pa
ja sam sve ovo doivio u nekom preanjem ivotu! Sada tata
nee htjeti u kuu, ostae ovdje da kisne!" Ispod strehe, posmatrao je kako se ostvaruje
njegov priin: otac stoji pod nebeskim pljuskom, rukom od sebe
odbija mamu koja ga pokuava povui ka vratima, majka tetura, odgurnuta, podie sviter
preko ve mokre kose... Otac je podigao lice nebu, niz obraze mu
lije topla ljetnja kia, on iri ruke, i kao da vidi onoga kome govori, gospoda boga samog,
dere se iz sveg glasa:
Hoe li sunce u ovom gradu ikad zasjati kako treba!?
Sabahudin shvati da je i tu reenicu ve imao u sluhu, da se i ona ve jednom dogodila, i
tijelom mu prostrujae nejasni marci istovremenog straha i radosti.
"Svakoga dana u svakom pogledu sve vie napredujem. Svakoga dana u svakom pogledu
sve vie napredujem", ponavljao je u sebi pokuavajui da shvati smisao
svega to se zbiva.
nema nieg izvan materijalnog svijeta?
Smoren propalim faletikim izletom Sabahudin je cijelim tijelom udio postelju, san,
spavanje i jutro, sutranje jutro u kome e odkrinuti tavanski kapak
upe i ponovo vidjeti tuno lice Doli Bel, lice iji su mu se obrisi i crte, nakon samo
dvadeset i etiri sata, maglili i mutili u oku sjeanja. Beskrajne
oeve reenice, za kuhinjskim konferencijskim stolom, imaju snage samo toliko da
dopiru do njegovog uha, i tu se odbijaju o bedem Sabahudinovog premora
i sabranosti samo na jednu stvar: zagubljeno lice tune tavanske ljepotice. estok mu bol
zadaje nemo da pred unutarnjim vidom stvori njeno lice, onakvo
kakvo jest a kakvo ono jest boe dragi? i umjesto oevih reenica u njegovoj glavi
zvoni nedavno proitani stih velikog Sarajlia, iz pjesme kojoj
ne pamti naslov: "No u kojoj te gubim, kao bataljoni Rostov..." "No u kojoj te gubim..."
Ne spavaj ti tamo, dok ja govorim! prepade ga oev promukli, jo pijani glas.
Ne spavam, tata. Neto sam se zamislio.
Onda se ne zamiljaj dok ja govorim!
Sabahudin shvati da jo traje oeva povrijeenost Kerimovom intervencijom u raspravi o
marksistikom poimanju porodice i uini mu se da u toj povrijeenosti
ima neega sasvim djetinjeg. Otamo, sa svoje nesrene brane postelje, majka je kolutala
oima:

 Ama niko se ne zamilja, vidi da su pospani!

Pun mi je klinac pospanih ljudi odbrusi joj otac.
ovjeanstvo spava tri hiljade godina, to ne bi i oni, je li?
Jeste.
E, nee. Neka svako spava oni nee. Di' se!
Posljednji, naredbodavni dio reenice odnosio se, naravski, na brau koja kunjaju za
stolom dok traje oev konferencijski noni solilokvij. Izgovarajui
komandu otac je ustao i u stavu mirno poeo pjevati:
Budi se istok i zaaapaaad, buudi se sjeeever i jug...
Ama, budi se komiluk paninim glasom izgovori majka gledajui kroz otvorena
vrata sobe lesonitni zid u iju je drugu stranu, izgleda stvarno, kucala
geometarska aka komije Boe Pukina. Braa poustajae i pod oevim pijanim
dirigentskim kaiprstom pridruie se pjesmi i oevom preziru viih sila kunog
reda:
Kooooraci tutnje u naapad: naprijed, uz druuga je drug!
Dok je, trudei se da to bude to tie, izgovarao rijei drage mu i poznate pjesme,
Sabahudina rastui injenica da oevo neugasivo komunistiko opredjeljenje
zna, ponekad, imati takav, patoloko-komian oblik i izgled.
Sad razlaz! komandova otac i sinovi krenue prema svojoj sobi kao iz prake
izbaeni.
Ti ostani! u istom asu otac korigova preanju naredbu o razlazu i Sabahudin
leima shvati da se posljednja komanda odnosi na njega. Ponovo sjedajui
za sto zagleda se u oevo lice i ono mu se najednom uini novo i drukije kao da je sve
ovo do maloas bila komedija. Tu rije komedija Sabahudin
u sebi izgovori na oev nain: komendija. ala i makara. Otac je sada govorio apatom,
kao da ni majka ne treba da uje nita od onoga to je naumio rei:
Ovo je inter nos.
U delikatnoj, zavjerenikoj pauzi koju otac na ovom mjestu ugradi Sabahudin upisa u
traku pamenja novu rije i znaenje koje mu, s obzirom na kolsku sklonost
prema latinskom jeziku, nije bilo daleko.
Ono tvoje i obani znaju.

 Na ta misli, tata?
Ono sranje.
Autosugestija? Hipnoza?
Sranje, deko, razumije? Kad obani iaju ovce i to ti je hipnoza. Imaju na koi
svakog ivog organizma svakog, razumije? odreene povrine koje,
kad ih dotie, razumije, izazivaju u mozgu odreena luenja hemijskih supstanci. To je
proces, razumije? One te supstance onda blokiraju, fiziki,
razumije? To ti je to tvoje sranje! Sve je to biologija. A biologija je hemija, hemija je
fizika, fizika je nauka, nauka je dijalektika! Nema nieg izvan
materijalnog svijeta! Sad moe ii. I nemoj da ne bi upamtio!
Dok je na prstima hitro promicao u sobu Sabahudin vidje kako sa majinog umornog lica
spade teki i brini teret bola. Dok se zavlaio pod svoj dio gutavog
jorgana Sabahudin pomisli da otac sve vrijeme igra i glumi neku igru i glumu iji je
smisao i cilj samo njemu jasan. On svakako, mislio je dalje, neto
eli da postigne, neemu da me naui i za neto da me pripremi. Ali mu je teka i
komplikovana ova pedagogika, kako se god okrene. Tonui u zasluen san
Sabahudin se teko mirio sa posljednjom oevom reenicom, a znao je, i u snu, da je otac
i govorio sve da bi kazao nju: "Nema nieg izvan materijalnog
svijeta!" "Nema nieg izvan materijalnog svijeta!" Nema nieg.
I ranije je Sabahudin, pred san, lovio onaj trenutak, onaj nemjerljivi djeli sekunde u
kome se dogaa selidba tijela i duha iz budnog vrstog svijeta stvarnosti
u nejasni beskrajni svijet spavanja i sna. Ni ranije mu nije uspijevalo da ga ulovi i da se,
kao sa mosta koji je ve preao, ponovo vrati na tvrdu obalu
jave. Sada je taj most, tako dug i uzak, sainjen od jedne jedine reenice i misli, koja
govori kako nieg, ba nieg nema izvan opipljivog svijeta tjelesnoga
mesa, kostiju, krvi sve je dakle hemija, rad lijezda, protok spermatozoidnih luevina.
"A ta je onda ljubav, tata? Otkuda dolazi ljubav? Kako to da
ja znam u koju ulicu treba da skrenem da bih sreo onu koju volim?" Sabahudin zaali to
nije tamo za stolom izgovorio itavu tu bujicu upitnih reenica,
jer, inilo mu se, tata moe u svemu biti u pravu ali kako objasniti ljubav? "Kad bih
znao da je i to rad lijezda odrekao bih se ljubavi, nikada nikog
ne bih zavolio."
I tako, teturajui po mostu od reenice "Nema nieg izvan materijalnog u svijetu" na
putu iz jave u san, Sabahudinov prenapregnuti duh odolijevao je upornim
napadima vlastitog premorenog tijela. Pade mu na um kako postoji i trei svijet, ni san ni
java, to je ovaj svijet i ovo stanje u kome se upravo nalazi,
pod crvenim gutavim jorganom, leima priljubljen uz lea mlaeg brata, koji spava, u
drugom svijetu, blaenom svijetu sna. "A ta bi tata rekao o treem

svijetu? Ovdje ni minute nisu iste one minute iz svjetova jave i sna kako to, tata?" Uini
mu se da je, napokon, ulovio tren selidbe, jer mu se pred
unutarnjim okom ukaza stvarno lice Doli Bel, sa mladeom u uglu okrugle brade, sa
stvarnim mladeom koji do sada nije proveo kroz mreu pamenja. Prekriven
srenim talasom spokoja Sabahudin potonu u njeno more sna.
ljubav je dikin pim!
Prekriven srenim talasom spokoja Sabahudin potonu u njeno more sna cijelim svojim
ustreptalim pubertetskim biem, svakom milju i svakim drhtavim damarom:
ostade za njim, u svijetu bive jave, gusti faletiki dan propalog izleta, muna nona
konferencija s borbenom pjesmom i oev svirepi nauk: "Nema nieg
izvan materijalnog svijeta!" Sada je pred njegovim svevideim okom sna lelujalo vlano
lice Doli Bel, njena rumena napukla gornja usna, bijela i meka nagota
ramene jabuke i tu, iznad nje, modra vratna ila to se penje sitnoj koljci uha. Dok mu
milina sanovnih slika iri usnule usne Sabahudin je, vjeito budnim
zrnom modanog svjetla, svjestan postelje u kojoj lei, sobe u kojoj spava zajedno sa
braom, niskog prozora i tankog zida to ga dijeli od dvorita u
kome, istinski, poiva ovo isto lice to leluja njegovum snom: sanja i zna da sanja!
kako polae poljubac u kut njene vlane usne. Ono se vazda budno
zrnce modanog svjetla ne opire snu koji traje i Sabahudin putuje svojim usnama po
njenom licu, svilenim pokrovom poljubaca prekrivajui svaki njegov djeli.
Ona miruje, iroko otvorenih ogromnih oiju u ijim konveksnim ogledalima Sabahudin
vidi svoje iskrivljeno lice. Zrnce mu modanog svjetla kazuje, u istome
asu, kako je to prvi put da u snu vidi samoga sebe, i kako to mora biti upameno, a
ujutru, upisano u Dnevnik pod ifrom SS. Osjea kako mu se, kao vueno
magnetom usnenih dodira, blii njeno tijelo i odasvuda pri oganj donjega trbuha.
Sanovna misao njegova govori mu kako je sve to to se zbiva jednako javi,
kao da se u stvarnoj stvarnosti, a ne u stvarnosti sna zbiva. "A otkuda ti zna kako se to u
stvarnoj stvarnosti zbiva?" javnu se budno modano zrno
kojemu, uas, odgovor stie iz danjih predjela plamena i uznesenja: "Tako se upravo na
javi zbiva! Zar moe biti bolje, zar moe biti drukije i ljepe?"
Ne budi Sabahudina vrelina gustog mlaza prosutog po trbuhu, on se, vrue kime, okree
na bok i kua u novom poloaju tijela, produiti i obnoviti san.
I ranije je on znao, onim budnim zrnom svjetla, prekinuti muan san i nonu grlenu moru,
u kojoj uzalud kua izgovoriti "mama" kao to je jednako znao
na prekinutom mjestu nastaviti san u kome mu se nudi ljepota lta, mo ljubavi... Sada
mu se, evo, ukazuje njeno tijelo, odjeveno u nevidljivi kupai kostim
boje koe, i vidi kako Doli bojaljivo zamae stopalo u bistru ledenu vodu moanikog
benta, on je doziva, maui iz vode objema rukama dok po njemu sipa
bujica slapa: "Doli, Doli!" Ona se, otamo, smije iroko a bezglasno, cakli se dvoredna
niska njenih sitnih zuba i u vidiku njegovog sna ta bjelina narasta
ispunjujui cijeli horizont. Prolaze neki beskrajni trenuci hladnoe i bjelila u kome se
protiv elje i volje snivaa poinje razaznavati drugo, neeljeno
ljudsko lice: nasapunjano oevo lice na kome se ne vidi osmijeh. U umnoenoj metalnoj
akustici Sabahudin uje njegov ironini glas:

 ene su ti kao so! Moe i bez ali je bljutavo!

U prejakom sluhu sna stostruko odjekuje dvoglasna rjeca SO, i u njoj Sabahudin uje
kako ga neko doziva: "ssssssss-ooooooo", glasom koji kao da je proao
kroz beskrajnu cijev nekog kosmikog megafona, i prestao biti ljudski: "Sssooo-oooooo!"
Sabahudin u snu odgovara ocu:
Ja to znam, tata. ene su kao so!
Ne zna ti nita. Ni-ta!
Znam, tata. Ja sam to sve doivio u preanjem ivotu. Ja sam i prije ivio.
Normalno da si ivio. Nisi, valjda, mislio da ovjek samo jednom ivi?
Pa, nisam. Znao sam sve. Glavna je ljubav. Ostalo onda samo doe.
Vazduhom kojim putuju sanovne reenice poee prelijetati golubovi i Sabahudin u snu
vidje svoju bijelu tavansku miljenicu, somborsku pertlu, kako, u letu,
krilom skida strogu ozbiljnost s oevog lica. "Otkuda otac u golubani?", upita se budno
zrno njegove svijesti.
Glavna je materijalna baza nastavljao je otac.
Ljubav je pikin dim. To mora upamtiti. Onda doe duhovna nadgradnja. Nema nieg
izvan materijalnog svijeta. To ti ja kaem. Inter nos. Nemoj da ne bi
upamtio.
Ja sve pamtim kad sanjam. Pa ujutru zapiem u Dnevnik. To e mi trebati kad budem
opet ivio.
To ti je pametno. Tako je Mia jesi proitao "Pesmu"?
Imali smo za lektiru.
Imao teku... Svesne pripreme. Za revoluciju. Mora na sve biti spreman. Svijet je ovaj
tirjan tirjaninu tragovi mu smrde neovjetvom. Shvata?
Shvatam. Moram biti spreman.
ene vole flegmane. Mora biti flegman. Ako nisi onda glumi da jesi. Mora biti
flegman.
A koga onda ona voli, ako ja glumim?

 Nije vano. Vano je da zavoli. Poslije moe biti svakakav. Vano je da te zavoli. Onda
je ona i slijepa i gluha.
Ljubav je slijepa. Tako sama i tako puna sveta. To je isto napisao Davio. Hana.
Jutro je banulo u Sabahudinov san brundanjem tekog kamiona kaldrmom iznad barake i
on u snu vidje, po stoti put, kako taj kamion, natovaren drvenom graom,
zamie za okuku pored Zinhasovia kue, odlazi ka stolariji iz ijeg je velikog dvorita
kuao krasti daske, dok je gradio svoj tavanski raj. Pogled Sabahudinovih
naglo otvorenih oiju ispuni se jarkom svjetlou poodmaklog ljetnjeg jutra i u toj
svjetlosti vidje prazna posteljna mjesta na kojima su leala tijela
njegove brae. "Pa koliko je ovo sati?", upita se automatskim pokretom zavlaei ruku
pod krevetski stroak, gdje je poivala, u svom naivnom skrovitu,
njegova uta teka s naslovom Dnevnik. Cio komarni tok minulog sna bio mu je jasan i
on utrnulom rukom poe ispisivati svoj redovni jutarnji raport pod
ifrom SS. Sve su mu slike i reenice, viene i izgovorene u noanjem snu, bile poznate
i bliske, svakoj je znao uzrok i porijeklo samo je njegovom
znanju i sjeanju izmicala istorija misli saete u kratkoj reenici koju sad zapisuje s
osjeanjem srama i negodovanja: "Ljubav je pikin dim!" Ne sjeajui
se da je ikada i od koga uo takvu reenicu i misao, Sabahudin zapisa da ona mora biti u
vezi sa teferikom tetkovom tvrdnjom: "Ljubav je izmislila fukara.
Da lake doe do pike!" Narastajue osjeanje srama i negodovanja nagna ga da masnim
plavilom hemijske olovke prekrii dva slova u problematinoj reenici.
"Treba ovdje napraviti malu rokadu", pomisli i zamijeni im mjesta, proitavi poluglasno
novodobijeni, ifriran a besmislen iskaz: "LJUBAV JE DIKIN PIM!"
Uavi u pustu kuhinju osjeti strahovitu glad i rukama prepolovi naetu trucu vrueg
hljeba. Dok je ulagao u nju debele komade guste marmelade ponovo mu
pred oi doe noas ljubljeno lice Doli Bel i, spravivi i za nju, hitrim pokretima, isti
doruak, neumiven i krmeljiv istra iz kue.
oigledna nastava ljubavi
TRIDESET i est beskrajnih sati je prolo otkako nije vidio Doli Bel, i otkako ona nije
vidjela njega. Svoje je sate bez nje Sabahudin punio matom i snom
i ona je ponovo bivala uz njega, sasvim stvarna, iva i tjelesna, s podatnou kakve u javi
Sabahudin jo nije doslutio. Sada hiti dvoritem izmeu baraka,
s dvostrukim dorukom u rukama, i pita se otkuda u njenom planom biu snaga da
podnese sve ove sate i dane svoje samoe i trpnje. "Kako joj je bilo bez
mene?" upitao se u spretnoj hitrini preskaui ljestve. Odgovor je uo prije nego to joj
ugleda brino napaeno lice:
Vie me nikad ne smije ostavljati samu!
Dobrojutro!

 Nita dobrojutro! nego: jesi li uo ta sam rekla?

uo sam. Da te ne ostavljam samu...
Nikad vie!
"Boe, pa ona je moja!" pomisli Sabahudin preplavljen monim talasom sree. "Ona je
moja!" Uini mu se da je njegov noanji san bio stvarnost, da sve
ovo tee po knjizi njegovih prethodnih ivota, i da je ona, u istoj ovoj minuloj noi,
morala sanjati isti sanstvarnost. Buljio je u njeno lice razrogaenih
oiju, utrnulog tijela i mrtvih ukoenih ruku s besmislenim komadima hljeba meu
prstima.
Nikad vie promuca sputajui hljebove na kartonsku podnu trpezu.
Zakuni se.
Kunem se.
Ne moe tako. Ponavljaj za mnom: kunem se...
Kunem se...
da vie nikada neu...
da vie nikada neu ostaviti samu Doli Bel...
Tako mi oca i majke, brae i sestre...
Tako mi oca i majke, brae i sestre.
E, tako.
Prihvatajui se golemog komada marmeladnog hljeba Doli Bel odahnu dugim i tekim
hukom kao da je toga asa sa sebe zbacila predugo noen i preteak teret.
Sabahudin osjeti potrebu da neizmjerno osjeanje sree podijeli sa svojim pernatim
prijateljima iza iane mree. U prostor golubane isprati ga jo jedna
usreujua, preko zalogaja izgovorena, njena reenica:
Sada sam mirna.
Sipajui itno zrnevlje u drvena golubija hranita Sabahudin je pjevuio neke skoro
upamene italijanske reenice o ljubavi i poljupcima, nesvjesno podeavajui
boju svoga mutirajueg glasa hrapavom baritonu runog, a velianstvenog Adrijana
elentana:

 Kon venti kvatro mila bai... odi sempre perke lamore... kon venti kvatro mila baaai...
ta kae? prenu ga Dolin djeaki sopran.
Nita. Pjevam.
A ta si reko?
Na talijanskom. Kon venti kvatro mila baci.
A ta ti to znai?
Dvadesetetiri hiljade poljubaca pokaza Sabahudin svoje znanje stranih jezika.
Uh! Ko ih samo izbroja, da mi je znati?
Ma to ti je pjesma, onako, da se pjeva... razumije?
Razumijem, razumijem. Nego kai ti meni ima li curu?
Kolebao se Sabahudin nekoliko asaka prije nego to odlui da ne lae:
Nemam momentalno. Zabavljao sam se s jednom ali smo esikali. Bez veze.
A zna li se ljubit?
Pa onako... znam... prevali Sabahudin teku la krijui lice od njenog ispitujueg
iskusnog pogleda. Ko da je to neki problem!
Nisam ni rekla da je problem. Doi ovamo.
S nedoumicam u pogledu Sabahudin krenu prema iltetu na kome je Doli Bel objema
rukama zabacivala kosu preko ramena kratko trzajui glavom u jednu i drugu
stranu. Sabahudin jo vidje kako ona raskopava gornje dugme koulje i kako se u tome
otvoru ukazuje tijesni klanac dojki, od ega ga prooe marci cijelim
tijelom i on pouri da sjedne prije nego to mu ona naredi.
Sjedi. Ovdje.
Pokazivala je rukom na mjesto uz njen desni bok i Sabahudin se primicao s prekidima,
nakon svakog njenog naredbodavnog "Jo, ovamo..." Osjetio je na licu
njen bezmirisni dah i tvrde dlanove to su mu zatezali kou.
Vano je da nos ne smeta govorila je Doli povaljujui Sabahudinova lea na pod,
majinski blagim i upornim pritiskom ruku. Sabahudin je osjeao kako

mu njene ruke zakrivljuju glavu isto onako kako njome upravlja brico, dok ga ia:
pomisli kako bi to moglo biti smijeno da nije pomahnitale lupnjave
njegovog izdajnikog srca. Njene su usne ve poivale na njegovim suhim preplaenim
usnama i Sabahudinu se uini da ona upumpava u njegovo tijelo svoj
vrui dah.
ta si stisnuo usta? prekide Doli Sabahudinov prvi filmski poljubac u ivotu, i taj
trenutak on iskoristi da duboko udahne vazduh.
Zini. Ne toliko. ta si zino ko pe. Malo... I ta si sakrio jezik neu ti ga odgrist!
Kao posluno dijete Sabahudin je izvravao njene naredbe izmiui svoj donji dio tijela
od njenog donjeg dijela isto onako kako ga je izmicao na plesnim
matineima, u domu, dok je uio plesati neizdrivi tango. Osjeao je kako mu se usta pune
vlanom luevinom jezine igre i ponovo poelje udahnuti vazduh.
Doli je o tome znala sve:
Vano je disanje. emu ti slui nos? I rukama mora raditi. ara svukuda. Razumije?
Sabahudin je utke klimao glavom nestrpljiv da ponovo pone oigledni dio ljubavne
lekcije. U ponovnom spoju vlanih usana uini mu se kako se njihova tijela
okreu u nekoj kosmikoj vrteci, u beskrajnom prostoru koji oslobaa ruku i tijelo, usnu
i jezik. Uini mu se da on oduvijek zna ovu nauku ljubavi i preseli
i svoj i njen jezik u njena usta, objema rukama steui njeno tijelo uza se. Doli se, u
trenu, ote silini njegove elje i Sabahudin pomisli da ju je previe
stegnuo.
Bogami brzo ui!
Sabahudin je tunoga lica gledao kako se Doli sreujui popadale pramenove kose,
odmie od leaja u koji ga je sama povalila. "ta sam uinio?", pitao se,
osjeajui kako mu se u srcu gomila bolna tuga.
Jesam li neto pogrijeio?
I jesi i nisi. Previe brzo ui.
A ko je tebe nauio?
Jedan student, iz moga sela.
Ja mislio in... ja mislio Braco.
Nije. Braco mi je drugi. On se i ne voli ljubit. Ne znam zato.
u nas je sramota biti njean

Dok je izgovarala: "On se i ne voli ljubit. Ne znam zato." preko lica Doli Bel ponovo
se navue pauinasta koprena tuge. Uzalud je Sabahudin kuao zamisliti
intora kako se sa nekim ljubi, slika koju je gradio pred svojim unutarnjim okom
raspadala se u besmislene komadie intorovog lica sa krezubom rupom meu
zategnutim usnama.
Bilo bi udo da on to voli... izgovori Sabahudin sporim glasom opreza i kolebljivosti.
Zato misli?
Pa zato. To je njeno.
A on nije njean?
Nije niko u Patkama njean. Kod nas je to sramota.
Uvjeren u tanost onoga to je rekao Sabahudin pokua uvrstiti pogled na njenom
ledenom licu, ali on klizu preko tog upitnog leda i pade na pod, odjednom
svezan za metalnu kopu crnih Sabahudinovih zepa. Osjeti kako ga izgovorena rije
sramota plavi silnim stidom i sramotom.
I onda se kod vas, u Patkama, niko ne ljubi?
Pa ne znam odgovori Sabahudin pridiui posrnuli pogled. Moda. Kad treba... one
stvari... razumije?
Koje stvari?
Ma ono... seks... mislim skroz... Ako e biti onda u redu. Ako nema. Razumije...
onda je bez veze. ta ima da se ljubi?
Osjeao je, pod tekim teretom sramote, kako je sve to to govori doslovno tano, ali,
istovremeno, kako se to ne odnosi, odmaloprije, na njega naprotiv:
on jedva eka da laa razgovora zae u mirnu luku utnje, ne bi li otuda isplovila,
ponovo, na puinu onesvjeujuih poljubaca i tjelesnog drhata. Kroz
glavu mu proe domska melodija sa zajebantskim rijeima: "Na ta si me nauio, dome,
na bombone, jebale te one!" Prepade se u trenutku, da se ona maloas
samo poigravala sa njim, igrajui se uiteljice nastavnog predmeta: filmsko ljubljenje u
usta. Ta mu se mogunost uini poniavajuom i on pokua vratiti
izgubljeno dostojanstvo naglim ustajanjem i kretnjom prema ljestvama, kao da e otii:
Ono maloprije... ti si se zezala? upitao je, leima okrenut njenom licu.
Kue sad? Nisam se zezala, stani!

 Moram ii izgovori tonui u otvor izlaza. Pa to si me onda uila?

Sada su se gledali u lica i Sabahudina uspokoji njen bezazleni, naivni i edni pogled i
glas:
Pa treba da zna. Mora jednom nauiti ali, stani! Zna ta si obeao?
Znam. Samo neu da me zeza odgovori Sabahudin vraajui se u tijesni prostor baze
sporo i kao nevoljko.
Doli ga posadi pokraj sebe i zadra njegove ruke u svojima:
To sam ja kao sestra. Da naui. Nisam nita runo mislila. A ti si, brate, preosjetljiv. I
previe misli. Ja sam samo htjela da te nauim. Ljubljenje
je najvanije.
Ma ljubio sam se ja i prije.
Stvarno?
Bez sve ale. Samo nisam to sa jezikom. Ko bi se sjetio.
A koja ti je ta?
Jedna Sabaheta. Svialo mi se to joj je isto ime, kao kod mene. Sabahudin i Sabaheta.
Ljubili smo se iza Akumulatora, to je kod intorove kue.
Kakav intor?
Ama Braco, tvoj Braco. Neko ga zove Braco, neko intor. Kako ko.
I ta onda?
Nita. Nije mi se svialo. Smrdilo joj iz usta... ta se smije? Nije mi se svialo gore.
Dolje mi se svialo.
I ta je bilo poslije?
Ona me ganjala, ja vezo okuke. Stalno sam sanjao kako se ljubim, bez veze s kim, ali
mi u ustima muka i sve iz grla izlaze grudvice, one grmolje, kao
kad povraa...
I tako laa Sabahudinovog razgovora sa Doli Bel uplovi u mirne vode njegovog svijeta
sna i sanjanja. A u tome je svijetu Sabahudin bio gospodar nad stvarima
i zbivanjima i pria iz toga svijeta mogla je da ispuni mjesece i godine, a ne jedan dan u
prostoru njegove baze golubane. Svaku je njegovu sanovnu priu

Doli ispraala s tugom to ona nikad nita ne sanja i s molbom da nastavi dalje, jo i jo,
jo i jo... Govorio je tako Sabahudin dugu istoriju svoga
drugoga ivota, ivota u snu, istoriju punu leta i trpnje, pamenu i zapisivanu u dnevnike
stranice kao da se pamti i zapisuje istorija ovjeanstva.
Kazivao je o tome kako je u Zvorniku, pedesetetvrte, vidio duha, pravoga, stvarnog,
ivog duha, koji se tamo, u Zvorniku, zove prikaza:
Bili smo u gostima, kod Imirovia. Ja sam zaspao u kuhinji dok sam itao neku knjigu,
i svjetlo je bilo upaljeno. Tamo su bila otvorena vrata, gdje je
spavala teta-Ivanka, sa djecom. Tamo je bio mrak. Vidio sam u njenoj sobi, iz lijevog
ugla, gdje je bila vjealica, izaao je duh. U velikom crnom ogrtau.
Moda je bio i zelen, ali je tamo bio mrak. On je gledao u mene, ja u njega. Nisam se
smio maknuti. On se okretao i prema krevetu teta-Ivanke. Pa opet
prema meni. Nisam znao ta da radim, pa sam skoio, podigao tokrlu i okrenuo je prema
njemu pa povikao: Teta-Ivanka, neko je u vaoj sobi! Dok sam ja
to govorio, on je otiao u lijevi oak, odakle je i izaao. Ona je skoila, istrala u
kuhinju, pa oprezno rukom upalila svjetlo u svojoj sobi. Nije bilo
nieg.
Pa i nije ree Doli.
I ja sam mislio, tada, da mi se priinilo. Ali sam poslije, pedesetsedme, opet kod njih
bio u gostima i jedna cura iz ciganske mahale, to je kod njih
pomagala po kui, nikako nije htjela da ostane na konaku, kad su neto puno radili pa
dola no. Nisu je nikako mogli nagovoriti, to god joj kau, ona
mrda glavom: jok i jok! Onda kae: U ovoj kui se pojavljuju duhovi. To svako u
Zvorniku zna. I ode ona kui, kae doi e ujutru, da nastave posao. Tada
sam ja shvatio da mi se nita nije priinilo, jer sam se ja tipao, da se probudim ako
sanjam a on stoji li stoji. Ja u to vjerujem.
Mene je strah ree Doli privijajui svoje tijelo uz Sabahudinovo. Hajmo se ljubit',
pusti prikaze.
Sa sarajevskog neba po dvorinim barakama padao je gusti mrak oblane avgustovske
noi, uvlaio se, neprimjetno, kroz drvene zidove upe, natapajui suhi
vazduh golubane u kojoj Sabahudin i Doli ve nisu jedno drugome vidjeli lica; tonuo je
Sabahudin u bezdan ulnoga poara radostan to tone, i to se u
tom potonuu ne javlja ona stidna potreba da odmakne i sakrije od njenog tijela nabreklu
ilu svoje mukosti. Osjeao je, kroz odjeu, cijelo njeno tijelo,
i onaj vrsti breuljak iznad tajne, nesaznate vreline meunoja.
Otvori!
Otvori!

Ne zna Sabahudin koliko je puta uo tu rije, i lupanje u dasku vrata, prije nego to su ti
zvukovi doprli do njegovog zamrlog sluha. Otkinuo se od njenog
tijela kao kandijom oinut:
intor!?
Braco! izgovori Doli glasom u kom Sabahudin nije mogao prepoznati osjeanje.
pakao u tavanskom raju
Sjeao se Sabahudin i poslije kako u glasu kojim je Doli izgovorila: "Braco!" nije mogao
prepoznati osjeanje. Pamti da je bauljao etveronoke mrakom golubane
napipavajui rukama ono mjesto na podu gdje je mogao ostaviti bateriju, i dok mu je sluh
punila priguena lupnjava po vratima i intorovo sikue: "Nemoj
da razvaljujem!" sjea se kako ga je zaledila strahom pomisao da sada, ovoga asa, u
njegov tavanski svijet reda i sklada nahrupa nesklad i haos. Ne
sjea se kako se strmoglavio niz ljestve, ali pamti vrelinu u dlanovima i estok bol na
lijevoj podlaktici koja je strugnula niz otar brid umura. (Na
tome e mjestu, poslije, nii oiljak i preko toga oiljka Sabahudin e, u jedno jesenje
vee, zabadajui ivau iglu obvijenu crnim koncem i umoenu u
tu, bolnim ubodima ispisivati ime: Doli Bel.) Jo je s one strane drvenih vrata dopirala
lupa i prigueno aputanje i Sabahudin se sjea da je bateriju
pronaao na njenom prirodnom mjestu, na horizontalnoj pranoj drvenoj gredi kraj vrata,
i pamti da se zaudio zato ju je uopte traio gore ("Bio je dan
kad sam doao, normalno...") Dok je smicao rezu, njegov je palac u djeliu sekunde
obavio svoj automatizirani pokret na bonoj baterijskoj pikni, od eg
se u procjepu vrata, u uskom svjetlosnom traku, otvorio vidik na intorovo krezubo
bakarno lice. Pamti jo da se procjep vrata rairio naglo i da se baterijsko
svjetlo otelo iz njegove ruke. Ne pamti ta je uo, ali zna da je vidio kako za intorom
preko upnog praga prelaze jo tri tamne tjelesne mase. U difuznom
svjetlu mjeseine razaznavao je vlasnike tih tijela: Kiko taka, sa dvije aluminijske i
jednom zdravom mesnatom nogom, trai uporite s ove strane praga
pipkajui gumenom cipelicom take po ugljenom podu upe, i njegovo tronono tjelace
ulazi u Sabahudinovu tamu. Ovo je Vlado Kliker, ulazi sporo, oborene
glave, s pogledom koji bjei od susreta sa Sabahudinovim oima i licem, Rasim Top. On
kae: "Vozdra. ta mai?" i preko praga prelazi uvlaei duboko dim
iz cigarete okrenute dlanu. Sabahudin nije siguran u svoje sjeanje, ali mu se ini da je
sve te beskrajne sekunde bio leima prikovan uz pranjavu dasku
zida. Da li ga je uz taj pranjavi kri prikovala intorova desna ruka ili strah, bolni strah
kojeg se tako jasno sjea nije mu jasno, ali pamti da je
niz ljestve skliznulo milo i toplo tijelo Doli Bel i da je istoga asa posrnulo, odgurnuto iz
intorovog pustog zagrljaja. Ona je govorila:
Braco, ta ti je?
Braco, pa jesi normalan?

 Pa, Braco, bolan, poeljela sam te.

Mislila sam da u krepat.
ta ti je, Braco?
A Braco, njen Braco a Sabahudinov intor odgurivao je njeno tijelo od sebe okreui ga
ka ljestvama sa ponavljajuim, nemilosrdnim, svirepim:
Gore! Gore, kad ti kaem!
Ne sjea se Sabahudin u kojem mu se trenutku otvorio smisao intorovog naglog
izbezumljenog nonog dolaska, ni da li je rije redaljka sijevnula njegovom
svijeu istoga asa kad je u svjetlosnom traku opazio veliku svjeu nateenu rasjekotinu
na lijevoj intorovoj jagodici. Pamti da su intorove beonjae
toga asa bile premreene sitnim crvenkastim ilicama, i da su mu se te krvave intorove
beonjae ponovo ukazale pred unutarnjim okom onoga asa kad su
se, odozgor, iz golubane, po tamnom vazduhu upe prosuli Dolini jauci, zvon amara i
tupi odjek mukih udaraca u bubanj Dolinih rebara.
Pamti kako se potom snop baterijskog svjetla iz intorove ruke etao mrakom upe i kako
je u tom snopu razaznavao lica svojih ulinih drugara. Iz prstiju
Rasima Topa mrakom je frcnula kometa dogorjelog ika i Sabahudin pamti da je, dok se
Rasim penjao uz ljestve, mislio samo na to kako treba nogom zgaziti
taj ik. Pamti da se zaudio silini te potrebe, i sjea se kako se nije mogao odvojiti od
zida. taka je odnekud izvadio svoju malu hohnericu i u tami
upe najednom su se poeli mijeati zvukovi Dolinih bolnih cijuka sa tunom melodijom
to je silazila sa takinih usana. Sabahudin pamti da je u sebi izgovarao
te talijanske rijei Ora, sei rimasta sola, piani e non rikordi nula sve dok mu se pred
licem nije ukazala prijateljska ruka Vlade Klikera, s ispruenom
bjelinom cigarete meu prstima. U svjetlu ibice shvatio je da mu se ruka otkovala od
zida i da sada moe puiti. Ne pamti ko se popeo drugi, ini mu se
da je Rasim, izlazei iz upe, izgovorio: "Joj, raja, to mi zuji u uima..." i da se neko,
potom, nasmijao, kratko, besmisleno. "Ja neu tako. Ja neu
tako" izgovarao je u sebi sjeajui se koliko je puta pobjegao iz jekovakog parka u
ijem su grmlju, pod komandom Faruka Kuhara, patkaanska piuladija
skidala mrak sa oiju. "Ja neu tako!" Pamti da su pokraj njega aluminijske noge
pronijele Kikino goljavo tijelo prije nego to je uo intorov poderani
glas:
ta ti eka?
Vidio je da intor stoji pred njim, osjetio je kako mu intorova ruka dotie bradu i pridie
lice: sunuo mu je svjetlosni snop u oi i istoga je asa u
lobanji osjetio neto poput silne eksplozije.

 Cmizdri, pizdo!
Ne cmizdrim. To od cigare.
Cmizdri, kretenu. Jesi je karo?
Jesam, intore, matere mi.
Pa ta cmizdri onda?
Dim, bolan. Uo mi u oko.
Uo ti je klinac u oko, pizdo. Jesi karo ili nisi uje ta te pitam?
Jesam, intore, slobode mi! izgovorio je Sabahudin prvi put u ivotu jedinu zakletvu
kojoj je intor mogao povjerovati. Odozgor je dopirao jedva ujan
pla i Sabahudin je shvatio da Doli preko lica dri ebe.
Brii.
Teturao je Sabahudin pustim nonim dvoritem izmeu baraka ne opirui se silnoj potrebi
za plaem: inilo mu se da ga ta suzna bujica puni naroitom ljepotom
gradei na temeljima njegove nesree nekog sasvim drugog ovjeka. Pamti kako je u sebi
ulovio nekakvo potpuno novo i nepoznato osjeanje o kome ne zna
nita osim da je tako zamiljao heroje. Dok je pred ulazom u baraku, odmaknut od
svjetlosti prljave arulje na dovratku, otirao suze pamti da se odnekud
zauo poznati bruj intorovog bemvejca. Zna da je, potom, ustrao uz travnatu padinu
Halilbaia ulice i stigao da vidi, na pustoj granitnoj poljani Kovaa,
intorov bemvejac kako zamie u desnu okuku Zije Dizdarevia ulice. Ne sjea se
Sabahudin da li je tu sliku vidio tada, ili usnio poslije, u estim snovima
sa Doli, ali zna da ga je slika zaudila: Doli je objema rukama, sa zadnjeg sjedita,
obgrlila intora oko pojasa, glave naslonjene na intorovu lijevu
pleku. Njenu je kosu unazad nosio vjetar.
"moja prolost to sam ja!"
Prizivajui u sjeanje zbitija iz svoga gustog i bolnog ljeta ezdesetdruge godine,
Sabahudin e potonjih dana i godina u svemu prepoznati jednu posve neobinu
stvar: kako su se na njegovu ranjenu duicu slagali sve novi i novi dani i dogaaji, tako su
se sve vie otrile mutne tavanske slike i sve jasnije punila
prazna mjesta njegovog pamenja. Same su se u sjeanje vraale rijei, pokreti i slike
koje dok su se zbivale nije stigao upisati u traku pamenja.
Danas zna: kad je, iduih dana, u Patkama pukla pria o redaljci u njegovoj golubani,
Drenko Zlok je ispljunuo ik sa donje usne i u etiri rijei rijeio
tajnu intorovog zloina:

 Tako se pravi kurava!

Uspio je Sabahudin toga trenutka s lica skinuti gr bola i kao nehajno trcnuti pljuvakom
u pravcu Drenkinog otpljunutog ika ali ni tada, ni poslije,
godinama, nije uspijevao Doli Bel zamisliti kao kurvu. U sluh su mu pristizali njeni
tavanski jecaji i toga se naknadno sjetio njeno molbeno, ponavljajue:
"Braco, Braciiikaa!" Zar moe pitao se postati kurva djevojka koja tako, u takvom
trenu, tepa onome koga voli, prekrivena dahuim tijelom neeljenog
mujaka?
Tako se pravi kurava!
Bezbroj je puta, potonjih dana, ponovio u sebi Drenkinu reenicu i svaki je put jasno
osjeao kako jenjava bol u plunim predjelima due, a sjeanje na
paklenu no u njegovom tavanskom raju biva ovjereno gutavim trbunim igom nesree.
Dozivao je, danima, pouke i znanja iz Sudbinske knjige, govorei: "Ja
ne patim. Ja ne patim. Ja ne patim." inilo mu se da miravi i kosi oev pogled za stolom
neprestance vreba as da upita i kae: "Pa uradi li ti togod
pametno? U golubani?" Bjeao je oima po arenoj muemi stola dok su se njene
ornamentne krivulje, kao u prevrnutom fildanu popijene kafe, pretvarale
u udovini svijet nepostojee faune, s porukama i znaenjima od kojih mu se stezalo
nejako srce. Govorio je: "Mi smo ono to smo sami od sebe nainili,
a ne ono to je od nas nainila sudbina." Izgovarajui u sebi premudru reenicu iz
Sudbinske knjige osjeao je kako mu nedostaje snaga potrebna da joj
vjeruje, ba kao to u sebi nije nalazio snage da logiki razlui rad sudbine od vlastitog
rada na postanku onog to treba da se zove ljudsko bie: "Zar
moja sudbina i ja nismo jedno te isto?" "Sve e mi biti jasnije" mislio je "kada sve
postane prolost."
Mnogo godina kasnije, kad bude listao suhe stranice svoga sitnopisnog Dnevnika,
Sabahudin e pomisliti kako prolost zapravo i ne postoji u vremenu: "Moja
prolost to sam ja!", zapisae u svakodnevni koni rokovnik, uvjeren da mu za pravo
daje vazdanji ig u trbuhu pri pomisli i sjeanju na gusto ljeto
ezdesetdruge. "Moja prolost to sam ja."
Naao je Sabahudin tada da samospoznaji najlakim putem vodi samo sjeanje i misao o
vlastitome sjeanju. Bilo mu je jasno: pria koja pukne u Patkama,
pukla je i na Kovaima. Pria koja pukne na Kovaima, pukla je i u Domu kulture. A da
pukne u Domu, a ne doe do upravnikovih uiju bilo je nemogue.
Nije se udio, tih dana, upravnikovom pitanju, udio se svojim odgovorima. Upravnik ga
je pozvao u kancelariju i okrenut leima, s pogledom kroz mutno
jesenje staklo, govorio:
I skona ta svinjarija?

 To nije svinjarija.
Je li skonalo, pitam?
Gotovo je.
To je dobro, Dino.
To nije dobro, drue upravnie.
Da zna da sam se brinuo.
Folirate, drue upravnie...
I Sabahudin pamti da se upravnik okrenuo, s brinim licem roditelja, pogledom obojivi
Sabahudinove obraze vrelim rumenilom stida.
Ti i ne zna ta je moglo biti.
Bolje da pucnemo koju partiju, drue upravnie...
Moe, ali na petnaest, dekec...
Nizali su se tako prvi jesenji dani nakon Sabahudinove (i Doline, nadao se Sabahudin)
paklene noi, i njegov se ivot polako selio sa sunanih strmih baarijskih
sokaka niz trgovaki mete Saraa, pored Katedrale, do tamne zgrade debelih zidova iji
su dini i opirni naziv Prva klasina gimnazija aka usta s naroitom
nasladom kratila u jednostavno i kratko: Bastilja. Sabahudin je, ne govorei nikome nita,
meu kolske drugare doao s osjeanjem nadmoi i inilo mu
se, svakoga trenutka, kako na njegovome licu sve pie i kako to sasvim lako moe
proitati svaki onaj koji zna itati znakove ljudskog lica. Ali takvih
kao da meu Sabahudinovim kolskim drugarima nije bilo. Vraao se kui, pod silne
rentgen-zrake oevog pogleda, spreman na trpnju to mu zadaje oeva utnja
u kojoj stanuje neizgovoreno pitanje.
svakog dana u svakom pogledu sve vie napredujem
Boravei polovicu dana meu tekim zidovima Bastilje Sabahudin je, u zao as,
povjerovao kako je, napokon, minulo sve. Uinilo mu se da moe sada, kada
je sve prolost, slobodno eprkati po truplu minulih jadovitih dogaaja podvrgavajui
tako svoju novu, okorjelu duu onome to je u Dnevniku nazivao svirepom
autoanalizom. Bez jasne svijesti o svrsi svojih svakodnevnih sati sekciranja ponavljao je
nainjene geste i izgovorene rijei, obilazio mjesta upisana
u reljefni atlas ljetonjeg bola. Sve strahujui da ga ko ne vidi ispuio je est "Morava",
dok mu je u uhu odzvanjala beznadeno naivna Dolina reenica:

"A gdje je Milano?" utao je celofan meu Sabahudinovim prstima, i on je nastavljao

razgovor sa Doli letei dalekim beskrajnim meuzvjezdanim prostorima
u kojima su glasovi odzvanjali hiljadostruko: "Milaano ti jeee u Itaaa-lijiiiii... Ovo je
Andromedaaaaa..."
Na pustoj grobljanskoj padini Sabahudinu se, naslonjenom na nian, uinilo da dolje, kod
ringipila vidi intora i Doli Bel, kako kaska iza njegovih irokih
lea, nasmijana. Poslije e Sabahudin rekonstruisati stvarnu sliku toga asa: na tvrdom
cirku Hitlerovog igralita majstori su pakovali ringipil, sortirajui
istorodne daske i grede u zasebne gomile, namatajui beskrajne ice instalacija na goleme
drvene mosurove. Besmisleno je na osovinskoj gredi visio nijemi
mreasti krug zvunika, glasovi to su se povremeno uli stizali su odozdo, iz
uskomeanog ljudskog mravinjaka: "Dodajiii!" "Ne tako, hajvanu..." "Gornju,
gornju, gornju kad ti kaem..."
Sabahudin se ne sjea kad je poela kia. Pamti da mu se niz lice slijevala estoka gusta
tenost od koje mu je bilo prijatno i lijepo: pridodavao je toj
tenosti i svoje one luevine i inilo mu se da u tome mijeanju nebeskih i njegovih suza
ima neega uzvienog. Majstori su i dalje, nimalo uzvieno,
pakovali ringipilsku ruevinu i toj se slici raspadanja i ponovnog sabiranja predavala
cijela njegova skorena dua. Pamti da je, u neka doba, osjetio
opominjuu mokrinu pod sobom i da je, toga asa, pomislio kako treba ustati. Tijelo se,
meutim, nije odazivalo modanoj zapovijesti i Sabahudin je ostajao
da sjedi vie ne na travi, nego na vodi pod kojom je plakala trava. Pomislio je kako on
ini isto to je, onomad, na tunom faletikom izletu, inio
otac i kako u tome mora biti neega runog.
Nikako se, dakle, nije dalo da skona Sabahudinovo herojsko ljeto ezdeset druge.
Naredni dani skupili su porodicu Zolj oko Sabahudinove postelje: u njegovom
sjeanju ostalo je izdueno oevo lice nad krevetom, smotani tanki pekir u oevim
rukama, vrelina zagrijanog crijepa pod pekirom. Sabahudin ne zna da
li je sa time u vezi njegova svagdanja preosjetljivost na zvukove, ali pamti da je, po
vlastitom uvjerenju, sasvim muki podnosio strane, halucinatne
sate bolne upale uha. Pamti kako je, u tekoj vatri vruice, odagnavao od sebe runu
misao o tome kako tek bolest u kuu Zoljevih unosi sklad. Evo, iz
Kerimove ruke iste one to ga je tukla za svaku popuenu cigaretu u Sabahudinovo
uho, iz zagrijane kaiice, slijevaju se vrue kapi zejtina i on prati
njihov spori tok kroz bolne zapuene une kanale. Viestruko se umnoavaju glasovi
pored postelje i Sabahudin ne razlikuje njihovo porijeklo. Da li ovo
izgovara otac? Ili ja ovo sanjam? Buncam li?
Je li bila lijepa?
Jeste, bila je strano lijepa...

U bolesnom sluhu iri se u beskraj prostor njegove lubanje i u tome prostoru zvoni metal
beskonanog niza brojeva od kojih je svaki zasebno ljudsko bie
i javlja se drukijim glasom i estinom: DEVETNAEEEEEST! HILJADU I JEDAN!
STOTRIDESET I DVAAAAA! I putuju beskrajnim prostorom Sabahudinove lubanje
komarne
slike i zvuci, odmotava se cio film ljetnje nesree od samoga poetka: Sabahudin u
vruici vidi na kaldrmi rasutu sitnje iz Doline zguvane tane, smrskane
komadie biveg okruglog ogledalca, vidi nateklu modricu intorove lijeve jagodice,
arkastu putanju Rasimovog nedopuenog ika, uje Dolin glas i jecaj:
"Bracikaaa! Bracika!" U taj se komar na trenutke useljava oev nestvarni glas i
Sabahudin uje sebe kako odgovara:
Jesi li ti hipnotisao ono u upi?
Tata, nemoj se alit, ja sam bolestan...
Ozbiljno pitam. Jesi li ta radio!
Kako misli, tata?
ulni rad na bazi elementarnih poriva. Seks!
Jesam. Onako. U usta!
ta u usta?
Ljubili se.
Aaa to je dobro. Kako ti se zvala?
Doli Bel.
Sjea li se kako izgleda!
Sjeam, tata.
To je dobro. Treba da se sjea. Nema nita bez sjeanja.
Nikada Sabahudin, potonjih godina, nee odgonetnuti ta je u tim danima vruice bilo
stvarno izgovoreno, a ta se zbivalo u njegovom bolesnom sluhu. Siguran
je da je naglas izgovorio reenicu: MUZIKA JE JAK IZUM do koje je doao netom
minule bolne noi, u asu ozarenja shvativi da je stvorio novu reenicu
koja se, sa istim smislom, moe proitati i unatrag: MUZIKAJEJAKIZUM! Kerim je
kazao: "Ama, zovimo doktora, pusti crijep i zejtin!" Sabahudin pamti da
je u tome asu otvorio oi i pogledom zovnuo Kerima:

 Moe se itati i unatrag!

Tata, on bunca!
Ne buncam. Moe se itati unatrag: muzika je jak izum! Daj mi olovku!
Pobijedio je tako Sabahudin svoju nenadnu, a tako nunu, septembarsku bolest i iz
postelje ustao obasut jasnim zracima radosti i zdravlja. Upisujui u Dnevnik,
potonjih dana, istoriju svoje bolesti, njen tok, ishod i kraj, sam se na asak dvoumio hoe
li, ili nee, stranicu Dnevnika zavriti pobjedonosnom reenicom:
"Svakoga dana u svakom pagledu sve vie napredujem." Niz prozorsko staklo slijevala
se, toga jutra, sitna sarajevska jesenja kia zaklanjajui zastorom
prskajuih kapi vidik na Halilbaia cestu i Sabahudin shvati da je ljeto konano,
konano, zbilja prolo, i da je iz toga ljeta iziao jedan novi, drukiji,
pametniji i jai Sabahudin Zolj ija ruka, evo, sa punim pravom ispisuje
neprikosnovenu, dalekosenu, nesumnjivu istinu: SVAKOGA DANA U SVAKOM
POGLEDU
SVE VIE NAPREDUJEM.
BILJEKA O PISCU
ABDULAH SIDRAN (1944, Sarajevo) pie poeziju, prozu i filmske scenarije.
Osnovnu kolu, gimnaziju i Filozofski fakultet pohaao je u Sarajevu. U knjievnosti se
javio sredinom sedamdesetih godina. Vaniji pjesniki naslovi: ahbaza
(1970), Kost i meso (1976), Sarajevska zbirka (1979), Bolest od due (1988), Sarajevski
tabui (1993). Za svoje pjesnike knjige nagraivan je najznaajnijim
knjievnim i drutvenim priznanjima (estoaprilska nagrada grada Sarajeva, Godinja
nagrada Udruenja knjievnika BiH, Godinja nagrada izdavakog preduzea
"Svjetlost", Zmajeva nagrada, itd.)
Njegova knjiga Sarajevski tabut, objavljena u ratu, nagraena je izuzetnim priznanjem
Nagradom slobode PEN-centra Francuske (prethodni laureati: Solenjicin,
Saharov, Havel).
Izbori iz njegove poezije, u prijevodu na njemaki, francuski i italijanski objavljeni su u
Austriji, Francuskoj i Italiji (Insel bin ich, im Herzen der
Welt, Cercueil de Sarajevo, La bara di Sarajevo). Za italijansko, dvojezino izdanje,
dobio je nagradu "Premio letterario 1996 della Fondazione Laboratorio
Mediterraneo".
Abdulah Sidran je jedan od najznaajnijih filmskih autora (scenarista) u eksjugoslovenskoj kinematografiji (Sjea li se Doli Bel, Otac na slubenom putu
reditelja Emira Kusturice, Kuduz Ademira Kenovia, itd.) Kao filmski autor, dobitnik je
brojnih nagrada i priznanja.

Prole godine objavio je dramu U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce, koja je takoe
doivjela znaajan uspjeh.
lan je Akademije nauka i umjetnosti BiH te majstorski kandidat u ahu.
ivi u Sarajevu.
Frame1 frame end