Marguerite Duras Ljubavnik

Jednoga dana, bila sam ve u godinama, na nekom javnom

mjestu, u predvorju, priao mi je nepoznat ovjek. Predstavio
se i rekao Poznajem vas oduvijek. Svi kau da ste u mladosti
bili lijepi, doao sam vam rei da ste za mene sada ljepi
nego kad ste bili mladi, manje mi se svialo vae lice mlade
ene od ovoga sadanjega, opustoenoga.
esto mislim na tu sliku koju samo ja vidim i o kojoj nikada
nisam govorila. Ona je uvijek tu, podjednako tiha,
zadivljujua. To je od svih mojih slika jedina koja mi se svia,
na kojoj se prepoznajem, gdje samu sebe oduevljavam.
Vrlo rano u mom ivotu postalo je prekasno. S osamnaest
godina ve je bilo prekasno. Izmeu osamnaeste i
dvadesetpete moje je lice otilo nepredvienim smjerom. S
osamnaest sam ostarjela. Ne znam je li tako u svih, nikada
nisam pitala. ini mi se da su mi priali o tom naglom
naletu vremena koji vas ponekad pogaa dok prolazite onu
najraniju, opjevanu ivotnu dob. To se starenje dogodilo
naglo. Vidjela sam kako zahvaa crte moga lica jednu po
jednu, kako mijenja odnos medu njima, kako oi ini veima,
pogled alosnijim, usta odreenijima, kako elo igoe
dubokim borama. Umjesto da ga se plaim, ja sam, naprotiv,
starenje svoga lica promatrala sa zanimanjem s kakvim bih,
naprimjer, itala neku knjigu. Znala sam da se ne varam, da
e se to starenje jednoga dana usporiti i krenuti uobiajenim
tokom. Ljudi koji su me upoznali kao
sedamnaestogodinjakinju prilikom moga putovanja u
Francusku, bili su zaueni kad su me vidjeli dvije godine
kasnije, kao devetnaestogodinjakinju. To sam
lice, to novo lice sauvala. To je postalo moje lice. Ono je,
naravno, jo vie ostarjelo, ali razmjerno manje nego to bi
trebalo. Imam lice izbrazdano suhim i dubokim borama,
ispucalu kou. Ono nije oronulo kao neka lica profinjenih

crta, sauvalo je iste obrise, ali njegova je tvar razorena.

Imam razoreno lice.
Da vam ispriam jo neto, petnaest i pol mi je godina.
Skela prelazi preko Mekonga.
Ta slika traje koliko traje i prijelaz preko rijeke.
Petnaest i pol mi je godina, u ovom kraju nema godinjih
doba, nalazimo se u jedinstvenom godinjem dobu, toplom,
jednolinom, nalazimo se u dugoj toploj zoni Zemlje, tu nema
proljea, nema obnavljanja.
Stanujem u dravnom internatu u Saigonu. Tamo spavam i
jedem, ali pohaam vanjsku kolu, francusku gimnaziju.
Moja majka, uiteljica, eli srednju kolu za svoju djevojicu.
Tebi e trebati srednja kola. Ono to je bilo dovoljno za nju,
nije dovoljno i za malu. Njoj treba studij, pa solidan dravni
ispit iz matematike. Uvijek sam sluala istu pjesmu, ve od
prvih godina kolovanja. Nikada nisam ni pomiljala da bih
mogla izbjei dravni ispit iz matematike, bila sam sretna to
joj ulijevam nadu. Oduvijek sam gledala kako majka svakoga
dana kuje budunost svoje djece i svoju vlastitu. Jednoga
dana vie nije mogla smiljati velianstvene sudbine pa ih je
onda zamiljala drukije, bar donekle skrpljene, ali su i na
taj nain one obavljale svoju ulogu, brtvile su vrijeme pred
sobom. Sjeam se teajeva iz raunovodstva za moga mlaeg
brata. Pa ope kole, svake godine, na svim razinama.
Potrebno je nadoknaditi, govorila je majka. To bi potrajalo tri
dana, no nikada etiri, ba nikada. Kad bismo mijenjali
mjesto boravka, prekidali bismo kolovanje. Poinjali bismo
iz poetka u novome mjestu. Majka je tako
izdrala deset godina. Nita nije koristilo. Braco je postao
mali raunovoa u Saigonu. Budui da u koloniji nema kole
Violet1, upravo njoj dugujemo odlazak moga starijeg brata u
Francusku. Nekoliko je godina ostao u Francuskoj da zavri
tu kolu Violet. Nije ju zavrio. Majka se nije zavaravala. Ali
nije imala izbora, trebalo je odvojiti tog sina od ostale dvoje

djece. Tih nekoliko godina on nije bio dio obitelji. U njegovoj

je odsutnosti majka kupila koncesiju za obraivanje zemlje.
Bila je to strana pustolovina, zacijelo, ali za nas djecu koji
smo ostali ovdje jo uvijek manje strana nego to je to bila
prisutnost ubojice djece noi, noi loveve2.
esto su mi govorili da je to zbog prejakog sunca tijekom
cijeloga djetinjstva. No nisam u to vjerovala. Govorili su mi i
to da bijeda djecu ini zamiljenom. Ali ne, nije to zato. Djeca
starci endemske gladi moda, ali ne i mi, ne, mi nismo
gladovali, mi smo bili bijela djeca, stidjeli smo se, prodavali
smo pokustvo, ali nismo gladovali, imali smo slugu i
ponekad smo, dodue, jeli svinjarije, ptice movarice, male
kajmane, ali i te bi svinjarije kuhao i posluivao boy, a mi
bismo ih ponekad i odbijali, doputali smo sebi tu rasko da
ak i ne jedemo. Ne, dogodilo se neto s mojim licem kad mi
je bilo osamnaest godina to je potaknulo da nastane to lice.
To se zacijelo zbilo nou. Danju sam se manje bojala i manje
mi se stranom inila smrt. Ali ona me nije naputala. Htjela
sam ubiti svoga starijeg brata, htjela sam ga ubiti, bar
jedanput biti jaom od njega, samo jedanput i vidjeti ga kako
umire. I to zato da uklonim ispred majinih oiju taj predmet
njezine ljubavi, toga sina, da je kaznim to ga toliko voli,
tako jako, tako nespretno, a prije svega da spasim bracu, i
na njega sam mislila, na moga mlaeg brata, to moje dijete,

1. Privatna srednja kola napomena prev..

2. Aluzija, koja e se jo nekoliko puta ponoviti, na poznati
film strave Charlesa Laugtana The
Night ofthe Hunter Loveva no, 1955. u kojem odbjegli robijal
terorizira dvoje malodobne
djece napomena prev..
da ga spasim od ivoga ivota starijeg brata koji je natkrivao
njegov, od te crne koprene nad danjim svjetlom, od toga

zakona koji je on predstavljao, on nametnuo, on ljudsko bie,

a koji je bio zakon ivotinjski, i koji je ispunjavao strahom
svaki trenutak svakoga dana bracina ivota, strahom koji
mu je jednom dopro do srca i usmrtio ga.
Mnogo sam pisala o tim ljudima iz svoje obitelji, ali oni su
tada jo ivjeli, i majka i braa, a ja sam piui okoliala,
obilazila sam oko njih, oko svih tih stvari, a da nisam do njih
doprla.
Pria moga ivota ne postoji. Nje nema. Nikada nije bilo
sredita. Nije bilo puta, niti crte. Postoje satno prostrani
predjeli u kojima se pretvaramo da je nekoga bilo, ali to nije
istina, nije bilo nikoga. Povijest jednog djelia svoje mladosti
ve sam manjevie napisala, hou rei bar toliko da je se
moe naslutiti, pa i upravo sada o tome govorim, o toj prii o
prijelazu preko rijeke. No ovo to sada radim ujedno je i
slino i razliito. Ranije sam govorila o jasnim razdobljima, o
onima osvijetljenima. Ovdje govorim o skrivenim razdobljima
te iste mladosti, o tome kako sam, ini se, prikrivala neke
injenice, neke osjeaje, neka zbivanja. Pisati sam poela u
sredini koja me odgajala u stidljivosti. Pisanje je tada jo bilo
etiko. Danas pisanje esto ne znai nita. Ponekad znam od
trenutka kad ono ne stapa sve stvari u jednu jedinu, kad se
preputa tatini i vjetru, pisanje nije nita. Od trenutka kad
ono ne stapa sve stvari u jedinstvenu stvar u svojoj biti
neodredivu pisanje nije nita drugo doli reklama Ali najee
ne mislim nita. Vidim da su svi putovi otvoreni, kao da vie
nema zidova, da pisanje ne zna kamo da se djene da bi se
skrilo, da bi se stvaralo, da bi se italo, vidim da se njegova
temeljna bestidnost vie ne potuje, ali onda dalje i ne
mislim.
Sada vidim da sam kao vrlo mlada, kao
osamnaestogodinjakinja, kao petnaestogodinjakinja, ve
imala lice koje nagovijeta ono koje je dolo kasnije, s
alkoholom, u srednjem ivotnom razdoblju. Alkohol je
preuzeo ulogu koju Bog nije imao, i on je takoer imao

zadau da ubije, da me ubije. To lice obiljeeno alkoholom

imala sam ve prije alkohola. Alkohol ga je samo potvrdio.
Imala sam u sebi mjesto za njega, znala sam to poput ostalih,
ali, zaudo, znala sam to ve unaprijed. Jednako kao to
sam imala u sebi mjesto za udnju. S petnaest sam godina
imala lice uitka, a da nisam poznavala uitak. To se lice vrlo
jasno vidjelo. ak ga je i majka morala vidjeti. I moja su ga
braa vidjela. Za mene je sve poelo na taj nain, s tim
uoljivim licem, tako iscrpljenim, s tim prijevremenim
podonjacima, koji su prethodili pokusu.
Petnaest i pol godina. Prijelaz preko rijeke. Kad se vraam u
Saigon, to je pravo pravcato putovanje, osobito kad putujem
autobusom. I toga sam jutra pola autobusom iz Sadeca gdje
mi je majka bila upraviteljica djevojake kole. Svretak je
kolskih praznika, ne znam vie kojih. Provela sam ih u
majinoj slubenoj kuici. I toga se jutra vraam u Saigon, u
internat. Autobus za domoroce poao je s trnice u Sadecu.
Kao i obino, majka me dopratila i povjerila vozau, uvijek
me povjerava vozaima autobusa iz Saigona, za sluaj
nesree, poara, silovanja, prepada gusara, nepopravljivoga
kvara na skeli. Kao i obino, voza me smjestio naprijed
pokraj sebe, na mjesto rezervirano za bijele putnike.
Prigodom tog putovanja slika je izgledala kao da se izdvojila,
kao da ju je netko istrgnuo iz cjeline. Mogla se dogoditi da
ona zaista i postoji, netko je mogao snimiti tu fotografiju kao
bilo koju drugu, negdje drugdje, u drugim okolnostima. Ali
nitko je nije snimio. Predmet nije imao toliko vanosti da
bi potaknuo na fotografiranje. Tko bi na to i pomislio?
Fotografija je mogla biti snimljena jedino u sluaju da smo
unaprijed mogli suditi o znaenju tog dogaaja u mom ivotu,
toga prijelaza preko rijeke. Ali prigodom samog prijelaza
nije se jo niti znalo da ona postoji. Jedino je Bog to znao.
Upravo zato a drukije nije ni moglo biti ta slika ne
postoji. Ona je isputena. Zaboravljena. Nije istrgnuta, nije
izdvojena iz cjeline. I upravo propustu to to nije uinjeno

ona duguje svoju snagu, snagu da prikazuje neto apsolutno,

da bude njegov tvorac. f.
Prelazimo, dakle, skelom jedan rukav Mekonga u velikoj
nizini od blata i rie na jugu Cochinchine izmeu Vinhlonga i
Sadeca, u Nizini ptica.
Izlazim iz autobusa. Idem prema ogradi. Gledam rijeku.
Majka mi ponekad kae da nikada dok ivim neu vidjeti
rijeke tako lijepe kao to su ove, tako velike, tako divlje, kao
to su Mekong i njegovi rukavi to se sputaju prema
oceanima, vodene povrine koje e nestati u upljinama
oceani. U ravnici, dokle oko see, te rijeke hitaju i izlijevaju
svoje vode kao da je Zemlja nagnuta.
Uvijek izlazim iz autobusa kad stiemo na skelu, i nou
takoer, jer se plaim, plaim se da e popustiti uad i da
emo biti odneseni prema moru. U stranoj struji vidim
posljednji trenutak svoga ivota. Struja je tako silna da bi
odnijela sve kamenje, katedralu, grad. U nutrini rijenih
voda bjesni oluja. Kao vjetar koji se otima.
Na sebi imam haljinu od prirodne svile, istroena je, gotovo
prozirna. Ona je nekad bila majina, jednog je dana vie nije
odjenula jer joj se uinila presvijetlom pa mi ju je dala. To je
haljina bez rukava, vrlo izrezana. ukasta je,
kakvom postaje prirodna svila nakon duga noenja. Sjeam
se te haljine. Mislim da mi lijepo pristaje. Opasala sam
konat pojas oko struka, moda pojas moje brae. Ne sjeam
se cipela koje sam nosila tih godina, samo nekih haljina.
Najee nosim platnene sandale na bosu nogu. Govorim o
razdoblju koje je prethodilo mome kolovanju u Saigonu.
Odonda sam, naravno, uvijek nosila cipele. Tog sam dana
vjerojatno imala na sebi onaj znameniti par salonki od
zlatnog lamea s visokim potpeticama. Ne znam to bih drugo
nosila toga dana dakle, valjda te cipele. Bile su dva puta na
rasprodaji, kupila mi ih je majka. Nosim te salonke od
zlatnog lamea kad idem u kolu. Idem u gimnaziju u
veernjim cipelama sa sitnim blistavim ukrasima. To mi je

po volji. Podnosim se samo u tim cipelama, i jo se i

dandanas rado zamiljam u njima, to su prve visoke
potpetice u mome ivotu, one su tako lijepe, zasjenile su sve
cipele koje su im prethodile, one za tranje i za igru, bez
potpetica, od bijela platna.
No nisu cipele te koje ine toga dana izgled male neobinim i
nepojmljivim. udno je toga dana da mala ima na glavi
muki eir ravna oboda, meki pusteni eir boje ruina
drveta sa irokom crnom vrpcom.
Presudna dvosmislenost slike je u tom eiru.
Zaboravila sam na koji je nain on doao do mene. Ne znam
ni tko mi ga je mogao dati. Mislim da mi ga je kupila majka,
zacijelo na moju molbu. Jedino je sigurno da mu je bila dva
puta sniena cijena. Kako objasniti tu kupovinu? Nijedna
ena, nijedna djevojka u koloniji nije u to doba nosila muki
eir. A ni domorotka. Evo to se zacijelo dogodilo probala
sam taj eir, tek onako, iz ale, pa sam se pogledala u
ogledalu u duanu i vidjela pod mukim eirom
nedopadljiva mravost oblika taj nedostatak iz djetinjstva
postala je neto drugo. Ona vie nije bila nasilna prirodna
injenica. Postala je, posve suprotno, izborom koji je
osporavao prirodu, izborom duha. Odjednom, ta mravost
izgleda kao da je eljena. Odjednom vidim sebe kao neku
drugu, kao to bi neka druga bila viena, izvana, stavljena
na raspolaganje svima, svim pogledima, stavljena u promet
gradova, putova, udnji. Uzimam taj eir i vie se ne
odvajam od njega. S cipelama je vjerojatno bilo donekle
slino, ali poslije eira. One opovrgavaju eir, kao to eir
opovrgava mravo tijelo, dakle, dobre su za mene. Ni njih
vie ne naputam. Idem posvuda u tim salonkama, u tom
eiru, po svakom vremenu, u svakoj prilici, idem u grad.
Nala sam fotografiju svoga sina u dvadesetoj godini.
Nalazi se u Kaliforniji s prijateljicama Erikom i Elizabetom i
Lennard. Mrav je, tako je mrav da izgleda kao bijeli
Ugandijac, i on takoer. Njegov mi se smijeak uinio drzak,

kao da se ruga. Kao da eli ostaviti dojam mladog skitnice.

On se sam sebi svia takav, siromaan, s tim izrazom
siromaha, s tim dranjem mladog mravka. Ta je fotografija
najblia onoj koja nikada nije bila snimljena, fotografiji
djevojke sa skele.
Ona koja je kupila ruiasti eir s ravnim obodom i irokom
crnom vrpcom, ta ena s izvjesne fotografije je moja majka.
Bolje je prepoznajem tu nego na nekim novijim fotografijama.
To je dvorite kue na Malom jezeru u Hanoju. Svi smo
zajedno, ona i mi, njezina djeca. etiri su mi godine. Majka
je u sreditu slike. Dobro razabirem kako se loe dri, kako
se ne smijei, kako jedva eka da fotografiranje zavri. Po
njezinom umornom izrazu, po nekom neredu u njezinoj
odjei, po dremljivom pogledu, znam da joj je vrue, da je
iscrpljena, da joj je teko. Ali zbog naina na koji smo
odjeveni kao siroad, mi, njezina djeca, ponovno
proivljavam ono stanje u koje je majka nekada upadala, i
kojemu smo mi, u dobi koju imamo na fotografiji, poznavali
znakove to su mu prethodili, kao to je ta iznenadna nemo
da nas umiva, da nas oblai, pa ak, ponekad, i da nas hrani.
Majka je svakoga dana iznova prolazila kroz tu duboku
obeshrabrenost da ivi. Ta utuenost ponekad bi potrajala, a
ponekad nestajala zajedno s noi. Bila sam te sree da imam
majku oajnu tako istim oajanjem, da je ak ni radost
ivljenja, ma kako snana ponekad bila, nije uspijevala posve
rastresti. Nikada neu saznati kakve su prirode bile stvarne
injenice koje su je dovodile do toga da nas naputa na taj
nain. Ovaj put moda je to bila glupost koju je netom
uinila, naprimjer, ta kua koju je upravo kupila kua s
fotografije a koja nam uope nije trebala, sada kada je otac
ve teko bolestan, tako blizu smrti, samo jo nekoliko
mjeseci. Ili je moda znala da i sama boluje od te iste bolesti
od koje e on umrijeti. Datumi se podudaraju. No ono to ne
znam, kao to vjerojatno nije znala ni ona, to je priroda tih
oiglednosti koje su je proimale i koje su uzrokovale da se

javi ta utuenost. Je li tu ve prisutna oeva smrt, ili samo

smrt toga dana? Ili moda sumnja u taj brak? u toga mua?
u tu djecu? Ili je to neka sumnja mnogo openitija od svega
toga posjedovanja?
To bi se dogaalo svakoga dana. U to sam sigurna. Zacijelo
se sve zbivalo naglo. U odreenom trenutku svakoga dana
izbio bi oaj. A zatim bi slijedila nemogunost da se ide dalje,
ili san, ponekad nita, ili, naprotiv, kupnja kua, selidbe,
ponekad i to neraspoloenje, samo to neraspoloenje, ta
utuenost, a ponekad opet, kao kraljica, sve to bi od nje
traili, sve to bi joj ponudili, kao ta kua na Malom jezeru,
bez ikakva razloga, u vrijeme kad je otac ve na samrti, ili taj
eir ravnog oboda, jer ga je mala toliko eljela, ili te salonke
od lamea, ili bilo to drugo. Ili nita, samo spavati, umrijeti.
Nikada nisam vidjela film s Indijankama koje nose takve
eire ravna oboda i pletenice na prsima. Toga dana imam i
ja pletenice, nisam ih podigla kao to to obino inim, ali one
nisu posve iste. Imam dvije dugake pletenice na prsima
poput ena na filmskom platnu koje nikad nisam vidjela, no
to su djeje pletenice. Otkada imam eir, vie ne podiem
kosu da bih ga mogla staviti na glavu. Ve je neko vrijeme
snano zateem, eljam je prema natrag, htjela bih da je
glatka, manje uoljiva. Svake je veeri eljam i ponovno
pletem pletenice prije nego to legnem, kako me nauila
majka. Moja je kosa teka, podatna, bolna, to je bakrenasta
masa koja mi dopire do slabina. esto kau da je to ono
najljepe na meni, a ja razumijem to to znai da nisam
lijepa. Tu izuzetnu kosu dat u odrezati kao
dvadesettrogodinjakinja u Parizu, pet godina nakon
rastanka s majkom. Rekla sam reite. Odrezao je. Sve jednim
jedinim pokretom, da bi bolje vidio to radi, hladne su kare
dotakle kou na vratu. Kosa je pala na pod. Pitali su me da li
je hou, da e mi je umotati. Rekla sam, ne. Poslije mi vie
nisu govorili da imam lijepu kosu, hou rei, nisu mi govorili

onako kao ranije, prije nego to sam je odrezala. Kasnije su

ee govorili ima lijep pogled. Ni smijeak nije lo.
Gledajte me na skeli, jo je imam. Petnaest i pol godina. Ve
sam naminkana. Stavljam tokalon kremu, pokuavam
prikriti sunane pjege na jagodicama, ispod oiju. Preko
tokalon kreme dolazi puder u boji koe, marke Houbigan. To
je majin puder, koji ona stavlja kada ide na primanje u
Glavnu upravu. Toga sam dana stavila i ru, tamnocrven,
ondanji, boje trenje. Ne znam kako sam ga nabavila.
Moda ga je Helene Lagonelle ukrala svojoj majci za mene, ne
znam vie. Nemam parfem, majka ima samo kolonjsku vodu
i palmolive sapun.
Na skeli, ispred autobusa, velika crna limuzina s vozaem
u bijeloj pamunoj livreji. Da, to su velika mrtvaka kola iz
mojih knjiga. To je Morris LonBollee. Crna lancia francuske
ambasade jo nije ula u knjievnost.
Izmeu vozaa i gospodara jo postoji pomina staklena
pregrada. Ima i pomonih sjedala. Prostrana je kao spavaa
soba.
U limuzini je vrlo elegantan mukarac koji me gleda. Nije
bijelac. Obuen je europski, nosi odijelo sajgonskih bankara
od svijede svile. Ve sam navikla da me gledaju. U
kolonijama gledaju sve bjelkinje, ak i bijele
dvanaestogodinje djevojice. Ve tri godine gledaju me i
bijelci na ulici, a majini prijatelji ljubazno me pozivaju k
sebi na uinu dok im ene igraju tenis u Sportskom klubu.
Mogla bih se prevariti, pomisliti da sam lijepa poput onih
lijepih ena koje svi gledaju, jer mene zaista mnogo gledaju.
Ali ja znam da to nije pitanje ljepote, ve neto drugo, da,
neto drugo, naprimjer, pitanje duha. Onako kako elim
izgledati, tako izgledam, lijepa takoer ako ele da to budem,
lijepa i zgodna, recimo, za obitelj, samo za obitelj, ne vie od
toga, sve to drugi ele od mene, ja to mogu postati. I
vjerovati u to. Vjerovati da sam ljupka I to. im neto
povjerujem, to postaje istina za onoga tko me gleda i tko eli

da budem po njegovu ukusu, to takoer znam. Pa tako,

posve svjesno mogu biti ljupka ak i ako me progoni pomisao
da ubijem svoga brata. Za tu smrt, jedan jedini sudionik,
moja majka. Kaem rije ljupka kako se to govorilo u mojoj
blizini, u blizini djece.
Ja sam ve upuena. Neto ve znam. Znam da nije odjea ta
koja ini ene vie ili manje lijepima, ni njihova njega, ni
cijena mirisnih krema, ni biranost ukrasa. Znam
da je bit negdje drugdje. Ne znam gdje. Samo znam da nije
ondje gdje ene misle da jest. Gledam ene na ulicama
Saigona, u zabiti dungle. Neke od njih vrlo su lijepe, vrlo
bijele, bave se svojom ljepotom s najveom pomnjom, osobito
u zabiti. One nita ne rade, samo se uvaju, uvaju se za
Europu, za ljubavnike, za praznike u Italiji, za duge dopuste
od est mjeseci svake tree godine, kad e moi napokon
priati o onome to se ovdje dogaa, o tom kolonijalnom i
tako osobitom ivljenju, o posluzi ovih ljudi, ovih slugu, tako
savrenoj, o raslinju, o balovima, o bijelim vilama tako
velikima da se u njima moe izgubiti, u kojima stanuju
inovnici u udaljenim mjestima. One ekaju. Odijevaju se
bez cilja. Ogledaju se. U sjeni ljetnikovaca ogledaju se za
kasnije, misle da ive kao u romanu, imaju nizove vjealica
prepunih haljina s kojima ne znaju to bi, nakupljenih kao i
vrijeme, kao dugi niz dana iekivanja. Neke polude, neke
bivaju naputene zbog mlade sluavke koja uti. Naputene.
uje se kako ih pogaa ta rije, zvuk to ga ona stvara, zvuk
pljuske kojom udara. Neke se ubijaju.
Ta izdaja ena prema njima samima, to su je one same
skrivile, uvijek mi se inila pogrekom.
Nije trebalo privlaiti udnju. Ta se nalazila u onoj koja ju je
pobuivala, ili uope nije postojala. Bila je tu ve od prvoga
pogleda, ili je nikada nije ni bilo. Ona je bila munjevito
razumijevanje odnosa spolnosti, ili nije bila nita. To sam,
takoer, znala jo prije pokusa.

Samo je Helene Lagonelle izbjegla tom zakonu zablude.

Zaostala u djetinjstvu.
Dugo nemam vlastitih haljina. Moje su haljine neke vrste
vrea, skrojene iz starih majinih haljina, koje su i same
neke vrste vrea. Osim onih koje majka trai da joj saije Do.
To je dadilja koja majku nikada nee napustiti, ak ni kad e
se ona vratiti u Francusku, ak ni kad e je moj stariji brat
pokuati silovati u slubenoj kui u Sadecu, ak ni kada vie
nee biti plaena. Do su odgojile asne sestre, ona veze i
plisira, ije rukom onako kako se ve stoljeima vie ne ije,
iglama tankim poput vlasi. Budui da zna vesti, majka joj
daje da veze posteljinu. Kako zna raditi nabore, majka joj
daje da ije haljine s naborima, haljine s volanima, nosim ih
kao vree, one su staromodne, jo uvijek djeje, dva niza
nabora sprijeda i okrugli ovratnik, ili umeci na suknji ili pak
koso krojeni volani da bi izgledale kao iz duana. Nosim te
haljine poput vrea s pojasevima koji ih izobliuju, i one tada
postaju vjene!
Petnaest i pol godina. Tijelo je mravo, gotovo krljavo, dojke
su jo djeje, obojene blijedoruiastim i rumenim. Pa onda
ta odjea koja bi mogla izazvati smijeh, a kojoj se nitko ne
smije. Vidim dobro daje sve u tome. Sve je u tome, a nita se
jo nije dogodilo, vidim to u oima, sve je ve u oima elim
pisati. Ve sam rekla majci zaista elim pisati, upravo to,
pisati. Prvi put nema odgovora. A zatim pita pisati to? Ja
kaem knjige, romane. Ona kae strogo poslije dravnog
ispita iz matematike pisat e to bude htjela, onda me se
vie nee ticati. Ona je protiv toga, to nije unosno, to nije
posao, to je ala kasnije e mi rei djetinjarija.
Mala s pustenim eirom stoji u muljavom svjetlu rijeke,
sama na mostu skele, naslonjena na ogradu. Muki eir
daje itavom prizoru ruiasti ton. To je jedina boja. U
maglovitom suncu rijeke, u suncu ege, nestale su obale,
ini se da rijeka dodiruje obzor. Rijeka tee priguena, bez
ikakva uma, poput krvi u tijelu. Izvan vode nema vjetra.

Zvuk brodskog motora, jedini um u prizoru, um je starog

rasklimanog motora s lijevanim polugama. Povremeno, u
laganim naletima, agor glasova. A zatim lave pasa, dolazi
odasvud, iz sumaglice, iz svih zaselaka. Mala poznaje skelara
od djetinjstva. Skelar joj se smjeka i pita kako je gospoda
ravnateljica. Kae da je esto vida kako nou prelazi rijeku
kad ide na svoje kambodansko zemljite. Majka je dobro,
kae mala. Oko skele rijeka, nabujala do ruba, njezine vode
prolaze kroz vode stajaice riita, one se ne mijeaju. Rijeka
je prikupila sve to je naplavila usput od Tonlsapa, od
kambodanske praume dovde. Ona odnosi sa sobom sve na
to naie kolibe, ume, ugaene poare, mrtve ptice, mrtve
pse, utopljene tigrove, bivole, utopljene ljude, mamce, otoke
od slijepljenih vodenih zumbula, sve to hrli Tihom oceanu,
nita ne stigne potonuti, sve odnosi duboka i vrtoglava oluja
unutranje struje, sve se neko vrijeme zadrava na povrini
zbog siline rijeke.
Odgovorila sam joj da iznad svega elim pisati, nita drugo,
ba nita. Ljubomorna je ona. Nema odgovora, samo brz
pogled skrenut odmah ustranu, lagano slijeganje ramenima,
nezaboravno. Ja u prva otii. Treba priekati jo nekoliko
godina da me izgubi, da izgubi ovu malu, ovo dijete. Za
sinove se nije morala bojati. Ali ova tu majka je to znala ona
e otii, uspjet e se izvui. Prva u francuskom. Ravnatelj je
rekao vaa ki, gospodo, prva je u francuskom. Majka ne
kae nita, ama ba nita, nezadovoljna je jer nisu njezini
sinovi najbolji u francuskom, i ta gadura, moja majka, moja
ljubav, pita a u matematici? Kau joj to jo nije ono pravo, ali
bit e. Majka pita kad e biti? Odgovaraju kad ona to bude
htjela, gospodo.
Moja majka, moja ljubav, njezin nevjerojatni peh u ivotu, s
onim arapama koje je pokrpala Do, u tropima ona i dalje
misli da treba obui arape da bi bila gospoda ravnateljica
kole, te njezine bijedne haljine, bezobline,

koje je pokrpala Do, ona i dalje dolazi sa svoga pikardskog

imanja punog sestrini, mora sve iznositi, misli da se mora,
da sve treba zasluiti, a cipele, cipele su joj iskrivljene, ona
loe hoda, mui se kao pas, kosa joj je zategnuta i stisnuta u
punu kao u Kineskinje, stidimo je se, stidim je se, na ulici
pred gimnazijom, kada dolazi pred kolu u svom B12 svi je
gledaju, a ona, ona nita ne primjeuje, nikada, nju treba
pritvoriti, tui je, ubiti. Ona me gleda i kae moda e se ti
izvui. Danonona, fiksna ideja. Nije bitno da se u ivotu
neto postigne, treba se izvui iz onoga gdje jesi.
Kada majka doe k sebi, kad je napusti oaj, ona otkriva
muki eir i salonke od zlatnog lamea. Pita me to je sad to.
Kaem, nita. Gleda me, sviam joj se, smjeka se. Nije loe,
kae. Dobro ti stoji, za promjenu. Ne pita je li ih ona kupila,
zna da jest. Zna da je ponekad zato sposobna, u stanju o
kojem sam govorila, kad radimo od nje to hoemo, kad je
pred nama nemona. Kaem joj uope nije bilo skupo, ne
uzrujavaj se. Pita gdje je to bilo. Kaem joj u Ulici Catinat, na
rasprodaji. Gleda me s naklonou. Vjerojatno to smatra
ohrabrujuim znakom, tu matu male da se ovako obue. I
ne samo to doputa tu lakrdiju, tu bestidnost, i to ona,
kreposna poput udovice i obuena u sivo poput bive
redovnice, nego joj se ta bestidnost ak i svia.
Povezanost s bijedom takoer je tu, u tom mukom eiru,
jer napokon e novac valjda ipak doi u kuu, ovako ili
onako, morat e. Oko nje sama pusto. Sinovi su pusto,
nita nee postii, i slano zemljite takoer, novac e ostati
izgubljen, to je kraj. Ostaje ova mala koja raste i koja e
jednoga dana moda znati kako pribaviti novac u tu kuu.
To je razlog, a ona to ne zna, to majka doputa djetetu da
izlazi u odjei djeje prostitutke. A to je i razlog zbog kojega
se djevojica ve razumije u igru, zna panju koju joj
poklanja majka skrenuti prema panji koju ona pridaje
novcu. Majka se na to samo smjeka.

Majka je nee sprijeiti kad ona bude zatraila novac.

Djevojica e rei zatraila sam od njega petsto pijastera za
povratak u Francusku. Majka e odgovoriti da je to dobro, da
toliko i treba da bi se ovjek nastanio u Parizu, rei e s
petsto pijastera e izii. Dijete zna da je to to radi upravo
ono to bi ova majka bila odabrala da radi njezino dijete,
samo da se usudila, samo da je imala snage za to, samo da
bol koju joj zadaje ta pomisao nije ovdje svakoga dana,
nepodnoljiva.
U priama iz mojih knjiga koje se odnose na djetinjstvo
odjednom vie ne znam to sam izbjegavala rei, niti to sam
rekla, mislim da sam iskazala ljubav koju smo osjeali
prema majci, ali ne znam da li sam iskazala i mrnju koju
smo osjeali prema njoj, pa ljubav koju smo osjeali jedni za
druge, i mrnju takoer, stranu mrnju, u toj zajednikoj
prii o propasti i smrti, u prii te obitelji, uvijek jednoj te
istoj, u svakoj prilici, u ljubavi kao i u mrnji, koja jo izmie
mome shvaanju i koja mi je nedostupna, skrivena u
najdubljoj dubini moga mesa, slijepa poput novoroeneta.
Ona je mjesto na pragu kojega poinje utnja. Ono to se tu
zbiva je upravo utnja, taj polagani rad to traje cijeloga
ivota. Jo i sada sam ondje, pred tom opinjenom djecom,
uvijek jednako udaljena od zagonetke. Nikada nisam pisala
kad sam vjerovala da piem, nikada nisam voljela kad sam
vjerovala da volim, uvijek sam samo ekala pred zatvorenim
vratima.
U doba kad se nalazim na skeli na Mekongu, onoga dana
crne limuzine, majka jo nije bila digla ruke od zemljita s
branom. Ponekad jo odlazimo onamo svi zajedno, kao
neko, po noi, na nekoliko dana. Ostajemo na verandi
bungalova, nasuprot Sijamskom gorju. A potom odlazimo.
Ona nema tamo to traiti, ali ipak se uvijek vraa. Braa i ja
nalazimo se pored nje na verandi nasuprot umi. Sada smo
ve poodrasli, vie se ne kupamo u rijenom rukavcu, vie ne
idemo u lov na crnu panteru u movare oko ua, ne idemo

vie ni u umu, ni u sela s nasadima papra. Sve je oko nas

poraslo. Nema vie djece na bivolima, a ni inae. I nas je
zahvatilo neko udno stanje ista ona sporost koja bi
obuzimala majku obuzela je i nas. Nita nismo nauili, samo
gledati u umu, ekati, plakati. Donje je zemljite zauvijek
izgubljeno, sluinad obraduje samo gornje estice,
ostavljamo im koiju, pa oni tamo ostaju, bez plae, koriste
se dobrim kolibama od slame koje je majka dala podignuti.
Vole nas kao da smo lanovi njihove obitelji, priinjaju se da
uvaju bungalov, a zaista ga i uvaju. Ba nita ne nedostaje
od sirotinjskog posuda. Krov, sagnjio od kie, i dalje propada.
Ali pokustvo je oieno. A obris bungalova jo je uvijek tu,
ist kao crte i uoljiv ve s ceste. Vrata otvaraju
svakodnevno da propuh isui drvo. Uveer ih opet zatvaraju
zbog pasa lutalica i krijumara s planina.
I eto tako, dakle, bogataa s crnom limuzinom nisam
upoznala u kantini u Ramu, kao to sam to neko napisala
desilo se to onda kada je majka ve bila digla ruke od
zemljita, dvijetri godine kasnije, na skeli, onoga dana o
kojemu priam, u tom svjetlu sumaglice i sparine.
Godinu i pol nakon toga susreta majka se s nama vraa u
Francusku. Prodat e sve pokustvo. A zatim e posljednji
put otii na branu. Sjest e na verandu okrenuta prema
zapadu, jo emo jednom pogledati prema Sijamu, posljednji
put i nikada vie. ak i kada ponovno napusti Francusku,
kad se opet predomisli i vrati se u Indokinu, te u Saigonu
ode u mirovinu, ona nikada vie nee doi pred tu planinu,
pred to uto i zeleno nebo iznad praume.
Da, jo i to da vam kaem, kasno u ivotu ona je opet poela
ispoetka. Osnovala je kolu francuskog jezika, Novu
francusku kolu, koja e joj omoguiti da plati dio mojih
studija i da izdrava starijega brata dokle god bude iva?
Braco je umro u svega tri dana od bronhopneumonije, srce
nije izdralo. U tom sam trenutku napustila majku. Bilo je to
za japanske okupacije. Sve je zavrilo toga dana. Nikada je

vie nisam ispitivala o naem djetinjstvu, niti o njoj. Ona je

za mene umrla u trenutku bracine smrti. Jednako kao i moj
stariji brat. Nikada nisam nadvladala grozu koju su mi
odjednom poeli ulijevati. Vie me uope ne zanimaju. Otada
o njima vie nita ne znam. Jo uvijek ne znam kako je
uspjela isplatiti dugove nadniarima. Jednog su dana samo
prestali dolaziti. Jo ih vidim. Sjede u malom salonu u
Sadecu, odjeveni u bijele pregae, sjede i ute mjesecima,
godinama. ujemo majku kako plae i kako ih vrijea. Ona
je u svojoj sobi, nee izii, vie da je pustimo na miru. Oni su
gluhi, mirni, nasmijeeni, ali ne odlaze. A zatim ih jednoga
dana vie nema. Majka i moja dva brata sada su mrtvi. ak i
za sjeanje je ve prekasno. Vie ih ne volim. Ne znam vie
jesam li ih uope ikada voljela. Napustila sam ih. Ne pamtim
vie miris njezine koe, ne vidim boju njezinih oiju. Vie joj
se ne sjeam glasa, osim ponekad onoga glasa tako blagog
od veernjeg umora. Ne ujem vie smijeh, ni smijeh ni
krikove. Gotovo je, vie se ne sjeam. Zato sada o njoj piem
tako lako, tako opirno, tako razvueno, ona je odjednom
postala obino, svakodnevno pisanje.
Ta je ena vjerojatno ostala u Saigonu od 1932. do 1949.
godine. U prosincu 1942. umire braco. Ona vie ne moe
niotkuda otii. Ostaje tamo dolje, blizu groba, kae. No na
kraju se ipak vratila u Francusku. Kad smo se ponovno
vidjele moj je sin imao dvije godine. Bilo je prekasno da se
zbliimo. Shvatile smo to na prvi pogled. Nita vie nismo
mogle obnoviti. Osim sa starijim sinom, sa svima ostalima
bilo je svreno. Otila je ivjeti i umrijeti u LoiretCheru, u
dvorcu lanog stila Luja XIV. Stanovala je s D6. Jo uvijek se
nou bojala. Kupila je puku. Do je straarila u sobama u
potkrovlju dvorca. Starijem sinu kupila je imanje blizu
Amboisea. Ondje su rasle ume. Dao ih je sve posjei. S tim
novcem otiao se kockati u neki bakaraklub u Parizu. ume
je izgubio u jednoj jedinoj noi. Tu sjeanje naglo blijedi. Pri

pomisli na brata kao da mi naviru suze, zbog toga to je

izgubio novac od tih uma. Znam samo to da ga nalaze kako
lei u automobilu, na Montparnasseu, ispred Kupole, i da
eli umrijeti. Poslije se vie niega ne sjeam. To to je ona
napravila s dvorcem jednostavno je nepojmljivo, sve uvijek
samo za sina za to dijete od pedeset godina koji ne zna kako
zaraditi novac. Ona kupuje inkubatore, smjeta ih u veliki
salon u prizemlju. Odjednom ima est stotina pilia,
etrdeset etvornih metara pilia. No zabunila se u
rukovanju infracrvenim svjetiljkama i nijedno se pile ne
moe hraniti. est stotina pilia ima kljun koji se ne da
zatvoriti, ugibaju od gladi, i ona se nikada vie nee time
baviti. Dola sam u dvorac ba kad su se pilii izlegli. To je
bilo slavlje. Poslije su mrtvi pilii i njihova hrana tako
zaudarali da vie ne mogu jesti u majinom dvorcu, a da ne
povraam.
Umrla je izmeu Do i onoga kojega zove svojim djetetom, u
velikoj spavaoj sobi na prvom katu, u onoj istoj sobi u koju
bi stavljala spavati ovce, etiri do est ovaca oko
svoga kreveta za velikih hladnoa, tijekom nekoliko zima,
onih posljednjih.
Tamo, u toj njezinoj posljednjoj kui, u kui na Loiri, kad
jednom bude zavrila svoje neprestano seljakanje, na kraju
svih dogodovtina te obitelji, tamo prvi put jasno vidim ludilo.
Jasno vidim da mi je majka luda. Vidim da su Do i moj brat
oduvijek imali pristupa tom ludilu. Ali ne i ja, ja ga jo
nikada nisam vidjela. Jo nikada nisam doivjela svoju
majku kao ludu. A bila je luda. Od roenja. Po krvi. No nju
ludilo nije inilo bolesnom, ona gaje doivljavala kao zdravlje.
Izmeu Do i starijeg sina. To nitko osim njih nije shvaao.
Ona je uvijek imala mnogo prijatelja, znala bi ih sauvati
godinama i uvijek bi stjecala nove, esto vrlo mlade prijatelje
medu pridolicama u zabitim mjestima u ikari ili, kasnije,
medu stanovnicima Touraine, gdje je bilo veterana iz
francuskih kolonija. Zadravala je ljude oko sebe, bez obzira

na dob, i to svojom tako ivom inteligencijom, govorili bi,

svojom vedrinom i onom neusporedivom prirodnou koja
nikada nije zamarala.
Ne znam tko je snimio fotografiju oajanja. Onu u dvoritu
kue u Hanoju. Moda moj otac, kao posljednju. Za nekoliko
mjeseci poslat e ga u Francusku zbog slaba zdravlja. Prije
toga promijenit e mjesto, bit e imenovan u PhnomPenhu.
Tu e ostati nekoliko tjedana. Umrijet e za manje od godinu
dana. Majka nee poi za njim u Fran i cusku, ostat e ondje
gdje je i bila, kao prikovana. U PhnomPenhu. U prekrasnoj
rezidenciji koja gleda na Mekong, u bivoj palai
kambodanskog kralja, usred toga sablasnog perivoja, tih
silnih hektara, gdje ju je strah. Nou nas plai. Svi etvero
spavamo u istom krevetu. Majka kae da se boji noi. U toj
e rezidenciji saznati za oevu smrt. Saznat e to prije nego
to stigne brzojav, jo veer prije, po znaku koji je
samo ona vidjela i ula, po toj ptici koja je usred noi kriala,
prestravljena, zalutala u radnoj sobi sjevernog krila palae, u
sobi moga oca. Tu se majka, nekoliko dana prije muevljeve
smrti, opet usred noi, nala licem u lice s prikazom svoga
oca. Upalila je svjetlo. On je tu. Stoji pokraj stola, uspravan,
u velikom osmerokutnom salonu palae. Gleda je. Sjeam se
njezina vriska, pa vapaja. Probudila nas je, ispriala nam to
se dogodilo, kako je bio odjeven, u nedjeljnom odijelu, onom
sivom, kako se drao i kako je upro pogled ravno u nju. Ona
kae zvala sam ga kao kad sam bila mala. Kae nisam se
uplaila. Potrala je prema prikazi koja je nestala. Oboje su
umrli tono u danu i u trenutku pojave ptice, odnosno
prikaze. Otada, vjerojatno, potjee nae divljenje majinom
znanju, u svakom pogledu, pa ak i u pogledu smrti.
Elegantan mukarac iziao je iz limuzine, pui englesku
cigaretu. Gleda djevojku s mukim eirom i zlatnim
salonkama. Polako joj prilazi. Vidi se da je uplaen. U prvi
as se ne smijei. Najprije joj nudi cigaretu. Ruka mu se
trese. Radi se o razlici u rasi. On nije bijelac, to mora

nadvladati i zato drhti. Ona mu kae da ne pui, ne hvala.

Ne kae nita drugo, ne kae mu pustite me na miru. Zatim
se on manje boji. Kae joj kako misli da sanja. Ona ne
odgovara. Nema potrebe da odgovori, to bi i odgovorila.
eka. Zatim je pita odakle dolazite? Ona kae da je ki
uiteljice na djevojakoj koli u Sadecu. On razmilja i zatim
kae da je uo za tu gospodu, za njezinu majku, i za nezgodu
s onim zemljitem koje su joj vlasti iznajmile u Kambodi,
ako se ne vara, to je to, zar ne? Da, to je to.
On ponavlja da je posve neobino to je vidi na toj skeli. Da
vidi, tako rano izjutra, djevojku lijepu poput nje, to se ne da
ni zamisliti, to je tako neoekivano, bijela djevojka u
domorodakom autobusu.
Kae da joj eir pristaje, tovie veoma dobro, da je to tako
originalno muki eir, zato ne? No tako je zgodna, sve si
moe dopustiti.
Ona ga gleda. Pita ga tko je. Kae da se vraa iz Pariza, gdje
je studirao, da stanuje u Sadecu, i on takoer, ba na samoj
rijeci, u onoj velikoj kui s prostranim terasama i ogradom
od plave keramike. Ona ga pita tko je. Kae da je Kinez, da
mu obitelj potjee iz sjeverne Kine, iz FouChouena. Hoete li
mi dopustiti da vas u Saigonu odvezem kui? Ona pristaje.
On kae vozau neka uzme djevojinu prtljagu iz autobusa i
prenese je u crni automobil.
Kinez. Pripada onoj manjini bankara kineskog podrijetla koja
posjeduje sve nekretnine u koloniji. Upravo je on toga dana
prelazio Mekong u smjeru Saigona.
Ona ulazi u crni automobil. Vrata se zatvaraju. Odjednom je
obuzima jedva primjetna sjeta, neka malaksalost, svjetlost
na rijeci malko gasne. Osjea neku laganu nagluhost,
posvuda izmaglica.
Nikada vie neu putovati autobusom za domoroce. Ubudue
u imati limuzinu koja e me voziti u gimnaziju i vraati me
u internat. Veerat u na najelegantnijim mjestima u gradu.

I uvijek u aliti zbog svega to inim i to uzimam, za svime

to ostavljam, dobro kao i zlo, autobus, vozaa autobusa s
kojim sam se smijala, starice koje vau betel na stranjim
sjedalima, djecu na prtljaniku, obitelj u Sadecu, uasavanje
od obitelji u Sadecu, njezinu neusporedivu utnju.
On je pak priao. Rekao je da ali za Parizom, za draesnim
Pariankama, za provodima, za tulumima, ajajaj, za
kavanama Kupola i Rotonda, najvie volim Rotondu, za
nonim lokalima, za tim ludim ivotom kakvim je dvije
godine ivio. Ona je sluala, paljiva prema obavjetenjima
u njegovu govoru koja su se odnosila na bogatstvo, koja bi
mogla nekim neznatnim znakom otkriti koliinu milijuna. A
on je nastavljao priati. Majka mu je umrla, sin je jedinac.
Ima samo oca. Otac posjeduje novac. Ali znate kako je, on se
ve deset godina grevito dri svoje lule s opijumom i,
okrenut licem prema rijeci, upravlja bogatstvom sa svoje
lealjke. Ona kae da shvaa.
On e svome sinu zabraniti enidbu s malom bijelom
prostitutkom s postaje u Sadecu.
Slika poinje jo mnogo prije nego to je priao bijeloj
djevojici pokraj ograde skele, u onom trenutku kad je iziao
iz crne limuzine, kad joj se poeo pribliavati i kad je ona
shvatila, kad je shvatila da se on boji.
Ona od prvoga asa sluti tako neto, zna da joj je preputen
na milost i nemilost. Da e, prema tome, i drugi a ne samo
on biti isto tako preputen njoj kad se ukae prilika. Ona zna
i neto drugo da je vjerojatno dolo vrijeme kada nee vie
moi izbjegavati stanovite obveze prema samoj sebi. I da
majka o tome ne treba nita znati, ni braa ona i to shvaa
toga dana. im je ula u taj crni automobil, shvatila je da je
prvi put i zauvijek udaljena od te obitelji. Ubudue oni vie
ne smiju znati to e se s njom zbivati. I da im je uzmu, da
im je ozlijede, da im je pokvare, oni to ne smiju vie znati. Ni
majka ni braa. To e im ubudue biti sudbina. Ve bi samo
to bio dovoljan razlog da se zaplae u crnoj limuzini.

Djevojica e odsada imati posla s tim mukarcem, prvim, s

mukarcem koji se pojavio na skeli.
Taj dan doao je vrlo brzo, jednoga etvrtka. Svakog bi dana
on dolazio pred gimnaziju da je poveze. A zatim je jednog
etvrtka doao popodne u internat. Odveo ju je crnim
automobilom.
Nalaze se u Cholenu. Na drugom kraju bulevara koji
povezuje kineski grad sa sreditem Saigona, na kraju jedne
od onih velikih prometnica po amerikom uzoru koje
brazdaju tramvaji, rike, autobusi. Rano je popodne. Izbjegla
je obvezatnu etnju djevojaka iz internata.
Garsonijera na jugu grada. Stan je moderan, reklo bi se na
brzinu namjeten, s pokustvom u nekom secesijskoj stilu.
On kae nisam ja izabrao pokustvo. U stanu je mrano.
Ona ne trai da otvori rebrenice. Ne osjea nita odreeno, ni
mrnju, ni odbojnost. Vjerojatno je to ve ipak udnja.
0
tome jo ne zna nita. Odmah je pristala doi im ju je
sino to zamolio. Sada je ovdje gdje i treba biti, odjednom
preseljena. Osjea laganu bojazan. Reklo bi se da to zacijelo
odgovara ne samo onome to ona oekuje, nego i tome to se
upravo njoj moralo dogoditi. Pomno se usredotouje na
vanjske stvari, na svjetlo, na amor grada u koji je soba
uronjena.
On drhti. Najprije je gleda kao da oekuje da e ona prva
progovoriti, no ona ne progovara. Tada se ni on ne pomie,
ne poinje je svlaiti, samo joj kae da je voli do ludila, kae
to posve tiho. Ona mu ne odgovara. Mogla bi mu odgovoriti
da ga ne voli. Ne kae nita Odjednom shvaa, ovdje, u
tom trenutku, shvaa da je on uope ne poznaje, da je nikad
nee upoznati, da nije sposoban shvatiti toliku izopaenost.
1
da nikada nee moi dovoljno zakuasto misliti da bi je
sustigao. Do nje je da shvati. Ona shvaa. U usporedbi s
njegovim neznanjem ona odjednom zna svidio joj se ve na
skeli. Svia joj se, a sve je i tako ovisilo samo o njoj.

Kae mu bilo bi mi milije da me ne volite. ak ako me i volite,

htjela bih da postupate onako kao to ste navikli sa enama.
On je gleda gotovo uasnut. Pita zar to hoete? Ona kae, da.
Poeo je patiti tu, u toj sobi, prvi put, i u tome vie ne lae.
Kae joj kako ve zna da ga ona nikada nee voljeti. Puta ga
da to kae. Najprije kae da ne zna. Zatim ga puta da to
kae.
Kae joj da je sam, strahovito sam s tom ljubavi koju osjea
za nju. Ona mu kae da je i ona sama. Ne kae mu s ime.
On kae poli ste sa mnom ovamo kao to biste poli bilo s
kim. Ona odgovara da to ne moe znati, da jo nikada nije ni
s kim pola u sobu. Kae mu da ne eli da joj govori, neka s
njom postupa kao to obino postupa sa enama koje dovodi
u garsonijeru. Preklinje ga da radi ba tako.
Strgnuo joj je haljinu, odbacio ju je, strgnuo joj je bijele
pamune gaice i nosi je golu na krevet. I zatim se okree na
drugu stranu i plae. A ona, polagana, strpljiva, privlai ga k
sebi i poinje ga svlaiti. ini to zatvorenih oiju. Polagano.
On joj eli pomoi. Kae mu neka se ne mie. Pusti me. Kae
mu da to eli uiniti sama. To i ini. Svlai ga. Kad mu to
naredi, on premjeta tijelo u krevetu, ali jedva primjetno,
oprezno, kao da se boji da e je probuditi.
Mekoa koe je raskona. Tijelo. Tijelo je mravo, bez snage,
bez miia. Moglo bi biti da je prebolio neku bolest, da se
oporavlja. Nema malja, nema nikakve druge muevnosti
osim spolovila, nejak je, ini se ranjiv, nekako bolan. Ne
gleda mu lice. Ne gleda ga uope. Dodiruje ga. Dodiruje
njenost spolovila, mekou koe, miluje zlaanu boju,
nepoznatu novost. On stenje i plae. Obuzet je uasnom
ljubavi.
Ono joj ini plaui. U poetku boli. A zatim je i sama bol
obljubljena, promijenjena, polagano otrgnuta, ponesena
prema uitku, s njim sljubljena.
More, bezoblino, jednostavno neusporedivo. Jo na skeli,
preuranjena, slika kao da je ve nagovijetala ovaj trenutak.

Slika ene u zakrpanim arapama prola je kroz sobu.

Napokon izgleda poput djeteta. Sinovi su to znali ve otprije.
Ki jo ne. Nikada nee meusobno govoriti o toj majci, o
spoznaji koju imaju o njoj i koja ih od nje odvaja, o toj
presudnoj i konanoj spoznaji majine nezrelosti.
Majka nikada nije upoznala uitak.
Nisam znala da se krvari. Pita je li me boljelo, kaem
da nije, sretan je zbog toga. Brie krv, pere me. Gledam ga
kako to radi. Neprimjetno se ponovo uzbuuje, postaje opet
poeljan. Pitam se kako sam imala snage prekriti majinu
zabranu. Tako mirno, tako odluno. Kako sam uspjela
provesti svoje.
Gledamo se. Cjeliva mi tijelo. Pita me zato sam dolai,
Kaem da sam bila primorana, da je to bilo poput neke
obveze. Prvi put razgovaramo. Priam mu da imam dva brata.
Kaem da nemamo novca. Vie nita. On poznaje starijeg
brata, susretao ga je u mjesnim puionicama. Kaem da taj
brat potkrada majku da bi iao puki, da potkrada poslugu i
da ponekad vlasnici puionica dolaze k majci kako bi utjerali
dug. Priam mu o brani. Kaem da e majka umrijeti, da to
ne moe potrajati. Vrlo bliza smrt moje majke vjerojatno je
takoer povezana s onim to mi se danas dogodilo.
Primjeujem da ga elim.
On me ali, ja kaem da ne, da me ne treba aliti, da nikoga
ne treba aliti, osim majke. Kae mi dola si zato to imam
novca. Kaem da ga elim upravo takvog, s njegovim novcem,
im sam ga ugledala ve je bio u tom automobilu, u tom
novcu, dakle ne mogu znati to bih uinila da je bilo drukije.
On kae htio bih te odvesti, otputovati s tobom. Kaem da jo
ne bih mogla napustiti majku, a da ne umrem od alosti.

Kae da zacijelo nema sree sa mnom, ali da e mi ipak dati

novac, neka se ne brinem. Opet je legao. Opet utimo.
Buka grada vrlo je jaka, u sjeanju to je filmski zvuk
preglasno prilagoen, zagluujue. Dobro se sjeam, soba je
mrana, ne govorimo, okruena je neprestanim Zagorom
grada, kao da je ukrcana u grad, u pogon grada. Nema
stakla na prozorima, samo zastor i rebrenice. Na zastorima
se vide sjenke ljudi to prolaze suncem obasjanim plonikom.
Stalno je strana guva. Sjenke su pravilno ispresijecane
prugama rebrenica. Zvuk drvenih nanula lupka nam po glavi,
glasovi su pitavi, kineski je jezik koji se vie, kao to uvijek
zamiljam pustinjske jezike, to je nevjerojatno strani jezik.
Vani je smiraj dana, to se zna po amoru glasova i po sve
guem ritmu prelaenja, po sve veem meteu. To je grad
uitka gdje je ivot najivlji nou. A no poinje sada, sa
zalaskom sunca.
Krevet je odvojen od grada tim odkrinutim rebrenicama, tim
pamunim zastorom. Nikakva nas kruta tvar ne odvaja od
drugih ljudi. Oni ne znaju za nae postojanje. A mi od
njihova ipak poneto opaamo, opaamo ukupnost njihovih
glasova, njihovih pokreta, to je neto poput sirene koja kao
da isputa neki skrhani vapaj, tuan, bez odjeka.
Miris karamela prodire u sobu, miris prenog kikirikija,
kineskih juha, peena mesa, miris mirodija, jasmina, praine,
tamjana, vatre od drvena ugljena, oganj se ovdje nosi u
koarama, prodaje se na ulicama, miris grada je miris sela u
divljini, sela u praumi.
Odjednom sam ga ugledala u crnom frotir ogrtau. Sjedio je,
pio viski, puio.
Rekao mi je da sam spavala, da se tuirao. Jedva da sam
osjetila kada me svladao san. Zapalio je svjetiljku na niskom
stoliu.
To je mukarac koji ima svoje navike, odjednom mislim na
njega, vjerojatno razmjerno esto dolazi u ovu sobu, to je
mukarac koji esto vodi ljubav, to je ovjek koji se plai.

Zacijelo esto vodi ljubav da bi se borio protiv straha. Kaem

mu da mi godi pomisao na to da ima mnogo ena, da sam ja
jedna od njih, da se ne razlikujem od njih. Gledamo se.
Shvaa to sam mu rekla. Pogled je odjednom neiskren,
uhvaen na djelu, smrt.
Kaem mu da mi prie, da me mora ponovno uzeti. Prilazim
mu. Fino mirie na engleske cigarete, na skup parfem, na
med, koa mu je poprimila miris svile, voni miris divlje svile,
miris zlata poeljan je. Kaem mu da ga elim. On meni da
jo priekam. Pria mi, kae da je odmah znao, ve prilikom
prijelaza preko rijeke, da u biti takva nakon svoga prvog
ljubavnika, da u voljeti ljubav, kae da ve zna da u ga
varati, kao to u varati sve mukarce s kojima u ikada biti.
Kae da je, to se njega tie, on sam orue vlastite nesree.
Sretna sam zbog svega to mi nagovjetava i kaem mu to.
Postaje grub, oajava, baca se na mene, jede djeje dojke,
vie i vrijea me. Zatvaram oi pred silnim uitkom. Mislim
navikao je na to, evo to radi u ivotu, vodi ljubav, samo to.
Ruke su mu znalake, zanosne, savrene. Imam sreu, to mi
je jasno, to kao da mu je zanat, kao da ima, a da to i ne zna,
nepogreiv osjeaj za to to treba uraditi, to treba rei. Kae
mi da sam kurva, da sam gadura, kae mi da sam njegova
jedina ljubav, a to je upravo ono to treba rei i ono to se
kae kad se puta maha govoru, kad se puta maha tijelu da
trai, da nalazi i uzme ono to eli, i tu je sve dobro, nema
otpadaka, otpaci su potonuli, a sve se zajedno stapa u bujicu,
u silinu udnje.
agor grada je tako blizu da se uje njegovo struganje o drvo
rebrenica. uje se kao da prolazi kroz sobu. Milujem
mu tijelo u toj buci, u tom meteu. More, ta neizmjernost
koja se prestrojava, udaljuje se i vraa.
Traila sam od njega da mi to uradi opet i opet. Da mi to
uradi. Uradio je. Uradio je to u itkosti krvi. I bilo je lijepo za
umrijeti.

Zapalio je cigaretu i pruio mi je. I posve tiho, usta uz usta,

govorio mi je.
I ja sam njemu govorila posve tiho.
Jer on o sebi ne zna govoriti. Ja govorim za njega. Umjesto
njega. Budui da ne zna kako u sebi posjeduje dubinsku
otmjenost, ja to kaem umjesto njega.
Sputa se veer. Kae mi da u se cijeloga ivota sjeati toga
popodneva, ak i kad zaboravim njegovo lice, pa i njegovo
ime. Pitam hou li se sjeati kue. Kae mi gledaj je dobro.
Gledam je. Kaem da je obina. On kae, kao i uvijek, da,
tako je.
Jo uvijek mu mogu zamisliti lice i sjeam se imena. Jo
vidim bijelo okreene zidove, platneni zastor izloen ezi, luk
vrata koja vode u drugu sobu i vrt pod vedrim nebom biljke
sprene od vruine vrt okruen plavom ogradom kao i velika
vila u Sadecu sa stepenastim terasama to gleda na Mekong.
To je mjesto tjeskobno, brodolomno. Moli me da mu kaem
na to mislim. Kaem da mislim na majku, da e me ubiti
ako sazna istinu. Vidim kako se napree i zatim to jedva
izgovara, kae da razumije to e rei majka, kae
obeaena si. Kae da ne bi mogao podnijeti pomisao na to
u sluaju enidbe. Gledam ga. Gleda me, s ponosom se
ispriava. Ja sam Kinez, veli. Smijeimo se. Pitam ga je li to
uobiajeno, ta tuga poput nae. Kae da je to zato to smo
vodili ljubav po bijelom danu, u doba najvee ege. Kae da
je poslije uvijek strano. Smijei se. Kae bez obzira na to da
li se ljudi vole ili ne, uvijek je strano. Da e to proi nou.
Kaem da to nije samo zbog dana, da se vara, da sam
obuzeta tugom koju sam oekivala i koja dolazi iz mene same.
Da sam uvijek tuna. Da vidim tu tugu i na fotografijama
gdje sam jo posve malena. A da bih danas, iako razabirem
da je to ona ista tuga koju utim od pamtivijeka, toj tuzi
mogla dati svoje ime, toliko mi nalikuje. Danas mu kaem da
je ta tuga blagodat, da sam napokon upala u nesreu koju
mi majka oduvijek prorie kad urla u pustinji svog ivota.

Kaem mu ne razumijem dobro to ona kae, ali znam da je

ova soba ono to sam oekivala. Govorim, a da ne ekam
odgovor. Kaem mu da majka u sav glas izvikuje ono to
vjeruje, poput bojih poslanika. Vie da ne treba nita
oekivati, nikada, ni od kakve osobe, ni od kakve drave, ni
od kakva boga. Gleda me kako govorim, ne puta me s oiju,
gleda mi usne dok govorim, gola sam, miluje me, moda me
ne slua, ne znam. Kaem da osobno ne pravim pitanje od
nesree koja me snala. Priam mu kako je jednostavno
teko jesti, oblaiti se, jednom rijeju, ivjeti samo od
majine plae. Govorim sa sve veim naporom. On pita kako
ste uspijevali? Kaem mu da smo se odjednom nali vani, da
je bijeda razruila zidove obitelji i da smo se odjednom svi
zatekli izvan kue, svatko slobodan da radi to hoe. Da smo
postali pokvareni. I tako je dolo do toga da sam ovdje s
tobom. On je opet na meni, opet uranja. Ostajemo tako,
prikovani, stenjemo u Zagoru grada izvan nas. Jo ga neko
vrijeme ujemo. A zatim ga vie ne ujemo.
Poljupci po tijelu nagone na pla. Reklo bi se da tjee. Kod
kue ne plaem. Toga dana u toj sobi suze me tjee i zbog
prolosti i radi budunosti. Kaem mu da u se jednoga
dana odvojiti i od majke, da jednog dana ak ni za majku
neu osjeati ljubav. Plaem. Polae glavu na mene i plae
jer vidi mene da plaem. Kaem mu da je u mom djetinjstvu
majina nesrea zauzimala mjesto snova. Da je san bila
majka. Nikada boino drvce. Uvijek samo ona, pa bila to
majka iva oderana neimatinom, ili ona koja vapi izvan sebe
u pustinji, ona koja trai hranu, ili ona koja bez kraja i
konca pria to joj se dogodilo, njoj Marie Legrand iz
Roubaixa, ona uvijek govori o svojoj lakovjernosti, o svojoj
uteevini, o svojoj nadi.
Kroz rebrenice je pristiglo vee. Zagor se jo pojaao. Sada je
izrazitiji, manje priguen. Upalile su se svjetiljke s
crvenkastim aruljama.

Izili smo iz garsonijere. Opet sam stavila muki eir s

crnom vrpcom, zlatne cipele, tamni ru, svilenu haljinu.
Ostarjela sam. Odjednom to znam. On vidi, kae umorna si.
Na ploniku kulja gomila u svim smjerovima, spora ili
ivahna, kri si put, ugava je kao naputeni psi, slijepa
poput prosjaka, to je mete Kine, jo ga vidim u slikama
dananjeg napretka, u njihovu nainu da hodaju zajedno,
nikad nestrpljivo, da se osjeaju u guvi kao da su sami, bez
sree, reklo bi se, i bez tuge, bez radoznalosti, hodajui, a da
se ne vidi da hodaju, kao da i ne namjeravaju hodati, nego
samo napredovati, radije ovdje nego tamo, sami i kad su u
gomili, nikada sami za sebe, uvijek sami u gomili.
Idemo u jedan od onih kineskih restorana na vie katova,
zauzimaju cijele zgrade, veliki su poput robnih kua, poput
vojarni, otvoreni prema gradu svojim balkonima i terasama.
Galama to dopire iz tih zgrada nezamisliva je u Europi, to je
galama narudbi koje konobari urlaju i koje potom
ponavljaju i urlaju u kuhinjama. U tim restoranima nitko ne
razgovara. Na terasama sviraju kineski orkestri. Idemo u
najmirniji kat, onaj za Europljane, jelovnik je isti, ali se
manje vie. Tu su ventilatori i teki zastori protiv buke.
Traim od njega da mi kae kako je to njegov otac bogat, na
koji nain. Veli da nema volje govoriti o novcu, ali ako mi je
stalo, rado e mi ispriati to zna o bogatstvu svog oca. Sve
je poelo u Cholenu, s nastambama za domoroce. Dao ih je
sagraditi tri stotine. Pripada mu nekoliko ulica. Iako inae
francuski govori s malo namjetenim parikim naglaskom, o
novcu govori s prirodnim nemaronu Otac je imao nekretnine
koje je prodao da bi kupio gradilita na jugu Chalena.
Prodavao je, misli, i riita u Sadecu. Pitam ga o poastima.
Kaem da sam vidjela cijele ulice u kojima je bilo zabranjeno
stanovanje, od danas do sutra, sa zakovanim vratima i
prozorima zbog epidemije kuge. Kae mi da ih ovdje ima
manje, da su deratizacije mnogo ee nego u zabiti.
Odjednom mi pria cijeli roman o tim skupnim nastambama.

Cijena im je mnogo nia od cijene stambenih zgrada ili

samostojeih kua, prikladnije su za potrebe pukih etvrti
nego zasebni stanovi. Narod voli biti u gomili, pogotovo ti
siromani slojevi, oni dolaze sa sela i vole ivjeti vani, na ulici.
A navike siromaha ne treba mijenjati. Njegov je otac upravo
zavrio cijeli niz takvih nastambi s natkrivenim trijemovima
koji gledaju na ulicu. To ulice ini svijetlima, gostoljubivima.
Ljudi provode dane na tim trijemovima Za velikih vruina tu
i spavaju. Kaem mu da bih i ja voljela stanovati na trijemu,
kad sam bila mala, ideal mi je bio spavati vani. Odjednom
osjeam bol. Jedva primjetnu laganu bol. Kucanje srca
premjestilo se onamo, u ivu i svjeu ranu koju mi je
napravio upravo taj mukarac koji mi govori, koji je ovo
popodne pretvorio u uitak. Ne ujem vie to kae, ne
sluam ga. On to vidi i zauti. Kaem mu neka jo pria.
Misli da se vrlo razlikujem od Parianki, da nisam tako mila.
Kaem da taj posao s nastambama vjerojatno i nije tako
unosan. Vie mi ne odgovara.
Tijekom cijele nae ljubavne prie, za vrijeme godine i pol
dana, mi emo razgovarati na taj nain, nikada neemo
govoriti o sebi. Od prvih dana znamo da nam je zajednika
budunost nezamisliva, pa zato nikada neemo govoriti o
budunosti, vodit emo novinarske razgovore, kao preko
volje, i uvijek istovjetnoga sadraja.
Velim mu da je za njega boravak u Francuskoj bio
sudbonosan. Slae se sa mnom. Kae da je u Parizu kupovao
sve ene, poznanstva, ideje. Stariji je dvanaest godina od
mene, i to ga plai. Sluam ga kako govori, kako grijei i,
takoer, kako me voli, s nekom vrstom teatralnosti koja je u
isti mah i konvencionalna i iskrena.
Kaem mu da u ga predstaviti obitelji, on onda eli pobjei,
ja se smijem.
Svoje osjeaje moe iskazati samo parodijom. Otkrivam da
nema snage da me voli protiv oeve volje, da me uzme, da me
odvede. esto plae, jer ne nalazi u sebi snage da me voli

vie nego to se plai. Ja sam njegovo junatvo, a oev novac

njegova je pokornost.
Kad govorim o svojoj brai, obuzima ga strava, osjea se
raskrinkan. Misli da svi oko njega oekuju da me zaprosi.
Zna da je u oima moje obitelji ve izgubljen, da se u
njezinim oima moe samo jo vie upropastiti i, prema tome,
izgubiti mene.
Kae da je otiao u Pariz radi trgovake kole, napokon
priznaje istinu, kae da nije nita zavrio i da je otac odbio
izdravati ga, da mu je poslao kartu za povratak, da je bio
primoran napustiti Francusku. Taj je povratak njegova
tragedija. Nije zavrio trgovaku kolu. Kae da je namjerava
zavriti dopisnim teajevima.
Susreti s mojom obitelji poeli su s gala veerama u Cholenu.
Kada majka i braa dolaze u Saigon, kaem mu da
ih mora pozivati u velike kineske restorane koje ne poznaju,
u kojima nikada nisu bili.
Sve se te veeri odvijaju na isti nain. Moja braa deru i ne
upuuju mu ni rijei. ak ga i ne gledaju. Ne mogu ga
pogledati. Ne bi to ni mogli. Kad bi mogli, kad bi mogli
podnijeti napor da ga vide, bili bi sposobni uiti, prilagoditi
se osnovnim pravilima ivota u zajednici. Tijekom tih veera
govori samo majka, ona govori vrlo malo, pogotovo u prvo
vrijeme, izgovara nekoliko reenica o jelima koje donose, o
njihovoj vrtoglavoj cijeni, a zatim uuti. On u poetku dva
puta pokuava zapodjenuti razgovor, prvo pokuava s
priom o svojim pothvatima u Parizu, ali sve uzalud. Kao da
nita nije rekao, kao da ga nisu uli. Njegov pokuaj tone u
muk. Braa deru i dalje. deru kako nikada nikoga nisam
vidjela da dere.
On plaa. Odbrojava novac. Stavlja ga na tanjuri. Svi
gledaju. Prvi put, sjeam se, reda sedamdeset sedam
pijastera. Majku gotovo obuzima grohotan smijeh. Diemo se.
Nitko ne kae hvala, nitko. Nikad ne kau hvala na finoj

veeri, ni zdravo ni dovidenja ni kako si, nitko nikada nita

ne govori.
Braa mu nikad nee uputiti ni jednu jedinu rije. Kao da je
za njih nevidljiv. Kao da nema dovoljno gustoe da bi ga
uope primijetili, vidjeli, uli. A to sve zato to mi je pred
nogama, to oni polaze od naela da ga ne volim, da sam s
njim radi novca, da ga ne mogu voljeti, da je to nemogue, da
bi on od mene mogao podnijeti sve, a da se njegova ljubav
nikada ne iscrpi. To sve zato to je Kinez, to nije bijelac.
Nain na koji moj stariji brat uti i zanemaruje postojanje
moga ljubavnika proizlazi iz tako snanog uvjerenja da to
stajalite postaje primjerno. Prema ljubavniku svi se
ponaamo po uzoru na starijeg brata. U njihovoj nazonosti
ak mu se ni ja ne obraam. Samo kad moram prenijeti
neku njihovu poruku. Naprimjer, poslije veere, kada mi
braa kau da ele neto popiti i plesati u Izvoru, ja mu
kaem da elimo ii u Izvor piti i plesati. On se u prvi mah
priinja da nije uo. A ja ne smijem, po logici moga starijeg
brata, ne smijem ponoviti to sam rekla, opetovati molbu, jer
kad bih to uinila, bila bi to greka, stala bih na njegovu
stranu. Napokon mi odgovara. Tihim glasom koji se eli
uiniti prisnim, kae da bi volio biti na trenutak nasamo sa
mnom. To kae da prekine muenje. Tada se moram
priinjati da sam loe ula, to je kao dodatna izdaja, da
izgleda kao da je on time htio uzvratiti udarac, raskrinkati
ponaanje starijeg brata prema njemu, zato mu jo uvijek ne
smijem odgovoriti. On nastavlja, pronalazi hrabrosti da
rekne vaa je majka umorna, pogledajte je. Majka se doista
rui od sna nakon bajoslovnih veera Kineza iz Cholena. Ja
jo uvijek ne odgovaram. Tada zaujem glas starijeg brata,
on izgovara kratku, odsjenu, neosporivu reenicu. Majka bi
za njega kazala od njih troje, on najbolje govori. Nakon to je
izrekao svoju reenicu, brat eka. Sve se zaustavlja
prepoznajem strah svog ljubavnika, on je poput bracina

straha. Vie se ne opire. Idemo u Izvor. I majka ide u Izvor,

ona ide u Izvor spavati.
U nazonosti starijeg brata on vie nije moj ljubavnik. Ne
prestaje postojati, ali vie nije nita. On postaje zgarite.
Moja se udnja pokorava starijem bratu, odbacuje ljubavnika.
Svaki put kad ih vidim zajedno, mislim da vie nikada neu
moi podnijeti pogled na njih. Moj ljubavnik je osporen
upravo u svome krhkom tijelu, u toj slabosti koja me baca u
zanos od uitka. Pred mojim bratom on postaje sramotna
sablazan, razlog da se stidimo, to treba skriti. Ne mogu se
boriti protiv nijemih bratovih zapovijedi. Mogu to kad se radi
o braci. Kad se radi o mom ljubavniku, ne mogu nita protiv
same sebe. Jo i sada kada o tome govorim moje lice postaje
dvolino, ono poprima rastresen izraz nekoga tko
gleda drugamo, tko misli na neto drugo, ali tko je ipak, to
se vidi po malo stisnutim eljustima, oajan i pati to mora
podnositi to ponienje samo da bi se dobro najeo u skupom
restoranu, a to bi trebalo biti prirodno. Oko toga sjeanja
iri se blijeda svjetlost loveve noi. Odzvanja kao rezak zvuk
na uzbunu, kao krik djeteta.
Ni u Izvoru nitko s njim ne govori.
Svi naruujemo Martel Perrier. Braa svoj odmah ispijaju i
naruuju jo po jedan. Majka i ja im dodajemo svoj. Braa se
brzo opijaju. Unato tome, oni i nadalje s njim ne govore, ali
poinju predbacivati. Pogotovo braco. On se tui da je mjesto
sumorno i da nema zabavljaica. Radnim danom u Izvoru
nema mnogo ljudi. Pleem s njim, s mladim bratom. I sa
svojim ljubavnikom. Nikada ne pleem sa starijim bratom,
nikada s njim nisam plesala. Uvijek me spreavala
zbunjujua strepnja od neke opasnosti, od opasnosti zbog te
zlokobne privlanosti koju su svi osjeali, opasnosti od
pribliavanja naih tijela.
Mi smo zaudno slini, naroito u licu.
Kinez iz Cholena mi se obraa, on samo to ne zaplae, pa
kae ta to sam im uradio. Velim mu da se ne treba

uzrujavati, da je to uvijek tako, i kad smo sami takoer, u

svim ivotnim okolnostima.
Objasnit u mu sve kad opet budemo u garsonijeri. Kaem
mu da ta ledena uvredljiva estina starijeg brata prati sve to
nam se dogaa, sve to nam ivot donosi. Njegov je prvi
nagon da ubije, da lii ivota. Da bude gospodar ivota i
smrti, da prezire, da protjera, da zadaje bol. Kaem mu da se
ne treba bojati. Da njemu nita ne prijeti. Jer jedina osoba
koje se stariji brat boji, pred kojom zaudo postaje plah, to
sam ja.
Nikada dobar dan, dobra veer, sretna Nova godina. Nikada
hvala. Nikad se ne razgovara. Nema potrebe razgovarati. Sve
ostaje nijemo, udaljeno. To je kamena obitelj, skamenjena u
dubini u koju nema pristupa. Svakoga dana pokuavamo
ubiti sebe i ubijati. Ne samo da ne razgovaramo nego se ak i
ne gledamo. Od asa kad se uoimo ne moemo se vie
gledati. Jer gledati nekoga znai pokazati radoznalost, a to
znai slabost. Nijedna osoba koju se gleda ne zavreuje taj
pogled. On obeauje. Rije razgovor je prognana. Mislim
da to najbolje TVZLSSI2L i sramotu i ponos. Svaku zajednicu,
obiteljsku ili neku drugu, smatramo dostojnom mrnje,
poniavajuom. Nas dri zajedno naelan stid da moramo
proivjeti ivot. To je najdublji sloj nae zajednike prie, to
da smo sve troje djeca ove estite osobe, nae majke, koju je
drutvo zatuklo. Mi smo na strani drutva koje je majku
natjeralo u oaj. Zbog onoga to su uinili naoj majci, tako
umiljatoj, tako punoj povjerenja, mi mrzimo ivot, mrzimo
sami sebe.
Majka nije mogla predvidjeti da emo postati to to smo
postali zbog prizora njezina oaja kojemu smo bili svjedoci,
to govorim posebno za djeake, za sinove. Ali i da je je mogla
predvidjeti, kako bi mogla preutjeti neto to je postalo
njezinom sudbinom. Kako natjerati da lae lice, pogled, glas.
Kako ljubav? Mogla je umrijeti. Mogla se ubiti. Razoriti

neodrivu zajednicu. Odvojiti najstarijeg sina od svoje mlade

djece. Nije to uinila. Bila je neoprezna, nedosljedna,
neodgovorna. Sve je to bila. Preivjela je. Mi smo je beskrajno
voljeli, sve troje. Upravo zbog toga to ne bi mogla, to nije
mogla utjeti, ni skrivati, ni lagati. Ma kako mi razliiti bili,
svi smo je voljeli na isti nain.
To je trajalo dugo. Sedam godina. Poelo je kad smo imali
deset godina. Zatim smo imali dvanaest godina. Pa trinaest,
pa etrnaest, pa petnaest. Zatim esnaest, sedamnaest.
To je trajalo sve to vrijeme, sedam godina. I napokon smo
napustili svaku nadu. Odustali smo. Odustali i od uzaludne
borbe protiv oceana. U sjeni na verandi gledamo masiv Si
jamskog gorja, taman na jarkom suncu, gotovo crn. Majka
se napokon primirila, okamenila. Mi smo junaka djeca,
djeca oaja.
Braco je umro u prosincu 1942 za vrijeme japanske
okupacije. Saigon sam napustila nakon drugog dijela mature
1931. Pisao mi je samo jednom u tih deset godina. Nisam
nikada saznala zato. Njegovo je pismo bilo uglaeno,
prepisano, bez greaka, krasopisno. Pisao je da su dobro, da
kola dobro posluje. Bilo je to dugo pismo, pune dvije
stranice. Prepoznala sam njegov djeji rukopis. Pisao je da
ima stan, auto, naveo je marku. Da opet igra tenis. Da je
dobro, da je sve u redu. Da me grli koliko me voli, iz sve
snage. Rat nije spominjao, ni naega starijeg brata. l
esto govorim o brai kao o cjelini, onako kako je govorila
ona, naa majka. Kaem moja braa, kao to bi i ona izvan
obitelji govorila moji sinovi. O snazi svojih sinova uvijek bi
govorila na uvredljiv nain. Pred svijetom nije pravila razlike,
ne bi rekla da je stariji sin mnogo jai od mlaega, govorila bi
da je on jednako snaan kao njezina braa, seljaci sa sjevera
Francuske. Ponosila se snagom svojih sinova, kao to se
ponosila snagom svoje brae. Poput svoga starijeg sina,
prezirala je slabie. Za mog ljubavnika iz Cholena
upotrebljavala je izraze starijeg brata. Ne piem te rijei. Bile

su to rijei koje se odnose na crkotine u pustinjama. Kaem,

moja braa, jer sam onda i ja tako govorila. Kasnije sam
govorila drukije, kad je braco odrastao i kad je postao
muenikom.
U naoj obitelji ne slavimo nikakve sveanosti, nikada nema
boine jelke, nikada vezenog rupia, nikada nijednog
cvijetka. Ali ni pokojnika, ni pogreba, ni uspomena. Samo
ona. Stariji e brat ostati ubojica. Braco e od tog brata
umrijeti. Ja sam otila, istrgla sam se. Stariji e je brat imati
sve do njezine smrti samo za sebe.
U to doba, u doba Cholena, one slike sa skele, ljubavnika,
majka ima napadaj ludila. Nita ne zna o onome to se zbiva
u Cholenu. Ali vidim da me promatra, da neto sumnja.
Poznaje ona svoju ker, to dijete, oko djevojice lebdi od
nekog vremena neki strani izgled, kao neka suzdranost koja
privlai panju, ona govori sporije nego obino, ona, openito
tako radoznala, sad je rastresena, pogled joj se promijenio,
postala je promatra ak i svoje majke, nesree svoje majke,
reklo bi se da prisustvuje njezinu zbivanju. Iznenadna strava
u majinu ivotu. Ki joj se nalazi u najveoj opasnosti, u
opasnosti da se nikada ne uda, da nikada ne nade mjesto u
drutvu, da bude pred njim bespomona, izgubljena, sama.
U tim se krizama majka baca na mene, zatvara me u sobu,
tue me akama, pljuska me, svlai, obilazi oko mene, njui
moje tijelo, moje rublje, kae da osjea miris kineskog
mukarca, dapae, ide jo i dalje, gleda ima li sumnjivih
mrlja na rublju i urla da je uje cijeli grad kako je njezina ki
prostitutka, da e je izbaciti iz kue, da bi bilo najbolje da
crkne, da je nitko nee htjeti, da je obeaena, zadnja kuja
da je bolja od nje. I plae i pita se to e s njom, to drugo
moe nego izbaciti je iz kue da vie ne kalja svoju okolinu.
Iza zidova zatvorene sobe brat.
Brat odgovara majci, kae joj da ima pravo to tue dijete,
njegov je glas barunast, prisan, umiljat, kae joj da moraju
znati istinu, potopoto, potrebno je da znaju kako bi

sprijeili da djevojica propadne, kako bi sprijeili majino

oajanje. Majka mlati iz sve snage. Braco vie majci neka je
ostavi na miru. On ide u vrt, skriva se, boji se da me
ne ubije, uvijek se boji naega starijeg brata, toga neznanca.
Bracin strah umiruje majku. Ona plae nad ruevinama
svoga ivota, nad svojim obeaenim djetetom. Laem joj.
Kunem se ivotom da mi se nita nije dogodilo, nita, ak ni
poljubac. Kako misli da bih mogla, kaem, s jednim
Kinezom, kako misli da bih to napravila s Kinezom, tako
runim, tako krljavim. Znam da je stariji brat pripijen uz
vrata, da slua, on zna to majka radi, zna da je mala gola i
da je tuku, on bi htio da to traje jo i jo, sve do granica
opasnosti. Majka zna za taj cilj starijeg brata, i nejasan i
grozan.
Jo smo posve maleni. Izmeu brae redovito izbijaju sukobi,
bez vidljiva razloga, osim onoga klasinog, kad stariji brat
kae malome gubi se odavde, smeta mi. im to kae, udara.
Tuku se bez rijei, uje se samo njihov dah, krikovi, mukli
zvuk udaraca. Majka, kao u svakoj prigodi, prati prizor
operom krikova.
Obojici im je dana ista sposobnost srdbe, one crne, ubilake
srdbe, koju susreemo samo u brae, sestara, majki. Stariji
brat pati to ne moe slobodno initi zlo, to ne upravlja
njime, ne samo ovdje nego i drugdje. A mladi zato to
nemono pribiva tom uasu, tom nagnuu starijega.
Kad su se tukli, jednako bismo se bojale smrti i jednog i
drugoga majka je govorila da su se oduvijek tukli, da se
nikada nisu zajedno igrali, nikada razgovarali. Da im je
zajednika bila jedino ona, njihova majka, a pogotovo ta
sestrica, jedino zajednika krv i nita drugo.
Mislim da je samo za najstarije dijete majka govorila moje
dijete. Ponekad ga je tako nazivala. Za dvoje ostalih govorila
bi oni mladi.
O svemu tome nita nismo govorili izvan kue, najprije smo
nauili utjeti o glavnoj stvari u naem ivotu, o bijedi. A

zatim i o svemu ostalome. Prve su osobe od povjerenja, mada

se ova rije moda ini pretjeranom, bile nae ljubavi,
nai susreti izvan mjesta, najprije na ulicama Saigona, zatim
na linijskim parobrodima, pa u vlakovima, a potom i
posvuda drugdje.
Majku to obuzima iznenada, na izmaku poslijepodneva,
pogotovo u sunom razdoblju. Nalae da se opere kua
odozgo do dolje, kako bi se oistila, kae, provjetrila, osvjeila.
Kua je sagraena na nasipu to je odvaja od vrta, od zmija,
od korpiona, od crvenih mrava od poplava Mekonga, koje
nailaze nakon veliki monsunskih tornada. Ta izdignutost
kue nad dom omoguuje da je operu punim vjedrima vode,
da je cijelu natope kao vrt. Svi su stolci na stolovima. Cijela
se kua cijedi, klavir u malom salonu ima noge u vodi. Voda
curi trijemovima, preplavljuje predvorje kod kuhinje. Mali su
posluitelji sretni, ili smo skupa s njima, prskamo se, a
zatim se sapunamo grubim sapunom. Svi su bosi, majka
takoer. Majka se smije. Niemu ne prigovara. Cijela kua
mirie, divno mirie na vlanu zemlju nakon oluje, to je miris
od kojeg poludi od radosti, pogotovo kad se mijea s onim
drugim mirisom, mirisom grubog sapuna, mirisom istoe,
estitosti, s mirisom rublja, mirisom bjeline, mirisom nae
majke, neizmjerne bezazlenosti nae majke. Voda tee sve do
drvoreda. Dolaze obitelji malih bojeva i njihovi gosti, bijela
djeca iz susjednih kua. Majka je sretna zbog toga nereda,
majka nekada zna biti vrlo, vrlo sretna, dok traje zaborav,
dok pere kuu, to dostaje za majinu sreu. Majka ide u
salon, sjeda za klavir, svira jedine napjeve koje zna napamet,
koje je nauila na pedagokoj akademiji. Ona pjeva. Ponekad
svira, smije se. Ustaje i pjevuei plee. A svatko misli, i
majka takoer, da se moe biti sretan u toj bezoblinoj kui
koja je odjednom postala jezero, polje na obali rijeke, plaa,
gaz.
Dvoje mlade djece, djevojica i braco, prvi se pribiru.
Odjednom se prestaju smijati i idu u vrt u kojem se sputa

veer.
U asu dok ovo piem, sjeam se da na stariji brat nije bio
u Vinhlongu kad bismo prali kuu s mnogo vode. Bio je kod
naeg tutora, seoskog sveenika u LotetGaronneu, u
Francuskoj.
I on bi se ponekad smijao, ali nikada onoliko koliko i mi.
Zaboravljam sve, zaboravljam rei da smo bili djeca koja su
se voljela smijati, braco i ja, smijati se do suza, do
posljednjeg daha.
Vidim rat u istim tonovima kao i svoje djetinjstvo. Mijeam
ratno doba s vladavinom starijeg brata. To je zacijelo zbog
toga to je braco umro za vrijeme rata srce, kao to ve rekoh,
srce je popustilo i otkazalo. Mislim da starijeg brata
nijednom nisam vidjela za vrijeme rata. Vie mi nije bilo
vano da znam je li iv ili mrtav. Rat vidim nalik njemu, kako
se posvuda iri, kako posvuda prodire, kako krade,
zarobljava, posvuda prisutan, u sve upleten, u sve umijean,
prisutan u tijelu, u mislima, u budnom stanju, u snu, uvijek,
kao plijen opojne strasti da se zaposjedne taj arobni teritorij
tijela djeteta, tijela slabijih, tijela pobijeenih naroda, i to
samo zato jer je zlo ovdje, na vratima, priljubljeno tik uz
nau kou.
Vraamo se u garsonijeru. Mi smo ljubavnici. Mi se ne
moemo prestati voljeti.
Ponekad se ne vraam u internat, spavam uz njega. Ne elim
spavati u njegovu naruju, u njegovoj toplini, ali spavam u
istoj sobi, u istom krevetu. Ponekad propustim kolu. Nou
idemo jesti u grad. On me polijeva, pere me, ispire, oboava
to, minka me i oblai, oboava me. Ja sam mu najdraa
stvar u ivotu. ivi u stravi da u sresti nekog drugog. Ja se
toga nikada ne bojim. On osjea jo jedan drugi strah, ne
zato to sam bijela, nego zato to sam mlada, tako mlada da
bi on mogao zavriti u zatvoru ako se otkrije naa

veza. Kae mi neka nastavim lagati majci, a pogotovo

starijem bratu, neka nikome nita ne govorim. Nastavljam
lagati. Smijem se njegovu strahu. Kaem mu da smo
presiromani da bi majka mogla pokrenuti jo jedan spor, da
je ona, uostalom, izgubila sve sporove koje je pokrenula, one
protiv katastra, protiv upravitelja, protiv guvernera, protiv
zakona, ona ne zna kako se to radi, ne zna sauvati mir,
ekati i opet ekati, ona to ne moe, ona vie i kvari svoje
izglede. I ovaj bi proces bio slian, ne treba se bojati.
MarieClaude Carpenter. Bila je Amerikanka. Bila je, ako se
dobro sjeam, iz Bostona. Imala je vrlo svijetle, sivoplave oi.
Tisuu devetsto etrdeset i trea. MarieClaude Carpenter bila
je plavua. Jedva malo uvela. Zapravo lijepa, mislim. S malo
prekratkim smijekom koji se vrlo brzo gasio, munjevito
nestajao. S glasom kojega se odjednom prisjeam, dubokim,
malo neskladnim u visinama. Bila je u etrdesetpetoj, to su
ve godine, u pravom smislu rijei. Stanovala je u
esnaestom parikom okrugu, blizu Alme. Stan je zauzimao
posljednji, prostran kat jedne zgrade koja je gledala na Seinu.
Zimi se ilo k njoj na veeru. Ili na objede, ljeti. Obroci su bili
naruivani kod najboljih dobavljaa u Parizu. Uvijek pristojni,
ali oskudni, gotovo nedovoljni. Uvijek smo je viali samo u
kui, nikada izvan nje. Ponekad bi se tu naao neki
malarmeovac. esto i jedan ili dva, tri literata, oni bi se samo
jednom pojavili, i vie ih ne bismo vidjeli. Nikada nisam
saznala gdje ih je nalazila, gdje ih je upoznala i zato ih je
pozivala. Nikada nisam ula da se o ikojem od njih pria,
nikada nisam itala ni ula da se govori o njihovim djelima.
Veere su trajale kratko, mnogo se govorilo o ratu, bilo je to
u doba Staljingrada, potkraj zime 42. MarieClaude Carpenter
pomno je sluala, za sve se zanimala, malo je govorila, esto
bi se udila da joj toliki dogaaji promiu i smijala bi se.
Ubrzo nakon zavretka veere ili ruka ispriala

bi se to mora tako brzo otii, ali ima posla, govorila je.

Nikada nije rekla kakvog. Kad nas je bilo dovoljno, ostajali
bismo satdva po njezinu odlasku. Ona bi nam kazala
ostanite koliko elite. Za njezine odsutnosti nitko nije o njoj
govorio. Mislim, uostalom, da to nitko ne bi ni mogao, jer je
nitko nije poznavao. Odlazili bismo, vraali se kuama s
uvijek istim osjeajem da smo preivjeli neku vrstu dnevne
more, da se vraamo nakon to smo proveli nekoliko sati kod
neznanaca, u prisutnosti uzvanika koji su bili u istoj
situaciji, i jednako nepoznati, da smo proivjeli trenutke bez
ikakve budunosti, bez ikakve motivacije ni ljudske, ni
ikakve druge. Bilo je to kao da smo preli treu granicu, da
smo putovali vlakom, da smo ekali u lijenikim
ekaonicama, u hotelima, na aerodromima. Ljeti bismo
ruali na velikoj terasi koja je gledala na Seinu i pili kavu u
vrtu koji je zauzimao cijeli krov zgrade. Bio je tamo i bazen.
Nitko se nije kupao. Gledali smo Pariz. Prazne avenije, rijeku,
ulice. U opustjelim ulicama divlje orhideje u cvatu.
MarieClaude Carpenter. Dugo bih je gledala, gotovo sve
vrijeme, njoj je to smetalo, no nisam se mogla svladati.
Gledala sam je, da otkrijem tko je MarieClaude Carpenter.
Zato je ondje, a ne negdje drugdje, zato je dola iz takve
daljine, iz Bostona, zato je tako bogata, zato do te mjere
nita o njoj ne znamo, nitko, ba nita, zato ti prijemi kao
iznueni, zato, zato u njezinim oima, negdje duboko
unutra, u dnu pogleda, taj djeli smrti, zato? MarieClaude
Carpenter. Zato su sve njezine haljine imale neto
zajedniko to nam je izmicalo, zbog ega je izgledalo kao da
nisu sasvim njezine, da bi one isto tako pokrivale i neko
drugo tijelo. Haljine neodreene, stroge, vrlo svijetle, bijele
kao ljeto u srcu zime.
Betty Fernandez. Sjeanje na mukarce nikada nije tako
jarko osvijetljeno kao sjeanje na ene. Betty Fernandez.

Strankinja. I ona. im izgovorim to ime, evo je, hoda ulicom

u Parizu, kratkovidna je, slabo vidi, mirka da bi vas
prepoznala, pozdravlja laganim stiskom ruke. Dobar dan,
jeste li dobro? Sada ve dugo mrtva. Moda tridesetak godina.
Pamtim njezinu ljupkost, ve je prekasno da je zaboravim,
nita ne umanjuje njezino savrenstvo, ni okolnosti, ni
vrijeme, ni hladnoa, ni glad, ni njemaki poraz, ni
raskrinkavanje Zloina. Ona uvijek prolazi ulicom, izdignuta
iznad Povijesti i svih stvari, ma kako one strane bile. I
njezine su oi svijetle. Ruiasta je haljina iznoena, crni
eir iroka oboda praan na suncu ulice. Mrava je, visoka,
nacrtana tuem, kao gravira. Ljudi se zaustavljaju i
zadivljeni gledaju otmjenost te strankinje koja prolazi, a da
ne vidi. Nadmono. Nikad se u prvi as ne zna odakle dolazi.
A zatim ovjek pomisli da vjerojatno dolazi iz tuine, samo
odande. Ona je lijepa, lijepa zbog te upadljivosti. Nosi stare
europske prnje, ostatke brokata, iznoene staromodne
kostime, stare zastore, stare zalihe, stare dijelove odjee,
stare dronjke visoke mode, stare lisice naete od moljaca,
stare vidre, njezina je ljepota takva, bolna, zimogrozna,
plana i prognanika. Nita joj ne pristaje, sve je preveliko, i
to je lijepo, ona lebdi, premrava, nita joj nije po mjeri, a
ipak je lijepo. Ona je takva, i u glavi i u tijelu, da sve to je se
dotakne, sudjeluje odmah, neprolazno, u toj ljepoti.
I ona je imala primanja, Betty Fernandez, imala je jour fixe.
Ponekad smo ili onamo. Jednom je doao i Drieu la
Rochelle3 Vidljivo umiljen, malo je govorio da ne bi izgubio
na veliini, tuim glasom, nespretnim govorom, koji se inio
kao da je preveden. Moda je tamo bio i Brasillach4,
3. Pierre Drieu la Rochelle 1893. 1945.. kontroverzni
francuski pisac i esejist, urednik
Nouvelle Revue Francaise za vrijeme okupacije, poinio
samoubojstvo kad je bio izdan nalog za
njegovo uhienje radi kolaboracionizma napomena prev..

4. Rene Brasillach 1909. 1945 francuski pisac i kritiar,

glavni propagator faizma i nacizma
za vrijeme okupacije Francuske, osuen na smrt i pogubljen
1945. poslije osloboenja u sreditu
javne debate o politikoj odgovornosti pisca napomena prev..
ali ne sjeam se vie, ao mi je. Nikada nije bilo Sartrea.c
Bilo je pjesnika s Montparnassea, ali vie ne znam nijedndu
ime, nita. Nije bilo Nijemaca. Nije se govorilo o politici
Govorilo se o knjievnosti. Ramon Fernandez5 govorio je o
Balzacu. ovjek bi ga sluao do jutra. Govorio je s nekim
prividno posve zaboravljenim znanjem, od kojega kao da nije
ostalo gotovo nita to bi se moglo provjeriti. Iznosio je malo
podataka, a vie miljenja. Govorio je o Balzacu kao da
govori o sebi, kao da je i sam jednom pokuao biti Balzaci
Ramon Fernandez, uzvieno uljudan ak i u znanju, njegov
istodobno bitni i pristupani nain da barata spoznajama, a
da sluatelj nikada ne osjeti njihovu obvezatnost ili teinu.
On je bio iskren. Uvijek je bila sveanost sresti ga na ulici, u
kavani, bio je sretan to vas vidi, i to je bila istina, pozdravio
bi vas s veseljem. Dobar dan, kako ste? I to onako na
engleski nain, bez zareza, u smijehu, i dok je trajao taj
smijeh i sam je rat postao ala, kao i sva ona neminovna
patnja koja je iz njega izvirala, pokret otpora kao i
kolaboracija, glad kao i studen, muenitva kao i podlost.
Betty Fernandez govorila je samo o ljudima, o onima koje je
opazila na ulici ili o onima koje je poznavala, o tome kako su
oni, o stvarima po izlozima koje se jo mogu kupiti, o dodjeli
dodatnog mlijeka, ili ribe, o onome to bi moglo ublaiti
nestaicu, zimu, vjenu glad, uvijek se bavila praktinim
pojedinostima ivota, toga se drala, uvijek paljiva u
prijateljstvu, vrlo vjerna i vrlo njena. Fernandezovi
kolaboracionisti. I ja, dvije godine kasnije, poslije rata, lan
KP Francuske. Istovjetnost je apsolutna, konana, sve je isto,
ista samilost, isti zov u pomo, ista slaboumnost u sudovima,

isto praznovjerje, recimo, koje se sastoji u tome da vjerujemo

u politiko rjeenje osobnog problema. I Betty Fernandez je
gledala prazne ulice
5. Ramon Fernandez 1894. 1944 knjievni kritiar i esejist,
otac knjievnika Dominique Fernandeza napomena prev..
u vrijeme njemake okupacije, gledala je Pariz, perivoje
divljih orhideja u cvatu kao i ta druga ena, MarieClaude
Carpenter. I ona je isto tako imala svoje dane primanja.
Prati je u internat u crnoj limuzini. Zaustavlja automobil
malo podalje od ulaza, da ga ne vide. No je. Ona izlazi, tri,
ne okree se za njim. im proe kroz vrata vidi da je
prostrano kolsko dvorite jo osvijetljeno. Tek to izroni iz
hodnika, vidi nju kako je eka, ve uznemirenu, uspravnu,
bez smijeka. Ona je pita gdje si bila? Nisam se vratila na
spavanje, odgovara. Ne kae zbog ega, i Helene Lagonelle ne
pita. Skida ruiasti eir i rasplee pletenice za no. Nisi
ila ni u kolu. Nisam. Helene kae da su telefonirali, tako je
saznala, moram se javiti glavnoj nadzornici. Mnogo je
djevojica u sjeni dvorita. Sve su u bjelini. U kronjama su
velike svjetiljke. Nekoliko je uionica jo osvijedjeno. Neke
uenice jo uvijek ue, druge ostaju u razredima da
popriaju, ili da kartaju, ili da pjevaju. Nema odreenog
vremena za polazak na spavanje, vruina je po danu tolika
da im se preputa provesti vee kako ele, ve prema
odlukama mladih nadzornica. Mi smo jedine bjelkinje u
dravnom internatu. Ima mnogo mjeanki, veinu je
napustio otac, vojnik ili mornar ili pak kakav sitni carinski,
potanski, graevinski slubenik. Veina dolazi iz sirotita.
Ima i nekoliko mjeanki s etvrtinom bijele krvi. Helene
Lagonelle misli da ih francuska vlada koluje za bolniarke
ili nadglednice po sirotitima, po bolnicama za gubavce, po
psihijatrijskim ustanovama. Helene Lagonelle misli da ih
alju u lazarete za oboljele od kolere ili kuge. To misli Helene

Lagonelle i plae, jer ne eli nijedno od tih namjetenja,

uvijek kae da e pobjei iz internata.
Javila sam se deurnoj nadzornici, i ona je takoer mlada
mjeanka i esto nas gleda, Helene i mene. Ona kae niste
bili u koli i niste spavali ovdje prolu no, morat emo
obavijestiti vau majku. Kaem joj da nisam mogla drukije,
ali da u od veeras, ubudue, pokuati doi svaku veer na
spavanje u internat, da ne treba obavjetavati majku. Mlada
me nadzornica gleda i smijei se.
To e se ipak ponoviti. Majku e obavijestiti. Ona e posjetiti
ravnateljicu internata i zatraiti da me putaju uveer van,
da vie ne nadziru u koliko se sati vraam, i da me ne
primoravaju na nedjeljne etnje s djevojicama iz internata.
Ona kae to je dijete oduvijek bilo slobodno, inae bi pobjeglo,
ak ni ja, njezina majka, ne mogu nita protiv toga, i ako je
elim sauvati uza se, moram joj ostaviti slobodu.
Ravnateljica je pristala jer sam bjelkinja, za dobar glas
internata potrebno je da se u mnotvu mjeanki nade i
pokoja bjelkinja. Majka je rekla da dobro uim u gimnaziji
unato toj slobodi i da je ono to joj se desilo sa sinovima
tako strano, tako alosno, da je kolovanje male jedina
nada koja joj je preostala.
Ravnateljica mi je dopustila da stanujem u internatu kao da
sam u hotelu.
Uskoro u imati dijamant na prstenjaku. Tada nadzornice
vie nee praviti primjedbe. Slutit e, dodue, da nisam
zaruena, ali dijamant je vrlo skup, nitko nee sumnjati u to
da je pravi i nitko nee rei nita zbog cijene dijamanta koji
su poklonili tako mladoj djevojci.
Vraam se Helene Lagonelle. Ona je ispruena na klupi i
plae, jer misli da u napustiti internat. Sjedam na klupu.
Iscrpljena sam ljepotom tijela Helene Lagonelle, ispruene
pored mene. To je tijelo prekrasno, slobodno je pod haljinom,
nadohvat ruke. Takve grudi jo nikad nisam vidjela. Nikad ih
nisam dodirnula. Ona je bestidna, Helene Lagonelle, ona nije

toga svjesna, ee gola spavaonicom. Od svih stvari koje je

Bog stvorio je najljepe tijelo Helene Lagonelle, neusporedivo,
taj sklad izmeu stasa i naina na koji tijelo nosi dojke
prema van, kao odvojene od sebe. Nema niega udesnijeg
od te izvanjske oblosti noenih dojki, te izvanjskosti pruene
prema rukama. ak i tijelo moga brace, kao u maloga kulija,
nestaje pred tom krasotom. Tijela mukaraca imaju krte
oblike, zatvorene. Oni se ne kvare kao oblici Helene
Lagonelle, koji ne traju dugo, jedno dobro ljeto, brat bratu, i
to je sve. Ona dolazi s visoravni Dalata, Helene Lagonelle.
Otac joj je potanski slubenik. Dola je usred kolske
godine, nedavno. Ona se boji, sjedne pokraj vas i sjedi tako
bez rijei, esto plae. Koa joj je ruiasta i bakrenasta od
planinskog zraka to se odmah vidi, ovdje, gdje su djeca
zelenkasto blijeda uslijed anemije i paklene vruine. Helene
Lagonelle ne ide u gimnaziju. Ona ne moe ii u kolu,
Helene Lagonelle. Ne moe uiti, ne pamti. Pohaa osnovnu
kolu u internatu, ali to ne slui niemu. Plae, oslonjena o
moje tijelo, i ja joj milujem kosu, ruke, kaem da u ostati s
njom. Ona ne zna da je vrlo lijepa, Helene Lagonelle. Njezini
roditelji ne znaju to e s njom, nastoje ju im prije udati.
Mogla bi dobiti sve mukarce koje bi htjela, Helene Lagonelle,
ali ona ih ne eli, ne eli se udavati, eli se vratiti svojoj majci.
Ona. Helene L. Helene Lagonelle. Napokon e uiniti ono to
njezina majka bude htjela. Ona je mnogo ljepa od mene, od
djevojice u klaunskom eiru, obuvene u zlatni lame, nju je
mnogo lake ugurati u brak, prepasti je, objasniti joj ono
ega se boji i to ne razumije, narediti joj da ostane tu i da
eka.
Helene Lagonelle jo ne zna ono to ja znam. Pa ipak ima
sedamnaest godina. I kao da ve pogaam ona nikada nee
ni saznati ono to ja ve znam.
Tijelo Helene Lagonelle je teko, jo djeviansko, koa joj je
meka kao u voa, ta mekoa je gotovo neprimjetna, malo
beskorisna, neizdriva. Helene Lagonelle budi u ovjeku elju

da je ubije, ona pobuuje aroban san da je ubije vlastitim

rukama. Te oblike od bijelog brana, ona ih nosi a da to i ne
zna, pokazuje te stvari rukama da ih gnjee, ustima da ih
jedu, bez suzdravanja, bez svijesti o njima, bez svijesti o
njihovoj bajoslovnoj moi. Htjela bih jesti dojke Helene
Lagonelle kao to on jede moje dojke u sobi kineske etvrti,
kamo idem svake veeri produbljivati spoznaju o Bogu. Kad
bi me bar prodrle te dojke od bijelog brana, njezine dojke.
Iznemogla sam od udnje za Helene Lagonelle.
Iznemogla sam od udnje.
elim povesti sa sobom Helene Lagonelle onamo gdje se
svake veeri, zatvorenih oiju, preputam uitku od kojega
se vie. Htjela bih dati Helene Lagonelle onom mukarcu koji
to radi meni, da to isto uradi i njoj. I to u mojoj prisutnosti,
da ona to uini po mojoj elji, da mu se poda tamo gdje se ja
podajem. Kroz tijelo Helene Lagonelle, strujanjem kroz
njezino tijelo, dopro bi od njega do mene uitak, i to zauvijek,
neopozivo. I bilo bi to za umrijeti.
Doivljavam je kao da je iste puti kao i mukarac iz Cholena,
ali u blistavoj, sunanoj, nedunoj sadanjosti prvog
cvjetanja koje se ponavlja u svakom pokretu, u svakoj suzi,
u svakoj slabosti, u potpunom neznanju. Helene Lagonelle je
ena toga patnika koji moje uivanje ini tako apstraktnim,
tako munim, tog mranog ovjeka iz Cholena, iz Kine.
Helene Lagonelle je iz Kine.
Nisam zaboravila Helene Lagonelle. Nisam zaboravila onog
patnika. Kad sam otputovala, kad sam ga napustila, pune
dvije godine nisam se pribliila nijednom mukarcu.
Ta zagonetna vjernost mi je vjerojatno bila svojstvena.
Jo se nalazim u obitelji, prebivam u njoj i nigdje drugdje.
U njezinoj pustoi, u njezinoj stranoj okrutnosti, u njezinoj
zloi, ja sam najsigurnija u samu sebe, ja sam najdublje, u
samoj svojoj biti, sigurna u to da u kasnije pisati.

Pisanje je mjesto gdje u kasnije boraviti, kad jednom

napustim sadanjost, tamo i nigdje drugdje. Satima
provedenim u garsonijeri u Cholenu dugujem to se to
mjesto javlja u svjeem, novom svjetlu. To je mjesto gdje se
moe odahnuti, u susjedstvu smrti, to je mjesto nasilja, boli,
oaja, sramote. A takvo je i mjesto u Cholenu. S druge strane
rijeke. Kad se jednom prijee rijeka.
Nikada nisam saznala to se dogodilo s Helene Lagonelle, Ije
li umrla. Otila je iz internata prije mene, dosta vremena
prije mog odlaska u Francusku. Vratila se u Dalat. Njezina je
i majka traila da se vrati u Dalat. ini mi se da se sjeam
da Ije to bilo zbog udaje, trebalo je da se sretne s nekim
novim I doljakom iz metropole. Moda se varam, moda
mijeam lono to sam vjerovala da e se Helene Lagonelle
dogoditi i upravo s tim prinudnim odlaskom koji je
zahtijevala njezina I majka.
Da vam jo kaem kako je bilo. Evo kako on potkrada boyeve
da bi puio opijum. Potkrada nau majku. Prekapa ormare.
Krade. Kocka. Moj je otac prije smrti kupio kuu u
Entredeux Mers. To nam je bila jedina imovina. On kocka.
Majka prodaje kuu da bi isplatila dugove. No to jo Inije
dosta, nikada nije dosta. U mladosti je mene pokuao
prodati gostima Kupole. Zbog njega majka eli jo poivjeti,
da bi on i dalje jeo, da bi spavao na toplom, da bi uo kako
ga netko zove po imenu. A imanje koje je kupila u blizini
Amboisea deset godina tednje. U jednoj noi pretvoreno u
hipoteku. Ona plaa kamate. I sav dobitak od sjee ume,
to sam vam ve priala. U jednoj jedinoj noi. Pokrao je
majku na samrti. To je bio tip koji je kopao po ormarima,
koji je imao za to nos, koji je znao traiti, otkriti one prave
hrpe rublja, nai skrovita. Krao je vjenano prstenje, mnogo
takvih stvari, nakit, hranu. Potkradao je Do, boyeve, malog
brata. esto i mene. ak bi i nju prodao,

i nju, nau majku. Kad ona umire, odmah poziva biljenika,

u uzbuenju zbog smrti. Biljenik kae da oporuka ne vrijedi.
Da je majka dala preveliku prednost starijem sinu, na moju
tetu. Razlika je golema, smijena. Treba da pri punoj
svijesti prihvatim oporuku, ili da je odbijem. Izjavljujem da
prihvaam potpisujem. Prihvatila sam je. Moj brat, oborenih
oiju, kae hvala. Plae. U uzbuenju zbogsmrti nae majke.
Iskren je. Prilikom osloboenja Pariza, vjerojatno progonjen
zbog kolaboracionizma na jugu Fancuske, on nema vie
kamo. Dolazi k meni. Nikad nisam saznala pravi razlog, ali
on bjei od opasnosti. Moda je prokazivao ljude, idove, sve
je mogue. Blag je, umiljat, kao uvijek nakon svojih
zloinstava, ili kad mu zatrebaju neije usluge. Moj mu je
deportiran. On suosjea sa mnom. Ostaje tri dana.
Zaboravila sam kakav je, kad izlazim nita ne zatvaram. On
ruje. uvam za muevljev povratak eer i riu od svojih
doznaka. On prekapa i uzima. Uzima svu moju uteevinu,
50.000 franaka. Ne ostavlja ni novanice. Naputa stan s
plijenom. Kad ga ponovno budem vidjela, neu mu to
spominjati, sramota je za njega tako velika, neu moi.
Poslije lane oporuke, dvorac u lanom stilu Luja XIV,
prodan budzato. Prodaja je krivotvorena kao i oporuka.
Nakon majine smrti on ostaje sam. Nema prijatelja, nikad
nije imao prijatelja, imao je nekoliko ena koje su za njega
radile na Montparnasseu, imao je ponekad ene koje nisu za
njega radile, bar u poetku, a ponekad i mukarce koji su
plaali njemu. ivio je vrlo osamljeno. Samoa je s godinama
rasla. Bio je tek sitan lupe, njegovi prekraji nisu bili veliki.
Oko sebe je irio strah, ali nita vie od toga. S nama je
izgubio svoje istinsko carstvo. Nije bio gangster, bio je
obiteljski lupe, njukalo po ormarima, ubojica bez oruja.

Nije se javno kompromitirao. Tako ive lupei, bez

uzajamnosti, bez zanosa, u strahu. On se
bojao. Poslije majine smrti vodi udan ivot. U Toursu.
Poznaje samo konobare u kafiima zbog veza na trkama i
vinsku brau po igranicama pokera u stranjim
prostorijama lokala. U Toursu ne posjeduje vie nita. Oba
imanja propala, nema vie niega. Godinu dana stanuje u
nekom spremitu koje je unajmila majka. Godinu dana
spava u naslonjau. Putaju ga da dolazi. Tu je ostao godinu
dana, a zatim su ga izbacili.
Godinu dana se nadao da e iskupiti svoje zadueno imanje.
Prokockao je, komad po komad, majino pokustvo,
bronane kipove Bude, bakreno posude, a zatim i krevete, pa
ormare, posteljinu. I onda jednoga dana nije imao vie nita,
to se takvima dogaa, jednog dana posjeduje samo odijelo
koje ima na sebi i nita drugo, ni plahtu, ni pribor za jelo, ni
stolnjak. Sam je. Godinu dana nitko mu nije otvorio vrata.
Pie bratiu u Pariz. Dobit e sluinsku sobu na Bulevaru
Malesherbes. I ve preao pedesetu, prvo namjetenje, prvu
plau u ivotu, kao kurir u Drutvu za pomorsko osiguranje.
To je trajalo, mislim, nekih petnaest godina. Otiao je u
bolnicu. Nije tamo umro. Umro je u svojoj sobi.
Majka nikada nije govorila o tom djetetu. Nikad se nije tuila.
Nikada nikome nije govorila o pljakau ormara. To je
majinstvo bilo poput nekog prijestupa. Skrivala ga je. Bit e
da ga je smatrala nerazumljivim, nepriopivim za ikoga tko
ne poznaje njezina sina onako kako ga ona poznaje, pred
Bogom i samo pred njim. Govorila je o njemu sitne
banalnosti, uvijek iste. Daje, samo daje htio, mogao biti
najinteligentniji od svih troje. Najvie umjetnik.
Najprofinjeniji. I takoer da najvie on voli svoju majku. Da
je on, ako se pravo uzme, najbolje razumije. Nisam znala,
govorila bi, da se ovjek moe tome nadati od djeaka, takvoj
intuiciji, tako dubokoj njenosti.

Jednom smo se ponovno vidjeli, govorio mi je o pokojnom

braci. Rekao je kakav uas ta smrt, to je grozno, na
braco, na mali Paulo.
Ostaje ova slika naeg srodstva jedan ruak u Sadecu. Nas
troje jedemo za stolom u blagovaonici. Oni imaju sedamnaest,
osamnaest godina. Majka nije s nama. On gleda kako mi
jedemo, braco i ja, zatim odlae vilicu, gleda samo bracu.
Vrlo ga dugo gleda i zatim mu odjednom kae, posve mirno,
neto strano. Reenica se odnosi na jelo. Kae mu da mora
paziti, da ne smije toliko jesti. Braco nita ne odgovara. On
nastavlja. Podsjea ga da su veliki komadi mesa za njega,
neka to ne zaboravi. Inae... Ja pitam zato za tebe? On veli
zato. Htjela bih da umre, kaem. Ne mogu vie jesti. Ni
braco. On eka da se braco usudi zaustiti rije, jednu jedinu
rije, na stolu su njegove stisnute ake ve spremne da mu
zdrobe lice. Braco ne kae nita. Vrlo je blijed. Medu
trepavicama slutnja suza.
Umire jednog sumornog dana. ini se u proljee, u travnju.
Telefoniraju mi. Nita mi drugo ne kau, nita, naen je
mrtav, na tlu, u svojoj sobi. Smrt je prekrila kraj njegove
prie. To se ve jednom zbilo jo za njegova ivota, sada je
bilo prekasno da umre, to se ve zbilo nakon bracine smrti.
Premone rijei sve je gotovo.
Traila je da on bude pokopan zajedno s njom. Ne znam vie
gdje, na kojem groblju, znam da je to na podruju Loire.
Oboje u istom grobu. Njih dvoje sami. Tako je i pravo. Slika
je nepodnoljivo prekrasna.
Sumrak se sputao cijele godine u isto vrijeme. Bio je kratak,
gotovo iznenadan. Za kinog razdoblja tjednima ne bismo
vidjeli nebo, bilo je prekriveno jednolinom maglom kroz koju
nije prodirala ak ni mjeseina. Za vrijeme sue, naprotiv,
nebo je bilo golo, potpuno otkriveno, sirovo. ak

su i noi bez mjeseine bile osvijetljene. I sjene si se

podjednako ocrtavale na tlu, na vodi, na cestama i zidovima.
Slabo se sjeam dana. Sunevo je svjetlo ispiralo boje,
priguivalo ih. Sjeam se noi. Modrina je bila udaljenija od
neba, negdje iza svih slojeva, pokrivala je dno svijeta. Nebo je,
u mojim oima, bilo taj veo ista blistavila to prolazi kroz
modrinu, to hladno proimanje onkraj svake boje. Ponekad,
u Vinhlongu, kad je majka bila tuna, dala bi upregnuti
koiju, i ili bismo u prirodu da vidimo no sunog razdoblja.
Imala sam tu sreu, tu majku u tim noima. Svjetlost je
padala s nebesa u vodopadima iste prozranosti, u
vrtlozima tiine i nepominosti. Zrak je bio plav, da ga uzme
u ruku. Plav. Nebo je bilo neprekidno treperenje bljetava
svjetla. No je osvjetljavala sve, nizinu s jedne i druge obale
rijeke, dokle ti oko see. Svaka je no bila posebna, svakoj
smo mogli dati ime tako dugo dok je trajala Glas noi bio je
glas seoskih pasa. Zavijali su na tajnu. Odgovarali su jedan
drugome od sela do sela, sve do potpunog nestanka
prostranstava vremena i noi.
U drvoredu perivoja stabla kineskih jabuka kao da su od
crne tinte. Perivoj je sav ukoen u mramornoj nepominosti.
Kua takoer, stamena, sumorna. I braco, koji koraa pored
mene i koji sad uporno gleda spram vrata otvorenim prema
pustoj ulici.
Jednoga dana nema ga pred gimnazijom. Voza je u crnom
automobilu sam. Kae mi da je otac bolestan, da je mladi
gospodar otputovao u Sadec. Da je on, voza, dobio zapovijed
da ostane u Saigonu, da me vozi u gimnaziju, da me vraa
natrag u internat. Mladi se gospodar vratio za nekoliko dana.
Opet je bio u stranjem dijelu crnog automobila, okrenuta
lica, da ne vidi poglede, uvijek u strahu. Ljubili smo se bez
rijei, ljubili, tu, pred gimnazijom, zaboravili na sve, ljubili.
Plakao je u poljupcu. Otac jo nee umrijeti. Izgubio je i
posljednju nadu. Molio ga je. Preklinjao ga neka mu dopusti
da me jo zadri uza se, uz svoje tijelo, rekao mu je da bi ga

morao shvatiti, da je i on bar jednom u svom dugom ivotu

zacijelo upoznao strast poput ove, da netnoe biti drukije,
molio ga da mu dopusti da i on doivi takvu strast samo
jednom, takvo ludilo, tu ludu ljubav prema bijeloj djevojici,
molio ga da mu ostavi jo malo vremena da je voli prije nego
to je poalju u Francusku, da mu je jo ostavi, moda jo
godinu dana, jer on jo ne moe napustiti tu ljubav, ona je
previe nova, jo previe jaka, previe proeta prvom
estinom, za njega je jo previe strano da se odvoji od
njezina tijela, to vie to se takvo to a on, otac, to vrlo dobro
zna nikada vie nee ponoviti.
Otac mu je ponovio da bi mu bilo milije da ga vidi mrtva.
Kupali smo se zajedno u hladnoj vodi iz zemljanih vreva,
ljubili se, plakali, i opet je bilo lijepo za umrijeti, ali, ovaj put,
ve sada, u neutjenu uivanju. I onda sam mu rekla. Rekla
sam mu neka ni za im ne ali. Podsjetila ga da je rekao
kako u odasvud otii, kako neu moi vladati svojim
postupcima. On je rekao da mu je odsada ak i to svejedno,
da prelazi preko svega. Tada sam mu kazala da se slaem s
njegovim ocem. Da ne elim vie ostati s njim. Nisam rekla
razlog.
Toj je jedna od onih dugih avenija Vinhlonga koja zavrava
na Mekongu. Ta je ulica uveer uvijek pusta. Te veeri, kao
gotovo svake veeri, nestaje struje. Time sve poinje. im
stignem do ulice, kad se vrata iza mene zatvore, nestaje
svjeda. Trim. Trim jer se bojim mraka. Trim sve bre i
bre. I odjednom mi se ini da ujem kako iza mene tri
netko drugi. Odjednom sam sigurna da netko tri za mnom.
U trku se okreem i vidim. Jedna vrlo visoka ena,
vrlo mrava, mrava kao smrt, smije se i tri. Bosonoga je,
tri za mnom da me uhvati. Prepoznajem je, to je mjesna
luakinja, luakinja iz Vinhlonga. Prvi put je ujem, ona
govori nou, danju spava, esto tu, u toj ulici, ispred vrata.
Tri i vie na jeziku koji ne razumijem. Moj strah je toliki da
ne mogu vikati. Imam nekih osam godina. ujem njezin

urlajui smijeh i njezine krikove od radosti, sigurno mi se

ruga. Sjeanje je sjeanje na strah iz sredita tijela. Rei da
taj strah prelazi moj razum, moju snagu, jo je premalo. Ono
to mogu iskazati, to je sjeanje na uvjerenje cijeloga moga
bia da u, ako me ta ena dotakne, makar samo lagano,
dlanom, i ja prijei u to stanje mnogo gore od smrti, u stanje
ludila. Stigla sam do susjedova vrta, do kue, popela se
stepenicama i sruila se u predsoblju. Danima nakon toga
ne mogu ispriati to mi se dogodilo.
Kasnije u ivotu bojim se da se majino stanje ne pogora jo
nemam imena za to stanje to bi je dovelo do toga da bude
odvojena od svoje djece. Mislim da u ja morati znati to e
biti s njom kad doe vrijeme, ja, a ne moja braa, jer moja
braa ne bi mogla suditi o tom stanju.
Bilo je to nekoliko mjeseci prije naega konanog razdvajanja,
u Saigonu, kasno naveer, bili smo na velikoj terasi kue u
Ulici Tessard. Bila je tu i Do. Gledala sam majku. Jedva sam
je prepoznala. I zatim, odjednom, u nekoj vrsti iznenadnog
nestajanja, propadanja, nisam je vie uope mogla
prepoznati. Najednom je sjedila tu, uza me, na majinu
mjestu neka osoba, no to nije bila moja majka, izgledala je
poput nje, ali to ni u kojem sluaju nije bila moja majka.
Imala je malo zbunjen izraz, gledala je prema perivoju,
prema nekoj toki u perivoju, inilo se da gleda neki
neizbjeni dogaaj, od kojega ja nisam primjeivala nita. U
njezinim crtama lica, u pogledu,
bilo je mladosti i sree koju je inae potiskivala zbog svoje
uobiajene stidljivosti. Bila je lijepa. Do je sjedila pokraj nje.
inilo se da Do nita nije primijetila. Uas nije dolazio od
onoga to o njoj kaem, od njezina lica, od izraza sree, od
njezine ljepote, on je dolazio od toga to je ta osoba sjedila
upravo ondje gdje je sjedila moja majka kad se dogodila
zamjena, od toga to sam znala da nitko drugi nije bio na
tom mjestu osim nje, ali da je upravo njezina osobnost, koja
se niim drugim nije dala zamijeniti, nestala, a da ja nisam

imala ba nikakva naina da je vratim, da je pokuam vratiti.

Nita vie se nije dogodilo da bi popunilo sliku. Poludjela
sam kraj zdrava razuma. Dolo mi je da kriknem. Kriknula
sam. Priguen krik, poziv u pomo da se rasprsne ovo
ogledalo u kojem se smrtno ukoio cijeli prizor. Majka se
okrenula.
Napuila sam cijeli grad tom prosjakinjom s avenije. Sve
prosjakinje iz gradova, s riita, s makadamskih putova du
granica ijama, s obala Mekonga, sve sam ih ugradila u onu
koja mi je utjerala strah. Dolazila bi odasvud. Uvijek je
stizala do Calcutte, bez obzira odakle pola. Uvijek je spavala
u sjeni kineskih jabuka u kolskom dvoritu. Uvijek je majka
bila tu pokraj nje da joj lijei nogu izjedenu crvima, punu
muha.
Pored nje je djevojica iz moje prie. Nosi je sa sobom ve
dvije tisue kilometara. Vie je ne eli, poklanja je, hajde,
uzmi je. Nema vie djece. Nijednog djeteta. Sva su mrtva ili
odbaena, ima ih do kraja ivota cijela gomila. Mala koja
spava ispod stabla kineske jabuke jo nije mrtva. Ona e
najdulje ivjeti. Umrijet e u kui, u ipkastoj haljini. I bit e
oplakana.6
6. Ljubavnik sintetizira i neka ranija djela Marguerite Duras
ovdje se aludira na uestali motiv prosjakinje prinuene da
napusti svoje dijete sto se pojavljuje i u romanu Brana na
Pacifiku 1950 a s kojim Ljubavnik dijeli svoje autobiografsko
podrijetlo napomena prev..
Sada se nalazi na travnjacima riita koja obrubljuju cestu,
vie i smije se iz svega glasa. Ima zlatan smijeh koji bi
probudio mrtvace, koji bi probudio svakog tko slua kako se
smiju djeca. Ostaje po cijele dane pred bungalovom, u
bungalovu ima bijelaca, prisjea se, oni daju prosjacima jesti.
Zatim, jednom, eto, budi se u svitanje i poinje hodati,
jednoga dana sama odlazi, tko zna zato, skree prema
planini, prolazi kroz umu, slijedi staze du sljemena

Sijamskog gorja. Moda zbog toga to vidi, to vidi uto i

zeleno nebo s druge strane nizine, ona prelazi planinu. I
poinje se sputati prema moru, prema svretku. Njezin
veliki mravi hod guta padine ume. Prelazi ih i prelazi. Te
su ume kune. Predjeli naroito topli. Nema okrepljujueg
vjetra s mora. Samo umalo zujanje komaraca, mrtva djeca,
svakog dana kia. I konano delta. To su najvee delte na
zemlji. Od crnog su mulja. U pravcu Chittagonga. Napustila
je prokrene putove, ume, putove aja, crvena sunca, te
zalazi, ravno ispred sebe, u sam poetak delte. Ide u smjeru
vrtnje zemljine kugle, u udaljenom, sveobuhvatnom smjeru
istoka. Jednoga dana nade se pred licem mora. Vie i smije
se svojim udesnim ptijim gugutom. Zbog toga smijeha
nalazi u Chittagongu dunku koja prelazi preko mora, ribari
pristaju da je prime na brodicu i tako u drutvu prelazi
Bengalski zaljev.7
Uskoro, uskoro je viaju u blizini javnih smedita u
predgraima Calcutte.
Zatim joj se gubi trag. A poslije je i opet nalaze. Iza
Francuskog veleposlanstva u tom istom gradu. Spava u
parku, namirena neizmjernom hranom.
Tu je po noi. Zatim u Gangesu u praskozorje. Uvijek
spremna na smijeh i porugu. Vie ne odlazi. Tu jede i spava,
noi su mirne, ostaje u perivoju oleandera.
7. Ovaj odlomak rezimira prva poglavlja romana Vicecomul
Vicekonzul, 1965 J, kao i motiv iz filma India Song 1975.
napomena prev..
Jednoga dana dolazim i ja, prolazim oriuda. Sedamnaest mi
je godina. To je engleska etvrt, parkovi poslanstava,
razdoblje monsuna. Teniska su igralita pusta. Du Gangesa
smiju se gubavci.
Pristali smo u Calcutti. Kvar na linijskom parobrodu.
Razgledavamo grad da nam proe vrijeme. Sutradan uveer
nastavljamo plovidbu.

Petnaest i pol godina. Stvar se brzo proula diljem Sadeca.

Ve bi i sama ta odjea odala sramotu. Majka nema smisla
nizato, pa ak ni za djevojin odgoj. Jadno dijete. Ne
zavaravajte se, taj eir nije neduan, ni to rumenilo na
usnama, sve to neto znai, to nije sluajno, to neto govori,
to je zato da se privuku pogledi, i novac. Braa, lupei. Kau
da je u pitanju Kinez, sin milijardera, vila na Mekongu, u
plavoj keramici. Pa ak je ni on, umjesto da bude poaen,
ne eli za svoga sina. Obitelj bijelih lupea.
Gospoa, tako su je nazivali, dola je iz Savannakheta.
Suprug imenovan u Vinhlongu. Tijekom cijele godine nisu je
viali u Vinhlongu. Zbog onog mladia, zamjenika upravitelja
u Savannakhetu. Nisu se vie mogli voljeti. Tada se on ubio
hicem iz revolvera. Pria je doprla sve do novoga namjetenja
u Vinhlongu. Na dan njezina odlaska iz Savannakheta za
Vinhlong, metak u srce. Na velikom mjesnom trgu po arkom
suncu. Zbog svojih djevojica i zbog mua imenovanog u
Vinhlongu rekla mu je da moraju prekinuti.
To se zbiva u ozloglaenoj etvrti Cholena, svake veeri.
Svake veeri ta mala bludnica puta da joj tijelo miluje
prljavi Kinez milijuna. Istovremeno pohaa gimnaziju
zajedno s ostalim bijelim djevojicama, s malim bijelim
sportaicama koje ue plivati kraul u bazenu sportskoga
kluba. Jednoga dana stii e naredba da vie ne razgovaraju
s tom keri uiteljice iz Sadeca.
Za vrijeme odmora, ona gleda prema ulici, posve sama,
oslonjena o stup u trijemu. O tome nita ne govori majci. I
dalje dolazi u kolu u crnoj limuzini Kineza iz Cholena. One
je gledaju kako odlazi. Nikakve iznimke nee biti. Nijedna od
njih nee joj vie uputiti ni rije. Ova izdvojenost priziva
jasnu uspomenu na Gospodu iz Vinhlonga. Ona je u to doba
navrila trideset osam godina. A djevojica deset. Djevojici
je sada esnaest, u doba kad se toga sjea.

Gospoda je na terasi svoje sobe, gleda avenije du Mekonga,

vidim je kad se s bracom vraam s vjeronauka. Soba je usred
velike palae s natkrivenim terasama, palaa je usred
perivoja od oleandera i palmi. Jedna te ista razlika dijeli
Gospodu i djevojicu s plosnatim eirom od drugih ljudi u
mjestu. Jednako kao to obje gledaju duge rijene avenije,
one i jesu jednake. Obje izopene. Posve same, kraljice.
Njihova je nemilost prirodna. Obje su izloene preziru zbog
same prirode toga svoga tijela koje miluju ljubavnici, koje im
ljube svojim usnama, obje preputene bestidnosti uitka od
kojeg se umire, kau one, od kojeg se umire tajanstvenom
smru ljubavnika bez ljubavi. O tome se upravo i radi, o toj
sklonosti za umiranje. Ona zrai iz njih, iz njihovih soba, ta
tako mona smrt da se za nju zna u cijelom gradu, u
naseljima u ikari kao i u velikim sreditima, na primanjima,
na polaganim balovima Glavne uprave.
Gospoda je upravo nastavila s tim slubenim primanjima,
misli da je ve sve prolo, da je mladi iz Savannakheta pao
u zaborav. Gospoda se, dakle, vratila veernjim primanjima
na koje je obvezana da bi se ljudi mogli povremeno viati, a i
zato da povremeno izau iz svoje strahovite samoe po
naseljima u zabiti, izgubljenim u etverokutnim
prostranstvima rie, straha, ludila, groznica i zaborava.
milijarderom, s dijamantom na prstu kao u mlade bankarice,
i onda zaplae.
Kad je vidjela dijamant, rekla je sitnim glasom podsjea me
na malen briljant koji sam dobila za zaruke s prvim muem.
S gospodinom Obscurom, kaem. Smijemo se. Tako mu je
bilo ime, kae, to je iva istina.
Dugo smo se gledale i zatim se vrlo blago nasmijeila, malo
podrugljivo, s tako dubokim poznavanjem svoje djece i onoga
to e im se kasnije dogoditi, da sam joj zamalo ispriala o
Cholenu.
Nisam to uinila. Nikada to nisam uinila.

Dugo je ekala prije nego to je opet progovorila, i onda je

rekla s mnogo ljubavi zna li ti da je ovo kraj? Da se nikada
nee moi udati ovdje u koloniji? Slijeem ramenima,
smijem se. Kaem mogu se udati svugdje, im zaelim.
Majka nijee glavom. Ne. Kae ovdje se sve zna, tu vie nee
moi. Gleda me i izgovara neto nezaboravno svia im se?
Odgovaram da, ipak im se sviam. I tada mi kae svia im
se i zbog toga to si takva kakva jesi.
Jo me pita via li ga samo zbog novca? Oklijevam, pa
zatim kaem da je to samo zbog novca. Dugo me gleda, ne
vjeruje mi. Kae ja sam bila drukija, tee sam uila od tebe i
bila sam jako ozbiljna, predugo, sve dok nije postalo
prekasno, izgubila sam elju za uitkom.
Bilo je to jednog blagdanskog dana u Sadecu. Odmarala se u
stolcu za ljuljanje, s nogama na podloku, napravila je
propuh izmeu salona i blagovaonice. Bila je smirena,
bezopasna. Odjednom je ugledala svoju malu, poeljela
porazgovarati s njom.
Nismo bili daleko od svretka, od naputanja zemljita s
branom. Nismo bili daleko od odlaska u Francusku.
Gledala sam je kako tone u san.
Uveer na izlasku iz gimnazije, ista crna limuzina, isti drski i
djetinjasti eir, iste salonke od lamea, i evo je, ide ona, ide
kineskom milijarderu da joj otkriva tijelo, i dugo e je, kao
to je to svake veeri inila majka, polijevati svjeom vodom
iz vra koju uva samo za nju, a zatim e je mokru odnijeti u
krevet, ukljuit e ventilator i ljubit e je.sve vie i vie,
posvuda, a ona e uvijek traiti jo i jo, a poslijee se vratiti
u internat, i nikoga nee biti da je kazni, da je tue, unakazi
i vrijea.
Ubio se pri kraju noi, na velikom mjesnom trgu blistavom
od svjetla. Ona je plesala. Zatim je svanuo dan. Mimoiao je
tijelo. Kasnije, kako je vrijeme prolazilo, sunce je zgnjeilo
njegov oblik. Nitko se nije usudio pribliiti. To e uiniti

policija. U podne, poslije dolaska putnikih alupa, vie nee

biti niega, trg e biti ist.
Majka je rekla upraviteljici internata nije to nita, nema to
nikakve vanosti, jeste li vidjeli? Te istroene haljinice, taj
ruiasti eir i te zlatne cipele, kako joj lijepo pristaju?
Majka je opijena radou kada govori o svojoj djeci i tada je
njezina ljupkost jo vea. Mlade nadzornice iz internata
sluaju majku zaneseno. Svi se, kae majka, svi se vrte oko
nje, svi mukarci u mjestu, bili oenjeni ili ne, vrte se oko nje,
oni ele tu malu, ele tu stvaricu, jo pomalo neodreenu,
gledajte, jo je dijete. Obeaena, kau ljudi, a ja kaem
kako bi se nevinost mogla obeastiti?
Majka govori i govori. Govori o oiglednoj prostituciji i smije
se, smije se sablazni, toj lakrdiji, tom neumjesnom eiru, toj
uzvienoj eleganciji djeteta pri prelazu rijeke, smije se toj
neodoljivoj stvari ovdje u francuskim kolonijama, govorim,
kae ona, o koi bijele djevojice koja je donedavno bila
skrivena u ikari i koja odjednom izlazi na vidjelo i seta
gradom naoigled svima s velikom zvjerkom, s kineskim
Povremeno majka izjavljuje sutra idemo fotografu. Tui se na
cijenu, ali ipak plaa trokove obiteljskih fotografija. Te slike
gledamo, ne gledamo se meusobno, ali gledamo fotografije,
svatko za sebe, bez ijedne rijei komentara, no gledamo ih,
vidimo sebe. Vidimo ostale lanove obitelji jednog po jednog
ili okupljene zajedno. Vidimo se pogpvno kao posve mali na
starim fotografijama i gledamo se na ovim novima.
Razdaljina medu nama jo se poveava. Kad ih se nagledamo,
fotografije bivaju spremljene u ormare zajedno s rubljem.
Majka nas daje fotografirati kako bi nas mogla vidjeti, vidjeti
da li normalno rastemo. Dugo nas gleda, poput drugih majki,
drugu djecu. Usporeuje fotografije jednu s drugom, govori o
rastu svakoga od nas. Nitko joj ne odgovara.
Majka daje slikati samo svoju djecu. Nikada nita drugo.
Nemam nijednu fotografiju Vinhlonga, vrta, rijeke, ravnih

avenija iz doba francuske pobjede obrubljenih grmljem

tamarisa, nijednu sliku kue, naih bolnikih soba
obijeljenih vapnom s velikim eljeznim pozlaenim krevetima,
osvijetljenih crvenkastim ulinim aruljama poput uionica,
sa sjenilima od zelena lima, nemam nijedne, nijedne slike tih
nevjerojatnih mjesta, uvijek privremenih, previe runih, da
utekne, u kojima je majka logorovala, ekajui, kako bi
govorila, da se konano skrasi, ali u Francuskoj, u onim
krajevima o kojima je priala cijeloga ivota i koji su se
nalazili, ve prema njezinu raspoloenju, dobi ili alosti,
izmeu Pasde Calaisa i EntredeuxMersa. A kad se jednom
bude zaustavila, kad se bude smjestila u dolini Loire, njezina
e soba biti kopija one u Sadecu, strana. Majka e
zaboraviti.
Nikada nije dala fotografirati mjesta, krajolike, samo nas,
svoju djecu, i najee nas je slikala zajedno da bi fotografija
bila jeftinija. Onih naih nekoliko amaterskih snimaka
snimili su majini prijatelji, novi kolege u koloniji, koji su
fotografirali ekvatorijalne krajolike, kokosova stabla i kulije
da bi poslali snimke obiteljima.
Za vrijeme praznika majka tajnovito pokazuje rodbini slike
svoje djece. Mi ne elimo ii u posjet toj obitelji. Moja je
braa nisu nikada upoznala. Mene, najmanju, u poetku je
odvlaila silom. A zatim vie nisam ila, jer zbog moga
sablanjivog ponaanja tetke nisu eljele da me viaju
njihove keri. Tada su majci preostale jo samo fotografije za
pokazivanje, pa ih ona i pokazuje, logino, razumno,
pokazuje svoju djecu sestrinama u drugom koljenu. Smatra
to svojom dunou, pa to i radi, njezine sestrine su sve to
joj je ostalo od rodbine i tako im ona pokazuje obiteljske
fotografije. Da li se neto od bia te ene nasluuje iz njezina
ponaanja? Iz spremnosti da ide do kraja, da nikada ni ne
pomisli kako bi mogla dii ruke, napustiti sve, svoje
sestrine, tegobe, gnjavae? Vjerujem da je tako. U toj

apsurdnoj hrabrosti vrste ja vidim duboku milost i njezinu

dra.
Kad je ostarjela, kad je osijedjela, i ona je ila fotografu, ila
je sama, dala se slikati u lijepoj tamnocrvenoj haljini sa svoja
dva ukrasa, dugakom ogrlicom i broem od zlata i zada,
komadi zada u zlatnom okviru. Na fotografiji je uredno
poeljana, sreena, lijepa kao slika. Imuniji domoroci
takoer su ili fotografu, jedanput u ivotu, kad su vidjeli da
im se blii smrt. Slike su bile velike, sve istog formata,
uokvirene u lijepe pozlaene okvire i objeene pokraj oltara
predaka. Svi su ljudi na fotografijama, a vidjela sam ih
mnogo, izgledali gotovo jednako, njihova je slinost
zapanjivala. I ne samo zato to ljudi u starosti nalikuju jedni
drugima, nego zato to su portreti bili uvijek retuirani, i to
tako da su pojedinosti lica, ako je od njih uope togod
ostalo, bile ublaene. Sva su lica bila dotjerana na isti nain
da se suoe s vjenou, ona su bila prebrisana, jednolino
pomlaena.
srodnost s njom. Kae da su sve te godine provedene ovdje, u
tom nepodnoljivom podneblju, uzrokovale da je ona postala
djevojkom iz te zemlje u Indokini. Da ima krhkost njihovih
zapea, njihovu gustu kosu, za koju bi se reklo da je svu
snagu prisvojila za sebe, tako je duga kao i njihova, a
pogotovo tu put, to potjee od kinice koju ovdje uvaju za
kupku ena i djece. On kae da ene u Francuskoj, u
usporedbi s ovdanjima, imaju grubu kou, gotovo hrapavu.
On veli da oskudna hrana tropskih krajeva, od ribe i voa,
takoer utjee na to. Pa onda pamune tkanine i svila od
koje je nainjena odjea, uvijek prostrana, koja ostavlja tijelo
na razdaljini od sebe, slobodno i golo.
Ljubavnik iz Cholena tako se privikao na mladost male
bjelkinje, da mu se ini da se utapa u njoj. Uitak koji ima
od nje svake veeri ispunja mu vrijeme i ivot. Gotovo da joj
vie i ne govori. Moda misli da ne bi vie razumjela ono to

bi joj rekao o njoj, ni o toj ljubavi koju jo nikada nije

upoznao i o kojoj ne zna nita rei. Moda otkriva da nisu jo
zapravo nikada ni razgovarali, osim dozivanja krikovima
spavae sobe u tami. Da, vjerujem da nije znao, otkriva da
nije znao.
Gleda je. Zatvorenih oiju i dalje je gleda. Udie njezino lice.
Udie djevojicu zatvorenih oiju, udie njezino disanje, topli
zrak to iz nje struji. Sve manje i manje razabire granice toga
tijela, ono nije poput drugih, nije dovreno, ono u spavaoj
sobi jo raste, jo nema gotove oblike, u svakom se trenutku
stvara, ono nije samo tamo gdje ga on vidi, ono je i drugdje,
protee se s onu stranu pogleda, prema igri, prema smrti,
ono je gipko, cijelo se predaje uitku kao da je odraslo i zrelo,
ono je bez lukavstva, puno zastraujue spoznaje.
Gledala sam to radi sa mnom, kako barata mnome, i
nikada prije nisam pomislila da je to mogue. Nadmaivao je
Ljudi su tako htjeli. Ta slinost ta suzdranost trebala je
uljepati sjeanje na njihovo proputovanje kroz obitelj,
svjedoiti istodobno o njihovoj posebnosti i o obiteljskoj
pripadnosti. Sto su vie nalikovali jedan drugome, to je
pripadanje obitelji trebalo biti oitije. Osim toga, svi su
mukarci imali jednaki turban, ene jednaku punu,
jednako zategnutu kosu, a i mukarci i ene jednaku halju s
visokim ovratnikom. Svi su imali jednaki izraz, koji bih jo
uvijek prepoznala izmeu svih ostalih. I taj izraz koji je imala
majka na fotografiji s crvenom haljinom bio je njihov izraz,
otmjen, rekli bi neki, a drugi pak, bezizraajan.
Nikada vie o tome ne govore. Podrazumijeva se da on nee
vie nita poduzeti kod svog oca kako bi ga privolio na
vjenanje. Da otac nee imati nimalo samilosti prema sinu.
Nema je ni prema kome. Od svih kineskih doseljenika koji
dre mjesnu trgovinu u svojim rukama, onaj s plavih terasa
je najstraniji, najbogatiji, njegova se imanja proteu daleko
izvan Sadeca, sve do Cholena, do kineske prijestolnice
Francuske Indokine. Mukarac iz Cholena zna da su odluke

njegova oca i djevojice istovjetne i da su neopozive. U neto

manjoj mjeri poinje shvaati da je odlazak koji e ga od nje
razdvojiti srea za njihovu vezu. Da ona ne pripada vrsti
pogodnoj za udaju, da e pobjei od svakog vjenanja, da e
je morati napustiti, zaboraviti, vratiti je bijelcima, vratiti je
brai.
Otkako on luduje za njezinim tijelom, djevojica vie ne pati
zbog toga tijela, zbog njegove mravosti, a isto tako, zaudo,
majka se vie zbog toga ne uzrujava kao ranije, kao da je i
ona otkrila da je to tijelo na koncu konca uvjerljivo, da je
prihvadjivo, kao i svako drugo. On, ljubavnik iz Cholena,
misli da je rast bijele djevojice trpio zbog prevelike ege. I on
se je rodio i odrastao u toj vruini. Otkrio je da ima bar tu
strava opet poputa, kako joj se ponovno predaju, u suzama,
oajanju, srei.
Po cijele veeri ute. U crnom automobilu koji je vozi natrag
u internat ona naslanja glavu na njegovo rame. On je grli.
Kae joj da je dobro to e uskoro doi francuski brod i
odvesti je, razdvojiti ih. ute za vrijeme vonje. Ponekad on
trai od ofera da ih vozi du rijeke u etnju. Ona, iscrpljena,
tone uz njega u san. Budi je poljupcima.
Svjetlo u spavaonici je modro. Osjea se miris tamjana,
uvijek ga pale u sumrak. Vruina je ustajala, svi su prozori
irom otvoreni, a nema ni daka zraka. Skidam cipele da ne
diem buku, ali spokojna sam, znam da nadzornica nee
doi, da mi je sada doputeno vraati se nou u koje god
doba zaelim. Idem odmah pogledati mjesto H. i uvijek s
malim nemirom, uvijek u strahu da je pobjegla tijekom dana.
Ona je tu. H. L. ima dobar san. Sjeam se njezina
svojeglavoga, gotovo neprijateljskog sna. Njezine gole ruke
obujmljuju glavu, oputene. Tijelo nije pristojno polegnuto
kao u ostalih djevojaka, noge su joj skvrene, lice joj se ne
vidi, jastuk je skliznuo. Pogaam da me vjerojatno ekala pa
zatim ovako zaspala, nestrpljiva, ljutita. Bit e da je i plakala,
a potom pala u ponor. Rado bih je probudila pa da posve

tiho priamo. Vie ne razgovaram s mukarcem iz Cholena,

on vie sa mnom ne govori, osjeam potrebu da ujem
pitanja. H. L. Ona posjeduje tu jedinstvenu panju ljudi koji
uope ne razumiju to im se kae. Ali ne mogu je probuditi.
Kad se tako probudi, usred noi, H. L. vie ne moe usnuti.
Ustaje, eli izii, izlazi, juri stubama, luta hodnicima, velikim
praznim dvoritima, tri, zove me, tako je sretna, nitko joj
nita ne moe, a kad joj uskrate etnju, znaju da ona to
upravo i oekuje. Oklijevam, a onda ne, ipak je ne budim.
Vruina je ispod mree protiv komaraca zaguljiva,
sve moje nade, u skladu sa sudbinom moga tijela. Tako sam
postala njegovo dijete. I on je za mene postao neto drugo.
Poinjala sam prepoznavati neizrecivu njenost njegove koe,
njegova spolovila, njenost veu od njega samoga. Sjenka
jednoga drugog mukarca zacijelo je takoer prolazila sobom,
sjenka mladog ubojice, ali to jo nisam znala, nita jni se
nije prividalo. I sjenka mladog lovca vjerojatno je prolazila
sobom, ali za nju sam znala, da, ponekad bi on bio prisutan
u uitku, i ja sam mu to priala, ljubavniku iz Cholena, ja
sam mu priala o njegovu tijelu i njegovu spolovilu, o
njegovoj neizrecivoj blagosti, o njegovoj hrabrosti u umi i na
rijekama s uima crnih pantera. Sve je to jaalo njegovu
udnju i poticalo ga da me uzme. Postala sam njegovo dijete.
Sa svojim je djetetom vodio ljubav svake veeri. Ponekad se
uplai, zabrine se odjednom za njezino zdravlje, kao da
otkriva da je smrtna i kao da ga prome pomisao da bi je
mogao izgubiti. Ona je tako sitna, ponekad ga odjednom
presijee strah, iznenada. I zbog te glavobolje, od koje se
esto ini kao da je na umoru, blijeda, nepomina, s vlanim
povezom na oima. I zbog toga gaenja koje ponekad osjea
prema ivotu, kad je to obuzme, kad misli na majku i kad
odjednom vie i plae od srdbe na pomisao da ne moe
promijeniti stvari, da ne moe usreiti majku prije nego to
umre, ubiti one koji su joj uinili zlo. Licem priljubljenim uz

njezino on upija njezine suze, pritie ga uza se, lud od

udnje za njezinim suzama, njezinim gnjevom.
Uzima je kao to bi uzeo svoje dijete. Na isti bi nain uzeo i
svoje dijete. Igra se tijelom svoga djeteta, okree ga, pokriva
njime svoje lice, usta, oi. A ona, ona se i dalje preputa
tono u smjeru kojim je on krenuo kad se poeo igrati. I
odjednom ga ona preklinje, ne kae zato, a on, on joj vie
neka uti, vie da je vie ne eli, da ne eli s njom uitka, i
evo ih opet sljubljenih, zabravljenih u stravi, i evo kako ta
strava opet poputa, kako joj se ponovno predaju, u suzama,
oajanju, srei.
Po cijele veeri ute. U crnom automobilu koji je vozi natrag
u internat ona naslanja glavu na njegovo rame. On je grli.
Kae joj da je dobro to e uskoro doi francuski brod i
odvesti je, razdvojiti ih. ute za vrijeme vonje. Ponekad on
trai od ofera da ih vozi du rijeke u etnju. Ona, iscrpljena,
tone uz njega u san. Budi je poljupcima.
Svjetlo u spavaonici je modro. Osjea se miris tamjana,
uvijek ga pale u sumrak. Vruina je ustajala, svi su prozori
irom otvoreni, a nema ni daka zraka. Skidam cipele da ne
diem buku, ali spokojna sam, znam da nadzornica nee
doi, da mi je sada doputeno vraati se nou u koje god
doba zaelim. Idem odmah pogledati mjesto H. i uvijek s
malim nemirom, uvijek u strahu da je pobjegla tijekom dana.
Ona je tu. H. L. ima dobar san. Sjeam se njezina
svojeglavoga, gotovo neprijateljskog sna. Njezine gole ruke
obujmljuju glavu, oputene. Tijelo nije pristojno polegnuto
kao u ostalih djevojaka, noge su joj skvrene, lice joj se ne
vidi, jastuk je skliznuo. Pogaam da me vjerojatno ekala pa
zatim ovako zaspala, nestrpljiva, ljutita. Bit e da je i plakala,
a potom pala u ponor. Rado bih je probudila pa da posve
tiho priamo. Vie ne razgovaram s mukarcem iz Cholena,
on vie sa mnom ne govori, osjeam potrebu da ujem
pitanja. H. L. Ona posjeduje tu jedinstvenu panju ljudi koji
uope ne razumiju to im se kae. Ali ne mogu je probuditi.

Kad se tako probudi, usred noi, H. L. vie ne moe usnuti.

Ustaje, eli izii, izlazi, juri stubama, luta hodnicima, velikim
praznim dvoritima, tri, zove me, tako je sretna, nitko joj
nita ne moe, a kad joj uskrate etnju, znaju da ona to
upravo i oekuje. Oklijevam, a onda ne, ipak je ne budim.
Vruina je ispod mree protiv komaraca zaguljiva,
sve moje nade, u skladu sa sudbinom moga tijela. Tako sam
postala njegovo dijete. I on je za mene postao neto drugo.
Poinjala sam prepoznavati neizrecivu njenost njegove koe,
njegova spolovila, njenost veu od njega samoga. Sjenka
jednoga drugog mukarca zacijelo je takoer prolazila sobom,
sjenka mladog ubojice, ali to jo nisam znala, nita mi se nije
privialo. I sjenka mladog lovca vjerojatno je prolazila sobom,
ali za nju sam znala, da, ponekad bi on bio prisutan u uitku,
i ja sam mu to priala, ljubavniku iz Cholena, ja sam mu
priala o njegovu tijelu i njegovu spolovilu, o njegovoj
neizrecivoj blagosti, o njegovoj hrabrosti u umi i na
rijekama s uima crnih pantera. Sve je to jaalo njegovu
udnju i poticalo ga da me uzme. Postala sam njegovo dijete.
Sa svojim je djetetom vodio ljubav svake veeri. Ponekad se
uplai, zabrine se odjednom za njezino zdravlje, kao da
otkriva da je smrtna i kao da ga prome pomisao da bi je
mogao izgubiti. Ona je tako sitna, ponekad ga odjednom
presijee strah, iznenada. I zbog te glavobolje, od koje se
esto ini kao da je na umoru, blijeda, nepomina, s vlanim
povezom na oima. I zbog toga gaenja koje ponekad osjea
prema ivotu, kad je to obuzme, kad misli na majku i kad
odjednom vie i plae od srdbe na pomisao da ne moe
promijeniti stvari, da ne moe usreiti majku prije nego to
umre, ubiti one koji su joj uinili zlo. Licem priljubljenim uz
njezino on upija njezine suze, pritie ga uza se, lud od
udnje za njezinim suzama, njezinim gnjevom.
Uzima je kao to bi uzeo svoje dijete. Na isti bi nain uzeo i
svoje dijete. Igra se tijelom svoga djeteta, okree ga, pokriva
njime svoje lice, usta, oi. A ona, ona se i dalje preputa

tono u smjeru kojim je on krenuo kad se poeo igrati. I

odjednom ga ona preklinje, ne kae zato, a on, on joj vie
neka uti, vie da je vie ne eli, da ne eli s njom uitka, i
evo ih opet sljubljenih, zabravljenih u stravi, i evo kako ta
Bila je to zabluda. Pogreka koja je napravljena, u nekoliko
je sekundi zahvatila cijeli svijet. Sablazan je bila razmjerna
Bogu. Moj je mladi brat bio besmrtan, a nitko to nije znao.
Besmrtnost je bila pohranjena u bracinom tijelu dok je on
bio iv, a mi, mi nismo ni znali da se upravo u tom tijelu
sluajno smjestila besmrtnost. Tijelo moga brata je umrlo. I
besmrtnost je umrla s njim. I tako se sada kretao svijet, lien
toga nadahnutog tijela i toga nadahnua. Naa je zabluda
bila potpuna. Zabluda je zahvatila cijeli svijet, kakva
sablazan.
U trenutku kad je umro on, moj braco, sve je trebalo umrijeti
za njim. I radi njega. Smrt, lanana, zapoinjala je od njega,
djeteta.
Mrtvo tijelo djeteta nije osjealo nita od tih zbivanja koje je
prouzroilo. Toj besmrtnosti, koju je pohranjivalo tijekom
dvadeset sedam godina svoga ivota, ono nije znalo imena.
Nikome to nije bilo jasnije nego meni. I od trenutka kad sam
dola do te spoznaje, tako jednostavne, da je tijelo mog brace
bilo takoer i moje, morala sam umrijeti. I umrla sam. Moj
me braco zdruio sa sobom, privukao me k sebi, i ja sam
umrla.
Trebalo bi ljude upozoriti na te stvari. Pouiti ih da je
besmrtnost smrtna, da ona moe umrijeti, da se to dogodilo,
da se to dogaa. Da se ona ne pokazuje kao takva, nikada,
da je ona apsolutna prijetvornost. Da ne postoji pojedinano,
nego samo u naelu. Da neke osobe mogu skrivati njezinu
nazonost, pod uvjetom da o tome nita ne znaju. Isto tako
kao to neke osobe mogu otkriti njezinu nazonost kod tih
ljudi, pod uvjetom da nisu toga svjesne. Daje ivot besmrtan
tako dugo dok ga ivimo, dok je na ivotu. Da besmrtnost

kad je se zatvori, ona se ini nepodnoljivom. Ali znam da je

to zato to dolazim izvana, s obala rijeke, gdje je nou uvijek
svjee. Navikla sam na to, ne pomiem se, ekam da proe. I
prolazi. Nikada ne zaspim odmah, usprkos tim zamorima
tako novim u mojem ivotu. Mislim na mukarca iz Cholena.
Vjerojatno je u nekom baru u blizini Izvora, sa svojim
vozaem, vjerojatno piju bez rijei, piju rfinu rakiju kad su
sami. Ili se moda vratio kui, zaspao u svjetlu sobe, a da i
dalje nije ni s kim progovorio. Te veeri ne mogu vie
podnijeti pomisao na mukarca iz Cholena Ne mogu
podnijeti ni pomisao na H. L. Reklo bi se da je njihov ivot
ispunjen, da im to dolazi izvana, a ne iz njih samih. Reklo bi
se da ja nemam nita tome slino. Majka kae ova nikada
nee biti ni s ime zadovoljna. Mislim da sam poela nazirati
svoj ivot. Mislim da to ve umijem sebi. rei, osjeam
nejasnu elju da umrem. Tu rije vie neu odvajati od svoga
ivota. Mislim da osjeam nejasnu elju da budem sama, a
isto tako opaam da vie nisam sama otkako sam napustila
djetinjstvo, Lovevu obitelj. Pisat u knjige. To je jedino to
vidim s onu stranu trenutka, u velikoj pustinji u vidu koje
mi se ukazuje prostranstvo moga ivota.
Ne sjeam se vie kako je glasio brzojav iz Saigona. Nije li
bilo reeno da je braco preminuo, ili Bog ga je pozvao k sebi.
ini mi se da se sjeam da je pisalo Bog ga je pozvao k sebi.
Bjelodanost me oinula taj brzojav nije mogla poslati ona.
Braco. Mrtav. Najprije ne razumijem, a onda, odjednom,
odasvud, iz dubine svijeta, nailazi bol, preplavila me, odnijela,
nita nisam razabirala, nisam vie postojala izvan te boli,
koje boli, nisam znala koje, da li se to ona bol vratila to sam
nekoliko mjeseci ranije izgubila dijete, ili je to nova bol. Sad
mislim da je to bila nova bol, moje je dijete umrlo u porodu,
nisam ga nikad upoznala i nisam se eljela ubiti, kao to
sam to eljela sada.

Vjetar se stiao i pod drveem lebdi natprirodna svjetlost to

dolazi iza kie. Ptice krie iz sve snage, kao sumanute, bruse
kljun na hladnom zraku, ine da on gotovo zagluno
odzvanja cijelom irinom i visinom.
Parobrodi su plovili uzvodno Sajgonskom rijekom, ugaenih
motora, vukli su ih tegljai, sve do lukih naprava koje su se
nalazile u okuci Mekonga u visini Saigona. Ta okuka, taj
rukav Mekonga, zove se Rijeka, Sajgonska rijeka. Boravak u
pristanitu trajao je osam dana. Od trenutka pristajanja
brodova, Francuska je ve bila tu. Moglo se ii veerati u
Francusku, plesati tamo, za majku je to bilo preskupo, a za
nju vie i nije imalo smisla, ali s njim, s ljubavnikom iz
Cholena, mogli bismo. On nije iao onamo jer se bojao da e
ga vidjeti s malom bjelkinjom, tako mladom, nije to rekao, ali
ona je znala. U to doba, a tome i nije tako davno, jedva
pedeset godina, postojali su samo brodovi da bi se lutalo
cijelim svijetom. Veliki dijelovi kontinenata bili su jo bez
cesta, bez eljeznice. Na stotinama, tisuama etvornih
kilometara bilo je samo prethistorijskih putova. Lijepi
parobrodi Pomorskog transporta, linijski muketiri, Porthos,
Dartagnan, Aramis, povezivali su Indokinu s Francuskom.
Putovanje je trajalo dvadeset etiri dana. Linijski su
parobrodi bili pravi gradovi sa svojim ulicama, barovima,
kavanama, knjinicama, salonima, sa susretima,
ljubavnicima, vjenanjima i smrtima. Sklapala su se
sluajna poznanstva, ona su bila neizbjena, to se znalo, to
se nije moglo zaboraviti, i ba zato su bila prihvatljiva,
ponekad ak nezaboravno ugodna. To su, za ene, bila jedina
putovanja. Za mnoge od njih, ali i za neke mukarce, ta su
putovanja da bi se stiglo u koloniju predstavljala stvarnu
pustolovinu u tom pothvatu. Za majku ona su uvijek bila, uz
nae rano djetinjstvo, ono to je zvala, najboljim dijelom
svojega ivota.

nije pitanje vee ili manje koliine vremena, da ono to nam

ostaje zauvijek neznano nije pitanje besmrtnosti, nego neto
drugo. Da je jednako pogreno rei kako je besmrtnost bez
poetka i bez kraja, kao to je pogreno rei da poinje i
zavrava sa ivotom duha, jer se ona upravo i sastoji od
duha i od uzaludnog tranja za vjetrom. Gledajte mrtav
pijesak pustinje, umrlo tijelo djece besmrtnost ovuda ne
prolazi, ona se zaustavlja i zaobilazi.
Kod brace se radilo o besprijekornoj besmrtnosti,
jednostavnoj i nepomuenoj, o istoj besmrtnosti
jedinstvenog dosega. Mali brat nije imao o emu vikati u
pustinji, nije imao nita rei, ni drugdje, ni ovdje, ba nita.
Bio je neobrazovan, nikad se nije uspio obrazovati ni u emu.
Nije znao govoriti, jedva da je znao itati, ponekad bi ovjek
pomislio da ne umije ni patiti. Bio je netko tko ne shvaa i
tko se boji.
Ta nepojmljiva ljubav koju osjeam prema njemu ostaje za
mene neproniknuta tajna. Ne znam zato sam ga voljela tako
jako da sam htjela umrijeti njegovom smru. Kad se to
dogodilo, bila sam odvojena od njega ve deset godina i
rijetko sam mislila na njega. Voljela sam ga, ini se, zauvijek,
i nita se novo nije moglo dogoditi toj ljubavi. Ali zaboravila
sam na smrt.
Malo smo jedan s drugim razgovarali, vrlo malo smo govorili
o starijem bratu, o naoj nesrei, o majinoj nesrei, o
nesrei nae ravnice. Vie smo govorili o lovu, o
karabinkama, mehanici, automobilima. Ljutio bi se na
pokvareni auto i priao mi, opisivao kola koja e jednom
imati. Poznavala sam sve marke lovakih puaka i sve marke
automobila. Govorili smo, naravno, i o tome kako e nas
poderati tigrovi ako ne budemo pazili i kako emo se utopiti
u brzici nastavimo li plivati u struji. Bio je dvije godine stariji
od mene.

vjeda. Reklo bi se da voli tu bol, da je voli kao to je volio

mene, tako jako, toliko da bi moda od nje mogao i umrijeti,
te da je sada voli ak vie od mene. Ponekad bi govorio da
me eli milovati jer zna da i ja to jako elim i da me eli
gledati kada nastupi uitak. inio je to, gledao me istodobno
i zvao me kao svoje dijete. Odluili smo da se vie ne viamo,
ali to nije bilo mogue. Svake sam ga veeri nalazila pred
gimnazijom u njegovu crnom automobilu, glave ustranu
okrenute od stida.
Kad bi se as odlaska pribliio, brod bi tri puta zatulio
sirenom, vrlo dugo, prodorno, to bi se ulo po cijelom gradu,
a iznad luke bi se nebo zacrnjelo. Tegljai bi se tada pribliili
brodu i vukli ga do matice rijeke. Nakon toga bi tegljai
odrijeili priveze i vratili se u luku. Tada bi brod jo jednom
pozdravio za zbogom, ponovno se oglasio stranim i
zagonetnim tunim mukanjem, od kojega su ljudi plakali, ne
samo oni koji su putovali, koji su se rastajali, nego i oni koji
su doli gledati, i oni koji su tu bili bez odreenog razloga,
koji nisu imali na koga misliti. Brod bi se zatim, vrlo polako,
vlastitim snagama, zaputio rijekom. Dugo bi se jo vidio
njegov visoki obris kako napreduje prema moru. Mnogi bi
ljudi ostajali tu da ga gledaju, da mu sve sporije i sporije
mau rupiima i maramama, sve manje i manje uporni. I
zatim bi, napokon, zemlja svojom zakrivljenou odnijela
oblik broda. Za vedra vremena vidjelo bi ga se kako polagano
tone.
I onda, kad je brod poslao svoj prvi pozdrav, kad su podigli
mosti, a tegljai poeli vui, ona je zaplakala. Plakala je a da
nije pokazivala suze, jer je on bio Kinez i jer ne treba plakati
za takvim ljubavnicima. Nije pokazala majci i braci da joj je
teko, nita nije pokazala, kao to je medu njima i bio obiaj.
Njegov je veliki automobil bio tu, dugaak i crn, s vozaem u
bjelini, sprijeda. Auto je bio malo po strani od
Odlasci. Bili su to uvijek isti odlasci. I bili su to uvijek prvi
odlasci na morima. Odvajanje od zemlje zbivalo se od

pamtivijeka u boli, pa ak i oajanju, ali to nikada nije

spreavalo mukarce da otputuju, idove, mislioce i iste
putnike jedinstvenog putovanja morem, to takoer nikad nije
spreavalo ene da ih puste otii, one koje nikada nisu
putovale, koje su ostajale uvati rodno mjesto, rasu, imovinu,
razlog povratka. Tijekom stoljea lae su bile razlogom da
putovanja budu sporija, pa i traginija nego to su danas.
Trajanje putovanja pokrivalo je razdaljinu na prirodan nain.
Svijet je bio naviknut na te polagane ljudske brzine na
kopnu i na moru, na ta zakanjenja, na to oekivanje vjetra,
razvedravanja, brodoloma, sunca, smrti. Parobrodi koje je
upoznala mala bjelkinja bili su ve medu posljednjim
skoroteama na svijetu. I zaista, u doba njezine mladosti
uspostavljene su prve zrakoplovne linije koje su trebale
postupno liiti ovjeanstvo putovanja morem.
Jo uvijek smo svaki dan odlazili u garsonijeru u Cholenu.
On se ponaao kao i obino. Dugo se ponaao kao i obino,
polijevao me vodom iz vreva i nosio me na krevet. Prilazio bi
mi, ispruio se kraj mene, no izgubio je svaku snagu, svaku
mo. Kad je datum odlaska bio utvren, iako jo daleko, on
vie nita nije mogao uiniti s mojim tijelom. Zbilo se to
naglo, a da to nije niti znao. Njegovo tijelo vie nije htjelo onu
koja e otii, koja e ih izdati. Govorio je ne mogu te vie
uzeti, vjerovao sam da jo mogu, vie ne mogu. Govorio je da
je mrtav. Vrlo se blago smijeio za ispriku, govorio da mu se
to moda vie nikada nee vratiti. Pitala sam ga bi li to volio.
Gotovo se nasmijao, rekao ne znam, u ovom asu moda bih.
Njegova blagost ostala je neokrnjena u boli. Nije govorio o toj
boli, nikada nije rekao o njoj ni rijei. Ponekad bi mu
zadrhtalo lice, zatvorio bi oi i stisnuo zube. Ali uvijek je
utio o slikama koje bi vidio iza sputenih

parkiralita Pomorskog transporta, izdvojen. Prepoznala ga je

po tim znakovima. Otraga je sjedio on, taj jedva vidljivi lik,
koji se uope nije micao, slomljen. Ona se naslonila na
ogradu kao prvi put na skeli. Znala je da je gleda. I ona je
gledala njega, vie ga nije vidjela, ali je jo uvijek gledala
prema crnom automobilu. I napokon ga vie nije vidjela.
Luka je izblijedjela, a potom i kopno.
Postojalo je Kinesko more, Crveno more, Indijski ocean,
Sueski kanal, ujutro se ovjek probudi, i on je ve bio tu,
znalo se to po prestanku trenje, brod se kretao pijeskom. Ali,
prije svega, postojao je taj ocean. On je bio najdalji,
najprostraniji, dodirivao je Juni pol, najdulji je bio izmeu
dva pristajanja, izmeu Cejlona i Somalije. Ponekad bi ocean
bio tako miran, a vrijeme tako vedro, tako blago da se inilo,
kad smo ga prelazili, da je to neko drugo putovanje, a ne
putovanje morem. Tada bi se brod otvarao, otvarali su se
saloni, hodnici, okna. Putnici su izbjegavali svoje usijane
kabine i spavali na palubi.
Tijekom jednog putovanja, tijekom plovidbe tim oceanom,
kasno u noi, netko je umro. Vie ne zna tono je li se to
desilo ba za vrijeme tog putovanja ili nekog drugog. Ljudi su
kartali u baru prvog razreda, medu igraima bio je neki
mladi i, u jednom trenutku, taj je mladi, bez ijedne rijei,
odloio svoje karte, iziao iz bara, pretrao palubu i bacio se
u more. Dok se brod koji je bio u punoj brzini zaustavljao,
tijela je nestalo.
Ne, dok ovo pie, ona ne vidi brod, nego jedno drugo mjesto,
ono gdje je ula za tu priu. To je bilo u Sadecu. Bio je sin
upravitelja Sadeca. Poznavala ga je, i on je bio u gimnaziji u
Saigonu. Sjea ga se, visok, blago lice. Smedokos, s
naoalama u okviru od kornjaevine. Nita nisu nali u
kabini, nikakvo pismo. Dob je ostala u sjeanju, strana,
jednaka njezinoj, sedamnaest godina.

Brod je ponovno krenuo u zoru. To je bilo najstranije.

Izlazak sunca, pusto more, i odluka da se obustavi traganje.
Rastanak.
A jedan drugi put, bilo je to za istoga putovanja, za vrijeme
plovidbe istim tim oceanom, no se ve bila spustila,
rasprsnuo se velikim salonom glavne palube bljesak jednoga
Chopinova valcera, koji je poznavala na tajnovit i prisan
nain jer ga je mjesecima pokuavala nauiti i nikad ga nije
uspjela ispravno odsvirati, nikada, nakon ega je njezina
majka pristala da prestane uiti klavir. Tu no, jednu od
silnih noi i noi, u to je bila sigurna, djevojka je provela
upravo na tom brodu i bila je ondje kada se dogodilo to
rasprskavanje Chopinove glazbe, pod blistavim, svjetlucavim
nebom. Nije bilo ni daka vjetra i glazba se rasprostirala
crnim parobrodom, kao nalog neba za koji se ne zna na to
se odnosi, kao nalog Boga za koji se ne zna to sadri. I
djevojka se uspravila kao da e se sada i ona ubiti, baciti se
u more, i nakon toga je zaplakala jer je mislila na mukarca
iz Cholena i odjednom vie nije bila sigurna da ga nije voljela
ljubavlju koju nije razabrala jer se ona u toj prii izgubila
poput vode u pijesku, a koju je tek sada ponovno pronala,
upravo u tom trenutku kad se glazba prebacila preko mora.
Kao jednom kasnije i bracina vjenost preko smrti.
Oko nje su ljudi spavali, prekriveni glazbom, ali neprobudeni
njome, mirni. Djevojka je mislila da je upravo doivjela
najmirniju no koja se ikada spustila nad Indijskim oceanom.
Ona vjeruje i to da je te noi vidjela kako na palubu dolazi
njezin braco s nekom enom. On se naslonio na ogradu, ona
ga je zagrlila i poljubili su se. Djevojka se skrila da bi bolje
vidjela. Prepoznala je enu. Nisu se vie razdvajali, ona i
braco. Bila je udata ena. Radilo se o mrtvom paru. Izgledalo
je kao da mu nita ne primjeuje. Posljednjih dana
putovanja braco i ta ena ostajali bi po cijele dane u kabini,
izlazili bi tek uveer. Tih je dana braco gledao majku i sestru
kao da ih ne prepoznaje. Majka je postala divlja, utljiva,

ljubomorna. Mala je plakala. Vjerovala je da je sretna, ali se

istodobno bojala onoga to e se kasnije braci dogoditi.
Mislila je da e ih napustiti, da e otputovati s tom enom,
ali ne, on im se pridruio kad su stigli u Francusku.
Ona ne zna koliko vremena mu je trebalo, nakon odlaska
bijele djevojke, da izvri oev nalog, da pristane na vjenanje
s djevojkom koju mu je obitelj namijenila jo deset godina
ranije, s djevojkom prepunom zlata, dijamanata i zada. Ona,
Kineskinja sa sjevera, iz grada FouChouena, dola je u
pratnji obitelji.
On, vjerojatno, dugo nije uspijevao biti s njom. Nije joj uspio
podariti nasljednika imutka. Sjeanje na malu bjelkinju
zacijelo je jo bilo prisutno, a njezino tijelo, isprueno, tu,
preko kreveta. Ona je zacijelo jo dugo bila vladarica njegove
udnje, njegovo mjerilo za osjeaje, za neizmjernost njenosti,
kao i za mrane i strane dubine tijela. Zatim je doao dan
kada je to ipak postalo mogue. Onaj dan kad je udnja za
malom bjelkinjom postala do te mjere neizdriva da je uspio
sebi u cijelosti doarati njezinu sliku, kao u kakvoj velikoj i
jakoj groznici, te prodrijeti u drugu enu s tom udnjom za
njom, za bijelom djevojicom. Vjerojatno se tako uz pomo
lai naao unutra u toj eni, i vjerojatno je zahvaljujui lai
uinio ono to su obje obitelji, i nebesa, i preci sa sjevera od
njega oekivali, to jest nasljednika loze.
Moda je ona znala za postojanje bijele djevojke. Imala je
slukinje rodom iz Sadeca koje su ule za tu vezu i koje su
sigurno priale. Morala je znati i za njegovu patnju.
Vjerojatno su bile vrnjakinje, esnaest godina. Je li te noi
vidjela da joj mu plae? I, kad je to vidjela, je li ga utjeila?
Je li djevojica od esnaest godina, mala kineska zarunica
iz tridesetih godina, mogla bez nedolinosti utjeiti tu vrstu
preljubnike patnje zbog koje je i ona sama ispatala? Tko
zna. Moda se vara, moda je ostatak noi proplakala
zajedno s njim, bez rijei, a zatim je nadola ljubav, nakon

plaa. Ona, bijela djevojka, nije nikada nita saznala o tim

zbivanjima.
Mnogo godina nakon rata, nakon brakova, djece, rastava i
knjiga, on je doao u Pariz sa svojom enom. Telefonirao joj
je. Ja sam. Prepoznala ga je po glasu. Rekao je htio sam
samo uti va glas. Rekla je to sam ja, dobar dan. Bio je
preplaen kao i neko. Glas mu je odjednom zadrhtao. I u
tom drhtaju ona je, odjednom, prepoznala kineski naglasak.
Znao je da je poela pisati knjige. Saznao je to od njezine
majke, koju je susreo u Saigonu. Za bracu je takoer znao,
izrazio je suut. A zatim vie nije znao to da kae. I onda joj
je rekao. Rekao joj je da je sve isto kao i neko, da je jo
uvijek voli, da je nikada nee prestati voljeti, da e je voljeti
sve do smrti.
NeauphleleChateau Pariz veljaa svibanj 1984.
gledalo je kao da mu nita ne primjeuje. Posljednjih dana
putovanja braco i ta ena ostajali bi po cijele dane u kabini,
izlazili bi tek uveer. Tih je dana braco gledao majku i sestru
kao da ih ne prepoznaje. Majka je postala divlja, utljiva,
ljubomorna. Mala je plakala. Vjerovala je da je sretna, ali se
istodobno bojala onoga to e se kasnije braci dogoditi.
Mislila je da e ih napustiti, da e otputovati s tom enom,
ali ne, on im se pridruio kad su stigli u Francusku.
Ona ne zna koliko vremena mu je trebalo, nakon odlaska
bijele djevojke, da izvri oev nalog, da pristane na vjenanje
s djevojkom koju mu je obitelj namijenila jo deset godina
ranije, s djevojkom prepunom zlata, dijamanata i zada. Ona,
Kineskinja sa sjevera, iz grada FouChouena, dola je u
pratnji obitelji.
On, vjerojatno, dugo nije uspijevao biti s njom. Nije joj uspio
podariti nasljednika imutka. Sjeanje na malu bjelkinju
zacijelo je jo bilo prisutno, a njezino tijelo, isprueno, tu,
preko kreveta. Ona je zacijelo jo dugo bila vladarka njegove
udnje, njegovo mjerilo za osjeaje, za neizmjernost njenosti,

kao i za mrane i strane dubine tijela. Zatim je doao dan

kada je to ipak postalo mogue. Onaj dan kad je udnja za
malom bjelkinjom postala do te mjere neizdriva da je uspio
ccbi u cijelosti doarati njezinu sliku, kao u kakvoj velikoj i
jakoj groznici, te prodrijeti u drugu enu s tom udnjom za
njom, za bijelom djevojicom. Vjerojatno se tako uz pomo
lai naao unutra u toj eni, i vjerojatno je zahvaljujui lai
uinio ono to su obje obitelji, i nebesa, i preci sa sjevera od
njega oekivali, to jest nasljednika loze.
Moda je ona znala za postojanje bijele djevojke. Imala je
slukinje rodom iz Sadeca koje su ule za tu vezu i koje su
sigurno priale. Morala je znati i za njegovu patnju.
Vjerojatno su bile vrnjakinje, esnaest godina. Je li te noi
vidjela da joj mu plae? I, kad je to vidjela, je li ga utjeila?
Je li djevojica od esnaest godina, mala kineska zarunica
iz tridesetih godina, mogla bez nedolinosti utjeiti tu vrstu
preljubnike patnje zbog koje je i ona sama ispatala? Tko
zna. Moda se vara, moda je ostatak noi proplakala
zajedno s njim, bez rijei, a zatim je nadola ljubav, nakon
plaa. Ona, bijela djevojka, nije nikada nita saznala o tim
zbivanjima.
Mnogo godina nakon rata, nakon brakova, djece, rastava i
knjiga, on je doao u Pariz sa svojom enom. Telefonirao joj
je. Ja sam. Prepoznala ga je po glasu. Rekao je htio sam
samo uti va glas. Rekla je to sam ja, dobar dan. Bio je
preplaen kao i neko. Glas mu je odjednom zadrhtao. I u
tom drhtaju ona je, odjednom, prepoznala kineski naglasak.
Znao je da je poela pisati knjige. Saznao je to od njezine
majke, koju je susreo u Saigonu. Za bracu je takoer znao,
izrazio je suut. A zatim vie nije znao to da kae. I onda joj
je rekao. Rekao joj je da je sve isto kao i neko, da je jo
uvijek voli, da je nikada nee prestati voljeti, da e je voljeti
sve do smrti.
NeauphleleChteau Pariz veljaa svibanj 1984.

PRIA O PRIJELAZU PREKO RIJEKE

Posjedovati istinu u dui i u tijelu A. Rimbaud
Marguerite Duras GiaDinh, Vietnam, 1914. Pariz 1996.
jedna je od najpoznatijih francuskih spisateljica druge
polovice 20. stoljea. Ja sam romanopisac, govorila je za
sebe, upravo tako, u mukom rodu, i jo tko kae Duras,
kae pisac romana, to znai jedno te isto, to se
podrazumijeva. No pritom je rijeima pisati i roman eljela
dati osobno i drugaije znaenje. Za nju je naime pisanje
neto posve suprotno od izravnog pripovijedanja jedne
odreene prie. Kad pisanje nije uvijek Sve, sve stvari
stopljene u jednu, po prirodi svojoj nerazluivu stvar, ono
nije nita, tek reklama i vjetar, kae se u Ljubavniku. A ba
u pogledu tog svoga, u velikoj mjeri autobiografskog romana,
ona e rei povijest moga ivota ne postoji, nje nema, ja
mogu o njemu samo ispriati roman, dakle istinitu la. I
doista, za sve koji poznaju njezino pisanje, oito je da se je
ono svjesno izgraivalo, tijekom pola stoljea, na raskriju
iskustva i zamiljaja, poezije i proze, u zaudnom proimanju
psihoanalize i filozofije, postmodernistikog projekta i
enskog diskurza, osobne povijesti i nadosobnog mita. Na
samoj crti spajanja osjetilnostiosjeajnosti i njihovog vrlo
preciznog, vrlo zahtjevnog pjesnikog izriaja.
To je autorica iji opus broji gotovo stotinu naslova
ako se uzmu u obzir sva prozna djela, svi kazalini tekstovi i
filmski scenariji, svi njezini autorski filmovi, zbirke novinskih
lanaka, kronika i intervjua, a u ijoj masi oni pravi romani
predstavljaju tek manji dio, unato njezinom vienju sebe
kao pisca romana. Radi se naime najee o prozama koje,
nakon prvih i jo razmjerno tradicionalnih romana, postaju
prozrani, utljivi tekstovi s viestrukom funkcijom i

neodreiva anra, neto izmeu poetske prie, dramskog

dijaloga i scenarija. Moe se uope rei da temeljna tenja
durasovskog stvaralatva vremenom vodi prema sve veoj
saetosti izraza, ali i prema vieznanoj globalnoj metaforici,
koje se nalaze u sretnom protuslovlju s burnim
neoromantikim priama o neodrivoj ljubavistrasti, o tuzi
naputenih i onih koji naputaju, o stranoj i bolnoj srei
postojanja, o kratkotrajnoj vjenosti pisanja.
U svojoj dugoj karijeri Marguerite Duras je ve dosta rano u
nekoliko navrata bila slavna prvi put 1950. godine s
romanom Brana na Pacifiku TJA. koji je ve tada umalo
dobila nagradu Goncourt, a zatim kao pisac scenarija za
kultni film Alaina Resnaisa Hiroshima ljubavi moja koji je
1960. znaio vaan datum u afirmaciji filmskoga Novog vala
u Francuskoj. Dijaloki roman Moderato cantabile 1958. jo
je jedan od vrhunaca u njezinu formalno raznolikom, ali
tematski uvijek sebi vjernom stvaralatvu. Ovaj roman
preveden je i u nas, a poznat je po ekranizaciji P. Brooka sa
Jeanne Moreau i J.P. Belmondom u glavnim ulogama kao i
po kompoziciji Arsena Dedia na temu glazbene teme iz filma.
Neto su manje popularna ali od strane kritiara cijenjena
djela iz tzv. indijskog ciklusa, Ushienje Lol. V.Stein 1964. i
Vicekonzul 1965 kao i vizualno prekrasan film India song
1975. Nakon tekstova koji su do krajnjih granica razvili
poetiku tiine i fragmenta, u kojima je autorica bila sklona
vidjeti izraz trajne frustracije ena u povijesti, trag
njihove zanijekane tjelesnosti i nepriznate kulture izumila
sam organiki govor jer nisam imala nikakvih uzora, ova se
nepotkupljiva pjesnikinja usredotoila i na subverzivno
podrivanje filma. Nakon udjiva teksta bilo je mogue uoiti
postupnu tenju i prema filmu bez slike. Taj e eksperiment
zavriti doslovce pred praznim crnim ekranom kao u
filmueseju ovjekAtlantik 1982 gdje e glavnu ulogu
ponovno imati tekst, odnosno pjesnika rije u koju,
uostalom, umjetnica zapravo nikada i nije prestala vjerovati.

Nakon niza stvaralakih i osobnih kriza, nakon bolesti

alkohola i bolesti odvikavanja, stvaralatvo Marguerite Duras,
sada ve svjetski slavne ali i osporavane autorice, ulazi
osamdesetih godina u novu stvaralaku fazu koja sintetizira
sve one prethodne. Tako u dobi od sedamdeset godina ona
pie novu verziju svoje prie o djetinjstvu na majinskom
kontinentu, u jugoistonoj Aziji prie ve donekle poznate iz
Brane na Pacifiku, a koja e postati najvei francuski
knjiarski uspjeh svih vremena. To je roman Ljubavnik 1984.
za koji je tada sedamdesetogodinja autorica napokon dobila
nagradu Goncourt, najvaniju francusku nagradu za roman.
On je u samo godinu dana bio prodan u milijun primjeraka i
do danas je preveden na vie od trideset jezika. Jedno od
najveih iznenaenja bilo je openito uvjerenje da je s
Ljubavnikom Duras potpisala svoje prvo autobiografsko djelo.
Tekst doista i djeluje kao samoispovijest, mada je zapravo
ipak vieznani autoroman pisan je kao poetska proza,
dijelom u treem licu, a dijelom autorica u njemu prvi put
kae ja. Mnogo sam pisala o ljudima u svojoj obitelji, itamo
ovdje, ali dok sam to inila, oni su jo ivjeli, majka i moja
dva brata, i ja sam pisala naokolo njih, oko svih tih stvari a
da ih ne kaem. Kao i u jo modernistikom romanu Brana
na Pacifiku, ona i ovdje opisuje svoje djetinjstvo provedeno u
Indokini, ali dok je ranije govorila o jasnim razdobljima svoje
mladosti, sada govori o skrivenim razdobljima te iste
mladosti, o svemu preuenome. Tako se ovo djelo moe
smatrati ishoditem ali na neki nain i ciljem traganja
cijeloga opusa, njegovim osjeajnim temeljem i izvedbenim
vrhuncem. Tu se dakle ponovno tematizira djetinjstvo. No
sada se u njemu ve nazire motiv raanja pisma iz osjeaja
samoe i razliitosti, te motiv pisanja kao utjehe za bitnu
podijeljenost autorice izmeu dva svijeta, dva kontinenta,
dva jezika. U sretnom spajanju slike i rijei, odnosno
pjesnikog, kazalinog i filmskog iskustva iz ranijih
stvaralakih faza, ovaj je roman dosta idjiv i pristupaan

unato svojoj strukturi mozaika, dok se zbog gotovo

arhetipski stilizirane obiteljske drame koju obraduje, svatko
moe poistovjetiti s likovima prie. Meutim po izvjesnoj
samosvijesti pisanja, po njegovoj sklonosti samotematizaciji i
samoodraavanju crna lancia francuske ambasade jo nije
ula u knjievnost, po srodnosti kompozicije s
modernistikom filmskom montaom, po semiotizaciji svih
motiva motiv brane na Pacifiku kua to u dodiru s
poplavom postaje livada, potok i gaz.. po analokom
povezivanju tjelesnosti pisma i itkosti tijela paradoksalni
izgled djeje prostitutke s ruiastim mukim eirom i
veernjim cipelicama potie, a da ona to i ne zna, sveukupnu
udnju lice djevojice istodobno je obiljeeno slutnjom uitka
i smrtnom tjeskobom, ba kao i njezino budue pisanje
haljine Betty Fernandez i MarieClaude Carpenter utjelovljuju
dvije razliite i suprotne poetike, itd... mogue je govoriti o
prvom izrazito postmodernistikom romanu Marguerite
Duras. Mada nas i prethodna djela u ovom opusu ve navode
na pomisao o beavnom kontinuitetu izmeu mekog, lirskog
modernizma, te jo uvijek etiki usmjerenog, jo uvijek
diskretno angairanog postmodernizma.
Ljubavnik je dakle iz dvostruke perspektive ispriana pria o
jednom dramatinom djetinjstvu i ranoj spoznaji budue
spisateljice o umjetnikom pozivu jedino to elim je pisati,
samo pisati. No, to naravno ne znai da je za autoricu
knjievnost vrednija od ivota, naprotiv, radi se o tome da je
ona njegova sama bit saeta do esencije. Njezina elja za
pisanjem javlja se ve u djetinjstvu kao kompenzacija za
osjeaj nelagode to je roena kao djevojica, kao nain da
zadobije majinu ljubav, da zaboravi bijedu i brutalnost
obiteljskog i kolonijalnog okolia. U sreditu knjige nalazi se
kljuna epizoda prelaenja male bijele kolarke
domorodakim trajektom preko rijeke Mekong. Ta je zgoda
prikazana kao zbiljska, ali ona istodobno funkcionira i

viestruko simboliki. Oko tog sredinjeg prizora smjenjuju

se na nain kratkih rezova u filmskoj montai asocijacije i
uspomene, slike iz prolosti i iz sadanjosti. Sve to navodi na
dojam o spontanom, polusvjesnom pisanju, mada se zapravo
radi o vrlo sloenoj, istodobno isprekidanoj i krajnje
konstruiranoj pjesnikoj strukturi. Tako slikovit i prisan
krajolik iz djetinjstva zadobiva u sjeanju i u tekstu
vrijednost metafore. Tu je rijeka Mekong ija se mona delta
mijea s oceanom, tu je trajekt na kojem
petnaestogodinjakinja zauvijek naputa djetinjstvo s druge
strane rijeke eka je bitni eksperiment
otkrie spolnosti i nedoputenog erotskog uitka. Taj
e dogaaj za nju ubudue znaiti neto kao antisudbinu
bit e to poetak njezina stvaranja same sebe, usprkos
zabranama odgoja, majke, okoline. Jer kao to stajae vode
riita imaju neke veze s fatalizmom ljudi koji od rie ive,
tako je mirenje sa sudbinom jedini izlaz za bijele ene koje u
kolonijalnom progonstvu sanjaju o onom pravom ivotu
to ih eka u dalekoj Europi. Ta izdaja ena prema njima
samima oduvijek mi se inila grekom, rei e djevojica s
licem uitka, jedini samosvjesni i samoosvijeteni lik u
romanu. Njezina majka, siromana udovica, uiteljica fran
mah otkrivanje spolnosti, slutnju smrti ali i same prirode
pisanja oni e zauvijek ostati meusobno nedjeljivo povezani.
Sr ovog neobinog razvojnog romana, kojemu se u sreditu
nalazi djevojaka inicijacija, ini bez sumnje i
samotematiziranje pisma kao mnotvene, uskomeane
Cjeline ono je po svojoj prirodi plod meudjelovanja tijela i
izraza, kaosa i strukture, utnje, glazbe i jezika, enskog i
mukog naela. Interes knjige zacijelo je i psiholoki i
autobiografski, no on je ipak prije svega estetiki. Roman
Ljubavnik u sebi sretno spaja tematski kompleks ranijih
romana s izraajnim postupcima kasnijih, avangardnih i
filmskih djela u stvaralatvu Marguerite Duras. Rezultat je
izuzetno sugestivan, slojevit, ali i vrlo suzdran tekst koji se

razvija unutar samoga sebe, u spiralnim krugovima oko

kljunog otkria elje koja ima neke veze s Bogom. I temeljnu
vezu s pisanjem. Susret s kineskim ljubavnikom pomoi e
djevojici da odraste, da uzme sudbinu u svoje ruke, te da se
sa sedamnaest godina otisne u Europu gdje e uskoro
zapoeti magina i tajnovita karijera eznutljive mjeanke s
Mekonga koja e postati svjetski slavna spisateljica.
udnja djeteta javlja se u romanu kao znak prekoraenja
majine zabrane i kolonijalnog drutvenog koda. U djelima
Marguerite Duras nalaze se naime uvijek s jedne strane
jamci lanoga reda, a s druge nositelji otpora i pobune. To su
u pravilu osujeene ene, ene u tranziciji izmeu dva
vremena, dva svijeta, izmeu neslobode i stvaralatva. Pa
zatim djeca, stranci, skitnice, prosjaci, alkoholiari, zloinci
iz strasti. i openito ljudi s drutvenog ruba koji u nekoj vrsti
borbene pasivnosti odbijaju sudjelovati u lanoj integraciji, u
neprihvatljivom poretku. Tako je po svojoj oporbenoj gesti
Marguerite Duras jo pobornik avangarde ako ovu shvatimo
ne samo kao umjetniku provokaciju, nego kao stvaranje
struktura koje tee utopijskoj? promjeni
cuskog jezika u domorodakoj koli, dvostruka je marginalka,
u odnosu na drutvo bijelih vlastodraca, ali i medu
imunim domorocima. Vampirizam kolonijalnog sustava
unitava tu hrabru majku on rada u djeci stid i mrnju, ali i
fiksnu ideju o bijegu iz toga pakla, to e uspjeti jedino
djevojicipripovjedaici. No taj e pakao, unato svmu, ostati
u njoj prisutan cijeloga ivota kao nepreboljena ljubav i
trajno nadahnue.
Rekli smo ve da je roman isprian u donekle proustovskoj
dvostrukoj optici pripovijedanja u sreditu je as mala
junakinja, as ostarjela pripovjedaica, dok se izmeu njih
nasluuje sve ono trajanje koje ih dijeli, to jest itav jedan
ivot. Meutim formulu ljubavnog romana ili razvojnog
romana Marguerite Duras koristi za paradoksalno izvrtanje
oekivanih opih mjesta djetinjstvo je ovdje prikazano kao

strasna antiidila, kao negativna utopija. Obitelj je napaena

ljubavlju i mrnjom, u njoj vladaju odnosi rtve i muitelja,
oni isti kakvi vladaju i u rasistikom kolonijalnom sustavu, a
koji e kasnije kulminirati u faizmu. Oajanje je zapravo
sretna okolnost jer u mladoj junakinji pospjeuje pobunu i
otvara joj put u stvaralatvo kao spas od vrebajueg ludila.
Njezinu prvu ljubav okolina osuuje kao prostituciju. No
nesuena ljubavna pria bijele djevojice i bogatog kineskog
ljubavnika urodit e pjesnikim uvjerenjem da nijedna ljubav
na svijetu ne moe nadomjestiti Ljubav, kao i slutnjom da
udnja i uitak svakodnevno polaze u traganje za Bogom.
Erotski uitak odvest e djevojicu izravno u pobunu
pisanjem i jedno i drugo znai buntovnu gestu opiranja
okolini i autoritarnom poretku uope. Apsolutno sjeanje na
ovu kljunu epizodu iz mladosti na fotografiju koja nikada
nije bila snimljena je presudno, jer upravo je taj dogaaj
znaio raskid s djetinjstvom, s majkom, pa onda napokon i s
Azijom. Prijelaz na simboliku drugu obalu rijeke donosi u
isti
etikih, drutvenih i spolnih rodnih odnosa. tovie, uvijek
u smjeru obrnutom od kazaljki na satu, one tee dubinskoj
preobrazbi u korist slabijega pola same zapadnjake misaone
paradigme koja poiva na protuslovlju intelekta i tjelesnosti,
istosti i razliitosti, sredita i periferije.. a u kojoj oduvijek
prevladava onaj tradicionalno jai pol. Po tome sirveze
izmeu umjetnosti Marguerite Duras i emancipatorskih
pokreta ezdesetih i sedamdesetih prologa stoljea
oigledne. Meutim njezin smisao za erotsko koje je ujedno
prostor spoznaje i stvaralatva, njezina vjera u
produhovljenost ulnosti i u prisnu utilnost jezika povezuju
se, preko ponora to ih dijeli, u intenzivnoj etici udnje R.
Barthes, u osobnoj, globalnoj poetici uzajamnosti. Tako se
ideja ivota s pathosom istodobno ispisuje u tijelu rijei i
kroz finu mreu strukturne metaforike koju je mogue
iitati samo iz konteksta cijeloga opusa. Tek u njegovu

ozraju postaje oito zato je, i na koji nain, svaki tekst,

svaki film sazdan od suigre svjeda i sjene, od svega reenog i
mase neiskazanoga, od mladosti srca i bolesti smrti, od
trajnog dijaloga izmeu snano proivljena osobnog iskustva
i njegove simbolizacije. Izmeu istine u dui i istine u tijelu A.
Rimbaud.
Moglo bi se stoga opravdano rei da je Marguerite Duras
prije svega pjesnikinja, kao to je, vjerojatno, i posljednja
moderna romaniarka. Ona je umjetnica jedinstvenog,
fragmentarnog ali istodobno sinteznog opusa i izriaja, koja
sustavno gradi od svijeta ivota i svijeta jezika svoju estetiku
na razmeu ivotopisa, fikcije i ive, djelatne metaforike.
Njezino stvaralatvo u svakoj svojoj etapi, na svakoj svojoj
razini nastoji tematizirati prava pitanja naeg vremena i
etika, i estetika, i filozofska ali nikada ne eli imati
posljednju rije ona je preputena itateljima.