BEKI DOGOVOR

Beki knjievni dogovor potpisan je u 28. oujka 1850., kada se u

Beu sastalo 5 knjievnika iz Hrvatske, 2 iz Srbije i 1 iz Slovenije
radi dogovora o ujedinjenju knjievnih jezika Slovenaca, Hrvata i
Srba. Cilj knjievnika bio je da se knjievni nacionalni jezici to je
vie mogue priblie, zbog toga to su u to doba smatrali da su
svi juni Slaveni jedan narod i stoga trebaju imati jedan knjievni
jezik. Tako je 1850. godine reenim Knjievnim dogovorom u Beu
zapoet pokuaj ujedinjavanja hrvatskoga i srpskoga (i
slovenskoga) jezika u jedan jezik. Razlog zbog kojega je do
poetka ujedinjavanja jezik uope dolo, bio je kako politiki
(ideja jugoslavenstva bila je izrazito jaka u Ilirskomu pokretu i
tadanjoj Katolikoj crkvi), tako i jezini, usmjeren snanijem
otporu protiv utjecaja talijanskoga, njemakoga, maarskoga i
turskoga jezika. Ovo potonje nije dalo adekvatnih rezultata. Mada
u ono vrijeme iroko prihvaen kao kulturni privjesak politikih
elja za ujedinjenjem veine junoslavenskih zemalja, ovaj je
dogovor u desetljeima koja slijede, a napose nakon ujedinjavanja
Drave Slovenaca, Hrvata i Srba i Kraljevine Srbije u Kraljevstvo
Srba, Hrvata i Slovenaca, oteao samostalan razvoj hrvatskoga i
srpskoga jezika.
Dogovor su sloili u pet taaka, i to:
-Zakljuili su da ne mogu mijeati postojea narjeja stvarajui
neko novo, nego da trebaju po ugledu na druge narode, Nijemce i
Talijane odabrati jedno od junoslavenskih narodnih govora koje
e biti knjievno i na kojem bi svi trebali pisati.
-Zakljuili su da juno narjeje koje su ve knjievno uredili i rabili
Hrvati (Bartol Kai poetkom 17. stoljea) bude zajedniko
knjievno narjeje sviju junih Slavena, te su se sloili da bi svi
trebali pisati ije tamo gdje su to po tom narjeju dva sloga, a gdje
je to samo jedan slog da se pie je ili e ili i kako gdje treba jer u
pojedinim krajevima rabili su ekavski, ikavski i ijekavski glas jata.

-Zakljuili su da bi i Srbi i Crnogorci, to jest srpski i crnogorski

knjievnici trebali pisati hrvatski glas h svuda gdje mu je mjesto
po etimologiji, kako to piu hrvatski knjievnici.
-Zakljuili su da kod imenica u genitivu mnoine ne treba na kraju
pisati h jer mu po etimologiji tamo nije mjesto, zato jer to nije
potrebno kao razlika prema drugim padeima i jer srpski i
crnogorski knjievnici h ne piu nigdje.
-Dogovoreno je da ispred samoglasnog r gdje ono ini slog ne
treba pisati ni a ni e kako to piu neki hrvatski knjievnici ve
samo r kao u rijei "prst", jer tako "narod" govori i tako pie
veina drugih knjievnika i manji dio hrvatskih.
-Dogovor su potpisali samoinicijativno sljedei knjievnici: Ivan
Kukuljevi Sakcinski; Dimitrije Demeter; Ivan Maurani; Vuk
Stefanovi Karadi; Vinko Pacel; Franc Mikloi; Stefan Pejakovi i
uro Danii.
Treba napomenuti da taj dogovor nije bio obavezujua isprava
stoga jer ga nisu ratificirali ovlateni narodni predstavnici, niti su
u potpisivanju sudjelovali kljuni jezikoslovci kao to je bio
hrvatski Ljudevit Gaj, te stoga nije niti ispotovan. Srbi su nastavili
graditi svoj knjievni jezik na ekavskom izgovoru umadijskovojvoanskog narjeja uz utjecaj torlakih govora, a Hrvati svoj
knjievni jezik na trojstvu tokavtine, kajkavtine i akavtine,
dok su Slovenci svoj knjievni jezik nastavili izgraivati na
slovenskom narjeju iz ljubljanske okolice.