Bogoslovska smotra, 79 (2009.

) 3, 583-602

UDK 27-552-558.2
Pregledni lanak
Primljeno: 6. 3. 2009.
Prihvaeno: 10. 7. 2009.

POVEZANOST SAKRAMENATA OZDRAVLJENJA I

SLUENJA SA SAKRAMENTIMA KRANSKE INICIJACIJE
Anton TAMARUT
Katoliki bogoslovni fakultet Sveuilita u Zagrebu
Vlaka 38, p.p. 432, 10 001 Zagreb
tamaruta@theo.kbf.hr

Saetak
Kada sakramente kranske inicace promatramo prvotno iz egzistencske, odnosno
komunikativne i komunitarne perspektive, gdje je naglasak stavljen na Kristovu blisku i prateljsku povezanost s ovjekom koja rezultira ovjekovom kristolikou, tada
takoer moemo bolje i potpune razumjeti znaenje i vrednost kako sakramenata
ozdravljenja, pokore i bolesnikog pomazanja tako isto i sakramenata sluenja, svetog
reda i enidbe. Oni su naime usmjereni na uvanje i ienje, na trajno obnavljanje,
njegovanje i produbljivanje ivotnog zajednitva koje je Otac po Isusu Kristu u Duhu
Svetomu izgradio s ovjekom u sakramentima inicace, a na poseban nain u euharisti. Zajednitvo Kristova tela Crkve koje u rtvenoj gozbi euhariste dosee svoju sakramentalnu puninu u njima se aktualizira i ostvaruje kao prigodna i konkretna
pomo i obrana, odnosno kao stalan i vjeran odnos sluenja i meusobne ljubavi, kao
sluba jedinstva i zajednitva.
ivotno zajednitvo s Kristom koje uvek znai i zajednitvo s Crkvom (totus
Christus) moe naime biti oslabljeno i izgubljeno. Ono se ponovno stjee pokorom koju
su crkveni oci oznaili laboriosus quidam baptismus, istiui na taj nain kako je rezultat
hoda obraenja takoer ponovno uspostavljanje punog crkvenog zajednitva, koje se
izraava u ponovnom pristupanju euharisti.
Bolesnikim se pomazanjem u prvom redu podrava i snai krsna milost, intimna i spasonosna povezanost s trpeim i proslavljenim Kristom koja se dogodila u
krsnoj kupelji, i svoju je sakramentalnu puninu dosegla u sakramentu euhariste, a u
stanju teke bolesti i nemoi moe se nai na tekoj kunji.
Ministeralno sveenitvo koje je u slubi opeg ili krsnog sveenitva, posebno
u euharistskom slavlju, u kojemu ono dosee svoje ispunjenje, u slubi je Kristove

583

Anton TAMARUT, Povezanost sakramenata ozdravljenja i

sluenja sa sakramentima kranske inicijacije

ljubavi za telo njegovo, za Crkvu koju on uvek iznova svojim Duhom okuplja, vodi,
pouava, isti, hrani i njeguje.
Brana je ljubav sakramentalni znak Kristove ljubavi za svoju Crkvu, ljubavi i
je vrhunac na kriu, koji je izriaj njegova braka s ovjeanstvom i, istodobno, izvor i
sredite euhariste. U sakramentu enidbe enidbeni drugovi primaju milost da predstavljaju Kristovu vjernost i jedinstvo s Crkvom i da je svjedoe.
Sakramenti ozdravljenja, pokora i bolesniko pomazanje, kao i sakramenti u
slubi zajednice, sveti red i enidba, ne samo to u sakramentima inicace imaju svoje
polazite i temelj nego ostaju njihovim stalnim sreditem i teitem. Posebno to vredi
za euharistu, izvor i vrhunac svega kranskog ivota.
Kljune rei: sakramenti inicace, ivotno zajednitvo, kristolikost, pokora/pomirenje, bolesniko pomazanje, sveti red, enidba.

Uvod
Da bismo bolje i potpune razumjeli vrednost i znaenje kako sakramenata
ozdravljenja, pokore i bolesnikog pomazanja tako i sakramenata u slubi zajednice, svetog reda i enidbe, potrebno je pred oima imati temeljno znaenje
i vrednost sakramenata kranske inicace: krtenja, potvrde i euhariste.
Ta tri sakramenta, meusobno tesno i bitno povezana, uvode nas u ivotno
zajednitvo s Isusom Kristom, povezuju nas s njime u jedno. To se sakramentalno i ivotno zajednitvo s Kristom ostvaruje po Crkvi i u Crkvi. Zajednitvo
s Kristom ujedno je i zajednitvo s Crkvom, Kristovim otajstvenim telom. U
tom su smislu sakramenti u dvostrukom znaenju sakramenti Crkve: po njoj
su i za nju. Jesu po Crkvi time to je ona sakrament djelovanja Krista koji
u njoj djeluje zahvaljujui slanju Duha Svetoga; a jesu za Crkvu jer upravo
sakramenti ine Crkvu ukoliko, osobito u euharisti, ljudima objavljuju i priopuju otajstvo zajednitva trojedinog Boga Ljubavi.1 Ukazujui na cjelokupnu dalektiku to postoji u sakramentu izmeu pojedinca i lana zajednice,
Karl Rahner e rei kako svi sakramenti imaju sasvim specifino eklezioloki
smisao: Sakramenti su ne samo ono to udjeljuje Crkva, nego zbilja i samoozbiljenje Crkve i to kako u udjelitelju tako i u primatelju sakramenata.2
Polazei od tru sakramenta kranske inicace, koji se jo nazivaju i
vazmenim sakramentima jer na najpotpuni nain ostvaruju plodove Kristova vazmenog otajstva,3 Crkva na svom putu spasenja slavi i ivi ostale sa1
2
3

584

KATEKIZAM KATOLIKE CRKVE, Zagreb, 1994., br. 1118 (dalje: KKC).

Karl RAHNER, Temelji kranske vjere: uvod u pojam kranstva, Reka, 2007., 517-518.
Usp. Giacinto PADOIN, Battezzati in un solo Spirito per formare un solo corpo. Teologia del
Battesimo e della Confermazione, Bologna, 2008., 34.

Bogoslovska smotra, 79 (2009.) 3, 583-602

kramente. Ona po njima, u ivotnoj okolini koja je fascinirana grehom, u

svetu punom modela i struktura koje se protive naumu spasenja, njeguje,
obnavlja, krepi i svjedoi svoje ivotno i eklezalno zajednitvo s Kristom
raspetim i uskrsnulim u koje je svaki pojedini lan konano uao po sakramentima krsta, potvrde i euhariste. Sakramenti ozdravljenja, pokora i bolesniko
pomazanje, kao i sakramenti u slubi zajednice, sveti red i enidba, ne samo
to u sakramentima inicace imaju svoje polazite i temelj nego ostaju i njihovim stalnim sreditem i teitem. Posebno to vredi za euharistu, izvor i
vrhunac svega kranskog ivota4.

1. Temeljno znaenje sakramenata kranske inicace

Krtenjem nas Krist ucjepljuje u sebe, povezuje sa sobom, te postajemo jedno s njime kao loza s trsom (usp. Iv 15,5), udahnjuje u nas svoga Duha na
oprotenje greha i na posveenje, daje nam udjela u svome sinovstvu, prua
zajednitvo u ljubavi s Ocem u Duhu Svetom, to sve znai da po njemu primamo novi, odnosno vjeni ivot. Postajemo udovima Tela, odnosno Crkve
kojoj je on glava, i u kojemu svi s razliitim slubama i s razliitim darovima
sluimo jedni drugima, bivamo opremljeni za djelo sluenja, za izgraivanje
Tela Kristova (Ef 4,12). U Kristovu telu Crkvi vredi iskljuivo poredak
milosti, a ljubav je njezin jedini zakon. Svi koji su krteni i ine Crkvu na neki
su nain u Kristu sakrament odnosno znak i sredstvo najprisneg sjedinjenja
s Bogom i jedinstva celog ljudskog roda (LG 1). Grad su koji lei na gori i
ne moe se sakriti (Mt 5,14); djelo su Boje trojstvene ljubavi, puk okupljen
polazei od jedinstva Oca i Sina i Duha Svetoga, te su kao sakrament te iste
ljubavi namenjeni svetu: da svet po njima susretne i upozna Boga koji je
ljubav (usp. 1 Iv 4,16).5 Crkva, naime, ima funkcu biti povesna opipljivost
Boje milosti u svetu.6
One koje je po krtenju povezao sa sobom i u Duhu Svetom posvetio Ocu,
Isus je takoer opremio i posebnim darom svoga Duha, snagom odozgo (Dj
1,8), da ljubav Boju koju u sebi i meusobno osjeaju u ivotnim kunjama
mogu sauvati i utvrditi te da se nikada u njima ne ugasi ljubav i oduevljenje
ivotom na koji ih je Otac Slave pozvao (usp. Ef 1, 18). No poseban dar svoga
4

DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Lumen gentium. Dogmatska konstituca o Crkvi (21. XI.
1964.), br. 11, u: Dokumenti, Zagreb, 72008. (dalje: LG).
Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Ad gentes. Dekret o misskoj djelatnosti Crkve (7. XII.
1965.), br. 10, u: Dokumenti, Zagreb, 72008., gdje se govori o Crkvi koju je Krist poslao da
svim ljudima i narodima objavi i s njima podeli Boju ljubav.
Karl RAHNER, Temelji kranske vjere: uvod u pojam kranstva, 505.

585

Anton TAMARUT, Povezanost sakramenata ozdravljenja i

sluenja sa sakramentima kranske inicijacije

Duha Isus u sakramentu potvrde ne daje samo radi toga da bi nam osigurao
sebian, pojedinaan ili skupni ivot, odnosno uivanje u udesnim Bojim djelima, u njegovoj milini, nego u prvom redu zato da bi nas, utvrene u
ljubavi trojedinoga Boga, opremio za svjedoenje novoga ivota, za apostole njegove ljubavi i milosra. Nezaslueni dar bezuvjetne Boje ljubavi koji
smo primili u krsnoj kupelji po daru Duha Svetoga, kojim smo opeaeni u
sakramentu potvrde, pozvani smo podeliti s drugima. U tom se smislu kae
kako potvrenik u sakramentu potvrde prima snagu javno ispovedati vjeru
u Krista, i to kao po svojoj slubi (quasi ex ocio).7 Duh Sveti nam je, dakle, dan
u sakramentu potvrde pre svega zato da bismo vlastito oduevljenje Kristom
mogli preneti na druge, da bismo na temelju svog vlastitog ivotnog iskustva
mogli drugima navestiti radosnu vest spasenja u Kristu Isusu te da bi i drugi
mogli imati zajednitvo s nama (1 Iv 1,3).
Kako bismo ostali u ljubavi s njime i ivotnom jedinstvu, koje je zapoelo
u krtenju, potvreno u potvrdi te kako bi na ivot neprestano izvirao iz njegova ivota, posebno iz njegove rtve, tj. kako bismo mogli ivjeti po njemu,
slino kao to on ivi po Ocu (usp. Iv 6,57), Isus nas je obdario euharistom,
sakramentom svoga Tela i Krvi. Tko jede moje telo i pe moju krv, u meni
ostaje i ja u njemu (Iv 6,56). Po euharistskoj hrani postajemo jedno s njime,
on biva u nama i mi u njemu. Kad god se na oltaru slavi rtva kria, kojom
je Krist, naa Pasha, bio rtvovan (1 Kor 5,7), vri se djelo naega otkupljenja (LG 3). Svaki put kada sudjelujemo u rtvenoj gozbi tela i krvi Kristove,
naputamo stari i ulazimo u novi ivot, iz zemaljskog i prolaznog ivota prelazimo u vjeni i neprolazni ivot. Tko jede ovaj kruh, ivjet e uveke (Iv
6,58). S euharistom, da tako kaemo, blagujemo tajnu uskrsnua.8 Crkva
po euharisti postaje zajednicom spasenja. Naime, dok blagujemo jedan Kruh
i pemo iz iste ae, u nama se ostvaruje otajstvo Crkve, sakramentalno i ivotno jedinstvo i zajednitvo Krista Glave s udovima svoga Tela. Stoga se i
kae: Crkva slavi euharistu, euharista ini Crkvu. Sakramentom euharistskog kruha posadanjuje se i ozbiljuje jedinstvo vjernika, koji tvore jedno telo
u Kristu (usp. 1 Kor 10,17) (LG 3).

586

Toma AKVINSKI, Summa theologiae, II, 72,5, ad 2. O teoloko-pastoralnom znaenju

sakramenta potvrde vidi vie u: Anton TAMARUT, Kranski ivot opeaen darom
Duha u sakramentu potvrde, u: Bogoslovska smotra, 74 (2004.) 3, 889-912.
IVAN PAVAO II., Ecclesia de Eucharistia. Enciklika o odnosu euhariste i Crkve (17. IV. 2003.),
Zagreb, 2003., br. 18. Sveti Ignace Antiohski u tom smislu naziva euharistski kruh
lekom besmrtnosti, protuotrovom za smrt (Ad Ephesios, 20: PG 5, 661).

Bogoslovska smotra, 79 (2009.) 3, 583-602

Pretvorba kruha i vina u telo i krv Kristovu na oltaru dogaa se u vidu

pretvorbe onih koji su oko oltara.9 Od pojedinaca koji ive svaki za sebe, oni
trebaju postati zajednicom, kao oni koji ive jedni s drugima, kao udovi jednoga tela. Oni dakle trebaju postati novim ljudima koji e ivotom po Duhu dati
zemlji novo lice. Crkva ispunjava Isusov nalog: Ovo inite meni na spomen
(Lk 22,19) u prvom redu zato da bi mogla ivjeti njemu na spomen, tj. da bi
i ona poput svoga Uitelja i Gospodina u svetu mogla biti posluiteljicom
(usp. Lk 22,27), sluiti, a ne biti sluenom (usp. Mk 10,45). Euharista je u tom
smislu izvor i vrhunac svega kranskog ivota (LG 11), u njoj je naime sadrano svekoliko duhovno dobro Crkve, to jest sam Krist, na Vazam i ivi
kruh.10 Ostali sakramenti, kao i sve crkvene slube i djela apostolata, vrsto
su povezani sa svetom euharistom i prema njoj su usmjereni (PO 5). Tako,
meu ostalim, nikada ne smemo zaboraviti da bivamo krteni i potvreni
kako bismo mogli sudjelovati u euharisti.11 No tu prisnu vezu euhariste i
ostalih sakramenata te kranskoga ivota, kako istie papa Benedikt XVI. u
enciklici Sacramentum caritatis, u potpunosti shvaamo tek kad otajstvo same
Crkve razmatramo kao sakrament.12
Sakramenti kranske inicace tesno su meusobno povezani i ine jedinstvenu cjelinu, predstavljaju razliite dopunjujue etape jedinstvenog dogaaja koji u jednu re znai dar novoga, odnosno vjenoga ivota. A pod novim
ili vjenim ivotom u prvom se redu misli na nove odnose koje je Otac po Isusu
Kristu u Duhu Svetome uspostavio s ovjekom stvorenim na njegovu sliku i
priliku. U njima je, naime, pohranjena Boja privrena ljubav prema ljudima
koja je svoj vrhunac dosegla u utjelovljenju Sina Bojega, u njegovu ivotu, smrti
i uskrsnuu (usp. Iz 9,6; Iv 3,16). Re je o novoj, prateljskoj i djelotvornoj prisutnosti Boga u ovjeku koja rezultira ovjekovom bogolikou. Krist je mjera i
uzor te bogolikosti, on je, naime, savrena slika Boja, u njemu tjelesno prebiva
sva punina boanstva (Kol 2,9), a to drugim reima znai da je on novi Adam,
ovjek u novim odnosima s Bogom, s blinjima i sa svim stvorenjem. U njemu
se pojavila milost Boja, spasiteljica svih ljudi (Tit 2,11). Po sakramentima kranske inicace Krist nas uzima k sebi da bismo po njemu u Duhu Svetomu
9

10

11

12

O tome vie u: Anton TAMARUT, Euharista otajstvo vjere i dar ivota, Zagreb, 2004.,
61-65.
DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Presbyterorum ordinis. Dekret o slubi i ivotu prezbitera (7.
XII. 1965.), br. 5, u: Dokumenti, Zagreb, 72008. (dalje: PO).
Usp. BENEDIKT XVI., Sacramentum caritatis Sakrament ljubavi. Postsinodalna apostolska
pobudnica o euharisti, izvoru i vrhuncu ivota i poslanja Crkve (22. II. 2007.), Zagreb, 2007.,
br. 17.
Isto, br. 16.

587

Anton TAMARUT, Povezanost sakramenata ozdravljenja i

sluenja sa sakramentima kranske inicijacije

stupili u nove odnose s Ocem, s blinjima i sa svim stvorenjima, da bismo iz svijeta starih odnosa preli u svet novih odnosa i da bismo tako postali graanima
novoga neba i nove zemlje. Dakle, novi, odnosno vjeni ivot koji primamo u
sakramentima kranske inicace znai u prvom redu ivotno zajednitvo i jedinstvo s Kristom. Pod Kristom, dakako, uvek mislimo na totus Christus, na
Krista glavu s Crkvom, njegovim telom. Novi ivot u sakramentalnom jedinstvu s trojedinim Bogom znai takoer ivotno poslanje, odnosno zvanje. On je,
drugim reima, uvek dar i zadaa. Taj se, naime, ivot ne moe uvati i ivjeti
samo za sebe. On se uvek ivi s drugima i za druge te nuno pretpostavlja i
zahteva ivotno zajednitvo koje treba trajno obnavljati, iriti i produbljivati.
Kada sakramente kranske inicace promatramo prvotno iz egzistencske,
odnosno komunikativne i komunitarne perspektive, gdje je naglasak stavljen
na Kristovu blisku i prateljsku povezanost s ovjekom koja rezultira ovjekovom kristolikou, tada takoer moemo bolje i potpune razumjeti znaenje i
vrednost kako sakramenata ozdravljenja, pokore i bolesnikog pomazanja tako
isto i sakramenata u slubi zajednice, svetog reda i enidbe. Oni, naime slue
za uvanje i ienje, za trajno obnavljanje, njegovanje i produbljivanje ivotnog
zajednitva koje je Otac po Isusu Kristu u Duhu Svetomu izgradio s ovjekom u
sakramentima inicace, a na poseban nain u euharisti. Zajednitvo Kristova
tela Crkve, koje u rtvenoj gozbi euhariste dosee svoju sakramentalnu puninu, u njima se aktualizira i ostvaruje kao prigodna i konkretna pomo i obrana, odnosno kao stalan i vjeran odnos sluenja i meusobne ljubavi, kao sluba
jedinstva i zajednitva.

2. Pokora
Novi ivot koji smo primili po sakramentima kranske inicace nosimo,
kako veli Apostol, u glinenim posudama (2 Kor 4,7). Taj ivot moe oslabjeti, a moe se, naalost, tekim grehom i izgubiti. S darom novog ivota
ne nestala krhkost i slabost nae naravi, niti je iz nas iezla sklonost grehu
koju predaja naziva poudom (concupiscientia). Prema Giacintu Padoinu, veza
izmeu krtenja, pokore i bolesnikog pomazanja ogleda se u injenici to onaj
koji je u krtenju primio Duha Svetoga na oprotenje greha moe i nadalje, po
pomirenju, uivati u susretu s Kristom otkupiteljem zbog stalne svoje potrebe
za oprotenjem. To se dogaa do zadnjeg trenutka proiavajueg pomazanja u vidu konanog susreta.13
13

588

Usp. Giacinto PADOIN, Battezzati in un solo Spirito per formare un solo corpo. Teologia del
Battesimo e della Confermazione, 120.

Bogoslovska smotra, 79 (2009.) 3, 583-602

Novi ivot koji smo primili, bliske i prateljske odnose koje je Krist s
nama sklopio potrebno je, meutim, njegovati i uvati od zaraze greha. ovjekova bogolikost obnovljena u Kristu podrazumeva da ovjek moe na
Boje prateljstvo uzvratiti prateljstvom (usp. Iv 15,15). Isus je tu mogunost
izriito potvrdio za vreme posljednje veere kada je ustanovio euharistu,
sakrament ljubavi i jedinstva: Budete li uvali moje zapovedi, ostat ete u
mojoj ljubavi; kao to sam i ja uvao zapovedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj... Vi ste pratelji moji, ako inite to vam zapovedam (Iv
15,10.14). Dok Bog u Isusu Kristu nikada ne odustaje od bliskih i prateljskih
odnosa s ovjekom; on se, naime, prema njemu ne odnosi s da i ne nego je
iskljuivo i samo da (usp. 2 Kor 1,19-20), dotle je ovjek u napasti proigrati
darovanu slobodu za prateljstvo s Bogom i rei mu ne. Greh znai zatvaranje u sebe i odvajanje od Gospodina koji nas je sa sobom povezao; greiti
znai ivjeti na svoju ruku, protiviti se Isusovoj zapovedi ljubavi, to prema
teologi Ivanova evanelja za posljedicu ima duhovnu neplodnost, odnosno
smrt (usp. Iv 15,6). A smisao i svrha milosnog ivota, tj. ivotnog zajednitva s
Kristom, upravo je u tome da donosimo mnogo roda i da se u tome proslavlja
nebeski Otac (usp. Iv 15,8). Kranin koji se tekim grehom otrgnuo od tela
Kristova riskira sudbinu loze koja se see i u oganj baca (usp. Iv 15,2. 6).
ivot je u sreditu evanelja i cjelokupne kranske poruke. Isus je doao da
ivot imamo, u izobilju da ga imamo (usp. Iv 10, 10). Prema istoj Ivanovoj
teologi, oko onih koji se otvaraju i hrane ivotom Sina Bojega, Otac nebeski
neprestano se trudi i isti ih da vie roda donesu (usp. Iv 15,2).14
U ovom je kontekstu vano istaknuti drutvenu, odnosno eklezalnu
dimenzu kako milosti tako i greha. Grehom, naime, ovjek ne teti tek
svom ivotu nego jednako tako nanosi tetu Telu kojemu po sakramentima
kranske inicace pripada, tj. Crkvi, ranjava njezino zajednitvo; zbog bolesti jednoga uda trpi celo telo. Ve Origen u tom smislu kae: ini se da
grei protiv cele Crkve onaj koji kalja svoje telo, jer po jednom udu mrlja
se iri po itavom telu.15 Greh, bio on javan ili tajan, nikada ne po svojim
posljedicama privatan in koji se tie i odnosi jedino na njegova poinitelja, pa
je stoga razumljivo to je i pomirenje, odnosno pokora, izrazito crkveno djelo,
to u pomirenju pojedinca s Bogom sudjeluje cela Crkva.16 Crkveni su oci u
14

15
16

Neki, meu ostalim, i u tom ienju nalaze smisao i opravdanje tzv. ispovedi iz pobonosti. O ispovedi iz pobonosti vidi vie u: Franz COURTH, Sakramenti. Prirunik za
teoloki stud i praksu, akovo, 1997., 388- 391.
ORIGEN, In Jos. 5,6: PG 12, 851.
O eklezalnoj dimenzi pokore vidi vie u: Maran VALKOVI, Aspetto ecclesiale del
sacramento della penitenzia, u: Studia Moralia 5 (1967.), 201-214; Maran VALKOVI,

589

Anton TAMARUT, Povezanost sakramenata ozdravljenja i

sluenja sa sakramentima kranske inicijacije

tom smislu oznaavali pomirenje, laboriosus quidam baptismus, istiui na taj

nain kako je rezultat hoda obraenja takoer ponovno uspostavljanje punoga
crkvenog zajednitva koje se izraava u ponovnom pristupanju euharisti.17
Sakrament pokore, dakle, popravlja ili ponovno uspostavlja bratsko zajednitvo koje je greh nagrizao ili prekinuo, pa se u tom smislu kae kako sakrament ne ozdravlja samo onoga koji je opet primljen u crkveno zajednitvo ve
ima ivotvoran uinak takoer na ivot Crkve koja je zbog greha jednoga od
svojih lanova trpjela. Opet vraen ili utvren u zajednitvu svetih, grjenik
biva osnaen razmjenom duhovnih dobara izmeu svih ivih lanova Kristova Tela bilo da su jo u stanju putnika bilo da su ve u nebeskoj domovini.18
Mnogi nesporazumi i potekoe u svezi sa sakramentalnom ispovedi i danas
se oito kru u krizi eklezalnog, odnosno euharistskog identiteta.19 Tamo,
naime, gdje se Crkva doivljava kao zajednitvo tela Kristova, kao otajstvo
euharistskog zajednitva, kao dom u kojemu je lepo kao braa zajedno ivjeti, tamo se i greh moe lake doivjeti kao ljagu ili ranu na telu Crkve, kao
gubitak pratelja, istinske radosti, ljubavi i svjetla. U takvu se eklezalnom
ozraju moe dobrohotne shvatiti zahtjev za iskrenom, pojedinanom i cjelovitom sakramentalnom ispovedi kojom se uspostavlja narueno povjerenje
i zajednitvo s Bogom i blinjima; sluenjem Crkve prima oprotenje i mir te
obnavlja duhovna plodnost.

17

18

19

590

Socalna i eklezalna komponenta sakramenta pokore, u: Bogoslovska smotra, 39 (1969.)

1, 49-62. Oba su lanka objavljena i u knjizi sabranih radova Marana Valkovia koju je
priredio Stjepan Baloban pod naslovom Doprinosi koncilskoj moralnoj teologi (Zagreb,
2009.). Prvi lanak u prevodu na hrvatski jezik, Eklezalni aspekt sakramenta pokore, vidi
u: Maran VALKOVI, Doprinosi koncilskoj moralnoj teologi, Stjepan Baloban (ur.), Zagreb, 2009., 213-224; a drugi lanak: 325-241.
Usp. BENEDIKT XVI., Sacramentum caritatis, br. 20. Usp. takoer TRIDENTSKI SABOR,
Sessio XIV, 25. Nov. 1551: Doctrina de sacramento paenitentiae, cap. 2 (DH 1672).
KKC, br. 1469. U svezi s eklezalnim i zajedniarskim znaenjem kranske pokore Maran Valkovi poziva se na doktorsku disertacu G. N. RUSA, De munere sacramenti poenitentiae in aedificando Corpore Christi mystico ad mentem S. Thomae (Roma, 1944.) koja
dokazuje kako je sv. Toma uio da je itavo mistino Telo zauzeto i ukljueno, na ovaj
ili onaj nain, u obraenje grjenika, te na istom tragu Valkovi donosi razmiljanje A.
PIOLANTIA, u lanku Socialit del Sacramento della penitenza, objavljenom u: Studi Cattolici, 2 (1958.) 7, 33: Pre svega, dobri ponizno mole Boga za grenika i herarhska
ga Crkva izravno pomiruje s Gospodinom i ponovno ga vraa u njezino potpuno zajednitvo; obraenik, s nadnaravnim krepostima, koje mu bivaju vraene u sakramentu
pokore, postaje apostol molitve i rtve, raduje na taj nain svece na nebu, nosi pomo
duama u istilitu i pripravlja nove lanove za zajednicu svetih na zemlji. (Maran
VALKOVI, Doprinosi koncilskoj teologi, 220; usp. takoer 232-233).
Usp. Anton TAMARUT, Teoloko-pastoralna aktualnost sakramentalne ispovedi, u:
Bogoslovska smotra, 77 (2007.) 3, 714-715.

Bogoslovska smotra, 79 (2009.) 3, 583-602

3. Bolesniko pomazanje
U sakrament bolesnikog pomazanja Isus je pohranio svoju osobitu panju i
blizinu za bolesne i nemone. Bolest je, naime, stanje u kojemu ovjek dotie
granice svoje zemaljske egzistence, postaje svjestan svoje prolaznosti, nasluuje svoju smrtnost; osjea kako njegovi odnosi s okolinom slabe, mo njegove
komunikace postaje sve skromna, svet odnosa u kojima je do juer dominirao, uspjeno se kretao i kreativno djelovao kao da je najednom ieznuo. ovjek je jedinstvo tela, duha i due te bolest redovito pogaa ovjeka u njegovoj
cjelovitosti. Ako biblski gledamo na ivot, onda on upravo znai sposobnost
komunikace, zajednitvo s Bogom u zajednitvu s ljudima, sudjelovanje u ivotu zajednice, mogunost da s drugima razmjenjujemo materalna i duhovna
dobra, da ljubimo i budemo ljubljeni, da se osjeamo u svojoj ivotnoj okolini
potrebnima i korisnima, da ne kaemo vanima i jedinstvenima. Bolest sve to
dovodi u pitanje, njome ne slabe tek tjelesne moi i sposobnost; ona istodobno pogaa na psihiki i duhovni ivot. U bolesti se ovjek moe osjetiti vrlo
osamljenim, naputenim, bezvrednim, itav mu se ivot moe uiniti beskorisnim i besmislenim. Bolest moe, dakle, dovesti ovjeka do duboke rezignace, maloduja, tjeskobe i oaja, gdjekad i do pobune protiv Boga.
Postavi nama u svemu slian osim u grehu, Isus ne samo to je velik dio
svog javnog djelovanja posvetio leenju bolesnika nego je i sm u svom telu
iskusio nemo i slabost tjelesne egzistence te se u najteim trenutcima svoga
ivota, u koje svakako spada no u kojoj je bio predan, kao i sama smrt na
kriu, da bi izdrao i u ljubavi dovrio svoje poslanje, vrsto povezao s Ocem.
Iskljuivo tim intimnim jedinstvom s njime on je uspio no patnje pretvoriti u
zoru ivota. Snagom Duha koja znai vjeno i plodno zajednitvo ivota i ljubavi Oca i Sina, Isus je po kriu pobedio smrt kao osudu na vjenu prazninu
i osamu; ljudskoj je patnji dao spasonosno znaenje. Ona se, naime, njegovom
mukom nala u novom poloaju, postala je duhovnim prostorom otkupljenja,
odnosno oienja od ljudske samodostatnosti, od ovjekova samoopravdanja
i samoostvarenja. U Isusu Kristu bolest i patnja zadobile su spasonosnu plodnost, ivotnu vrednost i smisao; one su naime njegovom rtvom iskupljene
od ivotnog besmisla i bezbotva. Postale su privilegiranim mjestima susreta i
sjedinjenja s Bogom koji se u Kristovoj rtvi na kriu objavio kao Savez, odnosno neraskidivo i vjeno zajednitvo ivota i ljubavi s ljudima.
Moda nam je iz te perspektive lake razumjeti zato je Isus svoje trpljenje i svoju smrt na kriu oznaio krtenjem (usp. Lk 12,50) i zato je svoje
uenike, dok su se otimali za poasna mjesta u njegovu kraljevstvu, upitao:
591

Anton TAMARUT, Povezanost sakramenata ozdravljenja i

sluenja sa sakramentima kranske inicijacije

Moete li piti au koju ja pem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim? (Mk
10,38). Sakrament krtenja u Pavlovoj je teologi otajstvo u kojemu se na nama
ostvaruje Kristova Pasha, prelaz iz smrti u ivot: Koji smo god krteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu krteni... Ako smo doista s njime srasli po slinosti smrti njegovoj, oito emo srasti i po slinosti njegovu uskrsnuu (Rim
6,3.5). U trpljenju i smrti Isusovih uenika ispunjava se njegova re: au
koju ja pem pit ete i krstom kojim se ja krstim bit ete krteni (Mk 10,39).
Termin baptzein tu znai uroniti u rtvenu krv. Primiti njegovo krtenje
znai imati udjela u njegovoj rtvi.20
Sakrament bolesnikog pomazanja treba stoga promatrati u tesnoj i
dubokoj povezanosti s onim temeljnim otajstvom koje se dogodilo u nama u
sakramentu krtenja. Bolesniko je pomazanje zapravo u slubi podravanja
i osnaenja krsne milosti, one intimne zdruenosti s trpeim i proslavljenim
Kristom koja se dogodila u krsnoj kupelji, i svoju je sakramentalnu puninu
dosegla u sakramentu euhariste, a u stanju teke bolesti i nemoi moe se
nai na ozbiljnoj kunji. Bolesniko je pomazanje takoer iznutra povezano i
sa sakramentom potvrde utoliko to se u oba sakramenta radi o suoblienju
Kristu, svjedoenjem i trpljenjem.21
Na sakramentu krtenja temelji se dar opeg ili krsnog sveenitva zbog
kojega bi ivot svakog pojedinog kranina trebao biti duhovno bogosluje,
u smislu Pavlova poziva: Zaklinjem vas, brao, milosrem Bojim; prikaite
svoja tela za rtvu ivu, svetu, Bogu milu kao svoje duhovno bogosluje
(Rim 12, 1). Bolest, nesumnjivo, moe biti na poseban nain sveto, u ivotnom
smislu liturgsko vreme, jedinstveni prostor duhovnog bogosluja. U tom
smislu smemo itati i tumaiti rei Drugog vatikanskog koncila o sakramentu bolesnikog pomazanja: Svetim pomazanjem bolesnika i molitvom prezbitera sva Crkva preporuuje bolesnike patnikom i proslavljenom Gospodinu
da ih pridigne i spasi (usp. Jak 5,14-16); tovie, ona ih potie da se dragovoljno
sjedinjuju s Kristovom mukom i smru (usp. Rim 8,17; Kol 1,24; 2 Tim 2,11s; 1
Pt 4,13) te tako pridonesu dobru Bojega naroda (LG 11).
U jezgrovitom koncilskom tekstu o bolesnikom pomazanju treba uoiti
jo nekoliko vanih teolokih poruka. Kao prvo, tu se istie kako je bolesniko
pomazanje ivotni in, odnosno slavlje i molitva, briga i nastojanje cele Cr20

21

592

Usp. Giacinto PADOIN, Battezzati in un solo Spirito per formare un solo corpo. Teologia del
Battesimo e della Confermazione, 46-47.
Usp. Ante MATELJAN, Otajstvo poslanja. Sakrament potvrde, Split, 2004., 160. O odnosima
potvrde i ostalih sakramenata usp. Manfred HAUKE, Die Firmung. Geschichtliche Entfaltung und theologischer Sinn, Paderborn, 1999., 334-342.

Bogoslovska smotra, 79 (2009.) 3, 583-602

kve. U Jakovljevoj poslanici imamo jasno svjedoanstvo o tome kako su novozavjetne zajednice od samog poetka usvojile Isusovu brigu za bolesne i kako
su Isusovu dobrohotnu blizinu i njegov spasonosni dodir bolesnih i nemonih
uobliile u konkretni liturgski obred: Boluje li tko meu vama? Neka dozove starjeine Crkve! Oni neka mole nad njim maui ga uljem u ime Gospodnje
pa e molitva vjere spasiti nemonika; Gospodin e ga pomoi, i ako je sagrijeio, oprostit e mu se (Jak 5,14-15). Predstavnici zajednice u sakramentu
bolesnikog pomazanja djeluju dakle u ime Gospodnje. Gospodinovu blizinu
koja spaava i podie bolesnik doivljava u molitvi, odnosno u reima i simbolikim gestama Crkve. Vieznanost glagola spasiti i podii pokazuje
kako Crkva, prema Isusovu uzoru, promatra ovjeka cjelovito; shvaa ga kao
jedinstvo due i tela te vodi rauna o njegovim tjelesnim i duhovnim eljama
i potrebama; njegov zemaljski ivot povezuje s nebeskim, privremeni i prolazni promatra u svjetlu neprolaznoga i vjenoga ivota.22
Druga je vana poruka interaktivno djelovanje toga sakramenta, odnosno
plodnost koja se odnosi kako na samog bolesnika tako i na Crkvu koja se sjedinjenjem bolesnika s Kristovim trpljenjem i smru obogauje. Spas kao i nesrea
pojedinog lana Crkve ukljueni su, naime, u zajednitvo i jedinstvo tela Kristova, upravo kako veli Apostol: Nitko od nas sebi ne ivi, nitko sebi ne umire.
ivimo li dakle ili umiremo, Gospodinu umiremo (Rim 14, 7-8). Crkva se u opinstvu svetih zauzima za svoje bolesne lanove i moli Gospodina da ih on pridigne i spasi, te istodobno njihovo jedinstvo s trpeim i proslavljenim Kristom
promatra kao aktivno, vrlo korisno i vano djelo za Crkvu, za njezino posveenje i za dobro svih ljudi za koje Crkva trpi i za koje se, po Kristu, prinosi Bogu
Ocu.23 Bolesnik ne, dakle, tek osoba koja prima duhovna dobra Crkve nego je
jednako tako i aktivan subjekt njezina posveivanja, on doprinosi dobru Bojega
naroda, spasenju svega sveta. Suoblienje trpeem Kristu u sakramentu bolesnikog pomazanja ne moe biti doli bogotovni in Crkve.24
Ovu dimenzu duhovnog bogotovlja koju na spasenje Crkve i sveta
izvravaju bolesna braa i sestre posebno treba isticati u nae vreme kada
se gotovo iskljuivo kao drutvenu vrednost priznaju tehniki i materalni
rezultati koje mogu ostvariti samo zdravi i jaki ljudi. I kada se u tzv. drutvu
moi i uspjeha bolesnim i slabim osobama beskrupulozno namee osjeaj suvinosti i beskorisnosti, kako njihov ivot zapravo vie nema nikakva smisla,
22

23
24

O prednosti koja se kre u vieznaju glagola spasiti i podii usp. Franz-Josef NOCKE,
Sakramententheologie: ein Handbuch, Dsseldorf, 1997., 232-233.
Usp. KKC, br. 1522.
Ante MATELJAN, Otajstvo supatnje. Sakrament bolesnikog pomazanja, Split, 2002., 101.

593

Anton TAMARUT, Povezanost sakramenata ozdravljenja i

sluenja sa sakramentima kranske inicijacije

samo su teret za druge. U tom pogledu Ivan Pavao II. u apostolskom pismu
Spasonosno trpljenje istie otkrie spasonosnog znaenja trpljenja u sjedinjenu s
Kristom koje preoblikuje taj tjeskobni osjeaj. Kad ovjek vjeruje da sudjeluje u Kristovim patnjama, to mu donosi unutarnju sigurnost da patnik dopunja ono to nedostaje patnjama Kristovim; da u duhovnim razmjerima djela
otkupljenja kao i Krist slui spasenju svoje brae i sestara. Ne dakle, samo
koristan drugima, nego, tovie vri nezamjenjivu slubu.25
Sakrament bolesnikog pomazanja ne sakrament umiruih, kako to jasno proizlazi iz novozavjetnih svjedoanstava, i kako to naglaava teologa
Drugog vatikanskog koncila, ali ne ni sakrament koji tabuizira smrt i potopoto izbjegava misao o njoj. Teka bolest i visoka ivotna dob, stanja za koja je
namenjen sakrament bolesnikog pomazanja, predstavljaju okolnosti u kojima se snane i neposredne suoavamo s vremenitou i prolaznou ivota, s egzistencom pred kojom je tjelesna smrt neizbjean dogaaj. Bolesniko
pomazanje nam u tom svjetlu prua pomo da u jedinstvu s trpeim i umiruim Kristom pobedimo alac smrti, za koji apostol Pavao kae da se sastoji
u grehu (usp. 1Kor 15,56). U tom smislu Katekizam Katolike Crkve, meu
ostalim, za sakrament bolesnikog pomazanja kae kako ono dovrava nae
suoblienje sa smru i uskrsnuem Kristovim, to ga je sakrament krtenja zapoeo. On nadopunjava sveta pomazanja koja obiljeavaju sav ivot krana:
krsno je pomazanje u nama zapeatilo novi ivot, a krizmeno nas ojaalo za
ivotnu borbu; ovo posljednje pomazanje je poput vrste utvrde koja brani
svretak naega zemaljskog ivota u vidu zadnjih borbi pred ulazak u Oinski
dom.26 Ono u nama jaa i uvruje pouzdanje i nadu: Pa da mi je i dolinom
smrti poi, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom (Ps 23,4).

4. Sveti red
Oni koji primaju sveti red u Kristovo se ime postavljaju da Crkvu hrane rijeju i milou Bojom (LG 11). Ministeralno je sveenitvo, naime, u slubi
opeg, odnosno krsnog sveenitva i u vezi je s razvanjem krsne milosti svih
krana. Vjernici, naime, ostvaruju ope sveenitvo razvanjem krsne milosti,
vre ga u primanju sakramenata, u molitvi i zahvaljivanju, svjedoanstvom
svetog ivota, samozatajnom i djelotvornom ljubavlju (LG 10). Zadaa je zareenih slubenika okupljati Boju obitelj kao bratsku zajednicu (PO 6), biti
25

26

594

IVAN PAVAO II., Spasonosno trpljenje Salvifici doloris. Apostolsko pismo (11. II. 1984.),
Zagreb, 1984., br. 27.
KKC, br. 1523.

Bogoslovska smotra, 79 (2009.) 3, 583-602

odgajatelji u vjeri (PO 6), brinuti se kako bi pojedini vjernici bili u Duhu Svetom dovedeni do toga da razvu vlastiti poziv po Evanelju (PO 6), jednom
reju, svoje snage uloiti u duhovni rast Kristova Tela (PO 6). Sluenje
prezbitera, kako veli Drugi vatikanski koncil, poinje navetanjem evanelja,
crpi svoju snagu i mo iz Kristove rtve i tei za tim da se svi otkupljeni graani, to jest zbor i drutvo svetih, prinese Bogu kao sveopa rtva po Velikom
sveeniku, koji je takoer samoga sebe u muci prikazao za nas, da budemo
Telom tako uzviene Glave (PO 2).27
Koliko su meusobno povezani euharista i ministeralno, odnosno
herarhsko sveenitvo govori, izmeu ostalog, i naziv misnik kojim se esto zna osloviti i oznaiti prezbitera. Posebno se na samom poetku njegove
slube prezbiter naziva misnikom, odnosno mladomisnikom. Dakako da se
sluba prezbitera ne moe svesti samo na slavlje svete mise, niti je ispravno
prezbitera iskljuivo promatrati kao misnika, no sigurno se, s druge strane, ne
vara vjerniki osjeaj kada u prezbiterovu predsjedanju euharistskim slavljem prepoznaje njegovu sredinju djelatnost i kada kolokvalno i spontano
osobu prezbitera poistovjeuje s njegovim, bez sumnje najuzvienim delom
slube. U prilog takvom neformalnom vjernikom razmiljanju moe se navesti ve spomenuta misao Drugog vatikanskog koncila o sredinjem znaenju
euhariste s kojom su svi ostali sakramenti, kao i sve crkvene slube i djela
apostolata, vrsto povezani, i prema njoj usmjereni (usp. PO 5), te drugu misao
koja u slinom duhu naglaava kako je euharistski sastanak kojem je na elu
prezbiter sredite zajednice vjernika (usp. PO 5). U dekretu o slubi i ivotu
prezbitera, Presbyterorum ordinis, kae se takoer kako sveenika sluba smjera euharisti i kako se u njoj ispunjava (usp. PO 2). A u dogmatskoj konstituci o Crkvi, Lumen gentium, doslovno pie kako prezbiteri svoju svetu slubu
ponajvie vre u euharistskom bogosluju, odnosno zborovanju u kojem,
djelujui u Kristovoj osobi i razglaujui njegovo otajstvo, povezuju molitve
vjernika sa rtvom njihove Glave te u misnoj rtvi prikazuju i namjenjuju sve
do Gospodnjega dolaska (usp. 1 Kor 11,26) jedinu rtvu Novoga zavjeta, to jest
rtvu Krista koji je jedanput samoga sebe prinio Ocu kao neokaljani prinos
(usp. Heb 9,11-28) (LG 28).

27

Koncil prenosi misao sv. Augustina, De civ. Dei, 10, 6: PL 41, 284. Vie o sakramentalnom
znaenju i sadraju svetoga reda vidi u: Franz COURTH, Sakramenti. Prirunik za teloloki
stud i praksu, 464-469; Eva-Maria FABER, Einfhrung in die katholische Sakramentenlehre,
Darmstadt, 2002., 166-175; Giacinto PADOIN, Molti altri segni fece Ges (Gv 20,30). Sintesi di teologia dei sacramenti, Bologna, 2006., 149-162.

595

Anton TAMARUT, Povezanost sakramenata ozdravljenja i

sluenja sa sakramentima kranske inicijacije

Ve su, naime, samim povesno-sakramentalnim izvorom euharista i

ministeralno sveenitvo u jedinstvenoj i nerazdruivoj vezi.28 Isus Krist je za
vreme posljednje veere, s pogledom na svoju predstojeu smrt na kriu ustanovio sakrament euhariste te ga u istom trenutku po sabranim apostolima
predao i povjerio iroj zajednici vjernika, itavoj svojoj Crkvi kao spomen-in
spasenja. Naime, dan pre nego e podneti muku Isus je u simbolinim
gestama lomljenja kruha i pruanja ae s vinom koje je popratio objanjavajuim reima anticipirao svoju krvnu rtvu na kriu po kojoj je uspostavljen
novi Savez. One noi kad je bio predan on je pohranio sama sebe u svom
predanju na smrt za ivot sveta u prilike kruha i vina, i ostavio na dar svojim
uenicima kako bi, svaki put kada budu njemu na spomen, lomili jedan kruh
i pili iz jedne ae (usp. 1 Kor 10,16-21; 11,26), meu njima i u njima na sakramentalan nain posadanjilo djelo njihova otkupljenja. Nalog s posljednje
veere: Ovo inite meni na spomen (Lk 22,19; 1 Kor 11,24-25) odnosi se posebno na apostole i njihove nasljednike, biskupe i prezbitere; oni, naime, trebaju u Isusovo ime, i njemu na spomen, okupljati oko zajednikog stola sve koji
e snagom Duha na njihovu re u njega povjerovati. U Isusovo ime i prema
njegovu uzoru apostoli i njihovi nasljednici takoer trebaju brai lomiti kruh
ivota i pruati au spasenja. Moe se stoga rei kako je Isus Krist ustanovio
sakrament svetoga reda prvenstveno radi slavlja i opsluivanja euharistskog
dara i otajstva.29
Sveeniko se reenje odva unutar euharistskog slavlja i s njime se
zapravo sjedinjuje. Moe se stoga rei da je sveta misa u duhovnom i sakramentalnom smislu rodno mjesto svakog prezbitera, kao to je i prezbiter jedne biskupe kojemu po reenju sveenik pripada, na neki nain njegov rodni
zaviaj. Slavei euharistu prezbiter se uvek iznova vraa svome izvoru, nanovo se iz nje raa. Ministeralno je sveenitvo s jedne strane u slubi euharistskog dara, u slubi njegova uprisutnjenja i posluivanja, a s druge strane
ono iz tog istog otajstva izvire i njime se neprestano hrani i napaja. U euharisti ono nalazi svoju sintezu; u njoj, naime, sve sastavnice njegove sveenike
slube nalaze svoj konani temelj i smisao.
28
29

596

Usp. BENEDIKT XVI, Sacramentum caritatis Sakrament ljubavi, br. 23.

Tu nas netko moe upozoriti na nauk Drugog vatikanskog koncila prema kojemu je glavna zadaa prezbitera (zajedno s biskupima) da svima navjeuju Boje evanelje (PO
4). Na tu eventualnu primjedbu moemo odgovoriti kako se pod navjeivanjem ne
sme misliti samo na propoved; sluba rei tu je svakako u smislu cjelovitog spasenjskog sluenja sveenika, ukljuivi deljenje sakramenata. Usp. Theodor SCHNEIDER,
Zeichen der Nhe Gottes. Grundriss der Sakramententheologie, Mainz, 1979., 258; Franz
COURTH, Sakramenti. Prirunik za teoloki sud i praksu, 466. Euharistsko slavlje u svojoj
cjelini nesumnjivo predstavlja prvorazredan oblik navetanja Bojeg evanelja.

Bogoslovska smotra, 79 (2009.) 3, 583-602

Prezbiter u euharistskom slavlju djeluje u ime Isusa Krista koji je glava

Crkve; on, dakle, obavlja svoju slubu u osobi Krista Glave (in persona Christi
capitis) (PO 2). Moe se rei kako se u sakramentalnim slavljima Krist na sasvim poseban nain upriliuje u osobi prezbitera, pa kad tko krsti, sam Krist
krsti.30 Na istom se mjestu i doslovno kae kako je Krist u misnoj rtvi prisutan i u osobi slubenika. Krist u osobi prezbitera djeluje kao glava svoga
Tela, Crkve, kao glavar svoje obitelji. Svojim Duhom okuplja razliite udove i
povezuje ih sa sobom, Glavom, u jedno Telo.
Sveenika sluba predvoditelja u euharistskom slavlju u slubi je Kristove ljubavi i brige za Telo njegovo, za Crkvu koju on uvek iznova svojim
Duhom okuplja, vodi, pouava, isti, hrani i njeguje (usp. Ef 5,29). Crkva
okupljena na euharistskom slavlju pozvana je, predvoena i organizirana zajednica. U osobi prezbitera Krist se predstavlja i stvarno jest voa i domain,
onaj koji u pravo vreme daje hranu svojim ukuanima (usp. Lk 12,42). Kao
za vreme posljednje veere tako se i u svakom euharistskom slavlju Krist u
zajednici vjernika ponazouje prvenstveno kao posluitelj, kao onaj koji ne
doao biti sluen, nego sluiti i ivot svoj dati kao otkupninu za mnoge (usp.
Mk 10,45); Ja sam posred vas kao onaj koji posluuje (Lk 22,27). On nam
upravo svojim sluenjem eli dati dela sa sobom. Na to nas posebno podsjea prizor posljednje veere, kada se apostol Petar opirao da mu Gospodin i
Uitelj opere noge: Ako te ne operem, nee imati dela sa mnom (Iv 13,8).
Prezbiteri se u euharisti ne preruavaju u Isusa Krista, ne glume ga, nego ih
on, zahvaljujui svetom redu koji su primili po Crkvi, u snazi Duha uzima u
slubu svoga posluivanja.
Euharista je u prvorazrednom smislu rei sakrament jedinstva Bojega
naroda: ono se ovim uzvienim sakramentom prikladno oznauje i udesno
ostvaruje (LG 3,11). U tom je pogledu vrlo vano da prezbiter kao predsjedatelj euharistskog slavlja svojim primjerom svjedoi za jedinstvo Kristove
Crkve te, s druge strane, to jedinstvo sakramentom euharistskog kruha
neprestano hrani, njeguje i jaa, kako bi doista mogao izvriti svoje temeljno
poslanje da razmjerno prema delu vlasti obavlja slubu Krista Glave i Pastira, okuplja u biskupovo ime Boju obitelj, kao bratsku zajednicu usmjerenu
prema jedinstvu, i po Kristu u Duhu je dovede Bogu Ocu (PO 6). Nedna se,
naime, kranska zajednica ne moe izgraivati ako nema svoj koren i stoer
u svetkovanju presvete euhariste. Od nje, kako istie isti dekret Drugoga vatikanskog koncila o slubi i ivotu prezbitera, treba zapoeti svaki odgoj duha
30

DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Sacrosanctum Concilium. Konstituca o svetoj liturgi (22.

XI. 1964.), br. 7, u: Dokumenti, Zagreb, 72008. (dalje: SC).

597

Anton TAMARUT, Povezanost sakramenata ozdravljenja i

sluenja sa sakramentima kranske inicijacije

zajednitva (PO 6). U uskoj svezi s time, na istom mjestu koncilski oci istiu
kako je svetkovanje euharistskog otajstva tek tada iskreno i potpuno kad
vodi kako do razliitih djela ljubavi i uzajamnog pomaganja tako i do misske
djelatnosti i razliitih oblika kranskog svjedoenja (PO 6).

5. enidba
Po krtenju su mu i ena, kako to u apostolskoj pobudnici Obiteljska zajednica
(Familiaris consortio) istie Ivan Pavao II., jedanput i zauvek ucepljeni u novi
i vjeni Savez, u zaruniki savez Krista s Crkvom. Upravo zbog toga nerazorivog ucjepljenja, prisna zajednica branoga ivota i ljubavi koju je Stvoritelj
zasnovao, uzdignuta je i unesena u zaruniku ljubav Krista, podravana i
obogaivana njegovom otkupiteljskom silom.31 Kao to se kranska egzistenca utemeljuje u krtenju kao bitak u Kristu, tako je i enidba uzeta u taj
savez. Nita u ivotu krtenika ne ostaje izuzeto iz tog novog odreenja bitka
i smisla (usp. 1 Kor 6,13).32 Mu i ena, naime, ne tvore jedinstvo zbog toga to
potjeu od iste kosti i istoga mesa, nego stoga jer su oboje udovi Kristova tela.33 enidba sklopljena u Gospodinu znai potvrdu, nastavak i zajedniko
svjedoanstvo krsnog saveza.
Prema Katekizmu Katolike crkve, sav je zapravo kranski ivot oznaen svadbenom ljubavlju Krista i Crkve. Krtenje koje uvodi u Boji narod,
ve je svadbeno otajstvo. Moe se rei da je to svadbena kupelj koja prethodi
svadbenoj gozbi, Euharisti. Kranska enidba postaje pak uinkoviti znak,
sakrament saveza Krista i Crkve. Budui da oznauje i podjeljuje milost tog
saveza, brak meu krtenicima pravi je sakrament Novog zavjeta.34 Mladenci, naime, u sakramentalnoj epiklezi primaju Duha Svetoga kao zajednitvo
ljubavi Krista i Crkve. On je peat njihova saveza, uvek nueno vrelo njihove ljubavi, snaga u kojoj e se njihova vjernost obnavljati.35 Milost vlastita
sakramentu enidbe namenjena je, dakle, usavravanju suprunike ljubavi i
jaanju njihova nerazrjeiva jedinstva.36
31

32
33
34

35
36

598

IVAN PAVAO II., Familiaris consortio Obiteljska zajednica. Apostolska pobudnica o zadaama kranske obitelji u suvremenom svetu (22. XI. 1981.), Zagreb, 1981., br. 13; usp. Red
slavlja enidbe. Prethodne napomene, br. 7, Zagreb, 1997., 8.
Usp. Franz COURTH, Sakramenti. Prirunik za teoloki sud i praksu, 506s.
Usp. Denis OCALLAGHAN, Die Sakramentalitt der Ehe, u: Concilium, 6 (1970.) 5, 350.
KKC, br. 1617. Vie o izvoru, naravi i sadraju sakramentalnosti enidbe vidi u: Maurizio
ALIOTTA, Il matrimonio, Brescia, 2002., 127-136; Giacinto PADOIN, Molti altri segni fece
Ges, 176-182; Eva-Maria FABER, Einfhrung in die katholische Sakramentenlehre, 186-192.
KKC, br. 1624.
Usp. KKC, br. 1641.

Bogoslovska smotra, 79 (2009.) 3, 583-602

Na temelju sakramenta enidbe, kojim naznauju i po kojem imaju udjela u otajstvu jedinstva i plodne ljubavi Krista i Crkve (usp. Ef 5,32), enidbeni
drugovi naglaava Drugi vatikanski koncil pomau jedno drugome postii
svetost u branom ivotu i u primanju i odgajanju djece te tako u svojemu
ivotnom staleu i redu imaju svoj poseban dar u Bojemu narodu (usp. 1
Kor 7,7) (LG 11). Kao to je neko sam Bog savezom ljubavi i vjernosti priao
svome narodu, tako sada Spasitelj ljudi i Zarunik Crkve po sakramentu enidbe dolazi ususret kranskim supruzima. On ostaje s njima, daje im snage
da ga slede uzimajui na se svoj kri, da se nakon padova ponovno diu, da
si uzajamno oprataju, da nose terete jedno drugoga, da budu podloni (...)
jedni drugima u strahu Kristovu (Ef 5,21) te se ljube ljubavlju nadnaravnom,
njenom i plodnom. U radostima njihove ljubavi i obiteljskog ivota on im ve
na ovome svetu daje predokus svadbene gozbe Jaganjeve.37
Sakrament enidbe osposobljava enidbene drugove da otajstvo jedinstva Krista i Crkve mogu plodno slaviti, pravo ga ivjeti i za nj pred svima
javno svjedoiti.38 Ono to se u sakramentu potvrde odnosi na pojedinca, to
se, mogli bismo rei, mutatis mutandis, odnosi u sakramentu enidbe na brane
drugove, koji su postali jedno telo. Oni, naime, imaju poslanje svojim branim zajednitvom, meusobnom ljubavlju i vjernou svjedoiti Kristovu zaruniku ljubav i vjernost prema Crkvi. Duh Sveti, peat njihova enidbenog
Saveza potie ih o ljubavi i vjernosti Gospodnjoj pjevati doveka (usp. Ps 89,
2). Brani su drugovi za Crkvu trajan podsjeaj onoga to se zbilo na kriu.
Jedan za drugog i za svoju djecu svjedoci su spasenja kojega ih sakrament
ini dionicima.39
Uzajamna privola koju mu i ena razmjenjuju u Kristu, i koja ih spaja
u zajednicu ivota i ljubavi, ima takoer snanu euharistsku dimenzu. Naime, brana ljubav koja je sakramentalni znak ljubavi Krista za svoju Crkvu,
ljubavi i je vrhunac na kriu, koji je izriaj njegova braka s ovjeanstvom,
istodobno je izvor i sredite euhariste. Euharista trajno krepi jedinstvo i
ljubav, koji su nerazdvojivi od svakog kranskog braka. U njemu je supruniki vez snagom sakramenta na unutarnji nain povezan s euharistskim jedinstvom Krista Zarunika i Crkve Zarunice (usp. Ef 5,31-32).40 U euharisti,
sakramentu Kristove rtve, njegova ivotnog predanja, brani drugovi nalaze
uvek novu snagu i hrabrost za uzajamno prihvaanje i potpuno predanje. Tu,
37
38
39
40

KKC, br. 1642.

Red slavlja enidbe. Prethodne napomene, br. 11.
IVAN PAVAO II., Familiaris consortio, br. 13.
BENEDIKT XVI., Sacramentum caritatis Sakrament ljubavi, br. 27.

599

Anton TAMARUT, Povezanost sakramenata ozdravljenja i

sluenja sa sakramentima kranske inicijacije

naime, Krist njihovo uzajamno predanje povezuje i ujedinjava sa svojim predanjem, njihovu branu ljubav hrani i napaja svojom zarunikom ljubavlju.
Tu se, dakle, njihov enidbeni savez isti, obnavlja i produbljuje. U tom smislu
moemo rei: Matrimonium de Eucharistia, enidba ivi od euhariste.41 Ona je
trajni sakrament, sakrament svakodnevice, dnevni ivotni prostor duhovnog
bogosluja, u kojemu se na posve osobit nain uprizoruje i ostvaruje otajstvo i
veliina Isusove rtve: Vee ljubavi nitko nema od ove: da tko ivot svoj poloi za svoje pratelje (Iv 15,13).

Zakljuak
Na kraju jo jednom podsjetimo na nauk Drugog vatikanskog koncila, prema
kojemu su ostali sakramenti, kao i sve crkvene slube i djela apostolata, vrsto
povezani sa svetom euharistom i prema njoj su usmjereni. Ona je, naime,
izvor i vrhunac svega kranskog ivota (LG 11). Krteni smo i potvreni
kako bismo mogli sudjelovati u euharisti u kojoj je sadrano svekoliko duhovno dobro Crkve, to jest sam Krist, na Vazam i ivi kruh (PO 5). U tom
su svjetlu, kako sakramenti ozdravljenja, pokora i bolesniko pomazanje, tako
isto i sakramenti u slubi zajednice, sveti red i enidba, usmjereni na uvanje
i njegovanje zajednitva tela Kristova, tj. Crkve koje se ovim najuzvienim
sakramentom prikladno oznauje i udesno ostvaruje (LG 11, 3). Ono se u njima aktualizira i ostvaruje kao prigodna i konkretna pomo i obrana, odnosno
kao stalan i vjeran odnos sluenja i meusobne ljubavi, kao sluba jedinstva i
zajednitva. Tako se sakramentom pokore ponovno uspostavlja puno crkveno
zajednitvo koje se izraava u ponovnom pristupanju euharisti. Bolesnikim
se pomazanjem ostvaruje intimna zdruenost s trpeim i proslavljenim Kristom koji se kao ovjek boli u euharistskoj rtvi prikazuje Ocu za spasenje
sveta i daje vjernicima kao lek besmrtnosti, kao kruh za ivot vjeni. Prezbiteri pak svoju svetu slubu, kako veli Drugi vatikanski koncil, ponajvie
vre u euharistskom bogosluju, odnosno zborovanju u kojem, djelujui u
Kristovoj osobi i razglaujui njegovo otajstvo, povezuju molitve vjernika sa
41

600

Ako cela Crkva ivi od euhariste (usp. s tim u svezi encikliku Ivana Pavla II. o odnosu
euhariste i Crkve, koja upravo nosi naslov Ecclesia de Eucharistia), onda se to logiki
i posve opravdano sme tvrditi takoer za domau Crkvu (Ecclesia domestica), kako
obitelj zasnovanu na sakramentu enidbe, naziva Drugi vatikanski koncil (usp. LG 11),
oslanjajui se na drevnu tradicu. Crkva postaje prisutnom u braku: ona je zbilja najmanja zajednica otkupljenih i spaenih, e se jedinstvo jo uvek moe graditi na onom
istom temelju na kojemu je izgraeno jedinstvo Crkve, dakle ona je najmanja istinska
pojedinana Crkva (Karl RAHNER, Temelji kranske vjere: uvod u pojam kranstva, 510).

Bogoslovska smotra, 79 (2009.) 3, 583-602

rtvom njihove Glave te u misnoj rtvi prikazuju i namjenjuju sve do Gospodnjega dolaska (usp. 1 Kor 11,26) jedinu rtvu Novoga zavjeta, to jest rtvu
Krista koji je jedanput samoga sebe prinio Ocu kao neokaljani prinos (usp.
Heb 9,11-28) (LG 28). Ministeralno je sveenitvo u slubi opeg ili krsnog
sveenitva, i u vezi je s razvanjem krsne milosti svih krana. I konano, u
kranskom je braku supruniki vez snagom sakramenta na unutarnji nain
povezan s euharistskim jedinstvom Krista Zarunika i Crkve Zarunice (usp.
Ef 5,31-32). enidba, naime, osposobljava brane drugove da otajstvo jedinstva
Krista i Crkve, koje se sakramentom euhariste prikladno oznauje i udesno
ostvaruje, mogu plodno slaviti, pravo ga ivjeti i za nj pred svima javno
svjedoiti.
Kako sakramenti ozdravljenja, pokora i bolesniko pomazanje, tako i sakramenti u slubi zajednice, sveti red i enidba, ne samo to u sakramentima
inicace imaju svoje polazite i temelj nego ostaju i njihovim stalnim sreditem
i teitem. Posebno to vredi za euharistu u kojoj celo Vazmeno trodnevlje
(Triduum paschale) kao da je sadrano, anticipirano i zauvek zgusnuto42.

Summary
CONNECTIONS BETWEEN THE SACRAMENTS OF HEALING AND
SERVICE WITH THE SACRAMENTS OF CHRISTIAN INITIATION

Anton TAMARUT
Catholic Faculty of Theology, University of Zagreb
Vlaka 38, p.p. 432, HR 10 001 Zagreb
tamaruta@theo.kbf.hr

When we first observe the sacraments of Christian initiation from an existential,

communicative and communitarian perspective highlighting Christs closeness and
friendly connections to man, which results in mans likeness to Christ, then we can
better understand the meaning and value of the sacraments of healing, repentance and
anointment of the ill as well as the sacraments of service, the holy order and marriage.
They are directed to preservation and cleansing, continual renewal, nurturing and
deepening the union which the Father built through Jesus Christ with man in the Holy
Spirit in the sacraments of initiation and especially in the Eucharist. Togetherness
in Christs Body the Church in which the Eucharist achieves its full sacramental
42

IVAN PAVAO II., Ecclesia de Eucharistia, br. 5.

601

Anton TAMARUT, Povezanost sakramenata ozdravljenja i

sluenja sa sakramentima kranske inicijacije

fullness is realised in them as an appropriate and concrete aid and defence as a permanent and loyal relation to serving and mutual love as well as the service of unity
and togetherness.
Life unity with Christ which always means togetherness with the Church (totus
Christus) may be weakened and lost. It can be regained through repentance which
the Church Fathers identified as laboriosus quidam baptismus, pointing out that the
result of conversion can also re-establish full Church unity and is expressed in reapproaching the Eucharist.
Anointment of the ill primarily supports and strengthens baptismal grace, an
intimate and salvational connection with the suering and celebrated Christ which
occurs in the baptismal water and achieves its full sacramental fullness in the sacrament of the Eucharist. In cases of serious illness and disability, dicult temptation
may occur.
Ministerial priesthood which is in the service of general or baptismal priesthood
particularly in the celebration of the Eucharist where it achieves its fullness is in
the service of Christs love and his Body which always redeems the Church through the
Spirit, leads it, teaches, cleanses, feeds and nurtures it.
Matrimonial love is a sacramental sign of Christs love for his Church, a love
which reaches its climax on the Cross and is an expression of his marriage with
mankind and at the same time the sources and focus of the Eucharist. In the sacrament
of marriage, couples accept that they will witness and present the grace of Christs
loyalty and unity with the Church.
The sacraments of healing, reconciliation and anointment of the ill as well as the
sacraments of the service to the community, the holy order and marriage have their
starting points and foundation in the sacraments of initiation and remain its permanent focus and yearning. This is particularly true for the Eucharist as the source and
climax of all Christian life.
Key word: sacraments of initiation, life unity, likeness to Christ, repentance/reconciliation, anointment of the ill, Holy order, marriage.

602