PRVI PARCIJALNI ISPIT IZ KEMIJE

1. MATERIJA, MASA I ENERGIJA

MATERIJA - sva pojavnost u svemiru koja čini njegove dijelove te se očituje kroz tvar, valove,
energiju i informaciju. Materija je neuništiva, nemoguće ju je uništiti, pa zbog toga imamo
pretvaranje materije iz jednog oblika u drugi, ali nikada gubitak materije.

MASA - jedno od osnovnih svojstava tvari. Ona je fizikalna veličina, mjera tromosti tijela.
Tromost je svojstvo svakog tijela po kojem to tijelo ostaje u stanju mirovanja ako miruje ili u
stanju jednolikog gibanja po pravcu ako se giba.

ENERGIJA - sposobnost nekog tijela ili mase tvari da obavi neki rad. Isto se tako može reći da su
rad i energija ekvivalentni pojmovi, iako opseg i sadržaj tih dviju riječi nije posve identičan.

2. HOMOGENE I HETEROGENE TVARI

HOMOGENE TVARI - u svakom dijelu iste, npr. čisto željezo, kristal kuhinjske soli, morska voda,
zlato za nakit itd. Možemo ih podijeliti u dvije skupine:

- čiste tvari koje su homogene tvari točno određenog kemijskog sastava i drugih karakterističnih
konstantnih svojstava.

- homogene smjese koje su homogene tvari sastavljene od smjese čistih tvari. To su otopine kao
što su morska voda i otopina šećera.

HETEROGENE TVARI - sastavljene od međusobno odijeljenih dijelova homogenih tvari. Sastav

smjese im je promjenjiv, svojstva smjese ovise o količini i o svojstvima tvari koje ju tvore.

3. POSTUPCI ZA DOBIVANJE ČISTIH TVARI

OTAPANJE - metoda otapanja topljivih tvari u pogodnom otapalu i odjeljivanje otopljenog od

neotopljenog pomoću filtracije, sedimentacije ili centrifugiranjem.

FILTRIRANJE - odvajanje suspenzija (talog) od tekućina (otopina). Na filteru ostaje talog, a kroz
filter prolazi filtrat.

SEDIMENTIRANJE - služi za odjeljivanje takvih suspenzija kod kojih je suspendirana tvar znatno
specifički teža, odnosno lakša od tekuće tvari, tako da se slegne na dno, odnosno ispliva na
površinu tekućine. Uzastopni postupak sedimentiranja i odlijevanja tekućine iznad taloga naziva
se dekantiranje.

CENTRIFUGIRANJE - sedimentiranje pod utjecajem jake centrifugalne sile, čime se znatno

poveća sedimentacijska moć, ali ne i brzina stvaranja taloga.
DIJALIZIRANJE - ovom metodom se odjeljuju topljive tvari od koloidnih otopina, to je zapravo
izluživanje, odnosno ispiranje koloida od topljivih tvari uzastopnim obnavljanjem otapala s
druge strane membrane.

FLOTACIJA - odjeljuju se hidrofobne čvrste tvari od hidrofilnih pomoću zračne pjene uzrokovane
strujanjem zraka kroz suspenziju kojoj su obično dodane pogodne organske tvari za lakše
stvaranje pjene i povećavanje hidrofobnosti. Na hidrofobnu tvar se hvataju mjehurići zraka, te je
nose na površinu tekućine odakle se može odijeliti.

MAGNETSKO ODLIJEVANJE - odlijevanje magnetičnih od nemagnetičnih supstanci.

DESTILACIJA - odjeljuju se tekuće, lakše hlapljive tvari iz otopina, a zaostaju teško hlapljive tvari.

KONDENZACIJA - služi uz destilaciju za odjeljivanje tekućih tvari, a osobito kao frakcijska

kondenzacija, jer se u smjesi para najprije kondenziraju pare tvari koje najteže hlape.

SUBLIMACIJA - razdvajanje supstanci koje grijanjem iz čvrstog direktno prelaze u plinovito stanje
i obrnuto.

FRAKCIJSKA KRISTALIZACIJA - odjeljuju se čiste tvari koje kristaliziraju iz taljevina ili otopina.
Kristali naime imaju drugačiji sastav od preostale otopine i obično su već prvom kristalizacijom
čiste tvari.

FRAKCIJSKO OTAPANJE - moguće je kod tvari različitih topivosti, ali opreznim radom mogu se
odijeliti i čiste tvari slične topivosti.

FRAKCIJSKA DIFUZIJA - razdvajaju se plinske smjese, osniva se na različitoj brzini difuzije i

različitih plinovitih čistih tvari kroz stijene s vrlo finim porama. Plinovi manje molekulske mase
brže difundiraju od onih veće molekulske mase, jer se molekule plinova veće molekulske mase
polaganije gibaju.

TERMODIFUZIJA - rastavljaju se plinske smjese, a osniva se na tome da se lakši dijelovi smjese

skupljaju uz zagrijani dio dvostruke cijevi, u kojoj se nalazi plin, a teži dijelovi smjese se skupljaju
uz hlađeni dio dvostruke cijevi. Na taj naćin lakša komponenta se skuplja u gornjem, a teža
komponenta se skuplja u donjem dijelu cijevi.

KROMATOGRAFIJA - tehnika razdvajanja čistih tvari u homogenoj smjesi. Osniva se na različitoj

moći adsorpcije čistih tvari iz otopine ili plinske smjese na sitnim česticama čvrstih tvari
(adsorbens), kao što su gel silikatne kiseline i aluminij-hidroksid.

4. STRUKTURA ATOMA

Atom je osnovna građevna jedinica tvari. Sastoji se od jezgre i elektronskog omotača. Atom kao
cjelina je neutralna čestica. Jezgra atoma sadrži pozitivno nabijene protone i nenabijene
neutrone, a elektronski oblak je građen od negativno nabijenih elektrona. Elektroni su
raspoređeni u ljuskama i orbitalama. Složene je strukture koja mu omogućuje da se spaja s
drugim atomima i tako izgrađuje tvari i određuje njihova kemijska i fizička svojstva.

5. DALTONOVA TEORIJA ATOMA

Tumačenje zakona kemijskog spajanja po masi dao je John Dalton svojom teorijom atoma.
Daltonovu atomsku teoriju možemo sažeti u četiri postulata:

1. atomi su realne najsitnije čestice elemenata koje mogu sudjelovati u kemijskoj reakciji.

2. atomi jednog te istog elementa međusobno su slični i jednake mase.

3. atomi različitih elemenata imaju različita svojstva i različite su mase.

4. kemijski spojevi nastaju spajanjem atoma dotičnih elemenata.

6. IZOTOPI

Engleski fizičar Frederick Soddy je atome jednog te istog elementa koji se međusobno razlikuju
po masi, ali su inače identični po kemijskim osobinama, nazvao izotopima. Kako je praktički
cijela masa atoma koncentrirana u atomskoj jezgri, očito je da se izotopi razlikuju po strukturi
jezgre. Različit broj neutralnih čestica u istovrsnim atomima uzrokuje pojavu izotopije. Izotopi su
atomi od kojih jezgra sadrži isti broj protona, ali različit broj neutrona. Izotopi hidrogena (vodika)
su:

1. procij (lakši, sadrži 1 proton)

2. deuterij (teži, sadrži 1 proton i 1 neutron)

3. tricij (nestabilan, sadrži 1 proton i 2 neutrona)

7. PLINSKI ZAKONI

Plinski zakoni su skup zakona koji opisuju odnos između termodinamičke temperature (T), tlaka
(P) i volumena (V) plinova.

1. Boyle-Mariotteov zakon (1662., odnos tlaka i volumena):

Volumen plina pri stalnoj temperaturi obratno se mijenja sa tlakom.

2. Charlesov zakon (1787., odnos volumena i temperature):

Pri konstantnom pritisku, volumen date količine idealnog plina se povećava ili smanjuje po istom
faktoru kako se temperatura (u kelvinima) povećava ili smanjuje.

3. Gay-Lussacov zakon (1809., odnos između tlaka i temperature):

Volumeni plinovi koji međusobno reagiraju ili nastaju kemijskom reakcijom odnose se kao mali
cijeli brojevi kada su mjerenja obavljena pri stalnom tlaku i volumenu.

4. Avogadrov zakon (1811.):

U jednakim volumenima svih plinova pri istim uslovima temperature i tlaka nalazi se jednak broj
čestica (molekula).

8. POTVRDA BOHROVOG MODELA ATOMA

1. Bohrov postulat: elektron ne može kružiti po bilo kojim, već samo po stacionarnim stazama.

2. Bohrov postulat: atom zrači samo kada njegov elektron prelazi iz jednog stacionarnog stanja u
drugo.

Prvo teorijsko tumačenje rendgenskih spektara bilo je na osnovi Bohrove teorije (Sommerfeld).
Linijski spektar je objašnjen mehanizmom koji za osnovu ima Bohrovu teoriju atoma vodika.
James Franck i Gustav Hertz su 1913. godine eksperimentalno potvrdili Bohrovu teoriju,
postojanje kvantnih razina energije atoma promatrajući neelastičan sudar elektrona s teškim
atomom.

9. S, P I D ORBITALE

Orbitala - dio prostora u kojem je najveća vjerojatnost nalaženja dva elektrona suprotnog spina.
U svakoj orbitali mogu se nalaziti po dva elektrona suprotnog spina. Elektroni su u pojedinom
nivou razvrstani u jednu s-orbitalu, tri p-orbitale, pet d-orbitala i sedam f-orbitala.

10. ELEKTRONSKA KONFIGURACIJA

Elektronska konfiguracija nam pokazuje broj elektrona u atomu i njihov razmještaj po ljuskama i
orbitalama. Struktura i sve zakonitosti u periodnom sustavu ovise o elektronskoj konfiguraciji
atoma elemenata. Svojstva elemenata uglavnom ovise o elektronskoj konfiguraciji vanjske
ljuske.
11. KVANTNA TEORIJA

Max Planck je 1901. godine odbacio postavku o kontinuiranoj emisiji i apsorpciji bilo koje
količine energije od atoma i postavio je kvantnu teoriju: užareno tijelo ne može emitirati ili
apsorbirati energiju zračenja određene valne duljine u bilo kako malim količinama, već može
emitirati ili apsorbirati samo višekratnik od određenog najmanjeg kvanta energije zračenja, koji
je za svaki broj titraja u sekundi različit i njemu proporcionalan.

12. VALNA PRIRODA MATERIJE I DE BROGLIEVA HIPOTEZA

Louis de Broglie je zaključio da između zraka svjetlosti i zraka elektrona postoji potpuna
analogija s obzirom na korpuskularna i valna svojstva. Svakoj čestici koja se kreće brzinom v i ima
impuls p, može se pridružiti val valne duljine λ=h/p. Prethodna relacija naziva se de Broglieva
relacija. Val pridružen čestici naziva se de Brogliev val, a valna duljina vala koji je pridružen
čestici naziva se de Broglieva valna duljina. De Broglieva relacija vrijedi za nerelativističke i za
relativističke čestice.

13. IONSKA VEZA

Ostvaruje se među ionima, između metala i nemetala. Ionska veza nastaje između atoma
elemenata s malom energijom ionizacije i atoma s velikim elektronskim afinitetom. Ona je
najjača veza, svi spojevi koji nastaju su u čvrstom agregatnom stanju.

Atom natrija u valentnom nivou sadrži jedan, a klor sedam elektrona. Prilikom sudara atoma
natrija i klora, klor privlači i prima valentni elektron natrija kako bi postigao oktet elektrona.
Potpunim prelaskom elektrona sa atoma natrija (metal) na atom klora (nemetal) dobivaju se
naelektrizirane čestice - ioni. Atom natrija ostaje pozitivno naelektriziran, a atom klora
negativno naelektriziran ion.

14. KOVALENTNA VEZA

Ostvaruje se između izrazitih nemetala iste ili različite vrste. Ostvaruje se preko jednog ili više
zajedničkih elektronskih parova. Nema potpunog prelaza elektronskih parova, već dolazi do
njihove diobe. Najjednostavniji način za predstavljanje kovalentne veze u molekuli je takozvana
Lewisova struktura ili struktura elektronskih točki, u kojoj su valentni elektroni atoma
predstavljeni kao točke. Imaju jednovalentne, dvovalentne i trovalentne kovalentne veze.

baza:

kiselina:

15. GEOMETRIJSKA STRUKTURA MOLEKULA SP³ I SP³D²

sp³ - miješanje jedne s sa tri p orbitale, pri čemu nastaju četiri sp³ orbitale.

sp³d² - miješanjem s i p orbitala mogu nastati maksimalno četiri hibridne orbitale, koje
popunjava osam elektrona. U nekim slučajevima dolazi do stvaranja više od četiri veze, pa u tom
slučaju u hibridizaciju ulaze i d orbitale. Hibridne sp³d² orbitale daju oblik oktaedra (npr. SF6).

16. VIŠESTRUKE VEZE

Teorijom valentne veze jednostavno se tumači i višestruka veza koja može nastati između atoma
u molekuli. Ovisno o broju zajedničkih elektronskih parova između dva atoma u molekuli veza
može biti jednostruka, dvostruka i trostruka. Povećanjem broja veza jakost veze raste a duljina
veze otpada. U molekuli etena (C2H4) ugljikovi atomi su međusobno povezani dvostrukom
vezom. Primarna σ veza (sigma veza) je jača od sekundarne π veze (pi veze), zbog čega molekula
etena lako adira druge atome pucanjem π veze.

U molekuli etina (C2H2) ugljikovi atomi su međusobno povezani trostrukom vezom. Trostruka
veza sastoji se od jedne σ veze (sigma veze) i dviju π veza (pi veza). Molekula etina je jako
reaktivna, pri čemu trostruka veza među ugljikovim atomima prelazi u dvostruku ili jednostruku.

17. VODIKOVA VEZA

Vodikova veza oblik je slabog međudjelovanja između molekula. Jača je od većine drugih
međumolekularnih sila, ali je znatno slabija od ionske ili kovalentnih veza. Vodikova veza je
osobita vrsta veze u kojoj vodikov atom prelazi premošćuje dva elektronegativna atoma. Zbog
toga se vodikova veza ponekad naziva i vodikov most.

18. KOMPLEKSNI SPOJEVI

To su takvi spojevi u kojima se nalaze skupine atoma koji su povezani u više ili manje stabilne
jedinice u čvrstom, tekućem ili otopljenom stanju. Osnovnu teoriju kompleksnih spojeva
postavio je švicarski kemičar Alfred Werner, davne 1898. godine koja uz stanovite preinake još i
danas vrijedi. U njihovoj strukturi se nalazi 2, 4, 6 ili 8 različitih kemijskih skupina koje pravilno
okružuju središnji ion nekog prijelaznog metala. Primjer: K4Fe(CN)6 je žuta sol, uz ion K+ sadrži i
kompleksni anion heksacianoferat (II)- ion, Fe(CN)64-. Tu je Fe2+ vezao 6 liganda iona CN-, te je
nabojni broj kompleksnog iona (2+)+(6-)=(4-).

19. BOJA ANORGANSKIH TVARI

Boja neke tvari je uzrokovana apsorpcijom svjetlosti. Apsorbira li tvari od vidljivog dijela
svjetlosti, stanovito spektralno područje propušta ili odbija svjetlost ostalog dijela spektra i boja
tvari je komplementarna apsorbiranoj boji. Na temelju same boje tvari ne možemo zaključiti u
kojem spektralnom području vidljivog dijela spektra tvar apsorbira fotone.

20. OTOPINE ČISTIH TVARI U TEKUĆINAMA (LE CHATELIEROV PRINCIP)

Takve otopine nastaju miješanjem čvrste tvari sa tekućinom. Koliko će se neke čvrste tvari
otopiti u određenom otapalu ovisi o prirodi tvari i otapala, kao i temperaturi otopine. Približno
vrijedi ovo pravilo: neka tvar otapa se u otapalu koje je kemijski slično toj tvari. Francuski
kemičar Le Chatelier 1884. našao je načelo koja se naziva Le Chatelierov princip: promijeni li se
vanjski uvjet sistema, koji se nalazi u ravnoteži, tada se ravnoteža pomiče u smjeru ponovnog
uspostavljanja prvobitnih uvjeta.

21. OTOPINE TEKUĆINA U TEKUĆINAMA

U otapanju tekućina u tekućinama razlikujemo tri slučaja:

1. tekućina se potpuno miješa sa drugom tekućinom, npr. alkohol i voda.

2. tekućina se ne miješa sa drugom tekućinom, npr. nitrobenzen i voda.

3. tekućina se djelomično miješa sa drugom tekućinom, npr. eter i voda.

Grafički možemo prikazati odnos između sastava otopine i odgovarajućih vrelišta i sastava pare
koja je u ravnoteži s otopinom koja vrije. U koordinatni sustav stavimo kao apscisu sastav
otopine a kao ordinatu temperaturu, to je dijagram stanja.

22. DIFUZIJA I OSMOZA

DIFUZIJA - prijenos tvari u plinovima, kapljevinama i čvrstim tvarima. Uzrok joj je razlika u
koncentracijama tvari, koje se spontanim toplinskim gibanjem čestica ujednačuju. Vrlo je važna
za mnoge biološke procese i kemijske reakcije.

OSMOZA - proces difuzije otapala koja se očituje pri odjeljivanju dviju otopina selektivno
polupropusnom membranom. Osmoza se objašnjava time što otopine s većom koncentracijom
sadrže veću količinu slobodne energije, pa budući da polupropusna membrana propušta samo
molekule otapala, a ne i otopljene tvari, molekule otapala će teže proći kroz membranu s mjesta
veće slobodne energije na mjesto manje.

23. KOLOIDNE OTOPINE

Koloidne otopine izazivaju disperziju svjetla jer su čestice u njoj veličine od 1-100nm i dovoljne
su veličine da bi utjecali na svjetlosni tok (Tyndallov fenomen). Samim time, koloidne otopine
imaju specifičnosti koje nemaju prave otopine. Ako koloidnoj otopini dodamo određeni
elektrolit, doći će do promjene ravnoteže i koloidne čestice će se slijepiti u grupe koje će postati
dovoljno teške da padnu na dno.

24. KEMIJSKE REAKCIJE

Kemijska reakcija obično je ukupna reakcija cijelog niza pojedinačnih jednostavnih reakcija. Do
kemijske reakcije se može doći kada se sudare čestice reaktanata. Sve kemijske reakcije
anorganske kemije mogu se svrstati u tri skupine:

1. pri kemijskoj reakciji mijenja se oksidacijski broj reaktanata

redoks reakcije:

2. pri kemijskoj reakciji mijenjaju se ligandi, odnosno koordinacijski broj reaktanata. To su

kompleksne reakcije, koje možemo podijeliti na: redoks reakcije, protolitičke reakcije, reakcije
otapanja i reakcije taloženja.

3. pri kemijskoj reakciji dolazi do disocijacije i asocijacije molekula atoma i iona, npr.:

25. PROTOLITIČKE REAKCIJE

Protolitička reakcija je proces u kojem molekula sumporne kiseline "prebaci" jedan od svojih
vodikovih kationa na molekulu vode pri čemu nastaju hidronijum ion (H3O+) i hidrogensulfatni
ion (HSO4-).

26. REAKCIJE NEUTRALIZACIJE

Neutralizacija je reakcija između kiseline i baze, u kojoj se njihovo kiselinsko i bazično djelovanje
međusobno poništavaju, tj. kiselina i baza stvaraju sol i vodu, npr.:
27. PH OTOPINE

pH je mjera kiselosti ili bazičnosti nekog rastvora. Vodeni rastvori na 25oC sa pH manjim od 7 se
smatraju kiselim, dok oni sa pH većom od 7 se smatraju bazičnim, npr. pH vode je točno 7 i ona
se smatra neutralnom. Molarna koncentracija hidroksid iona u vodenom rastvoru slabih kiselina
ili baza uvijek je niska, pa uključuje negativan eksponent. Da bi se to pojednostavilo, koristi se
broj koji se zove pH otopine.

28. REAKCIJE TALOŽENJA I OTAPANJA

Kod takvih reakcija obično postoje dvije otopine u kojima se nalaze različiti otopljeni ioni.
Miješanjem otopina nastaje netopljiv spoj, koji se tada taloži iz otopine. Ovakve reakcije se često
koriste u analitičkoj kemiji za dokazivanje određenih tvari u uzorcima.

29. BRZINA KEMIJSKE REAKCIJE

Brzina kemijske reakcije je jedan od osnovnih pojmova kemijske kinetike. Na brzinu utječu
različiti faktori kao:

1. utjecaj koncentracije reaktanata - imamo li u nekom određenom volumenu jednak broj

jednog i drugog reaktanta, povećamo li broj molekula jednog reaktanta na dvostruko, broj
sudara će također dvostruko porasti, kao i brzina.

2. utjecaj temperature - s porastom temperature raste brzina molekula. Kako s porastom brzine
molekula raste i broj sudara između molekula, onda s porastom temperature raste i brzina
reakcije. Eksperimentalno je dokazano da će se s porastom temperature od 10 stupnjeva brzina
reakcije udvostručiti, čak i utrostručiti.

3. utjecaj površine - reaktanti mogu međusobno reagirati samo ako su u dodiru. Što je veća
dodirna površina, to je mogućnost reagiranja veća, a time i brzina reakcije. Otapanje reaktanata
u pogodnim otopinama maksimalno povećava njihovu površinu, odnosno mogućnost
uzajamnog kontakta, jer ih prevodimo u ionsko disperzni sustav.

4. utjecaj katalizatora - zbog izvanredne važnosti katalizatora u kemijskoj industriji i biokemiji

razvija se znanost kataliza. Katalizator smanjuje aktivacijsku energiju reakcije time je ubrzavajući
bez mijenjanja kemijske reakcije i njenog ravnotežnog položaja.

30. GLAVNE KARAKTERISTIKE KATALIZATORA

1. katalizator može ubrzati samo onu reakciju koja je inače moguća.

2. kada završi reakcija, katalizator ostaje kemijski nepromjenjiv, međutim on se može fizički
promijeniti.

3. vrlo male količine katalizatora mogu ubrzavati neku kemijsku rekaciju gotovo beskonačno
dugo.

4. katalizator ubrzava kemijsku reakciju jer stupa u međureakciju s reaktantima.

5. ako reakcija sama sebe katalizira, tu govorimo o autokatalizi.

6. katalizator samo ubrzava kemijsku reakciju, ali ne mijenja položaj njezine ravnoteže.

31. KEMIJSKA RAVNOTEŽA

Kemijska ravnoteža je stanje u reakcionom sustavu pri kojem se koncentracije reaktanata i

produkata ne mijenjaju tijekom vremena. Do ravnoteže obično dolazi kada se kod povratnih
kemijskih reakcija brzine reakcija u oba smjera izjednače. To ne znači da su brzine jednake nuli,
nego da su, ma kolike bile, brzine kemijskih reakcija u oba smjera izjednačene.

32. KEMIJSKA RAVNOTEŽA U HOMOGENIM SUSTAVIMA

Homogeni sustav je onaj koji se sastoji od jedne jedine faze. Među ravnoteže u homogenim
sustavima pripadaju ravnoteže u plinovitim sustavima i otopinama.

33. KEMIJSKA RAVNOTEŽA U HETEROGENIM SUSTAVIMA

Pri heterogenoj katalizi dolazi do apsorpcije na površini katalizatora. Za takvu vrstu katalize
koristimo Langmuirove adsorpcijske jednadžbe. Sustav čvrsto-plinovito kao primjer tog
reakcijskog sustava možemo uzeti reakcijsku ravnotežu koja se uspostavlja u zatvorenom
prostoru između kalcij karbonata, kalcij oksida i ugljen dioksida pri prženju vapnenca.

34. KEMIJSKA RAVNOTEŽA ČVRSTO-TEKUĆE, TEKUĆE-PLINOVITO I TEKUĆE-TEKUĆE

Sustav čvrsto-tekuće - čini čvrsta tvar u ravnoteži sa svojom zasićenom otopinom. Ravnotežu
otapanja, odnosno taloženja kod soli možemo općenito prikazati ovom jednadžbom:

Sustav tekuće-plinovito - razdijeli li se neka tvar u tekućoj i plinovitoj fazi tako da se kemijski ne
mijenja, uspostavi se ravnoteža između tih dviju faza. Primjer: otopine plinova u tekućinama.
Plin se otapa u tekućini dok se ne uspostavi ravnoteža između plina nad otopinom i u otopini.
Konstanta ravnoteže:
Sustav tekuće-tekuće - otapa li se tvar u dvije tekućine koje se međusobno ne miješaju, ona se
razdijeli u te dvije tekuće faze i uspostavi se ravnoteža:

35. ENERGETSKE PROMJENE NA PRIMJERU EGZOTERMNE I ENDOTERMNE REAKCIJE

Egzotermne reakcije su one kod kojih se oslobađa toplina i njima pogoduje sniženje
temperature. Endotermne reakcije one su reakcije kod kojih se toplina apsorbira. Unutarnja
energija produkata veća je od unutarnje energije reaktanata. Ako se pri kemijskoj reakciji (ili
fizičkoj promjeni) toplota spontano izdvaja iz sustava i predaje okolini, proces je egzoterman.
Obrnuto, ako sustav troši energiju iz okoline proces je endoterman.