Raskoljnikov

,,Dodje vreme kada se ovek nae pred mranim, neprelaznim jazom koji je
godinama polagano i nesvesno sam sebi kopao.Napred ne moe, nazad nema
kud.Rei nestalo, suze ne pomau, sramota ga da jaukne, a i koga da zove?Ne sea
se pravo ni svoga imena.Tada vidi ovek da na zemlji postoji samo jedno istinsko
stradanje, to je:muka nemirne savesti.
(,,Znakovi pored puta-Ivo Andri)
Fjodor Dostojevski je bio vizionar koji je pisao o najveim dilemama u
ovjeku, o zloinu, patnji, moralnom padu i stradanju, o ljubavi i mrnji, drutvenim
nepravdama, o proienju due.Kroz svoja djela produbljuje nae poimanje pravde,
podsjea nas na mranu stranu ljudske due koja moze da nas baci u najdublje
ponore i upozorava nas na razornu mo i pakao nae savjesti ukoliko poinimo
neko zlo.Dostojevski ima sposobnost da opie sve tanke niti tuih misli, posjeduje
sposobnost da nas odvede u neko drugo vrijeme, na neko drugo mjesto,
omoguava nam da se poistovjetimo sa djelom, u svakom liku vidimo dio nas
samih.
Rodion Romanovi Raskoljnikov glavni je junak romana ,,Zloin i
kazna.Od samog poetka romana susreemo se sa njegovim tekim i turobnim
ivotom.Opis Raskoljnikove sobe koja podsjea na eliju izaziva osjeaj munine i
tjeskobe:,,To bjee majuna elijica jedno est koraka duga.Imala je vrlo bedan
izgled sa svojim ukastim, pranjavim i od zida svuda zalepljenim tapetima,i bee
tako niska, da je samo malo viem oveku bilo u njoj neprijatno, i sve se inilo
da e udariti glavom u strop.Soba predstavlja utoiste od surove realnosti za
svakog ovjeka.Medjutim, povratak u svoju sobu Raskoljnikov shvata kao svojevrsni
pad u ponor, u mranu tamnicu, u neprijatan ivot bez pravde.On je bio vanredno
lijep mladi ,,sa zagasitim oima, sme, povisok, gibak i stasit u ijoj se dui bjee
skupilo previe zlobnog prezrenja.Bio je bijedno obuen, iao je u ritama, njegov
prizor iznenadio bi ak i onog koji je navikao ,,na takvo to.ak ga je jednom
prilikom neki pijani ovjek na ulici nazvao njemakim eirdijom,zbog mladievog
eira koji je bio veliki, izbledeo, iznoen, pun rupa.Raskoljnikov nije bio naviknut
na svijet,potpuno se povukao i odaljio od svega, kao ,,kornjaa u svoju koru.Susret
sa ljudima izazvao bi kod njega neku strijepnju, jad, grenje:,,Tako biva kod
pojedinih monomana koji su se i suvie dugo na neto usresredili.esto je
opisivan kao natmuren, mrk, ohol, sklon hipohondriji, i u isto vrijeme velikoduan i

dobar, u njemu se odvija konstantna borba izmedju osjeanja i razuma, na neki

nain i borba izmedju dobra i zla.Raskoljnikova ljepota, pamet i snaga
pothranjivale su njegovo samopoudanje i njegove ambicije, dok je bijeda u kojoj je
ivio stvarala osjeaj nemoi i bezizlaza.
Ideja o ubistvu se kod njega javlja nakon prvog susreta sa Aljonom
Ivanovnom.Odbijao je ak i da povjeruje da je mogue da mu ta strahota doe
u glavu.Osjeao je odvratnost jer nije ni slutio da je njegovo srce sposobno za
takvu prljavtinu, za tako gadan, gnusan, pakostan in.Ali u isto vrijeme osjeao je
i neko neizmjerno zadovoljstvo koje ga je preplavilo, i pored svog kolebanja
elio je da vidi da li je sposoban da uini jednu takvu stvar.Dogadjaj koji je
uticao na njegovu odluku bio je svakako dolazak pisma od njegove majke ,
Pulherje Aleksandrovne.U tom pismu je kratko izloila neprijatne pojedinosti koje
su se dogodile, ali koje su uspjeno rijeene.Znaajnija vijest bila je svakako
predstojea udaja njegove sestre Dunjeke za dvorskog savjetnika Petra Petrovia
Luina.I Pulherja i Dunjeka su se radovale, jer je Luin bio pristojan ovjek, sa
pozamanim kapitalom i jakim vezama, i koji bi sigurno obezbijedio neku vrstu
posla za Raskoljnikova.Sve vrijeme dok je itao pismo Raskoljnikovo lice je bilo
mokro od suza.Medjutim, kad je dovrio pismo, bio je blijed i ,,jedak, ljut osmijeh
preletao je kao zmija po njegovim usnama.Majino pismo ga je namuilo, za
njega je stvar bila oigledna , njegova mila Dunjeka eli da se rtvuje, da bi bratu
pomogla:,,Jasno je da tu nije niko drugi u pitanju,nego Rodion Romanovi
Raskoljnikov, i ba on jeste u prvom planu.elio je odmah neto da preduzme jer
je smatrao da ih on pljaka, da one ,,uzimaju novac na svoju penziju od sto
rubalja, i od gospode Svidrigajlovih!Obuzima ga emocionalna magla i opet se u
njegovom izmuenom umu javila ideja o ubistvu, samo to je ovog puta bila
stvarnija nego ikada.U onom ,,umezu od sobe TO je sazrijevalo, opsijedajui mu
duu i tijelo.Dva sna koja sanja nakon toga predstavljaju svojevrstan otpor, njima
njegova podsvijest pokuava da omete tu zlu klicu koja se nastanila u njegovom
umu.U prvom snu vraa se u djetinjstvo.Sve je bilo tako ivopisno, mnogo jasnije
nego u samom sjeanju na dogaaj.Pijani seljaci su uzeli bi i udarali Mikolkinu
kobilicu.Osjeala je veliki bol, skakala je, ritala se, borila se da sauva svoj ivot
koji joj je visio o koncu, koji je bio u rukama nemilosrdnih, bezosjeajnih
seljaka.Uvidjevi da je tako nee dotui, Mikolka je uzeo uskiju i dotukao je,
bezosjeajno, hladno, kao da nije ,,krtena dua.U tom trenutku se Raskoljnikov
budi, duboko potresen, sav obliven znojem.Bilo mu je mrano u dui, uvia da e
on ,,uzeti sekiru , pa je udariti po glavi, razmrskati joj lubanju.Osjea kao da mu
je teak teret spao sa due.Taj teret i jeste teret zloina.Surovo ponaanje koijaa

Mikolke i odvratnost koju ono u Raskoljnikovu izaziva, simbolizuje upravo njegov

otpor protiv zloina.U drugom snu mu se ukazivala Afrika, Egipat, nekakva
oaza:,,Karavan se odmara, mirno lee kamile;unaokolo raste itav krug palmi,svi
rucaju,slino kao i u Ljermontovoj pjesmi ,,Tri palme:
,, U arapskoj zemlji, sred peane stepe,
Izrasle tri palme, ponosne i lepe.
Me' njima iz zemlje to je ega spekla
Studena je voda sa uborom tekla
Skrivena u seni sa njihovih kruna
Od plamteih zraka i leteih duna.
Oaza je simbol spasenja, to je mir koji stoji nasuprot njegovom unutranjem
nemiru, slui mu kao opomena, pokuaj spasenja.Raskoljnikov je postao ak i
sujevjeran, svuda naokolo je vidio razne znakove koji su ga ohrabrivali da istraje u
svojoj namjeri, da poini zloin.Prvi znak je bio sluajan susret na Senskom trgu
sa sestrom Aljone Ivanovne, Lizavetom Ivanovnom, susret koji je mogao izvriti
konani uticaj na njegovu sudbinu.Spoznaja kada nee biti tu, kada e joj sestra
ostati sama, olakava njegove planove.Drugi znak je bio razgovor dvojice studenata
o Aljoni Ivanovnoj.Govorili su da je zla, udljiva i veoma okrutna to je navelo
Raskoljnikova na razmiljanje:,,Jedna smrt a ovamo stotinu ivota, ta znai na
optem kantaru ivot te jektiave, glupe i zle babe?Nista vie od ivota jedne
vai, bubavabe, ak ni toliko ne vredi, jer je ta baba kodljiva.Raskoljnikova dua
se ispunila neopisivim uzbuenjem, smatrao je da je sve to je uo zasigurno
sudbina, smatrao je da ima zadatak da spasi ljudske ivote, da je on upravo taj
,,neobian ovjek koji ima za pravo da pogazi zakon, upravo jer je neobian.On i
u svom lanku, objavljenom u ,,Periodinoj rijei, istie da se ljudi dijele na dvije
vrste.Prva vrsta je nia vrsta, to su konzervativni , pristojni ljudi koji ive u
poslunosti.Drugu vrstu predstavljaju ruioci , to jest oni koji obaraju vec postojee
u korist neeg boljeg, dozvoljeno im je da prekorae preko malo krvi zarad, po
njihovom uvjerenju, vieg cilja, to su ljudi sa novom milju, sposobni su da kau
neto razliito.Jedni odravaju svijet, dok ga drugi pokreu i vode ka cilju,
nemogu je opstanak svijeta bez njihovog medjusobnog preplitanja, oni imaju
jednako pravo da postoje, izmedju njih se vodi vjeni rat.Nieov ideal je upravo
neobian ovjek, natovjek.To je jak ovjek koji prezire i ignorie moralne norme,
zakone ljudskog drutva.On negira moral, ljude i samog sebe.Moral je samo
ogranienje line moi i smeta nastanku i razvoju monog ovjeka, jednog
natovjeka.Negiraju se ljudi jer oni nisu cilj ivota na zemlji ve samo sredstvo,
most dolaska do natovjeka:,, Veliki je onaj ovek, koji u odnosu prema drugim
ljudima projavljuje mo, a ne ljubav. Veliki je onaj, ko negira sve ljude ispod sebe i

oko sebe.I na kraju natovjek negira samog sebe,odnosno ovjeka u sebi koji je
slab i iskazuje naklonost prema drugim ljudima.ovjek je nekada bio velianstvena
i divlja zvijer, a danas je samo jedna pitoma domaa zvijer:,,Lav je ukroen i
preobraen u jagnje.Nie istie da je ovjek crv koji puzi, koji oprata, koji se ne
sveti, koji se rtvuje za druge, koji trpi.On je umoran od ovjeka.Jedini ovjek koga
je gledao sa divljenjem i potovanjem bio je Napoleon, simbol vieg ovjeka,
natovjeka, na neki nain Raskoljnikov uzor, ovjek koji kri zakon, ubija, radi
sopstvenog, po njegovom miljenju vieg cilja.Raskoljnikov je ivio u uvjerenju da
je velikom ovjeku dozvoljeno sve, bez obzira na moral.Svaka njegova misao
pretvara se neprimijetno u elju da postane neobian ovjek, da postane Napoleon,
a za to mu je ,,sila potrebna ,bez sile nita nees izvojevati, a silu treba dobijati
opet silom.Meutim, Dostojevski nije stvorio Raskoljnikova kao tipinog
natovjeka, kao Napoleona, jer se Raskoljnikov pokajao:ostavio je sjekiru, priznao
zloin, otiao je u zatvor da ispata za svoje grijehe.Ima pravo da ivi, da se
pokaje, jer u njegovoj dui postoji makar to jedno zrno dobra i plemenitosti, iako je
moda skriveno ispod te njegove podvojenosti:,,Svi smo mi dobri
ljudi.Raskoljnikov se na neki nain kroz patnju uzdigao, uspio je da snagom volje
pobijedi svoje demone:,,Sve je u rukama ovjeka.Svijet je alegorino predstavljen
kao mravinjak,nad kojim on eli preuzeti vlast,jer ne eli da bude ,,vaka kao i
ostali ljudi, odbija da bude drhtavo bojaljivo stvorenje u mehanizmu ivota.On je
na tom svijetu svoj jedini i apsolutni gospodar, a ukoliko to ipak nije sam je kriv,
jer je sebe ogradio od svijeta, uhvatio se u vlastitu mreu konfuznih misli, vjeitog
bunila.esto mu ponestaje snage, u cijelom svom biu on osjea straan nered:,,To
novo katastrofalno osjeanje bolom svojim rastavlja kost od kosti, otkida nerv od
nerva, udaljuje misao od misli, razdvaja duu od tijela.U njemu bukti vatra,stalno
se rasplamsava,ona gori njegovu linost, njegova se dua razbija, pretvara se u
,,legion duica.Sav je kao u bunilu, ne moe da sabere svoje misli i osjeanja, ne
moe da vlada sobom, postaje oajan:,,Gospode ta da radim, ta je ovo meni,
oigledno mene razum ostavlja.Poinivi ubistvo on je i samog sebe ubio, izgubio
je svoju linost, svoj ljudski lik, sve je u njemu poelo da se razbija, rasipa, u
cijelom svom biu osjetio je veliki nemir:,,Zar sam ja babu ubio?Ja sam sebe
ubio, a ne staricu!Prosto sam uzeo i sebe na veki ucmekao!Raskoljnikov vie nije
ovjek volje, on je doivio moralni poraz, ubio je svoje principe i pokazao nam da
u ovjeku i u svijetu oko ovjeka postoji neto mnogo jae od ljudske volje.Lana
ideja natovjeka unistila je ovjeka u njemu, elja da ima neogranienu mo,samo
je pojaala osjeaj samoe, i otkrila njegovu slabost, gria savjest ,,razotkriva
ovjekovu nemo u lanim pretenzijama ka svemoi.Njegova savjest njega polako
razotkriva, ne moe joj se oduprijeti.Ono isto i boansko u njegovoj dui vuklo

ga je da ispovijedi svoj zloin.Koliko god je on sebe uvjeravao da ubistvo babe

nije zloin nego prirodan postupak neobinog ovjeka, postojao je jedan dio
njegove linosti koji on nije mogao da ubijedi u tu tvrdnju.Taj dio se sa njim
bori kroz itavo djelo, stalno je tu,i opominje ga na mogue posljedice zloina,
izaziva u njemu munu bojazan i brigu, a na mahove ak i panian strah.Uvia da
je zao, da je prolio krv, meutim ne moe se tano utvrditi da li se Raskoljnikov
zaista pokajao ili nije.Sebe nije mogao okriviti , nije mogao nai stranu krivicu u
svojoj prolosti, jedino se stidio to je tako ,,slepo, beznadno, neznadno i glupo
propao.Bio je spreman na takav gnusan zloin, ali su ga ipak sitnice plaile, one
su upravo te koje su mu razdirale duu, zato se i predao.Nije mogao da podnese
pakao koji mu je razdirao duu i tijelo, izrazio je kajanje, i zato e se nebo
radovati za njega:,,Nebo se vema raduje za jednog grenika koji se kaje, nego za
devedeset i devet pravednika kojima kajanje nije potrebno.Dolaskom u zatvor
njegova savjest se konano smirila, ak je mirno mogao da spava nou, nije imao
komare, lik Anjone Ivanovne nije ga vie progonio.ak i sami Dostojevski
pronalazi mir kada biva poslat u zatvor zbog svoje ideologije.Jedino za vrijeme
boravka u zatvoru nije doivljavao napade epilepsije, smatrao je da je sam sebe
dovoljno kaznio za sva poinjena zla djela,ba kao i glavni junak.Pisac je na neki
nain taj neobini ovjek kojeg je ugradio u svoje djelo, i to upravo zbog svoje
bolesti.Nekada se smatralo da epilepsiju mogu imati samo odabrani, da je to sveta
bolest, i da za vrijeme napada sami Bog progovara kroz ovjeka. Raskoljnikov
prihvata Boga ali ne prihvata svijet koji je Bog stvorio.Jer taj svijet je pun zlih
ljudi, i nepravde.Tu se vidi svojevrstan apsurd, jer Bog je najvie dobro, a ipak je
stvorio svijet pun grijeha, patnje, oaja.Svaki ovjek u tom svijetu nosi u sebi
djavola.Taj djavo je opsijedao Lada Tajovia, razgovarao sa njim, ubacivao je ideje u
njegovu glavu, a sada taj djavo opsijeda i Raskoljnikova, on je taj glas u njegovoj
glavi koji ga tjera da poini zloin.Postoji mnotvo razloga zbog kojih moemo
osuditi Raskoljnikova,ali i mnotvo onih koji ga opravdavaju.Raskoljnikova dilema
je ujedno i dilema samog pisca.Izgleda da se i sam Dostojevski dvoumio kako da
protumai zloin svog junaka.Svoj put Raskoljnikov ne bira uvijek sam, esto mu
ga drugi ljudi nameu.Naao se u, za njega u tom trenutku, bezizlaznoj situaciji, u
njemu, i oko njega stvorila se tjeskoba, ivot je poeo da ga pritiska. ivi u drutvu
nepravde, gdje je ,,ovjek ovjeku tirjanin, a kamoli dui blagorodnoj. Njegov
duevni poremeaj nije nita drugo bez neadekvatni odgovor na te tekoe sa
kojima se on u ivotu srijee.On se trudio da njegovi postupci budu hladni,
promiljeni i matematiki precizni.Medjutim, to se u praksi svodi na niz
improvizovanih, nekontrolisanih akcija i ,,mnotvo sluajnih okolnosti.Na momente
ak osjea kao da je u vlasti neke spoljanje sile, kojoj ne moze odoljeti.

Raskoljnikov je suvian ovjek, udaljen od ljubavi i drutva, zbog unutranjeg

nemira i konflikta linosti. Upravo ga je taj konflikt pretvorio u nekog novog
ovjeka, u novog Raskoljnikova koji je poinio stvari na koje stari nikada nije ni
pomiljao.Novi ,,on oivio je sve potajne elje i mrane ideje koje su bile
skrivene u njemu .Raskoljnikov je ovjek tajni, njegova unutranja previranja obojila
su ovaj roman i dala su mu brojne psiholoke dimenzije i bezbrojne smisaone
ravni.

,,Ja znam da zloin uvek ostaje zloin, da e greh uvek biti greh, sraman, gnusan,
ruan, uzdigli vi porono oseanje na kakav god hoete stupanj veliine.
(,,Njetoka Nezvanova-Fjodor Mihailovi Dostojevski)