Professional Documents
Culture Documents
Aleksandar Solzenycin - Rijeka Bez Ušća PDF
Aleksandar Solzenycin - Rijeka Bez Ušća PDF
3. oujka 1955.
Draga Jelena Aleksandrovna i dragi Nikolaje Ivanoviu!
aljem vam zagonetku: pogodite ta je ovo i gdje je? Na prozorima su reetke
(istina, samo na prvom katu, protiv lopova, a i te su ukrasne nalik na zrake
koje se pruaju iz jednog kuta; nema ni brnjica!). Po sobama su leajevi s
posteljinom. Na svakom leaju uplaen, jadan ovjek. Izjutra obrok kruha,
eera,, aja (protupropisno je ve i to to imamo doruak). Ujutro je zlokobna
tiina, nitko ni s kim ne razgovara, ali zato predvee postaje buno i naveliko
i ivahno se raspravlja. Svaamo se oko toga hoemo li otvoriti ili zatvoriti
prozori, koga eka bolja a koga loija sudbina i koliko ima opeka u
samarkandskoj damiji. Preko dana nas 'vade' jednog po jednog radi razgovora
sa slubenim osobama, radi formalnosti ili sastanaka s rodbinom. ah, knjige.
Donose i pakete, a oni koji ih dobiju preprtljavaju ih amo--tamo. Netko dobiva i
dopunski obrok, ali to ovaj put nisu cinkaro-i (to mogu pouzdano tvrditi zato
to ga i ja dobivam). Nekada vre pretrese, oduzimaju osobne stvari, treba ih
skrivati, kao to se-treba i boriti, za pravo da se smije proetati. Kupanje je
najvei dogaaj, ali u isto vrijeme i nevolja: hoe li biti voda topla i hoe li
je biti dosta? Kakvo e rublje dobiti? Nema nita sm jesni je nego kad se
pojavi neki novajlija i pone postavljati najbesmisle--nija .pitanja i ne
slutei to ga zapravo eka ...
Onda, jeste li pogodili? ... Naravno, rei ete da sam pretjerao: otkud u
kaznionici posteljina? A ako je istrani zatvor, gdje su onda nona
presluavanja? Kako slutim da e ovo pismo prouiti na poti u U-Tereku, ne
uputam se u daljnje analogije.
Tako sam vam ja proivotario u Odjelu za rak ve pet sedmica. Ponekad mi se ini
da sam se vratio nekadanjem ivotu, kome vie nee biti kraja. Najmunije je
to u leati ovdje neodreeno vrijeme, sve do prekomande. (A od uprave sam
dobio dozvolu samo na tri sedmice, taj sam rok zapravo ve produio i mogli bi
me suditi kao bjegunca.) Uope mi ne govore kada e me pustiti.
217
i nita mi ne obeavaju. Po svojim profesionalnim obavezama oito moraju
iscijediti iz bolesnika sve to se dade iscijediti i otpustiti ga istom kad mu
krv posve presahne.
Da ujete kakav je rezultat: ono poboljanje, koje ste vi u prolom pismu
nazvali 'euforikim stanjem', koje me je obuzimalo u prvim danima poslije
dvosedminog lijeenja kada sam se naprosto sav sretan vraao u ivot sve je
to sad prolost, tome vie nema ni traga. Silno mi je ao to nisam onda uporno
traio da me puste. Sve to je bilo korisno u mome lijeenju sad je gotovo,
poinje samo tetno.
Opijaju me rendgenskim zrakama dva puta dnevno, svaki put po dvadeset minuta ili
tri stotine 'r' i sada vie ne.osjeam bolove u kojima sam napustio U-Terek,
ali sam upoznao muninu. Dragi moji, da vi znate kako je gadna munina od
redngena (a moda je izazivaju injekcije, to ide jedno s drugim)! Razdire mi
prsa i traje sate i sate! Prestao sam naravno puiti i to je nekako dolo samo
od sebe. Osjeam se uasno: ne mogu se etati, ne mogu sjedjeti, pronaao sam
jedan jedini ugodan poloaj (u tom poloaju vam i piem ovo pismo i zbog toga
piem olovkom i ovako neravno): nemam jastuka, leim nauznak, noge sam malo
podigao a glava mi ak visi s kreveta. Kad me pozovu na zraenje i kad uem u
kabinet gdje ionako snaan zadah rendgena, naprosto me je strah da ne ponem
povraati. Tu muninu donekle ublauju slani krastavci i usoljeni kupus, ali ni
u bolnici ni u cijelom bolnikom naselju ne moe ih naravno dobiti a napolje
bolesnike ne putaju. 'Neka vam', vele, 'donesu roaci!' Roaci! ... Nai roaci
"u krasnojarskoj tajgi tre unaokolo na etiri noge, to se bar zna! I to onda
preostaje jadnome zatvoreniku? Obujem cipele, stegnem enski ogrta vojnikim
remenom i oduljam se do onoga mjesta gdje je bolniki zid napola sruen.
Prepentram se, preeni eljezniku prugu i za pet minuta sam na trnici. Ni u
uliicama okotrnice, ni na samoj trnici nitko se ne udi niti smije mojoj
vanjtini. Vidim u tome duhovno zdravlje naeg naroda koji se navikao na sve. Po
trnici neko vrijeme hodam i mrzovoljno se cjen-kam, onako kako to umiju
zacijelo samo politiki kanjenici. (Kad vidim masnu bjelkastoutu koko,
prezirno u rei: 'I koliko ti trai tetie za to tvoje tuberkulozno pile?'
Moete misliti koliko imam rubalja, i kako da doem do njih ... Djed mi je
govorio: 'Kopjejka uva rubalj, a rubalj uva glavu.' Imao sam pametna djeda.)
Krastavci su mi jedini spas. Tek koji se u poetku lijeenja odjednom vratio,
sad ve nestaje. Isprva sam ak i debljao, od rendgena, ali sada mravim. Glava
mi je teka i jednom mi se poteno vrtjelo. Istina, pola tumora je nestalo, rub
mu je meki, jedva da ga mogu napipati. Ali dotle propada krv, hrane me
specijalnim lijekovima koji bi trebalo da poveaju broj leukocita (uz put se
mora neto i pokvariti!) i spremaju se, da bi izazvali 'provokaciju leukocita'
(tako to oni zovu, lijepa li jezika!) da mi daju i ... mlijene injekcije! E, to
je zbilja pravi barbarluk! Pa onda mi radije dajte alicu svjea mlijeka! Ni za
ivu glavu neu primiti te injekcije.
218
Prijete se jo da e mi davati transfuziju krvi. I to u odbiti. Jedino e me
spasiti to mi je grupa krvi broj 1, koju rijetko dobivaju.
Uope su moji odnosi sa efom Odjela vrlo napeti, posvadimo se pri svakom
susretu. efica je vrlo zadrta ena. Posljednji put me je pipala po grudima i
tvrdila da 'nema reakcije na svnoestro-lum', da izbjegavam injekcije i da je
varam. Prirodno je da sam se raestio (iako je zapravo zbilja i varam).
A s lijenicom terapeutom tee mi je biti tako tvrdoglav znate zato? Zato to
je ona vrlo obazriva. (Vi ste mi, Nikolaje Iva-noviu, jednom pokuali objasniti
znaenje izraza: 'njena rije kosti lomi'. Prisjetite me kad je to bilo, molim
vas.) Ne samo to nikada nee podviknuti na mene, nego se ne zna ni poteno namrtiti. im mi prepie neto protiv moje volje, odmah obori pogled. I ja onda
poputam. Osim toga o nekim pojedinostima ne mogu s njom ni raspravljati: jo je
mlada, mlaa od mene i nekako mi je neugodno otvoreno ispitivati. Inae je ak i
ljepu-kasta, privlana ena. Tvrdila mi je da je udata, dobro se sjeam, ali
odjednom sam saznao da je toga mua izmislila. To to nije udata oito smatra za
ponienje, pa je zato i slagala.
kolniki je optereena, takoer nepokolebljivo vjeruje u prihvaene metode
lijeenja i ne mogu je natjerati da u njih posumnja. Uope, nikome ne pada na
pamet da o tim metodama poraz-govori sa mnom, nitko me ne smatra za razumna
sugovornika. Moram prislukivati razgovore lijenika, nasluivati, shvaati i
ono to nije reeno, truditi se da se dokopam medicinskih knjiga i da tako sam
sebi objasnim vlastito stanje.
Svejedno nikako da zakljuim: ta da radim, ta je za mene najbolje? esto me
pipaju ispod kljune kosti, i mene zanima kolika je mogunost da ondje upravo
otkriju metastaze? Zato me napajaju tim tisuama rendgenskih jedinica? Da li
zaista zbog toga da tumor ne pone ponovno rasti? Ili samo onako, za svaki
sluaj, iz peterostrukog ili deseterostrukog opreza kao pri gradnji mostova? Ili
samo da bi udovoljili bezosjeajnim, ravnodunim zahtjevima medicinske prakse,
kojih se ne mogu odrei da ne ostanu bez posla? Ali ja bih ipak mogao otii.
Mogao bih razbiti taj krug, samo kad bi mi rekli istinu! ... Ali oni nita ne
govore.
A ja zapravo i ne traim dug ivot! to bi i mogao od njega poeljeti? ... Ili
sam cijelo vrijeme ivio pod straarskom paskom, ili su me neprestano muili
bolovi sad bih htio da bar malko poivim i bez straara, i bez bolova, i bez
jednog i bez drugog to je sve o emu se usuujem matati. Nije meni ni do
Lenjingra-da, ni do Rio de Janeira, ja hou nae zabaeno selo, na kukavni UTerek. Ubrzo e ljeto, hou da to ljeto spavam pod zvijezdama na drvenom leaju
i da se, probudivi se nou, prema mjestu Labuda i Pegaza, dosjetim koliko je
sati. Eto, samo da mi je proivjeti to jedno jedino ljeto gledajui zvijezde i
da te zvijezde ne zasjenjuju logorski reflektori a poslije se vie ne moram ni
probuditi. Jest, htio bih jo, Nikolaje Ivanoviu, da se s vama (i s ukom,
naravno, i s Tobikom), kad oslabi omara, proetam stepskom stazom sve do rijeke
u i da na mjestu gdje je voda do ko-
219
ljena sjednem na pjeano dno, pustim noge u struju i tako dugo, dugo sjedim,
natjeui se u nepominosti s apljom na drugoj obali.
Naa u ne tee ni u kakvo more, ni u jezero, ni u kakvu veliku vodu. Rijeka
koja umire u pijesku! Rijeka koja nikamo ne utjee, koja je svoju najbolju vodu
i svoju najbolju snagu razdijelila tek onako uz put i sluajno prijateljima
zar to nije slika i prilika naih zatvorenikih ivota u kojima nam nije dano
bilo to uiniti, nego nam je sueno da neslavno usahnemo; sve nae najbolje i
jest taj tok gdje jo nismo presuili, i sve uspomene na nas mogu se skupiti u
dva dlana vode koje smo davali jedan drugome u obliku susreta, razgovora,
pomoi.
Rijeka koja nestaje u pijesku! A, eto, lijenici bi mi htjeli oduzeti i tu
posljednju tekuicu. Kojim pravom (njima ni ne pada na pamet da se sjete tog
prava) oni bez mene, a u moje ime, odluuju da nastave ili ponu takvo strano
lijeenje kao to je, na primjer, hormonoterapija. To je zapravo komadi
usijanog eljeza kojim te jedanput opre pa ostane invalid cijeloga ivota. I
kako to zvui svakidanje u svakidanjoj klinikoj praksi!
Ve sam se i prije pitao, a sad se osobito esto pitam: koja je ipak najvia
cijena ivota? Koliko moemo za nj platiti, a koliko je previe? U kolama djecu
pouavaju: 'Najvrednije to ima ovjek jest njegov ivot, dan mu je svega
jednom.' Znai da se treba poto-poto hvatati za taj ivot ... Mnogima od nas
logor je pomogao da zakljue kako su izdaja ili ubistvo dobrih i nemonih ljudi
previsoka cijena, via od vrijednosti naeg ivota. Ali to se tie
dodvoravanja, laskanja i laganja tu je miljenje u logoru ve bilo podijeljeno i
mnogi su govorili da je ta cijena prihvatljiva, a moda zbilja i jest. Ali
koliko stoji ovjeka ako, da bi sauvao ivot, mora rtvovati sve ono to tom
ivotu daje boju, miris i unosi u njega uzbuenje? ta vrijedi ivjeti samo s
probavnim sustavom, dinim organima, miiima i mozgom? ta vrijedi postati ivi
stroj? Nije li ta cijena malo previsoka? Ne zvui li podrugljivo? Treba li to
platiti? Nakon sedam godina vojske i sedam godina logora dva puta po sedam
godina, dva puta taj rok iz bajki ili biblije da se odrekne ak i sposobnosti
razlikovanja mukarca od ene? Nije li ta cijena odvie paprena?
Ne bih ni trenutak oklijevao i ve bih se odavno posvadio s njima i otputovao,
kad ne bih tako ostao bez njihove potvrde boginje Potvrde! a kako je samo
ona potrebna kanjeniku! Moda e sutra upravitelju ili pajkanu pasti na pamet
da me poalje jo tri stotine kilometara dublje u pustinju a ta e me potvrda
izvui: potreban mu je stalan lijeniki nadzor 'oprostite, molim vas lijepo,
graanine upravitelju!' Kako da se stari kanjenik odrekne lijenike potvrde?
To je nezamislivo.
Znai da se treba ponovo pretvarati, izvlaiti, varati, otezati a to mi je ve
dodijalo raditi cijeli ivot! (Uostalom, od tog silnog lukavstva hvata nas umor
i poinjemo grijeiti. Sam sam osobno zamutio s onim pismom laborantice iz Omska
koje sam traio da mi ga poaljete. Predao sam ga, zgrabili su ga, prisili uz
povijest bolesti, i kad je ve bilo kasno, shvatio sam da me je efica Odjela
nadmudrila: sad ona moe mirne due da mi daje hormonotera-piju, a da nije bilo
pisma, moda bi oklijevala.)
220
Da mi se vratiti u U-Terek, pa da tumor sluajno ne urodi negdje metastazama,
ja bih ga udesio korijenom s Isik-Kula. Ima neto dobro u snanom otrovu: otrov
nije neki tobonji nevini lijek, on se ne pretvara: ja sam otrov! uvaj se! Ili
ili! I ovjek bar zna u to se uputa.
Posljednjim pismom (putovalo je vrlo brzo, svega pet dana, a sva prijanja po
osam) vi ste me vrlo uzbudili: zar je mogue da se u naem kraju pojavila
geodetska ekspedicija? Kakvo bi to bilo veselje za mene da stanem za teodolit,
da bar godinicu dana radim kao ovjek! Bi li me uzeli u posao? Svakako bih morao
prelaziti odreene granice zatvorenikog podruja, a osim toga se ti poslovi
obavljaju vrlo tajnovito, uvijek je to bilo tako a ja sam kompromitiran
ovjek.
'Most Waterloo' i 'Rim, otvoreni grad', koje hvalite, ja sigurno nikad neu
vidjeti: u U-Tereku drugi put nee igrati, a ovdje, ako hou u kino, morao bih,
kad me otpuste iz bolnice, negdje prenoiti, ali samo gdje? Uostalom, tko zna da
ja neu i otpuzati iz bolnice?
Nudite se da mi dostavite koju paru. Hvala vam. Isprva sam htio odbiti: cijeli
ivot sam izbjegavao (i izbjegao) da budem u dugovima. Ali sam se prisjetio da
u poslije smrti ipak ostaviti neko nasljedstvo: moja bundica u U-Tereku je
ipak nekakva stvar od vrijednosti! A ono crno sukno koje je dugako dva metra i
slui kao pokriva? A pernati jastuk, dar Meljniukova? A tri sanduka od kojih
sam slupao krevet? A dvije tave? Logorska porcija? lica? I mali kabao! Ostatak
ogrjeva! Sjekira! Napokon i petrolejka! Ba sam bio lakouman to nisam sastavio
oporuku.
Znai, bit u vam zahvalan ako mi poaljete stotinu i pedeset rubalja (ne
vie!). Vau narudbu da pokuam nai hipermangana, sode i cimeta ozbiljno sam
shvatio. Prisjetite se i napiite mi to vam jo treba? Moda biste ipak ono
lagano glaalo? Ne ustruavajte se, ja u uiniti sve.
Iz vaeg meteorolokog izvjetaja, Nikolaje Ivanoviu, razabi-rem da je kod vas
jo prilino hladno, ni snijeg se nije otopio. A ovdje je ve takvo proljee da
je upravo udno i neshvatljivo.
Kad smo ve kod meteorolokog izvjetaja, pozdravite Inu trem ako je vidite.
Recite joj da ja ovdje esto nju ...
A moda je bolje da je i ne pozdravljate ...
Mue me neki neodreeni osjeaji i ne znam pravo to elim? to ja uope jo
imam prava poeljeti? Ali kad se sjetim nae velike utjeiteljke, nae velike
izreke: 'Bilo je i gore', odmah ivnem. Nisam ja taj koji e oboriti glavu! Jo
se ja mogu promigoljiti!
Jelena Aleksandrovna spominje da je u dvije veeri napisala deset pisama.
Pomislio sam kako se danas rijetko susree takvo suosjeanje i stalna panja
prema ljudima. Tko se danas tako sjea svojih dalekih i rtvuje im svako vee?
Meni je tako milo pisati vama dugaka pisma upravo zato to znam da ete ih
itati naglas, da ete ih preitavati, da ete svaku reenicu prouiti i da ete
na sve odgovoriti.
,
Da ste mi sretni i veseli, dragi moji prijatelji,
va
Oleg.
221
23
ZATO LOE IVJETI?
Petog oujka je osvanuo siv dan, sipila je hladna kiica a u bolesnikoj sobi je
bilo burno i promjenljivo: Demka se spremao da prijee u kirurki odjel jer je
bio juer potpisao pristanak na operaciju, a uz to su doveli i dvojicu
novajlija.
Prvi je novajlija dobio Demkin leaj u kutu, kraj vrata. Bijae to visok
ovjek ali vrlo pogrbljen, izvijenih lea, staraki svenula lica. Oi su mu bile
tako oteene, donji kapci su se toliko spustili da mu se okomiti oval, kakav
imaju svi ljudi, pretvorio u krunicu i u tom krugu bjeloonica je sjala
nezdravom crvenom bojom, a prsten arenice bio je boje svijetlog duhana i
takoer se inio veim nego to je obino zbog nisko sputenih kapaka. Reklo bi
se da je starac tim velikim okruglim oima promatrao sve nazone nekako otro i
uporno.
Demka je ve cijelu posljednju sedmicu bio izvan sebe: noga ga je bez prestanka
trgala i tipala, nije mogao vie ni spavati, niim se nije mogao baviti i jedva
se savladavao da ne vie i ne smeta susjede. Toliko ga je stislo da mu se noga
vie nije inila neophodna za ivot nego mu je bila nalik na prokleto breme
kojega se treba to jednostavnije i bre osloboditi. I ta operacija, koja mu se
prije mjesec dana inila kao kraj ivota, sad mu se priviala kao spas. Tako se,
eto, mijenjaju naa mjerila u ivotu.
legne pod one kosmate, majmunske ruke. Kako god ispadne, spasi li ga ili ne
spasi, sigurno nee pogrijeiti u to je Demka, tko zna zato, bio siguran.
U jednom kratkom razdoblju bolesnik postane blizak kirurgu, ali mu je tada
blii nego roenom ocu.
A je li on dobar kirurg? potmulo jeknu novajlija s biveg Demkinog
kreveta, u koga su oi bile onako podbule. inilo se kao da je nekako zateen,
izgubljen. Bilo mu je hladno i ak je u sobi preko pidame navukao ogrta od
parheta, koji nije opasao; i taj se stari ogledavao kao da ga je netko u
samotnoj kui iznenada probudio lupom o vrata, usred noi, a on siao s kreveta
ne znajui ta se dogaa.
M-m-m-m! proguna Demka sve zadovoljniji, sve zanosnije kao da je ve bar
pola operacije preturio. Lavina! Majstor i pol! Hoete li i vi na operaciju?
to vi imate?
Isto to kratko odvrati novajlija kao da nije uo cijelo pitanje. Na njegovu
licu nije bilo traga Demkinog olakanja, njegove krupne okrugle oi koje su
netremice motrile oko sebe nisu se promijenile inilo se da as prodorno pilje
a as da nita ne vide.
Demka je iziao, novajliju su smjestili, sjeo je na krevet, naslonio se na zid i
opet se utke zapiljio svojim krupnim oima. Zapravo nije pomicao oi, nego bi
ih naprosto upro u pojedinog bolesnika i dugo ga motrio. Tada bi okrenuo cijelu
glavu i zagledao se u drugoga. Ili ak mimo njega. Ne bi se pomaknuo ni kad bi
to unulo ili se pokrenulo u sobi. Nije govorio, nije odgovarao, nije
zapitkivao. Proao je ve cio sat a iz njega su jedino iscijedili da je iz
Fergane. I od sestre su saznali da se zove u-lubin.
Bio je to pravi uk, tako je Rusanov je odmah poznao te okrugle oi koje
nepomino i uporno bulje u druge. Ne samo to je inae bilo tuno u bolesnikoj
sobi, nego je jo trebalo da upadne i taj uk. Turobno je piljio u Rusanova i to
tako dugo da je Rusanovu postalo neugodno. Buljio je tako u sve njih redom, ba
kao da su mu neto skrivili. Sada njihov bolesniki ivot vie nije mogao tei
onim uhodanim, neusiljenim tokom.
Pavel Nikolajevi bio je dobio juer dvanaestu injekciju. Ve se priviknuo na
injekcije, podnosio ih je bez bunila, ali su ga poele muiti glavobolje i
slabost. to je glavno, postalo je jasno da mu smrt ne prijeti sve je to bila
samo obiteljska panika. Tumor se smanjio napola a onaj ostatak na vratu smekao
se i, premda mu je smetao, glava se sada ve mnogo lake okretala. Prema tome,
muila ga je jedino ta slabost. Ali slabost se ipak moe podnijeti, ima ak
neto ugodno u tome: lei, lei, ita Aganjok i Krokodil, pije sredstva
za jaanje, bira hranu; da mu je jo porazgovoriti s ugodnim ljudima i sluati
radio ali to e kad se vrati kui. Ne bi ni pomiljao ni na to osim na tu
slabost da ga Doncova nije sve ee i vre svakog dana, ba
224
kao da ga pritie tapom, pipala pod pazuhom. Traila je neto, a kako je tu
ve leao mjesec dana, pogaao je to trai: drugu, novu oteklinu. Zvala ga je i
u kabinet gdje bi ga polegla na stol i opipavala mu prepone isto onako bolno ga
pritiui.
Da se nee moda preseliti? zabrinuto je pitao Pavel Nikolajevi. Sve ono
veselje zbog smanjenog tumora naglo bi splasnulo.
Zato vas i lijeimo da se to ne dogodi! stresla bi Don-cova glavom. Samo
jo morate primiti mnogo injekcija.
Koliko? Rusanova je hvatao uas.
Vidjet emo.
(Lijenici nikad ne govore odreeno.)
Poslije dvanaeste injekcije ve je bio vrlo slab, ve su vrtjeli glavom
gledajui analizu njegove krvi a koliko ih je jo trebalo izdrati? Ovako ili
onako, bolest je uzimala svoje. Otok je postajao manji, ali se svejedno nije
mogao radovati kako treba. Pavel Nikolajevi je turobno provodio dane i najvie
je leao. Sreom se smirio i Muktoder, prestao je galamiti i vrijeati, i sad
je postalo jasno da se ne pretvara i da je bolest stisnula i njega. Sve ee bi
spustio glavu s kreveta i dugo tako leao stisnutih oiju. A Pavel Nikolajevi
Evo-o ga ali je brzinom filmske trake proputao cijeli pil karata kroz
vine prste: nepotrebne je stavljao na stranu, ostale preda se. Igramo
kartama od devetke do asa. Boje su
227
po vrijednosti: trefovi, zatim herc, pa karo, napokon pik. Pokazao je
Ahmadanu sve boje. Jesi li shvatio?
Shvatio sam! odvrati Ahmadan neobino
sretan. Savijajui pil i
pucketajui njime, Maksim Petrovi ga je
polako mijeao i dalje objanjavao:
Dijeli se po pet karata, ostale ostaju u talonu. Sad jo da nauite koliko
vrijede pojedine kombinacije. Evo ovako idu kombinacije: ovo je par. On pokae
par. Dva para. Kenta, to je pet karata u nizu. Evo ga. A ovo, ovo je tris. Ovo
ful...
Tko je tu ali? upitae s vrata.
Ja sam!
Doite na izlaz, dola vam je ena.
A jeste li vidjeli da li je donijela koaru?... Nema veze, brao, prekinut
emo.
I hitro, bezbrino poe prema izlazu.
U sobi utihnu. Svjetiljke su gorjele kao da je vee. Ahmadan se vratio na svoj
krevet. Nela se brzo pomicala kroz sobu otirui pod mokrom krpom, i svi su
morali podii noge na krevet.
Legao je i Pavel Nikolajevi. Osjeao je kako ga onaj uk iz svog kuta napadno
promatra; bio je to stalan i prijekoran pritisak na glavu sa strane. I da bi
olakao taj pritisak, on upita:
A ta je vama, drue?
Ali mrgodni starac ak ni uljudnom kretnjom ne doeka ovo pitanje, ba kao da se
na njega i ne odnosi. Okruglim ogromnim oima boje crvena duhana promatrao ga je
negdje mimo glave. Pavel Nikolajevi ne saeka odgovor nego poe prebirati
pokoe-ne karte. I tada istom odjeknu potmulo:
Isto.
Kako isto? Prostak jedan!... Sad ga Pavel Nikolajevi ne pogleda, nego se
naprosto izvali na lea i ostade tako leati i razmiljati.
Zanio ga je ali i njegove karte a zapravo je ekao novine. Danas je bio vrlo
znaajan datum. Neobino vaan datum koji moe mnogo ta objasniti. Trebat e
zato danas mnogo toga pogoditi iz novina i naslutiti budunost. A budunost
zemlje je i tvoja budunost. Hoe li cijele novine biti u alosnom okviru? Ili
samo prva stranica? Hoe li slika biti preko cijelog stupca ili samo na jednoj
etvrtini? I kakvi e izrazi biti u naslovima i u uvodniku? Poslije smjenjivanja
u veljai sve je ovo neobino vano. U poslu bi Pavel Nikolajevi moda jo to i
mogao od koga ispipati ali ovdje mu jedino preostaju novine.
Meu krevetima se gurala i ritala Nela, ne zastajui ni na jednom mjestu. A
posao joj je brzo odmicao, ve je bila pri kraju i odmatala sag.
I tako, vraajui se sa zraenja i oprezno povlaei bolesnu nogu, proe Vadim
po sagu trzajui usnicom od bolova.
On je nosio novine.
Pavel Nikolajevi ga zovne:
Vadime! Doite ovamo, sjednite.
Vadim stane, porazmisli, skrenu prema Rusanovu, sjede pridravajui nogavicu da
ga ne grebe.
Bilo je oito da je Vadim ve otvarao novine, vidjelo se po tome kako su
sloene. Ve kad ih je uzimao u ruke, Pavel Niko228
lajevi je primijetio da crnog okvira oko stranice nema, kao ni slike na prvom
stupcu. Ali kad je brzo poeo prelistavati stranice, odmiui sve dalje i dalje,
shvatio je da nema nigdje slike, nigdje crnog okvira nije mogue da nema ak
uope nikakva lanka?
Nema? Nema nita? upita on Vadima uplaeno, ne spominjui zapravo
ega
nema.
On gotovo nije poznavao Vadima. Iako je Vadim bio lan partije, bio je jo vrlo
mlad. I nije bio na rukovodeem poloaju, nego uski specijalist u svojoj struci,
ta se sve njemu pomijealo u glavi, to je bilo nemogue pogoditi. Ali jednom je
silno obradovao Pavela Nikolajevia: govorili su u sobi o protjeranim
narodnostima i Vadim je, dignuvi glavu sa svoje geologije, pogledao Rusanova,
slegnuo ramenima i tiho mu rekao: Znai da je neto bilo. Kod nas se tek onako
nikoga ne protjeruje ...
U toj vrlo tanoj opasci Vadim se pokazao kao pametan i nepokolebiv ovjek.
ini se da se Pavel Nikolajevi zbilja nije prevario! Ovaj put nije trebalo
Vadimu objanjavati o emu je rije, on je ve i sam potraio to u novinama. I
pokazao je Rusanovu lanak u dnu stranice, koji on u uzbuenju nije ni
primijetio.
Obini lanak. Nimalo izdvojen. Bez slike. Naprosto obian lanak akademika. I
to lanak koji uope ne govori o drugoj obljetnici! Ne spominje tugu cijeloga
naroda! Ne spominje onoga koji je iv i vjeno e ivjeti! Naslov je samo:
Staljin i pitanja komunistike izgradnje.
Zar je to sve? Samo to: i pitanja? Samo ta pitanja? Izgradnje? Zato:
izgradnje? Tako se moe pisati o zatitnim umskim pojasevima! A gdje su ratne
pobjede? A gdje je filozofski genije? A gdje je korifej nauka? A gdje je ljubav
cijeloga naroda?
Kroz naoale, nabravi elo, Pavel Nikolajevi se tuno zagleda u crnpurasto
Vadimovo lice.
Kako je to mogue, je li? preko ramena oprezno pogleda Kostogutova. Oleg je
oito spavao. Oi mu bijahu zatvorene a glava mu je jednako onako visila. Jo
prije dva mjeseca, to je bilo prije dva mjeseca, je li tako, vi ete se sjetiti,
bila je to sedamdeset i peta godinjica... Tada je sve bilo kao neko: ogromna
slika! Ogroman naslov: Veliki nastavlja ... Je li tako? ... Je li tako?
Rusanova nije toliko uplaila opasnost, opasnost koja je iz svega toga izbijala
za one koji ostaju na ivotu, njega je zapekla nezahvalnost ba kao da su
pljuvali i gazili po njegovim zaslugama, po njegovu neokaljanom liku. Ako je
slava, koja je grmjela vjekovima, alosno presuila ve druge godine, ako su
Najvoljenijeg i Najmudrijeg, onoga koga su sluali tvoji najodluniji
rukovodioci i rukovodioci tvojih rukovodilaca, zbacili i zaboravili u nepuna
dvadeset i etiri mjeseca ta onda tebi preostaje? Gdje ti je oslonac? Kako
onda da ovjek ozdravi?
Vidite vrlo tiho ree Vadim formalno je nedavno zakljueno da vie ne
treba obiljeavati godinjice smrti, nego samo godinjice roenja. Ali, jasno,
sudei prema ovome lanku ...
On tuno zavrti glavom.
I on je bio nekako uvrijeen. Ponajprije radi svoga oca. Sjeao se koliko je
otac volio Staljina svakako mnogo vie nego
229
samoga sebe (za sebe otac u ivotu nije nikada nita traio). Pa ak i vie nego
Lenjina. A svakako vie nego enu i sinove. O obitelji bi ponekad govorio mirno
ili bi se alio, ali kad bi spomenuo Staljina, glas bi mu zadrhtao. Jedna
Staljinova slika visila je u njegovoj sobi, druga u blagovaonici, a trea u
djejoj sobi. Dok su rasli, djeaci su neprestano nad sobom promatrali te guste
obrve, guste brkove, nepokolebivo lice na kojemu, ini se, nikada ne bi bilo
mjesta za strah ni za lakoumnu radost, lice, iji se cijeli izraaj usredotoio
u bljesku barunasto crnih oiju. Svaki Stalji-nov govor prvo bi sam proitao, a
onda bi pojedina mjesta itao i djeci, objanjavao, pokazivao pojedine duboke
misli, odline izraze i divan ruski jezik. Neto kasnije, kad je otac ve umro a
Vadim odrastao, njemu se inilo da je jezik u tim govorima nekako upalj, da
misli nisu nimalo saete i da bi ih se moglo izrei mnogo krae, a da bi ih, u
ovako dugaku govoru, moglo biti vie. Tako mu se inilo, ali to naglas nikada
ne bi rekao. Samo mu se to inilo, ali pravi, cjeloviti osjeaj ispunjao bi ga
tek kad bi se sjetio ushita koji je upio jo u djetinjstvu.
Jo je bila svjea uspomena na dan velike smrti. Plakali su i starci, i
omladina, i djeca. Djevojke su se guile u suzama a mladii su brisali oi. Te
suze bijahu tako obilne da se inilo kao da nije umro jedan ovjek nego kao da
se zaljuljao cijeli svijet. inilo se da e se taj dan, sve ako ga ovjeanstvo
i preivi, zauvijek pamtiti kao najcrnji dan u godini.
A eto, ve o drugoj obljetnici nisu ak htjeli potroiti ni tiskarsku boju za
crni okvir. Nisu se sjetili obinih, toplih rijei: Prije dvije godine je umro
... Onaj s ijim su imenom na usnama, kao s posljednjom ovozemaljskom rijeju,
padali i ginuli vojnici u velikom ratu.
Ne samo zbog toga to su tako odgajali Vadima nego i ve to je to zahtijevao
svaki zdrav razum, njemu je bilo jasno da velikog pokojnika treba tovati. On je
bio jasna zvijezda, iz njega je izbijala sigurnost da sutranji dan nee sii s
dananjeg kolosijeka. On je uzvisio nauku, uzvisio uenjake, oslobodio ih
malograanskih misli o plai i o stanu. I samoj nauci bila je potrebna Njegova
nepokolebivost, Njegova postojanost: da nee doi ni do kakvih potresa, da nee
prisiliti uenjake da se raspre na sve strane, da napuste najkorisnije poslove
od opeg interesa kako bi se bavili sitnicama kao to su izgradnja drutva,
odgoj nerazvijenih ili uvjeravanje glupana.
Tuno je Vadim smjestio bolesnu nogu na leaj.
U taj as se vratio ali vrlo zadovoljan, s punom torbom namirnica. Stavljajui
ih na noni ormari s druge strane kreveta Rusanova, on se smjerno smjekao:
Posljednjih dana treba jesti! Jer kad budem imao samo crijeva, tko zna kako
e to ii!
Rusanov se nije mogao nagledati aloga; kakav je to optimist, ovjek i pol!
Marinirane rajice... redao je ali. Izvadio je jednu iz boce, pojeo i
zakiljio. Ah, kako su dobre... i teletina je tu. Sona je, nije prepeena.
Dotaknuo ju je prstom i liznuo. Zlatne enske ruke.
230
I tada utke, skrivajui je tijelom od ostalog dijela sobe, ali tako da je
Rusanov vidio, stavi na noni ormari bocu od pola litre. I namigne Rusanovu:
Znai vi ste iz ovog kraja ree Pavel Nikolajevi.
Ni-isam. Dolazim povremeno. Na slubena putovanja.
A ena vam je ovdje?
Ali Cali vie nije sluao, nego je odnio praznu torbu.
Kad se vratio, otvorio je ormari, zakiljio, naciljao, izvukao jo jednu
rajicu, progutao je i opet zatvorio ormari. Zavrtio je glavom od zadovoljstva.
Gdje smo ono stali? Nastavljamo.
Ahmadan je dotle pronaao etvrtog partnera, mladog Kaza-ha sa stubita, i dok
mu je vatreno tumaio na ruskom, pomaui se rukama, kako su nai Rusi tukli
Turke (on je sino svratio u drugi odjel i ondje gledao film Pad Plevne),
obojica su prili ovamo, stavili opet plou izmeu kreveta, i ali je, jo
veseliji, brzim spretnim rukama prevrtao karte i pokazivao im vrijednosti:
Dakle, ovo je ful, je li tako? To je kad ima tris od jednih, i par od
drugih. Jesi li shvatio, emee?
Ja nisam emek otpovrnu Ahmadan ne uvrijedivi se. emek sam bio prije
vojske.
U redu-u. Ovo je opet boja, kad ima svih pet iste boje... Zatim poker:
etiri iste karte, a peta bilo koja. Poker moe biti mali, to ti je niz u jednoj
boji, od devetke do kralja... Evo ga, ovako ... Ili ovako ... A jo vredniji je
veliki poker...
Nije im ba isprva bilo jasno, ali je Maksim Petrovi tvrdio da e u igri ve
postati jasno. to je najvanije, govorio je tako duevnim, vedrim glasom da se
Pavelu Nikolajeviu ugrijalo srce. Nije se nadao da e sresti tako simpatina,
tako srdana ovjeka -u obinoj pukoj bolnici! Sjeli su zajedno, kao prisni
drugarski kolektiv, i tako e prolaziti sati za satima, svaki dan bi tako mogli
sjediti i zato da se onda misli o bolesti? I o drugim nezgodama? Zato? Ima
pravo Maksim Petrovi!
Tek to je Rusanov htio napomenuti da nee igrati za novce dok ne naue igru
kako treba, kad se odjednom s vrata razlegnu:
Tko je tu Cali?
Ja sam.
U oku trunka
Pa te grebe,
A drugdje balvan,
I tko te...
kikotao je ali i kuckao Rusanova po koljenu, a Rusanov takoer nije mogao
izdrati nego se tresao od smijeha:
- E zbilja ti zna tih pjesmica! Ti si pravi pjesnik, Maksime!
A to si ti? Kojim se ti poslom bavi? zapitat e novi prijatelj.
Ma koliko da su ve prisno razgovarali, ipak se Pavel Nikolajevi i nehotice
dostojanstveno ukruti: na to ga je obavezivao njegov poloaj.
Pa tako, radim u kadrovskoj slubi...
* Bio je odvie skroman. Bio je, naravno, na viem poloaju.
A gdje?
Pavel Nikolajevi spomenu ime poduzea.
235
uj-der! obveseli se Maksim. Trebalo bi namjestiti jednog sjajnog
ovjeka!
Pristupninu e dobiti kako spada, ne boj se!
ta ti pada na pamet! Kako si mogao i pomisliti! uvrijedi se Pavel
Nikolajevi.
ta sam pomislio? zaprepasti se Cali i u njegovim oima opet zadrhta onaj
isti izraz traenje ivotnog smisla, iako je sad bio malo mutniji od alkohola.
Pa kad kadrovici ne bi uzimali pristupninu od ega bi ivjeli? Kako bi djecu
podigli? Koliko ima djece?
Jesu li novine slobodne? zau se iznad njih potmuo i neugodan glas.
To se uk douljao iz kuta, onako zlih i podbulih oiju, rastvorena ogrtaa.
ini se, eto, da je Pavel Nikolajevi sjedio na novinama i zguvao ih.
Izvoli, izvoli! prihvati Cali izvlaei novine ispod Rusa-nova. Daj mu
ih, Paa! Uzmi, tata, ba mi je stalo do njih...
ulubin mrko uze novine i htjede poi ali ga zadra Kosto-gutov. Kako je ulubin
netremice i utke promatrao sve njih, tako se sad i Kostogutov zagledao u njega
kad mu se pribliio i kad ga je mogao dobro vidjeti.
Tko je mogao biti taj ovjek? Tako nesvakidanja lica? Bio je nalik na umorna
glumca poslije predstave, koji je upravo skinuo minku. Neusiljeno, kao na
sluajnim robijakim susretima gdje ve prvog trenutka moe svakoga upitati to
god hoe, Kostogutov iznenada upita iz svog leeeg, poluviseeg poloaja:
A gdje vi radite, tatice, je li?
ulubin okrenu prema Kostogutovu ne samo oi nego cijelu glavu. Zabuljio se u
njega ne trepui. Gledajui ga i dalje, nekako neobino zavrti vratom kao da ga
stie ovratnik, iako mu nikakav ovratnik nije smetao jer je bluza bila vrlo
iroka. Ali ipak ne uskrati odgovor:
Kao knjiniar.
A gdje? Kostogutov spremno postavi i drugo pitanje.
U agronomskom tehnikumu.
Tko zna zato, vjerojatno zbog njegova upornog pogleda, zbog te ukovske utnje
u kutu, Rusanov poeli da ga nekako ponizi i opomene. A moda se u njemu
javljala i votka, tako da on vrlo glasno, glasnije nego to je trebalo i
lakoumnije nego to je trebalo, podvikne:
Vanpartijac, naravno?
uk ga pogleda svojim duhanskim oima. Trepnu kao da ne vjeruje u takvo pitanje.
Trepnu jo jednom. I tada zinu:
Naprotiv.
I uputi se kroz sobu.
Hodao je nekako neprirodno. Negdje ga je neto pritiskalo ili bolo. Prije bi se
moglo rei da je teturao iroko raskrilivi skute ogrtaa, nespretno se nagnuo
pomalo nalik na veliku pticu pticu kojoj su nejednako podrezali krila tako da
ne bi mogla uzlet jeti.
236
24
UZ TRANSFUZIJU
Ona odignu ramena. Spusti ih. To ne samo to je prelazilo njenu snagu nego uope
nije mogla shvatiti.
Zato ste izdali?
to?
Na dogovor. Obeali ste da ete mi vi osobno davati transfuzije, da me
neete prepustiti nekom staistu.
Ona nije staist, naprotiv, ba je ona specijalist. Kad ona stigne, imi
nemamo prava da dajemo transfuziju. Ali sad je otputovala.
Kako: otputovala?
Pozvali su je!
0, to je ono kolo koje se okree! U samom tom kolu skrivao se i spas od kola.
Znai da ete to vi uraditi.
Hou. A gdje vam je ta stara krv? On pokae glavom.
Nije stara. Ali nije ni za vas. Vi ete dobiti dvije stotine i pedeset.
Vidite. Vera Korniljevna donese ampulu s drugog stolia i pokae mu.
itajte, uvjerite se sami.
Tako je, Vera Korniljevna, moj je ivot proklet: nikome ne moe vjerovati,
sve treba provjeriti. Mislite li da meni ne bi bilo drago kad ne bih morao
provjeravati.
Rekao je to tako umorno kao da izdie. Ali oi su mu bile naviknute da
provjerava, i on se toga nije mogao odrei. Proitale su: I grupa, I. L.
Jaroslavceva, 5. oujka.
Oh! 5. oujka, to mi odgovara! ivnu Oleg. To e mi koristiti.
Napokon ste shvatili da e vam to koristiti. A koliko ste se svaali!
Zapravo ona nije shvatila. Ali svejedno.
I on zasue bluzu iznad lakta i slobodno opusti desnicu niz tijelo.
Zaista, najvei uitak za njegovu vjenu sumnjiavost bilo je vjerovati i
prepustiti se povjerenju. Sada je znao da ta prijazna ena, tako lagana kao da
je jedva kondenzirana iz zraka, tiho se kreui i odmjeravajui svaki pokret
nee ni u emu pogrijeiti.
Leao je kao da se odmara.
Velika blijeda, ipkasta suneva pjega na stropu opisivala je nejednaki krug. I
ta pjega, za koju nije znao to je odraava, bila mu je sad takoer vrlo draga,
jer je krasila ovu istu i mirnu sobu.
A Vera Korniljevna mu je kriom izvukla iz vene neto krvi, zavrtjela centrifugu
i na tanjuriu podijelila krv na etiri dijela.
16 Odjel za rak
241
li I
Zato etiri? pitao je on samo zato to je cijela ivota naviknuo da pita.
Sad je ak bio i lijen da uope zapitkuje.
U jednom dijelu ispituje se podudarnost grupa a u ostala tri provjerava se
broj grupe. Za svaki sluaj.
Pa kad su grupe ve iste, to se onda jo treba podudarati?
Treba provjeriti da krv davaoca ne zgruava bolesnikov serum. To je rijetko,
ali se dogaa.
Tako. A zato vrtite?
Odvajamo eritrocite. Vi ba morate sve znati.
Nije morao sve znati. Oleg je promatrao pjegu na stropu koja je postajala sve
mutnija. Sve na svijetu ionako ne moe saznati. Ionako e umrijeti kao budala.
Sestra s bijelom krunom stavila je u drae stalka ampulu od 5. oujka,
okrenuvi je naopako. Zatim mu je gurnula jastui pod lakat. Crvenim gumenim
zavojem stegnula mu je ruku iznad lakta i polako ga stezala pratei japanskim
oima i provjeravajui koliko treba zategnuti.
udno je da je u toj djevojci primijetio neto zagonetno. Nema zagonetke.
Djevojka kao i sve druge.
Prie doktorica Ganhart sa trcaljkom. Bila je to obina trcaljka puna prozirne
tekuine, ali je igla bila neobina: zapravo cjevica a ne igla, cjevica sa
da raditi, cijelo je vee pred njom ali joj se nita ne da raditi. I usprkos
glasu razuma veernje sate treba naprosto utuci, a ujutro se tim istim autobusom
opet uriti na posao.
Danas je koraala polako i imala je elju da puno, puno toga uini! Palo joj je
na pamet mnogo poslova ili kod kue, ili u trgovini, a moda e trebati neto
saiti, svratiti u knjinicu sve su to bile ugodne obaveze koje njoj nisu bile
zabranjene ili nedostupne, a ona ih je do sada, tko zna zato, izbjegavala. Sad
je poeljela da sve to obavi, i to odmah! Meutim, nije se
247
nimalo urila da bi se to prije latila posla, bilo kojega od njih, nego je
koraala polako, uivajui pri svakom koraaju cipelicom po suhome asfaltu.
Prolazila je mimo trgovina koje jo nisu bile zatvorene, ali nije svratila ni u
jednu da kupi neto za jelo ili kakvu potreptinu. Prolazila je mimo plakata,
ali ni na jedan se nije osvrnula jako bi ba njih sad najradije itala.
Naprosto je ila i ila, i u toj etnji bio je cijeli uitak.
Ponekad se smjekala.
eljela je gdjegod vidjeti rascvjetanu marelicu, ali nje nije bilo, jo je
prerano.
Juer je bio blagdan, ali se ona osjeala utuena i prezrena. A danas je radni
dan i ona je sretna i dobro raspoloena.
Blagdan je kad osjeti kako ima pravo. Tvoji pritajeni, tvoji trajni razlozi,
kojima su se rugali i koje nisu priznavali, tvoja nit koje se ti jo jedino
dri odjednom sve to postaje elino ue i njegovu vrstinu priznaje i
spremno se prihvati za nj jedan tako nepovjerljivi i neuhvatljivi ovjek koji je
mnogo proivio u ivotu.
I kao u vagoniu iare iznad neshvatljivo dubokog bezdana ljudskog
nerazumijevanja, oni se spokojno voze, vjerujui jedno drugome.
To ju je naprosto oduevilo! Nije dovoljno to zna da si ti normalna, da nisi
luda, nego i da od drugog uje da si normalna i da nisi luda i to od koga!
Naprosto mu se eljela zahvaliti na onome to je rekao, to je tako mislio, to
je uspio* ostati takav, preavi tolike ivotne nedae.
Zasluio je da mu bude zahvalna a trebalo bi da se zapravo i opravda pred njim
da se opravda zbog hormonoterapije. On je odbacivao Friedlanda, ali isto tako i
hormonoterapiju. U tome je bilo logike proturjenosti, ali logiku ne treba
zahtijevati od bolesnika nego od lijenika.
Bilo u tome iproturjenosti ili ne bilo, najvanije ga je uvjeriti da pristane
na takvo lijeenje! Ne bi se smjelo prepustiti toga ovjeka raku! Sve se jae
zanosila eljom da ga razuvjeri, da mu izbije tvrdoglavost, da izlijei upravo
njega! Ali da bi takva zajedljivog tvrdoglavca mogla toliko puta uvjeravati u
jedno te isto, morala je u to i sama vjerovati. Meutim, kad joj je prigovorio
odjednom joj je postalo jasno da su hormonoterapiju poeli primjenjivati u
klinici poslije svesavezne upute, koja se odnosila na iroki dijapazon tumora i
koja je bila preporuena sasvim openito. Nije se mogla sjetiti ni jednog
jedinog naunog lanka koji bi posebno tumaio udio hormonoterapije u borbi sa
seminomom, a takvih lanaka je sigurno bilo, pa ak i inozemnih. Ako mu eli
dokazati, morat e ih sve proitati. Ona ih je uope dosada malo stigla
proitati...
Ali sada, sada e stii na sve! Sada e ih sigurno proitati.
Kostogutov joj je jednom dobacio da on ne shvaa zato bi njegov vra, koji
lijei korijenom, bio manje vrijedan od lijenika jer i u medicini zapravo nema
matematiki tanih prorauna. Vera se tom prilikom gotovo uvrijedila. Ali je
poslije porazmislila: djelomino on ima pravo. Zar oni makar i priblino znaju,
kad unitavaju elije rendgenskim zrakama, koliki procent uni248
tenja otpada na zdrave elije, a koliki na bolesne? I koliko je to pouzdanije
nego kad vra odvagne osueni korijen na dlanu, bez ikakve vage? Ili: svi su
poeli lijeiti penicilinom, jer penicilin pomae! Meutim, tko je u medicini
istinski objasnio kakvo je zapravo djelovanje penicilina? Zar i to nije mutno?
Koliko bi trebalo itati, razmiljati, pratiti novine i asopise!
Krpa za prainu ostala joj je u ruci i ona ju je rastreseno drala za vrh kao
neku zastavicu.
U sobi je ve bilo prilino mrano i zelena skala radio-apa-lata jasno je
svijetljela.
Bila je to suita iz Trnoruice. Svirali su adato, zatim Dolazak vila.
Vega je sluala, ali ne zbog sebe. Pokuavala je zamisliti kako je taj adato
sluao s bolkona opere onaj ovjek koji je bio mokar od kie, koga su raspinjali
bolovi, koji je bio osuen na smrt a da nikad nije upoznao sreu.
Jo je jednom stavila istu plou.
Pa jo jednom.
I poela je razgovarati ali ne naglas. U mislima je razgovarala s njim, kao da
sjedi kraj nje, za okruglim stolom, uz isto ovo zelenkasto svjetlo. Govorila mu
je ono to mu je eljela rei ali je i njega sluala: napinjala je ui nastojei
da uje njegov odgovor. Bilo je vrlo teko predvidjeti to e on rei, to
izvrnuti, ali se pomalo, ini se, navikavala.
Dovravala je dananji razgovor spominjui ono to oni, u odnosima kakvi su bili
meu njima, nisu nikako mogli jedno drugome rei, a sada je to bilo mogue.
Razvijala je svoju teoriju o mukarcima i enama. Hemingvejevski super-mukarci
su bia koja nisu dorasla do stupnja ovjeka; Hemingway klizi po povrini. (Oleg
e svakako odbrusiti da on nikakvog Hemingwaya nije itao i jo e se s time
hvaliti: u vojsci ga nije bilo, niti ga
250
je na robiji bilo.) Ne trai to ena od mukarca: treba joj uviavna njenost i
osjeaj sigurnosti u njega utoite i zatita.
(I ba uz Olega, bespravnog ovjeka lienog svakog graanskog znaaja, Vega se
osjeala zatienom.)
Sa enama su napravili jo veu zbrku. Najenstvenijom pro-glasie Carmen.
Najenstvenijom su proglasili enu koja otvoreno trai uitke. Ali ta je ena
lana ena ona je zapravo pre-rueni mukarac.
Trebalo je jo mnogo to objasniti. Meutim, on oito nije spreman na te misli i
ini se da ga je zaskoila. Razmiljao je.
Stavila je istu onu plou.
Posve se ve bilo smrklo i zaboravila je da treba dalje brisati prainu. Sve
jae i sve nametljivije zelenjela se u sobi osvijetljena skala.
Nipoto joj se nije dalo paliti svjetlo, a svakako je eljela pogledati.
Sreom ona je taj okvir vinom rukom pronala na zidu i u polumraku, njeno ga
skinula i prinijela skali. Sve kad skala ak ne bi isijavala svoje zvjezdano
zelenilo i kad bi se odmah ugasila, Vera bi i dalje vidjela sve ono to je bilo
na slici: ono djeako, nevino lie, nemonu svjetlost oiju koje jo nita
nisu vidjele, prvu kravatu u ivotu zavezanu na bijeloj koulji, prvo odijelo u
ivotu na kojem je, bez straha da e se zaparati rever, bila utaknuta ozbiljna
znaka: bijeli krug a u njemu crni profil. Slika je velika est na devet i
znaka je sasvim sitna a ipak se po danu sasvim jasno vidi, a po sjeanju je
vidjela i sad da je taj profil Lenjin.
Ne treba meni drugih odlikovanja, smijeio se djeak.
Taj djeak je nju i prozvao Vegom.
Agava cvate samo jednom u ivotu i ubrzo zatim umire.
Tako je voljela i Vera Ganhart. Jo kao djevojica, jo u klupi.
A on je poginuo na fronti.
Kasnije je taj rat mogao biti, ako ba hoete, pravedan, herojski, domovinski,
sveti ali za Veru Ganhartovu bio je posljednji rat. Rat u kojemu je, zajedno
sa svojim zarunikom, poginula i ona.
Toliko je eljela da i nju ubiju! Odmah je napustila fakultet i htjela na
frontu. Ali, kao Njemicu, nisu je primili.
Dva-tri prva mjeseca u prvoj godini rata jo su bili zajedno. I bilo je sigurno
da e on vrlo brzo u vojsku. Danas, jedno pokoljenje kasnije, nikome ne bi bilo
mogue objasniti zato se oni nisu vjenali? Kako su, ne vjenavi se, mogli
upropastiti te posljednje, jedine mjesece? Zar je jo meu njima bila neka
zapreka u trenucima kad se sve krilo i pucalo?
godina, bili su mlai za cijeli jedan narataj; bili su jo djeca: preko njih
nije preao rat.
I tako su, nikada ne okupljene u diviziju, ivjeli milijuni ena koje su bez
ikakva razloga dole na svijet. Naprosto omaka povijesti.
Meutim, meu njima nisu stradavale one koje su bile sposobne prihvatiti ivot
auf
die
leichte
Schulter.
Protjecale su dugake godine, svakidanjeg, mirnodopskog ivota, a Vega je
ivjela i hodala kao da neprestano nosi plinsku masku, kao da joj neprestano
lice stee neugodna guma. U njoj je naprosto runjela, kopnjela i napokon je
skinula masku.
Poela je ljudski ivjeti; dopustila je sebi ljepe oblije, paljivo se
odijevala, nije izbjegavala susrete s ljudima.
U vjernosti se skriva veliki uitak. Moda i najvei. I jo je bolje ako za
tvoju vjernost nitko ne zna. Ako je i ne cijeni.
Glavno je da te vjernost na neto pokree! A ako ne pokree? Ako nikome nije
potrebna? Ma koliko da su velike oi na plinskoj maski, kroz njih se vidi loe i
malo. Kad je skinula stakla plinske maske, Vega je bolje vidjela.
Ali nije vidjela dovoljno jasno. Kako je bila bez iskustva, bolno se ozlijedila.
Bila je neoprezna i spotakla se. Ona kratka, nedostojna veza ne samo to nije
olakala i osvijetlila njen ivot nego ga je ukaljala, ponizila, oskvrnila njen
lik, njegovo jedinstvo.
I to je bilo nemogue zaboraviti. Nemogue oprati. Ne, njoj nije bilo sueno
da ivot prihvaa olako. to ovjek ispadne osjetljiviji to je potrebnije vie
desetaka, pa ak i stotina podudarnosti da bi se mogao sprijateljiti s nekim
koji je nalik na njega. Svaka podudarnost tek malko poveava takvo
prijateljstvo. Ali jedna jedina razlika moe sve sruiti. A ta razlika uvijek se
vrlo brzo uoi, vrlo rano izie na vidjelo. Nije bilo nikoga od koga bi mogla
saznati: ta da se radi i kako da se ivi? Koliko ljudi, toliko putova.
esto su je savjetovali da posvoji dijete. Dugo i potanko razgovarala je o tome
s mnogim enama, ve su je bile nagovorile, ve se zagrijala, ve je navraala u
djeja prihvatilita.
Ali je ipak odustala. Nije mogla samo tako zavoljeti dijete jednostavno se
odluivi, jednostavno iz oaja. Vrebala je jo jedna opasnost: kasnije ga moda
vie nee voljeti. Ili je, to je jo opasnije, moglo odrasti kao potpuni
stranac.
Kad bi samo imala svoju, pravu ker! (Ker zato to nju moe odgojiti po svom
uzoru, za razliku od djeaka.)
Ali nije mogla jo jednom proi taj kliski put s nekim stranim ovjekom.
253
Sjedila je tako u naslonjau sve do ponoi ne obavivi nita od onoga to je
veeras trebalo obaviti, pa ak ni svjetla nije zapalila. inilo joj se da je
svjetlo radio-skale posve dovoljno i mirno je razmiljala promatrajui to
lagano zelenilo i crne pruge.
Sluala je mnoge ploe i najdirljivije meu njima nisu je se teko kosnule.
Sluala je i mareve. I ti marevi bili su nalik na pobjede to kroz mrak u
mimohodu prolaze pred njom. A ona je, skupivi poda se, nekako ukoso, svoje
sitne noice, poput pobjednice sjedila u starom naslonjau s visokim, sveanim
naslonom.
Prola je etrnaest pustinja i, eto, stigla je na cilj. Prola je etrnaest
bezumnih godina i sad je bilo jasno da je imala pravo!
Upravo danas je njena dugogodinja vjernost dobila novi i konani smisao.
Gotovo potpuna vjernost. Moglo bi se rei da je to bila potpuna vjernost. Gotovo
potpuna.
Ali upravo danas sjeala se poginulog ovjeka kao djeaka, ne kao svog dananjeg
vrnjaka, ne kao mukarca punog one nepokretne muke teine koja i jeste
utoite za ene. On nije vidio cijeli rat, ni svretak rata, ni mnoge kasnije
teke godine, nego je ostao momi nemonih i nevinih oiju.
Legla je i nije odmah zaspala, ali se nije uzrujavala to danas nee mnogo
spavati. A kad je zaspala, esto se budila, mnogo sanjala, previe za jednu
paunovo perje, Nizamutdina su neobino paljivo sluali oni koje jo nije kanio
otpustiti, kao i oni koje je upravo primio u posao.
Lav Leonidovi je dobro imao na oku kovravog Halmuhame dova. On je bio nalik na
osobu iz ilustracija u Putovanjima kapetana Cooka i inilo se kao da je tek
iziao iz dungle: prava prauma rasla mu je na glavi, crne mrlje bile rasute po
bronanu licu, a divljaki, radostan osmijeh otkrivao je velike bijele zube i
jedino mu je nedostajao kolut u nosu koji bi mu veoma pristajao. Meutim, nije
bilo vano kakvo mu je oblije, pa ak ni to to ima pravu pravcatu fakultetsku
diplomu, nego to to nije mogao obaviti ni jednu jedinu operaciju a da pacijenta
ne poalje na drugi svijet. Lav Leonidovi mu je svega dva puta dopustio da
operira i oba puta se pokajao. A otpustiti ga nije mogao, jer bi to bio napad na
nacionalne kadrove. I tako je Halmuhamedov ve etvrtu godinu vodio brigu o
jednostavnijim povijestima bolesti, vano se drao na vizitama, pri previ-janju,
deurao (spavao) nou i ak u posljednje vrijeme primao plau i pol, premda je
esto odlazio s posla prije zavretka radnog vremena.
Bile su tu jo dvije ene koje su specijalizirale kirurgiju. Jedna se zvala
Pantehina, neobino puna ena etrdesetih godina, uvijek silno zabrinuta,
zabrinuta zbog toga to ima estero djece, od dva mua, a nema novaca, ni bilo
koga tko bi pripazio na djecu. Ta zabrinutost nije joj nikad nestajala s lica,
ak ni za radnog vremena, koje je radi plae morala provoditi u zgradi
dispanzera. Druga, Anelina, bila je mlada, tek prije dvije godine zavrila je
fakultet; ta sitna ria Ijepukasta ena zamrzila je Lava Leonidovia zbog toga
to nije obraao panju na nju i sad je u kirurkom odjelu najvie intrigirala
protiv njega. Ni jedna ni druga nisu mogle obavljati nita drugo osim
ambulantnih pregleda, nitko im ne bi smo povjeriti skalpel ali i tu su
postojali vani razlozi zbog kojih ih primarijus nikada ne bi mogao otpustiti.
Na broju je u odjelu bilo pet kirurga i raunalo se da svih petero operiraju, a
zapravo je radilo samo dvoje.
Na okupu su bile jo i bolniarke od kojih su neke bile iste kao i spomenute
lijenice, ali je i njih primio i branio Nizamutdin Bahramovi.
Ponekad bi se sve to tako smuilo Lavu Leonidoviu da je mislio kako vie nee
ni jedan dan izdrati na poslu, nego e se
259
otrgnuti i otii! Ali kamo da ode? U svakom drugom mjestu bit e opet jedan
primarijus, moda i gori od ovoga, i opet e biti razmetljivih neznalica a
radnici e raditi mjesto neradnika. Drugo bi bilo kad bi sam vodio kliniku i,
originalnosti radi, sve postavio na poslovnu osnovu: svi koji su na popisu
morali bi raditi, a radili bi samo oni koji su potrebni. Ali Lav Leonido-vi
nije bio taj kome bi dali kliniku ili bi mu je dali negdje vrlo daleko, a i
ovako je ve i te kako daleko od Moskve.
Osim toga, njemu samome nije bilo do efovania. Znao je da upraviteljski,
inovniki poloaj ne ostavlja slobodne ruke u poslu. Uz to je ve jednom
upoznao one koji su pali s poloaja i tako spoznao prolaznost vlasti: upoznao je
komandante divizija koji su sanjarili o tome da postanu ordonansi, a svoga
prvoga uitelja u praksi, kirurga Korjakova, izvukao je iz smetljita.
Gdjekad bi se sve smirilo, utihnulo, i Lavu Leonidoviu se inilo da moe
izdrati, da ne treba otii. Tada bi se, naprotiv, pribojavao da e istjerati i
njega, i Doncovu, i Ganhartovu, da sve okolnosti govore tome u prilog, da e
svake godine stanje biti sve tee i sloenije. A on vie nije lako podnosio
ivotne peripetije: bliila se etrdeseta i tijelu je ve trebalo udobnosti i
reda.
Inae, esto se dvoumio kad je trebalo donijeti neku presudnu odluku. Nije znao
treba li se odvaiti na junaki gest ili spokojno ploviti, kako veina plovi.
Njegova ozbiljna karijera nije poela ovdje, ni na ovakav nain poela je
naglo i blistavo. Jedne godine za vlas je dobio Staljinovu nagradu. Ali su
toliko forsirali i urili se, da je cijeli fakultet krahirao i ak je i
disertacija dola u pitanje. Zapravo ga je i Korjakov tako pouavao: Samo vi
radite, radite! A pisati ete jo dospjeti. Samo kada e dospjeti?
Ili moda treba poslati do avola i tu disertaciju?
Lav Leonidovi ipak nije odavao kako ne trpi primarijusa, nego se inilo, premda
je kiljio, da ipak slua. Morao je sluati ve i zbog toga to e idueg
mjeseca imati priliku da izvri operaciju grudnog koa.
Ali sve jednom zavri, pa je zavrio i sastanak! I, izlazei jedno po jedno iz
sobe za sastanke, kirurko osoblje se skupi na odmoritu gornjeg hodnika. I, ne
izvlaei prstiju iz pojasa na trbuhu, Lav Leonidovi, kao mrzovoljni rastreseni
vojskovoa, povede za sobom na veliku vizitu sijedu i trkljastu Jevgeniju
Ustinovnu, gusto obraslog Halmuhamedova, debelu Pantehinu, riu Anelinu i jo
dvije sestre.
Ponekad su vizite bile posve kratkotrajne, jer je trebalo pouriti na posao. I
danas bi trebalo uriti, ali je po propisu bila odreena velika opa vizita za
koje se ne smije mimoii ni jedan leaj kirurkog odjela. Sve sedmoro su polako
ulazili u svaku sobu, uranjajui u zrak umao od zaguljivih farmaceutskih
smjesa, od toga to se sobe malokad zrae i zadaha samih bolesnika, gurali se i
izmicali u uskim prolazima izmeu kreveta, proputajui jedno drugo i gledajui
jedno drugome preko ramena. Okruivi svaki krevet, morali su za jednu, tri ili
za pet minuta proniknuti u patnje toga bolesnika jednako kao to su uronili
II
260
u teki zrak sobe u njegove boli, njegove osjeaje, anamnezu, povijest
bolesti, tok lijeenja, njegovo dananje stanje i u sve ono to im teorija i
praksa doputaju da uine u budunosti.
I da ih je bilo manje, i da je svatko od njih najbolji u svom poslu a ne samo na
platnom spisku, i da ne otpada po trideset pacijenata na svakog lijenika, i da
ne razbijaju sebi glavu kako e najlake ispuniti povijest bolesti, tu
svojevrsnu optubu, i kad oni ne bi bili ljudi, to jest obini pojedinci sa
svojom koom i kostima, svojim sjeanjem i nakanama, koji osjeaju olakanje pri
spoznaji da njih ne mue isti bolovi onda moda i ne bi bilo lako smisliti
bolji izum nego to je takva jedna vizita.
Ali ti uvjeti nisu postojali, kao to je dobro znao Lav Leo-nidovi, a vizitu
ipak nisu smjeli ni odbaciti ni izmijeniti. Zato ih je on, po propisu, vodio
uokolo i, mirei vie na jedno oko, skrueno sluao priu svakog terapeuta o
pojedinom pacijentu (i to ne napamet, nego iz liste): odakle je, kada je doao u
bolnicu ( o starim pacijentima to su svi ve znali), zato je doao u bolnicu,
kakva je terapija, koje su doze, kakva mu je krv, je li ve odreena operacija
ili zato nije operiran, ili zato jo nisu odluili to e s njim. Sve bi to
sasluao, mnogima bi sjeo na krevet, neke bi zamolio da pokau bolesno mjesto,
pregledavao je, pipao, a zatim bi sam prebacivao pokriva na bolesnika ili bi
pozvao ostale lijenike da i oni opipaju.
One najtee sluajeve na ovakvoj viziti nisu mogli rjeavati; trebalo je
pojedinca posebno pozvati i posebno se njime pozabaviti. Na viziti se nije moglo
otvoreno rei kakvo je stanje i jasno se meusobno dogovoriti. Ovdje ak nije
mogao ni za koga rei da mu se stanje pogoralo, nego bi samo napomenuo da se
proces malo zaotrio. Sve je trebalo govoriti uvijeno, u sinonimima (ak i
dvostrukim) ili obratno od onoga kako je zaista bilo. Ne samo to nitko nije
spominjao rak ili sarkom, nego ak nisu spominjali ni sinonime koje su stari
bolesnici prilino dobro razumijevali: kancer, kancerom, c-r, s. Umjesto
toga spomenuli bi neto bezazleno: ir, gastritis, upala ili polip, a to je tko
od njih podrazumijevao pod tim nazivom, objasnili bi potanko istom nakon vizite.
Da bi ipak razumijevali jedno drugo, doputeno je bilo rei: proirena je
mediastijalna sjena, tim-ponit, sluaj nije resektabilan, nije iskljuen
letalni ishod (to je znailo: mogao bi umrijeti na stolu). Kad ne bi mogao
nai pravi izraz, Lav Leonidovi bi rekao:
Ostavite povijest bolesti.
I poli bi dalje. to su za vrijeme takve vizite manje mogli proniknuti u
bolest, shvatiti jedno drugo ili dogovoriti se, to je Lav Leonidovi drao da je
vanije osokoliti bolesnike. U tome je ak sve vie vidio glavnu svrhu ovakve
vizite.
Status
idem
rekli bi mu. (To je znailo: sve je po starome.)
Je li? obradovao bi se on. I kao da bi potvrdu toga htio uti iz usta same
bolesnice, brzo bi upitao: Nije li vam malo lake.
Mislim da jest sloila bi se i bolesnica malo zaueno. Ona, istina, nije
primijetila poboljanje, ali, ako su ga primijetili lijenici, onda joj je
zbilja bolje.
261
Eto vidite! Jo malo i ozdravit ete. Druga se bolesnica brinula:
ujte, zato me tako boli kima? Moda i ondje imam tumor?
Ni go-ovora otegnuo bi Lav Leonidovi nasmijeivi se. To je sekundarna
pojava.
(Rekao je istinu: metastaze i jesu sekundarna pojava.) Nad stranim starcem,
koji se sav uiljio i mrtvaki posivio
i koji je jedva micao
usnama,
odgovarali
su
mu na njegovo
pitanje:
Bolesnik dobiva sredstva za jaanje i umirenje.
To znai: tu je kraj, kasno je da se lijei, lijeka i nema i glavno je da to
manje pati.
Tada, skupivi guste obrve kao da neto nastoji tekom mukom objasniti, Lav
Leonidovi je tumaio:
Hajde, tatice, da govorimo otvoreno, bez uvijanja. To to vi osjeate nije
nita drugo nego reakcija na lijeenje. Samo nas nemojte
pourivati,
leite
mirno,
i
mi
emo
vas
izlijeiti. Leite, vama se ini da
nita naroito ne poduzimamo, ali uz nau pomo va organizam jaa.
I samrtnik bi kimao glavom. Shvatio je da ta lijenikova otvorenost nije nimalo
ubitana tavie, davala je nade.
U zdjelinoj
oblasti
se vidi tumorozna izraslina ovakve vrsti
raportirali su Lavu Leonidoviu i pokazivali mu rendgensku snimku.
Promatrao je tamnu, mutnu, prozirnu rendgensku sliku prema svjetlu i zadovoljno
kimao glavom:
Vr-rlo dobra snimka! Odlina.
Bolesnica bi se obveselila: ne samo da je njoj dobro, nego ak i odlino.
A snimka je bila odlina zato to je nije trebalo ponavljati ona je jasno
pokazivala veliinu i granice tumora. Tako, cio taj sat i po, koliko je trajala
velika vizita, ef kirurkog odjela nije govorio ono to misli, trudio se da
njegov glas ne odraava njegove osjeaje, a da u isto vrijeme lijenici u
povijest bolesti pri-biljee ono to treba, u tu biljenicu polutvrdih listova,
koja se ispisuje rukom i u kojoj esto zapinje pero i na osnovu koje e svakome
od njih jednog dana moi suditi. Nijednom nije naglo okretao glavu, nijednom
nije zabrinuto pogledao, i po tom dobroudnom i dosadnom izrazu na licu Lava
Leonidovia, bolesnici su zakljuivali da su njihove bolesti vrlo jednostavne,
dobro prouene i da nisu nimalo ozbiljne.
Lav Leonidovi se umorio od te dugake glume koja je bila isprepletena sa
strunim prosuivanjem i sad je ovamo-onamo pomicao kou na elu.
Jedna starica se alila da je ve dugo nisu kuckali i on to uini.
A neki starac se javi:
ekajte da vam neto kaem!
I poe zbrkano tumaiti kako se, po njegovu miljenju, pojavila i razvijala
njegova bolest. Lav Leonidovi je strpljivo sluao i ak kimao glavom.
262
Sad vi meni recite neto dopusti mu starac. Kirurg se nasmijei:
ta da vam kaem? Nai
se interesi podudaraju... Vi elite biti
zdrav, i mi elimo da budete zdrav. Najbolje je da i dalje zajedniki na tome
radimo.
S Uzbecima znao je, bar o onome najjednostavnijem, govoriti i na njihovu jeziku.
Onu enu s naoalima, koja je oito bila prava intelektualka i koju je ak
neugodno bilo vidjeti ovdje na krevetu i u onom ogrtau, nije uope htio javno
pregledati. Malom djeaku, koji je bio s majkom, ozbiljno je pruio ruku.
Sedmogoinjaka je kvrcnuo prstom po trbuhu, i obadvojica su se nasmijali.
nas!
ulubin
se potezao po razliitim ambulantama i alio se na uestalu
stolicu, na krvarenje, kasnije na bolove i na njemu su vrili svakakve
pretrage, osim one najjednostavnije da opipaju prstom! Lijeili su ga od
dizenterije, od hemoroida sve uzalud. Tek u jednoj ambulanti na plakatu s
temom borbe protiv raka on je, kao pismen ovjek, proitao to treba i
shvatio!
Sam
je sebi
prstom napipao tumor! Nisu li to lijenici mogli
uiniti pola godine prije?
Je li duboko?
Nalazi
se
svega sedam
centimetara duboko, odmah
iza sfingtera.
Mogao se jo posve sauvati mii, i ovjek bi ostao normalan ovjek! Sad je ve
zahvatio sfingter, amputacija je zakanjela, to e rei da e stolice biti
nekontrolirane, anus emo mu otvoriti sa strane i kakav je to onda ivot?... A
tako je zgodan ovo ...
Poeli su sastavljati popis sutranjih operacija. Odreivali su koga bolesnika
treba ojaati lijekovima, koga treba okupati, koga kako pripremiti.
aloga gotovo uope ne treba ojaati ree Lav Leonidovi ima rak eluca a
tako je dobro raspoloen da je to pravo udo.
(Kad bi on znao da e ali sam sebe ujutro ojaati iz boce!)
264
Odredili su tko e kome asistirati, tko e se brinuti za krv. Opet je ispalo da
Lavu Leonidoviu asistira Anelina. Onda e opet sutra stajati suelice njemu, a
sa strane e se motati ope-raterka, i, mjesto da se bavi svojim poslom, Anelina
e cijelo vrijeme motriti kakvi su njegovi odnosi s operaterkom. A i ona je
psihopat, ne smije je ni zapitati jesu li konci zaista sterilni ili nisu a
tko drugi da to provjeri? Moda od toga zavisi cijela operacija... Proklete
ene! Ne znaju najobinije muko pravilo: posao je posao ...
Tupavi roditelji nazvali su djevojku Anelinom i ne pomiljajui u kakva e se
ona demona pretvoriti. Lav Leonidovi promatrao je ispod oka njenu zamamnu ali
lisiju njukicu i htio joj je najradije pomirljivo rei:
ujte, Anelina ili Anela, kako hoete! Vi niste nadareni. Kad ne biste sav
svoj dar troili u potrazi za muem, nego kad biste ga upotrijebili u kirurgiji
vi biste ve bili dobri u poslu, ujte, ne
smijemo
se
svaati, nas
dvoje
stojimo za istim operacionim stolom...
Ali ona b.i protumaila da ga je izmorila njena upornost i da se predaje.
Jo je h io malo potanje porazgovoriti o jueranjoj raspravi A Jevgeniji
Ustinovnoj tek je neto natuknuo dok su zajedno p.-ili, dok ostalim kolegicama
ak nije ni htio o tome priati.
Tek to su isplanirali sutranje operacije, Lav Leonidovi ustade, zapali i,
snano maui golemim rukama i razmiui zrak zalivenim, '-ijelim grudima,
brzim koracima skrenu u hodnik radiologa, HLio je sve to ispriati upravo Veri
Ganhart. U laboratoriju s aparatima za zraenje zatekao je Doncovu i nju za
istim stolom kako pregledavaju papire.
Vrijeme je da prekinete radi ruka! ree on. Dajte mi
olicu.
'nmaknuvi stolicu, on sjede. Bio je veselo raspoloen i elio je drugarski
porazgovoriti, ali odjednom napomenu:
Zato ste tako neprijazne prema meni?
Doncova se nasmijei vrtei na prstu velike naoale od roga:
Naprotiv, ne znam kako bih vam se umilila. Hoete li me operirati?
Vas? Ni za ivu glavu!
Zato?
Zato to e svi rei, ako vas otpremim na drugi svijet, da sam to uinio iz
zavisti: jer je va odjel bio uspjeniji od moga.
Nemojte se aliti, Lave Leonidoviu, ozbiljno vas pitam. Istina, teko je
bilo zamisliti da se Ljudmila Afanasjevna
alila.
Vera je sjedila tuna i utuena, skupivi ramena, kao da joj je malo hladno.
Treba
to
prije
pregledati
Ljudmilu Afanasjevnu,
Lave Leonidoviu.
Eto, ve je odavno boli eludac, a ona uti. To mi je neki onkolog!
Ako nam
ve
steu
omu
oko
vrata,
treba
se
otrgnuti,
zato
da ekamo?
Vera je pratila cijelu priu alosno njiui glavom. Oi su joj bile
usredotoene i pametne, pune razumijevanja, i ba zato je Lav Leonidovi i elio
njoj sve ispriati. A Ljudmila Afanasjev-na je zbunjeno sasluala i stresla
velikom glavom s pepeljastom, potkresanom kosom.
Ja mislim drugaije! Kako se s nama, lijenicima, moe drugaije
razgovarati? Jednom zaiju ubrus u trbuh, naprosto ga zaborave!
Nekome
dadnu
fizioloki
serum
mjesto
novokaina! Drugi put bolesniku obamre noga od
gipsa. Dadnu desetorostru-ko jau dozu. Koliko puta dajemo krivu krvnu grupu!
Izazivamo opekotine! Kako da se onda s nama razgovara? Treba nas vui za kosu
kao djecu.
Pa vi me ubijate u pojam, Ljudmila Afanasjevna! podie Lav Leonidovi svoju
aetinu kao da se eli zatititi. Kako moete tako govoriti i to vi?
Ovdje je rije o neemu to je izvan medicine! Vodi se borba za moralni lik
cijelog drutva.
Prestanite! Samo jo treba da se vi svaate! mirila ih je Ganhartova,
hvatajui oboje za ruke kojima su mahali. Treba, naravno, poveati
odgovornost lijenika, ali im u isto vrijeme treba sniziti norme dva puta, tri
puta! Devet bolesnika u jedan sat ambulantnog pregleda tko to moe sve drati
u glavi? Treba dati priliku da u miru razgovaramo s bolesnicima, da u miru
razmiljamo. Kad se ve operira, onda kirurg treba samo jednom dnevno operirati,
a ne tri puta!
Ali Ljudmila Afanasjevna i Lav Leonidovi i dalje su vikali jedno na drugo i
nikako se nisu mogli sloiti. Ipak ih je Vera smirila i napokon zapitala:
A kako je zavrilo?
Lav Leonidovi razmaknu obrve i nasmijei se:
Uspjeli smo! Osuda je pala u vodu, zakljueno je jedino da je neuredno voena
povijest bolesti. Ali, ekajte, to jo nije sve! Poslije presude javio se
naelnik za zdravstvo; kae on: loe odgajamo
lijenike,
loe
odgajamo
bolesnike,
premalo
imamo sindikalnih sastanaka. A na kraju je uzeo rije
glavni gradski kirurg! ta mislite kakvi su bili njegovi zakljuci? Kako je on
sve to shvatio? Veli on:
dobar
je
poetak
to,
drugovi, vrlo dobar
poetak to smo poeli suditi lijenicima...
267
27
TO KOGA ZANIMA
Bio je obian radni dan i obina vizita: Vera Korniljevna je sama obilazila
svoje rendgenae a u gornjem hodniku prikljuila joj se i sestra bolniarka.
Ta je sestra bila Zoja.
Zadrale su se malo kod Sigbatova, ali kako je o svakoj novoj mjeri tu mogla
odluiti samo Ljudmila Afanasjevna, nisu se dugo zadrale nego su odmah ule u
sobu.
Kao da su bile upravo jednake visine: na istoj visini bila su im usta, i oi, i
kapice. Ali kako je Zoja bila mnogo punija, inilo se da je i via. Moglo se
naslutiti da e ona za dvije godine, kad i sama postane lijenica, djelovati
autoritativni je od Vere Korniljevne.
Prole su ispred drugog reda, i Oleg je cijelo vrijeme gledao jedino njihova
lea i tamnu punicu ispod kapice Vere Korniljevne i zlaane uvojke ispod Zojine
kape.
Cijeli taj red bio je danas na zraenju i zato su one polako napredovale. Vera
Korniljevna sjela bi kraj svakog bolesnika, pregledala ga, razgovarala.
Ahmadanu je, poto mu je pogledala kou i prouila sve podatke u povijesti
bolesti, osobito posljednju analizu krvi, Vera Korniljevna rekla:
Dobro, skoro je gotovo sa zraenjem! Ide kui! Ahmadan bijesnu zubima.
A gdje ti ivi?
U Karabairu.
Onda, ti e na put...
Jesam li ozdravio? sijao je Ahmadan od zadovoljstva.
Ozdravio si.
Posve?
' '
Za sada posve.
Onda se vie ne vraam?
Svratiti e za pola godine.
Zato ako sam posve ozdravio?
Radi pregleda.
268
Prola je tako cijeli red nijednom se ne okrenuvi prema Olegu. A i Zoja je samo
jednom pogledala prema njegovu kutu. Kod Vadima se Vera Korniljevna dugo
zadrala. Gledala mu je nogu, pipala prepone s obje strane, zatim trbuh, predio
zdjelice i cijelo vrijeme ga zapitkivala kako se osjea; iznenadila ga je i
novim pitanjem: kako se osjea poslije jela, poslije razliitih vrsti jela.
Vadim je bio sabran, ona je tiho ispitivala, a on je tiho odgovarao. Kad ga je
poela neoekivano pipati u desnom predjelu zdjelice i zapitkivati o jelu,
upitao je:
Gledate li kako je s jetrom?
Sjeao se da ga je mama, prije nego to je krenuo na put, kao toboe sluajno,
opipala na tom istom mjestu.
Sve on mora znati zavrti glavom Vera Korniljevna bolesnici su postali
tako ueni da je najbolje da vam odmah dademo bijele ogrtae.
S bijeloga jastuka, onako crnokos, ukasto-crnpurast, ravno poloene glave,
Vadim je motrio lijenicu ozbiljno i prodorno kao
djetence s ikone.
Znate, ja se razumijem tiho e on. itao sam, znam
0 emu je rije.
Rekao je to tako neusiljeno, bez elje da se Ganhartova s njime sloi ili da mu
odmah sve objasni, tako da se ona zbunila i, ne naavi prave rijei, sjela na
krevet kao da mu je neto skrivila. Bio je prilino zgodan i mlad, oito vrlo
sposoban i podsjeao ju je na jednog mladia iz obitelji koju su poznavali,
mladia koji je dugo umirao, svjestan da umire, i lijenici mu nikako nisu mogli
pomoi, pa je Vera ba zbog njega, jo dok je bila u osmom razredu, odluila da
ne postane inenjer, nego lijenik.
Ali, eto, ni ona mu nije mogla pomoi.
U posudi na Vadimovom prozoru stajala je mrka tekuina, rastvor brezove gube,
koju su drugi bolesnici promatrali neobino zavidno.
Pijete li ga?
Pijem.
Ganhartova zapravo nije vjerovala u tu gubu, naprosto o njoj nikada prije nije
bilo ni rijei, ali svakako je ona, za razliku od korijena sa Isik-Kula, bar
bila nekodljiva. A ako ve bolesnik vjeruje u nju, onda je ak i korisna.
Kako je s radioaktivnim zlatom? upitat e ona.
I dalje obeavaju. Moda uskoro dadnu jednako pribrano i sumorno odgovori
on. Ali ni onda ga, ini se, nee uruiti direktno, nego e ga poslati
slubenim putem. Recite on se uporno zagleda u oi doktorice Ganhart ako
poalju za... za dvije sedmice ... hoe li ve metastaze biti u jeku?
Ni govora, ta je vama! Naravno da nee! posve sigurno
1 spremno slae Ganhartova pa ga ak, ini se, i uvjeri. Ako ba hoete
znati, to traje mjesece i mjesece.
(Ali zato mu je onda opipavala zdjelino podruje? Zato ga je ispitivala kako
podnosi hranu?)
Vadim je bio spreman da joj vjeruje.
Tko povjeruje, lake mu je ...
Za to vrijeme, dok je Ganhartova sjedila na Vadimovu leaju, Zoja, kako nije
imala drugog posla, okrenula je glavu i pogledala
269
ispod oka Olegovu knjiicu na prozoru, zatim i njega i upitala ga neto oima.
Ali nije se znalo to. Njene upitne oi uzdignutih obrva gledale su vrlo milo, a
Oleg je piljio bez ikakva izraza, ne uzvraajui pogled. Na svakoj viziti ona bi
izabrala jedan takav trenutak, kad bi joj jedino on vidio oi, i tada mu je
moglo pasti na pamet. I Zoja pogleda Olega pogledom koji je raskinuo njihov
dogovor da mu ne daje injekcije.
Oleg je ve dugo primjeivao da ga Vega ak ne eli ni pogledati, ali nikako
nije mogao shvatiti kako i zato, zato tako iznenada? inilo mu se da se nita
nije dogodilo. Nikakva prijelaza nije bilo. Juer mu je, istina, ve okrenula
lea u hodniku, ali je on mislio da je to sluajno.
To su te enske naravi, on ih je sasvim zaboravio! Uvijek je to tako kod njih:
puhne i nestane. Samo s momcima mogu potrajati dugaki jednolini normalni
odnosi.
Eto, i Zoja je, zatitravi trepavicama, oito neto zamjeravala. Uplaila se. A
ako mu bude davala injekcije, ta e onda jo ostati meu njima, kakva tajna?
Ali to zapravo eli Ganhartova? Da on poto-poto prima te injekcije? Ma to je
toliko navalila s njima? Nije li to prevelika cijena za njenu naklonost? ... Nek
ide kamo hoe!
A Vera Korniljevna je dotle vrlo brino i srdano razgovarala s Rusanovom. Ta
srdanost je najbolje pokazivala kako je bila otresita prema Olegu.
Ve ste se lijepo privikli na injekcije. Podnosite ih posve mirno i ne elite
valjda da ih prestanemo davati alila se ona.
(Zamisli kako se prenemae!)
Oekujui da mu lijenica prie, Rusanov je vidio i uo sukob Ganhartove i Zoje.
On je, jer je leao na susjednom krevetu, dobro znao da djevojka lae i da se
bila tako dogovorila s Mukto-derom. Da je tu samo bio Muktoder posrijedi,
Pavel Nikolajevi bi vjerojatno doapnuo lijenicima dobro, ne ba otvoreno na
viziti, ali, vjerojatno, u njihovu kabinetu. Meutim, udno je kako se nije
usuivao napakostiti Zojki: poto je proveo mjesec dana u bolnici, shvatio je da
i posljednja bolniarka moe i te kako nauditi i osvetiti se. Ovdje u bolnici
postojao je posebni sistem hijerarhije, i dok je on u njoj leao, nije bilo
pametno zakvaiti se ak ni s bolniarkom zbog neke gluposti koja ga se ne tie.
271
A ako je Muktoder,, zbog svoje gluposti, odbijao injekcije neka mu bude gore.
Me&e i crknuti to se njega tie.
Za sebe je Rusanov sada bio uvjeren da nee umrijeti. Oteklina je brzo opadala,
i on je zadovoljno svaki dan oekivao vizitu da bi mu to ponovili i lijenici. I
danas je Vera Kormljevna potvrdila da oteklina i dalje opada, da lijeenje dobro
napreduje a da e slabost i glavobolju on ve malo-pomalo savladati. Dat e mu i
transfuziju krvi.
Pavel Nikolajevi je sad neobino cijenio svjedoke, one bolesnike koji su njegov
tumor poznavali od samog poetka. Ako preskoi Muktodera, poznavao ga je i
Ahmadan pa i Federau, koji se upravo vratio s kirurkog odjela. Njemu je rana
dobro zacje-Ijivala za razliku od rane Podueva i, poslije svakog previjanja,
zavoji su postajali sve tanji i tanji. Federau se doselio na leaj aloga i sad
je bio drugi susjed Pavela Nikolajevia.
U sutini je to, naravno, bilo ponienje i podvala sudbine: da Rusanov lei
izmeu dva robijaa. Da je Pavel Nikolajevi onakav kakav je bio prije dolaska u
bolnicu, odmah bi na pravom mjestu postavio principijelno pitanje: da li je
dopustivo mijeati rukovodioce i mrane, drutveno-tetne elemente. Ali u ovih
pet sedmica, kroz koje ga je provukao tumor kao neka udica, Pavel Nikolajevi je
postao nekako bolji ili prostoduniji. Mukto-deru je mogao okrenuti lea, a
osim toga je on sad utihnuo i malo se kretao, neprestano je leao. A Federau,
kad bi ovjek bio trpeljiv prema njemu, vladao se podnoljivo. Ponajprije,
oduevljavao se time koliko se smanjila oteklina Pavela Nikolajevia na jednu
treinu od prijanje veliine i na zahtjev Pavela Nikolajevia, on ju je
opetovano morao gledati i ponovo priati o njenoj nekadanjoj veliini. Bio je
miran, nije bio drzak i nikada nije proturjeio, nego je spremno sluao sve to
mu je Pavel Nikolajevi priao. Zbog razumljivih razloga, Pavel Nikolajevi
0 svom poslu ba nije mogao mnogo govoriti, ali zato je mogao potanko priati o
svom stanu, koji je Pavel Nikolajevi oboavao
1 u koji e se ubrzo vratiti. Tu nije bilo nikakvih tajni, i Federau je,
naravno, rado sluao o tome kako neki ljudi dobro ive (kao to e jednom i svi
Zamislite, Ovdijenko ima deset tisua leukocita. Lepravi rii oblaak njene
ispale kose lebdio je tik pred licem Lava Leonidovia.
Pa ta onda? slegnu ramenima Lav Leonidovic to jo ne pokazuje da je
leukocitoza dobra. Ima naprosto neki upalni proces i to e trebati zaustaviti
rendgenoterapijom.
A ona je nastavila govoriti (i zaista se ve ramenom naprosto naslanjala na ruku
Lava Leonidovia). Lav Leonidovic vie nije ni doticao papir a pero kojim je
poeo pisati sada se besposleno nakrivilo u ruci.
Bilo je oito da bi Oleg morao izii. To bi znailo prekinuti na
najzanimljivijem mjestu razgovor za kojim je odavno udio.
Anelina se okrenula, udei se zato je Kostogutov jo tu, ali iznad njene
glave pogleda ga i Lav Leonidovic i to nekako aljivo. Njegovo lice imalo je
neki neopisivi izraaj, to je Kosto-gutova nagnalo da se usudi nastaviti:
Htio sam vas jo zapitati, Lave Leonidoviu: jeste li vi uli to o brezovoj
gubi?
Jesam potvrdi lijenik prilino spremno.
I to vi mislite o njoj?
Teko je rei. Doputam da neki lokalni oblici tumora reagiraju na nju.
Na primjer, eluani. U Moskvi su sad ludi za njom. Kau da su u promjeru od
dvije stotine kilometara pokupili gljive po svim umama.
Anelina se odmakla od stola, uzela izvjetaj i s izrazom prezira, jednako
suvereno (ali vrlo privlano), izila njiui se u
hodu.
Ona je izila, ali je, na alost, njihov razgovor skrenuo s poetne teme:
kirurg je donekle odgovorio na pitanje a bilo bi nezgodno opet navraati na
problem to ene znae u ivotu.
Meutim taj lagani, veseli pogled, koji mu je uputio Lav Leonidovic, i njegovo
neusiljeno dranje ohrabrie Kostogutova da postavi i tree, pripravljeno
pitanje, koje takoer nije bilo beznaajno.
Lave Leonidoviu, oprostite mi to u biti tako drzak on nakrivi glavu.
Ako sam se prevario, zaboravimo to. Jeste li... i on spusti glas i zakilji
jednim okom jeste li vi... bili
ondje
gdje
vjeno
pleu
i
pjevaju?
Lav Leonidovic ivnu:
Jesam.
Ma nemojte obradova se Kostogutov. Sad su ve bili ravnopravni! Po kojem
paragrafu?
Ja nisam bio suen. Bio sam ondje na slobodi.
280
Ah, na slobo-odi! razoara se Kostogutov. Onda ipak nisu ravnopravni.
Kako ste samo pogodili? zanimalo je kirurga.
Po jednoj jedinoj rijei: odrijeio se. Ali ini mi se da ste jednom rekli
i ljaga.
Lav Nikolajevi se nasmije:
Te se rijei ne zaboravljaju.
Nije vano da li su bili posve ravnopravni, ali je injenica da su bili blii
nego maloprije.
Jeste li dugo bili ondje? bez sustezanja pitao je Kostogutov. ak se
uspravio i vie se nije inio onako klonuo.
Pa, dobre tri godine. Uputili su me onamo poslije vojske i nisam se vie
mogao izvui.
Mogao je to i ne dodati. Ali je dodao. Taj je posao estit i plemenit, pa zato
onda pristojni ljudi osjeaju potrebu da se opravdavaju? Negdje u ovjeku ipak
se skriva neunitivi indikator koji sve odaje.
I ta ste bili?
ef saniteta.
Oho! Isto to i gospoa Dubinska gospodar ivota i smrti. Ali ona ne bi
osjetila potrebu da se opravdava. A Lav Leonidovi nije izdrao, otiao je.
Onda ste vi jo prije rata zavrili medicinski fakultet hvatao se
Kostogutov kao iak za nova pitanja. Nije ak ni bilo vano da sazna odgovor,
i razmiljao. Kroz prozor nije mogao nita vidjeti: bio je prekriven reetkom a
gledao je u uzani prolaz izmeu zgrade i zida bolnikog naselja. Na zidu ak
sada nije bilo jarke sunane trake, ali nije bila ni posve priguena nego nekako
magliasta sunce je, prema tome, bilo u oblacima, ali ne sasvim prekriveno.
Zacijelo je vani bio onaj mlaki proljetni dan koji nije topao ni odvie vedar,
ali se osjea kako proljee polako i tiho osvaja.
Demka je nepomino leao i razmiljao o kojeem ugodnom: kako odrezanu nogu
malo-pomalo vie nee osjeati; kako e se nauiti da brzo i spretno hoda na
takama; kako e onaj dan uoi Prvog maja biti pravi ljetni dan i kako e on od
jutra pa do polaska veernjeg vlaka bazati po zoolokom vrtu; kako e od sada
imati mnogo vremena i kako e brzo i dobro svladati svu srednjokolsku grau i
proitati jo mnogo vanih knjiga, koje je dosada propustio. Vie nee znati za
one izgubljene veeri kada deki odlaze na ples a on se mui, ne znajui da li
da poe ili ne, jer ne zna plesati. Toga vie nee biti. Upalit e svjetiljku. I
uiti.
Netko zakuca na vrata.
Naprijed!
ree Demka.
(Rije
naprijed
zadovoljno je izgovarao.
Nikada on jo nije doivio da bi tko kucao na njegova vrata.)
Vrata se naglo otvorie i pomoli se As ja.
Asja je vie uletjela nego to je ula, kao da se uri, kao da je tko progoni,
ali kad je povukla za sobom vrata, ostala je stajati uz dovratak drei jednom
rukom kvaku a drugom revere ogrtaa.
To vie nije bila ona Asja koja je svratila na tri dana radi pretraga i koju
su ekali tih dana da se vrati na pistu zimskog stadiona. Uvela je, izblijedjela
i ak joj je plava kosa, koja se nije mogla tako brzo promijeniti, sada nekako
alosno padala.
Ogrta je bio onaj isti, neugledan, bez dugmadi, koji je bio na mnogim ramenima
i koji se kuhao tko zna u kakvim kotlovima. Sad joj je bolje pristajao nego
prije.
Asja je promatrala Demku a obrve su joj lagano drhturile: je li dola na pravo
mjesto? Nije li bolje da otri nekamo dalje?
285
Ali ovako iznurena vie nije bila starija od Demke za cijeli razred, za ona tri
daleka putovanja i za cijelo ivotno iskustvo, pa mu se inila sasvim bliska.
Obveselio joj se:
Asja! Sjedni! ... ta ti je?
U meuvremenu su vie puta eretali i raspravljali o njegovoj nozi (Asja ga je
uporno nagovarala da je ne da odrezati), a poslije operacije dvaput je svratila
i donijela jabuka i kolaa. Premda su ve one prve veeri bili posve otvoreni
jedno prema drugome, sad su bili jo otvoreniji. I ona mu je, ne odmah, ali
malo-pomalo priznala kakva je njena bolest: boli je desna dojka, pronali su u
njoj nekakve grudice, lijee je zraenjem i jo joj daju neke pilule koje
stavlja pod jezik.
Sjedi, Asja! Sjedi.
Pustila je kvaku i, povlaei za sobom ruku preko vrata i zida kao da se oslanja
ili pipa, prila stoliici kraj Demkina uzglavlja.
Sjela je.
Sjela je i zagledala se ne Demki u oi nego nekako mimo, u pokriva. Nije se
okrenula prema njemu, a on se nije mogao prevrnuti.
Ama to je tebi? ba mu treba da jo igra starijega! On ipak okrenu prema
njoj glavu, koja je leala na visoku jastuku, ali samo glavu, jer se inae nije
mogao pomaknuti.
Usnica joj je zadrhtala i kapci su zatreperili.
A-asenka! protisnu Demka (bilo mu je jako ao nje, inae se ne bi usudio
da je nazove Asenkom), a ona pade na njegov jastuk, glavom do njegove glave, i
snopi kose zakaklja ga u uhu.
Nemoj, Asenka! zaklinjao je i poeo pipati po ogrtau traei njenu ruku,
ali je nije mogao nai jer je nije vidio.
A ona je plakala u jastuk.
Jura poe priati, ali prilino nevoljko. Ispria jedan sluaj, pa drugi,
svejednako izbjegavajui oev pogled.
Samo ti priaj, priaj!
Sjeli su na suhu klupu, na sunce. Jura je bio u konatu kapu-tiu i toploj
vunenoj kapi (nitko ga nije mogao natjerati da zavoli eir), naoko se inilo da
je ve ozbiljan mukarac, ali iznutra ga je izjedala slaboa.
Jo se dogodio onaj
sluaj
sa oferom... ree Jura piljei u
zemlju.
ta je bilo sa oferom?
Vozio ofer zimi namirnice u kamionu. Trebalo je da prevali sedamdeset
kilometara a nasred puta ga uhvati meava.
Snijeg je sve zatrpao, kotai ne hvataju, hladno je i nigdje nema nikoga. Dan i
no bjesnjela je meava. Vie nije izdrao u kabini, napustio je i kamion i
namirnice i otiao da potrai prenoite. Ujutro je meava jenjala, on se vratio
na traktoru i u kamionu je nedostajao jedan sanduk s tjesteninom.
A pratilac?
Sluajno je ofer sam krenuo na put, bez pratioca.
Kakva nedisciplina!
Istina.
Dakle, on se pomogao.
Tata, previe bi ga stajao taj sanduk! Jura ipak podie pogled. Nekakav zao
i tvrdoglav izraz pojavi mu se na licu. Za taj sanduk zaradio je pet godina. A
ne zaboravi da je ondje bilo i sanduka s piem, a nitko ih nije dirnuo.
Ne smije, Jura, biti tako naivan i toliko vjerovati ljudima. Tko bi drugi
mogao uzeti po takvoj meavi?
Pa, moda je tko naiao s konjima, to zna!
Do jutra se svaki trag
zamete.
Pa da i nije ukrao, napustio je radno mjesto!
Zar se smije samo
tako ostaviti dravnu imovinu i otii?
Sluaj je bio jasan kao sunce i osuda ista kao suza jo su mu malo odrapili!
ali Pavela Nikolajevia je uzrujalo, to to sinu nije jasno, nego mu treba
tumaiti. Inae je mekuac, a kad se uhvati za neku glupost, postane tvrdoglav
kao magarac.
Ali, tata, zamisli: meava je, deset stupnjeva ispod nule, pa kako da
prespava u kamionu? To ti je sigurna smrt!
to znai: smrt? to znai smrt?! A kako je straaru na strai?
Straara smijene za dva sata.
A ako ga ne smijene? Na fronti? Ljudi su, bez obzira na nevrijeme, ostajali
na strai i umirali, nisu se maknuli Pavel Nikolajevi ak pokaza prstom na
onu stranu gdje su ostajali na
290
strai i nisu se micali. Promisli malko to govori! Kad bi tome tvome
oprostili, svi bi oferi poeli naputati svoja mjesta i cijelu bi dravu
razvukli, kako ti to nije jasno?
Ne, Juri nije bilo jasno! Njegova tupa utnja pokazivala je da mu nije jasno.
Hajde, dobro, vidi se da je to tvoje djeako miljenje, mladost, moe
to jo nekome i rei, ali se nadam da to nisi pismeno saopio?
Sin poe micati ispucanim usnama.
Ja... napisao sam albu. Zaustavio sam pravomonost presude.
Zaustavio si? I ponovit e raspravu? Aj-aj-aj! Aj-aj-aj! Pavel Niko laj
evi prekrije polovicu lica. Toga se i bojao! Jurka je kodio i pravu, i sebi,
i na oca je bacao ljagu. Pavela Nikolaje-via spopadao je onaj nemoni oinski
bijes kad ne moe nikako utuviti svome sinu, mamlazu, ni svoju pamet, ni svoju
umjenost.
Ustao je a Jura za njim, i opet prohodae. Jura je i opet pokuavao drati oca
ispod ruke, ali su Pavelu Nikolajeviu bile premalo i dvije ruke da bi dokazao
sinu kakvu je pogreku uinio.
Isprva mu je protumaio to je to zakon, zakonitost, nepokolebivi temelji koje
se ne smije lakoumno poljuljati, osobito ako kani raditi u tuilatvu. Uzgred
je tvrdio da je svaka istina konkretna i da je, prema tome, zakon zakon, ali da
isto tako treba uzeti u obzir i konkretni trenutak, okolnosti ono to je u
danom, konkretnom trenutku prijeko potrebno uiniti. Osobito mu je nastojao
objasniti da postoji organska veza izmeu svih ustanova i svih ogranaka dravnog
aparata; i da se, prema tome, ak i u najzabaenijem kraju, u koji dolazi s
republikom punomoi, ne smije napuhavati, nego, naprotiv, mora biti vrlo
obazriv prema tamonjim uvjetima i ne smije se bez potrebe protiviti mjesnim
praktiarima, koji poznaju te uvjete i koji bolje od njega znaju to je ondje
korisno; prema tome, ako su ofera osudili na pet godina, to znai da je to
ondje bilo nuno uiniti.
I oni su tako ulazili i izlazili u sjene i iz sjena koje su bacale bolnike
zgrade, etali ravnim i zavojitim stazama i du rijeke. Jura je sluao oca, ali
je sam jedino upitao:
Jesi li se umorio, tata? Kako bi bilo da opet sjednemo? Drvo jedno bukovo! Od
svega toga on je zapamtio samo da je
bilo deset stupnjeva ispod nule u kabini kamiona.
Pavel Nikolajevi se, naravno, umorio i bilo mu je vrue u ogrtau, pa
obadvojica sjedoe na klupicu u gustom grmlju gusto je bilo zapravo samo
iblje, ali je sunce prodiralo kroz njega jer su se tek prvi vrci listia
pomaljali iz pupoljaka. Sunce je prilino grijalo. Pavel Nikolajevi se etao
bez naoala, odmaralo mu se lice, odmarale su mu se i oi. mirio je i utke
sjedio na suncu. Dolje, podno padine, umila je rijeka kao gorska brzica. Pavel
Nikolajevi je oslukivao, grijao se i mislio: kako je ugodno vraati se u
ivot, znati pouzdano da e se sve zazelenjeti, da e i ti doivjeti i idue
proljee.
Ali trebalo je ovo s Jurom izvesti naistac. Treba ga pritegnuti, ali ne ljutiti
se da ga ne bi zaplaio. Odmorivi se, otac ga zamoli da mu ispria jo koji
sluaj iz prakse.
291
Ma koliko da je Jura bio skuen, dobro je shvaao zbog ega e ga otac
pohvaliti, a zbog ega izgrditi. Zato je sada ispriao jedan sluaj koji se
Pavelu Nikolajeviu morao svidjeti. Meutim ga nije gledao u oi jer nije znao
lagati, i otac je shvatio da postoji jo neki sluaj koji je sin zatajio.
Reci mi sve, sve mi reci! Pa ja ti samo mogu pametno savjetovati, nita
drugo ... Pa ja ti elim dobro. Stalo mi je da ne grijei.
Jura uzdahnu i ispria novu pripovijest. Po dunosti je morao esto pregledavati
stare sudske knjige i dokumente, ak i one koji su bili stari i po pet godina.
Tako je zamijetio da na mnogim spisima gdje bi trebali stajati dravni biljei
od rublja ili od tri njih naprosto nema. Vidjeli su se tragovi, ali ih je
netko oito skinuo. Tko je to mogao uiniti? Jura se zamislio, prekopao spise
i primijetio da na novijim dokumentima biljei postoje, samo da su malko
ozlijeeni ili poderani. I tada je shvatio da jedna od dvije djevojke, Kaca ili
Nina, kojima su ti arhivi dostupni, lijepi stare biljege mjesto novih a od
stranaka uzima novac.
Pazi, molim te! samo zastenja i pljesnu rukama Pavel Nikolajevi. Koliko
ima tih trikova! Na koliko se naina potkrada drava! Ne bi ti ni na pamet palo!
A Jura je proveo istragu u tiini, ne obavijestivi nikoga. Htio je prvo
utvrditi koja od njih dvije krade i, da bi se uvjerio, isprva je poeo udvarati
Kaci, a onda Nini. I jednu i drugu je vodio u kino i svaku je posjetio kod kue:
kod koje vidi raskoan namjetaj i sagove ona krade.
Dobro si to smislio! pljesnu Pavel Nikolajevi dlanovima i nasmijei se.
Vrlo pametno! I zabavlja se, i radi svoj posao. Sjajno!
Meutim je Jura utvrdio da jedna i druga jedna je ivjela s roditeljima, druga
s malom sestrom ive vrlo skromno: ne samo to nije bilo sagova, nego nije
bilo ni mnogo toga bez ega, po Jurinom shvaanju, teko da se uope moe
ivjeti. Porazmislio je i sve ispriao sucu a u isto vrijeme ga zamolio da ne
pokree slubeni postupak, nego da opomene djevojke. Sudac je bio vrlo zahvalan
to je Jura odluio da se stvar zataka: da pukne bruka, i njemu bi kodilo.
Pozvae njih dvojica prvo jednu, a zatim drugu djevojku. Ispitivali su ih
'ojka s pregrti zublji u ruci ali zublje ne gore. U sobi je i jedan veliki
kip, gotovo sie do stropa, trebalo bi ga moda staviti u vrt... A satova koliko
ima: zidnih, stolnih, podnih, od ormaria do stropa, i uglavnom ne rade. Tu je i
neka ogromna muzejska vaza a u njoj svega jedna narana. Bio sam samo u dvije
sobe, ali sam nabrojao pet ogledala neki u izrezbarenom okviru od hrastovine,
neki s mramornim podnojem. I onda sve same slike: pogledi na more, brda,
talijanske ulice... smijao se filozof.
A otkuda mu sve to? udio se Sigbatov drei se, kao i uvijek, objema
rukama za pas.
Dijelom su to trofeji, a dijelom iz komisione radnje. Ondje se upoznao s
prodavaicom, koju je pozvao da mu doe procijeniti pokustvo i oenio se
njome. Poslije toga su njih dvoje zadrali sve vrijedno to bi dolo u radnju.
A gdje on radi? zanimalo je Ahmadana.
Nigdje. Umirovljen je s etrdeset i dvije godine. Inae bi glavom mogao drva
cijepati!
S njim ivi i snaha, unuka, i da ujete kako s njima razgovara:
ja nareujem, ovdje sam ja gazda! Ovu sam kuu ja gradio! Ruku zavue pod
kabanicu i hoda kao feldmaral.
Prema legitimaciji
zove
se
Jemeljan,
ali,
tko
zna zato, zahtijeva da ga ukuani zovu samo
S a i k.
I
mislite li da je zadovoljan ivotom? Nije, nezadovoljan je:
mui ga to u
Kislovodsku jedan njegov bivi komandant ima stan od deset soba, i loaa, i dva
automobila, a Saik to nije postigao.
Smijali su se.
Ali Pavelu Nikolajeviu ta pria nije bila smijena, nego neumjesna.
I ulubin se nije smijao. Promatrao je sve nazone kao da mu ne daju spavati.
Da je smijeno, jest javio se Kostogutov sa svoga niskog poloaja samo
ipak ...
A nedavno je bio lanak u lokalnim novinama sjeti se netko u sobi kako
je jedan sagradio vilu za dravne pare, ali su ga otkrili. I ta je bilo?
Priznao je svoju pogreku, dao ju je za neku djeju ustanovu i dobio je
opomenu.
Nisu ga ni iz partije iskljuili.
Jest! sjeti se i Sibgatov. Zato
opomenu?
Zato mu nisu sudili?
Filozof nije itao taj lanak, pa nije nita pokuao tumaiti, ali Rusanov
objasni:
Drugovi! Ako se on pokajao, priznao i jo dao kuu za djeji vrti,
zato da se onda prema njemu postupa rigorozno? Humanost je osnovna crta naega
...
Da je smijeno, smijeno je tjerao je svoje Kostogutov. A kako ete vi
sve to filozofski objasniti: i Saika, i vilu?
Docent isprui jednu ruku (drugu je drao na grlu).
To su, na alost, ostaci buroaske svijesti.
A zato buroaske? proguna Kostogutov.
A koje druge? napne ui i Vadim. Ba je danas dobio volju da ita, a ovi su
digli takvu dreku u sobi.
Kostogutov se pridigne iz svog viseeg poloaja, uspue na jastuk da bi
bolje vidio Vadima i sve ostale.
294
To je vjena ljudska pohlepa, a ne buroaska svijest. I prije
buroazije
bilo je gramzljivaca, a bit e ih i
poslije.
Rusanov jo nije legao. Preko kreveta, svisoka strogo ree Kostogutovu:
Kad se u svim takvim sluajevima malo zagrebe ispod koe, utvrdi se da je
ovjek buroaskog socijalnog porijekla.
Kostogutov odmahnu glavom kao da e pljunuti:
To socijalno porijeklo je isto obina glupost.
Kako to mislite: obina glupost? Pavel Nikolajevi se uhvati za slabine,
gdje ga je neto bocnulo. Nije oekivao ak ni od Muktodera ovako drzak ispad.
Kako to mislite: glupost? podie i Vadim crne obrve u nedoumici.
Jednostavno promrmlja Kostogutov i jo se malo pridigne tako
da je sad
ve gotovo
sjedio. Napunili
su vam glavu.
Tko bi danas sebi dao slomiti rebro zbog neije njene rijei?
Ali nije to bilo najvanije u pismu Kadminovih (Oleg ga napipa na nonom
ormariu). Drugaije je poinjalo:
Dragi Oleg!
Velika nas je tuga zadesila.
Ubili su 2uka.
Seoski sovjet je unajmio dva lovca da hodaju po selu i ubijaju pse. Ili su
ulicama i pucali. Tobika smo sakrili, ali se uk istrgnuo i razlajao na njih.
Znate kako se uvijek bojao ak i foto-aparata, mora biti da je neo predosjeao!
Pogodili su ga u oko, pao je na rub kanala i objesio glavu unutra. Kad smo mu
prili, jo se trzao jer je imao snano tijelo. Strano je bilo gledati kako se
trza.
Znajte da je sad nekako prazno u kui. A i osjeamo se krivi zbog uka: zato
ga nismo zaustavili, zato ga nismo sakrili.
Sahranili smo ga u onom kutku vrta kraj sjenice ...
Oleg je leao i prisjeao se uka, pokuavajui ga zamisliti, ne mrtvoga, onako
raskrvavljena oka, glave koja je visila na kanalu sjeao se onih apa i
ogromne mile dobroudne glave , medvjeih uiju, koja bi ispunila cijeli
prozori Olegove kolibice kad bi pas doao i traio da ga pusti unutra.
Ubili su, dakle, i psa.
Zato?
30
STARI LIJENIK
Doktor Oreenkov u svojih sedamdeset i pet godina ivota i pola stoljea
lijenike prakse nije zaradio kamenu palau, ali je ipak kupio drvenu
prizemnicu s vrtom, i to jo dvadesetih godina. Odonda je ovdje ivio. Kuica se
nalazila u jednoj mirnoj ulici ne samo iroka kolnika nego i prostranog plonika
koji je bio irok toliko da su kue bile punih petnaestak metara daleko od
ulice. Na plonicima su jo u prolom vijeku posadili krupno drvee ije bi se
vrike ljeti posve spojile u zeleni krov i koje je u dnu bilo opkopano,
oplijevljeno i ograeno eljeznom reetkom. Za omare ljudi bi ovuda prolazili ne
osjeajui sunevu jaru, a osim toga kraj plonika protjecala je, oploenim
kanalom, svjea, hladna voda. Ta zelena ulica prolazila je kroz najljepi dio
grada a i sama je bila jedan od najljepih gradskih ukrasa. (Inae su u gradskom
sovjetu gunali kako su te prizemnice previe razmaknute jedna od druge, kako su
kue predaleko, kako su komunikacije zbog toga preskupe i kako bi sve to trebalo
poruiti i sagraditi etverokatnice.)
Autobusna stanica nije bila blizu kue Oreenkova, pa se Ljudmila Afanasjevna
uputila pjeice. Bijae vrlo toplo, suho vee, jo nije pao mrak i dobro se
vidjelo kako se drvee, posuto prvim njenim pupoljcima neko vie, neko manje
priprema na poinak, dok jedino topole, nalik na visoke svijee, nisu jo bile
nimalo zelene. Ali Doncova nije gledala uvis, nego pod noge. Ovo proljee nije
za Ljudmilu Afanasjevnu bilo veselo, niti je obeavalo ita dobro, i ona nije
znala to e biti s njom kad se to drvee zazeleni, kad lie pouti i opadne. A
i prije je bila uvijek toliko zaokupljena poslom da se nije mogla nikada
zaustaviti, podii glavu i pogledati oko sebe.
Na kui Oreenkova uporedo su se nalazili kapija i glavni ulaz s mjedenom
kvakom i tekim, piramidalnim, starinskim vijencima. U takvim kuama starinska
vrata najee su zakovana, pa se ulazi kroz kapiju. Ovdje, meutim, trava i
mahovina nisu prekrile dvije kamene stepenice to vode prema vratima a ba300
krena ploica bila je kao i neko usjajena i na njoj je kaligrafskim slovima
pisalo: Doktor D. T. Oreenkov. A i kutijica elektrinog zvonca nije bila
stara.
Ljudmila Afanasjevna pritisne zvonce. Zaue se koraci i vrata otvori sam
Oreenkov u pohabanom, neko lijepom, smeem odijelu i u raskopanoj koulji.
Aha, Ljudoka on je jedva pomicao kutovima usnica, ali je to ve znailo da
se iroko osmjehuje. ekam vas, ekam vas, uite, milo mi je. Milo mi je, a
opet mi i nije drago. Po dobru vi ne biste posjeivali starca.
on
se obraao
prosijedoj eni kao da razgovara s djevojicom. I odluio je umjesto nje: U
ovom naslonjau e vam biti ugodno.
Ne mislim dugo sjedjeti, Dormidonte Tihonoviu. Svratila sam samo naasak
branila se Doncova, ali se zavalila u naslonja i odjednom osjetila smirenost i
gotovo sigurnost da e ovdje zacijelo
sada
pasti najbolja
mogua
odluka.
Teret
neprestane odgovornosti, teret uprave i teret ove odluke s
kojom se sad suoavala u svome ivotu sve je sad to palo sa srca, jo kraj
vjealice u hodniku a posve je iezlo im se zavalila u naslonja. S olakanjem
je blago prela pogledom ordinaciju koju je, uostalom, poznavala i ganuto uoila
stari, mramorni umivaonik
301
u kutu ne neki moderni lavabo, nego umivaonik s kabliem ali koji je bio
pokriven i vrlo ist. Zagledala se pravo u Oreen-kova, radujui se to je on
iv, to postoji i to e cijelo njeno uzbuenje preuzeti na sebe. On je jo
stajao. Stajao je ravno, nije bio nimalo pogrbljen, ramena su mu bila jo vrsta
a glavu je drao uspravno. Uvijek se doimao tako krepko kao da, lijeei druge,
on sam ne moe oboljeti. Sa sredine podbratka kao da mu je kapao uski srebrni
mlaz potkresane bradice. Nije bio elav, ak ni posve zaglaena, razdijeljena
kosa nije se, kako se inilo, mnogo promijenila za te godine. Kao u nekih ljudi,
crte njegova lica nisu mogli pokrenuti nikakvi osjeaji uvijek su bile
jednake, mirne. I samo visoko nadsvoene obrve lagano su se pomicale ovamoonamo, odraavajui sve to je on proivljavao.
Oprostit ete, Ljudoka ali ja u za stol. Nemojte to shvatiti slubeno.
Naprosto sam ovdje pustio korijenje.
Kako i ne bi pustio korijenje! Neko esto, gotovo svakog dana, a kasnije
neto rjee, ali jo i danas, u tu su ordinaciju svraali bolesnici i ponekad
ovdje provodili sate u munom razgovoru od kojega je zavisila cijela njihova
budunost. Kroz labirint tog razgovora zauvijek bi se, tko zna zato, usjeklo u
pamet zeleno sukno na stolu, obrubljeno tamnosmeim rubom od hrastovine, ili
starinski drveni no za rezanje papira, niklovan lijeniki tapi (za pregled
grla), stolni kalendar, tintarnica bakrena poklopca ili vrlo jaki
tamnogrimizni hladni aj
u ai. Doktor bi sjedio za svojim talom
a
povremeno bi ustajao
i odlazio do umivaonika ili police za knjige, kad je
elio da bolesnik malo odahne od njegova pogleda i da porazmisli. Mirne i
paljive oi doktora Oreenkova nikada bez potrebe ne bi skre-tale ustranu,
gledale kroz prozor, ne bi se obarale na stol i papire, jer one nisu gubile ni
aska koji je bio odreen za pregled bolesnika ili razgovor sa subesjednikom. Te
su oi bile najvanije sredstvo kojim se doktor Oreenkov sluio da bi
kontaktirao s bolesnicima ili uenicima i saopavao im svoje zakljuke ili
odredbe.
Od svih iskuenja i progona koje je doivio Dormidont Tiho-novi u svome ivotu
(godine je tisuu devet stotina i druge zbog revolucionarnih ideja sjedio sedam
dana u zatvoru s drugim studentima; kasnije zbog toga to je njegov pokojni otac
bio sveenik; napokon zbog toga to je on sam u prvom imperijalistikom ratu bio
vojni lijenik u carskoj vojsci, i ne samo to je bio vojni lijenik nego je,
to su potvrdili svjedoci, u trenutku kad je pukovnija u panici uzmicala, skoio
na konja, okrenuo puk i poveo ga ponovo u imperijalistiki pokolj protiv
njemakih radnika) najuporniji i najotriji progoni snali su ga zbog toga to
se tvrdoglavo drao svoga prava da vodi privatnu lijeniku praksu, iako su nju
posvuda bezobzirno zabranjivali smatrajui je izvorom privatne inicijative i
bogaenja, neradni-kom djelatnou koja svugdje i svagda moe stvoriti
buroaziju. Na nekoliko godina morao je skinuti lijeniku tablicu i s praga
vraati sve bolesnike ma koliko ga oni moljakali ili ma kako im loe bilo jer
u susjedstvu je bilo dobrovoljnih i plaenih
302
pijuna iz odjela za financije a i sami bolesnici nisu se moglf savladati da ne
priaju to je sve prijetilo lijeniku da izgubi i posao i stan.
A upravo njemu je najvie bilo stalo do toga prava da obavlja privatnu praksu.
Bez te gravirane ploice na vratima inilo tnu se da ivi u ilegalnosti i kao da
ima neije tue ime. Iz principa nije htio obraniti ni doktorsku, ni profesorsku
disertaciju, govorei da disertacije nemaju veze s uspjesima svakodnevne prakse,
da je bolesniku ak nekako nelagodno, ako mu je lijenik profesor, a vrijeme
koje bi upotrijebio da napie disertaciju bit e bolje ako upotrijebi da savlada
jo jednu drugu granu medicine. Samo u ovdanjem fakultetu Oreenkov je pred
trideset godina radio i u terapeutskom odjelu i u djejem, i u kirurkom, i u
zaraznom i u urolokom, pa ak i u onom, prije nego to je postao rendgenolog i
kancerolog. Milimetarskim pomakom usnica pokazivao bi ta misli o takozvanim
zaslunim naunim radnicima. Ako ovjeka ve za ivota prozovu zaslunim
radnikom, rekao je jednom, to znai da mu je odzvonilo; slava ve smeta
lijeniku u praksi, kao to odvie raskono odijelo smeta u kretanju, a
zasluni nauni radnik kree se sa cijelom svitom kao neki novi Krist koga
prate apostoli on vie nema prava da pogrijei, nema prava da neto ne zna,
nema prava ak ni da se nad neim zamisli; on moe biti i prezasien, klonuo ili
zaostao, a da to skriva i svi e svejedno od njega oekivati udesa.
Oreenkov nije nita takva elio, nego mu je samo bilo stalo do one ploice i
zvonca koje moe pritisnuti svaki prolaznik. Sreom, jednom prilikom Oreenkov
je spasio od sigurne smrti sina ovdanjeg visokog rukovodioca. Drugom prilikom
izlijeio je ak i jednog rukovodioca, ne toga istoga, ali jednako visokog. U
nekliko navrata lijeio je lanove pojedinih uglednih obitelji, i to sve u ovom
gradu iz kojega nikamo nije odlazio. Tako je doktor Oreenkov postao slavan u
utjecajnim krugovima i oko njega se stvorila nekakva zatitna aureola. Moda mu
u nekom posve ruskom gradu ne bi ni to pomoglo, ali u ovome popustljivijem,
istonjakom mjestu znali su nekako zamiriti na njegovu tablicu, koju je ponovo
izvjesio, i kao da nisu primjeivali da prima pacijente. Poslije rata nije bio
nigdje stalno zaposlen, nego je djelovao kao savjetnik u nekoliko klinika i
obilazio skuptine naunih drutava. Od ezdeset i pete godine ivota nesmetano
je provodio onakav ivot kakav je smatrao da jedino odgovara lijeniku.
Dakle, Dormidonte Tihonoviu, dola sam vas zamoliti da, ako moete, doete
jednom prilikom da mi pregledate probavni sustav ... Koji god vam dan odgovara
...
Lije joj bijae sivo, glas slab. Oreenkov ju je motrio jednolinim, upornim
pogledom, a njegove nadsvoene obrve nisu ni jednim milimetrom pokazale da se
udi.
Svakako, Ljudmila Afanasjevna. Odredit emo jedan dan. Ali mi svejedno recite
simptome koje imate. I to vi o tome mislite.
Ja vam mogu rei sve simptome, ali kako da vam kaem to mislim? Da znate da
nastojim
ne
misliti.
Naime, ja o
303
tome odvie mislim, nou ve ne spavam, a najlake bi mi bilo kad sama ne bih
znala! Ozbiljno vam kaem. Vi ete donijeti odluku: ako treba u krevet, ja u u
krevet. Ali neu nita da znam. Ako treba na operaciju, bolje da ne znam
dijagnozu, da za vrijeme operacije ne razmiljam: to li sad to oni rade, to mi
sad reu? Shvaate li me?
Da li zbog toga to je sjedila u duboku naslonjau ili zato to su joj ramena
klonula, vie se nije inila onako visoka i krupna. Nekako se smanjila.
Shvatiti jo mogu, Ljudoka, ali se ne slaem. Zato vam odmah pada na pamet
operacija?
Pa, treba biti na sve ...
Zato onda niste prije doli? Bar
v i
to znate.
ta moete, Dormidonte Tihonoviu uzdahnu Doncova. Takav je ivot. Juri
ovamo, juri onamo. Naravno, trebalo je doi prije... Ali, opet, nemojte misliti
da sam to toliko zapustila... ustro je ona proturjeila samoj sebi. Vraa joj
se njen brzi i poslovni ton. Zato je to tako nepravedno: zato da ba
mene
kancerologa,
pogodi
upravo
kancerozna
bolest,
kad ih sve tako
poznajem, kad mogu zamisliti sve oblike, posljedice, komplikacije?...
Nije to nimalo nepravedno uvjeravao ju je njegov dubok i odmjeren glas.
Naprotiv, to je ak vrlo pravedno. To je najpouzdanije iskuenje za lijenika:
razboljeti se od bolesti za koju si sam specijalist.
(to je tu bilo pravedno? Kakvo pouzdano iskuenje? On to tako govori zato to
se nije on razbolio.)
Sjeate li se sestre Panje Fjodorovne? Ona je govorila: Oh, vrlo sam
nekako neljubezna postala prema bolesnicima! Vrijeme je da opet i ja legnem u
bolnicu...
Nikada nisam mislila da u to tako proivljavati! puc-nu Doncova prstima.
I, usprkos svemu, sada nije bila toliko iscrpljena koliko u posljednje vrijeme.
Onda, kakve ste simptome primijetili?
Poela je priati, isprva openito, ali je on traio i pojedinosti.
ujte, Dormidonte Tihonoviu, nisam vam kanila oduzeti subotnje vee! Ako
ete me ionako rendgenski pregledati...
Kao da ne znate kakav sam ja heretik? Nisam li ja radio dvadeset godina prije
rengdena? I kako smo imali tane dijagnoze, draga moja! To je isto kao sa
svjetlomjerom ili sa satom: kad ga ima, sasvim se odvikne da eksponau
odreuje odoka i da vrijeme odreuje po osjeaju. A kad ih nema, brzo se
privikne.
I Doncova poe priati izdvajajui i grupirajui simptome i prisiljavajui samu
sebe da ne ispusti one pojedinosti koje su mogle upozoriti na teku dijagnozu
(iako je nehotice prieljkivala da togod ispusti i da uje: To kod vas,
Ljudoka, nije nita, ba nita...) Navela je i sastav krvi: krvna slika bila
je vrlo loa, a sedimentacija poviena. Mirno ju je sasluao i onda poe
zapitkivati. Ponekad bi kimao glavom kao da je rije o posve jasnoj
i
laganoj
bolesti,
koju esto
susreemo,
ali
ono
304
nita ipak nije rekao. Doncovoj je sinulo da je on zacijelo ve odredio
osnovnu dijagnozu i da bi ga mogla odmah upitati i ne ekajui rendgenski
pregled. Ali bilo bi i te kako strano tako naglo i odjednom upitati i doznati
neku pretpostavku istoga asa, makar ona bila tana ili netana. Presudu je
trebalo po-to-poto odgoditi i ublaiti nekolikim danima iekivanja!
Kako su samo prijateljski razgovarali kad bi se sreli na naunim sastancima! A
sad je, eto, dola da mu saopi kako je bolesna ba kao da priznaje zloin i
meu njima je odmah pukla ona ica ravnopravnosti! Zapravo to i nije bila
ravnopravnost, jer ravnopravnosti s uiteljem i ne moe biti, ali ono to se
dogodilo bilo je gore: priznavi da je bolesna, iskljuila je samu sebe iz
plemenitake klase lijenika i prebacila se u podaniku, suanjsku klasu
bolesnika. Istina, Oreenkov nije insistirao na tome da odmah opipa bolesno
mjesto. I dalje je razgovarao s njom kao s goom. ini se da joj je nudio da
ostane istovremeno u obje klase ali je ona bila pokolebana i nije se vie
mogla drati kao prije.
Zapravo je i Veroka Ganhart postala tako dobar dijag-nostiar da bih joj se
mogla potpuno povjeriti brzala je Don-cova iz navike koju je stekla u
napornim, punim radnim danima ali kad ste vi ve tu, Dormidonte
Tihonoviu, odluila sam...
Kakav bih ja bio ovjek kad bih se odrekao svojih uenika Oreenkov ju je
netremice promatrao. Sad Doncova nije dobro vidjela, ali jo prije dvije godine
opazila je kako su se u njegovu upornom
pogledu
poeli
pojavljivati
trajni
tragovi rezignacije. Pojavili su se poslije enine smrti. A ako
ipak bude trebalo... idemo na bolovanje? Hoe li vas Veroka zamijeniti?
(Bolovanje! Izabrao je vrlo obazrivu rije. Ali to znai, to znai da s njom
ipak neto
jest...)
Tako je. Potpuno je dozrela i moe voditi odjel. Oreenkov zakima glavom i
prihvati bradicu u obliku mlaza:
Vjerujem da je dozrela, a je li se udala? Doncova zavrti glavom.
Ba kao ni moja unuka. Bez ikakve potrebe Oreenkov je poeo aptati.
Ne moe nikoga da nae. Nije to jednostavno.
Kutovi obrva malko su mu zatreperili, to je kazivalo da je zabrinut.
Insistirao je na tome da nimalo ne odlau, nego da ve u ponedjeljak pregleda
Doncovu.
(Toliko se uri?)
ini se da je uslijedila ona stanka kada je zgodna prilika da se ustane, zahvali
i ode. I Doncova ustade. Ali Oreenkov poe navaljivati da popije s njim alicu
aja.
Ni govora! odbijala je Ljudmila Afanasjevna.
Ali ja hou! Meni je ba sad vrijeme da pijem aj. Svom silom izvlaio ju
je iz sloja osuenih bolesnika u redove beznadno zdravih!
A jesu li mladi kod kue?
Mladi su bili jednako stari kao i Ljudmila Afanasjevna.
20 Odjel za rak
Nisu. Nema. ni unuke. Ja sam sam.
(A ipak ju je poslovno primio u kabinetu zato to je samo ondje mogao
djelovati znaajno i dojmljivo.)
Jo da me i dvorite? Ni govora!
Neu vas ja dvoriti. Termosica je puna. A vi ete sami izvaditi kekse
i hranu iz kredenca.
Preli su u blagovaonicu i poeli piti aj sjedei na dnu etvrtastog, hrastovog
stola na kojemu bi mogao mirne due plesati slon i kojeg se odavde ne bi moglo
iznijeti ni kroz jedna vrata. Zidni sat, isto ne ba osobito nov, pokazivao je
da jo nije kasno.
Dormidont se raspria o unuci, svojoj ljubimici. Nedavno je zavrila
konzervatorij i odlino svira, zgodna je, ali je toliko pametna da se ne drui s
glazbenicima. Pokazao joj je i njenu novu sliku, ali nije odvie troio rijei,
ne nastojei unukom zaokupiti cijelu panju Ljudmile Afanasjevne. Ona, uostalom,
vie i nije mogla cijelu panju posvetiti bilo emu, jer se njena panja
raspadala na komadie i vie je nita ne bi moglo okupiti. Bilo je udno sjediti
i bezbrino piti aj s ovjekom koji ve sluti kakva ti opasnost prijeti, koji
ve moda predvia dalji razvoj bolesti, a o tome ne govori ni rijei, nego te
samo nutka kolaiima.
Sad je bila prilika da i ona pria o djeci, ali ne o rastavljenoj keri, to bi
je odvie peklo, nego o sinu. Sin je dogurao do osmog razreda i onda svjesno
izjavio da on ne vidi nikakva smisla u .tome da nastavi kolovanje. Ni otac ni
nastaju sve zaputene bolesti. I koliko se odraslih ljudi, ovoga asa, ovog
trenutka vrti u krugu, kao njemaci, ne znajui gdje bi nali takva lijenika i
takvu duu kojoj bi mogli saopiti
svoje najskrivenije, pa ak i
sramotne
sumnje?
Nai takva lijenika koga ti esto ni prijatelji ne mogu
preporuiti i koga ne moe traiti preko novina, jednako je delikatno kao
nai mua, odnosno enu! Ali ak je danas lake nai dobru enu nego takva
lijenika koji bi bio spreman da se bavi tobom koliko treba i koji te razumije
temeljito, i to upravo tebe.
307
1 II
Ljudmila Afanasjevna se nasmijei. To su bile apstrakcije. A njoj je bila puna
glava simptoma, simptoma koji su nastojali da se postroje i pretvore u najgori
mogui zakljuak.
Dobro, ali koliko bi trebalo takvih kunih lijenika? To se nikako ne slae s
naim sistemom opeg besplatnog narodnog lijeenja ...
S opim i narodnim se slae. S besplatnim se ne slae odluno je Oreenkov
tvrdio svoje.
Besplatno lijeenje je na glavni uspjeh.
A je li to uope uspjeh? to znai besplatno? Ta lijenici ne rade
besplatno. Jedino
to im ne plaa pacijent nego dravni
budet,
ali
on
potjee
od
tih
istih
pacijenata.
Takvo lijeenje nije
besplatno,
nego bezlino. A kad bi
taj
novac bio u pacijentovim
rukama,
on bi ga tri
puta prevrnuo.
Kad bi mu, meutim, zaista bilo
potrebno, otiao bi lijeniku i po pet puta.
Ali to ne bi mogao platiti!
Pa ovjek se odrekne i novih zavjesa i drugih cipela ako nema zdravlja. Ne bi
li to bilo bolje, jer koliko bi ovjek danas platio za ljudski odnos koga nema:
postoje samo grafikoni, obavezne norme, idui!
U poliklinici gdje se
plaa, posao se jo bre odvija. Uostalom, zato onamo odlaze? Po potvrdu, po
bolovanje ili na kontrolu a lijenik treba svakoga raskrinkati. Bolesnik i
lijenik su kao neprijatelji zar je to medicina? Isto je i s lijekovima.
Dvadeset godina su svi lijekovi bili besplatni. Sjeate li se?
Zbilja? Jest, ini mi se da je tako. ovjek zaboravi.
Nije mogue da ste zaboravili? Svi su lijekovi bili besplatni. Ali smo od
toga odustali. Zato?
Zato to je bilo preskupo za dravu? s naporom izgovori Doncova i polako
zatrepe.
Ne
samo zato.
Bilo
je besmisleno.
Bolesnik je naravno uzimao sve
lijekove, jer su bili besplatni, a kasnije bi polovicu bacio. Uostalom, ne
tvrdim da bi trebalo plaati sve sluajeve lijeenja. Ali ope preglede
svakako. Jednom kad bolesnika smjeste u kliniku, kad su potrebni aparati, onda
je u redu da to ne plaa. Eto, uzmite kako je u vaoj klinici: zato dva kirurga
operiraju a troje prodaje zjake? Zato to im plaa tee i emu da se uzrujavaju?
A kad bi dobivali novce od pacijenata i kad im ni jedan pacijent ne bi doao
kako bi se onda koprcao onaj va Halmuhamedov! Ili Patehina. Kako bilo da bilo,
Ljudo-ka, ali lijenik mora
ovisiti
o dojmu koji on ini na bolesnike.
Ovisiti o svojoj popularnosti. Kod nas nitko o tome ne ovisi.
Ne daj boe da ovisimo o svima! Od takve svaalice kao to je Polina
Zavodikova ...
Pa i od nje.
To bi bilo ponienje.
Kao da je bolje ovisiti o primarijusu?
I
zar je asnije primati
plau na blagajni kao inovnik?
A kad te mue teoretskim pitanjima takvi nemogui ljudi, kao to su Rabinovi
ili Kostogutov, treba li i njima svima odgovarati?
308
Na neravnu elu Oreenkova ne zatitra nijedna brazda. On je dobro znao dokle
siu sposobnosti Ljudmile Doncove i znao je da one siu vrlo daleko; ona je
mogla samostalno ocijeniti i obraditi najtee sluajeve. Oko dvije stotine
Ljudmila Afanasjevna je bila ushiena psom. Takvu psu nije bilo mjesto u ulinoj
guvi, a zacijelo nije bilo doputeno prevoziti ga u bilo kojem prometnom
sredstvu. Kao to je snjenom ovjeku kao jedino prebivalite jo preostala
Himalaja, tako je ovakav pas mogao ivjeti jedino u prizemnici s vrtom.
Oreenkov je odrezao komadi kolaa i ponudio ga psu niju mu ga bacio kao to
iz samilosti ili da se zabave ljudi dobacuju hranu drugim psima a oni se osove
na stranje noge, poskakuju i udaraju zubima o zube a pas se uspravio na
stranje ape ne da prosi, nego da ovjeku prijateljski prednje ape poloi na
ramena. Oreenkov ga je zapravo nudio kao sebi ravnog i pas je, kao ravnopravno
bie, polako zubima uzeo komadi kolaa s dlana-tanjura, vie iz utivosti, jer
moda i nije bio gladan.
Mirni, zamiljeni pas je nekako razvedrio i razveselio Ljud-milu Afanasjevnu i,
ustavi od stola, pomislila je da s njom moda i nije tako loe sve ako je i
operiraju; jedva da je ula Dormidonta Tihonovia, te se sjetila upitati:
Ba sam neobazriva! Dola sam da vas gnjavim sa svojom bolesti i nisam vas
upitala kako je vae zdravlje? Kako ste vi?
Stajao je pred njom uspravan, ak snaan, oi mu nisu suzile, sluh mu nije
slabio i teko bi bilo povjerovati da je od nje stariji punih dvadeset i pet
godina.
Za sada je u redu osmjehnu se on, ne ba srdano ali dobroudno. Odluio
sam da prije smrti ne bolujem. Umrijet u, kako se to kae, naprasno.
Ispratio ju je, vratio se u blagovaonicu i zavalio u stolicu za ljuljanje
savijenu, crnu, uto premreanu, pohabana naslona od dugogodinje upotrebe. Sjeo
je lagano se zanjihavi i, im se stolica umirila, vie se nije njihao. U tom
posebnom poloaju, zavaljen i oputen, kako se moe samo sjedjeti u stolici za
ljuljanje, umirio se i dugo se nije uope pomicao.
310
Sad se sve ee morao tako odmarati. I nita manj'e nego to je tijelu bila
potrebna takva okrepa njegovo unutranje stanje, osobito poslije enine smrti,
zahtijevalo je ovakvu utljivu sabranost, osloboenu vanjskih zvukova,
razgovora, poslovnih misli, ak i svega onoga po emu je on bio lijenik. Kao da
mu se ponutrica eljela isprati i izvjetriti. Ovakva utljiva nepomi-nost bez
odreenih, pa ak i bez sluajnih misli davala mu je osjeaj istoe i punine.
U takvim trenucima cijeli smisao postojanja njegova postojanja u dugakoj
prolosti i u kratkoj budunosti, njegove pokojne ene, mlade unuke i svih ljudi
uope nije bio, kako mu se inilo, u njihovoj glavnoj djelatnosti, kojom su se
neprestano bavili, koja ih je jedino zanimala i po kojoj su svijetu bili
poznati. Naprotiv, smisao je bio samo u tome da uspiju sauvati neokaljanu,
nedirnutu, neosakaenu sliku vjenosti koju je svatko dobio u zavjet.
Nalik na srebrni mjesec u tihom jezeru.
311
31
TRNI IDOLI
Javila se i trajala u njemu neka unutranja napetost koja ga nije muila, nego
veselila. ak je jasno osjeao na kojem mjestu se ta napetost nalazi u
prednjem dijelu grudi iznad rebara. Ta se napetost polako irila, kao zagrijani
zrak; pritiskala 'ga je ugodno; i ak se, ini se, glasala ali ne (zemaljskim
zvukovima, ne takvim zvukovima koje bi uho razabiralo i primalo.
Bio je to novi osjeaj, nimalo nalik na onaj to ga je prolih sedmica nou
privlaio Zoji onaj nije bio u grudima.
Tu je napetost nosio u sebi i uvao je, neprestano je oslukivao. Sada se
prisjetio da ju je poznavao i u mladosti, ali ju je poslije posve zaboravio.
Kakav je to osjeaj? Koliko je trajan, da nije varljiv? Ovisi li on jedino o
eni koja izaziva taj osjeaj ili i o zagonetki o tome to ti ta ena jo nije
poznata i bliska i nee li poslije izblijedjeti?
Uostalom, onaj izraz bliska sad za nj nije vie imao nikakva smisla.
Ili je moda ipak imao? Taj osjeaj u grudima bio mu je jedina nada, i zato ga
je Oleg tako tetoio. On je postao najvaniji smisao i najljepi ukras njegova
ivota. udio se kako je to uope doivio: Vegina nazonost pretvarala je cijeli
Odjel za rak u zanimljivo, veselo mjesto i da nje nema, cijeli bi se taj odjel
sruio u prah, da nema nje i da ne... prijateljuju. Meutim, Oleg ju je viao
rijetko, ponekad samo naas. Jo mu je jednom dala transfuziju krvi. Opet su
razgovarali srdano iako ne onako otvoreno, a osim toga u sobi je bila i sestra.
Isprva je poto-poto nastojao otputovati odavle a sada, kad se pribliavalo
vrijeme izlaska, gotovo da mu je bilo ao otii. U U-Tereku vie nee viati
Vegu. ta e onda?
Danas je nedjelja, i nije se nadao da e je vidjeti. A dan bijae topao, sunan,
zrak nepomian, spreman da se ugrije i pregrije i Oleg izie da se proeta po
vrtu te udiui zrak i osjeajui sve jau toplinu, pokuavae zamisliti kako
ona provodi tu nedjelju? ime se bavi?
312
Sad se ve teko kretao, ne onako brzo kao prije; vie nije vrsto koraao u
odreenom pravcu i nije se na kraju tog pravca naglo okretao. Koraao je
shrvano, oprezno; sjedao bi na usputnu klupu, a ako na njoj nikoga nije bilo,
izvalio bi se i legao.
Tako je i danas u prigrnutu, nezakopanu ogrtau tumarao pogrbljenih lea svakog
asa zastajkujui i diui glavu da bi vidio drvee. Jedno je ve bilo napola
zeleno, drugo samo jednom etvrtinom, a lie na hrastovima nije ni propupalo.
Sve je bilo tako lijepo.
Trava je neujno i neprimjetno izrasla i zazelenjela vrt i bila tako visoka da
bi se moglo pomisliti da nije tako zelena da je jo prologodinja.
Na jednoj stazi, na suncu, Oleg ugleda ulubina. Sjedio je na jadnoj, uzanoj
klupici bez naslona, nekako poboke, malko nagnut unazad, malko opet naprijed, a
njegove ruke, izduene i spojene, poivale su meu stisnutim koljenima. Onako
oborene glave, na usamljenoj klupi, napola na svjetlu, napola u sjeni,. bio je
nalik na pravi spomenik oaja.
Oleg ne bi imao nita protiv toga da sjedne kraj ulubina: jo nijednom nije
uspio s njime poteno porazgovoriti a silno je elio jer je pamtio jo iz logora
da najvie imaju rei upravo oni koji najvie ute. Osim toga, kad se onomad
ulubin umijeao u prepirku i podupro ga, osvojio je Olega i dojmio ga se.
A ipak je odluio proi mimo njega: jer u logoru je isto tako shvatio da svakome
ovjeku treba priznati pravo na samou. I nipoto je ne bi oskvrnuo.
Prolazio je, ali polako, vukui noge po ljunku, doputajui sjedau da ga
zaustavi ako hoe. ulubin primijeti cipele i die glavu da vidi tko je u njima.
Pogledao ga je ravnoduno kao da veli: jest, ini mi se da leimo u istoj
sobi. Oleg jo dva puta zakorai prije nego to ga ulubin napola upita:
Da sjednete?
Ni ulubin nije imao na nogama obine bolnike, nego prave kune papue, koje su
bile toliko visoke i ugodne da je u njima mogao etati i ovdje sjedjeti. Na
glavi nije imao nita tako> da su mu se vidjeli uperci sive kose.
Oleg se vrati i sjede kao da mu je bilo svejedno hoe li otii dalje ili e
sjesti; a zapravo bilo je ugodnije sjedjeti.
Ma odakle poeo, mogao bi postaviti jedno sutinsko pitanje ulubinu pitanje u
koje se ovjek, kad odgovara, mora cijeli unijeti. Ali mjesto toga, on upita:
Onda, prekosutra, Alekseje Filipoviu?
I ne saekavi odgovora, on je ve znao, kao i cijela bolnika soba, da ulubin
prekosutra ide na operaciju. Najvanije je bilo to ga je oslovio s Alekseje
Filipoviu, kako jo nitko u sobi nije nazvao utljivoga ulubina. Rekao je to
kao to bi veteran rekao veteranu.
Da se posljednji put ogrijem na suncu kimnu ulubin.
Nee biti poslje-ednji put potmulo e Kostogutov. Motrei ispod oka
ulubina, mislio je da to moda i jest
posljednji put. ulubinovu snagu naelo je i to to je vrlo malo
313
jeo, manje nego to je to zahtijevao njegov tek: savladavao se da bi kasnije
manje osjeao bolove. Kostogutov je znao od ega boluje ulubin, pa zato upita:
Onda su odluili? Sa strane e vam staviti cijev. Skupivi usne kao da e
cmoknuti, ulubin ponovo zakima
glavom.
Neko su vrijeme utjeli.
Ipak, postoji ovakav i onakav rak ree ulubin gledajui pravo preda se a
ne u Olega. I iznad raka ima rak. Ma koliko da je loe, uvijek moe biti i
gore. Moj sluaj je takav da o njemu ne mogu ni s kim razgovarati, ni
posavjetovati se.
Ja mislim da je moj isto takav.
Pustite vi to, moj je sigurno gori! Moja je bolest nekako posebno
poniavajua. Posebno gadna. Posljedice su strane. Ako i ostanem iv a to je
jo jedan veliki ako bit e neugodno stajati kraj mene, sjedjeti ovako kao
to vi sada sjedite. Svi e nastojati da se odmaknu bar dva koraka. A ako tko i
stane blie, ja u morati pomisliti: pazi, jedva podnosi i proklinje me. Drugim
rijeima, uope neu biti s ljudima.
Kostogutov se zamisli tiho zviduui ne kroz usne, nego kroz zube, rastreseno
protiskujui zrak kroz njih.
Teko je, naime, znati kome je gore. To je jo tee nego natjecati se u
uspjesima. Svatko misli da je njegova nevolja gora. Ja sam, na primjer, siguran
da sam proivio neobino nesretan ivot. Ali, ta znam, moda je vama bilo jo
tee? Kako mogu tvrditi, ovako sa strane, da vam nije bilo?
I nemojte, jer biste se prevarili. ulubin napokon okrenu glavu i izbliza
pogleda Olega neobino izraajnim okruglim oima zakrvavljenih bjeloonica.
Nije najtei ivot onih koji tonu u more, koji kopaju pod zemljom ili trae vodu
u pustinji. Najtei je ivot onome tko svakog dana, kad izlazi iz kue, udari
glavom o dovratak jer su vrata preniska... Vi ste, koliko sam shvatio, bili u
ratu a poslije na robiji, je li tako?
Osim toga nisu me primili na fakultet. Nisu me primili u oficire. I, osuen
sam na vjeno progonstvo. Oleg je sve to odmjereno nizao, kao da se ne ali.
Osim toga, imam rak.
Dobro, to se tie raka tu smo jednaki. Za ostalo, jo ste mlad.
Vraga sam mlad! Valjda hoete rei da mi je glava na ramenu? Da mi kou jo
nisu ogulili?
to se tie ostaloga, mogu vam rei da ste vi bar manje lagali, shvaate li?
Vi ste bar manje sagibali iju, to vam mora biti drago! Vas su hapsili, a nas su
gonili na sastanke: da vas proraujemo.
Vas su slali u smrt, a nas su
prisiljavali da stojimo i pljeemo unaprijed odreenim osudama. I ne samo da
pljeemo nego da zahtijevamo likvidaciju,
zahtijevamo! Sjeate li se kako je
pisalo u novinama: Kao jedan ovjek zatalasao se cijeli sovjetski narod
saznavi za neuveno podla zloinstva ... Vidite, znate li koliko nas kota ono
kao jedan ovjek? Svi smo mi posve razliiti
ljudi i
sad
odjednom
kao
jedan ovjek! Kad se pljee, treba ruke to vie dignuti tako da i
drugi vide, i predsjednitvo da vidi. A kome nije do ivota? Tko se zauzeo za
vas? Tko se usprotivio? Gdje su sad takvi?... Eto,
314
Dima Olicki je bio takav suzdrao se, nije bio protiv, ma kakvi! Suzdrao se
kad se glasalo za likvidaciju industrijskog komiteta. Neka to objasni!, vikali
su. Neka objasni! Ustao je i presahla grla rekao: Mislim da dvanaest godina
poslije revolucije moemo nai drugaiji nain da prekinemo ... Ah, zloinac
jedan! Prodana dua! Agent! ... Idueg jutra poziv na GPU. I doivotna
robija.
I ulubin onako neobino, spiralno i kruno zavrti glavom. Njiui se na klupi
naprijed i nazad, sjedio je kao to na sjedalu sjedi krupna i nemirna ptica.
Kostogutov se gradio kao da mu ovo to je reeno nimalo ne laska:
Alekseje Filipoviu, sve je to kako se kome zalomi. Vi biste na naem
mjestu bili isto takvi muenici, mi bismo na vaem bili isto takvi oportunisti.
Ali to se dogodilo: grizli su se i jedili oni koji su kao i vi shvatili. Koji
su rano shvatili. A onima koji su vjerovali bilo je lake. Ruke su im bile
okrvavljene, a nisu shvaali da su im okrvavljene.
Starac ga pogleda sumnjiavo i prodorno.
A tko je to vjerovao?
Rekao je: spiljski idoli, i Oleg je odmah zamislio spilju: u sredini vatra,
sve je puno dima, divljaci peku meso, a duboko unutra, jedva vidljiv, plaviasti
idol.
... zatim kazalini idoli...
Gdje su ti idoli? U foajeu? Na zastoru? Ne, sigurno su nasred kazalinog trga.
to su to kazalini idoli?
Kazalini idoli su tuna autoritativna miljenja na koja se ovjek rado
oslanja kad pokuava protumaiti ono to nije sam proivio.
Oh, kako je to est sluaj!
A neki put je i doivio, ali je ugodnije ne vjerovati samome sebi.
I to mi je poznato ...
Kazalini idoli su i pretjerano prihvaanje naunih tvrdnji. Jednom rijeju,
to je dobrovoljno preuzimanje tuih zabluda.
Odlino! ovo se jako svidjelo Olegu. Dobrovoljno preuzimanje tuih
zabluda! Tako je!
I, napokon, tu su jo trni idoli.
316
Vidite da u pjesmi nije spomenuo budalu. Iako je znao da ima i budala. Ne,
izbor je samo trostruk... I kad se sjetim da u zatvoru i na robiji nisam bio,
kad pouzdano znam da tiranin nisam bio, onda ... ulubin se nasmjehnu i
nakalja onda...
Kaljao je i poboke se njihao naprijed i natrag.
Mislite li da je ovakav ivot laki od vaega, je li? Cijeli ivot sam
strahovao i sad bih se mijenjao s nekim...
Kostogutov je, zgrbivi se i, nalik na ulubina, presamitivi se i naprijed i
natrag, sjedio na uzanoj klupici kao kukmasta ptica na preki.
Na zemlji pred njima crn jele su se njihove ukoene sjene podavijenih nogu.
Nemojte, Alekseje Filipoviu, vi napreac
sudite.
To je odvie
okrutno. Ja smatram za izdajice one koji su pisali prijave, koji su nastupali
kao svjedoci. I takvih ima na milijune. Na dva zatvorenika, ili bar na tri,
sigurno otpada jedan denuncijant, je li tako? To su ve milijuni. Ali
nepromiljeno je sve odreda smatrati za izdajnike. Tu je i Pukin bio
nepromiljen. Bura lomi drvee a ako se uz put i trava savija, znai li to da je
trava izdala drvee? Svatko ima svoj ivot. I sami ste maloprije rekli:
preivjeti je zakon naroda.
ulubin je tako skupio lice da su mu se jedva vidjela usta a oi posve nestale.
Njegove su bar oi bile okrugle i velike a nestale su, ostala je samo slijepa,
zbaburana koa.
Razvukao je lice. Pojavile su se one iste duhanske arenice uokvirene
zakrvavljenim bjeloonicama, ali se inilo kao da su sad oi oprane:
To vam je plemeniti zakon stada. Strah da e ostati sam. Izvan
kolektiva.
To inae nije nita novo. Francis Bacon je jo u esnaestom stoljeu iznio
svoju teoriju o
idolima. Tvrdio je da ljudi nisu spremni da ive samo po svome
iskustvu, nego da im je lake ako ga uprljaju predrasudama. Te predrasude nazvao
je idolima. Postoje, kako je rekao Bacon, plemenski idoli, zatim spiljski
idoli...
Rekao je: spiljski idoli, i Oleg je odmah zamislio spilju: u sredini vatra,
sve je puno dima, divljaci peku meso, a duboko unutra, jedva vidljiv, plaviasti
idol.
... zatim kazalini idoli...
Gdje su ti idoli? U foajeu? Na zastoru? Ne, sigurno su nasred kazalinog trga.
to su to kazalini idoli?
Kazalini idoli su tuna autoritativna miljenja na koja se ovjek rado
oslanja kad pokuava protumaiti ono to nije sam proivio.
Oh, kako je to est sluaj!
A neki put je i doivio, ali je ugodnije ne vjerovati samome sebi.
I to mi je poznato ...
Kazalini idoli su i pretjerano prihvaanje naunih tvrdnji. Jednom rijeju,
to je dobrovoljno preuzimanje tuih zabluda.
vanjskoj politici! Isto tako i u pitanjima granica; ne treba misliti koliko emo
se obogatiti jednim
pedljom
zemlje,
koliko
emo
time
ojaati
ili
poveati na presti, nego jedino o tome koliko je na potez moralan.
Sumnjam
da
se
to
moe
ostvariti!
Trebat
e
jo
dvije
stotine godina! Samo ekajte namrti se Kostogutov. Neto mi nije jasno.
Gdje vam je materijalna baza? Treba se oslanjati na ekonomiju... Ne treba li
prvo nju urediti?
320
Prvo ekonomiju? Razliita su miljenja. Na primjer, Vladimir Solovjov
prilino sigurno tvrdi da i ekonomiju treba zasnivati na moralnim temeljima.
Kako to? Prvo moral, pa tek onda ekonomija? nije se
mogao nauditi Kostogutov.
Tako je! ujte, ruski ovjee, vi zacijelo niste proitali ni
jedan redak Vladimira Solovjova? Kostogutov zanijee usnama.
Ali ste mu bar uli ime?
U uzL
A jeste li bar proitali koju stranicu Kropotkina? Uzajamno pomaganje
ljudi?
Kostogutov jednako odgovori.
Ma da, on nema pravo, zato biste ga itali? ... A Mihaj-lovskoga? Niste,
naravno, njega su odbacili, a zatim zabranili i povukli iz knjinice.
A kad bih ja i itao? Kad bih. itao? uzruja se Kostogutov. Cijeli ivot
dirinim, a sa svih strana me gnjave: jesi li itao ovo, jesi li itao ono? U
vojsci nisam isputao lopatu iz ruku ba kao ni u logoru a sad, u progonstvu, ne
isputam motiku. Kad bih onda itao?
Na licu ulubina koje se isticalo krupnim oima i upavim obrvama pojavi se
uzbuen i slavodobitan izraz:
Rei u vam to je moralni socijalizam! Njegova svrha nije da ljude ustremi
prema srei, jer to je zapravo i trni idol ta srea! On ih usmjerava prema
uzajamnoj toleranciji. Sretna je i zvijer kad prodire plijen, a uzajamno
tolerantni mogu biti samo ljudi! I to je najvie do ega se oni mogu dovinuti!
Ali ja hou da mi date tu sreu! uporno e Oleg. Dajte mi tu sreu bar
tih nekoliko mjeseci prije smrti! Koga e
mi avola inae?
Srea je privid! posljednjom je snagom ulubin tvrdio svoje. Bio je ve
blijed. Eto, ja sam odgajao djecu i bio sam sretan. A ona su me popljuvala. U
ime te iste sree palio sam u pei knjige pune istine. Jo je gora takozvana
srea buduih pokoljenja. Tko je moe naslutiti? Tko je razgovarao s tim
buduim pokoljenjima da bi znao kakvim e se idolima ona klanjati? Odvie se
mijenjala predodba o srei u toku stoljea da bismo se usudili unaprijed je
prirediti. Budemo li gazili po bijelim zemikama i lijevali mlijeko u sebe,
svejedno neemo biti sretni. A ako -podijelimo svoju neimatinu meusobno, bit
emo ve danas! Ako se budemo brinuli samo o srei i o mnoenju, idiotski emo
napuiti cijelu zemlju i stvoriti grozno drutvo ... Nekako mi je loe, znate
... Moram u krevet...
Oleg nije do sada ni primijetio kako je ulubinovo lice, koje je i dosad bilo
snudeno, postalo beskrvno i samrtniko.
Doite, doite, Alekseju Filipoviu, ja u vas drati ispod
ruke! ...
ulubin je jedva ustao iz poloaja u kojem je sjedio. Uputili su se sasvim
polako. Proljetna lakoa ispunjala je sve oko njih, ali su oni bili pritisnuti
velikim teretom, i njihove kosti, i meso koje je jo bilo cijelo, i odjea, i
obua, pa ak i sunana bujica koja ih je obasipala sve ih je to pritiskalo i
gnjeilo.
21 Odjel za rak
321
Koraali su utke, odvie umorni da dalje razgovaraju.
Tek pred stepenicama na ulazu u bolnicu, kad su stajali u sjeni Odjela za rak,
ulubin, oslanjajui se na Olega, podie glavu te se zagleda u topole i prugu
veselog neba i ree:
Samo da ne zavrim pod noem. Strah me je... Makar ivio posve kratko, makar
ivio kao pas, ipak ovjek eli ivjeti...
Napokon uoe u predvorje odjednom je bilo zaguljivo, smrdljivo. I polako,
stepenicu po stepenicu, savladavali su dugako stepenite.
Oleg upita:
ujte, zar ste vi to sve smislili za tih dvadeset i pet godina kad ste
savijali iju i odricali se svega i svakoga... ?
Tako je, odricao sam se i razmiljao sam uplje, bez ikakva izraaja na
licu odgovori ulubin ve posve slabim glasom. Bacao sam knjige u pe i
razmiljao sam. Pa zar nisam radi svojih patnji, radi izdajstva, zar nisam
zasluio da bar malko smijem razmiljati? ...
322
32
POGLED S DRUGE STRANE
Doncova ipak nije ni slutila da bi ono to ti je bilo tako savreno poznato, to
si u vie navrata, uzdu i poprijeko provjeravao, da bi se sad to odjednom moglo
iskrenuti i postati posve nepoznato i strano. Ve trideset godina bavila se
bolestima drugih ljudi, ve dobrih dvadeset godina sjedjela je pred rendgenskim
aparatom, pregledavala pacijente i snimke, promatrala izopaene molee poglede u
oima, usporeivala analize, itala knjige, pisala lanke, prepirala se s
kolegama, prepirala s bolesnicima i njeno iskustvo i njeno izgraeno
stanovite postajalo je sve vre, a medicinska teorija sve osmiljenija. Tu
su bili i etio-logija, i patogeneza, simptomi, dijagnoze, tok bolesti,
lijeenje, profilaksa i prognoza, a tvrdoglavost, sumnjiavost i strah
bolesnika, premda bijahu shvatljive ljudske slabosti i premda su izazivale
lijenikovu suut, ali u trenutku kad je trebalo izabrati ovu ili onu metodu
bile su ravne nuli, u kvadratima logike za njih nije bilo mjesta.
Do sada su sva ljudska tijela bila za nju jednako graena: tu je grau opisivao
jedan jedini anatomski atlas. Jednake su bile i fiziologija ivotnih procesa i
fiziologija osjeaja u svim ljudima. Sve to je normalno ili to odstupa od
normalnoga razumno su objanjavale autoritativne medicinske upute.
I odjednom, u svega nekoliko dana, njeno tijelo ispalo je iz tog usklaenog,
velikog sistema, udarilo o tvrdu zemlju i sad joj se inilo nalik na bespomonu
vreu punu organa, organa od kojih se svaki svakog trenutka moe razboljeti i
javiti.
U nekoliko dana sve se glavake preokrenulo i ono to je prije bilo sastavljeno
od poznatih elemenata, sad je odjednom postalo nepoznato i muno.
Dok joj je sin jo bio mali djeak, zajedno s njim gledala je neke slike:
najobiniji kuni predmeti, kao to su ajnik, lica ili stolica, kad bi bili
nacrtani iz nekog udnog ugla postajali bi strani, neprepoznatljivi.
Tako joj je i sada bio neprepoznatljiv tok njezine bolesti i njen novi poloaj u
lijenikoj praksi. Sad vie nije mogla biti u toku lijeenja ona razumna i
sigurna snaga, nego se pretvarala
323
u izdvojenu bespametnu grudicu. Prva spoznaja bolesti zgnjeila ju je kao abu.
Isprva je bilo nemogue saivjeti se s tom boleu: ruio se svijet, ruio se
opi red u svijetu. Iako jo nije umrla, ve se morala odrei i mua, i sina, i
kerke, i unuka, i posla iako e ba sada taj isti posao protutnjati preko nje
i kroz nju. U jedan jedini dan trebala se odrei svega to je sainjavalo ivot
i onda se, poput blijedozelene sjenke, jo neko vrijeme muiti ne znajui hoe
li zaista zauvijek ieznuti ili e se vratiti ivotu.
ini se da u tom njenom ivotu nije bilo nikakvih ljepota, radosti i blagdana
postojao je samo posao i nemir, posao i nemir ali, eto, sad odjednom postaje
jasno kako je taj ivot divan i kako se bolno i teko od njega rastati!
Nedjelja sad vie nije bila za nju nedjelja, jer se taj cijeli dan psihiki
pripremala za sutranji rendgenski pregled.
Neobine ive niti, nalik na dugu ensku kosu, splele su se i vezale je uz toga
bolesnika. I samo je ona osjetila bol kad bi se napele i pokidale, a njega nije
nita boljelo, niti je bilo tko drugi to primijetio. Onoga dana kad je Vera
saznala za njegove none sastanke sa Zojom, osjeala se kao da su joj iupali
cijeli pramen tih niti. Pomislila je da bi najbolje bilo sve prekinuti.. Ta
povreda ju je podsjetila na zakon prema kojemu mukarcima nisu potrebne
vrnjakinje, nego uvijek mlae ene. Nije smjela zaboraviti da njena godita
pripadaju prolosti, prolosti.
330
Ali poslije ju je on poeo tako napadno presretati, hvatati njene rijei i tako
lijepo razgovarati i gledati je da su one tanke vlasi ponovo, jedna po jedna
izrasle i splele se.
Kakve su to bile niti? To je neobjanjivo i nedokuivo. Ta on e otputovati i
vrsta apa e ga zadrati u onom selu. Vratit e se tek onda kad mu bude vrlo
loe, kad ga smrt pritisne. A dok je zdrav rijetko e dolaziti, ili nikada.
Koliko smo mu dali svnoestroluma? pitala je Ljudmila Afanasjevna.
Vie nego to treba odgovori Kostogutov mjesto Vere Korniljevne i tupo se
zagleda. Toliko da e mi biti dosta za cio ivot.
Ljudmila Afanasjevna inae ne bi dopustila da on ovako grubo odgovara i otro bi
ga prekorila. Ali sad je u njoj splasnula sva volja i jedva je privodila kraju
vizitu. A kako je sad ve bila izvan svog posla, kako se opratala od njega, ona
zapravo nije mogla proturjeiti Kostogutovu. Imao je pravo, barbarski su ga
lijeili.
Neto u vam savjetovati ree ona pomirljivo i tako tiho da drugi u sobi ne
uju nemojte vi teiti za obiteljskom sreom. Jo ete vi mnogo godina morati
proivjeti bez prave obitelji.
Vera Korniljevna obori pogled.
Jer, nemojte zaboraviti da je vaa bolest bila vrlo zaputena. Doli ste
kasno.
Kostogutov je znao da bolest ne sluti na dobro, ali kad je uo kako Doncova
otvoreno govori, razjapio je usta:
M-da-a-a promrsi on. Ali se uhvati za jednu pomisao. Samo se nadam da e
se i uprava za mene pobrinuti...
Vera Korniljevna, i dalje ete mu davati tesan i pentaksil. Ali bi ga zapravo
trebalo pustiti iz bolnice da se odmori. Znate to emo uiniti, Kostogutove,
dat emo vam recept za tromjesenu kuru svnoestroluma, sad ga ima u apotekama, i
moete ga kupiti ali se svakako morate i dalje lijeiti kod kue. Ako vam
ondje nema tko davati injekcije, uzmite tablete ...
Kostogutov maknu usnama, kako bi je podsjetio da on, prvo i prvo, nema nikakve
kue, zatim da nema novaca i, napokon, da nije takva budala te da sam sebe
polako ubija.
Ali lijenica je bila tako sivozelena, iznurena, da se predomislio i nita nije
rekao.
Tako se zavrila vizita.
Dotrao je Ahmadan: sve je u redu, otili su i po njegovu uniformu. Danas e
ve pijuckati s prijateljima! A sutra e dobiti potvrdu i ostale papire. Bio je
toliko uzbuen i tako brzo i glasno govorio, kao jo nikada do sada. Kretao se
tako ustro i sigurno kao da nije dva mjeseca ovdje s njima odbolovao. Pod crnim
gustim grmom kose, pod obrvama crnima kao mazut, oi su mu plamtjele kao u
pijanca, a lea su mu podrhtavala osjeajui ivot koji ga eka ondje napolju,
nedaleko. Brzo se spremao, ali se i toga okanio i odjurio ponovo van, zamolivi
da mu dadnu ruak zajedno s onima u prizemlju.
A Kostogutova su poveli na zraenje. ekao je, zatim je legao pod aparat, a onda
iziao na ulaz da vidi od ega se tako smrailo.
331
Nebo su posve prekrili brzi sivi oblaci, a iza njih je plazio jedan veliki,
"ljubiasti, prijetei prolomom oblaka. Ali je bilo vrlo toplo i kia, koja e
pasti, bit e prava proljetna.
Nije to ono glavno. Preko dana bih jo morao obaviti mnoge poslove a
naveer otputovati. Ali odjeu iz magazina donose vrlo kasno. Biste li, Mitoka,
mogli pomoi:
donesite jo danas moje stvari ovamo, sakrijte ih gdjegod, a ja
u se ujutro xano presvui i otii.
Ni govora uzdahnu Mita. Kad bi Nizamutdin doznao ...
Pa nee saznati! Shvaam da je to protupropisno, ali ovjek zato i ivi da bi
krio propise!
A ako vas sutra ne puste?
Vera Korniljevna mi je pouzdano rekla.
Svejedno, ona me mora obavijestiti.
U redu, idem odmah k njoj.
Znate li to je novo?
Ne znam, to?
Kau da e nas sve pustiti do kraja godine! Tvrdi se da je to posve sigurno!
Njeno runo lice odmah se proljepalo im je poela govoriti o tome to se
govorka.
Koga:
nas?
Vas?
Navodno
i
nas
i
vas!
Ne vjerujete li? plaljivo je ekala to e
on odgovoriti.
Oleg se poea po tjemenu, skupi lice i gotovo zamiri jednim okom:
M-moda. Nije nimalo nevjerojatno. Ali koliko sam ja doivio tih lanih
uzbuna pune su mi ih ui.
Ali sada tvrde posve, posve pouzdano!
Toliko je eljela da vjeruje da joj nije mogao uskratiti tu ielju!
Oleg je donju usnicu podvukao pod gornju i zamislio se. Istina je da neto
dozrijeva. Pao je Vrhovni sud. Samo sve ide polako, mjesec dana se ve nita ne
dogaa, pa ovjek vie ne vjeruje. Povijest je prespora za na ivot i za naa
srca.
E pa, dao bog ree on vie radi nje. to ete vi onda? Otii odavde?
Ne zna-am gotovo bezglasno odvrati Mita rairivi prste krupnih noktiju na
pohabanim kartonima koji su joj bili toliko dosadili.
Niste li vi od Saljska? 336
Jesam.
''
Pa zar je ondje bolje?
Slo-bo-da proapta ona.
A najvjerojatnije je da je pomiljala kako e se u svom kraju moda jo ipak
udati!
Oleg ode da potrai Veru Korniljevnu. Nije to bilo lako: as je bila u
rendgenskom kabinetu, as kod kirurga. Napokon je ugleda kako hoda hodnikom s
Lavom Leonidoviem i pouri za njom.
Vera Korniljevna! Trebao bih vas samo na jednu minutu. Uivao je da joj se
obraa, da govori neto samo za nju i
zamijetio da mu se glas, kad je s njom razgovarao, razlikovao od njegova
uobiajenog.
Ona se okrenu. Poslena inercija jasno je izbijala iz nagnutog tijela, poloaja
ruku i zabrinuta lica. Ali ipak, paljivo, kako se uvijek prema svima podjednako
vladala, ona zastade.
Da?
Nije dodala Kostogutove. Samo kad bi ga spominjala treim osobama, lijenicima
ili bolniarkama, nazivala ga je po prezimenu. A u etiri oka nikako ...
Vera Korniljevna, neto bih vas
usrdno zamolio...
Ne biste li
poruili Miti da ja zbilja sutra naputam bolnicu.
Ama zato?
Vrlo je vano. Znate, sutra bih naveer morao otputovati, a da bih uspio ...
Lave, ti samo hajde... odmah u i ja doi.
Lav Leonidovi krenu dalje pogrbljeno se njiui, ruku duboko zavuenih u
prednje depove na ogrtau, dok su mu za leima skutovi vijorili. A Vera
Korniljevna ree Olegu:
- Doite sa mnom.
(Moda je nee ni predati u Ispostavu, trubit e da ima samo jednu, jer, nije li
dobro imati jednu u rezervi? Nije uzalud toliko propatio zbog takve potvrde!)
Treba mi i trea radi vozne karte.
Ona na komadiu papira pribiljei nekoliko rijei.
Evo, to je moja adresa. Da li da vam protumaim kako ete onamo doi?
Nai uwVera Korniljevna!
(Zar je uistinu ozbiljno mislila? Zar ga je zaista pozvala u svoj stan?)
I... ona uz adresu stavi ve pripravlienih nekoliko dugakih listia. To
su oni recepti koje je spomenula Ljudmila Afanasjevna.
Ima
ih
nekoliko
jednakih
da
biste
rasporedili kuru...
0 n i
recepti!
Spomenula je to kao uzgred, kao beznaajno. Kao nevani dodatak uz adresu. Ova
dva mjeseca to ga je lijeila stekla je vjetinu da ono nijednom ne spominje.
Oito je tu bila taktinost.
Ustala je, pola prema vratima.
ekao ju je posao. ekao ju je Lav...
1 odjednom ju je ugledao onako bijelu, laganu, opasanu, ugledao ju je u
rasprenim lepezama svjetla koje je ispunjalo cijelu sobu ugledao ju je onakvu
kakvu je jo nikad nije vidio, punu razumijevanja, naklonjenu i potrebnu!
Nikad je jo nije vidio takvu.
Obveselio se i postao otvoren. Zapitao je:
Vera Korniljevna! Zato ste se onako dugo na mene ljutili?
Iz snopa svjetla promatrala ga je nekako se pametno smijeei:
A zar ba nita niste bili krivi?
Nisam.
Ba nita?
Ba nita!
Dobro promislite.
Ne mogu se sjetiti. Bar da me podsjetite...
Klju je ve drala u ruci. Trebalo je zakljuati vrata. I otii. A bilo je tako
ugodno uz nju, dan i no bi stajao.
Ona je otila niz hodnik, onako sitna, a on je stajao i gledao za njom.
I ponovo je iziao da se proeta. Proljee je bilo u punom naletu nije se
mogao nauivati zraka. Dva sata je besciljno tumarao i upijao zrak i toplinu.
Bilo mu je ao to e napustiti ovo dvorite u kojem je bio zarobljen. Bilo mu
je ao to e bez njega procvasti japanske akacije, to e prvo, zakanjelo
hrastovo lie propupati kad njega vie ovdje ne bude.
Danas mu nekako ak nije bilo ni muno, niti je osjeao slabost. Tako bi rado
malo kopao po zemlji. Neto je silno elio, neto je elio ne znajui ni sam
to. Primijetio je da njegov palac sam od sebe plazi po kaiprstu traei
cigaretu. Ali ni govora, ni u snu, s tim je gotovo!
Poto se naetao, svrati Miti. Mita je bila divna: Olegova torba ve je bila
skrivena u kupaonici a klju od kupaonice nalazit e se kod stare bolniarke
koja e naveer preuzeti deurstvo. A potkraj radnog dana treba da ode u
ambulantu i da dobije sve dokumente.
Odlazak iz bolnice poprimao je oblik neminovnosti.
Uspeo se uza stepenice, ako ne ba posljednji put, a onda gotovo posljednji put.
339
Gore je sreo Zoju:
Onda, kako ste Oleg? upita Zoja neusiljeno.
Ona je nevjerojatno neposredno, posve prostoduno u razgovoru upotrebljavala
takav ton. Kao da meu njima nikada nita nije bilo: ni onih zgodnih nadimaka,
ni plesa iz Skitnice, ni onog kisika.
Moda je imala pravo. emu se neprestano podsjeati? Paiiv titi? Joguniti se?
Jedne veeri, kad je deurala, nije otiao da je obie i da joj udvara, nego je
legao spavati. Isto tako jedne veeri ona je, kao da se nita nije dogodilo,
dola i donijela injekciju; okrenuo se i ipustio je da mu ubrizga injekciju. I
ono to je poelo (rasti meu njima, vrsto i napeto, kao ona posuda s kisikom
Sramota je i stidi se, ali si mnogo mirniji. Kao da tua nevolja odnosi
i'ispire tvoju.
A jo prije nekoliko godina sjeti se Jelizaveta Anato-Ijevna iseljavali
su iz Lenjingrada plemie. Isto tako stotinjak tisua, sigurno i jesmo li mi
to primijetili? Kakvi su onda plemii preostali? Samo stari i posve mali,
nemoni. Mi smo znali, gledali smo i nita nismo poduzimali: glavno da nas
nisu dirali.
I onda su ve kupovali klavire.
Vjerojatno. Sigurno su ih kupovali.
Sad je Oleg jasno zapazio da ova ena nije imala ni pedeset godina. A u licu je
ve bila nalik na staricu. Ispod bijelog rupca visila joj je staraki ravna,
nemona kosa, koja se vie ne da ukovrati.
A kad su vas selili kakav je bio povod? to su naveli?
Zna se to:
drutveno nepoeljni.
Ili pak drutveno opasni
elementi.
Po posebnoj
odredbi, bez
suda,
tako je najlake ...
A ta je bio va mu?
Nita naroito. Svirao je flautu u filharmoniji. Kad bi se napio, volio je
diskutirati.
Oleg se sjetio svoje pokojne majke i ona je tako mlada ostarjela, i ona je
bila ovakva eprtljava intelektualka, bespomona bez mua.
Da ivi u istom gradu s ovom enom, mogao bi joj ve nekako pomoi. Odgojiti joj
sina.
Ali oni su kao pribodeni i odvojeni kukci imali svako svoju kutijicu.
Nai znanci dua koja je tako dugo utjela sad se otvorila i priala,
priala imali su odraslu djecu, sina i kerku, oboje su bili vatreni
komsomolci. Odjednom je zakljueno da se cijela obitelj
iseli. Djeca su
odjurila u rajonski
komsomolski komitet: Zatitite nas! Zatitit emo
vas, rekli su im ondje. Evo vam papir, piite: Molim da me od dananjeg datuma
ne smatrate sinom, odnosno kerkom tih i tih, odriem ih se kao drutveno
tetnih elemenata i obeavam da u budunosti neu imati nikakvih odnosa s njima,
niti u odravati veze.
Oleg se pogrbio, ispala mu koata ramena, glava mu klonula.
I mnogi su potpisali...
Jesu. Ali ovaj brat i sestra su rekli: razmislit emo. Vratili su se kui,
bacili u pe komsomolske iskaznice i poeli se spremati za progonstvo.
bez iega, da bi zatim krenuo u centar. Nije znao da li se tako dobro osjea
zbog slobodnjake odjee, ali munina ga nije muila i on je hodao posve lako.
Odjednom Oleg ugleda malu prodavaonicu koja se bila sklonila u otvor na zidu
tako da nije remetila liniju ulice. Platneni krov bio je podignut kao tit na
kapi i poduprt dvjema kosim ipkama. Ispod tita izvijao se plaviasti dim. Oleg
je morao prlino sagnuti glavu da bi uao pod tit i ondje je stajao ne
ispravivi vrata.
Cijelu prostoriju ispunjao je dugaki eljezni rotilj. Na jednom mjestu gorjela
je vatra a sve uokolo bilo je puno bijelog
354
1
Brao,%istupite mi jedan tapi!
Brao samo jedan tapi.
Jedan od ofera, preplanuli momak kose plave kao lan, klim-nu glavom:
De, uzmi.
Oni jo nisu bili platili, a zelenu novanicu koju je Oleg izvadio iz depa, to
je bio uvren pribadaom, prodava ak ne uze u ruke nego strese s tezge u
ladicu kao kakvu mrvicu ili smee.
Ali se Oleg domogao tapia! Odloivi vojniki teleak na prano tlo, on objema
rukama uze aluminijsku ipku i, prebro-javi komadie mesa bilo ih je pet
veih i jedan manji poe ih otkidati zubima sa tapia, ali ne odjednom cijele
komade, nego malo-pomalo. Jeo je paljivo kao pas koji svoj plijen skloni u
sigurni kutak i razmiljao o trae kako je lako raspiriti ljudsku elju, a kako
ju je teko utaiti. Koliko je godina koricu crnog kruha smatrao za
najvelicanstveniji zemaljski dar! Jo malo prije kanio je da kupi za doruak
komadi tog istoga crnog kruha, ali ga je, eto, privukao plaviasti dim peenja,
i tek to je Oleg glodao ovaj tapi, ve ga je obuzimao prezir prema kruhu.
oferi su smazali cijeli alik, upalili kamion i odvezli se a Oleg je jo
sisao svoje komadie mesa. Svaki je ispitivao usnama i jezikom: kako je teno
njeno meso, kako mirie, kako je dobro ispeeno i nimalo nije zagorjelo, koliko
jo sadri svog prirodnog soka koji se zadrao u svakom komadiu. I to se vie
bavio alikom i to je jae u njemu uivao, to se hladnije uobliavala spoznaja
da nee otii Zoji. Sad e ga tramvaj pro-Vesti mimo njene kue, a on nee sii.
Upravo uz ovaj tapi alika mu je to postalo posve jasno.
Tramvaj ga je odvezao istim putom natrag u sredite grada, samo to je sad bio
ve prepun. Oleg je poznao Zojinu stanicu, ali se odvezao jo dvije stanice
dalje. Nije znao na kojoj je stanici najbolje sii, a na kojoj ne bi trebalo
sii. Meutim, odjednom ugleda kroz tramvajski prozor enu koja je vani
prodavala novine i Oleg htjede da je pogleda od djetinjstva naime nije vidio
kolportera (sjetio se kad ga je vidio posljednji put: kada se ustrijelio
Majakovski i kada su djeaci raznosili po ulicama posebno izdanje). Bila je to
postarija Ruskinja, nimalo spretna, koja je teko pronalazila sitni, a ipak se
dobro dosjetila da stoji ovdje jer bi joj svaki novi tramvaj donio nekoliko
kupaca. Oleg je stajao i gledao kako to ona prodaje.
A milicija vas ne tjera? upita on.
Nisu se sjetili umrknu se ona.
On nije mogao vidjeti samoga sebe, pa je zaboravio kako se doima. Da je zapeo
milicionerima za oko, prije bi od njega traili dokumente nego od kolporterke.
Ulini elektrini sat pokazivao je da je tek devet sati, ali je dan ve bio tako
topao da je Oleg otkopao gornje kope kabanice. Nije se urio tako da su ga
prolaznici preticali i gurali; koraao je sunanom stranom ulice, mirkao i
smjekao se suncu.
Jo ga je mnogo radosti oekivalo toga dana.
356
Ovo je sunce pripadalo proljeu za koje je mislio da ga nee doivjeti. I premda
se nitko oko njega nije veselio Olegovu povratku u ivot, jer ga nitko ak nije
ni poznavao sunce je znalo da se vratio, i zato mu se Oleg osmjehivao. Makar i
ne bude idueg proljea, makar ovo bude njegovo posljednje proljee, ali i ono
je prekobrojno!
Zahvalan je to ga je doivio!
telegram. Oleg uze razmiljati kome bi ga i kamo poslao. Ali u svim tim velikim
gradovima, to su razbacani po estini naeg globusa, nije imao ni jednog
jedinog ovjeka koji bi se obradovao njegovu rukopisu.
Ali ipak, da bi se raspitao poblie, prie prozoriu i zamoli da mu pokau
uputnicu i objasne kako velika moraju biti slova.
Pokvario se odgovori mu ena. Ne radi.
Ah, ne radi! avo da ga nosi. Bolje tako. ovjek je nekako mirniji.
Poao je dalje i itao plakate. U gradu je bio cirkus i nekoliko kinematografa.
U svakome su i po danu davali poneku predstavu, ali on nije mogao na to gubiti
vrijeme, koje mu je darovano da bi razgledao cijeli svemir. Kad bi odista ostao
neko vrijeme u gradu, ne bi bilo grehota poi i u cirkus, jer on je sad kao i
dijete, tek to se rodio.
Ve je bilo toliko sati da sad vie ne bi bilo nezgodno svratiti Vegi.
Ako uope kani otii...
A zar bi mogao da ne ode? Ona mu je prijateljica. Iskreno ga je pozvala. I
zbunjeno. Ona mu je jedina bliska dua u cijelom gradu i kako da joj onda ne
ode?
U potaji je zapravo jedino elio otii k njoj. ak i da ne pregleda cijeli
gradski svemir glavno je da ode k njoj.
Ali neto ga je zadravalo, navodilo razloge zato ne moe otii: da nije jo
prerano? Moda se jo nije vratila ili se nije pripravila.
Kasnije e...
358
Na svakom raskru je zastajao i razmiljao: kako da pogodi koji je put
najbolji? Nikoga nita nije pitao i nasumce je izabirao ulice.
Natrapao je tako na vinariju ne na trgovinu s bocama nego na pravi podrum s
bavama: polumraan, prilino vlaan, s onim naroitim kiselkastim mirisom.
Neobine li krme! Vino su nalijevali iz baava u ae. Jedna aa je stajala
dva rublja, to je bilo jeftino. Poslije alika to mu se inilo kao da je
badava! I Kostogutov duboko iz depa izvue jo jednu deseticu da je promijeni.
Na jeziku nije osjetio nikakav osobiti okus, ali mu se u njegovoj slaboj glavi
poelo vrtjeti jo dok je pio. A kad je iziao iz vinarije i krenuo dalje, ivot
mu se uinio jo veselijim, iako je ve od jutros bio naklonjen prema njemu.
Osjeao se tako lagodno i ugodno da ga ini se nita vie nije moglo
oneraspoloiti. Jer sve loe u ivotu ve je jednom outio, preturio i moglo
ga je ekati samo neto bolje.
Danas je on oekivao jo mnoge radosti.
Da je naiao na jo jednu vinariju, moda bi popio jo jednu aicu.
Ali vinarije nije nigdje bilo.
Mjesto toga je mnotvo ljudi zakrilo cijeli plonik tako da ih je trebalo obii
po kolniku. Oleg je shvatio da se neto dogodilo na ulici. Ali nije bilo tako:
ljudi su stajali okrenuta lica prema stepenicama i velikom ulazu i neto ekali.
Kostogutov podie glavu i proita: Glavni magazin. Sad mu je bilo posve jasno:
zacijelo se neto vrijedno dijeli. Ali to? Zapitao je jednog, drugog, treeg,
ali su se svi samo gurali, nitko mu nita razumljivo nije odgovorio. Oleg je
jedino saznao da e se magazin uskoro otvoriti. Pa kad je ve tako, ugura se i
Oleg u gomilu.
Za nekoliko minuta dva mukarca otvorie iroka vrata i uplaenim pokretima
pokuae zadrati i obuzdati prvi red, ali skoie u stranu kao da je na njih
navalila konjica. Mukarci i ene koji su ekali vani, a osobito oni mlai iz
prvog reda, tako usrdno navalie na vrata i jurnue na prvi kat kao da bjee iz
te iste zgrade koju je uhvatio plamen. Progura se i drugi val mnotva, i svi,
ve prema godinama i svojoj snazi, utrcae uza stepenice. Jedan dio struje
skrenuo je i u prizemlje, ali glavnina je pokuljala na prvi kat. U tom juriu
bilo je nemogue polako se kretati i crni, kutravi Oleg, s teleakom na leima,
takoer potra (u guvi su ga psovali i nazivali vojnikom).
Gore se bujica dijelila: tralo se na tri strane, a trkai su oprezno skretali
na skliskome parketu. Oleg se morao odluiti u tren oka. Ali ta je on znao? On
pojuri nasumce za najrevnijim trkaima. I nae se u sve duljem repu pred odjelom
Kao kad se rue kegle, pogaala su ga pitanja na koja nije znao odgovor.
I pred njim se isprijeio cijeli ovaj sloeni svijet u kome treba poznavati
ensku modu, u kome treba znati izabrati enski nakit, u kome se treba pristojno
doimati u ogledalu i pamtiti broj svoga ovratnika... A Vega je ivjela upravo u
takvom svijetu, i sve je to znala, i dobro se u njemu osjeala.
Zbunio se i klonuo. Ako uope kani otii k njoj, onda je sada upravo bilo pravo
vrijeme, sada!
A nije mogao. Izgubio je pouzdanje. Bojao se.
Od nje ga je sada dijelio ovaj robni magazin...
I iz ovog prokletog poganskog hrama u koji je malo prije onako glupo i pohlepno
utrao, pokoravajui se trnim idolima, Oleg se iuljao posve utuen, satrven,
kao da je nakupovao robe za tisuu rubalja, kao da je u svakom odjelu neto
izabrao, kao da su mu svagdje poneto zamotali, pa je sad na pogrbljenim pleima
iznosio brda kovega i zamotaka.
A kupio je samo glaalo.
Tako se umorio kao da je ve nekoliko sati kupovao i kupovao, i to sve same
nevane stvari. Gdje je sad ono isto ruiasto jutro koje mu je obeavalo
iposve novi, divni ivot? Gdje su oni paperjasti oblaci koji su bili izraeni u
toku nekoliko vjekova? Gdje je mjeseeva laa koja je nekamo ronila?
Gdje je ostavio onu svoju cjelovitu, jutarnju duu? U robnom magazinu? ... Jo
prije ju je zapio u vinu. Jo prije ju je progutao sa alikom.
362
Trebalo je da samo pogleda rascvjetanu marelicu i da odmah pojuri Vegi...
Olegu se smuilo i ne samo da mu se vie nije dalo piljiti ti izloge i firme,
nego mu se nije dalo ni gurati po ulicama meu sve veim brojem zabrinutih ili
veselih ljudi. elio je lei u neki hlad pokraj rijeke i leati dok se ne
oisti. A u gradu vie nije imao nikamo otii osim u zooloki vrt, kao to ga je
Demka 1 zamolio.
ivotinjski svijet inio se Olegu, vjerojatno, nekako shvatiji-viji. Blii
njegovu ivotu.
Olega je muilo i to to mu je u kabanici bilo vrue, a nije htio da je skine i
nosi preko ruke. Raspitao se kako se dolazi do zoolokog vrta. I krenuo je onamo
lijepim ulicama irokim mirnim ulicama s kamenim plonicima i kronjatim
drveem. Tu nije bilo ni magazina, ni fotografa, ni kinematografa, ni vinarija.
I tramvaji su malo podalje tutnjeli. Ovdje je naprosto bio tih i sunan dan i
sunce je grijalo kroz drvee. Djevojice na ploniku igrale su se kole. Po
vrtovima su domaice neto sadile ili zabijale kolje za povijue.
Pred ulazom u zooloki vrt prualo se djeje carstvo: poeli su praznici i
lijepi dani.
Kad je uao u zooloki vrt, Oleg je prvo ugledao kozoroga. U njegovoj nastambi
izdizala se stijena sa strmim obroncima na obje strane. I na samom rubu strmine,
oslonivi se na prednje noge, nepomino i ponosno stajao je tankonogi ali snani
jarac neobinih rogova: dugih, povijenih, koji kao da su bili viticu po viticu
namotani od dugake kotane vrpce. Nije imao bradicu, nego pravu gustu grivu
koja mu je s obje strane glave visila do koljena kao vilinska kosa. Meutim,
jarac bijae tako dostojanstven da se zbog te kose nije doimao ni enstveno, ni
smijeno.
Poneki gledalac stajao je pred kozorogovim kavezom, izgubivi svaku nadu da e
on ikada svoja vrsta kopita pokrenuti po toj glatkoj stijeni. Stajao je tako
dugo, posve nalik na kip, gotovo kao nastavak same stijene; i kad nije bilo
vjetra i griva mu se nije pomicala, teko bi bilo ustvrditi da je iv i da nije
samo varka.
Oleg je priekao pet minuta i ushieno krenuo dalje: jarac se nije ni pomaknuo!
Kad ima takav karakter, lako je podnijeti ivot.
Uavi u drugu aleju, Oleg uoi kako se pred jednim kavezom guraju gledaoci,
osobito djeca. Unutra se neto praakalo, ali se praakalo na jednom mjestu.
Razabrao je ta je to: bila je to vjeverica u kotau. Ona ista vjeverica u
kotau iz ruske poslovice. Ali poslovice se mutno sjeao jer je teko bilo
utvrditi: zato ba vjeverica i zato u kotau? A sad je to vidio u stvarnosti.
Vjeverica je u kavezu imala i deblo, i razgranate grane kronje, ali kraj drveta
netko je podmuklo objesio i kota: bio je to zapravo bubanj, otvoren prema
gledaocima a s nutarnje strane, uokolo, bile su prikucane preke, tako da je
cijeli rub bio nalik na zatvoreno, beskrajno stepenite. I tako, zaboravivi na
deblo i na kronju, vjeverica se, tko zna zato, zavukla u kota iako je nitko
nije onamo tjerao ni mamio hranom privukla ju je onamo samo varljiva predodba
tobonjeg rada i tobonjeg kretanja. Za363
!i.
cijelo je isprva samo dodirnula preke, iz radoznalosti, ne znajui kakva je
surova i zarazna ala posrijedi (isprva nije znala a poslije je tisuostruko
znala, ali joj je bilo svejedno!). I tako se sad pomamno vrtjela u kotau!
Cijelo vretenasto tijelo vjeverice i plaviasto-rii rep vrtjeli su se uokolo
ludom brzinom, preke stepenita u kotau potpuno su se slivale ujedno, a
vjeverica je radila svom snagom, makar joj srce puklo ali njene prednje ape
nisu uspijevale uznapredovati ni za jednu stepenicu.
Svi koji su stajali oko Olega vidjeli su kako se vjeverica mui, a Oleg je
cijeli prizor, koji se nije mijenjao, promatrao nekoliko minuta. Nije bilo
nikakve vanjske sile koja bi mogla zaustaviti kota ili spasiti vjevericu, i
nije bilo razborite pameti koja bi joj doapnula: Prestani! To je besmisleno!
Postojao je samo jedan neizbjean i oit zavretak vjeveriina smrt. Ali to
nije htio doekati. I Oleg krenu dalje.
I tako su na ulazu u ovdanji zooloki vrt maleni i veliki posjetioci mogli
vidjeti ova dva znaajna primjera, jedan s desne, drugi s lijeve strane ulaza,
dva primjera kako se kroz ivot moe krenuti razliitim putovima.
Oleg je proao kraj srebrnog fazana, kraj zlatnog fazana, kraj crveno-plavog
fazana. Divio se neizrecivo lijepoj trikiznoj boji paunova vrata i njegovu
rairenu repu s ruiastim i zlatnim po-rubom. Poslije jednobojne robije i
jednobojne bolnice oi su naprosto uivale u bojama.
Ovdje nije bilo vrue: zooloki vrt bio je prostran, a drvee je ve bacalo prvu
sjenu. Sve lake diui, Oleg proe kroz cijelu ptiju farmu vidio je
andaluzijske kokoi, tuluske guske, holmogorske guske i uspeo se na breuljak
gdje su drali dra-love, jastrebove, kondore i gdje su, napokon, na stijeni to
je bila prekrivena krletkom, kao atorom, visoko iznad cijelog zoolokog vrta
ivjeli bjeloglavi supovi za koje bi ovjek pomislio, kad ne bi bilo ploice s
natpisom, da su orlovi. Smjestili su ih to su mogli vie, ali krov kaveza bio
je tik iznad stijene, tako da su se te velike, turobne ptice zalud muile,
irei krila i udarajui njima ali nisu imale prostora za let.
Videi kako se sup mui, Oleg i sam pomaknu lopatice kao da iri krila. (A moda
mu je glaalo pritiskalo lea?)
Sve je on morao protumaiti na svoj nain. Na kavezu je natpis: Bijele sove
teko podnose ivot u kavezu. Oni to dakle znaju! A ipak ih stavljaju u kavez!
Ima li takva izroda koji lako podnosi ivot u kavezu? Na drugoj ploici pie:
Dikobraz provodi noni ivot. I to nam je poznato. U devet i pol navee te
pozovu na presluanje, a u etiri ujutro te puste.
A jazavac ivi u dubokim i nepristupanim hodnicima. Ba kao i mi! Bravo
jazave, ta ti drugo preostaje? I njuka mu je prugasta kao strunjaa pravi
robija.
Oleg je tako i ovdje sve naopake prihvaao i zacijelo bi bilo bolje da nije
ovamo svratio, ba kao ni u robnu kuu.
Vrijeme je brzo proticalo, a obeanih radosti nikako nema, pa nema. Oleg doe do
medvjeda. Jedan crni medvjed s bijelom kravatom oko vrata stajao je pred
reetkom i gurao nos meu
364
ipke. Onda se odjednom uspravio i prednjim apama objesio o reetku. To zapravo
nije ni bila bijela kravata nego, prije, sveeniki lanac s velikim kriem.
Uspravio se i ostao visiti. A kako bi drugaije i mogao saopiti svoj oaj?
U susjednom kavezu nalazila se njegova medvjedica s medvjediem.
rubalj i po ili pet kitica za etiri rublja, ali to jasno kljocanje kao da se
nije ticalo Olega. Izvukao je dva rublja i mirno ih dao.
I tako je uzeo dvije kitice. Cvijee je mirisalo. Ali nije mirisalo onako kako
su zacijelo mirisale ljubiice njegove mladosti, ljubiice pjesnika.
Ovako, dok ih je mirisao jo ih je nekako mogao nositi, ali u sputenoj ruci
bilo je neobino smijeno: demobilizirani bolesni vojnik bez kape, s teleakom i
s Ijubiicama. Nikako nije znao kamo bi s njima pa je zakljuio da ih je
najbolje zavui u rukav i tako neprimjetno nositi.
24 Odjel za rak
369
Ali, evo i broja Vegine kue!
Rekla mu je da se ulazi kroz dvorite. Uao je u dvorite. Skrenuo ulijevo.
(A u grudima mu je romonilo i romonilo!)
Iao je dugakom zajednikom betonskom verandom koja je bila otvorena, ali ipak
zaklonjena strehom i kosom reetkom ispod ograde. Preko ograde bijahu prebaeni,
da bi se izvjetrili, pokrivai, strunjae i jastuci, a na uzetima, od jednog
do drugog stupa, suilo se rublje.
Ne bi se reklo da ovdje stanuje Vega. Tako je nezgodan bio prilaz. Ali ta
smeta, nije ona za to kriva. Tamo podalje, iza tog rublja, bit e njena vrata a
iza tih vrata Vegin svijet.
On zaroni pod plahte i doe do vrata. Vrata kao vrata. Obojena svijetlosmeom
bojom koja se ponegdje Ijutila. Zelena potanska krinjica.
Oleg izvue ljubiice iz rukava kabanice. Popravi kosu. Bio je uzbuen i
veselio se svome uzbuenju.
Nikako nije mogao da je zamisli bez lijenikog ogrtaa, u kunim prilikama...
Ovih nekoliko blokova koje je proao od zoolokog vrta dovde nije prevalio
koraajui u svojim tekim cokulama on je naprosto klizio po nepreglednim
putovima zemlje, prevalivi odjednom dva puta po sedam godina i sada, napokon,
kao demobilizirani vojnik, naao se pred vratima iza kojih ga je punih etrnaest
godina nijemo ekala jedna ena.
I on zglobom srednjaka lagano pokuca na vrata. Meutim, jedva da ih je i
dodirnuo a vrata se poee otvarati (ona ga je ve vidjela? kroz prozor?), da
bi se posve otvorila i na njima se pojavio rumen momak iroka lica, zgnjeena i
plosnata nosa, koji je pravo na Olega gurao svijetlocrveni motocikl, to se u
ovim uzanim vratima inio ogroman. Nije ak ni zapitao koga Oleg trai, nego je
naprosto, nenaviknut da skree, gurao motocikl ravno pred sobom, tako da je Oleg
morao ustuknuti.
Oleg se skamenio i nikako nije mogao shvatiti ta je Vegi, koja je ivjela sama,
taj momak i zato on izlazi iz njena stana. Ta zar je on mogao, makar i za
toliko godina, zaboraviti da ljudi ne stanuju sami, nego da stanuju u
zajednikim stanovima! Nije mogao zaboraviti ali nije imao razloga ni da pamti.
Iz logorake barake sloboda se ini kao neto to je posve suprotno toj baraci i
to nije nimalo nalik na zajedniki stan. Pa ak i u U-Tereku ljudi su
stanovali zasebno, nisu znali to su to zajedniki stanovi.
Recite obrati se on momku. Ali momak je ve bio odgurao motocikl ispod
objeene plahte i sputao ga je niza stepenice tako da se ulo kako kotai muklo
udaraju.
Vrata nije ni zatvorio za sobom.
Oleg ue neodluno i polako. Duboko u neosvijetljenu hodniku primijetio je jo
jedna vrata, pa jo jedna, pa jo jedna koja su njena? U polutami, ne
zapalivi svjetlo, iskrsnu ena i odmah neprijateljski upita:
Koga traite?
Veru Korniljevnu izgovori Kostogutov vrlo stidljivo, onako kako on nikada
nije pitao.
'Nema je odluno i neprijazno odree ena i ne zavirivi kroz Verina vrata.
Krenula je ravno na Kostogutova tako da je morao uzmicati.
Bar pokucajte pribrao se Kostogutov. Tako se bio smek-ao, oekujui da e
vidjeti Vegu da nije stigao uzvratiti njenoj susjedi istom mjerom. Ona nije
danas na poslu.
Znam. Nema je. Bila je. Otila je. Ta ena otrih jabuica napadno ga je
promatrala.
Primijetila je ve i ljubiice. Bilo je prekasno da ih sakrije.
Da nije imao te ljubiice u ruci, sad bi bio ovjek mogao bi pokucati, odluno
razgovarati, biti uporan: je li dugo kako je otila, hoe li se brzo vratiti, je
li ostavila kakvo pisamce. (Moda ga je zbilja i ostavila? ...)
Ali te ljubiice pretvarale su ga u nekakva prosca, oboavatelja, zaljubljenu
budalu ...
I on je uzmaknuo na verandu kamo ga je ena zapravo istjerala, a ona je,
ustopice se pomiui za njim, i dalje motrila s bojnog polja. Ve se sad od
neega nabubrio teleak toga skitnice, pa treba pripaziti da i ovdje neto ne
digne.
Iz dvorita se, kao da pucaju puke, javljao motocikl bez priguivaa gasio
se, grmio i opet se gasio.
Oleg je oklijevao.
ena ga je bijesno promatrala.
Kako da nema Vege kad mu je obeala? Ali ona ga je prije ekala i sad je
nekamo otila. To ga je zapeklo! Ne da je bio nesretan ili bijesan, nego ga je
naprosto peklo!
Ruku u kojoj je drao ljubiice Oleg je zataknuo u rukav kabanice, kao da mu je
odrezana.
Recite da li e se vratiti ili je ve otila na posao?
Otila je odsijee ena. Ali to nije bio pravi odgovor.
Besmisleno je bilo ovako stajati pred njom i ekati. A motocikl je tretao,
kaljao, pucao i gasio se. Na ogradi su leali teki jastuci. Strunjae.
Pokrivai u life-rima. Stavili su ih da se izvjetre na suncu.
ta jo ekate, graanine?
Oleg se nije mogao sabrati ba zbog tih ogromnih utvrda od posteljine.
A ena otrih jabuica napadno ga je promatrala i nije mu doputala da
porazmisli.
Prokleti motocikl kidao je duu na komadie nikako da proradi.
I uzmaknu Oleg pred utvrdama od jastuka i spusti se istim putom odakle je doao
kao odbijeni neprijatelj.
Da bar nije bilo tih jastuka jedan ugao im je savijen, dva vise kao vime u
krave a etvrti se die u nebo kao obelisk da bar nije bilo tih jastuka on bi
se sabrao i na neto odluio. Nije smio samo tako napreac otii. Vega e se
sigurno vratiti! Brzo e se vratiti. I njoj e biti ao! Bit e joj ao.
Ali ti jastuci, strunjae, pokrivai u navlakama, ti barjaci od plahta skrivali
su u sebi trajno, prokuano, vjekovno iskustvo koje on sad nije mogao odbaciti,
jer nije imao snage. Nije imao prava.
371
Ba sada. I ba on ga nije imao.
Usamljeni mukarac moe spavati na cjepanicama i na daskama dok ga grije srce,
vjera ili tatina. Na golim daskama spava i robija koji nema drugog izbora. I
zatoenica koju su od njega silom odvojili. Ali kad su se ena i mukarac
dogovorili da ive zajedno doekat e ih ove podbule, mekane njuke znajui da
e pobijediti. Znajui da se nee prevariti.
I Oleg uzmaknu pred neosvojivom tvravom koja je bila jaa od njega, i pritisnut
glaalom na leima, odsjeene ruke, istetura kroz kapiju a utvrde od jastuka
veselo su ga obasipale mitraljeskom vatrom po leima.
Nikako da se upali, prokleta mrcina!
Vani, pred kapijom, nije se toliko ula pucnjava motocikla, pa je Oleg zastao da
jo malko prieka.
Jo bi mogao doekati Vegu. Ako se vrati, morat e ovuda proi. Nasmijeit e se
jedno drugome i obveseliti: Dobar dan! ... Da znate ... Kako je to smijeno
ispalo ...
I on e tada izvui iz rukava zgnjeene i uvele ljubiice.
Mogao bi je doekati i ponovo se vratiti u dvorite ali svejedno nee uspjeti
proi pokraj onih podbulih, samouvjerenih utvrda.
378
Nemam novaca uzdahnu Oleg. To je bila istina.
Nema te stanice! uzviknu blagajnica zalupivi knjigu.
Uzmite kartu do neke druge.
Ma ne moe biti blago se osmjehnu Oleg. Ve godinu dana postoji. S nje
sam i krenuo ovamo. Da sam znao sauvao bih kartu da vam pokaem.
Nita ja ne znam! Ako nema u priruniku, onda je nema!
Ali vlakovi se ondje zaustavljaju! poe se svaati Oleg vatreni je nego
to bi priliilo pacijentu koga su tek nedavno operirali. I blagajna je
ondje.
Graanine, ako neete uzeti kartu, maknite se! Slijedei!
Tako je, zato da gubimo vrijeme? razlono su trubili odostrag. Uzmi do
koje ti dadnu! Poslije operacije je, a jo gnjavi...
Uh, kako bi se Oleg sad rado posvaao! Uh, kako bi rado potraio naelnika
putnike slube i efa stanice! Uh, kako je on volio udarati po tim tvrdim
glavama i dokazivati da ima pravo
bilo je to sitno, bijedno zadovoljstvo, ali ipak zadovoljstvo! Bar da u toj
upornosti osjeti kako si netko i neto.
Ali je nemilosrdan bio zakon ponude i potranje, nemilosrdan zakon planiranog
prijevoza! Ona dobroudna ena, koja ga je maloprije nagovarala da uzme kartu
vieg razreda, ve mu je, mimo ramena gurala ruku s novcem. Onaj isti
milicioner, koji ga je maloprije uveo u red, ve je podigao ruku da ga izvede.
Od ove stanice imam jo samo trideset kilometara, a od idue sedamdeset
alio se Oleg na alteru, ali je njegova molba zvuala logoraki, kao molba u
prazno. Stoga bre-bolje pristane. Dobro, dajte mi do stanice u.
Tu je stanicu blagajnica znala i napamet, znala je i koliko stoji karta i bilo
je jo karata preostalo je jo samo da se ovjek veseli. Ne odmaknuvi se od
altera, Oleg pregleda prema svjetlu rupu na karti, provjeri da li je u redu
broj vagona i cijena, prebroji kusur i polako se udalji.
to se vie udaljavao od onih koji su ga smatrali za tek operiranog pacijenta,
polako se ispravljao i, poto je skinuo tijesnu kapu, strpao je opet u teleak.
Do odlaska vlaka preostala su mu jo dva sata i bit e ih ugodno provesti
znajui da ti je karta u depu. Moda e se i pogostiti: pojesti sladoled koga u
U-Te-reku nee biti, popiti kvas (koga takoer nee biti). I treba kupiti crnog
kruha za put. Ne zaboraviti i eer. Polako naliti vode u bocu (velika je
prednost kad ima vodu sa sobom!). A slea ne smije ni okusiti. O, koliko je
ovako lagodnije, nego kad te prebacuju u logor pod straom! Nee te pretraiti
kad ue u vagon, nee te voziti u crnoj mariti, nee te posjesti na zemlju i
okruiti straarima i nee te dva dana i dvije noi muiti e-om! A ako jo
uspije da zauzme policu za prtljagu, da se na njoj protegne koliko je dug i
irok, da je ne podijeli s drugom dvojicom ili trojicom, nego da. bude sam!
Leat e i nee osjeati bol od tumora. Da, to je ipak bila srea! On je sretan
ovjek! Zar se smije na to potuiti?
A naelnik je u Ispostavi neto
spomenuo
amnestiju...
379
Dola je napokon ivotna srea za kojom je tako dugo hle-pio! A Oleg nekako kao
da je nije mogao prepoznati.
Napokon tu joj je i onaj Lav s kojim se tika. I jo e se netko nai. Koliko
mogunosti ima! ... U tren oka pojavi se neki ovjek u ivotu ene.
Kad je jutros gledao onaj mjesec, jo je vjerovao! Ali i mjesec je ve bio
naet...
Sad je jo trebalo izii na peron, izii mnogo prije nego to pone ukrcavanje u
vlak: kad budu dovozili praznu kompoziciju, treba odmah uoiti vagon, potrati i
stati u rep. Oleg poe da pogleda raspored vlakova. Uskoro e poeti ukrcavanje
u vlak broj sedamdeset i jedan, koji vozi u suprotnom smjeru. Tada, toboe se
uspuhavi, poe se gurati pred vratima, zapitkujui svakoga od reda, pa i
peronskog kontrolora (izmeu prstiju izvirivala mu je putna karta):
Srdano,
Oleg.
Pisao je lako, samo je dralo bilo prljavo, pera raskreena ili slomljena, tako
da su zapinjala za papir i kopala po njemu kao lopata, a u tintarnici je bilo
otpadaka tako da je pismo, ma koliko pazio, ispadalo strano:
Pelice, Zoenko!
Zahvalan sam Vam to ste mi dopustili da se ustima dotaknem pravoga ivota. Da
nije bilo onih nekoliko veeri osjeao bih se kao da sam nekako prikraen.
Bili ste razumniji od mene, i zato sad mogu otputovati bez grinje savjesti.
Pozvali ste me u svoj stan, ah nisam doao. Hvala Vam! Mislio sam ovako: neka
ostane meu nama ono sto je bilo, bolje da nita ne pokvarimo. Sa zahvalnou cu
se uvijek sjeati to ste za mene uinili.
Iskreno, od srca Vam elim da se sretno udate!
Oleg.
Bilo je to ba kao u istranom zatvoru: u dane kad je trebalo pisati izjave
dali bi ti ovakvu svinjariju u tintarnici, pero
381
poput ovoga, a papiri manji od dopisnice, i crnilo bi se razlijevalo i
probijalo kroz papir. A ti pii kome hoe i ta hoe. Oleg proita, preklopi,
htjede zalijepiti (iz djetinjstva se sjeao nekog kriminalnog romana gdje je sve
poelo od neke zbrke s kuvertama), ali to nije bilo lako! Samo malo tamniji rub
na poleini omotnice oznaavao je ono mjesto gdje bi, prema saveznom standardu
moralo biti ljepilo koga, naravno, nije bilo. Izabravi ponajbolje pero i
oistivi ga, Oleg se zamisli nad posljednjim pismom. Do sada je znao ta hoe i
ak se smjekao. A sad mu se tlo zaljuljalo pod nogama. Bio je siguran da e
napisati Vera Korniljevna, a napisao je:
Draga Vega!
(Cijelo vrijeme sam elio da Vas tako nazovem, pa u bar sada.)
Mislim da Vam mogu pisati posve otvoreno, jer, iako o ovome nismo glasno
razgovarali, svejedno smo razmiljali, zar ne? Sigurno je, naime, da lijenik
nee ponuditi svoju sobu i krevet bilo kojem bolesniku, je li tako?
Nekoliko puta sam u toku dananjeg dana poao k Vama! Jednom sam i doao. Iao
sam k Vama uzbuen kao da mi je esnaest godina, kako moda i ne dolikuje vie
ovjeku s mojim ivotopisom. Uzrujavao sam se, stidio se, radovao se, bojao se.
Trebalo je prohujati toliko godina da bih mogao shvatiti: bog mi Vas je poslao.
Znate, Vega, da sam Vas zatekao kod kue moda bi meu nama poelo neto
namjeteno, neto nasilno izmiljeno! etao sam kasnije i mislio: dobro je to
Vas nisam zatekao. Sve ono to ste Vi do sada propatili i to sam ja do sada
propatio bar se moe spomenuti, saopiti! Ali ono to bi zapoelo meu nama, to
ak ne bismo mogli nikome ni priznati! Vi, ja, i meu nama ono
nekakva siva
crknuta zmija koja ipak raste.
Stariji sam od Vas, ne toliko po godinama, koliko po ivotu. Zato mi vjerujte:
Vi imate pravo, u svemu, u svemu, u svemu ste Vi imali pravo to se tie Vae
prolosti i Vae sadanjosti, samo Vam nije dano da predvidite svoju budunost.
Moda se neete sloiti sa mnom, ali Vam svejedno proriem da ete jo prije
nego to uplovite u ravnodunu starost, blagoslivljati onaj dan kad se niste
prikljuili mojoj sudbini. (Ne mislim tu na progonstvo, jer se ak pria da e
ga ukinuti.) Pola svoga ivota priklali ste kao janje sauvajte drugu
polovicu!
Sada, kad ipak odlazim (a ako se ukine progonstvo, neu doi k Vama na kontrolu
i na lijeenje, to znai da se opratamo), moram Vam rei da ak i onda kad
smo govorili o najduhovnijim vrijednostima, kao to sam ja esto mislio i u to
sam vjerovao, ja cijelo to vrijeme, cijelo vrijeme nisam nita drugo elio nego
da Vas zagrlim i poljubim u usta! ta se moe.
I sad u ih bez pitanja, poljubiti.
Isto je bilo i s drugom kuvertom: tamni rub bez ljepila. Oleg je uvijek nekako
mislio da to nije sluajno.
A njemu iza lea oj-hoj, ode sav oprez i lukavstvo ve je stizala
kompozicija i ljudi su trali!
382
Zgrabio je teleak i kuverte te se progurao u potu:
Gdje
je
ljepilo?
Djevojko,
imate
li
ljepila?
Dajte
mi
ljepilo!
Kradu ga glasno objasni djevojka. Promotri ga i neodluno mu prui
zdjelicu.
Zalijepite tu preda mnom! Ne miite se.
Mali kolski kist u crnom gustom ljepilu bio je ve po cijelom svom vretenastom
drku odavno obloen sasuenim ili svjeim komadiima ljepila. Gotovo nije bilo
mjesta za koje bi ga uhvatio i trebalo je zapravo mazati cijelim dralom kao da
pili poleinu kuverte. Zatim prstima skinuti suvino ljepilo. Zatvoriti
kuvertu. A onda ponovo prstom skinuti istisnuti viak ljepila.
A ljudi su ve trali.
Sad da jo dadne ljepilo djevojci, teleak zgrabi u ruke (cijelo vrijeme mu je
meu nogama, da mu ga ne dignu), pisma u sandui i trkom!
Reklo bi se da je samrtnik, koji vie nema ni trunka snage, a kad treba trati
trao je! I vukao teret na drugi kolosijek, jurio kroz glavni ulaz, sve dok se
nije zaustavio pred prvim vagonom i stao u red negdje oko dvadesetog mjesta.
Meutim, onima u repu pritrali su lanovi obitelji, pa je sad bio recimo,
trideseti. Drugu policu nee vie uhvatiti, ali i ne bi odgovarala njegovim
dugim nogama, a policu za prtljagu bi morao uhvatiti. Ako je zatrpaju koarama,
pomaknut e ih.
Svi su nosili podjednake koare, i ak nekakve kablie nije li u njima bilo
prvo povre? Nisu li ili u Karagandu, kao to je priao ali, da isprave greke
tamonje opskrbe.
Sijedi, stari kondukter vikao je da svi stanu u red ispred vagona, da ne
navaljuju, da e biti mjesta za sve. Ovo posljednje nije zvualo osobito
uvjerljivo jer je red iza Olega sve vie rastao. Oleg odjednom primijeti potez
koga se bojao: pokuaj da se netko ubaci preko reda. Prvi se pokuao probiti
neki sumanuti prenemaga koga bi nevjet ovjek smatrao za psihopata pa ga moda
i propustio preko reda, ali je Oleg u psihopatu odmah poznao drukana i onaj
njegov osobiti nain kome je cilj da druge uplai. A za tim bukaom gurali su se
i obini, mirni ljudi: kad moe on, zato ne bismo i mi?
Naravno, i Oleg bi se isto tako mogao probiti i zauzeti gornju policu, ali mu je
takav nain dodijao proteklih godina, htio je da sad sve bude poteno i u redu,
kao to je elio i stari kondukter.
Starac svejedno nije putao divljaka, a ovaj ga je ve gurao u prsa i tako
psovao kao da su rijei kojima se slui najobinije. U repu se javie s
razumijevanjem:
Ama pusti ga! Vidi se da je bolesnik!
Tada Oleg jurnu, u nekoliko dugakih koraaja prie divljaku i u uho mu, ne
tedei opne, zaurla:
He-e-ej! I ja sam odande! Divljak se odmaknu i protrlja uho:
Odakle?
383
Oleg je znao da sad nema snage da se tue, da se dri jedva na nogama, ali je za
svaki sluaj oslobodio obje dugake ruke, dok je divljak u jednoj imao koaru.
I, nagnuvi se nad njega, on sad za razliku, posve tiho izree:
Gdje
devedeset
i
devet
plau,
a
jedan
se smij e.
Ljudi u redu nisu shvatili ta je obuzdalo divljaka, ali su vidjeli da se
ohladio, trepnuo i rekao dugajliji u kabanici:
Nita ja ne kaem, nemam nita protiv, penji se bar ti... Ali Oleg ostade uz
divljaka i konduktera. Odavle e i on
teko doi do pristojnog mjesta. U meuvremenu su se padobranci ve poeli
smjetati.
Krasno! prekoravao ga je divljak. Samo mi ekajmo. Prolazili su ljudi s
koarama i kacama. Ispod pokrivaa za