OPĆA I ANALITIČKA KEMIJA – KOLOKVIJ 1

UVOD

• KEMIJA – prirodna znanost o sastavu, građi i svojstvima tvari, o međusobnom djelovanju

kojim se tvari pretvaraju jedna u drugu i nastaju nove tvari
➢ bavi se kemijskim elementima i spojevima, koji se sastoje od atoma i molekula, te
njihovim odnosima
• bilo koji stupanj organizacije (sređenosti) materije – TVAR ili SUPSTANCIJA
➢ gotovo sve tvari možemo podijeliP u dvije velike skupine:
a) HOMOGENE TVARI – u svako djeliću su iste
- čiste tvari ili čiste supstancije – homogene tvari točno određenog i stalnog
kemijskog sastava te drugih karakterističnih konstantnih svojstava – kemijske
tvari ili supstancije
▪ dijele se na kemijske elemente i kemijske spojeve
- homogene smjese ili otopine – homogene tvari sastavljene od smjese čistih
tvari
▪ pripadaju im i tzv čiste ili kristalne otopine – homogene smjese čistih
tvari u čvrstom, odn. kristalnom stanju
▪ plinske smjese – smjese raznih plinovitih čistih tvari
b) HETEROGENE TVARI – sastavljene od međusobno odijeljenih djelića homogenih
tvari (heterogeni sistem)
➢ posjeduju masu i zauzimaju prostor
• osnovne karakteristike svake smjese:
➢ sastav smjese promjenjiv
➢ svaka tvar smjese zadržava svoja karakteristična svojstva
➢ svojstva smjese ovise o količini i o svojstvima tvari koje ju tvore
➢ pojedine sastojke smjese možemo odvojiti pogodnim operacijama
• tvari mogu biti u plinovitom, tekućem ili čvrstom agregatnom stanju
➢ promjenom agregatnog stanja ne dolazi do kemijske promjene
➢ čvrsto ili kruto stanje (solid, s), u kojem tvari posjeduju određenu masu, volumen i
oblik
➢ tekuće stanje (liquid, l), u kojem tvari posjeduju određenu masu i volumen, ali oblik
im je promjenjiv
➢ plinovito stanje (gas, g), u kojem tvari posjeduju određenu masu, a volumen i oblik
im je promjenjiv
➢ uobičajeno je nazivati tekućinama one čiste tvari koje su pri atmosferskom tlaku i
sobnoj temperaturi u tekućem stanju
- tekuće stanje posljedica je međumolekulskih djelovanja (uvijek su
elektrostatske prirode) koja su izraženija nego kod plinova, a manje izražena
nego u čvrstm tvarima
- za razliku od čestca čvrsth tvari, čestce tekućina nemaju stalnog položaja već
se gibaju slobodno, ali ne toliko slobodno koliko se gibaju čestce plinova
• za odjeljivanje čistih tvari iz njihovih smjesa – FRAKCIONIRANJE
➢ raznim postupcima odvojimo od istraživane tvari jedan dio (frakciju) i postupak, ako
je potrebno, uzastopno ponavljamo
➢ ako je frakcija uvijek identična u osobinama s ostatkom i istraživanom tvari →
istraživana tvar – čista
➢ ako je frakcija drugih osobina → istraživana tvar – smjesa (ako tijekom frakcioniranja
nisu nastale kemijske promjene u sastavu smjese)
➢ obično se služe mehanički postupci:
a) OTAPANJE topljivih tvari u pogodnom otapalu i odjeljivanje otopljenog od
neotopljenog filtriranjem, sedimentiranjem ili centrifugiranjem
b) FILRIRANJE – odjeljivanje suspenzije (suspendirane tvari) – talog, od tekućine ili
otopine
- na filtru zaostaje talog, a kroz filtar prolazi filtrat
- pore običnih filtara velike su nekoliko mikrometara (2 – 5 µm), a tzv
ultrafiltara nekoliko nanometara
- filtri su obično od papira, porculana i stakla, a ultrafiltri od pergamenta
- na isti način mogu se filtrirati plinske heterogene smjese krot filtar od vate
(plinske maske)
c) SEDIMENTIRANJE i PLIVANJE služe za odjeljivanje suspenzija kod kojih je
suspendirana tvar znatno specifički teža ili lakša od tekuće tvari tako da je slegne
na dno ili ispliva na površinu tekućine
- uzastopni postupak sedimentiranja ili odlijevanja tekućine iznad taloga –
DEKANTIRANJE
d) CENTRIFUGIRANJE – sedimentiranje pod utjecajem centrifugalne sile čime se
znatno poveća sedimentacijska moć, ali ne i brzina stvaranja taloga
- kod ručnih centrifuga moć je do 100 puta veća od sile teže, a kod motornih
centrifuga s otp. 30 000 okreta u minuti do 10 000 puta
- kod ultracentrifuga sila je veća i 600 000 puta od sile teže
 - zbog snage se koristi samo za odjeljivanje vrlo finih suspenzija
e) DIJALIZIRANJE – odjeljivanje topljive tvari od koloidnih otopina (čestica veličine
10-9 – 10-7 m)
- koloidne čestice ne prolaze kroz membrane vrlo sitnih pora, a otopljene tvari
prolaze
- izluživanje, tj. ispiranje koloida od topljivih tvari uzastopnim obnavljanjem
otapala s druge strane membrane
f) FLOTACIJA – odjeljivanje hidrofobne čvrste tvari od hifrofilnih pomoću zračne
pjene uzrokovane strujanjem zraka kroz suspenziju kojoj su obično dodane
pogodne organske tvari za lakše stvaranje pjene i za povećanje hidrofobnosti
- na hidrofobnu tvar hvataju se mjehurići zraka, nose ju na površinu tekućine
odakle se može odijeliti
- hidrofilna tvar zaostane suspendirana
g) MAGNETSKO ODJELJIVANJE – primjenjuje se kad se u smjesi nalazi magnetična
tvar
➢ ostali važni postupci frakcioniranja:
a) DESTILACIJA – odjeljivanje tekuće, lako hlapljive tvari iz otopina, a zaostanu
teško hlapljive tvari
- frakcijska destilacija – postupnim hvatanjem frakcija moguće je postupno
odijeliti tvari s vrlo bliskim vrelištem
- više puta je potrebno obavljati destilaciju kad je tlak smanjen – vakuum-
destilacija → provodi se kad se tvar raspada destilacijom u uvjetima
normalnog tlaka
b) KONDENZACIJA – uz destilaciju služi za odjeljivanje tekućih tvari, osobito
frakcijska kondenzacija – u smjesi para najprije kondenziraju pare tvari koje
najteže hlape
c) SUBLIMACIJA – izravan prijelaz iz čvrstog u plinovito stanje i obratno
- njome se odjeljuju tvari koje sublimiraju od ostalih tvari (npr. jod)
d) FRAKCIJSKA KRISTALIZACIJA – odjeljivanje čiste tvari koje kristaliziraju iz taljevina
ili otopina
- kristali imaju drukčiji sastav od preostale otopine i obično su već prvom
kristalizacijom čiste tvari
- operacija kojom ih ponovo otopimo i kristaliziramo – REKRISTALIZACIJA
e) FRAKCIJSKO OTAPANJE je moguće kod tvari različitih topljivosti
- opreznim radom mogu se odijeliti i čiste tvari vrlo slične topljivosti
f) FRAKCIJSKA DIFUZIJA rastavlja plinske smjese
- osniva se na različitoj brzini difuzije raznih plinovitih čistih tvari kroz stijene s
vrlo finim porama
- plinovi manje molekulske mase brže difundiraju od onih veće jer se molekule
većih polaganije gibaju
- pri istoj temperaturi ista je kinetička energija pa je brzina lakših molekula
veća
g) TERMODIFUZIJA – rastavljanje plinske smjese koje se osniva na tome da se lakši
djelovi smjese skupljaju uz zagrijani dio dvostruke cijevi u kojoj se nalazi plin, a
teži djelovi uz hlađeni dio
- tako se skuplja lakša komponenta u gornjem, a teža u donjem dijelu cijevi
- osobito služi za odjeljivanje izotopa
 h) KROMATOGRAFIJA – tehnika razdvajanja čistih tvari u homogenoj smjesi
- zasniva se na različitoj moći adsorpcije čistih tvari iz otopine ili plinske smjese
ma sotnim česticama čvrstih tvari (adsorbsens) kao što su gel silikatne
kiseline i aluminij-hidroksid
- kada je adsorbsens u obliku stupca u vertikalnoj staklenoj cijevi (koloni)
postupak se naziva KROMATOGRAFIJA U STUPCU ili KOLONI
- kada se adsorbsens nalazi kao tanak sloj na ravnoj ploči – TANKOSLOJNA
KROMATOGRAFIJA
▪ kao otapalo za razdvajanje adsorbiranih pojedinih čistih tvari služi
pogodan plin (npr. helij)
- naziv dobijen od grč. chroma = boja → prva razdvajanja izvedena iz smjese
obojenih tvari – ruski botaničar Cvet
• osnovni kemijski sustav je kemijska reakcija, tj. događaj u sklopu kojega se kidaju postojeće i
stvaraju nove kemijske veze
➢ kemijske reakcije mogu oslobađati toplinu u okolinu, egzotermne ili trošiti toplinu
okoline, endotermne
• svojstva čistih tvari:
1) FIZIKALNA (FIZIČKA) SVOJSTVA
- gustoća, tvrdoća, talište (temperatura pri kojoj kruta tvar prelazi u tekućinu),
vrelište (temperatura pri kojoj je tlak para tekućine jednak 101325 Pa),
kristalni oblik, topljivost, električna i toplinska provodljivost
2) KEMIJSKA SVOJSTVA
- bitno se mijenja sastav tvari tj. produkt kemijske reakcije nije više ista tvar
kao ona prije te promjene, za razliku od fizičkih promjena pri kojima se
mijenja npr. energetsko stanje tvari, oblik ali ne i sama tvar
- termička razgradnja, razgradnja tvari djelovanjem električne struje, kemijske
promjene uzrokovane djelovanjem svjetlosti kao i sinteza različitih spojeva
- pri svim kemijskim promjenama ukupna masa reaktanata i produkata uvijek
je stalna
• svaka tvar građena je od ATOMA
➢ 1808. John Dalton → pretpostavio je da je tvar sastavljena od sitnih kuglica koje
mogu odskočiti okolo sa savršenom elastičnosti i nazvao ih je ATOM
➢ 1898. Joseph John Thompson → otkrio je da atomi ponekad mogu izbaciti daleko
manju negativnu čestica koju je nazvao ELEKTRON
➢ 1910. Ernest Rurherford →atom je osnovna jedinica nekog elementa
- 1911. objasnio model atoma prema kojem se atom sastoji od pozitivno
nabijene jezgre i negativnog omotača
- radius atoma ~ 100 pm = 1 x 10-10 m
- radius jezgre ~ 5 x 10-3 pm = 5 x 10-15 m
• građa atoma:
➢ atom se sastoji od:
- protona (pozitivno nabijene čestice)
- elektrona (negativno nabijene čestice)
- neutrona (neutralne čestice)
➢ nukleus (atomska jezgra) – protoni i neutroni
➢ elektronski omotač (ovojnica) – elektroni
➢ nukleoni – zajednički naziv za ono što se nalazi u nukleusu – protoni i neutroni
➢ nuklid – atom određenog masenog i rednog broja (definirani sastav jezgre)
 ➢ otpuštanjem i primanjem elektrona nastaju ioni
- kationi – pozitivno nabijene čestice
- anioni – negativno nabijene čestice
➢ metali predaju elektrone nemetalima
• atomska struktura: 𝐴𝑍𝑋
➢ kod neutralnog atoma broj protona jednak je broju elektrona, te vrijedi:
Z = N(p+) = N(e-) → PROTONSKI (ATOMSKI, REDNI) BROJ
➢ ukupan broj protona i neutrona naziva se NUKLEONSKI (MASENI) BROJ, a označava
slovom A
➢ najjednostavniji atom je atom vodika, njegov je nukleonski i protonski broj jednak –
jedan (1)
➢ neutralni atomi nekog kemijskog elementa u jezgri posjeduju uvijek isti broj protona i
neutrona
➢ međutim taj broj ponekad se pod određenim uvjetima uz velike količine energije
može promijeniti → tada govorimo o radioaktivnim jezgrama
• atomi istog kemijskog elementa, koji sadrže isti broj protona, ali različit broj neutrona,
nazivaju se izotopi
➢ isti Z, različit A
➢ većina kemijskih elemenata posjeduje više izotopa
➢ izotopi vodika razlikuju se po nukleonskom ili masenom broju: procij (A = 1) – obični
vodik, deuterij (A = 2) – teški vodik, tricij (A = 3) – superteški vodik
• atomi istog kemijskog elementa, koji sadrže isti broj neutrona, ali različit broj protona,
nazivaju se izobari
➢ isti A, različit Z
• mase subatomskih čestica:
- neutron = 1.6749286 x 10-27 kg
- proton = 1.6726231 x 10-27 kg
- elektron = 9.1093897 x 10-31 kg
• naboji subatomskih čestica:
- proton = 1,6 x 10-19 C
▪ nabojni broj: +1
- elektron = -1,6 x 10-19 C
▪ nabojni broj: -1
- neutron = 0 C
• mase atoma su toliko malene da ih nikakvim vagama ne možemo izmjeriti → kemičari uveli
referentnu vrijednost koja služi za uspoređivanje masa atoma
➢ ta masa iznosi jednu dvanaestinu mase ugljika nukleonskog broja 12, naziva se
unificirana atomska jedinica mase (u)
➢ u = 1,660531 x 10-27 kg = 1,660531 x 10-24 g
➢ njezina je vrijednost bliska masi atoma vodika 1H
• relativna atomska masa (Ar) nekog atoma – broj koji pokazuje koliko je puta masa nekog
atoma veća od unificirane atomske jedinice mase
➢ ma – masa atoma
𝑚𝑎
𝐴𝑟 =
𝑢
• relativna molekulska masa (Mr) – broj koji pokazuje koliko je puta masa molekule veća od
unificirane atomske jedinice mase
 ➢ plemeniti plinovi pojavljuju se kao pojedinačni atomi
➢ u ostalim tvarima, bilo elementarnim ili kemijskim spojevima, atomi plinova povezani
su u molekule
➢ masa jedne molekule (mf) jednaka je zbroju masa svih atoma koji čine molekulu
𝑚𝑓
𝑀𝑟 =
𝑢
• u jednom gramu tvari nalazi se velik broj atoma ili molekula
➢ kako u kemijskim reakcijama sudjeluje velik broj jedinki, u kemijskom računanju imali
bismo i jako velike brojeve
➢ da bi se to izbjeglo, dogovoreno je da se količina tvari izražava količinom ili
množinom (n) tvari
- osnovna jedinica u SI sustavu je 1 mol
- MOL – količina tvari koja sadrži toliko čestica (atoma, molekula...) koliko je
sadržano atoma u točno 0,012 kg (12 g) ugljikova izotopa 12C
▪ 1 mol sadrži 6,022 x 1023 (NA – Avogadrov broj) atoma 12C i teži 12 g
- broj molova neke tvari računa se prema izrazu gdje je broj molova tvari
jednak kvocijentu mase tvari i molarne mase te tvari
𝑚 (𝑋)
𝑛 (𝑋) =
𝑀 (𝑋)
- često se izražava i u manjim jedinicama kao što je milimol mmol (10-3 mol) ili
u većoj, kilomol, kmol (103 mol)
• Bohrov model atoma
➢ dopuna Rutherfordovog modela atoma s dva postulata
➢ time je uspio objasniti strukturu elektronskog omotača i procese emisije i
apsorpcije svjetlosti
➢ ideju kvantizacije, koju su M. Planck i A. Einstein uveli za elektromagnetsko zračenje
(foton), N. Bohr je primijenio na Rutherfordov planetni model vodikova atoma i
objašnjavajući izmjerene valne duljine u spektru atomskoga vodika izveo načelo
korespondencije koje povezuje klasičnu fiziku i kvantnu fiziku
➢ prvi Bohrov postulat
- u tu svrhu postavio je hipotezu da se elektron može gibati oko atomske
jezgre samo po onim kružnim putanjama za koje je kutna količina gibanja
cjelobrojni višekratnik veličine h/2π, gdje je h Planckova konstanta
- na taj način dobio je fizikalnu sliku atoma koja se naziva Bohrov model
atoma
- poslužio se Planckovim teorijama da atom može apsorbirati ili emitirati samo
višekratnik određenog najmanjeg kvantuma energije zračenja
- najmanji kvant dat je Planckovom jednadžbom
𝑐
𝐸 = ℎ𝑣; 𝑣 =
λ
- h – Planckova konstanta = 6,63・10-34 Js
- 𝜈 - broj titraja (frekvencija zračenja)
- c - brzina svjetlosti = 3x108 m/s
- 𝜆 – valna duljina
➢ drugi Bohrov postulat
 - Bohrovo pravilo frekvencije za primljenu ili apsorbiranu energiju: E 2 - E1 = h𝜈
- postulat:
𝐸2 − 𝐸1
𝑣=
ℎ
• ELEKTRONI – negativno nabijene čestice atoma smještene u elektronskom omotaču
➢ smješteni u 7 ljuski oko jezgre, a maksimalni broj elektrona u svakoj ljusci ograničen
je fizikalnim zakonima

➢ vanjska, valentna ljuska nije uvijek popunjena

➢ u zadnjoj ljusci ne može biti više od 8 elektrona
➢ raspored elektrona u atomu nazivamo elektronska konfiguracija
➢ elektron iz vanjske ljuske može prijeći u nepopunjenu ljusku drugog elementa
ostavljajući atom pozitivno nabijenim
➢ valentni elektroni su oni elektroni koju sudjeluju u kemijskoj reakciji, najčešće su
smješteni u zadnjoj (valentnoj) ljusci
➢ broj elektrona nekog elementa koje on može otpustiti ili primiti, odgovoran je za
stvaranje različitih kemijskih spojeva istog elementa
- tako atom natrija u svojoj zadnjoj valentnoj ljusci ima 1 elektron, koji može
izgubiti i postati pozitivno nabijen ion
➢ natrij je u svim spojevima stupnja oksidacije +1
- atom klora može otpustiti od 1 do 7 elektrona te postići oksidacijski broj od
+1 do +7, ali može i primiti 1 elektron te postići oksidacijski broj -1 (tvoreći
najstabilnije spojeve)
➢ klor tvori mnoštvo kemijskih spojeva u kojima ima različite stupnjeve oksidacije
➢ sposobnosti otpuštanja ili primanja elektrona strogo su definirane zakonitosti koje
ovise o fizikalnim svojstvima elemenata, a osnova su kemijskih svojstava tih
elemenata i spojeva koje ti elementi tvore
➢ svaki elektron u atomu giba se velikom brzinom oko jezgre
➢ vjerojatnost nalaženja elektrona oko jezgre prikazuje se elektronskim oblakom, koji
je gušći na mjestima veće vjerojatnosti nalaženja elektrona
➢ elektronske konfiguracije za atom ugljika, kloridni i kalijev ion:
C 1s22s22p2 (Z = 6; N(e-) = 6)
Cl- 1s22s22p63s23p6 (Z = 17; N(e-) = 17+1 = 18)
K+ 1s22s22p63s23p6 (Z = 19; N(e-) = 19-1 = 18)
- elektronske konfiguracije kalijevog i kloridnog iona pokazuju da imaju isti
broj elektrona → IZOELEKTRONSKE ČESTICE
➢ HOUNDOVO PRAVILO: elektroni popunjavaju istovrsne orbitale tako da ih najveći
mogući broj bude nesparen jer je atom tada stabilniji
➢ PAULIJEVO NAČELO ZABRANE: u određenu se atomsku orbitalu ne mogu smjestiti 2
elektrona istog spina
• PERIODNI SUSTAV ELEMENATA
➢ 1869. – Dmitrij Ivanovič Mendeljev, ruski fizičar, kemičar i tehnolog → uočio
pravilno ponavljanje kemijskih svojstava elemenata → PSE → on uvrstio 63 elementa
- prema fizikalno-kemijskim svojstvima svrstao ih je u stupce, jedan ispod
drugog, ostavivši prazna mjesta za sve koji do tada nisu, a danas su otkriveni
- toliko je vjerovao u svoj periodni sistem da je predvidio na bazi njega
fizikalne osobine tri elementa koji još nisu bili otkriveni
- nakon otkrića ovih nepoznatih elemenata između 1874. i 1885., njegova
tablica elemenata je bila općenito prihvaćena
➢ do danas je ukupno otkriveno 123 elemenata
➢ suvremeni PSE izražava građu atoma i njegovu elektronsku konfiguraciju
➢ sadrži 7 perioda i 18 skupina
➢ elementi se dijele na:
a) METALI ili KOVINE
- svi u čvrstom stanju osim žive (Hg – tekućina)
b) NEMETALI ili NEKOVINE
- plinovi → H, O, N, F, Cl + plemeniti plinovi
- tekućina: Br
- krutine → I, S, P, C, Se
c) POLUMETALI ili POLUKOVINE
- B, Si, Ge, As, Sb, Te, At
➢ svaka perioda osim 1. započinje alkalijskim metalom, a završava plemenitim plinom
➢ 1. i 2. skupina → broj valentnih elektrona jednak broju skupine
➢ od 13. do 18. skupine → broj valentnih elektrona = broj skupine – 10 (13 → 3, 14 →
4...)
➢ atomi elemenata koji su u istoj skupini imaju isti broj valentnih elektrona
➢ atomi elemenata koji su u istoj periodi imaju isti broj ljusaka; svojstva im se mijenjaju
duž periode
➢ skupine:
- 1. alkalijski metali
- 2. zemnoalkalijski metali
- 3. do 13. → prijelazna skupina
- 14. ugljikova skupina
- 15. dušikova skupina
- 16. halkogeni elementi
- 17. halogeni elementi
- 18. plemeniti plinovi
➢ periodičnost fizikalnih svojstava elemenata:
- POLUMJER ATOMA ili KOVALENTNI RADIJUS
▪ raste porastom protonskog broja unutar iste skupine, a unutar
periode porastom protonskog broja polumjer se smanjuje

u ovim smjerovima RASTE

▪ još se naziva i Van der Waalsov polumjer

 ▪ polumjer kationa uvijek je manji od istovrsnog atoma
▪ polumjer aniona uvijek je veći od istovrsnog atoma
- ENERGIJA IONIZACIJE (Ei) → energija koju treba dovesti atomu da mu se
oduzme 1 elektron
▪ procesi ionizacije su endotermni procesi
▪ najviše energije ionizacije imaju plemeniti plinovi, najmanju alkalijski
metali
▪ nemetali imaju veće energije ionizacije od metala

u ovim smjerovima RASTE

▪ iznimke:
a) Be i Mg imaju veću Ei od B i Al
b) N i P imaju veću Ei od O i S
▪ Ei (1) < Ei (2) → (1) – oduzet 1 elektron; (2) – oduzeta 2 elektrona
- ELEKTRONSKI AFINITET (Eea) – energija potrebna za odcjepljivanje elektrona
od negativno nabijenog iona u plinovitom stanju
▪ elektronski afiniteti su većinom pozitivni, osim kod nekih elemenata
▪ zemnoalkalisjki elementi su negativni (zbog ljuske ns2) i dušik
▪ nemetali imaju veću Eea od metala (lakše tvore anione)

u ovim smjerovima RASTE

- ELEKTRONEGATIVNOST – sposobnost atoma nekog elementa da privuče

vezane elektrone u molekuli
▪ svojstvo koje proizlazi iz energije ionizacije i elektronskog afiniteta
▪ odnosi se na atome u molekuli
▪ veća elektronegativnost – jače privlačenje elektrona
▪ nemetali imaju veću elektronegativnost od metala

u ovim smjerovima RASTE

KEMIJSKE VEZE

• veza između atoma je posljedica elektronske strukture atoma

• valentni elektronu sudjeluju u stvaranju kemijskih veza
• posljedica stvaranja veza: energetski stabilniji sustav
• 2 su načina stvaranja veza među atomima:
a) atomi prelaze u ione koji međusobnim privlačenjem, uz osobađanje potencijalne
energije, čine ionsku ili hetreopolarnu vezu u kristalnoj rešetki
b) atomi se spajaju kovalentnom ili homopolarnom vezom stvaranjem zajedničkog
elektronskog para uz osobađanje energije
• stvaranje veza je poseljedica energije ionizacije i elektronskog afiniteta
• u prirodi, od ukupnog broja elemenata, postoje milijuni različitih kemijskih spojeva → to je
posljedica međusobnog spajanja atoma pri čemu nastaju stabilnije molekule s manjom
energijom
• međusobnim spajanjem atoma istog elementa nastaju molekule tog elementa, a spajanjem
atoma različitih elemenata nastaju molekule kemijskih spojeva točno određenog i stalnog
kemijskog sastava
➢ veze među atomima nazivaju se kemijskim vezama
• svojstvo atoma nekog elementa da se spaja s određenim brojem atoma drugog elementa
naziva se njegovom valencijom
➢ kada se atomi međusobno spajanju oni to čine pomoću elektrona vanjske ljuske,
valentnih elektrona
• različiti atomi spajaju se različitim vezama pa razlikujemo kovalentnu, ionsku i metalnu vezu
➢ koja će vrsta veze nastati između spojenih atoma zavisi o elektronskoj konfiguraciji
slobodnih atoma, tj. o energijskom stanju njegovih valentnih elektrona koje se
očituje u energiji ionizacije odnosno elektronskom afinitetu
• IONSKA VEZA
➢ ostvaruje se kad elektron jednog atoma potpuno prijeđe na drugi atom spajanjem
atoma metala s atomima nemetala
➢ metali imaju malu energiju ionizacije i lako tvore katione(proces oksidacije)
➢ nemetali imaju velik afinitet za elektrone pa tvore anione
➢ valencija atoma u ionskim spojevima jednaka je broju primljenih ili otpuštenih
elektrona (proces redukcije)
➢ u pravilu ionsku vezu čine atomi metala s atomima nemetala
- iznimku čine, npr. atomi u spojevima formula SnCl4 i PbCl4, čiji su atomi
vezani kovalentno
➢ svojstva ionskih spojeva:
- postojanje iona u kristalima dokazano je strukturnom analizom difrakcijom
rendgentskih zraka
- veza nije usmjerena u prostoru, električno privlačenje djeluje oko cijelog iona
- ionski spojevi kristaliziraju u gusto pakiranim strukturama
- zbog jakog električnog privlačenja kristali su tvrdi s viskom talištem i
vrelištem.
- obično su lako topljivi u vodi; otopina dobro provodi struju
- taline ionskih spojeva također dobro provode struju
➢ jedna od najvažnijih grupacija ionskih spojeva su soli → ionske skupine koje se
sastoje od kationa metala i aniona kiselinskog ostatka
- primjer: kation metala (Na+) ili nemetalnog kationa (NH4+)i aniona kiselinskog
ostatka (𝑁𝑂3− ,𝑆𝑂42− , Cl-,...)
- ionski spojevi su metalni oksidi (oksidi 1. skupine, 2. skupine osim Be),
hidroksidi metala – primjer hidroksidi 1. skupine (NaOH), metalni hidridi,
sadrže hidiridni ion H- - primjer hidridi 1. skupine (NaH)
➢ ionska veza je elektrostatsko privlačenje suprotno nabijenih iona, a jakost se
procjenjuje prema Coulombovom zakonu:
𝑄1 𝑥 𝑄2
𝐹=𝑘
𝑟2
- F – sila privlačenja; Q1 i Q2 – naboji iona; r – zbroj ionskih polumjera; k –
konstanta
 ➢ formula ionskog spoja prikazuje formulsku jedinku
- najmanji omjer kationa i aniona u kristalnoj rešetci
- svi ionski spojevi su čvrste tvari – ionski kristali
➢ svaki kation okružen je određenim brojem aniona i obratno
- na okupu ih drže privlačne sile koje su jače što je naboj veći, a ion manji
- vrsta kristalne rešetke ovisi o veličini kationa i aniona, njihovim nabojima te
stehiometriji
• KOVALENTNA VEZA
➢ veza između atoma nemetala
➢ veza koja nastaje dijeljenjem zajedničkog elektronskog para između atoma
➢ nalazimo je kod plinova koji se u prirodi nalaze u stanju molekule
- plemeniti plinovi zahvaljujući broju elektrona u svojoj valentnoj ljusci
(potpuno popunjena valentna ljuska), u prirodni su stabilni
- stabilnost – stvaranjem zajedničkih elektronskih parova, odnosno
ostvarivanjem okteta (osam elektrona u valentnoj ljusci)
➢ veza nastaje zbog povoljnijeg (nižeg) energetskog stanja
➢ slobodni elektronski par ne sudjeluje u kemijskoj vezi
➢ elektronski par se naziva zajednički (podjeljeni, vezani)
➢ zajednički elektronski par može nastati na dva načina:
1) svaki atom daje po jedan valentni elektron u zajednički elektronski par (HCl)
2) oba elektrona u paru potječu od jednog atoma, a koji nastali elektronski par dijeli
s drugim atomom (H2)
➢ Lewisova oktetna teorija (Lewisov formalizam)
- stvaranje zajedničkog elektronskog para „pravilo okteta”
- za vodik „pravilo dubleta”
- razlog udruživanja je energetski stabilniji sustav
- struktura molekula prikazujemo Lewisovom simbolikom
▪ valentna crtica je zajednički elektronski par, a točke su nepodijeljeni par
valentnih elektrona

➢ kovalentne veze mogu biti jednostruke, dvostruke i trostruke

- višestruke veze često imaju atomi ugljika, kisika, dušika i sumpora
➢ kovalentne veze imaju manji ili veći parcijalni ionski karakter
- pravilo: molekula ima DIPOLNI KARAKTER, a kovalentna veza djelomično
ionski karakter
 -veća je gustoća elektrona oko atoma veće elktronegativnosti pa dolazi do
iskrivljenosti elektronskog oblaka molekule
- iznimka homonuklearne diatomske molekule (H2, O2, N2, F2, Cl2, Br2, I2)
- kako možemo odrediti ionski karakter veze? → ELEKTRONEGATIVNOST
▪ što je veći koeficijent elektronegativnosti nekog atoma to on jače
privlači elektrine kovalentne veze
▪ posljedica: što se atomi više razlikuju u eleketronegativnosti to je
veći stupanj ionskog karaktera između njih
▪ je li kovalentni spoj djelomično ionski ili kovalentni odlučuje razlika u
elektronegativnsoti atoma koji grade spoj
➢ opća svojstva kovalentnih spojeva:
- određena struktura koja je usmjerena u prostoru (posljedica: atomi u
kovaletnim molekulama ne mogu lako promijeniti svoj položaj ili izaći iz
molekule)

- između molekula mogu djelovati slabe ili jake privlačne sile

▪ ako su slabe privlačne sile – plinovi i tekućine niskog tališta i vrelišta
▪ ako su jake privlačne sile – kristali visokog tališta i vrelišta
- slabo topljivi u vodi
▪ nepolarne molekule (I2) ne reagiraju s vodom
▪ polarne molekule poput šećera, acetona se dobro otapaju u vodi
▪ NH3, HCl, H2SO4 se dobro otapaju i kemijski reagiraju s vodom
- ne provode električnu struju osim vodljivih organskih polimera
➢ teorija valentnih spojeva
- dvoelektronska valna funkcija dva dovoljno razdvojena vodikova atoma je
ψ = ψA(1)ψB(2)
- približavanjem atoma počnu djelovati međusobno jezgre A i B i elektroni e1 i
e2 Coulombovim privlačnim i odbojnim silama
- približavanjem atoma dolazi do njihovog spajanja u molekulu i oba elektrona
jednako pripadaju i jednoj i drugoj jezgri
- više ne možemo govoriti o
elektronu e1 koji pripada samo
atomu A i elektronu e2 koji pripada
samo atomu B (Heitler i London),
pa je molekulska valna funkcija
sada: ψ = ψA(1)ψB(2) + ψA(2)ψB(1)
- kako se približavanjem atoma
smanjuje razmak među jezgrama A
i B, zbog međusobnog privlačenja,
pada energija sustava
 - daljim smanjivanjem razmaka među jezgrama raste energija sustava zbog
međusobnih odbijanja
- potencijalna energija promatranog sustava ovisna je o tim međudjelovanjima
prema izrazu:

𝑒2 𝑒2 𝑒2 𝑒2 𝑒2 𝑒2
𝑉= − − − − + +
𝑟𝐴1 𝑟𝐵1 𝑟𝐴2 𝑟𝐵2 𝑅𝐴𝐵 𝑅12
- teorija valentne veze predpostavlja da elektroni u molekuli zauzimaju
atomske orbitale pojedinih atoma u vezi
- pri nastanku veze po jedna valentna orbitala dvaju atoma što stupaju u vezu
međusobno se djelomično preklope
- dva elektrona, suprotnog spina, smještaju se u preklopljene orbitale
- elektronski par u preklopljenim orbitalama zove se zajednički elektronski par
jer na njega djeluju obje jezgre čineći vezu
- preklapanjem orbitala nastaju lokalizirane veze među atomima
▪ veza koja nastaje preklapanjem atomskih orbitala duž osi koja
povezuje jezgre atoma zove se σ (sigma) veza
▪ veza koja nastaje preklapanjem atomskih orbitala tako da se one
preklapaju bočno, odnosno iznad i ispod osi koja povezuje jezgre
atoma zove se π (pi) veza
➢ HIBRIDIZACIJA ATOMSKIH ORBITALA
- mješanjem ili hibridizacijom teorija valentne veze tumači postojanje
energijski ekvivalentnih σ-veza
- sp - hibridizacija – 2 energijski iste veze → pravac
- sp2 - hibridizacija – 3 energijski iste veze → trokut
- sp3 - hibridizacija – 4 energijski iste veze → tetraedar
- sp3d - hibridizacija – 5 energijski istih veza → trigonska bipiramida
- sp3d2 - hibridizacija – 6 energijski istih veza → oktaedar
➢ oblik molekule određen je brojem i vrstom elektronskih parova oko središnjeg atoma
i brojem atoma u molekuli
➢ valencija atoma u kovalentnom spoju jednaka je broju elektrona koje atom daje za
stvaranje zajedničkih el. parova
➢ odstupanje od okteta:
1) nepotpuni oktet u spojevima elemenata 2. skupine (Be) ili 13. skupine (B, Al) u
kojima su njihovi središnji atomi (Lewisova kiselina)
2) nepotpuni oktet u molekulama s neparnim ukupnim brojem elektrona (NO, NO2,
ClO2...)
3) prošireni oktet u spojevima elemenata 15., 16. i 17. skupine, ali samo iz 3. i viših
perioda; mogu povećati broj nesparenih valentnih elektrona korištenjem praznih
d-orbitala svoje vanjske ljuske (PF6, SF6, H2SO4, Cl2O7...)
➢ elektronegativnosti atoma molekule čiji krajevi imaju dva pola nazivaju se dipolne ili
polarne molekule
- veza naziva se kovalentna veza s djelomično ionskom prirodom ili polarna
kovalentna veza
- najpoznatija polarna molekula je molekula vode
 ➢ polarnost kovalentne veze
- elektronski oblak zajedničkog elektronskog para koji čine istovrsni atomi u
molekuli simetrično je raspodijeljen oko njihovih jezgri
- kada su u molekuli povezani atomi različitih elemenata zbog razlike u
elektronegativnosti dolazi do asimetrične raspodjele i razdvajanja težišta
pozitivnog i negativnog naboja
- elektronegativniji atom jače privlači zajednički elektronski par → oko njega
se poveća gustoća elektronskog oblaka što označavamo δ-
- na strani manje elektronegativnog atoma gustoća oblaka se smanjuje što
označavamo δ+
- ovisno o razlici elektronegativnosti atoma vezu nazivamo kovalentnom,
polarnom kovalentnom ili ionskom
▪ nepolarna → Δ (elektronegativnost) < 0,4
▪ polarna → Δ (elektronegativnost) = 0,4 – 1,9
▪ ionska → Δ (elektronegativnost) > 1,9
- mjera za polarnost → električni dipolni moment (µ)

𝜇 =𝑒 ×𝑙
▪ e → električni naboj
▪ l → udaljenost težišta pozitivnog i negativnog naboja
• METALNA VEZA
➢ svojstva metala (talište, vrelište, kovnost, vodljivost električne struje i dr.) posljedica
su metalne veze
➢ metali imaju kristalnu strukturu
- u kristalnoj rešetki pravilno su razmješteni kationi metala, a između njih su
lako pokretljivi delokalizirani elektroni
- ti elektroni ne pripadaju nijednom atomu, već su po čitavom metalu pravilno
rasprostranjeni
➢ veza nije prostorno usmjerena
➢ može se tumačiti i kao oblik kovalentne veze u kojem preklapanjem velikog broja
atomskih orbitala nastaje jednak broj molekulskih orbitala koje čine tzv vrpce
- POLUVODIČI – tvari kod kojih između valentne i vodljove vrpce postoji
energetska barijera, a nju zbog veće potrebne energije uspijeva prijeći mali
broj elektrona
- IZOLATORI – tvari kod kojih između valentne i vodljive vrpce postoji velika
energetska barijera
• MEĐUMOLEKULSKE SILE
➢ molekule u tekućinama i čvrstim tvarima u interakciji su koja se temelji na
međumolekulskim ili van der Waalsovim silama
- slabe privlačne sile među polarnim molekulama
- jačina sile ovisi o agregatnom stanju
- što su molekule i atomi veći, veći je i broj dodira među njima pa su i van der
Waalsove sile jače
➢ nepolarne molekule privlače se Londonovim silama
➢ vodikova veza
- molekula u kojoj je kovalentno povezan atom vodika s atomima koji su jako
elektronegativni (fluor, kisik i dušik), nastaju jaki dipoli koji se međusobno
privlače elektrostatskim silama
 - međumolekulske sile su slabije od kovalentne veze, ali su jače od van der
Waalsovih sila
- njome povezana 2 lanca DNA uzvojnice

STEHIOMETRIJA

• VALENCIJA ATOMA – njegova sposobnost da se veže s određenim brojem drugih atoma

➢ za elemente koji uvijek imaju istu valenciju, npr. alkalijski metali (I), zemnoalkalijski
metali (II), aluminij (III), ona se u pisanju imena izostavlja
➢ ukoliko element može imati više valencija, npr željezo (II i III), uz ime iona u zagradu
se stavlja valencija
➢ valenciju atoma, koja proizlazi iz stehiometrijskog odnosa međusobno spojenih
atoma, nazivamo stehiometrijskom valencijom
- stehiometrijska valencija atoma ovisi o broju elektrona koje je taj atom
"anganžirao" da se poveže sa drugim atomima
- umjesto naziva stehiometrijska valencija znatno više se koristi naziv stupanj
oksidacije ili oksidacijski broj
- odgovara oksidacijskom stanju atoma
- predstavlja broj pozitivnih ili negativnih prividnih naboja koje posjeduje atom
kada elektrone zajedničkog (zajedničkih) elektronskog (elektronskih) para
(parova) pribrojimo elektronegativnijem partneru
- atom veće elektronegativnosti ima (u spoju) negativan, a atom manje
elektronegativnosti pozitivan stupanj oksidacije
- atomi metala u svojim spojevima uvijek imaju pozitivan stupanj oksidacije
▪ jedino u intermetalnim spojevima atom metala veće
elektronegativnosti ima negativan stupanj oksidacije
- fluor, kao najelektronegativniji element, u svim spojevima uvijek ima stupanj
oksidacije – 1
- K+ , Na+ , Li+ , Rb+ , Cs+ , alkalijski metali u svim spojevima imaju stupanj
oksidacije +1
- Be2+ , Mg2+ , Ca2+ , Sr2+ , Ba2+ , Ra2+ , zemnoalkalijski metali u svim spojevima
imaju stupanj oksidacije +2
- stupanj oksidacije vodika u spojevima je (+1), osim u hidridima metala i u
borovim hidridima, gdje ima stupanj oksidacije (-1)
- suma stupnjeva oksidacije atoma svih elemenata koji izgrađuju neutralnu
molekulu mora biti jednaka nuli
- suma stupnjeva oksidacije atoma svih elemenata u kompleksnim ionima
mora biti jednaka naboju tog iona
- oksidacijski broj jedne vrste atoma ne mora biti uvijek isti i može se mijenjati
 -u kovalentnom spoju prvo se navodi ime elektropozitivnijeg elementa pa u
zagradi njegova valencija (ako se mijenja)
- maksimalan pozitivan stupanj oksidacije nekog elementa predstavlja broj
njegovih valentnih elektrona i jednak je broju skupine periodnog sustava u
kojoj se dotični element nalazi
- za elemente u skupinama 13.-17. maksimalni stupanj oksidacije dobivamo
tako da od broja skupine oduzmemo broj 10
- NAPOMENA: ovisnost maksimalnog stupnja oksidacije prijelaznih elemenata
(skupine 3-12) o njihovoj skupini je složena
- maksimalni negativni stupanj oksidacije nekog elementa predstavlja broj
elektrona koji mu nedostaje do okteta
- za skupine od 13-17 vrijedi da se maksimalni negativni oksidacijski broj
dobije ako se od broja skupine oduzme broj 18
▪ tako je maksimalni negativni oksidacijski broj ugljika -4, dušika -3,
kisika -2 i sl.
- u organskim spojevima oksidacijski broj ugljika se određuje tako da se ugljiku
za svaku vezu sa elektropozitivnijim (atom vodika) pridoda (-1) a za svaku
vezu sa elektronegativnijim (atom kisika) pridoda (+1)
• STEHIOMETRIJA
➢ proučava kvantitativne odnose između tvari koje sudjeluju u kemijskim reakcijama,
dok kemijska jednadžba uz pomoć simbola i formula pokazuje koje tvari sudjeluju u
kemijskom procesu
𝑁 (𝑋) 𝑚 (𝑋) 𝑉 (𝑋)
𝑛 (𝑋) = = =
𝑁𝐴 𝑀 (𝑋) 𝑉𝑚𝑜

➢ 𝑉𝑚𝑜 = 22,4 𝑑𝑚3 /𝑚𝑜𝑙

➢ prikažemo li zadanu kemijsku reakciju jednadžbom, iz omjera množina tvari koje
sudjeluju u reakciji možemo izračunati ostale potrebne veličine (brojnost, masu,
volumen)
• sastav smjese
➢ svojstva neke smjese ovise o njezinu sastavu, odnosno o vrsti i količini tvari od koje
su sastavljene
➢ u analitici nije važno samo navesti o kakvoj se tvari radi već je potrebno jasno navesti
o kojoj se količini radi
➢ sastav smjese izražava se:
- koncentracijom (množinska, masena i volumenska), koja spada među važnije
izračune u kemiji
▪ MNOŽINSKA KONCENTRACIJA (c)
❖ omjer je množine otopljene tvari n u volumenu otopine V
❖ izražava se jedinicom mol dm-3 (molaritet, M)
❖ računa se prema izrazu:
𝑛 (𝑋)
𝑐 (𝑋) =
𝑉 (𝑜𝑡𝑜𝑝𝑖𝑛𝑒
▪ MASENA KONCENTRACIJA (γ)
❖ predstavlja omjer mase otopljene tvari i volumena otopine
❖ izražava se jedinicom kg dm-3
 ❖ računa se prema izrazu:
𝑚(𝑋)
𝛾(𝑋) =
𝑉(𝑜𝑡𝑜𝑝𝑖𝑛𝑒)
▪ VOLUMENSKA KONCENTRACIJA (σ)
❖ predstavlja omjer volumena otopljene tvari i volumena
otopine
❖ izražava se u dm3 dm-3 ili cm3 cm-3
❖ računa se prema izrazu:
𝑉(𝑋)
𝜎(𝑋) =
𝑉(𝑜𝑡𝑜𝑝𝑖𝑛𝑒)
▪
- kvalitativna analiza
- kvantitativna analiza – toksičnost
- udjelom (množinski, maseni i volumni)
▪ množinski, maseni i volumni udio je bezdimenzijski broj, vrijednosti
između 0 i 1
▪ pomnožen sa 100 daje postotak
▪ najčešće se izražava:
❖ kao postotak, %, 1% = 1/100 (jedan dio sastojka na 100
dijelova smjese)
❖ kao promil, ‰, 1‰ = 1/1000 (jedan dio sastojka na 1000
dijelova smjese, često se korisB pri iskazivanju stupnja
alkoholiziranosB osoba, kao g/kg, tada predstavlja grame
apsolutnog alkohola po kilogramu tjelesne težine)
❖ kao ppm (parts per million), 1 ppm = 1/1 000 000 (milijunB
dio smjese)
o ppm i ppb često se koriste za iskazivanje
koncentracija toksičnih tvari u tkivima i tekućinama
živih organizama te koncentracija tvari koje zagađuju
okoliš
❖ računa se kao omjer veličine (množine, mase ili volumena)
tvari i veličine (množine, mase ili volumena) cijele otopine
- molalnost – omjer množine promatrane tvari i mase otapala; mj. jed.: mol/kg
𝑛 (𝑋)
𝑏 (𝑥) =
𝑚 (𝑜𝑡𝑎𝑝𝑎𝑙𝑎)

• vrste kemijskih formula:

a) empirijska – prikazuje od kojih je elemenata sastavljen spoj i njihov najmanji
cjelobrojni omjer
- primjer: benzan (CH)
b) molekulska – prikazuje točan brojčani omjer elemenata u spoju
- primjer benzen C6H6
c) strukturna – prikazuje način vezanja atoma u molekuli
- primjer benzen
• općenito vrijedi pravilo:
➢ ionski spojevi predstavljaju formulske jedinke (ne sadrže molekule)
 ➢ formulske jedinke su: empirijska i molekulska formula ionskih spojeva
➢ više različitih spojeva može imati jednaku empirijsku i molekulsku formulu, ali svaki
ima jedinstvenu molekulsku formulu
➢ neki kovalentni spojevi imaju jednaku empirijsku i molekulsku formulu (H20, CH4,..)
• mjerodavni (limitirajući) reaktant i reaktant u suvišku – kemijski ekvivalenti
➢ mjerodavni ili limitirajući reaktanat – određuje koliko će nastati produkta
- cijeli je potrošen
➢ reaktant u suvišku – jedan dio ostaje neiskorišten (neizreagiran)
➢ za određivanje koji je mjerodavan a koji u suvišku potrebno je
poznavati molarne odnose iz reakcije
• iskorištenje reakcije:
𝑚, 𝑛, 𝑉 (𝑑𝑜𝑏𝑖𝑣𝑒𝑛𝑜)
ή= ×%
𝑚, 𝑛, 𝑉 (𝑖𝑧𝑟𝑎č𝑢𝑛𝑎𝑡𝑜)

KEMIJSKE REAKCIJE

• ZAKONI KEMIJSKOG SPAJANJA PO TEŽINI (MASI)

➢ ZAKON O ODRŽAVANJU TEŽINE (ZAKON O NEUNIŠTIVOSTI MATERIJE)
- otkrio ga je A. L. Lavoisier
- glasi: nikakve promjene ne mogu se opaziti u ukupnoj težini svih tvari koje
sudjeluju u nekoj kemijskoj reakciji
- npr. 1 g čistog Na Cl uvijek sadrži 0.3934 g Na i 0.6066 g Cl, kemijski spojene
➢ ZAKON STALNIH TEŽINSKIH OMJERA
- otkrio ga je J. Proust
- glasi: neki određeni kemijski spoj uvijek sadrži iste kemijske elemente
spojene u istom stalnom težinskom omjeru
- npr. NaCl ima određen i konačan omjer Na i Cl → 1:1
➢ ZAKON UMNOŽENIH TEŽINSKIH OMJERA
- otkrio ga je J. Dalton
- glasi: kada se dva elementa spajaju tako da daju više nego jedan kemijski
spoj, onda su težine jednog elementa, koje se spajaju s određenom težinom
drugog elementa, u jednostavnim umnoženim omjerima
- ako se 1 gram vodika spaja s 3 grama ugljika u metan, a s 8 grama kisika se Ih
1 gram vodika spaja u vodu, onda iz toga slijedi da 3 grama ugljika može
reagiraI s 8 grama kisika (jer i 3 grama ugljika, i 8 grama kisika reagira s 1
gramom vodika)
➢ ZAKON SPOJNIH TEŽINA
- otkrio ga je J. B. Richter
- glasi: težine dvaju elemenata (ili jednostavni umnošci tih težina), koje
reagiraju s jednom te istom težinom nekog trećeg elementa, reagiraju i
međusobno, a isto tako i s određenom težinom nekog četvrtog elementa
➢ ZAKON KEMIJSKOG SPAJANJA PO VOLUMENU
- GAY - LUSSACOV ZAKON SPOJENIH VOLUMENA glasi: volumeni plinova koji
međusobno reagiraju ili nastaju kemijskom reakcijom odnose se kao mali
cijeli brojevi, kada su mjerenja obavljena pri stalnom tlaku i temperaturi
• sve kemijske reakcije anorganske kemije mogu se svrstaI u tri grupe:
a) redoks-reakcije – reakcije kod kojih dolazi do promjene stupanja oksidacije reaktanata
- oksidacija – povećanje stupanja oksidacije, tj. otpuštanje elektrona
 - redukcija – smanjenje stupnja oksidacije, tj. primanje elektrona
- definiramo li ih s obzirom na kisik i vodik oksidacija je spajanje tvari s kisikom
ili gubitak vodika; redukcija (proces suprotan oksidaciji) spajanje tvari s
vodikom ili gubitak kisika
- prigodom redoks reakcije dolazi, dakle, do prijenosa elektrona
- svaki proces oksidacije prati proces redukcije, tj. nema oksidacije bez
redukcije i obratno → takve reakcije se skraćeno nazivaju redoksreakcije
- tvar koja prima elektrone i time se reducira jest oksidans (oksidacijsko
sredstvo), jer oksidira onu tvar koja daje elektrone
- tvar koja daje elektrone i time se oksidira jest reducens (redukcijsko
sredstvo), jer reducira tvar koja prima elektrone
- što lakše reducirani oblik redoks-sistema prelazi u oksidirani, tj. što je manji
afinitet za elektrone reduciranog oblika redoks-sistema to je on jače
redukcijsko sredstvo
▪ što je veći afinitet za elektrone oksidacijskog oblika redoks-sistema
to je on jače oksidacijsko sredstvo
▪ što je oksidirani dio redoks-sistema jače oksidacijsko sredstvo to je
reducirani oblik slabije redukcijsko sredstvo i obratno
- posljedica oksidacije: povećanje oksidacijskog broja atoma
- posljedica redukcije: smanjenje oksidacijskog broja atoma
- metali su zbog male elektronegativnosti jaki reducensi (elektrondonori), a
nemetali zbog velike elektronegativnosti jaki oksidansi (elektronakceptori)
- maksimalna elektronegativnost atoma → FLUOR → najjače oksidacijsko
sredstvo
- alkalijski metali → najjača redukcijska sredstva
- što je viši stupanj oksidacije atoma to je on jači elektronakceptor; što je niži
stupanj oksidacije to je on jači elektrondonor
- pravila za određivanje oksidacijskih brojeva:
1) oksidacijski broj atoma i molekule elementarnih tvari je 0
2) oksidacijski broj vodika u spojevima je I, osim s metalima gdje je -I
3) oksidacijski broj kisika u spojevima je: u oksidima -II. u peroksidima -I, u
superoksidima -I/II
4) oksidacijski broj elemenata prve skupine je I, a druge II
5) zbroj oksidacijskih brojeva u molekuli ili formulskoj jedinki mora biti 0
6) oksidacijski broj iona jednak je njegovom nabojnom broju
7) u organskim spojevima oksidacijski broj ugljika se određuje tako da se
ugljiku:
❖ za svaku vezu sa elektropozitivnijim (atom vodika) pridoda -1
❖ za svaku vezu sa elektronegativnijim (atom kisika) pridoda +1
8)
b) kompleksne reakcije – reakcije kod kojih dolazi do promjene liganada, odnosno
koordinacijskog broja reaktanata
- kompleksni spojevi su spojevi u kojima su skupine atoma povezane u manje
ili više stabilnejedinice
▪ javljaju se u sva tri agregatna stanja
▪ sastoji se od centralnog atoma iliganada
▪ broj liganada vezanih na centralni atom zove se koordinacijski broj
- kompleksne reakcije dijele se na:
 1) kompleksne reakcije u užem smislu, tj. reakcije nastajanja i raspadanja
kompleksa (reakcije adicije i eliminacije) i reakcije izmjene liganada
(reakcije supstitucije)
2) protolitičke (kiselinsko-bazne) reakcije su reakcije kod kojih dolazi do
prijenosa protona
▪ baza je tvar koja posjeduje slobodan elektronski par, a kiselina je
tvar koje se zbog nedostatka elektrona može vezati na taj
slobodan elektronski par (Lewisova definicija)
3) reakcije taloženja i otapanja
c) složene reakcije
• kemijska reakcija pri kojoj od tvari jednostavnije građe nastaju tvari složenije građe naziva se
kemijska sinteza (kemijsko spajanje)
➢ nastajanje spojeva izravnim spajanjem iz elementarnih tvari primjer je kemijske
sinteze

• reakcija pri kojoj od jedne tvari nastaju dvije ili više novih tvari naziva se kemijska
analiza (kemijsko rastavljanje)
➢ reakcije kemijske analize jesu primjerice, elektroliza vode ili piroliza modre galice
• ukoliko iz rektanata nastaje produkt – reakcija je nepovratna ili ireverzibilna
• ukoliko iz produkata ponovno može nastati reaktant – reakcija je povratna ili reverzibilna

ENERGIJA

• ENTALPIJA
➢ pri kemijskim promjenama energija kemijskog sastava ne može se izravno izmjeriti
➢ može se samo izmjeriti promjena energije – ΔE
➢ kemijske promjene uglavnom napreduju bez promjena tlaka (p = konst.); toplina (Q)
koja se tada oslobodi ili utroši – ENTALPIJA (H)

𝑄 = ∆𝐻 𝑢𝑧 𝑝 = 𝑘𝑜𝑛𝑠𝑡.
➢ ukupna entalpija sustava, odn. apsolutna vrijednost entalpije ne može se izravno
odrediti
- eksperimentalno se može odrediti samo prirast entalpije (ΔH) jer je
entalpija, kao i temperatura, volumen, kemijski sastav funkcija stanja
sustava → svojstva koja ne ovise o mehanizmu ili metodi kojom nastaju
promjene, već samo o početnom i konačnom stanju sustava
- prirast entalpije može imati pozitivnu i negativnu vrijednost
▪ endotermni procesi → svi procesi pri kojima se toplina veže iz
okoline; prirast entalpije ima pozitivnu vrijednost → ΔH < 0
▪ egzotermni procesi → svi procesi pri kojima se toplina oslobađa
iz sustava u kojima se događa promjena; toplina izlazi u okolinu
→ prirast entalpije ima negativnu vrijednost → ΔH > 0
➢ jednadžbe u kojima su navedena agregacijska stanja reaktanata i produkata, kao i
vrijednost standardne reakcijske entalpije → TERMOKEMIJSKE JEDNADŽBE
➢ za kemijsku promjenu određujemo standarddnu reakcijsku entalpiju (ΔrHo) –
predstavlja toplinu koja se oslobodi ili utroši po molu reakcije
- mjerna jedinica: kJ/mol
 - mol reakcije – Avogadrov broj jediničnih pretvorbi opisanih kemijskom
jednadžbom
➢ entalpijski dijagram

➢ standardna entalpija stvaranja (nastajanja) tvari (ΔrHo(X)) u standardnom stanju pri

100 kPa jednaka je reakcijskoj entalpiji kada 1 mol spoja nastaje iz elementarnih tvari
- to je u stvari toplina koja se utroši ili oslobodi pri nastajanju 1 mola spoja iz
elementarnih tvari
- za elementarne tvari u standardnom stanju pri svim temperaturama iznosi 0
➢ prirast reakcijske entalpije jednak je razlici ukupnih entalpija prokukata (ΔrHoprodukti) i
ukupnih entalpija reaktanata (ΔrHoreaktanti)

∆𝑟 𝐻 𝑜 = ∆𝐻 𝑜 (𝑝𝑟𝑜𝑑𝑢𝑘𝑡𝑖) − ∆𝐻 𝑜 (𝑟𝑒𝑎𝑘𝑡𝑎𝑛𝑡𝑖)

zbroj entalpija zbroj entalpija

nastajanja produkata nastajanja reaktanata

➢ standardna entalpija izgaranja (ΔcHo) – toplina koja se oslobodi pri izgaranju 1 mola
neke tvari
- često se prikazuje u tablicama i ima praktičnu vrijednost
➢ standardna molarna entalpja veze (ΔbHo) – mjera za jakost kovalentne veze u
molekulama tvari i predstavlja energiju potrebnu za kidanje kovalentne veze među
atomima
- reakcijska entalpija može se približno izračunati zbrajanjem svih ΔbHo
- znamo da tijekom kemijske reakcije dolazi do pregrupiranja kemijskih veza
▪ kemijske veze reaktanata se kidaju pa energiju koja se pritom utroši
(ΔH > 0) izračunamo zbrajanjem svih energija veza reaktanata
očitanih iz tablica
▪ pri nastajanju veza u produktima
energija se oslobađa →
zbrajanjem svih energija veza
produkata možemo izračunati
koliko se energije pri nastajanju
veza oslobodi (ΔH < 0)
▪ prirast standardne entalpije
jednak je razlici standardnih
entalpija za kidanje i nastajanje
veza
➢ reakcijska toplina neke kemijske promjene ne
ovisi o putu kojim reakciju vodimo, već samo o
početnom i konačnom stanju sustava → HESSOV ZAKON ili ZAKON O OČUVANJU
ENERGIJE
- toplina koja se utroši ili oslobodi pri prijelazu iz jednog agregatnog stanja
tvari u drugo pri stalnom tlaku – ENTALPIJA PRIJELAZA

𝑄 = ∆𝑝𝑟𝑖𝑗𝑒𝑙𝑎𝑧𝑎 𝐻 𝑜

- dovedena toplina troši se na savladavanje privlačnih sila između čestica

unutar tvari
▪ iskazuje se kao molarna entalpija prijelaza i iskazuje jedinicom
kJ/mol, odn. kao toplina koja se utroši ili oslobodi pri prijelazu 1 mola
tvari iz jednog agregatnog stanja u drugo pri stalnom tlaku i temp.
▪ to su:
a) molarna entalpija taljenja, ∆′𝑠 𝐻 > 0
𝑔
b) molarna entalpija isparavanja, ∆ ′𝐻 > 0
𝑔
c) molarna entalpija sublimacije, ∆ 𝑠𝐻 > 0
▪ ako procesi napreduju u suprotnom smjeru, toplina se oslobađa pa
su ti procesi egzotermni – to su:
1) molarna entalpija kristalizacije, ∆ 𝑠′𝐻 < 0
2) molarna entalpija kondenzacije, ∆ 𝑔′𝐻 < 0
▪ te se topline nazivaju latentnim (prikrivenim) toplinama jer
dovođenje ili oslobađanje topline pri faznom prijelazu ne izaziva
promjenu temperature
❖ latentna toplina je toplina koja se utroši ili oslobodi kada tvar
promjeni agregacijsko stanje (npr. iz čvrstog u tekuće kod
tališta ili tekućeg u plinovito kod vrelišta)
➢ energijske promjene pri otapanju
- otapanjem čvrstih tvari razaraju se kristalne rešetke pri čemu se utroši
energija – entalpija kristalne rešetke (Δkrist.H)
 - istovremeno dolazi do hidratacije (solvatacije) – vezanja molekula vode
(otapala) za čestice otopljene tvari pri čemu se oslobađa toplina – entalpija
hidratacije (solvacije ako otapalo nije voda) (Δhidrat.H)
▪ što je ion jače hidratiziran to je oslobođena toplina veća
- o odnosu ove 2 vrste entalpije (energije) ovisi prirast entalpije otapanja
(Δotap.H)
▪ otapanje može biti endoterman i egzoterman proces što se može
prikazati dijagramima

• mnoge prirodne pojave događaju se spontano

➢ spontani procesi napreduju bez potrebe ulaganja rada
➢ spontano ne znači brzo
➢ samo vrijednost reakcijske entalpije nije dovoljna za određivanje spontanosti ili
nespontanosti procesa
• termofizička fizikalna veličina koja opisuje stupanj nereda sustava – ENTROPIJA (S)
➢ mjera za kaotično širenje energije
➢ što je nered veći, veća je i entropija
➢ vezana uz drugi zakon termodinamike: entropija svemira raste tijekom svake
prirodne (spontane) promjene
- svemir u ovom slučaju istovremeno označuje sustav u kojem se promjena
događa i njegovu okolinu
- drugi zakon termodinamike ukazuje na to da tvari i energija teže disperziji
(raspršenju)
➢ pri svakom realnom spontanom procesu, uključujući i kemijske reakcije, entropija
izoliranog sustava uvijek raste
- kao i entalpija, entropija je funkcija stanja sustava što znači da ovisi samo o
početnom i konačnom stanju sustava

∆𝑆 = 𝑆𝑘𝑜𝑛𝑎č𝑛𝑜 − 𝑆𝑝𝑜č𝑒𝑡𝑛𝑜

- ΔSo > 0 → veći nered; ΔSo < 0 → veći red

➢ veću entropiju imaju:
1) plinovi u odnosu na tekućine i čvrste tvari
2) otopine u odnosu na entropije otapala i čvrste tvari koje otapamo
 3) molekule jednostavnije građe u odnosu na molekule složene građe
4) miješanje i ekspanzija plinova
➢ standardna entropija (So) – entropija sustava pri p = 101,3 kPa
- za razliku od entalpije, entropiju tvari moguće je računski odrediti na temelju
eksperimentalnih podataka
- iskazujemo ju standardnom molarnom entropijom tvari (𝑺𝒐𝒎 ); mjerna
jedinica J/Kmol
- promjena (prirast) standardne entropije reakcije (ΔrSo) jednaka je razlici
ukupnih standardnih molarnih entropija produkata i ukupnih standardnih
molarnih entropija reaktanata

𝑜 𝑜
∆𝑟 𝑆 𝑜 = 𝑆𝑝𝑟𝑜𝑑𝑢𝑘𝑡𝑖 − 𝑆𝑟𝑒𝑎𝑘𝑡𝑎𝑛𝑡𝑖

• reakcija je uvijek spontana ako je egzotermna, a entropija sustava raste jer su tada oba
čimbenika koji utječu na spontanost reakcije zadovoljena
➢ ako jedan od tih čimbenika nije zadovoljen tada će o spontanosti odlučivati
temperatura
➢ funkcija stanja sustava koja uključuje entalpiju, entropiju i temperaturu, a koju valja
uzeti u obzir pri određivanju spontanosti neke reakcije – GIBBSOVA ENERGIJA (G)
- promjena (prirast) Gibbsove energije (ΔG) računa se:

∆𝑟 𝐺 𝑜 = ∆𝑟 𝐻 𝑜 − 𝑇∆𝑟 𝑆 𝑜

RAVNOTEŽA I BRZINA KEMIJSKIH REAKCIJA

• kemijska ravnoteža nastaje kada se polazna reakcija i njezina reverzna reakcija odvijaju istom
brzinom
• dinamička ravnoteža – stanje u kojem su u reverzibilnim reakcijama izjednačene te brzine
polazne, v1, i povratne, v2, rekcije
• koncept ravnoteže
➢ kako se sustav približava ravnoteži, javljaju se i polazne i povratne reakcije
➢ u ravnoteži, polazne i povratne reakcije odvijaju se istom brzinom
• jednom kada se postigne ravnoteža, količina svakog reaktanta i proizvoda ostaje konstantna
• u ravnotežnom sustavu istodobno se odvijaju i polazne i povratne reakcije
➢ dvostrukom strelicom zapisujemo kemijsku jednadžbu
• KONSTANTA RAVNOTEŽE → njena brojčana vrijednost određuje položaj ravnoteže
➢ bilo koji mogući mehanizam reakcije dovodi do istog ravnotežnog odnosa
➢ jednaka je kvocjentu konstante (odnosno kvocjentu umnoška konstanata) brzine
napredne reakcije i konstante brzine povratne reakcije
➢ što je veća konstanta brzine napredne reakcije, a manja konstanta brzine povratne
reakcije to je veća konstanta ravnoteže ukupne reakcije
➢ što je veća konstanta ravnoteže to je veća koncentracija produkata u odnosu na
reaktante u stanju ravnoteže
- što je veća konstanta ravnoteže neke kemijske reakcije to je ravnoteža više
pomaknuta prema produktima
➢ odnos konstanti brzine je konstanta (sve dok je T konstanta)
➢ općenito neka reakcija aA + bB h ↔ cC + dD konstanta ravnoteže glasi:

[𝐶]𝑐 [𝐷]𝑑
𝐾𝑐 =
[𝐴]𝑎 [𝐵]𝑏
- izražene vrijednosti su množinske koncentracije produkata (gore) i
reaktanata (dolje) na potenciju jednaku stehiometrijskom broju iz jednadžbe
- vrijednosti konstante ravnoteže manje od 0,01 ukazuju da je reakcija
pomaknuta u stranu reaktanata i da u ravnotežnoj reakcijskoj smjesi ima vrlo
malo produkata
- vrijednosti konstante između 0,01 i 100 u ravnoteži su prisutni i reaktanti i
produkti u mjerljivim količinama
- vrijednosti iznad 100 ukazuju da je reakcija značajnije pomaknuta na stranu
produkata
➢ ravnotežno stanje uspostavlja se samo u zatvorenom sustavu, bez obzira na polazno
stanje sustava
➢ u stanju ravnoteže prisustni su svi reaktanti i produkti reakcije
- njihove ravnotežne koncentracije razlikuju se od početnih i ne ovise o smjeru
reakcije
➢ u ravnotežnom stanju je umnožak koncentracija produkata kemijske reakcije,
dignutih na potenciju jednaku broju molekula pojedinog produkta, podijeljen s
umnoškom koncentracija reaktanata, dignutih na potenciju jednaku broju molekula
pojedinog reaktanta jednak omjeru umnoška konstanata polazne i povratne reakcije
➢ ako je K > 1, reakcija pogoduje stvaranju produkta; produkt prevladava u ravnoteži
➢ ako je K < 1, reakcija pogoduje stvaranju reaktanta; reaktant dominira u ravnoteži
➢ konstanta ravnoteže reakcije u povratnoj reakciji je recipročna konstanta ravnoteže
polazne reakcije
➢ konstanta ravnoteže može se izraziti i preko koncentracije parcijalnih plinova u
plinovitim sistemima; jednadžba glasi:

𝑝𝐶𝑐 × 𝑝𝐷𝑑
𝐾𝑝 =
𝑝𝐴𝑎 × 𝑝𝐵𝑏

➢ reakcijski kvocjent (Q)

- da bi se izračunao Q, početne koncentracije na reaktante i produkte
zamjenjuju se u ravnotežnom izrazu
- Q daje isti omjer koji daje izraz ravnoteže, ali za sustav koji nije u ravnoteži
- relativna veličina reakcijskog kvocijenta, Q, i konstante ravnoteže, K, upućuju
na smjer odigravanja reakcije
▪ ako je Q = K sustav je u ravnoteži
▪ ako je Q > K → ima puno produkta i reakcija se pomiče u lijevo
▪ ako je Q < K → ima puno reaktanta reakcija se pomiče u smjeru
nastajanja produkta
➢ Le Châtelierovo načelo: "Ako je sustav u ravnoteži poremećen promjenom
temperature, tlaka ili koncentracije jedne od komponenata, sustav će pomaknuti svoj
položaj ravnoteže tako da se suprotstavi učinku poremećaja"
- sustavi se pomiču s "Q" na "K"
- dodavanjem reaktanata reakcija se pomiće u smjeru produkata i obratno
- utjecaj temperature:

- utjecaj tlaka:
▪ povećanjem p
ravnoteža se
pomiće u smjeru
manjeg broja
molekula, a
 smanjenjem prema većem broju moleula
• HETEROGENA RAVNOTEŽA
➢ koncentracije krutih tvari i tekućina su u osnovi stalne
➢ koncentracije tekućina i krutina mogu se dobiti dijeljenjem gustoće tvari s molarnom
masom – a obje su konstante pri konstantnoj temperaturi
➢ koncentracije krutina i tekućina ne pojavljuju se u izrazu ravnoteže

BRZINA KEMIJSKE REAKCIJE

• BRZINA - fizikalna veličina kojom se opisuje gibanje, pokazuje koliki je put prešlo tijelo u
jedinici vremena
➢ vrijednost prosječne brzine prikazana je omjerom:
∆𝑠
𝑣=
∆𝑡
- gdje je Δs put koji je tijelo prešlo u vremenskom intervalu Δt
- brzina se označava malim slovom v, koji je početno slovo latinske riječi za
brzinu, velocitas
➢ mjerna jedinica za brzinu u SI sustavu je metar u sekundi (m/s)
• brzina kemijske reakcije opisuje napredovanje kemijske reakcije s vremenom
➢ kemijska reakcija napreduje:
- dok svi reaktanti ne izreagiraju do kraja
- dok mjerodavni reaktant izreagira do kraja, a reaktant u suvišku samo
djelomično
- do uspostavljanja kemijske ravnoteže
• brzinu kemijskih reakcija kao i uvjete kojima se može utjecati na brzinu kemijske reakcije
proučava kemijska kinetika
• razlikujemo prosječnu i trenutnu brzinu kemijskih reakcija
➢ prosječna brzina ovisi o prirastu množinske koncentracije reaktanata ili produkata u
određenom vremenskom intervalu
- s vremenom se smanjuje jer se smanjuje i koncentracija reaktanata
- može se iskazati izrazima:
1 Δ𝑐(𝑅) 1 Δ𝑐(𝑃)
𝑣(𝑅) = − ; 𝑣(𝑃) =
𝜈 Δ𝑡 𝜈 Δ𝑡
▪ P označava prokukte; R reaktante, a ν označava stehiometrijski broj
iz kemijske jednadžbe
- tijekom vremena koncentracija reaktanta se smanjuje, a koncentracija
produkta povećava
➢ trenutna brzina
- može se odrediti smanjenjem vremenskog intervala na vrlo malu vrijednost
(Δ𝑡 → 0)
- pokazuje nagib tangente na točku krivulje
- izračuna se iz koeficijenta smjera tangente
• brzina reakcije nije stalna, ona se tijekom reakcije mijenja
➢ reakcija je najbrža na početku kada su i koncentracije reaktanata najveće
➢ kako se s vremenom koncentracije reaktanata smanjuju, tako reakcija postaje i sve
sporija → zbog toga u nekoj reakciji razlikujemo brzinu reakcije kao: početnu,
trenutnu i prosječnu
 ➢ prosječna brzina kemijske reakcije ovisi o prirastu množinske koncentracije
reaktanata ili produkata u odabranom vremenskom intervalu
• čimbenici koji utječu na brzinu kemijske reakcije:
➢ koncentracija reaktanata
- što je koncentracija reaktanata veća, veća je i mogućnost slučajnih uspješnih
sudara pa je brzina veća
➢ temperatura
- brzina kemijske reakcije raste porastom temperature
- dovođenjem topline raste kinetička energija čestica, a time i broj uspješnih
sudara
- van't Hoffovo pravilo: povećanjem temperature za 10°C ili 10K brzina
kemijske reakcije se udvostručuje
▪ dalje se brzina povećava eksponencionalno (za 20°C – 4 puta, za 30°C
– 8 puta...)
▪ vrijedi za većinu kemijskih reakcija u temperaturnom području koje
je blizu normalne temperature za promatranu reakciju, ali postoje
iznimke
➢ ukupna površina reaktanata i agregacijsko stanje
- brzina reakcije je veća što je veća ukupna površina reaktanata u čvrstom
agregacijskom stanju
- pri jednakim uvjetima (temperatura i tlak) najbrže će se gibati čestice u
plinovitom stanju pa će te reakcije teći najbrže
- pokretljivost čestica u tekućinama je puno veća nego u krutinama pa je i
brzina reakcije veća u tekućinama
➢ vrsta čestica
- ionske čestice brže su od molekulskih
- neutralizacija je brza ionska reakcija, a esterifikacija spora molekulska
reakcija
- reakcija između 2 polarne molekule brža je od reakcije između polarne i
nepolarne molekule
➢ prisutnost katalizatora
- dodatkom katalizatora smanjuje se energija aktivacije i povećava brzina
reakcije
 - homogena kataliza – proces u kojem su reaktanti i katalizator u istom
agregatnom stanju
- u heterogenoj katalizi reaktanti i katalizator su u različitom agregatnom
stanju
- enzimi ili biološki katalizatori – proteini koji djeluju katalitički na biokemijske
reakcije u živim bićima
▪ djeluju vrlo specifično jer kataliziraju uglavnom samo jednu reakciju
- inhibitori – povećavaju energiju aktivacije pa tako smanjuju brzinu reakcije
▪ među inhibitorima poznati su oni koji inaktiviraju djelovanje enzima,
npr. nervni bojni otrovi ili oni koji visoko aktivne slobodne radikale
zamjenjuju manje aktivnima
• ZAKON BRZINE REAKCIJE
➢ pojam zakona brzine formulirali su Guldberg i Waage tzv. zakonom o djelovanju
masa
➢ brzina reakcije proporcionalna je koncentracijama reagirajućih tvari → za navedenu
hipotetsku reakciju: aA+bB⟶cC+dD vrijedi:
v=k⋅c(A)a⋅c(B)b
- k – konstanta brzine kemijske reakcije
- ta se jednadžba zove zakon brzine reakcije
• osim zakona brzine reakcije Guldberg i Waage formulirali su i red reakcije
➢ mehanizmu kinetike kemijskih reakcija, to jest o putu kojim se odvijaju, ne možemo
zaključivati samo na osnovi jednadžbe kemijske reakcije
➢ za takve spoznaje potrebno je eksperimentalnim putem ispitati odnos brzine i
koncentracije reaktanata koje sudjeluju u kemijskoj reakciji, odnosno red reakcije
➢ eksponent u zakonu brzine određuje red reakcije i utjecaj koncentracije svakog
reaktanta na brzinu reakcije
➢ kemijske reakcije mogu se podijeliti prema redu reakcije
- reakcije nultog reda
▪ A→B
▪ v= k x c(A)0
▪ brzina ne ovisi o koncentraciji tvari A
- reakcije prvog reda
▪ A→B
▪ v = k x c(A)1
▪ brzina ovisi o koncentraciji tvari A
- reakcije drugog reda
▪ A + B → produkti
❖ v = k x c(A)1 c(B)1
▪ 2A → produkti
❖ v = k x c(A)2
- reakcije pseudo-n-tog reda
▪ primjer: A + B → P
▪ ako je koncentracija B značajno veća od koncentracije A reakcija će
biti prvog reda i neće ovisiti o koncentraciji A → reakcija pseudo-
prvog reda
➢ vrijeme polureakcije (t1/2)
- reakcija prvog reda:
ln 𝑐𝑅,𝑡 = ln 𝑐𝑅,0 − 𝑘𝑡
 - reakcija drugog reda:
1 1
= + 𝑘𝑡
𝑐𝑅,𝑡 𝑐𝑅,0
- ako vrijedi t = t1/2:
ln 2
𝑡1/2 =
𝑘|𝑣𝐴 |𝑐𝑅,0

KISELINE, LUŽINE I SOLI

• cvjetovi hortenzije sadrže u vanstaničnoj tekućini tvar koja mijenja boju ovisno o kiselosti tla:
kiselo tlo daje ružičaste cvjetove, a bazično tlo daje plavkaste
• poznavanje kiselo - baznih ravnoteža temeljno je za svaku primjenu kemije
• pH -vrijednost je jedan od najznačajnijih kontrolirajućih čimbenika termodinamike i kinetike
bioloških procesa
• pod utjecajem vode (polarno otapalo!) polarne molekule kiselina cijepati će se, disocirati na
ione vodika H+ i negativne ione kiselinskog ostatka
➢ vodikov ion nosilac je kiselog okusa, kiselih svojstava
➢ vodikov ion veže se na molekulu vode te tako nastaje hidronijev ion H3O+
• osim kiselina imamo spojeve koje zovemo baze
➢ veliku skupinu baza čine hidroksidi, npr. natrijev hidroksid NaOH, kalcijev hidroksid
Ca(OH)2
➢ svi oni sadrže hidroksidnu skupinu OH koja se u vodi odcjepljuje dajući hidroksidni
ion OH− što je karakteristika baza
• najčešće upotrebljavanu definiciju kiselina i baza predložili su 1923. posve neovisno jedan o
drugome, danski kemičar Jahannes Brønsted i engleski kemičar Thomas Lowry
➢ u literaturi nazivana Brønsted-Lowryjeva teorija kiselina i baza
➢ prema toj teoriji, kiseline su proton donori (davatelji protona), a baze su proton
akceptori (primatelji protona)
➢ kako će se voda ponašati u kemijskoj reakciji ovisi o partneru koji sudjeluje u toj
reakciji
• prema Arrheniusovoj teoriji:
➢ kiseline su tvari koje disocijacijom daju vodikov ion (ion H+)
➢ baze su tvari koje disocijacijom daju hidroksidni ion (OH-)
➢ tvari koje on smatra kiselinama:
a) kovalentni hidridi
 b) oksokiseline
- H2SO4 – sumporna kiselina
- HNO3 – dušična kiselina
- H3PO4 – fosforna kiselina
- H3PO3 → H2PHO3 – fosforasta kiselina
- H3PO2 → HPH2O3 – hipofosforasta kiselina
- “H2CO3” – ugljična kiselina
- “H2SO3” – sumporasta kiselina
- Lewisove strukturne formule nekih oksokiselina – sumporna kiselina:

• prednost Brønsted-Lowryjeve definicije u odnosu na Arrheniusovu: tumačenje protonskih

reakcija u nevodenom mediju
• jača kiselina lakše odcjepljuje proton pri čemu nastaje njezina slabija konjugirana baza i
obratno
• veza strukture i jakosti kiseline
a) kovalentni hidridi
- slabija kovalentna veza H - A → jača kiselina
- HF − slaba kiselina → zbog vodikovih veza
- pravilnost uočena kod halogenovodika (HF, HCl, HBr, HI), analogna je i
u halkogenovodika (H2S, H2Se, H2Te)
b) oksokiseline
- visoka polarnost O - H veze je jedan od uzroka kiselosti protona u OH skupini
- različita polarnost O - H veze u različitim kiselinama → razlika u jakosti tih
kiselina
- u seriji oksokiselina istog središnjeg atoma nemetala − jakost kiselina raste s
porastom broja kisikovih atoma
• što u otopini ima više oksonijevih iona, otopina će biti kiselija
• mjera kiselosti
➢ otapalo – čista voda nije ni kisela ni bazična, ona je neutralna
➢ jednadžba ionizacije vode pokazuje da je koncentracija oksonijevih i hidroksidnih
iona jednaka
➢ množinska koncentracija oksonijevih iona u otopini mjera je za njezinu kiselost
- kako je koncentracija tih iona vrlo mala, zbog praktičnosti je uveden pojam
pH, tj. vrijednost koja pokazuje kolika je kiselost neke otopine
- iz jednadžbe disocijacije vode se vidi da su (broj) množinska koncentracija H +
i OH− iona jednake, a utvrđeno je da iznose 10−7 mol/dm3 → to znači da voda
nije ni kisela ni lužnata već neutralna
➢ umnožak koncentracija H+ i OH− iona u otopini zove se ionski produkt vode (Kw)

➢ formule za pH i pOH (mjera bazičnosti):

𝑝𝐻 = − log[𝐻 + ] 𝑝𝑂𝐻 = − log[𝑂𝐻 − ]

➢ kod sobne temperature to je c(H+)⋅c(OH−) = Kw = 10−14 mol2/dm6

- ako je c(H+) = c(OH−) otopina je neutralna
- ako je c(H+) > c(OH−) otopina je kisela
- ako je c(H+) < c(OH−) otopina je lužnata
• kada kiselina daje proton, nastane KONJUGIRANA BAZA

𝑘𝑖𝑠𝑒𝑙𝑖𝑛𝑎1 ↔ 𝑏𝑎𝑧𝑎1 + 𝑝𝑟𝑜𝑡𝑜𝑛

- kiselina1 i baza1 su konjugirani (spregnuti) kiselo/bazni par
• kada baza primi proton, nastane KONJUGIRANA KISELINA

𝑏𝑎𝑧𝑎2 + 𝑝𝑟𝑜𝑡𝑜𝑛 ↔ 𝑘𝑖𝑠𝑒𝑙𝑖𝑛𝑎2

• Lewisova teorija je najopćenitija teorija

➢ kiseline prihvaćaju elektrone (elektronske parove) u kemijskoj reakciji (akceptori
elektrona)
➢ baze daju elektrone (elektronske parove) u kemijskoj reakciji (donori elektrona)
• kiselost odnosno lužnatost ispitujemo kiselo-baznim indikatorima
➢ to su tvari koje mijenjaju boju ovisno o kiselosti odnosno lužnatosti ili pak
neutralnosti otopine
➢ za brzo određivanje jakosti kiselosti ili lužnatosti otopina koristi se indikatorski papir
- postoje univerzalni indikatorski papiri koji obuhvaćaju cijelo mjerno
područje, od 1 do 14
➢ postoje indikatorski listići za manje mjerno područje koji se koriste za nešto
preciznije mjerenje
• vrijednost pH predstavlja negativan logaritam koncentracije oksonijevih iona u otopini
➢ vrijednosti pH su mali pozitivni brojevi od 0 do 14
➢ za čistu vodu pri 25°C vrijednost pH je 7
• kiselost i bazičnost su važni pojmovi koji se, osim u kemiji i biologiji, upotrebljavaju u
svakodnevnom životu
➢ sapuni za ruke ili tijelo, sredstava za pranje...
➢ o kiselosti tla ovisi koja će se poljoprivredna kultura uzgajati na njoj
• kiseline i baze, bez obzira koliki im je pH, pokazuju neka zajednička svojstva
➢ tako kiseline:
- u reakciji s većinom metala oslobađaju vodik, plavi lakmus papir pocrveni
- pH-vrijednost im je uvijek manja od 7
➢ lužine posjeduju svojstva:
- da s ionima teških metala tvore netopljive hidrokside, katkada okside, crveni
lakmus papir poplavi
- pH-vrijednost im je uvijek veća od 7
- neke baze daju sklizak opip
• jake kiseline:
➢ HClO4 – perklorna kiselina
➢ HI – jodovodična kiselina
➢ HBr – bromovodična kiselina
➢ HCl – klorovodična kiselina
➢ H2SO4 – sumporna kiselina
➢ HNO3 –dušična kiselina
• slabe kiseline:
➢ CH3COOH – octena kiselina
➢ H2CO3 – ugljična kiselina
➢ H2S – sumporovodična kiselina
➢ HClO – hipoklorasta kiselina
 ➢ HCN – cijanovodična kiselina
• jake baze:
➢ CsOH, RbOH, KOH → cezijeva, rubidijeva i kalijeva lužina
➢ NaOH, LiOH → natrijeva i litijeva lužina
➢ Ba(OH)2, Sr(OH)2, Ca(OH)2 → barijeva, stroncijeva i kalcijeva lužina
• slaba baza: NH4OH amonijeva lužina (vodena otopina amonijaka)
• kiseline u vodenim otopinama ioniziraju
➢ u koliko će se faza ionizacija odvijati ovisi o broju vodikovih atoma koje kiselina
posjeduje
➢ kiseline koje sadrže više od jednog vodikova atoma koji može ionizirati su
poliprotonske kiseline
- sumporna kiselina (H2SO4) je diprotonska kiselina jer ima dva vodikova iona
koji mogu ionizirati
- klorovodična kiselina (HCl) je monoprotonska
- fosforna kiselina (H3PO4) je triprotonska kiselina

• kad se jaka kiselina otopi u vodi, ona se potpuno disocira, dajući ione H3O+(aq) i A- (aq);
praktički nisu prisutne molekule HA
• za razliku od jake kiseline u vodi, slaba kiselina disocira vrlo malo, ostajući uglavnom kao
netaknute molekule kiseline i, tako, daje relativno malo iona H3O+(aq) i A- (aq)
• definicija "jaka" ili "slaba" nema nikakve veze s korozivnošću
➢ „jaka" = 100 % ionizacija; „slaba" = < 100% ionizacija, ali > 0 %
➢ definicija reflektira sposobnost ionizacije kiseline/baze i ništa drugo
➢ "jaka" kiselina/baza = jaki elektrolit
• ravnoteža u otopini neke monoprotonske kiseline opisana je konstantom disocijacije:

[𝐻3 𝑂 + ][𝐴− ]
𝐾𝑎 =
[𝐻𝐴]
- što je kiselina jača → veća je vrijednost K a
• orijentacijske podjele kiselina prema jakosti, a u vezi s vrijednostima K a:
➢ vrlo jake: Ka ≈ 103 - 109 → jake: 10−2 < Ka < 103 → slabe: 10−7 < Ka < 10−2 → vrlo slabe:
Ka < 10−7
➢ jake: Ka > 1 (najčešće u primjeni: HClO4, HNO3, H2SO4, HCl); slabe: Ka < 1 (najčešće u
primjeni: H3PO4, HF, H2S, H3BO3)
➢ jake, srednje jake i slabe
• AMFIPROTIČNA OTAPALA
➢ u prisutnosti baze ponašaju se kao kiselina, a u prisutnosti kiseline kao baza
➢ npr. voda podliježe samoionizaciji (autoprotoliza)
- u čistoj vodi samo 1 od 107 molekula vode podliježe autoprotolizi
 ➢ metanol:

➢ amfiprotična otapala podliježu samoionizaciji ili autoprotolizi, čime nastaje par

ionskih vrsta

• HIDROKSIDI METALA
➢ jakost hidroksida metala kao Arrheniusovih baza − ovisi ponajprije o karakteru veze
M–OH:
- što je veća razlika elektronegativnosti između M i O → disocijacija je lakša →
hidroksid je u vodenoj otopini više disociran
➢ među hidroksidima − jake baze:
- LiOH
- NaOH
- KOH
- RbOH
- CsOH
- Ca(OH)2
- Sr(OH)2
- Ba(OH)2
➢ hidroksidi ostalih
metala (kako
glavnih skupina
tako i prijelaznih
metala) − slabo se
otapaju u vodi →
slabe baze
• LUŽINE – vodene otopine hidroksida koji se dobro otapaju u vodi
• SOLI – ionski spojevi kristalne građe
➢ tvari koje se uglavnom sastoje od kationa, najčešće metalnog iona, i kiselinskog
ostatka – aniona
➢ većina minerala u prirodi dolazi u obliku soli: karbonati, silikati, kloridi, sulfati…
➢ imaju visoka tališta
➢ u čvrstom stanju – izolatori
➢ u vodenim otopinama – elektroliti
➢ dobivanje soli – nekoliko načina:
1) metal + nemetal → sol
2) metal + kiselina → sol + vodik
3) bazični oksid + kiselina → sol + voda
4) kiseli oksid + baza → sol + voda
5) KISELINA + BAZA → SOL + VODA – NEUTRALIZACIJA
6) sol1 + sol2 → sol3 + sol4
• NEUTRALIZACIJA – reakcija između kiselina i baza
➢ njihovim miješanjem nastaje neutralna otopina.
➢ prava neutralizacija je samo reakcija stehiometrijskih količina jake kiseline s jakom
bazom → samo u takvoj reakciji potpuno nestaju kiselinska i bazna svojstva
• suprotan proces od neutralizacije je HIDROLIZA gdje dolazi do reakcije između soli i vode pri
čemu dolazi do djelomičnog razlaganja, a kao produkt nastaju kiseline i baze
➢ reakcija između iona soli i iona vode uz stvaranje slabe kiseline, slabe baze ili obje

➢ voda (hydro) uzrokuje cijepanje (lysis) veza

➢ hidroliza soli jakih kiselina i jakih baza

➢ zašto je vodena otopina NaCl neutralna?

➢ hidroliza soli slabih kiselina i jakih baza

 ➢ hidroliza soli slabih kiselina i slabih baza:

• HIDRATNE SOLI – soli koje uz svaku formulsku jedinicu sadrže i određen broj molekula vode
➢ CuSO4 · 5H2O – modra galica
➢ ZnSO4 · 7H2O – bijela galica
➢ FeSO4 · 7H2O – zelena galica
➢ MgSO4 · 7H2O – gorka sol
• PUFERI – otopine nastale otapanjem slabe kiseline ili baze i njihovih soli
➢ posjeduju svojstvo da kod njih dolazi do izrazito male promjene pH-vrijednosti čak i
pri dodavanju jake kiseline ili baze
➢ velika im je primjena u eksperimentalnom radu
➢ biokemičari su njima posebice zaokupljeni jer o pH-vrijednosti ovisi ispravno
funkcioniranje svakog biološkog sustava
➢ pufersko djelovanje prisutno je u mnogim prirodnim tekućim sustavima
- pH mora je oko 8,4 zbog puferskog procesa koji je ovisan o koncentraciji
hidrogenkarbonata i silikata
➢ bakterije se razmnožavaju u puferiranim podlogama, dok u nepuferiranima ugibaju
jer njihov rast uzrokuje znatne promjene pH otopina
➢ otopine koje ne mijenjaju bitno svoju pH vrijednost dodatkom izvjesne količine jake
baze ili kiseline
 ➢ smjese otopina slabih kiselina i njihovih soli, ili slabih baza i njihovih soli

➢ slaba kiselina i njena sol (acetatni pufer): NaAc + Hac

• Henderson - Hasselbalch-ova jednadžba

➢ računanje pH-vrijednosti otopine pufera moguće je primjenom Henderson-
Hasselbalchove jednadžbe
➢ otopina pufera koja se sastoji od
smjese slabe kiseline i njezine
konjugirane baze može biti kisela,
neutralna ili lužnata, ovisno o
položaju uspostavljenih ravnoteža
➢ koristi se samo početna
koncentracija kiseline i soli →
[𝐴− ]
ograničava jednadžbu: 0,1 < < 10; [𝐴− ] > 10 𝐾𝑎 ; [𝐻𝐴] > 10 𝐾𝑎
[𝐻𝐴]

• FIZIOLOŠKI PUFERI
➢ u ljudskom se organizmu pH-vrijednost krvi, zahvaljujući prisustnosti različitih pufera,
održava u relativno uskim granicama, između 7,35- 7,45
➢ puferi sprječavaju promjenu pH-vrijednosti unatoč dospijevanju različitih kiselih ili
lužnatih metabolita u krv
➢ kiseli su dominantni, a među njima CO2
[𝐻𝐶𝑂3− ]
➢ važna dijagnostička analiza jest utvrđivanje odnosa u krvi
[𝐶𝑂2 (𝑎𝑞) ]
- mjerenjem pH-vrijednosti krvi, do traženog se odnosa može doći uporabom
Henderson-Hasselbalchove jednadžbe za pH vrijednost pufera:
[𝐻𝐶𝑂3− ]
𝑝𝐻 = 𝑝𝐾𝑎𝑙 (𝐻2 𝐶𝑂3 ) + log
[𝐶𝑂2(𝑎𝑞) ]
 - pri normalnom stanju organizma koncentracije ugljične kiseline i konjugirane
baze imaju slijedeće vrijednosti:
𝑚𝑚𝑜𝑙
▪ [𝐻𝐶𝑂3− ] = 26
𝐿
𝑚𝑚𝑜𝑙
▪ [𝐶𝑂2 (𝑎𝑞) ] = 1,3
𝐿
- uz konstantu za ugljičnu kiselinu izračuna se pH krvi koji iznosi 7,40
• AMFOTERNOST (grč. ἀμφότερος: i jedan i drugi, obostrani) – svojstvo nekih tvari da reagiraju
kao kiseline ili kao baze (prema sredstvu u kojem se nalaze)
➢ svojstvo pokazuju:
- spojevi u kojima je veza između središnjeg i kisikova atoma približno iste
polarnosti
- veza između kisikova i vodikova atoma tako da se uz određene uvjete
heterolitički cijepa jedna, odnosno druga veza
➢ npr. aluminijev hidroksid, Al(OH)3, u kiselome mediju reagira kao baza, a u lužnatome
kao kiselina
➢ voda također pokazuje amfoterno obilježje
 OPĆA I ANALITIČKA KEMIJA – KOLOKVIJ 2

OTOPINE

• OTOPINA = OTAPALO + OTOPLJENA TVAR

➢ najčešće u tekućem stanju
➢ može biti i u krutom → čvrste otopine
• smjese dviju ili više tvari kojima je jedna tvar raspršena, dispergirana u drugoj – DISPERZNI
SUSTAVI
➢ tvar koje u takvim sustavima ima u suvišku nazivamo disperznim sredstvom, a
raspršenu tvar (ima je manje) disperzna faza
➢ s obzirom na veličinu čestica dispergirane faze disperzni sustavi dijele se na:
a) grubo disperzni sustavi gdje je veličina čestica disperzne faze veća od 200 nm,
npr. smjesa pijeska u vodi
b) koloidne sustave s veličinom čestica disperzne faze od 1 - 200 nm, npr. magla,
dim, mlijeko, želatina
c) prave otopine čije su čestice disperzne faze manje od 1 nm, npr. otopine
kuhinjske soli u vodi, šećera u vodi
• najvažnije otapalo: voda
➢ otapala s obzirom na polarnost mogu biti polarna i nepolarna
• s obzirom na naboj čestica otopljene tvari:
➢ ELEKTROLITSKE OTOPINE – otopine koje sadrže pokretne ione provode električnu
struju
➢ NEELEKTROLITSKE OTOPINE
• iako postoje otopine u sva tri agregatna stanja, plinovitom, tekućem i čvrstom, kad se kaže
samo otopina, onda se pod tim pojmom obično podrazumijeva smjesa u kojoj je disperzno
sredstvo tekuće, a disperzna faza čvrsta
• OTOPINE – homogene smjese dviju ili više čistih tvari pomiješanih u stanju molekulske
disperzije
➢ tvar u kojoj se neka tvar otapa naziva se otapalom (disperzno sredstvo), a tvar koja
se otapa otopljena tvar (disperzna faza)
➢ otapalo je ona tvar koje ima više
- najčešće otapalo je voda
- pokusi ukazuju da će se tvari polarne građe bolje otapati u polarnom otapalu, a
nepolarne tvari u nepolarnom otapalu
➢ ovisno o tome u kakvu se agregatnom stanju nalazi tvar koja se otapa i samo otapalo,
razlikuju se uglavnom sljedeće tri vrste otopina:
1) otopine čvrstih tvari u tekućinama
2) otopine tekućina u tekućinama
3) otopine plinova u tekućinama
• otapanje ionskih spojeva u vodi
➢ ionsko-dipolne sile glavna su sila uključena u topljivost ionskih spojeva u vodi
➢ kad se sol otopi, svaki ion na površini kristala privlači suprotno nabijeni kraj vodenog
dipola
➢ te privlačne sile nadvladavaju one između iona i razbijaju kristalnu strukturu
 ➢ kako se svaki ion razdvaja, tako se oko njega skuplja više molekula vode –
hidratizirani ioni
- u slučaju nekog drugog polarnog otapala nazivaju se solvatizirani ioni
➢ ako molekule vode, dovoljne energije, udare u ion ionskog kristala dijelom svoje
(polarne) molekule koji je suprotnog naboja od promatranog iona, one će te ione
izvući iz kristala u otopinu
- to znači da se ti ioni slobodno gibaju u otopini
➢ proces otapanja molekulskih kristala razlikuje se time što molekule vode svojim
udarima savladavaju mnogo slabije međumolekulske van der Waalsove sile i
vodikove veze u kristalu, te u otopinu iz kristala odlaze molekule, slobodno se
gibajući
➢ u nižim alkoholima (jedan do tri C atoma) hidroksilna skupina ima relativno velik
udio, pa su molekule međusobno povezane H vezom, baš kao i u molekulama vode
- kada se ti alkoholi pomiješaju s vodom, H veza unutar otopljene tvari i unutar
otapala zamjenjuje se H vezom između otopljene tvari i otapala
- kao rezultat, ti se alkoholi mogu miješati s vodom
➢ topljivost ionskih spojeva u vodi
- nitrati, acetati i klorati su topljivi u vodi, osim CH3COOAg
- kloridi su jako topljivi uz izuzetak AgCl, Hg2Cl2, PbCl2 i CuCl2
- većina sulfata je lako topljiva
▪ izuzetak: PbSO4, BaSO4, BrSO4, CaSO4, Hg2SO4, Ag2SO4
- karbonati i fosfati su netopljivi osim Na+, K+ i NH4+
- hidroksidi su netopljivi uz izuzetak alkalijskih hidroksida i Ba(OH) 2, Sr(OH)2 i
Ca(OH)2 koji su slabo topljivi
- sulfidi su netopljivi osim alkalijskih, zemnoalkalijskih i NH4+ soli
➢ topljivost u vodi dramatično se smanjuje za više alkohole, više od tri C atoma, a oni s
lancima duljim od šest C atoma nisu topljivi u vodi
- da bi se ovi viši alkoholi otopili, nepolarni lanci moraju se kretati između
molekula vode, zamjenjujući njihove slabe privlačnosti s tim molekulama vode za
snažne H veze među samim molekulama vode
- dio alkohola -OH tvori H veze s vodom, ali one ne prevladavaju H vezama među
molekulama vode koje se prekidaju kako bi stvorile mjesta za dio ugljikovodika
• otopine čvrstih tvari u tekućinama
➢ tvar koja se stavi u otapalo počinje se otapati
- s vremenom koncentracija tvari u otopini raste i počinje se zbivati suprotan
proces od otapanja, tj. događa se kristalizacija
➢ otopine u kojima se pri nekoj temperaturi više tvari otapa nego kristalizira nazivaju se
nezasićene otopine
➢ otopina koja se pri nekoj temperaturi nalazi u ravnoteži s neotopljenom tvari naziva
se zasićena otopina
➢ prezasićena otopina sadrži više otopljene tvari nego što to odgovara zasićenoj
otopini pri toj temperaturi
➢ otopine mogu biti koncentrirane i razrijeđene, a to su dva različita pojma u odnosu
na zasićenost
- topljivost neke tvari predstavlja najveću moguću količinu neke tvari koja se pri
nekoj temperaturi može otopiti u određenoj količini otapala
▪ topljivost obično raste s porastom temperature, no ima i drugačijih
slučajeva
 ▪ promjena topljivosti s promjenom temperature može se prikazati grafički
krivuljom topljivosti
▪ većina ionskih spojeva ima veću topljivost pri višim temperaturama
▪ poznavanje krivulja topljivosti je važno jer se iz njih mogu dobiti sljedeći
podatci:
❖ koncentracija zasićene otopine pri određenoj temperaturi
❖ masa čvrste tvari koja će iskristalizirati iz otopine određene
koncentracije kada će biti ohlađena na određenu temperaturu
❖ red kojim će se iskristalizirati iz otopine pojedine čvrste tvari iz
smjese (frakcijska kristalizacija)
➢ otapanjem neke čvrste tvari u vodi toplina se može oslobađati (temperatura otopine
raste) ili vezati (temperatura otopine pada)
- ako se prilikom otapanja toplina veže (endoterman proces) topljivost tvari raste
porastom temperature, a ako se toplina oslobađa (egzoterman proces)
topljivost tvari opada porastom temperature
• otopine tekućina u tekućinama
➢ razlikuju se tri slučaja otapanja tekućina u tekućinama:
a) tekućina se potpuno miješa s drugom tekućinom (voda i etilni alkohol)
▪ postoji samo 1 tekuća faza s 2 komponente ili više njih
b) tekućina se ne miješa s drugom tekućinom (voda i ulje)
▪ tekućine čine 2 faze, odn. 2 sloja – gornji sloj manje gustoće i donji sloj
veće gustoće
c) tekućina se djelomično miješa s drugom tekućinom (voda i dietileter)
▪ tekućine u određenom koncentracijskom intervalu daju homogenu
otopinu, a izvan tog intervala nastaju 2 sloja tekućine
❖ jedan je sloj zasićena otopina komponente A u komponenti B, a
drugi je nezasićena otopina komponente B u komponenti A
• otopine elektrolita
➢ vodene otopine i taline ionskih spojeva zbog prisutnosti slobodnih iona provode
električnu struju
➢ ioni pod utjecajem električne struje putuju prema elektrodama
➢ negativno nabijeni ioni putuju prema pozitivnom polu – anodi i nazivaju se anioni, a
pozitivno nabijeni ioni putuju prema negativnom polu – katodi i nazivaju se kationi
➢ elektrolit – supstanca koja otopljena u vodi daje ione
➢ proces koji se odvija naziva se elektroliza
- tvari koje u vodenim otopinama provode električnu struju zovu elektroliti, a one
koje ne provode električnu struju neelektroliti
➢ neelektroliti – supstance koje su topljive u vodi, ali ne ioniziraju (npr. organski
spojevi)
➢ jaki elektroliti: otopljeni u vodi potpuno ioniziraju (jake kiseline i jake baze, soli jakih
kiselina i jakih baza: HCl, HNO3, NaOH, NaCl...)
➢ slabi elektroliti: otopljeni u vodi nepotpuno ioniziraju (slabe kiseline i slabe baze, soli
slabih kiselina i slabih baza)
➢ kako sama sposobnost disocijacije ovisi i o otapalu slabi se elektroliti nazivaju i
potencijalni elektroliti, a jaki pravi elektroliti ako grade ionsku rešetku, odn.
potencijali ako tek pod utjecajem otapala postaju jaki elektroliti
• otopine plinova u tekućinama
➢ koja će se količina plina otopiti u određenoj količini tekućine ovisi o prirodi plina,
temperaturi i tlaku plina
➢ utjecaj prirode plina
- plinovi koji kemijski ne reagiraju s otapalom slabo su u njemu topljivi, a dobro
topljivi su oni koji s otapalom reagiraju
- u vodi npr. slabo topljivi kisik, vodik, dušik itd., a dobro topljivi amonijak,
klorovodik, ugljikov dioksid, sumporov (IV) oksid...
➢ utjecaj temperature
- što je veća temperatura tekućine to se manja količina plina otapa u određenoj
količini te tekućine
➢ utjecaj tlaka plina
- odnos između količine otopljenog plina i njegovog tlaka iznad tekućine otkrio je
W. Henry 1803.:
▪ sadržaj plina otopljenog u tekućini pri određenoj temperaturi upravo je
razmjeran parcijalnom tlaku tog plina iznad tekućine → HENRYJEV
ZAKON

𝑥 = 𝐾𝜓 × 𝑝; 𝑇 = 𝑘𝑜𝑛𝑠𝑡.

- Henryjev zakon vrijedi samo za slabo topljive plinove pri niskim parcijalnih
tlakovima
- povećavanjem parcijalnog tlaka plina iznad tekućine povećava se i koncentracija
plina u tekućini
• KOLOIDI (engl. colloid) – disperzni sustavi koji se sastoje od najmanje dviju faza, od kojih je
jedna homogeni medij (disperzno sredstvo) u kojem je druga faza dispergirana
(raspodijeljena) u obliku koloidnih čestica (dispergirana faza)
➢ koloidne su čestice veće od jednostavnih molekula i iona u pravim otopinama, ali
manje od čestica u grubim disperzijama, pa su nevidljive golim okom i običnim
svjetlosnim mikroskopom
➢ zbog malih dimenzija koloidnih čestica (10–9 do 10– 6 m), koloidi se odlikuju velikom
graničnom površinom između dispergirane faze i disperznoga sredstva, što bitno
utječe na karakteristična svojstva koloida
 ➢ Tyndallov efekt – pojava kada propuštanjem svjetlosti kroz koloidni sistem dolazi do
rasipanja svjetlosti u svim pravcima na koloidnim česticama
- koloidne čestice su vidljive kao svijetle tačke ako se posmatraju u pravcu
okomitom na pravac prostiranja svjetlosti i cijeli koloidni sistem je zamućen
➢ električna svojstva
- koloidne čestice imaju svoj naboj i pokazuju određena električna svojstva
- čestice istih naboja se odbijaju sprječavajući udruživanje čestica i taloženje što
dovode do stabilizacije koloida
- zbog naboja čestice putuju u električnom polju, a to gibanje se naziva
elektroforeza
➢ odvajanje koloidnih čestica od pravih otopina
- koloidne čestice ne prolaze kroz membrane
- različita brzina difuzije može se koristiti kao osnova za odjeljivanje čestica koje su
sastavni dio prave otopine iz koloidnih otopina → ova metoda se naziva dijaliza
• sastav otopina može se kvantitativno izraziti na više načina koncentracijom
a) množinska koncentracija
- omjer je množine otopljene tvari n (X) u volumenu otopine V
- izražava se jedinicom mol/dm3 (molaritet, M)
𝑛(𝑋)
𝑐(𝑋) =
𝑉(𝑜𝑡𝑜𝑝𝑖𝑛𝑒)
b) masena koncentracija
- predstavlja omjer mase otopljene tvari i volumena otopine
- izražava se jedinicom kg/dm3
𝑚(𝑋)
𝛾(𝑋) =
𝑉(𝑜𝑡𝑜𝑝𝑖𝑛𝑒)
c) volumna koncentracija
- predstavlja omjer volumena otopljene tvari i volumena otopine
 - izražava se u dm3/dm3 ili cm3/cm3
𝑉(𝑋)
𝜎(𝑋) =
𝑉(𝑜𝑡𝑜𝑝𝑖𝑛𝑒)

• razrjeđivanje i koncentriranje otopina

➢ razrjeđivanjem otopine smanjuje se koncentracija otopljene tvari, a
koncentriranjem otopine povećava se koncentracija otopljene tvari
➢ u oba slučaja dolazi do promjene volumena i mase otopine
➢ masa, odnosno množina otopljene tvari ostaje nepromijenjena
➢ masene koncentracije otopljene tvari prije (1) i nakon razrijeđivanja ili koncentriranja
(2) određene su izrazima
𝑚1 𝑚2
𝛾1 = ; 𝛾2 = → 𝒎𝟏 = 𝒎𝟐
𝑉1 𝑉2
𝛾1 𝑉1 = 𝛾2 𝑉2
➢ za množinske koncentracije otopljene tvari prije (1) i nakon razrijeđivanja ili
koncentriranja (2) određene su izrazima:
𝑛1 𝑛2
𝑐1 = ; 𝑐2 = → 𝒏𝟏 = 𝒏 𝟐
𝑉1 𝑉2
𝑐1 𝑉1 = 𝑐2 𝑉2
➢ za masene udjele vrijedi:
𝑚1 𝑚2
𝜔1 = ; 𝜔𝟐 = → 𝒎𝟏 = 𝒎 𝟐
𝑚1 (𝑜𝑡𝑜𝑝𝑖𝑛𝑒) 𝑚2 (𝑜𝑡𝑜𝑝𝑖𝑛𝑒)
𝑚1 (𝑜𝑡𝑜𝑝𝑖𝑛𝑒) × 𝜔1 = 𝑚2 (𝑜𝑡𝑜𝑝𝑖𝑛𝑒) × 𝜔2

• miješanje otopina
➢ miješanjem istovrsnih otopina različitih koncentracija dobiva se otopina u kojoj je
množina, tj. masa otopljene tvari jednaka zbroju množina (masa) otopljene tvari u
pojedinim otopinama

𝒏 𝟏 + 𝒏 𝟐 = 𝒏 𝟑 ; 𝒎𝟏 + 𝒎𝟐 = 𝒎 𝟑

𝑐1 𝑉1 + 𝑐2 𝑉2 = 𝑐3 𝑉3
➢ pravilo zvijezde
- zvijezda služi za izračunavanje omjera u kojemu treba pomiješati dvije istovrsne
otopine različitih koncentracija za dobivanje otopina tražene koncentracije
• KOLIGATIVNA SVOJSTVA – svojstva otopine koja ovise samo o broju otopljenih čestica, a ne
o njihovoj vrsti odnosno prirodi otopljene tvari
➢ u koligativna svojstva spadaju sljedeće pojave:
- povišenje temperature vrelišta
▪ čisto otapalo stvara tlak para temeljem težnje molekula da napuste
tekuću fazu otapala i da se rasprše kao plin, koji je kaotični skup čestica
▪ kada se nehlapljiva tvar otopi u otapalu otopina je kaotičnija nego
početno otapalo
▪ ta povečana kaotičnost u otopini slabi težnju molekula da napuste
otopinu a to znači da je tlak para sada niži
▪ niži tlak para zahtjeva dovođenje dodatne topline kako bi se postigla
temperatura vrelišta, dakle vrelište otopine je više od vrelišta čistog
otapala
▪ mjerenje povišenja vrelišta predstavlja način određivanja molne mase
otopljene tvari a postupak se naziva ebulioskopija

∆𝑇 = 𝑖 × 𝐾𝑏 × 𝑏
❖ i - broj čestica na koje disocira otopljena tvar
❖ Kb - konstanta otapala
❖ b - molalnost otopine (mol/kg)

- sniženje temperature očvršćivanja

▪ hlađenjem nekog otapala dolazimo do temperature očvršćivanja
▪ kada se nehlapljiva tvar otopi u otapalu tada otopina postaje kaotičnija
nego početno otapalo
▪ zato se otopina mora dodatno ohladiti kako bi se kaotično gibanje čestica
dodatno umirilo u prijelazu u uređenije stanje krute faze
▪ dakle temperatura očvršćivanja otopine je niža od temperature
očvršćivanja otapala
▪ mjerenje sniženja temperature očvršćivanja predstavlja način
određivanja molne mase otopljene tvari a postupak se naziva krioskopija

∆𝑇 = 𝑖 × 𝐾𝑓 × 𝑏

❖ i - broj čestica na koje disocira otopljena tvar

❖ Kf - konstanta otapala
❖ b - molalnost otopine (mol/kg)
- difuzija
▪ dvije otopine različitih koncentracija koje su u neposrednom dodiru
nastoje izjednačiti koncentracije tako da otapalo difundira (rasprostire
se) iz razrijeđene otopine u koncentriraniju, a otopljena tvar u
suprotnom smjeru
▪ uzrok difuziji je činjenica da otopine različitih koncentracija koje su u
međusobnom dodiru nisu u ravnoteži
▪ da bi se uspostavilo ravnotežno stanje molekule otapala spontano
prelaze (difundiraju) iz čistog otapala u otopinu, a molekule otopljene
tvari iz otopine u čisto otapalo
▪ odijele li se otopine različitih koncentracija membranom (opnom) koja
propušta samo molekule otapala, difundirat će kroz opnu samo molekule
otapala iz otopine manje koncentracije u otopinu veće koncentracije –
membrana se naziva polupropusna (semipermeabilna) membrana
❖ proces difuzije trajat će dok se koncentracije ne izjednače
▪ polupropusna membrana može biti čvrsta tvar (celofan), tekućina koja se
ne miješa s otopinom i otapalom ili plin koji omogućuje difuziju molekula
lako hlapljivog otapala u plinovitu fazu
- osmoza
▪ proces difuzije otapala kroz polupropusnu membranu iz otopine niže
koncentracije u otopinu više koncentracije
▪ tlak koji je potreban da se uspostavi ravnoteža između te 2 otopine –
osmotski tlak

𝜋 = 𝑖 ×𝑐 ×𝑅 ×𝑇
❖ i = broj čestica nastalih otapanjem 1 molekule ili formulske
jedinke
❖ c = množinska koncentracija
❖ R = opća plinska konstanta (8,314 Pa m3 mol-1 K-1)
❖ T = termodinamička temperatura

𝑝 = 𝜋 → 𝝆𝒈𝒉 = 𝒊𝒄𝑹𝑻
❖ osmotski tlak mora uvijek biti jednak s obje strane stanične
membrane
o zato se voda kreće kako bi održala osmolalnost
jednakom, čak i ako time uzrokuje utezanje ili širenje
stanice
 o ukoliko do ovakovih promjena dođe u mozgu, mogu se
pojaviti neurološki znaci i simptomi
▪ pojava osmoze važna za funkcioniranje stanica jer se njihove stijenke
sastoje od polupropusnih membrana, a sama stanica sadrži otopinu
šećera, soli itd.
▪ dođu li stanice u otopinu veće koncentracije nego je u stanici one se
skvrče jer iz stanice izlazi voda – plazmoliza
▪ stave li se stanice u vodu ona ulazi u njih pa mogu prsnuti
▪ otopine koje imaju isti osmotski tlak s otopinom stanice – IZOTONIČNE
OTOPINE
❖ npr. otopina 0,95% natrijevog klorida izotonična je s otopinom
krvnih tjelešaca
❖ upotrebljavaju se u izradi očnih kapi, inekcija itd.
• HIDROSTATSKI TLAK – tlak koji u tekućini nastaje zbog njezine težine
➢ jednak je na svim mjestima
➢ na istoj dubini djeluje jednako u svim smjerovima

p = ρgh
- ρ = gustoća vodene otopine
- g = gravitacijsko ubrzanje (9,81 m s-2)
- h = visina stupca

• OSMOLARNOST – broj molova osmotski aktivnih čestica po dm3

➢ koncentracija osmotski aktivnih čestica

𝑂𝑠𝑚 = 𝑖 × 𝑐
- c(glukoze) = 1
- c (NaCl) = 1;   1
- i = 1 + ( -1) · 
➢ tjelesne tekućine se veoma razlikuju u svom sastavu, no, ukupni broj otopljenih
čestica, OSMOLALNOST, je identična
➢ tjelesni odjeljci su razdvojeni polupropusnim membranama kroz koje voda slobodno
prolazi
• Raoultov zakon
➢ tlak pare otapala uvijek je veći od tlaka pare otapala iznad otopine

𝑝 = 𝑝 0 × 𝑥0
- p – tlak pare iznad otopine
- x₀ - množinski udjel otapala
- p⁰ - tlak pare čistog otapala

PLINOVI

• 2 glavna čimbenika određuju stanje neke tvari:

➢ sile (inter / intramolekularne) koje drže čestice na okupu
➢ prisutna kinetička energija (energija koju objekt posjeduje zbog gibanja čestica)
- KE ima tendenciju ‘izvlačenja’ čestica
• plinovi imaju veću kinetičku energiju jer se njihove čestice kreću puno više nego u krutini ili
tekućini
➢ kako se temperatura povećava, tamo se čestice plina kreću brže, a time i kinetička
energija
• plinovi se šire kako bi napunili bilo koji spremnik → nasumično kretanje, bez privlačenja
• plinovi imaju vrlo male gustoće
• nema volumena = puno praznog prostora
• ATMOSFERSKI TLAK
➢ molekule plina u atmosferi se povlače prema Zemlji zbog gravitacije → vršenje
pritiska
• ako radimo s plinovitim tvarima, prilikom računanja umjesto mase pogodnije je koristiti se
pojmom volumena
➢ omjeri volumena plinova koji sudjeluju i/ili nastaju u kemijskim reakcijama pri
stalnom tlaku i temperaturi su mali cijeli brojevi (prema Daltonovoj teoriji da atomi
međusobno reagiraj u jednostavnim cjelobrojnim omjerima)
➢ plinovi jednakih volumena pri istoj temperaturi i tlaku sadrže jednak broj čestica i
jednake množine
- to znači da jednak broj molekula različitih plinova zauzima jednak volumen pri
identičnim uvjetima tlaka i temperature
• PLINSKI ZAKONI
➢ ponašanje plina može biti kompletno opisano s 4 varijable: tlak (P), volumen (V),
temperatura (T) i količina (broj molova, n)
➢ varijable su međusobno ovisne: bilo koja od njih može se odrediti mjerenjem ostale
tri
- sada znamo da je ovo kvantitativno predvidljivo ponašanje izravan ishod
strukture plinova na molekularnoj razini
- ipak, otkriven je, uglavnom, prije objavljivanja Daltonove atomske teorije!
➢ postoje tri ključne veze između četiri plinske varijable – Boyleov, Charlesov i
Avogadrov zakon
- svaki od ovih plinskih zakona izražava učinak jedne varijable na drugu, dok su
preostale dvije varijable konstantne
- budući da je volumen plina tako jednostavno izmjeriti, zakoni se izražavaju kao
učinak promjene tlaka, temperature ili količine plina na volumen plina
- ova su tri zakona posebni slučajevi sveobuhvatnog odnosa između varijabli plina
koji se naziva zakon idealnog plina
▪ ovo objedinjavajuće opažanje kvantitativno opisuje stanje takozvanog
idealnog plina, koji pokazuje jednostavne linearne veze između
volumena, tlaka, temperature i količine
▪ iako zapravo ne postoji idealan plin, većina jednostavnih plinova, poput
N2, O2, H2 i plemenitih plinova, pokazuje gotovo idealno ponašanje pri
uobičajenim temperaturama i tlakovima
➢ Boyle-Mariotteov zakon – ZAKON IZOTERME

𝑝𝑉 = 𝑘𝑜𝑛𝑠𝑡.
- primjer: rad pluća
▪ strujanje zraka kroz dišne puteve obavlja se kroz udisaj i izdisaj
 ▪UDISAJ je posljedica kontrakcije vanjskih međurebrenih mišića koji
podižu rebra, i kontrakcije ošita koji spušta dno prsnog koša čime se šire
prsne šupljine
▪ povećanje obujma prsne šupljine širi pluća, širenje uzrokuje pad tlaka u
plućima na vrijednost manju od atmosferskog te ulaz zraka u pluća
➢ odnos između volumena i temperature: Charlesov zakon
- kod konstantnog tlaka P, volumen određene količine plina izravno je
proporcionalan apsolutnoj temperaturi
- kako se temperatura povećava, volumen plina se povećava
𝑉1 𝑉2
= = 𝑘𝑜𝑛𝑠𝑡.
𝑇1 𝑇2
➢ CHARLES GAY – LUSSACOV ZAKON
- volumen određene količine plina pri stalnom tlaku poveća se zagrijavanjem za
svaki 0C za 1/273 volumena što ga je plin imao pri 0 0C:
𝑉𝑜
𝑉 = 𝑉𝑜 + × 𝑡
273,15°𝐶
▪ V- volumen plina pri Celsiusovoj temperaturi t
▪ Vo - volumen plina pri 0°C

➢ GAY-LUSACOV ZAKON – IZOBARNA PROMJENA STANJA

- za p = konst. V = Vo (1 + γt )
1
- eksperimentalno je ustanovljeno 𝛾 = (℃)−1 – toplinska širivost
273

1𝑡 273℃ + 𝑡 𝑇
𝑉 = 𝑉𝑜 (1 + ) ; 𝑉 = 𝑉𝑜 ( ) = 𝑉𝑜 ( )
273℃ 273℃ 𝑇𝑜
𝑉 𝑉𝑜 𝑉
= → = 𝑘𝑜𝑛𝑠𝑡.
𝑇 𝑇𝑜 𝑇
- na niskim temperaturama plin mijenja agregatno stanje i plinski zakoni ne vrijede
➢ CHARLESOV ZAKON – IZOHORNA PROMJENA STANJA
- za V = konst. p = po ( 1 + γt)
𝑝
= 𝑘𝑜𝑛𝑠𝑡.
𝑇
➢ JEDNADŽBA STANJA PLINA
- općenito složena
- prikazuje se plohom u trodimenzionalnom p-V-T dijagramu
➢ JEDNADŽBA STANJA IDEALNOG PLINA
- idealni plin (teorijski koncept):
▪ molekule zanemarivih obujama
▪ međumolekulske sile zanemarene
 ▪ sudari molekula i molekula s posudom savršeno elastični

𝑝𝑉 𝑝𝑜 𝑉𝑜
= → jednadžba stanja idealnog plina
𝑇 𝑇𝑜
- za standardne uvjete: p = 101 325 Pa, T= 273,15 K jednadžba stanja idealnog
plina

▪ uvodi se nova veličina R → OPĆA PLINSKA KONSTANTA:

𝑝𝑜 𝑉𝑚𝑜
𝑅= → 𝑹 = 𝟖, 𝟑𝟏𝟒 𝑱/𝒎𝒐𝒍𝑲
𝑇𝑜
𝑉0
𝑛=
𝑉𝑚𝑜
▪ jednadžba stanja idealnog plina:

𝑝𝑉 = 𝑛𝑅𝑇
- uz uvođenje Boltzmannove konstante:
𝑹
𝒌= = 𝟏, 𝟑𝟖 × 𝟏𝟎−𝟐𝟑 𝑱/𝑲
𝑵𝑨
𝑝𝑉 = 𝑁𝑘𝑇
➢ AVOGADROV ZAKON
- za sve plinove vrijedi: jednaki obujmi u jednakim uvjetima (p, T) imaju jednak
broj čestica
𝑉 𝑚 𝑁
𝑛= = =
𝑉𝑚 𝑀 𝑁𝐴
 - Vm – obujam 1 mola → MOLARNI VOLUMEN

𝑽𝒎 = 𝟐𝟐, 𝟒 𝒅𝒎𝟑 /𝒎𝒐𝒍

▪ plinovi jednakih volumena pri istoj temperaturi i tlaku sadrže jednak broj
čestica i jednake množine
▪ jednak broj molekula različitih plinova zauzima jednak volumen pri
identičnim uvjetima tlaka i temperature
▪ pri istoj temperaturi i tlaku molarni volumen jednak je za sve plinove
▪ 1 mol bilo kojeg plina pri tlaku 101 325 Pa i 0 °C zauzimat će volumen od
22,4 dm3, a naziva se standardni volumen plina
• gustoća plinova
➢ svi se plinovi mogu miješati kad se temeljito promiješaju, ali ako se ne miješa, manje
gusti plin ležati će iznad gušćeg
➢ postoje mnogi poznati primjeri ovog fenomena
- neke vrste aparata za gašenje požara ispuštaju CO2 jer je on gušći od zraka i
potonut će na vatru, sprečavajući da više O2 dospije u gorući materijal
➢ ogromne zračne mase različite gustoće i temperature koje se kreću jedna pored
druge širom svijeta stvaraju velik dio našeg okruženja
➢ možemo preurediti zakon idealnog plina, jednadžba idealnog plina, da izračunamo
gustoću plina iz njegove molarne mase
𝑚
- 𝑝𝑉 = 𝑅𝑇
𝑀
- preuređenjem jednadžbe dobije se
𝑚 𝑀 ×𝑝
= 𝜑; 𝜑 =
𝑉 𝑅𝑇
- gustoća plina izravno je proporcionalna njegovoj molarnoj masi, jer zadana
količina težeg plina zauzima jednak volumen kao i ta količina lakšeg plina
(Avogadrov zakon)
- gustoća plina je obrnuto proporcionalna temperaturi
▪ kako se volumen plina povećava s temperaturom (Charlesov zakon), ista
masa zauzima više prostora; tako je gustoća niža
• parcijalni tlakovi plinova u smjesi plinova
➢ sva ponašanja o kojima smo do sada razgovarali primijećena su iz pokusa sa zrakom,
koji je složena mješavina plinova
➢ zakon o idealnom plinu vrijedi za gotovo svaki plin, bilo da je čist ili mješavina, pod
uobičajenim uvjetima iz dva razloga:
- plinovi se homogeno miješaju (tvore otopinu) u bilo kojem omjeru
- svaki plin u smjesi ponaša se kao da je jedini plin koji postoji (pod pretpostavkom
da nema kemijskih interakcija)
➢ Daltonov zakon parcijalnih tlakova: u mješavini plinova koji međusobno ne
reagiraju, ukupni tlak je zbroj parcijalnih tlakova pojedinih plinova

𝑝𝑡𝑜𝑡𝑎𝑙 = 𝑝1 + 𝑝2 + 𝑝3 + ⋯
ANALITIČKA KEMIJA

• ANALITIČKA KEMIJA – grana kemije koja proučava metode određivanja sastava tvari
➢ naziv potječe od grčke riječi „analysis“, što znači rastavljanje cjeline na sastavne
dijelove
 ➢ analitičku kemiju dijelimo na kvalitativnu i kvantitativnu
- u kvalitativnoj analizi dokazujemo iz kojih se sastavnih dijelova (atoma, iona,
molekula) sastoji ispitivana tvar, dok se u kvantitativnoj analizi određuju količine
ovih sastavnih dijelova
- kvalitativna analiza daje odgovor na pitanje što je prisutno u uzorku, a
kvantitativna na pitanje koliko je čega prisutno
• metode analitičke kemije su vrlo raznolike, pa ih stoga dijelimo u različite grupe
➢ najčešća je podjela na kemijske, fizikalno-kemijske i fizikalne analitičke metode
➢ u osnovi kemijskih metode su kemijske reakcije
- kao rezultat tih reakcija mjerimo masu ili volumen, pa se metode mjerenja mase
nazivaju gravimetrijske, a metode mjerenja volumena volumetrijske metode
- ove dvije metode često nazivamo klasičnim metodama analize
➢ fizikalno-kemijske metode mjere intenzitet kemijske reakcije preko fizikalnih veličina,
poput apsorpcije svjetlosti, elektroprovodljivosti, toplinskog zračenja, itd.
➢ ako analitički signal kemijskih reakcija nastaje kao rezultat fizikalnih pojava (emisija
svjetlosti, luminiscencija, nuklearna i paramagnetična rezonancija, rentgensko i
radioaktivno zračenje, itd.) govorimo o fizikalnim analitičkim metodama
➢ između fizikalnih i fizikalno-kemijskih metoda ne postoje oštre granice pa se često
zajednički nazivaju instrumentalne analitičke metode
• s obzirom na masu uzorka kojega ispitujemo, razlikujemo makro, semimikro, mikro i
ultramikroanalizu

• ANALITIČKI SIGNAL – signal koji nam pruža informaciju o analitičkom sustavu u kojem se
provodi analitički proces kvalitativnog odnosno kvantitativnog određivanja uzorka
➢ može biti različit: masa, volumen, intenzitet svjetlosti, vodljivost...
• podjela analitičkih metoda prema vrsti analitičkog signala – uglavnom za kvantitativne
metode:
- masa – gravimetrijske metode
- volumen – volumetrijske metode
- intenzitet svjetlosti – spektrometrijske metode
- vodljivost – konduktometrijske metode...
• KVALITATIVNA ANALIZA
➢ može biti potpuna ili djelomična
- zadatak potpune kvalitativne analize je utvrđivanje kemijskog sastava svih
komponenti uzorka
- u praksi češće izvodimo djelomične analize kojima utvrđujemo nazočnost ili
odsutnost jedne ili više komponenti uzorka
➢ kemijske reakcije koje primjenjujemo za dokazivanje ili određivanje tvari nazivamo
analitičkim reakcijama, a tvari poznatog sastava koje dodajemo da bi došlo do
reakcije nazivamo reagensima
➢ prisutnost neke tvari određujemo prema nekim karakterističnim svojstvima, npr.
promjena boje otopine, stvaranje taloga određene boje, izdvajanje plinova
određenog mirisa itd.
 ➢ većinu analitičkih reakcija provodimo u otopinama, pa govorimo o analizi „mokrim“
putem
- kvalitativna analiza anorganskih tvari mokrim putem može biti sustavna
(dokazivanje svih kationa i aniona razvrstanih u skupine) ili pojedinačna (tvar
dokazujemo bez prethodnog odvajanja od ostalih tvari u otopini)
➢ ako ispitujemo svojstva čvrste tvari pri zagrijavanju ili taljenju uz dodatak sredstava
za taljenje, govorimo o analizi „suhim“ putem
- ova analiza je obično dio preliminarnih ispitivanja koja izvodimo prije sustavne
analize mokrim putem
➢ nužno je prethodno razdvojiti ione
- u tu svrhu primjenjujemo sustavnu kvalitativnu analizu
- kationi i anioni uzorka taloženjem grupnim reagensima razdvajaju se u analitičke
skupine
- nakon toga pojedine ione određujemo karakterističnim analitičkim reakcijama
• KVANTITATIVNA ANALIZA
➢ nakon uzorkovanja uzorak se usitni i zatim se dalje klasična kvalitativna analiza
provodi na slijedeći način:
1) PRELIMINARNA ISPITIVANJA
▪ gleda se boja uzorka te veličina i oblik kristala (pr. rompski i monoklinski
sumpor)
▪ boja plamena (alkalijski i zemnoalkalijski metali)
▪ zagrijavanje uzorka u 2 M NaOH (radi dokazivanja amonijaka)
2) OTAPANJE UZORAKA
▪ određen je redoslijed otapala u kojima se uzorak pokušava otopiti;
redoslijed je slijedeći:
a) destilirana voda
b) razrijeđene kiseline (najprije HCl pa onda HNO3)
c) koncentrirane kiseline (najprije HCl pa onda HNO3)
d) zlatotopka (smjesa konc. HCl i HNO3 u omjeru 1 : 3); nascentni klor!
▪ za Al i legure aluminija otapanje se provodi u natrijevoj lužini
▪ ukoliko se uzorak ne otapa u navedenim otapalima radi se tzv. analiza
„suhim putem“ koja se temelji na promjenama koje se zbivaju na
povišenoj temperaturi:
❖ sumpor
❖ taljenje s Na2CO3 ili K2CO3

4 𝑁𝑎2 𝐶𝑂3 + 2 𝐶𝑟2 𝑂3 + 6 𝐾𝑁𝑂3 → 4 𝑁𝑎2 𝐶𝑟𝑂4 + 6 𝐾𝑁𝑂2 + 4 𝐶𝑂2

zelen žut

❖ bojenje plamena
▪ nakon što se uzorak otopi razdvaja se na dva dijela i radi se sistemska
analiza kationa i aniona
3) SISTEMSKA ANALIZA KATIONA
▪ radi lakše analize, kationi su podijeljeni u 6 analitičkih skupina prema tzv.
hidrogen-sulfidnoj metodi
❖ svaka skupina kationa (osim 6.) ima zajednički reagens (anion)
koji sa kationima odgovarajuće skupine daje teško topljivu sol
(talog)
 ❖ time se kationi pojedine skupine razdvajaju kod analize i sama
analiza se olakšava

4) SISTEMSKA ANALIZA ANIONA

▪ anioni su uglavnom sastavljeni od više atoma (osim halogenida i sulfida),
reaktivniji su te stoga znatno nestabilniji od kationa
▪ tijekom analize mogu se znatno mijenjati → promjene mogu nastati
zbog:
a) reakcije između oksidativnih i reduktivnih aniona

𝐶𝑙𝑂3− + 6 𝐼 − + 6 𝐻 + → 3 𝐼2 + 𝐶𝑙− + 3 𝐻2 𝑂

b) djelovanja kiseline

𝐶𝑂32− + 2 𝐻 + ↔ 𝐻2 𝑂 + 𝐶𝑂2

𝑆𝑂32− + 2 𝐻 + ↔ 𝐻2 𝑂 + 𝑆𝑂2

𝑆2 𝑂32− + 2 𝐻 + ↔ 𝑆𝑂2 + 𝑆 + 𝐻2 𝑂

▪ te promjene se mogu i pozitivno iskoristiti

❖ na temelju dobivenih produkata razgradnje aniona (posebno
plinova) može se zaključiti o prisutnosti određenih aniona
❖ otopine za dokazivanje aniona ne trebaju se pripremati
otapanjem uzorka u kiselinama zbog već spomenute povećane
reaktivnosti aniona u kiselim otopinama
▪ za dokazivanje aniona uzorak je najbolje otopiti u vodi (kao uzorci se zato
koriste natrijeve, kalijeve i amonijeve soli jer su dobro topljive u vodi)
❖ ukoliko pak uzorak za dokazivanje aniona nije topljiv u vodi
dodajemo mu natrijev karbonat i kuhamo
❖ time dolazi do kemijskih procesa čija je posljedica nastajanje
topljivih natrijevih soli aniona čime anioni prelaze u otopinu, dok
kationi zaostaju kao talog u obliku neutralnih ili bazičnih
karbonata

𝐶𝑎𝐶2 𝑂4 (𝑠) + 𝑁𝑎2 𝐶𝑂3 (𝑎𝑞) ↔ 𝐶𝑎𝐶𝑂3 (𝑠) + 𝑁𝑎2 𝐶2 𝑂4 (𝑎𝑞)

▪ prije nego što pristupimo analizi aniona poželjno je ukloniti suvišak
natrijevog karbonata → to radimo neutralizacijom sodne otopine
octenom kiselinom:

𝐶𝑂32− + 𝐶𝐻3 𝐶𝑂𝑂𝐻 ↔ 𝐶𝑂2 + 𝐻2 𝑂 + 𝐶𝐻3 𝐶𝑂𝑂−

▪ kod analize aniona pridržavamo se redoslijeda i određenih pravila:
1) preliminarna ispitivanja
o dodatkom razrijeđene sumporne kiseline čvrstom uzorku za
dokazivanje aniona može se osloboditi slaba kiselina koja
može biti lako hlapljiva (CH3COOH) ili se može osloboditi plin
određenog mirisa ili boje (sulfidi, sulfiti, karbonati)
o konc. H2SO4 ujedno može djelovati kao oksidans na anione
reducense
2) priprema otopine za dokazivanje aniona
o otopina ne smije sadržavati aktione koji mogu smetati analizi
aniona, zato koristimo natrijeve ili kalijeve soli
o ispituju se boja i pH otopine (bikromat je narančast, kromat
žut, permanganat je ljubičast; u kiselom mediju se neki
anioni razlažu)
3) ispitivanje aniona na redukcijsko i oksidacijsko djelovanje
o koristimo otopine KMnO4 (ljubičasta), I2 (žuta) i KI (bezbojna)
o otopina uzorka se mora lagano zakiseliti s otopinom H2SO4, a
zatim se razdijeli na tri dijela
a) jednom dijelu kisele otopine dodajemo kap po kap vrlo
razrijeđene otopine KMnO4 te zagrijemo do vrenja – ako
se boja izgubi, prisutan je anion reducens (C2O42-, Br-, I-,
SO32-, S2O32-, S2-, CN-, CNS-, [Fe(CN)6]4-)
b) drugom dijelu kisele otopine dodajemo kap po kap vrlo
razrijeđene otopine joda koju smo prethodno obojili
otopinom škroba (plavo) – ako boja nestane dodatkom
jedne kapi uzorka prisutan je anion reducens (SO32-,
S2O32-, S2-)
c) trećem dijelu kisele otopine dodajemo otopinu KI i
otopinu škroba – ukoliko se otopina oboji plavo prisutan
je anion oksidans (CrO42-, NO2-, ClO3-, [Fe(CN)6]3-)
4) sustavno odjeljivanje aniona u otopini
o kod sustavne analize aniona najčešće primjenjujemo podjelu
aniona u pet analitičkih skupina
o podjela je zasnovana na taloženju aniona pomoću grupnih
reagensa
o kao reagense koristimo soli octene ili dušične kiseline
o shodno tome, acetatni ili nitratni anioni dokazuju se prije
dodavanja zajedničkih reagensa

o unutar svake skupine postoje karakteristične reakcije za

dokazivanje aniona
• bez kemijske analize gotovo ni jedan proizvod ne izlazi iz proizvodnje i ne ulazi u primjenu
➢ kemijska analiza ima važnu ulogu u biomedicinskim ispitivanjima, ispitivanjima
kvalitete hrane, lijekova, onečišćenja okoliša, arheološkim ispitivanjima itd.
➢ u posljednjim desetljećima forenzično-toksikološka ispitivanja nezamisliva su bez
kemijske analize
• izbor analitičke metode ovisi o prirodi uzorka koji se ispituje (kruti, tekući, plinoviti, …),
prirodi analita, koncentraciji analita
➢ 5 – 100 % → glavni sastojci
➢ 0.01 – 5 % → sporedni sastojci
➢ < 0.01 % → tragovi
• analitički postupak sastoji se od sljedećih faza:
1) definiranje problema
- Koja se informacija traži?
- Koji tip uzorka se treba analizirati?
- Koliko osjetljiva mora biti metoda?
- Koji se stupanj točnosti i preciznosti traži?
- Kako će se otkloniti interferencije (smetnje)?
- ostale važne pretpostavke:
▪ spretnost i uvježbanost analitičara
▪ raspoloživa infrastruktura, oprema i instrumenti
▪ odnos troškova i raspoloživih sredstava
▪ odnos vremena potrebnog za analizu i planiranih rokova
 2) dobivanje reprezentativnog uzorka
3) priprema uzorka za analizu
4) provođenje neophodnih kemijskih razdvajanja
5) mjerenje
6) izračunavanje rezultata, prezentacija i interpretacija podataka
• PLAN ISPITIVANJA – predstavlja dokument kojim je definiran opseg posla te popis svih
korištenih postupaka i metoda
➢ plan analiza sadrži popis mogućih uzoraka, način uzorkovanja, ime i adresu
naručitelja analize, ime i adresu laboratorija koji obavlja analizu, podatke o svim
sudionicima u procesu toksikoloških analiza, detaljan opis svih radnji, postupaka i
metoda koje su uključene u analizu
➢ prilažu se svi pisani, standardni, operativni postupci za sve poslove koji su predviđeni
po pojmovima
➢ mora sadržavati najmanje sljedeće podatke:
a) identifikaciju ispitivanja, ispitivane i usporedne tvari
▪ opisni naslov
▪ izjavu koja opisuje prirodu i svrhu ispitivanja
▪ identifikaciju ispitivane tvari sa šifrom ili imenom (IUPAC; CAS broj,
biološki parametri itd.)
▪ usporednu tvar koja će se koristiti
b) podatke o naručitelju i laboratoriju
▪ NARUČITELJ – pravna ili fizička osoba koja naručuje, podržava i/ili
predlaže ispitivanje
▪ ime i adresu naručitelja
▪ ime i adresu svih laboratorija i mjesta za ispitivanje koji su uključeni
▪ ime i adresu voditelja ispitivanja
▪ ime i adresu glavnog/glavnih istraživača i faza ispitivanja, koje je voditelj
ispitivanja povjerio glavnom istraživaču i koje su u odgovornosti glavnog
istraživača
c) datume
▪ datum odobrenja plana ispitivanja s potpisom voditelja ispitivanja
▪ datum odobrenja plana ispitivanja s potpisom odgovorne osobe
laboratorija i naručitelja
▪ predviđene datume početka i završetka ispitivanja
d) metode ispitivanja
▪ izbor metode ovisi o prirodi uzorka i konačnom rezultatu koji je potrebno
tom metodom dobiti
▪ ponekad, za istu analizu, metoda zahtijeva različite postupke pripreme
uzorka; npr. određivanje prisutnosti sredstava ovisnosti u uzorku urina i
uzorku tkiva radi se nakon hidrolize i ekstrakcije
▪ izbor metode i pripreme uzorka ovisi i o izboru instrumentalnih tehnika
e) druga pitanja (gdje je primjereno)
▪ utemeljenost izbora sustava za ispitivanje
▪ opis svojstava sustava za ispitivanje
▪ razine doziranja i/ili koncentracije, učestalost i trajanje davanja/aplikacije
▪ detaljne podatke o nacrtu pokusa, uključujući opis kronološkog postupka
ispitivanja, svih metoda, materijala i uvjeta, vrsta i učestalosti analize,
 mjerenja, opažanja i istraživanja koje je potrebno provesti, te o
(mogućim) statističkim metodama
f) zapisi
▪ popis zapisa koji je potrebno čuvati
▪ o izvoru, datumu dostave i opisu stanja u kojem je dostavljen sustav za
ispitivanje moraju se voditi zapisi
• DLP – dobra laboratorijska praksa (GLP – good laboratory practice) bavi se organiziranjem,
postupcima i uvjetima pod kojima se izvode, prate i zapisuju laboratorijska ispitivanja u svrhu
osiguranja pouzdanih, vjerodostojnih i reproducibilnih rezultata
➢ OSIGURANJE KVALITETE – kontinuirani proces unaprjeđenja rada laboratorija kroz
unutarnju i vanjsku kontrolu rada laboratorija, sudjelovanje u ispitivanju
osposobljenosti laboratorija (engl. Proficiency Testing) te u razvoju postupaka
unutarnje i vanjske kontrole kvalitete
➢ STANDARDNI OPERATIVNI POSTUPCI (SOP) – pisani postupci koji opisuju način
izvođenja ispitivanja ili radnje koje obično nisu dovoljno detaljno opisane u
planovima ispitivanja ili uputama za ispitivanje.
➢ PROGRAM OSIGURANJA KVALITETE – sustav, uključujući osoblje, koji je neovisan o
provođenju ispitivanja, a namijenjen je tomu da odgovornoj osobi laboratorija za
ispitivanje osigura usklađenost s načelima dobre laboratorijske prakse

UZORCI I UZORKOVANJE

• kemijska analiza počinje uzorkovanjem, izradom plana analize, potom izborom metode,
analizom, obradbom dobivenih podataka i njihovom interpretacijom
➢ za dobar izbor metode izuzetno je važno poznavati odnos analita i matrice, i u
kvalitativnom i u kvantitativnom smislu
• UZORAK – dio tvari koji podliježe analitičkoj obradi
➢ da bi rezultat bio što vjerodostojniji cjelokupnoj ispitivanoj tvari, reprezentativni
uzorak koji se analizira treba pravilno uzeti
➢ uzorak mora biti homogen
➢ svaki uzorak potrebno je vizualno ispitati
- ako je uzorak tekućina, promatra se njezina boja i miris i izmjeri pH
- ako se uz tekućinu nalazi i talog, treba uzeti u obzir i njegovu boju i izgled
• UZIMANJE UZORAKA (Sampling) - propisan postupak kojim se uzima dio materijala za
ispitivanje, a koji mora biti reprezentativan uzorak cjelokupnog materijala (cjeline), ili kako se
traži odgovarajućom specifikacijom, u kojem se testira (određuje) aktuelna supstanca
➢ postupak uzimanja uzorka ovisi o:
- veličini (količini) materijala iz koje se uzima uzorak
▪ uzorak iz tvornice lijekova, analiza hrane ili biološka stanica?
- fizikalnom stanju uzorka koji se analizira
▪ kruto, tekuće, plinovito
- kemiji materijala koji se analizira
▪ traže se specifične specije/supstance?
➢ metoda uzimanja uzorka usko je vezana s mjerenjem
➢ slučajno uzimanje uzoraka (Random Sampling)
- jednostavno: svaki uzorak ima podjednaku priliku da bude izabran
 - primjeri:
▪ kompaktne krutnine (compact solids): slučajno bušenje (random
drilling) u uzorak
▪ proizvodi iz proizvodnje (manufactured products): podijeliti
proizvodnu šaržu (lot) u imaginarne segmente te odabrati
inkremente za analizu pomoću generatora slučajnih brojeva
➢ selektivno uzimanje uzoraka (Selective Sampling)
- selektivno: izdvaja ili odabire materijale određenih karakteristika
- obično se radi na temelju test-rezultata na slučajnim uzorcima
- primjeri:
▪ zagađena hrana: pokušati locirati dio pokvarene/zagađene pošiljke
(lot)
▪ kod prijema pacijenata koji su konzumirali istu vrstu hrane, izvor
zagađenja – zajedničkog podrijetla
▪ medicina rada – toksični plinovi u tvornici: ukupan nivo prihvatljiv, ali
lokalni uzorak može sadržavati letalne koncentracije
➢ poduzorkovanje (Subsampling)
- uzorci dostavljeni u analitički laboratorij obično su veći nego oni potrebni za
analizu
- provodi se nakon homogenizacije koja daje (pod)uzorke dovoljno slične
dostavljenom uzorku
• kontinuirano mjerenje (Continuous Monitoring)
➢ mjerenja u realnom vremenu (Real-time measurements) daju uvid u detalje o
povremenim varijacijama (variranje kao funkcija vremena)
➢ primjeri:
- kontrola proizvodnje lijekova
- monitoring radnih prostora (Workplace monitoring) – izloženost radijaciji
- detektori dima (Smoke detectors)
- praćenje kvalitete vode (Water quality monitoring)
• izvori pogrešaka prilikom uzorkovanja
➢ identifikacija uzorka hrane
- primjer: loše označavanje uzoraka
- mjere opreza: održavanje dokumentacije tijekom uzorkovanja i analitičkog
postupka
➢ priroda uzorka
- primjer: uzorci ne odgovaraju definiranom protokolu uzorkovanja
- mjere opreza: izričite upute oko protokola uzorkovanja, obuka osoblja
➢ prijevoz i rukovanje
- primjer: kontaminirani uzorci, degradirani ili iscrpljeni tijekom transporta,
gubitak uzoraka
- mjere opreza: protokol određuje uvjet koji treba biti održavan, nadzor
➢ priprema analitičkog uzorka
- primjer: nepravilno miješanje ili homogenizacija
- mjere opreza: ispravan nadzor u laboratoriju, osiguranje laboratorijske
kvalitete
➢ pohrana analitičkih uzoraka
- primjer: nepravilna pohrana uzoraka
- mjere opreza: ispravne laboratorijske tehnike i nadzor
 • obrada uzorka (Sample pre-treatment)
➢ kruti uzorci (Solids)
- mljevenje
- sušenje (Sample drying)
- izluživanje i ekstrakcija topivih komponenata
- filtriranje smjesa krutnina, tekućina i plinova u cilju
- izdvajanja krutih tvari
- uzorkovanje čvrstih materijala (zemlja, brašno, šećer)
- ako je dobiveni uzorak preobilan, radi se redukcija njegove veličine, dok se
masa uzorka ne smanji do potrebne veličine
- razlaganje i otapanje krutih uzoraka (Decomposition and dissolution of
solids)
▪ prosto otapanje (odgovarajuće otapalo / ultrazvuk)
▪ obrada kiselinama (jake i/ili oksidirajuće kiseline i zagrijavanje)
▪ tehnike otapanja
➢ pri uzorkovanju plinova metoda ovisi o kemijskim i fizičkim svojstvima tvari koje se
analiziraju
- obično je to propuštanje ili usisavanje plinovitog uzorka kroz neke
instrumente ili birete
- plinovi uz odlagališta otpada i kanalizacijske mreže uzorkuju se u Tedlar
vreće volumena do 10 L
➢ uzorkovanje tekućina
- kod tekućina valja voditi računa o tome radi li se o suspenziji, emulziji, smjesi
tekućina ili tekućinama koje se ne miješaju ili tekućinama koje sadrže talog
- dodatni problemi nastaju kada tekućine koje se uzorkuju sadrže lako hlapljive
komponente ili plinove
- kad se uzimaju uzorci vode na analizu, potrebno je izuzeti uzorak pravilno
konzervirati
- zakiseljavanje stabilizira održavanje metalnih iona u otopini
➢ uzorkovanje biološkog materijala
- biološke otopine: krv, urin, stolica itd. uzorkuju se u za to prikladne epruvete
ili posudice te pohranjuju kratkotrajno na -4°C ili dugotrajno na nekoj nižoj
temperaturi
- razni obrisci i uzorci iz nosa, grla, usne šupljine te ostalih dijelova tijela
uzimaju se korištenjem za to namijenjenih komercijalnih brisova

OBRADA ANALITIČKIH PODATAKA

• nemoguće je napraviti kemijsku analizu u kojoj nema pogreške ili nesigurnosti

➢ uvijek je cilj smanjiti pogrešku te izračunati njenu veličinu
• niz mjerenja: x1, x2 ………xn ( xi = podatak mjerenja)
• raspon (range)
➢ xmax – najveći rezultat mjerenja
➢ xmin – najmanji rezultat mjerenja

𝑅 = 𝑥𝑚𝑎𝑥 − 𝑥𝑚𝑖𝑛
• srednja vrijednost (mean, average)
➢ n = broj podataka mjerenja
𝑛
1 𝑥1 + 𝑥2 + ⋯ + 𝑥𝑛
𝑥̅ = ∑ 𝑥𝑖 =
𝑛 𝑛
𝑖=1

• medijan – srednji rezultat ako su podatci poredani po veličini

• preciznost (precision) – slaganje između dvaju ili više mjerenja izvedenih na potpuno isti
način
➢ odstupanje:

𝑑𝑖 = 𝑥𝑖 − 𝑥̅
➢ prosječno odstupanje:
∑𝑛𝑖=1 𝑑𝑖
𝑑̅ =
𝑛
➢ standardno odstupanje (standard deviation) – mjerilo preciznosti (rasipanja
podataka)

∑𝑛𝑖=1(𝑥𝑖 − 𝑥̅ )2
𝑠= √
𝑛−1

➢ varijanca (s2) (variance) – gornja formula bez korijena

➢ relativno standardno odstupanje (RSD)
𝑠
𝑅𝑆𝐷 =
𝑥̅
- može se izraziti u postotcima = koeficijent varijacije (CV)
- RSD i CV obično daju jasnu sliku o kvaliteti podataka
- velike vrijednosti RSD ili CV ukazuju na lošu kvalitetu podataka
• točnost (ispravnost) (Accuracy) - bliskost rezultata mjerenja i njegove istinske ili prihvaćene
vrijednosti, a izražava se kao pogreška
➢ apsolutna pogreška:

𝐸 = 𝑥𝑖 − 𝑥𝑡
- xt = prava ili prihvaćena vrijednost
➢ relativna pogreška:
𝑥𝑖 − 𝑥𝑡
𝐸𝑟 = 𝑥 100
𝑥𝑡

• vrste pogrešaka u eksperimentalnim podacima:

➢ sustavna pogreška
- imaju točno određen izvor koji se u načelu može dokazati, te imaju isti
predznak (pozitivne ili negativne) pri ponovljenim mjerenjima
- izvori sustavnih pogrešaka:
▪ pogreške instrumenta
▪ pogreške metoda
▪ osobne pogreške
 ➢ gruba pogreška
- osobne su prirode (neoprez, površnost, neuvježbanost analitičara...)
➢ slučajna pogreška
- postoje pri svakom mjerenju (neodredive su) i nikada se ne mogu u
potpunosti otkloniti
• Kako se boriti protiv pogrešaka?
➢ koristiti standardne referentne materijale (NIST)
➢ koristiti drugu nezavisnu i pouzdanu analitičku metodu
➢ uključiti “slijepu probu” (blank) pri određivanjima
➢ varirati veličinu (količinu) uzorka (a time i matrice)
➢ koristiti “spreadsheet” funkcije za statističku analizu

GRAVIMETRIJA

• Theodore W. Richards (1868 - 1928) i njegovi studenti sa Harvarda razvili su i usavršili mnoge
tehnike gravimetrijske analize srebra i klorida
➢ ove tehnike korištene su za određivanje atomske težine 55 elemenata
➢ pripremajući čiste uzorke klorida tih elemenata, raščlanjujući poznatu masu spojeva,
odredio je sadržaj klorida gravimetrijskim metodama
➢ zbog ovog rada, Richards je postao prvi Amerikanac koji je dobio Nobelovu nagradu
za kemiju 1914.
• GRAVIMETRIJSKA ANALIZA – analiza koja se zasniva na mjerenju mase tvari koja se 2jekom
analize izdvaja u obliku teško topljivog taloga poznatog kemijskog sastava
➢ masa tražene komponente izračunava se iz mase dobivenog taloga i iz poznavanja
stehiometrije kemijske reakcije
➢ signal u gravimetrijskim metodama je masa taloga koja nastaje reakcijom analita i
taložnog reagensa
• GRAVIMETRIJA – uobičajeni pojam koji obuhvaća sve anali6čke metode kvan6ta6vnog
određivanja kojima je anali6čki signal masa ili pak promjena mase
➢ metode bazirane na mjerenju težine analita ili tvari koja sadrži analit
• metode precipitacije → temelje se na izolaciji netopljivog precipitata poznatog sastava
• metoda ishlapljivanja → analit se upari, važe te se određuje gubitak
• taložni reagens koji se koristi u gravimetrijskom određivanju mora dati talog koji će biti
sljedećih osobina:
➢ reakcija taloženja mora biti kvantitativna, tako da količina određivane supstancije
koja ostaje u otopini neistaložena predstavlja zanemariv dio u odnosu na njenu
ukupnu količinu (obično kada je masa iona zaostalih u otopini manja od 1·10 –4 g (0,1
mg) koliko iznosi osjetljivost analitičke vage)
- mali višak taložnog reagensa (utjecaj zajedničkog iona) smanjuje topljivost
➢ mora se lako filtrirati
➢ mora biti dovoljno čist
➢ vagani oblik taloga (nakon sušenja i žarenja) mora biti spoj točno poznatog kemijskog
sastava
➢ poželjno je da talog koji se važe nije higroskopan i da ne reagira na neki drugi način s
plinovima iz atmosfere
• postupak gravimetrijskog određivanja sastoji se od sljedećih operacija:
➢ taloženje
- proces stvaranja taloga
- talog nastaje kada umnožak koncentracija kationa i aniona taloga bude veći
od konstante produkta topljivosti
- za vrijeme taloženja, uvjeti u otopini moraju biti namješteni da talog bude
što pogodnijeg oblika i što manje onečišćen
- prilikom taloženja moramo nastojati dobiti krupnozrnasti talog koji se lako
filtrira i ispire što postižemo taloženjem iz toplih razrijeđenih otopina uz
polagani dodatak reagensa i uz stalno miješanje
- kristalinične taloge ostavimo neko vrijeme, u otopini iz koje su istaloženi
(matična otopina), stajati na toplom mjestu (starenje taloga, digeriranje)
▪ tijekom procesa starenja taloga dolazi do otapanja manjih i rasta
većih čestica na račun otopljenih
- veličina taloga opada s porastom relativne prezasićenosti (RP) u otopini u
vrijeme taloženja
▪ ovisi o koncentraciji reagirajućih vrsta prije početka taloženja (q) koja
ujedno predočuje stupanj prezasićenosti i topljivosti taloga (S)
𝑞−𝑆
𝑅𝑃 =
𝑆
- poželjni talozi sastavljenih od velikih čestica jer se one lakše filtriraju i ispiru
od onečišćenja
▪ relativno presićenje (Relative supersaturation, RSS)
𝑄−𝑆
𝑅𝑆𝑆 =
𝑆
❖ Q-trenutna koncentracija tvari, S njezina ravnotežna
topljivost
❖ da bi se povećala veličina čestica potrebno je relativno
presićenje držati što manjim (eksperimentalno utvrđeno)
- taložiti možemo na dva načina: izravnim taloženjem i taloženjem u
homogenoj otopini
▪ izravno taloženje provodi se tako da se u otopinu taložnog reagensa
dodaje izravno u otopinu uzorka kap po kap uz snažno miješanje
kako bi se smanjilo lokalno prezasićenje otopine
❖ reagens se dodaje sve dok se stvara talog, što se provjerava
dodatkom 1 do 2 kapi reagensa u bistru otopinu iznad taloga
❖ ako se otopina muti znači da taloženje nije potpuno pa
moramo dodati još reagensa
❖ nakon završetka taloženja dodamo malu količinu reagensa u
suvišku da bi taloženje bilo što kvantitativnije
▪ taloženje u homogenoj otopini provodi se tako da se u otopinu
uzorka doda tvar iz koje kemijskom reakcijom (hidrolizom) postupno
nastaje taložni reagens
❖ kako se taložni reagens pojavljuje postupno i homogeno u
cijeloj otopini i odmah reagira s analitom izbjegnuta su
lokalna prezasićenja u otopini
 - mehanizmi nastajanja taloga
▪ nukleacija – proces u kojem se vrlo malo atoma, iona ili molekula
združuje dajući stabilnu čvrstu tvar
❖ spontano ili inducirano
▪ rast čestica – podrazumijeva rast na površini postojećih jezgara
❖ kristali natrijevog acetata brzo nastaju kada se kristal
inicijator (sjeme) doda u prezasićenu otopinu natrijevog
acetata
▪ ako je RSS velik nukleacija ima prioritet i nastaje koloidna suspenzija
▪ ako je RSS malen dominirat će rast kristala, a to se postiže tako da se
❖ poveća S → dizanje temperature i pH kontrola
❖ smanji Q → upotreba razrijeđenih otopina; reagens se
dodaje polako; miješanjem otopine
- koloidni talozi
▪ koagulacija ili aglomeracija – proces kojim se koloidne suspenzije
(koje su često vrlo stabilne) prevode u filteribilnu čvrstu tvar
▪ adsorpcija je pojava u kojoj se neka tvar (plin, tekućina ili čvrsta tvar)
zadržava na čvrstoj površini
▪ nasuprot tome, apsorpcija je zadržavanje tvari unutar pora čvrste
tvari
▪ naboj na koloidnim česticama koje nastaju taloženjem određen je
nabojem iona iz rešetke, koji je u suvišku kad je taloženje završeno
▪ električni dvostruki sloj koloida sastavljen je od sloja naboja
adsorbiranog na površini čestice i sloja suprotnog nabijenih iona u
otopini koja okružuje česticu
▪ koloidne se suspenzije često mogu koagulirati zagrijavanjem,
miješanjem i dodavanjem elektrolita
- taložni reagens koji se koristi u gravimetrijskoj analizi može biti anorganski ili
organski
▪ prednost organskog reagensa pred anorganskim je u tome što
organski reagens može dati neionski spoj što vodi smanjenom
onečišćenju adsorpcijom na površinu čvrste faze
▪ organski reagens koji stupa u reakciju može biti velike molekulske
mase te se dobiva veća masa taloga
▪ što je veća masa taloga, manja je grešku koja se javlja pri vaganju
taloga → zato mala masa analita istaložena s organskim reagensom
daje točniji rezultat
- svojstva taloga i taložnih reagenasa → idealan taložni reagens mora s
analitom reagirati specifično i selektivno te davati produkt koji:
▪ se lako filtrira i ispire onečišćenja
▪ je dovoljno male topljivosti da nema bitnih gubitaka analita za
vrijeme filtracije i isparivanja
▪ ne reagira sa sastojcima iz atmosfere
▪ je nakon sušenja ili žarenja poznatog sastava
➢ digeriranje ili Ostwaldovo zrenje
- postupak u kojemu se talog ostavi stajati u prisutnosti matične otopine
- spontano se otapaju manje čestice i ponovo talože na površini većih kristala
pri čemu dolazi do rasta kristala
 - nepravilnosti u kristalu nestaju, a adsorbirane ili zarobljene nečistoće
otpuštaju se natrag u otopinu
- čistoća taloga i povoljnost filtriranja se poboljšavaju
➢ filtriranje i ispiranje
- filtriranje – operacija kojom se talog kvantitativno odvaja od tekućine u kojoj
je suspendiran, propuštanjem suspenzije preko nekog filtra
- filtar je izrađen od materijala koji zadržava talog, a propušta tekućinu
- kao sredstvo za filtriranje u kemijskoj analizi se upotrebljavaju: filtarski papiri
i lončići za filtriranje (Goochov lončić), a ponekad se talog odvaja od otopine
centrifugiranjem
▪ filtarski papir upotrebljavamo za taloge koji se ne reduciraju
djelovanjem ugljika nastalog spaljivanjem filtar papira
- koloidne suspenzije
▪ veličina čestica: 10-6 do 10-4 mm
▪ nemaju tendenciju taloženja
▪ teško ih je ili nemoguće filtrirati
- kristalični talozi
▪ veličina čestica: 10-1 do 10 mm
▪ spontano se talože
▪ lako se filtriraju
▪ nemaju puno nečistoća
- peptizacija – proces kojime se koagulirani koloid vraća u izvorno dispergirano
stanje
▪ peptizacija se sprječava ispiranjem taloga s otopinom hlapljivog
elektrolita
▪ primjer: AgCl se uglavnom ispire razrijeđenom dušičnom kiselinom
- digestija – postupak kojim se talog zagrijava jedan sat ili dulje u otopini u
kojoj je nastao (matičnica)
▪ tijekom digestije pri povišenoj temperaturi:
❖ male čestice teže otapanju i ponovnom taloženju na veće
čestice
❖ individualne čestice aglomeriraju (povezuju se)
❖ adsorbirane nečistoće odlaze u otopinu
- budući da se u reakcijskoj otopini uz analit nalaze i mnogi drugi ioni, pri
taloženju čestice iz taloga povlače iz otopine i druge tvari, koje su u
razmatranim uvjetima topljive, čineći tako talog onečišćenim →
SUTALOŽENJE – pojava kad se inače topljive tvari za vrijeme stvaranja taloga
izdvajaju iz otopine zajedno s talogom
▪ zasniva se na ravnotežnim procesima ili je posljedica kinetike rasta
kristala
▪ površinska adsorpcija – za površinu taloga vezuju se ioni koji se
nalaze u reakcijskoj otopini u suvišku
❖ primjer: AgCl koji sadrži nešto nitrata
o on se pojavljuje i kod koloidnih i kod kristaličnih
taloga
o koloidni talozi imaju veću adsorpcijsku površinu
o zbog sutaloženja nitrata imat ćemo grešku u vaganju,
jer je nitratni ion teži od kloridnog
 o zbog različite površine dobit ćemo varijabilne
rezultate
o treba upotrijebi- jednu od sljedećih tehnika:
a) ispiranje
b) ispiranje s isparavajućim elektrolitom
c) ponovno sutaloženje (re-coprecipitation)
▪ stvaranje mješovitih kristala, karakteristično za izomorfne spojeve
koji imaju slične geometrijske oblike, nastaje kristal mješanac
o vrsta sutaloženja u kojem ion iz onečišćenja zamijenjuje ion
analita u kristalnoj rešetki taloga
o stvaranje miješanih kristala može se susresti i kod koloidnih i
kod kristaličnih taloga
▪ inkluzija – ioni sličnih dimenzija zaposjednu mjesta u kristalnoj
rešetki
▪ okluzija – vrsta sutaloženja kod koje neki ion i njemu suprotno
nabijeni ion zaostanu u džepovima brzo rastućeg kristaličnog taloga
▪ u gravimetrijskoj analizi sutaloženje može prouzročiti ili pozitivne ili
negativne pogreške
- kod homogenog taloženja, taložni reagens se proizvodi u otopini s pomoću
spore kemijske reakcije
▪ talozi koji nastaju homogenim taloženjem općenito su čišći i lakše se
filtriraju od taloga nastalih izravnim dodavanjem reagensa u otopinu
analita
▪ za homogeno stvaranje hidroksidnog iona često se koristi urea
➢ sušenje ili žarenje
- talog nakon ispiranja treba ili osušiti ili žariti prije vaganja
▪ je li potrebno sušenje ili žarenje zavisi o svojstvima taloga i o tome
kroz koje je filtracijsko sredstvo filtriran
- sSušenje je dovoljno samo za one taloge koje je moguće vagati u obliku u
kojem su istaloženi
▪ talog se suši u električnom sušioniku na propisanoj temperaturi
(obično od 105 °C do 130 °C) do konstantne mase
- talozi koji se ne mogu vagati u obliku u kojem su istaloženi potrebno je
žarenjem prevesti u pogodan oblik
▪ taloge žarimo u porculanskom ili platinskom lončiću na temperaturi
od 800 °C do 1200 °C u električnim pećima
➢ vaganje
➢ računanje rezultata analize
- empirijska formula – najjednostavniji cjelobrojčani odnos atoma u spoju
- kemijska formula – stvarni broj atoma u spoju
- molekulska formula – pruža i podatke o strukturi
- računanja u gravimetriji su jednostavno proširena stehiometrijska računanja
▪ rezultati gravimetrijske analize općenito se izračunavaju iz dva
eksperimentalna mjerenja: mase uzorka i mase produkta poznatog
sastava
- gravimetrijski faktor (GF)
𝑎 𝑓𝑚 𝑡𝑟𝑎ž𝑒𝑛𝑜𝑔 𝑜𝑏𝑙𝑖𝑘𝑎 𝑡𝑣𝑎𝑟𝑖
𝐺𝐹 = ×
𝑏 𝑓𝑚 𝑣𝑎𝑔𝑎𝑛𝑜𝑔 𝑜𝑏𝑙𝑖𝑘𝑎 𝑡𝑣𝑎𝑟𝑖
 ▪ fm = formulska masa
▪ a, b = mali cijeli brojevi veličina kojih je takva da je broj fm u brojniku
i nazivniku ekvivalentan
- opća jednadžba za izračunavanje rezultata gravimetrijske analize je:
𝑚𝑎𝑠𝑎 𝑝𝑟𝑜𝑑𝑢𝑘𝑡𝑎 × 𝐺𝐹
𝑝𝑜𝑠𝑡𝑜𝑡𝑎𝑘 𝐴 = × 100
𝑚𝑎𝑠𝑎 𝑢𝑧𝑜𝑟𝑘𝑎
• gravimetrijske metode ne zahtijevaju baždarenje ili standardizaciju (kao svi analitički postupci
osim kulometrije) jer se rezultat računa izravno iz eksperimentalnih podataka i atomskih
masa
➢ kad je potrebno analizira- samo jedan ili dva uzorka, gravimetrijski pristup može bi-
metoda izbora jer zah-jeva manje vremena nego metode za koje je potrebna izradba
standarda i baždarenje
• primjena gravimetrijskih metoda
➢ gravimetrijske metode analize su razvijene za većinu anorganskih kationa i aniona te
za neutralne vrste kao što su voda, SO2, CO2 i jod
➢ različite organske tvari mogu se lako odrediti gravimetrijski
➢ gravimetrijske metode se ubrajaju među najšire primjenjivane analitičke metode
• anorganski taložni reagensi:

• organski taložni reagensi:

 ➢ 8-hidroksikinolin → reagira s više od 20 različitih kationa
➢ dimetilglioksim – formira komplekse samo s:
- Pd – žuti, slabi kompleks
- Ni - svijetlo crveni, jako stabilan kompleks
➢ natrijev tetrafenilborat – specifičan reagens za kalijeve i amonijeve ione

TITRIMETRIJA I VOLUMETRIJA

• analitičke metode koje su zasnovane na mjerenju volumena dodanog reagensa nazivaju se

volumetrijske analize, odnosno signal u volumetrijskim metodama je volumen titranta
(otopina reagensa kojim se vrši titracija)
• postupak dodavanja titranta u otopinu analita (tvar koja se određuje) naziva se TITRACIJA
➢ otopina reagensa mora biti standardna otopina
➢ titracija se provodi na način da se iz birete dodaje otopina reagensa otopini analita,
sve dotle dok njena količina ne bude stehiometrijski ekvivalentna količini analita
• da bi se mogla primijeniti za volumetrijsku analizu, kemijska reakcija mora
➢ imati točno definiran stehiometrijski odnos
➢ biti kvantitativna
➢ biti vrlo brza
➢ postojati mogućnost određivanja završetka reakcije
• ovisno o vrsti kemijske reakcije imamo volumetrijske metode temeljene na:
➢ reakcijama neutralizacije (acidimetrija, alkalimetrija)
➢ redoks reakcijama (permanganometrija, jodometrija, ...)
➢ reakcijama taloženja (argentometrija)
➢ reakcijama stvaranja kompleksa (kompleksometrija)
• metode titracije, koje se često nazivaju titrimetrijskim metodama, uključuju veliku i snažnu
skupinu kvantitativnih postupaka koji se temelje na mjerenju količine reagensa poznate
koncentracije koju analit troši u kemijskoj ili elektrokemijskoj reakciji
➢ volumetrijske titracije uključuju mjerenje volumena otopine poznate koncentracije
koja je potrebna za potpunu reakciju s analitom
➢ u gravimetrijskim titracijama mjeri se masa reagensa umjesto njegovog volumena
• standardna otopina (titrant) (standard solution, titrant) – reagens koji se koristi za titraciju
analita
• ekvivalentna točka (equivalence point) – točka u titraciji u kojoj je količina dodanog titranta
ekvivalentna količini analita
• završna točka (end point) – točka koja je u svezi sa nekom fizikalnom veličinom (npr.
promjena boje) i služi za zaustavljanje titracije
• greška titracije (titration error):

𝐸𝑡𝑖𝑡𝑟𝑎𝑡𝑖𝑜𝑛 = 𝑉𝑒𝑛𝑑 𝑝𝑜𝑖𝑛𝑡 − 𝑉𝑒𝑞𝑢𝑖𝑣𝑎𝑙𝑒𝑛𝑐𝑒 𝑝𝑜𝑖𝑛𝑡

• primarni standard (primary standard) – vrlo čista supstanca koja se koristi kao referentni
materijal
➢ otopine reagensa točno poznate koncentracije nazivaju se standardnim otopinama
- tražene/željene osobine standardne otopine:
▪ stabilna i ne zahtjeva restandardizaciju prije upotrebe
▪ reagira brzo s analitom
▪ reakcija s analitom je kompletna, a završna točka se dobro uočava
▪ reakcija s analitom je selektivna i opisana jednostavnom jednadžbom
➢ točnost volumetrijske metode direktno ovisi o točnosti koncentracije standardne
otopine
➢ točnu koncentraciju standardne otopine možemo dobiti na dva načina: preciznim
vaganjem potrebne količine čiste tvari i otapanjem u točno poznatom volumenu
➢ tvari iz kojih se može vaganjem i otapanjem pripraviti otopina točne koncentracije
nazivaju se primarnim standardom
➢ karakteristike:
- visoka čistoća
- stabilnost na zraku
- odsustvo hidratizirane vode
- topljivost u otopini za titraciju
- cijena i pristupačnost
- velika molekularna masa
➢ primjeri: kalijev hidrogenftalat (KHP), natrijev karbonat, oksalna kiselina, natrijev
oksalat…
• sekundarni standard (secondary standard) – supstance koje služe kao standardi, ali ne
udovoljavaju svim gornjim kriterijima
• titracijska krivulja – grafički prikaz volumena ,tranta u odnosu na neku funkciju koncentracije
analita
➢ volumen titranta obično se predstavlja na x-osi (Vt/mL)
➢ mjereni parametar koji je funkcija koncentracije analita predstavlja se na y-osi (pH,
pMe, E/mV …)
• KISELO-BAZNE TITRACIJE (acid-base titrations)
➢ titracija jake kiseline jakom bazom
- primjer: titracija 10.00 mL 1.000 M HCl s 1.000 M NaOH
HCl + NaOH ⇋ H2O + NaCl ili H3O+ + OH- ⇋ 2 H2O

- točku ekvivalencije u titraciji karakteriziraju velike promjene relativnih

koncentracija reagensa i analita
- podaci u drugom stupcu tablice pokazuju promjene u koncentraciji
hidronijevih iona jer se alikvot 50,00 ml 0,1000 M otopine klorovodične
kiseline 3trira s 0,1000 M natrijevog hidroksida
- jednadžbom je opisana reakcija neutralizacije
- da bi se naglasile promjene u relativnoj koncentraciji koje se javljaju u
području točke ekvivalencije, izračunati su volumni prirasti potrebni da
deseterostruko smanje koncentraciju H3O+ (ili deseterostruko povećaju
koncentraciju hidroksidnih iona)
- u trećoj koloni vidimo da je dodatak 40,91 ml baze potreban za smanjenje
koncentracije H3O+ za jedan red veličine s 0,100 M na 0,0100 M
- dodatak od samo 8,11 ml potreban je za snižavanje koncentracije za drugi
faktor od 10 do 0,00100 M; 0,89 ml uzrokuje još jedno deseterostruko
smanjenje
- odgovarajuće povišenje koncentracije OH- događa se istodobno
▪ otkrivanje krajnje točke tada ovisi o ovoj velikoj promjeni u relativnoj
koncentraciji analita (ili titranta) koja se događa na točki
ekvivalencije za svaku vrstu titracije
- prije početka titracije:
▪ količina prisutne kiseline = Va x ca
- prije ekvivalentne točke:
▪ količina dodane baze = Vb x cb
▪ količina preostale kiseline = Vaca – Vbcb
▪ koncentracija kiseline prije ekvivalentne točke (a odatle i [H+]):
𝑛𝑎 𝑉𝑎 𝑐𝑎 − 𝑉𝑏 𝑐𝑏
[𝐻 + ] = =
𝑉𝑡𝑜𝑡 𝑉𝑎 + 𝑉𝑏
 - u ekvivalentnoj točki:
▪ prisutni samo NaCl i H2O
▪ [H+] = [OH-]= 10-7 mol/L
▪ pH = 7
- poslije ekvivalentne točke:
𝑛𝑏 𝑉𝑏 𝑐𝑏 − 𝑉𝑎 𝑐𝑎
[𝑂𝐻 − ] = =
𝑉𝑡𝑜𝑡 𝑉𝑎 + 𝑉𝑏
➢ titracija slabe kiseline jakom bazom
- primjer: titracija 50.00 mL 0.100 M HAc (Ka = 1.8·10-5 ) s 0.100 M NaOH
- prije početka titracije:
▪ prisutna samo Hac

[𝐻 + ] = √𝐾𝑎 𝑐0

- prije ekvivalentne točke:

▪ HAc + NaOH ⇋H2O + NaAc
▪ dodatkom NaOH nastaje NaAc i preostaje neizreagirana HAc, dakle u
otopini imamo smjesu slabe kiseline i njene soli, a to je pufer
▪ za Ka < 10-4:
𝑐𝑎
[𝐻 + ] = 𝐾
𝑐𝑠 𝑎
- u ekvivalentnoj točki:
▪ samo NaAc i H2O
▪ NaAc kao sol slabe kiseline i jake baze podliježe HIDROLIZI

𝐾𝑤 × 𝑐𝑠
[𝑂𝐻 − ] = √
𝐾𝑎

- poslije ekvivalentne točke:

▪ sva HAc je potrošena, a suvišak OH- spriječava hidrolizu Ac- (princip
Le Chatelier-a):
Ac- + H2O ⇋ HAc + OH-
▪ [OH-] se izračunava kao i pri titraciji jake kiseline jakom bazom
➢ titracija slabe baze jakom kiselinom
- primjer: titracija 50.00 mL 0.100 M NH4OH (Kb = 1.8·10-5 ) s 0.100 M HCl
- prije početka titracije:
▪ prisutan samo NH4OH (slaba baza)
▪ za Kb < 10-4:

[𝑂𝐻 − ] = √𝐾𝑏 𝑐0

- prije ekvivalentne točke:

▪ HCl + NH4OH⇋H2O + NH4Cl
▪ dodatkom HCl nastaje NH4Cl i preostaje neizreagirani NH4OH, dakle u
otopini imamo smjesu slabe baze i njene soli, a to je pufer
▪ za Kb < 10-4:
𝑐𝑏
[𝑂𝐻 − ] = 𝐾
𝑐𝑠 𝑏
 - u ekvivalentnoj točki:
▪ samo NH4Cl i H2O
▪ NH4Cl kao sol slabe baze i jake kiseline podliježe HIDROLIZI

𝐾𝑤 × 𝑐𝑠
[𝐻 + ] = √
𝐾𝑏

- poslije ekvivalentne točke:

▪ sav NH4OH je potrošen, a suvišak H+ spriječava hidrolizu NH4+ (princip
Le Chatelier-a):
NH4+ + H2O ⇋ NH4OH + H+
▪ [H+] se izračunava kao i pri titraciji jake baze jakom kiselinom
➢ titracija polifunkcionalnih kiselina
- spojevi s dvije kisele funkcionalne skupine ili više imaju višestruke završne
točke titracije ako se funkcionalne skupine dovoljno razlikuju u jačini svojih
kiselina (K1/K2 > 103)
➢ titracija polifunkcionalnih baza

• titracija amfiprotičnih tvari

➢ kad se neka amfiprotična tvar otopi u prikladnom otapalu, ponaša se kao slaba
kiselina i kao slaba baza, ako prevladava dovoljno ili kisela ili bazična značajka tog
spoja, moguća je titracija istoga jakom bazom ili jakom kiselinom
➢ primjer: otopina natrijeva dihidrogenfosfata (NaH2PO4)
 ➢ jednostavne aminokiseline su važna skupina amfiprotičnih spojeva koji sadrže
funkcionalne skupine i slabu kiselinu i slabu bazu
➢ jedinke aminokiseline koje nose i pozitivan i negativan naboj nazivaju se DVOJNIM
IONIMA (zwitterioni)
- dvojni ion glicina je nesto jača kiselina nego baza, zato je vodena otopina
glicina slabo kisel.
➢ IZOELEKTRIČNA TOČKA je pH kod kojega aminokiselina, kad se stavi u električno
polje, ne putuje
• sastav otopina poliprotičnih kiselina kao funkcija pH
➢ alfa vrijednosti (α, relativne koncentracije) se mogu upotrijebiti za predočavanje
različitih promjena koncentracija svih specija koje se događaju tijekom titracija slabih
kiselina ili baza
• indikatori u volumetriji
➢ za provedbu titracije potrebno je uz otopinu analita i standardne otopine titranta
imati i indikator koji će pokazati točku završetka titracije, odnosno dat će neku okom
vidljivu promjenu u otopini u trenutku završetka reakcije
➢ vizualno određivanje završne točke kod nekih titracija se postiže pomoću samog
reakcijskog sustava (tzv. "samoindikacija" završne točke), primjerice kod titracije
obojenim titrantom, npr. standardnom otopinom kalijeva permanganata
➢ da bi se neka tvar mogla upotrijebiti kao indikator mora imati sljedeće osobine:
- osjetljivost indikatora mora biti visoka, tako da indikator već u vrlo niskim
koncentracijama (10 −104 mol/L) dovoljno jasno oboji titriranu otopinu
- ravnoteža između dva indikatorska oblika mora se uspostavljati brzo
➢ indikatori se mogu podijeliti prema vrsti kemijskih reakcija u kojima se primjenjuju za
određivanje kraja kemijske reakcije pa imamo kiselo–bazne, redoks, metal–
indikatore (kod reakcija metalnih iona s EDTA), taložne i adsorpcijske indikatore
- kiselo-bazni indikatori – slabe organske kiseline ili slabe organske baze koje
mijenjaju boju kao posljedicu njihovog ionizacijskog stanja

- pri promjeni pH vrijednosti ravnoteže se pomiču izazivajući promjenu boje

• kod svake titracije standardna otopina titranta se dodaje otopini analita dok njena množina
ne bude stehiometrijski jednaka množini analita, što se ostvaruje u ekvivalentnoj točki
titracije
➢ točka ekvivalencije titracije je teorijska točka, čiji se položaj može ocijeniti opažanjem
neke fizičke promjene koja je s njom u vezi
➢ točka u kojoj se uočava neka fizička promjena naziva se završna točka titracije
➢ u eksperimentalnome radu kao kraj titracije uzima završna točka titracije
➢ u idealnom slučaju, završna točka i točka ekvivalencije trebaju se podudarati
➢ u praksi često postoji količinska razlika potrošenog reagensa između završne i
ekvivalentne točke
➢ od razlike između završne i točke ekvivalencije titracije zavisi i pogreška
volumetrijskog određivanja

• ljudsko oko nije osjetljivo na razlike u boji otopina koje sadrže smjesu In- i HIn, posebno kad
je odnos 0.1 > In- /HIn >10
➢ indikator HIn imat će čistu kiselu boju za prosječno oko kad je:

➢ negativnim logaritmiranjem gornjih izraza dobiva se raspon promjene boje

indikatora:

• TALOŽNE TITRACIJE → titracije tijekom kojih dolazi do stvaranja netopivog (slabo topivog)
taloga
➢ argentometrijske metode
- kao agens za taloženje (najčešće i titrant) koristi se AgNO3
- koriste se najčešće za određivanje halogenida (Cl-, Br-, I-)
• KOMPLEKSOMETRIJSKE TITRACIJE → koriste se pri titraciji kationa pomoću reagenasa koji
stvaraju komplekse
➢ kompleksometrija je volumetrijska analitička metoda koja se temelji na titraciji
otopina metalnih iona pomoću tvari koja s njima tvori kompleksne spojeve, npr.
EDTA)
➢ većina metala, stvara koordinacijske komplekse s anionima ili molekulama
- primjer : Fe2+ + 6 CN- ⇋ Fe(CN)64-
 ➢ molekule/anioni koji reagiraju s metalnim ionima moraju dati/donirati slobodan par
elektrona da bi formirali koordinacijsku kovalentnu vezu
➢ metalni ion (ili kation) u kompleksu zove se centralni atom
➢ spoj/specija koja daje/donira elektrone zove se ligand
- ligandi su molekule ili ioni koji se s centralnim metalnim ionom vezuju u
kompleks
- ligandi mogu biti ioni ili molekule koji imaju slobodne elektronske parove
- ligandi se klasificiraju prema broju veza koje mogu ostvariti s centralnim
atomom
➢ broj veza koje centralni atom može formirati zove se koordinacijski broj
➢ reakcije stvaranja kompleksa:
- najčešće korišteni titrant pri titraciji metalnih iona je EDTA
(etilenediamintetraoctena kiselina)
- EDTA je heksadentat koji daje po jedan elektronski par sa svake od dvije
amino grupe i po jedan elektronski par sa svakog od četiri karboksilata na
vezani metalni ion
- EDTA stvara "kavez" oko metalnog iona
- EDTA stvara komplekse s većinom kationa u omjeru 1 : 1 (EDTA : kation = 1 :
1) neovisno o valenciji kationa
- standardna otopina EDTA obično se priprema direktnim otapanjem
Na2H2Y · 2H2O u odmjernoj tikvici
▪ najčešće Na2H2Y · 2H2O dolazi pri normalnim, atmosferskim uvjetima
s 0.3% suviška vode u kristalu
▪ suvišak vode mora se uzeti u obzir kod pripreme standardnih otopina
- titracijske krivulje EDTA sastoje se od grafa koji prikazuje pM prema
volumenu dodanog EDTA
➢ indikatori za kompleksometrijske titracije
- organski spojevi (boje) koji s kationima metala stvaraju obojene komplekse
(kelate)
- do točke ekvivalencije imamo indikator koji kompleksira suvišak metalnog
iona u obliku MIn-.
- tijekom titracije EDTA kompleksira prvo slobodne metalne ione, a potom i
one kompleksirane s indikatorom (uvijek je M-EDTA kompleks znatno
stabilniji od MIn- kompleksa):

- najčešće korišteni indikatori: Eriokrom crno T, Mureksid

• OKSIDACIJSKO/REDUKCIJSKE TITRACIJE → titracije pri kojima je reakcija između analita i
titranta praćena razmjenom elektrona
➢ volumetrijske metode zasnovane na redoks reakcijama su brojnije i raznovrsnije nego
bilo koja druga grupa volumetrijskih metoda
- to je moguće jer se elementi mogu pojavljivati u više oksidacijskih stanja i
izbor standardnih otopina je veći nego kod drugih volumetrijskih metoda
 - primjene volumetrijskih metoda zasnovanim na redoks reakcijama znatno se
proširuje korištenjem kompleksirajućih tvari koje kompleksirajući s analitom
mijenjaju elektrodni potencijal što omogućava lakše kvantitatavno
određivanje analita, ali i povećavaju selektivnost određivanja
➢ redoks titracije se temelje na reakcijama oksidacije i redukcije
- karakteristika svakog redoks sustava je njegov redoks potencijal

SEPARACIJSKE TEHNIKE

• analitičke tehnike često puta uključuju neku prethodnu separacijsku tehniku

• FILTRACIJA – postupak odvajanja čvrste tvari od tekućine propuštanjem suspenzije kroz filtar
➢ na filtru zaostaje talog a kroz filtar prolazi filtrat
➢ filtrirati se mogu i plinske heterogene smjese
• DIJALIZA – postupak razdvajanja tvari iz otopine na temelju razlika u sposobnosti difuzije kroz
polupropusne membrane (pergament, nitroceluloza, životinjske opne i sl.)
➢ kroz takve membrane prolaze otopljene tvari a zaostaju čestice koloidnih dimenzija
➢ na taj se način iz otopine mogu odijeliti niskomolekularni od visokomolekularnih
spojeva koji kroz pore membrane ne mogu proći
➢ postupak je vrlo spor pa se ubrzava primjenom električnog polja – elektrodijaliza
• RAZDVAJANJE NA OSNOVU VELIČINE ČESTICA (size – exclusion)
➢ kolona je ispunjena poroznim česticama povezanim dekstrinom ili poliakrilamidom
➢ najčešće se upotrebljava u analizi polimera i u biokemiji gdje se upotrebljava za
separaciju proteina
• CENTRIFUGIRANJE – sedimentiranje čestica pod utjecajem centrifugalne sile i upotrebljava se
za odjeljivanje vrlo finih suspenzija
➢ kod centrifugiranja se koriste sile do 10 000 puta veće od sile gravitacije, a kod
ultracentrifuga i do 600 000 puta veće
• DESTILACIJA (lat. destillatio = kapanje) – postupak odvajanja tekućine (otapala) od otopljene,
nehlapljive tvari
➢ zagrijavanjem tekućina prelazi u paru koja se prolaskom kroz hladilo kondenzira i
skuplja u predlošku
➢ dobivena se tekućina naziva destilat
➢ otopljena tvar ostaje u tikvici za destilaciju
 ➢ tekućina se zagrijava na temperaturu vrenja, a nastale se pare kondenziraju i
prikupljaju (destilat)
➢ u parnoj fazi ima više lakše hlapljive komponente nego u tekućoj fazi, u kojoj raste
sadržaj komponente s višim vrelištem
➢ parcijalni tlak pojedine komponente ovisi o koncentraciji te komponente u smjesi i
definiran je Raoultovim zakonom
➢ za odvajanje tekućina bliskog vrelišta provodimo frakcijsku destilaciju, kod tvari
osjetljivih na povišenu temperaturu upotrebljava se vakuumska destilacija
(sniženjem tlaka snižava se vrelište smjese)
➢ frakcijska destilacija – postupak sličan običnoj destilaciji, ali se izvodi u posebnoj
aparaturi s frakcijskom kolonom, i to tako da se destilacijom nastala parna faza
kondenzira, a dobiveni kondenzat ponovno destilira
- postupak se ponavlja više puta
- kako parna faza uvijek sadrži više lakše hlapljive komponente od tekuće faze,
na vrhu kolone izlazi para čiste lakše hlapljive komponente, a na dnu ostaje
tekućina teže hlapljive komponente
• SUBLIMACIJA – prijelaz tvari iz čvrstog izravno u plinovito stanje bez prethodnog prijelaza u
tekućinu
➢ jod na povišenoj temperaturi sublimira
• PREKRISTALIZACIJA
➢ kristalizacija – proces nastajanja kristala neke tvari iz zasićene otopine ili taline
- da bi došlo do kristalizacije najprije se u otopini mora stvoriti kristalna klica
ili nukleus → ta se faza naziva nukleacijom i može biti spontana ili inducirana
- kod inducirane nukleacije u otopini već postoje mjesta nukleacije – najčešće
su to čestice prašine, površina posude ili namjerno stavljen kristal
- jednom kada se u otopini nađe jezgra, ioni ili molekule iz otopine
adsorpcijom se vežu na nju i započinje rast kristala
➢ prekristalizacija – postupak ponovne kristalizacije neke tvari s ciljem da se ta tvar
pročisti
- prekristalizacija neke komponente iz smjese izvediva je samo ako postoji
otapalo u kojem je smjesa topljiva, a da pri određenim uvjetima otopina
bude zasićena samo onom tvari koju želimo prekristalizirati
- za prekristalizaciju najbolje je odabrati otapalo u kojem se pri nižim
temperaturama željena tvar slabo otapa, a pri povišenoj temperaturi je tvar
dobro topljiva
➢ nečistoće se na svim temperaturama moraju dobro otapati da ne bi došlo i do
njihove kristalizacije
➢ tako se može napraviti otopina koja će na povišenoj temperaturi biti zasićena s tvari
koja se prekristalizira dok će se sniženjem temperature sniziti topljivost te tvari i tvar
će iskristalizirati
➢ kristalizirat će samo ona tvar koja je zasitila otopinu
➢ obzirom da su nečistoće ostale otopljene u matičnici, kristali se mogu odvojiti
vakuum-filtracijom
➢ zatim treba isprati tragove matičnice malim volumenom hladnog otapala i kristale
staviti da se suše
• PRECIPITACIJA (TALOŽENJE) – prijelaz otopljene tvari u krutinu kemijskim ili fizičkim
promjenama
➢ krutine se odvajaju filtriranjem ili flotacijom
 ➢ primjeri:
- odvajanje blata i bakterija iz vode
- talog aluminijeva hidroksida formira se u vodi kako bi na dno posude odnio
čestice i bakterije
- čista vode se uklanja s površine
• IONSKA ZAMJENA – proces koji uključuje adsorpciju jedne ili više ionskih vrsta praćenih
istodobnom desorpcijom (premještanjem) drugih ionskih vrsta
• ISPARAVANJE
➢ tvari s različitim temperaturama isparavanja mogu se izdvojiti iz smjese
zagrijavanjem (promjena faza od čvrstog ili tekućeg u plinovitu fazu)
• EKSTRAKCIJA – izdvajanje tvari iz homogenih smjesa na osnovi njene različite topljivosti u
različitim otapalima koja se međusobno ne miješaju
➢ kada se otopina neke tvari dovede u kontakt s drugim otapalom, otopljena tvar će se
zbog različite topljivosti raspodijeliti između njih
➢ ekstrakcija je učinkovita i brza metoda eazdvajanja i koncentriranja tvari
➢ ekstrakciju je bolje izvesti više puta s manjom količinom otapala
• NERNSTOV ZAKON RAZDJELJENJA
➢ c1 i c2 → koncentracije tvari u 2 otapala
➢ cs1 i cs2 → topljivost
𝑐1 𝑐𝑠1
= = 𝑘𝑜𝑛𝑠𝑡.
𝑐2 𝑐𝑠2

• KROMATOGRAFIJA – metoda odvajanja koja se zasniva na različitoj raspodjeli komponenti

uzorka između dvije faze od kojih je jedna nepokretna (stacionarna) a druga pokretna
(mobilna)
➢ stacionarna faza može biti čvrsta ili tekuća (ili nekad i gel), a mobilna faza tekuća
(tekućinska kromatografija) ili plinovita (plinska kromatografija)
➢ komponente se pod utjecajem mobilne faze kreću kroz stacionarnu fazu različitom
brzinom i tako se razdvajaju
➢ kromatografiju je izumio ruski botaničar Tswett (Cvet) početkom 20. st.
- primijenio je kromatografsku tehniku za odjeljivanje otopine biljnih
pigmenata klorofila i ksantofila prolaskom kroz staklenu kolonu napunjenu
usitnjenim Ca-karbonatom
- odjeljeni sastojci vide se na koloni kao obojene vrpce po kojima je ta tehnika
dobila ime (grč . Chroma = boja)
➢ kromatografska kolona – cijev koja sadrži stacionarnu fazu i kroz koju prolazi
mobilna faza
➢ kromatograf – uređaj za izvođenje kromatografskih razdvajanja
➢ kromatogram – grafički prikaz odziva detektora (kromatografske analize) u ovisnosti
o vremenu ili o volumenu eluiranja
- položaj vrška („pika”) → kvalitativna analiza (identifikacija sastojka)
- visina ili površina vrška („pika”) → kvantitativna analiza (količina sastojka)
➢ podjela kromatografskih metoda:
a) plošna kromatografija
▪ stacionarna faza nanesena je na ravnu plohu ili u pore papira
▪ mobilna faza prolazi kroz stacionarnu zbog kapilarnih sila ili gravitacije
b) kromatografija na stupcu
 ▪ stacionarna faza ispunjava usku cijev kroz koju se mobilna faza kreće pod
utjecajem tlaka ili gravitacije
➢ podjela prema agregatnim stanjima

➢ podjela prema fizičko-kemijskim svojstvima analita

➢ podjela prema izvedbenim tehnikama

➢ TANKOSLOJNA KROMATOGRAFIJA (TLC) – brza, jednostavna i jeftina metoda za

kvalitativno ispitivanje različitih uzoraka
- začetnik – Stahl 1950.
 -
temelji se na raspodjeli analita između krutog adsorbensa i tekuće pokretne
faze
- uzorak se kapilarom nanese na tanki sloj
- otapalo ili smjesa otapala postavi se u staklenu posudu s poklopcem toliko da
pokrije dno posude
- pokretna faza (otapalo) zbog kapilarnih sila uspinje se po krutom adsorbensu
koji je u tankom sloju nanesen na pločicu
- zajedno s pokretnom fazom uspinje se i uzorak
- pojedine komponente uzorka putuju različitim brzinama te dolazi do njihova
razdvajanja
- pravokutne ploče → staklo, plastika, aluminij sloj → slikagel (uz moguće
dodatke); 100 – 200 µm = stacionarna faza
- uzorak se nanosi oko 1 cm od donjeg ruba ploče
- volumen: nekoliko nL do nekoliko µL mrlja → promjer 1-3 mm
- mobilna faza → otapalo (eluens)
- nakon završetka putovanja otapala (nekoliko cm) ploča se osuši (otapalo se
upari)
- razvijanje ploče
▪ obojene mrlje (spojevi) → izravna detekcija
▪ bezbojni spojevi → razvijanje ploče
▪ na tržištu postoje ploče s dodanom cinkovom soli → obasjavanjem
živinom lampom pojavljuju se tamne mrlje na fluorescentnoj pozadini
▪ zagrijavanje ploče nakon prskanja sumpornom kiselinom →
karbonizacijom spojeva mrlje postaju vidljive (nije prikladno za
kvantitativnu analizu)
▪ prskanje ploče reagensima – općenitim (fosfomolibdenska kiselina) ili
specifičnim (nihidrin u alkoholu za aminokiseline)
➢ KROMATOGRAFIJA NA PAPIRU (PC)
- primjena:
▪ identifikacija supstancija
▪ ispitivanje čistoće supstancija
- osobine:
▪ relativno brza metoda
▪ potrebna mala količina materijala
- stacionarna faza: visokokvalitetni filter papir
- mobilna faza: otopina razvijača
- određuje se vrijednost retencijskog faktora (Rf)
𝑢𝑑𝑎𝑙𝑗𝑒𝑛𝑜𝑠𝑡 𝑜𝑑 𝑝𝑜č𝑒𝑡𝑘𝑎 𝑑𝑜 𝑐𝑒𝑛𝑡𝑟𝑎 𝑠𝑢𝑝𝑠𝑡𝑎𝑛𝑐𝑖𝑗𝑒 𝑥
𝑅𝑓 = =
𝑢𝑑𝑎𝑙𝑗𝑒𝑛𝑜𝑠𝑡 𝑜𝑑 𝑝𝑜č𝑒𝑡𝑘𝑎 𝑑𝑜 𝑜𝑡𝑎𝑝𝑎𝑙𝑎 𝑥0
 ▪ karakteristika svakog spoja → služi za identifikaciju
- čistoća uzorka može se odrediti iz kromatografa → čisti uzorak pokazuje
samo 1 mrlju; nečisto – 2 ili više mrlja

➢ KOLONSKA KROMATOGRAFIJA (CC)

- Tiselius – začetnik kolonske kromatografije 1952.
- vrste:
a) punjene kolone
▪ materijal: čelik, staklo, teflon
▪ duljina: 2-3 m, unutarnji promjer: 2-4 mm
▪ punjenje: čvrsti nosač (obično dijatomejska zemlja) na kojem je
nanesen tanki sloj stacionarne (tekuće) faze
b) kapilarne kolone
▪ materijal: danas uglavnom kvarcno staklo
▪ duljina: 10-100 m, unutarnji promjer: 0.1 - 0.5 mm
▪ punjenje: unutarnje stjenke prevučene samo slojem tekuće
stacionarne faze ili nosačem na kojem se nalazi adsorbirana
stacionarna faza
➢ kromatografska analiza:
1) unošenje (injektiranje) analita – unošenje uzorka u mobilnu fazu
2) razdvajanje analita u koloni – sastojci iz analita razdvajaju se u koloni na temelju
različite raspodjele između dviju faza
3) eluacija (ispiranje) komponenti iz kolone – različiti sastojci izlaze iz kolone u
različitim vremenima
4) detekcija – eluirane komponente obično se analiziraju mjerenjem neke od
fizikalnih svojstava komponente (indeks refrakcije, UV apsorpcija, električna
vodljivost …)
➢ djelotvornost kolone određuju:
- relativna brzina eluiranja sastojaka → klasična teorija
 - širenje zona eluiranih sastojaka → kinetička teorija
➢ TEKUĆINSKA KROMATOGRAFIJA (LC)
- eluacija – ispiranje sastojaka koji prolaze kroz kolonu dodavanjem novih
količina otapala
- ako je stacionarna faza polarna onda se za mobilnu uzima nepolarna
- tekućinska kromatografija visoke djelotvornosti, HPLC (High Performance
Liquid Chromatography) tehnika
▪ otapalo prolazi kroz kolonu pod visokim tlakom
▪ visoki tlak otapala omogućio je uporabu kolona s mnogo manjim
promjerom čestica stacionarne faze (3-5 μm) te je značajno
poboljšano razdjeljivanje komponenata uzorka i skraćeno vrijeme
analize
- raspodjela analita između faza
▪ analit se nalazi u ravnoteži između dvije faze: Amobile ⇋ Astationary
▪ konstanta ravnoteže K te reakcije zove se koeficijent raspodjele:
𝑐𝑠
𝐾=
𝑐𝑀
▪ cS – molarna analitička koncentracija sastojka u stacionarnoj fazi
▪ cM – molarna analitička koncentracija sastojka u mobilnoj fazi
- vrijeme zadržavanja (retention time) tR – vrijeme potrebno da analit nakon
unošenja uzorka stigne u detektor
- mrtvo vrijeme tM – vrijeme potrebno da mobilna faza prođe kroz kolonu
- faktor kapaciteta (faktor zadržavanja)
𝑡𝑅 − 𝑡𝑀
𝑘𝐴′ =
𝑡𝑀
▪ za k'A znatno manje od 1 → eluiranje je prebrzo, tR teško mjerljivo
▪ za k'A > 20-30 → eluiranje je predugo
▪ k'A 1 – 5 → idealno
➢ PLINSKA KROMATOGRAFIJA (GC)
- metoda je kojom se mogu ispitivati spojevi koje je moguće dovesti u
plinovito stanje pri temperaturama nižim od 400 °C, a da se pri tome ne
raspadnu
- Headspace – tehnika u kojoj se u plinski kromatograf injektira plinovita faza
koja je u ravnoteži s tekućinom ili krutinom
▪ uzorak se stavlja u bočicu, razrjeđuje odgovarajućim otapalom te se
začepljena bočica termostatira
▪ hlapljive komponente difundiraju u plinovitu fazu iznad uzorka
▪ nakon što je postignuto stanje ravnoteže, dio plinovite faze se
injektira u plinski kromatograf
➢ kromatografske metode bazirane su na fenomenima adsorpcije, particije (razdiobe),
ionske izmjene ili isključenja molekula
• SPEKTOMETRIJA MASA
➢ spektrometar masa je instrument kojim se mjere molekulske mase uzorka
➢ velike molekularne mase mogu se izmjeriti s 0,01 %-nom pouzdanosti, a mase malih
organskih molekula s pouzdanošću od najmanje 5 ppm
- to je dovoljna pouzdanost da bi se potvrdila molekularna formula spoja
 ➢ povezivanjem više analizatora u seriju (Tandem mass spectrometry) mogu se dobiti
informacije o strukturi kemijskog spoja
➢ spektometar masa ima 3 osnovna dijela:
a) ionizator – ionizira plinovite molekule i fragmente nastale cijepanjem molekula
b) analizator – razdvaja ionizirane čestice prema odnosu masa i naboja (m/z)
c) detektor – detektira razdvojene ione i pohranjuje signal
• KAPILARNA ELEKTROFOREZA, CE (Capillary Electrophoresis) obuhvaća grupu separacijskih
tehnika koje omogućuju separaciju analita zbog razlike u pokretljivosti u električnom polju
➢ jedna od glavnih prednosti CE u usporedbi s drugim separacijskim tehnikama je
mogućnost separacije nabijenih i neutralnih molekula
➢ elektroforeza je klasa tehnika razdvajanja u kojoj analite odvajamo prema njihovoj
sposobnosti da se kreću kroz vodljivi medij - obično vodeni pufer - kao odgovor na
primijenjeno električno polje.
➢ u nedostatku drugih učinaka, kationi migriraju prema negativno nabijenoj katodi
električnog polja
➢ kationi s većim omjerima naboja i veličine, koji pogoduju ionima većeg naboja i
manje veličine, migriraju brže od većih kationa s manjim nabojima
➢ anioni migriraju prema pozitivno nabijenoj anodi
➢ na neutralne vrste ne utječe električno polje i one ostaju stacionarne
➢ postoji nekoliko oblika elektroforeze
- u horizontalnoj elektroforezi, u pločama gela vodljivi pufer zadržava se
unutar poroznog gela od agaroze ili poliakrilamida
▪ ploče nastaju lijevanjem gela između dvije staklene ploče razdvojene
odstojnicima
▪ tipične debljine su 0,25–1 mm
- gel elektroforeza je važna tehnika u biokemiji gdje se često koristi za
odvajanje fragmenata DNA i proteina
▪ iako je moćan alat za kvalitativnu analizu složenih smjesa, manje je
koristan za kvantitativni rad
➢ u kapilarnoj elektroforezi provodni se pufer zadržava u kapilarnoj cijevi s unutarnjim
promjerom koji je obično 25–75 μm
- uzorak se ubrizgava na jedan kraj kapilarne cijevi, a dok se migrira kroz
kapilaru, komponente uzorka se odvajaju i eluiraju iz stupca u različito
vrijeme
- rezultirajući elektroferogram izgleda slično GC ili HPLC kromatogramu i pruža
kvalitativne i kvantitativne informacije