Knjievni kutak - Poezija velikih pesnika

19.12.2010.

Jovan Dui
Jablanovi
ovek se predaje refleksiji kada se susretne sa fenomenima ivota i prirode: sutina ivota,
roenje i smrt, ljubav i bol, smisao ivota; priroda, tajne prirode, snaga prirode, stihija; ovek u
prirodi, ovek pred prirodom. Kada se ovek nae pred tajanstvom prirode u tamnoj noi kojom
huji utanje jablanova, poinje da shvata da je samo jedan mali deo prirode. To saznanje budi
nemir, slutnje i strahove. ovek pred prirodom - to je tema pesme Jablanovi. U sreditu
pesme je onaj ovek sa kraja pesme koji stoji, posmatra i - strahuje. Jablanovi su samo predmet
opaanja i doivljaja lirskog subjekta, oni su simbolina manifestacija (dakle samo umetniko
sredstvo prikazivanja) ovekovih misli i elja.
Pesma zapoinje pitanjem, dva puta ponovljenim. Ovakav poetak unosi zauenost, upitanost i
nedoumicu. Zato je on pun naboja, nedoumice i iekivanja:
"Zato
noas
Tako strasno, udno? Zato tako ume?"

tako

ume

jablanovi,

Dva puta ponovljeno pitanje "zato" sugerie napetost i nemir, uzbuenje koje obuzima lirskog
subjekta, ali ga on sam ne moe da objasni. Dok je u prvom stihu pitanje kompletno sa svim
sintaksikim lanovima reenice, drugo pitanje je saeto, to su samo tri rei "Zato tako
ume?" Pitanje ovde nije zato jablanovi ume, nego zato tako ume. U prva dva stiha se
leksema "tako" javlja
tri
puta:
dva
puta
uz
glagol "ume", jedanput
uz
pridev "strasno" pojaavajui njegovo znaenje. Ova dva stiha, upitnom intonacijom,
nagovetavaju odgovor i time stvaraju poetno raspoloenje (i interesovanje) za sadrinu pesme.
Dok su prva dva stiha emotivno napeta, ispunjena tenzijom i obeleena otvorenou
(nedovrenou) misli, trei i etvrti stih imaju narativni ton i deskriptivnu funkciju:
"uti
mesec
Daleke i crne, ko slutnje; i snovi."

sporo

zalazi

za

hume,

To je pejza noi u kojoj se dogaa um jablanova: uti mesec i njegov spori zalazak za brda,
daleka brda i crna. Tamna boja, daljina crnih brda, um koji se razlee, poredi se sa slutnjom: kao
to je slutnja nejasna i nedokuiva ali puna neprijatnog nemira, tako i ovaj noni pejza, sa
mnogo tamnih boja, budi neki nejasni nemir i slutnju, koji su na samoj granici straha. Prve dve
strofe su neposredno povezane opkoraenjem:
"Daleke
i
crne,
U
toj
mrtvoj
noi
Ko
olovo
mirnu
Jablanovi
samo
ume,
ume
udno,

ko
pali
i
visoko
i

slutnje; i
su
na
sivu, u
u
dru
u

snovi
vodu,
mraku
zraku
svodu."

Meutim, one su bliske ne samo po ovoj vezi: njihova sadrina je istovetna, odnosno uzajamno

se dopunjuju tvorei sliku nonog pejzaa. Dok su slike prve strofe ispunjene umom jablanova
(1) i nonim pejzaom (2), u drugoj strofi je jedinstvena slika noi i uma jablanova. Samo sada
je to mrtva no, u njoj su snovi pali u vodu koja je mirna i siva "ko olovo" - teina i sivilo
pritiskuju noni pejza. To mrtvilo noi, olovnu mirnou vode (jo jedno mrtvilo) razbija uporni
um jablanova u visinama, koji se osea kao drhtanje visoko pod nebeskim svodom.

Prve dve strofe ispunjavaju opisi prirode i deavanja u njoj; trea strofa donosi sliku usamljenog
oveka u noi. Sve to je opisano u prve dve strofe, sagledano je oima oveka - lirskog
subjekta: On i priroda nali su se oi u oi - u tom susretu priroda ostaje na svome, ona traje i
dalje mimo volje ovekove, a ovek, sam i zaplaen, morao je da obori pogled - nije uspeo da
odgovori na pitanja koja je postavio.
Trea strofa se sastoji iz tri segmenta:
1. "Sam,
Ko

kraj

mirne

vode,
potonji

noi,

ja

stojim
ovek. "

To je slika oveka koji je toliko usamljen da se osea "ko potonji ovek". Stajanje kraj mirne
vode opisano je odsenim, sporim reima koje ostavljaju utisak niza koji lagano prolazi. Osea
se izvesna utemeljenost lirskog subjekta u svetu: "ja stojim" je puno samopouzdanja, iz njega
zrai reenost i vrstina. Meutim, opkoraenje neminovno vue u drugi stih da bi se stajanje
odredilo preciznije - "ko potonji ovek", poslednji, jedini, usamljen u tom ogromnom
prostranstvu sveta koji je predoen kao mrtva no.
2. "Zemljom
Lei moja senka."

prema

meni,

Sada je to slika ovekove senke koja se pruila zemljom, a njemu se ini da ide prema njemu.
Znaenje ove slike nije u predoenom iskazu i u njegovoj leksikoj strukturi. Ono je ispod toga,
u dubini. Senka se ovde doivljava kao predznak nestajanja, pretvaranja oveka najpre u senku a
potom i u zemlju. Ako se tako shvati ova slika, onda e biti lake shvatiti smisao straha i strepnje
kojim se zavrava pesma.
3. "Ja
se
Sebe, i ja strepim sam od svoje seni."

noas

bojim,

ovek se suoio sa prirodom, sa elementima prirode - mesec, nebo, zemlja, voda. Ovaj ovek to
stoji sam kraj mirne vode, sagledao je sebe i shvatio da je malenkost. Naime, sreo se sa
ogromnom senkom jablana koji umi, pa je shvatio koliko je on sitan u odnosu na jablana. U tom
trenutku se javio strah, ali osoben strah:"Strepim sam od svoje seni."

Pitanje postavljeno na poetku pesme "Zato noas tako ume jablanovi?" nije dobilo direktan
odgovor. On se nalazi u spletu poetskih slika, u njihovom zajednikom prozraavanju smisla. Na
pragu izmeu prve i druge strofe, izmeu dve tamne slike, nalaze se snovi, tanije odvija se
njihov in padanja u vodu "ko olovo mirnu i sivu" - nije samo padanje, nego je to padanje snova

u sivu, umrtvljenu vodu bez ivota. U kontekstu ove slike padanja (nestajanja) snova,
(preneseno: izneveravanje, neostvarivanje) - koja se nalazi izmeu dve istovetne slike uma
jablanova, treba posmatrati sliku oveka koji stoji sam u noi "ko potonji ovek". Njegovi su
snovi propali, on se osea usamljenim, kao da je sam na svetu, pa otuda i strah od sebe i za sebe.
um jablanova, ispod koga stoji usamljeni ovek, simbol je njegovih tenji da se izae iz ove
samoe i mraka - visina je u poeziji uvek simbolizovala izbavljenje, sveinu, nastavljanje
trajanja.

http://opusteno.rs/analiza-dela-f158/analiza-dela-jablanovi-jovan-ducict22345.html

eskriptivna pesma Jablanovi pripada ciklusu Senke po vodi, koji je Jovan Dui pisao za vreme
studentskih dana, u tuini, u enevi i Parizu. U jablanove koji ume Dui ukiva oseanja uznemirenosti,
sumnje i straha. Poput nevidljive niti u pesmi se provlai misao o prolaznosti ivota.
Pesma Jablanovi poinje pitanjem koje se ponavlja dva puta - "Zato noas tako ume jablanovi, Tako strano, udno?
Zato tako ume?". Ova pitanja ukazuju na napetost i nemir koji obuzimaju pesnika. Njemu se ini da mesec nee nikada
zai "za hume, daleke i crne, ko slutnje; i snovi". U toj mrtvoj noi u vodu "ko olovo mirnu i sivu", umrtvljenu vodu, bez
ivota padaju snovi. Tama i jablanovi koji i dalje ume udno, i drhu u svodu su jedini svedoci tog pada.
Trea strofa daje sliku pesnika koji stoji sam kraj mirne vode, poslednji, jedini, usamljen u tom ogromnom prostranstvu
sveta koji simbolie mrtva no. On je toliko usamljen u toj mrtvoj noi da se osea "ko potonji ovek". Ispred njega je
samo njegova senka, okrenuta njemu i kao da eli neto da mu kae. Ali, on osea strah, strepi i strahuje i od svoje mrane
senke: "Strepim sam od svoje seni".
Pitanje postavljeno na poetku pesme - "Zato noas tako ume jablanovi" u pesmi nije dobilo direktan odgovor. Odgovor
se nalazi u poetskim simbolinim slikama. Jablanovi su samo predmet opaanja i doivljaja pesnika, kao i simbolina
predstava ovekovih misli i elja. um jablanova, ispod koga stoji usamljeni ovek, simbolie njegove tenje da izae iz
samoe i mraka.
Jovan Dui - Jablanovi

Motivi i njihova stilska funkcija - Primetili smo da ova kratka Duieva pesma zapoinje
pitanjem i tako stekli utisak da se pesnik obraa upravo nama i eli da mu pomognemo u
odgonetanju tajni koje su pred njim zatvorene. Ali, moemo li biti sigurni (i pored toga to
emo u ovoj analizi zaista nastojati da naemo odgovore) da on od bilo koga oekuje
odgovor na postavljeno pitanje? U ovom pesnikom iskazu mi zapravo prepoznajemo stilsku
figuru (retorsko pitanje) kojom nas pesnik uvodi u pesmu. Kakva je njena funkcija? Kome

pesnik postavlja pitanje, zato ga postavlja upravo na takav nain i kakav utisak time
postie?

Uvodei nas u pesmu svojim pitanjem na koje ne oekuje, ve sam nasluuje odgovor, on
sugestivno naglaava osnovno oseanje strepnju.

U sreditu pesme je motiv jablanova (simbol gordosti, snage, usamljenosti), a njihov um

je dominantna senzacija. Oni ume strasno i udno, nesvakidanje. Pesnik to znaenje
pojaava prilokim odredbama noas i tako ukazujujui nam na posebnost (neko specifino
znaenje) uma koji ga uznemirava i tamne slutnje koje u njemu izaziva.

Motiv jablanova, um njihovog lia, uti mesec, humi (bregovi) u daljini i mirna voda, u
naoj imaginaciji stvaraju sliku noi. Iz toga bismo mogli izvesti zakljuak da je ovo
deskriptivna pesma. Ona to i jeste, na prvi pogled, dok ne proniknemo u znaenje ove
pesnike slike u celini. Kada otkrijemo one unutranje, skrivene slojeve koji se kriju iza rei
zakljuiemo da je re o refleksivnoj (misaonoj) poeziji.

U atmosferi koja je stvorena ponavljanjem pitanja, zvukom onomatopeje lia u rei ume,
tajanstvenom slikom noi, zapaamo da predmet naeg posmatranja ne treba da budu
jablanovi, ve zapitani ovek koji stoji pred njima.

Koristei jednostavu stilsku figuru poreenje u poslednjem stihu prve strofe, lirski subjekt
nam otkriva svoje postojanje i odnos prema prizoru koji posmatra:

uti mesec sporo zalazi za hume

Daleke i crne ko slutnje

Hum breuljak ije nas ime asocira na humku (grob), i meseeva svetlost koja lagano
tone iza njega metaforiki nagovetavaju blizinu smrti i pojaavaju melanholino oseanje,
usamljenost i preputenost volji prirode. U sveoptoj tmini svemira lagano tone i ta jedina
svetlost koja mu je osvetljavala put i plaila ga senkama. U takvoj slici vie nema mesta za

snove i njihovu simboliku. No postaje gusta, beznadna i pretea, a ovek u njoj malen,
ranjiv, beznaajan:

...i snovi
U toj mrtvoj noi pali su na vodu,
Ko olovo mirnu i sivu, u mraku.

U stanju neizvesnosti, usamljenosti i straha, okruen nepredvidljivom snagom i voljom

prirode, ovek trai sapatnika, srodno bie, nekoga ko mu je slian po oseanju i sudbini. Tu
slinost pronalazi u jablanovima
(a podudarnost sa njima uspostavlja koristei
personifikaciju). Usamljeni kao i on, visoki i gordi, moni kada se posmatraju iz perspektive
siunog ljudskog stvora i oni drhu pred udima neke nedokuive i neobjanjive sile:

Jablanovi samo visoko u zraku

ume, ume udno, i drhu u svodu.

U poslednjoj strofi sredinji motiv je sam lirski subjekt:

Sam, kraj mirne vode, u noi, ja stojim

Ko potonji ovek.

On se osea kao poslednji (potonji) ovek na svetu. Nema s kim da podeli svoj strah (jer
jablanovi su, ma koliko slini njemu, isuvie visoko i obuzeti sopstvenim oseanjem
nesigurnosti) niti moe na nekog da se osloni. Njegova samoa je potpuna, a njegove crne
slutnje postaju gotovo izvesne:

Zemljom, prema meni,

Lei moja senka. Ja se noas bojim

Sebe, i ja strepim sam od svoje seni.

Senka koja se prua zemljom u poslednjim stihovima jasna je asocijacija na smrt, ali u toj
slici nije sadran konani odgovor na naa pitanja. Primeujemo da je pesnik upotrebio dva
oblika iste rei senka i sen, ali verujemo da time nije eleo jedino da izbegne ponavljanje.
Oblik sen moe oznaavati i duu umrlog koja nije nala svoj mir. Pred nama je, dakle, jo
jedna zagonetka. ega ili koga se zapravo plai lirski subjekt u toj posebnoj, tamnoj noi?
Moda sebe?

Moda je um jablanova tako zloslutan upravo zato to u njima lirski subjekt oslukuje i
prepoznaje odjek sopstvene due. Moda se stanje neizvesnosti, strepnje i samoe pribliilo
onoj opasnoj taki nepodnoljivosti iza koje se njegova volja moe oteti i uiniti neto
nepredvidljivo. Moda pokuava da pronikne u tajne sopstvene podsvesti, podjednako
nedokuive kao i tajne sveta koji ga okruuje...
__________________________________

Kada se ovjek nae pred tajanstvom prirode u tamnoj noi kojom huji utanje jablanova,
poinje da shvata da je samo jedan mali deli prirode. To saznanje budi nemir, slutnje i
strahove. ovjek pred prirodom - to je tema Jablanovi. U sreditu pjesme je onaj ovjek sa
kraja pjesme koji stoji, posmatra i - strahuje. Jablanovi su samo predmet opaanja i
dozivljaja lirskog subjekta, oni su simbolina manifestacija ovjekovih misli i elja.
Pjesma zapoinje pitanjem, dva puta ponovljenim. Ovakav poetak unosi zacuenost,
upitanost i nedoumicu. Zato je on pun naboja nedoumice i iekivanja:

Zato
noas
Tako strano, udno? Zasto tako ume?

tako

ume

jablanovi,

Dva puta ponovljeno pitanje "zato" sugerie napetost i nemir, uzbuenje koje obuzima
lirskog subjekta, ali ga on sam ne moe da objasni. Dok je u prvom stihu pitanje kompletno
sa svim sintaksikim lanovima reenice, drugo pitanje je saeto, to su samo tri rijei "Zato
tako ume"? Ovdje nije pitanje zato ume, ve zato tako ume. Ova dva stiha upitnom
intonacijom, nagovjetavaju odgovor i time stvaraju poetno raspoloenje za sadrinu
pjesme. Dok su prva dva stiha emotivno napeta, trei i etvrti stih imaju narativni ton i
deskriptivnu funkciju:

uti
mesec
Daleke i crne, ko slutnje; i snovi

sporo

zalazi

za

hume,

- to je pejza noi u kojoj se dogaa um jablanova: uti mjesec i njegov spori zalazak za
brda, daleka brda i crna. Tamna boja poredi se sa slutnjom koja budi nejasni nemir i slutnju,
koji su na samoj granici straha.

Prve dve strofe ispunjavaju opisi prirode i deavanja u njoj; trea strofa donosi sliku
usamljenog ovjeka u noi. Sve to je opisano u prve dve strofe, sagledano je oima lirskog
subjekta: On i priroda nali su se oi u oi - u tom susretu priroda ostaje na svome, ona
traje i dalje mimo volje ovjekove, a ovjek sam i zaplaen, morao je da obori pogled - nije
uspio da odgovori na pitanja koja je postavio.

Trea strofa predstavlja sliku ovjeka koji je toliko usamljen da se osjea "ko potonji ovek".
Stajanje kraj mirne vode opisano je odsjenim, sporim rijeima koje ostavljaju utisak niza
koji lagano prolazi. Osjea se izvjesna utemeljenost lirskog subjekta u svijetu: "ja stojim" je
puno samopouzdanja, iz njega zrai rjeenost i vrstina. Meutim, opkoraenje neminovno
vue u drugi stih da bi se stajanje odredilo preciznije - "ko potonji ovek", poslednji, jedini,
usamljen u tom ogromnom prostranstvu sveta koji je predoen kao mrtva no.

ovjek se suoio sa prirodom, sa elementima prirode - mjesec, nebo, zemlja, voda. Ovaj
ovjek stoji sam kraj mirne vode, sagledao je sebe i shvatio da je malenkost. Naime, sreo
se sa ogromnom sjenkom jablana koji umi, pa je shvatio koliko je on sitan u odnosu na
jablana. U tom trenutku se javio strah, ali osoben strah: - Strepim sam od svoje seni.

Pitanje postavljeno na poetku pjesme ("Zato noas tako ume jablanovi?") nije dobilo
direktan odgovor. On se nalazi u spletu poetskih slika, u njihovom zajednikom
prozraavanju smisla. Na pragu izmeu prve i druge strofe, izmeu dve tamne slike, nalaze
se snovi, tanije odvija se njihov in padanja u vodu "ko olovo mirnu i sivu" - nije samo
padanje, nego je to padanje snova u sivu, umrtvljenu vodu bez ivota. um jablanova,
ispod koga stoji usamljeni ovjek, simbol je njegovih tenji da se izae iz ove samoe i
mraka - visina je u poeziji uvijek simbolizovala izbavljenje, svjeinu, nastavljanje trajanja.
_________________________________

Jovan Dui - Jablanovi

Zato
noas
tako
Tako
strano,
udno?
uti
mesec
sporo
Daleke
i
crne,
ko
U
toj
mrtvoj
noi
Ko olovo mirnu i suvu, u mraku.

ume
Zato
zalazi
slutnje;
pali
su

tako
za
i
na

Jablanovi
samo
visoko
u
ume,
ume,
cudno,
i
drhu
u
Sam,
kraj
mutne
vode,
u
noi,
ja
Ko
potonji
ovek.
Zemljom
prema
Lei
moja
senka.
Ja
se
noas
Sebe, i ja strepim sam od svoje seni.

jablanovi,
ume?
hume,
snovi.
vodu,

zraku
svodu.
stojim
meni,
bojim,

________________________________

Jovan Dui (1871 - 1943), roen u Trebinju. Po zavrenoj i uiteljskoj koli u

Somboru, bio je uitelj u Bjeljini i Mostaru. Jedan je od osnivaa i urednika asopisa Zora
(Mostar, 1896 - 1899). Studirao na filozofsko - sociolokom fakultetu u enevi, odakle je
ee odlazio u Pariz. Od 1907. godine je u diplomatskoj slubi Srbije na raznim dunostima
(Carigrad, Sofija, Atina) i Jugoslavije (delegat Lisabonu). Godine 1941. presao je u Geri SAD, gdje je u aprilu 1943. umro. Posmrtni ostaci su mu 2000. godine preneseni u Trebinje,
to je bila njegova poslednja elja.

Dui je najmarkantnija linost srpske knjievnosti u prvim decenijama 20. vijeka. Pod
uticajem francuskih simbolista i parnasovaca on je unio novi duh u srpsku poeziju,
obogaujui njenu sadrajnost novim temama i novim izvoritima inspiracije. "Kabinetski
radnik na munom poslu rima i ritma", kako je sam za sebe govorio, on je njegovao kult
forme, tezei ka savrenstvu, ka organskoj usklaenosti svih elemenata versifikacije. Sve je
u toj poeziji elegantno i virtuozno reeno, blistavo, jasno i tano, kadkad do mjere da
pojedini stihovi zvue kso lozinke i sentencije. Ubjeeni pristalica teorije "l' art pour l' art",

on je stvarao poeziju koja treba da bude "odve gorda da bi ivjela za druge", usredsreenu
na velike, veite teme, ljubavi, smrti, religije. Osim pjesama, pisao je putopise Gradovi i
himere, filozofske eseje Blago cara Radovana, kao i eseje o knjievnosti (o Vojislavu Iliu,
Bori Stankoviu, Koiu i dr. ). Djela: Pjesme(1901), Pesme (1906), Plave legende (pesme
u prozi 1908), Grof Sava Vladislavi (1942), Staze pored puta - Jutra sa Leutara - Moji
saputnici (stihovi, proza, 1951), Lirika (1943). U nekoliko navrata izlazila su mu sabrana
djela, prvi put za njegovog zivota, 1929 - 1930.

U testamentarnoj pesmi Povratak ovaj bogotraitelj slutio je da e se sa Tvorcem sjediniti i

u Gospodu upokojiti venim mirom tek onda kad njegov "prah mirno pree u grumen gline
uzeene". Tada, kako pesnik kae, izmedju njih nee vie biti mee.

Mee, one stvarne, duhovne, kao i da nisu postojale. Dui se, naroito u godinama svoje
duhovne i pesnike zrelosti, smelo zagledao u onostrano, jo smelije i odresitije izraavao je
teskobe zebnje i muke koje su ga razdirale. Pored toga, Duieva je pesma, posluimo se za
ovu priliku jednim njegovim stihom, znala da u "olujno doba" ukae "grob pretka i put
narataju".

Sam Dui je, naavi se spletom neveselih okolnosti sred olujnog doba u tuini, traio puta
i za sebe i za svoje pleme. I kao to je vapio da se preseli u "grumen gline uzeene" i sjedini
sa Tvorcem, oporukom je obavezao da njegov zemni prah bude prenet u otadbinu, i to u
rodno mu Trebinje.

Tako i dve godinjice koje emo uskoro obeleiti u dvema susretnim godinama iznova
otvaraju i pitanje potpunog povratka Jovana Duia. Kako je datum Duieva odlaska sa
ovoga sveta sasvim pouzdan i neosporan kao injenica, godina njegova roenja jo uvek je
predmet sporenja i nedoumica. Pesnikova "autobiografska" beleka u urinovom "Srpsko hrvatskom almanahu" upuuje da je Jovan Dui na svet doao 5. februara 1874. godine, a
neki drugi podaci kau da je re o drugom datumu.

Sa Duievom knjievnom biografijom stvari stoje drukije. Tamo je sve pouzdanije,

skrojeno majstorskom rukom. Njegova knjievna biografija, bar faktografije to se tie,
precizno je pouzdano istraena i do detalja je poznata. Dui pesnik se, ba kao i Milo
Crnjanski (i sam povratnik u na knjievni ivot), oglasio 1886. godine u somborskom
"Golubu" pesmom "Samohrana majka", a stihovi su mu, za ivota, poslednji put objavljeni
ratne, i za njegov narod tragine 1943. godine. Pred pesnikovu smrt "Amerikanski

Srbobran" je objavio Duieve pesme nastale kao pesnikov dramatian odogovor na

dogaaje i pokolje koji su zadesili njegov narod.

Dve vremenske odrednice iz Duieve knjievne biografije, krajnja i poetna, obuhvataju,

dakle, period od skoro est decenija aktivnog pesnikovog prisustva, a dve prostorno
udaljene take (od Sombora do Pitsburga) na udesan i simbolian nain otvaraju i
zatvaraju ovu knjievnu biografiju osvetljavajui njegove odlaske i njegove povratke u
knjievnom smislu i znaaju. Iako u knjievnoj biografiji Jovana Duia nisu nesporne samo
injenice ve i pesnikovo delo, mi, ipak, tek danas glasno (a ranije sa pola usana) govorimo
o pesnikovom konanom povratku u otadbinu.

Ako je tano, kako je ve mnogo puta isticano, da je Jovan Dui pesnik opusa, ta je to to
iznova pokree pitanje povratka pesnika koji ve ima zadivljujui opus? Pesnik Jovan Dui,
stekavi za ivota ime i ugled klasika, kasnije je, spletom nevetih i zdravom razumu teko
pojmljivih razloga, bio proteran iz knjievnog ivota Srbije i ondanje Jugoslavije.
Stranstvovao je ovaj pesnik skoro pola veka. Dui, valja to posebno istai kada se govori o
njegovom povratku, nikad nije bio pesnik bez italaca i, ako je za utehu, nije bio pesnik bez
uticaja na knjievne tokove u nas. Ipak su njegovi itaoci bili uskraeni da se upoznaju sa
celinom njegovog opusa pa i nekim, reklo bi se, sa isto knjievnog stanovita uzgrednim,
za razumevanje Duieva dela vrlo bitnim pesnikovim aktivnostima, jer je sve to bilo
skrajnuto i dobrim delom i upuenijim u knjievne tokove nepoznato. Dui je uz to bio
oklevetan pesnik.

Kazuje li nam njegova u "udnu svetlost obuena dua", govorom pesme, "blage rei
veitoga" uteno potvrujui dostinost svake, pa i knjievne pravde? Pravo na Duia naa
kultura je stekla i time to ga je, ma koliko on kao pesnik bio svetski, porodila i omoguila
kao pesnika, i to je on, na drugoj strani, u svoje delo ugradio ono to je najbolje i najvie
mogao da prui na jezik, isproban i kusan strogim Duievim metrikim obrascima.
Pretvarajui "jad u molitvu i harmoniju" Duieva pesma je pronala obrazac ali i distancu
prema prethodnicima, ne raskidajui sasvim spone sa tradicijom i sama postajui tradicija.
Za Duia su i nau knjievnost i skrajnute njegove pesme vie znaile i radile od rei
opadatelja njegovih.

Pa, "dok i ovaj vek tone u prostranstva tajna" prizivaju Duieve pesme kao "glasnici bola i
vesnici harmonije". Duieva besprekorna stilizacija kao visoka estetska mera skoro da nas
je navikla da pejzae, zvukove i boje ne raspoznajemo i ne imenujemo po njihovoj prirodnoj
meri, obliku i izgledu ve uporedjujui ih sa onim to pamtimo kao slike i sazvuja iz
Duievih pesama.

"Sumnja, to sunce moga uma", kako je Dui pevao, gleda li iz nas govorei da pesnikovog
odlaska nije ni bilo? Duieva sumnja nas ne obeshrabruje ve nam pomae da svet vidimo
potpunije. Njegova sumnja je i tamo gde je "slutnja bezgranina". Iz nje kao da "oi na oba
sveta gledaju".

Ne gleda nas, danas, Dui samo "s nebeske svetle istine" ve on govori uzmemirenjem iz
nae najdublje osame, iz jezika u kome je pronaao najveu meru i najdublji vir.

O kakvom je onda povratku re? Pesnik odlazi iz jedne kulture onda kad se istroi matrica
sa koje emituje poruke, a Duieva matrica nije istroena. Ne vraa se Dui nama ve mi
Duiu. I to se dublje i smilenije zagledamo u njegovo delo bie nam jasno i ko smo, i
kuda idemo, i ta nas eka.

A kad je re o pesnikovom zavetanju, ono je bespogovorna obaveza. Dok god su Duievi

zemni ostaci u tuini, naa je kultura krnja i uskraena za jednu obavezu.

Zar taj "astralni veliki nomad", gospostvenog lika i otmenog stiha, nije viestruko proirio
izraajne moi srpskog jezika pesmom koja je, uz svu prefinjenost i otmenost, poesto znala
biti "iak u domu siromaha" i "suza u oku muenika"?

Tek e se "suze u oku muenika" pretvoriti u suze radosnice kad Duieve zemne ostatke
vratimo zemlji hercegovakoj. A pesniki povratak u nadlenosti je jezika i kulture kojima
je Jovan Dui jo za ivota postao stub, oslonac, orijentir i visoka meta. Njegova uzdarja
na sve ono to je uzimao bogata su i trajna.

JABLANOVI
Kada se covjek nadje pred tajanstvom prirode u tamnoj noci kojom huji sustanje jablanova, pocinje da
shvata da je samo jedan mali delic prirode. To saznanje budi nemir, slutnje i strahove. Covjek pred prirodom
- to je tema Jablanovi. U sredistu pjesme je onaj covjek sa kraja pjesme koji stoji, posmatra i - strahuje.
Jablanovi su samo predmet opazanja i dozivljaja lirskog subjekta, oni su simbolicna manifestacija covjekovih
misli i zelja.
Pjesma zapocinje pitanjem, dva puta ponovljenim. Ovakav pocetak unosi zacudjenost, upitanost i

nedoumicu. Zato je on pun naboja nedoumice i iscekivanja:

Zasto nocas tako sume jablanovi,
Tako strasno, cudno? Zasto tako sume?
Dva puta ponovljeno pitanje "zasto" sugerise napetost i nemir, uzbudjenje koje obuzima lirskog subjekta, ali
ga on sam ne moze da objasni. Dok je u prvom stihu pitanje kompletno sa svim sintaksickim clanovima
recenice, drugo pitanje je sazeto, to su samo tri rijeci "Zasto tako sume"? Ovdje nije pitanje zasto sume, vec
zasto tako sume. Ova dva stiha upitnom intonacijom, nagovjestavaju odgovor i time stvaraju pocetno
raspolozenje za sadrzinu pjesme.
Dok su prva dva stiha emotivno napeta, treci i cetvrti stih imaju narativni ton i deskriptivnu funkciju:
Zuti mesec sporo zalazi za hume,
Daleke i crne, ko slutnje; i snovi
- to je pejzaz noci u kojoj se dogadja sum jablanova: zuti mjesec i njegov spori zalazak zs brda, daleka brda
i crna. Tamna boja poredi se sa slutnjom koja budi nejasni nemir i slutnju, koji su na samoj granici straha.
Prve dve strofe ispunjavaju opisi prirode i desavanja u njoj; treca strofa donosi sliku usamljenog covjeka u
noci. Sve sto je opisano u prve dve strofee, sagledano je ocima lirskog subjekta:On i priroda nasli su se oci u
oci - u tom susretu priroda ostaje na svome, ona traje i dalje mimo volje covjekove, a covjek sam i
zaplasen, morao je da obori pogled - nije uspio da odgovori na pitanja koja je postavio.
Treca strofa predstavlja sliku covjeka koji je toliko usamljen da se osjeca "ko potonji covek".
Stajanje kraj mirne vode opisano je odsjecnim, sporim rijecima koje ostavljaju utisak niza koji lagano
prolazi. Osjeca se izvjesna utemeljenost lirskog subjekta u svijetu: "ja stojim" je puno samopouzdanja, iz
njega zraci rjesenost i cvrstina. Medjutim, opkoracenje neminovno vuce u drugi stih da bi se stajanje
odredilo preciznije - "ko potonji covek", poslednji, jedini, usamljen u tom ogromnom prostranstvu sveta koji
je predocen kao mrtva noc.
Covjek se suocio sa prirodom, sa elementima prirode - mjesec, nebo, zemlja, voda. Ovaj covjek stoji sam
kraj mirne vode, sagledao je sebe i shvatio da je malenkost. Naime, sreo se sa ogromnom sjenkom jablana
koji sumi, pa je shvatio koliko je on sitan u odnosu na jablana. U tom trenutku se javio strah, ali osoben
strah:"Strepim sam od svoje seni".
Pitanje postavljeno na pocetku pjesme ("Zasto nocas tako sume jablanovi?") nije dobilo direktan odgovor.
On se nalazi u spletu poetskih slika, u njihovom zajednickom prozracavanju smisla. Na pragu izmedju prve i
druge strofe, izmedju dve tamne slike, nalaze se snovi, tacnije odvija se njihov cin padanja u vodu "ko olovo
mirnu i sivu" - nije samo padanje, nego je to padanje snova u sivu, umrtvljenu vodu bez zivota. Sum
jablanova, ispof koga stoji usamljeni covjek, simbol je njegovih teznji da se izadje iz ove samoce i mraka visina je u poeziji uvijek simbolizovala izbavljenje, svjezinu, nastavljanje trajanja.

Jovan Dui, sa antikvarnim cilindrom na

palanakoj glavi
Pisao: Antun Gustav Mato
Veliina slova:

Spomenik Matou: Dui je u izlozima na anzihtskartama figurirao u drutvu Bajrona i Hajnea

Izvor: www.oocities.org

U doba kad se knjievna kritika polako pretvara u hobi, svakosedminu disciplinu automata, pomalo i
unosnu, u jednu pristojnu i svekorektnu akrobatiku, donosimo vam serijal knjievnih kritika koje su pisali
jugoslovenski avangardisti (poznati i kao modernisti) u prvim decenijama prolog vijeka. Te kritike ostaju
vrijedne itanja i panje i danas, ne samo zato to su u meuvremenu ti kritiari postali najvei pisci na
naem jeziku, nego i zato to pokazuju kako se u to vrijeme bespotedno i vidovito pisalo i o najveim i
najpriznatijim imenima nae knjievnosti koja su do danas ostala gotovo nedodirljiva. Takoer, sljedei
serijal bi mogao barem poljuljati blesavu opoziciju pisac - kritiar, po kojoj je pisac bogomdani odabranik koji
knjige pie i sastavlja a kritiar neka efemerna linost koja postoji da te knjige kritikuje, jer Mato, Ujevi,
Krlea, Crnjanski, Risti, Vinaver se ispostavljaju kao kritiari bolji od samih kritiara, a Milan Bogdanovi,
kao isti kritik, misli o literaturi lucidnije nego svi dananji romansijeri zajedno. Pisane neobavezno i kao
usput, oputeno, bez jasnog sistema vrednovanja, esto u jakom polemikom afektu i subjektivnonepravedno, bez ikakve pretenzije ka estetikom zakonodavstvu i zavoenju reda, kritike ovih maioniara i
knjievnih svatara donose pregrt razbacanih i tek natuknutih opaanja o djelima, iju lucidnost u
raskrivanju kritikovanih djela ne mogu dosei buljuci profesora i docenata po naim katedrama koji ve
godinama sklapaju svoje studije koje, navodno, imaju glavu i rep. Otud nije udno da se o tim esejima i
kritikama po tim katedrama mnogo i ne zna, profesori o njima i ne govore i ne poznajui ih, a onaj koji bi

bacao pred njih neka od ovih sugestivnih primjeanija jednak je onome koji je onomad prosipao biserje pred
svinje

Jovana Duia danas neki smatraju najboljim srpskim pjesnikom. Dui je najbolji kritiar u naoj knjievnosti
ree za nj dr Skerli u Letopisu Matice srpske (1901, sv. VI), a sud dra Skerlia je danas, kada je on urednik Srp.
knj. glasnika, jo mjerodavniji nego prije. Pjesme Duieve su ga podsjeale na Verlainea, na Romance bez
Rijei, i on se ne mogae oteti njihovoj magiji kada mu ih Dui itae (u jesen 1899; uz zvidanje vetra sa Saleva i
buanje Arve) u enevi, i u Parizu (jedne zimske veeri, u Bretanjskoj ulici). Dui je smatran u Biogradu
oficijelnim pjesnikom, nekom vrstom poetinog agenta srpske lirike u inostranstvu.

I meni, kao dru Skerliu, olakava osobno poznavanje autora razumijevanje njegovih djela. Njegova spoljanost poznata je svima s anzihtskarata gdje na poeta figurira na izlozima u drutvu Byrona, M. Mitrovia i Heinea. Njegova
inteligencija inila mi se uvijek vrlo obina i udio sam se, opazivi da taj pjesnik, koji toliko istie svoj artizam,
nemajui sluha nema osjeanja za klasinu muziku, i za stil u plastinoj umjetnosti. Tatina je najvidnija crta njegovog
karaktera i o tome bih mogao mnogo priati.

Jovan Dui, poetini agent srpske lirike u inostranstvu

Izvor: mojahercegovina.com

Ja sam ve jedared pisao o Duievoj poeziji (Brankovo kolo 1902), kad izaoe Pjesme. Onda sam
konstatovao da je Dui uenik Vojislavljev i romantik pod njemakim, najvie Lenauovim utjecajem. Dui

Vojislavljevu sliku, pejza, jo vie apstrahuje, generalizuje, osiromauje. Ovi kamini, horovi, pehari, kiparisi, aleje,
himne, kimvali, kiosci, ehoi, rujine, u hercegovakom jeziku ine mi se kao antikvarni cilindar na palanakoj nenavikloj
glavi. Pejza Duiev mogae zamisliti ovjek koji polja, livade, lugove, more i rijeke vidje tek s prozora ili na slikama.
Zato Dui i odabire obino maglu, no, zimu, kada predjeli postaju slini, bezbojni, monotoni. Erotian pjesnik Dui
zacijelo nije, a refleksija mu je jo slabija od imaginacije. On uvijek slavi katoliku, nikada pravoslavnu ljepotu. Slika
ima kod Duia tendenciju pretvoriti se u misao, u simbol. Ako bih otud smio to zakljuiti, rekao bih da e se Duiev
parnasizam poput francuskoga pretvoriti u simbolizam. Vrijeme od nekoliko godina je pokazalo da se nisam
prevario. Drugo je pitanje je li Dui, u nekim pjesmama, pravi simbolist, i je li, kao simbolist, dobar pjesnik.

U jednom svom pjesnikom Vjeruju nema nikakvog direktnog ili indirektnog simbolikog priznanja.

Mirna kao mramor, tiha kao sena,

Ti si bledo, setno devoje to sneva,

Photo: Stock

Pusti pesma drugih neka bude ena

to po neistijem tritima peva.

Ja ne meem na te dinuve sa trakom,

Nego ute rue u te kose duge;

Budi odve lepa de se svia svakom,

Budi odve gorda da ivi za druge,

I na bledom elu sa simvolom jada(?)

Budi odve tuna da tei ko strada,

I edna da voli gomile to nagle.

I stoj ravnoduna, dok oko tvog tela

Mesto kitnjastoga, raskonog odela,

Lebdi samo pramen tajanstvene magle.

(Moja Poezija)

Sudei po toj dosta konvencionalnoj pjesmi, Dui se zaogre plastom aristokratskog misticizma. U eseju o Vojislavu
I (Delo 1902) nastojao je jo jasnije precizirati svoju estetiku. Hvali Vojislava to nije narodan pjesnik i to mu je
samo jedna osobina. Kod Vojislava zanosi ga ljepota koja je bez otadbine. On je pjevao daleke obale koje
nikada vidio nije, ali koje je volio a volio ih je zato jer su lijepe. On je bio ist zapadnik. On je pjevao ono to je
snijevao a ne ono to je doivljavao. Dui je, evo, govorei o Vojislavu, govorio o sebi, branio sebe. Vojislav nije
imao osjeaja (?), nije imao imaginacije (?) i nije imao ideja. O ta to mari pa da se ipak bude dobar pjesnik?
podmee Dui drugome svoje mane. A kog je avola imao Vojislav ako nije imao srca, mozga ni fantazije? Ali
jedno nita kad se lijepo kae, onda to postaje jedno Lijepo. Dajte mi pare mokre zemlje pa da Vam dam
Venusa. No iako je Dui estet i aristokratski, kosmopolitski parnasovac, njega najvie zanosi poezija simbolista i
dekadenata, mnogo simpatinija i mnogo intelektualnija. Kako je Duievo shvatanje temeljnih pojmova njegove
umjetnosti naivno, vidi se po tome to parnasovce zove pjesnicima forme, a ove druge, moderniste, pjesnicima ideje
kao da pjesnika ideje ne bijae i prije simbolista i dekadenata (meu samim parnasovcima), kao da Baudelaire i
Verlaine, dekadenti, nijesu vie pjesnici forme no ideje. I to nije tano da se simbolizam razvio iz Parnasa.

Baudelaire se pojavio u isto vrijeme s njime, dok je E. Poe ve davno umro, a Carlyle ve davno napisao estetiku
simbolizma u Sartoru resartusu. Maeterlincka i druge mistike inspirirao je Novalis, a njemaka mistina romantika
traila je svoje uzore u mistinoj simbolici hrianstva u Apokalipsi, Danteu i u Swedenborgu. Glavna je razlika
izmeu parnasovaca i potonjih pjesnika to su oni plastini, ovi sugestivni; prvi trae sliku, drugi muziku. Dugo se
godina u nas deklamuje u ivotu i politici, pa se deklamovalo i u poeziji. Ako je deklamovanje izbacivanje tuih,
zvunih i nauenih fraza, Jovan Dui ima najmanje razloga da vie na deklamatore. Na naim tritima nije neujno
njegovo egzotino zujanje.

Bodler, pjesnik koji nije imao toliko forme, po Duki

Izvor: www.dr.com.tr

Dr Skerli je ovako, uglavnome, fiksirao Duiev talenat: Izvesna suptilnost, i u isti mah staranje o realistikoj, tanoj
pojedinosti... Opis, dobar opis, i ljubav, intenzivna ljubav, to su dobre njegove strane; drugo to nam on slabo
daje. O ljubavi, intenzivnoj ljubavi kod Duia se' ne moe govoriti. Realista nije bio nikada, a tanu sliku detalja
mogao je kod njega nai tek slijepac. No Duieva slika, u novijim pjesmama, ne samo da nije realistina i egzaktna
nego se gotovo uvijek ponavlja. On i nema vie od dvije slike, vrlo openite i konvencionalne, koje u svim pjesmama
ponavlja: sliku jeseni ili noi pored mora ili druge vode, i sliku sobe, interieura vrlo banalnog i snobskog. Spi nebo i
zemlja (enja), U dnu uspavane i neme aleje (Bdenje). No je i tama, gdje ne treba za sliku nikakve
vjetine, u pjesmi: Zato, Akord, Spavanje vode, Sat, Morska vrba.

Tu veernje vode ume tihom tugom, Antiki motivi (opis veeri), Jablani, Jedne veeri, u suton, Lei reka
r a-suta u mraku, Meseina, Jutro na vodi, Tama, Nostalgija. Kao netopir, Dui se boji u nae pleinairsko
doba sunca i njegovih harmonija od sedam nota, a kada opisuje prirodu i okolinu dnevnu i sunanu, on je jo bljei i
konvencionalnoj i no u nonom, maglovitom, kurom, obinom svom pejzau, za koji mu treba tek jedna osnovna
boja. U podne vidimo morski pejza bez ikakvog artistikog obiljeja, podne na moru kako moe svak da ga
zamisli. Pod snegom je openita, nerealna slika crkvice i groblja u monotoniji snijega. ivot je slika imaginarne
ume, i u njoj Artemida ubija jelena (Bouguereau, le bougre!). U Sonetnom vijencu Dalmacija ima vrlo malo
specifinih dalmatinskih motiva. Tu je neizbena kapela. Tu je i Leconte de Lisleov i Baudelaireov albatros, tako
rijedak na Jadranu riboder, da se udim te Dui ba u njemu vidje duh Dukljaninov. U noi pjesnik i Ona na obali
bez razloga zaplau kao Heine u istoj situaciji i pejzau (Das Meer erglanzte weit hinaus). I u Meseini plae Ona
kada plau none kamelije. Rekvijem je patetina-historijska slika u katedralskom okviru, kojemu Dui misli dati
starodalmatinski karakter, poredavi oko pokojnice nekakvu vlastelu. Ta pjesma jako podsjea na Xeresa Maraju
(Begovia). Najbolji, upravo najdalmatinskiji je, kao couleur locale, sonet Kraj mora: tragina slika kamenitog
mletakog lava jamano onog u Kotoru.

Duievi interieuri su isto tako siromani, odavajui na svakom koraku parvenija i snoba, koji bi po svaku cijenu htio
vaiti ovjekom od ukusa i artistom. Milieu Bdenja je vila s kamenim kentaurima, pod balkonima. U krevetu o d k e
d r a, pod hrizantemama, lei nekakava aristokratska ena, a pred njom, u ormaru od ebanosa, djela Tassa i Platona.
Na prozoru cvatu rue, a u kaminu gori vatra, iako pjesnik izriito ne kae da ta daleka princeza ima groznicu.
Njeno lice je od blijede svile, iako lutke obino imaju lice od porculana. U Jeseni (pjesma u prozi): elegantna,
pusta soba. U etruanskoj vazi umiru rue, a soba je topla, jer je grije topla dua to izlazi sa toplom duom iz
bukea. U odaji je stoi od slonove kosti, a na njemu puder kontese koju su juer spustili u grob. U Dubrovakom
madrigalu igra se kod Kneza vals, valcer, iako je ta igra izvan njemakih provincija ula u modu tek u XIX vijeku.
Gospoe su u mletakoj svili, a gospoda u crnom veluru (barunu). Verlaine bijae ignorant, ali kako je divno umio
vaskrsnuti ne haljine, ve intimnu duu Baroka! U Maloj princezi (la Petite Princesse): mramorne terace,
pavazeiu njima n em i r n o umiru princezine hrizanteme. ovjek bi pomislio da je mala princeza Japanka ili moderna
savremenica g. Chamberlaina i drugih potovalaca hrizanteme, ali njena smrt pored katedrale, u Maeterlinckovoj
atmosferi, nas pouava da je i to djevoje lutka koja moe umrijeti tek u Duievoj fantaziji i na strpljivoj hartiji Srp.
knj. glasnika. U Dubrovakom Pastelu je glavna osoba neki Bartoleo, ak Salamanke, da bude to egzotiniji. I tu
igra veliku ulogu parfim. Gospar Bartoleo je stari roue. Ne vjerujem, da su u starom, pobonom Dubrovniku mogli
vjekovati junaci Laclosa i Crebillona, tipovi kao Lauzun, vojvode Richelieu i Buckingham. Dubrovaki poklisar je
najspoljanija, najkonvencionalnija slika veeri u Trianonu, s trupom Molijera, muzikom od Lili (Lulvja). (U Trianonu
nije mogao igrati Moliere!) Tu su markizice (Be-govi) napudrane i male (Les petites marquises fardees!) u finim
i s a t i n s k i m cipelicama. Meneti, poklisar, govori o Crkvi i misli na takvu svilenu cipelicu kao Bartoleo u

Dubrovakom pastelu. Jedna pjesma iz ciklusa Dua zove se (pour epater le bourgeois) Sonata.
Ziziema se dogaa u fenicijskom Sidonu. U Zizieme je tijelo kao. tijelo saronskih rua, tih izgnjeenih,
eksploatiranih za sve pjesnike ukrase rua iz Pjesme nad pjesmama. Kosa joj je imala boju kestena, tj. bila je
kestenjasta. Tek zubi su joj egzotini, arhaini: Zubi joj behu male srebrne koljke. Taj Sidon, ta robinja, sluei kao
model za sliku na v a z i, sve je to prejeftina dekoracija u maniri to bi htjela podraavati Pierreu Louvsu, Franceu i
Wildeu. Slika o preistorijskoj ljubavi: Majmun-ovjek se bije sa gorilom za majmun-enu, i ona ih zadovoljno gleda
sa crvenim cvijetom u ustima. I Veer je takva izvjetaena slika. Rudina, pored groba patarenske gospoe, a
na njoj pase jedan krupan mlad magarac. Ljubav je vulgarna slika morskog dna.

Edgar Alan Po, simbolista koji je umro prije simbolizma

Photo: Stock

Samo ravi pisci ne podnose utjecaj (Les mauvais ecri-vains seulement ne subissent pas l'influence!) veli,
francuzirajui, Dui pro domo, zaboravljajui da je taj tui dojam kod Vojislava vrlo malen i sasvim prokuhan,
individualiziran. Pravi pjesnici su kao ogromne kraljevske palae, koje u svoj gigantski red mogu primiti cijele zgrade,
hramove i teorije statua i stupova u tuim, uzajmljenim stilovima, i to bi u manjim proporcijama liilo babilonskoj kuli,
gubi se u harmonijama veliajnih perspektiva jednog Bramanta, Palladija i Mansarda. Samo velik duh smije biti
plagijator. Tko se rodio u kraljevskoj sjajnoj haljini, jedva mu se i opaa tue perje. U literaturi je kao i u drutvu:
Napoleon moe plijeniti cijelu Evropu, dok siromaak dolazi na robiju za ukradeno blae. Goethe, moe plagirati, jer
je sve njegovo, Dui ne moe, jer je tako siromaan da nema gotovo nita svoga, te je zavisan od svakog svog

zajmodavca. A da duguje mnogo, vrlo mnogo, da je i vie no forsirao svoj pjesniki kredit, o tome nema sumnje i,
nemajui pri ruci francuske biblioteke, konstatujem, u istorijskim Duievim slikama, metodu i maniru Heredijinu, u
pejzau Vojislavljevu, u intimnom, maglovitom i nonom pejzau utjecaj Maeterlinckov i Rodenbachov, a u prozi
Samainov, Franceov i simbolistikih stilista oko Franc. Merkura, Pera itd. Brana no je varijacija
Baudelaireove Smrti ljubavnika.

Iako mi je munije govoriti o novim Duievim produktima, rastresenim po asopisima, upravo po jednom knjievnom
listu, iza savjesne lektire mogu zakljuiti da se Dui neopravdano hvali kad u konfuznom lanku o B. Stankoviu veli:
Do dolaska najmlaih pjesnika, pjesnika poslije Vojislava, na je pejza bio oajno ubog. Duiev pejza je ubogiji
od Brankovog, Jakievog i Vojislavljevog, da i ne spominjem naih nekih mutavih i starijih pripovjedaa, seoskih
priklapala. Upravo je zaudo kako je mala emotivna skala toga estete bez estetike. Sve novije njegove pjesme
imaju tako slian timung, tako identinu lirsku, psihiku situaciju da i nisu drugo no monotone varijacije iste teme.
Tema je ta: opis tiine, obino zimske, none ili jesenje, sa poentom: muzika tiine, tok vremena, mistina
konverzacija stvari (Rodenbachova tema). Te su mu pjesme jo ponajbolje. enja, Zato, Bdenje, Akord,
Padanje lia, Spavanje vode, Sat, Pono, Morska vrba, Antiki motiv itd. sve je to tako isto samo
malo drukije, da umara kao repeticija iste arije. U Akordu se uje pje vanje sfera, utanje zvijezda, govor bia i
jezik stvari; situacija, opis misterioznog straha na kraju je apsolutno isti kao u Ponoi, Jablanovima itd. To
prolazi Vreme kroz tiinu noi. (Spavanje vode), Panika stvari (Sat). U Ponoi se uje kako ide minut za
minutom; Neto jeknu kroz mranu dvoranu to i opet poginu mramorni gladijator. U Morskoj vrbi: agonija
vode, a vreme bludi. U Tiini kunatore vrbe u alosnoj tiini i kroz pejza pro lazi onaj vjeni uzdah. U Antikim
motivima motiv je isti: crne vode, mrtav mir nad Arhipelagom, samo to mjesto Duia slua tu tiinu Homer i
mjesto ideje za pjesmicu zamilja Ilijadu! U Jablanima: voda ko olovo mirna i siva u mraku. Pod snegom:
Umrlo Vrijeme. U Branoj pesmi: umi u tmini iroko i strano Krilo veitoga (vremena). U Na steni: crna
voda, konvencionalna oluja i Raspeti. U Jedne vedre noi: disanje stvari i bilja. Sunce. Stvari imaju onakav
izgled kakav im dadne dua naa (sto puta citirana fraza). Mala princeza ima krv i tijelo od cvijeta, kao Ziziema.
Ziziema je saronska rua, a Mala princeza ima krv i tijelo koji su bili onakvi kao krv i telo u 1 j i-Ijana. Mala
princeza umire kao njene hrizanteme i, kao J. Dui, o n a je umorna od ivota i ona je tuna. U Povratku:
um jesenjih voda. U Noi: tragina pesma mora u tiini. U Kraj mora: Kameni lav slua gde vek za
vekom neosetno sledi. Oseao sam gde se budi tihim umom uspavana dua stvari (Jutro). U Tami je isti
istacki motiv kao u Akordu i Jablanovima: misteriozni, strani glas tiine, Dolina koja je bila puna zvuka.
Najkarakte-ristinija i najbolja u tom monotonom, do zla boga opetovanom clair-obscur anru je pjesma Povratak.
Pored nje, gotovo sve ostale su suvine.

Vratie se opet kada lie pane,

Kad zaplau hladni vetri obalama,

Photo: Stock

Kao uspomena na pomrle dane

Bleda i u crnom, javie se nama.

Njen e mirni korak da alosno prati

um j e s e nj i h voda.No senka to mrai

Mramorno joj elo, niko nee znati

Otkuda je pala i ta ona znai.

Ko dua jeseni kad nam prie tada

Ispunie strepnjom nekog mirnog jada

Nas, i hladne vrte i prirodu bonu.

A kad stari klavir dirne rukom lakom

Bie zvui crni: inie se svakom

Kao da prah noi pada po salonu.

Ova alegorija je varijacija Jesenjih elegija u Pjesmama i dokazuje Duievu nestaicu inventivnosti, motiva,
ogranienost imaginacije. Refleksivne, subjektivne pjesme su u toga pjesnika povodljivca, to ivi tuim ivotom i
misli tuom glavom, bez sumnje najslabije, i o lirskim lamentacijama u ciklusu Dua ne vrijedi due govoriti. Dui
dua manje l me zanima od Duia artiste.

Izgleda da jedno umjetniko djelo valja da bude vrlo ravo pa da ne podsjea na koje drugo djelo veli na
poeta.

Antun Gustav Mato: Cijeli Dui je jedna arena reminiscencija, taj estet vrvi od ravih pjesama
Izvor: www.matica.hr

Iako je cijeli Dui jedna arena i kombinirana reminiscencija, taj estet vrvi od ravih pjesama. U malo kojoj da ne ivi
ritam i rima u krvnoj zavadi. Glasom talasom, prozirno mirno, zloslutne mutne, poljub, cvea
drvea, strano uasno, neujno bujno itd.

Siromatvo i vulgarnost Duievih epiteta je batina slabih pjesnika i simptom slabog, aneminog stila. On svoj stih
esto kljuka bezbojnim rijeima, samo da ispuni praznine. Lo srok tako polako opetuje se u tim malobrojnim
pjesmama osam puta. Tako to Se ne deava Gautieru! U Duievim stihovima ima veih besmislica od one o
ruama na prozoru i o vatri u kaminu.

I svetlosti lokve ve na povrini

Lee i svetle

Kakove su to lokve na vodi, morskoj povrini? U Posle bitke je antiki motiv spjevan u srednjovjekovnim tercinama.
Gdje je harmonija u stihu Sjedinjuju & tako sred poljupca moga sa slau ivota?

Cijela jedna Plava legenda napisana je samo zato da se iza jedne smrti pokae ironija kie.

Kia pljuti sad turobno, sad uzbueno, radosno, strasno,/ kao kia to bije o prozore dvoje zaljubljenih. (Jesen)

Bacio se na nju kao mlad jaguar na lepu i veselu zmiju tako opisuje Dui rimski zagrljaj u doba Hristovo, kada
stari svijet jo ne poznavae amerikanskog jaguara. I u jednu strofu legne srce elo.
Itd.

Dui ne bi bio tako klasian knjievni snob i talmigigerl da ne afektira, da se ne ai. On svoie zapadnitvo
i francutinu (kojoj je izvor u vajcarskoj) ispoljava kvarei jezik francuskom frazom.

I svirepi otrov jedne ironije, ...taj glas njezin ima jedan tuni miris... Kako to boli: rei jedno zbogom... Ima
jedno doba iskuenja (napasti). Kako veno umi jedna mladost..., Suncokreti pune jedne bolne nostalgije, To
je bio prvi osmeh jedne Frine i... jedne Ofelije... To je jedna tiha... filozofija srca. Jedan vjeni canzoniere.. . To je
to u opisu ljubavi... To j e to sva njegova lica... (C'est que...) Isto tako se kod Duia ai nesnosna francuska rel.
zamjenica qui.

Po vidokrugu koji je bio u plamenu i dimu veli taj izbiraki stilist, iako je mogao rei: po zapaljenom, zadimljenom
vidokrugu. Evo jednog lijepog primjera ovakvog pretencioznog, gongoristikog cukervaser stila i limunadske,
guvernantske proze: Oko ustiju treptalo joj je nelo veselo, strasno i nestano: to bee bitka jednog osmeha i jednog

poljupca. I pomisliti kod toga da je ve tri vijeka u grobu gica Scuderv! Dui pie kao ene, ali kao ene to ravo
piu. Kontesa Noailles ne bi ovakva mjesta potpisala.

Iako je proklamovao svoje simbolistike simpatije, Dui nije simbolist uzajmivi od simbolista tek neke, ne ba najsretnije, stilske procedure .... Veselo je cveto kukurek u njenom govoru i smehu... Ti glasi to jezde... Jesenje
popodne mre u zavesama. Pauk u svoje tkivo utkiva konie to se izvijaju iz tankih glasova sa gnezda. Kakva je
to mistina rijeka to (u ciklusu Dua) ima obiaj da nou prestane da struji. Dui je simbolist najvie u Plavim
legendama. Zato ih je nazvao legendama, zato im je dao boju neba, nevestica (i baletskih plesaica), to moda ni
on sam ne zna. Te su crtice pisane stilom rastegnutim i ravim. U njima nema esto nikakve ideje, nikakve lokalne i
istorijske boje, o kakvoj tanoj opservaciji da i ne besjedim. Tek urin je imao smjelosti da peata sline
mistifikacije. Da pokae kako je teko ne biti kao ostali a biti ipak samo ovek, iznio nam je nekakvog ovjeka od
bronza. U Ziziemi je ispriana najobinija pria: na Ziziemu je ljubomoran gazda i uspe njenu krv u vazu na kojoj
se smije njen lik. Da bi opisao palingeneziju, vjeni ivot u prirodi, Dui opisuje (otrcana tema) proljee na grobu.
Ravnodunost simbolizira u Mefistu, koji ne moe vie da ini zlo... Da bi izjednaio ovjeka i psa, opisuje kako ne
vidi ni jednoga u pomrini prema onoj dubokoj filozofiji: U mraku sve su krave crne. U stupidnom osmijehu primitivne
ene to gleda propast suparnika, gorile i ovjeka, vidi Dui prvi osmijeh Frine i tvoj, Hamletova nesuenice!

Dui, spreman za paradu: Mnogo pretenciozan, ogranienog talenta

Izvor: www.nspm.rs

Dui je kao kritiar inferiorniji od Duia pjesnika i to baca jo sumnjiviju svjetlost na njegov ukus i artizam. On
vjeruje u apsolutnu ljepotu, nezavisnu od mjesta i vremena. On negira Janku Gliiu temperamenat. Za Jankovog
poetizovanog seljaka kae da je ispod ivotinje stupidni polu-mineral ali to mu ne smeta da tampa ovu burgiju:

to inae sve svrava ovom pasivnou i rezignacijom, 1 to lei kao to je reeno, u prirodi karaktera tih lica, koji su
iskljuivo sentimentalci. To je prvo. Drugo, to lei i u prirodi (samog pisca, koji je nepomirljiv optimist i, izgleda, i sam
jedan sentimentalan idealista.

Kao sentimentalci, ta lica ne poznaju one instinkte koji prave krupne konflikte i svirepije katastrofe. Sentimentalan
ovjek ne zna da bude buran i da stvara hunije dogaaje. To je u prirodi zdravijeg, punokrvnijeg, tjelesnijeg ovjeka,

ovjeka vie stalnog. Njegova je ljubav vie brutalna, samovoljna, prijeka, slijepa. Samostalac na primjer ne zna ni za
ljubomoru; seksualniji ovjek grozan je u ljubomori. (A fuziona?) Itd.

Kritika o Stankoviu datirana je god. 1904, a u njoj se polemie protiv Skerlievog lanka o Gliiu, tampanog 1905.

Moe se za mlau poeziju rei ta se hoe, mogu joj se naivno i pedagoki stavljati za uzor burni ura i veliki Zmaj,
ona e doi do priznanja da je u umjetnikom smislu stajala iznad svih drugih. Nekoliko mlaih dananjih p j e s n i k
a i pripovjedaa napravili su itav red renomiranih suvremenih pisaca ljudima koji nemaju dubljeg duevnog ivota od
svoga bakalina i svoga kafedije.

ta da zakljuim iza svega toga? Da je Dui velikih pretenzija, ogranienog talenta. On je s uspjehom opjevao
samo noni, mirni Stimmung i pokuavao dati izraza ritmu i ivotu kojega tek nasluujemo. Njegov simbolizam je
vrlo naivan, kao i njegova estetika. Njegov artizam nalikuje snobizmu. Njegova emotivna skala je tako uska da se ini
kao da se Dui ve sad ispjevao. On nije najbolji ni od savremenih lirika, o starijima da i ne govorimo. Njegova
pjesnika sredstva su vrlo malena. Ukus je najrazvijenija njegova osobina, ali meu njegovim lirskim savremenicima
ima pjesnika koji nisu manji od njega artisti. Dui je vaniji po tome to hoe no to moe.

Aleksa anti - Analiza nekih pesama

MOJA OTADBINA
Pesma Moja otadbina, napisana je 1908. godine, iste godine kada je Austrougarska
anektirala Bosnu i Hercegovinu.U pjesmi ima rodoljublja, snanog ritma i jakih
osjeanja, ali se na sve to nadnosi istina. Pjesnik govori prosto, ali jasno;
jednostavno,ali zanimljivo. Poetak pjesme djeluje lirskom inercijom.
Ne plaem samo s bolom svoga srca
rad zemlje ove uboge i gole;
mene sve rane moga roda bole,
i moja dua s njim pati i grca...
Lirska inercija se ogleda u tome to "ne plaem samo..." sugerie da je neto
prethodilo. I dalje: u srcu je bol, u svome srcu, ali je to samo jedna rana-"mene sve

rane moga roda bole". Probijanje subjektivnog, lirskog ja , prirodna je posljedica

snanih emocija i osjeanja sroenosti i sjedinjenosti sa rodom i zemljom. Druga strofa
dalje razvija misao o bolu i ljubavi jedinke i njegove zemlje:
Ovdje u bolu srca istrzana
ja nosim kletve svih patnja i muka,
i krv to kapa sa dumanskih ruka,
to je krv moja iz mojijeh rana...
Nije sluajno srce u prvim stihovima obe strofe- ono je najvei patnik zbog nedae roda
i zemlje uboge,u njemu se pletu najrazlilitija osjeanja od tuge i bola, do patnje i
nesree. U katrenima su naznaeni osnovni motivi,raspoloenja i osjeanja. U
tercinama se sa pojedinanog prelazi na opte. Jedinka i rod se izjednaavaju u bolu i
patnji. Bol koji izraava lirski subjekt nije individualni bol - to je bol "dua miliona".
Poslednja strofa, prirodno, ima smireniji ton. Osjea se razrjeenje i sagledava poenta
pjesme, a poenta je cijela strofa:
I svuda gdje je srpska dua koja,
tamo je meni otadbina mojamoj dom i moje rodjeno ognjite...
Poruka je jasna: pjesnikova otadbina je svuda tamo "gdje je srpska dua koja"- gdje
god je i jedan Srbin, tamo je pjesnikov dom, ognjite i otadbina.

PRETPRAZNIKO VEE
Aleksa anti je bio ve zamakao u pozne godine kad su mu pomrli svi lanovi porodice,
a on je , sticajem mnogih okolnosti, ostao neoenjen- ivio je usamljen u porodinoj
kui. Zato e u svojim elegijama izraavati tugu za izumrlim domom i al to je nestala
patrijarhalna atmosfera. Ta osjeanja i raspoloenja najpotpunije i najbolje je izrazio u
pjesmi Pretprazniko vee. U pjesmi su sredinja tri motiva:
-motiv usamljenosti i dubokog bola zbog toga,
-motiv evokacije prolosti i topline porodinog ivota iz djetinjstva
-motiv stvaralatva kao nadoknade i utjehe.
Pretprazniko vee je lirska pria sa svojom fabulom, dogaajem i junakom- lirskim
subjektom. U strukturi pjesme uoava se 6 slika.
1.slika usamljenosti u ambijentu porodine kue

2.slika porodine idile iz djetinjstva: roditelji, djeca, susjedi.

3.porodina soba u predboino vee
4.pjeme su oivjele i okruile usamljenog pjesnika
5.pjesme tjee pjesnika: one su mu nova porodica i utjeha
6. poenta: pjesnik je shvatio da je stvorio novu vrstu porodice, da nije sam.
U sreditu prve slike su lirski subjekt i atmosfera- oni su u potpunom skladu. Lirski
subjekt je u apsolutnom mirovanju kao i atmosfera iz koje proizilazi sumornost i bol koji
prerastaju u pla. Druga slika donosi kontrastnu promjenu: oivjelo je sjeanje na
daleku prolost iz djetinjstva u isto pretprazniko vee. Kandilo sjaji, mirie soba, vatra
plamti punim arom, srea grije ukuane, otac i majka kao simboli sree i sigurnosti,
susjed kao simbol prijateljstva.
Trea slika je buenje, vraanje iz sjeanja u stvarnost pretpraznike veeri lirskog
subjekta. Silina kontrasta pustoi i praznine na jednoj strani, a svjetlosti i sree na
drugoj strani izaziva veoma bolna osjeanja.
etvrta slika je promjena i osvjeenje. Ispunjena je kretanjima, svjetlou, bojama,
pjesmom. Tamne boje potisnute su ivim bojama i svjetlou koje ozaruju oi i duu
lirskog subjekta.
U petoj slici iskazana je poruka pjesama :
Mi, pjesme tvoje i drugova sviju,
to svoje due na zvijezdama griju,
sveta smo iva porodica tebi!
Mi zdruujemo due ljudi sviju!
Mrtve sa ivim veu nae niti:
I s nama vazda uza te e biti.
I oni koje davno trava krije!
Naa e suza na kam tvoga groba
kanuti toplo kao kap sunca zlatna.
U estoj slici nastaje nagla promjena - saznanje i olakanje jer rijei pjesama
odzvanjaju u dui lirskog subjekta. Smirivanje i olakanje izraeno je rijeima" ja
sklapam oi" : to je trenutak kada se pjesnikova dua oslobaa napetosti, strijepnje,
neizvjesnosti. U tom trenutku potekle su suze radosti i sree jer vie nije sam, osjetio je
" porodicu" kroz koju e i dalje da traje. Poenta je u saznanju da ivot nije bio
uzaludan, da je stvorio " porodicu" koja e ga nadivjeti i prenositi njegovo ime.


. ,
( )
?
( ) .
? ,
?
* , ,
.
* ( , , ),
. , .
( )
.
* , , , () ,
. .
, , .
,
() .
, ,
, ,
.
* ,
:

;
* (),
,
.
. .
, , , , :

,
, .

 , , ,
, , .
( ). ,
,
:

, , .
* :
, , ,
.
() . ( ,
, )
. , :
, ,
.
, .
,
.
, .
. , , .
, ? ?

. ,
.
,

Opis materijala:
JABLANOVI
Jovan Dui
Pesmu Jablanovi ine tri katrena, dakle, tri strofe od po etiri stiha; rima je obgrljena (abba, cddc, effe), vrsta stihaparalelni dvanaesterac (6+6). Pesma u celini izgleda ovako:
Zato noas tako ume jablanovi,
Tako strasno, udno? Zato tako ume?

uti mesec sporo zalazi za hume,

Daleke i crne, ko slutnje; i snovi.
U toj mrtvoj noi pali su na vodu,
Ko olovo mirnu i sivu, u mraku.
Jablanovi samo visoko u zraku
ume, ume, udno, i drhu u svodu.
Sam, kraj mutne vode, u noi, ja stojim
Ko potonji ovek. Zemljom prema meni,
Lei moja senka. Ja se noas bojim,
Sebe, i ja strepim sam od svoje seni.
Smisao pesme je egzistencijalni strah, strah od smrti. Pesma Jablanovi donosi subjektivni doivljaj prirode.
Umetniki pejza izjednaava se sa stanjem u ljudskoj dui, a to je Dui jasno eksplicirao u svojoj pesmi Podne :
Sve je tako tiho. I u mojoj dui
produeno vidim ovo mirno more...
Pejza ini slika u kojoj dominiraju jablanovi, iza kojih je mesec na zalasku sa obrisima breuljakaza koje e zai.
Pozadinu pesme ini crna, mrtva no, a u prvi plan izbija pored jablanova, prizor vode, olovno mirne i sive u ijoj se
dubini nazire izvrnuta slika jablanova, sa mesecom, sivim nebom i ovekovom senkom. To je vizuelna slika koju bi
slikar mogao sa mnogo uspeha nacrtati, a uz ovu vizuelnu sliku dao je Dui I akustinu sliku, u ijoj pozadini je tiina
poentirana mrtvilom noi i mirnoom vode, dok se u prvom planu nalazi utanje jablanova- 4 puta naglaeno u
pesmi. Pesma zapoinje nizom upitnih reenica koje predstavljaju pitanja bez odgovora I kojima se uvodi
radoznalost, otkriva se da pesnika mui tajna, elja da tu tajnu odgonetne. Prilogom tako iz prvog stiha: Zato
noas tako ume jablanovi,
postie se iluzija da jablanovi ume tu odmah pored nas , otuda e se ovaj prilog tri puta ponoviti tokom pesme. Na
slian nain deluje i onomatopejski glagol ume- Za utanje jablanova u pesmi se uporno pita. No, ne bi se tako
uporno pitalo da je u pitanju obino utanje dakle odgovor je u nekoj drugoj, skrivenoj, vanijoj pojavi koja pripada
duhovnom svetu. Spoljanji um prekvalifikuje se u duevni nemir. Pesma je napisana u pripovedakom prezentuume, drhu, stojim, strepim- time se sugerie neposredno prisustvo ulnog sveta, i aktivno uee lirskog subjekta u
njegovom percipiranju. Pesma poinje subjektivnom intonacijom, a ubrzo sledi privid objektivne deskripcije- uti
mesec sporo zalazi za hume, a senka jablanova ogleda se u sivoj, mutnoj void- da bi kraj pesme bio ponovo
subjektivno intoniran sa semantiki naglaenim prvim licem- ja stojim, ja se noas bojim itd... Sredite pesme je,
dakle depersonalizovano- slika nonog pejzaa data je u treem licu. Taj pejza kree se od najudaljenije take
kosmikih daljina, prizor meseca, ka crnim humovima na horizontu, do sive I mutne vode da bi se fiksirala senka
pesnikog subjekta ove pesme, a onda se svela na njegovo duevno stanje. Duevno stanje tako je postal krajnje
ishodite pesme, glavna poenta pesme. itav pejza podredjen je osnovnoj ideji straha od smrti, a jablanovi ume
upravo zato to je pesniki subjekat usamljen i osea strah pred ivotom.

 ''''

: ''
, , ? ?
, ,
; .
, , .
, ,
. , , ,
. , ,
. ,
''.

()
'' ''...

... -
!...

...
... , , ,
...
...

...
, ,

, ,
... ,
...
...
... ,
, ...
...
, ,
... ,
, ... : ''
?''.

 , ,
, ...

...
'' , ,
''.
...
... ,
...
...
, , ...
...
... , ,
, , ...
...
...
...

... ,
... ...
, ...
'' '' '' ...
''... ... ... ...
... , ,
... ,
, ,
... ... ,

 ... ...
,
... ...
12 ...

... ...
,
...

... ,
...
vesna v. lalovic 11.19

Rodoljubiva poezija Alekse antia

veliina teksta

tampa

Email

Budite prvi koji e ostaviti komentar!

Istaknut

Aleksa anti nesumnjivo zauzima znaajno mesto meu srpskim pesnicima sa kraja XIX veka i prvih
decenija XX veka. Po miljenju mnogih kritiara Aleksa anti je postigao najvie umetnike domete u
rodoljubivoj poeziji. Toplinom i neposrednou izraza njegove rodoljubive pesme su izraavale, ne samo
njegova lina oseanja, nego i oseanja celog porobljenog naroda Bosne i Hercegovine.

Dva istorijska dogaaja su bila presudna u ivotu i umetnikom stvaranju Alekse antia: aneksija i srpske pobede u
balkanskim ratovima. Iz ta dva doivljaja nastale su njegove najbolje rodoljubive i socijalne pesme.
U poznatom sonetu Moja otadbina Aleksa anti otadbinu poistoveuje sa narodom. Cela otadbina je kao rodni dom, a
svi pripadnici naroda kao roena braa. Vezanost za rodnu grudu i domae ognjite duboka je i trajna, a njeno kidanje
izaziva bol u pesnikovoj dui.
U poeziji Alekse antia posebno se istiu svojim snanim emocijama rodoljubive pesme, sa izrazito socijalnom i
nacionalnom notom - Ostajte ovdje, Hljeb. anti peva o patnji onih koji zauvek naputaju svoju domovinu i odlaze u tu
svet. Ostajte ovdje je puna naboja i nacionalnog zanosa kojom su brojni iseljenici ispraani i koje su se mnogi ljudi seali
u tuini kada ih obuzme nostalgija za starim domom.
Vie nego drugi pesnici njegove epohe, Aleksa anti naglaava patnju i muenitvo kao najvanije momente u istorijskoj
sudbini srpskog naroda. U pesmi Mi znamo sudbu, tema muenitva naroda proeta je oseanjem njegove nepobedivosti:
ak ni smrt ne predstavlja kraj borbe za slobodu nego samo njen nastavak.
Rodoljubiva poezija Alekse antia obasjana je svetlou domaeg ognjita i proeta njegovom toplinom. Njegov
patriotizam je bio na realnoj osnovi. Jer, on ne voli narod-naciju, kao apstrakciju, ve narod-puk, ive ljude, seljake. Zato
su u nekim njegovim pesmama isprepletane socijalne i rodoljubive note i iz njih izbija snaan ritam i jaka oseanja.
Pevane jednostavnim, jasnim stilom, obojene eleginim tonovima i danas zvue istinito i potresno.
Aleksa anti - Pesme

Moja otadbina

Pesma Moja otadbina, napisana je 1908. godine, iste godine kada je Austrougarska
anektirala Bosnu i Hercegovinu.U pjesmi ima rodoljublja, snanog ritma i jakih osjeanja, ali
se na sve to nadnosi istina. Pjesnik govori prosto, ali jasno; jednostavno,ali zanimljivo.
Poetak pjesme djeluje lirskom inercijom.

Ne
plaem
samo
rad
zemlje
ove
mene
sve
rane
i moja dua s njim pati i grca...

bolom
uboge
moga

svoga
i
roda

srca
gole;
bole,

Lirska inercija se ogleda u tome to "ne plaem samo..." sugerie da je neto prethodilo. I
dalje: u srcu je bol, u svome srcu, ali je to samo jedna rana-"mene sve rane moga roda
bole". Probijanje subjektivnog, lirskog ja , prirodna je posljedica snanih emocija i osjeanja

sroenosti i sjedinjenosti sa rodom i zemljom. Druga strofa dalje razvija misao o bolu i
ljubavi jedinke i njegove zemlje:

Ovdje
u
ja
nosim
kletve
i
krv
to
to je krv moja iz mojijeh rana...

bolu
svih
kapa

sa

srca
patnja
i
dumanskih

istrzana
muka,
ruka,

Nije sluajno srce u prvim stihovima obe strofe- ono je najvei patnik zbog nedae roda i
zemlje uboge,u njemu se pletu najrazlilitija osjeanja od tuge i bola, do patnje i nesree. U
katrenima su naznaeni osnovni motivi,raspoloenja i osjeanja. U tercinama se sa
pojedinanog prelazi na opte. Jedinka i rod se izjednaavaju u bolu i patnji. Bol koji
izraava lirski subjekt nije individualni bol - to je bol "dua miliona". Poslednja strofa,
prirodno, ima smireniji ton. Osjea se razrjeenje i sagledava poenta pjesme, a poenta je
cijela strofa:

I
svuda
gdje
tamo
je
moj dom i moje rodjeno ognjite...

je
meni

srpska
dua
otadbina

koja,
moja-

Poruka je jasna: pjesnikova otadbina je svuda tamo "gdje je srpska dua koja"- gdje god je
i jedan Srbin, tamo je pjesnikov dom, ognjite i otadbina.

Moja otadbina

Ne
plaem
samo
Rad
zemlje
ove
Mene
sve
rane
I moja dua s njim pati i grca.

Ovdje,
Ja

u
nosim

kletve

bolu
svih

bolom
uboge
moga

srca
patnji

svoga
i
roda

srca
gole;
bole,

istrzana,
muka,

I
krv
to
To je krv moja iz mojijeh rana.

U
meni
Moj
svaki
Njihovim bolom vapije i ite.

I
svuda
gde
Tamo
je
Moj dom i moje roeno ognjite.

kapa

cvile
uzdah,

sa

dumanskih

ruka

miliona
suza

bona,

dua

koja,
moja,

due
svaka

je
meni

srpska
otadina

__________________________________

Pretprazniko vee

Aleksa anti je bio ve zamakao u pozne godine kad su mu pomrli svi lanovi porodice, a
on je , sticajem mnogih okolnosti, ostao neoenjen- ivio je usamljen u porodinoj kui.
Zato e u svojim elegijama izraavati tugu za izumrlim domom i al to je nestala
patrijarhalna atmosfera. Ta osjeanja i raspoloenja najpotpunije i najbolje je izrazio u
pjesmi Pretprazniko vee. U pjesmi su sredinja tri motiva:

- motiv usamljenosti i dubokog bola zbog toga,

- motiv evokacije prolosti i topline porodinog ivota iz djetinjstva
- motiv stvaralatva kao nadoknade i utjehe.

Pretprazniko vee je lirska pria sa svojom fabulom, dogaajem i junakom- lirskim

subjektom. U strukturi pjesme uoava se 6 slika.

1. slika usamljenosti u ambijentu porodine kue

2. slika porodine idile iz djetinjstva: roditelji, djeca, susjedi.

3. porodina soba u predboino vee
4. pjeme su oivjele i okruile usamljenog pjesnika
5. pjesme tjee pjesnika: one su mu nova porodica i utjeha
6. poenta: pjesnik je shvatio da je stvorio novu vrstu porodice, da nije sam.

U sreditu prve slike su lirski subjekt i atmosfera - oni su u potpunom skladu. Lirski subjekt
je u apsolutnom mirovanju kao i atmosfera iz koje proizilazi sumornost i bol koji prerastaju
u pla. Druga slika donosi kontrastnu promjenu: oivjelo je sjeanje na daleku prolost iz
djetinjstva u isto pretprazniko vee. Kandilo sjaji, mirie soba, vatra plamti punim arom,
srea grije ukuane, otac i majka kao simboli sree i sigurnosti, susjed kao simbol
prijateljstva.

Trea slika je buenje, vraanje iz sjeanja u stvarnost pretpraznike veeri lirskog

subjekta. Silina kontrasta pustoi i praznine na jednoj strani, a svjetlosti i sree na drugoj
strani izaziva veoma bolna osjeanja.

etvrta slika je promjena i osvjeenje. Ispunjena je kretanjima, svjetlou, bojama,

pjesmom. Tamne boje potisnute su ivim bojama i svjetlou koje ozaruju oi i duu lirskog
subjekta.
U petoj slici iskazana je poruka pjesama:

Mi,
pjesme
tvoje
i
to
svoje
due
na
sveta
smo
iva
Mi
zdruujemo
due
Mrtve
sa
ivim
veu
I
s
nama
vazda
uza
I
oni
koje
davno
Naa
e
suza
na
kam
kanuti toplo kao kap sunca zlatna.

drugova
zvijezdama
porodica
ljudi
nae
te
e
trava
tvoga

sviju,
griju,
tebi!
sviju!
niti:
biti.
krije!
groba

U estoj slici nastaje nagla promjena - saznanje i olakanje jer rijei pjesama odzvanjaju u
dui lirskog subjekta. Smirivanje i olakanje izraeno je rijeima" ja sklapam oi": to je
trenutak kada se pjesnikova dua oslobaa napetosti, strijepnje, neizvjesnosti. U tom
trenutku potekle su suze radosti i sree jer vie nije sam, osjetio je " porodicu" kroz koju e
i dalje da traje. Poenta je u saznanju da ivot nije bio uzaludan, da je stvorio "porodicu"
koja e ga nadivjeti i prenositi njegovo ime.
_______________

Pretprazniko vee

Knjievni
Knjievna vrsta - elegija

rod

lirika

Ako bismo morali da kaemo koja je osnovna tema pesme Pretprazniko vee, onda je to
seanje na detinjstvo. Mada je tema pesme slojevita i obojena brojnim motivima, o emu e
govoriti analiza dela.

Za esej ili sastav za pismeni sa temom pesme Pretprazniko vee svakako je bitna analiza
ovog dela, da bi bio uspeno napisan. A analiza svakog dela, pa i ove pesme se mora
posmatrati u malo iroj perspektivi. Zato emo poeti prvo od knjievne vrste kojoj ova
pesma pripada, a to je elegija. Elegijom se smatra pesma koja je obojena tunim i setnim
tonovima, u kojoj pesnik ali za neim to vie nema, to je nedostino ili nepovratno,
tugujui zbog seanja na to, uglavnom. Kao knjievna vrsta, elegija je bila izuzetno
popularna u doba romantizma. Nekada je u starogrkoj knjievnosti, elegijom smatrana
svaka pesma sa ovim motivima koja je pisana u takozvanom elegijskom distihu, to jest
dvostihu koji je sastavljen od heksametra i pentametra.

A pre nego to naa analiza pesme Pretprazniko vee pone, trebalo bi pomenuti i ivot
Alekse antia, makar uopteno kako bi vam sama analiza bila razumljivija. Naime, Aleksa
anti je, kao to sigurno znate bio cenjen pesnik i u svoje doba. Meutim, ceo njegov ivot
nije bio naroito srean. Kada se uzme u obzir da je iveo vrlo mirno i povueno, nije bio
oenjen, nije imao dece, onda su mnogo jasniji i motivi ove pesme.

Svi znamo da se oseamo mnogo drugaije i na neki nain usamljenije kada doe vreme
praznika, a posebno ukoliko ih ne slavimo u krugu svoje porodice, iz bilo kog razloga. Tako

se, ini se oseao i veliki pesnik kada je stvarao pesmu Pretprazniko vee i ba iz tog
razloga pesma i nosi ovaj naslov. Nekada je za njega praznik, uopteno predstavljao dan za
radovanje, jer ga je proslavljao sa najbliima, pa o tome i govore poetne strofe pesme
Pretprazniko vee.

Analiza pesme Pretprazniko vee jasno pokazuje da se u njoj izdvaja ukupno est pesnikih
slika, to jest pesnikih celina. Prva pesnika slika je pesnikova usamljenost pred praznik koji
dolazi, a koja je opisana u prve dve strofe. Zatim sledi slika priseanja lepih trenutaka iz
detinjstva koji su pratili praznik, sa opisima lanova porodice, ali i komije Petra, onako kako
ih pamti Aleksa anti, da bi potom preneo stihove na opis itavog ambijenta to ujedno
predstavlja treu pesniku sliku. A onda opet tuga:

O,
mili
Vi,
draga
Pusta
je
I bez vas vie ja sree ne steko'.

asi,
lica,
soba...

kako
iezla
moje

ste
ste
srce

daleko!
davno!
tavno...

Analiza nas vodi do etvrte pesnike slike u kojoj, na neki udan nain oivljavaju njegove
pesme:

...
Iz
mojih
Ja ujem uanj ko viline kose.

knjiga

sa

pranjava

stola,

Poenta pete pesnike celine, to jest pesnike slike jeste da pesme govore i tee svog tvorca,
te mu vele:

Ne
tui!
S
Mi
pjesme
to
svoje
Sveta smo iva porodica tebi!

bolom
tvoje,
due

kuda

e
i

na

zvjezdama

i
drugova

gdje
griju

bi?!
sviju
-

U tim stihovima, pesnik shvata da nije sam, ve da je, metaforiki stvorio novu porodicu,
koja ga sada tei i uva.

I esta, ujedno i poslednja pesnika slika je upravo nastavak prethodne, a to je trenutak

kada Aleksa anti shvata da nije sam i da su pesme, zapravo njegova porodica:

Ja sklapam oi i od sree plaem...

Ovaj, zavrni stih pesme Pretprazniko vee se smatra takozvanim katarzinim stihom, jer u
njemu pesnik doivljava katarzu, to jest proienje, usled shvatanja da nije sam na svetu.

Dalja analiza pesme Pretprazniko vee nas vodi prema nekim, optim karakteristikama.
Re je, naime o lirskoj vrsti, poznatoj kao elegija, koja sadri sve elemente koje inae sadri
ovakva vrsta lirske pesme, i to: ekspoziciju, to jest uvod, motive pomou kojih nastaje
fabula radnje i poentu.

Kako pesma Pretprazniko vee spada u due lirske pesme, sasvim je za oekivati da ete
pisati pre esej, nego sastav na temu ove lektire. Naravno, vrlo esto se pie i sastav za
pismeni vezano za pesmu Pretprazniko vee. Zato je vana paljiva analiza stihova i
naravno,
prepriano
delo.
Pa da ponemo...

Ve sam naslov pesme ukazuje ta je osnovna tema pesme, a poetni stih:

Sjutra je praznik...

se prirodno nastavlja na naslov. Poetak pesme Pretprazniko vee govori o sadanjem

emotivnom stanju pesnika:

Ja leim. Ruke pod glavom, pa utim.

Tad mu naviru seanja na detinjstvo i to kako je provodio praznik sa svojim najmilijima:

Ova
je
soba
Gdje je ko potok tekla srea krotka...

bila

ko

vrt

jedan,

Zatim Aleksa anti opisuje do tanina atmosferu, kao i svoje roditelje: gde je ko sedeo, ta
je radio... Potom im u goste stie komija Petar:

Svaki
mu
od
Majka
ga
krotko
A
on
se
javlja,
I briu elo za zdravlje ga pita.

nas

u
susreta
pa

do

zagrljaj
i
oca

hita,
gleda,
sjeda,

Ali ubrzo nakon ovog priseanja i lepih emocija koje ga prate, te ga vraaju u bezbrino
detinjstvo kada je bio okruen svojim najbliima, nailaze tune emocije jer je Aleksa anti
itekako svestan da je sve prolo i da je sada sam:

Uzalud
ekam...
Nikoga nema... Sam, ko kamen utim...

nijemoj

sjeni

Ali, odjednom, pesniku se ini da:

Prhnue
lake
I po sobi mi svud razvie krila.

tice,

ko

sa

grana,

I sam pesnik se pita da li sanja ili se to stvarno dogaa. Zatim opisuje svaku od tih ptica
posebno. Jedna mu je ak krilom dotakla elo, a pesnik veli:

Ko da bi htjela zbrisat sjen tuge...

Ali, Aleksa anti ubrzo shvata da su te ptice zapravo njegove pesme, koje su oivele i sada
ga tee, pokazujui mu da nije sam, jer ima njih:

Prigrli
ova
I
kada
jednom
Naa
e
suza
Kanuti toplo ko kap sunca zlatna.

jata
doe
kan

na

smrti
tvoga

blagodatna!
doba,
groba

Poslednja strofa pesme Pretprazniko vee umnogome podsea na prvu strofu, jer sadri
delimino iste stihove, s tim to je sada prisutna potpuno drugaija atmosfera i oseanja. Za
razliku od poetnih stihova, u kojim se osea seta i u tuga, u zavrnim stihovima se osea
radosta i zadovoljstvo pesnikovo, jer sada ima svoje pesme i nije vie sam.

Pretprazniko vee

Sjutra
je
Kandilo
baca
Sam
sam.
I gluhi asi neosjetno teku.

praznik.
i
Iz

kuta

Svoju
sobu
bije

svjetlost
mi
sahat

meku
zari.
stari,

Na polju studen. Pe pucka i grije.

Ja
leim.
Ruke
I
sluam
U moja okna goli orah bije.

pod
kako

Tako
na
vrata
Sjeanje
jedno
Ko
drug
i
to sa mnom plae i u bolu grca.

Negda
u
take
Promrzlom
granju
Ova
je
soba
Gdje je ko potok tekla srea krotka.

glavom,
granjem

sumornog
udara
sabrat,
kao

noi,
zima
bila

ko

pa

mi
i
dua

kada
pokrov
vrt

utim,
zamrznutim

srca
eka
neka

otka
ledan,
jedan,

Kao
i
sada,
Kandila
svjetlost.
Suh
brljan
viri.
Izmirne pramen i blagoslov taji.

pred

se

sjaji
ikonostasa
talasa

kao

kakvo

soba.
svijee
vijee,

plamti
po

plavkastoga
punim
ilimu

dima
arom,
starom

Iz
Lako

Sva
okaena
Okolo
ute
Mi,
djeca,
sjeli
Radosni to je ve grudanju doba.

Pod
tankim
U
pei
I
sjajne
Veselo baca i treperi njima.

mirie

nam
lojane

velom
vatra
pruge

Uvrh,
na
meku
Pruio
ibuk,
i
Njegova
mis'o
I pogled budi sanjiv, blag, i mio.

Uza
nj,
tek
Ko
simbol
Za
skori
I katkad na nas blage oi die.

iljtu,
dim
nadaleko

malko
sree,
Boi

U
to
bi
halka
Usklikne
otac:
On
vazda
voli
Otvorite mu!" I mi svi, ko vjetar,

Tri
I

i
stari

ikonom

na
naa
koulje

govor

sio,
koluta;
luta,

iljtetu
majka
nam

nie,
bdije;
ije,

zakucala.
"on

vrata
susjed,

otac
se

je
i

sijelo

prijevor
visok

kao

"Petar!"
zacijelo!
-

izvuci.
brijeg,

Tresui
s
Javio bi se s fenjerom u ruci.

ruha

Svaki
mu
od
Majka
ga
krotko
A
on
se
javlja,
I briu elo za zdravlje ga pita.

Sa
novom
sreom
Na
svakom
licu
Suui
brke,
poo bi priu iz dalekog doba.

I
dokle
Mi
svaku
Srca
nam
Sve dogod ne bi dovrio ia.

napanuli

nas

u
susreta
pa

do

zagrljaj
i
oca

hita,
gleda,
sjeda,

nam

soba!
vjeto

ograne
sveto,
stari

prozor

sjajno
susjed

hladna

gutamo
radosnoj

Zatim
bi
otac,
Uzeo
gusle
I
glasno
poo,
Lijepu pjesmu Strahinjia Bana...

vedar
u

Meni
je
bilo
Svaki
stih
posta
Pa
trepti,
sjaje,
Prosipa meke pahuljice nove...

ko

ko
uz

sjaj
ilave
ganjive

da
pun
i

behar
meni

kako
iezla
Moje

neto

drma

rije
dru

O
mili
asi,
Vi
draga
lica,
Pusta
je
soba...
I bez vas vie ja sree ne steko'...

snijeg,

pjesme
u
po

ste
ste
srce

cia,
nijemi;
tremi,

dana,
ruke,
zvuke,

ove
rosi,
kosi

daleko!
davno!
tavno...

Kandilo
i
sad
I
sad
je
Al'
gluha
jama
A ja list sveo pod bjelinom inja.

Uzalud
ekam...
Nikoga
nema.
Samo
to
U okna bije i javlja se meni...

pred

ikonom
predboinje
je
moja

pozno
sad

U
Sam,
orah

ko

No
dok
mi
mutni
Ko
studen
travku
Iz
mojih
knjiga,
Ja ujem uanj ko viline kose.

redom
snovi
jedna

Sanjam
li?
Il
Iz
rastvorenih
Prhnue
lake
I po sobi mi svud razvie krila...

bi
listova
tice,

Sve
su
svijetle!...
Jedna
okolo
A
neka
bolno,
Pred slikom dre mrtve majke moje;

Neke
bijele,
Samo
im
zlatno
Neke
sve
plave,
Kao da kanu kap zorine krvi...

nijemoj
kamen,
granjem

boli
uvrh
sa

Gle!
Sad
se
Sve
knjige
stare,
Miu
se,
trepte
I njihov sumor ko da pada na me...

sjeni
utim.
zamrznutim

srce
kra
praljiva

rasklapaju
enje
pokraj

ovo

kose,
gola,
stola,

duge

java
i

ko

Sve
kandila
ko

sa

u
da

kao
meko
tek

tinja,
doba;
soba,

im

same,
druge,

bila?
strana
grana,

bl'jesku
se
suze

stoje!...
vije,
lije,

ljiljan
perje
grlo

prvi,
grudi;
rudi,

Neke
mi
pale
Pa
kril'ma
trepte
A
jedna
lako,
S cvrkutom toplim dodirnu mi elo,

Ko
da
bi
I
sluaj!
I
glasi
dru,
Mili i sjajni ko luk mlade duge:

tu

htjela
Redom
tresu

trepti

kuda

zbrisati
sjen
zapjevae
se,
i

tuge..
one!...
zvone,

i
na

i
drugova
zv'jezdama

na
sva
hladnu

due
ivim
vazda

Prigrli
ova
I
kada
jednom
Naa
e
suza
Kanuti toplo ko kap sunca zlatna...

akord

svelo,
svila;
krila,

vrhom

Mi
kao
rosa
Padamo
tiho
na
I
u
no
Snosimo tople boije svjetiljke.

I
Kandilo

srce
ko
svoga

Ne
tui!
S
bolom
Mi
pjesme
tvoje,
to
svoje
due
Sveta smo iva porodica tebi!

Mi
zdruujemo
Mrtve
sa
I
s
nama
I oni koje davno trava krije!

na
ute

zvoni...Sve
i

vezu
uza

na

jata
doe
kam

u
sobu

gde
griju,

samotne
srca
mnogih

ljudi
nae
te

smrti
tvoga

sjaju
mi

bi?!
sviju,
-

biljke
bona,
miliona

svije'!
niti:
biti

blagodatna!
doba,
groba

jaem
zari...

Iz
kuta
muklo
Ja sklapam oi i od sree plaem...

bije

sahat

stari.

__________________________________

O, klasje moje

Knjievni rod - lirika

Knjievna vrsta - socijalna pesma
Tema - Teak poloaj ratara (seljaka, kmetova) u drutveno-feudalnim odnosima
Ideja - Seljaku, rataru, nema spasa dok se ne promeni sistem u kojem gazdetine bane, a
sirotinja tegli, vue i gladuje.

Aleksa anti ovu pesmu, pod naslovom Muka, napisao je 1910. godine posle Austro ugarske aneksije Bosne i Hercegovine (1908.). Jednog porobljivaa (Turska) smenio je drugi
(Austro-ugarska). U oba sluaja to je bio teak period naeg naroda, naroito na selu.
Zemlja je bila u vlasnitvu velikoposednika (gazda), a seljak je bio najamni radnik bez
dovoljne zarade da se prehrani. Ovakva pesma u kojoj se slika mukotrpan ivot jedne klase,
u ovom sluaju teak ivot hercegovakih seljaka, zove se socijalna pesma.

Pesma poinje stilskom figurom koju zovemo apostrofa. To je izraajno sredstvo kad se
pesnik vokativom obraa predmetima i biima koja nisu prisutna. Pesnik posmatra klasje
ita na rodnim poljima i obraa mu se: - O, klasje moje, ispod golih brda!

Posle ove izrazito lepe slike, umesto vedrine, u narednom stihu dolazi sumorno, tuno, bolno
raspoloenje: - Moj crni hljebe, krvlju potrapani.

ta je uzrok ovakvom raspoloenju? Znojem i krvlju natopili su ratari ovaj hleb. Meutim,
oekivano bogat rod nee otii u kue onih to su ga proizveli, ve na trpeze bogatih silnika.
U metaforinoj slici pesnik gazde poredi sa gladnim pticama, grabljivicama. Sumorne slike

na trenutak zameni vedrina i radost: - Skoro e etva... Jedro zrnje zrije... U suncu trepti
moje rodno selo.

Naalost, to kratko traje, kao bljesak munje, jer "Svu muku tvoju, napor crnog roba,
Pojee silni pri gozbi i piru."

Koliko je u to vreme seljak bio obespravljen najbolje ilustruju zavrni stihovi: - A tebi samo,
ko psu u sindiru... Bacie mrve... O, sram i grdoba!... Seljae, goljo, ti si prah na podu,...
Tegli i vuci, i u jarmu skapaj!

O, klasje moje

O klasje moje ispod golih brda,

Moj crni hljebe, krvlju potrapani,
Ko mi te tedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda?

Skoro e etva... Jedro zrnje zrije...

U suncu trepti moje rodno selo.
No mutni oblak pritiska mi elo,
I u dno due grom pada i bije.

Sjutra, kad otri zablistaju srpi

I snop do snopa kao zlato pane,
Snova e tei krv iz moje rane -

I snova pati, seljae, i trpi...

Svu muku tvoju, napor crnog roba,

Pojee silni pri gozbi i piru...
A tebi samo, ko psu u sindiru...
Bacie mrve... O, sram i grdoba!...

I niko nee uti jad ni vapaj Niti e ganuti bol pjanu gospodu...
Seljae, goljo, ti si prah na podu,
Tegli i vuci, i u jarmu skapaj!

O klasje moje ispod golih brda,

Moj crni hljebe, krvlju potrapani,
Ko mi te tedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda?!
________________________________

Aleksa anti je jedan od najpoznatijih pjesnika novije srpske lirike. Roen je

1868. godine u Mostaru, gradu u srcu Hercegovine, gdje je proveo vei dio svog ivota. Otac
Risto mu je rano umro pa je staranje nad njim preuzeo stric. Imao je dva brata, Peru i

Jakova, i sestru Radojku koja se udala za pjesnika i Aleksinog prijatelja Svetozara orovia.
ivio je u trgovakoj porodici u kojoj nisu imali razumjevanja za njegov talenat, pa se,
poslije zavretka trgovake kole u Trstu i Ljubljani vraa se u rodni Mostar.

Stvarao je na razmeu dva vijeka i vie nego drugi pjesnici svog narataja povezivao je
idejne i pjesnike patnje 19. i 20. vijeka. U njegovom pjesnikom stasavanju najvie udjela
su imali srpski pjesnici Vojislav Ili i Jovan Jovanovi - Zmaj a od stranih najvaniji uticaj je
imao Hajnrih Hajne koga je i prevodio. Svoju najveu pjesniku zrelost anti dostie
izmeu 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepe pjesme. antieva poezija
je puna snanih emocija , ljubavne tuge a i bola i prkosa za socijalno i nacionalno
obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza je na razmeu ljubavi i
rodoljublja, idealne drage i napaenog naroda.

Rodoljubiva poezija je poezija rodne grude i domaeg ognjita Moja otadbina. U nekim od
svojih najpotresnijih pjesama anti pjeva o patnji onih koji zauvjek naputaju domovinu i
odlaze u tui svijetOstajte ovdje, Hljeb. anti naglaava patnju i muenitvo kao
najvanije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda Mi znamo sudbu.

Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem muslimanske ljubavne
pjesme, sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bata, behara,
hamama, edrvana,... Djevojke koje su u njima pojavljuju se okiene erdanima, bajne su i
izazovne ali ipak skrivene ljepote. Takva je pjesma Emina, a duh te pjesme je toliko
pogoen da je pjesma ula u narod i pjeva se kao sevdalinka a samo rijetki znaju da ju je
anti napisao. U ljubavnim pjesmama najei motiv je enja. Pjesnik sve svoje drage
posmatra iz prikrajka pa enja najee prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i
promaenosti mukog ivota.

anti je bio jedan od osnivaa kulturnog lista "Zora" kao i predsjednik Srpskog Pjevakog

Drutva "Gusle". Tu je upoznao i druio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom

oroviem, Jovanom Duiem, Osmanom ikiem...

Poznati pjesnik je umro 2. februara 1924. godine u rodnom Mostaru od, tada neizljeive
bolesti, tuberkuloze.

Biografija

Kao pesnik Aleksa anti(1868-1924) formirao se na prelomu

dva veka, devetnaestog i dvadesetog, i vie nego i jedan drugi
pripadnik svog pesnikog narataja povezao je u svom delu idejne i
pesnike tenje jednog i drugog. Roen u Mostaru, on se, posle
zavrene trgovake kole u Trstu i Ljubljani, vratio u rodni grad i u
njemu ostao do kraja ivota. anti je bio je jedan od osnivaa
kulturnog lista "Zora" kao i predsednik Srpskog pevakog drutva
"Gusle". Tu je upoznao i druio se sa poznatim pesnicima tog doba.
Poznati pesnik umro je 2. februara 1924. godine u rodnom Mostaru
od, tada neizleive bolesti, tuberkuloze.
Prvu pesmu objavio je 1886.godine, a prvu zbirku pesama 1891.
Osim pesama, pisao je i poetske drame, meu kojima su
najvanije Pod maglomi Hasanaginica (poslednja je raena po
motivima iz poznate narodne pesme). U antievom pesnikom
formiranju, od domaih pesnika, pored Vojislava Ilia, najvei udeo
imao je Zmaj, a od stranih-Hajne i drugi nemaki romantiari.Za
razliku od veine pesnika svog doba, naroito Duia i Rakia, koji
su se sve vie evropeizirali, anti je do kraja ostao veran
nacionalnim i socijalnim idealima prolog veka.On je pevao o
slobodi, srpstvu, socijalnoj pravdi. Njegova muza beala je "iz lude
vreve"savremenog ivota, traila lica "bez lai i maske", u tenji da
se sva posveti narodu koji joj je vazda najblii srcu (Hajdemo
muzo i Muza).Ta njena "sluba" izraena je esto pomou
hrianskih simbola, koji ine vano obeleje antieve rodoljubive i

socijalne poezije. Sav zaokupljen tom visokom ulogom koju je

namenio poeziji, anti, naroito u poetku, nije poklanjao veu
panju pesnikoj formi, te su njegove pesme esto nailazile na
nepovoljan prijem kritike. B.Popovi je primetio, povodom tree
zbirke antieve(1901), da njegove pesme "pokazuju sve mane
nekorektnog kitnjastog stila". Neugodno dirnut tom kritikom, anti
je u daljem svom radu nastojao da pie to bolje, da mu stil bude
to korektniji i to jednostavniji. Kao i drugi tadanji pisci, rado se
prihvatao stroge i koncizne forme soneta i u toj vrsti dao neke od
svojih najboljih pesama. Punu stvaralaku zrelost dostigao je u
razdoblju izmeu 1905. i 1910.godine.
Poezija Alekse antia kree se u celini izmeu dva tradicionalna
opredeljenja, izmeu linih i kolektivnih oseanja, ljubavi i
rodoljublja, idealne drage i napaenog naroda. Kao ljubavni pesnik
razvio se pod uticajem sevdalinki, muslimanskih narodnih pesama.U
njegovim pesmama doaran je orijentalni ambijent bata, edrvana,
behara, arenih leptira;devojka koja se u njima pojavljuje sva je
okiena erdanima, bujne, izazovne, ali ipak skrivene lepote.U
nekima su toliko pogoeni ton i duh sevdalinke da su i same ule u
narod i poele se pevati kao narodne pesme(Emina, Na izvoru).
Pesnik je zanesen tim raskonim svetom, ali on nikada nije u njemu,
ve ga posmatra prikriven, s bojaljive udaljenosti.enjivo, ulno
raspoloenje prelazi u tugu zbog neostvarene ljubavi, promaenosti
u linom ivotu i usamljenosti kao u pesmi Jedna suza, za koju je
reeno da "spada meu najdirljivije ljubavne pesme u nas, po tonu
patrijahalne i estite iskrenosti"(Pera Slijepevi).
antieva pesnika intima proeta je snanim porodinim
oseanjem, nju obasjava plamen domaeg ognjita.U velikoj
elegiji Pretprazniko vee, olovnu teinu usamljenosti u opustelom
domu olakava seanje na detinjstvo i na idiline veeri oko
rasplamsale vatre na ognjitu kada je cela kua bila ispunjena
smehom, pesmom i priom, ali i uteha koju mu donose pesme, i
svoje "i drugova sviju".Oseanje bratske ljubavi iri se u njegovim

pesmama u sve veim i veim krugovima-na porodicu, na prijatelje i

drugove, na ive i mrtve srpske knjievnike, kojima esto posveuje
svoje pesme,na ceo srpski narod, na prirodu.
I njegova socijalna i patriotska poezija, u kojoj je postigao najvee
umetnike domete, obasjana je svetlou domaeg ognjita i
proeta njegovom toplinom.U sonetu Moja otadbina pesnik
otadbinu poistoveuje sa narodom.Ona je svuda gde se njegov
narod nalazi.Uestalost upotrebe oblika line zamenice i pridevske
zamenice u prvom licu otkriva intenzivnost pesnikovog
poistoveenja s otadbinom i narodom. Cela otadbina je kao rodni
dom, a svi pripadnici naroda kao roene braa.
Vezanost za rodnu grudu i domae ognjite duboka je i trajna;njeno
kidanje izaziva bol u pesnikovoj dui. U nekima od svojih
najpotresnijih pesama anti peva o patnji onih koji zauvek
naputaju svoju domovinu i odlaze u tu svet(Ostajte ovdje, Hljeb).
Vie nego drugi pesnici on naglaava patnju i muenitvo kao
najvanije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda.U pesmi Mi
znamo sudbu, za koju je reeno da je "sonet nae istorije", tema
muenitva naroda proeta je oseanjem njegove nepobedivosti:ak
ni smrt ne predstavlja kraj borbe za slobodu nego samo njen
nastavak ("I kad nam muke uzmete ivote/grobovi nai borie se s
vama"). Ova pesma je zasnovana na njegoevskom shvatanju
slobode i rtvovanja za narod i u svom izrazu ima neeg od
Njegoeve visoke sentencioznosti i patosa.
U nizu pesama anti je iskazao patnju i veliinu radnog oveka,
seljaka i radnika. Meu njima su neke od najboljih koje je
napisao:O klasje moje, Moji oevi, Kova, Pesma podzemna. Ova
poslednja je posveena radnikoj klasi, u njoj se osea pobedniki
hod revolucije. U isti krug spada i najbolja antieva pesma i jedna
od najlepih u naoj poeziji Vee na kolju (1904.). Zanimljiva je
podjednako i spoljanjim oblikom i tematski.Pesma se sastoji od
etiri strofe, od kojih je poslednja delimino ponavljalje prve.Strofa

nije tipska, ve stvorena specijalno za ovu pesmu.Ona se sastoji od

dve identine ritmike jedinice.Svaku ini:jedan peterac+dvoslona
rima+jedan esterac.Rimovanje je aabccb,stim to su b rime uvek
muke,dok su ostale uvek enske. itava ta ritmika struktura
veoma impresivno prenosi ritam tihog talasanja mora pred zalazak
sunca(Dragia ivkovi). Pesma je vanredno orkestrirana, a
bogatim asonancama, aliteracijama i rimama. Doivljaj ukletosti
sudbine siromanih, koji je u njenom sreditu, dat je na
posredovan, moderan nain, u vieznanim simbolima. Ova pesma
naila je na nepodeljene simpatije kritike.U celini, pak anti je,
poput svog velikog uzora Zmaja, doiveo popularnost kod irih
slojeva italaca i stekao laskav naziv narodnog pesnika, dok su
njegove isto umetnike vrednosti neretko osporavane kako u kritici
njegovog doba, tako i u poznijoj
kritici.
ALEKSA ANTI

20-11-08, 13:38

(27. V 1868. 02. II 1924.)

Neke velike kole koje e ga pripremiti za rad kojem e se posvetiti anti nije zavrio. Roen u uglednoj trgovakoj
porodici, on je, nakon osnovnog kolovanja, samo kratko vrijeme proveo u Trgovakoj koli u Ljubljani i kod privatnog
uitelja Ljudevita Vulievia u Trstu, a zatim se, 1883.god vratio u Mostar i stupio u trgovaku radnju svoga oca, ispoljivi
vrlo brzo i pravo polje svog interesovanja i djelovanja: knjievni rad i kulturnu misiju.
U drutvu Gusle njegovo sudjelovanje je mnogostrano i u njegovim redovima on je meu najvienijim: recitator i
glumac, pjeva i solista na violini, horovoa i kompozitor, predsjednik. Plodnoj kulturno-umjetnikoj djelatnosti ovog
drutva anti je posvetio niz svojih mladalakih i zrelih godina i irok odjek i svijetla brazda koju su Gusle ocrtale u
svom vremenu dobrim dijelom su i antievo djelo.
Jedan od najznaajnijih kulturno-knjievnih pothvata mostarske sredine bio je, svakako, pokretanje knjievnog asopisa
Zora, a anti je u tom pothvatu i kao pokreta i kao urednik uestvovao.
Pojava i izlaenje Zore bio je dogaaj od izvanrednog kulturnog i knjievnog znaaja ne samo za mostarsku i
bosanskohercegovaku sredinu nego i za srpsku knjievnost u cjelini.
Stekavi glas na knjievnom i kulturnom polju, anti biva uvuen i u politiki ivot. On je lan politike grupacije oko lista
Narod, pokrenutog u Mostaru 1907.godine, te u vrijeme aneksione krize 1909.god, pred opasnou od hapenja, mora
da bjei sa S. oroviem u Italiju. Nakon smirivanja aneksione krize on je opet u matici politikog ivota: poslanik u
Bosanskom saboru i, za vrijeme balkanskih ratova, vatreni zagovornik oslobodilakih ideja. U Prvom svjetskom ratu
zatvaran je kao talac i izvoen pred sud pod optuom za buntovnitvo. Kraj tog etvorogodinjeg svjetskog klanja i linog i
narodnog stradanja doekuje oronulog zdravlja i u materijalnoj bijedi, ali knjievni rad nastavlja do smrti.
antiev pjesniki opus vrlo je obiman i, u isti mah, veoma neujednaen. Prema svjedoanstvu Vladimira orovia, on je
pisao brzo i lako i kako se, sa izuzetkom nekoliko sasvim neuspjelih pripovjedakih pokuaja u duhu zakanjele romantike,
izraavao iskljuivo u stihu, broj njegovih pjesama penje se na stotine. Uputivi se u knjievnost veoma mlad, bez
ozbiljnijeg obrazovanja, bez razvijenijeg kritikog ula i literarnog ukusa, anti se sporo razvijao i njegovo pjevanje sve
tamo do prvih godina naeg stoljea, osim u rijetkim izuzecima, ostalo je bez znaajnijih poetskih dometa, u znaku lutanja
i raznovrsnih uticaja.
Presudan podsticaj usmjerenju mostarskog pjesnika u pravcu znaajnijeg i dubljeg stvaralakog pothvata zbiva se 1901.
godine, kada Bogdan Popovi, u Srpskom knjievnom glasniku, daje kritiku analizu i ocjenu antieve tree zbirke
Pjesama. Popovi je navodio brojne primjere antievih ogrjeenja stilskog i logikog karaktera koja su, po njemu, bila
karakteristina i za antievu pjesniku zbirku, a, dobrim dijelom, i za srpsku poeziju toga doba uopte. Ova Popovieva
kritika, ispunjena preteno nabrajanjem negativnih primjera, nije, meutim, ostala duna ni u naznaci prirode antievog
pjesnikog talenta i njegovog izraza u obliku lijepih i zvunih stihova kakve lijepe slike, u njeno probranim ivopisnim
pojedinostima, u tihoj emociji, u muzici stiha i slika pojedinih pjesama, kao i u dvije najbolje pjesme te zbirke u
cjelini: Ostajte ovdje i Moja kominica.

Otra u ocjeni antievog dotadanjeg pjevanja, kritika Bogdana Popovia, i pored izvjesnih krutosti pa i nekih promaenih
uoptavanja, u mnogome je otvorila oi pjesniku i podstakla ga da jo predanije trai svoj put, u skladu s prirodom i
mogunostima svojih pjesnikih predispozicija. Ona ga je, istina, bolno pogodila i zaudila, ali nagnala da preispita
samokritinije ono to je dotad pisao i da, ponosan, pokua u poeziji dosegnuti dublje i vie.
Veliki broj pjesama to ih je i kasnije pisao nosie, istina, i dalje znake neprodubljenog stihovanja, ali e, uglavnom izmeu
1904. i 1912. Godine, anti u itavom nizu pjesama izraziti osobenost svoga talenta i njima dostii jedno od
najistaknutijih mjesta u srpskoj poeziji tog doba. Godine 1908. Jovan Skerli proglasie ga za jednog od obnovitelja
rodoljubive lirike srpske, a Bogdan Popovi u svoju Antologiju novije srpske lirike (1911. godine) uvrstie jedanaest,
odnosno, u drugo izdanje (1912. godine) dvanaest antievih pjesama. Poslije toga vremena, meutim, linija antievog
poetskog zamaha, osim u rijetkim proplamsajima, pokazuje ve vidne znakove opadanja. Opaka bolest uzima sve vie
maha (bolovao je od tabesa bolesti nervnog sistema), a stradanja u ratu njegovo opte stanje ubrzano pogoravaju.
(V. orovi se sjea: Kad me, posle tri godine to se nismo videli, u jesen 1917, posetio u zatvoru u Travniku, iznenadio
sam se kako se bio izmenio. Onaj nekad retko lepi Aleksa bio je sasvim grohno, imao lice ne samo izborano nego nego
prosto potamnelo... Kako se bio promenio! Govorio je teko, snebivljivo, sporo; ve je brkao imena, i ponekad se zaplitao u
reenicama. Kad sam posle bio s njim u Mostaru, video sam kako se povlai od drutva, kako voli da smo nasamo, kako se
plai dodira. Imao je tada neka privienja. Uveravao me kako u naoj bati, ograenoj i povuenoj iza kue, tutnje neki
konji, i udio se to ih ja ne ujem...).
O tome da se anti u poetnom periodu svoga pjevanja jako mnogo ugledao na poeziju drugih: Branka Radievia,
ponee Jakia, a naroito na Zmaja i Vojislava Ilia, saglasni su svi oni koji su se na te poetke osvrtali. Isto tako su
saglasni da je na njegovo pjesnitvo uticala i epska poezija, a donekle i Kranjevieva rodoljubiva lirika.
V. uri je tano primijetio da je anti u svojim pjesmama zvao u boj, na rtve, u pohod protiv zla zvao, sokolio i
preklinjao tako uporno, strano i lijepo kao narodni pjeva u epskoj pjesmi i Njego u Gorskom vijencu i da je znao da
voskresenje ne biva bez smrti, kako je nekad govorio Njego, ali nije podvukao koliko je opte osjeanje ivota i poezije,
izraeno u djelu crnogorskog vladike, kao vrhunski izraz poimanja i etike naeg patrijahalnog ivota, ulazilo u osnove
antievog ivotnog pogleda i prirodu njegove poezije. I to ne samo rodoljubove, u kojoj se osjeanje i misao o borbi
neprestzanoj i veliini smrti u borbi za slobodu izravno nadovezuju i na Njegoevo shvatanje koliko i na narodnu epsku
pjesmu, nego i u refleksivnoj noti antieve poezije o sudbini ovjeka i smislu ivota, uopte.
to se, pak, stranih poetskih uzora tie, tu na prvom mjestu dolazi, svakako, Hajne, iju poeziju je anti prevodio gotovo
u itavom svom stvaralakom vijeku. Osetio ga je, kako kae P. Slijepevi, vinuo mu se kao jednoj dalekoj neispunjenoj
mogunosti samog sebe. Sentimentalnost zarobljena vinula se ka oseajnosti osloboenoj. Uticaj njemakoj pjesnika
primjetan je, meutim, najvie u poeziji antievog prvog perioda, dok je kasnije taj uticaj gotovo neprimjetan.
Skerli je o antiu kao pjesniku rekao da ima dva osnovna i jaka osjeanja: arku ljubav prema svome narodu i duboku
setu za mladou koja prolazi, i to je, bez pogovora, tano, ali se dijapazon motiva i oblika njegove lirike, ma kako bio
odeen tim osnobnim osjeanjima,ipak ne moe tematski svoditi u ova dva okvira. Isto tako, ini se, ni Slijepevievoo
odreenje glavnih motiva antieve poezije (a to su, po njemu, pobonost, patriotizam, ljubav i prolaznost mladosti) ne
obuhvata svijet antieve poezije u njegovoj raznovrsnosti i njegovom jedinstvu. ak i ako se, dakako uslovno, prihvati
zakljuak da antieva evolucija nije mogla da izae iz jednog izvesnog kruga, njegov poetski svijet, gledan u svojim
krajnjim razmacima, ukazuje se, i u svojim ponavljanjima i u svom razvijanju, ne kao izraz dva osnovna osjeanja ili etiripet glavnih motiva, nego kao poetski svijet u kojem se vie razliitih osjeanja, vie motiva i, reklo bi se, nekoliko sfera,
meusobno proimaju i, proizlazei jedni iz drugih, jedni druge nadopunjuju.
Svijet antieve poezije irok je i raznovrstan i u isto vrijeme povezan bitnim crtama antievog pisanja. Mnogo je u tom
svijetu slabih pjesama, ali i niz dobrih, i to raznovrsnih. On je pjesnik nekoliko ponajboljih rodoljubivih i socijalnih pjesama,
kao i jedne od najtoplijih elegija nae poezije uopte; on je duboko prisni poet mostarskog ambijenta, pjesnik ljubavi i
prirode, duevnosti i ivota.

m: anti, pjesnik vie etikog nego estetikog zanosa

anti, pjesnik vie etikog nego estetikog zanosa
==============================================================================
==
Mirnes Sokolovic on 21.08.2014 - 14:11
Aleksa anti nije samo liriar: znamo i za njegove dramatske pokuaje, ali
je oevidno njegov istinski talenat naao svoj potpuni izraz ba u lirici.
Veoma produktivan, napisao je znatan broj pjesama, to su sabrane u vie
knjiga: no, zacijelo, najbolje to je stvorio, to se nalazi u najnovijoj
zbirci
Pjesme, nedavno objelodanjenoj meu izdanjima Srpske Knjievne Zadruge u
Beogradu, Ko hoe da svlada svoj predmet, dobro je da ga omei: zato ja
piui o pjesniku antiu neu ni jednom rijeju da se osvrem na druge

njegove zbirke. Uzimam mjerilom njegove pjesnike snage ba ovu knjigu, to

osim sporednoga interesa nove publikacije ima bitni interes knjievni po tome
jer najbolje predstavlja jednoga od najznatnijih reprezentanata savremene
lirske
Srbije. I mjesto da se bavim biografskim podacima iz pjesnikova ivota ili
kakvimgod spoljanjim primjedbama o njegovu djelu, ja u smjesta prijei na
analizu tih novih Pjesama.
Photo: Stock
Meu pjesmama tolikim i toliko razlinim anti je odlikovao prvim mjestom
pjesme patriotske (Pod verigama) izvjesno namjerice: i izvjesno s punim pravom
jer je on u prvome redu patriotski pjesnik, eminentno patriotski, silno itan
i
cijenjen ponajvema ba radi ovoga rodoljubnoga dijela svojega neprestanoga
obilnoga stvaranja. Meu svim ljubavima, meu svim borbama za nj je
najvanija ljubav domovinska, borba domovinska; on radi toga pjeva: radi te
ljubavi, radi te borbe, ne samo radi ljubavi, koja je kod stihotvorca dosta
obino rije toliko prazna koliko lijepa, nego naroito radi borbe. Jer njemu
nije dosta problematino osjeanje za roenu grudu: on hoe i aktivno
djelo grmei iza istinskih bolnih akcenata Seobe u gromu slobodne due
povrijeene svim ponienjima naega suanjstva posvudanjega:
Ne idite, brao, od rodnoga praga,
Jer muenoj zemlji muenika treba!...
Treba muke snage i vitekih ruka,
Treba Obilia i slobodnih lava ...
Treba vae smrti i vaijeh muka!
Taj posljednji okrutni stih, to nesmiljeno treba,
treba smrti, treba muka,
treba muenika: to je velika rije, daleko od obiajnih rasplakanosti
otadbenikih stihovnih jeremijada, treba je velika rije koju je trebalo
kazati, i to upravo danas! To je blagoslovljena, velika bezobzirna rije
dobaena ponosno poput zapovijedi, koja istie nunost rtve i nalae
bezuvjetnost prijegora herojskoga: i njom se anti vrsta u redu pjesnika
domovine odmah nakon ure Jakia i Silvija Kranjevia. U glasovitome
krvavome kriku otadbenika rastuena jatiminom seobom izgladnjela puanstva
u neizvjesnost obeane zemlje Amerike (Ostajte ovdje) najjae se istie taj
isti nesmiljeni moral rtve: ivite za to da moete mreti na njenom polju,
gdje vas slava sreta! Treba patiti, treba umirati to tvrdi pjesnik
gledajui pronicavim oima dalekovidna proroka preko siune svagdanjice
u odaljeni ideal, to je jedini istinit (po rijei Carduccijevoj u sonetu
Mazziniu); a kako za patnju treba jakih dua, njegova pjesma ima da vri
apostolat moralne energije, da stvara vjernike i pripravlja borce Krepkom
vjerom moj narod priesti pjeva on Muzi, to e, muenica, da povede
mueno roblje Krstu i Golgoti. On nije samo vrlo poetski, ve je i
vrlo plemenit dok uzvisuje ljepotu djela nepametnih i slavi moralni visoki
smisao stvari naoko beskorisnih, veliinu tobonjih ludosti i plodnosti
portvovnoga groba, jer i velika ludost smrti vrijedi beskonano mnogo.
Grobovi nai borie se s vama dovikuje pjesnik dumanima s punim
razlogom, jer sa smru ne prestaje ivot, kako usta mrtvih najglasnije
besjede: to je krv pravednika, to do u nebo vapije. Da je krv muenika
sjeme boraca, stara je rije, to je uvijek novi dogaaji samo potvrivahu:
i ta je izreka antiev Vjeruju.
Smisao je, dakle, njegove patriotske poezije propovijedanje sranosti,
neustraivosti: ne plaimo, borimo se to je itavo i njezino ope
znaenje izraeno u suhoj kratkoi jedne fraze, kako je njegova vjera sloboda
i domovina, njegov je moral energija mua. I to je dobro, sto puta bolje od
vjeite plaljivosti: jer ako i napor djela moe ostati bezuspjean kako je
suza nuno bezuspjena, on je svakako dostojniji ovjeka.
Photo: Stock
Istina, danas kod nas nije patriotska poezija u visokoj cijeni, kako bijae
nekada, u stara dobra vremena naivnih i nepostojanih zanosa, kada domorodaka

estitost narodnoga ovjeka bijae nesumnjivom svjedodbom izvrsna

pjesnika; tavie, bie ih danas i takvih to dre da je osjeanje za
domovinu inferiorno, nesposobno da bude motivom prave umjetnosti. Ako se
dolo do ovakvih miljenja, tomu je najvie krivo upravo ono ranije
shvatanje, to pjesmama proglasivae stihovane uvodne lanke, retorske i
slupane od novinskih programskih krilatica bez linih osjeanja pjesnikovih.
Zavriti strofu politikom lozinkom bijae idealom i pravilom stihotvoraca
dostojnih imena domorodakoga; a poslije, kada se opravdano uvidjelo da
poezija nije hrpa rimovanih lozinki, dolo se u razumljivoj prekomjernosti
reakcije do neopravdanoga uvjerenja da otadbeniki stihovi uope ne mogu
biti poezija. Meutim, i rodoljubni stihovi jesu pjesme utoliko, ukoliko su
izraz due, svoj izraz linoga osjeanja pjesnikova: to vie, to su manje
buna parafraza onih glasnih ideja, programa koje su vazda abam na
usti, a svaki ih od nas napamet znade (Kranjevi). Ko hoe da je lirian,
treba da je lian, a anti jest lian, iako nije uvijek, iako dosta esto
nije. Jer se i u njega mjestimice osjea kalup i buna krilatica kao
pripravljena za spoljnji uspjeh slualakoga pljeska. (Npr.: Volovi jaram
trpe, a ne ljudi. Rogobornost tih volova meni se ne ini osobito
ukusnom, iako kod mase! moe vrlo lijepo upaliti). Pravu liriku moe stvoriti
samo nutarnja ljubav, ljubav isto i duboko nutarnja, to ne imitira drugoga i
to prezire retore, jer govori svojim jezikom: liriar osjea i prikazuje
nesreu domovinsku kao jad vlastiti, sramotu narodnu kao uvredu svoje line
asti; ivot otadbine ivi u njemu kao poseban faktor njegove svijesti.
Na taj nain prelazi domovina u najnutarnjiju duu ne samo s radosnom i bolnom
povijeu svojih slava i poraza nego i sa arenom razlinou svojega
pejzaa, sa brdima i dolovima. Kranjevi, na neusporedivi Kranjevi,
on to najbolje svjedoi: Ja domovinu imam, i u srcu je nosim... Svaki
nacionalni i socijalni sukob izaziva najrazliitije pojedinake reakcije,
razline prama pojedincima: kod svakoga se odrazuje drugaije, kod svakoga
ima svoju posebnu, individualnu formu, i utoliko je domenom liriara. anti
osjea kako se bol naroda pretvara u bol njegov, bol ovjeka iz naroda, i tada
veli: Mene sve rane moga roda bole i moja dua s njim pati i grca... Ja nosim
kletve svih patnja i muka i krv to kapa sa dumanskih ruka, to je krv moja iz
mojijeh rana... U meni cvile due miliona... Moj svaki uzdah, svaka suza bona
njihovim bolom vapije i ite... I svuda gdje je srpska dua koja, tamo je meni
otadbina moja, moj dom i moje sve milo ognjite... On se razgovara s
prirodom, s dragim predjelom svojega krnoga zaviaja hercegovakoga i
osjea s njime, a velika sarazgovornica osjea s njim jer on uje jauk gora
(Muzi) i um alosni robinje Neretve. . (Na ubogom polju) I poslije smrti
on nee moi da se selei na zvijezde odijeli od rodnoga kraja, ve e
ostati kod domaih rijeka, dubrava, vrela, kreva i polja da eka zlatno
jutro (Prolaze dani). Ta je poezija gdje ovjek osjea ne samo da je on dio
zemlje i naroda, ve da su i zemlja i narod dijelom njegove iroke due,
prava, iskrena lirika.
Dodue, neke od ovih pjesama imaju vie znaenja moralnoga nego
estetikoga, jer dobre namjere kako je poznato nijesu same dosta za
dobre pjesme ali i takve kakve su (pored drugih nesumnjivo umjetnikih) ne
trebamo aliti to su napisane, jer je lijepo kada u openitoj malaksalosti
nevoljnoga dana dananjega ujemo tako snane opomene pjesnika: da ne budemo
amorfna, nerazumljiva i nerazumna turobnost, bezimena enja, ve da budemo
djelatna krepost, zbiljska energija, zanos ina.
Od drugih patriotskih pjesama u ovoj zbirci razlina je spokojnom i alobnom
pravilnou mirnih linija Pod Ostrogom, slika to ju je mlad srpski kroniar
usporedio s majstorskom otmjenou Rakieve Jefimije, i ne posve bez
razloga. Uz te pjesme dubokim osjeanjem za tlo nae zemlje majke naravno
pristaju pejzai. Dok su Pod jedrima slike s mora i primorja, Topla ognjita i
Sa Neretve jesu pjesme gorskih sela i pjesnikova Mostara. U prvima je opjevao

more, sinje i silne talase naega Jadrana, more to mu ispunja srce

koralima, perlama i rubinima, brda krne Boke, ribare, iseljenike, vee na
kolju, olujnu no i brodolomne mornare, pustu obalu, galebove, mjeseinu
povrh ala, gdje mirie kadulja i smreka, pa onda ostrva, jedra razapeta kao
krila, emprese, mree, barke, ljute hridi i slani miris mora i trava, alga.
Opisi su izvedeni s mnogo vjetine, koja se tako diskretno pritajuje da je u
prvi mah i ne osjeamo; ali kod ovih morskih pejzaa, meu kojima ima pjesama
odlino ispjevanih (kao, Vozare, pohiti..., Bajka), pored svih opaenih i
prikupljenih potankosti predjela primorskoga ne nalazim sreen i neposredno
izraen onaj jedan cjelokupni dojam to ga u dui poznavaoca doarava
plava prostranost morske puine, u slici ili uspomeni.
Photo: Stock
Topla ognjita jesu slavljenje seljakoga rada. Pjesnik se klanja poniznoj i
prezrenoj uljevitoj ruci teakoj i muci, koja hrani silne a da niko za nju
nee da zna, jer ne bole muke pijanu gospodu (Muka). U ovoj poeziji truda,
znoja i ulja, istiu se izvrsne tercine Sijaa, Jutra etve i Na molitvi,
pjesme zdravlja i svjeine, zrele i zaobljene. Tu je ona velika vizija, gdje
se
sija kao kod francuskoga Pjesnika u apotezi rada popinje do nebesa bojega
blagoslova i vinje posvete:
Photo: Stock
I svaki sija ko da vii biva,
Raste, i svaki pod krstom se die Nebu ...
I na me, usred ovih njiva,
Ko razdrobljene zvijezde, sve stie
I pade sjeme iz uljavih ruka.
A ozgo Otac silazi svi blie.
Uz pratnju silnih i udesnih zvuka
Oreol sjajni on polae vi' njih...
Iz svud, iz neba, s vrhova i luka,
Zvoni i zvoni: Osana vo vinjih!...
(Sijai)
Jutro etve je autentino remek-djelo opisa: tu su stihovi kao zreli plodovi
da puknu od punoe. Koliko je u njima prirodne jakosti koja se ne
razbacuje! Ova je odlina mirnoa puna ara i bujnosti u svim pojedinostima.
Za sjajan dokaz mogu navesti koju god sluajnu tercinu:
Srebrn se blesak prosipa sa kose,
Nabrekle dru na miici ile
I itom uti korak noge bose.
Takva je ta poezija: poezija osjeanja za zemlju i za teaka, sina zemlje,
poezija meka i krepka, blaga i snana, svjea kao planinski vjetar, puna od
punoe prirodnoga ivota i mukoga napora, luda od sunca i strujei
zdravljem istoga uzduha, plenerska i divlja kao gorska trava, omamljujui
samom naravnou kao snani miris plodnih polja, gdje se ovjek gubi u
golemome jedinstvu idilskoga kraja. Topla ognjita su izvjesno najbolje u
ovoj dobroj knjizi, i pokraj njih ne moemo jednako istaknuti Sa Neretve, gdje
je u niz mostarskih realistinih slika obojenih mjesnim koloritom upleteno
nekoliko ljubavnih laganih pjesmica, u kojima su ovdje-ondje upotrijebljeni
narodni motivi, kao kod Branka, Jovanovia, ili Jovana Ilia.
Sa mojih staza: tu su veinom opjevani ideali ovjeka to se uz ivotne
hridi, po ljutu kru, penje Bogu diui plameni Excelsior srca, to eli
Bojeg srca biti jedan deo (Trubadur) due to u sebi Boga svog nalazi
ona (Vjeruj i moli) zadovoljna molitvom ljubavi i djela: Molitva moja
prazan govor nije, molitva moja nije broj rijei (Moja molitva). I tu pjeva
rad: tiho zadovoljstvo kovaa to u nono doba kuje s tekim maljem u
aavoj izbi kao simbol snage nedostupne, pa Veernja zvona zaposlenih
ekia, s kojima kamenje tvrdo teu tvrdi ljudi: da zazvone gorkom

zvonjavom: Hljeba! hljeba! hljeba! Uza sve mjestimine tube i asomina

jadanja, kakvima se niko ovjeji ne moe da otme, anti ostaje tvrd
optimist, kojemu je Bog jako srce dao da u asu stranih dana ne ponikne
elom svojim (Moja pjesma) i on, to pita gdje je razmah snage, gdje je sila
muka i svijetli podvig djela neprolaznih, u pomirljivoj mekoi slavenskoga
srca savjetuje (kao Victor Hugo u Kontemplacijama: Et puis laisse ton coeur
ouvert! Le coeur, c'est la sainte fenetre):
Otvori srce nebu blagodatnom,
Potoku, rosi i leptiru zlatnom,
Na ruu kada umoran malake.
Prataj, i moli za sebe i one
Sto ljutom mrnjom kinje se i gone,
I dugo plai, i bie ti lake ...
(Zora)
Ali pjesnik osim svojih idealnih ljubavi, osim ljubavi naroda, zemlje, rada i
brata ovjeka, ima svoje posebne ljubavi: ima svoju dragu i svoje drage, ive
ili mrtve, i pjeva njima ili pjeva o njima.
Photo: Panoramio
Pogaene zvijezde, tako se zovu antieve ljubavne pjesme. U svima je mjere i
ukusa, dok su sa svojom slatkom njenou upravo kontrast antievoj
patriotskoj poeziji. U erotici nesretne ljubavi pjesnikove istie se elegina
elegacija Jedne suze (Pono je. Leim, a sve mislim na te) i Pozni
asovi, gdje vidi dragu kako s prozora gleda ko kakva slika lijepa iz rama,
pa Pod empresima, gdje sanja kako ga ona nalazi u rujnom kukurijeku.
Humke su posveene porodinim grobovima: pokojnoj majci to hoe u
prekogroblje za djecom plavih oiju i crvenih usana, sestri to je zaspala u
proljee jednom s vijencem ljubica, bratu Jakovu, svima, svima njima to
pooe ostavivi njega jedinoga. alost ovjeka ostavljena i osamljena
najbolje je iskazana u Pretpraznikome veeru, gdje pjesme, ptice pje-vice,
tjee samca to se rui kao stari dom:
Mi, kao rosa na samotne biljke,
Padamo tiho na sva srca bona,
I u no hladnu mnogih miliona
Snosimo tople boije svetiljke ...
Ako jo spomenem Svijetlu no u Slikama i vizijama gotov sam s ovom nepotpunom
analizom antieve zbirke, to je ne mogoh s neposrednom tanou
predoiti u povrnoj suhoi moje nekiene proze.
Solidna ova zbirka najbolje dokazuje da je anti pravi pjesnik, jake
inspiracije. Nesumnjiv talenat, unosi u umornu malokrvnost naih planih i
sladunjavih dana (upravo: danaka) svje dah mladake krepine i
muevnoga zanosa. Divlje snage i pitome dobrote, on je posve zdrav i tako
iskren da njegovi stihovi kao nikoji moraju sainjavati jedno idealno
zadovoljstvo kritikoga propovjednika iskrenosti, g. Jovana Skerlia. Uz to,
tako jednostavan, nesloen, i tako primitivno jasan da je nama, djeci druge,
daleko sloenije generacije, poraenoj od tolikoga zdravlja, radi toga pomalo
nejasan, iako vrlo simpatian. Osnovni utisak njegova djela jest osjeanje
neega toploga, neega to hoe da ivi u punoi, da se kree u slobodi,
da se bori: zar to nije ivotna otpornost naega naroda pogaena i
neporaena nakon tolikih Kosova i iva nakon toliko strahobnih agonija? Zar to
nije toplina nae, srpske, hrvatske krvi, to jo tee u pobunjenim ilama
i to e se jo liti do konane pobjede? Jer se ne odriem vjere u
budunost Hrvata i Srba, ja to vjerujem.
Kod antia vrijedi da posebice istaknem njegov jezik, ist, narodan, bogat,
zvuan i tean: jezik kao suza. U njegovim pjesmama zvoni i tee jedra
rije ijekavska iz najbolje Hercegovine prelivajui se u arenoj ljepoti
izraza, to moe sluiti uzorom svim onim naim piscima kojima je tako
potreba da naue na jezik, hrvatski, srpski, kako je istina da ga ne

poznaju. anti ne boluje od manije rijei, od te rairene manije

knjike: kod njega nije rije radi rijei, ve rije radi reenoga, ali on
je svejedno bira i njeguje, da potujui sredstvo poslui svrsi i u lijepim
besjedama razvije smisao. Uz male iznimke, tu i tamo, njegova je forma ista,
ritam taan, rime odabrane, iako nijesu savrene. Istina, njegov sonet nema
onoga specifikoga sonetskoga, jer autoru fali tehnika virtuoznost, fina i
istanana, potrebna za kratku stegnutost sonetskoga oblika: i znaajno je da
su njegove najbolje stvari mahom u tercinama, gdje se kraj neomeenoga broja
stihova pored svih stegnutosti trostruke rime bolje snalazi njegova obilna
rjeitost, to provaljuje poput nasrtljive bujice. To toliko.
Ko pie o srpskoj savremenoj lirici, nee istaknuti u Aleksi antiu prvoga
pjesnikoga prvaka, ali spomenut e meu prvacima njega kako nee moi da
ne spomene M. Rakia, J. Duia, S. Pandurovia i dr. Mi Hrvati, da doemo
do jedinstvene kulture srpske ili hrvatske, treba da itamo ovoga srpskoga
pjesnika to e tada postati pravo i potpuno dno to on jest ve danas:
hrvatski pjesnik. Jer, ako je srpski jezik jezik hrvatski, srpski pjesnik je
ve time hrv. pjesnik, i radi se samo o tome hoe li i u koliko e Hrvati
svesrdno prihvatiti pouke naega pjesnika, to u nama arko, kao moda niko
poslije Kranjevia, budi krepku vjeru u vlastitu desnicu, kojom emo slomiti
eljezni obru sudbine to se zove ropstvo. Uime te vjere elim da Hrvati
itaju antia i da ga prigrle kao svojega, te pozdravljam pjesnika naih
borbi dananjih i sutranjih.
*Tekst prvobitno objavljen u asopisu Savremenik, Zagreb, u martu 1912.;
nastavak feljtona u subotu 23. 8.

OVICA KRTINI urednik

Mi znamo sudbu i sve to nas eka, no strah nam nee zalediti grudi! Volovi jaram trpe, a ne ljudi, Bog je slobodu dao za
ovjeka. Ove antologijske stihove napisao je pre stotinak godina veliki srpski pesnik Aleksa anti. Univerzalna sloboda o
kojoj je pevao, meutim, malo kad je znala da zapeva kao to su sunji pevali o njoj. Smenjivale su se vlade i strahovlade.
Demokrate i diktatori. Razne mutikae i zlotvori. I tako sve do naih dana. I nekako je uvek bilo dovoljno razloga da se peva
o slobodi. I da se ustaje protiv nasilja i pokuaja da se ovekova sloboda ogranii. Tako je i danas. I ako u nasilnikom
Zakonu o informisanju ima neeg dobrog, to je svakako upravo ta dimenzija - da se na strah udari jasnim i glasnim
pokliem: Slobodu ne damo! A ako mene pitate - nije me strah njihovog zakona. Preturio sam dosad preko glave razne
pokuaje zastra ivanja. I svima je zajedni ko da su otili u prolost. Tako e i ovi. Bre nego to moemo da
pretpostavimo. Potpisujem.
Aleksa anti je jedan od najpoznatijih pjesnika novije srpske lirike. Roen je 1868. godine u Mostaru , gradu
u srcu Hercegovine, gdje je proveo vei dio svog ivota. Otac Risto mu je rano umro pa je staranje nad njim
preuzeo stric. Imao je dva brata, Peru i Jakova, i sestru Radojku koja se udala za pjesnika i Aleksinog prijatelja
Svetozara orovia. ivio je u trgovakoj porodici u kojoj nisu imali razumjevanja za njegov talenat, pa se, poslije
zavretka trgovake kole u Trstu i Ljubljani vraa se u rodni Mostar.
Stvarao je na razmeu dva vijeka i vie nego drugi pjesnici svog narataja povezivao je idejne i pjesnike
patnje XIX i XX vijeka. U njegovom pjesnikom stasavanju najvie udjela su imali srpski pjesnici Vojislav Ili i Jovan
Jovanovi-Zmaj a od stranih najvaniji uticaj je imao Hajnrih Hajne koga je i prevodio. Svoju najveu pjesniku
zrelost anti dostie izmeu 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepe pjesme. antieva poezija je
puna snanih emocija , ljubavne tuge a i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam
pripadao. Njegova muza je na razmeu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaenog naroda.
Rodoljubiva poezija je poezija rodne grude i domaeg ognjita ("Moja otadbina"). U nekim od svojih
najpotresnijih pjesama anti pjeva o patnji onih koji zauvjek naputaju domovinu i odlaze u tui svijet ( "Ostajte
ovdje" , "Hljeb" ). anti naglaava patnju i muenitvo kao najvanije momente u istorijskoj sudbini srpskog
naroda ("Mi znamo sudbu").

Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem muslimanske ljubavne pjesme,
sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bata, behara, hamama, edrvana,... Djevojke koje su
u njima pojavljuju se okiene erdanima, bajne su i izazovne ali ipak skrivene ljepote. Takva je pjesma "Emina", a
duh te pjesme je toliko pogoen da je pjesma ula u narod i pjeva se kao sevdalinka a samo rijetki znaju da ju je
anti napisao. U ljubavnim pjesmama najei motiv je enja. Pjesnik sve svoje drage posmatra iz prikrajka pa
enja najee prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i promaenosti mukog ivota.
anti je bio je jedan od osnivaa kulturnog lista "Zora" kao i predsjednik Srpskog Pjevakog Drutva "Gusle".
Tu je upoznao i druio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom oroviem, Jovanom Duiem, Osmanom
ikiem,...
Poznati pjesnik je umro 2. februara 1924. godine u rodnom Mostaru od, tada neizljeive bolesti, tuberkuloze.
Ovu biografiju zavravam stihovima nepoznatog pjesnika koji se nadovezuju na antievu pjesmu "Emina" :