KEMIJA 1.

OTOPINE

Otopine su homogene smjese dvaju ili vie sastojaka pri emu je jedan sastojak u
velikom suviku (otapalo). Tvari koje nisu u suviku su otopljene tvari ili
soluti.
Uobiajeni primjeri su kuhinjska sol ili eer koji su krutine otopljeni u vodi
koja je tekuina.
Zahvaljujui dielektrinoj konstanti vode, voda je polarno otapalo to joj
omoguuje da otapa mnogo polarnih spojeva kao sto su NaCl i druge soli.
Neke soli su topljive u vodi na sobnoj temperaturi dok druge se tope samo na
povienim temperaturama.
Molekule soluta su meusobno izolirane zbog velike veine molekula otapala, tako
da otapalo diktira svojstva otopljenih tvari u otopini.
U tekuinama se takoer mogu otapati i plinovi,
npr. ugljikov dioksid ili kisik u vodi
dok se izmeu sebe plinovi otapaju bez ogranienja jer se molekule jednog plina
raspruju u drugom bez interreakcija.
Primjeri krutih otopina su mnoge slitine i minerali. Sposobnost otapanja tvari u
nekom otapalu naziva se topljivost.
Bakar

aluminij

bronca

KVANTITATIVNO IZRAAVANJE SASTAVA OTOPINE:

Molaritet CB
je volumen otopine

V
CB

= 1mol/L = 1M (1 molarna)

MOLALITET bB
m je masa otapale
bB = 1mol/kg = 1m
KOLIINSKI UDIO XA
bezdimenzionalna velicina
MASENI UDIO wA
bezdimenzionalna velicina

Razrjeivanje otopina
Pri razrjeivanju otopine smanjuje se njihova koncentracija, ali kolicina
otopljene tvari ili masa otopljene tvari prije i poslije razrjedivanja ostaje ne
promijenjena.
Molarna koncentracija otopljene tvari prije i poslije definirane su izrazima:
Kako je kolicina otopljene tvari ostala nepromijenjena,
vrijedi
n1= n2
odosno
V1 x C1= V2 x C2

Nomenklatura anorganske kemije

Mnoge soli javljaju se u obliku hidrata (tj. sadravaju kristalnu vodu
molekule vode ugraene u kristalnu reetku).
Broj molekula vode po formulskoj jedinki soli oznaava se u kemijskoj formuli
znakom iza formule soli.

Amorfne krutine nemaju pravilan prostorni raspored estica i nemaju izraeno

talite, tt pri grijanju postupno omekavaju do potpunog prijelaza u
tekuinu. Najee amorfne krutine su stakla. Neke naizgled amorfne krutine
zapravo su kristalne s vrlo sitnim esticama (npr. prah grafita).
Kristalne krutine imaju pravilan prostorni raspored estica i izraeno
talite. Pravilno rasporeene estice formiraju kristal iju stabilnost
odravaju ionske, kovalentne i metalne veze, te van der Waalsove sile
(molekularni kristali).
Ionske kristale
Kovalentne kristale
Metalne kristale
Molekulske kristale
Ionske kristale formiraju ioni pozitivni (kationi) i negativni (anioni),
ija su uzajamna djelovanja elektrostatike prirode. Primjeri su natrij-klorid
(NaCl), magnezij-oksid (MgO).

Po svojoj prirodi ionska veza nije prostorno usmjerena te su elektrina

privlaenja oko iona ravnomjerna. Svaki je ion opkoljen ravnomjerno po prostoru
rasporeenim maksimalno moguim brojem suprotno naelektriziranih iona.
Zbog jakog elektrinog privlaenja suprotno naelektriziranih estica krutine s
ionskom kristalnom reetkom imaju velike module elastinosti i vrstoe, te
visoka talita. Deformabilnost im je mala (krhki su) jer intenzitet elektrinih
privlaenja jako opada s poveanjem razmaka, a pri deformiranju dolazi i do
uzajamnog pribliavanja suprotno naelektriziranih iona koji se odbijaju. Zbog
malog broja slobodnih elektrona ionske krutine su male elektrine i toplinske
vodljivosti. Prisutnost iona u krutini ima za posljedicu dobru topljivost u
vodi te dobru elektrolitiku vodljivost vodenih otopina i talina krutina s
ionskim kristalnim reetkama.
Kovalentne kristale formiraju atomi nemetala, meusobno povezani kovalentnim
vezama. Primjeri su C (grafit/dijamant), SiO2 (kvarc). Kovalentna je veza
jaka, ali u velikoj mjeri slabi s poveanjem razmaka atoma. Krutine s
kovalentnom kristalnom reetkom imaju velike module elastinosti, vrstoe i
visoka talita. Zbog malog broja slobodnih elektrona male su elektrine i
toplinske vodljivosti, a zbog odsutnosti iona u vodi su slabo topljivi.
Posljedica razliitih struktura grafita i dijamanta je u njihovim razliitim

svojstvima. Grafit (kruto mazivo), za razliku od dijamanta (materijal za rezne

alate), ima razliite vrstoe u razliitim pravcima. Pojava razliitih
svojstava u razliitim pravcima naziva se anizotropijom.

Metalne kristale formiraju atomi i kationi metala koji su otpustili elektrone.

Zbog jakih privlaenja kationa metala i otputenih elektrona metali imaju
visoke module elastinosti, vrstoe i talita. Velika pokretljivost
otputenih elektrona i relativno male promjene intenziteta privlaenja s
promjenama razmaka (u usporedbi s ionskim i kovalentnim krutinama) imaju za
posljedicu dobru elektrinu i toplinsku vodljivost metala, te njihovu veliku
istezljivost.
Molekulske kristale formiraju molekule, s kovalentno vezanim atomima (npr. H2
O, CO2 , C12 H26 ), uzajamno povezane van der Waalsovim silama. Posljedica
relativno slabih van der Waalsovih sila mali su moduli elastinosti i
vrstoe. Posljedica velike pokretljivosti dipola je velika deformabilnost.
Zbog odsutnosti slobodnih elektrona imaju vrlo nisku elektrinu i toplinsku
vodljivost djeluju kao izolatori. Kristalne agregacije s molekulskim
kristalnim reetkama slabo su topljive u vodi i dobro topljive u organskim
otapalima.

OSNOVE TERMOKEMIJE
Termodinamika je grana fizike koja se bavi prouavanjem izmjena energije . Dio
termodinamike koji se bavi prouavanjem izmjena energije u kemijskim sustavima
naziva se kemijskom termodinamikom.
Termokemija je dio kemijske termodinamike koji prouava izmjene topline
tijekom kemijskih reakcija i procesa u kojima se mijenja fiziko stanje tvari
(na primjer, promjena agregacijskog stanja tvari, otapanje i sl.).
Energija (E) je fizika veliina koja se moe definirati kao mjera za
sposobnost sustava da obavi rad . to je energija sustava vea, to vei rad
sustav moe obaviti. Energija je u prirodi uvijek ouvana (ona se moe
prenositi s jednog tijela na drugo, ali joj je suma uvijek konstantna). Mjerna
jedinica za energiju je dul (J). Stara mjerna jedinica za energiju je
kalorija (cal).
1 cal = 4,184 J.
Toplina je energija koja se s jednog sustava prenese na drugi sustav uslijed
razlike u temperaturi ta dva sustava. Oznaava se simbolom Q ili q , a SI
jedinica za toplinu je dul.
Svaki drugi oblik prijenosa energije koji nije toplina u termodinamici se
naziva radom. S obzirom da je rad mogue izvriti na razliite naine, govorimo
o razliitim vrstama rada. Dvije vrste rada s kojima ete se esto susretati
su mehaniki rad i elektrini rad . Mehaniki rad je energija koju jedan
sustav predaje drugom sustavu tako da na njega djeluje silom i pritom ga
potiskuje (pomie). Elektrini rad je energija koja se izmeu dva sustava
prenese uslijed prijenosa naboja.
Temperaturu s makroskopskog stajalita moemo definirati kao fiziku veliinu
koja odreuje smjer toka topline izmeu dva sustava dovedena u toplinski
(termiki) kontakt. Pri tome toplina uvijek prelazi sa sustava vie temperature
na sustav nie temperature, sve dok se temperature ta dva sustava ne izjednae.
Prijelazom topline s toplijeg sustava na hladniji sustav temperatura hladnijeg
sustava raste, a toplijeg opada. Ako je tok topline izmeu dva sustava u
toplinskom kontaktu jednak nuli (to jest, ako nema prelaza topline s jednog
sustava na drugi), ta dva sustava imaju jednaku temperaturu. S mikroskopskog
stajalita temperatura je mjera srednje kinetike energije estica koje
izgrauju sustav. to je temperatura sustava via, srednja kinetika energija

estica je vea, tj. estice se bre gibaju. Za izraavanje temperature koriste

se razliite temperaturne ljestvice (skale).
U svakodnevnoj je uporabi Celzijeva temperatura ija je mjerna jedinica
Celzijev stupanj (C). Dosad ste se ve susreli i s termodinamikom
temperaturom ija je mjerna jedinica kelvin (K). Veza izmeu Celzijeve
temperature (t ) i termodinamike temperature (T ) dana je izrazom:

Temperatura od 0 kelvina odgovara temperaturi od 273,15 C. Pri toj

temperaturi (tzv. apsolutnoj nuli) kinetika energija atoma, odnosno molekula
poprima minimalnu vrijednost, no i dalje je vea od nule.
Egzotermni i endotermni procesi
Kod kemijskih promjena i procesa kao to su promjene agregacijskog stanja
tvari, otapanje, kristalizacija
energija se najee izmjenjuje u obliku
topline. Procese kod kojih se energija oslobaa kao toplina nazivamo
egzotermnim procesima , a one kod kojih se energija vee (apsorbira) kao
toplina endotermnim procesima . Ako se u sustavu koji je u toplinskom kontaktu
s okolinom odvija egzotermni proces, osloboena toplina prelazit e sa sustava
na okolinu i energija sustava e se smanjivati. Obratno, ako se u sustavu koji
je u toplinskom kontaktu s okolinom odvija endotermni proces, toplina e se
prenositi s okoline na sustav i energija sustava e se poveavati. Ako je
sustav u kojem se odvija proces toplinski izoliran od okoline, tada e
egzotermni proces rezultirati poveanjem temperature sustava, a endotermni
smanjenjem temperature sustava.
Entalpija
Toplina osloboena ili vezana tijekom nekog procesa koji se odvija pri
konstantnom tlaku dana je promjenom fizike veliine koja se naziva entalpijom,
a oznaava simbolom H :
U gornjem izrazu Qp oznaava toplinu pri konstantnom tlaku, a ?H promjenu
entalpije. Za egzotermne je procese promjena entalpije manja od nule, a za
endotermne vea od nule:

Slijedi da egzotermnim reakcijama nazivamo kemijske reakcije tijekom kojih

dolazi do oslobaanja topline, a endotermnim reakcijama one tijekom kojih
dolazi do vezanja topline. Pri konstantnom tlaku promjena entalpije pri
endotermnim reakcijama vea je od nule, a pri egzotermnima manja od nule:

egzotermna reakcija: ?H
A+B ? C+D

< 0

endotermna reakcija: ?H

> 0

ENTROPIJA SUSTAVA
Rije entropija nastala je od gr. rijei entrepo - dio energije koji se vie
ne moe pretvarati u rad. Entropija je mjera neorganiziranosti sustava.
Neorganiziranost sustava smanjuje davanje informacija o stanju sustava.
2. zakon termodinamike
Proces se moe odvijati spontano samo ako zbroj entropije sustava i njegove
okoline poraste
Medutim, promjena entropije nije prikladan kriterij za odredivanje spontanosti
nekog biokemijskog procesa jer se ne moe lako izmjeriti.
Zbog toga se za odredjivanje spontanosti reakcije koristi termodinamicka
funkcija slobodna energija
(Willard Gibbsova termodinamicka funkcija) , koja
objedinjuje prvi i drugi zakon termodinamike

PLINSKI ZAKONI
Plinovi nemaju odredjeni volumen i oblik. Volumen plina ovisi o volumenu posude
koja mu stoji na aspolaganju, a njegov oblik je odredjen obliokom posude.
Robert Boyle prvi je tocno mjerio kako se volumen plina mijenja s tlakom. On
je pronasao da je umnoz ak vrijednosti tlaka p i volumen V konstantan za neku
kolicinu plina pri stalnoj temperaturi:
p V = konst.
Sto znaci da
p1 V1 = p2 V2
gdje je V1 volumen neke kolicine plina pri tlaku p1 , a V2
plina pi tlaku p2.

volumen istog

Ako se povisi temperatura plina, njegov se volumen pri istom tlaku poveca.
Promjenu volumena i tlaka plina pri promjeni tempeatu r e proucavali su Charles
i Gay-Lussac:
V/T = konst. Taj se zakon obicno pise u obliku V1 /T1 = V2 /T2
Isto je tako nadjeno ovo: ako se zagrijava odredjena kolicina plina pri stalnom
volumenu, omjer je tlaka p i temperatura T plina konstantom:
p1 /T1 = p2 /T2
Sve tri zakonitosti mogu se izraziti jednom jednadzbom:
p1 V1 /T1 = p2 V2 /T2
Za svaki plin , tlak , volumen i temperaturu postoji jednadba stanja idealnog
plina:
p- tlak plina,
V-volumen plina
n-broj molova plina
T je apsolutna temperatura, K= 0C+273.15
R je plinska konstanta ije su jedinice u skladu s ostalim parametrima R=8.314
LkPaK-1mol-1
R= 0.082 l atm mol-1 K-1
Kod STP (standardne temperature i tlaka 273.15 K i 101.325kPa) jedan mol
idealnog plina zauzima volumen 22.414 litara.
U uzorku raznih plinova , ukupni tlak (pT) jednak je zbroju parcijalnih tlakova
(pp) pojedinih komponenata. Za zrak je:
pT=pp(N2)+pp(O2)+pp(Ar)+pp(H2O)+
Ova jednadba vrijedi samo za idealne plinove tj. plinove kod kojih privlane
sile ne djeluju izmeu molekula i koji se u plinskom prostoru gibaju slobodno.
Realni plinovi se ne ponaaju idealno ve po jednadbi Van der Waalsa.
(p+n2a/V2)(V-nb)=nRT
a,b su Van der Waalsove
konstante (privlane sile izmeu molekula i prostor kojeg zauzima svaka

molekula).
Za spomenute plinove odstupanje od idealnog manje je od 1%.
ISKORITENJE KEMIJSKIH REAKCIJA, MJERODAVNI REAKTANT
- jednadba kemijske reakcije pokazuje kvantitativne odnose izme?u reaktanata i
produkata kemijske reakcije
- ako se promotri opcenita kem. jednadba:
a A + b B ?c C + dD
iz nje je vidljivo da a mol reaktanta A reagira s b mol reaktanta B, pri cemu
nastaje c mol produkta C i d mol produkta D, tj. da vrijedi omjer mnoina:
n(A) : n(B) : n(C) : n(D) = a : b : c : d
ako je poznata mnoina bilo kojeg reaktanta ili produkta, iz tog je omjera
moguce izracunati mnoine svih ostalih tvari koje sudjeluju u reakciji
Navedeno razmiljanje vrijedi samo ako se mnoine reaktanata nalaze u
stehiometrijskom omjeru ,te ako se u reakciji svi reaktanti kvantitativno
prevode u produkte.
MJERODAVNI REAKTANT
Ako se u reakcijskoj smjesi reaktanti ne nalaze u stehiometrijskom omjeru
mnoina, reaktant koji odre?uje mnoinu nastalog produkta (odn. produkata)
naziva se mjerodavnim reaktantom.
Kemijska kinetika
to pokazuje
aA+bB ?cC+dD

uravnoteena jednadba kemijske reakcije?

reaktanti

produkti

Dinamiki aspekti reakcije su:

1.Brzina i mehanizmi kemijskih reakcija, koraci u promjeni reaktanata u
produkte: Kinetika
2.Dinamika ravnotea izmeu reakcije udesno i reakcije ulijevo, utjecaj
vanjskih faktora na koncentraciju reaktanata i produkata: Ravnotea
3.Zato se reakcija dogaa i kako je iskoristiti: Termodinamika i elektrokemija
Kinetika:prouavanje promjene koncentracije kao funkcija vremena
Zakon brzine reakcije: kvantitativno izraavanje brzine kemijskih promjena
eksperimentalno odreivanje komponenata u zakonu brzine reakcije
kako vanjski faktori utjeu na brzinu
BRZINA KEMIJSKIH REAKCIJA
v = ?c / ?t
Promjena koncentracije u jedinici vremena:
Brzine su razliite za razliite reakcije (priroda reaktanata), ali na brzinu
utjeu i vanjski faktori:
Poetna koncentracija (tj. uz odabrani tlak i volumen mijenja se vjerovatnost
sudara)
Povrina krutih estica (prah ili komadi ostvaruju razliit broj sudara)
Temperatura (broj sudara ovisi o kinetikoj energiji estica)
Izloenost zraenju (utjee na energiju aktiviranja)
Katalizator (ne mijenja brzinu nego odabire neku drugu reakciju)
Brzina napredovanja kemijske reakcije
ovisi :
o broju sudara reagirajuih estica u jedinici vremena (kinetika teorija
plinova: 1010 sudara jedne molekule u sekundi, ali ima li svaka molekula

dovoljnu energiju aktiviranja i povoljnu grau?)

o uspjenosti sudara (ako je energija aktiviranja dovoljno velika i ako se
sudaraju reaktivni dijelovi molekula, tj povoljan steriki faktor)
Utjecaj koncentracije reaktanata
1867 Guldberg i Waage (Norveka):
Zakon o djelovanju masa? Zakon o brzini reakcije
Primjer:
Br2(aq)+ HCOOH (aq) ? 2Br?(aq) + 2H?(aq) +CO2(g)
brzina kemijske reakcije proprcionalna je aktivnim masama reagirajuih tvari,
tj. koncentraciji.

Molekulski brom je sme, u reakciji s mravljom kiselinom koncentracija mu opada

u vremenu (spektrometrom se promatra zamuenje)
Zakon brzine reakcije
Openito vrijedi da se za reakciju
aA + bB ? cC + dD
moe definirati brzina reakcije promatrajui promjenu bilo koje reagirajue
tvari:
jedinica: mol dm-3 s-1
a takoer promatrajui promjenu koncentracije reaktanata (zakon brzine
reakcije) uz konstantu (ili koeficijent ) k brzine reakcije

Red reakcije
Ako u reakciji

aA + bB ? cC + dD
istodobno reagira m molekula reaktanta A sa n molekula reaktanta B, onda se
brzina reakcije rauna:
Tada je m red reakcije obzirom na A, n je red reakcije obzirom na B, a suma m+n
naziva se red ukupne reakcije
Povratne i nepovratne reakcije
[A] i [B] se vremenom smanjuju tijekom reakcije, pa brzina promjene
koncentracije reaktanata nije konstantna.
Na brzinu promjene koncentracije reaktanata utjee i injenica da su reakcije
najee reverzibilne (povratne) jer nastali produkti uzajamno reagiraju i
stvaraju reaktante.
A + B ? C + D
Reakcija udesno, napredna reakcija, smjer ?
Reakcija ulijevo, povratna reakcija, smjer?
Reverzibilna reakcija tee u oba smjera
Ireverzibilna reakcija tee samo udesno.

Vr= kr [A][B]
Vp= kp [C][D]

Napredovanje sumarne reakcije prestaje kada reakcija postigne dinamiku

ravnoteu

Kiseline
su tvari kiselog okusa
Kemijski su kiseline tvari koje tijekom neke kemijske reakcije mogu otpustiti
proton.
Kiseline su donori protona.
otapanjem klorovodika u vodi
nastaje klorovodina kiselina
molekule klorovodika predaju protone molekulama vode
je jaka monoprotonska kiselina koja u vodi potpuno disocira.
Baze
su tvari koje tijekom kemijske reakcije mogu primiti proton.
To su akceptori protona.
Vodene otopine baza zovu se luine.
Molekula baze
da bi mogla primiti proton, mora imati slobodan elektronski par

Kiselina i baza
uvijek se javljaju u paru
to je tzv. konjugirani (pripadajui) par
pri svakom prijelazu protona nastaju dva konjugirana para kiselina i baza
Kostanta disocijacije
Zbog svojstava vode koja smo naveli svaki proces disocacije prati hidratacija.
Zbog toga disocaciju octene kiseline piemo
CH3COOH + H2O ? CH3COO- + H3O+
Kostanta ravnotee zove se KOSTANTA DISOCACIJE:
KCH3COOH = [CH3COO-][H3O+]
---------------[CH3COOH]
U opem sluaju za kiselinu HA u ravnotei sa H3O+ i AIonima izraz za kostantu disocacije ima oblik:
KHA = [H3O+][A-]
---------[HA]
gdje je KHA kostanta disocacije kiseline HA.
Kao to disociraju kiseline, disociraju i baze, ali uz stvaranje hidroksidnih
iona.
MOH ? M+ + OHU opem sluaju za bazu MOH u ravnotei sa M+ i OH- ionima izraz za kostantu
disocacije ima oblik:
KOH = [M+][OH-]
----------[MOH]

Disocacija poliprotonskih kiselina

H2S ? H+ +HSHS- ? H+ + S2K1= [H+][HS-]/[H2S]
K2= [H+][S2-]/[HS-]
Ukupna reakcija

je
H2S ? 2H+ + S2-

K= [H+]2[S2-]/ [H2S] =K1x K2

Voda disocira u proton i hidroksidni ion
H2O ?

H+ + OH-

H+ ion tj. proton u otopini ne pojavljuje se slobodan, ve kao hidronijev ion

H3O+.
2H2O ?H3O+ + OHKonstanta disocijacije:
Kw = [H3O+] x [OH-]
U istoj vodi kod 25C, Kw je 1 x
i [H3O+]= [OH-] = 10-7

10-14

Kada je [OH-]= [H3O+] otopina je neutralna.

20-tih godina je ula u upotrebu pH-skala gdje

pH = -log [H3O+]

(1)

U skladu sa ve izreenim prije, u neutralnoj otopini pH je 7.

Iz relacije pod (1) ocito je da moemo zakljuiti da je
[H3O+]= 10-pH
pH + pOH = 14
Dakle, u obinoj vodi tj. neutralnoj otopini pOH je 7.
Otopine s pH manjim od 7 se nazivaju kisele, a one s pH veim od 7 bazne ili
lunate.
PUFERSKE OTOPINE
Dodamo li u cistu vodu kap koncentrirane kiseline,
pH otopine se promijeni za nekoliko jedinica i otopina
postaje izrazito kisela. Analogno se dogadja kada
dodamo luzine (baze).
Postoje otopine u kojima se pH vrlo malo mijenja dodatkom kiselina ili luzina.
Takve otopine nazivamo puferskim.
To su najcesce smjese slabih kiselina i njihovih soli ili slabih baza i njihovih
soli.

Npr. Ako dodamo 0.01 ml/l HCl u destiliranu vodu, pH ide od 7 do 2.

Dok, kada dodamo istu kolicinu u pufersku otopinu (CH3COOH/CH3COONa), pH ide od
4.75 do 4.65!!!!

SLABA KISELINA I NIHOVE SOLI

Kao primjer uzmimo pufersku otopinu koja se sastoji od smjese octene kiseline i
natrij-acetata.
KCH3COOH =

[CH3COO-][H3O+]
---------------[CH3COOH]

Tu ravnotezu mozemo napisati i u obliku

[H+] = [CH3COOH]/[CH3COO-] x KCH3COOH
Opcenito,
[H+] = c-kiseline/c-soli x K-kiseline
pH otopine ovisi o konstanti disocijacije kiseline i o omjeru koncentracije
kiseline i njezine soli.
SLABA LUZINA I NJEZINE SOLI
Kao primjer uzmimo pufersku otopinu koja se sastoji od smjese amonijaka i
amonijev-klorida.
[NH4+][OH-]
KNH3= ------------------[NH3]
Tu ravnotezu mozemo napisati i u obliku
[OH-] = [NH3]/[NH4+] x KNH3
Opcenito,
[OH-] = c-luzine/c-soli x K-luzine
pOH, te onda pH otopine ovisi o konstanti disocijacije luzine i o omjeru
koncentracije luzine i njezine soli.
Titracija
Titracija je uobiajeni laboratorijski metod kvantitativne kemijske analize.
Moe se upotrebljavati radi utvrivanja koncentracija poznatih reaktanata. Poto
pri titraciji znaajnu ulogu igra mjerenje volumena, takoer je poznata i kao
volumetrijska analiza. Reagent, koji se jo naziva i titrant, poznate
koncentracije (ili kao standardna otopina) i volumena, reagira s otapinom
analita (supstance koja se analizira), ija koncentracija nije poznata.
Proces titracije
Koristei kalibriranu biretu, dodaje se titrant, sve dok ne izreagira supstanca
koja se analizira (zavrna toka). U klasinoj titraciji izmeu jake kiseline i
jake baze, krajnja toka titracije je dostignuta kada je pH vrijednost
reaktanata priblino jednaka 7. Za vizuelno odreivanje zavrne toke koriste se
indikatori. Kiselinsko-bazni indikatori su slabe organske kiseline ili baze,
koje mijenjaju boju u ovisnosti od pH vrijednosti otopine. U ovisnosti od

konstante disocijacije supstance koja se titrira, zavrna toka e biti pri

razliitim vrijednostima pH. Zbog toga se izabire indikator koji mijenja boju u
intervalu pH zavrne toke.
Za kompleksometrijske i redoks titracije takoer postoje indikatori. Zavrnu
toku je mogue odrediti i drugim metodama (konduktometrija, potenciometrija,
itd).
Klasifikacija titrimetrijskih metoda
Titrimetrijske metode analize se mogu svrstati u etiri klase:
Kiselinsko-bazne titracije
Kompleksometrijske titracije
Talone titracije
Redoks titracije
Indikatori
Pri titraciji se koriste mnogi (veinom vizuelni) indikatori. Na primjer, u
jednostavnoj kiselinsko-baznoj titraciji , kao pH indikator se moe koristiti
fenolftalein koji postane ruiast pri pH vrijednosti od oko 8,2. Drugi primjer
je indikator metil-oran (methyl-orange), koji je crven u kiseloj sredini, a ut
u baznoj.
Meutim, pri nekim titracijama indikatori nisu ni potrebni. Na primjer, redoks
reakcija u kojoj je upotrijebljen kalij permanganat (ruiasto/purpurno) kao
titrant; kada se reducira, on postaje bezbojan zbog prelaska mangana iz
oksidacijskog stanja +7 u +2.
Ovisnost boje indikatora o koncentraciji oksonij-iona u otopini moe se
rastumaiti sudjelovanjem oksonij-iona u ravnotei izmeu dvije razliito
obojene forme indikatora.
Hin ? H+ + inOvdje je posrijedi disocijacija slabe organske kiseline za koju moemo napisati:
KHin = [H+][in-]/[Hin]
Iz ovoga proizilazi:
KHin/[H+] = [in-]/[Hin]
Kad taj kvocijent bude jednak jedinici, polovica prisutne koliine indikatora
bit ce u nedisociranoj formi, a polovica u disociranoj tj. promjena boje
indikatora izvrena je do polovine. To e se dogoditi upravo kada bude [H+] =
KHin odnosno, pH = pKHin
KONSTANTA PRODUKTA TOPLJIVOSTI
Otopine su homogene smjese dvaju ili vie sastojaka pri emu je jedan sastojak u
velikom suviku (otapalo). Tvari koje nisu u suviku su otopljene tvari ili
soluti.
Uobiajeni primjeri su kuhinjska sol ili eer koji su krutine otopljeni u vodi
koja je tekuina.
Zasiena otopina je otopina koja sadri maksimalno moguu koliinu otopljene
tvari. Kada je otopina zasiena postignuto stanje ravnotee jer je brzina
otapajnja vrste tvari i brzina rekristalizacije ista.
Za otapanje kuhinjske soli moemo napisati:

U zasienoj otopini konstantu ravnotee moemo definirati kao za svaku drugu

kemijsku ravnoteu:
konstanta produkta topljivosti

Kako bi odredili stupanj nezasienosti ili prezasienosti neke otopine potrebno

je izraunati produkt koncentracije prisutnih iona i dobiti ionski produkt i
usporediti ga s konstantom produkta topljivosti.
Ukoliko je ionski produkt manji od konstante produkta topljivosti, otopina je
nezasiena, ukoliko je ionski produkt vei od konstante produkta topljivosti,
otopina je prezasiena.
Uvjeti za kemijsku ravnoteu.
to znai poliprotonska kiselina, navedi primjer?!
to znai konjugirani par kiselina i baza?
to je pH? / Objasni izraz pH + pOH = 14
Objasni kako se moe odrediti stupanj nezasienosti ili prezasienosti neke
otopine!
Zato je formula Kc=Ks (RT) objasni!
Zato je HCl monoprotonska jaka kiselina?
to su puferi?
Objasni reverzibilnu i ireverzibilnu reakciju!
Staklena posuda volumena 2 litre pri temperaturi od 990C sadri 2mol H2, 20mol
CO2, 4mol H2O i 16mol CO. Izraunaj konstantu ravnotee!
H2 + CO2
H2O + CO
Izraunaj pH vrijednost 0.40mol otopine amonijaka ako je K od NH3=1.8 puta 10 na
-5 mol/l
Produkt topljivosti PbBr2 iznosi Ks=4.0 puta 10 na -5 mol na 3/dm na -9
*za ovaj obojan tekst nisam sigurna jeli toan
1. Napisite izraze za konstantu ravnoteze ovih reackija:
a) N2 + O2 ?

2NO

b) 4HCl + O2 ? 2Cl2 + 2H2O

c) H2O2 ? 2H2O + O2

2. Konstanta ravnoteze za reackiju:

CO2 + H2 ? CO + H2O
pri 1000C je 0,52. Izracunajte kolicine vode da ce dobiti ako
imamo 2,5 mol CO2 i 0,25 mol H2.

na pocetne

3. Koliki je pH otopine cijanidne kiseline (cHCN = 1 mol dm-3) ako je njezina

koncentracijska konstanta disocijacije KHCN = 7,9 ? 10 -19 mol dm-3?

4. Izracunajte pH ako je:

[H+]= 10-8
[H+]= 10-4
[OH-]= 10-11
Otopalo pod c) je

kiselina
luzina
5. Naite pH puferske otopine koja zadri 1,5 mol/l
natrij-acetata. K(CH3COOH)= 2 x10-5 mol/l.

octene kiselina i 3 mol/l

1.UVOD
Da bi se kemijska reakcija mogla dogoditi potrebno je da se molekule reaktanata
sudare.
Brzina pojedinih kemijskih reakcija ovisi o broju uspjenih sudara estica koje
meusobno reagiraju u jedinici vremena. Sve estice koje se sudare nee i
reagirati. Sudarom e reagirat samo one estice koje posjeduju energiju jednaku
ili veu od minimalne koja je potrebna da sudarom doe do reakcije.Ta energija
koju estice moraju imati da bi meusobno reagirale zove se energija aktivacije.
Uspjenost sudara estica ovisi i o sterikom faktoru, tj.o grai molekule.
Za sloenije molekule vana je dakle i njihova prostorna orijentacija, koja im
omoguuje ili sprijeava sudar s odreenim dijelom druge molekule.
Openite pravilnosti u odnosu prirode reaktanata (ionski i atomski spoj) i
brzine reakcije nema. Reakcije u kojima se izmjenjuju elektroni ili reakcije
iona s ionima obino su brze reakcije.
Brzina reakcije ovisi o svakoj promjeni uvjeta koja poveava broj sudara estica
u reakciji u jedinici vremena. Faktori o kojima ovisi brzina reakcije su:
1.
2.
3.
4.
5.
6

utjecaj prirode reaktanata

poveanje koncentracije reaktanata
poveanje temperature
poveanje povrine reaktanata
prisustvo odgovarajueg katalizatora
zraenje

Tvari koje usporavaju kemijsku reakciju zovu se inhibitori.

2. UTJECAJ PRIRODE REAKTANATA

Zasad se jo ne mogu dati nikakvi openiti zakljuci o utjecaju prirode
reaktanata na brzinu kemijske reakcije. Obino su reakcije izmeu iona, kod
kojih ne dolazi do sloenih reakcija, dakle jednostavan prijenos protona ili
prijenos elektrona ili jednostavne kompleksne reakcije, vrlo brze reakcije.
Sloene reakcije, troslone reakcije i heterogene reakcije obino su polagane.
3. UTJECAJ KONCENTRACIJE REAKTANATA
Koncentracija reaktanata vaan je inilac u brzini kemijske reakcije.
Molekule, atomi i ioni mogu meusobno reagirati samo ako dou u dodir, tj. ako
se sudare. Ako brzina ovisi o broju uspjenih sudara onda moemo zakljuit da
ovisi i o koncentraciji reaktanata, jer to je vei broj reaktanata vei je i
broj sudara reaktanata.
C.M.Guldbergi P.Wage 1867. godine formulirali su Zakon o djelovanju masa koji
kae da je brzina kemijske reakcije proporcijalna aktivnim masama tvari koje
reagiraju.
Prema tom zakonu brzina reakcije u bilo kojem vremenu njezina napredovanja
proporcijalna je momentalnim koncentracijama reaktanata A i B:

v - je brzina promjene koncentracije reaktanata koja se s vremenom smanjuje jer

se smanjuje koncentracija reaktanata
k - je konstanta brzine reakcije kod odreene temperature, koja je mjerilo
promjene koncentracije reaktanata s vremenom i sklonosti reakcije izmeu
reaktanata A i B.
Ako tvari imaju veliku sklonost da reagiraju, konstanta brzine reakcije je

velika, jer je i promjena koncentracije reaktanata u tom sluaju velika.

3.1 Pokus
Aparatura i pribor:
1. Epruvete
2. Birete
3. Plamenik, tronog, azbesna mreica
4.Termometar
Kemikalije:
1. 0,1 M H2SO4
2. 1,0 M H2SO4
3. 2,0 M Na2S2O3
Postupak:
Reakcija izuivanja koloidnog sumpora iz natrij-triosulfata utjecajem sulfatne
kiseline:
Na2S2O3 + H2SO4 ? S + SO2 + Na2SO4 + H2O

Utjecaj koncentracije Na2S2O

U tri epruvete dodajemo: u prvu 2ml 0,2 M Na2S2O3 i 4ml vode
u drugu 4ml 0,2 M Na2S2O3 i 2ml vode
u treu 6ml 0,2 M Na2S2O
- u prvu epruvetu dodali smo 2ml 0,1 H2SO4 M . Nakon nekog vremena pojavi se
bijelo zamuenje od koloidno izluenog sumpora. Izmijrili smo vrijemo koje je
potrebno da se reakcija privede kraju (da se skroz zamuti).
- u drugu epruvetu smo stavili 2ml 0,1 M H2SO4 i takoer mjerili vrijemo
zamuenja.
u treu epruvetu smo stavili 2ml 0,1 M H2SO4 i takoer mjerili vrijemo
zamuenja.

epruveta br.
V Na2S2O3/ml
1.
2,0
4,0
2.
4,0
2,0
3.
6,0
0,0

V H2O/ml
2,0
5,0
2,0
2,30
2,0
1,30

V 0,1 H2SO4/ml

vrijeme/min

4. UTJECAJ TEMPERATURE
Zbog porasta temperature raste brzina molekula, a porastom brzine raste i broj
sudara pa tako raste i brzina reakcije. Eksperimentalno je dokazano da se pri
porastu temperature za 10?C brzina reakcije udvostrui pa ak i utrostrui. No
toliko veliko poveanje brzine reakcije nije uzrokovano samo porastom brzina
estica, nego veliku ulogu ima i energija aktivacije. Energija estica sposobnih
za reakciju prei e poveanje temperature za odreeni iznos energija
aktivacije. Samo one estice koje imaju jednaku ili veu energiju aktivacije
mogu reagirati prilikom sudara. estice koje reagiraju dijele se na pasivne i
aktivne. Pasivne su u ravnotei s aktivnim. Promjene brzine reakcije koje su
uzrokovane promjenom temperature kinetika teorija ili teorija prijelaznog
stanja.

5. UTJECAJ POVRINE REAKTANATA

Takoer je vaan inilac za brzinu reakcije.to je vea dodirna povrina vea je

i mogunost reagiranja. Dodirna povrina raste sa stupnjem disperzije.Otopine

predstavljaju maksimalnu disperziju. Zato tvari mnogo lake reagijaju u
otopinama nego u vrstom stanju. Tako, na primjer, promijeani kristali
iva(II)-klorida i kalij-jodida ne reagiraju, mjeanjem tarioniku reagiraju
slabo, dok se iz otopine crveni talog Hgl2 izluuje odmah. Ugljen gori polako,
ali ugljena praina sa zrakom moe i eksplodirati jer je reakcija vrlo brza.

5.1. Pokus
1.
Aparatura i pribor:
Epruvete
2.

Kemikalije:
2 ml klorovodine kiseline
Mramor (usitnjeni i u komadima)

3.
Postupak:
U prvu epruvetu smo stavili 3 mala komada mramora, a u drugu malo usitnjenog
mramora. Zatim smo u obje epruvete ulili 2ml razrijeene klorovodine kiseline.
4. Zakljuak:
Po broju mjehuria ugljikovog dioksida primjeujemo da se usitnjeni mramor bre
otapa u klorovodinoj kiselini.to je povrina krutog reaktanta vea to je vea
i brzina kemijske reakcije.
6. UTJECAJ KATALIZATORA
Katalizatori su tvari koje ubrzavaju neku kemijsku reakciju iako su prisutne u
malim koliinama. Nakon katalize katalizator ostaje kemijski nepromjenjen.
Ime katalizator, koje dolazi od gr. rijei katalysis to znai razrjeavanje,
dao im je Berzelius 1895. godine. Proces ubrzavanja reakcije zove se kataliza.
Katalizator nije samo ulje u motoru kemijske reakcije, kako je to tumaio
W.Ostvald, ve on aktivno sudjeluje u reakciji.
Kataliza je neobino vana ne samo u kemijskoj industriji nego i u mnogim
biokemijskim procesima. Katalizatori u biokemijskim procesima zovu se enzimi.
Katlizator je obino svojstven za pojedinu reakciju i nee ubrzavati neku drugu
reakciju. Ubrzava samo onu reakciju koja bi se i bez njega odvijala, ali vrlo
sporo.
Katalizator ne utjee na poloaj ravnotee reakcije, ve je smo ubrzava, i to i
polaznu i povratnu reakciju. Mijenja tok reakcije, pa nastaju meuprodukti, koji
lake reagiraju nego sami reaktanti.
Kataliza moe biti homogena ili heterogena.
Homogena kataliza jest ona u kojoj su reaktanti i katalizator u istom
agregatnom stanju. Takva je kataliza zastupljena pri dobivanju sulfatne
kiseline, pri oksidaciji sulfit-iona u
sulfat-ion i pri redukciji kalij-permanganata u kiselom mediju. U homogenoj se
katalizi pretpostavlja stvaranje meuprodukata.
Heterogena kataliza je ea i industrijski vanija. Tu je katalizator posebna
faza npr. Fe2O3 i Al2O3 pri dobivanju amonijaka ili spuvast platina pri
raspadnju vodik-peroksida.
U tim katalizama dolazi do izraaja djelovanje povrine, za koju je bolje da je
to vea.
esto upotrebljavani katalizatori su Fe2O3, V2O5 , npr.za kontaktni postupak
dobivanja sulfatne kiseline, zatim platinska mreica za dobivanje NO u
proizvodnji nitratne kiseline itd.
Heterogeni katalizatori mogu apsorbirati i druge tvari osim reaktanata, pa se s
njima mogu otrovati, tj. inaktivirati. Tako se npr. platinski katalizatori lako
otruju sa H2S, As, HCl, CO, HCN i drugi.

6.1.Objanjenje katalize teorijom prijelaznog stanja

Ubrzanje reakcije djelovanjem katalizatora je smanjenje slobodne energije
aktiviranja pretvorbe reaktanata u produkte.
To smanjenje moe biti posljedica:
- smanjanja Gibbsove energije aktiviranog kompleksa
- poveanja Gibbsove energije (kemijskog potencijala) reaktanata njihovim
vezivanjem
na katalizatoru (enzimske reakcije)
7. UTJECAJ INHIBITORA
Tvari koje usporavaju kemijsku reakciju zovu se inhibitori.To su specifine
molekule koje mogu inhibirati enzimsku aktivnost. esto se dodaju prehrambenim
proizvodima pod nazivom stabilizatori. Oni sprijeavaju procese koji bi mogli
dovesti do kvarenja hrane i tako konzerviranim prehrambenim proizvodima
produljuju rok uporabe. Djelovanje im se sastoji u tome to stupaju u kemijsku
reakciju s meuproduktima osnovne reakcije i tako prekidaju tok reakcije od
reaktanata do konanih produkata. Tako npr.tetraetilolovo dodano benzinu
spreava zapaljenje benzinskih para u dodiru s kisikom iz zraka uslijed
kompresije u cilindru motora. Inhibitori mogu djelovati i tako da aktiviraju
katalizatore.
U biokemiji je naroito vana fotokemijska reakcija u biljkama, kojom se iz
ugljikov-dioksida i vode u liu, pod utjecajem Suneva svjetla, sinteziraju
ugljikohidrati. Pri tome klorofil slui kao fotokemijski katalizator.
Inhibitori se dijele na ireverzibilne i reverzibilne.
Ireverzibilni inhibitiri
Vrlo se esto veu na enzim (esto kovalentno)
Vrlo sporo disociraju
Reverzibilni inhibitori
Brzo disociraju od enzima
Kompetitivni inhibitori
- veu se na aktivno mjesto enzima
Nekompetitivni inhibitori
- veu se na mjesto razliito od aktivnog mjesta enzima
Kombinirani inhibitori
Kompetitivni i nekompetitvni inhibitori imaju razliite kinetike uinke.
Kompetitivni inhibitori se sa suptratom natjeu za vezanje na vezno mjesto na
enzimu i prividno smanjuju afinitet enzima za supstrat. Kompetitivnu inhibiciju
mogue je ponititi poveanjem koncentracije suptrata.
Nekompetitivni inhibitori mjenjaju konformaciju enzima i smanjuju njegovu
uinkovitost. Poveavanje koncentracije supstrata ne umanjuje uinak inhibicije.

8. ENERGIJA ZRAENJA
Energija zraenja moe takoer dovesti do kemijske reakcije, i to onda kad je
apsorbirana energija zraenja jednaka ili vea od energije aktivacije u nekoj
reakciji. Poznata kemijska reakcija jest fotografski proces, koji se temelji na
raspadanju srebro-halogenida, najee srebro-bromida, zbog utjecaja svjetlosti.
9.KEMIJSKA KINETIKA
Kemijska kinetika je grana fizikalne kemije koja oznaava mogunost odvijanja i
doseg kemijske reakcije. Kemijska kinetika prouava brzinu i mehanizam kemijskih
reakcija s obzirom na razliite reakcijske faktore. Reaktanti mogu dati vie
razliitih produkata, pa kemijska kinetika prua podatke o uvjetima dobivanja
eljenih produkata.
Brzina kemijske reakcije se promatra definiranjem kao veliina kemijske
kinetike, kao brzina prirasta koncentracije tvari. Ako dolazi do kemijske

ravnotee, dinamike ravnotee reakcija tee reverzibilno u jednom i drugom

smjeru. Po stanju dinamike ravnotee nastaje onoliko produkata koliko ih se
raspadne. Koncentracija ili konstanta ravnotee se definira kao:
mA + nB ? oC + pD
Neka kemijska reakcija dolazi kod odreene temperature u stanje kemijske
ravnotee kada kvocijent umnoka koncentracija reakcionih produkata i umnoka
koncentracija reaktanata postigne za tu reakciju karakteristinu vrijednost Kr.
Kr i K1 i K2 ne ovise o pojedinim koncentracijama reaktanata i produkata nego
ovise o prirodi tvari i temperaturi.
9.1.Klasifikacija kemijskih reakcija
1. homogene - i produkti i reaktanti su u istoj fazi
2. heterogene - produkti i reaktanti reagiraju u razliitim fazama, a reakcije
se odvijaju na
granici faza
3. jednostavne - reakcije u kojima poetne tvari reagiraju samo na jedan nain i
daju jedan ili vie produkt
4. sloene - ne reagiraju odjednom, reagiraju u vie procesa, reaktanti
reagiraju na vie naina
5. povratne - odvijaju se u oba smjera
6. nepovratne - odvijaju se u jednom smjeru
7. uzastopne - proces se odvija u vie faza, meufaza, nastaju i odreeni
meuprodukti, produkt jedne reakcije je istodobno reaktant sljedee reakcije
Klasifikacija reakcija s obzirom na molekularnost
Molekularnost je stvarni broj estica reaktanata koji uestvuju u nekoj
elementarnoj kemijskoj reakciji. Molekularnost reakcije mora biti cijeli broj,
postoje:
- jedno ili monomolekularne
- dvo ili bimolekularne
- tromolekularne
- polimolekularne reakcije
S obzirom na broj molekula dimolekularne reakcije se vrlo teko definiraju pa se
sve nastoje svesti na jedno ili dvomolekularne.
Jednomolekularna reakcija ima samo jednu vrstu molekule reaktanata: AB ? A + B
Dvomolekularne reakcije su one pri kojima reagiraju dvije molekule dva reaktanta
ili dvije molekule jednog reaktanta.

10. RED REAKCIJE

Red reakcije pokazuje ovisnost brzine reakcije na koncentraciju tvari koja
sudjeluje u reakciji. Red je definiran sumom eksponenata za koncentraciju tvari
koja sudjeluje u reakciji. Red reakcije i molekularnost reakcije esto su
identini. Postoje reakcije nultog reda, prvog reda, drugog reda i treeg reda.
Reakcije koje su vee od treeg reda nisu odreene i kod njih red reakcije ne
mora biti cijeli broj.
10.1.Reakcije nultog reda
Ako je brzina stvaranja reakcije produkata u toku reakcije je stalna, ne ovisi o
koncentraciji reaktanata onda je to reakcija nultog reda.
Postoji faktor koji koncentraciju reaktanata odrava konstantnom (kod
fotokemijske reakcije izvor svjetla je konstantan, elektroliza itd.). Vrijeme
poluraspada tvai je odnos izmeu koncentracija tvari A kroz 2 K.
10.2.Reakcije prvog reda
Reakcije prvog reda su one kod kojih brzina reakcije ovisi o koncentraciji samo
jednog reaktanta. Mijenja se stvarna brzina reakcije. Na poetku reakcije brzina
je najvea. Karakteristika ovih reakcija je da na vrijeme polureakcije ne utjee
koncentracija. U reakcije prvog reda spadaju i pseudoreakcije (one kod kojih
reagiraju dva reaktanta, ali je brzina promjene koncentracije proporcionalna
koncentraciji jednog reaktanta, jedan reaktant je u vrlo velikom suviku).
10.3.Reakcije drugog reda
Reakcije drugog reda su one kod kojih brzina reakcije ovisi o koncentraciji dva
reaktanta ili o kvadratu koncentracije jednog. Kod komplesnih reakcija, tj.
reakcija koje se sastoje od niza jednostavnih reakcija, mogu se dobiti i vii
redovi. tovie, red reakcije ne mora biti cijeli broj. Red reakcije odreuje se

eksperimentalno.
KOMPLEKSNE REAKCIJE
Kompleksne reakcije se sastoje od dvije reakcije ili vie jednostavnih
reakcija .
One mogu biti:
povratne ili revirzibilne
uzastopne
usporedne