Marinkovic Ruke PDF

Ranko Marinkovi
Ruke
Ranko Marinkovi: Ruke
Sadraj
Samotni ivot tvoj _________________________________ 3
Karneval ________________________________________ 26
Suknja __________________________________________ 41
Prah ____________________________________________ 52
Aneo __________________________________________ 66
Kotane zvijezde _________________________________ 78
Benito Floda von Reltih ___________________________ 89
Ruke __________________________________________ 101
Zagrljaj ________________________________________ 109
Rjenik ________________________________________ 135
Samotni ivot tvoj

I.
Samotni ivot tvoj u sjeni vrueg ljeta... Tihog ljeta s cvrcima na grani, s oblacima i
pticama u zraku, s nehajnim zapljuscima mora meu grebenima, s kliktanjima galebova i
blejanjima koza u daljini. Samotni ivot u ljepoti neba i puine. Oblaci i jedra plove u
daljinu...
Biskup je stigao na na mali otok. Lepra na suncu dalmatika, razvijorio maestral baldahine i crkvene zastave, trete glazbe i fanfare, bubnjevi mahnitaju, zvona zvone od ranog
jutra. Umjesto kadulja tamjani miriu. I nema ni cvrka ni oblaka ni ptice, ni neba ni
puine. I ostao si strano, bespomono sam s tom glavom punom tamne boli, s uhom
razdeenim, s okom umornim od nesna.
I uzeo si sebe zadirkivati:
Oho, oho! Dajte mu oblak. Budite ljubazni i ne imajte drugih briga nego mu pokaite u
bengalskom svjetlu kako para suklja iz kotla na vatri osvijetljena crveno, zeleno i uto...
Samo da se kadi, da ima dima, da je mutno... On za sebe izjavljuje javno: ja sam fantast! I
ne govorite mi, do avola, tako patetino STVARNOST! Ja ne volim ene! Ja bez stida
izjavljujem svima oblake volim.
Pa objesite mu u zraku o nevidljivo tanke niti pauine povei komad fine bijele vate i on
e cijeli dan proleati na zemlji i muiti se da napie pjesmu: Gle, bijeli oblak plovi s juga u
pustinje neba... i dalje nee znati od ovoga stiha. A zna da ni taj ne vrijedi, da je tako neto
bilo napisano u nekog pjesnika, pa se ljuti na sve druge pjesnike, sve su ve opjevali, sve
eksploatirali i prodali za sitne honorare, popili nove rakije pa pijani (cinini gadovi!)
zavirili kroz pukotine, kroz rupice i kljuanice u kupatila i sobe gdje se kupaju i svlae
debele ene etrdesetogodinje koje bi umrle od stida kad bi to znale. Dru za vratima
kao majmuni i apui lau u poudi: Gle, ja sam uzbuen od toga! Ja sam inspiriran!
Mala, draga eno, mene nema,
Ja sam...
pa precrtaju ja sam i napiu ja nisam, zatim i to precrtaju i napiu tvoje male grudi, a za
sebe misle sise. Tvoje bijele sise, noge, pa navie, u sreditu njene milosti, kako Hamlet kae... Ah, ja sam strano glup!
I namjeste se na stolicu pored kljuanice i rade majmunske gluposti. A ono njihovo pozorno oko na kljuanici zalilo se krvlju od elje za onim debelim mokrim mesom to je
izalo iz vode. ena gotovo alosno brie svoje meso kao neto tue to je izraslo iz
njenog vitkog tijela i tim sporim tunim kretnjama govori: kako sam onda bila zgodna,
kako sam bila zgodna... I brie ruke, lea, zatim grudi (velike i teke), onda noge i mukli
klanac (jadikovac) izmeu nogu i dvije planine s druge strane, uivajui pomalo (nesretna ena!) u efektima trenja. A to njih (prokletnike) iza vrata i uzbuuje trenje, trenja,
efekti trenja, sredite njene milosti, tuna dolina bivih radosti, bijela vrata zid ludosti... i jo kojekakve litanije erotomanske.
Tibulo! (rijei daje ovdje uvredljiv smisao: pjesnik laljivac, mistifikator). Ja ljubim
Izidoru platonski!
I kad je malo zatim gad doao k sebi i u alosnom razoaranju ustanovio podlo nasilje
nad svojim tijelom, tjeio se lukavom rezignacijom: Ruke. Svemu su krive ruke. To je
kod nas i kod majmuna koji jedini meu ivotinjama imamo ruke!
I gledao je ruke. Ruke pametne i vrijedne, svemone i lukave, strane, zloinake ruke.
Mogu se stisnuti u aku, rairiti u lepezu i sklopiti u najropskiju molitvu. Njima se moe
dohvatiti no i pitolj i protivniki grkljan...
Rukama se moe zadaviti!
Ta ga je injenica zaprepastila. Ovim istim rukama kojima se miluje draga po kosi i pas
niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i alju poljupci onima koji odlaze ili onima koji
ostaju... Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet unitavaju i rue to su stvorile. Lude
ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o meusobnom prijateljstvu, bratstvu,
solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku, sakate ruke. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice.
Svemu su krive ruke, to je jasno. A da nema ruku? nosovi bi nam se izduili u surle
ubilake, bili bismo mali dvononi opaki slonovi.
No to ruke? Poeo si sebe zadirkivati pa si preskoio sebe i uzeo ogovarati pjesnike
zbog zgode u kupaonici koju ti je povjerio znanac, pisac stihova? A to je s tobom?
Gdje si ti? Eto, poinje ponovno sa svojim zanovijetanjem. Ah, onaj oblak, onaj oblak!
Dobro, nastavi. Ne, motrio sam ga po podne, vjeruj mi, gore na terasi, leei ovako
nauznak, kako polako i bezbrino plovi prema jugu kao kakva skitnica koja nikad ne zna
kamo ide... Ne, ne, krivo i neuspjelo poreenje, nipoto kao skitnica nego kao galeb to
leti u daljinu utopio se oblak u plavetnilu dubljem od svakog mora. Odlutalo janje bijelo
u modre nebeske pustinje. Noas e ga napasti ljuti kurjaci (mislim vjetrovi) i sutra u
gledati njegovo bijelo runo rasuto po nebu... Ah, oblaci, janjadi neduna!
Kako bi elio (pa ak i s ironijom, kao Aristofan staroga Sokrata) ljuljati lijepo svoj smrknuti pogled na bijelom oblaku pod ljetnim nebom u hladovini terase na lakom maestralu! Lagano prozrano nebo, daleko, visoko. Nitko ga jo nije noktom ostrugnuo, nitko jo
nije pljunuo na nebo.
Pljujem ja na tvoje nebo! a to ti vrijedi kad to ne moe i uiniti?
Nebo u visini!
Ali ja ti ga mogu unakaziti teleskopom! Otkrit e ti taj protunebeski top strahovitih
perturbacija, neoekivanih lomatanja, divljih ibanja prostora vatrenim repovima, tumaranja i sudara kugala, ruenja zvijezda, gmizanja maglenih spirala, unakrsnih oijukanja
svemirskih reflektora, nemira svjetla... Kao to e ti se lijepo lice Izidore ukazati pod
mikroskopom u stranom reljefu koe s brdima i dolinama i tvoju uzvienu ljubavnu
strast progutat e prljavi i masni ponori iz kojih rastu debele dlake kao trstike i iblje iz
movarnog blata.
Sasvim nisko krue i cvrkuu lastavice. Kao da ti netko sitno bode iglicama tijelo pa ne
zna je li to od hladnog maestrala ili od igliastog cvrkutanja u zraku. Lastavice gusto
posipaju iglicama tvoje golo tijelo, pipaju te iljastim kljunovima produenima u cvrkut.
(A da se nisu uuljale iglice borova kroz tihi podsvjesni um u tvoje tajne misli?)
Zatim su opet sve zamraile fanfare i bubnjevi.
Rastjerale su i miris karanfila to su se crveno rascvjetali u teglama na terasi. Plemeniti
ivot karanfila! Iz najogavnijeg blata u tegli izrasli su u takav neizreciv miris! Bojom i
mirisom karanfil je divno izrazio sebe. A ime si se ti izrazio? Karanfil ima korijen u
gnoju a iz njega je izvukao miris i crveni cvijet. A to si ti izvukao iz gada to ga nosi u
sebi? Kakav cvijet? Kakav obojeni miris? Kakav cvrkut ili daleki tajanstveni um? Izvukao si zle slutnje i poganu misao: gle onaj ovjek onamo ima nos; to se moe odrezati
noem! A sve ljepote ve davno su izrazili more, oblak, ptice, list, prije nego si ti poeo
mucati nekakve glasove i mazati platno bojama; prije nego si poeo strugati konjskim
repom po ovjem crijevu razvuenom na upljoj drvenoj kutiji i to nazvao muzikom!
Ptice se plae nepristojnih zvukova tvojih mjedenih instrumenata u koje due da bi
raspalio svoga sumiljenika i uvrstio njegovo rasklimano uvjerenje. Posluaj cvrke na
vorugama prastarih rogaa. Osjea li e za kristalno bistrom vodom u staklenom vru
na bijelom stolnjaku po kome pada trak tekog podnevnog sunca? Ne spopada li te glad
za groem i smokvom i crvenom svjeom lubenicom? Sluaj to ljeto na nategnutim
svilenim strunama izmeu sunca i zemlje kako dre, kako treperi na trbuhu tog malog
sivog kukca koji e umuknuti im osjeti tvoju blizinu. Tko bi bolje izrazio ovo ljeto od
cvrka?
Zatim si motrio mrave kako vuku muhu to si je maloprije ubio. Neprestano ti je dolijetala na lice i etala oko nosa divei se vjerojatno impozantnoj graevini; dvadeset puta si je
valjda otjerao. O, prokleta bila! Pa kad si je ulovio, uzviknuo si ushieno: nikada vie od
tebe zdrave muhe, ne zvao se ja Tobija i tresnuo si je bijesno o terasu pa joj i ibicom
odrubio glavu. Koliko bijesa zbog jedne tvrdoglave muhe koja je naprosto dolazila da se
hrani na tvom nosu i ne slutei da ti smeta; bio bi bolje uinio da si obrisao nos.
Sad je vuku dva glupava mrava, ustro, pomnjivo: Ej, ekaj, brate, umorio sam se. Prihvati je ti ovdje za ovu nogu, a ja u za krilo. to je ugojena, marva jedna! A za njima
trei mrav nosi hitro muhinu glavu i moda misli: dobro je ovo za zimu...
Prokleti filistri! Oni vode i ratove. Dao bih im i svoju glavu da mi je znati imaju li
Boga. (Ovako okrutno tekao je sprovod Stendhalova Juliena Sorela: naprijed tijelo a za
njim posebno glava u krilu Mathilde de la Mole, koja ju je ljubila u elo.) 1
I uili su te: budi mrav! Mali tihi neprimjetljivi pametni marljivi strpljivi realist. Sitni
tedia. Ljeti skrbi za zimu. A u koli su ti tumaili kako je to isto htio da kae i veliki
francuski pjesnik svojom basnom o cvrku i mravu. Kako je, naime, bezbrini flaneur i
sezonski pjesnik Cvrak pokucao jedne ljute zime gospodinu kuevlasniku Mravu na
njegova bogata vrata, na kojima je eventualno stajala i ploica lan dobrotvornog drutva prosjaenje redarstveno zabranjeno. Kad je vidio gospodin Mrav kroz mali
okrugli otvor na vratima da vani stoji odrpana i izgladnjela protuha, izderao se na nain
kako se ve deru kuevlasnici na boheme i prosjake; mar, mrcino lijena! to si radio
cijelog ljeta? Krao, a?
Iz Stendhalovog romana Crveno i crno (1830): na kraju romana, Mathilde de la Mole ljubila je
odsjeenu glavu svoga ljubavnika Juliena Sorela, provincijskog mladia koji je osuen na smrt
giljotiniranjem.
Pjevao sam. Ja sam, naime, poznati pjesnik Cvrak, ako se izvolite sjeati, pa sam kao
takav...
Pjesnik? Pjevao? A dakle pjevao! Pa pjevaj, brate, i dalje, pjevaj! Sada, to jest, moe
i plesati!
Que faisiez vous au temps chaud?
Dit elle cette emprunteuse.
Nuit et jour, tout venant,
Je chantais, ne vous dplaise.
Vous chantiez? J' en suis fort aise:
Eh bien! dansez maintenant! 2
I cvrak pjeva. Pjeva, usprkos vama i zimama, postojano i arko kao to sunce sja, pa
budite mirni, gospodine Mrave, on e i plesati. A ovdje ovi vai filistri vuku svoju krepanu muhu i misle da je to vrlo vano to oni rade, da im se svatko mora ukloniti s puta, jer
oni rade, oni, kamen do kamena i zrno do zrna, ne zijaju u nebo kao ti.
U uglu terase od zida do zida razapeo crni dlakavi razbojnik pauk jedva vidljive mree i
suna se na ulazu svoje rupe vrebajui na muice to se lakomisleno i ludo igraju oko
njegovih tankih niti. Tko zna koliko ve dana stari bandit nije imao plijena? Strpljivo
eka sluaj kao ribar koji je bacio mreu, zapalio lulu i eka.
Motrei ova prkala, ove antipatine grobare i leinare, osjea nesvjesno simpatiju prema crnom stranom tipu tamo u uglu. Pa gotovo jednako nesvjesno kao to je nastala i ta
naklonost, tovie prezirno i s nekom naroitom mrnjom, kojoj si kasnije od stida dao i
neko simboliko znaenje, zgnjeio si one mravlje radikalne socijaliste, a njihovu
muhu dao gangsteru pauku.
Tako! Radije razbojniku i gangsteru nego filistru! Jedan je razbojnik, kako znamo, bio i
pjesnik! Filistar se nikad nee pomiriti s objeenjakim crnim humorom jednoga kandidata za vjeala:
La pluye nous a buez et lavez,
Et le soleil dessechiez et noircis;
Pies corbeaulx nous ont les yeux cavez,
Et arrachi la barbe et les sourcis.
Jamais nul temps nous ne sommes assis;
Puis a, puis la, comme le vent varie,
A son plaisir sans cesser nous charie,
Plus becquetez d'oyseaulx que dez a couldre.
Ne soiez donc de nostre confrairie... 3
2 to ste radili kad je bilo toplo? ree on tom pozajmljivau. Nou i danju, na sav mah ja
sam pjevao, ako vam nije krivo. Pjevali ste? Ba mi je drago; e pa u redu, sad pleite! Zavretak poznate La Fontaineove basne Cvrak i mrav.
Dad nam tjelesa kupao i sprao,

Sunce ih speklo, isuilo cijela.
Gavran je oi nama iskopao,
Iupo bradu i obrve s ela.
Ne sjede mirno trepetava tijela,
II.
Zvonjava, limene glazbe, fanfare i bubnjevi. Prate muari. Velike crkvene sveanosti.
Sedam parobroda dovezlo pastvu iz tri susjedne dijeceze. Prepun je gradi vjernika, usidjelica, starica u crnini s brojanicama od rogaevih sjemenaka. Mnogo sveenika, opatica,
fratara bijelih, crnih, smeih, mravih, debelih, jako debelih, pa i jako, jako debelih...
Bog vam blagoslovio salo, padre Crescencije! Uostalom, ima i neznaboaca tekih,
Bogu hvala i slava, al' njima se prata.
Ljudi vrve kao mravi: trkaraju uokolo, susreu se, pitaju, odgovaraju, ure se s torbama
i vreicama s hranom, najednom zastanu nasred ulice, zamisle se u svoje cipele pa naglo
potre i nestaju iza ugla.
Tamo se netko potukao. Kletve, psovke. Privezao magarca za njegovu smokvu, pa ju je
magarac obrstio, i vlasnik smokve prebio magarca. Javio se vlasnik magarca i prebio
vlasnika smokve, a ovaj njega nogom u koljeno, pa epaju sva trojica, to jest on i on i
magarac i smiju im se sa strane, a netko ciniki primjeuje: to im ide tako svima po
koljenu...
Ozdol, s obale, uju se povici dolje Darwin! ivio gospodin Bog! Govori, psovke,
glazbe: sveanosti se odvijaju...
Ali iznad svega uje se bubanj. Bubanj lupeta, pada kao bomba usred misli. Nema misli
uz bubanj. Bubanj je magarea koa nategnuta na uplji cilindar, a ima svrhu da ovjeka
lupa po glavi.
Ipak nisi iscrpio svoju teku glavobolju tom upljikavom definicijom. Sjea li se rijei
Maksima Gorkoga: Zlobno udaranje bubnja izazvalo je u meni ivu elju da neto razorim, da polomim plot ili istuem djeake?
Tambour! Osuenika prati na stratite bubanj. Kanibali peku misionara uz bubanj. Vojsku prati u borbu bubanj. Kako bi se moglo biti junak bez bubnja? Borbeno oduevljenje
je isti, idealni, platonski bubanj. (Ono jutarnje lupanje sagova na dvoritu, kad sanja da
te lupaju lopatom po glavi, stoji vrlo blizu bubnjarskoj umjetnosti.) I majmuni se hvataju
na bubanj.
Nastoji da ga ne uje, da se preda klarinetu, flauti, fagotu, pa makar i trombonu. No
on se izdvaja, prepotentno se namee sluhu, lupeta, buba, kao i svaka budala koja svakako nastoji da se istakne, i konano uje samo njega: bum... bum... bum-bum-bum...
Dzinba-rata... dzin... dzin... dzin... bum-bum-bum...
Zaklanja glavu iza kakve god sluajne misli:
Dudov prelac... otmjen kukac... Onda ga opare vruom vodom da ne pregrize nit i
peli ukradu med i uz to je tjeraju iz njezine vlastite kue dimom goruih prnja. Od niti
No kako vjetar vije amo-tamo,
Tako se i mi tromo povijamo.
Ko naprnjake ptice e nas izbosti,
U nae drutvo ne stupajte samo;
Molite Boga da nam dui prosti.
Franois Villon, iz Ballade des pendus (Balada objeenih), prev. Tin Ujevi.
naprave kravatu za Sachu Guitryja i fine, prozirne arape za neku tamo lady Ipsweache,
a med sipaju u zlatno grlo Beniamina Giglija.
Bum... Bum... bum-bum... buba budala i ne da misliti.
O, gospode, zar je mogue da ti godi ovo nemilo lupanje po koi magareeg roda?
Ova ista strpljiva ivotinja grijala je dahom svojim sina tvog jedinoroenog i spasila ga
zatim od tetrarha Heroda Antipe kad je ono bio dao klati djecu po Galileji: nosila ga je
strpljivo na njegovim agitacijskim putovanjima po Samariji i Judeji i donijela ga trijumfalno u Jeruzalem uz burno klicanje naroda odabranog. O, Gospode, zar nije u tvome
premilostivom srcu stekla malo zasluge, da je barem mrtvu ne lupaju, kad je ve batina
mora pratiti za ivota? Gospode, molim te za itav magarei rod, koji je toliko poniavan
i vrijean u nadimcima glupih i indolentnih nitarija, koji je stalan predmet ismjehivanja
i povod mnogim otrcanim dosjetkama, koje su isto tako dosadne kao i ova posthumna
magarea pjesma. Gospode, oslobodi, otkupi, zatiti ovu dobroudnu ivotinju dugih
uiju barem od ovog prekogrobnog knuta. Amen!
I prasnuo si u smijeh nad svojom molitvom kojoj bi bio naslov Molitva za magarei
rod...
III.
Preko ulice, u velikoj kolskoj sobi sveenstvo sjedi za banketom. Sveenstvo je umorno.
Jutros je biskup sluio veliku pontifikalnu misu pod vedrim nebom na improviziranom
oltaru koji je poivao na osam praznih vinskih baava. Bakhus, koji je jutros jo spavao u
bavama dok su na njegovim leima slavili Jehovu, sada se razbudio i antiki raspojasao
na gozbi to ju je priredio domain upnik don Toma u ast svog pretpostavljenog presvijetlog biskupa. Marta i Marija, Sara i Rebeka prenose preko ulice iz susjedne konobe
butelje i demione vugave, grka, plavca i proeka. Juer su dokotrljali etiri barila piva.
No treba odmah istaknuti da se u blagovaonicu odnosi i relativna koliina vode u kojoj
plivaju veliki komadi leda.
Slua sa zaviu zavodljive zvukove stakla, kucanja aa i fragmente zdravica: ... Kako
je lijepo rekao sveti... (aplauz) I neka dragi Bog poivi naeg presvijetlog biskupa sa
svima nama skupa! Kucanje aama, aplauz, bravo, don Toma! Don Tomica, jo jednu,
dajte jo jednu... Dobronamjeran duhovniki smijeh bez ikakve zlobe.
ivio presvijetli biskup!
Zatim (po svoj prilici) biskup, odgovarajui na zdravicu don Tome, lijenim, sanjivim
glasom, u kome se osjea sretno zapoeta probava, razoarava te svojim vrlo loim govornikim darom: Ab Jove principium, 4 kako je mudro rekao Virgilije, obratimo se
naem pobonom zahvalnom Onomu koji nam je udijelio ove krasne zemaljske darove...
da bi tako ovaj na dragi narod... (povienim glasom sa izvjesnom srditom drhtavicom,
upuenom vjerojatno neprijateljima Crkve): ... jer nije istina da antemurale christianitatis
znai... A na narod... tu je stao. Mir. Biskup se smeo u govoru i nervozno skuplja
jezikom slinu po suhim ustima. Ne zna biskup to bi s narodom, pa je ponovio a na
narod i dodao izmeu svih naroda... i opet pauza. Zatim: moglo bi se rei na svijetu... i opet zbrka, uzaludno gibanje suhog drijela, panino prebiranje jezikom po rije-
Ab Jove principium (lat.) poetak je od Jupitera (tj. ponimo od najvanijeg)
ima, kojih su puna usta, ali su sve nekako udne i nikako ne pristaju, a ima ak i takvih
koje bi najradije tresnuo don Floriju u lice, dakako, u etiri oka.
Ah, kakva je to muka, gospodine biskupe! Poznajem ja to uvstvo. Pa kad vas ironino gleda i uiva u vaoj nevolji va suparnik, kanonik don Florio, umjesto koga ste vi
postavljeni za biskupa! Ne gleda vam ravno u oi, nego najprije gleda u va zlatni biskupski kri na prsima, a onda vas svega nekako obuhvati svojim zlobnim pogledom i
igra se s vama kao s kakvom stvaricom, naprosto vae vas oima. Zatim, kao da vas je
ispljunuo iz svoje pozornosti, uzeo namatati krunicu oko kaiprsta, toboe: no, biskupe,
ja u izmoliti jedan ruzarij da ti se Bog smiluje dok se sjeti to... o narodu...
O, dobro ja poznajem, presvijetli, takve zavidne zlikovce koji e vas kasnije cijelog ivota
moriti to ste zapeli u jednoj reenici!
O, don Florio, smiluj se, don Florio! tako vi sada jauete u sebi, presvijetli. A don
Florio je okrutan, ne da vam da se pribliite vaoj zapoetoj reenici: Gle, kakvog su
glupana postavili za biskupa! misli on, a da to misli vidi se po svemu, po licu mu je
razlivena ta misao, a on to i ne krije. I au vina je ispio da bi vas to bolje otjerao od vae
reenice. I smijei se, zlobnik!
Don Florio se zaista smijei i uiva. Fuka on na subordinaciju! Pogledao u svoj zlatni sat
(toboe: koliko to biskup stoji na ovoj postaji?) i zatim pritisnuo poklopac s osobitim
uivanjem pik!
A biskup se jo nije snaao. Razapeo narod ve i na Kalvariju i sad se vrsto dri Kalvarije, pa ponovo tjera narod preko njegove teke Kalvarije...
Ali tada, to se esto dogaa u takvim stranim situacijama, pao mu ravno s neba na
jezik jedan latinski citat bogzna iz kakvih starih seminarskih dana: Jer kako lijepo veli
Horacije 'Nihil est ab omni beatum' 5... i zato, mila moja brao, gore srca, sursum corda!
Bravo! ivio presvijetli biskup! A jedan odvojeni krupni glas dobaci sentenciozno i
dvosmisleno, dakle otrovno (dakako, glas don Florija): Chi va piano, va lontano. 6
Latet anguis in herba 7 odgovori biskup gorko.
IV.
S dna uske, stepenaste, krive ulice, koja podsjea na stare marokanske kazbe, uri se mali
crni fratri. Konventualac. Jedan od onih skruenih prolaznika koji smjerno obaraju
pogled apui ponizno vermis sum, 8 pa kad tako smjerno oborenih oiju ugledaju
crva na zemlji protisnu kroza zube no, ipak ja nisam ti! i zgaze ga s najveim prezirom.
iroko se razmahao fratri, pa onako malen i smijean sam sebi daje vanosti tim uurbanim zaposlenim hodom, eto me, sad sam ja tamo. Zastaje kod svake stepenice da
pridigne sutanu, koja mu je preduga, preiroka i uope pregolema za to malo mravo
tijelo na kome visi kao da je (to bi rekao Tolstoj) vilama na njega nabacana.
5 Nihil est ab omni (parte) beatum (lat.) Ni u em potpuna blaenstva (Horacije, Carmina, 3. 16.
27-28)
6
Chi va piano, va lontano talijanska poslovica: tko ide polako, stie daleko.
Latet anguis in herba (lat.) zmija se u travi krije, tj. opasnost vreba i iz naoko nevinih okolnosti.
(Vergilije, Bukolike, 3, 93)
7
vermis sum (lat.) crv sam (i nita vie)
Mete, nesretan, mantijom ulicu, vue za sobom vitice blanjevine, palice, krpice, konce,
riblje kosti i pramove prljave vune, a u rukavima kao da su mu dvije viljuke umjesto
ruku, tako su mu dugi, iroki, nespretni.
Vjerojatno je zakasnio na banket (moda su ga i namjerno krivo uputili da bi ga se rijeili) pa je onako izgubljen u svojoj ogromnoj crnoj mantiji po ovoj pasjoj egi traio gdje su
to ti popovi odvukli Presvijetloga na ruak a da o njemu nitko nije vodio rauna.
Nikoga, ba nikoga! Ah, Boe sveti! uzdahnuo fratri iz dubine svoje ojaene i
zapostavljene due.
Gleda fratria s osobitim zanimanjem, i palo ti odnekud na pamet da bi svakako trebalo
da mu vidi lice. I tada odjednom brzi, tako brzi zakljuak da ti se uinilo kao da ti je
netko podmuklo priapnuo: ako ne pogleda gore kad bacim ovaj kameni, bacit u
ovaj veliki kamen i pogledat e, o, i te kako!
Na ogradi terase bila su dva ovea bijela ista kamena, a svaki je pritiskao po jednu
nogavicu hlaa to su se suile niz terasu kao ogromno slovo V. Odabrao si onaj vei,
pravilniji, koji si ve godinama poznavao i koji je uvijek tako pritiskao po neki komad
rublja, a sjeao te svaki put kad bi ga pogledao na jedno isto ovako ljetno sunano popodne kad si na ovoj terasi pisao ono svoje arko ljubavno pismo ljubljenoj Izidori, koja
je sada debela i ima vrlo runo dijete. Tada si tim kamenom bio pritisnuo koncept pisma
da ti ga vjetar ne odnese. ak ti je onda bio sugerirao i jednu reenicu u pismu: teak
kamen lei mi na srcu... Taj kamen uao je tako u krug tvojih familijarnih, intimnih
stvari u kojima patetino poivaju uspomene kao u grobnicama pod nadgrobnim kamenom na kome stoji urezano: Tu poiva, ah, moja milena, koju skriva crna zemljica. I ovaj
kamen ima svoj groteskni natpis (jer svi su nadgrobni natpisi uglavnom groteskni)
Kamen moga srca. Odnio je vjetar i koncepte i arku ljubav. Ostao je kamen, onaj isti
bijeli isti kamen koji pritiska hlae da ih vjetar ne odnese.
Cik! kameni je pao ravno fratriu na eir i odatle se odbio i dvaput odskoio na
ploama ulice.
On je pogledao gore kao to bi moda upravo bio zavapio prema nebu: Isuse, gdje se to
ovdje jede, a on je tako gladan, o Boe! Njegovo mlado djetinjasto lice nasmijeilo se
ponizno laskavim osmijehom kojim kao da je htio rei: Ah, ostavite sada to to sam ja
smijean... Ja sam siromah... moj otac... Ovako su me oni obukli... Nego, nemojte se ljutiti
na mene...
Molim vas lijepo... Hvaljen Isus! Moda vi znate je li ovdje presvijetli biskup na
ruku?
Nije izvalio si kratko bez priprave, gotovo sasvim automatski, te si i sam pomislio
kako se lako lae, pa si dodao srdito: Ne, tu nije. To je kola.
A rekli su mi, u koli...
E, onda moe biti u graanskoj. Ovo je puka muka i enska, to jest mjeovita, a
graanska, to vam je tamo, obalom, pa desno...
Fratri je osluhnuo. uo je glasove u koli, pa je pogledao s nepovjerenjem.
A to je ovo? Ba kao da ujem glas don Tome?
Ah, to unutra? Glas don Tome? Domaina? Kakav glas! To je itava pripovijest, a ne
glas! Ima ovdje neko staro englesko vojniko groblje... No, moda vam je to i poznato:
borbe s Napoleonovom mornaricom i tako dalje? Ukratko, kad god engleska flota posjeti
nae luke, doe ovamo jedan brod da poloi vijenac na to njihovo groblje. I jo se kae za
Engleze beutni i kojeta jo nepovoljna! A zamislite, oni ovdje dre i neku vrst kon-
10
zulata i troe funte samo radi toga groblja! Niste vidjeli dolje na obali konja s laniem
oko vrata i okrunjenog lava sa zavinutim repiem i Mon Dieu et mon Droit? 9 Niste?
Ah, honni soit qui mal y pense, 10 prekrstite se, ovjee: Grb! Usuujem se tvrditi da su
Englezi sentimentalna eljad!
Ali to, upustio se ja tu u razmatranja... a vi umirete od radoznalosti! Dakle, doao
prolog ljeta, dakle prije godinu dana Coventry, razara, s vijencem. A vi znate kakve
eire nose ljeti engleski pomorski oficiri? No, smijeno to vas i pitam, naravno da znate. One tropske, bijele, kolonijalne. E, pa gledajte, te se engleske vrine (oprostite mi za
ovaj higijenski izraz) neobino svidjele jednom tu mladom drutvancu (sin trgovia, sin
tvorniara riba, uiteljii, studentii, obijesna mlade). Odluili oni, dakle, da se dokopaju tih engleskih plutaa... Jer ti eiri su od pluta, i to nekako naroito impregniranog i
to ja znam. I, bogami, ukrali ih! To jest, eire! Po brodu dozvoljeno razgledavanje, etanje, pliz i hajudujudu, simo-tamo, napipali, udesili vjeto, ne znam ni ja kako, jednom rijei ukrali eire engleskim oficirima. Bruka, skandal, visoki gosti, moete zamisliti! A to, da je onako Coventry raspalio iz topova po otoku? A ratujte vi, gospodine moj, protiv tih sirovina i petroleja, a to je najvanije, protiv Intelligence Servicea! Taj
vam zna gdje tko pljune, ak i da e pljunuti zna godinu dana unaprijed. I sad ovi tu
nesretnici, koji su mogli mnoge majke u crno zaviti, osnovali drutvo Tropikon, to jest
udruenje tropskih eira, pa sve jedan drugome: Pliz Mister Kjuzm, aj dont nou, aj em
veri, veri sori for ju, jes... i sve tako, engleski. Ali uglavnom samo piju. To i sada unutra
Tropikoni piju. Kau tropska klima, pa piju.
Jezik ti se uigrao kao glumac kad osjeti da je proizveo dojam i bio bi ti dodao bogzna
kakvih izmiljotina da nije fratri, koji je dotle s razumijevanjem sluao, bio odvie gladan i po svoj prilici mislio na onu sjajnu trpezu s mnogo tanjura, aa, aica, uzmite,
padre, malo sira i pruta za introibo... hoete li kokoji batak u sosu od laudamusa ili
moda zeca, dobar vam je kao ite missa est..., pa je sasvim rastreseno rekao:
Gle, kakvih sve ljudi ima!... Onda, velite...?
Da, obalom, pa lijevo. Velika kua, zeleni prozori, balkon s cvijeem. Odmah pada u
oi.
Mnogo vam hvala.
Bogu hvala, padre Makako.
Kako?
Nikako, to jest nita. Rekoh Bogu hvala...
Mali se konventualac opet sav uskomeao, uzmahao i odleprao niz uliicu.
Jadan! Zato si se s njim ovako nemilo naalio? Valjda je cijelo dopodne, nesretan, trkarao uokolo s onim golemim crnim suknom na sebi, pa je oednio, pregladnio, iznojio se
oekujui nestrpljivo onaj uzvieni trenutak kad e on, mali neznatni fratri iz novicijata sjesti za isti stol sa samim presvijetlim biskupom. Moda nije ni mislio na jelo, a
da o piu i ne govorimo (on bi, dakako, pio samo vodu za rukom), nego je matao jo od
Mon Dieu et mon Droit (franc.) geslo na engleskom kraljevskom grbu: Moj Bog i moje pravo
(tite me)
9
honni soit qui mal y pense (franc.) Sram ga bilo tko zlo i pomisli; geslo Reda podvezice, jednog
od najstarijih engleskih vitekih redova kojega je, prema legendi, osnovao kralj Edward III. negdje izmeu 1346. i 1347. godine. Tada se, naime, nasred dvora spotaknula i pala na pod grofica
od Salisburyja. U toj delikatnoj prilici dvorjanima koji su zurili u njene noge i maliciozno se
smjekali ona je rekla ove rijei, koje su postale geslo Reda, a podvezica njegov znak.
10
11
prole nedjelje kako e on jesti s biskupom za istim stolom. To jest, taj epikurejski glagol
jesti za njega tada nije imao nikakva osobitog, pa ak ni odreenog znaenja. Njegova
fantazija vie se igrala dirljivim sliicama na motiv sjediti, sjediti i biti biskup i on
zajedno, u istoj sobi; biskup tu, na elu stola, a on svega dva metra i dvadeset centimetara daleko od njega, pa je biskup zaelio onaj mali komadiak eerne glazure to se odvalio od torte (poznati hir apetita poslije ruka), proitao je on to u biskupovim oima te
je skoio odmah mali fratri (on prvi i jedini!) i pruio biskupu taj komadi glazure, a
presvijetli mu se dobrohotno osmjehnuo: Hvala vam, dragi padre Felice!
A sada, eto, zakasnio je nepopravljivo, nenadoknadivo! Nikad vie, razumijete li vi
dobro tu rije nikad vie! I sva ta fratrieva sublimna i kako da kaem? poetina
ambicija pretvorila se u najobiniju glad, u banalnu, surovu, nisku, prodrljivu elju za
hranjenjem, mljaskanjem, gutanjem... o, bataci, bataci, peeni!
Tko zna gdje on, jadan, sada trai tu nepostojeu graansku kolu s balkonom i zelenim
prozorima te se panino pita: Pada li ova odmah u oi? No nema tu nikakvih balkona!
A ona opet tamo s balkonom nema zelenih prozora!... A rekao je: obalom, pa... pa lijevo
ili desno? Jedanput je rekao, ini se, lijevo, a drugi put desno? Zabunio se. No to je
zabuna, lijevo ili desno, to je pitanje? Ako je lijevo, zabuna je to, jer evo lijevo nema te
kue. A moda je govorio samo lijevo? No da vidimo ipak 'obalom pa desno...'
Na kraju ve sasvim iznemogao od gladi i utuen od alosti namjerio se na Toninku,
suludu ensku, glave upave kao metla i vrstih, elefantskih nogu s ogromnim stopalima
koje je obula u teke muke cipele te je u njima marirala kao soldat. Svakog je ljeta bila
zaljubljena u drugog studentia, a neki su joj od njih i pisma pisali ljubavna, zbog zabave. I sama lunjajui uokolo gladna i umorna, bijeda naila na nevolju, i sada ona vodi
natrag fratria u ovu istu ulicu. udi se mali konventualac i uvjerava kako mu je reeno
da to nije tu...
A reka vam je bit e oni ludi, gore na teraci?
Da, neobrijan... I sve je neto govorio o Englezima i sve neto... A to to znai tropikon?
I moj Tonko je sad u Engleskoj... Poznajete ga? On je isto tudijent, za ininjera...
I dok ti ovako smilja, eno zaista fratri hrli natrag s Toninkom, koja mu sve neto pokazuje rukom gore prema tebi. Uhvatila ga za rukav pa ga vue rastreseno uz ulicu kao
da je i zaboravila da ga vue, a on, nesretan, ne dospijeva ni da pridigne mantiju kod
stepenice, pa se spotie i pada kao da su mu oi zavezane.
No napokon mu uspije da izjednai svoj sitni bojaljivi korai s njezinim orijakim stupanjem u mukim okovanim cokulama, pa kad su stigli blizu, on pogleda gore, no ti si se
brzo povukao, ali uo si ipak kako je tiho rekao Toninki:
Eno ga! Kad sam pogledao, odmah je pobjegao. Moda ipak razumije da me prevario...
Oho! A kakav je to svijet najedanput dolje na ulici? uje mnogo glasova, djejih osobito,
i trumbetice i mali bubnji, a sve neuredno, zbrkano kao da se udeavaju za svirku. Ali
iznad svega uje se krupni, mukaraki glas Toninkin kako nekoga psuje: djeca je valjda
zadirkuju.
To ti materi! Na, na! Ovo odnesi doma ocu i materi, na, na!
I pljus, pljus! A djeurlija ne zna da li plae ili se smije...
Pritrao si ogradi i gleda dolje.
12
Bogami, nije. Mislio si da Toninka najmanje dijeli uke i desno i lijevo, a tamo, ona
sebe lupa po goloj zadnjici. Zadigla otraga svoju jadnu poderanu suknju i strahovito
neistu koulju i naprivi se prema djeci pljee bijesno sebe po ilavom stranjem
mesu.
A nesretni fratri, uasnut, zblenut, stoji pokraj nje, okrenuo lice zidu i samo to ne zaplae. uje kako unutra odmiu stolice od stola, kako se kreu, hodaju... ustali su!
Samo ne sad, ne u ovaj as! O, Boe, osjeam li se ja to grenim? Ako pobjegnem,
znai da sam grean... da razumijem... Isuse, ja nita ne razumijem! Nita nisam vidio! Ja
ovo nisam htio vidjeti. Ah, slatki Isuse!
I upravo u onaj as od koga je fratri najvie i strepio rastvorila se oba krila velikih kolskih vrata i na njima se sveano pojavio biskup u pratnji don Tome i jednog starog mravog kanonika, koji je o fini crni tap oslanjao svoju naherenu starost. Iza njih je slijedila
velika masa klera, a na kraju povorke maestozni don Florio, koji je priao dekameronske
anegdote mladim klericima, crven od sitosti i zadovoljstva.
Taj sveani biskupov izlazak desio se upravo u momentu kad je suluda Toninka ba
najee sebe lupala po... onom kako je ve reeno, da ne ponavljamo i u biskupovoj prisutnosti tu nepristojnu rije.
Sam biskup s pratnjom zastao na pragu i s gaenjem razmotrio odvratni prizor. Zatim,
jednim isto tako gadljivim i uzbuenim pogledom, punim nezadovoljstva, prijekora i ak
nerazumijevanja obdario i maloga konventualca, koji se skamenio i pritisnuo uza zid te
ne znajui kamo bi sklonio svoj pokajniki pogled, a osjeajui na sebi, na svomu licu, na
svom desnom uhu (koje se bilo zacrvenjelo jae i od samog lica) strogi biskupov pogled,
panino je sklonio svoje oi ba u smjeru najvee sramote, grijeha i uasa. Kao ovjek koji
bjei pred progoniteljima i odjednom se desi da im padne ravno u naruaj, tako i on,
traei u suludoj panici neko sigurno sklonite gdje bi sakrio svoj okaljani pogled,
natri upravo na ono mjesto od koga je toliko bjeao... i tu se pritaji. Ali tamo on nije
nita vidio, on uope nije ni znao to da gleda. inilo mu se kad bi sada odvratio pogled
na koju drugu stranu, da bi svi pomislili kako je dotle halapljivo i poudno gledao ensku golotinju, a sada najedanput izigrava sutu krepost pred biskupom.
Boe, kakva sramota! uzdahne biskup prijekorno i krene dalje.
U taj as, sasvim neoekivano, istrgne don Toma tap iz ruke staroga kanonika te stane
njime mahnito mlatiti ono neisto i suludo stvorenje po zna se ve kojoj strani tijela.
Na! uzvikuje don Tomica na, evo ti, evo ti!
Toninka urlie od boli, trubi, reve, njae, stenje, kreti i sipa na don Tomu pljusak takvih
rjeetina kakvih on do sada nikada nije ni uo, pa ih po svoj prilici nije sasvim ni razumio. Ali u toj bujici gadosti to je potekla iz Toninkinih usta jedno mjesto ini mi se da je
ipak zbunilo don Tomu, a to je ono mjesto kad je ona spomenula dodue nevezano i
zbrkano udovicu Jakubinu i dolare, dolare i da je ona nosila pisma, da ona
zna sve...
To sve potpuno je smotalo don Tomu. Jer to sve uo je itav kler, koji je na Toninkinu viku zaas izletio na ulicu, a nije iskljueno da je to uo i sam biskup, koji se na tu
rije takoer bio okrenuo i na jedan as zastao. A to je najgore, uo je to zlobnik don
Florio, koji je mrzio itav svijet zato to nije postao biskupom, i dakako, eno, ve pravi
dosjetke tamo meu klericima.
Don Toma, javno obliven sramotom, opazivi podmuklo namigivanje i uketanje kolega, da bi nekako sakrio zabunu, odjednom se okrene grubo i surovo jadnom fratriu koji
13
je jo uvijek stajao prikovan uza zid, blijed i prestraen, ekajui samo kad e i na njega
doi red.
A to ste vi tu radili kod onoga gada, a? Vi ste gledali, razumije se?
Fratri samo prestraeno zatrepe oima kao da mu upravo kane prilijepiti uku i ne
ree nita.
utite?
utim, utim, don Toma moj! utim, jer priznajem, jer se kajem... jer vi imate pravo to
me ovako... pred svima... i tako da uje i sam Presvijetli... I udarite, udarite me tim istim
tapom! Nije to od prkosa to ja utim, nego... Oh, kad biste vi znali!
I fratri zajeca. Suze mu potekle niz mrave djetinje obraze koje je oblilo sasvim slabo
seminarsko rumenilo.
Don Toma, zaboga! Don Tomica! Ma je li ovo mjesto? A to je on, jadan, kriv?
Javljaju se glasovi iz klera, pa don Toma ostavi fratria, ali ipak ne zaboravi da mu dobaci odlazei no, o tome emo mi jo razgovarati. Potri da bi stigao biskupa. Usput vrati
tap starom kanoniku, koji je s velikim interesom pratio itav prizor, pa primivi tap,
pomno ga obrie o sutanu i potape don Tomu po pleima: Bravo, don Tomica! Ben
fata! Bravo! O, to je dobro! Sporketa, sporka! Ter sporkulja smrdea!
Za njim krene i sav ostali kler. Djeja fanfara udari tu i raspri cijelu tu nemilu zgodu.
Ako je neto i ostalo, po tome je i praio bubanj, pa se sve izdimilo u asovitom zaboravu.
Fratri je ostao na mjestu kao iukan. Osramoen i osumnjien javno, pred samim presvijetlim biskupom doveden u neasnu vezu s onim enskim stvorenjem! Nije mogao
dovoljno da isplae svoj gorki stid i ponienje. Izvadi crno obrubljen rupi iz rukava i
obrie blijedo patniko lice, koje su neprestano natapale tihe pritajene suze pokajnika koji
je odluio da danas ne prigrize ni zalogaja hrane, za pokoru.
Toninka, meutim, neto zbog svoje bolesne rastresenosti, neto zbog naviknutosti na
batine, zaboravila ve i fratria i don Tomu i udarce i cijelu tu zbrku. Popela se ona na
prozor u prizemlju ba ispod tvoje terase i zatulila starinsku pjesmu o ljubavi:
Jubavi, jubavi, vrag ti odnil kosti,
jerbo si skonala cvit moje mladosti...
Glava joj je izvirivala iz prozorskog okvira u vertikalu tono ispod tvoje glave ili moda
malo udesno.
Uostalom, da ispitamo. Pustio si kap sline s usta i inilo ti se da pada koso, ulijevo,
najmanje pola metra od Toninkine glave.
Tu ne vrijedi fizika, brate moj. Nije kap zanio vjetar, vjetra i nema. O, Newtone, kako to
danas padaju tvoja tijela?
A desna ti je ruka ve dugo leala na onom kamenu to je pritiskao hlae i tek si sada
primijetio da si ga sasvim nesvjesno dogurao do samoga ruba. Kamen je stajao ravno
nad Toninkinom glavom. Jo si ga malo gurnuo. Sada je ve cijelom polovicom izlazio
preko ruba. Tada si ga kvrcnuo srednjim prstom: kamen se pokolebao! to je jo potrebno da ovaj kamen padne? Kako je jednostavno postati ubojica! Dovoljno bi bilo da ga samo dotaknem prstom, da puhnem u njega...
14
A kad bi sada neki sasvim iznenadni, zalutali lahor samo malo zaleprao ovim hlaama... da li bih i onda ja bio ubojica?
Zogagu, zogagu, dala buba zogagu... uzeo si govoriti besmislene rijei da bi rastjerao
ubilake misli. Uh, udahnuo si poudno kao da si izronio u posljednji as prije samoga
guenja. To je ludost, zogagu, ludost.
Sasvim izmuen svojim tamnim mislima silazio si s terase ponavljajui mehaniki zogagu, zogagu, dala buba zogagu... Ah, mir nekog svetog mjesta budistikog na Tibetu!
Ne, nije istina! Ja vie volim i najbanalniju buku... sanduk praporaca na neravnoj cesti.
Vonja. Lomatanje strojeva, okretanje turbina. Vodopadi. Vitki mostovi nad vodama.
Ruke u pokretu, nokti crni od rada.
Pogledavi svoje blijede neradine ruke, nasmijeio si se tuno.
V.
U sobi je polumrak. vrsto zatvoreni kapci proputaju kroz pukotine tek nekoliko kosih
sunanih pruga u kojima se komea gusta praina.
To je tek toliko da vidim u kakvom neistom zraku ivim. Koliki svjetovi praine!
Ulaze u moja plua, u moja usta, u nos, u oi... Jest, sve knjige na komodi prekrila je
praina. Od kada nisam itao! Poznato je da knjige prenose neistou; u njih se uvlae
stjenice... Koliko sam puta naao suhu stjenicu, zgnjeenu muhu, pritisnutog komarca s
rairenim nogama preko suptilnih rijei vedrina, srce, cvijet...
Pa ona uta mjesta u knjigama nad kojima su ljudi kihali, kaljali, kopali nos, vrtali uho
ibicom. uti otisci vlanih znojnih prstiju u koje su itai pljuvali, lizali ih, ili su im se
znojili od uzbuenja, od muke, od alosti, od bolesti. Pepeo od cigareta, ispljuvci duhana, iupane vlasi. Biljeke sa strane, nerazumljivi, nervozni, patoloki znakovi, crtei i
opaske ovo je sjajno, fantastino, neuvjerljivo, to isto kae Diderot, samo mnogo
ljepe, eh, kad bi tako bilo!, stara pjesma, gospodin autor ne zna to je entelehija,
ateistike lai i svinjarije!...
Koliko uzrujavanja! Koliko odobravanja, oduevljavanja, polemiziranja, zanovijetanja,
uvreda, prijetnja! I onda, na kraju, neka se zna da se to uzrujavao, ljutio, oduevio i
prokomentirao knjigu Mirko Pogai, koji ju je proitao jo 22. II 1913. godine.
Toliko neposrednih znakova iskrenog ljudskog raspoloenja nai e se jo na mjestima
gdje je ovjek boravio sam, zatvoren sa svojim mislima, sa svojim eljama; po zidovima
tamnica ili u intimnom dnevniku kakvog samostanca koji je po noi ustajao iz kreveta i
vadio iz slamarice svoju biljenicu da bi pri mjeseini, na prozoru, zapisao patnje svoga
tijela. Ali sve je to romantina erotika prema onoj dekadentnoj, perverznoj, pornografskoj borbi po zidovima javnih zahoda gdje ovjek takoer eli da bude to vie sam i
nesmetan, ali zna da e iza njega to mjesto posjetiti njegov protivnik, da mu ostavlja svoj
izazov, svoju parolu, svoj credo, svoj emblem, svoje ivio i svoje dolje...
Misli. Misli o svemu, to jest o bilo emu i udi se koliko ima toga o emu ovjek moe
misliti. Mnogo, mnogo je misli. ovjek je postao i po zanimanju mislilac. Onda njegova gospoa vie na djecu: Pst, Oto, Berci: tiho, tata radi! to jest misli... A mislilac se
razvalio na divan u svom kabinetu i misli: Kako je moja ena glupa! I za kog sam se
vraga uope oenio! Berci, Oto, pst, tata radi! Tataradi, tataradi, tataradi... Kao motor...
15
tataradi... Ah, k vragu, tataradi! Pa je Mislilac zapjevao promuklim baritonom: Tata-raaa-diii... okrenuo se na bok i zahrkao.
I to je bolje, okrenuti se na bok i zahrkati, nego ove prazne i suvine misli dok vani bubnjevi bubnjaju i gospodin biskup blagoslivlja kopno i more.
Kako smo se zatvorili! Kako smo se ogradili od tih sedam parobroda vjernika iz tri susjedne dijeceze! I tako milo uketamo mislima u naem intimnom polumraku: Ja nisam
identian s tih sedam parobroda gluposti. Ja sam, pojedinano, takoer, jedan od onih
izuzetaka koji sve to razumiju i koji su zbog toga nesretni. Ah, zatvorimo se vrsto u
sebe, mi mudri, i drimo glavu u hladnoj vodi dok nam se ne ukau velike smrznute
sjeverne zvijezde razuma! I onda malo poezije: kroz sasvim usnule pejzae, kroz drvorede nijeme crnogorice i neprozirnu tamu s bijelim zvijezdama u daljini stupa smirena
koraka pokojni Rimbaud, u crnini... i recitira stupajui mranom alejom:
A noir, E blanc, I rouge, U vert, O bleu, voyelles... 11
... a jeka mu odgovara iz neizmjerne noi: voyelles... voyelles...
Najedanput na ulici, pod samim prozorom, paklena galama.
To su, bogami, Toninkini vokali! Njezino I je munja, njezino U je lavina, prolom oblaka, tua! Katarakti pogrda pljute iz njezinih usta teko, pljosnato kao dad napuklih
inela, kao kotrljanje starih lonaca; otro, originalno, inventivno, bez ponavljanja padaju
njezine uvrede i koga pogode, kao da ga lupe defom po glavi: taf!... Uvrijeeni ostaje
smuen, zblenut, nemoan, bez ijedne rijei. Jer Toninka pogaa uvijek najosjetljivije,
najbolnije mjesto, na kome se obino krije neka tajna koja je toliko poznata da zbilja treba
biti neodgovorno lud kao Toninka da se ovjek tako ljuto ugrize za srce. Koje zavidno
bogatstvo izraza! Sipa Toninka neoekivane usporedbe, razvija bogatstvo retorikih
figura, lupa i unitava neprijatelja metaforama, metonimijama, sinonimima, augmentativima, onomatopejama. Onomatopejski istjeruje zrak kroz stisnute usne, lansira dalekometne ispljuvke i pljus! pljus! uke.
Na uke si otvorio prozor i ugledao neoekivan prizor. Onii, crni, smeurani andarmpodnarednik, s dvije bijele zvjezdice od volovske kosti na svakom ramenu, uka Toninku svojom kotunjavom, suhom, poput vila skeletnom desnicom s koje je prethodno bio
skinuo sivu konanu rukavicu.
u da ti istjeram tu ludu ideju, majku ti krvavu! dae podnarednik i vue Toninku. Ajd sa mnom na stanicu! No prihvatila se ona obim rukama velike kvake na
kolskim vratima i andarm uzalud pokuava da je otrgne. Vue on i psuje Toninki majke i strine krvave, no otrgnuti je od kvake ne moe, pa ve ne zna ta e, ega da se prihvati; vie, tope na mjestu, bjesni... Vidi: autoritet mu pada pred publikom, a on je u
neku ruku tu u mjestu komandant, to jest najvii po inu, pa ako i nije formalno ba
komandant, on je komandir andarmerijske stanice, dakle, stvarno odgovoran za red i
poredak. On se ve dugo ogledava po svojim pretpostavljenim nebesima ne bi li mu
odande pala i trea zvjezdica k one dvije i uspostavila ve jednom tu Boju naredniku
konstelaciju na njegovu ramenu, to kotano trozvijee koje u andarmerijskom zodijaku znai poviicu plae, pravo na enidbu i to je najvanije sablju o boku, jer ve vidi
i sam da je smijean kad komandantski poloi ruku na drak bajoneta, smijean kao koza
A crno, E bijelo, I crveno, U zeleno, O modro, vokali... prvi stih Rimbaudova simbolistikog soneta
Samoglasnici.
11
16
kad mae svojim kratkim repiem. Bog kozi, kae se, nije dao duga repa, ali, majku mu,
on nije koza! Doi e on do sablje, pa makar... Satjerat e on sve te antidravne u miju
rupu, sabit e im on glavu meu ramena da nee ni kihnuti, majku im prevratniku!
I sad tu mu, gle, prkosi ova neka aava pompadurka (on je sve ene iz nekog razloga
nazivao pompadurkama), a onaj tamo rimski biskup i ovi popovi latinski mogu da ga
prikau gospodinu komandantu puka kao komandira koji ne dri situaciju u svojim
rukama, pa pitaj boga okakog to se sve iz ovoga jo moe izlei.
Dolazilo ovjeku da pobjesni.
Mii se, marvo pompadurska, na stanicu da ide! vie on i pljuska Toninku, a ona
se i ne mie nego samo re od boli, ali kvake ne isputa.
Iz susjedne kue u kojoj je u prizemlju bila smjetena kuhinja za dananji banket istrale
na ulicu one Sare i Rebeke, Marte i Marije koje su danas dobrovoljno skuhale cijeli taj
banket. Opasane bijelim pregaama, s tanjurima i ubrusima u rukama, one su sada s
usidjelikim zadovoljstvom promatrale kako podnarednik ureduje po Toninki. I njih je
ona maloprije opalila svojim usijanim jezikom jer joj nisu dale jesti zbog uvreda kojima je
javno obasula don Tomu. Iza usidjelica bojaljivo proviruje na vrata i fratrieva glava,
nasmijeena, zadovoljno obasjana sreom gladna ovjeka s punim ustima, u kojima
fratri vae birane ostatke koje su mu probrale one milosrdne due.
U toj kuhinji bilo je jo i nekoliko starih prosjaka koje si viao jo od jutros kako njukaju
ovuda oko kuhinje i pobono prevru oima pred ovim usidjelicama spominjui u svakoj
svojoj prosjakoj reenici ime Gospodnje. No uzalud su oni tu moljakali i naklapali o
Gospodu dok se gospodin biskup nije nahranio i ustao od stola.
Neki su od njih sada uali na pragu, drugi se razvalili u hladovini i gutali hladno govee meso, mljackali bijeli gnjecav loj izbacujui kosti na ulicu, brisali rukavima usta i pili
vino iz zajednikog lonca koji je stajao pred njima na zemlji. I poveli tako prosjaci izmeu sebe razgovor, posve nezavisno od onoga to se dogaalo na ulici.
A okle si ti, prijatelju?
Joa? Joa sam iz Smrievice... pokojnoga Moaloga Stipana.
A di ostaje Smrievica? Bit e tamo povarh Splita put Imoskoga?
A ne, Smrievica voam je od broakih kojih, poak gore... A a tebe, prijatelju, zovu
Linjoak? Smino nadime Linjoak. Mene zovu u Smrievici Papagalo...
Prosjaci se sve onako vaui nasmijae tom nadimku, pa mu se nasmije i sam Papagalo
iz Smrievica kao da nije on taj Papagalo i nastavi zatim ivahno:
E, perke mi je jora Rozina, jo je fala Bogu iva u Supetru, bila doala jedan arnjeni
kapot, poak me bilo vidit u njemu kako papagalota... Ma a e re, prijatelju, da tebe
zovu Linjoak, a?
Perke lie svakomu guzicu za pjat faola. I pokojni mu je otac bil isto taki... Ma a
proverbij govori: karv po ili, a kila po batini!
Ostavi ti moje pokojne u miru! a vi mislite, a vi mislite da smo mi mona? Da ne
kapimo vrazi pinku vae divje beside?
A a e, moj Linjoak? Svega se ini za ovo smardee tilo. A kad ovik umre prk!
pardac u ruke.
Bogat i siromah, smart ne pita a si i koji si?
Govoril je pokojni Skakalako: da mi je bit kralj, ja bi sve loja jil i na vuni spal! A a e
mu sad i loj i vuna? A bil je radian ovik, pokojan.
17
Na tom mjestu miran tok prosjakog razgovora prekine iznenadan enski vrisak. Prosjaci tek tada obratie panju na ulicu.
A na ulici podnaredniku nikako nije polazilo za rukom da otrgne Toninku od kvake, pa
da se ne bi posumnjalo u autoritet njegove vlasti, on trgne revolver. Na taj su revolver
usidjelice vrisnule i strale se u kuhinju. Fratri je samo povukao glavu unutra i prestao
vakati, oekujui da e svakog asa prasnuti i hitac. Jedini se stari Papagalo, videi da
andar ozbiljno prijeti Toninki tim svojim pitoljem, usudio izai na ulicu i intervenirati.
Ma a si lud, ovie Boji? Pusti je s mirom kad nikomu nita ne ini...
Ah, jest... da mi gosn' upnik napravi prijavu!
No kao da je andaru najedanput sinulo: A to, bogamu? to mi se tu ovaj neki goljo
dolazi da mijea u moju slubu? pa zaboravivi potpuno na Toninku, kao da mu je ona
tu privezana za vrata, obrati se Papagalu na poznati andarski nain:
A uje ti... (ovdje jedna egzekutivna fraza), a to mi se ti tu mijea u moju slubu, a,
zvekane? Jesi li ti komandir mjesta ili ja? e mi ti da nareuje to imam da radim, je li,
bitango? to se smije? Mar, da te vie ne vidim!
Smjeka se Papagalo dok ga andar psuje. Gleda on kako Toninka tamo iza andarovih lea tiho na prstima odmie, pa je oito da tim smijekom nastoji jo jae izazvati
andara i privezati njegovu panju dok Toninka ne stigne do prvoga ugla. No luda Toninka javila se nesmotreno ve sa dvadesetak koraaja kao ptica kad pobjegne iz kaveza
pa veselo zacvrkutala u slobodi.
Komandir se jedan as kolebao da li da se izdovolji na Papagalu za svoj osobni raun
ili da propisno goni odbjeglu uhapenicu, pa ga ipak strah od don Tomine prijave i
respekt prema propisima krenue u potjeru za Toninkom.
Moe se slobodno rei da je Toninku sam Bog spasio. Osjetivi andara za petama, ona
se dade u divlji bijeg prema obali i tamo natri na procesiju koja je upravo onuda prolazila. Podnarednik bi joj bio, kako je po svemu izgledalo, sve kosti polomio da mu je na koji
nain pala u ake. No upravo kad je stigao na kraj ulice, pojavi se iza ugla baldahin s
biskupom. On se ukoi po pravilima slube u stav mirno odsalutiravi poast svetom
otajstvu koje je u velikoj zlatnoj monstranci s nakostruenim zlatnim perajama sjalo pod
baldahinom u rukama presvijetlog biskupa.
Usidjelice i prosjaci dolje u kuhinji pali na koljena i oborili glave mrmljajui poluglasno
molitve i udarali se u prsa tko zna zbog kakvih svojih grijeha, koji sigurno nisu poznati
ni njihovim ispovjednicima. A fratri pokleknuo na oba koljena i sklopivi ruke na prsima, pedantno i doslovno, kako rade djeca i kako je valjda negdje u nekom ritualnom
kodeksu i propisano, to jest tako da je prstima jedva malo dodirivao bradu, podigao oi
iz te konobe u kojoj se danas kuhalo i peklo za crkvene dostojanstvenike s namjerom da
ih uzvisi prema nebu. No na tom putu od konobe do neba naiao njegov pogled na tvoj
prozor i tu se zaustavio.
U taj si as upravo promatrao Linjaka u kuhinji s veim interesom nego ne znam kakvu
napetu kazalinu scenu. Tamo dolje u konobi svi klee, biju se u prsa i klanjaju svetootajstvu, a Linjak otraga, svima iza lea, ustao, skinuo svoj poderani kaput i hitro sakrio u
njega jednu flau. Zatim uzeo redom podizati poklopce na kominu i turati prste u lonce
ispitujui im sadrinu. Namjerio se tako na velike zalihe peenoga mesa u jednoj tavi i
uzeo grabiti to otkriveno blago i trpati u depove. U prosjaka tih depova ima posvuda u
njihovim prnjama i na najudnijim mjestima, to jest, svuda gdje ima neka rupa i zakrpa,
a rupa ima na siromatvu... no, to da se i pria. Tako se Linjak snabdio mesom i za
nekoliko dana. Samo se jo muio oko jednog debelog i rumenog hljeba kako bi ga strpao
18
u kaput, ali to mu nikako nije uspijevalo pa ga se morao u neizmjernoj alosti ipak odrei.
Eto, taj hljeb bi sve kompletirao, kao amen u molitvi, a mora ga, gle, ostaviti!
Taj kruh na svagdanji, o kome tu oko njega mrmljaju usidjelice u molitvama, mora u
dan dananji ostaviti samo zato to mu kaput ima na leima ogromnu rupu i ne moe da
sakrije i kruh i vino. Ili ili?
Gleda kako se Linjak dramatski koleba izmeu kruha i vina, izmeu tijela i krvi Gospodinove, pa kad se napokon ipak odluio za krv, nisi se vie mogao svladavati i prasnuo si u silan smijeh.
Sve se pokajnike glave podigle i upravile svoje poglede u tvoj prozor. One su, naravno,
tvoj smijeh shvatile kao blasfemian izazov u ovom sveanom i svetom trenutku. Sam
Gospodin Bog prolazi onuda dolje obalom ispod baldahina! Ispred njega esnaest u bijelo odjevenih djevojica sipa cvijee iz koarica, glazba svira, crkveni zbor pjeva, a djeca,
vodei se za ruice, skandiraju o Isuse, blaga i ponizna srca, i sve ti se ini da slua
aneoske soprane kako na nebu slave Gospoda, a Linjak tu u zadimljenoj i crnoj konobi
kao duh paklenski njuka po loncima, krade meso i vino i samo to ne plae za hljebom
rumenim koji je morao ostaviti... Kakav straan nesklad, Gospode, na ovoj kugli koju si,
kau, ti lansirao u svemir! Dopusti, ali tko se tu ne bi nasmijao?
Na tvoj smijeh fratri je uzbueno ustao kao da e on sad smjesta neto poduzeti. A to je
mogao poduzeti? Uzeo te fiksirati nekakvim stranim pogledom kao da te eli u najmanju ruku pozvati na dvoboj. Osjea stroge fratrieve oi na sebi, no ne osvre se mnogo
na njih, nego si se sav posvetio Linjakovim manipulacijama tamo oko lonaca. Opazio
Linjak da ga motri i da se onaj smijeh odnosi na njegov pothvat, pa sve stavlja kaiprst
pred usta i daje ti znak da uti, a ti mu klimanjem odgovara da bude bez brige.
To je fratria najvie i razljutilo to ga toliko bagatelizira te nee ni da ga pogleda nego
sve gleda nekamo preko njega kao da on tu i ne postoji. On odluno stupi na prag!
Upravo je otvorio usta da te upita za objanjenje, kad ga visoka i daata usidjelica povue za rukav i neto mu ispria apatom pravei rukom kretnje ispred ela, a tim se kretnjama obino pokazuje za nekoga da mu u glavi nije sve u redu. Fratri se, izgleda, zainteresirao ivo za tvoj sluaj jer nije prestajao tiho brbljati sa starom djevojkom.
Taj fratriev obrat u konobi otkine Linjaka definitivno od onoga nesuenog hljeba, ali
on, majstor situacije brie hljeb iz programa i ide u nove svoje male kombinacije.
Ma, recite mi po dui: vi ste sigurno lajko od kuventa? 12 poinje Linjak obuhvaati
fratria ovako izdaleka.
Lajko? udi se fratri. A to je to lajko?
A to e re oni... oni a zvoni, a kuha, isti i redi... emo re... lajko od konventa.
A-ha, vi to mislite laik, sluga? Ne, ne, ja sam u novicijatu kod franjevaca-konventualaca.
A, to e bit od reda svetoga Franciska? Kako a je padre Bone? A eto, jedan je od
jednoga, drugi je od drugoga reda, moe se i pogriiti, a govori se ovik grii, je li
tako? Tako je. A ovo sigurno vi neete vie jist? Ovo vam je ve sve ostinulo... i pruio
Linjak prste u fratriev tanjur. No okrenula se ona ista visoka i mrava djevica i udarila
svom snagom Linjaka po prstima velikom drvenom licom koja joj se nala u ruci. Kako
je Linjak naglo trgnuo ruku zarzavi od bola i stisnuo udarene prste drugom rukom
12
lajko od kuventa laik od konventa; samostanski fratar laik
19
kojom je drao kaput, isklizla mu flaa iz kaputa i tresnula o zemlju. Gledao je uasnuto
kako suha crna zemlja poudno pije dragu krv Isusovu.
Auh, kurbo prokleta! zajaukao Linjak od desperacije. Bio je toliko oajan te nije ni
opazio to je rekao staroj djevici, zagledao se kukavno u zemlju i nije se ni sjetio da bi mu
sada bilo najpametnije pobjei.
Razjarena djevojka zamahnula na njega drvenom licom koja bi mu bila nos spljotila da
nije udarila po ogromnom crnom loncu koji je odjeknuo kao gong. Tek se tada Linjak
snaao i potrao prema vratima te ga je sljedei udarac pogodio pljosnato i sasvim neopasno po leima.
Nesritni lupeu! ekaj, ekaj, sad u ja poslat po andara! Jeste ih vidili, koji su ovo
lupei? Sve su ovo tko e im dati mukta derat!
Razbjesnila se stara djevica, spopala je histerina srdba i stala je mahnito lupati onom
drvenom licom po prosjacima:
Mar! Mar vanka! Svi! Svi do jednoga! Lupei! Linine proklete! Svi ste jednaki,
nesrie Boje! Vaja vas pustiti da svi krepate od glada! Bit e manje gada na svitu. Nikad
vas ni vidila kua Boja, nesritni neznaboci! Dojdite mi samo drugi put! zaprijetila je
jo s vrata drvenom licom uzrujana usidjelica, a prosjaci se brzo izmuvali na ulicu i
mrmljali vie za sebe: Ti si luda, bogati... Valjalo bi tebe, moja, odvest pod jarca, neka te
ispravi...
Jedini je Papagalo imao razumijevanje za jadnu staru djevojku. On je rekao mirno, bez
uzbuenja i cinizma, tovie, nekako samilosno:
Eto, ljudi moji, a e re enska gloava bez mua: najedoanput joj udre eina u
gloavu... A moe bit da je i dobra enska... i sarena za dat siromahu...
Ulicom se uspinju dvije crne opatice s bijelim ovalnim okvirima oko lica. No to i nisu lica
nego kao da su se na dva ovalna prozoria pojavile dvije bijele votane maske sa sputenim vjeama. Za njima se uri odozdo i trei bijeli prozori na koji gleda ivo nasmijeeno, rumeno lice mlade lijepe enice i zau se njezin zvonki i sasvim svjetovni glasi:
asna sestra elesta, jesu li asne sestre gore?
Dvije bijele nitice samo se nijemo pogledae kao to se ribe pogledaju u vodi i pooe
dalje ignorirajui taj kliktavo vedri enski glas koji nikako ne pristaje sestri od strogog
reda karmelitskoga.
Jadna mala opatica smjesta shvati zato su se sestre ogluile na njezin glas; okrene se i
sasvim alosno poe niz ulicu.
Tu si i ti zaklopio kapke na prozoru i predao se svome polumraku u kome nita ne vidi
osim sebe... A i sebe tek nasluuje u polutmini kao sjenu koja je nestala u ogledalu...
VI.
Plete sitno, pomnjivo san kao bijelu ipku na crnoj pozadini sputenih vjea. Reda
oicu do oice i gradi kao pauk nevidljivu finu mreu u koju bi htio uloviti svoju misao
kao dosadnu crnu muhu to brunda i zuji u mraku i prelijee hirovito s jednoga na drugi
kraj mozga i ne da ti usnuti.
Vrti se tajanstveno vreteno sna u tmini zatvorenih oiju polako, lijeno i namata beskonanu tanku nit vremena, godina, uspomena. Prede i plete udnovati pauk i obavija lu-
20
kavo, neosjetno tvoju misao laganom preom sna. Prelijeu posljednji meteori, u oima
rasprsnula se posljednja raketa, sveanost je zavrena i sada padaju prosute iskre, gase se
i tonu u duboko i mirno more sna. Jo se samo lelujaju u mraku zeleni i uti kolobari kao
zaboravljeni lampioni koje tihi noni vjetar ljulja i gasi jedan za drugim.
Slatko te opija dugo ueni san... I gle: ve su ti noge i ruke usnule i itavo tijelo ve
mudro sanja o svojim tihim krvotocima, o svojim pretvaranjima tvari, o zmijuljastim
peristaltinim gibanjima: srce mirno kuca, poigravaju se nestano crvena i bijela zrnca
krvi, poivaju umorne ivane niti i cijelo je tijelo kao umorni parobrod u nonoj luci iz
kojeg lijeno kulja lagani pramen dima samo glava nee da usne! Glava trai jo jednu
sliku kao uvjet, sliku sna: umornu pticu na grani koja je savila glavu pod krilo...
No ptica se probudila od tvog pogleda. Uplaeno se trgnula i otprhnula.
I opet si ostao budan.
Eto, budan sam! Jesam li sanjao o ptici kako spava ili sam o tome mislio? Zar ne bih
mogao milju zaustaviti pticu? Ja u je opet vratiti...
I pokuava da vrati zaspalu ptiicu na granu i da je pokrije tamom. Puta da padne
no na sliku, pepeljasti sumrak najprije da pokrije pejza, zatim sve dublja, sve mranija
no.
No tama nee da prie tvojoj glavi. U oima ti se ponovno pale uti lampioni i opet
rakete, vatrometi, bengalske vatre i ostali karneval. itavi cirkusi zvukova, boja, pokreta.
Nastupaju akrobati; limene glazbe i bubnjevi. Slonovi kotrljaju lopte, majmuni u frakovima voze se u fijakeru ispod suncobrana. Izlazi mlada jahaica i juri arenom, stojei
uspravno na dva konja u galopu. Ali najmunija je slika: akrobat visi o nonim palcima
na trapezu u vrtoglavoj visini (tu grevito zaklapa oi i okree glavu zidu da ga ne
vidi); trzaji ovjeka na trapezu, hvata dobaeno ue i vue gore sebi jahaicu koja dri
kraj ueta u zubima. Noni palci na trapezu i zubi na kraju ueta dvije toke tvoje
stravine napetosti, tvoje neizrecive strepnje, da ne bi u jednom asu tvoja panja popustila, da ne bi popustili tvoji zubi, da se ne bi opruili tvoji palci. A dotle te avo neprestano mui: Gledaj kako joj dre donja vilica, iznemogla je, vidi li, sad bi mogla ispustiti... i ti jae stiska zube, jae savija prste na nogama, luaki stee miie na cijelom
tijelu i dri akrobata na trapezu i njegovu partnericu, dri i strepi i ne doputa im
vie nikakav pokret.
Vise nesretni cirkusanti u tvojim mislima, visi i ti s njima. Kako bi ih polako, polako
spustio na zemlju, postavio ih na neto vrsto, sigurno, da stanu na tvrdo tlo, da odahnu,
da odahne, da se okrene na drugu stranu? Ve ti je ruka utrnula i gr ti je stegnuo oba
stopala, vie ne moe, ne moe... Dokle u ja spaavati ivot ovim ljudima?...
Javio se sat na tornju staroga kastela: din... din... din... i bio si spaen! Slika se rasplinula;
akrobati su poletjeli prema zemlji i nita. Okrenuo si se na drugi bok i otvorio oi.
To je sat odbio tri etvrti. Jedanaest i tri etvrti. Ona arulja na ulici, ije svjetlo pada u
tvoju sobu, jo gori. Svjetlo e se ugasiti tono u pola noi i u sobu e ti se uuljati no.
Jo, dakle, etvrt sata, pomislio si. Kad bih mogao barem za to vrijeme zaspati!
Ne zna ni sam zato, ali panino se boji one tmine u sobi poslije gaenja arulje. I svake
noi hvata te taj isti strah da nee usnuti prije ponoi. Mui se, prevre, pokriva se
plahtom preko glave i kupa se u znoju od vruine i od straha. Neprestano ti se ini da
netko hoda po kui. Neki tihi, pritajeni koraci, um teke svilene haljine za vratima, tihi
uzdah, opet prigueni koraci u papuama, onda zvecnu ae u kuhinji, pomaknu se
tanjuri i bum! neto bubne u pod!
21
Ah, to se kokoi premjetaju na tapu, dolje, u konobi, to kokoi sanjaju misli

razumno, no svejedno prislukuje i uje kako ti srce panino bije u jastuku ispod uha, i
to udaranje srca u tiini ulijeva ti jo veu stravu.
Mjesec e noas kasno izai; jo imam samo etvrt sata svjetla... Treba, dakle, usnuti,
treba usnuti...
Mislei tako, gleda svoje odijelo na stolici: vise rukavi, prazni, naputeni. Hlae su prebaene neuredno preko naslona s raskreenim nogavicama u trku: na podu cipele, jedna
uz drugu, stisnute sirotinjski, a nad njima visi rukav od koulje te se ini da je za cipelama segnula neka ruka da ih ugrabi. I tako gledajui to svoje odijelo koje si pred koji sat
skinuo, ini ti se da tu vie nema tebe, da si umro ili otputovao vrlo daleko, a ovo tu
netko drugi, motrei tvoje stvari, misli o tebi sentimentalno: Kako je to udno! Bio je iv,
navlaio je na sebe ovu odjeu, imao je obiaj da uvlai najprije lijevu nogu u hlae, a u
kaput desnu ruku, zakopavao je ova dugmeta, uvlaio ruke u depove, nije podizao
hlae kad bi sjedao, eto, tu je na nogavicama ostavio oblik svojih koljena, tu po kaputu
ima jo njegovih vlasi i prhuta, i jo je tu miris njegova tijela, jo tu ima neto od njega, ali
njega samoga, njega vie nema...
I odjednom ti b neugodno sa samim sobom kao s mrtvacem koji se vratio da jo jednom
vidi svoju sobu, da ogleda svoje odijelo i da se sjeti sama sebe.
Kako je strano biti sam sa sobom u ovim nonim tiinama!
U ovoj kui poludio je stric. Bio je zatvoren u ovoj istoj sobi: jo se poznaju tragovi njegovih udaraca po vratima, koja je napokon i provalio, i dok su se ukuani razbjeali u
strahu, on je mirno sjeo na stubite i zaplakao gorko nad nekim svojim mrtvim uspomenama. A uspomena je bogme bilo, i to vrlo udnih, prema prianju stare tetke. Njemu je
davno, u prvoj mladosti, kad se htio eniti, umrla zarunica. Dugo je tugovao za njom,
ne jeo, ne spavao, utio, samovao, ludovao, jadan, neutjean. Ali vrijeme je uinilo svoje i
on, ne da ju je zaboravio, no smijao se i zabavljao gotovo kao i ranije, ali se vie nije
zaljubio. No jedne godine o pokladama na velikom plesu pod maskama pojavila se neka
enska maska, tanka, vitka, leprava i sva nekako prozrana i sjajna te je izazvala senzaciju i sveope divljenje. Kad je doao na red takozvani enski bal, kako se nekada
govorilo, ona odabrala tvoga strica i zavrtjela ga dvoranom kao u nekom vijornom zanosu, i od toga trenutka jedno drugo vie nisu naputali. Tvoj se otac ponadao, a i svi mi od
rodbine koji smo to sa zadovoljstvom promatrali da e od toga neto biti, da je to
njegova nova ljubav i da e to sretno svriti. Neke gospoice ne zna se da li vie od radoznalosti ili od zavisti, uznastojale da joj skinu masku, no ona je letjela dvoranom u naruaju tvoga strica kao da je vijavicom zahvaena, jedva dodirujui vrcima prstiju nalateni parket pod nogama. Tada je njega poelo zanimati tko se krije pod tom maskom i stao
je moliti i preklinjati da mu se otkrije. Ali ona je neprestano odgovarala: kasnije, kasnije...
Traio je u sjeanju gdje je ve jednom uo taj glas, taj veseli zvonki smijeh? no im bi se
on jae zamislio, trgnula bi ga naglo i silovito i zavrtjela tako vrtoglavo da bi mu sva
sjeanja iz glave izletjela.
Pred zoru je oboje nestalo iz dvorane. Nitko ih nije primijetio kad su izali. Ona ga je
vodila daleko, daleko izvan grada, a on ju je slijedio opijen njom, i tek kad je stala, primijetio je da ga je dovela na nae groblje gore na breuljku obraslo empresima. Tada je
skinula rukavicu i pokazala mu ruku. To je bilo o prvim pijetlovima. On je odmah na
njenom prstu prepoznao svoj zaruniki prsten. On joj je htio tada skinuti i masku, ali
ona to nije dopustila. Rekla mu je da je mrtva i da mu ne moe pokazati lice. Obeala mu
je zatim da e odsada dolaziti tako svake godine o pokladama na bal pod maskama ako i
on njoj obea da se nee zaljubiti u drugu enu. Ona e uvijek biti tako mlada, vitka i
22
leprava, pa i onda kad on ve bude star i nemoan. Dolazit e sve do njegove smrti. Tu
su jedno drugom tako vjeru dali i ona se vratila u grob, a on... a on vie nikada nije doao
k sebi. Od te se noi njemu i pamet pomutila. Otada vie nije progovorio ni jedne rijei.
Samo je jednom nekoj osobi povjerio da je ono onda na plesu bila njegova pokojna
zarunica i da mu se otkrila na groblju, ali tu osobu nitko nije poznavao, pa ni stara
tetka. A ti se smij koliko hoe tako je zavrila svoju udnu priu o tvom stricu.
Umro je on prije nego si se ti rodio, poznaje ga samo po fotografijama. No one oi pokojnoga strica vezale su se uz tvoj pogled nekom neobinom simpatijom, i sada neprekidno strepi u ovom stranom mraku da se ne bi sreo s tim dubokim, ludim oima.
Moda to on obilazi nou svoje tragove? iskrslo ti nenadano sasvim apsurdno pitanje
koje si smjesta i odbacio onim istim pozitivnim razumom kojim si veeras za veerom
ismijavao tetkine okultne anegdote. No bilo je meu tim njezinim praznovjernim brbljarijama i nekih mjesta od kojih ti se koa jeila i tvoj ironiki smijeak bio je toliko izvjetaen da je to i stara primijetila.
Prie o smrti, o mrtvacima; mrtvi sveenici koje je smrt zatekla u grijehu pa im se dua
mui u purgatoriju dolaze nou u crkvu da slue sami za sebe mise... To je istina; pripovijedao je to sada ve pokojni Tajitaj, on je jednome od njih i ministrirao.
Sjea se sada u krevetu tih pria i hladna te jeza obuzima. Jedno nikako ne razumije:
kako ovi ljudi, koji u to i vjeruju, ne izlude od straha? Jer eto, kod tebe je to tek reakcija
ivaca, moda i uinak nekog dalekog straha iz djetinjstva (koje si proamio u ovom
istom mraku koji se turistiki zove sunana Dalmacija) i boji se, panino se boji
tmine, a stara vrsto vjeruje da nou hodaju mrtvaci i usuuje se usred noi, bez svijee, odlaziti na tavan da zatvara prozore kad iznenada udari kia!
To mora da su konjski nervi, konjski zdravi nervi...
Din... diin... diin... diin... Zatim, u kratkoj pauzi, kao da se sat na staroj tvravi premjestio
s noge na nogu pa drugom nogom bre i odlunije: dan, dan, dan, dan... i tako do dvanaest.
Pono.
Sad e se ugasiti misli na onu elektrinu svjetiljku na ulici i miri. Kad otvorim
oi, bit e mrak...
Broji sate grenjem desnog stopala i usput se sjea kako si motrio mravog zgurenog
elista s kratkim rukavima i dugim, vrlo dugim prstima na koncertu filharmonije koji je
udarao takt isto tako desnim stopalom, i misli jo o mnogim sporednim stvarima od
straha. Strah te je pa se prenavlja pred samim sobom: ah, to? Ja mogu misliti sada i o
svom desnom stopalu ako hou! A u stvari sav strepi... i malo, samo malo razmie
trepavice: Jo gori... I opet miri. Jo gori... jo gori... tim gore gorimo... Ja gorim, ti
gori, on gori... Jedan, dva, tri, etiri, pet... i tvrdoglavo odluuje da ne otvara oi dok
ne nabroji pedeset, no nisi jo nabrojao ni petnaest kad ti se uinilo da je sada u sobi
ipak mrak. Otvorio si oi gori!
Kako je tek bilo onom jadnom djeaku u grobu?
To se desilo neki dan: djeca su se igrala pred veer na groblju poto su zidari ostavili
posao. Zidali su novu grobnicu i djeaci su se spustili ljestvama unutra da razgledaju taj
tajanstveni mrtvaki stan. No uto je zazvonila Zdravomarija i oni se u strahu brzo popee iz grobnice. Ostao posljednji mali djeak Mohuna a oni ugursuzi gore, da bi se s njim
naalili, digli mu ljestve, ostavili Mohunu i pobjegli. Pa su kasnije i zaboravili da su
ostavili djeaka u grobnici.
23
Kasno uveer proetao se onuda pored groblja jedan ljubavni par (jer to je jedino mjesto
za nesmetanu ljubav) i uju ljubavnici stravinu viku djeaka iz groba: Ja sam mali
Mohuna! iv sam, u grobu sam! Ne bojte se! Ljubavnik je bio neustraiv momak i izvukao maloga Mohunu iz grobnice, gdje bi sigurno preko noi i umro od straha. Ve je bio
sav pomodrio, nesretnik.
Kako je, velim, moralo biti tek nesretnom Mohuni u grobnici, meu mrtvacima!
Nastavlja svoju nemirnu, paninu misao i usput proivljava sve strahote jedne takve
noi u grobnici.
Odbija etvrt. Svjetlo gori.
Pa se uputa sve dalje, sve budnije u misli, kojima nigdje ne vidi kraja i dolazi ti da
vikne, da zove, da se prodere u mrak: Vidim vas! Vidim vas!
A to vidi? Mrak je. Svjetlo se ugasilo, nita ne vidi! Ni sebe ne vidi! Ni svoju ruku
ne vidi pred oima!
Izgubio si orijentaciju u mraku. Gdje je prozor? Gdje su vrata? Uz koji zid lei krevet?
Koji zid? Kakav zid? Mrak nema zida. I panino trai neku osvijetljenu toku u tmini,
neki sigurni predmet da nasloni svoj stravini pogled. Niu ti pred oima lica, mnoga
lica: evo Toninke sa stranim zubima-deraima, pantera spremna za skok. Don Toma se
smijei lukavo, cinino, i taj njegov smijeak polako se razvlai u grotesknu grimasu usta,
u poloeni broj osam, koji se preobraava u naoale, a malo nie crna toka raste u bri i
oko bria smijeak... tipini smijeak doktora Kaulija, opinskog lijenika-politikanta, u
crnom redengotu, i crnom polucilindru. I mali mravi magistar-apotekar s umjetnim
utim zubima koji mu neprestano ispadaju iz usta. Mui se da mu to zubalo dri u
ustima, no im magistar zine (jer on ima neto da kae), zubi mu se prosipaju kao zrnje
kukuruza.
Zatvara oi pred tim fizionomijama. No eto, na vrata (koja si zatvorio) ulazi strogi,
inkvizitorski pogled maloga fratria. A malo kasnije, u bunilu prvoga sna, stoji pred
njim kao pred sucem koji te osuuje na smrt: da bude iv zakopan!
Od straha nastoji da sve izvrne u alu, pa gurka intimno fratria u rame: Ah, padre
Felice, tko bi to rekao...? Gotovo ste me uplaili! A lijepo su znali svirati na orguljama. Pa
na mojoj krizmi, meni biskup 'pax tecum', 13 a ja to? dijete, kratke hlaice, pobonost u
srcu njemu poljubio palac. Sjedimo u koru s djedom po majci, koji je itao evanelje i
na velikoj pjevanoj misi. Onda pokojni upnik Zudenigo: 'Dominus vobiscum', 14 a mi svi
gromko iz kora: 'Et cum grano salis' 15... i tako je sve bilo religiozno! Pa miris tamjana...
Ah ne, gdje su oni nai stari dobri sveenici! A ono, padre Felice, jeste li vi ono ozbiljno...?
Fratri nijemo sklopi oi u znak potvrde.
Dakle, osuen! Odvode te doktor Kauli i apotekar i usput ti apu: Ne bojte se. U grobu
ste iv. Mi imamo veza... No ne vjeruje magistru, njemu ispadaju zubi, ini ti se da
lae.
Zatim igra karata s lijenikom i apotekarom u grobnici. Ali to i nije grobnica nego neka
kajita na trabakulu: miriu suhe smokve i katran. No, u stvari, i nema karata u rukama
13
pax tecum (lat.) mir s tobom
14
Dominus vobiscum (lat.) Gospodin s vama
Et cum grano salis (lat.) i sa zrnom soli. Odgovor bi zapravo morao glasiti: Et cum spiritu tuo i
s duhom tvojim.
15
24
nego si rairio prste lijeve ruke pa baca prste umjesto karata i prepire se: Eh, eh, doktore, to je moj palac bastoni! Nemojte krasti moje karte! No lijenik ne uvaava tvoje
prigovore: uzima sa stola tvoj palac, a magistar kaiprst i glou tvoje prste, a kosti pljucaju pod stol, gdje se Linjak i Toninka kolju kao pas i maka: uje kako ree jedno na
drugo i kako im hrskaju kosti meu zubima.
Odjednom pras! neto tresne po palubi a Linjak muklo zalaje...
Slika se rasprila. Kad si otvorio oi, ugledao si svoju sobu prelivenu blijedom mjeseinom. No ono hrskanje kostiju i ono pasje reanje slua i dalje uz tihi um vjetra, i ini ti
se da ti osjetilo sluha i dalje sanja...
Ah da, to je vjetar oborio onaj kamen s ruba terase na ulicu, kamen moga srca... i
pas je zalajao... Mjesec sja...
I dugo jo slua kako se na ulici psi kolju oko kostiju to su ostale nakon jueranje
gozbe i kako zloslutno tule u no i laju na mjesec.
25
Karneval
U Kukumarovoj brijanici, ondje odmah do opine, brijali su se iskljuivo prvaci stranke
doktora Delonga, lijenika ope prakse i opinskog naelnika. Ta se brijanica isticala
svojom otmjenou ne samo zbog toga to se u njoj brijao sam doktor Delongo ve i zato
to je nosila francuski natpis Friseur, i to s jednim sasvim malim u, koje je oito bilo
umetnuto u prvanji natpis bez toga u. Dodue, neki je ai, sasvim dobronamjerno
uostalom, bio upozorio Kukumara, samosvjesnog friseura, da se ta vrsta zanatlije na
francuskom zove perruquier, ili jo bolje coiffeur, ili naprosto barbier, kako se uostalom
kae i u domaem, otoanskom dijalektu, no Kukumaru se inilo da se ai pokuava
njemu rugati, pa mu je odrezao uperak kose navrh glave i osvetniki mu ga bacio u lice,
a sebi ostavio natpis friseur, koji mu je kasnije postao i nadimkom, u etimolokom izgovoru, kao kazna za tvrdoglavost.
Dvadesetak koraka dalje, s druge strane opinske zgrade, u brijanici Parhotievoj, koja
je na prozorskom staklu, osim rijei brija, imala ispisanu rije holi (radi ekih sezonskih
gostiju), brijali su se iskljuivo pristalice magistra Budikovca, apotekara i biveg naelnika, brijala se dakle opozicija, kojoj je na nedavnim izborima izmakla uprava opine iz
ruku, pa je rana od toga poraza bila jo sasvim svjea i, razumije se, pekla je ljuto. Doktor
i magistar mrzili su se onom temeljitou koja je svojstvena najradikalnijoj dosljednosti,
te su odskoili na elo protivnikih stranaka kao dvije voruge mrnje, dva bojna roga,
koja su dakako imala i svoj programatski, stranaki karakter. Meusobno su se nazivali
lopovima, prevarantima, i huljama to varaju narod i ne samo da ive nego se i tove i
bogate od te prijevare, ali pomou te ope terminologije i tih, u neku ruku, literarnih
definicija, oni kao da su, koliko god su bili neobuzdani, ipak oprezno obilazili onu stvarnu i duboku rupu u koju se survalo njihovo nekadanje prisno prijateljstvo i preko koje
su sada lajali jedan na drugoga onim zaglunim laveom s kojega je i nastala narodna
poslovica: ne laje kuja radi sela...
Mi ne kanimo sada ovdje ispriati historiju mrnje izmeu ta dva odlinika naega maloga grada, jer ta bi historija mogla biti i sasvim obina, ak i posve nezanimljiva, kakve
ve i jesu pripovijesti o tome kako su se ljuto zavadila dva prisna prijatelja... Dovoljno je
moda napomenuti samo to da je prijateljstvo doktora i magistra bilo vrlo nalik na ono
legendarno i gotovo nevjerojatno prijateljstvo Oresta i Pilada i da su oni bili kadri, tono
se kae, i ivot dati jedan za drugoga dok je opina bila u rukama onoga treega, koji je
bio poeo s nekakvom gradnjom poljskih putova, s nekim kulucima i prirezima, pa
doveo i drugoga lijenika, opinskoga, a poeo se prijetiti ak i opinskom apotekom.
Njega su tada dva prijatelja zajednikim snagama oborila, no taj pad kao da je povukao
za sobom (kako to esto biva) i njihovo prijateljstvo: dva se prijatelja odjedanput ljuto
zavadila. Magistar napustio doktorovu stranku, preao protivnicima, s njima osvojio
opinu, doktora satjerao u kozji rog, ili opoziciju, to je svejedno, i vladao suvereno i
slavno preko etiri, ak gotovo i punih pet godina. Osnovao Drutvo za poljepavanje
26
grada i izabrao mu za predsjednicu svoju enu, a jora Barbara je bila tako debela i
runa da joj je i samoj bilo potrebno jedno Drutvo za poljepavanje. Uglove kole i
crkve te jo neka javna mjesta dao je polijevati karbolom (koji je opina kupovala u njegovoj apoteci), propisao je obavezno cijepljenje protiv boginja, tifusa, dizenterije, tuberkuloze i ostalih infekcioznih bolesti vakcinama iz svoje apoteke, sadio palme i oleandere
po obalama i trgovima (palme je nabavljao iz rasadnika svoga tasta), naredio naigau
opinskih ferala strogo pridravanje propisa o paljenju fenjera u noima bez mjeseine,
osnovao opinsku glazbu, diletantsku grupu, nogometni klub, uredio kupalite jednom rijei, uinio mnogo dobra graanima naega maloga grada, a u tom dobru i sam
uivao, kad.... a to da se i govori doli izbori, i doktor ga izbacio iz sedla!
Magistar otiao ogoren u opoziciju, a doktor zasjeo u opinu i odmah zapoeo s reformama. Prije svega, pokuao je smijeniti odbor u Drutvu za poljepavanje grada, a u
prvom redu, dakako, njegovu predsjednicu. Kad mu to nije uspjelo, pokuao je raspustiti
drutvo, pa kad mu ni to nije uspjelo, osnovala je njegova ena drugo drutvo, u kome je
postala predsjednica. Zatim je doktor Delongo zabranio prolijevanje karbola na javnim
mjestima, a umjesto toga dao je na tim mjestima objesiti ispisane ploice higijenskog
sadraja. Poupao je palme i oleandere i dao ih presaditi na druga mjesta; otpustio kapelnika glazbe, eha, i uzeo novog kapelnika, orguljaa; organizirao drugu diletantsku
grupu, drugi nogometni klub, zatvorio kupalite (rasadite nemorala), a opinskom
naigau ferala dao povjerljiva uputstva da ne pali ferale u ulicama gdje stanuju apotekarovci. Jednom rijei, uzeo doktor Delongo provoditi otar kurs, strogo po programu
vladajue stranke.
Koliko je taj kurs bio otar i bezobziran, moglo se vidjeti i po tome kako je doktor Delongo postupio s Viskom, dugogodinjim naigaem ulinih ferala, koji je jo k tome uivao
i opu popularnost u mjestu kao stalan i, u neku ruku, opinski Princ Karneval svake
godine na pokladni utorak.
Na pitanje naelnikovo je li razumio direktivu o paljenju ulinih ferala, Visko je odgovorio da je razumio; no kako je bio nekako rastresen i apolitian (ta on je istio i palio petrolejske ferale pod mnogim reimima!), Visko se ba nimalo nije razumio u te stranake
razlike, pa nije ni ispitivao stanuje li vlada ili opozicija u blizini nekog ferala, nego je uzeo
preskakati neke ferale tek onako, od oka. Tako se desilo da je napustio neke ferale
(tovie i svjetiljke iz njih povadio!), ak i na kuama nekih opinskih odbornika i prvaka
vladajue stranke, dok je ne zna se da li iz prkosa, oportuniteta ili naprosto iz navike
ili ak moda iz potovanja prema bivem naelniku uzeo osobito njegovati i uporno
maziti feral na kui magistra Budikovca.
Stvar je bila jasna; im je uao u dnevni red prve sjednice opinskog vijea, Visko je bio
otputen iz opinske slube zbog neposluha, a njegovo je mjesto zauzeo Mate Magram, pijanac, koji je svaku veer, palei ferale, podvikivao gore na ljestvama: Upali se,
duo kranska, a kad bi se feral upalio: Hopla, ivila opina! Tako je Mate, sve potcikujui i pjevajui s vinom u glavi, porazbijao sve ferale, dok se nije jedne veeri, ba u
vrijeme poklada, pijan, i sam stropotao s ljestava, viknuvi hopla! i slomivi obadvije
noge. Cijelo je mjesto utonulo u teki zimski mrak, u kome su kie pljutale i zavijali
vjetrovi, a prsta se pred nosom nije vidjelo, pa su graani, vraajui se nou s pokladnih
plesova, osvjetljavali sebi put malim uljanim feraliima, te se inilo da to po mraku lutaju
nemirne grene due eljne otkupljenja.
Poklade su bile pri kraju i trebalo je ve misliti na pokladnu povorku koja se prireivala
u pokladni utorak po podne, a uveer je bio posljednji ples na kome se izricala osuda
Princu Karnevala. Mada ne oficijelno, a ono ipak je obiaj da naelnik vodi brigu o toj
27
velikoj gradskoj sveanosti. To su barem radili uglavnom svi naelnici, pa ak i oni ozbiljniji, koji nisu imali mnogo smisla za pokladne ludosti.
Doktor Delongo, koji je potovao tradiciju, nije se nipoto htio iznevjeriti obiajima. On
se toga jutra upravo brijao kod ve spomenutog friseura, kad je onuda ispred brijanice prolunjao Visko, besposlen, s rukama u praznim i poderanim depovima. Doktor ga
je opazio u ogledalu, pa je otklonio Kukumarovu ruku i okrenuo se naglo na brijakom
naslonjau doslovno za stotinu i osamdeset stupnjeva kao da ga je zavrtjela oko vlastite
osi neka via sila. Dao je pozvati Viska preda se, kako se kae u priama o kraljevima,
zmajevima i arobnjacima. Sjedi doktor Delongo na Kukumarovom prijestolju, a do njega stoji sam friseur, u bijeloj kuti, dostojanstveno, kao dvorski savjetnik. Doktor ima bijeli
ubrus pod bradom, kao dijete za stolom (da ne bali po sebi), a jedna mu je strana lica ve
izbrijana, dok mu je druga jo pod sapunicom, kao pod bijelom bradom, pa se ini debljom, dobroudnom i blagom prema onoj izbrijanoj, koja je suha, stroga i reklo bi se
pakosna, te ne obeava nita dobra za Viska. A on upravo u tu stranu gleda, kao ovjek
naviknut na zlo, pa eka samo odakle e ga udariti.
to je, Visko? pita doktor kroz sapunicu.
A, evo... slijee Visko ramenima, a misli: Zna sam najbolje i to je i kako je.
Kako ivi? namjesti doktor samilosnu grimasu na obrijanoj strani.
Kao rak na kamiku: naprid-nase, a vavik na istom mistu ree Visko. Odigne kapu s
oiju s izvjesnom gestom i okrene glavu kao da e pljunuti u stranu.
Ne pljuj! vikne Kukumar.
Nisam, Prisvitli bane ree Kukumaru, koga je iz nekog razloga zvao banom, i dlanom obrie usta.
A to to znai naprid-nase?... upita ga doktor dobroudno, nasapunanom stranom.
To e rei da kad ti fale dva za uinit tri, da si vavik na jednomu...
Hm uini doktor izbrijanom stranom, shvaajui, a Visko se zabrine zbog te grimase, pa brzo doda:
To je tako moja pokojna nona govorila.
Hm, nona... A ti, to ti govori?
Ja? Ja vavik govorim: fala Bogu, kad ni i gore. Visko se lukavo obrati nasapunanoj
strani: Jerbo se govori da od zla ima gore, a od gorega i gore... pa kad je zlo, najbolje je
rei nije dobro, a kad vam je dobro, vi, ueni, reete nije loe. Svak ima svoj nain... to je
razlika.
Doktor je Delongo shvatio beskorisnost okolianja, ak se i bojao da ga Visko ne odvede
jo dalje od stvari, pa se ponovo okrene za stoosamdeset prema ogledalu i ree Kukumaru:
Brij!
I Visko se okrene za stoosamdeset, prema vratima, razoaran. Bila se u njemu oprezno
zaela mala nada kada ga je naelnik pozvao u brijanicu, no sada... Odmahne rezignirano rukom, izlazei.
ekaj, kud e? vikne mu naelnik u ogledalo.
A idem vidit koji je vitar ree ispruivi prst kroz vrata.
Pusti vitar...
Ne pristoji se, jor doture...
28
Tovare! zavie Kukumar, pocrvenjevi od bijesa.

Fala, Prisvitli...
Dat u ti ja prisvitlog! razjari se friseur. Mar odavle!
ekaj, Visko, ekaj ree blago naelnik. Doi ovamo, vrati se.
Ajde, Visko, naprid-nase ree sam sebi, vraajui se leima. Evo me, jor doture.
Vratio sam se.
Ovamo, da te vidim dade mu naelnik znak rukom da se priblii.
A eto, vidimo se tamo u zrcalu pokae Visko bradom prema ogledalu. Ovako je
maka papu gledala...
Hajde, hajde, ne govorimo gluposti opomene ga naelnik; nije volio ale te vrsti.
Zatim ree nehajno, kao da samo mijenja temu razgovora: A to je s karnevalom?
A-ha! pomisli Visko. A ubit e ga, ja mislim, kako i svake godine... ree zatim
naglas, pogladivi se po nosu s nekim znaenjem.
Ma, ubiti, ubiti je lako... Samo tko e?... naelnik je opet okoliao.
A, ja mislim, oni metri to mu tiju osudu...
Ma koga e suditi, kad ga nema?
Htio je natjerati Viska da se ponudi.
Koga nema?
Pa... Karnevala!
Kako nema? Visko je shvatio i dodao trijumfalno: Ima ga, ima!
I naelnik je shvatio. Shvatio i zanijemio kao da mu je brija grlo prerezao. Kau da se
ulo kako je tiho opsovao prije nego je zanijemio i pao u misli, teke i uzaludne. O psovci
je govorio Visko, no Kukumar je samo uo kako je naelnik spomenuo vraga. A ni to nije
malo.
Opozicija e, dakle, voditi pokladnu povorku! tako se zvao klin to ga je apotekar
zabio naelniku u srce.
Kukumar je jedva doekao da moe otjerati Viska, a i sam se sklonio u stranu, potujui
naelnikovo razmiljanje.
Razmiljanje? Ne, nego jad pobijeenoga! Pourio se, lopov, i oteo mu Viska ispred nosa,
kao slijepcu! A imati Viska na elu pokladne povorke znai imati i cijeli grad za sobom.
Znai imati zahvalnost puka, imati mo i slavu koja ne gasne tako brzo i lako kako neki
misle. I kako se kae, da bez Marka Tesije nema procesije, jer jedini Marko zna kojim
ulicama prolazi koja procesija, te je i sam upnik bez njega bio bespomoan, tako bez
Viska nema karnevala, jer jedino Viska i puk i gospoda priznaju za svoga ludog karnevalskog princa, i to ne samo na pokladni utorak nego stalno, do smrti, ili do eventualne
dobrovoljne abdikacije zbog bolesti, starosti ili bilo koje druge nemoi.
to je bilo na Visku to osobito karnevalsko, nitko nije znao. Ali Viska su, jo od njegove rane mladosti, ve dugi niz godina vukli i nosili ljudi, koze, jarci i magarci u pokladnim povorkama i uvijek s jednakim i sigurnim uspjehom. A da ste koga upitali u emu to
uivaju u Visku-Karnevalu, pogledali bi vas s uvrijeenim iznenaenjem, i ako ne bi
odmah pogodili da ste stranac, smatrali bi vas neprijateljem puka, pa moda ak i odmah pouili pljuskom po uima.
Doista, udna stvar! Jer Visko je bio gotovo sasvim obian, tovie neveseo i nekako
tuan ovjek, ak i bez ikakvih fizikih mana koje bi privukle pozornost na njega i uinile
ga osobitim i zanimljivim. Jedina mu je, moda, mana bila to je izmislio nekakav svoj
29
nain izraavanja. Umatao je misli u rijei na tako udan i zapleten nain kao da oprezno
omata neku tjelesnu povredu na udubljenu mjestu, pod pazuhom, pa sve smota, splete i
zamrsi kao pauk, da ne bi tko moda uhvatio nit, razmotao rijei i zavirio u njihov smisao. uvao se on toga. uvao se uope pretjeranog saopavanja misli. Vidio je da se
gore, meu gospodom, neprestano neto kuha i mijea, da gospoda govore sad jedno,
sad drugo, a rade tree (a tko zna tek to misle!), pa je rasudio da je tako valjda najbolje.
Naelnici se mijenjaju, svaki od njih ima svoje muice, a on se prema svemu odnosi s
jednakim strpljivim nehajem, kao ovjek-strunjak, uzvien iznad svih stranakih intriga
i podvala.
Ta je njegova struna neutralnost i pobudila sumnju kod nekih vjeito srditih graana,
koji su govorili: Ne vjerujem ja ni svome ai, pa su stoga bili stalno u opoziciji i neprestano nezadovoljni, naprosto zato to nisu ni u koga imali povjerenja. Takvo ih je stanje
due grizlo i muilo, pa su trovali i grizli sve oko sebe i traili krivce. Nitko nita njima
nije imponirao: oni su htjeli naprosto znati kamo ide opinski novac, i nita vie!
Takvih se Visko osobito uvao. Krstarei ulicama s kantom petroleja, pogrbljen pod
dugim drvenim ljestvama, prolazio je danomice svoju kalvariju, bievan sumnjiavim
pogledima i ujedan jetkim dobacivanjima razdraenih farizeja, koji su na taj nain objavljivali svijetu svoje vjeito budno potenje. Kao javni psi njukali su za Viskovom kantom
kad bi uveer odlazio kui, poto bi napojio i upalio uline ferale: ne muka li se tamo
unutra kakav utajeni ostatak, kakav zbroj svih onih malih kraa od nekoliko kapi po
pojedinoj svijei? Ali Visko je prolazio mirno i razborito kroz sve sumnje i opadanja,
nepomuen i dalek, kao u oblaku neke nepovredivosti i svetosti s aureolom utnje nad
glavom.
Jedan je jedini ovjek u cijelom gradu osvojio Viskovo povjerenje. Utorkom je Nane
Bardela, crkvenjak kod fratara, obilazio kue i sakupljao elemozinu za samostan svetoga
Jere, pa bi se njih dvojica srela i, tono se kae, izmijenila misli. Visko bi poloio ljestve
uza zid i sam bi sjeo na prvu preku, a Bardela bi stajao pred njim umiljato, kao pred
starijim i pametnijim, mada je sam bio mnogo stariji, a to se pameti tie, tim se svojstvom nije osobito isticao. Ali zato u njega nije bilo one vrsti smiljene zlobe koja je esto
proizvod pameti. Visko bi mu napunio petrolejem malu, pljosnatu flaicu da ima, siromah, uveer malo svjetla u kui, da moe pri svijei veerati i lei u krevet. Visko se
ponaao pokroviteljski prema Bardeli, kao ovjek iz svijeta koji vie zna i vie zarauje, pa prema tome i dunost mu je da poali jadnog siromaha i da mu udijeli savjet,
kako ga fratri ne bi prevarili.
A reci ti njima, tvojim fratrima, neka ti od svakih deset dadu jedan, a ne od svakih
pedeset. Ako nee, nemoj im sakupljati elemozinu. Reci im neka je sakupljaju sami, pa e
ti dati, ne boj se.
A kad su i oni siromasi.... Okle e mi dat? A ja ovo kupim za svetoga Jeru za due od
purgatorija... I za spasenje svoje due...
Enti duu, Nane, kad nema ni kruha ni smoka! srdi se Visko ozbiljno; ne podnosi
toliku naivnost, pa bi ga htio pouiti u nekim vjetinama, kojih se ovjek mora latiti kad
je gladni crkveni mi kod fratara i naiga opinskih ferala.
Moe se sa dvi tanke palice izvaditi iz te krinjice... Moe izvaditi koliko hoe. Ne
gleda te sveti Jere...
E, ne gleda on, nego padre gvardijan...
Ajde, to on zna koliko ti bace u krinjicu!
30
Ej, zna, zna on! Boe mi oprosti, sve zna, kako gospodin Bog. Ima jedno zrcalo, u
kome sve vidi. Sve gleda u njemu: i kako ja idem i kako govorim... I sve. On i sada gleda
unutra nas dvojicu kako razgovaramo, samo nas ne uje, a drugo sve vidi i nita se ne
moe sakriti od njega.
Eh, on te samo strai, jadni ovie Boji, da mu ne bi izvadio koji dinar iz toga tabernakula. Kao da ja ne znam gospodu! Svi oni govore: Znamo mi sve, zna, mi smo ueni.
Ne moe ti nas privariti, jer mi smo kole uili. A znadu oni vraga gologa! Ne znaju
nita. Evo, ove ferale ja uiem ima vie od petnaest godina, poznajem svakoga u duu.
A u kojima su oni kolama uili o feralima? To ne znaju ni ininjeri to ja znam o feralima. Pak malo jednomu, malo drugomu, skupi mi se kojagod litra petrolja... A to oni
misle da u ja ovi ivot ivit od trista dinara to mi plaaju? E, jesam, lud sam! Ma ovo
sve tebi govorim u prijateljstvu...
Neki zaneseni pisac koji se voli sluiti simbolima da bi iznio svoja vjerovanja, pa mu
tako ljudi sami za sebe ne znae nita, a od ivota pravi neku igru po pravilima, uzeo bi
sada oduevljeno opisivati Viska kao olienje nekog petrolejskog Prometeja koji krade
svjetlo bogovima da bi ga poklonio puku... Da, ali Visko je puku svjetlo prodavao u
sitnim koliinama po dinar-dva, jer njegovi siromani susjedi nisu mogli kupovati petrolej u duanu na trgovake mjere, pa su ga kupovali kod Viska, gdje se mjerilo na prste,
ak i na pola prsta, ili makar toliko da se estito natopi stijenj u svijei...
Iz takvoga gledanja na stvari, a ne iz neke tamo prometejske pobune, kapale su one male
utede to ih je Visko ubirao od svakog ferala kao neku vrst svog privatnog nameta na
gradsku rasvjetu, pa su kukavni ferali izdisali u nemonim trzajima predsmrtne agonije
ve u tri sata ujutro, umjesto u est, kako je glasio opinski propis o javnoj rasvjeti u
zimsko doba. Otuda su i potekla ona sumnjienja o Viskovim poslovima, kao da je najmanje kanio skinuti s prijestolja perzijskog aha i opljakati Abadan.
No kad je Visko bio otputen, a Mate Magram slomio noge, svi su upoznali vanost
Viskovu u javnom ivotu grada. Poklade su bile u punom zamahu, lude i neobuzdane
kao nikad dotle (moda i zato to je ve vrlo razgovijetno smrdjelo na rat): zabave, plesovi, pirovi i ludovanja svake vrsti, a grad je tonuo u mrak kao da ga je stid, pa se krije
od svijeta. Tapka grad po mraku kao slijepac, spotie se i glavinja, psuje naelnika i vapi
za Viskom. Sada bi ak i oni sumnjiavi, oni srditi iz vjeite opozicije oprostili Visku
petrolejski prirez, samo da svjetlo zasja na ulicama, da se ne gazi po mlakama i vrat ne
lomi! Bilo je razboritih opinskih odbornika koji su predlagali da se Visko vrati u slubu
jer se dalje ovako ne moe, no naelnik je tvrdoglavo ostajao kod svoje odluke. Tako je
bio obuzet stranakom mrnjom da nije ni primijetio mrak oko sebe. tovie, nije opazio
ni kako se pribliava pokladni utorak, pa su ga na to morali upozoriti. Upozorio ga je
nadzornik opinskih zahoda, koji se bio ak i rastuio zbog naelnikova nehaja i zanemarivanja priprema za veliku pokladnu povorku, koju je s druge strane, kako je svima
bilo poznato, spremala opozicija.
Naelnik je ponovno pao u beskorisna razmiljanja. Nije ni najmanje bio zahvalan nadzorniku to ga je na to podsjetio... On je, nakon onog neuspjelog razgovora s Viskom u
brijanici, mislio da je uinio sve to je mogao za tu nesretnu pokladnu sveanost i sada
je htio da ga puste na miru. Ali stale navaljivati stranake deputacije, pa ak i sami odbornici stali mu aptati u uho da mu politika mudrost nalae da se prigne pred Viskom,
kraljem svih karnevalskih prineva od Splita do Venecije, a moda jo i dalje...
Nakon nekoliko snanih principijelnih fraza, u kojima je istakao svoju osobnu rtvu,
doktor Delongo je popustio. Poslao je Visku opinskog redara s novom ponudom. (Redara je poslao Visku zbog uniforme, ne bi li i to sivo sukno to utjecalo.) Kad je Visko
31
odgovorio po redaru da se ve nalazi u ugovorenom odnosu s opozicijom, to jest s apotekarom, naelnik je sklopio ruke nad glavom od oaja, ali je ponovno poslao redara s
ponudom dvostrukog honorara.
Viskov je opozicioni moral ve bio raskliman kad je apotekar otkrio urotu, te mu i on
poalje novu ponudu. Nastane licitiranje u kome je Viskova sklonost viim ciframa drala obje strane u onoj nervoznoj neizvjesnosti, gdje se ljudi, obuzeti strau pobjede, potpuno zaborave i srnu u pustolovine kao kockari i propalice. Ponude su padale sad s
jedne, sad s druge strane kao karte na zeleno sukno kartakog stola, sve jae, sve odlunije, sve prkosnije, dok nije u posljednju subotu pred pokladni utorak tresnuo pred Viska
sam svemoni as od dinara, to jest hiljadarka, i to s apotekarove strane. Kako je Visko ve
bio sasvim iskvario svoj karakter u tom bijesnom nadmetanju, odavi se pijanstvu slave
kao kakav star o koji se otimaju Hollywoodi, on je nastojao iznajmiti svoj karnevalski
talent to je mogue skuplje, pa je nastavio koketirati i s drugom stranom. No to je ve
bilo nalik na poigravanje sa strpljenjem fingiranim obeanjima, zato doktor Delongo, koji
se uvijek povodio za iznenadnim i sretnim inspiracijama u koje je i vjerovao, odmah
sutradan, to jest u nedjelju, nae rjeenje koje je bilo dostojno njegove veliine.
Te se nedjelje doktor Delongo, kao i svake nedjelje oko deset sati, brijao kod friseura
Kukumara okruen zabrinutim prvacima stranke koji su pokunjeno utjeli uokolo po
stolicama ekajui da i sami budu obrijani, pa da svi zajedno odu u glavnu upsku crkvu
na veliku pjevanu misu, gdje su neki od njih i pjevali u koru uz orgulje. No te nedjelje
nitko nije mnogo mislio na misu i pjevanje. I dan je bio tuan, veljaki: cmizdrio je od
ranog jutra nad alou vladajue stranke sitnim suzama neutjene kiice. A onamo, iza
zamagljenih stakala protivnike brijanice, kod holia Parhotia, odvija se sretan ivot,
kao u sretnoj obitelji. Tu se razigrala pokladna mata s takvom djeakom razuzdanou
da je i sam apotekar Budikovac, nasapunan do oiju, nestano poskakivao u brijakom
naslonjau i dodavao svoja duhovita iznaaa velebnoj zamisli pokladne povorke, koja
je trebala poput neke nepobjedive legije da uniti naelnikovu tvravu.
Znao je doktor Delongo to se dogaa tamo u brijanici neprijatelja (bilo je i u njega,
Boe moj, neto karnevalske fantazije!), ali to je mogao? Gledao je srdito svoje nasapunano lice u ogledalu i osjeao pri tom gaenje od vlastite nemoi.
Gledajui tako svoju nasapunanu osobu, koju je svakoga dana na ovome mjestu promatrao s onim udivljenjem kojim se znao zagledati u slike velikih ljudi na stranicama ilustriranih historija, doktor Delongo odjednom opazi u ogledalu iza svoje glave, tamo duboko na ulici, jednu drugu glavu s okruglom crnom kapom bez titnika i sine mu ideja! Otkloni Kukumarove ruke sa svoga lica i potri k vratima. Svi ga pogledae sa strahom, kao da su predosjeali neku nesreu.
Nane! Nane! vikao je naelnik na ulicu, pun pouzdanja. Nane, doi simo!
Malo zatim ue u brijanicu Nane Bardela s kapom pod pazuhom, mokar i promrzao, a
osava mu se brada s nekoliko dugih, sijedih dlaka tresla od zime i straha.
Evo me ree Nane ponizno, traei oima neko mjesto po zidovima gdje nema
ogledala da bi sklonio svoj smeteni pogled pred tim podrugljivim pronalaskom to
prua ljudskoj bijedi njezinu nepodnosivu sliku. Bio je uvjeren da su ga pozvali u brijanicu za zabavu, da mu se rugaju kao i obino.
Sluaj, Nane... Ma to gleda tamo tu metlu? Govori li s metlom ili s nama? Ovamo
gledaj?
Evo, gledam... promrmlja Nane niz bradu, gledajui i dalje metlicu na zidu kojom
je Kukumar istio odjeu muterijama.
32
Ma okreni se kad s nama govori! rasrdi se naelnik u vladarskom pluralu. Sluaj, bi li htio zaraditi nadnicu, objed i veeru?
Bi'! odapne Nane, i bilo mu je lake. ak se i okrenuo na tu ponudu, no vidjevi se
u ogledalu, doda maloduno: A kako?
Lako! ree naelnik spremno, kao da je odbio dobaenu loptu. Da prekosutra
bude Karneval...
E, a Visko? Vezala ga je lojalnost i prijateljstvo, pa i osjeaj zahvalnosti; nije htio
Visku kvariti posao.
Visko, Visko! zabrunda doktor Delongo nezadovoljno. to e ti Visko? Visko je
njihov!
Njihov? Nane je shvatio da je sve to ala i gospodsko ruganje, pa je htio otii. Znao je da
je Visko uvijek bio Karneval, to jest da je Viskova pokladna uloga kao neka stalna opinska sluba s plaom i penzijom, moda i spojena sa slubom naigaa opinskih ferala...
a sad odjednom Visko je njihov! Nije ni pokuao shvatiti, nego se okrenuo i htio izii...
to je? zavriti naelnik u strahu. Nee?
Nane se zaustavi na pragu, ali se ne okrene. Kapu je ponovno vratio pod pazuh.
A... a kad je Visko njihov... hou... Ma nadnica... to je kao teaku? Jerbo to nije lako...
Da reemo, kao opinski...
Ma znamo, da, kao teaku prekine ga naelnik s nestrpljenjem. Pedeset dinara,
ruak i veera, rekli smo i dosta!
Nane je primio narudbu s uzbuenjem. Nita nije razumio. To jest, nije razumio iji je
on Karneval?... Jer zar e ovo sada biti dva Karnevala? A onda, pedeset dinara, to je
mnogo novaca, toliko nikada nije zaradio odjedanput: provizija od nakupljene elemozine
bila je u skladu s franjevakim siromatvom, ta je iznosila deset, dvanaest dinara sedmino.
Kad je Nane kod kue ispriao svojoj sestri Ani, koja je bila neto mlaa i razboritija od
njega, to mu je doktor Delongo ponudio, ona mu nije vjerovala. Smatrala je brata naprosto nesposobnim za taj smijeni posao, spojen ak i sa stanovitim opasnostima.
Samo da te, poklade, ne bace u more! ree Ane s podrugljivom zabrinutou i
nasmije se poput neke razumne majke.
Veliko je uzbuenje vladalo u gradu kad se saznalo da e biti dvije pokladne povorke. To
se u povijesti naega grada jo nikada nije dogodilo. Uvijek je Karneval bio samo jedan,
koji je u povorci makara i djeurlije trijumfalno prolazio gradom na magarcu, uz tretanje opinske limene glazbe, vriske i smijeha, a uveer je na balu sjedio na prijestolju pod
baldahinom, gdje je mogao i drijemati do ponoi (to je Visko i radio), jer za njega je
malo tko i mario. Ali o ponoi bi aljivi jor Jakov, maskiran kao sudac Velikoga Tribunala s pet eira na glavi i s nonim loncem na vrhu, otvorio neku debelu staru knjiurinu (to je bila stara knjiga njegovih dunika; on je prodavao svijee, ulje, sumpor, petrolej, sapun i sline stvari, pa je knjiga i smrdjela po tim artiklima), iz koje bi najprije proitao masnu i kakljivu Karnevalovu oporuku, a zatim bi u ime kreposne usidjelice babe
Korizme izrekao osudu Karnevalu, dakako na smrt. Visku bi rasporili trbuh, iz kojeg
bi poispadala sva ona slama, krpe i kojekakvo smee pod kojim je jedva disao, i on bi
iziao iz te debele i prljave pokladne liinke kao isti i sveti korizmeni leptir, koji bi jedva
doekao da poleti kui spavati, mrtav od umora.
Spremale su se dakle dvije povorke... ali je magistar Budikovac ipak uinio znatnu psiholoku pogreku u pokladnoj kombinaciji s Viskom, to je imalo i stanovitih posljedica.
33
Raunajui s Viskovom karnevalskom reputacijom, tovie strastveno pretjerujui u tom

raunu, apotekar je unaprijed trijumfirao kako e se naelnik nai na cjedilu. A kad je
naelnik ipak naao izlaz, on je, zaslijepljen strastima, potpuno ispustio iz vida senzacionalnost toga izlaza. Malo je, naime, bilo onih, ak i meu apotekarovim pristaama, koji
nisu izgarali od nestrpljenja da vide Bardelu kao Karnevala. tovie, naelnikova ideja s
Bardelom zbunila je apotekarovce, raspalila im ivce i pomela fantaziju; naprosto kao da
im je presahnula pokladna inventivnost, tako su odjednom osiromaili u idejama i sasvim nesvjesno poeli organizirati povorku u ozbiljnom, ak ratnikom stilu. Sam pak
apotekar, osjetivi se u stanovitom smislu pobijeenim, izgubio je odjednom sav humor,
koji je dotle predstavljao njegovu nadmo nad naelnikom, postao zagriljiv i netolerantan i konano pao u vrlo opasno stanje ovjeka oajna, kome su ispred nosa odnijeli izvrsnu ideju, ak bolju od njegove vlastite.
Sve se to vidjelo na pokladni utorak poslije podne, odmah im su povorke krenule
gradskim ulicama. Ve u poetku apotekarovce je zahvatila neka luckasta vrtoglavica, te
su samo gomilali pogreke. Prije svega, pustili su Viska dugo sjediti za stolom poslije
obilnog i masnog ruka, te se prejeo i otromboljio, a i napojio se obilno, pa su imali muka
i okapanja dok su ga obukli. Zato su i zakasnili s povorkom. No ne samo da su Viska
pustili da neumjereno jede i pije, ve su mu i sami nudili i natakali; kod toga nisu, dakako, ni sebe zanemarili, a sve to u nekom silnom borbenom oduevljenju i pobjednikoj
razmetljivosti, te, kad su krenuli na ulicu, prije su bili nalik na estoke kavgadije,
spremne na tunjavu, nego na luckaste makare koje treba da nasmiju svijet.
Nisu se ni maskirali kako treba. Mnoge su im dobre zamisli ishlapjele iz glave, pa nije u
povorku ula ni polovica programa to je onako raskono bio smiljen u brijanici u
nedjelju prije podne. Jednom rijei, apotekarova je povorka krenula ulicama teturajui, u
guvi i gunguli, kao pijana rulja bez ikakva reda i izgleda, derui se i zvidei, sama
sobom zadovoljna, tovie uvjerena u svoju nenadmaivu pokladnu originalnost.
Visko se njihao na nosilima kao pijani poglavica gigantskih ljudodera na povratku s
neke strane gozbe, pa sada prstima aka zube, a oi mu se sjaje od sitosti. Ratniki
istetovirana lica, pun jela i vina, teko je disao u vrei nabijenoj slamom, vunom i kojekakvim prnjama, pa je krivio lice od muke i pravio divljake grimase, da su ga se djeca
plaila. Na glavu su mu nabili bakreni lonac, ukraen kokojim krilima, kao Merkuru
bogu lajavaca, trgovaca i lopova, a preko golemih plea od slame prebacili mu osuenu
volovsku kou; u jednoj je ruci drao reetkasti zid ispovjedaonice kao tit, a u drugoj
ogroman termometar kao koplje. Nosile su ga etiri Poasti: Influenca, Guba, Kuga i
Kolera, s natpisima na prsima i leima, da bi bila svakome jasna na prvi pogled apotekarova aluzija na... zna se koga. Poasti su bile neto nesigurne na nogama, a ni Viskova
teina nije bila ba neznatna, pa se inilo iz daljine da Visko pluta na splavi po uzburkanom moru od arenih i udnih ivotinjskih glava, koje su se javljale svaka svojim glasom,
kao u putujuoj cirkuskoj menaeriji.
Apotekar je na balkonu svoje kue nestrpljivo oekivao povorku. Grizao je nokte od
nervoze i umirivao debelu i straljivu joru Barbaru, koja se neprestano bojala neke
nesree. Konano se pojavila njegova alosna rulja, to se u neredu valjala iza ugla i
teturala izvan svake ravnotee prema obali, te se inilo da e se cijelo to pijano stado
mahnitih ivotinja naprosto survati u more. On se uhvati za glavu, a jora Barbara, koja
nije gledala to se na ulici zbiva, pomisli da se nesrea ve dogodila, padne na otoman
s iskrenom eljom da se onesvijesti.
To je dakle ta njegova vojska kojom je htio danas demonstrirati svoju politiku mo u
gradu! Ta zbrkana i besmislena gomila, koja ga je stajala i novaca i besplatnih lijekova i
34
napora, pribliavala se njegovoj kui galamei glupavo, sama, naputena i nevana, jer
osim te konfuzne hrpe prnja sa ivotinjskim glavama, iznad koje se leluja Viskova ljudoderska pojava, u ovom dijelu grada gotovo nikoga nije ni bilo, osim neto djece na ulici
i poneke srdite starice na prozoru. Svi su dodue u poetku oekivali Viska, no kako se
njegova povorka nikako nije pomaljala, ljudima eljnim zabave i smijeha dosadilo je
ekati, pa su bre-bolje odjurili onamo na drugu stranu da vide makar Bardelu.
I nisu se pokajali. Na naelnikovoj strani vladao je red i dobra organizacija, a iznad svega
umjerenost, koja zna biti snano svojstvo ljudi koji mnogo posjeuju crkve, gdje ih neprestano nagovaraju na krotkost, odricanje i oskudicu. I doista, to su bili ljudi navikli na
onaj pobono stidljivi red koji vlada u procesijama, na onu promiljenu i trijeznu praktinost i dobrovoljnu moralnu disciplinu, koja je tako usko srasla s hipokrizijom da je ak i
pokladna razularenost imala pristojan i svean karakter velikih obreda. Sve je tu teklo po
planu, pa i gorljive maske kao da su nastojale dati licu briljiv karakter ljudi koji poznaju
svoju dunost.
Naelnik je osobno nadzirao itav taj posao, izdavao naloge i upute, razailjao glasnike
na sve strane i neprestano pourivao i svakoga podsjeao na njegovu dunost. Tako je i
Bardelu digao u polovici ruka i potjerao ga od stola, jer je primijetio na njemu onu
ogavnu odanost jelu koja ovjeka odvraa od posla. Pokuao je Nane neto objanjavati
kako on tu jo ima jesti, jer je ruak u pogodbi, no na njega su (na mig naelnikov!) ve
bili prebacivali dugaku crnu vreu, iz koje su mu izvukli glavu i ruke i zatim mu nasadili na glavu ogroman papirnati cilindar, koji je zajedno s glavom predstavljao ep na
flai otrova (na prsima i na leima mu je i pisalo OTROV s mrtvakom glavom i ukrtenim kostima), ali pored svega toga Nane je izgledao kao neki mravi isposnik u pokajnikoj vrei koji izigrava ludu. Bardelino lice, natrljano ipkovom korom da bi dobilo
bolesno utu, otrovnu boju, bilo je mirno i indiferentno, kao da se on uzvisio iznad svih
tih budalatina i kao da sve to to s njime rade nema nikakve veze s njegovom osobom. I
dok su opinski funkcionari gorljivo i pedantno (natjeui se u prisutnosti naelnikovoj)
montirali po njemu razliite stvarice i ukrase, lijepei, privezujui, vjeajui na njega sve
to im je dolo pod ruku (a sve jedan dosjetljiviji od drugoga!), Nane jedva da je na njih i
obraao pozornost. Je li on tada neto smiljao ili molio neke molitvice protiv uroka i
nesretnog sluaja koje je nauio od fratara, ili je naprosto, poput kakvog genija, bio bez
misli, velik u svojoj osamljenosti, tko bi to znao?
Bilo kako bilo, Bardelin izlazak na ulicu oekivao se kao izlazak nekog velianstva. Ljudi
su se dizali na prste i istezali vratove da bi ga vidjeli; dizali su djecu na ramena, gurali se
i borili za dobro mjesto na ulici. To je bio jedan od onih dogaaja u naem malom gradu
o kome su bake kasnije priale svojoj unuadi.
Nane je sjeo na nosila, koja su ekala na njega pred ulazom, s nekom jednostavnou i
rutinom, kao da se u svom ivotu nikada nije ni kretao drugaije nego tako noen na
nosilima. Tek kad su ga podigli na ramena etiri molijerovska apotekara s klistirima o
pasu (doktorova ideja, koja se rodila nezavisno od apotekarovih poasti), on se nekako
nehajno, pa ak i lijeno, pridrao da ne bi izgubio ravnoteu, poput kakvog velianstvenog sultana... ukoliko ova muhamedanska usporedba ne kvari kranski izgled ove
sveanosti.
Makare su ve stajale u savrenom redu po etiri, i upravo u onaj as kad je trebala
povorka krenuti, poela je sipiti sitna veljaka kiica. No kako je opinski blagajnik bio
domiljat i duhovit ovjek, zaas pronae neki stari kiobran (zapravo samo kostur
kiobrana: tap s golim icama, bez platna), rastvori ga i turi Bardeli u ruke. Nane i to
primi s onom uzvienom apatijom kojom se odlikovao toga dana. Kiobran je izazvao
35
smijeh kod publike, i blagajnik je oito bio zadovoljan svojim uspjehom, jer je oduevljeno protrljao ruke. Uto i naelnik dade znak glazbi, koja zasvira neki ivahni mar po
kome bi jedino kavalerija mogla kasati. No povorka ipak krene.
udna je to bila povorka. Ako se uzme u obzir njezin pokladni znaaj, moglo bi se ak
rei da ona takvog znaaja gotovo nije ni imala, barem ne u onom naem, lokalnom i
tradicionalnom smislu. Bila je to sasvim pristojna i tiha procesija krotkih i utljivih ljudi,
koji su disciplinirano i strpljivo nosili masku na licu, kao po nekoj dunosti, te se inilo
da su maskom prekrili lice vie od stida da ih ne bi prepoznali u tom neozbiljnom poslu
nego od elje da nekoga nasmiju. I same te maske bile su neka vrsta uniformirana lica,
sve po jednom ozbiljnom kalupu, uz sasvim neznatne razlike u duljini nosova, pa ak i
oi, za koje kau da su prozori due, gledale su iz tih strogih i krutih obrazina nepovjerljivo, oprezno i hladno, bez iskre smijeha i pokladne veselosti.
Naelnikov se oprez oitovao i u tome to se u njegovoj povorci nisu mogle vidjeti ni
maske avola ni bilo kakvih ivotinja; on je budno pazio da se ne bi na taj nain uvukao
u njegove redove bezboni liberalizam, koji bi znao iskoristiti i karneval da bi ponizio lik
ovjeka koga je Bog stvorio na svoju sliku i priliku.
Da nije svirala opinska limena glazba onaj svoj ve spomenuti kavalerijski mar, s kojim
je itava povorka ila u tunom raskoraku, ovjek bi doista pomislio da to neka udna
mjesearska sekta, sva utonula u misterij svoga osobenjatva, nosi u procesiji svoga
svetog ludaka.
Naelnik doktor Delongo ukrcao se sa svojom obitelji u laicu koja je plovila uz obalu i
tako je pratio povorku morskim putem, na distanci koju mu je nalagao oprez. A zatim,
ni njegovo porijeklo ni njegov ugled nisu mu doputali da se umijea u tu puku maskeradu, ma kako ona izgledala pobono i neduno. Osim toga, on je tako u laici predstavljao tab te svoje tihe i plaljive legije, koja nije vie krila bojazan, ak je nekako poela i
oklijevati da ide dalje im je opazila kako joj s drugog kraja obale dolazi u susret apotekarova ratoborna rulja. I upravo u taj as kad je naelnik gotovo s oajanjem ustanovio
mogunost sukoba (to on kao glava grada i uvar reda i mira nikako nije elio), ue u
povorku iz neke sporedne uliice, nepredvieno i nepozvano, jedna ispunjena debela
vrea sa enskom glavom. Ta je vrea, noena na dugom tapu, visoko strila iz povorke
i, sudei po golemoj debljini, a osobito po natpisu na trbuhu REOBARBARA, trebalo je
da predstavlja joru Barbaru, apotekarovu enu.
Ono, da, pojavio se trag zadovoljstva u naelnikovu srcu kad je shvatio znaenje te vree,
no odmah ga je i raznio strah od sukoba koji je sada bio neminovan. Naelnik zavriti od
bijesa i uzme rukama objanjavati onima tamo na obali da uklone to udovite iz povorke, koje je osim toga smatrao i nedostojnim sredstvom borbe, no oni u povorci shvatie
njegovo mahanje kao neko bodrenje da se krene bez straha naprijed... I doista, glazba
udari tu, kao pred juri, a povorka, iz koje su izazovno strili Bardela i Reobarbara,
krene u susret svojoj sudbini...
Svira opinska limena glazba tamo u slavu doktora Delonga, naelnika i neprijatelja, a
magistar Budikovac gleda s balkona dolje one svoje jadnike to pite i pucaju usnama i
pazusima umjesto glazbe, da bi pred efom ispali zasluni, i srce mu se stee od tuge. Da
ga nije jora Barbara plaui molila da se ne mijea u tu hrpu smea, jer e se dogoditi
neka nesrea, on bi sasvim sigurno siao dolje i ispljuskao te nitarije to su mu cijelu
stvar upropastile.
A nitarije, naprotiv, stale njemu klicati i praviti ovacije, kao nekom suverenu na balkonu
kraljevske palae, pa i Visko, kao poglavica plemena, digao tit i koplje u znak podanike vjernosti.
36
To je djelovalo na apotekara kao to djeluje na oca smijeno tepanje djeteta koje nije
svjesno svoje krivnje. On uzme milostivo odmahivati rukom u znak zahvalnosti. Oni
dalje to shvatie kao izraz zadovoljstva, te etiri Poasti oduevljeno podigoe Viska
visoko na svoje ruke, pozdravljajui njime efa, kao to se kapa baca u zrak u delirijumu
oduevljenja.
Magister vie nije mogao odoljeti napasti: avo mu estoko pokaklje samoljublje, te on
zauzme govorniku pozu... To vie to se u taj as pojavila s drugog kraja obale uzorno
disciplinirana i do podmuklosti trijezna povorka doktora Delonga s glazbom na elu, a
malo zatim i sam doktor Delongo u laici sa enom i jednom starom tetkom, usidjelicom
bogomoljkom koju je neprijatelj, to jest magister Budikovac, podrugljivo nazvao Vrata
nebeska. Vidio je da su ga opazili iz laice, i to mu odmah dade snage za prve reenice.
Te su bile estoke i teke kao ake i otrovne strijele, a spremao je i ee i ubitanije, no u
taj as jora Barbara vrisne iza njegovih lea i zarida kao to ridaju histerine ene kad
dobiju napadaj.
Magister prekine govor i okrene se srdito svojoj eni.
to ti je? Koji ti je avo?
Ona mu bez rijei prui dalekozor, spremajui se da padne u nesvijest.
Magister joj s gestom vojskovoe na bojitu istrgne dalekozor iz ruke i digne ga na oi...
Ali odmah ga i spusti, blijed i uasnut. Bio je doista potresen. Baci na svoju enu, koja se
previjala na otomanu u grevima plaa, pogled pun samilosti. Jadna Reobarbara,
izgovori u sebi nehotice, i ta ga vlastita netaktinost jo vie raspali. Sjeti se svojih dunosti.
No? to tu blejite, budale? Idite! Navalite! 16
Ipak, nakon tih rijei njegova je rulja krenula, puna bunog samopouzdanja, kao da je
odozgo, sa efova balkona, dobila blagoslov i oprost svih grijeha uoi bitke. Jednako
zgrnuta u neurednu i pijanu hrpu, prosuta kao iz vree po itavoj irini obale, valjala se
kao tusta i troma kornjaa u susret naelnikovoj lukavoj i trijeznoj zmijici, to je krotko
vijugala na uskom prostoru, traei rupicu u protivnikoj gomili kroz koju bi se mogla
provui sa to manje opasnosti. S instinktom straljive miroljubivosti, naelnikova se
procesija sva nekako pobona utanjila i uvukla u se, ak je i glazba prestala svirati, kao
da je ostala bez daha. Usporavajui korak i pripijajui se uza zid, usrdno je nastojala da
ostavi to vie mjesta magisterovoj nemani, a sama da mugne mimo, da se provue
makar izmeu nogu, mirei... pak to Bog da!
No apotekarova se lavina ruila gotovo u itavoj irini da se ni mi kroz nju ne bi mogao
provui. A to je bilo jo gore i opasnije, nije pokazivala nimalo sklonosti da propusti
naelnikovu tihu glistu, ve je naprotiv pomamno jurnula na nju da je zgazi i satre.
Mnogobrojnim gledaocima na ulici i po prozorima, koji su se dotle bezbrino, neki ak i
neutralno (to im ba ne slui na ast) zabavljali pokladnim osobitostima jedne i druge
povorke, zastane sada dah u oekivanju.
Doktor Delongo poalje panine signale na kopno svojoj povorci da se okrene i vrati, no
na njega se sada vie nitko nije ni osvrtao. Naavi se pred neprijateljskim ivim zidom
koji je iz stotinu grla izazivaki dreio i gestikulirao prijetei ispred samih papirnatih
nosova, doktorova preplaena povorka odjednom stane. Tako je Bardela, po nekom
udnom zakonu gibanja masa, bio izbaen naprijed i naao se neoekivano pred Viskom,
Za ovu posljednju rije svi su se kasnije kleli na sudu da su je uli, da bi smanjili svoju krivnju,
no on ju je poricao i poricat e do smrti da ju je ikada izrekao. (Op. pisca)
16
37
licem u lice. Ugledavi Bardelu pred sobom u obliku flae s natpisom Otrov, s epom
umjesto glave i s onim skeletom od kiobrana u ruci, Visko mu se nasmijei kolegijalno i
ak pokroviteljski kao stariji iskusniji brat mlaem bratu, poetniku. No Bardelu je neto
uvrijedilo u tom osmijehu na Viskovu ljudoderskom licu... Mislio je valjda da mu se
Visko ruga, to li? Ili je moda bio ve otprije srdit zbog prekinutog ruka, pa gledajui
tu masu iznakaena svijeta kako kree na njega pod Viskovim vodstvom, njega obuzme
bijes malog prevarenog ovjeka koji nema vremena da trai pravoga krivca, nego udara
na prvoga koji mu naie... Je li to bio takav oajniki gest ili povrijeen ponos ovjeka
koga nose i koji je odjednom u tome otkrio svoju vrijednost pa hoe da pokae onom
drugom kojega nose da je i vei i vaniji, pa i jedini, te prema tome ne moe on tu
trpjeti nikakva rivala, ili je to naprosto bio strah bespomona ovjeka od te nemani pred
sobom s bezbrojnim mnotvom ivotinjskih glava, od kojih je svakako bila najstranija
glava Viskova, jer je bila nalik na ljudsku glavu, te je po tome Bardela i zakljuio da je
Visko glavni pa mu zao duh ratniki priapnuo da upravo po toj glavi treba da udari
tko bi to ikada mogao saznati? No on je po toj glavi i udario icama od kiobrana
neoekivano i snano, te se Visko tek od drugog udarca uspio obraniti svojom ispovjedaonicom. Uvjerivi se zatim da Nane kani i dalje udarati, Visko uini vjet manevar
svojim golemim termometrom i mune Bardelu kao vitez u turniru tako snano u rebra
da se ovaj naglavce prevrnuo s nosila. ep mu je zatitio glavu od nemilog dodira s
rodnom zemljom...
Ali sada su i Poasti intervenirale. Videi krvavo lice svoga Karnevala, gotovo bace nosila
na zemlju (te se Visko kao debeli slamnati slon prevrnuo na lea s nogama uvis) i prihvativi Bardelu za ruke i za noge, ponesu ga bez velikog napora k moru. Bez napora, jer
se Nane nije opirao, bio je mrtav. Netko je ak i vikao ubili su ga, ubili su ga! No to
etiri Epidemije nije prijeilo u naumu da Bardelu makar i mrtva bace u more. Ali priskoe Apotekari u njegovu obranu te oko njega nastane ono ogoreno i bezumno natezanje u
kome najvie strada predmet oko koga se protivnici nateu i tuku. Postupali su s njime
doista kao s predmetom od kojega je svaka strana nastojala otrgnuti makar polovicu za
sebe. Kao da se radi o kakvom jastuku, svatko je potezao na svoju stranu, guvao, trgao,
gurao, nastojei uz to protivnika dohvatiti nogom ili mu bar estito pljunuti u lice. Ve je
davno ep bio otpao i flaa bila razderana, pa su sada preli na deranje njegove
vlastite bijedne odjee, koju mu je sestra Ane bila tako pomno zakrpala za ovu dananju
sveanost. No osim asti to se o njega vodi borba, Nane je primao i mnoge od promaenih udaraca i prekratko ispaljenih ispljuvaka, no sve je podnosio s razboritim strahom
koji poznaje samo jednu brigu: na ramenu iva glava, a od ostaloga to ostane.
Nisu meutim ni drugi ostali skrtenih ruku. Onako povaljen na lea, Visko je predstavljao neodoljiv mamac za naelnikove pobonjake. Oni dakle jurnue na Viska, koji brzo
shvati stvar kako treba, te zakloni ispovjedaonicom glavu i prsa, a ostali dio tijela branio
je nogama. Apotekarovci su se jedan as zabavljali prizorom borbe povaljenog slona i
maskiranih pobonjaka, no javi se gnjevan magisterov glas s balkona: Oini po furtimaima! I tada nastane opa tunjava, kakva se ne pamti u naem malom gradu jo tamo
iz vremena znamenitih izbornih pljuskanja izmeu narodnjaka i autonomaa potkraj
prologa stoljea. U meteu nije se vie razabiralo tko po kome lupa, samo se moe rei
da su dobro uinili oni to su se maskirali kao grbavci: njihova su lea mudro uivala u
sigurnosti. Gusto su padali na sve strane udarci i pljuske, te se iz ope vike moglo uti
kako je netko sad tu, sad tamo jeknuo muklo i bolno, nesretno pogoen u slabo i nezatieno mjesto, a zatim uz odreitu psovku uzvratio udarac svesrdno, kao brat bratu.
Letjeli su po zraku cilindri i lonci, kape i vlasulje i staromodni enski eiri iz devetstote
sa arenim perjem, frcali nosovi, leprale stare krpe, a po zemlji se vukla zamrena i
38
beskrajna crijeva od nekih konopa i pasica u koje su se zapletale noge, pa se padalo u

snopovima i nastavljalo borbu na zemlji jednako estoko, do istrebljenja.
Onaj to je nosio Reobarbaru na tapu dobi takav udarac nogom u zadnjicu da mu je
Reobarbara visoko poletjela iz ruku, a i on sam odskoio za itav pedalj od zemlje i zatim,
zbog potpunosti, doletio jo i na neiju aku koja mu je potpuno sravnila nos s licem,
razumije se, pokladni nos, od kartona.
A i jesu najljue stradali nosovi. Protivnici su osobito navaljivali, s bijesom svojstvenim
vrlo uvredljivim ljudima, na te izazovno duge, mastodontske, diluvijalne surle, gotovo
erotiki besramno obojene poput antikih falosa, pa su ih izvijali, kidali, upali iz korijena s perverznim uivanjem. A iz rupa, gdje su malo prije podrugljivo strile markantne
nosurine, sada su bojaljivo virkali mali, stidljivi nosii, kao preplaeni kljunii to iz gnijezda kriomice prate taj udesni lom oko sebe.
Kao s ratne osmatranice magister je s balkona dovikivao bojne zapovijedi, kojih, dakako, nitko nije sluao, a to ga je vrijealo i alostilo. Ali kad je Visko oborio Bardelu, on je
ispustio bojni krik pobjednika, a kad je zatim i Reobarbara odletjela u zrak, vrisnuo je
hura! i zagrlio zasluno svoju enu. No jora Barbara, koja se jednako bojala neke
nesree, sa suzama ga je preklinjala da se povue u kuu. Ah ne, sada je morao biti tu,
pobjedu je ve drao u svojim rukama!
U naelnikovu je tabu, meutim, vladala panika. Vidjeli su kako je Bardela pao i ostao
leati kao mrtav, pa kad su ga dohvatile etiri Poasti i ponijele prema moru, tetka Vrata
nebeska stala je vritati od uasa: Ubili su ga, ubili su ga! Ne dirajte mrtvoga, ubojice!
Ona je mislila na Bardelinu duu koja ve leti u pakao; umro je na sam dan Karnevala, u
svakom grijehu, mrsu i bludu, bez ispovijedi i ostalih sakramenata... Za nju su apotekarovci bili avoli koji su nasrnuli na Crkvu Kristovu, za koju je reeno: ni vrata paklena
nee je nadvladati. A sada, gle, vrata paklena tuku Crkvu, rue je i mrtvu bacaju u
more!... Vrata nebeska padne u nesvijest od oaja.
kropi doktor Delongo staru tetku morskom vodom i priziva je k svijesti, a sve gleda
onamo na obalu gdje se borba vodi...
A onamo etiri Epidemije i Apotekari odjednom ostavili Bardelu, odbacili ga naprosto kao
djeca kad se zasite igrake, i jurnuli u guvu da bi svojim arom zajamili pobjedu.
Nane je leao na samom rubu obale, zguvan i razdeen kao lutka kojoj su rastegnuli
lastiku pa joj ruke i noge vise mlohavo i mrtvo, kao prebijene. On je vjerovao da su ga
napustili zato to su mislili da je mrtav; a nije ni sam bio ba sasvim siguran da li jo ivi
ili mu to dua, osloboena tjelesnih boli, nevidljivo lepra u zraku. Za svaki sluaj on nije
otvarao oiju. Prepustio se onoj udobnoj letargiji u kojoj se ovjeku ini da je preao u
neko stanje apsolutne sigurnosti, van dohvata svih zala i stradanja.
I upravo u taj as najljepih nada s razoaranjem osjeti kako ga dvije snane ruke grabe
za ramena i nestrpljivo drmaju kao da bi htjele ponovno u njemu probuditi osjeaj boli.
Sasvim malko razmakne trepavice i tek sad proivi u punoj bezazlenosti svoj posljednji
as: nad njime se nadnijelo okrvavljeno i strano Viskovo ljudodersko lice. Moda
posljednjim dahom to se jo naao u njegovim prsima proape jedva ujno, kao da
izdie: Visko, nemoj me... i ponovno zaklopi oi.
Visko ga bez rijei jednim zamahom prebaci preko ramena, pa obilazei najguu gomilu
makara, gdje je jo uvijek estoko trajala borba, odnese ga u jednu pokrajnu uliicu.
Nane se pustio nositi kao mrtvac, bez i najmanje misli o tome to se sve to zbiva, pa ak i
bez straha: on je samo ekao, i to gotovo s nestrpljenjem, da Visko s njim ve jednom
svri.
39
U uliici stajale su velike prazne bave pred nekom vrstom konobe u kojoj se mogla
zaloiti slana srdela i popiti bukara vina. Visko tu spusti Bardelu i prisloni ga uz bavu
kao vreu, zatim skine sa sebe onu volovsku kou i paljivo je sakrije iza bave. Krv mu
je iz ogrebotina curila i razlijevala se po licu i mijeajui se s okerom pokladnog tena
tvorila stranu, krvavu masku. On rukavom obrie lice; sada je izgledao jo stranije.
Dade Bardeli znak da poe za njim.
Bardela protrne i ponovo apne molei: Visko, nemoj me. No Visko ga, umjesto odgovora, povue sa sobom u konobu. Jednako utei, odvue Bardelu u mraniji ugao konobe, gdje je umjesto stola stajala bavica, a oko nje prazni sanduci umjesto klupa. Gurne
Bardelu na jedan sanduk, a sam sjedne na drugi i pozove enu koja je posluivala.
Konoba je bila posve prazna. Svi su izali da motre tunjavu. Njih su dvojica bili sami, no
Visko je svejedno i dalje utio. Tek kad pred njih postavie zemljani tanjur sa slanim
srdjelama u ulju, bijeli hljeb od jednog kilograma i bukaru s litrom vina, Visko izgovori
prvu rije: Jedi! Sam prepolovi hljeb preko koljena i dade Bardeli polovicu, zatim
nagne iz bukare pa je prui i njemu: Na, pij!
Vani se poeo hvatati tuni zimski sumrak; kia je curila s krovova i zvonila po nekim
podrtim limovima pred konobom, a kroz tunu muziku kie ula se jo uvijek tunjava s
obale, vika i mlaenje.
Neka se oni biju ree Visko namakajui kruh u ulje i nutkajui Bardelu da jede.
Neka se ludi biju, a mudri blaguju nastavi vaui odmjereno, bez urbe. Jedi i pij,
imam okle platiti. Vidi kakav sam ja ovjek ree napokon hvalisavo, kao da se ve
dugo spremao da to kae. Bardela je pokorno vakao i utio, kao krivac. Visko je uivao
u svome pokroviteljstvu. A ti e postati ubojica ree i zatim, obrisavi pomno i bez
urbe ruku ispod pazuha, opali Bardeli jednu odgojnu i, tovie, oinsku uku.
Nane se ni najmanje nije uvrijedio zbog toga, ak se nije ni zaudio, samo je naas prestao vakati. Gledajui u Viska s velikim potovanjem i zahvalnou, oekivao je i drugu
uku, no, kad se uvjerio da je time poduka zavrena, poudno nastavi jesti kao da je tek
sada stekao pravo da jede kao ovjek za Viskovim stolom.
Visko meutim ustane i ree vano:
Ja sad idem na ples... Neu da tu zbog tebe izgubim hiljadu dinara. Ti ovdje jedi i pij
koliko hoe, blaguj, ima se okle platiti. A za onu kou tamo iza bave ne govori nikome,
zna!
S tim rijeima izae iz konobe stavljajui na glavu svoj bakreni lonac s kokojim krilima.
tit i koplje su mu propali u borbi, ali i praznih ruku znao je Visko ponovo uzeti svoje
karnevalsko dostojanstvo, koje se sada uputilo da sjedne na prijestolje. S te visine, morate shvatiti, nije se vie mogao osvrtati na bijednoga Bardelu: on je za njega iezao u
nitavilu svakidanjice.
40
Suknja
... Dok se juha skuhaaa... dok se juha skuhaaa... Zuzu zuzu zu-zuuu... Mrmlja gospoja
Oliva rastreseno komadi uspavanke koju je ula prole godine prilikom posjeta gospoa
od Javne dobrotvornosti djejem zabavitu kod opatica (djeca su je u ast gospoa
otpjevala), ali je od svega upamtila samo tih nekoliko kuhinjskih rijei, pa ih sada ponavlja kuhajui ruak i zuzucka po kuhinji kao muha kad ue u stakleni cilindar petrolejke
pa ne zna iz njega izai.
Pljusnula je u lonac komad masne govedine s kostima, dvije glavice luka, etiri-pet rajica, mrkvu, perin, aku soli, pa poklopila lonac. Napuhala se u vatru do suza. Vatra je
nesigurno planula iz zelenih, dimljivih drva i oprezno liznula po dnu crnoga lonca, kao
da ga kua dugim, bojaljivim jezikom.
Tako ree suznih oiju. Ti-ra tata ta-taaa... i obrie prstima suze, a nos usekne
u pregau.
Juha se kuha, sad je bila slobodna. Mogla je raditi to je htjela. Mogla se baciti na kanape
i itati Tajne ruskog carskog dvora ili, jo zamamnije, rastvoriti ormar u spavaonici i
uivati u svom svilenom rublju. Kombinei, gaice, grudnjaci, none koulje, sve je to bilo
njeno, ne samo kao vlasnitvo, ve mnogo intimnije, milije, kao vlastito tijelo, grudi,
bokovi, bedra, pa kad je dirala i gladila tu ruiastu, njenu, pjenastu svilu, inilo joj se
da je neke paljive, fine ruke diraju po golom tijelu. I sad je svu prome milina od same
pomisli...
S nasladom je osjeala svoju slobodu. Sobe, kuhinja, hodnik mogla je birati, mogla je
biti u svakoj od tih prostorija, sama, negledana, nesmetana. I svuda prozori: etiri strane
svijeta sa svim svojim zanimljivostima. Rasko mogunosti. Mamci.
Stajala je nasred kuhinje sa svojim omanim bokovima, neodluna. Odjednom joj se
ogromne grudi nadmu i uzdahnu. Javi se oko nje uporna, zagriljiva samoa sa svojim
opasnim draima. Sjedne na kuhinjski sanduk za drva i digne suknju. Pojavie se bijela,
okrugla koljena. Jo su se na njima vidjeli sivkasti tragovi olovke, izblijedjela i neitljiva
slova, kao stari natpisi po zidovima, isprani od kia i vjetrova. Ona umoi palac u usta i
uzme brisati tragove. Zatim izvadi iz depa komadi olovke i zamisli se nad svojim
koljenima, kao nad otvorenom bijelom knjigom.
Misli joj kao laki, hitri oblaii prelaze preko lica i zadahnjuju ga gotovo nekom ljepotom. Ona sanjari kao djevojica nad arenim bombonima; ne moe da se odlui kojeg bi
najprije metnula u usta...
Ne zaape kao da je podlegla napasti. Ne, neu, neu! Nemoj, miu, neu tebe
danas. Ma, uzaludno ti je, rekla sam ti da neu!! Ti bi sve rekao mami... doda s maznim spoitavanjem.
I doista, nee mia, nego mjesto njega pie iznad koljena na bijeloj glatkoj koi Toni.
41
Toni! usklikne uzbueno i nasmije se gotovo raskalaeno, zavodniki. Toni, nini-ni, moj mali! Pokua ga poljubiti, ali joj zasmeta trbuh, pa poljubac prenese vrhovima prstiju.
Onda... zastane naglo, uasnuta, kao da joj je odjednom netko pljunuo u sreu. Lice
joj prekrije mraan oblak tuge.
Ah, duo moja mila! uzdahne iskreno, do suza. A zar ti ja nisam vjerna bila, zapjeva u sebi, patniki, bez glasa, puna nesree, a suze su joj tekle, zar te nisam ja ljubila... Ljubav se njena topila u pjesmi utljivo, nijemo kao eer u bezbojnoj, mlakoj vodi i
ona je ispijala taj sladunjavi, bljutavi napitak uspomena sa samoprijegorom iskusne
patnice, kao lijek. ak i obrie usta s rezignacijom. Pregorjela je.
eni se, eni, ludi mali! Poslije e se kajati...
To kajanje privija kao melem: manje je sada boli. I opet stoji nad svojom bijelom knjigom
u nestanoj, sretnoj neodlunosti. Koljena joj opet zaigraju od uzbuenja: dodirnuo ih je
hladni grafitni iljak olovke, kao da ju je kljucnuo mali, vragoljasti kljuni sree.
Mali, mali, bimbilin govori ona piui, a ruka joj podrhtava od slasti. Mali, mali
bimbilin...
Zaklopi oi od prevelikog sjaja. Sve bljeti u njoj od njegove blizine.
Vjeko... Vjeko... dae vjerno, bezumno. To jo nisam nikome... nikome... Ah...
Bila je njegova. Prepustila mu se kao stara, osamljena madmoazel, koja je prvi put osjetila
ljubav.
Da, ljubav. emu to ironizirati? Nije ona nipoto bila stara; svega pred par godina prevalila je etrdesetu sa suzama u oima, a jo manje bila madmoazel. Imala je gospoja Oliva
svoga malog, elavog naelnika dolje ispod sebe, to jest u prvom katu, u prostorijama
opinske uprave. Ali on gotovo i ne sudjeluje u ovoj pripovijesti te emo, vie iz obzira
prema gospoji Olivi, priklopiti u njegovu ast samo to da je bio veliki ljubitelj dobre juhe
i masne kuhane govedine, koju mu je gospoja, eto, upravo i spremala za ruak.
Djece joj naelnik nije mogao dati, ili ih ona nije mogla primiti, to je, uostalom, svejedno
kad se kae da djece nisu imali. Stan su uzeli u opinskoj zgradi zbog ugleda. To jest,
opinska je zgrada imala sva etiri zida slobodna, to joj je davalo u neku ruku izgled
samostalnosti i neovisnosti, a naelnik je imao svoju vlastitu kuu u zabaenoj uliici
bez sunca i pogleda na svijet, pa je gospoja Oliva dobivala napadaje i guila se dok se
nisu preselili ovamo: njoj je bio neophodno potreban za zdravlje upravo taj pogled na
svijet. I sada je imala: sa etiri prozora pucao joj je pogled na sve etiri strane svijeta.
Tako je bila okruena sa svih strana zanimljivostima ivota naeg malog mjesta, pa je
mogla birati to je htjela, trebalo se samo prebaciti s prozora na prozor. A svaki je od njih
imao svojih osobitih i, ako dopustite, neodoljivih drai. Ali ipak onaj to je gledao na
mali i posve zanemareni prolaz s dvije stare i nimalo zanimljive kuice, to su se stisle
jedna uz drugu kao dvije starice, a sve od respekta pred nadmonim gospodstvom opine, taj je prozor predstavljao za gospoju Olivu onu stranu napast, koja ju je, dodue,
napajala blaenstvom, ali, naravno, i oajem. Tu u jednoj od onih kuica bila je odnedavno otvorena nova brijanica vrlo privlane unutranjosti, u kojoj su dva velika brijaka
ogledala optimistiki vedro gledala na muterije i usluno im nudila sliku njihove neizrecivo drage i zanimljive osobe. Pred tim su se ogledalima po cijeli dan vrzmali mladii,
istiskivali pritie, zaeljavali kosu, kreveljili se i pravili majmunske grimase, a sve od
obilja vremena i obijesne veselosti; ak bi se s odraslom vanou dali sapunati i brijati
onih dvadesetak ukastih dlaica, to su im samosvjesno poele izbijati po licu.
42
Gospoja Oliva je, dakako, drala pritvorene kapke toga prozora, tako da se iza njih mogla nesmetano i bez opasnosti za svoj ugled zanimati posjetiocima brijanice. Svi oni njeni mladii, i Toni i Vjeko i mi i bimbilin, i koke, mike, mikelin, svi ti deminutivi i hipokoristici donosili su svoju kliktavu, meketavu, jareu mladost pod taj naoko slijepi prozor i prosipali netedimice svoje nedozrele muke glasove i svoje gipke, neukroene
pokrete i budili gore u gospoji Olivi, iza onih pritvorenih perzijana, udnu ensku enju.
Ljubav? A zato ne i ljubav ako ostanemo u granicama pristojnosti i u plavoj mjeseevoj
fantaziji? Da, ali to je samo tanka, ljeskava povrina fantazije, taj au clair de lune, sjetna
aleja, posuta uzdasima i strogo omeena odricanjima, kako je sama gospoja Oliva htjela
sebi prikazati svoj nemir. A dolje, u dubini, u mraku, gdje ne dopire mjeseeva zraka ni
nujni zov zrikavaca, u tamnom i nijemom izgaranju bia, bilo je to neto vrlo burno i
zamreno kao groznica. Upalilo ju je neto jednoga dana (a to i kojeg dana?) i pokrenulo
je iz stanja mirne kune marljivosti i razbudilo u njoj neku udnu radoznalost. Prozori su
joj postali neodoljivi mamci, kao rupe na zavjesi koja joj je prikrivala svijet, i svaki glas s
ulice, svaki tropot, pa ak i zvonka magarea potkovica na ploniku poela ju je neodoljivo privlaiti k tim otvorima u svijet. inilo joj se da se oko svakog tog zvuka odvijaju
neka nova, neviena zbivanja i da e se pred njom, ak i zbog nje, samo zbog nje, odigrati neto neobino i potresno, kao u kazalitu.
Eto, mladii. Nemirni, grlati, nasmijani, kao da su sami stvorili ovaj svijet, pa gaze po
njemu slobodno, kao po svomu. Pronose svoje snane vratove, plea, razgaljene ruke,
noge; mukost igra u njima, mlada, kakljiva, stidljiva. Mamini sinovi!
Gleda ih gospoja Oliva iza perzijana materinski nevino i bijelo, kroz velove prve priesti,
u dahu svibanjskog cvijea, to mirie po crkvama u slavu bezgrene i iste Djevice.
Djevianski miluje oima te drage mlade glave, iz kojih prska smijeh kao voda iz vodoskoka, a u mlazovima njihova smijeha prelamaju se i pletu arene i neobjanjive duge
njenih elja bez jasnih granica izmeu pojedinih, posebnih enja. Nasluuje raznobojno
i nemirno svjetlucanje u sebi, strano plaenje i uljanje udnih osjeanja, nestalno, neodluno, ali nametljivo bojenje slika i glasova u sasvim odreen, zamaman i straan smisao,
i ve je osjeala gvalju arke enje u grlu i strah od slatkog, zaguljivog grijeha, ali onda
se odjednom opet sve preokrenulo, kao u fantastinom arenilu kaleidoskopa, i zavilo u
sigurnu i istu bjelinu materinstva.
Ona je bila ljubomorna mama svim tim mladiima. Pratila je zadivljenim i brinim okom
njihove budalatine, bdjela je iza svojih perzijana nad njihovom neiskusnom i nespretnom mladou i smijala se razdragano kad bi se uskoprcali i crvenjeli pred suknjama
djevojaka. Mali, zbunjeni, kao pilii kad naiu na iva kukca, pa ga gledaju prestraeno i
pijuu za mamom da im objasni to udo.
udovita u suknjama, to razbludno miu svojim oblinama pred oima mladia i ire
oko sebe sladunjave i zamamne mirise, te se mladiu pamet smuti pa zaglavinja, jadan,
kao pijani pjetli, splete se i padne u mrano krilo mekane i ljigave ivotinje, to ga svega
ispije svojim poudnim sisaljkama, kao hobotnica. To su za gospoju Olivu bile ene
monstrumi u suknjama. Neto lukavo i otrovno, spretno umotano u zvjerska krzna i
arene odjee, kao lukave ivotinje i otrovno cvijee.
S uivanjem je gledala iz svoga zaklona na prozoru kako vjetar die suknje enama,
kako bezobzirno i obijesno, muki smiono, vitla vjetar tim zavjesama tobonjega stida, a
one, kreposne, zaprepatene, skupljaju u panici svoje jedrilje kao lae u oluji. Otkriva se
to toliko skrivano, golo tajanstvo kao neto podmuklo i sramno; podlo, kao zasjeda.
43
Dovoljan je, eto, jedan zamah vjetra da se otkrije cijela ta koketna parada. A to je ispod?
alostan i smijean gad i stid ensketine... Oh, Boe pomozi!
Gospoja je Oliva s pobonim strahom potajno prezirala to djelo Boje u suknji, ali oprezno je ostavljala Stvoritelju mogunost da popravi i dotjera taj posao. Sebe je, dakako,
iskljuivala iz svoga prezira. Ona je sebi dala to pravo; ona je bila neto drugo. Njena
istoa i uzviene misli vrsto su je titile od izjednaenja. Ona se okruila visokim i
sigurnim bedemom prezira, pa je unutra uredila svoje svetite i poloila svoj mali raj na
gola bijela koljena. Tu je krila svoj tajni ali isti obred od oiju cijeloga svijeta. Bog vidi i
sudi. Ona je bila nevina.
Iz sanjarenja je trgne kreketav, surov glas s ulice. Ona prestraeno spusti haljinu, kao
djevojica od dvanaest godina zateena kako sa zanimanjem gleda svoje duge, tanke
noge.
Ljudi, ene, ujte anela mene! vikao je glas na ulici.
Gospoja Oliva potri k prozoru da joj ne bi, zaboga, to izmaklo od najavljenog dogaaja,
pa namjesti perzijane kako bi nesmetano mogla motriti...
to je, Lintro? to se prodaje? upita ivahnim glasom punaka mlada ena, jako
utegnuta u struku, pa su joj oblici izazovno iskoili na sve etiri strane. Bila je u crnini.
Udovica.
Lintro, i ne pogledavi udovicu, omota brk oko kaiprsta i stane smijeno iznenaen pa
zakrekee u stihu:
Ne prodaje se
nego daje!
Daju l' ene
evo mene!
i hop! vjetim zamahom tapa digne suknju udovici visoko, do trbuha. Ona vrisne
uasnuto, kao da joj je zmija sunula pod suknju, i odskoi nazad, a suknja srdito padne i
pokrije smjerno udoviine noge.
Gospoja Oliva osjeti marke sree po bedrima od uivanja u sigurnosti. I nasmije se.
Mande Prkelina
suknja do kolina,
digni zeru vie,
da Lintro ne uzdie.
Stajao je nasred ulice na svoje dvije jadne, iskrivljene noge, a koljena mu se bratski naslanjala jedno na drugo, oba hroma i nemona; tap je ispruio preda se kao konjanik sablju
kad ide na juri.
Vraji Lintro! smijala se udovica, osjeajui se poaena. Star si, a jo si lud!
Ko je lud, pljuni mu na ud! E, je li tako, crna dlako? obrati se publici uokolo po
prozorima, namigujui brkom. Udovica je tek sada pocrvenjela, osjetivi se sama pred
svim tim nasmijanim svijetom.
44
Ja sam taki,
a ti taka,
svakog resi
svoja dlaka.
Spusti tap i noge mu dva-tri puta lako klecnu, kao po nekom utvrenom postupku za
poetak kretanja, a zatim se i pokrenu, sporo i teko, kao poluge lokomotive.
Kuda stiem, suknje diem... vikne jo na odlasku razmetljivo-bearski, k'o lola i
bekrija, visoko zamahnuvi tapom, svojim trijumfalnim i slavnim orujem, kome ima
zahvaliti sav svoj ugled.
Krene. ala se zavrila i on pokua uzeti poslovan izgled. Stane iz svega glasa izvikivati
robu to je upravo stigla s bracerom, objavljivati kupcima njenu izvrsnu kakvou i upravo smijeno nisku cijenu (on se i smijao pritom!), pozivati na hitnu kupnju, prijetiti nestankom robe, poskupljenjem, odlaskom broda, propau, smru... Njegovo je vikanje
kruilo gradom kao alarm pred katastrofu, kao vatreni poziv osvjedoenog filantropa i
zabrinutog proroka. Kao glas vapijueg, prodiralo je u svaku uliicu, u svaki kutak,
razlijegalo se nad gradom, jezivo i kobno, kao objava sudnjega dana: budilo, drmalo
tromu volju kupca, ibalo lijenost i nehaj.
Koraa Lintro odvano i vie za pet dinara, deset krumpira i mjericu ulja, a noge mu
usrdno slue: grabe u prostor zdesna i slijeva, kao da kose pred sobom brazdu kretanja,
a on sam uspravio se gordo kao na konju i ispruio ruku na tapu kao da pritee uzde i
usporava nepotrebnu hitnju.
Ljudi, ene zarie na uglu (ugao dijeli glas na dvije ulice) ujte anela mene! U
Vele, na braceri, svakog blaga bojeg! Kupusa, sira, ulja i krumpira, lipih kako sam ja lip,
bilih kako sam ja bil! Roba fina, mala cina. Idite i vidite. Robe je malo ostalo, kad je ne
bude vie, pritegni kaie! Za uinu slanu skuu, za veeru krst za duu! Kaplju ulja daj
na blitvu, da ti ne zvone na molitvu! I ne sluaj enu ludu, ne govorim ti zaludu! Sutra
Vela putuje za Far. uri, juri, uzmi, kupi, ne budi tovar!
A ovo ti vie Lintro, ravne noge, a kriva koljena, od Boga stvorena doda na koncu
kao neku vrstu garancije za vjerodostojnost onoga to je prije vikao.
Luta njegov glas krivim uliicama kao ukleti zov bijede i rastui gospoju Olivu. Jadni
Lintro, uzdahne sa simpatijom.
Ona nije voljela starce. U njima je gledala neto sebino i prodrljivo, neto ivotinjski
bezobzirno u njegovanju svojih neshvatljivih i opakih navika.
Sama se o tome uvjerila kao predsjednica Drutva javne dobrotvornosti, koje je upravljalo gradskom ubonicom. Tamo su bile svega dvije tihe starice. Jedna je jo za ivota
poklonila sav svoj imutak samostanu i sada je u neprekidnoj molitvi i potpunoj gluhoi
ekala samo duhovnu nagradu za prinesenu rtvu. Prava svetica. Druga, biva prosjakinja, skupljala je krpice i ivala haljinice za kerkicu, koju je oekivala da e joj se roditi
svake godine poslije jematve, pa je svakoga plaui molila da joj pokloni naprnjak, jer
kako e, jadna, ivati bez naprnjaka... ivjela je tiho u svom kutu, ivala krpice pjevuei
svojoj buduoj kerkici nina-nani i smijeila se sretno.
Ali onih pet-est goropadnih, zlih staraca!... Gospoja ih se Oliva naprosto plaila. Neprestano su neto traili, bunili se, protestirali! Jedan je, na primjer, zahtijevao da mu se
svakog dana daje sedam suhih ljiva, zbog stolice! I to ba ljiva, za suhe smokve nije
htio ni da uje! Drugi je opet vakao zelene borove iglice (jer da to isti krv), a mokrio je
45
po sobi zbog zdravlja, htio je da ivi prirodno kao i ivotinje u talama, koje su
upravo zbog toga i zdrave. Jedan je opet skupljao sve na to je nailazio, kakve god prljave otpatke i zarale stvari (tko zna zato mu to moe jednom sluiti?), pa je kod sebe
napravio skladite kojekakvog smea. Prava pokora, Boe oslobodi! Sama nije znala ta
da radi Javna dobrotvornost s tim starim udovitima? Konano, i milosre ima svojih
granica!
Doista, starci su kao kazna Boja. Gdje god se nau, smetaju. I odmah ponu razvijati
svoju tetnu djelatnost, kao po nekoj dunosti; oni nee da im se kae da su se ulijenili u
starosti, hoe da zarade svoj kruh. Zavuku se tvrdoglavo u svoje navike, kao u neke
duboke rupe, i nitko ih vie nije kadar izmamiti napolje, nego i umiru tamo unutra,
nezadovoljni i posvaeni s cijelim svijetom.
Svaki put kad je posjeivala ubonicu, gospoja je Oliva ulazila sa strepnjom u ono krilo
bive austrijske tvrave Gospina baterija, gdje su ivjeli starci. Tko zna to oni smiljaju u svojim opakim i sebinim glavama? Onaj, na primjer, od sedam suhih ljiva mogao
bi i ubiti, kad jednoga dana ne bi imao stolice...
Gospoja se Oliva zgrozi od gaenja...
Glas Lintrov ponovno se javi iz velike daljine. Ona osjeti slatku strepnju po bedrima:
promazi joj se Lintrov glas oko nogu i obavije ih dahom neke tople sigurnosti, ovdje
visoko, u tvravi njena doma, mua, ugleda... Ona je izvan dohvata, ona je uzviena,
ista...
Glavno, ona ga se ne boji, kao to se boji onih staraca... Ima na njemu neto isto i sveano, neto sveto. Doista, koji put joj se uini drevnim svecem to kanjava ensku oholost,
kao sveti Ivan Krstitelj. Vue se ivahno po svijetu, primivi smjerno na sebe pokoru
svoje hromosti, i tapom iba nemilosrdno ensku pokvarenost. Ne tue, nego razotkriva, razgoliuje lanu svetinju i pokazuje svijetu to je sram i stid. Kuda stie, suknje die!
Kao vjetar, pravedan i ist!
On je nosio u sebi neto od njezina prezira. Ona se ve vie puta pozabavila milju kako
bi ukrotila u sebi svoje dostojanstvo, koje je tako otro dijeli od njega, i privukla Lintra k
sebi, u neku vrst svetog moralnog saveza. Osjetila je najprije neodoljivu elju da na
njemu izvri in milosra: to bi bio prvi dodir koji bi ga vezao uz nju zahvalnou...
I doista, poela je o njemu voditi brigu bez njegova znanja, kao o djetetu bez budunosti.
Taj veseli stari razbuktao je u njoj ar dobroinstva, a kako je gospoja Oliva bila sasvim
neumjerena u plemenitim strastima, kojima kasnije pokoljenja diu spomenike, ako ne u
kamenu i bronzi, a ono u sjeanju, to je koji put i trajnije od bronze i kamena, ona je, u
svojstvu predsjednice, postavila odboru Javne dobrotvornosti zahtjev da se Lintro
primi u ubonicu bez uobiajenih formalnosti. Tu je, dakako, naila na otpor gospoa iz
odbora, koje su potegnule pitanje Lintrove zaviajne opine, krsnoga lista, pa ak i samoga identiteta.
On je bio doljak, vlaj, negdje tamo iz tune sinjske krajine, a dolutao je ovamo prosjaei, pa se od bogalja-prosjaka razvio, zahvaljujui svojoj veseloj prirodi, u instituciju usmene reklame za sumnjivu robu raznih sitnih preprodavaa. Od osobnih dokumenata,
toliko potrebnih graaninu naega stoljea, on je posjedovao jedino svoj popularni i, u
neku ruku, pjesniki nadimak Lintro. Tako su ga nazvali u djetinjstvu zbog hromosti, i
osim toga jednog podatka nita vie o sebi nije upamtio; on je bio samo Lintro i mislio je
da e mu to ime dostajati do smrti.
Meutim, nije dostajalo... Gospoe su se estoko usprotivile zahtjevu predsjednice branei ogoreno stavak drutvenih pravila, u kome izriito stoji...
46
No sada je i gospoju Olivu spopao sveti bijes milosra. Raspaljena sasvim osobitom,
gotovo materinskom brigom o onom jadniku, ona visoko digne kaiprst i izgovori
zlogukim glasom Sibile: Bog e vas kazniti!
Uinilo se prestraenim gospoama da se u tom asu dogodilo neto u sobi, da je neto
prhnulo u zraku nad njihovim glavama, kao da se sam prst Boji maknuo iz svog velianstvenog mira i spustio se meu njih da kazni njihovu okrutnost. One su odjednom
popustile. tovie, pourile su se da priznaju svoju tvrdoglavost i da se pokaju.
Tako je gospoja Oliva pobijedila i strpala Lintra u ubonicu. Ne kaemo uzalud strpala, jer je u tom nastojanju bilo i neto nalik policijskoj mudrosti, to su gospoe, kako su
bile domiljate, donekle i nanjuile.
Jeste li vidjele, moje gospoe, koja je to vjetica? govorile su gospoe poslije ove
burne sjednice. Govorite vi to hoete, ali ona, Boe mi prosti, ima neto od vjetice.
Jeste li ule kako je neto proletjelo preko sobe kad je rekla da e nas Bog kazniti? Umalo
to se nije i svijea ugasila...
Ma da je meni samo znati zato se ona tako zauzima?...
Gospoo moja, ja vam se udim to pitate... Boji se da joj on ne digne suknju!
Pak to da joj digne? I ona je ena ispod, kao i druge... Kad smo gole, sve smo jednake doda gospoa, sebi za utjehu...
Jest, gospoo. Ali, ako je vjetica?...
Naklapanja. Praznovjerne bablje prie. Nita one nisu shvatile. A gospoja je Oliva i htjela
ostati neshvaenom: tako je u dvostrukoj sigurnosti uvala svoju tajnu.
Sad je bila mirna. Lintro u ubonici, a djelo milosra pred licem Bojim! Noge joj zadrhtae od silnog zadovoljstva i koljena joj se razdragano poljubie od osjeanja sigurnosti,
kao sretni ortaci u tajanstvenom poslu. Osjetie golu intimnost svoga stidnog zanimanja,
kao artisti iza zavjese, i upustie se u sasvim nesputane i ak lascivne dodire. Ona osjeti
burne orgije rijei po svojim golim nogama, golicanje i kikot mladia. Morala je estoko
stiskati bedra, da bi obuzdala marke sree to su joj u bijesnim valovima plavili tijelo.
Bila je sada slobodna. Mazila je svoju slobodu kao makicu, aputala joj, kupala se u njoj
kao u toplom mlijeku. I sve je bilo milo, toplo, meko, Mike, Koke, Mikelin! Bimbilin mali,
ludi, smije se pod prozorom, a eto ga sad na koljenu, na bedru, mazi se, krije se, kaklje,
oh!... Gdje si, gdje si, mali, mali, Bimbilin, curica mamina?
Glasovi mladia vrve na ulici, bruje, grgolje mutirajui, prosipaju se kao orasi. A posvuda tuno vise suknje i ute neutjeno, udoviki osamljene, nezanimljive. Zastave su
sputene i jedra skupljena: ne jedre ohole galije. Miu se utke na krakovima, kao smijeni dvonogi kukci. Nema vjetra... ha, ha, ha... Likuje gospoja Oliva.
Ne prolama se vie po uglovima: Ljudi, ene, ujte anela mene! Kuda stiem, suknje
diem! Vihor je proao. Sad je mir. Sad moe i sama bez strepnje izai na ulicu sa svojom tajnom pod naborima zavjese... Lintro je spustio tap u ubonicu, zabio ga u zemlju i
dri se njega kao nepomine, vrste osovine oko koje se svijet okree; uvrstio se u sigurnosti, do smrti.
Lintro je zabio tap u zemlju, podupro njime bradu i slua bez zanimanja buntovne
razgovore staraca. Svejedno mu je to oni govore. Njega su tu ugurali protekcijom. Rekli
su mu da nema pravo na ubonicu, no ipak, poto se gospoja Oliva tako zauzela, primaju ga, ali... Da, sad je tu, i ne bi se htio zamjeriti.
Slabo jest, to je istina: malo graha o podne, dva lista blitve uveer, ujutro tri suhe smokve
i zalogaj kruha... Da, tako je, zlo je i naopako. Kakvih je on riba pojeo kad je zaraivao,
47
pa ovnujskih glava, krumpira, bakalara! Ali i zrno graha i list blitve sigurni su tu kao dan
i sunce na nebu. Kad svane, on ima dan pred sobom, utvren kao program sveanosti, sa
svim tokama, i sve se odvija redom, tono i sigurno, a svaku toku oekuje s interesom
kao novost, ak i s radou. A koji put ima i iznenaenja, kupusa i krumpira, lee s kostima, a za Uskrs bila je i juha i noge od ovna.
Njegove noge sada miruju. Poivaju u hladovini, nemone, zaslune, kao stari, vjerni
konj nekog glasovitog vojvode. Nad njima vjetar sanjivo umi u borovima, kao da im
svakim dahom odaje priznanje za sve prevaljene prostore, kao da im cjeluje umorna
koljena, to su se uzaludno nahodala po tom svijetu ludom i nesmiljenom, i sada su
skromno i ponizno ula pod okrilje sna i odmora, kao u tiho predvorje smrti. Tu im je
krov i odmor i komad prosjakog kruha, bez vike i komedije, bez lakrdijatva i prebijanja
od ugla do ugla ljudi, ene, ujte anela mene...
Ali to je bilo potrebno gospoji Olivi da jednog dana bane u taj mir? to joj je trebalo da
izaziva to jadno zadovoljstvo, ponizno prostrto u praini pred njenim monim nogama,
previjajui se od zahvalnosti?
Starci su se grijali u zaklonu iza vanjskog bedema tvrave na slabom zimskom suncu,
ohlaenom od kia i hladnih sjevernih vjetrova, i naklapali svoje tune i uzaludne razgovore o svim zlima kojima su izloeni tu u ubonici.
Da je meni samo sedam 'iljada, io bi' ja u Ameriku, pak zbogom lipa naa!
Sedam 'iljada? Nema ni sedam ljiva za, recimo, ljudski po od sebe...
Ma, govorim, kad bi' imao...
Eh, kad bi imao! Kad bi' ja imao samo adresu od ere u Americi!...
A zato ti ona ne poalje togod? Govori da je bogata...
Kad su joj bratova dica pisala da sam ja umro, pak alje njima.
A tebi krst za duu! ree Lintro, gotovo podrugljivo.
Poslala je ona njima, moj Lintro, meni za sprovod; i to su mi ukrali. I krst za duu su
mi ukrali.
alju i drugi Amerikanci za ovo nae uboite, pak sve popapaju one jore gospoje od
Dobrotvornosti.
E, da. Jerbo smo mi prostaci. to e nama dolari i fina roba i postole ameriken u s
potplatima od gume?
Neka mi dadu to je moje, pak u ja znati to e mi!
Roge e ti dat! One s tim pokrivaju svoju porkicu...
Pa kad im se one suknje ueu...
To zna Lintro, on im die suknje... Kako ono, Lintro: Kuda stignem, suknju dignem?
Nastalo je malo, pakosno veselje: otkrili su toku svoje cinine, muke nadmoi, i uivali
su u njoj. Tresli su se i kaljali od smijeha, kao da ih je odjednom zahvatilo neko obijesno
ludilo, pa ih zakovitlalo, kao to vjetar kovitla mrtvo jesenje lie i die ga visoko u zrak,
u bezbrinost i mladost, da zatreperi jo jednom prije smrti na suncu, prema plavom
vedrom nebu, kao za alu.
Lintro se nije smijao. On je jedini opazio gospoju Olivu kako im prilazi, puna neke sveane prijaznosti, kao da prilazi djejoj igri, s darovima dobrote na licu. Starci su jo kikotali kad ju je on pozdravio, gotovo bez glasa ponizno. Nastao odjednom muk i tiina, kao
da je uiteljica ula u razred.
48
To su bili dobri znakovi, koji su ohrabrili gospoju Olivu. Ona je s tremom dolazila ovamo, kao da se uputa u neku neizbjeivu pustolovinu. Pratila ju je, dodue, upraviteljica
ubonice, mrava i stroga opatica, koje su se starci bojali, ali za njenu vrstu straha upraviteljica joj nije bila ni od kakve pomoi. Odluila se napokon da doe vidjeti mirnog,
utljivog, spaenog Lintra (kako ju je izvijestila upraviteljica), da vidi vlastitim oima to
udo svoga milosra i da primi sama njegovu zahvalnost kao nagradu za svoje djelo.
To su sve bili javni razlozi njena dolaska, to jest razlozi koje je smjela navesti a da se ne
izloi teem ogovaranju, nego da je proglase oholom i samoljubivom, kakvom su je,
uostalom, i smatrali. Ali kad je prilazila, marci su je podilazili od nogu pa navie, gdje
su se slijevali u jednu stranu matinu struju to je ruila u njoj svaki razuman otpor i
gurala je, vukla ovamo, kao to neke ljude privlae mrane dubine i ponori. Ona je znala
da dolazi izazivati sudbinu, i to joj je prualo onu suludu nasladu kojom se opijaju svi
pustolovi kad polaze u nepoznato.
Pribliavala se Lintru kao to krotitelj prvi put prilazi ukroenoj zvijeri. Smijeila mu se
laskavim osmijehom, koji mu je jo iz daljine pruala kao mito za oekivanu krotkost i
potovanje s njegove strane. Ona je eljela sporazum i mir gotovo (eto, ak!) i na bazi
ravnopravnosti; ona je poteno uloila svoj udio: odrekla se pravde zbog milosra, ona
se rtvovala, te je sada s pravom oekivala Lintrovo priznanje. Priznanje svoje sigurnosti,
svoga imuniteta u njegovom kanjivom prostoru, na dohvatu njegova tapa; htjela je
da se utvrdi ta njena prednost, da se zna da je ona jedina, jedina, nepovrediva i odabrana! Ona, izmeu svih ena, uzviena!
Lintro je sve to shvatio kao dobro raspoloenje zatitnice, gospoje Olive; kao lijep dan i
radost to jo sunce grije, iako se godina primie kraju, pa nije ni sam htio da bude natmuren i zagonetno miran. Htio je, naprotiv, da pokae gospoji Olivi svoje zadovoljstvo
to je u ubonici, gdje je napokon naao sreu, da iskae svoju radost to vidi nju, zatitnicu, jednom rijei, htio je da se pokae sa svim svojim nekadanjim svojstvima veseljaka
i starog vjetrogonje, i da ne bi gospoja moda pomislila kako je on tu nezadovoljan i
neveseo, kako se izmijenio, oronuo i izjednaio s ovim zagriljivim i svadljivim starcima.
Zato ipne na noge pred gospojom Olivom, ak i preko svojih snaga, te se umalo nije i
sruio zbog pretjerane ustrine. No svojim arobnim tapom on zaas pronae onu
sumnjivu toku svoje labave ravnotee, kojom ga je obdario ivot, i svlada je s lakoom
kao da je otjerao komarca. Noge su mu, mada s vidljivim naporom, izdrale taj stari
statiki trik, kojim je ponekad izvodio fizikalna udesa, kao muha to hoda po plafonu.
On stane pred gospoju Olivu kao najbistriji djeak pred kraljicu-majku, da uzvelia
njen milostivi posjet sirotitu, te uzme izvoditi nekakav improviziran smueni program,
ako se programom moe nazvati suludo naklapanje Lintrovo, a sve u rimama, o srcu i
dui (napregni ui), o krilu i okrilju (svi ga sveci blagosivlju) i kako se tu blago ivi, hvala
Bogu i gospoji Olivi...
Starci su se smijali u aku: oekivali su na koncu Lintrovu bravuru. No gospoja je Oliva s
blagonaklonom ozbiljnou sluala Lintrovo besmisleno naklapanje, i osjeala se poaenom. Ona je, tovie, trijumfirala u sebi gledajui ga kako se napree da je odlikuje i
uzvelia, pa je svaki put kad bi je spomenuo ili makar aludirao na nju, lako kimnula
glavom u znak odobravanja i zadovoljstva.
To je Lintra toliko obezobrazilo te je postao sasvim neumjeren. Stao je mljeti kojeta,
potpuno nesuvislo, kao da je poludio. Nizao je neke udne, izmiljene rijei bez ikakva
smisla, jer sad je ve htio i nasmijati gospoju Olivu; poelo ga je zabrinjavati njeno sveano lice (nije znao srdi li se ona), pa s vrlo izrazitom gestikulacijom zavri svoj program
nekom aljivom pjesmicom o Mari i Jeli, koju je onas improvizirao. To jest, kako su se
49
Mare i Jele s momcima splele, pa kako se usrdno pletu, ne vide tetu... a teta sa tapom
doleti, pa hop! po Mari i Jeli oei, opleti... I kako se razmahao ivo, kao da se ponovno uhodao u svoj stari, lakrdijaki stil, kao da se nehotice zaletio u omamu i pao u zanos
bezbrinog ulinog ivota ljudi, ene, ujte anela mene, kuda stiem suknje diem!, i
doista poleti njegov tap gospoji Olivi pod suknju i die je visoko, do grla!
Gospoja je Oliva bila jo toliko prisebna da je pala na ispruene ruke upraviteljiine, i
zatim se onesvijestila.
Starcima je zapeo smijeh u grlu! Lintrova je bravura bila vratolomna. Oni su istog asa
vidjeli da prisustvuju njegovoj katastrofi. Gledali su ga kao ovjeka koji je pao s krunita
tvrave i razmrskao se tu kod njihovih nogu...
A on sam spustio polako tap na zemlju, kao neki bojovni ma kojim je upravo probio
adaju, pa se, kao sluajni heroj, zagledao u nedoumici, u onesvijetenu gospoju Olivu
nikako ne shvaajui strahotu svoga ina. Pak to? Kuda stiem, suknje diem... Zar je u
tome neka uvreda? Ne, nikako nije shvaao...
Gospoja Oliva nije vie izlazila iz kue. Bila je osramoena, izjednaena, unitena. Mrtva.
I htjela je umrijeti. Ali prije smrti htjela se jo naslaivati djelovanjem kazne...
Ponovno je sluala Lintrov glas po ulicama ljudi, ene, ujte anela mene, ali glas
smalaksao i izgubljen, kao potamnjeli glas glumca koji se zauvijek oprata od publike.
Ona je pratila sa zadovoljstvom to tiho umiranje kako krui po gradu, bez kruha i krova,
kao da vapije i trai pod hladnim zimskim nebom malo, toplo mjesto, gdje bi se konano
smirilo i izdahnulo. To je bila jedina satisfakcija koju je mogla dobiti za svoje crno razoaranje i jadna naknada za izgubljeno slatko sanjarenje nad svojim golim koljenima.
Nitko nije znao to je ona izgubila. Tajnu je sauvala, a izgubila je sve. Taj ju je glas samo
sjeao nekadanje sree. A bilo je neto slatko u toj pustoj, samotnoj, hladnoj tuzi kad bi
se kroz zimski zrak i ledeni vjetar javio Lintrov glas iz daljine. Kao glas prolosti i slatkih
uspomena...
No i taj je glas utihnuo jednoga dana: Lintro se vie nije javljao. Kad su zapuhale strane
zimske bure nekoliko dana redom te su se i vode smrzavale i padale mrtve ptice od
studeni i ei, nali su jednog jutra Lintra u zaklonu iza tvravnog zida, nedaleko od
onog mjesta gdje je gospoji Olivi digao suknju, ukoena i mrtva. Zakopao se u suhe
borove iglice, da bi se zatitio od ledenog vjetra to je urlao tih noi nad gradom, i tu se
skvrio i umro.
Nali su ga starci iz ubonice, koji su ga i nosili sutradan u sprovodu. A sprovod, koji je
iao na troak Javne dobrotvornosti, bio je ogroman i svean, s mnotvom vijenaca od
palminih grana i krljavog zimskog cvijea bez mirisa. To je bio znak zahvalnosti udovica i ena za pokojnikovu veselost. I naelnik se htio za neto oduiti, pa je odredio, uz
prigodnu alu, da u sprovodu svira opinska limena glazba vesele koranice, koje bi
sigurno i pokojnik elio da su ga mogli pitati.
Gospoja je Oliva gledala sprovod iza pritvorenih perzijana i plakala. Na crnom poklopcu
mrtvakog sanduka leao je stari Lintrov tap simbolino i tuno, sam i naputen, kao
sirota; tako djeluje sirotinjski i osamljeno, simbolino i tuno osedlan konj u pogrebnoj
povorci svoga gospodara. Gospoja se Oliva guila u plau. Za sandukom su ile suknje,
kao udovice. To nepregledno mnotvo ucviljenih nabora odmahivalo je tuno posljednje
pozdrave... I gospoja Oliva posegne za svojom suknjom i odmahne za pokojnikom:
Zbogom, zbogom, jadni Lintro...
50
Sve je bilo mrtvo. I pusto. eljela je Lintrov tap, i dali su joj ga. Ona ga je pobono okitila vrpcama i cvijeem i uvala ga kao moi sveeve u ormaru, meu svojim svilenim
rubljem.
Noi su zimske beskrajne i mrane, u njima vjetrovi urliu i kie pljute, a sna nema
dovoljno za cijelu dugu no, pa se esto inilo gospoji Olivi da kroz huku vjetra uje glas
ljudi, ene, ujte anela mene! i pokrivala se preko glave od straha. Ali glas se jednako
javljao i pod pokrivaem... ujte anela, anela, anela... Otvarao se ormar sa kripom,
a iz njega izlazio Lintrov tap i hodao buno po kui, kao da trai vrata u mraku: odazivao se vjerno glasu svoga gospodara...
Gospoja je Oliva budila mua i silila ga da oslukuje; on je uo samo vjetar i kiu i govorio joj da je luda, pa je spavao dalje bez brige i straha, i opet je ostavljao samu. Ona ga je
mrzila.
Dala je odsluiti bezbrojne mise za upokoj Lintrove due, a sama se bacila na jo nevienu pobonost i milosrdna djela, te su je ve u gradu smatrali sveticom.
Ali glas se jednako javljao:
... ujte anela, anela, anela, anela... i tako svu no.
A moda je on doista sada aneo? sine joj jedne noi misao i ukoi je od strave.
Osjeala je ve ognjene tapove kako je ibaju po golom tijelu u najdubljoj jami paklenoj i
vidjela Lintrovu duu kao bijelu golubicu kako lebdi nad ognjem, obasjana sjajem nebeskim.
51
Prah
Ah, poznaje ga, poznaje ga! To je ono oblo, pravilno n kao krila galeba. Na n ju je upozoravao neka ga ne pie u njegovoj adresi kao u. On nije Touko, nije Jaukiu, Japanac. On je
Jankin, Tonko plemeniti Jankin, a ne neki tamo Touko Jau-Kiu, Kiu-iu, iu-Micu, zavojeva kineske pokrajine Vrag-si-ga-znao! Na ovom ovdje n ima neki akcent, neki mig,
neto reeno, a neizgovoreno. Oh, n, n, kakve uspomene!
Poznajem vas, gospo, poznajem vas po vaem n! A to sada hoete od mene nespretnjaka, od mene udaka, osobenjaka i sakupljaa starih kljueva? S tim ste me rijeima i
ostavili prije deset, ne, prije jedanaest godina, zar se ne sjeate? Prije jedanaest godina
dobili ste napadaj histerije i plaa i lupali ste noicama po ljunku (onda je ovdje bilo
istog, bijelog ljunka po ovim stazama, prije jedanaest godina) i vikali ste: to e mi ti s
tim starim kljuevima, ti... (Ah, kako je tada bila lijepa, Boe moj!) Stara Lucija vas je ula
gore u kui i pitala me poslije: jor Tonko, a to je ono bilo sinjorini Ani? Sinjorini
Ani? rekao sam. Ubola se na list od palme... Jerbo je spominjala kljueve, promrmljala je Lucija, zato pitam.
Znala je stara Lucija to je, i znala je da nije zbog palme, ni zbog kljueva. Znao sam i ja
da nije zbog kljueva. Da skupljam kljueve, to ste znali i prije, to je znao svatko, cijelo
mjesto, a ipak ste se sa mnom zaruili. Cijelo je mjesto meni prodavalo interesantne starinske kljueve, pa i vi, i vi sami, gospoo, poklonili ste mi onaj krasni venecijansko-gotski klju, koji je bio ures i kralj moje zbirke! (Ah, Ana!)
Nije, ne, bilo zbog kljueva, lijepa gospo, nego zbog geometra. Zbog geometra to nam je
doao mjeriti zemlje. Zbog druga, druga geometra! Otuda histerija i pla i lupanje noicama po ljunku! I peticu ste tada slomili, pa smo slali Luciju postolaru da je popravi da
biste mogli otii kui. Morali ste ekati Luciju da se vrati s cipelicom (mala bosa noica!),
pa ste sjeli na klupu meu oleandrima i utjeli ste srdito, jednu rije niste vie htjeli progovoriti sa mnom. Osjeao sam se kriv; to sam ja onda, jadan, znao za geometra! Mirisali su oleandri iznad vae glave, ali vi niste osjeali toga mirisa. I zbog toga sam se osjeao
kriv, to vi ne osjeate taj opojni, ljubavni miris od koga se uzdie. I ja sam uzdisao zbog
vae srdite utnje, zbog mirisa, zbog svoje krivnje, koje nije bilo (kako si bila okrutna,
Ana!) i pao sam na koljena pred vas, molio vas za oprotenje, odricao se kljueva, obeavao... i htio vam poljubiti noicu u prste, a vi ste me tom istom, netaknutom, nepoljubljenom noicom grunuli u prsa i oborili me u ljunak na stazi. Doslovno odgurnut,
odbaen, da bih napravio mjesta geometru.
Kako vas je zapazio kroz svoje teodolite i smotao u konatu pljosku svoga metra, ne
znam ni danas. No poludjeli ste bili za njim. Nije vas bilo stid iekivati ga, udeavati
susrete (o svemu se tada na sve strane govorilo, a mene je bilo stid, Ana), a kad je zavrio
posao i otputovao, odjurili ste za njim, bez stida... A kasnije, kad je doao rat, ak ste
htjeli za njim i u umu otii! Obui hlae i biti partizanka!
52
Kad je Lucija donijela cipelu, otili ste, ostavili me bez jedne rijei, bez stiska ruke. Nikad
vas otada nisam vidio. Kad je svrio rat, rekla mi je Lucija da ste se ipak udali za geometra. Ona mi je rekla da ste ga uhvatili uljiva i izgladnjela (oprosti, Ana), i da ste ga oprali
i nahranili, istucali mu ui i povukli ga k sebi u krevet (oh, Ana, Ana, ja sam tada plakao
zbog tebe!), a onda vas je i registrovao kao svoju drugaricu.
A to sad, to sad hoete s tim pismom? S ovim en poput krila u galeba? Da se moda
rugati ne kanite... geometrijo?
Sjedio je na onoj istoj klupi u vrtu, kraj staze koja je nekad bila (prije jedanaest godina)
posuta bijelim, istim ljunkom, a sad se crni od gole, blatne zemlje. Oleandri su se rascvali i miriu kao i onda kad je ona tu sjedila. On uzdahne u sebi, u sjeanju.
Ne znate vi, gospoo, da sam se razbolio onda kad ste otili i da sam buncao o vama u
groznici, da sam vas zvao... Buncao sam da u baciti sve kljueve, osim onoga to ste mi
vi poklonili, klju od raja... Lucija mi je kasnije priala da sam spominjao klju od raja...
Ona je mislila da umirem, da mi je dua ve na onom svijetu, pred rajskim vratima i da
razgovara sa svetim Petrom. A ja sam traio klju od raja, va klju (ti si bila raj, Ana,
moj raj), kojim sam htio otkljuati i zaviriti u vau okrutnu, vau stranu duu.
Kad sam ozdravio, nazvao sam ga kljuem od pakla i objesio sam ga ondje gore, o avao
ispod prozora, gdje je prije visio kavez s kanarincem, koji je uginuo za moje bolesti, zaboravljen ondje pod prozorom. Objesio sam tako klju od vrata paklenskih izvan kue,
ne bi li po noi doao po njega onaj vrag to ivi u vama... Gledao sam svako jutro, visi li
jo pod prozorom, i, eto, jedne noi vrag ga je odnio.
Htio sam ti pisati, Ana, da ti nisam ja vratio taj klju, nego da je vrag, tvoj vrag... Oprosti,
nisam znao to radim. Lucija mi je poslije rekla da sam ti ja sam poslao taj klju, da ga je
ona sama nosila na potu, a ja se ne sjeam, niega se ne sjeam, bio sam kao lud od
alosti.
ekao sam vas, gospo, ekao, dvije godine sam vas ekao. Nabavio sam i plou
J'attendrai toujours... i svirao sam plou dan i no i plakao sam uz nju, ekajui vas. Niste
doli. Jedanaest je godina prolo i niste doli i to sad elite ovim pismom?
Pismo je drao u ruci, neraspeaeno. Mali, bijeli, njeni pritisak na dlanu, kao da Anu
dodiruje, bijelu, njenu, dobru Anu iz prvih dana ljubavi. Smijeila se Ana na dlanu,
mirno, krotko, pokorno, kao da mu se sva poklanja, sa svom svojom bjelinom, svom
svojom tugom i razoaranjem, s tim umornim, malaksalim rukopisom i s ovim n, koje
kae pokajniki oprosti. Ali jo nije smogao pokreta da raspeati pismo, jo su oleandri
strano mirisali sumnjom, starim bolom, histerijom, tu, na klupi... A kljua nema rajskoga da raspeati to nebo na dlanu, taj pakao u ruci, ta podmukla vrata neizvjesnosti...
Klju je odnio avo one noi ispod prozora...
Sav je drhtao od uzbuenja. A govorio je: Komino! Ona mi pie! Komino! Ana mi
pie! Smijeno! Htio je zamisliti njezino razoaranje, neuspio brak, tugu, enju za njim i
molbu, direktnu, poniznu molbu, neka joj dopusti da se vrati... Ali tek to bi se poeo
gibati taj sretni hod mate, taj ivi marak naknadne sree, koja je stoga bila dvostruka,
velika, ovjenana pobjedom, javljao se protuvjetar i razgonio opojni dim trijumfalne
sveanosti. Ostajalo je samo pismo na dlanu, neizvjestan podatak, siromaan povod za
svu tu galamu u njemu, tu uzbunu to ga je trgla iz mirnog sna jednog tihog ivota pod
pokrivaem rezignacije, jedanaest godina debelim.
u Lucijine papue gore po hodniku i turi pismo pod koulju. Trgne se odluno i ustane.
Tvrdi ugao kuverte bocne ga pod lijevu sisu i istjera mu uzdah. Ali je ipak poao. Poao
je da se zatvori u svoju sobu, da tamo otkuka svoje novo stanje. Staro stanje, izvaeno iz
53
ormara sjeanja, gdje su ga moljci zaborava zobali jedanaest godina kao neko skupocjeno
sveano odijelo koje nikada nije obukao. Sada je odjednom izalo na sunce, izreetano
rupicama, nagrizeno zaboravom, udno, prazno i staro, a ipak djeluje ljuto u mirisnoj
atmosferi tih oleandra; na munoj stazi jedne prolosti s koje je vrijeme ispralo svu bjelinu.
Bila je bijela Ana. Bijela gospa od snijega, od eera, od oblaka, bijela od tlapnja, od iluzija, od njegove bijele, pobone ljubavi. A onda ste se odjednom istopili, gospo, pred mojim oima. Ostala su samo bijela mjesta, bijele praznine, bijele, leprave uspomene to
domahuju iz daljine bijelim rupiima odlaska.
Mahao sam vam runikom s balkona, gospoo, onog ranog jutra kad ste odlazili. Imao
sam dalekozor na oima, otkrio sam vas na palubi, naslonjenu na ogradu. Gledali ste
moje mahanje kao i svakog jutra do tada, kad ste ustajali i izlazili na prozor da primite
moje jutarnje pozdrave, na koje ste uzvraali svojim pozdravima. No tada, na parobrodu,
odlazei zauvijek, niste mi uzvratili. Izvadili ste bijeli rupi iz torbice i obrisali ste nos.
To je bio va oprotaj sa mnom.
Onaj runik i dalekozor jo su stajali na posebnoj polici, obloenoj bijelim papirom. I
nisam vam prestao mahati, madame, za svih ovih jedanaest godina. Pozdravljam vas
svako jutro s balkona (ti si, Ana, jo uvijek moja jutarnja molitva), a mjesto vas odzdravlja mi vaa stara, luda tetka Roza s onog istog vaeg prozora.
On zatvori prozore, na koje je udarilo teko ljetno sunce, povue perzijane, i soba se uvije
u blagu, korotnu polutminu. U tom polumraku, kao da otvara kasetu s fotografskom
ploom, on oprezno otpara omotnicu i izvadi pismo. Pretamno je bilo da bi ga mogao
itati, zato prieka da mu se oi priviknu.
to hoe? Klju sam joj vratio, ja nemam nita njenoga. Moda drug geometar neto eli?
Moda preko nje drug geometar nudi mir i moli da mu oprostim za sreu koju mi je oteo
i sam je uiva?
Sretno ti, drue geometru, samo ti uivaj! (Jer njima se govori ti, sami su tako zapovjedili.) Ja nisam nesretan. Naprotiv, uinio si mi... (Oprosti, Ana, to samo njemu tako govorim da mi se ne smije. Ti zna to osjeam.) Uinio si mi, drue...
Dragi Toni, pisalo je u pismu, udno mi je i samoj to ti se javljam poslije svega... i
nakon toliko godina. Imam jednu veliku molbu na tebe i nadam se da mi je nee...
Njegovo lice obli sjaj velikodunosti. (Tebi da odbijem, draga Ana! Reci samo, reci...)
... Nakon pet godina uzaludnog ekanja, kad smo ve bili izgubili svaku nadu, rodio mi
se sin!
Dvaput je proitao reenicu, a shvatio je tek trei put, kad ju je u sebi ponovio, rasvijetlio,
pretvorio rijei u stvarnost. Pet godina ekanja! Lijepo! Na prozoru ste ekali s geometrom da doleti roda! Ah, to vi zovete ekanjem?
Bio je zloban, cinian, i svidio se sebi. Osjetio je na licu adekvatnu grimasu i poe da je
pogleda u zrcalu. Bila je to tuna maska razoaranja, preko koje je silom navukao ironiju
kao krivu rukavicu, pa mu se lice udno izobliilo kao u krivom ogledalu. No njemu se
dopalo. Mislio je da je to onaj osmijeh to satire protivnika. Oprezno prenese svoju grimasu preko sobe, uzdignute glave, kao ongler to nosi flau na nosu.
ekanje, ekanje... mrmljao je pun gorkih, uvredljivih slika. Ali da vidimo i molbu?
Ti zna, Toni, kakvi su oni (znam, drugovi), a ja ne bih htjela da mi dijete ostane bez
krsta. Oni sve samo 'registriraju'... Hajde, za vjenanje nisam marila (to znamo da nisi,
nije ni potrebno za ekanje), odrasli smo, razumni (to je pitanje?), znamo to radimo (i
54
to je pitanje!), ali ovo nevino, malo stvorenje... da vidi kakav smijean nosi ima!... to
ono jadno zna za nau politiku? Mogao bi mi kasnije predbacivati... pa sam mislila...
Ovdje se nemam kome obratiti, sve sami... zna (znam), a ti si mi ipak ostao blizak i
drag, kao brat (hvala, sestro), pak sam odluila da ti se povjerim i da te zamolim da
bude kum mom malom... Hoe li, Toni? (Hm...) Moj mu o tome nita ne zna. Mi emo
to obaviti ujutro dok on bude u uredu, ve sam sve uredila s dum Vinkom. A muu sam
rekla da e nam ti doi u posjete na dva-tri dana, da vidi maloga, a on je rekao: 'Neka
doe.' Zna, on tebe cijeni, kae, 'iako je jedan od onih, nije suraivao s okupatorom. To
je karakter!' On, zna, sve na politiku, koji put mi dodije (ma nemojte?), ali je inae dobar
i fin, ne bi ni muhu ubio. Samo, to e (ja? nita!), bio je etiri godine u umi, treba vremena dok se opet privikne na mnogo toga, bez ega mi ne moemo. Molim te, Toni, da
mi ne odbije ovu molbu! (Hm...) Ako pristaje, samo mi brzojavi kada dolazi. Srdano
te pozdravlja Ana.
P. S. Sakuplja li jo kljueve? Imam za tebe jedno iznenaenje!
I ja za tebe! ree naglas, zguva i odbaci pismo. Ruan mu se osmijeh pojavi na licu.
Obigravao je najprije, kao mali nestani avo, oko usana, oko nosa, skoknuo sad na jednu, sad na drugu stranu lica, kakljao, drmao, budio te mlohave crte, te uspavane, tune
nabore, te lijene, ovjeene kesice, uzbunjivao, podizao na ustanak. Lice je oivljavalo,
budilo se iz tupe, dugogodinje ukoenosti, protezalo se, pokretalo, igralo, a smijeh je rastao sve vie, sve neobuzdanije; razbio je i poruio sve ustave i brane namjetenih, grevitih grimasa i razlio se nezadrivo i pobjedonosno po licu kao poplava. Smijeh je tresao
tu blijedu, glatko izbrijanu masku, pravi ivi smijeh, sa svom silom ubitane pakosti,
koja je ruila u njemu sve obzire i pristojnosti, sve sentimentalnosti i male boli, iz kojih
cure potoii suzica. Smijao se psovaki gromko i teko, primitivno, prodrljivo, roktavo
kao svinja. Bilo je u tom smijehu neto gadno, neljudsko, neko strano, osvetniko uivanje.
Ustane, digne zguvano pismo s poda, poravna ga pomno i poklopi knjigom. Zatim
zovne staru Luciju i poalje je na potu s brzojavom: Dolazim sutra Tonko.
Parobrod je mirno klizio po glatkoj vodi, a starica je priala, priala... Priala je o sinu koji
je bio u borbi, pak se oenio i sada je u Splitu na poloaju... Ide mu u posjetu. A ima
sina od dvije godine, zlato moje, a dijete, prosti mi Boe, nekrteno! Ah, moj jor Tonko,
strah me je da se, ne daj Boe, djetetu to dogodi, pa kako e, nekrteno eljade, Boe mi
prosti, kako e, recite, nekrteno ugledati lice Boje? I kakvi su ovi, i kako je i njen sin,
dobar kao kruh, ali je isti kao i oni, pak sve govori da je sve samo priroda, priroda... A tko
je stvorio ovaj svijet, ovo sunce, i ljeto i zimu, i ovo more i ove dubine u moru, recite i
sami, jor Tonko, kako je mogla ta priroda sve ovo stvoriti, da je sve to tako uredno i sve
na svojemu mjestu? Ajme meni, ja nita ne razumijem, brina, nego gledam ono djeteta,
zlato moje, bez blagoslova, pak mi same suze dohode na oi, moj jor Tonko...
On je utio. Ozbiljnost s kojom je starica govorila o sudbinskoj vanosti krtenja bacila ga
je u razmiljanje i zabrinutost. Odluka mu se praakala u mrei vrlo zapletenih misli,
koje je starica jo vie zamrsila. To su ipak svete stvari! A u njih se nije volio mijeati.
Osjeti tremu i kajanje to se odazvao pozivu. No ipak, dijete e se krstiti, on nee dirati u
krtenje. ast krtenju i moje puno potovanje! tovie, obavit e ga za geometrovim
leima, tiho, bez sukoba, bez galame, s podsmijehom u srcu i s radou. A ono poslije...
to vie nema veze s krtenjem.
Rijeio je pitanje savjesti i ponovno se veselio podvali. Bog e je shvatiti i nagraditi, on je
na njegovoj strani. I Ana. Bog, on i Ana protiv geometra, lukavo, fino, tiho, iza lea, di-
55
plomatski, bez vike i glasnih uvreda. Diplomatski e on i Ana krstiti geometrovo dijete...
hi, hi, hi, smijuljio se u sebi, uivajui.
Laskalo mu je Anino povjerenje. Zove ga kao sauesnika protiv mua. Usudio se iz toga
razvijati neku nadu... Kae, koji put mi dodije. Politiar! Zaleprala je u njemu Ana,
bijela, nekadanja, njegova. Ana u potajnom dogovaranju, u aputanju, u migovima i
zajednikoj tajni. Osjeti Anu u toj tajni kao u tamnoj sobi, svu drhtavu, ustreptalu, neotpornu, spremnu da mu se preda, pa ape jedva ujno i zove ga u zagrljaj. Najei se od
milja i strese se, kao da mu je tijelo zajecalo.
Preskoila vas je smrt ree starica.
Kako? Smrt? upita strogo, zateen u sanjarenju.
Da, kae se ree starica ispriavajui se kad se netko strese, da ga je preskoila
smrt. A tko zna je li to istina?
Smrt? Nije volio da mu se sada mijea ta rije u ovo raspoloenje. Pretijesan mu je
bio i ovaj jedan ivot za svu silu uitka to ga je ekao tamo, sutra ujutro, kad ostanu
sami, on i ona, udrueni zavjerom.
Past e vam dar, jor Tonko upozori ga starica, pruivi ruku da zadri paketi to
mu je kliznuo s koljena. to vam je to, dar?
Da ree srdito i odgurne joj ruku, da ne bi dotakla zamotuljak; sam ga uhvati u
padu.
I ja nosim sinu ovo malo groa i pokae pokraj sebe omanu koaru. A vie e
ga ona pojesti, nevjesta, nego on, jadan. Nema kad ni jesti. Samo tri uokolo.
Da, dar, ree u sebi, a lice mu se ponovno poelo griti od unutranjih lomova, kao ono
juer kad je donio stranu odluku. Dar darmar, bomba, od koje emo se sve troje
razletjeti, svatko na svoju stranu. Kad bi ti znala, govorio je starici u mislima, kakav je
dinamit tu unutra!
Nevelik paketi, pomno umotan u bijeli svileni papir i dvaput svezan ukri irokom
svilenom vrpcom crvene boje (boja e se svidjeti geometru, pomisli podrugljivo), leao je
neduno izmeu njegovih koljena, kao milo djetece u kolijevci, uronjeno u pjenu od
svile i ipaka, ukraeno arkim crvenilom vrpce... eto, upravo opremljeno za krtenje. I
on stane ljuljukati to svoje opasno edo na koljenima i tepati mu u mislima: ekaj, ekaj,
mali moj, najprije emo radost uiniti tati, krstit emo bracu. Onda e ti lei u kolijevku
k braci, da bismo i mamu razveselili... Jer mami e biti drago da te opet vidi, a tata e
skakati od veselja kad te upozna, i na koncu emo svi zaplesati i biti veseli, veseli...
A to lijepa nosite na dar, jor Tonko? Starica je bila radoznala.
Ah, sitnice, to se ve stavlja djetetu u kolijevku, a raduje i roditelje i dijete. Zveke,
zvekice... I zvonie.
Zvonie, to je lijepo. A moja su se djeca igrala s kutijama od ibica, pak bi igice
prosuli... glas joj presijee otar vrisak sirene. Parobrod je ulazio u luku.
Na obali se opaala vreva. Svaki dolazak parobroda znaio je neku malu sveanost u
naim lukama; osobito u ovim poslijeratnim godinama kao da se odjednom osjetila potreba za nekim jaim gibanjem nakon etiri godine svakakvih stega i ogranienja pod
okupacijom. Ljudi su doekivali brodove s bezrazlonim nestrpljenjem i radoznalou,
ak i ove male vicinalne parobrodie s oblinjih otoka ekali su s uzbuenjem, kao da im
donose neki neoekivani susret, neku iznenadnu radost, koja je bila negdje zaostala da bi
ih, eto, upravo sada iznenadila.
56
Bio je nemiran. U toj vrevi na obali meu onim glavama to se nemirno vrpolje, ziblju,
okreu, kao da se neki aavi vjetar s njima poigrava, nalazi se i njena prpona i kapriciozna glava s nekim mislima... S kakvim mislima? Ipak, zato ga je pozvala (ba njega!) u
tu zavjeru protiv geometra? Zato ga je povukla u tu zajedniku tajnu i probudila u
njemu osjeanje... osjeanje... kao da ga zove na neko tajanstveno, usamljeno mjesto, gdje
e biti posve sami i... aptati kao urotnici? A on i sam sprema svoju urotu (svoju vlastitu,
grdnu, osvetniku, da e se pamtiti!) s tim paklenim strojem u neduno-bijelom, svilenom papiru i s vrpcom, s tom atentatorskom, ubojnom bombom, tempiranom za sutra
ujutro, poslije krtenja... Bit e radoznala, gorjet e od nestrpljenja... Razmotat e paket,
pogledati dar od kuma (kuma!) i pras! Prasnut e bomba i zemlja e se potresti od
zadovoljstva.
Tresao se od straha. Ne od bombe, nego od Ane. Govorio je neke misli u sebi, ali to su
bile samo rijei, ne misli, misli su se skupile, zavlaile se jedna u drugu, krile se pred
Anom.
Ana stoji tamo na obali i eka. eka njega, atentatora, podmuklog ubojicu rairenih ruku
(Ana! Ana! Ana! jecao je u sebi) s vedrim povjerenjem i s osjeanjem olakanja: odazvao
se, odazvao se Toni! (Toni, ni, ni, ne ui! no, ona to sada govori, ne pie...) i s kajanjem
to vara mua mijea blagu simpatiju prema njemu, ubojici, moda ak i tihu, uplaenu
ljubav, to se nesvjesno probudila u njoj nakon jedanaest godina tvrdog, mrtvakog sna.
Jer zato bi ga inae zvala, zato? Moda je i cijeli taj komplot s krtenjem samo izlika...?
On se sav u sebi oblizivao nad tom mogunou i gotovo zaplakao od sree. A nosi
bombu na dar toj svojoj ludoj, nenadanoj srei! Koja nezahvalnost! I ludost!
Htio se osloboditi, odbaciti taj glupi, pakosni teret, to mu je sada odjednom tako teko
legao na savjest: podlac i cinik, to grohoe iz paketa glupo i zloinaki. No kako da to
uradi neupadno i diskretno, da izbjegne radoznala pitanja i komentare? Hoe li potonuti? Poloi dar na sam rub ograde i pusti ga. Sam e pasti kod prvog trzaja broda. Okrene
se prema starici da bi joj odvratio panju od svoje tobonje rastresenosti, no ona je ve
govorila negdje iza njegovih lea:
Ajme meni, jor Tonko, zaboravili ste na dar! uzviknula je starica. Jedva sam ga
uhvatila. Nita, ja u vam ga nositi, jer vi biste ga jo i zaboravili na brodu, kakvi ste! Oh,
kakvi ste vi uenjaci, sve zaboravljate! Nita, ja u vam ga... A vi meni, jor Tonko, uinite ljubav, ovo malo groa... Samo da mi na obalu iznesete. Puno je svijeta, a nisam vie
sigurna na nogama, jadna... Samo na obalu... brbljala je starica zabrinuto, zakrilivi
suknjom svoje groe od nestrpljivih putnika, to su navalili na onu stranu kojom e se
brod poljubiti s obalom. A paket s crvenom vrpcom drala je u ruci.
Nije joj oteo paket, ostavio ga je u rukama starice, a sam, s nekim pokornim bijesom,
digne koaru s groem, visoko, do brade, kao da je kani baciti preko ograde.
Ajme, jor Tonko! poboja se starica za svoje groe. ekajte, jo nisu ni most
poloili. Umorit ete se...
No on ne spusti koaru. Kruio je pogledom po obali, ne sluajui staricu. Jo ako me
doekuje s njim! mislio je gnjevno... I s njihovim plodom uzaludnog ekanja! doda ponovo
atentatorski podmuklo, spreman na osvetu.
Jedan bijeli rupi zalepra na suncu. Da, ona, Ana. Sama. Oko nje luki nosai, milicioneri i svijet, aren, nemiran, glasan, neinteresantan. Bila je u bijeloj ljetnoj haljini bez
rukava i s nekim izrezom na grudima, udnim, kvadratnim, svakako vidio je mnogo
otkrivenog, bijelog mesa. (Mesa? Nije odobravao rije.) A na glavi veliki panama-som-
57
brero s razvijorenom vrpcom boje neba i mora... Bila je kao ljeto, kao nebo i more, bijela
kao galeb, lebdjela je nad arenom masom sa svojim eirom...
Sad javi se starica. Hajmo polako, jor Tonko.
Osjeti koaru u rukama, glupu, teku, punu jedrog utog groa s nabreklim bobicama
kao djeji obrazi, kao dojke... Misao mu se prene i poleti na obalu; uulja se ispod dekoltea, ueta u bijeli drhtavi klanac... Istiu se ispod haljine, nabrekle, pune mlijeka...
Ona, kao da je osjetila pogled i misao u njemu, povue haljinu na grudi i nasmijei se
zbunjeno. On je ak vidio i crvenilo na licu, osim toga misli da joj nosim i groe na dar.
I nije se stidio te pomisli. Naprotiv, prenosio je koaru s jadnom panjom, kao da je sve
blago u njoj, htio je pred njom i pred svima ovima odigrati ovjeka koji se prilagodio
vremenu, koji se spustio, izjednaio.
Prelazei preko mosta, starica je ila za njim i brino opominjala ljude: Mjesta, mjesta,
ma pustite proi, Boe moj! jor Tonko, samo da se ne zgnjei, to mi je za njega, jadnoga.
A onda je brundala dalje, vie za sebe: Za njega, da! Sve e ona pojesti. Nema on,
jadan, vremena ni okusiti. Samo tri, tri, dok mi se ne razboli, duo moja. Ma mjesta
dajte, vidite da se nosi groe ljutnu se starica na neke nestrpljivce; bila je spremna na
svau.
Ovamo, jor Tonko, ovamo. Odvlaila ga je nekamo u stranu, gdje je guva bila
manja. Izgubio je Anu iz vida, potonula mu je u masi dok je sebi krio put na obali.
Znoj ga je oblio, iskoile mu ile na elu i vratu, zaboljela ga lea i ruke, razmaene,
nenavikle na teret, a nigdje mjesta da spusti koaru. Tada osjeti lagan dodir na laktu:
Toni!
Stane, zbunjen, drei jednako koaru preda se, a srce mu je lupalo u uima tekim,
paradnim korakom, kao da mu vojske mariraju u glavi.
Usta su joj bila arkocrvena i zubi bijeli, prozirni i oi vedre kao nebo, podsmjeljive.
Rugala se.
Gledao ju je dugo tako, s koarom u rukama, i nita nije shvaao. Nita. Oajno, beznadno stanje neke okrutne uzetosti sputalo mu je svaki pokret, inilo se da e tako i ostati,
vjeito zagledan u Anu. No starica ga sjeti da spusti koaru, i on je spusti, automatski,
idiotski, ne prestajui gledati u nju. Zatim prihvati pruenu malu, punaku ruku, jednako mehaniki, kao u hipnozi, i sagne se da je poljubi, no ruka se naglo spusti duboko
dolje, kao da stidljivo bjei pred poljupcem. On se sagne jae, poe za rukom i zaglavinja
smijeno, kao da ga je netko munuo u lea. Ona se nasmije. Ruga se, pomisli on i uspravi
se, crven i zbunjen. Ne smije se vie ljubiti ruku, zabranjuju... zna on...
Ostario si, Toni a pritom mu je gledala i sjedine na sljepooicama.
A ona? jedva sam je prepoznao, toliko se izmijenila! Osveivao se u mislima. Zar
mislite da ste mladi? A tu mi se ponaa kao djevojica! Nestana curica!
Nije znao bi li joj govorio ti ili vi, pa je izmucao bez zamjenice neto nalik na ironini
kompliment, koji je zauvijek propao u opem amoru luke, kao biser u mulju.
Gledao je lice na kome se poela tiho gasiti nekadanja Anina ljepota. Pojavile se pjegice
po nosu i sitni nabori oko oiju, plaviasti podonjaci... Razmekala se koa na vrhu, a
nie, dolje pod vratom, u dekolteu (gdje su se nekada odluno odbijale dvije vrste kugle, u lijepoj, glatkoj cezuri, kao dolina izmeu dva vala, kao ah izmeu dva poljupca!)
slilo se gusto tijesto i pritisnulo s obje strane stidljivu, tanku crtu, to je izdisala pod
pritiskom i razlila se naglo u tugaljivoj delti namrekane koe pod vratom. Tu se poela
gnijezditi starost, pomisli i tuno odvrati pogled.
58
Ona to osjeti i povue dekolte navie, lako pocrvenjevi.

Onda, hoemo li? ree zatim ivahno i prihvati ga oko lakta.
No starica ga je otraga ve drala za drugu ruku i povjerljivo je trzala.
A dar, jor Tonko? govorila je starica mislei da ape. Dar ste opet zaboravili?
pa mu tutne u ruku njegov paketi i uz to dva ogromna, pomno odabrana grozda s
jedrim, nabubrelim bobama, tvrdim kao grudi...
Nekadanje... udna ga je tuga davila u grlu (ah, Ana, Ana), pomijeana sa zluradou
to je dolazila iz paketia, kao isijavanje nakupljenog, zgusnutog bijesa: u njemu je plamtio neki veseli, pakosni gnjev i sipala tuna, sjetna kia u isto vrijeme. Kia je gasila
gnjev. Bio je tuan.
Starica odluno odbije grozdove.
Ma, bili ste mi pri ruci, molim vas, jor Tonko. to bih bila ja jadna bez vas?
Bila je gotova da zaplae.
A to e mi to? Kako u nositi...? Hvala vam!
Proklinjao je svoju uslunost. Ona se udaljila, da je ne bi tko pomijeao u ovo natezanje
oko dva grozda... Stidi se.
Izabrala sam vam dva najljepa, gledajte. Uzmite, jor Tonko, uinili ste mi ljubav.
Tko bi mi bio, da nije bilo vas? Uzmite. Starica nije odustajala.
Ma kako u s tim groem ii po gradu, eno boja? Hvala vam.
Ajme meni, kao da je sramota nositi groe? Pa nosi se groe evo ovako, u rukama,
zato ne? I gospoja e vam rei da to nije nikakova sramota, eto, neka kae gospoja.
Ona se pravila da ne uje; okrenula im je lea i nestrpljivo se premjetala s noge na nogu.
Morao je popustiti. Uzeo je dva grozda od starice i objesio ih o dva prsta, kao to se riba
nosi, za krge. I ode, ne pozdravivi starice.
Na Aninu je licu zatekao podrugljiv osmijeh, pomijean s konvencionalnom ljubaznou
koja se iskazuje gostima. Opazio je dobro i jedno i drugo, pa iza prvog ugla bijesno tresne groe o zemlju; bobe su se razletjele na sve strane kao prozirne staklene djeje kuglice.
Ona prasne u smijeh:
to to radi?
Koga vraga mi je to dala! bjesnio je. Samo da mi se ruga?
Ne, Toni, ne rugam ti se a smijala se i dalje, podrugljivo.
ekaj samo, vidjet emo hoe li se smijati i sutra ujutro, pomisli on osvetniki. Sutra,
nakon krtenja! Osjeao je paket u prstima kao strano oruje, vrati mu se snaga odluke.
Samo mi je smijeno nastavi ona kako si se izmijenio. Poputa, nisi vie tiranin.
Tiranin? To nikada nisam bio.
Ona je utjela. Naravno, a to da kae? Ja tiranin? Bezobrazno je to, Ana...
Ili su uz more u tihom predgrau s vilama, okruenim vrtovima, u kojima su umjeli
borovi i palme od lakog predveernjeg maestrala, to se poigravao jednim sitnim uvojkom kose na njenoj sljepooici. Pogledavajui od vremena do vremena taj tanki pramen
kose koji je vijorio oko njena uha osjeao je kako iz njega polako ishlapljuje sva hrabrost,
kao da je izloen nekom stranom sentimentalnom suncu, koje ga rastapa, mlitavi i
uspavljuje te on zijevne tromo i sanjivo, kao ovjek neispavan i umoran.
59
Umoran si, naravno? upita ga briljivo dugim, gotovo tunim pogledom. Ali ve
smo tu. Onaj crveni krov. (On u sebi: naravno crveni! To je vaa boja!) Vidi? To je
naa vila.
Vaa vila? pomisli i ree: Ona s terasom?
Da odgovori ona koketno.
Na terasi pod tendom, ispruganom crveno-uto, sjedio je ovjek s naoalima i itao
novine.
Geometar, pomisli on podrugljivo. No, ta ga je rije, izgovorena potajno, u mislima, ipak
preplaila, pa se pokua prikazati Ani zabrinutim.
ita u sumrak ree joj s predbacivanjem. To nije... zdravo...
Da. A koliko mu govorim!... prihvati Ana gorljivo. Bila joj je oito simpatina ta
briga. No zaludu ja govorim. Takvi ste vi mukarci! Ve je sasvim iskvario oi...
Ona mu fune signal iz Fra Diavola, onaj isti kojim je neko i njega, Tonka, dozivala.
(Ana, Ana! Srce mu se kidalo!) Geometar se zateeno trgne, digne glavu, veselo im mahne novinama i ue u kuu da ih doeka.
Zlatan je on ree Ana na brzinu vidjet e. Tako mi je ao to mu to iza lea...
radim... ne dovri i uzdahnu zbunjeno.
ao joj je! elja za osvetom ponovno se stala nestrpljivo gnijezditi u njemu, nemirna i
edna, pasji.
Vrlo otar pas, kako je izvjetavala predratna, zarala limena ploica na vrtnim vratima,
drijemao je nehajno pred svojom kuicom te nije ni opazio da im je stigao gost.
Geometar ih je ekao na kunim vratima u mreastoj koulji s kratkim rukavima, visok,
mrav, opaljen od sunca, s rukama u depovima, kao kauboj. Njegovo dugoljasto lice
(sada bez naoala) s razumno rasporeenim crtama, kao da ih je sam tako ucrtao po
modelu neke srdane dobroudnosti, smijeilo se prijazno i gostoljubivo.
Rukovali su se. Poznavali su se jo odonda, od prije rata. To se nije spominjalo bilo
je u tome neto stidno za obojicu.
Ona je sada stajala izmeu njih kao ivahni, nasmijeeni veznik, kao krasna, raskona
kopa; htjela ih je spojiti, sprijateljiti, povezati razgovorom, ljubaznostima, sitnim obzirima, iz kojih s vremenom nastaju simpatije.
Uostalom, geometar nije trebao njene pomoi. Njegova se ljubaznost nije istravala ispred njegove prirodnosti, njegove poneto grube neposrednosti kad je Tonka, ve nakon
prvih nekoliko konvencionalnih rijei, stao vrsto tapati po pleima kao najintimnijeg
prijatelja. ak mu se nekoliko puta obratio sa ti u razgovoru.
umske manire! vrijeao se Tonko plemeniti Jankin. Vrijeala ga je silovita ljubaznost,
sirova neuvijenost ovog ovjeka to se vratio iz ume s ogrubjelim pojmovima o drutvenom ophoenju. On ak nije sasvim vjerovao ni u iskrenost tog ponaanja: neprestano
je traio zamke i podsmijehe. U glomaznim geometrovim gestama gledao je naglaeno,
pokroviteljsko saaljenje i velikodunost pobjednika. Dvostrukog pobjednika.
Ne trebate vi mene aliti, htio mu je rei, nisam ja nesretan, i pritom je pakosno uivao
mislei na svoj paketi, koji e sutra nakon krtenja, kad se s Anom vrati kui, sveano
spustiti u zipku na djetetova prsa. Onda e se izmijeniti uloge, mislio je. Onda u ja tebe
pokroviteljski tapati, drue... he, he...
60
Natjecali su se, on i ona, (Ana, Ana!) tko e mu vie ljubaznosti uiniti. Mazili su ga
naprosto. Vi ste na, domai... nemojte se ni najmanje enirati... Tako on, a ona: Toni,
smatraj se kao kod svoje kue...
Volio bi on rezerviraniji odnos, manje familijarnosti, jer ovo ovako sve obvezuje, suvie
otvoreno oekuje protuuslugu, a on je spremio izdaju. Dvostruku izdaju. Dvostruki
pobjednik i dvostruki izdajnik, eto rezultata! A svemu je ona kriva! Ah, Ana, zato si
me zvala!
eznuo je za svojim domom, za svojim zaputenim vrtom, za svojom polutminom iza
sputenih perzijana, u kojoj se uje samo pobono u... u... Lucijinih papua po hodnicima i zveckanje kljueva o njenu pasu.
Kljuevi! Mali i veliki, i oni sitni, sitni kljuevi od krinjica za nakit i od medaljona, u
kome se uva jedna Anina vlas i konfeti od posljednjeg karnevala, prije jedanaest godina. Koliko ti stari kljuevi znaju priati u njegovim samoama! O drhtavim, znojnim,
brinim rukama, o krtim, budnim, ludim, ljubomornim srcima, o strastima, o stravama i
stravinim bdijenjima, o noima i sumnjama i neizvjesnostima zatvorenih, o mukama
otjeranih, odbaenih pred zatvorenim vratima, o patnjama i enjama pred svim to je
zakljuano, sakrito, tajno, nepoznato... A klju svih muka naprosto je klju, sasvim obina
sprava s jezikom, razumljivim svim ljudima. O da mu se sada zatvoriti sa svojim starim
poliglotima, daleko odavde i od svega ovoga!
Odveli su ga u njegovu sobu, svukli mu kaput i cipele i obukli domainov kuni kaput
i papue koje su mu bile prevelike, pa ih je vukao za sobom i strugao njima po kui kao
stara Lucija. Molili su ga, Ana ga je molila, ako moe malo tie, mali bi se mogao probuditi...
Oito je da on mene ali, tako je poeo njegov dugi noni monolog, kad je ostao sam u
sobi. On se ponaa kao da me moli za oprotenje to je sretan. Lijepa srea, doista! Kao
da mu imam na emu pozavidjeti! I smijao se veeras na terasi, smijao se... Htio je sakriti
smijeh u mraku, ali glas... po glasu sam znao da se smije. Kljuevi, veli, zato sakupljam
kljueve? Instinkt vlasnitva propale klase... I smijao se.
etao je po sobi, bos, u domainovoj nonoj koulji, koja mu je sasvim dobro pristajala,
no on se u njoj vrlo loe osjeao. Kao da su me u luaku koulju obukli, nemam mira.
On bi svakako htio meni pokazati kako ali moj poloaj, kako je nesretan zbog moje
nesree. Kljueve sakupljam! On kae osamljenosti, izbjegava pravu rije iz saaljenja,
onu rije koju misli. Nesretan. Ja. A on pobjednik! Trijumfator! Geometar!
Ponizuje me, ako se dobro promisli, koulju je dao, bagatelizira me i smije se u sebi. Ni
etkice za zube nisam ponio, sve sam zaboravio. Ujutro e mi ponuditi svoju, vidjet ete,
i to je on kadar... Kao kod svoje kue, nemojte se enirati... Ja sam tu domai? Kako?
Nije suraivao s okupatorom... Ja sam karakter. Jedan od onih. Pa njen stil: Nakon
pet godina uzaludnog ekanja, kad smo ve bili izgubili svaku nadu... Nada u ekanju,
ekanje u nadi... t!...
Odjednom uuti: sav se ukoi u sluanju. Uinilo mu se... Da, kripa u bijesnom ritmu,
kao od vesala to se ure u regati, upravljana nekom stranom, nezadrivom snagom.
Bolno, bolno je stenjao taj namjetaj u njemu, u njegovoj uvredi, u ponienju, u sramu, u
koulji te gole, ogoljene snage...
Skine sa sebe koulju i odbaci je s gaenjem. Sad je i sam gol, ali bez snage, bez vesala,
bez ritma hitnje, bez cilja. Kao nasukan, naputen brod to trune s rebrima prema suncu.
Plovidba je zavrena. Sve je gotovo.
61
A onaj ritam nije prestajao. Pucketa, griska naviknuto, domai, kao mi to gloe no, i
iri se topli, besramni zvuk pun aputava, dahtava, mirisna uivanja. Od tavana do podruma ispunja itav mrani brani kubus ove mune noi, i svira, treti, orgija u mraku,
pijan od bezumnog zadovoljstva. inilo mu se da e poludjeti od te upornosti! Misli su
mu se zaplitale u amplitude on-ona, on-ona, oni-i-ona i opazi kako mu srce burno prati to
gibanje, to zibanje noi na poudnom dahu golog, nesputanog uivanja.
Baci se na krevet i uroni glavu u jastuke da bi se zaklonio od te pomame, od te burne
plovidbe, od morske bolesti. A nigdje tiine, nigdje vrste podloge u toj noi to se sva
propinje i ljulja na valovima tue ljubavi! Trpio je strano. Grio se i previjao na krevetu
kao zgaen crv, kao aba udarena strujom iz onog tamo stranog stroja, to se giba,
bjesni, tutnji u mraku i pokree cijeli jedan ivot nada, snova, muka i gra.
Pod jastukom napipa neto utavo i tvrdo. Duguljasti zamotuljak u crvenom celofanu
(crvenom!) sa zlatnom vrpcom. U celofanu je bio klju, onaj klju od raja, to ga je ispod
prozora pred jedanaest godina avo odnio. I evo ga, tu je, u paklu! Klju je sada bio pozlaen (pokvaren pozlatom, Ana!) s ugraviranim brojkama i slovima. Na zupcu godina
1937, a na gotsko-ipkastom gornjem dijelu 1948. U sredini je bilo ugravirano s jedne
strane TONIJU, a s druge ANA. Tako. To je bilo ono Anino iznenaenje iz pisma. Imam
za tebe jedno iznenaenje. Pozlaeno...
Ali bio je dirnut tom pozlatom, tom posvetom, brojkama i slovima, imenima, svojim i
njenim, spojenim odnosom padea, ljupkou panje u neki njeni, intimni dodir, kao u
poljupcu.
Najeio se od tog sjeanja po cijelom golom tijelu. Ana! Znoj mu je curio niz lea, teko je
disao; no je bila gusta i sparna, bez najmanjeg lahora.
Prie prozoru.
Mahanje... prije jedanaest godina. Jutarnji pozdrav s prozora bijelim runikom, a kroz
dalekozor vidi nju na drugom prozoru kako se smijei, lijepa i svjea od sna, i odmahuje... A zatim je slijedilo pismo, svakog dana: Jedini, jedini moj Toni... to ti je ruka bila
lijena juer kad si mi mahao? Jedva se micala, kao da u njoj vie nema ljubavi? Pii mi,
pii mi odmah, i poalji po Luciji, ne mogu ekati do sutranje pote. Hou sada odmah
da proitam kako me voli, kako samo mene, samo mene voli do ludila! Napii ba 'do
ludila'!
Onda oni tuni dani kad nije smjela odmahivati. Jedini, jedini moj... Teta Roza neto
sumnja. Vidjela je Luciju kad je donijela pismo, ali pismo nije vidjela. Sad svako jutro,
ba u vrijeme naih pozdrava, stavlja papagaja na prozor i dugo s njim razgovara. O
znam ja, nije to zbog papagaja, nego zbog mene. Sve gleda prema mom prozoru, vreba
me, i govori papagaju: Buon giorno, amor mio, buon giorno, tesoro mio, 17 a to ide meni, znam
ja. Stara je i ljubomorna... Jedini moj, strpi se, neu ti odmahivati nekoliko dana, ali ti
meni mai, mai, dragi, ludi moj...
I mae do dananjeg dana, ludi, ludi ovjek s runikom na prozoru, svako jutro. A senilna stara djevojka teta Roza igra se tamo, na onom Aninom prozoru, sa starim papagajem
i tepa mu tesoro, amor mio... Toboe papagaju; ona je stidljiva djevojka, ne smije odati
svoju ljubav, nego eka da je mladi zaprosi, sva gori od ljubavi. A on pozdravlja uspomenu s prozora, on...
Buon giorno, amor mio, buon giorno, tesoro mio (tal.) Dobar dan, ljubavi moja, dobar dan, zlato
moje.
17
62
Pun i svijetao mjesec spustio se na crtu horizonta i aljivo isplazio dugi uti jezik po
staklenoj vodi sve do njega, dovde, do prozora, kao da se ruga.
Ona mi se ruga s tim pozlaenim kljuem, sine mu odjedanput. I s tim godinama i imenima... sve je to... dogovorena podvala njih dvoje.
Sjeti se njih tamo... U kui je sada vladao umoran, sanjiv mir. uo je samo um tiine u
uima, um svoje jadne uznemirene krvi, to se sada rezignirano i tuno uljala po ilama i tuckala, tuckala u njemu nekim plaljivim i tihim nezadovoljstvom.
A moda i nema svega ovoga? pomisli. Moda je sve to opet neka groznica i buncanje,
kao pred jedanaest godina kada je Ana otila? I nema ni ritma ni gibanja, nego to u meni
uvrijeena krv bije i njie svoje lijepe uspomene, pjeva uspavanku prolosti nina,
nana...
Stajao je u okviru prozora, zagledan u mjesec, kao goli luak i njihao prazne ruke na
prsima, kao da dijete uspavljuje, nina... nana...
Duboko u kui, tamo daleko u njihovoj sobi, zaplakalo je dijete.
Plai, plai, mali moj, nina, nana... Ljuljao je dijete na rukama. Tvoja draga... draga tvoja
mama... Htio je rei neto drugo, neto to se otkidalo od njegove gorine, gadno, cinino, no dijete se u taj as umirilo... i on pomisli na onu oblu, bijelu dojku to ju je pruila
djetetu. Kroz prorez na nonoj koulji... Zaviao je djetetu, ljubomorno, s gaenjem, pi!
Smijeno. Taj sisavac e biti krten sutra, potajno, bez oeva znanja. Hi, hi, smijuljio se na
tu pomisao, pun otrovnog, zmijskog zadovoljstva od namjeravanog ujeda. I kum e poloiti dar malome u kolijevku. Dar... Ah!
Sjedne na krevet i uzdahne teko. Teko je ta odluka leala u njemu i jo uvijek neodluno kolebala: da ne? da ne? Dane sam ivio mirne, tune dane... i godine... Nije ni
sam vie znao to govori. Da su me bar pustili da ivim tako, da me nije uznemiravala!
Ah, Ana, Ana!
Pusti da mu glava u velikom stilu klone na prsa, kao glumcu u potresnim tragedijama, a
svoj utueni, besciljni pogled upravi u pod. No nije gledao pod nego svoje mrave, tanke
noge, opletene vijugavim zmijama nabujalih, plavih vena, u koje se izlila neka gusta i
tamna, mrtva krv.
Mrtvo je bilo sve u njemu, mrtvo i bezvoljno, i neko tamno osjeanje umora i nehaja
nanese mu misao: A moda je sve to dobro, dobro od Ane... i od geometra? Moda i on
zna za krtenje, samo...? Ah, to zna ovjek!
Osjeao je kako ga, ivac po ivac, svladava neto kao bolest, kao gripa, neka slabost u
svim zglobovima i tetivama, i munina od svog dugog i mravog, golog tijela i od misli,
stranih, opakih... Gle, tu je taj eksploziv. Uzme paket s nonog ormaria. Ja... ja bih onaj
tamo brak mogao baciti u lagum!
Ganuo ga je teatralni patos te mogunosti, i odjednom, moda upravo zbog ganua,
otkrije u sebi neku neoekivanu, osamljenu, gotovo smijenu dobrotu, kao cvijet to je
preko noi izrastao na smeu, pa stoji samodopadno sam sa svojim mirisom usred smrada. On je pratao. Iz svoga malog, cvjetnog vjenia osipao je praak pomirenja i kadio
mirisom (one, neoekivane) dobrote to stanje stvari oko sebe, ak je i blagoslovio onu
tamo branu injenicu posveenom vodicom svojih vlastitih suza. Plakao je tiho i nesretno, kao jadan ovjek koji je odjednom osjetio u sebi ast viteke rtve.
Razvezao je crvenu vrpcu, razmotao svileni papir i uzeo jedno pismo iz hrpe pisama u
paketu. Na plavkastom omotu (boje neba, Ana!) bila je marnim rukopisom ispisana nje-
63
gova adresa, u kojoj se dirljivo isticalo slovo n s njeno naglaenim linijama i oblinama,
kao da je ruku vodila neka jo nigdje nenapisana ljubav.
Sputajui se na pod ljubio je ta obla, meka slova i onu ruku koja ih je pisala i onu duu
koja je osjeala tu oblu, dobru, paljivu ljubav, to se tu marljivo, njeno, pomno pretopila u ta slova njegova imena... Drago, drago n! mucao je zanesen. Kao da te svojim lijepim, oblim grudima otisnula: dojka dolina i dojka. Slatka!
Ludovao je. itajui zatim Anina pisma, redom, po datumima, osjeao je kako ga sve
vie proima taj slatki otrov, ta strasna jeza jednog nedovrenog, naglo i grubo prekinutog sna, i sad se ponovno uspavljivao, vraao se u omamu, u pijanstvo one nekadanje,
jedva omirisane, tek nasluene, nikad dodirnute sree. Kupao se u pjeni Aninih rijei,
umivao se njenim uzdasima.
Satovi su izbijali u gradu, ali on ih nije uo: sve su kazaljke stale u njegovu vremenu.
Mjesec je ve davno zaao. Napolju mrak i tiina. Tek od vremena na vrijeme bojaljiva i
tuna svirka zrikavaca zri... zri... Od nje je no bila tamna i duboka, mirisna i zvjezdana, od nje je i njegov san ivio i snivao
Ovdje bi i ova posprdna pria trebalo da utihne, da se pokloni pred ovim bolnim bdijenjem i da se neujno, na prstima povue pred ovom otvorenom ranom, to sama sebe
lie za onim osvijetljenim prozorom. Neka pria ode u no... i zaviri u druge, ugaene
prozore, gdje se snivaju drukiji sni...
Ali jedan je pijetao u susjedstvu prodorno objavio vrijeme i razruio san. Od njega se i
pas pod prozorom probudio i srdito promrmljao neku kletvu. A gore u sobi goli Tristan
na podu, u hrpi pisama, u oblaku snova, zgrozi se od hladnog dodira jave.
I opet se nudi prilika prii da se bez tete povue i ostavi tog jadnog, probuenog, zblenutog ovjeka na podu... Ali on, on sam nije elio da bude tako povuen iz oblaka, oboren na zemlju i... jednostavno naputen tu na podu, zauvijek. Zar se moe tako zavriti
jedan ivot: gol, na podu, u hrpi starih ljubavnih pisama? On sam trai zavretak, i prie
i ivota. Zato osjeti svoj goli tur na parketu, snudi se oajniki od toga dodira i ustane
kao ovjek koji ne zna to bi...
Neujno, na prstima izae u hodnik...
Zar ne vidite da on to sam hoe, ne vue ga nikakva pria. Ona bi radije ostala tu u sobi i
s njim se pogodila za neki svretak, da mu utedi sve one sramne i suvine gluposti, koje
bi jo mogao uiniti. Ali s njim se ne moe zakljuiti nikakav posao: on jo hoe da osjeti
blizinu Ane, da uje njeno disanje prije svretka.
Tapkajui po mraku napipa jedna vrata iza kojih se ulo snano i iroko, muko spavanje, koje se obilno hranilo zrakom, punim pluima. Uz taj zdravi i prostoduni dah prirode ulo se i jedno melodiozno, fino, treperavo disanje, kao da neki neujni povjetarac
njie lake muslinske zavjese i umi kroz prozirno, pjenasto tkivo. Zadravajui dah
sluao je na hodniku u mraku ta dva tako raznolika, tako nespojiva sna, a ipak spletena i
zagrljena u jednoj zajednikoj noi... i zajednikom krevetu. On ih je rasplitao, odvajao i
milovao onaj drugi, treperavi... kao povjetarac to umi u svilenoj zavjesi... Namjestio je
usta na poljubac i ljubio u zraku Anin dah. A onda se oprezno primaknuo vratima i
prislonio na njih usne u jedan beskrajan, strahovit poljubac, kao da je njime htio prilijepiti na ta vrata prokletstvo svoje ljubavi za sva vremena. I apne:
Zbogom, Ana...
Vraajui se hodnikom govorio je rijei oprotenja, a lana elja za umiranjem draila je
u njemu onu vrst samodopadne, vane tuge nad samim sobom, u kojoj se ovjek gotovo
ugodno osjea, kao na nekom pijedestalu uzornog paenitva. Kome je kao njemu... i zar
64
bi to itko, itko mogao podnijeti? Vapio je za revolverom, za otrovom, za neboderom, s

kojeg bi se mogao sunovratiti s velikom gestom...
A zapravo, ogledavao se po sobi za nekim blagim sredstvom, kao da se radi o ienju,
a ne o umiranju. Njegov je pogled izbjegavao sve to je podsjealo na no, ue i visine...
sve je to bilo prosto, nedostojno... Odjednom opazi da dri u ruci svilenu vrpcu to ju je
skinuo s Aninih pisama. Da, nee puknuti... Lagao je. Svidjela mu se bizarna simbolinost tog, u neku ruku, poetinog sredstva, pa kad mu je rukama iskuao vrstou, i to je
uinio simbolino i neiskreno, i vrpca je lako izdrala probu. Napravio je zatim omu,
uvukao u nju glavu (vidite li to radi ovaj ovjek?), a drugi kraj vrpce privezao za kvaku
na prozoru.
Tako, rekao je tada. A sad zbogom!... i neka je svima sve oproteno... Okrenuvi lea
prozoru, ree: jedan, dva, tri... kao djeca kad neodluno skau u vodu, i une naglo
pustivi noge da mu se odskliznu po nalatenom, glatkom parketu...
Bum! odjekne po cijeloj kui. On se odjednom nae sjedei na podu, rairenih nogu
meu Aninim pismima. Osjetio je najprije strahovit um u uima i neki udarac u glavi,
pa je tako i ostao, iznenaen, zablenut, s crvenom vrpcom oko vrata kao prestraeni psi
to je s prozora pao na ulicu.
Prije nego je uspio da se snae (a to mu je sve to trebalo?), otvore se vrata i u sobu uleti
geometar trljajui oi, budei se teko pred tim prizorom na podu. Malo zatim dotri i
ona, Ana, bosonoga, u kunoj haljini, koju je na brzinu navukla, pa joj je raskopana na
prsima i otkriva joj dojke gotovo do vrha.
Toni, zaboga! klikne ona, a od straha i ne vidi da je on sasvim gol. Geometar je
ostao kod vrata i polako shvaao: vidi komad vrpce na prozoru, a ostatak o vratu... Spoji
ta dva kraja u mislima. Jasno. Pojavi mu se na licu grimasa gadljiva saaljenja.
Toni, to ti je? dre Ana nad njim i nita ne shvaa; jo nikako ne primjeuje da je
gol. A on osjea svoju sramnu golotinju na podu, pa uzme navlaiti pisma na sebe, kao
lie, da bi pokrio stid svoj, kao Adam u raju zemaljskome, kad mu se oi otvorie, to
veli Mojsije, i vidje da je gol. Ona tek tada opazi, u tom sakrivanju, njegovu golotinju i u
isti as osjeti svoja gola prsa, pa tiho vrisne od stida, pokrije prsa i zaklopi oi. A on, on
se zagleda u njene bose noice, koje su gazile po pismima to su ih pisale one gore ruice... i smijeio se prazno i beznadno, kao ovjek-oajnik to sjedi na dnu vlastitog ivota i
nita vie ne oekuje.
Shvatio je geometar i taj pogled na Anine noice (proitao je odozgo poetak jednog
pisma Jedini, jedini moj Toni) i taj jadni smijeak ovog golog nesretnika, pa mu prie
bez rijei, skine mu smijenu omu s vrata, podigne ga na ruke kao dijete i ponese u
krevet.
On se preputao tom samaritanstvu, kao mrtvo tijelo, skinuto s vjeala, i aptao je povjerljivo geometru: Vi ste mislili da sam ja nesretan... i da u se najmanje... objesiti zbog
toga? Dobro sam se s vama naalio? He?
65
Aneo
Dobro jutro, majstore. Je li vam bolje? ree snaan momak rumena, bubuljiava
lica, a kose kovrave kao u ovna, ulazei u bolesnikovu sobu.
Majstor napravi nestrpljiv trzaj glavom i stisne oi kao da ispija neto gorko.
Bolje mi je, bolje... promrmlja s gaenjem ve poznati odgovor na to glupo svakodnevno pitanje ovog zdravog klipana, koji je dugom praksom dobro izvjebao svoje sauee.
Nego, do'o sam po kljue od radionice govorio je vrtei kapu u rukama od neprilike. Pa bih ja, ovaj, na posao... nadovee nakon trenutka utnje, koju je iskoristio u
ogledavanju kreveta, kao da, toboe, s tim krevetom neto nije u redu. Na koncu digne
pogled na samog bolesnika.
Pogled je drzak, gleda ga ravno u lice, u oi, ugasle, mutne, ispijene od bolesti.
Kakva odvratna slinost!
Majstor je s uasom motrio mladog pomonika, koji je pod njegovim pogledom lako
spustio glavu i ponovno se uzeo baviti krevetom. Gleda sve uokolo, zaokruuje, pa onda
uzdu i poprijeko, u kri. Mjeri, prenosi tamo u svojoj glavi duinu i irinu, kroji i kombinira, pili i sastavlja daske, zabija avle oima.
Majstor protrne. Zatee svoje bijele ruke prekriene na prsima iznad pokrivaa i brzo ih
rastavi u strahu, popravi jastuk pod glavom i ostavi ih tako, zabaene. Ali i tu su kod
glave leale mrtve, nemone. Sve je slika smrti pod ovim podmuklim pogledom to kroji
sanduk i kopa grob. Iz oiju mu curi nestrpljivost kao otrov, vidi se, htio bi sve ubrzati,
dosadilo mu je ekanje. On je ve davno u ovoj kui skrojio svoje nade i sad samo eka i
gubi strpljenje. Kad e to ve jednom? Dolazi svako jutro po kljueve, to vise tamo vani,
na hodniku, iza kunih vrata, ali prije se uulja u sobu, ponizno, neujno, kao dim, i pita
zabrinuto: Je li vam bolje?
Majstor je ve vie puta bio spreman sebe prekoriti, pljusnuti i zgaziti svoju sumnjiavu,
potitenu misao, razoriti tunu poeziju svoje naputenosti, suvinosti... Htio je biti stvaran, objektivan, izvui barem naas tu svoju nesretnu jednu nogu iz groba. Znao je da
je jednom nogom u grobu, da mu se iz horizontale leanja svijet izmijenio, da je sve oko
njega izraslo, visoko i nadmono, i stri nad njegovom nemoi. Ali htio bi se usprotiviti u
svojim mislima, zaviriti stvarima u oi iz svoje normalne perspektive, iz svoje visine
metar i osamdeset u papuama, vratiti svoju optiku, svoj smisao za prostor i volumen
tvari pod prstima.
Htio je pogledati normalno, iz perspektive zdravlja i ravnopravnosti s ljudima.
Klipan jo uvijek stoji tu pred njim, nasred sobe, zbunjeno vrti kapu u rukama i eka. to
eka? Klju je za vratima. A moda u njega ima i iskrene suuti, one jednostavne, privr-
66
ene, pasje suuti, koja se ne zna izraziti pa svojom nespretnom nametljivou postaje
sumnjivom?
Kako se sve to izmijealo od ovog prokletog gledanja odozdo!
Pa zna gdje su kljuevi, Lojz!
Osjeti otrinu u svom glasu, pa dolije blae:
Zar ne vise tamo iza vrata?
A vise, vidio sam i sam. Nego, kao kaem, da prigledam majstora kako mu je. A eto,
hvala budi Bogu i srcu Isusovu, kaete bolje, pa ako Bog da i njegova sveta Mati, vi ete
jo i onog anela to pie u knjigu zavriti. Ja ga neu dirati dok vi ne ozdravite...
Ne, i ne smije ga dirati!
to se to dogodilo? Nije znao.
Ne zna ni kakvo mu je bilo lice, ni taj glas ne zna odakle je smogao, iz kakvog je rezervoara snage provalio taj urlik. Sav se isprijeio u obranu, kao da mu je zasjao no nad
glavom, obje ruke je ispruio moleivo, zdvojno preklinjui. Lojz je od svega toga najprije shvatio da treba da ustukne u strahu, a onda, videi majstorove ispruene, mrave,
jadne ruke, poletio k njima, zagrlio ih toplo i stao ih ljubiti vjerno, slinei ih i zalijevajui
suzama beskrajne odanosti.
Majstor povue ruke. Gadila mu se Lojzova vlaga na njima. Kao da ih je pas polizao,
osjeti slinu na rukama i javi mu se elja za toplom vodom i mirisnim sapunom. elja za
istoom. Kao da bi svoju zamisao htio oprati od banalnosti, od balavosti rasplakanog
anelia na grobu.
Takve je anelie klesao majstor prije desetak-petnaest godina po modelu ljupke i kudrave glave malog egrta Lojzeka, kad su takvi anelii bili u modi, pa su ih imuni
graani naruivali da im plau ili makar zalijevaju cvijee po grobovima.
No sebi, za svoj vlastiti nadgrobni spomenik, majstor je isklesao odraslog Lojza, velikog,
bijelog anela od mramora. Stranog anela, koji je na koljenima rastvorio knjigu i upisuje... Kao da je ovaj as sletio iz nekih nepojmljivih visina na majstorov grob, ogromna
su mu krila jo sva u zamahu, naduta vjetrom kao jedra, te se ini kao da je jo sav u
zraku, da se jedva dodiruje glatkog ogledala ploe crnoga granita. Ogromnim gujim
perom upisuje aneo u svoju kamenu knjigu urednim, tajnikim rukopisom Albert Knez
klesarski majstor.
U pedantnom pokretu ruke, u paljivo svinutim leima, u lakom nagibu glave na lijevo
rame i u tome kako je savio palce na bosim nogama vidi se duboka i napeta koncentracija nad poslom. No lice na kome je htio majstor, u zamiljenoj grimasi, uklesati tvrdu,
muku tugu, ostalo je zagonetno, neitljivo, Lojzovo lice s grubim i surovim crtama, s
tvrdim naborima oko usta, koja su se ukrutila u glup i besmislen osmijeh, a opet nekako
podmuklo tajanstven i nedokuiv. Taj nehotini, neitljivi osmijeh na ovnujski kudravoj
Lojzekovoj glavi s lukavim majim oima to hitro obigravaju i dodiruju stvari, kao da ih
strelovitim pogledima upisuju u pamenje, i dobro izvjebane grimase njegove odanosti
spojile su se na anelovu licu u neku udnu mjeavinu gluposti i trijumfa.
Eto, to je ovo lice! to vie gleda svoj zagonetni model (koji je mrcao usred sobe i brisao
nos i oi masnom suknenom kapom), sve vie nalazi tu podmuklu slinost izmeu ovog
neobjanjivog klipana i svoga anela.
Lojz u anelovu licu! Odatle je sve i poelo. Ve mjesecima lei s njim u krevetu ta sumnja i pakosno mu ape u uho: He, aneo Lojz, ha, ha, aneo Lojzek! Lojzek upisuje u
knjigu smrt, Lojzek, a ne aneo! Lojzekovo se lice smijei od zadovoljstva!
67
Nepodnosiva misao, misao-sotona, muitelj, nemilosrdni, okrutni, bolesni monstrum to

se ugnijezdio s njim u postelji i truje mu noi...
Majstor se preznojio od muke i potraio mogunost nade u Lojzovim suzama. Ipak, on je
plakao! Po rukama su mu kapale njegove tople, iskrene suze... Gle, sav se razmazao tom
kapom...
No ipak, Lojz, ako ja prije umrem, postavi ga na moj grob onako, nedovrena...
Ali ne, majstore, ne! vikne Lojz nekim glasom kao da ponovno kani plakati.
Samo e uklesati u knjigu moje ime i prezime, razumije nastavi majstor sveanim,
hladnim mirom kao da diktira oporuku, Da, ispod imena jo samo klesarski majstor, i
nita vie. Nikakvih datuma, razumije?
Pa zar da ja vama?... Eh, majstore moj!... i udno odmahne rukom da bi pokazao
kako se ljuto uvrijedio.
Pa to? Ne ljuti se, Lojz, to je prirodno ree majstor s veselom rezignacijom, ak kao
i da zadirkuje mladievu stidljivost. Zatim doda s mranom ozbiljnou, zajedljivo:
Prirodno je da ljudi umiru. Stari, nepotrebni, samo smetaju...
Mladi grune u pla. Zarije lice u kapu i rida, tuli grubim, magareim glasom.
Majstoru krv ivne u ilama, prokola, zastruji, bije u svim bilima, kuca na sva vrata, igra,
ivi. Mislio je da e se onesvijestiti.
Ne, Lojz, ne plai. Htio sam samo rei da e ti to bolje uiniti nego tko drugi...
Raspiruje mladiev pla, rasplamsava ga kao poar na kome se grije.
Ti e to uiniti s vie zanata, hou rei, i ljubavi...
Lojz zaglavinja kao da e se onesvijestiti, no spusti se na koljena kod podnoja majstorova kreveta i zarije glavu u pokriva. Sav se tresao u grevitom, gorkom plau, te se inilo
kao da se nikada vie on ne moe umiriti. Da e tako ostati plaui i plakati do smrti.
Curi taj pla i ubori veselo kao kia u ljebovima. Goni smee svih ovih dana i noi, svih
nemira i sumnja, isti, ispire. ist pla iz izvora djetinje nevinosti razlijeva se, natapa ovu
krutu, okorjelu samou, golu, oajnu pusto, po kojoj plaze debele i hladne zmije to
truju ovaj jadni ostatak ivota na bolesnikom krevetu.
Majstor je ponovno stekao svoju vanu nadmonost, svoj majstorski ugled, kao da je
opet uzeo eki i dlijeto u ruke i klee iz neke tupe i nijeme tvari ovaj aneoski isti, bijeli
pla nad svojim grobom. Jeca ovo kameno, tvrdo bie kao da se pod majstorovom rukom
razbudila topla ljudska dua u kamenu, i sad se dua skrueno klanja pred svojim stvaraocem i lije suze zahvalnosti.
Nikada majstor Albert Knez nije doivio takvo priznanje. Bio je doista knez meu klesarskim obrtnicima; ak su ga i neki kipari priznavali (to nije mala stvar) i smatrali ga
svojim kolegom, a vie puta je s njima i izlagao svoje granitne i mramorne figure i bio
cijenjen i hvaljen od poznavalaca umjetnosti. No ovo osloboenje jednog srca, to je tu
od djetinjstva stajalo vezano na lancu pasje pokornosti, zaputeno i nepoznato pod tupom maskom jednog blesana koji je lukavstvom nadomjetao sve ostale ljudske osobine,
to je majstor smatrao svojim najveim i konanim djelom.
Idi, dragi Lojz, idi. Moda u ja jo i ozdraviti, a ti me ve oplakuje...
On ga je oinski otputao sa zahvalnou i dobrodunom ironijom.
A kad vi, majstore, neprestano mene... kao da sam ja neki... Ah duboko uzdahne
Lojz iz prepuna srca. Teko je to, majstore!
Znam, Lojz, znam da ti je teko. Sve je palo na tebe. Hou rei, radionica, poslovi...
68
Ah, ne mislim ja to odmahne Lojz gotovo uvrijeeno. Nego vi, tako, u... u bolesti... Teko je to.
A ti nemoj misliti na mene. Misli na ljepe stvari. Mlad si... Ima li curu?
Lojz pocrveni i obori oi kao djevica. Nije oekivao takvu alu; on je pokorno trpio.
Ozbiljno, ne alim se. Majstor je pronaao igru i stao je vui za uzicu. Cura goni
sve brige, mani; gdje god je ubode, prsne smijeh...
Eh, majstore, grijeh je to to govorite mrmlja Lojz u pod, ne podiui glave. Nije
to za mene...
Ne? A to si ti? Svetac?
Nisam svetac. Nego...
Nego, to? Muenik? Kaem ja tebi, Lojz, nai curu. Postat e smijean, momci e te
zadirkivati. A ostavi se ti misli; ja u ve sam ozdraviti... ako budem mogao.
Lojz se nasmijei, kao da ga je majstorovo pouzdanje okrijepilo.
Dat e Bog, dat e Bog, majstore!
Eto, i Bog e dati, to ti kae, pa emo on i ja zajedniki ve neto uiniti...
Hoe Bog, hoe! klikne Lojz oduevljeno kao da ga ve vidi na djelu pa navija za
uspjeh. Molim ga ja jutrom i veerom, inim devetnice, smilovat e se, veliko je njegovo milosre!
I moje strpljenje, pomisli majstor. Nekako nije volio Lojzovu pobonjaku frazeologiju;
podsjeala ga je na opijela i druge tune obrede.
Eto, sve e jo biti dobro...
Htio je rastjerati crnomisniku, obrednu atmosferu, koju je razvio ovaj klipan svojim
uzdasima.
Sve e opet biti kao onda kad smo klesali pastira s frulom... Sjea li se kako si zaspao
kad si mi pozirao za pastira... Eto, na to misli.
Pa mislim ja, majstore. Onda je jo i pokojna stara gazdarica bila iva, Bog joj dao dui
lako prevrne Lojz oima za staru gazdaricu. Ih, to sam volio onoga pastira! Tako
prole noi sanjam ja: vi, zdrav i jak, kleete pastira, no on se ne da. Udarite vi po dlijetu
(sanjam ja), a on se izmakne. Opet udarite, opet izmie. ekaj, nesretnie, velite mu vi,
vidi kako si ruan, a ja te hou uiniti lijepim! Pusti me, vie on, dosta si me ve izmuio! Ne trebam ja ljepote, nego pravde. Hoe na meni pare zaraditi (sluam ja tako
sve u snu), daj mi moj dio i ja idem! Gle, bezobraznika, veli pokojna gazdarica koja se
nekako tu nala. ekaj, Alberte, veli, ja u ti ga drati, a ti udri. I doista, udarite vi,
no on se trzne, a dlijeto odleti u stranu i tup! gazdarici u elo. Zabije joj se do polovice... Ali neu, majstore, neu dalje, vama je zlo. A kako i ne bi, straan san, kad se samo
sjetim...
Ne, nije mi nita, samo priaj. to je bilo dalje?
Bilo mu je doista slabo, problijedio je, ruke su mu drhtale pod pokrivaem.
Pa veli pastir: Ne trebam ja ljepote...
To si ve rekao.
E, a dalje i nema nita, probudio sam se...
Lojz ispusti silnu koliinu zraka iz plua, kao da je izronio iz vode.
Ne, nije istina! Jo si sanjao, ne lai!
Ne... Nije da laem... uzme Lojz okoliati nego je neprilino da se kae...
69
A zato? Pa to je san, nisi ti kriv.

Znam da nisam, san je. Ali kae se: to trijezan misli, to pijan govori. A san je kao
neko pijanstvo, ovjek ne zna to radi, pa se moe pomisliti... svata. Tu ulazi mlada
gazdarica, a ja ne bih htio... eh, je li tako? Ja elim sve poteno i po pravu, kako Bog
zapovijeda i kako sram ljudski nalae. A vi ste tada bili zdravi kao dren. Ono jest, iver
vam je bio uletio u oko, ali inae potpuno zdrav. A to ima tomu? Ni sedam godina. Eto,
to je ovjek.
Eto, to je ovjek, doista, aka nitavila. Majstor protrne. Ugleda svoj raskono sagraen grob od crnoga granita, a na njemu mramornog Lojza s krilima arhanela kako
upisuje njegovo ime u svoj strani folijant. Pie Lojz, i avolski mu osmijeh poigrava na
licu. Jest, u ono je vrijeme bio upoznao Fridu, mladu, lijepu, plavu udovicu, a pokojna je
Magda ve bila bolesna, porunjela, sva nabubrila od srca, ljubomorna i pakosna, te mu
se znalo desiti da pomisli (ah, to je ovjek!), da pomisli na njenu smrt s nekim objektivnim mirom, koga se u isti as i stidio. Savjest ga je muila zbog tih misli, ali muila ga je i
misao na Fridu, lijepu, plavu...
Dola je Frida da narui spomenik za pokojnog mua, koji je svirao obou u filharmoniji
pa je tako i umro, svirajui obou. Naglo mu je pozlilo na koncertu te je umro ondje pred
publikom: nisu ga uspjeli ni iznijeti s podijuma, a ve je bio mrtav. Frida je traila spomenik koji bi bio nekako u vezi s muzikom (jer pokojnik je bio umjetnik na oboi), neto
originalno, dirljivo... Cijelo vrijeme je plakala dok je naruivala.
On joj je odmah predloio pastira s frulom. Bio je i sam potresen njenom tugom. Dan je
bio krasan, sunan, a njen pla je cvilio kao daleka pastirska svirka, izgubljena i tuna
pod suncem. Bio je inspiriran. Tjeio ju je, milovao oima, potresenim glasom govorio joj
je dobre, prave rijei... ni sam nije znao odakle mu one.
Bio je svjedokom bezbrojnih ljudskih alosti, smrt je bila njegova inspiracija, njegov
medij, jedina stvarnost njegove mate. Traio joj je neprestano nove oblike, nove pomodne simbole za ukus svojih muterija, kao to se izmiljaju novi modeli enskih eira.
Isklesao je itave legije kamenih likova: simbolinih mementa, tunih vila, ucviljenih
ena, majki slomljenih tugom, zgrbljenih staraca to kroe svome grobu a sijeda im se
brada vue po zemlji, mnotvo genija, anela, anelia, brkatih bista trgovaca, kuevlasnika, vatrogasaca i pjesnika-rodoljuba to stoje tamo prijeko po parcelama groblja
kao da su se postavili u pozu za neku igru i ekaju samo da zasvira glazba, da udare
budnice, da odjeknu koranice pa da povorka krene na svoj groteskni mar kroz vjenost. Ali glazbe nema, tiina, svi su zaboravili na njih. uti oko njih uvelo, suho cvijee, i
to je sve.
I to je sve radio prazna, indiferentna srca, tuu alost smatrao je privatnom stvari muterije i nije osjeao potrebu da ga se ona tie. Ali Fridinu alost osjetio je duboko, kao svoju
vlastitu. Njeno ga je uplakano lice nadahnulo, njene su suze otopile obrtniku ravnodunost klesara nadgrobnih spomenika. On je bio umjetnik.
Tako je poelo oko pastira s frulom. Lojz je pozirao, a pokojna je Magda psovala (uglavnom Lojza) to se posao otee, to se tu prave neki kerefeki, a zato? Posao je posao,
spomenik kao i drugi, pa neka je i pastir! A to joj je, uostalom, trebalo nekog pastira
izmiljati, onoj muzikantskoj milostivi? Muu joj nee ni nos uvenuti u grobu, a ve e
poi s drugim. Kao da se ne zna kakve su te muzikantske milostive? Daj ti njima samo
novaca... Tu cmizdri kao gladna godina, ali nije zaboravila njuku namazati! Koliko
samo toga rua poderu, prasice bezobrazne!
70
Magda je bila sumnjiava i ljubomorna. Instinktom nevoljene ene tono je nasluivala

opasnost i odmah je znala gdje treba udariti. K tome se pridruila i krtost, strah da se tu
moda ne gubi neto na poslu, pa je udarala nemilo, ali udarce nije upravljala izravno
muu (njega je oboavala), nego nekako u stranu, Lojzeku, lijenini Bojoj, pospanoj.
Nije ga nikako trpjela. Doveo ga k njima uitelj sa sela kao sasvim malog kudravog
djeaka da kod majstora izui zanat. Uitelj je vie puta naglasio da je on prvi otkrio kod
maloga talent, jo u koli... Htio je da se upamti injenica i da sebi osigura tu prednost za
budunost. Jer mali je, po njegovu miljenju, a i gospodin upnik se s tim slae, mali je
jedan pravi budui Metrovi. A sirota, sam na svijetu...
Majstor je zavolio djeaka, a budui da nisu imali djece, htio ga ak i posiniti. Ali Magda,
oprezna, odgodi to dok Lojzek ne odraste, da se vidi kakav je.
Eto ti ga, sad vidi, govorila je pokojna Magda u vrijeme pastira, kad je Lojzu ve
bilo osamnaest godina. Sad vidi lopova podmuklog. Meni moe svaki as srce stati, i
gotovo. Ali, pazi, Alberte, to ti kaem: taj e te lopov spremiti u grob.
Grob od granita, velianstven, a na njemu, eto, sjedi Lojz od mramora. Ne trebam ja
ljepote, nego pravde.
Magdi je jedne noi stalo srce i bila je gotova. Ali pazi, Alberte, taj e te lopov...
Tu ulazi mlada gazdarica, Frida. Postavili su Lojza s frulom oboistu na grob, a zatim se
vjenali. Sve poteno i po pravu, kako Bog zapovijeda i sram ljudski nalae. Eto, to je
ovjek. A bio je tada zdrav kao dren. Ono jest, poletjela ispod dlijeta otra ljuska kamena
i povrijedila mu oko, ali inae sasvim zdrav. A to ima tomu? ni sedam godina. Eto,
to je ovjek. Daj mi moj dio i ja idem!
Idi sada, Lojz, idi a glas je majstorov bio gorak od sjeanja.
Lojz je cijelo vrijeme odgonetao utnju, vrebao je pasjom pozornou na majstorove
misli, htio se orijentirati.
Ma rasrdio sam ja vas, majstore. Eto, ovjek brblja i ne mislei... A vjerujte mi da sam
sanjao... Boe, ako nisam... metnuo je ak i ruku na prsa.
Majstor ga ne prekine, ostavi mu priliku da se zakune.
Lojz prieka. Nita, utnja. Spusti ruku u oajanju i uzdahne kao izgubljen ovjek.
Boe, ako nisi...? Ali ree naglas s nestrpljenjem: Vjerujem ti, vjerujem. Idi i
poalji mi gazdaricu.
Lojz izae snudeno, kao da su mu uskratili zaslueno priznanje. ak proape oprostite zatvarajui za sobom vrata, a to je trebalo razumjeti kao oprostite, neu vam vie
smetati.
Hvala Bogu!
Majstor zaklopi oi i stane prebirati po Lojzovoj prei (sve je isprepleo i zamutio), a
Frida ue spremno, na znak, kao glumica to iza kulisa eka svoj ulaz na pozornicu.
Slaba glumica s udeenom zabrinutou na licu. ovjek u kome su bile pokolebane iluzije mogao je, bez osobite pronicljivosti, umjesto zabrinutosti proitati vrlo nehajno skriveno nestrpljenje.
Majstor je znao itati Fridino lice, zato odmah ponovno zaklopi oi.
Boli te, Alberte?
Glas joj je bio svje i ravnoduan. Ona se informirala kao da je pogledala u termometar
na prozoru.
On joj ne odgovori; uini samo nervozan trzaj oima.
71
Gledao ju je. Bila je lijepa. Kosa joj se prelijevala u zlatnoutim, dugim valovima od ela
prema zatiljku, gdje se odjednom propela uvis, kao da je udarila u barae eljeva i naglo
se ruila nizbrdo u zlatnim slapovima, prtei uokolo finu, iskriavu sumaglicu. Siva,
uska haljina pripila joj se tijesno uz obline tijela i nudila zamamne oblike ljepote kao u
nekom raskonom izlogu. On osjeti stranu, bijesnu elju za tim samosvjesnim, gordim
tijelom, to se zadovoljno gibalo u prostoru, tu, na dohvatu ruke...
Isprui ruku i lako, drhtavo prijee dlanom preko obline Fridina boka. Probude se miline nekadanjih dodira, burni nemiri od ljepote ovog tijela to se makasto mazi u prostoru kao da se izlae neprestanom milovanju. No Frida se odmakne, ukloni se milovanju, i
njegova ruka ostane besmisleno ispruena u prazno kao prazna ruka prosjaka. To je,
dakle, kraj.
Frida ree gotovo bez glasa; stid mu je zaguio glas.
Molim, Alberte? odazove se ona gledajui kroz prozor.
Reci mi neto...
Molim? okrenula se, ali je ostala kod prozora. Bojala se njegove blizine.
On je utio gledajui nepomino u plafon.
Uplai je ta utnja i korakne prema njemu, ali zastane nasred sobe.
to da ti kaem, Alberte?
Nita apne on, potpuno odsutan mislima. Molim te, donesi mi tople vode. I
sapuna...
Tople vode? Pobojala se da bunca. Nikad nije bio tako utljiv, tajanstven i udan.
to e ti topla voda? Ona je gubila strpljenje, glas joj je ogrubio.
Htio bih oprati ruke...
to tebi ne pada na pamet! Sad hoe ruke prati! Ne znam zbog ega?
Zbog istoe! Postao je zajedljiv, ak se i nasmijeio ironino, kao ovjek koji zna to
govori. No, ako ti je teko, ne treba. Doista, Frida, ne treba. Samo sam, tako, elio...
Ona uzdahne kao rtva besmislenoga bolesnikog hira i izae pokorivi se samozatajno i
krotko. Tko bi na njenu mjestu toliko mogao trpjeti? Ona podnosi svoju sudbinu s mirom
dostojnim divljenja.
On je poali. Sa srdbom pokua ublaiti u sebi teko osjeanje naputenosti, vratiti Fridi
dobrotu i portvovnost, vratiti sebi povjerenje... No u toj srdbi, kojom se htio osloboditi
teine, nae opet nju, mladu, lijepu i pokornu... Osjeao je tu njenu pokornost kao
nain predbacivanja, u nju se ona sklonila da saeka kraj... Bilo mu je sada tee.
Frida se vrati s umivaonikom iz kojega se puila vrua voda; po sobi se rairi ugodan
miris pare. Preko ruke je prebacila svjei, bijeli runik. Donijela je i sapun. Sve kako je
elio.
Umivaonik je poloila na stolicu do kreveta, runik prebacila preko naslona, i sapun je
postavila spretno, s desne strane, nadohvat ruke... sve s pomnom tonou savjesne
bolniarke, koja potuje propise ophoenja s bolesnicima. Zatim se udaljila i ponovno se
zagledala kroz prozor.
S tog se prozora vidjela radionica tamo u dnu dvorita. ulo se klesanje, grubo, silovito
kidanje kamena, te se inilo da kamen jei pod bezobzirnim, tekim udarcima. Tupo,
zidarski jednolino, kao da tee kamen za gradnju, bez osjeanja, divljaki.
72
Blesan utiskuje svoju glupost u kamen... Razdrljio prsa, otkrio miice, izlae snagu.
Udara da se uje njegov trud! Neka se zna tko tu radi, tko izdrava ovu kuu, na koga je
pala ova bolest tu gore i ona jadna, nemona udovica...
A zato, Alberte, sad ne pere ruke? javi se ona s blagom opomenom, jednako
gledajui kroz prozor.
Kasnije u, kasnije... Postao je razdraljiv. Oni su ga blesavi udarci lupali po uima,
a morao ih je sluati.
Kasnije e se voda ohladiti. U njenu je glasu jedva osjetno podrhtavala srdba. No
nije se maknula od prozora.
Nee se ohladiti, vrua je... No, to onaj blesan dolje tako lupa? uzvikne odjednom
ne mogavi vie izdrati Lojzovih udaraca.
Ona se okrene i pogleda ga dugo, ironino: gle i to jo?
to bi lupao! Radi! ree zatim naglas i ponovno se okrene prozoru. Kad radi,
mora lupati. Zna i sam da ne eha perje, nego klee. Zar ti nisi lupao kad si klesao?
Ovo je bio nov ton, do sada nepoznat u njenu govoru. Znai, tu je granica njena svladavanja, tik do Lojza. Do te granice ona sve podnosi, ona sve razumije; ona shvaa i taj hir
pranja ruku, pa ak i to da sada, kad ju je prisilio da mu donese vodu, ne pere ruke, nego
zanovijeta to se lupa... A to, zar ne treba vie ni raditi kad je on bolestan? Ostaviti sav
posao i baviti se samo njime?
Ne, nije shvatila to je htio rei...
Htio sam rei, Frida, da to nisu klesarski udarci. Vidim ja po zvuku: tako se ne obrauje kamen... Nema on srca za materijal.
Ima snage, klipan... otme se Fridi. No klipan joj je ispao nekako draesno mio, pa
zato odmah doda: Seljaina! Mogao si mu rei.
Majstor ne odgovori.
Lojzovi udarci odjekuju u dvoritu snano i bezobzirno, kao da rue svijet. A ona stoji na
prozoru i divi se toj tupoj snazi to divlja meu krhkim stvarima. Ima snage, klipan...
Nije mogao vie sluati te udarce. Navue pokriva preko glave da ih ne uje...
Frida se odmakne od prozora. Opazivi da se pokrio preko glave, tuno se nasmijei i
uzdahne kao muenica.
Oh Boe! No dobro, rei u mu da prestane i uputi se urno vratima.
Ne, Frida, ostani! povie u panici, otkrivi glavu.
Ona je izala. Snano je zamahnula vratima, ali ih je u posljednji as zaustavila da ne
lupnu. Trenutak zatim prestane i lupa u dvoritu. Mir.
Mir nalik na nonu tiinu, kad u nesanici lei u mraku, u kome svaki um, svaki zagonetni noni zvuk opisuje ogroman i neshvatljiv svijet prostora izvan njegova dohvata, iznad njegovih moi, straan svijet, u kome se ona kree, u kome ona ivi sa svojim mekim
tijelom, po kome se lijeno gibaju njeni oblici kao da mu se podaju mazno i razbludno.
U takvom lanom, podmuklom miru tee njegov jadni, bolesni ivot. Po nekom tajanstvenom redu, koji je uspostavila njegova bolest: niz sitnih i podmuklih obzira i briga
oko te njegove bolesti, kao da se zapravo ona, bolest, njeguje, kao da joj se prua sva
mogua udobnost kako bi ivjela s njim tu u krevetu.
U poetku on se opirao toj vrsti Fridine ljubavi, on je traio nju, njenu ljepotu upornou
oajnika to trai pravo na spas. Onda je molio, i dobio je samilost. Odbio je samilost,
73
traio je ljubav. No to se vie opirao i bunio, samilost je bivala sve jaa: to je snaga zdravih, kojom pokoravaju nemone i podvrgavaju ih svom shvaanju ljubavi.
I on se pokorio. Uao je u tajanstveni, udni krug zbivanja oko bolesnikog kreveta,
bolesnike sobe, oko kue u kojoj lei teki, neizljeivi bolesnik.
A krug se iz dana u dan stezao, bivao sve ui, sve bezobzirniji. Ono revno bdijenje nad
njim, ona pobona panja to se bila iroko rasprostrla oko njega, kao granice nekog
nepovredivog carstva, poela je poputati po rubovima; u nju su prodirale snage ivota,
koji se poput zdravlja ustremio na bolesno mjesto i stao stezati i zacjeljivati ranu.
U rani je leao on kao krivac i uzronik sve te pometnje, tog odricanja, te ve gotovo
glasne i razdraene portvovnosti. Htio se osloboditi osjeanja krivnje, osloboditi se
sumnje da on moda vrijea i mui Fridinu portvovnost?... Htio je utvrditi mogunost
jedne lai i umrijeti sa sigurnou u asu najveeg ogorenja... Tada bi ak prihvatio i
smrt kao dobitak i konano osloboenje.
Pokuao se probiti do izvora sumnje. No kao da je ona sve natopila i preplavila oko sebe,
nigdje joj vie nije mogao otkriti toka. Nigdje one prve, iznenadne pomisli koja bi ga
potresla, koja bi stvorila prvu kariku jednog lanca misli.
A ipak, sve je to moralo imati poetka! No gdje je, gdje je taj poetak? Gdje je taj pogled,
taj smijeak, to aputanje i ukanje u mraku, to skrovito nono uljanje oko njega?...
A ipak jednom je poelo! Jednog jutra ili jedne veeri, kao slutnja, kao osjeanje samoe i naputenosti... Nejasno, udno, javilo se moda kao elja za Fridinom blizinom, za
njenim glasom, njenim dahom, njenom toplinom u hladnoj pustoi samoe?... A Fride
nije bilo... Tada je moda mislio na Lojza... Lojza anela, isto, bijelo, bespolno, mramorno bie s golubinjim krilima? elja da ga pretvori u mramor, u nestvarno, u simbol!
Gdje su se srele te dvije elje? Gdje su se zagrlile te dvije misli i zadavile njegovo povjerenje?
Jo jedno zvonce s groblja; ovo je danas valjda posljednje, ve pada sumrak. A onaj kome
zvoni ve je u kutiji kao lutka, kao da ga alju na dar nekom luaku to pravi kolekcije
tih stranih igraaka.
No je bolesnikova kao trula daska: gdje stane, propada sa svojim tekim mislima. Majstor se ne usuuje mislima zakoraiti u no. Kao da je pozatvarao sve misli u kaveze i
pretince, on se obrati svojim malim, tehnikim pitanjima leanja. Krevet postane zanimljivim i stranim svijetom, punim tekoa i problema.
Oznojio se. Sve je oko njega mokro, ljepljivo i odvratno. Znojne, zguvane plahte omotale mu se oko nogu, lijepe se i sapinju, zarobljavaju kretanje. Pod nogama topla i vlana
guva platna, isprepleteni rubovi, nabori, vijuge... Krpe. Nonim palcima ulazi u labirint
krpa, ide brazdama kao nekim prohladnim klancima; zavlai se u dubine, u rupe, u neke
iznenadne slobodne prostore, gdje se moe okrenuti i susresti tanku struju hladnoe.
Nogama trai izlaz iz ovog kaotinog i prljavog nereda.
On je navikao na glatke dodire, ravne prostrte plohe, koje je mazio svojim dlanovima
kao svjee izbrijano lice.
Krevet je zdravih kao bijela jahta to plovi s punim jedrima sna. Kad uplovi u Jutro, bodro izlaze putnici ostavljajui za sobom blage tragove odmora. Nasisali su se sna, pa se
proteu, dobro jutro, govore zijevajui. Bez boli, bez sumnja, izlaze iz noi kao izletnici, pjevajui; zatim marljivo vau svoj doruak kao da ue pjesmicu napamet. Probava
ih goni kao povoljan vjetar u krmu i otplove ulicama olakani, kao istovarene lae. Maze
svoj optimizam kao jabuku koju kane pojesti! Njeguju svoju bradu, svoj brk, svoj vrt,
svoje ribice u akvariju i ptiice u kavezu. Oni osjeaju savrenu ravnoteu ivota i smrti:
74
troe ivot dok ne prevagne teki uteg smrti... Onda im majstor Albert Knez isklee
dirljivu igraku: ljupkog anelia Lojzeka to plae na grobu... ili zalijeva cvijee. Jedni
vie vole da im plae, drugi da im zalijeva cvijee... Ali ljupki aneli je lukav, ne lije ni
suze ni vodu, on simulira kao glumac, on eka svoj as...
Dolje u gradu odbijaju ure na katedrali. Teke, tamne ure, kao da se komadi bronce
otkidaju i padaju teko, pljosnato na plonik. Bolesniku ne govore o protjecanju vremena; njegovo se vrijeme grije na jastuku pod glavom, a zvuci s tornja samo su signali za
pomicanje glave, samo racionalna podjela hladnoe jastuka na jednake obroke. Svakih
etvrt sata uzima uski napitak svjeine i pije ga licem udno, pohlepno.
Istraio je cijeli krevet pomnom marljivou doivotnog zatoenika na otoku. No nigdje
vie hlada, nigdje kapi svjeine sve je potroeno. Sve je zahvatio vrui dah groznice i
smotao vrtlog besane noi.
Okrene jastuk kao posljednju nadu i uzme razumno i krto troiti njegovu svjeinu kao
vodu u pustinji.
A pustinja je velika, beskrajna kao no. Miu se ruke po noi kao gubavci. Plaze, gmiu
ruke, trae izlaz iz noi, iz boli, iz svega ovoga to se stislo i zguvalo oko njega u gvalju
neizrecive odvratnosti. Trae ruke svjetlo danje, u kome bi mogle barem odijeliti no od
boli, bol od misli i uzeti sve to zasebno, na uzastopno razmatranje.
Idu ruke do ruba kreveta, eznu za svanuem, za zorom na prozoru, za jutarnjim pijetlom, za zvonom, za prvim tramvajem, za prvim prolaznikom i miem to bjei u rupu...
O, ljudi lopovi, ljudi mievi, ljudi prolaznici, pijetli, jutarnji tramvaji!
Zapomae majstor, a svuda uokolo gluhi ocean mraka i praznine. Ruke rone u mrak i
osjeaju jezu od nitavila oko sebe.
Eto, nita, kau ruke, nema dodira. Osjeaju samo sebe u praznini. Ni vjetra, ni muhe,
sve je uginulo u tmini; samo ruke ive u noi i tjeskobno osjeaju svoju nemo.
Ruke ive u tmini. Bijele, mramorne ruke nad crnim vodama granita. Tamo preko zida,
pod kupolama i arkadama, u udnom gradu mrtvih oblika, bijele ruke rone u mrak sa
svojim tunim gestama, kao da mole malo suuti, malo jeze, dvije estite suze u indiferentnim oima...
Majstor se trgne. Kao da je zavirio preko plota rasklimanih nada u svoju matu; ondje
jednako sjedi aneo Lojz s rasklopljenom knjigom. Rutinirano, kao krvnik, eka samo
mig da otpone posao...
Ali knjiga je jo neispisana, ista, s hrptom meu anelovim koljenima, a listovi joj nevino vise s jedne i s druge strane u najprirodnijim valovima leprava papira...
Tu dolazi ime majstora, autora. Obilazi pogledom svoju zamisao, ogledava stvar, i svia
mu se. Radost ga obuzima, uiva u ostvarenju. To nije mali Lojzek to budalasto plae, to
je veliki, strani, fatalni Aneo koji, kad zamahne krilima, upa ivote iz korijena. Misli
majstor na pokoljenja to su zinula pred umjetnikim djelom i ne dolaze k sebi od udivljenja. Pa se i sam umijea meu gledaoce kao nepoznat posjetilac, stranac, i obilazi, prislukuje, prima pohvale inkognito. Kao da je iz ogromnih daljina neke goleme vjenosti
doprla do njega, u ovaj zabaeni, zguvani kuti privremene i rune stvarnosti, potvrda i
priznanje. On osjeti na sebi dah besmrtnosti. Na prijazno raskriljena vrata nasmijei mu
se neto lijepo i slavno, beskonano.
Noge su same ule u papue i produljile s njima prema vratima. Kako tijelo ipak slua,
bez boli, bez opiranja! Tlo pod nogama, vrsto, solidno i taj prostor uokolo, usluan,
podreen! Osjeti se strahovito vertikalnim, ljudskim, meu patuljastim, etverononim
75
stvarima, podmuklo sakritim u mraku. Tehnika kretanja u prostoru se, gle, ne zaboravlja, a njemu se uri kao nasmrt ednu ovjeku koji je zauo uborenje vode. Htio se napojiti na svom djelu estoke, otrovne snage, kao na otrovanom izvoru...
U predsoblju je visjela njegova stara bunda i klju od radionice. Na dvoritu je mlaka
proljetna no i neka nepojmljiva, blaga svjetlost zvijezda. A pod zvijezdama, u opalno
plavo nebo urezala se vrsta silueta bedema mrtvoga grada s kupolama, kao bagdadska
kubeta u nebo Alahovo.
Dvorite je tiho poivalite neroenih oblika; lee posvuda grubi, neistesani blokovi
kamenja u svojoj podmukloj amorfnosti kao neukroene zvijeri. Prolazi majstor izmeu
jo neroenih lica, neosloboenih pokreta kao silni Stvaralac to prolazi kroz Kaos.
Lijevo i desno lei mrak i tamne mase neroenih svjetova, a on stupa vijugavom mlijenom stazom, posutom bijelom kamenom prainom, kao da se silna masa sitnih zvijezda
prostrla pod njegovim nogama.
U dnu Kaosa, u dnu mraka, gle, tamo u dnu dvorita malo avolsko svjetlo titra na
prozoriu upe! Plaljivo, slabo svjetlo, kao da se nastoji sakriti u tmini.
Gle, tu se ivi!... To govori svjetlo u upi u dnu mraka, a majstora ponese no prema
iku iza onog prozoria gdje svrava njegova agonija. Smrt oivi u njemu i povede ga
ledenom rukom prema tako dugo uenoj izvjesnosti... I sagne mu glavu do niskog
prozoria da zaviri unutra, da se najede ogorenja...
Pred blijedim, pobono uokvirenim Alojzijem Gonzagom, zatitnikom mladosti, nemirno titra kandilo. Pri isposnikom svjetlu mladi se svetac biuje, a mrtvaka mu se lubanja
smije iz razvaljenih eljusti, iz iskopanih oiju, iz odvaljena nosa; ona se za ivota naderala grijeha, i ruga se svecu. A dolje, ispod te tune slike usrdnog kajanja i podrugljive
smrti, u nepouzdanom polusvjetlu titravog kandila vide se na bijelom uzglavlju leaja
dvije glave, enjivo sljubljene u snu.
Ni bijesa, ni mrnje, tek neki hladan dodir odvrne majstorov pogled. ak neka jadna
samilost ovlai mu oi. Zbog te upe, tog leaja, tog malog nemirnog svjetla, zbog te
tune ljubavi na onom bijelom jastuku to je Frida briljivo donijela iz svoga pustog
kreveta u ovaj prljavi raj, gdje jedan bijedni aneo kandilom osvjetljava sveevo bievanje, a sam grli ivot i roni u slatki ljubavni san. U san siromaan: Bogu Boje, svecu
sveevo, a sebi uzima... to mu se daje...
Jadna Frida!
Majstor krene u mrak. Ni staze posute zvijezdama, ni kaosa neroenih svjetova! Svega je
nestalo! Tek mrano dvorite s tekim blokovima kamenja i slijepih, neispisanih ploa. A
tu je radionica, odmah desno, s malim vratacima u velikim dvokrilnim vratima. Klju je
imao u ruci. Gladna, nepodmazana brava prepozna gazdu i zacvili vjerno, pasji. On
pomiluje vrata, pomiluje stare, odane zidove traei elektrini prekida.
Odjednom, u sjaju svjetla, raskrili se nad njim radosno ogromni bijeli Aneo, kao da ga
ve odavno eka tako razvijorenih krila da ga primi u zagrljaj...
Majstor ustukne nepovjerljivo pred velikoduno rairenim krilima i pokua potraiti, razumno i trijezno, ono drugo, ono veliko i nepojmljivo na isklesanom Lojzu, ono besmrtno i strano, za pokoljenja...
A Lojz, bijedni aneo u upi, gle, ve je napisao u knjigu
76
ALBERT KNEZ
klesarski majstor-umjetnik
ROEN (s datumom) UMRO (bez datuma)
krasnim, klesanim slovima, pisanim s mnogo panje i ljubavi, kao da je u njima upisao
stranu bol posljednjeg oprotaja.
Eto, to je sve: Lojz, i nita vie! Ni besmrtno, ni strano. Banalno i jasno Lojz!
Majstor se ak i nasmijei na dodatak umjetnik, kao na nadgrobni vijenac s dirljivom
vrpcom.
Jadan Lojz!
Uzme dlijeto i eki i potrai datum na zidnom kalendaru:
21. lipnja sv. Alojzije Gonzaga
Majstor se pridrui Lojzovu imendanu i prinese mu veliki posljednji dar uklee taj
datum u anelovu knjigu kao dan svoje smrti. Nakon posljednjeg udarca ekia zavlada
mir nad onima u upi. Borba je svrila. Majstor odbaci orue i preda se svom anelu.
77
Kotane zvijezde
U okviru strahovitih strategijskih zamisli Drugog svjetskog rata predlaemo da se uzme
u obzir i podvig malog tenenta okupacione divizije Bergamo Torquata Coa. Ve u prvim
danima neprijateljstva protiv nae zemlje on je iskoio kao znatan detalj iz jednog motornog amia na obalu naeg malog otoka s dva pitolja, uperena u opinsku zgradu, i
povikao stranim glasom pridaiti ze!, te umalo nije opina od zaprepatenja prostenjala predajemo se, bez daljnjega.
Ali nitko nita nije odgovorio na Torquatov poziv na predaju, jer nigdje nije ni bilo nikoga. Pa ni onaj mravi pas, cinik, koji je sluajno onuda rastreeno lunjao obalom kao neki
antiki filozof, zabavljen svojim mislima, ne bi bio ni zalajao na tog okupatora, toliko ga
je smatrao nevanom pojavom u okviru svog pasjeg pogleda na svijet, da ga Torquato
nije upozorio na sebe svojim udnim dranjem, kakvo na pas dotada nikada nije vidio
na otoku. Ali ni tada cinik filozofski mudro nije dao glasa od sebe, nego je samo pogledao Torquata vrlo povrno i do uvredljivosti nehajno, a zatim je podupro nogom ugao
opine... evo, predajem ti je... i poao dalje...
Bio je Torquato osjetljiv to se asti tie, pa je lako zakljuio da je ta pasja gesta nogom
vrlo uvredljiv, pa ako hoete i strahovito nesretan susret s neprijateljem. To ga je toliko
razbjesnilo te mu se odjednom uinilo da taj pas i nije pas, nego neko razumno i podrugljivo bie, koje parodira njegov ratni podvig; osjeti kako ga iba Duceova estoka parola
chi non con noi, avr del piombo 18 i Torquato svojim prvim mecima stupi u Drugi
svjetski rat s osjeanjem vanosti toga uea. Primivi olovo iz oba Torquatova pitolja,
etverononi satirik prekasno shvati da je vrag uzeo alu i zaokruivi pijano dva-tri
puta mjesto na koje e posljednji put lei, zajaukne muklo kao da proklinje svoga ubojicu
te se Torquatu srce steglo od nekog sasvim neodreenog straha.
Okruen odredom svojih Bergamasca, Torquato se na kopnu osjeao vrlo nelagodno. Tu
je oko njega bilo stotinjak etrdesetogodinjaka, sve odreda rezervista klase 1901, koji se
odmah, ne ekajui njegovih zapovijedi, prihvatie zida, vrata, uglova i svih moguih zaklona, kao to su, na primjer, bave na obali i dvije-tri krljave palme, to su tuno mahale svojim uvenulim lepezama, kao da samilosno nude neki jadni mir ovim preplaenim
ljudima.
Torquato je imao mnogo muke s onim nesretnim i vrlo osobnim oprezom ljudi odjevenih
u jednaka odijela, kojima su dali puke u ruke, pa ih kao vojnike poslali da se iskrcavaju
po tuim obalama, da se veru po tuim krevima, da gaze po tuem kamenju, pa ako ih
tko tamo upita zato to rade, treba da ga smatraju neprijateljem i po mogunosti ubiju.
Taj pretjerano osobni oprez ne zove se strahom kad su ljudi odjeveni u jednaka odijela i
kad nose puku u ruci; to jadno ljudsko osjeanje naziva strahom samo neprijateljska
18
chi non con noi, avr del piombo (tal.) tko nije s nama, dobit e olovo
78
propaganda, sklona pretjerivanju, a kasnije beletristi, kao istinoljubivi kroniari ljudskih

osjeanja, koji sva osjeanja nastoje razumjeti, od toga prave prie u kojima se ne rugaju
ljudskom strahu, nego njegovom lanom imenu.
Kad je Torquato ne ba jako glasno povikao avanti, etrdesetogodinjaci su se tromo
pomaknuli i uskoili u nove poloaje, pa se front opet ustalio. Torquatova ofanziva
nikako da prodre s obale u unutranje uliice, gdje se jo uvijek nije moglo otkriti ive
due, to je izazvalo jo vei oprez Bergamasca.
Torpiljarka San Marco stajala je zatitniki mirno usred luke s uperenim topovima u
grad. No to je mogla biti samo garancija za uspjean ishod operacije u cjelini. Ali ako
pogledamo u detalju onog blijedog i neobrijanog prodavaa starih odijela iz Bergama, to
se stisnuo uz vrata luke kapetanije i usrdno molio u dui stanovnike ovog otoka da mu
oproste to se i on tu nalazi, ni kriv ni duan, kakvu zatitu njemu prua torpiljarka San
Marco sa svojim uperenim topovima ako je sada s nekog prozora uperena puka u njega i
svaki as moe zazvidati metak i probiti mu glavu?
Oh, mamma mia, uzdie staretinar iz Bergama, a Torquato vie avanti, evviva il
Duce! 19 Vie Torquato za svoje unapreenje, za pohvalu i za sve one prednosti koje
mu moe donijeti ovaj podvig, no i sam uva lea uza zid kao da se prilijepio. A staretinar uzdie, jer mu je teka i nesnosna pomisao da bi sada ovdje mogao umrijeti, i to onog
asa kad se otisne od luke kapetanije, unutra, u usku uliicu, gdje ovjeka mogu dotui i
kamenjem. A Torquato vie avanti.
Antonio ape staretinar svom susjedu i brie oi palcem i kaiprstom.
Francesco odgovara Antonio i problijedi kao da je smrt vidio.
Avanti, ragazzi! 20 uzvikuje Torquato i zapovjedniki ustro mae rukama da bi
colonnello s torpiljarke vidio kako to nije etnja po gradu, kako tu ima i potekoa, porco can'. 21
Sve je zapelo; sa vojnikog gledita ak stvar postaje ozbiljnom.
Ma, ragazzi... Torquato vie ne zapovijeda; to ve nalikuje molbi: izvolite ovuda
desno, zaboga... No etrdesetogodinjaci imaju neka svoja civilna zanimanja kod kue,
znaju Torquatove brige i drukije prevesti a dirljiva rije ragazzi samo ih podsjea
na majku, tunu staricu u crnini, sa zavjetima i krunicama; svakog na prsima zatitniki
blago pritiska kapular, natopljen molitvama i majinskim suzama. Torquato je studenti, koga su u GUF-u oduevili za tunjavu i nasilno napajanje ricinusom. Njegovi su
preci Scipio i Cezar; on je jedan od sinova vuice, koja mu na polasku u rat nije plaui
vjeala o vrat zavjetnu medalju iz Loreta, nego Duceove rijei: Chi non con noi, avr
del piombo. Dali su mu olovne vojnike, i djeak ih s mukom pomie s mjesta; strah je
tei od olova. Ali Torquato vjeruje u snagu zida: otto milioni di baionette, 22 i njegova se
vojska vrsto drala te vjere: kamen je ipak neprobojniji od majinih suza. U svakoj vjeri
ima snage, a etrdesetogodinjaci su usrdno nudili Torquatu to to su imali kao estiti
ljudi, koji ne podvaljuju lou robu svojoj vlastitoj dravi kao ratni liferanti.
19
avanti, evviva il Duce! (tal.) naprijed, ivio Duce!
20
Avanti, ragazzi! (tal.) Naprijed, momci!
21
porco can' (tal.) prljavi pas
22
otto milioni di baionette (tal.) osam milijuna bajoneta
79
No dakako da se ilo na snagu kamena s ramena, to se, kau, izlijeva iz srca pa tee i
pali po ilama, ne bi se oni, majini, Iliji tako etali po otoku! Ali to, ve je izum prake
oborio diva Golijata i golju obanina uinio kraljem, a ovdje su u narednika Iliju bili
upereni topovi neprijateljskog torpiljera koji je traio od Ilije komandira andarmerijske
stanice i komandanta oruanih snaga na otoku da kapitulira.
est andara est puaka, na elu im Ilija s narednikom sabljom o bedru, a onamo
kukavni San Marco kalibre naciljao, pa kao veli, predaj se, rajo, nema ti spasa! Ej, bato,
da nema tog gvoa, srdito brunda Ilija gledajui ga s tavanskog prozoria kako u
luci mie onim prstima, kao da pipa po gradu i trai njega, Iliju, da ga zgnjei k'o stjenicu. Ma ekaj, ti, svejedno jo malo. Nismo mi ovo drave dabe dobili, i opipa Ilija
svoju sablju, pa se isprsi na tavanu i pljucne preko krova na ulicu.
Boe, to se Ilija naekao te sablje! Gurali se podnarednici k'o ovnovi, pa znali i podvaliti,
podmetnuti nogu, ti na nos, a oni naprijed, na tvoje mjesto. Jer trea ti zvjezdica tek
pripasuje sablju, a sa sabljom, e-he, ti si, bato, netko i neto! Ne vise ti vie one ruetine
andarski neuposleno, nego ih palcima vano zakvai za slubeni opasa, a sablja toboe nemarno tandrka po ploniku, pa je k'o uplakano dijete podigne pod lijevi lakat, da
ne zanovijeta, ili je prebaci preko tura, pa razgovara i k'o sjedi na njoj, a opet stoji na
svojim nogama, k'o ovjek narednik. Kao narednik, Ilija je razumijevao mnoge stvari
iz velike politike, pa je znao u brijanici dodijeliti svoje miljenje i presuditi ak izmeu
Hitlera i Mussolinija kao vlast koja je upuena u sve one marifetluke drugih vlasti. Lupka sabljom o pod Ilija i misli zdravo i odluno, nema ta da se boji, to rekne ne porekne.
Nema ti kod mene, moj bato, mile-lale, ljubim rukice, to vele oni u Zagrebu; gdje te
dohvatim, tu trava ne nie. Jok! A brijanica mramorkom uti, samo kare kljocaju po
glavi i iaju redom jeure dlaka i misli, nema ta, reda mora biti u dravi. Ilijina sablja
revno tucka po podu drave i kare kljocaju u redu.
Gos'n narednie milo zvui u slubenim susretima Ilijina uha; inae, lijepo je uti i
jor Ilija iz usta trgovca koji mu prodaje ulje za kosu; ta familijarnost unosi respekta u
odnose. A kad ve ue u duan kao muterija, mora i izmijeniti rije-dvije s trgovcem
zbog pristojnosti koja vlada meu boljim ljudima.
Ma isto ja mislim, jor Ilija, da je Hitler jai nego Mussolini?
Ih, bitanga elava!
Opazi Ilija da ga je Mussolini otjerao na tavan, u miju rupu, a San Marco vreba u luci k'o
maak. Pritajio se sivi maor i sve se rogui onim topovima kao da je ve nanjuio mia
ovdje na tavanu andarmerijske stanice, pa k'o veli, neka te, ve e ti meni izii!
Izii? K'o da nije Ilija i sam mislio na to; potrebna mu je valjda ona tamo pamet od makarona, to li? Nego, nee ti, bato, k'o to ti hoe, nisam ni ja veslo sis'o! Eh, jest, da ti na
obalu izaem, pa da me udesi iz topova! Eh, jest, kolac, bato! Vidi ti, kukavice! Da mu
se namjestim valjda s cijelim garnizonom na brisanom prostoru pa da on samo ia
gospodski po nama k'o brico? Jok, bato, tu sam! Doi ti ovamo ako te majka rodila!
Gos'n narednie! Gos'n narednie! andar je bio bljedunjavo uta i neobrijana lica
kao bolesnik.
Ne brkaj mi misli! to je? Ilija nije volio takvih lica. (A koliko im govori da se briju,
mamlazi! Sramota te stupiti i pred neprijatelja...) Pripai se vre, da ne spadne u
tur. to je, dakle?
Iskrcali su se, gos'n narednie!
Pa onda? Jesi li ih doek'o? Jesi li iznio kruh i so, ti, radosti moja?
80
Dodue, govorio je tako Ilija, ali ga je ipak neto drecnulo u elucu: Uh, boga mu krvavoga, zar ve? Iliji se to iskrcavanje uinilo preuranjenim i nekako protupropisnim. On je
najprije oekivao bombardman brodske artiljerije pa tek onda nastup pjeadije. No dobro, misli Ilija, iskrcao se jesi, ali se ukrcati nee! Nauit u ja tebe ratovati, kukavico
nijedna! Upoznat e ti moju taktiku, pa neka ti pomogne bog otac rimski!
to da radimo, gos'n narednie?
Bio je zaboravio na andara koji je gledao u njega prosjakim oima.
to da radi? Je l' ti to mene pita? Gle ti njega, to da radi! Da svojoj Jelici plati sladoled! A ne zna ti, je li, to je dunost vojnika u ratu? Da se bori i da gine, moj bato! Eto
to da radi!
andar shvati stvar ozbiljno.
Znai da pucamo, gos'n narednie?
U koga da puca? Ilija je ve gubio strpljenje. No, u koga da puca, ti tope ubojiti?
Pa... u neprijatelja... andaru se stuilo od tolike svoje nepronicljivosti: nikako da
pogodi narednikovu misao.
A gdje ti je neprijatelj? Vidi li ga?
Uh, to je ovo? misli andar, strano nesretan. Nikako da se pogodi s ovim ludovom,
a neprijatelj dolje na obali!
Pa ne vidim ga jo, gos'n narednie usudi se podii glas prema zvjezdanim ramenima narednikovim, ali uskoro emo ga vidjeti...
Ilija zau svoju vlastitu odbaenu misao iz ovih neobrijanih usta i osjeti se okradenim u
svojoj mudrosti. Kao da je andar provalio u povjerljiv arhiv taba i odanle ukrao ratne
planove, on mu se unese u oi kao krotitelj lavova i upita ga strogo, kao pred vojnim
sudom: A odakle ti to zna?
to, gos'n narednie? andar je bio nevin kao djevica koju pitaju o runim stvarima.
To da emo ga uskoro vidjeti?
Pa... ve je pripucao, gos'n narednie! uenje andarovo bilo je plod prirodne
bojazni da je narednik moda izgubio glavu. Pobjegao ovdje na tavan, pa luduje...
Gle, bogati, i to si uo? E, bato, mnogo ti zna...
Uvue mu dva prsta u izrez bluze i lako ga privue k sebi, kao da mu kani neto priapnuti u povjerenju: andar posluno isprui vrat i pripravi uho, a on mu zaape ravno u
bubnji: Izdajico!
andara najprije zasvrbi topli narednikov dah u uhu, a onda ga tresne sama rije duboko
u mozgu, kao munja. Pokua se nasmijeiti kao ovjek koji razumije alu, ali mu osmijeh
ostane glupo urezan u uglovima usta kad ga narednik s gadljivom gestom odgurne od
sebe i, razoarano uzdahnuvi, pogleda kroz tavanski prozor u nebo.
Uplaio se narednik svoje smijene nemoi, pa je naao izdaju kao saveznika: lake je
udvoje podijeliti manjak odanosti. andar mu je uinio uslugu svojom borbenom gotovou, i on bi ga zbog te usluge bio i zavolio, da nije sam poeo vjerovati kako je doista
izdan. Osjeti ak tugu samoe u ustima i proguta je gorko s pljuvakom, kao velik ovjek
koji dostojno doekuje svoju sudbinu...
Samo, neprikladno mjesto za sudbinu... Na tavanu je bilo nekih sanduka, a na jednome
od njih odmarao se ugojeni maak oko, ljubimac andarmerijske stanice, koji je cijelo
81
vrijeme radoznalo promatrao as Iliju, as andara, a kad je nastala utnja nakon izdaje, on nestrpljivo mijaukne: i vi ste mi neki...
Glas oke ohrabri andara; izdajicu nije mogao progutati.
Gospodine narednie pone sveanim, civilnim tonom, ali mu se rije zaglavi u
grlu kad zau taj neobini, tui glas, to se neoekivano javio iz njega, kao iz nekog gramofona.
Ilija se okrene na peti, a sablja mu hukaki zvekne o bedro, kao da ga eli podsjetiti tko
smo mi...
Jo si tu? Izdiri mi s oiju da te vie ne vidim! oko skoi sa sanduka i baci mu se
pred noge, te se stane umiljavati kao da vidi nepravdu i moli milost. Ilija nije volio da
mu se itko plete meu noge kad se radi o slubenim stvarima, pa zvizne oku svojom
tekom cipelom od telee koe broj etrdeset i est, te je portvovni maak odletio meu
sanduke, vrisnuvi zaprepateno od iznenaenja. To mu se doista jo nikada nije dogodilo u ovoj kui.
Ilija je ostao sam na tavanu. Sjeti se da je on tu zbog osmatranja, te stane motriti okolne
krovove s udnom rastresenou, kao, toboe, nije tu vaan San Marco s topovima. Ipak,
nije ga isputao iz vida. Mie tamo onim rogovima kao pu.
Pu-mu, pusti roge van..., govori mali Ilija na pai, dodirujui prstom ticala utog
pua to je muno klizio po kamenu s kuicom na pleima. Pu uvlai rogove, a on mu
tepa od dragosti: Pu-mu, pusti roge van, da ti kuu ne prodam... Ilija digne prst pred
oko i dodirne u perspektivi topove San Marca pu-mu... Igrao se. Ovce su pasle po
kamenju Zagore, a Ilija gradi puu izmeu dva kamena most od lia i uiva kako se pu
mie po mostu...
Neto une i pretri preko tavana bosim noicama. Ilija se trgne.
oko! no maak se ne javi. ao mu je sada bilo oke, pa mu stane tepati: okica,
gle, mii! okica... oko uvrijeeno zaprede negdje iza sanduka i ne makne se.
Ta to je strahota, okica, od tog malog skota...
Iliji je, u onoj zagorskoj koli, uvijek bilo smijeno: gdje nanjui malo jela, hladna, vrela,
odmah skoi, da s'osmoi... pa je htio oku udobrovoljiti, no maak ne odgovori. Ilija
osjeti gorinu samoe i uzdahne. I ona estorica dolje, i sve ove kukavice na otoku i oni
tamo preko mora, na kopnu, svi su ga napustili! Tko sada tamo u gradovima, po komandama, tabovima i garnizonima misli na njega, komandira Iliju, kako bespomono
sjedi ovdje na otoku kao u miolovci; poe lijevo nema kuda, poe desno ica
svuda...
Pa kao mi osluhnu Ilija neke glasove, sasvim nove njegovu uhu.
Iz uliica uli su se nerazumljivi povici kao da se neki ljudi dozivaju u mraku. Mrak
padne Iliji na oi: To su oni!
Gos'n narednie! promoli glavu na tavan dugi Mile, izjelica, a hlae su mu visjele
na turu kao probueni balon, pa su ga andari zbog toga zadirkivali. A napuhujem ga,
veli Mile, ali proputa, to mu moe.
Gos'n narednie! ponovi Mile, traei oima narednika po mranim uglovima
tavana, iza sanduka.
Tu sam, kud gleda? Nisam maak! tresne Ilija srdito. To im je ona bitanga izdajnika dolje govorila...
No, to je, Mile? upita hladnokrvno, kao vojskovoa u povlaenju. Kakva je
situacija?
82
Prodrli su, gos'n narednie! Dre okove!

Koje okove? Govori jasno, ubila te strijela od groma!
Pa... da kaemo... od zahoda na apoteku... I onamo dri oak kod notara i kod Bate...
Pa se smije vrakoj spravi... Zatim Ilija doda naglas: Znai blokir'o nas je propisno?
Jest, gos'n narednie. Mile je ekao zapovijedi s pukom u ruci u stavu mirno; on
se nalazio u ratu. Ima ih, po mom raunu, dva voda s rezervama.
Znai, bilo mu je poznato gdje se nalazi stanica. nastavi narednik analizirati poloaj. A ta to znai? To znai... zastane i svine nos kaiprstom kao da razmilja...
da mu je netko odao na poloaj... te on pravo na nas. Da je poao na opinu... Jasno,
trebalo je da poe na opinu, da nije bilo izdaje!... Pa sam zato imao plan: napad s lea,
zatim bih ga maznuo s lijevog boka, tamo od pote... pravo u more! Ali ta... odmahne
Ilija rezignirano i zamisli se.
Eh, da uzdahne Mile i uzme voljno, spustivi puku preda se.
Svrio je rat.
I sie s tavana, poguren. Puka mu je sluila mjesto tapa.
Slua Ilija kako udara Milin kundak o drvene stepenice, kao bubanj u posmrtnom maru
vojne glazbe lani kad su u gradu pokapali komandanta andarmerijskog puka. Onoga
to ga nije htio unaprijediti za narednika: Jok, dok sam ja iv! Tada je taj bubanj odjekivao u Ilijinoj dui, Boe mi prosti, slatko k'o valcer. Sve onako marirajui u sprovodu
alobnim korakom u odabranoj eti otresitih andara, Iliji je dolazilo da zaplee na tu
glazbu. Umro je stari. Sad e napokon zagrliti nju, dugo eljkovanu!... I doista, malo
zatim poljubi je on i pripae o svom boku s tvrdom vjerom da se nikada vie od nje ne
rastaje.
Oh, majku mu! Nema ni est mjeseci...
Kao mrtvo dijete, uzme je Ilija na ruke i poljubi dugo i njeno posljednjim, oprotajnim
poljupcem kojim se ivi rastaju od mrtvih. Onda je otpae i poloi na dno sanduka, kao
na dno groba.
Gotovo je veli, a srce mu plae: Ni est mjeseci...
Gos'n narednie udnim glasom doziva Mile, ne promolivi glave; zove sa stepenica. Gos'n narednie, trae vas...
Iliji je sad ve bilo svejedno...
Torquato je bio uzbuen kao djeak koji je prvi stigao na cilj.
Ilija ga pozdravi vojniki. Torquato se osmjehne prezirno i nehajno digne ruku na oi. U
utim izmicama i s onim alpinistikim percem bio je nalik ptiici to se vrpolji na grani.
Onako malen pred Ilijom, nalazio je osobnu satisfakciju u pobjedi. Stavljao je sad jednu
sad drugu ruku na bok, etkao po Ilijinoj kancelariji kao po osvojenoj zemlji, udarao
nogama pokorene stolice, zaustavljao se pred mapom Evrope na zidu i premjeravao je
pedljima, kao da stupa po kontinentu ogromnim, bahatim koracima, pun pobjede do
grla.
Ta to je strahota od tog malog skota, sjeti se Ilija i bi mu lake od te male osvete.
Torquato upre prstom u jednu toku na mapi (pod prstom je bio na otok) i upitno pogleda Iliju.
Ja potvrdi Ilija mrano, kao da time predaje otok neprijatelju.
I doista, Torquato mu na to dade znak da izae.
83
Znai sjai!, ree Ilija za sebe i izae.

ovjek u ovakvim asovima ne misli dalje od spavanja. Ilija osjeti elju da legne na lea,
rairi noge i turi ruke pod glavu, pa da se ispava k'o ovjek, a sve ovo nek ide do avola!
Bilo pa prolo.
Na hodniku je stajalo uza zid est puaka kao est sirota bez oca i majke; na klupi bajunete, pitolji, opasai, kao prija pokojnice. Nigdje jednog andara. Kukavice, veli Ilija i
osjea kako mu patos vlastite sudbine nadima grudi. On visoko podie glavu i stupa
hodnikom ponosno, te mu se Bergamaski uklanjaju s potovanjem, a iz njihova aputanja se saznaje da je to quel caporione. 23 Iliji godi to aputanje oko njegove osobe, pa i
ne gleda taj jad neprijateljski.
Na njegovu je krevetu bila dobro nabijena slamarica, plahte od utice i novi novcati
pokrivai, namirisani naftalinom. Smota on to zaas, stegne kaiem i naprti na plea.
Staretinar Francesco, koji je znao to je roba, priblii se radoznalo i opipa kvalitetu pokrivaa i utice. Ilija (zna se) krivo protumai tu kretnju.
Odbij! i nalevo krug! Il' ti je moda aino?
Francesco shvati po tonu tog susreta to treba da uradi, i odstupi gotovo postieno. Si
signore, scusi. 24
Ilija ispadne na ulicu. Ali kuda sada s tim teretom? Kao da spaava posljednji komadi
drave, hitro zamakne iza ugla i udari prema obali. Kako je hodao pognute glave pod
zaveljajem, na uglu opine naie na ubijeno pseto i zastane naas da bi izvrio letimian
uvid. Oborio te, bato, a? Kukavica krvava! Vrag je tu uzeo alu, pomisli Ilija i osjeti
svoj teret kao krau koja bi mogla stajati glave. Sjeti se topova San Marca i mirne onamo
ispod slamarice: bili su upereni u njega! Obuzme ga nemilo uvstvo, koje mi, u nedostatku povoljnijeg izraza, nazivamo strahom. Ako i nije ba to, ipak ogleda se Ilija za
zaklonitem. U nesretnom redu zbivanja toga znamenitog dana, Ilija se nae (oprostite
nam tu trivijalnu injenicu) pred opinskim zahodom i s oduevljenjem poljubi kaiprst
Providnosti koja mu je samilosno pokazala to mjesto. Uletjevi u emajliranu prostoriju,
osjeti atmosferu sigurnosti, kao pod krovom bolnice, koju titi meunarodni znak Crvenog kria.
Hu uini netko iza pregrade, a Iliji srce zamre. Hu, hu!
Ilija odgovori kaljanjem.
Kao na ugovoreni znak, izae iza pregrade Manzo, stari uvar ove ustanove, i zagleda se
zaueno u Iliju.
Manzo, bogati... zaape Ilija u urbi ne bulji u mene k'o tele nego... Stoj, jesmo li
ovdje sami? Eh, onda posluaj, spremi mi ovo stvari. Dobit e ebe.
Manza zasvrbje iza uha, zatim bolje namjesti kapu na glavi, kao da mu se vide okrajci
misli.
A-ha. Onda ree kao da je shvatio: ebe?
Gledaj, novo, ako sam se dvaput pokrivao. Jo sve mirie na magazin.
Ilija tura Manzu ebe pod nos, ne bi li ga omamio mirisom naftalina. No Manzo je gadljiv, bolje mu mirii koa:
23
Onaj glavni (op. pisca)
24
Da, gospodine, oprostite (op. pisca)
84
Daj cokule...
Cokule? A ja bos da hodam? Eh, to si bitanga! Evo, ebe!
Neu... Daj i bluzu pa metni to evo ovamo. Manzo pokae pregradak sa zahodskim
alatom.
Bilo je vrue. Aprilsko sunce upeklo, pa se Iliji cijedi znoj ispod debelog sukna zimske
uniforme. A treba je i tako skinuti!, pokua se pomiriti Ilija, ali onda odjednom ispadne
pred njega nekako slubeno, do grla zakopana propisana i stroga rije uniforma i
doe mu da pljusne Manza onako lijevom, po njuci zahodskoj.
Hoe da me svue do gola, ti lopove! Zube u ti odbiti... Ali taj je bijes bio pod
poklopcem od slame i nekako se istutnjio jadno i neopasno.
E, strah me, Ilija ree Manzo potraivi ga ispod slamarice. A gdje ti je sablja?
Uh! uzdahne Ilija mueniki, kao da je ipak odluio progutati tu uvredu; to je ujedno bio i znak da pristaje na krvnike uvjete. Zna on ratne propise: neprijatelju je oteo
komad plijena iz kljuna, a tko zna opet po kakvim zakonima to ovi sude?
Hajde, bitango nijedna ree pomirljivo. Gdje ti je to umeza?
A bluza? Manzo nije vjerovao propalici bez vlasti i plae.
Dobit e kad obuem civil izdere se Ilija, ne bi li makar to upalilo.
A jok! kako ti ono zna rei, jok, bato! i Manzo rairi ruke, ne da ni koraka dalje,
Bluzu odmah, ili nosi sve, neu ja za tebe gubiti glavu.
Ilija ponovno ree uh! i sagne glavu pod zaveljajem svoje sudbine. Zaveljaj odloi u
komorici meu metle i kante, onda obrie znoj zguvanom maramicom i stane pred
Manza sa svim nekadanjim autoritetom. Zbacivi teret s ramena, na kojima su se opet
zabijelile kotane zvijezde, Ilija se uspravi i isprsi; osjeti u prsima, u nogama, u rukama
svoje naredniko dostojanstvo. Na jedan as pusti se omamiti prolou, te je gotovo
uspio i Manzu pomutiti osjeanje za stvarnost. Iz tog trenutka lijepog sna grubo prodrmaju Iliju potkovani koraci na ulici i neki strani glasovi bace ga u stvarnost emajlirane
opinske ustanove s Manzovom nestrpljivom fizionomijom pred sobom.
Uzme otkopavati bluzu nekako rastreseno i ak sveano, kao da kod svakog dugmeta
moli odreenu molitvicu, zatim povadi iz depova lisnicu, automatsku olovku, ealj i
malo okruglo ogledalo sa slikom gole ene na glatkoj poleini od kauuka. Izvlaio je
ruke iz rukava zatvorenih oiju, kao da kou s njega gule i pridra tako jedan as bluzu u
ruci kao da se s njom oprata.
ekaj! podvikne Ilija naruitelju potresnog asa, pa izvadi iz depa noi i otpara
est kotanih zvjezdica, koje jo jednom prebroji na dlanu i zatim pomno spremi u poseban pregradak lisnice.
Dri, gulikoo!
Manzo dvaput ogleda bluzu s jedne i s druge strane, a zatim i prema svjetlu: nema li
rupa od moljaca...
A kad e do po ovo? Jer mogu oni ovdje nekoga svoga postaviti... A ja, zna, ako
nau, ja neu...
Ne boj se, dok naem stan. Ilija poe vratima utiskujui koulju u hlae.
Ilija, skini kapu opomene ga Manzo prijateljski. Kako e s kapom, a u koulji?...
Doista! Smui mu se od pomisli da e sada kroz grad tako, k'o baraba, u koulji i
akirama, a na nogama mu jo konate andarske gamae, te ne zna ni sam kako bi
hodao, jer pitanje je sada: to je on? Padne mu na um cigareta, kao jedno od sitnih sred-
85
stava snalaenja. Pronae u depu izguvan Ibar, koji mu se gotovo smili onako jadno
umotan u svoj bijeli, zguvani papiri kao siroe. Prinese ga samilosno ustima kao da ga
kani poljubiti i ne pripali.
Dugo je Ilija startao na vratima spomenute javne ustanove, ak i nogu sputao na ulicu
da zakorai, ali odmah je i povlaio, kao da gazi u hladnu vodu. Onda, kao da se ipak
odluio, skine kapu s obje ruke, kao krunu, otpuhne s nje pauinu to je pokupio na
tavanu, i otkopa kokardu, koju spremi u isti pregradak sa zvjezdicama. Obrie rupcem
oznojeno elo i unutranju kou na kapi (ovo posljednje uini naprosto po navici, bez
ikakva dubljeg, simbolinog znaenja), zatim i kapu preda Manzu na uvanje...
Eto, ode sad drava do avola. Osjeti to Ilija na svojoj otkrivenoj glavi u hladnom dodiru
zraka, i neka tuna neodgovornost stane ga uporno tjeiti, upravo kao da je on sve ovo
jedva i doekao. Poe ga zlostavljati neko prokleto osjeanje osloboenja, to li, te mu ak
doe i ao drave, kao neke stare i potovane linosti s brcima i s generalskim inom.
Leglo mu na duu muno olakanje, kao da se izbljuvao nakon tekog lumperaja. Stale se
ak raati i neke nade, ruiaste i punake, s rumenim obrazima i nabreklim dojkama na
punim i okruglim nogama. U Iliju se uulja toplina neke bezbrine idile mekog kreveta s
bijelim ponjavama to miriu na pranje, i u svemu tome neke meke, oble ruke, gole do
pazuha... Neto golo i mekano preleti preko njegovih elja, kao lahor to izaziva jeure
na vodi.
Nije imao smjelosti da zakorai u to svoje novo stanje, pa se neodluno ustremio ondje
na vratima kao da trga latice tratinice: da ne, da ne...
Ilija je postao dobar; osjetio je potrebu da nekoga zamoli za oprotenje ili da spasi neko
dijete iz vode. Zaelio je da ga ljudi vole ili makar i saaljevaju, ako im je to lake. Htio je,
jednom rijei, ponijeti javno teret svoga muenitva i proi kroz topli apat publike, ali
onda zamaknuti za ugao, u zaborav... A za njim da ostane samo uenje i priznanje...
Traio je neko krotko dostojanstvo, kojim bi zaogrnuo svoju neodreenu osobu prije no
to stupi na put... tako, gotovo gol, u samoj koulji i andarskim akirama i s gamaama
na nogama, a noge vie ne znaju hodati andarski... Ne znaju vie te stroge kare (ali
pravedne, govorio je Ilija: ja sam strog komandir, ali pravedan), ne znaju onako odluno
strii te dravne ulice uzdu i poprijeko, pa ako mi doe pod noice, bato, ostrii u ti
nokte zajedno s prstima, da me upamti! Ja sam strog, ali pravedan!
A sada... kao da se danas rodio, a svuda oko njega najedanput velik i nepoznat svijet,
pun smicalica i zasjeda.
Bio tu svijet kod brice, domai, na ovo, a zna mu nai kraja na sva etiri oka; izvali
on opet u ali, a ti skupi samo obrve, i sav ti je opet u aci, siuan i dobar, samo ga
spremi u dep. Htjedne li strugnuti za oak, priepi ga za noni palac, e, ne nii mi,
bato, gdje te ne sijem, pa za ijicu, natrag, tu mi se vrti, gdje te vidim. Brij se i iaj k'o
ovjek, pa reci ako to ima, tu ti je mjesto, a ne da mi brsti tamo po okrajcima, u mraku,
kako bi ti ovo i ono... Pa eto ti, doekao si i ovo i ono! Zar ti nijesam lijepo govorio,
brajko?...
Ali da, kundaenje, andari, to sam ti ja bio! De, okuaj sada ovoga pjetlia s percem... I, evo ba, evo ti ga, na!
I doe Iliji elja da se i sam makne, da se skloni tu unutra pred Torquatom, koji onuda
iza ugla stupi na pozornicu nekim, kako da kaemo? historijskim korakom, to li, jer
sve se ogledava po prozorima nee li cvijee padati po njemu, no pero mu se zabrinuto
trese iznad glave, kao da se odozdo nigdje nikakva dobra ne vidi. Ali, Torquato osvjedo-
86
eno koraa po tlu, koje je netom osvojio, a tlo je mirno i pokorno prostrto pod njegovim
nogama, Roma-doma.
Ilija osjeti svoj raskvaeni Ibar u ustima pa ga odgrize, no bilo je ve prekasno da pljucne
duhan; ovaj bi tu ovo mogao shvatiti k'o: pljucam ja na tebe, nikogoviu! I nije red;
prolazi ovjek propisno, k'o da kae, znanac ti prolazi ulicom, pa ne moe da pljuca
preda nj... E, jesmo mi koji put marva!... A miran oficir, udeen... Nego Iliju aljivo zakaklje ono oficirovo kokoje perce za eirom, no on obzirno mirne i preskoi neumjesnu
alu k'o razuman ovjek, pa se uzme namjetati u neku kulturnu pozu ne bi li upao u
oi. Ilija se gorljivo izloi na vratima. Vojnik prema vojniku... ili (to mu moe) podoficir
prema oficiru vojske koja je pobijedila u ratu, to jest, jest! Pa k'o, javit e se ovjek, znanci smo, progovoriti rije-dvije, pitati kakav je svijet ovdje. Nije ala, ovjek preuzima
vlast, a tko mu moe bolje rei to je tu miran graanin, a to je opet ona bitanga u mraku, to brsti... Pa rei e ovjek: hvala, gos'n narednie; ako to trebate, ja sam tu.
Hvala, gos'n kapetane, ja za sebe nita, nego ovo naeg svijeta, eto, da mi prigledate, a
za aicu primaprimisima vina i dobru ribu ne brinite; ja sam im sm bio k'o otac...
Zato sam tu, priini se Iliji da je oficir rekao prolazei mimo njega.
Ilija ustro lupi petama svojih cokula u znak zahvalnosti i podigne ruku iznad uha, ali tu
dodirne golu glavu pa se zbunjeno iskesi te se moglo pomisliti da je jedan od onih aavih beskunika to se vrzmaju sa svojim loncem oko kazana vojnih kuhinja, a za sitne
usluge bace im iz magazina po koji komad iznoene vojne odjee, pa pozdravljaju vojniki svako uniformirano lice smatrajui se i sami vojnim licima. ini se da je Torquato
upravo tako ocijenio Iliju, jer ga omjeri najprije s osmijehom punim zatitnike sklonosti,
a zatim mu prstom dade znak da prie.
Oh, tu lazzarone! Vien qu! 25
Je's! odazva se usluno Ilija (Vidi, ovjeka! Rek'o ja...)
Guarda okrene mu Torquato glavu s dva prsta prema ubijenom psetu. Quel
cane, h, butta via. Capito? Butta gi 26 i pokae mu kretnjom pseto i more.
E, jest to nezdravo, ta crkotina na ulici ree Ilija zbog konverzacije... A opet, ovo
sunce upeklo...
H? upita Torquato s umjerenom strogou.
A velim, vrue, ne moe bluze na sebi izdrati i stane sukati rukave od koulje da
bi dokazao...
inilo se da Ilija razgoliuje ruke zbog posla i svidi se Torquatu ta pokorna spremnost pa
mu prui neku debelu i mirisnu cigaretu koju izvadi iz staniola i celofana...
E, ba hvala zatakne Ilija cigaretu za uho i raskopa koulju na prsima kao da se
naprosto gui od vruine, pa ree uf! kao dokaz.
Torquato shvati da se Ilija tu pred njim producira za poklonjenu cigaretu, pa mu dade
jo jednu i brzo se pokupi zbog vlastitog ugleda.
Fa presto, h 27 ree na odlasku pokazavi mu uginulo pseto.
Sad u ja to, jor... Ilija se zaudi vlastitoj upotrebi ove posljednje rijei; dola mu je
nekako iznenada i on je odmah prihvati kao staro poznanstvo. Kao snaan zagorski
klipan s rudlavom kosom i rutavim grudima to je upravo odsluio vojsku, pa se u
25
Hej, ti odrpane! Doi ovamo! (Op. pisca)
26
Gledaj... Onog psa, uje, baci odavde. Razumije? Baci dolje. (Op. pisca)
27
Pouri, hajde. (Op. pisca)
87
vojnikim akirama i bijeloj seljakoj koulji spustio u grad da trai posla, eto tako je
Ilija ostao na ulici s dugim koatim ruetinama besposleno objeenim uz tijelo pa govori
jor svakom graaninu. A na nozi kao da ima gumenu petu pa koraa krotko i ponizno kao crkovnjak, da ne bi naruio gradsko sveano hodanje. Ilija prie ubijenom psetu i
sagne se nad njim kao nad mrtvacem koji je sam kriv svojoj smrti.
E, bato, bato, jesi li lajao, jesi, pa eto ti! govori Ilija mrtvom psu uzimajui ga na
ruke gotovo njeno kao mravo mrtvo siroe, a ao mu je ivotinje, pa joj predbacuje
smrt. Eh, nema te to ponijeti, same kosti... A to se uputa, jadno tene? Oficiru
hoe da prkosi? E, moj brajko, ne laj gdje ne treba i gladi ga Ilija po uima i po leima niz dlaku i suze mu se skupljaju u oima.
A nije lajao, ne, moj brajko, nego eto, pasja ud u ovjeka brunda Manzo u zahodu i
lupa zaposleno kantama.
Ilija nije sluao Manza, nego sve tepa tenetu nosei ga prema obali: Eh, bato, bato...
Odjednom zau okino mijaukanje u blizini i potrai ga oima. Ondje iza ugla stajao je
dugi Mile Izjelica u nekom prekratkom civilnom odijelu, a na glavi mu kapa s tvrdim
titom od kartona, koji se prelomio po sredini pa to daje jo vie suhoe i strogosti njegovu pogledu; a oko se umiljava Mili oko nogu i mijaue.
Ostavite to, gos'n narednie govori mu Mile ozbiljno, ak, ako je pravo uo, i nekako zapovijedajui.
Ma to da ostavim, Mile, je li? Ilija kao nekako kroz san gleda Milu, pa ne vjeruje
svojim oima... Gos'n narednie mu dolazi nekud izdaleka i zvui kao sjeanje. Uini
mu se kao da ga opet vuku natrag u neko muno i neodreeno stanje, u neto teko i
strogo, s dunostima i odgovornostima... Hoe da ga ponovno obuku u neto to on vie
nije, to je u njemu zavrilo i umrlo te, eto, i suza nad tom smru...
Okanite se! ponovi Mile, a glas mu poigrava od srditosti.
Ama ega da se kanim, Mile? pita Ilija podlono, kao podreeni.
Toga teneta podvikne Mile, a glas mu ljutito raste. Niste valjda postali inter
kod neprijatelja?
Kakav inter (ova ga je rije razbudila), budalo! Ovo se mora, da kugu ne iri...
Neka iri! to vas se tie? Neka se sami brinu!
A, red ti smeta, je li, Izjelico? E, taj si mi! Sumnj'o sam ja i prije na tebe! Brstio si ti s
onima u mraku...! Izdajico!
Hu-hu-hu smije se Manzo unutra meu kantama kao neki zli, zahodski duh.
Mile jako poblijedi i ruka mu se zatrese u depu, no odjednom okrene se naglo na peti i
nestane iza ugla.
Maak oko ostane na uglu u nedoumici i zamijaue bespomono kao sirota.
Doi, okica, doi ti ovamo...
oko se trgne na taj glas kao na runu uspomenu, pa potri za Milom dozivajui ga kroz
puste uliice zdvojnim mijaukanjem.
Ilija spusti tene na zemlju i vee mu ovei kamen o vrat pa, bez suza i tepanja zavitla
revno njim u zraku i baci ga daleko od obale.
Manzo gleda to iz zahoda pa se okrene s gaenjem i pljune na taj posao.
Voda proguta mrtvo pseto, a Ilija se zagleda u krugove na vodi:
Eto, brajko, svreno je s tobom.
I obrie dlan o dlan, kao da pere ruke, kao Pilat...
88
Benito Floda von Reltih

No, dobro progovori napokon i onaj nepoznati ovjek kojeg je te veeri na zajedniki prijatelj doveo u drutvo kao svoga znanca. Prilikom upoznavanja promrmljao je
neku sasvim nerazumljivu rije, koju, dakako, nitko nije upamtio, tako te nismo jo ni
znali kako se zove. No dobro ree, dakle, znanac kad je rije o snovima, mogao
bih vam ispriati neto... Samo, bojim se da mi neete oprostiti to upliem u vae pripovijedanje o snovima jedan zbiljski sluaj, koji je toliko nalik na san, te esto i sam posumnjam nisam li ja to ipak sanjao?...
Ako mi dopustite, ja bih otpoeo time da esto prolazim pored botanikog vrta, to jest
najmanje dvaput dnevno; ujutro kad idem u kancelariju i o podne kad se vraam, a koji
put i poslije podne, kad imam nekog izvanrednog posla ili kakvih sastanaka, a toga se,
dakako, uvijek nae u naem poslu. Ja, naime, radim kod dravnih eljeznica. Ali, uostalom, to nije vano.
Kad god idem pored botanikog vrta, brojim ipke na eljeznoj ogradi. To je neka moja
glupa navika: te sam ipke tko zna koliko puta ve prebrojio (ta velim, prolazim onuda
dvaput dnevno i uvijek brojim), a da me ubijete ne bih vam znao rei koliko ih ima. To
jest, znam otprilike, ali ne jamim da se ne bih prevario i za par stotina. Prije, dok sam
radio na eljeznikim stanicama, brojio sam vagone teretnih vlakova, ali uvijek kako
da kaem neslubeno, tako za svoj raun, naprosto po toj prokletoj navici, kao da
me neki avo tjera da brojim. Brojio sam ak i eljeznike pragove, sve dva po dva;
naprezao sam vid i produivao brojenje sve dalje i dalje, dokle mi se pogled ne bi skupio
u toku gdje su se spajale tranice u daljini. Onda bih nastavio brojiti u mati, a pragovi
su se nizali u mojoj glavi kao napast od koje se naprosto nisam mogao osloboditi.
Jednom sam tako iao u obilaenje pruge i, naravno, brojim. Brojim i brojim, pa se sjetim
odjednom da bih se trebao vratiti, ali ne mogu da se otkinem. Kao da me vuku svi oni jo
nepobrojeni pragovi i trae da ih izbrojim, pa to u? idem dalje i brojim. Odluujem
da u, evo, jo samo do prvog kilometarskog stupa i onda se svakako vraam. I eto,
kilometarski stup je tu sa strane, a preda mnom pragovi, pragovi... unedogled. I brojim
ja, a umor me hvata i noge mi oteale te mi se ini da ne gazim vie po zemlji, nego kao
da se penjem po beskrajnim ljestvama u nebo. I penjem se ja tako, a postaje mi sve strmije, sve napornije: ljestve kao da su se sasvim uspravile pa stoje vertikalno, prema nebu.
Muti mi se ve u glavi od onog neprestanog dodavanja jo jednog broja, pa jo jednog i
jo jednog, a nikako da se otresem, da se otrijeznim od tog pijanstva. Kao da je palo na
me neko prokletstvo, pa nemam drugog izlaza nego to ludo brojenje, nita ne vidim oko
sebe, nita ne ujem, ve samo odmjereno brojevi udaraju u meni kao kotai o spojeve
tranica. Ne znam vie je li dan ili no, ne znam to je lijevo a to desno, samo osjeam
kako se gomilaju brojevi u meni kao da ih gutam, pa postajem od toga tei i umorniji.
89
ini mi se da sam negdje u visini, da je zemlje nestalo ispod mene, pa se hvatam rukama
za preke ljestava da ne bih pao, jer mi se ve poelo ozbiljno vrtjeti u glavi.
To je bilo strano. inilo mi se kad bih se zaustavio, kad bih prestao brojiti, da bih se
onog asa strovalio u neku stranu dubinu bez dna i da bih tako padao tko zna dokle.
Jeza me hvatala od te pomisli.
Uostalom, laem: nisam na to mislio, to jest, nisam pomiljao na to da se zaustavim; ja
sam samo osjeao da moram dalje, dalje i vie... u beskraj.
I tko zna dokle bih ja jo bio tako hodao etveronoke po eljeznikim pragovima da
odjednom nisam naiao na neke noge to su mi stajale na putu. Kao da mi se sama Smrt
isprijeila, obuvena u blatnjave cipele od telee koe; uini mi se da je gotovo sa mnom,
da u se sad prevrnuti i strmoglaviti u dubinu. Da bih se spasio, stanem uporno ponavljati broj do koga sam stigao, a sve gledam da zaobiem one noge i da poem dalje. No
ja desno, noge desno, ja lijevo, noge lijevo! Vidim, ne ide tako, pa se pokuam provui
izmeu nogu. I doista, provuem glavu ali noge mi stisnu vrat i u isti mah zaujem
smijeh iznad sebe, grohotan i vrlo poznat smijeh. Tako se smijao susjed, nadzornik pruge, ogroman ovjek, koji je mogao, kau, sam izbaciti vagon iz tranica. Ali odakle on
ovdje? to je jedino to je mene zaudilo. Zatim mi je neto govorio, ali sasvim nerazumljivo i bez ikakve veze s onim to je mene zanimalo. A mene je zanimalo samo jedno:
kako da svladam, da odgurnem zapreku i da poem dalje, jer od toga je sve zavisilo.
Kasnije mi je priao da sam se koprcao onako ulovljen (on je u poetku sve shvatio kao
alu) i da sam stalno ponavljao neki broj, a zatim, kad me pustio, da sam ga silno odgurnuo ramenom te umalo nije pao. On se, naravno, tada prestao smijati, uhvatio me za
ramena i uspravio, no, veli da sam tako strano izgledao te je pomislio da sam poludio.
Drmao me i tresao, zvao me po imenu, ak veli da me i pljusnuo ne bi li me razbudio i
dozvao k sebi, no ja sam samo s uasom buljio u njega, otimao se i strastveno ponavljao
svoj broj. Na koncu to se natezanje pretvorilo u pravo rvanje. Veli da je bio oajan. Znao
je da e svakog asa naii brzi vlak, a ja se nikako ne dam s pruge, nego stalno tapkam na
mjestu sa svojim brojem. Da me ne bi morao ostaviti ondje na tranicama, lupio me
akom po glavi i oborio, zatim me odvukao s pruge i tako sam ostao iv.
Doao sam k sebi u bolnici i prvo ega sam se sjetio bio je broj. To jest, nisam se ja sjetio
broja, ve ga je netko apnuo u mraku i ja sam se odmah prihvatio. Iz poetka sam ga u
sebi ponavljao, ali ubijala me dosada, pa sam ga stao izgovarati naglas da mi vrijeme
proe. Lijenik me je s vrlo ljubaznim smijekom upitao zato to govorim, no ja se nisam
ni osvrnuo na to pitanje i nastavio sam svoj posao ne obazirui se uope na lijenika,
upravo kao da ga i nema. Prije svega, primijetio sam da je njegov smijeak za mene
uvredljiv: postavio se nada mnom i smjeka mi se u lice, kao da sam ja neko dijete to
gradi kulu od karata, koja se neprestano rui, a on neki mudri graditelj to odozgor dijeli
korisne savjete. A drugo, to se njega tie to ja govorim? Valjda to nije nigdje zabranjeno
izgovarati neki broj? Uostalom, neka i drugi malo pripaze kad neprestano ponavljaju
rijei onda, znate, je li. Ne bi li i njih upitao taj lijenik zato to govore? Konano i
on sam neprestano govori ja, ja, kao da i nema nikoga drugoga na svijetu osim
njega.
Kasnije doao je jo jedan lijenik, stariji, koji se nije ni osvrtao na mene (valjda zato to je
bio jo mudriji od prvoga), nego se odmah obratio svom mlaem kolegi s nekim pitanjem, u kome je bilo, osim rijei pacijent (a taj sam, naravno, bio ja) jo nekoliko latinskih rijei, pa tako nisam razumio ni pitanja. Mladi je lijenik odgovorio opet s nekoliko
latinskih rijei i zavrio sa saopenjem da neprestano ponavljam broj 1909.
90
Gle, pa ja do sada nisam ni znao koji broj govorim! Meni je, naravno, bilo svejedno koji je
to broj, a ovi, vidi, pridaju mu vanost! Smijao sam se od srca starijem lijeniku kad je
zabrinuto ponovio: Hm, hiljadu devet stotina i devet? kao da sam izabrao ba najopasniji broj od svih moguih brojeva koji su do sada poznati medicini. Zatim je opet s mnogo latinskih rijei, neto upitao mlaeg kolegu u vezi s tim sasvim nedunim brojem.
Mlai se odmah pourio da upotrijebi nekoliko puta rije ja i da objasni kako je pronaao da taj broj nosi ujedno i moja godina roenja i da za sada on sve gradi na toj koincidenciji. Gle, bogati, rekoh u sebi, ni to nisam do sada opazio da je to broj moje godine
roenja, pa sam se ve unaprijed smijao, oekujui to e ovaj mlai izgraditi na toj koincidenciji.
Stariji je, meutim, kod tog podatka uskliknuo: Interesantno! i onda nanizao cijelu litaniju latinskih rijei, koje, dakako, nisam brojio. Nastavili su zatim razgovor preda mnom
sasvim razumljivim jezikom o nekim mojim vrlo osobnim stvarima, kao da ja tu uope
nisam prisutan, kao da mene naprosto nema. Govorili su o mojoj krvi, o stolici, o urinu i
pljuvaki, istaknuli kako sam neoenjen i na to klimali glavama, zatim pubertet, seksualitet, perverzitet, ilis, alis, nalis... i opet nestali u latintini. To me uvrijedilo i razljutilo, pa sam stao glasno govoriti svoj broj da bih im omeo razgovor. Nisu se osvrtali,
nego nastavili razgovor, a ja broj uzeo izvikivati, i to ih je napokon ipak otjeralo. Na
odlasku su me pogledali s mrnjom, a to sam upravo i htio, i bio sam zadovoljan.
No mislite da mi se nisu jo istoga dana osvetili? Kako su to sitni i pakosni ljudi! Metnuli
su k meni u sobu jednog vrlo dosadnog ovjeka, koji je neprestano govorio: UrugvajParagvaj, Urugvaj-Paragvaj. Moete zamisliti kako je to ubitano neprestano sluati te
dvije rijei, pa jo onako izgovarane, onim reskim i bijesnim glasom i nekako u urbi, kao
da se te rijei meusobno natjeu i neprestano istravaju jedna ispred druge pa bi im i
on, taj dosadni glupan, htio kod toga pomoi. Nisam nikako mogao podnositi tu utrku,
pa sam se umijeao s mojim brojem. No Urugvaj-Paragvaja nije to ni najmanje smetalo,
nego nastavio on gorljivo licitirati, kao da na tome ima dobru zaradu. Ali nisam se ni ja
dao gnjaviti, pa sam smislio da mu izmeu svakog Urugvaja i Paragvaja ubacim svoj
broj, kao kad se baci tap meu noge nekome tko tri. Zaplest e se, mislim, spotaknuti i
pasti. Ali vraga! Tako je lako preskakivao moju zapreku kao kakav olimpijski ampion u preskakivanju prepona, a mene zahvatio bijes, pa sam stao iz sve snage izvikivati
svoj broj. Htio sam ga naprosto nadvikati, samo da ga ne ujem, jer mi je uasno iao na
ivce. No stao se i on derati, a kod toga se drao kao da je sam, kao da uje moj glas
izvana, pa vie prema prozoru Urugvaj-Paragvaj. Ja tu, na tri metra od njega, viem
mu u lice Hiljadu devetsto devet, a on u prozor Urugvaj-Paragvaj!
Ja: Hiljadu devetsto devet!
On (u prozor): Urugvaj-Paragvaj!
Da nas je tko uo, bio bi pomislio da lajemo jedan na drugoga kao psi, Boe mi prosti, jer
su se psi javili u susjedstvu svojim laveom...
No, kae se, pametniji poputa, zato sam ja prvi spustio glas i govorio sam sasvim tiho,
ali opet nisam htio sasvim uutjeti, da ne bi on pomislio da sam potpuno odstupio. Taj se
moj postupak odmah pokazao korisnim, jer je i on popustio, pa je uzeo tiho brundati,
gotovo apui, Urugvaj-Paragvaj.
Sutradan, kad sam se probudio, naao sam u sobi umjesto njega nekog biveg austrijskog
vojskovou, stranog hvalisavca, a uz to je tako odvratno lagao da je mene bilo stid
umjesto njega. Imao je razdijeljenu, sijedu bradu kao Franjo Josip i kratko oianu kosu,
ali bio je ravan kao svijea. ini se da je cijelo vrijeme pazio na mene dok sam spavao, jer
im sam otvorio oi, on je skoio s kreveta (na kome je leao odjeven) ekajui da se ja
91
probudim, snano udario petama, tako da se sav zatresao od tog udarca, otresito klimnuo glavom, udarivi kod toga bradom u prsa i progovorio slubenim glasom, kao da
raportira:
Dopustite da se predstavim. Ja sam Benito Floda von Reltih feldmaral Njegova Cesarskog i Kraljevskog Apotolskog Velianstva. A s kim ja imam ast, prosim?
Feldmaral je, ukruen, izbacivi prsa i uvukavi trbuh, ekao moj odgovor. No ja se
nisam dao povui za jezik. Tko zna je li on doista feldmaral ili je moda sasvim obian
potpukovnik u slubi japanske pijunae? Za svaki sluaj, ja sam utio, tovie nisam ga
htio ni pogledati.
Moda strogi inkognito? ree on, jo jednako prsa van trbuh unutra. No da, ja to
znam cijeniti, kamerad. Tako sam i ja u enevi uvao najstroi inkognito nastavi on
kad sam 1898. bio u pratnji blagopokojne carice. 28 Bio sam na tri koraka od blagopokojne
vladarice. Vidim ja, onaj fakin neto vadi iz depa. Odmah sam potrao i rukom branio
caricu, ali kobna turpija prola mi je ovdje izmeu prstiju. Izdahnula je na ovim mojim
rukama. Vidio sam duu kako joj je izletjela iz usta, mlada i ista, kao bijela ptiica. Od
onda, kamerad, ja vjerujem da postoji dua.
A kad sam pod nadvojvodom Hanibalom Luciem kod Kane Galilejske hametice
potukao rimske legije, 29 uo sam kako se die neki um nad bojnim poljem (bilo je, morate znati, dva milijuna mrtvih). Pitam moga autanta to je to? Veli, ne zna, pitat e
jednog maltekog viteza, jer da se oni, tj. malteki vitezovi, u to razumiju. Due naih
neprijatelja, gospodine, idu pred sud Boji, odgovorio je vitez mom autantu. Ja sam se
onda rugao, ali otkad sam vidio duu blagopokojne vladarice, vjerujem da postoje due,
kao to vjerujem da postoje ptice. I vi ete se, kamerad, jednom uvjeriti u to, ima vremena.
Nastojao sam da ga ne sluam, jer sam znao da je sve lagao to je govorio, pa sam prionuo uz svoj broj kao utopljenik uz kolut za spaavanje. Ovaj je uobraeni laljivac ve
poeo preda mnom izvoditi kojekakve parade, pozdrave caru i carskoj obitelji, zatim
razne manevre s konjicom, pa je uzeo skakati i propinjati se po sobi kao konj, a na koncu
je izveo i nekoliko velikih bitaka sa svim rodovima oruja, ak i s podmornicama, pa mi
se zavlaio ispod kreveta i udarao me akom u lea kao u dno neprijateljskog broda.
Nisam vie mogao podnositi tog zlostavljanja, pa kad mi se u jednom momentu pribliio, izderao sam mu se ravno u uho: Hiljadu devetsto devet!
A to je opet rumunjsko-japanski rat, hiljadu devet stotina i devete! Bio sam i u njemu.
Tada sam prvi put govorio s mikadom. un ku van, Be-ni-to, meni e on, a ja njemu
odmah natrag: Gu-bi-cu u-vaj! (Jer oni, morate znati, rastavljaju svaku rije na slogove, kao Kinezi). Mikado me samo potapao po ramenu i promrmljao zbunjeno: Takotuci, a to je neka vrst vojnikog ohrabrenja, to doslovno znai: Svia mi se tvoja odvanost. Kasnije mi je vlastoruno privrstio na grudi odlije Crnog Zmaja, nakon moje
pobjede na rijeci Kikuko Takamacu, gdje je pao u ropstvo rumunjski general Paonadasku. Hop!
Tu podskoi feldmaral Benito Floda kao da se spotaknuo o dasku na podu, ime je oito
htio pokazati kako je ve u samom imenu bila sadrana zla sudbina nesretnog rumunjElizabeta Austrijska (1837-1898), ena cara Franje Josipa I. U enevi ju je ubio talijanski anarhist
Luigi Luccheni, zarivi joj otru turpijicu u srce.
28
Namjerna zbrka: kartaki vojskovoa Hanibal, a ne renesansni pjesnik Hanibal Luci, pobijedio
je Rimljane kod grada Kane u Italiji, ne u Kani Galilejskoj.
29
92
skog generala. Vidio sam da se nisam prevario kad sam odmah u poetku posumnjao da
on ima neto s Japancima.
Ja sam se nadao da je sad konano uspostavljen mir nakon te velike feldmaralove pobjede nad Rumunjima, ali se pokazalo da su takve (a i sve ostale) nade varave, kad se
ovjek nae u drutvu s tim ljutim ratnicima. Otpoeo je on odmah drugi veliki rat s
Turcima radi Dardanela. Najprije je traio od mene, kao da sam ja turski sultan, da pustim njegovu flotu kroz Dardanele, jer da on mora jo danas prijei Alpe i stii u nedjelju
u esnaest sati nula minuta u Singapur, gdje se ima pridruiti trupama nadvojvode
Salvadora, a u ponedjeljak u zoru (nije mi htio rei u koliko sati, jer je to bila stroga vojnika tajna) poinje pod njegovim zapovjednitvom velika ofenziva protiv Velike Patagonije. Postavio mi je ultimatum; rok za dogovor jedanaest minuta!
Ja sam odluio da utim, jer ponavljam tko zna tko je on, a da ga pustim kroz te
Dardanele, on bi, kako je bio ratoboran, moda opet pobio dva milijuna nedunih ljudi.
Nervozno je etao po sobi s rukama na turu ekajui nestrpljivo moj odgovor.
to da radim? Barem da mi nije dao tako kratak rok, imao bih vremena da neto smislim,
ili makar da obavijestim ljude to im ovaj sprema, da ne budu pobijeni na pravdi Boga.
Tako i tako, ljudi Boji, uvajte se, ide na vas strani vojskovoa Benito Floda von Reltih
sa silnim snagama; zatvorite vrata i prozore i ugasite svijee...
No on kao da je itao moje misli: odjednom se okrene prema meni i stane me dugo i
prodorno gledati, zatim se u njemu neto otkine i zahriplje: i on prasne u silan smijeh te
se od toga smijeha moj krevet zatresao zajedno sa mnom.
Izdaja, a? Hja, ha, ha... Tajni savez s Velikom Patagonijom? Hja, ha, ha... Ne brinite se,
vojvoda od Katafalka vam je uhvaen na putu sa svim tajnim dokumentima zajedno s
vaim vlastorunim pismom u kome obavjetavate Pingvince o mojim namjerama. 30 to?
Hoete li pojedinosti da se uvjerite? Neka zatvore vrata i prozore i neka ugase svijee,
ha?
Ja sam se zaprepastio! Nisam, dodue, poslao vojvodu, ali sam upravo namjeravao zamoliti onog starijeg doktora da poalje nekoga tamo u onu zemlju i neka ih obavijesti...
Gle, a Benito Floda ve sve zna, ak do samih svijea!
Znao sam da e mi se osvetiti i umirao sam od straha. Stajao je nada mnom kod kreveta i
gledao me stranim pogledom, kao da e me ovog asa zubima zadaviti. Misli su mi se
splele i zaustavile, srce mi je prestalo kucati, i u toj tiini to je nastala u meni zaujem
apat, sasvim tih, gotovo neujan apat, kao da mi srce ape: Hiljadu devetsto devet,
hiljadu devetsto devet...
Tada se sjetim (ne znam da li sam se pritom i udario po elu?), pa apnem i ja onako
kako mi je srce govorilo:
Hiljadu devetsto devet.
A, to je ve druga stvar! usklikne Benito Floda, a lice mu se razvedri i smiri, da, ak
se i nasmijei od zadovoljstva.
Pa mi smo klika, duo moja, vi i ja! stane se on sve vie oduevljavati, estoko
trljajui tur dlanovima. Odjednom, kao da je neto zaboravio, lupi se po elu i otri vratima. Vrata su bila zakljuana, no to ga ni najmanje ne zbuni, on se sagne i ree kroz
kljuanicu: Pozor! Pozor! ifra 'hiljadu devetsto devet'! Ponavljam: ifra 'hiljadu devetAluzija na navodno pronjemako raspoloenje vojvode od Windsora, biveg engleskog kralja
Edwarda VIII. Istovremeno i aluzija na bijeg nacistikog voe Rudolfa Hessa u Veliku Britaniju
1941. godine.
30
93
sto devet' Zatim se vrati k meni i ree: Vrlo dobro. Ovo vam historija nikad nee zaboraviti, kamerad! Mi smo osovina budunosti!
Priznajem da su me njegove rijei uplaile. Njegova mi je osoba postajala sve zagonetnijom, a rije klika uinila je naprosto da zadrem. Ne mogu vam opisati kakve su me
sve misli tada spopadale. Bilo me strah, kaem vam, bilo me strah kao nikada u ivotu!
Znao sam da me on kani uvui u neto tajno i zakuasto, iz ega se nikada vie neu
iskopati. Jeza me spopadala kad sam mislio na one neke tajne koje e mi povjeriti i koje
u ja morati da nosim u svojoj glavi pod stranom odgovornou: ode li tajna, ode glava!
Pa onda onaj ropski ivot s tajnom u glavi! Hoda gradom, a ona buka u glavi, pa strepi da tko ne uje to bukanje, ili da ti ne iscuri jedna kap te tajne iz oka, ili da je u bijesu
negdje naprosto ne ispljune. A kad te tko pogleda na ulici, ini ti se da mjesto glave
nosi na ramenu prozirnu staklenu kuglu u kojoj se bezbrino praaka tvoja zlatna ribica... Na koncu ne zna vie ivjeti, a nije ti vie ni potreban ivot, jer ti prestaje biti
ovjekom, postaje kutijom, elinom blagajnom (s pepelom meu stijenama, protiv
poara), odanim spremitem tajne, koja te svega sapinje kao tumor u mozgu. A kad to
postanem (jer i na to sam pomislio), sjetit e se jednog dana (moda ba i zbog samoga
hira!) Benito Floda svoje tajne u mojoj glavi, pa e mi, kao ovjek od prakse kome se uri,
onako praktino u urbi skinuti glavu, povaditi iz nje svoje stvari, a nju baciti na smee
kao praznu kutiju od konzerve.
Proklinjao sam as kad sam poeo brojiti. Zar nisam mogao ostati obinim prolaznikom
pored stvari i ne obazirati se na to to u njima ima neki broj? Ne bih bio dospio ovamo u
ake Benitu Flodi i ja bih danas kao i vi priao samo svoje smijene i zabavne sne...
No da, danas... Danas je brojenje kod mene samo amaterska pasija, kao kod drugih
sakupljanje potanskih maraka; ja sam danas, ako hoete, neki filatelist brojenja. Ali
onda, onda je to bio moj pjesniki zanos, moj poziv, moj doivotni zadatak. Ja sam htio
brojenjem stii do kraja brojenja. Do kraja mogunosti brojenja. Vi se, vidim, podsmjehujete i kaete da sam htio postii nemogue. A zar i vi ne idete za nemoguim svako jutro
im se probudite? Ve onda ponete igrati svoju dnevnu ulogu, jer svaki bi od vas htio
biti neto to nije. Ja sam htio prebrojiti sve brojeve i stii do kraja brojenja, do beskonanosti, da bih upoznao veliinu svijeta, inae ne bih mogao ivjeti, a vi biste htjeli uvjeriti
sve ljude da ste taj koji niste, jer vam je nezanimljivo biti onim to jeste. Moj ivot ivi, a
ja brojim i time mu pomaem da ivi, i vi koji jeste ivite, a onim koji niste pomaete mu
da ivi. Ja pribrajam brojeve, vi pribrajate zadovoljstva, ali i vi i ja teimo za beskonanim pribrajanjem, za beskrajnim zadovoljstvom, to jest za nemoguim.
A ipak, kako je zanimljivo to neprestano dodavanje jo jedan, jo jedan i jo jedan; ini
vam se kao da neprestano dodajete neto sebi, kao da se obogaujete, kao da se irite i
sami postajete jedna beskonanost za sebe.
Eto, proklinjao sam taj mamac koji me je doveo u onaj svijet Benita Flode, gdje se neprestano snovalo neto zagonetno, mrano i veliko, a ja sam bio ovjek usamljen i bez veliine, bez ikakva dara i sklonosti za avanture i zakuaste poslove, gotovo kukaviki zaljubljen u svoje jednostavne i miroljubive brojke.
Dok sam ja tako maloduno razmiljao o svom nimalo zavidnom poloaju, Benito Floda
je sjeo k meni na krevet, ak je i prijateljski naslonio lakat na moje koljeno i neprestano
neto sam sa sobom potiho razgovarao. Iz toga sam razgovora mogao razabrati da on
nekoga uvjerava kako sam ja stopostotno njegov ovjek, da zasluujem svako povjerenje i da e on meni svakako otkriti svoju tajnu jo ovoga asa. Sad sam se uvjerio da
moja bojazan nije bila samo plod moje bolesne mate, kako me kasnije uvjeravao onaj
stariji lijenik (s kojim se i vi, dakako, slaete), nego da je mene Benito Floda ve uvrstio
94
u neke svoje velike kombinacije i da me hoe zbog toga uiniti nosiocem svoje tajne. Tko
zna to e on traiti od mene? Moda da odem iznutra podrivati Veliku Patagoniju prije
njegova napada na nju, ili e me moda poslati u neke druge krajeve svijeta da irim
reltihizam?
No ini se da se netko estoko protivio takvom miljenju o meni, jer se Benito Floda poeo strano srditi i nestrpljivo mahati rukama, kao da mu se gadi sluati to to mu govore. Ve sam se ponadao da e ga te intrige protiv mene moda pokolebati u odluci, ali
kad sam vidio njegovu vrstou kojom je odbijao optube protiv mene i kad sam uo
kako je na koncu prijetei izjavio da on svojom glavom jami za mene, ali neka i drugi
uvaju svoje glave, jo jednom sam se uvjerio kako su sve nade varave kad ovjek ima
nesreu da se dopadne Benitu Flodi. Podila me jeza; ve sam gledao kako se kotrljaju
odrubljene glave...
Benito Floda odluno zasijee rukom, kao da je diskusiji odrezao glavu, zatim se obrati
meni vanim, gotovo bih rekao sudbonosnim izrazom lica:
Kamerad, ovim asom vi stupate u historiju! Ulazite u odabrani krug hrabrih mueva
historije koji su posveeni u moju tajnu. Ali prije no to uete, pogledajte to je ostalo
pred vratima? Pred vratima su Benito i von; to ne ulazi. Benito je poasna straa, kostim i
strana maska za varku, a von je stari gramofon za valcer. Sad uite sa mnom, bez Benita i
von, pa me itajte, naopako, to jest zdesna nalijevo, na semitski nain... to? Jeste li proitali?
Jesam, proitao sam i mozak mi se zavrtio od zaprepatenja te sam pao na krevet kao
mrtav. Oi sam izbuljio u njega, ali nisam ga vie vidio.
Vidio sam samo kavez s debelim ipkama, a u kavezu sebe kao papagaja, kako skaem
od ipke do ipke i brojim, i brojim kljunom sve uokolo kaveza, bez prestanka uvijek
jedan te isti broj.
Hiljadu devetsto devet, hiljadu devetsto devet, hiljadu devetsto devet...
Bravo! vikne on. Vi ste posveeni. estitam! i pozdravi me podignutom rukom.
Otada se niega vie ne sjeam kao ovjek, jer tu poinje moj papagajski ivot. O tom
ivotu priat u vam drugi put kao uspomene biveg papagaja; mislim da e vas pria
zanimati, jer takvo to sigurno jo nikada niste uli, a za sada htio bih vam rei tek toliko
da sam slobodno skakao po kavezu i ponavljao svoj hiljadu devetsto devet do mile
volje, te sam vjerojatno bio dosadio ukuanima koji su me danomice sluali, ali bilo je i
onih koji su hvalili moju vjetinu govora, ak su sumnjali u moje papagajstvo i odluno
tvrdili da se tu sigurno krije neka smicalica, jer da ih odvie podsjeam na ljudsko bie.
Kako sam dugo bio papagaj ne bih vam ni danas znao tono rei, jer mi, to jest oni, papagaji, drukije raunaju vrijeme nego mi ljudi; budui da ponavljaju uvijek jednu te istu
stvar, ini se da se kod njih nita i ne mijenja, pa prema tome kao da ni vrijeme ne protjee; moda zato i ive tako dugo te brbljave i dosadne ptice.
Kad sam prestao biti papagaj a to je bilo moda i nakon mnogo godina to jest kad
sam se ponovno vratio ljudima, nisam se ni najmanje zaudio kad su mi rekli da je Benito Floda von Reltih, ili naprosto poto je odbacio stranu masku za varku i stari gramofon za valcer Floda Reltih (jer to je bio on, ako ste me dobro pratili) zajedno s
Japancima (zar nisam imao nosa?!) uvalio cijeli svijet u strahoviti rat, u kome je poubijano na desetke milijuna ljudi. Nisam se zaudio, kako rekoh, to je Floda napravio takav
pokolj po svijetu, jer sam imao dovoljno razloga, kako ste uli, da pretpostavljam da je
on jedino za tim i teio.
95
Mene je jedino spasila moja privremena metamorfoza, inae tko zna gdje bi danas svjetlucale moje kosti, u noi na kii... I moje su se kosti doista obradovale kad sam uo kako
je Floda bio sa svih strana opkoljen od protivnike vojske i kako je u oaju pucao sebi u
usta.
Floda je mrtav! Klicao sam hodajui ulicama, te su me prolaznici gledali u udu; mislili
su da sam valjda poludio, to li, jer je ta vijest bila stara ve nekoliko godina. A i samome
mi se ini da nisam bio sasvim normalan tih dana, jer sam neprestano ponavljao Floda
je mrtav! Floda je mrtav! kao da sam se ponovno vratio papagajima. ak su me ljudi
poeli sumnjiavo gledati, to ja to tu meljem pred sobom, a neki su mi znanci (i prijatelji) estoko zamjeravali to se sada isprsavam u sigurnosti, a onda, kad se od ovjeka
traila ljudska rije, mudro sam se preobrazio u papagaja. Drugi, koji su mi bili manje
skloni, ne samo da su mi predbacivali papagaja nego su me, tovie, optuivali da sam
svjesno uao u papagaje, i da sam upravo kao papagaj podupirao japansku teroristiku
organizaciju Aatsu, jer da nisam ja tamo izvodio nikakav svoj broj, kojim bih sada
htio sebi pribaviti ak i neki ugled pjesnika-patnika i filozofa, to li, nego da sam tamo u
kavezu neprestano klicao Reltihu Ljah Reltih!
Niti sam ja znao za tu neku japansku organizaciju, niti mi je bilo tada poznato kako se
klie Flodi, ve ja samo znam da sam htio upozoriti ljude da se sprema krvoprolie, ali
me Floda zaskoio i zatim, kako ve rekoh, na moje veliko zaprepatenje naprosto prisvojio, te sam od straha postao papagaj, ljudi moji, od straha i uasa!
Zar se onda treba uditi to se ne mogu nikada dovoljno naizgovoriti slatkih rijei Floda
je mrtav? Kad ih izgovaram, ini mi se kao da neka ustajala tama izlazi iz mene,
kao da se istim, umivam i osvjeujem ujutro nakon neke guste i neiste, dugotrajne noi
sa stranim i odvratnim snovima. Osjeam svoje dvije ljudske noge pod sobom kako
hodaju i govore, noge govore: Floda je mrtav. Floda je mrtav... Jedna noga stane na
zemlju i kae Floda, zatim druga stane i dodaje mrtav, a kopula vezuje moje noge u
korake, u smisao ljudskog hodanja po zemlji, jer ona tvrdi i potvruje slobodu moga
kretanja. I one, moje noge, govore svakome o svojoj slobodi, govore drugim nogama to
prolaze pored njih, govore djejim kolicima i biciklima, cipelama i kaljaama, kotaima
automobila i tramvaja, svakome dovikuju u prolazu: Hej, Floda je mrtav!
Tako neki dan, tramvaj stoji na stanici; ja hodam pored tramvaja, a moje noge melju
svoje Floda je mrtav, kad mi neki poznati glas sasvim blizu apne u uho: Mislite?
Podignem glavu, obazrem se, kad ono neki doslovno obrijani ovjek, bez obrva i trepavica, kao da je na vatri opaljen, odmie se od moga uha i smijeei mi se podrugljivo skae
na tramvaj.
Potrim za njim da ga upitam to je htio rei i uope kako treba da protumaim njegovo
ponaanje, no tramvaj mi odjuri ispred nosa i ostavi me zblenuta i ukoena, naprosto
sapeta strahom i sumnjama.
I opet ne znam hodati. Kao da su me bacili u neku vreu, vezanu iznad glave, pa se
miem kao slijepac pipajui oko sebe, a noge mi se posvadile u vrei i pakosno smetaju
jedna drugoj, podmeu, varaju, podvaljuju, spliu se i spotiu, gube svoju ovjenost,
svoju ljudskost, postaju glupe i zlobne poluge, nespretna i besmislena hodala to ni
hodati vie ne umiju.
Glavinjao sam kao da su mi zabili avao u glavu; doista, ona mi je rije kroz uho prodrla
u mozak i ondje legla teko i bolno kao je, pa se neprestano mie i gnijezdi i mui me
starim strahom i nemirom.
96
uo sam u sebi onaj poznati glas, uo sam strah kako mi govori Mislite?, i ceri mi se
podrugljivo izbrijana, opaljena, strana fizionomija, bez trepavica i obrva.
Ako ste kada ivjeli u nekoj munoj neizvjesnosti pa ste se stalno vrtjeli oko jedne nepomine i nesalomljive misli u vama kao da ste nataknuti na raanj, onda ete moi i mene
shvatiti.
Mislite? A zar sam ita mislio? Ja sam se naprosto bio uhvatio za jednu pouzdanu nitvodilju, da bih se izvukao iz onih zapletenih tmina u koje me bio zamrsio Floda, da bih
ponovno prohodao kao ovjek po ovoj naoj ljudskoj zemlji, po kojoj ljudi hodaju i govore i cvijee mirie, kad mi odjednom, jednom rijei, jednim apatom u uho, prekinue nit
i evo, jadan, prihvatio sam se opet brojenja kao nekog prosjaenja smisla od stvari oko
sebe. Idem, doista, kao prosjak od predmeta do predmeta i molim da mi dade ono to je
njemu sasvim nepotrebno, da mi pokloni svoju mogunost da bude broj i nita vie.
Nita drugo ja ne trebam od stvari, samo njihovo mjesto u brojenju, i to mi je dovoljno da
bih znao da se miem s mjesta, da hodam, da ivim, kao to bolesnik ivi brojei kapljice
lijeka to padaju u au bezbojne vode i vjeruje da njegov ivot zavisi upravo od broja
kapljica, a ne od njihovih ljekovitih sastojaka.
Tako hodam i brojim. Brojevi me pokreu, stavljaju mi nogu ispred noge, vuku me naprijed, odmjeravaju ritam i daju neki vajni smisao mom hodanju. Kad prolazim pored botanikog vrta, brojim, dakle, ipke na eljeznoj ogradi. Ne brojim da bih izbrojio ipke, da
bih saznao koliko ih ima, ve prstom dodirujem svaku drugu, svaku treu, svaku petu
da bih razbudio u sebi ono bezuvjetno osjeanje ritma koje je potrebno svakom ljudskom
kretanju. Ljudi i ne znaju da se kreu po nekom ritmu, jer je on u njih prirodan, zdrav i
nepomuen te se kreu lako i bezbrino kao virtuozi hodanja, a ja taj ritam neprestano
moram traiti i loviti negdje izvan sebe, neprestano ga moram umjetno uspostavljati, kao
poetnik na violini to nogom lupa takt.
I juer tako, bolje sino, prolazei iz ureda pored botanikog vrta, sviram po ogradi
svoje ritmove i prstom odrezujem ipke kao note na crtovlju, kad, i ne gledajui, odjednom osjetim da netko stoji preda mnom i u isti as, a da jo nisam ni digao pogled, upita
me onaj isti glas, od neki dan, onaj od Mislite? onim istim apatom:
No, pa koliko ih ima?
Preda mnom je stajala opaljena fizionomija.
Ja nikako ne znam to se u taj mah dogodilo sa mnom; nije li se odjednom u mom sjeanju prenuo onaj sluaj kad mi se isprijeio nadzornik pruge dok sam etveronoke brojio
pragove ili se ponovno oglasilo moje papagajstvo, samo ja sam sasvim neoekivano i za
mene sama, kao pod utjecajem neke magije, poput najotrcanijeg medijuma to ih vode
razni arobnjaci po vaarima, spremno odgovorio:
Hiljadu devetsto devet!
I znoj me obli. S mojim brojem pojavilo se u mom sjeanju gotovo u isti as, kao da je
za uho dovueno, i jedno davno i dobro poznato lice. Zato sam se i oznojio...
Da, pogodili ste, ja sam! ree lice itajui moje misli, lako kao plakat sa svojim
imenom i prezimenom i fotografijom. A vi ste me ve bili pokopali, kamerad? Ah, ne
udim se, bilo je burno. Jeste li vidjeli rusvaja? A pogledajte samo mene kakav sam: bez
jedne jedine dlake na cijelom tijelu! i skine eir da bi mi pokazao glavu, koja je bila
gola kao i lice. Sve spaljeno. Vatra cijelog svijeta bila je upravljena na mene. Izgubio
sam glas izdavajui zapovijedi usred eksplozija, zato apem. Vrijedno je, kamerad,
izgubiti glas da se nadviu detonacije cijelog svijeta! Ali pogledajte malo i svijet kako
97
izgleda: ni Cezar, ni Dingis-kan ni Tamerlan, ni Bonaparte nisu ga tako udesili. Ha, ha,
ha...
Smijao se runo, bez glasa, s nekim slinavim hripanjem u grlu i prsima te je to prije bilo
nalik na kaalj nego na smijeh.
I nagluh sam, morate znati. Neke svinje generali, upravo oni to su protiv vas galamili
da ste pacifist, kad su vidjeli da su izgubili rat, podmetnuli su mi eksploziv pod stol, pa
su mi pukli bubnjii u uima. Na koncu sam ostao sam u podrumu svoje palae, sa svih
strana opkoljen od neprijatelja. Ispalio sam sebi u usta dva metka, ali sam ih progutao
i izvadi iz prsluka dva neoteena revolverska metka evo ih, tu su. No pogledajte ih,
isti su, oprao sam ih... Vrijedno je pogledati, to su historijski meci. S njima svrava jedna
pripovijest. Ali dva su metka kao dvotoje: pripovijest se nastavlja na drugim kontinentima. Zato, do vienja, kamerad, uri mi se. Ja sam samo na proputovanju. Ah, toliko
posla da ne znam gdje mi je glava! Imam mali posalac u Trstu, a onda preko Egipta i
Perzije u Aziju. Tamo treba zasukati rukave! Sve je ve gusto zasijano, ja idem samo na
etvu.
On je trijumfirao. Oi su mu sjale kao u luaka i kao da mu je curila neka naslada iz usta,
u kojima sam, uostalom, primijetio mnogo crnih i pokvarenih zuba, kao da su mu i oni
stradali od poara.
Uostalom, znate to? nastavi on aptati, pun oduevljenja. Doite sa mnom!
Vidjet ete kako u sada skresati mikadu. Kapitulantu! Takotuci? Bogme i udarit u!
Ovaj put nee ni njega mimoii, ne bojte se! Doite sa mnom, nee nas nitko prepoznati.
N-n-ne, ne mogu zamucam, jer mi se jezik bio ukoio od straha. Boli me zub
sjetim se odjednom tog naivnog akog izgovora, i metnem ruku na lice.
Zub? zahriplje on srdito i oine me takvim pogledom, da su mi doista svi zubi
protrnuli. Zub! U ratu nema zubobolje, to valjda znate! Uostalom, ja mislim da vas ne
trebam podsjeati na vau obvezu! Vi ste posveeni! Nosite moju tajnu u svojoj glavi i
Historija vas nikada vie ne moe ostaviti po strani. Vaa glava mora stupati sa mnom ili
vam je moram skinuti i uzeti iz nje svoje stvari. Birajte!
Ah, kako sam ja sve to bio predvidio!
Nastupio je, dakle, onaj strani, takozvani historijski as Floda je doao po moju
glavu!
Moja glava nije vie bila moja: on ju je ve drao u svojim rukama i nad njom isukan
ma, pitajui je da se odlui. A to je mogla odluiti ta jadna aka zastraenog mozga, to
se sva stisla i drhturila kao progonjena ptica u potkrovlju oekujui u stravi svoj posljednji as?
Pokuao sam okom svrnuti na prolaznike i zatraiti pomo, no on to primijeti, povue
me blago za lakat i okrene me prema ogradi.
Na pruzi iza botanikog vrta zvidale su lokomotive i prolazile kompozicije vlakova s
rasvijetljenim prozorima. Tamo u onom svjetlu, mislio sam, sjede ljudi, jedu svoje kobasice, pijuckaju rakiju, kartaju i razgovaraju; putuju sa svojim glavama tamo gdje kia
pada ili gdje sunce sja, a u glavi im rakija i miris kobasica, rijei i razgovori, karte, lukavtine i smijeh. Iza mojih lea prolaze ljudi sa svojim neodvojivim, neotuivim glavama,
vrsto nataknutim na uvjerenje o prirodnom pravu noenja svoje glave na ramenima. A
ja stojim ovdje, naslonjen na eljeznu ogradu, s tom svojom posveenom i zaloenom
glavom, praznom i jadnom, nad kojom licitira straan vjerovnik s maem u ruci, te je
osjeam samo kao ortaka u neistu poslu, kao ulovljenog kradljivca s tuom stvari u
depu, kao nosioca ubistvene tajne, kao zavjeru, kao bombu, kao rat i smrt. I sve mislim
98
kako bih je odbacio i odrekao se nje, posveene, pa otiao hodati po gradu, olakan i
spaen, otiao gaziti po zemlji i osjeati svoja stopala i zemlju pod njima kao strastven
dodir moga bia sa svemirom.
Dodir bia sa svemirom? A bez glave? Vidim kako se udite, ako se ak i ne rugate?
Doista, luda misao! Ah, u glavi mi se sve smutilo; bila mi je tua i neprijateljska; bila je
njegova, u nju je on pohranio svoje stvari i pripadala je njemu.
No, to kaete? upita on s nestrpljenjem. Ja nemam vremena.
U meni je srce zadrhtalo. No ja sam prisluhnuo tom drhtanju kao malom, jadnom utoitu i uini mi se kao da mi ono uporno otkucava moju staru spasonosnu ifru.
Hiljadu devetsto devet! izvalim odjednom i ukoim se u oekivanju.
A, to je druga stvar ree on pomirljivim apatom i potapa me prijateljski po ramenu. Dobro, ostanite, duo draga. Vodit ete nae evropske stvari...
Odjednom se trgne i pogleda na sat.
Vlak mi odlazi za koju minutu ree uurbano. Zbogom i ne plaite. Svijet mora
izgorjeti! Do vienja, duo moja.
Tu sam osjetio dvije mekane i hladne guje na elu: on me poljubio.
Dakle, ostaje hiljadu devetsto devet?
Ne znam jesam li na to odgovorio ostaje, jer me ve hvatala nesvjestica.
Dobro apne on, i to je posljednje to sam uo. Svijest mi se sasvim ugasila i sloio
sam se na zemlju kao svijea.
Vama je sve to skupa smijeno, to ja znam, primijetio sam i u toku svog prianja kako se
snebivate i podsmjehujete. Mislite, pamet mu se pomutila od tog pustog brojenja pa
bulazni kojeta.
Mnoge se ljudske stvari ine smijenima dok ih ovjek gleda na drugima. A na mnoge se
ak i privikne, ma kako udne bile, i doputa da se javljaju tu i tamo kao zanimljiv izuzetak zbog vlastite zabave. tovie, mnoge ovjek i zavoli upravo zato to se ljudi njima
izuzetno zanimaju.
Vama se, dakako, ini smijenim to moje brojenje, kao to biste se, oito, smijali ovjeku
koji bi, recimo, uzeo sakupljati buhe. A ipak ima udaka koji sakupljaju buhe i ljudi ih,
dodue s podsmijehom, ipak podnose, dok se sakupljaima kukaca, potanskih maraka,
raznih kubura i nagorjelih lula ak i ne smiju.
A zar i vi sami ne brojite (i to s kakvim uzbuenjem!) koliko je puta uplja lopta od telee
koe udarcem noge, ili ak mudre ljudske glave u kojoj lei misaoni mozak, bila ubaena
u mreu od page? Ili, to je jo udnije (da ne kaem lue, te nije vie ni smijeno), zar
ne brojite sa strepnjom udarce po licu to ih zadaju jedan drugome dva sljedbenika kulta
snage aka? Zar vi moda strepite za vilicu, za nos (ponos ljudskog lica), za oko (svjetlo
razuma) onog nesretnika koji ni vama ni onom to ga tue nije nita skrivio? Naprotiv, vi
alite za promaenim udarcima i brojite ih kao svoj vlastiti gubitak, dok udarce to drobe
vilice, to lome nosove, to gase oi brojite s oduevljenjem, te brojeve skupljate, ak ih i
pamtite i priinjaju vam zadovoljstvo. Pa zar vam se itko smije zbog toga?
Ne smijte se, dakle, ni meni to skupljam iste, gole, miroljubive brojeve, koji ne drobe
vilice, ne lome nosove, ne gase oi, koji nikome nita ne oduzimaju, jer nisu ni lule, ni
kubure, ni marke, ni kukci, nabodeni na iglu. Ne priinjaju mi ak ni zadovoljstvo, jer
kakva zadovoljstva moe biti u brojenju golih, isprosjaenih brojeva?
99
Vi ete me upitati: pa zato onda brojite? Brojim zbog potrebe, zbog siromatva, zbog
strane pustoi koju je Floda ostavio u meni. Uzeo mi je glavu i u nju potrpao svoje stvari
pa otiao dalje unitavati svijet. Svijet mora izgorjeti! to mi je jo dospio zabiti u glavu
na odlasku. U mojoj je glavi svijet ve uniten; ostali su samo brojevi kao sjene unitenih
stvari, kao imena mrtvih, i meni se ini, kad brojim, kao da ih prozivam, kao da ih oivljavam, kao da ponovno uspostavljam svijet. I opet sve ivi, sve se mie, sve hoda i radi,
mirno i razumno. Tako u meni svijetle brojevi kao zvijezde i ja stupam njima kao po
Mlijenom putu i sanjam o ljudskoj srei. To je moj san.
Lijep san ree netko od prisutnih. Samo, taj va Floda je luak kao i vi. Zajedno
ste bili u ludnici.
Znanac se zbuni od tih rijei i neto udno zatitra u njegovim oima, nalik na neku bol
ili nevidljive, idealne suze.
Imate pravo progovori zatim tihim, umornim glasom, gotovo kao da sebi govori, te
smo ga jedva i razumjeli. Ja izbjegavam tu rije, jer je ne volim, zato sam vam zahvalan to ste je vi spomenuli. Tako je, Floda je luak. A zar bi normalan ovjek mogao biti
to to je bio Floda? A ja, da nisam lud, bio bi hrabar kao vi, pa se ne bih bojao luaka.
Osim toga, lijepo molim sve vas koji ste me sluali da mi oprostite to sam vam pokvario veer ovim svojim ludostima, koje, dakako, nikome ne mogu biti ni od kakve
koristi. A kako sam nevjet i nimalo umjetniki nadaren, nisam vam pruio ni zabave, pa
me to vie i pee savjest. Oprostite!
100
Ruke
Gledao sam ih pred sobom prebaene na lea, iznad zadnjice, kako se odmaraju jedna u
drugoj. Lijeva se mazi u naruju desne, spretnije, snanije, pametnije, ozbiljnije. Gotovo
bih rekao i starije kad ne bih znao da su zajedno roene od iste majke (dakako, i od
istog oca), tovie, da su skupa i zaete, da su nastale iz zajednike elje oca i majke, koji
su ih ostavili mjesto sebe da mijese od kore zemlje koru kruha.
Nastale su iz elje, iz gra, iz udnog trabunjanja u noi, u pomraenju svijesti, i sada
hodaju po svijetu zagrljene, zaljubljene, nerazdvojive. Jedna u drugoj. Desna je prstima
obgrlila lijevu i nosi je paljivo i brino, kao to kuja nosi tene u zubima. A lijeva se
mazi u zagrljaju, igra se u dokolici: skakue palcem po vrhovima ostalih prstiju, pjevui
do-re-mi-fa... fa-mi-re-do... zatim zabubnja po prstima mar, pjeva.
to to radi? pita je Desna.
to bih radila? Pjevam veli Lijeva.
Pjeva? to pjeva?
Pjevam do-re-mi-fa i Marirala, marirala...
Marirala, marirala? Glupost! veli joj Desna s pounim podsmijehom. Kao da
si ti vojnik?
A kao da samo vojnici pjevaju Marirala, marirala..., to pjevaju i djeca.
Kao da si ti dijete?
Nisam ni vojnik ni dijete, ali zato bi bilo glupo pjevati? veli Lijeva ve srdito. A
ba u pjevati!
Ja sam mala, ali znam
sitna slova da itam,
znam i pisat slova sva,
koji ui, onaj zna.
Pa ti ne zna pisati? Smijeno je to se tako mazi veli joj Desna ozbiljno.
A to da radim? Da utim i raunam na prste kao lihvar?
Hoe moda rei da sam ja lihvar?
Ti ne rauna na prste.
Nego to ja radim?
Ti radi, ini i djeluje, kako je ve rekla jedna nepismena luda prije mene.
Odakle ti zna da je to rekla jedna luda? Pa ti ne zna itati?
Ne zna ni ti itati.
101
Ja znam pisati.
Ali itati ne zna!
Ja barem znam listati knjigu, a ti ni to ne zna. Ti zna samo drati knjigu dok ja listam. On ita, ja listam, a ti, kao stalak dri. To je sve to ti zna. Nikad nisi zavirila u
knjigu. Knjige poznaje samo po teini, a nema pojma to je u njima.
Znam i ja listati! A da je On ljevak, znala bih i pisati!
Pisati? Da, samo kako?
Kao i ti. A moda i bolje od tebe. Da je On ljevak, sve bih znala kao i ti, i bolje od tebe!
Ti bi znala prstima pokretati marionete?
Znala bih.
I slikati bi znala?
Znala bih i slikati.
I naslikati tri zeca na noktu moga malog prsta?
I tri zeca na noktu tvoga malog prsta. I jo k tome dva pileta! Uostalom, zato na tvom
noktu? Naslikala bih na svom noktu.
Na svom? Glupost! To ni ja ne mogu. To nitko ne moe.
A ja bih mogla!
Znai da bi ti sebi i nokte rezala?
Naravno. A zar ih tebi ne reem?
Da, meni. Ali sebi to nitko ne moe.
Opet nitko ne moe. Ja bih mogla!
Samo se hvali, a ne bi znala ni buhu uloviti.
Ph, buhu? Kao da sam samo jednu ulovila!
A bi li znala ivati?
Znala bih i ivati.
Jest, a udjenuti konac u iglu? To bih ti morala ja uiniti.
Sama bih i konac udjenula. Sve bih sama radila.
I vezivala kravatu?
I kravatu vezivala.
I stavljala kapljice u oko?
I stavljala kapljice.
I brijala mu bradu?
I bradu brijala.
Ali On se ne bi dao tebi brijati.
Zato ne? Ja bih ga obrijala bolje od tebe.
Ti bi mu prerezala grkljan.
Ja nisam ubojica! To bi ti uinila. Uostalom, jednom si ve i pokuala to uiniti.
Nastao je muk. Desna nije odgovorila; zadrhtala je na te rijei, kao da joj je u ilama
prostrujilo sjeanje.
Ja sam mislila da On to ozbiljno hoe ree zatim ponizno i s osjeanjem krivnje.
Htjela sam ga samo posluati...
102
Posluati? On ti nije zapovjedio da ga ubije.

Njegova je elja meni zapovijed. Ja sam mislila da on to iskreno eli.
A-ha, htjela bi moda rei da je On neiskren? A, molim te, tko je tebi rekao da on to
eli?
Ja sam mislila da eli... Bilo mu je teko. Cijelu no nije oka sklopio. Brisala sam mu
oznojeno elo, palila mu cigaretu za cigaretom i napisala oprotajno pismo. Stenjao je,
uzdisao, grizao jastuk... aptao je: Treba uiniti kraj! Ne mogu vie! Sam me odveo do
britve.
A ti si to odmah shvatila kao Njegovu elju da meni preree ile?
Nemoj me muiti. to sam ja mogla kad je on sm govorio...
to je govorio? Da ne moe vie, da treba uiniti kraj... Ali to su rijei! Rijei ne dolaze
iz elje, nego s jezika. Lako je jeziku mljeti kojeta; od toga se umire samo u onim knjigama koje ti lista. Jezik izbaci u svijet svoje rijei (uostalom, uvijek iste i davno poznate
rijei) i rasplinu se kao dim. Nita se nije dogodilo. Svijet i dalje hoda, jede, pui i spava, i
opet govori rijei, i opet se nita nije dogodilo. Svijet eli govoriti, ali svoje elje ne iskazuje rijeima; tovie, rijeima ih sakriva i zaklanja. Rijei su maska. On ne eli ono to
govori.
A kako moemo znati to On eli ako ne po rijeima?
Najmanje po rijeima. On je govorio da treba uiniti kraj, ali to nije elio. Ja sam to
znala.
Odakle tebi to znanje?
Moda i otuda to sam nespretna, slaba i glupa. Da, i neozbiljna. to mi je rije tua
kao svjetlo uhu i zvuk oku, to ne razlikujem rijei od rijei, kao ni slatko od slanog, sve
su mi jednake, a nijednoj ne vjerujem.
Ja ne znam ii za rijeima. Ne znam se lukavo dovijati, ne znam se elegantno gibati po
krunicama i elipsama, po parabolama i spiralama rijei, ne znam uvijati, zavijati, odvijati, postavljati i razrjeavati, zibati se na ljuljalci i klizati po ledenim razgovorima,
izvoditi zavodljive figure, parade, bravure, kao majmun u cirkusu, tapati prijateljski po
ramenu, diplomatski stiskati Desnicu neprijateljskoj diplomaciji, a drugu opet galantno
prinositi ustima na poljubac. Ja nisam precioza, nisam cicisbea, nisam dama, nisam
grand-monde, ni Akademija, ni Buffon. Ja sam Molire.
Molire? I to jo?
I figa u depu. Ili van depa, kako hoe. Jer ja sam drska kao Figaro. Ja sam tvoj lakaj.
Dok se gola prostituira u kojekakvim rukovanjima, ja drim tvoju rukavicu kao rimski
rob. Ja treba da ti nosim skute, da klipsam za tobom, a ti vodi konverzacije, ti nastupa,
ti iri horizonte, ti gradi svjetove; ti si neimar, genije. Demiurg. Ti si Njegov ponos,
Njegova snaga, mudrost, umjenost. Njegov Smisao. Jednom rijei: ti si Ruka!
A ti to si?
Ja? Ja sam hvataljka. Ja sam uvijek neko hodalo, prednja noga, ticalo, pseudopodij i
slino. Ja ga vezujem za zemlju, kao i noga; ja jo umijem hodati. Nou sanjam o tranju,
o veranju po stablima, o skokovima preko ponora, i tada osjeam otpornost tvari i snagu
u noktima. Za mene su stvari sirove kao ilovaa, tvrde, vrue, mokre kao kamen, vatra i
voda, a za tebe su peena zemlja, korintske vaze, Venere, rakete i H2O. Zato ja poznajem
Njegovu elju za vodom kad je edan, elju za veseljem kad je tuan. Njegovu enju za
ivotom kad govori da treba uiniti kraj.
Da. Ali kad je edan, ja mu pruam vodu.
103
Ti? Ne, ti samo otvara pipac i pokree polugu na pumpi, a On iz moga dlana pije.
Po meni se prolijeva voda, ja osjeam njenu svjeinu, njenu mokrinu, njeno klokotanje u
Njegovom grlu i zatim ono blaenstvo u Njemu od gaenja ei.
Veli da mu prua vodu kad je edan? Ne, ti mu prua au. Ti si i ei dala formu, i
za pijenje si pronala stil.
Ti si se postavila izmeu Njega i Prirode kao samozvani arbitar i cenzor, kao Metar
ceremonijala, ili, jednostavno reeno, kao filtar. Sve to k Njemu dolazi mora se izmeu
tvojih prstiju procijediti, sve ti mora taknuti, ispitati, sve mora obraditi i isfrizirati po
svom ukusu, bez obzira na to da li se to Njemu svia ili ne. Na sve mora utisnuti svoj
pretenciozni palac i udariti zumbu svoje ogranienosti.
Ne eli valjda da On brsti lie i grize koru stabala? Priroda Njega ne mazi...
Da. Zato si je ti pobijedila. Izravnala si bregove i ukrotila vode. Zarobila si
munje i sada dri u svojoj aci strahovite snage kojima bi, kau, mogla u jednom jedinom asu unititi svijet. Zemlja lei na tvom dlanu kao lopta, koju moe baciti u svemir.
No, pa to oklijeva, ti o, Svemogua? Zato ne baci loptu meu zvijezde da se raspline u prah? Zato ne dovri svoje Veliko Djelo?
Ja ne elim unititi svijet.
Ne eli? A ima li i jednog stoljea koje nisi rasparala noevima i izreetala kurumima. To nisu bile rijei, to je bilo tvojih pet prstiju na djelu.
Bile su najprije rijei.
Da, po Ivanu Evanelistu. I to bi uinile rijei bez tebe? Rijei bi se svaale, rijei bi
lupale po rijeima, padale bi pobijeene rijei, i tko bi od toga stradao?
ast.
ast? ija ast? Protumai mi tu viteku rije. Zar tvoja ast? Ti naziva au kad te
zasvrbi dlan, kad ti zakuca bilo, kad ti zaigraju prsti i mahnito trae drak noa? ast,
kad na obarau dri spreman kaiprst? ast kad znakom kria poziva milost Boju da
sjedne na topovsku cijev? ast kad s tri prsta dri pero koje ubija?
Pero? Kakvo pero?
Naliv-pero suca prijekog suda. Zar si zaboravila?
On je sjedio pred nama zbog nekih rijei. Ne zbog ina svojih ruku, ve zbog rijei. Tebe
nije zanimalo kako su mu te rijei sletjele s jezika, nego si naprosto zapisala injenicu.
Rekao i priznao, to je tebi bilo dosta. A bio je nasmrt blijed i usne su mu drhtale kao da
se smrzava. Brojio je svoje posljednje sekunde... Gledao je u tebe sa stravom, pratio je
svaki trzaj tvojih prstiju, kao da bi ga ve samo to tvoje micanje moglo ubiti!
Tebe su tada nazivali eljeznom i Krvavom. Iridij na vrhu tvoga zlatnog pera bio se ve
izlizao od ubijanja. Ta sitna tokica plemenitog metala etala je blazirano po papiru, kao
da se dosauje na nekoj neinteresantnoj i zamornoj sjednici, pa prikrauje sebi vrijeme
ispisujui tobonje kineske rijei pu-kao, cing-tao, pan-mukai i crtajui idilinu kuicu s
vrtiem i plotom, ak i s dimom to izlazi iz dimnjaka na krovu. Tvoja je tokica iridija
meutim sve tako eui pu-kao, cing-tao ubijala idilinu kuicu s vrtiem i plotom
plotunom, i od sve te idile ostajao je samo dim iz puanih cijevi...
Ve si bila uzela parker s tri svoja famozna prsta i odluno sjela na papir. Skoila sam na
tebe, i ne znajui to bih, uzela sam ti istiti mrlju od tinte na kaiprstu. Trljajui palcem
tvoj kaiprst, govorila sam ti: Ali to ti je uinio? Pogledaj kako je blijed, sav se trese, zar
ti nije dosta? Slua posljednje otkucaje srca i broji... Ne prekidaj ga!
Otkucaje srca? On gleda kako bi se izvukao, draga moja! Kakvo srce! Pokuava nas
104
slomiti svojim bijednim izgledom. Ti si mu ve nasjela, ali ja ne. Poznajem ja taj trik!
Nazivala si trikom drhtanje ovjeka koji se kladio sam sa sobom da e jo uspjeti nabrojiti
do trista...
Ponovo si uzela pero i sjela na papir.
Sad barem zadri! Zar ne moe zadrhtati? Trebalo bi zadrhtati, a ti si tako mirna kao
da upisuje nedovoljno aku na ispitu.
Nemam zato drhtati. Ja vrim svoju dunost.
I poela si pisati, polako i pomnjivo, krasopisom, svoje poznato S, prvo slovo nasilne i
zloinake smrti.
uj! Ne pii! Gledaj ga kako broji. Kako se uri da nabroji svoje tri stotine. Ne prekidaj
ga!
Moram ga prekinuti.
Zato ga mora prekinuti? Prekinut e se sam. Nitko ne moe brojiti beskonano. To je
samo razlika broja, ak i vrlo neznatna razlika u beskonanosti.
Za nas je znatna. Mi ne ivimo u beskonanosti. Mi ivimo na zemlji.
Rije beskonanost izgovarala si s navodnim znakovima, ironino, a zemlju si spomenula s
bahatim samopouzdanjem noge koja stupa vojnikim korakom.
Upravo zato to ivi na zemlji, to ima samo pet prstiju, a koji put ni svih pet, ostavi
mu ruke, one ti nita nisu skrivile. Ruke nisu govorile; govorio je jezik.
Govorile su i ruke i jezik! Sav je on govorio!
I ruke su govorile? Ne, to lae! Nisu govorile! Gledaj kako su uplaene i nevine, kako
se stiskaju i gre u posljednjem zagrljaju. Oprataju se. Sjeaju se djetinjstva i plau. Sjeaju se igara, razbijenih igraaka, ptica, prake i ozljede na staklu, prolivene tinte, kara,
zmaja i zemlje pod noktima. Jo uvijek misle, jadne, na vjerouiteljevu kaznu za one sitne
grijehe po skrovitim mjestima. Ostavi te ruke. Izbodi mu jezik iglom kao djetetu koje
govori rune rijei, ali ruke ne diraj. One su nevine.
Nevine? Ti si luda! One su najvie krive!
Ruke najvie krive? Zar nije jezik govorio?
Govorio je, a one su potvrdile...
Potvrdile kako?
Kako? Kako? Trebalo je da ustanu na njega, zatjeraju ga u usta i dre strau. Jednom
rijei, zaepiti mu gubicu! Ali one su se lukavo zavukle u depove. Znai, slagale su se!
Slagale, s im?
S im? S uvredama!
A koga je uvrijedio?
Koga? Nau ast!
Ah, ast! Ovu, na rukavu?
Na rukavu? to na rukavu?
ast na rukavu.
Kakvu ast na rukavu?
A zar je to na tvom rukavu sramota? Te vatrene strelice, ta bomba, taj snop sa sjekirom,
taj kukasti kri, zar je to sramota?
Ne, to je ast!
105
No dakle, ast na rukavu! A on je uvrijedio tu ast. Rekao je da mu je dosta tih strelica i

bombi, tih sjekira i krieva; da mu je svega dosta!
No, a zar je to malo?
Malo je.
Malo je popljuvati neiju ast?
Malo. Jer tvoja ast ima i strijele i bombu i sjekiru, pa ak i kri, a njegova dvije fige u
depu.
Njegova? Zar on ima asti?
A zato ne bi on imao asti? Zar ne moe imati?
Ne moe!
Da, tvoja je svakako vidljivija. Tvoja je izvezena zlatom i svilom na vidnom mjestu,
tvoja bahato eta po gradu, izaziva, a njegova eta po sobi, zarobljena, juri po kui kao
luda, penje se na tavan, izlazi na krov i htjela bi vrisnuti u svijet svoju uvredu...
Uvredu?
Uvredu, koju joj nanosi tvoja Svilena i Zlatna. Ali od svega toga, eto, par promrmljanih
rijei i dvije fige u depu.
Bogami, i ti si mi sumnjiva!
Sumnjiva? Ja dodue drim jednu figu, ali samo od zavisti. Uostalom, ini se da ti ona
donosi sreu, kao ue objeenoga. uvaj, dakle, moju figu kao svoju ast.
A sada naprijed! U ime prua sa sjekirom i kukastog kria, pii! Ubij mu ruke! Da je imao
asti ne bi od njih pravio fige. Ima pravo! Neu te zaustavljati!
I dopisala si svome S istim krasopisom jo tri slova, potrebna za Smrt. I nisi zadrhtala.
Te iste veeri (nisi se bila ni umila) mrsila si Njenu svilenu kosu i milovala joj lice, i prsti
su ti drhtali od ljubavi. Ti isti prsti koji ujutro nisu mogli zadrhtati od smrti, uveer su
drhtali od ljubavi. Pa tko kae da ljubav nije jaa od smrti? Osobito naa ljubav od tue
smrti!
to ti govori o ljubavi! Ti ne zna to je ljubav. Ah, prvi dodir, kad se prsti trae u
mraku, i odjednom se dotaknu i stresu kao da su se dotakla dva elektrina pola nabijena
strujom...
Da, i vrcne iskra. Kratki spoj i mrak. I gotova je ljubav! A to onda? ast? Dunost?
Sjekira? Bomba? Zlatno pero iz kojeg curi smrt?
Ti si kapriciozna i luda!
A ti si razborita i mudra! U tome je sva razlika. Pusti me! i Lijeva se srdito trgne,
nastojei se osloboditi zagrljaja Desne.
to ti je? to luduje odjedanput? Samo pravi skandale na ulici!
Neka! Pusti me! Neu vie da budem s tobom!
Nego s kim e? S nogama?
Makar i s nogama! One su potene. One su estite kao konji, a ti si lukava i otrovna
kao zmija.
Da, i glupe su kao konji. Umiju samo hodati i vui teret. Ne moe s njima. Ti si ipak
ruka!
Nisam ruka, i neu da budem! Stidim se to sam ruka!
A to bi htjela biti? Prednja noga?
106
Bilo to, samo ne ruka!

A ipak si ruka, kao i ja.
Kao i ti? Nikada! Pusti me!
I istrgne se. Zavue se u dep, tamo srdito proeprka kao da neto trai, pa ne naavi
nita (jer nita nije ni traila, bila je naprosto bijesna), izae, ovjesi se prkosno uz bok i
nervozno zaigra prstima.
Desna jo jedan as ostane na leima, prazna i zamiljena. Onda se trgne, odmahne
palcem, pa se i sama spusti uz bok i uzme pratiti ritam hoda.
Gledam ih zavaene i ne vjerujem u tu svau. One su kao dvije simbiotike ivotinje ili
biljke: jedna drugu mije... Istinu je rekla Desna: jedna je to i druga; obje su ipak ruke.
Prema njima ide dvoje djece. Djeak i djevojica. Dre se za ruku i cvrkuu. No pred
njima umuknu, kao cvrci kad im se priblii ovjek, i puste ruke. Rastave se. Djevojica
proe pored Desne, tiho kao da je neto skrivila. Desna je odgojno pogladi po utoj glavi.
Djevojica je pogleda zahvalno.
Djeak proe pored Lijeve, smiono. ak je i pogleda drsko, kao smetnju na putu. Lijeva
ga nespretno kvrcne po nosu palcem i kaiprstom. Djeak je pljune. Lijeva se instinktivno digne i zamahne aljivo iznad djeakove glave, kao da tjera muhe. No Desna se digne
i pljusne djeaka po licu. Djeak vrisne.
Zato si udarila djeaka? upita je Lijeva.
Zato to te pljunuo!
Pljunuo je mene, a ne tebe!
Tebe ili mene, svejedno. Ja ne dam pljuvati po nama!
Ali ja sam ga izazvala; kvrcnula sam ga po nosu.
A on odmah mora pljuvati?
Valjda ga je zaboljelo. Bila sam nespretna...
Mogu zamisliti... Ali, svejedno, on ne treba zato pljuvati! To je nepristojno!
A lupati po nosu je pristojno?
Nisi ga lupila, nego kvrcnula; to nije isto. Uostalom, nije mu od toga nos otpao.
A to je meni otpalo od toga to me pljunuo?
Pljunuti nekoga je najvea uvreda!
asti?
Da, asti! odgovori Desna, ve na rubu strpljivosti.
Djeak je, meutim, vritao zbog zvune uvrede po licu.
Ta-ta, a-a-a... Ma-ma, a-a-a...
Zaas mu iz nosa iscurila dva blistava mlaza i pala na bradu, gdje su se ve izlila dva
potoia suza i napravila poplavu.
Gle derana, to se razdreio! ree Desna kao da se udi tolikom pretjerivanju. Zatim
se obrati Lijevoj: Daj da te obriem.
Ne treba. Sama sam se obrisala.
Da, o hlae.
Ne, o kaput. Uostalom, pazi, eto mu oca!
Otac je dojurio iz kue, u koulji, zasukanih rukava. Vidjele su se slabe, blijede, inovnike ruke s plavim, straljivim venama.
107
Zato ste udarili moje dijete? upita Otac suzdrljivo, kao istraitelj koji ve misli na
kaznu.
Zato to je neodgojeno i bezobrazno! odgovori Desna izazovno.
to je uinilo? ponovo pita Otac-istraitelj, ve dvostruko uvrijeen.
to? Pljunulo me! ree Desna s ogorenjem, kao da i sama vjeruje da je nju pljunuo.
Nije tebe, nego mene ree Lijeva i uiva u svojoj pravednosti.
Svejedno, pljunulo je povie Desna autoritativno, kao starjeina obitelji.
Pljunulo, tako, iz ista mira? jo uvijek pita Otac, a ve zna da e se morati tui.
Nisam, tata! Ova me najprije udarila po nosu-u-u... govori Djeak plaui.
Malo ga kvrcnula za alu veli Desna a on odmah pljuje!
Imao je pravo! Neka pljuje! drekne Otac jarosno, kao da je odjednom sav bijes provalio iz njega. Pljujem i ja! i plju! doista pljune. I ree: Ubojice!
Desna se digne i zamahne iz sve snage. Ali Otac odbije udarac. Zamahne i sam i zahvati
Desnu veoma neugodno, po palcu. Desna zajaukne.
Tada se makne i Lijeva. Strelovito se digne i zgrabi Oca za koulju na prsima. To je,
drugim rijeima, bio mig Desnoj: udri! Desna smjesta shvati mig, skupi svoju aku i
uzme udarati Oca po licu.
Njemu potee krv iz nosa. Krv je kapala po Lijevoj na prsima. I Desna se, jednako udarajui po krvavoj Oevoj maski, sva umastila krvlju.
Videi kako Oeva krv kaplje na zemlju, djevojica uplaeno vrisne i poleti da hvata
kaplje krvi svojim rukama. A djeak se zatri, iz zaskoka dohvati Lijevu i vrsto je zagrize u meso na podlaktici.
Lijeva zaurla od boli i ispusti Oevu koulju. Otac se odmah snae i potri, pobijeen.
Noge su mu klecale od stida pred vlastitom djecom.
Djeak ispusti Lijevu iz svojih zuba, a ona ga, od zahvalnosti, mazne po glavi. Djeak s
ponosom primi udarac.
Tada se Noge, kao posluni konji, dadu u potjeru za Ocem. No djeak se u isti mah baci
pred Noge, ne da moli milost za Oca, ve da bi se konji poplaili i spotakli o njega.
I doista, Lijeva i Desna naoe se odjednom na zemlji u praini.
Jaoj! zajaue Desna. Palac ju je bolio od Oeva udarca.
... Dvije okrvavljene ruke na asfaltu. Leale su osramoene na cesti, jedna do druge,
nemone, kao odbaene rukavice.
Prokleti deran! procijedi Lijeva kroz prste, pridiui se.
Naravno, kad ga nisi znala zviznuti, da ga krv oblije!
Pa, zviznula sam ga!
Jest, diletantski! Pomogni mi da ustanem. Ja mislim da mi je palac prebio.
Boli te?
Uasno!
Lijeva je bila njena, sestrinski...
Ustanu. Pod sobom ostave krvave otiske na ploniku. No one se nisu osvrtale; gladile su
jedna drugu i drhtale od elje za osvetom.
A Obraz tada pljune u njih, da bi ih oprao od blata i krvi.
108
Zagrljaj
Goranovoj uspomeni
Gledam te kroz rupicu na vratima. Kroz kljuanicu, u kojoj sam ve ranije okrenuo klju,
da bih te mogao motriti. I sada te gledam i bojim se...
Zabavljam se tvojim pedantnim pripremama. Prostro si papir preda se, pet-est listova
odjednom, kao da e ovoga asa sve to ispisati u jednom dahu, u nadahnuu to ti
nadima koulju. (Pod kouljom curi znoj i poinje onaj sitni svrbe to poziva tvoju pozornost na odmor.) Napojio si svoj parker dobrom tintom, skinuo si dlaicu s vrha,
otpuhnuo vlas s papira i...
I nita. Odlae pero. Opipava cigarete: trai jednu mekanu, kao da je u tome stvar...
Pui i otpuhuje sitne pahuljice pepela to padaju na papir. Vrijeme prolazi, a jo ni
slova! Puta kolutove dima ne bi li izazvao matu. Penju se koluti, ire se u udu, u
smijehu, prave osmice, vitice, lisice za ruke, araju kao talog na dnu alice, ale se tvojom
mukom, araju tvoje nebo pod plafonom podrugljivim grimasama i nestaju kao i svaki
dim pod nebom. A mata ini Puah! i gleda te zabezeknuto, kao da si je prenuo budilicom. Ne shvaa to hoe...
Hou... Pazi, to je rije kojom se vlada, a ti ne zna to hoe. Da, eli pisati, to je
istina, ali o emu, o emu?
O emu god hoe! O sebi, o meni, o njemu onom nepoznatom, onom ovjeku to
ponekad kae: Nisam budala! Ne dam se ja vui za nos! On je moda za vratima (ne
gleda kroz kljuanicu, to sam ja), moda na ulici hoda izazovno uzdignuta nosa, deder
neka netko samo pokua! on se nikoga ne boji! Svoj nos ti tura pod nos, htio bi biti
zapaen i hrabar.
Ali ti se njega boji, straan je kao Miles Gloriosus, pojeo bi tri takva pisca za doruak i
jo upitao tko je na redu? Ne, toga ti nee, neka samo die nos, ima mjesta za sve nosove, ak i za lule i nosoroge.
STVARNOST se rastvara pred tobom kao lepeza; proetaj pogledom uokolo, svi viu iz
gledalita mene, mene! Misle da je to ala to ti kani uiniti. U tebe je pogled mesarski: bira ovna za rtvenik UMJETNOSTI.
Eto, kapnula je! jor Keko je sjedio na vratima svog Biroa i gledao na ulicu, krotko kao ovan.
Reenica! Aha, jedna je tu! A sad stoji pero nad papirom, zamiljeno, kao da eka tintu
da mu stigne iz rezervoara na vrh iridijuma. I eto, iridijum raste, deblja se, sprema kapljicu, suzicu crne muke, i kap! kapne jadno, kao krepana muha s plafona. iri se
mrlja, puta korijenje, prua ilice, krakove, mie se kao crna ivotinjica to strano raste
i prodire papir.
109
Crna mrljica. Eto, uginula je. Stoji nepomino, mrtva usred bjeline, raskreenih krakova,
pliva kao krepana kornjaa na vodi. Odnekud doetao mrav preko planina od knjiga i
papira, opipao jor Keka ticalima i odvraa se razoarano, pa kree prema mrtvoj, suhoj
mrlji: zaplivao preko mora prema otoku. Vesla panino sa svojih est noica ravno na
Crni otok kao brodolomac, sauve qui peut! 31 Dotie mrav-brodolomac surove, otre, neprijazne rubove mrlje i ustukne prestraeno. Juria jo jednom. Odbacuje ga isto osjeanje
neugodnosti, moda ak i odvratne besmislenosti crne iluzije spasa iz te ogromne, puste
bjeline. Vraa se mrav Reenici, prestraeno, panino, kao da osjea Mrlju za petama. Stie do jor-Keka, pregazi ga gotovo s prezirom, prijee na je, na sjedio, na na, kao da trai
pravu, sigurnu rije kojoj bi mogao pokloniti povjerenje, na kojoj bi se mogao odmoriti
od stravinog progona Mrlje. Zaustavi se na vratima i odanle se, kao sa nekog sigurnog
kopna, zagleda u strani Crni otok u daljini.
Sjedi jor Keko na vratima i zagledao se kao ovan. Je li uz to to i mislio, ne zna se. No da
je gledao, zna se po tome to su mu oi otvorene. Je li to vidio, ni to se ne zna. On sjedi
na vratima kao lice koje eka svog autora 32...
Mrav ostavlja vrata, obilazi Biro i sputa se u drugi redak, na ulicu. Opipava, njui,
lunja kao gladan pas po neravnoj, slijepoj ulici, jer iza nje je toka, i nita vie. Iza nje je
bijelo polje papira, pusto, u koju se mrav ne uputa. Oito nastoji otkinuti komad tvrde
petlje od l, odnijeti jedno u, odnijeti s, ili makar dignuti toku sa i i pobjei s njom u svoje
skrovite, pa lijepo spremiti toku za zimu i glodati u gladne dane osuenu glavu tog
bestidno razmaenog slova.
Uivam to mrav ne moe nita odnijeti od tvoje Reenice. Ne zbog Reenice (ona je
upravo toliko vrijedna da je mravi pojedu), nego zbog mrava: ne trpim ga. Ni njega, ni
njegovu brau i cijeli mravlji rod. Pipka mrav, cupka, ali nita! ipak! Dri se tvoja Reenica kao klisura. Gradio si je vrstim, zbijenim rukopisom, solidno vezanom neprekinutom traverzom stvaralakog zanosa, pa se iz svoje ogromne nadmonosti samilosno
smjeka bijednom mravu to hoe da ti ukrade toku... Misli on da je to muha ostavila
za sobom svoju prljavu tokicu, a on se (prljavi prodrljivac!) sladi mujim tokicama
kad su svjee...
Sve je to ve suho i upropateno, misli mrav snudeno. Neka vas avo nosi, prokleti
rasipnici! pa naputa ulicu, naputa tvoju Reenicu i bijelo polje i stol i tebe, vrag te
odnio! (kae mrav) i odlazi uvrijeeno, kao da je bio namjerno prevaren.
Idi, idi, kae ti. Idi, glupane! ali i sam ustaje i odlazi. Preputa svoju jadnu Reenicu nadzoru Crne Mrlje i silazi na ulicu.
Ulica je strma. Sputa se stepenasto prema obali i izlazi kod luke kapetanije. S druge
strane, gore, pod samim krovom jor Bepove starinske kue, stoji sveti Nikola u nii i
blagoslivlja te s dva prsta: pax tecum, fili, 33 a dolje ispod njega, sjedi jor Bepo na vratima svog Biroa i gleda na ulicu.
Eto, tako sjedi i u Reenici, pod krivim imenom. Pognuo glavu, lako ispruio vrat i pokorno eka jor Bepo jor Keko. On nije Miles Gloriosus, ne boji ga se, ne moe te
pojesti. Jedva ako srkne dvije lice juhe za ruak i savae komadi dobro iskuhane
govedine sa sosom od rajica ili dvije ribice na ulju s tri lista blitve, takoer na ulju. Bijele
mu se obrazi i ruke od kontemplativnog ivota u sjeni. Ne mie se.
31
sauve qui peut (franc.) spaavaj se tko moe
32
Aluzija na Pirandellovu dramu est lica u potrazi za autorom (1921).
33
pax tecum, fili (lat.) mir s tobom, sine
110
No ipak, kad si se pojavio iza ugla, potrudio se da pomakne glavu. Prebacio ju je na

drugo uho kao na mekom jastuku dosade: izbacio te iz vida. Ali ponovno si mu se uuljao u vidno polje i ponovno je prebacio glavu: oito je da te prezire. To je shvatljivo ako
se uzme u obzir da je primijetio kako ga motri. Svakog dana kad ti zapne parker za
muna pitanja stila, a malo dalje (na kraju ispisana listia) i za smisao pisanja uope,
sputa se strmom ulicom do luke kapetanije, pod blagoslov svetog Nikole iz nie i neprestano tu neto njuka i pipka uokolo po tijesnim, zbijenim ulicama, gleda, kao
mrav, ne bi li otkinuo komadi te male, sirove STVARNOSTI i s jadnim plijenom u zubima pobjegao u svoju knjievnu jazbinu. Poznaju ovdje tvoje radoznale poglede, tvoj
bezobrazluk velikog izbiraa, to vano prolazi kroz ovaj mali, ponueni svijet i afektirano trai samo neke osobite, vanredne stvari, samo rijetke primjerke i udnovate pojave
egzistencije za svoj knjievni cirkus.
jor Bepo zato krije lice od tebe, nee da ti pokae svoje osobine; sav se umotao u debelu
utnju i uporno bulji preda se. Gradi se nezanimljivim, mrtvim, kao kukac. A jor Bernardo, tu u susjedstvu, uzeo brusiti britvu kad te ugledao. Nema muterija, brijanica je
prazna, samo se muhe lijepe po ogledalima. No brusi jor Bernardo, radi obian, svakodnevni posao, nee da bude zanimljiv.
Nezanimljivo, svakidanje! Pogled ti je pun prezira i gaenja. Kako e na tome izgraditi
priu? Ni pas da zalaje na ovu zaaranu, tvrdoglavu nepominost! Da barem netko
zavikne vatra!, da razbije staklo! Dogodilo bi se moda neto dramatino, ivo, vrijedno panje. Vrijedno da se odvine parker.
Financ stoji na vratima trafike kao budui zet. Unutra mama i slabokrvna kerka s naoalima sortiraju cigarete, prebrojavaju marke, uzimaju svoja tri postotka od prodanog monopola, a financ stoji na vratima kao kapelan na vratima crkve: taj je monopol unutra
pod njegovom osobnom zatitom, a to se njega i slabokrvne kerke s naoalima tie, to
se... nikoga ne tie! To je njihova stvar! On je i sam nataknuo naoale od prozorskog
stakla zbog intelektualnog izravnanja sa zarunicom i poloio dva razreda gimnazije po
metodi dopisne kole Budi ovjek. 34 Odluio je da doista postane ovjekom, da se
digne do ugleda trafikantskog zeta, ita debelu knjigu Lurd pa mu se mota fiksna
misao po glavi da e poludjeti, toliko je ta knjiga debela!
Eto financ je tu na vratima trafike s naoalima od obinog stakla, on je budui zet ove
trafike, on je ovjek po metodi Budi ovjek, ita Lurd, do ludila debelu knjigu, i...
stoji. Gleda kroz prozorsko staklo svojih naoala i uti. to e s njim? Smisliti neku
krijumarsku priu: nona gonjenja, zasjede, lov na krijumare, reflektori, revolveri,
puke, stoj! pucnjava pred zoru? Zarunica raspletene kose, kratkovidna, slabokrvna,
dre za ivot ljubljenog financa, pada na koljena pred slikom Gospe lurdske, ali uzalud,
nema happy enda! Krijumari su na vatru odgovorili vatrom, teko ranili financa u
glavu, nekoliko dana lebdi izmeu ivota i smrti i gle! (neka bude!) ostao je iv! Ali
pomraena uma. Kao da mu je krijumarsko tane razbilo svijeu u glavi, on sada tapka
po tmini, a jedino to mu jo svijetli u sjeanju, kao neka neugaena, svijetla toka iz
prolosti (pune lijepih obeanja), to su ta vrata trafike na kojima stoji nepomino kao
spomenik nesretne sudbine, gleda kroz prozorsko staklo svojih naoala i uti. Kao da se
zagledao preko granice ovog naeg, obinog ljudskog zbivanja, negdje tamo, daleko, s
one strane, u nepoznato... U neku staklenu, udnu...
Pokret i dopisna gimnazija koju je utemeljio sarajevski prosvjetitelj Miljenko Vidovi (18841962), elei omoguiti obrazovanje pripadnicima niih drutvenih slojeva.
34
111
No, no, ostavimo to stakleno i nepoznato! Radije obrati pozornost na financa tu na vratima trafike: vidi li u to se on zagledao?
U onog ovjeka s magariem, ako se ne varam?
Da, da, upravo tako: u onog ovjeka s magariem. Sumnjiv mu je, sad e vidjeti.
Eh, ne znam, misli, ja vas, lopove! misli financ otroumno, a stakalca mu se na oima
nahukala od miline. Namjeta se na vratima, uzima na tribini pozu za mimohod. Pokazat e on odmah mami i kerki kako se uva dravni monopol: neka vide to je sila, red i
sigurnost u njegovim rukama i kakav e um bdjeti nad trafikom kad on ue u familiju.
Pribliava se ovjek kratka, podsmjeljiva brka, a pred njim klepee magari sa svoje tri
potkovice (etvrta mu je otpala) u nekom prosjakom, epavom troetvrtinskom taktu.
Vidi mudrijaa, naprtio, tobo, neduno vreicu trave na magarca, pa hajd goni kroz
grad, pred nosom financijske strae. Jest, al' nisam ni ja travu pasao, moj pametnjakoviu! Istrest e ti meni malo tu vreicu da neto kao zavirimo to je ispod trave. Davim se i
sam 'dravom', a ovo bi kiju puilo!
Stani ti malo, prijatelju ree financ s visokog praga Maloprodaje duhana, a stakalca
mu se zasvijetle pozorno, kao da je upalio farove.
ovjek stane. Brk mu se nakrivi prema trafici s razumijevanjem, pokorno: to moe
ovjek uhvaen u snop ove pronicljivosti?
No magari proslijedi, teko zamiljen; nije se ni osvrnuo na financa, ima on svojih briga. Uostalom, nije se govorilo njegovim jezikom, a gazda mu nije preveo to financ hoe;
neka se gazda objasni, zna on i sam gdje mu je kua...
Zaustavi ivinu ree financ gazdi.
Prrr, Hasane prevede gazda magariu financovu elju.
Magari stane i uvi svoje ime srdito nauli ui: oito je i on u to umijean, a tako ne
voli ulina zadirkivanja...
Mama i kerka pojave se na vratima trafike, iza financa, kao iza bedema sigurnosti. Na
licima im se vidi uzvieno osjeanje zahvalnosti. ak je i jor Bernardo izaao pred svoju
brijanicu da bi prisustvovao dogaaju od poetka; u desnoj ruci ima otvorenu britvu, a
izmeu palca i kaiprsta lijeve dri svoju sijedu vlas, koju je upravo iupao pred ogledalom da bi na njoj iskuao otrinu britve. Skupili se zaas i neki ljudi koji se uvijek nau
kao muhe...
Samo jor Bepo prkosi zanimljivosti dogaaja: bulji preda se uzvieno odsutan.
Financ osjea tu odsutnost kao svoj osobni manjak i to ga zbunjuje i smeta, smanjuje ga u
vlastitim oima. Sva je publika ve tu, eljna predstave, a kraljevska je loa prazna. No
sada ipak mora, zbog budue punice, zbog zarunice, zbog publike, zbog trafike, mora
zapoeti...
to ima u vrei?
Travu. ovjek odigne brk i pljucne ik u stranu.
Hm, travu? Financ popravi naoale intelektualnom, gotovo doktorskom gestom, a
dotle je smiljao daljnji postupak.
Daj mi onaj ik ovamo ree napokon i nasmijei se prefrigano.
ik? Koji ik?
Onaj to si ga sad ispljunuo.
Mani ik, evo ti cigareta. ovjek se iskreno mai za dep. Drava je dodue...
112
Ih, drava!... ree prezirno financ. Daj ti ipak ik. Volim dobre ikove i namigne gledaocima kao ovjek koji zna s kim ima posla.
ovjek je shvatio da ga financ hoe ismijati tu pred svijetom, pa postane oprezan:
A eno, uzmi ga. to je na ulici, ponueno je; onoga je tko se prvi sagne.
A ne bi li mi ga ipak ti donio?
Ne bih.
Nee.
Ne!
Dobro ree financ sa strpljivim mirom, ali je osjeao kako se prag trafike spustio
pred njim, kako se naao u razini s ostalim svijetom; tovie, kako se taj prkos nadvio
iznad njega prijetei unitenjem njegove nadmonosti. Snae se u posljednji as: Mali,
daj ovamo onaj ik!
Bosonogi djeai digne ik, gadljivo, s dva prsta i donese ga financu, zagledavi se u
njegove ruke s radoznalim oekivanjem.
ik je bio poluprazan i slinav, no financ ga pomno odvije meu prstima i prostre duhan
po dlanu; digne naoale na elo (ipak vie vjeruje svojim roenim oima), pogleda i, bez
ijedne rijei, kao da je samo po sebi razumljivo, pokae dlan najprije punici, a zatim i
kerci.
One uinie ah! od udivljenja.
Eh, ne znam li ja njih, lopove! Na nosu mu itam!
Djeai i sam zaviri u dlan: vidi mokri, slijepljeni duhan, pa se ogleda u udu: to one
dvije ah!, a financ ita?... Nita ne razumije.
Financ udesi strogo, nepodmitljivo lice, opet se uzdigao visoko iznad svijeta kao...
A sada govori; to je u vrei?
A bit e kako ti ita...
Ne vrdaj! to je u vrei?
A eto, neto malo duhana dopola odree ovjek aljivo dlanom po zraku a otpola trava.
Pokai!
Pogledaj.
Velim pokai!
A ja opet velim pogledaj sam.
U ime zakona, pokai! izgovori napokon financ slubenu formulu, obrednim glasom, kao s oltara in nomine Domini 35...
A jok! Nema tog zakona koji kae: pokai! Neka zakon gleda sam kad ga zanima to
ovjek ima u vrei.
Nastupio je opasan momenat. Ne za ovjeka, nego za financa. Da Zakon gleda sm? Znai, trebalo bi pogledati? Zaviriti u vreu? (Vrea uh! I sama je rije neista, neizvjesna. Maak u vrei.) Istresti dopola, zavui ruku... A to ako trava nije samo dopola, ako je
trava u obje polovice, do dna? Ili, jo gore, ako je ispod trave neka psina? Kozji brabonjci,
ili neto jo snanije? Ako je ivi je ili budilnik, pa stane zvrndati glasno na sve etiri
strane svijeta?
35
in nomine Domini (lat.) u ime Gospodnje
113
Tolike oi ekaju odluku. Financ dri sumnju na dlanu, sumnju iz ika. Zarunica ape
iza lea: pogledaj, pogledaj. Pogledajte, jor potpreglednik, govori punica.
Lako je govoriti. Ali treba zavui ruku u zagonetku, treba izvui na prstima podvalu! Pa
kad zasmrdi, kad zazvoni sramota... Lako je govoriti.
Financ se nasmijei ovjeku dobroudno, pomirljivo.
A odakle ti ova kija to je pui? pokae dokaz na dlanu.
ovjek radoznalo zaviri u dlan, ponjui i komino zatrese brkom kao da e kihnuti.
Po mirisu bi to bilo odavle, iz vree...
Gledaoci su poznavali grimasu i prsnu u smijeh.
Financ se osjeti poprskanim tim smijehom. Vano zavue palac u izrez bluze i ree odozgo, s praga, opratajui:
Hajde, hajde. Samo, nemoj misliti da si ti neki glumac. Ve u ja tebe ukebati.
Moe se i to sa zrnom soli. Hajde, Hasane!
Magari se teko budio iz rastresenosti: sad stoj, sad hajde, kakve su to budalatine! No
gazda ga klepne po uima, pa Hasan strese glavom kao da rastjeruje napasne misli i zakorai u apsurd kretanja na svoje tri potkovice, koje odjeknu po poploenoj ulici u troetvrtinskom taktu.
Doista, to je u vrei? pokua upitati financa, no on te ocijeni kao podrugljivca i
pogleda te strogo.
to je u vrei? To moda zna jedino onaj ovjek... Pronaao si zagonetku za igru. Stvar
ili ivo bie? Ako je stvar, slui li ovjeku ili... Htio si potrati za ovjekom da se igra
pogaanja.
Ali evo andara iza ugla. Nije debeo. tovie, mrav je i visok, ali svojim hodom zauzeo
je cijelu ulicu. Zamilja sebe s debelim, narednikim trbuhom, pa izmahuje rukama i
koljenima od zida do zida, i jo kao da eli rei: dopusti, bogamu, da i ja proem! Utegnuo remen oko pasa do posljednje rupe, a ogroman pitolj nakrivio se otraga i kaiprstom bezazleno pokazuje andarov tur, kao one ruke na hodnicima provincijskih hotela
to diskretno pokazuju... jedno mjesto. Eto, tu, tu, mie se uznemireno pitoljev kaiprst i
usrdno pokazuje kao da smo slijepi. Kao da i sami ne vidimo to tu i bez njegova ljubaznog uputstva? Samo mi neemo da vidimo, neemo da se smijemo; ne nasjedamo
pitolju. Gledamo crvenu krestu na andarovoj kapi i znamo da je pitolj pitolj, da ne
izlazi iz rukavice zato da bi se rukovao, da bi pomilovao dijete to je izgubilo mamu.
Onda tek vidi kad izae iz rukavice da je to jednoprsti monstrum, eljezni cinik to ti
upire prstom meu oi...
Ne smije se? Ne igra se pogaanja: to je u vrei? Stvar ili ivo bie?
Igrake! Puna vrea igraaka! Sveti Nikola odozgo, iz nie, istresao vreu i gle: cijela
mala uliica! Tamo jor Bepo bulji na ulicu, jor Bernardo brusi britvu u brijanici, ovdje
financ stoji na vratima trafike kao budui zet, prolazi ovjek s magariem, igramo se
pogaanja to je u vrei?. Ali dolazi andar s kaiprstom na turu: bje'te, djeco, kui!
Ha, ha, ha, smije se sveti Nikola u nii u svoju dugu bijelu bradu, kao djed na prozoru, i
mrmlja pax tecum, fili.
A ti uje svetoga Nikolu kako mrmlja?
A zar se ne uje? uje se vrlo dobro kako govori latinski.
Latinski? Ti sanja! To govori andar. Posluaj!
A ti, bogati, stalno, est-pet, na tim vratima k'o onaj svetac tu gore?
114
Svetac? udi se financ. Koji svetac?

Pa svetac, tu gore, pod krovom. Eh, i ti si neki, est-pet... mokljan! Eno ti ga ondje
gore, oisti oale.
Financ poslua i oisti oale. andar mu prstom pokae svetog Nikolu.
Vidi li ga sad?
Zna da ga dosad nikako nisam opazio!
Eh, jesi ti neki... est-pet. Kad stalno bulji tu unutra! Dvije godine ve tu na slubi pa
ni sveca nije opazio!
Ne diem nos tako visoko.
A ja zar diem? Nego gledam ja to ima po svijetu. Ha, mae rukom djedo. Zdravo,
djedo! Eto, vidi, k'o da smo znanci. Kad ga dulje gleda, uini ti se da mae rukom; trnci
ti prou. A nou, bogami, i nije ti est-pet ovuda sm prolaziti. Ono, zna i sm da nisam
neki bogomoljac, al' svecu moe pasti na um da ini uda ba kad ja prolazim... Eh, to
bih se proveo! A i ti bi, bogamu, da ti se desi!
Nema uda ree financ nauno. itam jednu knjigu ba o najveem udu na
svijetu, pa tu vidi: sve je to prirodno, po nauci. A teka knjiga, bogami, da poludi, ima
u njoj, ako hoe, i hiljadu stranica.
A ja ti opet volim neto, est-pet, gdje ima borbe, kad hvataju lopove tamo u Parizu.
Zato si ti i oi pokvario. Deder, bogati, da ga pogledam kroz naoale: mae li on onom
rukom?
Nije to za tvoje oi. Financ nevoljno skine oale, kao da posuuje igraku. Pazi
da ih ne slomi! Nasloni samo na nos, ne treba za ui.
andar prinese stakla oima i odjednom estoko strese glavom, kao da je gucnuo ljutu.
Nosi tog avola, sve mi se muti, est-pet, k'o da sam pijan! E, jesu to neke budale
izmislile! Da ovjeku pomute pamet... Uzmi, evo, te intelektualce: sve ti to neto duplo
vidi. A bagra najgora!
E, nisu svi, ima i meu njima ljudi. Koliki samo knjige piu, a sve napamet...
Bagra je to svejedno, velim ti ja. Stalo njemu za narod, k'o meni za tvoju pokojnu
strinu. Jest, knjige. A to ima u njima?... est-pet... lai! Samo da vara i buni mirni narod.
Jest, napisat e on u svoju knjigu da sam ja pas, a ti pseto, eto ti! Odmah e on tebe estpet im vidi da si narodni ovjek!
A to bi mene? Ja samo pazim da se ne nanosi teta dravnom monopolu, da se potuju propisi...
A ja? Ja zar ne pazim propise i zakone, pa svejedno. Jok! nee on toga! Nee on propisa
ni zakona, nee on monopola, ni drave, ni kralja, ni mene, ni tebe! Hajde, jo taj monopol, est-pet, vie-manje. Narod se neto pomogne, sirotinja. Ali on kralja!...
A-ja, brate, nije ba tako! to ti je kralj bez finansija?
andar pogleda financa sumnjiavo: to on to tu... iza naoala? On kao da...
Pa tu ti kao neto, est-pet?...
Ne, ne, hajde, reci: to je kralj bez finansija?
Pa oruana sila je tu... ree andar neodluno i tiho kao da odaje dravnu tajnu.
Zatim se obazre na jednu i drugu stranu ulice, i gore po prozorima, usput i svetog Nikolu opali nepovjerljivim pogledom, pa doda apui: A vidi ti onoga tamo to je naulio
uesa: kako se mi, kobajagi, svaamo! Taj isto nekakve knjige pravi. Ruga se, veli komandir, nekim tu uglednim ljudima, a meni opet veli brico da je i komandira prikazao.
115
Eh, samo da u mene dirne! Vidio bi on ondje gore ezdeset svetaca, ne jednoga! pa
gledne ipak krajem oka gore svetog Nikolu: nije li se starac to uvrijedio zbog tih svetaca?
Nego, zna to? Hajde da sjednemo tamo pred kavanu na pivo uini andar velikoduan pokret rukom, kojim skine financa s praga trafike. Hajde, ja zovem! vikne
glasno da se uje poziv po cijelom susjedstvu, a osobito u trafici.
Eh, odoh ja ree financ u trafiku. Do vienja!
Do vienja! javie se mati i ki jednoglasno, kao u drami.
Eto, pazim ja ove dvije sirotice, kao roenu mater i sestru progovori financ kad su
poli. A tu maloas prolazi neki tip s magarcem, a na magarcu nabijena vrea. Nisam
zaguljen u slubi, to je poznato, zato i ne napredujem, otkad sam jo trebao da budem
preglednik! Ali smjeka mi se onaj ispod brka, a vidim mu na iku u ustima da pui
kiju. Stoj, velim. On stane i pljune ik u stranu. Daj ik, velim. On dadne ik, razmotam:
jasno kija! to je u vrei? pitam. Pogledaj, veli on. Ponovno pitam, opet on: pogledaj.
to da radim? Sakupilo se naroda, da pogledam, pa da se nasadim... Hja, smije se ti?
stane financ uvrijeeno.
andar se hihotao; iroke mu se hlae tresu od smijeha, a pitolj ga ivahno bocka kaiprstom u prazan tur.
I to? Hi, hi, hi, nasadio te, a? Znadu oni da nasade, ih!
Ma nije, ne dam se ja. Nego pitam po trei put, u ime zakona. A on e ti meni da
zakon ne pita, nego sam gleda. Pa sad reci?
Jasno. Pravo veli. to zakon ima da pita, est-pet? Gleda naprosto roenim oima.
Jasno.
A da se obruka? nesigurno upita financ.
Tko? Zakon? Ne moe da se obruka! odgovara andar sigurno. Bruka se eprtlja,
a ne zakon. No a to ti onda?
Odakle ti, velim ja, ova kija to je pui? A bit e da je iz vree, veli on i kesi mi se
bezobrazno u lice. Znai, duhan je u vrei? pitam. Do polovice, veli, a ostalo je trava. A
sve se smije avo, vidim, hoe da me nasadi.
I nasadio se ti glavom u vreu, to?
Jok! Nisam ni zavirio. Mar, mar, podviknuh mu, da te ne vidim! avo da ga nosi! A
ipak, sad me sve gricka: to je bilo u vrei?
to? Duhan ispusti andar kratko i sigurno kao zvuk u hlaama.
Ma je l'?...
Jata!
To je bilo strano. I nepopravljivo, to je najgore. Proputeno i promaeno zauvijek!
Stao financ nasred ulice kao oinut i pue u palac od zaprepatenja. Ma zar, bogamu...?
To ti je kad si dobar, pa hajde, poputaj, poputaj, poputaj, poputaj...
I sve ponavlja financ u sebi tu rije, a ne misli vie na nju, nego mu se nos ve smijulji od
nove, sretne mogunosti:
Pa zar bi on govorio da je...?
Nego to da ti kae? Da ti duicu umiri: E, ne, gos'n potpreglednie, nije duhan u
vrei. Kakav duhan, est-pet! Gdje bih ja, pored tebe iva, duhan pronosio! Ih, to si
psiholog, brate!
116
Financ umalo to ne proplae. Ma kako se to dogodilo, tako aavo? I hue zdvojno: hu,
sve sam laov i lopov!
Dvaput treba da mu okrene rije nastavi andar kao Sotona. Dvaput, upamti.
Ih, ne znam li ja to! Jednom tako, s roakom Matom Vrdoljakom tjeram voz sijena. to
smo bili? est-pet, jarci dvanaestogodinjaci, pa nam stric Jure i moj otac ubacili pod
sijeno est vrea Trebinjca, utog k'o cekin. Pustili kljuse da vue kako moe, a mi se
zavalili u sijeno, pa Mate uzeo priati kako je vidio doktorovu enu kroz prozor, golu
golcatu, gdje se ia pod pazusima... Kad odjednom stoj! financi. to to vozite, vi
lopovi? pita voa patrole prijateljski i vie, tako, zbog dunosti. Duhan, ispali Mate
k'o iz puke, a meni sve namiguje, tobo kriomice, tako da financ to opazi. Samo da te
ne nahranim tim duhanom, magare! povikne financ i skupi obrve; uze nam strogo
prouavati lica. A ona 'vako digla ruku, veli Mate, pa strc, strc karama strie... Ja
se valjam po sijenu od smijeha. Financ kao da se uvrijedio to se nismo uplaili, ve tu
izvodimo neke komedije, pa se izdire na Matu: Tko die ruku, est-pet, tko ia? Ne
doputa, kao da je i to neki kontraband. A ovdje ja njemu priam, veli Mate i nogom
pokazuje na mene, kako se doktorova ena iala pod pazuhom. Jest, pred tobom se
ia, magarino! srdi se voa patrole, ali sa zanimanjem. A i ona dva druga financa
zinula u Matu k'o da je si'o s neba, pa pria o anelima Bojim. Vidio sam, veli Mate.
Popeo se na dud, pa gledao kroz prozor. A bila je gola k'o... est-pet! Ih, vidi lopova,
to lae! Ma oi mi iscurile... kune se Mate i gazi me nogom u sijenu, a ja crkavam od
smijeha. Financ upka brk, krije smijeak, a ona dvojica i ne kriju, ve razapeli sva uesa
k'o jedra, da im ne izmakne ni daak Matine prie. A mlada, to? Mlada, zgodna.
Kosu natrag skupila, pa je svezala crvenom vrpcom. Vako nadigla ruku, pa strc, strc,
karama... ia? ia. A ti, lopov, iz duda gleda? A, gledam. Zato su oi tu da
se gleda... Financ se odjednom uozbilji. estoko zasue brk, a time mu i smijeka nestane, kao da ga je u brk satjerao. Ozbiljnim pogledom oine patrolu, sjeti se slube. Hajde,
hajde, dobaci nam nehajno i krene na elu patrole. A neete nikako zaviriti pod sijeno? odjednom e Mate. Poludio je, pomislih, s avolom se igra. Da pogledamo, gos'n
potpreglednie? upita onaj na lijevom krilu. Ne budali! otrese se potpreglednik. A ti
pripazi s duda, dovikne Mati, pa da pria drugi put.
Kad smo poli, upitam Matu: to se poigrava s avolom, est-pet? Kad je po'o, pusti
ga nek ide. Ih, to si ti neki!... veli Mate i gurne me natrag u sijeno k'o neku budalu.
Po'o to nita ne znai: mog'o se on i vratiti. A 'vako, kad ga zovem, nee. A onda...
slui to i za drugi put.
To nisam shvatio: to mu slui za drugi put?
A drugi put sretnemo mi istoga potpreglednika na elu patrole. I doista, ne pita on nita
to vozimo, ve odmah, est-pet, jo izdaleka vie: Hej, dudau (tako je sada zvao Matu,
zbog duda), strie li, strie? Ne strie, vie Mate, nije joj jo poraslo. Ali ima drugih
stvari... Patrola je zaas bila kod nas. A da ja tebi ipak zavirim malo u duu, a? govori
voa, a smjeka se dobrohotno, k'o stric roeni. Zaviri, strie, odgovori Mate bezobrazno, zna to je unutra. A da vidi to je ut, davno takvoga nisam vozio, k'o afran. Raspalit u ja tebi afran, est-pet, po iji! ljuti se toboe potpreglednik. Moe i
to za alu, veli Mate. A kae, dudau, spusti glas potpreglednik, ima novih stvari?
Ima, odgovara spremno Mate, lopov, Bog ga ne ubio. Ima na primjer masaa. A
ti zna to je masaa? Gdje si ti vidio masau? Nisam vidio, nego... evo, on mi je
rek'o, i opet pokae nogom na mene.
Nikad mi nije priao o tome, nisam ni sam znao to je masaa, nego on ondje, lopov,
onas izmislio.
117
Ti zna to je masaa? pita mene potpreglednik strogo, k'o vra Baldo kad nas je pitao
iz katekizma. A pri'o sasvim kolima, pa se nalaktio na sijeno i uzgledao gore prema
meni. Znam, velim, a mislim u sebi, valjda nee pitati? Pa hajde reci kad zna: to je
masaa? avo da te nosi! mislim. To je, da kaemo..., ba k'o da odgovaram vra Baldi
vjeronauk: ne znam, pa samo da mu ne pljunem odozgo u lice. A on poeo eprkati po
sijenu, k'o eka da mu se kae. Uznemirio se i Mate: sad e turiti ruku... pa mi podvikne:
Pa to ne kae, est-pet, kad zna? To ti je 'vako, strie, k'o neko eanje na ivo. K'o
kad te svrbi... A to ju je svrbjelo? Pa zna to, trbuh... i cice... Mate ni da bi okom
trepnuo, a lae. Patrola puku k nozi pa uiva. Lae! povie odjednom potpreglednik. Nisi valjda, i to s duda mogao vidjeti? Jesam, strie, k'o to tebe gledam. Jedna
grana samo to ne ue u prozor, lie gusto, a ja na njoj sjedim k'o tica i gledam... I jesi
ti neka tica lopovska, smije se potpreglednik. Samo, pazi tico, da meni ne uleti u
krletku! Pripazit u, veli Mate ozbiljno. A duhan, strie, ne bi ni pomirisao, a? A fin
je, est-pet, ba me vrijea. Go-ni-te avo! ljuti se toboe potpreglednik i grabi kamenje na cesti, k'o da tjera psa od sebe.
Eto vidi, veli mi Mate, kad je patrola ostala za nama, opet je samo jednom okrenuo.
Ne razumijem to je okrenuo, ali ne pitam, stid me priznati neznanje. No ne proe ni
deset dana, kad vozimo mi sijeno, Mate i ja, zna se. Ali, pazi, samo sijeno, i ispod sijena
sijeno! Ne ogledavamo se mnogo: to? sijeno vozi. Kad zaori glas izdaleka: Hej,
dudau, ima li masae? Ima, imaaa, vie Mate potpregledniku. Ima i ono drugooo.
Zaas je tu kod nas. Veli i ono ima? Hajde, priaj. Ne mogu sada, nemam vremena.
Da zna, posjekli murvu, pa je sad sve drukije... Dugo je za priati, odgovara Mate
nekako na brzinu, a dri se vano: to mu tu ovaj zanovijeta? uri nam se, veli Mate.
Ha, uri ti se? zarei na njega potpreglednik osvetniki. E, ekaj, meni se ne uri. Reci
ti meni malo, est-pet, to to vozi? Ne moe ga prepoznati vie: strog, sluben. Kao
to se vidi, sijeno, veli Mate. Sijeno vozim. A ja opet ne vidim dobro, veli potpreglednik, neto sam nagluh, i namigne patroli. Zaas smo bili opkoljeni. Silazi! nareuje potpreglednik. Pa nee nam, valjda, strie, sada sijeno raskapati? odgovori Mate
k'o da e zaplakati. Kakav sam ja tebi stric, est-pet? Silazi kad ti velim!
Siosmo. Mate me usput utine za debelo meso, te umalo ne vrisnuh od boli i zadovoljstva u isti mah.
Patrola navali na sijeno k'o izgladnjela stoka; zavlai ruke duboko, tura puke s bajonetama, bode, razgre, a potpreglednik stoji kod konja i nadzire, smijeei se podrugljivo.
Mi sjedosmo ukraj ceste k'o dvije sirote, a Mate spustio glavu meu koljena i, rek'o bi,
plae.
Rek'o ja tebi da pazi da mi ne naleti, pa eto, naletio si! likuje potpreglednik. Da ti
nisam rek'o hajde-de, est-pet, ali rek'o sam ti! He, ptico, ptico ribolovna...
Gos'n potpreglednie, pristupi mu financ i raportira: Nita.
to? drekne on.
Nita. Sijeno.
Pazi, inim te odgovornim...
Izvol'te pogledati sami: sijeno, pa sijeno.
Potpreglednik se askom zamisli gledajui niz cestu, kao da otud neto oekuje, pa ree
gotovo apui: Nita. Pokret.
I opet je samo jednom okrenuo, oglasi se Mate kad je patrola poodmakla. Ih, budale!
118
Vraga, jednom okrenuo, mislim ja, a tu sve ispreturano i porazbacano k'o da je vihor
pro'o. to jednom okrenuo? dreknem bijesno na Matu.
Sijeno, veli Mate i gleda u mene k'o u budalu.
Kako jednom, est-pet, kad je najmanje deset puta, k'o krmak... Gledaj, sve je izrovao!
Ama, ne velim to, nego rije, rije! Shvaa li? Kaem li ja 'duhan', on okrene, pa mu
ispadne 'sijeno'; kaem li 'sijeno', okrene i ispadne mu 'duhan', budali. A rije treba dvaput da okrene, vako: kaem li 'duhan', okreni jednom 'sijeno', okreni drugi put
'duhan'. Kaem li 'sijeno', okreni 'duhan', opet okreni 'sijeno'. Rije treba dvaput da
okrene ako hoe saznati to je.
Tako sam ti ja od roaka Mate nauio da divanim s ljudima. Lae na ovo, lae, estpet! Toliko lae da vie i ne lae, nego govori istinu kad lae. A ti mu, jasno, ne vjeruje,
jer zna da lae, pa se nasadi. Zato, uvijek mu dvaput okreni rije, pa se nee prevariti,
upamti... No da sjednemo, ba sam oednio. Ubi me ova vruina.
Sjedoe pred kavanu na obali. andar je raskopao ovratnik i brisao znoj. Financ se
zagledao u more kao da je zaplovio mislima u tu zagonetnu, udnu puinu to se arila
na suncu, pa pokorno upita iz svoje zamiljenosti kao iz neke vree:
A to bi s Matom?
Kako, to bi? zaudi se andar otpuhujui pjenu s piva.
to bi kasnije s njim, u ivotu?...
Aaa... Tako govori, da te razumijem. Eno ga u Ljubukom, ve je preglednik, prestig'o
te. A kupio kuu u Splitu pa je upis'o na punicu.
Ma, to? Kuu? snebiva se financ. Znai...
to znai, est-pet? Znai da je imao sree u slubi. To znai! Kad ode u penziju,
imat e se gdje skloniti. A lijepa kua, bogamu, sam sam je vidio; tik do Ajdukova
igralita, s prozora moe gledati fudbal... Kae: kad odem u penziju, neu se skidati s
prozora.
Financ tuno uzdahne.
Eh, treba znati ree. Daj mi znanje, kae se, dat u ti imanje.
andar pljucne kroz zube daleko u more cik! Pljuje na tu mudrost.
Kakvo znanje, est-pet! Sree treba imati, a znanje ti poklanjam.
Ogleda se andar po starim kamenim kuama na obali, od kojih neke nazivaju palaama jer ine ast naem mjestu, to jest svojim prozorima i balkonima daju mu dostojanstven i gospodski strpljiv izgled; susretne se s prezirnim mirom nijemih proelja i smjerno zakopa ovratnik, propisno namjesti kapu: osjeti se uvarom tog mira, zatitnikom
dostojanstva.
Sve je srea uzme andar zabrinuto meditirati. ovjek hoda kroz ivot k'o pijanac: ako ima sree, proe, ako nema, slomi vrat. To ti je sva mudrost.
Financ je utio. Sanjario je o svojoj srei. Mislio je na one dvije sirotice u trafici: imaju li
one sree? Spavaju u istom krevetu, uurene, stisnute jedna uz drugu, mole krunicu i
tresu se od straha; boje se nonih zvukova, pucketanja pokustva, umova vjetra, groma,
mieva, mijaukanja maaka, zavijanja pasa, mjeseine i mraka, svega se boje. ive tako
same, kao izopene, kao dvije jadne gubavice; svijet ih ne voli, a nikome nita nisu uinile. Ne vole ih zapravo zato to su jadne, to su same i nezatiene, zato to se boje mieva
i maaka, mraka i mjeseine. Ne vole ih zbog kerkinih naoala. Jest, jest, zbog naoala ih
preziru, divljaci, zbog kerkine pameti.
119
Financ osjeti sreu zatitnika, spasitelja, sreu Ben-Hura to je pronaao mamu i sestru,
jadne gubavice...
Ja sam kao Ben Kur za one dvije sirotice ree naglas. Ben Kur ponovi ganuto,
gotovo sa suzama.
Gledao sam Ben-Kura u kinu bit e i deset-dvanaest godina ree andar hvalisavo.
Onda kino jo nije govorilo...
Kad je na'o pustu kuu, pa zaspao pred njom, a one jadnice naile i ne smiju ga taknuti, jer su gubave...
A to ti tu, est-pet?... Pa one tvoje nisu gubave!
Ne kaem da jesu, ali svijet te moe uiniti svakakvim. to? Dok nisam ja tamo stupio,
k'o da su bile gubave. Nitko da bi prestupio praga trafike; k'o da e ga kuga pomesti ako
tamo kupi cigaru duhana, k'o da e mu se jezik ispritati ako lizne marku. A obje su k'o
svetice. Uh, to je svijet marva!
Nemaju sree, to ti ja velim ree andar upueno, kao zvjezdoznanac. Da golim
turom sjedne na eravicu, kad nema sree, to ti pomae? Eno ti onoga gos'na jor
Bepa: ondje tavori pred kuom, prede k'o maak u zapeku i ni brige ga. Da mu se dolibi s lea, pa mu poklopi oi rukama i upita pogodi, tko sam? rek'o bi: briga mene
tko si! A ne znam da li bi i to rek'o. Sretan ovjek, pa to mu moe!
Eh, jest uzdahne financ.
A uzmi opet onog bojeg bricu Bernarda razmatra dalje andar gotovo razdraeno.
Cijeli boji dan mutra onu britvu k'o regruta, pa to? Daba mu, ne moe da ukeba
muteriju, da ga... Ba k'o da je ugav.
Trese mu se ruka veli financ zabrinuto: Zaradio u ratu bolest od ensketine.
A to ensketine, est-pet! Sree nema! otkree andar surovo. Pa da je i od
ensketine, zar je to srea?
Nije srea, ali zna se od ega je blago govori financ, pa dodaje tuno: A one dvije
sirotice, zbog ega one? Zbog naoala. Ba je narod marva!
A to bi bio marva est-pet! esti se andar. Narod k'o narod: ne voli da mu
bulji na ta boja stakla k'o doktor; hoe da mu gleda u oi k'o ovjek.
Financ tuno spusti glavu. Eto, i on. U suhim ustima muno je rasporeivao rijei, ali
govorio je samo mislima i gledao u zemlju. Kome da se obrati? Nema ovjeka da mu
kae gdje te boli. Dolo mu je da zaplae od ganua. Zar su one ita krive? Kua im je
k'o crkvica, mala, ista, uredna, sva mirie k'o blagdan. Nigdje jedne mrvice, jedne prainice, hoda se po prostirkama od vrea s izvezenim crvenim cvjetovima ili opet napravljenim od sitnih raznobojnih krpica, te ti se ini da hoda po jesenjem liu... U kredencu
tanjurii, alice, aice, udne neke stvarice od srebra, a sve k'o da je jue kupljeno, sja
iza stakla i sitno zacinka kad se onuda proe, k'o da se i samo boji da se ne razbije. A sve
zamataju u papirie, u krpice, spremaju u vreice, u posudice k'o da se boje dirati prstima. A zato? Zato se boje dirati?
Odoh ja ree odjednom ustajui.
U trafiku, jata? andar podrugljivo razvue usta. Eh, jesi ti neki papuar! Hajde, hajde, Ben-Kuru, ja te ne zadravam. Milostivo ga je otputao.
Financ je oklijevao kao da je jo neto htio rei, saopiti andaru, neto na rastanku, neto
vano, kao da ga nikada vie nee vidjeti. Ali predomisli se, odmahne rukom i ode.
120
andar zijevne iroko i sretno. Bezbrinost mu je pruala priliku za razmiljanje, a tjelesna lijenost ustoliila u njemu svijest o vanosti misli kojima je usreivao svoju dokolicu.
Ode budala. Ben Kur. Zateleb'o se k'o tokmak, pa ni makac od one boje trafike. A da
mu bar to vrijedi ono cure, nego neto mrave, kljunaste koke s oalima... A kad se
ljube... ho, ho... Zamiljao ih je u ljubavnim odnosima i naslaivao se smijenim slikama.
Srea, he, he. Govori joj sreo moja. orava ti srea, moj bato. A gle, ja! Tu osjeti sebe
kao uzor, gotovo je zaviao samom sebi! Ja! Puno, slasno mu je bilo u mislima, u ustima,
u cijelom tijelu od osjeanja sebe. Grlio je svoje zadovoljstvo sa sobom, mazio svoje uzvieno, nedostiivo stanje. Osjeao se vanim, najvanijim ovjekom; ak i tjelesno rijetkom pojavom: krupnom, isklesanom, k'o spomenik.
Ustane velianstveno i ogleda se s visine, preko ramena: nije li se to usudilo naruiti
sveanost? Ha, jor Bernardo zastao s britvom iznad kaia i zaueno zinuo u njega! to
zija, est-pet? Prodaje zjake, to? Nemoj samo da te ja zjaknem, pa da me upamti dok
si iv!
jor Bernardo jednako dri britvu iznad kaia i gleda.
Gle bitange, ne prestaje on... Ma uj ti... Uputi se prema njemu.
to bulji u mene, je li ti, sifilisu boji?
Ja u tebe? udi se jor Bernardo. Ne odgovara kratko.
Ne? Znai ja laem?
Ne lae, ali ja u tebe ne gledam. I doista, svrne pogled mimo andara.
Ne gleda? Nego to radi? Prie mu korak blie. Htio je da ue u vidno polje jor
Bepa, da se pridrui njegovu ugledu. No jor Bepo je buljio preda se: nita ga ne zanima
na ovome svijetu.
Gledam... ree jor Bernardo nesigurno, ali ne uzmie.
Jata da gleda! To velim i ja!
Ali ne tebe!
andar uini nesvjesnu kretnju natrag i udari se po pitolju. To mu je dolo od navike,
protupropisno.
Tako, dakle? Ja sam tu nitko i nita? Nisam dostojan ni tvoga pogleda?
Pa pogledao sam i tebe i ostalo...
Ostalo? rekne andar. to ostalo, est-pet? to tu ima ostalo da se gleda?
Pa ono... osim tebe. jor Bernardo je osjeao da gubi igru, ali nije poputao.
Osim mene... Gle, car rimski! Ietao car iz bijelih dvora, pa se milostivo ogledava po
svom carstvu!
andar se ogleda po prozorima, gdje su se oprezno pomaljale radoznale glave. Traio je
saveznitvo.
Ja nisam car...
Jata da nisi! Nego si dlakoder obini! Eto, to sam ti ve odavno htio da kaem. Dlakoder! A i toga si gladan. Nitko ti se ne da obrijati zbog sifilisa. I dlaka si gladan.
jor Bepo se tada pomakne na svojoj stolici, ustane i jednako buljei preda se kao somnambul uputi se prema brijanici. andar je sada gledao u njega pun nade, kao statist u
prvoga glumca s kojim igra scenu. Ali prvak proe mimo njega i ne pogledavi ga; no
bez ikakve naglaene nepanje, ve naprosto kao da ga nikako i nema, kao da uope ne
121
postoji neto takvo kao to je on, andar; ue u brijanicu i svali se u naslonja ispred
ogledala.
jor Bernardo se uskomea, poleti nogama i rukama da poslui odlinu muteriju. Zae
za pregradak odijeljen zavjesom, koja je i pored mnogobrojnih rupica i zakrpa ostala kao
snijeg bijela, i stane uurbano prevrtati stvari, obarati, ruiti, traei panino ono neto
posebno, prvorazredno, to se upotrebljava tek u rijetkim zgodama, kad zae neki sluajni stranac ili ovakav neoekivani domai odlinik.
Polako, polako, jor Bernardo dahne jor Bepo umorno. Imamo vremena i zaklopi oi pred ogledalom.
Ma gdje sam je... prokleta mrmlja jor Bernardo iza zavjese. Jutros sam je... a
sad!... Ah!
Znate kako naa Matija? Zakljua u komodu i sakrije klju govori jor Bepo zatvorenih oiju. Poslije zna da je u komodi, ali ne zna gdje je klju. Govorim joj da je to isto
kao da i ne zna gdje je, a ona da nije isto. A kako nije isto? Treba, a nema, jer nema
kljua. Pa recite, jor Bernardo, da nije isto?
Bome da je isto! ozva se jor Bernardo iza zavjese, sto posto uz miljenje jor Bepa.
E, a Matija, da nije isto. I ne moete vi njoj, moj jor Bernardo... Kad dou neke godine, znate... Zato se ja njoj i ne dam vie brijati... pak u se od danas brijati kod vas, znate.
Bit ete slueni, bit ete slueni uzvikuje oduevljeno jor Bernardo iza zavjese, a
vjerojatno se uz to i klanja prema jor Bepu.
E, jer naa Matija misli...
A to misli, est-pet! Vraju mater misli! brunda andar potiho, bijesan. Kao da su
mu vrata zalupili pred nosom, tako se osjea. Ostavili ga na ulici k'o pae, pa sad tu
dredi, ni zalajati ne zna. Uh, da mu sad naie netko!...
Ogleda se po prozorima. Svuda zatvoreni drveni kapci. Brane se, bitange, od ara sunanoga. Bije sunce s neba, iz vode, sa zemlje, ali nadasve njega se oni uvaju, andara, da
ih ne oine ovim ljutim pogledom od kojeg se ugiba. Zna se, iza tih kapaka stoje njuke i
kese se kukaviki podmuklo, u sigurnosti. Rugaju se. Uivaju!
Uivaj ti samo, uivaj, dok te ja ne dohvatim, onako prirodopropisno! dok ti ne stanem na crijevce, pa se ali gore ovom svecu!
Pogleda sumnjiavo svetog Nikolu i uini mu se da svetac prijetei podie kamenu ruku.
andar ponikne kao da oekuje udarac po iji; krene obalom, to dalje od dosega sveeve
ruke i brunda pokajniki: ni svecu ne dam mira zbog ove gamadi! O ljudi, to sam ja
post'o neka nitarija!
Hoda pokunjen obalom, nesretan, nezadovoljan, sasvim nezadovoljan sa sobom. Eto, to
sam post'o kukavica! Ali se odjednom uspravi: a to, bogamu! ree prkosno i oi mu
se zakrijese opakim sjajem. A to da poputam? Komu da poputam? Da cmizdrim k'o
ovaj moj Ben Kur: Jadne one dvije sirotice? Pa ako su sirotice! Tko im je kriv! Uh, majku mu budalastu, to se zalijepio za one dvije svete Monike! A evo ja, slobodan k'o jarac,
pa mogu to hou! Jata da mogu! Da se ne bojim valjda tebe tamo, iza stabla? Knjige
pie? Pii samo, pii! Samo da ti ja ne ispiem po tabanima Deset zapovijedi Bojih, k'o
Mojsije! Misli li da sam ti ja k'o na komandir: zakon, veli, doputa da se pie, pa to
moe? Zakon? Udesit u ja tebe, ba ako hoe, i po zakonu, ne boj se! Ve e ti meni
dopasti aka, a onda e biti ajaoj!
Pazi, to tebi govori, ne igraj se!
Ah, to! On je igraka. Sve su to moje igrake iz torbe svetog Nikole.
122
Igrake? Moda jor Bepo, moda jor Bernardo, moda i financ i dvije sirotice, magari i njegov gospodar, ali... on, andar!... Kani se, velim ti! Ne primjeuj ga tako izazivaki, ne gledaj ga kao vuka iz 'Crvenkapice'. Ima neko uroeniko pleme u Africi ili Aziji
to moli divlju zvijer za oprotenje prije no to je ubije. Oprosti, kau ti obzirni ljudi, to
te ubijamo i zamoli svoje roake i prijatelje da nam oproste, i da se ne osveuju naoj
djeci. Ne ubijamo te iz mrnje, nego iz potrebe. Mi trebamo tvoje tijelo da nam djeca ne
umru od gladi, a duu ti ostavljamo da ivi i da nae drugo tijelo... Znamo da je runo
to to inimo, ali moramo. Zar se nee smilovati naoj djeci? Oprosti.
to hoe time rei? Pa ja njega ne ubijam!
Hou rei da nema ni toliko obzira koliko onaj tamo uroenik prema krokodilu. On
priznaje krokodila, on mu se ne ruga. A uzima od njega samo ono to mu je potrebno,
to mora uzeti...
A ja, zar ne uzimam to mi je potrebno? Meni su potrebna opaanja, ja moram gledati...
Podrugljivo. Strana je nesrea biti smijean. On to zna, zato je i bijesan. On je kao lav u
cirkusu, koga su vezali koncem za vrat pa ga klauni vode uokolo po areni. Publika se,
dodue, smije toj glupoj lavovskoj snazi to se pokorava otporu jednog konia, ali on je
pristao na tu igru. On je ipak tu lav! No neka netko samo pokua prekriti uvjete cirkuske konvencije, neka baci zveku pred lava, on e to shvatiti kao ruganje, kao podcjenjivanje njegovih mogunosti, i razderat e sve oko sebe.
Da, samo to on nije lav.
Priznaj ga barem kao kaalj, kao kiu, kao glavobolju, on i ne trai vie. Pokai mu da
ga se bar malo boji i on e to shvatiti kao potovanje. Potuj ga makar kao pojavu ako
eli sauvati glavu. Zar se ti i kalju ruga, i glavobolji? Je li ti moda i kia smijena?
Kia je dobra, ona je i sama podsmjeljiva. Sad se negdje pritajila, pa nam se smije, kako
se tromo frigamo skupa sa andarom u ovoj bojoj tavi pod suncem. A onda e odjedanput pljusnuti, i bit emo mokri i ivahni kao vrapci. No, on, andar, on bi je zabranio,
est-pet! Ona mu se ruga, mokri mu po glavi (tako on to smatra), bubnja mu po bubnjastoj kapi, kao da se sva slila iskljuivo na njega da bi ga smoila i uinila jo smjenijim i
neuglednijim.
To je opet igra mate, titranje slika, kao u nekom aljivom aplinskom filmu, kojim sebe
zabavlja.
Tvoja je igra naivna, nadahnuta junatvom djeje sobe i jahaa rumene kadulje, 36 sva
ljepljiva od okolade to curi niz bradu. On nije mrav to se neduno mijea u posao
tvoje mate. On i sm ima matu, pakosnu, paklensku, u kojoj bijesno kipi kao u kotlu. I
on se voli poigrati svojom matom. Pa, sve tako u igri, poput tvoje igre, mata on kako bi
te uronio u svoj kotao i skuhao kao koko. Zar ga nisi uo: bit e ajaoj! Ne piu se tu
romani, mon cher!
Znam govori vie rezignirano no tuno, mrano oborene glave kao osuenik.
Ne osjea li onu izvjesnu atmosferu kad on prolazi? Sve mirii po njoj, ak i ono cvijee
na prozoru iri oko sebe dah lane ljepote. Zar su tu make podvile rep zbog koketerije?
Nije on nipoto vuk iz 'Crvenkapice'. On je onaj vuk to je obeao da nee klati ovce, pa
je podavio guske to su zagakale kad su ga ugledale: mislio je da mu se rugaju... Ne budi
Riders of the Purple Sage (1912), neko popularni roman o Divljem zapadu amerikog pisca
Pearla Zane Greya (1872-1939)
36
123
guska, budi radije ovca. Budi Artotrog tom Pirgopoliniku s pitoljem o zadnjici, natovari
ga pohvalama da klone pod njima; budi La Fontaineova lisica...
Ili ostavi ga i vrati se. Eno, jor Bepo pria zanimljive stvari u brijanici:
E, jer naa Matija misli, znate, da sam ja kao dijete, da ja nita ne znam, pak da me
moe svatko prevariti. Puh... otpuhuje jor Bepo sapunicu. A mene ne moe nitko
prevariti, jerbo ja znam da me varaju... puh... pak im putam da varaju, kad im je to
drago, i gledam kako varaju, pak se smijem u sebi. A Matija poslije vie: jor Bepo, jor
Bepo... puh... opet su vas prevarili! Ajme meni, jadan ovjee! A ja govorim Matiji: Pusti,
Matija, kad im je to drago. A meni je isto drago... puh... gledati... Onda Matija pone
plakati, jer ona je krta, znate, pak joj je ao kao da je njezino: Ajme meni, jor Bepo,
ovjee pravedni (a to pravedni hoe rei glupi), sve e vam pokrasti! Umrijet ete od
gladi u starosti! (To, znate, kao da sam ja mlad.) Koje su vam lijepe novce ukrali! pak
Matija rauna na prste koliko su ukrali. Puh... otpuhuje sapunicu. Ma, jor Bernardo, oistite mi, za ljubav Boju, malo ovu sapunicu, sve mi ulazi u usta. A vi ste vidjeli
kakve Matija ima prste? Kao rogae: kvrgave, crne, a sve ispucane s donje strane, pak
ih mae uljem, znate. I tako na te prste ona broji. A to joj ne stane na prste, ona ima u
kuhinji zdjelice, znate, pak svaka zdjelica ima svoga dunika. To su oni to me varaju,
znate. Pak u zdjelice stavlja zrna boba... jerbo Matija ne zna pisati... zrna faola, slanutka
i lee, pak joj svaki bob znai hiljadu, faol sto, slanutak deset, a lea jedan dinar, i tako
nju ne moe prevariti ni sam vrag Lucifer. Ona okrene zdjelicu na stol, pak broji zrna:
koliko zrna, toliko duga... Pak meni govori: Nee oni mene vu' za nos kao vas! A ja opet
govorim Matiji: A eto, Matija, radi kako zna. To su tvoji posli. I tako ja, znate, nemam
brige... Ma opet ne mogu tako sa svijetom, znate, razgovarati, jerbo sve Matija govori...
Pak kad ja hou togod rei, ona odmah meni presijee rije: Ma nemojte vi, jor Bepo,
nita razbijati glavu. Ne moete vi s ovim svijetom. Samo ete se naljutiti, pak neete
moi noas zaspati. Ovo je divlji svijet, bez srama i razuma, samo gleda kako e ukrast'!
Eto, tako Matija govori, pak ja moram muati, znate.
A zato joj vi ne reete pita jor Bernardo s britvom u ruci neka ona mui, a vi da
hoete govoriti? Vi ste gospodar.
A, gospodar jesam... jesam gospodar. Ali Matija meni vrijedi. Znate koliko meni Matija vrijedi! Ja se ujutro kasno probudim, znate, jer po noi ne mogu spavati, nego sve
mislim, znate... do tri sata ujutro mislim. Onda kad se probudim, Matija odmah zna da
sam se probudio, pak mi donese kavu i kifle na krevet. ujem, znate, papue Matijine
kako idu gore u moju sobu, pak znam da e sad ui u sobu i da e otvoriti kure. A meni,
znate, kodi velika svjetlost, pak jo prije nego otvori ja se pokrijem po glavi. A Matija,
kad otvori, ree: Bonjorno. Kako ste spavali? Dobro, Matija, odgovaram ja ispod
pokrova. A ti? pak mi Matija pripovijeda to je sanjala prole noi... Jerbo, ona, znate,
svake noi sanja da su doli lupei u kuu, pak da su me htjeli ubit i pokrast, a njoj uzet
potenje... I dokle mi ona tako pripovijeda, ja polako putam svjetlost pod pokrov da mi
se, znate, oi priviknu, znate. Kad mi se oi priviknu, popijem kavu i pojedem dva kifla,
a Matija mi govori: Ma vi ste bolesni, jor Bepo. Nisam, ja govorim. Kako niste,
govori Matija, kad ste pojeli samo dva kifla! Nemate apetita. Pokaite mi jezik. Dat u
vam ulje od ricinusa da vas oisti. A to ona govori samo da me prestrai, znate, da bih
pojeo tri kifla. Ona zna da me strah ulja od ricinusa, znate. Pak pojedem preko volje tri
kifla, samo da mi ne bi dala ulje.
A to vas ona dri kao da ste malo dijete? govori jor Bernardo.
124
E, da, kao malo dijete... ponavlja jor Bepo rastreseno i nastavlja: A onda mi
Matija pomogne da se obuem. Postole mi ona sama, znate, obuje i svee, jerbo, govori
Matija, da ovjeka moe najprije udariti kaplja kad obuva postole...
Da, to je istina govori jor Bernardo. Tako je udarila kaplja pokojnog profosa od
suda ba kad se ujutro obuvao. Tijesni postoli, pak on dao snage i puk! pukla ila.
Zato ja uvijek govorim: postol neka je komotan!
E, i ja isto. Uvijek jedan broj vie. I tako mi Matija obuje postole i... i to sam ono htio
rei?
Da vam Matija obuje postole...
E, da, obuje mi postole i... Ma neto sam drugo htio rei?
A bit e da vam ree neka se pogledate u zrcalo, Boe moj?
A, ne, ne odbija jor Bepo, gotovo uplaeno. Ja se ne gledam u zrcalo. Ja se nikada ne gledam u zrcalo, znate.
asak utnje. jor Bepo napregnuto misli to je htio rei. jor Bernardo brusi britvu zagledavi se ravnoduno u praznu ulicu, bijelu od sunca.
Eh, da! uzvikuje odjednom jor Bepo. Htio sam rei: Matija mi dade klobuk i
ap i ree mi bonvijajo i da ne sjedim na suncu. A ja onda niza skale, pa u Biro, pak
sjednem na vrata od Biroa da uhvatim malo zraka prije objeda. I opet malo mislim da me
te misli ne bi muile po noi. Bolje je to obaviti po danu, a no je za poinak. Ma ovaj
svijet uvijek neto vie, vie... pak se ne moe u miru ni misliti. A tko je ono maloprije na
vas vikao?
andar.
Zato je vikao na vas?
Da zato ga gledam.
E, nemojte, nemojte ga gledati. Ja, znate, nikad nikoga ne gledam. Ni sebe nikad ne
gledam u zrcalo. I nikoga ne poznajem. Svi su mi jednaki. Od gledanja se, znate, troe
oi. A pak, na koncu, to se ima gledati? Ako ste jedanput vidjeli jednog ovjeka, to vam
je dosta: vidjeli ste sve ljude. Jerbo svi imaju i nos i oi i ostalo. A to se ima drugo vidjeti?
Eh, a enske? klikne jor Bernardo.
Isto. Nos i oi i ostalo. Hou rei, ui, usta, glava, ruke, noge.
E, noge, noge! uzvikuje jor Bernardo kao poznavalac i strunjak u neku ruku.
Noge! Lijepe enske noge, pak vam se zavrti u glavi!...
Kad ne gledate, sve je to nita. I noge... i sve je nita. I nita vam se ne vrti, vjerujte vi
meni, jor Bernardo. A na vas, eto, andar vie, jerbo gledate... A ja ne gledam, pak na
mene nitko ne vie.
Da ste siromah, vikali bi i na vas brunda jor Bernardo potiho; ne moe se uzdrati,
a da to ne kae. I uzdahne teko, siromaki.
Patron? pita jor Bepo, naulivi uho. Neto ste rekli?
A, govorim ja da su andari zato i plaeni da viu. A ovaj vie i preko plae, za pasju
ud.
I govori se tako da koliko ljudi toliko udi. A bit e da je njega dopala jedna ud, to vi
govorite, pasja ud. Jerbo ima takvih udi od pasa, znate, pak on nema nikad mira. Hou
rei, nikad pokoja i poinka, nego laje na svakoga. Govori se da pas i na mjesec laje...
125
*
Ne zanima me to! to e mi to senilno trabunjanje? to mogu s tim? To je sve smijeno,
neka se time bave pripovjedai kominih priica za dnevne listove. Ja trebam temu stranu...
No, to je? Prekinuo si se? Temu stranu? ekspirsku? andarsku? Krokodilsku! 37 Oh,
oh! Krokodilska tema, strano je to, doista!
Ali nema andara. Vidi, doista ga nema, nestao je. Odnio je nekamo svoj bijes da se
istutnji u samoi. Pravi pokusne eksplozije kao da je pronaao novo oruje. Tajno! Strano!
A eno ga gdje umiva noge, hladi svoju ud, to kae jor Bepo. Sjeo andar poput sirotana na pusti kamen kod mora, izuo se i namae noge u vodi. Skinuo opasa s pitoljem,
raskopao bluzu, poloio i kapu na kamen naopako, kao erpinju, pa upija u sebe laki
dah povjetarca s mora, zagledavi se spokojno u daljinu. Tihi apat lahora u gustim iglicama bora iznad njegove glave i milo pljutanje vode pod nogama, a svuda uokolo veliki, beskrajni mir. Mir dui andarovoj. Mir njegovoj udi, njegovoj srdbi, mir pitolju i
kapi. Stiao se bijes u njemu, pa mirno preiva svoj plijen od dananjega jutra: financa i
dvije sirotice, jor Bernarda i tebe. Od vremena na vrijeme pljuca daleko u vodu i melje
vas u pameti kao beznaajne, jadne nitice, unitava vas i brie kao gamad to se rasprostrla po njegovu ivotu, po smislu njegove egzistencije i hoe da ga ugui. Zna on zato
ga gleda jor Bernardo, zato ga financ izbjegava, zato one dvije iz trafike nisu njega
izabrale za zeta, zato ga svi gledaju, svi izbjegavaju, svi nerado govore s njim, zato je
uvijek tako sam k'o siroe za koje su sva vrata zatvorena, sva srca prazna, sva usta nijema.
Sve je to zato to je andar.
A to je andar?
andar je uvar reda i poretka. uvar!
Dakle, svi su ovi protiv svega to on uva; da njega nema, zaas bi sve to sruili i prorajtali, est-pet, k'o pijanci u kui u kojoj gazde nema. Napili bi se i potukli.
Ali gazda je tu! E, nee, bogami! Nee, pa makar crk'o ja! Neka Ben Kur eni trafiku,
neka Mate stjee kuu, sree nemam ja, to znam i fukam... ali nee ruiti ono to ja
uvam!
Srdito zapljesne nogama po vodi i pljune otro: ne-e!
Razbjesnile ga vlastite rijei pa je uzeo vikati na imaginarne ruitelje drave ondje pred
sobom, u zraku. Razmahao se estoko, pa boksa zrak i prijeti, pokazuje bosanski i
psuje prostaki strine i matere onima tamo lopovima i bitangama lopovskim, a onda
kad je ve nastupio momenat upotrebe vatrenog oruja (po pravilima slube), dohvati
pitolj iz futrole i stane mahnito pucati po vodi.
Tako! ree, ispalivi i posljednji metak.
Sve ih je postrijeljao. I ponovno nastupi mir. Tuan, potiten mir, kao na ratitu poslije
bitke, gdje lee mrtvi ljudi meu prevrnutim i razbijenim stvarima.
krokodilska tema odnosi se na basnu u kojoj majci krokodil uvijek pojede dijete, bez obzira na
majine argumente
37
126
Teko je disao od umora, kao boksa koji je oborio protivnika. I sada stoji nad tim pokoljem oko sebe i bulji preda se u vodu, tuno, patniki, kao nad nekim gubitkom. Razilazi
se magla bijesa i svie stvarnost pred oima. Gle, neke ribice motaju se tu u vodi kao mali
gladui, prosjaii. I noge mu se bijele u prozirnoj, istoj vodi, poveane kao pod lupom,
teke, tupe, ogromne, s dugim, uzdignutim palcima, kao da ga udno gledaju, njega
gore, slijepom roinom nokata. Odjednom osjeti sitno grickanje po prstima i proe mu
neka milina po leima kao od dodira neeg dragog i nepoznatog. To sitno tipanje po
jabuicama prstiju, to su nabubrile u vodi kao groane bobe, osjeti kao drago i prisno
milovanje, kao ljubavnu slast i slatku omamu nekog davno prieljkivanog sna o eni, o
ljubavi, o intimnom spajanju s onim nekim udnim, malim, koprcavim enskim stvorenjem to se kao koljica rastvara pred njegovom udnjom...
Ribice! ree, sav najeen od milja.
Nije se usudio pomaknuti da ne bi preplaio u sebi taj mili dah ljubavi. Sav se ukoio i
skupio oko te male, idiline igre u vodi, te sitne svirke po svojim prstima, to je zvonila
na napetim icama njegovih elja kao tuna kantilena neke nikad neostvarene ljubavi.
andar teko uzdahne. Preplae se ribice uzdaha, strelovito sunu od njegovih nogu i
potonu u modru dubinu. On strese glavom kao da se trijezni od uzaludnog sna, sabrano
protrlja oi kao razuman ovjek i uzme se baviti pitoljem. Traio je zanimanje svojim
rukama i svojim mislima. Uzme iz futrole posebnu krpicu od biljarskog zelenog sukna i
stane njegovati pitolj; kljocne nekoliko puta, oprezno okrenuvi cijev od sebe, onda mu
s velikom pomnjom obrie obara, grlo i usta, kao nestanom djetetu to se zaprljalo u
igri. Zatim izvadi novi arer iz depa i umetne ga u pitolj, satjera metak u cijev, zakoi
i spremi oruje u futrolu.
*
Sve si to pratio s napetom pozornou i nisi propustio ni jedne jedine sitnice, a ipak si
poao!
Lako, gipko, neujno kao maka prikrada mu se s lea s beumno mekim gumenim
papuama. to kani?
Vidjet e...
Ne api, ut e te!... Ja to nazivam izazivanjem sudbine... ili naprosto ludou! Zna li
to znai taj korak?
Znam...
To samo kae, ali nisi siguran da zna.
A tko je ikad posve siguran? Svaka je igra hazardna.
Igra? Kakva igra! Kad je ulog ivot, to vie nije igra, nego vratolomija, katastrofa! Ti
polazi u smrt!
Ah, ne! Ja polazim u aljiv podvig na ovog hvalisavog krokodila to mi plai matu i
prodire reenice. Gledaj ga Crocodilus gloriosus!
Naoruan pitoljem. A metak mu je za tebe spreman u cijevi, da zna!
Znam. A zar su manje opasna osamdeset i tri zuba u gornjoj eljusti krokodila i trideset u
donjoj? Pa svejedno ljudi idu u lov na krokodile. A ja ak ne idem u lov. Zamolit u ga
da mi ne zamjeri, kao oni tvoji uroenici u Africi ili Aziji. Sam si mi preporuio da tako
postupim...
127
Ne mogu vie obuzdati tvoju ludost. Tvoj me objeenjaki humor plai; nisi vie pri
sebi...
I nisi, doista. Nita vie ne uje, nita ne vidi, samo ta lea pred sobom, uska, mrava, s
uzdignutim, iljastim ramenima, meu kojima raste, kao u nekoj usjeklini, tanak, koat
vrat s pljosnatom, etvrtastom glavom na vrhu, iz koje stre dva uha, kao dvije strane
kunje za tvoje ruke.
Ali ne, kori ruke zbog uiju, kao da trae igrake iz izloga za malu budalastu djeju
igru. Ne! i die ruke kao u molbi, kao u nekom nijemom vapaju, oajniki, posljednji
put...
Hop! dlanovima si pokrio andarove oi!
andar se trgne, uplai, pokua skinuti ruke s oiju. No odustane i prieka; pristane na
alu.
Pogodi tko sam! glas ti je drhtao od uzbuenja, od dodira vlanog tueg lica na
dlanovima.
Nije prepoznao glas, znai: nema tu ale...
Tko si da si, bitanga si! ispadne mu nekako rimovano, mada u bijesu. I odmah
u ja tebe... i posegne za pitoljem.
Ruke ti same strelovito kliznu s oiju preko andarovih ramena i obuhvate ga u vrst
zagrljaj. andarove ruke klonu uz tijelo, sputane, nemone... Pokua se maknuti, osloboditi se obrua, no tvoje ga ruke jo jae stegnu, uvjeravajui ga u uzaludnost svakog
pokuaja osloboenja.
No, dobro, a to sad?
Nita. Ne putam ga! A hladan te znoj oblijeva pri pomisli: zar nikad, nikad?
Putaj! hripne andar, shvaajui jo sve kao nedoputenu igru, koja je malo predugo potrajala.
Eh, jest, da me ubije!
Jata da u te udesiti! mata andar. Nego ta misli da e dobiti Svetoga
Savu? Jo se osjeao premonim. Nego, sada da mu je samo osloboditi makar jednu
ruku da se doepa pitolja...
Eto, vidi! Da te pustim, pa da me ustrijeli? I to jo? Da ti moda sm dodam pitolj
u ruke?
Znai zatrubi andar iz punih plua (trnci ti prooe od vibracije toga glasa) ti
ne kani putati?
Postao je svjestan svoga poloaja kao vuk u gvoima i poeo je bjesnjeti. Ali nije se
mogao maknuti.
Dakako da ne kanim! a glas ti podrhtava od strave; no prekasno je za kajanje...
uje toplo mu zaape u uho kao bjesomuniku budi razuman. Zar ne vidi i
sam da te ne mogu pustiti? Budi miran, jer tako samo mui i sebe i mene, a bez koristi...
to miran, est-pet! drekne andar bijesno. Putaj ili!...
Ili to? Ili e uutjeti i biti miran, zar ne? Jer to je sve to moe uiniti. No tjei se:
ni ja ne mogu nita vie. Sad smo jednaki. Ovim smo zagrljajem stupili u brak, do smrti.
Zamisli do smrti! Koja vjernost! Jer drugog izlaza nema. A svemu si ti kriv, tvoja
pasja ud, kako kae jor Bepo. Odmah si posegnuo za pitoljem da me ubije! Morao
sam te zagrliti da sebe spasim. I sad te moram drati. Oprosti, ne srdi se (te su te rijei
sjetile uroenika, pa si nastavio gotovo sentimentalno): Ne drim te ovdje iz mrnje, nego
128
iz potrebe. Ti si krokodil; ako te pustim, poderat e me. Dakle, moram sputati tvoje
tijelo da me ne bi progutao. A duu, vidi, duu ti ostavljam slobodnu. Moe misliti,
moe govoriti to hoe. Moe me psovati, vrijeati, moe bljuvati na mene najgadnije
pogrde, nita me nee uvrijediti. Jer opet, ja i tebe razumijem. Teko ti je. Kako ne bi bilo
teko ovako umrijeti! Sjedei na morskoj stijeni, bez opasaa (a pitolj tu do tebe nabijen!), raskopane bluze, bez kape... jednom rijei, sasvim nepropisno. Pa ak i s bosim
nogama u vodi! Kad umre, ribe e ti noge pojesti, zamisli! Znam da je runo to to
inim, ali moram. Oprosti.
Ali crknut e i ti! zabrunda andar s olakanjem.
Da, istina je. Ali moda e ti prije mene. Ja sam deblji i jai, dulje u izdrati. A tebi e
ribe noge pojesti...
andar promrmlja kletvu zabrinuto. Nesvjesno trzne nogama u vodi. Zatim pokua
okrenuti glavu da bi ti vidio lice.
Kad bih ti samo mogao njuku vidjeti!
Poznaje je vrlo dobro. Spremao si joj svoj ajaoj... i Deset zapovijedi Bojih po tabanima...
Ah, ti si onaj to pravi knjige! klikne andar kao da je ugledao spasenje. Deder,
knjiaru, bogati nastavi andar pomirljivo-intimno, kao ovjek koji shvaa alu meu
ravnima ti si pametan ovjek...
Pa to?
Pa da me pusti, est-pet! prodere se andar, ali pomijea s tim nekakav smijeh,
koji je trebao ublaiti grubost. Deder, neu ti nita, shvaam ja alu, bogati... i opet
se nasmije onim smijehom.
Ali ja se ne alim istrese mu u uho s toplim, vlanim dahom, kao da mu tepa mile
rijei.
Ah, jest. Znam ja vas knjiare, sa svime alu tjerate. Eh, jeste mangupi, sveca vam,
nita vam nije sveto...
Gle, La Fontaineove lisice! snebiva se. Dolazi ti elja da se poigrava basne. Pa
jest, gotovo da ima pravo. Nije sve za alu. A mi i prekardaimo. A to e, luda eljad.
Uobraena. Misli da sve smije...
A, pa i nije to ba... brani andar suprotno stajalite, lisiji, liberalno...
Kako nije! srdi se toboe.
Pa i jest, ako uzme strogo.... Ali ipak, mora i kroz prste...
Tee razgovor, udan, paradoksalan, lukavo okrenut na glavu, mie se akrobatski oprezno, na rukama, po ici zategnutoj izmeu tebe i andara, nad ponorom. U njemu se vidi
svijet odozdo, kao u odrazu, udan, okrenut naopako, kao u snu; nebo pod nogama,
duboko, plavo, bistro kao voda... S ruke na ruku miu se rijei, obzirne, lukave, suouju
se na uskoj niti u kritinoj toki susreta, i elegantno, elastino, uglaeno ak, uklanjaju se
jedna drugoj i obilaze se bez kolebanja, bez sukoba.
andar laska umu, knjigama, kolama; ne govori se uzalud: daj mi znanje, dat u ti
imanje... Previja se lija, ulaguje: sva je gola iskrenost.
Jer to ti je srea, na priliku, ako pameti nema? K'o da koku ima to nosi zlatna jaja,
pa je gnjavi i gnjei dok ti u rukama ne crkne, est-pet!
Jest, to kae, srea. U sreu ovjeku ne smije dirati, nije to za alu.
Jata da nije! gorljivo se zalae andar.
129
A sree nalazi ovjek u raznim stvarima. Poznavao sam tako udaka, samca, koji je
bio sretan to moe spavati na dobro nabijenoj slamarici. Govorio je da ga utanje slame
umiruje i uspavljuje, a njen miris da ga sjea sela, mirisa polja i livada i da ga to ini
zdravim i jakim, naprosto sretnim. A to je radio? Kad god je trebao da potpali vatru,
vadio je slamu iz slamarice; tako da je spavao vie na golim daskama negoli na slami.
Sam je potkradao vlastitu sreu a da nije ni opazio!
Takav je ovjek. A drugi opet ivi i ne zna, ne osjea da je sretan, ali onda odjednom
otkrije da je nesretan. Sam se naali s vlastitom sreom. Eto, da ti ne bude dosadno ekati
smrt...
Opet ti... est-pet! pobuni se andar. Pa valjda ne kani?... i odjednom uini
silovit pokuaj da se istrgne iz tvoga zagrljaja. Ali ti si oprezan: nije te uspio iznenaditi.
Kanim, kanim odgovara mu spokojno i jae ga stee. Jer i ti kani, kao to
vidim.
to, ba do smrti? pita andar ogoreno.
Do smrti.
Postalo je nepodnoljivo. Sunce se nagnulo k zapadu pa iba iskosa ivim plamenom po
vama, te ti se ini da e ti se mozak u glavi skuhati. andarova se bluza napojila znojem
pa zaudara masno vojniko sukno kao pasja crkotina kad je more izbaci na sunce. I glava
mu (tik pred tvojim nosom!) smrdi po znoju, sav je postao ljepljiv, vlaan, odvratan kao
mokra koko, i stuilo ti se od tog jadnog, mravog tijela ije te otre, sjekiraste lopatice
ve uljaju na prsima.
Bio je jedan as kad ti se uinilo da vie ne moe izdrati, i dolo ti je da ga pusti... No
istovremeno pogled ti padne na pitolj koji je ondje podalje strpljivo ekao upravo taj
momenat (s metkom ve u cijevi, spremljenim za tebe!)... i brzo si se oporavio od te
slabosti.
Kako rekoh, da ti ne bude dosadno ekati smrt, ispriat u ti jednu priicu koju sam
smislio, a bio bih je i napisao da te nisam ovdje ovako smrtno zagrlio. Znai, ostat e
nenapisana, a ti si joj, eto, jedina publika... Dakle... bio depar sposoban i neobino vjet
u svom zanatu, a ti zna najbolje to to znai... Ama, slua li ti mene?
Sluam ree andar mrano.
istio je on depove takvom lakoom da je mogao ovjeku s lisnicom i komad plua
izvaditi a da ovaj to i ne osjeti. Ali nikada nije upotrijebio nikakvo nasilno sredstvo;
uvijek elegantno, otmjeno, sa smijekom. Operirao je meu samim otmjenim i bogatim
svijetom, gdje ima sala, kako oni, to jest depari, kau. A imao je enu, ivahnu i lijepu, koju je oboavao. Oboje su bili mladi, lijepi, veseli i sretni. To je bio brak iz ljubavi.
Kakva ljubav, est-pet! klikne andar ljubomorno. S lopovom?
Ama, ekaj! Ima takvih ljubavi. On je silne novce dizao a da mu policija nikada nije
uspjela ui u trag. I sve je njoj davao, enici svojoj oboavanoj. Ona je vodila kuu kao
najbriljivija domaica, odijevala se ni skromno ni izazovno, ve lijepo i ukusno, razumno i umjereno, mnogo umjerenije od njega, mua, koji se morao odijevati elegantno zbog
posla, da bi mogao ui meu otmjen svijet. Budui da je nou radio, prespavao bi do
podne; ona bi ga tada poljupcima probudila, ruali bi, poslije ruka odlazili u etnju,
vodili se za ruku, trali po parkovima, smijali se, ludovali kao djeca. Uveer bi odlazili u
kino, jedno drugome stiskali ruku u mraku, ljubili se, pa ak i zajedno plakali ako je film
bio tuan, a poslije kina, on bi je otpratio kui i dugo se s njom opratao u vei, ljubio je,
grlio, aptao joj njene rijei kao da se zauvijek od nje rastaje. Zatim bi, dobacujui joj
130
rukom posljednje poljupce, bodro i pun nade odlazio na posao. Nikada mu se ona nije
potuila na svoje samotne i prazne noi: znala je da tako mora biti...
Tako jedne veeri, jo u kinu, on je bio nesabran i tuan. Neto ga je muilo, a ni sam nije
znao to. Ona mu je stiskala ruku, ali on nije uzvraao; pokuala ga poljubiti, a on uklonio lice. Neto nije u redu, pomisli ona.
to ti je? apne mu u uho.
Nita odgovori on zamiljeno i strese se. Nije ni gledao u platno, bavio se svojim mislima.
Ali sad mi doista mora rei to ti je? upita ga ona, strano zabrinuta, kad su izali na
ulicu.
Ne znam, proape on i stisne se uz nju kao da se boji.
Boji li se?
Da, ina.
ega?
Ne znam...
Onda ne idi...
Moram.
Oprostio se od nje te veeri beskrajno dugim, strasnim zagrljajem, kao da se rastaje sa
ivotom.
ina! apnuo je jo na rastanku, a oi su mu bile tako tune da je ona uzdrhtala. Otkinuo se od nje odluno, kao ovjek koji se povinuje dunosti i poao. Nije se okrenuo.
Imao je osjeanje da ide ravno u klopku koju mu je netko namjestio, a stid ga je bilo od
ine da se vrati.
Posjetio je jedan skupi noni lokal, sjeo za jedan stol i uzeo odabirati rtvu. Odmah mu je
pao u oi lijep i neobino elegantan mladi, koji je zabavljao lijepu, utu damu, dok su
druga dva starija, prosijeda ovjeka za njihovim stolom vodila iv razgovor. Jedan od
prosijedih vjerojatno je bio mu ute, jer bi je od vremena na vrijeme blazirano pogladio
po ruci. Mladi je gorljivo udvarao dami, plesao s njom, aptao joj u uho, bradom milovao kosu... jednom rijei, ponaao se s drskom sigurnou iskusna ljubavnika.
U deparu se pojavi udan osjeaj prema otimau ena, neto nalik na profesionalnu
mrnju i elju za osvetom. Vrijeala ga je i poniavala razlika u vrsti otimaine, i on se
prvi put u svojoj deparskoj karijeri osjeti inferiornim i bijednim lopovom to krade
lisnice iz depova. Bio je nesretan.
Nije mogao oprostiti mladiu taj osjeaj, i on izvede pred njim operaciju s takvom vjetinom kao da mu je sama sudbina upravljala prstima. Kao najvirtuozniji kirurg... od onih
to operiraju mozak. Kako je to izveo, ne bih ti mogao rei, jer ne znam; to nikako nisam
mogao smisliti. No ako ti kaem da se sam sebi zadivio i da je ponovno osjetio svoju
punu nekadanju vrijednost, moe zamisliti kakva je to bila pobjeda nad onim drskim
kradljivcem ena.
Strana ga je radoznalost vukla da zaviri u kavalirovu lisnicu. Lisnica je bila debela,
nabijena zamamnim sadrajem, koji ga je razdraljivo titio na prsima.
U jednoj sporednoj, pustoj uliici stane ispod uline svjetiljke, izvadi lisnicu i uzme istraivati njenu unutranjost: u jednom pregratku neto novaca, a ostalo sve same fotografije!... Beskrajno mnotvo enskih fotografija s posvetama, ljubavnim izljevima i njenim
131
rijeima, kako ve ene piu svojim ljubavnicima. Bilo je tu portreta, profila, poluprofila,
dekoltea, kombinea, kupaih kostima bez jednoga, pa i bez oba dijela. Golotinja.
Depar je povrno i zapravo razoarano prebirao po tom haremu, bez ikakva mukog
interesa, jer on je ljubio samo inu, samo inu...
Samo inu! odjednom vrisne zaprepateno. Fotografije mu iskliznu iz ruku i prospu se po ploniku. Ostala mu je samo jedna, inina!
Uh, majku joj pokvarenu! zaroke andar i trgne se osvetniki, potpuno zaboravivi na svoj poloaj.
Da, inina... A to se ti uzrujava? Nisi ti depar. I jo k tome napisala ina njene
rijei preko svojih gotovo sasvim golih grudi: Miiu da se vjeno sjea slatkih noi
njegova Makica.
I to? Nije ju ubio, est-pet? andar je sav drhtao od uzbuenja.
Ne. Otiao je na prvu policijsku ispostavu i prijavio se. Novine su o tome pisale; postao je poznat. Bio je osuen na zatvor, gdje je nauio izraivati razne ukrasne stvarice
od ljepenke. Kad je iziao, bavio se prodavanjem tih svojih stvarica na ulici pred nonim
lokalima, gdje je nekada operirao. To je bilo tek toliko da ne bi morao otvoreno prosjaiti.
Ljudi su ga poznavali po senzaciji iz novina, pa su mu bacali novac, ali nisu uzimali
stvari. Po runom vremenu sklanjao se po veama sa svojom trgovinom, da mu se stvarice ne raspadnu na kii...
A ona?
Ona je postala prostitutka.
Jata!
Katkada su se nou susretali na ulici. Ona se pravila da ga ne poznaje, a on je okretao
glavu od stida. Moda ju je jo volio...
inilo ti se kao da je andar zajecao: cijelo mu je tijelo zadrhtalo sitnim, nepravilnim
trzajima, i dah mu je postao kratak i ubrzan... as zatim osjetio si kako ti je na ruku
kanula krupna i topla suza...
Tako je, eto, depar sam sebi ukrao sreu... Izazivao si ga da govori: htio si se uvjeriti plae li on doista ili ti je moda samo pljunuo na ruku?
Kakva srea, est-pet! javi se andar uplakanim glasom. Nikada je, jadan, nije ni
imao! i teak mu se jecaj otkine iz srca.
Gle, pa ti plae! Lopova oplakuje?
ovjek je... muca andar kroz suze.
Ne vjeruje krokodilskim suzama. Uzima ih u epruvetu i dolijeva kiseline.
Kakav ovjek! Rekao sam ti da sam to ja izmislio...
A zar se nije dogodilo? glas mu podrhtava, ali ne vie od plaa, nego od bijesa.
Nije.
Pa to lae! izdere se andar u svom starom, krokodilskom svojstvu. Ja bih te
sad k'o psa...
Znam odgovara spokojno. Zato te i drim.
*
Sunce je ve davno zalo, spustila se meka ljetna no. Zvijezde su zatitrale po vodi...
132
andar spustio glavu na prsa i pue na nos kao zmaj: bijes mu suklja iz nozdrva.
Tu sam, bogamu, jecao i cmizdrio k'o plana manda, uzrujav'o se i sramotio, est-pet,
a sve za strinino zdravlje! Uh!
A da i nisam izmislio to to sam ti priao, ti bi me svejedno k'o psa kad bih te pustio. Ako ne odmah, ono ve jednom... kad bi prestao aliti depara. Takav si ti. Ubio bi
me zbog ovoga tu to nije izmiljeno.
Cmizdri nad izmiljotinama, a zbog onoga to se deava ubija. Izmiljena ovjeka,
lopova, oplakuje mada si andar, a iva ovjeka koji ti je izmislio lopova i inu i priu
to je izmamila dvije ljudske suze iz krokodila, ti bi toga ovjeka k'o psa!
I jo hoe da te pustim!
A zato mene ne ali? Zar ja nisam nesretan? Zar me nije nesrea to ti postoji gurnula
u ovu krajnju, najveu nesreu, te moram tu umrijeti s tobom zato to ti ne mogu vjerovati?
Plaio si mi matu, razgonio i prodirao reenice jo dok su se raale u glavi, trovao mi
sve izvore misli... Mata mi se uljala podvijena repa dok si se ti epurio po svijetu, bjeala od tebe, od onoga to ti doista jesi i to se deava zbog tebe i sklanjala se po brijanicama, po trafikama, motala se oko nogu smijenim starcima, udacima, prosjacima,
prosjaila i krala komadie ivota na rubu stvarnosti, ali ovo tu, ovo ovako... u posljednjem zagrljaju nije mogla smisliti.
A sad se, gle, to i dogodilo, ali napisati vie ne mogu! Moram te drati i umrijeti...
Dopusti barem da izvuem noge iz vode. Hladno mi je.
Ha, noge! Na noge misli! A glava? Na glavu ne misli?
Ne misli ni ti na svoju...
Ne, jer ona nije vie tu... Tu su samo ruke, to te grle... Tebe (kako je ovo ludo i smijeno!) posljednji dodir sa ivotom! A glava... glava moja, moja misao, sve ono to mi
jo ostaje od ivota: ovaj krajnji napor da se otkinem od tebe, da se oslobodim, da ivim...
sve je to ve kod njih, kod onih koji ostaju, u ije se sjeanje selim kao u vjenost.
Seli se kamo hoe... A ti mene pusti!
A, ne, ne! Zbog tebe se i selim! Da tebe nema, ja bih ostao i moda ba veeras na ovoj
stijeni sluao no i gledao titranje zvijezda u vodi...
Majko moja, pa on je poaavio! zgrozi se andar od nenadane pomisli i obli ga
smrtni znoj. Pusti me, luae!
Nikad vie, nikad vie... dae doista kao lud. Drim te! Grlim komad odvratnog, prljavog ivota i ne putam ga vie... On mi je sada sve, jedini dodir... posljednji...
andar se pokunjio, ne govori, ve kao da neto smilja. A tebe spopala udna, neodoljiva govorljivost, kao da bi se htio opravdati, objasniti...
Komu? to? Ne, ja se nemam to opravdavati... On nije rtva. On nikako nije rtva. Ne
moe biti!... On je krokodil to prodire sve oko sebe. ivi trista godina i sa svojih stotinu
i trinaest zuba sve prodire...
emu govoriti o poznatim stvarima? Ipak, kao da se opravdava...
Ne! Objanjavam. To sam morao objasniti, jer u ovoj smrti ja nisam ubojica. U ovoj
smrti ja sam rtva. rtva i... autor. Ne ubojica, autor smrti!
Autor smrti?
Da. Zar nisam mogao...? Naravno, mogao sam... odustati. Mogao sam se vratiti, posluati to jo govori jor Bepo u brijanici, pogledati to radi financ u trafici, mogao sam
133
podmetnuti glavu pod blagoslov svetoga Nikole iz nie, pax tecum... baviti se ljudimaigrakama, ljudima-mravima to se plae Crne Mrlje, to odgrizaju slova, to etaju po
reenicama. Mogao sam...
Zar nisam vidio metak za sebe i Smrt u kaiprstu monstruma to je pritajio dah u rukavici? Vidio sam Crnu Mrlju kako je kanula na ivot i prodirala ga mrakom; kako je
narasla iz kaplje crnine i prodirala ivot tminom krokodilske noi sa svojih trista ralja, a
u svakim raljama stotinu i trinaest zuba... S trideset i tri tisue zuba i jo devet stotina
zuba-koljaa, zuba-noeva, klijeta za muenje snova, ekia za razbijanje misli, iz kojih
ispadaju, kao vijuge mozga iz raskoljene lubanje, jo tople i ive, drhtave reenice, legla
je Crna Mrlja na ivot i zarila u njega trideset i tri tisue strahova i uperila u njega trideset i tri milijuna smrti.
Oblio me bijesni val neispisane tinte, nepretoene u svjetlost i sjaj rijei, u munje govora, i
zapljusnuo mi oi, izbrisao vid spuvom mraka. Oslijepljen kao Samson zagrlio sam
stupove svoje teme: strah i smrt. Ona je tu, u mojim utrnulim rukama, u autorskom bolu
mojih zglobova... Doskora e se sruiti na mene... Namirem je tebi sumnjiavom, tebi
prestraenom od Crne Mrlje, tebi to se sklanja po brijanicama i prislukuje jor Bepa,
to se bavi mravima, gricka rijei i eta po reenicama... Ja je vie ne mogu napisati,
preda mnom je ocean mraka i beskrajna no...
134
Rjenik
Abadan grad i luka u Iranu, poznat po
velikim skladitima nafte i rafinerijama
Akademija misli se na Francusku
akademiju, iji su lanovi najvei uglednici ("besmrtnici"); Molire nikad nije
postao njezin lan, no nakon njegove
smrti Akademija je na njegovom spomeniku dala postaviti natpis: "Nita ne
nedostaje njegovoj slavi; naoj on"
antemurale christianitatis (lat.) predzie kranstva (Hrvatska)
au clair de lune (franc.) po mjeseini
Aristofan (oko 445-389. pr. Kr.), starogrki komediograf; filozofa Sokrata
karikirao je u komediji Oblaci
Artotrog lik iz Plautovog Hvalisavog
vojnika; parazit i laskavac koji hvali
vojnika Pirgopolinika (v.)
Aatsu tobonja japanska rije, zapravo "ustaa" naopako
avanti (tal.) naprijed
Bakhus (Bakho) starorimski bog vina,
veselja i plodnosti (gr. Dioniz)
baril (tal.) mjera za tekuinu, "bavica"
bastoni (tal.) batine, palice, jedan od
etiri tzv. "zoga" (boje) u talijanskim (transkim) igraim kartama (kojima se
igraju brikula i treeta)
Ben Hur poznati ameriki epski film iz
1959. godine, reirao ga je William
Wyler prema romanu engleskog pisca
Lewisa Wallacea; postoji i starija, nijema
verzija filma iz 1925. godine
ben fatta (tal.) dobro uinjeno
besida rije
bombardman (fr.) bombardiranje
bonjorno (tal. bon giorno) dobar dan,
dobro jutro
bonvijajo (tal. bon viaggio) sretan put
Buffon, Georges-Louis Leclerc, Comte de
(1707-1788) francuski akademik, prirodoslovac, matematiar, fiziar i enciklopedist, autor obimnog i utjecajnog
djela Histoire naturelle, te rasprave o
stilistici Discours sur le style
cicisbea (tal.) ljubavnica, osvajaica
tuih mueva
colonnello (tal.) pukovnik
akire (tur.) hlae
arnjeni crveni
dalmatika (lat.) liturgijska haljina
katolikih sveenika
def (tur.) maleni bubanj s praporcima
deputacija (lat.) izaslanstvo
Diderot, Denis (1713-1784) francuski
filozof i knjievnik prosvjetiteljstva,
pokreta i urednik Enciklopedije
entelehija (gr.) pojam iz Aristotelove
filozofije; svrha, cilj, dovrenost, savrenstvo, svrhovitost
Far Hvar
filistar malograanin, uskogrudan
ovjek (prema Filistri Filistejci, biblijski
narod)
flaneur (franc.) doslovno: eta; potucalo, danguba, besposliar
Floda Reltih Adolf Hitler naopako
folijant (lat.) format knjige u veliini
135
poluarka; list u trgovakoj knjizi

Fra Diavolo komina opera francuskog skladatelja Daniela Aubera (17821871)
furtimai pogrdni naziv za klerikalce,
konzervativce s poetka 20. stoljea; ime
su dobili po tome to su od tada ve
staroga biskupa J. J. Strossmayera na
prijevaru ("furtim") izmamili njegov
potpis kojim on pristaje uz tu stranku
gamae (franc.) dokoljenice od koe ili
tkanine; nazuvak koji titi gornji dio
obue
Gigli, Beniamino (1890-1957) slavni
talijanski lirski tenor
Gonzaga, Alojzije (1568-1591) isusovac, istakao se istim moralnim ivotom,
pa ga je crkva proglasila svecem i uinila
zatitnikom mladei, odnosno uzorom
kreposnog ivota
grand-monde (franc.) veliki svijet
grk vrsta dalmatinskog bijelog vina
guarda (tal.) gledaj
GUF Giovent Universitaria Fascisto,
faistika studentska organizacija
Guitry, Sacha (1885-1957) francuski
kazalini i filmski glumac, dramatiar i
scenarist, predstavnik tzv. bulevarskog,
popularnog, zabavnog kazalita
hipokoristik (gr.) rije ili ime od milja
Horacije Kvint Horacije Flak (65-27.
pr. Kr), starorimski pjesnik
Ibar marka cigareta, nazvana prema
rijeci koja protjee kroz Crnu Goru,
Kosovo i Srbiju
Intelligence Service engleska obavjetajna sluba
introibo (lat. futur od introire ui,
ulaziti) pristupna molitva na misi
ite missa est (lat.) idite, otpust je (zavrne rijei mise)
J'attendrai toujours ekat u (te) zauvijek, popularna francuska ansona koju je
prva snimila talijansko-francuska ansonjerka Rina Ketty 1938. godine

kajita (nizoz.) sobica, kabina na brodu
kantilena (tal.) pjesma s melodijskim
napjevom, pjevna melodija lirskog
karaktera, pjevaka melodija u veim
glazbenim djelima
kapimo (prema tal.) razumijemo
katafalt (tal.) sveani odar, postolje za
lijes s mrtvacem
kazba (arap.) ovdje: sirotinjska nastamba od gline; rije (kasaba) moe
znaiti i citadela, utvrda, grad
knut (rus.) koni bi
konvent (lat.) redovniki samostan
(pored ostalih znaenja)
konventualac (lat.) fratar franjevac,
tzv. "crni fratar" (zbog crnog habita),
jedan od ogranaka franjevakog reda,
Mala braa
kopula (lat.) spona
kube (tur.) kupola
kubus (lat.) kocka
lady Ipsweache izmiljeno ime (tipino
englesko)
lagum (tur.) prokop u koji se stavlja
eksploziv za ruenje zidina i sl.; mina
laudamus (lat.) hvalimo, molitva iz
sredinjeg dijela mise
Ljah Reltih naopako: Hajl Hitler
maestozan (tal.) uzvien, velianstven
manda eufemizam za enski spolni
organ; glupak, budala
"Marirala, marirala..." srbijanski
vojni mar iz Balkanskih ratova 19121913.
mikado (jap.) japanski car
Miles Gloriosus Hvalisavi vojnik,
komedija najveeg rimskog komediografa Tita Makcija Plauta (oko 254-184. pr.
Kr.)
mon cher (franc.) dragi moj
mona (tal.) majmun
monstranca (lat.) zlatna ili pozlaena
136
ukraena posuda u kojoj se pokazuje

hostija, pokaznica
muar (njem.) prangija, vrsta malog
topa
nadime nadimak
novicijat (lat.) kunja, razdoblje koje
kandidat za sveeniki red mora provesti kao iskuenik, najee dvije godine
Orest i Pilad dva bratia i vjerna prijatelja iz grke mitologije (Euripidova
trilogija Orestija)
parker poznata amerika marka nalivpera
peristaltiki koji se odnosi na peristaltiku, ne-voljno gibanje (stezanje) eluca i
drugih organa
perke (tal. perche), zato; zato, jer
perturbacija (lat.) poremeaj, zbrka,
nemir
perzijana (tal.) grilje, rebrenica
Pirgopolinik glavni lik u Plautovoj
komediji Hvalisavi vojnik
pompadurka prema markizi Pompadour, zapravo Antoinette Poisson (17211764), ljubavnici francuskog "kraljasunca" Luja XIV.
prija (gr.) miraz, dota
precioza (franc.) otmjena, uglaena
dama; kaiperka, ena koja pretjeruje u
ureivanju i afektirano se ponaa
primaprimisimo (tal.) "prvo-najprvije",
oznaka za robu (vino) najbolje kvalitete
profos (tal. profosso) tamniar, kljuar
proverbij (lat.) poslovica
pseudopodij (gr.) "lane noice",
izdanci kod praivotinja koji im slue za
kretanje
ragazzi (tal.) momci, deki
redengot (franc.) dugi muki gornji
kaput
reobarbara (gr.) rabarbara, ljekovita
biljka, koristila se kao sredstvo za jaanje
apetita, ienje itd.
Rimbaud, Arthur (1854-1891) slavni
francuski pjesnik, pretea simbolizma i

nadrealizma, pustolov i istraiva
Roma-doma (tal.) "Rim kroti", faistika parola
ruzarij (lat.) rozarij, krunica, islo,
brojanica
sarena srana, dobra srca
somnambul (lat.) mjesear
sursum corda (lat.) gore srca
Stendhal, Marie-Henri Beyle (1783-1842)
francuski romanopisac, utemeljitelj i
jedan od najveih predstavnika realizma
(romani Crveno i crno, Parmski kartuzijanski samostan)
sutana (tal.) odjea katolikog sveenika koja se nosi izvan bogosluja, reverenda, mantija
"Sveti Sava" kraljevsko odlikovanje u
prvoj Jugoslaviji
kapular (lat.) dvije platnene svetake
sliice spojene uzicom koje nose vjernici
pod kouljom kao amajliju
tabernakul (lat.) ormari nad oltarom
u kojemu se uva hostija
tambour (franc.) bubanj
tenente (tal.) porunik
teodolit (gr.) geodetski instrument za
mjerenje vertikalnih i horizontalnih
pravaca (kuteva) i optiko mjerenje
duljina
Tibulo Albije Tibul (oko 54-19. pr. Kr.),
starorimski lirski pjesnik, autor melankolinih elegija
tokmak (tur.) mali buzdovan; glupan,
budala
vavik uvijek
vicinalan (lat) oblinji, susjedni, lokalni
Villon, Franois (1431-1463) francuski
kasnosrednjovjekovni pjesnik, razuzdani avanturist, osuivani zloinac, u
nekoliko je navrata izmaknuo vjealima
vrazipinku ni vraga, nimalo
137
vugava vrsta loze i bijelog vina s otoka

Visa
zumba (tur.) sprava za buenje rupa u
papiru radi ponitavanja maraka i sl.,
builo, probojac
enirati se (franc.) ustruavati se,
sustezati se
138

Marinkovic Ruke PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Marinkovic Ruke PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Ranko Marinkovi

Ranko Marinkovi: Ruke

Rjenik ________________________________________ 135

Ranko Marinkovi: Ruke

Samotni ivot tvoj

Ranko Marinkovi: Ruke

Ranko Marinkovi: Ruke

Ranko Marinkovi: Ruke

Dad nam tjelesa kupao i sprao,

Ranko Marinkovi: Ruke

Ranko Marinkovi: Ruke

Ab Jove principium (lat.) poetak je od Jupitera (tj. ponimo od najvanijeg)

Ranko Marinkovi: Ruke

vermis sum (lat.) crv sam (i nita vie)

Ranko Marinkovi: Ruke

Ranko Marinkovi: Ruke

Ranko Marinkovi: Ruke

Ranko Marinkovi: Ruke

Ranko Marinkovi: Ruke

Ranko Marinkovi: Ruke

Ranko Marinkovi: Ruke

Ranko Marinkovi: Ruke

Ranko Marinkovi: Ruke

Ranko Marinkovi: Ruke

lajko od kuventa laik od konventa; samostanski fratar laik

Ranko Marinkovi: Ruke

Ranko Marinkovi: Ruke

Ranko Marinkovi: Ruke

Ah, to se kokoi premjetaju na tapu, dolje, u konobi, to kokoi sanjaju misli

Ranko Marinkovi: Ruke

Ranko Marinkovi: Ruke

pax tecum (lat.) mir s tobom

Dominus vobiscum (lat.) Gospodin s vama

Ranko Marinkovi: Ruke

Ranko Marinkovi: Ruke

Ranko Marinkovi: Ruke

Ranko Marinkovi: Ruke

Ranko Marinkovi: Ruke

Tovare! zavie Kukumar, pocrvenjevi od bijesa.

Ranko Marinkovi: Ruke

Ranko Marinkovi: Ruke

Ranko Marinkovi: Ruke

Ranko Marinkovi: Ruke

Ranko Marinkovi: Ruke

Raunajui s Viskovom karnevalskom reputacijom, tovie strastveno pretjerujui u tom

Ranko Marinkovi: Ruke

Ranko Marinkovi: Ruke

Ranko Marinkovi: Ruke

Ranko Marinkovi: Ruke

Ranko Marinkovi: Ruke

beskrajna crijeva od nekih konopa i pasica u koje su se zapletale noge, pa se padalo u

Ranko Marinkovi: Ruke

Ranko Marinkovi: Ruke

Ranko Marinkovi: Ruke

Ranko Marinkovi: Ruke

Ranko Marinkovi: Ruke

Ranko Marinkovi: Ruke

Ranko Marinkovi: Ruke

Ranko Marinkovi: Ruke

Ranko Marinkovi: Ruke

Ranko Marinkovi: Ruke

Ranko Marinkovi: Ruke

Ranko Marinkovi: Ruke