KNUT HAMSUN

Glad

Knut Hamsun
GLAD
Naslov izvornog izdanja
KNUT HAMSUN
Sult
Prijevod
MILAN DRAGANI
Copyright Gyldendal Norsk Forlag as 1890
Izdava
ARENI DUAN
Biblioteka
IVOT JE LIJEP 08
CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne
i sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem 648302
ISBN 978-953-6683-72-7

Knut Hamsun
GLAD

GLAD

PRVI DIO
Bilo je to onda kad sam gladan lutao po Kristianiji1,
po tome udnovatome gradu koji nitko ne ostavlja bez
njegova traga u sebi.
Leao sam u svojoj sobici u potkrovlju i uo kako
ura u sobi ispod moje otkucava est sati; ve je zadanilo, pa ljudi stadoe uzlaziti i silaziti stubama. Dolje kraj
vrata, gdje je moja soba bila oblijepljena starim brojevima Jutarnjih novina, mogao sam na prvom jutarnjem
svjetlu ve posve jasno proitati dnevnu objavu svjetioniarskog nadglednika i debelim slovima otisnut oglas za
svjei kruh pekara Fabiana Olsena.
Tek to sam otvorio oi, stadoh s mukom razmiljati
imam li danas neto radi ega bih se mogao veseliti. U
posljednje mi je vrijeme ilo prilino slabo: komad po
komad mojih stvari preselio se k ujaku, bio sam nervozan i nestrpljiv, nekoliko sam puta morao zbog omaglice
ostati u krevetu. Pogdjekad, ali rijetko, kad mi se srea
nasmijeila, dobivao sam od kakvih novina po pet kruna
za podlistak.
Dan je postajao sve svjetliji, pa stadoh itati oglase na
novinama nalijepljenim dolje uz vrata; ve sam mogao
1

stari naziv za Oslo

Knut Hamsun

razabrati i sitna, podrugljiva slova: Mrtvako rublje kod

gospoice Andersen, tu i tu, u vei desno. To me je dugo
zabavljalo. Dolje, u sobi ispod moje, zauh sat kako odbija osmu, i onda ustadoh te se obukoh.
Otvorih prozor i pogledah van. S mjesta gdje sam stajao mogao sam vidjeti komadiak slobodnog polja; ondje
dalje leale su razvaline jedne izgorjele kovanice, koje
je odstranjivalo nekoliko radnika. Naslonih se laktovima
na dasku prozora i zagledah se u zrak. Dan e zacijelo
biti jasan i vedar; nadola je jesen, to njeno i prohladno
doba godine kad sve mijenja boje i onda nestaje. amor
to se ve poeo razlijevati ulicom mamio me van; ova
prazna sobica, koje se pod kripei uvija pod svakim
mojim korakom, nalikuje kakvom tajanstvenom, jezovitom lijesu: nema estite brave u vratima, nema pei; nou
sam obino spavao u arapama, da mi se do ujutro posue na nogama. Jedino to je pobuivalo moje veselje
bijae jedan mali crveni naslonja, u kojemu sam uveer
sanjario i razmiljao
O svim moguim stvarima. Kad bi zapuhao otriji vjetar a vrata dolje ispod mene ostala otvorena, navirali su
iz poda i zidova svakojaki udnovati i prigueni jecaji, a
na starim Jutarnjim novinama dolje kod vrata javljale su
se pukotine, velike kao ruka.
Sagnem se i pretraim svenji to je leao u kutu do
kreveta, ne bih li u njemu naao togod za doruak, ali
uzalud. Onda ponovno prioh prozoru.
Bog zna, mislio sam, hoe li mi uspjeti nai kakvo
namjetenje. Mnogi neodreeni odgovori, polovina obeanja, pa otvoreno ne!, podravanje varave nade i novi
6

GLAD

pokuaji, koji su se naposljetku uvijek pretvarali u nita:

sve je to unitilo moju sranost. Napokon sam se ponudio
za mjesto podvornika u banci, ali sam doao prekasno,
a osim toga nisam mogao poloiti jamevinu od pedeset
kruna. Uvijek je iskrsavala kakva zapreka. Javio sam se
i kod vatrogasaca. Stajalo nas je kojih pedesetak ljudi u
predvorju, pa smo se udarali u prsa, samo da nainimo
dojam velike snage i smionosti. Jedan je slubenik obilazio oko nas i ogledavao one to su se prijavili, opipavao
im miice na rukama i kojeta ih ispitivao. Kad je prolazio pored mene, samo je zatresao glavom i rekao da
sa mnom ne moe raunati, zbog mojih naoala. Poslije
sam jo jednom doao ovamo, ovoga puta bez naoala,
pa sam stajao uspravno i nakostrijeenih obrva, pogleda
otra poput noa. No ovjek proe pored mene i nasmija
se prepoznao me! A od svega je najoajnije bilo to to je
moje odijelo postalo tako pohabano da vie nisam mogao
kao pristojan ovjek nai ama ba nikakvo mjesto.
Kao po nekom unaprijed utvrenom redu, sa mnom je
sve ilo nizbrdo! Naposljetku sam ostao i bez najpotrebnijih stvari: vie nisam imao ni elja, ni kakve knjige da
je itam u tekim trenucima. Cijelog sam ljeta odlazio na
groblje i u gradski park, gdje sam sjedio na klupi i stupac po stupac pisao za novine o najrazliitijim stvarima,
udesnim zgodama, raspoloenjima i spoznajama svoga
nemirnog mozga; u svom sam se oajanju laao i najudnovatijih tema, na kojima sam se mnogo trudio, a da mi
ipak od toga gotovo nita nije bilo uvrteno. im bih zavrio jedan lanak, odmah sam zapoinjao drugi; urednikovo ne! rijetko mi je kada oduzimalo volju. Uvijek sam
7

Knut Hamsun

vjerovao da jednom ipak moram uspjeti. I doista, kad mi

je koji lanak ipak poao za rukom te su mi ga uvrstili,
donio mi je trud jednog ciglog popodneva do pet kruna.
Opet se udaljim od prozora, poem do umivaonika
te pokropim koljena mojih hlaa, da bi izgledale crne i
novije. Potom, kao obino, gurnem u dep papir i olovku
te izaem. Tiho se oduljam niza stube, da me ne spazi
gazdarica: ve prije nekoliko dana istekao mi je rok za
plaanje najamnine, a ja je vie nisam imao ime platiti.
Bilo je devet sati. Drndanje kola i glasovi ispunie zrak,
pa je to bilo kao neki straan jutarnji zbor u kojem su se
mijeali glasovi prolaznika s pucketanjem bieva fijakerista. Ta me buna vreva odmah osvjeila, i ja se i opet
osjetih zadovoljniji. Nije mi bilo ni na kraj pameti da uinim jutarnju etnju po svjeem zraku. emu zrak mojim
pluima! Bio sam jak kao div, mogao sam dignuti itava
kola na svojim ramenima: obuzelo me neko ugodno raspoloenje, osjeaj slatke bezbrinosti. Stao sam promatrati ljude to sam ih sretao, itao sam oglase na zidovima,
uhvatio pokoji pogled koji mi je bio dobaen s omnibusa, pustio sam da na mene djeluje svaka sitnica, sve one
male sluajnosti to iskrsavaju na putu i odmah nestaju.
Kad bi samo ovjek imao za prigristi togod, takvog
lijepog dana! Posve me je obuzelo to svjee jutro, postao
sam odjednom silno zadovoljan i bez ikakva razloga stao
pjevuiti. Pred jednom mesnicom stajala je ena s koarom u ruci i razgledavala kobasice to ih je nakanila kupiti za objed. Kad sam proao mimo nje, omjerila me ispitljivim pogledom. Imala je tek jedan zub sprijeda. Kako
sam bio nervozan i mrzovoljan, osobito posljednjih dana,
8

GLAD

lice te ene odmah mi se zgadilo. Dugaak i ut zub virio

joj je iz eljusti kao kakav mali prst, a iz pogleda kojim
me je gledala virile su same kobasice. Odmah sam izgubio tek i ak me obuze munina. Kad sam stigao na
trg, popih kod zdenca malo vode i pogledah na crkveni
toranj bilo je deset sati.
Potom pooh dalje ulicama bezbrino tumarajui, pa
se bez ikakva razloga zaustavih na jednom uglu, a zatim
zakrenuh u jednu pobonu ulicu premda u njoj nisam
imao to traiti lutao sam tog arobnog jutra bez cilja
i bezbrino se mijeao meu zadovoljno mnotvo. Zrak
je bio lagan i bistar, a duu mi nije zastirala ba nikakva
sjenka.
Gotovo deset minuta neprekidno je epesao preda
mnom neki starac. U ruci je nosio sveanj i cijelim se tijelom i svom snagom naprezao da epesajui ide naprijed.
uo sam kako od napora sope, pomislio sam da bih mu
mogao ponijeti taj njegov svenji, ali ipak nisam ga pokuao sustii. Gore na mitnici susretne me Hans Pauli,
pozdravi i odbrza dalje. emu se on samo tako uri? Nije
mi bilo ni na kraj pameti da ga zamolim za jednu krunu
a uostalom u najkraem sam mu roku htio vratiti onaj
njegov gunj to mi ga je prije nekoliko tjedana posudio.
Samo neka mi se malko nasmijei srea, pa neu biti ovjek koji nekome duguje i gunj pod kojim spava. Moda
u jo danas napisati kakav lanak pod naslovom Zloini
budunosti ili O slobodi volje, ili ma to drugo, samo
da se ita to bi mi donijelo najmanje deset kruna... I tek
to sam pomislio na te lanke, odmah sam se osjetio ponukanim da ih zaponem pisati i crpsti iz punog mozga.
9

Knut Hamsun

Potrait u u gradskom parku zgodnu klupu i neu mirovati dok lanak ne bude zavren.
Bilo kako bilo, na cesti preda mnom jo je uvijek teturao stari bogalj. Naposljetku me poelo ljutiti to ve
tako dugo ide preda mnom taj slomljeni ovjek. inilo
se da njegovu putu uope i nee biti kraja; moda e
on ba istim smjerom kao i ja, pa u ga imati itavim
putem pred sobom. U mom mi se bijesu priinjalo da on
na svakom krianju zastajkuje, kako bi vidio kojim u ja
putem udariti, a onda opet uprti svoj sveanj i trudei se
svim silama kree naprijed, samo da bude ispred mene.
Gledajui pred sobom to jadno stvorenje, sve sam se vie
i vie hranio gorinom; osjeao sam kako moga ugodnog
raspoloenja malo-pomalo nestaje i kako se to isto i lijepo jutro pretvara u runo. Izgledao je kao kakav veliki
epavi kukac koji je svom svojom snagom htio doi do
jednog mjesta na zemlji i zadrati plonik samo za se.
Kad smo stigli na uzvisinu, nisam to vie htio trpjeti. Da
mu pruim priliku da pokroi i udalji se, zaustavih se
pred jednim izlogom. No kad sam se koju minutu kasnije
maknuo, ovjek je opet bio preda mnom. I on je mirno
stajao. Tada bez promiljanja zagrabih tri, etiri velika
koraka, dostignuh ga i lupih ga po leima.
On zastade. Koji trenutak otro smo se promatrali.
Moete li mi dati koji re2 za mlijeko! progovori on
naposljetku i sagne glavu na stranu.
Sad nije bilo povratka! Stadoh traiti po svim depovima, pa kad nita ne naoh, rekoh mu: Za mlijeko
2

stoti dio krune

10

GLAD

dakle. Novaca danas ba nemam previe, a i ne znam je

li vam ba jako potreban.
Od juer, u Drammenu, nisam nita okusio ree ovjek. Nemam ni prebijene pare, a ni posla nisam naao.
Zar ste obrtnik?
Jest, pooniva.
to?
Pooniva. Ali znadem ja praviti i cipele.
To je ve bolje nato u ja. Priekajte nekoliko
minuta, donijet u vam neto novaca, nekoliko rea. I
velikom se brzinom spustim niz Ulicu Pile, gdje je, znao
sam, na drugom katu neke kue bila jedna zalagaonica.
Meutim, jo nikada nisam bio u njoj. Naavi se u kunoj vei, brzo svuem prsluk, smotam ga i gurnem pod
pazuho, zatim se popnem stubama i pokucam na vratima
zalagaonice. Pozdravim i bacim prsluk na stol.
Krunu i pol ree ovjek iza stola.
Dobro odgovorih. Da mi nije malko pretijesan,
zacijelo vam ga ne bih dao.
On mi dade novac i zalonu cedulju, i ja se vratih. Ba
mi je u dobar as pao na pamet taj prsluk; preostat e mi
jo novaca za obilan zajutrak, a do veeras bit e zavren
' i moj podlistak o zloinima u budunosti. Odmah mi se
uini da je ivot ugodniji, pa pourih k onom ovjeku, da
ga se rijeim.
Izvolite! rekoh. Ba me raduje to ste se najprije
obratili meni.
ovjek uze novac i stade me promatrati. to li bulji u
mene? Uinilo mi se da on gleda naroito u koljena mojih
11

Knut Hamsun

hlaa, pa mi je te njegove drskosti ve bilo dosta. Misli li

taj objeenjak da sam ja zbilja tako siromaan kako izgledam? Nisam li takorei ve poeo pisati jedan lanak za
deset kruna? Nimalo se nisam bojao budunosti: pa misli
je u mojoj glavi bilo napretek. to se dakle taj neznanac
zabrinjava ako sam mu jednog takvog lijepog dana dao
napojnicu? Ljutio me pogled toga ovjeka, pa odluih da
mu prije no to u otii oitam lekciju. Slegnem ramenima i progovorim:
Vi, ovjee, imate runu naviku da buljite ljudima u
koljena kad vam dadu krunu.
On nasloni glavu sasvim do zida i otvori usta. Za njegovim prosjakim elom rodila se neka misao, on je oevidno mislio da ga hou navesti na lijepak, pa mi vrati
novac.
Udarih nogom o tlo i stadoh ga, psujui, uvjeravati da
ga mora zadrati. Pa misli li on moda da sam se uzalud
muio tom brigom? Moda sam mu ja ak i duan ovu
krunu. Stadoh se prisjeati svojih starih dugova. Naravno,
starac stoji pred ovjekom koji je poten od glave do pete.
Ukratko, novac je njegov... O, na emu zahvaljivati! Bilo
mi je samo drago. Zbogom!
I ja nastavim svoj put. Napokon sam se rijeio tog zloduha i sad me nitko nije smetao. Opet sam se spustio niz
Ulicu Pile i zaustavio se pred trgovinom ivenim namirnicama. U izlogu je bilo mnogo razliitih jela, i ja odluim ui i uzeti neto.
Komadi sira i kruha! velim i bacim svojih pola
krune na stol.
12

GLAD

Za sve ovo kruha i sira? upita me ironino gospoa

a da me nije ni pogledala.
Jest, za itavih pedeset rea odgovorim.
Poto sam dobio to sam zatraio, pozdravim osobito
uljudno debelu gospou i uputim se brzo gore u park.
Potraim samotnu klupu i pohlepno stanem gutati svoj
objed. Kako mi to ide u tek! Ve dugo nisam tako obilno
objedovao, i malo-pomalo obuze me isti onaj osjeaj zasienosti i mira to ga osjeamo nakon duga plaa. Moje
su ambicije brzo porasle, nije mi vie bilo dovoljno da
piem lanak o neem tako jednostavnom i razumljivom
kao to su Zloini budunosti uostalom, to bi znao napisati svatko tko je iole itao svjetsku povijest osjeao
sam se doraslim i za vee napore, bio sam takve volje da
bih mogao svladati i najvee potekoe, pa zato odluim
da u, u tri dijela, obraditi Filozofsku spoznaju. Jasno
je da mi se tako pruala prilika da satrem u prah neke
Kantove sofizme... Kad sam izvukao svoj pisai pribor i
htio se prihvatiti posla, opazim da nemam olovke: ostavio sam je u zalagaonici u depu od prsluka.
Gospode Boe, kako sve to ide naopako! Promrsim
nekoliko kletava, ustanem s klupe i proetam amo-tamo.
Svuda je bilo tiho; dolje kod kraljiinog paviljona nekoliko je dadilja guralo djeja kolica, inae nigdje ni ive
due. Bio sam izbezumljen, pa sam kao bijesan koraao
gore-dolje pred klupom. Zlo me je progonilo sa svih strana. Ta banalna okolnost da nisam imao u depu olovku
to stoji svega deset rea razbila je u komadie moj lanak od tri poglavlja. Kako bi bilo da se vratim u Ulicu
Pile i zatraim svoju olovku? Jo uvijek imam vremena
13

Knut Hamsun

dovriti dobar dio lanka prije nego etai ispune park.

Mnogo je moglo ovisiti o toj mojoj Filozofskoj spoznaji,
moda ak i srea mnogih ljudi, tko zna! Mislio sam da
bi taj lanak moda pomogao mnogim mladim ljudima.
Kad sam stvar dobro promozgao, odustao sam od toga
da se pograbim s Kantom; tome se moe izbjei, treba
uiniti tek neznatan zaokret kad doem do pitanja o vremenu i prostoru; ali nisam htio ustati ni za Renana, za
starog upnika Renana3... Bilo kako bilo, svakako valja
napisati lanak od toliko i toliko stupaca. Neplaena stanarina, dugi pogled gazdarice kojim me ujutro ispratila
na vratima, to me je muilo itavog dana i javljalo se ak
i u mojim radosnim asovima, kad me inae nije muila
nijedna turobna misao. Tome mora doi kraj. Brzo izaem iz parka, da uzmem svoju olovku od zalagaoniara.
Sputajui se u predgrae, sustignem dvije dame.
Proao sam pored njih okrznuvi se jednoj o rukav; pogledam je: lice joj bijae punano, tek malko blijedo. Ona
odjednom porumenje i postade neobino lijepa; ne znam
zato moda koja rije koju je ula od prolaznika, moda
kakva skrivena misao. Ili je to moda zato to sam se dotaknuo njezine ruke? Njezine se valovite grudi as diu,
as sputaju, a ruka joj grevito stie suncobran. to joj
je?
Stao sam i pustio ih naprijed; sam se u tome trenutku nisam mogao ni maknuti, tako mi se sve to uinilo
Autor vjerojatno misli na Ernesta Renana (1823-1892), francuskog
filozofa, filologa, religijskog znanstvenika i orijentalista, koji se
kolovao za sveenika, no nikad se nije zaredio.
3

14

GLAD

udnovatim. Bio sam silno razdraen. Ljutio sam se zbog

olovke na se, a najvie sam se uzrujao zbog hrane to sam
je uzeo na prazan eludac. Najednom se bez ikakva razloga predomislili i glavom mi proe udna misao: doe
mi da tu damu natjeram u strah, da je slijedim i da joj
na bilo koji nain dosaujem. I, ubrzavi korake, opet je
dostignem, proem pored nje, zatim se odjednom okrenem i stanem je promatrati licem u lice. Stojim i gledam
joj u oi i u tren oka izmislim jedno ime koje nikad prije
nisam uo, razvuen, nervozan zvuk: Ylajali! Kad je dola
tik do mene, ja se uspravim i nametljivo velim:
Izgubit ete knjigu, gospoice!
Knjigu? upita njezina pratilja i poe dalje.
Postajao sam sve zlobniji i stadoh slijediti dame. U
tom sam trenutku bio potpuno svjestan da se uputam u
ludoriju, ali to sam ja mogao protiv toga? Moje je zamreno raspoloenje ilo za mnom i priaptavalo mi najlue
rijei, a ja sam ih sve redom posluao. Ma to da sam sebi
govorio, nita nije koristilo: moje je ponaanje bilo zaista
glupo. Za leima dame pravio sam najgluplje grimase i
zakaljao nekoliko puta kao bijesan, proavi pored nje.
Kad sam poodmaknuo malko podalje, uvijek na rastojanju od nekoliko koraka, osjetih njezin pogled na svojim
leima, pa se i nehotice zgrbih od srama to sam joj na
tako nepristojan nain dosaivao. Malo-pomalo obuze
me nekakav udnovat osjeaj kao da sam negdje daleko
odavde, negdje drugdje; da, imao sam osjeaj da to nisam
ja, taj ovjek to ovako zgrbljen prolazi ovuda ulicom.
Nekoliko trenutaka kasnije dama je stigla do jedne knjiare; ja sam ve stajao pred prvim izlogom, a kad je ona
15

Knut Hamsun

prola mimo mene, ja i opet stupim pred nju i velim:

Gospoice, izgubit ete knjigu.
Ma neu, kakvu knjigu? upita ona prestraeno.
Zna li o kakvoj on to knjizi govori?
I ona stane. Ja sam uivao u njezinoj zbunjenosti, taj
nemir u njezinu pogledu ushiivao me. Nije mogla shvatiti moj kratak, besmisleni nagovor, jer nikakve knjige nije
imala uza se, tovie ak ni jedan list od kakve knjige, a
ipak je stala traiti po svojim depovima, pogledavati u
ruke i gledati na plonik iza sebe, napreui svoj mali,
njeni mozak, da dokui o kakvoj ja to knjizi govorim.
Lice joj je mijenjalo boju i poprimalo sad ovaj sad onaj
izraaj, a disala je tako da se gotovo moglo uti. inilo
mi se da i gumbi na njezinoj haljini bulje u mene, kao niz
uplaenih oiju.
Ne osvri se na nj ree njezina pratilja povukavi je
za sobom on je pijan; zar ne vidi da je taj ovjek pijan?!
Jo nikada nisam sebi postao tako stran kao u tom
trenutku, obuzela me sva sila udnovatih i nejasnih misli
i nita se oko mene nije dogodilo a da ja to odmah ne
bih primijetio. Velik smei pas potra preko ulice prema
Tivoliju, imao je usku ogrlicu od alpake. U gornjem dijelu ulice otvori se prozor na drugom katu, djevojka se
nagnula dolje i stala istiti stakla. Nita nije umaklo mojoj
panji, bio sam svega svjestan, sve je strujalo toliko svijetlom jasnoom pored mene kao da se oko mene razlilo
neko jako svjetlo. Dame preda mnom imale su modra
ptija pera na eirima i marame sa kotskim uzorkom
oko vrata. Smatrao sam ih sestrama.
16

GLAD

One zaokrenue, a zatim se zaustavie pred Cislerovom

trgovinom muzikalijama, gdje su neto govorile. I ja sam
stao. Tada se one vrate istim putem kojim su i dole,
prou mimo mene i uspnu se ravno na Trg sv. Olafa. Za
sve to vrijeme bio sam im tako blizu koliko je to samo
bilo mogue. Jednom su se okrenule i dobacile mi napola plaljiv a napola radoznao pogled; nisam primijetio ni ljutnje na njihovim licima, ni namrtenih obrva.
Strpljivost s kojom su podnosile moje dosaivanje posve
me je posramila, i ja sam oborio oi. Nisam im vie htio
dosaivati, ne, samo u ih iz iste zahvalnosti pratiti pogledom i ne izgubiti iz vida dok nekamo ne uu.
Pred brojem 2, velikom etverokatnom kuom one se
jo jednom okrenue i uoe u kunu veu. Naslonio sam
se na stup plinske svjetiljke do zdenca i oslukivao njihove korake na stubama; oni umuknue na drugome katu.
Odmaknem se od svjetiljke i pogledam na kuu. Tada se
dogodi neto udnovato. Gore na drugom katu pomaknue se zavjese, malo zatim otvori se prozor, pokae se
glava i dva otra pogleda poinu na meni. Ylajali, ree
ona u pola glasa i opazi kako sam pocrvenio. Zato ne
zove u pomo? Zato mi ne baci na glavu lonac s cvijeem, ili ne poalje nekoga dolje da me otjera? Gledamo
jedno drugome u oi i ne miemo se; to potraje nekoliko
trenutaka; misli polijeu amo-tamo, od ulice do prozora,
ali nijedna rije nije izgovorena. Ona se okrene, ja se trgnem, nekakav tihi srhat proe mi kroz sva utila; vidim
kako u sobi nestadoe lea, rame. To polagano udaljavanje od prozora, naglaena kretnja u ramenima, sve to
bijae za me kao neki mig; moja je krv osjetila taj njeni
17

Knut Hamsun

pozdrav i u istom tom trenutku obuze me divna veselost.

Zatim se spustih niz ulicu.
Nisam se usudio osvrtati i nisam znao je li se ona vratila k prozoru; to mi se vie nametalo to pitanje, to sam
bivao nemirniji i nervozniji. Jamano je ona u tom asu
stajala gore i pomno pratila sve moje kretnje, i meni je
bilo sasvim nesnosno znati da me netko na taj nain promatra. Sabrah se koliko sam mogao i pooh dalje; noge su
mi stale drhtati, hod mi je postao nesiguran, zacijelo zato
to sam ga hotimice htio uiniti ljepim. Da bih izgledao
miran i ravnoduan, lamatao sam rukama, pljunuo sam i
zabacio glavu unatrag, ali sve to nije pomoglo. Svejednako
sam osjeao na leima oi kako me progone, i kroza me
proe neto hladno kao led. Naposljetku nekom pobonom ulicom pojurih u Ulicu Pile, po olovku.
Nije bilo nikakvih potekoa da je dobijem natrag.
ovjek mi je sam donio prsluk i zamolio me da pretraim sve depove; u njima sam naao i nekoliko zalonih
cedulja, koje uzeh sa sobom, i zahvalio sam se tom ljubaznom ovjeku na njegovoj susretljivosti. On mi se sve
vie i vie sviao, i odjednom mi je postalo veoma stalo
do toga da uinim na nj dobar dojam. Uinih jedan korak
prema vratima i opet se okrenuh k stolu, kao da sam
neto zaboravio; smatrao sam da mu dugujem objanjenje, i zato sam poeo tiho pjevuiti da svratim na sebe
njegovu pozornost. Onda uzeh olovku u ruku i dignuh je
u zrak.
Ne bi mi ni izdaleka padalo na um da zbog jedne
olovke prevalim tako dalek put rekoh ali ta je olovka
neto posve drugo. Ma kako da je neugledna, ipak me je,
18

GLAD

da tako kaem, taj komadiak postavio na noge u ivotu...

Nita vie nisam rekao. ovjek prie k stolu.
Tako? ree i pogleda me radoznalo.
Ovom sam olovkom napisao raspravu o filozofskoj
spoznaji u tri dijela nastavih hladnokrvno i upitah ga je li
ve uo togod o tome.
ovjek ree da je uo ime, naslov.
Jesi, to je moje! Neka ga dakle ne udi to sam htio
opet imati tu olovku, ona ima za mene i suvie veliku vrijednost, ona je gotovo kao kakav mali ovjek! Uostalom,
ja u mu biti zahvalan za njegovu dobrotu i neu mu to
nikad zaboraviti zacijelo, zacijelo, neu mu to nikad zaboraviti; dajem mu svoju rije, on je to zasluio. Zbogom.
I pooh k vratima, drei se kao da bih tome ovjeku
mogao pribaviti ugledno mjesto kod vatrogasaca. Ljubazni
se zalagaoniar dva puta naklonio prije no to sam izaao
van, a ja se okrenuh jo jednom i rekoh: Zbogom.
Na stubama me susretne neka ena s putnim koveiem u ruci. Ona se plaho stisne uza zid, da mi naini
mjesta, a ja i nehotice segnem u dep da joj neto dadem;
no kako nisam naao nita, ozlovoljim se i poem sputene glave mimo nje. Malo zatim zauh da je i ona zakucala na vratima zalagaonice; na njima su bile eljezne
reetke, i ja sam odmah razabrao njihov zveket kad ih se
ona dotaknula.
Sunce je bilo visoko, moglo je biti oko dvanaest sati.
itav se grad digao na noge, primaklo se vrijeme etnje
i ljudi su se pozdravljali i smijali etajui Ulicom Karla
Johana. Stisnuo sam laktove uza se, uinio se posve malim
19

Knut Hamsun

i izmaknuo nekolicini znanaca koji su stajali na jednom

uglu sveuilita i promatrali prolaznike. Utonuo u misli,
poao sam uzbrdo, prema Kraljevskim vrtovima.
Svi ti ljudi to sam ih susreo, kako su svi ti ljudi lako i
veselo okretali glave i prolazili kroz ivot kao kroz kakvu
plesnu dvoranu! Ni u jednim oima ne primijetih brige,
ni na ijim ramenima tereta; moda zbilja nema nijedne
tmurne misli, nijedne skrovite boli u nijednom od tih
veselih bia. A ja sam iao pored tih ljudi mlad i tek propupao, a ve sam zaboravio kako izgleda srea! Zadubio
sam se u svoje misli i nalazio da mi je nanesena strahovita nepravda. Zato su mi bili posljednji mjeseci tako
strano teki? Ni sam se vie nisam prepoznavao i sa
svih su se strana obarale na me najudnovatije neprilike.
Nisam mogao sjesti na klupu ili poi ma kamo a da me ne
napadnu male, beznaajne sluajnosti, jadne malenkosti,
natiskujui se u mojim predodbama i troei sve moje
sile. Pas to je mugnuo pored mene, uta rua u zapuku
kakvog gospodina, sve je to moglo zaokupiti moje misli
i dugo me zabavljati. to mi je dakle? Zar je Gospod prstom pokazao na me? Ali zato ba na me? Zato nije na
nekog drugog ovjeka, recimo u Junoj Americi? Kad sam
o tome razmiljao, bivalo mi je sve neshvatljivije zato su
ba mene izabrale kao kamen kunje muice sudbine. To
je zbilja prilino osebujan postupak, preletjeti itav svijet,
samo da se mene dosegne; a tu ipak postoje jo antikvar
Pascha i otpremnik Hennechen.
Lunjao sam okolo i razmiljao o tome. Nisam se mogao
toga osloboditi i iznalazio sam najtee prigovore protiv te
samovolje Gospoda, koji ba mene kanjava za grijehe
20

GLAD

drugih. ak jo i onda kad sam naao klupu i sjeo zaokupljalo me to pitanje i prijeilo me da razmiljam o drugim
stvarima. Od onog svibanjskog dana kad su poele moje
nevolje osjeao sam se sve slabiji i slabiji; bio sam previe umoran a da krenem onamo kamo sam htio; u moju
je nutrinu navalio roj malih tetnih kukaca i svega me
iznutra izjeo. Kako, zar je zbilja Bog nakanio da me potpuno uniti? Ustao sam i proetao malo gore-dolje pred
klupom.
itavo je moje bie bilo u tom asu u stanju neke neizmjerne muke; osjeao sam ak bolove u rukama i jedva
sam ih uspijevao drati kao obino. Poslije mog posljednjeg objeda osjeao sam se vrlo neugodno, bio sam prezasien i uznemiren, te sam etao amo-tamo ne osvrui
se uope na ono to se zbiva oko mene, a ljudi koji su
dolazili i odlazili nestajali su poput sjena. Naposljetku
dva gospodina sjedoe na moju klupu, zapalie cigarete
i stadoe se glasno zabavljati; ja sam se razljutio i poao
na drugi kraj parka, gdje sam naao drugu klupu. Tu sam
sjeo.
Opet me stala salijetati misao na Boga. inilo mi se
ludim da se on uvijek kad ja traim namjetenje umijea i
sve upropasti jer ipak, ja sam molio tek kruh svoj svagdanji. Opazio sam da mi glava, kad dulje vrijeme gladujem, postaje prazna, a mozak kao da je istekao. Glava
je onda bivala sasvim lagana, nisam vie osjeao njezin
teret na leima i bilo mi je kao da u svakoga koga pogledam buljim isuvie rairenih oiju.
Sjedio sam na klupi i razmiljao i postajao sve ogoreniji na Boga i neprestane muke to mi ih je tovario. Ako
21

Knut Hamsun

on misli da e me privui k sebi i da e me uiniti boljim

bude li me izmuio do smrti i stavljao mi na put nedau
za nedaom, onda se on vara; to je sigurno. I gotovo plaui od prkosa uzdignuh pogled prema nebu i tiho mu to
kazah jednom zauvijek.
Opet mi padoe na pamet odlomci onoga to sam nauio u djetinjstvu. Zvuk Biblije zazvoni u mom uhu i ja
stadoh tiho govoriti sam sa sobom, podrugljivo naslonivi glavu na stranu. emu se ja brinem za ono to u jesti,
to u piti i u to u odjenuti svoje jadno tijelo? Zar se
ve nije pobrinuo za me moj nebeski otac, kao to se pobrinuo za vrapce na krovu, i zar on nee iskazati milost
svojem poniznom slubeniku? Bog se prstom dotaknuo
mree mojih ivaca i zapleo niti. Onda je Bog odmaknuo
svoj prst, a ilice i korjenii mog ivanog sustava ostadoe visjeti.
I prst je boji izrovao rupu u mome mozgu i uinio
ranu. Ali poto me se dotaknuo prstom svoje ruke, pustio
me i nije me se vie doticao i nita mi se zla nije vie dogodilo. On me je ostavio na miru i pustio me da idem sa
svojom ranom. I nikakvo me zlo vie ne snalazi od Boga,
koji je Gospod na sve vijeke vjekova...
Iz ake je dubrave vjetar donosio do mene glazbu;
bilo je dakle poslije dva sata. Izvadim svoje papire, da
vidim mogu li pisati, i u tom asu ispadne mi iz depa
pretplatniki blok za brijanje. Otvorim ga i prebrojim jo
est listia. Hvala Bogu! rekoh i nehotice, mogu se brijati
jo koji tjedan, da bar u licu nekako izgledam. To malo
to mi je jo preostalo odmah me je malko odobrovoljilo;
pomno poravnah listie i zatim ih opet stavih u dep.
22

GLAD

Ipak nisam uspio pisati. Poto napisah nekoliko redaka, nita mi vie nije padalo na pamet; misli su mi bile
negdje posve drugdje, pa se nisam mogao sabrati za nekakav napor. Svaka je sitnica djelovala na me i zbunjivala
me. Muhe i muice slijetali su mi na papir i smetali me;
puhao sam da ih otjeram, sve sam jae i jae puhao, ali
uzalud. Te se male ivotinjice priljubie uz papir, napravie se tekima i tako se oduprijee da su se njihove tanke
noice svijale. Nisam ih mogao maknuti s mjesta. Uvijek
bi neto nale gdje se mogu zadrati, prihvatile bi se nogama za kakvu zarezotinu ili dlaicu na papiru i ostale
tako dugo nepomino dok ne bi same odluile da je vrijeme da se udalje.
Neko me je vrijeme zabavljala ta mala gamad, prebacio sam nogu preko noge i stao ih promatrati. Najednom
zadre iz gaja nekoliko visokih tonova klarineta i moje
misli uzee drugi pravac. Zlovoljan to ne mogu svriti
svoj lanak, gurnem papir ponovno u dep i naslonim se.
U tom trenutku u glavi mi se razbistri, te sam bez ikakva
umora mogao ralanjivati i najtananije misli. Kako sam
se bio ispruio na klupi i gledao preko prsa sve do nogu,
opazih kako mi se noga trza kod svakog otkucaja bila.
Napola se uspravim i pogledam svoje noge, i u tom me,
trenutku obuzme neko fantastino, neobino raspoloenje, kao jo nikada dosada; tih, udnovat srh proe mi
ivcima, kao da su kroz njih proli marci hladnog svjetla. Dok sam zurio u svoje cipele, bilo mi je kao da sam
susreo dobrog prijatelja ili kao da mi se vratio komad
samoga mene; svim osjetilima proe mi osjeaj prepoznavanja, suze mi navru na oi i doe mi da razabirem
23

Knut Hamsun

tihi umni zvuk tih svojih cipela. Slabost! velim odluno,

stisnem pesti i ponovim: slabost! Sam sam se sebi stao
rugati zbog tih smijenih osjeaja, svjesno sam se pravio ludim, govorio sam sam sa sobom strogo i pametno
i svim silama nastojao zaklopiti oi, da zaustavim suze.
Kao da nikada u svom ivotu nisam vidio cipela, stao sam
ih prouavati; njihovu mimiku, kad pomaknem nogom;
njihov oblik i istroenu kou, a kod toga otkrivam da joj
nabori i bijeli avovi daju izraz i neku posebnu fizionomiju. Neto je od mog vlastitog bia prelo u te cipele, bile
su kao moj vlastiti duh, kao diui komad samoga mene.
S tim sam osjeajem dugo matao, moda itav jedan
sat. Na drugi kraj moje klupe sjedne neki stari: poto je
sjeo, ivo je zapuhao u taktu koranice i rekao: Da, da,
da, da, da, da, da, zaista!
Kad sam uo taj glas, kao da mi je vihor prohujao glavom; ostavio sam cipele da opet budu cipele, i uini mi se
da je tome ve veoma dugo kako postadoh plijenom tog
smuenog raspoloenja, moda ve godina dana, moda
ve i dvije godine, jer je ve svega nestajalo iz moga pamenja. Stao sam promatrati starca.
to me briga za tog ovuljka! Ba me se nita ne tie!
Ni najmanje! Samo to to je u ruci drao novine, stari
jedan broj s oglasima izvana; inilo se kao da je u njih
neto umotano. Postadoh radoznao i nisam mogao skinuti oka s novina; doe mi luda misao da to mora da
su nekakve osobite novine, jedine u svojoj vrsti; moja je
radoznalost rasla, pa sam se stao micati amo-tamo po
klupi. Moda su dokumenti, nekakvi opasni spisi to ih
je ukrao iz nekog arhiva. Preda mnom je lebdjelo neto
24

GLAD

kao tajni ugovori, zavjere...

ovjek je sjedio mirno i razmiljao. Zato on ne nosi
novine kako ih nose svi ostali ljudi, s naslovom izvana?
Kakve su to ludorije? ini se da on ne bi pustio taj svoj
svitak iz aka ni za to na svijetu. Moda ga se ne usuuje povjeriti ni svom vlastitom depu. Kladio bih se o svoj
vlastiti ivot da se tu neto krije!
Zagledah se preda se. Upravo ta nemogunost da prozrem ovu tajnovitost uinila me napola ludim od radoznalosti. Traio sam po svim depovima ne bih li naao
togod to bih mogao dati tom ovjeku, pa da s njime zaponem razgovor; zgrabim pretplatniki blok za brijanje,
ali ga opet ostavim. Napokon mi padne na um neuvena
drskost, udarih se po praznom prsnom depu i rekoh:
Smijem li vam ponuditi cigaretu?
Hvala! On ne pui; okanio se, da potedi oi, jer ve je
napola slijep. Uostalom, najljepa hvala!
Boluje li ve dugo na oima? Onda ne moe itati, valjda ak ni novine?
Na alost, ni novine.
ovjek me pogleda. Bolesne su mu oi bile prevuene
mrenom i izgledale kao staklene; pogled mu je bio tup i
ostavljao odvratan dojam.
Vi niste odavde? upita on.
Nisam. Zar ne moe proitati ni naslov novina koje
dri u ruci?
Jedva. Meutim, on je odmah primijetio da nisam
odavde, izdao me moj naglasak. Njegov je sluh vrlo istanan. Nou, kad svi spavaju, on uje kako diu ljudi u sobi
25

Knut Hamsun

do njegove...
to sam ono htio kazati... Gdje stanujete?
Imao sam ve jednu la u pripremi. Lagao sam nehotice i nepromiljeno.
Trg svetog Olafa broj 2. .
Uistinu? On zna svaki kamen na Trgu svetog Olafa.
Ondje je zdenac, nekoliko plinskih svjetiljaka, poneko
drvo, on se svega dobro sjea...
Na kojem ono broju rekoste da stanujete?
Htio sam svemu tome uiniti kraj, pa ustadoh. No moja
me fiksna ideja o novinama tjerala do krajnosti. Tajna
mora biti otkrivena, pa puklo kud puklo.
Ako ne moete itati novine, zato ih onda...
Mislim da ste rekli broj 2 nastavi ovjek ne obazirui se na moju smetenost. Kako se zove va gazda?
Brzo izmislim jedno ime, da ga se rijeim, u tren oka
ga sloim i dobacim, samo da se rijeim napasnika.
Happolati velim.
Happolati, jest kimne ovjek glavom. Nije mu umaklo ni jedno jedino slovo ovog neobinog imena.
Zaueno ga pogledam; sjedio je vrlo ozbiljno i zamiljena lica. Tek to sam izrekao ovo ludo ime, koje mi je
tako nenadano palo na pamet, ovjek se pravio kao da
ga je ve uo. Meutim je svoj svitak stavio do sebe i ja
osjetih kako mi radoznalost trepti u ivcima. Opazim na
novinama nekoliko masnih mrlja.
Nije li va gazda pomorac? upita ovjek bez ikakva
prizvuka ironije. ini mi se, koliko se sjeam, da je bio
26

GLAD

pomorac?
Pomorac? Oprostite, to mora da mu je brat, taj kojega vi poznajete; ovaj je naime J. A. Happolati, posrednik.
Mislio sam da e itava stvar s time svriti, ali stari kao
da je sve proniknuo, na sve je pristajao. Da sam izmislio
neko drugo ime, na primjer Barabas Rosenknospe, zacijelo ne bih u njega pobudio sumnje.
Kako sam uo, to mora da je valjan ovjek ree on
i razveze dalje razgovor...
O, lukav ovjek odgovorih valjan trgovac, posrednik za sve mogue, za kinesku borovicu, za rusko
perje i paperje, za kou, drvo, crnilo...
He, he, do vraga! prekine me stari, silno obradovan. Stvarno? To postaje sve zanimljivije.
Promislim u kakvu sam se poloaju naao, jedna je la
za drugom izlazila iz moga mozga. Opet sam sjeo, zaboravio i novine i vane dokumente, zapao u vatru i upadao
ovjeku u rije. Lakovjernost tog starog kepeca uinila
me drskim; htio sam ga bezobrazno nalagati, velianstveno potui i prisiliti ga da se zabezekne i zauti.
Je li ve uo o elektrinoj pjesmarici koju je Happolati
izumio?
Kako?... elek...
S elektrinim slovima, koja sjaje u tami! Velianstven
posao, nebrojeni milijuni kruna, ljevaonice i tiskare u
punom pogonu, zaposlene ete dobro plaenih mehaniara, kako sam uo, nekoliko stotina ljudi.
Jest, ne velim nita! ree ovjek preda se. Vie
nita nije rekao; vjerovao je svakoj mojoj rijei, a ipak se
27

Knut Hamsun

nije udio. Bio sam se malko prevario u oekivanju da e

biti sav izvan sebe od mojih izmiljotina.
Izmislim jo nekoliko nevjerojatnih lai i izgovorim ih
nasumce. Govorio sam da je Happolati bio devet godina
ministrom u Perziji.
Vi i ne slutite to to znai biti ministrom u Perziji?
upitam ga. To je mnogo vie nego kod nas kralj, to
je otprilike kao sultan, ako znate to je to. Happolati se
brzo snaao i nikad se nije naao u neprilici.
Zatim sam mu pripovijedao o njegovoj keri Ylajali,
vili, princezi koja ima tri stotine ropkinja, te lei na poivaljci od utih rua, o najljepem biu koje sam ikad
vidio. Tako mi Boga, za cijelog mog ivota nisam vidio
nita slina!
Uistinu? Zar je tako lijepa? upita stari kao da nije
priseban i zagleda se u zemlju.
Lijepa? Ona je prekrasna, zamamna kao grijeh! Oi su
joj kao svila, ruke kao jantar. Jedan njezin pogled zavodljiviji je od cjelova, a kad me zove, njezin glas pogaa u
fosfor moje due, kao kakva svijetla zraka. Zato da nije
lijepa? Smatra li je on podvornicom ili ime drugim kod
vatrogasaca? Naprosto, ona je nebeska krasota, da tako
kaem, lijepa kao iz bajke.
Jest, jest! ree ovjek donekle zbunjen.
Njegov me je mir ljutio; uzrujao me vlastiti moj glas, a
ja sam govorio s najveom ozbiljnou. Zaboravio sam na
ukradene arhivske papire, na ugovore s ovom ili onom
stranom silom. Mali, plosnati omot leao je meu nama
na klupi i ja vie nisam imao ni najmanje volje da se
28

GLAD

upoznam s njegovim sadrajem. Posve su me zaokupile

vlastite moje pripovijesti, udnovate su mi slike prolijetale glavom. Krv mi je navalila u glavu i ja sam se smijao
iz punog grla.
Sad je izgledalo da ovjek eli otii. On ustane, ali da
ne prekine tek tako napreac moje pripovijedanje, ree:
Taj Happolati mora da ima goleme posjede?
Kako se taj slijepi, odvratni starac usuuje izgovarati
ime koje sam ja izmislio, kao da je to kakvo posve obino
ime, kao na primjer imena to se nalaze na cimerima kramarskih duana po gradu. Nije se spotaknuo ni na jednom slovu i nijedan slog nije zaboravio; ovo mu se ime
vrsto usjeklo u glavu i u njoj se ukorijenilo. Postao sam
ljutit, obuzelo me nekakvo ogorenje prema tom ovjeku
kojega nita nije moglo dovesti u nepriliku i sumnju.
To vam ja ne znam odgovorim brzo to doista ne
znam. Uostalom, velim vam jednom zauvijek da se taj
ovjek, sudei po poetnim slovima njegova imena, zove
Johan Arendt Happolati.
Johan Arendt Happolati ponovi ovjek i zaudi se
malko mojoj estini, a zatim umukne.
Trebali ste vidjeti njegovu gospou progovorim
gotovo bijesno bila je prilino debela... No, valjda mi
neete ni vjerovati da je bila uistinu vrlo debela?
Ne, on to ne porie, takav je ovjek uistinu mogao
imati prilino debelu enu.
Stari je odgovarao kratko i mirno na sve moje ispade
i traio pri tom rijei, kao da se boji da bi mogao pogrijeiti i razdraiti me.
29

Knut Hamsun

Idite! Vi, ovjee, moda mislite da vam laem viknuh kao izvan sebe. Na kraju mi neete vjerovati ni
to da postoji ovjek s imenom Happolati! U cijelom svom
ivotu nisam vidio toliko zlobe i prkosa u jednom starom
ovjeku. Koji vam vrag pada na pamet? Moda ste pomislili jo i to da sam ja kakav potpuni siromah koji tu sjedi
u svojem najboljem odijelu a u depu nema ni doze s cigaretama? Na takav postupak ja nisam navikao, to vam
moram rei, i takvo to neu sebi dopustiti ni od koga, ni
od vas a ni od bilo koga drugoga! Toliko da znate!
ovjek je ustao. Bez rijei i otvorenih usta stajao je
preda mnom i sluao moj ispad, a kad sam svrio, brzo je
uzeo s klupe svoj omot i poao, ili bolje rei otrao sitnim
starakim koracima.
Ja sam ostao i gledao u njegova lea, koja su pomalo
iezavala i izgledala sve vie zgrbljena. Ne znam kako
je do toga dolo, ali mi se uinilo da nisam nikad vidio
nepotenija i pokvarenija lea od ovih, pa se nisam ni
najmanje kajao to sam tog ovjeka nasamario.
Dan se primicao kraju, sunce je tonulo, tihi se povjetarac uljao drveem, a dadilje, koje su ovdje u skupini
sjedile na preki, poustajae i stadoe gurati svoja kolica.
Osjeao sam se dobro i bio sam miran. Uzbuenje to me
maloas bilo obuzelo posve se sleglo, postao sam umoran i pospan; nije ostao bez uinka onaj silni kruh to
sam ga pojeo. U ugodnom sam se raspoloenju naslonio,
zatvorio oi i postajao sve pospaniji; zadrijemah i pao
bih u vrsti san, da mi odjednom nije priao nadglednik
parka, stavio mi ruku na rame i rekao:
Ovdje ne smijete spavati.
30

GLAD

Ne rekoh i digoh se u tren oka. I tada, u jednom

mahu, opet iskrsne preda mnom sav moj beznadni poloaj. Neto bi ipak valjalo uiniti, ili ovo ili ono! Nai
nekakvo namjetenje nije mi uspjelo preporuke koje
sam pokazivao bijahu previe stare ili su potjecale od nedovoljno poznatih osoba a da bi mogle dobro djelovati;
osim toga, zbog tih sam neprestanih nijenih odgovora
postao maloduan. Dakle, moja je stanarina u svakom
sluaju istekla, pa moram nai ma kakav izlaz da je pribavim. Za sve ostalo ima jo vremena.
Nehotice sam i opet dohvatio u ruke olovku i papir, te
sam stao po svim uglovima pisati godinu 1848. Da mi zaiskri samo jedna jedina misao, koju bih mogao uhvatiti i
koja bi mi stavljala rijei u usta! To mi se i prije deavalo,
uistinu mi se deavalo da su doli asovi kad sam mogao
bez ikakva napora pisati i druge lanke, tovie ak i vrlo
uspjele lanke.
I evo, sad sjedim na klupi i piem po stoti put brojku
1848, piem taj broj uzdu i poprijeko, na sve mogue naine, i ekam da mi doe kakva dobra ideja. Roj praznih
misli zuji mi glavom, a ugoaj dana na zalazu ini me
zlovoljnim i sentimentalnim. Nadola je jesen i poela sve
uljuljkivati u san. Muice i kukci padoe ve nakon prvog
njezina udarca, na drveu i na zemlji razabiru se glasovi
ivota koji se bori, zaposlenost, nemir, zujanje, rad, samo
da nita ne propadne! Svi pogaeni crvi trgnu se jo jednom, pokau svoje ute glave iz mahovine, podignu noge,
popipaju oko sebe svojim dugim ticalima, zatim se srue,
protegnu i okrenu trbuh prema gore. Svaka biljka ima
svoju posebnu oznaku, njeni, lagani daak prve studeni;
31

Knut Hamsun

blijede vlati izdiu se prema suncu, a lie koje pada

uti na zemlji glasovima svilenih buba na putu. To je
jesen usred karnevala prolosti; crvenilo rua boleljivo
je, kao neko naroito suiavo svjetlo na purpurnoj boji.
Obuzet procesom raspadanja usred ovog usnulog svemira, priinih se sebi puzavcem koji propada. Ustadoh
osvojen naglim strahom i zakoraih nekoliko puta stazom. Ne! viknuo sam stisnuvi pesti, tome mora biti kraj!
I opet sam sjeo, dohvatio olovku i htio se ozbiljno latiti
posla. Ne koristi oajavati kad se suoimo s problemom
neplaene stanarine.
Polako, sasvim polako stadoe se sabirati moje misli.
Iskoristio sam tu priliku i pisao mirno i promiljeno nekoliko stranica, kao uvod u to mu drago; ovo moe biti
izvrstan poetak za sve mogue.
Zatim uzeh razmiljati o nekom odreenom pitanju
koje bih obradio, o nekom ovjeku ili stvari na koje bih
se mogao baciti ali nisam nita nalazio. Dok sam se tako
uzalud naprezao, opet su se pobrkale moje misli; osjeao
sam kako me je mozak jednostavno izdao, kako mi glava
postaje sve praznija i praznija, dok mi napokon nije sjela
na vrat potpuno prazna i laka. Tu pustu prazninu u glavi
osjeao sam itavim tijelom, dapae mi se inilo da sam
itav izdubljen, od glave pa do nogu.
Gospode, moj Boe i Oe! uskliknuo sam bolno i
ponovio taj uzvik mnogo, mnogo puta uzastopce. I nita
vie.
Vjetar je umio u liu, pribliavalo se nevrijeme. Sjedio
sam jo neko vrijeme, nesvjesno zurio u svoje papire,
32

GLAD

zatim ih sloio i polako gurnuo u dep. Postalo je hladno,

a ja vie nisam imao prsluka; zakopah kaput do vrata i
zarih ruke u depove. Zatim se digoh i pooh.
Da mi se samo ovog puta nasmijei srea makar
samo ovoga puta! Gazdarica me je ve dva put pogledala kao da pita za stanarinu, a ja sam se zgurio, zbunjeno
pozdravio i iuljao se. Vie to ne mogu uiniti; kad me te
oi jo jednom pogledaju, otkazat u sobu i srediti raun;
tako to ne moe dalje potrajati.
Kad sam prispio do izlaza iz parka, ponovno spazih
onog starog kepeca to sam ga svojom goropadnou bio
nagnao u bijeg. Tajanstvene su novine leale na klupi
pored njega: u njima su bila najraznovrsnija jela, koja je
stari sada jeo. Htio sam mu prii i zamoliti ga za oprotenje zbog svoga ponaanja, ali me od toga odvrati njegov
nain blagovanja; masni kruh s maslacem pograbio je
starim, odurnim prstima koji su liili na deset svinutih
aporaka to mi se zgadilo, pa sam proao pored njega
a da mu se uope nisam obratio. On me nije prepoznao;
ispijene njegove oi samo su buljile u mene i nita se nije
promijenilo na njegovu licu.
Nastavio sam svoj put.
Proem pored nekoliko izloenih novina, zaustavim
se, iz obiaja, pred svakima od njih da vidim u malom
oglasniku kakva se mjesta nude, i bio sam doista sretne ruke, jer sam naao jedno koje bih mogao preuzeti:
trgovac iz Ulice Grnland trai na nekoliko sati dnevno ovjeka koji bi mu vodio knjige; plaa po pogodbi.
Zabiljeih adresu, tiho se molei Bogu da mi dodijeli to
mjesto; zahtijevat u za taj posao manje nego itko drugi,
33

Knut Hamsun

pedeset rea bit e mi dosta, moda i etrdeset rea, no

to preputam njemu.
Kad sam doao kui, naoh na stolu ceduljicu od gazdarice, kojom me poziva da ili plaam stanarinu unaprijed ili da to prije iselim. Neka joj ne zamjerim, ali ona je
prisiljena da to zahtijeva. S najdubljim potovanjem gospoa Gundersen.
Napisao sam ponudu trgovcu Christieju, Ulica Grnland
broj 31, gurnuo je u omotnicu i odnio dolje na ugao, u
potanski sandui. Zatim sam se vratio u sobu i sjeo u
naslonja. Postajalo je sve mranije i mranije. Sad mi je
ve bilo teko stajati na nogama.
Sutradan, probudih se vrlo rano. Kad sam otvorio oi,
bilo je jo posve mrano i tek dugo poslije toga zauh
kako sat u stanu ispod mene odbija petu. Htio sam ponovno zaspati, ali nisam mogao; leao sam, bivao sve
budniji i razmiljao o tisuu stvari.
Odjednom padne mi na pamet nekoliko dobrih reenica, koje sam mogao upotrijebiti za lanak ili podlistak,
takvo to jo nisam izmislio. Tako neto arobno i sretno.
Leim tu i ponavljam te rijei i reenice, i nalazim da su
izvrsne; jedna se misao redala za drugom. Napokon se
posve probudim, ustanem i segnem iza kreveta po papir i
olovku. Kao krv iz prorezane ile iktala je jedna rije za
drugom, slagale su se reenice, sklapale u cjelinu, prizor
je potekao za prizorom, iz mojeg su mozga tekle radnje
i odgovori, i obuze me divna dobra volja. Pisao sam kao
lud i bez odmora ispunjavao jedan list za drugim. Misli su
34

GLAD

mi dolazile tako brzo i nenadano da mi je umaklo mnogo

finih sitnica koje nisam stigao zapisati, iako sam se svim
silama trudio da sve obuhvatim. Jo uvijek navaljuju na
mene; posve sam zaokupljen svojom temom, svaka rije
koju napiem dolazi kao sama od sebe.
To traje dugo, prilino dugo. Kad je proao taj trenutak inspiracije, kad sam napokon svrio i odloio olovku,
lealo je petnaest do dvadeset stranica na mojim koljenima. Ako sad uistinu imaju kakvu vrijednost ti papiri,
onda sam spaen! Skoim s kreveta i obuem se. Bivalo
je svjetlije, te sam ve mogao razabrati objavu svjetioniarskog nadglednika dolje kraj vrata. Kod prozora je bilo
tako svjetlo da sam mogao za silu i pisati. Odmah sam se
dakle spremio da te svoje papire prepiem u isto.
Iz ovih se mojih fantazija uzdie udnovato gusta para
od svjetla i boja; zaustavim se sad kod jedne, sad kod
druge misli i velim sebi da je ovo najbolje to sam ikada
itao. Postajem pijan od ugodnosti, veselje me nadima,
pa se sam sebi priinjam velianstvenim; rukom vaem
teinu rukopisa i povrno ga procjenjujem na pet kruna.
Nikome nee pasti na um da se cjenka za pet kruna; naprotiv, dati ga za deset kruna znailo bi dati ga u bescjenje, ako se uzme u obzir sadraj i kakvoa. Nije mi bilo
ni na kraj pameti da badava dajem tako osobito djelo;
znao sam da se tekstovi ovakve vrste ne nalaze na cesti.
I odluim se za deset kruna.
U sobi je postajalo sve svjetlije; pogledavi dolje kod
vrata, mogao sam posve jasno i bez naprezanja razabrati
tanka, skeletu slina slova na oglasu gospoice Andersen,
kojim se oglaava mrtvako rublje u vei desno. Ve je
35

Knut Hamsun

davno odbilo sedam sati.

Ustao sam i stao nasred sobe. Kad dobro promislim,
taj otkaz gospoe Gundersen doao mi je kao naruen.
To zbilja nije soba za mene; na prozoru nema ni najprostijih zelenih roleta, niti je na zidovima dovoljno avala
da uredim garderobu. A onaj jadni naslonja u kutu tek
je karikatura pravog naslonjaa, njemu bih se mogao od
srca nasmijati. Za odrasla ovjeka je prenizak; osim toga
je i preuzak, pa ti treba neto poput naprave za izuvanje
izama kad se hoe iz njega izvui. Ukratko, ta soba nije
ureena tako da se u njoj bavim duevnim radom, pa je
neu dulje ni zadrati.
Ni pod kojim uvjetima! Dosta sam dugo utio, trpio i
izdrao u toj daari.
Sav obuzet nadom i zadovoljstvom i jo uvijek potpuno zaokupljen svojim izvanrednim podlistkom, koji sam
svaki as vadio iz depa i iitavao, htio sam odmah i ozbiljno poeti sa selidbom. Izvukao sam sveanj, jedan crveni rupi, nekoliko istih ovratnika i neto zguvanog
novinskog papira u kojem sam donosio kui kruh, zatim
sam smotao pokriva i gurnuo ostatak bijelog pisaeg
papira u dep. Naposljetku sam, za svaki sluaj, pretraio
sve kutove da se uvjerim nisam li togod zaboravio, pa
poto nisam nita naao, poao sam k prozoru i zagledao
se van. Mrano, vlano jutro; kod izgorjele kovanice ni
ive due, a nategnuto ue za suenje rublja u dvoritu,
posve stisnuto od vlage, protee se od jednog zida do
drugog. To sam sve poznavao ve otprije; zato se brzo
maknuh od prozora. Uzmem pod ruku sveanj, naklonim se pred objavom svjetioniarskog nadglednika i pred
36

GLAD

mrtvakim rubljem gospoice Andersen te otvorim vrata.

Odjednom se sjetim gazdarice. Ipak sam joj morao
rei da selim, neka vidi da ima posla s urednim ovjekom. Htio sam joj se i pismeno zahvaliti za ovo nekoliko
dana to mi je pustila sobu preko odreenog vremena.
Uvjerenje da sam sad za due vrijeme spaen toliko me
obuzelo da sam, tovie, obeao gospoi pet kruna, koje
u joj dati kad proem koji dan mimo; svakako sam joj
htio pokazati kakvog je estitog ovjeka imala pod svojim krovom.
Ceduljicu joj ostavih na stolu.
Jo jednom se zaustavim na vratima i okrenem. Ovo
jasno osvjedoenje da sam se opet podigao oduevljavalo me i inilo zahvalnim Bogu i svemiru, pa sam pao
na koljena do kreveta i glasno zahvaljivao Bogu za sve
dobrote koje mi je tog jutra iskazao. Znao sam ja, znao,
da je ovo ludilo od nadahnua, koje sam netom proivio
i napisao, udesno djelo nebesa u mojem duhu, odgovor
na moja jueranja jadanja. To je Bog, to je Bog! klicao
sam i plakao od oduevljenja nad svojim rijeima; na asove sam se prekidao i oslukivao ne nalazi li se tkogod
na stubama.
Naposljetku ustadoh i pooh; neujno mugnuh niza
stube i neprimijeen ni od koga dospjeh do kunih vrata.
Ulice su bile svijetle od kie koja je ujutro padala,
nebo je visjelo mrko i nisko nad gradom, nigdje nije sjala
sunana zraka. Koliko moe biti sati? Po obiaju, udario
sam prema vijenici i vidio da je osam i pol. Preostaje mi
dakle jo nekoliko sati, jer ne bi imalo nikakve svrhe da
37

Knut Hamsun

doem u redakciju prije deset, a moda i prije jedanaest

sati. Dotle moram tumarati gradom i gledati da se dokopam kakvog malog doruka. Uostalom, nisam se bojao
da u danas lei gladan u postelju: ta su vremena, hvala
Bogu, prola! To je preboljeni stadij, ruan san; sada opet
ide sve na bolje!
Meutim mi je zeleni pokriva postao teak, a osim
toga nisam se mogao s njime pokazivati pred ljudima.
to e o meni misliti? Razmiljao sam dakle gdje da ga na
neko vrijeme pohranim. Sjetim se da bih mogao poi k
Sembu, koji bi mi ga umotao u papir. Tada bi to odmah
izgledalo ljepe i ne bi bila nikakva sramota da ga nosim.
Uem dakle u duan i kaem jednom pomoniku to
elim.
Najprije je pogledao pokriva, a zatim u mene; kad je
primio zamotak, uinilo mi se da je prezirno slegnuo ramenima. To me je uvrijedilo.
Dovraga! Budite oprezniji! viknuh mu. Unutra su
dvije skupocjene staklene vaze; aljem ih u Smyrnu.
To je pomoglo to je sjajno uspjelo. Svakom kretnjom
koju je otad uinio ovjek kao da me je molio za oprotenje to nije naslutio da se u pokrivau nalaze tako vane
stvari. Kad je bio gotov sa zamatanjem, zahvalim mu se
na pomoi kao ovjek koji je ve ee slao u Smyrnu
skupocjene stvari. Otvorio mi je vrata, a kad sam izlazio,
dva put mi se duboko naklonio.
Lutao sam meu ljudima na trnici i zadravao se najvie oko ena to su prodavale cvijee u loncima. Velike
crvene rue kojih su latice sjale otro i krvavo pobudie
38

GLAD

u meni udnju, dovodei me u grenu napast da jednu

ukradem, i zapitah za cijene, samo da doem to blie.
Ako mi ostane togod novaca, kupit u ih, pa stajale koliko mu drago; mogu ovda-onda i pritedjeti malo svojim
nainom ivota, pa da kasnije opet uspostavim novanu
ravnoteu.
Bilo je deset sati i ja se uputih u urednitvo. ovjek
sa karama rovao je po hrpi starih novina; urednika jo
nije bilo. Na njegovo pitanje to elim, ja mu predam
svoj veliki rukopis i dadem mu naslutiti da je vrlo vaan.
Stavljao sam mu na duu da ga preda osobno uredniku.
Kasnije u ve doi sam po odgovor.
Dobro! ree ovjek sa karama i nastavi prekapati
po novinama.
inilo mi se da on sve to prima sasvim ravnoduno,
no nisam rekao nita samo sam mu jednako ravnoduno kimnuo i izaao.
Sad sam opet imao vremena. Da se bar hoe razvedriti! Bilo je runo vrijeme, bez vjetra, bez svjeine, dame
su za svaku sigurnost otvorile kiobrane, a i gospodske
vunene kape izgledale su spljotene i turobne. Jo jednom sam proao preko trga i pogledao zelenje i rue.
Najednom osjetim neiju ruku na ramenu, pa se okrenem. Gospoica mi nazove dobro jutro.
Dobro jutro odgovorim pomalo upitnim glasom,
da odmah saznam to eli. Gospoica mi se nije osobito
sviao.
On radoznalo pogleda na potpuno nov zamotak pod
moj im pazuhom i zapita:
39

Knut Hamsun

to to nosite?
Bio sam kod Semba i kupio sukno za novo odijelo
odgovorih blazirano ne mogu vie ii tako pohaban; ne
smije ovjek biti krt prema svom vanjskom izgledu.
Pogledao me i zabezeknuo se.
Kako inae? upita polagano.
Dobro, iznad oekivanja dobro.
Imate li sada kakvo zanimanje?
Zanimanje? odvratim zaueno. Vodim knjige
kod velike trgovake tvrtke Christie.
Ah, tako! ree on i ustukne jedan korak. Boe
moj, to mi je ba drago! Samo da vam ne izmame novac
to ste ga zasluili! Zbogom!
Malo zatim vrati se, pokae tapom na moj zamotak i
ree:
Preporuujem vam krojaa. Nigdje neete nai boljega krojaa od Isaksena. Recite mu samo da sam vas ja
poslao.
To mi je ipak bilo ve previe. Kojim pravom gura on
svoj nos u moje stvari? to se njega tie kojeg u ja krojaa uzeti? Postao sam bijesan; pogled na tu praznu, iskienu figuru ogorio me i ja ga prilino brutalno podsjetim
na onih deset kruna to ih je od mene posudio. Ali jo
prije no to mi je mogao odgovoriti, pokajah se to sam
ga opomenuo; zbunio sam se i nisam mu gledao u oi;
kad je u tom asu prola mimo nas jedna mlada dama,
brzo zakoraknuh unatrag da je pustim proi i iskoristim
tu priliku da umaknem.
Kamo sada, dok jo moram ekati? Prazna depa nisam
40

GLAD

mogao otii u kavanu, a nisam imao nikoga poznatog

kome bih u to vrijeme mogao svratiti. Instinktivno se
odvuem gore u grad, nastojei da utroim to vie vremena idui od trga do mitnice, usput proitam Veernje
novosti koje su upravo izvjesili, siem niz Ulicu Karla
Johana, onda okrenem ravno i udarim prema Spasiteljevu
groblju, gdje napokon naoh jedno mirno mjestance na
breuljku pored kapelice. Tu sam sjedio u miru, sanjario
na vlanom zraku, drijemao i smrzavao se. Vrijeme je
prolazilo. Je li to ba posve sigurno da je moj podlistak
jedno malo remek-djelo nadahnute umjetnosti? Bog zna
ne nalazi li se ovdje-ondje po koja pogreka! Ako je tako,
na kraju mi ga jo nee ni primiti, posve jednostavno,
ni primiti! Moda je i srednje ruke, ili dapae lo; tko mi
jami da ve u ovom asu nije baen u ko?... Mojega je
pouzdanja nestalo, skoim i pojurim s groblja.
Dolje, u Ulici Akers, zavirio sam kroz prozor jednog
duana i opazio da je tek maloas prolo podne. To me je
uinilo jo oajnijim, jer sam vrsto vjerovao da je podne
ve odavna prolo, a prije etiri sata nije imalo smisla da
potraim urednika. Sudbina mog podlistka ispunila me
mranim slutnjama; to sam vie o njemu mislio, to mi se
inilo nevjerojatnijim da bih tako na brzinu mogao napisati
neto estito. Pisao sam gotovo u snu, s grozniavim mozgom punim sanja. Naravno, prevario sam se i bio itavog
jutra kao izbezumljen, i to ni zbog ega! Naravno!... Brzo
poem uz Ulicu Ullevaals, blizu St. Hanshaugena, doem
na otvorena polja, zatim u uske, udnovate ulice kod pilana, preko gradilita, dok se najednom nisam naao na
poljskom puteljku kojemu nisam mogao dogledati kraja.
41

Knut Hamsun

Ovdje se zaustavim i odluim da se vratim. Bio sam

zadihan od hodanja i vraao sam se polako i potiteno.
Sreo sam dva voza sijena; gonii su leali na vozu i pjevali; obojica bijahu gologlavi i u obojice je bilo okruglo,
bezbrino lice. Nasluivao sam da e me nagovoriti, dobaciti mi kakvu primjedbu, ili uiniti kakvu alu na moj
raun. I doista, kad sam im bio posve blizu, jedan mi dovikne i upita me to to nosim pod pazuhom.
Pokriva za krevet odgovorim.
A koliko je sati? upita on.
Ne znam tono, ali mislim da e biti oko tri.
Na to se obojica nasmiju i potjeraju mimo mene. U tom
asu osjetim bol od udarca biem na jednom uhu, a eir
mi poleti s glave; mladi me lopovi nisu mogli pustiti da
proem a da mi ne naine kakvu nepodoptinu. Malko
ogluen, popipam se po glavi, potom potraim eir, koji
je pao na rub jarka, i nastavim put. Dolje u etvrti St.
Hanshaugen sastadoh nekog ovjeka, od kojega saznah
da je ve prolo etiri sata.
Prolo etiri! Kazaljka je ve pokazivala preko etiri. Zakoraim i stanem gotovo trati u grad, savijem se
i pourim u urednitvo. Moda je urednik ve odavna
bio ondje: onda je ve izaao iz ureda. Naizmjence sam
hodao i trao, spotaknuo se, bjeao za kolima, sve pjeake ostavio iza sebe, natjecao se s konjima, naprezao se
kao lud da ne zakasnim. Kad sam doao do zgrade gdje
je bilo urednitvo, u trku uletim u veu, u etiri skoka
uspnem se stubama i pokucam na vratima.
Nema odgovora.
42

GLAD

Izaao je. Izaao je, pomislim. Uhvatim za kvaku: vrata

su otvorena. Pokucam jo jednom i uem unutra.
Urednik sjedi za svojim stolom, licem okrenut prema
prozoru, u ruci mu pero spremno za pisanje. Poto je uo
moj usopljen pozdrav, upola se okrene prema meni, zatrese glavom i ree:
Jo nisam dospio proitati va lanak.
Razveselilo me to to jo nije proitao, te rekoh:
Razumije se, dragi gospodine, to mogu i misliti.
Uostalom, i ne uri se tako jako. Moda za nekoliko dana,
ili...
Da, da, ja u ve pogledati. Uostalom, imam vau
adresu, pa u vam odmah javiti.
A ja se nisam ni sjetio objasniti mu da vie nemam nikakve adrese.
Audijencija je bila zavrena, i ja se poklonim, uinim
korak unatrag i izaem. Nada je i opet usplamtjela u meni,
jo nije sve propalo, naprotiv jo sam mogao sve dobiti.
Moj je mozak poeo i opet matati o velikom nebeskom
vijeu u kojem su maloas zakljuili da ja moram zasluiti, zasluiti deset kruna za jedan podlistak...
Da samo naem neko konaite! Razmiljao sam kamo
bi bilo najbolje da se uvuem, i to me pitanje toliko zaokupilo da sam zastao nasred ulice. Zaboravio sam gdje
sam, stajao sam kao znak opomene usred mora oko kojega bjesne i bue valovi. Raznosa novina gurne mi u ruke
primjerak Vikinga. Ba je komian, isuvie komian!
Pogledam oko sebe i uplaim se: opet sam stajao
pred Sembeovim duanom.
43

Knut Hamsun

Brzo se okrenem, sakrijem zamotak koliko je ve bilo

mogue, pourim niz Crkvenu ulicu smeten i plaei se
da me moda nije tkogod vidio iza izloga. Proao sam
pored Ingebreta i pored kazalita, zaokrenuo kod biljeternice i onda udario mimo tvrave prema moru. Tu sam
potraio jednu klupu i iznova stao mudrovati.
Gdje u pod milim Bogom nai konaite? Zar nema
ba nikakve rupe u koju bih se mogao zavui i provesti
no do jutra. Ponos mi brani da se vratim u svoj stari
stan; ne pada mi na pamet da krim rije; ljutito odbijam
od sebe tu misao i u duhu se nasmijeim pomislivi na
mali crveni naslonja. Asocijacijom misli naem se najednom u sobi s dva prozora gdje sam nekada stanovao,
u Ulici Haegdehaugen; na stolu stoji puna zdjela kruha
s maslacem, krike koje u ovom asu mijenjaju oblik i
postaju biftekom; prekrasan biftek, snjenobijeli ubrus,
veliki komad kruha i srebrni pribor za jelo. Odjednom
se otvore vrata, u sobu ue moja gazdarica i, gle uda,
ponudi me ajem...
Tlapnje i glupi sni! Rekoh u sebi da e mi se opet zavrtjeti u glavi pojedem li neto, da e mi i opet groznica
prohujati mozgom i da u se morati boriti s istim napadajima ludila. Nisam podnosio nikakva jela, eto, takav sam
ja, to je moja osobina, moja osebujnost.
Moda se ipak dosjetim neemu to se tie konaita, jo prije nego zanoa. Ne uri se; u najgorem sluaju
mogu potraiti neko mjestance u umi, cijela mi gradska
okolica stoji na raspolaganju, a nije ba odvie studeno.
Preda mnom se prualo more u svojoj tekoj tiini,
brodovi i neotesane, irokokljune barke rezale su brazde
44

GLAD

po olovnastoj povrini, pruge su se odbijale lijevo i desno

od njih i klizile sve dalje, dok se jastuasto debeli dim
dizao iz dimnjaka i strojeva i umorno prodirao kroz vlani zrak. Nije bilo ni sunca, ni vjetra, drvee je iza mene
bilo vlano, a i klupa na kojoj sam sjedio bijae hladna i
klizava. Vrijeme je prolazilo, ja sam bio pospan i umoran,
osjeao sam studen na leima; malo zatim primijetim da
mi se sklapaju oi. I ja sam ih sklopio...
Kad sam se opet probudio, bilo je sve oko mene tamno.
Napola gluh i smrznut pograbio sam zamotak i dao se u
trku. Da mi bude toplije, iao sam sve bre i bre, udarao rukom o ruku, toptao nogama iz kojih je nestalo ve
svakog osjeaja, i tako stigao gore do vatrogasne straarnice. Bilo je devet sati, znai dakle da sam prilino dugo
spavao.
to da ponem? Negdje se ipak moram skloniti.
Zastanem i bacim pogled na vatrogasnu straamicu; pomislim da bih se moda mogao uvui u koji hodnik ako
priekam dok mi straar okrene lea. Uspnem se stubama u namjeri da se s ovjekom upustim u razgovor; on
me pozdravi svojom sjekirom, ekajui to mu imam kazati. Ta uzdignuta sjekira, koje je otrica bila okrenuta k
meni, proe mi kao hladan udarac kroz ivce; zanijemjeh
od straha pred tim naoruanim ovjekom i nehotice zakoraih unatrag. Ne velim mu nita, samo se uljam sve
dalje od njega; a da to sakrijem, proem rukom preko
ela kao da sam neto zaboravio, i brzo se udaljim. Kad
sam se opet naao dolje na ploniku osjeao sam se spaen, kao da sam izmaknuo velikoj pogibelji. A onda pourim dalje.
45

Knut Hamsun

Bilo mi je studeno, muila me glad, postajalo mi je sve

neugodnije i neugodnije i tako sam poao Ulicom Karla
Johana; kleo sam u sav glas, ne brinui se to me uju
svi prolaznici. Dolje, kod zgrade parlamenta, odmah kod
prvog lava, sjetim se odjednom nekom udnom asocijacijom jednog mladog slikara, svoga znanca, mladog ovjeka kojega sam jednom u Tivoliju spasio od zaunice i
kasnije ga posjetio. Pucnem prstima i uputim se u Ulicu
Tordenskjold, naem vrata s posjetnicom C. Zacharias
Bartel i pokucam.
On mi je sam otvorio vrata. Strano je zaudarao po
pivu i duhanu.
Dobra veer! rekoh.
Dobra veer! Ah, to ste vi?! Ali do vraga, zato tako
kasno? Mogli ste doi dok je jo bio dan. Odonda sam
naslikao jo jedan sjenik i tota promijenio. To morate
pogledati po danu, sada ne bi imalo smisla.
Pokaite mi ipak rekoh; meutim, ni sam nisam
znao o kojoj on to slici govori.
Nemogue, potpuno nemogue! odvrati on. Sve
e vam se priinjati utim. I onda jo neto... On prie
sasvim k meni i ape: Veeras je kod mene jedna djevojka, pa bi bilo jako nezgodno.
No, ako je tako, onda dakako o tome ne moe biti
ni govora.
Zaelim mu laku no i odem.
Nije mi dakle preostalo nita drugo nego da potraim
u umi neko zgodno mjestance. Samo da zemlja nije tako
vlana! Udarim po pokrivau, ve potpuno pomiren s
46

GLAD

milju da u morati noiti vani. Predugo sam se muio

nastojei da naem konaite u gradu, pa sam se ve
umorio i sve mi je dosadilo. Smatrao sam uitkom da se
primirim, prepustim svojoj sudbini i vucaram ulicama bez
ijedne misli u glavi. Poao sam prema sveuilitu i ondje
na satu vidio da je ve prolo deset, pa odande udarim
u grad. Negdje u Ulici Haegdehaugen zaustavim se pred
trgovinom s jelima u izlogu. Kraj okruglog hljeba leala
je maka i spavala; odmah iza nje stajao je up s maslacem i nekoliko aa s kaom. asak sam stajao i gledao
u ta jela, a kako nisam mogao nita kupiti, okrenem se i
nastavim svoj put. Polagano sam iao sve dalje i dalje, sat
za satom, dok napokon ne stigoh u gradski bukvik.
Tu skrenem s puta i sjednem da se odmorim. Onda
potraim zgodno mjestance, skupim neto suvaraka i
lia, priredim leaj na jednom humku, gdje nije bilo
tako vlano, potom otvorim zamotak i izvadim pokriva.
Od tog silnog hodanja bio sam posve iscrpljen i utuen,
te se odmah spremih na spavanje. Dugo sam se okretao
amo-tamo, dok se nisam dobro namjestio; malko me je
boljelo uho, nateklo je od udarca biem, pa na njemu
nisam mogao leati. Izujem cipele i stavim ih pod glavu,
a preko njih rasprostrem papir u koji su mi kod Semba
bili zamotali pokriva.
Svuda oko mene irila se uzviena atmosfera mraka;
sve je utihnulo, sve. Ali gore, u visini, umio je vjeni pjev, puhanje povjetarca, kao neko daleko, bezglasno
zujanje koje nikad ne prestaje. Tako sam dugo oslukivao to neprekidno boleivo zujanje da me je ve poelo
zbunjivati. To su zacijelo simfonije svjetova nada mnom,
47

Knut Hamsun

zvijezde pjevaju...
Dovraga! velim i glasno se nasmijem, da se ojunaim. To su sove, prijeko u Kanaanu!
I ustadoh, pa ponovno legoh, a onda navukoh cipele i
opet ustadoh, proetah se malo u mraku i legoh nanovo,
borei se i trpei od straha i bijesa sve do svanua, i tek
onda napokon padoh u san.
Kad sam otvorio oi, ve je bio bijeli dan, i mislio sam
da ve mora biti podne. Obuo sam cipele, opet smotao
pokriva i vratio se u grad. Dan je i opet bio bez sunca, a
ja sam prozebao kao pas; noge su mi kao odumrle, a oi
mi stadoe suziti kao da ne podnose danje svjetlo.
Bila su tri sata poslijepodne. Glad me poela strano muiti, postao sam umoran, a s vremena na vrijeme
hvatala me ak i nesvjestica. Zaokrenuo sam prema zalogajnici, proitao izvjeeni jelovnik i napadno slegnuo
ramenima, kao da kuhana slanina nije za moj eludac.
Odavde se uputim prema eljeznikoj postaji.
Odjedanput osjetim udnovatu omaglicu u glavi. Poao
sam dalje ne obazirui se na nju, ali ovoga puta bivalo mi
je sve gore i gore, pa sam naposljetku na nekim stubama morao sjesti. Cijelo se moje bie izmijenilo, kao da je
neto u mojoj nutrini spuznulo u stranu, ili kao da se razderala kakva modana opna. Nekoliko sam puta duboko
udahnuo hvatajui zrak i, zauen ovim to me snalo,
ostao sjediti. Nisam bio bez svijesti, jer sam sasvim jasno
osjeao bol u uhu, a kad je proao koji znanac, smjesta
48

GLAD

sam ga prepoznao, ustao i pozdravio.

Kakav se to bolni osjeaj pridruio ostalima? Je li to
moda posljedica toga to sam spavao na goloj zemlji? Ili
je moda zato to jo nisam dorukovao? Ako se pravo
uzme, ipak je besmisleno ovako ivjeti, tako mi rana
Kristovih! Ne znam to sam skrivio sudbini da me tako
progoni! Najednom mi padne na pamet da bi bilo najpametnije da postanem lopov, pa da s pokrivaem odem do
ujaka. Mogao bih ga zaloiti za krunu, a to bi mi osiguralo tri dobra objeda. Tako bih se nekako odrao dok se
neto ne nae. A to se tie Hansa Paulija, njemu bih ve
neto nadrobio. I ve sam bio na putu prema zalagaonici,
ali se pred ulazom zaustavim, zatresem glavom kao da se
ne mogu odluiti, i onda se opet okrenem.
to sam bio dalje od zalagaonice, to me je vie veselilo
to sam ostao pobjednikom u ovoj tekoj kunji. Svijest
da sam jo uvijek ist i poten prostruji mi glavom i ispuni me divnim osjeajem da sam vrst karakter, da sam
kao bijeli svjetionik usred uzburkanog ljudskog mora a
ne podrtina kakvog broda koju valovi bacaju amo-tamo.
Da zaloim tuu stvar za jedan piljivi objed, da se najedem i napijem, da duu upropastim prvim zalogajem, da
crnom mrljom uprskam potenje, da postanem lopovom i
zastidim se sam pred sobom nikada! Nikada! To mi nije
bila namjera, na to tovie ni u jednom trenutku nisam
pomislio. Nitko nije odgovoran za nekontrolirane misli
to mu se vrzmaju glavom, a naroito ne onda kad ga
mui strana glavobolja i kad mrtav od umora nosi tui
pokriva pod pazuhom.
S vremenom e se ve neto nai! Pa tu je jo onaj
49

Knut Hamsun

trgovac iz Ulice Grnland. Je li proteklo previe vremena

otkako mu poslah svoju ponudu? Nije li svejedno hou
li prije ili kasnije povui za njegovo zvonce, pa da me
odbije. I uope mu se nisam osobno predstavio. No ipak
mogu pokuati, moda mi se ovog puta srea nasmije;
njezini su putevi gdjekad udnovati. Uputim se dakle u
Ulicu Grnland.
Posljednji trzaj to mi je projurio glavom jako me je
umorio; iao sam sasvim polako i razmiljao to u rei
trgovcu. Moda je on dobar ovjek; bude li dobre volje,
moda mi predujmi koju krunu a da ga za to i ne zamolim; takvim ljudima dolaze ponekad sjajne misli.
Uuljam se u jednu veu, pocrnim koljena na hlaama
pljuvakom, da izgledam nekako uredniji, poloim pokriva u tamni kut iza nekog sanduka, poem ravno preko
ulice i uem u mali duan.
Unutra sjedi ovjek i pravi tuljce od starih novina,
umjesto vreica.
Mogu li razgovarati s gospodinom Christiejem?
zapitam.
To sam ja odgovori ovjek.
Aha! Meni je ime tako i tako, bio sam slobodan da mu
poaljem ponudu, pa sad ne znam kakav je odgovor.
ovjek ponovi nekoliko puta moje ime i nasmije se.
Sad ete neto vidjeti! ree i izvadi iz prsnog depa
moju ponudu. Izvolite, gospodine, pogledati kako baratate s brojkama. Svoj ste list datirali godinom 1848. I
ovjek se nasmije iz puna grla.
Razumije se da je to krivo rekoh krzmajui
50

GLAD

nepribranost, zabuna, moram priznati.

Vidite, a ja trebam ovjeka koji se ne buni u brojkama ree on. Vrlo mi je ao, va je rukopis tako itljiv,
a i va list mi se svidio...
Priekao sam koji trenutak. Ta nije to valjda njegova
posljednja. A on se opet prihvati pravljenja svojih tuljaka.
Tako mi je ao rekoh vrlo ao, ali to mi se vie
ne bi dogodilo, a i ova mala pogreka ne moe znaiti da
sam potpuno nesposoban za knjigovodstvo.
To ja uope ne tvrdim odgovori on ali kod mene
je znaila tako mnogo da sam se smjesta odluio za
drugoga.
Mjesto je dakle ve popunjeno? zapitam.
Jest!
Boe moj, onda vie nemam to traiti!
Ne. Vrlo mi je ao, ali...
Zbogom! rekoh.
Sad me obuzeo neki divlji, brutalni bijes. Uzeo sam
svoj sveanj iz vee, stisnuo zube i stao nasrtati na mirne
prolaznike na ploniku, ne molei ih za oprotenje. Kad
je neki gospodin stao i pozvao me na red zbog moga ponaanja, okrenuo sam se, zatulio mu tek jednu jedinu besmislenu rije u uho, gurnuo mu stisnutu aku pod nos
i krenuo dalje; uhvatilo me nekakvo slijepo bjesnilo koje
nisam mogao obuzdati. Gospodin je stao dozivati redara
nita bolje u tom trenutku nego imati posla s kakvim
straarom! Namjerice usporim korake da me dostigne,
ali nije doao. Je li to moda pametno, da se izjalove najmuniji, najozbiljniji pokuaji jednog ovjeka? emu sam
51

Knut Hamsun

napisao godinu 1848.? to me se ticala ta prokleta godina? Sad moram gladovati i crijeva mi se svijaju kao crvi, a
nigdje ne stoji napisano da u do veera nai ma i koricu
kruha. I to je bivalo kasnije, to sam se osjeao prazniji,
duevno i tjelesno; svakog sam se dana uputao u sve neistije poslove. Lagao sam bez crvenila, varao siromane
ljude za stanarinu, borio se dapae s lupekim pobudama
da prodam tui pokriva i sve to bez kajanja, mirne savjesti. Moja je duevnost stala gnjiti, u njoj niknue crne
gljive, irei se sve dalje. A gore na nebu sjedi Bog, bdije
nada mnom i pazi da se moja propast provede po svim
pravilima, sigurno i polagano, pazei da se ne izae iz
takta. U ponoru paklenom pak bjee vragovi i srde se to
se tako dugo odupirem da poinim kakav velik zloin,
neoprostiv grijeh, za koji me Bog u svojoj pravednosti
mora baciti u bezdan pakleni...
Iao sam brzo, sve bre, onda odjednom zaokrenuo
nalijevo i prispio uznojen i ljut u neko jarko osvijetljeno
i lijepo dekorirano predvorje. Nisam stao ni na jednu sekundu, a udno je ureenje predvorja tako brzo prodrlo
u moju svijest; dok sam jurio uza stube, mojem pogledu
nije umaknula ni jedna jedina sitnica na vratima, ukrasima, podu, sve je to stajalo jasno preda mnom. Na drugom
katu snano povuem za zvonce. Zato sam stao ba na
drugom katu? Zato sam povukao ba za ovo zvonce,
koje je najdalje od stubita?
Mlada dama u sivoj, crno obrubljenoj haljini otvori mi
vrata; trenutak me je zaueno promatrala, a onda je zatresla glavom i rekla:
Ne, danas nemamo nita. I uini kretnju kao da e
52

GLAD

zatvoriti vrata.
Zato sam se u takvo to upustio s tom enom? Ona
me oigledno smatra prosjakom. Odjednom se ohladim,
osjetim se smirenim. Skinem eir, s potovanjem se naklonim, kao da nisam uo to je kazala, i izgovorim jako
uljudno:
Oprostite, gospoice, to sam tako jako pozvonio;
nisam znao da imate tako jako zvonce. Stanuje li ovdje
bolestan gospodin koji je u novinama oglasio da treba
ovjeka koji bi ga vozio u kolicima?
Ona je koji trenutak nepomino stajala i razmiljala o
toj mojoj lai. inilo se da se njezin sud o meni pokolebao. Ne ree naposljetku tu nema nikakvog bolesnog gospodina,
Ne? Onako, postariji? Voziti dva sata dnevno. etrdeset
rea po satu.
Ne.
Onda jo jednom molim za oprotenje rekoh; moda
stanuje na prvom katu. Za svaki sluaj preporuujem jednog ovjeka, moga znanca, za kojega garantiram. Ja sam
iz porodice Wedel-Jarlsberg. Naklonim se jo jednom
i odem. Mlada je dama pocrvenjela, od zabune se nije
mogla ni maknuti, nego je ostala stajati na vratima i gledati za mnom dok sam silazio stubama.
Meni se opet vrati mir i u glavi mi je postalo posve
jasno. enine rijei da mi danas ne moe dati nita djelovale su na mene kao hladan tu. Zar je ve tako daleko
dolo da svatko smije pomisliti: Evo, ide prosjak, jedan
od onih kojima se daje jelo kroz vrata na hodniku.
53

Knut Hamsun

U Ulici Mller stanem pred jednom kuom i udahnem

miris peena mesa; ve sam stavio ruku na kvaku i bez
razmiljanja htio ui, ali se u posljednji as osvijestim
i nastavim svoj put. Doem blizu trnice, da potraim
klupu i da se odmorim, ali na svakoj je netko sjedio.
Uzalud sam obiao skroz oko crkve ni jednog mjesta za
sjesti. Naravno, rekoh ljutito sam sebi, naravno, naravno!
I opet odem. Kod ugla trnice svratim do vodoskoka, popijem nekoliko gutljaja vode i poem, vukui noge kao
da su od olova. Pred svakim sam izlogom dugo stajao i
gledao za svakim kolima koja su se provezla mimo mene.
U glavi sam osjeao vruinu, a u sljepooicama mi je
udno udaralo; voda koju sam popio nije mi pomogla,
nego mi je po njoj postalo samo muno. Tako sam stigao
na Spasiteljevo groblje. Sjeo sam, naslonio laktove na koljena, a glavu podupro rukama. U tako zgurenom poloaju osjeao sam se posve ugodno i nisam vie osjeao
izjedanje u prsima.
Na granitnoj ploi pored mene leao je klesar na trbuhu i urezivao natpis; imao je plave naoale i podsjetio me
na znanca na kojega sam gotovo ve zaboravio, bankovnog namjetenika, kojega sam jo prije nekog vremena
viao u kavani Oplandske.
Samo da otjeram taj stid od sebe, pa da se obratim
njemu! Da mu otvoreno kaem istinu, da mi sad ide vrlo
slabo i da mi je to ivotarenje dolo ve do grla! Mogu mu
dati i pretplatniki blok za brijanje... Vrag odnio i pretplatniki blok za brijanje! Kartice u vrijednosti od jedne
krune! I nervozno posegnem za tim blagom. Ne naavi
ih dovoljno brzo, skoim uznemireno. Onda ih sav znojan
54

GLAD

od straha napokon naem na dnu prsnog depa s drugim istim i ispisanim papirima bez vrijednosti. Nekoliko
puta prebrojim tih est listia, i to najprije od sprijeda
prema straga, pa obratno; za mene oni nisu imali vie
nikakve vrijednosti; zar ne mogu ostati da se i ne brijem?
Tako bih doao do polukrunke, do bijele polukrunke u
srebru iz rudnika Kongsberg! Banka se zatvara u est
sati, a izmeu sedam i osam mogu priekati tog svog ovjeka pred kavanom Oplandske.
Dugo sam sjedio veselei se toj misli. Vrijeme je prolazilo. U kronjama kestenova umio je vjetar, dan se primicao kraju. Nije li ipak nedostojno mene da doem sa
est listia k mladiu koji je namjeten u banci? Moda
on ima u svom depu dva itava pretplatnika bloka za
brijanje, s mnogo iim i finijim listiima od mojih? Tko
zna? I pretraio sam sve depove ne bih li naao moda
jo to drugo, da mu pridodam, ali nisam naao nita.
Da mu ponudim svoju kravatu? Posve lako mogu biti i
bez nje, naroito kad kaput vrsto zakopam, a to ionako moram initi, jer nemam prsluka. Odveem dakle
kravatu, iroku vrpcu koja mi je pokrivala polovicu prsa,
brino je oistim i smotam zajedno s blokom za brijanje
u komad bijelog pisaeg papira. Zatim napustim groblje i
uputim se prema kavani.
Ura na vijenici pokazivala je sedam sati. Zadravao
sam se u blizini kavane, prolazio gore-dolje pored eljezne ograde i otro promatrao sve one koji su dolazili i
odlazili. Napokon, oko osam sati, opazim mladog ovjeka kako svje i elegantan ide ulicom prema kavani. Kad
sam ga spazio, srce mi zakuca brzo kao u ptice i ja bez
55

Knut Hamsun

rijei pozdrava nasrnem na njega.

Jednu polukrunku, stari drue! navalim sasvim
drsko ovdje imate protuvrijednost... i pri tom mu gurnem u ruku zamotak.
Nemam odgovori on bogami, nemam! I pri
tome iskrene svoj novanik pred mojim oima. Sino sam
lumpao i ostao bez para; vjerujte mi, nemam nita.
Nemojte, dragi, valjda e biti tako na to u ja, pokazujui da mu vjerujem; pa nije imao razloga da zbog
takve sitnice lae. Priinilo mi se ak da su mu se modre
oi orosile dok je traio po depovima i nita nije nalazio. Zakoraknem da u otii i velim mu:
Oprostite, u trenutanoj sam oskudici.
Ve sam poodmakao komad puta, kad me on zazva
natrag radi zamotka.
Zadrite to, samo zadrite! odgovorim mu neka
vam ostane! To su samo malenkosti... nita... po prilici
sve to imam! Bio sam dirnut svojim vlastitim rijeima;
one su tako neutjeno zvuale u sumranoj veeri, da
sam zaplakao.
Vjetar je zapuhao jae, oblaci su se divlje gonili nebom,
a u mraku koji se sputao postajalo je sve hladnije. Plakao
sam cijelom ulicom; obuzelo me smilovanje prema samome sebi, pa sam bez prestanka ponavljao nekoliko rijei, usklik koji mi je uvijek iznova izmamljivao suze koje
jedva to su prestale: O Boe, kako boli! O Boe, kako
boli!
Proe sat proe polagano i tromo. Neko sam se vrijeme zadrao u Ulici Torv, sjedio na kunim pragovima,
56

GLAD

uljao se u vee kad bi netko prolazio mimo, i bez misli

buljio u sjajno rasvijetljene trgovine, u kojima su ljudi
rukovali novcem i robom; napokon sam za nekakvom
hrpom dasaka izmeu crkve i trnice naao miran kuti.
Ne, danas vie ne mogu u umu, pa dogodilo se to
mu drago; nemam vie ni snage, a i put je predalek. Htio
sam provesti no onako kako bude i ostati gdje sam i bio;
bude li hladno, mogu etati oko crkve; neu vie mnogo
promiljati. Tako sam se naslonio i zadrijemao.
Uokolo je zanijemjela buka, trgovine su se zatvorile i
sve sam rjee uo korake prolaznika. Malo-pomalo ugasila su se svjetla na svim prozorima...
Otvorio sam oi i opazio nekakvu spodobu pred
sobom; po svijetlim gumbima odmah naslutim da je to
straar; lica mu nisam mogao razabrati.
Dobra veer! ree on.
Dobra veer! odgovorim i prestraim se. Zbunjeno
ustanem. On je stajao nepomino preda mnom.
Gdje stanujete? zapita.
Iz obiaja i bez duga razmiljanja rekoh mu svoju staru
adresu, malu mansardnu sobicu iz koje sam juer iselio.
On je jo uvijek stajao preda mnom.
Jesam li poinio kakvo zlo? upitam plaho.
Ne, dapae! odgovori mi on. Ali bi svakako bilo
bolje da poete kui, ovdje je hladno spavati.
Jest, istina je. Osjeam da zbilja postaje hladno.
I poeljevi mu laku no, instinktivno udarim prema
svom nekadanjem stanu. Budem li dovoljno oprezan,
mogao bih dospjeti gore a da me nitko ne primijeti; od
57

Knut Hamsun

posljednjeg kata do mansarde ima svega osam stuba, a

samo dvije posljednje kripe.
Na dnu stubita izujem cipele i ponem se uspinjati.
Posvuda tiina; u drugom katu zaujem udaranje sata;
jedno je dijete tiho plakalo i to je bilo sve. Napokon naem
svoja vrata, podignem ih malko na arkama, otvorim ih
po staroj navici bez kljua, uem u sobu i zatvorim neujno vrata za sobom.
Sve je bilo onako kako sam ostavio; zavjese su pomaknute na stranu, a krevet stoji prazan; na stoluje neto
bijelo, zacijelo moja cedulja za gazdaricu; nije dakle ni
dolazila otkako sam otiao. Popipam tu bijelu mrlju na
stolu i na svoje veliko iznenaenje osjetim da je to list.
Odnesem ga do prozora i, koliko sam u tami mogao,
stanem odgonetati neitljivo napisana slova, te napokon
prepoznam svoje vlastito ime. Aha, pomislim, to je odgovor od gazdarice! Zabranjuje mi da prekoraim prag, kad
mi padne na pamet da se opet vratim!
I polagano, sasvim polagano napustim sobu. U jednoj ruci nosim cipele, u drugoj list, a ispod ruke pokriva. Stisnem zube i na prstima se spustim niza kripave
stube. Sretno sam stigao dolje i opet stajao pred kunim
vratima.
Tu navuem cipele, muei se s time prilino dugo, i
poto sam ih obukao posjedim jo koji trenutak; kad sam
bio gotov, zagledah se bez misli preda se, drei list u
ruci.
Naposljetku ustanem i poem.
Gore na ulici zatreperi uto svjetlo plinske svjetiljke.
58

GLAD

Zakoraim prema svjetlu, naslonim zamotak o stup svjetiljke i otvorim list sve to vrlo polagano.
Kao da mi je zraka svjetla udarila u prsa; ujem kako
mi se iz njih izvinuo tihi zvuk, besmisleni poklik radosti: pismo je bilo od urednika, moj je podlistak primljen
i upravo se slae! Nekoliko malih promjena... nekoliko
pravopisnih pogreaka... napisano s mnogo talenta... sutra
e biti objavljeno... deset kruna...
Nasmijem se i zaplaem, velikim koracima zagrabim
niz ulicu, zaustavim se, padnem na koljena i slatko se zakunem u velianstvenu modrinu. I sati su prolazili.
Cijelu no, dok nije svanulo jutro, pjevao sam po ulicama i lud od veselja ponavljao bez prekida: Napisano s
mnogo talenta, dakle malo remek-djelo, djelo majstora. I
deset kruna!

59

Knut Hamsun

DRUGI DIO
Nekoliko tjedana nakon toga bio sam jedne veeri vani.
Opet sam bio na jednom groblju i napisao lanak za novine; dok sam bio zaokupljen njime, dolo je i deset sati,
spustio se mrak i grobljanska vrata morala su se zatvoriti.
Bio sam gladan, vrlo gladan; deset kruna doteklo je samo
za kratko vrijeme; sad ve dva-tri dana nisam nita jeo
i osjeao sam umor i iscrpljenost od pisanja olovkom. U
depu sam imao nekakav noi i sveanj kljueva, ali ni
prebite pare.
Kad su se grobljanska vrata zatvorila, trebao sam zapravo poi kui, ali iz nekog instinktivnog straha prema
sobi u kojoj je bilo prazno i hladno zatumarah dalje mimo
vijenice, sioh prema moru sve do neke klupe na eljeznikom mostu, gdje sjedoh.
U tom me asu nije muila ba nikakva tuna misao,
zaboravio sam na svoju nevolju i osjeao se spokojno pri
pogledu na more, koje se tu mirno i lijepo steralo u polutami. Po staroj sam se navici htio razonoditi itanjem
lanka, koji se mojem izmuenom mozgu inio najboljim
to sam dotad napisao. Izvukao sam rukopis iz depa,
prinio ga sasvim do oiju, kako bih mogao itati, i preletio jednu stranicu za drugom. Oko mene je bila duboka
60

GLAD

tiina; more se prostrlo kao modri sedef, a male su ptice

lijetale bez glasa nada mnom. Neto dalje straario je
redar, inae nije bilo ni ive due i itava je luka utonula
u duboku tiinu.
Jo jednom sam pregledao svoju imovinu: depni noi,
sveanj kljueva, ali ni novia. Opet sam segnuo u dep
i izvukao papire. To sam uinio sasvim mehaniki i nesvjesno. Izabrao sam jedan neispisani papir i bogzna
otkud mi je dola ta misao napravio zamotak, oprezno
ga zatvorio, kao da je pun, i bacio ga daleko na plonik;
vjetar ga je odnio jo dalje, a onda se papir smirio.
Najednom je na me poela djelovati glad. Gledao sam
u bijeli, papirnati zamotak kao da je krcat srebrnim novcem i silom se htjedoh uvjeriti da uistinu ima neto u
njemu. Trudio sam se da pogodim svotu pogodim li
pravo, ona je moja! Zamiljao sam na dnu male, lijepe komade po deset rea, a gore debele krune cijeli zamotak
pun novaca! Gledao sam u njega irom otvorenih oiju i
sam sam sebe nagovarao da ga ukradem.
Odjednom zaujem kako kalje straar kako mi je
samo moglo pasti na pamet da i ja uinim to isto. Ustao
sam s klupe i zakaljao, ponovio to tri puta uzastopce,
da bi on uo. Kako li e se nasamariti s tim zamotkom
ako doe ovamo! Veselio sam se toj lupetini, zadovoljno trljao ruke i sjeo natrag na klupu. Al e spustiti nos
kad vidi kako se nasamario, pas straarski! Ova deranska
nepodoptina inila mi se kao neto zbog ega bih se
mogao nai u posljednjem krugu pakla. Od gladi sam bio
pijan, glad me opila!
Za nekoliko trenutaka doao je straar. Ogledavao se
61

Knut Hamsun

na sve strane, zveckajui eljezom okovanim cipelama po

ploniku. Iao je polagano ta imao je cijelu no pred
sobom. Zamotak nije opazio tako dugo dok se nije naao
tik pred njim. Tada se zaustavio i uzeo ga promatrati.
Ovako ist i bijel, izgleda mu dragocjen; moda kakva
mala svotica, hm, nekoliko srebrnjaka?... On ga digne.
Hm!? Lako je, vrlo lako. Moda samo kakvo skupocjeno
pero, nakit za eir... I oprezno ga otvori svojim velikim
apama te pogleda unutra. A ja sam se smijao, smijao i
lupao po koljenima, smijao se kao luak. Ni najtii zvuk
nije izaao iz mojega grla; moj je smijeh bio tih i suiav,
iskren kao suze...
Tada se opet zaulo zveketanje po ploniku i straar
je otiao preko mosta. Sjedio sam tu sa suzama u oima
i udisao zrak, gotovo obeznanjen od grozniave veselosti. Stao sam glasno govoriti, priao sebi o tom papirnatom zamotku, oponaao kretnje jadnog straara, zavirio
u praznu aku i s uivanjem ponavljao: Kaljao je kad
ga je odbacio! A onda se tim rijeima pridruie nove,
impulzivnije, pa preokrenue itavu reenicu te je ona
sada zavravala rijeju kaljuc.
Tako sam u nedogled varirao tu reenicu, i ve je bila
kasna veer kad je moje veselosti nestalo. Zatim se spusti na me sanjarski mir, nekakav ugodan umor kojem
se nisam mogao oduprijeti. Postalo je mranije, laganije
povjetarac mrekao povrinu sedefastog mora. Brodovi
sa svojim u nebo uperenim jarbolima i crnim hrptenjaama izgledali su kao neke utljive grdosije, ekajui me
nakostrijeenih ekinja. Vie nisam osjeao nikakve boli:
otupjela je od gladi. Umjesto toga osjeao sam se nekako
62

GLAD

ugodno praznim, netaknutim od svega to je oko mene,

i bio sam veseo to me nitko ne vidi. Poloio sam noge
na klupu i naslonio se: tako sam najbolje mogao uivati
u svojoj odijeljenosti. Na mojoj dui nije bilo ni oblaka, i
koliko sam se god mogao domisliti nikakve neugodnosti, nikakve radosti, nikakve elje. Leao sam otvorenih
oiju u nekom stanju samoopojnosti tako sam se osjeao daleko od svega.
Jo uvijek ni glasa, da me zbuni; ta blaga tama oko
mene sakrila je svemir i zakopala me u dubine mira
samo je prazno utanje tiine zujalo u mojim uima. I
samo e me ove mrke grdosije privui k sebi kad se nad
more spusti no, i nosit e me u strane, daleke zemlje
u kojima nema nesretnih ljudi. I ponijet e me u dvorac
princeze Ylajali, gdje ekaju na me nesluene krasote,
vee od svih ljudskih krasota. A ona e sama sjediti u
raskonoj dvorani, gdje je sve od ametista, na prijestolju
od utih rua, i pruit e mi ruku kad uem, pozdraviti me i poeljeti mi dobrodolicu kad joj se pribliim i
padnem pred njom na koljena: Dobro mi doao u moju
zemlju, vitee! Ve dvadeset ljeta ekam na te, zovem te
u svim zvjezdanim noima, i kad si ti jadikovao, ja sam
plakala ovdje, a kad si spavao, prikazivao si mi se u najljepim snima!... I lijepa me Ylajali uzima za ruku, ide
sa mnom i vodi me beskrajnim dvoranama po kojima
mi silno mnotvo dovikuje ivio! vodi me svijetlim
vrtovima u kojima se ali i igra tri stotine mladih djevojaka, a onda me dovodi u jednu drugu dvoranu, gdje
sve blista od najieg smaragda. Ovdje sja sunce, kroz
trijemove i dvorane odjekuju zvuci nevidljivih zborova i
63

Knut Hamsun

struje opojni mirisi. Drim njezinu ruku u svojoj, osjeam

kako mi ar te neizmjerne raskoi prodire u krv; svojom
rukom obuhvaam njezine bokove, a ona mi apue: Ne
ovdje, hajdemo jo malo dalje! i mi ulazimo u crvenu
dvoranu, gdje je sve od rubina, gdje se sve cakli od sjaja,
i tu klonem na tle. Osjeam samo kako me grle njezine
ruke, njezin mi dah struji u lice i ona mi ape: Dobro
mi doao, dragi! Poljubi me!... Poljubi me!... Jae... jae...
Leei tako na klupi, vidim zvijezde pred oima, i misli
mi uronie u bujicu svjetlosti...
Zatim sam pao u san, a probudio me straar. Sjeo sam,
nemilosrdno dozvan u ivot, u ljudsku bijedu. Prvi moj
osjeaj bio je neko tupo uenje, jer sam se naao pred
otvorenim nebom; ali me odmah, umjesto uenja, obuzme gorka tuga; umalo ne zaplakah od bola to sam jo
na ivotu! Dok sam ja spavao, bila se spustila kia, pa mi
je odijelo bilo promoeno i osjeao sam ledenu studen
u svim udovima. Mrak se zgusnuo, ali, napregnuvi oi,
mogao sam razabrati oblije straara koji je stajao preda
mnom.
Ta...ko ree on a sad ustanite!
Odmah sam ustao, a da mi je zapovjedio da legnem,
ja bih ga isto tako posluao. Bio sam vrlo potiten i bez
snage, a k tome se jo, ba u istome trenutku, opet javila
glad.
Priekajte! vikne za mnom straar i kao za sebe
nadovee: Glupan je zaboravio eir! A onda mi ree:
Ta...ko, no, sad moete ii!
Meni se takoer priinilo kao da... kao da sam neto
64

GLAD

zaboravio promucam nesvjesno. Hvala. Laku no!

Teturao sam dalje.
Da imam makar mali komadi kruha! Mali, slatki raeni hljepi, da ga u hodu grickam! Zamislio sam odmah i
odreenu vrstu raenog kruha koji sam htio grickati. Bio
sam strano gladan, zazivao smrt, postao sentimentalan i
plakao. Mojoj nevolji nema kraja! Odjedanput sam zastao
nasred ceste, lupio nogama o zemlju i glasno opsovao.
Kako me je ono straar nazvao? Glupan?! Ja u mu ve
pokazati to znai nazivati mene glupanom! Potom se
okrenem i otrim natrag. U meni je sve kipjelo od jada.
Dolje na cesti spotaknuo sam se i pao; to me nije smetalo skoio sam na noge i trao dalje. Meutim, kad sam
stigao do eljeznikog mosta, bio sam ve toliko umoran
da vie nisam bio kadar trati sve do mosta; a i moja se
ljutina ve bila ohladila. Napokon sam stao i udahnuo
zraka. Nije li, na kraju krajeva, sasvim svejedno to mi je
rekao straar?
Jest, ali ipak ne mogu svata dopustiti! Svakako
prekinem se no on ne zna bolje! I ta mi je isprika
bila dovoljna, pa sam je jo dva puta ponovio: on ne zna
bolje! I onda sam se okrenuo i vratio natrag.
Boe moj, to ti sve ne pada na um! mislio sam ljutito
te ja usred mrkle noi moram bjeati kao luak preko
ulinoga blata! Glad me je izjedala i nije mi ni aska davala mira. Gutao sam slinu, da se makar tako nasitim, inilo mi se da i to pomae. Ve etiri tjedna jedem veoma
slabo, pa kakvo udo to su moje snage u posljednje vrijeme vidno smalaksale. Kad sam jo bio toliko sretan da
sam na ovaj ili onaj nain zaraivao po pet kruna, taj mi
65

Knut Hamsun

novac nikada nije dotekao tako dugo da se oporavim, pa

me je to vjeno gladovanje potpuno skrilo. Najgore mi je
bilo u leima i ramenima: svrdlanje u prsima mogao sam
na trenutak umiriti tako da jako zakaljem ili da hodam
sasvim pognuto, ali ramenima i leima nikako nisam znao
pomoi. Zato ba meni nikako da zasja sunce? Nemam li
ja jednako pravo na ivot kao i svatko drugi, kao antikvar
Pascha ili otpremnik Hennechen? Zar nisu moja ramena
kao u diva i nemam li dvije snane ruke kojima mogu
ma to raditi; ta zar nisam u Ulici Mller traio mjesto drvosjee, samo da privredim za kruh svagdanji? Zar sam
moda lijen? Nisam li se trudio da naem mjesto, sluao
predavanja, pisao lanke za novine, i danju i nou radio
i itao kao lud? Nisam li ivio kao krtac, jeo kruh i mlijeko kad sam imao mnogo, a samo kruh kad sam imao
malo, i gladovao kad nisam imao nita? Zar sam moda
stanovao u hotelu, ili sam moda imao nekoliko soba u
prvom katu? Eto, stanujem u nekakvoj rupi iz koje je i
sam Bog zajedno s ljudima pobjegao prole zime, jer je u
nju padao snijeg. Sve mi je to posve nerazumljivo!
O tome sam eto razmiljao vraajui se, bez trunka
zlobe ili zavisti ili gorine u mislima.
Stao sam pred nekom trgovinom boja i zagledao se
kroz prozor; pokuao sam proitati natpise na nekoliko
vrsto zatvorenih kutija, ali je bilo previe mrano. Ljut
na sama sebe zbog toga i gotovo bijesan to ne mogu
otkriti to sadre te kutije, vrsto sam kucnuo po staklu
i poao dalje. Gore na ulici opazim straara. Ubrzam korake, stanem posve do njega i dobacim mu bez ikakva
povoda:
66

GLAD

Deset je sati.
Nije, nego dva odgovori on i napravi zaueno lice.
Nije dva, nego deset velim ja. Ba je deset.
I sav se tresui od srdbe, napravim jo nekoliko koraka, stisnem ake i promrsim:
ujete li! Znate li vi da je deset sati?!
On je asak promiljao, promatrao me, zaueno buljio u me i naposljetku rekao sasvim mirno:
U svakom je sluaju vrijeme da odete kui. Da ja
poem s vama?
Ta me ljubaznost razoruala; osjeao sam kako mi suze
naviru na oi, te brzo rekoh:
Ne, hvala!... Ja sam samo predugo lumpao... u kavani... najljepa hvala!
I kad sam zakoraio da poem, on dodirne rukom
svoju kacigu u znak pozdrava. Ta me njegova ljubaznost
jo vie svladala, te mi je dolo da zaplaem to nemam
pet kruna koje bih mu tako rado dao. Stao sam i gledao
za njim kad se polako udaljio, lupio se po elu i plakao
to jae to se on vie udaljavao. Psovao sam samoga sebe
zbog svog siromatva, iznalazio kojekakve psovke, pogrdna imena, rune rijei, kojima sam se onda obasuo.
Tako je to ilo sve dotle dok nisam doao nadomak svoje
kue. Doavi pred kuna vrata, opazim da sam izgubio
klju.
Ta, dakako! rekoh ogoreno, zato da ne izgubim
klju? Stanujem tu u dvoritu, gdje su dolje staje, a gore
limarija; vrata se nou zatvaraju i nitko ih, nitko ne moe
otvoriti pa zato da onda ne izgubim klju? Mokar sam
67

Knut Hamsun

kao pas, malko gladan, sasvim malice gladan, a u koljenima do smijenosti umoran pa zato da ga ne izgubim? tovie, zato nije itava kua jednostavno nestala,
kad sam ja doao i hou ui?... I, otvrdnuo od gladi i propalosti, sam sam se sebi nasmijao.
uo sam kako u staji udaraju konj i i mogao sam dogledati svoj prozor; ali vrata nisam mogao otvoriti, nisam
mogao ui. Umoran i ogoren, odluim se vratiti na most
i potraiti klju.
Opet je poelo kiiti i ve sam osjeao kako mi voda
prodire na leima do gole koe. Kod vijenice padne mi
na pamet jedna divna misao: zamolit u policiju da mi
otvori vrata. Smjesta sam se obratio jednom straaru i
toplo ga zamolio neka poe sa mnom i, ako moe, otvori
mi vrata.
Jest, da moe, ali on ne moe; nema on kljueva.
Policijski kljuevi nisu ovdje, oni su u kriminalistikom
odjelu.
to u sada?
Pa razumije se, u hotel i spavati!
Ali u hotel ne mogu, nemam novaca. Dugo sam lumpao... u kavani... znate!...
Neko smo vrijeme stajali na stubama ispred vijenice.
On je razmiljao to e sa mnom. Kia je lijevala.
Poite unutra do deurnog i kaite mu da ste bez
krova ree.
Bez krova? To mi jo nije palo na pamet. Jest, do vraga,
to je dobra ideja! I odmah sam zahvalio straaru za tu izvrsnu misao. Da li da samo jednostavno uem unutra i
68

GLAD

velim da sam bez krova?

Samo jednostavno!...
Vae ime? upita me deurni.
Tangen... Andreas Tangen.
Ne znam zato sam lagao. Moje su misli polijetale kao
lude, te sam se dosjeao i vie no to je trebalo; ovo mi
je strano ime palo u jednom asu na um i ja sam ga izgovorio bez ikakve proraunatosti. Lagao sam bez potrebe.
Zanimanje?
To je znailo dati maha svojoj mati. Hm, zanimanje!?
Kakvo je bilo moje zanimanje? Najprije sam htio kazati da
sam limar, ali sam uzeo ime koje nema ba svaki limar,
a osim toga nosio sam i naoale. Uini mi se najzgodnije
da budem drzak. Stupim korak naprijed i izgovorim vrsto i sveano:
Novinar.
Slubujui se trgne prije no to je zapisao, a ja sam
pred ogradom stajao velik, kao kakav dravni savjetnik
koji je ostao bez krova. Nije pobudilo nikakve sumnje to
sam otezao s odgovorom. Pa kako bi i pobudilo novinar kod vijenice, bez krova nad glavom!
Kod kojih ste novina, gospodine Tangen?
Kod Jutarnjih novina rekoh. Na alost, veeras
sam malo predugo lumpao...
Ah, to neemo ni spominjati! prekine me on i nastavi smijeei se: Kad mlade malko prolumpa... posve
razumljivo... I, okrenuvi se prema jednom straaru,
poto je ustao i uljudno mi se naklonio, ree: Povedite
gospodina gore, u rezervirano odjeljenje. Laku no!
69

Knut Hamsun

Hladan mi je znoj oblio lea, bio sam drzak i stisnuo

ake, da budem tvrd. Samo da nisam umijeao Jutarnje
novine! Znao sam da e urednik Friele kripati zubima
od bijesa, a kad je u bravi kljocnuo klju, taj me je zvuk
podsjetio upravo na to.
Plin gori deset minuta rekao je straar jo na
vratima.
Zatim e se ugasiti?
Zatim e se ugasiti.
Sjeo sam na krevet i sluao kako se okrenuo klju u
bravi. Svijetla je elija izgledala tako ljubazno, osjeao sam
se udobno i s uivanjem sluao kako pada kia. Nisam
elio nita drugo nego da imam tako malu udobnu eliju. Moje je zadovoljstvo iz trenutka u trenutak postajalo sve vee. Sa eirom u ruci i pogleda upravljena na
plinski plamiak sjeo sam na rub kreveta i morao misliti
na pojedine trenutke u tom svom susretu s policijom.
Prvo: kako sam to samo izveo! Novinar Tangen, je li? I
onda Jutarnje novine! Kako sam samo pogodio ovjeka
u srce s tim Jutarnjim novinama! To neemo ni spominjati, zar ne? Do dva sata bio sam u veernjem odijelu
u Stiftsgaardenu, a klju i novanik s nekoliko stotina
kruna ostavio kod sam kue! Povedite gospodina gore, u
rezervirano odjeljenje...
Najednom se ugasi plin, tako udnovato nenadano,
bez nestajanja i drhturenja. Sjedio sam u dubokom mraku:
nisam vidio ni svoje ruke, ni bijele zidove, nita. Ne preostaje mi nita drugo nego da spavam. I svukao sam se.
Ali nisam bio pospan i nisam mogao spavati. Neko
70

GLAD

sam vrijeme leao i buljio u tamu, u tu debelu masu tame

koja nije imala dna, a to nikako nisam mogao pojmiti.
Moje misli nisu to mogle obuhvatiti. Bilo je tako neizmjerno, tako beskrajno tamno da me je to poelo titati.
Zatvorio sam oi, poeo u pola glasa pjevuiti, bacati se
amo-tamo po drvenoj postelji, da se rastresem, ali bez
uspjeha. Mrak je uhvatio moje misli i nije me putao ni
na trenutak na miru. Da se i sam rasplinem u tami i postanem s njome jedno? Uspravio sam se u krevetu i protegnuo ruke.
Moja je nervoza sve vie rasla, ma koliko da sam se
borio protiv nje nita nije koristilo. Mozak su mi obuzela najudnovatija matanja, pjevuio sam sebi uspavanke i
znojio se od napora da se umirim. Buljio sam u tu tamu
i doista, u itavom ivotu nisam vidio takve tame, takvog
mraka. Bez sumnje, to je neka osobita vrsta tame, neki
straan prirodni element kojega do sada jo nitko nije zapazio. Zabavljale su me najsmjenije misli, a istovremeno
sve me plailo. Mala rupa koju sam naao pipajui prstima po zidu, pukotina to je vjerojatno ostala od nekog
avla, muila me milju nije li to moda kakav znak na
zidu. Dobro sam je opipao, nekoliko puta puhnuo u nju i
pokuao izmjeriti njezinu dubinu. To nikako ne moe biti
nekakva neduna rupa, nikako! To je nekakva tajanstvena kulja koje se moram uvati. I obuzet mislima o toj
rupi, sav izvan sebe od straha i radoznalosti, naposljetku
sam morao ustati s kreveta i potraiti svoj noi, da se
osvjedoim i izmjerim dubinu, ne dosee li ona moda
do druge elije.
Onda sam opet legao, da pokuam ne bih li moda
71

Knut Hamsun

ipak mogao zaspati, ali zapravo jedino zato da se i nadalje borim s tamom. Kia je bila prestala, vie se nije uo
nikakav zvuk. Jo sam neko vrijeme oslukivao korake
na ulici i tako dugo nisam bio miran dok nisam uo kako
mimo moje elije ide neki prolaznik. Sudei po koraku,
bio je straar. Zatim sam nekoliko puta uzastopce pucnuo
prstima i nasmijao se. Do vraga! Ha! Uobraavao sam
da sam pronaao novu rije. Uspravio sam se u krevetu i
rekao: Ove rijei nema u jeziku, dakle ja sam je pronaao: Kuboaa. Ta je rije sastavljena od slova i glasova ba
kao i svaka druga rije... zaboga, ovjee, pa ti si pronaao novu rije... Kuboaa... gramatiki vrlo vanu...
Sjedio sam otvorenih oiju, zauen nad tim svojim
pronalaskom, smijui se od veselja. Tada sam stao aptati: mogao bi tkogod prislukivati, a ja sam odluio da
svoj pronalazak drim u tajnosti. Obuzela me neka vesela
bezumnost od gladi, osjeao sam se prazan i bez bola,
a moje su se misli raspojasale. Savjetovao sam se sam
sa sobom. U najudnovatijim skokovima misli pokuavao
sam pronai znaenje svojoj novoj rijei. Ona ne treba
znaiti ni Bog, ni Tivoli park, a tko je i rekao da ona
mora znaiti zvjerinjak? Kad dobro promislim, potpuno
je nepotrebno da znai lokot ili izlazak sunca. Za takvu
rije nai smisao, odgovarajue znaenje, to ne moe biti
teko. Poekat u, doi e to kasnije samo od sebe. U meuvremenu mogao bih i spavati.
Legao sam na drvenu dasku i smijao se, ali nisam
rekao nita ni za, ni protiv. Prolo je nekoliko minuta, i
ja sam opet postao nervozan. Ta me je nova rije bez prestanka muila, uvijek mi se iznova javljala, zaokupljala
72

GLAD

sve moje misli i prisiljavala me da budem ozbiljan. Znao

sam to ona ne smije znaiti, ali jo nisam odluio to
zapravo mora znaiti. Pa to je zapravo sporedno pitanje!
rekoh glasno, uhvatih se rukom za ruku i ponovih da je
to sporedno pitanje. Rije je, hvala Bogu, pronaena, a to
je glavno. No misao na tu rije i dalje me je neprestano
muila i prijeila mi da zaspim; nita mi nije bilo dovoljno dobro za tu izvanredno rijetku rije. Napokon sam se
opet uspravio na leaju, obuhvatio s obje ruke glavu i
rekao: Ne, to je nemogue, ne mogu tom rijeju oznaiti
izlet ili tvornicu duhana! Kad bi ona mogla znaiti neto
takvo, ja bih se ve odavna bio odluio. Ne, ta je rije
svakako stvorena zato da izrazi neto duevno, nekakav
osjeaj, nekakvo stanje kako to ne mogu ve jednom
uvidjeti? I stao sam razmiljati, da naem neto duevno.
Najednom mi se priini kao da netko govori i uplee se u
moj govor, u moje rijei, pa odgovorim bijesno: Kako? Ne,
takvog idiota kakav ste vi nema vie na itavom svijetu.
Pamuk!? Vrag te odnio! Zbilja se moram nasmijati! Ako
smijem pitati: Zato bih ja bio duan tom svojom rijeju
oznaiti pamuk, kad mi je ba naroito stalo do toga da
joj ne dam znaenje onoga to se zove pamuk? Ja sam
sm pronaao rije i imam pravo dati joj znaenje koje
me je volja. Koliko znam, jo se uvijek nisam odluio...
U mojem je mozgu vladala sve vea zbrka. Naposljetku
sam skoio s daske da potraim slavinu. Nisam bio edan,
ali glava mi je gorjela kao da sam u groznici, a osim toga
obuzela me neka nagonska tenja za vodom. Poto sam
se napio, legao sam ponovno i pokuao poto-poto zaspati. Sklopio sam oi i nastojao biti miran.
73

Knut Hamsun

Nekoliko minuta leao sam potpuno nepomino, bez

ijedne kretnje, sav obliven znojem; osjeao sam kako mi
krv estoko kola ilama. Ne, bilo je doista sjajno kako je
straar u onom zamotku traio novac! Samo je jednom
zakaljao. eta li se on jo uvijek tamo dolje? Sjedio je na
mojoj klupi?... Modrikasti sedef... Brodovi...
Otvorio sam oi. Kako sam ih mogao drati zatvorenima, kad nisam mogao usnuti? Oko mene je lebdjela ista
tama, ta nedokuiva, crna vjenost protiv koje se propinju sve moje misli, nemone da je obuhvate. S ime da je
usporedim? Oajno sam se naprezao da pronaem rije
koja bi bila dovoljno crna da opie tu tamu, jednu uasno crnu rije, od koje bi mi pocrnjela usta kad bih je
izgovorio. O Boe, kako je tamno! To je tako djelovalo na
mene da sam ponovno morao razmiljati o luci i brodovima, o onim crnim grdosijama to lee ondje vani i ekaju
na mene. One su me htjele privui k sebi, zadrati me,
odjedriti sa mnom preko mora i zemalja, preko tamnih
carstava koja jo nitko nije vidio. Drao sam da sam na
kopnu, da me more vue k sebi, da lebdim meu oblacima, da tonem, tonem...
Promuklo sam viknuo od straha i stisnuo se u krevetu. Dao sam se na opasan put, vijorio zrakom kao kakva
stara krpetina. Kakvog li osjeaja izbavljenja, kad sam
rukom udario o tvrdu postelju! Takva je smrt, rekoh, sad
e umrijeti! Neko sam vrijeme leao i mislio da moram
umrijeti. Naposljetku se uspravih u krevetu i strogo zapitah: Tko veli da moram umrijeti? Ako sam pronaao
rije, onda imam puno pravo odrediti to ona znai...
Znao sam da fantaziram, to sam znao po onome to sam
74

GLAD

govorio. Moje je bezumlje bilo delirij izazvan slabou i

umorom, ali nisam bio bez svijesti. I najednom mi projuri
mozgom misao da sam poludio. Obuzet strahom, skoio
sam s kreveta. Zateturao sam prema vratima, pokuao
ih otvoriti, nekoliko sam se puta ak bacio na njih da ih
provalim, udarao sam glavom u zid, iza glasa jaukao, grizao prste, plakao i psovao...
Sve je bilo tiho; od zidova se odbijao samo moj glas.
Sruio sam se na pod, nemajui vie snage da i dalje bjesnim u toj eliji. Tada sam opazio visoko gore nad glavom
u zidu smei kvadrat, neku blijedu prevlaku, kao neku
slutnju danje svjetlo. Osjeao sam da je to danje svjetlo, osjeao to svim porama svojega tijela. Ah! Kako sam
odahnuo! Bacio sam se na pod i plakao od veselja nad
tom milosrdnom zrakom svjetla, jecao sam i rukom joj
dobacivao cjelove, ponaajui se kao luak. U ovom sam
trenutku bio svjestan svega to sam inio. U jednom je
trenu nestalo kukaviluka, prestale su boli i oajanja; u
ovom asu nisam imao nijedne neispunjene elje, daleko,
daleko, dokle su dopirale moje misli. Uspravio sam se,
sklopio ruke i stao strpljivo ekati da svane dan.
Kakva je to bila no! Kako to da nisu uli buku, mislio
sam u udu. No nalazio sam se u rezerviranom odjeljenju, visoko nad ostalim uhienicima. Dravni savjetnik
bez krova, da tako kaem. I eto, u najboljem raspoloenju, pogleda upravljena na sve svjetlije i svjetlije staklo
na zidu, zabavljao sam se izigravajui dravnog savjetnika; nazivao sam se plemeniti gospodin Tangen i govorio ministarskim stilom. Fantaziranje nije popustilo, ali
vie nisam bio tako nervozan. Samo da nisam bio tako
75

Knut Hamsun

nehajan i ostavio kod kue novanik! Smijem li zamoliti

tu ast da gospodinu dravnom savjetniku pomognem
lei u krevet? I s najveom ozbiljnou i s mnogo ceremonija poao sam do drvenog leaja i legao.
Ve je postalo toliko svijetlo da sam mogao razabirati
i obrise elije; odmah sam primijetio teki zavor na vratima. To me je rastreslo. Bila je probijena jednolina, lana,
teka tama, koja mi je spreavala da vidim samoga sebe.
Moja se krv umirila i doskora sam primijetio kako mi se
oi sklapaju.
Probudilo me nekoliko udaraca na vratima. Najveom
sam brzinom skoio s kreveta i brzo se obukao; odjea mi
je bila mokra od kie na kojoj sam spavao juer naveer.
Javite se dolje kod deurnog ree straar.
Blagi Boe, opet u dakle proi sve te formalnosti!
Pomislih obuzet tjeskobom.
Doao sam dolje u veliku sobu, gdje je sjedilo trideset
do etrdeset ljudi, svi bez konaita. Jedan za drugim bili
su prozivani s popisa i jedan je za drugim dobivao doznaku za jelo.
Je li i ovaj dobio doznaku? Jest, ne zaboravite mu dati
doznaku... Izgledate kao da vam je objed zbilja potreban.
A ja sam tu stajao, gledao na te doznake za jelo i zaelio jednu.
Andreas Tangen, novinar!
Stupim naprijed i naklonim se.
Ali dragi gospodine, kako ste vi dospjeli ovamo?
76

GLAD

Razjasnio sam mu itavu stvar, ponovio svoju jueranju priu, lagao mu u oi i ne trepnuvi, lagao s najveom
iskrenou. Malo sam predugo ostao vani, na alost... u
kavani... izgubio klju od vrata...
Jest ree on smijeei se tako je! Jeste li dobro
spavali?
Kao dravni savjetnik! rekoh. Ba kao dravni
savjetnik!
Vrlo mi je drago! ree on i ustane. Zbogom!
I ja sam poao.
Doznaku! I za mene jednu doznaku za jelo! Ve puna
tri dana i tri noi nisam nita okusio. Barem komad kruha!
Ali nitko mi nije dao doznaku, a ja opet nisam imao sranosti da je zamolim. Pobudilo bi sumnju. I tako sam,
ponosno uzdignute glave i s dranjem milijunaa, izaao
posve sam pred vijenicu.
Ve je sjalo toplo jutarnje sunce, bilo je deset sati, a
promet u Ulici Youngstorvet bio je ve gust kao u podne.
Kamo u? Udario sam se po depu i osjetio pod prstima
rukopis; im otkuca jedanaest sati, potrait u urednika. Neko sam vrijeme stajao na ogradi i promatrao ivot
ispod sebe. Meutim se moje odijelo stalo isparivati. Glad
se opet javila, bolo me je u prsima, kucalo i zadavalo mi
male, tihe ubode, koji su me boljeli. Zar uistinu nemam
ba ni jednog prijatelja, ni jednog jedinog znanca kojemu
bih se mogao obratiti? Prekapao sam po sjeanju, ne bih
li naao ovjeka koji bi mi dao deset rea, ali ga nisam
naao. Tako je krasan dan, oko mene tako mnogo sunca
i svjetla, nebo se ljulja kao plavetno more nad brdima...
77

Knut Hamsun

Nisam ni primijetio da sam zapravo na putu prema

svome stanu.
Bio sam strano gladan, te sam s ulice podigao iver i
stao ga vakati. To je pomoglo. Kako se samo ve prije
nisam toga sjetio!
Kuna su vrata bila otvorena; konjuar mi po obiaju
nazove dobro jutro.
Lijepo vrijeme! progovori on.
Jest odvratio sam. Nisam znao to da mu jo kaem.
Jesam li moda mogao njega zamoliti da mi pozajmi jednu
krunu? On bi to zacijelo uinio, kad bi mogao. Uostalom,
ja sam jednom pisao i jedan dopis za njega.
On je stajao i gutao neto to mi je htio kazati.
Lijepo vrijeme, jest, gospodine. Danas moram platiti gazdaricu; napokon, i vi biste mi mogli posuditi pet
kruna, je li? Samo na nekoliko dana. Vi ste mi ve jednom pomogli.
Ne, to uistinu ne mogu, Jens rekoh mu. Sada
nikako. Moda kasnije, moda danas poslijepodne...
Potom sam se okrenuo i pojurio uza stube u svoju sobu.
Tu sam se bacio na krevet i stao smijati. Kakvu ja to
imam prokletu sreu da mi se i takvo to moe dogoditi!
Moja je ast spaena! Pet kruna sauvaj Boe, ovjee!
Isto si tako mogao od mene zahtijevati i pet dionica od
parne pekarnice, ili kakvo gospodsko imanje.
I mislei na tih pet kruna morao sam se smijati sve
jae i jae. Nisam li ja vraji momak?! Je li? Upravo pet
kruna! Jest, zbilja sam ovjek na mjestu!... Moja je veselost sve to vie rasla i ja sam joj se posve prepustio. Phi,
78

GLAD

do vraga, kako ovdje mirie po jelu! Pravi svjei miris

svinjskih rebaraca od objeda! Phi! Otvorio sam prozor da
izraim taj odvratni miris. Konobaru! Polovicu bifteka,
molim! Okrenuvi se k stolu, razbijenom stolu koji sam
morao podupirati nogama dok sam pisao, duboko se naklonim i zapitam: Zapovijedate li moda au vina? Ne?
Moje je ime Tangen, dravni savjetnik Tangen. Na alost,
malo sam se predugo zadrao vani... Klju od kunih
vrata...
Moje se misli i opet zamrsie. Znao sam da govorim
bez veze, ali nisam izgovorio ni jedne rijei koju nisam
uo ili razumio. Rekao sam samome sebi: Ti sad govori
bez veze! I nisam mogao drugaije. Bilo je kao da leim
budan, a govorim u snu. Glava mi je bila lagana, bez
boli i pritiska, a i duh mi je bio jasan. Zajedrio sam bez
otpora.
Unutra! Samo doite! Kao to vidite, sve sam rubin.
Ylajali, Ylajali! Crveni, ustalasani divan od svile! Kako
samo teko die! Poljubi me, draga! jae! jae! Tvoje su
ruke kao bijeli jantar, tvoje usne sjaju... Konobaru, naruio sam engleski odrezak...
Sunce je sjalo na moj prozor, a odozdo sam uo kako
konji grickaju zob. Sjedio sam i sisao iver, zadovoljan i
veselih misli, kao dijete. Neprestano sam pipao za rukopisom; nisam ga nosio u mislima, ali mi je instinkt govorio da on postoji, a i moja me krv sjeala na to. I izvukao
sam ga iz depa.
Bio je vlaan, zato sam ga rasprostro i poloio na sunce.
Zatim sam stao etati po sobi gore-dolje. Kako je sve potiteno! Uokolo na podu mali ostaci limenih ploa, ali ni
79

Knut Hamsun

jednog stolca, da sjednem; ni jedan se avao s odjeom

nije nalazio na golim zidovima sve je otilo, sve je progutao ujakov podrum. Na stolu je lealo nekoliko araka
papira pokrivenih debelom naslagom praine to je sve
moje; stari zeleni pokriva to mi ga je prije nekoliko mjeseci posudio Hans Pauli... Hans Pauli! Zapucketao sam
prstima. Hans Pauli Pettersen mora mi pomoi! Nastojao
sam se sjetiti njegove adrese. Kako sam samo mogao zaboraviti na Hansa Paulija! On e se zacijelo ljutiti to se
nisam odmah obratio njemu. Brzo sam stavio eir na
glavu, pokupio rukopis to se suio na suncu, gurnuo ga
u dep i pojurio niza stube.
uje li, Jens viknuo sam u staju mislim da u ti
danas poslijepodne moi pomoi!
Doavi pred vijenicu, opazim da je ve prolo jedanaest sati i odluim da odmah poem u urednitvo. Pred
vratima sam se zaustavio, da vidim jesu li papiri poredani po brojevima stranica. Brino sam ih izgladio, ponovno gurnuo u dep i pokucao. Kad sam uao, srce mi je
glasno zakucalo.
ovjek sa karama bio je, po obiaju, na svojem mjestu. Zapitao sam plaho za urednika. Nikakva odgovora. ovjek sjedi i izrezuje lokalne vijesti iz pokrajinskih
novina.
Ponovio sam pitanje i priao mu blie.
Urednika jo nema ree naposljetku ovjek, i ne
pogledavi me.
Kad e doi?
Ne znam tono, doista ne znam tono.
80

GLAD

Do kada je otvoreno urednitvo?

Ne dobivi na to pitanje nikakva odgovora, morao sam
otii. Za sve to vrijeme ovjek me nije poastio ni jednim
jedinim pogledom; uo je moj glas i po njemu me prepoznao. Tako si dakle ovdje loe opisan da te nitko ne
smatra dostojnim odgovora, mislio sam, je li to moda
po nalogu urednika? Dodue, od onog dana kad sam
za svoj glasoviti podlistak dobio deset kruna, obasipao
sam ga svojim radovima, gotovo svakog dana dolazio mu
na vrata sa stvarima koje je morao proitati i vratiti mi.
Moda je on time htio uiniti kraj, njegove mjere opreza
pogaaju... Uputio sam se prema etvrti Homan.
Hans Pauli Pettersen bio je student, sin seljakih roditelja, koji je stanovao u dvoritu, u nekom podrumskom
sobiku, u koji je vodilo pet stuba. Hans Pauli Pettersen
bio je dakle siromaan ovjek. Ali ako ima krunu, on e
mi je zacijelo dati. Bio sam tako siguran u to da u je
dobiti, kao da je ve imam u depu. itavog sam se puta
veselio toj kruni tako sam bio siguran u nju. Doavi
do kunih vrata naao sam ih zatvorena, pa sam morao
pozvoniti.
Htio bih govoriti sa studentom Pettersenom rekao
sam i htio ui. Znam gdje mu je soba.
Sa studentom Pettersenom? ponovi djevojka. Je li
to onaj to je stanovao u podrumu? Taj je iselio.
Kamo je iselio, to ona ne zna. Pisma mu alju k
Hermansenu u Ulici Toldbod. I ona mi naznai broj.
Pun vjere i nade proao sam itavu Ulicu Toldbod,
da se raspitam za adresu Hansa Paulija. To mi je bio
81

Knut Hamsun

posljednji izlaz, koji sam svakako morao iskoristiti. Usput

sam proao mimo jedne novogradnje, pred kojom su stajala dva stolara i neto blanjala. Zagrabio sam u hrpu blanjevine, uzeo nekoliko svijetlih trijesaka, stavio jednu u
usta, a druge za kasnije u dep. Zatim sam nastavio svoj
put. Stenjao sam od gladi. U nekoj pekarnici vidio sam
divan, veliki kruh po deset rea, najveu trucu to je
bila za tu cijenu.
Doao sam se raspitati za stan Hansa Paulija
Pettersena.
Ulica Bernt Ankers broj 10, u potkrovlju.
Hou li gore? Bih li bio tako dobar da mu odnesem
nekoliko pisama koja su dola za njega?
Poao sam u grad istim putem kojim sam i doao, i
opet proao mimo stolara, koji su sad sjedili i objedovali
iz limenih lonia; proao sam pored pekarnice, gdje je
jo uvijek na istom mjestu stajao kruh od deset rea, i napokon sam stigao napola mrtav od umora u Ulicu Bernt
Ankers. Vrata su bila otvorena i ja se uspnem opasnim
strmim stubama na tavan, izvuem pisma iz depa, da
odmah udobrovoljim Hansa Paulija.
On mi zacijelo nee odbiti, ako mu razloim u kakvim
sam se prilikama naao, zacijelo nee. Hans Pauli ima
tako plemenito srce, to sam ve esto rekao...
Na vratima naoh njegovu cedulju: H. P. Pettersen,
student teologije otputovao kui.
Sjeo sam, sjeo na vlani pod, mraan, umoran, slomljen. Nekoliko puta ponovio sam mehaniki: Otputovao
kui! Otputovao kui! Onda sam uutio. Ni jedne suze
82

GLAD

u mojim oima, ni jedne misli, ni jednog osjeaja. irom

otvorenih oiju zurio sam u pisma, nita ne poduzimajui. Prolo je deset minuta, a moda i dvadeset, ili vie,
a ja sam svejednako sjedio na tom istom mjestu, ne maknuvi ni prstom. To mrano razmiljanje bilo je kao san.
uo sam nekoga na stubama, ustao i progovorio:
Traim studenta Pettersena, imam za njega dva pisma.
Otputovao je kui odgovori gospoa kojoj sam se
obratio. Ali poslije praznika ponovno e se vratiti. Ako
elite, mogu preuzeti njegova pisma.
Da, da, zahvaljujem, bit e mi vrlo drago rekoh
on e ih nai kad se vrati. Moda je u njima togod vano.
Zbogom!
Doavi dolje, stao sam na otvorenoj ulici i rekao glasno, stisnuvi ake: Neto u ti rei, dragi moj gospodine Boe... ti si svejednakovi! I zatresao sam kao bijesan
glavom i zaviknuo stisnutih zubi gore u oblake: Tako mi
svih vragova, ti si svejednakovi!
Poao sam nekoliko koraaja i opet stao. Najednom
sam promijenio dranje, sklopio ruke, naklonio glavu na
stranu i zapitao slatkim, pobonim glasom:
Zar si ti to njega zazvao, dijete?
Nije pravo zvualo.
S velikim N rekoh s punim velikim N! Dakle,
jo jednom: Zar si ti to Njega zazvao, dijete? I spustio
sam glavu, uinio glas plaljivim i odgovorio: Ne!
Ni to jo nije pravo zvualo.
Ludo, ne umije se pretvarati! Jest, mora rei, jest, ja
sam zazvao Boga! I mora dati svojim rijeima najkukavniju
83

Knut Hamsun

melodiju to si je ikad uo. Taa-ko... samo jo jednom!

Jest, to je ve bolje. Ali mora jecati, jecati kao da ti svira
u pluima. Taa-ko.
I tako sam se poduavao u hinjenju. Kad mi nije uspijevalo, nestrpljivo sam zatoptao nogom i nazvao sam
sebe glupanom, a zaueni su se prolaznici okretali i
promatrali me.
Neprestano sam grickao iver i teturao to sam bre
mogao niz ulicu. Prije no to bi okom trenuo, bio sam ve
na trnici pokraj eljeznike postaje
Sat na crkvi svetoga Spasa pokazivao je jedan i pol.
Na trenutak sam stao i razmiljao. Znoj mi je u potocima izbio na elu i kapao u oi. Doi sa mnom na nasip,
rekoh sam sebi. To jest, ako ima vremena. I sam sam se
sebi naklonio i zaputio se prema eljeznikom nasipu.
Vani su leali brodovi, a more se ljeskalo na sunanoj svjetlosti. Posvuda brze kretnje, zvuci parnih sirena,
luki radnici sa sanducima na ramenima, junako pjevanje splavara. Blizu mene sjedi prodavaica kolaa, sagnuta svojim crvenim nosom preko robe to je prodaje.
Njezin je stoli greno krcat svakojakim zakuskama, i ja
se srdito okrenem od njega. Miris tih jela ispunio je itav
nasip; phi, otvarajte prozore! Okrenuo sam se gospodinu
to je sjedio do mene i silom mu stao obrazlagati o neprilikama s prodavaicama kolaa ovdje i s prodavaicama kolaa drugdje... Ne?... Ali vi ete ipak dopustiti da...
No dobriina je odmah shvatio da sa mnom neto nije u
redu, nije mi dopustio da se izbrbljam do kraja, nego se
digao i otiao. I ja sam ustao i poao za njim, vrsto odluivi da mu dokaem kako nije u pravu.
84

GLAD

Ve iz zdravstvenih razloga rekao sam i potapao

ga po ramenu.
Oprostite, ja sam ovdje stranac i ne znam nita o
zdravstvenim prilikama odgovori on i zaueno me
pogleda.
Dakako, to je onda neto drugo... ako je stranac... Ne
bih li mu moda mogao kako posluiti? Da ga vodim? Ne?
Mene bi to veselilo, a njega ne bi nita stajalo.
Ali ovjek me se htio rijeiti pod svaku cijenu i brzim
je koracima zagrabio preko ceste, na plonik s druge
strane.
Ja sam se i opet vratio na svoju klupu i sjeo. Bio sam nemiran, a orguljice to su negdje dalje svirale uinie me jo
nemirnijim. Tvrda, metalna glazba, neka Weberova skladba, a prati je alosnim glasom mala djevojica. Tugaljivi
tonovi orguljica, nalik na frulu, prodirali su mi do krvi;
moji su ivci stali podrhtavati, kao da u njima odjekuje
glazba, a trenutak kasnije pao sam na klupu i tralalikao i
pjevuckao zajedno s njom. Na to sve ovjek ne doe kad
je gladan! Kao da su me obuzeli ti zvukovi, kao da sam
se u njima rasplinuo, obuzeo me osjeaj kao da se diem
iznad visokih bregova, nekamo u svjetlije prostore.
Jedan re! zamoli me djevojica i prui limeni tanjuri samo jedan re.
Jest odgovorio sam nesvjesno, skoio s klupe i stao
traiti po depovima. Ali dijete je mislilo da s njime zbijam alu, pa se udaljilo. Ta nijema strpljivost bila je previe za me: bilo bi mi drae da me je opsovala. Spopala
me bol i ja sam je pozvao natrag. Nemam u depu ni
85

Knut Hamsun

prebite pare rekao sam ali ja te neu zaboraviti...

moda sutra. Kako se zove? Tako? Lijepo ime, neu ga
zaboraviti. Dakle sutra.
Ali ja sam shvaao da mi ona ne vjeruje, iako nije
rekla ni jedne rijei, i grcao sam od oaja to mi ta mala
djevojica s ulice nee vjerovati. Jo jednom pozovem je
natrag, brzo svuem kaput i htjedoh joj dati prsluk. Ja u
te ve obetetiti, samo asak priekaj...
Meutim, nisam imao prsluka!
Kako sam ga samo mogao traiti?! Ve su proli tjedni
otkako sam ga zaloio. to me je spopalo? Zauena djevojica nije vie ekala, nego se brzo udaljila. A ja sam je
morao pustiti. Ljudi su se odmah skupili i glasno se smijali; jedan se redar progurao kroz mnotvo, hotei uti
sve to se dogodilo.
Nita odgovorio sam ba nita nije se dogodilo!
Htio sam samo onoj djevojici pokloniti prsluk... za njezinog oca... Tome se ne trebate smijati. Ja bih ve otiao
kui i obukao drugi.
Samo nikakvih scena na ulici! rekao je straar. Ta...
ko, mar! I gurnuo me naprijed. Jesu li to vai papiri?
viknuo je za mnom.
Jest, do vraga, moji novinski lanci, mnotvo vanih
spisa. Kako sam mogao biti tako neoprezan!
Uzeo sam rukopise, uvjerio se da je sve u redu i poao,
ne osvrui se, ravno u urednitvo. Sat na crkvi svetoga
Spasa pokazivao je da su etiri sata.
Urednitvo je bilo zatvoreno. Ljutito sam se uljao
niza stube, kao tat, i zaustavio se, ne znajui to u, pred
86

GLAD

vratima. to da sada uinim? Naslonio sam se na zid,

buljio u kamenje i razmiljao. Pred mojim je nogama leala pribadaa, pa sam se sagnuo i podignuo je. Kako
bi bilo da odreem gumbe sa svog kaputa? Za njih bih
ipak neto dobio. Moda to ne bi nita pomoglo, gumbi
bi ostali gumbi, ali ja sam ih uhvatio prstima, ogledao
sa sviju strana i uvjerio se da su kao novi. Zaista, divna
misao, mogao bih ih noiem odrezati i odnijeti u ujakov duan. Odmah sam ivnuo, pri samoj pomisli da u
prodati tih svojih pet gumba, pa sam rekao:
Eto, eto, isti su!
Obuzelo me veselje i stao sam odrezivati jedan gumb
za drugim. Za to sam vrijeme vodio u sebi ovaj razgovor:
Eto, vidite, nekome ide loe, nalazi se u trenutanoj
neprilici... Izlizani, velite? Ne brbljajte kojeta! Rado bih
vidio onoga tko je svoje gumbe istroio manje nego ja.
Moram rei da ja uvijek idem otvorena kaputa; to mi je
navika, neka vrsta osobine!... Ne, ne, ako vi ba neete, e
onda!... Ali ja moram za njih dobiti najmanje deset rea...
Ali zaboga, tko veli da morate? Moete zatvoriti usta i
ostaviti me s mirom... to se mene tie, jest, jest, samo
pozovite redarstvo! Ja u ovdje priekati dok vi dovedete
straara. Ukrasti vam sigurno neu nita... No, zbogom,
zbogom! Zovem se Tangen, malo sam se predugo zadrao vani...
Evo, netko silazi niza stube. Odmah sam se naao
u zbilji, prepoznao sam ovjeka sa karama i brzo gurnuo gumbe u dep. Htio je proi ne odgovorivi uope
na moj pozdrav, samo je pomno promatrao svoje nokte.
Zaustavih ga i zapitah za urednika.
87

Knut Hamsun

Nema ga.
Vi laete! rekoh mu. Nastavio sam s drskou kojoj
sam se i sam udio. Moram s njime govoriti; vrlo vana
stvar. Vijesti iz Stiftgaardena.
Ne moete li to i meni priopiti?
Vama? odvratio sam, odmjerivi ga od glave do
pete.
To je pomoglo. On se odmah vratio i otvorio mi vrata.
Srce mi se popelo u grlo. vrsto sam stisnuo zube, da
skupim hrabrost, pokucao sam i uao u urednikov privatni ured.
Dobar dan! To ste dakle vi? ree on ljubazno.
Izvolite sjesti!
Bilo bi mi milije da mi je pokazao vrata; suze su me
guile u grlu i ja odgovorim:
Molim vas, oprostite...
Izvolite sjesti! ponovi on.
Sjeo sam dakle i izjavio da imam opet jedan lanak za
novine, za koji bi mi bilo veoma stalo da ue u list. Jako
sam se trudio na njemu, stajao me je puno napora.
Proitat u ga rekao je i uzeo lanak iz mojih ruku.
Zacijelo, vi se kod svih lanaka jako trudite, ali ste
preestoki. Kad biste bili samo malo smotreni. Previe
grozniavosti! No ipak u ga proitati.
I on se opet okrenuo stolu.
A ja sam sjedio. Jesam li ga mogao zamoliti jednu
krunu? Da mu objasnim zato je u mojim lancima toliko
grozniavosti? On bi mi jamano pomogao ne bi bilo
88

GLAD

prvi put.
Digao sam se. Hm! Ali kad sam posljednji put bio kod
njega, tuio mi se na slabe prihode, morao je ak poslati blagajnikog pomonika da skupi novac za honorar.
Moda bi tako bilo i sada. Ne, to se ne smije dogoditi! Zar
ne vidim da sjedi usred posla?
Izvolite li jo togod? upita on.
Ne! odgovorio sam, nastojei da mi glas bude vrst.
Kad bih se mogao propitati?
Ah, kad budete jednom prolazili ovuda odgovori
on. Za nekoliko dana, ili tako.
Svoju molbu nisam izgovorio. Ljubaznost tog ovjeka
inila mi se bezgraninom, pa sam htio pokazati da to
znam i cijeniti. Radije u skapati od gladi. Zato sam poao.
ak ni onda kad sam ve stajao vani i osjetio nove
muke od gladi nisam poalio to sam ostavio urednitvo
ne zamolivi ga ni tu jednu jedinu krunu. Izvukao sam iz
depa drugu strugotinu i stavio je u usta. Opet je pomoglo. Zato nisam to ve prije uinio? Stidi se, rekao sam
glasno; zar si zbilja mogao i pomisliti na to da ovjeka
zamoli za jednu krunu i da ga time i opet dovede u
nepriliku? I postao sam doslovno surov prema samom
sebi zbog drskosti to sam je htio poiniti. Sam Bog
zna da je to najprostije to sam dosada uo! Rekao sam:
Zakriti ovjeku put na stubama, gotovo mu izgrepsti
oi, i to samo zato to treba jednu krunu, prokleto tene!
Hajde, hajde! Brzo, bitango! Ta, ve u te pouiti!
I da se kaznim, poeo sam trati. Protrao sam jednu
ulicu za drugom, tjerao sam se priguenim povicima, a u
89

Knut Hamsun

sebi sam vikao kao bijesan, kad mi je dolo da stanem.

Tako sam dojurio daleko u Ulicu Pile. Kad sam se naposljetku zaustavio, zamalo da nisam stao bjesnjeti i plakati
zbog toga to nisam mogao trati dalje; drhtao sam itavim tijelom i spustio se na neke stube. Ne, stoj! rekao
sam. I da se temeljito kaznim, ustao sam, silei se da
ostanem stajati, zatim sam se samom sebi nasmijao i prepao se svoje vlastite propalosti. Napokon, nakon nekoliko minuta, kimanjem glave dopustih sebi da sjednem; a i
tada sam izabrao najneugodnije mjesto na stubama.
Gospode Boe, kako je ugodno otpoinuti! Otro sam
znoj s lica i duboko udahnuo zraka. Kako sam trao! Ali
nije mi ao, zasluio sam to. Kako sam mogao i pomisliti
na to da zamolim jednu krunu!? Sad vidim posljedice! I
stao sam se blago opominjati, kao to bi to inila majka.
Govorio sam sve dirljivije, i kako sam bio slab i umoran,
zaplakah. Tihim, unutarnjim plaem, jecajima bez suza.
etvrt sata, ili moda ak i vie, sjedio sam na istome mjestu. Ljudi su dolazili i prolazili, ali nitko me nije
smetao. Ovdje-ondje igrala su se mala djeca; na jednom
stablu preko ulice pjevala je nekakva ptica.
Odjednom, k meni pristupi straar.
Zato sjedite ovdje? zapita.
Zato tu sjedim? Jer me je volja.
Gledam vas ve pola sata ree. Sjedite tu ve pola
sata.
Pa, otprilike toliko. to elite jo? Rekavi to, ustao
sam i ljutito poao dalje.
Kad sam stigao na trg, zaustavio sam se i pogledao niz
90

GLAD

ulicu. Jer me je volja! Je li to kakav odgovor? Od umora,

trebao si rei, i to plaljivim glasom ti si glupan, nikada se nee nauiti pretvarati od umora, i kod toga si
morao puhati kao konj.
Opet sam stigao do vatrogasne straarnice. Nova dosjetka. Pucnuo sam prstima i nasmijao se tako glasno da
su me svi prolaznici zaueno pogledali. Rekao sam: no,
sad uistinu mora k pastoru Levisonu. Zaista, to mora.
Razumije se, samo da pokua. Na to bi zakasnio? Danas
je tako lijepo vrijeme.
Uao sam u Paschinu knjiaru i potraio u adresaru stan pastora Levisona. Onda sam izaao. Sad emo!
rekoh. Samo nikakvih gluposti! Savjest, veli ti! Nikakvih
besmislica; ti si previe siromaan a da bi mogao drati
do sa vjesti. Ti si izgladnio, dolazi s vanom molbom.
Samo mora glavu nagnuti na stranu i izgovarati rijei
pjevajui. Zar nee? Zato? Onda neu ni koraka s mjesta, da zna. Dakle: ti se bori, nou se bori sa silama
mraka i velikim, nijemim nemanima prava strahota;
gladuje i ea za vinom i mlijekom, a ne dobiva nita.
Tako si daleko dotjerao u svojoj propasti. Sada stoji tu
bez ulja za svjetiljku. Ali ti vjeruje u milost, hvali Boga;
jo uvijek nisi izgubio vjeru! Zatim mora sklopiti ruke
i izgledati posve jadno i kao da se nada milosti. to se
tie vraga, ti ga mrzi u svim spodobama...
Stajao sam pred pastorovim vratima i itao: Vrijeme
za primanje od 12 do 4.
Sad samo nikakvih gluposti, rekoh si; sad ozbiljno!
Tako... glavu dolje... jo malo... I pozvonim na ulazu.
91

Knut Hamsun

Htio bih govoriti s gospodinom pastorom rekao

sam djevojci; ali nikako mi nije polo za rukom da tome
pridodam i ime boje.
Otiao je odgovori ona.
Otiao! Otiao! To je unitilo cijeli moj plan, odgodilo
sve to sam mu htio kazati. to mi je koristio ovaj dugi
put? I stajao sam pred vratima kao bogalj.
Je li to vano? upita djevojka.
Ni govora! odgovorih. Nije ni najmanje vano.
Bilo je divno vrijeme, pa sam izaao s namjerom da ga
posjetim.
I ja sam stajao tu, a ona nasuprot meni. Hotimice sam
se dohvatio prsa, da spazi pribadau kojom sam zakopao kaput; oima sam je molio da shvati zato sam doao,
ali jadnica nije shvatila.
Divno vrijeme, jest, jest. Zar ni pastorova supruga
nije kod kue?
Jest, ali je mui kostobolja. Lei na sofi i ne moe se
ni maknuti... elim li moda ostaviti kakvu poruku?
Ne. Ja ponekad etam tako, samo radi kretanja.
Poslije jela, to je veoma zdravo.
Spremio sam se za povratak. emu da i dalje brbljam?
Osim toga hvatala me i omaglica; nije mnogo trebalo pa
da se sasvim ozbiljno sruim. Vrijeme za primanje od
12 do 16. Zakasnio sam jedan sat vrijeme milosti je
minulo!...
Sjeo sam na klupu kraj crkve. Za ime boje, kako je
to alosno! Nisam plakao, jer sam bio preumoran, i tako
sam tu sjedio potpuno iscrpljen, nita nisam poduzimao,
92

GLAD

nisam se ni micao, jer sam bio izgladnio. Moja su se plua

jamano upalila, jer me je u njima peklo tako udnovato
i bolno. Iveri vie nisu pomagali, eljusti su ve umorne
od tolika beskorisna vakanja, zato sam ih ostavio na
miru. Predao sam se. Osim toga naao sam na ulici osuenu smeu koru od narane i stao je odmah glodati, od
ega mi je postalo muno. Bolestan sam; nabrekle ile
kucavice su mi poplavile a zglobovi na rukama natekli.
Na to jo ekam? itav sam dan trkarao okolo radi
jedne krune, samo da jo za jedan sat produim ivot.
Na kraju krajeva, nije li sasvim svejedno doe li ono neizbjeno jedan dan prije ili kasnije? Da sam postupao kao
obian ovjek, ve bih davno otiao kui, mirno bih legao
i prepustio se sudbini. U tom trenutku misli su mi bile
potpuno jasne. Sada sam mogao umrijeti bila je jesen i
sve je zapadalo u san. Sva sam sredstva iskuao, sve mogunosti iscrpio. Sentimentalno sam se zadubio u te misli
i svaki put kad bih pomislio na kakvu mogunost da se
spasim priaptao s gorinom: luae, pa ti ve umire!
Morao sam napisati jo nekoliko pisama, sve pripremiti i
urediti. Brino se umiti, krevet presvui u isto; glavu bih
poloio na najbjelji arak papira, a zeleni bih pokriva...
Zeleni pokriva! Odjednom sam se opet otrijeznio, krv
mi je udarila u glavu a srce mi stalo jako udarati. Dignuo
sam se s klupe i poao dalje; ivot je opet stao kolati u
svim mojim ilicama i neprestano sam isprekidano ponavljao: Zeleni pokriva! Zeleni pokriva! urio sam se
kao da moram nekoga dostii i za nekoliko sam minuta
ponovno stajao pred kuom mojega limara.
Bez zaustavljanja i predomiljanja priao sam krevetu
93

Knut Hamsun

i smotao pokriva koji je pripadao Hansu Pauliju. Bilo bi

zaista udnovato kad me dobra misao ne bi spasila! Bio
sam iznad tih glupih predrasuda, iznad tih poluglasnih
unutarnjih glasova koji su mi govorili o nekakvom igu,
o prvoj tamnoj mrlji na mojem potenju; to mi je bilo potpuno svejedno. Nisam ja nikakav svetac, nikakav kreposni idiot, jo uvijek ja imam svoj razum...
I uzeo sam pokriva pod pazuho pa se zaputio u Ulicu
Steners broj 5.
Ondje sam pokucao i uao u veliku, udnovatu dvoranu, i to prvi put. Zvono nad vratima udarilo je mnogo
puta uz stranu zveku nad mojom glavom. Iz pokrajnje
sobe izae ovjek s punim ustima jela, vaui, i prie k
stolu.
Molim vas, dajte mi pola krune na moje naoale!
rekoh. Za nekoliko u ih dana posve sigurno otkupiti.
to? Pa to su naoale s elinim okvirom.
Jest.
Za njih vam ne mogu dati nita.
Ah ne, zbilja ne moete! Razumije se, ja se samo
alim. Ali imam pokriva koji mi nipoto ne treba, pa
sam na kraju pomislio da ete ga vi uzeti.
Na alost, imam ve itavo skladite posteljine odgovori on, a kad sam razmotao svoj gunj, pogledao ga je
samo jednim pogledom i uskliknuo:
Oprostite, gospodine, ali ni to ne mogu trebati!
Htio sam vam najprije pokazati loiju stranu rekoh
druga je strana mnogo bolja.
Dobro, dobro... ali sve vam je uzalud. Ja ga neu i
94

GLAD

nema ovjeka koji bi vam za to dao deset rea.

To je potpuno jasno, nije mnogo vrijedan, ali sam
mislio da bi s drugim kojim starim gunjem i on mogao
doi na drabu.
Moda i bi, ali sve vam to ne pomae.
Dvadeset pet rea? upitam.
Ne, ovjee, ja ga neu, ja ga jednostavno neu imati
u kui.
Uzeo sam svoj pokriva pod ruku i vratio se u svoj
sobiak.
Pravio sam se kao da se nita nije dogodilo, opet sam
prostro pokriva preko kreveta, izgladio ga, kako sam to
uvijek inio, i nastojao zamesti svaki trag svog uzaludnog
pokuaja da zaloim tui pokriva. Nije mogue da sam
bio pri zdravoj pameti u asu kad sam se odluio da izvedem tu ludoriju. to sam vie o tome razmiljao, to mi je
stranije izgledalo. Zacijelo me napala neka slabost ili me
uspavala savjest. im sam se zapleo u te mree, odmah
sam naslutio da e to zlo svriti, i ba zato sam najprije
pokuao s naoalama. I veselilo me to nisam imao prilike izvriti taj zloin, to nisam uprljao posljednje asove
svoga ivota. Opet sam izaao u grad.
Sjeo sam na klupu pored crkve svetoga Spasa, glava mi
je klonula na prsa. Bio sam pospan nakon svih tih napora, bolestan i propao od gladi. Tako je prolazilo vrijeme.
Samo jedan sat htio sam provesti vani, bilo je svjetlije nego kod kue; osim toga inilo mi se da na svjeem
zraku ne osjeam tako otre bolove u prsima. Jo uvijek
u doi dovoljno rano kui.
95

Knut Hamsun

I sanjario sam, razmiljao i strano trpio. Uzeo sam

oblutak, oistio ga rukavom i stavio ga u usta, tek toliko da neto vaem. Inae se nisam micao tovie, ni
oima nisam trepnuo. Ljudi su dolazili i odlazili, a zrak je
ispunjavalo drndanje kola, topot konja i glasovi.
No mogao sam ipak pokuati s gumbima? Razumije
se, koristilo ne bi nita. Kad pravo promislim, morao bih
proi onim dijelom grada gdje stanuje ujak, onaj drugi
moj pravi ujak.
Napokon sam ustao i stao se polako vui ulicama. Pod
trepavicama mi je gorjelo, hvatala me groznica, i ja sam
se urio koliko sam god mogao, ali bre nisam mogao ii.
Opet sam proao mimo pekarnice u ijem je izlogu leao
kruh. Tako, ovdje emo ostati, ali ne stajati, rekao sam
s hinjenom odlunou. Da uem i da zamolim komad
kruha? Prolazna misao, kao bljesak. Ako se pravo uzme,
to mi nije ni na kraj pameti. Phi! apnuo sam i zatresao
glavom. Onda sam otiao.
U Ulici Repslager stajao je u jednoj vei ljubavni par
i aptao; neto dalje virila je s prozora jedna djevojaka glava. Iao sam polako i zamiljeno, pa je izgledalo
kao da o neemu mozgam... Meutim je djevojka sila na
ulicu.
Kako je, stari? to? Jesi li bolestan? Pomozi Boe,
kakvo lice! I brzo je otrala.
Ali ja sam ostao stajati. Mora da sam bio strano mrav.
Oi su mi sasvim upale u one upljine. Kako izgledam?
Do vraga, kako samo ovjeka moe glad unititi! Osjeao
sam kako se u meni i opet budi bijes, kao za posljednji
96

GLAD

put svi su mi se miii trzali od bijesa. Pomozi Boe,

kakvo lice! Imam na ramenima glavu kojoj u itavoj zemlji nijedna nije ravna, dvije jake ake kojima bih oprosti
mi, Boe! kojima bih mogao i slunika satrti u kau, a
ipak, na svoju sramotu, gladujem usred Kristianije! Ima li
tu mozga i razbora? Radio sam kao konj i nou i danju,
oi su mi ispale iz lubanje, izgladnio sam pamet u glavi
i to imam, do bijesa, od svega toga? ak se i uline djevojke plae mog pogleda. Ali to je sada ve previe! razumije li? previe, neka te vrag odnese.
U sve veem bijesu, kripei zubima i osjeajui satrvenost, sa suzama i kletvama, mahnitao sam dalje, ne
obazirui se na prolaznike. Opet sam stao muiti samoga
sebe, udarao sam glavom o stupove plinskih svjetiljaka,
zarivao nokte duboko u dlanove, kao lud zagrizao u jezik
ako nije govorio dovoljno jasno, i luaki sam se smijao
kad me je to zaboljelo.
Jest, ali to sada? upitah se napokon. Pri tom sam
nekoliko puta lupio nogom o zemlju i ponovio: A to
sada?
U tom je trenutku proao pored mene neki gospodin
i, smijui se, dobacio mi:
Idite i dajte se zatvoriti.
Gledao sam za njim. Bio je jedan od naih poznatih lijenika za enske bolesti. Ni taj dakle ne shvaa moje stanje, ni taj ovjek kojega sam poznavao i iju sam desnicu
esto stiskao. Umirih se. Jest, ja sam lud, on je potpuno
u pravu. Osjeao sam ludilo u krvi, osjeao sam kako mi
juri glavom. Tako li dakle moram svriti?! Jest, jest!... I
97

Knut Hamsun

nastavih svoj polagan, alostan put.

Odjednom sam opet stao. Valjda ne zatvoriti, velim,
to ne! I samo to nisam zanijemio od straha. Molio sam,
vapio gore u modrinu, samo da me ne zatvore. Tada bih
opet dospio u vijenicu, zatvorili bi me u onu mranu eliju u koju ne dopire ni najtanja zraka svjetla. Samo to ne!
Ima i drugih izlaza, koje jo nisam pokuao nai. Pokuat
u! Bit u marljiv. Uzet u sebi mnogo vremena i neumorno obilaziti od kue do kue. Na primjer, tu je Cislerova
trgovina muzikalija, u kojoj jo nisam bio. Dotle e mi
ve pasti na pamet kakva misao... Tako sam govorio u
sebi, gotovo jecajui od ganua. Samo da me ne zatvore!
Cisler? Nije li to moda putokaz odozgo, prst boji?
Bez ikakva sam se povoda sjetio njegova imena, a i njegova je trgovina bila tako daleko; ali ipak sam ga htio
potraiti; mogao sam hodati polako, a u meuvremenu
pokatkad poinuti. Znao sam put, a u onim dobrim vremenima esto sam bio kod njega i nakupovao svu silu
nota. Mogu li ga zamoliti za pola krune? To bi mu moda
bilo neugodno. Morat u dakle zaiskati cijelu.
Uao sam u duan i zapitao za vlasnika; pokazae mi
njegovu poslovnicu. Tu je sjedio stasit gospodin, odjeven
po najnovijoj modi, i pregledavao raune.
Promucao sam neto kao ispriku i izrekao svoju molbu.
Prisiljen nudom, obraam se njemu... u najkraem u
mu roku vratiti... odmah im dobijem honorar za novinski lanak... uinit e mi veliko dobroinstvo.
Dok sam ja jo govorio, on se okrenuo svome stolu
i nastavio svoj posao. Kad sam dovrio, pogledao me
98

GLAD

iskosa, zatresao svojom lijepom glavom i rekao: Ne.

Samo tu jednu jedinu rije: Ne. Nikakva objanjenja, nijedne druge rijei.
Koljena su mi zaklecala, morao sam se osloniti na
ormar. Htio sam pokuati jo jednom. Zato mi je ba
njegovo ime palo na pamet dok sam jo bio tako daleko
odavde, blizu svojega stana. Na lijevoj strani prsa osjetio
sam nekoliko uboda i poeo se znojiti. Hm!? Ja sam uistinu vrlo propao, rekoh, na alost sam i neto boleljiv, no
svakako u mu za nekoliko dana vratiti. Ne bi li bio tako
dobar?
Dobri ovjee, zato ste ba k meni doli? zapita
on. Vi ste mi potpuno nepoznati, doli ste tek ovako, s
ulice. Poite u urednitvo, gdje vas poznaju.
Samo za danas naveer! rekoh. Urednitvo je ve
zatvoreno, a ja sam strano gladan.
Za sve to vrijeme on je svejednako tresao glavom i jo
je jednom zatresao njome kad sam se ve dohvatio kvake
na vratima.
Zbogom rekoh.
Dakle nije bio nikakav znak s neba, mislio sam gorko
se smijeei. Vukao sam se od jedne gradske etvrti do
druge i ovdje-ondje otpoinuo na kakvom pragu. Samo
da me ne zatvore! Strah pred elijom progonio me sve to
vrijeme, ni na trenutak me nije putao na miru; im sam
na cesti spazio straara, odmah sam skrenuo u pobonu
ulicu, samo da izmaknem susretu s njime. Sada emo
brojiti stotinu koraka, rekao sam, a onda emo iznova
pokuati sreu! Jednom ipak mora uspjeti...
99

Knut Hamsun

Evo male trgovine pamukom. To je duan u koji jo

nikad nisam zavirio. Za tezgom jedan jedini ovjek, pozadi mala poslovnica s porculanskim cimerom na vratima,
natrpane police u dugim redovima. ekao sam dok nije
iz duana izala i posljednja muterija, neka mlada dama
s jamicama na obrazima. Kako je samo sretno izgledala!
Ja, sa svojom pribadaom na kaputu, nisam ni pokuao
uiniti na nju kakav dojam, ak sam se tovie okrenuo
od nje, a iz mojih se grudi izvio tihi jecaj.
Izvolite? zapita namjetenik.
Je li vlasnik ovdje?
Planinari na Jotunhejmenu odgovori mi. elite li
togod?
Samo nekoliko rea, da kupim neto za jelo rekoh
i pokuah se nasmijati. Gladan sam, a nemam ni prebite pare.
Onda ste ba toliko bogati kao i ja odvrati namjetenik redajui zamotke s pamukom.
Oh, ne odbijajte me... nemojte to uiniti rekao sam
i osjetio kako mi se tijelo ledeni. Doista, gotovo sam
mrtav od gladi; ve nekoliko dana nisam nita jeo.
On je s najveom ozbiljnou, ne govorei ni rijei,
poeo prevrtati jedan dep za drugim. Moda mu ne vjerujem, to li?
Samo pet rea? Za nekoliko dana vratit u vam deset.
Ali dragi ovjee, zar me moda hoete navesti da ukradem iz blagajne? upita on nestrpljivo.
Jest rekoh uzmite tih pet rea iz blagajne.
Na krivoga ste se namjerili zakljui on i okrene se
100

GLAD

i odmah u vam rei da mi je toga ve dosta.

Bolestan od gladi i crven od srama, iuljao sam se van.
Zbog jedne jadne koice postao sam pseto, a ipak nita
nisam dobio. Ali tome mora biti kraj! Zaista, to je ve
dolo predaleko. Toliko sam godina stajao uspravno, bio
u mnogim tekim asovima vrst i ponosan, a sad sam
najednom spao na najobinije prosjaenje. Taj jedan dan
zasjenio je sve moje misli, a moj je ponos uprljao ljagom
besramnosti. Nisam se ustruavao ni onog najpodlijeg, da
plaem eto pred jednim obinim kramarom. I to je koristilo? Nisam dobio ni korice kruha da je stavim u usta.
Tako sam ve daleko dospio da se gnuam nad samim
sobom. Jest, jest, tome mora biti kraj! Sada je moda posljednji trenutak da naem otvorena kuna vrata, pa sam
se morao pouriti, da i opet ne provedem no u zatvoru...
To mi je dalo snage; nisam htio spavati u zatvoru.
Hvala Bogu, sat na tornju crkve svetog Spasa pokazuje
tek sedam sati. Jo mi ostaju tri sata, prije no to e zatvoriti kuna vrata. Kako sam se uplaio!
I nita, nita nije ostalo to nisam pokuao uinio
sam sve to sam mogao. I da mi se doista itavog dana
nijednom nije osmjehnula srea! Mogu to pripovijedati
kome hou, nitko mi nee vjerovati, a ako napiem rei
e da laem. Ni na jednom jedinom mjestu! Jest, jest,
nema pomoi; samo nikad vie lunjati okolo i biti ganutljiv. Phi, to je gadno, uvjeravam te, prijatelju, upravo mi
po tome postaje mrzak! Ako se vie niemu nemam nadati, onda je svreno! Nisam li mogao ukrasti barem aku
zobi, dolje u staji? Jedna zraka svjetla, jedan plamiak
znao sam da je staja zatvorena.
101

Knut Hamsun

Malko mi je odlanulo i, kao pu, odvukao sam se kui.

Osjeao sam e, na sreu prvi put ovog dana, i ogledao
se za mjestom gdje bih se mogao napiti. Od trnice sam
predaleko, a u privatne kue nisam htio ulaziti. Moda u
se strpjeti do kue, to e trajati samo etvrt sata. Nigdje
dodue nije reeno da e me odrati jedan gutljaj vode;
eludac mi vie nita nije podnosio.
A gumbi? S gumbima jo ipak nisam pokuao! Zaustavio
sam se i morao se osmjehnuti. Moda ipak doe kakva
misao! Jo nisam posve proklet. Za njih bih sigurno dobio
deset rea, sutra u gdjegod drugdje dobiti jo deset rea,
a u petak u primiti honorar za novinski lanak! Jo bih
oivio, da sve poe po dobru! Kako sam samo mogao zaboraviti na gumbe! Izvukao sam ih iz depa i promatrao
idui dalje. Od veselja mi se zacrnjelo pred oima, nisam
vie vidio ni ulicu kojom sam iao.
Kako li sam tono poznavao veliku zalagaonicu, svoje
sklonite za tamnih veeri, prijatelja krvopiju! Sve, sve to
sam god imao, jedan komad za drugim, nestalo je ovdje
tu su nestale sve moje malenkosti iz kue, moje posljednje knjige. Na dane kad se odravala draba obino
sam dolazio da vidim i svakog sam se puta veselio kad su
moje knjige dolazile u dobre ruke. Glumac Magelsen ima
moj sat, time sam se gotovo ponosio; kalendar u kojem
su bili tiskani moji prvi pjesniki pokuaji kupio je jedan
znanac; moj ogrta dospio je u ruke nekom fotografu, a
ovaj ga je posuivao u atelijeru muterijama. Od svega
nije nita izgubljeno.
Drao sam u ruci pripremljene gumbe i uao u zalagaonicu. Ujak je sjedio za stolom i neto pisao.
102

GLAD

Ne uri se rekoh plaei se da ga ne zbunim i ne

naljutim svojim nagovorom. Glas mi je zvuao tako udnovato i prazno da sam ga jedva prepoznao, a srce mi je
udaralo poput bata.
On mi prie sa smijekom, kako je uvijek obiavao.
Dlanovima obje ruke naslonio se o stol, ali nije progovorio ni rijei.
Imam neto i htio sam ga pitati bi li on to uzeo... neto
to mi je kod kue samo na putu... uvjeravam vas... samo
mi smeta... nekoliko gumba...
Dakle to je, to je s gumbima? Pri tome posve priblii
oi mojoj ruci.
Ne bi li mi mogao dati za njih nekoliko rea?... Toliko
koliko on sam misli... Po svojoj volji...
Za ove gumbe? I ujak zaueno izbulji oi. Zar za ove
gumbe?...
No, samo toliko, za jednu cigaru, ili koliko ve hoe
dati! Stari se zalagaoniar samo nasmijao i ne troei rijei vratio se svome stolu. Ja sam jo uvijek stajao. Dodue,
nisam se nadao niemu, ali ipak mi se inilo da se jo
uvijek moe pomoi. No njegov smijeh bijae moja smrtna osuda. Vie mi ni naoale nee pomoi.
Naravno, ja bih zaloio i svoje naoale, posve jasno,
rekao sam i skinuo ih. Samo deset rea, ili ako misli da
toliko ne vrijede, onda samo pet...
Ta dobro znate da vam na vae naoale ne mogu
dati nita ree ujak muklo. To sam vam jednom ve
i rekao.
Ali ja trebam jednu potansku marku rekoh u pola
103

Knut Hamsun

glasa. Ne mogu poslati pismo koje sam morao napisati.

Jednu marku po deset erea, ili po pet, sasvim po vaoj
volji.
Molim vas da odete! odgovori on i odbije me kretnjom ruke.
Jest, jest, neka bude i to! rekao sam u sebi. Mehaniki
sam opet namjestio naoale, uzeo gumbe i izaao. Zaelio
sam mu laku no i po obiaju zatvorio vrata za sobom.
No, sad se vie neda pomoi! Na vrhu stuba to su vodile u podrum jo sam se jednom zaustavio i pogledao
gumbe. On ih ni pod koju cijenu nee! rekoh. A jo su
posve novi. To zbilja ne mogu razumjeti!
Dok sam tako uzbuen stajao, proao je pored mene
ovjek i siao u podrum. U urbi me je malko gurnuo;
obojica se ispriasmo i ja sam se okrenuo i gledao za
njim.
Gle, to si ti? ree on dolje na stubama. Zatim se
opet vrati gore, i sad sam i ja njega prepoznao. Nego,
kako ti to izgleda? zapita. I to si radio tu dolje?
Ah, poslovi; ti isto ide dolje, kako vidim?
Koljena su mi drhtala, naslonio sam se na zid, pruivi
mu ruku s gumbima.
Vraga? vikne on. Ipak ide predaleko.
Laku no velim i hou otii; osjeao sam kako u
sad na zaplakati.
Ne, priekaj jo asak!
Zato da ekam? On je takoer na putu do ujaka,
moda mu nosi svoj zaruni prsten, moda ve nekoliko
dana gladuje, ili je duan gazdarici.
104

GLAD

Jest rekoh napokon priekat u, samo ako se

brzo vrati...
Svakako odgovori on i uhvati me za ruku no
neto u ti rei: glupan si. Bit e najbolje poe li sa
mnom. Znao sam to hoe, i osjetivi u sebi neku iskru
potenja, odgovorih:
Ne mogu! Obeao sam da u u sedam i pol biti u
Ulici Bemta Ankersa i...
Sedam i pol, kae? Ali sad je ve osam. Imam tu sat,
hou ga naime odnijeti dolje. Dakle naprijed, sa mnom,
gladni grenie! Bit e za te najmanje pet kruna!
I on me gurne unutra.

105

Knut Hamsun

TREI DIO
Tjedan dana prolo je u pravom blaenstvu i veselju.
I ovog sam puta umaknuo onom najgorem, jeo sam
svakog dana; sranost mi je vidljivo porasla. Radio sam
istovremeno na tri, etiri rasprave koje su zaokupljale
svaku iskru moga mozga, svaku misao, i inilo mi se da
mi je sada bolje no to mi je prije bilo. Posljednji novinski lanak, s kojim sam onog dana tako dugo trkarao i
u koji sam bio polagao tolike nade, urednik mi je upravo
sada vratio. Uvrijeen i ljut, zamalo da ga nisam unitio i
poderao i ne proitavi ga. Ubudue pokuat u kod drugih novina, tako da imam otvoreno nekoliko vrata.
U najgorem sluaju, ako i to ne pomogne, tu su jo
uvijek brodovi na koje se mogu skloniti. Nonna lei u
luci spremna da otplovi, pa me moda uzme sa sobom u
Arhangelsk, ili kamo bilo. Ima dakle nade na vie strana.
Ona posljednja kriza jako me je poruila; kosa mi je
ispadala u pramenovima, patio sam od glavobolje, osobito ujutro, a ni nervoza se nije smirila. Po danu, kad
sam pisao, morao sam ruke omotati krpama, jer nisam
podnosio ni vlastitog daha. Kad bi Jens Olaf buno otvarao vrata od staje dolje poda mnom, ili zalajao pas to je
106

GLAD

zalutao u dvorite, proli bi me hladni srsi od glave do

pete.
Da, jako sam se poruio.
Dan na dan muio sam se s poslom, jedva da sam za
sebe nalazio toliko vremena da progutam koji zalogaj, a
onda bih opet sjeo i nastavio s pisanjem. Otada je moj
krevet izgledao kao mali rasklimani pisai stol, preplavljen biljekama i ispisanim arcima papira, na kojima sam
naizmjence radio: dodavao neto novo to bi mi palo na
um tijekom dana, mrtva mjesta oivljavao jaim, ivljim
rijeima, i tako sam se s velikom mukom provlaio od
jedne reenice do druge.
Jednog popodneva dovrim napokon jedan od tih lanaka. Sretno i zadovoljno strpam ga u dep i uputim se
s njime k uredniku. Ve je bilo krajnje vrijeme da opet
doem do novca, jer mnogo ga vie nisam imao.
Urednik mi ree neka askom sjednem, on e odmah...
i nastavi pisati.
Ogledao sam se po toj maloj uredskoj prostoriji: poprsja, litografije, izresci i straan ko za papir, koji je izgledao kao da bi mogao prodrijeti ovjeka s koom i kostima. Kad sam pogledao to drijelo bez dna, te zmajske
ralje, stisnulo me oko srca. inilo mi se da su se upravo
ovog trenutka otvorile, da progutaju nove odbaene radove nove unitene nade.
Koji je danas dan? zapita me najednom urednik.
Dvadeset osmi odgovorim, veselei se to mu mogu
iskazati makar kakvu uslugu.
Dvadeset osmi ponovi on i nastavi pisati. Napokon
107

Knut Hamsun

smota nekoliko listova, baci ostale papire u ko i odloi

pero. Zatim se okrene za stolom i pogleda me. Kad je
primijetio da stojim do vrata, dade mi rukom znak neka
sjednem.
Da ne bi opazio da nemam prsluka, kad otvorim
kaput, okrenem se u stranu i izvuem iz unutarnjeg depa
rukopis.
Crtica o Correggiu4 rekoh no na alost nije ba
napisana tako da biste...
On uzme papire u ruke i prolista ih. Kod toga je bio
licem okrenut prema meni.
Tako dakle izgleda izbliza ovjek ije sam ime uo ve
u najranijoj mladosti, ovjek iji je list za svih ovih godina najvie utjecao na mene. Kosa mu je kovrasta, lijepe
smee oi nemirno mu poigravaju. Ima naviku da gdjekad puhne kroz nos. Ni seoski upnik ne bi mogao izgledati blae od tog opasnog pisca ije su rijei iza sebe,
gdje god bi pale, ostavljale krvave masnice. udnovata
mjeavina straha i uenja spopala me pred tim ovjekom; gotovo su mi suze navrle na oi, i nehotice sam stupio korak naprijed da mu kaem kako sam mu u svojoj
nutrini zahvalan za sve to me je nauio, i da ga zamolim
neka mi ne ini nita naao, jer ja sam tek ubogi eprtlja
kojemu i bez toga ide prilino loe...
Sjedei i razmiljajui, polako je sloio moj rukopis.
Da mu olakam negativan odgovor, pruim ruku i promucam: Ah ne, naravno da ne moete upotrijebiti.
I pri tom se osmjehnem, da pomisli kako mi to uope
4

Antonio da Correggio (1489-1534) talijanski slikar

108

GLAD

nije teko palo.

Mi trebamo popularnih stvari ree on. Znate
kakva je naa publika. Da napiete neto jednostavnije?
Ili da donesete neto drugo, to bi ljudi razumjeli?
Njegov me je obziran nain vrlo zaudio. Razumio sam
da je lanak odbio, ali negativan odgovor nije mogao biti
ljubazniji. Da ga dalje ne zadravam, progovorim:
Svakako, to mogu.
Poao sam prema vratima. Hm. Neka mi oprosti to
sam ga s tim napastovao... Naklonio sam se i uhvatio za
kvaku...
Ako trebate, moete dobiti mali predujam ree.
Ve ete ga odraditi.
Sada, kad je vidio da su moje pisanije neprikladne,
ponizila me je malko ta njegova ponuda, i ja odgovorim:
Ne, hvala, jo neko vrijeme mogu izdrati. Uostalom,
najljepa hvala! Preporuujem se!
Preporuujem se! odgovori urednik i opet se okrene pisaem stolu.
Makar i bez razloga, on se prema meni ponio vrlo ljubazno, a zato sam mu i bio zahvalan; to mu nikada neu
zaboraviti. Odluio sam da ne idem k njemu sve dotle
dok ne budem mogao donijeti stvar s kojom e biti zadovoljan, koja e ga zauditi i dati mu povoda da mi bez
razmiljanja doznai deset kruna. Potom sam otiao kui
i ponovno se bacio na pisanje.
Narednih veeri, kad je bilo otprilike osam sati i kad
su se na ulici palile plinske svjetiljke, redovito mi se dogaalo ovo:
109

Knut Hamsun

Kad bih izaao iz kue, da nakon dnevne muke i napora proetam ulicama, stajala je kraj stupa plinske svjetiljke, upravo pred vratima, neka u crno odjevena dama,
lica okrenuta prema meni i pratila me pogledom. Opazio
sam da uvijek ima istu haljinu, istu neprozirnu koprenu
koja joj je skrivala lice i padala na grudi. U ruci je drala
mali kiobran s drkom od slonove kosti.
Ve sam je primijetio tri veeri za redom, uvijek na
istome mjestu. Tek to bih proao mimo nje, ona bi se
naglo okrenula i pola polagano niz ulicu.
Moj nervozni mozak odmah je ispruio svoja ticala i
obuzela me je glupa slutnja da su ti posjeti namijenjeni
meni. Naposljetku sam ve bio nakanio da joj se obratim,
da pitam koga trai, treba li moda moju pomo, smijem
li je otpratiti kui, da li bih je unato svom vrlo loem
odijelu smio tititi u mranim ulicama. Ali obuzimao me
nejasan strah da bi me to moglo stajati ae vina, ili vonje u fijakeru, a ja nemam ni prebite pare. Moji su me
beznadno prazni depovi posve potitili, pa nisam imao
toliko sranosti da je pozornije pogledam prolazei pored
nje. Mnome je opet zagospodarila glad, od juer naveer
nisam okusio ba nita. Nije to dodue dugo, izdrao sam
ja ve i vie dana, ali sad sam poeo vidljivo propadati.
Nisam vie mogao tako gladovati kao nekada, sad me je
znao omamiti jedan jedini dan, pa im bih ispio gutljaj
vode, odmah bi mi se smuilo. K tome je jo dolo i to
da sam se nou smrzavao, da sam u krevet lijegao obuen, u odijelu, da sam se svake noi tresao od zime i tijekom noi gotovo se potpuno ukoio. Stari pokriva nije
mogao izdrati studeni vjetar to je pirio kroz moju sobu,
110

GLAD

a jutrom sam se budio zbog toga to bi mi se od ledenog

zraka nos gotovo smrznuo.
Iao sam ulicom i razmiljao to trebam napraviti da
mogu izdrati na vodi dok ne dogotovim svoj sljedei lanak. Da imam svijeu, lako bi mi bilo probdjeti no i ve
bih ujutro mogao poi do urednika.
Bez daljnjeg razmiljanja poao sam u kavanu
Oplandske, da potraim onog mladog znanca, bankovnog namjetenika, i da ga zamolim za deset rea za svijeu. Nesmetano me pustie kroz sve prostorije, pa sam
proao izmeu stolova za kojima su gosti avrljali, jeli i
pili. Dospio sam duboko u kavanu, ak do crvene sobe,
a ovjeka ipak nisam naao. Potiten i ljut, izaao sam na
ulicu i udario pravcem prema dvoru.
Do vraga, zar ne bi bilo u redu da ve jednom doe
kraj tim mojim neprilikama! Velikim, bijesnim koracima,
s ovratnikom podignutim oko vrata i akama stisnutim u
depovima od hlaa, hodao sam i itavim putem grdio
svoju nesretnu zvijezdu. Ve sedam-osam mjeseci nisam
imao nijednog bezbrinog asa tjedan dana prehranjivao
sam se tek koliko je bilo najpotrebnije a zatim je i opet
pokucala bijeda na moja vrata i unitila me. U svoj svojoj
bijedi ipak sam ostao poten, ha, ha, poten od glave do
pete! Boe, Boe, kako li sam bio glup! Stao sam samom
sebi pripovijedati kako me je pekla savjest kad sam nosio
pokriva Hansa Paulija u zalagaonicu. Podrugljivo sam se
nasmijeio svom tankoutnom potenju, prezirno pljunuo
na plonik, ne nalazei rijei koja bi bila dovoljno jaka
da se naruga mojoj gluposti. Neto bi mi se sada trebalo
dogoditi! Da naem na ulici uteeni aki deparac, ili
111

Knut Hamsun

posljednju paru kakve udovice posve bih je mirno uzeo

i strpao u dep, krao bih s najveim mirom, a no poslije toga prospavao mirno kao vrea. Nisam uzalud toliko
toga pretrpio moja je strpljivost ve pri kraju i ja sam
na sve pripravan.
Tri, etiri puta obiao sam oko dvora, odluio se za
povratak, jo jednom se navratio u park, a zatim preko
Ulice Karla Johana poao kui.
Bilo je otprilike jedanaest sati. Ulica bijae prilino
mrana, posvuda su vrvjeli ljudi, tihi parovi i buno
mnotvo. Stigao je veliki as, vrijeme kad se vode mrani poslovi i poinju vesele pustolovine. utanje enskih
haljina, kratki znaajni osmijesi, bujne enske grudi, jaki,
usopljeni mirisi, a ondje dalje na ulici odjekuje neki glas
i zove: Emma! itava ulica nalik je na movaru iz koje
se die vrua para.
Nehotice sam stao po praznim depovima traiti dvije
krune. Strast to je podrhtavala u kretnjama prolaznika,
tamna svjetla plinskih svjetiljaka, pa dapae i tiha, umorna no, sve me je to poelo grabiti taj zrak ispunjen
apatom, zagrljajima, drhtavim priznanjima, upola izgovorenim rijeima i tihim hihotanjem. Ondje u vei kod
kavane Blomqvist ljube se make, derui se strahovito.
A ja nemam ni dvije krune! Zaista je jadno kako sam
osiromaio! Kojeg li ponienja, koje li sramote! I opet
moram misliti na posljednji novi jadne udovice, koji bih
ukrao, na aku kapu ili rupi, na krunu torbu kakvog
prosjaka, to bih bez oklijevanja odnio kakvom prodavau starih krpa, a dobitak potroio. Da se utjeim, stadoh
iznalaziti svakakve mane na tim veselim ljudima to su
112

GLAD

prolazili pored mene. Slijegao sam ramenima, prezirno

ih pogledavao. Zadovoljni i lakoumni studenti misle da
je europski razuzdano ako koju velju poglade po bedru!
Ti kicoi, bankovni inovnici, mesari i enskari ne preu
ni pred ime... Pljunuo sam daleko preda se, ne brinui
se hou li koga pogoditi. Bio sam ljut, ispunjen prezirom
prema tim ljudima to se tu preda mnom guraju. Digao
sam glavu i poao naprijed.
Pored zgrade parlamenta sastanem neku djevojku, koja
me je izazovno promatrala kad sam prolazio pored nje.
Dobra veer! rekoh.
Dobra veer! odvrati ona. I stane.
Hm! Zar sama; tako kasno? Nije li opasno za mladu
djevojku da u to vrijeme prolazi Ulicom Karla Johana?
Nije! Nije li je nitko nagovorio, ili uvrijedio moda, silio
je da poe s njime kui?
Ona me je zaueno gledala, ispitujui na mom licu
to ja zapravo mislim. Zatim me uhvati pod ruku i ree:
Dakle idemo!
Poli smo zajedno. Kad smo prolazili kraj koija, stao
sam, oslobodio ruku i rekao:
ujte, djevojko, ali ja nemam ni prebite pare. I htio
sam dalje.
Isprva mi nije htjela vjerovati, ali kad je pretraila sve
moje depove i u njima nije nala nita, zabacila je glavu
i nazvala me bakalarom.
Laku no! rekoh ja.
Priekajte! Jesu li te vae naoale zlatne?
Nisu.
113

Knut Hamsun

Onda neka vas vrag nosi!

I ja sam poao.
Odmah zatim ona dotri natrag do mene i zovne me.
Ipak moete sa mnom!
Osjetio sam se ponien ponudom te siromane bludnice s ulice, te rekoh: Ne, ve je kasno, a ja jo moram
nekoga posjetiti. Uostalom, ni ona sebi ne moe priutiti ovakvu rtvu.
Ipak, stvarno bih htjela da budete uza me.
Ali u takvim okolnostima ne mogu ii.
Sigurno idete k drugoj! rekla je.
Ne odgovorio sam.
Osjeao sam da sam ispao u jadnom svjetlu pred tom
bludnicom, ali sam htio barem spasiti obraz.
Kako se zovete? upitam je. Marija? ujte dakle,
Marijo! I stao sam joj objanjavati svoje ponaanje.
Djevojka se sve vie i vie udila. Da li me ona doista
smatra jednim od onih koji se nou klatare po ulicama
i napastuju djevojke? Je li ona doista pomislila da sam i
ja takav? Jesam li joj rekao togod nepristojno? Ponaa li
se itko kao ja, kad ima neto na umu? Ukratko, ja sam je
nagovorio i poao s njom nekoliko koraka da vidim kako
e daleko ii. Meutim, moje je ime tako i tako, pastor taj
i taj. Laku no! Idi i ne grijei vie!
Rekavi to, udaljio sam se.
Ushien ovom svojom misli, protrljao sam ruke i stao
glasno razgovarati sam sa sobom. Kakva li blaenstva
obilaziti ovako ulicama i initi dobra djela! Moda sam
ovom palom stvoru dao prvu pobudu da se digne za
114

GLAD

itav svoj ivot! Moda sam je za sva vremena spasio od

propasti! Ona e to uvidjeti i jo e me se sa zahvalnou
sjeati u svome smrtnom asu. Ah, ipak je korisno biti
poten i pravedan! Bio sam sjajno raspoloen i osjeao
se za sve dovoljno svjeim i odvanim. Samo da imam
svijeu, svrio bih lanak za novine! Pjevuei i fiukajui iao sam s novim kunim kljuem u ruci i razmiljao
na koji nain da doem do svjetla. Nisam mogao uiniti
nita drugo nego da iznesem pisai pribor dolje na ulicu,
pa da piem pod plinskom svjetiljkom. Otvorih kuna
vrata i uspeh se u svoj sobiak.
Kad sam opet siao, zatvorio sam vrata i stao pod svjetiljku. Posvuda tiina... samo iz Ulice Tvaer uli su se
teki, zvuni koraci straara, a od St. Hanshaugena uo se
lave psa. Niega to bi me moglo smetati. Navukao sam
ovratnik preko uiju i stao intenzivno misliti. Uvelike bi
pomoglo, budem li tako sretan da svrim taj mali lanak.
Upravo sam doao do jednog tekog mjesta, odakle mora
voditi tek jedva vidljivi prijelaz na neto drugo; zatim prigueni finale, dugo jecanje, koje bi valjalo zavriti poentom, osornom i otresitom kao metak, ili kao jeka, kad se
rui brijeg. Toka.
Ali nisam se mogao sjetiti ni jedne jedine rijei. Proitao
sam cijeli sastavak od poetka do kraja, glasno proitao
svaku reenicu, a ipak nisam bio kadar sabrati se za tu
zvunu i bljetavu poentu. Dok sam jo na tome radio,
stigao je odozgo straar, stao nedaleko od mene na ulici
i potpuno mi pokvario raspoloenje. Ba je njega briga
to sam ja upravo doao do izvrsne poente za urednika?! Gospode Boe! Zbilja je nemogue da se odrim nad
115

Knut Hamsun

vodom, kako sam bio nakanio! Ostao sam ovdje jo jedan

sat, straar je ve otiao, a bilo je prestudeno da ovjek
mirno stoji. Klonuo duhom i izgubivi sranost zbog neuspjela pokuaja, ponovno sam otvorio vrata i uao u
svoju sobu.
I ovdje gore bilo je studeno, a gusta mi je tama jedva
doputala da vidim kroz prozor. Napipao sam krevet, izuo
cipele i pokuao meu rukama malo ugrijati noge. Zatim
sam legao u krevet, i to, kao to sam ve dugo obiavao,
potpuno obuen.
Sutradan ujutro, im je zadanilo, sjeo sam na krevet i
opet poeo raditi na lanku. Tako sam sjedio do objeda,
a napisao sam moda tek desetak, dvadesetak reenica.
Kraj je jo daleko.
Ustao sam, obuo cipele i uetao se sobikom, da se
malo ugrijem. Prozori su se pokrili injem; provirim van
padao je snijeg. Na dvoritu, na kamenju i na zdencu
leale su debele naslage snijega.
Traio sam po cijeloj sobi, bezvoljno hodao amo-tamo,
noktima grebao zidove, oprezno naslonio elo na vrata,
kaiprstom kuckao po podu i pozorno oslukivao sve
bez povoda, ali tiho i promiljeno, kao da se radi o kakvoj izvanredno vanoj stvari. Za sve to vrijeme govorio
sam glasno i isprekidano: Boe dragi, pa to je ve ludilo!... No ipak sam ludovao dalje. Nakon nekog vremena,
moda poslije nekoliko sati, htio sam se sabrati, pa sam
se ugrizao za usnice i stisnuo ih koliko sam god mogao.
Tome mora biti kraj! Potraio sam iver, da ga vaem, a
onda odluno sjeo i nastavio pisati.
116

GLAD

Uz najvei sam napor sklepao nekoliko kratkih reenica, dvadesetak jadnih rijei koje sam na jedvite jade
iscijedio iz sebe, samo da nekako poem naprijed. Zatim
je stalo, glava mi je bila prazna, buljio sam irom otvorenih oiju u pojedine rijei, u napola ispisani list papira,
zurio u udnovata, treperava slova koja su mi izgledala kao male, kosmate ivotinjice prilijepljene na papir.
Na kraju vie nisam shvaao savreno nita, a ni mislio
nisam nita.
Vrijeme je prolazilo. uo sam buku na dvoritu, drndanje kola, udarce konjskih kopita; glas Jensa Olafa dopirao je ak do mene, kad bi vikao na konje. Bio sam posve
slomljen. S vremena na vrijeme obliznuo bih usnu, inae
nita. Boljelo me u prsima.
Poelo se smrkavati. Sve sam vie i vie malaksao i
iscrpljen od umora opet legao u krevet. Da ugrijem ruke,
proao sam prstima uzdu i poprijeko kroz kosu. Pritom
sam iupao male uperke vlasi, koji su mi ostali visjeti
meu prstima ili se razletjeli po jastuku. U tom asu nisam
na to mislio, bilo mi je kao da me se to nita ne tie. Pa
imam jo dosta vlasi na glavi. Ponovno sam se pokuao
trgnuti iz omame koja mi je poput magle obuzela udove.
Uspravio sam se, udario se po koljenu, zakaljao tako
jako koliko su mi doputala umorna plua a onda opet
pao u krevet. Nita nije pomoglo. Umirao sam bez pomoi, otvorenih oiju, ukoena pogleda. Naposljetku stavih
kaiprst u usta i stadoh ga sisati. U mojem se mozgu stalo
neto micati, odmotavala se luda misao: to, da zagrizem?
I bez promiljanja zatvorio sam oi i stisnuo zube.
Skoim. Napokon sam se ipak probudio. Iz prsta je
117

Knut Hamsun

prokapalo nekoliko kapi krvi. Nije me vie jako boljelo.

Rana nije ni jako velika, ali sam jednim mahom doao
k sebi. Stresao sam glavom i poao prema prozoru, gdje
sam naao krpu, kojom sam ovio ranu. Dok sam jo bio
time zaposlen, dole su mi suze na oi i ja sam tiho zaplakao. Kako je jadan taj mrav, nagrien prst! Boe nebeski, koliko sam propao!
Mrak je bivao sve gui. Moda ipak tijekom veeri
napiem i taj svretak. Samo da imam svijeu, bar jednu!
U mojoj se glavi opet raistilo, misli su dolazile i nestajale, kao obino, a nisam mnogo ni trpio. Glad me
vie nije muila toliko kao prije nekoliko sati; izdrat u
jo do sutra. Meutim, moda gdjegod dobijem i svijeu
na vjeresiju. Da poem do trgovine ivenim namirnicama i ondje izloim svoj poloaj. Ta ondje me tako dobro
znaju, jo iz dobrih vremena, kad sam imao novaca, a i
mnogi sam kruh kupio u toj trgovini. Bez dvojbe, dat e
mi svijeu na moje poteno ime. I prvi put poslije dugog
vremena oetkao sam odijelo, odstranio ispalu kosu s
ovratnika, koliko je to u mraku bilo mogue, a zatim sam
otapkao niza stube.
Kad sam doao na ulicu, padne mi na pamet kako bi
bilo pametnije da zatraim kruha. Neodluno sam stajao i
razmiljao. Na alost, nisam vie mogao podnositi hranu;
ponovit e se ista ona pripovijest s vizijama, slutnjama i
ludim mislima, a lanak neu dovriti. Nipoto! Odluio
sam se za svijeu i uao u trgovinu.
Kod pulta stoji neka gospoa i kupuje; do nje lee
mali zamoci u papirima raznih boja. Pomonik, koji me
je poznavao i znao to obino kupujem, ostavi gospou,
118

GLAD

bez pitanja umota jedan kruh u novine i prui mi ga.

Ne, veeras bih elio jednu svijeu rekoh. To sam
izgovorio posve tiho i skromno, da ga ne razljutim i ne
proigram svoju ansu.
Onda ete morati trenutak priekati na to e on i
okrene se gospoi.
Ona pokupi svoje stvari, plati komadom od pet kruna,
uzme sitni koji joj je on uzvratio i ode.
Ostadoh sam s pomonikom.
On prihvati: elite dakle jednu svijeu. I izvue
zametak svijea te izvadi jednu za mene.
Onda se zagleda u mene nisam bio kadar iskazati
mu svoju elju.
Ah, da, istina, vi ste ve platili ree najednom.
Rekao je sasvim jednostavno da sam platio. Jasno sam
uo svaku rije. Zatim je stao brojiti na blagajni krunu po
krunu, svijetli krupni novac i uzvratio mi je kao da sam
mu platio s pet kruna.
Izvolite! ree.
Stajao sam i askom promatrao novac. Razumijem
da neto nije u redu, ali nisam razmiljao, ba ni na to
nisam mislio, samo sam se udio bogatstvu to sja tu pred
mojim oima. Pogled mi se zaustavio na nekom mjestu
na zidu, gdje je visjelo malo zvonce na konatoj vrpci, a
ispod njega sveanj niranaca. Buljio sam u sve to.
Pomonik je mislio da elim s njime zapodjenuti razgovor, kad se tako dugo zadravam, i prihvati, redajui
po stolu papir za umotavanje.
Izgleda da je ve dola i zima.
119

Knut Hamsun

Hm! Jest odgovorim. Izgleda da je ve dola i

zima. A malo zatim: O da, pa nije ni prerano.
uo sam kako govorim, jasno sam uo svaku rije,
kao da govori netko drugi. Govorio sam nesvjesno, bez
volje, ne osjeajui to ni sam.
Tako? Mislite li da je zbilja tako? upita pomonik.
Gurnuo sam u dep ruku s novcem, pritisnuo kvaku i
poao. uo sam kako sam zaelio laku no i kako je duanski pomonik odgovorio na moj pozdrav.
Ve sam poodmakao nekoliko koraka, kad se otvorie duanska vrata i na njima se pojavi pomonik te me
pozove natrag. Okrenuo sam se bez uenja i bez trunka
straha. Samo sam rukom skupio novac u depu i spremio
se da mu ga vratim.
Izvolite, zaboravili ste svijeu.
Hvala! rekoh mirno. Hvala! Hvala!
I sa svijeom u ruci poao sam niz ulicu.
Prva moja razumna misao ticala se novca. Poao sam
do svjetiljke, prebrojio ga nekoliko puta, odvagnuo ga u
ruci i osmjehnuo se. Sad mi je dakle pomognuto, velianstveno, prekrasno pomognuto za dugo, dugo vremena!
Ponovno sam stavio novac u dep i poao.
Pred jednom gostionicom u Ulici Stor zaustavio sam
se i stao hladno i mirno razmiljati da li da uem i naruim jedan mali objed. uo sam udaranje tanjurima, noevima i vilicama, uo kako se koe meso. Kunja je bila
prevelika. Uem.
Jedan biftek!
Jedan biftek! viknula je konobarica kroz otvor u
120

GLAD

kuhinju.
Tu gdje sam sjeo bilo je prilino tamno; osjeao sam
se prilino skrivenim i stao razmiljati. S vremena na vrijeme konobarica bi me pogledala radoznalim pogledom.
Poinio sam dakle svoje prvo nepoteno djelo, svoju
prvu krau, prema kojoj su sve moje prijanje ludorije
prava sitnica... Pa neka! Tu se vie nita ne moe promijeniti. Uostalom, ako me je volja, tu stvar s trgoviem
mogu urediti jednom kasnije, kad mi se prui prilika.
Gdje to pie da u ja uvijek napredovati rakovim korakom, a osim toga nisam se zavjetovao da u ivjeti potenije od ostalih ljudi...
Hou li skoro dobiti svoj biftek?
Odmah, odmah! I konobarica otvori otvor na kuhinji te pogleda unutra. No ako se za stvar dozna? Ako pomonik posumnja o onih pet kruna od kojih je uzvratio
gospoi? Nije iskljueno da bi on jednog dana mogao nadoi na to, moda ve drugi put kad mu doem u duan.
No da, Boe moj!... I rezignirano sam slegnuo ramenima.
Izvolite! rekla je konobarica stavljajui biftek preda
me na stol. Ne biste li moda radije u drugu sobu?
Ovdje je tako tamno.
Ne, hvala. Ostavite me samo ovdje odgovorio sam.
Njezina me ljubaznost najednom dirnula. Odmah sam
platio biftek, dao joj koliko sam na dobru sreu izvukao
iz depa, i stisnuo joj ruku. Ona se nasmijala, a ja sam joj
rekao, alei se, sa suzama u oima:
Za ostatak kupite kuu...
Ah! elim vam dobar tek.
121

Knut Hamsun

Poeo sam jesti, jeo sve lakomije, gutao velike komade a da ih nisam ni provakao i upravo sam se ivinski
naslaivao kad sam imao puna usta.
Konobarica je opet prila k meni.
Hoete li neto popiti? Kod toga se sagnula sasvim
do mene.
Promatrao sam je. Govorila je posve tiho, gotovo apui, oborivi oi.
Mislim au piva, ili to drugo... ako elite od mene...
k tome... ako elite...
Ne, hvala odvratio sam. Navratit u drugi put.
Otila je i sjela iza anka, tako da sam joj vidio samo
glavu. Draesna djevojka.
Kad sam svrio s biftekom, odmah sam poao prema
vratima. Ve sam osjeao muninu. Konobarica je ustala
za ankom. Nisam joj htio doi preblizu i pokazati se pri
svjetlu djevojci koja nije ni slutila svu moju bijedu. Zato
sam joj samo doviknuo laku no, naklonio se i izaao.
Jelo je poelo djelovati, strano sam trpio i nisam ga
dugo zadrao u sebi. Povraao sam na svakom tamnom
uglu kojim sam proao, borio se protiv munine koja me
sve vie i vie praznila, stiskao ake, sabirao se, toptao
nogama uzalud. Naposljetku sam uao u neku veu, sagnuo glavu i povratio iz sebe sve, napola slijep od suza
koje su mi navrle na oi.
Ogoreno sam izaao na ulicu i plakao proklinjui
strane sile koje se burkaju u meni i koje me progone,
elei im vjenu muku i prokletstvo u paklu za njihovu
nevaljalost. Doista, moram rei da se sudbina ne odnosi
122

GLAD

prema meni nimalo viteki, nimalo viteki!... Priao sam

nekom gospodinu koji se zagledao u izlog i upitao ga koliko sam bre mogao to bi on savjetovao ovjeku koji je
dugo gladovao. Radi se o ivotu, rekao sam, on ne moe
podnijeti biftek...
uo sam da je vrlo dobro mlijeko, kuhano mlijeko
odgovori ovjek u udu. Meutim, za koga vi to pitate?
Hvala! Hvala! To bi moglo biti dobro, kuhano mlijeko dakle...
Potom sam se udaljio.
Uem u prvu kavanu kraj koje sam prolazio i zatraim
kuhano mlijeko. Kad sam ga dobio, popijem ga onako
vrue kako je bilo, poudno i do posljednje kapi. Onda
sam platio i izaao. Kui.
Sad se dogodilo neto udnovato. Pred vratima moje
kue, naslonjena na plinsku svjetiljku, stoji jedna prilika
usred svjetla, te sam je ve izdaleka prepoznao crno
odjevena dama od prolih veeri. Zabuna je nemogua:
etvrti je put, eto, nalazim na istome mjestu. Stajala je
nepomino.
To mi se uinilo tako udnovatim da sam i nehotice
usporio korake, a misli su mi se u istom asu potpuno
umirile. Ali ja sam uzrujan, ivci su mi jo uvijek razdraeni od posljednjeg obroka. Po obiaju, proao sam tik
do nje, doao do vrata i htio ui. Ona je jo uvijek stajala. Najednom se neemu dosjetih. Bez razmiljanja se
okrenuh i pooh ravno prema dami. Pogledam joj u lice
i pozdravim je:
Dobra veer, gospoice!
123

Knut Hamsun

Dobra veer!
Trai li ona koga? Ja sam je ve prije primjeivao; bih
li joj mogao biti na koji nain od pomoi? Uostalom, tisuu puta molim za oprotenje...
Ona pravo ne zna, ali...
U ovoj vei ne stanuje nitko osim mene i tri, etiri
konja to se toga tie, tu je samo staja i limarska radionica... Po svoj prilici nije na pravom putu ako tu nekoga
trai.
Ona se okrene i ree:
Ne traim nikoga, samo tu stojim. Palo mi je na
pamet da...
Ta-a-a-ko, dakle samo sluaj, to je dakle samo sluaj to ona svake veeri dolazi ovamo. Zbilja udnovato!
Razmiljao sam o tom i sve sam vie bio zbunjen pojavom
te dame. Odluih biti bezobrazan. Zazveckam novcem u
depu i bez okolianja je pozovem da poemo nekamo
na au vina... s obzirom na to da je zima, ha-ha... nee
trajati dugo... Zar nee?
Ne, hvala, to ne ide. Ne, ona to ne moe. Nego ako je
hou otpratiti komadi puta, tada... Put je do kue tako
taman, a ona se ne usuuje ii sama Ulicom Karla Johana.
Ve je prilino kasno.
Ushien sam.
Krenuli smo; ona mi je ila s desne strane. Obuzelo
me udnovato, prekrasno uvstvo, osjeao sam da se nalazim u blizini mlade djevojke. Za vrijeme itavog puta
zurio sam u nju. Miris njezine kose, toplina to je strujala
iz njezina tijela, taj enski miris koji ju je obvijao, pa taj
124

GLAD

slatki dah to sam ga osjeao kad bi mi okrenula lice, sve

je to strujalo u meni, razuzdano mi prodirui u sva osjetila. Ispod koprene razabrao sam punano, malo blijedo
lice, a ispod ogrtaa isticale su se visoko izboene grudi.
Pomisao na sve te skrivene ljepote to sam ih nasluivao
ispod ogrtaa i koprene posve me je smela, osjeao sam
neko ludo veselje bez ikakva razumnog uzroka. Nisam
mogao izdrati, taknuo sam je rukom, tapao je po leima, glupo se smijui. uo sam kako mi udara srce.
Kako ste vi udni! rekoh.
Stvarno? Kako to mislite?
Prvo, obiava svake veeri stajati pred vratima kue u
kojoj se nalazi staja, i to bez ikakva povoda, samo zato
to joj je tako unulo u glavu...
No ona ipak moe imati svoje razloge. Ona voli ostajati kasno vani i uvijek je to inila s oduevljenjem. Lijeem
li ja rado prije dvanaest sati?
Ja? Ako mi je ita na ovome svijetu gnusno, onda bi to
bilo da legnem prije dvanaest sati.
Dakle vidite! Katkada je poduzimala takve etnje uveer, kad nije imala nikakva posla. Stanuje na Trgu svetog
Olafa.
Ylaiali! kliknem.
to?
Rekao sam samo: Ylajali... Samo nastavite!
Stanuje na Trgu svetog Olafa sama s majkom, koja je
gluha, pa s njom ne moe razgovarati. to ima dakle udnovato na tome ako voli izlaziti?
Savreno nita! odvratim.
125

Knut Hamsun

No dakle? uo sam po njezinu glasu da se smijeila.

Nema li moda sestru?
Jest, ima jednu, stariju. Odakle to znam? Ona je otputovala u Hamburg.
Ve dugo?
Prije nekoliko tjedana. No odakle znam da ona ima
sestru?
Ja ne znam, samo pitam.
Zautjesmo. Kraj nas je proao ovjek s parom izama ispod ruke, inae je ulica bila posve prazna dokle mi
je pogled dopirao. Na Tivoliju sjajio se itav red arenih
svjetiljaka. Nije vie snijeilo, a nebo je bilo isto.
Boe, zar vam nije studeno bez ogrtaa? najednom
upita dama, pogledavi me.
Jesam li joj mogao kazati zato hodam okolo bez zimskog kaputa? Da joj prikaem svoj poloaj, izjadam se i
u samom joj se poetku zgadim? Tako je lijepo ii pored
nje i uope ne misliti na sadanjost. Nasmijao sam se i
rekao:
Ne, nimalo. Da navedem razgovor na neto drugo,
upitam je: Jeste li vidjeli menaeriju u Tivoliju?
Nisam odgovori ona. Ima li to vrijedno za vidjeti?
Ako ona zaeli, morali bismo onamo. Onamo gdje je
tako svijetlo i ima tako mnogo ljudi! To bi je dovelo u
silnu nepriliku: moje pohabano odijelo, moje propalo
lice, ve dva dana neoprano! Moda bi ak primijetila i to
da nemam ni prsluka...
Ah ne odgovorim zato. Ondje se nema to vidjeti...
126

GLAD

Odjednom se sjetim mnotva argumenata koje bih

mogao odmah upotrijebiti: nekoliko jednostavnih rijei,
ostaci mog isuenog mozga: na kraju krajeva, to da oekuje od jedne male menaerije? Mene ni najmanje ne zanimaju nikakve ivotinje i kavezi. ivotinje znaju da se tu
stoji i da ih se gleda, osjeaju na sebi stotine radoznalih
oiju. Ne, ja ne trpim ivotinje koje znaju da se u njih
bulji, plaljiva stvorenja to se veru po svojim kavezima
ili lee sa sjajnim zelenim oima oblizujui prednje noge
i razmiljajui. O emu?
Jest, u tome se potpuno slae sa mnom.
Samo u slobodnoj ivotinji, u njezinoj prirodnoj grozoti, u njezinoj prirodnoj divljini ima neeg osobitog. Tihi,
potajni koraci u tamnoj noi, sama tajanstvenost ume,
krik ptice u letu, lahor, miris krvi, tutnjava nad nama,
ukratko duh njihova carstva u tim grabeljivcima... U
tome je jedna nesvjesna poezija...
No bojim se da je time umaram, a spoznaja o mojem
stranom siromatvu opet me pograbila i potitila. Da
sam barem koliko-toliko pristojno odjeven, razveselio bih
je jednom etnjom u Tivoli! Ne shvaam stvorenje koje
doputa da ga prati napola gol prosjak po Ulici Karla
Johana. to ona zapravo misli? I zato ja to idem, prenavljam se i glupo smijem radi niega? Ne osjeam li smrtnu
hladnou u srcu, kad popuhne vjetri? Ne mui li me ve
gotovo ludilo u mozgu, jer mi je ve mjesecima nedostajala dobra hrana? Ona me je sprijeila da poem kui,
sada kada sam popio malo mlijeka, koje mogu zadrati u
sebi. Zato mi nije okrenula lea i poslala me do stotinu
vragova...
127

Knut Hamsun

Oajavao sam. Beznadnost je premaila sve granice, te

ja rekoh:
Na kraju krajeva, gospoice, vi ne biste smjeli ii
sami sa mnom. Svojim vas odijelom kompromitiram pred
itavim svijetom. Jest, tako je, to mislim posve ozbiljno.
Zabezeknula se. Brzo me je pogledala i uutjela.
Naposljetku izusti: Boe, Boe! Nije rekla ni rijei vie.
to mislite time kazati? upitam
Uh, ne, vi me postiujete... Uostalom, nismo vie daleko. Pri tome je malo ubrzala korake.
Zaokrenusmo u Sveuilinu ulicu i ve smo vidjeli svjetiljku na Trgu svetog Olafa. Sad je opet ila polaganije.
Ne elim biti indiskretan progovorim ali zar mi
neete rei svoje ime prije no to se rastanemo? Zar neete ni na trenutak skinuti veo, da vas vidim? Bit u vam
tako zahvalan.
Stanka. ekao sam.
Vi ste me ve jednom vidjeli ree.
Ylajali! ponovim.
to? Jednom ste me pola dana progonili, ak do
kue. Jeste li moda bili pijani? Opet sam uo kako se
nasmijeila.
Jest rekao sam na alost, onda sam bio pijan.
Nije bilo lijepo od vas.
Posve satrven, priznao sam da to doista nije bilo lijepo
od mene.
Prispjeli smo ve do vodoskoka i promatrali mnoge
rasvijetljene prozore na kui broj 2 na Trgu svetog Olafa.
128

GLAD

Dalje ne smijete sa mnom rekla je. Hvala vam za

dananju veer.
Naklonio sam se, nemajui hrabrosti da bilo to kaem.
Zatim sam skinuo eir i stajao pred njom gologlav. Zar
mi neete pruiti ni ruku?
Zato me ne zamolite da vas otpratim komad puta
natrag? upita tiho, pogledavi na vrke mojih cipela.
Gospode Boe odvratio sam izvan sebe. Gospode
Boe, kad biste to htjeli!
Jest, ali samo komadi.
Okrenusmo.
Bio sam sasvim zbunjen, pa nisam znao kako da
hodam, kako da stanem. Ovo mi je stvorenje pobrkalo
sav slijed misli. Bio sam ushien, neobino veseo, bilo mi
je kao da blaen tonem u srei. Sama je izjavila da hoe
ii sa mnom natrag; to nije bila moja ideja, ve njezina
vlastita elja. Pogledavao sam je i bivao sve sraniji, ona
me je hrabrila i sve me vie privlaila svakom svojom
rijeju. Zaas sam zaboravio na sve svoje siromatvo, na
skuenost i jadno moje ivotarenje, osjeao sam kako mi
krv toplo kola u tijelu kao u starim vremenima, prije
no to sam se skrio i odluih posluiti se malim lukavstvom da otkrije lice.
Uostalom, nisam ja onda slijedio vas, ve vau sestru
rekoh.
Moju sestru? upita ona i jako se zaudi. Stala je i
gledala me, kao da zbilja oekuje odgovor. Pitala je s najveom ozbiljnou
Jest odvratio sam. Hm! Znai, mlau od dviju
129

Knut Hamsun

dama koje su prole kraj mene.

Mlau? Zbilja? Ha-ha-ha! Smijala se glasno i srdano kao dijete. Ne, zbilja ste lukavi! To ste rekli samo
zato da skinem koprenu. Zar ne? Jest, odmah sam to opazila. Ali mora da ste se zabunili... za kaznu.
Smijali smo se i alili, sve vrijeme neumorno govorili;
nisam znao to govorim, ali sam bio zadovoljan. Priala je
da me je ve prije dugo vremena vidjela u kazalitu. Bio
sam s trojicom prijatelja i ponaao se kao da sam enuo.
Zacijelo sam i onda bio pijan!
Po emu to zakljuuje?
Zato to sam se tako jako smijao. A sad vie ne?
Ipak, i sada.
Doosmo u Ulicu Karla Johana.
Dalje ne idemo! rekla je. Opet smo poli Sveuilinom
ulicom. Kad smo ponovno prispjeli do vodoskoka, poao
sam polaganije, znajui da dalje ne smijem.
Tako, sad se morate vratiti rekla je ona i stala.
Jest, moram.
Malo zatim primijeti da bih je ipak mogao otpratiti do
vee. Gospode Boe, nije to nita neobino, zar ne?
Nije rekoh.
Ali kad smo stajali u vei, opet se svalila na mene
sva moja bijeda. Kako da sauvam svu svoju hrabrost,
kad sam tako izmuen? Stojim tu pred mladom djevojkom prljav, odrpan, propao od gladi, neopran, polovino
odjeven da propadne u zemlju. Uinio sam se sasvim
malim, i nehotice se sagnuo i promucao:
130

GLAD

Smijem li vas kadgod opet vidjeti?

Nisam se usudio nadati da e mi dopustiti da se jo jednom sastanem s njom. Malo da nisam poelio da mi odgovori otro, to bi me moda uinilo jakim i ravnodunim.
O da ree ona tiho i gotovo neujno.
A kada?
Ne znam.
Stanka.
Neete li barem na trenutak podignuti veo? upitam.
Da vidim s kim sam razgovarao. Samo na trenutak. Ja
moram vidjeti s kime sam razgovarao.
Stanka.
Moete li me priekati ovdje u petak naveer? rekla
je. Hoete li?
Boe, da, ako smijem.
U osam sati.
Dobro.
Proao sam rukom preko njezinog ogrtaa i otresao
snijeg s njega, samo da je se mogu dotaknuti. Uivao sam
u tome to sam joj smio biti tako blizu.
Ali ipak, ne smijete misliti o meni nita loe rekla
je, smijui se.
Tane...
Najednom, odlunom kretnjom, ona podigne veo ak
do ela; promatrali smo se jedan trenutak.
Ylajali! kliknuh.
Ona se uspravi, ovije mi ruke oko vrata i poljubi me u
usta. Jedan jedini put, brzo, zbunjeno, u usta. Osjetio sam
131

Knut Hamsun

kako su joj se uzbibale grudi, disala je brzo.

Trenutak kasnije me ispustila i doviknula mi: Laku
no! Izgovorila je to kao bez daha, apui, onda se
okrenula i bez ijedne rijei pojurila uza stube...
Gore u jednim vratima kljocnula je brava.
Sutradan je snijeilo jae, padala je teka kia sa snijegom, sipale su velike vlane krpe i pretvarale se u bljuzgavicu. Vrijeme je bilo studeno, hvatala se poledica.
Glava mi je bila posve mutna od jueranjeg uzrujavanja, a srce opijeno blaenstvom od slatkog sastanka kad
sam se kasno ujutro probudio. U zanosu sam jo neko
vrijeme leao budan, umiljajui da je Ylajali tu, uza me;
irio sam ruke, grlio sam sebe i cjelivao zrak.
Konano sam ustao, izaao, ispio alicu mlijeka i odmah
zatim pojeo biftek. Gladi vie nisam osjeao, samo su mi
ivci bili jako potreseni.
Siao sam dolje ulicom, prema trgovinama odijela.
Mislio sam da bih za jeftin novac mogao kupiti kakav ponoen prsluk, ili ma to drugo, da nosim ispod kaputa.
Uspeo sam se stubama na trg, naao jedan prsluk, koji
sam paljivo ispitao. Dok sam bio time zabavljen, proao
je mimo znanac, mahnuo mi i pozvao me. Ostavio sam
prsluk i priao mu. Bio je tehniar i upravo je iao na
posao.
Hajde da popijemo au piva ree. Ali samo brzo,
nemam mnogo vremena... Tko je bila ona dama s kojom
ste juer etali?
132

GLAD

ujte... rekoh, ljubomoran ve zbog njegove pomisli pa to je bila moja zarunica.

Do tisuu vragova! kliknuo je on.
Jest, juer se sve odluilo.
On se posve postidio, sve mi je vjerovao. Da ga se rijeim, napunio sam mu ui kojekakvim laima; dolo je
pivo, pa smo pili i onda otili.
Dakle zbogom!... Sluajte veli on najednom ja
sam vam duan jo nekoliko kruna. Prava je sramota to
vam ih jo nisam vratio. Svakako, u najskorije vrijeme
dobit ete svoj novac.
Hvala odvratio sam. Znao sam da nikad vie neu
vidjeti one krune.
Pivo mi je odmah udarilo u glavu, postalo mi je vrue.
Ve sama pomisao na jueranju pustolovinu zavrtjela mi
je mozgom. to e biti ako ona u petak ne doe? Ako
stane razmiljati i izgubi povjerenje u mene?... Misli su mi
postajale sve ivlje i odjednom dole na novac. Bilo me
je strah, smrtno sam se preplaio samoga sebe. Prijevara
se sa svim svojim potankostima oborila na mene. Vidio
sam mali duan, tezgu, svoju mravu ruku kako posee
za novcem, zamiljao dolazak policije, kako e doi i odvesti me. Svezat e mi ruke i noge, ne, samo ruke, moda
samo jednu ruku; lanci, zapisnik slubujueg policajca,
kripanje njegova pera; moda e za taj sluaj uzeti sasvim novo pero; njegov pogled, njegov opasan pogled!
No, gospodin Tangen? elija, vjena tama...
Hm. vrsto sam stisnuo ruke, da skupim hrabrosti,
iao sam sve bre i bre i doao na trg kod trnice. Tu
133

Knut Hamsun

sjedoh.
Samo nikakvih djetinjarija! Moe li mi itko na ovome
svijetu dokazati da sam ukrao?! Uostalom, ni pomonik
nee smjeti dizati nikakvu galamu; njegovo mu je mjesto
sigurno ipak drae. Ako smijem moliti, samo nikakve
buke i nikakvih scena!
Pa ipak me je novac svom svojom grenom teinom
titio u depu, ne dajui mi mira. Ispitao sam se i utvrdio da sam prije bio sretniji, onda naime kad sam se jo
u potenju patio i borio. A Ylajali? Nisam li i nju povukao u blato ovim svojim grenim rukama! Nebeski Boe!
Gospode moj Boe! Ylajali!
Najednom skoim s klupe i uputim se ravno do ene
to prodaje kolae kod ljekarne K slonu. Jo se mogu
osloboditi sramote, jo nije prekasno; dokazat u itavom svijetu da ja to mogu! Usput sam drao pripremljen
novac, sve do posljednjeg rea drao sam u ruci, naslonio
sam se preko enina stolia kao da u neto kupiti i bez
razmiljanja gurnuo joj novac u ruku. Nisam progovorio
ni jedne jedine rijei, samo sam joj tutnuo novac u ruku
i odmah se udaljio.
Kako li je to ugodno, kad se ovjek opet opoteni! Ne
tite me vie prazni depovi; uitak je biti bez iega. Kad
pravo promislim, taj me novac u potaji izjedao; doista,
samo sam sa stidom mislio na njega. Nisam bio otvrdnule
due i moja se estita narav dizala visoko iznad ovakvih
niskih rabota. Hvala Bogu, opet sam se uzvisio u svojim
vlastitim oima. Ugledajte se u mene! rekao sam i pogledao u skupinu ljudi to se skupila na trnici! Ugledajte
se u mene i povedite se za mnom! Usreio sam ubogu
134

GLAD

staru prodavaicu kolaa, usreio da je divota, a ona i ne

zna tko sam. Veeras joj djeca nee gladna u postelju...
Bavei se tim mislima, doao sam do zakljuka da sam
divno uinio. Hvala Bogu, rijeio sam se novaca.
Pijan i ustreptao od ponosa dospio sam na ulicu. Radost
da u pred Ylajali doi ist i poten, da u joj smjeti pogledati u lice u jednom me je trenutku svega obuzela.
Nisam vie osjeao nikakvih boli, glava mi je bila jasna i
ista, bilo mi je kao da je nainjena od samoga svjetla i
da mi sja na vratu. Uhvatila me elja da inim najbedastije ludorije, da poinjem najnevjerojatnije stvari, da itav
grad preokrenem naglavce. Sve do mitnice ponaao sam
se kao luak. Neto tiho umjelo mi je u uima, a mozak
mi je bio posve opijen. Oduevljen svojom glupom sranou, sjetio sam se da odem do jednog slunika i da mu
kaem koliko mi je godina, da mu stisnem ruku, da ga
uporno pogledam u lice i da se udaljim bez objanjenja.
Razlikovao sam sve nijanse u govoru i smijehu prolaznika, promatrao nekoliko ptiica koje su veselo skakutale po ulici, poeo studirati izraz kamenog plonika i
svuda sam nalazio nekakve znakove i udnovate figure.
Tako sam prispio i do Sabornog trga.
Najednom stanem i zagledam se u fijakere. Koijai
su stajali oko svojih kola govorei kojeta, a konji stajali
ovjesivi glave po tom gadnom vremenu. Doi! viknuo sam udarivi se laktom. I brzo skoim u prva kola.
Ulica Ullevaals broj 37! viknem. Kola su pola.
Putem se koija stao okretati, ogledavati i pogledavati
u kola, gdje sam ja sjedio pod krovom. Ta zar mi ne vjeruje? Bez sumnje, sumnjiav je zbog mojeg loeg odijela.
135

Knut Hamsun

Moram nai jednog gospodina! viknuo sam mu, da

ga predusretnem, a zatim mu razloio zbog ega svakako
moram nai tog gospodina.
Stali smo pred brojem 37. Skoio sam iz kola i jurnuo
stubama do treeg kata, uhvatio za ruku zvonca i pozvonio; zvonce je udarilo est do sedam puta.
Vrata je otvorila neka djevojka. Opazio sam da ima
zlatne naunice, a o pasu gumbe presvuene grubim vunenim suknom. Prestraeno me promatrala.
Zapitam za Kierulfa, Joakima Kierulfa, ako se smijem
tako izraziti, on je trgovac vunom, ukratko, njega se ne
moe zamijeniti...
Djevojka je zatresla glavom. Tu ne stanuje nikakav
Kierulf ree.
Gledala je u mene, uhvatila za kvaku i bila spremna
da zatvori vrata. Nije se ni najmanje trudila da mi moda
kae gdje taj ovjek stanuje. Izgledalo je da doista poznaje toga ovjeka. Lijeno stvorenje! Razljutio sam se, okrenuo joj lea i pojurio niza stube.
Nema ga! viknem koijau.
Nema ga?
Ne. Vozite u Ulicu Tomte broj 11.
Bio sam silno uzrujan, pa sam time i koijaa zarazio.
On je sigurno mislio da se radi o ivotu, pa je vozio kao
lud i svojski udarao konje.
Kako se zove? upita i okrene se na sjedalu.
Kierulf, trgovac vunom, Kierulf.
I koija je takoer mislio da takvog ovjeka nije mogue zamijeniti. Zar on ne nosi svijetli kaput?
136

GLAD

to? viknem. Svijetli kaput? Jeste li poludjeli?

Mislite li da pitam za tacnu za aj? Taj svijetli kaput
doao mi je vrlo nezgodno i pokvario mi itavog ovjeka,
kako sam ga bio zamislio.
Kako ste ono rekli da se zove? Kierulf?
Svakako. Zar je to moda udno? Ime ne sramoti
nikoga.
Nema li on crvenu kosu?
Moda on zbilja ima crvenu kosu, i kad je to koija
spomenuo, najednom sam bio uvjeren da ima pravo. Bio
sam doslovno zahvalan za to sirotom starom koijau i
rekao mu da je pogodio. Uistinu, tako je; bilo bi uistinu
udnovato da netko nikada nije vidio takva ovjeka crvene kose.
To mora da je onaj kojega sam nekoliko puta vozio
ree koija. Ne nosi li on vorastu batinu?
Sad sam ve vidio tog ovjeka kao ivoga pred sobom,
te rekoh koijau:
Ha, ha, njega jo nikad nitko nije vidio bez kijae.
to se toga tie, moete biti mirni, posve mirni.
Sad je bilo jasno da je to isti onaj ovjek kojeg je on
ve vozio. On bi ga odmah prepoznao...
I mi smo jurili tako brzo da su sve iskre frcale.
Za sve vrijeme tog svoga uzbuenog stanja nisam gubio
prisutnosti duha. Kad smo se provezli mimo jednog redara, opazio sam da ima broj 69. Taj me je broj tako pogodio da mi se odjednom mozak pobrkao. 69, tono 69, na
taj broj neu nikad zaboraviti, na 69.
Naslonio sam se u kolima, postao plijenom najluih
137

Knut Hamsun

misli, zavukao se pod krov, da nitko ne primijeti kako

miem usnama, i poeo glupo sam sa sobom razgovarati.
Ludilo je bjesnjelo u mom mozgu, a ja sam putao neka
bjesni. Bio sam vrsto uvjeren da sam podlegao utjecajima kojima nisam gospodar. Nasmijao sam se, tiho i strastveno, bez ikakva povoda, jo uvijek veseo i opijen od
one ae piva to sam je popio. Malo-pomalo poputala
je moja uzrujanost, a mir mi se polagano vraao. Osjeao
sam studen na ranjenom prstu i gurnuo ga za vrat, u
ovratnik koulje, da ga malo ugrijem. Tako smo stigli u
Ulicu Tomte. Koija stane.
Bez urbe sam izaao, bez misli, pospan, teke glave.
Uao sam u veu, proao preko dvorita, udario na jedna
vrata, otvorio ih i naao se u nekakvom hodniku, nekoj
vrsti predsoblja s dva prozora. U jednom su kutu stajala
dva putna kovega, jedan na drugom, a uzdu zida jedna
stara neoliena klupa za spavanje, na kojoj je bio prostrt
pokriva. Desno, iz susjedne sobe, zaujem djeju viku,
a nada mnom, gore na katu, zveketanje eljezne ploe
po kojoj je netko lupao kladivcem. Sve sam to jasno razabrao, kad sam uao u ovu prostoriju.
Mirno proem kroz predsoblje, ne urei se, ne mislei na bijeg, otvorim i druga vrata i izaem na Ulicu
Vognmands. Pogledam na kuu iz koje sam izaao: Hrana
i konaita za putnike.
Nije mi bilo ni na kraj pameti da bjeim ili da se oduljam od koijaa koji me ekao. Posve rastreseno proao
sam Ulicom Vognmands, bez straha, bez svijesti o kakvoj
krivici. Kierulf, taj trgovac vunom, koji mi je ve dugo
tinjao u mozgu, taj ovjek o kojem sam mislio da mora
138

GLAD

negdje postojati, koga bezuvjetno moram nai rasplinuo se iz moje glave, zamijenile su ga druge lude misli,
dolazei jedna za drugom i odlazei; on je sad bio tek
kao neka slutnja, uspomena.
to sam dalje iao, to sam se vie trijeznio; osjeao
sam kako teko i umorno vuem noge. Snijeg je jo uvijek
padao u velikim, vlanim krpama. Napokon sam stigao
u Ulicu Grnland, do crkve, gdje sjedoh, da se odmorim.
Prolaznici su me zaueno promatrali. Zadubio sam se u
misli.
Dobri Boe, kako je to jadno! Tako sam ve sit i umoran od tog jadnog ivota, te vie nije ni vrijedno da se
borim za svoj opstanak. Progoni me zla kob, dolo je ve
predaleko; ve sam gotovo sasvim propao, nisam vie
ni sjena onoga to sam nekad bio. Ramena su mi se ve
potpuno spustila na jednu stranu, a pri hodu sam se duboko sagibao, da potedim svoja prsa koliko je to mogue. Prije nekoliko dana ogledao sam gore u sobi svoje
tijelo i morao se rasplakati nad samim sobom. Ve vie
tjedana nosio sam jednu te istu koulju; bila je ve posve
tvrda od osuenog znoja i natrla mi je tijelo do krvi. Iz
rane je prokapalo neto malo krvave vode, ali nije jako
boljelo. Tako je jadno imati ranu nasred trbuha. Nikako
nisam znao kako da to izlijeim, a samo nije htjelo proi;
ispirao sam, brino suio i opet preko toga navukao istu
skruenu koulju. Nije se dalo pomoi...
Sjedei tu na klupi, razmiljao sam o svemu i bio prilino turoban. Jadikovao sam sam nad sobom, ak su mi
i vlastite ruke postale odvratne. Muio me pospani, gotovo bestidni izraz mojih dlanova, i od toga mi postade
139

Knut Hamsun

muno; pogled na tanke prste dojmio me se grubo; zamrzio sam itavo to mlohavo tijelo, stidio se to ga nosim i
osjeam. Gospode Boe! Da ve jednom doe kraj svemu
tome! Htio bih umrijeti!
Pun rana, gnusan i bezvrijedan u svojim vlastitim
oima, mehaniki sam ustao i zaputio se kui. Usput sam
proao mimo jedne vee na kojoj proitah: Mrtvako rublje kod gospoice Andersen, u vei desno. Stare uspomene! rekoh i pomislih na svoju nekadanju sobicu u
Ulici Hammersborg, na mali naslonja, na novine kojima
je bio oblijepljen zid dolje kod vrata, na objavu svjetioniarskog nadglednika i na svjee peeni kruh pekara
Fabiana Olsena. Ah da, bilo je mnogo bolje no to je
sada; tada sam jo u jednoj noi napisao podlistak za
deset kruna, a sada vie uope ne mogu pisati; tek to
pokuam, glava mi je odmah prazna. Jest, elio sam da
tome doe kraj. I tako sam iao, iao...
to sam bio blie trgovini ivenim namirnicama, to
se vie budio u meni nesvjestan osjeaj da se pribliavam
opasnosti. Ali ipak, ostao sam vrsto kod svoje odluke,
htio sam se predati. Mirno sam se popeo uz ono nekoliko stuba, na vratima susreo malu djevojicu s pladnjem u
ruci, maknuo joj se i otvorio vrata. Pomonik i ja stajali
smo opet jedan prema drugom, sami.
No prihvati on strano nevrijeme!
emu to okolianje? Zato me nije odmah zgrabio?
Razbjesnio sam se i rekao:
Nisam doao zato da brbljam o vremenu.
Zapanjila ga je moja estina, zatajio mu mali kramarski
140

GLAD

mozak, nije mu bilo ni na kraj pameti da sam ga prevario

za pet kruna.
A zar ne znate da sam vas prevario? upitam ga nestrpljivo. Jako sam dahnuo, zadrhtao i bio spreman upotrijebiti i silu ako me odmah ne shvati.
Ali jadnik nije imao ni pojma.
Meu kako glupim ljudima ovjek mora ivjeti! Grdio
sam, tumaio mu toku po toku kako se to dogodilo,
pokazao mu gdje sam stajao ja a gdje on, gdje je leao
novac, kako sam ga pokupio i stisnuo u ruci a on je
razumio sve, ali nije nita poduzimao protiv mene. Vrtio
se amo-tamo, oslukivao zvuk koraka u susjednoj sobi,
opominjao me neka zaboga govorim tie i naposljetku
rekao:
To ste podlo napravili!
ekajte malo! viknuo sam, da ga prekinem i da ga
razdraim; nije bilo ni tako podlo ni tako nisko kako on
to sebi umilja u svojoj kupusarskoj glavi. Razumije se,
novac nisam zadrao za se, nije mi bilo ni na kraj pameti
da ga zadrim; to se mene tie, nisam iz toga htio izvui nikakve koristi, to bi se protivilo mojoj skroz naskroz
potenoj naravi...
Kamo ste dakle s novcem?
Dao sam ga staroj, jadnoj eni, do posljednje pare,
neka zna; takav sam ja, eto, ovjek; nikad ja ne zaboravljam siromaha...
Stajao je i razmiljao neko vrijeme, jamano se nije
mogao odluiti jesam li ili nisam poten ovjek; a onda
naposljetku prihvati:
141

Knut Hamsun

Niste li mi radije mogli vratiti novac?

Ne, ujte, nisam vas htio dovesti u nepriliku, htio
sam vas potedjeti odvratio sam. To mi je hvala to
sam postupio plemenito. Stojim tu i objanjavam vam
kako se to dogodilo, a vi se ne stidite, ponaate se kao
pas, ne poduzimate nita da se sa mnom poravnate. Eto,
ja perem ruke. Uostalom, neka vas vrag nosi. Zbogom!
I ja sam izaao, zalupivi vratima.
Ali kad sam uao u svoju rupu, u svoju turobnu rupu,
mokar do koe od mokrog snijega i drhtavih koljena od
tumaranja preko itavog dana smjesta je nestalo moje
obijesti i ja sam klonuo. Pokajao sam se to sam se onako
okomio na jadnog pomonika, plakao sam, grabio se za
vrat da se kaznim za svoju podlu ludoriju. Razumije se,
on se u smrtnom strahu da ne izgubi svoje mjesto nije
usudio dizati galamu zbog onih pet kruna, koje nisu
upropastile trgovinu. A ja sam iskoristio njegov strah, izmuio ga glasnim govorenjem i ljutio ga svakom svojom
rijeju! Moda mu je u susjednoj sobi sjedio gazda i samo
je o jednoj rijei ovisilo da bude otputen. to bi bilo da
je gazda izaao, da vidi to se dogaa? Nevaljaltina to
sam je eto poinio bila je bezgranina!
Ali zato me nije pograbio? Tada bi svemu bio kraj.
Ve sam tako rei ispruio ruke za lisiinama. Ne bih
se ni najmanje protivio; naprotiv, jo bih im pomogao.
Gospodaru neba i zemlje, cijeli jedan dan moga ivota za
jedan sretni trenutak. itav ivot za zdjelu lee! Uslii me,
samo jo ovoga puta!...
U vlanom odijelu legao sam u krevet; imao sam neku
142

GLAD

udnu slutnju da u jo noas umrijeti. Zato sam upro posljednje sile da malko uredim krevet, da me sutra nau u
barem malo urednijem poloaju. Zatim sam sklopio ruke
i namjestio se u krevetu.
Najednom se sjetih Ylajali. Tijekom cijele veeri bio
sam zaboravio na nju! Jedna jedina slaba zraka svjetla
prodrla mi je u duu, mala sunana zraka! Zatim je dolo
sve vie sunca, toplo, njeno, kao svila mekano svjetlo,
pa me je tako ugodno milovalo. Sunce je postajalo sve
jae i jae, gorjelo mi je na sljepooicama, kljualo teko
i jarko u mom isuenom mozgu. Najednom mi zasja pred
oima pramen svijetlih zraka, nebo i zemlja u plamenu,
ljudi i ivotinje od plamena, bregovi vatre, plameni vragovi, pustinja, svemir u vatri, plameni sudnji dan.
Potom nisam vie nita vidio.
Sutradan sam se probudio sav u jednom znoju, mokar
po itavom tijelu, vrlo mokar. Groznica me valjano protresla. Isprva sam bio donekle svjestan onoga to se sa mnom
dogodilo; zaueno sam se ogledavao, osjeao sam da
sam se potpunoma promijenio, da se ne bih prepoznao.
Opipavao sam ruke i noge, udio se to se prozor nalazi na onoj strani a ne na ovoj koja je prema meni. Topot
konja u dvoritu inio mi se da dolazi odnekud odozgo.
Bilo mi je muno.
Mokra i studena kosa prilijepila mi se za elo. Dignuo
sam se na laktovima i pogledao jastuke; i ondje su leale
mokre vlasi u malim upercima. Kroz no su mi otekle
noge u cipelama, ali me nisu boljele. Jedino nisam mogao
micati nonim prstima, jer su mi se ukoili.
143

Knut Hamsun

Kad je dolo poslijepodne i upravo se stalo smrkavati,

ustao sam i uredio sobu. Najprije sam to pokuao hodajui sitnim, opreznim koracima, nastojao sam odrati
ravnoteu, tedio noge koliko je god bilo mogue. Nisam
mnogo ni trpio, nisam plakao; naposljetku nisam bio ni
turoban, bio sam vrlo zadovoljan. Nisam mogao ni pomisliti da budem neto drugo no to sam bio.
Tada sam izaao.
Jedino to me je malko muilo bila je unato mojoj
odvratnosti prema jelu glad. Opet sam stao osjeati
upravo sramotni tek, unutarnju poudnu elju za jelom,
koja je bivala sve vea. Nemilosrdno me je bolo u grudima, nastavljalo se tiho, udnovato svrdlanje. Bilo je moda
dvadeset malih, finih ivotinjica koje su svoje glave poloile na jednu stranu i malo bole, zatim okrenule glavu
na drugu stranu i opet malo bole. Potom su koji trenutak
leale mirno, a onda opet, bez buke i mrnje, poele dupsti dalje i ostavljale iza sebe samo male upljinice...
Nisam bio bolestan, samo utuen; poeo sam se znojiti. Htio sam prema trnici, da se malo smirim, ali je put
bio dalek i tegoban; naposljetku sam ipak uskoro bio
tamo, stajao na uglu trnice i Trne ulice. Znoj mi je zalio
oi, oslijepio me i zahukao mi naoale, pa sam stao da se
malo osuim. Nisam znao gdje sam, a nisam uostalom ni
razmiljao o tome; oko mene se ula strahovita buka.
Najednom odjekne povik, hladan i otar: Sklanjaj
se u stranu! uo sam taj povik, uo sam ga vrlo dobro,
nervozno sam se povukao natrag, uzmaknuo za jedan
korak, koliko su mi slabe noge dopustile. Grdosija od
nekih krunih kola projuri pored mene ostrugnuvi mi
144

GLAD

kotaem kaput; da sam bio samo malo malice bri, posve

bih umaknuo. Moda sam i mogao biti neto bri, makar
samo malo bri, da sam se vie napregnuo; ali sad nita
ne pomae, noga me boli, nekoliko prstiju je ozlijeeno.
U istom sam asu osjetio kako mi se prsti u cipeli trzaju.
Koija je naglo potegnuo uzde i zaustavio konje; okrenuo se na kolima i upitao sasvim zaplaeno to se dogodilo. No, moglo je biti i gore... nije valjda ni opasno... ne
vjerujem da se to slomilo... Oh, molim...
Koliko sam mogao, poao sam brzo do jedne klupe.
Ljutilo me to mnotvo ljudi to se okupilo i zurilo u mene.
Na kraju krajeva, ja se ne bojim smrti; ako se ve dogodila nesrea, jo sam dobro i proao. Najgore je bilo to
to mi je bila upropatena cipela; potplat je bio na vrku
sasvim otkinut. Drao sam nogu u zraku i promatrao krv
kroz rupu. No, pa nije bilo hotimice ovjek se istinski
oalostio. Da sam ga zamolio za malo kruha to ga je
vozio u kolima, zacijelo bi mi ga dao. Boe, daj mu za
nagradu veselja!...
Bio sam strahovito gladan, vie nisam znao to da
ponem s tim bestidnim tekom. Okretao sam se na klupi
amo-tamo, malne nisam prsa naslonio na koljena. Kad se
smrailo, odvukao sam se prema vijenici sam Bog zna
kako sam onamo prispio i sjeo na rub ograde. Istrgnuo
sam dep iz kaputa i stao ga grickati. Mrka izraza lica buljio sam preda se, ne videi nita. uo sam gomilu djece
koja su se oko mene igrala, instinktivno zamjeivao prolaznike; inae nisam opaao nita.
Najednom se sjetim da bih mogao poi do trnice i
priskrbiti komad sirovoga mesa. Ustao sam sav sretan,
145

Knut Hamsun

proao preko ograde na drugi kraj krova trnice i spustio

se niza stube. Kad sam ve bio blizu mesnice, viknem
kroz otvor na stubama, kao da tjeram psa, i drsko se
obratim prvom mesaru:
Budite tako dobri i dajte mi kakvu kost za mojega
psa! rekoh. Samo jednu. Nita ne mora biti na njoj.
Samo da neto grize.
Dobio sam kost, prekrasnu malu kost na kojoj je bilo
jo neto mesa, i gurnuo je pod kaput. Tako sam srdano
zahvalio ovjeku, da me je zaueno pogledao.
Nemate na emu zahvaljivati ree.
Ipak, nemojte promrmljah bilo je to vrlo ljubazno
od vas.
Tada sam se ponovno uspeo gore. Srce mi je udaralo
kao mahnito.
Zavukao sam se u nekakav hodnik, to sam dublje
mogao, i zaustavio se pred nekim raspalim vratima u
stranjem dvoritu. Ovdje je bio tako divan mrak oko
mene. Stao sam glodati dobivenu kost.
Nije imala nikakva teka. Iz kosti je izbijao otar miris
krvi i meni se smui. Poeo sam iznova; da to samo ostane u meni, sigurno bi dobro djelovalo. Bilo je vano jedino to da mi ostane u elucu. No opet mi se smuilo.
Razljutio sam se, bijesno zagrizao u meso, otkinuo mali
komadiak i silom ga progutao. Nita nije koristilo: im
su se ti mali komadii ugrijali u elucu, odmah su se na
alost i vraali. Grio sam ruke kao luak, zaplakao od
bespomonosti, grebao se kao opsjednut od vraga, plakao, tako da se i kost smoila od suza, plakao kao da
146

GLAD

e mi srce puknuti, a zatim opet povraao. Tada sam iza

glasa prokleo sve sile svijeta.
Tiina.
Oko mene ni iva stvora, ni svjetla, ni unja. Ja sam u
najstranijem stanju, diem teko i glasno, kripim zubima kad moram povratiti komadie mesa koji bi me moda
zasitili. Kada sve to nije savreno nita koristilo, bez obzira koliko sam se jako trudio, bacio sam kost prema
vratima pun bijesa. U nemonoj mrnji uzviknuo sam i
zaprijetio nebu, zaurlao i opsovao ime Boje promuklim
i divljim glasom, grei prste i svijajui nokte... Sluaj me
ti sveti Baalu gore na nebu, ti ne postoji, a ako postoji, proklet u te tako snano da e tvoja nebesa poeti
drhtati od paklenske vatre! Rei u ti ovo, zna da sam ti
se ponudio kao sluga, i ti si me odbio, odgurnuo me od
sebe, i sada ti za sve vijeke vjekova okreem lea jer nisi
prepoznao svoje vrijeme za kanjavanje! Govorim ti ovo,
znam da u umrijeti, a svejedno ti se rugam, ak i oi
u oi sa smru, ti Apise na nebesima! Upotrijebio si silu
protiv mene, a ne shvaa da silu ne vrijedi primijeniti na
mene. Zar to nisi mogao predvidjeti? Jesi li moda spavao
dok si stvarao moje srce i moju duu? Govorim ti ovo,
a sva moja energija i svaka kap moje krvi raduje se to
te ismijavam i pljujem na tvoju milost. Od sada nadalje,
odriem se svih tvojih djela i svih tvojih obiaja, izgnat
u svoje misli ako ponovno na tebe pomisle, i iupat u
si usne ako samo jo jednom izgovore tvoje ime. A sada,
ako i postoji, rei u ti svoju posljednju rije u ivotu ili
smrti, rei u ti zbogom. I tako postajem nijem, i okreem ti lea, i kreem svojim putem...
147

Knut Hamsun

Tiina.
Drhtao sam od uzbuenja i ukoenosti, stajao jo uvijek
na istom mjestu, sipajui kletve i psovke, jecajui poslije
gorkog plaa, shrvan i pospan poslije ludog izljeva srdbe. Stajao sam tako jedan sat, jecajui i apui, uhvativi
se vrsto vrata. Najednom zaujem glasove, razgovor dvojice to su se zavukli u hodnik. Udaljio sam se od vrata,
mugnuo du kunih zidova i opet doao na rasvijetljenu
ulicu. Dok sam iao Ulicom Youngsbakken, mozak mi je
stao nekako udnovato raditi. Palo mi je na pamet da su
te barake na trnici, pa ta spremita i stare drvene krinje
s iznoenom odjeom sramota za okolicu! Kvare izgled
itavog trga i nagruju grad, phi! Dolje s tom staretinarnicom! Zatim mi misli krenue u drugom pravcu, mislio
sam bi li mnogo stajalo da se ukloni Geografski institut,
one lijepe zgrade koje su mi mnogoto pripovijedale kad
bih prolazio pored njih. To se ne bi moglo izvesti ispod
70 do 72 tisue kruna mora se priznati, lijepa svotica,
svakako lijepa svotica, ha, ha, za poetak, ili ne? Kimnuo
sam praznom glavom, potvrdivi da bi zbilja bila lijepa
svotica. Jo uvijek sam drhtao itavim tijelom, a s vremena na vrijeme duboko zajecao poslije plaa.
Obuzeo me osjeaj kao da nema vie mnogo ivota u
meni. Uostalom, to mi je bilo prilino svejedno i nije me
ni najmanje zabrinulo; naprotiv, poao sam dalje gradom,
pored mostova za utovar, sve dalje od svoje sobe. Mogao
sam tu lei na zemlju i umrijeti. Na asove nadole bi i
boli i posve me otupjele; u nozi me trgalo i udaralo; bilo
mi je kao da se bol iri sve do lista i esto me to strano
zaboljelo. Ali ja sam ve pretrpio i gore stvari.
148

GLAD

Prispio sam dolje, do eljeznikog nasipa. Ni prometa,

ni buke, samo ovdje-ondje primjeujem kojeg ovjeka,
slunika ili pomorca, kako se vue arivi ruke u depove. Upadne mi u oi slomljen, hrom ovjek, koji je otro
kiljio u mene kad smo se mimoilazili. Instinktivno sam
ga zaustavio, nakesio mu se i zapitao ga je li Nonna
ve odjedrila. I jo sam mu prstom pucnuo kraj nosa i
rekao: Ma jasno, Nonna! Nonna, na koju sam bio
ve posve zaboravio! Misao na nju nesvjesno je tinjala u
meni, ja sam je nosio u sebi a da to nisam znao.
Jest, Nonna je ve svakako odjedrila.
Ne bi li mogao tono rei kamo je otplovila?
ovjek se zamisli, stojei na duljoj nozi a krau drei
u zraku; kraa se malo njihala.
Ne ree. Znate li ime je bila natovarena?
Ne znam rekoh.
No uto sam ve i zaboravio na Nonnu i zapitao kako
je daleko do Holmestranda, raunajui u dobrim, starim
miljama.
Do Holmestranda? Mislim...
Ili do Veblungsnaesa?
to da vam dakle kaem? Mislim da do Holmestranda...
ujte, prije nego zaboravim prekinuh ga ponovno.
Budite tako dobri i dajte mi malo duhana, samo malo!
Dobio sam duhan, toplo sam se zahvalio ovjeku i poao.
Duhan nisam upotrijebio, nego sam ga odmah strpao u
dep. ovjek me je jo uvijek gledao, moda sam mu
zbog bilo ega izgledao sumnjiv; gdje god sam stajao ili
149

Knut Hamsun

hodao, osjeao sam za sobom isti taj nepovjerljivi pogled.

Nije mi ba ugodno da me ovjek progoni. Okrenuo sam
se, dovukao se do njega i rekao:
Pooniva.
Samo jednu rije: pooniva. I nita vie. Rekavi to,
otro sam se zagledao u njega i vidio kako se sav ukoio.
Samo su mu se oi trzale. Zatim sam se opet odvukao
prema trnici kod eljeznike postaje. ovjek nije ni pisnuo, samo me je i dalje gledao.
Pooniva? Naglo sam stao. Jest, znam: toga sam bogalja negdje ve susreo. Gore u Ulici Graenson, jednog
vedrog dana; radi njega sam zaloio prsluk, inilo mi se
da je otada prola itava vjenost, a ne tek nekoliko dana.
Dok sam jo o tome mislio naslonjen na ugao jedne
kue na trgu posve sam klonuo i pokuao se odvui
dalje. Ali kad mi to nije uspjelo, drsko sam se zagledao
pred sebe, odbacivi svaki stid. Nema drugog izlaza. I
tada, gle stajao sam licem u lice s urednikom. Postadoh
drzak, ak sam tovie istupio korak naprijed, samo da
me opazi. Nita nisam uinio da pobudim u njega samilost, nego sam, tovie, htio pobuditi prezir. Mogao sam
se baciti na plonik i zamoliti ga neka prekorai preko
mene, neka mi stane na lice. Nisam ga ak ni pozdravio.
Urednik je valjda slutio da sa mnom neto nije u redu.
Poao je polaganije, a ja, da ga zaustavim, progovorim:
Bio bih vam ve i donio neto, ali jo uvijek nemam nita
dobra.
Tako? zapita. Dakle jo niste dovrili?
Ne, jo nije gotovo.
150

GLAD

Zbog urednikove ljubaznosti zamalo da mi nisu suze

navrle na oi i, da postanem tvri, koraknuo sam i zakaljao. Urednik me je promatrao.
Dopustite da vas zapitam, imate li to za ivot?
upita me.
Ne, ba nita odvratim. Danas jo nita nisam
okusio, ali...
Boe sauvaj, to ipak tako ne ide, ta vi skapavate od
gladi, ovjee! ree i posegne u dep.
Odjednom se u meni probudi stid, ustuknuo sam do
zida, vrsto se uhvatio i vidio kako urednik trai po novaniku. Nisam rekao nita. Pruio mi je komad od deset
kruna. Sasvim bez okolianja jednostavno mi je pruio
komad od deset kruna. Pri tom je ponovio da ne smijem
skapati od gladi.
Promucao sam neto kao prigovor i nisam htio odmah
uzeti novac. Nije od mene lijepo... a on je i previe...
Ma, gluposti rekao je tada i pogledao na sat.
ekam vlak, i upravo ujem gdje dolazi.
Uzeo sam novac. Bio sam paraliziran od sree, nisam
progovorio nijedne rijei, tovie, nisam mu ni zahvalio.
To neka vas nipoto ne zabrinjava ree na kraju
urednik. Ve ete mi to odraditi.
Zatim se udaljio.
Kad se ve odmaknuo nekoliko koraka, sjetim se da
mu nisam ni zahvalio na pomoi. Pokuao sam ga dostii,
ali se nisam mogao tako brzo kretati. Noge su mi klecale,
pa sam mislio da u pasti na nos. On se sve vie i vie
udaljavao. Odustao sam dakle, te sam mu htio doviknuti,
151

Knut Hamsun

ali se nisam usudio. Napokon, promislivi, viknuo sam

dva-tri puta, ali je on ve bio predaleko da bi mogao uti
moj slabi glas.
Stajao sam na ploniku, gledao za njim i osjeao da
sam raznjeen od ganua. Takvo to jo mi se nije dogodilo, rekoh u sebi, dao mi je deset kruna! Vratih se na ono
isto mjesto gdje sam maloas stajao, oponaajui svaku
njegovu kretnju. Prinio sam tih deset kruna posve blizu
oima, ogledao ih s obje strane i poeo kleti, iz puna grla
kleti; kakva je to pravednost evo, deset kruna.
Odmah zatim, a moda i dugo poslije toga, kad je
posvuda zavladala tiina, ustao sam i kao nekim udom
naao se u Ulici Tomte, pred kuom broj 11. Poto sam
tako koji trenutak stajao, razmiljao i udio se, stupio
sam po drugi put na ona ista vrata na koja sam bio umaknuo fijakeristu, ravno u Konaita za putnike. Tu sam
zatraio konak i odmah dobio krevet.
Utorak.
Sunani sjaj i tiina, prekrasan, vedar dan. Snijeg je
okopnio; posvuda radost i ivot, vesela lica, osmijesi i
smijeh. Iz vodoskoka se diu stupovi vode u obliku luka,
zlatni od sunca, modri od modrog neba...
O podne sam izaao iz kue u Ulici Tomte, gdje sam
sada stanovao zahvaljujui onim krunama to mi ih dade
urednik, i uputio se prema gradu. Bio sam u najboljem
raspoloenju, klatio se najivljim ulicama, promatrajui
ljude. Naveer oko sedam sati odetao sam na Trg svetog
152

GLAD

Olafa i potajice zirkao u prozore kue broj 2. Vidjet u je

za jedan sat! Za sve to vrijeme podilazio me nekakav blag
i udnovat strah. to e biti? to u joj rei kad sie? Dobra
veer, gospoice? Ili da se samo nasmjehnem? Odluio
sam da u se zadovoljiti smijekom. Razumije se, duboko
u se nakloniti pred njom.
Posramljen time to sam doao toliko prerano, oduljao sam se dalje. Neko sam vrijeme etao Ulicom Karla
Johana i pozorno gledao na uru na sveuilitu. Kad je
odbilo osam sati, opet sam poao Sveuilinom ulicom.
Usput se sjetim da u moda nekoliko minuta zakasniti,
zato sam iao to sam bre mogao. Noga me nije previe
boljela, a ni inae mi nije nita nedostajalo.
Postavih se kao straa kod vodoskoka i udahnuh zraka.
Dugo sam tako stajao i gledao u prozore kue broj 2, no
nje nije bilo. Mogu i ekati; nikud mi se ne uri. Moda
je sprijeena. I dalje sam ekao. Na kraju krajeva, da se
to sve nije meni samo prisnilo? Da nije onaj prvi susret
bio samo plod moje mate, kad sam jo svake noi leao
u groznici? Ne znajui to da ponem, poeo sam razmiljati o tome i nisam vie bio siguran.
Hm! huknu netko iza mene.
uo sam uanj, uo lagane korake u blizini, ali se
nisam okrenuo, ve samo zurio preda se, u velike stube.
Dobra veer! ree netko.
Zaboravio sam se osmjehnuti, tovie nisam odmah ni
eir skinuo, nego sam se samo zaudio to je vidim uza
se.
Jeste li me dugo ekali? upita me, zadahtana od
153

Knut Hamsun

brza hoda.
Ne, nipoto. Doao sam prije nekoliko trenutaka
odvratim. Uostalom, to bi mi kodilo da sam i dulje
ekao? Mislio sam da ete doi s druge strane.
Otpratila sam majku do jedne obitelji ona veeras
nije kod kue.
Ta-ko? rekoh.
I nehotice sam se ushodao. Na uglu ulice stajao je straar i promatrao nas.
Naposljetku, kamo mi to idemo? upita ona i stane.
Kamo elite, kamo god elite.
Uh, ali to je tako dosadno, da to sama odredim.
Stanka.
Zatim rekoh, tek toliko da neto kaem: Kako vidim,
kod vas gore je mrak.
Jest, ah, jest! odvratila je ivahno. Djevojka ima
izlaz. Ja sam sama kod kue.
Oboje smo stajali i gledali u prozore kue broj 2, kao
da je nikad prije nismo vidjeli.
Ne bismo li mogli gore, k vama upitam. Ako elite, sjest u posve do vrata.
Ali sam odmah sav uzdrhtao od uzbuenja i pokajao
se to sam bio toliko drzak. to onda ako se razljuti i
ode? Pa da je nikad vie ne smijem vidjeti? Oh, jadnog li
odijela na meni! Oajniki sam ekao odgovor.
Uope nije potrebno da sjedite do vrata odgovorila
je. Rekla je to njeno, i rekla je ba ove rijei: Uope nije
potrebno da sjedite do vrata.
154

GLAD

Uspeli smo se gore.

U hodniku, gdje je bilo tamno, uzela me je za ruku i
vodila me. Ne trebam biti tih, rekla je, smijem i govoriti.
Uli smo. Dok je palila svijeu ne svjetiljku, ve upravo
svijeu dakle dok je palila svijeu, rekla je uz kratki
osmijeh:
Ali sad me ne smijete gledati. Stidim se! Neu to vie
nikad uiniti.
to neete vie nikad uiniti?
Nikad vie, ne... sauvaj Boe... neu vas vie poljubiti.
Ne? upitao sam i na to smo se oboje nasmijali.
Raskrilio sam ruke prema njoj, ali je ona uzmaknula u
stranu i sakrila se za stol. asak smo se promatrali, a
svjetlo je bilo izmeu nas.
Pokuajte, hoete li me uhvatiti... ree.
I ja je, uz glasan smijeh, stadoh loviti. Dok je skakutala naokolo, odvezala je koprenu i skinula eir; sjajne
su joj oi poinule na meni i promatrala me. Iznova sam
potrao prema njoj, ali sam se spotaknuo o sag i pao;
bolesna me noga nije htjela vie nositi. Sav izvan sebe od
zbunjenosti, ustao sam.
Boe, kako ste porumenjeli! rekla je. Zbilja ste
nespretni.
Jest, zbilja nespretan! odgovorim.
I opet sam je stao loviti.
ini mi se da epate.
Jest, i meni se ini da malo epam, ali jako malo.
Posljednji put ste imali ranjeni prst, a sad vam je
155

Knut Hamsun

ranjena noga; strano, kakav ste zlosretnik.

Da, da, prije nekoliko dana prela su mi kola preko
noge.
Prela kola? Opet pijan? Zaboga, mladi ovjee, kakav
vi to ivot provodite! Zagrozila mi se kaiprstom i ozbiljno se uspravila: Dakle, sjednimo! rekla je potom.
Ne, ne kod vrata; vrlo ste edni; ovdje. Vi tamo, a
ja tu, tako da... Uh! kako su dosadni edni ljudi! ovjek
mora sve sam napraviti i sve im kazati; ni u emu ne bi
pomogli. Na primjer, mogli biste ruku nasloniti na stolac;
na takvo to vi nikada ne biste nadoli, barem mi se tako
ini. Ne umiljajte si ni najmanje da ste dosjetljivi! Bili
ste prilino drski kad ste bili pijani i kad ste me progonili duhovitom dosjetkom: Gospoice, izgubili ste knjigu;
gospoice, zbilja ste izgubili knjigu! Ha-ha-ha! Phi, bilo
je runo!
Sjedio sam posve zbunjen. Srce mi je glasno udaralo,
a krv mi toplo strujala ilama. Divna li osjeaja ponovno
sjediti u normalnoj kui i sluati kucanje sata i razgovarati s produhovljenom mladom djevojkom umjesto sam sa
sobom!
Zato ne govorite?
Kako ste slatki rekoh. Posve jednostavno, sjedim
tu i doputam vam da me svladate, potpuno svladate...
nita ne mogu... Vi ste tako jedinstveni da mi svaki put...
Ponekad vam zasjaju oi kako jo nikad nisam vidio,
izgledaju kao cvjetovi... to? Ne, ne, moda i ne kao cvjetovi, nego... Tako sam strano zaljubljen u vas, i to je tako
bedasto... Dobri Boe, naravno, ne koristi trag... Kako
156

GLAD

vam je ime? Sada mi zaista morate rei kako vam je ime...

Ne, kako je vama ime? Sad sam i opet zaboravila!
Juer sam cijeli dan mislila na to da u vas pitati. Jest, to
jest ne ba cijeli dan, nego...
Znate li kako sam vas nazvao? Zovem vas Ylajali.
Kako vam se svia? Taj treperavi zvuk...
Ylajali?
Da...
To je na nekom stranom jeziku?
Hm. Nije. Zaista nije.
Jest, ali zvui tako neobino...
Nakon duljeg okolianja rekosmo jedno drugome
imena. Sjela je do mene na sofu, odgurauvi nogom stolac. Tada smo opet stali brbljati.
Veeras ste se i obrijali rekla je. Izgledate mnogo
bolje nego onda... ili bar samo malo. Nemojte nita uobraavati... Proli put ste zbilja loe izgledali. Meu ostalim
imali ste na prstu prljavu krpu. I htjeli ste u tom odijelu
otii sa mnom na au vina. Hvala!
Znai dakle da zbog moje vanjtine niste htjeli ii sa
mnom? upitam.
Ne odvrati ona i obori oi. Ne, sam Bog zna da
nije bilo zbog toga. Nisam ni pomiljala na to!
ujte rekoh. Vi zacijelo ivite u uvjerenju da ja
ivim i oblaim se ovako zato to me je volja, zar ne? Ali
ja ne mogu, ja sam vam vrlo, vrlo siromaan.
Gledala me.
Vi siromani?
157

Knut Hamsun

Jest, na alost.
Stanka.
Pa, Boe dragi, to sam i ja rekla je i draesno potresla glavom.
Opijala me svaka njezina rije i slijevala mi se kao kap
vina ravno u srce. Oarala me njezina navika da glavu
nasloni malo na stranu dok slua to ja govorim. Osjeao
sam kako mi njezin dah udara u lice.
Znate li rekoh da... Ali ne smijete se ljutiti...
kad sam juer legao da spavam, pruio sam ovu ruku
na desno, za vas... tako... kao da ste uza me... i tako sam
zaspao.
Taaako? Moralo je biti prekrasno! Stanka. Ali
takvo to moete initi samo kad ste daleko od mene, jer
inae...
Mislite li da bih ja mogao i inae?
Ne, ne mislim.
Ipak! Od mene moete biti spremni na svata rekoh
i ovih joj ruku oko pasa.
Znam ja to! rekla je.
Ljutilo me to, gotovo me vrijealo to me smatrala
spremnim na svata. Svladah se i uzeh je za ruku. Ali
ona ju je bez rijei ustegnula i povukla se od mene. To
mi je slomilo hrabrost, postidio sam se i zagledao prema
prozoru. Bilo bi sasvim neto drugo da sam je sastao
onda kad sam jo izgledao kao ovjek, u svojim dobrim
danima, kad sam jo imao na emu graditi. Osjeao sam
se vrlo potiten.
Vidite li! rekla je. Pogledajte samo: dovoljno je da
158

GLAD

ovjek samo malo namrti elo pa da vas izbaci iz sedla.

Zastidjeli ste se samo zato to sam se tek malice odmaknula od vas... I smijala se vragolasto, lukavo, vrsto
zatvorenih oiju, kao da ne moe podnijeti da je netko
gleda.
Boe svemogui! viknem. Sad ete neto vidjeti!
i obim sam je rukama obuhvatio oko ramena. Bio sam
gotovo uvrijeen. Je li ta djevojka izgubila pamet! Smatra
li me za neiskusnog derana?! Aa, ipak u je, do vraga...
Nitko mi ne smije rei da sam pobjegao. Ipak je to vraja
djevojka! Ako ba treba...
Sjedila je mirno, jo uvijek zatvorenih oiju. Nismo
progovorili ni rijei. vrsto sam je privinuo uza se, poudno stisnuo njezino tijelo na svoje grudi, a ona nije
rekla nita. uo sam kucanje naih srdaca odjekivalo je
kao topot konja pod zemljom.
Poljubio sam je.
Nisam se vie mogao svladati, govorio sam svakojake gluposti, kojima se ona smijala, aptao joj u usta nadimke, gladio je po obrazu i cjelivao je mnogo, mnogo.
Otkopao sam nekoliko gumba na njezinim haljinama
i zagledao joj se u grudi, okrugle grudi, kao dva slatka
uda to su sjala kroz platno.
Smijem li vidjeti? rekoh, pa pokuam otkopati dalje, da poveam otvor. Ali previe sam uzrujan, ne
mogu otkopati najdonje gumbe, gdje se haljina priljubila uz struk. Smijem li vidjeti samo malo, malo... posve
malo...
Ovila mi je ruku oko vrata, lagano i njeno. Njezin mi
159

Knut Hamsun

je vrui dah udario ravno u lice iz crvenkastih, drhtavih

njenih nosnica; drugom je rukom sama stala otkopavati
gumbe, jedan za drugim. Smijala se zbunjeno, u kratkim
razmacima, i vie je puta pogledala na me vidim li da
se boji? Razrijeila je vrpce, otvorila steznik; u istom je
asu bila i ushiena i puna straha. Ali ja sam grubim rukama opipavao te vrpce i te gumbe...
Da odvrati panju od onoga to se zbivalo, pogladila
me lijevom rukom po ramenu i rekla:
Koliko tu imate poispadalih vlasi!
Da odvratim, nastojei da joj ustima dosegnem
grudi. U tom je asu leala preda mnom posve otvorenih haljina. Najednom se sjeti da je pola predaleko, zato
se pokrije i malko ispravi. Da sakrije svoju zbunjenost,
stala je ponovno govoriti o poispadalim vlasima na mojim
ramenima.
Od ega vam ispada kosa?
Ne znam!
Oh, previe pijete, a moda i... Uh, ne mogu ni kazati! Morali biste se sramiti! Ne, to zaista nisam mislila o
vama! Tako mladi, pa ve gubite kosu!... Sada ete mi pripovijedati kako ivite. Vjerujem da vodite straan ivot.
Samo istu istinu, ujete li? Nikakvih izgovora! Ja u ve
vidjeti ako mi to zatajite. Dakle, pripovijedajte!
Jest, hou, ali prije vas moram poljubiti u grudi, zar
ne?
to jo? Tako, a sad ponite, pripovijedajte!
Ne, draga, slatka... smijem li najprije...
Hm. Ne, ne, ne sada... moda kasnije... Najprije
160

GLAD

elim uti kakav ste ovjek. Ah, vjerujem, vi strano ivite! Boljelo me to ona o meni misli najgore; bojao sam
se da joj posve ne omrznem. Htio sam se oprati u njezinim oima, prikazati joj se jo uvijek dovoljno astan,
pokazati joj da sjedi pored ovjeka koji je poput anela.
Gospode Boe, mogao bih na prste izbrojiti koliko sam
puta posrnuo.
Pripovijedao sam, pripovijedao sve, pripovijedao samu
istinu. Nisam se slikao gorim no to sam bio; ni na kraj
pameti nije mi bilo da u njoj pobudim samilost; priznao
sam joj da sam jedne veeri ukrao pet kruna.
Sjedila je i sluala otvorenih usta, blijeda, prestraena,
a iz oiju joj je izbijala smrtna zabuna. Htio sam popraviti
taj alosni dojam, oprati ga, zato sam se uspravio i rekao:
No, sad je to prolo! Ni rijei vie o tome. Sad sam
se izvukao...
Usprkos tome ona se jo uvijek plaila. Sauvaj me
Boe! rekla je i uutjela. To je ponovila nekoliko puta
u kratkim razmacima, i opet je svakog puta uutjela.
Sauvaj me Boe!
Stao sam se aliti, kakljati je i privlaiti na prsa. Ona
je opet zakopala haljine, a to me je ljutilo, jest, to me
je vrijealo. Zato ona opet zakopava haljine? Jesam li
moda manje vrijedan u njezinim oima, sada kad joj je
jasno da nisam kriv to mi ispada kosa? Zar bi joj moda
bilo milije da sam razuzdanac?... Samo nikakvih gluposti.
Sada je trenutak koji se mora iskoristiti. Polegnuo sam je,
jednostavno sam je polegnuo na sofu.
Branila se uostalom jako slabo i gledala me u udu.
161

Knut Hamsun

Ne... to hoete? upitala me.

to hou?
Pitala je to hou? Htio sam iskoristiti priliku, bez okolianja iskoristiti priliku. Nije moj nain da obilazim tek
izdaleka, nije mi takva narav. Ne valja se plaiti, a od jednog se nabora na elu neu dati otjerati! Ne, ne, doista
ne! Neobavljena se posla nikad nisam vraao s ovakvih
pustolovina.
Dakle...
Ne!... ne, ali...
Ipak odvratim da mi je ba to namjera!
Ne! ujete li? uzviknula je. Zatim je istisnula rijei
koje su me pozlijedile: Nisam sigurna da vi niste ludi!
Nehotice sam stao i zapitao:
Vi to govorite ozbiljno?
Pa da... zaboga, vi tako udnovato izgledate! I onog
poslijepodneva kad ste me slijedili... onda dakle niste bili
pijani?
Ne, ba onda nisam bio ni gladan, jer sam as prije
jeo...
To gore.
Zar bi vam bilo milije da sam bio pijan?
Jest... hu! Ja vas se bojim. Ali za ime boje, pustite
me ve jednom!
Bih li je pustio? Ne, pustiti je ne mogu. Samo nikakvog
budalastog brbljanja na sofi, kasno uveer. Gore s flanelom! Doi s tako glupim izgovaranjima u ovom asu! Kao
da ne znam da je to samo srameljivost. Morao bih zbilja
162

GLAD

izgledati jako zelen! Tako, samo mirno leati! Nikakvih

besmislica! Neka ivi kralj i domovina!...
Ona se branila, zbilja hrabro, branila se vie no to se
brani ena u srameljivosti. Kao iz neopreza, sruio sam
svijeu, tako da se ugasila. Ona se borila iz svih snaga,
jednom je dapae tiho vrisnula.
Ne, to ne, to ne! Ako hoete, moete me poljubiti u
grudi. Dragi, dobri...
Odmah sam je pustio. Rijei su joj zvuale tako uplaeno, tako bespomono da su me pogodile i u najtanju
ilicu. Mislila je da mi prua zamjenu ako mi dopusti da
je poljubim u grudi! Kako je to lijepo, lijepo i bezazleno.
Mogao sam joj pasti do nogu i kleati pred njom.
Ali, draga, mala! govorio sam sasvim zbunjeno; ne
razumijem... ja to ne shvaam... kakva je to igra... Ustala
je i drhtavim rukama upalila svijeu; ja sam se naslonio
i nisam uinio nita. to e biti sada? Zaista, bilo mi je
teko.
Pogledala je na stijenu, na sat, i zalomila rukama.
Uh, sad e doi djevojka! rekla je, i to je bilo prvo
to je progovorila.
Razumio sam to to znai, te sam ustao. Ona je uzela
ogrta, kao da e ga obui, ali se predomislila, ostavila
ga i pola prema kaminu. Bila je blijeda i postajala sve
nemirnija. Da ne bi izgledalo kao da mi pokazuje vrata,
prihvatih:
Zar je va otac bio vojnik? i spremih se za odlazak.
Jest, bio je vojnik. Odakle to znate?
Ne znam, samo pitam.
163

Knut Hamsun

udno!
Ah da! Gdjekada pogaam slutnjom. Ha, ha, i to je
osobina moje ludosti, to...
Brzo me je pogledala, ali nije nita odvratila. Osjeao
sam da je moja prisutnost mui, zatim sam htio sve svriti
po kratkom postupku. Poao sam prema vratima. Zar mi
nee dati ni cjelova? Zar ni ruke? Stajao sam i ekao.
Zar idete? zapitala je, ostavi jo uvijek mirno stojei kraj kamina.
Nisam odgovorio nita. Smjerno i smeteno stajao sam
i gledao je, ne govorei ni rijei. Zato me nije ostavila
na miru, kad od toga nije smjelo nita biti? to sam ja u
ovome trenutku? inilo se kao da je ni najmanje ne boli
to odlazim. Ona je za me izgubljena, i ja sam jo samo
neto traio da joj kaem na rastanku, jednu teku i duboku rije koja bi je pogodila, a moda joj i imponirala. I
posve suprotno od svoje vrste odluke da budem uvrijeen, hladan i ponosan, nemiran i povrijeen stao sam
joj govoriti besmislice; rije koja bi je smrvila nije dolazila, pokazao sam se potpuno siromaan na mislima.
Zato mi ne kae kratko i jasno neka odem? upitah. Jest, jest, zato? Nema ba nikakva povoda da se
boji. Umjesto da mi kae da e djevojka doskora doi
kui, mogla je kazati ovako: Sad idite, jer moram poi po
majku, a ne treba mi na ulici vaa pratnja. Ne misli li ona
tako? A ipak, ona misli upravo tako; to mi je bilo jasno
od prvog trenutka. Meni ne treba mnogo da me se dovede na pravi trag; osvjedoio me ve sam nain na koji je
posegnula za ogrtaem, a kasnije ga opet ostavila. Nije ni
164

GLAD

tako bedasto...
Ta zaboga, oprostite mi! Rije mi je tek tako izmakla! poviknula je. No jo je stajala mirno i nije mi se
pribliila.
Bio sam tvrd, te nastavih. Brbljao sam dalje, premda
sam znao da joj dosaujem, da nijedna moja rije nije pogodila. Pa ipak je nisam pustio. Moe ovjek imati udnovatu narav ako i nije posve lud, mislim. Ima naravi
koje se hrane sitnicama a umim od tekih rijei. Zatim
sam joj dao razumjeti da sam i ja takva narav. Siromatvo
je u meni istanalo stanovite sposobnosti koje su mi neugodne, jest, mogu joj dokazati, upravo neugodne, na
alost. Ali ipak, i to ima svoje dobre strane, pomae mi
u stanovitim situacijama. Neinteligentan siromah vidi uvijek bolje od inteligentnog bogataa. Siromah se ogledava
na svakom koraku, nepovjerljivo prislukuje svaku rije.
Svaki njegov korak zadaje mislima i osjeajima njegovim
jednu zadau, jedan posao. On je istananog sluha i pun
osjeaja, iskusan ovjek sa zapaljenim ranama na srcu...
I dugo sam jo pripovijedao o zapaljenim ranama na
svom srcu. No to sam dulje pripovijedao, to je ona bivala nemirnija; nekoliko je puta progovorila oajno Boe
moj! lomei kod toga rukama. Vidio sam vrlo dobro
da je muim; nisam je htio muiti, a ipak sam to inio.
Naposljetku pomislim da sam joj u grubim crtama ispripovjedio sve to sam joj imao rei; dirnuo me njezin zdvojni
pogled, pa sam viknuo:
Idem! Idem! Zar ne vidite da mi je ruka ve na kvaki?
Zbogom! Zbogom, velim vam! Ipak biste mi mogli neto
odgovoriti, poto sam vas dvaput pozdravio. Evo, posve
165

Knut Hamsun

sam spreman da se udaljim. O, ne molim vas da vas opet

smijem vidjeti, jer vam ne bi bilo ugodno, ali recite mi:
zato me niste pustili na miru? to sam vam uinio? Pa
nisam vam presjekao put, je li? Zato ste se odjedanput
okrenuli od mene, kao da me vie ne poznajete? Potpuno
ste me unitili, i sada sam jadniji no to sam ikada bio.
Gospode Boe, nisam ja lud, a i vi ete, ako malo promislite, vidjeti da mi ne nedostaje nita. Doite i dajte mi
ruku! Ili dopustite da ja priem do vas! Smijem li? Neu
vam uiniti nita, htio bih tek na trenutak kleknuti pred
vama, evo, kleati trenutak pred vama na podu, samo
trenutak, smijem li? Ne, ne, neu jer vidim da se bojite,
neu, ujete li? Boe moj, emu se toliko udite? Stojim
mirno i ne miem se. Pa samo bih na asak kleknuo na
sag, evo, upravo na ovom crvenom polju do vaih nogu.
No vi se bojite. itam vam iz oiju da vas hvata strah,
zato sam i miran. Nisam uinio nijednog koraka a da vas
prije nisam zamolio za doputenje; nije li tako?
Stajao sam ba tako nepomian kao sada, pokazao
na mjesto na kojem bih htio kleknuti, eno tamo, na crvenoj rui na sagu. Nisam ni prstom pokazao na to mjesto, uvam se toga, samo da vas ne uplaim, samo tako
kimnem i gledam tako! Vi vrlo dobro znate koju ja to
ruu mislim, ali mi neete dopustiti da ondje kleknem,
jer se bojite moje blizine. Ne znam kako ste se mogli zabuniti i nazvati me ludim! Nije li istina? Vie ne mislite
tako? Jednom ljeti tome je ve davno tada sam bio lud,
naporno sam radio i mnogo mislio, pa sam zaboravljao
o podne poi na objed. Tako se dogaalo iz dana u dan,
morao sam misliti na to, a uvijek sam zaboravio. Neka se
166

GLAD

iv ne maknem s ovoga mjesta ako nije istina! Mogli ste

vidjeti kakvu mi nepravdu nanosite. Nije to bilo od nevolje, jer sam imao vjeresiju kod Ingebreta i Gravesena,
esto sam u depu imao mnogo novaca, a ipak si nita
nisam priutio, samo zato to sam zaboravljao. Razumijete
li me? Ne kaete nita, ne odgovarate nita i ne miete se
od kamina, ve stojite i ekate da se udaljim...
Brzim koracima dola je do mene i pruila mi ruku.
Pogledala je nepovjerljivo. ini li to laka srca? Ili to ini
samo zato da me se rijei? Ovila mi je ruke oko vrata, a
na oima su joj sjale suze. Samo sam stajao i promatrao
je. Pruila mi je usta; nisam mogao pravo vjerovati; ona
se zacijelo rtvuje misli da je to jedino sredstvo da se
sve to svri.
Rekla je neto to je zvualo kao: Ja vas ipak volim!
Te je rijei progovorila vrlo tiho i nerazgovijetno, moda
ih nisam pravo ni uo, moda i nije izgovorila ba te rijei. Ali mi se strastveno bacila na grudi, u istom me je
asu obim rukama zagrlila oko vrata, podignula se na prstima da me dosegne, i tako je ostala moda itavu jednu
minutu.
Bojao sam se da se ona ne prisiljava na te njenosti, te
rekoh samo to:
Kako ste sad lijepi!
Nita vie nisam rekao. Snano sam je zagrlio, a onda
se odmaknuo od nje, gurnuo vrata i natrake izaao.
Ona je ostala u sobi.

167

Knut Hamsun

ETVRTI DIO
Dola je zima, zima gotovo bez snijega, ali otra i vlana, neka maglovita, tamna, vjena no, bez imalo svjeeg
vjetra tijekom vie tjedana. Na ulicama su gotovo itave dane gorjele plinske svjetiljke, a ljudi su ipak nasrtali jedni na druge. Svi glasovi, zvonjava crkvenih zvona,
praporci na koijama sve je zvonilo i zvealo nekako
prepuklo u tekom zraku to se u sve uvlaio i sve guio.
Prolazio je tjedan za tjednom, a vrijeme je ostajalo isto.
Jo sam se uvijek zadravao u gradu.
Sve sam vre bio vezan za tu gostionicu, za tu kuu
s konaitem za putnike, u kojoj sam unato svojoj propalosti naao sklonite. Prolo je ve dugo vremena otkako mi je istekao novac, a ja sam jo uvijek ostao na
istom mjestu, kao da na to imam pravo i kao da pripadam ovamo. Gazdarica mi jo nije prigovorila, no ipak
me je muilo to joj nisam mogao platiti. Tako su prola
tri tjedna.
Ve prije nekoliko dana zapoeo sam sa svojim piskaranjem, ali nikako mi nije polazilo za rukom da napiem
neto to bi me zadovoljilo. Nisam vie imao nadahnua,
premda sam bio vrlo marljiv i pokuavao sve od zore do
veeri; i to to sam poeo nije mi koristilo upravo nita
168

GLAD

nadahnue je prolo, a ja sam se uzalud naprezao.

Sjedio sam u sobi na drugom katu, u najboljoj sobi za
strance, i pisao svoje pokuaje. Od one prve veeri kad
sam imao novaca i kada sam sve namirio, nije me gore
nitko smetao.
Za sve to vrijeme nadao sam se da u svriti lanak
o bilo emu, da platim sobu i sve to sam dosada bio
duan, i zato sam se eto silno trudio. Od svega to sam
zapoeo najvee sam nade polagao u jednu alegoriju o
poaru u papirnici duboka misao na kojoj sam radio
to sam marljivije mogao, da je odnesem uredniku kao
naplatu za onih deset kruna. Urednik se mora uvjeriti da
je ovog puta doista pomogao jednom talentu, i ja nisam
ni najmanje sumnjao da u mu to i dokazati. Treba samo
malo priekati, da se duh spusti nada me. Pa zato da
duh ne sie i nad mene? Zato on u budunosti ne bi
doao? Ta vie mi nita ne nedostaje, svaki dan dobivao
sam neto da pojedem od gazdarice, uveer i ujutro po
nekoliko kriki kruha s maslacem, a i moje je nervoznosti
gotovo nestalo. Vie mi ne treba krpa za ruke kad piem,
a mogu ve i gledati s prozora drugog kata a da ne dobijem vrtoglavicu. U svakom mi je pogledu bilo bolje, pa
sam se udio to jo uvijek nije dovrena moja alegorija.
Nisam znao u kakvoj je to vezi.
Jednog sam dana napokon shvatio kako sam oslabio i
kako mi mozak radi sporije i slabije. Tog je naime dana
dola gazdarica s nekakvim raunom i zamolila me da ga
pregledam. Negdje mora biti pogreka, jer se ne slae s
njezinom knjigom, ali ona tu pogreku ne moe pronai.
Sjeo sam i stao zbrajati; gazdarica je sjedila nasuprot
169

Knut Hamsun

meni i gledala me. Najprije sam tih dvanaest redova zbrojio odozgo prema dolje i naao da je zbroj dobar, zatim
opet odozdo prema gore, i rezultat je ponovno bio isti.
Pogledao sam gospou, sjedila je sasvim ispred mene i
ekala to u rei; u istom asu spazio sam da je trudna.
To nije umaklo mom pogledu, iako je nisam ispitljivo
promatrao.
Zbroj se slae rekoh.
Ali, pogledajte svaki redak: dva kruha po 25, jedan
cilindar za svjetiljku 18, sapun 20, maslac 30...
Ne treba ba mudra glava da zbroji te cifre, taj mali
kramarski raun, o kojem ne ovisi razvoj svijeta i stao
sam traiti pogreku o kojoj je govorila gospoa, ali je
nisam nalazio. Dok sam nekoliko minuta bio zadubljen
u te brojke, osjetio sam kako mi je sve poelo plesati u
glavi; nisam vie mogao razlikovati vjeresiju od duga, sve
mi se u glavi smotalo. Najednom se zaustavih kod sljedeeg stavka: 3 i pet esnaestina funte sira po 16. Mozak
mi je potpuno zatajio, glupo sam buljio u taj sir, ne znajui to da ponem.
Zbilja je teko kad je sve to napisano jedno preko
drugoga! rekoh oajno. Tu je samo pet esnaestina
sira. Ha, ha! Jeste li ikad takvo to uli?! Pogledajte!
Jest rekla je gospoa tako oni obino piu. To je
biljni sir. Jest, posve tono! Pet esnaestina je dakle pet
loti...
Da, to razumijem! kliknuo sam, premda zapravo
nisam nita razumio.
Pokuao sam iznova svriti taj rauni, koji bih prije
170

GLAD

nekoliko mjeseci zbrojio u jednom hipu; znojio sam se,

intenzivno sam razmiljao o tim zagonetnim brojkama,
zamiljeno okretao oima, kao da prouavam, ali bez
uspjeha. Tih pet loti sira uinilo me potpunom neznalicom. Bilo mi je kao da je u mom mozgu neto popustilo.
Pa ipak, da pobudim dojam da sam svejednako zaposlen raunanjem, micao sam usnama, s vremena na vrijeme glasno izgovorio koji broj, kao da sve dalje napredujem u raunu i da ga napokon zavravam. Gospoa je
sjedila i ekala. Na kraju rekoh:
Evo, jo sam jednom pogledao od poetka do kraja,
i koliko sam mogao vidjeti zaista nema pogreke.
Nema? odvrati gospoa. Zar zaista nema? Dobro
sam vidio da mi ne vjeruje. Odjednom mi se priini da u
njezinu nainu govora ima traak omalovaavanja, osjetih
neku ravnodunost koju dosad nisam primjeivao. Rekla
mi je da moda nisam vian raunati sa esnaestinama,
rekla mi je tovie i to da e se morati obratiti nekome
drugome, koji se u to razumije i koji e raun tono ispitati. Nije to govorila da me povrijedi i posrami, nego
zamiljeno i ozbiljno. Kad je dola do vrata i htjela otii,
rekla je i ne okrenuvi se:
Oprostite to sam smetala.
I izae iz sobe.
Malo zatim ponovno se otvorie vrata; nije mogue da
je prispjela dalje od hodnika, kad se uspjela tako brzo
vratiti. Da ne zaboravim ree ne smijete mi zamjeriti, ali vi mi jo imate neto platiti. Juer je, ini mi se, bilo
tri tjedna otkako ste doli. Jest, ini mi se da je tako. Nije
171

Knut Hamsun

lako kad se ovjek s tako velikom obitelji probija, i zato

ne mogu nikoga drati na stanu na vjeresiju. Na alost...
Upao sam joj u rije.
Upravo sada radim na jednom lanku, o kojem sam
vam ve i prije govorio rekoh im on bude gotov, vi
ete dobiti svoje. Moete biti mirni.
Da, ali taj lanak nikada nee biti gotov.
Mislite? Duh se moda ve sutra spusti na me, a
moda ak i preko noi; nije iskljueno da i nou sie
nada me, a tada e moj lanak biti gotov za najvie etvrt sata. Gledajte samo, s mojim vam je poslom drugaije nego s poslovima drugih ljudi. Ne mogu samo sjesti i
napisati, ne, ja moram ekati dok mi doe moj trenutak.
Nitko ne zna ni dana ni sata. Ali kad jednom duh sie
nad tekst, onda to ide samo od sebe.
Gazdarica je otila, ali njezina je vjera u mene bila bez
sumnje uzdrmana.
Kad sam opet ostao sam, skoio sam i u oajanju stao
upati kosu. Ne, ipak nema spasa za mene, nikakvog
spasa! Mozak mi je otkazao! Zar sam ve takav idiot da
ne mogu izraunati ni vrijednost jednog komadia sira?
Jesam li enuo pameu, kad takvo to pitam? Nisam li
usred najnapornijeg raunanja izveo kao sunce jasan zakljuak da mi je gazdarica trudna? Nisam imao prilike
saznati, nitko mi nije rekao, a samo tako opet se nisam
sjetio vlastitim sam svojim oima vidio i odmah to shvatio, k tome jo u najoajnijem trenutku, kad sam sjedio i
raunao sa esnaestinama. Kako da to objasnim?
Priao sam prozoru i pogledao van; prozor je gledao
172

GLAD

na Ulicu Vognmands. Dolje na ploniku igralo se nekoliko djece. Sirotinjski odjevena djeca u sirotinjskoj ulici.
Dobacivala su jedno drugome nekakvu praznu bocu i
kod toga vikala. Jedna kola s kunim namjetajem lagano
su se kotrljala cestom: mora da je bila obitelj bez stana,
koja je mijenjala svoje boravite. To mi je odmah palo na
um. Na kola su bili prebaeni kreveti i ostali namjetaj,
crvotoni kreveti i ostale stvari, crveno olieni stolci na
tri noge, pokrivai, eljezno i limeno posue. Na boku
je sjedila mala djevojica, gotovo jo dijete, dozlaboga
runo stvorenje sa smrznutim nosom, drei se vrsto
jadnim, malim, od studeni poplavjelim ruicama, da ne
spadne s kola. Sjedila je na stranim, mokrim blazinama,
na kojima su spavala djeca, i gledala na maliane to su
se igrali s bocom...
Sve sam to gledao i odmah shvatio.
Dok sam stajao na prozoru i gledao, zaujem kako
gazdariina slukinja pjeva u kuhinji. Znao sam napjev
to ga je pjevala, i pazio sam da moda ne pjeva krivo.
Najednom opazim da se djeca na ulici, dva mala djeaka, svaaju. Jednoga sam poznavao, bio je sin moje gazdarice. Otvorim prozor, da ujem to e rei jedan drugome.
Odmah se pod prozorom skupila sva sila djece, gledajui
me moleivo. Da im bacim togod? Uvelo cvijee, kosti,
opuke cigareta, ili ma to drugo to bi mogli glodati ili
upotrijebiti za zabavu? S licima modrima od zime i beskonano dugim pogledima gledala su djeca gore. Dotle
se ona dva mala neprijatelja udaljie, da se potuku. Iz njihovih djetinjih usta izlazile su rijei kao velike, mokre nemani, strane pogrde, jezik kurvinski, mornarske kletve
173

Knut Hamsun

koje su moda nauili na mostu za utovar. I obojica su

time bili tako zabavljeni da nisu ni opazili kako k njima
tri moja gazdarica, da uje to se dogodilo.
Jest veli njezin sin on me je zgrabio za vrat,
tako da mi je odmah zastao dah! Kod toga se okrenuo
prema malom nevaljalcu koji ga je tako divlje pograbio,
i povie mu bijesan od srdbe: Nosi se dovraga, mare
idovsko! Takav fakin hvata ljude za vrat! Neka me vrag
odnese ako te neu...
I majka, trudna ena, ispunivi sama gotovo cijelu usku
ulicu, uzela je desetogodinje dijete za ruku i rekla mu:
Pst! Zaepi kljun! Kune ve jako dobro! Mlati gubicom kao da si godinama boravio u kakvoj pelunci! Mar
u kuu!
Ne, neu!
Mora!
Ne, neu!
Stajao sam gore kod prozora i gledao kako mati postaje sve ea. Ta me odvratna scena uzrujala, te se vie
nisam mogao suzdrati. Pozvao sam djeaka da doe
naas k meni. Pozvao sam ga i drugi put, samo da joj
smetam, samo da svai bude kraj. Posljednji put zazvao
sam ga vrlo glasno, tako da se i mati zbunjeno ogledala i pogledala u mene. Zaas se opet snala, pogledala
me bezobrazno, s proraunatom nekom bezobratinom,
a onda se udaljila psujui sina. Govorila je tako glasno da
sam je i ja mogao uti. Rekla mu je:
Phi, stidi se!... I ljudi moraju vidjeti kako si zloest!
Od svega to sam vidio nije mi umakla ni jedna sitnica.
174

GLAD

Paljivo sam promatrao, dapae gutao svaku sitnicu. Moj

mozak nije u redu. Kako bi i bio?
uj me, rekoh si odjedanput, dosta si se dugo brinuo
za svoj razum, vrijeme je da ve jednom bude kraj tim
ludorijama! Je li to moda znak ludila kad se sve stvari
razumiju i zapaaju tako tono kako ti shvaa i zapaa?
Tome se moram nasmijati! Budi siguran da nije ni bez
humora, ukoliko je naime pregledno. Ukratko, jednom
se dogodi svakom ovjeku da se zbuni, i to ba kod najjednostavnijih pitanja. To meutim ne znai nita, to je
samo sluaj. Takorei, samo je o jednoj dlaci ovisilo, pa
bih te ismijao. to se tie onih kramarskih rauna, onih
piljivih pet esnaestina sirotinjskog sira ha, ha, sir sa
kliniima i paprom, sir, na potenu rije, o njemu se govori da se od njega i djeca mogu dobiti to se tie tog
smijenog sira, i najpametnijemu bi se moglo dogoditi
da od njega pobenavi. Ve sam njegov miris moe ubiti
ovjeka... I prasnuh u smijeh nad sirom... Ah, da mi se je
sad najesti! rekoh.
Izvolite li moda pet esnaestina dobrog maslaca. To
bi bilo neto posve drugo!
Suho sam se nasmijao svojoj dosjetki: uinila mi se
jako zgodnom. Uistinu, vie mi nita nije nedostajalo. To
mi je bilo jasno. Imam, Bogu budi hvala, dobru glavu i
nita joj ne nedostaje!
Moja je ivahnost sve vie rasla dok sam tako etao
po sobi i sam sa sobom razgovarao, glasno se smijao i
osjeao veliko zadovoljstvo. Ali i to je istina, da mi je trebao ba taj veseli, kratki trenutak, taj trenutak svijetlog
ushienja bez ikakvih briga, da uinim glavu sposobnom
175

Knut Hamsun

za rad. Sjeo sam k stolu i opet poeo raditi na alegoriji.

Polazila mi je za rukom vrlo dobro, bolje nego ikada. Nije
ba ilo jako brzo, ali ono malo to sam napisao inilo mi
se zbilja izvrsnim. Bez umora sam radio itav jedan sat.
Upravo sam stigao do jednog vrlo vanog mjesta u
alegoriji, do poara u papimici. To mi se inilo vrlo vanim, pa je sve to sam dosad napisao izgledalo kao nita
prema tom mjestu. Upravo sam htio dubokoumno izraziti svoje misli da ono to je gorjelo nisu bile knjige ve
mozgovi, ljudski mozgovi. Htio sam od tih goruih mozgova stvoriti pravu pravcatu bartolomejsku no.
Uto se najednom otvore vrata i dojedri gazdarica. Nije
stala na pragu, ve je dola nasred sobe.
Kriknem kratko i muklo, kao da me je tkogod udario.
to? progovori ona. Mislila sam da ste neto rekli.
Dobili smo putnika, pa trebamo sobu za njega. Ali vi moete no prespavati i kod nas, jest, imat ete i svoj krevet.
I, ne ekajui moj odgovor, stala je sa stola skupljati
moje papire.
Moje veselo raspoloenje kao da je netko otpuhnuo.
Razljutim se i odmah ustanem. Pustio sam je da isprazni
stol, i nisam rekao nita, ni rijei. Zatim mi je sve papire
gurnula u ruku.
Nije mi preostalo nita drugo nego da napustim sobu.
Eto, sad mi je pokvaren cijeli dragocjeni trenutak! Novog
sam putnika sreo ve na stubama. Bio je mlad ovjek s
velikim, plavo tetoviranim sidrom na ruci, a za njim je
iao slunik s mornarskom krinjom na leima. Stranac
je zacijelo pomorac, dakle sluajni putnik za jednu no.
176

GLAD

Jamano nee dulje trebati sobu. Moda mi sutra, kad

ovjek otputuje, doe jedan od sretnih trenutaka i moje
djelo bude dovreno. Morao sam se nekako pomiriti sa
sudbinom...
Jo nikada nisam bio u stanu obitelji, u jednoj jedinoj
sobi u kojoj su itav dan i no disali mu, ena, njezin
otac i etvero djece. Slukinja je bila u kuhinji, gdje je i
nou spavala. Zlovoljan, priem k vratima i pokucam.
Nitko ne odgovori, premda sam iznutra uo glasove.
Kad sam uao, gazdariin mi mu nije rekao ni rijei,
nije mi ak ni na pozdrav uzvratio, nego me samo ravnoduno pogledao, kao da ga se nita ne tiem. Uostalom,
sjedio je i kartao s nekim ovjekom. Otraga na krevetu
lealo je malo dijete, brbljajui samo sa sobom, a starac,
gazdariin otac, sjedio je na klupi koja mu je sluila i za
spavanje, posve povuen u se, naslonivi glavu na ruke,
kao da ga bole prsa ili eludac. Kosa mu je bila gotovo
posve bijela, i ovako skutren izgledao je kao ptica koja je
na neto naulila ui.
Na alost, dolazim da vas za danas zamolim sklonite ovdje dolje rekoh ovjeku.
Je li vam to rekla moja ena? upita.
Jest. Moju je sobu uzeo jedan putnik.
Na to mi ovjek ne odgovori ni crne ni bijele, ve nastavi dalje kartati.
Tako on sjedi iz dana u dan i karta se sa svakim tko
mu doe u sobu. Ne karta ni za to, ve samo zato da
mu proe vrijeme i da ima neto u rukama. Inae, ne
radi nita, mie se toliko koliko mu doputaju lijena uda,
177

Knut Hamsun

dok mu ena tri gore-dolje po stubama, ogledava se na

sve strane i poduzima sve mogue kako bi u kuu dobila
kojeg gosta. Bila je u vezi s nosaima i onima to stoje po
uglovima, i davala im za svakog gosta odreenu nagradu.
Danas joj je slunik doveo novog gosta.
U sobu uu djeca, dvije male djevojice mravih, koziavih, djejih lica. Imale su na sebi upravo jadne haljinice.
Malo zatim doe i gazdarica. Upitah je gdje bih mogao
provesti no, a ona mi odgovori kratko da mogu leati
ovdje u sobi s drugima, ili vani u predsoblju, na klupi za
spavanje, kako mi je milije. Dok je govorila, hodala je po
sobi, prekapala po stvarima i ureivala ih i ne obazirui
se na mene.
Njezin me je odgovor uinio malodunim. Stajao sam
kod vrata i uvukao se u sebe koliko sam god mogao, kao
da sam vrlo zadovoljan to sam svoju sobu prepustio za
jednu no drugome. Naumice sam pravio ljubazno lice,
da je ne razljutim, da me moda posve ne istjera iz kue.
Rekao sam: Ah, da, nai e se ve mjesta! i uutio.
Ona je svejednako trkarala po sobi.
Moram vam meutim rei da ne mogu na vjeresiju
drati ljude na stanu i hrani rekla je. To sam vam ve
jednom i rekla.
Jest, draga gospoo, ali radi se samo jo o nekoliko
dana, dok ne dovrim svoj lanak odvratio sam. Onda
u vam drage volje dati povrh duga jo pet kruna.
Ali ona oigledno nije vjerovala u moj lanak, koliko
sam mogao opaziti. Nisam mogao ponosno ostaviti kuu
samo zato to sam se malko uvrijedio. Znao sam to me
178

GLAD

eka ako izaem.

Prolo je nekoliko dana.
Zadravao sam se dolje kod obitelji, jer je u predsoblju
bilo previe studeno nije bilo pei. I nou sam spavao
u sobi na podu. Strani je pomorac jo uvijek stanovao u
mojoj sobi, a nije bilo izgleda da e se skoro iseliti.
O podne je dola gazdarica i pripovijedala da joj je
za itav mjesec platio unaprijed. Uostalom, on e polagati kormilarski ispit, prije nego otputuje. Zato i ostaje
u gradu. uo sam to i shvatio da je moja soba zauvijek
izgubljena za mene.
Izaao sam u predsoblje i sjeo. Budem li uope imao
gdjegod sreu da neto napiem, bit e to negdje vani,
gdje je tiina. Nisam vie radio na alegoriji. Imao sam
jednu novu ideju, jedan izvrstan nacrt: narisati jednoinku Znak kria, dramu iz srednjeg vijeka. tovie, ve
sam promislio sve to se odnosilo na glavno lice, na lijepu fanatinu bludnicu koja je zgrijeila u hramu, ne od
slabosti ili strasti ve od mrnje prema nebu. Zgrijeila je
na podnoju oltara u velikom preziru prema nebu.
to je vrijeme vie prolazilo, to sam se vie oduevljavao za taj lik. Naposljetku je stajala pred mojim oima
kakva je bila i ivjela, upravo onakva kakvu sam je elio
obraditi. Njezino tijelo mora biti runo i odvratno, veliko,
vrlo mravo i malko crno, a kad hoda, moraju joj se dugake noge svakog asa vidjeti kroz haljinu. Mora takoer imati i velike, istaknute ui. Ukratko, na njoj ne smije
179

Knut Hamsun

biti nita privlano oima, jedva je se moe gledati. Ono

to me je zanimalo na njoj bijae velika besramnost, do
vrha prepunjena mjera promiljenih grijeha to ih je poinila. Ona me je doista veoma zabavljala, mozak mi se
upravo proirio od te rune slike ljudskog stvorenja. Dva
sam sata neprestano radio na svojoj drami.
Kad sam napisao deset stranica, a moda i dvanaest,
esto s najveim naporom, kadto i u duljim stankama,
u kojima sam pisao uzalud i morao derati svoje papire,
umorio sam se i ukoio od zime i smalaksalosti. Ustao
sam i izaao na ulicu. Posljednjih pola sata uznemirivala
me je djeja dernjava iz obiteljske sobe, pa nisam mogao
ni koraka dalje. Uinio sam dugu etnju preko Ulice
Drammens, izbivao sve do uveer, svejednako razmiljajui o tome kako u nastaviti dramu. Kad sam se vraao
kui, evo to mi se dogodilo:
Sasvim dolje u Ulici Karla Johana, ve blizu trnice
kod eljeznike postaje, stajao sam pred jednom postolarskom radnjom. Bog zna zato sam se zaustavio ba
pred tim duaniem. Gledao sam u izlog, i ne mislei
na to koliko bi mi bile potrebne jedne cipele. Misli su mi
bile daleko, u drugim dijelovima svijeta. Grupa brbljavih
ljudi prola je iza mene, ali nisam uo nita od onoga to
su govorili. Tada me pozdravi zvonki glas:
Dobra veer!
Pozdravio me Gospoica.
Dobra veer! odvratio sam nesabrano.
No, kako je? upita on.
Tako, posve dobro... kao obino!
180

GLAD

Recite mi... vi ste dakle jo uvijek kod Christieja?

Kod Christieja?
ini mi se da ste mi jednom rekli da ste knjigovoa
kod veletrgovca Christieja...
O da; ne, to je bilo. Bilo je nemogue raditi s tim ovjekom. Samo se od sebe raspalo.
A zato?
Ah, neto sam krivo zapisao, i eto...
Krivotvorili?
Krivotvorio? Gospoica je stao i pita me jesam li krivotvorio. tovie, on je to zapitao nekako estoko i ivo
zainteresirano. Duboko povrijeen, gledao sam ga i nisam
mu nita odgovarao.
Jest, jest, Boe dragi, to se desi i najboljemu! ree
da me utjei. Jo je uvijek mislio da sam krivotvorio.
to hoete kazati time: Jest, jest, Boe dragi, to se
desi i najboljemu? upitam ja. Da krivotvorim? ujete
li, dragi moj, mislite li vi doista da bih ja mogao poiniti
takvu nepodoptinu? Zar ja?
Ali, dragi, mislio sam da ste i sami rekli...
Ne, rekao sam da sam neto krivo zapisao, broj godine, jednu malenkost, ako ba elite znati. Jedan krivi
potez perom to vam je bio cijeli moj zloin. Bogu budi
hvala, jo se zna razlikovati pravo od krivoga! Kamo bih
dospio da uprljam potenje? Imam jo samo svoje potenje. Ali se nadam da je ono dovoljno jako. Dosad me je
uvijek opuvalo.
Zabacio sam glavu unatrag, okrenuo se od Gospoice
i zagledao se niz ulicu. Pogled mi padne na neku crvenu
181

Knut Hamsun

haljinu to se pribliavala nama, na ensko bie pored

jednog gospodina. Da nisam upravo razgovarao s
Gospoicom, da me nije povrijedilo njegovo grubo nepovjerenje i da nisam upravo u tom asu zabacio glavu
unatrag i uvrijeeno se okrenuo, zacijelo ne bih opazio tu
crvenu haljinu; ona bi prola pored mene sasvim neopaeno. Pravo uzevi, emu se ja i brinem za to? to me se
tie ako je to haljina od dvorske dame, gospoice Nagel?
Gospoica je stajao i govorio, nastojei da popravi
svoju zabludu. Nisam ga sluao, nego sam svejednako buljio u crvenu haljinu to nam se pribliavala. U mojim se
grudima neto trgnulo, kao neka kretnja, kao neki laki,
skliski ubod. U mislima sam aptao, aptao ne miui
usnama:
Ylajali!
Sad se i Gospoica okrenuo, opazio oboje, damu i
gospodina, pozdravio ih i zagledao se za njima. Ja nisam
pozdravio ili sam moda ipak pozdravio, ali nesvjesno.
Crvena je haljina prola Ulicom Karla Johana i nestala.
Tko je onaj to ide s njom? upita Gospoica.
Vojvoda, zar niste vidjeli? Nazivaju ga Vojvodom.
Poznajete li damu?
Jest, po vienju. A vi?
Ne odvratim.
ini mi se da ste je vrlo prisno pozdravili.
Ja?
Ha, ha! Moda niste? nasmije se Gospoica.
udnovato. A ona je sve to vrijeme gledala samo u vas.
Odakle je poznajete? upitam.
182

GLAD

On je ne poznaje. Nego, evo to mu se jedne jesenske

veeri dogodilo. Bilo je ve kasno, a tri vesela mladia to
su upravo dola s obale sastala su istu ovu djevojku, koja
je sama samcata etala. I oni je nagovorie. Najprije je odbila, ali jedan od tih veseljaka, mladi kojeg nije strah ni
vatre ni vode, zamoli je neka s njim podijeli plodove civilizacije i dopusti mu da je otprati kui. On joj nee dirnuti
ni vlas na glavi, samo e je ispratiti do njezine vee, kako
bi se uvjerio da je sretno stigla kui, jer inae itave noi
nee imati mira. On je govorio neumorno, prilazio joj sto
i tisuu puta, zvao se Waldemar Atterdag i izdavao se za
fotografa. Napokon se morala nasmijati veselom nevaljalcu kojega nije mogla zbuniti njezina hladnoa. Svrilo je
tako da je otiao s njom.
No, pa to onda? upitam i zadrim dah. to bi
bilo? Ah... to ne! Ona je dama! Trenutak smo obojica
utjeli.
Do sto mu vragova, to je dakle bio Vojvoda! Zar
tako izgleda! ree on zamiljeno. Kad je ona s tim ovjekom, ne jamim za nju.
Ja sam jo uvijek utio. Razumije se da e Vojvoda
s njom. to se to mene tie! to me briga! Briga me za
nju, ba kao i za sve njezine drai. Pokuao sam se tjeiti time da o njoj mislim sve najgore i veselilo me da je
blatim. Ljutilo me jedino to to sam ih pozdravio, ako
jesam. Zato da skidam eir pred takvim ljudima? Ba
me briga, ona mi se vie ne svia, nije lijepa, a i prezrela
me. Phi, do vraga, kako je porunila! Sasvim je mogue da je samo u mene gledala, to me ne udi. Moda je
mui kajanje. No zbog toga se ipak nisam trebao muiti
183

Knut Hamsun

i pozdravljati je kao budala, kad je u posljednje vrijeme

tako porunila. Neka je Vojvoda samo zadri za sebe!
Dobar mu tek! Ipak e doi dan kad u ponosno proi
pored nje, i ne pogledavi je. Moda to sebi dopustim i
onda kad me bude uporno gledala, i to vie, kad bude
prolazila u haljini crvenoj kao krv. To bi se lako moglo
dogoditi. Ha, ha. To bi bio trijumf. Kad pravo promislim,
mogao bih jo noas dovriti svoju dramu i prije no to
proe osam dana prisiliti je da preda mnom padne na
koljena. Sa svim svojim draima, ha, ha, sa svim svojim
draima...
Zbogom! rekoh kratko.
Ali Gospoica me je zadrao i zapitao: A ime se
sada bavite?
ime se bavim? Pa, razumije se, piem. to drugo da
radim? Od toga i ivim. Upravo radim na velikoj drami
Znak kria, sadraj iz srednjeg vijeka.
Do vraga ree Gospoica bude li od toga neto,
onda...
Toga me nije strah! odvratio sam. Za osam dana
otprilike ut ete svakako o meni.
I s time sam poao kui.
Kad sam stigao u konaite, odmah sam se obratio
gazdarici, molei je svjetiljku. Te noi nisam htio lei,
drama mi je umjela u glavi i ja sam se nadao, bio sam
ak siguran u to, da e do sutra dobar dio biti napisan.
Ponizno sam zamolio gospou, kad najednom opazim da
se nezadovoljno nakreveljila videi da sam doao u sobu.
Gotovo sam dovrio izvanrednu dramu, rekoh. Nedostaje
184

GLAD

mi jo samo nekoliko scena. Mogla bi se izvoditi u bilo

kojem kazalitu.
Ali gospoa nije imala svjetiljke. Razmiljala je i nije
se mogla sjetiti ima li gdjegod kakva svjetiljka. Moda
bih priekao do dvanaest sati, moda da dobijem svjetiljku iz kuhinje? Ne bih li radije kupio svijeu?
utio sam. Znao sam da nemam deset rea za svijeu. Sasvim razumljivo, opet se sve moralo upropastiti!
Slukinja je sjedila u sobi, a ne u kuhinji, dakle ni ondje
nije bilo svjetiljke. Znao sam to, ali nisam rekao ni rijei.
Najednom se oglasi slukinja:
ini mi se da ste doli s dvora. Jeste li ondje objedovali? I glasno se nasmije toj svojoj ali.
Sjeo sam, izvukao papire i spremio se da neto svrim. Na koljenima rairih arak, zurei neprekidno u pod,
da me ne zbune, ali nije koristilo nita; nisam mogao ni
s mjesta. Obje male gazdariine keri dole su u sobu i
natjeravale se s makom, odurnom, bolesnom makom
koja nije imala gotovo nijedne dlake; kad bi joj puhale u oi, dolazile su joj suze i kotrljale se preko njuke.
Gazda je na stolu bacao karte s jo nekoliko ljudi. Samo
je gospoa bila marljiva, kao uvijek, i neto ila. Vidjela
je vrlo dobro da ne mogu pisati sred ove buke, ali se nije
brinula za me, dapae se nasmijala kad me je djevojka
upitala jesam li moda objedovao na dvoru. Cijela je kua
bila prema meni neprijateljski raspoloena; bilo je kao da
sam zbog neke poinjene sramote morao nekom drugom
prepustiti svoju sobu, pa sad postupaju sa mnom kao s
kakvim strancem. Dapae i slukinja, mala, smeooka
185

Knut Hamsun

ulina djevojura s uvojcima na elu i posve upalim grudima, rugala mi se naveer kad sam dobio svoj kruh s
maslacem. Svejednako me je zapitkivala gdje ruam, jer
me jo nikad nije vidjela u kavani Grand. Bilo je jasno
da su joj poznate moje jadne prilike i da uiva u tome da
mi to pokae.
Sve mi je to sad odjedanput palo u oi i nisam bio kadar
nai ni jedan jedini dijalog za svoju dramu. Pokuavao
sam uvijek iznova, ali uzalud. Tako mi je udno zujalo u
glavi, te sam se naposljetku morao predati tome. Strpah
papire u dep. Slukinja je sjedila preda mnom, tako da
sam joj mogao vidjeti uska plea i niska ramena, koja jo
nikad nije estito oprala. to mi se ona ruga? Pa to, ako
sam doao s dvora? Da li je to moda smeta? Posljednjih
me dana nekoliko puta upravo drsko ismijala kad mi se
dogodila nesrea da sam posrnuo na stubama, ili kad bih
zapeo o avao i poderao kaput. Juer je skupila razderane koncepte moje drame, to sam ih bacio u predsoblju,
ukrala poderane papirie i proitala ih u sobi, glasno,
u prisutnosti svih tih ljudi, samo zato da mi se naruga.
Nikad je nisam uvrijedio, a ne mogu se sjetiti jesam li je
ikad zamolio kakvu uslugu. Naprotiv, veerom sam sm
pravio svoj krevet i slagao daske, da se ona s time ne
mui. Rugala mi se i zato to mi je ispadala kosa. Ujutro
su leale vlasi u mom umivaoniku, i zato mi se rugala.
Cipele su mi se poderale, osobito ona preko koje su prola kruna kola, pa su i one bile ciljem njezinih dosjetaka.
Bog da opuva vas i vae cipele! rekla je. Pogledajte
samo, velike su kao psetaraice! Imala je posve pravo, cipele su mi bile izgaene, ali zasad nisam mogao kupiti
186

GLAD

druge.
Dok sam na sve to mislio i udio se toj neprikrivenoj
slukinjinoj zlobi, djeca su poela ljutiti starog ovjeka
na krevetu. Oboje je skakalo oko njega; to ih je upravo
oduevljavalo. Svako je imalo u ruci po slamku, kojom su
ga boli u ui. Starac nije ni prstom maknuo da se obrani, samo je svaki put pogledao na svoje muitelje stranim pogledom, tresui glavom da se oslobodi njihova
napastovanja.
Taj me je pogled sve vie uzrujavao, pa nisam mogao
odvratiti oka s njega. Otac je sjedio kod karata i smijao
se malianima, ak je tovie upozorio i svoje suigrae na
ono to se dogaa. Zato se starac ne mie? Zato rukama ne odgurne djecu? Koraknuo sam prema krevetu.
Pustite! Pustite! On je uzet! viknuo je gazda.
Od straha da mi nou ne pokau vrata, jednostavno
iz bojazni da ne pobudim u ovjeka nezadovoljstvo, tiho
se vratim na svoje mjesto i smirim se. Zato da stavljam
na kocku konaite i kruh s maslacem, mijeajui se u
obiteljske poslove? Samo nikakvih gluposti za volju tog
polumrtvog starca! Pri tom sam se osjeao tvrdim tvrdim kao kremen!
Male bezdunice nisu prestajale s muenjem. Drailo
ih je to stari nee mirno drati glavu i bole su ga u oi
i nos. Gledao ih je pogledom punim mrnje, ali govorio nije nita i nije mogao ni rukom maknuti. Najednom
uspravi malo gornji dio tijela i pljune jednoj djevojici u
lice, zatim se ponovno uspravi i pljune drugoj, no nije
pogodio. Vidio sam kako je gazda bacio karte na stol i
187

Knut Hamsun

skoio prema krevetu. Vikao je sav crven od bijesa:

to! Pljuje ljudima u oi, staro svinje!
Ali, zaboga, one mu nisu dale mira! viknuo sam
izvan sebe. Ipak, osjeao sam velik strah da e me izbaciti na ulicu, zato nisam viknuo jako glasno. Po itavom
sam tijelu drhtao od uzbuenja.
Domain se okrene prema meni.
ujete li ga!? Koga se vraga to vas tie! Izvolite drati
svoju gubicu! Uinite to sam vam rekao, to e za vas biti
najbolje.
Sada je i gospoa progovorila, pa se dreka orila po
itavoj kui.
Pomozi Boe, ini mi se da ste svi vi poludjeli i pobjesnjeli! zateke ona. Ako elite ostati ovdje, budite
samo mirni! To vam ja kaem! Nije dosta to se smetu
daje hrana i stan ne, jo hoe ovdje praviti galamu,
pakao i sudnji dan. Zabranjujem vam! Pst! Objeenjaci,
drite svoje gubice i obriite si njuke, jer u se inae ja
pobrinuti za to. Takvog ovjeka nisam jo vidjela u svome
ivotu! Dojuri s ulice, nema ni prebite pare da kupi mast
za ui. I on eto u vrijeme spavanja ini u kui galamu i
sto uda! Neu da se to dogaa, ujete li! Gledajte samo
da se to prije izgubite! Mislim da smijem zahtijevati mir
u svojem vlastitom stanu!
Nisam rekao nita, nisam ak ni usta otvorio, ve sam
sjeo do vrata i sluao tu halabuku. Svi su vikali, ak i
djeca i slukinja, koja je htjela objasniti kako je dolo do
svae. Kad bih se samo mogao svladati, to bi moglo skoro
svriti. Ako ne prozborim ni rijei, sigurno nee doi do
188

GLAD

najgoreg. A i koju rije da kaem?! Nije li vani zima i, tovie, dolazi no? Zar je to vrijeme da udarim akom po
stolu i otro odgovorim? Samo nikakvih ludorija! I sjedio
sam mirno i nisam ostavljao kuu, nije me smetalo to
sam ostao sjediti, nisam se stidio, makar je ovo bilo i vie
nego otkaz. Buljio sam gore na zid, gdje je visio Isus na
uljenoj slici, i tvrdokorno sam utio na sve gazdariine
napadaje.
Jest, ako me se ba hoete rijeiti, milostiva, nita
vam ne stoji na putu prihvati jedan od kartaa.
Ustao je, a za njim i drugi.
Ne, nisam mislila na tebe. A ni na tebe odvrati gazdarica obojici. Ve e se vidjeti tko je taj...
Govorila je isprekidano, zadavala mi te udarce u
malim stankama, nekako se izduila, da mi pravo pokae da misli na mene. Mirno, samo mirno! viknuo sam u
sebi. Nije zatraila da idem, ne izriito, nejasnim rijeima.
Samo nikakve gizde s moje strane, nikakvog zloupotrijebljenog ponosa! Zaepi ui!... udnovato je zelena kosa
Isusova na uljenoj slici! Slina je zelenoj travi, ili, da se
tonije izrazim: debeloj travi na livadi. He! Ba dobra usporedba, neobino debeloj travi na livadi... Duge povorke povezanih misli proletjee mi glavom u tom asu: od
zelene trave do nekog mjesta u Bibliji, da je itav ivot
kao trava koja se sui, odavde do sudnjeg dana, kad e
sve izgorjeti. Zatim se vratih na potres u Lisabonu, a naposljetku zalebdi preda mnom panjolska pljuvanica od
mjedi i dralo za pero od ebanovine to sam ga vidio kod
Ylajali. Ah da, sve je prolo! Kao trava koja se sui! Sve
je dolo meu etiri daske, u mrtvako ruho mrtvako
189

Knut Hamsun

ruho kod gospoice Andersen, u vei desno...

Sve mi je to projurilo glavom u tom oajnom trenutku,
kad me gazdarica htjela izbaciti iz kue.
On i ne uje! vikala je. Velim vam, nosite se iz
kue! Da znate. Vrag me odnio, ali mi se ini da je taj
momak pobenavio! Smjesta nastojte otii odavde pa da
se to svri!
Pogledao sam prema vratima, ne zato da odem, nipoto ne zato; sunula mi je u glavu drzovita misao: ako se
nalazi klju u bravi, okrenut u ga i zakljuati se zajedno
s drugima, samo da ne moram van. Spopao me histerini
uas od same pomisli da bih se opet mogao nai na cesti.
Ali kljua nema u bravi i ja ustadoh. Nema nade!
Najednom se u gazdariinu dreku umijea gazdin glas.
U udu zastadoh. Taj isti ovjek koji mi se maloas grozio, gle uda, sada se zauzima za mene i veli:
Ipak to ne ide. Ne moe nou nikoga izbaciti na
ulicu. To je i kanjivo!
Nisam znao je li to zaista kanjivo, ali moda i jest
tako. Uglavnom, gospoa se predomislila, umirila se i
nije vie nita rekla. Dapae, pruila mi je dva komadia
kruha s maslacem, no ja ih nisam uzeo. Nisam ih uzeo iz
iste zahvalnosti prema gazdi, te rekoh da sam ve neto
zaloio u gradu.
Kad sam se zatim uputio u predsoblje na spavanje,
gospoa je dola za mnom, stala na pragu, okrenuvi
prema meni svoje trudne obline, i rekla glasno:
To vam je posljednja no da spavate ovdje! Upamtite!
Jest, jest odvratio sam.
190

GLAD

Sutra, ako se potrudim, ve u nai kakvo sklonite.

Ve u nai kakav kuti. Zasad me veselilo da neu morati ovu no provesti izvan kue.
Ujutro sam spavao do pet, est sati. Jo se nije razdanilo kad sam se probudio, no ipak sam ustao. Zbog studeni spavao sam potpuno odjeven, pa se sad nisam morao
oblaiti. Poto sam popio malko vode i tiho otvorio vrata,
izaao sam, strahujui da u opet sastati gazdaricu.
Nekoliko straara to bijahu u nonoj slubi bili su jedina iva bia koja sam susreo na ulici. Malo zatim dolo
je nekoliko ljudi koji su gasili plinske svjetiljke.
Tumarao sam okolo bez svrhe i cilja, doao u Ulicu
Kirke i udario prema utvrdama. Napola smrznut, jo uvijek pospan, jako gladan, slab u koljenima i leima od
dugog hoda, sjeo sam na jednu klupu i dugo i mamurno
gledao preda se. Tri tjedna ivio sam samo od kruha s
maslacem to mi ga je gazdarica davala ujutro i naveer.
Upravo su prola dvadeset etiri sata otkako sam posljednji put jeo. Glad je opet grebla u meni i morao sam to
prije nai kakav izlaz. U tim sam mislima ponovno zaspao na klupi.
Probudie me glasovi vie ljudi u blizini. Kad sam
doao k sebi, opazim da je ve svijetli dan i da su ljudi
na nogama.
Ustao sam i poao. Sunce se uspelo nad breuljkom, a
nebo je bilo bijelo i njeno, pa sam u veselju nad jasnim
danom nakon tolikih runih tjedana odmah zaboravio
191

Knut Hamsun

na sve brige i inilo mi se da sam esto jo i gore proao

nego sada. Glas mi je zvuao tako slabo da me je upravo
do suza dirnuo. Taj prekrasan dan, to bijelo svjetlucavo
nebo djelovalo je na mene tako da sam iza glasa zaplakao.
to vam je? upitao me neki ovjek.
Nisam odgovorio nita, urio sam dalje, skrivajui lice
pred ljudima.
Doao sam na nasip kod mora. Tu je leala usidrena
velika laa s ruskom zastavom i iskrcavala ugljen. Na
boku joj proitam ime Copegoro. Neko sam se vrijeme zabavljao gledajui to se dogaa na stranom brodu.
Teret mora da je bio ve gotovo iskrcan, jer je brod leao
zapravo devet stopa nad vodom usprkos balastu to ga
je uzeo, a kad su nosai ugljena u onim tekim izmama
prelazili preko palube, gibao se itav brod.
Sunce, svjetlo, slankasti miris mora, sav taj zaposleni
i veseli ivot ojaao me i krv mi je ivo zakolala ilama.
Najednom se sjetim da bih moda mogao napisati nekoliko scena za svoju dramu dok jo ovdje sjedim. Izvuem
dakle papir iz depa.
Pokuam napisati odgovor za fratarska usta, nabujala od snage i netrpeljivosti no nije mi polo za rukom.
Pustio sam dakle fratra i htio oblikovati jedan govor,
govor suca oskvrniteljici hrama. Napisao sam pola stranice i sluao kako zvui. U mojim rijeima nije bilo pravog
raspoloenja. ivot oko mene, pjevanje mornara, topot
koraka, isprekidan zveket eljeznih lanaca, sve to nije
pristajalo u atmosferu mranog i trulog srednjeg vijeka
koja se kao magla dizala nad mojom dramom. Pokupio
192

GLAD

sam papire i poao.

Samo da imam krov nad glavom! Mozgao sam i razmiljao, ali se nisam mogao sjetiti ni jednog jedincatog
mjesta u itavom gradu gdje bih mogao provesti barem
jedan sat. Nije mi preostalo nita drugo nego da se vratim
u konaite. Negodovao sam nad tom zamisli, govorio da
ne idem, ali sam iao dalje i sve se vie pribliavao tom
zabranjenom mjestu. Razumije se, bilo bi to jadno, i sam
sam priznao, jest, bilo bi kukavno, ali nije koristilo. U
meni vie nije bilo ni najmanje ponosa, smio sam kazati
tu veliku istinu da sam jedan od ljudi s najmanje ponosa
koji ive u ovim naim danima. I tako sam poao.
Sretno sam doao u koloteinu i znao posve jasno da
bi se ipak moglo neto obaviti, kad bi sve polo po dobru.
Pred vratima sam stao i jo jednom promislio. Jest, dogodilo se to mu drago, moram pokuati. Sve se vrti tek
oko jedne malenkosti. Prvo: radi se samo o nekoliko sati,
a drugo: sauvaj Boe da bih i po drugi put zamolio zaklonite u toj kui. Uao sam u dvorite. Dok sam hodao
po neravnom kamenju dvorita, jo se nisam odluio i
zamalo da nisam opet okrenuo prema vratima. Stisnuo
sam zube. Ne, samo nikakvog ponosa! U najgorem sluaju imat u izgovor da sam im doao kazati zbogom, da se
pristojno rastanemo i pogodimo to se tie moga duga.
Otvorio sam vrata predsoblja.
Nepomino sam zastao. Preda mnom, na udaljenosti
od dva koraka, stajao je gazda i gledao kroz kljuanicu u
obiteljsku sobu. Rukom mi je dao znak da stanem mirno,
i opet gledao kroz kljuanicu. Pri tom se smijao.
193

Knut Hamsun

Doite rekao je, i ja sam se na prstima pribliio.

Gledajte! rekao je, smijui se tihim uzbuenim smijehom. Zavirite unutra! Hi, hi! Tamo oni lee! Vidite li
staroga, ha? Jeste li vidjeli staroga?
U sobi, na krevetu, tono ispod Isusa na uljenoj slici,
ba prema meni, opazim dvije osobe gazdaricu i stranca kormilara. Noge su im se bijelo ocrtavale na tamnom
pokrivau. Na drugom rubu kreveta sjedio je njezin otac,
uzeti starac, gledao ih oboje sputene glave, uvuen u se,
kao obino, nesposoban da se pomakne...
Okrenuo sam se gazdi. On se svom silom suzdravao
da ne prasne u glasan smijeh.
Vidite li starog? aptao je. Ah Boe, jeste li vidjeli
starog? Sjedi tu na postelji i gleda ih! I on se ponovno
sagne prema kljuanici.
Proao sam kraj njega i sjeo do prozora. Taj je prizor
doveo moje misli u najstraniji kaos, a i moje bogato raspoloenje bilo je raspreno. No to se to zapravo mene
tie? Ako je pravo njezinom muu, nek mu bude; ako
ga to, tovie, veseli, nemam ja nikakva razloga da se
zbog toga uzrujavam. to se tie starca, on je samo starac.
Moda on to i ne vidi prvi put, a moda i spava. Bogzna
nije li moda i mrtav. U svakom sluaju perem ruke.
Opet sam dohvatio papire, hotei otjerati sve nepozvane dojmove. Usred jedne reenice u suevu govoru stao
sam: Tako mi nalae Bog i zakon, tako mi nalae savjest
umnih mueva, tako mi nalae i moja vlastita savjest...
Pogledam kroz prozor i stanem misliti to bi mu to imala
nalagati vlastita njegova savjest. Iz susjedne je sobe dopro
194

GLAD

do mene tihi suanj. No, to me se tie, to me je uope

briga? Mir! Mir!
Tako mi nalae i moja vlastita savjest...
Ali sve se urotilo protiv mene. ovjek nije nipoto
mirno stajao kod kljuanice; s vremena na vrijeme zauo
sam njegov zatomljeni hihot i vidio da dre. Na ulici
se takoer dogaalo neto to mi je rastresalo misli.
Prijeko na ploniku sjedio je malian na sunanom svjetlu i igrao se. Nije imao nikakvih zlih namjera, samo je
rezao mnotvo duguljastih papira i nikom nije inio nita
naao. Najednom skoi i pobjegne. Uspne se ravno na
vozni nasip i spazi ovjeka, odraslog ovjeka s crvenom
bradom, koji se naslonio na prozor na drugom katu i
pljunuo mu na glavu. Malian je od bijesa zaplakao i nesvjesno opsovao prema prozoru, a ovjek mu se nasmijao
u lice. Tako je prolo kojih pet minuta. Okrenuo sam se
da ne vidim djeakove suze.
Tako mi nalae i moja vlastita savjest!... Nikako nisam
mogao dalje.
Na kraju se sve poelo brkati i meni se uini da je sve
to sam napisao neupotrebljivo, jest, da je itava moja zamisao strana besmislica. U srednjem se vijeku uope ne
moe govoriti o savjesti. Savjest je otkrio tek stari uitelj
plesa Shakespeare, dakle je cijeli moj govor nelogian.
Zar ti listii zbilja ne sadre nita dobra? Ponovno sam ih
letimice proitao i moje je sumnje nestalo, jer sam naiao
na velianstvena mjesta i duge pasae od velikog znaenja. Opet se u mojim grudima pojavila opojna elja da
nastavim i zavrim dramu.
195

Knut Hamsun

Ustao sam i poao prema vratima, ne obazirui se na

bijesne gazdine znakove, koji su imali znaiti da budem
miran. S vrstom sam odlukom proao kroz predsoblje,
gore uza stube na drugi kat, i uao u svoju staru sobu.
Kormilara nije bilo, jer je bio dolje kod gospoe u obiteljskoj sobi. Tko mi dakle spreava da tu koji asak prosjedim? Neu se ni dotaknuti njegovih stvari, neu ni njegovog stola, nego u sjesti na stolac do stola i biti posve
zadovoljan. Brzo rairim papire na koljenima.
Nekoliko je minuta ilo upravo izvrsno. U mojoj se
glavi redao odgovor za odgovorom i neumorno sam pisao.
Ispisivao sam jednu stranicu za drugom, tiho sam klicao
od oduevljenja nad sjajnim raspoloenjem, pa sam jedva
znao za sebe. Jedini zvuk to sam ga uo u tome asu bio
je moje vlastito zadovoljno kliktanje. Dola mi je nadasve
sretna misao s crkvenim zvonima koja bi imala zvoniti na
odreenom mjestu moje drame. Bilo bi arobno lijepo.
Odjednom zaujem na stubama korake. Stresem se i
gotovo sam izvan sebe. Sjedim kao spreman na skok,
plah, budan, prestraen, razdraen od gladi. Nervozno
stanem prislukivati, olovku drim u ruci, ne mogu vie
napisati ni jedne rijei. Vrata se otvore i par iz prizemlja
ue u sobu.
Jo nisam dospio ni zamoliti za oprotenje, a gazdarica je ve povikala kao da je pala s oblaka:
Bog budi sa mnom, opet sjedi ovdje!
Oprostite rekoh, a jo bih i vie rekao, ali dalje
nisam mogao.
Gazdarica je irom otvorila vrata i uzvikala se:
196

GLAD

Ako se smjesta ne udaljite, neka me vrag odnese ako

ne pozovem policiju!
Ustadoh. Htio sam vam samo kazati zbogom promucam i zato sam vas morao priekati. Niega se nisam
ni dotaknuo, samo sam tu sjedio na stolcu...
Ma nije to nita ree kormilar. Koga to vraga
smeta? Ma ostavite ga!
Kad sam siao niza stube, najednom me obuzme bijesna srdba na tu deformiranu enu koja mi je vjeito
bila za petama, samo da me se to prije rijei. Jedan sam
trenutak stajao prebirui najstranije pogrde, da joj ih dobacim u lice. No pravovremeno sam se predomislio i zautio. utio sam samo iz zahvalnosti prema tom stranom
ovjeku koji je iao za njom i koji bi sve uo. Gospoa me
je postojano slijedila, grdei me neprestano, dok je moja
srdba sve to vie jenjavala.
Prispjeli smo u dvorite. Ja sam iao polagano, razmiljajui jo uvijek bih li se upustio u prepirku s gazdaricom. U tom sam asu bio lud od razdraenosti, mislio
sam na grozno krvoprolie, na udarac u trbuh, koji bi je
na mjestu usmrtio. Uto na vrata ue dostavlja u uniformi
i pozdravi; nisam mu odgovorio. Obratio se gospoi iza
mene i uo sam kako je zapitao za me. Ja se ipak nisam
okrenuo.
Kad sam bio samo nekoliko koraka do vrata, dostavlja me stigne i ponovno pozdravi. Prui mi pismo. Brzo
i preko volje otvorim taj list, a iz omotnice ispadne papirnati novac od deset kruna, i nita vie, ni jedna jedina
rije.
197

Knut Hamsun

Pogledao sam dostavljaa i upitao:

Kakve su to ludorije? Od koga je taj list?
Ne znam odgovorio je. Dala mi ga je jedna dama.
Stajao sam mirno. Dostavlja se udaljio. Gurnuo sam
novanicu natrag u omotnicu, pa sam sve zajedno zguvao, okrenuo se i priao gazdarici, koja je jo uvijek
gledala za mnom. Bacio sam joj tu grudu papira u lice.
Nisam rekao nita, ni jednog slovca. Samo sam vidio kako
ogledava zguvani papir, prije no to sam otiao...
Ha, to znai ivjeti poteno! Nita ne rei, ne govoriti
s izmetom, ve posve mirno zguvati veliku novanicu
i baciti je u lice progoniteljima. To znai istupiti asno!
Tako se mora postupati s njima, tim ivotinjama!
Kad sam doao na ugao Ulice Tomte i trnice kod eljeznike postaje, najednom se stala okretati ulica oko
mene, pa sam zateturao prema zidu. Jednostavno nisam
vie mogao hodati, nisam se mogao uspraviti iz pognutog
poloaja. Ostao sam stajati onako kako sam pao prema
zidu i osjeao sam da gubim svijest. Moj se luaki bijes
opet pojavio, unato tom napadaju umora. Dignuo sam
nogu i udario njome o plonik. inio sam jo i tota
drugo, da dobijem snage: stiskao zube, mrtio elo, okretao oi i pomoglo je. Misli su mi bile jasne i shvaao
sam da je to poetak kraja. Ispruio sam ruke i odgurnuo
se od zida. Ulica se jo uvijek vrtjela oko mene. Poeo
sam gutati bijes. Iz dubine srca borio sam se protiv nevolje, drao se hrabro, da ne padnem. Nisam htio umrijeti
leei, nego stojei. Jedna su se radnika kola tiho otkotrljala pored mene i vidio sam da su u kolima krumpiri.
198

GLAD

Ali u svom bijesu i tvrdoglavosti rekoh da to nisu nikakvi

krumpiri, ve glavice kupusa. Strano sam kleo tvrdei
da su glavice kupusa. uo sam vrlo dobro to sam rekao,
i neprestano sam se zaklinjao na tu la, samo da naem
zadovoljstvo u oajanju. Opijao sam se tim besprimjernim grijehom, dignuo tri prsta uvis i zakleo se drhtavim
usnicama da su u kolima bile ba glavice kupusa.
Vrijeme je prolazilo. Sjeo sam na neku stepenicu i obrisao znoj sa ela i vrata, zadrao dah i prisiljavao se da
budem miran. Sunce je tonulo, bilo je poslijepodne. Opet
sam stao mozgati o svom poloaju. Glad me je besramno muila, a za nekoliko e sati opet nastati no. Sada
moram nai neko mjesto za spavanje, dok je jo vrijeme.
Moje su misli iznova stale kruiti oko konaita iz kojeg
su me izagnali. Nipoto, tamo se ni pod koju cijenu ne
vraam, ali nisam mogao a da ne mislim na to. Napokon,
gospoa je imala potpuno pravo da me izbaci na ulicu.
Kako smijem i oekivati da u kod nekoga moi stanovati
ako mu i ne platim? tovie, ponekad mi je davala i jesti,
ak i juer uveer, kad sam je razljutio, pruila mi je kruh
s maslacem. Dala mi ga je iz dobrodunosti, jer je znala
da mi je hrana potrebna. Ja se dakle ne mogu ni na to
potuiti, te stadoh tiho moliti za oprotenje. Osobito se
gorko kajem to sam joj se na kraju pokazao tako nezahvalnim da sam joj bacio u lice papir s novanicom od
deset kruna...
Novanicu od deset kruna! Tiho sam funuo. Od koga
je list to ga je donio dostavlja? Tek sam u ovom trenutku jasno razmiljao o tome i najednom naslutio to
je na stvari. Zaboljelo me od bola i srama, mnogo sam
199

Knut Hamsun

puta proaptao promuklim glasom: Ylajali. Pri tom sam

kimao glavom. Nisam li ve juer vrsto odluio da u
ponosno proi pored nje kad je susretnem i da u pokazati prema njoj najveu ravnodunost? A umjesto toga
pobudio sam u njoj suut i naveo je da se rtvuje iz milosra. Ne, ne, ne, nema kraja mojim ponienjima! Nikada
vie neu u njezinim oima biti poten; propadao sam,
propadao na svim stranama, kamo sam se god okrenuo,
propadao do koljena, do prsiju, utonuo u nepotenje, i
nikad, nikad vie neu isplivati na povrinu! To je vrhunac! Deset kruna primiti kao milostinju, a da ih ne moe
vratiti tajnom darovatelju, zgrtati taj jadni novac obim rukama, zadrati ga i plaati njime svoj stan usprkos unutarnjem otporu...
Ne bih li mogao na bilo koji nain pribaviti tih deset
kruna? Da odem gazdarici i zatraim natrag taj novac
ne bi koristilo, zacijelo.
Ali ipak, mora se nai nekakav izlaz, trebam samo
dobro promisliti, dobro i otro promisliti. Zaboga, pa tu
ne pomae razmiljati na obian nain, razmiljanje mora
obuhvatiti zbilja itavog ovjeka kad je rije o tome da se
pribavi deset kruna. Sjeo sam dakle i zamislio se.
Moglo je biti oko etiri sata; za nekoliko sati mogao
bih moda sastati direktora kazalita, da je drama dovrena. Izvukao sam rukopis i pokuao svom snagom i
voljom svriti tri posljednje scene. Mislio sam, znojio se
i jo jednom proitao sve od poetka, ali nisam doao
dalje. Samo nikakvih gluposti! rekoh si, samo nikakve
tvrdoglavosti! I stanem pisati svoju dramu ondje gdje sam
bio prekinuo, sve sam napisao ega sam se god sjetio,
200

GLAD

samo da to bre svrim, da krenem naprijed. Htio sam

se obmanuti da je upravo sada nadoao pravi trenutak za
mene, lagao sam sebi, otvoreno se zavaravao i napisao
sam sve, kao da ne moram odabirati rijei. To je dobro!
To je bogatstvo! aptao sam s vremena na vrijeme; samo
to napii!
Najednom mi se priinie sumnjivima moji posljednji
odgovori. Previe su odudarali od dijaloga u prvim prizorima, a nije bilo ni mrve srednjeg vijeka u fratrovim
rijeima. Grizao sam olovku, skoio, razderao rukopis
nadvoje, poderao svaki list, bacio eir na ulicu i zgazio
ga. Propadoh! aptao sam. Potovane dame i gospodo,
propadoh! govorio sam to gazei jo uvijek po svom
eiru.
Nekoliko koraka podalje stajao je straar i promatrao
me. Stajao je nasred ulice i gledao u mene. Kad sam se
obazro, nai se pogledi sastadoe. Moda je on ve dugo
stajao i promatrao me. Podigao sam eir, opet ga stavio
na glavu i priao ovjeku.
Moete li mi kazati koliko je sati? upitam. Ustruavao
se koji trenutak, a onda je izvukao sat, ne putajui me s
oiju.
Oko etiri ree.
Naravno! rekoh. Oko etiri. Tono. Kako vidim,
vi se vrlo dobro razumijete u svoj posao i ja u svakako
misliti na vas.
Zatim sam se udaljio. On je stajao zbunjen, gledao za
mnom irom otvorenih usta, drei jo uvijek sat u ruci.
Kad sam doao do hotela Royal, stao sam i okrenuo se.
201

Knut Hamsun

On je jo uvijek stajao u istom poloaju i gledao za mnom.

Ha, ha, tako mora ovjek sa ivotinjama! to je mogue prostije! To imponira ivotinjama, to ih plai... Bio sam
vrlo zadovoljan sa sobom, pa sam poeo tralalikati nekakvu pjesmicu. Svi su mi ivci bili napeti od uzbuenja,
tovie preao sam preko cijelog trga ne osjeajui nikakve neugodnosti i lagan kao pero, skrenuo za ugao kod
trnice i sjeo na jednu klupu kod crkve svetoga Spasa.
Zar nije svejedno hou li vratiti deset kruna ili neu?
Kad sam ih dobio, pripadaju meni, a ondje otkuda su
zacijelo nema nevolje. Primiti sam ih ipak morao, jer su
mi ih naroito zato poslali, a bila bi besmislica da sam ih
ostavio dostavljau. A kakvog bi smisla imalo da vratim
drugih deset kruna, a ne ba one koje sam primio? Dakle
od toga nema nita.
Pokuao sam promatrati ivot na trgu, zabaviti svoje
misli stvarima prema kojima sam bio posve ravnoduan,
ali mi nije uspijevalo. Jo sam uvijek morao misliti na
onih deset kruna. Naposljetku sam stisnuo ake i razljutio se. To bi je uvrijedilo, rekoh, da joj ih vratim. Zato
dakle da to uinim? etao sam okolo i smatrao se previe
dobrim i za ovo i za ono, kimao sam glavom i govorio:
Ne, hvala lijepa! Sad sam vidio kamo to vodi opet sam,
eto, na ulici. Pa sve da ak i mogu, ne bih zadrao svoj
ugodni, topli stan. Bio sam ponosan, skoio kod prve rijei, platio deset kruna i poao svojim putem... Otro sam
se osuivao to sam ostavio stan i opet se naao u takvoj
neprilici.
Meutim, neka sve to vrag nosi! Nikad nisam prosjaio novaca, im bih ga imao u rukama sve sam odmah
202

GLAD

razdavao, plaao novcem posve nepoznate ljude, koje nikada vie u ivotu neu vidjeti. Jest, takav sam bio ovjek,
gdje je trebalo plaao sam do posljednje pare. Koliko poznajem Ylajali, zacijelo ni ona ne ali to mi je poslala
novaca. Zato me to dakle mui? To je najmanje to je
mogla uiniti poslati mi s vremena na vrijeme deset
kruna. Siromano me djevoje ljubi... I ja sam se sam
pred sobom hvalio tom milju. Bez sumnje, ona me ljubi,
siromano djevoje!...
Bilo je pet sati. Opet sam bio potiten nakon dugotrajnog nervoznog uzbuenja i opet sam osjetio zujanje u
praznoj glavi. Gledao sam ravno, oi sam ukoio, otvorio
ih i gledao ravno u ljekarnu K slonu. Glad je bjesnjela u
meni i strahovito sam patio. Dok sam tako zurio u zrak,
postala je pred mojim pogledom posve jasna neka osoba,
koju sam napokon prepoznao: prodavaica kolaa do ljekarne K slonu.
Trgnuo sam se, uspravio i zamislio. Jest, istina je, to je
ista ona ena, za istim onim stolom i na istome mjestu.
Nekoliko sam puta zafiukao, pucnuo prstima, ustao i
poao prema ljekarni. Samo nikakvih gluposti! to me je,
dovraga, briga je li to bio grean ili poten novac; bio je
srebrni, norveki kramarski novac iz Kongsberga! Nisam
htio biti smijean, a od pretjeranog se ponosa moe i
umrijeti...
Poao sam na ugao, zagledao se u enu i stao pred
nju. Smijuckao sam se, namigivao joj kao znanac i svoje
sam rijei poredao tako kao da je posve prirodno to ponovno dolazim.
Dobar dan! rekoh. Vi me se jamano vie ne
203

Knut Hamsun

sjeate?
Ne odvratila je, pogledavajui me.
Osmjehnuo sam se jo jae, kao da se ona samo ali
kazujui da me se ne sjea, i nastavio:
Zar se ne sjeate da sam vam dao nekoliko kruna?
Koliko se sjeam, onda nisam nita rekao. Ja to ne obiavam. Kad ovjek ima posla s potenim ljudima, emu, da
tako kaem, praviti ugovore za svaku malenkost? Ha, ha!
Ja sam eto onaj koji vam je dao mnogo novaca.
Ah, zaista, vi ste to bili! Jest, sad vas prepoznajem,
ako dobro pogledam...
Htio sam sprijeiti da mi se zahvali za novac, pa rekoh
brzo, izabirui oima kolae na stolu:
Sad sam doao po kolae.
Nije me razumjela.
Kolae ponovim. Sada u ih ponijeti! rekoh, nasmijavi se glasno, kao da joj moram objasniti da u ih
ponijeti. Uzeh sa stola kola, neku vrstu kruha, i odmah
ga zagrizoh.
Kad je to ena vidjela, ustala je u svojoj podrumskoj
rupi i nehotice uinila kretnju kao da e zatititi kolae, dajui mi time na znanje da nije oekivala da u je
oplijeniti.
Ne? Zbilja ne? Ona je doista vrijedna ena! Zar je moda
ikad doivjela da joj je tkogod dao na uvanje aku kruna
a nije ih traio natrag? Ne eto vidite. Misli li ona da
sam joj moda dobacio ukradene novce? Ne, ona to dakle
ne misli; to je sjajno, zbilja sjajno! Bilo bi lijepo od nje,
ako se smijem tako izraziti, to me je smatrala potenim
204

GLAD

ovjekom. Ha, ha! Zbilja, zbilja sjajno!

Stanem joj tumaiti zato sam joj dao novac, tumaio
sam joj mirno, naglaavajui svaku rije: Moj je obiaj da
tako radim, jer smatram da su svi ljudi poteni. Pa kad
mi tkogod prui ugovor, ili potvrdu, ja samo kimnem glavom i velim: Ne, najljepa hvala! Eto, tako ja radim.
ena me jo uvijek nije razumjela.
Udario sam u druge ice, govorei otro, zarekavi
se da neu izgovoriti nijedne besmislice. Zar joj se jo
nikad nije desilo da joj je netko platio unaprijed? upitam. Naravno, mislim ljude koji imaju mnogo novaca, na
primjer ljudi od konzulata. Ja ipak zato ne mogu biti na
teti, ako je njoj ovakav nain plaanja neto novo. U inozemstvu je to u modi i obiaju. Zar nikad nije bila preko
granice? Ne? eto, vidite! Tada vam ne mogu nita vie kazati o toj stvari... I pri tom pograbim nekoliko kolaa sa
stola.
Ona je ljutito mumljala, tvrdokorno se nekajui da mi
dade neto od onoga to je imala na stolu, ak mi je iz
ruke istrgnula jedan kola i stavila ga na prijanje mjesto.
Razljutih se, udarih po stolu i zagrozih joj se policijom.
Htio sam biti milostiv prema njoj, rekoh. Kad bih htio
uzeti sve to me spada, unitio bih joj ovu daaru, jer
sam joj dao strano mnogo novaca. Ali ja neu uzeti tako
mnogo. Zbilja sam htio uzeti za samo polovicu vrijednosti. tovie, nikada se vie neu pojaviti. Sauvaj Boe,
nisam ja takav...
Napokon mi je dala nekoliko komada uz upravo besramnu cijenu, pet, est komada za koje je odredila najviu
205

Knut Hamsun

cijenu koja se moe zamisliti, a zatim mi zapovjedila da

odem. Jo sam se uvijek s njom svaao i tvrdio da me je
prevarila za jednu krunu i da me svojim bezdunim cijenama formalno sie. Znate li vi da se ovakvi lopovluci
kanjavaju? rekoh. Pomozi vam Boe, mogli bi vas jo
doivotno zatvoriti u tamnicu! Dobacila mi je jo jedan
kola i vikala, kripei zubima, neka se nosim.
Ostavio sam je.
He, ovakve ene jo nisam vidio. Za sve vrijeme dok
sam obilazio trnicom i jeo svoje kolae govorio sam glasno o toj eni i njezinoj nepopravljivosti, ponavljao ono
to smo rekli jedno drugome, i uobraavao da sam je
doveo u vraku nepriliku. Na oi svih ljudi jeo sam kolae i glasno govorio.
Kolai su nestajali jedan za drugim. Ma koliko sam
mnogo jeo, nije mi bilo dosta. Temeljito sam bio izgladnio. Veliki Boe, nikako da se zasitim! Bio sam tako prodrljiv da sam ve maio i onog zadnjeg komada, onog
to sam ga bio ostavio za maliana koji se igrao u Ulici
Vognmands s dugakim papiriima. Svejednako sam mislio na njega, ne mogavi zaboraviti njegov izraaj lica
kad je skoio i pobjegao. Kad je ovjek pljunuo na nj,
on se okrenuo prema mojem prozoru da vidi da li se
smijem. Samo da ga nekako naem, kad doem dolje.
Naprezao sam se iz svih sila da to prije prispijem u Ulicu
Vognmands. Proao sam mimo mjesta gdje sam rastrgao
na komade svoju dramu i gdje je jo uvijek lealo mnotvo papiria, obiao sam straara kojega sam svojim ponaanjem bio strano zaudio, i napokon sam stajao na
stubama gdje je onda sjedio malian.
206

GLAD

Nije ga bilo. Ulica je bila gotovo prazna. Spustila se

tama i nigdje nisam mogao otkriti maliana. Zacijelo je
ve otiao kui. Oprezno sam poloio kola na visoki rub
od vrata, jako sam zakucao i pobjegao. On e ga ve
nai! rekoh sam sebi im izae van, nai e ga! Oi mi
se orosie od veselja pri pomisli da e malian nai kola.
Opet sam se uputio prema eljeznikom nasipu.
Vie nisam bio gladan, ali mi je bilo muno poslije poslastica koje sam pojeo.
U glavi su mi se raale najlue misli: to bi bilo da
tajom prereem ue kojeg broda? to da najednom zaviem vatra? Poao sam dalje uz nasip, naao sanduk na
koji sam mogao sjesti, sklopio sam ruke i osjetio da mi
se sve vie komea u glavi. Nisam se micao, nisam uope
nita radio, samo da se odrim uspravno.
Buljio sam prema Copegoru, brodu s ruskom zastavom. Na provi opazim ovjeka. Crvena svjetiljka na lijevom boku broda bacala mu je svjetlo na glavu. Ustao sam
i upustio se s njim u razgovor. Nije ba imalo nekakve
svrhe, a nisam se ni nadao odgovoru. Viknuo sam:
Plovite li veeras, kapetane?
Jest, skoro emo otploviti odvrati ovjek. Govorio
je vedski.
Hm. Ne biste li moda trebali jo jednog ovjeka?
U tom trenutku nisam uope mislio na to hou li dobiti nijean odgovor ili ne. Bilo mi je posve svejedno to
e mi ovjek odgovoriti. Ustao sam i gledao prijeko, k
njemu.
Ne odvrati. Morao bi biti mladi.
207

Knut Hamsun

Mladi! Trgnuo sam se, tajomice skinuo naoale i gurnuo ih u dep. Prekoraio sam nasip za utovarivanje i
popeo se na brod.
Ja jo nikada nisam plovio rekoh ali znat u sve
to mi pokaete. Kamo plovite?
Vozimo teret u Leeds i ondje emo uzeti ugljen za
Cdiz.
Dobro! rekoh, primaknuvi se k ovjeku. Meni je
svejedno kamo se plovi. Ja u obavljati svoj posao.
On je neko vrijeme stajao, gledao me i razmiljao.
Jo nikad nisi plovio? zapita.
Ne. Ali kako rekoh, dajte mi posla i ja u ga obaviti.
Na sve sam navikao.
Opet se zamisli. Sad sam ve sebi vrsto zabio u glavu
da moram otploviti, i bojao sam se da u opet biti otjeran
na kopno.
to dakle mislite, kapetane? upitam konano.
Mogu raditi sve, kaem vam. Bio bih mangup, kad ne bih
izvrio sve to mi se naredi. Kad bi se moralo, mogao bih
preuzeti dvije strae, jednu za drugom. To mi dobro ide,
sve u izdrati.
Hajde, moemo pokuati ree. Ne bude li ilo,
rastat emo se u Engleskoj.
Svakako rekoh veselo. Jo jednom ponovih da emo
se rastati u Engleskoj ako ne bude ilo.
Tako mi dade posao...
Vani, u fjordu, jo sam se jednom uspravio. Bio sam
mokar od groznice i umora, gledao sam prema kopnu, i
208

GLAD

za ovaj sam put rekao zbogom Kristianiji, u kojoj su prozori sjajili jakom svjetlou.

209

Knut Hamsun

ASKETSKA POBJEDA
Knut Hamsun je roen 4. kolovoza 1859., kao Knud
Pedersen, u dolini Gudbrandsal u sredinjoj Norvekoj.
Gudbrandsalska dolina vjetrenjaa, iz koje on potjee,
bila je dom tradicionalno tvrdoglavih i samovoljnih ljudi.
Preci njegove majke vukli su korijene od srednjovjekovnog plemstva, dok je otac Peder Pedersen bio poljodjelac
romantinog temperamenta koji je volio putovati. Kada
su Knudu bile etiri godine, obitelj se odluila preseliti
daleko na sjever; nastanili su se u Hamaroyu na seoskom
imanju Hamsund, ije je ime Hamsun kasnije preuzeo
kao svoje. Knud Pedersen je kao djeak uvao stoku tijekom dugih sjevernih noi obasjanih polarnom svjetlou
i volio je lutati okolo sam. Bjeao je iz kole, a ve od etrnaeste godine ivio je sam, radei povremene pomone
poslove.
S dvadeset godina napisao je novelu Frida a zatim
otiao u Oslo (koji se tada zvao Kristianija) i ponudio
je izdavakoj kui Gyldendal. Oni su je odbili objaviti,
a Hamsun se s time nije mirio i odluio je neto poduzeti. Kako je Ibsen ivio u Italiji, otiao je posjetiti
Bjrnstjernea Bjrnsona, jo jednog velikog norvekog
pisca (kasnije nobelovca), te mu odnio svoj roman. U ivotu poznatih pisaca obino stariji uglednik prepoznaje
210

GLAD

genijalnost mlaeg autora, ohrabruje ga, bori se za njega

i pomae mu da nae posao... ali Hamsuna je ekalo
iznenaenje: Bjrnson je proitao njegovo djelo i savjetovao mu da postane glumac!
Hamsunu je tada bila dvadeset i jedna godina, i predstojao mu je period od deset godina gladovanja i fizikog
rada prije no to e mu biti objavljen prvi roman. Ubrzo
nakon sastanka s Bjrnsonom zakoraio je u razdoblje
gladovanja i zimu 1879.-80. proveo u ekstremnoj bijedi u
siromanoj etvrti Kristianije, u samakom pansionu opisanom u posljednjem dijelu romana Glad. Na proljee
je pobjegao iz Kristianije i zaposlio se kao cestovni radnik, ali taj je bijeg samo uspostavio buduu uobiajenu
shemu: gladovanje, nakon ega slijedi teki fiziki rad.
Ibsen je za razliku od njega bio sveuilini ovjek;
ubrzo nakon diplome, zaposlio se u kazalitu. Tijekom
razdoblja njegova umjetnikog razvoja, srednja klasa mu
je pruala pomo, to je on prihvaao, dok je Hamsunov
put bio tei i on nikome nije dugovao nita, ak niti za
golo preivljavanje. Kada su mu bile dvadeset i tri godine,
napustio je Norveku otputivi se u Ameriku, gdje je isprva radio u Elroyu u Wisconsinu, a kasnije kao drvosjea u
Minnesoti. Neki unitaristiki sveenik bezuspjeno je pokuao od njega nainiti propovjednika. Jednoga dana u
Minneapolisu, nakon dvije godine provedene u Americi,
u trenutku kada je zavravao naporan radni dan kao drabovatelj, poeo je iskaljavati krv. Lijenik mu je dijagnosticirao tuberkulozu u posljednjem stadiju i rekao da su
mu preostala jo svega tri mjeseca ivota. Njegovi su mu
prijatelji sakupili novac za kartu za brod do Norveke, ali
211

Knut Hamsun

Hamsun se nije predavao i odluio

je da e se sam izlijeiti. Otputovao
je vlakom u New York, i to na svoj
ekscentrini nain: cijeli je put prevalio sjedei na krovu vagona, otvorenih usta. Gutao je ogromne koliine svjeeg zraka i kad je nakon
tri dana stigao u New York, ve je
tvrdio da je napola zdrav. Tu prepoznajemo junaka eline volje iz
romana Glad. Hamsun se iz New
Knut Hamsun
Yorka ipak vratio u Norveku, ali
ova mu bolest vie nikada nije inila potekoe.
No, u Kristianiji je zapoeo drugi period gladovanja;
tek bi tu i tamo uspio prodati poneki lanak. Mnogi dogaaji koji su se zbili u proljee i jesen 1886. godine nali
su se u romanu Glad. Svoje tekstove ovaj put je pokazao
piscu Arneu Garborgu i ponovno nije imao sree. U jesen
je shvatio beznadenost situacije i vratio se u Sjedinjene
Drave. Ovoga je puta u Chicagu radio kao kondukter
u tramvaju, a ljeto je proveo u etvi na itnim poljima u
Sjevernoj Dakoti. Nakon jo dvije godine provedene u
Sjedinjenim Dravama, odluio je poeti iati ljude kako
bi sakupio novac za povratak u Europu. U Kopenhagen
se konano vratio u ljeto 1888., s djelomino napisanim
romanom Glad, koji je konano objavljen 1890. godine,
kada mu je bila trideset i jedna godina.
Razigranost i otrina njegove proze zapanjila je sve.
Zbog njih se norveki inio mladenakim jezikom. Postoje
mnoga svjedoanstva iz Amerike o tome kako je znao
212

GLAD

pisati cijelu no a onda bi ujutro poderao sve to je napisao skaui po papirima i bacajui ih kroz prozor. Pa
ipak, Amerika je vjerojatno poneto doprinijela svjeini
njegova stila. Norveki romanopisac Sigurd Hoel rekao
je kako smatra da su uzbuenje, argon i sarkazam amerikog govora jako povezani sa stilom romana Glad. Na
norvekom jeziku, reenice su kratke, brze i skladne, zauujue nalik najboljim radovima Hemingwaya. Nekih
tridesetak godina kasnije, Hemingwayeve kratke i otre
reenice zapanjile su ameriko itateljstvo naviknuto na
duge reenice Dickensa i Henryja Jamesa.
Primjeujemo kako Glad ima jo jednu karakteristiku koja nas podsjea na Hemingwayeve romane: ovdje
se ne radi o drutvenom protestu; ovo nije krik usmjeren
protiv drutva koje doputa takvu bijedu kojoj svjedoimo u cijeloj knjizi. Razlog za to je u Hamsunovu sluaju
jednostavan. On u srednju klasu nema niti toliko povjerenja da bi joj takvo to i predloio. U suprotnosti s tim,
Zola je vjerovao u srednju klasu, ak i kad bi je napadao:
smatrao je da e srednja klasa, ako joj se jasno ukae na
nepravdu, tu nepravdu ispraviti. Hamsuna je iskustvo sa
srednjom klasom jo u mladosti nauilo da joj se ne moe
vjerovati. Kao odrastao ovjek, doivljavao ju je kao ubojicu impulzivnog i bujnog ivota u kakav je on vjerovao.
Nakon objavljivanja Gladi, Hamsunovi ivotni uvjeti
su se osjetno poboljali. Pisao je roman za romanom, i
ubrzo je mogao ivjeti od autorskih prava. U trideset i
devetoj godini vjenao se s Norveankom Bergliot Bech
koju je preoteo njezinom bogatom muu Austrijancu,
da bi se razveli nakon sedam godina. Kad je navrio
213

Knut Hamsun

pedesetu, oenio se s 22 godine mlaom norvekom glumicom Marie Andersen i ponovno promijenio nain ivota. Preselio se daleko na sjever i podigao farmu, radei
sam mnoge fizike poslove. Kasnije je kupio veliko imanje biveg plemenitaa puno blie Oslu, gdje je ivio trideset i etiri godine, sve do svoje smrti 1952. u devedeset
i treoj godini. Svoju posljednju knjigu napisao je u devedesetoj; njegova je proza i dalje bila ivahna i intenzivna.
Iako to nije izrijekom naglaeno, jedno zanimljivo vjerovanje provlai se kroz cijeli roman Glad neobino,
gotovo praznovjerno vjerovanje u podsvijest. Glavni lik
jako puno oslukuje; osjea da je ena u crnom ispod
uline lampe povezana s njim i prije no to s njom razgovara. Siguran je da je rije Ylajali znak koji mu alje
via sila. On odmah slua svoje instinkte, bilo da se
radi o nagonu da se ugrize za prst (to ga budi iz ozbiljne omame), da pozove koiju i odveze se na nepostojeu
adresu, ili da razgovara s nepoznatima. Njegova podsvijest i svijest otvoreno komuniciraju i on jako uiva u ugaanju tim impulsima.
Glavni lik Gladi ne osjea samosaaljenje pa se kroz
cijeli roman provlai osjeaj da je njegovo izgladnjivanje
na neki nain planirano u njegovoj podsvijesti da je on
na neki nain odabrao ovu patnju kao put njegovog ozdravljenja. On udovoljava podsvijesti, i nastavlja gladovati
usprkos patnji, sve dok ne proivi ono to mora proivjeti, i ne naui ono to mora nauiti. Ono to se nama
ini kao katastrofa, njegov duh doivljava kao tajnovitu
pobjedu. Njegovu anarhinu nesposobnost da sam sebe
uzdrava, njegov duh doivljava kao poslunost. Ono to
214

se usputnom promatrau ini kao niz tekih poraza, za

njegov duh predstavlja niz asketskih pobjeda. Njegova
pokornost podsvjesnom, ak i po cijenu fizike patnje,
pravi je put; to je put napretka i uenja. Njegovo bolno
gladovanje prizvalo je goleme rezerve iscjeljujue snage
koje su skrivene leale u njegovoj
psihi. Blake je napisao: Put prekomjernosti vodi prema palai mudrosti. Ili: Neumjerenost je ljepota, pa i: Da budala ustraje u svojoj
gluposti, postao bi mudar.
Kada Hamsunov junak proivi
ono to mora, i naui ono to treba
nauiti, njegova podsvijest gubi interes za gladovanje i doputa mu
da se zaposli na brodu te knjiga
Knut Hamsun
zavrava. Tog trenutka on se promijenio. Glavni lik to shvaa na brodu na kraju romana.
Gledajui iza sebe prema Kristianiji, u kojoj su prozori
sjajili jakom svjetlou, on shvaa da se odvojio, da nikada vie nee biti dijelom obiteljskog ivota u Europi.
Hamsun, naravno, nije sam svoj glavni junak, i ne moe
se rei da je i on sam postao mudriji.
Roman Glad je okirao mnoge itatelje, i jo uvijek to
postie zato to Hamsun ne pribjegava retorici ili histeriji
kada se suoi s prizorima demonskih nagona. Ortodoksniji
zapadnjaki stav prema demonskom, u kojem je bio zarobljen i William Burroughs, recimo, na bilo to to je
demonsko reagira histerijom. Hamsun promatra kako se
okrutni nagon pribliava na primjer, elja da sauva

obraz koja zavrava samo razgovorom s djevojkom u treem dijelu i pri tome ne moralizira poput ortodoksnih
pobonjaka niti se poudno oblizuje kako to ine De
Sadeovi uenici, ve promatra taj nagon mirno, ak i s
ljubavlju. Njegova mirnoa, poput one nekog starog zen
uitelja, ukazuje na to da je sva ta histerija oko nagona
besmislena i neinteligentna: bit pravilnog ivljenja je sljedea: kada si gladan jedi, kada si umoran spavaj.
Ova je knjiga stoga u moralnoj zavadi s velikim dijelom zapadne literature; potpuno je otpuhala mnoga moralizatorska djela svoga vremena, poput onih Ibsenovih.
Ibsenova drama Graditelj Solness, napisana nedugo
nakon ovog romana, proizala je vjerojatno iz njegovog
nerazumijevanja Hamsuna. Ibsen govori o novom arhitektu koji izaziva starog; ovaj priznaje da je moda sagradio previe domova za obine ljude i da je moda
pogrijeio to nije izgradio vie katedrala. Koristei se
ovim pojmovima, moemo kazati da je Glad knjievna
katedrala koja i danas impozantno stri ponad brojnih
kasnije napisanih djela.
Zvonimir Obran

Knut Hamsun
GLAD
Prijevod
MILAN DRAGANI
Lektura
ZORA RADI
Korice
VAN DALI
Oblikovanje
NEMRESH VJEROWAT
Grafika priprema
EOP JIMMY, Kc
Tisak
BOGADIGRAFIKA d.o.o., Koprivnica
Izdava
ARENI DUAN
Za izdavaa
SAA HUSNJAK
Urednik
KRUNOSLAV JAJETI
Listopad 2007.