D-Ino & Domi - Kuni - RIMSKI RATOVI - Knjiga PDF

See
discussions, stats, and author profiles for this publication at:

https://www.researchgate.net/publication/261842975
Danijel Džino & Alka Domić Kunić,

Rimski ratovi u Iliriku. Povijesni
antinarativ
BOOK · NOVEMBER 2013
READS
456
2 AUTHORS, INCLUDING:
Alka Domic Kunic

Croatian Academy of Sciences an…
7 PUBLICATIONS 17 CITATIONS
SEE PROFILE
Available from: Alka Domic Kunic

Retrieved on: 10 January 2016
Danijel Džino
Alka Domić Kunić
RIMSKI RATOVI
U ILIRIKU
Povijesni antinarativ
BIBLIOTEKA LUCIUS
KNJIGA 10.
Izdavač
Školska knjiga, d.d.
Zagreb, Masarykova 28
Za izdavača
dr. sc. Ante Žužul
Urednik
Deniver Vukelić, prof.
Recenzenti
dr. sc. Ivan Radnan-Livaja
prof. dr. sc. Marin Zaninović
Naslovnica
Tabula Peutingeriana, 5. stoljeće
Poleđina korica
Carski torzo s Visa
(Fotoarhiv Arheološkog muzeja u Zagrebu,
snimio Igor Krajcar)
Fotografije
Mihovil Abramić str. 182
Zoran Alabeg str. 49, 78, 89
Živko Bačić str. 128
Đuro Basler str. 3, 73
Danijel Džino str. 137
Glyptothek, München str. 151, 171
Igor Krajcar str. 2, 3, 50
Musée du Louvre, Pariz str. 153
Museo Archeologico Nazionale di Napoli
str. 126
Ny Carlsberg Glyptotek, Kopenhagen str. 136
Branka Raunig str. 69
J. Reynolds, Ch. Roueché, G. Bodard
str. 180, 181
Zemljovidi
dr. sc. Danijel Džino
Pozadina 2. i 3. stranice
Farski tropej sa spomenom Jadastina
(Fotoarhiv Arheološkog muzeja u Zagrebu, snimio
© ŠKOLSKA KNJIGA, d.d., Zagreb, 2013. Igor Krajcar)
Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati,
fotokopirati ni na bilo koji način reproducirati na 3. stranici
bez nakladnikova pismenog dopuštenja. PloËica iz groba 119 s Velih ledina kod Gostilja
(Crna Gora) (Đuro Basler, Nekropola na Velim
Objavljivanje ove knjige potpomogla je Zaklada ledinama u Gostilju (Donja Zeta)’, GZMS 24 (1969.):
Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. 5 ∑ 107 (Tabla XXIII., 119/7 i Tabla XXX., 6)
Danijel Džino
Alka Domić Kunić
RIMSKI RATOVI
U ILIRIKU
Povijesni antinarativ
ZAGREB, 2013.
ZAHVALE
Ova je knjiga proizvod istraživačkih projekata njezinih autora: „Anci-

ent and Medieval Identity-shifts and the Construction of Identities in Post-
-Yugoslav Space” (Australian Research Council Discovery project) i „Povi-
jesni izvori za Panoniju u doba principata” (Ministarstvo znanosti, obrazo-
vanja i sporta Republike Hrvatske). Autori ovom prigodom zahvaljuju za
financijsku potporu koju su dobili od Hrvatske akademije znanosti i um-
jetnosti te Australian Research Councila.
Zahvale također upućujemo i našim matičnim ustanovama, Odjelu za
staru povijest (Department of Ancient History) Sveučilišta Macquarie u Sid-
neyu, Australija, i Odsjeku za arheologiju Hrvatske akademije znanosti i
umjetnosti u Zagrebu. Komentari i konstruktivna kritika naših recenzena-
ta prof. dr. sc. Marina Zaninovića i posebice dr. sc. Ivana Radmana-Livaje
također su znatno pridonijeli kvaliteti knjige. Zahvalni smo predsjedniku 5
Uprave Školske knjige dr. sc. Anti Žužulu za pokretanje izdavanja ovog
projekta, a ponajviše pak želimo zahvaliti Deniveru Vukeliću, uredniku
povijesnih izdanja u Školskoj knjizi, za neskriveni entuzijazam te pomoć i
potporu u konačnoj realizaciji ovoga projekta.
O KNJIZI (ILI PRED-GOVOR
AKO SE ČITATELJU TAKO VIŠE SVIĐA)
Na početku pisanja svake knjige, kao i svakog znanstvenog ili popular-

nog rada koji se bavi poviješću, treba se upitati: zašto? Dakle, zašto knjiga
o rimskom ratovanju u Iliriku baš sada i baš ovdje? Prvi se razlog nameće
sam od sebe: do sada nije napisano mnogo sintetskih studija na hrvatskom
jeziku koje bi se detaljnije bavile samo rimskim ratovanjem u području koje
su Rimljani poslije prozvali Ilirikom, a koje mi danas vidimo kao zapadni
dio Balkanskog poluotoka, odnosno jugoistočne Europe. Istina, pojedini su
aspekti tih događaja obrađeni u mnogim znanstvenim radovima, no cjelo-
kupan pregled nije nikada opširno razložen na jednome mjestu, kao što je
to slučaj u (ruku na srce, ne baš brojnim) studijama napisanima na drugim
jezicima. Temeljni su uzroci u lokaliziranju i rascjepkanosti istraživanja
koja slijede različite regionalne arheološke tradicije što su se razvile u 19. 7
stoljeću, ali i činjenici da rimsko zaposjedanje Ilirika nije imalo važnu ulo-
gu u pisanju nacionalnih biografija i konstrukciji suvremenih nacionalnih
identiteta u ovom prostoru.
Drugi su razlozi u pozadini prvoga iako nisu ništa manje važni. Riječ je o
nastojanjima da se proučavanje protopovijesti i antičke povijesti u Hrvatskoj
nastavi osuvremenjivati približavanjem, profesionalnim znanstvenicima, stu-
dentima, ali i znatiželjnicima laicima, novih pogleda na proučavanje povije-
snih vrela, povijesnih događanja te identiteta i etniciteta stanovnika antičkog
svijeta. Smatramo u tome kontekstu da naša publika zaslužuje čitati o novim
znanstvenim pristupima i pogledima na antičku povijest na svome, hrvat-
skom jeziku. Proučavanje rimskog ratovanja u prostoru koji je s vremenom
postao Ilirikom važno je ne samo kao zanimljiva regionalna studija interakci-
je između sredozemnog svijeta i indigenih zajednica jugoistočne Europe, već
i zato što je izravna posljedica te interakcije rimsko stvaranje prostora Dal-
macije i Panonije, u početku administrativnih provincija, a potom područja
koja će imati aktivnu ulogu kao prostorne, kulturne i zemljopisno-političke
jedinke u gotovo neprekinutom kontinuitetu tijekom kasne antike i srednjeg
vijeka pa sve do otomanskih osvajanja u 15. i 16. stoljeću.
RIMSKI RATOVI U ILIRIKU
Osim toga, autori ove knjige žele razviti nov i svjež pristup toj problema-
tici, prilagođen reviziji znanstvenih pogleda na povijesnu znanost u posljed-
njim desetljećima 20. stoljeća te novim povijesnim (anti)narativom dati svoj
doprinos proučavanju ovog razdoblja. Autori knjige dolaze iz dviju različitih
historiografskih tradicija: jedan iz one hrvatske u kojoj su isprepletene sred-
njoeuropske i poslijejugoslavenske tradicije, a drugi iz anglofone tradicije rim-
ske povijesti i klasičnih studija s gotovo nezamjetnim dodirom postmoderniz-
ma, tako da sam spoj ovih dvaju pristupa omogućava nove kutove gledanja
na antičko razdoblje. Zametak knjige disertacije su njezinih autora, jedna o
Plinijevoj etnografiji i geografiji Ilirika, druga o rimskoj politici u Iliriku u
svjetlu Wallersteinove world-system teorije. Nedavno objavljena studija jednog
od autora, Illyricum in Roman Politics 229 BC-AD 68, promatra ovo razdoblje
iz perspektive sila koje su dominirale rimskom politikom na zapadnom dije-
lu Balkanskog poluotoka te konstrukcije Ilirika kao sastavnog dijela rimske
političke zajednice, u pojedinim se dijelovima knjige neizbježno dotičući slič-
ne tematike, no s nešto drugačijim pristupom i pogledom na iste događaje.1
Ova knjiga ima namjeru ići korak dalje, ona kani prodrijeti u srž onoga
što kao znanstvenici i laici znamo i onoga što mislimo da znamo o ovome
8 razdoblju. Postojanje povijesnog narativa rimskog osvajanja Ilirika, od „pr-
vog ilirskog” rata 229. g. pr. Krista do kraja Batonova rata 9. godine poslije
Krista, u znanstvenoj i popularnoj percepciji u izravnoj je suprotnosti sa
svime onime što znamo o postanku Ilirika kao zemljopisnog pojma. Tu
posebice mislimo na činjenicu da prije nego što je ušao u okvir rimske po-
litičke konstrukcije, prostor Ilirika nije činio cjelinu − ni zemljopisno, ni
kulturno, ni politički, ni etnički. Stoga je posve valjano postaviti pitanja o
kojima u ovoj knjizi želimo raspravljati, a to su:
• K ako je Rimljanima bilo moguće osvajati Ilirik kada Ilirik tijekom većeg
dijela toga osvajanja nije postojao?
• Zašto proces interakcije između Rima i zapadnog dijela Balkanskog po-
luotoka u doba kasne republike i ranog principata danas vidimo kao
„osvajanje Ilirika”?.
• Što uopće znači „osvajanje Ilirika”?
Kronološki pristup vjerojatno je najbolji način raščlambe te problemati-
ke tako da smo, bez obzira na deklarativnu „antinaraciju” u naslovu knjige,
preuzeli narativnu formu njezina predočivanja. Dakako, iz sasvim subver-
1
Usporedi poglavlje 4 i Dzino, 2010. a: 44 – 60; poglavlje 5 i Dzino, 2010. a: 61–79; poglavlje 6
i Dzino, 2010. a: 80 – 98.
O KNJIZI (ILI PRED-GOVOR AKO SE ČITATELJU TAKO VIŠE SVIĐA)
zivnih razloga. Stoga ćemo ponajprije promatrati sukobe koji su se odigra-

vali tijekom tzv. „srednjorepublikanskog” doba, a poznati su i kao ilirski ra-
tovi, a zatim kronološkim redoslijedom pratiti interakcije u vrijeme kasne
republike i ranog principata. No, prije nego što se upustimo u analizu rim-
skog ratovanja i političkog angažmana na ovome prostoru, pokušat ćemo
čitatelju približiti neka nova viđenja prošlosti u historiografiji, posebice u
historiografiji antičkog razdoblja, kao i prijašnje pristupe toj problematici.
Osvrnut ćemo se i na probleme identiteta indigene populacije Ilirika u ka-
sno željezno doba, a pomalo i na razvojni put te percepcije u suvremenoj
historiografiji 19. i 20. stoljeća.
Pojam Ilirik je, dakako, promjenjiv, ovisan o vremenu i kontekstu na koji
se odnosi, o čemu će više govora biti u 2. poglavlju. Stoga je važno odmah
na početku precizno odrediti njegov zemljopisni kontekst. Premda se pro-
stor kojim se ovdje bavimo u mnogočemu poklapa sa suvremenom prilagod-
bom antičkih prostornih cjelina u povijesni analitički konstrukt „hrvatskih
zemalja”,2 naša će se studija ponajprije baviti antičkim područjem Ilirika,
koje nam se čini zgodnijim temeljem za raščlambu te problematike. Usre-
dotočit ćemo se, dakle, na rani rimski Ilirik, koji je vrlo brzo nakon Bato-
nova rata podijeljen na Dalmaciju i Panoniju, provincije koje su obuhvaćale 9
današnji zapadni dio Balkanskog poluotoka, uključujući granična podru
čja prema središnjoj Europi i Podunavlju: Hrvatsku bez Istre, Mađarsku do
Dunava, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, istočni dio Slovenije i zapadni
dio Srbije, sa susjednim područjima.
Izučavanje rimskog osvajanja zapadnog Balkanskog poluotoka dosad se
analiziralo s makropovijesne i mikropovijesne perspektive koje se, naža-
lost, nikada nisu s uspjehom uspjele potpuno pomiriti. S makropovijesne
strane, osvajanje se promatralo s aspekta rimske ekspanzije u kojoj su po-
litičko središte i sudionici iz antičkih središta moći imali očitu prednost u
narativima. Ta se regija smatrala perifernom i prema tome manje bitnom,
a „lokalno znanje” najčešće se sustavno zanemarivalo.3 Mikropovijesne, lo-
kalne studije bavile su se pak problemima spajanja pisanih vrela i topogra-
fije, pokušajem lociranja bitaka i vojnih pohoda ili određivanjem antičke
topografije. Problem s lokalnim studijama postoji na više razina. Ponajprije
2
Vidi R. Matijašić, 2009.: 11 – 13.
3
Lijep je primjer Eckstein, 2008.: 6: Moreover, they (Illyrian polities) were not very important places
– and they were isolated by formidable mountains from the rest of the Greek world… – vidi opravdanu
kritiku u Čašule, 2012.: 220. Pod lokalnim znanjem se, dakako, misli na koncept local knowledge
Clifforda Geertza (Geertz, 1983.). O makropovijestima vidi npr. Galtung & Inayatullah, 1995.
je to rascjepkanost istraživanja odviše svjesnog postojećih administrativ-

nih i državnih granica te promatranje problema rimske interakcije s ovim
prostorom iz lokalne perspektive, kao i endemički problem pozitivističkog
čitanja pisanih vrela.
Negdašnji pristup znanstvenom radu, koji je podrazumijevao da se stu-
dije ovakve vrste objavljuju kao vrhunac dugogodišnjeg rada, danas je još
uvijek nazočan u hrvatskoj historiografiji. Ovo nije takva studija koja pre-
tendira biti monolitičnim, gromadnim i autoritarnim prikazom dane tema-
tike. Cilj nam je mnogo skromniji – informirati čitatelja, iskazati nove ideje,
ali i potaknuti buduće rasprave o uključivanju ovoga prostora u rimski po-
litički konglomerat, koji običavamo pojednostavnjeno zvati Rimskom Repu-
blikom ili Rimskim Carstvom. Željeli bismo potaknuti i rasprave o procesu
kulturne i identitetske transformacije indigene populacije ovoga prostora,
tzv. Ilira, koji je bez sumnje počeo i prije tih zbivanja, ali se znatno ubrzao
unutar njihova konteksta.
10
NIŠTA NIJE KAO PRIJE:
O PROUČAVANJU ANTIČKE
POVIJESTI DANAS
U nekoliko posljednjih desetljeća povijesna je znanost doživjela velike

strukturalne promjene koje su pak znakovito utjecale na način na koji se
prošlost danas tumači. Stoga nije naodmet prisjetiti se kako i zašto se to
dogodilo. Glavno obilježje tih više ne tako novih pogleda jest multidisci-
plinarni interpretativni pristup koji obuhvaća brojne druge discipline iz
područja društvenih znanosti, primjerice antropologiju, ali također i lite-
rarnu kritiku ili sociologiju. Okosnica tih strukturalnih promjena teorijski
su temelji koje su postavili predstavnici francuske postmodernističke filo-
zofije, kao i kasnije redefiniranje misaonih koncepata kao što su „kultura”,
„identitet” ili „etnicitet” u angloameričkoj postkolonijalnoj literarnoj kritici 11
te viđenja etniciteta u socijalnoj antropologiji koja se temelje na radovima
Norvežanina Bartha i njegovih pristaša. Rezultati tih novih pogleda posebno
su vidljivi u historiografiji antičkog razdoblja u posljednjih 10-20 godina,
historiografiji u kojoj se preispituju i iznova interpretiraju antička pisana,
ali i materijalna vrela. Posljedica toga je znatna revizija načina na koji se
shvaćaju pojmovi poput etniciteta, kulture, religije i imperijalizma u tome
razdoblju, a to pak daje drukčiju percepciju tog povijesnog razdoblja. Ovo
će nam poglavlje poslužiti za to da čitatelja ukratko upoznamo s korijenima
tih novih gledišta, ali i s postojećom historiografijom rimskog ratovanja i
političkog angažmana u Iliriku.
Gdje je sve počelo...
Korijeni ove znanstvene revizije, svojevrsnog „velikog pospremanja” skla-

dišta znanja o prošlosti koje je znanost intenzivno i entuzijastički punila
još od 18. i 19. stoljeća, leže u radovima francuskih postmodernističkih
mislilaca. Jedan od najvažnijih utjecaja na povijesnu znanost bez dvojbe je

imalo Foucaultovo određivanje diskursa kao kompleksnih i segmentiranih
struktura akumuliranog znanja o određenim konceptima ili događajima.
Foucault također primjećuje da su tijekom povijesti diskurse kontrolirale
malobrojne, obrazovane društvene elite iz politički dominantnih područja.
Podjednako su utjecajna i razmišljanja Jean-Françoisa Lyotarda, koji upo-
zorava na nužnost fragmentiranja postojećih diskurzivnih metanarativa kao
što su to, primjerice, nacionalizam, progres, civilizacija, kultura, uspon i
pad, jer su legitimizirali samo one povijesne aktivnosti koje su se uklapale
u te narative, a po navici isključivali sve ostale koje se nisu uklapale. Do-
bar primjer takvog metanarativa jest koncepcija „pada” Rimskoga Carstva,
koji je u historiografiji 19. i ranog 20. stoljeća viđen kao sveopći kolaps
civilizacije jer su se povjesničari, slijedeći Gibbonovo kapitalno djelo The
Fall of the Roman Empire, većinom usredotočivali na vrela koja su govorila o
„padu”, „dekadenciji” ili „propadanju”, a zanemarivali ona koja su govorila
o kontinuitetu. Prema Lyotardu, te velike ujedinjujuće diskurzivno-nara-
tivne povijesne cjeline potrebno je svjesno fragmentirati kako bi se mogla
uočiti logika povijesnih zbivanja uza svijest da danas ne možemo posjedo-
12 vati „znanje” ciljeva ili namjera povijesnih čimbenika. Na dva prethodna
nadovezuje se i nešto raniji Levinasov koncept „drugoga”, koji je dalje raz
radio i usavršio Jacques Derrida naglašavajući kako se europska misao od
Platona nadalje poglavito usmjeravala na proučavanje istovjetnosti, čime je
automatski isključivala i zanemarivala postojanje „drugoga”, koji nije dio
strukturalne monolitičnosti „istovjetnoga”.4
Poststrukturalizam i postmoderna razmišljanja raširila su se i na pod-
ručje kulturnih studija (cultural studies) te postkolonijalne književne kritike,
koje su također jako utjecale na razumijevanje i tumačenje povijesti. Post
kolonijalizam (ili postkolonijalna teorija) intelektualni je diskurs koji pro-
učava utjecaje kolonijalizma na različite kulture, posebice odnose između
politički dominirajućih društava (kolonizatori) i onih nad kojima se domi-
nira (kolonizirani). U korpusu literature koju proizvodi kolonizator obično
se stvaraju određena znanja, kolonijalni metanarativi, odnosno diskursi, o
koloniziranom. Na kolonijalizam se može gledati i kao na političku domi-
naciju kulturnom metodom, kojom se u korpus postojećeg znanja usađuje
„superiornost” nekih kultura ili povijesnih razdoblja, poput primjerice kla-
sične grčke kulture. Stvaranje diskursa u prošlosti je uvijek bilo povlastica
4
Foucault, 1969.; Lyotard, 1979.; Derrida, 1967.; Levinas, 1961.
NIŠTA NIJE KAO PRIJE: O PROUČAVANJU ANTIČKE POVIJESTI DANAS
određenog, u načelu elitnog društvenog sloja, ili nekih kulturnih krugova

koji su uspostavljali pisani diskurs kao oblik kulturne i političke domina-
cije nad „drugim”, kao što su to primjerice tvrdnje „općeg znanja”: „Arapi
su dekadentni i korumpirani”, „Balkanci su primitivni”, „Meksikanci su li-
jeni”. Dakako, to ne znači da kolonizirani ne konstruira s identičnim „zna-
njima” kolonizatora u svojem okcidentalističkom diskursu: „Zapadne su žene
nemoralne”; „zapadnjaci su rasisti i imperijalisti”, „Francuzi su prljavi”, što
se često (ne)svjesno zanemaruje u suvremenim postkolonijalnim studijama
na Zapadu. Vjerujemo da ne treba ni spominjati diskurzivne konstrukcije,
opća „znanja” o tome tko je „primitivan”, „škrt”, „duhovit”, „glup” ili „lijen”,
koji su našem čitatelju vjerojatno poznatiji iz bližeg i daljeg susjedstva.
Palestinski kršćanin Edward Said u svojem se Orijentalizmu u znatnoj
mjeri oslanjao na Foucaultovu teoriju diskursa, ali i koncept „drugoga”, kako
bi upozorio na to da je Zapadna Europa s vremenom razvila diskurzivno
poimanje Orijenta kao fiktivne pseudorealnosti u literaturi, putopisima,
antropologiji i orijentalistici kao znanosti koja je „objašnjavala Orijent” ko-
risteći se sustavom vrijednosti promatrača, a ne promatranoga. Upoznava-
nje i klasificiranje različitih kulturoloških segmenata Orijenta omogućivalo
je razvijanje strategija kolonijalne kontrole Orijenta u 19. i 20. stoljeću, ali 13
u isto vrijeme i samoodređivanje Zapadne Europe jer je diskurzivna pre-
dodžba Orijenta bila svojevrstan negativ Zapada. Poimanje „drugoga” kao
skupnog pojma u mnogočemu ima ulogu u skupnom samoodređivanju
onoga koji ga definira, tj. „nas”, jer pokazuje da su „oni” sve ono što „mi”
nismo. Iako je Said zahvaljujući svojem radu s vremenom postao kanonizi-
ran u liberalnim krugovima zapadnih (posebice američkih) sveučilišta, ne
treba zaboraviti da je „otac postkolonijalizma” nedavno bio kritiziran, i to
s dobrim razlozima, zbog svog vlastitog „okcidentalizma” − generaliziranja
i stereotipiziranja zapadne literature.5
Noviji postkolonijalni literarni teoretičari dopunjuju nedostatke Saido-
va binarizma, koji je suprotstavljao Zapad i Orijent kao dva suprotna pola.
Najbolji je primjer angloamerički autor indijskog podrijetla Homi Bhabha,
koji pokazuje da se kulturna interakcija redovito obavlja u dva smjera, čak i
tijekom interakcije između politički i gospodarski neravnopravnih kultura,
pa dominantni kolonizator i dominirani kolonizirani utječu jedan na drugoga
i nepovratno mijenjaju jedan drugoga. Bhabha uvodi i razrađuje utjecajne
teorijske koncepte kao što su „kulturna mimikrija” i „kulturni hibriditet”
5
Osobito devastirajuće u Ibn Warraq, 2007.
prikazujući kako se konstrukcija „hibridnih” identiteta događa rekombi-

niranjem elemenata različitih kultura u svojevrstan „treći prostor”, negdje
između (in-between), čije se postojanje mora smjestiti izvan prostora kultura
koje su ga stvorile. Stvaranje hibridnih identiteta zbiva se u procesu „kul-
turne mimikrije” u kojoj kolonizirani ne podražava mimetički kolonizatora
poistovjećujući se posve s njime, već to čini na specifičan način, strategijom
„podrivajućeg oponašanja” (disrupting imitation) kojom se imitiraju, ali u isto
vrijeme i radikalno transformiraju kulturni obrasci kolonizatora.6
U regionalnoj perspektivi jugoistočne Europe, Marija Todorova u neiz-
mjerno važnoj studiji pokazuje kako je Balkan, kao i Orijent, također dis-
kurzivni konstrukt zapadnog „znanja”, koje konstruira kulturnu pseudo-
realnost Balkana kao negativnog zrcala Europe i „europskih vrijednosti”,
počevši od 19. stoljeća pa sve do suvremene povijesti. Jedan od najljepših
primjera koji ocrtava argument Todorove jest rečenica iz pripovijesti Agathe
Christie, radnja koje je smještena u imaginarno kneževstvo Hercegoslovač-
ku te koja je naslovljena Tajna Chirmneyjevih (The Secret of the Chirmneys).
Engleski policajac kratko i suho komentira tiradu sluge upravo umorenog
princa, koji se zaklinje na surovu osvetu nad ubojicama: „Čistokrvni Herce-
14 goslovak! Najneciviliziraniji narod. Nacija bandita.” No činjenica je da Balkan
nije postojao kao takav. Ovo područje nikada nije posjedovalo jedinstvenost
prostora ili identiteta, već su ga tako arbitrarno definirali zapadni putnici
i putopisci da bi se poklapalo s nekadašnjim osmanskim posjedima u Eu-
ropi. Studije Todorove pale su na plodno tlo, tako da možemo govoriti i o
stvaranju tzv. „balkanističkog” diskursa početkom 21. stoljeća, koji korigira
Saidove binarne isključivosti Zapad − Orijent i Balkan vidi kao diskurzivnu
međuzonu, specifičnog europskog unutarnjeg „drugoga” koji na vlastite na-
čine interpretira kulturne matrice Zapada i Istoka. Vrlo su zanimljive u tom
kontekstu i nove studije Raspudića i Drapačeve. Raspudić pokazuje načine
na koji su se razvijale percepcije i prikazi Hrvata u talijanskoj pisanoj rije-
či u posljednjim stoljećima. Drapačeva pak upućuje na različite načine na
koje je zapadna, posebice engleska, američka i francuska literatura i histo-
riografija negdašnju Jugoslaviju i „jugoslavenstvo” kontinuirano predočavala
kao idealizirane literarne kulturne i identitetske konstrukcije koje su se ra-
zlikovale od identitetskih narativa u povijesnoj zbilji njezinih stanovnika.7
6
Bhabha, 1994.
7
Todorova, 1997., citat sa str. 122. Vidi Bakić Hayden, 1995.; Fleming, 2000.; Antic, 2006.; Blaže-
vić, 2007. b, (balkanistički diskurs); Mishkova, 2006. („Balkanska” konstrukcija Zapada); Raspudić,
2010. (talijanske percepcije Hrvata); Drapac, 2010. (zapadne konstrukcije Jugoslavije).
Mehanizmi oblikovanja etniciteta tijekom posljednjih nekoliko desetlje-

ća prešli su znatan put u socijalnoj antropologiji od primordijalizma, koji
etnicitet vidi kao nasljednu, gotovo nepromjenjivu karakteristiku pojedi-
naca koji mu pripadaju, prema etnicitetu definiranom kao fluidni i nestal-
ni socijalni fenomen. Na etnički identitet danas se gleda poglavito kao na
nestabilan, stalno promjenjiv koncept, određen nestalnim političkim i gos-
podarskim interesima zajednica koje ga stvaraju, kao i kontekstom u koje-
mu se promatra. Postoji više definicija enticiteta, ali zadovoljimo se samo
s time da pripomenemo da je etnicitet aktivan proces izbora, manipulacije
i društveno-povijesnih okolnosti u kojima se neka zajednica nalazi. Bar-
thov postulat jest da se etnicitet stvara u interakciji s „drugim”, s pomoću
percepcije razlike s „drugim” i načina na koji se ta razlika priopćuje te da
ne postoji kao već nasljedno predodređeni ili kulturno predefinirani iden-
titet. Hobsbawm i Ranger te Benedict Anderson (da spomenemo samo naj-
utjecajnije) u svojim radovima suvremene nacije prikazuju kao svojevrsne
„imaginarne zajednice” koje svoj identitet temelje na političkom diskursu,
imaginarnoj „krvnoj” povezanosti članova skupine te konstruiranoj tradiciji
koja služi čvršćem povezivanju pojedinaca u imaginarno jedinstvo etničke
skupine ili nacije koju smatraju svojom.8 To, dakako, ne znači da nacije ne 15
postoje kao politička i kulturno-identitetska realnost u sadašnjosti, no po-
kazuje da su osnove na kojima se suvremene nacije temelje u politizaciji i
manipulaciji zajedničkog kulturnog nasljeđa, a ne u samom nasljeđu.
Koncept habitusa, koji je razvio Francuz Pierre Bourdieau, kompleksan je
socio-antropološko-filozofski teorijski koncept koji se danas često rabi za tu-
mačenje konstrukcije identiteta naroda koji nemaju pisanu povijest. Njegov
se habitus može grubo opisati kao skup nesvjesnih ali trajnih predodređe-
nosti prema nekim društvenim praksama, kao što su to primjerice: moral,
odijevanje, obiteljski odnosi, prehrana, uloga spolova u podjeli rada, način
komuniciranja, jezik itd. Te predodređenosti proizvode posebno socijalno
okružje na koje, dakako, utječu društveni i kulturni čimbenici te zajednič-
ko povijesno iskustvo skupine. Habitus ne utječe na stvaranje pojedinačnih,
odnosno skupnih identiteta poput etniciteta, jer se etnicitet konstruira na
razmeđi habitualnih predodređivanja i društvenih odnosa, i to ponajviše
aktivnom interakcijom različitih habitusa. No, habitus jest važan čimbenik u
procesu konstrukcije identiteta jer se tijekom interakcije konstruira identitet
8
Barth, 1969.; Anderson, 1983.; Hobsbawm – Ranger, 1983.
kao posljedica sustavne komunikacije kulturnih razlika prema kulturnoj

tvari, odnosno socijalnom habitusu „drugoga”.9
I na kraju, treba reći da iskustva stečena proučavanjem suvremene glo-
balizacije pomažu da se bolje upoznaju globalni procesi kulturne i identi-
tetske promjene u prošlosti, primjerice tzv. romanizacija, o čemu će nešto
više riječi biti u sljedećem poglavlju. Teorija globalizacije upozorava na to
da se na globalne procese ne može gledati kao na jednostrane procese na-
metnute kulturno inferiornoj periferiji iz politički ili kulturno dominantnog
središta, već da se mogu objasniti kao selektivno prihvaćanje globalnih kon-
cepata i njihovo smještanje u strukturalne okvire lokalnoga (glokalizacija
– glocalisation).10 Pojednostavljeno rečeno: restorani McDonald’s paradigma
su globalnoga u suvremenom svijetu. Oni postoje u gotovo svakoj državi
na svijetu, no konteksti u kojima ti restorani postoje variraju ovisno o kul-
turnim i društvenim habitatima koji ih okružuju te često imaju suprotne
učinke za kulture koje ih okružuju. Na jednome mjestu oni su svakidaš-
njica, na drugome egzotika, na trećemu oni su izvor hrane za siromašne,
na četvrtome prestižno i pomodno sastajalište, dio kulturne baštine, ali i
prijetnja percepciji kulturne baštine, da i ne spominjemo razlike u jelovni-
16 cima u različitim kulturnim okružjima.
Postoji li zbilja? Vodič za povjesničara izgubljenog u

svemiru postmodernizma
Kako, dakle, ti novi pristupi u društvenim znanostima utječu na prouča-

vanje povijesti? Ponajviše tako što se suvremena povijesna znanost okreće
prema ponovnome preispitivanju vrela, pisanih ili materijalnih. Povjesni-
čari iz različitih razdoblja naširoko se usuglašavaju u tome da prošlost kao
jedinstvena objektivna stvarnost koja radom povjesničara treba biti otkri-
vena i rekonstruirana iz rasutih fragmenata (dokaza) zapravo i ne postoji.
Povijest nije metonimična znanstvena disciplina koja rekonstruira cjelokup
9
Bourdieu, 1977.; 1990.
10
Appadurai, 1996.; Bauman, 1999.; Holton, 1998. Govoriti o antičkim globalnim procesima pot-
puno je legitimno (stoga je vrlo začudno nerazumijevanje i elementarno nepoznavanje tematike u
Bilić Dujmušić, 2011. b: 752 – 753), i korpus radova uvećava se premda postoje različite termino-
logije kao „helenizacija”, „mediteranizacija” i sl.; vidi Morris, 2005.; Hingley, 2005.; Geraghty, 2007.
nost prošlosti jednog razdoblja iz sačuvanih pisanih fragmenata, kao što

paleontolog rekonstruira izgled izumrlog dinosaura na osnovi jedne fosili-
zirane kosti. Postoje samo povijesni narativi koji opisuju različite, ponekad
i suprotstavljene aspekte prošlosti. Povijesni narativi ukorijenjeni su u po-
litičke, žanrovske i kulturne kontekste u kojima su nastajali. Preispitivanje
nataloženih slojeva povijesnih metanarativa omogućava da se pisana vrela
počnu promatrati oslobođena od konstrukcija stvorenih tijekom posljednjih
stoljeća te tumače u skladu s kontekstima koje su ta vrela činila i u kojima
su nastajala. „Objektivna/neutralna” povijest (znanje o prošlosti) ne postoji,
no sama spoznaja da je povijest uvelike subjektivna daje nam mogućnost
da potpunije sagledavamo prošlost kao skup koji čine neosporne činjenice
te mnogostrukost subjektivnih tumačenja tih činjenica.11
Dekonstrukcija je važan metodološki postupak koji nastoji analizirati po-
stojeće prikaze prošlosti i raspoznati strukture naknadno ugrađene u njih.
Jezik od kojeg se sastoje povijesni narativi čini temeljne strukture kojima se
konstruira povijesna interpretacija. Riječi i fraze time postaju jedina „objek-
tivna povijest”, a njihovo korištenje u povijesnim narativima stvara privid
povijesne „realnosti” kao „objektivne” rekonstrukcije prošlosti. Primjerice,
autorov odabir riječi „pobuna” ili „ustanak”, „pacificiranje” ili „pokoravanje” 17
često nam više govori o samome povjesničaru, njegovu vremenu, osobnim
iskustvima, kulturnom habitatu i ideologiji nego o prošlosti i događajima
koje on nastoji opisati.12 Dakako, nužno je baratati vrelima senzibilno i
etično, kao i poznavati ih, jer doveden do krajnosti i zlorabljen, taj pristup
može uzrokovati potpuno nihilističke i revizionističke tvrdnje, primjerice
zanijekati holokaust u Drugom svjetskom ratu ili pak jednostrano i mora-
lizirajuće pristupati konstrukcijama nacionalnih identiteta u jugoistočnoj
ili istočnoj Europi, što − raskrinkavajući stare povijesne mitove − u isto
vrijeme konstruira nove.13
Možda je najvažnije u novim pristupima to što povjesničari pisanim vre-
lima više ne vjeruju zdravo za gotovo. Pisana vrela nisu ni točna ni netočna
jer povijesna „istina” sama po sebi ne postoji. Stoga ih je uzaludno promatrati
kao binarizam suprotstavljenih vrijednosti istina − neistina. Neosporno postoje
11
Literatura se svake godine enormno uvećava. Vidi, primjerice, Munslow, 1997.; Jenkins, 2003.
ili McCullagh, 2004., kao i sjajne studije na hrvatskome u: Blažević, 2007. a; Ančić, 2008.
12
Vidi Dzino, 2009. a: 30 – 35 na primjeru Batonova rata 6. – 9. g. poslije Krista.
13
Geary, 2002., kojeg su kritizirali s razlogom u: Hutchinson, 2004. Na istoj valnoj duljini je su-
bjektivni i moralizirajući pristup hrvatskom srednjovjekovnom identitetu i hrvatskoj historiogra-
fiji u: Fine, 2006.
događaji: Gaj Julije Cezar umoren je 15. ožujka 44. g. pr. Krista u zgradi rim-
skog Senata i ništa ne može promijeniti tu činjenicu. Ali tumačenje činjenica
pokazuje nam narativ onoga koji je piše – kao što, uostalom, ova knjiga odaje
interese svojih autora te vrijeme i mjesto u kojima su je oni pisali. Ako ugru-
bo poopćimo stvari, sva pisana vrela iz antičkog vremena djelo su muških
pripadnika sredozemne, zapravo (vrlo uvjetno s obzirom na višeznačnost tih
termina) grčke ili rimske elite. U tim vrelima projiciraju se povijesni narativi
koji odgovaraju osobi autora, vremenu u kojem je živio, njegovu društvenom
staležu i životnim iskustvima, književnom žanru te očekivanjima i svjetona-
zoru njegove publike.14 Pisana vrela nisu namijenjena nama. Dobar primjer
iz antike jesu Tacitovi Anali, usredotočeni na dvorske intrige koje su autora
i njegovu publiku najviše zanimali. Kada ne bi postojala druga vrela iz toga
vremena, pisana ili materijalna, proučavanje razdoblja ranog principata bilo
bi svedeno isključivo na carski dvor i društveni vrh – kao što je to i bilo u
starijoj historiografiji – kao da otprilike 70 milijuna stanovnika imperija od
Britanije do Mezopotamije te od Etiopije do rijeke Rajne nije ni postojalo.
Preispitivanje vrela obuhvatilo je i arheologiju, odnosno materijalna vre-
la, i to s dobrim razlozima. Arheologija povijesnog razdoblja, što se ponaj-
18 više odnosi na antičko i ranosrednjovjekovno razdoblje, u svojim se anti-
kvarskim početcima razvila kao „sekundarna”, zamalo „sporedna” znanost.
Glavni zadatak arheologije bio je da potvrdi povijesne narative temeljene is-
ključivo na iskazima u pisanim vrelima, da ilustrira zbivanja o kojima ta ista
pisana vrela govore te smjesti u stvarni geografski okvir skupine, naseobine
i lokalitete spomenute u vrelima. U skladu s tim, materijalni su se dokazi
donedavna nastojali pod svaku cijenu prilagoditi „neprijepornom” autorite-
tu antičkih literarnih izvora zanemarujući činjenicu da pisana i materijal-
na vrela oslikavaju potpuno različite narative prošlosti, koji često zapravo
nemaju zajedničkih dodirnih točaka. Nastanak arheologije kao institucio-
nalizirane znanstvene discipline u 19. stoljeću korespondirao je s idejama
svog vremena, posebice projektima izgradnje nacija i europskih kolonijalnih
imperija, otisci kojih se i danas nalaze u arheološkoj interpretaciji.15
14
Vidi, primjerice, Marincola, 1997.; Shuttleworth Kraus, 1999. Holiday, 2002.: 10 – 13 i posebice
za rimske povjesničare Cornell 1986. b, Potter, 1999. te Mihajlović, 2011. Za suvremene povjesni-
čare osobito je traumatična praksa „ukrašavanja” (inventio, exornatio) povijesnih narativa s obzirom
na to da je čitateljstvo od antičkih povjesničara očekivalo da povijesnu jezgru ukrase „činjenicama”
poput povijesnih „govora” ili zanimljivih pojedinosti koje bi čitateljima pomogle da vizualiziraju
narativ, odnosno izvuku moralnu pouku, Ciceron, De Orat. 2. 62 – 63, vidi Wiseman, 1981.: 388
– 392; Potter, 1999.: 12 – 18, 135 – 138; Barnes, 2005.: 13 – 19.
15
Vidi Díaz-Andreu, 2007., cf. Babić, 2011.
No arheologija je također dugo vremena bila pod utjecajem učenja Gu-

stafa Kosinne, a potom Gordona V. Childea, od kojih potječe temeljna ide-
ja da se etnicitet može prepoznati na osnovi artefakata kojima su se osobe
koristile u povijesti, kao što su to primjerice keltska keramika ili slavenske
fibule. Tipologija predmeta kojom su se definirale arheološke kulture po-
stala je svojevrsni ključ za određivanje etniciteta zajednica koje su se nji-
ma koristile, a raspršenost predmeta u prostoru u arheološkim nalazima iz
kraćeg vremenskog razdoblja upućivala je najčešće na migracije određene
skupine. Takvo gledanje proizlazi iz viđenja etniciteta kao objektivne kate-
gorije koja pasivno može utjecati tipologizacijom objekata materijalne kul-
ture ili grobnih rituala. Culture-history, kako se ta metodologija popularno
naziva, došla je pod snažan udar tzv. postprocesualističke arheologije, koja
najprije nastoji sagledati kontekste u kojima su predmeti korišteni, prepo-
znati društvene i spolne identitete uz pomoć materijalnih zapisa, a u grob-
nim ritualima ponajprije vidi aktivan društveni proces, a ne pasivan odraz
društva.16 Neosporno je da određeni predmeti nose poruke o ljudima koji
su se njima koristili te da su konteksti i značenja koji su proizlazili iz ko-
rištenja tih predmeta aktivno prenosili i definirali širok spektar identiteta,
uključujući i etnicitet.17 I dalje se može raspravljati o etnicitetu u materijal- 19
noj kulturi, ali samo pod uvjetom da se dobro poznaje kontekst u kojem je
ta kultura postojala te precizno odrede konteksti u kojima su se pojedini
predmeti zbilja rabili kao označivači identiteta, unutar „lokalnog znanja”,
što je poprilično teško, ako ne i nemoguće, primijeniti na protopovijesna
društva koja nam nisu ostavila pisanog traga o sebi.
Novi trendovi u proučavanju povijesti itekako imaju smisla. Njihovo in-
zistiranje na demontiranju struktura povijesnih metanarativa zapravo otkri-
va kompleksnost i višeslojnost prošlosti, a pluralizam i jednakovrijednost
značenjskih vrijednosti različitih perspektiva čini nas mnogo pažljivijima u
odabiru riječi kojima opisujemo prošlost, rasterećenima pritiska da otkrije-
mo jedinstvenu „povijesnu istinu” i kadrima spoznati što povijesna vrela i
historiografija govore o sebi samima, o svom razumijevanju prošlosti i sa-
dašnjosti. Ona govore i o vremenu u kojemu živimo, sada i ovdje, o našim
vlastitim preokupacijama, opsesijama i problemima (globalizacija, europski
integracijski procesi, multikulturalizam, ekonomske migracije, multiplici-
16
Jones, 1997.; Brather, 2004., Díaz-Andreu et al., 2005.; Babić, 2009.; 2010.; Kuzmanović, 2011.
O postmodernizmu i arheologiji nedavno Dommelen, 2011.
17
Npr. Gell, 1998.; Gosden – Marshall, 1999.; Curta, 2007.
tet identiteta), osiguravajući konstantnu relevantnost proučavanju prošlosti

i povijesne znanosti. Konačno, cilj postmoderne povijesti više nije samo
demontiranje struktura postojećih povijesnih metanarativa već i potraga
za novim pogledima na prošlost, svjesnijima od prethodnih konteksta u
kojima se prošlost događala i domišljala. U hrvatskim okvirima pojavljuje
se sporadična kritika postmodernih pristupa u historiografiji, no ona često
proistječe iz nedovoljne informiranosti autora koji je kritiziraju, ili dobrona-
mjerno ili iz drugih pobuda koje nemaju ništa zajedničkoga s historiografi-
jom. Začuđuje pritom neobična rekontekstualizacija Fukuyamina koncepta
„kraja povijesti” (end of history) u ovakvim kritikama, koja je u potpunoj
oprečnosti s novim perspektivama na prošlost koje otvaraju ti pristupi.18
Prijašnja proučavanja rimske interakcije s Ilirikom:

partizani, Nijemci i pokoji saveznik u protopovijesnom
Iliriku
20
Svako znanstveno djelo koje želi biti shvaćeno kao znanstveno, tj. ono
koje se ne bavi traženjem izgubljenog kontinenta Atlantide, pojavom izvan-
zemaljaca u povijesnim izvorima ili postojanjem „piramida” u Visokom
kod Zenice, trebalo bi se prisjetiti svojih prethodnika i prijašnjih pristupa
problemu kojim se bavi. Tako ćemo, evo, i mi ovdje dati vrlo selektivan
pregled starije historiografije koja se bavila proučavanjem cjelokupnosti
rimskog ratovanja i političkog angažmana u Iliriku. Historiografija koja se
bavila različitim aspektima Rima u Iliriku mnogo je, dakako, opsežnija od
kratkog pregleda koji ovdje iznosimo i svake se godine iznova uvećava.19
No, kada se materijal pomnije analizira, dolazi se do zaključka da se za-
pravo vrlo mali broj suvremenih studija bavio proučavanjem cjelokupnosti
interakcije između Rima i budućeg Ilirika, između početka sukoba sa save-
zom južnojadranskih zajednica, koji historiografija običava nazivati „Ilirsko
18
Primjerice, Gross, 2009., kao primjer dobronamjerne kritike, te Sokol, 2011., s nacionalno-mi-
toloških pozicija. O postmodernizmu se raspravljalo i na nedavnom skupu u Zagrebu, o čemu
vidi B. Janković, 2009.
19
Opsežna literatura dana je u: Šašel Kos, 2005.; vidi i Dzino, 2010., a za razdoblje do Cezara
Bandelli, 2004. a.
kraljevstvo”, 229. g. pr. Krista, i završetka Batonova rata 9. g. poslije Kri-

sta. Historiografija se radije usredotočila na opise interakcije u određenim
kronološkim razdobljima, kao što su to primjerice tzv. srednja republika ili
kasna republika, Cezar i građanski ratovi te rani principat, zatim na poje-
dine sukobe ili na proučavanje povijesnih događaja ograničenih na dijelove
Ilirika − Dalmaciju ili Panoniju, odnosno njihove pojedine dijelove.
Jedan od najvažnijih uzroka fragmentacije pristupa u sekundarnoj litera-
turi raspršenost je primarnog materijala, razasutog u različitim povijesnim,
literarnim, enciklopedijskim i etnografsko-zemljopisnim spisima iz antičkog
doba. Ta se fragmentacija može donekle pripisati nedostatku zanimanja an-
tičkih autora za ovaj (njima uglavnom nepoznat) prostor, ali se čini vjero-
jatnijim da su artificijelnost Ilirika kao geopolitičke strukture i nepostojanje
njegove unutarnje kulturno-političke kohezije prije uključivanja u rimsku
političku strukturu (o čemu nešto više u sljedećem poglavlju) bili najvažniji
uzroci te fragmentacije. Drugi je bitan njezin uzrok već spomenuta fragmen-
tacija istraživanja, koja su se najčešće držala suvremenih administrativnih
i političkih granica unutar kojih su se razvile različite arheološke tradicije
u 19. i 20. stoljeću, i to s različitim prioritetima istraživanja uvjetovanim
kompleksnim spletom političko-identitetsko-ideoloških razloga u kojima su 21
te arheološke tradicije nastajale i egzistirale.20
Rimska interakcija s prostorom Ilirika, nakon njegova potpunoga uklju-
čivanja u političku arhitekturu Carstva, u antičkom je literarnom diskursu
viđena teleološki, sa znanjem konačnog raspleta događaja, kao dugotraj-
na, dvostoljetna „pobuna domorodaca” protiv rimske vlasti, i to od Prvog
ilirskog rata.21 Apijanova Illyrike, dodatak 9. knjizi njegove Rimske povijesti,
koja obrađuje rimsko osvajanje Makedonije, jedini je danas sačuvani antič-
ki spis koji čini koliko-toliko koherentan povijesni narativ koji je obuhva-
tio prostor Ilirika, uključujući susjedne krajeve Mezije i Norika, od Prvog
ilirskog rata do Oktavijanova pohoda 35. g. pr. Krista te ovlaš spomenutih
Tiberijevih i Druzovih alpskih ratova od 16. do 14. g. pr. Krista. No, Api-
jan nije uspio potpuno prevladati heterogenost svojih vrela i, s izuzetkom
opisa Oktavijanovih ratova 35. – 33. g. pr. Krista, nije proizveo potpuno
20
Vidi Novaković, 2011.
21
Velej Paterkul 2.90,1: „Pokorena je i 220 godina buntovna Dalmacija, do sigurnog priznavanja
vlasti”; Fest, Brev. 7.1,6: „Od obala mora, mi (Rimljani) smo postupno prodirali u Ilirik”; vidi isto
Josip Flavije, Bell. Iud. 2.16,4: „Dalmatinci, koji su izazivali česte pobune da bi povratili slobodu i
koji nisu nikada prije mogli biti potpuno pokoreni da ne bi kasnije opet skupili snage za pobunu,
danas su vrlo mirni pod kontrolom samo jedne rimske legije”.
koherentan povijesni narativ, ponajviše zbog svoje površnosti u tretmanu

i kontekstualiziranju vrela kojima se koristio pri sastavljanju Illyrike.22 No,
važnost je Apijanova spisa u tome što njegov uradak na jednome mjestu
prikuplja antičko „znanje” o procesu rimske interakcije s ovim prostorom
nastojeći proizvesti s više ili manje uspjeha prvi povijesni narativ tih do-
gađaja i upisati Ilirik, točnije ugraditi ga, u povijesnu baštinu sredozemnog
svijeta, od njegova mitološkog podrijetla do vremena u kojem je on postao
dijelom Rimskog Carstva, odnosno „civiliziranog svijeta”, kako je to zacijelo
njegov autor poimao.
Apijan dugo vremena nije imao dostojnog nastavljača koji bi proširio i
dopunio njegov povijesni narativ. Tek u 17. stoljeću znameniti je Trogira-
nin Ivan Lučić (Johannes Lucius) zamolio Dubrovčanina Stjepana Gradića
(Stephanus Gradius), svog prijatelja i kolegu, da mu iznova prevede Apijanov
tekst Illyrike s grčkog na latinski te ga je ukomponirao u prvu knjigu svojeg
monumentalnog i vrlo važnog djela De Regno Dalmatiae et Croatiae. Premda
je konzultirao mnogo više literarnih vrela, poput Polibija, Livija i Strabona,
Lučićev povijesni narativ „rimskog osvajanja” ponajviše se temeljio na Api-
janovom iskazu. Lučić svoj narativ počinje rimskim sukobom s Agronom i
22 Teutom, a završava ga, kao i Apijan, Oktavijanovim (Augustovim) ratovima
od 35. do 33., odnosno od 12. do 9. g. pr. Krista, koji se u njegovu narativu
stapaju u jedan dugotrajni sukob. Začudno, Lučić u svojem djelu nikada ne
spominje kasniji Batonov rat.23 Zanimljivo je zamijetiti da je Lučić prvi au-
tor koji uvodi taksonomiju rimskih intervencija u Iliriku razlikujući deset
ilirskih (iliričkih) ratova, od kojih je pet definirao kao delmatske ratove,
tj. ratove protiv Delmata. Apijan sukobe s Agronom/Teutom i Demetrijem
Hvaraninom naziva „prvim”, odnosno „drugim” ratom i potom sporazumom
Rimljana s Ilirima, i tu prestaje njegova taksonomizacija. Flor pak sukob s
Agronom/Teutom naziva „ilirskim ratom”, a sukob s Gentijem „drugim ilir-
skim ratom” (bellum Illyricum secundum) ne spominjući sukob s Demetrijem.
Livijeve epitome sukob s Demetrijem navode kao „drugu pobunu Ilira”, dok
Polibije ne taksonomizira te sukobe.24 Lučićeva je taksonomizacija rimskih
sukoba dodatno učvrstila „znanje” o rimskoj interakciji s prostorom Ilirika
kao o kontinuiranom procesu osvajanja prostora, osvajanju koje se proteže
22
Šašel Kos, 2005.: 85 – 89.
23
Lučić, De Regno 1.1, 262 – 846 (vrela) te 1.1, 847 – 1288 (komentar). Dakako, Gradićev prijevod
Illyrike na latinski nije i prvi prijevod Apijana, čija se Rimska povijest prevodi od 1477., o čemu vidi
više u Brodersen, 1993.: 348 – 352.
24
App. Illyr. 8; Flor, 1.21; 1.28; Livije, Per. 20.
tijekom dva stoljeća. Njegovu je taksonomizaciju potom preuzeo Daniele

Farlati u prvom tomu znamenitog djela Illyricum sacrum, koje je objavljeno
1751. i kojem je pridodao panonski i Batonov rat, ali samo pod zasebnom
etiketom „ostalih rimskih ratova u Iliriku”.25
Cjelokupnost procesa rimske vojne i političke angažiranosti u Iliriku u
moderno je doba prvi proučavao njemački povjesničar Zippel. Njegova stu-
dija o rimskim osvajanjima iznimno je utjecajna, no treba pripomenuti da
je njemačka historiografija 19. stoljeća, kojoj Zippel pripada, funkcionirala
u specifičnom kontekstu, sa snažnim naglaskom na formalizmu u rimskoj
politici. Gotovo opsesivno bavila se pitanjima kao što su: kada je provin-
cija osnovana, gdje su joj bile granice te koji je i kada zakon donesen. U
tome nije teško prepoznati utjecaj povijesnog diva i nobelovca Theodora
Mommsena, koji je imao pravničku izobrazbu. Također, ne treba zaboravi-
ti ni njemački i austrijski kolonijalno-pokroviteljski pristup i odnos prema
jugoistočnoj Europi, posebice prema hrvatskim, ali i bivšim osmanskim
posjedima kao što su Bosna i Hercegovina, koji se u ovom aspektu najbo-
lje očituju u postojanju goleme bibliografije povijesnih i arheoloških studi-
ja na njemačkom jeziku.26 Zeitgeist Zippelova vremena najbolje se očituje
u samom naslovu njegove studije: Römische Herrschaft in Illyrien.27 Ključna 23
riječ je Herrschaft (dominacija, vlast, kontrola), koja automatski dovodi ko-
loniziranog (Iliriju) u podređeni položaj prema kolonizatoru (Rimu) repli-
cirajući političku realnost druge polovice 19. stoljeća u kojoj je dominirala
ekspanzija kolonijalnih carstava europskih država u Africi i Aziji. Zippelovo
je djelo iznimno važno, ne samo zato što je to kronološki prva suvreme-
na monografija koja se bavi isključivo rimskim ratovanjima u Iliriku već i
zato što je učvrstilo Apijanovu narativnu konstrukciju o rimskom ratovanju
u Iliriku kao jednosmjernom procesu osvajanja i teritorijalne organizacije
koja je počela izbijanjem Prvog ilirskog rata 229. g. pr. Krista. Za razliku
25
Illyricum sacrum 1.4, 1 – 7 (Lučićeva taksonomizacija deset iliričkih ratova); 1.4,8 („ostali” ilirički
ratovi Rima), Farlati 1751: 40 – 64.
26
O kolonijalnom pristupu Austro-Ugarske u Bosni i Hercegovini: Novaković, 2011.: 402 – 404;
Dzino, 2012. a: 180 – 183. Vidi Sanader, 2002.: 141 – 160, koja se usredotočila na istraživanja u
Hrvatskoj. Za područja Bosne i Hercegovine najvažnije su, dakako, aktivnosti carske i kraljevske
habsburške vlasti nakon 1878., kao što su to osnivanje Zemaljskog muzeja (Landesmuseum) u Sa-
rajevu 1888., niz monografija Schriften der Balkankommission: Antiquarische Abteilung objavljen u
Beču, periodična publikacija Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und der Hercegowina (Saraje-
vo – Beč 1893. –1916.) te nezaobilazni radovi Karla Patscha.
27
Zippel, 1877.
od Apijana, kraj osvajanja Zippel vidi u završetku panonskog rata od 12. do

9. g. pr. Krista, koji Apijan spominje samo marginalno, u jednoj rečenici.
Sir Ronald Syme, možda najveći povjesničar 20. stoljeća koji se bavio
rimskim temama, potječe iz Novog Zelanda – države koja je, u odnosu
prema Rimu, na suprotnom kraju zemaljske kugle. Syme je u svojim studi-
jama mnogo prostora posvetio rimskom ratovanju u Iliriku premda nikada
nije dao koherentnu sintezu svojih pretpostavki. Za razliku od njemačkog
gledanja na rimsku politiku kao na funkcionalnu i konstitucionalnu, koje
je nemalo zastupao i Hugh Last, Symeov prethodnik u Cambridgeu, Syme
u svojim radovima uvjerljivo pokazuje da je rimska politika u doba kasne
Republike funkcionirala uz pomoć „veza i poznanstava”, neformalne i po-
često nestalne mreže obiteljskih i osobnih savezništava koje je rimska elita
uspostavljala među sobom. Symeova se pozornost glede Ilirika usredotočuje
na pojedince, na sudionike njegove „rimske revolucije” − Oktavijana i nje-
govu kliku − te na rasprave o ranocarskim legatima u Iliriku i Meziji. On
teleološki Ilirik smatra ključnim posjedom budućeg Carstva koji omogućuje
dominaciju nad tokom Dunava, kao i kopnenu vezu između Italije i Grč-
ke preko prijevoja Okre i dolina Save, Morave i Vardara, a u skladu s tim
24 i rimsko nastojanje da ovlada tim prostorom shvaća kao dio geostrateške
politike ranog principata.28
Symeovim stopama ide John J. Wilkes, čija opsežna monografija Dalmatia
ostaje najvažnijim sintetskim djelom 20. stoljeća za proučavanje arheolo-
gije rimske Dalmacije – osobito zato što je ovo jedno od rijetkih djela koje
se bavi rimskom Dalmacijom ne obazirući se na suvremene administrativ-
no-političke podjele ovog prostora. Kao dio povijesnog uvoda Wilkes daje
narativ cjelokupnih političkih zbivanja u Iliriku tijekom republikanskog i
ranocarskog doba. Ilirik on prikazuje kao periferni prostor koji Rimu u nje-
govim vanjskopolitičkim interesima ne odvlači previše pozornosti. Rimske
republikanske akcije u Iliriku podređene su osobnim ambicijama senatorske
elite koja ne vodi kontinuiranu i koherentnu politiku, već je zainteresirana
isključivo za kratke i uspješne vojne pohode koji joj mogu podariti trijum-
fe i politički prestiž u Rimu. Nakon uspostave novog političkog režima u
Rimu 27. g. pr. Krista, rimske se operacije tijekom ranog principata navode
kao primjer koordiniranog i planskog osvajanja cilj kojega je bilo uspostav-
ljanje kopnene komunikacije između Italije i Grčke, dolinama rijeka Save i
28
Syme, 1934.; 1971.; 1999: 128 – 220.
Morave – što je nadogradnja ranijih Symeovih razmišljanja.29 Wilkesov je

pristup vrlo važan − ne samo zato što kritički promatra rimsku interakci-
ju s Ilirikom u njezinoj cijelosti već i zato što unosi senzibilnu kronološku
podjelu u Zippelovu pripovijest o osvajanju Ilirika, uključujući u povijesni
narativ i Batonov rat od 6. do 9. g. poslije Krista. I dok je Zippel osvajanje
Ilirika podijelio u tri zasebne kronološke cjeline (ilirski ratovi, razdoblje
do Cezarove smrti, završna faza osvajanja do 9. g. pr. Krista), Wilkes kao
zasebne cjeline izdvaja kasnorepublikansko doba do Cezara, Cezarov pro-
konzulat u Iliriku zajedno s građanskim ratovima do 44. g. pr. Krista te
doba Oktavijana Augusta.30
Znanstvenici s prostora o kojemu govorimo – a tu mislimo na historio-
grafiju koja se razvijala unutar jugoslavenske političke konstrukcije do 1991.
godine – na rimsko ratovanje u Iliriku uglavnom gledaju kao na rimsko
osvajanje, pokoravanje indigenog stanovništva i gubitak njegove „političke
neovisnosti”. Snažna samoidentifikacija s indigenom populacijom osjeća se
u čestim narativima o domaćem „heroizmu” i „junačkom otporu protiv agre-
sora” te automatskom postavljanju domaće populacije u ulogu „žrtve”. Rim
je obično predstavljen kao „agresor” ili „okupator”, jedini cilj kojega je bilo
pokoravanje tuđih teritorija, a opisi sukoba između Rimljana i indigenog 25
stanovništva pokatkad neodoljivo podsjećaju na scenografiju iz starih par-
tizanskih filmova. Taj resistance narativ umnogome je dio šireg povijesnog
narativa tadašnje jugoslavenske historiografije, koja je uključivanje podru
čja tadašnjih jugoslavenskih država u šire političke i imperijalne konstruk-
te tijekom povijesti (bizantski, osmanski, habsburški, venecijanski) uvijek
prepoznavala kao „agresorsku okupaciju”.31 Istaknute iznimke dominantnog
historiografskog resistance diskursa do 1990-ih studije su Jaroslava Šašela,
koji upozorava na važnost prijevoja Okre u komunikacijama i širenju rim-
skog utjecaja prije vojnog osvajanja, a zatim i Slobodana Čače, koji nastoji
prozreti indigene povijesne narative izvan uobičajenog binarizma suprot-
stavljenih vrijednosti osvajač − osvojeni.32 Kako je već spomenuto, iz ovog
29
Wilkes, 1969.: 13 – 77, skicirano ranije u: Wilkes, 1965. a.
30
Slijede ga također u dosta točaka Šašel Kos, 2005., i Dzino, 2010. a. Treba spomenuti i klasifi-
kacije u: Suić, 1976.: 185 i dalje te Zaninović, 1996. e: 209 – 213; obojica predlažu, ali na različite
načine, nešto jednostavnije gledanje na narativ rimskog osvajanja.
31
Dzino, 2009. a: 30 – 32; Ančić, 2011.: 29 – 33. Kada ovdje već spominjemo partizane i Nijem-
ce, ne treba zaboraviti niti Köstermanna, koji je tijekom Drugog svjetskog rata kao časnik Wer-
machta služio u jugoistočnoj Europi i svoja osobna iskustva ugradio u studiju o Batonovu ratu:
Köstermann, 1953.
32
Primjerice, Šašel, 1992. b, 1992. c, 1992. d; Čače, 1979.; 1991.; 1993.; 1994./1995. itd.
vremena ne postoje monografske studije koje bi se bavile samo rimskom

vojnom i političkom interakcijom s Ilirikom, nego se dosadašnje istraživanje
uglavnom temelji na kraćim pregledima i kronološki ili regionalno usmje-
renim studijama.33
U novije vrijeme ima pokušaja da se taj proces ujedini u suvremenijim
metodološkim okvirima. Marjeta Šašel Kos u svom opusu, koji kulmini-
ra iscrpnim komentarom Apijanove Illyrike daje sveobuhvatan i suvremen
pristup povijesti Ilirika do razdoblja kojim je Apijan zaključio svoje djelo,
a to su alpski ratovi od 16. do 14. g. pr. Krista, i još uvijek prilično nejasan
proces osvajanja i uspostavljanja provincijske uprave u Meziji. Opis rimskog
ratovanja u Iliriku slijedi Apijanov kronološko-etnološki narativ, kojim se vi-
đenje rimskog ratovanja kao jednostranog procesa osvajanja donekle razbija
na pojedinačne sukobe koji karakteriziraju drugi dio Apijanove studije. Pro-
ces rimske interakcije s Ilirikom, odnosno rimsko osvajanje ovoga prosto-
ra, autorica ispravno shvaća kao proces vojnog nametanja rimske političke
prevlasti – nesustavnog, postupnog, pragmatičnog, gotovo uvijek nisko na
listi prioriteta republikanske ili carske vanjske politike. Potpuno osvajanje
ostvaruje se tek Oktavijanovom sustavnom kampanjom od 35. do 33. g. pr.
26 Krista ili potom Tiberijevim panonskim ratom, a dovršava tek Batonovim
ratom.34 Dzino, jedan od autora ove knjige, u svojoj nedavnoj studiji o Ili-
riku i rimskoj politici napisanoj na engleskom jeziku, pozornost obraća na
strahove i emocije koji su utjecali na rimsko ratovanje i politički angažman
u Iliriku prikazujući rimsko djelovanje u Iliriku često kao posljedicu fru-
stracija i stalno prisutnog straha od mogućih invazija na Apeninski poluo-
tok. Ta se studija bavi i procesom konstrukcije Ilirika u rimskom političkom
diskursu, o čemu će više riječi biti u sljedećem poglavlju.35
Knjiga Roberta Matijašića najnovija je obuhvatna, sintetska studija an-
tičke prošlosti hrvatskih zemalja. Ta vrlo korisna i informativna studija s
priličnim je uspjehom izgradila osuvremenjeni povijesni narativ antičke
povijesti hrvatskih zemalja. Unutar njega, što je važno za nas ovdje, prida-
je se zamjetan interes povijesnom narativu rimskog osvajanja Ilirika i hr-
33
Vrijedi istaknuti opće narative u: Bojanovski, 1988. a: 22 – 54; Stipčević, 1989.: 39 – 51, te:
Zaninović, 1996. a: 193 – 319; 2007.: 15 – 26. Stariji narativi ponajbolje su zastupljeni u: Šišić,
1925.: 84 – 102; Novak, 1944.: 38 – 52.
34
Šašel Kos, 2005., vidi također i Šašel Kos, 2004. a: 141 – 143; 2009. i 2011. b.
35
Dzino, 2010. a. O knjizi kritički s mikropovijesne perspektive: Bilić Dujmušić, 2011., s makro-
povijesne: Eckstein, 2012., oba prezentirajući dobre i loše strane pristupa koji zastupaju, a koji su
spomenuti u predgovoru. Vidi isto u Torregaray Pagola, 2010., i M. Janković, 2013., za drukčije
poglede na knjigu.
vatskih zemalja podijeljenom na dva razdoblja: rimsko osvajanje Ilirika te

Ilirik u doba Cezara i Oktavijana Augusta. Zanimljiv je autorov naglasak
na teleološkom viđenju rimskog osvajanja Ilirika u ovome narativu, jer je
osvajanje postalo čin s nakanom, dugo planiran i postupno izveden, koji je
neizbježan i sam sebi dostatan – slično predodređenom prokletstvu junaka
grčke tragedije, poput Edipa ili Antigone: „No već i takvo zanimanje (rimska
ekspedicija protiv Segestanaca 119. g. pr. Krista, o čemu vidi više u 5. po-
glavlju), koje nije bilo motivirano željom za izravnim i trenutačnim osvaja-
njem, pokazuje da su (Rimljani) kovali planove za budućnost, i da su poslije
ovladavanja Jadranom namjeravali zagospodariti i njegovim zaleđem ...”.36
Na kraju ovog kratkog i nadasve vrlo selektivnog pregleda postojeće
historiografije treba istaknuti da je rimska interakcija s Ilirikom vrlo rijet-
ko intrigirala znanstvenike u svojoj cjelokupnosti te da je, umjesto toga,
najčešće bila samo rekonstruirana, odnosno analizirana u kronološkom ili
regionalnom kontekstu, u skladu s već postojećom fragmentarnosti antič-
kih vrela. No, i usto, na rimski angažman u ovome prostoru suvremena
historiografija gleda prilično jedinstveno, kao na osvajanje Ilirika − vojno
podvlašćivanje prostora i nametanje rimske vlasti indigenom pučanstvu
koje se tome u najvećoj mjeri suprotstavljalo. Slika koja se kristalizirala u 27
suvremenoj historiografskoj percepciji predočuje Ilirik kao prostor koji je
za rimsku vanjsku politiku strateški nebitan i čije se neizbježno osvajanje
odgađalo jer je nedostajalo interesa, kao i zbog planinskog i teško prohod-
nog terena u unutrašnjosti. No, još uvijek prevladava viđenje osvajanja kao
neumitnoga i neizbježnoga, dok se pak interakcije Rima s ovim prostorom
shvaćaju kao dugotrajan proces osvajanja i podvlašćivanja.
36
R. Matijašić, 2009.: 87 – 181; citat sa str. 116. Od najnovijih studija treba spomenuti i rad jed-
nog od autora ove knjige, koji se bavi sveobuhvatnim pregledom rimskog osvajanja Panonije od
Oktavijana do Batonova rata, s naglaskom na Tiberijevu panonskom ratu kao na posljednjoj fazi
osvajanja južne Panonije; Domić Kunić, 2006.
RIMSKO OSVAJANJE ILIRIKA
Kao što smo već prije naznačili, jedan od ciljeva ove knjige jest preispi-
tati dosadašnje „znanje” o procesu rimskog političkog angažmana u Iliriku
između kasnog 3. stoljeća pr. Kr. i ranog 1. stoljeća poslije Krista. Znanstve-
no i popularno viđenje interakcije između Rima i prostora između Alpa i
Jadrana te Dunava i doline rijeke Zapadne Morave u ovom se razdoblju nije
mnogo promijenilo od vremena Veleja Paterkula i Festa i može se ukrat-
ko opisati kao sporo, postupno, stalno odgađano, ali nadasve neizbježno
i predodređeno rimsko osvajanje Ilirika. To se viđenje prikazuje kao niz
vojnih pobjeda u duljem vremenskom rasponu, linearni povijesni proces u
kojem se subjekt (Rim) prema objektu (Iliriku) odnosi tijekom cijelog tog
razdoblja samo kroz čin osvajanja. Ovo će nam poglavlje poslužiti za ana-
lizu i preispitivanje temeljne postavke takvoga viđenja, tj. pomoći će nam
28 da ustanovimo što zapravo treba razumijevati pod izrazima „Rim”, „rimska
kultura” ili „rimski identitet” (rimstvo), što pojam „osvajanje” može značiti
u ovom kontekstu te možemo li rimsku ekspanziju i politički angažman u
Iliriku smatrati osvajanjem. Naposljetku, i da se zapitamo: što je to zapravo
Ilirik? Što su to zapravo Rimljani osvojili?
Rimsko?
Percepcija uključivanja Ilirika u rimski politički okvir u konceptualnoj

teleološkoj misaono-programatskoj paradigmi rimskog osvajanja Ilirika koju
smo ranije ocrtali postavlja Rim kao subjekt koji obavlja radnju osvajanja
Ilirika te nas dovodi do kompleksnog ali temeljnog pitanja prirode rimskog
identiteta. Viđenje Rima kao političke i identitetske singularnosti, temeljene
i utjelovljene u identitetskim narativima rimske elite koji su ostali sačuva-
ni u literarnim izvorima, dugo je vremena prevladavalo i u historiografiji i
u popularnoj percepciji. Na takvo je viđenje umnogome utjecalo temeljito
prerađivanje povijesne memorije o najranijoj rimskoj prošlosti u doba tzv.
kasne republike i ranog principata, kasnog 1. stoljeća pr. Krista i 1. stolje-

ća poslije Krista, u rimskom intelektualnom i kulturnom diskursu.37 Usto,
historiografija 19. i ranog 20. stoljeća ugradila je etnocentričnu sliku svojeg
vremena u prošlost gledajući na rimski politički konstrukt, ponajprije na
kasnorepublikansku Italiju, a potom i na Carstvo, kao na više-manje uni-
tarnu nacionalnu državu, a na osjećaj rimskog identiteta – rimstvo – kao na
ekvivalent zajedničkog etniciteta njezinih građana.38
Jedinstveni rimski identitet zapravo nikada nije postojao. Možda je naj
ispravnije u ovom slučaju govoriti o rimstvu kao amalgamu različitih iden-
titeta koje danas prepoznajemo kao „rimski identitet”, ponajviše zbog onoga
što nam izgleda kao kontinuitet političkih institucija utemeljenih u gradu
Rimu. No, danas je sve više upitno koliko je zapravo kontinuiteta bilo u tim
institucijama. Nedavna studija Flowerove zastupa snažan i dobro razrađen
argument da je razdoblje u kojemu je suvremena historiografija prepozna-
vala jedinstvenu državnu organizaciju – Rimsku Republiku – koja je laba-
vo periodizirana u ranu, srednju i kasnu Republiku, zapravo skrivalo veći
broj različitih državnih organizacija sa središtem u gradu Rimu: rimskih
republika (nalik na pet francuskih republika modernog doba). Flowerova
definira šest različitih „republika” i jedno prijelazno razdoblje u vremenu 29
između 451./450. i 60. g. pr. Krista. Premda o detaljima ove nove perio-
dizacije itekako valja raspravljati, temeljna ideja zvuči nadasve logično i
prihvatljivo – rimsko društvo i državne institucije nisu mogli biti statični i
nepromjenjivi, kako su ih i sami Rimljani nastojali prikazivati, već su se s
vremenom mijenjali i evoluirali.39
Rani željeznodobni identitet Rima kao latinskog grada-države izgubljen
je u prošlosti pa ga je u nedostatku suvremenih vrela teško nazreti u cije-
losti.40 Konfederacija latinskih gradova na čelu s Rimom u 4. st. pr. Krista
počinje širiti svoju vlast na Apeninskom poluotoku, postavši dominantnom
37
Među ostalim: Cornell, 1986. b; Kraus, 2000.; Levene – Nelis, 2000.; Hölkeskamp, 2006.
38
Najzaslužniji za takvu sliku jest, dakako, Mommsen jer je ideju njemačkog političkog ujedinje-
nja iz 1871. projicirao natrag na rimsku prošlost: Mouritsen, 1998: 23 – 26, 59.; 2006.; Hingley
2005.: 31 – 33.
39
H. Flower, 2010. Ona rimske republike ovako periodizira: 1. Republika 450. – 367./366. g. pr.
Krista, 2. Republika 366. – 300. g. pr. Krista, nakon kojih slijede republike kojima je dominirala
elitna skupina koja se određivala kao nobiles, 3. Republika (1. nobiles) 300. – 180. g. pr. Krista; 4.
Republika (2. nobiles) 180. – 139. g. pr. Krista; 5. Republika (3. nobiles) 139. – 88. g. pr. Krista.;
prijelazno razdoblje 88. – 81. g. pr. Krista; 6. Republika (Sulina republika) 80. – 60. g. pr. Kri-
sta., i poslijerepublikansko razdoblje, koje je trajalo sve do uspostave principata 27. g. pr. Krista.
40
Cornell, 1986. a; 1986. b.
regionalnom političkom institucijom. Rim je tako ulazio u sredozemne

globalne kulturne i gospodarske tokove dolazeći u dodir s helenističkim
svijetom, ili sukobom ili putem drugih oblika interakcije, pa se uskoro na-
metnuo kao dominantan politički subjekt na Sredozemlju. Njegova elita i
pučanstvo postupno su, eklektično i vrlo selektivno, prihvaćali različite
aspekte helenističke kulture konstruirajući potpuno nov rimski identitet u
doba tzv. srednje Republike – što se podudara s prelaskom političke vlasti
u ruke skupine koja se nazivala nobiles, prema periodizaciji Flowerove. Na-
kon unutarnje krize rimske konfederacije i sukoba s italskim saveznicima u
savezničkom ratu od 90. do 89. g. pr. Krista, počelo se stvarati svojevrsno
političko i identitetsko jedinstvo temeljeno na konsenzusu i podršci elita
italskih gradova koje su izborile pravo na sudjelovanje u rimskom identite-
tu, ali i na istodobno očuvanje svojih političkih sustava i regionalnih iden-
titeta. Ta se transformacija monopola na rimski identitet s Rima na Italiju
podudara s padom posljednje Republike u kojoj dominiraju nobiles, prema
periodizaciji Flowerove. Proces se dalje nastavio u razdoblju koje je slijedilo
nakon uspostave prvog trijumvirata 60. g. pr. Krista (pada posljednje Re-
publike, prema Flowerovoj) kada se, nakon znatnih teritorijalnih ekspan-
30 zija, konstruirao transetnički i transregionalni rimski imperijalni identitet
ranog principata kao diskurzivni koncept putem literature, historiografije
i vizualne umjetnosti toga doba. Time su postavljeni temelji novim kultur-
nim matricama rimstva koje su, kako Greg Woolf obrazlaže, trajale sljedeća
tri stoljeća: bilo njihovim oponašanjem, reinterpretacijom ili odbijanjem.41
Moramo razumjeti da Rim, od 3. st. pr. Krista, u osnovi i nije bio država
u punom smislu riječi, već politička i društvena superstruktura koju ozna-
čujemo terminom imperij (empire). Odomaćeni termini Rimska Republika i
Rimsko Carstvo odnose se na unutarnje političko uređenje rimske politič-
ko-društvene superstrukture, ne na nju samu. Da izbjegnemo zabunu, mi
ćemo se u knjizi koristiti terminom „imperij” za obilježavanje ove super-
strukture bez obzira na to je li riječ o republikanskom periodu ili razdoblju
Carstva. Imperiji (empires) su specifična vrsta umreženih političkih organi-
zacija koje su uspostavljene dinamikom sile (power) i interakcijom središta,
periferije i pograničnih zona (frontier zones). Središte akumulira i distribuira
resurse, simbolizira, organizira i projicira silu. Periferija izdržava središte
41
Woolf, 2001.: 175. Literatura raste eksponencijalno; općenito o rimskom identitetu: Dench,
2005.: 93 – 221. Republika: Wallace, 1990.; Dench, 1995.; Terrenato, 1998.; Mouritsen, 1998.;
Farney, 2007. Carstvo: Zanker 1988.; Habinek, 1998.; Woolf, 2001.; Hingley, 2005.: 49 – 71 itd.
resursima, a pogranične zone, koje se šire daleko izvan izravno nadzira-

nog i administriranog imperijalnog područja, artikuliraju imperijalni od-
nos s vanjskim svijetom. Pogranične su zone područja intenzivne kulturne
interakcije u kojima se imperijalni simboli moći i ideologija često prilago-
đavaju lokalnim kontekstima, dok se lokalne elite koriste ovim simbolima
moći i ideologijom kako bi uspostavile i artikulirale društvenu dominaciju
nad svojim zajednicama. Imperij nastoji dominirati pograničnom zonom
izravno, bez direktne administracije i organizacije prostora te intervenira-
jući silom kada osjeti da su mu interesi ugroženi. Često pogranična zona
postaje dijelom imperija kada se promijeni dinamika sile i imperijalna se
sila odluči na izravnu aneksiju – tako nastaje nova pogranična zona. Impe-
rijalna dinamika sile proizvodi specifične utjecaje na identitetsku formaciju
u svakom od ovih područja posebno. Imperij, kao globalizirana transregio-
nalna, transetnička i u novije vrijeme transnacionalna politička tvorevina u
stalnoj je tenziji s lokalnim identitetima jer mora iznalaziti načine kako ih
pomiriti s imperijalnom dinamikom sile i imperijalnom ideologijom, koji su
nužni za vlastito održanje i preživljavanje.42 Rimstvo se potpuno artikulira
kao imperijalni ideološki diskurs u doba Augustova principata premda je
sam proces njegove izgradnje nešto dulji i traje od 3. st. pr. Krista. Rimski 31
imperijalni ideološki diskurs kompleksna je i sofisticirana tvorevina, koja
ponajprije ističe da je sudbina Rima vladanje svijetom i širenje civilizacije.
On se uspješno prenosio od središta na periferiju složenim sustavom vizu-
alnih simbola i rituala i umreživanjem društvenih elita.43
Prema tomu, rimski identitet u razdoblju o kojemu govorimo nije etnič-
ki ili kulturni identitet, već je više ili manje integriran u rimski imperijal-
ni ideološki diskurs. Rimski identitet nerazdvojan je od tzv. romanizacije.
Koncept „romanizacije” relativno je moderan − u znanstveni diskurs uveo
ga je (tko drugi nego) Mommsen, koji je širenje rimske kulture vidio kao
inkorporaciju i stvaranje jedinstvene rimske nacije – ponovno pod utjecajem
njemačkog političkog ujedinjenja. Njegov je koncept prihvaćen u Britaniji,
gdje je pak modernističku ideju napretka i kolonijalnu viziju zapadnjačke
42
Komparativno izučavanje imperija grana je znanosti koja stalno raste: Hardt – Negri, 2000.;
Colás, 2007.; Münkler, 2007.; Fibiger Bank – Bayly, 2011. U kontekstu predmodernih društava
korisne su sljedeće publikacije: Alcock et al., 2001.; Morris – Scheidel, 2009.; Scheidel, 2009.; Cli-
ne – Graham, 2011. itd. Vidi također o rimskim pograničnim zonama posebice C. R. Whittaker,
1994., te Zaključna razmatranja ove knjige.
43
Hingley, 2005.: 49 – 71. Otkad Rim funkcionira kao imperij u punom smislu riječi, teško je reći;
3. st. pr. Krista izgleda kao razuman okvirni datum, Rosenstein 2012., premda neki autori pomiču
datum i kasnije, primjerice, Potter, u 197. g. pr. Krista, Potter, 2012.
misije „civiliziranja” stanovnika zemalja Trećeg svijeta iz kasnog 19. i 20.

stoljeća projicirao na procese akulturacije unutar rimskog političkog okvi-
ra.44 Koncept je podrazumijevao da se rimska i sredozemna kultura nalaze
na „višem stupnju” te da su ih stoga prihvatili i nerimljani u provincijama
koje su nastale izvan Italije. Kako smo već prije spomenuli, rimski identitet
diskurzivni je subjektivni identitetski koncept, a ne objektivna kategorija.
Samim time, proces prihvaćanja rimstva u provincijama treba sagledati kao
aktivan proces akulturacije i selektivnog preuzimanja određenih elemenata
rimskog imperijalnog identiteta, daleko od uniformnog stvaranja jedinstve-
ne „rimske nacije”. Umjesto kao „civilizacijski”, ovaj se proces danas po-
najprije shvaća kao interaktivan dijalog između projekcije rimstva carskog
doba i indigenih identiteta, koji je oba sudionika mijenjao silom, otporom,
prihvaćanjem, reinterpretacijom, prilagođivanjem, hibridizacijom, a sve to
s obzirom na regionalne posebnosti i društveni stalež. U toj interakciji u
kasnoj antici bilo je stoga mnoštvo načina na koji su stanovnici Rimskog
Carstva „postajali Rimljanima”, ali su nastajali i različiti provincijalni iden-
titeti ujedinjeni idejom rimstva, a nakon edikta cara Karakale godine 212.
i zajedničkim pravima.45
32 To novo viđenje procesa „romanizacije” nastalo je, a i danas prevladava, u
anglosaskoj historiografiji, kao neizostavan dio postmodernističkog i post
strukturalističkog diskursa o prošlosti. Nužno je, dakako, istaknuti da je ovo
korjenito restrukturiranje načina na koji vidimo proces „postajanja Rimlja-
nima” u antici još uvijek u evolutivnoj fazi i da je prijeko potrebno zadržati
svijest o tome da se u različitim područjima taj proces događao na različite
načine.46 Kontinentalna europska historiografija, osobito ova srednjoeurop-
ska, donekle još dvoji o prihvaćanju novih pogleda na akulturativne procese
unutar rimskog političkog okvira, posebice zazirući od radikalnijih tuma-
čenja koja pozivaju na potpuno ukidanje izraza „romanizacija” kao metodo-
loškog koncepta, ali također i na metodološke pristupe postprocesualističke
arheologije, koja je izrazito kritična prema određivanju etniciteta prema ma-
44
Za romanizaciju u njemačkoj i britanskoj historiografiji (Haverfield) 19. stoljeća vidi: Freeman,
1997.; Hingley, 2000.
45
Mattingly, 1997.; 2004.; Millett, 1990.; Woolf, 1998.; Keay – Terrenato, 2001.; Hingley, 2005.;
2010.; Revell, 2007.; Mihajlović, 2011., 2012. Sve su češći pozivi na potpuno ukidanje koncepta
„romanizacije”, kao u Mattingly, 2004.
46
Woolf, 1992. S druge strane, Pitts, 2007., s pravom upozorava na opasnost da se potraga za
povijesnim identitetima u materijalnom zapisu ne pretvori u potragu za raznovrsnošću radi nje
same, uza zanemarivanje gospodarskih ili društvenih odnosa zbog pretjerane usredotočenosti na
identitetske narative.
terijalnim izvorima.47 Dva su temeljna razloga za to: poslovični tradiciona-

lizam i konzervativizam kontinentalnih europskih akademskih zajednica te
znakovita isprepletenost i međuovisnost percepcije povijesti i konstrukcija
suvremenih europskih nacionalnih identiteta na ovome prostoru.48
Dominantan element koji je osiguravao vitalnost rimskog političkog su-
stava, ali i privlačnost samog rimstva, jest konsenzus, spremnost elite da se
nagodi s ostalim strukturama u društvu. Romanocentrična primarna vre-
la prenaglašavala su važnost grada Rima i vrha rimske elite kao političkog
središta utjelovljenog u Senatu u republikansko doba, odnosno u princi-
pima i njihovim savjetnicima u principatu. Naglasak istraživanja na važ-
nosti koju su izvori davali zakonodavstvu u samome gradu Rimu stvarao
je dojam da je rimska država centralizirana, kohezivna nacionalna država
kojom se upravlja voljom Senata i/ili princepsa u Rimu. U stvarnosti ono
što mi vidimo kao „rimsku državu” zapravo je bio konglomerat, heterogen
i kompleksan imperijalni sustav koji se temeljio na konsenzusu regional-
nih elita da o svojem položaju pregovaraju s političkim središtem ostajući
unutar sustava, ali zadržavajući netaknutom te legitimizirajući postojeću
političku i društvenu dominaciju unutar svojih zajednica. „Željeznu pest”
rimskih legija osjećale su zajednice u pograničnoj zoni rimskog političkog 33
utjecaja (a i one koje su nastojale odbaciti ovaj konsenzus), no kada bi se
ta pogranična zona pomicala dalje, zajednice iz nekadašnje periferije bile
bi uključivane u taj konsenzus. Konsenzus je pomno utkan u kompleksnu
političku ideologiju principata, koja je poticala sudjelovanje u konsenzusu
kao u ne nužno političkom jednoumlju, već u kulturnom jedinstvu elite.49
Barett je zgodno definirao rimski imperij kao konstrukt koji je držao na
okupu postojeće ideološke i identitetske narative različitih skupina koje
nisu dijelile zajedničko iskustvo društvenih realnosti. Prema njemu, rimski
imperij utjelovljenje je različitih strategija dominacije kojima su se koristile
njegove elite.50 No, moramo biti na oprezu jer usredotočenost na konsenzus
elita skreće nam pozornost od većinske populacije imperija; ona je također
sudjelovala u modeliranju rimske imperijalne kulture carskog doba različi-
tim i paralelnim procesima, posljedica kojih je bilo stvaranje brojnih sup-
47
Primjerice, Beltrán Lloris, 1999.; Alföldy, 2005., ili Cecconi, 2006. Vidi također Ruby, 2006., za
kritiku novih viđenja antičkih identiteta.
48
Coudart, 1999.; Demoule, 1999. Vidi također u komparativnoj perspektivi Babić, 2006. i 2009.,
za kritički pristup izazovima s kojima se postprocesualistička arheologija suočava u Srbiji.
49
Hölkeskamp, 1993.; Terrenato, 1998.; Woolf, 1998.; Ando, 2000.; Lobur 2008.
50
Barrett, 1997.
kultura i regionalnih kultura koje su fragmentirale jedinstvenost rimstva.51

Političko središte neosporno je u određenoj mjeri koordiniralo taj divovski
konglomerat zajednica (točnije gradova jer su gradovi bili glavna osnovica
sredozemnog svijeta), zajedno s vojskom. Bez konsenzusa, bez općeg pri-
stanka podanika da se njima vlada i da sudjeluju u tom političkom sklopu,
rimski bi politički okvir bio praktično neodrživ na dulje vrijeme.
Rimski identitet, dakle, nije bio jedinstven, monolitan, da ne kažemo
„nacionalni” identitet građana Rima ili Italije. Kao i svaki identitet, rimstvo je
kontekstualno: ovisno o razdoblju, društvenom položaju i prostoru u kojem
se konstruiralo. Rim nije bio nacionalna država, već imperij, transetnički i
transregionalni politički konglomerat lokalnih zajednica − bilo regionalnih
bilo socijalnih, kojima se upravljalo konsenzusom, općim pristankom većine
da živi unutar zajedničkog političkog okvira. Rim, politički subjekt rimskog
osvajanja Ilirika, nije nikad bio jedinstvena nacionalna cjelina s unitarnom
državnom strukturom koja je planski i u kontinuitetu provodila teritorijal-
nu ekspanziju, na štetu drugih političkih struktura koje su ga okruživale.
34
Osvajanje?
Kada analiziramo takav kompleksan proces interakcije između Rima i

našega prostora, valja se upitati, i to s razlogom, što to shvaćamo pod izra-
zom „osvajanje” – poveznicom između subjekta i objekta u povijesno-per-
ceptivnoj konceptualnoj paradigmi rimskog osvajanja Ilirika. Riječ „osva-
janje” obuhvaća nekoliko različitih stvari, ali najviše se rabi za označivanje
planskog ovladavanja tuđim teritorijem / tuđom skupinom silom, koje kao
posljedicu osvajanja uspostavlja binarne i suprotstavljene kategorije pobjed-
nika i pobijeđenoga, osvajača i osvojenoga. Osvajanje se najbolje očituje u
izravnoj kontroli osvojenog teritorija/skupine, obično putem političkog pri-
pajanja ili postavljanja okupacijskih vojnih snaga.
Rasprava o osvajanju neizbježno zahtijeva da se kaže nekoliko riječi o pi-
tanju prirode rimskog imperijalizma, odnosno o znanstvenim raspravama
koje su nastojale objasniti uzroke koji stoje iza rimske teritorijalne ekspanzi-
je. To pitanje i danas zaokuplja pozornost znanstvenika te izaziva vrlo žustre
51
Scott, 1998.; Hingley, 2005., 91 – 116.
rasprave o prirodi rimskog imperijalizma.52 Historiografija 19. i ranog 20.

stoljeća oblikovala je gledište da je rimski imperijalizam neizravna posljedica
uspješnih obrambenih ratova Rimske Republike i potom Carstva. Ta škola
razmišljanja, također poznata i kao „defenzivni imperijalizam”, naglašava da
Rim nije vodio napadačke, osvajačke ratove, već je pripajao teritorije nastojeći
se djelotvornije obraniti u republikansko doba, odnosno tijekom principata
uspostaviti lako obranjive granice na Dunavu i Rajni. Koncept „defenzivnog
imperijalizma” razvio se kao posljedica doslovnog čitanja rimskih i prorim-
skih vrela, koja su rimske ratove prikazivala kao obrambene i pravedne, ali
je i odraz suvremene kolonijalne politike kasnog 19. i 20. stoljeća, koja je
opravdavala zapadnoeuropsku kolonijalnu ekspanziju i intervencionizam u
Africi i Aziji ponajprije kao obrambenu politiku kojom su se štitili interesi
pokorenih zajednica/naroda, ali i interesi kolonijalnih carstava. Reakcija na
taj koncept poznata je kao „agresivni imperijalizam”, koji se najbolje osli-
kava kod Harrisa, koji tvrdi da se sustav vrijednosti rimske elite temeljio
na agresivnom militarizmu, a da je njihovo natjecanje za prestiž ponajviše
ovisilo o uspješnom ratovanju. Stoga je Rim izgradio militarističku ideolo-
giju i stalno vodio napadačke ratove da bi, dokazujući se u ratu, zadovoljio
potrebe svoje elite za društvenim natjecanjem. Treba također istaknuti da je 35
to mišljenje utemeljeno i u Harrisovu vlastitom Zeitgeistu: u razdoblju brzog
raspada europskih kolonijalnih imperija nakon 1945. te u neuspješnom ame-
ričkom političkom i vojnom angažmanu u Vijetnamu 1960-ih i ranih 1970-
-ih.53 Hoyos je nedavno iznio nešto složeniju podjelu znanstvenih pristupa
rimskom imperijalizmu dijeleći ih na: defenzivni (širenje kao obrana), eko-
nomski (širenje potaknuto pohlepom za materijalnim dobitcima i resursima),
sociodinamički ili sociopatološki (rimske društvene vrijednosti utemeljene
na ratobornosti i nasilju) te realistični, o kojemu će više riječi biti kasnije.54
Najveći je problem za povjesničara zapravo činjenica da rimski impe-
rijalizam u isto vrijeme posjeduje više karakteristika, paralelnih narativa
imperijalizma. S jedne strane tu je nedvojbeno militarizam i idealizirani rat-
52
Najnoviji pristupi i pregled prijašnjih istraživanja u Hoyos, 2013. a.
53
Defenzivni imperijalizam: Holleaux, 1921.; Badian, 1958. (Republika); Alföldi, 1952.; Meyer,
1961.; Syme, 1988. (Carstvo). Agresivni imperijalizam: Harris, 1979.; Brunt, 1978. Pregled raspra-
ve: Linderski, 1984. O prirodi vanjske politike Augustova principata raspravlja se malo podrobnije
u 7. poglavlju. Vidi također kompleksnu analizu pogleda na rimski defenzivni imperijalizam u
britanskoj historiografiji kasnog 19. i ranog 20. stoljeća, koja pokazuje ambivalentost u njegovu
prihvaćanju, u Adler, 2008a.
54
Hoyos, 2013. b: 6 – 10. Hoyos zapravo raščlanjuje agresivni imperijalizam na ekonomski i so-
ciodinamički.
nički ethos elite, želja za profitom od pokorenih teritorija, ad hoc reagiranje

na političke krize, ali u isto vrijeme više je nego očito i često odbijanje da
se pripoje teritoriji poraženih neprijatelja. Tijekom povijesti antičkog Rima,
razdoblja intenzivnog ratovanja smjenjivala su se s razdobljima dugotrajnog
mira pa percepcija rimskog imperijalizma, bilo kao agresivnog bilo kao pa-
sivnog, može vrlo ovisiti o razdoblju koje se analizira. Nakon gotovo nepre-
kidnog ratovanja u 4. i 3. stoljeću, oko 168. g. pr. Krista počelo je razdoblje
u kojemu je rimsko ratovanje svedeno na minimum: povremene akcije u
Galiji, angažman u Hispaniji, koji nije imao punu potporu javnog mnijenja
u samome Rimu, te policijske akcije na istočnoj jadranskoj obali i u njezinu
zaleđu. To razdoblje, promatrano zasebno, ostavlja dijametralno suprotan
dojam percepciji ekspanzionističkog rimskog „ratnog stroja” iz prethodnog
razdoblja. Povremene krize, kao što su to ratovi s Kimbrima i Teutoncima
ili rat s Jugurtom u sjevernoj Africi na samome kraju 2. st. pr. Krista, u
ovo su doba izuzetci prije nego pravilo i teško bi se mogli smatrati poka-
zateljima koji bi potvrdili prirodu rimskog imperijalizma kao agresivnog.
Situacija se promijenila tek s Pompejevim pohodom protiv pontskog kralja
Mitridata VI. Eupatora te s masovnim programom aneksija i provincijske
36 reorganizacije na istočnom Sredozemlju i u Maloj Aziji 60-ih godina pr.
Krista. Uspješno (Pompej, Cezar, Oktavijan) ili neuspješno (Marko Licinije
Kras, Marko Antonije) poduzimale su se megalomanske osvajačke akcije
koje su završavale imperijalnom ekspanzijom, uglavnom na kontinentalnu
Europu, a ekspanzija se potom u doba ranog principata nastavila operaci-
jama u središnjoj Europi. A onda je ponovo nastupilo razdoblje stabilnosti
i pasivnosti, koje je bilo prekinuto samo Klaudijevim osvajanjem Britanije
te Trajanovim ratovima u Dakiji i protiv Partije, nakon čega je opet slijedilo
dugotrajno razdoblje pasivnosti – što ni u kojem slučaju ne znači da je car-
ska vlast u bilo kojem trenutku odustala od planiranja daljnjih osvajanja i
zadovoljila se „prirodnim granicama”, poput Dunava ili Rajne.55
Novija istraživanja pokazuju da se rimsko viđenje prostora umnogome
razlikovalo od našega, a da je percepcija imperium Romanum koju su imali
njegovi stanovnici prije bila ideološka nego zemljopisna. Rimsko viđenje pro-
stora nije se oslanjalo na zemljovide, već na različite tradicije predočivanja
prostora. Postojali su znanstveni pristupi kao onaj Klaudija Ptolemeja, literarni
opisi, administrativno mjerenje prostora te naposljetku linearne, itinerarske
Možda ponajbolje argumentirano u Isaac, 1994.: 372 – 418, vidi također Brunt, 1978.; C. R.
55
Whittaker, 1994.: 31 – 59; 2004.: 8 – 11, 28 – 49; Mattern, 1999.: 81 – 122; Sipilä, 2009.: 17 – 20.
predodžbe, što se najbolje može vidjeti iz kasnijeg Peutingerova zemljovida

(Tabula Peutingeriana), koji je načinjen prema rimskim itinerarima. Možda je
najvažnije pripomenuti u ovome kontekstu i to da razumijevanje rimskog po-
sjeda nije bilo ograničeno povlačenjem i određivanjem provincijalnih granica,
već je rezultat odnosa rimske sile, vojne i političke, prema nekom prostoru i
zajednicama koje su na njemu živjele.56 Treba, dakako, dodati da je razdoblje
kasnorepublikanske ekspanzije počelo mijenjati taj pristup pridonoseći ka-
snijem viđenju Carstva kao definiranog prostora omeđenog granicama prema
vanjskom svijetu koje čuvaju rimske legije.57 No, i s takvom definicijom treba
biti oprezan – ono što mi smatramo rimskim imperijem Rimljani su vidjeli
kao skup naroda koji priznaju rimsku vlast.58 Za Rimljane imperium Romanum
nikada nije postojao, već je postojao samo imperium populi Romani, dakle ne
teritorijalno definirana „vlast Rimskog Carstva”, već deteritorijalizirana „vlast
rimskog naroda”. Stoga se čini kako Rim nije vodio ratove da zaposjedne te-
ritorije, već je vodio ratove s narodima – pokoravao je narode, a ne teritorij, a
određivanje vanjskih provincijalnih granica Rimljane nije nimalo sprečavalo
da aktivno šire svoj utjecaj izvan njih. Znakoviti prirodno-strateški označivači
poput rijeka ili planina bili su važni za konceptualno linearno ograničavanje
provincijskih teritorija, ali ni u kojem slučaju nisu značili ograničavanje ili 37
prestanak rimske vojne ili političke moći.59
Postoji još nekoliko specifičnih oblika rimske vanjske politike koji na ovo-
me mjestu zaslužuju pozornost. Usredotočenost na kontrolu političkih sku-
pina, a ne teritorija, u rimskoj političkoj tradiciji pospješila je stvaranje kom-
pleksne mreže savezništava s Rimom u središtu, koja su omogućivala uspješno
funkcioniranje rimske politije. Tu su mrežu činili „saveznici” i „prijatelji” Rima
(socii i amici), koji su imali političku neovisnost, uključujući i vanjsku politiku,
a dužnost kojih je bila da daju izvjestan broj četa za rimske vojne pohode, za
što su zauzvrat dobivali rimsku vojnu zaštitu i neka zakonska prava u odnosu
prema Rimu.60 Saveznici su bili, svaki zasebno, vojno inferiorni prema Rimu,
56
Nicolet, 1991.: 57 – 74; C. R. Whittaker, 1994.: 10 – 30; 2004: 63 – 87; Brodersen, 1995.; Elton,
1996.; Sipilä, 2009.: 22 – 30 te pregledno u Brodersen, 2004. Vidi isto Dzino, 2010.: 18 – 20 za
povezanost između projekcije rimske vlasti i percepcije Ilirika.
57
Vidi primjerice Apijan, Praef. 7; Aristid, Or. 26.100 – 102; Richardson 1991., usp. Nicolet, 1991.;
Richardson, 2008. i Beness – Hillard, 2013.
58
Josip Flavije, Ant. Iud. 18.8, 1.
59
Isaac, 1994.: 394 – 401; usp. Mattern, 1999.: 208 – 209; C. R. Whittaker, 2004.: 37 – 43; Sipilä,
2009.: 30 – 31, i pregledno u Edwell, 2013.
60
Rimljani su također očekivali i „dragovoljne” doprinose od svojih saveznika, što se posebice
odnosilo na opskrbu rimskih postrojbi tijekom pojedinih sukoba, vidi Roth, 1999.: 224 – 235.
ali Rim se morao truditi da budu zadovoljni jer nije smio dopustiti da se veći
broj njegovih saveznika otuđi – takav se slučaj dogodio tijekom savezničkog
rata 90. – 89. pr. Krista kada su se pobunili italski saveznici, što je zamalo
izazvalo kolaps. Historiografija je te saveznike često opisivala kao „klijente”
imajući na umu povezanost tog političkog koncepta s mrežom odnosa između
pojedinaca u rimskom društvu, poznatom kao patronat, koja se temeljila na
specifičnom odnosu zaštitnika (patronus) i štićenika (cliens). Premda naizgled
slična, ponajprije zbog važnosti koju je imao osobni odnos među prvacima
rimskih saveznika s pripadnicima rimske elite, osobito ako su ti rimski sa-
veznici bile nasljedne monarhije, ta dva koncepta u svojoj su biti različita.
Rimljani su svoje saveznike vidjeli isključivo kao prijatelje (amici), a ne kao
klijente te su prema tome oblikovali svoj odnos prema njima, odnos koji se
očitovao u različitim statusima „prijateljstva”, razmjenama diplomatskih daro-
va i usluga, ali i kaznama u slučajevima kada bi Rimljani postupke „prijatelja”
poimali kao izdaju. Postoje u literaturi alternativni nazivi poput „prijateljski
kralj” (friendly king), no u opisu rimskog političkog utjecaja na područje bu-
dućeg Ilirika, da bismo izbjegli zabunu, mi ćemo se i dalje koristiti izrazom
„saveznik” misleći pritom na specifičan oblik rimske vanjske politike.61
38 Rimska vanjska politika i odnosi s drugim politijama imaju svoje korijene
u etičkom, a ne u pravnom sustavu; tek u doba kasne Republike i Carstva
etička su se načela počela zamjenjivati pravnima.62 Kako smo već vidjeli,
odnos sa saveznicima temeljio se na etičkom viđenju savezništva kao „pri-
jateljstva”. Sam čin objave rata također je bio sankcioniran doktrinom „pra-
vednog rata” (bellum iustum). Premda je starija historiografija pretpostavljala
da je ta doktrina ukorijenjena u rimskoj religiji arhajskog doba, Watson je
prilično uvjerljivo pokazao da je „pravedni rat” u osnovi etička, a ne reli-
giozna doktrina – bogovi su služili samo kao suci za ispravnost odluke da
je neki rat pravedan. Sama je doktrina Rimljanima osiguravala psihološ-
ku prednost jer su znali da vode rat koji je pravedan u očima bogova, a u
slučaju poraza pokazivala im je samo da nisu bili sposobni ostvariti volju
bogova, a ne da taj rat nije bio pravedan ili nepravedan.63
61
O rimskim „klijentima” vidi klasičnu i sada već pomalo zastarjelu studiju Badian, 1958., te no-
vije poglede u Gruen, 1984.: 54 – 95, 158 – 200 i Burton, 2003., dok je paradigma „prijateljskog
kralja” ponajbolje definirana u Braund, 1984.
62
Potter, 2010.: 15.
63
Watson, 1993. Za bellum iustum u republikanskoj tradiciji vidi Albert, 1980.; Riggsby, 2006.:
157 – 189, a za njegovo korištenje kao opravdanja za rimske vojne intervencije u antičkoj histori-
ografiji Harris, 1979.: 163 – 254; Rich, 1993.: 38 – 44.
Odnos prema poraženim politijama također je ustanovljen na sličnim

osnovama, pri čemu je najvažniju ulogu imao koncept „predaje na milost
i nemilost” (deditio in fidem).64 Deditio je u biti bila bezuvjetna kapitulacija
poraženog neprijatelja, koji se „davao na vjeru rimskom narodu”, ali je ta-
kođer nametao moralnu obvezu rimskom zapovjedniku, koji je odlučivao
o njegovoj sudbini, da u najvećoj mogućoj mjeri poštedi poraženog. To,
dakako, nije bilo isključivo pravilo jer nam literarni izvori navode brojne
primjere da su Rimljani porobili ili poubijali pripadnike zajednice koja se
predala „na milost i nemilost” iako su možda s pravom argumentirali da je
riječ bila o opravdanom očekivanju.65 Oni koji su se predali (dediticii) obično
su davali taoce, predavali zarobljenike i rimske dezertere te rimsku imovinu
koju su prethodno bili zarobili (konje, oružje); zauzvrat su sklapali ugovor
o nejednakom savezništvu (foedus iniquum) s Rimom, koji im je ostavljao
političku autonomiju, ali ih je obvezivao na plaćanje određenog danka te
na uspostavu političkog i vojnog savezništva s rimskim narodom.66
S obzirom na tu kompleksnost rimske vanjske politike, ethosa elite i
percepcije prostora, suvremenije interpretacije rimskog imperijalizma svo-
je mjesto nastoje naći između dviju krajnosti – „pasivnog” i „agresivnog”
imperijalizama, odnosno nastoje ih inkorporirati u nešto kompleksnije 39
interpretativne okvire. Ne zaboravimo, rimski je imperijalizam dugo vre-
mena bio uzorom europskih imperijalnih sila 19. i 20. stoljeća tako da su
razmišljanja o rimskom imperijalizmu često bila isprepletena sa suvreme-
nim primjerima toga vremena.67 Uzrok te kontroverze Tim Cornell vidi u
samim Rimljanima i u njihovu vlastitom anakronom poimanju Rima kao
grada države, male zajednice nastanjene sitnoposjedničkim poljodjelcima
koji su se i u životu i u politici morali rukovoditi visokim moralnim na-
čelima – čak i onda kada je Rim postao imperijalna sila i gospodar Sre-
dozemlja.68 Brojni autori naglašavaju i važnost emocija u rimskoj vanjskoj
politici, kao i utjecaj iracionalnih odluka na povijesna događanja. Najizra-
64
Ako bismo cjepidlačili, valjalo bi spomenuti da je postojala i predaja „u vlast” (deditio in potesta-
tem), koja je bila nepovoljnija za onoga koji se predaje te je Rimljanima davala punu slobodu da sa
zarobljenicima čine što žele, vidi primjerice Valerije Maksim 6.5, 1; Livije 39.54, 6.
65
Potter, 2010.: 17 – 18, vidi isto Watson, 1993.: 51 – 52; Hölkeskamp, 2004.: 105 – 135 i Au-
liard, 2005.
66
Izvrstan primjer gotovo potpuno sačuvanog natpisa koji komemorira deditio Saentina iz Ono-
strane Hispanije (Hispania ulterior) datiran u 104. pr. Krista jest AE 2006., 624. O deditio vidi
više u: Dahlheim, 1991.; Watson, 1993.: 48 – 53; Hölkeskamp, 2004.: 120 – 133; Auliard, 2005.
67
Vidi Hingley, 2000.; 2001. te također Pagden, 1995.
68
Cornell, 1991.
zitije su očita rimska percepcija straha od političkih protivnika bez obzira

na to je li se taj strah temeljio na objektivnim ili subjektivnim osnovama
te percepcija osjećaja časti i agresivnih reakcija u situacijama koje su se u
vanjskoj politici shvaćale kao povreda časti, bilo osobe bilo cijele zajed-
nice.69 Koliko je rimskoj eliti značila čast, pokazuje i glavno opravdanje
Julija Cezara za počinjanje građanskog rata 49. g. pr. Krista i prolijevanje
rimske krvi po cijelome Sredozemlju. Cezaru je bilo dovoljno kazati da je
rat protiv Pompeja počeo da „spere ljagu sa svoje časti”,70 što je bio više
nego razumljiv i opravdan razlog pripadnicima njegova staleža, kojima su
izrazi kao što su: čast (honos), uvreda (iniuria, contumelia) i dostojanstvo
(dignitas) bili strukturalni dijelovi njihova identitetskog modusa operandi.
Ne smijemo ispustiti iz vida ni „revolucionarne ratove” iz doba ranog prin-
cipata kada se novi režim nastojao učvrstiti uspješnim vojnim pohodima,
koji su se ideološki prikazivali kao „širenje civilizacije barbarima”, o čemu
nešto više u 7. poglavlju.
Valja također istaknuti nedavno objavljenu studiju koja rimsku republi-
kansku politiku pokušava vidjeti u kontekstu „perifernog imperijalizma” i
teorije međunarodnih sustava – tzv. realizma. Različito od većine studija
40 koje analiziraju razloge i uzroke rimskog imperijalizma u njegovu središtu
– metropoli – Eckstein upozorava na ključnu ulogu koju u imperijalnoj eks
panziji ima periferija. Politička situacija na periferiji imperijalnih sustava
gotovo je uvijek nestabilna: slabi saveznici, fragmentirane države sukoblje-
ne stranke kojih traže poporu izvana, suparnički imperiji, oportunističke
države srednjeg ranga. Svi ti čimbenici utječu na to da je metropola stalno
umiješana u probleme na periferiji, koje je prisiljena rješavati ratom i te-
ritorijalnom rekompozicijom, kako bi preživjela. Prema Ecksteinu, rimski
imperijalizam 4. i 3. stoljeća prije Krista posljedica je postojanja rimske
politije u nestabilnom i nereguliranom međunarodnom sustavu nastalom
nakon raspada Carstva formiranog osvajanjima makedonskih kraljeva Fili-
pa II. i Aleksandra III. (Velikog), koji je militaristička društva širio diljem
sredozemnog svijeta. Uspostavom rimske dominacije u 2. stoljeću pr. Krista
sustav se stabilizirao, a rimsko društvo demilitariziralo. Ta je stabilizacija
69
Bellen, 1985.; Rich, 1993.; Williams, 2001. (rimski politički strahovi); Mattern, 1999.: 159 –
222; MacMullen 2003. (emocije); Lendon, 1997.; Mattern, 1999.: 16 – 194; Barton, 2001.; Sipilä,
2009.: 18 – 22 (ponos i čast elite). Vidi Dzino, 2010. a, posebice 179 – 180, za utjecaj emocija u
rimskoj politici u Iliriku.
70
Cezar, Bell. civ. 1.7; usp. Ciceron, Lig. 18; Att. 7.11, 1.
prekinuta pojedinačnim avanturističkim pothvatima i potpunim raspadom

republikanskog sustava u 1. stoljeću pr. Krista.71
Problemi postoje na još jednoj razini, i to se posebice odnosi na lanac
odlučivanja u vanjskoj politici rimskog republikanskog vremena. Prvi je
činjenica da rimski Senat nije mogao voditi potpuno koherentnu vanjsku
politiku i da senatori nisu mogli biti svjesni dugoročnih posljedica politič-
kih odluka koje su donosili u sferi vanjske politike. Na njihove su odluke
također utjecale interesne i obiteljske skupine unutar Senata, ali i Narodne
skupštine, osobito u doba tzv. srednje Republike.72 Premda je neosporna
činjenica da je Senat vodio glavnu riječ u vanjskoj politici toga vremena,
nekoliko utjecajnih studija o republikanskoj politici jasno pokazuje da su
rimski generali na terenu imali znatnu samostalnost pri vođenju vanjske po-
litike, pogotovo ako se u obzir uzme česta nemogućnost brze komunikacije
s Rimom.73 Samim time, viđenje rimskog imperijalizma kao perifernog, pro-
uzročenog zbivanjima na periferiji i reakcijama koje su ta zbivanja izazivala
ili iziskivala, a ne izravnom kontrolom, voljom ili dugoročnim planiranjem
središnjice (tj. Senata u Rimu), dobiva još više na snazi.
Radnja, dakle, koja povezuje subjekt i objekt u povijesno-perceptivnoj
teleološkoj paradigmi rimskog osvajanja Ilirika mora se shvatiti vrlo uvjetno 41
i ponovno u kontekstu. Rimsko društvo i vanjska politika nisu imali veli-
ki „plan” za osvajanje svijeta, a time ni plan za osvajanje Ilirika. Oni često
nisu bili ni svjesni dugoročnih posljedica koje su neki politički potezi mogli
donijeti. Rimska interakcija s prostorom budućeg Ilirika nije se događala
u bezvremenskom vakuumu, već u određenim vremenskim razdobljima, i
bila je izazvana različitim uzrocima koji su imali ili nisu imali veze s tim
prostorom. Za raščlambe rimske interakcije s prostorom koji je postao Ili-
rikom moramo, dakle, prije svega imati na umu činjenicu da analiziramo
vrlo heterogen skup događaja koji se ne može svesti pod zajednički nazivnik
„osvajanje Ilirika” samo zato što je cilj nekih od tih događaja bilo osvajanje
teritorija ili što su neki od tih teritorija uključeni u prostor koji je postao
rimskim Ilirikom.
71
Eckstein, 2006. a, posebice 12 – 36; 2006. b; 2008.: 3 – 28 crpeći inspiraciju iz radova Waltza
o međunarodnim sustavima, npr. Waltz, 1979. Vidi također o perifernom imperijalizmu Rima u
Bloemers, 1988., ili Willems, 1989.: 37.
72
North, 1981.: 6 – 8 (nemogućnost provođenja koherentne vanjske politike). Càssola, 1962.;
Bandelli, 1981.: 17 i dalje (interesne skupine); Millar, 1984.: 3 – 6; Gabba, 1984. (utjecaj narod-
nih skupština). Vidi posebice Hölkeskamp, 2010., za raščlambu rimske političke kulture u doba
Republike.
73
Richardson, 1986.: 119 – 180; Eckstein, 1987.; Lintott, 1993.: 44 – 45, 53 – 54.
Ilirik?!?
Posljednje pitanje koje se nameće povezano je sa strukturom objekta u

konceptu rimskog osvajanja Ilirika. Što je to Ilirik? Već je više od pola sto-
ljeća prošlo otkako historiografija preispituje značenje tog pojma i pitanje
njegova podrijetla. Pojam Ilirik pokazuje veliku fluidnost i različitost tijekom
pojedinih razdoblja, od ilirskih ratova do srednjega vijeka pa ga je i suvreme-
na znanost stoga s pravom razumijevala u različitim kontekstima u kojima
se pojavljivao. Počevši od radova Suića, potom i Alföldyja, Hammonda, Ša-
šela, Wilkesa i Šašel Kos, došlo se do važnog zaključka: Ilirik nije postojao
kao „objektivna” zemljopisna realnost. Latinski pojam Ilirik (Illyricum) ima
korijene u grčkom pojmu Ilirija (Ίλλυρίς, Illyris) koji se u klasičnoj Grčkoj
5. stoljeća pr. Krista rabio kao opisni izraz za sjeverozapadne susjede koje
su Grci nazvali Iliri (Ίλλυριοί, Illyrioi).74 Ta klasična grčka, potom i kasnija
helenistička percepcija negrčke populacije na sjeverozapadnim granicama
grčkoga svijeta ukomponirana je u rimski imperijalni zemljopis pa je s vre-
menom cijeli prostor od Jadrana do Save te od Alpa do rijeke Morave prozvan
42 Ilirikom, i u političkom i u popularnom diskursu. Pojam Ilirika mijenjao
se tijekom povijesti postojeći u kontekstu iliričkog portorija (carine), koji je
obuhvaćao i Retiju, Norik, Meziju i Dakiju, a nakon toga se ime Ilirik na-
dijevalo različitim kasnoantičkim političkim kontekstima, a postojalo je i u
ranom srednjem vijeku kao (ne)razumijevanje antičkog zemljopisa.75
Stvaranje Ilirika neizostavno je povezano s rimskim političkim diskur-
som. Koliko znamo, pojam Illyricum pouzdano se prvi put spominje 168.
g. pr. Krista kao opis imperija (imperium), zone djelovanja pretora Lucija
Anicija Gala, koji je predvodio rimsku vojsku u kratkotrajnom sukobu s
Gentijem, posljednjim vladarom Ilirskog kraljevstva. U ovom se kontekstu
pojam Illyricum odnosio na političku instituciju koju su Rimljani vidjeli
74
Riječ je bila o pukom stereotipiziranju na osnovi nekih zajedničkih obilježja poput jezika ili
kulta zmije – vidi nedavno o „Ilirima” kod Pseudo-Skimna u Kaljanac, 2009., gdje su razrađena i
nadopunjena prijašnja Suićeva promišljanja, nažalost bez znatnije izmjene paradigme u pristupu.
O najranijim grčkim percepcijama „Ilira” vidi I. Matijašić, 2011.
75
Najvjerojatnije je Lučić bio prvi koji je zamijetio fluidnost ovog termina tijekom povijesti, De
Regno 1.3. Vidi Suić, 1955.: 136 – 149; 1976.; Alföldy, 1965.: 33. i dalje; Hammond, 1966.: 241;
Wilkes, 1969.: 5, bilj. 1, 161; Šašel Kos, 2005.: 219 – 244. Antički izvori također su svjesni fluid-
nosti izraza: Kasije Dion 12 (= Zonara 8.19,8) te Apijan, koji je bio nemalo zbunjen promjenjivošću
pojma Ilirik, Illyr. 6. Zbunjenost i nedosljednost korištenja termina osobina je autora iz 2. i 3. st.
po Kristu, Gračanin, 2005.
kao Ilirsko kraljevstvo – regnum Illyricum – od čijeg imena najvjerojatnije

i potječe latinski pojam za taj prostor − Illyricum.76 U kasnorepublikansko
doba taj se izraz ne rabi u svakidašnjem političkom kontekstu, sve do Ce-
zara. Iz Ciceronova govora u prilog Manilijevu zakonu 66. g. pr. Krista mo-
žemo samo nazreti da se pojam Illyricum primjenjivao u vezi s Jadranskim
morem i njegovom istočnom obalom: „obale Iliričkog mora” (oram Illyrici
maris).77 U opisu Cezarovih ovlasti, koje su 59. g. pr. Krista bile definirane
Vatinijevim zakonom, Illyricum se u rimskom političkom diskursu konačno
de iure oblikuje kao dodatak na Cezarov imperium u provinciji Cisalpskoj
Galiji. U građanskim ratovima Cezarovi legati dobivaju imperium za Ilirik
u svrhu reguliranja svojih operativnih djelovanja protiv pompejevaca i in-
digenog Delmatskog saveza na istočnoj obali Jadrana. Uspostava zasebne
senatske, a potom carske provincije Ilirika u ranom principatu, a potom
podjela te provincije na Dalmaciju i Panoniju, koje su se, moguće ali ne i
potpuno sigurno, nakon Batonova rata jedno vrijeme zvale Gornji i Donji
Ilirik (Illyricum superius i Illyricum inferius), privodi kraju konstrukciju Ilirika
u rimskom političkom diskursu i njegovo postojanje prebacuje u regionalni,
identitetski i administrativni diskurs.78
Nažalost, zbog nedostatka sačuvanih vrela ne možemo posve točno prati- 43
ti kako se Ilirik stvarao u mediteranskoj, a osobito u rimskoj intelektualnoj
svijesti. Možemo pretpostaviti da se proces zbivao slično kao i u drugim
područjima kontinentalne Europe: rimski politički konstrukti i etnografski
stereotipi s vremenom su se ugradili u korpus antičke pisane riječi i op-
ćeg znanja, na taj način odmah postavši slikom zemljopisnih realnosti za
sljedeće generacije. Novije studije pokazuju da područja koja poznajemo
iz antike kao Galiju, Britaniju, Germaniju ili Hispaniju nisu postojala kao
cjeline, ni zemljopisno, ni politički, ni etnički, prije uključivanja u rimski
imperij. Tek njihovim postojanjem unutar rimskog etnografskog, a potom
političkog i literarnog diskursa, ta područja s vremenom postaju zemljopi-
snim realnostima.79
76
Livije, 44.21,4, Papazoglu, 1976.: 202, bilj. 27. Vidi također Šašel Kos, 2000.: 284 za podrijetlo
riječi Illyricum.
77
Ciceron, Leg. Man. 12 (35).
78
Vidi Dzino, 2010. a, o stvaranju Ilirika u rimskom političkom diskursu. O tim će se događajima,
dakako, u više detalja raspravljati u sljedećim poglavljima.
79
Galija: Woolf, 1998.: 242; Riggsby, 2006.: 28 – 32, 47 – 71; Krebs, 2006.; Osgood, 2009.; Hispa-
nija: Cruz Andreotti et al., 2006.; Germanija: O’Gorman, 1993.; Britanija: Stewart, 1995.: 1 – 10;
Rutledge, 2000.; Clarke, 2001.; sjeverna Europa: Schadee, 2008.
Početna je točka u nastanku zemljopisnog koncepta Ilirika, dakako, bio

difuzni i fluidni izvorni klasični i ranohelenistički etnografski koncept Ili-
rije i Ilira koji se nešto bolje uobličio tijekom postojanja političke institu-
cije, odnosno saveza, koji primarna vrela i historiografija nazivaju Ilirskim
kraljevstvom te njegovom ulogom u političkim događajima tijekom kasnijeg
3. st. pr. Krista.80 Premda je istočna jadranska obala opisana u radovima
helenističkih zemljopisaca (danas fragmentarno ili nikako očuvanih) kao
što su to, primjerice, Teopomp, Posidonije i Artemidor, ili u perijegezama
poput one Pseudo-Skimnove i periplima (Pseudo-Skilak), iz sačuvane gra-
đe ne možemo točno ustanoviti kako se u njihovim percepcijama postu-
pno uobličavao prostor koji je postao Ilirikom.81 Prvi rad za koji znamo da
se bavi posebice Ilirijom jest O Iliriji (Περί Ίλλυρίας), koji je u kontekstu
kasne helenističke misli napisao Aleksandar Polihistor u prvoj polovici 1.
st. pr. Krista. Rad nažalost nije sačuvan pa nije vrijedno o njemu previše
raspravljati, osim konstatirati da se najvjerojatnije bavio helenističkom pre-
dodžbom Ilirije, a ne rimskim političkim konstruktom Ilirika, što možemo
zaključiti iz naslova, kao i iz vremena u kojemu je nastao.82
S razvojem imperijalne ideologije u Augustovo doba Ilirik se uobličava u
44 antičkoj intelektualnoj svijesti, što ne iznenađuje: za stvaranje imperijalne
ideologije bilo je nužno da se prostor koji je sada pripadao Carstvu legitimi-
ra kao njegov integralni dio tako da se njegovi dijelovi dodaju novonastalim
cjelinama. Strabon iz Amasije prvi je autor za kojega znamo da je antičkoj
intelektualnoj baštini pridodao rimski politički koncept koji on prevodi na
grčki kao „ilirički krajevi” – τά Ίλλυρίκά.83 On ga u petom poglavlju sed-
me knjige svog Zemljopisa konstruktivno i sa svrhom „krpa” od različitih
vrela koja ujedinjuje kako bi načinio novu zemljopisnu konstrukciju osta-
jući, međutim, unutar okvira zadatka što ga je sebi zadao: korištenje hele-
nističkih spoznaja za projiciranje novog, carskog zemljopisa oslikanog uz
80
Apijan, Illyr. 1 dobar je primjer ove etnografske percepcije „drugoga”, vidi Šašel Kos, 2005.: 97
– 114.
81
Koncept Ilirije preklapao se s novim zemljopisnim konceptima, kao što je to primjerice Dalma-
cija, vidi Čače, 2003., za razvoj imena „Dalmacija” u ovo doba. O opisima jadranske obale vidi
Kozličić, 1990.
82
Valerije Maksim 8.13,7. O Aleksandru Polihistoru vidi Sterling, 1992.: 144 – 152 i na hrvatskom
Domić Kunić, 2005.: 138.
83
Vrijedi istaknuti da Strabon u 17.3, 25 senatsku provinciju stvorenu nakon Oktavijanova po-
hoda, koja zaprema veći dio prostora buduće Dalmacije, naziva Ilirida (Ίλλυρίδα), dok u 7.5 rabi
riječ Ilirik za znatno širi prostor.
pomoć formalnih dokumenata režima kao što je to i Agripin „zemljovid”.84

Kasniji autori svjesni su iliričkog zemljopisnog koncepta. Primjerice, Plini-
je Stariji njime se koristio kao dijelom postojećeg kognitivnog zemljopisa
premda su provincije Dalmacija i Panonija bile politička stvarnost njegova
vremena.85 Apijan iz Aleksandrije sljedeći je autor za kojega znamo da se
bavio Ilirikom – kako smo prije spomenuli, njegov tekst Illyrike zasebna je
studija o iliričkoj povijesti koju je dopisao kao dodatak knjizi o Makedoni-
ji. Apijanova literarna konstrukcija Ilirika pokazuje da u antičkoj intelek-
tualnoj misli prije njegova djela Ilirik još nije bio ujedinjen kao povijesni
koncept. Njegova primjedba da su vrela za povijest Ilirika teško dostupna
ili nedostupna navodi na pomisao da Apijan zapravo uspostavlja prvi po-
vijesni narativ ovoga prostora ujedinjujući postojeći zemljopisni konstrukt
(točnije iliričku carinsku zonu ili portorium Illyrici svojega vremena) unutar
jedinstvenog povijesnog konteksta i legitimizirajući ga time kao zasebni i
integralni dio Carstva i sredozemnog svijeta uz pomoć pripovijesti o nje-
govu mitološkom rodoslovlju, etnografiji i osvajanju. Povijesna pripovijest
o rimskom osvajanju Ilirika u njegovoj Illyrike počinje „ilirskim” ratovima
229 g. pr. Krista, a završava osvajanjem Mezije i istočnih Alpa, odnosno
Retije i Norika oko 15. g. pr. Krista.86 45
Stoga i objekt u konceptualnoj paradigmi rimskog osvajanja Ilirika posta-
je upitnim jer tijekom osvajanja Rimljani cijeli prostor budućeg Ilirika nisu
mogli vidjeti kao Ilirik dok su ga osvajali; tek kada su ovim prostorom pot-
puno ovladali, na njega se tako počelo gledati. Rimsko povijesno sjećanje
konstruiralo je vrijeme od Prvog ilirskog rata do Batonova rata kao niz su-
koba, osvajanja i pobuna, iz kojih je rimska vojska na kraju uvijek izlazila
kao pobjednik. Već od Apijana konstruirao se povijesni narativ o rimskom
osvajanju Ilirika, a podatci o rimskim interakcijama s pojedinim dijelovi-
ma toga prostora u različitim razdobljima prikupljali su se u jedinstvenu
pripovijest, povijesni metanarativ koji je pretpostavljao da je, počevši s ilir-
skim ratovima, postojao linearni proces rimskog osvajanja ovoga prostora.
Apijan u antici svoju pripovijest završava prvim desetljećima principata, a
Zippel u 19. stoljeću panonskim ratom, dok moderniji narativi, možda naj-
84
Dzino, 2008. a. Vidi također (ne tako) suprotstavljena mišljenja na Strabonove etnografske me-
tode u Dzino, 2006. a, i Šašel Kos, 2010. a.
85
Tu se osobito misli na podatke iz područja prirodoslovlja, kao primjerice pojmovi „ilirički pu-
ževi” ili „iliričke svinje”, vidi Domić Kunić, 2005.: 151 – 152.
86
Vidi Šašel Kos, 2005.: 83 – 96 za strukturu Apijanove Ilirske knjige.
bolje oslikani u utjecajnom narativu iz Wilkesove Dalmacije, metanarativ

rimskog osvajanja završavaju Batonovim ratom.
Prema tome, možemo s pravom ustvrditi kako je malo autora shvatilo da
se rimska interakcija s Ilirikom nije događala izolirano, u povijesnom vaku-
umu, već da se u različitim razdobljima, od 229. g. pr. Krista do 9. g. poslije
Krista, događala u različitim povijesnim i političkim kontekstima, od kojih
se samo neki mogu s pravom nazvati osvajanjem. Interakcija postoji u ra-
zličitim kontekstima pa se ni u kojem slučaju ne mogu svi oni staviti pod
zajednički nazivnik „rimska ekspanzija” ili „rimsko osvajanje”. Transforma-
cije kroz koje je prolazio rimski imperijalni konglomerat nešto su nam bolje
poznate: sredozemni sustav anarhije, republikanska pax Romana, avantu-
ristička osvajanja revolucionarâ rimske revolucije, Oktavijana posebice, u
koje možemo ubrojiti i augustovsku ekspanziju na kontinentalnu Europu.
Procesi transformacija indigenih zajednica mnogo su nam manje jasni, ali će
rasprava koja slijedi i njih nastojati uzeti u obzir. Gledan, dakle, u kontek-
stima u kojima je postojao, proces rimske interakcije s prostorom budućeg
Ilirika postaje mnogo kompleksniji od linearne interakcije, proučavanje koje
ograničeno usmjeravamo na binarne, međusobno suprotstavljene vrijednosti
46 osvajača i osvojenoga, osvajanja i otpora.
ASTERIX I OBELIX NE ŽIVE OVDJE:
PREDRIMSKA POPULACIJA ILIRIKA
Nakon preispitivanja temeljnih historiografskih postulata koji sačinjava-

ju misaono-kognitivni koncept rimskog osvajanja Ilirika utemeljen na tele-
ološkom viđenju interakcije između rimskog imperija i budućeg Ilirika, a
prije no što prijeđemo na proučavanje povijesnih vrela, vrijedi reći nekoliko
riječi o stanovnicima ovoga prostora. Nažalost, oni nam nisu ostavili pisa-
nih svjedočanstava o sebi, osim donekle onih zajednica koje su se na sred-
njodalmatinskim otocima oblikovale od grčkih kolonista i domaćeg življa.
Time ih bez sumnje možemo ubrojiti u kategoriju „narodâ bez povijesti”,87
o kojima pobliže znamo samo iz svjedočanstva vanjskih promatrača, grčkih
i rimskih povjesničara i etnografa, kao i ostataka materijalne kulture – vrlo
oskudnih optičkih pomagala za traganje u povijesnoj tmini. O kritiziranju i
nedostatcima Childeova culture-history pristupa u arheologiji već smo pisali 47
u 1. poglavlju, no trebalo bi nešto reći o najvažnijim problemima koji nam
se nameću pri proučavanju pisanih vrela iz antičkog doba koja sadržavaju
pojedinosti o etnografiji budućeg Ilirika.
U proučavanju zajednica izvan sredozemnog grčko-rimskog kulturnog
kruga povjesničari su se do sredine 20. stoljeća, pa čak i poslije, u znat-
noj mjeri oslanjali na više ili manje „pouzdane” etnografske zapise grčkih
i rimskih autora jer se smatralo da su njihovi opisi manje-više „objektiv-
na stvarnost” kojoj su ti autori svjedočili i u kojoj su sudjelovali. Time se
prešutno prihvaćalo da su „barbarski” identiteti bezvremenska i statična
društva bez povijesti, a da su „civilizirani barbari” poput Perzijanaca ili
Egipćana „prirodno skloni” dekadenciji, korupciji ili tiraniji – kako su ih
poimali grčko-rimski literarni izvori. U takvu pristupu nije teško prepo-
znati samoidentifikaciju zapadne intelektualne elite s grčko-rimskim inte-
lektualcima kao braniteljima „civilizacije” te portretiranje antičkih „barba-
ra” vidjeti kao projekciju „suvremenih barbara”, odnosno izvaneuropskih i
nezapadnih naroda (tu su također smještene istočna i jugoistočna Europa,
odnosno Balkan), koje je „prijeko potrebno civilizirati”.
87
Peoples without history, kako je naslovljena utjecajna studija Wolfa, 1982.
No, u zbilji se događalo nešto sasvim drugo. Sredozemna intelektualna

elita iznalazila je pseudoetničke izraze kako bi lakše pojmila i katalogizi-
rala heterogenu populaciju prostora koji danas nazivamo kontinentalnom
Europom, Afrikom ili Bliskim/Srednjim istokom, populaciju koja se od njih
znatno razlikovala u kulturnom, političkom i društvenom pogledu. Danas
pobliže poznajemo način na koji su u ranom 5. st. pr. Krista klasični Grci
„izumili” koncept barbarina. Tada su se neki gradovi-države, u kojima se
govorilo dijalektima koje danas prepoznajemo kao grčki jezik, sukobili s
Perzijskim Carstvom. Barbaros, izvorno neutralna riječ za osobe koje se di-
jalektima grčkog jezika nisu koristile kao materinskim jezikom, tijekom
perzijskih ratova i poslije njih preobrazila se u identitetsko-ideološki kon-
cept. Taj je koncept povrh svega služio za kognitivnu pseudoantropološ-
ku percepciju „drugoga”, ali još i više za samoodređivanje samih Grka kao
svega onoga što barbari nisu. To je doduše samo jedna strana medalje –
kako Gruen uvjerljivo pokazuje u sjajnoj nedavnoj monografiji Rethinking
the Other in Antiquity – Grci su također aktivno usvajali tradicije „drugih” i
često ih inkorporirali u konstrukciju vlastitih genealogija i percepciju podri-
jetla mitom, legendom i fiktivnom povijesti. Slično modernom „orijentaliz-
48 mu” zapadnih Europljana, kategoriju barbarina izumili su Grci, a Rimljani
je zatim redefinirali, bilo kao „neciviliziranog” (latenska populacija konti-
nentalne Europe, Germani, Tračani, Skiti), bilo „civiliziranoga” (Perzijanci,
Egipćani, Sirijci, Židovi).88 Stoga u proučavanju pisanih vrela koja se bave
populacijom Ilirika treba biti iznimno oprezan jer ta, kao i ostala pisana
vrela, ne odražavaju povijesnu zbilju, već samo subjektivno poimanje svo-
jih autora, i to određeno postojećim kulturnim stereotipima, žanrovskim
odrednicama i očekivanjima svoje publike.89
88
Hartog, 1980.; Dauge, 1981.; Cartledge, 1993.; P. S. Wells, 1999.; Ferris, 2000.; Brather, 2004.:
117 – 138; Babić, 2008.; Woolf, 2011.; Gruen, 2011. itd.
89
Vidi Salmon, 1986., gdje se analiziraju rimski stereotipi o stanovnicima Ilirika, koji su sačuva-
ni u literaturi.
ASTERIX I OBELIX NE ŽIVE OVDJE: PREDRIMSKA POPULACIJA ILIRIKA
Grci koji baš i nisu neki Grci
Pisana vrela i obilati arheološki nalazi bacaju ponešto svjetla na svijet

grčkih kolonija srednjeg Jadrana od ranog 4. stoljeća pr. Krista nadalje.90
Nažalost, prethodno razdoblje ostaje u priličnoj tami jer ne postoje nika-
kvi izravni dokazi o postojanju kolonija na istočnom Jadranu sjeverno od
naseobina Apolonije (kod mjesta Pojana u današnjoj Albaniji) i Epidamna,
kasnije nazvanog Dirahij (današnji Durrës/Drač u Albaniji) prije 4. stoljeća
pr. Krista. Komunikacije sa sjevernom Italijom grčki su pomorci održava-
li na Jadranu preko srednjojadranskih otoka, posebice Palagruže, koju su
nazvali Diomedovim otocima, izbjegavajući tako opasnosti plovidbe duž
razvedene istočnojadranske obale.91 Trgovačkih postaja (emporija) za robnu
razmjenu između dalmatinske obale i zaleđa sa sredozemnim svijetom za-
cijelo je bilo i prije toga vremena te se opravdano sumnja da je Narona (Vid
kod Metkovića) mogla biti jedno takvo trgovište. Kako se čini, istočni je
Jadran u najstarije doba bio interesna zona Korkirana, čiji je utjecaj dopirao
do srednjodalmatinskih otoka premda je širenje njihova utjecaja nailazilo na
snažan otpor indigenih zajednica. Nagovještaji u vrelima da su Kniđani iz 49
Male Azije u ranije doba osnovali koloniju na Korčuli nisu još uvijek potvr-
đeni materijalnim nalazima, dok je položaj jadranske Herakleje zasad ostao
nepoznat iako je nađen novac koji je ta kolonija kovala, posebice na otoku
Hvaru.92 Grčka kolonizacija
istočnog Jadrana dobila je
zamah tek u ranom 4. sto-
ljeću pr. Krista, ponajviše u
kontekstu sirakuških impe-
rijalnih ambicija u vrijeme
tiranina Dionizija Starijeg.
Obje najvažnije naseobi-
ne na središnjem Jadranu Novac Ise, Dalmacija, nepoznati lokalitet
osnovane su u 4. stoljeću (Fotoarhiv Arheološkog muzeja u Splitu, snimio Zoran Alabeg)
90
O istočnojadranskim Grcima vidi najnoviji niz radova u katalogu izložbe o Grcima na tlu Hr-
vatske, Poklečki Stošić, 2010., Cambi et al. 2002.
91
Vidi Kirigin – Čače, 1998.; Kirigin et al. 2009.
92
Crna Korkira kao kolonija Kniđana u srednjem Jadranu: Pseudo-Skimno 1.421; Strabon, 7.5.5;
Plinije, Nat. hist. 3.152, vidi i Kirigin, 2010. a. O najranijoj grčkoj kolonizaciji Jadrana uopće:
Braccesi, 1979.; Cabanes, 2008., te Zaninović, 2004.: 1 – 20, koji Herakleju smješta na otok Hvar
(17 – 18). Korkirski utjecaji u ranom razdoblju: Čače, 2002.: 92 – 97.
pr. Krista, i to dorska naseobina Isa (Issa, Vis na Visu), pojedinosti čijeg
osnivanja ostaju još uvijek nejasne, te parska kolonija Far (Pharos, Stari Grad
na Hvaru).93 Kolonisti su se ubrzo sukobili s političkim savezom indigenih
zajednica koje su predvodili neimenovani „Iliri”, vjerojatno savezom na čelu
kojega su bili Jadastini iz Jadera (Zadra) pa se 385./384. g. pr. Krista zbio
pomorski okršaj u kojemu je sirakuška mornarica porazila Jadastine koje
su pozvale lokalne domaće zajednice s Hvara i koji su nastojali eliminirati
parsku koloniju na tome otoku.94
50
Farski tropej sa spomenom Jadastina

(Fotoarhiv Arheološkog muzeja u Zagrebu, snimio Igor Krajcar)
Arheološki pokazatelji otkrivaju da je ubrzo nakon svojega osnivanja

Isa postala dominantnom političkom i gospodarskom silom na srednjem
Jadranu, osobito nakon poraza Jadastinskog saveza. Isejska keramika izvo-
zila se u unutrašnjost budućeg iliričkog područja, a uspostavljene su i uske
93
Probleme je potaknula riječ Lissus iz Diodorova manuskripta u 15.13.4, koju neki znanstvenici
čitaju kao Issa (Stylianou, 1998.: 193 – 196; 22; D. Rendić Miočević, 1989. g; Cabanes, 2002. a:
33; Zaninović, 2004.: 22, slijedeći stariju tradiciju koja potječe još od Ivana Lučića, De Regno 1.1,
1030 – 1089), a drugi se pak u kontekstu povijesnih zbivanja drže izvorne inačice Lissos (Lezhë/
Lješ) (Beaumont, 1936., Woodhead, 1970.; Vannotti, 1991.; Čače, 1993./94.; Kirigin, 1996.: 41 –
44). Vidi isto numizmatičke dokaze u Visonà, 1995.; 1996.; 2007.
94
Diodor Sikulski, 15.4.1 – 2; CIG II 1837c. Od suvremenijih radova vidi Čače, 1993./94.: 44 –
52; Kirigin, 2006.: 64 – 67, te također Jeličić Radonić, 2005.: 316 – 320. Postoji i mišljenje da su
Jadastini domaća populacija koja je živjela uz rijeku Jadro kod Solina (D. Rendić Miočević, 1989. f,
cf. Kuntić Makvić – A. Rendić Miočević, 1995., 40, 43; također Katić, 2010.: 9), ali ta je pretpo-
stavka, po našem mišljenju, argumentirano opovrgnuta još u Suić, 1975.
trgovačke veze s Italijom i sjevernim Jadranom. Isejci su osnovali svoju

ispostavu na Korčuli, ali i naselja na kopnu u Kaštelanskom zaljevu, od
kojih je njihova najvažnija naseobina bio Tragurij (Trogir), te mali emporij
Salon, koji je s vremenom postao rimskom provincijskom prijestolnicom i
najvećim gradom u Iliriku (Salona). Moguće je, ali ne i posve sigurno, da
je i antička naseobina Epetij (Stobreč) također bila isejska fundacija.95 Isa
je stajala na čelu sinoikije – političkog saveza, alijanse – koji je obuhvaćao
i indigene zajednice na jadranskoj obali; posebice je tu riječ o skupu zajed-
nica nazvanom Hilejcima, koji su živjeli u području od Trogira do rijeke
Krke, ali i o stanovnicima otokâ poput Brača ili Šolte.96 Isejski savez kon-
trolirao je, prema svemu sudeći, i Diomedovo svetište na rtu Ploče između
Trogira i Šibenika, s vremenom preuzevši trgovačke putove prema sjever-
nom Jadranu, koje je prije toga kontrolirao Jadastinski savez.97 Druga po
političkoj i gospodarskoj važnosti bez sumnje je parska naseobina Far kod
Staroga Grada na otoku Hvaru.98 Nedavno je, u svjetlu recentnih arheološ-
kih istraživanja, sugerirano da je grčki Far osnovan na mjestu prijašnjeg
domaćeg naselja koje je sravnjeno sa zemljom zajedno s ostalim indigenim
naseobinama na otoku Hvaru.99
Grčke naseobine na srednjem Jadranu danas bi trebalo promatrati u ši- 51
rem kontekstu drugih „grčkih” naseobina u zapadnom Sredozemlju, a ne
pojednostavljeno ih smatrati ispostavama grčkog svijeta i grčke kulture u
„barbarskim zemljama”. Osnivanje grčkih kolonija utjecalo je na formiranje
„kolonijalne sredine” (colonial middle ground). Ovim se terminom naziva si-
tuacija kolonijalnog, međukulturnog kontakta kada nijedno od dva društva
nema institucionalnu ili vojnu premoć pa su prisiljena usvojiti nove načine
međusobnog komuniciranja. Time se razvija nova hibridna kultura koja
posreduje između dviju kultura transkulturalnim oblicima i vrijednostima,
poput zajedničkih mitskih genealogija.100 Premda je postojanje indigene
95
O Isi korisna suvremena studija jest Kirigin, 1996., vidi isto sažeto Zaninović, 2004.: 20 – 32.
Starija literatura Epetij smatra isejskom kolonijom, ali takvo je mišljenje ne tako davno osporeno,
Maršić, 1996./97.
96
Čače – Šešelj, 2005.: 168 – 169. Hilejci su oslikani „pozitivno” u starijoj grčkoj literarnoj tradiciji,
za razliku od Liburna, što može biti odraz njihova savezništva s Korkiranima, a potom s Isejcima;
Kirigin – Čače, 1998.: 74; Čače, 2002.: 89 – 97.
97
Bilić Dujmušić, 2004.: 140; Kirigin, 2004.: 148 – 149; Čače – Šešelj, 2005.: 167 – 169, Šešelj,
2012.
98
O Faru vidi Kirigin, 2006.; Jeličić Radonić, 2010.
99
Jeličić Radonić, 2005.
100
Vidi Malkin, 2002., koji je taj koncept (izvorno korišten u proučavanju kulturnog kontakta na
američkom Zapadu) uveo u proučavanje grčke kolonizacije te u različitim kontekstima Antonaccio,
kulturne interakcije s grčkim svijetom danas neosporno, hrvatska histori-

ografija indigene zajednice još uvijek često smatra kulturno inferiornima,
odnosno na „nedovoljnoj kulturološkoj razini” prema „superiornoj” grčkoj
kulturi.101 Takvo je mišljenje danas potpuno neprihvatljiva prosudba kultur-
ne interakcije, i to iz dva razloga. Prvi – jer grčku i indigenu kulturu u kon-
taktu konstruira kao dvije samodostatne jasno definirane kulturne jedinke,
a drugi – jer projicira renesansni (i postrenesansni) elitističko-kolonijalni
diskurs stoljeća o grčkoj kulturi kao „kulturno dominantnoj”, a o indigenoj
(o kojoj doista premalo znademo da bismo je mogli tako olako degradirati)
kao „kulturno inferiornoj”. Većina grčkih naseobina na zapadnom Sredoze-
mlju svojim se grecizmom koristila samo kao kulturnom kategorijom, dok
su u stvarnosti tijekom jedne do dvije generacije nakon osnivanja popri-
male znatne karakteristike indigenih zajednica koje su ih okruživale i tek
su u određenim političkim kontekstima „oživljavale” ili iznova konstruirale
svoj grčki identitet. Epigrafički nalazi iz tih srednjodalmatinskih naseobina
potvrđuju znatan udjel indigenih imena među pučanstvom koje ih je na-
stavalo, a i ukopni običaji na Visu pokazuju određene sličnosti s običajima
indigenih željeznodobnih skupina na srednjodalmatinskoj obali.102 Svetišta
52 poput već spomenutog Diomedova, ali i nedavno pronađene Spile Nako-
vane na poluotoku Pelješcu ili Viline špilje u Rijeci dubrovačkoj arheološki
su pokazatelji za formiranje kolonijalnih sredina na Jadranu.103 Čak je i Far,
čije je osnivanje popraćeno većim sukobima s indigenim stanovništvom,
uskoro postao središtem specifične kulture koja je rekombinirala indigene
i globalne grčko-helenističke kulturne elemente u svojevrsnu kolonijalnu
sredinu, najznamenitiji predstavnik koje je Demetrije Hvarski, o kojemu će
nešto više riječi biti u sljedećem poglavlju.
2004.; Gosden, 2004.; Woolf, 2009., i u široj perspektivi Ulf, 2009.: 97 – 99. U mitološkoj domeni
koncept je obrađen u Malkin, 2004. b; Riva, 2010., a grčki mitovi vezani uz Jadran, poput Diomeda ili
Kadma i Harmonije (Šašel Kos, 1993.; 2004.; Castiglioni, 2006.; 2010., u širem aspektu Katičić, 1995.,
pregledno Cambi, 2010. b, upućuju na formiranje svojevrsnih kolonijalnih sredina i u ovom prostoru.
101
Npr. Cambi, 2002.: 11 – 47; 2010. a, posebice 31. Vidi dijametralno suprotne pristupe u Miller,
1997. ili Vonderstrasse, 2005.: 3 – 9, te analizu različitih tipova kulturnog kontakta u grčkom ko-
lonijalnom kontekstu u Ulf, 2009.
102
D. Rendić Miočević, 1989b: 155 – 180; Kirigin, 1990.: 299, 305 – 310; 1996.: 67 – 70; Cabanes,
2002. b: 59 – 62. Za grčke identitete u zapadnom Sredozemlju vidi radove prikupljene u zborni-
ku Lomas, 2004., a za grčke identitete u južnoj Italiji primjerice Lomas, 1993., ili Herring, 2007.
Ukopni običaji na Visu: Kirigin, 1996.: 74 – 75.
103
Nalazi iz Nakovane pokazuju korištenje helenističke keramike i nazočnost pojedinaca s grčkim
imenima u indigenom spiljskom svetištu fokusiranom na veliki falusoidni stalagmit, Forenbaher,
2000.; Forenbaher – Kaiser, 2003.; 2006. Za Vilinu špilju vidi Perkić, 2010.
Kelti koji nisu znali da su Kelti
Još problematičniji za proučavanje od tih srednjojadranskih helenofonih

zajednica pripadnici su latenskog svijeta104, također poznati i kao Kelti ili
Gali, čiji je znatan dio pokrivao Panonsku nizinu i njezina rubna područja.
Znanstvenici starije generacije, povodeći se za opisima grčkih i rimskih et-
nografa, pretpostavljali su postojanje keltske rase/nadnacije u pretpovijesti,
podijeljene na različita plemena. Dokazi za to viđenje tražili su se, osim u
antičkoj etnografiji, i u arheologiji i umjetnosti latenskog doba, u onoma-
stičkim pokazateljima za postojanje srodnih jezika koje je paleolingvistička
znanost nazvala „keltski P” i „keltski Q” te u tragovima velške i irske pret-
kršćanske mitologije, koje su zabilježene tek u srednjem vijeku. Temeljni
je problem tih interpretacija kombiniranje vrela iz različitih konteksta u je-
dinstveni identitetsko-povijesni konstrukt keltskog identiteta koji se ugra-
đivao u moderne nacionalne diskurse kao što su to, primjerice, velški, irski,
francuski ili španjolski. Taj se konstrukt rabio i u promidžbene svrhe, za
suvremene europske integracije, pri čemu su se Kelti smatrali „prvim Euro-
pljanima”, kao što je to učinjeno na međunarodnoj izložbi I Celti prikazanoj 53
u Veneciji godine 1991. Tek su odnedavno znanstvenici počeli kritizirati
prijašnje viđenje latenske populacije pod identitetskom etiketom „Kelti”.105
Premda se znanstvene polemike još vode o pitanju identiteta latenskih
stanovnika Europe,106 znanost se naširoko složila u tome da je riječ o skupu
kronološki i zemljopisno različitih identiteta. Posljedica propasti halštatskog
(Hallstatt) svijeta u 6. st. pr. Krista, koji je imao specifičan način izražava-
nja identiteta elite (kneževski grobovi), društveni su i politički preobražaji
kojima se poticalo širenje specifičnih vizualnih formi, ukopnih i duhovnih
običaja, jezika, društvenog uređenja i načina izražavanja identiteta koje da-
nas prepoznajemo pod taksonomskim nazivom latenski svijet (La Tène). Na
pojavu latenskog svijeta te na širenje njegovih karakteristika u unutrašnjo-
sti zapadne Europe i na britanskom otočju u razdoblju od 5. st. pr. Krista,
104
Izrazi latenska kultura ili latenska civilizacija postaju krajnje neadekvatni jer označuju stupanj
kulturne homogenosti koji se mogao razviti tek s kompleksnijim mehanizmima za konstrukciju
kulturnog identiteta. Zbog toga ćemo se koristiti neutralnijim izrazom latenski svijet koji označuje
postojanje zajedničkih kulturnih obrazaca, ali ne i postojanje diskurzivnih mehanizama za kon-
strukciju zajedničke civilizacije ili kulture.
105
Chapman, 1992.; Fitzpatrick, 1996.; Collis, 1996.; 1997.; 2003.; James, 1999.; Diepeveen Jan-
sen, 2001.; Carr, 2003.; Brather, 2004.: 206 – 209, 240 – 248 itd.
106
Vidi pregledno u Megaw, 2005.
prema tome, treba gledati kao na stvaranje i širenje zasebnog kulturnog

obrasca (habitusa), različitog i u mnogočemu drugačijeg od obrasca sredo-
zemnog svijeta, a ne kao na širenje/migraciju određenog naroda ili skupine
naroda. Mehanizmi širenja latenskog habitata zapadnom i središnjom Eu-
ropom bili su raznoliki i ovisili su o mnogim čimbenicima, a ostvarivali su
se kontaktima, konfliktima i migracijama određenih skupina.107
U vezi s problemom identiteta latenske populacije upitno je i postojanje
velike „keltske seobe” u jugoistočnu Europu u 3. stoljeću pr. Krista. Starija
je historiografija nekoliko nekoherentnih pisanih vrela povezivala s poja-
vom predmeta i ukopnih običaja, koje možemo pripisati latenskom svijetu,
u jedinstveni povijesni narativ koji je pretpostavljao gargantuovsku seobu
triju stotina tisuća „Kelta” kroz Panonsku nizinu i dalje dolinama Morave i
Vardara sve do Makedonije i Grčke. Mnogostruki su problemi vezani uz te
interpretacije, počevši od potpune nepouzdanosti pisanih vrela kao što je to,
primjerice, putopisac Pausanija, koji je pisao gotovo pola tisućljeća poslije,
nastojeći napad na proročište u Delfima 279. g. pr. Krista prikazati kao li-
terarnu mimezu Herodotova opisa perzijskog napada na Grčku. Arheologija
pak ne nalazi dokaze za masovne „seobe naroda”, već za kulturni kontinu-
54 itet uz intenzivne kontakte s latenskim kulturnim obrascima te za moguća
populacijska kretanja manjih skupina iz središnje Europe. Područje koje je
poslije bilo poznato kao južna Panonija i Mezija postalo je zonom u kojoj su
se kao posljedica te interakcije stvarali hibridni identiteti. Širenje latenskih
kulturnih matrica omogućivalo je indigenim elitama da redefiniraju svoje
identitete selektivno prihvaćajući određene latenske elemente i tako tvoreći
nove identitete, koje su pisana vrela, iz svoje perspektive, prepoznavala kao
Kelte ili Gale, odnosno kao Strabonovu literarnu konstrukciju Skordiska kao
mješovite skupine Kelta, Ilira i Tračana.108 U istoj se mjeri konstrukcija identi-
teta panonskih zajednica između Drave i Save može prepoznati i definirati
uz pomoć pojedinih stupnjeva njihova selektivnog prihvaćanja elemenata
latenskih makrokulturnih obrazaca.
107
Vidi recentan opsežan pregled novijih perspektiva na europsko željezno doba kao na skup kul-
turnog zajedništva i regionalnih zasebnosti u Thurston, 2009., te Hill, 2006., o tomu koliko smo
bliži razumijevanju ovih društava.
108
Dzino, 2007.; 2012. b: 80 – 88; Majnarić Pandžić, 2009.; Blečić Kavur – Kavur, 2010., te u širem
kontekstu i iscrpnije (ali s priličnim nedostatcima u arheološkoj raščlambi) u D. R. J. Campbell,
2009. Vidi također sličan model u raščlambi formiranja latenskih zajednica u Trakiji u Emilov,
2007.; 2010.
Najznatnije političke tvorevine u budućem Iliriku koje se povezuju s la-

tenom poznate su pod imenima Skordisci i Taurisci. Iza oba ta etnicizirana
imena najvjerojatnije su se skrivali heterogeni politički savezi koji su do-
minirali u prostoru istočnih Alpa (Taurisci), odnosno u području uokolo i
južno od ušća Save u Dunav (Skordisci).109 Osim tih dviju skupina, snažan
utjecaj latenskih kulturnih obrazaca, prilagođenih postojećim tradicijama,
očitovao se u međurječju Save i Drave, kamo je antička etnografija poslije
smjestila skupinu koju je nazvala Panoncima. Južno od Save također su se
osjećali snažniji kulturni utjecaji latenskog svijeta, osobito u grobnim pri-
lozima od 4. st. pr. Krista, među kojima je sve češći bio nakit s latenskim
obilježjima. Dakako, latenski utjecaji južno od Save selektivno su se uklapali
i rekombinirali s regionalnim tradicijama koje su također bile pod snažnim
utjecajima kulturnog kompleksa Glasinac – Mati koji se razvio u prostoru
između Jadrana, Glasinačke visoravni i Morave.110
Vicevi o Skenobarbu i Batonu 55
Znanje suvremene znanosti o indigenim stanovnicima prostora budućeg

Ilirika koji se ne mogu uvrstiti u dvije gore spomenute skupine jadranskih
„Grka” i panonskih „Kelta” i dalje je nadasve vrlo skromno. Uz arheologiju,
jedina vrela koja posjedujemo jesu pisana svjedočanstva sredozemne inte-
lektualne elite i njihovo osobno poimanje domaćih stanovnika Ilirika kao
inferiornih, tuđih i različitih „drugih”. O tome svjedoči i Apijanova vrlo
iskrena primjedba:
„Rimljani ih (sc. stanovnike proširenog Ilirika koji obuhvaća Norik i Me-
ziju) razlikuju jedne od drugih kao što se i pojedina grčka plemena razli-
kuju jedno od drugoga, i svako nazivaju vlastitim imenom iako cijelu Iliriju
smatraju za koine (sc. kulturno i jezično srodno područje)”.111
109
O istočnim Keltima vidi u nedavnom zborniku Guštin – Jevtić, 2011. O Tauriscima vidi: Božič,
1987.; 1999.; Guštin, 1996.; 2011.; Šašel Kos, 1998.; Grassl, 2000. O Skordiscima: Božič, 1981.;
Jovanović, 1987.; 2011.; Tasić, 1992.
110
Majnarić Pandžić, 1996.; 2009.; Popović, 1996. (oba područja); Majnarić Pandžić, 1998.: 327 –
349; Dizdar – Potrebica, 2002.; 2005. (međurječje); Perić, 1994./95.; 2002.: 187 – 193; Paškvalin,
2002.; 2008.: 120 – 126 (latenski utjecaji južno od Save).
111
Apijan, Illyr. 1.6.
Ne bi li bilo divno kada bi se u bliskoj budućnosti u Solinu ili Zadru

otkrio kakav uklesani grafit s pučkom šalom na lošem latinskom koja po-
činje ovako: „Bili jednom Skenobarb i Baton u dardanskoj pečenjarnici...”, koja
bi nam otkrila politički nekorektne stereotipe koje su indigeni stanovnici
ovoga područja gajili jedni prema drugima: tko je koga smatrao glupim,
lijenim ili škrtim, u najboljoj tradiciji Juvenalovih poetskih gunđanja o do-
seljenicima u Rimu. U svakom bi nam slučaju više koristila takva šala nego
suhoparna intelektualna i žanrovska predvidivost „barbarske antropologije”
antičkih etnografa kao, primjerice, Strabona, koji Ilirik vidi nastanjen gusa-
rima i drumskim razbojnicima, ili pitoreskna pripovijest Amijana Marcelina
o Skordiscima koji žudno ispijaju krv iz lubanja svojih neprijatelja, da i ne
spominjemo znamenito jadikovanje Kasija Diona o krvožednim i nekultur-
nim Panoncima, koji povrh svega još i ne gaje vinovu lozu:
„Panonci od svih ljudi vode najbjedniji život jer nemaju sreće što se tiče
tla ni podneblja. Ne uzgajaju masline i ne prave vino osim u vrlo malim
količinama, a i to nevaljale kakvoće jer je zima vrlo oštra i zauzima veći dio
godine, nego piju te jedu ječam i proso”.112
Problem je, dakako, ne samo u oskudnim pisanim vrelima i nedovolj-
56 no sačuvanim ostatcima materijalne kulture, koji se progresivno smanjuju
kako se od jadranske obale ide prema unutrašnjosti, već i u nagomilanim
naslagama „znanja” o predrimskoj populaciji Ilirika, koje se najbolje očituje
u tzv. diskursu o Ilirima.113
Možemo reći da je suvremeno ilirstvo prvotno bilo konstruirano u kon-
tekstu humanističkoga razdoblja, u pokušaju artikuliranja i legitimiziranja
tadašnjih hrvatskih i južnoslavenskih pretenzija na prošlost, što je završilo
nacionalizacijom ilirske ideologije u ranom 18. stoljeću i njezinom potpu-
nom kroatizacijom u drugoj polovici 19. stoljeća. Intelektualne su elite dal-
matinskih i hrvatskih gradova od 14. i 15. st. počele napuštati srednjovje-
kovne narative prošlosti kao što su oni Tome Arhiđakona ili popa Duklja-
nina, koji su djelovali preko migracijskog diskursa smatrajući slavenofone
stanovnike zapadnog Balkanskog poluotoka potomcima migranata iz ranog
srednjeg vijeka. Dalmatinski i hrvatski humanisti vraćaju se antičkom pse-
udoetničkom stereotipu indigene populacije budućeg Ilirika, odnosno pro-
vincijalnom identitetu stanovnika Ilirika koji se oblikovao unutar Rimskog
Carstva, i projiciraju ga na predslavenske stanovnike toga područja, koje
112
Kasije Dion, 49.36, 2 – 4; Strabon, 7.5, 10; Amijan Marcelin, 27.4, 4.
113
Prethodno skicirano u Dzino, 2008. b: 43 – 45, a detaljno razrađeno u Dzino, 2014.
počinju smatrati Ilirima. Time se nastojalo konstruirati identitetski konti-

nuitet između antičke i poslijeantičke, slavenofone populacije, ilirizirajući
Slavene i slavenizirajući „Ilire”, koje su počeli zamišljati kao svoje pretke.114
Premda je taj pokušaj konstrukcije prošlosti bio osuđen na propast, viđenje
predslavenske populacije Ilirika kao „Ilira” imalo je snažnog odjeka u kasni-
joj južnoslavenskoj i hrvatskoj historiografiji, često pod utjecajima Zeitgeista
određenih razdoblja i ideologija.
Snažne temelje za konstrukciju pseudoetničnosti „Ilira” u suvremenoj
znanosti udarile su i njemačka lingvistika, historiografija i arheologija 19.
i ranog 20. st.,115 osobito već spomenuta Zippelova monografija o rimskim
osvajanjima u Iliriji, koja je na temelju Apijanova povijesnog narativa kon-
struirala okosnicu suvremenog povijesnog narativa procesa rimskog osva-
janja „ilirskih zemalja”, prikazujući rimska ratovanja u ovome prostoru
kao pripovijest jedinstvenog procesa njegova osvajanja.116 Nešto kasnije
i u potpuno drukčijem kontekstu, njemački arheolog Kossinna umetnuo
je „ilirsku” etiketu u kontekst svojega pretpovijesnoga panilirizma, koji je
pretpostavljao velike seobe kasnobrončanodobnih „indogermanskih” popu-
lacija (Ilira) prema jugoistočnoj Europi. Kossinnin panilirizam izravno je
povezivao Lautsitz (Lužice) u tadašnjem Njemačkom Reichu s „kolijevkom 57
civilizacije” u Grčkoj, posredno legitimizirajući ne samo tadašnje njemačke
političke pretenzije prema jugoistočnoj Europi već i potvrdu njemačke kul-
ture u pretpovijesnoj povezanosti s Grčkom – ta tradicija usredotočenosti
njemačke znanosti na grčku povijest seže još od Winklemannovih studija
o grčkoj umjetnosti.117 Lingvističke pretpostavke o sličnostima između al-
banskog jezika i jezika pretpovijesne indigene populacije ovoga prostora ut-
kane su također u konstrukciju popularnog i znanstvenog autohtonističkog
diskursa o povezanosti Ilira i srednjovjekovnih Albanaca, što se prema su-
vremenim istraživanjima pokazuje, u najmanju ruku, vrlo diskutabilnim.118
Posljedica promjena u europskom političkom okružju nakon 1918. jest
stvaranje novog političkog konstrukta – južnoslavenske države, a potom i
114
Vidi Kuntić Makvić, 1984.; Blažević, 2007. a.
115
Kako Kuzmanović, 2012., lijepo pokazuje, ova „fatalna kombinacija” imala je znatan utjecaj na
formiranje još živućih paradigmi u srpskoj arheologiji.
116
Zippel, 1877.
117
Kossinna, 1902., te kod lingvista Pokorny, 1936., i Krahe, 1925.
118
Gledanje na kasnoantičku/ranosrednjovjekovnu arheološku kulturu Komani-Kruja (Arber) kao
na „pretke” suvremenih Albanaca u posljednje je vrijeme podvrgnuto koncertiranoj znanstvenoj
kritici: Wilkes, 2001.: 279 – 288; Nallbani, 2004. a; 2004. b; Bowden, 2003.; Xoxhaj, 2005.; Šašel
Kos, 2007.: 14 – 16.
južnoslavenske federacije nakon 1945. Na znamenitom sarajevskom sim-

poziju održanom godine 1964. revidiran je njemački panilirizam, a Iliri
su iznova određeni kao autohtoni narodi u rimskom Iliriku, grubo rečeno
tadašnjem jugoslavenskom i albanskom prostoru, s epicentrom u kasnijoj
provinciji Dalmaciji.119 Premda izravno kritizira Kossinnu, ta se revizija još
uvijek čvrsto drži Kossinnina i Childeova koncepta arheologije kultura, u
modernističkim nastojanjima da se antički etnicitet objektivizira i nekako
postavi na zemljovid, što se vidi i u samom naslovu skupa, poslije i objavlje-
nog zbornika radova: „Simpozij o teritorijalnom i hronološkom razgraniče-
nju Ilira u praistorijsko doba”. Revizijom je dominirao interpretativni okvir
„etnogeneze” koja ustraje na tome da skupine tijekom duga vremenskog
razdoblja nastaju od stabilnog „etničkog središta”, što u svojevrsnom soci-
jalnom vakuumu evoluira prolazeći različite oblike društvene organizacije.
U slučaju indigene populacije budućeg Ilirika to znači da su „protoilirske”
zajednice brončanoga doba evoluirale u prailirske zajednice koje su dalje
evoluirale u „narodnosne skupine/sastavnice” ranog željeznog doba, iz kojih
se od oko 1000. g. pr. Krista razvijaju etničke zajednice koje prepoznajemo
u antičkim pisanim vrelima.120 Taj se pristup donekle podudara s radovima
58 Julijana Bromleja i sovjetske etnogenetske škole (premda se ne razvija izravno
iz nje), koju se odnedavna s dobrim razlogom kritizira zbog njezina etno-
centrizma i primordijalizma.121 Njegove korijene možemo zapravo tražiti
neizravno (pa i izravno) u intelektualnim tradicijama „novog” autohtonizma,
posebice radova lingvista Milana Budimira i slovenskog antropologa Nike
Županiča, koji su „prepoznavali” kontinuitet predindoeuropske populacije
(Pelazga/Pelasta) koja se, prema njihovu mišljenju, asimilirala s dolazećim
Ilirima. Utjecaj je Budimirovih promišljanja o Pelastima na Benčev ključni
rad iz ovog zbornika neosporan te se vidi na više mjesta.122
119
Benac, 1964. a, osobito Benac, 1964. b; Čović, 1964. a.
120
Dio te teorije jest i postavka sarajevskih arheologa Benca i Čovića koja se može nazvati „Bosna
u središtu”, a koja postulira postupnu „ilirizaciju” od brončanodobnog „predilirskog kulturnog
stratuma” na području tadašnje SR Bosne i Hercegovine. Za opravdanu kritiku te teorije vidi Wil-
kes, 2001.: 52 – 54.
121
Izraz etnogeneza ne smije se pobrkati s Wenskusovom etnogenezom koja želi pokazati da su
ranosrednjovjekovne identitete prenosile elitne ratničke skupine koje su etnicizirale populaciju
kojom su dominirale, Wenskus, 1977. O sovjetskoj etnogenezi vidi Banks, 1996.: 17 – 24. Kritiku
sovjetske etnogeneze opsežno je izložio Curta, 2002., ali vidi i u Kohl, 1998.: 230 – 233.
122
Budimir, 1951. O Budimiru vidi Kuzmanović, 2012.: 620 – 621, a o Županiču Milosavljević,
2012. Za Budimirove utjecaje na Benčeva promišljanja vidi Benac, 1964. b: 61. Ideja kontinuiteta,
koju treba također dodati u svrhu razumijevanja intelektualnog Zeitgeista, može se raspoznati u
srpskoj arheologiji od Miloja Vasića do Dragoslava Srejovića, Palavestra, 2011.
U tom novom okviru, koji uvjetno možemo nazvati jugoslavenskim, Iliri

su shvaćeni kao makroetnička skupina sastavljena od heterogenih i kultur-
no povezanih plemena koja su nastavala rimski Ilirik i čije je ujedinjenje u
jedinstveni narod bilo „spriječeno” samo rimskom „okupacijom”.123 Zahva-
ljujući vremenskom odmaku, prilično je jasno da je sarajevski simpozij iz
1964. na pretpovijest i protopovijest projicirao tadašnju „politički korek-
tnu” ideologiju federalnog jugoslavenskog „bratstva i jedinstva” različitih
ali srodnih naroda i narodnosti povezanih u jedinstvenu političku struk-
turu. Kada se zemljopisno-politički okvir jugoslavenske federacije 1970-ih
godina počeo raspadati s decentraliziranim Ustavom iz 1974. i postupnom
dezintegracijom tijekom 1980-ih, jugoslavenski model za proučavanje pret-
povijesne populacije pretrpio je daljnje promjene. Utemeljen na ranijim
povijesnim, lingvističkim i arheološkim istraživanjima,124 uskoro se razvio
novi konsenzus da su Iliri skupina različitih ali srodnih „etniciteta” koje su
antička vrela ujedinila pod skupnim imenom koje odražava rimsku admi-
nistrativnu terminologiju i kognitivni zemljopis prostora koji su Rimljani
percipirali kao Ilirik.125 Ova daljnja decentralizacija pristupa nije dala velik
broj komparativnih ili regionalnih arheoloških studija koje bi prije 1990-ih
odlučno prekinule s prijašnjim poimanjem indigenih identiteta u kasno že- 59
ljezno doba.126 Sintetski radovi o indigenoj populaciji, kao što su to primje-
rice Stipčevićeva i Wilkesova knjiga, i dalje funkcioniraju unutar „ilirskog”
okvirnog konstrukta premda je kritičko viđenje dotadašnjih pristupa, oso-
bito „ilirske etnogeneze”, već vidljivo kod Wilkesa.127
Proizvod ovog novijeg, decentraliziranog poimanja indigene populacije
pojava je studija koje su pokrivale regionalne pretpovijesti, fragmentirajući
nekadašnji ilirski prostor unutar suvremenih granica tadašnjih federalnih
jugoslavenskih republika.128 „Jugoslavenski” okvir na taj se način transfor-
123
Benac, 1964. a: 287 (diskusija).
124
Vidi pregledno u Wilkes, 2001.: 80 – 100; Šašel Kos, 2005.: 223 – 231.
125
Benac, 1987. b, (vidi na sličnoj valnoj duljini Čović, 1986.) uvodi novu regionalnu etnotakso-
nomiju: Iliri, Panonci, Tračani, Dako-Mezi, Histri, Liburni, Japodi. Sinteza je još uvijek snažno
obojena etnogenetskim pristupom i pogledom na identitet kao na objektivni kulturni čimbenik,
konstruiran u povijesno/političko-socijalnom vakuumu, tako da brojni problemi ostaju, kako i
sam Benac zamjećuje: Benac. 1987. b: 800.
126
Važni izuzetci u ovome razdoblju jesu radovi Slobodana Čače, npr. Čače, 1979.; 1982.
127
Stipčević, 1989.; Cabanes, 2002. a; Wilkes, 2001. Vidi kritiku Wilkesova pristupa u Periša,
2002.
128
Kaiser, 1995.: 103 i dalje. Vidi isto Slapšak – Novaković, 1996.: 286 – 288 o ideologiji u ju-
goslavenskoj arheologiji nakon Drugog svjetskog rata. Proizvod te fragmentacije dobro je vidljiv
u naslovima i žarištu radova koji se usredotočuju na bivše jugoslavenske socijalističke republike,
mirao u nov pristup koji uvjetno možemo nazvati „poslijejugoslavenskim”,

što odgovara suvremenom procesu dezintegracije poslijejugoslavenskog pro-
stora. Temeljno uporište poslijejugoslavenskog pristupa daljnja je etnicizacija
protopovijesnih skupina iz Ilirika. Pojedini „narodi” ili „plemena” počeli su
zamjenjivati „Ilire” kao osnovna taksonomsko-identitetska jedinka u pret-
povijesti. Iliri se povlače u sjenu kao maglovito određeni etnički kompleks ili
šira zajednica – što god ti nazivi značili. Iako metodološki znatno napred-
niji od prethodnih, poslijejugoslavenski okvir ponovno upleće sadašnjost u
prošlost. Etnicizacija željeznodobnih zajednica podsjeća na fragmentaciju
nekadašnjeg jugoslavenskog političkog okvira i nastanak novih država kao
šire zajednice „srodnih” nacija – „region”, kako se to često naziva u popu-
larnom diskursu. Kako stvarnost življenja u jugoslavenskoj političkoj kon-
strukciji u poslijejugoslavenskim prostorima blijedi iz svakidašnjeg sjećanja,
sve je lakše i intrigantnije preispitivati identitet tih zajednica bez umjetne
taksonomizacije, kognitivnog nametanja jugoslavenskog prostora preko
Ilirika, repliciranja sadašnjosti u prošlost te korištenja općeg izraza „Iliri”,
nažalost još uvijek snažno nazočnog u javnom diskursu, koji se pokatkad
zna povampiriti u domaćoj ili inozemnoj literaturi.129
60
Indigene skupine
Kao što je već napomenuto, znanstvena želja za klasificiranjem i takso-

nomskom identifikacijom pretpovijesnih naroda svrstala je indigene zajed-
nice pretpovijesnog Ilirika u nekoliko skupina. Sa sadašnjim stanjem istra-
živanja i još uvijek snažnim utjecajem evolutivne „etnogeneze” i njezina
danas pomalo zastarjelog rječnika kao okvira za proučavanje konstrukcije
predrimskih identiteta u znanstvenoj literaturi,130 nemoguće je sa sigurno-
šću ustvrditi jesu li te indigene skupine posjedovale zajednički identitet u
predrimsko doba. Tek se počinju nazirati arheološke studije koje će inter-
pretirati materijalne dokaze u kontekstu u kojemu su oni postojali, ne na-
poput primjerice: Garašanin – Garašanin, 1969.; M. Garašanin, 1974.; Imamović, 1977., ili Boja-
novski, 1988. a.
129
Šašel Kos, 2005.: 219 – 239, vidi također Babić, 2004.; Olujić, 2004., Dzino, 2008. b: 46 – 50;
R. Matijašić, 2009.: 30 – 50.
130
Nažalost, još uvijek nazočan i u najsuvremenijim studijama domaće populacije kao, primjerice,
Olujić, 2007.: 43 – 49 ili R. Matijašić, 2009.: 41 – 47.
stojeći da se predrimski skupni identiteti pod svaku cijenu uguraju u kalup

koji su im nasilno nametnula antička pisana vrela.131 No, problem nije samo
u razdvajanju literarnih od materijalnih izvora − literarni izvori koji se doti-
ču predrimskog razdoblja proizvod su grčkih i kasnijih rimskih autora koji
ne razumiju prostor ili kulture o kojima pišu.132 Ako kao analogije uzmemo
radove o drugim zajednicama izvan sredozemnog svijeta, u kontinentalnoj
Europi, Britaniji ili sjevernoj Africi,133 mogli bismo pretpostaviti da je ve-
ćina zajednica u budućem Iliriku svoje identitete izgradila tek u dodiru sa
sredozemnim svijetom; to se posebice odnosi na širenje rimskog političkog
okvira, no također moramo imati na umu i utjecaj latenskih kulturnih obra-
zaca na zajednice južne Panonije i dinarskoga pojasa.
Zapadnolatenska
(Taurisci)
Histarska
Istočnolatenska
(Skordisci)
Donja Dolina/
Ja
Sanski Most
po
ds
61
ka
Srednjobosanska
Liburnska
Srednjodalmatinska Glasinačka
(Gorička)
Mati
Željeznodobne arheološke kulture
131
Vidi, primjerice, Babić, 2002.; 2004.; Blečić, 2007. a; 2009. a.; Dzino, 2011. b; 2012. b; Vranić,
2011.; 2012.
132
Vidi Babić, 1992./93.
133
P. S. Wells, 1999.: 33, 57; 2001.: 31 – 32. Vidi također Nash, 1978. (Galija); Slofstra, 2002.;
Roymans, 2004. (Batavi u Belgijskoj Galiji); Papworth, 2008. (Durotrige u Britaniji); Oltean, 2007.:
41 – 53, posebice 46 (Dakija); D. Whittaker, 2009. (sjeverna Afrika) itd.
Izgrađivanje političkih zajednica u prostoru budućeg Ilirika bio je vrlo

heterogen proces, no zajednički se element može nazrijeti u činjenici da su
se domaće regionalne elite počele koristiti rimskim i sredozemnim kultur-
nim obrascima u međusobnom natjecanju kako bi legitimizirale i učvrstile
prevlast unutar svojih zajednica, ili savezništvom ili sukobom, osnivaju-
ći kompleksnije političke saveze koje su oblikovale regionalne zajednice
ili obiteljski povezani klanovi, a koje su pak pisana vrela „prepoznavala”
kao etnike i etnicizirala u političkom i literarnom diskursu.134 Ne treba za-
boraviti da je za te zajednice lokalni identitet zacijelo značio mnogo više
nego regionalni ili kulturni identitet – što znači da je mnogo važnije bilo
biti pripadnik klana nego stanovnik Metula, kao i biti stanovnik Metula
nego Japod, ako su Japodi uopće dijelili taj zajednički identitet prije rim-
skog osvajanja. I na kraju, treba samo spomenuti kako je pretpostavka da
se predrimski indigeni identiteti u Iliriku kontinuirano nastavljaju u obliku
rimskih administrativnih peregrinskih civitata (civitates), koje nam je popi-
sao Plinije Stariji, na koju se oslanja većina studija koje se bave domaćom
populacijom Ilirika, zapravo pretpostavka, a ne činjenica.135
No, kako ta tema nije u žarištu našeg zanimanja, ostavit ćemo je po strani.
62 Naš kratak pregled skupina nije, dakle, „etnografija” Ilirika, već se prije služi
postojećom modernom znanstvenom taksonomskom klasifikacijom pretpovi-
jesne populacije budućeg Ilirika kako bi upozorio na postojanje željeznodob-
nih kulturnih habitata. Utvrditi koliko su ti habitati u stvarnosti odražavali
postojeće etnicitete ili skupne identitete zadatak je budućeg istraživanja.136
Panonci
Najstariji očuvani podatak o Panoncima vrlo je fragmentaran i potječe

od Polibija, a očuvan je u bizantskom leksikonu Suda iz 10. st.137 Ondje se
134
Grčki su izvori etnicizirali ne samo političke već i klanske skupine koje su se stvarale na osnovi
obiteljskih veza, vidi Hammond, 2000.
135
Neki suvremeni znanstvenici s pravom osporavaju pretpostavku o identitetskom kontinuitetu iz
predrimskog u rimsko doba u provincijama, vidi, primjerice, Woolf, 2002., a u kontekstu Ilirika
posebice Dzino, 2008. c: 378 – 379; 2009. b, (Japodi); 2009. c (Desitijati).
136
Vidi promišljanja u Dzino, 2011. b; 2012. b.
137
„Uporište, Polibije: Osvojivši tu utvrdu na početku rata, Panonci su je učinili svojim uporištem
i odabrali je za prihvat plijena” (Polibije, frg. 64, u: Suda, frg. 122, izd. Hultsch). O Panoncima op-
spominju kao Pannonioi (Παννονιοί), što je grčki prijevod latinskog termi-

na Pannonii. Literatura na grčkom jeziku, naime, Panonce uglavnom naziva
Pajoncima (Παίονες, Paiones), s rijetkim izuzetcima poput Strabona, očito
slijedeći ustaljenu percepciju iz klasičnog ili helenističkog doba koja je pove-
zivala Pajonce (Peonce) s Balkana i Panonce u Podunavlju.138 Apijan Panonce
naziva Pajoncima, ali usput daje i objašnjenje: „Grci ih nazivaju Pajoncima,
a Rimljani Panoncima.” Dodatno objašnjenje stiže od Diona Kasija, koji nije
propustio priliku naglasiti kako barata informacijama iz prve ruke jer je i
u Dalmaciji i u Panoniji službovao kao namjesnik:
„Neki su ih Grci, u nepoznavanju istine, zvali Pajoncima, a to ime, iako
bez sumnje staro, ipak se ne primjenjuje na tu zemlju, nego na Rodope u
blizini današnje Makedonije, sve do mora. Stoga ću i ja narod toga područja
zvati Pajoncima, ali one druge Panoncima, jednako kao što se oba ta naroda
sami nazivaju, a i Rimljani (ih) također (tako zovu).”139
Antička etnografija iz vremena rimskog političkog angažmana u tome
području, u razdoblju od 1. st. pr. Krista do 1. st. poslije Krista, Panonce
zamišlja okvirno u prostoru između Dunava na sjeveru, Dalmacije na jugu,
Alpa na zapadu i Drine na istoku.140 To se ime posebice odnosilo na zajed-
nice koje su nastavale područje između tokova dviju velikih panonskih ri- 63
jeka, Drave i Save.141 Dakako, teško je vjerovati da su te zajednice u vrijeme
prije rimskog osvajanja dijelile osjećaj zajedničke pripadnosti, „panonstva”,
ali je moguće da su posjedovale određene zajedničke elemente kulturnog
habitata, odnosno da su tako izgledale antičkim etnografima. Osim posto-
jeće antičke etnografske percepcije tih zajednica kao „Panonaca”, rimska
administrativna organizacija spominje etnonime pojedinih manjih zajedni-
ca: Amantini, Andizeti, Breuci, Desitijati, Ditioni, Jasi, Kolapijani, Mezeji,
Oserijati, Varcijani.142 Većina tih imena evidentirana je i epigrafički, mahom
u nadgrobnim natpisima pripadnika rimskih pomoćnih postrojbi rodom iz
tih administrativnih grupacija. Dakako, teško je odrediti koje su od tih za-
jednica postojale prije rimske administrativne reorganizacije, a koje su od
ćenito usp. Marić 1988.; Domić Kunić, 2006.; Dzino – Domić Kunić, 2012.
138
Vidi Grassl, 1990.; Šašel Kos, 2005.: 379 – 381.
139
Apijan, Illyr. 3.14; Kasije Dion, 49.36; o njemu kao namjesniku Dalmacije i Panonije: Kasije
Dion, 49.36, 4.
140
Usp. Strabon, 7.5, 3; 7.5, 10; Kasije Dion, 49.36; Plinije, Nat. hist. 3.25,147; Apijan, Illyr. 3.14; 4.22.
141
Flor, 2.24; Strabon, 7.5,2; posredno i Plinije, Nat. hist. 3.25,147 (Panonija) u odnosu prema 3.24,
146 – 3.25, 147 (teritorij sjeverno od Drave).
142
Usp. Strabon, 7.5, 3; Plinije, Nat. hist. 3.25, 147 – 148; Klaudije Ptolemej, 2.14, 2; 2.15, 2; Stra-
bon, 7.5, 2; usp. 4.6,10.
njih organizirane uspostavom peregrinskih civitates, što se osobito odnosi na

Varcijane, Oserijate, Ditione i Jase, koji se ne spominju u kontekstu događa-
ja iz doba rimskog osvajanja toga prostora.143 Prvotni je prostor Panonaca,
koji je zapravo konstruirala antička etnografija, poslije Batonova rata podi-
jeljen u dvije provincije, Dalmaciju i Panoniju, s međusobnom granicom u
dolini rijeke Save ili nešto južnije od nje. Ditioni, Mezeji i Desitijati od tada
su pripadali provinciji Dalmaciji te su počeli izgrađivati svoje identitetske
diskurse u skladu s rimskom carskom ideologijom unutar te provincije, po-
stavši uskoro Dalmatincima.144 Ostale su pak zajednice, skupa s populacijom
današnje Mađarske u Transdanubiji i mnogobrojnim imigrantima iz Italije
i ostalih dijelova Carstva, počele izgrađivati zajednički panonski identitet,
postavši na kraju Panoncima.
Sudeći prema dostupnim arheološkim izvorima, Panonci su bili prisut-
ni u materijalnom zapisu skupina razmjerno heterogenih zajednica. Arhe-
olozi koji djeluju prema paradigmi culture-history ponekad su ih vidjeli kao
izravne potomke kulture polja sa žarama s prijelaza iz brončanog u želje-
zno doba.145 Ranoželjeznodobne kulturne skupine koje se formiraju u tom
području u širem kontekstu halštatske Europe, poput srednjopodunav-
64 skih skupina (Dalj, Bosut, Srijem) te kulturnih grupa Martijanec-Kaptol,
Budinjak, Donja Dolina i skupine zvane Kolapijani, izložene su znatnim
promjenama kulturnog identiteta tijekom 1. tisućljeća pr. Krista.146 Gru-
pe Martijanec-Kaptol i Budinjak iz nedovoljno poznatih razloga nestale
su sredinom 6. stoljeća pr. Krista,147 dok je nestanak srednjopodunavskih
skupina povezan s prihvaćanjem latenskih kulturnih obrazaca i populacij-
skim kretanjima manjih skupina iz središnje Europe, o čemu smo već prije
govorili. Zemljopisni položaj postavlja buduće panonske zajednice između
latenskog kulturnog kruga srednje i zapadne Europe, s jedne, te medite-
ranske civilizacije, s druge strane, tako da su razlike među zajednicama
unutar te skupine ponajviše određene načinom na koji su se ti utjecaji re-
kombinirali. Za razliku od svojih južnih susjeda Japoda, Delmata i Ilira,
Panonci su u vrijeme prije rimskog osvajanja ponajviše preuzimali kulturne
obrasce iz latenske, „keltske” Europe, što se ponajviše odnosi na zajednice
143
Mócsy, 1974.: 53 – 54; Zaninović, 2003.: 445.
144
Usp. Plinije, Nat. hist. 3.22, 142 – 143; Klaudije Ptolemej, 2.16; Kasije Dion, passim.
145
Marić, 1964.; 1988.
146
Vinski Gasparini, 1987.; Čović, 1976.: 171 – 237; 1987. a: 481 – 530; Vasić, 1987.; Potrebica,
2009.; kao i prilozi Šimićeve, Šimeka, Škobernea i Čučkovića u Balen Letunić, 2004a.
147
„Nestanak” je najvjerojatnije rezultat nedovoljne istraženosti – vidi Potrebica, 2003.: 227.
koje nastavaju područje između Save i Drave.148 Te zajednice iz Međurječja

od samog su početka bile sudbinski povezane s keltskim zajednicama ili,
u najmanju ruku, s keltskim kulturnim utjecajima – već Strabon Panonce
(stanovnike Segestike) vidi u klinu između dva latenska politička bloka,
Tauriska na zapadu i Skordiska na istoku, a istu tu sliku ponavlja i Plinije
Stariji sedamdeset godina poslije.149 Zajednice južno od Save bile su mnogo
selektivnije u preuzimanju latenskih obrazaca i njih su, koliko se to može
vidjeti iz vrlo oskudnih nalaza, aktivno rekombinirale s mediteranskim i
kasnoglasinačkim utjecajima.150
Delmati
Delmati su bili jedna od najvažnijih indigenih skupina u razdoblju kojim

se bavimo. Delmatski politički savez nastao je na području na kojem arheo-
lozi raspoznaju specifičnu arheološku kulturu željeznog doba, tzv. srednjo-
dalmatinsku ili goričku kulturnu skupinu koju smještaju u središnju Dal- 65
maciju i zapadnu Hercegovinu. Grobni nalazi iz razdoblja nakon 6. stoljeća
pr. Krista pokazuju da su pripadnici tamošnje elite svoj status pokazivali
ratničkim atributima (oružjem, ilirskim kacigama), ali i kasnijim nošenjem
latenskih fibula koje su, iako ne u velikom broju, nepobitno prisutne na
ovom području. Brojnost tih nalaza upućuje na političku decentraliziranost
područja u brojne male zajednice i na važnu ulogu ratovanja u kulturnom
habitatu, bilo kao svakidašnjice bilo, radije, u ritualno-sepulkralnom kon-
tekstu.151 Čini se da je područje Delmija (Dalmiona) na Duvanjskom po-
lju, u blizini današnjeg Tomislavgrada, bilo početno političko središte, po
kojem je budući savez dobio ime Delmatae, odnosno Dalmatae, pod kojim
148
Majnarić Pandžić, 1996.; 2009.; Dizdar – Potrebica, 2002.; 2005.
149
Usp. Strabon, 7.5,2; te „(...) planina Klaudij (sc. Požeška gora) kojoj su sprijeda Skordisci, a
straga Taurisci”, Plinije, Nat. hist. 3.148, vidi Domić Kunić, 2003., o planini Klaudij, i Dizdar –
Potrebica, 2005., o tim zajednicama.
150
Paškvalin, 2008., vidi isto Majnarić Pandžić, 1996.; Popović, 1996.
151
O Delmatima općenito – s naglaskom na rimskom razdoblju – Zaninović, 2007. Vidi također
o željeznodobnoj arheološkoj kulturi (gorička ili srednjodalmatinska kulturna grupa) na tom po-
dručju, koja obuhvaća nešto veće područje nego što je bilo područje gdje se nalazio Delmatski
savez, Čović, 1976.: 239 – 267; 1987. a: 442 – 480; Majnarić Pandžić, 1998.: 319 – 326; Glogović,
2006. Vidi također i Benac, 1985., za gradine u ovom području.
je poslije poznat u pisanim izvorima.152 Ne treba, dakako, isključiti ni važ-

nost indigenog svetišta u Gorici kod Gruda, koje u kontinuitetu postoji od
7. stoljeća pr. Krista do rimskog doba, kao jednog od središta u kojima se
oblikovao osjećaj zajedništva među tim zajednicama (ili nekima od njih) te
kojim se moglo manipulirati u političke svrhe.153
Delmati su neko vrijeme priznavali prevlast Ilirskog kraljevstva, no malo
prije njegova raspada politički su se osamostalili te uskoro postali zamjetna
politička snaga. Tako su s vremenom došli u sukob s interesima rimskih
saveznika, poput Isejskog saveza ili indigenih Daorsa, a potom i s rimskim
interesima na tom području. Delmatski savez tijekom 2. i 1. st. pr. Krista
nastojao je priključiti dragovoljno ili silom brojne druge indigene zajednice
koje mu nisu izvorno pripadale, osobito primorske zajednice na središnjem
Jadranu.154 Premda o tome nema pouzdanih izvora, ne možemo isključiti ni
mogućnost delmatske izravne ili neizravne političke dominacije u unutraš-
njosti buduće provincije Dalmacije nad zajednicama Desitijata ili Mezeja u
određenom razdoblju. Područje u koje pisana vrela smještaju politička sre-
dišta Delmatskog saveza oskudijevaju željeznom rudom, koja se pak može
naći u unutrašnjosti buduće provincije Dalmacije, pa je moguće nagađati
66 da se ruda nabavljala kao danak, osobito u doba kada je Delmatski savez
postao politički dominantan u tome području.155
Vrijeme osnivanja saveza ostaje nepoznato – iz izvora zasigurno znamo
jedino to da on postoji u ranom 2. st. pr. Krista jer Polibije spominje da su
Delmati do smrti kralja Pleurata 180. pr. Krista bili podložni Ilirskom kra-
ljevstvu.156 Politička struktura Delmatskog saveza ostaje nedovoljno poznata
152
Čače, 1994./95.: 107, 114 – 120. Točna lokacija Delmija, kao i kasnijeg rimskog Delminija, još
nije razjašnjena, Bojanovski, 1988. a: 216 – 231; Škegro, 1999./2000.; Šašel Kos, 2005.: 303 –
306. Sumnja u povezanost albanskog i autohtonih jezika Ilirika (vidi gore) ozbiljno podriva neka-
dašnju lingvističku pretpostavku da riječ Delmati/Dalmati i albanski izraz delmë (ovca) imaju isto
podrijetlo. Vidi Šašel Kos, 2005.: 295, što ne isključuje mogućnost istog podrijetla, ali uz rezervu.
153
Čović, 1976.: 252 – 254. Ostaje otvoreno pitanje jesu li daleki odjek štovanja tog božanstva za-
vjetni natpisi Armatu CIL 3.143201; 3.143202 iz Tomislavgrada. Vidi diskusije o Armatu u Patsch,
1897.: 233; Paškvalin, 1963.: 136 – 137, i Imamović, 1977.: 177 – 179. Drugo takvo središte mo-
gla bi biti Mandina gradina u Duvanjskom polju pokraj Tomislavgrada, vidi Benac, 1985.: 16, 20,
198; Čović 1987. a: 474.
154
Zaninović, 2007.: 38; Čović, 1987. a: 443 bilj. 2, 476 – 477; Čače, 1994./95.: 118 – 120, vidi i
A. Rendić Miočević, 2006., o teritoriju Delmatskog saveza. To se odnosi i na zajednicu Hilejaca,
koja je najvjerojatnije bila dijelom Isejske zajednice, Čače – Šešelj, 2005.: 180.
155
Početci povezanosti sa sjevernim dijelom buduće Dalmacije u razdoblju oko 550. – 300. g. pr.
Krista, posebice se očituju u uvozu željeza, Čović, 1987. a: 480.
156
Polibije, 32.9.3. Vidi Čače, 1994./95.: 120. Čović, 1987. a: 443 bilj. 2; 476 – 477 datira osniva-
nje saveza prerano, oko 550. – 375. g. pr. Krista.
zbog nedostatka i neadekvatnosti sačuvanih izvora. Čače je dosta uvjerljivo

pokazao da je riječ o stalnijoj političkoj formaciji koju je predvodila elita
pojedinačnih zajednica te kojom je ispočetka dominirao Delmij na Duvanj-
skom polju, a nakon njegova uništenja 155. g. pr. Krista, kako se pretpostav-
lja, funkcionirala je više na decentraliziranim osnovama.157 Potvrda za ovu
decentraliziranost je i podatak Apijana, koji kaže kako su pred sukob s Ok-
tavijanom delmatske zajednice sklopile međusobni savez kako bi se obrani-
le.158 Vjerojatno je, slično Ilirskom savezu/kraljevstvu, dominacija pojedinih
zajednica nad cjelokupnim savezom varirala ovisno o njihovu trenutačnom
političkom utjecaju unutar saveza, o čemu, zbog nedostatka bilo kakvih
dokaza, nećemo nikada biti u prilici ozbiljnije raspravljati. Vrijedi također
napomenuti i to da su teško prohodni teren dalmatinskog i hercegovačkog
krša i sofisticirani sustav gradinskih utvrda159 bili velika, ali ne i nepremosti-
va prepreka za rimsku vojsku tijekom sukobljavanja s Delmatskim savezom.
Japodi 67
Vrlo utjecajna indigena kulturna skupina budućeg Ilirika s epicentrom

u području današnje Like i Ogulinsko-plaščanske visoravni u antičkim
se izvorima nazivala Japodima (Iapodes).160 Cijeli prostor koji se pripisuje
Japodima nešto je širi i proteže se do srednjeg toka rijeke Kupe, prijevoja
Okre, južnog dijela Bele krajine te rijeke Une, obuhvaćajući, dakako, i Gor-
157
Čače, 1979.: 105 – 116, opovrgavajući ranija mišljenja (Papazoglu, 1967. b: 21 – 22) da je ri-
ječ o neovisnim zajednicama koje su se ujedinjavale samo u vrijeme sukoba. Znatan naglasak na
izgradnju gradina u razdoblju oko 600. – 400. g. pr. Krista Benac, 1985.: 193 pokazuje početke
pojačanog političkog natjecanja među elitama srednjodalmatinskih zajednica.
158
Apijan, Illyr. 25.
159
Komparativno istraživanje gradinskih konglomerata u budućem Iliriku u suvremenijim meto-
dološkim okvirima jako je zapostavljeno u posljednjih dvadeset godina – Chapman et al., 1996.:
110 – 157, 283 – 287; Pavić 2009; te za Istru, ali uz osvrt na susjedne krajeve, Buršić Matijašić,
2009., rijetke su iznimke i uzdanice da će se žarište istraživanja uskoro prebaciti i na ovo zapo-
stavljeno polje. U znanosti prevladava poimanje gradina kao namjenski građenih fortifikacijskih
ili protourbanih struktura premda su mnogo detaljnija istraživanja sličnih željeznodobnih struk-
tura u Britaniji ili Galiji (hill-forts i oppida) pokazala da one imaju i brojne druge namjene, poput
označivanja prostora te kao sakralna ili komunalna središta, vidi Hill, 1995. (Britanija); P. S. Wells,
2006.; Metzler et al., 2006. (Galija).
160
Od novijih studija treba istaknuti: Drechsler Bižić, 1987.; Raunig, 2004.; Balen Letunić, 2004.
b; 2006.; Olujić, 2007.
ski kotar. Japodsko područje pokazuje prepoznatljiv kulturni identitet, ali i

znakovitu fragmentaciju prostora i razlike među pojedinim krajevima, koje
se ogledaju u razlikama u materijalnoj kulturi i ukopnim običajima. Novija
istraživanja usredotočena na japodsku skupinu upućuju na jedinstvenost
njezina kulturnog habitata koji je obuhvaćao i vanjske kulturne utjecaje te
ih pretakao u prepoznatljiv kulturni identitet koji je, međutim, bio fragmen-
tiran u specifične regionalne varijante. One pak pokazuju da su postojali
snažni regionalni identiteti izvan japodskog „kulturnog epicentra” u Lici i
na Ogulinsko-plaščanskoj visoravni – što se posebice odnosi na zajednice
u dolini Une.161 Čini se kako je položaj na jantarskom putu utjecao na ra-
zvoj ovih zajednica u starijem željeznom dobu.162 Antički zemljopisac Stra-
bon tvrdio je da su Japodi mješovit „ilirsko-keltski” narod, no arheološka
i onomastička istraživanja odbacuju Strabonovu tvrdnju koja je, po svemu
sudeći, ništa više no antički literarno-kognitivni konstrukt koji se danas
više ne može uzimati ozbiljno.163
Fragmentacija japodskog prostora zamjetna je i u pisanim izvorima,
koji nas izvješćuju o postojanju barem dvaju različitih političkih saveza
na tom prostoru: Cisalpskih (Ovostranih) i Transalpskih (Onostranih) Ja-
68 poda, odnosno, kako Marjeta Šašel Kos prevodi Apijanove izraze: Japoda u
Alpama i Japoda na drugoj strani Alpa.164 Cisalpskim je Japodima u vrijeme
Oktavijanova pohoda 35. g. pr. Krista dominirao Arupij (Vital kod Pro-
zora), smješten u blizini Otočca, dok je Transalpskim Japodima upravljao
Metul (Viničica kod Modruša), smješten u okolici Ogulina.165 Nažalost, ne
znamo mnogo o postojanju tih formacija prije Oktavijanova pohoda kada
su glavne sile u ovom području bili Metul i Arupij – početak kompleksni-
jeg političkog organiziranja treba, prema svemu sudeći, staviti na kraj 3.
161
Olujić, 2007.: 107 – 117, 163 i dalje; Balen Letunić, 1999./2000.: 31 – 32. Problem (ne)pripad-
nosti zajednica sa srednjeg toka Kupe i iz južnog dijela Bele krajine Japodima pojavio se u novijoj
znanosti, Božič, 2001.; Čučković, 2008. Po svemu sudeći, ove su zajednice (nazvane u stručnoj
literaturi Kolapijani, po kasnijem rimskom administrativnom civitatu) bile još jedna od regija koje
su inkorporirale japodske kulturne utjecaje skupa s lokalnim tradicijama i utjecajima koji su do-
lazili iz Panonije i latenskog svijeta.
162
Palavestra, 1993., 275 – 286; Blečić, 2009. a; 2009. b.
163
Strabon, 4.6.10; 7.5.2; 7.5.4, također i Stjepan Bizantinac s. v. Iapodes, prenoseći fragment iz
izgubljene 16. knjige Dionizija Halikarnaškog. Katičić, 1965.: 55 – 63; D. Rendić Miočević, 1989.
c: 737 – 750 te najnoviji pregled problematike u Olujić, 2007.: 177 – 186. Japodi kao Strabonov
literarno-kognitivni konstrukt: Dzino, 2008. c.
164
Apijan, Illyr. 16, 17, 21 – prijevod Šašel Kos, 2005.: 67, 69: Iapodes in the Alps, Iapodes on the
other/far side of the Alps.
165
Šašel Kos, 2005.: 427 – 428, 432 – 435; Olujić, 2007.: 122 – 128.
ili čak početak 2. stoljeća pr. Krista.166 Struktura političke organizacije tih
saveza nije posve jasna. Čače i Olujić nastoje prikazati da postojanje vi-
jećnice (bouleuterion, βουλευτήριον) u Metulu upućuje na to da je riječ o
kompleksnijoj i trajnijoj tvorevini opovrgavajući jakim argumentima ranija
mišljenja.167 Bez namjere da osporimo Čačin i Olujićev uvjerljiv argument,
upućujemo na potrebu ponovnog suočavanja s problemom čitanja antičkih
izvora. Apijanovo prepoznavanje izvjesnog prostora u Metulu kao vijećni-
ce – a taj podatak potječe iz Oktavijanovih memoara – svjedočanstvo je
vanjskog promatrača koji se bavio kulturnim prevođenjem bez prethodnog
poznavanja kulture koju je prevodio, slično kao što su i Cezarovi Galski
ratovi redovito „prevodili” indigene političke tvorevine u rimski politički
sustav, sa senatom, magistratima i skupštinama, tekstualno „romanizira-
jući” predrimske stanovnike buduće Galije i prije nego što su potpali pod
rimsku vlast.
69
Prikaz japodskog ratnika na konju s urne iz groba 44, lokalitet Dolovi, Golubić kod Bihaća
(Branka Raunig, Fragment japodske urne iz Golubića kod Bihaća, GZMS 23 (1968.):
99. – 105., Tabla II., 2)
166
Je li riječ o dvama savezima (Čače, 1979.: 67; cf. Šašel Kos, 2005.: 422 – 437) ili jednom (Olujić,
2007.: 87, 95 – 96, 219) u vrijeme prije Oktavijanova pohoda, teško je reći bez više dokaza. Može-
mo samo nagađati da je situacija bila slična kao i kod susjednih zajednica – prevlast nad domaćim
političkim savezima u budućem Iliriku mijenjala se prema međusobnim odnosima i političkom
utjecaju zajednica koje su ih tvorile.
167
Čače, 1979.: 55 – 81; Olujić, 2005., opovrgavajući ranija mišljenja, kao npr. Alföldy, 1965.: 168;
Papazoglu, 1967b: 21 – 22.
Liburni
Liburni su sljedeća znatna indigena skupina u budućem Iliriku, kako

se čini, kulturno i jezično bliži sjevernoj Italiji i Istri nego ostalom dijelu
buduće provincije.168 Stanovništvo koje su vrela nazivala Liburnima u raz-
doblju kojim se ova knjiga bavi nastavalo je sjeveroistočnu obalu Jadrana s
otocima, područje okvirno definirano između rijeka Krke i Zrmanje, prem-
da treba uzeti u obzir da su te rijeke više predstavljale zonu interakcije nego
čvrsto određene granice.169 Nedavno su, s pravom, istaknute znakovite ra-
zlike između kopnenih zajednica iz Ravnih kotara i pretpovijesnih stanov-
nika Kvarnerskog zaljeva (obale i otočja) koji su posjedovali prepoznatljiv
i zaseban regionalni identitet i kulturne tradicije.170 Liburnska materijalna
kultura i gospodarstvo povezani su sa sjevernom Italijom, ali su se znatne
trgovačke veze održavale i s južnom Italijom, Sicilijom i Picenom te sa zale-
đem dalmatinske obale. Lokalna elita počela se i vidno diferencirati na tome
području prije nego u drugim krajevima budućeg Ilirika, osim jugoistočnog
Jadrana, a arheologija potvrđuje relativno visok stupanj urbanizacije i očitih
70 društvenih promjena nakon 400. g. pr. Krista.171 Grčki pisani izvori pove-
zuju Liburne s točkama po cijelom Jadranu, uključujući i jadranske otoke i
Picen na talijanskoj obali, pa se stoga u znanosti uvriježila pretpostavka o
razdoblju tzv. liburnske talasokracije, koja je razbijena tek grčkim koloni-
ziranjem Jadrana u 4. st. pr. Krista.172 Treba, dakako, ozbiljno uzeti u obzir
i noviju Čačinu pretpostavku da se izraz „Liburni” koristio stereotipno u
ranijim grčkim izvorima kao skupni izraz za indigenu populaciju istočne
jadranske obale i otokâ,173 što bi moglo itekako dovesti u pitanje pretpo-
stavku o liburnskoj prevlasti na Jadranu prije 5. st. pr. Krista.
Političko organiziranje i indigene političke institucije u ovoj skupini iz
prilično su ranog razdoblja, posebice u usporedbi sa zajednicama iz jadran-
168
Uopće o Liburnima vidi: Čović, 1976.: 121 – 132; Čače 1985; Batović, 1987. Lingvistika i ono-
mastika: D. Rendić Miočević, 1989. a: 711 – 728; Alföldy, 1964.: 66 – 75, 102; 1978.; Untermann,
1970.; Katičić, 1964.: 24-25.
169
Čače, 1989., usp. Suić, 1960./61.: 190 – 198. Rijeku Krku kao čvrstu granicu zagovara Zani-
nović 2007.: 38 – 41.
170
Blečić, 2007. b.
171
Batović, 1974.; 1977.; Čače, 1985.: 252 – 254; 614 – 619. Vidi također vrlo obuhvatnu studiju
arheologije i povijesne ekologije Ravnih kotara, Chapman et al., 1996.
172
Šašel Kos, 2005.: 183 – 186; Katičić, 1995.: 183 – 198; Cabanes, 2008.: 163.
173
Čače, 2002., posebice 96 – 97.
skog zaleđa. Kako smo spomenuli ranije u ovome poglavlju, Jadastinski je

savez došao u sukob s grčkim kolonistima na srednjem Jadranu još u ranom
4. st. pr. Krista pa sa sigurnošću možemo pretpostaviti da je postojao već u
ranom 5. st. pr. Krista.174 Većina znanstvenih autoriteta koji su se bavili Li-
burnima pretpostavlja postojanje neke vrste slabog političkog saveza među
liburnskim zajednicama u razdoblju kojim se ova knjiga bavi175 premda su
svjedočanstva izvora više nego skromna, a pripadnike liburnskih zajednica
pokatkad nalazimo na suprotnim stranama, kao što je to slučaj u građan-
skom ratu kada se liburnska flota nalazila na Pompejevoj strani, a Jadastini
– stanovnici Jadera – na Cezarovoj. Postojanje 13 različitih liburnskih op-
ćina (civitates) u Skardonitanskom konventu rimske provincije Dalmacije176
može upućivati na visok stupanj političke neovisnosti koju su te zajednice
uživale prije ulaska u rimski administrativni konstrukt.
„Iliri”
71
Brojne ćemo zajednice iz jugoistočnog dijela budućeg Ilirika s oklijevanjem,
ali jasnoće radi, nazivati suvremenim taksonomskim imenom Iliri (iako se u
literaturi rabe i izrazi „pravi”, „etnički” ili „južni Iliri”). Pripadnici tih zajedni-
ca nastavali su područje koje se od lijeve obale Neretve proteže duž današnje
Dubrovačko-neretvanske županije, crnogorske i albanske obale do otoka Krfa,
a u unutrašnjosti od istočne Hercegovine, preko Crne Gore i Albanije sve do
Ohridskog jezera. U taj prostor u 1. tisućljeću pr. Krista arheolozi smještaju ši-
roko određen kulturni kompleks Glasinac – Mati, čiji su najvažniji eksponenti
u grčkim izvorima politički savezi koje su Grci prepoznavali pod imenima
Autarijati i Iliri. Autarijati su najvjerojatnije bili politička institucija sjevernih
zajednica, odnosno glasinačke komponente toga kompleksa, dok su Iliri ime
koje se dodjeljivalo zajednicama koje su sudjelovale u materijalnoj kulturi
komponente Mati. Pisani izvori navješćuju političku dezintegraciju Autarijata
nakon 300. g. pr. Krista, što je potvrđeno i u materijalnom zapisu.177
174
Čače, 1987./88.: 81.
175
Čače, 1982.; 1985.; Batović 1987.; Suić, 1981.: 107 – 109.
176
Plinije, Nat. hist. 3.139.
177
O kulturnom kompleksu Glasinac – Mati iz arheološke perspektive: Čović,1987. b; Babić, 2002.;
2004., i danas pomalo staromodno u Vasić, 2001./02. Autarijati u povijesnim izvorima: Čović,
Blizina grčkog svijeta i njegovih regionalnih ispostava u području Kor-

kire, Epidamna i Apolonije pospješila je snažniji stupanj interakcije, akul-
turacije i selektivnog preuzimanja dijelova kulturnog habitata iz Egejskog
bazena i južne Italije, odnosno sa Sicilije, što se najbolje može vidjeti po
urbanizaciji i kompleksnosti indigenih političkih institucija, ali i po za-
vidnom stupnju njihova gospodarskog prosperiteta. Ono što naše pisane
izvore ponajviše zanima u ovoj interakciji jesu, dakako, sukobi, osobito
s Makedonskim kraljevstvom, no odnosi tih zajednica s grčkim svijetom
svakako su bili mnogo kompleksniji i dugotrajniji, a interakcija se može
pratiti još od starijeg željeznog doba. Razdoblje u kojemu se ove zajednice
vidno mijenjaju jest 4. st. pr. Krista, nakon čega je taj prostor, bez sumnje,
postao dijelom globalnog helenističkog svijeta.178 Izvrstan je primjer inkor-
poriranja grčkih utjecaja u indigene duhovne forme prethodno spomenuto
svetište Spila Nakovana na poluotoku Pelješcu. U istoj mjeri groblje Vele
Ledine u Gostilju pokraj Skadarskog jezera, datirano u 3./2. st. pr. Krista,
pokazuje kako je indigeno pučanstvo u konstrukciji svojeg identiteta na
osoben način kombiniralo proizvode grčkog/mediteranskog podrijetla s
latenskim utjecajima sa sjevera (fibule, motiv na srebrnoj pločici).179
72 Priroda unutarnje strukture političke organizacije Ilira, također poznate
kao Ilirsko kraljevstvo, bila je predmetom brojnih rasprava u prošlosti, kao
što je to primjerice rasprava između Hammonda i Papazoglu. Papazoglu je
smatrala da je riječ o centraliziranom kraljevstvu s neprekinutom tradici-
jom državnosti još od 4. st. pr. Krista, dok je Hammond tu formaciju vidio
kao savez kojim upravlja trenutačno najsnažnija zajednica, odnosno klan
vođu kojeg su grčki izvori nazivali „kraljem”.180 Kako stvari stoje, čini se
da je Hammondovo mišljenje prevladalo premda se mora uzeti u obzir da
je političko jedinstvo te političke institucije u kasnom 3. stoljeću pr. Krista
očito i neupitno.181 Ilirsko kraljevstvo koje znamo iz Polibijeva, Dionova i
Apijanova izvješća nastoji balansirati između interesa pojedinačnih zajed-
1967.; Papazoglu, 1969.: 69 – 100; Šašel Kos, 2005.: 166 – 182, 188 – 198.
178
Društvena tranformacija i urbanizacija: N. Ceka, 1985.; Wilkes, 2001.: 139 – 151; Cabanes,
2002. a: 105 – 135, politička transformacija; Siewert, 2004., vidi isto Galaty, 2002. Grčki utjecaji
također su snažno zastupljeni u prijašnjem razdoblju u području Glasinca, o čemu vidi Babić, i
2004. Za smještaj pojedinačnih zajednica vidi Wilkes, 1969.: 18 fig. 3; Pająkowski, 1980.: 114 i
dalje; Benac, 1987. b: 782 – 790; Šašel Kos, 2005.: 121 fig. 25.
179
Basler, 1969. Vidi isto Marić, 1972./73.; 1973.; 1974.; 1985. za helenističke utjecaje na Ošani-
ćima.
180
Hammond, 1966.; Papazoglu, 1967. a; 1967. b: 15 – 20; 1989.: 37 – 46, vidi i 4. poglavlje.
181
Carlier, 1987.; Cabanes, 2002. a: 49 – 103; Šašel Kos, 2005.: 238 – 239.
nica i njihovih vođâ te nastojanja da se kraljevstvo centralizira po ugledu

na dinastičke monarhije helenističkog tipa. Interesi pojedinih zajednica na
kraju su prevladali centralističke težnje i mnoge od njih stale su na stranu
Rimljana protiv Gentija, podržavši time podjelu kraljevstva koja se dogo-
dila 167. g. pr. Krista.
Pločica iz groba 119 s Velih ledina kod Gostilja (Crna Gora)

(Đuro Basler, Nekropola na Velim ledinama u Gostilju (Donja Zeta)’, GZMS 24 (1969.): 5 – 107
(Tabla XXIII., 119/7 i Tabla XXX., 6)
73
HELENISTIČKI DINASTI I RIMSKE
LEGIJE U JUŽNOM JADRANU
Uspon i pad Ardijejaca
Početkom 4. st. pr. Krista proces mediteranske globalizacije i umreživa-

nja dopro je do jugoistočne jadranske obale i uzrokovao znatne kulturne i
društvene promjene koje su se postupno širile prema unutrašnjosti budućeg
Ilirika. Tijekom 4. i 3. st. pr. Krista urbanizacija i društvena stratifikacija
na tom su području već prilično uznapredovale, svjedočeći o sve većem
74 tamošnjem prosperitetu i usložnjivanju društvenih i političkih institucija.
Kulturno međusobno slična skupina zajednicâ iz ovog prostora, u helenofo-
nim izvorima zvana Illyrioi, kako smo već prije spomenuli, grčkim je pisci-
ma bila dobro poznata. Helenistički izvori njihov su politički savez smatrali
„kraljevstvom”, što je neke starije znanstvenike navelo na to da povjeruju u
dinastički i politički kontinuitet institucije „Ilirskog kraljevstva” od 4. do 2.
st. pr. Krista. Danas je, međutim, mnogo prihvaćenije mišljenje da je ono
što su nam izvori opisali kao „Ilirsko kraljevstvo” zapravo bio savez kultur-
no sličnih zajednica, kojima je s vremena na vrijeme vladala najjača među
njima i čijeg su dinasta182 grčki izvori smatrali „kraljem Ilira”. Tek je za kraj
posljednjeg razdoblja moguće ustvrditi da je taj savez na trenutke nešto više
nalikovao strukturiranom kraljevstvu ustrojenom po uzoru na helenističke
monarhije, prilagođenom zasebnim regionalnim okolnostima i političkom
razvoju, o čemu smo govorili u prethodnom poglavlju.183
182
Nazivanje vladara i pripadnika elite domaćih zajednica u jugoistočnom dijelu budućeg Ilirika
„dinastima” uobičajeno je u literaturi s obzirom na Polibijev izraz polydynastai (5.4,3), pa ćemo se
i mi toga ovdje držati. Naziv „Ilirsko kraljevstvo” danas ne izgleda potpuno adekvatan jer pretpo-
stavlja stupanj centralizacije i društvene usložnjenosti koji ova politija nije potpuno posjedovala
– no s obzirom na to da se udomaćio u literaturi, koristit ćemo ga u ovoj knjizi za vrijeme nakon
Skerdilaide, dok će se za vrijeme prije toga koristiti izraz „Ilirski savez”.
183
U dodatku literaturi navedenoj u prethodnom poglavlju vidi također Šašel Kos 2002. a: 110 – 114.
HELENISTIČKI DINASTI I RIMSKE LEGIJE U JUŽNOM JADRANU
Noričko
kraljevstvo
Akvileja Taurisci
Karni
Sege
stan
ina Histri i Pa
alp Jap zaj nons
Cis odi ed ke Sk
nic or
e
di
Jadastinski savez sc
brij
a (Liburni) i
Um Ankon Delmatski
Hilejci (?) savez
Etrurija Pic
en
um Far Daorsi Piru
sti Tribali
Isa Pler ni
eji rda
Lat Sam
Ardijejci La Da
ij nij
bea nci
Skodra ti Peo
Rim
nsko
Lis Penesti
M a kedovstvo
je
Taulanti
kral
Apuli Dirahij Partini
Kamp ja
anija eti
Brundizij
Apolonija
a sar Pela
D
Lukan Atintani
ij a E
fed pirs
er ka
Korkira ac
ija
tij
Bru
Jadranski zaljev u doba Rimske Republike
75
Politička situacija u tome području nakon prerane smrti najpoznatijeg ma-
kedonskog kralja, karizmatičnog Aleksandra III. (Velikoga), bila je obilježena
znakovitim političkim usponom Epirskog kraljevstva, pod kraljevima mo-
loške dinastije. Pir, Aleksandrov bliski srodnik i preambiciozni epirski kralj,
imao je znatnih osobnih i političkih veza s južnim ilirskim zajednicama.
Čini se da je Pir 280-ih godina pr. Krista nad ilirskim dinastima uspostavio
čvršću političku hegemoniju, i to kombinacijom diplomacije i vojnog priti-
ska.184 Nakon njegove smrti prijestolje je naslijedio njegov sin Aleksandar II.
Epirski. On se tijekom svoje vladavine sukobio s ilirskim dinastom Mitilom,
koji je bio ugrozio epirsku prevlast nad tim područjem.185 Nakon Aleksan-
drove smrti mološka je dinastija propala i Epirsko se kraljevstvo 232. g. pr.
Krista pretvorilo u federaciju. U tom je prostoru tada nastao politički vaku-
um, što su uspješno iskoristili ardijejski dinasti da nametnu svoju prevlast.
Ardijejski politički uspon u izvorima nije zabilježen nigdje drugdje, sve
do vremena vladavine njihova dinasta Agrona, koji se kao vođa Ilirskog
saveza pojavio kasnih 230-ih godina pr. Krista, a Polibije time počinje svoj
184
Kasije Dion, 9.40,3; Šašel Kos, 1986.: 50 – 53; 2002. a: 101 – 110. O Piru vidi: Hammond –
Walbank, 1988.: 219 – 266; Zodda, 1997.
185
Justin, Prol. 25; Frontin, Strat. 2.5,10; Hammond, 1967.: 588 – 593.
narativ o „ilirskim” ratovima. Svjedočanstva u izvorima stvaraju ozbiljnu

zbrku glede smještaja ardijejske matične zemlje, a arheologija pak nije u
stanju izdvojiti Ardijejce kao zasebnu skupinu. Strabon tvrdi da su Ardijej-
ci živjeli na desnoj obali Neretve, preko puta otoka Hvara. Postoji podatak,
koji se pojavljuje u sličnom obliku u nekoliko antičkih izvora (Apijan, Stra-
bon, Aristotel, Aristofan Bizantinac), da su Ardijejci ratovali s političkim
savezom, koji izvori nazivaju Autarijatima, zbog neidentificiranih „slanih
izvora”.186 Konačno, Teopompov fragment kazuje neodređeno da su neki
neidentificirani „Kelti” jednom zgodom na nekome mjestu napali Ardijejce
i porazili ih nakon što su se ovi ponapili vina.187 Brojni su autori, u skladu
s pozitivističkom interpretacijom izvora, pretpostavili da su se Ardijejci do-
selili u područje Boke kotorske odnekuda iz jadranskog zaleđa ili sa zapad-
ne obale rijeke Neretve, možda u nemirnim vremenima koja su prouzročili
latenski pokreti tijekom 4. st. pr. Krista.188 Dokazi za tu pretpostavljenu
selidbu Ardijejaca nipošto nisu dostatni, jer se temelje na patchworku nepo-
uzdanih i fragmentarnih izvora koji potječu iz različitih razdoblja i ugrađe-
ni su u različite literarne kontekste. Pretpostavka da je ardijejska migracija
povezana s „keltskim” migracijama u jugoistočnu Europu upitna je samim
76 time što je karakterizacija tih zbivanja kao masovnih selidbi u mnogočemu
danas upitna – iako je u području sjeverno od Makedonije posvjedočena
politička nestabilnost u neko vrijeme nakon poraza i pogibije makedon-
skog kralja Ptolemeja Kerauna 285. g. pr. Krista i napada „Gala”, tko god je
opisan ovim imenom, na delfsko svetište i proročište 279. g. pr. Krista.189
Ako ostavimo po strani nesigurne pretpostavke o ardijejskoj migraciji, mo-
žemo reći kako iz izvorâ zasigurno znademo to da se za Agronove vladavine
skupina pod nazivom Ardijejci učvrstila kao regionalna politička sila, osobito
nakon pobjede nad Etolskim savezom 231. g. pr. Krista. Moguće je da su Ar-
dijejci došli na čelo saveza zaslugom Agronova oca Pleurata, kojeg spominje
186
Strabon, 7.5,5; Klaudije Ptolemej, 2.16,8 (smještaj); Apijan, Illyr. 3; Strabon, 7.5.11; Aristotel,
Mirab. ausc. 138; Aristofan, Epit. 2.560 (ratovanje s Autarijatima).
187
Teopomp kod Ateneja 6.271e (FrGrHist 115 F40). Atenej spominje „Arijejce”, dok Polijen, Strat.
7.42, govoreći o istom događaju, spominje „Autorijate”, tj. Autarijate. Prednost bi se trebala dati
Ateneju, koji izravno navodi Teopompa, vidi M. A. Flower, 1994.: 121 – 122, koji također navo-
di da se Teopomp koristi Herodotovim toposom „fatalnog banketa” gdje „primitivniji” narod biva
uništen od „sofisticiranijeg”, neprijatelja, Herodot, Hist. 1.106; 1.207 – 211.
188
O tome pregled izvora i prijašnje literature vidi kod Šašel Kos, 2005.: 166 – 182. Papazoglu,
1963., uvjerljivo pokazuje da je političko središte Ardijejaca u povijesno doba bila Boka Kotorska.
Vidi iscrpan pregled literature o Ardijejcima u Dodig 2013.: 35 – 44.
189
Dzino, 2007. Vidi različito mišljenje i iscrpnu diskusiju o Teopompovom fragmentu u Bearzot,
2004.
Polibije. Kralj Demetrije II. Makedonski unajmio je Agrona i njegove trupe

kao plaćenike da osujete njegove (Demetrijeve) neprijatelje – Etolski savez koji
je bio jedan od vodećih političkih čimbenika u grčkom svijetu nakon što je
bila dokinuta izravna uprava makedonskih kraljeva. Godine 230. i 229. pr.
Krista Agronove su trupe zauzele epirski grad Fojnike i prisilile Epirce na
savez, nastavivši nakon toga agresivno djelovati na širem prostoru. Osvojena
je Korkira te je poduzeta opsada Ise na srednjem Jadranu, dok je pokušaj za-
uzimanja Epidamna/Dirahija ostao bez uspjeha. Posljedica ovih događaja bila
je da se ardijejski utjecaj, zahvaljujući propasti epirske monarhije, proširio sve
do srednjeg Jadrana na sjeveru i Peloponeza na jugu.190
Kritični događaj za uspostavljanje cjelokupnog narativa rimskog osvaja-
nja Ilirika u znanstvenoj literaturi jest sukob Rima s ardijejskim dinastima iz
229. g. pr. Krista, također poznat kao Prvi ilirski rat. Posebno zanimanje za
ta zbivanja potaknula je glasovita Polibijeva primjedba na početku njegove
2. knjige, da je taj sukob bio pravi početak rimske imperijalističke politike:
To bješe period kada su Rimljani prvi put prešli s vojskom u Iliriju i taj dio Eu-
rope. Ovo je nešto preko čega ne možemo prijeći tek tako, jer zaslužuje posebnu
pozornost svih onih koji žele imati istinitu predodžbu svrhe našeg djela, formiranja
i rasta rimskog gospodstva.191 77
Stoga su se tim događajem prilično iscrpno bavile ne samo regionalne stu-
dije već i studije rimskog imperijalizma i opće povijesti razdoblja koje se u
historiografiji često naziva srednjom Republikom, odnosno Trećom republi-
kom, ako se koristimo novijom periodizacijom Flowerove. Tu Polibijevu in-
formaciju nastojalo se smjestiti u oba znanstvena diskursa o rimskoj politici,
spomenuta u našem 2. poglavlju – onaj o obrambenom i onaj o agresivnom
imperijalizmu. Ono što znanost danas prepoznaje kao aktivno političko uple-
tanje Rima u zbivanja s onu stranu Jadrana počelo je potkraj 3. st. pr. Krista.
Sve veći konsenzus među rimskom elitom i koncentracija vlasti u rukama
skupine koja je sebe nazivala nobiles omogućili su učinkovito funkcionira-
nje vlasti unutar rimske politije. Širenje prevlasti u Italiji, osobito u njezinu
južnom dijelu, približilo je tu politiju važnoj osi komunikacije između jugo-
istočnog vrha Apeninskog i Balkanskog poluotoka. Utemeljenje rimske ko-
lonije u Brundiziju nekoliko desetljeća prije sukoba s Ardijejcima svjedoči o
tome da je Rim bio svjestan važnosti te geostrateške osi koja je bila najkraća
190
Polibije, 2.2,1 − 2.7,12; 2.9. Usp. Apijan, Illyr. 7; Hammond – Walbank, 1988.: 332 – 335; Dell,
1967. a: 95.
191
Polibije, 2.2,1 – 2.
veza između Grčke i Italije. Dapače, kako je Čašule nedavno uvjerljivo suge-
rirao, zajednice s obje obale Jadrana u tom su razdoblju aktivno sudjelovale
u složenim mrežama mediteranske globalizacije komunicirajući i trgujući s
ostatkom Mediterana. Samim tim, Rim nije ni u kojem slučaju bio strancem
na Jadranu pa prekojadranska intervencija nije mogla biti neočekivanom.192
Dobra potvrda ovoj povezanosti Jadrana nalazi su novca povijesno nepo-
znatog kralja Balaja. Balaj se ne spominje u pisanim izvorima, ali je novac
s njegovim imenom, kovan u Rizonu (Rhizon) i Faru, nađen na različitim
mjestima, čak i na nekoliko lokaliteta u Italiji.193 Starija ga je tradicija dati-
rala, nakon Brunšmida, u razdoblje od 167. do 135. g. pr. Krista., a novija
istraživanja u vrijeme prije 168. g. pr. Krista smatrajući ga jednim od ilir-
skih dinastâ, suvremenika kraljeva Pleurata ili Gentija, ili obojice.194 Ne-
davni nalaz iz Risna, gdje je velika ostava Balajeva novca pronađena ispod
paljevinskog sloja koji je s pomoću metode 14C pouzdano datiran u raz-
doblje od 260. do 230. g. pr. Krista, umnogome mijenja datiranje njegove
vladavine.195 Balaj je prema tome prethodnik ili suvremenik Agronova oca
Pleurata, a raširenost njegove valute po cijelom Jadranu na najbolji način
pokazuje funkcioniranje ovih umreženih prekojadranskih prostora.196
78
Portret kralja Gentija na novcu iz Dalmacije (nepoznati lokalitet)

(Fotoarhiv Arheološkog muzeja u Splitu, snimio Zoran Alabeg)
Glavni izvori za rimske sukobe s Ilirskim savezom 229. g. pr. Krista jesu
Apijan, Dionove epitome (sažetci) i fragmenti očuvani kod Zonare te napo-
sljetku Polibije. Neki izgubljeni dijelovi Polibijeve Povijesti očuvani su kod
Livija, gdje su udruženi s rimskom analističkom tradicijom sabranom kod
192
Čašule 2012.
193
Balajev novac: D. Rendić Miočević, 1989e; Marić, 1972./73. a: 238 – 249; Visonà, 1985.; Ma-
rović, 1988.; Gorini, 1999.; Ciołek, 2011.
194
Brunšmid, 1998.: 88, nedavno Dukat – Mirnik, 2008.: 55 – 58 (167. – 135. pr. Kr.); Šašel Kos,
2007., prihvaćeno u Dzino, 2010.: 57 – 58 (prije 168. pr. Kr.)
195
Ciołek, 2011.: 92.
196
Također treba uzeti u obzir i raširenost isejske valute te ostalih grčkih i italskih moneta: Bonačić
Mandinić, 2004.; Visonà, 1995.; 2007.; Bonačić Mandinić – Visonà, 2002. itd.
Fabija Piktora, na koju se Livije oslanjao.197 Razlike među izvorima prilično

su velike i proturječne; izgleda da su Apijan i Dion slijedili jedan povijesni
narativ, a Polibije drugi. To je nesuglasje prisililo znanstvenike da biraju
između Polibija, ljubljenika muze Klio koji piše „objektivnu povijest” i živi
u vrijeme blisko tim zbivanjima, i „one dvojice” – Apijana i Diona – koji
pišu stoljećima nakon tih događaja, iz udobnog povjesničarskog naslonja-
ča. Dakako, stariji znanstvenici u početku su bili skloni slijediti Polibijevo
izvješće,198 iako se danas uglavnom smatra da su Apijan i Dion mnogo vje-
rodostojniji i bolji izvori, a Polibijem se koriste samo kao dodatnim, ne uvi-
jek previše pouzdanim izvorom za te događaje.199 Neki znanstvenici mogu
donekle i kombinirati ta dva izvješća, s pretpostavkom da su se rimski iza-
slanici susreli s Teutom kod Ise u vrijeme njezine opsade toga grada, a da
je poslije historiografija te dvije činjenice spojila pretpostavljajući kako su
izaslanici tamo zapravo došli na poziv Isejaca.200
U Apijanovoj i Dionovoj inačici događaja iz 230. g. pr. Krista združeno
rimsko-isejsko izaslanstvo odaslano Agronu bilo je napadnuto, a Kleempor
iz isejskog i ovdje neimenovani Korunkanije iz rimskog izaslanstva bili su
ubijeni. U Polibijevoj su inačici izaslanici Gaj i Lucije Korunkanije bili posla-
ni na ardijejski dvor da izlože problem gusarenja, a ubijeni su na povratku 79
iz svoje misije. Prema Polibiju, kralj Agron već je bio umro, a izaslanici su
razgovarali s njegovom udovicom Teutom, tada regenticom.201 Nakon ovo-
ga napada Senat je odlučio reagirati – sljedeće godine (229. g. pr. Krista)
poslao je konzule Gneja Fulvija Centumala s mornaricom i Aula Postumija
s pješaštvom i konjicom da kazne Ardijejce.202 Prema Apijanovu/Dionovu
narativu, Agron je u međuvremenu umro i njegova je žena Teuta postala
regentica uime malodobnog Pina (Pines), Agronova sina prve mu žene Tri-
teute. Rimska je vojska bila vrlo djelotvorna i Rimljani su vrlo brzo pobije-
197
Ruku na srce, Fabije Piktor je po svemu sudeći bio i Polibijev ključni izvor za ta događanja, vidi
još Gelzer, 1933.: 142 – 147.
198
Holleaux, 1928.: 822, koji je utjecao na: Badian, 1952.; Harris, 1979.: 195 i Gruen, 1984.: 359
– 368. Polibije je također prihvaćen u Eckstein, 2008.: 36 za prikaz sukoba iz 229. pr. Kr.
199
Petzold, 1971.; Levi, 1973.; Derow, 1973.; Errington, 1989.: 86 – 88; Šašel Kos, 2005.: 252 –
262, te Eckstein, 1994.; 1995.: 150 – 157 (za sukob s Demetrijem Hvarskim, također poznat kao
Drugi ilirski rat).
200
Gruen, 1984.: 361 – 362, usp. Zahrnt, 2008.
201
Apijan, Illyr. 7; Polibije, 2.8,12; Kasije Dion, 12.49,3; također i Flor, 1.21; Orosije, 4.13,1 – 2;
Livije, Per. 20. Plinije, Nat. hist. 34.23 – 34 spominje kipove poginulih poslanika Publija Junija i
Gaja Korunkanija na rimskom Forumu. Prema tome, obje su tradicije donekle u pravu: umoren je
jedan Korunkanije, a njegovo ime bilo je Gaj.
202
Polibije, 2.11 – 12; Kasije Dion, 12.49,6 – 7; Apijan, Illyr. 7.
dili, bez ozbiljnih gubitaka. Prema mirovnom ugovoru, gradovi Korkira, Isa,
Far i Epidamno/Dirahij izuzeti su od ardijejske vlasti, pojedina su područja
bila dodijeljena onim ilirskim dinastima koji su na početku rata mudro bili
prešli na rimsku stranu, a Ardijejcima je bilo zabranjeno da plove južno od
Lisa (Lezhë) s više od dva lemba. Lembos je u ovom kontekstu vrsta laganog
broda, podrijetlom iz grčkog svijeta, prilagođen za potrebe ilirskih zajed-
nica kao bojni brod i transporter trupa.203 Rimljani su Pîna potvrdili kao
legitimnog vođu saveza, a njegovu maćehu Teutu kao regenticu.204
Kako smo već spomenuli, sukob koji povjesničari nazivaju Prvim ilir-
skim ratom privukao je znatnu pozornost znanstvenikâ kao prvi očiti slučaj
rimskog imperijalizma, bez obzira na to je li više odgovarao pobornicima
„obrambenog” ili „agresivnog” imperijalizma. Narativ prisutan kod Apijana
i Diona navodi pritužbe isejske zajednice na Agronove postupke kao razlog
koji stoji iza rimske intervencije, dok Polibije razlog te intervencije vidi u
endemičnom ilirskom gusarenju koje je bilo prijetnja trgovačkim interesi-
ma rimskih saveznika kao što su to Apolonija ili Isa.205 Problem gusarenja
na antičkom Jadranu kompleksna je tema. Ideja o endemičnom, „vječitom”
gusarenju na Jadranu u mnogočemu se može vidjeti kao konstrukcija izvorâ
80 koji su olako pripisivali osobine kao što su to divljaštvo ili „prirodna” sklo-
nost prema razbojstvu i gusarenju indigenoj, „neciviliziranoj” populaciji,
nesposobnoj da se ponaša u skladu s normama „civiliziranog” svijeta.206
No, pojava i stalno uvećavanje obujma trgovine neizbježno su vodili prema
gusarenju na Jadranu, kao uostalom i drugdje u antičkom svijetu gdje nije
postojala snažna državna organizacija suprotstavljena gusarstvu. Sjećanje
na ilirske gusare trajalo je stoljećima u Meseniji na Peloponezu, o čemu ka-
zuje pripovijest o događajima iz 3. stoljeća pr. Krista, koju je u 3. stoljeću
poslije Krista zabilježio putopisac i profesionalni turist Pausanija.207 Treba,
dakako, napomenuti da je gusarenje na Jadranu u helenističko doba bilo
203
Dzino, 2003.: 22 – 27; te isto o lembosu Medas, 2004.: 129 – 134.
204
Polibije, 2.12,3 – 4; Apijan, Illyr. 7 – 8. Harris, 1979.: 64 tvrdi da su Rimljani nametnuli danak
Ardijejcima (usp. Polibije, 2.12,3), nasuprot Gruenu, 1984.: 367, bilj. 41. U vrijeme nakon poraza
Demetrija Hvarskog Pin je uistinu plaćao određeni danak, Livije, 22.33,3; 22.33,5.
205
Apijan, Illyr. 7; Kasije Dion, 12.49 (= Zonara 8.19); Polibije, 2.8.
206
Dell 1967b; Fuscagni – Marcaccini, 2002.; 2004.; N. Ceka, 2004.; Prusac Lindhagen, 2009.
Vidi Gabrielsen 2003.: 398 – 404 za shvaćanje gusarstva kao subjektivnog pojma u helenističkom
razdoblju, Prusac Lindhagen 2009.: 84 – 87 o prihvaćanju antičkih stereotipa o „ilirskim gusari-
ma” u jugoslavenskoj i albanskoj historiografiji, te Dzino, 2006. a: 124 – 125 za Strabonov literarni
konstrukt stanovnika Ilirika kao razbojnika i gusara.
207
Pausanija, 4.35, 5 – 7, vidi Dell, 1967.: 352 – 353.
dio globalnog problema gusarenja te da Jadran u tome nije bio specifično

„krizno područje” u kojemu se vječito gusarilo.208 Gusarstvo je uzelo maha
tek s naglim razvojem trgovine nakon osnutka Ise i Fara. Pitanje je koliko
su ardijejski i uopće ilirski dinasti potpomagali gusarenje svojih podanika
– iako se takva misao provlači u historiografiji još od Holleauxa – s obzi-
rom na to da ti kraljevi uopće nisu imali interesa preuzeti izravnu kontrolu
nad gusarenjem.209 Premda je starija historiografija gusarenje doista uzimala
kao povod za sukob,210 samo gusarenje, bez drugih razloga, nije neizbjež-
no bilo povod rimskoj intervenciji 229. g. pr. Krista. Senat je bio zabrinut
zbog gusarenja na Jadranu, ali se očito najprije odlučio za diplomatski, a
ne vojni pristup.211
Gusarenje je moglo biti jedan od aspekata procesa intenzivne identitet-
ske preobrazbe među indigenim zajednicama, koja je počela oko 400. g.
pr. Krista kada su se ove zajednice u širem prostoru budućeg Ilirika našle
u području intenzivne komunikacije s latenskim i mediteranskim kultur-
nim obrascima. Ovaj proces kulturne razmjene pridonio je usložnjivanju
društvenih odnosa unutar postojećih indigenih zajednica. Lokalne elite,
posebice one uz Jadransku obalu koje su ili kontrolirale razmjenu ili su bile
bliže točkama neposrednog kontakta, inkorporirale su nove simbole s po- 81
stojećim tradicijama u konstrukciju svojih identiteta. Vrlo je moguće da su
se dogodile znatne promjene u društvenoj strukturi tih zajednica usporedo
s razvojem novih elitnih skupina koje su se nastojale pozicionirati u svojim
zajednicama kontrolom priljeva i posjedovanjem prestižnih objekata, bilo
trgovinom, služenjem u tuđim vojskama za plaću ili organiziranim pljač-
kaško/gusarskim pothvatima.212 Prema tome, gusarenje na Jadranu uzro-
kovano je isključivo društvenim i identitetskim promjenama u lokalnim
zajednicama koje su nastale kao reakcija na njihovo umreživanje i pojačani
kontakt s globalnim mediteranskim svijetom. Ako je ovo domišljanje točno,
208
Naglasak na prisutnosti endemičnog gusarstva u Jadranu: Braccesi, 1990.: 69 – 83; Bandelli,
2004. b i Ferone 2004. te općenito o gusarenju na Jadranu: Škegro, 1999.: 224 – 227; Cabanes,
2002. a: 140 – 142. Za helenističko gusarenje vidi Gabrielsen, 2003.
209
Gabrielsen, 2003.: 402 – 403, te Prusac Lindhagen, 2009., posebice str. 87 – 88, gdje se upu-
ćuje na različite političke i gospodarske razloge koji su stajali iza gusarenja – od ratne nediscipli-
ne do pohlepe. No vidi i suprotno mišljenje u Šašel Kos, 2002., koja ponajbolje razrađuje Holle-
auxovu ideju.
210
Od novijih autora jedino Eckstein snažno brani Polibija, Eckstein, 2008.: 33 – 41.
211
Gruen, 1984.: 363 – 364, 366; De Souza, 1999.: 76 – 80; Dzino, 2010. a: 48 – 50.
212
Sugerirano i elaborirano u Dzino, 2012. b. Postupci Demetrija Hvarskog i Skerdilaide potpuno
odgovaraju ovom obrascu ponašanja.
jadransko gusarstvo je vrsta „poduzetništva” lokalnih dinasta i dio društve-

no prihvaćenog društvenog habitusa južnojadranskih zajednica – što nas
donekle vraća natrag Holleauxovoj pretpostavci: ilirski vladari nisu imali
ni interesa ni sredstava da kontroliraju jadransko gusarstvo.
Znanstvenici kao druge uzroke za vojnu intervenciju spominju i rimske
strateške interese u Otrantskim vratima, zaštitu trgovine, poštovanje rani-
jeg saveza s Isom i drugim helenofonim gradovima u tome području, koji
su bili ugroženi Ilirskim savezom, ili rimski strah od pretpostavljenog ilir-
sko-makedonskog savezništva.213 Teško je ustanoviti u kojoj je mjeri rimska
prekojadranska „politika” bila definirana i koliko su u tom trenutku Rimu
bili važni prekojadranski interesi, kao i koliko se polagalo na zaštitu inte-
resa saveznika u tome području. Pouzdano znamo da su njihovi diplomat-
ski kontakti već postojali barem jedan naraštaj prije sukoba s Agronom i
Teutom,214 a kako smo već spomenuli, jasni pokazatelji umreženosti Jadrana
u globalne načine komunikacije i trgovine isključuju mogućnost da je ovo
bilo područje potpuno nebitno rimskim interesima.215 Problem je, dakle,
u tome što su mnogi čimbenici, izneseni kao povod ovome sukobu − bilo
da je riječ o strategiji, gospodarstvu ili gusarenju − tek nagađanje moderne
82 znanosti svjesne konačnog raspleta događaja pa je teško ustanoviti koliko je
svaki od njih u danom trenutku bio stvaran za glavne sudionike zbivanja.
Moglo bi biti da su neki od gore navedenih razloga tada doista postojali, ali
ne može se nedvojbeno utvrditi koliko su izravno utjecali na neposrednu
odluku da se krene u rat preko Jadrana. U obzir također moramo uzeti i
običaj „ukrašavanja” (inventio) u antičkoj, osobito u rimskoj historiografiji,
spomenut u 2. poglavlju, u koji s razlogom možemo smjestiti motive gusar-
stva te Teutinu „žensku hirovitost” kao povode za rat.216
Ključni događaj za razumijevanje otpočinjanja rata nedvojbeno je uboj-
stvo poslanika. Poslanici su u antičkom svijetu bili itekako izloženi opa-
213
Lamboley, 1993. (interesi u Otrantu); Holleaux, 1928.; Gabričević, 1974.; Marasco, 1986.; Ša-
šel Kos, 2005.: 252 – 253, 259 – 260 (strah od Makedonije). No, Badian, 1952.: 76 – 77, 93; Dell,
1967a; Gruen, 1984.: 366 – 367; Errington, 1989.: 93 – 94 uvjerljivo pokazuju da Rimljani nisu
imali razloga u tom trenutku strahovati od Makedonije, vidi na istom tragu Sivkina, 2007.: 197
– 198.
214
Errington, 1989.: 85; Corsten, 1992.; Dany, 1999.: 98 – 119; Cabanes, 2002a: 144 – 145.
215
Ecksteinova ideja da su Rimu prekojadranske zajednice malo ili išta značile prije 229. g. pr.
Krista (Eckstein 2008.: 38 – 39) potpuno je neodrživa. Kako Čašule (2012.) s pravom spominje,
Rim je preko Jadrana već uvelike posjedovao mrežu formalnih i neformalnih osobnih kontakata.
216
Barnes, 2005. briljantna je novija studija izvora koji izvješćuju o tarentinskom ratu iz 281. g.
pr. Krista, čiji je uzrok bilo ubojstvo rimskih poslanika, te o znatnom udjelu koji je inventio imao
u prikazivanju tih događanja u antičkoj historiografiji.
snostima, osobito zato što su putovali s malom pratnjom i što su sa sobom

uvijek nosili diplomatske darove, bilo u odlasku bilo u povratku, pa su bili
izvrsna meta za gusare ili drumske razbojnike.217 Ardijejski vladar (bilo
Agron ili Teuta), bio stvarno odgovoran ili ne za spomenuto ubojstvo, pre-
ma rimskom je javnom mnijenju bio kriv za smrt rimskih izaslanika koji
su, kao i današnji diplomati, uživali imunitet kao zaštitu od neželjenih re-
akcija. Nasuprot Polibiju, koji kaže da je javno mnijenje u Rimu za taj čin
odmah okrivilo „Ilire”, a da su Ardijejci glatko odbacili odgovornost za to
ubojstvo, Dion tvrdi da je Teuta odbila udovoljiti rimskom zahtjevu i pre-
dati ubojice.218 O važnosti koju je imala percepcija umorstva izaslanika u
diskurzivnom povijesnom sjećanju Rimljana nakon rata ponajbolje svjedoče
kipovi – prije kipići jer su bili visoki tek tri stope, oko 90 cm – podignuti
na rimskom Forumu u spomen na umorene rimske izaslanike.219
Dakle, nameće se zaključak kako je taj rat ponajprije bio posljedica rim-
ske reakcije na ubojstvo rimskih izaslanika na koje se moglo odgovoriti
samo kaznenom vojnom akcijom, koja je u rimskoj tradiciji, prema svim
kriterijima, sankcionirana rimskom doktrinom „pravednog rata” (bellum
iustum).220 Kada već spominjemo doktrinu „pravednog rata”, treba istaknuti
i to da je, unatoč velikim sličnostima, u rimskoj i helenističko-grčkoj diplo- 83
matskoj tradiciji postojala i velika razlika u pristupu ratu – jednom odlučivši
da krenu u rat, Rimljani se nisu mogli zaustaviti nikakvom diplomacijom.221
Jačanje ardijejske moći, gusarstvo, pritužbe trgovaca i saveznika, materijalni
interesi od danka, sve su to nepobitne činjenice, ali bez ubojstva izaslanika
rimska intervencija ne bi se dogodila 229. g. pr. Krista. Rat je bio usmjeren
na ponižavanje Ilirskog saveza, ali ne i na njegovo uništenje ili na osvajanje
ilirskog teritorija. Zabrinutost zbog sve veće ardijejske moći vjerojatno je
bila prisutna iako Senat u stvarnosti nije imao razloga strahovati od Agrona
i Teute pa ništa ne upućuje na to da bi Rimljani reagirali silom da nije bilo
217
Lijep je primjer gusarski napad i umorstvo dvaju visoko rangiranih poslanika, lakedemonskih
prognanika u Rim, godine 184./183. pr. Krista. Polibije, 23.6. Vidi Corey Brennan, 2009.: 183 za
druge primjere iz ovog vremena.
218
Polibije, 2.8,13; Kasije Dion, 12.49,5.
219
Plinije, Nat. hist. 34.23 – 25. Bez obzira na minijaturnost kipova, ta se veličina smatrala pri-
godnom za tu namjenu tako da su i kipovi drugih ubijenih rimskih poslanika iz 438. i 160. g. pr.
Krista podignuti u istoj veličini, vidi Tanner, 2000.: 28 – 29 i 29 bilj. 51
220
Fuscagni – Marcaccini, 2002.: 108 – 109, vidi isto Derow, 1973.: 128. Kasije Dion, 49.5 (= Zo-
nara 8.19,4) spominje glasovanje na skupštini koje je dalo valjan mandat za vojnu intervenciju. Za
bellum iustum vidi 2. poglavlje.
221
Eckstein, 2006. a: 220; Ager, 2009.
incidenta s izaslanicima.222 Zapravo, gledano u širem kontekstu, politički

i vojni problemi s kojima se Rim u tom trenutku suočavao glede sukoba s
„Galima” u sjevernoj Italiji ili trvenja s Kartagom, rimsku su vojnu akciju
preko Jadrana 229. g. pr. Krista učinili čak manje vjerojatnom.223
Nakon poraza Teutinih snaga Rimljani su s onu stranu Jadrana usposta-
vili neku vrstu provizorno definiranog političkog reda. Najvažniji element
budućeg rimskog djelovanja u tome prostoru postalo je područje koje je
Holleaux ne baš najsretnije nazvao „rimskim protektoratom”.224 Jasno je da
riječ nije bila o uspostavi bilo kakve izravne rimske kontrole i da taj „pro-
tektorat” nije zapremao kompaktan teritorij, a iskreno govoreći, riječ nije
bila ni o kakvom protektoratu. Najvjerojatnije Senat nije poduzeo ništa više
od sklapanja novih i obnavljanja već postojećih saveza s međusobno odvo-
jenim politijama koje su sudjelovale u ratu: Korkirom, Epidamnom/Dira-
hijem, Apolonijom, isejskom zajednicom te Partinima i Atintanima, kao i
novih ugovora s dijelovima Ilirskog saveza kojim je uime Pina vladala Teuta
te s dinastima Demetrijem s Fara i Skerdilaidom Labeaćaninom.225 Upitno
je koliko je formalna bila narav tih saveza – ima, primjerice, podjednako
valjanih dokaza i za formalnu i za neformalnu narav saveza između Fara
84 i Rima.226 U isto su vrijeme Rimljani počeli razvijati i diplomatsko-propa-
gandni diskurs prikazujući se u početku zaštitnicima Grka protiv ilirskih
barbara i gusara, što je bila svojevrsna priprema terena da se poslije, u kon-
tekstu sukoba s Makedonskim kraljevstvom, počnu predstavljati kao zaštit-
nici Grka protiv Makedonaca.227
Teutin politički utjecaj zbog poraza najvjerojatnije je posve nestao – ako
je uopće taj utjecaj ikad bio stvaran, a ne još jedna projekcija pisanih izvora.
Činjenica da je Agron ostavio malodobnog sina dala je mogućnost drugim
dinastima da otvoreno izazovu ardijejsku prevlast nad savezom. Najvažniji
među tim dinastima bio je Demetrije s Fara (Demetrije Hvarski). Njegova
222
Errington, 1989.: 83 – 85.
223
Eckstein, 2008.: 38 – 39; 2012. a. No, vidi nedavni Erdkampov rad, koji uvjerljivo pokazuje da
„galska prijetnja” 229. g. pr. Krista nije bila ni na vidiku; da je Polibije uvelike manipulirao svoj
povijesni narativ tražeći objašnjenje zašto Rim nije prije reagirao protiv Kartage, Erdkamp, 2009.
224
Holleaux, 1928.: 828 – 833, 837 – 847. Za raspravu koja je uslijedila vidi: Badian, 1952.: 73 –
81; Hammond, 1968.: 7 – 9; Petzold, 1971.: 206 – 214; Cabanes, 2002. a: 148 – 149.
225
Gruen, 1984.: 368; usp. Cabanes 2002. a: 148 – 152; Coppola 1991.; Šašel Kos, 2005.: 263.
226
Derow, 1991. za formalni savez; nešto uvjerljiviji je Eckstein, 1999.; 2008.: 42 – 58 sa svojim
argumentima o neformalnom savezu.
227
Polibije, 2.12,4 – 6 Postumije šalje poslanike da obavijeste Grke da je Rim iskorijenio „zajed-
ničke neprijatelje”, usp. Errington, 1989.: 262.
je povijesna uloga dugo vremena trpjela zbog „lošeg imidža” koji mu je udi-
jelio Polibije oslikavši ga kao avanturista, izdajničkog i pokvarenog zlob-
nika, vječitog neprijatelja Rima – sličnu „popularnost” doživjeli su i drugi
suparnici Rima poput Hanibala ili pontskog kralja Mitridata VI.228 Znanost
Demetrija vidi kao pripadnika lokalne elite, jadranskog Grka s mogućim
indigenim obiteljskim vezama.229 Čini se da je Demetrije bio tipični izdanak
svoga doba, živeći i gradeći svoj identitet izvan rigidno definiranih grčkih
ili indigenih identitetsko-kulturnih matrica. On se osjećao „kod kuće” po-
djednako zahvaćen i grčko-helenističkim i indigenim okružjem, balansi-
rajući u svom identitetu kontekstualno između njih, bivajući u određenim
situacijama Grkom, a u drugim se prigodama postavljajući kao pravi ilirski
dinast. Vjerojatno nećemo nikada saznati je li Demetrije bio pripadnik ardi-
jejske elite koji je postavljen za namjesnika otoka Hvara, ili je bio pripadnik
indigene elite s Hvara, čiji je položaj Agron samo potvrdio.
Kada su Rimljani započeli sukob s Teutom, Demetrije se priklonio Rim
ljanima, što se pokazalo mudrom odlukom. Oni su ga za njegove usluge u
mirovnom ugovoru možda nagradili nekim posjedima, ali teško je vjero-
vati da ga je sam ugovor odmah učinio dominantnom političkom osobom
u tome području. No, njegov je ugled unutar saveza očito počeo ubrzano 85
rasti. Nakon rata oženio se Triteutom, majkom mladog Pina, i postupno
postao najutjecajnijim i najmoćnijim među svim ilirskim dinastima 220-ih
godina pr. Krista.230 Demetrije je, možda, de facto dijelio vlast sa Skerdilai-
dom, vođom zajednice Labeatâ koji su živjeli u području oko Skodre.231 I
Skerdilaida se na političkoj sceni također pojavio 220-ih godina pr. Krista
djelujući u to doba kao neovisni politički čimbenik usporedo s Demetri-
jem; njih su dvojica pokatkad provodila zajedničku politiku, a pokatkad su
djelovala na različitim stranama u sukobima između Ahajskog i Etolskog
saveza u Grčkoj.232 Sve veća politička moć omogućila je Demetriju da se
228
Eckstein, 1994. o osobnoj pristranosti Polibija i njegovih izvora, posebice Fabija Piktora, glede
Demetrija.
229
Najnoviji Demetrijev životopis: Coppola, 1993. O Demetriju i njegovu identitetu vidi npr. Co-
ppola, 1993.: 41, te Zaninović, 1998.: 91, koji naglašavaju grčku (Coppola), odnosno indigenu
(Zaninović) stranu njegova identiteta.
230
Šašel Kos, 2005.: 262 – 263.
231
Šašel Kos, 2002. b: 146; 2005: 270 – 271 osporava da je Skerdilaida bio u rodu s Agronom.
Ona s pravom ističe da je Skerdilaida bio djed Gentija, čije se uporište nalazilo u zemlji Labeata;
Livije, 43.19,3.
232
Šašel Kos, 2002. b: 146 – 148; 2005.: 268 – 269; Gruen, 1984.: 371, 373; Cabanes, 2002a:
152 – 154.
aktivnije uplete u političke zavrzlame svojeg vremena. Na jugu je aktivno

sudjelovao u sukobu između Sparte i koalicije koju su činili Ahajski savez
i Makedonija (tzv. Helenski savez) na strani Helenskog saveza, sa 1600 voj-
nika u Bitci kod Salasije, 222. g. pr. Krista.233 Zabilježeno je da je Demetrije
zajedno sa Skerdilaidom 220. g. pr. Krista plovio s 50 svojih lemba južno
od Lisa, suprotno uvjetima mirovnog ugovora s Rimom. Odvojivši se od
Skerdilaida, Demetrije je na svoju ruku pljačkao po Kikladskim otocima,
a povremeno napadao i pripadnike Etolskog saveza u skladu s dogovorom
s Ahajskim savezom. Nešto prije ove ekspedicije, kako kaže Polibije, De-
metrije je uspio nagovoriti Atintane u Epiru da ponište svoje savezništvo s
Rimom.234 Izgleda da je tek Demetrijeva udružena akcija s Histrima napo-
kon nagnala Rimljane na djelovanje. Demetrije i Histri zajedno su napali
rimske opskrbne brodove koji su sa žitom sa Sicilije plovili Jadranom prema
cisalpskim bojištima, gdje su se Rimljani našli umiješani u težak sukob s
latenskim Galima.235 Ne želeći dopustiti takvu situaciju na Jadranu, Senat
je vrlo brzo uklonio tu prijetnju gusarenja, porazivši Histre 221. i Demetrija
220./219. g. pr. Krista.236
Demetrije je bio jedini cilj vojnih operacija na južnom Jadranu; ništa ne
86 upozorava na to da je Rim bio zainteresiran za kažnjavanje drugih dinasta.
Polibije navodi da je Rim strahovao od proturimskog ilirsko-makedonskog
saveza, osobito u kontekstu jačanja punske moći na zapadnom Sredoze-
mlju jer je Demetrije bio u dobrim odnosima s makedonskim kraljem An-
tigonom III. Dosonom, koji je vladao od 229. do 221. g. pr. Krista.237 Vrlo
je dvojbeno koliko je u tom trenutku bila stvarna ta navodna opasnost,
osobito zato što se čini da se Makedonci nisu baš previše brinuli o Deme-
triju. Postoje dobre osnove za to da se dokaže da je on zapravo nastupao
na makedonskoj strani kao punopravni pripadnik Helenskog saveza, a ne
kao Antigonov osobni saveznik.238 Moguće je da je Demetrije rimsku pre-
233
Polibije, 2.65,4; 2.66,5 – 6; 2.67,1; 2.68,9.
234
Izvori: Apijan, Illyr. 7 – 8; Polibije, 3.16; 4.19,7 – 9; Kasije Dion, 12.53 (Zonara, 8.20). O Atin-
tanima: Šašel Kos, 2005.: 275 – 278.
235
Dell, 1970.; Šašel Kos, 2005.: 272 – 275.
236
Izvori: Apijan, Illyr. 8; Polibije, 3.16, 18 – 19; Kasije Dion, 12.53 (Zonara, 8.20); Livije, Per. 20;
Cabanes 2002a: 152 – 155; Coppola, 1993.: 85 – 100; Eckstein, 1994.; Šašel Kos, 2005.: 267 –
271; R. Matijašić, 2009.: 92 – 99. Za histarski rat vidi: Bandelli, 1981.; Čače, 1988./89.; Coppola,
1993.: 63 – 70; Vedaldi Iasbez, 1994,: 27 – 28; Rossi, 1995.: 364 – 365.
237
Polibije, 3.16, Šašel Kos, 2002. b: 144.
238
Walbank, 1984.: 469 – 470; Errington, 1989.: 93 – 94; Eckstein, 2008.: 63 – 66, usp. Sivkina,
2007.: 199 – 202. Vidi Le Bohec, 1993., za Demetrija kao pripadnika Helenskog saveza.
kojadransku politiku laissez-faire (politiku nemiješanja) u ovom razdoblju u

početku shvaćao kao mig da može proširiti svoj utjecaj, a poslije mu se, kad
mu je moć narasla, moglo učiniti da Rim nije sposoban ili voljan reagirati
na njegove provokacije. Kako bilo, jasno je da je Demetrije bio osoba koja
je mogla postati neugodna, pa čak i posredno opasna za rimske interese,
što je on i pokazao presretanjem brodova sa žitom sa Sicilije kojim su se
opskrbljivale rimske trupe – to je vjerojatno bila kap koja je prelila čašu i
izazvala rimsku intervenciju protiv Histra i Demetrija.239 To što su „barbar-
ski” Histri i rimski saveznik Demetrije presretali rimske opskrbne brodove
samo po sebi bio je više nego dovoljan razlog za kaznene intervencije i po-
jedinačno kažnjavanje glavnih krivaca, što je i slijedilo.240
Labeatska dinastija
Nakon što su uklonili Demetrija, Rimljani u južnom Jadranu nisu ništa

posebno promijenili u vezi sa situacijom uspostavljenom nakon Teutine 87
kapitulacije 228. g. pr. Krista. No, uklanjanje Demetrija donijelo je znatne
promjene unutar Ilirskog saveza. Demetrijev je poraz iznjedrio Skerdilaidu
kao najmoćnijeg dinasta u Iliriji iako se Agronov sin Pin još neko vrijeme
smatrao vođom saveza − barem ga je takvim smatrala rimska diplomacija.241
Kao što je već prije rečeno, Skerdilaidin je uspon istodobno značio prijenos
hegemonije unutar saveza s Ardijejaca na skodarske Labeate. Skerdilaida je
na početku mijenjao savezništva vrtoglavom brzinom uplećući se izravno u
grčka politička zbivanja, ponajviše zbog primamljive plaće i plijena. Najprije
je bio na strani Etolskog saveza protiv promakedonskog Ahajskog saveza, a
zatim se okrenuo novom makedonskom kralju Filipu V. i 219. g. pr. Krista
postao mu saveznikom u sukobu protiv tog istog Etolskog saveza koji mu je
odbio isplatiti novac koji mu je dugovao. Kad je i Filip odbio platiti, a riječ
239
Gruen, 1984.: 372; također Eckstein, 1994.; 2008.: 58 – 60 i Zaninović, 1998., koji tvrdi da je
Demetrije kontrolirao gotovo cijelu istočnu obalu Jadrana. Errington, 1989.: 93 smatra da su Rim
ljani namjerice preuveličavali opasnost koja je prijetila od Demetrija.
240
Vidi na sličnom tragu R. Matijašić, 2009.: 93 – 94.
241
Livije, 22.33,3, gdje ga nazivaju kraljem. Pin je umro vjerojatno 217. g. pr. Krista; Šašel Kos,
2002. b: 149 – 150.
je bila o obećanih 20 talenata na godinu,242 Skerdilaida se okrenuo protiv

Makedonije i 217. g. pr. Krista zaratio s Filipom.243 Nakon poraza u Dasa-
retiji, u blizini Ohridskog jezera, u zimu 217./216. g. pr. Krista, Skerdilaida
se napokon okrenuo Rimljanima. Rim isprva nije želio pravi rat s Filipom
s obzirom na to da je imao okapanja s Hanibalovim upadom u Italiju, već
je samo posredno pomagao Skerdilaidu, spriječivši Filipa u namjeri da s
novom flotom ovlada južnim Jadranom. Odsutnost Rima iz tog ratnog te-
atra u početku je Skerdilaidu stavila u vrlo loš položaj prema Makedoniji,
osobito ako se uzmu u obzir njegovi problemi s drugim ilirskim dinastima
koji su bili spremni iskoristiti svaku njegovu slabost da bi umanjili njegovu
prevlast.244 No, on se čudesno oporavio i ojačao svoj položaj u zaleđu, prido-
nijevši tako slabljenju ambicija mladog makedonskog kralja.245 Skerdilaida je
umro nešto prije 205. g. pr. Krista, što se zaključuje iz toga jer se njegov sin
Pleurat u kontekstu mira u Fojniki (Phoinike) te godine spominje kao jedini
ilirski dinast koji je ondje bio nazočan.246 Pleurat je podupro Rimljane u
novom sukobu s Filipom (200. – 198. g. pr. Krista) i nakon pobjede Rima
kod Kinoskefale bio nagrađen Lihnidom, Partinima i dijelovima teritorija
koji je prije bio osvojio Filip.247
88 Pleurata je naslijedio sin Gentije u neko doba prije 180. g. pr. Krista.
Njegov se posjed protezao od Epira do srednjodalmatinskih otoka i oba-
le, uključujući i neke dijelove zaleđa.248 Gentija je pretor Lucije Duronije
180. – 179. g. pr. Krista optužio za podupiranje gusarenja te za loše postu-
panje s rimskim građanima i s građanima latinskih saveznika Rima, što je
ovaj odmah odbacio.249 Te optužbe nisu imale neposrednih posljedica za
Gentija. Rim nije reagirao, pa možemo pretpostaviti da ga Senat nije izrav-
no smatrao krivim, a da je razlog optužbe bio osobni Duronijev interes ili
lobiranje Gentijevih političkih protivnika, a možda i oba razloga. Gotovo je
sigurno da su i neki Gentijevi neprijatelji i suparnici, kao primjerice isejska
242
Dvadeset talenata odgovaralo bi otprilike količini od 520 kg srebra ili 120 000 srebrnih aten-
skih drahmi ako se Polibije držao atičkog sustava mjera.
243
Polibije, 4.29.5 – 6: savez s Etolcima; Polibije, 4.29,1 – 7: savez s Filipom V.; Polibije, 5.101;
5.108: sukob s Filipom V.
244
Polibije, 5.4.3.
245
Cabanes, 2002a: 155 – 163.
246
Livije, 29.12,13 – 14. Vidi Hammond – Walbank, 1988.: 409 – 410 o ovom sporazumu.
247
Polibije, 18.47,12; 21.11,7; Livije, 31.28,1 – 2; 33.34,10 – 11. Regionalna važnost Pleurata: Po-
libije, 21.21,3 – 4; 21.11,7 – 8.
248
Domić Kunić, 1993.: 210 – 211; usp. Šašel Kos, 2002. b: 153.
249
Livije, 40.42,1 – 5.
zajednica, aktivno lobirali protiv njega u Rimu, dakako iz vlastitih politič-

kih interesa.250 Gusarenje, za koje je Gentije optužen, mora se sagledati u
kontekstu rata s Histrima koji je Rim tada vodio te možda nekakvog neo-
visnog gusarenja Gentijevih podanika, ali ne izgleda da je on osobno u to
bio upleten. Duronije je dobio imperium za pohod protiv Histra, a 178. g.
pr. Krista bila su imenovana dva pomorska zapovjednika, duumviri nava-
les, da se suprotstave brodovlju koje Livije naziva „ilirskom flotom” – pod
pojmom „Iliri” uopćavajući domaću populaciju s istočne obale Jadrana.251
Možda smijemo nagađati i da je u to doba postojao neki regionalni sukob
u kojemu bi se sukobljavali interesi Ise i Gentija, na što nas navodi Polibi-
jev podatak da se otprilike u to doba i Delmatski savez u zaleđu središnje
Dalmacije odmetnuo od Gentijeve prevlasti.252
Prikaz brodice (lemba) na novcu iz Dalmacije (nepoznati lokalitet) 89

(Fotoarhiv Arheološkog muzeja u Splitu, snimio Zoran Alabeg)
Nema dokaza da je Gentije vodio ikakvu vidljivu proturimsku politiku

prije početka rimskog rata s posljednjim makedonskim kraljem Perzejem.
Sukob s isejskom zajednicom nije nužno bio proturimska, već regionalna
stvar. Na sljedeće rimsko izaslanstvo upućeno Gentiju 172. g. pr. Krista
treba gledati kao na izraz rimske zabrinutosti zbog gusarenja, a ne kao na
dokaz Gentijeva proturimskog stajališta. Gentije možda nije mogao kontro-
lirati sve svoje podanike i njihovo gusarenje, no to je bio problem i njegovih
250
Domić Kunić, 1993.: 213, usp. Livije, 42.26,2 – 4 za 172. pr. Krista; Gruen, 1984.: 421 – 422
uzima doslovce Livija 40.42,1 – 5, zaključivši da je Gentije osobno organizirao pljačkaše. Čini
nam se najprimjerenijim složiti se ovdje s mišljenjem Šašel Kos, 2002. b: 152 – 153, koja tvrdi da
Gentije jednostavno nije mogao kontrolirati akcije svojih podanika.
251
Livije, 40.18,3 – 4; 41.1,3. „Iliri”, i Histri su kod Livija međusobno zamjenjivi i vrlo fluidni poj-
movi, Gruen 1984.: 422, bilj. 134. Rimski sukobi s Histrima 183. – 177. g. pr. Krista: Zaninović,
1996. b: 311 – 314; Vedaldi Iasbez, 1994.: 28 – 29; 2003.: 115 – 120; Šašel, 1996.; Kuntić Makvić,
1997.; R. Matijašić, 1999./2000.; 2009.: 99 – 106.
252
Polibije, 32.9,1 – 5.
prethodnika.253 Gentijeva neutralnost u sukobu između Perzeja i Rima u

očima Rimljana bila je mnogo ozbiljniji problem, to više što je on vjerojatno
imao status rimskog prijatelja i saveznika i vodio prorimsku politiku svojih
prethodnika, labeatskih dinasta.254 Njegova početna neutralnost u rimsko-
-makedonskom sukobu bila je razlogom zašto je rimska tradicija, očuvana
kod Livija, na njega gledala kao na „sumnjiva” nekoliko godina prije nego
što mu je Perzej doista pristupio. Gentije se možda poslužio makedonskim
modelom organiziranja političkih institucija kako bi centralizirao svoje kra-
ljevstvo pa ga je i to moglo učiniti sumnjivim u rimskoj tradiciji. No, osim
Gentijeva novca, na kojem je prikazan s makedonskim vladarskim motivi-
ma (pokrivalo za glavu – kausia), kojima se vjerojatno koristio kako bi le-
gitimizirao svoju vlast, a ne promovirao savezništvo s njima, nema drugog
svjedočanstva o njegovim simpatijama prema Makedoniji.255
Rimski sukob s Gentijem (Treći ilirski rat) zapravo je bio sastavni dio ši-
reg sukoba s posljednjim makedonskim kraljem Perzejem (170. – 169. g. pr.
Krista), a ne odvojeni sukob. Završio je potpunim i konačnim Gentijevim
porazom i kapitulacijom. Teško je reći zašto se Gentije 169. g. pr. Krista bio
pridružio Perzeju. Razloge početka krize, koja je završila ratom između Rima
90 i Makedonije, Gruen vidi u zabrinutosti Rima zbog Perzejeve popularnosti
među Grcima, uzrokovane rimskom politikom nemiješanja. Prema njegovu
mišljenju, taj se sukob nije nazirao sve dok Perzej nije odbio udovoljiti rim-
skim zahtjevima, a rimska je demonstracija sile otišla predaleko da bi se Rim
mogao povući.256 Gentije je jednostavno odabrao pogrešnu stranu u trenutku
kada je Rimljanima u ratu išlo loše, jer je bio pohlepan i nije odolio prima-
mljivoj Perzejevoj ponudi od 300 talenata.257 Ubrzo se pokazalo da je Genti-
jeva odluka bila pogrešna – rimska ga je vojska pod zapovjedništvom Lucija
Anicija Gala porazila u samo mjesec dana te je Gentije kapitulirao čak prije
nego što su vijesti o početku rata uopće stigle u Rim.258
253
Slično Cabanes, 2002. a: 168 – 169; Domić Kunić, 1993.: 213 – 215. Livije, 42.26,2 – 7: rimsko
poslanstvo Gentiju 172. g. pr. Krista.
254
Domić Kunić, 1993.: 216 – 217, također Šašel Kos, 2002. b: 152 – 155; 2005.: 284 – 285.
255
Livije, 42.29,11. Cabanes, 2002. a: 169 – 170; Domić Kunić, 1993.: 208 – 209. Vidi također
Ager, 2009.: 41 – 43 o razlozima za rimsku sumnjičavost prema neutralnim stranama.
256
Gruen, 1984.: 408 – 419; usp. Hammond – Walbank, 1988.: 497 – 504.
257
Livije, 44.20,5; Polibije, 28.13,7 (rimski problemi); Livije, 44.23,7; Polibije, 29.3,1 – 9; Apijan,
Illyr. 9; Mac. 18; Plutarh, Aem. Paul. 13; Diodor Sikulski, 30.9,1 – 2 (savez između Perzeja i Genti-
ja); usp. Gruen, 1984.: 423; Cabanes, 2002. a: 172 – 174; Hammond – Walbank, 1988.: 523 – 531,
osobito 530 – 531; Šašel Kos, 2005.: 286 – 290.
258
Livije, 44.30,2; Apijan, Illyr. 9; Flor, 1.29,1 – 2; Eutropije, 4.6,2. Livije, ključni izvor za ta zbi-
vanja, po svemu je sudeći minimizirao događanja iz sukoba s Gentijem na štetu direktnog sukoba
Skadarski mir: Pax Romana Adriatica
Mirovni ugovor, koji je senatska komisija od pet članova skrojila, a pre-

tor Anicije predočio južnojadranskim zajednicama u Skodri 168./167. g. pr.
Krista, donio je određene promjene na političkom zemljovidu toga područja.
Prema nepotpunom Livijevu izvješću, političko središte Gentijeva kraljev-
stva bilo je podijeljeno na tri dijela, dok su ostale zajednice poput Pirusta
ili Daorsa najvjerojatnije dobile natrag svoju punu neovisnost. Prvi je dio
najvjerojatnije pokrivao primorje između gradova Lisa i Skodre (zajednice
Taulanata i Partina), drugi je obuhvaćao Labeate oko Skadarskog jezera, a
treći, zajednice Olcinijata, Akruvijata i Rizonita u Bokokotorskom zaljevu
i oko njega, za koji znamo da je bio glavno uporište Ardijejaca u prethod-
nom razdoblju. Za nagradu što su poduprle Rim, Isa te zajednice Daorsa,
Taulanata, Rizonita, Olcinijata i Pirusta bile su izuzete od poreza, dok su
Atintani bili pridodani makedonskoj četvrtoj oblasti.259 Pirusti iz Dasaretije
(Dassaretarum Pirustae), koje spominje Livije, najvjerojatnije je piščeva po-
greška. Prema svemu sudeći, Livije se koristio terminologijom svoga doba
i nije prenio točan podatak iz 2. st. pr. Krista.260 91
Rimljani nisu uspostavili provincijalnu upravu u Iliriku 167. g. pr. Krista,
kao što to nisu učinili ni u Makedoniji, koja je 168. g. pr. Krista podijeljena
na četiri zasebna i međusobno neovisna dijela (meride ili republike). Nije
bilo rimskog namjesnika kojemu bi bila dodijeljena uprava nad Ilirikom
niti je ondje bila smještena ikakva rimska posada. Zaključene su dvije vrste
mirovnih ugovora – zajednice koje su podržale Rim oslobođene su poreza i
postale su rimskim saveznicima, dok su ostale zajednice zaključile ugovor
o „nejednakom savezništvu” (foedus iniquum) i bile su, uz ostale savezničke
obveze, prinuđene plaćati godišnji danak. Danak koji su te zajednice morale
davati Rimu iznosio je samo polovicu danka koji su prije plaćale Gentiju,
što za njih i nije bilo tako loše. Provincia Illyricum, koju je Senat povjerio
s Makedoncima u kojem je Emilije Paulo porazio Perzeja. Livijeva kronologija tako za događaje iz
168. i s početka 167. g. pr. Krista mora se uzeti s oprezom, a većinu događaja iz početka 167. g.
pr. Krista treba datirati u prethodnu godinu, vidi Dany, 2000.
259
Livije, 45.26,13 – 15 (Skadarski mir); 45.30.6 (Atintani); Zippel, 1877.: 96 – 98; Papazoglu,
1967. a: 143 – 144; Wilkes, 1969.: 26 – 28; Suić, 1976.: 186 – 188; Cabanes, 2002. a: 174 – 175;
Šašel Kos, 2005.: 288. Livijev je tekst iskvaren, pa problem određivanja područja prvoga dijela
ostaje neriješen; Papazoglu, 1976.: 202, bilj. 28. Za analizu Livijevih izvora vezanih uz ta zbivanja
vidi Weber, 1998.: 296.
260
Weber, 1989.: 81 – 93; usp. Wilkes, 1969.: 173; Šašel Kos, 2005.: 344 – 345.
Aniciju, nije bila ništa drugo nego vojno zapovjedništvo, zona odgovornosti,
a Anicijeva proklamacija (formula dicta) u Skodri bio je mirovni ugovor, a ne
pravni dokument kojim se uspostavlja rimska provincija i uređuju odnosi
unutar nje (formula provinciae).261
Ako pažljivije analiziramo ono što znamo o Skodarskom miru, nameće
se pomisao da Anicijev mirovni plan nije bio intervencijski − on ne restruk-
turira radikalno politički pejsaž kao što se to dogodilo u Makedoniji, niti to
čini onako kako će rimski provincijalni ustroj to učiniti mnogo kasnije pri-
godom organizacije provincija Dalmacije i Panonije. Ilirski savez, odnosno
kraljevstvo, u svojoj je osnovi skup različitih političkih zajednica kojima je
dominirala elita trenutačno najjače i najutjecajnije zajednice, a ne uređena
helenistička monarhija s vladajućom dinastijom, kao što je to bila Makedo-
nija. Nastojanja ardijejskih i posebice labeatskih vladara toga vremena da
ga homogeniziraju i centraliziraju, po ugledu na Makedoniju, nisu posve
uspjela. Stoga možemo reći da Skodarski mir zapravo vraća suverenitet re-
gionalnim elitama, stavljajući de facto Rim u položaj „neutralnog” arbitra
koji treba spriječiti regionalni imperijalizam pojedinačnih zajednica poput
Ardijejaca ili Labeata. Taj je mir bez sumnje zadovoljio apsolutnu većinu:
92 porezi su smanjeni svima, velik broj zajednica potpuno je oslobođen pore-
za, a njihove elite dobile su punu političku samostalnost – teško da je itko
zažalio za Gentijevim kraljevstvom, osim labeatske elite i njezinih privr-
ženika. Glavni oslonac budućih rimskih interesa u tome području u ovim
novim prilikama bili su saveznici: ponajprije Isejci te zajednice koje su se
168. g. pr. Krista bile pravodobno odmetnule od Gentija, kao primjerice
Daorsi ili Taulanti. Anicijeva je objava proglasila mir i omogućila političku
stabilnost na južnom Jadranu, s najmanjim mogućim obvezama Rima gle-
de angažiranja materijalnih i vojnih resursa. Kako će tijek zbivanja poslije
u 2. i tijekom 1. stoljeća pr. Krista pokazati, Anicijev mirovni plan na dulji
je rok donio mir i stabilnost na južni Jadran, okončavši bespoštedno i iscr-
pljujuće natjecanje za regionalnu političku prevlast iz helenističkog doba.262
261
Usp. Papazoglu, 1976.: 202, bilj. 27. Pokatkad se još prihvaća mišljenje da su Rimljani uspo-
stavili provinciju: Alföldy, 1965.: 25 – 26 (ostavlja pitanje otvorenim sve do Cezarova doba kao
najkasnije datacije); Suić, 1976.: 185 – 192; Weber, 1989.: 70; Domić Kunić, 1993.: 221 – 222.
262
Epir, rimskog saveznika koji je također stao na stranu Perzeja, rimske su postrojbe brutalno
opljačkale te znatan dio stanovništva odvele u ropstvo prije nego što su napustile to područje 167.
g. pr. Krista, Ziolkowski, 1986. Vrela ne spominju ništa o devastaciji Gentijeva kraljevstva na ska-
li usporedivoj s Epirom, osim ratnog plijena (Livije, 45.42,5 – 10), koji po svemu sudeći dolazi iz
Gentijeve riznice.
Prijašnje mišljenje da su dijelovi bivšeg Ilirskog kraljevstva južno od

Lisa 148.– 147. g. pr. Krista bili pripojeni administraciji Makedonije, kao
u kasnorepublikansko doba, danas se s dobrim razlozima može dovesti u
pitanje. Novija studija Kallet-Marxa pokazuje da Makedonija nakon 148.
g. pr. Krista zapravo nije postala provincijom u administrativnom smislu,
nego osvojeno područje u kojem su Rimljani zadržali stalnu vojnu posadu
zbog endemičnih problema na njegovim sjevernim granicama.263 Tako mo-
žemo pretpostaviti da su krajevi južno od Lisa postali dijelom makedon-
ske provincije tek kada je ona najvjerojatnije i uspostavljena – u 1. stoljeću
pr. Krista. Zahvaljujući našem poznavanju kasnijih događaja, možemo reći
da je uspjeh Rima protiv Perzeja bio strateški veoma važan − nakon što je
148. g. pr. Krista bila uspostavljena stalna vojna prisutnost u Makedoniji,
Rimljani su 130-ih godina sagradili Egnatijsku cestu (Via Egnatia) i na taj
način u vojne svrhe povezali Italiju preko Epira i Makedonije s Malom Azi-
jom. Gradnja te ceste imala je iznimno veliku važnost na gospodarskom i
kulturnom planu jer je ona u kasnijem razdoblju predstavljala akulturacij-
sku zonu koja je posredovala u kontaktu između Italije i grčkog svijeta.264
93
„Ilirski“ ratovi u perspektivi
Za antičku historiografiju sukobi između Rima i Ilirskog saveza/kraljev-

stva bili su izazvani barbarskom obijesti i oholosti (hybris) ilirskih dinasta
koji su svojim postupcima izazivali „opravdani” gnjev Republike, bilo gusa-
renjem, Teutinom „ženskom hirovitošću” ili „urođenom zloćom” Demetrija
Hvarskoga. Ne bi bilo čudno ni da su se ratovi pripisivali „alkoholizmu”
ilirskih vladara Agrona i Gentija, odnosno političkim iluzijama potaknuti-
ma njihovim pojačanim apetitom za vinom.265 Historiografija 19. i ranijeg
20. stoljeća te ratove neosporno vidi kao „opravdano” miješanje Rima radi
zaštite vlastitih interesa, dok kasnija historiografija na njih gleda kao na po-
263
H. Ceka, 1972.: 134, 149 – 150 (pripajanje Makedoniji); Kallet-Marx 1995.: 11 – 41 (admini-
strativni status Makedonije nakon 148. g. pr. Krista).
264
Rougé, 1987.: 256, vidi isto Kallet-Marx, 1995.: 247 – 349; te za kulturnu razmjenu Lolos, 2007.
265
Teopomp kod Ateneja 10.440 a; 10.443 a-c; Polibije, 2.4,6; 29.13; Livije, 44.30,5 – 6. Za per-
cepciju Teute i ilirske elite u Polibija vidi Champion, 2004.: 103 – 105, 112 – 116, i na hrvatskom
Bajrić, 2014.
četak agresivnog imperijalizma i pokoravanja Sredozemlja. Znanstvena pak

djela posvećena ilirskom prostoru smatraju ih početkom rimske agresije i
dugotrajnog procesa osvajanja budućeg Ilirika, početkom historiografskog
narativa rimskog osvajanja Ilirika, neprekidnog ali usporenog te trajno od-
gađanog procesa rimskog osvajanja i teritorijalne ekspanzije na istočnu oba-
lu Jadrana. Zadržimo se na posljednjoj projekciji prošlosti, koja nas u ovoj
studiji najviše i zanima. Vrijedi se zapitati: možemo li ta tri rimska sukoba
s Ilirskim savezom/kraljevstvom smatrati početkom rimskog osvajanja Ili-
rika, posebice kada se promatraju u regionalnoj i u globalnoj perspektivi
svojeg doba?
Iz prethodne rasprave slijedi da su tri rimske prekojadranske interven-
cije u stvarnosti bila tri kontekstualno različita događaja koja su se zbivala
na istom prostoru, no potpuno odvojeni i s obzirom na uzroke i s obzirom
na vrijeme: desetljećem (rat s Agronom i Teutom te rat s Demetrijem Hvar-
skim), odnosno polovicom stoljeća koja je protekla do rata s Gentijem. Prvi
je bio sukob s ardijejskim dinastima, drugi s hvarskim, a treći s labeatskim
dinastom, a samo prvi i treći bili su usmjereni protiv legitimnih vođa Ilir-
skog saveza/kraljevstva. Sva su tri sukoba rimske ad hoc reakcije na događaje
94 koje su Senat i rimska javnost pojmili kao čin neprijateljstva prema Rimu.
Točno je da je Rim prije bio zabrinut zbog gusarenja na južnom Jadranu i
zbog Agronova sukoba s helenofonim gradovima u tome području, ali rat
s Agronom i Teutom nepobitno se vodio zbog ubojstva rimskih izaslanika,
koje je protumačeno kao izravna uvreda Rimu pa bez toga događaja suko-
ba najvjerojatnije ne bi ni bilo.266 Sljedeći je sukob bio intervencija protiv
ambicioznog dinasta Demetrija Hvarskog, koji je na više načina prekršio
postojeći mirovni ugovor i povrh toga napadao pošiljke žita upućene rim-
skoj vojsci u Cisalpskoj Galiji ugrožavajući na taj način njihovu logističku
opskrbu. Agronov sin Pin, nominalni vođa Ilirskog saveza, u ovoj je in-
tervenciji bio zaobiđen, jednako kao i moćni labeatski dinast Skerdilaida.
I napokon, posljednji je sukob bio sastavni dio Trećeg makedonskog rata
– Gentijeva odluka da se udruži s Perzejem jedini je stvarni uzrok Trećeg
ilirskog rata. Da je Gentije odlučio ostati po strani, gotovo je sigurno da
rimske intervencije 168. g. pr. Krista ne bi ni bilo.
266
Premda nije uputno miješati sadašnjost i prošlost, u suvremenom se kontekstu nameće uspo-
redba s događajima oko 11. rujna 2001. Da nije bilo terorističke akcije Al-Qa'idinih operativaca,
SAD se ne bi izravno umiješao u građanski rat u Afganistanu godine 2001.
Rimske intervencije u ovo vrijeme nemaju ni kontinuitet ni koheziv-

nost političkog pristupa. Mirovni ugovor nakon svakog sukoba stvarao je
različitu političku sliku balansirajući između interesa lokalnih dinasta,
neovisnih gradova, malih zajednica i središnje vlasti, preferirajući manje,
a ne veće teritorijalne jedinice, nagrađujući zajednice koje su se predale i
kažnjavajući one koje su pružale otpor. Rimski ciljevi nisu bili ni osvajanje
teritorija ni izravna kontrola/okupacija, čak ih ne možemo vidjeti ni kao
preventivne akcije protiv Makedonskog kraljevstva ili pretpostavljenog ilir-
sko-makedonskog političkog saveza. Vodeći ilirski dinasti redovito su bili
na strani suprotnoj od Makedonaca, s iznimkom Agronova pohoda protiv
Etolskog saveza u kojemu je Agron sa svojim trupama nastupao u svojstvu
plaćenika makedonskog kralja, kratkotrajnog Demetrijeva i Skerdilaidina
očijukanja s Helenskim savezom te Gentijeva nepromišljenog i kratkotrajnog
saveza s Perzejem. Tek je Perzejev konačni poraz donio znatnije promjene
koje se očituju u „paketu mjera” za Gentijevo kraljevstvo i Makedoniju, tj.
u njihovoj podjeli na manje jedinice. Novim poslijeskodarskim političkim
pejsažem jugoistočnog Jadrana prevladavaju politički entiteti Ardijejaca (tj.
Olcinijata, Akruvijata i Rizonita), Labeata i Taulanata, u čemu su se naj-
vjerojatnije ocrtavali obrisi političke slike Ilirskog kraljevstva u Gentijevo 95
vrijeme, samo ovaj put bez središnje kraljevske vlasti. Mirovni plan iz 167.
g. pr. Krista ni po čemu nije zasebna faza u rimskom osvajanju Ilirika: kao
što ćemo vidjeti u sljedećem poglavlju, Rim se u 2. st. pr. Krista ne koristi
jugoistočnim Jadranom kao uporištem za nastavak osvajanja, već se cijelo
vrijeme ograničava na strogo lokalizirane vojne intervencije manjih razmje-
ra u kriznim situacijama.
Rimske intervencije možemo shvatiti i u kontekstu periferalnog impe-
rijalizma, koji postulira da se imperiji uvlače u sukobe zbog nestabilnosti
globalnog političkog sustava te da je periferija (odnosno pogranična zona), a
ne središte, ključna za razumijevanje sukoba. U slučaju Rima i jugoistočnog
Jadrana u ovo doba koncept periferalnog imperijalizma ima smisla mnogo
više nego nesigurna nagađanja je li rimski imperijalizam bio defenzivan ili
agresivan. Jugoistočni Jadran pokazuje se kao nestabilno područje podložno
političkom fragmentiranju i sukobima u kasnom 3. i ranom 2. st. pr. Kri-
sta, gdje je uloga pojedinaca imala puno veću važnost nego definirani poli-
tički pristup. Nestanak Epirskog kraljevstva 230-ih godina pr. Krista osta-
vio je za sobom politički vakuum i omogućio žestoko političko natjecanje,
što su ardijejski dinasti iskoristili da se kratkotrajno nametnu kao vodeća
politička sila na tome prostoru. Agronova smrt bez odraslog nasljednika i

Teutin poraz ponovno su za sobom ostavili novi politički vakuum, iz ko-
jeg su kao glavni izašli Demetrije Hvarski i Skerdilaida Labeaćanin. Nakon
Demetrijeva poraza bilo je samo pitanje vremena kada će Labeati preuzeti
hegemoniju nad Ilirskim savezom. Labeatski uspon karakterizira povećano
jedinstvo unutar saveza, savezništvo s Rimom, ali također i dugotrajni su-
kob s Makedonijom. Tek je poraz Filipa V. i slom njegove imperijalističke
politike donio regionalnu stabilnost početkom 2. stoljeća pr. Krista, koja
je malo više od dva desetljeća poslije bila narušena suparništvom između
Gentija i Isejske zajednice zbog prevlasti na središnjem Jadranu te rimsko-
makedonskim sukobom.
Rimsko osvajanje Ilirika ne počinje u 3. i ranom 2. st. pr. Krista. Činje-
nica da su to bile prve rimske prekojadranske ekspedicije navela je Apija-
na, najvjerojatnije prvog kompilatora povijesti Ilirika, da svoju pripovijest
o rimskom osvajanju Ilirika u 7. poglavlju Ilirske povijesti počne upravo
tim zbivanjima. Rimski sukobi s Ilirskim savezom/kraljevstvom dio su re-
gionalnih i globalnih zbivanja toga doba i nemaju mnogo zajedničkoga s
događajima iz sljedećeg razdoblja pa ih ne možemo smatrati predigrom ili
96 čak početkom osvajanja Ilirika – da i ne spominjemo činjenicu da pojam
„Ilirik” još nije ni izdaleka bio oblikovan u rimskoj geopolitičkoj percepci-
ji. Ovi se sukobi događaju u kontekstu političkih zbivanja u Epiru, Grčkoj
i Makedoniji i tek je intervencija protiv Demetrija Hvarskog donekle pove-
zana s događajima na središnjem i sjevernom Jadranu. Rim se u taj prostor
ne miješa zbog svojih osvajačkih ili obrambenih interesa. Rim reagira na
prijetnju svojim interesima (Demetrijevi napadi na brodove sa žitom, Gen-
tijevo pristajanje uz rimskog neprijatelja), a reagira i na pojedine događaje
koje vidi kao prijetnju svom ugledu, kao „nepravedne” prema sebi, poduzi-
majući vojne operacije da kazni počinitelje „nepravdi”. Ubiranje danka od
poraženih bila je dobrodošla posljedica uspješnog pohoda, ali nije bila samoj
sebi svrha. Kaotična politika senatskih frakcija u Rimu nije mogla provoditi
kontinuiranu, kohezivnu, dugotrajnu politiku osvajanja, već je kratkoročno
reagirala na pojedinačne događaje i političke krize, bez pretjerane brige u
dugoročnom planiranju. Rimska politika nije bila usmjerena prema osvaja-
nju ili zauzimanju teritorija preko Jadrana, kao uostalom ni u Makedoniji ili
Grčkoj, već na ono što je Senat shvaćao kao održavanje političke stabilnosti
na južnom Jadranu – a to je posredna kontrola područja koje se oblikuje
kao imperijalna pogranična zona.
IDI MI-DOĐI MI: RIM I ISTOČNA
OBALA JADRANA IZMEĐU
SKODARSKOG MIRA I CEZARA
Odnos između područja koje će postati Ilirikom i Rima, osobito zakonski

položaj i pravni status toga prostora u doba kasne Rimske Republike, nije
posve jasan i teško će ikad postati jasniji s obzirom na rijetkost i fragmen-
tarnost pisanih izvora koje posjedujemo. Nekoliko je zabilježenih rimskih
vojnih intervencija u tome području, ali nema nijednog pokazatelja koji bi
potvrdio da je Ilirik u to doba postojao kao organizirana provincija s redo-
vito postavljanim namjesnicima, definiranim granicama ili stalno stacioni-
ranim rimskim vojnim posadama. Starija historiografija, čvrsto utemeljena
na momsenovskoj opsjednutosti pitanjima legalizma i pravnog poretka, bez
previše je uspjeha pokušavala odrediti vrijeme kada je u tome razdoblju 97
Ilirik postao organiziranom provincijom. Suvremenija komparativna istra-
živanja republikanskog odnosa prema osvojenim teritorijima pokazuju da
u 3. i 2. st. pr. Krista rimskoj eliti, s rijetkim iznimkama, nije bilo previše
stalo formalno organizirati područja kojima su prethodno vojno i politički
ovladali. Dapače, Rimljani su u ovo doba vrlo precizno razlikovali provin-
ciju u administrativnom smislu, kako je mi danas shvaćamo, od izraza pro-
vincia, koji je označivao zonu djelovanja u kojoj je imperium magistratu ili
promagistratu pravno davao sve važnije ovlasti, uključujući i pravo vođenja
rata. Povećavanje kompleksnosti rimskog političkog konglomerata utjecalo
je na to da se početkom, odnosno sredinom 1. stoljeća pr. Krista razumi-
jevanje imperija počne sve više povezivati s definiranim teritorijem, što će
postati osobito vidljivo u principatu.267
Ebel, 1976.: 42 – 43; Richardson, 1986.: 1 – 10, 174 – 180; 1991, Lintott, 1993.: 22 – 27;
267
Kallet-Marx, 1995.
Del
ma
tski
Salona sav
ez
Epetij
Sk
Tragurij
or
Narona
di
Far
sc
i
Isa Daorsi
i
Plereji at Pirus
vij Rizonit ti
k ru i
A
Olcinija La ni
ti be
ati rda
Da
Skodra
Lis Makedonske
republike (meride)
Taulanti
Dirahij
Merida II
Partini
i
et
r
Brundizij
sa
V
Apolonija aI
Da
id
Atintani er
M Merida III
Korkira
98
Južni Jadran nakon Anicijeva ugovora
Istočne Alpe i sjeverni Jadran
Na sjeveru, rimski su se interesi približavali onom području koje će po-

slije postati Ilirikom. Sigurnost Akvileje, važne italske kolonije i luke ute-
meljene 181. pr. Krista, kao i opća sigurnost sjeverne Italije, za Rimljane
su bili, kako se čini, od ključne važnosti. Širenju rimskog utjecaja najveće
su probleme stvarali Histri pa je Akvileja bila osigurana tek nakon nekoli-
ko vojnih kampanja protiv njih, koje su završile 177. g. pr. Krista rimskim
trijumfom. Nije jasno kakvo je bilo konačno političko rješenje glede Histra
nakon njihova poraza, no moguće je da ih je rimska administracija podi-
jelila na odvojene zajednice u položaju „nejednakih saveznika” s obvezom
plaćanja poreza, oslabivši na taj način njihovu političku moć i blokirajući
moguće pokušaje ujedinjenja, slično političkom rješenju upotrijebljenom
na južnom Jadranu. Možda su se te histarske zajednice neko vrijeme još
IDI MI-DOĐI MI: RIM I ISTOČNA OBALA JADRANA IZMEĐU SKODARSKOG MIRA I CEZARA
smatrale neovisnim autonomnim područjem,268 no poslije, najvjerojatnije

nakon Tuditanova pohoda 129. g. pr. Krista, postale sastavnim dijelom Ci-
salpske Galije.
Godine 171. pr. Krista konzul Gaj Kasije Longin na svoju je ruku podu-
zeo pohod kopnenim putem od Akvileje prema Makedoniji nastojeći izne-
naditi makedonskog kralja Perzeja, protiv kojega su Rimljani počeli ratne
operacije. Konzul je bio opozvan čim su vijesti doprle do Senata, a izaslan-
stva „alpskih naroda” (Tauriska?), Karna, Histra i Japoda sljedeće su godi-
ne stigla u Rim uložiti diplomatski prosvjed zbog štete koju su im nanijele
Longinove trupe pri povratku u Akvileju, „tretirajući ih kao neprijatelje“.
Senat je izjavio da je Longin radio na svoju ruku i u te je zajednice poslao
delegacije najvišeg stupnja na čelu s poslanicima senatorskog ranga da se
ispričaju.269 Ova epizoda pokazuje tek krivu strategijsku procjenu pream-
bicioznog konzula, kojemu zemljopis nije bio jača strana, te je ne možemo
ubrojiti u službenu interakciju Rima i područja kojim se bavimo. Longinov
je cilj bila Makedonija, a sukobi s indigenim zajednicama tijekom povratka
njegovih trupa – kolateralna šteta za koju su bili odgovorni jedino konzul,
koji je samovoljno krenuo u pohod, i njegova nesposobnost ili nezaintere-
siranost da kontrolira ponašanje vlasitih trupa, a možda i osobni interes i 99
želja za profitom od tih napada.
Apijan tvrdi da su Rimljani dvaput napali zemlju Segestanaca prije nego
što je to učinio Oktavijan 35. g. pr. Krista, a malo nakon toga piše da je
pohod nekog Kornelija na Panonce, među koje su literarni izvori ubrajali
Segestance, završio tako katastrofalno da su stanovnici Italije navodno ži-
vjeli u strahu od Panonaca i da ih nijedan rimski vojskovođa dugo vreme-
na poslije toga nije ni pokušao napasti.270 S obzirom na to da je sačuvan
fragment u kojem Polibije spominje panonski rat 150-ih godina pr. Krista,
postoje znakovi da se u širem sjevernojadranskom i istočnoalpskom po-
dručju doista nešto događalo.271 Među stručnjacima prevladava mišljenje
da je taj Kornelije, koji je bez uspjeha pokušao zauzeti Segestiku, današnji
lokalitet Pogorelec tik uz antičku Sisciju, bio ili Gnej Kornelije Dolabela
268
Starac, 1999.: 18. Šašel, 1996.: 26 pak tvrdi da 177. g. pr. Krista nije bilo rimskog osvajanja
Histrije i da su Rimljani izbjegavali svaki nepotrebni sukob s Histrima nastojeći ih uključiti u svoj
politički konglomerat ponajprije na miran način.
269
Livije, 43.1.4 – 12 (pohod); 43.5.1 – 10 (pritužbe); Šašel Kos, 1997. a: 26 – 28; Vedaldi Iasbez,
2003.: 130 – 131; Olujić, 2007.: 73 – 75, vidi također Dobesch, 1980.: 108 – 157.
270
Apijan, Illyr. 14, 22. Jedan od ta dva napada bio je pohod Lucija Aurelija Kote iz 119 g. pr. Kri-
sta – vidi niže.
271
Polibije, frg. 64 i komentar u Walbank 1979.: 748.
(konzul 159. g. pr. Krista) ili Lucije Kornelije Lupus (konzul 156. g. pr.
Krista).272 Doista, postoji zanimljiva veza između skordiščanskih upada
u Makedoniju i rimskog sukoba s Delmatskim savezom na istočnoj oba-
li Jadrana 155. g. pr. Krista, na koju upućuje Julije Obsekvent, koji je u
svojoj epitomi (sažetku) Livijeve Povijesti zapisao da su Delmate Skordisci
te godine bili poraženi. Mócsy je ponudio zanimljivu pretpostavku da su
Segestanci zapravo bili dio većeg saveza kojim su u to vrijeme dominira-
li Skordisci.273 No, ipak je teško vjerovati da je utjecaj Skordiska dopirao
tako daleko na sjeverozapad, sve do Segestike u današnjem Sisku, a nema
ni drugih vjerodostojnih dokaza o pretpostavljenom savezu između Del-
mata i Skordiska 156. i 155. g. pr. Krista jer treba imati na umu da su svi
skordiščanski upadi redovito bili južnije, u Makedoniju.274
Apijanov komentar da je taj neuspjeh odvratio Rimljane od daljnjih osva-
jačkih pothvata doima se kao njegovo osobno razmišljanje i zaključivanje.
Početni neuspjesi obično nisu bili razlogom da rimski Senat prekine vojne
operacije ako su ih smatrali nužnima, o čemu najbolje svjedoče uspješni
završetci pohoda u tome području koji su počeli loše za Rimljane, poput
onih protiv Delmatskog saveza 156./155. g. pr. Krista ili Tuditanova poho-
100 da iz 129. g. pr. Krista, o čemu će biti više riječi kasnije. Doista, premalo je
izvora o ovome sukobu da bismo bilo što mogli nagađati o njegovim uzro-
cima, povodu, tijeku ili dugoročnijim posljedicama. Tako, spomen Korneli-
jeva poraza od Panonaca za historiografiju zasad ostaje još uvijek pokriven
velom tajne, nedovoljno razjašnjen i nepristupačan točnom datiranju.
Zasigurno znamo tek da je godine 129. g. pr. Krista konzul Gaj Sempronije
Tuditan ratovao u sjevernojadranskom prostoru. Glavni su cilj Tuditanovih
operacija bile japodske zajednice, i on je doista nad Japodima iste godine u
Rimu proslavio blistavi trijumf.275 No, kako se čini, taj se pohod proširio i
na druge politije u tome području. Plinije spominje Histre i Tuditanovu plo-
272
Vidi pregled postojećih rasprava u Radman Livaja, 2004.: 15 – 16; 2010: 179 – 180; Šašel Kos,
2005.: 384 – 392; Domić Kunić, 2006.: 85 – 86. Morgan, 1974., predložio je Publija Scipiona Na-
siku Serapiona (konzul 138. g. pr. Krista) kao toga Kornelija, ustvrdivši da su ga Skordisci porazili
na makedonskoj granici. Tu zamisao, međutim, osporava Šašel Kos, 1997. a: 29; 2005.: 387 – 392
kao previše hipotetičku, dok je R. Matijašić kao kandidate nedavno predložio Gneja Kornelija
Lentula (konzul 146. g. pr. Krista) ili Kornelija Scipiona Nasiku, koji je 155. g. pr. Krista porazio
Delmatski savez, R. Matijašić, 2009.: 115 – 116.
273
Obsekvent: 16 Dalmatae Scordisci superati. Mócsy 1962.: 535 – 536; 1974.: 12, vidi isto Morgan,
1974.: 208 koji ovaj sukob stavlja u širi kontekst delmatskog rata 156. – 155. g. pr. Krista.
274
Šašel Kos, 2005.: 302 – 303 pretpostavlja da je Scordis kod Obsekventa mjesto gdje su Delmati
bili poraženi ili opkoljeni.
275
Inscr. It. XIII/1 82 i d.; 559; usp. Livije, Per. 59; Apijan, Illyr. 10; Bell. civ. 1.19 (pohod na „Ilire“).
vidbu do rijeke Titij (Krke) na krajnjem jugu antičke Liburnije te na taj na-
čin neizravno upućuje na Tuditanov kontakt s Liburnima.276 Fragmentaran
Tuditanov počasni natpis iz Akvileje,277 posvećen božanstvu rijeke Timava
(a možda i nekim drugima), spominje pak skupinu Tauriska, rijeku Timavu
i konzulov trijumf.278 Historiografija uglavnom smatra da je Tuditan ovom
prigodom porazio i Tauriske jer se oni spominju na natpisu iz Akvileje, no
ta je pretpostavka prilično dvojbena jer se Taurisci u službenom navođenju
njegova trijumfa ne spominju izravno.279 Tuditan i njegov legat Tiberije Pan-
dusa napali su, i nakon početnih poteškoća, nadvladali Japode uz pomoć De-
cima Junija Bruta. Taj se rat vodio na barem dva bojišta pa se Tuditan nakon
samo nekoliko mjeseci mogao pobjednički vratiti u Italiju usprkos početnom
neuspjehu.280 Dvojbeno je, je li Tuditan na svome putu doista ratovao protiv
Liburna jer činjenica da je flota plovila do ušća Krke ne mora značiti da se
Tuditan sukobio s Liburnima, ili barem ne sa svim njihovim zajednicama.281
Pohod se, prema tome, usredotočio na Japode kao na glavnu prijetnju – naj-
vjerojatnije na njihovu cisalpsku politiju, dok su Histri i Taurisci kolateralni
ciljevi pohoda – kao mogući saveznici japodskih zajednica.282
Izvori ne otkrivaju izravan povod tome ratu pa su se povjesničari, kao i
obično, kako i dolikuje kreativnoj strani naše struke, zabavljali različitim oš- 101
troumnim nagađanjima i domišljanjima. Politički problemi u tome području
čine se realističnom radnom pretpostavkom. Kao moguć povod Tuditanovu
pohodu mogla bi se shvatiti japodska ili tauriščanska prijetnja sigurnosti
sjevernoitalske trgovine s istočnim Alpama, Posavinom i Panonijom. Vrijedi
spomenuti i nagađanje da je širenje utjecaja cisalpskih Japoda prema moru
276
Plinije, Nat. hist. 3.129: „Tuditan, koji je pokorio Histre, na svom je kipu napisao: Od Akvileje
do rijeke Titija ima 1000 stadija.”
277
CIL I 2 652; ILLRP 335. Prvo je bio shvaćen kao eulogium, a danas kao tabula triumphalis, Straz-
zula Rusconi, 1990.: 296 – 299. Natpis se zapravo sastoji od dva dijela, ali onaj iz Devina kod
Monfalconea (ILLRP 334) sadržava samo konzulovo ime.
278
Morgan, 1973.; Bandelli, 1989.; Šašel Kos, 2005.: 324 – 326.
279
Usp. Šašel Kos, 2005.: 326 – 329.
280
Morgan, 1973.: 31 – 32. Apijan spominje Pandusu, a Livije Bruta. Brut je bio legat, a Pandusa
ili propretor u Cisalpskoj Galiji (Morgan, 1971.: 298 – 299; 1973.: 32; Broughton, 1986.: 117) ili
pak drugi Tuditanov legat, kako obrazlaže Brennan, 2000.: 217 – 218.
281
Starija je historiografija, nakon Büchelerove rekonstrukcije Tuditanova natpisa iz CIL, zastupala
mišljenje da je Tuditan porazio Liburne, primjerice Zaninović, 1996b: 315; noviji radovi, međutim,
izražavaju popriličnu sumnju u to da je Tuditan ratovao s liburnskim zajednicama, Čače, 1985.:
270 – 271; 1991.: 59; Cerva, 1996.
282
Čače, 1985.: 270 – 271; 1991: 63 – 65; Šašel Kos, 2005.: 321 – 329; Olujić, 2007.: 76 – 79; R.
Matijašić, 2009.: 117 – 118, vidi i Vedaldi Iasbez, 1994.: 29 – 30; Radman Livaja, 2004.: 16, te
Rossi, 1995.: 360 – 361.
zaprijetilo Liburnima, ili barem nekim liburnskim zajednicama koje su zbog

toga možda pristale uz Tuditana.283 Ne treba odbaciti ni mogućnost da su Ja-
podi sa saveznicima Tauriscima ugrožavali interese Noričkog kraljevstva, vri-
jednog rimskog saveznika u regiji. Istjerivanje italskih trgovaca iz tauriščan-
skih rudnika zlata, koje spominje Polibije, manje je vjerojatan izravan povod
tome ratu.284 Hugh Last je pak iz Apijanovih Građanskih ratova zaključio da
je Tuditan krenuo u rat ponajviše nastojeći izbjeći domaće političke proble-
me u Rimu,285 no zapravo ništa kod Apijana ne upućuje na to da je pohod na
Japode bio poduzet samo iz Tuditanovih osobnih političkih razloga. Potpu-
no je sigurno da bi bio imenovan neki drugi vojskovođa da je Tuditan želio
ostati u Rimu.286 Štoviše, činjenica da je on napustio Rim usred domaće krize
i tako brzo se vratio natrag upozorava na ozbiljnost situacije na sjeverozapad-
nom Jadranu, a ne na Tuditanovo izbjegavanje konzulskih obveza u Rimu.
Ubrzo nakon Tuditana, godine 119. pr. Krista konzul Lucije Aurelije Kota
i njegov legat, o kojemu znamo samo da je bio član utjecajne obitelji Cecilijâ
Metelâ (Lucije Cecilije Metelo Dijademat?),287 napali su Segestance. Apijan
aludira na početni uspjeh Kote i neimenovanog Cecilija Metela, ali na dru-
gome se mjestu pokazuje da su ubrzo nakon završetka sukoba Segestanci
102 i Japodi prestali plaćati danak, odnosno da uopće nisu davali taoce, što je
inače bio uobičajeni postupak Rima prema onima koji su se bezuvjetno
predali rimskim postrojbama na „milost i nemilost” (deditio in fidem).288 Ne-
koliko godina nakon toga, 115. g. pr. Krista, Marko Emilije Skauro uspješ-
no je vodio rat s Karnima, a možda i s Tauriscima, proslavivši naposljetku
trijumf službeno naslovljen „nad Galima Karnima” (de Galleis Carneis).289
283
Čače, 1987./88.: 78 – 79; 1991.: 63 i d. upozorava na to da spomen „japodske obale” kod Stra-
bona i Plinija potječe od nekog neidentificiranog zajedničkog izvora iz 2. st. pr. Krista; vidi isto o
japodskoj obali u Olujić, 2007.: 131 – 133.
284
Polibije kod Strabona, 4.6,12 (= Polibije, 34.10,10 – 14), vidi Šašel Kos, 1998.; 2005.: 328-329
koja uvjerljivo opovrgava prijašnja mišljenja.
285
Apijan, Bell. civ. 1.19, Last, 1951.: 42; Wilkes, 1969.: 32; Rossi, 1991.; R. Matijašić, 2009.: 117.
286
Beness, 2005.
287
Morgan, 1971. pokazuje da Metelo Delmatik nije sudjelovao u oba rata, 119. g. pr. Krista protiv
Segestanaca i 117. g. pr. Krista, protiv Delmata, usp. Šašel Kos, 2005.: 329 – 334; Domić Kunić,
2006.: 89 – 90, te Radman Livaja, 2004.: 16, vidi dolje za sukob s Delmatima. Zamisao o Dija-
dematu kao Kotinu podčinjenom, Morganova je pretpostavka; treba uzeti u obzir i druge članove
obitelji Cecilijâ Metelâ, primjerice Dijadematova mlađeg brata Gaja Cecilija Metela Kaprarija, Šašel
Kos, 2005.: 333 – 334.
288
Apijan, Illyr. 10, 22. Nije jasno što Apijan misli pod „Japodima” jer Ciceron u svojoj obrani Balba
(Balbo 32) spominje da Japodi imaju savez (foedus) s Rimom. O tomu više u sljedećem poglavlju.
289
CIL I 49; Inscr. It. XIII 1. Aurelije Viktor, De viris illustr., 72.7, spominje trijumf nad Ligurima
Tauriscima pa je moguće (ali ne i potpuno sigurno) da je Skauro ratovao i protiv Tauriska. Vidi
Tuditanov, Kotin i Skaurov pohod donijeli su određene političke promje-

ne u istočnoalpskom području: slamanje vojnih potencijala Histra, Karna
i Tauriska te uspostavu savezničkih odnosa s politijama i zajednicama u
tome području, a najvažnije savezništvo bilo je, možda, uspostavljeno s ne-
kim liburnskim zajednicama. Pretpostavlja se, u nedostatku čvršćih dokaza,
da je Karnima bilo oduzeto zaleđe Tergeste, kao i tauriščanski teritorij sve
do Ljubljanske kotline, zajedno s važnim prijevojem Okrom. Ostatci rim-
skog trgovačkog naselja s kraja 2. st. pr. Krista otkriveni su u Razdrtom,
na okranskom prijevoju.290 Slovenski znastvenici nagađaju da je taj teritorij
bio pripojen Akvileji i poslije uključen u Cisalpsku Galiju. Na takav zaklju-
čak upućuju arheološki nalazi poput republikanskog novca i oružja, kao i
miljokaza iz mjesta Bevke kod Ljubljane iz doba kasne Republike ili ranog
principata, koji potvrđuje da se teritorij Akvileje u to doba protezao duboko
u unutrašnjost današnje Slovenije.291 Dakako, pojava trgovačkog naselja i
rimskog oružja i novca nisu sami po sebi pokazatelj izravne rimske politič-
ke uprave, no sugeriraju s velikom sigurnošću kako je istočnoalpski prostor
funkcionirao kao dio fluidne imperijalne pogranične zone. Imajući to na
umu, ne iznenađuje to što je poslije, u vrijeme kasne Republike, utemeljeno
rimsko trgovačko naselje (vicus) u Nauportu (Dolge njive pokraj Vrhnike), 103
otprilike u doba Cezarove uprave u Cisalpskoj Galiji.292
Tim je pohodima Rim s vremena na vrijeme „pokazivao zube” indigenim
politijama u tome području, a rimski su ratni uspjesi posredno omogućili
otvaranje istočne obale Jadrana i osiguravanje već postojeće trgovačke veze
između Akvileje i sjeverne Italije s Norikom, Panonijom i Salonom. Arheo-
loški nalazi i rimski novac iz vremena prije Cezarova namjesništva, nađeni
u Panoniji upućuju na postojanje zapadnog trgovačkog smjera Akvileja –
Nauport – Segestika – Posavina i dalje prema donjem Podunavlju, te na veze
s Grčkom i Makedonijom preko dolina Ibra i Morave.293 Nalazi republikan-
skog i numidskog novca iz područja sjevernog Jadrana, ali i dalmatinskog
zaleđa, također pokazuju umrežavanje tih krajeva u globalne mediteranske
Šašel, 1992. b: 416 – 422; Šašel Kos, 1997.: 30.
290
Bavdek, 1996.; Horvat, 2002.: 142 – 143, 159.
291
Šašel Kos, 1995.: 230 – 231; 1997. a: 30 – 31, osobito bilj. 56 s pregledom arheoloških svjedo-
čanstava koja podupiru zamisao o širenju rimskog utjecaja u tom smjeru, vidi također Šašel Kos,
2002. c (miljokaz); Kos, 1986.: 25 – 31; Miškec, 2004. (novac); Horvat, 2002. (oružje).
292
Šašel Kos, 1990.: 147 – 159; 2000.: 294 – 297; 2002. c: 377.
293
Čače, 1991.: 67. Trgovačke veze: Strabon, 7.5,2; Šašel, 1992.; Parović Pešikan, 1982./83.; Po-
pović, 1987.: 105 – 113, sl. 30; Katić, 2002.: 428 – 429. Skordiščanska politija pokazuje razvoj i
usložnjivanje monetarnog gospodarstva, osobito u 2. st. pr. Krista, Ujes, 2002.
mreže trgovine i komunikacija.294 Iz tih oskudnih podataka proizlazi da su

Rimljani silom reagirali na pojedine krize nastojeći izgraditi i održati mrežu
satelitskih politija vezanih savezničkim ugovorima. To se posebice odnosi
na neposredno susjedstvo Akvileje: Karne i Histre te Tauriske i liburnske
zajednice. Ti pohodi također odgovaraju općenito agresivnijem tonu rimske
vanjske politike na zapadu, pri čemu se posebice misli na kampanje protiv
politija Arverna i Alobroga 120-ih godina pr. Krista, koje su završile uspo-
stavom provincije Transalpske Galije (današnji Languedoc i Provanse u juž-
noj Francuskoj) 118. g. pr. Krista.295 No, dostupni rezultati jasno pokazuju
da cilj vojnih i političkih akcija na sjeverozapadnom Jadranu i u istočnim
Alpama u to doba nije bilo osvajanje i administrativna organizacija poraže-
nih neprijatelja kao u Galiji, već interventno djelovanje, uspostava posredne
kontrole nad regijom koja se smatrala važnom zbog susjedstva Italiji, kao i
preventivno agresivno djelovanje na pojavu kriznih situacija, bez uvođenja
birokratske aparature i organizacije toga prostora u provinciju.
Ništa se više vrijedno spomena nije događalo na tome području nakon
Skaurove kampanje pa možemo samo pretpostaviti da su ta tri spomenuta
pohoda stvorila izbalansiranu političku situaciju. Moguće je da je uslijedio
104 još jedan pohod na Japode, ali ta se mogućnost temelji na vrlo maglovitu
ulomku Salustijeve Povijesti, u kombinaciji s Frontinovom rečenicom o „vje-
rolomnim” Japodima koji su sleđa napali povijesno inače nepoznatog pro-
konzula Publija Licinija.296 Budući da se Salustijeva Povijest bavila zbivanji-
ma 70-ih i 60-ih godina pr. Krista, pretpostavljalo se da je riječ o dijelu (ili
nastavku) Koskonijeva pohoda na Delmate 78. – 76. g. pr. Krista, o kojem
ćemo raspravljati malo poslije, koji se navodno potom proširio na Japode.297
Alternativu je ponudio Zippel pretpostavljajući da je to zasebna kampanja
Frontinova Publija Licinija u kojem je on prepoznao Publija Licinija Krasa
Mucijana (konzula 131. g. pr. Krista) ili Publija Licinija Krasa (konzula 97.
g. pr. Krista),298 ali zbog nedostatka drugih svjedočanstava oba argumenta
ostaju bez presudne potpore.
294
Npr. Dubolnić Glavan – Glavaš, 2011.
295
Ebel, 1976.
296
Salustije, Hist. 2.38 (ur. McGushin); Frontin, Strat. 2.5, 28.
297
Broughton, 1952.: 86 – 87; McGushin, 1992.: 1.203; Čače, 1991.: 70 – 71; Olujić, 2007.: 82 – 83.
298
Zippel, 1877.: 179 kojeg slijede Skefich, 1967.: 26 – 27 i Wilkes, 1969.: 35, bilj. 6.
Dalmacija
Početkom 150-ih godina pr. Krista delmatski politički savez, uspostavljen

u zaleđu dalmatinske obale, području kraških polja, posebice Duvanjskog,
Sinjskog, Glamočkog, Imotskog i Livanjskog polja,299 sukobljava se s rim-
skim saveznicima u tome prostoru. Na najvećem udaru, kako se spominje,
bila je indigena politija Daorsa i kopnene ispostave Isejskog saveza u Ka-
štelanskom zaljevu, Tragurij i Epetij. Rim je najprije reagirao diplomatskim
putem i uputio delegaciju pod vodstvom Gaja Fanija Strabona da ispita pri-
tužbe, no kriza je eskalirala i Rim se morao izravno umiješati. Pisani izvori
krivnju za eskalaciju svaljuju (dakako) na Delmate. Prema Polibiju, Delmati
su poslanicima odbili dati hranu i smještaj te su im uzeli konje. Prema Di-
onu Kasiju, očuvanom kod Zonare, Delmati su čak ubili izaslanike Isejaca
i Daorsâ.300 Nakon početnih neuspjeha konzula Gaja Marcija Figula 156.
g. pr. Krista, sljedeće je godine konzul Publije Kornelije Scipion Nazika
skršio otpor Delmatskog saveza i spalio Delmij te je tom akcijom zaslužio
trijumf nad Delmatima (de Delmateis) u Rimu.301 Može se pretpostaviti da
je Delmatskom savezu tom prigodom bio nametnut ugovor o „nejednakom 105
savezništvu” (foedus iniquum), kao i određeni danak, ali o tome nemamo
nikakvih pouzdanih podataka.
Polibije je krajnje isključiv glede određivanja uzroka toga rata. On ga je
opisao kao korisnu prigodu da rimska vojska očuva dobru formu u doba
općeg mira. Kao dodatni uzrok rata Polibije spominje i potrebu da se rim-
ski položaj na srednjem Jadranu ponovno učvrsti nakon što je od 167. g.
pr. Krista bio zanemarivan. Treba pripomenuti da je Polibije posredno i
sam sudjelovao u tim događajima lobirajući da južnoitalsko naselje Lokrida
bude oslobođeno obveze slanja brodova u delmatski rat pa je moguće da
baš i nije podupirao tu intervenciju. Usto, teorija da je mir zapravo negati-
van ako potraje dulje vrijeme nije bila ništa neobično u antičkoj, a osobito
299
Šašel Kos, 2005.: 294 – 295. Delmatski savez bio je odnedavna politička tvorevina, Dzino, 2006.
b: 75 – 76; usp. Čače, 1994./95.: 118 – 120.
300
Polibije, 32.9; Kasije Dion, 20 (= Zonara 9.25,9).
301
Polibije, 32.13; Apijan, Illyr. 11; Livije, Per. 47 – 48; Flor, 2.25; Strabon, 7.5, 5; Frontin, Strat.
3.6,2; Inscr. It. XIII, 1: 82 – 83, 557. Delmij (Δάλμιον), koji je uništio Nasika, nije isto što i rim-
skodobni Delminium; Čače, 1994./95.: 107, 114 – 120. Vidi Šašel Kos, 2005.: 303 – 306 za pregled
različitih postojećih mišljenja o ubikaciji Delmija i Delminija.
ne u rimskoj historiografiji.302 Neki su stručnjaci možda prebrzo odbacili

pritužbe rimskih saveznika, koje spominje Polibije, kao izravan povod za
taj rat.303 O tim su pritužbama legati prvo raspravljali s Delmatima i tek
nakon što je diplomatska misija propala, Senat je odlučio upotrijebiti silu.
Delmatski savez bio je neugodan protivnik; ova je politija nakon raspada
Ilirskog kraljevstva, kako se čini, stekla velik utjecaj i time zaprijetila sta-
bilnosti političkog poretka koji je utvrđen 167. g. pr. Krista. Loš postupak
prema rimskim poslanicima, mnogo više nego ubojstvo savezničkih izasla-
nika (ako povjerujemo u to da taj motiv nije Dionov inventio, što ipak nije
isključeno), bio je shvaćen kao uvreda i dovoljno opravdanje za „pravedan
rat” i vojnu akciju koja je slijedila.304
Politička kriza na južnom Jadranu uslijedila je 135. g. pr. Krista kad je
konzul Servije Fulvije Flak bio poslan protiv Ardijejaca i Plerejaca zato što
su „napadali rimsku Iliriju”, usprkos početnim diplomatskim pokušajima
Rima da izbjegne sukob, a potom i Ardijejaca da odgode ili čak spriječe in-
tervenciju nakon što je Senat odlučio djelovati.305 Suvremena znanost nije
prikladno odgovorila na pitanje što je zapravo bila Apijanova „rimska Iliri-
ja”, no možemo s prilično sigurnosti reći da je riječ o indigenim politijama
106 koje su činile nekadašnje Gentijevo kraljevstvo.306 Izgleda da je ta kriza
posljedica ardijejskih gusarskih prepada koji su se nastavili. Kako smo već
spomenuli u prethodnom poglavlju, ardijejska se politija nakon skodarskog
mira najvjerojatnije podijelila na tri manje političke zajednice: Olcinijata,
Rizonita i Akruvijata, koje su bile smještene u Bokokotorskom zaljevu i
oko njega. S tog su položaja lako mogli nadzirati plovidbu jugoistočno od
Neretve, zajedno s Plerejcima koji su, po svemu sudeći, nastavali poluotok
Pelješac.307 Njih je možda privlačila sve življa aktivnost italskih i rimskih
trgovaca koji su se odnedavno u većem broju nastanjivali u Naroni, kao i
302
Polibije, 12.5,1 – 3; Woodman, 1977.: 157, usp. osobito 245 – 247 o miru kao negativnoj pojavi
u antičkom sustavu razmišljanja. Šašel Kos, 2005.: 298 pak smatra da su to autentične priče koje
su kružile u kuloarima senatorskih krugova.
303
Polibije, 32.13,1 – 9. Walbank, 1979.: 535; Harris, 1979.: 233 – 234.
304
Usp. sumnjičavost prema Polibijevu iskazu u Wilkes, 1969.: 30 – 31; Gruen, 1984.: 430 – 431.
305
Apijan, Illyr. 10; Livije, Per. 56; Strabon, 7.5,6; Inscr. It. XIII 1 559.
306
Papazoglu, 1976.: 203 tvrdi da je to bio obalni pojas između Neretve i Lisa koji je priznavao
rimsko vrhovno gospodstvo; zgodan ali nedovoljno određen izraz je „rimski dominion”: Šašel Kos,
2005.: 316, usp. 314.
307
Papazoglu, 1963.; usp. Garašanin – Garašanin, 1967.: 90 – 93; M. Garašanin, 1974.: 11 – 16;
Marić, 1989. Za smještaj Plerejaca: Alföldy, 1965.: 47; Garašanin – Garašanin, 1967.: 93 i starija
bibliografija u Zaninović, 1996. c: 417, bilj. 12. Bojanovski, 1988. a: 82 – 83 ih pak smješta na
potez između današnjeg Trebinja i Bokokotorskog zaljeva.
trgovina Ise i Daorsa na tome području.308 Jedan od razloga pojačane trgo-

vinske razmjene s Naronom vjerojatno je nagli razvoj nasada vinove loze i
izvoz vina s donjeg toka Neretve nakon oko 150. g. pr. Krista, kao rezultat
djelovanja privatnih poduzetnika, Isejaca i Italaca.309 Otkriće veće luke i više
od 30 „ilirskih” trgovačkih brodica, vjerojatno iz 1. st. pr. Krista na lokalite-
tu Desilo – Hutovo blato u Hercegovini, na aluvijalnim terasama koje su se
u antici nalazile na lijevoj obali rijeke Neretve, oslikava doseg te trgovine.310
Posljedica ove uspješne reakcije bila je posvemašnje uklanjanje Ardijeja-
ca kao političke sile iz povijesti. Senat je krenuo u akciju tek nakon što su
pregovori propali, te kada su Ardijejci i Plerejci odbacili rimske zahtjeve,
podcijenivši odlučnost Rima da agresivno djeluje.311 Rim ponovno nije bio
zainteresiran za osvajanje teritorija, ali je neke političke mjere zasigurno
poduzeo. Moguće je da je ardijejska politija bila razbijena na još više ma-
njih političkih jedinica koje na tom prostoru nalazimo u doba Oktavijanova
pohoda 35. g. pr. Krista, kao i u Varonovu spomenu peregrinskih civita-
ta (civitates) koji su u ranocarsko doba činili Naronitanski konvent, što je
očuvano kod Plinija.312 Također, Strabon priopćuje da su Rimljani preselili
Ardijejce dalje od obale u unutrašnjost, gdje su, kako kaže, bili prisiljeni
obrađivati zemlju umjesto da žive od mora kao što su to činili u prošlosti.313 107
Takvom su se strategijom Rimljani, iz nešto drukčijih razloga, koristili i u
Transalpskoj Galiji desetak godina poslije, kao i prigodom Pompejeva nase-
ljivanja kilikijskih gusara u Malu Aziju 67. g. pr. Krista.314 U ovom je rase-
ljavanju, osim kao kazni, možda moguće vidjeti autentični rimski pokušaj
da se nađe dugoročno rješenje društveno-gospodarskih problema koji su
308
Škegro, 1999.: 144 – 150, 174 – 175, 229 – 231 (republikansko trgovanje maslinovim uljem i
vinom u Naroni); Katić, 2002.: 430 – 432 (grčka i daorsijska trgovina).
309
Lindhagen, 2009. Lindhagen sugerira da su amfore Lamboglia 2 za neretvansko vino dolazile s Ise,
o čemu pak vidi Kirigin et al., 2005.: 8 – 9, te o lončarskoj proizvodnji na Isi: Čargo – Miše, 2010.
310
Vasilj – Forić, 2008.; usp. Atanacković Salčić, 1981.; Šašel Kos, 2005.: 177.
311
Šašel Kos, 2005.: 316 – 317.
312
Apijan, Illyr. 16; Plinije, Nat. hist. 143 – 144, vidi Schmitthenner, 1958.: 201 – 207; Mirković,
1968. i posebice Šašel Kos, 2005.: 403 – 420 za smještaj politija na južnom Jadranu, spomenutih
u Oktavijanovu pohodu.
313
Strabon, 7.5,6, usp. Plinije, Nat. hist. 3.143; preseljenje u istočnu Hercegovinu sugerirano u No-
vak, 1952.: 39 i M. Garašanin, 1974.: 16. Šašel Kos, 2005.: 317 – 318 to preseljenje datira u vrijeme
Koskonijeva rata 78. – 76. g. pr. Krista premda, po našem mišljenju, bez odlučnih argumenata. Ako
se premještaj doista dogodio u kasnije doba, onda je mnogo vjerojatnije da je to bilo u kontekstu
Pompejeva „rata s gusarima” 67. g. pr. Krista.
314
Strabon, 4.1,5 (Galija); Plutarh, Pomp. 28; Velej Paterkul, 2.32,4; Flor, 1.41,14; Kasije Dion,
36.37,5; Livije, Per. 99; Apijan, Mithr. 14 (kilikijski gusari).
prouzročili pojavu gusarstva na ovome prostoru.315 Preseljenje Ardijejaca

ili, mnogo vjerojatnije, samo nekih zajednica unutar nekadašnje ardijejske
politije, donijelo je rezultate – Rim je na neko vrijeme osigurao obalu juž-
nog i središnjeg Jadrana od ekstenzivnog gusarenja, što se osobito odnosilo
na primorsko područje južno od Narone i samu Naronu, dok su saveznici
možda bili nagrađeni dijelovima ardijejskog i plerejskog teritorija, što daje
povoda domišljanju da su Daorsi za nagradu dobili obalni pojas kod da-
našnjeg Slanog.316
Godine 119. pr. Krista konzul Lucije Cecilije Metelo napao je Delmate,
proslavio trijumf nad njima i nakon toga uzeo počasno ime Delmatik (Del-
maticus). Prema Apijanu, nije bilo vidljiva razloga za taj rat osim konzulo-
ve želje za trijumfom pod svaku cijenu.317 Izvor kojim se Apijan poslužio
bez sumnje je bio neprijateljski raspoložen prema Delmatiku ili čak cijeloj
obitelji Cecilijâ Metelâ jer ga je kritizirao bilo s razlogom ili bez njega.318
Negativno raspoloženje Apijanova izvora, koji se ne može sa sigurnošću
utvrditi,319 čak je vidljivije u njegovoj tvrdnji da zapravo i nije bilo pravog
rata i da su budućeg Delmatika primili prijateljski u Saloni, gdje je prezimio
među Delmatima i nakon toga se vratio u Rim da proslavi trijumf. Teško
108 je vjerovati da je čak i jedan Cecilije Metelo 110-ih godina pr. Krista, kada
je ova obitelj bila na vrhuncu moći, mogao dobiti trijumf bez rata, ili da bi
ga neprijateljski Delmati tako srdačno primili.
Kasnija rimska Salona (ili kako se također nazivala u množini Salo-
nae) nastala je stapanjem nekoliko naselja. Indigene zajednice su imale
najistaknutije naseobine u gradinama Sutikva – između Solina i Mravi-
naca – te Sv. Nofar (Veli Bijać), koji se nalazio blizu Trogira. Važna je bila
i gradina u Klisu, koja se nalazila u samim Kliškim vratima, a treba spo-
menuti i tzv. Ilirsku Salonu (Stipetuša), koja je još pomalo problematična
jer je tamo nađena samo keramika iz rimskog doba. Salona je, čini se,
nastala kao naseobina uz luku-emporij uz ušće rijeke Jadro, preko koje su
trgovali Isejci i indigeno stanovništvo. Uz luku se razvio salonitanski Stari
grad (Urbs Vetus kako ga je nazvao još Dyggve), koji je u 2. – 1. stoljeću
pr. Krista bio povezan produžetkom ceste (Decumanus maximus) s naseljem
315
Vidi Tröster, 2009.: 23 – 33 o Pompejevu raseljavanju kilikijskih gusara.
316
Zaninović, 2007.: 42; usp. Bojanovski, 1988. a: 93, 100 – 101; Marić, 1989.: 59.
317
Apijan, Illyr. 11; Livije, Per. 62; Eutropije, 4.23,2; Inscr. It. XIII 1: 82 – 83, 560.
318
Dobiáš, 1930.: 161 – 162, 281; Marasco, 1993.: 478; Wilkes, 1969.: 33 – 34, bilj. 1 (34); Šašel
Kos, 2005.: 307.
319
Šašel Kos, 2005.: 307.
Sikuli (Resnik pokraj Kaštel Štafilića) u susjedstvu Trogira. Tlocrt Starog

grada i Sikula upozorava na planski prije nego na organski razvoj tih na-
seobina – Stari grad s rektangularnim oblikom, a Sikuli s ortogonalnim
rasterom. Sam plural u imenu Salone (Salonae) najvjerojatnije proizlazi iz
ove kompleksne situacije kada su različite zajednice živjele na istom pro-
storu: Grci, Rimljani i indigena populacija. No, mišljenja se o broju i po-
ložaju naselja razilaze.320 Većina suvremenih interpretacija podrazumijeva
dihotomiju i sukob indigenih zajednica iz tog područja ispod Kozjaka i
Mosora s Grcima i Rimljanima. Teško je složiti se s takvim jednostranim
mišljenjem – ove zajednice nisu živjele međusobno izolirane jedne od
drugih kao „posve” indigene ili „posve” grčke, odnosno rimske naseobine.
Specifična situacija nadmetanja za prostor i suživot morala je izgrađivati
promjenjive mreže suradnje, savezništva i sukoba među lokalnim zajed-
nicama, koje su na taj način pregovarale unatoč razlikama i uspostavljale
referentne točke međusobne komunikacije.321
Apijanove riječi „provodio je zimu među Delmatima” možda treba shvatiti
doslovce: ako je Cecilije Metelo zimovao u Saloni, on je zapravo zimovao
„među Delmatima” jer je Salona gledala prema zaleđu, koje je iza Kliških
vrata politički nadzirao Delmatski savez. Rimljani su pak indigene stanov- 109
nike današnjeg splitsko-trogirskog područja, kojih je zacijelo bilo, mogli
smatrati „Delmatima” premda se oni sami najvjerojatnije ne bi tako identi-
ficirali, pa su stoga Rimom zbilja mogle kolati glasine da je Cecilije Metelo
prezimio „među Delmatima”.322 Tako možemo ustvrditi da je Apijanov izvor,
koji spominje prijateljski prijam budućeg Delmatika u Saloni, na neki na-
čin u pravu, jer su Rimljani bili saveznici koji su došli osloboditi građane
Salone od delmatske prijetnje, na molbu samih Salonitanaca i najvjerojat-
nije na lobiranje Isejskog saveza, kojemu su pripadali.323 Uspjeh je Cecilija
Metela Delmatika u svakom slučaju neosporan.324 Za iduća tri do četiri de-
setljeća izvori ne spominju nikakve nove neprilike s Delmatskim savezom
pa stoga možemo nagađati da je bila uspostavljena politička ravnoteža iz-
320
Literatura se povećava. Za topografiju indigenih naseobina vidi Katić, 2010., te ranije Cam-
bi, 1989. Za Sikule: Šuta, 2011., za samu Salonu: Marin, 2002.: 415 – 416; Kirigin, 2010b; Šuta,
2012. Za novije spekulacije vidi: D. Rendić Miočević, 1991.: 48 – 49; Bilić Dujmušić, 2011. a; Ka-
tić, 2010.: 11 – 12.
321
Vidi Dzino, 2013. za kult Silvana kao jednu takvu referentnu točku.
322
Šašel Kos, 2005.: 307 – 308.
323
Morgan, 1971.: 292, bilj. 26.
324
O samoj kampanji gotovo se ništa ne može reći iz postojećih izvora, Šašel Kos, 2005.: 306 –
311. Vidi i nedavno imaginativna ali visoko spekulativna nagađanja u Bilić Dujmušić, 2011. a.
među Delmatskog i Isejskog saveza u srednjoj Dalmaciji. Također, nameće

se pomisao da je Delmatski savez zapao u unutarnju krizu, pri čemu naj-
više mislimo na političko natjecanje za dominaciju nad savezom. Dakako,
postoji mogućnost da se savez posvetio drugim problemima o kojima nam
izvori ne govore, kao što je mogući odnos sa sjevernim saveznicima/klijen-
tima na čijem su se području nalazili strateški važni rudnici metala. Dru-
ga, posredna posljedica Delmatikova pohoda i mirnodopske situacije, koja
je potrajala cijelu generaciju poslije njega, svakako je pojačano doseljivanje
Grka i Italika uvjetovano trgovinom, u neka mjesta na primorju, primjerice
u Salonu ili Naronu.
Godine 84. pr. Krista promarijevski konzuli Lucije Kornelije Cina i Gnej
Papirije Karbon planirali su prebaciti vojnike iz Ankona u Liburniju, kako bi
organizirali bazu protiv suparničke Suline vojske, koja se približavala Italiji.
Pretpostavljalo se da su planirali poduzeti kratkoročni pohod na Dalmaciju
kako bi ondje izvježbali novounovačene vojnike za građanski rat protiv Lu-
cija Kornelija Sule Sretnoga, koji se s legijama vraćao iz Male Azije s namje-
rom da preuzme vlast u Rimu. Ta razmišljanja ističu da su Cina i Karbon
iskrcavali trupe u Liburniju za pohod protiv Delmatskog saveza, a ne kako
110 bi zametnuli bitku sa Sulom u području koje je strateški bilo nevažno.325
Postoji i drugo razmišljanje, koje navodi mogućnost da su Cina i Karbon
zapravo nastojali spojiti svoje trupe sa saveznikom Lucijem Kornelijem Sci-
pionom Azijagenom, koji je u to vrijeme vodio pohod protiv Skordiska u
dolini Morave.326 Razumljivo je, bez obzira na drukčija mišljenja, da konzuli
nisu mogli tek tako planirati prebacivanje vojske na neprijateljski teritorij
pa je u ovome slučaju gotovo sigurno da su liburnske zajednice bile barem
u savezničkom odnosu s Rimom te da su i dalje održavale to savezništvo
(amicitia), vjerojatno uspostavljeno još u vezi sa zbivanjima iz 129. g. pr.
Krista. No, ovaj je pothvat propao zbog Cinine iznenadne smrti od ruke
pobunjenih vojnika, koji se nisu htjeli sukobiti sa Sulom.
Godine 78. pr. Krista Gaj Koskonije bio je poslan da s prokonzularnim
ovlastima (imperium proconsulare) intervenira protiv Delmatskog saveza. U
izvorima nema mnogo podataka o tome pohodu, osim tvrdnje da je Kosko-
nije ponovno osvojio Salonu i porazio Delmate u dvogodišnjem ratu pa nam
325
Apijan, Bell. civ. 1.77 – 78. Badian, 1962.: 58 – 59; Wilkes, 1969.: 35; Šašel Kos, 2005.: 534 – 539.
326
Lovano, 2002.: 103, 108 – 109; Petković, 2008.. Ovo spekulativno razmišljanje, dakako, nije
lišeno određenih problema, što se osobito odnosi na udaljenost između Liburnije i doline Morave.
O pohodu Azijagena vidi više u Papazoglu, 1969.: 241 – 255, te Popović, 2005.
ne ostaje nego domišljati pozadinu tih događanja.327 Možemo pretpostaviti

da je Delmatski savez pokušao iskoristiti unutarnju nestabilnost Rima, iskru
koje su zapalili saveznički rat 90. – 89. g. pr. Krista i građanski rat između
Sule i marijevaca. Odmah nakon Suline smrti 79. g. pr. Krista njegovi su se
nasljednici suočilli s nekoliko kriznih žarišta izuzev Dalmacije, kao što su
to primjerice Lepidova pobuna u Italiji, Sertorijev ustanak u Hispaniji, rat u
Trakiji te jačanje endemskog gusarenja po cijelom Sredozemlju. Uzrok krize
u Dalmaciji mogla bi biti i rimska fiskalna kriza, koja je donijela nepopularne
mjere za smanjivanje proračunskog deficita još za Sulina života. Ne samo da je
danak povećan vojno poraženim narodima koji su već plaćali danak, već su
neki porezi nametnuti i saveznicima koji ga do tada nisu morali plaćati.328 To
je moglo prouzročiti ozbiljne neprilike svim rimskim interesima na istočnom
Jadranu. Podatak da je Koskonije zauzeo Salonu podrazumijeva da je Salonu
prije toga zauzeo Delmatski savez; sva je vjerojatnost da se to odnosi na obal-
nu naseobinu, a ne na indigena naselja. Takav rasplet događaja pokazuje da
je riječ bila o ozbiljnom narušavanju političke stabilnosti uspostavljene Del-
matikovim pohodom. Delmati su (ako je to točno) svoj politički utjecaj prvi
put proširili na obalno područje, čime su isejska zajednica i njezini indigeni
saveznici pokazali potpunu nemoć da im se odupru. 111
Neki su stručnjaci podupirali mišljenje da je Koskonije zapravo prvi put
zastalno osvojio Salonu oduzevši je Delmatima, koji su u neko doba pot-
kraj 2. st. pr. Krista navodno pregazili isejske naseobine Tragurij i Epetij
u blizini Salone, spomenute prvi put u kontekstu rata protiv Delmata 156.
– 155. g. pr. Krista.329 Ništa u izvorima ne upućuje na potrebu rimske ak-
cije u tome području u vrijeme između pohoda Cecilija Metela Delmatika
118. – 117. g. pr. Krista i Koskonijevog rata. Prema tome, valja uzeti u ob-
zir mogućnost da je Delmatski savez između 85. i 78. g. pr. Krista preuzeo
kontrolu nad Salonom.330 Postoji nejasna veza između Sule i Delmata 85. g.
pr. Krista u Eutropijevu Brevijariju, skraćenom Livijevu izvješću, koje nam
pak u izvornom obliku više nije dostupno. Tu je i neuspješno prebacivanje
rimskih postrojbi u Liburniju 84. g. pr. Krista, o čemu smo već govorili.
327
Eutropije, 6.4; Orosije, 5.23,23; usp. Ciceron, Cluent. 97. Koskonije se pokazao vrlo sposob-
nim vojskovođom u savezničkom ratu 90. – 89. g. pr. Krista, Broughton, 1952.: 36, 39, bilj. 21;
1986.: 77.
328
Apijan, Bell. civ. 1.102; Salustije, Hist. 2.44-6 – 7 (ur. McGushin); Orosije, 5.23,1.
329
Wilkes, 1969.: 33 – 35, 220; Alföldy, 1965.: 99 – 100 koji tvrdi da su Delmati osvojili Salonu
prije 100. g. pr. Krista ili 78. g. pr. Krista, kako misli i Zaninović, 2007.: 37.
330
Usp. Šašel Kos, 2005.: 313.
Svjedočanstvo iz drugog sažetka, onog Orosijeva, upućuje, međutim, na to

da se sukob u Dalmaciji nije otegnuo.331 Teško je vjerovati da bi Rimljani
dopustili da dulje vremena ostane nekažnjen delmatski ofenzivni čin, ka-
kav je bio napad (a da i ne spominjemo potpuno osvajanje Salone) na pod-
ručje koje je pripadalo isejskoj zajednici, ključnom rimskom savezniku na
cijelom tom području.
Argument da je Koskonije u Dalmaciji uspostavio administrativnu pro-
vinciju temelji se na navodu jedne administrativne pojedinosti kod njegova
navodnog legata Terencija Varona (Starinara), da je 89 politija (civitates) tražilo
pravdu u Naroni, što nam je sačuvao Plinije Stariji.332 Taj argument stoji na
poprilično klimavim nogama. Varon je s Pompejem Velikim 76. – 75. g. pr.
Krista bio u Hispaniji, a njegovo se poznavanje iliričkog prostora može do-
vesti u vezu s njegovim boravkom u Liburniji, gdje je najvjerojatnije bio 85.
– 84. g. pr. Krista u svojstvu Cinina kvestora, pripremajući neuspjelo iskrca-
vanje trupa.333 Varonova pripomena, po svemu sudeći, opis je kasnije upravne
strukture Ilirika kakva je bila u doba Cezarova prokonzulata 50-ih godina
pr. Krista ili tek razdoblja 35. – 27. g. pr. Krista, kako to misli Bojanovski.334
Također, treba dodati da su šezdesete i pedesete godine pr. Krista iznimno
112 dobro i detaljno pokrivene svjedočanstvima literarnih izvora, među kojima
se nigdje ne spominju magistrati koji bi se redovito slali iz Rima u Dalmaciju
kao provincijalni namjesnici. No, Koskonijev je uspjeh u mnogom pogledu
bio dalekosežan za sudbinu toga prostora, pogotovo glede sigurnosti, koja je
poticala doseljivanje italskih trgovaca u trgovačka središta Salonu i Naronu
te jačanje konvenata rimskih građana u dalmatinskim gradovima, koji će
tijekom Cezarova prokonzulata i građanskih ratova imati veliku ulogu.335
Izvori upućuju na još jednu rimsku interakciju s tim prostorom, koju
mnogi moderni autori ne uzimaju u obzir. Ciceron je spomenuo „slanje bro-
dova u Iliričko more” u kontekstu Pompejeva čišćenja Sredozemnog mora
od gusarâ 67. g. pr. Krista.336 Pompejeva je zona odgovornosti (provincia),
331
Eutropije, 5.7,1; Orosije, 5.23,1. Livijev epitomator ne spominje ništa što bi povezivalo Sulu i
Dalmaciju u vremenu između 85. i 83. g. pr. Krista (Livije, Per. 83 – 84).
332
Plinije, Nat. hist. 3.142; Cichorius, 1922.: 191 – 192; Šašel, 1970./71.: 301 (Varon kao Koskoni-
jev legat); Wilkes, 1969.: 485 (uspostava provincije).
333
Varon, Rust. 2.10,8 – 10; Cichorius, 1922.: 193 – 194 (Varon u Hispaniji); Varon, Rust. 3.10,8
– 10; Badian, 1962.: 60 (Varon u Liburniji).
334
Bojanovski, 1988. a: 47.
335
Čače, 1989.: 87, bilj. 75; usp. Šašel Kos, 2005.: 313.
336
Ciceron, Leg. Man. 12 (35) ... missis (navibus) item in oram Illyrici maris, zabilježeno samo kod
Skefich, 1967.: 27, te Starac, 2000.: 18.
prema odrednicama lex Manilia, pokrivala cijelo Sredozemlje, zajedno s 30

kilometara dubokim zaleđem, što se očito odnosilo i na istočnojadransku
obalu s neposrednim zaleđem.337 Na nesreću, iz konteksta možemo samo
nagađati što se dogodilo te na temelju Ciceronovih riječi pretpostaviti da
su neke postrojbe pod Pompejevim zapovjedništvom samo patrolirale i
štitile obalne gradove – Ciceron, naime, ne spominje nikakav veći sukob,
nego govori uopćeno, u svom kitnjasto-retoričkom stilu koji ga je i činio
popularnim govornikom: „Ukrašavanje dvaju talijanskih mora (tj. jadran-
sko-jonskog, odnosno ligursko-tirenskog bazena) dostatnim garnizonima i
jakim flotama”. U kontekstu govora možemo pretpostaviti da su akcije ko-
ordinirane iz Brundizija, koji je postao privremena Pompejeva baza, nakon
Sicilije, sjeverne Afrike i Sardinije,338 za operacije u „Iliričkom moru”, Ahaji
i Grčkoj, prije nego što je krenuo dalje prema maloazijskoj Kilikiji, gdje ga
je i čekao najteži zadatak.
Osvajanje Ilirika prije Cezara? 113
Ovaj kratak pregled nedvojbeno oskudnih vrela iz vremena između 167.

i 60. g. pr. Krista ostavlja dosta mjesta za domišljanje pozadine događaja.
No, prilično se jasno pokazuje da područje budućeg Ilirika u ovo doba nije
bilo organizirano kao provincija te da se njime nije upravljalo iz drugih
provincija. Rimljani bi ondje intervenirali onda kada bi njihovi ili interesi
njihovih saveznika bili u opasnosti, kao odgovor na stvarnu ili shvaćenu re-
gionalnu krizu.339 Nema dokaza da je bilo kojem magistratu bila povjerena
na upravu provincija Ilirik niti da su magistrati u to vrijeme ondje obavljali
ikakve administrativne poslove. Rimskim su dužnosnicima, koji su u tom
sektoru djelovali, tijekom službe bile dodjeljivane posebne zone odgovor-
nosti (provinciae) protiv točno određenih politija, s izuzetkom specijalnog,
sveobuhvatnog imperija koji je dobio Gnej Pompej Veliki 67. g. pr. Krista
nad cijelim Sredozemnim morem i njegovim obalama. Rimski su se poho-
di, prema tome, usmjeravali na indigene skupine/politije/etnije i cilj im je
337
Za vrela o Manilijevu zakonu vidi Broughton, 1952.: 146.
338
Ciceron, Leg. Man. 12 (34).
339
Usp. Šašel Kos, 2005.: 398 – 399, koja na rimsku političku strategiju u tome području gleda
kao na pojedinačne reakcije na pojedinačne krize, bez jedinstvene strategije.
bila uspostava, odnosno obnova političke dominacije nad tim zajednicama,

a nipošto osvajanje prostora koji su te zajednice nastanjivale. Nekoliko je
valjanih razloga zašto Rimljani nisu željeli dokraja zauzeti to područje i nji-
me upravljati. Najvažniji među njima je, čini se, činjenica da bi to osvajanje
bilo uzaludno, previše rizično i preskupo.340 Očito nisu postojali drugi veći
interesi, bilo vanjski bilo unutarnji, koji bi potaknuli zaposjedanje Ilirika.
Pa ipak, taj je prostor Rim očito shvaćao kao svoju interesnu zonu, o čemu
svjedoče vojne akcije spomenute u ovome poglavlju. No, veliko je pitanje
je li rimska elita u 2. st. pr. Krista na područje budućeg Ilirika, pa čak i na
istočnojadransku obalu, gledala kao na jedinstveni teritorij, kakvim su ga
shvaćali poslije, nakon kraja 1. stoljeća pr. Krista i u carsko doba.
Također, znakoviti su i položaji koje su rimski zapovjednici imali u tre-
nutku kada su bili odaslani u vojne ekspedicije u budući Ilirik. Wilkes s
pravom kaže da su svi magistrati koji su u to doba djelovali s onu stranu
Jadrana, osim Koskonija, bili konzuli u aktivnom mandatu. U republikan-
sko je doba uobičajena praksa bila da se konzuli u mandatu šalju isključivo
s nakanom da se pozabave hitnim situacijama, a ne da upravljaju provin-
cijama – oni su odlazili u provincije tek kada bi im mandat istekao. To je
114 znakovita činjenica jer dokazuje da Ilirik nije bio teritorijalno organizirana
provincija, a jasno pokazuje i da su se Rimljani ondje upletali samo u slu-
čaju hitnosti.341 Cisalpska Galija, posebice Akvileja, kao baza su se koristili
samo za operacije koje su se vodile u sjevernojadranskom sektoru, dok je
za druge pohode mnogo vjerojatnija bila izravna pomorska veza iz Italije
(Ancona – Zadar) ili iz Brindisija (Brundizija) posredno preko otokâ Pala-
gruže, Sušca i Visa.342
Dva najvažnija opća oblika rimske vanjske politike bila su općenito agre-
sivniji pristup na zapadnom Sredozemlju te posredna kontrola helenistič-
kog Istoka i sjeverne Afrike, pri čemu se Rim oslanjao na saveznike, koji
su sami po sebi bili preslabi da se odupru eventualnoj rimskoj intervenciji
i koje je sama prijetnja vojnom silom držala u strahu od razvrgavanja sa-
vezništva.343 Odnos prema srednjem i jugoistočnom Jadranu u to doba po-
340
Čače, 1985.: 294 – 295; Šašel, 1996.: 28.
341
Wilkes, 1969.: 36. Konzuli djeluju u slučaju hitnosti: Rich, 1993.: 50 – 53; Brennan, 2000.:
215 – 221, 371.
342
Vidi Kozličić – Bratanić, 2006.: 110 – 112 te Radić, 2003., i nedavno Kirigin et al., 2009., za
prekojadranske pomorske smjerove. Bilić-Dujmušić, 2011. b: 756 isključuje mogućnost korištenja
otoka Palagruže u plovidbi većih brodova, što je u suprotnosti s nalazima na Palagruži, koji po-
tvrđuju ulogu ovog otoka u prekojadranskoj plovidbi, o čemu vidi u Kirigin et al., 2009.
343
Badian, 1952., posebice 139 – 140; 1968.: 4 – 5, usp. Richardson, 1986.: 179 – 180.
kazuje obilježja tog drugog pristupa. Iz dostupnih je svjedočanstava očito

da je rimska vojska 156./155., 135. i 78. g. pr. Krista bila poslana preko
Jadrana samo da brani interese rimskih saveznika na južnom i srednjem
Jadranu. Među posljedicama tih akcija u južnom i središnjem sektoru bilo
je nasilno preseljenje nekih ardijejskih zajednica i sprječavanje širenja po-
litičkog utjecaja Delmatskog saveza na srednjodalmatinsku obalu. Rimska
se vojska ograničila na bavljenje neposrednom opasnošću koja je prijetila
savezničkim interesima, i nije pokazivala nikakvo veće zanimanje za us-
postavu izravne kontrole nad tim područjem ili nad njegovim dijelovima.
Status quo, uspostavljen nakon poraza Histra 178./177. g. pr. Krista, na
sjeverozapadu je funkcionirao gotovo pola stoljeća, ako izuzmemo neja-
sne okolnosti Polibijeva spominjanja panonskog rata ili Kornelijev poraz u
sukobu s neidentificiranim Panoncima. Rimljani su u to vrijeme ponajviše
bili zainteresirani za to da spremno i odlučno interveniraju u slučaju krize,
kako bi se očuvao kompleksni sustav savezništava na ovome prostoru. To
je područje u mnogočemu bilo pandan području koje se prostiralo sjever-
no od Makedonije, i u kojem je indigene saveznike Ciceron s pravom nešto
kasnije nazvao „vječitim braniteljima Makedonije”.344 Moguće je da su neki
dijelovi današnje Slovenije i Istre bili pridruženi akvilejskoj municipalnoj 115
upravi i kasnije Cisalpskoj Galiji kao područja pod izravnom rimskom vla-
šću, no ta bi pripajanja ipak trebalo datirati nešto kasnije, u 1. st. pr. Krista.
Nema čvrstog dokaza koji bi upućivao na to da je glavna pobuda koja
je stajala iza toga bila lov na ratničku slavu i treniranje svježe unovačenih
postrojbi, kako je to vidjela starija historiografija.345 Gwyn Morgan te akci-
je ispravno obilježava kao „policijske akcije”, a Jaroslav Šašel ih shvaća kao
„kaznene ekspedicije”, uzimajući u obzir njihovu kratkoću i učinkovitost.346
Rimljani u to doba nisu držali posade preko Jadrana − nakon obavljena po-
sla legije bi se svaki put vraćale u Italiju.347 Bilo bi razumno zaključiti da
su tamošnji rimski saveznici, Isa ili Liburni, bili zaduženi za svakidašnju
344
Ciceron, Pis. 84.
345
Starija historiografija na republikansku politiku u budućem Iliriku ponajprije gleda kao na lov
na trijumfe u perifernom području, npr. Wilkes, 1965.: 4 – 5; 1969.: 36; Badian, 1968.: 23; Ban-
delli, 1983.: 164 – 165.
346
Morgan, 1971.: 293; i slično Šašel, 1992. b: 414 – 423.
347
Nedavno se promišljalo o tome jesu li salonitanski Stari grad i Sikuli zapravo nastali kao rim-
ski vojni logori u 2. – 1. st. pr. Krista: Katić, 2010.: 17; Šuta, 2012.: 13; za Sikule također vidi
Šuta, 2011.: 31 – 38. Potrebno je još istraživanja, ali nam se čini kako ove strukture, ako su zbilja
nastale za vojne potrebe, treba prepoznati kao privremene logore kojima su se Rimljani koristili
samo tijekom vojnih akcija.
sigurnost, uključujući tu i sigurnost plovidbe. Rimljani su odabrali najpri-

kladnije saveznike − one koji su bili zainteresirani za proširenje trgovine,
dobro urbanizirani i manje-više voljni da se uklope u sredozemni kultur-
ni sustav. Prvi i razumljiv izbor pao je na dugotrajnog rimskog saveznika,
Isejski savez. Gospodarska i politička moć Ise i njezina važnost za italske
trgovačke interese bili su doista važan čimbenik u rimskim regionalnim
poslovima,348 no Rim nije oklijevao prihvatiti i indigene zajednice koje su
dijelile zajedničke interese, kao primjerice Liburne ili Daorse, dakako ako
mu je to odgovaralo. Savezništvo s Rimom u ovo doba nije bilo popraće-
no darivanjem rimskog državljanstva, ali je jamčilo autonomiju, integritet
teritorija i postojećih zakonskih sustava te očuvanje staleških i društvenih
struktura – što je mnogim zajednicama, a ponajviše njihovim elitama, bilo
dostatno da ga prihvate.349 Vjerojatna uloga liburnskih zajednica kao regi-
onalnog oslonca rimskim interesima bila je vrlo velika, ne samo za sjever-
nojadransko područje nego i za širi jadranski prostor, jer je omogućivala
uspostavu kopnene veze s Isejskim savezom i južnim Jadranom.350
Glavni politički „problem” na koji rimski izvori upozoravaju bio je Del-
matski savez, indigeni politički entitet koji se odnedavno bio pojavio u za-
116 leđu Dalmacije. Delmatski savez brzo se razvio u jaku i dobro organiziranu
vojnu i političku silu koja se u vakuumu nastalom nakon raspada Ilirskog
kraljevstva pokušavala afirmirati kao regionalna sila.351 Ondje su se Delmati
sukobili s interesima Isejskog saveza pa je Rim u to doba bio prisiljen triput
intervenirati kako bi očuvao položaj svog saveznika i spasio status quo. Za-
nimljivo je zamijetiti da su se tri sukoba s Delmatskim savezom dogodila u
relativno pravilnim razmacima – približno svaka četiri desetljeća (156./155.,
119. i 78./76. pr. Krista). Jedan od uzroka za tako velike razmake može biti
smjena generacija u savezu, koja je ostavljala dovoljno vremena da političko
vodstvo klana/zajednice iz koje je potjecao vođa koji je s Rimljanima ugo-
vorio deditio (predaju) i utanačio „nejednako savezništvo” (foedus iniquum),
kao i njegov eventualni potomak, bude zamijenjen elitom drugog klana/
zajednice, koja se nije obazirala na prethodni sporazum s Rimljanima, na-
stojeći svoju dominaciju učvrstiti agresivnom vanjskom politikom. Također,
348
Zaninović, 1977.: 770 – 771, 774 – 776; Bonačić Mandinić – Visonà, 2002.; Kirigin et al., 2005.;
Čargo – Miše, 2010. itd.
349
Vidi Sánchez, 2007.: 226 – 231 o reguliranju rimskih republikanskih odnosa s indigenim sa-
veznicima u alpskom prostoru i u Galiji.
350
Čače, 1991.: 55 – 71.
351
Zaninović, 2007.: 34 – 35; Čače, 1979.: 101 – 116, osobito 113. – 116.
možda su se zbog nemogućnosti ili nesposobnosti da se uspostavi dinastič-

ka nasljedna vlast vođe određenih klanova/zajednica međusobno natjecali i
u sklopu tog natjecanja djelovali agresivno prema susjedima. Za to su nam
dobar primjer postupci dinasta ilirskog saveza Demetrija Hvarskog i Sker-
dilaide u 220-ima pr. Krista, o čemu smo govorili u prethodnom poglavlju.
Ako pažljivo analiziramo vojna djelovanja u budućem Iliriku, uočavamo
da su ona kronološki prilično grupirana, posebice ako uzmemo u obzir de-
taljnu kronologiju rimskih republika Flowerove:352
• dvije intervencije u doba Četvrte republike (180. – 139. g. pr. Krista): rat
s Gentijem 168. i kampanje protiv Delmata 156./155. g. pr. Krista
• pet intervencija u doba Pete republike (139. – 88. g. pr. Krista): 135. pr.
Krista protiv Ardijejaca i Plerejaca, Tuditan protiv Japoda 129. g. pr. Kri-
sta, Kota protiv Segestanaca 119. g. pr. Krista, Delmatik protiv Delmata
119./118. g. pr. Krista, Skaur protiv Karna i Tauriska (?) 115. g. pr. Krista
• dvije intervencije u razdoblju tranzicije i Suline Republike (88. – 60. g.
pr. Krista): abortivna kampanja Cine 84. g. pr. Krista, Koskonije protiv
Delmata 78. – 76. g. pr. Krista.
Bile su još dvije intervencije, koje se ne mogu sa sigurnošću datirati –
neznanog Kornelija protiv Panonaca i Publija Licinija protiv Japoda, koje 117
historiografija okvirno, ali bez izravnih dokaza, pripisuje prvom, odnosno
posljednjem razdoblju. U 108 godina, koliko je prošlo između Gentijeva po-
raza i Cezarova prokonzulata, bilo je, dakle, sedam potvrđenih, dvije pret-
postavljene i jedna abortivna kampanja, maksimalno deset, što u prosjeku
iznosi jednu kampanju približno svakih 11 godina, odnosno svakih 20 – 25
godina ako kampanje razdijelimo na sjeverno i južno područje. Razdoblje
s najvećom učestalosti intervencija bez sumnje je 135. – 115. g. pr. Krista,
doba karakterizirano raspadom unutarnje kohezivnosti rimske elite (nobiles),
koje počinje uvođenjem tajnog glasovanja u rimskim skupštinama 139. g.
pr. Krista, a u vanjskoj se politici najbolje uočava po traumatičnim iskustvi-
ma neuspjela rimskog ratovanja u Numantiji, protiv Jugurte, te šoka koji
su izazvali rimski porazi od Kimbra i Teutonaca.353 To se razdoblje također
poklapa i s istodobnim pojačanim vojnim djelovanjem Rimljana u prostoru
buduće Galije, koje je završilo uspostavom provincije Transalpske Galije.
H. Flower, 2010., vidi poglavlje 2.

352
Vidi H. Flower, 2010.: 97 – 114, raspad konsenzusa unutar elite znatno otežava posao vojsko-
353
vođama koji su sada bili izloženi žestokoj kritici svojih političkih protivnika i sudskom gonjenju,
posebice u slučaju neuspjeha, što nije bio slučaj u prethodnim razdobljima.
Drugo po učestalosti sukoba jest razdoblje između 88. i 60. g. pr. Krista;
ono pak odgovara potpunom raspadu političkog konsenzusa unutar rimske
elite i kulminira savezničkim ratom te građanskim ratom između pristaša
Gaja Marija i Lucija Kornelija Sule, Sulinom diktaturom, vladavinom nje-
govih sljedbenika između 80. i 70. g. pr. Krista te posljednjim pokušajima
da se spase ostatci Sulinih reformi putem zakonodavstva i političkim ma-
nipulacijama 70. – 60. g. pr. Krista.
Slaba učestalost rimskih vojnih kampanja potvrđuje stoga da su Rimljani
na istočnojadransku obalu gledali kao na periferno područje s obzirom na
svoje interese u širem prostoru. Periferno, dakako, ne znači i nebitno – za
kompleksne imperijalne političke strukture, neposredna kontrola pogranič-
nih zona od vitalnog je interesa za fukcioniranje imperijalne periferije. No,
treba priznati kako je imperijalna politika imala interese temeljna uporišta
kojih su se nalazila u Makedoniji i sjeveroistočnoj Italiji te su, prema tome, u
tim zonama Rimljani primjenjivali pojedine pristupe o kojima je malo prije
bilo riječi. Južni dio Balkanskog poluotoka, na koji se nadovezivala jugo
istočna obala Jadrana, bio je dio rimskih prekomorskih posjeda koje se kon-
troliralo neizravno, uz pomoć saveznika. Rimske trupe trajnije su djelovale
118 samo na sjevernim makedonskim granicama, osiguravajući zaštitu ponaj-
prije od Skordiščanskog saveza. Riječ je o područjima s otprije određenim
granicama unutar nekadašnjih helenističkih država poput Epira ili Ilirskog
kraljevstva, koja su bila urbanizirana i imala su uređeni porezni sustav i
urbane elite, koje su štošta mogle izgubiti u slučaju rimske intervencije. S
druge strane, istočne Alpe i sjeverni Jadran glavni su ulaz sa sjeveroistoka
u Italiju, koja je bila samo srce rimske politije, pa je to područje stoga bilo
od nemjerljive strateške važnosti. Agresivniji pristup politijama u tom pro-
storu može se objasniti i paničnim, često nerealnim strahom Rimljana da će
netko, poput Gala 390. g. pr. Krista ili Hanibala 219. g. pr. Krista, iznenada
provaliti u Italiju. Rim je pokušao u ovome prostoru izgraditi kompleksni
sustav savezništava s tamošnjim latenskim zajednicama, uspostavljajući
svojevrsnu tampon-zonu koja je trebala štititi Italiju od stanovnika buduće
Galije, „Germana” i drugih potencijalnih neprijatelja.354
Bilo bi stoga razumno zaključiti da prije 59. g. pr. Krista na istočnoj obali
Jadrana nije bilo zasebne ni jedinstvene rimske politike, a još manje da je
bila riječ o organiziranom, postupnom osvajanju teritorija ili kovanju pla-
O rimskom neprekidnom strahu za sjevernu Italiju vidi posebice Williams, 2001.: 100 – 184.
354
O rimskom političkom sustavu u tome prostoru usp. Sánchez, 2007.: 261 – 262.
nova da se taj prostor zaposjedne u budućnosti. Rimljani su na taj prostor

u početku gledali kao na svoje različite interesne zone, shvaćajući ga, kako
se čini, kao dio teritorijâ sjeverne Italije i alpske tampon-zone, odnosno kao
dodatak Makedoniji i Epiru. U rimskoj percepciji tada još nije postojao Ili-
rik, ni etnografski, ni zakonski, ni strateški/politički. Multietnički emporiji
poput Okre, Salone ili Narone generirali su ekonomsku i kulturnu razmjenu
i artikulirali kontakt domaćih zajednica i sve umreženijeg mediteranskog
svijeta, pa nije čudno da se rimske intervencije u ovom razdoblju često po-
vezuju s rješavanjem sukoba zbog njihove kontrole. Rimski saveznici, koji
sami nisu bili dovoljno jaki da se suprotstave rimskom gospodstvu i kojima
su, ponajviše radi proširenja trgovine, u interesu bili opći mir i sigurnost
u jadranskom prostoru, bili su zaduženi da za Rim obavljaju poslove regi-
onalnih izvršnih tijela i vjerojatno su imali slobodu intervenirati u manjim
kriznim situacijama. Rimljani su se koristili silom kako bi intervenirali u
težim situacijama, ali im političke prilike nisu zadavale prevelikih problema,
sudeći prema malobrojnim intervencijama posvjedočenima u izvorima. Ova
je sila također prouzročila nove preobrazbe u indigenim zajednicama, elite
koje su se sada mogle određivati kao saveznici ili protivnici imperijalnih
interesa i voditi prorimsku ili antirimsku politiku u kontekstu nadmetanja 119
za regionalnu dominaciju sa susjednim elitama.
Možemo, dakle ustvrditi da rimsko osvajanje Ilirika nije počelo niti u ovo
doba jer još nisu postojale njegove glavne komponente: nije bilo ni osvajanja
ni Ilirika, rimske vojne operacije u prostoru budućeg Ilirika zbivale su se u
posve različitim zemljopisno-političkim kontekstima i ni u kojem slučaju
nisu bile dio neke velike strategije vezane uz osvajanje budućeg Ilirika. Po-
dručje budućeg Ilirika u ovo doba nije bilo ništa više od imperijalne pogra-
nične međuzone u kojoj Rim nije izgrađivao instrumente kolonijalne uprave,
već je nastojao kontrolirati svoje interese uspostavom neizravne političke
kontrole, bilo savezništvom, bilo uporabom vojne sile. Prisutnost imperija
ne vidi se ni na simboličkoj ni na praktičnoj razini. Vojna sila ograničavala
se na kratkotrajne i strogo definirane akcije koje su u određenim razdo-
bljima bile češće – često se poklapajući s drugim političkim zbivanjima u
Rimu ili u drugim područjima. Osvajanje kao pojam u svom najosnovnijem
značenju podrazumijeva izravno ovladavanje određenim teritorijem i rede-
finiranje postojeće teritorijalno-političke strukture koja se asimilira unutar
kolonijalnih političkih struktura osvajača − ništa od toga ne može se uočiti
na području koje će postati Ilirikom.
Vrijeme nakon sukoba s posljednjim makedonskim kraljem Perzejem

(tzv. „trećeg makedonskog rata”) može se shvatiti kao razdoblje uspostave
sredozemne pax Republicana. Razdoblje je to u kojemu se rimsko društvo
tijekom nekoliko generacija preobrazilo od dominantno militarističkog
društva, u 3. stoljeću pr. Krista, u gotovo civilno društvo u kojemu vojska
i osvajanja nisu bili toliko izraziti, koje je bilo praćeno čestim vojnim neu-
spjesima i u kojem su čak zabilježeni i veći otpori novačenju, prije Marijevih
reformi kojima je rimska vojska profesionalizirana.355 Samim time vojne su
akcije rijetko bile usmjerene na osvajanja ili na uspostavljanje novih pro-
vincija, premda se i to događalo (Transalpska Galija, Prokonzularna Afrika
i Pergamsko kraljevstvo koje je Rim dobio na upravu oporukom posljednjeg
pergamskog kralja Atala III.), a opasnosti za Italiju i središte moći – Rim –
gotovo da i ne postoje, s iznimkom Kimbra i Teutonaca. Prije je riječ bila o
kratkotrajnim policijskim akcijama, robovskim pobunama, poput onih na
Siciliji ili Spartakova ustanka, te dugotrajnijim kampanjama u stalno kriz
nim područjima kao što su to Hispanija ili sjeverni dio Makedonije.
No, način na koji je rimska elita pokazivala prestiž rapidno se promijenio
u razdoblju od 3. do 1. stoljeća pr. Krista. Elita Scipionova doba i hanibal-
120 skih ratova potpuno je drugačija u tom pogledu od Marijeve i Suline, a da
ne kažemo Cezarove i Ciceronove generacije. Nobiles 3. stoljeća pr. Krista
morali su služiti svojih decem stipendia, što će reći 10 godina (ili u 10 razli-
čitih kampanja) u vojsci, i to u konjičkim regimentama kao elitnim vojnim
postrojbama, prije nego što bi imali pravo natjecati se za političke funkcije
– magistrature. Elita 1. stoljeća pr. Krista više nije morala služiti toliko dugo
u vojsci, a natjecateljstvo unutar elite prenijelo se u druge sfere kao što su to
odvjetništvo, govorništvo i, najvažnije od svega, stjecanje i javno pokazivanje
bogatstva. Širenje državljanstva među saveznicima u Italiji, posebice nakon
savezničkog rata, za posljedicu je imalo priljev novih suparnika za političke
funkcije i dramatično povećano natjecanje za izborne magistrature, koje su
se sve češće osiguravale javnim i manje javnim podmićivanjem birača. Jed-
no od rješenja kojemu su pripadnici elite počeli sve češće pribjegavati jest
osvajanje, kao najsigurniji izvor stjecanja ugleda, ali i bogaćenja.356
Stabilnost i konsenzus unutar rimske elite polako se počeo narušavati sa
začetcima unutarnjeg sukoba unutar elite u Rimu. Ti sukobi počinju isto-
Vidi Ecksteinova razmišljanja na ovu temu, u Eckstein, 2006. b.

355
Vidi lucidnu analizu promjena u načinu na koji je rimska elita stjecala prestiž u McCall, 2002.:
356
114 – 136.
dobno s reformama braće Grakho u kasnim 130-im i 120-im godinama pr.

Krista, nakon što su zavladali panika i strah od Kimbra i Teutonaca 113.
– 101. g. pr. Krista te otvorenom pobunom italskih saveznika i političkog
redefiniranja Italije i rimskog državljanstva nakon savezničkog rata 90. –
89. g. pr. Krista. Promjena u načinima na koji se stjecao društveni prestiž
i sukob unutar rimske elite širom su otvorili vrata avanturistima iz redova
te elite, kao i velikim konkvistadorima, kao što su to bili Gaj Marije, Lucije
Kornelije Sula Sretni (Felix), Gnej Pompej Veliki (Magnus), Marko Licinije
Kras, Gaj Julije Cezar, Marko Antonije i Gaj Oktavije alias Gaj Julije Cezar
Oktavijan alias Uzvišeni (Augustus), s kojima počinje razdoblje agresivne
vanjske politike i velike teritorijalne ekspanzije.
121
„I RIJEČ VATINIJEVA STVORI ILIRIK”:
CEZAROV PROKONZULAT
I MEĐURIMSKI KONFLIKTI
Vatinijev zakon u kontekstu rimske politike toga

vremena
Izašavši kao pobjednik iz velikog sukoba unutar rimske elite, koji je bje-
snio 80-ih godina pr. Krista, Lucije Kornelije Sula Sretni odrekao se svojih
diktatorskih ovlasti i povukao iz politike nakon što je, među ostalim re-
formskim mjerama, pučkim tribunima oduzeo sav politički utjecaj. Položaj
pučkog tribuna još je od vremena braće Grakha služio kao zgodan prečac
122 za mlade i ambiciozne aristokrate omogućujući im da zaobiđu volju sve-
moćnoga Senata. Tribuni su, naime, svojim vetom mogli blokirati senatske
odluke, a također i pred narodnu skupštinu iznositi zakone a da ih Senat
prethodno nije odobrio. Povratak tribunskih ovlasti 70. g. pr. Krista, za-
konom koji su zajednički financijski poduprli Gnej Pompej Veliki i Marko
Licinije Kras, bio je početak novog razdoblja u sukobima u rimskoj eliti te
označuje raspad novog sustava koji je bio uspostavio Sula. U početku se
Pompej koristio pučkim tribunima kako bi sebi osigurao zapovjedni polo-
žaj u „ratu protiv gusarenja”, ali i u ratu protiv Mitridata VI. Pontskog, koji
je prouzročio masovno pripajanje nekadašnjih saveznika u Maloj Aziji i
na Bliskom istoku te Pompeju Velikom priskrbio velik plijen i neograničen
prestiž. No, nakon Pompejeva povratka u Rim konzervativna je oporba,
na čelu s Markom Porcijem Katonom (Mlađim), uspjela blokirati Pompeja
ne ponudivši, međutim, nikakav bolji alternativni politički program osim
puke opstrukcije.
Pompej se stoga s druga dva ambiciozna i beskrupulozna aristokrata,
Krasom i Cezarom, udružio u neformalni savez koji historiografija prepo-
znaje kao „prvi trijumvirat” i koji po mnogočemu simbolizira kraj republi-
kanskog (republikanskih) sustava vlasti. Pompej je dobio zemlju za svoje
„I RIJEČ VATINIJEVA STVORI ILIRIK”: CEZAROV PROKONZULAT I MEĐURIMSKI KONFLIKTI
ratne veterane, Kras poništenje nepovoljnog zakona za publikane (publica-

ni), ubirače poreza i zakupnike rimskih javnih prihoda u provincijama, za
čije je interese aktivno lobirao, a Cezar konzulat te potom i prokonzularne
ovlasti (imperium proconsulare), odnosno provincijalno namjesništvo i za-
povjedništvo koje mu je omogućivalo neograničenu slobodu zapovijeda-
nja, uključujući i pravo da vodi rat u svojoj zoni odgovornosti (provincia).
Time se taj ambiciozni, ali i nadareni avanturist obilato koristio. Isticanje
tog zapovjedničkog mandata 49. g. pr. Krista Cezaru je oduzelo zakonski
imunitet od višestrukih optužbi za korupciju i zloporabu položaja u Rimu,
no na njegovu sreću (a dobrano i njegovom zaslugom) politička se situacija
dodatno zakomplicirala i baš je u to vrijeme buknuo građanski rat između
njega i Pompeja.
ska
ka Cisalp
s a lps Galija
n a 123
Tra Galij Ilir
ik
Italija
a
Sardinij
i
K zika
o r ija
Makedon
Cezarove zone odgovornosti
Nakon isteka jednogodišnje službe konzula u Rimu, Julije Cezar je na

prijedlog pučkog tribuna Publija Vatinija bio imenovan 59. g. pr. Krista za
prokonzula Cisalpske Galije u trajanju od pet godina.357 Vatinijev je zakon
bio presedan u rimskoj političkoj praksi, jer je Cezar dobio pravo da sam
357
Lex Vatinia je izglasovan u travnju 59. g. pr. Krista, a Cezar je formalno dužnost preuzeo nakon
što mu je istekao konzularni mandat (bilo je to 29. prosinca 59. g. pr. Krista). De iure, Illyricum
prema tome postoji od trenutka kada je zakon datiranja osnutka Ilirika u rimskom političkom
dismesu izglasovan, dakle 59. g. pr. Krista, bez obzira na to kada je Cezar preuzeo svoju dužnost.
Kritika u Bilić Dujmušić, 2011. b: 750 – 751 prema tome je nepotrebna i pogrešna jer je autor po-
brkao de facto i de iure.
imenuje svoje legate, a i zbog svoje duljine, jer su se provincije u to doba

obično davale na upravu na samo godinu dana.358 Ubrzo nakon toga, zbog
smrti Kvinta Cecilija Metela Celera, novog namjesnika Transalpske Galije,
Cezarove ovlasti obuhvatile su i tu provinciju te su 54. g. pr. Krista spo-
razumom s Pompejem u Luki bile produljene na sljedećih pet godina. Kao
dodatak uz Cisalpsku Galiju, Cezar je dobio zapovjedništvo nad Ilirikom,
i to na temelju odredbi zakona o Cezarovu imperiju koji je, kako već re-
kosmo, sponzorirao pučki tribun Publije Vatinije (Lex Vatinia de imperio
Caesaris).359 Izvorni tekst toga zakona nije očuvan pa se valja oslanjati na
različite izvore iz kasnijeg vremena, koji izvješćuju o Cezarovu imenovanju
i ovlastima koje mu je taj zakon dao. Izvori se razlikuju u pojedinostima,
ali niti jedan ne upućuje na to je li Ilirik na bilo koji način bio odvojen od
uprave nad Cisalpskom Galijom kao zasebna provincija – bio je to samo
dodatak Cezarovoj zoni odgovornosti (provincia) nad Cisalpskom Galijom.
Plutarh iznosi dvije različite tvrdnje: na jednome mjestu kaže da je Ilirik
bio pridodan Cezarovu zapovjedništvu nad dvjema Galijama, kako također
tvrdi i Svetonije, ali na drugome pak tvrdi da je Cezar primio dvije Galije i
Ilirik kao združeno zapovjedništvo. Apijan i Velej Paterkul spominju samo
124 njegovo zapovjedništvo nad dvjema Galijama, ne i nad Ilirikom. Dion Kasi-
je spominje Ilirik kao dodatak uz Cisalpsku Galiju, kao zonu odgovornosti
za koju su Cezaru bile povjerene ukupno tri legije. Samo epitomator Oro-
sije, vrlo kasni izvor, izričito tvrdi da je Ilirik 59. g. pr. Krista bio zasebna
provincija, jednako kao i dvije Galije.360 Zapravo, samo je Ciceron, jedini
suvremeni izvor koji imamo, u svome govoru O konzularnim provincijama
(De provinciis consularibus) iz 56. g. pr. Krista, iz vremena Cezarova prvog
mandata, spomenuo samo „dvije Galije” pod Cezarovim zapovjedništvom
− Cezarovi su suvremenici, dakle, Ilirik nedvojbeno shvaćali kao dio ci-
salpske provincije.361
To je, koliko znamo, prvi put da je rimskom magistratu bila povjere-
na provincia (zona djelovanja) koja se protezala cijelom istočnom obalom
358
Ovaj „zakonski presedan” bio je potpomognut naoružanim Pompejevim veteranima, koji su
ispunili rimski Forum i „pripomogli” glasovanju, Plutarh, Caes. 14.6.
359
Vidi Gelzer, 1928.; Balsdon, 1939. i Skefich, 1967.: 64 – 101, 143 – 190 za kronologiju, politič-
ku pozadinu i cilj te stariju literaturu o tome zakonu. O Cezarovu prokonzulatu još je utjecajan
narativ u Gelzer, 1968.: 102 – 194, ali vidi također i Ramsay, 2009., s novijom literaturom.
360
Plutarh, Caes. 14.6 (Cisalpska Galija s dodatkom Ilirika); Pomp. 48.3; Cato Min. 33.3 (uprava
nad Ilirikom i dvije Galije); Apijan, Bell. civ. 2.13; Kasije Dion, 38.8,5; Suetonije, Iul. 22.1; Velej Pa-
terkul, 2.44,5; Orozije, 6.7,1. Vidi Papazoglu, 1976.: 205, bilj. 38; Šašel Kos. 2005.: 337-338, 462.
361
Ciceron, Prov. cons. 2(3); 15(36).
Jadrana.362 Spomenutim je zakonom rimska vlast nad istočnim Jadranom

bila konačno zakonski uobličena, a Ilirik konstruiran kao politički koncept.
Još ne kao provincija, kako je mi danas zamišljamo, sa strogo određenim
granicama i definiranom administrativnom organizacijom, nego prije kao
prostor u kojem je rimska politička, zakonska i vojna vlast postala izrav-
nom i stalnom. Cezarova se zona odgovornosti, prema svemu sudeći, od-
nosila na zajednice koje su nastavale obalni pojas od Histrije do Lisa te na
njegovo neposredno zaleđe, uključujući Histre, liburnske zajednice, cisalp-
ske Japode, Isejski savez sa Salonom, Naronu s okolicom, politije Daorsa,
Plerejaca, Ardijejaca (Olcinijati, Akruvijati, Rizoniti – bilo kao jedna ili kao
više politija) i Labeata.363 Delmatski je savez nakon poraza koji im je nanio
Koskonije, čini se, također bio uključen među saveznike koji su s Rimom
ugovorili nejednako savezništvo (foedus iniquum). Položaj skupine koju naši
izvori nazivaju Pirustima ostaje nejasan jer su oni pri zaključivanju Sko-
darskog mira 167. g. pr. Krista bili ubrojeni među rimske saveznike (vidi
poglavlje 4), a Cezar spominje, kako ćemo malo kasnije vidjeti, da su oni
napadali njegovu provinciju, kao da nisu bili njezin dio.364 Teško je, ako ne
i nemoguće, tražiti definirane granice Cezarova Ilirika jer takav je koncept
u to doba Rimljanima u mnogom pogledu još bio stran. Cezarovo zapo- 125
vjedništvo (imperium) davalo mu je zakonski reguliranu moć i slobodu da
djeluje u svojoj provinciji; moć da zaštiti indigene političke ustanove koje
su imale zaključeni foedus,365 tj. bile u savezničkom odnosu s Rimom, i da
regulira njihove međuodnose te napokon vlast nad konventima rimskih gra-
đana (conventus civium Romanorum), koji su se u prethodnim desetljećima
pojavili na jadranskoj obali. Novostvorena nadstruktura Ilirika povezala je
u jedinstveni teritorij prijašnju jugoistočnu i sjeverozapadnu zonu operacija
u rimskoj interesnoj zoni istočnog Jadrana.
362
Neki su autori pretpostavljali da je provincija bila organizirana malo prije Cezarova prokon-
zulata. Ta se pretpostavka, međutim, temelji na nagađanjima jer nema izravnih dokaza koji bi je
potkrijepili, vidi Dzino, 2010. a: 81 – 84 s literaturom. Treba se još jednom podsjetiti da šezdesete
i pedesete godine prije Krista pripadaju najbolje dokumentiranim razdobljima rimske povijesti te
da nigdje nema spomena o tome da su se magistrati redovito slali u Ilirik kao namjesnici.
363
Bilić Dujmušić, 2000.: 23 – 28 (po Čačinoj ideji), usp. Šašel Kos, 2005.: 338, sl. 79.
364
Dakako, prvo ako prihvatimo da je riječ o istoj skupini, te drugo ako uzmemo da Cezarova pri-
mjedba vjerodostojno ocrtava stanje stvari, od čega ni jedno nije potpuno sigurno.
365
Zahvaljujući detalju iz Ciceronova govora u obranu Balba (Balbo 32), znamo da su Japodi imali
zaključeno savezništvo (foedus) s Rimom. Ciceron, međutim, spominje kao saveznike „mnoge nei-
menovane indigene (barbarske) zajednice koje ne potječu iz Galije” (Barbari nonulli ex Gallia quorum
in foederibus exceptum est), a koje bi se, prema Sánchezovu mišljenju, u danom kontekstu mogle
protumačiti kao zajednice sa sjeveroistočnog Jadrana i iz istočnih Alpa, Sánchez, 2007.: 257 – 258.
U nedostatku dokaza koji bi upućivali na suprotno, čini se da je dodjela

Cisalpske Galije Cezaru prije bila posljedica zbivanja u unutarrimskoj politici
nego neposredne izvanjske prijetnje rimskim interesima u tome području,366
iako su percepcija strane prijetnje i manipulacija njome zacijelo imali važnu
ulogu. Cezar je inzistirao na tome da bude smješten blizu Rimu, kako bi mo-
gao biti u stalnoj vezi s tamošnjim svakidašnjim političkim zbivanjima i kako
bi mogao održavati znatan politički utjecaj na zbivanja u gradu. Suetonije tvr-
di da je on možda planirao promijeniti svoj pasivan odnos prema Iliriku da
je s Pompejem postigao nagodbu prije samog početka građanskog rata jer je
tražio jednu legiju i novi mandat za Ilirik bez Cisalpske Galije. No, na to nije
nužno gledati kao na istinsku promjenu Cezarove politike; u trenutku kada
mu je istjecao drugi prokonzularni mandat, vodili su se složeni pregovori
o Cezarovu povratku iz Galije, a istodobno su mu prijetili neugodni sudski
procesi u Rimu zbog višestruke zloporabe službenih ovlasti.367
126
Zadnja rupa na svirali?
Cezarovo djelovanje u Iliriku vrlo je oskudno doku-

mentirano u pisanim vrelima. U svojoj vlastitoj apolo-
getskoj projekciji povijesti i ujedno političkom mani-
festu, Galskim ratovima, „dosjetljivi izvjestitelj”368 Ce-
zar tvrdi da je kanio osobno otići u Ilirik tijekom zime
57./56. g. pr. Krista kako bi bolje upoznao to područje,
ali je, kako sam kaže, njegov dolazak onamo spriječilo
iznenadno pogoršanje situacije u Galiji. Ne kaže izričito
Gaj Julije Cezar, poprsje s Trajanova foruma u Rimu

(Museo Archeologico Nazionale di Napoli)
366
Usp. Timpe, 1965.: 192 – 214; Gelzer, 1968.: 87; Dzino, 2010. a: 82 – 83. Neki znanstvenici
ipak pretpostavljaju da je Cezar izvorno planirao osvajanja u Iliriku (Rosenstein, 2009.: 88, prije
njega Skefich, 1967., posebice 70-72), što je uvjerljivo opovrgao još Wilkes, 1969.: 37 – 38.
367
Suetonije, Iul. 29.4; Gelzer, 1968.: 185 – 194.
368
O Cezaru kao dosjetljivu izvjestitelju (artful reporter), koji se u političke svrhe podjednako vješto
koristi perom kao i mačem, vidi prikupljene radove u Powell – Welch, 1998., te Osgood, 2009.
je li tada već stigao do Ilirika ili ne. Znamo da je u to vrijeme zasigurno bio u
Akvileji i da se ondje susreo s poslanstvom Isejskog saveza, o čemu će uskoro
biti riječi.369 Godine 54. pr. Krista Cezar je iz daljine poduzeo protumjere pro-
tiv Pirusta koji su, prema njegovim riječima, napadali „najudaljenije dijelove
provincije”. Prije nego što će osobno doći u Ilirik zapovijedio je mobilizaciju
rimskih saveznika, i izgleda da je to bilo dovoljno da se problem smiri i da
se otvori mogućnost rješavanja krize diplomatskim sredstvima. Poslanici Pi-
rusta, koji su se ispričali Cezaru, ustvrdili su da te napade nije zapovijedila
njihova službena vlast370 pa je najvjerojatnije riječ bila o akciji pojedinačnog
dinasta, odnosno zajednice/klana. Nije posve jasno o kakvom je to sukobu
bila riječ i kome su to Pirusti mogli zaprijetiti.371 Znanstvenici se slažu u tome
da je ta politija bila formirana od zajednica koje su živjele u okolici današnjih
Pljevalja (Crna Gora/jugoistočna Bosna), a Strabon ih smatra jednom od pa-
nonskih zajednica,372 najvjerojatnije u političkom kontekstu, jer ih spominje
među pobunjeničkim skupinama u Batonovu ratu.
Godine 51. pr. Krista Japodi su zaprijetili gradovima Akvileji i Terge-
sti.373 Izvori ne govore ništa o razlozima toga upada, niti pobliže definiraju
napadače ili njihove ciljeve. Pretpostavlja se, bez izravnih dokaza, da su
se cisalpski Japodi smatrali ugroženima nedavnim osnivanjem municipija 127
u Tergesti te da su zato raskinuli sporazum koji su imali s Rimom. Domi-
šlja se i to da su upadači zapravo bili transalpski Japodi, koji s Rimljanima
nisu imali foedus, o kojemu je govorio Ciceron u prije spomenutom govoru
u obrani Balba.374 Bez obzira na to koja je japodska zajednica ili politički
savez bio počinitelj toga upada, znamo zasigurno da su građani Akvileje
nakon toga brže-bolje sagradili zaštitni bedem, a Cezar je u ugroženo pod-
ručje poslao Tita Labijena u svojstvu legata, s novounovačenom XV. legijom,
radi zaštite grada te kako bi spriječio daljnje napade.375
369
Cezar, Bell. Gall. 3.7, usp. 2.35. Skefich, 1967.: 107 – 113; Gelzer 1968.: 116; Papazoglu, 1976.:
205; Šašel Kos. 1986.: 104; 2005.: 341 – 342; R. Matijašić, 2009.: 127, gdje se upućuje na to da je
Cezar posjetio Ilirik, dok Wilkes, 1969.: 38 – 39 to pitanje ostavlja otvorenim.
370
Cezar, Bell. Gall. 5.1,5 – 8; Šašel Kos, 2005.: 343 – 345.
371
Skodra je mogući cilj, vidi Šašel Kos, 2005.: 343 – 345.
372
Strabon, 7.5,3; Alföldy, 1965.: 56 – 59; Garašanin – Garašanin, 1967.: 96 – 97; Wilkes, 1969.:
173 – 174; Bojanovski, 1988. a: 90 – 91. Ako je ovo smještanje točno te ako je točno da je riječ o
istoj politiji koja je stala na stranu Rima protiv Gentija, Pirusti bi mogli biti jedna od skupina koje
su nastale na periferiji nekadašnjih Autarijata nakon njihova nestanka.
373
Cezar (Hircije), Bell. Gall. 8.24. Suić, 1967.: 47 – 48; Šašel Kos, 2005.: 422 – 423 taj pljačkaški upad
neimenovanih napadača povezuje s dva nedatirana napada Japoda, spomenuta kod Apijana, Illyr. 18.
374
Šašel Kos, 2000.: 292.
375
CIL I 2 2648; Cezar, Bell. Gall. 6.1; Šašel, 1992. e: 469 – 470.
Najozbiljniji politički problem u Iliriku iskrsnuo je potkraj Cezarova dru-

gog prokonzularnog mandata. Kriza u vezi s Promonom počela je 50. g. pr.
Krista kada su Delmati napali i zauzeli to pogranično uporište, koje su dotad
držali Liburni. Nije jasno u čijem je posjedu Promona bila prije te godine −
historiografija je, po običaju, ponudila nekoliko različitih pretpostavki. Suić
smatra da je ona bila sastavni dio liburnskog municipija u Varvariji (Bri-
biru). Čače je iznio drukčije mišljenje i ustvrdio da je Koskonije Promonu
oteo Delmatima nakon sukoba 78. – 76. g. pr. Krista i dao je Liburnima kao
nagradu za njihovu pomoć i savezništvo.376 Kulturne sličnosti stanovnika
Promone sa zajednicama koje su pripadale Delmatskom savezu ne mogu
automatski odrediti njihov politički identitet, a još manje njihova politička
savezništva ili suparništva godine 50. pr. Krista. Čini se vjerojatnijim pret-
postaviti da je Promona pripadala skupini Varvaraca, koji su možda bili
dio političkog saveza liburnskih zajednica, a ne Delmatskom savezu, koji
se tek nedavno bio proširio prema sjeverozapadu. Doista je dvojbeno jesu
li Delmati u to doba zastalno kontrolirali bilo koji dio obale, osobito potez
sjeverno od Tragurija, ako se uzme u obzir da ih je Koskonije samo jedan
naraštaj prije (76. g. pr. Krista) bio porazio.
128
Cezarov reskript sa spomenom Isejaca

(Fotoarhiv Arheološkog muzeja u Splitu, snimio Živko Bačić)
376
Suić, 1960./61.: 195 – 196; Čače, 1989.: 87, bilj. 75, usp. Šašel Kos, 2005.: 346 i Bilić Dujmu-
šić, 2006.: 43 – 49.
Cezar je poslao odred vojske da se obračuna s napadačima, ali su ga Del-

mati i njihovi saveznici potukli do nogu. Imena tih saveznika ostaju nam
nepoznata. Oslanjajući se na Apijanovo spominjanje „nekih drugih Ilira” u
savezu s Delmatima, Čače predlaže pretpostavku da je riječ o djelovanju
većeg i kompleksnijeg saveza sastavljenog od Delmata i njihovih saveznika.
On smatra mogućim da su se zajednice koje su tvorile kasniji administra-
tivni rimski civitat (civitas) Ditiona, koji je na gornjem toku Titija (Krke)
graničio s Liburnima, pridružile Delmatskom savezu.377 Čače je neosporno
u pravu u tome da se Delmatski savez sastojao od zajednica izvan budućeg
delmatskog peregrinskog civitata koji je rimska kolonijalna uprava osnovala
tijekom ranog principata. Snaga Delmatskog saveza upućuje na pretpostav-
ku da su se sjeverne granice njihova utjecaja protezale mnogo dalje nego
što se prije pretpostavljalo, obuhvaćajući možda čak i zajednice iz dubokog
zaleđa koje pisani izvori u nešto kasnije doba nazivaju skupnim imenima
„Desitijati” ili „Mezeji”, bilo kao ravnopravne saveznike, tj. punopravne čla-
nove saveza, bilo kao politički podređene ovisnike.
Otvoreno je i pitanje koga je to Delmatski savez porazio 50. g. pr. Krista.
Doista se čini da u tome nisu sudjelovale regularne rimske trupe, nego da su
čete poslali rimski saveznici, možda pod zapovjedništvom rimskog časnika, 129
kao što su to učinili i prije, kada su Pirusti bili zaprijetili sigurnosti toga
područja.378 Slučaj Promone razotkriva rastuću snagu i vitalnost Delmatskog
saveza potkraj 50-ih godina pr. Krista. U delmatskim strateškim ciljevima
vidljiva je promjena s obzirom na prijašnji bezuspješni pritisak na Salonu i
Manijski zaljev.379 To je, koliko znamo, prvi put da je Delmatski savez napao
ciljeve zapadno od delmatskog teritorija i zaprijetio liburnskim zajednicama.
Kako smo domišljali u prethodnom poglavlju, moguće je da je riječ bila o
novim političkim promjenama unutar saveza i mogućnoj smjeni dominacije
vodeće zajednice nakon poraza protiv Koskonija. Ne zna se pouzdano što
se poslije dogodilo s Promonom. Tijekom sljedećeg desetljeća zasigurno je
bila oduzeta Delmatima, jer ju je 34. g. pr. Krista Delmatski savez ponovno
osvojio, no okolnosti tih zbivanja još uvijek nisu dovoljno jasne.380
377
Apijan, Illyr. 12; Čače 1993.: 7 – 8; R. Matijašić, 2009.: 128. Vidi Plinije, Nat. hist. 3.142 i Boja-
novski, 1988. a: 262 – 265 za smještanje ditionskog civitata carskoga doba.
378
Skefich, 1967.: 123 – 125; Wilkes, 1969.: 39 – 40. Čače, 1993.: 6 – 8 pretpostavlja da su, uz save-
znike, akcije poduzimali i neki rimski građani iz Cisalpine te Rimljani i Italci naseljeni u Liburniji.
379
Pod Manijskim zaljevom starija je historiografija razumijevala današnji Kaštelanski zaljev, ali
je Čače dosta uvjerljivo pokazao da se radilo o širem području koje se protezalo sve do Pelješca,
Čače, 1997./98.
380
Apijan, Illyr. 25.
Oštećeni natpis pronađen u Saloni spominje izaslanstvo iz Tragurija

upućeno Cezaru tijekom njegova boravka u Akvileji. Na tri različita mje-
sta otkrivena su tri ulomka toga natpisa, koji potječu s istog spomenika.381
Prvi dio natpisa, koji spominje prijateljstvo između Ise i Rima, datira se u
početak 56. g. pr. Krista i sadržava podatke o poslanstvu Tragurija, isejske
kolonije na kopnu, pod vodstvom trojice isejskih građana (Pamfila, Kleem-
pora i Filoksena) te jednog rimskog građanina (Gaja Gavenija). Drugi dio
natpisa ponovo potvrđuje rimsko prijateljstvo i savez s Isom. Posljednji dio,
najlošije očuvan, sadržava nejasan spomen građana Tragurija i etnika Jada-
stini (Ία]δαστιν[οί), koji neki znanstvenici prepoznaju kao indigenu zajed-
nicu iz neposrednog tragurijskog susjedstva,382 premda se čini prihvatljivi-
jom zamisao da je zapravo riječ o Jaderanima, bilo pripadnicima konventa
rimskih građana u Jaderu, bilo domaćim stanovnicima Jadera.383
Mukotrpna rekonstrukcija tog važnog dokumenta ostavlja vrlo mnogo
mjesta za domišljanje njegova sadržaja i konteksta – no s obzirom na nje-
govu jedinstvenost, nije loše podsjetiti se na najvažnije pretpostavke. U
biti, izgleda da su zainteresirane strane bile saveznici (socii) – Tragurij, Isa
i Jader – te da su zbog neke svoje interne razmirice tražili arbitražu rim-
130 skog magistrata, čija je zona djelovanja obuhvaćala to područje. I Salona je
očito bila interesna strana u ovome sporu pa se stoga kopija natpisa čuvala
i ondje. Ne čini se uvjerljivim da su beznačajni Jadastini iz salonitanskog
susjedstva, gdje ih je smještao Wilkes, mogli prouzročiti toliko problema
regionalnoj političkoj sili poput Isejskog saveza.384 Dio historiografije pri-
hvaća mišljenje da je u tome kraju bilo grčko-rimskih napetosti zbog kojih
su bila upućivana izaslanstva te da nije bila riječ o problemima s indigenim
stanovništvom, no postoje i mišljenja da je posrijedi bio spor s Delmatskim
savezom.385 To prilično duboko uvriježeno mišljenje o grčko-rimskim na-
petostima nije, međutim, posve uvjerljivo kada se uzmu u obzir dugotrajni
381
Sherk, 1969.: 139 – 142, br. 24, koji taj dokument smatra za službeni senatski dekret (senatus
consultum). Nema dokaza koji bi to mišljenje i potvrdili; Šašel Kos, 2005.: 342.
382
D. Rendić Miočević, 1989f, izvodeći etnik od rječice Jadro u blizini Solina.
383
Sherk, 1969.; Suić, 1975., i Nikolanci, 1989. f, smatraju da su Iadastinoi bili samo rimski gra-
đani naseljeni u Jaderu, dok Čače, 1993.: 24 – 27; 1997./98.: 76 – 81 ističe da su to bili građani
Jadera, domaći Liburni.
384
Wilkes, 1969.: 10, 154, 220 – 221, 360; Culham, 1993.; obojica slijede čitanje D. Rendić Mi-
očevića, 1989. f.
385
Vidi Šašel Kos, 2005.: 342 – 343 i R. Matijašić, 2009.: 127 – 128 za novije preglede mišljenja.
Još je Novak 1949: 73 – 74 zagovarao ideju da je zapravo bila riječ o grčko-rimskim tenzijama;
tu je ideju kasnija historiografija često prihvaćala, npr. Suić, 1966.: 184 – 190; 1981.: 144 – 146;
1995.: 273 – 274; Wilkes, 1969.: 38 – 39; Kuntić Makvić, 2002.: 149 – 150.
dobri odnosi između Rimljana i Ise,386 da i ne spominjemo činjenicu da je

upitno koliko helenofonu populaciju Ise u to vrijeme možemo uistinu sma-
trati Grcima – premda su oni nedvojbeno mogli rekonstruirati svoj „grčki”
identitet u trenutcima političke krize ako bi im to odgovaralo.387 Postoji i
alternativno, slobodnije čitanje natpisa, po kojemu se − umjesto da je riječ o
rješavanju razmirica oko granica − Saloni, Isi i Jaderu dodjeljuje oslobođenje
od poreza i jamči im se slobodna plovidba Manijskim zaljevom.388 Riješivši
te probleme, Cezar je poslao tribuna Kvinta Numerija Rufa kao svog legata
u Isu i ovaj je ondje financirao popravak javnog trijema te postao zaštitni-
kom (patronus) toga grada.389
Stvaranje Ilirika u rimskom političkom diskursu označuje početak prela-
ska istočnojadranske obale i njezina zaleđa iz pogranične zone u imperijalnu
periferiju. Rimljanima je bila potrebna potpora lokalnog stanovništva da bi
mogli održavati svoju političku dominaciju, a ona se najbolje mogla osigu-
rati ograničenom dodjelom građanskog prava indigenoj populaciji, tj. pri-
padnicima njezine elite, te davanjem municipalnih prava nekim naseljima.
U tu su svrhu Rimu bila potrebna već urbanizirana središta i stanovništvo
koje je posjedovalo određeni stupanj društvene kompleksnosti i stratifika-
cije te bilo u dostatnoj mjeri uključeno u mediteranske globalne procese. U 131
cijelom Iliriku samo su neke primorske naseobine posve udovoljavale tim
zahtjevima u ovom periodu. Oni su bili žarišta komunikacije, trgovine i kul-
turnog povezivanja u tom nadasve tranzicijskom razdoblju kada su se stari
identiteti restrukturirali, a primorska mediteranska jezgra budućeg Ilirika
formirala. U to su vrijeme praefecti civitatum bili jedini magistrati za koje je
posvjedočeno da su bili postavljeni kao lokalna upravna vlast u liburnskim
gradovima, a sudeći prema natpisu iz Kurika na otoku Krku, oni su (barem
u tom jednom slučaju) bili članovi najistaknutijeg dijela domaće elite.390
Rano italsko naseljivanje na istočnojadranskoj obali vrlo je važan aspekt
rimskih političkih interesa u Iliriku, koji su u ovome razdoblju postali oči-
tiji. Oni su možda izravno utjecali na važnu stratešku promjenu u pona-
šanju Rima − odlučniji pristup organiziranju zajednica koje su nastavale
istočnu obalu Jadrana. Smatra se, s dobrim razlogom, da je u toj promjeni
386
Čače, 1997./98.: 80.
387
Vidi primjere iz južne Italije u Herring, 2007.
388
Suić, 1966.: 190 – 191.
389
CIL III 3078: Numerije Ruf u Isi; Gabričević, 1970.
390
CIL III 13295; Medini, 1974.: 30 – 34; Šašel Kos, 2000.: 297 – 300; 2005.: 471, usp. Wilkes,
1969.: 197.
vrlo važan bio osobni Cezarov utjecaj.391 Konventi rimskih građana na dal-
matinskoj obali postojali su bez dvojbe i prije Cezarova prokonzulata, ali
samo kao samoorganizirane zajednice rimskih građana, i bez definiranog
administrativnog statusa. One su tipična naselja imperijalne pogranične
zone u ovom periodu, gdje su se formirale specifične dijasporske zajednice
rimskih građana, koje su živjele u lokalnom okolišu i interakciji s lokal-
nim stanovništvom. Konventi su u drugim područjima postojali već od
2. st. pr. Krista i moguće je stoga da nas samo nedostatak dokaza sprječava
da i uspostavu dalmatinskih konvenata datiramo u 2. st. pr. Krista.392 Ci-
ceronova pisma upućuju na jak gospodarski interes Rima i na povezanost
s jugoistočnim dijelom jadranske obale 50-ih i 40-ih godina pr. Krista393
pa je moguće da su te zajednice imale i znatniju brojčanu snagu. Rimski
i italski građani koji su živjeli na istočnoj jadranskoj obali, prema svemu
sudeći, bili su negotiatores – trgovci i bankari – te publicani, koji su bili za-
kupci rimskih javnih dohodaka, što je uključivalo i ubiranje danka i poreza
koje je u rimskom sustavu bilo „privatizirano”. Njihov utjecaj na lokalnu
rimsku administraciju i namjesnike pokatkad je znao biti znatan, ne samo
izravno lobiranjem nego i zahvaljujući financijskim uslugama poput dava-
132 nja kredita, tako da nije teško vidjeti razloge zašto je vječito do grla zadu-
ženi Cezar bio dobrohotan prema imućnim rimskim i italskim građanima
u dalmatinskim gradovima.394
Cezar je nekim konventima podario odgovornost uprave nad gradovima
u kojima su se nalazili. Potvrda o tome postoji barem za Lis, ali bez više
dokaza ne bismo smjeli brkati konvente koje izvori spominju kao zajednice
građana s konventima koji su bili upravne jedinice. Papazoglu je smatrala
da je Cezar uspostavio upravnu kategoriju zvanu „naselje rimskih građana”
(oppidum civium Romanorum),395 no taj ulomak iz Cezarova izvješća može
također značiti da je on upravu nad naseljem Lisom (oppidum Lissus) po-
vjerio konventu rimskih građana (conventus civium Romanorum), a ne da je
osnovao naselje rimskih građana (oppidum civium Romanorum) kao upravnu
jedinicu.396 Sredinom 1. st. pr. Krista postojanje konventa italskih trgovaca
391
Alföldy, 1965.: 200; Skefich, 1967.: 132 – 134; Freber, 1993.: 149 – 156.
392
Wilson, 1966.: 13 – 17, 76. Sikuli pokraj Trogira bili bi kandidat za jednu od takvih naseobina.
393
Ciceron, Fam. 13.41 – 42; 13.77,3; vidi Deniaux, 1993.
394
Vidi Harris, 1979.: 95 – 100 o aktivnostima rimskih i italskih građana izvan Italije u to vrijeme.
395
Cezar, Bell. civ. 3.29; Papazoglu, 1986.: 221.
396
Vittinghoff, 1951.: 462; Čače, 1993.: 25 argumentirano poriču da je Plinijev oppidum c. R. bila
administrativna kategorija.
posvjedočeno je u Lisu, Naroni i Saloni.397 Pretpostavlja se da su konventi

postojali i u Epidauru i u Jaderu, no izvori koji su nam dostupni nisu do-
statni da s potpunom sigurnošću govorimo o postojanju tamošnjih konve-
nata u ovo doba.398 Ne čini se nimalo izglednim da su u to vrijeme osni-
vane kolonije na istočnojadranskoj obali premda historiografija još ostavlja
otvorenom mogućnost da su neke kolonije tada ipak mogle biti osnovane,
poput primjerice Salone, Narone, Jadera, Pole ili Epidaura.399
Tijekom svog posjeta Iliriku 54. g. pr. Krista Cezar je održao sudska ro-
čišta i osobno imenovao suce (arbitri) u istaknutim zajednicama rimskih
građana koje su potpadale pod rimski sudbeni sustav. Na našu nesreću,
njegovo je izvješće lakonski kratko i iz njega nije moguće ništa više zaklju-
čiti, a ni iščitati njegov itinerar i identificirati gradove koje je posjetio. Ne
zna se ni gdje je moglo biti upravno središte Ilirika u to doba, a očit nedo-
statak administrativne infrastrukture upućuje na najvjerojatniju mogućnost
da ga možda uopće i nije bilo, odnosno da se vezivalo uz trenutačni položaj
rimskog magistrata. Ako se već u tom pitanju moramo opredijeliti, Narona
se čini najizglednijim kandidatom, no ima i nešto manje uvjerljivih poka-
zatelja da je tu ulogu igrala Isa, prije nego što je tijekom građanskog rata
stala na Pompejevu stranu.400 133
Cezar protiv Pompeja
Građanski rat između Cezara i Pompeja gurnuo je cijeli mediteranski svi-

jet u sukob u predvidivu raspletu situacije nastale propašću Sulinih reformi.
Pomalo neočekivano, periferne oblasti Ilirika i Jadranskog mora postale su
ključno poprište rata. Važnost teritorija uz istočnu obalu Jadrana, koji je
Vatinijev zakon ujedinio kao iliričku zonu odgovornosti, porasla je zahva-
ljujući početnom tijeku sukoba i strategiji koju je izabrao Pompej Veliki.
397
Lis: Wilson, 1966.: 16 – 17; Narona: CIL III 1820.; Alföldy, 1965.: 134; Paci, 2007.; Salona: Ce-
zar, Bell. civ. 3.9,2; Alföldy, 1965.: 100.
398
Hircije, Bell. Alex. 44.5 nije pouzdan izvor za postojanje konventa u Epidauru u Cezarovo doba,
ali ga prihvaća Alföldy, 1965.: 139; dok za Jader kao konvent u ovo doba vidi Suić, 1981.: 142 – 143.
399
Vidi Dzino, 2010. a: 120. Mišljenje da su između 47. i 44. g. pr. Krista ipak osnovane neke ko-
lonije nedavno je s oprezom izraženo u Šašel Kos, 2005.: 47; R. Matijašić, 2009.: 138 – 147.
400
Cezar, Bell. Gall. 5.1,9. Narona: Patsch, 1907.: 24; Skefich, 1967.: 121 – 122; Isa: Wilkes, 1969.:
39; Šašel Kos, 1986.: 104; 2005.: 342; R. Matijašić, 2009.: 127.
Kada je Cezar prešao rijeku Rubikon koja je razdvajala njegovu zonu odgo-
vornosti od Italije, Pompej je odlučio povući se sa svojim trupama iz Italije
da bi je poštedio razaranja, prijeći Otrantska vrata i utaboriti se u Grčkoj.
Njegova je strategija s jedne strane imala izvjesnu logiku – iskoristiti veze
i neosporan osobni utjecaj na istočnom Sredozemlju za prikupljanje trupa
i resursa te isprva izbjeći sukob s prekaljenim veteranima galskih ratova, s
kojima je Cezar marširao ravno na Rim. S druge strane, činjenica jest da je
Cezar gotovo bez ikakva otpora na pladnju dobio cijelu Italiju, Rim i vrhom
punu državnu riznicu iz Saturnova hrama na rimskom Forumu. Pompejevo
povlačenje u Grčku u prvi je plan gurnulo poveznicu Brundizij – Dirahij, a
time i okolno Jonsko i Jadransko more, kao područja od povećane strateš-
ke važnosti za daljnji tijek sukoba. Uostalom, i prvi izravni sukob između
Cezara i Pompeja zbio se blizu Dirahija (tzv. bitka kod Dirahija).
Što se događalo u Iliriku?401 Regionalne zajednice poduprle su obje suko-
bljene strane. Delmati, neke liburnske zajednice i Isa podupirali su Pompeja,
dok su preostali Liburni, osobito Jader, čvrsto stali uz Cezara, a to se zacijelo
odnosilo i na druge obalne gradove u kojima su bili konventi rimskih građa-
na, poput Salone ili Lisa. Cezara je, kako se čini, podupirala većina liburnskih
134 zajednica, primjerice Jader, Enona, Kurik te zajednice u južnoj Liburniji, kao
Varvarija i Burnisti, koji su već bili u sukobu s Delmatima, koji su pak bili uz
Pompeja. Zajednice s južnog Jadrana također su najvjerojatnije stale uz Ceza-
ra.402 Građani Jadera jednom su prigodom odigrali ključnu ulogu pomogavši
Cezarovu legatu Kvintu Kornificiju pobijediti u pomorskom sukobu protiv
pompejevaca.403 Salona je također poduprla Cezara. Građani Salone ustrajno
su se odupirali iako su ih pompejevci i snage Delmatskog saveza opsjedali ti-
jekom nekoliko mjeseci potkraj 49. g. pr. Krista, sve dok zima nije primorala
zapovjednika Pompejevih snaga Marka Oktavija da se okani opsade.404 Čak i
nakon smrti Pompeja Velikog i konačnog poraza njegovih pristaša Delmatski
se savez nastavio odupirati Cezarovim legatima, pa čak i širiti svoj teritorij,
iskoristivši prigodu nakon što je propompejevski Isejski savez bio raspušten,
a Rimljani bili angažirani na drugim stranama.
401
O povijesnim narativima i specifičnim zbivanjima u građanskom ratu vidi Veith, 1924.; Wil-
kes, 1969.: 40 – 43 te u najnovije vrijeme Marasco, 1995.; 1997.; Bilić Dujmušić, 2000.; Šašel Kos,
2005.: 347 – 364; R. Matijašić, 2009.: 129 – 137.
402
Čače, 1993.: 28 – 29; Zaninović, 1996d: 303 – 304; Suić, 1960./61.: 188 – 189; Starac, 2000.:
17 – 18.
403
Hircije, Bell. Alex. 42 – 43. Čače, 1993.: 26 – 31; 1997./98.: 78 – 79.
404
Cezar, Bell. civ. 3.9; Kasije Dion, 42.11, vidi Šašel Kos, 2005.: 355 – 356.
Kurikta: Antonijev poraz

49. god. pr. Krista
* Balijina glavica: Gabinijev poraz,

zima 48./47. god. pr. Krista
Rijeka Rubikon: Cezar ulazi u Italiju i

otpočinje rat, siječanj 49. god. pr. Krista Salona: Oktavijeva opsada 49. god. pr.
* Promona: delmatski
napad 50. god. pr.
* *
Krista
Krista
* *
Narona: Vatinijeve operacije protiv
Delmatskog saveza 45. – 44. god. pr. Krista
*
I. hispanska kampanja: Epidaur: Oktavijeva opsada,
Kapitulacija Domicija Ahenobarba Cezaru u
*
Cezar neutralizira pompejevce i proljeće 47. god. pr. Krista
zauzima Masiliju, jesen 49. god. pr. Korfiniju, veljača 49 god. pr. Krista Taurida: Oktavijev poraz
Krista
II. hispanska kampanja:
* 47. god. pr. Krista
Cezarova pobjeda kod Munda,

ožujak 45. god. pr. Krista
*
Cezar zauzima Rim bez borbe,
veljača 49. god. pr. Krista Dirahij: prvi direktni sukob Cezara
Brundizij: Pompejevo prebacivanje u i Pompeja, svibanj 48. god. pr.
Grčku, ožujak 49. god. pr. Krista Krista (manja Pompejeva pobjeda)
*
Brundizij: Cezarovo prebacivanje u *
Operacije u Africi: poraz i smrt Grčku, siječanj 48. god. pr. Krista
pompejevaca: Kurion, ljeto 49. god. pr. Farsale: drugi direktni sukob Cezara i
Krista i Katon Mlađi, travanj 46. god. pr. Pompeja (Cezarova odlučna
Krista pobjeda) kolovoz 48. god. pr. Krista
Pompejev bijeg i smrt u Egiptu, rujan 48. god. pr. Krista
Cezar u Egiptu listopad 48.- rujan 47. god. pr. Krista
Sukobi tijekom građanskog rata između Cezara i Pompeja
135
Cezar je jednu od svojih dviju flota sagradio na Jadranskom moru; u
njoj su bili Liburni ili liburnski brodovi. S druge strane, u Pompejevu su
taboru jednu od njegovih pet pomorskih eskadra činili Liburni zajedno s
Ahejcima, pod zapovjedništvom Marka Oktavija i Skribonija Libona.405 Ce-
zarova jadranska flota poslije je bila poražena, a Gaja Antonija, jednog od
njezinih zapovjednika, skupa s 15 kohorti na otoku Kuriku (Krku) zarobila
je spomenuta Pompejeva eskadra sastavljena od kombiniranog ahejsko-li-
burnskog brodovlja.406 Prisutnost liburnskih pomorskih augzilijara na obje
strane godine 49. g. pr. Krista potvrda je njihove tadašnje političke hetero-
genosti – Liburni su, po svemu sudeći, činili heterogen savez (jedan ili čak
više saveza) neovisnih zajednica i nisu bili ujedinjena politija; stoga nije
teško razumjeti kako se dogodilo da su neke liburnske zajednice poduprle
405
Apijan, Bell. civ. 2.41; Cezar, Bell. civ. 3.9,1 (Cezarova flota). Cezar, Bell. civ. 3.5,3; Plutarh, Pomp.
64; Lukan, Phars. 4.529 i d. (Liburni na Pompejevoj strani). Izvori vjerojatno spominju liburnsku
flotu, a ne flotu liburna (liburnskih brodova), Dzino, 2003.: 28.
406
Kasije Dion, 41.40; Lukan, Phars. 4.402 i d.; Livije, Per. 110; Flor, 2.13, vidi i Faber, 2003. Avery
prilično uvjerljivo smatra da je Cezarovo izvorno izvješće o Antonijevu porazu u Građanskim ra-
tovima izgubljeno te da ga treba smjestiti u lakunu koja se pojavljuje između Bell civ. 2.22 i 2.23.
Cezarovim su se izvješćem, izgleda, koristili Livije, Lukan, Flor i Kasije Dion, vidi Avery, 1993.
Cezara, a druge Pompeja, s obzirom na to da su se ravnale prema vlastitim

interesima ili poštovale otprije formirana savezništva, odnosno osobne veze
pripadnika svoje elite s rimskom elitom.407 Slična je situacija bila i s osta-
lim indigenim zajednicama koje su prilikom zauzimanja stajališta prema
zaraćenim stranama u građanskom ratu ponajviše gledale svoje interese.408
136
Gnej Pompej
(Ny Carlsberg Glyptotek, Kopenhagen)
Nakon Cezarove pobjede nad Pompejem kod Farsala, Ilirik je postao

jednim od rijetkih bojišta građanskog rata na kojem su pompejevci bili
uspješni. Kvint Kornificije je 48. – 47. g. pr. Krista bio poslan kao kvestor
s pretorskim ovlastima (quaestor pro praetore) da ratuje protiv pompejevaca
koji su, potpomognuti Delmatskim savezom, ozbiljno zaprijetili cezarovskim
interesima u Iliriku. Kornificije je, čini se, bio vrlo sposoban zapovjednik i
dobar organizator, jer je strpljivo zauzimao delmatska planinska uporišta,
jedno po jedno. Hircije ne spominje izričito da je Kornificije osvojio del-
matska uporišta, ali iz općeg konteksta očito je da ih je napao u pohodu
malog intenziteta.409 Zimi 48./47. g. pr. Krista Cezar je poslao legata Aula
407
Šašel Kos, 1986.: 122.
408
Ne možemo se složiti s mišljenjem R. Matijašića da su indigene zajednice listom bile za Pompeja
te da se ne može odrediti položaj Liburna i Histra jer oni nisu imali razloga svrstati se na bilo koju
stranu, R. Matijašić, 2009.: 134. Indigene zajednice Ilirika, posebice primorske, bile su de facto i
de iure dijelom rimskog političkog i kulturnog okvira i određivanje strategije u unutarrimskom
sukobu bila je stvar od ključne važnosti za njihovu budućnost.
409
Hircije, Bell. Alex. 42 – 47; Bilić Dujmušić, 2000.: 159 – 165.
Gabinija (konzul 58. g. pr. Krista) da pomogne Kornificiju, no Delmati su

ga dočekali u zasjedi te je izgubio pet kohorti zajedno sa stjegovima, a sam
je poslije u Saloni umro od bolesti. Čini se da se glavni Gabinijev poraz do-
godio kod Balijine glavice, blizu Drniša.410 Historiografi uglavnom smatraju
da je Gabinije putovao kopnom od Italije do Salone, no odnedavno se tome
prevladavajućem mišljenju suprotstavlja primjedba da nije bilo vremena za
dulji marš kopnom preko Italije i sjevernog Jadrana te da je Gabinije zapravo
otplovio ravno u Salonu.411 Sljedeće je godine legat Publije Vatinije – onaj
isti koji je kao pučki tribun sponzorirao zakon o Cezarovim prokonzular-
nim ovlastima 59. g. pr. Krista – pomogao Kornificiju da potpuno ukloni
opasnost od Pompejeve flote na Jadranu. Oktavije je, naime, još dominirao
u Iliriku, gdje je početkom 47. g. pr. Krista bez uspjeha opsjedao Epidaur.
Kornificije, uz aktivnu pomoć građana Jadera, te je godine porazio Pom-
pejevu flotu pod zapovjedništvom Oktavija, a sljedeće godine je Vatinije u
blizini otoka Taurisa nanio pompejevcima odlučan poraz i tako napokon
otjerao Oktavija iz Jadrana. Izravna posljedica bitke kod Taurisa bila je bez
uvjetna i neposredna predaja Ise Vatiniju. Otok Tauris (Taurida) nedavno
je uvjerljivo smješten u arhipelag Paklenih otoka (Paklinskih otoka), ispred
jugozapadne obale otoka Hvara.412 137
Ošanići – jugozapadna kula bedema

(snimio Danijel Džino)
410
Hircije, Bell. Alex. 42 – 43; Apijan, Illyr. 12, 25; Bell. civ. 258 – 259; Kasije Dion, 42.11; Plutarh,
Ant. 7.1; Ciceron, Att. 11.16,1; Šašel Kos, 2005.: 347 – 353. Kasije Dion, Apijan i Plutarh Gabini-
jev su pohod pogrešno datirali prije bitke kod Farsala; Marasco, 1997.: 311 i d.; Šašel Kos, 2005.:
353 – 357 za Apijana.
411
Putovanje kopnom: Wilkes, 1969.: 41; Morgan, 1971.: 277 – 278. Putovanje morem: Marasco,
1997.: 321 – 327; Šašel Kos, 2005.: 351 – 353.
412
Hircije, Bell. Alex. 42, 44 – 47; smještaj Taurisa: Bilić Dujmušić, 2006. b: 27 – 33.
Uklanjanje pompejevaca nije ni najmanje obeshrabrilo Delmate. Sude-

ći prema Vatinijevu pismu Ciceronu iz 45. g. pr. Krista, savez je proširio
kontrolu s 20 na preko 60 civitates, odnosno utvrđenih naselja,413 koja su
možda bila indigena politička središta. Vrlo je vjerojatno da su se, s preda-
jom Ise, neke domaće primorske zajednice okrenule od toga saveza prema
Delmatskom savezu. Druga je mogućnost da jednostavno nisu imali drugu
mogućnost, osim ili da pristupe savezu ili da budu porobljeni, pa su se opre-
dijelili za pragmatično rješenje. Vatinije jasno kaže da su Delmati proširili
svoju moć na politije koje prije toga nisu bile članice saveza. Publije Sulpi-
cije Ruf zamijenio je Kornificija 46. g. pr. Krista, no i dalje je imao mnogo
problema tijekom operacija protiv Delmatskog saveza.414 Sljedeće ga je go-
dine u zapovjedništvu zamijenio Vatinije, ovaj put u svojstvu prokonzula.
Iz njegova pisma Ciceronu proizlazi da mu je stožer bio smješten u blizini
Narone te da su se vojne operacije proširile duboko u zaleđe Jadrana. Nje-
gove se, naime, žalbe i jadikovanja zbog oštre dalmatinske zime bolje mogu
primijeniti na područje današnje Hercegovine nego na primorski pojas.415
Cezarovi planovi za buduće vojne pohode, prekinuti njegovim umor-
stvom na martovske ide (15. ožujka) 44. g. pr. Krista, možda upućuju na to
138 da je kanio promijeniti svoju politiku prema Iliriku. Antički izvori spominju
njegove planove vezane uz dački i partski vojni pohod kao glavne buduće
vanjskopolitičke ciljeve, a iznenadno pomirljivo raspoloženje Delmatskog
saveza, koji je uputio izaslanstvo Cezaru tražeći prekid sukoba,416 upućuje
na to da je Cezar kanio proširiti rimsku kontrolu izvan tadašnje iliričke
zone odgovornosti. To sve možemo shvatiti možda kao predigru za plani-
rani pohod na Dakiju, čiji je kralj Burebista postao dominantna sila na do-
njem toku Dunava, a i u panonskim ravnicama, gdje je porazio savez Boja
i Tauriska, te najvjerojatnije Skordiske 40-ih godina pr. Krista.417 Odlučan
pohod na zajednice u zaleđu zacijelo bi bio nužan jer bi pružio trajniju si-
gurnost naseljima na istočnoj obali Jadrana pod rimskim patronatom pa nije
nemoguće da je Cezar to imao na umu. No, što god da je Cezar planirao,
413
Ciceron, Fam. 5.10a,3; Strabon, 7.5,5; Čače, 1994./95.
414
Ciceron, Fam. 13.77; Wilkes, 1969.: 42 – 43. Vatinije je proslavio trijumf de Illurico 42. g. pr.
Krista, Inscr. It. XIII, 1: 86 – 87, 342 – 343, 567 – 568.
415
Ciceron, Fam. 5.9 – 11; Wilkes, 1969.: 43 – 44. Shackleton Bailey, 1977.: 2.425 – 426 tvrdi da
su bila dva Vatinijeva pohoda, jedan u kasnu jesen i drugi početkom zime 45. g. pr. Krista.
416
Delmati nude mir: Apijan, Illyr. 13, što odbacuje Marasco, 1995.: 289 – 291 kao propagandu,
ali Šašel Kos, 2005.: 363 dokazuje da nema mjesta sumnji u Apijana.
417
Strabon 7.3.11; 7.5.2, vidi o Burebistinim uspjesima u Panoniji, a o njihovu datiranju vidi Do-
besch, 1994.; Lica, 2000.: 65 – 78; Grassl, 2001.; Šašel Kos, 2005.: 152 – 53, 378.
nikada nije ostvareno. U skladu s prekidom neprijateljstava, Vatinije je po-

slan k Delmatima regulirati danak i taoce, no Cezarovo je ubojstvo ponov-
no bacilo taj prostor u metež. Delmati su ubili zapovjednika kojeg znamo
samo kao Apijanova poluanonimnoga „senatora Bebija” i do nogu porazili
pet njegovih kohorti.418 Vatinije je pokušao preventivno djelovati protiv Mar-
ka Junija Bruta, jednog od Cezarovih ubojica i makedonskog namjesnika,
koji je napredovao prema Dirahiju, ali ga je većina vojnika njegovih triju
legija napustila te je Senat zapovjedništvo nad vojskom u Iliriku i službeno
prebacio na Bruta. Bilo je to izvanredno (ali zakonito) zapovjedništvo višeg
ranga, imperium maius, koje je Bruta postavljalo u rang iznad lokalnih ma-
gistrata, no nije mu davalo administrativne funkcije.419
Polion, Delmati i još ponešto
Odnos Rima prema Iliriku i događaji u vrijeme između 44. i 35. g. pr.
Krista ostaju nejasni, jer nemamo nikakvih informacija o zbivanjima u tome 139
prostoru ni o magistratima poslanima iz Rima. Podjela rimskih provincija
između nove generacije nositelja rimske revolucije – trijumvira Oktavijana
Cezara, Cezarova nećaka i posvojenog sina, te Cezarove desne ruke Mar-
ka Antonija – u rujnu 40. g. pr. Krista u Brundiziju, smjestila je Ilirik u
Oktavijanov dio. Razgraničenje između njihovih zona odgovornosti išlo je
od Skadra i Skadarskog jezera prema unutrašnjosti dolinom rijeke Drima,
smještajući gradove Apoloniju, Dirahij i Lis u Antonijevu Makedoniju.420
Publije Servilije Isaurik možda je bio prokonzul Ilirika poslije 41. g. pr.
Krista, ali o njegovu se mandatu ne zna ništa osim podataka s oštećenog
natpisa iz Narone.421 Nešto više znamo o pohodu Azinija Poliona, političara
i povjesničara.422 Njegov pohod poznat je iz nekoliko izvora. Kasije Dion
piše da je Polion 39. g. pr. Krista ratovao protiv Partina u Makedoniji kao
418
Apijan, Illyr. 13, Šašel Kos, 2005.: 363 – 369.
419
Ciceron, Phil. 10,11; 10.13; Apijan, Illyr. 13; Kasije Dion, 47.21,6; usp. Livije, Per. 118; Velej Pa-
terkul, 2.69,3 – 4; Girardet 1993: 216.
420
O sporazumu u Brundiziju vidi Apijan, Bell. civ. 5.65, usp. Kasije Dion, 48.28.4; Livije, Per. 127;
Plutarh, Ant. 30 i 61.
421
CIL III 1858. Zasiguno znamo samo to da je Isaurik bio konzul 48. i 41. g. pr. Krista; Brough-
ton, 1952.: 272, 370 – 371.
422
O ovome više vidi u Dzino, 2011. a.
pristaša Marka Antonija, što je on u prethodnom razdoblju neosporno i bio.

Apijan pak u Građanskim ratovima kaže da je Antonije poslao vojsku na na-
rod Partena u Makedoniji, koji je bio podupro Bruta i Kasija u događajima
nakon Cezarove smrti. I konačno, tu je natpis iz Acta triumphalia, koji ned-
vojbeno potvrđuje da je Polion u Rimu proslavio trijumf nad Partinima (ex
Parthineis).423 Flor pak tvrdi da je Polion Delmatima konfiscirao stada, oružje
i zemlju. Pjesnik Horacije također znade da je Polion proslavio dalmatski
trijumf, dok Servije, Vergilijev sholijast iz 4. st., u svojim komentarima Ver-
gilijevih Ekloga na dva mjesta spominje pojedinosti o Polionu: da je osvojio
Salonu i proslavio trijumf prije svojeg konzulata te da je sina nazvao Salonin
(Saloninus) prema gradu koji je upravo bio osvojio.424 Neimenovani naslov-
nik Vergilijeve osme ekloge, bilo da se radilo o Polionu bilo o Oktavijanu,425
plovi duž obale Ilirika, prelazi rijeku Timav, na povratku iz Dalmacije ili
na odlasku onamo, i očekuje trijumf. Apijan u Illyrike ne zna ništa o Poli-
onovu pohodu na Delmate ili Partine, ali tvrdi da su sukobi s Delmatskim
savezom u Dalmaciji bili obnovljeni nakon Cezarove smrti te da je „senator
Bebije”, o kojemu ne znamo ništa više, 44. g. pr. Krista bio uništen zajedno
s pet kohorti, kako smo već ranije spomenuli.426 Oktavijanove su postrojbe
140 također bile u Dalmaciji i ondje izvodile neke operacije koje izvori ne opi-
suju u pojedinostima, prije nego što su povučene (barem većina) zbog Ok-
tavijanova sukoba sa Sekstom Pompejem 38. – 36. g. pr. Krista.427
Syme ističe da je Polion bio namjesnik Makedonije i da nema dovoljno
dokaza za zaključak da je operativno djelovao u Dalmaciji. Prema njego-
vim riječima, natpis iz Acta triumphalia sa spomenom Polionova trijumfa
pokazuje da je on proslavio trijumf ex Parthineis. Kako su se Partini nalazili
u provinciji Makedoniji, on je dakle mogao biti samo makedonski namje-
snik. Polion je bio posvjedočeni Antonijev pristaša, a Makedonija se našla
u Antonijevu dijelu imperija nakon nagodbe u Brundiziju 40. g. pr. Krista.
I napokon, Polionovom danas izgubljenom Poviješću služio se Apijan428 koji
u Illyrike ni jednom riječju ne spominje njegov dalmatski pohod.429 Neko-
423
Apijan, Bell. civ. 5.75; Kasije Dion, 48.41,7; Inscr. It. XIII 1: 86 (= CIL I 2 str. 50 i 77).
424
Flor, 2.25; Horacije, Carm. 2.1,14 – 16. Servije, Comm. 3.88, 4.1. Porfirije, Horacijev sholijast,
ukratko spominje da je Polion zauzeo Salonu, civitas Delmata: Porfirije, Comm. 2.1,15.
425
Tu je i rasprava o tomu je li naslovnik bio Oktavijan, kako tvrdi Bowersock, 1971., ili se stihovi
odnose na Poliona, kako tvrde Tarrant, 1978., ili Thibodeau, 2006.
426
Vergilije, Ecl. 8.6 – 13; Apijan, Illyr. 13.
427
Velej Paterkul, 2.78,2; Apijan, Bell. civ. 5.80.
428
Apijan, Bell. civ. 2.83.
429
Syme, 1937.; usp. Wilkes, 1969.: 44 – 45; 2002.: 89.
liko je problema vezano uz ovo Symeovo obrazloženje. Prvi je dogmatsko

shvaćanje da je Polion bio poslan u provinciju kao Antonijev podupiratelj –
jednako je tako moguće da je Polion promijenio stranu prije nego što je bio
poslan na drugu obalu Jadrana, kako je predložio Bosworth, ili da je jedno-
stavno bio neutralan.430 Drugi je problem njegovo mišljenje da se bellum Dal-
maticum, spomenut kod Flora, može odnositi na bilo koje područje u širem
prostoru, uključujući i Partine, koji su živjeli barem tristotinjak kilometara
južno od delmatskog teritorija.431 Sve kritike upućene Symeu pokazuju da
je mnogo vjerojatnije da su Oktavijan i Antonije zajedno Polionu dali ovlast
da umiri istočni Jadran, a ne redovitu magistraturu.432
Još je jedan izvor koji stariji znanstvenici s potpunim pravom ne uzi-
maju ozbiljno glede ove tematike, jer je napisan prekasno, a to je Povijest
biskupâ iz Salone i Spalata (Splita), koju je sredinom 13. st. napisao zname-
niti Toma, splitski arhiđakon. Drugo poglavlje te Povijesti sadržava podatke
koje je Toma o Saloni mogao pronaći u popularnoj literaturi od antike do
svojeg vremena, ali s više narativnog i kronološkog reda nego u prethod-
nom poglavlju. Ponajprije, Toma se koristio Lukanovim spjevom Pharsalia
i njegovim opisom opsade Salone 48. g. pr. Krista tijekom građanskog rata.
No, Toma nije odabrao najprikladniji izvor jer Lukan Salonitance prikazuje 141
kao pristaše Republike (tj. Pompeja), koji se bore protiv Cezarovih snaga,
dok sam Cezar tvrdi da su rimski građani salonitanskog conventus civium
Romanorum bili na njegovoj strani te da su 48. g. pr. Krista bili pod opsadom
indigenog Delmatskog saveza i ostatka Pompejevih snaga, kako smo to već
spomenuli u ovome poglavlju.433 Cezar je vjerojatno mnogo bolje znao tko
je na Cezarovoj strani, a tko nije, bez obzira na to što je u svojim djelima
sebe uvijek spominjao u trećem licu.
Opsada nije dala rezultata niti u stvarnoj povijesti ni u Lukanovu poet-
skom konstruktu. No, potpuno nezainteresiran za širi povijesni kontekst,
Toma zaključuje da je Salona ostala vjerna Republici i da je Cezar nikada
nije osvojio. Zatim, Toma se u svom narativu oslanja na drugi izvor koji
ostaje neimenovan i ne odgovara nijednom poznatom antičkom izvoru. On
430
Bosworth, 1972.; Woodman, 1983.: 196: 231 – 234 tvrdi da je Polion ostao neutralan glede
trijumvirâ.
431
Flor, 2.25; Syme, 1937.: 42; Bosworth, 1972: 466.
432
Bosworth (1972.) 464; Woodman, 1983., 192 – 196. Ranije: André, 1949., 22, n. 11; Haller,
1967.: 72 – 76. Vidi nedavno Šašel Kos, 2005.: 369 – 374, utvrđujući mišljenje kako je Polion po-
sjedovao imperium za Ilirik, operirajući ponajprije protiv Delmata i prelazeći u Makedoniju samo
da napadne Partine. Na istoj liniji Dzino, 2010. a: 100 – 101.
433
Perić et al,. 2003.: 8 – 9; Lukan, Phars. 4.402 – 581; Cezar, Bell. civ. 3.7; Kasije Dion, 42.11.
kaže da je Oktavijan August poslao Azinija Poliona, istaknutog muža među

konzulima, da podčini Salonu Rimljanima. Stigavši u Dalmaciju, Polion je
počeo opsjedati Salonu na nekoliko bojišta, a nakon produljenih konjičkih
i pomorskih napada Salonitanci su mu se predali. Tijekom opsade u Rimu
se rodio Polionov sin i ovaj ga je zbog toga prozvao Saloninus. Polion je ra-
zorio veći dio osvojenog grada, osobito njegove bedeme, kako se Salona ne
bi mogla opet pobuniti protiv Rima te se vratio u Rim da proslavi trijumf.
Na kraju poglavlja Toma pogrešno citira Horacija (ili ga vjerojatnije citira
po sjećanju) parafrazirajući njegove stihove o Polionovu dalmatinskom tri-
jumfu, dodavši na samom kraju poglavlja rečenicu o Polionovoj elokvenciji
u stihu i o njegovu književnom daru.434
Tih nekoliko rečenica, kada se pobliže pogleda, sadržava zapravo izne-
nađujuće koherentan narativ o spomenutim događajima:
1. Polion je poslan u Dalmaciju kao konzul.
2. Polion opsjeda i osvaja Salonu koristeći se flotom i konjičkim snagama.
3. Polionu se rađa sin kojeg on naziva Salonin.
4. Polion razara bedeme Salone i vraća se natrag u Rim da proslavi trijumf.
Toma pritom spominje i detalje opsade, osobito pojedinosti o pomorskom
142 i konjičkom napadu na Salonu, kao i detalj o rođenju Polionova sina, po-
znat i iz kasnoantičkih sholija uz Vergilija. Proučavatelji Tome Arhiđakona
smatrali su da je on konstruirao pripovijest o Polionu i Saloni koristeći se
samo kasnoantičkim sholijastima Vergilija i Horacija, Servijem i Porfirijem
te Florovim epitomama, no to se ne čini posve ispravnim. (Pogrešan) detalj
kod Servija da je Polion proslavio trijumf prije nego što je postao konzul
suprotan je Tominoj tvrdnji da je Polion bio „izabran među konzulima”
pokazujući tako da su se oni najvjerojatnije poslužili različitim literarnim
tradicijama.435 Poznavajući Tominu metodu sastavljanja povijesnog narativa,
a to je uporaba pojedinih izvora za konstruiranje narativa koji služi svojoj
izravnoj svrsi,436 moguće je zaključiti da se on poslužio izvorom latinskog
govornog kruga (uopće se nije koristio grčkim izvorima) koji je opisao Poli-
onovu opsadu Salone, odnosno da je, bolje rečeno, pisana povijesna tradicija
o ovom događaju postojala izvan danas sačuvanih izvora. Toma daje pojed-
434
Perić et al., 2003.: 10 – 11.
435
Matijević Sokol, 2002.: 329 – 330.
436
Tomin je glavni cilj prikazati da je srednjovjekovni Spalat (Split) pravovaljani nasljednik antič-
ke Salone, kao eklezijastičko središte. U skladu s tim, on svoj narativ počinje s predkršćanskom
poviješću Salone, da bi definirao područje kojim se njegov rad bavi, vidi Ivić, 1992.: 74, 97 – 99;
Matijević Sokol, 2002.: 52 i dalje, 329.
nostavnjeno izvješće o opsadi i smješta ga u vlastitu narativnu strukturu

koja se odnosi na ranu povijest Salone – nešto slično skraćenom izdanju
Flora, koji je pak i sam skraćivao svoja vrela, ponajviše Livija – u svojem
prvom poglavlju, gdje je tri različite Florove epizode o rimskom osvajanju
Ilirika spojio u jedinstveni događaj.437
Partini se više ne spominju kao izazivači nemira, iako bi Apijanovi Per-
theenatae, narod koji je Oktavijan s lakoćom pobijedio 35. g. pr. Krista,
mogli biti Partini.438 S druge strane, Flor kaže da je Polion „lišio Delmate
ovaca, oružja i zemlje” upućujući time na potpunu kapitulaciju Delmatskog
saveza. Očito je da Flor nemalo pretjeruje glede delmatskih stvarnih bor-
benih mogućnosti koje su bile pokazane protiv Oktavijana godine 34. g. pr.
Krista tako da je teško povjerovati da je Polionova pobjeda nanijela velike
štete vojnim mogućnostima toga saveza. Možda je riječ o nagodbi na brzi-
nu, postignutoj nakon Polionova odlaska, potaknutoj Oktavijanovom po-
trebom za četama iz Ilirika za sicilski rat protiv Seksta Pompeja 38. – 36.
g. pr. Krista.439 No, Gabinijevi stjegovi, zarobljeni 46. g. pr. Krista, ostali
su i dalje u delmatskim rukama, što je značilo da se Delmatski savez nije
posve podčinio Polionu i da Polionov pohod u Dalmaciju nije dao trajnih
rezultata, nego je donio samo nesigurno primirje. 143
Pojava Ilirika u rimskom političkom zemljopisu
Povjeravanje Ilirika kao jedinstvene zone djelovanja (provincia) rimskom

magistratu odraz je autentične odluke rimskih središta moći da se uvedu
promjene u način na koji će 59. g. pr. Krista Rim svoj politički utjecaj pri-
mijeniti prema svojim saveznicima na istočnoj obali Jadrana. Bilo je to, u
neku ruku, simbolično rađanje Ilirika, jer je tom prigodom on bio službe-
no priznat kao prostorno-političko-upravni entitet. No, treba uvijek iznova
isticati da je Ilirik u isto vrijeme i potpuno umjetna tvorevina, s geograf-
skog i etničkog gledišta − izravni proizvod suvremenih trendova u rim-
437
Perić et al., 2003.: 6, bilj. 4; Flor, 2.23 – 25.
438
Apijan, Illyr. 16; Bosworth, 1972.: 464-465; no to je samo nagađanje. Pertheenetae (Partini) se
smještaju na jugoistočni Jadran; usp. Plinije, Nat. hist. 3.143; Wilkes, 1969.: 44, 155, 165; Šašel
Kos, 2005.: 405 – 408.
439
Flor, 2.25; Apijan, Bell. civ. 5.80 (povlačenje vojske iz Ilirika za rat sa Sekstom Pompejem).
skom pristupu vanjskopolitičkim pitanjima i izgrađivanju instrumenata

koji će omogućiti učvršćivanje imperijalne infrastrukture u tom razdoblju
rimske ekspanzije, na isti način kao, primjerice, i Galija.440 Kao prostorno-
-politički koncept, Ilirik u to doba nije bio ništa drugo nego skup zajednica
koje su nastavale primorje i njegovo neposredno zaleđe, koje su Rimljani u
prethodnom stoljeću tradicionalno smatrali manje-više svojim interesnim
sferama – odnosno kako je u ovoj knjizi često isticano, pograničnim po-
dručjem imperija.
Cezar i njegovi legati definirali su rimsku imperijalnu dinamiku sile u
iliričkom prostoru u labavo ocrtan administrativni okvir, čvršće povezavši
slabije neovisne i poluovisne saveznike s Rimom i više se oslanjajući na po-
moć konvenata rimskih građana na istočnom Jadranu. Dugoročno gledajući,
promjene u tom okviru pokazuju da su Rimljani napokon prepoznali da
je istočna obala Jadrana spremna i politički se uključiti u politički konglo-
merat rimskog imperija kao njegov sastavni dio. No, Ilirik je, kao politički
okvir, bio uspostavljen 59. g. pr. Krista bez ikakve slutnje da će izbiti gra-
đanski rat između Cezara i Pompeja. Samim tim, Cezar nije učinio mnogo
da ojača svoj položaj u Iliriku, no zašto bi se i trudio da to učini, kada 50-ih
144 godina pr. Krista nitko u Rimu nije mogao predvidjeti građanski rat? Niz
rimskih zapovjednika između 48. i 44. g. pr. Krista nije nužno znak stva-
ranja odvojene provincije Ilirika, nego prije upućuje na potrebu za zaseb-
nim zapovjedništvima u izvanrednim prilikama, kao što je to, primjerice,
bilo Koskonijevo 78. g. pr. Krista. Kasije Dion i Hircije spominju Vatinija
i Kornificija kao namjesnike Ilirika. Riječ je o izvanrednoj situaciji u kojoj
su oni bili poslani u Ilirik da ratuju protiv pompejevaca i njihovih savezni-
ka, kao što su to bili Delmati, a ne da vladaju ili upravljaju provincijom.441
Godine 44. pr. Krista Ilirik je bio pridodan Brutovu zapovjedništvu, a on
je tada bio namjesnik Makedonije, ali samo kao privremena i izvanredna
mjera. Očito je da su u to vrijeme bili uvedeni neki elementi provincijalne
infrastrukture, ali bez posebnog redoslijeda, kako je to bilo uobičajeno u
to vrijeme. Osobito Cezar nikada nije previše mario za zakonske definici-
je pa je početke provincijalne strukture Ilirika tim više moguće povezati s
njegovim neformalnim političkim pristupom.442
440
Vidi Timpe, 1965.: 209 – 211.
441
Kasije Dion, 48.28; Hircije, Bell. Alex. 42; Rice Holmes, 1928.: 247 – 248, bilj. 5; usp. Papa-
zoglu, 1976.: 205, bilj. 28.
442
Timpe, 1972.: 294 – 295.
Četrdesetih godina prije Krista rimska kontrola nad istočnim Jadranom

nakratko je ponešto olabavila. Zanimljiva je pripovijest koju nalazimo u
Ciceronovoj korespondenciji. Ciceron je od svojih prijatelja doznao da se
njegov rob knjižničar Dionizije, koji je iskoristio priliku i pobjegao s neko-
liko vrijednih rukopisa iz Ciceronove osobne knjižnice, vrzma po Naroni.
Doznavši to, znameniti se orator u pismu datiranom potkraj listopada 46.
g. pr. Krista obratio svojem prijatelju Vatiniju, koji je upravo u to doba rato-
vao s Delmatskim savezom, s molbom na nađe nesretnog Dionizija. Vatinije
u svom odgovoru Ciceronu, datiranom 11. srpnja 45. g. pr. Krista, kaže da
će učiniti štogod je u njegovoj moći, ali da je rob utekao k Vardijejcima (tj.
Ardijejcima) i da je izvan njegove jurisdikcije.443 Taj nam podatak također
govori o tome da su Ardijejci bili izvan vlasti rimskog magistrata – bilo da
su se odmetnuli koristeći se slabljenjem rimske kontrole, bilo da su uisti-
nu bili neovisni i izvan jurisdikcije rimskog magistrata. Također, Vatinije
ne precizira o kojim je „Vardijejcima” riječ – o bokokotorskim zajednicama
koje su bile nasilno premještene 135. g. pr. Krista (o tome vidi u prethod-
nom poglavlju) ili o nekim drugima. No, ne smijemo precijeniti doseg te
krize u Iliriku. Za rimsku trgovačku zajednicu u Naroni poslovi su tekli
uobičajeno, čak i sredinom 40-ih godina – povećani politički rizik tijekom 145
ratnih godina zacijelo je pomicao i granicu profita.444
Sukobi u Iliriku tijekom građanskog rata ni u kojem slučaju ne mogu se
smatrati osvajanjem Ilirika, a ni Polionovu intervenciju protiv Delmata ne
možemo svrstati u osvajanje. Rimski strateški ciljevi tada su bili vrlo ogra-
ničeni: Rim je želio pacificirati problematične protivnike kao što su to bili
Delmati, a ne proširiti svoj politički utjecaj dublje u unutrašnjost i potpu-
no ih pokoriti. Pirusti i Japodi nisu mogli sami istjerati Rimljane s obale
niti su to pokušavali učiniti. Njihovi su upadi više bili radi pljačkanja i lo-
kalnih političkih postignuća. Čini se da je uzrok krize u vezi s Promonom
50. g. pr. Krista bilo to što su delmatske zajednice vodile svoj lokalni rat s
južnim liburnskim zajednicama, a ne što su namjerice napadali tamošnje
rimske interese. Poslije, tijekom građanskog rata, Delmati su oportunistič-
ki prepoznali svoj interes na Pompejevoj strani, u istoj mjeri kao što su to,
primjerice, učinili i Isejci. Delmati su na obalu proširili svoj utjecaj odmah
nakon što su Isejci 46. g. pr. Krista bili uklonjeni s političke scene, ali na-
443
Ciceron, Fam. 13.77 (212) (Ciceronovo pismo), 5.9,2 (255) (Vatinijev odgovor).
444
Deniaux, 1993.: 264 – 265 (Narona).
kon što su Cezarovi admirali pobijedili Pompejevu flotu, Delmati su, kako
se čini, uglavnom zauzimali obrambeni stav.
Strateška situacija u Iliriku nikada se nije činila dovoljno ozbiljnom da
bi zahtijevala veću rimsku prisutnost, osobito u usporedbi s Galijom; pravi
problemi uslijedili su tek kada se pojavila prijetnja građanskog rata. Cezar
je na Ilirik obraćao onoliko pozornosti koliko je u tom trenutku bilo po-
trebno – vodeći politiku konsolidacije, a ne osvajanja ili planiranog osva-
janja.445 Što se tiče Cezarova utjecaja na unutarnje uređenje i municipali-
zaciju Ilirika, znanost se često previše oslanja na nagađanje i domišljanje.
Naša namjera nije da zaniječemo Cezarov osobni utjecaj na razvoj događaja
u Iliriku, nego samo da ustanovimo njegov istinski doseg, i to na temelju
vrlo ograničenih izvora. Osim Lisa te možda Narone i Salone, nije izravno
posvjedočen nijedan slučaj da je Cezar upravu nad gradom povjerio zajed-
nici rimskih građana. Potpora nekih gradova i zajednica, primjerice Jadera
ili Salone, Cezaru u građanskom ratu ne znači da je on ondje prije rata bio
organizirao upravni konvent ili municipij.
Kontrola nad zajednicama koje su nastavale istočnu obalu Jadrana i oto-
ke ostaje dominantnim elementom tadašnje kratkoročne politike, no izvori
146 pokazuju da je cilj promjene političkog pristupa bilo to da taj primorski
pojas postane administrativno ujedinjena i teritorijalno kompaktna rim-
ska interesna zona. U Iliriku su kombinirani elementi izravne uprave sa
samoupravom saveznika, primjerice s liburnskim zajednicama ili Isejskim
savezom. Ratovi 40-ih godina pr. Krista s Delmatskim savezom čini se da
su odraz stalnih rimskih pokušaja da se ojača kontrola nad tim područjem
i da se „primorski” Ilirik zaštiti od neprijateljskog zaleđa, a ne da se riski-
ra konačni vojni angažman radi uklanjanja tih prijetnji. Mir i sigurnost u
tome području bili su poremećeni i zbog povremenog samodestruktivnog
rimskog angažmana u različitim fazama građanskog rata, kao i zbog poli-
tičkog vakuuma koji je nastao nakon nestanka Isejskog saveza. Te događaje,
naime, nije bilo moguće predvidjeti u vrijeme kada je novi politički okvir
bio nametnut, a Ilirik stvoren posredovanjem Vatinijeva zakona.
Narativ događaja u ovom razdoblju fokusiran je na rimske vojne kam-
panje i malo je toga izvan ovog strogo definiranog narativa doprlo do nas.
Reakcija indigenih zajednica na promjenu imperijalne dinamike sile, koja je
445
Šašel Kos, 2000.: 301 – 302. Skefich, 1967.: 102 – 137, osobito 136 – 137, Cezarovu iliričku
politiku smatra posve dobro definiranom, potaknutom oportunističkom reakcijom na neprijate-
ljevu (piruščansku, godine 54. pr. Krista) provokaciju.
slijedila Vatinijev zakon i utjelotvorenje Ilirika u rimskom političkom dis-

kursu, bila je vrlo individualna. Ne možemo govoriti o indigenom i rimskom
kao de facto suprotstavljenim blokovima – transformacija Ilirika u impe-
rijalni pejsaž pogađala je lokalne zajednice na različite i mnogo suptilnije
načine. Za jedne je bila prilika, za druge prijetnja. Čak i Delmatski savez,
koji nam vrela predstavljaju kao najuporniji proturimski blok (premda se,
dakako, pod tim terminom skriva raznolikost političkih djelovanja lokalnih
zajednica i njihove elite), sudjeluje u rimskom građanskom ratu na jednoj
od strana. Što se događalo dublje u zaleđu, nažalost još ne možemo nazreti
– tek će pomicanje imperijalne pogranične zone u razdoblju nakon Oktavi-
janovih pohoda baciti više svjetla na zbivanja u tom dijelu budućeg Ilirika.
Nije nimalo jednostavno odgovoriti na pitanje počinje li zapravo rimsko
osvajanje Ilirika uspostavom Ilirika kao zone odgovornosti pridodane Cis
alpskoj Galiji na temelju Vatinijeva zakona, ili potpunim vojnim ovladava-
njem toga prostora u Oktavijanovu pohodu 35. – 33. g. pr. Krista i tijekom
kasnijih operacija poznatih u historiografiji kao Tiberijev panonski rat
(12. – 9. g. pr. Krista), o čemu više u sljedećem poglavlju. Donošenje Vati-
nijeva zakona zapravo i nije mnogo toga odmah promijenilo, a u svakom
slučaju nije završilo osvajanjem teritorija, odnosno – što bi bilo primjerenije 147
rimskom shvaćanju vanjske politike – širenjem političke dominacije nad no-
vim indigenim zajednicama. Ono što je Vatinijev zakon učinio bilo je simbo-
ličko osvajanje – definiranje prethodno nepovezanog prostora u jedinstvenu
administrativnu i misaono-kognitivnu cjelinu, a to samo po sebi možemo
samo uvjetno shvatiti kao osvajanje ili, možda još preciznije, kao njegova
izravnog preteču. Vatinijev zakon promijenio je imperijalnu dinamiku sile
na istočnom Jadranu tako što je fluidno i amorfno područje imperijalne
pogranične zone uobličio u imperijalnu periferiju. Promjenu imperijalne
dinamike sile sada najbolje uočavamo po intenzivnijem vojnom angažma-
nu i pokušajima organizacije prostora prema imperijalnim modelima. Ova
se preobrazba događala sporo zbog drugih uzroka, ponajviše unutarnjih
sukoba u samom imperiju, no promjene izazvane ovim zakonom ostavile
su trajne posljedice na istočni Jadran i njegovo zaleđe.
OSVAJANJA ILIRIKA
Tko zna kakva bi bila sudbina Rima da Gaj Julije Cezar nije odredio baš
mlađahnog Gaja Oktavija, unuka svoje sestre, za svog nasljednika i adop-
tivnog sina – davši mu ime koje se mladi Oktavije nije libio eksploatirati
kadgod je to mogao nakon Cezarove smrti i deifikacije: Gaj Julije Cezar Ok-
tavijan, sin božanskog Cezara. Oktavije, poznatiji u povijesti kao Oktavijan
i nakon toga kao August (augustus – uzvišeni), posljednji je revolucionar
„rimske revolucije” koji je ostao u ringu, najsretniji, najokrutniji i vjerojatno
najsposobniji konkvistador poslijerepublikanskoga doba. Njegova pobjeda
nad ostalim takmacima označuje kraj političke nestabilnosti i unutarnjih
sukoba te početak druge faze revolucije: masovni kulturni preobražaj koji
je posve transformirao sve vidove rimskog društva, od ustavnog uređenja
do razvoja nove imperijalne ideologije i stvaranja novog konsenzusa unu-
148 tar elite. Prikazujući tu potpunu transformaciju kao „povratak na staro”, uz
pomoć dotada neviđene propagandne mašinerije koja je preobrazila urbane
prostore, vizualnu reprezentaciju vlasti, religiju, poeziju i viđenje prošlosti,
Oktavijan August je, htijući to ili ne, pojedinac koji je uzrokovao najveće
i najdugovječnije promjene u rimskom društvu, o čemu malo više kasnije
u ovome poglavlju.
Da bi postao „gospodar svega”, kako ga prigodno naziva Apijan u še-
snaestoj glavi Iliričke knjige, Oktavijan je morao proći kroz velika iskušenja
gradeći osobni utjecaj i vojnu silu, te preusmjeriti svoja savezništva od Cice-
rona i Senata prema Marku Antoniju, a onda i ukloniti takmace jednog po
jednog: Cezarove ubojice Bruta i Kasija, Seksta Pompeja, Marka Lepida te
naposljetku samog Marka Antonija u velikom finalu kod Akcija. Pohod na
Ilirik dogodio se u završnim godinama borbe za Cezarovo nasljeđe, odmah
nakon završetka Sicilskog rata (38. – 36. g. pr. Krista), dugotrajnog obračuna
sa Sekstom Pompejem, sinom Pompeja Velikog, koji se učvrstio na Siciliji, te
političkog samoubojstva Marka Lepida, trećeg trijumvira iz drugog trijumvi-
rata, koji se polakomio i pokušao iskoristiti prigodu da se riješi Oktavijana
na Siciliji. Oktavijanova ilirička ekspedicija 35. – 33. g. pr. Krista konačan
je raskid s prijašnjom politikom u Iliriku te izravno okretanje organiziranju
prostora i političkih odnosa s indigenim elitama kao dominantnoj strategiji
OSVAJANJA ILIRIKA
prema tome području. No, kao što ćemo vidjeti, čak i kada osvajanje Ilirika
zapravo počinje, teško ga je vidjeti kao jednostrani proces osvajanja. Stoga
ćemo njegove zasebne faze – osvajanja Ilirika – morati postaviti u njihove
kontekste: u Oktavijanovu ekspediciju 35. – 33. g. pr. Krista te u panonske
ratove koji počinju 12. g. pr. Krista i, s varirajućim intenzitetom, traju sve
do 9. g. poslije Krista kada je završio posljednji veliki sukob s indigenom
populacijom, poznat kao Batonov rat.
Eravisci
Taurisci
Petovij
(B
Emona
ur
Da isti
eb
čk ni
i k na
Nauport Andizeti
ra slj
lje ed
vi ni
Siscija
ci
Bre
)
uč Cibale
Seg sav ki
e
Tran Kola stani/ ez
salp pija
ski ni Amantini
Jap
odi
Sirmij
Mezeji
Cisalpski
Japodi
Skordisci
Desidijatski
Jader savez 149
Liburni
Delmatski
savez
Salona
Pirusti
Narona
Ilirik iz vremena Oktavijanova pohoda i panonskih ratova
Vruć krumpir za mladog Oktavijana

Nakon Polionova pohoda na Delmate i Partine, kraće vrijeme ništa se
nije čulo o Iliriku. Oktavijan je povukao velik broj svojih vojnih efektiva iz
provincije, jer mu je nedostajalo vojske za težak sukob sa Sekstom Pompe-
jem, koji je počeo 38. g. pr. Krista. Oktavijanova konačna pobjeda na Siciliji
36. g. pr. Krista odjeknula je i među njegovim pristašama u Iliriku, o čemu
nam svjedoči natpis braće Papijevaca iz sela Tasovčića kod Čapljine u dolini
Neretve, koji obilježava zauzimanje Sicilije.446 Čini se da je odluka o povla-

čenju vojske iz Ilirika za posljedicu imala potpun raspad postojećeg poli-
tičkog sustava: Kasije Dion nam priopćuje da su brojne indigene zajednice
prestale plaćati danak Rimu, a tu je poimence nabrojio Japode, Tauriske i
Liburne. Osim u Iliriku, problemi su se pojavili i u jugozapadnim Alpama,
gdje su Salasi odbili plaćati danak.447 Kasije Dion još kaže da je Oktavijan
nakon pobjede na Siciliji planirao otići u sjevernu Afriku da ondje učvrsti
kontrolu nakon što je Lepid, koji je bio zadužen za to područje, bio izbačen
iz igre tijekom raspleta akcije na Siciliji. Nepovoljno vrijeme za plovidbu,
kao i pogoršavanje situacije u Iliriku i u jugozapadnim Alpama, natjerali su
mladog trijumvira da promijeni svoje planove. Događaji u Iliriku Oktavijana
su tako zapravo iznenadili i uhvatili ga posve nespremnog.448
Historiografija je domišljala različite povode Oktavijanovu iliričkom po-
hodu – najpopularniji među njima bez dvojbe su: popravljanje njegove ne-
dovoljno izgrađene vojne reputacije, pripreme za skorašnji sukob s Antoni-
jem, uvježbavanje vojske i držanje legija na okupu. U stvarnosti, ako pobliže
analiziramo izvore, vidimo da je predviđanje sukoba s Antonijem zapravo
još jedna teleološka konstrukcija, začeta još u izvorima – primjerice kod
150 Apijana, odnosno u njegovim izvorima, koji su poznavali konačni rasplet
događaja i koji su imali interesa da događaje prikažu iz određenog kuta.449
Argument pak da je Oktavijanu trebalo uvećati osobni prestiž u Rimu ite-
kako je vjerodostojan, jer je u tome trenutku Marko Antonije imao znatno
više vojničkog i državničkog utjecaja, a Oktavijan se tek počeo dokazivati
i popravljati neugodne glasine o kukavičluku koje su ga pratile još od boja
kod Filipâ protiv Bruta i Kasija, 42. g. pr. Krista.450 Održavanje legija pod
oružjem također je dobar razlog za pronalaženje novih vojnih pothvata,
jer je vojnom moći Oktavijan održavao ravnotežu s Markom Antonijem.
Uzimajući u obzir sve te okolnosti, događaje u Iliriku možemo shvatiti kao
446
Povlačenje efektiva: Apijan, Bell civ. 5.80; natpis braće Papijevaca, CIL III 14265. Manje operacije
vjerojatno su se vodile prije povlačenja, Velej Paterkul, 2.78,2.
447
Kasije Dion, 49.34,2.
448
Planirani odlazak u Afriku: Kasije Dion, 49.34,1 – 2, eliminacija Lepida: Apijan, Bell. civ. 5.123
– 124 (Lepidu je pošteđen život, ali je izgubio sav politički utjecaj); Velej Paterkul, 2.80,3 – 4;
Kasije Dion, 49.11,2 – 49.12,4. Kasnija propaganda nastojala je prikazati da je Oktavijan otprije
pripremao pohod na Ilirik, Apijan, Bell. civ. 5.128, usp. i sljedeću bilješku.
449
Schmitthenner, 1958.: 198 – 200; Wilkes, 1969.: 49 bilj. 1. Možemo se s pravom zapitati koliko
je Augustova autobiografija, napisana nakon što je August preuzeo svu vlast u svoje ruke, mani-
pulirala povijesnim narativom s obzirom na to da je naglasak bio na tome da se August predstavi
u najboljem svjetlu, vidi Šašel Kos, 1997.; Dzino, 2010. a: 105 – 106.
450
Suetonije, Aug. 10.4; 16.2, Charlesworth, 1933.: 174 – 175.
OSVAJANJA ILIRIKA
neplaniranu situaciju, posljedicu katastrofalne politike mladog Oktavijana

u Iliriku, ali i kao izvrsnu priliku da Oktavijan podigne svoj ugled i uveća
politički prestiž u Rimu.451
151
Gaj Julije Cezar Oktavijan (tzv. Augustus Bevilacqua)

(Glyptothek, München)
O Oktavijanovoj ekspediciji u Iliriku podosta se pisalo. Njezin su tijek i

dosege razradili osobito G. Veith (1914.), E. Swoboda (1932.), W. Schmitthe-
ner (1956.), S. Josifović (1956.), I. Bojanovski (1988.) i M. Šašel Kos (1999.),
no taj je rat bio i nezaobilazna „usputna” tema mnogih drugih znanstvenih
knjiga i rasprava koje su bile posvećene dalmatinskoj i/ili panonskoj an-
tičkoj povijesti. Nepremostiv je problem dakako pozitivističko čitanje ma-
lobrojnih i često kontroverznih izvora, ali i teleološko podrazumijevanje
događaja – poput, primjerice, ideje da se Oktavijan strateški pripremao za
sukob s Antonijem.452
451
O popravku prestiža vidi: Schmitthenner, 1958.: 194 – 195; Wilkes, 1969.: 48; Šašel Kos, 2005.:
395 – 396, a o održavanju legija na okupu Schmitthenner, 1958.: 196 – 197.
452
Usp. Zippel, 1877.: 225 – 235; Cons, 1882.; Pavan, 1955.; Mócsy, 1962.; Oliva, 1962.; Mirko-
vić, 1968.; Wilkes, 1969.: 46 – 58; Čače, 1979.; Bojanovski, 1988. a: 42 – 48; Olujić, 1999./2000.;
2005.; Šašel Kos, 2005.: 393 – 471; 2012.; Bilić Dujmušić, 2006. b: Zaninović, 2007.: 21 – 23, R.
Matijašić, 2009.: 147 – 158; Dzino, 2010. a: 99 – 116 itd.
Oktavijanov stožer, predvođen vrsnim političarima i stratezima Gajem

Cilnijem Mecenatom i Markom Vipsanijem Agripom, prepoznao je priliku
da od političke katastrofe, što je bio raspad rimskog utjecaja u Iliriku, na-
pravi propagandni trijumf. Oktavijan i njegovi savjetnici sasvim su sigurno
bili svjesni svojih realnih trenutačnih dosega – ovo nije bila prilika da se
poduzme veći rat, nije se razmišljalo o osvajačkom pohodu velikih razmje-
ra; bila je to kombinacija vojne parade (zajednice na južnom Jadranu), ka-
znene ekspedicije (gusari, ovostrani Japodi, Taurisci) i rata radi podizanja
ugleda mlađahnog Cezarova pranećaka, u čemu je posebno važnu ulogu
imalo spominjanje, a ne ozbiljno planiranje, pohoda protiv Dačana.453 Stoga
su bile osigurane jake snage, koje su jamčile uspjeh ako se koncentriraju
u kraćoj kampanji protiv definiranog protivnika. Pohod je iskorišten da bi
se na Oktavijana gledalo kao na borca protiv „barbara” koji predano bdije
nad sigurnosti sjeveroistočne granice Italije – što se vješto prikazivalo kao
suprotnost Antonijevu „bludničenju” s Kleopatrom i „razvratnom” životu na
Istoku.454 Dakako, to je bila zgodna prigoda i za učvršćivanje Oktavijanova
osobnog položaja u ovom dijelu imperija, koji je brundizijskim ugovorom
bio potpao pod njegovu ingerenciju, a koji je ujedno bio i pogranična zona
152 prema teritoriju u sferi utjecaja Marka Antonija. Apijan u Iliričkoj knjizi na
najbolji način pokazuje kako je Oktavijanova promidžba interpretirala i
opravdavala vojnu ekspediciju u Iliriku 35. – 33. g. pr. Krista, ali tek nakon
događaja: uvježbavanje vojske za sve sigurniji konačni obračun s Markom
Antonijem, sprječavanje opetovanih pljačkaških upada u sjeveroistočnu
Italiju, osobno domoljublje i heroizam, pacificiranje nemirnog i stalno pro-
blematičnog primorskog dijela Ilirika u vrijeme kada se Antonije u Egiptu
odavao dokolici i užitcima lagodna života s Kleopatrom.455
Oktavijanov pohod na Ilirik počeo je 35. g. pr. Krista i trajao je tri uza-
stopne ratne sezone. Bilo je to nekoliko zasebnih, ali besprijekorno koordi-
niranih vojnih operacija. Zasluga za tu uspješno vođenu i obavljenu zadaću
453
Apijan, Illyr. 22; Strabon, 7.5,2; Schmitthenner, 1958.: 194 – 195; Coppola, 1999.: 203 – 204;
Lica, 2000.: 91 – 92; Šašel Kos, 2005.: 397 – 398; Dzino, 2010. a: 102. Pohod protiv Dačana bio bi
Oktavijanovo simbolično nastavljanje planova njegova deificiranog oca, koji je prije smrti navod-
no planirao napasti Dačane – o Cezarovim planovima vidi domišljanja u Syme, 1999.: 174 – 192.
454
Apijan, Illyr. 16.
455
Velej Paterkul, 2.78,2 i Kasije Dion, 49.36,1 za uvježbavanje vojske; Kasije Dion, 49.34,1 – 2 i
Apijan, Bell. civ. 5.13,128 za sprječavanje upada u Italiju; Apijan, Illyr. 16 za pacifikaciju Ilirika i
sukob s Antonijem. Oktavijanova propaganda nije se čak ustručavala ubaciti ni Oktavijana u neke
epizode koje su zapravo preslik herojskih pothvata iz biografija makedonskog kralja Aleksandra III.
(Velikog); Wilkes, 1969.: 51, bilj. 3; Coppola, 1999.
OSVAJANJA ILIRIKA
ide ponajprije Oktavijanovim legatima, koji su na svojim leđima iznijeli veći

dio ratnih operacija, a onda i samom Oktavijanu, kojemu sada više nitko
nije mogao zanijekati zavidne kvalitete uspješnog stratega i taktičara, kao
ni osobnu hrabrost na bojnom polju. Među njegovim legatima osobito su se
istaknuli Marko Vipsanije Agripa, Valerije Mesala Korvin, Marko Helvije,
Statilije Tauro i Fufije Gemin.
153
Marko Vipsanije Agripa, poprsje iz Gabijâ

(Musée du Louvre, Pariz)
Ciljeva je bilo nekoliko. Bila je bitna potvrda rimske vlasti na jugoistočnoj

obali Jadrana; u tom su kontekstu i kaznena ekspedicija protiv stanovništva
Mljeta i Korčule, koji su optuženi da se bave gusarstvom, ali i kažnjavanje
nekih liburnskih zajednica zbog istih razloga.456 Koliko su Oktavijanove
trupe doista djelovale u ovom području, s iznimkom kažnjavanja gusara,
vrlo je dvojbeno. Nazočnost flote i pokazivanje vojne moći bilo je više nego
dostatno za potvrđivanje rimske dominacije. Spominjanje brojnih zajedni-
ca, znanih i neznanih, koje su stavljene pod rimsku vlast bila je lijepa pri-
goda da se uvećaju zasluge i dodatno impresionira javno mnijenje, slično
456
O jugoistočnoj obali Jadrana: Apijan, Illyr. 16; o kažnjavanju gusara: Apijan, Illyr. 16; Kasije
Dion, 49.34,2.
„božanskom ocu”, Juliju Cezaru, koji u svojim izvješćima iz Galije nikada

nije propuštao priliku da spomene i najmanju i najbeznačajniju „barbarsku”
zajednicu, bez obzira na to je li riječ bila o pokoravanju ili dragovoljnom
stupanju u savezništvo.457 Akcije na južnom Jadranu, koje su prelazile u
Antonijevu zonu odgovornosti dogovorenu u Brundiziju, pokazuju kako je
Oktavijanova flota radila u zajedničkom interesu.458
Drugi se cilj nije previše razlikovao od prvog. Riječ je bila o ponovnom
zadobivanju kontrole nad prialpskim prostorom i sjevernim Jadranom, u
kontekstu čega se spominju Taurisci, Liburni, južni (ovostrani) Japodi i
Salasi u jugozapadnim Alpama, koji su odlučili promijeniti postojeće aran-
žmane s Rimom te su prestali plaćati dogovoreni danak.459 Dok su akcije
na Jadranu i protiv zajednica koje su prestale plaćati danak očekivane jer
su bile izravan izazov imperijalnoj dominaciji, sljedeća tri cilja izravna su
pak intervencija u imperijalnoj pograničnoj zoni. Tu posebice mislimo na
pokoravanje sjevernih (onostranih) Japoda koji, kako se čini, dotad još nisu
bili ni u kakvoj vrsti ovisnosti o Rimu,460 pohod na buduću jugozapadnu
Panoniju, točnije na središnju Posavinu i tamošnju glavnu stratešku točku
Segestiku,461 te na još jednu u nizu akcija protiv Delmata i opetovani po-
154 kušaj njihova konačnog pokoravanja.462
Tijekom 35. g. pr. Krista bili su pregaženi ovostrani Japodi, odnosno
Gorski kotar i Lika, gdje su živjele zajednice koje su dotad u više navrata
dolazile u sukob s Rimom i pritom izvukle kraći kraj (sjetimo se Tuditano-
ve ekspedicije). Ovom prilikom, zahvaljujući Oktavijanovim memoarima
očuvanima kod Apijana, čitateljska je publika bila upoznata i s glavnim po-
prištima bitaka, središtima pojedinih japodskih zajednica: Monetijem (Bri-
nje), Avendom (Crkvina u Kompolju kod Otočca) i Arupijem (Vital iznad
Prozora kod Otočca).463 Uslijedio je prodor preko planine Albija (Velike i
Male Kapele) u zemlju „onostranih” Japoda (Ogulinsko-plaščanska visora-
van), ekspedicija koja je imala sva obilježja klasičnog osvajačkog pohoda,
popraćena prilično detaljnim opisom zemlje. Osim glavnih prirodnih obi-
457
Dzino, 2010. a: 106 – 107, vidi iscrpan komentar i mjesta tih operacija u Mirković, 1968., i
Šašel Kos, 2005.: 403 – 420.
458
Suprotno Šašel Kos, 2012.: 94 – 96 izvodeći zaključke unutar teleološke paradigme koja podra-
zumijeva Oktavijanovo pripremanje za sukob s Antonijem još 35. g. pr. Krista.
459
Apijan, Illyr. 16; Kasije Dion, 49.34,2.
460
Apijan, Illyr. 18 – 21; Kasije Dion, 49.35; Strabon, 7.5,4; Flor, 2.23; Livije, Per. 131; Fest 7.
461
Apijan, Illyr. 22 – 24; Kasije Dion, 49.36-37; Livije, Per. 131; Fest 7.
462
Apijan, Illyr. 25 – 28; Kasije Dion, 49.43,8; Strabon, 7.5,5; Suetonije, Aug. 20; Livije, Per. 131 – 132.
463
Usp. Čače, 1979.: 58; Zaninović, 1986.: 62; Šašel Kos, 2005.: 422 – 430; Olujić, 2007.: 85-91.
OSVAJANJA ILIRIKA
lježja toga područja, poput šumovitosti i vrletnosti, Apijan je prilično po-

zornosti posvetio opisu položaja tamošnjih važnijih utvrđenih naselja – i
taj je podatak najvjerojatnije preuzeo od Oktavijana, koji se na njemu očito
bio zadržao iz strateških razloga.464 Među tamošnjim zajednicama poimen-
ce se spominju samo tri: stanovnici Terpona i Metula te Poseni.465 Bitke s
drugim japodskim skupinama, ako su se i dogodile, očito nisu procijenjene
kao vrijedne spomena. Opsada i pad Metula, „glavnog grada Japoda”, vrlo
su detaljno opisani, što govori o tome koliko je Oktavijan smatrao važnim
pod svoju kontrolu staviti tu japodsku zajednicu.466
Nakon pada Metula rimske su legije nastavile proboj prema sjeveru, u
zemlju Panonaca. Glavni je cilj bilo osvajanje Segestike (lokalitet Pogorelec
u Sisku), glavnog uporišta koje se nalazilo na iznimno važnom strateškom
i prometnom položaju, kao središnja točka komunikacijâ između zapada i
istoka na potezu Italija – donje Podunavlje, kao i između juga i sjevera na
potezu Jadran – središnje Podunavlje. Oktavijanov pokušaj konačno je uro-
dio željenim plodom, nakon mjesec dana opsade. Sa Segestikom je, kaže
Dion Kasije, i „preostala Panonija bila prisiljena na predaju” – riječ je vje-
rojatno o području između Drave i Save, s Požeškom gorom kao istočnom
granicom, i to najvjerojatnije u obliku formalne predaje uz davanje talaca: 155
deditio.467 Odsad pa nadalje Rim više nije ispuštao Segestiku iz ruku. Ok-
tavijan je ondje smjestio jaku posadu od 25 kohorti sa zadaćom zaštite no-
voosvojena područja.468
Za nastavak kampanje na raspolaganju imamo dvije međusobno isključi-
ve tekstualne tradicije. Ako bismo vjerovali Dionu Kasiju, Oktavijan ovom
prilikom nije planirao pohod na Delmate. Dapače, krenuo je prema Gali-
ji u namjeri da dosegne Britaniju i dovrši posao koji je njegov adoptivni
464
Apijan, Illyr. 18. No, moramo biti oprezni u pripisivanju cjelokupne Oktavijanove kampanje,
opisane kod Apijana, Augustovim memoarima – postoje mogući pokazatelji da se Apijan također
koristio i sada izgubljenim memoarima Valerija Mesale Korvina, Welch, 2009.: 207.
465
Terpon: kod Gornjeg Modruša (Čače, 1979.: 60; Zaninović, 1986.: 62) ili Ogulina (Balen Le-
tunić, 1999./2000: 23 – 24, bilj. 2); Metul: Viničica kod Čakovca u blizini Josipdola (Zaninović,
1986.: 62); Poseni, možda identični Pasinima (Plinije, Nat. hist. 3.21,149), još nisu ubicirani. Vidi
isto Šašel Kos, 2005.: 430 – 437, 92 – 97, te Radman Livaja, 2001.: 132 – 135 o arheološkim tra-
govima opsade Metula.
466
Apijan, Illyr. 19 – 21; Dionovo izvješće u 49.35 mnogo je sažetije, ali je dragocjena nadopuna
Apijanu.
467
Kasije Dion, 49.37,6; Domić Kunić, 2006.: 96 – 99. Različita mišljenja o dosezima Oktavijanova
osvajanja usp. kod Šašel Kos, 2005.: 458 – 462 i bilj. 303 i 304; Dzino, 2010. a: 111.
468
Apijan, Illyr. 24; Kasije Dion, 49.38,1. O brojnosti posade i stanju nakon osvajanja vidi Radman
Livaja, 2004.: 16 – 17; 2008.: 160 – 168; 2010.: 182 – 186.
otac, božanski Julije Cezar, započeo, ali ga je na intervenciju u Iliriku pri-

sililo to što su se „neki novopokoreni narodi i Delmati s njima pobunili”.
Apijan, slijedeći Augustovu autobiografiju, izjavljuje pak da je Oktavijan
svakako namjeravao nastaviti kampanju protiv Delmata „koji su graničili s
Taulantima”.469 Obje tradicije imaju smisla. Golema ratna mašinerija koju
je Oktavijan sa sobom bio dovukao u Ilirik nije se mogla tek tako pregru-
pirati i poduzimati improvizirane akcije, smišljene na samome mjestu.
Drugim riječima, logično je pretpostaviti da je rimska vojska, angažirana
za ekspediciju u Iliriku, imala zadaću riješiti sve tadašnje probleme u Iliri-
ku – dokaz tome može se vidjeti u njezinu djelovanju na širokom potezu,
od jugoistočne obale Jadrana do zaleđa u njegovu sjevernom kutu. Delmati
su još uvijek posjedovali Gabinijeve bojne znakove (signa) i predstavljali su
konstantan izazov rimskom vojnom ugledu u regiji. S druge strane, teško
je Augustovu Autobiografiju (odnosno Memoare) kod Apijana uzeti baš uvi-
jek ozbiljno, osobito zato što je očito da August, posvjedočeni majstor po-
litičke manipulacije, ima običaj sebe predstaviti u mnogo boljem svjetlu i
preurediti povijesna zbivanja, namjere i pobude glavnih sudionika.470 Obje
se tradicije mogu pomiriti domišljanjem da je Oktavijan ostavio Agripu da
156 vodi nastavak kampanje, a sam se zaputio s dijelom postrojbi u Britaniju
dok ga ozbiljnost situacije nije natjerala na povratak – no bez više dokaza
ovaj argument nije ništa više no još jedno znanstveno domišljanje.
Kakve god da su bile Oktavijanove namjere prema Dalmaciji, akcije iz
35. g. pr. Krista izazvale su reakciju Delmatskog saveza. Kako kaže Apijan,
delmatske su zajednice sklopile savez predosjećajući opasnost, lijepo poka-
zujući kompleksnost unutarnjeg umreživanja indigenih političkih struktu-
ra.471 Znamo također da je Delmatski savez djelovao učinkovito i pod vod-
stvom Verzona zauzeo uporište Promonu.472 Legije su se obrušile na Delmate
tek u proljeće 34. g. pr. Krista. Od proljeća 34. pa do početka zime 33. g.
pr. Krista osvojena su i spaljena najznatnija delmatska uporišta na potezu
od Promone (Promina) do Setovije (kod Sinja), duž one iste komunikacije
469
Kasije Dion, 49.38,2; Apijan, Illyr. 24. Apijanova izjava o graničenju s Taulantima prilično je
bizarna i teško ju je objasniti, usp. Šašel Kos, 2005.: 442.
470
Vidi Dzino, 2010. a: 111, te Šašel Kos, 1997. b, o pristranosti Autobiografije kod Apijana, pose-
bice kada se usporedi s načinom na koji je Kasije Dion prikazao iste događaje. O Augustovoj Au-
tobiografiji vidi odnedavno radove prikupljene u Smith – Powell, 2009.
471
Apijan, Illyr. 25.
472
Apijan, Illyr. 25. Kratkotrajna i, kako se ubrzo pokazalo, neuspješna pobuna u Segestici zimi
35./34. g. pr. Krista (Apijan, Illyr. 24; Kasije Dion, 49.38,2 – 3) najvjerojatnije je odvukla pozor-
nost rimskih zapovjednika.
OSVAJANJA ILIRIKA
na kojoj je svojedobno bila zaglavila vojska Aula Gabinija. Delmatski vođa

Verzon ubijen je u obračunu s Oktavijanom, a ispomoć koju je vodio Testim
nije bila uspješna u srazu s rimskim legijama. No usprkos snažnu otporu,
Delmatski je savez uskoro kapitulirao, a tako i zajednica Derbana.473 Apija-
novo izvješće o Oktavijanovu iliričkom ratu sadržava dvojbeni podatak o
Daisioima, jednoj od zajednica koja je Oktavijanu navodno pružila najveći
otpor.474 Čini se da je riječ o Desitijatima, no vrlo je neobično da vijest o
pokoravanju jedne tako velike i snažne političke skupine kakvi su bili De-
sitijati ne bi jače odjeknula u rimskoj historiografiji. Kao jedno od mogućih
rješenja toga problema iskrsnula je pretpostavka da to nisu bili Desitijati u
svojoj matičnoj zemlji, današnjoj središnjoj Bosni, već desitijatske saveznič-
ke čete koje su u ratu 33. g. pr. Krista možda sudjelovale na strani Delma-
ta, kao ravnopravni članovi ili kao podređeni saveznici unutar Delmatskog
saveza. A opet, nije nemoguće ni da je riječ bila o sukobu sa zajednicom
središte koje se nalazilo u gradini Pod kod Bugojna.475
Uspješno okončan ilirički rat donio je Oktavijanu političku prednost
nad Markom Antonijem, koji se nije proslavio u svom neuspješnom poho-
du na Parte. Osim preko snažne propagande, Rim je Oktavijanove uspjehe
uočio i u materijaliziranom obliku jer je Oktavijan od plijena prikupljenog 157
iz iliričke kampanje podigao trijem i knjižnicu i prozvao ih, prema svojoj
sestri, Oktavijinima. U taj je trijem postavio signa, bojne znakove koje su
Delmati svojedobno bili oteli Gabinijevim legijama, a sada su ih bili prisi-
ljeni vratiti kao jedan od uvjeta kapitulacije, uz davanje talaca i plaćanje
danka.476 Povrat signa značio je i ponovnu uspostavu rimskog ugleda, au-
toriteta i samouvjerenosti, što je pretočeno u porast utjecaja samoga Okta-
vijana u Rimu i u Italiji.
Sukob s Markom Antonijem, koji je svom žestinom izbio 31. g. pr. Kri-
sta, odgodio je za nekoliko godina proslavu Oktavijanove pobjede u Iliri-
ku. Tek je u kolovozu 29. g. pr. Krista bio proslavljen trostruki Oktavijanov
trijumf, koji je obuhvaćao ilirički (ili delmatski) trijumf, zajedno s još dva
druga trijumfa koja su komemorirala akcijski i aleksandrijski rat, vješto
izbjegavajući da ta dva posljednja sukoba prikažu kao građanski rat, što su
473
Apijan, Illyr. 25 – 28; Šašel Kos, 2005.: 443 – 450.
474
Apijan, Illyr. 17.
475
Usp. Šašel Kos, 2005.: 458 – 459; Domić Kunić, 2006.: 100; Dzino, 2010. a: 113 – 114. Za Pod
kod Bugojna vidi Čović, 1964. b; 1965.: 50 – 65; 1975.
476
Kasije Dion, 49.43, usp. Apijan, Illyr. 28; Res gestae, 29.
oni zapravo bili.477 Kasije Dion nam otkriva da je delmatski trijumf, koji se
zbivao prvoga dana trodnevne proslave, zapravo obuhvaćao ne samo pro-
slavu Oktavijanovih pobjeda u Iliriku, nego i Agripinih vojnih uspjeha u
Galiji i protiv „Germana” te uspjeha Gaja Karinata (konzul 43. g. pr. Kri-
sta) u sjevernoj Italiji. Spektakl trostrukog trijumfa uključivao je i vođenje
devet poraženih vladara ili njihove djece u pobjedničkoj povorci, od čega
su trojica vrlo moguće zastupala iliričke glavare.478 Jedan od ta tri glavara
provedena u trijumfu lako je mogao biti „Domator” – ako prihvatimo da
je riječ o osobnom imenu, a ne pogrešnom pisanju riječi domante, što nije
posve sigurno – koji se spominje u prigodnom Panegiriku posvećenom Ok-
tavijanovu legatu Marku Valeriju Mesali Korvinu.479
„Vlast bez granica im dadoh”
Kao što smo rekli na početku ovoga poglavlja, uspostava principata po-
158 dudara se s kolosalnom transformacijom rimskog društva koja se, prema
Symeovu utjecajnom djelu, konvencionalno naziva „revolucijom”. Kaos i
politička nestabilnost poslijerepublikanskoga doba uvelike su utjecali na
promjenu načina na koji su se izražavali rimski individualni i kolektivni
identiteti. Izmjene su se postupno artikulirale tijekom dugotrajne i stabilne
Augustove vladavine manipulacijom postojećih i znanih eklektičnih medi-
teranskih tradicija i simbola koje je tijekom republikanskog doba Rima Au-
gust inkorporirao i „patentirao” kao svoj trademark. S pomoću teksta, um-
jetnosti, infrastrukture, estetike, urbanizma i propagande stvarali su se novi
literarni, vizualni i intelektualni stilovi koji su predočivali potpuno novu
477
Inscr. It. XIII, 1: 344 (de Dalmatis triumphavit); Livije, Per. 133 (ex Illyrico); Suetonije, Aug. 22
(Delmaticum triumphum). Apijan, Illyr. 28 također spominje ilirski trijumf. Usp. Kasije Dion, 51.21,5;
Vergilije, Aen. 8.714 – 728.
478
O samom trijumfu i proslavama vidi: Kasije Dion, 51.21,5; Gurval, 1995.: 19 – 36; Kearsley,
2009.: 153. Res gestae 4.3 spominje devetoricu vladara i/ili njihove djece koji su provedeni u tri-
jumfu, od čega se šest može pouzdano identificirati, dok su preostala tri vrlo moguće povezana s
Ilirikom, Gurval, 1995.: 27 – 29, usp. Reinhold, 1988.: 157.
479
Panegyr. Messallae, 3.1,116. Je li riječ o imenu japodskog vođe, kako vjeruje Olujić, 1999./2000.:
62 – 63; 2007.: 89, ili salaskog vođe (Momigliano, 1940.: 41), ostaje nerazjašnjeno. Panegirik se
temelji na Mesalinim izgubljenim memoarima, o kojima vidi Welch, 2009.: 199 – 209.
OSVAJANJA ILIRIKA
imperijalnu kulturu.480 Tako formulirane nove kulturne forme projicirale

su se u provincije, omogućujući provincijalcima punu slobodu da se iden-
tificiraju s tom kulturom i preko njezina sustava vrijednosti komuniciraju
s ostalim dijelovima Carstva.481 Nova kultura, ili, bolje rečeno, imperijalni
diskurs, podrazumijeva rimsku superiornost nad „drugima” („barbarima”),
koji ostaju izvan infrastrukture Carstva, ali i programira, ne samo kao pra-
vo već i kao dužnost i obvezu, da se „barbari” civiliziraju uključivanjem u
političku infrastrukturu Carstva.482 Sjajno to oslikava simbolična rečenica
koju Vergilije, jedan od najistaknutijih pjesnika Augustova doba, stavlja u
usta Jupiteru, ocu bogova, u svojoj Eneidi: „Vlast bez granica im (Rimlja-
nima) dadoh”.483
Godinu 27. pr. Krista obilježila je inauguracija novog ustavnog poretka
u Rimu, koji je nominalno uspostavio dvovlašće, paralelnu vlast između
prvog među jednakima (princepsa) Oktavijana, koji je od tada poznat kao
August, i Senata, no u stvarnosti je Oktavijanu podario i zacementirao ap-
solutnu vlast. Provincije su podijeljene na javne (senatske), čije je namje-
snike u svojstvu prokonzula imenovao Senat, i carske, čije je namjesnike u
svojstvu legata imenovao August, dok je Egipat bio pod kontrolom izravno
postavljenog carskog prefekta. Javne provincije u pravilu su bile one pro- 159
vincije kojima nije prijetila izravna opasnost i u kojima se držao minimum
legija, dok su carske provincije obično bile granične provincije u kojima je
postojala potreba za jačim vojnim snagama. Kontrola imenovanja namjesni-
ka carskih provincija, koji su pod svojim zapovjedništvom imali apsolutnu
većinu legija pod oružjem, dodatno je učvršćivala Augustov položaj, kao i
kontrola nad Egiptom, koji je bio glavna žitnica za grad Rim.484
480
Syme, 1939. Postoji velik korpus radova koji se bavi tim preobražajem; osobito su korisni zbor-
nici Raaflaub – Toher, 1990.; Habinek – Schiesaro, 1997.; studije Wallace Hadrilla elaborirane ne-
davno u briljantnoj sintezi Wallace Hadrill, 2008.; te Woolf, 2001.; Hingley, 2005.: 49 – 71. Vidi
također Eder, 1990. (manipulacija); Elsner, 1996.; Ando, 2000.: 19 – 34 (propaganda); Zanker,
1988.; Galinsky, 1996. (vizualna reprezentacija); Powell, 1992.; Barchiesi, 1994.; Habinek, 1998.
(literatura); Orlin, 2007. (religija).
481
Postoji rasprava o tomu jesu li provincijalne elite prihvaćale te forme dragovoljno (Millett, 1990.)
ili je rimska uloga u tome aktivnija (C. R. Whittaker, 1997.; Hanson, 1997.). Po svemu sudeći,
riječ je o heterogenom procesu, koji se u drugim područjima događa na drugačiji način: Woolf,
1992.; Mattingly, 2004.
482
Woolf, 1998.: 48 – 60; Hingley, 2005.: 62 – 67, vidi Plinije, Nat. hist. 3.39.
483
Imperium sine fine dedi, Vergilije, Aen. 1.278 – 279, usporedi također Aen. 12.820 – 846. Ka-
snorepublikanska osvajanja bez sumnje daju podlogu stvaranju ovog ideološkog diskursa, usp.
Ciceron, Sest. 67, koji se, dakako, može shvatiti i kao bezočno laskanje Pompeju Velikom „koji je
izjednačio moć (tj. imperium) rimskog naroda s granicama poznatog svijeta”.
484
Kasije Dion, 53.12,4; Strabon, 17.3,25; Suetonije, Aug. 46 – 47. Vidi također Ando, 2006.
Ilirik je postao zasebna provincija između 32. i 28. g. pr. Krista, a pri
raspodjeli provincija između Senata i Augusta našao se među javnim (se-
natskim) provincijama.485 Činjenica jest da je između Oktavijanove vojne
intervencije 35. – 33. g. pr. Krista i sljedećeg vojnog pohoda – onoga koji je
12. – 9. g. pr. Krista poveo legat Tiberije, sin njegove žene Livije, prošlo pu-
nih dvadeset godina. Ilirik je postao javna provincija, koja je neko vrijeme
nakon osnivanja, po svemu sudeći (premda je teško biti točan u prosudbi
rasporeda rimskih postrojbi u ovom razdoblju), imala samo jednu legiju i
određeni broj augzilijarnih postrojbi, tako da ne postoje čvrsti pokazatelji
da je osvajanje bilo planirano mnogo unaprijed.486 Prijašnje mišljenje da je
u ovom razdoblju uspostavljen utvrđeni limes u Dalmaciji danas je posve
opovrgnuto.487 Znamo samo za trojicu prokonzula iz ovoga razdoblja koje
je imenovao Senat, a dvojica od njih poznata su nam po imenu: to su Gnej
Tamfil Vala Numonijan s natpisa na zdencu sa zadarskog foruma i Publije
Silije Nerva.488 Točne granice provincije u ovo su vrijeme nepoznate, a po
svoj prilici nisu bile točno ni određene, a ni osobito bitne rimskoj admini-
straciji, koja je više bila zainteresirana za političku dominaciju. U osnovi,
to je istočna obala Jadrana s otocima i zaleđem. Zapadna granica rimskog
160 utjecaja najvjerojatnije je bilo područje oko rijeke Une, južna se nalazila
na Skadarskom jezeru, a ilirička je provincija na sjeveru sigurno dopirala
do Save kod Segestike, a vrlo vjerojatno i do Drave, ne prelazeći, međutim,
barijeru Požeške gore (Mons Claudius) – prostor istočno od tog gorskog lanca
još je bio izvan dosega izravnog rimskog utjecaja. Nedostatak izvora sprje-
čava nas da nagađamo, ali čini se da su određeni odnosi bili uspostavljeni
sa zajednicama ili zasebnim klanovima u pograničnom području, u skupi-
nama koje su Rimljani prepoznavali kao Mezeje te Desitijate i Breuke. Te su
pogranične zajednice omogućivale reguliranje imperijalne pogranične zone
i bile svojevrsna tampon-zona prema Dačanima, čije su političke institucije
zadavale brigu Oktavijanu jer su bili potencijalni takmaci za kontrolu nad
485
O postanku Ilirika kao zasebne provincije vidi Dzino, 2008d; Ilirik kao senatska provincija:
Kasije Dion, 53.12,4; Strabon, 17.3,25.
486
Vidi rasprave o rasporedu rimskih legija u ranocarskom Iliriku u: Syme, 1933.: 29 – 31; Wilkes,
1969.: 91 – 95; 2002.: 532 – 533; Dzino, 2010. a: 123 – 124.
487
Periša, 2008.
488
Tamfil Vala: Fadić, 1986.; Publije Silije Nerva: Kasije Dion, 54.20,1 – 2; CIL III 2973. Treći je
neimenovani pretor kojega spominje pjesnik Propercije kao svog ljubavnog rivala kod Cintije, Pro-
percije, Eleg. 1.8; 2.16; Dzino, 2008. d.
OSVAJANJA ILIRIKA
Panonijom.489 Oktavijan je najvjerojatnije primio njihovu formalnu predaju

i regulirao odnose (danak, augzilijare, taoce) još tijekom svog pohoda, ali
ih je ostavio izvan strukturalnog okvira iliričke provincije, kao saveznike.
Kako Burns s pravom kaže – rimski je problem bio u tome što nije postojala
veća politička sila u tome području na koju bi se Rim mogao osloniti kao
na pouzdanog saveznika. Zbog nestabilne situacije u regiji Rimljani bi bili
frustrirani te bi agresivno djelovali kako bi riješili takvo stanje.490
Treba, dakako, spomenuti i temeljne promjene koje je doživjela jadranska
obala, na kojoj su u to doba osnovane kolonije rimskih građana u Saloni,
Naroni, Lisu i Jaderu. Ti su gradovi također doživjeli znatnu ekspanziju svo-
jih urbanih struktura i time se uklopili u suvremene tijekove augustovskih
transformacija koje su se izražavale radikalnim preobražajima javnih pro-
stora, što je gradska središta, posebice rimske kolonije, pretvaralo u odraz
Rima i u najsnažnija uporišta rimstva u provincijama.491 Mnogo je učinjeno
za kratko vrijeme, ako se u obzir uzmu svi mogući poslovi koji su pratili
uspostavu rimske vlasti na nekom području: osiguravanje djelotvorne voj-
ne zaštite sa stalnom posadom u Segestici, uspostava riječne komunikacije
za civilne, ali poglavito za vojne potrebe, poput organizacije riječne flotile
na Savi, povezivanje središta moći s novim teritorijem komunikacijama, 161
odnosno gradnja cesta s ishodištem u Akvileji.492 Ne smijemo zanemariti
niti širenje privatnih rimskih financijskih interesa u pograničnoj zoni izvan
provincijske administracije, za što nam je zgodan pokazatelj pretpostavka
da je Marko Agripa u to doba bio povezan s proizvodnjom olovnih odlje-
vaka u području južno od Sirmija.493 Utjecaj rimske monete na područje
Skordiska u drugoj polovici 1. stoljeća pr. Krista, bilo njihovom imitacijom
ili korištenjem, dodatno svjedoči o gospodarskim interesima rimskih trgo-
vaca i financijskih ulagača u to područje.494
489
Oktavijan je uspješno eksploatirao strah od Dačana, kako smo ranije vidjeli. Burebistino se
kraljevstvo raspalo u nekoliko dijelova, kako to priopćuje Strabon, 7.3,11, no prisutnost Geta i
Dačana u rimskom političkom diskursu ovoga vremena neupitno je, što nam samo potvrđuje da
su Rimljani pridavali veliku važnost Burebistinim nasljednicima, Oltean, 2007.: 43 – 44, 50 – 51.
490
Burns, 2003.: 205 – 206.
491
Dzino, 2010. a: 119-125 s pratećom literaturom, vidi isto Wilkes, 2003.
492
O posadi u Segestici: Apijan, Illyr. 24; Radman Livaja, 2008.; o savskoj flotili: Apijan, Illyr. 22;
o panonskim komunikacijama: Domić Kunić, 2006.: 101.
493
Dušanić, 2008., koji pretpostavlja da su rudnik i topionica bili u donjem toku rijeke Drine.
494
Tapavički Ilić, 2005.: 41 – 46. Treba istaknuti i velik prijev drahmi iz Apolonije i Dirahija u to
područje, najvjerojatnije kao plaća skordiščanskim plaćenicima u rimskim vojskama, Ujes, 2012.
Shvaćanje golemih promjena u načinu na koji su se percipirali rimski iden-

titet i rimska kultura omogućuju nam da bolje shvatimo strukturalne promje-
ne koje će nastupiti u rimskoj vanjskoj politici i označiti početak ekspanzije u
središnju Europu. Starija historiografija te je ratove promatrala kao „traženje
sigurnih granica” Carstva na rijekama Dunavu i Labi ili Rajni, i to doslov-
nim čitanjem i pozitivističkom interpretacijom kasnijih autora Kasija Diona,
Suetonija ili Tacita koji su Augustovo doba promatrali iz svoje perspektive.
Takvo je mišljenje danas teško održivo. Ni po čemu ne možemo zaključiti da
su August i njegovi nasljednici imali namjeru utvrđivati granice − ni njiho-
vi postupci ni raspoloživi materijalni nalazi iz pograničnih regija to nam ne
omogućuju.495 Zapravo je nešto drugo bilo posrijedi. Nakon razdoblja relativ-
nog mirovanja u 20-im godinama pr. Krista, rimska se revolucija počela širiti
izvan dotadašnjih granica Carstva, praćena entuzijazmom rimske javnosti da
se „donese civilizacija barbarima”, kako je to propagandni diskurs prikazi-
vao, ali i učvršćujući samopouzdanje novog režima.496 Premda su se ratne
operacije vodile mjestimično u Meziji 30. – 28. g. pr. Krista, gdje je Marko
Licinije Kras (Mlađi), kako se čini, zaustavio agresivne namjere Dačana,497 te
na Iberskom poluotoku između 26. i 19. g. pr. Krista, prava eksplozija rim-
162 skog imperijalizma zapravo počinje sredinom 10-ih godina pr. Krista. Vojni
neuspjeh Marka Lolija u Galiji protiv „Germana” 17. g. pr. Krista pokreće,
poput naslaganih domina, niz ofenzivnih akcija koje omogućavaju Carstvu
da potpuno kontrolira Alpe, sve do gornjeg toka rijeke Rajne.498
Rimska historiografija pruža prilično malo informacija o novom ratnom
pohodu u Ilirik, koji je uslijedio dvadesetak godina nakon Oktavijanova i
kojim je zapovijedao Tiberije, Augustov posinak i, što je puno važnije, isku-
sni i vrlo sposobni vojskovođa. Glavni su izvor podataka vrlo štura izvješća
495
Stariji radovi, ponajbolje elaborirani u Alföldi, 1952., Meyer, 1961., ili Syme, 1988., ponajviše su
se oslanjali samo na svjedočanstva literarnih izvora. Noviji radovi u znatnoj mjeri u obzir uzimaju
arheološke nalaze, kao i kritičan pristup literarnim izvorima, C. M. Wells, 1972.; Austin – Ran-
kov, 1995.: 125 – 127; Gruen, 1996.: 188 – 194; Mattern, 1999.: 88-91; J. B. Campbell, 2002.: 4
– 8, 122 – 131; Sipilä, 2009.: 17 – 20, 296 – 298. Za razloge zaustavljanja ekspanzije vidi različite
pristupe problemu u: Fulford, 1992.; Cornell, 1993.; C. R. Whittaker, 1994.: 60 – 97; Sidebottom,
2005. Vidi isto i Rankov, 2009., koji vidi povezanost između vojnih pohoda u carsko doba i ne-
povjerenja u provincijalne namjesnike i legije iz pogranične zone.
496
Euforična ekspanzija, kako je naziva Mattern, 1999.: 89, vidi isto Sipilä, 2009.: 19 – 20.
497
Premda izvori ne govore o Dačanima, već o Getima, Bastarnima ili Mezima, po svoj je prilici
bila riječ o izravnom sukobu s Dačanima, vidi Mócsy, 1966.; Lica, 2000.: 124 – 129, te suprotno
mišljenje u Šašel Kos, 2005.: 502 – 505.
498
O alpskoj ofenzivi vidi Zanier. 2006., te Gruen, 1996.: 169 – 171; Šašel Kos, 2005.: 473 – 488;
i također Dzino, 2010. a: 127 – 129.
OSVAJANJA ILIRIKA
Kasija Diona, koja treba razumjeti u kontekstu kompozicije njegova djela,

i to posebice razdoblja Augustove vladavine koje je znalački rekonstruirao
Swan. Izvješća o Panonskom ratu pripadaju vanjskim izvješćima (tj. izvje-
šćima o događajima izvan grada Rima) koja Kasije Dion u svom narativu
svjesno sažima, posvećujući više pozornosti samo probranim događajima,
obično u funkciji narativne kompozicije. Tim sažimanjem on postiže si-
noptički dojam, predstavljajući zajedno istodobne događaje, tako da je u
njegovu narativu Carstvo prikazano kao organska cjelina.499 U izvješćima
Kasija Diona posebice je problematično i to što on kao jedini povod za rim-
sku intervenciju u tome području smatra „pobune” indigenog stanovništva,
vjerojatno nastojeći pojednostavniti političku nestabilnost u tome prostoru,
koju vjerojatno ni sam nije shvaćao iz izvora koji su mu bili na raspolaga-
nju. Nepostojanje čvršćih središnjih političkih institucija u tim satelitskim
politijama rezultiralo je pojačanim političkim natjecateljstvom između do-
minantnih zajednica u tome području, a zacijelo i unutar samih zajednica.
Sve je to izazivalo često kršenje prethodno zaključenih savezništava s Ri-
mom, što je vjerojatno bio dodatni razlog zašto Dion Kasije, odnosno njegov
izvor, te događaje vidi kao seriju pobuna. Možemo dodati − s pravom, ako
se promatra iz njegove perspektive.500 163
Slika o Tiberiju i cijelom tom događaju bila bi posve drugačija da se Velej
Paterkul, drugi naš izvor za Tiberijev panonski rat, veliki Tiberijev simpati-
zer i ujedno sudionik toga pohoda, držao obećanja danog u svom pregledu
rimske povijesti da će o tome napisati zasebno djelo.501 Premda mu suvre-
meni povjesničari (uključujući i dvoje autora ove knjige) redovito spočitavaju
prekršeno obećanje, iskreno govoreći, zapravo ne znamo je li ga Velej uopće i
prekršio. No, ako je djelo i bilo napisano, ono se nije sačuvalo.502 Podatci koji
se mogu naći kod ostalih izvora toliko su sporadični, da nam mogu posluži-
ti jedino kao potvrda onoga što je Kasije Dion napisao u svojim izvješćima.
499
Primjer probranog dugog narativa je Tiberijeva uspješna opsada Andetrija, protuteža Varovoj
katastrofi u Teutoburškoj šumi – oba su se događaja zbila u godini 9. poslije Krista; Kasije Dion
56.11.1 – 17,3 (Andetrij) i 56.18.1 – 24,5 (Varov poraz). Vidi više o tehnikama koje je Kasije Dion
koristio u konstrukciji povijesnog narativa za augustovsko doba u Swan, 1997.: 2543 – 2548;
2004.: 23 – 26.
500
Kasije Dion, 54.20,3 (pobuna u Dalmaciji 16. g. pr. Krista), 54.24,3 (pobuna u Panoniji 14. g.
pr. Krista.); 54.28,1 – 2 (Panonija žudi za ratom 13. g. pr. Krista), 54.31,2 (pobuna u Panoniji 12.
g. pr. Krista); 54.34,3 (pobuna u Dalmaciji i Panoniji 11. g. pr. Krista).
501
Zato se tako malo i pisalo o tom u suvremenoj literaturi; npr. Zippel, 1877.: 297 – 312; Patsch
1932.; Syme, 1934.; Miltner, 1937.; Mócsy, 1962.: 540 – 542; Wilkes, 1965. a; 1969.: 62 – 65; Tóth,
1977.; Nagy, 1991.; Domić Kunić, 2006.; Dzino, 2010. a: 129 – 136; Šašel Kos, 2011.
502
Velej Paterkul, 2.39,3; 2.96,2 – 3.
Isto vrijedi i za materijalne nalaze, koji se tek odnedavna počinju pojavljivati

u nešto opipljivijem obliku, u istočnoj Sloveniji. To se ponajviše odnosi na
utvrdu iz Obrežja, koja je vjerojatno služila za logističku opskrbu trupa od
Augustova doba do ranih godina Tiberijeve vladavine. Također, otkrivene su
i vojne instalacije manjeg omjera u Srednom polju kod Čateža, a ima naznaka
da će se slični nalazi u budućnosti pojaviti i u sjeveroistočnoj Sloveniji. Jedini
problem u vezi s datacijom tih nalaza jest to što oni jednako mogu potjecati
iz vremena Panonskog kao i Batonskog rata.503 Tim se dodatnim izvorima
samima za sebe ne bismo mnogo mogli okoristiti pri rekonstrukciji zbivanja
koja povezujemo s konačnim osvajanjem južne Panonije, prostora između
Drave i Save koji će iz rimske perspektive kasnijeg 1. stoljeća biti percipiran
kao prošireni Ilirik, odnosno kao Panonija.
Izgleda da su neredi u širem prostoru Panonije godine 16. pr. Krista utje-
cali na promjenu politike i na odluku da se to područje izravnije stavi pod
rimsku kontrolu. Odsutnost iliričkog namjesnika Publija Silija Nerve koji je,
budući da nije bilo raspoloživih vojnih efektiva u samoj Italiji, s vojskom mo-
rao intervenirati u Alpama u sjevernoj Italiji, iskoristili su neki neimenovani
Panonci i Noričani, koji su upali u Istru i opljačkali je. Silije Nerva relativno je
164 brzo reagirao i uspješno stavio situaciju pod kontrolu, bez daljnjih ofenzivnih
akcija. U isto vrijeme Kasije Dion registrira i kratkotrajnu krizu u Dalmaciji:
Denteleti (iz doline Strume u blizini današnje Sofije) i Skordisci napali su Ma-
kedoniju, a u Trakiji se vodio građanski rat u kojemu su Rimljani sudjelovali
na Remetalkovoj strani.504 Vjerojatno ohrabreni uspješnim akcijama koje su
se vodile u alpskom pojasu, August i njegov stožer odlučuju se na masovnu
vojnu akciju. Uvod u operacije vjerojatno je bila akcija u budućoj Meziji, gdje
su Skordisci stavljeni pod kontrolu, a vrlo je moguće da je naseobina na mje-
stu današnje Gomolave (Gomolava VI a) spaljena baš tijekom tog pohoda.505
503
Suetonije, Aug. 20 i 21; Tib. 9 i 14; Res gestae 30; Frontin, Strat. 21.1,5; Livije, Per. 141; Flor,
2.24; Fest, Brev. 7; Eutropije, 7.9. Obrežje: Mason, 2003.; 2006.; Sredne polje: Guštin, 2002.; 2003.;
ostali mogući nalazi: Mason, 2006.: 70. O operacijskim bazama i opskrbljivanju rimske vojske u
Panoniji nedavno Egri, 2008. Također vidi pokretne nalaze (vojna oprema, ostava novca) iz južne
Panonije koji se mogu datirati u taj period: Radman Livaja – Dizdar, 2010. Za rimske operacijske
baze, taktičke baze i depoe (među koje najvjerojatnije treba ubrojiti i ove utvrde) vidi Roth, 1999.:
169 – 189, posebice 187 – 189 za skladišta.
504
Kasije Dion, 54.20,1 – 3.
505
Velej Paterkul, 2.39,3, Euzebije, Chron. 167f. Euzebije navodi da je Tiberije bio zapovjednik,
što neki znanstvenici prihvaćaju, Dušanić, 2008.: 115 bilj. 87, a neki u to sumnjaju, Syme, 1971.,
44 – 73; Dzino, 2010a, 128 – 129. Za Gomolavu vidi Jovanović – Jovanović, 1988., posebice str.
92 – 100 gdje se palež datira u doba panonskog rata, dok je Dušanić, 2008.: 115, bilj. 87 datira u
doba pohoda na Skordiske.
OSVAJANJA ILIRIKA
Čini se da je Marko Vinicije (sufektni konzul 16. g. pr. Krista) godine 14.
i 13. pr. Krista vodio početne operacije u području između Drave i Save,
a potkraj 13. g. pr. Krista August je iskusnom Marku Vipsaniju Agripi, ta-
dašnjem svom nasljedniku, dao vrhovno zapovjedništvo (imperium maius) i
poslao ga u Panoniju.506 Agripa je navodno brzo riješio probleme pregovo-
rima, no nakon njegove iznenadne smrti, početkom 12. g. pr. Krista, stanje
je postalo ponovno nestabilno te je vrhovno zapovjedništvo tada preuzeo
Tiberije. Tiberije je vodio rat koji je s kraćim prekidima trajao od 12. do 9.
g. pr. Krista. Njegov početni uspjeh 12. g. pr. Krista protiv Breučkog saveza
izazvao je eskalaciju nasilja na tome području, tako da je sljedeće godine
morao intervenirati istodobno i u Dalmaciji i u Panoniji. Augustov stožer i
savjetnici očito su predvidjeli daljnje sukobe pa je potkraj iste godine Ilirik
iz službene senatske mjerodavnosti prešao pod izravnu Augustovu ovlast
kao carska provincija, pod zapovjedništvom carskih legata. Neke zajednice
u Dalmaciji − vjerojatno one koje su prethodne godine bile poražene – po-
bunile su se protiv plaćanja danka 10. g. pr. Krista, što je Tiberije brzo ri-
ješio. To se odnosi i na nerede koji su izbili u Panoniji i Dalmaciji sljedeće
godine – vidi dodatak 1. za kronologiju i točne izvore.
Epicentar tih zbivanja bila je jugoistočna Panonija, odnosno međurječje 165
Drave i Save istočno od požeških gora, ali poprištima sukoba zasigurno su
postala i porječja Sane, Vrbasa i Bosne južno od Save. Iako nam izvori ne
daju čvrstog uporišta da išta detaljnije kažemo o teritorijalnom dosegu toga
rata pa ni o panonskim zajednicama koje su bile upletene u nj, iz kombi-
nacije informacija proizlazi da je glavni protivnik Rimljanima bio Breučki
savez. Dion Kasije, naime, na jednome mjestu spominje da su Tiberiju u
ratu pomagali „saveznici Skordisci, koji su bili susjedi Panoncima”, a o ko-
jim je Panoncima riječ, jasno je zahvaljujući Suetoniju, koji kaže da je Tibe-
rije u Panonskom ratu „pokorio Breuke”.507 Dakle, moguće je pretpostaviti
da su se indigene zajednice u širem području sjeverno i južno od Save u
ovo doba pokazale kao nepouzdani i nestabilni saveznici u osjetljivu po-
graničnom pojasu, a njihova je nestabilnost prijetila da ozbiljnije uzdrma
provincijalnu strukturu Ilirika uspostavljenu uz jadransku obalu. Činjeni-
506
Kasije Dion, 54.28,1. Ne znamo je li Vinicije počeo akcije prije Agripe, koji u Panoniju odlazi
tek u zimu 13./12. g. pr. Krista, ali to izgleda vrlo vjerojatno. Kasije Dion spominje „pobunu” Pa-
nonaca 14. g. pr. Krista (54.24,3) koja je ugušena, Velej kaže da su rat počeli Agripa i Vinicije, a
da ga je Tiberije dovršio (2.96,2 – 3), dok Flor spominje pobjedu Vinija (Vinicija) nad Panoncima
između Drave i Save (2.24).
507
Kasije Dion, 54.31,3; Suetonije, Tib. 9.
ca da je mir u ovom području potrajao petnaestak godina pokazuje da je

u međuvremenu došlo do smjene generacija u elitama panonskih zajednica
i da sporazumi zaključeni s Oktavijanom 35. – 33. g. pr. Krista više nisu
svima odgovarali. Naglasak na važnost Breučkog saveza u izvorima, kao i
široko područje nestabilnosti koje se širi prema dinarskom pojasu, navodi
nas na pomisao da su jačanje političkog utjecaja Breučkog saveza i breučka
prijetnja prorimski orijentiranim saveznicima u tome području bili jedan
od najvažnijih uzroka krize, koju Kasije Dion u svom povijesnom narativu
opisuje kao „Panoniju koja žudi za ratom”.
No, u nedostatku boljeg objašnjenja, moguće je pretpostaviti da je riječ
bila o mnogo široj, panonsko-balkanskoj regionalnoj krizi, u kojoj je Breu-
čki savez bio tek jedna od umiješanih strana. Osobito je zanimljiv podatak
koji nam daje Kasije Dion, spomenuvši da Dačani napadaju „Panonce” zimi
11./10. g. pr. Krista, nakon okončanja Tiberijeva pohoda te ratne sezone,
nakon čega je izbilo novo nasilje u Dalmaciji pa se Tiberije ponovno morao
prije vremena vratiti u to područje.508 Iz raspoloživih podataka ne možemo
iščitati koliki je bio politički utjecaj nasljednika dačkog kralja Burebiste na
panonske zajednice u to doba, ali se čini veoma mogućim da su u određe-
166 nom trenutku barem neki od dačkih vladara na neki način morali biti umi-
ješani te da su uspostavili savezništvo ili čak posrednu kontrolu nad Breuč-
kim savezom, što je kod Rimljana moralo izazvati zabrinutost, osobito ako
se u obzir uzmu napad Skordiska na makedonski teritorij 16. g. pr. Krista
i rat u Trakiji. Pojava, uvjetno rečeno, „dačkog“ materijala u nekropolama
na desnoj obali Dunava i u Pomoravlju u drugoj polovici 1. st. pr. Krista
upućuje na snažnu kulturnu i političku interakciju toga područja s Burebi-
stinim kraljevstvom i Burebistinim nasljednicima.509 Cjelokupno područje,
koje je zapravo bilo tampon zona prema dačkim kraljevima, od Segestike do
Trakije, istodobno se pojavljuje kao nestabilno i krizno područje i izgleda
vrlo opravdanim sumnjati upravo na aktivnu ulogu dačkih kraljeva ili na
rimsku bojazan da Dačani ne iskoriste postojeću nestabilnost kako bi ojačali
svoj utjecaj. August i njegov stožer su se, u skladu s tim, odlučio ukloniti
nestabilnosti u regiji, ne izravnim okršajem s Dačanima, već najprije nizom
vojnih akcija u tampon zoni usmjerenih protiv Breučkog saveza i njegovih
508
Kasije Dion, 54.36,2 – 3.
509
Sîrbu – Arsenescu, 2006.: 169 – 170. Npr. D. Garašanin, 1962. (Gloždar-Paraćin); Vetnić, 1967.
(Obala Majur-Jagodina); Zotović, 1969. (Lepena kod Karaule). Židovar u Banatu, uz lijevu obalu
Dunava, također pokazuje vidne dačke utjecaje datirane u 1. st. pr. Krista (Sladić, 1997.), koji se
uglavnom interpretiraju u kulturno-povijesnoj paradigmi.
OSVAJANJA ILIRIKA
saveznika južno od Save, što Kasije Dion najvjerojatnije pokušava opisati

kao „pobune” Panonaca i Dalmatinaca. U isto vrijeme možemo pretpostaviti
i aktivnu diplomaciju ili prijetnju silom prema Skordiscima, koji se poslije
pojavljuju u ulozi rimskih saveznika u napadu na Breuke. Tiberije je ra-
zoružao Breuke i prodao njihove ratne zarobljenike u ropstvo, što doduše
nisu originalne, ali su prilično rigorozne mjere ako ih usporedimo s dru-
gim primjerima postupanja s pokorenim zajednicama.510 Takve nam mjere
mogu biti znak da je Tiberije bio zabrinut ili zbog mogućeg revolta ili zbog
dačke intervencije pa je stoga nastojao minimizirati potencijalne probleme,
što se pokazalo ispravnim kada su Dačani intervenirali 11./10. g. pr. Krista.
Zapravo i ne znamo je li, osim s Breučkim savezom, bilo sukoba i s
drugim zajednicama u tome području − o tome možemo samo nagađati.
Također, ne možemo znati koje su indigene zajednice ili, bolje rečeno, nji-
hovi vođe, mogle biti prorimski orijentirane (osim Skordiska, za koje se to
izrijekom kaže)511, ali bilo bi krajnje naivno Panonce promatrati kao kom-
paktan proturimski politički blok: pojedinačne zajednice zasigurno su se
ponašale u skladu sa svojim interesima, da i ne spominjemo postojeće od-
nose njihovih elita prema Rimu, kao i međusobne animozitete i savezništva,
o kojima najvjerojatnije nećemo nikada moći ništa saznati. Možemo samo 167
okolnim putem pretpostaviti koje su zajednice bile zahvaćene tom krizom,
ako čitamo između redaka prilično krnja izvješća pojedinih povjesniča-
ra te uzmemo u obzir i druge povijesne izvore. Nažalost, sve što znamo o
njima jesu imena rimskih peregrinskih civitates poznata iz nešto kasnijih
povijesnih izvora – mahom epigrafičkih, ali i literarnih, koja su mogla, ali
i nisu morala, biti povezana s predrimskim identitetima.512 Među epigra-
fičkim svjedočanstvima ističu se nadgrobni natpisi pripadnika pojedinih
panonskih zajednica koji su tijekom 1. i 2. stoljeća služili u rimskim po-
moćnim četama (auxilia), a među literarnim se svjedočanstvima ističe Plinije
Stariji (2. polovica 1. st.), čiji se popis zajednica u Panoniji (kao i drugdje
u Carstvu) temelji na podatcima preuzetima iz različitih službenih popisa
(vezanih uz oporezivanje i novačenje). Uz Plinija svakako treba spomenuti
i Klaudija Ptolemeja, geografa i kartografa iz 2. st., koji je svoju listu zajed-
510
Brunt, 1974.: 260, 269 – 270. Od rimskog se zapovjednika očekivalo da pokaže blagost (clemen-
tia) prema ratnim zarobljenicima, ali činjenica jest da su na sudbinu ratnih zarobljenika utjecali
različiti čimbenici, pa stoga valja očekivati da je izvjestan broj njih uvijek završavao kao roblje,
Hopkins, 2004., posebice str. 304 – 307.
511
512
Mócsy, 1974.: 53 – 54; Zaninović, 2003.: 445.
nica u pojedinim provincijama potkrijepio navođenjem ne uvijek točnih

zemljopisnih koordinata.513
Suvremenik Strabon spominje, doduše u drugom kontekstu, Andizete,
Ditione, Mezeje i Desitijate,514 redom znatne političke skupine s prilično
izraženim posebnim karakteristikama unutar rimske etnografske projekcije
„panonskog” identiteta. Strabon nabraja ustaničke snage koje su sudjelovale
u velikom panonsko-dalmatinskom (Batonovu ili Batonskom) ratu, što znači
da su nabrojene Strabonove panonske zajednice postojale i prije rimske ad-
ministrativne reorganizacije. Jesu li te zajednice priključivane nakon poraza
u ratu ili su s pomoću diplomatskih sredstava pregovarale o svom novom
položaju − ne znamo. Borbe su se vodile u unutrašnjosti Dalmacije, ali gdje
i protiv koga − i dalje ostaje nepoznanica. Fest spominje Amantine – dodu-
še, kao i Strabon, u kontekstu Batonskog rata. Od samog početka toga rata
njihovo je središte Sirmij, uz panonsku (segestansku, kolapijansku) Sisciju,
predstavljalo glavni stožer rimskih trupa, odakle su se planirale i izvodile
akcije protiv ustanika. Sirmij je, dakle, u ruke Rimljana morao pasti u neko
vrijeme prije 6. godine kada je buknuo ustanak u Iliriku – jedina moguća
prilika je upravo Tiberijev panonski rat (12. – 9. g. pr. Krista) nakon kojega,
168 do izbijanja Batonskog ustanka, u Iliriku nije bilo drugih sukoba. Postav-
ljanje rimskog stožera u Sirmij može također značiti da su Amantini bili
prijateljski raspoloženi prema Rimljanima, koji su se utvrdili u području u
kojemu su se osjećali sigurnima.515
Ako isključimo Segestance, čiji je teritorij sa Segestikom kao glavnim na-
seljem pod rimsku kontrolu došao već tijekom Oktavijanove iliričke kampa-
nje 35. g. pr. Krista, Tiberijev je panonski rat zahvatio preostali dio južnopa-
nonske populacije, koji će poslije provincijalna administracija organizirati u
peregrinske civitate Kolapijana (koji se većinom poklapa sa Segestancima),
Jasa (zapadna Slavonija), Oserijata (novogradiški dio Posavine) i Andizeta
(područje Osijeka).516 Jasi i Oserijati uopće se ne spominju kao sudionici bilo
kojeg sukoba s Rimom. Njihova imena poznajemo samo zahvaljujući Pliniju
Starijem i njegovu abecednom popisu zajednica u provinciji Panoniji, kao i
zahvaljujući epigrafiji. Moguće je da kao takvi Jasi i Oserijati nisu ni postojali
prije organiziranja provincijalne administracije, već da su pripadali drugim
513
Plinije, Nat. hist. 3.25.147 – 148; Klaudije Ptolemej, 2.14,2; 2.15,2; 2.16,5.
514
Strabon, 7.5,3.
515
Domić Kunić, 2006.: 108.
516
Rekonstrukcija prema literarnim i epigrafičkim izvorima: Domić Kunić, 2006.: 105 – 111.
OSVAJANJA ILIRIKA
političkim cjelinama, a njihova relativna zemljopisna blizina Segestici omogu-

ćava nam da nagađamo (dakako, na potpuno hipotetičkim osnovama jer ne
postoje nikakvi dokazi za takvu tvrdnju) da su prije Oktavijanove ekspedicije
mogli biti dio segestanskog političkog saveza. S druge strane, ime Andizeta
navedeno je u jednom sasvim osebujnom kontekstu. Oni inače nemaju re-
putaciju problematičnog i ratobornog naroda, što ipak nije a priori dokaz da
nisu aktivno sudjelovali u oružanom sukobu s Tiberijevim legijama. Reljef
etnije Andizeta krasio je, naime, hram Venere i Julio-Klaudijevaca (Sebasteion)
u maloazijskom gradu Afrodizijadi, kao dio vizualne prezentacije i ikonogra-
fije imperijalne propagande, svojevrsnog kataloga skupina koje su uključene
u okvire Carstva, bilo stvarnim sukobom bilo njegovom projekcijom.517
Rat protiv Panonaca Velej Paterkul opisao je kao „velik i strašan rat”, o či-
joj važnosti svjedoči i to što je Oktavijan August u vrijeme operacija protiv
Breučkog saveza 12. g. pr. Krista boravio u Akvileji,518 očito kako bi izbliza
pratio tijek zbivanja. Senat je Tiberiju bio izglasao pravi, kurulski trijumf,
no kako je takav trijumf bio samo za princepsa koji je ujedno bio i vrhovni
vojni zapovjednik, najzaslužniji legat (Tiberije) morao se ovaj put zadovoljiti
ovacijom i trijumfalnim odličjima.519
Teritorij nastanjen skupinama koje su unutar tih dvadesetak godina, koje 169
su dijelile Oktavijanovu iliričku kampanju i Tiberijev panonski rat, potpale
pod izravnu i neizravnu rimsku kontrolu protezao se od zaleđa istočne obale
Jadrana do toka rijeke Drave. Populacija koja je nastavala taj prostor došla je
u međusobno različit stupanj ovisnosti o rimskoj vlasti – neki su već odavno
bili uključeni u provincijske strukture, neki su to postali tijekom Oktavijano-
ve kampanje, a neki tek nakon Tiberijeva panonskog rata – premda ne treba
smetnuti s uma da su prije svake od tih kampanja neke indigene zajednice
već imale prijateljske odnose s Rimom i da su odmah nakon uključivanja u
provincijske strukture zauzimale drukčiji položaj. Apijan svjedoči i o različitoj
količini otpora koju su pojedine zajednice pružile Oktavijanovim legijama,520
pa nema razloga da ne vjerujemo da se i Tiberije nije suočio s otporom ra-
zličitog intenziteta, da i ne spominjemo da je sigurno bilo zajednica koje su
517
Usp. Smith, 1988.; etnija Andizeta prikazana je na T. IX.2, a osim njih, od naroda iz Ilirika
zastupljeni su još Japodi (T. VIII.4) i Pirusti (T. VIII.6). Možda je bilo i drugih, no to se (zbog frag
mentiranosti nalaza) ne može sa sigurnošću utvrditi.
518
Velej Paterkul, 2.96; Josip Flavije, Antiq. Iud. 16.4,1.
519
O Tiberijevu trijumfu: Kasije Dion, 54.31,4; 54.34,3; 55.2,4; Suetonije, Tib. 9; Velej Paterkul,
2.96, vidi isto Swan, 2004.: 47 – 48.
520
Illyr. 16 – 17.
profitirale od brze predaje ili savezništva s Rimom protiv breučke domina-

cije. Ovdje u prvome redu mislimo na Mezeje i eventualno na Ditione, dvije
panonske zajednice južno od Save (Mezeji uz Sanu, Ditioni uz Unac), pa i na
već spomenute Desitijate oko rijeke Bosne i, dakako, na Skordiske na ušću
Save u Dunav. Neke od ovih zajednica, ako ne i većina njih, vjerojatno su
ostale izvan provincijalnog okvira, tako da su Velej Paterkul i Suetonije vidjeli
kasniji Batonov rat kao izvanjski rat prije nego pobunu.521
Po šumama i gorama Ilirika: Batonov rat
Razdoblje između završetka Tiberijeva Panonskog rata 9. g. pr. Krista i

izbijanja Batonskog rata 6. g. poslije Krista vrlo je fragmentarno dokumen-
tirano u izvorima. Iz onoga što znamo nazire se da su vojne aktivnosti na-
stavljene i nakon Tiberijeva odlaska; carski legati nastavljali su s ofenzivnim
djelovanjima u području preko rijeke Drave, premda s nešto manjim inten-
170 zitetom nego što se to događalo tijekom samoga rata.522 Po svemu sudeći,
Gnej Kornelije Lentul vodio je uspješne operacije protiv Dačana i Sarmata
odmah nakon završetka Tiberijeva angažmana u Iliriku. Ako je Symeovo
posljednje datiranje točno, njegova pobjeda nedvojbeno bi bila posljednji čin
te panonsko-balkanske krize koja je, kako smo ranije rekli, zapravo počela
još 16. g. pr. Krista.523 Nakon Lentula, dužnost carskog legata u regiji preu-
zeo je Sekst Apulej pa Lucije Domicije Ahenobarb (konzul 16. g. pr. Krista),
koji je vodio operacije preko Dunava prije nego što je preuzeo zapovjed-
ništvo u Germaniji godine 1. poslije Krista,524 Marko Servilije (konzul 3. g.
521
Velej Paterkul 2.110.6; Suetonije, Tib. 16.
522
Vid Fitz, 1993.: 50, 56 – 66 za alternativnu kronologiju legata u Iliriku: Sekst Apulej (9. – 7. g.
pr. Krista), Lucije Domicije Ahenobarb (5. – 2. g. pr. Krista), Gnej Kornelije Lentul (1. pr. Krista –
2. poslije Krista), ... cius (Publije Vinicije?) (2./3.-5./6. poslije Krista).
523
Tacit, Ann. 4.44; Flor, 2.28 – 29; Res gestae 30 – 31. Datiranje Lentulova pohoda temelji se na
brojnim konjukturama i nije jasno, je li on bio namjesnik Mezije ili Ilirika. Syme je na nekoliko
mjesta pokušao na različite načine pristupiti problemu, vidjevši Lentula kao namjesnika Mezije
10. – 6. g. pr. Krista, namjesnika Ilirika 1. – 4. i naposljetku kao namjesnika Ilirika 10./9. – 6. g.
pr. Krista, Syme, 1991. Još uvijek nije dovoljno jasno kada se vojno zapovjedništvo Mezije odvojilo
od Makedonije, vidi Šašel Kos, 2005.: 505 – 516.
524
Kasije Dion, 55.10. a, 2.– 3. Vidi također Swan, 2004.: 122 – 125, gdje se ispravno naglašava da
Dion razdvaja Ahenobarbovo ranije zapovjedništvo na Dunavu i kasnije na Rajni rješavajući pitanje
je li on bio zapovjednik u Iliriku, što se u njemačkoj historiografiji pokatkad niječe.
OSVAJANJA ILIRIKA
poslije Krista) spomenut na nedavno objavljenom natpisu iz Posuškog Graca

pokraj Posušja525 te Marko Vinicije, koji je vodio operacije protiv Maroboda,
u današnjoj Moravskoj.526 Uspjeh protiv Dačana omogućio je Rimljanima
znatan stupanj kontrole u Panonskoj nizini i na srednjem Dunavu, a težište
operacija prebačeno je prema srednjoj Europi. „Revolucionarni ratovi” ra-
nog principata nisu prestajali – glavna preokupacija rimske vanjske politike
tih je godina, naime, postalo prostrano područje istočno od Rajne, koje se
u rimskom zemljopisno-etnografsko-političkom diskursu promatralo kao
„Germanija”, gdje je Tiberije, koji je nakon iznenadne smrti Augustovih
unuka Lucija i potom Gaja Cezara postao Augustovim nasljednikom, s ve-
likim uspjehom vodio operacije u godinama 4. i 5. poslije Krista.527
171
Tiberije Klaudije Neron

(Glyptothek, München)
Teško je vjerovati da se mnogo vremena posvećivalo temeljnoj reorgani-

zaciji indigenih zajednica, s obzirom na to da su prioritet rimske admini-
stracije bile vojne operacije preko rijeke Drave. Nitko od najviših državnih
525
Dodig, 2003.: 233 – 234, koji datira Servilijevo namjesništvo u period od 4. do 6. g. poslije
Krista.
526
Kao što smo već rekli, takva se kronologija umnogome temelji na posrednim dokazima – vidi
Syme, 1991.; Wilkes, 1969.: 67 – 69; 1996.: 552; Šašel Kos, 2005.: 508 – 509; Dzino, 2010. a: 144.
Fitz, 1993.: 62 – 66 pak pretpostavlja da je riječ bila o Vinicijevom sinu Publiju.
527
Kasije Dion, 55.28,5 – 7; Velej Paterkul 2.104,2 – 110,2.
dužnosnika, članova julio-klaudijevske obitelji, nije dolazio u to vrijeme u

to područje, s iznimkom mladoga Gaja Cezara, Augustovag unuka i Agri-
pina sina, tadašnjeg Augustova nasljednika, koji je ondje proveo samo go-
dinu dana posjećujući trupe uz Dunav i prikupljajući iskustvo prije svo-
ga odlaska na istok, u vrijeme između 1. g. pr. Krista i 1. g. poslije Krista
kada je vladao relativni mir.528 Sjevernim dijelovima Ilirika, kao i Retijom,
Norikom i Mezijom, vjerojatno je upravljala vojna administracija koju su
činili prefekti ili legati exercitus.529 Ne smijemo, dakako, podcijeniti ulogu
indigene aristokracije, koja je zasigurno zadržavala većinu prijašnjih ovla-
sti u svojim zajednicama, odnosno rodovima koji nisu pružali veći otpor
tijekom Tiberijeva pohoda.
Sigurnost u vlastitu nedodirljivost i snagu u misiji širenja civilizacije,
koju je projicirala carska propaganda, iznenada je bila opasno narušena
posve neočekivanom pobunom indigenih iliričkih regruta. Izvori o toj veli-
koj krizi za rimski imperij prilično su informativni, ali ipak premalo bogati
pojedinostima i ponekad međusobno proturječni pa pojedine epizode ostaju
nedovoljno osvijetljene i prilično ih je teško sa sigurnošću rekonstruirati, i
prostorno i kronološki.530 Znamo samo da je novačenje bilo poduzeto godine
172 6. poslije Krista u Iliriku radi popune trupa za Tiberijeve operacije u Ger-
maniji, koje su se te godine usredotočile na Markomane, kojima je vladao
Marobod i čiji su vojni potencijali bili svojevrstan izazov za Tiberija.531 Glav-
na zborna mjesta za prikupljanje augzilijara u panonskom dijelu provincije
Ilirika najvjerojatnije su se nalazila u Sisciji i Sirmiju, dvama strateški izni-
mno važnim stožerima na Savi. Augzilijari iz južnog dijela Ilirika po svoj
su se prilici prikupljali u Tiluriju i Bigesti, vojnim logorima u zaleđu dviju
velikih primorskih luka – Salone i Narone.532 Iz konteksta pripovijedanja Di-
ona Kasija dade se zaključiti da su kolovođe pobune bili desitijatski novaci,
točnije vođa njihove pomoćne kohorte imenom Baton, kojima su se uskoro
pridružili i Breuci sa svojim prvakom, koji se također zvao Baton, a zatim
528
Kasije Dion, 55.10, 17, vidi komentar Swan, 2004.: 112 – 113.
529
Šašel Kos, 2005.: 514 – 516.
530
Glavni izvori za Batonov rat: Velej Paterkul, 2.110 – 115; Kasije Dion, 55.28 – 34; 56.11 i 16.17;
Suetonije, Tib. 16 – 17.
531
Velej Paterkul 2.108 – 109.
532
Teško je vjerovati da su se augzilijari u ovo doba tamo i obučavali, kako je nedavno sugerirano u
Periša, 2008.: 513 – 514. O novačenju augzilijara vidi više u Kraft, 1951.; Holder, 1980.; Sadding
ton, 1982.; Lörincz, 2001. (da spomenemo samo dio opsežne literature o toj temi).
OSVAJANJA ILIRIKA
i „cijela Panonija (...) i Dalmacija i sva plemena onoga kraja”533 – ukratko,

zamalo cijela provincija Ilirik, kako ćemo to uskoro vidjeti.
Uzroci pobune ostaju nam nedovoljno poznati. Ono što doznajemo iz dva
ključna izvora, Veleja Paterkula i Diona Kasija, dio je literarnog i intelektual-
nog diskursa unutar kojega ti autori operiraju i teško ih je uzeti zaozbiljno.
Za Veleja Paterkula sve je bilo nadasve jednostavno. Panonija i Dalmacija
barbarska su područja nenavikla na mir i u skladu s tim tamošnja je popu-
lacija nakon nekog vremena, kao i svi „pristojni barbari”, postala željna rata.
Ne treba, dakako, niti spominjati da Velej projicira mediteranski diskurs o
barbarima, nastojeći svaliti krivnju za događaje i krvoproliće isključivo na
nepredvidivu ćud barbara. Velej je sudionik „revolucionarnih” ratova ranoga
principata, dio generacije rimske elite koja se nije sjećala užasa građanskih
ratova i koja je potpuno vjerovala u stvaranje novog društva i u svoju misiju
širenja civilizacije do granica naseljenog svijeta – milom ili silom.534 Cijela
pripovijest o Batonovu ratu kod Veleja nije ništa više no barokni literarni
konstrukt koji se ovlaš oslanja o činjenice, a u njegovoj pozadini istaknut
je lik Tiberija, spasitelja Italije, koji se mora čitati u određenom „ključu” da
bi se bolje shvatilo što se doista događalo.
Dva stoljeća nakon tih zbivanja, Kasije Dion pak navodi drukčiji razlog 173
za sukob: nezadovoljstvo porezima koje je nametnula rimska administraci-
ja, točnije nezadovoljstvo beskrupuloznošću rimskih službenika koji su te
poreze prikupljali. Za to je lijepa ilustracija navodni odgovor Tiberiju, koji
Dion stavlja u usta desitijatskog Batona, na upit zašto je digao pobunu: „Vi
ste, Rimljani, krivi za rat jer za čuvare svojih stada šaljete vukove, a ne pse
ili pastire”.535 No, premda naoko realističniji od Velejeva svaljivanja kriv-
nje na „barbarsku” iracionalnost, ni ovaj razlog nije potpuno uvjerljiv. Dion
zapravo pokušava podcrtati razlike između indigenih društava iz vreme-
na osvajanja i mediteranske elite, operirajući u nešto drukčijem intelektu-
533
Velej Paterkul, 2.110
534
Uzroci rata: Velej Paterkul 2.110,2. O Veleju Paterkulu i njegovim projekcijama vremena u ko-
jemu je živio putem retoričkih kanona njegova vremena vidi Lobur, 2008.: 94 – 127. Posebno je
znakovit Velejev naglasak na labor (rad, aktivnost) i militia (vojna služba), što je u suprotnosti s
idealima kasnorepublikanske elite koje je Ciceron nebrojeno puta navodio u svojim govorima i
djelima kao otium cum dignitate („dokolica uz počasti”), Lobur, 2008.: 112 – 115.
535
Kasije Dion, 56.16,3 – pobunu protiv plaćanja danka spominje i prije u kontekstu panonskog
rata, 54.36,2 – 3. Batonov „govor” kod Diona literarna je figura, uvod u mnogo kompleksniji Bu-
dikin „govor”, o čemu vidi Adler 2008. b: 184 – 195. O govorima u literarnim djelima iz antike
danas je moguće raspravljati isključivo kao o žanrovskim figurama u kontekstu djela, a ne kao o
reprodukcijama stvarnih govora, Marincola, 2007.; Adler, 2008. b: 177 – 179 s pratećom literatu-
rom, te Gowing, 1992.: 225 – 245; Swan, 2004.: 26 – 28 za „govore” kod Kasija Diona.
alnom modusu od Veleja Paterkula. Ovaj modus vrlo je sličan modernom

konstruktu „plemenitog divljaka”, kojim se kritizirala kompleksnost i nemo-
ral zapadnog društva „romantiziranjem” primordijalne nevinosti indigenih
društava, što je zapravo kao krajnji rezultat proizvelo diskurzivni koncept
kulturne dominacije zapadnog društva kao kulturno „razvijenijeg” nad in-
digenim društvima kao „nerazvijenima”.536
Uzroci sukoba, dakako, mnogo su kompleksniji i ne mogu se svesti samo
na poreze ili vojnu obvezu, da i ne spominjemo nekadašnja romantičarska
gledanja na Batonov rat kao na „borbu za slobodu” domoljubnih Panonaca.537
Panonci su činili skupinu koja je bila toliko heterogena da ne znamo niti je
li posjedovala osjećaj panonstva, dok društvena stratifikacija unutar indige-
nih zajednica isključuje bilo kakvu ideju o jednakosti unutar njih – podjela
na one kojima se vlada i na one koji vladaju postojala je i prije dolaska Ri-
mljana.538 Problemi običnog puka nisu mogli biti problemi elite. Obični puk
zacijelo je imao problema prilagoditi se promjenama, uvođenju monetarnog
gospodarstva i redovitom plaćanju danka te moguće suočiti se s animozitetom
prema sve prisutnijim stranim trgovcima, a vjerojatno i migrantima – uboj-
stva trgovaca i veterana na početku sukoba (6. godine poslije Krista) najbo-
174 lje svjedoče o tome. Dužnička kriza u Galiji među Treverima i Heduancima
godine 21. pokazuje moguće sličnosti s uzrocima nezadovoljstva u Iliriku.539
S druge strane, Rim je sigurno restrukturirao međurodovske odnose tijekom
Panonskog rata i u dominantan položaj postavio one zajednice i obitelji koje
su mu bile naklonjene izazivajući time nezadovoljstvo drugih zajednica. Eli-
ta se više nije mogla aktivno nadmetati među sobom i pregovarati o poziciji
prema Rimu, kao u prijašnje doba dok su te zajednice pripadale imperijalnoj
pograničnoj zoni. Panonski rat nepovratno je promijenio mnogo toga. Čini se
536
O „plemenitom divljaku” u zapadnom intelektualnom diskursu postoji opsežna literatura, vidi
primjerice Ellingston, 2001. „Plemeniti divljak” pojavljuje se kod Tacita koji stanovnike pogranič-
nih dijelova Carstva, bilo s carske ili s barbarske strane granice, vidi kao čuvare drevnih rimskih
moralnih vrijednosti, O'Gorman, 1993.: 147 – 149; Clarke, 2001.: 106 – 109.
537
Kasije Dion nikada ne kaže izričito da se radilo o prvom novačenju Panonaca godine 6. poslije
Krista. Dapače, vrlo je vjerojatno da su panonski augzilijari već služili u ranijim rimskim operacija-
ma preko Drave i da su bili obučeni prema rimskim pravilima, o čemu vidi Dzino, 2009. a: 35 – 39.
538
Lijep pokazatelj društvene stratifikacije u središnjoj Dalmaciji paljevinski su grobovi s predrim-
ske i rimske nekropole u Kamenjači kod Breze, u dolini rijeke Bosne, koja je tek nedavno objav-
ljena: Paškvalin, 2008.: 114 – 118; o interpretaciji nalaza vidi Dzino, 2009. c.
539
Uzroke pobune Trevera Tacit vidi u sve većem dugu indigenih zajednica, Tacit, Ann. 3.40,1. Čini
se da je animozitet prema negotiatores (trgovcima) bio podjednak kao u Iliriku jer su trgovci bili
prve žrtve i u Galiji, Tacit, Ann. 3.42,1. No, uz animozitet možda je postojala i zgodna prigoda za
pljačku imućnih osoba – usp. Apijan, Mithr. 22, gdje su rimski trgovci i građani ubijani radi pljačke.
OSVAJANJA ILIRIKA
da je na djelu bila općeprisutna frustracija društvenim promjenama kojom su

neki pripadnici elite nastojali manipulirati i iskoristiti je za svoje ciljeve. Us-
poredba s drugim sličnim revoltima protiv rimske uprave, poput Arminijeva
u Germaniji, Julija Sakrovira i Julija Flora u Galiji ili Civilisova među Batav-
cima, pokazuje da su tim pobunama manipulirali pripadnici indigene elite
koji su zauzimali položaj u rimskim strukturama vlasti i za koje pobuna nije
bila nastojanje da se oslobodi rimske vlasti, već da se iskoriste rimski modeli
društvene dominacije kako bi se repozicionirao položaj unutar vlastitih za-
jednica ili izbjegnulo plaćanje duga.
Ne smijemo kao znatne čimbenike u ovome sukobu ni u kojem slučaju od-
baciti ni osobne ambicije i oportunizam vođa pobune, breučkog i desitijatskog
Batona, koji su dominirali panonskom politikom. Kako kaže Dion Kasije, tek
na uporno inzistiranje Batona Desitijata počeo je sukob.540 Daljnji tijek rata
još više pokazuje osobne ambicije vođa, tako da je breučki Baton Rimljanima
izdao trećeg vođu Pina i sklopio odvojeni mirovni ugovor s Tiberijem, koji mu
je omogućio rimsku podršku za uspostavu vlasti u Panoniji. Desitijatski Ba-
ton mu nije ostao nimalo dužan te ga je prvom prigodom zarobio te napravio
javnu predstavu od njegova „suđenja” i pogubljenja. Na samome kraju sukoba
desitijatski Baton iskoristio je najbolji trenutak da se preda Tiberiju ostavljaju- 175
ći svoje suborce na cjedilu u opkoljenom Andetriju te konačnom nagodbom
s Tiberijem spasio život sebi i sinu Skevi. Nakon što je u Tiberijevu trijumfu
bio proveden Rimom, ostatak života proveo je u izgnanstvu u Ravenni.541
Pobunu je počela mala skupina, i tek su njihovi početni uspjesi omogućili
da se ustanak brzinom vihora proširi cijelom provincijom, izazavši u Rimu
posvemašnje iznenađenje i prepast. Niz dotadašnjih pobjeda i osvajanja rim-
skih legija izgradio je imidž nepobjedivosti i predodređenosti Carstva da širi
civilizaciju i zavlada naseljenim svijetom, tako da su s nevjericom dočekane
vijesti o masovnoj pobuni u Iliriku. Vjerojatno je sam taj početni šok utjecao
na to da taj događaj ostane zabilježen u povijesnom pamćenju kao „najteži od
svih izvanjskih ratova poslije punskih, koji je u Rimu potaknuo takvu paniku
da je čak i odvažnost Cezara Augusta (...) bila potresena strahom”.542 Na vijest
o izbijanju sukoba u Iliriku August je reagirao pozivanjem na oružje golema
540
541
Kasije Dion, 55.34,4 – 5; Velej Paterkul, 2.114,4 (predaja Batona breučkog, kojega je pogubio
Baton desitijatski); Kasije Dion, 56.13,3 (Batonov bijeg iz opsjednutog Andetrija); 55.16,1 – 3 (pre-
daja); Ovid, Pont. 2.1,43 – 46; Velej Paterkul 2.121,2 – 3 (sudjelovanje u trijumfu); Suetonije, Tib.
20 (Ravenna).
542
Velej Paterkul, 2.110,6.
broja ljudi. Taj čin rado se tumači kao izraz princepsove krajnje zabrinutosti
i reakcija na paniku u Rimu – strahovali su, naime, da će neprijatelj, kao ne-
koć Hanibal, doprijeti do samih zidina Grada. Ne treba se čuditi ni tome da
su kružile glasine da je na ustaničkoj strani bilo „više od 800 000 ljudi”, a da
je panonska vojska pod oružjem brojila „oko 200 000 pješaka vičnih oružju i
9000 konjanika”, što možemo u najmanju ruku shvatiti jedino kao histerično
preuveličavanje.543 Pronio se glas da je August, pritisnut gomilom problema
privatne i javne naravi, pomišljao i na samoubojstvo. Iz očuvanih vrela stječe
se dojam da su Rim, pa i cijelu Italiju, tada pritisnule mnoge nevolje: spomi-
nju se požari, potresi, bolesti, glad i nemiri. Vjerojatno je, međutim, riječ o
selektivnom odabiru podataka koji tako konstruiraju atmosferu kataklizmič-
nog vremena, prouzročenog Batonovim ratom i Varovom katastrofom u Teu-
toburškoj šumi, koji označuju završetak „revolucionarnih ratova” Augustova
principata. Ne smijemo zaboraviti da je pisanje povijesti za naša vrela iznad
svega bio literarni žanr, a ne znanstvena disciplina, a ne zaboravimo ni to da
je Velejev opis panike u Rimu zapravo literarna priprema scene za dolazak
njegova superheroja Tiberija. Ne znamo što se zbivalo u Augustovoj glavi,
njegov strah mogao je biti hinjen, kako tvrde Köstermann i Sumner, premda
176 dovlačenje legija s istoka doista može poslužiti kao dokaz trenutačne panike
na prve vijesti iz Ilirika.544 Bez obzira na stvarne razloge koji su Augusta naveli
na takvo djelovanje, činjenica jest da je u Rimu provedeno novačenje velikih
razmjera – mjestimično su uzimani čak i robovi koji su prethodno bili oslo-
bođeni kako bi stekli pravo nošenja oružja.545 Daljnji tijek sukoba pokazuje
nam da nije bilo razloga za takvu paniku – Tiberije je stavio događaje pod
kontrolu već u prvim mjesecima rata, a prve zime čak se i riješio prekobrojnih
legija. Potpuno gušenje otpora i ovladavanje prostorom zahtijevalo je dosta
napora i žrtava na obje strane, ali izravne opasnosti za Italiju više nije bilo.
Vrhovno zapovjedništvo nad legijama bilo je povjereno Tiberiju, koji se
petnaestak godina prije bio dokazao kao mudar strateg i sposoban vojsko-
vođa, i to – što je vjerojatno bilo presudno − upravo u onom prostoru koji
je sada bio zahvaćen ustankom. Njemu podređeni bili su ilirički namjesnik,
ujedno i zapovjednik iliričkih legija (Marko Valerije Mesala Mesalin, a na-
kon isteka njegova mandata Marko Emilije Lepid), kao i zapovjednici vojski
543
Brojke koje daje Velej Paterkul očito su preuveličavanje; teško su pobunjenici mogli unovačiti
više od 85 000 – 100 000 ljudi, Dzino, 2006. c.
544
O zabrinutosti i panici: Velej Paterkul, 2.110 – 111; Kasije Dion, 55.30,1; Augustova depresija:
Plinije, Nat. hist. 3.45, 147 i 150; Köstermann, 1953.: 349; Sumner, 1970.: 272.
545
Velej Paterkul, 2.113; Kasije Dion, 55.31.
OSVAJANJA ILIRIKA
provincije Mezije (Aulo Cecina Sever) i dvojne provincije Galatije i Pamfi-

lije (Marko Plaucije Silvan), koje su bile angažirane kao pripomoć. Među
Tiberijevim legatima bili su i Germanik, sin njegova brata Druza, kojemu
je angažman u Iliriku bila prilika za stjecanje ratničkog iskustva, te Marko
Emilije Lepid, zadužen uglavnom za vojne operacije u Dalmaciji. Uz njega
se, ali samo posljednje godine rata, spominje i Gaj Vibije Postum, kojeg Ve-
lej Paterkul naziva praepositus Dalmatiae. Jedan od Tiberijevih legata bio je i
Velej Paterkul, uz Diona Kasija glavni naš izvor podataka za Batonov rat.546
Tiberije, koji se u trenutku izbijanja ustanka s glavninom iliričke vojske
nalazio već nadomak Markomanima, kao iskusni vojskovođa i strateg istog
je trenutka shvatio težinu situacije i požurio natrag na novootvoreno rati-
šte. Uslijedile su tri godine teških borbi, neizvjesnosti i briga za Carstvo,
uz angažman goleme vojske – dovoljno je spomenuti da je u gušenju po-
bune sudjelovala polovica ukupnog broja legija kojima je Carstvo tada ras-
polagalo. August je u to vrijeme imao ukupno 28 legija; u Batonskom ratu
sudjelovalo je pet legija iz Ilirika i tri iz Galatije, uz pomoć dviju legija iz
Mezije, koje je Tiberije u zimu godine 6. – 7. poslao natrag kao nepotrebne.
Kao rezultat početne panike u Rimu i Augustove reakcije na nju, Siscija je
u jednom trenutku postala najvećim sabirnim vojnim centrom u Carstvu: 177
„U jedan tabor bilo je okupljeno 10 legija, više od 70 kohorti, 10 ala i
više od 10 000 veterana, a usto i velik broj dragovoljaca i brojno kraljevo
(sc. Remetalkovo) konjaništvo, tolika napokon vojska kolike nikad ni na
jednom mjestu poslije građanskih ratova nije bilo.”547
Panonci su prouzročili veliku pomutnju igrajući uspješno na faktor
iznenađenja – već na samom početku ustanka doslovce su „pomeli” italske
doseljenike, trgovce i veterane u Panoniji:
„Rimski građani bili su nadvladani, trgovci poubijani, a znatno odjeljenje
veterana, stacionirano u kraju koji je bio najudaljeniji od njihova zapovjed-
nika, istrijebljeno do posljednjeg čovjeka.“
Time je istodobno otvoreno nekoliko bojišta i na taj je način nasilje eska-
liralo u velikom dijelu provincije.548 Gotovo istodobno bila su ugrožena sre-
546
Velej Paterkul, 2.116.
547
Velej Paterkul, 2.113. Usp. Szilágy 1953, 135-137, koji je snagu cjelokupne rimske vojske i
mornarice u tom trenutku procijenio na 325 000 – 356 000 ljudi, i Radman Livaja, 2008.: 162,
koji procjenjuje koncentraciju rimskih trupa u Sisciji u tom trenutku na 80 000 – 100 000 ili čak
nešto više ljudi.
548
O pokolju Italaca usp. Velej Paterkul, 2.110. O simultanim akcijama ustaničkih četa: Velej Pa-
terkul, 2.110; o mogućem upadu ustanika u Italiju: Velej Paterkul, 2.111; Kasije Dion, 55.30,1.
dišta rimske moći u provinciji, Salona i Sirmij; nema spomena napada na

Sisciju, glavno panonsko središte i tada glavni stožer rimske vojske.
Tijekom gotovo četiri godine, koliko je sukob potrajao, ratna se sreća više
puta mijenjala za obje zaraćene strane, gubitci u ljudstvu bili su golemi, a
neizvjesnost u konačni ishod potrajala je sve do pada Panonije, odnosno
predaje postrojbi pod zapovjedništvom breučkog Batona na rijeci Batinu
(Bosna?) 3. kolovoza 8. godine. Povijesni izvori iz konteksta ratovanja iz-
vlače tek nekoliko bitaka, ocijenivši ih važnijima od drugih okršaja: obranu
Sirmija, bitku za brdo Almu, bitku podno Klaudijske gore, glasovitu bitku
kod Volkejskih močvara, za Panonce sudbonosnu bitku kod rijeke Batina,
pad mezejskih/ditionskih i delmatskih uporišta.549 Tijek operacija može se
okvirno rekonstruirati i postoji dosta literature o tome pa se time ovdje ne-
ćemo previše baviti.550 Iako Velej Paterkul naglašava da je u ustanku sudje-
lovala cijela Panonija s Dalmacijom, moramo biti oprezni pri identifikaciji
zajednica koje su se digle na oružje protiv rimske vlasti. Izvori spominju
Desitijate, Breuke, Mezeje i Piruste, kojima bismo trebali pridružiti barem
još zajednice koje su ušle u sastav kasnijih civitata Ditiona i Amantina te
nekadašnji Delmatski savez, kako to proizlazi iz konteksta izvješćâ koja su
178 nam dostupna.551 Tih nekoliko većih zajednica pokrivalo je većinu teritorija
provincije Ilirika – o angažmanu Oserijata (u okolici Nove Gradiške), Jasa
(u zapadnoj Slavoniji), Varcijana (u okolici Zagreba) i Andizeta (u područ-
ju Murse/Osijeka) možemo samo nagađati. No, jedno je prilično sigurno,
iako ne posve bez prijepora u modernoj historiografiji: Liburni i Japodi,
ako su uopće sudjelovali u sukobima, borili su se na rimskoj strani, na što
nas navodi i nadgrobni natpis osobe koja je tijekom Batonova rata obnašala
dužnost vojnog upravitelja Japodije i Liburnije.552
549
Kasije Dion, 55.29 (obrana Sirmija); Kasije Dion, 55.29 (boj za brdo Almu), Velej Paterkul, 2.112
(Klaudijska gora), Kasije Dion, 55.32 (Volkejske močvare), Velej Paterkul, 2.114; usp. Kasije Dion,
55.34 (kapitulacija kod Batina); Kasije Dion, 56.11 – 12 (pad uporišta u Dalmaciji).
550
Hirschfeld, 1890.; Rau, 1925.; Köstermann, 1953.; Pašalić, 1956.; Mócsy, 1962.: 544 – 548;
1974.: 37 – 39; Alföldy, 1962.; Wilkes, 1965. b; 1969.: 69 – 77; Šašel Kos, 2009.; 2011.; Gruen,
1996.: 176 – 178; Mesihović, 2007.: 414 – 616; 2009.; R. Matijašić, 2009.: 168 – 176; Dzino, 2010.
a: 149 – 153; Radman Livaja – Dizdar, 2010.: 47 – 49 te iscrpni komentari Veleja Paterkula u Wo-
odman, 1977.: 153 – 188, i Kasija Diona u Šašel Kos, 1986.: 178 – 190 i Swan, 2004.: 195 – 222,
235 – 250.
551
Naselje Splaunon (Σπλα νον, Splonum), koje napada Germanik (Kasije Dion, 56.11,1), po svoj je
prilici pripadalo Ditionima; Amantini su indigena populacija sirmijskoga područja, koje je bilo jed-
no od žarišnih točaka sukoba; usp. Plinije, Nat. hist. 3.25,148: civitas Sirmiensium et Amantinorum.
552
[... bello] / Batoniano praefuit / Iapudiai et Liburn(iai) / sibi et libertis / t(estamentum) f(ieri) i(ussit),
CIL V 3346 (Verona), vidi Suić, 1991./92. Također, spominje se i sporno naselje Raetinon ( α τινον,
OSVAJANJA ILIRIKA
Ustanak je završio 9. godine poslije Krista pobjedom rimske vojske, no

zapravo nije bilo mnogo toga za proslavu u Rimu, kako Kasije Dion kaže
„Nakon velikih gubitaka u ljudstvu i novcu, jer su u njemu sudjelovale to-
like legije, a tako malo plijena je bilo dobiveno”.553 Povijesni izvori svjedoče
o velikim počastima kojima su Senat i rimski narod obasuli glavne junake:
Augustu kao vrhovnom zapovjedniku rimskih trupa i njegovom vojskovođi
Tiberiju izglasan je kurulski trijumf, uz mnoge druge počasti, a istaknuti
legati dobili su trijumfalna odličja.554 No, trijumfalno slavlje bilo je odgođe-
no i održano tek 12. godine poslije Krista zbog ozloglašene mračne epizode
u rimskoj povijesti – pokolja u Teutoburškoj šumi, kojom je prilikom Rim
izgubio tri legije, odnosno cijelu donjogermansku posadu zajedno s njezi-
nim zapovjednikom Publijem Kvintilijem Varom, tijekom pobune „Germa-
na” predvođene Arminijem (Irminom), rimskim građaninom viteškog reda
koji je u isto vrijeme bio indigeni prvak Heruščana.
Kraj osvajanja 179
Batonski je rat ubrzao reakcije administrativne uprave. U sljedećim de-

setljećima dogodila se znakovita reorganizacija prostora koja je imala da-
lekosežne posljedice za njegove stanovnike, kao i za konstrukciju njihovih
identiteta unutar rimskog identitetskog okvira. Najvažniji rezultat te reorga-
nizacije jest podjela Ilirika na provincije Dalmaciju i Panoniju crtom koja je
išla nešto južnije od rijeke Save. Podjela je neupitno uslijedila nakon kraja
rata, ali o točnom datumu još se uvijek raspravlja.555 Također je vrlo upitno
jesu li se Dalmacija i Panonija u početku nazivale Illyricum Superius, odnosno
Illyricum Inferius jer je ključni dokaz za takvo mišljenje natpis iz Epidaura,
pribilježen još u 17. stoljeću kod Lučića (Lučić, De regno 1.3,370 – 374; CIL
3.1741 = ILS 938;), na kojemu danas nedostaje dio gdje su se navodno spo-
Kasije Dion, 56.11,3) koje neki identificiraju s japodskim Retinijem (posvjedočenim u kasnijim
rimskim izvorima), no ta je identifikacija daleko od sigurne. U pobuni ne sudjeluju ni južnoilirske
zajednice, vidi Dzino, 2006c: 147 – 149; 2010. a: 144 – 145.
553
554
Tiberijev kurulski trijumf: Kasije Dion, 56.17; Suetonije, Tib. 17; počasti legatima: Velej Paterkul
2.112, 114 – 116; Kasije Dion, 56.12 i 15.
555
O datumu podjele Ilirika vidi: Novak, 1965.; Nagy, 1970.; Fitz, 1988.; 1993.: 32 – 41; Dzino.
2010. a: 160.
minjale civitates Superioris provinciae {H}Illyrici.556 Bez obzira na kontrover-

ze u vezi s tim imenima, sigurno je da su Dalmacija i Panonija vrlo brzo,
u sljedećim desetljećima, dobile svoja zasebna imena. Osim provincijalne
podjele, najznatnije mjere provincijalnih namjesnika bile su umreživanje
nižih razina vlasti, gradnja prometnica, novačenje indigenog pučanstva,
eksploatacija rudnika itd.557
Spomen Andizeta iz Sebastejona u Afrodizijadi

(J. Reynolds, Ch. Roueché, G. Bodard, Inscriptions of Aphrodisias,
online 2007, 9.23 – preuzeto sa http://insaph.kcl.ac.uk/iaph2007)
Epigrafički je potvrđena intenzivna gradnja prometnica u svrhu povezi-

180 vanja istočne obale Jadrana s Posavinom (takozvane Dolabeline ceste), kao i
komunikacije koje su pratile tokove panonskih rijeka Drave i Save. Osim za
provincijalnu infrastrukturu, Rim se pobrinuo i za organizaciju djelotvornog
upravnog aparata, o čemu je sačuvan niz što nadgrobnih što zavjetnih natpi-
sa, uz poneku vijest u historiografskoj literaturi. Južni dio Ilirika, sada već i
službeno prozvan Dalmacijom, bio je organiziran po sustavu teritorijalnih op-
ćina (civitates) kojima su temelj vjerojatno bile predrimske indigene političke
institucije, premda se mora uzeti u obzir i to da su rimske vlasti zacijelo po-
duzele određene administrativne intervencije. Dragocjen izvor za poznavanje
broja i brojčane snage dalmatinskih civitata, organiziranih u manje jedinice
koje su se zvale dekurije (decuriae) i koje su se vjerojatno poklapale s postoje-
ćim indigenim zajednicama, pruža nam popis naveden u Prirodoslovlju Plinija
Starijega.558 Transformacija nije svugdje i uvijek protekla glatko, o čemu svje-
556
O natpisu iz Epidaura vidi Novak, 1965.; Bojanovski, 1988b; Wilkes, 1996.: 565, bilj. 47; Gla-
vičić, 2008.: 45 – 47 te najnoviju debatu jesu li uopće postojali nazivi Illyricum Superius i Inferius
(Šašel Kos, 2010.) ili su se pak ove provincije odmah nazvale Panonijom i Dalmacijom (Kovács,
2007.; 2008.).
557
O rimskim mjerama nakon Batonova rata: Bojanovski, 1988. a: 55 – 74; Alföldy, 1990. (Dalma-
cija); Wikes, 1996.: 573 – 585; R. Matijašić, 2009.: 182 – 206; Dzino, 2010. a: 156 – 176 (Ilirik).
558
Nat. hist. 3.21,141 – 144. O Dolabelinim cestama vidi Bojanovski, 1974.
OSVAJANJA ILIRIKA
doče pojedini tzv. terminacijski natpisi, kamene ploče s podatcima o točnom

razgraničenju među pojedinim zajednicama u sporu o međusobnoj granici.
Panonski dio Ilirika, odsad zasebna provincija Panonija, bio je organiziran
prema nešto drukčijem načelu – ovdje su izostali sudbeni konventi (conventus
iuridici), cjeline koje su pod zajedničkim sudištem ujedinjavale određen broj
dekurija. Sudeći prema Pliniju Starijemu, provincija Panonija bila je pokrivena
teritorijalnim općinama koje su ponegdje zadržale svoja predrimska imena,
iako je i tu bilo popriličnih odstupanja u obliku rasformiranja većih i poten-
cijalno problematičnih političkih saveza na nekoliko manjih.559
181
Spomen Pirusta iz Sebastejona u Afrodizijadi Spomen Japoda iz Sebastejona u Afrodizijadi

(J. Reynolds, Ch. Roueché, G. Bodard, (J. Reynolds, Ch. Roueché, G. Bodard,
Inscriptions of Aphrodisias, online 2007, 9.18 – Inscriptions of Aphrodisias, online 2007, 9.22 –
preuzeto sa http://insaph.kcl.ac.uk/iaph2007) preuzeto sa http://insaph.kcl.ac.uk/iaph2007)
Sljedeći korak rimske administracije bio je novačenje domaćih momaka

u augzilijarne postrojbe. Korist je bila višestruka: mladići su bili udaljeni iz
svojih sredina i odgojeni u duhu rimske vojske poprimajući tako dvostruki
identitet – domaći i „rimski”. Rim je istodobno na najbolji mogući način isko-
ristio njihovu borbenost i srčanost – karakteristike koje mahom svi povijesni
izvori pripisuju autohtonoj populaciji u Iliriku. Iako nema izravnog dokaza
da se novačenje provodilo odmah nakon Panonsko-dalmatinskog ustanka,
epigrafija nas upućuje na zaključak da ona počinje već sredinom/krajem Tibe-
559
Nat. hist. 3.21,148.
rijeva doba, a da se poprilično razmahala tek u doba Klaudijeve vladavine.560

Osim u kopnene pomoćne čete raspoređene diljem Carstva, mladi Panon-
ci i Dalmatinci (stanovnici provincija Panonije i Dalmacije) masovno su se
slali i u carsku i provincijalnu mornaricu, o čemu postoji bogata epigrafička
građa,561 pa i jedno izravno povijesno svjedočanstvo: povjesničar Kornelije
Tacit izričito tvrdi da se u Vespazijanovo doba (70-ih godina 1. st.) carska flota
stacionirana u Ravenni „velikim dijelom sastojala od Delmata i Panonaca”.562
182
Gardunski tropej sa stiliziranim prikazom pokorenih „barbara” (Panonac i Dalmatinac?)

(Mihovil Abramić, „O predstavama Ilira na antiknim spomenicima”, Časopis za
zgodovino in narodopisje 32 (1937.), Maribor, (Kovačičev zbornik), 7. – 19., sl. 2)
S administrativnim uređenjem i podjelom Ilirika završava razdoblje doga-

đanja koja možemo nazvati rimskim osvajanjem Ilirika te time završava i naš
kronološki pregled zbivanja. Što se događalo nakon toga, pripovijest je o ra-
zličitim načinima na koje je indigeno pučanstvo postajalo Rimljanima, prem-
560
Usp. vojničke diplome CIL XVI 2 (Bela Crkva): Kornakat Dasent, Dasmenov sin, konjanik II.
hispanske kohorte; CIL XVI 4 (Beč / Vindobona): Varcijan Jantumar, Andedunov sin, konjanik II.
hispanske kohorte; Dušanić, 1998. (Vukovar): Breuk Dasije, Karmajev sin, dekurion II. hispanske
i aravačke ale; Domić Kunić, 1988.
561
Usp. Domić Kunić, 1995./96.; 1996. a; 1996. b.
562
Tacit, Hist. 3.12.
OSVAJANJA ILIRIKA
da je sam proces počeo u vrijeme o kojem smo ovdje raspravljali. Uključiva-

nje Ilirika u rimski imperijalni okvir i njegovo teritorijalno restrukturiranje
otvorili su mnogobrojne nove načine da se indigeno pučanstvo repozicionira
i pronađe svoj specifičan modus vivendi te selektivno usvaja određene matrice
rimskog identiteta i imperijalne ideologije. Njihovi identiteti formirali su se
kontekstualno na lokalnoj razini, razini provincije te selektivnom prihvaćanju
imperijalnog identitetsko-ideološkog diskursa ovisno o društvenoj poziciji, što
znači da zapravo dobivamo pravi patchwork identitetskih konstrukcija među
supkulturnim skupinama poput gladijatora, oslobođenika, legionara itd.563
Oktavijan i Tiberije
Razdoblje između početka Oktavijanova pohoda i kraja Batonova rata

jest, napokon, razdoblje u kojemu možemo stvarno govoriti o osvajanju
Ilirika. Kao što smo već prije rekli, to osvajanje pripada dvama potpuno
različitim kontekstima – osvajanju poslijerepublikanskih konkvistadora i 183
„revolucionarnim ratovima” Augustova principata. Oktavijan je u Iliriku
35. g. pr. Krista spašavao što se spasiti dalo, gledajući dakako prije svega
na samoga sebe i na načine kako da izgradi svoj autoritet u samome Rimu,
kako bi se mogao nositi s tada dominantnim autoritetom Marka Antoni-
ja. Nedostatak pouzdanijih izvora, ali i analogije s drugim provincijama,
ostavljaju nam prostora za nagađanja o političkoj situaciji izvan iliričke pro-
vincije, u dinarskom pojasu i u budućoj južnoj Panoniji. No, čini se posve
sigurnim da je uspjeh Oktavijanove kampanje uspostavio ne samo čvrstu
provincijalnu osnovu nego i pojas satelitskih, savezničkih politija koji ga je
okruživao, u dinarskom pojasu i u međurječju Save i Drave. Dakle, Ilirik
kao samostalna provincija u to doba nije bio odvojen fiksiranom vanjskom
granicom, već fluidnom graničnom zonom sličnom kolonijalnoj sredini koju
smo spominjali u 3. poglavlju. Tu su zonu uglavnom činile indigene zajed-
nice koje su Rimljani percipirali kao „Panonce” i glavna uloga kojih je bila
ne samo da budu tampon zona za područje provincije, već i posrednici u
kontaktu s Panonskom nizinom u kojoj su Rimljani ponajviše strahovali,
sa ili bez razloga, od Burebistinih nasljednika, dačkih kraljeva.
563
Vidi o tomu primjerice u Dzino, 2010. b : 56 – 73; 2010. c.
Izgleda da ofanzivna djelovanja u ovome prostoru neko vrijeme nisu bila

u planu Augusta i njegovog stožera, s obzirom na to da je Ilirik prije 28. g.
pr. Krista bio uspostavljen kao javna provincija, kojom su upravljali namje-
snici koje je imenovao Senat, a ne carska provincija čijeg je legata postav-
ljao izravno August. Krizna situacija 16. g. pr. Krista najvjerojatnije je bila
prouzročena kombinacijom uzroka kao što su smjena vodstva među rodo-
vima ili smjena generacija među vođama indigenih zajednica koje su prije
bile sklopile saveze s Oktavijanom te jačanjem Breučkog saveza i njegovim
utjecajem na ostale saveznike u tome području. Političko upletanje Dačana
još je jedna mogućnost koja je eventualno mogla dodatno povećati nape-
tost u tampon zoni te biti dostatnim razlogom za zabrinutost i za promjenu
prijašnje politike. Dakako, odlučnost da se na tu krizu odgovori velikom
vojnom akcijom kojom bi se uklonio Breučki savez nije se poticala samo
hladnokrvnim strategijskim kalkuliranjem, već i prethodnim sjajnim vojnim
uspjesima Tiberija i Druza u Alpama, kao i sve većim samopouzdanjem no-
voga režima, željom i potrebom da se nastavi dokazivati vojnim uspjesima.
Uspjeh Tiberijevih akcija protiv Breuka i njihovih saveznika omogućio
je Lentulov izravan sraz s Dačanima, čime je uspostavljena nova ravnoteža
184 snaga i osigurana rimska politička dominacija u Panonskoj nizini. Očito
nije postojao interes da se u tom trenutku osvaja Dakija, što bi bilo pre-
skupo i preteško, pa je težište operacija prebačeno na današnju središnju i
istočnu Europu, a neugodni Dačani ponovno su zaobiđeni. Tiberijevi uspjesi
protiv „Germana” i premještanje većine vojnih efektiva iz Ilirika za pohod
na Markomane prouzročili su znatnu stratešku slabost rimskoj poziciji u
nedavno osvojenom prostoru, što je skupa s nedostatkom komunikacijske
infrastrukture omogućilo nekim pripadnicima indigene elite da razmišljaju
o izazovu rimskoj dominaciji u tome području.
Bez obzira na uzroke koje su nam ponudili izvori i prijašnje znanstvene
rekonstrukcije, pravi uzroci Batonova rata u zbilji su mnogo kompleksniji
i ne temelje se na dihotomiji suprotstavljenih pojmova Rimljani − Panonci,
odnosno osvajač − pokoreni. Čini se da je taj rat posljedica uspješne ma-
nipulacije pojedinaca iz redova indigene elite sve većim nezadovoljstvom i
frustracijama običnog puka zbog društvenih promjena koje je donijela Ti-
berijeva pobjeda u Panonskom ratu. Dakako, treba uzeti u obzir i postojeće
interese, savezništva i animozitete indigenih zajednica te najvjerojatnije izni-
mno važan položaj i ugled obitelji kojoj je pripadao desitijatski Baton, koja
mu je zapravo i omogućila da dobije široku podršku, nemalo podsjećajući
OSVAJANJA ILIRIKA
na položaj Vercingetorigove obitelji među ostalim „galskim” rodovima uoči

njihova sukoba s Cezarom. Jednom nogom stojeći u indigenom svijetu, a
drugom nesumnjivo pripadajući rimskom „konsenzusu elita”, kao rimski
augzilijarni časnik, Baton je uspio manipulirati obama svjetovima koriste-
ći se ugledom koji je uživao među indigenim zajednicama, poznavanjem
načina funkcioniranja rimske vojne strategije i razmišljanja rimskih vojnih
zapovjednika, kao i vezama i poznanstvima koje je zacijelo stekao u rim-
skom svijetu.
Premda je panika u Rimu bila očita na početku sukoba, Tiberije je stanje
uskoro stavio pod kontrolu i strpljivo počeo vojne operacije. Osim neprija-
teljskog otpora, Rimljani su imali problema i s nedostatkom vojnog elana,
kao i s dezerterstvom, ali su uspješno iskoristili postojeće podjele i različite
interese koji su postojali među indigenom elitom i pridobili breučkog Batona
na svoju stranu. Konačna vojna pobjeda omogućila je rimskoj administraciji
da potpuno preustroji prostor Ilirika i osobito njegovih indigenih zajednica
te da ga podijeli na provincije Panoniju i Dalmaciju, koje od tada počinju
vlastiti život kao kolonijalne kreacije, ali uskoro i uporišta konstrukcija
identitetskih diskursa svojih stanovnika unutar rimskog političkog okvira
i rimske provincijalne ideologije. 185
ZAKLJUČNA RAZMATRANJA
Znanje događaja u isto je vrijeme i prokletstvo i dar muze Klio njezinim

poklonicima, posebice onima koji se bave proučavanjem antičke povijesti.
Danas imamo mogućnost znati kako su završili povijesni događaji o kojima
pišemo, što im je prethodilo i što su prouzročili na dugi vremenski rok. No,
s druge strane, samim time što poznajemo posljedice nekog događaja, po-
zornost i nehotice usmjeravamo samo na proučavanje onih čimbenika koji
su vodili ka konačnom rezultatu, zanemarujući one koji se u to ne uklapaju.
Znanje da će naselje na sedam brežuljaka – Rim – uspostaviti najkomplek-
sniju političku tvorevinu svog doba navodi na pomisao da je njegov uspon
bio neizbježan pa se stoga svaka činjenica koja ide u prilog tome uzima u
obzir, a zanemaruju sve one koje upućuju na njegove krize, slabosti i po-
raze tijekom toga razdoblja. Polibijev povijesni narativ dobra je ilustracija
186 takvog načina razmišljanja. Jednako prethodno rečenome, možemo navesti
i Gibbonov narativ iz 18. stoljeća. Znanje o tome kako će se rimski imperij
raspasti stavlja naglasak na činjenice koje mogu upućivati na njegove slabo-
sti i pokazivati njegov neizbježni „pad” i „dekadenciju” tijekom stoljeća koja
su prethodila raspadu, a zanemaruje one koje pokazuju njegovu vitalnost,
snagu ili transformaciju.
Prethodna analiza povijesnih vrela koja su se bavila rimskom interakci-
jom s prostorom zapadnog dijela Balkanskog poluotoka, od sukoba s ilir-
skim savezom 229. g. pr. Krista do stvaranja provincijalnih prostora Dal-
macije i Panonije u ranom 1. stoljeću poslije Krista, nastojala je raščlaniti
događaje i prikazati ih unutar političkih i povijesnih konteksta kojima su
oni pripadali i u kojima su se događali. Ono što nam vrela prenose samo je
vrlo ograničena slika stvarnih događaja, jer su pisana iz romanocentrične,
imperijalne perspektive kulturno dominantnog kolonizatora, dok nam po-
vijesni narativi koloniziranog, stanovnika Ilirika, ostaju gotovo potpuno u
mraku. Prema tome, svaka analiza rane rimske interakcije s ovim prosto-
rom, temeljena na pisanim vrelima, od samog je početka uvelike ograničena
s obzirom na to da se mora oslanjati na rimski kolonijalni diskurs i posta-
viti ga kao svoju početnu poziciju. Poznavajući ta početna ograničenja koja
utječu na pokušaj rekapitulacije i analize prethodne rasprave, čini se da je

najbolje najprije rekapitulirati kontekstualno pozicioniranje povijesnog na-
rativa, što smo pokušali učiniti kronološkim pregledom događaja te potom
pokušati pobliže analizirati rimsku interakciju s ovim prostorom.
Kontekstualno pozicioniranje povijesnog narativa
Iz prethodne rasprave možemo jasno vidjeti da su rimske političke in-

terakcije s Ilirikom postojale u više različitih povijesno-političkih kontek-
sta. U samome početku interakcije su bile dio razdoblja tzv. republikanske
anarhije, međunarodnog političkog sustava u kojemu su se helenističke su-
persile 3. stoljeća pr. Krista, poput Seleukidskog kraljevstva, ptolemejskog
Egipta, otoka Roda, Makedonije, Kartage ili Rima, borile za prevlast i op-
stojnost u Sredozemnom bazenu. Sve rimske političke intervencije u istoč-
nom Jadranu u ovo su doba bile reakcije na različite, uglavnom nevezane
događaje, i ništa nam ne kazuje da su bile usmjerene prema zaposjedanju 187
ili radikalnom restrukturiranju političke arhitekture prekojadranskog pro-
stora niti da su ga pripremale. Rim nije bio stranac u istočnom Jadranu, ali
ga nije napravio svojim posjedom. Sljedeće razdoblje, nakon mira u Skodri
167. g. pr. Krista, koji je razdvojio Ilirsko kraljevstvo na politije i zajednice
od kojih je bilo sastavljeno, možemo promatrati u jednu ruku u kontekstu
republikanskog pax Mediterranea, svršetka velikih sukoba i uspostave rim-
ske hegemonije u mediteranskoj makroregiji, a s druge strane kao početak
kraja prevlasti skupine koja se nazivala nobiles i koja je imala izravan utjecaj
na vođenje cjelokupne rimske politike u prethodnom razdoblju. Rimske in-
tervencije u ovo su doba također i reakcije na pojedinačne krizne situacije
usmjerene uglavnom protiv pojedinih indigenih politija, kronološki najviše
koncentrirane u godinama između 135. i 115. pr. Krista kada se vremen-
ski podudaraju s agresivnom rimskom politikom u Transalpskoj Galiji i s
početcima potpunog raspada konsenzusa unutar rimske elite u 130-im i
120-im godinama pr. Krista, nakon dramatičnih događaja koji su obilježili
tribunate braće Grakha.
Osvajanje Ilirika u pravom smislu riječi zapravo počinje tek u vrijeme
potpunog raspada republikanskog sustava, u kojemu rimskom politikom
dominiraju avanturisti i konkvistadori iz redova rimske elite, poput Pom-

peja ili Cezara. Potpun raspad konsenzusa među nobiles u rimskoj politici
otvara vrata brzom ostvarivanju uspješne vojne i političke karijere, nužne
za ostvarivanje prestiža koji im je jamčio dominantnu poziciju na ljestvici
društvenog staleža kojemu su pripadali. No, samo se prva faza osvajanja
zbiva u tom razdoblju i obilježena je Oktavijanovom ekspedicijom 35. –
33. g. pr. Krista. Ono što danas možemo vidjeti kao dovršavanje osvajanja
Ilirika, počevši od operacija u budućoj južnoj Panoniji 14. g. pr. Krista i
s pretvorbom Ilirika iz senatske u carsku provinciju, zapravo je dio posve
drugog političko-povijesnog konteksta koji odražava potrebe novog impe-
rijalnog režima (principata) da se afirmira vojnim osvajanjima i proširiva-
njem političkog utjecaja.
Temelji osvajanja Ilirika postavljeni su tek s Vatinijevim zakonom, koji
je uspostavio Ilirik kao jedinstvenu političku zonu, pridodanu postoje-
ćoj provinciji Cisalpskoj Galiji. Tom je prigodom legalizirana stalna vlast
rimskog promagistrata i provincija dana na upravljanje Juliju Cezaru. Va-
tinijev zakon reorganizirao je prostor definirajući prvi put koje zajednice
pripadaju Iliriku, a koje ne, koliko je to bilo moguće s obzirom na rimsko
188 fluidno razumijevanje prostora, uspostavivši time temelje provincijalne in-
frastrukture. Ta reorganizacija i uspostava Ilirika kao nove zone odgovor-
nosti (provincia) pripada novom načinu razmišljanja, koji je izraz povećane
svjesnosti o teritorijalnosti rimskog posjeda u usporedbi s prethodnim raz-
dobljima te novog položaja saveznika koji su se našli unutar provincijalnih
okvira. No, žarište Cezarove usredotočenosti na područje Galije i otvoreni
sukob među različitim frakcijama rimske elite nakon njegove smrti ostavio
je taj prostor samome sebi, prouzročivši početak raspada te najranije pro-
vincijalne infrastrukture. Reagirajući na izazov koji je nastao kada su se
saveznici u sjevernom Jadranu i istočnim Alpama odmetnuli od prijašnjih
aranžmana s Rimom, a usput koristeći se njime kao zgodnom prilikom da
sebi podigne rejting na rimskoj političkoj sceni, Oktavijan Cezar odlučno
je nastupio. Njegov pohod priveo je Tauriske i Cisalpske Japode natrag u
saveznički status, riješio problem gusarenja na Jadranu i silom uključio
pogranične zajednice Transalpskih Japoda, Segestana i Delmatskog saveza
u provincijalnu infrastrukturu, koja se konačno uobličila nekoliko godina
poslije toga kao senatska provincija Ilirik, kojom su upravljali prokonzuli
koje je imenovao Senat.
Prve godine principata i određivanje Ilirika kao senatske (javne) pro-

vincije jasno pokazuju da novi režim nije imao nikakvih namjera nastaviti
Oktavijanova osvajanja, niti da je ikakva vanjska opasnost, bilo stvarna ili
projektirana, postojala za provinciju. Oktavijanov pohod i uspostavljanje
Ilirika kao zasebne provincije promijenili su imperijalnu dinamiku sile po-
maknuvši fluidnu pograničnu zonu na sjever, gdje je rimska diplomacija
morala definirati i redefinirati odnos s lokalnim zajednicama. Ne možemo
znati je li saveznički odnos uspostavljen sa svim zajednicama ili samo s
nekima od njih, no sigurno je da je rimska diplomacija nedvojbeno morala
biti zainteresirana za uspostavu čvrste i stabilne mreže saveznika na tome
području. Moramo napomenuti da važna karakteristika rimske politike ti-
jekom razdoblja ekspanzije – o čemu smo već govorili, a malo kasnije će
opet biti nekoliko riječi – sve više postaje uspostava tih fluidnih pogranič-
nih zona pa na osnovi analogija s drugim područjima moramo pretpostaviti
da se istovjetan ili vrlo sličan proces događao i ovdje. U obalnom pojasu,
osobito u urbanim središtima, u to je doba počela ubrzana transformacija
javnih prostora, osnivaju se kolonije i naseljavaju imigranti iz Italije, čime
je bila omogućena uspostava vitalnih središta koja su emulirala rimski im-
perijalni diskurs, kao što su to primjerice bili Salona ili Jader. 189
Posljednja faza osvajanja pripada novom povijesno-političkom kontek-
stu kada su vođe novog poretka počeli osvajačke ratove kojima su kanili
učvrstiti samopouzdanje novoga režima i potvrditi sposobnosti Augustovih
nasljednika. Upravo u tom kontekstu počinje sljedeća faza osvajanja Ilirika
koju nazivamo panonskim ratom, premda bi možda primjereniji naziv bio
„panonsko-balkanska kriza”, koja bi obuhvaćala Tiberijeve operacije 12. – 9.
g. pr. Krista, ali i kasnija agresivna djelovanja carskih legata u Podunavlju,
koja su slijedila. Panonski su ratovi omogućili ovladavanje južnim dijelom
Panonske nizine i potpunu kontrolu nad zajednicama koje su nastavale
dinarski pojas, dovodeći tako zajednice koje su prije bile u pograničnom
položaju kao saveznici, poput Breučkog ili Desitijatskog saveza, pod punu
kontrolu novoga sustava. Iznenadna i traumatična kulturna, gospodarska i
politička tranzicija izazvala je nezadovoljstvo, kojim su uspješno manipu-
lirali i kanalizirali ga pripadnici indigene elite, i koje je izazvalo snažnu i
nasilnu reakciju domaćeg stanovništva – Batonov rat. Taj je rat bio jedna u
nizu indigenih reakcija na uključivanje u rimski imperijalni sustav, poput
ranije Vercingetorigove pobune i kasnijih pobuna Arminija u Germaniji te
Civilisa i Batavaca ili Budike u Britaniji. Najznatnija posljedica toga sukoba
radikalno je restrukturiranje prostora dotadašnjeg Ilirika, koje je provela

imperijalna administracija, u posve nove zemljopisne jedinke, provincije
Dalmaciju i Panoniju, što je simbolično i praktično kraj osvajanja Ilirika,
a po mnogočemu i kraj samog ranocarskog Ilirika koji će se preobraziti u
ilirički portorij (carinsku zonu) i pojaviti se ponovno tek u kasnoj antici u
novim političkim i identitetskim kontekstima.
Rim i zapadni dio Balkanskog poluotoka: primjer

političke interakcije s graničnim područjem
Kontekstualno pozicioniranje političkih događanja u Iliriku pruža nam ne-

što drukčiju predodžbu od dosadašnjeg povijesnog narativa rimskog osvajanja
Ilirika. Rimski odnos prema zapadnom dijelu Balkanskog poluotoka kom-
pleksna je politička i kulturno-gospodarska interakcija, koju ne možemo više
svoditi samo na pojednostavljeno poimanje kao postupno osvajanje određe-
190 nog prostora. Jedna od najvećih zapreka takvom shvaćanju te interakcije jest
činjenica da sami Rimljani osvajanje nisu smatrali ovladavanjem prostorom,
već ovladavanjem narodima i skupinama. Ovladavanje skupinama u rimskoj
je političkoj tradiciji uvijek bilo povezano sa stupnjevanjem skupina od poko-
renih do saveznika, čime se uvijek izbjegavala uspostava čvrsto definiranih
granica oko središta rimske politije. No, tim je pristupom rimski imperijalni
sustav oko sebe redovito uspostavljao pogranične zone sastavljene od savezni-
ka, koje su u isto vrijeme funkcionirale i kao zaštitne tampon zone, ali i kao
zone interakcije sa zajednicama izvan granične zone. Pogranična zona igra-
la je ulogu poveznice, kontaktne zone između indigenih zajednica i rimske
politije, omogućujući njihove kontakte i sukobe, ali također i gospodarsku i
kulturnu razmjenu te nastanak specifičnog hibridnog pograničnog društva
(frontier society) i kulture koja je premošćivala razlike između indigenih i rim-
sko-mediteranskog kulturnog obrasca.564
Područje istočnog Jadrana u 3. stoljeću pr. Krista oblikuje se kao fluidna
pogranična zona (frontier zone) između Makedonije i sjeverne Italije, što se
O čemu vidi Braund, 1984.: 91 – 96; Dyson, 1985.; C. R. Whittaker, 1994.: 98 – 131; Elton,
564
1996.; Mattern, 1999.: 109 – 114. Tu treba ubrojiti i koncept kolonijalne sredine spomenut u 3.
poglavlju, Malkin, 2002.; 2004.; Ulf, 2009.
u samome početku najviše odnosilo na obalu i otoke koji su u prethodnom

razdoblju već bili snažno zahvaćeni procesom mediteranske globalizacije.
Položaj Ilirika po svemu se uklapa u ono što je Dyson još davno nazvao
„republikanskom granicom” na rimskim zapadnim granicama: područjem
interakcije koje spaja, a ne razdvaja, rimsku provincijalnu administraciju i
indigene politije, uz pomoć kompleksne mreže diplomacije i osobnih kon-
takata.565 Rimske strategije za interakciju s tom pograničnom zonom dugo
su se vremena koristile neizravnom kontrolom, putem uspostavljanja savez
ništava s lokalnim zajednicama i elitnim obiteljima, te njihovom vojnom za-
štitom protiv drugih lokalnih zajednica. Vojne intervencije bile su sporadične
i ograničene na točno određene ciljeve, čime se ili proširivala pogranična
zona, kao u istočnim Alpama, ili su se štitili saveznici kada su bili izlože-
ni opasnosti od suparničkih politija, kao na južnom i središnjem Jadranu.
Tek strukturalno repozicioniranje odnosa unutar rimske elite rezultira kor-
jenitim promjenama u odnosu prema vanjskoj politici, kao i sve češćim pri-
bjegavanjem osvajanju kao strategiji rješavanja kriznih situacija i ovladavanja
problemima u graničnoj zoni. Osvajanje možemo razvrstati u dva oblika: kao
uobličavanje dijelova politički fluidnog pograničnog prostora u imperijalni
konstrukt Cezarova Ilirika putem Vatinijeva zakona, i kao aktivno političko 191
djelovanje u odnosu s indigenim zajednicama koje su se našle izvan provin-
cijalnog okvira uspostavljenog Vatinijevim zakonom, te reguliranje političkih
odnosa u novom pograničnom području, što se ponajviše tiče odnosa s Tran-
salpskim Japodima, Segestancima, Delmatskim savezom i Pirustima. Okta-
vijanova ekspedicija 35. – 33. g. pr. Krista pripojila je najveći dio pogranične
zone provincijalnoj strukturi senatskog Ilirika, uspostavljajući novu pogranič-
nu zonu u kojoj su se nalazile tzv. panonske zajednice, poput Breučkog save-
za, Mezeja ili Desitijatskog saveza. Panonski ratovi bili su nov pristup prema
toj pograničnoj zoni i omogućili su pripajanje većeg broja zajednica, ne samo
onih iz pogranične zone, već i zajednica koje su se nalazile izvan nje.
Rim dugo vremena nije nastojao čvršće kontrolirati prostor pogranične
zone, što se ogleda ne samo u nevoljkosti da uspostavi provincijalni politič-
ki okvir, već i u nedostatku simboličkog prikazivanja rimske prisutnosti u
tome prostoru. Stalne vojne posade i utvrde na istočnoj obali Jadrana nisu
postojale prije Oktavijanova pohoda. Konventi rimskih građana na jadranskoj
obali nisu bili umjetno postavljene točke namjena kojih je bila da projiciraju
rimsku kontrolu nad prostorom ili uzurpiraju prostor indigenim zajednica-
565
Dyson, 1985.
ma. Oni nastaju kao organski dio graničnog društva istočnog Jadrana u već
postojećim naseobinama – tek uspostava kolonija u Augustovo doba pretvara
ih u ideološke regionalne ispostave Rima, najsnažnija uporišta rimstva koja
su odraz imperijalnog ideološkog diskursa i emuliraju rimstvo u provinciji.
Indigene zajednice budućeg Ilirika ušle su u povijesni zapis kao vrlo
heterogeni skup zajednica koje se nalaze u stalnoj društvenoj i političkoj
transformaciji. Izložene utjecajima latenskog svijeta sa sjevera i zapada te
grčko-helenističkog svijeta s jugoistoka, one su nastojale preraditi te glo-
balne kulturne modele i prilagoditi ih postojećim lokalnim kulturnim ha-
bitatima, svojim „tradicijama”. Premda je proces političkog usložnjivanja
zacijelo počeo malo prije toga, rimska politička interakcija s tim prostorom
ubrzala je formiranje i restrukturiranje indigenih političkih saveza kao po-
sljedicu te interakcije, u kojoj su se prijašnji klanski i obiteljski interesi po-
čeli sukobljavati s interesima većih regionalnih političkih saveza, kao što
su to centralizacija političke moći ili uspostava nasljedne vlasti. Unutar in-
digenih zajednica formiranje pogranične zone i njezina dinamika pogodo-
vali su razvoju kompleksnijih političkih identiteta poput Delmata, Japoda
ili Pirusta, odnosno Segestanaca, Breuka, Desitijata i Mezeja. Naši izvori te
192 nove političke formacije raspoznavali su kao „barbarske ethne”, uklapali ih
u svoje stereotipne predodžbe o „barbarima” kao zajednicama koje postoje
u bezvremenskom vakuumu i definiraju ih kao „etnicitete”. Dakle, može-
mo ustvrditi da je Rim kroz svoje političku interakcije ne samo neposredno
stvarao Ilirik, već je i posredno stvarao i indigene „etnicitete”.
Oblikovanje tih političkih formacija, obično politizacijom sličnog ili
zajedničkog kulturnog habitata, vjerojatno počinje i prije, kao indigena
reakcija na proces akulturacije i intenziviranja kontakata s helenističkim
svijetom. No, proces širenja rimskog imperijalnog društva i uspostava im-
perijalne pogranične zone djelovali su izravno na usložnjivanje indigenih
društava. Kako su pokazali komparativni primjeri pretkolumbovskih car-
stava u Americi ili pak interakcija indigenih zajednica i europskih koloni-
jalnih sila u Amerikama i Africi, kolonijalnim silama potrebni su indigeni
vođe da uspostave ili održe svoju dominaciju, dok su indigenim elitama
nužne kompleksnije državne strukture da utvrde svoju prevlast i autoritet.566
Postojanje pogranične zone samo po sebi bilo je nedovoljno stabilno jer su
neke zajednice prihvaćale ili odbijale rimsko savezništvo, ali je i omogu-
Ferguson – Whitehead, 1992. Vidi isto Smith – Montiel, 2001. (predkolumbovski Meksiko), i
566
Covey, 2003. (formacija carstva Inka u Južnoj Americi).

ćivalo izgradnju struktura koje su se lakše uključivale u rimsku politiju.

Prihvaćanje i otpor individualne su strategije i trenutačni izbori indigenih
zajednica i politija u određenom trenutku i te zajednice ni u kojem slučaju
ne možemo shvaćati kao jedinstveni blok suprotstavljen prihvaćanju rim-
ske političke dominacije.
Otpor rimskom utjecaju vidljiv je, no izazvan je različitim uzrocima.
Konflikti Ilirskog saveza/kraljevstva bili su izazvani političkim ambicijama
njegovih vođa (Agron/Teuta, Demetrije), odnosno biranjem strane u sukobu
između Rima i Perzeja (Gentije). Delmatski savez sukobljavao se s Rimom
ponajviše zbog imperijalističkih ambicija svojih elita, kao vodeća indigena
politija nakon dezintegracije Ilirskog saveza/kraljevstva. Uzroci najvećeg su-
koba, Batonova rata, još uvijek nam nisu potpuno jasni bez obzira na suge-
stije ponuđene u poglavlju 7. kao što su to frustracija naglom društvenom
promjenom, ambicije pojedinaca, odnosno traženje novog političkog mo-
dusa za položaj indigene elite unutar rimskog političkog okvira. No, otpor
nije jedina strategija za koju se opredjeljuju indigene zajednice u interakciji
s Rimom − dapače, brojni su primjeri da su indigene zajednice objeručke
prihvaćale rimsko savezništvo, poput Liburna, Daorsa, Isejske zajednice i
drugih. Također možemo govoriti i o kontekstualnosti i svrhovitosti save- 193
zništva s Rimom – breučki Baton objeručke je prihvatio ponuđenu poziciju
nakon predaje na Batinu, Delmati su bili spremni surađivati s Pompejevim
zapovjednicima u građanskom ratu itd.
I na kraju, pokušajmo dati neke odgovore na pitanja koja smo postavili
u predgovoru ove knjige. Rimljani nisu osvajali Ilirik − Ilirik se kristali-
zirao tijekom njihove interakcije s pograničnom zonom istočnog Jadrana,
koju je rimska imperijalna ideologija naknadno vidjela kao proces osvaja-
nja. Rimska interakcija s tim prostorom izgrađivala je kompleksnu mrežu
savezništava s indigenim zajednicama nagrađujući one koji su podržavali
Rim i kažnjavajući one koji su mu se suprotstavljali. Indigene su pak za-
jednice aktivno sudjelovale u interakciji, reagirajući u širokom dijapazonu
na dodire s Rimom – od suprotstavljanja do pregovaranja o vlastitoj pozi-
ciji unutar rimskog političkog konglomerata, često kombinirajući otpor s
pregovaranjem o svojom položaju. Samo osvajanje, u doslovnom značenju
te riječi, može se ograničiti na Oktavijanovu kampanju 35. – 33. g. pr.
Krista i na panonsku, odnosno panonsko-balkansku krizu koja je počela
16. g. pr. Krista, s eventualnim redefiniranjem pozicija koje su zauzimale
zajednice i politički savezi koji su se suprotstavili Rimljanima u Batonskom
ratu. Moderna znanost prihvatila je ovaj nadasve kolonijalni diskurs o osva-

janju, koji je indigenim zajednicama Ilirika dodijelio ulogu pukog objekta
osvajanja. No, zbivanja na zapadnom i središnjem dijelu Balkanskog polu-
otoka previše su kompleksna da bi se mogla samo tako okarakterizirati.
Prepoznavanje ovog procesa kao interakcije imperijalnog sustava s fluktui-
rajućom pograničnom zonom, primjenom imperijalne dinamike sile unosi
dodatnu dimenziju raščlambi ovih događaja. Ovaj proces postavlja indigene
zajednice kao ravnopravniji subjekt u tom odnosu, kao aktivne sudionike
u interakciji s imperijalnim sustavom u specifičnom društvu koje se razvija
unutar imperijalne pogranične zone. Lokalne zajednice koristile su se svojim
položajem u imperijalnoj pograničnoj zoni da aktivno balansiraju između
otpora rimskom imperijalizmu i prihvaćanja interakcije, odnosno podrške
rimskim intervencijama i voljnog postajanja dijelom rimskog imperijalnog
sustava. Ova interakcija mijenjala je same lokalne zajednice, usložnjivala
njihovu društvenu kompleksnost, utjecala na razvoj političkih institucija,
transformirala i izgrađivala svoje identitete te postavljala temelje budućeg
provincijalnog društva.
194
*********
Teleološko viđenje događaja, koje je još od rimskih autora pa preko Lu-

čića i najranijih suvremenih sinteza poput Zippelove preneseno u znanstve-
ni i popularni diskurs, impliciralo je da je rimska država osvajala Ilirik,
postupno i sporo, prodirući od mora prema unutrašnjosti. Ova knjiga na-
stoji podrobnije analizirati te stereotipe o neizbježnosti i predodređenosti
rimskog osvajanja područja koje je nazvano Ilirikom, promatrajući događaje
koji su prethodili uključivanju budućih provincija Dalmacije i Panonije u
njihovu širem suvremenom kontekstu. Preispitivanje i kritika povijesnog
narativa koji je rimsku interakciju s ovim prostorom prikazao kao linearnu
pripovijest rimskog osvajanja otvara mnogo kompleksniju sliku zbivanja u
zapadnom dijelu Balkanskog poluotoka između kasnog 3. stoljeća pr. Kri-
sta i prve polovice 1. stoljeća poslije Krista. Zaključci koji se nameću ovom
studijom nadasve su zanimljivi, posebice ideja o mnogo kasnijem datumu
početka rimskog osvajanja, ali su i posve otvoreni za daljnju znanstvenu
kritiku i teorijsku nadogradnju, koju oboje iskreno priželjkujemo. Stoga

se nadamo da će, umjesto rekonstruiranja „povijesne istine”, ti zaključci
poslužiti boljem razumijevanju dugotrajnog procesa ove interakcije i, što
je možda još važnije, u budućnosti potaknuti djelotvornije znanstvene ra-
sprave o toj tematici.
195
DODATAK: KRONOLOGIJA
PANONSKO-BALKANSKE KRIZE
KD – Kasije Dion
Datum Izvor Događaji
Panonci i Noričani upadaju u Istru, no
16. g. pr. Krista KD 54.20,2 – 3 porazio ih je namjesnik Silije Nerva.
Kratkotrajni ustanak u Dalmaciji.
14. g. pr. Krista KD 54.24,3 Pobuna u Panoniji, brzo ugušena.
14. ili 13. g. pr. Vinije (Vinicije) porazio Panonce
Flor, 2.24
Krista između Drave i Save.
Agripa dobiva vrhovno zapovjedništvo
zima 13./12. g.
KD 54.28.2 i krizu u Panoniji rješava
pr. Krista
diplomatskim putem.
196 Pobuna Panonaca nakon Agripine
KD 54.31.2 – 3 smrti. Tiberije uz pomoć Skordiska
12. g. pr. Krista
Suet. Tib. 9. potukao Breučki savez, deportacija
ratnih zarobljenika i razoružavanje.
Tiberije istodobno pokorava
11. g. pr. Krista KD 54.34.3 Dalmatince (stanovnike Dalmacije) i
Panonce.
11. g. pr. Krista KD 53.12,7; Ilirik nakon sukoba postaje carska
(druga polovica) 54.34,3 – 4. provincija.
zima 11./10. g.
KD 54.36.2 Dački napad na Panonce.
pr. Krista
Pobuna u Dalmaciji protiv plaćanja
10. g. pr. Krista KD 54.36,2 – 3
danka, Tiberije guši pobunu.
Tiberije guši pobune u Dalmaciji i
9. g. pr. Krista KD 55.2.4
Panoniji.
Flor, 2.28 – 29
nakon 9. g. pr.
Tac. Ann. 4.44 Lentul porazio Dačane.
Krista
Res gestae 30 – 31
KRATICE PRIMARNIH IZVORA
Latinski izvori dani su u originalu i hrvatskom prijevodu, a grčki su
izvori pak dani u latiniziranom obliku i hrvatskom prijevodu, a ne u grč-
kom originalu.
Povijest od Nervine smrti (Res gestae ab excessu
Amijan Marcelin
Nervae)
Apijan, Praef. Uvod (Praefatio)
Bell. civ. Građanski ratovi (Bella civilia)
Illyr. Ilirička povijest (Illyrica)
Mac. Makedonska povijest (Macedonica)
Mithr. Mitridatski ratovi (Mithridatica)
(Elije) Aristid, Or. Govori (Orationes)
Aristofan (Bizantski), Epit. Sažetak (Epitome)
O neobičnim vijestima (Mirabilium 197
Aristotel, Mir. ausc.
auscultationes)
Atenej Gozba sofista (Deipnosophistae)
Aurelije Viktor, De viris illustr. O znamenitim ljudima (De viris illustribus)
Cezar, Bell. civ. Građanski ratovi (De bello civili)
Bell Gall. Galski ratovi (De bello Gallico)
Ciceron, Att. Pisma Atiku (Epistulae ad Atticum)
Balbo Govor u obranu Balba (Pro L. Balbo)
Govor u obranu Kluentija (Pro A. Cluentio
Cluent.
Habito)
de Orat. O govorniku (De oratore)
Fam. Pisma prijateljima (Epistulae ad familiares)
Govor za Manilijev zakon / O Pompejevu
Leg. Man. zapovjedništvu (Pro lege Manilia / De imperio
Cn. Pompei)
Lig Govor u obranu Ligarija (Pro Q. Ligario)
Phil. Filipike (In M. Antonium orationes Philippicae)

Pis. Govor protiv Pisona (In L. Pisonem)
O konzularnim provincijama (De provinciis
Prov. cons.
consularibus)
Sest. Govor u obranu Sestija (Pro P. Sestio)
Diodor Sikulski Povijesna knjižnica (Bibliotheca historica)
Kratak prikaz povijesti od osnutka Rima
Eutropije
(Breviarium ab urbe condita)
Euzebije, Chron. Kronika (Chronicon)
Kratak prikaz povijesti rimskog naroda
Fest, Brev.
(Breviarium rerum gestarum populi Romani)
Sažetak Tita Livija / Sažetak svih ratova u
Flor 700 godina (Epitome ex Tito Livio / Epitome
bellorum omnium annorum DCC)
Frontin, Strat. Ratne varke (Strategemata)
198 Herodot, Hist. Povijest (Historiae)
Hircije, Bell. Alex. Aleksandrijski rat (Bellum Alexandrinum)
Horacije, Carm. Pjesme (Carmina)
Josip Flavije, Ant. Iud. Židovske starine (Antiquitates Iudaicae)
Bell. Iud. Židovski rat (Bellum Iudaicum)
Sažetak „Filipove povijesti”; Uvod (Epitome
Justin, Prol.
Historiarum Philippicarum; Prologus)
Kasije Dion Rimska povijest (Historia Romana)
Klaudije Ptolemej Zemljopis (Geographia)
Livije Od osnutka grada (Ab urbe condita)
Per. Sažeti pregled (Periochae)
O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske (De Regno
Lučić, De Regno
Dalmatiae et Croatiae)
Građanski rat / Farsalija (Bellum civile/
Lukan, Phars.
Pharsalia)
KRATICE PRIMARNIH IZVORA
Čudesa od osnutka grada (Ab urbe condita

(Julije) Obsekvent
prodigia)
Povijest protiv pogana (Historiae adversus
Orosije
paganos)
Ovidije, Pont. Pisma s Crnoga mora (Epistulae ex Ponto)
Panegyr. Messallae Hvalospjev Mesali (Panegyricus Messallae)
Pausanija Vodič po Grčkoj (Descriptio Graeciae)
Plinije (Stariji), Nat. hist. Prirodoslovlje (Naturalis historia)
Plutarh Usporedni životopisi (Vitae parallelae)
Aem. Paul. Emilije Paulo (Aemilius Paulus)
Ant. Antonije (Antonius)
Caes. Cezar (Caesar)
Cato Min. Katon Mlađi (Cato Minor)
Pomp. Pompej (Pompeius)
Polibije Povijest (Historiae) 199
Polijen, Strat. Ratne varke (Strategemata)
Komentari uz Horacijeve Ode (Commentarii in
Porfirije, Comm.
Q. Horatii Flacci Odes)
Propercije, Eleg. Elegije (Elegiae)
Pseudo-Skimno Perijegeza (Periegesis)
Res gestae Popis djela (Index rerum gestarum)
Salustije, Hist. Povijest (Historiae)
Komentari uz Vergilijeve Ekloge (Commentarii
Servije, Comm.
in Vergili Eclogae)
Strabon Zemljopis (Geographica)
Stjepan Bizantinac Narodne znamenitosti (Ethnica)
Suetonije Životi careva (De vita caesarum)
Aug. Božanski August (Divus Augustus)
Iul. Božanski Julije (Divus Iulius)
Tib. Tiberije (Tiberius)
Anali ili Od smrti božanskog Augusta (Annales

Tacit, Ann.
sive Ab excessu divi Augusti)
Hist. Povijest (Historiae)
Pompej Trog Filipova povijest (Historiae Philippicae)
Spomena vrijedna djela i izreke (Facta et dicta
Valerije Maksim
memorabilia)
Varon, Rust. Seoski poslovi (Res rusticae)
Velej Paterkul Rimska povijest (Historia Romana)
Vergilije, Aen. Eneida (Aeneis)
Izabrane pjesme/Pastirske pjesme (Eclogae/
Ecl.
Bucolica)
200
KRATICE PERIODIKE
AAAd Antichità Altoadriatiche, Udine.

AAntHung Acta Antiqua Academiae Scientarum Hungaricae, Budapest.
Acta Archaeologica Academiae Scientarum Hungaricae,
AArchHun
Budapest.
ABSA Annuals of British School at Athens, Athens.
AJA American Journal of Archaeology, New York.
Atti e Memorie della Società Istriana di Archeologia e Storia
AMSI
Patria, Trieste.
Akademija nauka i umjetnosti – Centar za balkanološka
ANUBiH–CBI
ispitivanja, Sarajevo.
Aufstieg und Niedergang der Römischen Welt, Berlin–New
ANRW
York.
ArchIug Archaeologica Iugoslavica, Beograd. 201
ARR Arheološki radovi i rasprave, Zagreb.
Athenaeum: Studi periodici di litteratura e storie dell’Antichità,
Athenaeum
Pavia.
AV Arheološki vestnik, Ljubljana.
AWE Ancient West & East, Leuven.
BAR British Archaeological Reports, Oxford.
CAH Cambridge Ancient History, Cambridge.
ClAnt Classical Antiquity, Berkeley CA.
CPh Classical Philology, Chicago.
Classical Quarterly (serija 1: vol. 1. – 44. 1907. – 1950.),
CQ
nova serija (1951. – ), Cambridge.
Diadora Diadora – Glasilo Arheološkog muzeja u Zadru, Zadar.
EAP Etnoantropološki problemi, Beograd.
GodCBI Godišnjak Centra za balkanološka ispitivanja, Sarajevo.
GZM Godišnjak Zemaljskog muzeja (1889. – 1943.), Sarajevo.
Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, nova serija (1946. – ),

GZMS
Sarajevo.
HAD Hrvatsko arheološko društvo, Zagreb.
Hermes Hermes: Zeitschrift für klassische Philologie, Stuttgart.
Historia Historia: Zeitschrift für alte Geschichte, Wiesbaden.
HistAntiq Histria Antiqua, Pula.
HSPh Harvard Studies in Classical Philology, Harvard.
Journal of European Archaeology (bivši European Journal of
JEA
Archaeology), Aldershot UK.
JRA Journal of Roman Archaeology, Portsmouth RI.
JRS Journal of Roman Studies, London.
Klio Klio: Beiträge zur alten Geschichte, Berlin.
Latomus Revue et collection d'etudes latines, Bruxelles / Bausssels
OA Opuscula Archaeologica, Zagreb.
202 PBSR Papers of the British School at Rome, Rome.
Radovi JAZU Radovi Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb.
RFFZd Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, Zadar.
RZPZ HAZU Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU, Zadar.
Tyche: Beltrage zur alten Geschichte, Papyrologie und
Tyche
Epigraphik, Wien
VAHD/VAPD Vjesnik za arheologiju i historiju/povijest dalmatinsku, Split.
Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, serija III (1958. – ),
VAMZ
Zagreb.
ZPE Zeitschrift für Papyrologie und Epigraphik, Bonn.
ŽAnt Živa antika, Skopje.
KRATICE EPIGRAFIČKIH KOLEKCIJA
AE L’Année Épigraphique, Paris 1888. –

CIG Corpus inscriptionum Graecarum, Berlin 1825. –
CIL Corpus inscriptionum Latinorum, Berlin 1828. –
Inscriptiones Latinae Liberae Rei Publicae, Vols. I-II, ur. A.
ILLRP
Degrassi, Firenze 1963. – 1965.
Inscriptiones Italiae Academiae italicae consociatae ediderunt,
Inscr. It.
Roma 1931. –
203
BIBLIOGRAFIJA 567
Adler, E., 2008. a Late Victorian and ss of Roman Frontier Studies held in Pécs,
Edwardian Views of Rome and the Na- Hungary, September 2003, (ur. Visy, Z.)
ture of „Defensive Imperialism”. Interna- 25 – 56. Pécs.
tional Journal of the Classical Tradition, 15 Ančić, M., 2008. „Što svi znaju” i što je
(2), New Brunswick, NJ, 187 – 216. „Svima jasno”. Histografija i nacionali-
Adler, E., 2008. b Boudica’s speeches in zam. Zagreb
Tacitus and Dio. Classical World 101(2), Ančić, M., 2011. Miho Barada i mit o Ne-
New York, 173 – 195. retvanima. U: Povijesni prilozi 41, Zagreb
Ager, S. A., 2009. Roman Perspectives on 17 – 43.
Greek Diplomacy. U: Eilers, 2009. 15 – 44. Anderson, B., 1983. Imagined communiti-
Albert, S., 1980. Bellum iustum: Die Theo- es: reflections on the origines and spread of
rie des ,gerechten Krieges’ und ihre nationalism. London
praktische Bedeutung für die auswartigen Ando, C., 2000. Imperial Ideology and Pro-
Auseinandersetzungen Roms in republika- vincial Loyalty in the Roman Empire. Ber-
nischer Zeit. Kalmunz keley, Los Angeles
Ando, C., 2006. The administration of the
Alcock, S. E., D’Altroy, T. N., 2001. T. N.
provinces. U: A Companion to the Roman
Morrison, K. D. (ur.) Empires: Perspecti-
Empire, (ur. Potter, D. S.), str. 177 – 192.
ves from Archaeology and History. Cam- Malden, Oxford, Carlton
bridge Andre, J., 1949. La vie et l'oeuvre
Alföldi, A., 1952. The Moral Barrier on d’Asinius Pollion. Paris
204 the Rhine and Danube. U: Congress of Antic, M., 2006. The Balkans and The
Roman Frontier Studies 1949, (ur. Birley Other Heading: Identity and Identifica-
E.), str. 1 – 16. Durham, UK tion on the Margins of Europe. Spaces
Alföldy, G., 1962. ΣΠΛΑΥΝΟΝ – Splo- of Identity 6(2), Toronto (online), 151 –
num. AAntHung 10 (1 – 2), 3 – 12. 165. https://pi.library.yorku.ca/ojs/index.
Alföldy, G., 1964. Die Namengebung der php/soi/article/viewFile/7989/7125
Urbevölkerung in der römischen Pro- Antonaccio, C., 2004. Siculo-Geometric
vinz Dalmatia. Beiträge zur Namen- and the Sikels: Ceramics and Identity in
forschung 15, Heidelberg, 55 – 104. Eastern Sicily. U: Lomas, 2004. 55 – 81.
Alföldy, G., 1965. Bevölkerung und Gesel Appadurai, A., 1996. Modernity at Lar-
lschaft der römischen Provinz Dalmatien. ge, Cultural Dimensions of Globalization.
Budapest Minneapolis MN
Alföldy, G., 1990. La romanizzazione Atanacković Salčić, V., 1981. Arheološko
dell’area interna della Dalmatia. U: La nalazište na prostoru Hutova blata. Her-
Venetia nell’area padano-danubiana: Le cegovina 1, Mostar, 11 – 26.
vie di comunicazione, (ur. Pavan, M.), str. Auliard, C., 2005. Les deditiones, en-
211 – 219. Padova tre capitulations et négociations. U: Hi-
Alföldy, G., 2005. Romanisation – Grund- stoire, Espaces et Marges de l’Antiquité:
begriff oder Fehlgriff? Überlegun- Hommages à Monique Clavel-Lévêque 4
gen zum gegenwärtigen Stand der Er- (ur. Garrido Hory M., Gonzales A.), str.
forschung von Integrationsprozessen im 255 – 270. Besançon
römischen Weltreich. U: Limes 19, Pro- Austin, N. J. E., Rankov, N. B., 1995.
ceedings of the XIXth International Congre- Exploration: Military and Political intelli-
gence in the Roman World from the Se-
567
Ćirilični su naslovi transkribirani u latinicu cond Punic War to the Battle of Adriano-
s izuzetkom ruskog jezika. ple. New York
BIBLIOGRAFIJA
Avery, H. C., 1993. A Lost Episode in Bandelli, G., 1981. La guerra istrica del
Caesar’s Civil War. Hermes 121(4), 452 221 a. C. e la spedizione alpina del 220
– 469. a. C. Athenaeum 59(1 – 2), 3 – 28.
Babić, S., 1992./1993. Written Sources in Bandelli, G., 1983. La politica Romana
the Study of the Balkan Iron Age. Stari- nell’Adriatico orientale in età Repubbli-
nar 43 – 44, Beograd 125 – 128. cana. AMSI n.s. 31, 167 – 175.
Babić, S., 2002. „Princely Graves” of the Bandelli, G., 1989. Contributo
Central Balkans – A Critical History of all’interpretazione del cosiddetto elo-
Research. JEA 5(1), 70 – 88. gium di C. Sempronio Tuditano. AAAd
Babić, S., 2004. Poglavarstvo i polis: starije 35, 111 – 131.
gvozdeno doba centralnog Balkana i grčki Bandelli, G., 2004. a Momenti e forme ne-
svet. Beograd lla politica illirica della repubblica ro-
Babić, S., 2006. Archaeology in Serbia – mana (229-49 a.C.) U: Urso, 2004. 95
A Way Forward. U: Tasić – Grozdanov, – 139.
2006. 655 – 659. Bandelli, G., 2004. b La pirateria adriatica
Babić, S., 2008. Grci i drugi: Antička per- di età reppublicana come fenomeno en-
cepcija i percepcija antike. Beograd demico. U: Braccesi, 2004. 61 – 68.
Babić, S., 2009. Jezik arheologije II (ili: Banks, M., 1996. Ethnicity: Anthropological
Kako sam preživela promenu paradi- Constructions. London, New York
gme). EAP n.s. 4(1), 123 – 132. Barchiesi, A., 1994. Poeta e il principe: Ovi-
dio e il discorso augusteo. Roma
Babić, S., 2011. Čemu još istorija arheolo-
Barnes, C. L. H., 2005. Images and insults:
gije?. EAP n.s. 6(3), 565 – 577.
Ancient historiography and the Outbreak of
Badian, E., 1952. Notes on Roman policy
the Tarentine War. Historia Einzelschriften
in Illyria. PBSR 20, 72 – 93.
Badian, E., 1958. Foreign Clientelae 264-70
187, Stuttgart 205
Barrett, J., 1997. Theorizing Roman Ar-
BC. Oxford chaeology. U: TRAC ’97. Proceedings of
Badian, E., 1962. Waiting for the Sulla. the Sixth Annual Theoretical Roman Ar-
JRS 52, 47 – 61. chaeology Conference, Sheffield 1996. (ur.
Badian, E., 1968. Roman Imperialism in the Meadows, K.. Lemke, C., Heron., J.), str.
Late Republic. Oxford, Ithaca 1 – 7. Oxford
Bajrić, A., 2014. Ilirska vladarica Teuta i Barth, F. (ur.), 1969. Ethnic Groups and Bo-
Iliri u Polibijevu odlomku o rimskom undaries (ur. Barth, F.). Bergen, London
poslanstvu u Iliriji. VAMZ 46 (u tisku). Barton, C. A., 2001. Roman Honour: the
Bakić-Hayden, M., 1995. Nesting Orien- fire in the bones. Berkeley, Los Angeles,
talism: The Case of Former Yugoslavia. London
Slavic Review 54(4), 917 – 931. Basler, Đ., 1969. Nekropola na Velim ledi-
Balen Letunić, D., 1999./2000. Japod- nama u Gostilju (Donja Zeta). GZMS 24,
ske nekropole s ogulinskog područja. 5 – 107.
VAMZ 32 – 33, 23 – 61. Batović, Š., 1974. Ostava iz Jagodnje Gor-
Balen Letunić, D., (ur.) 2004. Ratnici na nje u okviru zadnje faze liburnske kul-
razmeđu Istoka i Zapada: Starije željezno ture. Diadora 7, 159 – 245.
doba u kontinentalnoj Hrvatskoj. Zagreb Batović, Š., 1977. Caractéristiques des
Balen Letunić, D., 2004. b Japodi. U: Ba- agglomérations fortifiées dans la région
len Letunić, 2004. a 211 – 259. des Liburniens. GodCBI 15/13, 201 – 225.
Balen Letunić, D., 2004. Japodi. Arheološka Batović, Š., 1987. Liburnska grupa. U: Be-
svjedočanstva o japodskoj kulturi u posljed- nac, 1987. a 339 – 390.
njem pretpovijesnom tisućljeću. Ogulin Bauman, Z., 1999. Culture as Praxis. London
Balsdon, J. P. V. D., 1939. II. Caesar’s Bavdek, A., 1996. Fundorte aus spätre-
Gallic command. JRS 29, 167 – 183. publikanischer und frührömischer Zeit
in Razdrto am Fuße des Nanos. AV 47, Bilić Dujmušić, S., 2004. Excavations at
297 – 306. Cape Ploca, near Sibenik, Croatia. U:
Bearzot, C., 2004. I Celti in Illiria. A pro- Bracessi – Luni, 2004. 123 – 140.
posito del. Frg. 40 di Teopompo. U: Bilić Dujmušić, S., 2006. a Promona:
Urso, 2004. 63 – 78. the site and the siege. U: Davison et al.,
Beaumont, R. L., 1936. Greek influence in 2006. 41 – 58.
the Adriatic sea before the Fourth Cen- Bilić Dujmušić, S., 2006. b The battle at
tury B. C. Journal of Hellenic Studies 51, Taurida. U: Davison et al., 2006. 27 – 40.
London, 159 – 204. Bilić Dujmušić, S., 2011. Kampanja Cecili-
Bellen, H., 1985. Metus Gallicus – Metus ja Metela i problem dvije Salone. Diado-
Punicus: Zum Furchtmotiv in der römisch ra 25, 143 – 169.
en Republik. Sttutgart Bilić Dujmušić, S., 2011. A calamituos
Benac. A., 1964. a Simpozijum o teritorijal- book on Illyricum. Review of the book:
nom i hronološkom razgraničenju Ilira u Danijel Dzino, Illyricum in Roman politics
praistorijsko doba. ANUBiH–CBI: Poseb- 229 BC – AD 68. Cambridge University
na izdanja 4/1. Sarajevo Press, JRA 24(2), 749 – 757.
Benac, A., 1964. b Prediliri, Protoiliri i Blažević, Z., 2007. a Ilirizam prije ilirizma.
Prailiri. U: Benac, 1964. a 59 – 94. Zagreb
Benac, A., 1967. Simpozijum o Ilirima u Blažević, Z., 2007. b Rethinking Balkani-
antičko doba. ANUBiH–CBI: Posebna sm: Interpretative challenge of the early
izdanja 5/2 (ur. Benac, A.). Sarajevo modern Illyrism. Études Balkaniques
Benac, A., 1985. Utvrđena ilirska naselja 2007/1, Sofija, 87 – 106.
(I), Delmatske gradine na Duvanjskom po- Blečić, M., 2007. a Status, symbols, sacri-
lju, Buškom blatu, Livanjskom i Glamoč- fices, offerings. The diverse meanings of
206 kom polju. ANUBiH–CBI Djela 60/4. Sa- Illyrian helmets. VAMZ 40, 73 – 116.
rajevo Blečić, M., 2007. b Reflections of Picens’
Benac, A. (ur.), 1987. a Praistorija jugoslo- impact in the Kvarner Bay. U: Piceni ed
venskih zemalja. Vol. 5, Željezno doba. Europa – Atti del convegno, Archeologia di
Sarajevo frontiera 6 (ur. Guštin, M., Ettel. P., Buo-
Benac, A., 1987. b O etničkim zajednica- ra, M.), str. 109 – 122. Udine
ma starijeg željeznog doba u Jugoslaviji. Blečić Kavur, M., 2009. a Japodske pod-
U: Benac, 1987. a 737 – 802. laktične narukvice: Simbolika ženskog
Beness, J. L., 2005. Scipio Aemilianus and principa u optjecanju ideja i djela ja-
the crisis of 129 B.C. Historia 54(1), 37 dranske kulturne koine. VAMZ 42, 231
– 48. – 258.
Beness, L., Hillard, T., 2013. Res militaris Blečić Kavur, M., 2009. b The significance
virtus... orbem terrarum parcere huic impe- of Amber in the Kvarner region. U: Am-
rio coegit: The transformation of Roman ber in Archaeology: Proceedings of the Fifth
Imperium, 146-50 BC. U: Hoyos 2013. a International Conference on Amber in Ar-
141 – 154. chaeology, Belgrade 2006, (ur. Palavestra,
Beltrán Lloris, F., 1999. Writing, Language A., Beck, C. W., Todd, J. M.), str. 142 –
and Society: Iberians, Celts and Romans 155. Beograd
in Northeastern Spain in the 2nd & 1st Blečić Kavur, M., Kavur, B., 2010. Grob
centuries BC. Bulletin of the Institute for 22 iz beogradske nekropole Karaburma:
Classical Studies 43, London, 131 – 151. Retrospektiva i perspektiva. Starinar 60,
Bhabha, H. K., 1994. The Location of Cul- Beograd, 57 – 84.
ture. London Bloemers, J. H. F., 1988. Periphery in pre-
Bilić Dujmušić, S., 2000. Ratne operacije u and protohistory: structure and process
provinciji Ilirik 49. – 47. pr. Kr. (neobjavlje- in the Rhine – Meuse basin between c.
ni magistarski rad). Sveučilište u Zadru 600 BC and 500 AD. U: First Millenni-
BIBLIOGRAFIJA
um Papers: Western Europe in the First Braccesi, L., 2004. a La pirateria

Millenium, AD. BAR International series nell’Adriatico antico. Hesperìa: studi su-
401, (ur. Jones, R. F. J., Bloemers , J. H. lla grecità di occidente 19 (ur. Braccesi,
F., Dyson, S. L., Biddle,M.), str. 11 – 35. L.). Roma
Oxford Braccesi, L., 2004. b I Greci in Adriatico. 2.
Bojanovski, I., 1974. Dolabelin sistem cesta Hesperìa 18 (ur. Luni, M.). Roma
u rimskoj provinciji Dalmaciji. ANUBiH– Brather, S., 2004. Etnische Interpretatio-
CBI: Djela 47/2. Sarajevo. nen in der frühgeschichtlicher Archäologie:
Bojanovski, I., 1988. Bosna i Hercegovina u Geschichte, Grundlagen und Alternativen.
antičko doba. ANUBiH–CBI, Monografije Berlin, New York
66/6. Sarajevo Braund, D., 1984. Rome and the Friendly
Bojanovski, I., 1988. Ad CIL III, 1741, king: the character of the client kingship.
Obod kod Cavtata (Epidaurum). U: Ar- New York
heološka istraživanja u Dubrovniku i du- Brennan, T. C., 2000. The Praetorship in
brovačkom području, (ur. Rapanić, Ž.), the Roman Republic. Vol 2., Oxford
HAD 12, 101 – 110. Brodersen, K., 1993. Appian und sein
Bonačić Mandinić, M., 2004. Grčki novac Werk. ANRW 2.34.1: 339 – 363.
u stalnom postavu Arheološkog muzeja u Brodersen, K., 1995. Terra Incognita. Studi-
Splitu. Split en zur römischen Raumerfassung. Spuda-
Bonačić Mandinić, M., Visonà, P., 2002. smata 59. Zürich, New York
Monetary circulation on the island of Brodersen, K., 2004. Mapping (In) the
Vis (Issa), c. 350 B.C. – A.D. 600. U: Ancient World. JRS 94, 183 – 190.
Cambi et al. 2000.: 319 – 374. Broughton, T. R. S., 1952. The Magistrates
Bosworth, B., 1972. Asinius Pollio and of the Roman Republic 99-31 BC. Vol. 2.,
Augustus. Historia 21(3), 441 – 473. New York 207
Bourdieu, P., 1977. Outline of a Theory of Broughton, T. R. S., 1986. The Magistrates
Practice. Cambridge
of the Roman Republic: Supplement. Vol.
Bourdieu, P., 1990. The Logic of Practice.
3, Atlanta GA.
Cambridge
Brunšmid, J., 1998. Natpisi i novac grčkih
Bowden, W., 2003. The Construction of
gradova u Dalmaciji. Split
Identities in post-Roman Albania. U:
Brunt, P. A., 1974. Conscription and vo-
Theory and practice in late antique archae-
ology, Late Antique Archaeology 1. (ur. lunteering in the Roman imperial army,
Lavan, L.), str. 57 – 78. Leiden, Boston Scripta Classica Israelica 1, 90 – 115. Tel
Bowersock, G. W., 1971. A date in the Aviv
eighth Eclogue. HSPh 75, 73 – 80. Brunt, P. A., 1978. Laus Imperii. U: Impe-
Božič, D., 1981. Relativna kronologija rialism in the Ancient World (ur. Garnsey,
mlajše železne dobe v jugoslovanskem P. D. A., Whittaker, C. R.), str. 159 –
Podonavju. AV 32, 315 – 347. 191. Cambridge
Božič, D., 1987. Zapadna grupa. U: Benac, Budimir, M., 1951. Grci i Pelasti. Beograd
1987. a 855 – 897. Burns, T. S., 2003. Rome and the Barbari-
Božič, D., 1999. Die Erfoschung der ans: 100 B.C.-A.D. 400. Baltimore MD
Latènezeit in Slowenien seit jahr 1964. Buršić Matijašić, K., 2009. Gradinska naselja:
AV 50, 189 – 213. gradine Istre u prostoru i vremenu. Zagreb
Božič, D., 2001. Ljudje ob Krki i Kolpi v Burton, P. J., 2003. Clientela or Amicitia?
latenski dobi. AV 52, 181 – 198. Modeling Roman International Behavi-
Braccesi, L., 1979. Grecità Adriatica (drugo or in the Middle Republic (264-146 BC).
izdanje). Bologna Klio 85(2), 333 – 369.
Braccesi, L., 1990. L’avventura di Cleonimo Cabanes, P., (ur.) 1987. L’Illyrie méridi-
a Venezia prima di Venezia. Padova onale et l’Épire dans l’Antiquité: Actes
du Colloque international de Clermont- Carr, G., 2003. Killing the Celts: The De-
Ferrand. Clermont-Ferrand ath of the Paradigm. U: Material Cultu-
Cabanes, P., (ur.) 1993. L’Illyrie méridio- re, Mentality and Historical Identity in the
nale et l’Épire dans l’Antiquité II: Actes du Ancient World: Understanding the Celts,
IIe Colloque international de Clermont- Greeks, Romans and Modern Europeans,
Ferrand. Clermont-Ferrand (ur. Minamikawa, F.), str. 29 – 36. Kyoto
Cabanes, P., (ur.) 1999. L’Illyrie méridiona- Càssola, F., 1962. I gruppi politici romani
le et l’Épire dans l’Antiquité III: Actes du nel III secolo a. C. Trieste
IIIe Colloque international de Chantilly, 16 Castiglioni, M. P., 2006. Myth as an in-
– 19 Octobre 1996. Paris strument for the study of Greek and In-
Cabanes, P., 2002. a Iliri od Bardileja do Gen- digenous identities I: Greek myths in
cija (IV. – II. stoljeće prije Krista). Zagreb the Illyrian area. U: Religion, Ritual and
(original: 1988. Les Illyriens de Bardylis à Mythology: Aspects of Identity Formati-
Genthios: IVe – IIe siècles avant J.– C. Paris) on in Europe (ur. Carvalho, J.), str. 127 –
Cabanes, P., 2002. b La présence Grecque 141. Pisa
sur la côte orientale de l’Adriatique en Castiglioni, M. P., 2010. Cadmos-serpent
Illyrie du sud. U: Cambi et al., 2000. 51 en Illyrie. Itinérarie d’un héros civilisateur.
– 64. Pisa
Cabanes, P., 2008. Greek Colonisation in Cecconi, G. A., 2006. Romanizzazio-
the Adriatic. U: Greek colonisation: an ne, diversità culturale, politicamente
account of Greek colonies and other settle- corretto, Mélanges de l’Ecole française de
ments overseas (ur. Tsetskhladze, G.), str. Rome. Antiquité 118(1), Roma, 81 – 94.
155 – 86. Mnemosyne Suppl. 193 Vol. Ceka, H., 1972. Questiones de numisma-
2. Leiden, Boston tique illyrienne avec un catalogue des
208 Cambi, N., 1989. Ilirska Salona. Obavijesti monnaies d’Apollonie et de Durrachium.
HAD 21(3), 37 – 41. Tirana
Cambi, N., 2002. Antika. Zagreb Ceka, N., 1985. Aperçu sur le développe-
Cambi, N., 2010. a Grci i Iliri u međusob- ment de la vie urbaine chez les Illyriens
nom civilizacijskom dodiru. U: Poklečki du Sud, Iliria 15(2), Tiranë 137 – 162.
Stošić, 2010. 29 – 35. Ceka, N., 2004. Roma e l’immaginario
Cambi, N., 2010. b Istočna obala Jadra- del pirata ilirico str. U: Braccesi, 2004.
na i grčka mitologija. U: Poklečki Stošić, 69 – 74.
2010. 183 – 187. Cerva, M., 1996. Rome e la „sottomissio-
Cambi, N., S. Čače, B. Kirigin, 2002. Grč- ne” della Liburni. AMSI n.s. 44, 7 – 18.
ki utjecaj na istočnoj obali Jadrana. Zbor- Champion, C. B., 2004. Cultural Politics in
nik radova sa znanstvenog skupa održa- Polybius’s Histories. Berkeley, Los Ange-
nog 24. do 26. rujna 1998. godine u Spli- les, London
tu. Split Chapman, M., 1992. The Celts: the Con-
Campbell, J. B., 2002. War and Society in struction of a Myth. New York
Imperial Rome 31 BC-AD 284. London, Chapman, J., Shiel, R., Batović, Š., 1996.
New York The Changing Face of Dalmatia: Archae-
Campbell, D. R. J., 2009. The so-called ological and Ecological studies in a Medi-
Galatae, Celts, and Gauls in the Early terranean Landscape. London
Hellenistic Balkans and the Attack on Charlesworth, M. P., 1933. Some Frag
Delphi in 280 – 279 BC (neobjavljena ments of the Propaganda of Mark An-
disertacija). University of Leicester, UK. tony. CQ 27(3 – 4), 172 – 177.
Carlier, P., 1987. Rois illyriens et „roi des Cichorius, C., 1922. Römische Studien.
Illyriens”. U: Cabanes 1987, 39 – 45. Leipzig
Cartledge, P., 1993. The Greeks: The por- Ciołek, Z., 2011. Emisje króla Ballaiosa po-
trait of Self and Other. Oxford czątki mennictwa w Ilirii. Warszawa
BIBLIOGRAFIJA
Clarke, K., 2001. An island nation: re-rea- Corsten, T., 1992. Der Hilferuf des Akar-
ding Tacitus, Agricola. JRS 91, 94 – 112. nanischen Bundes an Rom: Zum Beginn
Cline, E. H., Graham, M. W., 2011. Anci- des römischen Eingreifens in Griechen-
ent Empires: From Mesopotamia to the Rise land. ZPE 94, 195 – 210.
of Islam. Cambridge Coudart, A., 1999. Is post-processualism bo-
Colás, A., 2007. Empire. Cambridge, Malden und to happen everywhere? The French
Collis, J., 1996. Celts and politics. U: Gra- case. Antiquity 73, Cambridge 161 –
ves-Brown et al., 1996. 167 – 178. 167.
Collis, J., 1997. Celtic Myths. Antiquity 71, Covey, R. A., 2003. A processual study of
Gloucester, UK 195 – 201. Inka state formation. Journal of Anthro-
Collis, J., 2003. The Celts: Origins, Myths pological Archaeology 22, New York 333
& Inventions. Stroud, UK – 357.
Cons, H., 1882. La province romaine de Cruz Andreotti, G., Le Roux, P., Moret
Dalmatie. Pariz P. (ur.) 2006. La invención de una ge-
Coppola A., 1991. Demetrio di Faro e la ografía de la Península Ibérica 2 Vols.
prima guerra illirica (Un greco di Dal- Actas del Coloquio Internacional celebra-
mazia fra Romani, Elleni e barbari). do en la Casa de Velazquez de Madrid en-
Hesperìa: studi sulla grecità di occidente 2, tre el 3 y el 4 de marzo de 2005. Malaga,
str. 111 – 124. Rim Madrid
Coppola, A., 1993. Demetrio di Faro. Pro- Culham, P., 1993. Romans, Greeks and
blemi e recherche di storia antica 15. Delmatae: reconstructing the context of
Rim RDGE 24’. ClAnt 12(1), 51 – 63.
Coppola, A., 1999. Ottaviano e la Dalma- Curta, F., 2002. From Kossinna to Bro-
zia: Imitatio Alexandri, Aemulatio Caesa- mley: ethnogenesis in Slavic archaeo-
ris, u: La Dalmazia e l’altra sponda: pro- logy. U: On Barbarian Identity: Critical 209
blemi di archeologia adriatica (ur. Gracci- Approaches to Ethnicity in the Early Midd-
oti, S. Braccesi, L.), 195 – 211. Firenze le Ages (ur. Gillett, A.), str. 201 – 218.
Corey Brennan, T., 2009. Embassies Gone Turnhout
Wrong: Roman Diplomacy in the Con- Curta, F., 2007. Some remarks on ethni-
stantinian Excerpta de Legationibus. U: city in medieval archaeology. Early Me-
Eilers, 2009. 171 – 192. dieval Europe 15 (2), 159 – 185.
Cornell, T. J., 1986. a The Value of the Čače, S., 1979. Prilozi proučavanju poli-
Literary Tradition Concerning Archa- tičkog uređenja naroda sjeverozapadnog
ic Rome. U: Social Struggles in Archaic Ilirika. RFFZd 18/8, 43 – 152.
Rome: New Perspectives on the Conflict of Čače, S., 1982. Liburnske zajednice i nji-
the Orders (ur. Raaflaub, K.), str. 52 – hovi teritoriji. Dometi 15/12, Rijeka 41
76. Malden MA, Oxford, Carlton VIC – 52.
Cornell, T. J., 1986. b The formation of Čače, S., 1985. Liburnija u razdoblju od
the historical tradition of early Rome. U: 4. do 1. stoljeća prije nove ere (neobjav-
Past Perspectives: Studies in Roman Histo- ljena disertacija). Sveučilište u Splitu
rical Writing (ur. Moxon, I. S., Smart, J. Čače, S., 1987./1988. Položaj rijeke Telavi-
D.), str. 67 – 86. Cambridge. ja i pitanje japodskog primorja. RFFZd
Cornell, T. J., 1991. Rome: The history of 27/14, 65 – 92.
anachronism. U: City States in Classical Čače, S. 1988./1989. Rimski pohod 221.
Antiquity and Medieval Italy (ur. Molho, godine i pitanje političkog uređenja Hi-
A., Emlen, J., Raaflaub, K.), str. 53 – 69. strije. RFFZd 28/15, 5 – 17.
Ann Arbor MI Čače, S., 1989. Pogranične zajednice i ju-
Cornell, T. J., 1993. The End of Roman goistočna granica Liburnije u kasno
Imperial Expansion. U: Rich-Shipley, predrimsko i u rimsko doba. Diadora
1993. 139 – 170. 11, 59 – 91.
Čače, S., 1991. Rim, Liburnija i istočni Ja- Mostar str. 24 – 26 oktobra 1976. (ur. Be-
dran u drugom stoljeću pr. n. e. Diadora nac, A.). ANUBiH–CBI: Posebna izdanja
13, 55 – 76. 24/6, str. 121 – 129. Sarajevo
Čače, S., 1993. Prilozi povijesti Liburnije Čović, B., 1976. Od Butmira do Ilira. Sa-
u 1. stoljeću prije Krista. RZPZ HAZU, rajevo
35: 1 – 35. Čović, B., 1986. Die Ethnogenese der
Čače, S., 1993./1994. Prilozi raspravi o Illyrier aus der Sicht der Vor- und
osnivanju grčkih naseobina na Jadranu u Frühgeschichte. U: Ethnogenese europäis-
4. stoljeću pr. Kr. RFFZd 33/20, 33 – 54. cher Völker: Aus der Sicht der Anthropolo-
Čače, S., 1994./1995. Dalmatica Straboni- gie und Ur- und Frühgeschichte (ur. Bern-
ana. Diadora 16 – 17, 101 – 133. hard, W., Kandler Pálsson, B.), str. 55 –
Čače, S., 1997./1998. Manijski zaljev, Ja- 74. Sttutgart, New York
dastini i Salona. VAHD 90 – 91, 57 – Čović, B., 1987. Srednjodalmatinska gru-
87. pa; Srednjobosanska grupa. U: Benac,
Čače, S., 2002. Corcira e la tradizio- 1987. a 442 – 530.
ne Greca dell’espanzione dei Liburni Čović, B., 1987. Glasinačka kultura. U: Be-
nell’Adriatico orientale U: Cambi et al., nac, 1987. a 575 – 643.
2002. 83 – 100. Čučković, L., 2008. Sjeverna granica Ja-
Čače, S., 2003. Ime Dalmacija u 2. i 1. st. poda. U: Arheološka istraživanja u Lici
prije Krista. RFFZd 40/27, 29 – 48. i Arheologija pećina i krša, Znanstve-
Čače, S., Šešelj, L., 2005. Finds from the ni skup Gospić 16. – 19. listopada 2007.,
Diomedes sanctuary on the Cape Plo- HAD 23, 79 – 84. Zagreb – Gospić
ča: new contributions to the discussion Dahlheim, W., 1991. Se dedere in fidem:
about the Hellenistic period on the east Die Kapitulation in römischen Völ-
210 Adriatic. U: Šegvić, Mirnik, 163 – 186. kerrecht. Rechthistorisches Journal 10,
Čače, S., Kurilić, A., Tassaux F., (ur.) Frankfurt am Mein, 41 – 53.
2006. Les routes de l’Adriatique antique.
Dany, O., 1999. Akarnanien im Helle-
Ausonius Éditions 16. Bordeaux, Zadar
nismus: Geschichte und Volkerrecht in
Čargo, B., Miše, M., 2010. Lončarska proi-
Nordwestgriechenland. München
zvodnja u Isi. VAPD 103, 7 – 40.
Dany, O., 2000. Livy and the Chronology
Čašule. N.,2012. In Part a Roman Sea:
of the Years 168 – 167. CQ n. s. 50(2),
Rome and the Adriatic in the Third
Century BC U: Smith – Yarrow 2012. 432 – 439.
205 – 229. Dauge, Y. A., 1981. Le Barbare: Recherches
Čović, B., 1964. a Osnovne karakteristi- sur la conception romaine de la barbarie
ke materijalne kulture Ilira na njihovom et de la civilization. Collection Latomus
centralnom području. U: Benac, 1964. b 176. Bruxelles/Brussels
95 – 134. Davison, D., Gaffney, V., 2006. Dalmatia:
Čović, B., 1964. b Die Inschrift von Bu- Research in the Roman Province 1970. –
gojno und ihre Chronologie. ArchIug 5, 2001. (ur. Marin, E.). BAR International
25 – 32. Series 1576. Oxford
Čović, B., 1965. Uvod u stratigrafiju i hro- De Souza, P., 1999. Piracy in the Graeco-
nologiju praistorijskih gradina u Bosni. Roman World. Cambridge
GZMS 20, 27 – 145. Dell, H. J., 1967. a Antigonus III and
Čović, B., 1967. O izvorima za istoriju Rome. CPh 62 (2), 94 – 103.
Autarijata. GodCBI 5/3, 103 – 122. Dell, H. J., 1967. b The origin and natu-
Čović, B., 1975. Pod bei Bugojno, eine re of Illyrian piracy. Historia 16(3), 344
befestigte Siedlung der Bronze und Ei- – 358.
senzeit in Zentralbosnien. U: Međuna- Dell, H. J., 1970. Demetrius of Pharus and
rodni kolokvij: Utvrđena ilirska naselja, the Istrian war, Historia 19(1), 30 – 38.
BIBLIOGRAFIJA
Demoule, J. P., 1999. Ethnicity, cultu- an Cultural Interaction VII c. BC – I c.

re and identity: French archaeologists AD: Essays in Honor of Zenon Woźniak
and historians. Antiquity 73, Cambridge, Kraków
190 – 198. Dodig, R., 2003. Epigrafički spomenici iz
Dench, E., 1995. From Barbarians to New naronitanskog konventa. U: Marin 2003.
Men. Oxford 233 – 252.
Dench, E., 2005. Romulus’ Asylum: Roman Dodig, R., 2013. Bilješke o Ardijejcima, Hr-
Identities from the Age of Alexander to the vatski neretvanski zbornik 5, Zagreb 35 – 60.
Age of Hadrian. Oxford Domić Kunić, A., 1988. Augzilijari ilir-
Deniaux, E., 1993. Cicéron et les hommes skoga i panonskoga porijekla u natpisi-
d’affaires Romains d’Illyrie et d’Épire. ma i diplomama (od Augusta do Kara-
U: Cabanes 1993., 263 – 270. kale). ARR 11, 83 – 114.
Derow, P. S., 1973. Kleemporos. Phoenix Domić Kunić, A., 1993. Gentije – među-
27 (2), Toronto, 118 – 134. narodni odnosi između Ilirije, Rima i
Derow, P. S., 1991. Pharus and Rome. ZPE Makedonije uoči i za vrijeme trećeg ma-
88, 261 – 270. kedonskog i trećeg ilirskog rata. OA 17,
Derrida, J., 1967. L’écriture et la diférence. 205 – 251.
Paris Domić Kunić, A., 1995./1996. Classis pra-
Díaz-Andreu, M., 2007. A World History of etoria Misenatium s posebnim obzirom
Nineteenth-Century Archaeology: Nationa- na mornare podrijetlom iz Dalmacije i
lism, Colonialism and the Past. Oxford Panonije. VAMZ 28. – 29, 39 – 72.
Díaz-Andreu, M., Lucy S., Babić, S., Domić Kunić, A., 1996. Classis Praetoria
Edwards, D. N., 2005. The Archaeology Ravennatium with special reflection on
of Identity: Approaches to Gender, Age, sailors that origin from Dalmatia and
Status, Ethnicity and Religion. London, Pannonia. ŽAnt 46(1 – 2), 95 – 110. 211
New York Domić Kunić, A., 1996. Rimske provin-
Diepeveen Jansen, M., 2001. People, Ide- cijalne flotile (s posebnim obzirom na
as and Goods: New Perspectives on ‘Celtic udjel Panonaca). ARR 12, 83 – 100.
Barbarians’ in Western and Central Europe Domić Kunić, A., 2003. Mons Claudius –
(500-250 BC). Amsterdam Archaeologi- Pitanje identifikacije i etničkog određe-
cal Studies 7. Amsterdam nja. Obavijesti HAD 35(2), 14.
Dizdar, M., Potrebica, H., 2002. Latenska Domić Kunić, A., 2004. Literarni izvori
kultura na prostoru požeške kotline. OA za iliričke provincije (Dalmaciju i osobi-
26, 111 – 131. to Panoniju) u Naturalis Historia Plinija
Dizdar, M., Potrebica, H., 2005. The late Starijeg. VAMZ 37, 119 – 171.
La Tène culture in central Slavonia (Cro- Domić Kunić, A., 2006. Bellum Pannonicum
atia). U: Dobrzańska et al., 2005. 57 – 66. (12. – 11. pr. Kr.). Posljednja faza osvaja-
Dobesch, G., 1980. Die Kelten in Österreich nja južne Panonije. VAMZ 39, 59 – 164.
nach den ältesten Berichte der Antike. Drapac, V., 2010. Constructing Yugoslavia:
Wien, Köln, Graz A Transnational History. Basingstoke UK
Dobesch, G., 1994. Zur Chronologie des Drechler Bižić, R., 1987. Japodska grupa.
Dakerkönigs Burebista.U: Die Hexa- U: Benac 1987. a 391 – 441.
drachmenprägung der Gross-Boier. Ablauf, Dubolnić Glavan, M., Glavaš, V., 2011.
Chronologie und historische Relevanz für Prilog poznavanju najstarijeg opticaja
Noricum und Nachbargebiete (ur. Göbl, novca na prostoru južnog Velebita. Pri-
R.), str. 51 – 68. Wien lozi Instituta za arheologiju u Zagrebu 28,
Dobiáš, J., 1930. Studie k Appianovĕ knize 95 – 121.
Illyrské. Praha Dukat, Z., Mirnik, I., 2008. Numismatic
Dobrzańska, H., Megaw, W., 2005. Celts Collection: Guide. Guides: The Zagreb
on the Margin: Studies in Europe- Archaeological Museum 1. Zagreb
Dušanić, S., 1998. An Early Diploma Mili- of power in the hinterland of Roman
tare. Starinar n. s. 49, Beograd, 51 – 62. Dalmatia. HistAntiq 18(1), 355 – 362.
Dušanić, S., 2008. The Valle Ponti Lead Dzino, D., 2009. c „Dezidijati“: Identitet-
Ingots: Notes on Roman Notables, ski konstrukt između antičkih i suvre-
Commercial Activities in Free Illyricum menih percepcija. GodCBI 38/36 , 75
at the beginning of the Principate. Stari- – 95.
nar n. s. 58, Beograd, 107 – 118. Dzino, D., 2010. a Illyricum in Roman Poli-
Dyson, S. L., 1985. The Creation of the Ro- tics 229 BC – AD 68. Cambridge
man Frontier. Princeton NJ Dzino, D., 2010. b Becoming Slav Becoming
Dzino, D., 2003. The Influence of Dalma- Croat: Identity transformations in post-Ro-
tian shipbuilders on the ancient warshi- man Dalmatia. East Central and Eastern
ps and naval warfare: the lembos and li- Europe in the Middle Ages (450 – 1450)
burnica. Diadora 21, 19 – 36. 12. Leiden, Boston
Dzino, D., 2006. a Welcome to the Medi- Dzino, D., 2010. c Aspects of identity-
terranean semi-periphery: the place of construction and cultural mimicry
Illyricum in book 7 of Strabo. ŽAnt. 56, among the Dalmatian sailors in the Ro-
113 – 128. man navy, Antichthon: Journal of Au-
Dzino, D., 2006. b Delmati, vino i formi- stralasian Society for Classical Studies 44,
ranje etničkog identiteta u predrimskom Sydney 96 – 110.
Iliriku. VAPD 99, 71 – 80. Dzino, D., 2011. a Asinius Pollio in Dal-
Dzino, D., 2006. c Velleius Paterculus and matia: What happened in Salona 39
the Pannonii: making up the numbers. BC?Klio 93(1), 158 – 166.
GodCBI 35/33, 145 – 159. Dzino, D., 2011. b Indigene zajednice za-
Dzino, D., 2007. The Celts in Illyricum – padnog i središnjeg Balkanskog poluo-
212 whoever they may be: the hybridization toka i 21. stoljeće: metodološki problem.
and construction of identities in south GodCBI 40/38, 197 – 206.
eastern Europe in the fourth and third Dzino, D., 2012. a Commentary: Archae-
centuries BC. OA 31, 93 – 112. ology and the (De) Construction of Bo-
Dzino, D., 2008. a Strabo 7,5 and imagi- snian Identity. Archaeological Review
nary Illyricum. Athenaeum 96(1), 173 from Cambridge 27(2), 179 – 188.
– 192. Dzino, D., 2012. b Contesting identities of
Dzino, D., 2008. b Deconstructing Illyri- pre-Roman Illyricum. AWE 11, 69 – 95.
ans: Zeitgeist, changing perceptions Dzino, D., 2013. The cult of Silvanus: ret-
and the identity of peoples from anci- hinking provincial identities in Roman
ent Illyricum, Croatian Studies Review 5, Dalmatia. VAMZ 45, 261 – 279.
Sydney, Split, Waterloo, Zagreb 43 – 55. Dzino, D., 2014. Constructing Illyrians:
Dzino, D., 2008. c The people who are Prehistoric Inhabitants of the Balkan
Illyrians and Celts: Strabo and the iden- Peninsula in Early Modern and Modern
tities of the barbarians from Illyricum. Perceptions. Balkanistica 27 (u tisku za
AV 59, 371 – 380. 2014.).
Dzino, D., 2008. d The Praetor of Proper- Dzino, D., Domić Kunić, A., 2012. Panno-
tius 1.8 and 2.16 and the origins of the nians: Identity-perceptions from the late
province of Illyricum. CQ 58(2), 699 – Iron Age to later antiquity. U: Archae-
703. ology of Roman Southern Pannonia. The
Dzino, D., 2009. The Bellum Batonianum in state of research and selected problems in
Contemporary Historiographical Narrati- the Croatian part of the Roman province of
ves/In a Search for the Post-Modern Bato Pannonia (ed. Migotti, B.), BAR, Interna-
the Daesitiate. ARR 16, 29 – 46. tional Series 2393, str. 93 – 115. Oxford
Dzino, D., 2009. b Bindus Neptunus: Ebel, C., 1976. Transalpine Gaul: The Emer-
Hybridity, acculturation and the display gence of the Roman Province. Leiden
BIBLIOGRAFIJA
Eckstein, A. M., 1987. Senate and Gene- Elton, H., 1996. Frontiers of the Roman
ral: Individual decision-making and Ro- Empire. London
man foreign relations, 264 – 194 BC. Ber- Emilov, J., 2007. La Tene Finds and the
keley CA Indigenous Communities in Thrace. In-
Eckstein, A. M., 1994. Polybius, Demetri- terrelations during the Hellenistic peri-
us of Pharus and the origins of the se- od. Studia Hercynia 11, Praha, 57 – 75.
cond Illyrian war. CPh 89(1), 46 – 59. Emilov, J., 2010. Ancient Texts on the Ga-
Eckstein, A. M., 1995. Moral Vision in The latian Royal Residence of Tylis and the
Histories of Polybius. Berkeley, Los An- Context of La Tene Finds in Southern
geles, London Thrace. A Reappraisal. U: In Search of
Eckstein, A. M., 1999. Pharus and the Celtic Tylis in Thrace (III c. BC), (ur. Vaga-
question of Roman treaties of alliance linski, L.), Sofija, 67 – 87.
in the Greek East in the third century Erdkamp, P., 2009. Polybius, the Ebro
BCE. CPh 94(4), 395 – 418. treaty and the Gallic invasion of 225
Eckstein, A. M., 2006. a Mediterranean B.C.E. CPh 104(4), 495 – 510.
Anarchy, Interstate War, and the Rise of Errington, R. M., 1989. Rome and Greece
Rome. Berkeley, Los Angeles, London to 205 BC; Rome against Philip and An-
Eckstein, A. M., 2006. b Conceptualizing tiochus. U: CAH 8 (drugo izdanje), 81 –
Roman Imperial Expansion under the 106, 244 – 289.
Republic: An Introduction. U: Rosenste- Faber, A., 2003. Cezarova flota i izvori kod
in, Morstein Marx 2006. 567 – 589. Krčkog mosta. HistAntiq 10, 277 – 288.
Eckstein, A. M., 2008. Rome enters the Fadić, I., 1986. Ime prokonzula Cn.
Greek East: from anarchy to hierarchy in Tamphila Vale na zdencu foruma Jade-
the Hellenistic Mediterranean, 230 – 170 ra. AV 37, 409 – 433.
B.C. Malde MA, Oxford, Carlton VIC Farlati, D., 1751. Illyrici Sacri Tomus 213
Eckstein, A. M., 2012. Polybius, the Gallic primus: Ecclesia Salonitana ab eius exordio
Crisis, and the Ebro Treaty. CPh 107 (3), usque ad Saeculum quartum Ærae Christi-
206 – 229. anae. Venecija
Eckstein, A. M., 2012. Prikaz Dzino 2010. Farney, G. D., 2007. Ethnic identity and
a JRS 102, 311 – 314. aristocratic competition in Republican
Eder, W., 1990. Augustus and the power of Rome. Cambridge
tradition: the Augustan principate as bin- Ferguson, R. B., Whitehead, N. L., (ur.)
ding link between the Republic and Em- 1992. War in the Tribal Zone: Expanding
pire. U: Raaflaub – Toher 1990. 71 – 122. States and Indigenous Warfare Santa Fe
Edwell, P. M., 2013. Definitions of Roman NM
Imperialism. U: Hoyos 2013. 39 – 52. Ferone, C., 2004. Appiano, Illyr. 3 e la pi-
Egri, M., 2008. Roman campaigns in the rateria Illirica nel IV. Sec. A. C. Hermes
Danube region. The Olive oil supply 132(3), 326 – 337.
from Augustus to Trajan. Ephemera Na- Ferris, I. M., 2000. Enemies of Rome: Bar-
pocensis 18, Cluj-Napoca, 45 – 56. barians through Roman Eyes. Stroud UK.
Eilers, C., 2009. Diplomats and Diplomacy Fibiger Bang, P., Bayly, C. A. (ur.) 2011.
in the Roman World. Mnemosyne Suppl. Tributary Empires in Global History. Ba-
304. Leiden, Boston singstoke
Ellingston, T., 2001. The Myth of the Noble Fine Jr., J. V. A., 2006. When Ethnicity did
Savage. Berkeley, Los Angeles not matter in the Balkans: A Study of Iden-
Elsner, J., 1996. Inventing imperium: texts tity in Pre-Nationalist Croatia, Dalmatia,
and propaganda of monuments in anci- and Slavonia in the Medieval and Early-
ent Rome U: Art and Text in Roman Cul- Modern Periods. Ann Arbor MI
ture, (ur. Elsner, J.), str. 32 – 53. Cam- Fitz, J., 1988. La division de l’Illyricum.
bridge Latomus 47(1), 13 – 25.
Fitz, J., 1993. Die Verwaltung Pannoniens in Fuscagni, S., Marcaccini C., 2004. La pi-
der Römerzeit. Vol. I. Budapest rateria in Adriatico. Riflessioni e diva-
Fitzpatrick, A. P., 1996. Celtic Iron Age gazioni. U: Braccesi 2004. 139 – 144.
Europe: the theoretical basis. U: Graves- Gabba, E., 1984. Il consenso popolare alla
Brown et al., 1996. 238 – 255. politica espanzionistica Romana fra III e
Fleming, K. E., 2000. Orientalism, the II sec. A. C. U: Harris 1984. 115 – 129.
Balkans and Balkan Historiography. Gabričević, B., 1970. Isa i njezin patron
American Historical Review 105(4), Was- Q. Numerius Rufus. U: Mirosavljević et
hington DC, 1218 – 1233. al., 1970. 553 – 562.
Flower, H., 2010. Roman Republic. Prince- Gabričević, B., 1974. Bilješke uz prvi Ilir-
ton NJ ski rat (s posebnim obzirom na našu hi-
Flower, M. A., 1994. Theopompus of Chios: storiografiju). RFFZd 12/5, 5 – 26.
history and rhetorics in the fourth century Gabrielsen, V., 2003. Piracy and Slave-
B.C. Oxford Trade. U: Companion to the Hellenistic
Forenbaher, S., 2000. Nakovana Culture: World, (ur. Erskine, A.), str. 398 – 404.
state of research. OA, 23 – 24, 373 – 385. Malden MA, Oxford, Carlton VIC
Forenbaher, S., Kaiser, T. 2003. Spila Na- Galaty, M. L., 2002. Modelling the For-
kovana: Ilirsko svetište na Pelješcu/Spila mation and Evolution of an Illyrian Tri-
Nakovana: An Illyrian Sanctuary on Pelje- bal System: Ethnographic and Archae-
šac Peninsula. Zagreb ological Analogs. U: The Archaeology of
Forenbaher, S., Kaiser, T., 2006. Spila Na- Tribal Societies (ur. Parkinson, W. A.),
kovana: an Illyrian Sanctuary from the str. 109 – 122. International Mono-
Hellenistic Period. U: Tasić – Grozdanov, graphs in Prehistory, Archaeological Se-
2006. 571 – 582. ries 15. Ann Arbor MI
214 Foulcaut, M., 1969. L’Archéologie du savo- Galinsky, K., 1996. Augustan Culture: An
ir. Pariz Interpretative introduction. Princeton NJ.
Forcey, C., Hawthorne, J., Witcher, R., Galtung, J., Inayatullah, S., (ur.) 1995.
(ur.) 1998. TRAC ’97. Proceedings of the Macrohistory and Macrohistorians: Per-
Seventh Annual Theoretical Roman Ar- spectives on Individual, Social and Civiliza-
chaeology Conference, Nottingham 1997. tional Change. Westport
Oxford Garašanin, D., 1962. Gloždar, Paraćin –
Freber, P.-S. G., 1993. Der Hellenistische nekropola bronzanog i latenskog perio-
Osten und das Illyricum unter Caesar. Pa- da. Arheološki pregled 4, Beograd, 62.
lingenesia 42. Sttutgart Garašanin, M., 1974. Praistorija na tlu Sr-
Freeman, P., 1997. From Mommsen thro- bije. Beograd
ugh to Haverfield: the origins of roma- Garašanin, D., Garašanin, M., 1967. Crna
nization studies in 19th-c. Britain. U: Gora u osvit njene istorije; Crna Gora
Dialogues in Roman Imperialism: Power, u doba rimskog carstva, U: Istorija Crne
Discourse and Discrepant Experiences in Gore 1, (ur. Đurović, M.) str. 89 – 239.
the Roman Empire, (ur. Mattingly, D. J.), Titograd (Podgorica)
str. 27 – 51. JRA Suppl. 23. Portsmou- Geertz, C., 1983. Local Knowledge: Further
th RI. Essays in Interpretive Anthropology. New
Fulford, M., 1992. Territorial Expansion York
and the Roman Empire. World Archaeo- Graves-Brown, P., Jones, S., Gamble, C.,
logy 23(3), 294 – 305. London (ur.) 1996. Cultural Identity and Ar-
Fuscagni, S., Marcaccini, C., 2002. Illiri, chaeology: The Construction of European
hostes communes omnium: l’immagine di Communities. London, New York
una conquista, u: Identità e Prassi Stori- Geary, P. J., 2002. The Myth of Nations.
ca nel Mediterraneo Greco, ur. (L. Moscati The Medieval Origins of Europe. Prince-
Castelnuovo), 103 – 114, Milan. ton, NJ, Oxford
BIBLIOGRAFIJA
Gell, A., 1998. Art and Agency: An Anthro- Grassl, H., 2001. Das Gebiet Drau-Mur-
pological Theory. Oxford Raab im Lichte der antiken Überlieferung.
Gelzer, M., 1928. Die Lex Vatinia de impe- U: Die Drau-, Mur- und Raab-Region im 1.
rio Caesaris. Hermes 63, 113 – 137. Vorchristlichen Jahrtausend. Akten des in-
Gelzer, M., 1933. Mische Politik bei Fabi- ternat. Interdisziplinären Symposiums vom
us Pictor. Hermes 68(2), 129 – 166. 26. Bis 29. April 2000 in Bad Radkersburg,
Gelzer, M., 1968. Caesar: Politician and (ur. Taubert, H.), str. 329 – 333. Ar-
Statesman. (original: Caesar: Der Politiker chäologie 78., Universitätsforschungen
und Staatsmann). Oxford z. Prähist. Bonn
Geraghty, Ryan, M., 2007. The Impact of Griffin, M., (ur.) 2009. A Companion to
Globalization in the Roman Empire, 200 Julius Cesar (ur. Griffin M.). Malden,
B.C. – A.D. 100. The Journal of Economic Oxford, Chichester, UK
History 67(4), Cambridge, 1036 – 1061. Gross, M., 2009. Dekonstrukcija historije
Girardet, K. M., 1993. Die Rechtsstellung ili svijet bez prošlosti. Historijski zbornik
der Caesarattentäter: Brutus und Ca- 62(1) Zagreb 165 – 194.
ssius in den Jahren 44-42. Chiron 23, Gruen, E. S., 1984. The Hellenistic World
München 207 – 232. and the Coming of Rome. Berkeley, Los
Glavičić, M., 2008. Epigrafska baština Angeles
rimskodobnog Epidaura. Archaeologia Gruen, E. S., 1996. The expansion of the
Adriatica 2, Zadar, 3 – 62. empire under Augustus. CAH 10 (drugo
Glogović, D., 2006. The prehistoric izdanje), 147 – 197.
background to Dalmatia: Dalmatia from Gruen, E. S., 2011. Rethinking the Other in
the 8th to 4th centuries BC. U: Davison Antiquity. Princeton
et al., 2006. 1 – 16. Gurval, R. A., 1995. Actium and Augustus:
Gorini, G., 1999. Nuova documentazione the politics and emotions of Civil War. Ann 215
Arbor MI
su Ballaios. U: Cabanes 99 –105.
Guštin, M., 1996. Taurisci – Verknüpfung
Gosden, C., 2004. Archaeology and Coloni-
der historischen und archäologischen In-
alism. Cultural Contact from 5000 BC to
terpretation, in Die Kelten in den Alpen
the Present. Cambridge
und an der Donau. Akten des Internatio-
Gosden, C., Marshall, Y., 1999. The Cul-
nal Symposions St. Pölten, 14. – 18, Okto-
tural Biography of Objects. World Ar- ber 1992, (ur. Jerem, E., Krenn Lebb, A.,
chaeology 31(2), London, 169 – 178. Neugebauer, J.-W., Urban, O. H.), str.
Gowing, A. M., 1992. The Triumviral 433 – 440. Budapest, Wien
Narratives of Appian and Cassius Dio. Guštin, M., 2002. Il campo militare ro-
Ann Arbor MI mano a Čatež presso Brežice (Slovenia).
Gračanin, H., 2005. Illyricum of the 2nd Quaderni friulani di archeologia 12, str.
and 3rd centuries AD in the works of Udine, 69 – 75.
Latin and Greek historians. U: Šegvić – Guštin, M., 2003. Sredno polje pri Čate-
Mirnik, 2005. 287 – 298. žu. U: Prešeren 2003. 247 – 248.
Grassl, H., 1990. Pannonii, Pannonioi, Guštin, M., 2011. On the Celtic Tribe of
Paiones: Zur Frage der Identifikation Taurisci: Local identity and regional
antiker Völkernamen. U: Akten des 14. contacts in the ancient world. U: Guštin
Internationalen Limeskongresses, 1986 in – Jevtić 2011., 119 – 128.
Carnuntum, Vol. 2, (ur. Vetters, H., Kan- Gušti, M., Jevtić, M., (ur.) 2011. The Ea-
dler, M.), str. 539 – 544. Beč stern Celts: The Communities between the
Grassl, H., 2000. Die Taurisker. Beiträge Alps and the Black Sea Koper, Beograd
zur Geschichte und Lokalisierung eines Habinek, T. N., Schiesaro, S., 1997. The
antiken Ethnonyms. Orbis Terrarum 6, Roman Cultural Revolution (ur. Schiesaro,
Amsterdam 127 – 138. S.). Cambridge
Habinek, T. N., 1998. The Politics of Latin – 66. BAR International Series 602.
Literature: Writing, Identity, and Empire in Cambridge
Ancient Rome. Princeton NJ Hill, J. D., 2006. Are we any closer to un-
Hales, S., Hodos, T., 2010. (ur.) Material derstanding how later Iron Age societi-
Culture and Social Identities in the Ancient es worked (or did not work)? U: Hasel
World. Cambridge grove, 2006. 169 – 80.
Haller, B., 1967. C. Asinius Pollio als Politi- Hingley, R., 2000. Roman officers and En-
ker und zeitkritischer Historiker (neobjav- glish gentlemen. The imperial origins of
ljena disertacija). Sveučilište u Münsteru Roman archaeology. London, New York
Hammond, N. G. L., 1966. The kingdoms Hingley, R., (ur.) 2001. Images of Rome:
of Illyria c. 400-167 BC. ABSA 61, 239 Perceptions of Ancient Rome in England
– 254. and the United States in the Modern Age.
Hammond, N. G. L., 1967. Epirus. Oxford JRA Suppl. 44. Portsmouth RI
Hammond, N. G. L., 1968. Illyris, Rome Hingley, R., 2005. Globalizing Roman Cul-
and Macedon in 229-205 BC. JRS 58, ture: Unity, diversity and empire. London,
1– 21. New York
Hammond, N. G. L., 2000. The ethne in Hingley, R., 2010. Cultural diversity and
Epirus and Upper Macedonia. ABSA 95, unity: Empire and Rome. U: Hales – Ho-
345 – 352. dos, 2010. 54 – 75.
Hammond, N. G. L., Wallbank, F. W., Hirschfeld, O., 1890. Zur geschichte der
1988. A History of Macedonia. Vol. 3. pannonisch-dalmatinischen Krieges.
Oxford Hermes 25, 351 – 362.
Hanson, W. S., 1997. Forces of change and Hobsbawm, E., Ranger, T., 1983. The In-
methods of control. U: Mattingly 1997. vention of Tradition. Cambridge
216 67 – 80. Holder, P. A., 1980. Studies in the Auxilia of
Harris, W. V., 1979. War and Imperialism the Roman Army from Augustus to Trajan.
in Republican Rome: 327-70 BC. Oxford BAR International Series 70. Oxford
Harris, W. V., (ur.) 1984. The Imperiali- Holton, R. J., 1998. Globalization and the
sm in Republican Rome. Papers and Mo- Nationstates. New York
nographs of the American Academy at Hoxhaj, E., 2005. Mythen und Erinne-
Rome 29. Roma rungen der albanischen Nation. Illyrer,
Hartog, F., 1980. Le miroir d’Hérodote: essai Nationsbildung und nationale Identität.
sur la représentation de l’autre. Pariz Tyche 20, 47 – 76.
Hasselgrove, C., (ur.) 2006. Les Mutations Hölkeskamp, K.-J., 1993. Conquest, Com-
de la fin de l’age du fer; Celts et Gaulois IV. petition and Consensus: Roman Expan-
Bibracte 12/4. Glux-en-Glenne sion in Italy and the Rise of the Nobili-
Herring, E., 2007. Identity crises in SE tas. Historia 42(1), 12 – 39.
Italy in the 4th c. BC: Greek and nati- Hölkeskamp, K.-J., 2004. Senatus populu-
ve perceptions of the threat to their cul- sque romanus: die politische Kultur der Re-
tural identities. U: Roman by Integration: publik: Dimensionen und Deutungen.Hi-
Dimensions of group identititiy in material storia Einzelschriften 179. Sttutgart
culture and text, (ur. Roth, R., Keller, J.), Hölkeskamp, K.-J., 2006. History and
str.11 – 26. JRA Suppl.66. Portsmouth Collective Memory in the Middle Re-
RI public. U: Rosenstein – Morstein Marx,
Hill, J. D., 1995. How Should We Under- 478 – 495.
stand Iron Age Societies and Hillforts? Hölkeskamp, K.-J., 2010. Reconstructing
A contextual Study from Southern Bri- the Roman Republic: An Ancient Political
tain. U: Different Iron Ages: Studies on Culture and Modern Research. Princeton,
the Iron Age in Temperate Europe, (ur. Oxford (drugo izdanje, njemački origi-
Hill, J. D., Cumberpatch, C. G.), str.45 nal objavljen 2004.).
BIBLIOGRAFIJA
Holleaux, M., 1921. Rome, la Grèce et les Jones, S., 1997. The Archaeology of Ethni-
monarchies hellénistiques au Ille siècle city: Constructing identities in the past and
avant J.-C. 273. – 205. Paris present. London
Holleaux, M., 1928. The Romans in Josifović, S., 1956. Oktavijanovo ratovanje
Illyria. U: CAH 7, 822 – 857. u Iliriku. ŽAnt 6(1), 138 – 165.
Holliday, P. J., 2002. The origins of Ro- Jovanović, B., 1987. Keltska kultura u Ju-
man Historical Commemoration in the goslaviji. Istočna grupa. U: Benac 1987.
Visual Arts. Cambridge. a 805 – 854.
Hopkins, K., 2004. On captives under the Jovanović, B., 2011. Galatae and Scordis-
Principate. Phoenix 58 (3 – 4), Toronto, ci: Eastern Celts and the Meditererranean
298 – 318. import. U: Guštin – Jovanović 2011. 137
Horvat, J., 2002. The hoard of Roman Re- – 142.
publican weapons from Grad near Šmi- Jovanović, B., Jovanović, M., 1988. Gomo-
hel. AV 53, 117 – 192. lava, naselje mlađeg gvozdenog doba. Go-
Hoyos, D. A., (ur.) 2013. a Companion to molava 2. Novi Sad, Beograd
Roman Imperialism (ur. Hoyos, D. A). Hi- Kaiser, T., 1995. Archaeology and ide-
story of Warfare 81. Leiden, Boston ology in southern Europe. U: Kohl –
Hoyos, D., 2013. b Introduction. U: Hoyos, Fawcett 1985. 99. – 119.
2013. a 1 – 19. Kaljanac, A., 2009. Problematika etno-
Hutchinson, J., 2004. Myth against myth: nima Iliri u Periplusu Pseudo Skilaka.
the nations as ethnic overlay. Nations GodCBI 38/36, 37 – 54.
and Nationalism 10 (1 – 2), London, 109 Kallet-Marx, R. M., 1995. Hegemony to
– 123. Empire: the development of the Roman Im-
Imamović, E., 1977. Antički kultni i votivni perium in the East from 148 to 62 BC. Ber-
spomenici na području BiH. Sarajevo keley, Los Angeles 217
Isaac, B., 1994. The Limits of Empire: The Katičić, R., 1964. Suvremena istraživanja o
Roman Army in the East (korigirano iz- jeziku starosjedilaca ilirskih provincija. U:
danje). Oxford Benac 1964. 9 – 58.
Ivić, N., 1992. Domišljanje prošlosti. Kako Katičić, R., 1965. Zur Frage der keltischen
je trinaestostoljetni splitski arhiđakon Toma und pannonischen Namengebieten im
napravio svoju Salonitansku historiju. Za- römischen Dalmatien. GodCBI 3/1, 53
greb – 76.
James, S., 1999. Atlantic Celts: Ancient Peo- Katičić, R., 1995. Illyricum Mythologicum
ple or Modern Invention? London (izabrana djela). Zagreb
Janković, B., 2013. Okrugli stol „Historij- Katić, M., 2002. Greeks and the hinter-
ska znanost prije i poslije postmoder- land of western Balkans. U: Cambi et
ne”. Filozofski Fakultet u Zagrebu, 20. al., 2002. 423 – 433.
studeni 2009., Historijski zbornik 62(2), Katić, M., 2010. Prahistorijske gradine so-
539 – 548. linskoga i kliškoga područja. Tusculum
Janković, M., 2013. Prikaz Dzino 2010. a, 3. Solin, 7 – 19.
EAP n. s. 8(3), u tisku Kearsley, R., 2009. Octavian and augury:
Jeličić Radonić, J., 2005. The foundati- The years 30–27 B.C. CQ n.s. 59 (1),
on of the Greek city of Pharos on the 147 – 166.
island of Hvar. U: Šegvić – Mirnik 2005. Keay, S., Terrenato, N., (ur.) 2001. Italy
315 – 328. and the West: Comparative Issues in Roma-
Jeličić Radonić, J., 2010. Far u svjetlu no- nization. Oxford
vih arheoloških istraživanja. U: Poklečki Kirigin, B., 1990. The Greeks in Dalmatia:
Stošić 2010. 125 – 129. some new evidence. U: Greek Colonists
Jenkins, K., 1997. The Postmodern History and Native Populations (ur. Descœudres,
Reader. London, New York J.-P.), str. 291 – 322. Canberra, Oxford
Kirigin, B., 1996. Issa: grčki grad na Jadra- Kovács, P., 2007. A Pisidian Veteran and
nu. Mala izdanja Matice hrvatske 4/21. the First Mention of Pannonia. Tyche
Zagreb 22, 99 – 107.
Kirigin, B., 2004. The Beginning of Pro- Kovács, P., 2008. Some Notes on the Divi-
munturum Diomedis: Preliminary sion of Illyricum. U: Die Römischen Pro-
Pottery report. U: Braccesi, Luni 2004. vinzen. Begriff und Gründung, (ur. Piso,
141 – 150. I.), str. 237 – 248. Cluj-Napoca
Kirigin, B., 2006. Pharos: The Parian Settle- Kozličić, M., 1990. Historijska geografija
ment in Dalmatia: A study of a Greek co- istočnog Jadrana u starom vijeku. Split
lony in the Adriatic. BAR International Kozličić, M., Bratanić, M., 2006. Ancient
Series 1561. Oxford sailing routes in Adriatic. U: Čače et al.,
Kirigin, B., 2010. Otok Korčula. U: Pokleč- 2006. 107 – 124.
ki Stošić 2010. 113 – 118. Kraft, K., 1951. Zur Rekrutierung der Alen
Kirigin, B., 2010. Salona. U: Poklečki Stošić, und Kohorten an Rhein und Donau. Bern
144 – 146. Krahe, H., 1925. Die alten balkanillyrischen
Kirigin, B., Čače, S., 1998. Archaeological geographischen Namen. Heidelberg
Evidence for the Cult of Diomedes in the Kraus, C. S., 2000. Forging a national
identity: Prose literature down to the
Adriatic. Hesperìa 9, Roma, 63 – 110.
time of Augustus. U: Literature in the
Kirigin, B., Katunarić, T., Šešelj, L., 2005.
Greek and Roman Worlds (ur. Taplin, O.),
Amfore i fina keramika (od 4. do 1. st.
str. 336 – 358. Oxford
pr. Kr.) iz srednje Dalmacije: prelimi- Krebs, C. B., 2006. Imaginary geography
narni ekonomski i socijalni pokazatelj. in Caesar’s Bellum Gallicum. American
VAPD 98, 7 – 21. Journal of Philology 127, Baltimore MD,
Kirigin, B., Johnston, A., Vučetić, M., Lu- 111 – 136.
218 šić, Z., 2009. Palagruža – The Island Kuntić Makvić, B., 1984. Tradicija o na-
of Diomedes – and Notes on Ancient šim krajevima u antičkom razdoblju
Greek Navigation in the Adriatic. U: A kod dalmatinskih pisaca XVI. i XVII.
Connecting Sea: Maritime Interaction in stoljeća. ŽAnt 34, 155 – 164.
Adriatic Prehistory (ur. S. Forenbaher), Kuntić Makvić, B., 1997. De bello Histri-
str. 137 – 155. BAR International Serie co. U: Arheološka istraživanja u Istri (ur.
2037. Oxford Čečuk, B.), HAD 18, 169 – 175.
Kohl, P. L., 1998. Nationalism and Ar- Kuntić Makvić, B., 2002. Les Romains et
chaeology: On the Constructions of Na- les Grecs Adriatiques. U: Cambi et al.,
tions and Reconstructions of the Remo- 2002. 141 – 158.
te past. Annual Review of Anthropology Kuntić Makvić, B., Rendić-Miočević, A.,
27, Palo Alto CA 223 – 246. 1995. Antički natpisi Staroga Grada. U:
Kohl, P. L., Fawcett, C., (ur.) 1995. Natio- Pharos, antički Stari Grad (ur. Jeličić Ra-
nalism, politics and the practice of archaeo- donić, J.) str. 39 –50. Zagreb
logy. Cambridge. Kuzmanović, Z., 2011. Problem kultur-
Kos, P., 1986. The Monetary Circulation in nog identiteta u savremenoj arheološkoj
the Southeastern Alpine Region ca. 300 BC praksi. EAP n.s. 6 (3), 595 – 606.
– AD 1000. Situla 24. Ljubljana Kuzmanović, Z., 2012. Uticaj lingvistike
Kossinna, G., 1902. Die indogermanische na formiranje kulturno-istorijskog pri-
Frage archäologisch beantwortet. stupa u arheologiji. EAP n.s. 7(3), 615
Zeitschrift für Ethnologie 34, Berlin 161 – 628.
– 222. Lamboley, J.-L., 1993. Ètat de la recherc-
Köstermann, E., 1953. Der pannonisch- he sur les relations sud-adriatiques. Bi-
dalmatische Krieg 6-9 n. Chr. Hermes lan et perspectives. U: Cabanes 1993.
81, 345 – 378. 231 – 237.
BIBLIOGRAFIJA
Last, H., 1951. Tiberius and Gaius Lovano, M., 2002. The Age of, Cinna: Cru-
Gracchus; The wars of the age of Mari- cible of Late Republican Rome. Historia
us. U: CAH 9, 1 – 157. Einzelschriften 187. Stuttgart
Le Bohec, S., 1993. Les soldats illyriens au Lyotard, J.-F., 1979. La Condition postmo-
service des rois de Macédoine. U: Cabanes derne: Rapport sur le savoir. Paris
1993. 225 – 230. McCall, J. B., 2002. The Cavalry of the Ro-
Lendon, J. E., 1997. Empire of Honour. The man Republic: Cavalry combat and elite re-
Art of Government in the Roman World. putations in the middle and late Republic.
Oxford London, New York
Levene, D. S., Nelis, D. P., (ur.) 2002. Clio McCullagh, C. B., 2004. The logic of hi-
and the Poets: Augustan poetry and the story: putting postmodernism in perspecti-
traditions of ancient historiography. Mne- ve. London, New York
mosyne Suppl. 224. Leiden, Boston, McGushin, P., (ur.) 1992. Sallust: The Hi-
Köln stories, 2 Vols . Oxford
Levi, M. A., 1973. Le cause della guerra MacMullen, R. 2003. Feelings in History.
romana contro gli Illiri. La Parola del Claremont CA
Passato 152, Napoli, 317 – 325. Majnarić Pandžić, N., 1996. Nekoliko na-
Levinas, E., 1961. Totalité et infini: essai sur pomena o uvođenju ranolatenskog stila
l’extériorité. Pariz u sjevernu Hrvatsku i Bosnu. ARR 12,
Lica, V., 2000. The Coming of Rome in the 31 – 53.
Dacian World. Konstanzer, Xenia Althi- Majnarić Pandžić, N., 1998. Delmatska
storische Vorträge und Forschungen he- grupa u starije željezno doba (9. – 4. st.
rausgegeben von Wolfgang Schuller 44. pr. Kr.); Keltsko-latenska kultura mla-
Konstanz đega željeznoga doba u sjevernoj Hr-
Linderski, J., 1984. Si vis pacem para vatskoj. U: Povijest umjetnosti u Hrvatskoj 219
bellum: concepts of defensive imperiali- – Prapovijest (ur. Dimitrijević, S., Težak
sm. U: Harris 1984. 133 – 164. Gregl, T., Majnarić Pandžić N.), str. 319
Lindhagen, A., 2009. The transport amp- – 349. Zagreb
horas Lamboglia 2 and Dressel 6A revi- Majnarić Pandžić, N., 2009. On the South
sited. JRA 22, 83 – 108. Pannonian Population in the Late Iron
Lintott, A., 1993. Imperium Romanum: poli- Age. U: Keltske študije 2. Studies in Cel-
tics and administration. London tic Archaeology. Papers in honour of Mitja
Lobur, J. A., 2008. Consensus, Concordia Guštin (ur. Tiefengraber, G., Kavur, B.,
and the Formation of Roman Political Ideo- Gaspa, A.). Collection Protohistoire eu-
logy. London, New York ropéenne 11, 235 – 246. Montignac
Lolos, Y., 2007. Via Egnatia after Egnatius: Malkin, I., 2002. A Colonial Middle Gro-
Imperial Policy and Inter-regional Con- und: Greek, Etruscan and Local Elites
tacts. Mediterranean Historical Review in the Bay of Naples. U: The Archaeology
22(2), London, New York, 273 – 293. of Colonialism (ur. Lyons, C. L., Papado-
Lomas, K., 1993. Rome and the Western pulos, J. K.), str. 151 – 181. Los Angeles
Greeks 350 BC – AD 200: Conquest and Malkin, I., 2004. Postcolonial concepts
Acculturation in Southern Italy. London, and Ancient Greek Colonization. Mo-
New York dern Language Quarterly 65, Seattle WA
Lomas, K., (ur.) 2004. Greek identity in the 341 – 364.
western Mediterranean: papers in honour Marasco, G., 1986. Interessi commercia-
of Brian Shefton. Mnemosyne Suppl. li e fattori politici nella condotta roma-
246. Leiden na in Illiria. Studi Classici e Orientali 36,
Lőrincz, B., 2001. Die römischen Hilfstrup- Pisa 35 – 112.
pen in Pannonien während der Prinzi- Marasco, G., 1993. L’Illyriké di Appiano.
patszeit. Beč ANRW 2.34.1, 463 – 495.
Marasco, G., 1995. Appiano e il procon- Maršić, D., 1996./1997. Problemi izučava-
sulato di P. Vatinio in Iliria (45-43 a. nja antičkog Epetija. Diadora, 18 – 19,
C.). Chiron 25, 283 – 297. München 47 – 76.
Marasco, G., 1997. Aulo Gabinio e l’Illiria Mason, P., 2003. Rimska vojaška utrdba.
al tempo di Cesare. Latomus 56(2), 307 U: Prešeren, 2003. 67 – 71.
– 326. Mason, P., 2006. The Augustan Fort at
Marić, Z., 1964. Problem sjevernog gra- Obrežje, Slovenia. U: Davison et al.,
ničnog područja Ilira. U: Benac 1964. a 2006. 67 – 71.
177 – 214. Matijašić, I., 2011. Shrieking like Illyri-
Marić, Z., 1972./1973. Novčići trećeg i ans: Historical geography and the Greek
drugog stoljeća stare ere sa gradine u perspective of the Illyrian World in the
Ošanićima kod Stoca. GZMS 27 – 28, 5th century BC. AV 62, 89 – 316.
237 – 255. Matijašić, R., 1999./2000. Smještaj Muti-
Marić, Z., 1972./1973. Ornamentirane le i Faverije (Liv., 41,11,7) u svjetlu to-
pojasne pločice sa gradine u Ošanićima pografije južne Istre. OA 23 – 24, 93 –
kod Stoca. GZMS 27 – 28, 257 – 260. 102.
Marić, Z., 1973. Daorsi – ime, teritorija i Matijašić, R., 2009. Povijest hrvatskih zema-
etnička pripadnost plemena. GodCBI lja u antici do cara Dioklecijana. Zagreb
10/8, 109 – 135. Matijević Sokol, M., 2002. Toma Arhiđa-
Marić, Z., 1974. Novootkrivena obloga kon i njegovo djelo. Rano doba hrvatske po-
pojasne ploče sa gradine u Ošanićima vijesti. Jastrebarsko, Zagreb
kod Stoca. GZMS 29, 33 – 40. Mattern, S. P., 1999. Rome and the Enemy.
Marić, Z., 1985. Helenizam i helenistič- Imperial Strategy in the Principate. Berke-
ka umjetnost u Hercegovini. U: Sahra- ley, Los Angeles
njivanje pokojnika sa aspekta ekonomskih
220 i društvenih kretanja u praistoriji i antici.
Mattingly, D. J., (ur.) 1997. Dialogues in
Roman Imperialism: Power, Discourse and
Materijali 20, str. 47 – 53. Beograd
Discrepant Experience in the Roman Empi-
Marić, Z., 1988. Panoni. U: Most, Časopis
re. JRA Suppl. 23. Portsmouth RI.
za kulturu i društvena pitanja Mostar 75
Mattingly, D. J., 2004. Being Roman:
– 76, 133 – 138.
Marić, Z., 1989. Daorsi i Narona. U: Me- Expressing Identity in a Provincial
đunarodni simpozijum: Bosna i Hercegovi- Setting. JRA 17, 5 – 25.
na u tokovima istorijskih i kulturnih kreta- Medas, S., 2004. Λέμβοι e liburnae. U:
nja u jugoistočnoj Evropi (ur. Čović, B.), Braccesi, 2004. 129 – 138.
str. 57 – 59. Sarajevo Medini, J., 1974. Ordines decurionum Li-
Marin, E., 2002. New hellenistic finds burniae. RFFZd 12/5, 27 – 56.
from Salona and Narona. U: Cambi et Megaw, J. S. W., 2005. The European Iron
al., 2002. 415 – 421. Age with – and without – Celts: A bibli-
Marin, E., 2003. (ur.) Arheološka istraži- ographical essay. JEA 8 (1), 65 – 78.
vanja u Naroni i dolini Neretve. HAD 22. Mesihović, S., 2007. Dezitijati: kulturna i
Zagreb narodnosno-politička zajednica u Iliri-
Marincola, J. M., 1997. Authority and Tra- ku i osvajanja Oktavijanova doba (neo-
dition in Ancient Historiography. Cam- bjavljena disertacija). Sveučilište u Za-
bridge grebu
Marincola, J. M., 2007. Speeches in Clas Mesihović, S., 2007. SVPLEMENTVM
sical Historiograph. U: A Companion to REBELLIO ILLYRICI I – Germanikova
Greek and Roman Historiography, str. 118 „pounjska” ofanziva. Historijska Traganja
– 132. Oxford 4, Sarajevo 9 – 34.
Marović, I., 1988. Novac ilirskog dinasta Metzler, J., Méniel, P., Gaeng, C., 2006.
Baleja (Ballaios) u Arheološkom muzeju Oppida et espaces publics. U: Hasselgro-
u Splitu. VAHD 81, 81 – 146. ve 2006. 201 – 24.
BIBLIOGRAFIJA
Meyer, H. D., 1961. Die Aussenpolitik des Morgan, M. G., 1971. Lucius Cotta and
Augustus und die augusteische Dichtung. Metellus: Roman campaigns in Illyria
Kölner historische Abhteilung 5. Köln during the late second century. Athenae-
Mihajlović, V. D., 2011. Gordijev interpre- um 49 (3 – 4), 271 – 301.
tativni čvor: rimski pisani izvori, ideja Morgan, M. G., 1973. The Roman use of
socio-kulturne evolucije i koncept ro- stades and the Eulogium of C. Sempro-
manizacije. EAP 6(3), 679 – 698. nius Tuditanus (consul 129 BC). Philolo-
Mihajlović, V. D., 2012. „Koncept roma- gus 117 (1), Berlin 29 – 48.
nizacije u arheologiji”, EAP 7(3), 709 – Morgan, M. G., 1974. Cornelius and the
729 Pannonians. Historia 23(2), 183 – 216.
Millar, F., 1974. The political character of Morris, I., (ur.) 2005. Mediterranization.
the classical Roman Republic. JRS 74,
U: Mediterranean Paradigms and Classi-
1 – 19.
cal Antiquity, str. 30 – 55. London, New
Miller, M. C., 1997. Athens and Persia in
the Fifth Century BC. A Study in Cultural York
Receptivity. Cambridge. Morris, I., Scheidel, W., (ur.) 2009. The
Millett, M., 1990. The Romanization of Dynamics of Ancient Empires: State Power
Britain: an Essay in Archaeological In- form Assyria to Byzantium. Cambridge
terpretation. Cambridge Mouritsen, H., 1998. Italian Unification:
Milosavljević, M., 2011. Niko Županić i A Study in Ancient and Modern Historio-
istorijska antropologija balkanskih na- graphy. London
roda. EAP n.s. 6(3), 681 – 708. Mouritsen, H., 2006. Hindsight and Hi-
Miltner, F., 1937. Augustus Kampf um die storiography: Writing the History of
Donaugrenze. Klio 30, 200 – 226. Pre-Roman Italy. U: Herrschaft ohne Inte-
Mirković, M., 1968. Die südillyrischen gration? Rom und Italien in Republikanisc 221
stämme im Illyrischenkriege Octavians her Zeit (ur. Pfeilschifter Jehne–R. M.),
in den Jahren 35-33 v.u.Z. ŽAnt. 18 (1), str. 23 – 38. Studien zur Alten Ges-
113 – 127. chichte 4. Frankfurt
Mirosavljević, V., Rendić Miočević, D., Münkler, H., 2007. Empires: The Logic of
Suić, M., (ur.) 1970. Adriatica Praehisto- World Domination from Ancient Rome to
rica et Antiqua: Zbornik radova posvećen United States (originalni njemački na-
Grgi Novaku. Zagreb slov: Imperien). Cambridge, Malden
Mishkova, D., 2006. In Quest for Balkan Munslow, A., 1997. Deconstructing History.
Occidentalism. Tokovi istorije 1. – 2, Be- London
ograd 29 – 62.
Nagy, T., 1970. Der Aufstand der panno-
Miškec, A., 2004. The early romanization
nisch-dalmatinischen Völker und die
of the southeastern Alpine region in the
light of numismatic finds. AV 54, 369 Frage der Zweiteilung Illyricums. U: Mi-
– 379. rosavljević et al., 1970. 459 – 466.
Mócsy, A., 1962. s. v. Pannonia. RE Supp. Nagy, T., 1991. Die Okkupation Pannoni-
9: kolumne 516 – 776. ens durch die Römer in der Zeit des Au-
Mócsy, A., 1966. Der vertuschte Daker- gustus. AArchHung 43, 57 – 85.
krieg des M. Licinius Crassus. Historia Nallbani, E., 2004. Transformations et
15(4), 509 – 513. continuité dans l’Ouest des Balkans: le
Mócsy, A., 1974. Pannonia and Upper Moe- cas de la civilisation de Komani (VIe–
sia. A History of the Middle Danube Provin- IXe siècles). U: L’Illyrie méridionale et
ces of the Roman Empire. London, Boston l’Epire dans l’Antiquité IV: Actes du IVe
Momigliano, A., 1940. Panegyricvs Mes colloque international de Grenoble (ur. Ca-
sallae and Panegyricvs Vespasiani: Two banes, P., Lamboley, J.-L.), str. 481 –
References to Britain. JRS 40, 39 – 42. 490. Paris
Nallbani, E., 2004. Résurgence de traditi- skupina sjeverozapadnoga Ilirika. U:

ons de l’Antiquité tardive dans les Bal- Spomenica Filipa Potrebice, (ur. Matijević,
kans de l’ouest: aperçu des sépultures M.), str. 87 – 96. Zagreb
au nord de l’Albanie. Hortus Artium Me- Olujić, B., 2005. Metoũlon kephalē tón
dievalium 10, Zagreb, Motovun 25–43. Iapódōn (App. Illyr. 19). U: Šegvić –
Nash, D., 1978. Territory and state forma- Mirnik 2005. 393 – 400.
tion in central Gaul. U: Social Organiza- Olujić, B., 2007. Japodi. Pristup. Zagreb
tion and Settlement Vol. 2 (ur. Green, D., Orlin, E. M., 2007. Augustan Religion
Haselgrove, C., Spriggs, M.) str. 455 – and the Reshaping of Roman Memory.
475. BAR Suppl.47/2. Oxford Arethusa 40(1), Baltimore MD, 73 – 92.
Negri, A., Hardt, M., 2000. Empire. Har- Osgood, J., 2009. The Pen and the Sword:
vard Writing and Conquest in Caesar’s Gaul.
Nicolet, C., 1991. Space, Geography and Po- ClAnt 28 (2), 328 – 358.
litics in the Early Roman Empire. Jerome Paci, G., 2007. Narona: le iscrizioni delle
Lectures 19. Ann Arbor MI mura e la storia della città sul finire
Nikolanci, M., 1989. O imenu salonitan- dell’età repubblicana. U: Convegni Le re-
ske rijeke. VAHD 82, 109-115. gioni di Aquileia e Spalato in Epoca Roma-
North, J. A., 1981. Development of Ro- na (ur. Buora, M.), str. 17 – 34. Udine
man imperialism. JRS 71, 1 – 9. Pagden, A., 1995. Lords of All the World:
Novak, G., 1944. Prošlost Dalmacije I. Od Ideologies of Empire in Spain, Britain and
najstarijih vremena do kandijskog rata. France c. 1500 – 1800. New Haven CT.
Zemlje i narodi 4. Zagreb Pająkowski, W., 1980. Wer waren Illyrii
proprie dicti und wo siedelte man sie
Novak, G., 1949. Isejska i rimska Salona.
an? GodCBI 18/16, 91 – 162.
Radovi JAZU 270, 67 – 92.
Palavestra, A., 1993. Praistorijski ćilibar na
222 Novak, G., 1952. Issa i issejska država.
centralnom i zapadnom Balkanu. Beograd
VAHD 54, 5 – 40.
Palavestra, A., 2011. U službi kontinui-
Novak, G., 1965. Je li postojala Superior teta.Etno-arheologija u Srbiji. EAP n.s.
provincia Hillyricum? (Quaestiones Epi- 6(3), 579 – 594.
dauritanae). Radovi JAZU 339, 97 – 108. Papazoglu, F., 1963. O teritoriji ilirskog
Novaković, P., 2011. Archaeology in the plemena Ardijeja, Zbornik Filozofskog fa-
New Countries of Southeastern Europe: kulteta u Beogradu 7(1), Beograd 71 – 86.
A Historical Perspective. U: Comparati- Papazoglu, F., 1967. a Poreklo i razvoj
ve Archaeologies: A Sociological View of the Ilirske države. GodCBI 5/3, 123 – 144.
Science of the Past, (ur. Loznym, L. R.), Papazoglu, F., 1967. b Politička organiza-
str. 339 – 362. New York, Dordrecht, cija Ilira u doba njihove samostalnosti.
Heidelberg, London U: Benac 1964. a 11 – 32.
O’Gorman, E., 1993. No place like Rome: Papazoglu, F., 1969. Srednjobalkanska ple-
identity and difference in the Germa- mena u predrimsko doba. ANUBiH–CBI:
nia of Tacitus. Ramus: Critical studies in Djela 30/1. Sarajevo
Greek and Roman Literature 22 (2). VIC, Papazoglu, F., 1976. Imena „Epir” i „Iliri-
Bendigo, Melbourne, 135 – 154 ja” u poznorepublikansko doba. GodCBI
Oliva, P., 1962. Pannonia and the Onset of 13/11, 197 – 221.
Crisis in the Roman Empire. Praha Papazoglu, F., 1986. Oppidum Stobi civium
Oltean, I. A., 2007. Dacia: Landscape, colo- Romanorum et municipium Stobensium.
nisation and romanisation. London, New Chiron 16, 211 – 231. München
York Papazoglu, F., 1989. ‘L’organisation poli-
Olujić, B., 1999/2000. Japodi, Apijanovi tique de l’Illyrie méridionale (À propos
plemeniti barbari. OA 23 – 24, 59 – 64. du livre de P. Cabanes sur „Les Illyri-
Olujić, B., 2004. Putovi i raskršća, priori- ens de Bardylis à Genthios”). ŽAnt. 39,
teti i perspektive u istraživanju etničkih 31 – 53.
BIBLIOGRAFIJA
Papworth, M., 2008. Deconstructing Perić, S., 2002. O problemu sahranjiva-

the Durotriges. A Definition of Iron Age nja u gornjem toku rijeke Bosne tokom
communities within the Dorset environs. bronzanog i gvozdenog doba. GodCBI
BAR British series 462. Cambridge 32/30, 179 – 197.
Parović Pešikan, M., 1982./1983. The fin- Periša, D., 2002. Recenzija Wilkes 2001.
ds from Čungar and the problem of Ita- Obavijesti HAD 34(3), 154 – 163.
lic import into the hinterland of Adria- Periša, D., 2008. Je li delmatsko područ-
tic. ArchIug 22 – 23, 70 – 75. je presjekao rimski limes? Archaeologia
Pašalić, E., 1956., Quaestiones de bello Dal- Adriatica 2, Zadar, 507 – 517.
matico Pannonicoque. Godišnjak društva Perkić, D., 2010. Svetište u Vilinoj spilji
istoričara Bosne i Hercegovine 8, Sarajevo, iznad izvora rijeke Omble. U: Poklečki
245 – 300. Stošić, 2010. 159 – 162.
Paškvalin, V., 1963. Kultovi u antičko Petković, Ž., 2008. Sulla and the libur-
doba na području Bosne i Hercegovine. nian campaign of Cinna’. Aevum 82(1),
GZMS 18, 127 – 153. 119 – 125.
Paškvalin, V., 2002. Inhumirani grob žene Petzold, K.-E., 1971. Rom und Illyrien.
na Kamenjači u Brezi nekropoli pre- Ein Beitrag zur römischen außenpolitik
drimskih Dezidijata. GodCBI 32/30, 329 im 3. Jahrhundert. Historia 20(2 – 3),
– 348. 199 – 223.
Paškvalin, V., 2008. Kamenjača, Breza Pitts, M., 2007. The Emperor’s New
kod Sarajeva – mlađe željezno dobna i Clothes? The Utility of Identity in Ro-
rimska nekropola. GodCBI 37/35, 101 – man Archaeology. AJA 111(4), 693 –
179. 713.
Patsch, K., 1897. Novi spomenici iz Župa- Poklečki Stošić, J., (ur.) 2010. Antički Grci
njac-Delminiuma. GZM 9, 227 – 243. na tlu Hrvatske. Zagreb 223
Patsch, K., 1907. Zur geschichte und to- Pokorny, J., 1936. Substrattheorie und Ur-
pographie von Narona. Schriften der heimat der Indogermanen. Mitteilungen
Balkankommission: Antiquarische der Anthropologischen Gesselschaft in Wien
Abteilung 5. Wien 66, Wien 69 – 91.
Patsch, K., 1932. Beiträge zum Völker- Popović, P., 1987. Novac Skordiska: Novac i
kunde von Südosteuropa 5/1: Bis zur Fe- novčani promet na centralnom Balkanu od
stsetzung der Römer in Transdanuvies. IV. do I. v. pr. n.e. Beograd, Novi Sad
Wien, Leipzig Popović, P., 1996. Early La Tène between
Pavan, M., 1955. La Provincia Romana de- Pannonia and the Balkans. Starinar 47,
lla Pannonia Superior. Roma str. 105 – 125. Beograd
Pavić, A., 2009. Europas vergessene Anti- Popović, P., 2005. (…) cum a Scordiscis Da-
ke – Die illyrische Gradina-Zivilisation, cisque premeretur. U: Dobrzańska et al.,
Frankfurter elektronische Rundschau zur 77 – 83.
Altertumskunde 10, (online), Frankfurt, 7 Potrebica, H., 2003. Požeška kotlina i Do-
– 22. http://s145739614.online.de/fera/ nja Dolina u komunikacijskoj mreži sta-
ausgabe10/Pavic1.pdf rijeg željeznog doba. OA 27, 217 – 242.
Perić, O., Matijević Sokol, M., Katičić, R., Potrebica, H,. 2009. Kaptol i starije želje-
2003. Thomae Archidiaconi Historia Salo- zno doba središnje i zapadne Slavonije.
nitanorum atque Spalatinorum pontificum U: Slavonija, Baranja i Srijem vrela europ-
(Toma Arhiđakon, Povijest salonitanskih i ske civilizacije (ur. B. Biškupić), str. 96 –
splitskih prvosvećenika). Split 103. Zagreb
Perić, S., 1994./1995. Celtic Pottery in Potter, D. S., 1999. Literary Texts and the
Settlements of the Central Bosnian Cul- Roman Historian. New York
ture Group. Starinar n. s. 45 – 46, Beo- Potter, D. S., 2010. The unity of the Ro-
grad, 113 – 131. man Empire. U: From the Tetrarchs to the
Theodosians: Later Roman History and Rankov‚ B., 2009. A „secret of empire”
Culture 284 – 450 CE (ur. McGill, S., So- (imperii arcanum): an unacknowledged
gno, C., Watts., E.) Cambridge 13 – 32. factor in Roman Imperial expansion. U:
Potter, D. S., 2012. Old and New in Ro- The Army and Frontiers of Rome: Papers
man Foreign Affairs. U: Smith, Yarrow offered to David J. Breeze (ur. Hanson.
2012. 134 – 151. W. S.). JRA Supp. 74, str. 163 – 172.
Powell, A., (ur.) 1992. Roman Poetry and Portsmouth RI
Propaganda in the Age of Augustus. London Raspudić, N., 2010. Jadranski (polu)orijen-
Powell, A., Welch, K., (ur.) 1998. Juli- talizam: prikazi Hrvata u talijanskoj knji-
us Cesar as Artful Reporter: The War ževnosti. Zagreb
Commentaries as Political Instruments. Rau, R., 1925. Zur Geschichte des panno-
London nisch-dalmatischen Krieges der Jahre
Prešeren, D., (ur.) 2003. Zemlja pod vašimi 6-9 n. Chr. Klio 19, 313 – 346.
nogami: arheologija na avtocestah Slovenije Raunig, B., 2004. Umjetnost i religija pret-
– vodnik po najdiščih. Ljubljana historijskih Japoda. ANUBiH–CBI: Djela
Prusac Lindhagen, M., 2009. Illyriske pi- 82/8. Sarajevo
rater – mellom myter, minner og for- Reinhold, M., 1988. From Republic to Prin-
tolkninger. Viking: Norsk arkeologisk cipate: A Historical Commentary on Cassi-
årbok 72, Oslo 73 – 90. us Dio’s Roman History Books 49-52 (36-
Raaflaub, K. A., Toher, M., (ur.) 1990. 29 BC). Monographs of American Philo-
Between Republic and Empire: Interpretati- logical Associations 6. Atlanta GA.
ons of Augustus and His Principate. Berke- Rendić Miočević, A., 2006. La territoi-
ley, Los Angeles, Oxford re des Delmates selon les sources anci-
Radić, D., 2003. Uloga doline Neretve i ennes. Folia Archaeologica Balcanica 1,
„otočnog mosta” u povezivanju istoč- str. 145 – 162. Skopje
224 ne i zapadne jadranske obale. U: Marin, Rendić Miočević, D., 1975. Salone d’après
2003. 305 – 320. les sources antiques et question des
Radman Livaja, I., 2001. Rimski projek- Grecs salonitains. U: Disputationes Salo-
tili iz Arheološkog muzeja u Zagrebu. nitanae 1970, (ur. Rapanić, Ž.), str. 23 –
VAMZ 34, 123 – 152. 37. Split
Radman Livaja, I., 2004. Militaria Siscien- Rendić Miočević, D., 1989. a Iliri i antički
sia. Zagreb svijet. Ilirološke studije. Povijest – arheolo-
Radman Livaja, I., 2008. In Segestica… . gija – umjetnost – numizmatika – onoma-
Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu stika (Sabrana djela). Split
24, 153 – 172. Rendić Miočević, D., 1989. b Iliri u nat-
Radman Livaja, I., 2010. Siscia kao rim- pisima grčkih kolonija u Dalmaciji. U:
sko vojno uporište. U: Nalazi rimske voj- Rendić Miočević 1989. a 155 – 180.
ne opreme u Hrvatskoj (ur. Radman Liva- Rendić Miočević, D., 1989. c Lika i japod-
ja, I.), str. 179 – 186. Zagreb ska antroponimska tradicija. U: Rendić
Radman Livaja I., Dizdar, M., 2010., Ar- Miočević 1989. a 737 – 750.
chaeological Traces of the Pannoni- Rendić Miočević, D., 1989. d Onomastič-
an Revolt 6 –9 AD: Evidence and Co- ke studije s teritorija Liburna. U: Rendić
njecture. U: IMPERIUM – Varus und Miočević, 711 – 728.
seine Zeit Beiträge zum internationalen Rendić Miočević, D., 1989. e Hvarsko-ilir-
Kolloquium des LWL-Römermuseums am ski dinast Balej i grad Pharos (Prilog ti-
28. und 29. April 2008 in Münster (ur. pologiji ilirskog „plemenskog” novca);
Aßkamp, R., Esch, T.), str. 47 – 58. Prilog emisijama srebrna novca kralja
Münster Baleja (Uz dva neobjavljena primjerka);
Ramsay, J. T., 2009. The Proconsular Ye- Uz jedan prijedlog za novu kronologi-
ars: Politics at a Distance. U: Griffin ju Balejevih emisija. U: Rendić Miočević,
2009. 37 – 56. 1989. a 341 – 368.
BIBLIOGRAFIJA
Rendić Miočević, D., 1989. f Prilozi et- Rossi, R. F., 1995. La romanizzatione
nografijii topografiji naše obale u sta- dell’Istria, ancora una volta. AMSI n.s.
ro doba – Jadastini. U: Rendić Miočević, 43., 55 – 365.
111 – 123. Roth, J., 1999.The Logistics of the Roman
Rendić Miočević, D., 1989. Grci u Dalma- Army at War (264 BC – AD 235). Colum-
ciji i njihove veze s ilirskim svijetom. U: bia Studies in Classical Tradition 23.
Rendić Miočević 135 – 144. Leiden, Boston, Köln
Rendić-Miočević, D., 1991. Salona „Qua- Rougé, J., 1987. La place de l’Illyrie meri-
drata” salonitanski oppidum (Caes., B. dionale et de l’Epire dans le systeme des
C. III 9) u svjetlu novih istraživanja. U: communications de l’empire Romain. U:
Cabanes 1987. 255 – 261.
Antička Salona, 47 – 63. Split
Roymans, N., 2004. Ethnic Identity and Im-
Revell, L., 2007. Roman Imperialism and
perial Power: The Batavians in the Early
Local Identities. Cambridge Roman Empire. Amsterdam Archaeologi-
Rice Holmes, T., 1928. The Architect of the cal Studies 10. Amsterdam
Roman Empire. Oxford Ruby, P., 2006. Peuples, Fictions? Ethni-
Rich, J., 1993. Fear, greed and glory: the cau- cité, identité ethnique et sociétés anci-
ses of Roman war-making in the middle Re- ennes, Revue des Études Anciennes 108
public. U: Rich, Shipley 1993. 38 – 69. (1), 25 – 60. Bordeaux
Rich, J., Shipley, (ur.) G., 1993. War and Rutledge, S. H., 2000. Tacitus in Tartan:
Society in the Roman World. London, Textual Colonization and Expansionist
New York Discourse in the Agricola. Helios 27(1),
Richardson, J. S., 1986. Hispaniae: Spain Lubbock TX, 75 – 95.
and the Development of Roman Imperiali- Saddington, D. B., 1982. The Development
sm 218-82 BC. Cambridge of the Roman Auxiliary Forces from Caesar
Richardson, J. S., 1991. Imperium Roma- to Vespasian. Harare 225
num: Empire and the language of power. Salmon, P., 1986. L’image des Illyriens à
JRS 81, 1 – 9. Rome. Etude de mentalité. Iliria 16 (1),
Richardson, J. S., 2008. The Language of Tiranë, 203 – 211.
Empire: Rome and the Idea of Empire from Sanader, M., 2002. Arheološke studije i ogle-
the Third Century BC to the Second Centu- di. Zagreb
ry AD. Cambridge Sánchez, P., 2007. La clause d’exception
Riggsby, A. M., 2006. Caesar in Gaul and sur l’octroi de la citoyenneté romaine
dans les traités entre Rome et ses alliés
Rome: War in Words. Austin TX.
(Cicéron, Pro Balbo 32). Athenaeum 95
Riva, C., 2010. Ingenious Inventions: Wel-
(1), 215 – 270.
ding Ethnicities East and West. U: Hales Schadee, H., 2008. Caesar’s constructi-
– Hodos 2010. 79 – 113. on of northern Europe: inquiry, contact
Rosenstein, N., 2009. General and Impe- and corruption in De Bello Gallico. CQ
rialist. U: Griffin, 2009. 85 – 99. n.s. 58(1), 158 – 180.
Rosenstein, N., 2012. Rome and Medi- Scheidel, W., 2009. Rome and China: Com-
terranean 290 to 146 BC: The Imperial parative Perspectives on Ancient World
Republic, Edinburgh. Empires (ur. Scheidel, W.). Oxford, New
Rosenstein, N., Morstein Marx, R., 2006. York.
A Companion to the Roman Republic Schmitthenner, W., 1958. Octavians mili-
(ur. Morstein Marx, R.). Malden MA, tarische Unternehmungen in den Jahren
Oxford, Carlton VIC 35-33 v. Chr. Historia 7(2), 189 – 236.
Rossi, R. F., 1991. Romani e non romani Scott, E., 1998. Tales from a Romanist:
nell’Italia nord-orientale. U: Preistoria e A Personal View of Archaeology and
protostoria dell’alto Adriatico. AAAd 37., „Equal Opportunities”. U: Forcey et al.,
201 – 217. 1998. 138 – 147.
Shackleton Bailey, D. R., 1977. Cicero: Epi- of the frontier. Archaeological Dialogues 9,
stulae ad Familiares 2 vols (ur. Shackle- str. 16 – 38. Leiden
ton Bailey, D. R.). Cambridge Smith, R. R. R., 1988. Simulacra Genti-
Sherk, R. K., 1969. Roman Documents from um: The Ethne from the Sebasteion at
the Greek East. Baltimore Aphrodisias. JRS 78, 50 – 77.
Shuttleworth Kraus, C., (ur.) 1999. The li- Smith, M. E., Montiel, L., 2001. The ar-
mits of historiography. Mnemosyne Suppl. chaeological study of empires and im-
191. Leiden perialism in pre-Hispanic central Mexi-
Sidebottom, H., 2005. The Changed co. Journal of Anthropological Archaeology
Outward Trajectory of the Roman Em- 20, str. 245 – 284. New York
pire. Historia 54(3), 315 – 330. Smith, C., Powell, A., (ur.) 2009. The Lost
Siewert, P., 2004. Politische Organisation- Memoirs of Augustus and the Development
sformen im vorrömischen Südillyrien. of Roman Autobiography. Swansea UK.
U: Urso 2004. 53 – 62. Smith, C., Yarrow, M. L., (ur.) 2012. Im-
Sipilä, J., 2009. The Reorganisation of Pro- perialism, Cultural Politics, & Polybius.
vincial Territories in Light of the Imperial Oxford
Decision-Making Process: Later Romnan Sokol, V., 2011. Drugo shvaćanje hrvat-
Arabia and Tres Palastinae as case studies. skog identiteta. Radovi ZHP 43, 459 –
Commentationes Humanarum Littera- 474.
rum 126. Helsinki Starac, A., 1999. Rimsko vladanje u Histri-
Sîrbu, V., Arsenescu, M., 2006. Daci- ji i Liburniji – Društveno i pravno uređenje
an settlements and necropolises in prema literarnoj, natpisnoj i arheološkoj
Southwestern Romania (2nd c. B.C.-1st građi I: Istra, Monografije i katalozi. Arhe-
c. A.D.). U: The Society of the Living – the ološki muzej Istre 10/1. Pula
226 Community of the Dead (from Neolithic to Starac, A., 2000. Rimsko vladanje u Histri-
the Christian Era, (ur. Luca, S. A., Sîr- ji i Liburniji – Društveno i pravno uređenje
bu, V.). Bibliotheca Septemcastrensis 17/
prema literarnoj, natpisnoj i arheološkoj
Acta Terrae Septemcastrensis 5(1), str.
građi II: Liburnija, Monografije i katalozi:
163 – 186. Sibiu
Arheološki muzej Istre 10/2. Pula
Sivkina (Сивкина), N. Yu., 2007.
Sterling, G. E., 1995. Historiography & Se-
Иллирийский фактор в Римско-
lf-definition: Josephos, Luke-Acts & Apolo-
Македонской Холодной войне,
Вестник Нижегородского getic Historiography. Supplements to No-
университета. Н.И. Лобачевского 1/, vum Testamentum 64. Leiden
196 – 204. Stewart, P. C. N., 1995. Inventing Britain:
Skefich, S. L., 1967. Illyricum, Caesar, the Roman creation and adaptation of
and the Vatinian Law (neobjavljena di- an image. Britannia 26, 1 – 10. London
sertacija). University of California Stipčević, A., 1989. Iliri (drugo izdanje).
Sladić, M., 1997. Židovar u mlađe gvozdeno Zagreb
doba. U: Židovar, naselje bronzanog i gvoz- Strazzula Rusconi, M. J., 1990. L’edilizia
denog doba, (ur. Uzelac, J.), str. 53 – 67. templare ed i programmi decorativi in
Beograd, Vršac età repubblicana’. U: La Città nell’Italia
Slapšak, B., Novaković, P., 1996. Is the- settentrionale in età romana: morfologie,
re national archaeology without natio- strutture e funzionamento dei centri ur-
nalism? Archaeological tradition in Slo- bani delle Regiones X e XI., Collection de
venia. U: Nationalism and archaeology in l’Ecole française de Rome 130, str. 279
Europe (ur. Díaz Andreu, M. Champion, – 304. Trieste, Roma
T.), str. 256 – 293. London Stylianou, P. J., 1998. A Historical
Slofstra, J., 2002. Batavians and Romans Commentary on Diodorus Siculus book 15.
on the Lower Rhine. The Romanisation Oxford
BIBLIOGRAFIJA
Suić, M., 1955. Istočna jadranska obala Ronald Syme, Roman Papers 6 (ur. Birley,
u Pseudo-Skilaksovom Periplu. Radovi A.), str. 435 – 440. Oxford
JAZU 306, 121 – 81. Syme, R., 1999. Provincial at Rome and
Suić, M., 1960./1961. Mvnicipivm Varva- Rome and the Balkans 80 BC – AD 14.
riae. Diadora 2, 179 – 198. Exeter UK
Suić, M., 1966. Marginalije uz isejsko po- Szilágy, J., 1953. Les variations des cen-
slanstvo Cezaru. VAHD 68, 181 – 194. tres de prépondérance militaire dans les
Suić, M., 1967. Zapadne etničke granice provinces frontières de l’Empire Roma-
Ilira u svjetlu historijskih izvora. U: Be- in. AAntHung 2(1 – 2), 117 – 223.
nac 1967. 33 – 54. Šašel, J., 1970./1971. Recenzija Wilkes.
Suić, M., 1975. Lukanov Iader (4.405) – Dalmatia, AV 21 – 22, 301 – 307.
rijeka Jadro ili grad Zadar? Diadora 9, Šašel, J., 1992. a Opera selecta. Situla 30.
5 – 28. Ljubljana
Suić, M., 1976. Illyrii proprie dicti. GodCBI Šašel, J., 1992. b Lineamenti
13/11, 179 – 197. dell’espanzione Romana nelle Alpi ori-
Suić, M., 1881. Zadar u starom vijeku. Za- entali e dei Balkan occidentali. U: Šašel
dar 408 – 431.
Suić, M., 1991./1992. Liburnija i Liburni Šašel, J., 1992. c I primordi di Aquileia
u vrijeme velikog ustanka u Iliriku od nella politica di Roma. U: Šašel 1992. a
6. do 9. god. poslije Krista. VAMZ 24 – 669 – 678.
25, 55 – 66. Šašel, J., 1992. d Strabo, Ocra and archae-
Suić, M., 1995. Μανιος Κολπος (Manijski ology. U: Šašel, 1992. a 630 – 633.
zaljev). ARR 12, 269 – 282. Šašel, J., 1992. e Zur frühgeschichte der
Sumner, G. V., 1970. The truth about XV. Legion und zur Nordostgrenze der
Velleius Paterculus: prolegomena. HSPh Cisalpina zur zeit Caesars. U: Šašel 227
74, 257 – 297. 1992. a 469 – 477.
Swan, P. M., 1997. How Cassius Dio Com- Šašel, J., 1996. Zašto Pola nije bila metro-
posed his Augustan Books: Four Studi- pola Histra, zašto Nezakcij? HistAntiq 2,
es. ANRW 2.34.3., 2524 – 2557. 25 – 30.
Swan, P. M., 2004. The Augustan Successi- Šašel Kos, M., 1986. A Historical Outline of
on: a Historical Commentary on Cassius the Region Between Aquileia, the Adriatic
Dio’s Roman History Books 55-56 (9 B.C. and Sirmium in Cassius Dio and Herodian.
– A.D. 14). American Classical Studies Ljubljana
47. Oxford, New York Šašek Kos, M., 1990. Nauportus: antični li-
Swoboda, E., 1932. Octavian und Illyricum. terarni in epigrafski viri. U: Nauportus
Parerga 1. Wien (Vrhnika), (ur. Horvat, J.), str. 143 – 159.
Syme, R., 1933. Some notes on the legions Ljubljana
under Augustus. JRS 23, 14 – 33. Šašel Kos, M., 1993. Cadmus and Harmo-
Syme, R., 1934. The northern frontiers nia in Illyria. AV 44, 113 – 136.
under Augustus. U: CAH 10, 340 – 381. Šašel Kos, M., 1995. The 15th legion at
Syme, R., 1937. Pollio, Saloninus and Sa- Emona – some thoughts. ZPE 109, 227
lonae. CQ 31, 39 – 48. – 244.
Syme, R., 1939. The Roman Revolution. Šašel Kos, M., 1997. a The end of the No-
Oxford rican kingdom and the formation of the
Syme, R., 1971. Danubian Papers. Buku- provinces of Noricum and Pannonia. U:
reşti Akten des IV. Internationalen Kolloquiums
Syme, R., 1988. Military Geography at über Probleme des provinzialrömischen
Rome. ClAnt 7(2), 227 – 251. Kunstschaffens, Celje 8-12 Mai (ur. Dju-
Syme, R., 1991. Lentulus on the Danu- rić, B., Lazar, I.), str. 21 – 42. Situla 36.
be (without benefit from Epigraphy). U: Ljubljana
Šašel Kos, M., 1997. b Appian and Dio on ger Auserve, D. ), str. 125 – 138. Cler-
the Illyrian wars of Octavian. ŽAnt.47, mont, Ferrand
187 – 198. Šašel Kos, M., 2009. Mit geballter Macht.
Šašel Kos, M., 1998. The Tauriscan gold Die augusteischen Militäroffensiven im
mine: remarks concerning the settle- Illyricum. U: 2000 Jahre Varusschlacht.
ment of the Taurisci.Tyche 13, 207 – Imperium, str. 180 – 187. Stuttgart
219. Šašel Kos, M., 2010. a Peoples of the
Šašel Kos, M., 1999. Octavian’s Campai- northeastern fringes of the Greek world:
gns (35-33 BC) in Southern Illyricum. Illyria as seen by Strabo. U: L’Illyrie
U: Cabanes, 1999. 255 – 264. méridionale et l’Épire dans l’Antiquité V
Šašel Kos, M., 2000. Caesar, Illyricum, (ur. Lamboley, J. L., Castiglioni, M. P.),
and the hinterland of Aquileia. U: str. 617 – 629. Paris
L’Ultimo Caesare. Scritti riforme progetti Šašel Kos, M., 2010. b Pannonia or Lower
poteri congiure. Atti del convegno interna- Illyricum? Tyche 25, 123 – 130.
zionale Cividale del Friuli, 16-18 settembre Šašel Kos, M., 2011. The Roman conquest
1999 (ur. Urso, G.). Centro Ricerche e of Dalmatia and Pannonia under Au-
Documentazione sull’Antichità classica gustus (some of the latest research re-
Monografie 20, str. 277 – 304. Roma sults). U: Fines imperii-imperium sine
Šašel Kos, M., 2002. Pyrrhus and Illyri- fine?: römische Okkupations und Grenz-
an kingdom(s?). U: Cambi et al., 2002. politik im frühen Principat: Beiträge zum
101 – 120. Kongress Fines imperii-imperium sine fine?
Šašel Kos, M., 2002. b From Agron to Osnabrück vom 14. bis 18. september 2009
Genthius: large scale piracy in the (ur. Moosbauer, G., Wiegels, R.), str.
Adriatic. U: I Greci in Adriatico 1 (ur. 107 – 117. Osnabrücker Forschungen
228 Braccesi, L., Luni, M.), str. 137 – 155. zu Altertum und Antike-Rezeption 14.
Hesperìa: studi sulla grecità di occiden- Rahden
te 15. Rim Šašel Kos, M., 2012. The Role of the Navy
Šašel Kos, M., 2002. c The boundary sto- in Octavian’s Illyrian War. HistAntiq 21,
ne between Aquileia and Emona. AV 53, 93 – 104.
373 – 382. Šegvić, M., Mirnik, I., (ur.) 2005. Illyrica
Šašel Kos, M., 2004. a The Roman Antiqua. Ob honorem Duje Rendić-Mioče-
conquest of Dalmatia in the light of vić. Zagreb
Šešelj, L., 2012. Antička pomorska sveti-
Appian’s Illyrike. U: Urso 2004. 141 –
šta. Promunturum Diomedis. HistAnt 21.
166.
305 – 364.
Šašel Kos, M., 2004. b Mythological sto-
Šišić, F., 1925. Povijest Hrvata u vrijeme na-
ries concerning Illyria and its name.
rodnih vladara. Zagreb
U: L’Illyrie méridionale et l’Épire dans Škegro, A., 1999. Gospodarstvo rimske pro-
l’Antiquité IV (ur. Cabanes, P., Lamboley, vincije Dalmacije. Zagreb
J.L.), str. 493 – 504. Paris Škegro, A., 1999./2000. Dalmion/Delmi-
Šašel Kos, M., 2005. Appian and Illyricum. on i Delminium. Kontroverze i činjeni-
Situla 43. Ljubljana ce. OA 23 – 24, 395 – 403.
Šašel Kos, M., 2007. Ethnic manipulations Šuta, I., 2011. Arheološka topografija
with ancient Veneti and Illyrians. Por- okolnog područja; Organizacija i arhi-
tolano Adriatico: Rivista di storia e cultura tektura naselja iz 2. i 1. st. pr. Kr. U:
balcanica 3(3), Firenze, 11 – 18. Antički Sikuli (katalog izložbe), (ur. Ka-
Šašel Kos, M., 2007. The Illyrian king menjarin, I., Šuta, I.), str. 25 – 38. Ka-
Ballaeus – some historical aspects. U: štela.
Épire, Illyrie, Macédoine: Mélanges offerts Šuta, I., 2012. Topografija kasnorepubli-
au Proffesseur Pierre Cabanes (ur. Berran- kanske Salone u kontekstu novih na-
BIBLIOGRAFIJA
laza iz Bencunuša. Tusculum 5, Solin, 7 Ujes, D., 2002. Coins of the Macedoni-
– 19. an Kingdom in the Interior of Balkans:
Tanner, J., 2000. Portraits, Power, and Pa- Their Inflow and Use in the Territory of
tronage in the Late Roman Republic. the Scordisci. Histoire & Mesure 17(3 –
JRS 90, 18 – 50. 4), Paris, 7 – 41.
Tarrant, R. J., 1978. The addressee of Ujes, Morgan, D., 2012. 1st Century BC
Virgil’s eighth Eclogue. HSPh 82, 197 Drachms of Apollonia and Dyrrhachi-
–199. um in the Territory of the Scordisci. A
Tapavički Ilić, M., 2005. Relations of Cel- Prologue to the Roman Conquest of the
tic Minting to the Roman Monetary Balkans. U: HPAKΛEOYΣ ΣΩTHPOΣ
System (shown on the example of the ΘAΣIΩN: Studia in honorem Iliae Proko-
Scordisci and Treveri). Starinar n. s., 55,
pov sexagenario ab amicis et discipulis (ur.
Beograd, 35 – 51.
Tasić, N., 1992. Skordisci i autohtona popu- Paunov E., Filipova, S.), str. 367 – 386.
lacija u srednjodunavskom bazenu (ur. Ta- Veliko Turnovo
sić, N.). SANU Balkanološki institut 48. Ulf, C., 2009. Rethinking Cultural Con-
Beograd tacts. AWE 8, 81 – 132.
Tasić, N., Grozdanov, C., (ur.) 2006. Ho- Untermannn, J., 1970. Venetisches in Dal-
mage to Milutin Garašanin. Beograd matien. GodCBI 7/5, 5 – 22.
Terrenato, N., 1998. The Romanization Urso, G., (ur.) 2004. Dall’Adriatico al Da-
of Italy: global acculturation or cultural nubio. L’Illirico nell’età greca e romana. I
bricolage? U: Forcey et al., 1998. 20 – 27. convegni della fondazione Niccolò Ca-
Thibodeau, P., 2006. The addressee of nussio 3. Pisa
Virgil’s eighth Eclogue. CQ n.s. 56(2), Van Dommelen, P., 2011. Postcolonial ar-
618 – 623. chaeologies between discourse and
Thurston, T., 2009. Unity and Diversity in practice, World Archaeology 43(1), 1 – 6. 229
the European Iron Age: Out of the Mi- Vannotti, G., 1991., Sulla cronologia della
sts, Some Clarity? Journal of Archaeologi- colonizzazione siracusana in Adriatico.
cal Research 17, New York ,347 – 423. Hesperia 2., Roma, 107 – 110.
Timpe, D., 1965. Caesars gallischer Krieg Vasić, R., 1987. Daljska grupa; Bosutska
und das Problem des römischen Impe- grupa; Sremska grupa zapadnobalkan-
rialismus. Historia 14(2), 189 – 214. skog kompleksa. U: Benac 1987. a 533
Timpe, D., 1972. Rechtsformen der – 558.
römischen Außenpolitik bei Caesar.
Vasić, R., 2001./2002. Beleške o Glasincu.
Chiron 2, München, 277 – 295.
Balcanica 32-33, Beograd, 7 – 36.
Todorova, M., 1997. Imagining Balkans.
Oxford Vasilj, S., Forić, M., 2008. Tajne luka ilir-
Torregaray Pagola, E., 2010. Prikaz Dzi- skih ratnika. Hercegovina 21, str. 19 –
no 2010. a. Veleia 27, Vitoria, País Vasco 38. Mostar
383 – 384. Vedaldi, V., 1994. La Venetia orientale e
Tóth, E., 1976. Pannónia provincia kiala- l’Histria. Le fonti letterariegreche e lati-
kulásához. Archaeologiai Értesitö 103(9), ne fino alla caduta dell’Impero Romano
Budapest 197 – 202. d’Occidente. Roma
Tóth, E., 1977. (…) protulique fines Illyri- Vedaldi, V., 2003. Aquileia: dalla seconda
ci ad ripam fluminis Danuvii. AV 28, 278 guerra istrica all’età postsillana. AAAd
– 287. 54, 115 – 150.
Tröster, M., 2009. Roman hegemony Veith, G., 1914. Die Feldzuge des C. Iuli-
and non-state violence: A fresh look at us Caesar Octavianus in Illyrien in den Ja-
Pompey’s campaign against the pirates. hren 35-33 v. Chr. Schriften der Balkan-
Greece & Rome 56(1), str. 14 – 33. Lon- kommission: Antiquarische Abteilung
don 7. Wien
Veith, G., 1924. Zu den Kämpfen der Warraq, I., 2007. Defending the West: A
Caesarianer in Illyrien. U: Abramić – Critique of Edward Said’s Orientalism.
Hoffiller 1924. 267 – 274. Amherst NY
Vetnić, S., 1967. Obala, Majur, Svetozare- Watson, A., 1993. International Law in Ar-
vo-nekropola iz bronzanog doba. Arheo- chaic Rome: War and Religion. Baltimo-
loški pregled 9, Beograd 24. re MD
Vinski Gasparini, K., 1987. Grupa Mar- Weber, R. J., 1989. The Taulantii and Pi-
tijanec – Kaptol. U: Benac 1987. a 182 rustae in Livy’s version of the Illyrian
– 231. settlement of 167 BC: the Roman record
Visonà, P., 1985. Coins of Ballaios found of Illyria. U: Studies in Latin Language
in Italy. VAHD 78, 117 – 122. and Roman History 5 (ur. Deroux, C.),
Visonà, P., 1995. Colonization and Money Collection Latomus 206. str. 48 – 73.
Supply at Issa. Chiron 25, 55 – 62. Bruxelles/Brussels
Visonà, P., 1996. The Chronology of Issa’s Weber, R. J., 1998. The Composition of
Hellenistic Coinage. U: Zbornik rado- Livy XLV, 25-34. U: Studies in Latin Lan-
va: 1. međunarodni numizmatički kongres guage and Roman History 9 (ur. Deroux,
u Hrvatskoj (ur. Dobrinić, J.), str. 149 – C.). Collection Latomus 244. str. 282 –
160. Opatija 312. Bruxelles/Brussels
Visonà, P., 2007. Greek Coinage in Dal- Webster, J., Cooper, N., (ur.) 1996. Roman
matia and Trans-Adriatic Relations in Imperialism: Postcolonial Perspectives. Lei-
the 4th Century B. C. Chiron 37, 479 – cester UK
494. Welch, K., 2009. Alternative memoirs: ta-
Vittinghoff, F., 1951. Römische Kolonisation les from the ‘other side’ of the civil war.
und Bürgerrechtspolitik unter Caesar und U: Smith, Powell 195 – 223
230 Augustus. Wiesbaden Wells, C. M., 1972. The German Policy of
Vonderstrasse, T., 2005. Al-Mina: A Port of Augustus. An Examination of the Archaeo-
Antioch from Late Antiquity to the End of logical Evidence. Oxford
the Ottomans. Leiden Wells, P. S., 1999. The Barbarians Speak:
Vranić, I., 2011. Ranoantička naselja i How the conquered peoples shaped Roman
gvozdeno doba centralnog Balkana: pi- Europe. Princeton NJ.
tanja etničkog identiteta. EAP 6(3), 659 Wells, P. S., 2001. Beyond Celts, Germans
– 678. and Scythians. Archaeology and Identity in
Vranić, I., 2012. Urbanizacija u arheološ- Iron Age Europe. London
kim interpretacijama: primer „helenizo- Wells, P. S., 2006. Objects, meaning and ri-
vanih” naselja u unutrašnjosti Balkana. tual in the emergence of the oppida. U: Ha-
EAP 7(3), 731 – 746. sselgrove 2006. 139 – 154.
Wallace, R. W., 1990. Hellenization and Wenskus, R., 1977. Stammesbildung und
Roman Society in the Late Fourth Cen- Verfassung. Das Werden der frühmittelalter-
tury BC. U: Staat und Staatlichkeit in der lichen gentes, (drugo izdanje). Köln, Beč
Frühen römischen Republik (ur. Eder, W.), Whittaker, C. R., 1994. Frontiers of the Ro-
str. 278 – 292. Stuttgart man Empire. Baltimore, London
Wallace Hadrill, A., 2008. Rome’s Cultural Whittaker, C. R., 1997. Imperialism and
Revolution. Cambridge. New York culture: the Roman initiative. U: Mattin-
Walbank, F. W., 1979. Historical Commen- gly, 1997. 143 – 164.
tary on Polybius. Vol. 3. Oxford Whittaker, C. R., 2004. Rome and its Fron-
Walbank, F. W., 1984. Macedonia and the tiers: The Dynamics of Empire. London,
Greek leagues. U: CAH 7.1 (drugo izda- New York
nje), 446 – 481. Whittaker, D., 2009. Ethnic discourses on
Waltz, K. N., 1979. Theory of International the frontiers of Roman Africa. U: Ethnic
Politics. New York Constructs in Antiquity: The Role of Power
BIBLIOGRAFIJA
and Tradition (ur. Derks, T, Roymans, Wolf, E., 1982. Europe and the People Wit-
N.). Amsterdam Archaeological Studies hout History. Berkeley, CA.
13, str. 189 – 206, Amsterdam Woodhead, G., 1970. The „Adriatic empi-
Williams, J. H. C., 2001. Beyond the Ru- re” of Dionysius I of Syracuse. Klio 52,
bicon: Romans and Gauls in Republican 504 – 512.
Italy. Oxford Woodman, A. J., 1977. Velleius Paterculus:
Willems, W. J., 1989. Rome and its fron- The Tiberian Narrative (2.94-131). Cam-
tier in the North: the role of the pe- bridge
riphery. U: The Birth of Europe: Archae- Woodman, A. J., 1983. Velleius Patercu-
ology and Social Development in the First lus: The Caesarian and Augustan Narrative
Millenium AD (ur. Randsborg, K.). Ana- (2.41-93). Cambridge
lecta Romana Instituti Danici Suppl, 16, Woolf, G., 1992. The unity and diversity
str. 33 – 45. Roma of Romanisation. JRA 5, 349 – 352.
Wilkes, J. J., 1965. a The military achieve- Woolf, G., 1998. Becoming Roman: The
ment of Augustus in Europe; with spe- origins of Provincial Civilisation in Gaul.
cial reference to Illyricum. University of Cambridge
Birmingham Historical Journal 10, Bir- Woolf, G., 2001. Inventing empire in an-
mingham UK. 1 – 27. cient Rome. U: Alcock et al., 2001. 311
Wilkes, J. J., 1965. b Σπλαυνον – Splo- – 322.
num again. AAntHung 13, 111 – 125. Woolf, G., 2002. Generations of ari-
Wilkes, J. J., 1969. Dalmatia. History of the stocracy: Continuities and discontinui-
Provinces of the Roman Empire. London ties in the societies of Interior Gaul. Ar-
Wilkes, J. J., 1996. The Danubian and chaeological Dialogues 9, Leiden, 2 – 15.
Balkan provinces. U: CAH 10 (drugo iz- Woolf, G., 2009. Cruptorix and his kind.
danje), 545 – 585. Talking ethnicity on the middle ground.
Wilkes, J. J., 2001. Iliri (original: The
231
U: Ethnic Constructs in Antiquity: the role
Illyrians. Cambridge, Oxford, 1992.). of power and tradition (ur. Derks, T.,
Split Roymans, N.). Amsterdam Archaeologi-
Wilkes, J. J., 2002. A Roman Colony and Its cal Studies 13, str. 207 – 218, Amster-
people. U: Longae Salonae (ur.Marin, E.), dam
str. 87 – 103. Split Woolf, G., 2011. The Tales of the Barbari-
Wilkes, J. J., 2002. The legions in the ans: Ethnography and Empire in the Ro-
Principate: updating Ritterling. Review man West. Malden, Oxford, Chichester
of Y. Le Bohec, C. Wolff (eds.) Les légi- Zahrnt, M., 2008. Die Überlieferung über
ons de Rome sous le Haut-Empire. JRA 15, den Ersten Illyrischen Krieg. Hermes
528 – 535. 136(4), 391 – 414.
Wilkes, J. J., 2003. The towns of Roman Zanier, W., 2006. Das Alpenrheintal in den
Dalmatia. U: The Archaeology of Ro- Jahrzenten um Christi Geburt. München
man Towns, Studies in Honour of John S. Zaninović, M., 1977. The economy of Ro-
Watcher (ur. Wilson, P.), str. 233 – 241. man Dalmatia. ANRW 2.6, 767 – 809.
Oxford Zaninović, M., 1986. Pojava antike u sre-
Williams, J. H. C., 2001. Beyond the Ru- dišnjoj Hrvatskoj. U: Arheološka istraži-
bicon: Romans and Gauls in Republican vanja na karlovačkom i sisačkom području
Italy. Oxford (Znanstveni skup, Karlovac, 12. – 14. 10.
Wilson, A. J. N., 1966. Emigration from 1983.). HAD 10, 59 – 67.
Italy in the Republican Age of Rome. New Zaninović, M., 1996. a Od Helena do Hrva-
York ta (izabrana djela). Zagreb
Wiseman, T. P., 1981. Practice and The- Zaninović, M., 1996. b Histri i Liburni
ory in Roman Historiography. History: prema rimskom osvajanju. U: Zaninović
The Journal of the Historical Association 1996 a 308 – 319.
66, London 375 – 393.
Zaninović, M., 1996. c Limitacija ston-

skog polja. U: Zaninović 1996 a 414. –
423.
Zaninović, M., 1996. c Liburnia militaris.
U: Zaninović 1996. a 292 – 307.
Zaninović, M., 1996. Rimska vojska u ra-
zvitku antike na našoj obali. U: Zanino-
vić 1996. a 209 – 220.
Zaninović, M., 1998. Država Demetrija
Hvaranina i Šibensko područje. U: Pod-
ručje Šibenske županije od pretpovijesti do
srednjega vijeka (ur. Čečuk, B.). HAD 19.
89 – 96.
Zaninović, M., 2003. Breuci od Sirmija do
Marsonije. OA 27, 443 – 449.
Zaninović, M., 2004. Antički Grci na hr-
vatskoj obali. ARR 14, 1 – 57.
Zaninović, M., 2007. Ilirsko pleme Delmati
(integralna verzija disertacije objavljene
u dva dijela u GodCBI 4/2 [1966.] i 5/3
[1967.]). Šibenik
Zanker, P., 1988. The Power of Images in
the Age of Augustus. Ann Arbor MI
Ziolkowski, A., 1986. The plundering of
232 Epirus in 167 BC: economic considera-
tions. PBSR 54, 69 – 80.
Zippel, G., 1877. Die römische Herrschaft in
Illyrien bis auf Augustus. Leipzig
Zodda, D., 1997. Tra Egitto, Macedonia e
Sparta: Pirro un monarca in Epiro. Rim
Zotović Boljetin, Lj., 1969. Lepena kod
Karaule. Arheološki pregled 11, Beograd
114.
KAZALO
KAZALO
A Balkanski poluotok, 8-9, 56, 63, 77, Dalmacija (regija i provincija), 7, 9,

118, 190, 194 21, 43, 45, 58, 63-66, 71, 78,
Ahajski savez, 85-87
barbari (kulturni konstrukt), 40, 47- 89, 92, 105-113, 116, 140, 142-
Afrodizijada (Sebasteion), 169
48, 51, 56, 84, 87, 93, 152, 154, 143, 156, 160, 164-166, 168,
Agron, 22, 75-85, 93-95, 193
159, 162, 173, 182, 192 172-173, 177-182, 185-186,
Akruvijati, 91, 95, 106, 125
Baton Breučki, 172, 175, 178, 185, 190, 194
Akvileja, 98-104, 114
193 Daorsi, 66, 91-92, 105, 107-108,
Albanija, Albanci, 49, 57-58, 66, 71
Baton Desitijatski, 172-73, 175, 185 116, 125, 193
Aleksandar II. Epirski, 75
Batonov rat, 8-9, 21-26, 43-46, Delfi, 54, 76
Aleksandar III. (Veliki), 40, 75
64, 127, 149, 164, 168-179, 181, Delmati, Delmatski savez, 22, 43,
Alpe, 28, 42, 63, 65, 119, 162, 164
183-184, 189, 193 64-67, 89, 100, 104-112, 115-
– Istočne, 45, 55, 98-104, 118,
Bebije, senator, 139 117, 125, 128-130, 134-147, 149,
188, 191
Bela Krajina, 67 154-158, 178, 188, 191-193
– Jugozapadne, 150, 154
bellum iustum (vidi „pravedni rat”) Delmij, Dalmion, 65-67, 105
alpski ratovi Tiberija i Druza, 21-
Bevke pokraj Ljubljane, 103 Demetrije II. Makedonski, 77
26, 184
Bigesta, 172 Demetrije Hvarski, 22, 52, 84-87,
Amantini, 63, 168, 178
Boka kotorska, 91, 106, 145 93-96, 117, 193
Amijan Marcelin, 56 Denteleti, 164
Bosna (regija), 127, 157, 170
Andizeti, 63, 168-169, 178, 180 Bosna (rijeka), 165, 178 Derbani, 157
Anicije, Gal Lucije, 42, 90-92, 98 Bosna i Hercegovina, 9, 23 Desilo, 107
Ankon, 110, 114 Brač, 51 Desidijati, desidijatski savez, 63-64,
233
Antigon III. Doson, 86 Breuci, Breučki savez, 63, 160, 165- 66, 129, 157, 160, 168, 170, 172-
Antonije, Marko, 36, 121, 135, 139- 169, 172, 178, 184, 189, 191-192 173, 178, 189, 191-192
41, 148, 150-54, 157, 183 Britanija (otok, suvremena, rimska) dinasti ilirski, ardijejski, labeatski, 77,
Apijan Aleksandrijski, 21-24, 26, 45, 18, 31-32, 36, 43, 155-156, 189 81, 84-88, 90, 94-96, 117, 127
55, 57, 63, 67-69, 73, 76, 78-80, Brundizij, 77, 113-114, 134, 139- Diomedovo svetište (vidi Ploče, rt)
96, 99-100, 102, 106, 108-09, 140, 154 Dionizije, rob, 145
124, 129, 139-140, 143, Budimir, Milan, 58 Dionizije Stariji (Sirakuški), 49
148-157, 169 Burebista, 138, 166 Dirahij, 49, 77, 80, 84, 134, 139
Apolonija, 72, 80, 84, 139, 161 Ditioni, 63-64, 129, 168-169, 178
Apulej, Sekst, 170 C Domicije Ahenobarb, Lucije, 170
Ardijejci, 74-84, 87, 91-95, 106- Cecilije Metelo, Kvint Celer, 124 Drava, 54-55, 63, 65, 155, 164-
108, 117, 125, 145 Cecilije Metelo, Lucije Delmatik, 166, 169-171, 180, 183
Arminije, 174, 178, 189 108-111, 117 Drina, 63
Artemidor, 44 Cecilije Metelo, Lucije Dijademat, Druz Stariji (Neron Klaudije Druz), 21
Arupij, Arupini, 68, 154 102 Druz Mlađi (Germanik Cezar), 177
Atintani, 84, 86, 91 Cecina Seve, Aulo, 176 Dukljanin, pop, 56
August (vidi Oktavijan) Childe, Gordon V., 19, 47, 58 Dunav, 24, 28, 35-36, 55, 63, 138,
Aurelije Kota, Lucije, 102-103, 117 Cilnije Mecenat, Gaj, 152 162, 166, 170-172
Autarijati, 71-72, 76 Crna Gora, 9, 71, 127 Duronije, Lucije, 88-89
Avendo, 154 culture-history paradigma, 19, 47
Azinije Polion, Gaj, 139-143, 145 E
D Emilije Lepid, Marko (trijumvir),
B Daisioi, 157 148, 150
Balaj, 78 Dacija, Dačani, 36, 42, 138, 152, Emilije Lepid, Marko, 176-77
Balkan (diskurzivni konstrukt), 13- 160, 162, 166-167, 170-171, Egipat, Egipćani, 47-48, 152, 159,
14, 47 183-184 187
Egnatijska cesta, 93 H 96, 105, 108, 114-115

Emilije Skauro, Marko, 102-104, 117 – južni, 86-88, 98, 106, 108,
habitus, 15-16, 54, 62-63, 65, 68,
Enona, 134 114-118, 152, 154
72, 82, 192
Epetij (Stobreč), 51, 105, 111 Japodi, 62, 64, 67-69, 99-103,
Hallstatt, starije željezno doba, 53,
Epidaur, 133, 137, 179 117, 127, 145, 150, 154, 178, 192
64, 68
Epir, Epirsko kraljevstvo, Epirci, 75, – Cisalpski, 68, 101-102, 125,
Hanibal, 85, 88-89, 118, 120, 176
77, 86, 88, 93, 95-96, 118-119 152, 154, 188
Helenski savez, 86, 95
Etolski savez, 76-77, 85-86, 87, 95 – Transalpski, 68, 127, 154, 191
Helvije, Marko, 153
Jasi, 63-64, 168, 178
F Hercegovina, 65, 67, 71, 107, 138
Jugurta, 36, 117
Fanije Strabon, Gaj, 105 Herodot, 54
Julije Cezar, Gaj, 17-18, 21, 25, 27,
Far, 50-52, 78, 80-81, 84 Hilejci, 51
36, 40, 43, 121-139, 144, 146,
Farsale, bitka, 136 Hispanija, 36, 43, 111-112, 120
155-156, 188
Fest, Sekst, 28 Histri, 86-87, 89, 98-104, 115, 125
Junije Brut, Decim, 101
Figul Marcije, Gaj, 105 Hrvatska, 7, 9
Junije Brut, Marko, 139-140, 148, 150
Filip II. Makedonski, 40 Hvar, 49-51, 76, 85, 137
Juvenal (Decim Junije Juvenal), 56
Filip V. Makedonski, 87-88, 96
Filipi, bitka, 150 I K
Fojnike, 77, 88 Ibar, 103
Karakala, car, 32
Fufije, Gemin, 153 Iliri (konstrukt), 42, 44, 56-60 Karinat, Gaj, 158
Fulvije, Centumal Gnej, 79 Iliri, južni, 64, 71-73 Karni, 99, 102-104
Fulvije Flak, Servije, 106 Ilirija (koncept), 43-44, 106 Kartaga, 84, 187
Ilirik donji i gornji, 43, 179-180
G Kasije Dion Kokejan, 56, 63, 73, 78-
Ilirsko kraljevstvo, Ilirski savez, 42- 80, 83, 105-106, 124, 139, 144,
Gabinije, Aulije, 136-137, 157 43, 66-67, 72-74, 82, 84, 92-96,
Galatija, 176-177 150, 155, 158, 162-166, 172-179
118, 187 Kasije Longin, Gaj, 140, 148, 150
234 Galija, 36, 43, 69, 104, 118, 126, imperiji, 25, 30-34, 40, 118 Kaštelanski zaljev, 51, 105, 129
144, 146, 153, 155, 158, 162,
imperium, 36-37, 42-43, 97, 113, Kelti (vidi latenski svijet)
174-175, 188
123, 125, 139, 164 Kimbri i Teutonci, 36, 117, 120
– Cisalpska Galija, 43, 86, 94,
inventio, 18, 82, 106 Kinoskefala, 88
99, 103, 114-115, 124, 126, 187
Isa, Isejci, Isejski savez, 50-51, 66, Klaudije, car, 36
– Transalpska Galija, 104, 107,
77, 79-81, 84, 88-89, 92, 96, Kleempor, 79
118, 120, 124, 187-188
105, 107, 109, 115-116, 125, Kleopatra VII., 152
Gentije, 22, 42, 73, 78, 88-96, 106,
130-131, 134, 137-138, 144-146, klijent (rimski), 38
117, 193
193 Klis, Kliška vrata, 108-109
Germanija, ,Germani’, 43, 48, 118,
158, 162, 170-172, 175, 179, Istra, 9, 115, 164 Kolapijani, 63-64, 168
184, 189 Italija, 29, 32, 34, 77-78, 93, 114, kolonijalna sredina, 51-52, 183
Germanik Cezar (vidi Druz Mlađi) 137, 155 Konrukaniji, braća, 79
Glasinac, glasinačka kultura, 55, 71 – sjeverna, 49, 70, 84, 98, 103, Korčula, 49, 51, 153
Gomolava, 164 164 Korkira, Korkirani, 49, 72, 77, 80, 84
Gorica pokraj Gruda, 66 – južna, 70, 72, 77, 105 Kornelije, 99-100, 115, 117
Gorski kotar, 67, 154 Kornelije, Publije Tacit (povjesničar),
J 18, 162, 182
Gostilj, 72
Grakho, braća, 121-22, 187 Jadastini, 50, 71, 130 Kornelije Cina, Lucije, 110, 117
Grci, grčka kultura, grčki svijet, 42, Jader, 50, 130, 133-134, 137, 146, Kornelije Dolabela, Gnej (cos. 159.
47-49, 51, 55, 63, 70-72, 74, 161, 189 pr. Kr.), 99-100
77, 80, 84-85, 90, 93, 109, 130- Jadran, 28, 42, 55, 70, 78, 80-81, Kornelije Lentul, Gnej, 170, 184
131, 192 84, 86, 96, 141 Kornelije Scipion, Lucije Azijagen,
Grčka, 24, 42, 54, 57, 77-78, 85, – istočni, 49, 89, 103, 111, 124, 110
96, 103, 113, 134 131, 144-147, 160, 169, 180, 193 Kornelije Scipion, Publije Nasika,
gusarenje, gusari, 56, 79-84, 86, – sjeverni, 96, 100, 102, 118, 105
88-89, 93-94, 106-108, 111-113, 137, 154 Kornelije Sula, Lucije Sretni, 110-
122, 152-153, 188 – srednji, 49, 52, 66, 70, 77, 94, 111, 118, 121, 126
KAZALO
Kornificije, Kvint, 134-138 Mezija, 21, 24, 26, 42, 45, 54-55, Papijevci, braća, 150
Koskonije, Gaj, 104, 110-112, 117, 172, 176-177 Papirije Karbon, Gnej, 110
125, 128-129 Mitridat VI., 36, 85, 122 Partija, Parti, 36, 157
Kossinna, Gustaf, 19, 57-58 Mljet, 153 Partini, 84, 88, 91, 140-141, 143,
Krk, 131 Mommsen, Theodore, 23, 31-32 149
Krka, 51, 70, 101, 128 Monetij, 154 Pausanija, 54, 80
Kupa, 67 Morava, zapadna Morava, 24, 28, Peloponez, 77, 80
Kvarner, 70 42, 54-55, 103, 110 Pelješac, 52, 72, 106
N Peonci, 63
L
Perzej, kralj, , 89-90, 93-95, 99,
Labeati, 85, 87-92, 95-96, 125 Narona, 49, 107-08, 110, 112, 119,
193
latenski svijet, 53-55, 64-65, 76, 125, 133, 138, 145-146, 161, 172
Picen, 70
86, 192 Nauport, 103
Piktor, Fabije, 79
Lausitz, 57 Neretva, 71, 76, 107
Pin (kralj), 79-80, 84-85, 87, 94
Liburni, liburnske zajednice, Libur- nobiles, 29-30, 77, 117, 120, 187-
Pin (vođa u Batonskom ratu), 175
nija, 70-71, 101-104, 110-111, 188
Pir, 73
115-116, 125, 128, 134-135, 150, Noričko kraljevstvo, 102
Norik, Noričani, 21, 42, 45, 55, 103, Pirusti, 91, 125, 127, 129, 145, 178,
154, 178, 193 191-192
Licinije, Publije, 104, 117 164, 172
Plerejci, 106-107, 117, 125
Licinije Kras, Marko (trijumvir), 36, O Pleurat (Agronov otac), 76, 78
121-124
Obrežje, 163 Pleurat (sin Skerdilaidin), 66, 78,
Licinije Kras, Marko (Mlađi), 162
Ogulin, 68 88
Lihnid, 88
Ohridsko jezero, 71 Plinije Stariji, 8, 62, 65, 100, 107,
Lika, 67-68, 154
Okra, prijevoj, 24-25, 67, 103, 119 112, 167-168, 180
Lis, 80, 86, 91-93, 125, 132-134,
Oktavijan (August), 24-25, 27, 31, Ploče, rt, 51-52
139, 146, 161
Livije, Tit, 22, 78-79, 89-91, 100,
36, 45, 121, 139-141, 143, 148- Pod pokraj Bugojna, 157 235
185, 188 Podunavlje, 9, 63-64, 103, 155, 189
111, 143, 160
– Oktavijanovi/Augustovi memoa- (imperijalna) pogranična zona, 30-
Lokrida, 105 ri, 69, 154, 156 31, 96, 103, 119, 131-132, 144,
Lolije, Marko, 162 – Oktavijanov pohod (35. – 33. 147, 154, 160, 174, 189-194
Longin, Gaj Kasije, 99 pr. Kr.), 21, 26, 99, 107, 147-158, Pola, 133
Lučić (Lucius), Ivan, 22, 179, 194 183, 188-191, 193 Polibije, 66, 73, 77-80, 83-86, 99,
Luka, sporazum u, 124 Oktavije, Marko, 134-135, 137 102, 105, 115
Lupus, Lucije Kornelije, 100 Olcinijati, 91, 95, 106, 125 Polihistor, Aleksandar, 44
M Orijent, orijentalizam, 13-14 Pompej Veliki, Gnej, 36, 112-113,
Oserijati, 63-64, 168, 178 121-124, 126, 133-136, 141
Mađarska, 9 Otrantska vrata, 82, 134
Makedonija (oblast, rimska provinci- Pompej, Sekst, 140, 143, 148
ja), 54, 76, 92-93, 100, 103, 115, P Porcije Katon, Marko (Mlađi), 122
118-120, 139-140 Palagruža, 49, 114 Posavina, 101, 154, 180
Makedonija (kraljevstvo), 21, 45,72, Pandusa, Tiberije, 101 Poseni, 155
84, 86-91, 94-96, 99, 187 Panonci, 55-56, 62-65, 99-100, Posidonije, 44
Mala Azija, 36, 49, 93, 107, 110, 115, 117, 155, 164-166, 174, Postumije, Aulije, 79
122 177, 183 Požeške (Klaudijske) gore, 65, 155,
Manilijev zakon (lex Manilia), 43, Panonija (rimska provincija, regija), 160, 165, 178
112-113 7, 9, 21, 43, 45, 53-54, 63-64, „pravedni rat” (bellum iustum), 38-
Marije, Gaj, 118, 121 92, 101, 103, 161, 164-165, 173, 39, 91
Markomani, 171-172, 177 175, 178-181, 185, 190, 194 Promona, 128-129, 145, 156
Mesala Korvin, Marko Valerije, 153, – Južna, 54, 61, 154, 165, 188 Prvi ilirski rat, 8, 21, 23, 45, 77-84
158 Panonski rat (12. – 9. pr. Kr.), 26, Pseudo-Skilak, 44
Metul, Metuli, 62, 68-69, 155 163-170, 174, 189 Pseudo-Skimno, 44
Mezeji, 63-64, 66, 129, 160, 169, – Panonsko-balkanska kriza, 116, Ptolemej, Keraun, 76
178, 192 166-167, 170, 189, 193 Ptolemej, Klaudije, 36, 167
R Srbija, 9 Venecija, 53
Sredne polje pokraj Čateža, 164 Verzon, 156-157
Rajna, 18, 35-36, 162
Statilije Tauro, Tit, 153 Vibije Postum, Gaj, 177
Ravni kotari, 70
Strabon, 22, 44, 54, 56, 63, 65, 68, Vinicije, Marko, 164, 170
resistance narativ, 25, 174
Retija, 42, 45, 172 76, 107, 127, 168 Vipsanije Agripa, Marko, 45, 152-
rimska kultura, rimski identitet, Suetonije Trankvil, Gaj, 124, 126, 153, 156, 158, 161, 164-165
„romanizacija”, 28-34, 158-159, 162, 165, 170 Vis, 50, 114
162, 181-183 Sulpicije Ruf, Publije, 138 Visoko, 20
rimska imperijalna ideologija/dis- Vrbas, 165
Š
kurs, 31-33, 158-159 W
rimski imperijalizam, 34-36, 39-41, Šolta, 51
77, 80, 93-95, 162 Wilkes, John, J., 24-25, 46, 59
T
Rizon, Rizoniti, 78, 91, 95, 106, 125 Z
Tasovčići pokraj Čapljine, 150
„romanizacija”, 31-33
Taulanti, 91-92, 95 Zippel, Gustaf, 23-24, 45-46, 57,
S Tauris (Taurida), 137 194
Salasi, 154 Taurisci, 55, 65, 99-104, 150, 152, Zrmanja, 70
Salasija, bitka, 86 154, 188
Salona, 51, 103, 108-112, 119, 125, Teopomp, 44, 76 Ž
129-134, 137, 140-143, 146, 161, Terencije Varon, Marko, 112 Županič, Niko, 58
172, 178, 189 Tergesta, 103
Sana, 165, 169 Terponi, 155
Sarmati, 170 Testim, 157
Sava, 24, 42, 54-55, 63, 65, 155, Teuta, 22, 79-85, 93-94
160-161, 164-165, 170, 180 Tiberije, car, 21, 160-185, 189
Segestika, 65, 99-100, 103, 154- Tilurij, 172
236 155, 160-161, 166, 168 Timava, 101, 140
Segestani, 27, 65, 99-102, 168, Toma Arhiđakon, 56, 141-143
188, 191-192 Tomislavgrad, 65
Sempronije, Tuditan Gaj, 99-103, 117 Tragurij, Trogir, 51, 105, 111, 128,
Senat, rimski, 33, 41, 81, 83, 88, 130
94, 99-100, 106, 159-160, 178, Trajan, car, 36
188 Trakija, Tračani, 48, 111, 164, 166
Servilije, Marko, 170 Triteuta, 79, 85
Servilije Isaurik, Publije, 139 Tulije, Ciceron Marko, 43, 112-113,
Setovija, 156 115, 127, 132, 138, 145
Sicilija, 70, 72, 86, 113, 149-150
Sikuli (Resnik), 108-109 U
Silije Nerva, Publije, 160, 164 Una, 67-68, 160
Sirmij, 161, 168, 172, 178
Siscia, 99, 168, 172, 177-178 V
Skadarsko jezero, 72, 91, 139, 160 Vala Numonijan, Gnej Tamfil, 160
Skerdilaida, 84-88, 95-96, 117 Valerije Mesala Mesalin, Marko, 176
Skeva (sin Batona Desitijatskog), Varcijani, 63-64, 178
175 Vardar, 24, 54
Skodra, 85, 91, 139, 187 Varvarija (Bribir), 128, 134
Skordisci, 54-56, 65, 100, 110, 118, Vatinije, Publije, 123-124, 137-138,
138, 161, 164-167, 170 145
Skribonije Libon, Lucije, 135 Vatinijev zakon (lex Vatinia de impe-
Slano, 108 rio Cesaris), 43, 123-126, 146-
Slovenija, 9, 103, 115, 163-164 147, 188, 191
Sparta, 86 Velej Paterkul, 28, 124, 163, 169-
Spila Nakovana, 52, 72 170, 173, 176-178
O AUTORIMA
Dr. sc. Danijel Džino (PhD 2006., Classics, University of Adelaide) je

Australian Postdoctoral Fellow na Odjelu za staru povijest (Department of
Ancient History) na Sveučilištu Macquarie u Sidneyu. Autor je dviju mo-
nografija: Illyricum in Roman Politics 229 BC-AD 68 (Cambridge University
Press: Cambridge, 2010) i Becoming Slav, Becoming Croat: Identity transforma-
tions in post-Roman and early medieval Dalmatia (Brill Academic Publishers:
Leiden & Boston, 2010).
Dr. sc. Alka Domić Kunić (doktorirala 2005. na Odsjeku za arheologiju
Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu) viša je znanstvena suradnica na
Odsjeku za arheologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.
237
SADRŽAJ
ZAHVALE _5
O KNJIZI (ILI PRED-GOVOR AKO SE ČITATELJU TAKO VIŠE SVIĐA) _7
1. NIŠTA NIJE KAO PRIJE: O PROUČAVANJU ANTIČKE POVIJESTI DANAS _11
Gdje je sve počelo... _11
Postoji li zbilja? Vodič za povjesničara izgubljenog u svemiru postmodernizma _16
Prijašnja proučavanja rimske interakcije s Ilirikom: partizani, Nijemci i pokoji saveznik
u protopovijesnom Iliriku _20
2. RIMSKO OSVAJANJE ILIRIKA _28

Rimsko? _28
Osvajanje? _34
Ilirik?!? _42
238
3. ASTERIX I OBELIX NE ŽIVE OVDJE: PREDRIMSKA POPULACIJA ILIRIKA _47
Grci koji baš i nisu neki Grci _49
Kelti koji nisu znali da su Kelti _53
Vicevi o Skenobarbu i Batonu _55
Indigene skupine _60
Panonci _62
Delmati _65
Japodi _67
Liburni _70
„Iliri” _71
4. HELENISTIČKI DINASTI I RIMSKE LEGIJE U JUŽNOM JADRANU _74

Uspon i pad Ardijejaca _74
Labeatska dinastija _87
Skadarski mir: Pax Romana Adriatica _91
„Ilirski“ ratovi u perspektivi _93
5. I DI MI-DOĐI MI: RIM I ISTOČNA OBALA JADRANA IZMEĐU SKODARSKOG MIRA I CEZARA _97
Istočne Alpe i sjeverni Jadran _98
Dalmacija _105
Osvajanje Ilirika prije Cezara? _113
6. „I RIJEČ VATINIJEVA STVORI ILIRIK”: CEZAROV PROKONZULATI MEĐURIMSKI KONFLIKTI _122
Vatinijev zakon u kontekstu rimske politike toga vremena _122
Zadnja rupa na svirali? _126
Cezar protiv Pompeja _133
Polion, Delmati i još ponešto _139
Pojava Ilirika u rimskom političkom zemljopisu _143
7. OSVAJANJA ILIRIKA _148

Vruć krumpir za mladog Oktavijana _149 239
„Vlast bez granica im dadoh” _158
Po šumama i gorama Ilirika: Batonov rat _170
Kraj osvajanja _179
Oktavijan i Tiberije _183
ZAKLJUČNA RAZMATRANJA _186

Kontekstualno pozicioniranje povijesnog narativa _187
Rim i zapadni dio Balkanskog poluotoka: primjer političke interakcije s graničnim
područjem _190
DODATAK: KRONOLOGIJA PANONSKO-BALKANSKE KRIZE _196
KRATICE PRIMARNIH IZVORA _197
KRATICE PERIODIKE _201
KRATICE EPIGRAFIČKIH KOLEKCIJA _203
BIBLIOGRAFIJA _204
KAZALO _233
O AUTORIMA _237
Likovno-grafička urednica
Iva Baus
Lektorica
Snježana Drkulec Igrec
Korektorica
Ljiljana Cikota
Grafička priprema
Grafičko-likovna redakcija Školske knjige
Tisak
Grafički zavod Hrvatske, d.o.o.
Zagreb
Tiskanje završeno u studenome 2013.
ISBN 978-953-0-61991-3
CIP zapis dostupan u računalnome katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojem 859352.

D-Ino & Domi - Kuni - RIMSKI RATOVI - Knjiga PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

D-Ino & Domi - Kuni - RIMSKI RATOVI - Knjiga PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

See

discussions, stats, and author profiles for this publication at:

Danijel Džino & Alka Domić Kunić,

BOOK · NOVEMBER 2013

Alka Domic Kunic

Available from: Alka Domic Kunic

Ova je knjiga proizvod istraživačkih projekata njezinih autora: „Anci-

Na početku pisanja svake knjige, kao i svakog znanstvenog ili popular-

zivnih razloga. Stoga ćemo ponajprije promatrati sukobe koji su se odigra-

je to rascjepkanost istraživanja odviše svjesnog postojećih administrativ-

U nekoliko posljednjih desetljeća povijesna je znanost doživjela velike

Gdje je sve počelo...

Korijeni ove znanstvene revizije, svojevrsnog „velikog pospremanja” skla-

mislilaca. Jedan od najvažnijih utjecaja na povijesnu znanost bez dvojbe je

određenog, u načelu elitnog društvenog sloja, ili nekih kulturnih krugova

prikazujući kako se konstrukcija „hibridnih” identiteta događa rekombi-

Mehanizmi oblikovanja etniciteta tijekom posljednjih nekoliko desetlje-

kao posljedica sustavne komunikacije kulturnih razlika prema kulturnoj

Postoji li zbilja? Vodič za povjesničara izgubljenog u

Kako, dakle, ti novi pristupi u društvenim znanostima utječu na prouča-

nost prošlosti jednog razdoblja iz sačuvanih pisanih fragmenata, kao što

No arheologija je također dugo vremena bila pod utjecajem učenja Gu-

tet identiteta), osiguravajući konstantnu relevantnost proučavanju prošlosti

Prijašnja proučavanja rimske interakcije s Ilirikom:

kraljevstvo”, 229. g. pr. Krista, i završetka Batonova rata 9. g. poslije Kri-

koherentan povijesni narativ, ponajviše zbog svoje površnosti u tretmanu

tijekom dva stoljeća. Njegovu je taksonomizaciju potom preuzeo Daniele

od Apijana, kraj osvajanja Zippel vidi u završetku panonskog rata od 12. do

Morave – što je nadogradnja ranijih Symeovih razmišljanja.29 Wilkesov je

vremena ne postoje monografske studije koje bi se bavile samo rimskom

vatskih zemalja podijeljenom na dva razdoblja: rimsko osvajanje Ilirika te

Percepcija uključivanja Ilirika u rimski politički okvir u konceptualnoj

kasne republike i ranog principata, kasnog 1. stoljeća pr. Krista i 1. stolje-

regionalnom političkom institucijom. Rim je tako ulazio u sredozemne

resursima, a pogranične zone, koje se šire daleko izvan izravno nadzira-

misije „civiliziranja” stanovnika zemalja Trećeg svijeta iz kasnog 19. i 20.

terijalnim izvorima.47 Dva su temeljna razloga za to: poslovični tradiciona-

kultura i regionalnih kultura koje su fragmentirale jedinstvenost rimstva.51

Kada analiziramo takav kompleksan proces interakcije između Rima i

rasprave o prirodi rimskog imperijalizma.52 Historiografija 19. i ranog 20.

nički ethos elite, želja za profitom od pokorenih teritorija, ad hoc reagiranje

predodžbe, što se najbolje može vidjeti iz kasnijeg Peutingerova zemljovida

Odnos prema poraženim politijama također je ustanovljen na sličnim

zitije su očita rimska percepcija straha od političkih protivnika bez obzira

prekinuta pojedinačnim avanturističkim pothvatima i potpunim raspadom

Posljednje pitanje koje se nameće povezano je sa strukturom objekta u

kao Ilirsko kraljevstvo – regnum Illyricum – od čijeg imena najvjerojatnije

Početna je točka u nastanku zemljopisnog koncepta Ilirika, dakako, bio

pomoć formalnih dokumenata režima kao što je to i Agripin „zemljovid”.84

bolje oslikani u utjecajnom narativu iz Wilkesove Dalmacije, metanarativ

Nakon preispitivanja temeljnih historiografskih postulata koji sačinjava-

No, u zbilji se događalo nešto sasvim drugo. Sredozemna intelektualna

Grci koji baš i nisu neki Grci

Pisana vrela i obilati arheološki nalazi bacaju ponešto svjetla na svijet

Farski tropej sa spomenom Jadastina

Arheološki pokazatelji otkrivaju da je ubrzo nakon svojega osnivanja

trgovačke veze s Italijom i sjevernim Jadranom. Isejci su osnovali svoju

kulturne interakcije s grčkim svijetom danas neosporno, hrvatska histori-

Kelti koji nisu znali da su Kelti

Još problematičniji za proučavanje od tih srednjojadranskih helenofonih

prema tome, treba gledati kao na stvaranje i širenje zasebnog kulturnog

Najznatnije političke tvorevine u budućem Iliriku koje se povezuju s la-

Vicevi o Skenobarbu i Batonu 55