KATOLIKI BOGOSLOVNI FAKULTET

SARAJEVO

Uvod u misterij Krista i povijest

spasenja

UVOD U KRANSTVO
Joseph Ratzinger

Profesor: dr. Tomo Vuki

Josip Markovi
Sarajevo, sijeanj 2016.
GLAVA I.

Student:

VJERUJEM U KRISTA ISUSA,NJEGOVA JEDINOROENOG SINA,NAEGA

GOSPODINA
I. Problem priznavanja Isusa danas
Tek u drugom stavku Creda nailazimo na pravi kamen smutnje koji je
ve spomenut u uvodnim razmiljanjima: rije je ispovijedanju vjere da
Isus, ovjek pojedinac, koji je oko godine 30. bio smaknut u Palestini, jest
Krist (pomazanik, izabranik) Boji, tovie, pravi Boji Sin, sredite i
prekretnica sve ljudske povijesti. ini se ludim da se jedan jedincati ljudski
lik, koji svakako, kako prolazi vrijeme, sve vie mora nestajati u tami
prolosti, proglaava mjerodavnim sreditem sve povijesti. Dok vjera u
Logos, u smislenost bitka, u potpunosti odgovara tenji ljudskoga uma, u
ovom drugom lanku Creda dolazi do upravo neobinog povezivanja
izmeu Logosa i sarxa, izmeu Smisla i pojedinanog lika iz povijesti.
Smisao, koji je temelj svega, postao je put(sarx, caro), to jest: uao je u
povijest i postao njezinom jedinkom; on vie nije jednostavno ono to
samu povijest obuhvaa i nosi, ve odreena toka u njoj. Povijesni ovjek
Isus jest Boji Sin, a Sin Boji jest ovjek Isus. Za ovjeka Bog biva
dogaajem preko ljudi, ak jo konkretnije: preko onog ovjeka u kojemu
izbija na vidjelo definitivnost ljudskog bitka i koji je upravo u tom ujedno i
sam Bog. Moda se ve ovdje ocrtava spoznaja da i u paradoksiji Rijei i
put i dolazi do izraaja smislena, logosu primjerena zbilja. No ispovijedanje
toga ipak najprije znai skandal za ljudsko miljenje: nismo li, naime, time
zapali u upravo neuveni pozitivizam? Smijemo li se uope hvatati za
slamku jedne jedincate povijesne zgode? Moemo li se uope usuditi
da na toj slamci nekog dogaaja to pluta u golemom moru povijesti
zasnivamo svu svoju egzistenciju, tovie, cjelokupnu povijest ?
II. Isus koji je Krist: Osnovni oblik kristolokog ispovijedanja
1. Dilema novovjeke teologije: Isus ili Krist?
Moe li nam sada, nakon svega to je reeno, izgledati udnim to
teologija na ovaj ili onaj nain pokuava umai dilemi istovremenosti vjere
i povijesti, i to utoliko prije ukoliko vie meu njima raste prepreka
historijskoga? Tako danas tu i tamo nailazimo na pokuaj da se
kristologija dokazuje na razini historiciteta, da se usprkos svemu nastoji
uinitiuvjerljivom pomou metode tonosti i dokumen-tiranosti ili pak
nailazimo na mnogo jednostavniju odluku da se ona jednostavno svede na
datost koja se moe dokumentirati.
Ondje gdje je vjera stvorila raskol, neka tu ljubav sada stvori
povezanost. Isus nasuprot Kristu to znai: daleko od dogme, a blie ljubavi.
Kad se dopustilo da od Isusa koji je propovijedao, koji je svima ljudima
navjeivao njihova zajednikog Oca i tako ih uinio braom postane
propovijedan Krist koji trai vjeru, a sam postaje dogmom, time je, dolo
do presudnog loma. Jer, Isus da je obznanjivao nedoktrinalnu poruku
ljubavi, i upravo se u tom sastojala ona velika revolucija kojom je Isus
razbio oklop farizejske ortodoksije, donijevi umjesto uskogrudne
pravovjernosti jednostavnost povjerenja u Oca, bratstva meu ljudima i
2

njihove povezanosti na ljubav. Ono to svakako treba naznaiti je to da bi

trebali imati vie povjerenja u onu stalnu sadanjost vjere, sadanjost koja
proima vjekove, a vjera to je nosi, u biti eli samo jedno: da bude
razumijevanje onoga tko je i to je Krist zapravo bio, moda bismo, dakle,
u tu sadanjost morali imati vie povjerenja negoli urekonstrukciju koja
svoj put trai izvan zbilje. A u najmanju ruku trebalo bi pokuati jednom
prihvatiti to u stvari ta vjera kae.
2. Kristova slika u Apostolskom vjerovanju
Simbol, koji pratimo u ovoj knjizi kao reprezentativni saetak vjere,
formulira svoje ispovijedanje Kristu, posve jednostavnim rijeima: ... i
vjerujem u Krista Isusa. Pri tom nam najvie upada u oi to na prvo
mjesto, slino kao i u pavlovskom rjeniku, dolazi rije Krist, koja prvotno
nije znaila ime, nego naslov (Mesija). Krist je naslov, ali u isti mah ipak
ve, i dio jedinstvenog imena za ovjeka iz Nazareta. U ovom procesu
stapanja imena s naslovom, a naslova u ime odigrava se neto daleko vie
no to bi to bila neka od mnogih povijesnih zaboravnosti... Na kraju, mogli
bismo stvarno utvrditi kako nauka i djela historijskog Isusa nisu po sebi
vani, ve da je dovoljna jednostavna injenica da je postojao i to tada ako
se pri tom shvaa da se u toj injenici podrazumijeva sav realitet osobe
koja je po sebi istovjetna sa svojom naukom i svojim djelovanjem, u emu
se sastoji njezina neponovljiva vlastitost i jedinstvenost. Isusova osoba jest
njegova nauka, a njegova nauka jest on sam. Zato kranska vjera, tj.
vjera u Isusa kao Krista, jest uistinu personalna vjera. Tek iz ovoga
moemo zaista razumjeti to to znai. Takva vjera nije prihvaanje nekog
sistema, ve prihvaanje osobe koja je istovjetna sa svojom rijei, dakle:
prihvaanje rijei kao osobe, a osobe kao rijei.
3. Polazite ispovijedanja: kri
Ono to smo do sada rekli bit e jo jae osvijetljeno ako se vratimo
korak dalje od Apostolskog simbola: na sam izvor kranskog
ispovijedanja. Danas moemo s odreenom sigurnou u stanoviti da se
izvor vjerovanja u Isusa kao Krista, tj. izvor krst-janskog
(krst od Krist) vjerovanja uope, sastoji u kriu. Polazei od kria, vjera sve
vie shvaa kako Isus nije tek neto uinio i kazao, ve da su u njemu
poruka i osoba identine, tovie, da je on u biti uvijek ve ono to kae.
Ivan iz toga nije trebao drugo ve jednostavno povui posljednju
konsekvenciju: ako je to tako, a to je temeljna kristoloka misao njegova
Evanelja onda iz toga slijedi da je Isus Krist Rije; on je osoba koja ne
samo da rijei posjeduje ve i jest vlastita rijei, vlastito djelo; osoba koja
je sam Logos (rije,smisao); koja je oduvijek i zauvijek; osnova na kojoj
svijet poiva pa ako igdje susretnemo takvu osobu, onda je ona onaj
smisao to nas sve dri i uzdrava.
4. Isus koji je Krist
Nakon svega to smo rekli, postoji u nekom smislu opa koncentracija
na injenicu da je Isus egzistirao, i zaista je sva ona zbilja koja se zove Isus
u neku ruku potpuno urasla u vjeru u Krista ta njegova najistinskija rije u
stvari je on sam. Jer, vlastitost Isusovoga

ja, njegove osobe koja tu svakako dolazi potpunoma u sredite nesumnjivo

se sastoji u tome da taj ja ne stoji u nekoj osamostaljenoj zatvorenosti,
ve je u punini bie s relacijom prema Oevu ti i s usmjerenou prema
ljudskom vi. Isusov ja znai identitet logosa (istine) i ljubavi, i tako u
njemu ljubav postaje logosom, istinom ljudskoga bia. A bit vjere to je
zahtijeva tako shvaena kristologija sastoji se, dosljedno,u tome da vjera
bude stalno urastanje u univerzalnu otvorenost bezuvjetne ljubavi.
Vjerovati, naime, u tako shvaenog Krista znai jednostavno: uiniti ljubav
sadrajem vjere, tako da bi se na osnovu toga moglo upravo rei: ljubav je
vjera. Zato i stoji tvrdnja da vjera koja nije ljubav, ni u kom sluaju nije
prava
kranska vjera,ve se samo takvom priinjava. To je injenica koju treba
jednako naglasiti protiv doktrinalistikog nesporazuma unutar katolikog
poimanja vjere kao i protiv sekularizacije ljubavi koja kod Luthera proizlazi
iz iskljuivosti opravdanja po vjeri.

III. Isus Krist - pravi Bog i pravi ovjek

1. Polazite pitanja
Vratimo se jo jednom kristolokom pitanju u uemsmislu, da ne bi ono
to smo rekli ostalo kao pukatvrdnja ili ak zgodna izlika za suvremenost.
Ustanovili smo da kransko prihvaanje Isusa znai prihvaanje njega kao
Krista, to jest kao onoga u kojemu su osoba i djelo identini; odatle smo
onda doli do jedinstva izmeu vjere i ljubavi...
2. Jedan moderni klie historijskog Isusa
Moramo ii postupno. Tko je zapravo bio Isus iz Nazareta? Kako je on
shvaao sebe? Da je vjerovati klieju koji se danas poinje uvelike iriti kao
vulgarizacija moderne teologije, stvari su se otprilike odvijale ovako:
historijskog Isusa treba sebi zamisliti kao neke vrste profetikog uitelja
koji se pojavio u eshatoloki ugrijanoj atmosferi kasnog idovstva svoga
vremena te je, shodno toj eshatoloki nabijenoj situaciji, navjeivao
blizinu Bojeg kraljevstva. A to je tvrdi se bilo navjeivanje koje treba
ponajprije shvatiti potpuno vremenski: sada, u najskorije vrijeme,
pribliava se Boje kraljevstvo, svretak svijeta. No s druge strane tvrdi se
opet taj sada ipak je kod Isusa toliko naglaen da ono vremenski budue
ne moe vie, za onoga tko dublje promatra, vrijediti kao ono jedino pravo.
tovie, ono jedino pravo pa makar sam Isus mislio na budunost, na Boje
kraljevstvo da se sastoji u pozivu na odluku: ovjeka obavezuje
posvema upravo ovaj sada koji ga pritite...
3. Pravo histoloke dogme
a) boanskom ovjeku. U Novom zavjetu ne nalazi se nigdje pojam
boanskog ovjeka odnosno bogoovjeka i obratno, nigdje se u antici za
boanske ljude ne nalazi oznaka sin
Boji. To su dvije vane injenice. Povijesno ta dva pojma nemaju nikakve
uzajamne veze; jezino i sadrajno oni nemaju nita zajedniko. Niti je

Bibliji poznat boanski ovjek, niti je antici na podruju boanskog ovjeka

poznata ideja Bojem sinovstvu.
b) Biblijska terminologija i njezin odnos prema dogmi. U jeziku Novoga
zavjeta treba strogo razlikovati oznaku Sin Boji i jednostavnu oznaku
sin. Onomu tko ne pazi na egzaktnost jezika ini se da oba ova izraza
izriu potpuno istu stvar. U odreenom smislu te dvije oznake stvarno i
imaju neto zajedniko i sve se vie pribliavaju. No ipak, po svom izvoru
one pripadaju potpuno razliitim podrujima, potpuno im je razliito
podrijetlo i sadraj...
IV. Putovi kristologije
1. Teologija inkarnacije kria
Spoznaje koje smo dosad stekli omoguuju nam razumijevanje
preostalih temeljnih iskaza kristologije. Kroz povijest kranske vjere uvijek
su se nanovo razilazila dva pravca u promatranju Isusa: teologija
utjelovljenja, koja je pola od grkog miljenja i prevladala unutar katolike
tradicije Istoka i Zapada, i teologija kria koja se nadovezivala na Pavla i
najranije oblike kranske vjere i naroito dola do izraaja u
reformatorskom miljenju. Prva teologija govori bitku i oslanja se na
injenicu daneki ovjek jest Bog te da je istodobno i Bog ovjek. Za tu je
teologiju najznaajniji upravo taj neuveni stav. Pred ovim jedinstvom
ovjeka i Boga, pred Bojim poovjeenjem, svi drugi dogaaji bivaju
neznatni. U usporedbi s tim dogaajem, oni su drugorazredni. Susret Boga
i ovjeka pokazuje se neim zaista odluujuim, kao neto to oslobaa,
poput istinske budunosti ovjeka, prema kojoj se konano moraju
usmjeriti svi pravci. Nasuprot tome, teologija kria ne uputa se u takvu
ontologiju; umjesto toga ona govori
zbivanju; dri se
poetnog
svjedoanstva koje jo nije postavljalo pitanje bitku nego Bojem
djelovanju kroz kri i
uskrsnue, jer je tim djelovanjem pobijeena smrt, a Isus se oitovao kao
Gospodin i nada ovjeanstva. Razliito stremljenje ovisi razliitu
polazitu: teologija utjelovljenja tei k statikom i optimistikom gledanju
stvari...
2. Kristologija i nauka otkupljenju
Time se konano razjanjava i proimanje jedne druge povijesne
antiteze. Ta je opreka vrlo srodna s onom s kojom smo se upravo bavili.
Historijskim razvitkom vjere u Krista dolo je do primjetna raskoraka
izmeu onoga to se nazivalo kristologijom i onoga to su zvali
soteriologijom. Kristologijom se imenovala nauka Isusovu bitku, koji se
sve vie pokuavao prikazati ontolokom iznimkom i koji se uslijed toga
pretvorio u objekt spekulacije neem udnovatom, nerazumljivom,
neem to se jedino odnosi na Isusa. Pod soteriologijom mislilo se na
nauku otkupljenju: nakon to se obradila ontoloka krialjka, kako je u
Isusu mogao ujedno biti i ovjek i Bog, postavilo se, neovisno od toga,
pitanje to je Isus zapravo inio i to za nas predstavljaju uinci njegova
djelovanja. Tako su se razdvojila ova dva pitanja, osoba i njezino djelo
postali su predmetom odvojenih razmiljanja i traktata. Ovo je dovelo do
5

toga da su te dvije stvari postale nerazumljive i neshvatljive. Treba samo

letimino pogledati prirunike dogmatike iz kojih je lako ustanoviti kakvim
je zamrenim teorijama urodilo to to se zaboravilo da se ove dvije stvari
mogu shvatiti tek ako se ima na umu njihovo sutinsko jedinstvo.
Spominjem samo oblik nauke otkupljenjukako je veinom sadri
kranska svijest...
3. Krist zadnji ovjek
Pokuajmo saeto kazati to zapravo razumijemo kada ispovijedamo:
Vjerujem u Krista Isusa, jedinoroenog Bojeg sina, naeg Gospodina.
Poslije svega to smo rekli u prvom redu moemo kazati: kranska vjera
je vjera u Isusa iz Nazareta kao egzemplarna ovjeka, ovjekaprauzora. To
je valjda najprikladniji prijevod Pavlova pojma o zadnjem ovjeku, to
smo ga ranije spomenuli. Upravo kao primjerni, mjerodavni ovjek, on
nadilazi granice ovjetva. Samo tako i upravo na temelju toga on je zaista
egzemplarni ovjek. Jer ovjek je to blii sebi to je vie pri drugome. K
sebi on dolazi jedino kad naputa sebe. Samo preko drugoga i time to jest
kod drugoga on dolazi k sebi...
Ekskurs: strukture kranstva
-

Pojedinac i cjelina.
Princip biti za.
Zakon neznatnosti i skrivenosti (inkognita).
Zakon vika, obilja.
Prvenstvo primalakog stava u odnosu na pozitivne datosti kranstva.

GLAVA II.
KAKO SE OITUJE PRIZNAVANJE KRISTA U KRISTOLOKIM INJENICAMA
VJERE
1. Zaet po Duhu Svetomu, roen od Marije Djevice
Isusovo podrijetlo prekriveno je tajnom. Dodue, u Ivanovu evanelju
Zidovi primjeuju, obzirom na njegov mesijanitet, da se za nj zna odakle
je, a Krist kada doe, nitko nee znati odakle je (Iv 7,27). Ali Isusove rijei,
koje neposredno slijede, pokazuju kako je nedovoljno njihovo znanje o
Isusovu porijeklu: Nisam doao sam od sebe, nego postoji Istiniti koji me
posla, a vi ga ipak ne poznajete (7,28). Isus, bez sumnje, dolazi iz
Nazareta. Ali to znamo ? Njegovu pravu podrijetlu, ako smo u stanju
navesti geografsko mjesto odakle potjee... Ivanovo evanelje naglaava
uvijek iznova kako je Isusovo stvarno porijeklo Otac, da on od njega
potjee potpunije i drukije negoli ma koji Boji poslanik prije njega.
O Isusovu porijeklu iz tajne Boga, koju nitko nezna, govore Matej i Luka u
svojim evaneljima prepriavajui Isusovo djetinjstvo. Time je ne dokidaju,
nego, kao tajnu, upravo naglaavaju. Shvatimo li ispravno smisao Bojeg
znaka danog djevianskim roenjem, moi emo i teoloki smjestiti
tovanje Marije kako ono proizlazi iz vjere Novog zavjeta. To tovanjene
moe se zasnivati na mariologiji koja bi bila neka vrsta umanjenog drugog

izdanja kristologije. Nema razloga, a nemamo ni pravo, da tako

udvostruujemo stvari.
2.Muen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan.
a) Pravednost i milost. Kakvo je zapravo mjesto kria unutar vjere u
Isusa kao Krista? Ovaj lanak vjere jo nas jednom suoava s tim pitanjem.
Bitne elemente odgovora ve smo sabrali tokom dosadanjih razmiljanja;
sada emo ih pokuati sloiti u jednu cjelinu. Velikoj
veini krana, a osobito onima koji dosta povrno i izdaleka poznaju vjeru,
izgleda kao da smisao kria valja shvatiti unutar mehanizma naruena i
nanovo uspostavljena prava. Bio bi to, dakle, nain da se neizmjerno
pokornikim inom dade zadovoljtina beskrajno uvrijeenoj Bojoj
pravednosti. Tako se ljudima kri ini izrazom stava kojim se inzistira na
tome da se posvema uravnotee dugovanje i potraivanje; istodobno je,
meutim, prisutan i osjeaj kako se ova ravnotea ipak zasniva na fikciji...
b) Kri kao tovanje i rtva. Naravno s ovim jo nije sve reeno. ita li
se Novi zavjet od poetka do kraja, ne moe se mimoii pitanje, nije li ipak
Isusov pomirbeni in prikazan kao rtveni prinos Ocu, nije li kri osvijetljen
kao rtva koju Krist posluno prinosi Ocu. U mnogim novozavjetnim
tekstovima uoavamo i uzlazno kretanje od svijeta prema Bogu, tako da
sve ono to smo maloprije odbili, izgleda, opet dolazi na povrinu. I zaista,
na temelju same silazne linije nije mogue adekvatno razumjeti sadraj
Novoga zavjeta. Trenutak raspinjanja je kozmiki blagdan izmirenja,
pravi i definitivni blagdan izmirenja. Nema drugog kulta ni sveenika do
onoga koji ga je postavio Isus Krist.
c) Bit kranskog kulta. Bit kranskog kulta ne sastoji se, prema tome,
u rtvovanju stvari ni u kakvom drugom unitenju kako se to esto tvrdiu
teorijama misne rtve od XVI st. U tim teorijama kae se kako na taj nain
valja priznati apsolutno Boje vrhovnitvo. Svi ovi misaoni napori
jednostavno su suvini, uzme li se u obzir Krist i njegov biblijski tuma.
Kranski kult sastoji se u potpunoj ljubavi, koju je mogao pokloniti samo
onaju kojem je ljubav samoga Boga poprimila lik ljudske ljubavi; on se
konano sastoji od novog oblika zastupnitva ukljuena u ovu ljubav: sam
nas je Bog zastupao te mu se mi predajemo i preputamo da nas ponese.
Znaenje kranskog kulta sastoji se, dakle, u tome da ne pokuavamo
sami sebe opravdavati, jer to su i onako samo izgovori koji nas meusobno
ine neprijateljima, budui da su u krajnjoj liniji upereni protiv drugih...
3. Spustio se do pakla.
Moda nema lanka vjere koji bi naoj dananjojsvijesti bio tako daleko
kao ovaj. Ako izuzmemo Isusovo roenje od Djevice Marije i Gospodinovo
uzaae na nebo, ovaj nas lanak vjere sigurno najvie potie na
demitologizaciju. I ini se da je ovdje moemo bez opasnosti i sablazni
izvriti. Vrlo je teko razumjeti onih nekoliko mjesta na kojima Sveto
pismo toj stvari neto govori (1rt 3,19; 4,6; Ef 4,9; Rim 10,7; Mt 12,40; Dj
2,27.31), tako da su mogua najrazliitija tumaenja... Postaje razumljiv i
naoko tako mitski tekst u Matejevu evanelju, koji govori tome kako su
se u asu Isusove smrti otvorili grobovi i kako su ustala tjelesa svetih (Mt
27,52). Vrata smrti stoje otvorena otkako je u smrti nastanjen ivot, otkako
u njoj prebiva ljubav...
7

4. Uskrsnuo od mrtvih
Priznavanje Isusova uskrsnua za kranina je izraz sigurnosti u
istinitost onih rijei koje izgledaju kao kakav lijep san: Ljubav je jaka kao
smrt (Pj 8,6).Ova se reenica u Starom zavjetu nalazi u sklopu velianja
moi Erosa. Ali to nipoto ne znaida bismo je mogli staviti na stranu kao
kakvo himniko preuveliavanje. U beskrajnom zahtjevu Erosa, u njegovim
prividnim pretjerivanjima i neumjerenostima, dolazi zapravo do izraaja
onaj pravi temeljni problem ljudske egzistencije, i to zato to se u tome
oituje bit i unutarnja paradoksija ljubavi: ljubav zahtijeva beskonanost,
neunitivost, jo vie, ona jest u neku ruku krik za beskonanou. No ovo
znai i to da je ovaj njezin krik neispunjiv, da ona zahtijeva beskonanost,
ali da je ne moe i dati; da trai vjenost, ali da je, ustvari, proeta
svijetom smrti, njegovom samoom i razaralakom snagom. Tek odatle
moemo razumjeti to znai uskrsnue. Ljubav jest jaa odsmrti. To je
sutina uskrsnua. Kranska vjera i religija u granicama istoga uma ne
idu skupa; ovjek se mora neizbjeno opredijeliti. Pritom e onaj koji
vjeruje zacijelo sve vie uviati kako je nadasve logino ispovijedanje one
ljubavi koja je pobijedila smrt.
Uzaao na nebesa, sjedi desnu Boga Oca svemoguega
Govor o uzlasku na nebo i o silasku nad pakao, to je za nau generaciju
izraz one trostupnjevite slike svijeta koju zovemo mitskom i smatramo je
definitivno prevladanom. Svijet gore i dolje jest posvuda samo svijet,
posvuda podloan istim fizikalnim zakonima, svijet koji se u biti posvuda
moe istraivati na isti nain. U njemu nema stupnjeva, katova, a pojmovi
gore i dolje relativni su, ovisno o stanovitu promatraa. tovie, kako
ne postoji neka apsolutna sredinja toka (a posve je sigurno da zemlja to
nije), onda se uope vie i ne moe govoriti gore i dolje ili o lijevo i
desno; kozmos vie nema stalnih pravaca. Nitko danas ne moe vie
zaozbiljno osporavati takve spoznaje. Nema vie prostorno
shvaene trostupnjevitosti svijeta. No, da li se u vjerskim iskazima
Gospodinovu silasku nad pakao i uzlasku na nebo uistinu pomiljalo na to?
Sigurno da je predodbeni materijal uzet iz takve slike svijeta, ali isto je
tako sigurno da to za vjeru nije bilo ono odluujue, bitno...
Zato Sin, koji u svijetu posjeduje vrijeme za Oca, jest jedino i izvorno
mjesto gdje Bog ima svoje vrijemeza svijet. Bog za svijet nema nekog
drugog vremena od vremena u Sinu, ali u njemu on ima puninu
vremena. Bog nije suanj svoje vjenosti: u Isusuon posjeduje vrijeme za
nas. Zato je Isus uistinu prijestolje milosti kojemu moemo u svako
vrijeme pristupiti s pouzdanjem...
Odonud e doi suditi ive i mrtve
Osim Gospodinova silaska u pakao i uzlaska na nebo u vjeru se ubraja i
svretak svijeta koji e se zbiti kad Gospodin opet doe da sudi, u one
predodbe koje su za modernog ovjeka rijeena stvar; jer kae svaki je
pametan ovjek uvjeren da svijet nastavlja svoj hod kao to je iao i ovih
gotovo ve dvije tisue godina otkako je Novi zavjet obznanio eshatoloki
svretak. Takvo proienje miljenja izgleda utoliko nunije kad znamo da
biblijska poruka to se tog predmeta tie neosporno sadri u sebi i izrazito
kozmoloke elemente, to jest see u ono podruje koje smatramo oblau
8

prirodnih znanosti. Dodue, kad se govori svretku svijeta, rije svijet ne

znai prvenstveno fizikalnu grau kozmosa, nego svijet ljudi, ljudsku
povijest; ovim se izrazom eli, dakle, neposredno rei da e ovaj oblik
svijeta, svijet ljudi, jednom zavriti, a to odreuje i izvruje Bog. Ali, ne
moemo zanijekati da Biblija ovaj, u biti, antropoloki dogaaj zamilja u
kozmolokim (a djelomino i u politikim) slikama. Teko je odrediti koliko
je tu rije tek slikama i koliko se te slike ipak odnose na samu stvar.
lanak Vjerovanja koji govori o sudu prenosi za na susret sa sucem
svjetova upravo tu misao. Kranin e tog dana tjeskobe i straha
primijetiti, pun blaenog uenja, kako je onaj kojemu je dana sva vlast
na nebu i na zemlji (Mt 28,18) bio njegov zemaljski suputnik, u vjeri. I kao
da ve sada pomou rijei Vjerovanja polae na njega svoje ruke te mu
kae: Ne boj se, ja sam. Moda se problem unutarnjeg jedinstva suda i
milosti i ne moe bolje rijeiti no to se rjeava u toj misli koja se nalazi u
pozadini naeg Vjerovanja...

GLAVA I.
UNUTARNJE JEDINSTVO POSLJEDNJIH LANAKA VJEROVANJA
Sredinji izraz u treem dijelu Vjerovanja prema grkom praizvorniku
glasi jednostavno: Vjerujem u Duha Svetoga. Objekt u toj reenici u
grkom izvorniku nema lana. To je vrlo vano kad se elio bjasniti izvorni
smisao tog izriaja. Jer, iz toga proizlazi da je taj vjerski lanak bio zapravo
ponajprije shvaen u svjetlu povijesti spasenja, a ne u intra-j'trinitarnom
smislu. Drugim rijeima, trei dio Vjerovanja ne upuuje u prvom redu na
Duha Svetoga kao treu osobu u boanstvu, nego na Duha Svetoga kao
dar Boji koji je dan zajednici onih koji vjeruju u Krista. Dakako, time nije
iskljuen trinitarni smisao, smisao koji se odnosi na trojedinoga Boga.
Vidjeli smo u uvodnim razmatranjima kako je sav Credo izrastao iz onog
trostrukog pitanja kod krtenja: vjerovanju u Oca, Sina i Duha, pitanja
koje se, opet,temelji na obrascu za krtenje koji je posvjedoen kod Mateja
(Mt 28,19). Utoliko najstariji oblik nae vjeroispovijesti, sa svojom
trolanom strukturom, predstavlja ak jedan od najznaajnijih izvora za
trinitarnu sliku Bogu.
Tek kad su se postupno pitanja kod krtenja proirila u razraeniji tekst
Simbola, ostala je trinitarna struktura poneto prikrita. U taj je tekst, kao
to smo vidjeli, sada bila ugraena sva Isusova povijest od zaea do
ponovnog dolaska, a to je sainjavalo srednji dio Vjerovanja. To je pak
dovelo do toga da se sada prvi dio shvaao vie povijesno, jer se bitno
dovodio u odnos s povijeu stvaranja i pretkranskim vremenom. A time
je neizbjeno moralo doi do toga da se i sav tekst shvati povijesno. Tako
se trei dio morao shvatiti kao produetak Kristove povijesti darovanjem
Duha, dakle kao ukazivanje na svretak vremena izmeu Kristova prvog
i drugog dolaska. Tim razvojem, dakako, trinitarno gledanje nije uklonjeno,
kao to se ni pitanja kod krtenjani su odnosila na nekog bespovijesnog,
onostranog Boga, nego na Boga koji je okrenut prema nama. Stoga je za

najstarije etape kranskog miljenja karakteristina interferencija

gledanja u svjetlu povijesti spasenja i trinitarnog razmatranja. To se tek
kasnije sve vie zaboravljalo na tetu same stvari, tako da je dolo do
rascjepa na teoloku metafiziku s jedne strane, a s druge strane na
teologiju povijesti: one e ubudue stajati jedna pored druge kao dvije
potpuno razliite stvari, razvijat e se ili ontoloka spekulacija ili pak
antifilozofska teologija povijesti spasenja, a pri tom e se na uistinu
tragian nain gubiti izvorno jedinstvo kranskog miljenja. Pogled na
omegu povijesti svijeta, na Krista, u kojemu e sve biti ispunjeno, proizlazi
unutarnjom nudom iz vjere u Boga koji je sam na kriu htio postati
omegom svijeta, posljednjim njegovim slovom. On je omegu odabrao kao
svoje mjesto upravo zato da bi se jednog dana ljubav definitivno pokazala
jaom od smrti i da bi iz kompleksije biosa snagom ljubavi proizilo ono
definitivno kompleksno: konanostosobe i konanost jedinstva, emu je
izvor ljubav. Zato to je sam Bog postao crvom, posljednjim slovom u
abecedi stvaranja, to posljednje slovo postalo je njegovim slovom, a time
je povijest dobila usmjerenje prema konanoj pobjedi ljubavi: kri je zaista
otkupljenje svijeta.

GLAVA II.
DVA OSNOVNA PITANJA U LANKU DUHU I CRKVI
U dosadanjim razmiljanjima pokuali smo prikazati bogatstvo i raspon
posljednjih reenica Vjerovanja. U njima se jo jednom pojavljuje
kranska slika
ovjeku: problem grijeha i otkupljenja. No, u prvom redu u tim je
reenicama prisutna potvrda za sakramentalnu ideju, koja je sa svoje
strane jezgra pojma Crkve: Crkva i sakramenat stoje i padaju jedno s
drugim; Crkva bez sakramenata bila bi prazna organizacija, a sakramenti
bez Crkve obredi bez smisla i bez unutarnje suvislosti. Zato, jedno od dva
osnovna pitanja to ih namee posljednji lanak vjere jest pitanje Crkve. A
drugi veliki problem to nam ga zadaje taj lanak, sadran je u injenici
uskrsnuu tijela. Za nae moderno shvaanje uskrsnue predstavlja
podjednako kamen spoticanja kao to je predstavljalo i spiritualizmu
grkoga svijeta, premda su se razlozi tog spoticanja izmijenili.
1. Sveta, katolika Crkva
Posve je jasno da ovdje ne kanimo niti moemo razviti cjelovitu nauku
Crkvi. Pokuat
emo, daleko od pojedinanih strunih teolokih pitanja, uoiti onaj pravi
kamen spoticanja koji nam stoji na putu kad izriemo formulu svetoj,
katolikoj Crkvi; potrudit emo se, nadalje, da damo onaj odgovor koji je
ve sadran u tekstu samog Vjerovanja. Pritom treba uvijek imati na umu
ono to smo ranije rekli duhovnom mjestu i unutarnjem kontekstu tih
rijei, a odnose se, s jedne strane, na ispovijedanje moi i djelovanja Duha
Svetoga u povijesti, a s druge strane nalaze svoje objanjenje u rijeima o

10

oprotenju grijeha i zajednitvu svetih, gdje se krtenje, pokora i

euharistija navode kao ustrojstvene toke Crkve, kao njezin bitni sadraj i
autentian nain postojanja.
Jedno je jasno: Crkva se ne smije tumaiti na temelju njene organizacije,
ve tu organizaciju treba razumjeti polazei od Crkve. No, u isti je mah
jasno da za vidljivu Crkvu vidljivo jedinstvo znai vie od organizacije.
Konkretno jedinstvo zajednike vjere, u rijei posvjedoene, i zajednikog
stola Isusa Krista spada bitno u znak koji treba Crkva ostvarivati u svijetu.
Samo ako je katolika, to jest umnotvu ipak vidljivo jedna, odgovara
ona zahtjevu ispovijedanja. Ona treba da bude znak i sredstvo jedinstva u
razjedinjenom svijetu, treba da se uzdigne iznad nacija, rasa i klasa i da ih
ujedini. Znamo vrlo dobro kako je Crkva upravo u tome neprestano
zatajivala. Jo u starom vijeku neizrecivo joj je teko polazilo za rukom da
postane u isti mah Crkva barbara i Rimljana; u novom vijeku nije bila u
stanju da sprijei svau meu kranskim nacijama, a ni danas joj jo
uvijek ne uspijeva da povee bogate i siromahe tako da viak jednih
postane svojina drugih jo ni izdaleka ne biva ispunjen znak zajednitva
stola. No usprkos tome, ne smijemo ovdje zaboraviti ni to da su iz zahtjeva
katoliciteta sveudilj proizlazili i pozitivni impulsi; a prije svega trebali bismo
se, umjesto da obraunavamo s prolou, suoiti sa sadanjim asom,
uoiti njegove potrebe i pokuati da katolicitet ne ispovijedamo samo u
Credu, ve da ga ostvarujemou ivotu naeg rastrganog svijeta.
2.Uskrsnue tijela
a) Sadraj novozavjetne nade u uskrsnue. lanak uskrsnuu tijela
stavlja nas pred neobinu dilemu. Nanovo smo otkrili nedjeljivost ovjeka;
s novi mintenzitetom ivimo svoju tjelovitost i doivljavamo je kao
neophodan nain za ostvarenje jedinstvenog ovjekova bia. Tako onda
moemo na nov nain razumjeti i biblijsku poruku koja ne obeava
besmrtnost dui odvojenoj od tijela, ve itavu ovjeku. Na temelju takvog
shvaanja u naem sestoljeu posebno evangelika teologija svjesno
suprotstavila grkoj nauci besmrtnosti due, koja se s nepravom smatra i
kranskim idejnim dobrom. A zapravo tu dolazi do izraaja potpuno
nekranski dualizam; jedino kranska vjera zna da Boja mo moe
mrtve probuditi na ivot. No ovdje se odmah pojavljuju sumnje. Grka
nauka besmrtnosti jest dodue problematina, ali zar biblijska poruka
nije za nas kudikamo neshvatljivija? Lijepo je postaviti se na stanovite da
ovjek znai jedinstvo, ali tko bi sebi, polazei od nae dananje slike
svijeta, bio kadar zamisliti uskrsnue tijela? To bi uskrsnue ukljuivalo,
tako se barem ini, novo nebo i novu zemlju, zahtijevalo bi tjelesa koja ne
umiru i kojima ne treba hrane, iziskivalo bi potpuno izmijenjeno stanje
materije. A zar sve to nije zapravo potpuno apsurdno, do kraja protivno
naem shvaanju materije i njezinih oblika ponaanja pa zato i
nepopravljivo mitoloko?
1. Ideja besmrtnosti ili, biblijskim rjenikom: ideja uskrsnua odnosi se na
besmrtnost osobe, tj. na besmrtnost ovjeka kao jedne cjeline. U grkom
poimanju ovjek kao tipino bie jest raspadljiv produkt koji kao takav ne
nastavlja ivjeti, ve se zbog svoje heterogene strukture od tijela i due
razdvaja i polazi dvama razliitim putovima; u biblijskom pak vjerovanju
upravo to ljudsko bie kao takvo postoji i dalje, makar i preobraeno.
11

2. Rije je dijalokoj besmrtnosti (Bog, naime, ovjeka koji je umro

budi na novi ivot). Besmrtnost, dakle, nije po sebi razumljiva stvar niti
jednostavno posljedica nedjeljivosti, nego je djelo bia koje ljubi i koje ima
mo da ovjeka nanovo oivi. ovjek ne moe potpuno propasti zato jer je
on predmet Boje spoznaje i Boje ljubavi. Svaka ljubav tei za vjenou;
Boja pak ljubav ne samo da za njom tei nego je takvom i ini: ona sama
jest vjenost. I stvarno, biblijska ideja uskrsnuu neposredno je izrasla iz
ovog dijalokog motiva: onaj koji se moli, u svojoj vjeri zna da e Bog
uspostaviti pravdu (Job 19,25; Ps 73,23); ovjek koji vjeruje siguran je da
e oni koji su trpjeli radi Boje stvari imati udjela u dobrim obeanjima (2
Mak7,9). Kako besmrtnost u biblijskom smislu ne proizlazi iz vlastite moi
stvari koja bi po sebi bila neunitiva, ve proizlazi iz dijalokog odnosa
ovjeka prema Stvoritelju, ona se mora zvati uskrsnuem (u tranzitivnom
smislu, tj. uskrienjem). A kako Stvoritelj nema u vidu samo duu, nego
ovjeka koji se ostvaruje u povijesnoj tjelesnosti, i upravo
njemu poklanja besmrtnost, besmrtnost se onda mora zvati uskrsnuem
mrtvih, odnosno uskrsnuem ljudi. Ovdje treba spomenuti da i u obrascu
naega Simbola gdje se govori o uskrsnuu tijela, rije tijelo (put) znai
zapravo svijet ljudi, ljudski svijet (na nain biblijskog izraavanja, npr.:
Svako e tijelo vidjeti Boje spasenje itd.). Ni ovdje se ta rije ne shvaa
u smislu tjelesnosti koja bi bila odvojena od due.
3. injenica da se uskrsnue oekuje na sudnji dan, to jest na svretku
povijesti, i u zajednici sa svim ljudima, upuuje na ope ljudski znaaj
ljudske besmrtnosti. Besmrtnost se dakle odnosi na sve ovjeanstvo, jer
pojedinac je ivio od njega, za njega i s njime, pa e na temelju toga i
primiti blaenstvo ili prokletstvo. U biti ta se injenica namee od sebe iz
opesvjetskog karaktera biblijske ideje o besmrtnosti. Dui kako ju je
poimalo grko miljenje tijelo, kao i povijest, jest neto posve izvanjsko;
dua egzistira i dalje poto se odvoji, a zato joj ne treba drugog bia.
Nasuprot tome, za ovjeka koji se shvaa kao jedinstvo, suovjenost je
konstitutivna stvar; ako on ima i dalje ivjeti,onda ova dimenzija ne moe
biti nikako iskljuena. Tako je, ini se, s biblijskog stanovita rijeeno vrlo
sporno pitanje da li je poslije smrti mogue zajednitvo ljudi; a to se
pitanje moglo uope i pojaviti samo zato to su kod samog polazita
prevladavali grki misaoni elementi...
b) Bitna neumrlost ovjeka. Mislim da je iz dosadanjih razmiljanja
donekle jasno
emu je zapravo rije u biblijskom navjeivanju uskrsnua. Bitni sadraj
tog navjeivanja ne sastoji se u zamiljanju da e tjelesa biti vraena
duama poslije nekog dugog meuvremena, ve mu je smisao u tom da se
ljudima obznani kako e oni, oni osobno, i dalje ivjeti; ne svojom snagom,
ve zato to ih Bog tako poznaje i ljubi da vie ne mogu propasti. Nasuprot
dualistikoj koncepciji besmrtnosti kako je izraena u grkoj shemi tijela i
due, biblijski obrazac o neumrlosti kroz uskrsnue eli posredovati
cjelovito ljudsku i dijaloku predodbu o besmrtnosti: nastavit e ivjeti
ono sutinsko u ovjeku, a to je osoba; ono to je u ovoj zemaljskoj
egzistenciji tjelovite duhovnosti i produhovljene tjelesnosti dozrelo, to na
drugaiji nain nastavlja i dalje opstojati. A opstoji i dalje zato jer je
pohranjeno i ivi u Bojem sjeanju. A kako e i dalje ivjeti upravo sam
12

ovjek, a ne neka izolirana dua, u budunost spada onda i elemenat

suovjenosti; zato e budunost pojedinog ovjeka biti dovrena tek onda
kad bude ispunjena i budunost svijeta.
c) Problem uskrslog tijela. Jo nismo zavrili s naim pitanjima. Ako je
tomu tako, postoji li onda zapravo uskrslo tijelo, ili se sve to svodi na puki
znak za besmrtnost osobe? To je problem koji nas jo oekuje. A zapravo to
i nije nov problem; ve su Korinani salijetali Pavla takvim pitanjima, kao
to to moemo vidjeti u XV. glavi Prve poslanice Korinanima, gdje Apostol
pokuava na to odgovoriti, koliko se to uope moe kad je rije o neemu
to nadilazi nau mo predoivanja i svijet koji nam je dostupan. Mnoge
slike kojima se slui Pavao nama su postale strane; no njegov odgovor u
cjelini jo je uvijek najlucidnija, najsmionija i najuvjerljivija rije o tom
predmetu. Novi svijet, koji je na svretku Biblije predoen u slici
konanog Jeruzalema, nije utopija, nego zbilja kojoj, u vjeri, idemo u susret.
Kranin je noen pouzdanjem jer vjeruje da je svijet otkupljen i da je na
djelu njegovo osloboenje: to mu i daje opravdanje i poletda bude
kranin.

13