Albert Kami - Prvi ovek

TRAENJE OCA
Posrednik: Udovica Camus
Tebi, koja nikada nee moi proitati ovu knjigu^
Iznad dvokolice koja je odmicala ljunkovitom cestom, veliki i teki oblaci plovili su u sumrak
prema istoku. Tri dana ranije, napunili su se iznad Atlantika, priekali vjetar sa zapada, pa se
pokrenuli, najprije polako, zatim sve bre, nadlijeui svjetlucave jesenske vode, ravno prema
kopnu, razbili seb o marokanske grebene, oblikovali u stada na visoravnima Alira, te se ovdje,
nadomak tuniskoj granici, pokuavaju domoi Tirenskog mora da bi u njemu ieznuli. Nakon
putovanja dugog tisue kilometara iznad tog golemog otoka, zatienog uzburkanim morem na
sjeveru a na jugu nepominim valovima pijeska, prelazei preko te bezimene zemlje jedva malo
bre nego to su to tisuljeima inila carstva i narodi, njihov je polet oslabio i neki su se ve poeli

pretvarati u velike i rijetke kapi kie to je bubnjala po platnenom krovu iznad etvero putnika.
Dvokolica je kripala po dobro trasiranom, ali jedva nabijenom putu. S vremena na vrijeme iskra bi
frcnula ispod eljeznog obrua kotaa ili konjskog kopita, a poneki bi kameni udario o drvenu
konstrukciju ili pak odskoio u stranu, zabivi se uz mukli zvuk u meku zemlju jarka uz cestu. Dva
su mala konja meutim mirno napredovala, posrui tek s vremena
(dodati geoloku nepoznanicu. Zemlja i nebo.) Solferino.
na vrijeme i upinjui se da bi izvukla teku dvokolicu natovarenu namjetajem, grabila neumorno
cestom svojim neusklaenim kasom. Povremeno bi jedan od njih buno frknuo nozdrvama i time
poremetio kas. Arapin koji je upravljao dvokolicom tada bi ga tronim plosnatim uzdama* oinuo
po leima i ivotinja bi posluno opet uhvatila ritam.
ovjek koji je sjedio na prednjoj klupi pored koi-jaa, Francuz star kojih tridesetak godina,
zagledao se zamiljeno u konjske sapi to su se micale ispod njega. Povisok, zdepast, duguljasta
lica, visoka i etvrtasta ela, odlune vilice, svijetlih oiju, unato poodmak-lom godinjem doba,
imao je na sebi platneni kaputi s tri dugmeta, zakopan do vrata kako se nosilo u ono vrijeme, i
laganu kapua nad kratko podianom ko-somb. U trenutku kad se kia poela kotrljati po konatom
krovu iznad njih, okrenu se prema unutranjosti dvokolice: Kako je? viknu. Na drugoj klupi,
stisnutoj izmeu prednje te hrpe starih kovega i namjetaja, sirotinjski odjevena ena, umotana u
veliku maramu od grube vune, umorno mu se osmjehnu. Dobro je, dobro, odvrati ona kao da se
ispriava. Djeai od etiri godine spavao je privinut uz nju. Imala je blago i pravilno lice, kosu
panjolke, valovitu i crnu, mali pravilan nos, lijep i topao sme pogled. No neto je na tom licu
ipak zapanjivalo. Nije to bila samo neka vrsta maske koju su umor ili neto tome slino privremeno
utisnuli u njega, nego neki izraz odsutnosti i blage rastresenosti kakav trajno nose na licima poneki
nevini ljudi, no koji je kod nje na trenutke prosijavao iz same ljepote lica. Toj zapanjujuoj dobroti
pogleda pridruivao bi se na mahove bljesak nekog iracionalnog straha koji bi se pojavio i odmah
* ispucanim od uporabe a ili neka vrsta polucilindra? b obuven u teke cipele.
potom utrnuo. Dlanom ruke ogrubjele od rada, oteenih zglobova, lagano je tapala mua po
leima: Dobro je, dobro je, govorila je. Odmah potom prestala bi se osmjehivati te nastavila
promatrati ispod platnenog krova cestu po kojoj se se ve poele blistati lokve vode.
ovjek se okrenu prema Arapinu, koji je utio ispod svog turbana sa utim resama, a tijelo mu je
izgledalo deblje u velikim, pri dnu irokim hlaama stegnutima iznad glenja. Je li jo daleko?
Arapin se nasmijei ispod svojih velikih bijelih brkova. Osam kilometara i stigli smo. ovjek se
okrenu, i bez osmijeha, ali veoma brino, pogleda svoju enu. Ona nije odvraala pogleda s puta.
Daj mi uzde, ovjek e. Kako hoe, odvrati Arapin. Prui mu uzde, ovjek ga prekorai, a
stari se Arapin provue ispod njega na mjesto s kojeg je ovaj upravo ustao. Udarivi dva put
uzdama, ovjek ovlada konjima, koji odmah ujednae kas i odjednom ponu vui ravnije.
Razumije se u konje? upita Arapin. Odgovor bi kratak i bez osmijeha: Da, ree ovjek.
Danje je svjetlo jenjalo i odjednom bi no. Arapin izvue iz spremita etvrtastu svjetiljku to je bila
s njegove lijeve strane i, okrenut prema dnu dvokolice, upotrijebi nekoliko ibica da bi upalio
svijeu to je bila u njoj. Potom vrati svjetiljku na mjesto. Kia je sad padala polako i ravnomjerno.
Svjetlucala se u blijedom svjetlu svjetiljke i ispunjavala ugodnim umom potpunu tamu uokolo. S
vremena na vrijeme kola bi se provezla uz bodljikavo grmlje, uz nisko drvee, na nekoliko
trenutaka slabo osvijetljeno. Preostalo vrijeme prolazila je pustim predjelima koji su se zbog tame
doimali jo prostranijima. Samo su miris spaljene trave ili iznenadan jak vonj gnoja davali naslutiti
da su u blizini obraena polja. ena se oglasi iza ovjeka koji je upravljao dvokolicom, a on naas
zauzda
konje i okrenu se prema njoj: Nigdje ive due, ponovi ena. Boji li se? to? ovjek ponovi
svoju reenicu, ovaj put gotovo viui. Ne, ne, ne uz tebe. Ali je ipak djelovala uznemireno.
Boli te, ree ovjek. Malo. On podbode konje, i opet su samo tro-pot kotaa to su drobili
brazde i topot osam potkovanih kopita ispunjavali no.
Bila je jesenska no 1913. godine. Putnici su dva sata ranije krenuli s kolodvora u Boneu kamo su
bili stigli iz Alira nakon noi i dana putovanja na tvrdim klupama treeg razreda. Na kolodvoru su
zatekli dvokolicu i Arapina koji ih je ekao da ih odveze na imanje pored seoceta, dvadesetak

kilometara u unutranjosti, gdje je ovjek trebao preuzeti ravnateljstvo. Trebalo je vremena da se

natovare kovezi i ostale stvari, a kasnili su i zbog loe ceste. Kao da je primijetio zabrinutost svoga
suputnika, Arapin ree: Ne bojte se. Ovdje nema razbojnika. Ima ih svugdje, odvrati ovjek.
Ali imam ja sve to treba. I udari se po uskom depu. Ima pravo, na to e Arapin. Uvijek se
nade luaka. U tom trenu ena zazove mua. Henri ree boli me. ovjek opsuje i podbode
konjea. Evo stiemo ree. Nakon nekoliko trenutaka opet se okrenu eni. Boli li jo? Ona mu
se nasmijei, pomalo odsutna, ali bez izraza patnje na licu. Da, jako. Zabrinuto ju je gledao. A
ona se opet ispria.
Nije to nita. To je moda od vlaka. Pogledaj, ree Arapin, selo. I doista, s lijeve strane, u
daljini, nazirala su se svjetla Solferina zamagljena kiom. Ali ti kreni desnom cestom, ree
Arapin. ovjek je oklijevao, okrenu se prema eni i upita: Idemo li kui ili u selo? Oh, kui,
bolje je. Malo dalje, kola skrenu udesno u smjeru nepoznate kue koja ih je ekala. Jo
a Mali djeak.
kilometar, ree Arapin. Stiemo, izgovori ovjek u smjeru ene. Ona je, zgrena od boli, zarila
lice u dlanove. Lucie, ree ovjek. Nije se micala. ovjek je dodirnu rukom. Neujno je plakala.
Rastavljajui slogove i oponaajui izgovorene rijei, doviknu joj: Ti e lei. Ja u ii po
doktora. Da, idi po doktora, mislim da je to to. Arapin ih je zaueno gledao. Dobit e dijete,
ree ovjek. Ima li u selu doktor? Ima. Idem po njega ako hoe. Ne, ostani u kui. Pazi na
nju. Ja u stii bre. Ima li on kola ili konja? Ima kola. Zatim Arapin kae eni: Dobit e
djeaka. Neka bude lijep. ena mu se osmjehnu, ali kao da ga nije razumjela. Ona ne uje, ree
ovjek. Kad budete u kui govori glasno i pokazuj rukama.
Dvokolica je odjednom napredovala gotovo neujno. Cesta je postala uom i bila je posuta sedrom.
Vodila je pokraj malih hangara prekrivenih crijepom iza kojih su se nazirali prvi redovi vinograda.
Ususret im je dolazio jak miris mota. Provezli su se pored velikih kua uzdignutih krovova i kotai
su sad drobili ljaku svojevrsnih dvorita bez drvea. Arapin bez rijei prihvati uzde i zategnu ih.
Konji stanu, a jedan od njih frknua. Arapin pokae rukom na malu kuu obijeljenu vapnom. Loza
penjaica ovijala se oko malih vrata iji okvir se plavio od modre galice. ovjek skoi na tlo i pod
kiom otri do kue. Otvori. Vrata su vodila u tamnu prostoriju koja je vonjala po praznom ognjitu.
Arapin, koji je uao za njim, uputi se kroz mrak ravno prema ognjitu i, posluivi se komadiem
tinjajue eravice, upali petrolejsku svjetiljku to je visjela iznad okruglog stola nasred prostorije.
ovjek zastane na trenutak i preleti pogledom po kuhinji obijeljenoj vapnom s crveno oploenim
sudoperom, starim kuhinjskim ormarom i zidnim kalendarom
No je?
11
punim vlage. Stube obloene istim onim crvenim ploicama vodile su na kat. Zapali vatru, ree i
vrati se do kola. (Uzeo je malog djeaka?) ena je ekala bez rijei. Uzeo ju je u naruje da je spusti
na tlo, i poto ju je nakratko privinuo uza se, podignu joj glavu. Moe li hodati? Da, ree
ena i pomilova mu ruku svojim kvrgavim prstima. On je odvue u kuu. ekaj, ree. Arapin je
ve bio zapalio vatru i spretno i paljivo slagao u nju trsove vinove loze. Ona je stajala pokraj stola
ruku poloenih na trbuh, a njezinim lijepim licem okrenutim prema svjetlu svjetiljke prelazili su
kratki valovi boli. ena kao da nije primjeivala ni vlagu ni miris naputenosti i bijede. ovjek je
neto radio u gornjim prostorijama. Odjednom se pojavi na vrhu stuba. U sobi nema pei? Ne,
odvrati Arapin. A nema ni u onoj drugoj. Doi, na to e ovjek. Arapin se popne k njemu.
Ubrzo izae, natrake, nosei madrac koji je ovjek drao za drugi kraj. Madrac poloie pokraj
ognjita. ovjek povue stol u kut, a Arapin se popne na kat i vrati se s jastukom i pokrivaima.
Legni ovamo ree ovjek eni i odvede je do madraca. Oklijevala je. Iz madraca se dizao miris
vlane strune. Ne mogu se svui, ree, ogledavajui se oko sebe kao da je tek sada opazila to
mjesto. Svui to to ima ispod ree joj ovjek. Pa ponovi: Svui donje rublje. Zatim e
Arapinu: Hvala ti. Ispregni jednog konja. Odjahat u do sela. Arapin izae. ena se razodijevala,
leda okrenutih prema muu, koji se takoer okrenuo. Zatim legne na madrac i tek to se ispruila i
povukla na sebe pokrivae, ispusti dug i bolan krik, kao da se njime eljela odjednom osloboditi

svih krikova to su se od boli nakupili u njoj. ovjek je stajao pored madraca putajui je da jaue, a
kad je utihnula skinu eir, klekne na jedno koljeno i poljubi lijepo elo iznad sklopljenih vjea.
Potom stavi eir na glavu i izae na kiu.
12
Ispregnuti konj ve se okretao oko sebe, prednjih kopita zarivenih u ljaku. Idem po sedlo ree
Arapin. Nemoj, ostavi mu uzde. Jahat u ga tako. Unesi kovege i ostalo u kuhinju. Ima li enu?
Umrla je. Bila je stara. Ima li ker? Nemam, Bogu hvala. Ali imam sinovljevu enu. Reci
joj da doe. Hou. Idi s mirom. ovjek je promatrao starog Arapina kako nepomian stoji pod
sitnom kiom i smjeka mu se ispod mokrih brkova. On se ni sad nije nasmijeio, samo ga je
promatrao svojim svijetlim i budnim oima. Zatim mu prui ruku koju ovaj prihvati, po arapskom
obiaju, vrkovima prstiju i prinese je ustima. ovjek se okrenu uz kripu ljake pod nogama, ode
do konja, skoi na njegova neosedlana lea i udalji se tekim kasom.
Izaavi s imanja, ovjek se zaputi prema raskru odakle su prvi put ugledali svjetla naselja. Sad su
bila nekako sjajnija, kia je prestala, a cesta koja je desno vodila prema njima, sjekla je u ravnoj crti
vinograde u kojima bi mjestimice zasvjetlucala ica. Negdje na pola puta konj sam uspori i nastavi
korakom. Pribliavali su se neobinoj pravokutnoj kolibi iji je jedan dio, jedna prostorija, bio
zidan, a drugi sklepan od dasaka, s velikom nadstrenicom to je zaklanjala izbaenu tezgu. Na
zidanom dijelu bila su ugraena vrata iznad kojih se moglo proitati: Poljoprivredna menza
Madame Jacques. Ispod vrata je dopiralo svjetlo. ovjek zaustavi konja nedaleko od vrata i, ne
sjahavi, pokuca. Iznutra se odmah zau zvonak i odluan glas: to je? Ja sam novi upravitelj
imanja Saint-Apotre. ena mi se poraa. Potrebna mi je pomo. Nitko ne odgovori. Ubrzo zatim
zau se kako netko podie i povlai zasun, i vrata se otvore. Na njima se pojavi crna kovrava glava
Europljanke punih obraza i spljotena nosa iznad debelih usana. Zovem se Henri Cormerv. Moete
li otii k mojoj
13
i
eni? Ja idem po doktora. Promatrala ga je ne trep-nuvi, pogledom naviklim da procjenjuje ljude i
nevolje. Hrabro je izdrao njezin pogled, ali niije dodao ni rijei objanjenja. Idem, ree ona.
Pourite. On se zahvali i podbode konja. Nekoliko trenutaka kasnije stigne do sela, prolazei
izmeu neke vrste zidina od suhe zemlje. Pred njim se pruala naizgled jedina ulica, obrubljena
malim prizemnicama nalik jedna drugoj, kojom se zaputio do malog trga prekrivenog sedrom gdje
se, sasvim neoekivano, uzdizao mali glazbeni paviljon metalne konstrukcije. I trg i ulica bili su
pusti. Cormerv se ve zaputio prema jednoj kui, kada konj odjednom ustuknu. Neki Arapin to se
iznenada pojavio iz mraka, odjeven u taman i poderan burnus, dolazio mu je ususret. Doktorova
kua? upita ga odmah Cormerv. Ovaj se zagleda u jahaa. Doi, ree poto ga je dobro
odmjerio. Zaputie se ulicom u suprotnom smjeru. Na jednoj zgradi, visokoj prizemnici do koje su
vodile stube obijeljene vapnom, moglo se proitati: Sloboda, Jednakost, Bratstvo. Okruivao ju je
mali vrt obukanih zidova, a u dnu vrta stajala je kua na koju je pokazivao Arapin. To je ree.
Cormerv skoi s konja i, korakom koji nije odavao nimalo umora, prijee vrtom od kojeg je vidio
jedino patuljastu palmu, posuena lia i trula debla tono u sredini. Pokuca na vrata. Nitko ne
odgovoria. Okrenu se. Arapin je utke ekao. S druge strane za-ue se koraci i zastae iza vrata. Ali
ona se ne otvore. Cormerv pokuca jo jednom i ree: Traim doktora. Tog trenutka zau se
povlaenje zasuna i vrata se otvore. Pojavi se ovjek mladenakog i ljepukastog lica, ali gotovo
sijed, visok i kran, s gamaama na nogama, koji je izlazei oblaio lovaku jaknu. Gle,
otkud ste se vi stvorili? ree sa smijekom. Nikad vas nisam vidio. ovjek mu objasni. Oh, da,
gradonaelnik mi je rekao da ete doi. No, priznajte, malo ste neobino mjesto izabrali za
raanje. ovjek odgovori da je cijelu stvar oekivao kasnije i da se vjerojatno preraunao. Dobro,
dobro, to se svakome moe dogoditi. Krenite, osedlat u Matadora i dolazim za vama.
Na pola puta, pod kiom koja je opet poela padati, jaui svog zelenka, sustignu lijenik Cormervja
sad ve sasvim pokislog, no posve uspravnog na tekom tegleem konju. Neobian dolazak,
doviknu lijenik. Ali vidjet ete, ima ovaj kraj i svojih dobrih strana kad se izuzmu komari i
razbojnici iz unutranjosti. Jahao je usporedno sa svojim suputnikom. No, to se tie komaraca,

mirni ste do proljea. to se pak razbojnika tie... Pritom se smijao, no ovjek je samo jahao, bez
rijei. Lijenik ga radoznalo pogleda. Nita se ne bojte, ree, sve e biti u redu. Cormerv se
okrenu prema lijeniku, pogleda ga svojim bistrim i mirnim pogledom, pa e, gotovo srdano: Ne
bojim se. Navikao sam na udarce u ivotu. Je li vam to prvijenac? Nije, ostavio sam djeaka od
etiri godine kod punice u Aliru1.
Stigoe do raskra i zaputie se cestom to je vodila prema imanju. Uskoro je ljaka frcala pod
konjskim kopitima. Kad se konji zaustavie i kad je zavladala tiina, iz kue se zau prodoran krik.
Dva ovjeka sjau s konja.
Jedna ih je sjena ekala u zaklonu ispod loze s koje se cijedila kia. Kad su se pribliili, prepoznae
starog Arapina zakukuljenog u vreu. Zdravo, Kaddoure, lijenik e, kako je? Ne znam, ne
ulazim ja k enama, odvrati starac. To ti je pametno, na to e
a Borio sam se s Marokancima (znaajno ga pogleda), Marokanci nisu dobri.
U proturjenosti sa str. 8: mali djeak spavao je privinut uz nju.
14
15
lijenik, osobito kad ene vrite. Ali iz kue vie nije dopirao ni najmanji krik. Lijenik otvori
vrata i ude, a Cormerv za njim.
Velika vatra od trsja plamtjela je pred njima na ognjitu i osvjetljavala prostoriju jae nego
petrolejska svjetiljka s bakrenim obodom i perlicama to je visjela na sredini stropa. S njihove desne
strane sudoper je bio prekriven vrevima i runicima. Slijeva, ispred malog klimavog ormara za
posude od svijetla drva, bio je stol odmaknut iz sredine. Stara putna torba, kartonska kutija za
eire, kojekakvi zaveljaji, sve je sad bilo na njemu. Po svim kutovima bilo je stare prtljage, meu
kojom i jedan veliki koveg od vrbina prua, koja je zauzimala gotovo sav prostor i ostavljala samo
malo slobodnog mjesta u sredini, nedaleko od vatre. U tom prostoru, na madracu poloenom
okomito prema ognjitu, leala je ena, lica poloena na jastuk bez jastunice i raspletene kose.
Pokrivai su sada prekrivali samo pola madraca. S lijeve strane kleala je gazdarica menze
zaklanjajui neprekriveni dio madraca. Oimala je iznad lavora runik iz kojeg se cijedila
crvenkasta voda. Zdesna, sjedei u turskom sjedu, jedna je Arapkinja, bez ara, drala u rukama,
kao da prinosi rtvu, drugi lavor od pomalo obijene gledi iz kojeg se puila vrua voda. Dvije su se
ene nalazile svaka s jedne strane presavinute plahte koja je bila podvuena ispod bolesnice. Sjene i
plamsaji vatre penjali su se i sputali po obijeljenim zidovima, po zaveljajima kojima je bila
zatrpana prostorija, obasjavali rumenilom lica dviju uvarica i tijelo bolesnice umotano u pokrivae.
Kad dva mukarca uoe u kuu, Arapkinja se osvrnu na njih, osmjehnu im se, pa se opet okrenu
prema vatri, pridravajui i dalje lavor svojim mravim i tamnim rukama. Vlasnica menze ih
pogleda i radosno uskliknu: Ne trebamo vas vie, doktore. Ilo
16
je samo od sebe. Ona ustane, a dva mukarca ugledae, pored bolesnice, neto bezoblino i krvavo
to se micalo na mjestu i isputalo neprekidan zvuk nalik na jedva ujnu podzemnu kripua. To se
samo tako ini, na to e lijenik. Nadam se da niste dirale pupkovinu. Nismo, odvrati ena,
smijui se. Morale smo neto ostaviti i za vas. Ona ustane i prepusti svoje mjesto lijeniku pa je
sad ovaj zakrio pogled na novoroene Cormervu koji je i dalje, skinuvi kapu, stajao na vratima.
Lijenik se sagnu, otvori svoju torbu, zatim uzme lavor iz ruku Arapkinje koja se tog asa povue sa
svjetla i skloni u tamni kut pored ognjita. Lijenik opere ruke, leima i dalje okrenut prema
vratima, zalije ruke alkoholom koji je pomalo mirisao na lozovau i miris kojeg je odmah ispunio
cijelu prostoriju. U tom trenutku bolesnica podignu glavu i ugleda mua. Prekrasan osmijeh
preobrazi njezino lijepo umorno lice. Cormerv prie madracu. Stigao je, ree mu u jednom dahu i
prui ruku prema djetetu. Jest, ree lijenik ali ostanite mirni. ena ga upitno pogleda.
Cormerv, koji je stajao pored madraca, uini joj znak da se umiri: Lezi. Ona se spusti na krevet.
Kia je sad bubnjala dvostruko jae po starom crijepu na krovu. Lijenik je uurbano radio ispod
pokrivaa. Zatim se uspravi i inilo se kao da neto trese pred sobom. Zau se sitan krik. Djeak
je, ree lijenik. I to poprilian. Eto jednog koji je dobro poeo, na to e vlasnica menze.
Selidbom. Arapkinja se u kutu nasmija i dva puta pljesnu dlanovima. Cormerv je pogleda, a ona,

zbunjena, okrenu glavu. Dobro, ree lijenik ostavite nas sad na trenutak same. Cormerv
pogleda svoju enu. No njezino je lice i dalje bilo okrenuto u stranu. Samo su ruke, oputene na
grubom pokrivau, podsjeale na
poput nekih stanica pod mikroskopom.
17
osmijeh koji je nekoliko trenutaka ranije ispunio i preobrazio tu sirotinjsku sobu. Stavi kapu na
glavu i uputi se prema vratima. Kako ete ga nazvati? doviknu za njim vlasnica menze. Ne
znam, nismo o tome razmiljali. Gledao ga je: Nazvat emo ga Jacques jer ste vi bili tu. Ona
prasnu u smijeh, a Cormerv izae. Ispod loze, jo uvijek pokriven vreom, ekao je Arapin. On
pogleda Cormerva koji ne prozbori ni rijei. Dri, kae Arapin i prui mu jedan kraj svoje vree.
Cormerv se skloni pod nju. Osjeao je rame starog Arapina i miris dima to se isparavao iz njegove
odjee, i kiu koja je padala po vrei iznad njihovih glava. Djeak je, ree ovjek i ne pogledavi
svog sugovornika. Blagoslovljen budi Bog, ree Arapin. Sad si gazda. Voda koja je stigla
ovamo prevalivi tisue kilometara padala je bez prestanka pred njima, po razrovanom sedrenom tlu
punom lokava, po oblinjim vinogradima, a ica kojom je loza bila povezana svjetlucala se pod
njezinim kapima. Ona nee stii do mora na istoku, a poplavit e cijeli kraj, movarne predjele uz
rijeku i okolna brda, golemu, gotovo pustu zemlju iji je jaki miris dopirao do dva mukarca
stisnuta pod jednom vreom, dok se iza njih na mahove uo slabi pla.
Kasno u no, Cormerv je, opruen, u dugim gaama i potkoulji, na drugom madracu pored svoje
ene, promatrao kako na stropu poigravaju plamsaji vatre. Soba je sad bila prilino uredna. Sa
enine druge strane, u koari za rublje, lealo je dijete, tiho, tek povremeno jedva ujno brboui.
ena je spavala, lica okrenuta prema njemu, poluotvorenih usta. Kia je prestala. Sutra e trebati
prionuti na posao. Pored njega, istroena, gotovo drvena ruka njegove ene takoer ga je podsjeala
na taj posao. Isprui ruku, njeno je poloi na ruku porodilje, okrenu se na lea i sklopi oi.
18
Saint-Brieuc
aetrdeset godina kasnije, jedan je ovjek, u hodniku vlaka za Saint-Brieuc, s negodovanjem
promatrao kako pod blijedim suncem proljetnog poslijepo-dneva promiu pored njega skueni i
jednolini krajolici runih sela i kua to se proteu izmeu Pariza i La Manchea. Pred njim su se
redale livade i polja zemlje koju ve stoljeima ljudi obrauju do njezina posljednjeg metra.
Gologlav, kose podiane do koe, duguljasta lica profinjenih crta, stasit, plava i izravna pogleda,
unato prijeenoj etrdesetoj, doimao se vitko u svom kinom ogrtau. Ruku vrsto poloenih na
metalnu preku ispod prozora, oslonjen na jedan bok, izbaeniih grudi, djelovao je samouvjereno i
energino. Vlak je upravo poeo usporavati i napokon se zaustavi na nekom malom bijednom
kolodvoru. Nekoliko trenutaka kasnije mlada otmjena ena proe ispred vrata na kojima je stajao
mukarac. Ona zastane da bi premjestila koveg iz jedne ruke u drugu i u taj as spazi putnika. Ovaj
ju je gledao smijeei se, i ona nije mogla a da se i sama ne nasmijei. ovjek spusti okno, ali vlak je
ve kretao dalje. teta, pomisli. Mlada mu se ena i dalje smijeila.
Putnik ode i sjedne u odjeljak treeg razreda gdje je imao mjesto pored prozora. Nasuprot njemu,
ovjek rijetke i slijepljene kose, mlai nego to se to moglo zakljuiti po njegovu podbuhlom
crvenom i
a Od samog poetka trebalo bi vie nastojati na udovitu u Jacquesu.
19
pristavom licu, zdepast, zatvorenih oiju, teko je disao, oito uslijed loe probave, i s vremena na
vrijeme upuivao prema njemu kratak* pogled. Na istoj klupi, uz hodnik, seljanka u nedjeljnom
ruhu, s neobinim eirom ukraenim votanim grozdom na glavi, brisala je nos ridem djetetu
blijeda i bezizraajna lica. Osmijeh iseznu s putnikova lica. On izvue iz depa asopis i rastreseno
pone itati lanak od kojeg mu se zijevalo.
Neto kasnije, vlak se zaustavi i ploa s natpisom Saint-Brieuc pojavi se u okviru vagonskih
vrata. Putnik odmah ustane, s lakoom spusti koveg iz prtljanika iznad sebe, te poto na odlasku
pozdravi svoje suputnike koji mu iznenaeni otpozdravie, izae brzim korakom i sie niz tri stube
vagona. Na peronu pogleda svoju lijevu ruku uprljanu aom, koja se nataloila na bakrenom

rukohvatu to ga je upravo bio ispustio, izvadi iz depa maramicu i otare ruku. Zatim se uputi k
izlazu i postupno se pridrui grupi putnika blijedih lica u tamnim odijelima. Strpljivo je ekao pod
strehom to je podupirahu stupici da pokae voznu kartu, ekao jo malo da mu utljivi slubenik
vrati kartu, zatim proe kroz ekaonicu golih i prljavih zidova, ukraenih samo starim plakatima na
kojima je i Aurna obala poprimila boju ae, pa se brzim korakom, kroz koso poslijepodnevno
svjetlo, uputi ulicom to se od kolodvora sputala prema gradu.
U hotelu zatrai sobu koju je bio rezervirao, odbije usluge sobarice, stasom nalik krumpiru, koja mu
je htjela ponijeti koveg, ali joj ipak, poto ga je odvela do sobe, dade napojnicu koja i nju iznenadi
i zbog koje joj se na licu pojavi izraz simpatije. Zatim ponovno opere ruke i sie svojim
uobiajenim hitrim
ugaen
20
korakom ne zakljuavi vrata. U predvorju hotela sretne sobaricu, upita je gdje je groblje, dobije i
previe objanjenja, ljubazno ih saslua, pa se uputi u naznaenom smjeru. Prolazio je uskim
ulicama obrubljenim nezanimljivim kuama od rune crvene cigle. Mjestimice su stare kue s
otkrivenim gredama pokazivale svoje neravne krovove od kriljevca. Rijetki prolaznici nisu se ni
zaustavljali pred izlozima koji su nudili predmete od stakla, remek djela od plastike i najlona,
rogobatnu keramiku koju je mogue nai u svim gradovima suvremenog Zapada. Samo su duani
prehrambenim proizvodima pokazivali rasko. Groblje je bilo opasano visokim i grubim zidom.
Nedaleko od ulaza, police jadnog cvijea i klesarske radionice. Pred jednom od njih putnik zastade
da bi pogledao dijete bistra pogleda to je u jednom kutu na jo neispisanoj nadgrobnoj ploi pisalo
zadau. Zatim ue i uputi se u uvarevu kuu. uvara nije bilo. Putnik prieka u siromano
namjetenom uredu, zatim spazi plan groblja koji je upravo bio prouavao u trenutku kad je uvar
uao. uvar je bio visok i krupan ovjek jaka nosa koji je ispod debele jakne visoka okovratnika
mirisao po znoju. Putnik se raspita gdje je polje s poginulima u ratu 1914. Da, odvrati ovaj, to se
polje zove Polje francuskog sjeanja. Koje ime traite? Henri Cormerv, odgovori putnik.
uvar otvori veliku knjigu umotanu u pakpapir i svojim prstom prljavim od zemlje pone prelaziti
popisom imena. Njegov se prst zaustavi. Cormerv Henri, ree, smrtno ranjen u bici na Marni,
umro u Saint-Brieucu 11. listopada 1914. To je, ree putnik. uvar zaklopi knjigu. Doite,
ree, i krene ispred njega prema redovima grobova od kojih su neki bili skromni, drugi preuzetni i
runi, ali svi prekriveni svakojakim mramorom i ukrasima koji bi obeastili bilo koje mjesto na
svijetu. To vam je roak?, upita
21
uvar rastreseno. To mi je otac. Bolno je to, na to e uvar. Pa i nije. Nisam imao ni godinu
dana kad je umro. Dakle, razumijete. Da, odvrati uvar, ali svejedno. Bilo je previe mrtvih.
Jacques Cormerv ne odgovori. Bilo je doista previe mrtvih, ali to se tie njegova oca, nije mogao
izmisliti suut koju nije osjeao. Ve godinama, otkako ivi u Francuskoj, obeaje sam sebi da e
uiniti to to je njegova majka, koja je ostala u Aliru, to ga je dakle ona1 ve odavno molila: otii
na oev grob koji sama nije nikad vidjela. Smatrao je da taj posjet nema nikakva smisla, prije svega
za njega koji nije ni poznavao oca, nije znao gotovo nita o njemu, i koji se uasavao konvencionalnosti, a onda ni za njegovu majku koja nije nikad govorila o pokojniku i koja uope nije mogla
zamisliti to ga tamo oekuje. No, budui da se njegov stari uitelj povukao u Saint-Brieuc, pa je to
bila prilika da ga ponovno vidi, odluio je da posjeti tog mrtvog neznanca i elio dapae to uiniti
prije negoli se sretne sa starim prijateljem, kako bi se mogao osjeati posve slobodnim. To je
ovdje, ree uvar. Stigli su do polja ograenog stupiima od siva kamena povezanim debelim crno
obojenim lancem. Nadgrobne ploe, mnogobrojne, bile se sve jedna drugoj nalik, jednostavni
pravokutnici s uklesanim imenima, rasporeeni u jednakim razmacima po redovima to su se nizali
jedan za drugim. Svaka je bila ukraena malim strukom svjeeg cvijea. Francusko sjeanje brine
se o odravanju ve etrdeset godina. Evo ga, tu je. Pokazivao je na jednu plou u prvom redu.
Jacques Cormerv zastane malo podalje od ploe. Ostavljam vas, ree uvar. Cormerv se priblii
ploi i rastreseno je pogleda. Da, to je doista bilo njegovo ime. Podignu pogled. Sve blijedim
nebom plovili su polako mali, bijeli i sivi

Sic.
22
oblaci, a s neba je dopirala as blaga, as zastrta svjetlost. Oko njega, na tom prostranom polju
mrtvih, vladala je tiina. Samo je mukla buka grada dopirala preko visokih zidina groblja.
Povremeno bi poneka tamna sjenka promaknula medu udaljenim grobovima. Jacques Cormerv,
pogleda uperenog prema oblacima to su polagano plovili nebom, pokuavao je iza mirisa vlanog
cvijea dokuiti miris soli koji je u tom asu dopirao s udaljenog i nepominog mora, kad ga udarac
vjedra o mramornu plou nekog groba prenu iz sanjarenja. I upravo u tom trenutku proita na ploi
datum roenja svoga oca, i tek tada shvati da ga do sada nije ni znao. Zatim proita obje godine,
1885--1914 i gotovo nesvjesno izrauna: dvadeset devet godina. Odjednom mu jedna misao
proleti glavom i duboko ga potrese. Njemu je etrdeset godina. ovjek koji lei ispod te ploe, i koji
je bio njegov otac, mladi je od njegaa.
I taj val njenosti i suuti, to mu iznenada ispuni srce, nije bio polet due koja nosi sina prema
uspomeni na nestalog oca, nego potresno saaljenje to ga zreo ovjek osjea nad nepravedno
ubijenim djetetom -neto tu nije bilo u skladu s prirodnim poretkom, istinu govorei, u tome da sin
stariji od svog oca ni nema nikakva poretka nego samo ludilo i kaos. Slijed vremena samog lomio
se oko njega nepominog medu tim grobovima koje vie nije vidio, i godine su se prestale redati,
slijedei tu veliku rijeku to tee prema kraju. Bile su samo lom, navala plime, vrtlog u kojem se
Jacques Cormerv borio uhvaen u kovitlac tjeskobe i saaljenja*3. Pogledao je i druge grobne ploe
tog polja i shvatio po datumima na njima ispisanim da je to tlo bilo zasijano djecom koja su nekada
bila oevi
a Prijelaz.
b Proiriti rat 1914.
23
sad prosijedih ljudi to su u ovom trenutku vjerovali da ive. Jer i on sam vjerovao je da ivi, sam
se izgradio, bio je svjestan sveje snage, svoje odlunosti, suoavao se sa ivotom i vladao sobom.
Ali, u toj neobinoj vrtoglavici koja ga je obuzela, onaj kip to ga svaki ovjek uspije izgraditi i
iskaliti na ognju godina da bi se u nj zavukao i u njemu ekao da se pretvori u prah, ve je uurbano
pucao, ve se raspadao. Od njega je ostalo samo to srce puno tjeskobe, eljno ivota, ogoreno na
smrtni poredak svijeta, koje ga je pratilo etrdeset godina i koje i dalje kuca istom snagom o zid to
ga razdvaja od tajne ivota, elei doprijeti dalje, s onu stranu, i spoznati, spoznati prije nego to
umre, spoznati napokon da bi postojalo, samo jednom, samo na trenutak, ali zauvijek.
Prisjeao se svog ivota, ludog, hrabrog, kukavikog, tvrdoglavog i uvijek upravljenog prema tom
cilju o kojem nije znao nita, i ustvari, sav je protekao a da on nije ni pokuao zamisliti kakav je
mogao biti ovjek koji mu je dao upravo taj njegov ivot prije negoli je otiao umrijeti u neku
nepoznatu zemlju s druge strane mora. Nije li i on s dvadeset devet godina bio osjetljiv, nesretan,
napet, svojeglav, senzualan, zanesen, cinian i hrabar. Da bio je sve to, i jo mnogo vie, bio je iv,
bio je ukratko ovjek, a on ipak nije nikad razmiljao o ovjeku to tu poiva kao o ivom biu,
nego kao o neznancu koji je nekad davno proveo jedno vrijeme na tlu na kojem je on roen, o
kojem mu je majka govorila da mu je nalik i koji je pao u ratu za domovinu. Sad mu se inilo da je
ono to je godinama pohlepno elio saznati kroz knjige i ljude, da je ta tajna otila zajedno s tim
ovjekom, s tim ocem mladim od njega, s onim to je on bio i to je postao, te da je veoma daleko
traio ono to mu je bilo tako blizu, u vremenu i u krvi. Istina je da mu nitko nije pomogao. Obitelj
u kojoj se vrlo malo govorilo, u kojoj se nije ni
24
italo ni pisalo, nesretna i restresena majka, tko mu je mogao ita rei o tom jadnom ocu? Nitko ga
nije poznavao osim majke, koja ga je zaboravila. U to je bio siguran. I umro je nepoznat, u zemlji u
kojoj je boravio nakratko, kao neznanac. Vjerojatno je bilo do njega da se raspita, da postavlja
pitanja. Ali onome tko poput njega nema nita a eli cijeli svijet, sva snaga nije dostatna da bi se
izgradio i osvojio ili shvatio svijet. Na kraju krajeva, jo uvijek nije prekasno, jo uvijek moe
traiti, pokuati saznati tko je taj ovjek koji mu se sada inio mnogo bliim nego bilo koje bie na
svijetu. Mogao bi...

Poslijepodne se bliilo kraju. Suanj suknje pokraj njega, jedna tamna sjena, vratie ga u krajolik
grobova i neba to ga je okruivao. Trebalo je otii, nije tu imao vie to traiti. Ali nije se mogao
odvojiti od tog imena, od tih datuma. Ispod te ploe nije bilo niega osim praha i pepela. No za
njega je njegov otac bio opet iv, iv na neki neobino tih nain, i inilo mu se da ga sad ponovno
naputa, da ga jo jednu no preputa toj beskrajnoj samoi u koju su ga neko bacili i ondje
ostavili. Pustim nebom odjeknu iznenadan i jak prasak. Nevidljivi je avion probio zvuni zid.
Okrenu vi lea grobu, Jacques Cormerv napusti oca.
25
3. Saint-Brieuc i Malan (].G.f
Naveer, za veerom, J.C. je promatrao svog starog prijatelja kako se gotovo pohlepno baca na
drugi komad janjeeg buta; vjetar to se podigao, tiho je zavijao oko niske kuice u predgrau
nedaleko od ceste uz plau. Dolazei, J.C. je u presuenom potoiu uz plonik primijetio komadie
osuenih algi, koji su, uz miris soli, podsjeali na blizinu mora. Victor Malan koji je cio svoj radni
vijek proveo u upravi carina, povukao se u mirovinu u taj gradi, kojeg nije izabrao, ali je naknadno
svoj izbor opravdavao govorei kako ga tu nita ne ometa u osamljenikim razmiljanjima, ni
pretjerana ljepota, ni pretjerana runoa, pa ni sama samoa. Upravljanje stvarima i ljudima mnogo
emu su ga nauili, a prije svega tome, ini se, da ovjek tako malo zna. Njegovo je obrazovanje,
meutim, bilo golemo i J.C. mu se divio bez ustezanja, jer je Malan, u vremenu u kojem su
superiorni ljudi tako banalni, bio jedino bie koje je imalo svoje osobno miljenje, ukoliko je to
uope mogue, i, u svakoj prilici, neizrecivu slobodu prosuivanja koja se poklapala s
najnepokolebljivijom izvornou.
- Tako je, sine - govorio je Malan. - Kad ve idete u posjet majci, pokuajte saznati neto o svom
ocu. I doite mi slavodobitno ispripovijedati nastavak. Prilike za smijeh su rijetke.
- Da, to jest smijeno. Ali kad mi je ta neobina
a Ovo poglavlje napisati i izostaviti.
27
misao ve pala na pamet, mogu bar pokuati ieprkati koju obavijest vie. Ima neeg patolokog u
tome da se nisam nikad zanimao za to.
- Ma, ne, u ovom sluaju to je bilo mudro. Ja sam bio trideset godina oenjen Marthom, koju ste
poznavali. Savrena ena koja mi i dandanas nedostaje. Uvijek sam mislio da voli svoju kuu.1
- Zacijelo imate pravo - doda Malan odvraajui pogled, a Cormerv je oekivao primjedbu, koja je,
znao je, neizbjeno slijedila nakon ovog odobravanja.
- Ja bih se, meutim, - nastavljao je Malan - no ja sam zacijelo u krivu, suzdrao od toga da
pokuam saznati vie negoli me ivot nauio. Ali ja sam lo primjer za to, zar ne? Sve u svemu, ja,
vjerojatno zbog svojih mana, ne bih nita poduzeo. Vi, naprotiv, (i u njegovom oku sijevnu iskra
zlobe), vi ste ovjek od akcije.
Malan je zbog svoje glave okrugle poput mjeseca, svoga spljotenog nosa, gotovo nevidljivih
obrva, zalizane kose i velikih brkova koji ipak nisu bili dostatni da pokriju njegove debele i
senzualne usne, bio slian Kinezu. Njegovo mekano i oblo tijelo, debele ruke s pomalo
kobasiastim prstima podsjeali su na mandarina koji mrzi tranje. Dok bi napola zatvorenih oiju
uivao u jelu, niste mogli a da ga ne zamislite u svilenoj haljini sa tapiima meu prstima. No
pogled je mijenjao sve. Njegove tamnosmee, grozniave i nemirne oi, koje bi se iznenada ukoile
kao da je inteligencija radila svom brzinom na nekom odreenom pitanju, bile su oi Zapadnjaka
velike senzibilnosti i irokog obrazovanja.
Stara je slukinja donijela sir koji je Malan pogledao ispod oka. Poznavao sam ovjeka, ree,
koji je, poto je proveo trideset godina sa svojom enom...
Ova su tri odlomka precrtana.
28
Cormerv je sad sluao paljivije. Svaki put kad bi Malan zapoeo s: poznavao sam ovjeka koji...
jedan moj prijatelj koji... ili Englez koji je putovao sa mnom..., mogli ste biti sigurni da je rije o
njemu samom..., koji nije volio kolae a ni njegova ih ena nije nikad jela. I onda, nakon dvadeset
godina zajednikog ivota, zatekne svoju enu u slastiarnici, i, promatrajui je, shvati da ona

nekoliko puta tjedno odlazi onamo i prodire kolae s kremom od kave. Da, mislio je da ne voli
slatkie a ona je zapravo oboavala kolae s kavenom kremom.
- Dakle, - na to e Cormerv - nikoga do kraja ne upoznamo.
- Da, ako ba hoete. No bilo bi moda tonije, ini mi se, u svakom sluaju mislim da bih radije
rekao, no pripiite to mojoj nemoi da bilo to pouzdano tvrdim, da, dovoljno je rei da ako
dvadeset godina ivota nije dovoljno da bismo upoznali jedno bie, onda vam, neizbjeno, povrno
istraivanje etrdeset godina nakon smrti jednog ovjeka moe donijeti samo vrlo ograniene
obavijesti, da, mogli bismo rei upravo ograniene, o tom ovjeku. Premda, s druge strane...
Uhvativi no, podignu fatalistiki ruku koja se potom spusti na kozji sir.
- Oprostite mi. Neete sira? Ne? Uvijek jednako umjereni! Naporno je to, htjeti se uvijek svidjeti!
Traak zlobe zasja opet ispod njegovih poluotvorenih kapaka. Ve dvadeset godina poznavao je
Cormerv svoga starog prijatelja (dodati ovdje zato i kako) i njegovu je ironiju primao bez ljutnje.
- Nije to da bih se svidio: previe jela ini me tekim. Tonem.
- Da, vie ne lebdite iznad drugih.
Cormerv je promatrao lijepi rustikalni namjetaj koji je ispunjavao nisku blagovaonicu s gredama
obi-jeljenim vapnom.
29
- Prijatelju dragi, - ree - uvijek ste mislili da sam ohol. I jesam. Ali ne uvijek, niti sa svakim. S
vama, na primjer, ne znam to je oholost.
Malan odvrati pogled, to je kod njega bio znak ganutosti.
- Znam, - na to e on - ali zato?
- Zato to vas volim - odvrati mirno Cormerv. Malan privue k sebi zdjelu s rashlaenim voem
i ne ree nita.
- Zato to ste mi se vi, - nastavi Cormerv - dok sam bio veoma mlad, veoma glup i veoma usamljen
(sjeate li se, u Aliru ?), obratili i otvorili mi, sasvim neprimjetno, vrata svega onoga to volim na
ovom svijetu.
- Oh, pa vi ste daroviti.
- Zacijelo. Ali i najdarovitijima treba netko da ih potakne. Onaj koga vam ivot u jednom trenutku
stavi na put, taj mora biti zauvijek voljen i potovan, ak i ako to nije njegova svjesna zasluga. To je
moje uvjerenje!
- Dobro, dobro - ree Malan s pomalo lanom skromnou.
- Sumnjate u to, znam. Ali, vidite, nemojte misliti da je moja ljubav prema vama slijepa. Vi imate
velikih, veoma velikih mana. Barem u mojim oima.
Malan oblie svoje debele usne i odjednom pokae veliko zanimanje za razgovor.
- Koje?
- Vi ste, na primjer, recimo to tako, tedljivi. Ne iz krtosti, uostalom, nego zbog silnog straha da e
vam neto uzmanjkati itd. To je ipak velika mana koju openito ne volim. I to je najvanije, vi ne
moete a da ljudima ne pripisujete zadnje misli. Vi instinktivno ne vjerujete u osjeaje koji nisu
povezani s nekim interesom.
30
- Priznajte, - na to e Malan ispijajui svoje vino, - ne bih smio piti kavu. A opet...
No Cormerv nije izgubio mirnoua.
- Uvjeren sam na primjer da mi ne biste vjerovali kad bih vam rekao da bih vam, samo da to
zatraite, istog trenutka predao svu svoju imovinu.
Malan je oklijevao i ovog puta pogleda svog prijatelja.
- Oh, znam. Vi ste velikoduni.
- Ne, nisam velikoduan. krt sam kad je rije o mojem vremenu, o mojem trudu, o mojem umoru i
to mi je odvratno. Ali to to sam rekao, istina je. Vi mi meutim ne vjerujete, i u tome je vaa mana
i vaa prava nemo, iako ste inae superioran ovjek. Jer imate krivo. Jedna vaa rije i istog asa
sve to imam je vae. Vama to nije potrebno i to je samo primjer. Ali nije izabran sluajno. Sva je
moja imovina stvarno vaa.
- Hvala, doista, - ree Malan kiljei, - veoma sam dirnut.

- Dobro, evo vam poljubac. Ni vi ne volite kad se govori previe otvoreno. Htio sam vam samo rei
da vas volim sa svim vaim manama. Volim malo koga i malo se kome divim. to se svega ostalog
tie, sramim se svoje ravnodunosti. Ali one koje volim, nita me, ni ja sam a pogotovu ne oni, nee
moi natjerati da ih prestanem voljeti. Dugo mi je trebalo da to nauim; sada znam. No, da se
vratimo na na razgovor: vi ne odobravate to to se elim raspitati o ocu.
- Zapravo da, odobravam, bojao sam se samo da biste mogli biti razoarani. Jedan inoj prijatelj, koji
je veoma volio neku mladu djevojku i elio se njome oeniti, uinio je krivo to je htio vie saznati
o njoj.
a - esto posuujem novac, za koji znam da je izgubljen, ljudima prema kojima sam ravnoduan. Ali
to je stoga to ih ne umijem odbiti i istovremeno sam zbog toga oajan.
31
- Jedan malograanin, - doda Cormerv.
- Da, - ree Malan, - to sam bio ja. Prasnue u smijeh.
- Bio sam mlad. Prikupio sam o njoj toliko proturjenih miljenja da se moje pokolebalo. Nisam bio
siguran volim li je ili ne volim. Ukratko, oenio sam se drugom.
- Ja si ne mogu nai drugog oca.
- Ne, na sreu. Jedan je dovoljan, ako je vjerovati mom iskustvu.
- Dobro, - ree Cormerv. - Uostalom, za nekoliko tjedana moram posjetiti majku. To je prilika. A
govorio sam vam o njemu samo stoga to sam maloas bio zbunjen tom razlikom u godinama u
moju korist. U moju korist, da.
- Da, razumijem. On pogleda Malana.
- Recite si da nije ostario. Poteen je te patnje, a ona je dugotrajna.
- S ponekom radou.
- Da. Vi volite ivot. Tako i treba, samo u njega i vjerujete.
Malan se spusti svom teinom u iroki naslonja presvuen kretonom, a izraz neke neizrecive sjete
odjednom preobrazi njegovo lice.
- Imate pravo. I ja sam volio ivot, volim ga strasno. A istovremeno mi se ini stranim, ali i
nedostinim. Eto, zato vjerujem, iz skeptinosti. Da, elim vjerovati, elim ivjeti, uvijek.
Tu Cormerv zautje.
- Kad imate ezdeset pet godina, svaka se godina ini kao odgoda. elio bih umrijeti miran, a
umrijeti je strano. Nita nisam uinio.
- Ima ljudi koji opravdavaju postojanje svijeta, koji samom svojom nazonou pomau drugima da
ive.
32
- Da, i umiru.
Dok su utjeli, vjetar je oko kue zapuhao malo jae.
- Imate pravo, Jacques, - ree Malan. Pokuajte neto saznati. Vama vie nije potreban otac. Sami
ste se izgradili. Sada ete ga moi voljeti kako vi znate voljeti. Ali..., - ree oklijevajui... - Posjetite
me opet. Nije mi preostalo jo mnogo vremena. I oprostite...
- Da vam oprostim? -upita Cormerv. - Pa ja sve vama dugujem.
- Ne, ne dugujete mi bogzna to. Oprostite mi samo to ponekad ne znam odgovoriti na vau
ljubav...
Malan je promatrao veliku starinsku svjetiljku to je visjela iznad stola, i glas mu je postao sasvim
tih dok je izgovarao ono to je Cormervu, nekoliko trenutaka kasnije, samom na vjetru i u
opustjelom predgrau, bez prestanka odjekivalo u mislima:
- U meni je neka stravina praznina, neka bolna ravnodunost8...
a Jacques / Od poetka sam, jo kao dijete, pokuavao otkriti to je to dobro a to zlo - jer mi to
nitko oko mene nije mogao rei. I sada odjednom priznajem da me sve naputa, da mi je potreban
netko da mi pokae put i da me hvali i kudi, ne u ime sile ve u ime autoriteta, potreban mi je moj
otac.
Mislio sam da znam, da vladam sobom, jo uvijek ne [znam?].
33

4. Djetetove igre
Lagani i kratki valovi ljuljali su brod na srpanjskoj vruini. Jacques Cormerv, ispruen napola gol u
svojoj kabini, promatrao je kako na bakrenim okvirima brodskih okana pleu odbljesci sunca to se
mrvilo u moru. Naglo ustane da bi ugasio ventilator koji mu je suio znoj u porama jo prije negoli
mu se ovaj poeo slijevati niz grudi, bilo je bolje znojiti se, i ponovno se spusti na leaj, tvrd i uzak
kakve je volio. Odjednom, iz utrobe broda dopre do njega u priguenim vibracijama mukli zvuk
strojeva kao da stupaju cijele vojske. Volio je taj zvuk velikih parobroda danju i nou, i osjeaj da
hoda po vulkanu dok svuda oko njega beskrajno more prua pogledu svoja slobodna prostranstva.
Ali na palubi je bilo prevrue; putnici, shrvani pretjeranim koliinama hrane, sruili su se u brodske
lealjke natkrivene palube ili se sklonili u hodnike da bi malo otpoinuli. Jacques nije volio
poslijepodnevni poinak. A benidor, pomislio je mrzovoljno, a to je bio neobian izraz to ga je
rabila njegova baka u vrijeme kad je bio dijete u Aliru i kad ga je prisiljavala da se svakog
poslijepodneva odmara zajedno s njom. Tri prostorije malog stana u predgrau Alira bile su
uronjene u prugastu sjenu brino zatvorenih rebrenicaa. Vani je ljetna ega prila suhe i pranjave
ulice, a u polutami stana pokoja debela dosadna muha neumorno bi traila izlaz zujei poput aviona.
Bilo je prevrue da sie na ulicu k drugovima,
a Oko desete godine
35
jer su i njih roditelji zadrali kod kue. Bilo je prevrue da ita Pardaillana ili l'Intrepideaa. Kad bi
baka kojim sluajem bila odsutna, ili bi avrljala sa susjedama, dijete bi prilijepilo nos na rebrenice
blagovaonice to je gledala na ulicu. Cesta je bila pusta. Pred duanom cipela i trgovinom
krojakim priborom preko puta, zastori od crvena i uta platna bili su sputeni, ulaz u trafiku bio je
zasjenjen zavjesom od raznobojnih perli, a kod gostioniara Jeana bilo je prazno, samo je jedna
maka, na pragu izmeu poda posutog pilovinom i pranjavog nogostupa, spavala kao mrtva.
Dijete bi se tada okrenulo prema gotovo praznoj, vapnom obijeljenoj sobi, u kojoj je u sredini stajao
etvrtasti stol, a du zidova, ormar za posue, radni stol pun ogrebotina i tintanih mrlja, mali
madrac, na samom podu, prekriven prekrivaem na koji bi naveer lijegao polunijemi ujak, i pet
stolacab. U kutu, na kaminu s mramornom ploom, mala vaza izduena vrata i ukraena cvijeem,
kakve se mogu nai po sajmovima. Uhvaeno izmeu dviju pustinja sjene i sunca, dijete bi poelo
kruiti oko stola, brzim korakom, ne prestajui ponavljati kao da govori litaniju: Dosadno mi je!
Dosadno mi je! Dosadno mi je! Dosaivao se, ali bila je to istovremeno i igra, bilo je u tome neke
radosti, neke vrste uivanja u dosadi, jer bi ga obuzeo bijes kad bi zauo kako baka, koja se ipak
vratila, izgovara A benidor. No njegovi su prosvjedi bili uzaludni. Baka, koja je odgojila devetero
djece na
a Te velike knjige tiskane na novinskom papiru s neukusno oslikanim koricama, i na kojima je
cijena bila otisnuta veim slovima negoli naslov i ime autora.
b besprijekorna istoa.
Ormar, drveni toaletni stoli s mramornom ploom. Mali runo izraen tepih pored kreveta, troan,
izlizan, otrcan po rubovima. A u jednom kutu, veliki koveg prekriven starim arapskim tepihom s
resama u obliku ira.
36
selu, imala je svoje predodbe o odgoju. Dijete bi se u tren oka nalo u sobi. Bila je to jedna od
dviju prostorija to su gledale na dvorite. U drugoj su bila dva kreveta, majin i onaj na kojem su
spavali on i brat. Baka je imala pravo na svoju sobu. U svoj je visok i prostran krevet esto primala
dijete nou i svakodnevno za poslijepodnevnog poinka.
Izuo bi sandale i popeo se na krevet. Otkako se jednom kad je baka bila usnula iskrao iz kreveta da
bi kruei oko stola ponavljao svoju litaniju, njegovo je mjesto bilo u dnu kreveta pored zida.
Zavuen tako u dno kreveta, gledao bi baku kako skida haljinu i sputa koulju od gruba platna to
je u pasu bila stisnuta vrpcom koju je sada odvezivala. Zatim bi se i sama popela na krevet, a dijete
bi osjetilo pored sebe miris ostarjele puti i promatralo debele plave vene i starake mrlje koje su
unakaavale noge njegove bake. Hajde, ponavljala bi. A benidor, i ubrzo bi usnula, dok bi
dijete, otvorenih oiju, pratilo kruni let neumornih muha.

Da, godinama je to mrzio, pa i kasnije, kad je postao odrastao ovjek, i sve dok se jednom nije teko
razbolio nije se mogao odluiti da za velikih vruina poslije ruka prilegne. Ako bi mu se i dogodilo
da zaspi, probudio bi se mrzovoljan i s nekom muninom. Tek odnedavna, otkako pati od nesanice,
u stanju je odspavati pola sata dnevno i probuditi se raspoloen i io. A benidor...
Vjetar kao da se stiao pritisnut suncem. Brod se prestao ljuljati i odjednom se inilo da napreduje
po pravocrtnom putu, strojevi su radili punom parom, propeler je okomito sjekao debljinu vode, a
buka klipova postala je napokon tako ravnomjernom da se mijeala s muklim i neprekinutim
vapajem sunca na moru. Jacques je napola spavao, obuzet nekom ugodnom tjeskobom od pomisli
da e ponovno vidjeti Alir i
37
sirotinjsku kuicu u njegovu predgrau. Tako je bilo svaki put kad bi naputao Pariz i putovao u
Afriku, to neko pritajeno veselje, od kojeg se nadimaju grudi, zadovoljstvo nekoga kome je uspio
bijeg pa se smije zamiljajui zaprepatena lica straara. Jednako tako bi mu se, svaki put kad bi se
u nj vraao cestom ili vlakom, srce stegnulo im bi se pojavile prve kue predgraa, koje bi
iskrsnule iznenada, nenajavljene drveem ili vodenim tokom, nalik na zloudni tumor to iri oko
sebe vorove svoje bijede i svoje runoe, prodirui postupno strano tijelo i odvodei ga do srca
grada ije bljetavilo mu je ponekad pomoglo da zaboravi tu umu eljeza i betona ijim je
zatvorenikom bio i danju i nou i koja je ispunjavala njegove nesanice. Ali sada je od toga
pobjegao, disao je na prostranim leima mora, disao je s valovima, uljuljkan suncem, napokon je
mogao spavati i vratiti se djetinjstvu od kojeg nije nikad posve ozdravio, toj tajni svjetlosti, toplog
siromatva, koja mu je pomogla da ivi i pobijedi sve. Taj skrhan odsjaj, sad ve gotovo nepomian,
na bakrenom okviru brodskog okna dolazio je od istog onog sunca koje je, u zamraenu sobu gdje
je spavala baka, pritiui svom svojom teinom o povrinu rebrenica, uranjalo u hladovinu samo
jednu tananu otricu kroz pukotinu to ju je odkrhnuti komadi drveta ostavio na spoju rebrenica.
Nedostajale su muhe, njihov zuj nije ispunjavao ni pothranjivao njegov drijeme, na moru nema
muha, a osim toga one njegove su bile mrtve, one koje je dijete voljelo zato to su bile bune, jedine
ive u tom svijetu izblijedjelom od vruine, i svi su ljudi i ivotinje poivali, nepomini, osim
njega, istina, koji se prevrtao po krevetu, u uskom prostoru to mu je preostao izmeu zida i bake, i
on je htio ivjeti, i inilo mu se da je vrijeme provedeno u snu oteto ivotu i njegovim igrama.
Drugovi su ga ekali, sasvim sigurno, u ulici
38
Prevost-Paradol, obrubljenoj vrtovima to su uveer nakon zalijevanja odisali svjeinom i mirisom
cvjetova kozje krvi koji su posvuda rasli, zaliveni ili ne. im se baka probudi, odjurit e napolje,
spustit se niz jo pustu Lvonsku ulicu pod fikusima, otrati do zdenca na uglu ulice Prevost-Paradol,
odvrnuti do kraja veliku slavinu od lijevana eljeza na vrhu zdenca, sagnuti glavu pod slavinu da bi
mu veliki mlaz vode ispunio nosnice i ui, slijevajui se kroz otvoreni oko-vratnik koulje sve do
trbuha, pa ispod hlaa po nogama sve do sandala. Tada e, sretan to osjea vodu kako se pjeni
izmeu njegovih tabana i koe sandala, otrati bez daha do Pierreaa i ostalih, koji su sjedili na ulazu
jedine dvokatnice u ulici, otrei drvenu cigaru koja e im posluiti u igri canette vinga1 s drvenim
plavim reketom.
Poto bi se okupili, krenuli bi vukui reket po zaralim reetkastim ogradama vrtova pred kuama,
uz paklenu buku koja bi probudila cijelu etvrt i rastjerala make to su drijemale pod pranjavim
glicini-jama. Trali bi, pretravali ulicu, lovili jedan drugog, ve dobro oznojeni, no uvijek u istom
smjeru, prema zelenom polju, nedaleko od kole, etiri ili pet ulica odande. Putem bi obavezno
zastali pored onog to se nazivalo vodoskokom, na velikom trgu, pored goleme okrugle fontane na
dva kata iz koje nije tekla voda, ali je bazen, ve odavno zaepljen, bio do vrha pun od obilnih kia,
to bi tu i tamo pale u tom kraju. Ta bi ustajala voda, prekrivena starom mahovinom, korama dinja,
narani i smeem svake vrste, stajala tu dok je sunce ne bi isuilo ili se gradske vlasti probudile i
odluile da je ispumpaju, pa bi suhi, ispucani, slani mulj ostao jo dugo na dnu bazena, ekajui da
sunce
a Pierre, takoer sin ratne udovice koja je radila na poti, bio mu je prijatelj.
1 Vidjeti autorovo objanjenje, dalje u tekstu.

39
dovri posao i pretvori ga u prainu koju e vjetar ili metla smetlara razbacati po sjajnom Uu
fikusa to obrubljuju trg. Ljeti bi, u svakom sluaju, bazen bio suh i izlagao pogledu iroku ogradu
od tamna, ulatena kamena, to su ga izglaale tisue ruku i stranjica i na kojem su Jacques, Pierre
i ostali jahali kao na konju, okreui se na svojim stranjicama dok ne bi neizbjeno pali u plitki
bazen to je vonjao po mokrai i po suncu.
Zatim bi, i dalje trei kroz vruinu i prainu to je prekrivala istim sivim slojem njihove noge i
njihove sandale, letjeli prema zelenom polju. To je bila naputena ledina iza bavarske radionice
gdje su se, izmeu zaralih eljeznih obrua i trulih ostataka baava, ispod sedre probijali buseni
krljave trave. Tu bi uz veliku graju nacrtali krug u sedri. Jedan bi od njih, s reketom u ruci, stao
unutar kruga, a ostali bi, jedan za drugim, bacali drvenu cigaru prema krugu. Ako bi cigara pala
unutar kruga, onaj koji ju je ubacio preuzeo bi reket i sad bi on branio krug. Oni najspretniji3
uhvatili bi cigaru u letu i odbacili je daleko. Oni bi imali pravo otii do mjesta na koje je pala i,
udarajui rubom reketa o jedan kraj cigare koja bi se potom vinula visoko u zrak, hvatali je i bacali
jo dalje, i tako sve dok ne bi promaili ili dok je ostali ne bi uhvatili u letu, pa se brzo vraali
natrag kako bi obranili krug od cigare to bi je brzi i spretni protivnik ve bacio prema krugu. Taj
tenis siromanih, s tek poneto sloenijim pravilima, ispunio bi cijelo poslijepodne. Pierre je bio
najspretniji, bio je mraviji od Jacquesa, i manji, gotovo loman, plavokos koliko je ovaj bio
tamnokos, svijetlih trepavica iza kojih je njegov plavi i otvoren pogled djelovao bespomono,
ranjivo i zaueno, naizgled nespretan, ali u akciji precizan i ustrajan.
spretni branitelj, u jednini.
40
Jacques je pak briljirao u najnemoguijim zahvatima, ali bi promaio one najjednostavnije. Zbog
onih prvih, i zbog divljenja koje su izazivali kod drugova, smatrao se najboljim i esto se hvastao.
U stvari, Pierre ga je stalno pobjeivao, ali nije nikada o tome priao. Poslije igre bi se samo
uspravio u svoj svojoj visini, i tiho se smjekajui sluao drugovea.
Kad vrijeme ili raspoloenje nisu bili pogodni, umjesto da tre ulicama i ledinama, okupili bi se
najprije u hodniku Jacquesove kue. Odande bi, kroz vrata u dnu, preli u malo sputeno dvorite
okrueno zidovima triju kua. Na etvrtoj strani, preko vrtnog zida nadvijala se kronja naranina
stabla iji se miris, kad je bilo u cvatu, penjao uz sirotinjske kue, irio hodnikom ili se malim
kamenim stubama sputao u dvorite. S jedne strane i pola druge, u maloj, koso postavljenoj kuici
stanovao je frizer panjolac koji je imao frizeraj s uline strane, te arapski brani parb gdje je ena
ponekad naveer prila kavu u dvoritu. Na treoj strani, stanari su hranili kokoi u visokim
klimavim kokoinjcima od drveta i ice. I napokon, s etvrte strane, lijevo i desno od stuba, zjapili
su mrani iroki otvori podruma kue: pilje bez izlaza i svjetla, izdubljene u samoj zemlji, bez
ikakvih pregrada, smrdljive od vlage, do kojih su vodile etiri stube prekrivene mahovinom i u
kojima su stanari gomilali viak svoje imovine, to e rei gotovo nita: stare vree koje su ondje
trunule, komade drvenih sanduka, proupljane i zarale stare lavore, sve ono to se inae vue po
zaputenim ledinama i to ne moe sluiti ni najsiromanijima. Upravo tu, u jednom od tih
podruma, okupljala su se djeca. Jean i Joseph, dva sina panjolskog brijaa, obiavala su se igrati
ondje. Ulaz u tu razvalinu smatrali su svojim
a Na zelenom polju odravale su se donnades b Omar je sin tog para - otac je gradski ista ulica.
41
vrtom. Joseph, okrugao i vragolast, neprestano se smijao i davao sve to je imao. Jean, nizak i suh,
skupljao je i najmanji avao, i najmanji vijak, i bio osobito tedljiv sa svojim pekulama ili
koticama od marelica neophodnim za jednu od njihovih najdraih igaraa. Bilo je teko zamisliti
veu suprotnost od ta dva nerazdvojna brata. Svi zajedno, Pierre, Jacques, i Max, trei ortak,
zavukli bi se u smrdljiv i vlaan podrum. O zarale eljezne grede razapeli bi poderane vree to su
trunule na tlu, otresavi s njih male sive ohare lankovita oklopa koje su nazivali zamorcima. I pod
tim odvratnim atorom, konano na svome (jer nitko od njih nije nikad imao svoju sobu pa ak ni
svoj krevet), zapalili bi male vatre koje bi, zatvorene u tom vlanom i umalom zraku, tinjale
dimei se i tjerale ih iz njihove jazbine, pa bi ih na kraju zatrpali vlanom zemljom, nastruganom u

dvoritu. Tada bi, ne bez prepirke s malim Jeanom, podijelili velike bombone od mente, kikiriki ili
slanutak, posuen i posoljen, vuji bob i kojekakve slatkie bljetavih boja to su ih Arapi nudili na
ulazu u oblinje kino u plitkim koarama prekrivenim muhama koje su bile zapravo obine drvene
kutije postavljene na kotaie. U dane pljuskova, iz vlanog dvorita zasienog vodom, viak kie
slijevao se u redovito poplavljene podrume, a oni bi se popeli na stare sanduke i igrali bi se
Robinzona daleko od istog neba i morskog vjetra, uivajui u svom kraljevstvu bijedeb.
No, najljepi* dani bili su u proljee, kada bi, zahvaljujui nekoj dobro smiljenoj lai, uspjeli
izbjei poslijepodnevnom odmoru. Tada bi, nemajui nikad
a Jednu koticu trebalo je postaviti na tri druge sloene u tronoac. S odreene udaljenosti, trebalo
je sruiti to zdanje bacajui drugu koticu. Onaj koji bi uspio, pokupio bi sve etiri kotice. Ako bi
promaio, njegova bi kotica pripala vlasniku onih etiriju.
b Galoufa
najvei
42
novca za tramvaj, dugo pjeaili do botanikog vrta, prolazei utim i sivim ulicama predgraa,
kroz etvrti konjunica, uz velika spremita za kola to su pripadala poduzeima ili privatnicima
koji su kamionima na konjsku zapregu opsluivali unutranjost zemlje, prolazei pritom uz iroka
vrata na povlaenje iza kojih se ulo toptanje konjskih kopita, rzanje, zveckanje lanaca kojima su
bili privezani, i s uivanjem udisali miris balege, slame i znoja to se dizao s tih zabranjenih mjesta
o kojima bi Jacques matao prije nego to bi zaspao. Zastali bi pred nekom otvorenom konjunicom
u kojoj su timarili konje, jake ivotinje vrstih nogu uvezene iz Francuske koje su ih gledale oima
izbjeglica, izmuene vruinom i muhama. Zatim bi, pred grdnjama vozaa kamiona, otrali do
golemog vrta gdje su se uzgajale rijetke vrste. U velikoj aleji s koje se kroz bazene i cvijee pogled
pruao sve do mora, izigravali bi ravnodune i uglaene etae pod sumnjiavim pogledom uvara.
No ve u prvom poprenom drvoredu, dali bi se u trk prema istonom dijelu vrta kroz redove
golemih korenjaka, tako gustih da je u njihovoj sjeni bilo gotovo mrano, prema velikim stablima
kauukovcaa ije su se objeene grane, koje se nije moglo razlikovati od mnogobrojnog korijenja,
pruale sve do zemlje, i jo dalje, sve do pravog cilja njihova pohoda, velikih kokosovih palmi s
grozdovima malih okruglih i zbijenih plodova naranaste boje na vrhu koje su nazivali cocoses. Tu
je najprije trebalo provjeriti na sve strane da u blizini nema nijednog uvara. Zatim bi poeo lov na
municiju, to jest kamenie. Kad bi se svi vratili punih depova, gaali su jedan po jedan grozdove
plodova to su se, nadvisujui ostalo drvee, blago njihali na nebu. Pri svakom bi pogotku palo
nekoliko plodova koji su pripali sretnom strijelcu. Ostali bi morali ekati dok
a navesti imena drvea.
43
ovaj pokupi svoj plijen pa tek tada nastavili s gaanjem. U toj je igri Jacques, spretan u gaanju, bio
ravan Pierreu. No obojica bi podijelila svoj plijen s onima to su imali manje sree. Najnespretniji je
bio Max, koji je nosio naoale jer je imao lo vid. Bio je zdepast i krupan, ali je ipak uivao
potovanje svih od dana kad su ga vidjeli kako se tue. Dok su se svi oni, u estim ulinim tuama u
kojima su sudjelovali, a pogotovu Jacques koji nije mogao svladavati bijes i estinu, obiavali baciti
na protivnika da mu u to kraem vremenu nanesu to veu bol, spremni da im to bude propisno
uzvraeno, Max, ije je ime zvualo nekako germanski, jednog dana kada ga je mesarev debeli sin,
zvani But, nazvao prljavim vabom, mirno je skinuo naoale, dao ih na uvanje Josephu, zauzeo
stav kao to su to inili bokseri koje su viali po novinama, i pozvao ovoga da ponovi svoju uvredu.
Zatim je, ne pokazujui uzbuenje, izbjegao svaki Butov napad, udario ga nekoliko puta ne primivi
nijedan udarac i na kraju mu, na svoje veliko zadovoljstvo uspio, koje li pobjede, nabiti modricu na
oku. Od tog dana Maxova popularnost bila je u grupi osigurana. Depova i ruku ljepljivih od voa,
bjeali su iz vrta prema moru i, im bi se nali izvan zidina, poredali bi plodove na svoje prljave
maramice, vakali sa slau vlaknaste, slatke i odvratno masne bobice, ali lagane i ukusne poput
pobjede. Potom bi odjurili na plau.
Da bi stigli do plae, morali su prijei cestu zvanu ovarska jer su njome doista esto prolazila stada
ovaca koja su se vraala ili odlazila na sajam u Mai-son-Carre, istono od Alira. Bila je to ustvari

zaobi-laznica koja je dijelila more od grada koji se protezao po breuljcima poput amfiteatra.
Izmeu ceste i mora, tvornice, ciglane i plinara bile su okruene pijeskom prekrivenim ploama
ilovae ili vapnenom prainom, gdje su se bijelili pranjavi otpatci drva i eljeza.
44
Nakon te rune pustare izlazilo se na plau Sablettes. Pijesak je tu bio pomalo crn, a prvi valovi nisu
uvijek bili prozirni. S desne strane nalazilo se kupalino zdanje s kabinama i dvoranom, velikom
drvenom kutijom na stupovima, koja je za blagdanskih dana sluila za ples. Za vrijeme sezone
prodava prenih krum-piria svakog je dana palio svoju pe. Mala grupa najee nije imala novca
ni za jedan tuljac prenih krumpiria. Ako bi sluajno koji od njih imao potreban novaca, kupio bi
jedan i znaajno se uputio prema plai, praen povorkom svojih drugova punih potovanja, pa bi,
stigavi do mora, u sjeni velike rasuene barke zabio stopala u pijesak i spustio se na stranjicu,
drei papirnati tuljac uspravno u jednoj ruci, a drugom ga pokrivajui kako mu nijedna od tih
hrskavih pahulja ne bi ispala. Obiaj je bio da zatim ponudi po krumpiri svojim drugovima, koji su
se pobono naslaivali tom jednom jedinom toplom poslasticom s jakim mirisom ulja to im ju je
namijenio. Zatim bi svi promatrali sretnika kako, ozbiljna lica, guta jedan po jedan preostale
krumpirie. Na dnu papirnatog tuljca ostalo bi uvijek mrvica. Preklinjali bi sitog srekovia da ih
podijeli s njima. Na to bi ovaj najee, osim kad se radilo o Jeanu, razmotao masni papir, rairio po
njemu mrvice krumpiria i dopustio da se jedan po jedan poslue. Izabrali bi na sreu onoga koji e
navaliti prvi i prema tome uzeti najveu mrvicu. Poto bi gozba zavrila, a uitak i osjeaj uskraenosti bili zaboravljeni, poela je trka prema zapadnom kraju kupalita, pod jarkim suncem, do
napola sruene zidine, koja je nekad najvjerojatnije sluila kao temelj sad nepostojeoj kolibi iza
koje su se mogli svui. U nekoliko trenutaka bili su goli, trenutak potom u vodi, plivajui snano i
nespretno, dovikujui
a 2 novia
45
sea, slinei i pljujui, nadmeui se u ronjenju ili u tome tko e ostati dulje pod vodom. More je bilo
ugodno, toplo, sunce na njihovim mokrim glavama lagano, a blaena svjetlost ispunjavala je
njihova mlada tijela radou od koje su neprestano klicali. Vladali su ivotom i morem, i ono
najraskonije to nam svijet moe ponuditi, primali su i nemilice troili, poput gospodara sigurnih u
svoje nezamjenjivo bogatstvo.
Trei od ala do mora, suei na pijesku slanu vodu od koje su im tijela bila ljepljiva, ispirui
zatim u moru pijesak od kojeg su bili posve sivi, posve bi zaboravili na vrijeme. Trali su, a iope
su uz prodorne krike letjele nisko iznad tvornica i morskog ala. Nebo, s kojeg se povukla danja
sparina, postajalo je bistro i zeleno, svjetlost je jenjala, a s druge strane zaljeva, luk kua i grada,
dotada uronjenog u laganu izmaglicu, poprimao je jasnije obrise. Bio je jo dan, no uline svjetiljke
ve su se palile jer se sumrak u Africi sputa iznenada. Obino bi Pierre prvi dao znak za pokret:
Kasno je, i odmah bi potom nastala jurnjava, brzo opratanje. Jacques bi sa Josephom i Jeanom
trao put kue ne obazirui se na ostale. Trali su bez daha. Josephova je majka imala brzu ruku.
to se Jacquesove bake tie... Trali su kroz veer koja se sputala svom brzinom, usplahireni prvim
upaljenim plinskim svjetlima, osvijetljenim tramvajima to su promicali pored njih, ubrzavajui trk,
uasnuti to je ve dobrano pala no, i rastajali se na ulazu bez pozdrava. Tih bi veeri Jacques
zastao na mranom i smrdljivom stubitu, naslonio se u mraku na zid i ekao da se smiri njegovo
pomahnitalo srce. Ali nije mogao ekati, a od same te spoznaje jo je bre disao. U tri koraka stigao
bi do odmorita, proao pored
a Ako se utopi, mama e te ubiti. Nije te sram da se tako pokazuje? Gdje ti je sad mama.
46
zajednikog nunika na katu, i otvorio vrata. U blagovaonici na kraju hodnika gorjelo je svjetlo i on
je sleden sluao zveckanje lica po tanjurima. Uao bi. Za stolom, u krugu svjetla petrolejske
svjetiljke, polu-nijemi ujaka nastavljao je buno srkati svoju juhu; njegova majka, jo mlada, bujne
crne kose, pogledala bi ga svojim blagim pogledom. Dobro zna..., zapoela bi. Ali bi baka,
uspravna u svojoj crnoj haljini, stisnutih usana, svijetlih oiju stroga pogleda, kojoj je vidio samo
lea, prekinula ker. Odakle dolazi?, pitala bi. Pierre mi je pokazivao zadau iz rauna. Baka

bi tada ustala i prila mu. Pomirisala bi mu kosu, pa rukom prola preko njegovih glenjeva jo
punih pijeska. Bio si na plai. Onda si ti laljivac, sriui bi rekao ujak. No baka bi bez rijei
prola pored njega, uzela iza vrata blagovaonice debeli korba, zvani volujska ila, koji je ondje
visio i oplela ga njime po nogama i stranjici dva do tri puta, a to je tako peklo da se derao u sav
glas. Neto kasnije, usta i grla punih suza, ispred tanjura juhe koju mu je ujak saalivi se nad njim
posluio, trudio se iz sve snage da suspreg-ne suze. Na to bi majka, uputivi baki kratak pogled,
okrenula prema njemu svoje lice koje je toliko volio. Jedi juhu, rekla bi. Gotovo je. Gotovo je.
Tek bi se tada rasplakao.
Jacques Cormerv se probudi. Sunce se vie nije zrcalilo na bakrenom okviru brodskog okna, nego je
zalo za obzorje i sad je osvjetljavalo zid nasuprot njemu. Odjenu se i popne na palubu. Stii e u
Alir duboko u no.
a brat
47
5. Otac. Njegova smrt. Rat. Atentat.
vrsto ju je grlio na samom pragu stana, jo zadihan od uspinjanja stubama koje je preao etiri po
etiri u jednom zaletu, ne promaivi ni jednu, kao da je njegovo tijelo jo uvijek tono pamtilo
visinu stuba. Iziavi iz taksija, u ulici ve prilino bunoj, jo blistavoj od jutarnjeg polijevanja8
koje se isparavalo na prvoj vruini, opazio ju je, na istom mjestu kao nekad, na uskom i jedinom
balkonu, izmeu dviju soba, iznad nadstrenice frizeraja - frizer vie nije bio Jeanov i Josephov
otac, on je umro od tuberkuloze, takav je to zanat, govorila je njegova ena, stalno udie neiju
kosu - prekrivene valovitim limom koja je kao i nekad bila zasuta bobicama fikusa, zguvanim
papiriima i starim ikovima. Stajala je tu, jo uvijek bujne, ali od godina posijedjele kose, jo
uvijek uspravna unato svojim sedamdeset dvjema godinama, ovjek bi joj dao deset godina manje
zbog njezine izrazite mravosti i jo oite snage, a takva je bila cijela obitelj, pleme mravih
stvorenja bezbrina dranja i neumorne energije nad kojima starost naizgled nije imala nikakvu
mo. Sa svojih pedeset godina, ujak Emil1, napola nijem, doimao se kao mladi. Baka je umrla
uspravne glave. A to se majke tie, kojoj je sad hrlio, inilo se da nita ne moe svladati njezinu
skrivenu
nedjelja.
Dalje u tekstu postat e Emest.
49
upornost, budui da deseci godina naporna rada nisu unitili u njoj mladu enu koju je Cormerv kao
dijete gledao s divljenjem.
Kad je stigao pred vrata, majka ih je otvorila i bacila mu se u zagrljaj. Onda ga je, kao svaki put kad
bi se ponovno sreli, poljubila dva ili tri puta, privijajui ga k sebi svom snagom, a on bi pod rukama
osjeao njezina rebra, tvrde i izboene kosti njezinih pomalo drhtavih ramena, i pritom udisao miris
njezine koe koji ga je podsjeao na ono mjesto ispod Adamove jabuice, izmeu vratnih ila, koje
se vie nije usuivao poljubiti, ali koje je volio mirisati i milovati dok je bio dijete, kad bi ga,
rijetko, uzela na krilo ili kad bi se pravio da spava, nosa zaronjena u tu malu udubinu koja je za
njega imala miris njenosti, tako rijetke u njegovu djejem ivotu. Poljubila ga je, te, oslobodivi ga
svoga zagrljaja, malo ga promatrala pa ga opet zagrlila i jo jednom poljubila, kao da je, odmjerivi
u sebi svu ljubav to ju je za nj mogla osjeati ili izraziti, ustanovila da jo neto nedostaje. Sine
moj, govorila je, bio si tako dalekoa. A onda, odmah potom, okrenula se, vratila u stan i otila
sjesti u dnevnu sobu koja je gledala na ulicu, doimala se kao da vie ne misli na njega, i ni na to
drugo uostalom, i na trenutke bi ga ak pogledala s nekim neobinim izrazom u oima, kao da joj
odjednom, ili mu se barem tako inilo, smeta u tom skuenom, praznom i zatvorenom svijetu u
kojem je samovala. Tog je dana, tovie, poto je sjeo kraj nje, izgledala nekako nemirnom i s
vremena na vrijeme kriomice pogledavala na ulicu svojim tamnim i grozniavim oima koje bi se
razvedrile im bi se njezin pogled spustio na Jacquesa.
Ulica je postajala sve bunijom, a teki crveni tramvaji, kloparajui poput starog eljeza, prolazili
su
prijelaz

50
sve ee. Cormerv je promatrao majin profil u sivoj bluzi s bijelim okovratnikom dok je sjedila
kraj prozora na neudobnoj stolici [ J1 na kojoj je uvijek sjedila, lea malo pogrbljenih od godina, ali
kojima nije trebala potpora naslonjaa, ruku spojenih oko maramice koju bi svojim ukoenim
prstima smotala u klupko, pa je zatim spustila u krilo izmeu dvije nepomine ruke, glave okrenute
prema ulici. Bila je ista kao trideset godina ranije, i iza njezinih bora nazirao je isto ono udesno
mlado lice, lukove obrva napete i glatke, kao stopljene s elom, mali ravan nos, usnice jo lijepo
ocrtane unato borama u kutu usana zbog umjetnog zubala. Sam vrat, koji tako brzo propada,
sauvao je lijep oblik unato sad ve vorastim ilama i malo oputenoj bradi. Bila si kod frizera,
rekao je Jacques. Nasmjeila mu se osmijehom male djevojice koju su uhvatili u prijestupu. Da,
zna, radi tvog dolaska. Oduvijek je bila koketna na svoj gotovo neprimjetan nain. I ma kako
siromano odjevena bila, Jacques nije pamtio da je ikad na njoj vidio neto runo. I sad su te sive i
crne boje koje je imala na sebi bile dobro izabrane. Bio je to uroeni ukus pripadnika njihova
plemena, uvijek bijednih, uvijek siromanih, ili pak, neto bolje stojeih, poput nekih roaka. Ali
svi su oni, a pogotovu mukarci, poput pravih Mediteranaca drali do bijele koulje i dobro izglaane crte na hlaama, smatrajui pritom prirodnim da taj posao neprekidnog odravanja, jer je
odjee bilo malo, uz ostale enske poslove obavljaju ene, to jest majke ili supruge. to se majkea
tie, ona je uvijek smatrala da nije dovoljno to pere rublje i sprema po tuim kuama, i Jacques je
se, otkako pamti, sjeao kako neprestano glaa jedine bratove i njegove hlae, sve dok on nije
otiao i otputio se u svijet u kojem
1 Dva neitka znaka
a luk obrva koat i gladak ispod kojeg se sjao grozniav pogled crnog oka.
51
ene niti peru niti glaaju. Talijan je, ree majka, taj frizer. Dobro radi. Da, na to e Jacques.
Htio je rei: Veoma si lijepa, ali je zastao. Uvijek je to mislio o svojoj majci, ali joj se nikad nije
usudio rei. Ne stoga to se bojao da bi ga mogla odbiti ili to je sumnjao da bi joj se takav
kompliment mogao svidjeti. No, to bi znailo prekoraiti onu nevidljivu granicu iza koje se cijelog
ivota zaklanjala - blaga, uglaena, pomirljiva, gotovo pasivna, ali ne ponizujui se nikad pred
niim i pred nikim, osamljena u svojoj polugluhoi, nemogunosti izraavanja, lijepa ali gotovo
nedostupna, to nedostupnija to je bila nasmijeenija i to ga je srce vie vuklo k njoj - da, cijeli svoj
ivot zadrala je to isto bojaljivo i posluno dranje, a opet suzdrano, isti onaj pogled kojim je
trideset godina ranije, ne upleui se, gledala kako njezina majka korbaem tue Jacquesa, ona koja
nije nikad dotakla pa ak ni ozbiljno izgrdila svoju djecu, ona koju su ti udarci bez sumnje takoer
boljeli ali je, nemona da neto poduzme, to zbog umora, to zbog nemutog izraavanja i
potovanja koje je dugovala majci, preputala da stvari idu svojim tijekom, trpjela danima i
godinama, trpjela da joj tuku djecu, kao to je sama trpjela naporne radne dane sluei drugima,
pranje parketa na koljenima, ivot bez mukarca i bez utjehe, okruena masnim otpatcima i prljavim
rubljem tuih ljudi, duge dane muke to su se nizali jedan za drugim, tvorei ivot koji se, lien
nade, pretvorio u ivot bez ikakvih osjeaja, neuk, tvrdokoran, pomiren s patnjama, svojima i
tuima. Nikad je nije uo da se ali, samo bi ponekad rekla da je umorna ili da je od pranja velikog
rublja bole kria. Nikad je nije uo da nekog ogovara, samo bi ponekad rekla kako su sestre ili tetke
bile s njom neljubazne ili ohole. Ali je isto tako veoma rijetko uo da se smije iz sveg srca.
Smijala se neto vie u posljednje vrijeme otkako je prestala raditi, a
52
djeca se brinula da joj nita ne nedostaje. Jacques je promatrao sobu, ni ona se nije promijenila. Nije
htjela otii iz tog stana u kojem je imala svoje navike, iz te etvrti u kojoj joj je sve bilo lako, da bi
se odselila u neki drugi, udobniji, ali gdje bi sve postalo teko. Da, bila je to ista ona stara soba.
Promijenila je namjetaj, koji je sad bio pristojniji i manje sirotinjski. Ali bio je kao i uvijek gol,
priljubljen uz zid. Uvijek neto prekopava, rekla je majka. Nije mogao a da ne otvori ormar za
posude u kojem su, unato svim njegovim prijekorima, i sada bile samo najpotrebnije stvari, i
praznina kojeg ga je zapanjivala. Otvorio je i ladice stolia za odlaganje jela gdje su se povlaila
dva, tri lijeka, to je toj kui bilo sasvim dovoljno, pomijeana s dvoje, troje starih novina,

komadima konopca, te mala kartonasta kutija s rasparenom dugmadi i stara fotografija za osobnu
kartu. Tu su ak i suvine stvari bile sirotinjske jer se nikad nisu upotrebljavale. I Jac-ques je bio
siguran da bi u normalnoj kui pretrpanoj stvarima, kakva je bila njegova, majka upotrijebila samo
ono najnunije. Jednako je tako znao da ni u po-krajnoj majinoj sobi, namjetenoj malim ormarom,
uskim krevetom, drvenim toaletnim stoliem i slamnatom stolicom, s jednim jedinim prozorom
zastrtim kakanom zavjesom, nee nai nikakav drugi predmet, osim moda, ponekad, maramicu
smotanu u klupko koju bi odlagala na golo drvo toaletnog stolia.
Ono to mu je upalo u oi kad je upoznao druge kue, bilo one svojih drugova iz liceja ili kasnije
one bogatijih ljudi, bio je upravo broj razliitih vaza, vreva, kipia, slika kojima su bile natrpane
prostorije. Kod njega se govorilo vaza na kaminu, vr, duboki tanjuri, a onih nekoliko drugih
predmeta koje se u kui moglo nai nije imalo imena. Kod njegova ujaka, naprotiv, mogli ste
uivati u keramici iz Vogeza, jelo
53
se u tanjurima iz Quimpera. On je odrastao okruen siromatvom golim poput smrti, okruen opim
imenicama; kod ujaka je, pak, otkrio vlastita imena. Ni dandanas u prostoriji sa svjee opranim
oploenim podom, na jednostavnom i ulatenom namjetaju, nije bilo niega, osim jedne arapske
pepeljare od tucanog bakra na stoliu za posluivanje jela, stavljene onamo prije njegova dolaska, i
potanskog kalendara na zidu. Tu se nije imalo to vidjeti niti to rei, i stoga nije znao nita o
svojoj majci, osim onoga to je sam saznao. Niti o svom ocu.
- Tata?
Ona ga pogleda i posta paljivaa. -Da.
- Zvao se Henri i to jo?
- Ne znam.
- Nije imao jo koje ime?
- Mislim da je, ali ne sjeam se.
Njezina panja kao da je odjednom popustila, gledala je prema ulici gdje je sunce ve peklo svom
snagom.
- Da li mi je bio slian?
- Da, cijeli ti, pljunuti. Imao je svijetle oi. I elo kao tvoje.
- Koje je godine roen?
- Ne znam. Ja sam imala etiri godine vie od njega.
- A ti, koje godine?
- Ne znam. Pogledaj u obiteljsku knjiicu. Jacques ode u sobu, otvori ormar. Meu ubrusima,
na gornjoj polici, bila je obiteljska knjiica, mirovinska knjiica i nekoliko starih dukumenata
pisanih na panjolskom. Vrati se s dokumentima.
Otac - ispitivanje - rat 1914. - Atentat.
- Roen je 1885. a ti 1882. Imala si tri godine vie od njega.
- A ja sam mislila etiri. Davno je to bilo.
- Rekla si mi da je rano izgubio oca i majku i da su ga braa dala u sirotite.
- Da. I sestra takoer.
- Roditelji su mu imali gospodarstvo?
- Da. Bili su Alzaani.
- U Ouled-Fayetu.
- Da. A mi u Cheragi. To je sasvim blizu.
- S koliko je godina izgubio roditelje?
- Ne znam. Oh, bio je mlad. Sestra ga je ostavila. To nije lijepo. Nije ih htio vie vidjeti.
- Koliko je godina imala sestra?
- Ne znam.
- A braa? On je bio najmlai?
- Ne. Drugi po redu.
- Znai da su braa bila premala da se brinu o njemu.
- Da. Tako je.

- Ali to onda nije bila njihova krivica.

- Je, zamjerio im je to. Nakon sirotita, sa esnaest godina zaposlio se na imanju kod svoje sestre.
Davali su mu previe posla. To je bilo previe.
- Doao je u Cheragu.
- Da. K nama.
-1 tako si ga upoznala?
-Da.
Ona ponovno okrenu glavu prema ulici, i on vie nije imao snage nastaviti na taj nain. No ona je
sama progovorila.
- Nije znao itati, razumije. U sirotitu se nita ne naui.
- Ali pokazala si mi dopisnice koje ti je poslao iz rata.
54
55
- Da, nauio je s gospodinom Classiaultom.
- Kod Ricomea.
- Da. Gospodin Classiault je bio gazda. On ga je nauio itati i pisati.
- S koliko godina?
- S dvadeset godina, mislim. Ne znam. Sve je to bilo tako davno. Ali kad smo se vjenali, nauio je
prepoznavati vina i mogao je raditi bilo gdje. Bio je pametna glava.
Promatrala ga je.
- Kao i ti. -1 onda?
- Onda? Doao je tvoj brat. Tvoj je otac radio za Ricomea, a Ricome ga je poslao na svoje imanje u
Saint-Lapotre.
- Saint-Apotre?
- Da. I onda je doao rat. Umro je. Poslali su mi geler.
Geler koji je raznio glavu njegovu ocu nalazio se u maloj kutiji za kekse iza ubrusa u ormaru,
zajedno s dopisnicama poslanim s bojinice koje je Jacques mogao izgovoriti napamet kako su bile
ture i kratke. Draga moja Lucie. Ja sam dobro. Sutra mijenjamo poloaj. Pazi na djecu. Grlim te.
Tvoj mu.
Da, iste one mrkle noi kad je roen, za vrijeme selidbe, on, izbjeglica, dijete izbjeglica, Europa je
ve podeavala svoje topove koji su trebali grunuti svi zajedno nekoliko mjeseci kasnije,
protjerujui Corme-ryeve iz Saint-Apotrea, njega prema njegovom korpusu u Aliru, nju prema
malom stanu njezine majke u sirotinjskom predgrau, s djetetom oteklim od uboda komaraca na
rukama. Nita se ne brinite, majko. im se Henri vrati, otii emo. A baka, uspravna, sijede kose
zaeljane unatrag, svijetlih oiju stroga pogleda: Keri, trebat e raditi.
- Bio je u zuavima.
- Da. Borio se u Maroku.
Tono. Zaboravio je to. Godine 1905. njegov je otac imao dvadeset godina. Sluio je, kako se to
kae, aktivni vojni rok u ratu protiv Marokanacaa. Jacques se prisjeti to mu je ispripovijedao
ravnatelj kole kad ga je nekoliko godina ranije sreo na alirskim ulicama. G. Levesque bio je
mobiliziran kad i njegov otac. Ali su ostali samo mjesec dana u istoj postrojbi. Slabo je upoznao
Cormerva, kako je sam rekao, jer je ovaj veoma malo govorio. Otvrdnuo na umor, bio je utljiv, ali
jednostavan i pravedan. Jedan jedini put je Cor-mery bio sav izvan sebe. Bila je no poslije vrueg
dana, u onom dijelu Atlasa gdje je odjel vojske logo-rovao na breuljku zatienom stjenovitim
klancem. Cormery i Levesque trebali su smijeniti strau u dnu klanca. Nitko se nije odazvao na
njihov poziv. A onda su, podno ivice od divljih smokava, ugledali svog druga glave zabaene
unatrag, udno uperene prema mjesecu. U prvi as nisu ni prepoznali njegovu glavu koja je imala
neobian oblik. Ali bilo je posve jednostavno. Bio je zaklan, a ta blijeda oteklina u njegovim ustima
bilo je cijelo njegovo spolovilo. Tek su tada spazili njegovo tijelo rairenih nogu, zuavske hlae
rasparane, i usred tog procijepa, u neizravnom odsjaju mjeseca, krvavu lokvu13. Stotinjak metara
dalje, iza velike stijene, i drugi je straar bio u istom stanju. Oglaena je uzbuna, straarska mjesta
pojaana. U svitanje, kad su se vratili u logor, Cormery izjavi da to nisu ljudi. Levesque, koji je

razmiljao, odgovori mu da oni misle da tako moraju postupiti ljudi, da su oni kod njih, i da ovi
pribjegavaju svim sredstvima da se obrane. Cormery se usprotivi. Moda. Ali imaju
a 1914.
b krepao ti sa ili bez, rekao je narednik.
56
57
krivo. ovjek ne ini takvo to. Levesque mu odvrati kako oni smatraju da si ovjek u odreenim
okolnostima moe sve dopustiti i (sve unititi). Na to Cormerv pobjesni: Ne, ovjek se mora znati
svladavati. To je onda ovjek, inae... I potom se smiri. Ja, progovori zatim muklim glasom, ja
sam siromaan, odrastao sam u sirotitu, daju mi tu odjeu, odvuku me u rat, ali ja se svladavam.
Ima Francuza koji se ne svladavaju, rekao je na to Levesque. Onda ni oni nisu ljudi.
I odjednom zaurla. Prljavi gadovi! Kakvi gadovi! Svi, svi...
Zatim ue u svoj ator, blijed kao krpa.
Kad je bolje razmislio Jacques je shvatio da je od tog starog uitelja, kojeg je odonda posve izgubio
iz vida, zapravo saznao najvie o svom ocu. A opet nita vie, osim nekoliko detalja, od onoga to je
mogao naslutiti iz majine utnje. Otvrdnuo i ogoren ovjek koji je cijeli svoj ivot radio, ubijao
po nareenju, prihvatio sve ono to nije mogao izbjei, ali koji je negdje duboko u sebi odbijao da
ga moralno iskvare. Siromah, ukratko. Jer siromatvo [se] ne bira, ali se moe zadrati. I pokuao je
zamisliti, na temelju ono malo stvari koje je saznao od majke, istoga tog ovjeka devet godina
kasnije, oenjenog, oca dvoje djece, koji se izborio za neto malo bolji poloaj u drutvu i kojeg
odjednom pozivaju u Alir radi mobilizacijea, dugo putovanje nou sa strpljivom enom i
nepodnoljivom djecom, rastanak na kolodvoru i onda, tri dana kasnije, u malom stanu u Belcourtu,
njegov iznenadni dolazak u krasnoj crvenoj i plavoj uniformi sa irokim hlaama kakve je nosila
zuavska pukovnija, uznojen ispod debelog sukna, usred srpanjske ege* sa slamnatim
a novine 1814. u Aliru. [Sic] * Kolovoz
58
eirom u ruci, jer nije bilo ni fesa ni kacige u trenutku kad je kriomice izaao iz garnizona pod
svodovima obzidane obale i otrao izgrliti enu i djecu prije veernjeg ukrcavanja za Francusku
koju do tada nije nikad vidioa, prije negoli se otisnuo na more koje ga nije nikad nosilo, i grlio ih je
snano, u urbi, a zatim otiao kako je i doao, dok mu je ena s malog balkona mahala na pozdrav,
a on joj odmahivao trei, okrenuvi se da jo jednom mahne eirom prije nego to se zaputi trkom
niz ulicu sivu od praine i ege, i nestane iza kina, u daljini, u bljetavom jutarnjem svjetlu, da se
nikad vie ne vrati. Ostalo je trebalo zamisliti. Ne na temelju onoga to mu je mogla rei majka,
koja pojma nije imala o povijesti i zemljopisu, koja je znala jedino da ivi na zemlji pored mora, da
je Francuska s druge strane tog mora kojim ni ona nikad nije plovila, a Francuska je uostalom neko
sumnjivo mjesto izgubljeno u nejasnoj noi kamo se stie preko luke zvane Marseille koju je
zamiljala slinu Aliru, gdje bljeti jedan grad za koji svi kau da je veoma lijep i koji se zove
Pariz, i gdje se, napokon, nalazi pokrajina zvana Alzas odakle su rodom roditelji njezina mua koji
su odande pobjegli, ima tome mnogo godina, pred neprijateljima to se zvae Nijemcima, da bi se
nastanili u Aliru, kraju koji je trebalo oduzeti tim istim neprijateljima, koji su uvijek bili zloesti i
okrutni, pogotovu s Francuzima, i to bez ikakva razloga. Francuzi su se uvijek morali boriti sa
svaalakim i neumoljivim ljudima. Tu je bila i panjolska koju nije znala kamo smjestiti, ali koja
nipoto nije bila daleko, iz koje su njezini roditelji, Mahonci, otili isto tako davno kao i roditelji
njezina mua da bi doli u Alir jer su krepavali od gladi u Mahonu, za koji ak nije znala da je
otok, jer nije uostalom znala ni to je to
a Nikad prije nije vidio Francusku. Vidio ju je i bio ubijen.
59
otok jer nikad nijedan nije vidjela. Imena nekih drugih zemalja ponekad bi privukla njezinu panju
iako ih nije uvijek mogla tono izgovoriti. U svakom sluaju, nikad nije ula za Austro-Ugarsku
monarhiju, niti za Srbiju, Rusija je poput Engleske bila za nju teka rije, nije znala to je to
nadvojvoda i nikad ne bi mogla izgovoriti etiri sloga imena Sarajevo. Rat je bio tu, poput
zloslutnog oblaka, pun crnih prijetnji, ali kojeg je bilo nemogue sprijeiti da zavlada nebom,

jednako tako kao to je nemogue sprijeiti dolazak skakavaca ili oluje to pustoe po alirskim
visoravnima. Nijemci su ponovno prisiljavali Francuze na rat, i ljudi e opet patiti - tome nije bilo
uzroka, ona nije znala to je povijest Francuske niti to je to povijest. Poznavala je pomalo svoju, i
jedva neto malo povijest ljudi koje je voljela, a ti ljudi koje je voljela morali su patiti poput nje. U
tmini svijeta koji nije mogla zamisliti i povijesti koju nije poznavala, jedna je jo tamnija tmina
upravo zauzela mjesto, stigla su tajanstvena nareenja, to ih je znojan i umoran andar donio u
selo, trebalo je napustiti imanje gdje se ve sve spremalo za berbu - upnik je doao na kolodvor u
Boneu da otprati mobilizirane vojnike. Treba se moliti, rekao joj je, a ona je odvratila: da,
gospodine upnie, ali nije ga ustvari ni ula, jer joj nije govorio dovoljno glasno, a njoj uostalom
nikad ne bi ni palo na pamet da se moli, jer nije nikad nikome htjela smetati - i njezin je mu tako
otputovao u svojoj lijepoj raznobojnoj uniformi, uskoro e se vratiti, svi su to govorili, Nijemci e
biti kanjeni, ali do tada je valjalo nai posla. Sreom, jedan je susjed rekao njezinoj majci da u
tvornici metala u Vojnom arsenalu trebaju ene i da e prednost imati ene mobiliziranih, napose
ako uzdravaju obitelj, i tako e joj se posreiti da radi deset sati dnevno svrstavajui male
kartonske kutije prema veliini i boji, moi e baki donijeti neto
60
novca, djeca e imati to jesti dok Nijemci ne budu kanjeni i dok se Henri ne vrati kui. Ona,
razumije se, nije znala da postoji nekakva ruska fronta, niti to je to uope fronta, niti da se rat moe
proiriti na Balkan, na Srednji istok, na cijelu planetu, sve se dogaalo u Francuskoj kamo su
Nijemci uli ne najavivi se, i napali djecu. Sve se zapravo dogaalo ondje gdje su Afrike trupe i
medu njima H. Cormerv, prebaene na vrat na nos, odvedene takve kakve su se zatekle u tajanstveni
kraj o kojem se govorilo, na Marnu, i nije ak bilo vremena ni da im se nadu ljemovi, a tamonje
sunce nije bilo dovoljno jako da ubija boje kao u Aliru, pa su tako mase arapskih i francuskih
Aliraca, odjevene u jarke i gizdave boje, sa slamnatim eirima na glavi, crvene i plave mete koje
se moglo primijetiti sa stotina metara, u gomilama ulijetale u vatru, pogibale i gnojile tlo na kojem
e tijekom etiri godine ljudi pristigli iz cijelog svijeta, suureni u blatnim rovovima, puzati metar
po metar pod nebom naikanim svijetleim bombama, bombama to su fijukale dok je grmjela
obrana najavljujui uzaludne juriea. No u onom trenutku nije bilo rovova, samo afrike trupe to su
se topile pod vatrom poput lutaka od raznobojna voska, i svake se godine na stotine siroadi raalo
posvuda u Aliru, arapskom i francuskom, sinovi i keri bez oca koji e morati nauiti ivjeti bez
poduke i bez naslijea. Nekoliko tjedana, i onda jedne nedjelje ujutro, na malom unutranjem
odmoritu jedinog kata u zgradi, izmeu stubita i dva nunika bez rasvjete, crne rupe zidane na
turski nain, koju su neprestano istili kre-zilom i koja je stalno zaudarala, Lucie Cormerv i njezina
majka sjedile su na dva niska stolca i istile leu pod svjetlom to je dopiralo iz prijenice na
stubitu,
proiriti
61
dok je malo djetece u koari za rublje cuclalo zaslinje-nu mrkvu, kad se jedan gospodin, ozbiljna
lica i lijepo odjeven, pojavio na stubitu s nekakvom omotnicom. Dvije su ene odloile tanjure, u
koje su stavljale oienu leu to su je uzimale iz posude smjetene izmeu njih, i otrle ruke kad ih
je gospodin, zausta-vivi se na pretposljednoj stubi, zamolio da se ne miu, pitao tko je tu gospoda
Cormerv, evo je, rekla je baka, ja sam njena majka, i gospodin je rekao da je on gradonaelnik,
da donosi bolnu vijest, da je njezin mu umro za domovinu i da ga Francuska oplakuje i ponosi se
njime. Lucie Cormerv ga nije ula, ali je ustala i pruila mu ruku s mnogo potovanja, baka se
uspravila, s rukom na ustima, i ponavljala na panjolskom Boe moj. Gospodin je zadrao Lucinu
ruku u svojoj, zatim je jo jednom stisnuo objema rukama, promrmljao "rijei utjehe i na kraju joj
pruio omotnicu, okrenuo se i tekim korakom siao niz stube. to je rekao?, pitala je Lucie.
Henri je mrtav. Ubili su ga. Lucie je gledala omotnicu ne otvarajui je. Ni ona ni njezina majka
nisu znale itati, okretala ju je, bez rijei, bez ijedne suze, nesposobna da zamisli tu tako daleku
smrt na kraju neke nepoznate tmine. Zatim je stavila omotnicu u dep svoje pregae, prola pored
djeteta i ne pogledavi ga, te otila u sobu koju je dijelila sa svoje dvoje djece, zatvorila vrata i
rebrenice na prozoru koji je gledao na dvorite, bacila se na krevet, gdje je ostala nijema i bez suza

satima, stiui u depu omotnicu koju nije mogla proitati i zurei u mraku u nevolju koju nije
razumjelaa.
- Mama, - ree Jacques.
a ona je mislila da se geleri kreu sami od sebe.
62
I dalje je gledala na ulicu, s istim izrazom lica, i nije ga ula. On dodirnu njezinu mravu i naboranu
ruku, a ona se okrenu prema njemu smjeei se.
- Tatine dopisnice, zna, one iz bolnice. -Da.
- Primila si ih poslije gradonaelnika? -Da.
Geler ga je pogodio u glavu pa su ga transportirali jednim od onih odvratnih sanitetskih vlakova,
punih krvi, slame i zavoja, kakvi odravaju vezu izmeu klaonice i evakuacijskih bolnica u SaintBrieucu. Tamo je nakrabao dvije dopisnice naslijepo, jer vie nije vidio. Ranjen sam. Nije to
nita. Tvoj mu. I onda je za nekoliko dana umro. Bolniarka je napisala: Bolje je tako. Ostao bi
slijep ili lud. Bio je veoma hrabar. I onda geler.
Ulicom je prolazila izvidnica, tri naoruana pado-branca hodali su jedan iza drugog, ogledavajui se
na sve strane. Jedan od njih bio je crn, visok i vitak, nalik na prekrasnu ivotinju u svojemu
mrljastom ruhu.
- To je zbog razbojnika, - rekla je. - Da, i drago mi je to si mu iao na grob. Ja sam prestara i osim
toga to je daleko. Je li lijep?
- Tko, grob? -Da.
- Lijep je. Ima cvijea.
- Da. Francuzi su ba dobri.
Izgovarala je to i vjerovala u to, ali i ne mislei vie na mua, sad ve zaboravljenog kao to je bila i
ona davna nesrea. Osim toga nita nije ostalo, ni u njoj ni u toj kui, od tog ovjeka to ga je
progutao svjetski oganj i od kojeg je ostala samo neopipljiva uspomena nalik pepelu izgorjelog
leptirova krila poslije umskog poara.
- Zagorjet e paprika, priekaj.
63
aUstala je da bi otila u kuhinju, a on je sjeo na njezino mjesto, pa sad i sam promatrao ulicu koja se
ve godinama nije promijenila, s istim duanima na kojima je sunce izblijedilo i oljutilo boje.
Samo je trafikant preko puta zamijenio raznobojnim plastinim trakama svoju zavjesu od uplje
trske iji je poseban zvuk Jacques jo i sad uo, prolazio je kroz nju da bi dopro do ugodna mirisa
novina i duhana i kupio album L'Intrepide koji ga je oduevljavao priama o junatvu i asti. Na
ulici je vladala ivost nedjeljnog prijepodneva. Radnici u svojim svjee opranim i izglaanim
bijelim kouljama, avrljajui su se pribliavali trima, etirima gostionicama koje su mirisale na
svjeu hladovinu i na anis. Arapi, takoer siromani, ali uredno odjeveni, prolazili su sa svojim
enama, skrivenim iza koprena, ali s cipelama Louis XIV. na nogama. S vremena na vrijeme cijele
bi arapske obitelji proetale u nedjeljnom ruhu. Jedna je od njih vukla za sobom troje djece, od
kojih je jedno bilo odjeveno poput padobranca. Izvidnica je ponovno prolazila onuda, oputeno i
naizgled ravnoduno. Eksplozija je odjeknula upravo u trenutku kad je Lucie Cormerv ula u sobu.
Doimala se sasvim blizom i veoma snanom, a vibracijama koje su uslijedile kao da nije bilo kraja.
inilo se kao da je odjeknula davno, ali je arulja u blagovaonici jo uvijek podrhtavala u dnu
staklene koljke koja je sluila kao luster. Majka se povukla u dno sobe, blijeda, tamnih oiju punih
uasa kojim nije mogla vladati, pomalo posrui. To je tu. To je tu, ponavljala je. Nije, ree
Jacques i otri do prozora. Ljudi su trali, i ne znajui kamo; jedna je arapska obitelj ula u
sitniarsku trgovinu preko puta, pourujui djecu da udu to bre, i sitniar ih je primio unutra,
zatvorio vrata, povukao zasun i ostao iza stakla promatrati
izmjene u stanu.
64
ulicu. U tom trenutku izvidnica se vraala, trei bez daha u suprotnom smjeru. Automobili su
urno pristajali uz plonike i tu se zaustavljali. U nekoliko asaka ulica se ispraznila. No, nagnuvi
se kroz prozor, Jacques je mogao vidjeti uskomeanu gomilu ljudi nedaleko od kina Musset i

tramvajske postaje.
- Idem vidjeti to je, - ree.
Na uglu ulice Prevost-Paradolal, grupa ljudi psovala je na sav glas. Ta prljava rasa, derao se jedan
mali radnik u potkoulji, obraajui se Arapinu to se zavukao u neki kolni ulaz nedaleko od
gostionice. I krenu prema njemu. Ja nisam nita uinio, ree Ara-pin. Svi vi puete u isti rog,
bando pederska, i navali na njega. Jacques ree Arapinu: Poite sa mnom, i ue s njim u
gostionicu koju je sad drao Jean, njegov prijatelj iz djetinjstva, frizerov sin. Jean je bio ondje,
uvijek isti, osim to je bio pun bora, nizak i mrav, mualjiv i oprezan. Nita nije uinio, ree
Jacques, uvedi ga k sebi. Jean je brisao ank i pogledao Ara-pina. Doi, ree i nestane u dnu
gostionice.
Kad je Jacques iziao, radnik ga je gledao poprijeko. Nita nije uinio, ree mu Jacques. Sve ih
treba ubiti. To tako kaemo u bijesu. Razmisli malo. Ovaj slegne ramenima: Idi tamo pa e mi
rei kad vidi onu kau. Sirene kola hitne pomoi zavijale su sve glasnije, sve urnije. Jacques
potri prema tramvajskoj postaji. Bomba je eksplodirala u elektrinom stupu nedaleko od postaje.
Bilo je mnogo ljudi koji su ekali tramvaj, svi ureeni za nedjeljni izlazak. Mala gostionica to se
ondje nalazila bila je ispunjena kricima za koje se nije moglo rei jesu li izraz bijesa i2 boli.
a Da li je to vidio prije nego to je doao k majci? - U treem dijelu prepraviti atentat Kessous i u
tom sluaju ovdje samo spomenuti atentat. - Dalje.
1 Cijeli taj dio do boli zaokruen je i s upitnikom.
2 Sic
65
Okrenuo se k majci. Bila je posve uspravna, blijeda. Sjedni, i odvede je do stolice koja je stajala
uz stol. Sjedne do nje i uhvati je za ruke. Ve dva puta ovog tjedna, ree. Bojim se izai. Nije
to nita, ree Jacques, to e prestati. Da, ree ona. Promatrala ga je udnim neodlunim
pogledom, kao da je bila podvojena izmeu povjerenja u sinovljevu inteligenciju i svoje uvjerenosti
da je cijeli ivot sainjen od nesree protiv koje se ne moe nita uiniti i koju je mogue jedino
trpjeti. Razumije, ree, ja sam stara. Ne mogu vie trati. Krv joj se polako vraala u obraze.
U daljini su se jo ule sirene kola hitne pomoi, ubrzane, urne. No ona ih vie nije ula. Duboko
udahnu, malo se smiri, pa se nasmijei sinu svojim lijepim srdanim osmijehom. Kao cijeli njezin
rod, odrasla je u opasnosti, pa joj je opasnost mogla tititi srce, ona ju je podnosila kao i sve ostalo.
No on nije mogao podnijeti njezino nasmrt prestraeno lice koje je upravo vidio. Poi sa mnom u
Francusku, ree, ali ona je tresla glavom odlunou ispunjenom tugom. Oh, ne, tamo je hladno.
Ve sam prestara. elim ostati kod kue.
66
6. Obitelj
- Oh!, - ree mu majka, - drago mi je da si tu. Ali doi naveer, bit e mi manje dosadno. Posebno
naveer, zimi rano padne no. Da barem znam itati. A ni plesti ne mogu uz svjetlo svjetiljke, bole
me oi. Pa kad Etienne nije tu, legnem i ekam vrijeme jela. Dugoasno je to, dva sata tako. Da su
malene ovdje, razgovarala bih s njima. Ali one dou i odu. Prestara sam. Moda smrdim. Onda,
tako, sama...
Izrekla je to u jednom dahu, malim jednostavnim reenicama koje su se redale kao da se prazni od
svojih dotad neizgovorenih misli. A zatim, kad bi misli presahnule, ponovno bi zautjela, stisnutih
usana, blaga i sjetna pogleda, promatrajui kroz zatvorene rebrenice blagovaonice zasljepljujuu
svjetlost to je dopirala s ulice, uvijek na svom mjestu na neudobnoj stolici, a njezinn bi sin kao
nekad kruio oko stola nasred blagovaonice21.
Ponovno ga pogleda kako krui oko stolab.
- Lijep je Solferino.
- Da, ist je.Ali sigurno se izmijenio otkako ga nisi vidjela.
- Da, to se mijenja.
- Doktor te pozdravlja. Sjea li ga se?
- Ne, davno je bilo.
- Nitko se ne sjea tate.

a odnosi s bratom Henriem: tue

b to su jeli: paprika od droba - ujuak od bakalara, slanutak itd.
67
unakaena trupla, kuu zakrvavljenu sve do stropa i, ispod jednog kreveta, najmlae dijete koje je
jo disa-lo i koje je takoer bilo osueno na smrt, ali je jo smoglo toliko snage da na obijeljenom
zidu krvavim prstom napie: To je Pirette. Poli su u potragu za ubojicom i pronali ga
obezumljenog u polju. Uasnuto javno mnijenje zahtijevalo je smrtnu kaznu koja mu nije
uskraena, i pogubljenje se odralo u Aliru pred zatvorom Barberousse, u nazonosti mnogobrojne
svjetine. Jacquesov otac ustao je nou da bi prisustvovao primjernom kanjavanju zloina koji ga je,
prema bakinim rijeima, ozlojedio. No nikad se nije saznalo to se zapravo dogodilo. Pogubljenje
je, naizgled, prolo bez izgreda. No Jacquesov se otac vratio blijed kao krpa, legao, zatim ustao da
bi nekoliko puta povraao, pa opet legao. Vie nikad nije htio govoriti o onome to je vidio. One
veeri kad je uo tu priu, Jac-ques je, leei uz rub kreveta da ne bi doticao brata s kojim je
spavao, sklupan, potiskivao osjeaj munine izazvane grozom, prevakavajui pojedinosti koje su
mu ispripovijedali i koje je sam zamiljao. Te su ga slike progonile tijekom cijelog ivota, ak i
nou, vraajui se s vremena na vrijeme, rijetko, ali redovito, u obliku more, svaki put u drukijem
obliku, ali s uvijek istom temom: dolazili bi po njega, Jacquesa, da ga pogube. Probudivi se,
otresao bi sa sebe zebnju i tjeskobu te se s olakanjem naao u stvarnosti u kojoj nije bilo nikakve
mogunosti da ga pogube. Sve dok nije doao u zrelo doba i povijest oko njega postala takvom da
se pogubljenje moglo ubrojiti u dogaaje koji se nisu inili nimalo nevjerojatnima, tada zbilja vie
nije mogla ublaiti snove, nego se, dapae, tijekom veoma [odreenih] godina, hranila istom onom
tjeskobom koja je potresla njegova oca i koju mu je ovaj ostavio kao jedino oito i sigurno
naslijee. No to je bila ta tajna veza koja ga je povezivala s neznanim
70
mrtvacem iz Saint-Brieuca (koji takoer nije pomiljao da bi mogao umrijeti nasilnom smru) preko
njegove majke koja je znala za taj dogaaj, vidjela povraanja i koja se nije sjeala onog jutra kao
to nije shvaala da su se vremena promijenila. Za nju je vrijeme bilo jo uvijek ono isto, nesrea se
mogla pojaviti u svakom trenutku bez upozorenja.
Bakaa je, naprotiv, imala toniju predodbu o stvarima. Zavrit e na stratitu, govorila bi esto
Jacquesu. Zato ne, to nije vie bilo neto izuzetno. Nije bila toga svjesna, ali takvu kakva je bila
nita nije moglo iznenaditi. Uspravna, u svojoj dugoj crnoj opravi proroice, neuka i tvrdoglava,
ona barem nije znala za predaju. Vie nego bilo tko upravljala je njegovim djetinjstvom. Odgojili su
je roditelji Mahonci na malom imanju Sahela, udala se veoma mlada, takoer za Mahonca, njenog
i krhkog, ija su braa ve ivjela u Aliru od 1848. godine, tj. od tragine smrti djeda po ocu,
pjesnika u slobodno vrijeme, koji je klepao stihove jaui na magarcu otokom izmeu niskih
kamenih zidia to omeuju povrtnjake. Upravo prilikom takve jedne njegove etnje na magarcu,
zavaran stasom i crnim eirom iroka oboda, neki prevareni mu, hotei kazniti ljubavnika, ubi s
lea poeziju i s njom uzor obiteljskih vrlina, za kojim, meutim, ne osta nita njegovoj djeci. Daleka
posljedica toga traginog nesporazuma u kojem je pjesnik naao smrt, bilo je preseljenje na alirsku
obalu opora nepis-menjaka to su se razmnoavali daleko od kola, upregnuti samo u mukotrpan
rad pod nemilosrdnim suncem. No bakin je mu, ako je suditi po fotografijama, naslijedio neto od
nadahnutog djeda, i njegovo mravo lice, lijepih crta, sanjalakog pogleda i visoka ela sasvim
oito nije bilo predodreeno da se nosi s
prijelaz
71
mladom, lijepom i energinom suprugom. Ona mu rodi devetero djece, od kojih dvoje umre u
djetinjstvu, dok je jedno od njih spaeno, ali plativi to tjelesnom manom, a posljednje se rodi gluho
i gotovo nijemo. Na malom otunom imanju, ne prestajui obavljati svoj dio tekog zajednikog
posla, podizala je svoje leglo, s dugim tapom uza se dok je sjedila za stolom, to joj je pritedivalo
uzaludne rijei prijekora, jer bi krivac istog asa dobio po glavi. Vladala je zahtijevajui potovanje
za sebe i svog mua, kome su djeca morala rei vi, kako je to ve panjolski obiaj. Njezinom muu
nije bilo sueno da dugo uiva u tom potovanju: umro je prerano, istroen suncem i radom, a

moda i brakom, i Jacques nije nikad uspio saznati koja je bolest bila uzrokom njegove smrti.
Ostavi sama, baka je prodala malo imanje i otila ivjeti u Alir sa svojom najmlaom djecom,
ostali su otili za poslom im su uli u dob za egrtovanje.
Kasnije, kad je odrastao, Jacques ju je promatrao, ni siromatvo ni nevolje nisu je uspjeli unitili. S
njom je sad bilo samo troje njezine djece, Catherine1 Corme-ry, koja je spremala po kuama,
najmlai, s tjelesnom manom, koji je stasao u snanog bavara, i Joseph, najstariji, koji se nikad
nije enio, i koji je radio na eljeznici. Sve troje radilo je za bijedne plae koje su, udruene, trebale
prehraniti obitelj od pet lanova. Novcem za domainstvo gospodarila je baka, i Jac-quesa je
nadasve zapanjivala njezina strogost, nije ona bila krta, ili pak jest, u onom smislu u kojem
krtarimo na zraku koji udiemo i koji nam omoguava da preivimo.
Ona je kupovala odjeu za djecu. Jacquesova se majka vraala kui kasno i zadovoljavala se time
da gleda i slua to se govori, posve svladana vitalnou
'*
a Strana 11, majka Jacquesa Cormerya zove se Lucie. Odsada e se zvati Catherine.
svoje majke kojoj je sve preputala. Tako je Jacques cijelo djetinjstvo morao nositi preduge
kabanice koje je baka kupovala da bi trajale to due i raunala da e se priroda pobrinuti da uzrast
djeteta dostigne veliinu odjee. No Jacques je rastao sporo i odluio je stvarno porasti tek s
petnaest godina, pa je tako odjea bila ve istroena prije negoli mu je bila po mjeri. Tada bi mu
kupili novu, prema istom onom naelu tedljivosti, pa Jacquesu, kojeg su drugovi zbog njegova
izgleda ismijavali, nije preostalo nita drugo nego da stegne kabanicu pojasom i tako uini
originalnim ono to je bilo smijeno. Taj bi kratkotrajni osjeaj srama bio brzo zaboravljen u
razredu, gdje je Jacques prednjaio, kao i u dvoritu za kolskog odmora, gdje je nogomet bilo
njegovo carstvo. Ali to je carstvo bilo zabranjeno. Jer dvorite je bilo cementirano, a donovi su se
troili takvom brzinom da je baka zabranila Jacquesu da za vrijeme kolskog odmora igra nogomet.
Ona je osobno svojim unucima kupovala vrste i teke visoke cipele koje je smatrala neunitivima.
Da bi to vie produljila njiihov rok trajanja davala je zabiti u donove debele unjaste avle koji su
predstavljali dvostruku prednost: trebalo je najprije njih istroiti da bi se dolo do ona, a
istovremeno su omoguavali da se provjeri je li prekrena zabrana igranja nogometa. Tranje po
cementiranom terenu doista ih je brzo troilo i davalo im svjee izglaan izgled koji je izdavao
krivca. Svake bi veeri, vrativi se kui, Jacques najprije morao otii u kuhinju, gdje je Cassan-dra
arala iznad crnih lonaca, i, svinuta koljena, potplata okrenutog prema gore, u pozi konja kojeg
potki-vaju, morao pokazati donove. Razumije se da nije mogao odoljeti pozivu kolskih drugova i
privlanosti njegove najdrae igre, pa sav njegov trud nije bio usmjeren na dostizanje neostvarive
vrline nego na prikrivanje prijestupa. Stoga je po izlasku iz kole, i
72
73
kasnije iz liceja, proveo poprilino vremena trljajui donove o mokru zemlju. Lukavstvo bi ponekad
uspjelo. No uvijek bi dolo vrijeme kad bi istroenost avala postala sablanjiva, kada bi ve i sam
on bio zahvaen, kada bi se, vrhunca li nesree, zbog nespretnog udarca nogom o tlo ili o ogradu
kojom je bilo zatieno drvee, on odvojio od gornjeg dijela cipele, pa bi se Jacques vratio kui s
cipelom svezanom konopcem kako ne bi zijevala. To bi bile veeri volujske ile. Uplakanom
Jacquesu majka bi za utjehu govorila: Istina je da to kota. Zato nisi pazio? No ona sama nije
nikad ni podigla ruku na svoju djecu. Sutradan bi Jacquesu obuli pagerice i odnijeli cipele
postolaru. Dobio bi ih dva, tri dana kasnije okiene novim avlima, i ponovno je morao uiti
odravati ravnoteu na skliskim i nesigurnim donovima.
Baka je bila kadra ii i dalje, i Jacques se poslije tolikih godina nije mogao prisjetiti te zgode bez
neugodnog osjeaja srama i gaenja*. Ni njegov brat ni on nisu dobivali deparac, osim ponekad
kad bi pristali otii u posjet ujaku trgovcu ili dobro udanoj tetki. to se ujaka tie bilo je lako, jer on
im je bio drag. Ali tetka je bila umjetnica u razmahivanju svojim relativnim bogatstvom, tako da je
dvoje djece radije ostalo bez novca i zadovoljstva koje ono prua nego da pristane na ponienja. U
svakom sluaju, iako su more, sunce i igre u etvrti bile besplatna zadovoljstva, za prene
krumpirie, arene bombone, arapske slatkie i napose, to se Jacquesa tie, neke nogometne

utakmice, trebalo je novaca, barem poneki novi. Jedne veeri, Jacques se vraao iz kupovine sa
zdjelom zapeenih jabuka po koju je otiao k pekaru u etvrti (u kui nije bilo ni plina ni tednjaka,
kuhalo se na kuhalu na alkohol. Nije prema tome bilo ni penice, pa kad bi
u kojoj su se mijeali sram i gaenje.
74
neko jelo trebalo zapei odnijeli bi ga ve pripremljeno pekaru u etvrti koji bi ga za nekoliko
novia stavio u svoju pe i pazio da ne zagori), jelo se puilo pred njim ispod kuhinjske krpe
kojom je bilo zatieno od praine i koja mu je omoguavala da pridrava krajeve zdjele. Objeena
o njegovu desnu podlakticu, poluprazna mrea s namirnicama kupljenim u veoma malim
koliinama (pola kile eera, pola etvrtine maslaca, za pet novia ribanog sira itd.) nije bila teka,
pa je Jacques udisao ugodan miris zapeenih jabuka, hodao ivahno izbjegavajui svjetinu koja je u
to vrijeme vrvjela plonicima. U jednom trenutku, iz njegova probuenog depa, ispadne kovanica
od dva franka i udari o plonik. Jacques je pokupi, provjeri sitni to mu je ostao, nita nije
nedostajalo, i stavi ga u drugi dep. Mogao sam je izgubiti, pomisli odjednom. I ponovno mu
padne na pamet utakmica na koju je uspio vie ne misliti.
Ustvari, to dijete nikad nitko nije poduio to je dobro a to zlo. Neke su stvari bile zabranjene, a
prekraji strogo kanjavani. Neki pak ne. Samo su njegovi nastavnici, kad im je program ostavljao
vremena, ponekad govorili o udoreu, no i tu su zabrane bile jasnije nego objanjenja. Jedino to je
Jacques mogao vidjeti i iskusiti u pogledu udorea bio je svakodnevni ivot radnike obitelji u
kojoj oito nitko nikad nije pomislio da postoje neki drugi naini osim najnapornijeg rada da bi se
zaradio novac potreban za ivot. No to je bila lekcija iz hrabrosti, a ne iz udorea. Unato tome,
Jacques je znao da nije lijepo zatajiti ta dva franka. I nije to elio uiniti. I nee to uiniti; moda bi
se mogao, kao zadnji put, provui kroz dvije daske starog stadiona i gledati utakmicu ne plativi.
Stoga ni sam nije razumio zato nije odmah vratio sitni koji mu je ostao i zato je, trenutak kasnije,
izaao iz nunika izjavljujui da mu je kovanica od
75
dva franka upala u jamu dok je svlaio hlae. Nunik je bila puno preotmjena rije za skuen
prostor u zidu odmorita jedinog kata. Bez zraka, elektrine rasvjete i slavine, u niskom postolju
sabitom izmeu vrata i zida u dnu bila je probijena rupa uavca u koju ste morali izliti nekoliko
kanti vode poslije uporabe. No nita nije moglo sprijeiti da smrad tog mjesta dopre do stubita.
Jacquesovo je objanjenje bilo prihvatljivo3. Ono je iskljuivalo mogunost da ga poalju na ulicu u
potragu za izgubljenom kovanicom i onemoguilo svaki razvoj dogaaja. Jacquesu je meutim ipak
bilo teko pri dui dok je izricao tu lou vijest. Baka je u kuhinji upravo sjeckala enjak i perin na
staroj pozelenjeloj dasci udubljenoj od uporabe. Zastala je i pogledala Jacquesa koji je ekao
eksploziju. No ona je samo utjela i ispitivaki ga promatrala svojim svijetlim i ledenim pogledom.
Jesi li siguran?, napokon e. Da, osjetio sam kako pada. I dalje ga je promatrala. Dobro,
onda, ree. Vidjet emo. I Jacques je, uasnut, vidje kako zavre rukav desne ruke, oslobaa
svoju bijelu i kvrgavu ruku i izlazi na stubite.
Odjurio je u blagovaonicu s muninom u elucu. Kad ga je zazvala ugledao ju je kod sudopera,
njezina je ruka bila prekrivena sivom sapunicom koju je ispirala pod mlazom vode. Tamo nema
nita, ree ona. Ti si obini laljivac. Zamuckivao je: Ali moda je propala dublje. Ona je
oklijevala: Moda. Ali ako si slagao, teko tebi. I bilo mu je doista teko, jer je istog trenutka
shvatio da baku zacijelo nije krtost nagnala da prekapa po izmetima, nego strana oskudica zbog
koje su dva franka u toj kui bila panje vrijedna svota. Shvatio je i napokon jasno vidio, dok ga je
sram razdirao, da je ta dva franka ukrao od truda svoje
a Ne. Mora nai neko drugo objanjenje jer je ve jednom bio rekao da je novac izgubio na ulici.
76
obitelji. I dandanas si Jacques, dok promatra majku pored prozora, ne moe objasniti kako je ipak
mogao ne vratiti ta dva franka i povrh svega sa zadovoljstvom sutradan otii na utakmicu.
Sjeanje na baku povezano je i s manje opravdanim osjeajima srama. Baka je drala do toga da
Henri, Jacquesov stariji brat, uzima satove iz violine. Jacques je tome izbjegao zahvaljujui uspjehu
u koli koji bi, objanjavao je, bilo nemogue odrati uz dodatne obveze. Njegov je brat tako nauio

izmamiti nekoliko groznih zvukova iz svoje hladne violine i uspijevao odsvirati, s ponekom
pogrenom notom, pjesme koje su bile u modi. Jacques, koji je pjevao prilino tono, nauio je iz
zabave iste te pjesme, ne zamiljajui mogue posljedice te nedune razonode. U nedjelju, naime,
kad je baka primala svoje udane keria, dvije su bile ratne udovice, ili svoju sestru koja je i dalje
ivjela na imanju u Sahelu i govorila radije mahon-skim narjejem nego panjolski, poto bi im
posluila zdjelicu crne kave na votanom stolnjaku, pozvala bi svoje unuke da odre improvizirani
koncert. Ovi bi, zaprepateni, dovukli svoje metalne notne stalke i dvije stranice partitura poznatih
refrena. Trebalo je nastupiti. Jacques je pratio kako je znao i umio vrlu-davu Henrievu violinu,
pjevao Ramonu, Usnuo sam divan san, Ramona,... ili Plei, moja Dalme, ja voljet u te
noas..., ili pak da bi se ostalo na Orijentu Noi Kineske, noi draesne, noi ljubavi, noi
pijanstva i njenosti... Drugi bi se pak put traila realistina pjesma posebno za baku. Jacques bi
tada interpretirao Jesi li ti doista ovjek moj, ti kojeg sam toliko voljela, ti koji si se pred Bogom
zakleo da me nikad rasplakati nee. Ta je pjesma uostalom bila jedina koju je Jacques mogao
pjevati s istinskim osjeajima, jer je junakinja pjesme na kraju pjevala svoj patetini refren
a svoje neakinje
77
usred svjetine koja je prisustvovala pogubljenju njezina udljivog ljubavnika. No bakina najmilija
pjesma bila je jedna u kojoj je zacijelo voljela sjetu i njenost koje ste uzalud mogli traiti u njoj
samoj. Bila je to Tosellieva Serenada koju su Henri i Jacques izvodili sa zanosom, iako alirski
naglasak nije ba pogodovao uzvienom trenutku koji je pjesma evocirala. Za sunanih
poslijepodneva etiri ili pet ena odjevenih u crno, skinule bi, sve osim bake, crne panjolske
marame, poredale se ukrug u sirotinjski namjetenoj sobi obijeljenih zidova i laganim kimanjem
glave odobravale te izljeve glazbe i teksta, sve dok baka, koja nije nikad mogla razlikovati jedan do
od jednog si i nije, uostalom, ni poznavala imena nota, ne bi prekinula aroliju kratkim: Pogrijeio
si, koji bi presjekao dva umjetnika. Trebalo je nastaviti od tog mjesta, naredila bi baka kad bi
teko mjesto bilo svladano na njoj zadovoljavajui nain, uslijedilo bi jo malo kimanja i za kraj
pljesak dvama virtuozima koji su urno pospremali svoju opremu da bi se to prije pridruili
drugovima na ulici. Samo bi Catherine Cormerv ostala u jednom kutu ne rekavi ni rijei. Jacques je
jo pamtio ono nedjeljno poslijepodne kad je, izlazei s partiturama, uo tetku kako ga hvali majci,
a ona odgovorila Da, bilo je dobro. Inteligentan je on, kao da je izmeu te dvije primjedbe bilo
nekakve veze. No okrenuvi se, shvatio je koja je to veza. Majin je pogled, drhtav, blag i grozniav
poivao na njemu s takvim izrazom da je dijete ustuknulo, zastalo i pobjeglo. Ona me voli. Ona
me dakle voli, govorio je sam sebi na stubitu, i u tom asu je shvatio da i on nju voli oajniki, da
je iz dna due elio da ga ona voli, i da je sve do tog trenutka u to sumnjao.
Kino predstave nudile su djetetu drukija zadovoljstva... Odravale su se nedjeljom poslije podne i
ponekad etvrtkom. Kino u etvrti nalazilo se na
nekoliko koraka od njihove kue, a nosilo je ime pjesnika romantizma kao i ulica koja je uz njega
prolazila. Prije negoli ste uli, valjalo je svladati navalu plitkih koara u kojima su Arapi nudili
ispremijeane kikiriki, sueni i soljeni slanutak, vuji bob, ljepljive bombone obojene jarkim
bojama. Drugi su prodavali arene kolae, medu kojima i nekakve spiralne kremaste piramide
prelivene ruiastim eerom, neki pak arapske utipke s kojih se cijedilo ulje i med. Oko plitkih
koara rojevi muha i djece to ih je privukao isti eer, zujali su i urlali naganjajui se uz psovke
trgovaca koji su strepili za ravnoteu svojih koara i koji su jednim zamahom ruke tjerali i muhe i
djecu. Neki od trgovaca su se uspjeli skloniti pod staklenu strehu kina to se s jedne strane protezala
jo dalje, drugi su svoje ljepljivo blago izloili pod arkim suncem i prainom to su je podizale
djeje igre. Jacques je pratio baku koja je za tu priliku zategnula svoju sijedu kosu i srebrnom
kopom zakopala svoju vjenu crnu haljinu. S mnogo ozbiljnosti razmicala je bunu gomilu
djeurlije to je zakrila ulaz, i uputila se do jedine blagajne po rezervirane karte. Istinu govorei,
moglo se birati izmeu rezerviranih loih drvenih naslonjaa sa sjeditima to su se podizala uz
silnu buku i klupa na kojima su se, svaajui se za mjesta, tiskala djeca kojoj su otvorili sporedna
vrata u posljednji as. S obje strane klupa, po jedan je policajac s volujskom ilom bio zaduen za
odravanje reda u svom dijelu gledalita, i esto ga se moglo vidjeti kako izbacuje neko odve

buno dijete ili odraslu osobu. U kinu su se tada prikazivali nijemi filmovi, najprije urnal, pa kratki
komini film, dugomatrani film i na kraju film u nastavcima, po jedna epizoda tjedno. Baka je
naroito voljela te filmove u nastavcima, jer se svaki nastavak zavravao nekom napetom scenom.
Na primjer, miiavi junak nosi u naruju mladu plavokosu
78
79
ranjenu djevojku preko mosta od lijana, razapetog iznad dubokog klanca punog brzica. Posljednja
slika tjedne epizode prikazivala bi tetoviranu ruku koja velikim noem ree lijane mosta. Junak je i
dalje hrabro kroio naprijed unato urlicima upozorenja gledatelja s klupaa. Pitanje koje se tada
postavljalo nije bilo hoe li se par izvui, sumnja u tom smislu bila je nedoputena, nego kako e se
izvui, i zato su svi ti gledatelji, arapski i francuski, ponovno doli u kino sljedeeg tjedna da bi
vidjeli kako se zaljubljeni par pri smrtonosnom padu zadrao na stablu to im ga je poslala sama
providnost. Priredbu bi od poetka do kraja na klaviru pratila jedna stara gospoica koja se
majmunarijama i kominim dosjetkama s klupaa suprotstavljala spokojnom nepominou svojih
suhih leda nalik boci mineralne vode zaepljene ipkastim okovratnikom. Jacques je tada smatrao
znakom otmjenosti to impresivna gospoica nije skidala svoje rukavice bez prstiju ni po najveoj
egi. Njezina uloga uostalom nije bila tako laka kao to se moglo pomisliti. Osobito je glazbena
pratnja vijesti zahtijevala od nje da mijenja melodije prema prirodi dogaaja na ekranu. Tako bi, bez
prijelaza, od veselog kvadrila to je pratio reviju proljetne mode uskakala u Chopinov Posmrtni
mar prilikom neke poplave u Kini ili pogreba neke vane linosti iz domae ili meunarodne
politike. U svakom sluaju, to god da je svirala, izvedba je bila nepogreiva, kao da deset malih
nepokolebljivih strojeva na starom poutjelom klaviru od pamtivijeka slijedi naredbe nekog
preciznog mehanizma. U dvorani golih zidova, s podom prekrivenim ljuskama od kikirikija, miris
krezila mijeao se s jakim mirisom ljudskih tijela. Zagluujuu graju gospoica bi naglo prekidala,
pritiui na sve pedale,
a Riveccio
80
preludijem koji je imao stvoriti ugoaj jutra. Neopisivo brenanje najavljivalo je da je projektor
stavljen u pogon, i to je bio poetak Jacquesova krinog puta.
Budui nijemi, filmovi su bili popraeni raznim ispisanim tekstovima koji su trebali razjasniti
radnju. Kako je baka bila nepismena, Jacquesov je zadatak bio da joj ih ita. Unato svojim
godinama baka nije bila nimalo gluha. No trebalo je prije svega nadjaati zvuk klavira i graju
gledalita, koje nije tedjelo komentare. Osim toga, unato jednostavnosti tekstova, mnoge rijei u
njima baki nisu bile poznate, a neke su i njemu bile nepoznate. Ne elei, s jedne strane, ometati
susjede i nadasve ne elei svima dati do znanja da baka ne zna itati (ponekad bi mu ak ona sama,
obuzeta stidom, na poetku predstave glasno rekla: itat e mi, zaboravila sam naoale) Jacques,
dakle, nije itao tekstove glasno kao to je mogao. Rezultat je bio da je baka ula sve napola,
zahtijevala da joj proita ponovno, i to glasnije. Jacques bi tada pokuao govoriti glasnije, a sa svih
strana zaulo bi se psst, to bi ga toliko posramilo da bi poeo zamuckivati, baka bi ga grdila, na
ekranu bi se ve pojavio sljedei tekst, jo narazumljiviji za jadnu staricu koja nije razumjela ni
prethodni. Nesporazum bi rasao sve dok se Jacques ne bi pribrao i u dvije rijei saeo presudni
trenutak, kao u filmu U znaku Zoroa na primjer, s Duglasom Fairbanksom ocem. Gad mu eli oteti
mladu djevojku, razgovjetno i polako bi izgovarao Jacques isko-ristivi kratku stanku klavira i
gledalita. Tu bi se sve rasvijetlilo, film bi tekao dalje, dijete je disalo s olakanjem. Njegove bi se
nevolje, uglavnom, zaustavljale na tome. No neki filmovi, poput Dvije sirotice, bili su doista
komplicirani pa bi, pritisnut bakinim zahtjevima s jedne strane i sve eim prosvjedima gledatelja s
druge, Jacques jednostavno zautio. Jo uvijek pamti
81
onu predstavu kad je baka, izvan sebe, izala usred filma, a on je slijedio plaui, uzrujan time to je
pokvario jadnici jedno od njezinih rijetkih zadovoljstava i uzalud potroio sirotinjski novac koji je
za to trebalo platitia.
Njegova pak majka nikad nije ila na te predstave. Ni ona nije znala itati, a uz to je jo bila i

nagluha. Njezin je rjenik bio jo siromaniji od rjenika njezine majke. I dandanas njezin je ivot
bez razonode. U etrdeset godina, bila je u kinu dva ili tri puta, nita od svega nije razumjela, i, ne
elei uvrijediti osobe koje su je pozvale, rekla samo da su haljine bile lijepe ili da je onaj s
brkovima zao ovjek. Ni radio nije mogla sluati. A to se novina tie, prelistala bi ponekad one s
ilustracijama, zamolila sinove ili unuke da joj objasne ilustracije, zakljuila da engleska kraljica
djeluje tuno i zaklopila novine te nastavila gledati kroz uvijek isti prozor ivot iste one ulice koju
je promatrala pola svog ivota'3.
a dodati obiljeja siromatva - besposlicu - djeje kolonije ljeti u Milani - zvuk trube - izbacivanje Ne usuuje joj se rei. Govori: Veeras emo bogme piti kavu. To se povremeno mijenja. Gleda je.
esto je itao prie o siromatvu, u kojima je ena hrabra. Nije se nasmijeila. Otila je u kuhinju,
hrabra. Ne rezignirana.
b uvesti ujaka Ernesta starog, prije - njegov portret u sobi u kojoj su Jacques i majka. Ili ga uvesti
kasnije.
82
Etienne
U stanovitom smislu ona je bila manje prisutna u njegovu ivotu od njezina brata Ernesta1 koji je
ivio s njima, bio posve gluh, i izraavao se to onomato-pejama i gestama, to s kojih stotinjak
rijei kojima je raspolagao. No Ernest, koji u mladosti nije bio sposoban ni za kakav rad, pomalo je
pohaao kolu i nauio raspoznavati slova. On je ponekad odlazio u kino i vraao se kui s upravo
zapanjujuim saecima za one koji su film vidjeli, jer je svoje neznanje nadomjetao bogatstvom
mate. Bistar i lukav, uostalom, posjedovao je onu vrstu instinktivne inteligencije koja mu je
omoguavala da se kree svijetom i meu, za njega, posve bezglasnim biima. Zahvaljujui toj
inteligenciji mogao se svakodnevno zadubiti u novine, u kojima bi odgonetavao velike naslove, to
mu je davalo bar povrnu sliku o svjetskim zbivanjima. Hitler, znao je rei Jacquesu kad je ovaj
odrastao, nije dobro, ha. I doista, nije bilo dobro. To su vabe, uvijek isto, dodavao bi ujak. Ne,
nije bilo tako. Da, ima i dobrih, dopustio bi ujak. Ali Hitler, to nije dobro, i ve trenutak
kasnije prevladao bi njegov smisao za zbijanje ale: Levy (to je bio sitniar preko puta) se boji. I
prasnuo bi u smijeh. Jacques je pokuao objasniti. Ujak bi se odjednom uozbiljio: Da. Zato eli
zlo Zidovima? Oni su kao svi ostali.
as se zove Ernest, as Etienne, no radi se o istom liku: Jac-quesovu ujaku.
83
On je na svoj nain oduvijek volio Jacquesa. Divio se njegovu uspjehu u koli. Rukom ogrubjelom
od alata i teka rada, prekrivenom nekom vrstom roine, trljao bi djetetovu glavu. Dobra je to
glava. Tvrda (pritom bi se svojom debelom akom udarao po glavi), ali dobra. Ponekad bi dodao:
Kao njegov otac. Jacques je jednog dana iskoristio tu primjedbu da bi ga upitao je li njegov otac
bio pametan. Tvoj otac, tvrda glava. Radio to je htio, uvijek. Tvoja majka da da uvijek. Jacques
nije mogao izvui nita vie iz njega. Bilo kako bilo, Ernest je esto vodio dijete sa sobom. Njegova
snaga i ilavost, koji nisu mogli doi do izraaja u razgovoru ni u kompliciranim odnosima
drutvenog ivota, dosegla bi vrhunac u tjelesnom izriaju i osjetilnom ivotu. Ve pri buenju, kad
bi ga prodrmali, trgajui ga iz njegova hermetikog sna gluhog ovjeka, uspravio bi se zbunjen i
riknuo: Hmm, Hmm, poput neke prethistorijske ivotinje koja se svakodnevno budi u
nepoznatom i neprijateljskom svijetu. No, im bi se razbudio, njegovo tijelo i njegove kretnje, drali
su ga vrsto na zemlji. Unato tekom poslu bavara, volio je plivati i ii u lov. Kad je Jacques bio
jo sasvim malia, otiao bi s njim do kupalita Sablettes, natovario ga na lea i zaplivao prema
puini, nespretnim, ali odvanim prsnim stilom, isputajui neartikulirane krikove koji su izraavali
ponajprije iznenaenje zbog dodira s hladnom vodom, a potom uitak to se u njoj nalazi ili pak
ljutnju zbog neoekivanog vala. Ne boji se?, pitao bi s vremena na vrijeme Jacquesa. Bojao se,
ali nije nita govorio, oparan tom samoom u kojoj su se nalazili, izmeu neba i mora, podjednako
prostranih, a kad bi se okrenuo, plaa bi mu izgledala kao nevidljiva crta, utroba bi mu se zgrila od
straha i poeo
a 9 godina
84

bi zamiljati beskrajne i tamne dubine pod sobom u koje bi potonuo poput kamena da ga je ujak
kojim sluajem ispustio. Dijete bi tad snanije stisnulo miiav ujakov vrat. Boji se?, zapitao bi
odmah ovaj. Ne, ali vrati se. Ujak bi se posluno okrenuo, na mjestu nekoliko puta udahnuo, i
opet krenuo s istom onom sigurnou s kojom se kretao kopnom. Na plai, jedva malo zadihan,
trljao je znano Jacquesa uz gromoglasan smijeh, zatim se okrenuo i urinirao u bunom mlazu,
nastavljajui se smijati i estitajui si na dobrom radu prostate, tapui se pritom po trbuhu i
ponavljajui Dobro, dobro ime je obiavao popratiti sve ugodne osjeaje bez razlike, bilo to
pranjenje ili hranjenje, insistirajui s podjednakom naiv-nou na uitku koji je iz njih izvlaio,
uvijek eljan da to svoje zadovoljstvo podijeli sa svojim blinjima, to je za stolom izazivalo bakina
prosvjedovanja, nije ona bila protiv toga da se o tim stvarima govori, i sama je o njima govorila, ali
ne za stolom, kako je znala rei, no tolerirala je ipak njegovu toku s lubenicom, voem poznatim
po dijuretinim osobinama i koje je, uostalom, Ernest oboavao i zapoinjao halapljivo gutati
najprije smijui se, vragolasto namigujui baki, srui, podrigujui se i mljackajui, da bi nakon
prvih zalogaja, dola na red prava pantomimska predstava u kojoj bi rukom opetovano prelazio put
kojim lijepo crveno i bijelo voe mora proi od usta do spolovila, a lice mu se kreveljilo od
zadovoljstva, i kolutanje oiju dok je izgovarao ono njegovo Dobro, dobro. To ispire. Dobro,
dobro, bilo je tako neodoljivo da je izazivalo smijeh svih prisutnih. Zbog te svoje adam-ske
naivnosti pridavao je pretjeranu vanost cijelom nizu prolaznih boljki na koje se alio skupljenih
obrva, pogleda usmjerena prema svojoj nutrini, kao da ispituje tajanstveni rad svojih organa.
Izjavljivao bi da ga boli upravo tu, a to tu je uvijek bilo negdje
85
drugdje, da osjea knedlu koja mu se seta posvuda. Kasnije, kad je Jacques ve pohaao licej,
uvjeren da je znanost jedinstvena i ista za sve, ispitivao bi ga, pokazivao mu udubljenje medu
rebrima: Tu me neto probada, govorio bi. Da li je to opasno? Ne nije bilo opasno. Tad bi
otiao s olakanjem, brzim i sitnim korakom spustio se niz stube i pridruio se drugovima u
oblinjim gostionicama s drvenim namjetajem i po-cinanim ankom, koje su mirisale po anisu i
drvenoj piljevini i kamo je Jacques ponekad morao ii po njega u vrijeme veere. Dijete se nije
nimalo udilo kad bi zateklo toga gluhonijemog ovjeka za ankom, okruenoga drugovima, gdje
pria do iznemoglosti usred gromoglasna smijeha koji nije bio ismijavanje, jer su Ernesta njegovi
drugovi zbog njegove veselosti i velikodunosti oboavaliabcd.
Jacques je to mogao osjetiti kad bi ga ujak poveo u lov u koji je odlazio sa svojim drugovima,
odreda
a novac koji je utedio i koji daje Jacquesu.
b srednjeg rasta, malo krivih nogu, blago pogrbljenih lea, obloenih debelim slojem miia, unato
svojoj mravosti ostavljao je utisak nevjerojatne muevne snage. Lice mu je, meutim, ostalo i
zadugo e ostati lice djeaka, njeno, pravilno, pomalo [ J1 s lijepim smeim oima kao u njegove
sestre, posve pravilnim nosom, glatkih obrva, pravilne brade i lijepe guste, ne, blago valovite kose.
Njegova fizika ljepota sama je po sebi objanjavala zato je, unato svojoj bolesti, imao nekoliko
avantura sa enama, koje nisu mogle zavriti brakom i koje su, neizbjeno, kratko trajale, iako su
neke od njih imale lagani okus onoga to se obiava nazivati ljubavlju, kao ona njegova veza s
udanom trgovkinjom iz etvrti, ponekad bi subotom naveer vodio Jacquesa na koncerte na skveru
Bresson, koji je gledao na more, a vojni je orkestar svirao Les cloches de Corjieville ili ariju iz
Lakhme, dok je usred svjetine koja je kruila kroz no oko [ ], Ernest, dotjeran, uvijek naao naina
da proe pokraj gostioniareve ene u svilenoj haljini, pa su razmjenjivali prijateljske osmijehe, a i
mu bi katkad uputio poneku prijateljsku rije Ernestu u kojem, zacijelo, nije nipoto vidio
mogueg suparnika.
c praonica mouna [rijei koje je autor zaokruio].
d plaa i komadi izblijedjelog drva, epovi, komadi razbijenih boca... pluto trska.
1 Jedna precrtana rije.
86
bavarima ili lukim radnicima i eljezniarima. Ustali bi u svitanje. Jacques je bio zaduen da
probudi ujaka koji je spavao u blagovaonici i kojeg nikakva budilica na svijetu nije mogla oteti snu.

Jacques bi uo budilicu, njegov bi se brat psujui okrenuo u krevetu, a majka bi se, u drugom
krevetu, samo promekoljila, ne probudivi se. Ustao bi tapkajui u mraku, kresnuo igicu i zapalio
malu petrolejsku svjetiljku to je stajala na zajednikom nonom ormariu izmeu dva kreveta. (Da!
namjetaj u toj sobi: dva eljezna kreveta, jedan s jedne strane, na njemu je spavala majka, drugi s
druge strane, tu su spavala djeca, nasuprot nonom ormariu ormar s ogledalom. Soba je imala
prozor u podnoju majina kreveta koji je gledao na dvorite. Ispod prozora nalazio se velik pleteni
koveg prekriven mreastim prekrivaem. Dok god nije porastao, Jacques je, da bi zatvorio
prozorske rebrenice, morao kleknuti na koveg. I nijedne stolice.) Zatim bi otiao u blagovaonicu,
prodrmao ujaka koji bi se oglasio svojom uobiajenom rikom, pogledao uasnuto u lampu iznad
svojih oiju, i napokon doao k sebi. Obukli bi se. Jacques bi u kuhinji podgrijao ostatak kave na
malom kuhalu na alkohol, dok bi ujak punio torbe s hranom: sir, kobasice, rajice, sol i papar, te
pola kruha prerezanog po sredini u koji su stavili veliki omlet to ga je pripremila baka. Zatim bi
ujak jo jednom provjerio svoju dvocjevku i metke, oko kojih su glavne pripreme nalik ritualu
obavljene dan ranije. Poslije veere raspremili bi stol i temeljito oistili stolnjak od votanog platna.
Ujak bi se smjestio na kraj stola i smrtno ozbiljan poloio pred sebe, ispod svjetla velike visee
petrolejske lampe to su je za tu priliku spustili nie, komade rastavljene puke koje je dobro
podmazao. Jacques je, s druge strane stola, ekao da na njega doe red. I pas Brillant takoer. Imali
su, naime, psa, setera mjeanca, beskrajno dobrog,
87
koji nije mogao nakoditi ni muhi, a dokaz je tome da bi se, kad bi koju uhvatio u letu, s gaenjem
urio da je ispljune, pomaui se pritom isplaenim jezikom. Ernest i njegov pas bili su nerazdvojni,
a njihovo razumijevanje savreno. Bilo je nemogue ne vidjeti u njima sloan par (samo onaj tko ne
poznaje i ne voli pse moe tu usporedbu shvatiti kao porugu). Pas je dugovao ovjeku poslunost i
ljubav, a ovjek je zauzvrat pristao na to da ima samo jednu brigu. ivjeli su zajedno i nikad se nisu
razdvajali, spavali su zajedno (ovjek na divanu u blagovaonici, pas na jadnoj prostirci pokraj
kreveta istroenoj sve do potke), ili zajedno na posao (pas je leao na leaju od strugotina
namjetenom posebno za nj ispod stolarskog stola u radionici), zajedno odlazili u gostionicu, pas bi
strpljivo sjedio do nogu svoga gazde i ekao da ovaj zavri razgovor. Sporazumijevali su se
onomatopejama, pas je volio miris svog gazde, a gazda miris svoga psa. Ernestu se nije smjelo rei
da njegov pas, kojeg je rijetko prao, smrdi, naroito poslije kie. On ne smrdi, odgovarao bi i
zaljubljeno njukao unutranjost velikih drhtavih pseih uha. Lov je bio njihova zajednika
sveanost, njihov kraljevski izlazak. Bilo je dosta da Ernest izvadi lovaku torbu pa da se pas ustri
po blagovaonici, stolci bi iza njegova prolaska plesali, a sude u ormaru zveckalo od udaranja
njegova repa. Ernest se smijao. Razumio je, razumio je. Zatim bi smirio ivotinju, a ona bi
poloila njuku na stol i promatrala briljive pripreme, s vremena na vrijeme neupadljivo zijevajui,
ali se do kraja ne odmiui od privlanog prizoraab.
Kad je puka bila ponovno sastavljena, ujak bi mu je dodao. Jacques ju je primao u ruke s
potovanjem, i starom vunenom krpom stao latiti puane cijevi. Za
a lov? moe se izostaviti
b trebalo bi da knjiga bude krcata predmetima i puti.
to vrijeme ujak bi pripremao metke. Poredao bi ispred sebe kartonske tuljke ivih boja s bakrenim
dnom koji su stajali u jednoj od torbi, a iz iste je torbe izvukao i neke metalne boce, nalik na
uturice, u kojima su bili barut i tanad i trake od smedeg filca. Pomno bi napunio tuljke barutom i
filcom. Zatim bi izvadio malu spravicu u koju bi umetnulo tuljac i posebnom ruicom pokrenuo
ahuru koja bi savila kartonski tuljac do razine filca. Kako bi meci bili gotovi, Ernest ih je dodavao
Jacquesu koji ih je slagao u nabojnjau to je leala ispred njega. Ujutro, kad bi Ernest opasao
nabojnjau oko svog trbuha proirenog debljinom dvaju dempera, to je bio znak za polazak.
Jacques bi mu je zakopao na leima. A Brillant, koji se, otkako bi ustali, motao amo-tamo u tiini,
jer je bio dresiran da obuzdava svoje ushienje kako ne bi probudio ostale ukuane pa je dahtao
prenosei svoju grozniavost na sve oko sebe, uspravio bi se pred svojim gazdom, stavio mu ape
na grudi, i pokuavao isteui vrat i tijelo propisno oblizati svoga voljenog gazdu.
Kroz no koja je polako blijedjela i kojom se razli-jegao jo blag miris fikusa, hitali su prema

kolodvoru u Aghi, pas bi jurio daleko ispred njih u mahnitom krivudajuem trku, povremeno se
okliznuvi na ploniku vlanom od none rose, dojurio natrag do njih vidljivo obezumljen to ih je
moda izgubio, Etienne je nosio, okrenutu prema dolje, puku u navlaci od gruba platna i lovaku
torbu, Jacques je koraao s rukama u depovima kratkih hlaa i velikom torbom o ramenu. Na
kolodvoru, svi su ve bili na okupu, s psima koji bi se udaljili od svojih gazda samo da na trenutak
zavire pod rep svojih srodnika. Bili su tu Daniel i Pierrea, dva brata, Ernestovi drugovi iz radionice,
Daniel uvijek nasmijan i pun optimizma,
pozor, promijeniti imena.
89
Pierre suzdraniji, metodiniji i uvijek pun otoumnih primjedaba o ljudima i stvarima. Bio je tu i
Georges koji je radio u plinari i povremeno boksao, to mu je donosilo dodatnu zaradu. esto su s
njima bila jo dvojica ili trojica, sve dobri momci, barem u toj prilici, sretni to su se na jedan dan
oslobodili radionice, skuenog i prenatrpanog stana, ponekad i ene, puni one predanosti i
velikodune popustljivosti svojstvene mukarcima kad se okupe radi kakvog kratkotrajnog i
intenzivnog zadovoljstva. urno bi se uspeli u vagon u kojem je svaki odjeljak imao izlaz na peron,
dodavali torbe, potjerali gore pse, i smjestili se, napokon sretni to su se nali bok uz bok i to dijele
istu toplinu. Tih je nedjelja Jacques nauio da je muko drutvo dobro i da puni srce. Vlak bi
krenuo, pa poeo hvatati brzinu, kratko daui i, s vremena na vrijeme, isputajui kratak uspavani
zviduk. Prolazili su jednim dijelom Sahela i im su se pojavila prva polja, ti su snani i buni
mukarci odjednom zautjeli i promatrali svitanje dana iznad brino obraenih oranica gdje se
jutarnja magla poput koprene vukla po ogradama od debele suhe trske to su razdvajale polja. S
vremena na vrijeme u prozorski bi okvir uklizio umarak i iza njega vapnom obijeljene kue imanja
na kojem je sve jo spavalo. Poneka bi ptica izletjela iz jarka uz nasip i vinula se do njihove visine,
letjela usporedno s vlakom kao da se eli nadmetati u brzini, dok iznenada ne bi odletjela u smjeru
okomitom na kretanje vlaka, pa se inilo kao da se odjednom odlijepila od stakla i da ju je strujanje
zraka izazvano jurnjavom vlaka odbacilo unatrag. Zeleno obzorje lagano je rumenjelo da bi u trenu
sasvim pocrvenjelo, pojavilo se sunce i stalo se uspinjati nebom. Upijalo je magle s povrine
prostranih polja, popelo se jo vie, odjednom je u odjeljku postalo vrue, ljudi su skidali jedan
demper pa drugi, smirivali pse koji su se
90
takoer uznemirili, razmjenjivali ale, a Ernest je ve na svoj ve dobro poznat nain priao o hrani,
o bolestima i [o] tuama u kojima je prednjaio. S vremena na vrijeme neki bi od drugova postavio
Jacquesu pitanje o koli, zatim bi razgovarali o neem drugom ili pak dijelili s njim svoje divljenje
pred nekom od Ernesto-vih grimasa: Tvoj ujak je ovjek i pol!
Krajolik se promijenio, postao kamenit, hrastovi su zamijenili stabla narani, a mali je vlak dahtao
sve ubrzanije, isputajui velike oblake pare. Odjednom je zahladilo jer se izmeu sunca i putnika
isprijeila planina, tek su tada shvatili da nije prolo sedam sati. Vlak bi jo jednom zazvidao,
usporivi uao u nagli zavoj i zaustavio se na maloj eljeznikoj postaji na osami, usred doline koja
je opsluivala samo udaljene rudnike, pustoj i tihoj, zasaenoj velikim eukaliptusima ija su
srpolika lia treperila na jutarnjem povjetarcu. Iskrcavanje iz vlaka odvijalo se takoer uz mnogo
graje, psi bi silazei iz odjeljka promaili dvije strme stube vagona, ljudi su opet napravili lanac i
dodavali si torbe i puke. Ali im bi izali iz postaje, koja je imala izlaz ravno na prve obronke, pred
tiinom netaknute prirode zamrli bi postupno uzvici i graja, te bi se na kraju mala druina uspinjala
u tiini, dok bi psi trkarali oko njih opisujui beskrajne osmice. Jacques nije doputao da zaostane
za svojim snanim pratiocima. Danijel, njemu najdrai, ponio mu je torbu unato njegovim
prosvjedima, ali je ipak morao udvostruiti napor da bi odrao korak s grupom, dok mu je otar
jutarnji zrak parao plua. Napokon, poslije sata hoda, izbili bi na golemu, blago valovitu visoravan
obraslu patuljastim hrastom i klekom, iznad koje je beskrajno, svjee i blago osunano nebo irilo
svoja prostranstva. To je bilo lovite. Psi bi se, kao na zapovijed, okupili oko lovaca. Dogovorili bi
se da se sastanu za objed u dva sata poslije podne u malom boriku s izvorom
91
smjetenom uz sam rub visoravni, odakle se pruao pogled na dolinu i ravnicu u daljini. Uskladili bi

satove. Lovci bi se podijelili u grupice po dvojica, zvidukom dozvali pse i krenuli u razliitim
smjerovima. Ernest i Danijel bili su klapa. }acquesu su dali lovaku torbu koju je paljivo prebacio
preko prsa. Ernest bi iz daljine doviknuo ostalima da e se vratiti s vie zeeva i prepelica nego svi
oni zajedno. Svi su se smijali, mah-nuli rukom na pozdrav i nestali.
Tada bi za Jacquesa poelo pravo pijanstvo kojeg se jo i danas prisjea s enjom u srcu. Dva
mukarca, na metar udaljenosti jedan od drugog, ali u istoj visini, pas ispred njih, a on stalno u
pozadini, ujak koji pogledom, istovremeno lukavim i divljim, neprestano provjerava dri li
odstojanje, beskrajan hod u tiini, kroz grmlje iz kojeg povremeno uz prodoran krik prhne poneka
ptica na koju se i ne osvru, spust u malu usjeklinu punu miomirisa ijim dnom prolaze, ponovno
uspon prema nebu, svijetlom i sve toplijem, vruina koja je sve jaa i koja na oigled isuuje zemlju
to je bila jo vlana kad su krenuli. Odjek pucnja s druge strane usjekline, lepet krila jata prepelica
boje praine koje je pas istjerao iz grmlja, dvostruki pucanj, odmah zatim ponovljen, pas koji se
zalijee naprijed i vraa se s mahnitim pogledom, i s hrpom perja u krvavoj gubici koju mu Ernest i
Daniel odmah oduzimaju i koju trenutak kasnije Jacques prima u ruke s mjeavinom uzbuenja i
uasa, traganje za ostalim rtvama, poto su vidjeli da su pale, Ernestovo kev-kanje koje je na
trenutke zvualo kao Brillantovo, i opet pokret dalje, Jacques sad ve malaksao od sunca unato
malom slamnatom eiru, dok visoravan oko njih muklo odzvanja poput nakovnja pod sunevim
ekiem, pa s vremena na vrijeme opet poneki pucanj, ili dva, ali nikad vie, jer je samo jedan od
lovaca ugledao zeca ili kunia kako kida u gusti, unaprijed osuena na smrt ako se naao u nianu
Ernesta, spretnog poput majmuna,
koji odjednom tri, gotovo jednako brzo kao njegov pas i ne manje buno, po mrtvu ivotinju, grabi
je za stranje noge i pokazuje izdaleka Danielu i Jacquesu, koji ga bez daha dostiu radosno kliui.
Jacques bi irom otvorio lovaku torbu da u nju primi jo jedan ratni plijen prije negoli krene dalje,
posrui pod suncem, svojim gospodarom, i tako satima bez kraja, u krajoliku bez granica, glave
preputene trajnoj svjetlosti i neizmjernim prostranstvima neba, Jacques se osjeao najbogatijim
djetetom na svijetu. Na povratku, u vrijeme dogovoreno za ruak, lovci bi jo vrebali priliku, ali ih
je volja napustila. Vukli su za sobom noge, brisali ela, poteno ogladnjeli. Stizali bi jedan za
drugim, pokazujui jo izdaleka ulov, ismijavali svoju lou sreu, izjavljujui kako je uvijek rije o
istima, svi u jedan glas prepriavali svoje lovake zgode, a svatko bi dometnuo jo po koju
pojedinost. No, veliki aed bio je Ernest, on je na kraju preuzeo rije i gestikulirajui s preciznou
koja je Jacquesu i Danielu bila dobro znana, oponaao let prepelica, zeca koji bjei iz grmlja i bacao
se sklupan na zemlju poput igraa ragbija koji se baca na gol. Za to bi vrijeme Pierre, metodian
kakav je bio, ulijevao anisovac u metalne lonie koje je pokupio od drugova i otiao ih napuniti
vodom na malom izvoru u podnoju borova. Od krpa za sue prostrli bi neto nalik na stol i svatko
bi izvadio svoje zalihe. No, Ernest, koji je imao kuharskog dara (kad bi ljeti odlazili u ribolov
uvijek bi zapoinjali ribljom juhom koju bi spremao na licu mjesta i tako netedimice zainio da bi i
kornjai spalila jezik), pripremio bi tanke tapie zailjenih krajeva i nizao na njih komade kobasica
koje bi donio sa sobom, pa ih pekao na vatri dok ne se ne bi raspukli, a crveni se sok razlio po
eravici, gdje bi cvrao i zapalio se. Izmeu dva komada kruha nudio je svoje vrue i mirisne
kobasice koje bi svi prihvaili uz poklike i
92
93
lakomo gutali zalijevajui ih ruicom rashlaenom na izvoru. Zatim bi slijedio smijeh, prie s posla,
vicevi koje bi Jacques, masnih usta i ruku, prljav, iscrpljen, jedva uo jer ga je hvatao san. Svima se
zapravo spavalo, pa su neko vrijeme dremuckali, gledajui rastreseno prema ravnici u daljini
zastrtoj izmaglicom od vruine, ili su pak, poput Ernesta, stvarno spavali, lica pokrivenog
maramicom. U etiri sata meutim, trebalo je krenuti da bi se stiglo na vlak koji je prolazio onuda u
pet sati i pol. Smjestili bi se u odjeljak, shrvani umorom, a psi su spavali ispod klupa ili meu
njihovim nogama, sanjajui krvave snove. Nadomak ravnici, dnevno je svjetlo poelo slabiti, i
zaas se, kako to biva u Africi, spustio sumrak, i no je, uvijek tjeskobna u takvim prostranim
krajolicima, nastupila bez prijelaza. Kasnije, na kolodvoru, nestrpljivi da to prije stignu kui,
najeu se i legnu rano jer je sutradan bio radni dan, urno su se opratali u mraku, gotovo bez rijei,

samo prijateljskim tapanjem. Jacques ih je uo kako se udaljavaju, sluao je njihove grube i tople
glasove, i volio ih. Zatim bi hvatao korak s Ernestom, sranim kao i uvijek, dok bi on jedva vukao
noge za sobom. Nadomak kui, u mranoj ulici, ujak bi se okrenuo prema njemu: Jesi li
zadovoljan? Jacques ne bi odgovorio. Ernest se smijao i zvidukom dozivao psa. No, nakon
nekoliko koraka, dijete bi svoju ruicu zavuklo u grubu i uljavu ujakovu ruku koja bi ga vrsto
stisnula, i tako bi utke hodali do kue.
abErnest se, meutim, znao naljutiti isto tako naglo i estoko kao to je znao uivati. Vaa nemo da
ga urazumite ili jednostavno s njim porazgovorite pretvarala je njegov bijes u pravu prirodnu
nepogodu.
a Tolstoj ili Gorki. (I) Otac Iz te je sredine potekao Dostojevski (II) Sin koji se vratio izvorima dat
e pisca onog vremena (III) Majka
b Gospodin Germain - Gimnazija - Religija - bakina smrt - zavriiti na Ernestovoj ruci?
94
Oluju gledate kako raste i ekate da pukne. Ne pre-ostaje vam nita drugo. Poput mnogih gluhih
ljudi, Ernest je imao izvanredno razvijen njuh (osim kad se radilo o njegovu psu). Ta mu je
povlastica pribavljala mnogo radosti kad bi mirisao juhu od graha ili jela koja je volio vie od
svega, lignje u vlastitom crnilu, omlet s kobasicama ili paprika od iznutrica, pripravljen s
govedskim srcem i pluicama, paprika siromanih kojim se baka osobito ponosila i koji je esto
bio na jelovniku ba zbog svoje skromne cijene, ili kad bi se nedjeljom zalio jeftinom kolonjskom
vodom ili losionom zvanim [Pampero] (to ga je upotrebljavala i Jacquesova majka), iji se slatkast
i dugotrajan miris bergamote uvijek vukao po blagovaonici i po Ernestovoj kosi, a Ernest je duboko
udisao sadraj boice s izrazom ushienja na licu... No ta mu je njegova osjetljivost uzrokovala i
neprilike. Bio je neumoljiv prema nekim mirisima na koje su normalni nosevi bili posve
neosjetljivi. Imao je na primjer obiaj pomirisati svoj tanjur prije nego to bi poeo jesti, i silno bi
se ra-srdio kad bi osjetio da mirie po jajetu. Tada bi baka uzela osumnjieni tanjur, pomirisala ga,
izjavila da ne osjea nita pa ga dodala svojoj keri da i ona kae svoje. Catherine Cormerv prela
bi nosom preko porculana te, i ne miriui ga, svojim blagim glasom, rekla da nema nikakva mirisa.
Potom bi pomirisali i ostale tanjure da bi lake donijeli krajnji sud, sve osim djejih jer su djeca jela
iz limenih porcija. (Iz potpuno tajanstvenih razloga, uostalom, nedostatka suda, moda, ili, kako je
tvrdila baka, da ne bi bilo razbijanja, premda ni on ni njegov brat nisu bili nespretnjakovii.
Obiteljske tradicije, meutim, esto poivaju na slabim temeljima, i zato su mi smijeni etnolozi
koji trae razloge mnogim tajanstvenim obredima. Prava tajna, u mnogim sluajevima, u tome da
nema nikakva razloga.) Na kraju bi baka izrekla presudu: nema
95
nikakva mirisa. Ustvari, ona ni u kojem sluaju ne bi donijela drukiju presudu, pogotovu ako je
ona dan ranije prala sude. Njezina ast domaice nije joj doputala da ita prizna. No tek bi tada
pravi bijes spopao Ernesta, to vie to nije nalazio rijei kojima bi izrazio svoje uvjerenjea. Trebalo
je priekati da se oluja stia, da odbije veerati ili da s gaenjem eprka po tanjuru koji je baka
meutim zamijenila drugim, ili pak da ustane od stola i izjuri van, izjavljujui da e jesti u
restoranu, mjestu na koje nikad nije nogom stupio, kao ni bilo tko iz obitelji, iako je baka, svaki put
kad bi netko za stolom zanovijetao, izgovorila svoju proroku reenicu: Idi u restoran. Restoran
su otada svi doivljavali kao jedno od onih mjesta grijeha punog lane privlanosti u kojima se sve
ini lakim kad ima ime platiti, no gdje prve i grene uitke koje nudi kad-tad skupo plati tvoj
eludac. Treba rei da baka nikad nije odgovarala na ispade bijesa svoga najmlaeg djeteta. S jedne
strane stoga to je znala da je to beskorisno, a s druge to je prema njemu oduvijek pokazivala onu
neobinu slabost koju je Jacques, poto je proitao poneto knjiga, pripisao injenici da je Ernest
bio bogalj (iako ima toliko primjera gdje roditelji, protivno uvrijeenom miljenju, zaziru od djeteta
s manom), i to je shvatio mnogo kasnije, onog dana kad je u bakinim svijetlim oima uhvatio
pogled pun njenosti koju do tada kod nje nije nikad opazio, okrenuo se i ugledao ujaka koji je
oblaio haljetak svoga blagdanskog odijela. U tamnoj tkanini to ga je inila jo vitkijim, profinjena
i glatka lica, brino oeljane kose, s istim okovratnikom i kravatom posebno za tu priliku, po
dranju slian grkom popu ureenom za nedjeljnu misu, Ernest joj se odjednom uinio onakvim

kakav je bio, to jest neobino lijep. Tada je shvatio da je

a mikrotragedije
96
baka tjelesno voljela svog sina i bila poput svih ostalih zaljubljena u ljupkost i snagu Ernestovu, te
da je njezina izuzetna slabost pred njim bila zapravo veoma obina, ona koja nas sve vie ili manje
uspije raznjeiti, na nae zadovoljstvo, uostalom, te doprinosi da nam svijet bude podnoljiviji, a to
je slabost prema ljepoti.
Jacques se prisjeao jedne druge provale bijesa svog ujaka Ernesta, mnogo ozbiljnije, jer je gotovo
zavrila tuom s ujakom Josephinom, onim koji je radio na eljeznici. Josephin nije spavao u kui
svoje majke (ruku na srce, a i gdje bi spavao?). Iznajmio je sobu u etvrti (sobu u koju uostalom
nije pozivao nikog iz obitelji i koju Jacques, na primjer, nije nikada vidio), a hranio se kod majke,
kojoj je za to davao mjeseno neto novaca. Josephin se razlikovao od svog brata koliko god je to
mogue. Desetak godina stariji, s kratkim brkovima i kosom pod ianom na etku, bio je
nezgrapniji od njega, zatvoren u sebe i proraunat. Ernest ga je redovito optuivao za krtost.
Iskreno govorei izraavao se jo jednostavnije: On Mzabit. Mzabiti su za njega bili prodavai
ivenih namirnica iz etvrti, koji su doista bili iz Mzaba i koji su godinama ivjeli ni od ega i bez
svojih ena u sobicima u dnu duana koji su mirisali na ulje i na cimet, da bi mogli prehraniti svoje
obitelji u pet gradova Mzaba, usred pustinje, kamo je pleme heretika, svojevrsnih islamskih
istunaca koje su na smrt bili proganjali pravovjerci, dospjelo prije vie stoljea, u mjesto to su ga
izabrali jer su bili sigurni da im ga nitko nee htjeti oteti budui da ondje nije bilo nieg osim
kamenja, tako daleko od napola civiliziranog svijeta s obale kao to su planete hrapave kore i bez
ivota udaljene od Zemlje, i kamo su se naselili da bi podigli pet gradova oko krtih izvora vode, s
namjerom da za vrijeme te neobine askeze poalju u
97
gradove na obali ljude koji umiju trgovati kako bi na taj nain odravali tu tvorevinu duha i jedino
duha, sve dok ih ne zamijene drugi i dok se ne vrate ivotu u svojim utvrenim gradovima od
zemlje i blata, gradovima svog kraljevstva kojima e napokon zavladati njihova vjera. O tom
reduciranom ivotu, o opo-rosti tih Mzabita moglo se stoga suditi samo s obzirom na njihove
duboke ciljeve. No, radniko stanovnitvo etvrti, koje nije znalo nita o Islamu i njegovim
herezama, vidjelo je samo privid. I za Ernesta, kao i za sve ostale, usporediti brata s Mzabitom bilo
je kao usporediti ga s Harpagonom. Istina je da je Josephin bio prilino krt, za razliku od Ernesta
koji je, kako bi znala rei baka, imao srce na dlanu. (Dodue, kad bi bila ljuta na njega optuivala
bi ga da mu je taj isti dlan probuen). No, pored ove razlike u naravima, bila je injenica da je
Josephin zaraivao neto vie nego Etienne te da je uvijek lake rasipati kad nita nema. Rijetki su
oni koji ostaju rasipnici poto su neto stekli. Oni su kraljevi ivota kojima treba skinuti kapu.
Josephin dakako nije grcao u novcu, osim plae kojom je raspolagao vrlo metodino (prakticirao je
takozvanu metodu koverata, no, kako je bio krt da kupi koverte, proizvodio ih je sam od novinskog
papira ili papirnatih vreica), zaraivao je jo poneto malim domiljatim posliima. Budui da je
radio na eljeznici, svakih je petnaest dana imao pravo na besplatnu vonju. Svake druge nedjelje
sjeo bi na vlak i otiao u takozvanu unutranjost, to jest na selo i obilazio arapske farme gdje bi
po jeftinoj cijeni kupio jaja, mrave pilie ili zeeve. Sve bi to dovukao sa sobom i prodavao
susjedima za potenu zaradu. Njegov je ivot u svakom pogledu bio organiziran. Nije se znalo ima
li kakvu enu. Uostalom, izmeu radnog tjedna i nedjelja posveenih trgovanju zacijelo mu je
nedostajalo slobodna vremena koje zahtijeva
98
preputanje sladostrau. No uvijek je izjavljivao da e se oeniti u etrdesetoj godini i to za kakvu
dobro stojeu enu. Dotada e ostati u svojoj sobi, zgrtati novac i djelomino ivjeti kod majke. Ma
kako se neobinim to inilo, kad se uzme u obzir njegovo pomanjkanje arma, svoj je plan ostvario
kao to je rekao i oenio se jednom profesoricom glasovira, nimalo runom, koja mu je, pored svog
namjetaja, darovala, barem na nekoliko godina, sreu graanskog ivota. Istina je da je Josephin na
kraju morao zadrati namjetaj umjesto ene. No, to je druga pria, ali jedina stvar koju Josephin
nije predvidio bilo je to da nakon svae s Ernestom vie nije mogao jesti kod majke, nego je morao

koristiti skupe restoranske usluge. Jacques vie ne pamti uzroke toga stranog dogaaja.
Nerazumljive bi svae s vremena na vrijeme podijelile obitelj, i nitko zapravo ne bi znao kako su
poele, to vie to se, budui da im je pamenje bilo slabo, nisu vie sjeali uzroka, ograniavajui
se samo na to da mehaniki odravaju posljedicu jednom zauvijek provakanu i prihvaenu. Od tog
mu je dana ostala samo slika Ernesta uspravnog pored jo nerasprem-ljenog stola kako uzvikuje
nerazumljive psovke, osim one o Mzabitu, svom bratu koji je i dalje sjedio i jeo. Zatim je Ernest
pljusnuo brata, koji je uzmaknuo prije negoli je ovaj navalio na njega. Ali baka je ve zgrabila
Ernesta, a Jacquesova majka, blijeda od straha, vukla je odostraga Josephina. Pusti ga, pusti ga,
govorila je, a dvoje djece blijeda lica i otvorenih usta, nepomino ih je promatralo, sluajui bujicu
ljutih kletvi koje su tekle samo u jednom smjeru, sve dok Josephin, mrzovoljan, nije progovorio:
To je ivotinja. ovjek mu nita ne moe, te zaobiao stol dok je baka zadravala Ernesta koji je
htio potrati za bratom. No, poto su vrata zalupila, Ernest je i dalje mahnitao. Pusti me, pusti me,
govorio je majci,
99
lupit u te. Ali ona ga je uhvatila ga za kosu i drmala ga: Ti, ti e udariti majku? Ernest se tada
sruio na stolicu plaui: Ne, ne, ne tebe. Ti si za mene kao dragi Bog! Jacquesova je majka otila
lei ne dovrivi veeru, a sutradan ju je boljela glava. Od tog dana Josephin vie nije dolazio, osim
ponekad kad je bio siguran da Ernest nije kod kue, da vidi majku.
aJo se jedne provale bijesa Jacques nije volio prisjeati jer joj nije elio znati uzrok. Neko je
vrijeme stanoviti gospodin Antoine, Ernestov daleki znanac, prodava ribe na trnici, porijeklom
Malteanin, prilino uznosita dranja, visok i vitak, koji je uvijek nosio svojevrsni polucilindar
tamne boje i oko vrata, ispod koulje, svezanu kockastu maramu, svakog dana u vrijeme veere
redovito dolazio k njima. Kad je kasnije o tome razmiljao, prisjetio se neega to tada nije bio
primijetio, to jest da se njegova majka oblaila nekako dopadljivije, odijevala pregae svijetlijih
boja, a na obrazima se ak dao naslutiti traak rumenila. Bilo je to vrijeme kad su ene poele kratiti
kosu, koju su dotada nosile veoma dugom. Jacques je, uostalom, volio promatrati majku ili baku
dok su se posveivale obredu eljanja. S runikom na ramenima i ustima punim ukosnica, dugo bi
etkale svoju sijedu ili crnu kosu, zatim je podigle, pa zatezale glatke pramenove u pundu na
zatiljku privrujui ih ukosnicama to su ih izvlaile iz usta jednu po jednu, razdvojenih usana i
vrsto stisnutih zuba, da bi ih jednu po jednu zabadale u debelu masu punde. Nova se moda baki
inila istovremeno i smijenom i osude vrijednom; podcijenjujui stvarnu mo mode tvrdila je, ne
obazirui se na logiku, da samo ene koje ive slobodno mogu pristati da se tako izvrgavaju
ruglu.
Jacquesova je majka to uzela do znanja, ali se ipak, godinu dana kasnije, otprilike u vrijeme
Antoineovih posjeta, vratila naveer kui odrezane kose, pomlaena i svjea, i s lanim veseljem,
iza kojega se nasluivao strah, izjavila da ih je htjela iznenaditi.
Za baku je to doista bilo iznenaenje; odmjeravajui je i promatrajui tu nepopravljivu nesreu
zadovoljila se time da joj, pred sinom, kae kako sada nalikuje kurvi. Potom se vratila u kuhinju.
Catherine Cormerv prestala se smjekati, i odjednom se sva nevolja ovog svijeta ogledala na
njenom licu. Njezin je pogled susreo ukoen sinov pogled, jo se jednom pokuala nasmijeiti, no
njezine su usnice podrhtavale te je plaui otrala u sobu i bacila se na krevet koji je bio jedino
utoite za njezin odmor, njezinu samou i njezinu tugu. Jacques joj je, zbunjen, priao. Zarila je
lice u jastuk, a kratke kovre koje su otkrivale zatiljak i njezina mrava lea tresli su se od jecaja.
Mama, mama, govorio joj je }acques dodirujui je srameljivo rukom. Veoma si lijepa ovako.
No ona ga nije ula i kretnjom ruke zamolila ga je da je ostavi na miru. Povukao se do vrata pa i
sam, naslonjen o dovratak, zaplakao od nemoi i ljubavi*.
Nekoliko dana baka nije keri uputila ni rijei. Istovremeno je Antoine, kad bi doao, bio primljen
mnogo hladnije. Osobito je Ernest bio suzdran. Mada kico i slatkorjeiv, Antoine je to dobro
vidio. I to se tada dogodilo? Jacques je vie puta u majinim oima primijetio tragove suza. Ernest
je najee utio otresajui se ak i na Brillanta. Jedne ljetne veeri Jac-quesu se uinilo da vreba
neto na balkonu. Dolazi Danijel? zapitalo je dijete. Ovaj promrsi neto kroz zube. I odjednom
Jacques ugleda kako se kui pribliava Antoine koji nije dolazio nekoliko dana. Ernest

a Par Ernest, Catherine poslije bakine smrti.

* suze nemone ljubavi
100
101
izjuri iz stana i nekoliko asaka potom sa stubita su dopirali mukli glasovi. Jacques potri na
stubite i spazi dva mukarca kako se bez rijei tuku u mraku. Ernest je, ne osjeajui udarce,
udarao i udarao akama, vrstim kao elik, i zaas se Antoine skotrljao niza stube, ustao krvavih
usta, izvadio maramicu da obrie krv, ne prestajui gledati u Ernesta koji je odjurio kao lud. Kad se
vratio, Jacques je zatekao majku kako sjedi u blagovaonici, nepomina, bezizraajna lica. I sam je
sjeo ne rekavi nitaa. Zatim se Ernest vratio, psujui kroz zube, i dobacio ljutit pogled sestri.
Veera je protekla kao i obino, osim to majka nije jela; nisam gladna, odvratila je svojoj majci
koja ju je nutkala. Kad se veera zavrila otila je u svoju sobu. Po noi ju je Jacques, budan, uo
kako se vrti u krevetu. Od tog je dana ponovno odijevala svoje crne i sive haljine, strogu odjeu
siromaha. Jacquesu je i u tome bila lijepa, moda jo i ljepa, zato to je postala jo daljom i jo
odsutnijom, zauvijek se povukavi u siromatvo, samou i starost koja e doib.
Dugo je Jacques to zamjerao svom ujaku i ne znajui to mu je zapravo mogao predbaciti. No,
istovremeno je znao da mu ne moe nita zamjerati i da siromatvo, bolest i oskudica u kojoj je
obitelj ivjela, nisu dodue isprika za sve, ali ipak ne doputaju da itko ita osuuje kod onih koji su
rtve takva ivota.
Nanosili su jedni dugima bol i ne hotei, jednostavno stoga to su jedni u drugima vidjeli olienje
bijedne i okrutne neimatine u kojoj su ivjeli. U svakom sluaju, nije ni sumnjao u gotovo
ivotinjsku privrenost svoga ujaka prije svega prema baki, a
a opisati to puno prije - tuu, ne Luciena.
b jer starost e doi - u to vrijeme Jacquesu se njegova majka inila starom iako je imala jedva neto
vie godina nego on sada, no mladost je prije svega zbir mogunosti, a on prema kome je ivot bio
velikoduan... [taj je dio precrtan, prim. izd.]
102
onda i prema Jacquesovoj majci i njezinoj djeci. Osjetio je to na sebi onog dana kad se dogodila
nesrea u bavarskoj radionicia. Svakog je etvrtka, naime, Jacques odlazio onamo. Ako je imao
kakvu domau zadau, na brzinu bi je napisao i odjurio u radionicu s istim onim veseljem s kojim je
nekad hrlio drugovima na ulici. Radionica se nalazila nedaleko od vojnog vjebalita. Bilo je to
svojevrsno dvorite zatrpano otpacima, starim eljeznim obruima, puno ljake i zgarita. S jedne
strane bila je izgraena neka vrsta krova od cigle koji su u pravilnim razmacima podravali stupovi
od lomljenog kamena. Pod tim je krovom radilo pet do est radnika. Svatko je u naelu imao svoje
mjesto, to jest stolarsku klupu postavljenu uza zid ispred koje je bio prazan prostor kamo su se
odlagale manje i velike bave, a od susjedne klupe dijelio ga je mali stol s procjepom u koji se
umetalo dno bave i runo brusilo s pomou alatke sline satari13, samo to je naotrena strana bila
okrenuta prema ovjeku koji ju je drao objema rukama. Ta organizacija posla nije bila uoljiva na
prvi pogled. U poetku je raspored bio zacijelo takav, no s vremenom su stolovi promijenili mjesta,
metalni obruevi gomilali se izmeu stolarskih klupa, sanduci sa zakovicama stalno su mijenjali
mjesto, i morali ste dugo promatrati, ili bolje reeno, esto posjeivati to mjesto da biste uoili kako
se svaki radnik uvijek kree u istom krugu. Prije negoli bi, s uinom za ujaka, stigao do radionice,
Jacques bi ve izdaleka raspoznavao udarce ekia po dlijetu kojim su se elini obruevi nabijali
na bave netom sklopljene od duica, radnici su udarali po jednom kraju dlijeta dok su drugim
krajem ustro klizili oko obrua - ili bi pak po snanijim i prorijeenim
a staviti bavarsku radionicu prije opisa bijesa, a moda ak i na sam poetak Ernestova portreta. b
provjeriti ime alatke
103
udarcima naslutio da zakivaju eline obrue uhvaene u kripcima stolarskih klupa. Kad bi stigao
u radionicu usred buke udaraca ekia doekali bi ga radosni pozdravi i ples ekia bi se nastavio.
Ernest, odjeven u plave pokrpane stare hlae, u pagericama punim piljevine, sivoj flanelskoj
koulji bez rukava i sa starim fesom na glavi, koji je njegovu lijepu kosu titio od strugotina i

praine, poljubio bi ga i zamolio ga da mu pomogne. Ponekad bi Jacques pridravao obru

uspravljen na nakovnju koji ga je stisnuo po irini, dok bi ujak svom snagom zabijao zakivke.
Obru je podrhtavao u Jacquesovim rukama zabijajui mu se pri svakom udarcu ekia sve dublje u
dlanove, ili bi pak Jacques, kad bi ujak opkoraivi je sjeo na jedan kraj klupe, sjeo na drugi i vrsto
stezao dno bave koje ih je razdvajalo dok bi ga Ernest brusio. Ali najvie je volio iznijeti duice
nasred dvorita gdje bi ih Ernest ugrubo spojio, opasavi ih jednim obruem po sredini. Na dnu,
unutar bave otvorene s dvije strane, Ernest bi naslagao iverja, a Jacques je bio zaduen da ga
potpali. Uslijed vatre eljezo se irilo vie negoli drvo, to je Ernest iskoristio da bi snanim
udarcima dlijeta i ekia zabio obru jo nie, i sve to u oblaku dima od kojeg su im suzile oi. Kad
bi obru bio dobro nabijen, }acques bi donosio velika drvena vjedra koja bi na pumpi u dnu dvorita
napunio vodom, zatim bi se malo odmaknuli, a Ernest bi obilnim mlazovima vode polijevao bavu,
uslijed ega bi se obru ohladio, stisnuo se i tako se jo dublje zario u drvo omekano vodom, uz
oslobaanje silne koliine parea.
Tu bi prekinuli posao da bi neto prezalogajili, radnici bi se okupili oko vatre od iverja i drva zimi,
u sjeni krova ljeti. Bio je tu Abder, nekvalificirani arapski radnik koji se odijevao u arapske hlae
to su
a dovriti bavu.
104
padale u irokim naborima i koje su mu sezale do pola lista, stari haljetak preko majice sav u
dronjcima i fes, koji je govorio s neobinim naglaskom i obraao se Jacquesu s kolega jer je radio
isti posao kao i on kad je pomagao Ernestu. Gazda, gospodin [ ]l, u-stvari bivi bavar koji je sa
svojim pomonicima izraivao bave za neku veu nepoznatu bavariju. Jedan talijanski radnik
uvijek tuan i prehlaen. I, naravno, veseljak Daniel koji bi Jacquesa uvijek po-sjeo kraj sebe,
zadirkivao ga ili mazio. Jacques bi ih nakon nekog vremena ostavio pa se klatio po radionici, crna
mu je kuta bila puna piljevine, a bose noge u starim sandalama, kad je bilo vrue, pune zemlje i
iverja, s nasladom je udisao miris piljevine, i jo svjeiji miris iverja, vraao se vatri da udahne
ugodan miris dima koji se iz nje dizao, ili pak isprobavao spravu za bruenje dna, oprezno, na
komadiu drva koji bi priklijetio u stegi, i pritom uivao u spretnosti svojih ruku na kojoj su mu svi
radnici estitali.
Za vrijeme jedne takve stanke popeo se glupo na klupu s vlanim donovima. Iznenada se okliznuo
prema naprijed, dok se klupa zaljuljala prema natrag, i pao svom teinom na klupu koja mu je
priklijetila desnu ruku. Istog je asa na ruci osjetio tupu bol, ali je brzo ustao i poeo se smijati
pred radnicima koju su odmah pritrali. No i prije nego to se prestao smijati, Ernest se bacio na
njega, podigao ga u naruje i izjurio iz radionice, trei bez daha i zamuckujui: Doktoru,
doktoru. Tek je tada opazio da je srednjak njegove desne ruke pri vrhu posve zdrobljen, nalik na
iroku prljavu i bezoblinu apu iz koje tee krv. Odjednom mu pozli i on se onesvijesti. Pet minuta
kasnije bili su kod arapskog doktora koji je stanovao preko puta. Nije to nita, doktore, nije nita,
ha,
ime neitko
105
govorio je Ernest blijed kao krpa. Priekajte vani, rekao je lijenik, bit e on hrabar. I morao je
biti, o tome jo danas svjedoi Jacquesov pokrpani srednji prst. Kad mu je stavio kope i zavio prst,
lijenik mu je estitao na hrabrosti. Unato tome, Ernest ga je htio prenijeti preko ulice, a na
stubama njihove kue odjednom je dijete poeo mahnito ljubiti, drhtei i privijajui ga uza se tako
snano da ga je boljelo.
- Mama, - ree }acques, - netko kuca.
- To je Ernest, - odvrati majka. - Otvori mu. Sad zakljuavam zbog razbojnika.
Kad je ugledao Jacquesa, Ernest je, zastavi na kunom pragu, ispustio krik iznenaenja nalik
engleskom hoio pa ga zagrlio uspravljajui se. Kosa mu je bila potpuno sijeda, dok je lice ostalo
mladoliko, pravilno i skladno. No njegove su krive noge bile sad jo krivlje, lea posve pognuta, a
dok je hodao irio je i ruke i noge. Kako je? upita ga }acques. Nije bilo dobro, probadanja,
reuma, uglavnom loe; a Jacques? Da, dobro je, kako je samo jak, ona (pritom pokaza prstom na

Catherinu) sretna to ga ponovno vidi. Od bakine smrti i odlaska djece, brat i sestra ivjeli su
zajedno i nisu ak mogli jedno bez drugog. Njemu je trebalo da se netko brine o njemu, i u tom mu
je smislu ona bila kao ena, kuhala mu, prala rublje, njegovala ga kad je trebalo. Njoj nije trebao
novac, jer su joj djeca novano pomagala, nego drutvo mukarca, i on je na nju pazio na svoj nain
ve godinama otkako su ivjeli zajedno, da, kao mu i ena, ne po puti ve po krvi, pomaui si
uzajamno u ivotu koji su njihove tjelesne mane inile jo teim, vodei nijemi razgovor osvijetljen
povremeno kakvim komadikom reenice, ali sloniji i poznavajui jedno drugo daleko bolje od
mnogih normalnih parova. Da, da, govorio je Ernest. Jacques, Jacques, ona stalno spominje. I
106
evo me tu, odvrati mu Jacques. I evo ga, zaista, tu, ponovno medu njima kao nekad, ne znajui to
da im kae iako ih nije nikad prestao voljeti, barem njih, koje voli jo i vie stoga to mu
omoguuju da ih voli, on koji je bio nesposoban voljeti tolika stvorenja koja su to zasluivala.
-ADaniel?
- Dobro je, star kao ja; Pierrot njegov brat u zatvoru.
- Zato?
- Kae sindikat. Ja mislim da je s Arapima. Pa odjednom zabrinuto:
- uj, razbojnici, to dobro?
- Ne, - ree Jacques, - drugi Arapi da, razbojnici ne.
- Dobro, rekao sam tvojoj majci gazde previe okrutni. Bilo je neizdrivo, ali razbojnici, to ne ide.
- Upravo tako, - ree Jacques. - Ali moramo uiniti neto za Pierrota.
- Dobro, reem Danielu.
- A Donat? (To je bio radnik u plinari, boksa.)
- Umro je. Rak. Svi smo stari.
Da, Donat je bio mrtav. I teta Marguerite, mamina sestra, bila je mrtva, ona kojoj ga je baka vukla
svake nedjelje poslije podne i gdje mu je bilo strano dosadno, osim kad bi ga tetak Michel, koji je
bio koija i kojem su ti razgovori u mranoj blagovaonici uz zdjelicu crne kave na stolnjaku od
votanog platna takoer bili dosadni, odveo u svoju konjunicu nedaleko od kue, i ondje, u
polumraku, dok je poslijepodnevno sunce vani grijalo ulice, osjetio bi najprije miris dlake, slame i
konjske balege, uo kako lanci ulara struu po drvenim jaslama, konji bi okrenuli prema njima
svoje oi s dugim trepavicama, a tetak Michel, visok, mrav, dugakih brkova, koji je i sam mirisao
107
po slami, podigao bi ga na konja koji bi mirno, zaro-nivi ponovno glavu u jasle nastavio mljeti
svoju zob, dok bi mu tetak donosio rogae koje je vakao i cuclao sa slau, pun zahvalnosti prema
tom tetku duhom uvijek vezanom uz konje, i upravo bi s njim na Uskrnji ponedjeljak cijela obitelj
odlazila na izlet u umu Sidi-Ferruch, Michel bi iznajmio jedan od onih konjskih tramvaja kakvi su
u ono vrijeme prometovali izmeu njihove etvrti i sredita Alira, svojevrstan veliki kavez s
reetkama i klupama okrenutim lea uz leda u koji su bili upregnuti konji, prednjaka bi Michel
izabrao u svojoj konjunici, rano ujutro u tramvaj bi natovarili velike koare za rublje pune velikih,
prostih brioa zvanih mounas i laganih i prhkih kolaa zvanih oreillettes to su ih sve ene iz obitelji
mijesile kod tete Marguerite puna dva dana uoi izleta na stolnjaku od votanog platna posutom
branom, na kojem bi tijesto razvlaile valjkom dok ne bi prekrilo gotovi cijeli stol-njak, pa s
nazubljenim kotaiem od imirova drva izrezivale kolaie, a djeca ih na pladnjevima odnosila do
velikih posuda s kipuim uljem u kojima su se prili, pa ih kasnije redali u velike koare za rublje,
odakle se onda dizao ugodan miris vanilije koji ih je pratio cijelim putem do Sidi-Ferrucha,
pomijean s mirisom morske rose to je dopirala sve do ceste uz obalu, kojom su ustro grabila
etiri konja iznad kojih je Michela pucketao biem, dodajui ga s vremena na vrijeme Jacquesu koji
je sjedio pored njega, Jacquesu koji je bio oparan etirima golemim sapima to su se njihale ispod
njega uz glasnu zvonjavu praporaca ili se rastvarale dok bi se rep podizao, pa je mogao lijepo vidjeti
kako se pojavljuje i pada na zemlju sona konjska balega, a ispod potkova su frcale iskre i praporci
su zvonili sve bre dok su konji kadili zrak oko sebe.
a vratiti se na Michela za vrijeme potresa u Orleansvilleu.
108

U umi, dok su ostali smjetali izmeu drvea velike koare za rublje i prostirali kuhinjske krpe,
Jacques je pomagao Michelu da guvom od slame istrlja konje i objesi im oko vrata zobnice od
grubog platna u kojima su ovi vakali, zatvarajui i otvarajui svoje tople oi ili pak nervozno
kopitom tjerajui muhe. uma je bila puna ljudi, jeli su gurajui se jedan preko drugog, plesali tu i
tamo uz zvuke harmonike ili gitare, u blizini je hualo more, nikad nije bilo tako toplo da bi se
kupali, ali uvijek dosta toplo da bosonogi hodaju po prvim valovima, dok su ostali poivali i dok se
u svjetlosti to je neprimjetno postajala sve blaom nebeski svod inio jo prostranijim, tako
prostranim da su djetetu suze navirale na oi i bilo mu je da klie od radosti i zahvalnosti prema tom
divnom ivotu. Ali teta Maguerite je umrla, ona onako lijepa, i uvijek lijepo odjevena, i previe
dopadljivo, govorkali su, i pravo je imala jer ju je eerna bolest prikovala uz stolac, pa se u
zaputenom stanu poela nadimati i postala tako debela i podbuhla da je jedva disala, runa da se
prestrai, okruena svojim kerima i epavim sinom postolarom koji su, s tugom u srcu, stalno
oslukivali da li jo dieab. Sve se vie debljala, naopana inzulinom, i na kraju joj je doista
ponestalo dahac.
Ali umrla je i teta Jeanne, bakina sestra, ona koja bi nedjeljom poslije podne priustvovala
koncertima i koja je dugo izdrala na svom imanju obijeljenom vapnom, okruena trima kerima
ratnim udovicama, priajui stalno o svom muu koji je odavno poginuo u ratud, i s tetkom
Josephom koji je pak govorio samo
a esta knjiga 2. dijela.
b I Francis je umro (vidjeti posljednje biljeke)
c Denise ih naputa s osamnaest godina i odaje se razvratnom ivotu - Vraa se kad joj je dvadeset i
jedna godina, obogatila se, i prodaje svoj nakit da bi obnovila oevu konjunicu - podlijee nekoj
epidemiji.
d keri?
109
mahonskim jezikom i kome se Jacques divio zbog njegove sijede kose iznad lijepog ruiastog lica
i zbog crnog sombrera koji je nosio ak i za stolom, koji je sa svojim neponovljivim otmjenim
dranjem bio pravi seoski patrijarh, no kome se ipak dogaalo da se za vrijeme jela malo pridigne i
ispusti nepristojan zvuk zbog kojeg se onda uljudno ispriavao pred rezigniranim prijekorima svoje
ene. I bakini su susjedi, Massonovi, svi pomrli, najprije stara, zatim starija sestra, velika
Alexandra, i [ ]'s klempavim uima, koji je bio akrobat i pjevao je na matinejama u kinu Alca-zar.
Da, svi, ak i najmlaa ki Marthe, kojoj se njegov brat Henri udvarao i vie nego udvarao.
Nitko vie nije govorio o njima. Ni njegova majka ni njegov ujak nisu vie govorili o preminulim
roacima. Ni o tom ocu o kojem je traio neki trag, ni o drugima. Nastavljali su ivjeti oskudno
iako nisu vie bili siromani, ali navika je bila tu, a osim toga i nepovjerenje prema ivotu kojeg su
voljeli nagonski, ali su iz iskustva znali da redovito donosi nesreu, nikad je ne najavljujui^ Osim
toga, takvi kakvi su oboje bili, utljivi i povueni, bez uspomena i vjerni samo ponekoj nejasnoj
slici, ivjeli su sada nadomak smrti, to jest uvijek samo u sadanjosti. Od njih nee nikada saznati
tko je bio njegov otac, pa ak ni kad bi, samom svojom prisutnou, probudili u njemu nove izvore
potekle iz siromanog i sretnog djetinjstva, nije bio siguran da bi te tako bogate uspomene, tako jake
u njemu, bile doista vjerne djetetu kakvo je bio. Ali je zato bio mnogo sigurniji u to da se mora
zadovoljiti s dvije ili tri povlatene slike koje su ga sjedinjavale s njima, koje su ga stapale s njima u
jedno, koje su iskljuivale ono to je godinama pokuavao biti i svodile ga
1 Neitko ime.
a pa to su ustvari udovita? (ne, on je .)
110
konano na anonimno i slijepo bie koje je preivjelo sve te godine kroz svoju obitelj i koje je bilo
najplemenitiji dio njega.
Poput slike onih sparnih veeri kad bi se cijela obitelj sa stolicama sila na plonik pred ulazna
vrata, gdje se zaguljiv i vru zrak sputao s pranjavih fikusa, dok su stanovnici etvrti pred njima
odlazili i dolazili, a Jacquesa, glave naslonjene na mravo rame svoje majke u malo zavaljenoj
stolici, promatrao kroz kronje zvijezde na ljetnom nebu, ili pak slika one Badnje veeri kad su se

iza ponoi bez Ernesta vraali od tete Marguerite i vidjeli ispred restorana nedaleko od njihova
ulaza ovjeka ispruena na podu, i drugog kako oko njega plee. Dva su ovjeka, ve podobro
pijana, traila jo pia. Vlasnik restorana, krhki plavokosi mladi, nije ih htio posluiti. Ovi su mu
onda nogama izudarali enu koja je bila trudna. Tada je vlasnik restorana potegnuo pitolj. Metak se
zabio ovjeku u sljepooicu. Njegova je glava sad poivala na rani. Pijan od alkohola i uasa, onaj
je drugi poeo oko njega plesati, i dok je restoran zatvarao vrata ljudi su se razbjeali prije negoli
doe policija. U tom zabaenom dijelu etvrti gdje su stanovnici ivjeli vezani jedni za druge, te
dvije ene to su vrsto privi-jale djecu uza se, rijetka svjetla na ploniku masnom od nedavne kie,
dugi i mokri tragovi automobila to su klizili cestom, buni i osvijetljeni tramvaji to su prolazili u
pravilnim razmacima, puni veselih putnika ravnodunih prema tom prizoru iz nekog drugog svijeta,
urezali su u prestraeno Jacqueovo srce sliku koja je nadivjela sve ostale: sladunjavu i nametljivu
sliku etvrti kojom je bezbrino i pohlepno vladao danju, ali koja je s dolaskom noi odjednom
postajala tajnovitom i zastraujuom, kad su se ulice poele
ponizan i ponosan gospodar ljepote noi.
111
puniti sjenama ili pak kad bi jedna jedina bezimena sjena iznenada izronila iz mraka preplavljena
krvavom svjetlou crvene kugle u izlogu ljekarne, i kad bi dijete obuzeto odjednom nekom
zebnjom tralo prema jadnoj kui da se skloni k svojima.
6.b. kola1
aOvaj nije poznavao njegova oca, ali je o njemu govorio kao o nekom pomalo mitolokom biu, i, u
svakom sluaju, u odreenom mu je trenutku znao nadomjestiti oca. Jacques ga stoga nije nikad
zaboravio, kao da je, ne osjetivi nikad stvarno odsutnost oca kojeg nije ni upoznao, ve kao dijete
pa i kasnije u ivotu, nesvjesno prepoznavao jedini oinski postupak, istovremeno promiljen i
odluan, s kojim se susreo u djetinjstvu. Jer gospodin Bernard, njegov uitelj, u odreenom je
trenutku zaista uloio sav svoj ljudski napor da promijeni sudbinu tog djeteta o kojem se morao
brinuti, i odista ju je promijenio.
Gospodin Bernard sad je bio tu pred Jacquesom u svom malom stanu zavojite ulice Rovigo, gotovo
u podnoju Casbahe, etvrti koja nadvisuje grad i more, napuenoj sitnim trgovcima svih rasa i
vjera, gdje kue miriu na zaine i bijedu. Bio je tu pred njim, ostario, prorijeene kose, sa
starakim pjegama na ve prozirnoj koi lica i ruku, kretao se sporije nego nekad i bio oigledno
sretan kad se mogao ponovno zavaliti u svoj naslonja od trstike, pokraj prozora koji je gledao na
trgovaku ulicu i na kojem je cvrkutao kana-rinac, a i godine su ga smekale pa nije skrivao
uzbuenje, to ne bi bio uinio ranije, ali bio je jo uspravan, a glas mu je bio jak i odluan, kao u
vrijeme kad
112
1 Pogledati u dodatku, strana 235-236, List II. koji je autor umetnuo izmeu 68. i 69. stranice
rukopisa a prijelaz s 6?
113
bi stojei pred razredom govorio: U red po dvojica. Po dvojica. Nisam rekao petorica! I guranje
bi prestalo, uenici koji su se gospodina Bernarda bojali i istovremeno ga oboavali, poredali bi se
uz vanjski zid razreda, na galeriji prvog kata, sve dok redovi napokon ne bi bili pravilni i
nepomini, a djeca utihnula, dok ih jedno Ulazite sad, bando lijenina ne bi oslobodilo i dalo
znak za pokret i poetak nove, tie aktivnosti koju bi gospodin Bernard, snaan, elegantno odjeven,
s muevnim licem okrunjenim prorijeenom, ali uredno zaglaenom kosom, namirisan kolonjskom
vodom, nadzirao dobrohotno i strogo.
kola se nalazila u razmjerno novom dijelu te stare etvrti, medu jednokatnicama i dvokatnicama
sagraenim prije rata 70. godine i neto novijim skladitima koja su povezivala glavnu ulicu, u
kojoj je bila Jacquesova kua, s unutranjim pristanitem Alirske luke, gdje su bili gatovi s
ugljenom. Jacques je dva puta dnevno pjeaio do kole, koju je poeo pohaati s etiri godine jo
kao malu kolu i od koje mu u sjeanju nije ostalo nita osim umivaonika od tamna kamena u dnu
natkrivenog kolskog dvorita u koji je jednog dana udario glavom, ustavi u krvi, s napuklom
arkadom i izazvavi sveopu paniku uiteljica, i tada se zapravo prvi put susreo s kopama, koje su,

tek to su mu ih skinuli, zamijenile druge, na drugoj arkadi, jer je njegov brat kod kue bio zamislio
da mu nabije na glavu stari polucilindar koji mu je zaklanjao oi i obue stari kaput o koji je
zapinjao pri hodu, pa je udario glavom o odlijepljenu ploicu to je strala iz poda i krv je opet
potekla. Ve je u malu kolu iao s Pierreom, godinu dana ili gotovo godinu starijim od njega, koji
je stanovao u oblinjoj ulici s majkom, takoer ratnom udovicom, potanskom slubenicom, i s dva
ujaka zaposlena na eljeznici. Njihove su obitelji vie-manje prijateljevale, onako kako je to obiaj
u
114
takvim etvrtima, a to znai uzajamno se potujui, ali se gotovo nikad ne posjeujui, i bili su
spremni iskreno jedni drugima pomoi iako im se za to gotovo nikad nije pruila prilika. Samo su
djeca postala pravi prijatelji, od prvog dana, kad su dvojica djeaka, Jacques, jo u haljinici, kojeg
su povjerili Pierreu, svjesnom svojih kratkih hlaa i svoje odgovornosti starijeg, krenuli u malu
kolu. Proli su nakon toga zajedno cijeli niz razreda osnovne kole, niih i onih viih, u koje je
Jacques krenuo s devet godina. Punih pet godina etiri su puta dnevno zajedno prelazili isti put,
jedan plavokos, drugi crnokos, jedan miran, drugi buan, ali braa po podrijetlu i po sudbini,
obojica dobri aci i istovremeno neumorni igrai. Jacques se u nekim predmetima vie isticao, no
njegovo ponaanje, njegova nestanost, njegova potreba da se pravi vaan, takoer, tjerali su ga na
tisuu ludosti, to je davalo prednost Pierreu, promiljenijem i zatvoreni-jem. Tako su naizmjence
bili najbolji u razredu, i ne pomiljajui da se zbog toga uzohole, za razliku od njihovih obitelji.
Njihova su zadovoljstva bila drukija. Ujutro bi Jacques ekao Pierrea pred kuom. Krenuli bi prije
prolaska ulinih pometaa, ili bolje reeno malih kola koja je vukao konj oguljenih koljena i kojima
je upravljao jedan stari Arapin. Plonik je bio jo mokar od none vlage, a zrak to je dolazio s mora
imao je okus soli. Pierreova ulica, koja je vodila do trnice, bila je naikana kantama za otpatke,
po kojima su izgladnjeli Arapi i Mauri, i poneki panjolski kloar, prekapali u zoru nalazei jo
uvijek poneto u onome to su siromane i tedljive obitelji dovoljno prezirale da bi odbacile.
Poklopci kanti za otpatke bili su uglavnom podignuti, i u to doba jutra ilave i mrave uline make
zauzele bi mjesto odr-panaca. Dva bi se djeaka neujno prikrala kantama i naglo spustila poklopac
zatvorivi maku u kantu. To
115
nije bio lak pothvat jer su make roene i odrasle u siromanoj etvrti imale svu okretnost i brzinu
ivotinja naviklih da brane svoje pravo na ivot. Ipak bi se ponekad, potpuno zaokupljena kakvim
ukusnim pronalaskom koji je bilo teko izvuci iz hrpe smea, maka dala iznenaditi. Poklopac bi se
spustio uz tre-sak, maka bi uasnuto zamijaukala, te grevitim pokretima leda i pandi uspjela
podii krov svog cina-nog zatvora, izvui se iz njega, dlake nakostrijeene od uasa i strugnuti kao
da joj je opor pasa za petama, uz grohotan smijeh dvaju nadmonih krvnika nesvjesnih svoje
okrutnosti8. Ti su krvnici, dodue, bili istovremeno sasvim nedosljedni jer su s gnuanjem
proganjali intara, kome su djeca dala nadimak Galoufa1 (to na panjolskom....). Taj gradski
inovnik djelovao je otprilike u isto vrijeme, no, ponekad je, po potrebi, iao u obilazak grada i
poslije podne. Bio je to europski odjeven Arapin koji je obino stajao u dnu neobinog vozila s dva
upregnuta konja, kojima je pak upravljao drugi, stari ravnoduni Arapin. Vozilo se sastojao od
svojevrsne drvene kutije u kojoj su sa svake strane bila dva reda kaveza vrstih reetaka. Bilo je
ukupno esnaest kaveza, a svaki je mogao primiti po jednog psa koji bi se tu naao priklijeten
izmeu reetaka i pregrade kaveza. Uspravljen na papuici na stranjem dijelu kola, s nosom u
visini krova kaveza, imao je dobar pregled nad svojim lovitem. Kola su vozila polako mokrim
ulicama koje su se poele puniti djecom to su odlazila u kolu, domaicama koje su odlazile po
kruh i mlijeko u flanelastim kunim haljinama s cvjetnim uzorkom arkih boja, arapskim trgovcima
koji su odlazili na trnicu s malom rasklopnom tezgom na jednom
a egzotizam, juha od graka
1 Taj je nadimak dobio po prvom ovjeku koji je obavljao tu slubu i koji se stvarno zvao Galoufa.
116
ramenu i ogromnom pletenom koarom punom robe za prodaju na drugom. Stari bi Arapin na
iznenadni povik intara zategnuo uzde i kola bi stala. intar je spazio jednu od svojih jadnih rtava

dok je grozniavo kopala po kanti za otpatke, izbezumljeno pogledavajui iza sebe, ili pak dok je
kidala du kakvog zida, urno i uznemireno kako to ine izgladnjeli psi. Galoufa bi tad s vrha kola
dohvatio volujsku ilu sa eljeznim lancem na vrhu to je putem prstena klizio drkom. Spretnim,
brzim i tihim korakom trapera pribliavao se ivotinji, stigao do nje, i ukoliko nije imala ogrlicu,
koja je obiljeje tatinih sinova, potrao prema njoj1 iznenadnom i zapanjujuom brzinom, prebacio
joj oko vrata svoje oruje koje je funkcioniralo poput lasa od eljeza i koe. Uhvaena tako za vrat,
ivotinja se luaki odupirala i bespomono cvilila. No ovjek bi [je] brzo odvukao do kola, otvorio
jedna vrata--reetku te podigao psa, stiui mu sve vie omu oko vrata, i ubacio ga u kavez, dobro
pazei da provue drku svog lasa kroz reetke. Kad je kavez bio dobro zatvoren, povukao bi
eljezni lanac i oslobodio vrat psu lienom slobode. Tako je bar bilo kad psu ne bi pritekla u pomo
djeca iz etvrti. Jer svi su se urotili protiv Galoufe. Znali su da uhvaene pse odvode u gradsku
intarnicu, dre ih tamo tri dana, a nakon toga, ako nitko ne doe po njih, ivotinje ubijaju. No, ak
i da to nisu znali, kukavan prizor tih mrtvakih kola koja se vraaju na odredite poslije uspjenog
obilaska, natovarena nesretnim ivotinjama svih dlaka i veliina, koje su, prestraene iza reetaka,
ostavljale iza kola trag cvilea i zavijanja pred smru, bio bi dovoljan da ih ozlojedi. Stoga su djeca,
im bi se kola s kavezima pojavila u etvrti, jedna drugima dala znak. Razbjeali bi se po cijeloj
etvrti pa i sami
Sic
117
krenuli u lov na pse da ih potjeraju u druge dijelove grada, daleko od stranoga lasa. Kad bi se pak,
unato tim mjerama opreza, dogodilo, kao mnogo puta, da inter otkrije kakva psa lutalicu u
Jacquesovoj i Pierreovoj nazonosti, taktika je bila uvijek ista. Prije negoli bi se lovac uspio
pribliiti svom plijenu, Jacques i Pierre bi poeli vikati: Galoufa, Galoufa tako glasno i prodorno
da bi pas strugnuo to je bre mogao i zaas bio izvan dometa. Tog su trenutka i djeca morala
dokazati da znaju brzo trati, jer bi jadni Galoufa, koji je bio plaen po uhvaenom psu, lud od
bijesa, pojurio za njima vitlajui svojom volujskom ilom. Odrasli su im obino pomagali u bijegu,
bilo tako to su ometali Galoufu, ili ga pak naprosto zaustavljali i zamolili da se radije brine o
psima. Radnici iz etvrti, svi odreda lovci, voljeli su pse i nisu imali nikakva razmijevanja za to
neobino zanimanje. Kako je znao rei ujak Ernest: On ljeniina! Svu je tu strku s visine
promatrao stari Arapin to je upravljao konjima, utke, ravnoduan, mirno motajui cigaretu ako bi
se rasprava oduljila. No bez obzira na to jesu li zarobljavali make ili oslobaali pse, djeaci su brzo
nastavljali put prema koli i uenju, dok bi za njima leprale pelerine, ako je bila zima, ili odzvanjao
klepet sandala (zvanih mevas), ako je bilo ljeto. Putem bi proli preko trnice i bacili brz pogled po
tezgama, gdje su se ovisno o godinjem doba, pred njima nizala brda oskorua, narani ili
mandarina1, marelica, bresaka, dinja i lubenica, plodova od kojih e oni kuati samo one najjeftinije
i to u ogranienim koliinama, zajahali nekoliko puta uglaani rub velikog bazena oko vodoskoka,
ne isputajui kolsku torbu, pa odjurili dalje uz skladita bulevara Thiers zapah-nuti mirisom
narani koji je dopirao iz tvornice gdje
Sic
118
su ih gulili i od kore spravljali razne likere, uspeli se malom ulicom punom vrtova i vila, te napokon
izbili u ulicu Aumerat koja je vrvila djecom, to su, u sveopoj graji razgovora ekala da se otvore
kolska vrata.
Zatim bi poela nastava. S gospodinom Bernardom ona je uvijek bila zanimljiva iz jednostavnog
razloga to je on strasno volio svoj poziv. Vani je sunce moglo vritati po riim zidovima, uionica
kljuati od vruine unato sjeni od zavjesa na iroke, ute i bijele pruge. Moglo je i kiiti kao iz
kabla, kao to to biva u Aliru, pa se ulice pretvore u mrane i mokre jame, pozornost razreda jedva
da je bila poremeena. Samo su muhe pred nevrijeme odvraale pozornost djece. Lovili bi ih i
ubacivali u tintarnice gdje ih je ekalo gadno umiranje, davljene u ljubiastom talogu malih
stoastih porculanskih tintarnica umetnutih u za njih predviene rupe na kolskoj klupi. No, metoda
gospodina Bernarda, koja se sastojala u tome da bude nepopustljiv kad je bila rije o ponaanju, ali
da zauzvrat kolski sat uini zanimljivim i zabavnim, pobjeivala je ak i muhe. Uvijek je u pravom

trenutku znao izvuci iz svog ormara s blagom zbirku minerala, herbarij, punjene leptire ili kukce
ili..., koji su zaokupili zanimanje njegovih uenika im bi ono popustilo. Jedini je na koli uspio
dobiti epidijaskop, pa im je dva put mjeseno prireivao projekcije iz prirodopisa i zemljopisa.
Uveo je i natjecanje u raunanju napamet, iz aritmetike, koje je prisiljavalo uenika da brzo
razmilja. Zadao bi razredu, koji je morao sjediti prekrienih ruku, zadatak iz dijeljenja, mnoenja
ili ponekad malo tei zadatak iz zbrajanja. Koliko je 1267 + 691? Onaj koji bi prvi tono rijeio
zadatak dobio bi jedan bod koji mu se pribrojio opem mjesenom uspjehu. to se ostalih predmeta
tie, sluio se udbenicima znalaki i tono... To su uvijek bili udbenici koji su bili u uporabi u
metropoli. I ta
119
djeca, koja su znala samo za iroko, prainu, obilne i kratke pljuskove, za pijesak sa ala i more to
plamti pod suncem, marljivo su itala, pazei na toku i zarez, za njih mitske prie o djeci to se s
vunenim kapama na glavi i izmama na nogama vraaju kui po cii zimi, vukui za sobom
naramke drva po stazama prekrivenim snijegom, dok konano ne ugledaju krov svog doma pod
snijegom i dimnjak to se dimi, to je bio znak da se na ognjitu pripravlja juha od graka. Jacquesu
su te pripovijetke bile prava egzotika. Sanjao je o njima, svoje sastave ispunjavao opisima jednog
svijeta koji nije nikad vidio, i nije prestajao ispitivati baku o snijegu koji je padao puni sat dvadeset
godina ranije u Aliru i okolici. Te su pripovijetke za njega bile dio kolskih ari, medu koje se
ubrajao i miris lakiranih ravnala i pernica, izvrstan okus remena kolske torbe koji je vakao
rjeavajui teke zadatke, gorak i opor miris ljubiaste tinte, pogotovu kad bi na njega doao red da
napuni tintarnice tintom to se nalazila u velikoj tamnoj boci koja je imala ep sa staklenom koljenastom cjevicom, pa je Jacques s uivanjem prinosio nos njezinu otvoru, njean dodir s
glatkoom stranica nekih knjiga, koje su uz to ugodno mirisale na tiskaru i ljepilo, i konano, za
kinih dana, onaj miris mokre vune koji se isparavao iz vunenih kabanica u dnu razreda i koji kao
da je nagovjetao onaj rajski svijet u kojem djeca s izmama i vunenim kapama tre kroz snijeg
prema ugrijanoj kui.
Samo je kola Jacquesu i Pierreu pruala te radosti. U njoj su bez sumnje voljeli ono to nisu
nalazili kod kue, gdje su siromatvo i neznanje inili ivot tekim, sumornim, kao zatvorenim u
sebe sama; siromatvo je tvrava bez viseeg mosta.
No, nije to bilo samo to, jer Jacques se osjeao naj-nesretnijim djetetom na svijetu kad je dolo
vrijeme kolskih praznika pa ga je baka, ne bi li se nakratko
oslobodila neumornog derita, poslala u djeju koloniju gdje je bilo pedesetak djece i aica
odgojitelja, u brda Zaccar, u Milianu, gdje su bili smjeteni u kolu opremljenu spavaonicama,
dobro jeli i udobno spavali, igrali se i etali po cijeli dan, pod nadzorom ljubaznih bolniarki, a kad
bi se spustila veer, kad su se sjene urno uspinjale obroncima planina i kad se iz oblinje vojarne,
usred mukle tiine gradia izgubljenog u brdima kojih stotinjak kilometara od svakog posjeenog
mjesta, tugaljivim notama oglasila truba najavljujui policijski sat, dijete je osjetilo kako u njemu
raste beskrajan oaj, i eznulo u tiini za ubogom kuom svog djetinjstva lienom svegaaNo, kola za njih nije znaila samo bijeg od obiteljskog ivota. Ona je, barem to se tie nastave
gospodina Bernarda, bila hranom njihovoj gladi za otkrivanjem novog, jo svojstvenijoj djetetu
negoli odraslu ovjeku. I u drugim su razredima nedvojbeno poduavali djecu mnogim stvarima, ali
to je bilo pomalo slino tovljenju gusaka. Posluivali su im ve zgotovljenu hranu i molili ih da je
progutaju. U razredu gospodina Germainea1 prvi su put osjetili da postoje i da su predmetom
najvieg potovanja: stavljeno im je, naime, do znanja da su dostojni da otkrivaju svijet. tovie,
njihov se uitelj nije posveivao samo tome da ih naui onome za to je bio plaen da poduava, on
ih je s lakoom primio u svoj ivot, ivio ga s njima, pripovijedao im o svojem djetinjstvu i o
ivotima neke djece koju je upoznao, iznosio im svoja gledita, nipoto svoje ideje, pa tako,
primjerice, iako je bio antiklerikalac kao i veina njegovim drugova, u razredu nikad nije rekao ni
jednu rije protiv religije, ni protiv bilo ega to bi moglo biti predmetom neijeg
a produljiti i hvaliti laiku kolu Ovdje autor naziva uitelja njegovim pravim imenom.
120
121

izbora ili neijeg uvjerenja, ali je zato iz dna due osuivao ono o emu se nije imalo to
raspravljati, krau, prokazivanje, bezobzirnost, nepotenje.
Pripovijedao im je osobito o ratu, jo posve bliskom, u kojem je proveo etiri godine, o patnjama
vojnika, o njihovoj hrabrosti, njihovu strpljenju i o srei primirja. Na kraju svakog tromjeseja, prije
negoli ih je poslao na praznike, i s vremena na vrijeme kad bi mu raspored to doputao, obiavao im
je itati duge odlomke iz Dorgelesove knjige Les Croix de boisa. Jac-quesu su ta tiva otvarala jo
jedna vrata egzotike, no egzotike u kojoj su vrebali strah i nevolje, iako ih nikad, osim teoretski,
nije povezivao s ocem kojeg nije nikad upoznao. Jednostavno se svim srcem predavao tivu koje bi
njegov uitelj itao svim svojim srcem i koje mu je opet govorilo o snijegu i dragoj mu zimi, ali i o
udesnim ljudima odjevenim u teke tkanine skru-ene od blata, koji govore nekim neobinim
jezikom i ive u rupama pod stropom od granata, raketa i metaka. Svako su itanje on i Pierre
iekivali sa sve veim nestrpljenjem. Taj rat o kojem su svi jo govorili (Jac-ques je sluao bez
rijei, naulivi ui, Daniela kad je na svoj nain prepriavao bitku na Marni u kojoj je sudjelovao,
ne znajui ni dandanas kako se odande vratio, kad su ih, njih, zuave, pripovijedao je, poslali u
strijelce, pa su silazili s orujem na gotovs u usjeklinu i nije bilo nikoga pred njima i hodali su tako i
hodali i iznenada kad su se nali na pola spusta, strijelci su padali jedan za drugim, i dno klanca
puno krvi i onih to su zazivali mama, bilo je strano), koji preivjeli borci nisu mogli zaboraviti i
ija je sjena lebdjela nad svim to se oko njih odluivalo i nad svim planovima to su se kovali za
povijest, arobnu i jo udesniju nego to su bile bajke koje su itali u drugim razredima
i koje bi bili sluali s razoaranjem i dosadom da je gospodin Bernard pokuao izmijeniti svoj
program. No on je nastavljao, zabavni prizori smjenjivali su se sa stravinim opisima, i malo
pomalo, afrika su se djeca upoznavala s... X, Y, Z-om, koji su postali dio njihove druine, o kojima
su meusobno razgovarali kao o starim prijateljima, tako prisutnim i tako ivim da Jacques nije
mogao zamisliti da bi, iako su ivjeli u ratu, mogli postati njegovom rtvom. Tako, onog dana na
kraju kolske godine, kad je, stigavi do kraja knjige*, gospodin Bernard tihim glasom proitao da
je D. umro, kad je sklopio knjigu u tiini, suoen sa svojim osjeajima i svojim uspomenama, i
podigao pogled prema razredu, opazio je kako ga Jacques iz prve klupe netremice gleda, lica
oblivena suzama, jecajui tako bolno kao da nikada nee prestati: Hajde, mali, hajde, rekao je
gospodin Bernard jedva ujnim glasom, pa ustao i pospremao knjigu u ormar, leima okrenut
razredu.
Priekaj, mali, ree gospodin Bernard. Ustane s naporom, prijee noktom kaiprsta po reetkama
krletke svog kanarinca koji zapjeva od sveg glasa. Ah, Casimir, gladni smo, traimo da nam tata
neto da, i uputi se prema maloj kolskoj klupi u dnu sobe, pored kamina. Pretrai jednu ladicu,
zatvori je, otvori drugu, izvue neto iz nje. Dri, ree, to je za tebe. Jacques uzme knjigu
umotanu u smekast duanski papir i bez natpisa na koricama. I prije negoli ju je otvorio, znao je da
je to knjiga Les croix de bois, upravo onaj primjerak iz kojeg im je gospodin Bernard itao u
razredu. Ne, ne, htio je rei, to je previe. Ali nije nalazio rijei. Gospodin Bernard kimao je
svojom starom glavom. Plakao si zadnji dan kole, sjea se? Od tog dana ta ti knjiga pripada. I
okrenu se da bi
vidjeti knjigu
122
123
sakrio suze to su mu odjednom navrle na oi. Ponovno ode do pisaeg stola, pa se s rukama na
leima vrati k Jacquesu te mu, maui pred nosom kratkim i vrstim crvenim ravnaloma kae:
Sjea li se slatkog prutia? Oh, Gospodine Bernard, ree Jacques, pa vi ste ga sauvali! Znate
li da je to danas zabranjeno? Pih, bilo je i onda. A ti si mi svjedokom da sam ga upotrebljavao.
Jacques je doista bio svjedokom, jer je gospodin Bernard bio pristalica tjelesnog kanjavanja.
Obino je kanjavanje, dodue, donosilo negativne bodove koji su se na kraju mjeseca odbijali od
bodova koje je uenik prikupio, to je utjecalo na njegov opi uspjeh. No, u ozbiljnim sluajevima
gospodin Bernard nije, poput njegovih kolega, slao prijestupnika direktoru. On je to sam rjeavao i
to prema ustaljenom ritualu. Jadni moj Robert, govorio bi, morat emo upotrijebiti slatki pruti.
Nitko u razredu ne bi reagirao (samo bi se moda u sebi smijao, sukladno stalnom pravilu ljudskog

srca prema kojem je kanjavanje jednih uvijek uivanje za drugeb). Dijete bi ustalo, blijedo, ali
najee trudei se da se dri hrabro (neki su ustajali iz kolske klupe ve lijui suze i ili prema
katedri pokraj koje je, ispred ploe, ve stajao gospodin Bernard.) Dio rituala, u kojem je bilo uvijek
i malo sadizma, bilo je i to da Robert ili Joseph sami sa stola uzmu slatki prut i predaju ga
prinositelju rtve.
Slatki pruti bilo je debelo i kratko ravnalo od crvena drva, s mrljama od tinte i puno kojekakvih
ogrebotina, koje je gospodin Bernard oduzeo jo davno nekom zaboravljenom ueniku; uenik bi ga
predao gospodinu Bernardu koji bi ga uzeo, uglavnom s podrugljivim izrazom lica, i razmaknuo
noge. Dijete bi moralo gurnuti glavu meu uiteljeva koljena, a ovaj bi je vrsto stegnuo skupivi
bedra. Po tako izloenoj
a Kazne.
b ili ono to je kanjava jedne, veseli druge.
124
stranjici, gospodin Bernard bi, sukladno kazni, udarao razliit broj puta, rasporeujui udarce
ravnomjerno na obje polutke. Reakcije na tu kaznu razlikovale su se prema uenicima. Jedni su
jecali jo prije negoli su dobili batine, na to bi neustraivi uitelj primijetio da pretjeruju, drugi bi
naivno pokrivali stranjicu rukama koje bi gospodin Bernard zaas sklonio. Neki su se, pak, pod
udaracima koji su pekli, divljaki ritali. Bilo je i onih, meu kojima je bio Jac-ques, koji su
podnosili udarce bez rijei, drhtei, i vraali se na mjesto gutajui krupne suze. Openito uzevi,
meutim, tu su kaznu prihvaali bez gorine, prije svega jer su gotovo svu djecu tukli i kod kue pa
su batine doivljavali kao prirodni nain odgoja, a i stoga to je uiteljeva pravednost bila
apsolutna, i to se unaprijed znalo iza kojih prekraja, uvijek istih, slijedi obred ispatanja, a svi oni
koji su prekoraili granicu iznad koje negativni bodovi nisu vie bili dostatni, znali su to ih eka, i
da e presuda biti primijenjena podjednako i sa istim arom na sve, od prvog do posljednjeg.
Jacques, koga je gospodin Bernard oito mnogo volio, dobivao je svoje poput ostalih, pa tako i
sutradan nakon to mu je gospodin Bernard javno pokazao svoju naklonost. Jacques je odgovarao
pred ploom pa poto je dobro odgovorio na postavljeno pitanje, gospodin Bernard pomilovao ga je
po obrazu, u razredu je netko tiho promrmljao mezimac, a gospodin Bernard ga je privinuo uza se
i ozbiljno rekao: Da, prema Cormervu osjeam posebnu naklonjenost kao uostalom i prema svima
onima meu vama koji su u ratu izgubili oca. Ja sam ratovao s njihovim oevima i ostao sam iv.
Pokuavam barem ovdje zamijeniti moje mrtve drugove. A sada, ako netko hoe rei da imam svoje
mezimce, neka se javi. Ta je besjeda primljena potpunim mukom. Kad su izlazili, Jacques je pitao
tko ga je nazvao mezimcem. Primiti takvu uvredu i ne reagirati znailo je izgubiti ast.
125
Ja, javio se Munoz, visok plavokos djeak prilino mlitav i bezbojan, koji je rijetko govorio, ali
je uvijek pokazivao antipatiju prema Jacquesu. Dobro, odvrati mu Jacques. Onda ti mater
kurvua. To je bila jedna od uobiajenih psovki koje su odmah izazvale tuu, psovati majku ili
mrtve na obalama Mediterana bila je od pamtivijeka najgora uvreda. Munoz je meutim oklijevao.
No obiaji su obiaji, i drugi su progovorili umjesto njega. Hajde, na zeleno polje. Zeleno polje je
bilo naputeno zemljite, nedaleko od kole, gdje je mjestimice rasla krljava trava i koje je bilo
zatrpano starim eljeznim obruima, limenkama i trulim bavama. Tu su se odvijale takozvane
donnades. Donnades su bili obini dvoboji, u kojima je aka zamjenjivala ma, ali koji su, barem
u naelu, potivali ista pravila. Njihov je cilj bilo rjeenje svae u kojoj je dovedena u pitanje ast
jednog od protivnika, bilo tako to mu je netko opsovao najbliu rodbinu ili pretke, bilo da je
podcijenio njegovu nacionalnu ili rasnu pripadnost, bilo da je nekoga prokazao ili bio optuen da je
to uinio, ukrao ili bio optuen da je ukrao, ili pak zbog posve nejasnih razloga kakvi svakodnevno
iskrsavaju meu djecom. Kad bi jedan od uenika smatrao, a napose kad bi drugi za njega smatrali
(a on to shvatio) da je uvreda bila takva da svakako treba sprati ljagu, uobiajena reenica bila je:
U etiri sata na zelenom polju. im bi ta presudna reenica bila izgovorena, uzbuenje bi
splasnulo i komentari bi prestali. Protivnici bi se povukli u pratnji svojih drugova. Za vrijeme
kolskih sati to su slijedili, vijest bi ila od klupe do klupe kao i imena ampiona koje su drugovi
kriomice promatrali i koji su se prema tome drali mirno i odluno kako to dolikuje mukarcima.

i sve tvoje mrtve.

126
Ono to su proivljavali u sebi bila je druga stvar, pa su i oni najhrabriji rastreseno pratili nastavu,
zaokupljeni tjeskobom to se primie trenutak kad e se suoiti s nasiljem. No nije se smjelo pruiti
priliku drugovima iz protivnikog tabora da se podsmjehuju i optuuju ampiona da mu se stisnuo
upak, kako je bilo uobiajeno rei.
Jacquesu se, poto je ispunio svoju muku dunost i izazvao Munoza na dvoboj, poprilino stisnuo,
kao uostalom svaki put kad bi morao zadati ili primiti udarac. No ve je donio odluku i nije dolazilo
u obzir da ni na trenutak pomisli na odustajanje. Tako je moralo biti, i on je znao da e ta lagana
munina koju osjea u elucu prije boja nestati im se suoi s protivnikom, kad ga ponese njegova
vlastita estina, koja mu je uostalom isto toliko koristila koliko mu je kodila .... i koja ga je
stajala1.
Te veeri kad je bio zakazan okraj s Mimozom sve se odvijalo prema ustaljenom ritualu. Borci, u
pratnji svojih navijaa prometnutih u sekundante koji su ve nosili ampionovu torbu, doli su prvi
na zeleno polje, a za njima su stigli svi oni koje je privlaila tua i koji su, na bojnom polju, na kraju
okruili protivnike to su odbacili pelerinu i kaputi u ruke svojih sekun-danata. Tog je puta ba
zahvaljujui svojoj estini Jac-ques navalio prvi, bez mnogo uvjerenja, natjerao Munoza da ustukne,
a ovaj povlaei se bez nekog reda i nespretno uzvraajui kroeima svog protivnika, dohvati
Jacquesa u obraz udarcem koji ga zaboli i ispuni slijepim bijesom koji je sve vie rastao
potpomognut vriskom, smijehom i navijanjem prisutnih. Navalio je na Munoza, obasuo ga
udarcima, zbunio ga, i s uitkom zadao kroe po desnom oku, a ovaj se, izgubivi posve ravnoteu,
jadno srui na stranjicu, plaui na
Odlomak tu prestaje.
127
jedno oko, dok mu je drugo sve vie oticalo. ljiva na oku, kraljevski i vrlo cijenjen udarac, jer je
dobrih nekoliko dana, i to veoma vidljivo, svjedoio o slavi pobjednika, kod svih su prisutnih
izazvali urlike nalik na Sijuksove. Munoz nije odmah ustao, pa je Pierre, kao intimni prijatelj,
odmah odluno intervenirao i proglasio Jacquesa pobjednikom, obukao mu kaputi, zaogrnuo
pelerinom i odveo ga s bojnog polja, u pratnji oboavatelja, dok se Munoz pridizao, i dalje plaui i
odijevajui se u malom krugu zaprepatenih. Jac-ques, oamuen tom brzom slavom jer se uope
nije nadao da e biti tako potpuna, jedva je uo oko sebe estitke i ve uljepane opise borbe. elio
se osjeati zadovoljnim, i njegovoj tatini je to na neki nain godilo, no, u trenutku kad je naputao
zelenu polje, i kad se okrenuo prema Munozu, neka mu je sumorna tuga pritisnula srce pri pogledu
da izoblieno lice onoga koga je potukao. I tako je spoznao da rat nije dobar, jer pobijediti ovjeka
isto je tako gorko kao i biti od njega pobijeen.
Kako bi upotpunili njegov odgoj, bez odlaganja su ga poduili da Tarpejska peina nije daleko od
Kapi-tola. I doista, sutradan, dok su ga drugovi zadivljeni udarali pod rebra, osjetio je da se mora
praviti vaan i razmetati se. Kako na poetku sata Munoz nije odgovorio kad su ga prozvali,
Jacquesovi su drugovi njegovu odsutnost komentirali ironinim cerekanjem i namigivali
pobjedniku, emu Jacques nije odolio pa je, okrenuvi se drugovima, zakiljio na jedno oko i
napuhao obraz te, ne znajui da ga gospodin Bernard promatra, stao izvoditi kojekakve grimase
koje su u tren oka nestale s njegova lica kad je uiteljev glas iznenada odjeknuo utihnulom
uionicom. Jadni moj mezime, govorio je taj hladnokrvni podrugljivac, i ti ima poput ostalih
pravo na slatki pruti. Pobjednik je morao ustati, otii po spravu za muenje, pa
128
zaroniti u osvjeavajui miris kolonjske vode to se irio oko gospodina Bernarda, i napokon
zauzeti sraman poloaj za kanjavanje.
Afera Munoz nije imala zavriti tom poukom iz praktine filozofije. Djeak je izbivao dva dana, pa
se Jacques unato svom bahatom ponaanju ipak malo zabrinuo, treeg dana ude u razred visok
uenik i obavijesti gospodin Bernarda da je uenik Cormerv pozvan direktoru. Direktoru se ilo
samo u jako ozbiljnim sluajevima pa je uitelj samo podigao obrve i rekao. Pouri, komariu,
nadam se da nisi napravio neku glupost. Klecavih koljena Jacques je slijedio visokog uenika

galerijom iznad cementiranog dvorita, zasaenog lanim paprom ija slaba sjena nije titila od
paklenske vruine, do direktorove sobe koja se nalazila na drugom kraju galerije. Prvo to je
ugledao kad je uao bio je, pred direktorovim pisaim stolom, Munoz u pratnji ene i mukarca
namrgoena lica. Iako mu je oko bilo nateeno i posve zatvoreno to je izobliavalo lice njegova
druga, Jacques je osjetio olakanje kad je vidio da je ovaj iv. No nije imao vremena uivati u tom
olakanju. Jesi li ti udario svog druga? upita direktor, omalen elav ovjek ruiaste puti i
energina glasa. Da, ree Jacques bezbojnim glasom. Rekla sam vam, gospodine, na to e
ena. Andre nije fakin. Potukli smo se, ree Jacques. To kao da i nisam uo. Zna da sam
zabranio bilo kakve tue, ak i izvan kole. Povrijedio si svog druga, a mogao si ga i ozbiljnije
raniti. Slijedeih e tjedan dana za vrijeme odmora u dvoritu stajati u kutu, to ti je prva opomena!
Ponovi li se to jo jednom, leti iz kole. Obavijestit u tvoje roditelje o tvojoj kazni. Moe se
vratiti u razred. Jacques je bio zaprepaten i nije se ni pomaknuo. Idi, ree direktor. Onda, Fantomas? ree gospodin Bernard kad se vratio u razred. Jacques je plakao. Hajde, sluam te.
Isprekidanim
129
glasom najprije je obznanio svoju kaznu, zatim rekao da su Munozovi roditelji podnijeli tubu i
napokon priznao da su se potukli. Zato ste se potukli? Nazvao me mezimcem. Jo
jedanput? Ne, ovdje u razredu. To je znai bio on. A ti si smatrao da te ja nisam dovoljno
branio. Jacques je oajniki promatrao gospodina Bernarda. Oh, jeste, jeste. Vi... I brine u pla.
Idi na mjesto, ree gospodin Bernard. To je nepravedno, procijedi dijete kroz suze. Da., ree
on tiho1.
Sutradan, za vrijeme odmora, Jacques je stajao po kazni u dnu natkrivenog kolskog dvorita,
leima okrenut prema igralitu i veselim povicima svojih drugova. Prebacivao je ravnoteu s jedne
noge na drugua, umirui od elje da i sam potri. S vremena na vrijeme pogledao bi iza sebe i vidio
gospodina Bernarda kako u jednom dijelu dvorita seta s kolegama i ne obazirui se na njega. No,
drugog dana nije ni primijetio kad mu je priao iza leda i potapao ga po potiljku: Kakvo ti je to
pokislo lice? I Munoz je u kazni. Eno, doputam ti da pogleda. Na drugom kraju dvorita
Munoz je doista stajao sam i mrzovoljan. Tvoji suuesnici odbili su se igrati s njim cijeli tjedan
dok si ti u kazni. Gospodin Bernard se smijao. Vidi, obojica ste kanjeni. I to je u redu. Potom
se nagne prema djetetu te mu, smijui se s puno ljubavi od koje se u osueniku podigao val
njenosti, kae. Bogme, komariu, kad te ovjek vidi ne bi vjerovao da ima takav kroe!
Toga ovjeka, koji danas razgovara sa svojim kanarincem i koji mu se obraa s mali iako je
ovome etrdeset godina, Jacques nije nikad prestao voljeti, unato tome to su ga godine,
udaljenost, i napokon
Odlomak tu prestaje. a Gospon, podmetnuo mi je nogu.
130
Drugi svjetski rat djelomino odvojili od njega jer nije imao nikakvih vijesti, i bio je sretan poput
djeteta kad je 1945. vremeni rezervist u vojnikoj kabanici pozvonio na njegova vratima, i to je bio
gospodin Bernard, koji je ponovno stupio u vojsku, ne zbog rata, nego protiv Hitlera, govorio je
a i ti si se mali borio, znao sam ja da si ti od dobre sorte, a nadam se da nisi zaboravio svoju
majku, dobra je ona, ima li bolje od tvoje majke na svijetu, a sad idem natrag u Alir, posjeti me, i
Jacques ga je posjeivao svake godine, ve petnaest godina, svake godine kao danas kad je na
odlasku poljubio toga ganutog starca koji mu je stiskao ruku na vratima, toga ovjeka koji ga je
bacio u svijet, preuzeo posve sam odgovornost da ga iupa iz njegove sredine i poalje ga prema
jo veim otkriima8.
kolska godina bliila se kraju, i gospodin Bernard pozvao je Jacquesa, Pierrea, Fleurva,
svojevrsnog fenomena koji je bio podjednako uspjean u svim predmetima, to je glava za
politehniku, govorio je uitelj, i Santiaga, lijepog djeaka koji je bio neto manje nadaren, ali
veoma marljiv: Eto, rekao je kad se razred ispraznio. Vi ste moji najbolji uenici. Odluio sam
vas prijaviti za stipendiju. Poloite li ispit, moi ete pohaati licej i maturirati. Puka je kola
najbolja kola. Ali ona vas nikamo ne vodi. Licej vam otvara sva vrata. I drae mi je da na ta vrata
udu siromani djeaci poput vas. No, za to mi treba pristanak vaih roditelja. A sad, magla!

Odjurie, zbunjeni, i razioe se bez komentara. Jacques je zatekao baku samu kod kue kako
prebire leu na stolnjaku od votana platna u blagovaonici. Oklijevao je, a onda odlui priekati
majku. Ona stigne, oito umorna, stavi pregau i pone pomagati baki prebirati leu. Jacques se
ponudio da i on pomogne, pa
Stipendija
131
su mu dali tanjur od debelog bijelog porculana na kojem je bilo lake razlikovati kamenie od
dobre lee. Objavio je novost nosa zabodena u tanjur. Kakva je to pria, ree baka. S koliko se
godina polae matura? S deset, odvrati Jacques. Baka odgurne svoj tanjur. uje li ti to? Nije
ula. Jacques joj polako ponovi novost. Oh, ree ona, to je zato to si pametan. Pametan ili
ne, sljedee je godine trebao u zanat. Dobro zna da nemamo novaca. Donosit e u kuu svoju
tjednu plau. Istina je, ree Catherine.
Vani su danje svjetlo i vruina poeli jenjavati. U to doba dana kad su radionice radile punom
parom, etvrt je bila pusta i tiha. Jacques je promatrao ulicu. Nije znao to ustvari hoe, ali je znao
da eli posluati gospodina Bernarda. No, s devet godina, niti je znao niti se mogao suprotstaviti
baki. Ona je, meutim, oito oklijevala. A to e raditi poslije? Ne znam. Moda u biti uitelj,
poput gospodina Bernarda. Da, za est godina! Prebirala je leu neto sporije. Pa, ree, ali
ne, ipak smo mi presiromani. Rei e gospodinu Bernardu da mi to ne moemo.
Sutradan su ostala trojica priopila Jacquesu da su se njihove obitelji sloile. A ti? Ne znam,
ree on osjetivi se odjednom jo siromanijim od svojih prijatelja, i to ga zaboli. Nakon nastave
ostadoe sva etvorica. Pierre, Fleurv i Santiago dali su odgovor. A ti, komariu,? Ne znam.
Gospodin Bernard ga je gledao. U redu je, ree on ostalima. Ali morat ete naveer poslije
nastave raditi sa mnom. Sredit u to, moete ii. Kad su ovi izali, gospodin Bernard sjedne u svoj
naslonja i privue Jacquesa k sebi. Onda? Baka kae da smo previe siromani i da na godinu
moram poeti raditi. A tvoja majka? Moja baka zapovijeda. Znam, ree gospodin Bernard.
Neko je vrijeme razmiljao, pa zagrli Jacquesa. Sluaj: mora je razumjeti. ivot joj je teak. Njih
su vas dvije same
132
odgojile, tvog brata i tebe, i uinile od vas dobre djeake. Zato se boji, to je neizbjeno. Unato
stipendiji trebat e ti jo malo pomoi, a osim toga est godina nee donositi novac u kuu.
Razumije? Jacques kimnu glavom i ne gledajui uitelja. Dobro. Ali moda joj moemo
objasniti. Uzmi svoju torbu, idem s tobom! Kui?, zapita Jacques. Pa da, bit e mi
zadovoljstvo opet vidjeti tvoju majku.
Neto kasnije, gospodin Bernard pokucao je na njihova vrata pred zbunjenim Jacquesovim
pogledom. Baka ih je dola otvoriti tarui ruke u pregau tako stisnutu oko pasa da joj je iskoio
njezin staraki trbuh. Kad je spazila uitelja krenula je rukom prema kosi da je zagladi. Onda,
bako, ree gospodin Bernard, u poslu, kao obino. Vrijedni ste vi. Baka uvede posjetitelja u sobu
kroz koju je trebalo proi do blagovaonice, ponudi mu da sjedne za stol, izvadi ae i anisovac. Ne
dajte se smetati, doao sam samo malo popriati s vama. Za poetak, raspitivao se o njezinoj djeci,
pa o njezinu ivotu na imanju, o njezinom muu, pripovijedao o svojoj djeci. U tom trenutku ude
Catherine Cormerv, usplahiri se, oslovi gospodina Bernarda s Gospodine uitelju, ode u svoju
sobu da se poelja i stavi istu pregau, pa se vrati i sjedne na rub stolca podalje od stola. A ti
malo proeci, ree gospodin Bernard Jacquesu. Shvaate, ree zatim baki, hvalit u ga, pa bi
mali jo mogao pomisliti da je to istina... Jacques izae, strmoglavi se stubama i stane u zasjedu na
ulazna vrata. Proao je cijeli sat, ulica je ponovno oivjela, nebo je izmeu fikusa postajalo zeleno,
kad je gospodin Bernard izronio iz stubita i naao mu se iza lea. Poeao ga je po glavi. No,
dobro, sve je dogovoreno. Tvoja je baka hrabra ena. to se pak tvoje majke tie... Ah!, ree,
nemoj je nikada zaboraviti. Gospodine, oglasi se odjednom baka i pojavi se u hodniku. Jednom
je rukom drala pregau, a drugom
133
brisala oi. Zaboravila sam... rekli ste da ete davati dodatne satove Jacquesu. Razumije se,
ree ovaj. I nee dangubiti, vjerujte mi. Ali mi vam neemo moi platiti. Gospodin Bernard ju je

pozorno gledao. Nita se ne brinite, ree drmajui Jacquesa, on mi je ve platio. On je ve bio

otiao, a baka uzme Jacquesa za ruku da se popnu u stan, i tada mu prvi put stisnu ruku, svom
snagom, i s nekom oajnikom njenou. Mali moj, govorila je, mali moj.
Punih mjesec dana, svakog dana poslije nastave gospodin Bernard zadravao je djecu po dva sata u
koli i s njima radio. Jacques se naveer vraao kui ponekad posve iscrpljen i razdraen i
prihvaao se svojih zadata. Baka ga je promatrala s tugom i ponosom. On pametna glava, govorio
je Ernest uvjereno, udarajui se akom po glavi. Da, ali to e biti s nama? Jedne veeri, ona se
trgnu: A njegova prva priest? Istini za volju, religija u njihovoj kui nije zauzimala nikavo
mjesto1. Nitko nije iao na misu, nitko nije spominjao ili pouavao Boje zapovijedi, niti je itko
aludirao na nagrade ili kazne na onome svijetu. Kad bi pred bakom za nekog rekli da je umro:
Dobro je, nee vie prdit. Ako se radilo o nekom prema kome je bilo za oekivati da neto osjea:
Jadnik, rekla bi, bio je tako mlad, bez obzira to je pokojnik ve odavno bio u godinama kad se
umire. No ona to nije radila iz neodgovornosti. Oko nje ih je, naime, mnogo pomrlo. Njezino dvoje
djece, njezin mu, zet i svi njezini neaci u ratu. Smrt joj je bila isto tako bliska kao rad i
siromatvo, nije na nju mislila nego ju je na neki nain ivjela, a osim toga svakodnevne brige
padale su joj jo tee nego Alircima openito, koji su, zbog svojih predrasuda i svoje kolektivne
sudbine lieni onog posmrtnog pijeteta koji cvjeta na vrhuncu civilizacija51.
Na margini: tri neitka retka. a Smrt u Aliru.
134
Za njih je to bilo iskuenje s kojim se trebalo suoiti, poput onih koja su im prethodila, o kojima
nisu nikad govorili, u kojima su pokuavali dokazati hrabrost koju su smatrali najveom
ovjekovom vrlinom, ali koju je do daljnjega trebalo pokuati zaboraviti i odagnati od sebe. (Odatle
smijena strana svakog pogreba. Roak Maurice?) Ako se tom opem raspoloenju doda okrutnost
borbi i svakodnevnog rada, ne raunajui, kad je rije o Jacquesovoj obitelji, stranu istroenost
bijedom, bilo je teko nai mjesto religiji. Za ujaka Ernesta, koji je ivio na razini osjetila, religija je
bila ono to je vidio, to jest pop i sveanost. Koristei se svojim komi-arskim darom, nije
proputao nijednu priliku da oponaa misni obred, ukraavajui ga onomatopejama koje su
doaravale latinski jezik, a na kraju bi glumio istovremeno vjernike koji se klanjaju na zvuk zvonca
i sveenika koji kradom, dok su oni sagnuti, pije misno vino. to se tie Catherine Cormerv, ona je
bila jedina osoba ija se blagost mogla dovesti u vezu s vjerom, no ta je blagost ujedno bila i njezina
jedina vjera. Ona niti je osporavala niti odobravala, pomalo se smijala alama svog brata, ali je
sveenike koje bi srela pozdravljala s Gospodine upnie. Nikad nije govorila o Bogu. Iskreno
govorei, Jacques tu rije nije ni uo cijelog svog djetinjstva, i to ga nije zabrinjavalo. ivot,
tajanstven i prtav, bio mu je dostatan da ga cijelog ispuni.
Pored svega toga, ako bi u obitelji nekoga pokopali prema graanskom obredu, nerijetko bi, to je
bilo paradoksalno, baka ili ak ujak jadikovali zato nije bilo sveenika: kao psa, govorili bi. Za
njih je, naime, religija, kao i za veinu Aliraca, bila dio drutvenog ivota i nita drugo. Bili su
katolici jednako tako kao to su bili Francuzi, to je obvezivalo na stanovit broj obreda. Istinu
govorei, ti su se obredi svodili na svega etiri: krtenje, prvu priest, vjenanje
135
(ako ga je bilo) i posljednju pomast. Izmeu tih etiriju vremenski udaljenih obreda, ljudi su se
bavili drugim stvarima, prije svega preivljavanjem.
Bilo je stoga samo po sebi razumljivo da Jacques mora ii na prvu priest, kao to je iao i Henri
kojem je ostala u najrunijem moguem sjeanju, ne zbog samog obreda, nego zbog drutvenih
posljedica, a ponajvie zbog obvezatnih posjeta, u narednih nekoliko dana, prijateljima i roacima
koji su mu morali darovati neto novca, to je Henri s nelagodom primio i morao predati baki, koja
mu je od ukupne vrijednosti dala sasvim mali dio, jer prva priest kota. No taj se obred obavlja
oko djetetove dvanaeste godine, a prije toga mora dvije godine pohaati vjeronauk. Jac-ques e tako
moi na prvu priest tek u drugom ili treem razredu liceja. Upravo se na tu pomisao baka trgnula.
Za nju je licej bilo neto pomalo mrano i zastraujue, kao mjesto gdje treba uiti deset puta vie
nego u pukoj koli jer ono vodi k boljem materijalnom poloaju, a prema njezinom shvaanju,
nijedno materijalno poboljanje nije mogue stei bez prekomjernog rada. S druge je pak strane, iz

dna due prieljkivala Jacquesov uspjeh zbog rtve koju je unaprijed prihvatila, pa se bojala da e
vrijeme posveeno vjeronauku ii nautrb vremenu za uenje. Ne, ree, ne moe ii
istovremeno u licej i na vjeronauk. Dobro, onda neu ii na prvu priest, ree Jacques, mislei
pritom prije svega na to kako e izbjei sve one mune posjete i nepodnoljivo ponienje oko
primanja novca. Baka ga pogleda. Zato? To se moe srediti. Obuci se. Idemo upniku. Ona
ustane i odlunim korakom ode do svoje sobe. Kad se vratila, umjesto haljetka i radne haljine koju
je skinula, odjenula je svoju jedinu crnu haljinu za izlaske [ f, zakopanu do vrata, i svezala oko
glave crni svileni rubac. Vijenac 1 Neitka rije
136
sijede kose obrubljivao je rubac, a njezine svijetle oi i stisnute usne davali su joj izgled odlunosti
same.
U sakristiji crkve Saint-Charles, grozne neogotike graevine, sjedila je, drei za ruku Jacquesa
koji je stajao pored nje, pred upnikom, debelim ovjekom od ezdesetak godina, okrugla lica,
pomalo mlitava, debela nosa, mesnatih usana s dobroudnim osmijehom ispod krune od prosijede
kose, koji je sklopio ruke na svojoj halji napetoj iznad rairenih koljena. elim da mali obavi prvu
priest, ree baka. Veoma dobro, gospoo, uinit emo od njega dobrog kranina. Koliko mu je
godina? Devet. Imate pravo to ga aljete na vjeronauk tako rano. Za tri godine bit e savreno
spreman za taj veliki dan. Ne, ree odsjeno baka. To se mora obaviti odmah. Odmah? Ali
priesti su tek za mjesec dana, osim toga on ne moe pred oltar bez najmanje dvije godine
vjeronauka. Baka mu objasni situaciju. No upnik nije shvaao zato je nemogue istovremeno se
baviti studijem i vjerskim obrazovanjem. Strpljivou i dobrotom, pozivao se na svoje iskustvo,
navodio primjere... Baka ustane. U tom sluaju, mali nee ii na prvu priest. Doi, Jacques, i
povue dijete prema izlazu. No, upnik potri za njima. ekajte, gospoo, ekajte. Njeno je
odvede natrag do njezina mjesta, pokua je urazumiti. No baka je tresla glavom poput tvrdoglave
stare mazge. Ili odmah, ili e proi bez nje. upnik napokon popusti. Bio je uvjeren da e
Jacques, poto proe ubrzanu poduku iz vjeronauka, moi na prvu priest ve za mjesec dana. I
sveenik ih, klimajui glavom, otprati do vrata, gdje pomiluje dijete po obrazu. Dobro sluaj to e
ti govoriti, ree. Pritom ga je gledao s nekom tugom.
Jacquesu su se tako nagomilali dodatni satovi s gospodinom Germaineom i satovi iz vjeronauka
etvrtkom i subotom naveer. Ispiti za stipendiju i prva
137
priest pribliavali su se i vremenski se poklapali, dani su mu bili preoptereeni, vie nije bilo
mjesta za igranje, ak ni nedjeljom ili bolje rei osobito nedjeljom, kad je mogao malo predahnuti
od uenja, ali ga je baka odmah zaposlila u kui i slala u trgovinu, podsjeajui ga na budue rtve
koje e obitelj morati podnijeti radi njegova kolovanja i na sve te godine kad nee vie nita moi
raditi za kuu. Ali, moda u i pasti, rekao je Jacques, ispit je teak. Na neki je nain ponekad
to i prieljkivao, jer mu se teki teret svih tih rtava koje su mu neprestano nabrajali uinio
pretekim za njegov mladi ponos. Baka ga je zbunjeno pogledala. Nije pomiljala na tu mogunost.
Zatim je slegnula ramenima, ne elei se objanjavati. Samo probaj, ree, isprait u ti tur.
Predavanja iz vjeronauka drao je pomoni upnik, visok, gotovo beskrajan u svojoj dugoj crnoj
halji, suh, orlovskog nosa i upalih obraza, isto toliko strog i neumoljiv koliko je stari upnik bio
blag i dobar. Njegova je nastavna metoda poivala na uenju napamet i, mada primitivna, bila je
moda jedina doista prilagoena tim malim sirovim i tvrdoglavim ljudima koje je imao zadatak
duhovno obrazovati. Trebalo je nauiti pitanja i odgovore: to je Bog...?...a Te rijei mladim
kateku-menima nisu znaile apsolutno nita, i Jacques ih je, budui da je imao izvrsno pamenje,
recitirao nepogreivo, ne razumijevajui nikad nita. Kad bi neko drugo dijete odgovaralo, on bi
prodavao zjake ili se kreveljio s drugovima. Tako ga je jednog dana visoki upnik uhvatio
pogledom dok je izvodio jednu od svojih grimasa, te mislei kako je upuena njemu, odlui ga
podsjetiti da valja potivati njegovu svetost, pred svom djecom pozove Jacquesa te mu svojom
dugom koatom rukom prilijepi propisnu pljusku.
Pogledati jedan katekizam
138

Udarac je bio tako jak da je Jacques umalo pao. Idi sad na mjesto, ree upnik. Dijete ga pogleda,
ne ispustivi ni suze (uostalom, cijelog ivota samo su ga dobrota i ljubav mogli rasplakati, nikad
zlo ili batine koji su, naprotiv, samo jaali njegovu sranost i odlunost) i vrati se u klupu. Lijevi mu
je obraz gorio, osjeao je okus krvi u ustima. Vrkom jezika otkrije da mu je od udarca obraz s
unutranje strane napuknuo i krvari. Proguta krv.
Ubudue je na satovima vjeronauka sjedio odsutno, kad mu se sveenik obraao gledao je u njega
mirno, ni neprijateljski ni prijateljski, bez greke recitirao pitanja i odgovore to su se odnosili na
boansko bie i Kristovu rtvu, tisuu milja udaljen od mjesta na kojem je recitirao, razmiljajui o
svoja dva ispita koji su zapravo bila jedan. Zadubljen u uenje kao u jedan te isti san koji ne
prestaje, dirnut samo, i to na neki nejasan nain, veernjim misama u groznoj hladnoj crkvi kojih je
bilo sve vie, ali za kojih je sluao glazbu s orgulja koju je tada uo po prvi put, jer je do tada sluao
samo neke glupe pripjeve, sanjao je jo punije i jo opojnije snove nastanjene zlaanim milovanjima
crkvenih predmeta i sveenikog ruha u polutami crkve, ususret tajni, tajni bez imena, gdje
imenovana i strogo odreena boanska bia nisu imala to traiti, jer su bila samo nastavak turog
svijeta u kojem je ivio; ta topla i nejasna tajna u koju bi uranjao, nadovezivala se na svakodnevnu
tajnovitost suz-drljivog smjeka ili utnje njegove majke, kad bi u predveerje uao u blagovaonicu
gdje je, ne upalivi petrolejsku svjetiljku jer je bila sama kod kue, sjedila u tami putajui da no
polako ispuni prostoriju, njena prilika, jo tamnija i gua od tame, kroz prozor je zamiljeno
promatrala ulinu vrevu, za nju posve nijemu, dijete bi tad zastalo na pragu, tuna srca, ispunjeno
oajnikom ljubavlju prema majci i prema
139
onome u njoj to nije ili to vie nije pripadalo ovom svijetu i prostoj svakidanjici. Onda je dola
prva priest, od koje se Jacques sjeao uglavnom samo ispovijedi dan uoi, na kojoj je priznao samo
one svoje loe postupke za koje su mu rekli da su greni, dakle malo toga, i jeste li imali grene
misli?, Da, oe, reklo je dijete za svaki sluaj iako mu nije bilo jasno kako misao moe biti
grena, i do sutradan je ivio u strahu da mu se ne otme neka grena misao ili pak, to mu je bilo
razumljivije, neka od onih nepristojnih rijei kojima je obilovao njegov rjenik kolarca, pa se kako
je znao i umio barem od rijei suzdravao do jutra kad se odravao obred, i kad je u mornarsko
plavom odijelu i s bijelom trakom oko rukava, s malim molitvenikom i krunicom od sitnih bijelih
kuglica u ruci, sve to poklon manje siromanih roaka (tete Marguerite itd.), prolazio s votanicom
sredinjom laom u povorci djece koja su takoer drala u ruci vo-tanice pod ushienim pogledima
rodbine koja je stajala u pokrajnim laama, a glazba to je zagrmjela u tom trenutku ga sledi, ispuni
ga jezom i nekim izvanrednim zanosom u kojem je po prvi put osjetio svoju snagu, svoju
sposobnost da pobjeuje i da ivi, zanos koji ga nije naputao cijelo vrijeme obreda, koji mu je
odvraao pozornost od svega to se dogaalo, ukljuujui i samu priest, pa ni kasnije, za vrijeme
objeda s roacima koji su bili pozvani za stol [bogatiji] nego obino, to je silno podiglo
raspoloenje uzvanika naviklih da jedu i piju malo, sve dok silna radost nije ispunila prostoriju, i to
je posve unitilo Jacquesov zanos i ak ga do te mjere zasmetalo da je u trenutku deserta, na
vrhuncu opeg oduevljanja, briznuo u pla. to ti je?, pitala je baka. Ne znam, ne znam, na to
ga je baka, oajna, pljusnula. Tako e barem znati zato plae, ree. Ali zapravo je znao, dok je
gledao preko stola majku koja mu se tuno osmjehivala.
140
To je dobro prolo, ree gospodin Bernard, a sad na posao. Jo nekoliko dana naporna rada,
zadnji sati odravali su se kod gospodina Bernarda (opisati stan?), i jednog jutra, na tramvajskoj
postaji nedaleko od Jacquesove kue etiri aka oboruana podmetaem za pisanje, ravnalom i
pernicom okupila su se oko gospodina Germainea, i Jacques je vidio majku i baku kako se naginju
preko balkona i mau im.
Licej u kojem su se odravali ispiti bio je tono na drugom kraju, s druge strane gradskog luka du
zaljeva, u nekad bogatoj i sumornoj etvrti koja je, zahvaljujui panjolskim doseljenicima, postala
jednom od najpukijih i najivljih alirskih etvrti. Sam je licej bilo golemo etverokutno zdanje to
se nadnijelo nad ulicu. Do njega su vodila dva pobona stubita i jedno sredinje, iroko i
monumentalno, kojem su se sa svake strane nalazili skromni vrtovi zasaeni stablima banana i1

zatieni od akog vandalizma reetkastom ogradom. Sredinje je stubite vodilo do galerije na

kojoj se sastajalo s pobonim stubitima i gdje su se otvarala monumentalna vrata u posebnim
prilikama, pored kojih su bila jedna mnogo manja to su vodila uz stan portira, i ta su se obino
koristila.
Upravo u toj galeriji, meu prvim pristiglim acima, od kojih je veina skrivala strah nemarnim,
neusiljenim dranjem, dok su kod nekih bljedilo i utnja odavali tjeskobu, ekali su i gospodin
Bernard i njegovi aci, pred zatvorenim vratima u rano, jo svjee jutro i pred jo vlanom ulicom
koju e sunce zaas prekriti prainom. Uranili su dobrih pola sata, utjeli su, stisnuvi se uz uitelja,
koji nije znao to bi im rekao pa ih je odjednom ostavio, rekavi da se odmah vraa. I doista
nekoliko trenutaka kasnije vidjeli su ga kako im prilazi, elegantan kao uvijek u
Na tona mjestu u rukopisu nedostaje rije.
141
svom eiru sa svinutim obodom i gamaama koje je stavio posebno za tu priliku, nosei u svakoj
ruci po dva zamotuljka od svilenog papira spiralno uvinuta s jednog kraja da bi ih se moglo drati, a
kad im se sasvim pribliio primijetili su na njima masne mrlje. Evo kroasana, ree gospodin
Bernard. Pojedite jedan sada, a drugi sauvajte za deset sati. Rekli su hvala i jeli, ali ivakano i
neprobavljivo tijesto teko im je silazilo niz grlo. Nemojte paniariti, ponavljao je uitelj.
Paljivo proitajte zadatak i temu sastavka. Proitajte ih vie puta. Imate vremena. Hoe, proitat
e vie puta, posluat e ga, njega koji je znao sve i pored kojeg je ivot bio bez problema, bilo je
dovoljno prepustiti mu se. U tom trenutku zau se graja pokraj malih vrata. ezdesetak okupljenih
aka uputi se zajedno u tom smjeru. Neki je podvornik otvorio vrata i poeo itati popis.
Jacquesovo ime prozvano je medu prvima. Drao je uitelja za ruku, na trenutak je oklijevao. Idi,
dijete moje, ree mu gospodin Bernard. Jacques se drhtei uputio prema vratima i prije nego to je
preao prag okrenu se prema svom uitelju. On je stajao na svom mjestu, visok, vrst, mirno se
smjekao Jacquesu i kimao glavom u znak odobravanjaa.
U podne ih je gospodin Bernard ekao na izlazu. Pokazali su mu svoje koncepte. Samo se Santiago
zabunio u rjeavanju zadatka. Tvoj je sastavak veoma dobar, rekao je kratko Jacquesu. U jedan
sat otpratio ih je natrag. U etiri sata opet je bio tamo i provjeravao njihova rjeenja. Idemo, ree,
sad treba ekati. Dva dana kasnije, u deset sati ujutro opet su sva petorica bila pred malim
vratima. Vrata se otvorie i podvornik opet pone itati ovaj put mnogo krai popis onih koji su
proli. U opoj graji Jacques
provjeriti program stipendija.
142
nije uo svoje ime. Ali osjeti radosno tapanje po potiljku i zau g. Bernarda kako mu kae: Bravo,
komariu. Primljen si. Samo je dobri Santiago pao, i svi su ga gledali s tugom. Nita zato,
govorio je, nita zato. Jacques vie nije znao gdje je ni to se zbiva, vraali su se sva etvorica
tramvajem, otii u do vaih roditelja, rekao je gospodin Bernard, svra-tit u najprije do
Cormerva jer je on najblie; skromna je blagovaonica sad bila puna ena, bila je tu baka, majka,
koja je uzela slobodan dan za tu priliku (?), i njihove susjede Massonove, a Jacques se drao uz
uitelja, udiui po posljednji put miris kolonjske vode, prilijepljen uz prijateljsku toplinu toga
postojanog tijela, a baka je blistala od sree pred susjedama. Hvala vam, gospodine Bernard, hvala
vam, govorila je dok je uitelj milovao dijete po glavi. Vie me ne treba, rekao je, sad e imati
uitelje uenije od mene. Ali zna gdje sam, doi do mene ako ti zatreba pomo. Otiao je, a
Jacques je ostao sam, izgubljen meu svim tim enama, zatim je potrao do prozora, i dok je gledao
uitelja kako ga jo jednom pozdravlja ostavljajui ga samog, umjesto radosti zbog uspjeha, golema
djeja tuga obuze mu srce, kao da je unaprijed znao da ga je taj uspjeh upravo oteo nevinom i
toplom svijetu siromanih, svijetu zatvorenom u sebe poput otoka u drutvu, u kojem, meutim,
siromatvo zamjenjuje obitelj i solidarnost, da bi bio baen u nepoznati svijet, koji nije bio njegov, i
za koji nije mogao vjerovati da su uitelji u njemu ueniji od ovoga ovdje ije je srce znalo sve,
svijet u kojem e odsad morati uiti, otkrivati bez iije pomoi, kako postati konano odrastao
ovjek bez podrke jedinog ovjeka koji mu je ikada pomogao, odrastati i izgraivati se sam, uz
najveu moguu cijenu.

143
7. Mondovi: Kolonizacija i otac
aSad je odrastao ovjek.... Na cesti od Bonea za Mondovi, kola u kojima je bio J. Cormerv
mimoilazila su se s dipovima naikanim pukama koji su vozili polako...
- Gospodin Veillard?
-Da.
Uokviren vratima svoje skromne seoske kue, ovjek koji je gledao Jacquesa Cormerva bio je
nizak, zdepast i oblih ramena. Lijevom je rukom drao vrata otvorenima dok je desnom vrsto
zagrlio dovratak, tako da je istovremeno nudio i prijeio prolaz u kuu. Sudei po rijetkoj prosijedoj
kosi koja mu je davala izgled Rimljanina, mogao je imati etrdesetak godina. No preplanula koa
njegova pravilnog lica, svijetle oi, pomalo tromo tijelo, ali bez imalo sala i bez trbuha, u hlaama
kaki boje, sandale i plava koulja s depovima inili su ga jo mlaim. Nepomino je sluao
Jacquesova objanjenja. Zatim ree: Uite, i nestane u kui. Dok je Jacques prolazio malim
hodnikom obijeljenih zidova, u kojem su od namjetaja bili samo jedna smea krinja i drveni dra
za kiobrane, zauo je iza sebe gazdin smijeh. Sve u svemu, pravo hodoae. Pa, iskreno reeno,
pravi je trenutak za to. Zato?, upita Jacques. Uite u blagovaonicu, odvrati kolon. To je
najhladnija prostorija. Pola
Kola na konjsku zapregu vlak brod avion.
145
blagovaonice inila je veranda u kojoj su sve slamnate zavjese, osim jedne, bile sputene. Pored
stola i ormara za stolno posue od svijetla drva izraenih u modernom stilu, u prostoriji su jo bili
stolci od trstike i brodske lealjke. Jacques se okrenu i opazi da je sam. Primakne se verandi i kroz
prostor to ga nisu zakri-vale zavjese ugleda dvorite u kojem bijahu zasaena stabla lanog papra
meu kojim su se svjetlucala dva arko crvena traktora. U daljini, pod jo podnoljivim
prijepodnevnim suncem, poinjali su redovi vinove loze. Trenutak kasnije, gazda ue s pladnjem na
koji je stavio bocu s anisovcem, ae i bocu ohlaene vode.
Domain podigne svoju au s mlijeno bijelom tekuinom. Da ste doli malo kasnije, moglo vam
se dogoditi da vie nikog ne zateknete ovdje. U svakom sluaju nijednog Francuza koji bi vam
mogao dati bilo kakvu obavijest. Stari mi je lijenik rekao da sam se rodio na ovom vaem
imanju. Da, on je pripadao imanju Saint-Apotre, no, moji su ga roditelji kupili poslije rata.
Jacques se ogledavao uokolo. No, vi sigurno niste roeni u ovoj kui. Moji su roditelji sve
pregradili. Jesu li prije rata znali mog oca? Ne vjerujem. ivjeli su uz tunisku granicu, a onda su
se eljeli pribliiti civilizaciji. Solferino je za njih bila civilizacija. Nisu uli govoriti o bivem
upravitelju? Nisu. Budui da ste odavde, znate kako je. Tu se nita ne uva. Rui se i ponovno
gradi. Misli se na budunost i zaboravlja sve ostalo. Dobro onda, ree Jacques, smetao sam vam
ni za to. Niste, odvrati ovaj, bilo mi je drago. I nasmijei mu se. Jacques ispije svoje pie.
Vai su roditelji ostali uz granicu? Ne, to je zabranjena zona. Pored brane. Vidi se da ne
poznajete mog oca. I on ispije ostatak svog pia, pa kao da je odjednom ivnuo, prasnu u smijeh:
On je stari kolon. Onaj staromodni. Od onih koje psuju u Parizu, znate ve. Istina je da je uvijek
bio krut. ezdeset godina. Ali
146
visok i suh poput puritanca s onom svojom [konjskom] glavom. Patrijarhalni tip, shvaate. Njegovi
su arapski radnici s njim vidjeli svoje, a i njegovi sinovi, poteno govorei. Tako je prole godine
kad se trebalo iseliti tu bila prava korida. Cijeli je kraj postao opasan. Morali smo spavati s
pukama. Kad je napadnuto imanje Raskil, sjeate se? Ne, ree Jacques. Da, otac i dva sina
zadavljeni, majka i ki dugo silovane pa ubijene... Ukratko... Prefekt je imao tu nesreu da kae
okupljenim poljoprivrednicima kako treba razmotriti [kolonijalna] pitanja, odnos prema Arapima, i
da je sad okrenuta nova stranica. Na to mu je stari odgovorio da nitko na svijetu nee njemu krojiti
zakon. No, otada nije vie otvorio usta. Nou bi ustajao i izlazio. Moja ga je majka promatrala kroz
rebrenice i vidjela ga kako seta svojom zemljom. Kad je stigao nalog za evakuaciju, nije rekao ni
rijei. Berba je bila zavrena, vino u bavama. Odepio je bave, otiao zatim do izvora slane vode
koji je sam svojevremeno skrenuo sa svoje zemlje te ga vratio u stari tok, privrstio za traktor plug

za duboko oranje. Puna tri dana je, gologlav, za volanom traktora, upao trsove vinove loze sa
cijelog imanja. Zamislite samo starog kako onako suh poskakuje na traktoru, pritie gas kad ralo
zapne za koji deblji trs, nije dolazio ni na jelo, majka mu je donosila kruh, sir i [soubressade] koje je
gutao smireno, kao to je sve radio, pa se, bacivi zadnji okrajak kruha, jo ee dao na posao, i
tako od izlaska do zalaska sunca, ne osvrui se na planine na obzorju, ni na Arape koji su zaas bili
obavijeteni pa su, drei se po strani, utke, gledali to radi. A kad je mladi kapetan, kojeg je netko
upozorio, doao i zatraio objanjenje, stari mu je rekao: Mladiu, budui da je sve to smo ovdje
uinili zloin, treba ga izbrisati. Kad je sve bilo gotovo, vratio se na imanje, proao dvoritem
natopljenim vinom to je isteklo iz bavi, i poeo se pakirati. Arapski radnici
147
ekali su ga u dvoritu. (Bila je tu i patrola koju je poslao kapetan, nije ba bilo jasno zato, s
ljubaznim mladim porunikom koji je ekao nareenje.) to emo mi, gazda? Da sam na vaem
mjestu, rekao je stari, iao bih u makiju. Oni e pobijediti. Nema vie pravih ljudi u Francuskoj.
Domain se smijao: - Bio je prilino izravan, ne?
- Oni su s vama?
- Ne. On vie nije htio uti za Alir. U Marseilleu je, u novogradnji... mama mi pie da se vrti po
sobi kao lav u kavezu.
-A vi?
- Ah, ja, ja ostajem, i to do kraja. Ostat u togod da se dogodilo... Obitelj sam poslao u Alir, a ja
u krepati ovdje. To u Parizu ne razumiju. Znate li tko nas, osim nas samih, jedini moe razumjeti?
- Arapi.
- Upravo tako. Stvoreni smo da se razumijemo. Jednako glupi i sirovi kao mi, ali ista ljudska krv u
ilama. Jo emo se malo ubijati, rezati si jaja i uzajamno se muiti. A nakon toga emo ponovno
ivjetu kao ljudi. To je takva zemlja. Jo jedan anisovac?
- Ali lagani, - ree Jacques.
Ubrzo zatim, izaoe. Jacques je htio znati je li u kraju ostao jo netko tko je mogao poznavati
njegove roditelje. Po Veillardovu miljenju, nije, osim starog lijenika koji ga je donio na svijet i
koji je kao umirovljenik ostao u Solferinu, nije bilo vie nikoga. Imanje Saint-Apotre dva put je
mijenjalo vlasnike, mnogi su arapski radnici pomrli u oba rata, rodili su se novi. Ovdje se sve
mijenja, ponavljao je Veillard. I to brzo, veoma brzo, sve se zaboravlja. Ipak, moda stari
Tamzal... On je bio uvar na jednom od majura imanja Saint-Apotre. Godine 1923. mogao je imati
dvadesetak godina. Na kraju krajeva, Jacques e tako barem razgledati kraj u kojem je roen.
Osim sa sjevera, krajolik je u daljini bio okruen planinama iji su se obrisi jedva nazirali uslijed
podnevne ege, nalik na goleme blokove od kamena i svjetlucave magle, izmeu kojih je dolina
Sevbouse, nekad movarna, pruala sve do mora na sjeveru, pod nebom izblijedjelim od vruine,
svoje vinograde pravilnih redova, s liem to se plavilo od modre galice i ve crnim grozdovima,
presijecane mjestimice redovima empresa ili umarcima eukaliptusa u ijoj su se sjeni sklonile
kue. Ili su poljskim putem i crvena se praina podizala iza svakog njihova koraka. Pred njima, sve
do planina, zrak je treperio, a sunce prilo. Kad su stigli do male kue iza umarka platana bili su
mokri od znoja. Nevidljivi pas doeka ih bijesnim laveom.
Vrata od dudova drva na maloj, prilino oronuloj kui, bila su brino zatvorena. Veillard pokuca.
Lajanje se udvostrui. inilo se da dolazi iz malog zatvorenog dvorita s druge strane kue. Nitko se
ne pomaknu. Povjerenje je na visini, ree Veillard. Tu su. Ali ekaju.
- Tamzal!, - viknu, - ja sam, Veillard.
- Prije est mjeseci doli su po njegova zeta, htjeli su znati da li opskrbljuje hranom pobunjenike.
Vie nisu uli za njega. Onda su prije mjesec dana rekli Tamzalu da je najvjerojatnije htio pobjei
pa su ga ubili.
- Ah, tako, - ree Jacques. - A je li doista opskrbljivao pobunjenike?
- Moda je, moda nije. to ete, rat je. No, to objanjava zato se vrata tako sporo otvaraju u
zemlji gostoljubivih ljudi.
U tom trenutku vrata se otvorie... Tamzal, nizak, kose [ ]\ sa slamnatim eirom iroka oboda na
glavi, u pokrpanom plavom radnom odijelu, smjekao se

Dvije neitke rijei.

148
149
Veillardu i gledao Jacquesa. To je prijatelj. Roen je ovdje. Ui, ree Tamzal, popit e aj.
Tamzal se niega nije sjeao. Da, moda. Jedan njegov ujak pripovijedao mu je o nekom upravitelju
imanja koji je ostao nekoliko mjeseci, poslije rata. Prije, na to e Jacques. Da, ili prije, mogue je,
on je tada bio veoma mlad, a to je bilo s njegovim ocem? Poginuo je u ratu. Mektoub1, ree
Tamzal. Rat je gadna stvar. Uvijek je bilo rata, ree Veillard. Ali ovjek se brzo privikne na
mir. Pa misli da je to normalno. A zapravo je rat normalana. Ljudi su ludi, ree Tamzal, odlazei
u drugu sobu po pladanj s ajem to mu ga je pruala neka ena glave okrenute na drugu stranu.
Ispie kipui aj, zahvalie se, pa krenue pregrijanim putem to je vodio kroz vinograde. Vraam
se svojim taksijem u Solferino. Doktor me pozvao na veeru. I ja se pozivam. Priekajte. Ponijet
u neto za jelo.
Kasnije, u avionu koji ga je vraao u Alir, Jacques je pokuao dovesti u red obavijesti koje je
prikupio. Bilo ih je, zapravo, veoma malo i nijedna nije imala izravne veze s njegovim ocem. inilo
se da se no uspinje sa zemlje gotovo mjerljivom brzinom da bi konano potpuno obavila avion,
koji je klizio ravno, bez ijednog trzaja, poput vijka to se zabija u debljinu noi. Tama je samo
pojaavala Jacquesovu nelagodu, osjeao se dvostruko zatoenim, avionom i tamom, i teko je
disao. Prisjeao se matine knjige roenih, imena dvaju svjedoka, pravih francuskih imena kakva se
mogu proitati na cimerima parikih duana, a stari lijenik, poto mu je ispripovijedao poneto o
oevu dolasku, o njegovu roenju, rekao mu je da su to bila dva trgovca iz Solferina, prvi koje su
naili, koji su pristali uiniti uslugu njegovu ocu, a nosili su
1 Na arapskom: Tako je bilo zapisano (u sudbini). a proiriti
150
imena iz parikog predgraa, da, ali nije u tom bilo nieg neobinog, jer su Solferino osnovali
revolucionari iz etrdeset osme. Ah, da rekao je Veillard, moji su pradjedovi bili meu njima.
Odatle mom starom revolucionarni duh. Zatim doda da je njegov pradjed bio stolar u Foubourgu
Saint-Denis, a praba-ka pralja finog rublja. U Parizu je vladala velika nezaposlenost, poeli su
nemiri, i Ustavotvorna skuptina je izglasala pedeset milijuna za finaciranje jedne kolonije8.
Svakom je obeana kua i 2 do 10 hektara zemlje. Moete zamisliti koliko je bilo kandidata. Vie
od tisuu. I svi su sanjali o Obeanoj zemlji. Pogotovu mukarci. ene su se, meutim, bojale
nepoznatog. Ali oni! Pa nisu dizali revoluciju nizato! Bili su od onih to vjeruju u Djeda Mraza.
Anjihov je Djed Mraz, tj. Boinjak, nosio burnus. I bogami, dobili su svoj mali Boi. Otili su 49.
a prva je kua izgraena 54. U meuvremenu...
Jacques je sada lake disao. Prva se tama razlila nebom, povukla se poput plime, ostavljajui za
sobom pregrt zvijezda, pa je nebo sad bilo posuto zvijezdama. Ometala ga je jo samo zagluujua
buka motora pod njegovim nogama. Pokuao se prisjetiti starog trgovca rogaima i krmivom koji je
poznavao njegova oca, nejasno ga se sjeao i neprestano ponavljao: Nimalo razgovorljiv, nije bio
nimalo razgovorljiv. Ali buka ga je zamarala, tonuo je u neku vrstu tuposti u kojoj je uzalud
pokuavao zamisliti oca koji se gubio iza tog nepreglednog i neprijateljskog krajolika, stapao se s
bezimenom povijesti toga sela i te doline. Pojedinosti iz razgovora s lijenikom dolazile su mu u
misli s istim onim naporom s kojim i teglenice koje su, prema rijeima lijenika, odvele parike
kolone u Solferino. Istim onim naporom, jer u ono vrijeme nije bilo vlaka, ne, ne, da, bilo je, ali je
iao
48 [broj je autor zaokruio perom, prim.izd.]
151
samo do Lyona. Dakle, est teglenica koje su vukli teglei konji i Marseljeza i Le Chant du depart,
razumije se, u izvoenju gradskog orkestra, uz blagoslov opi-nara i klera na obalama Seine, sa
zastavom na kojoj je bilo izvezeno ime jo nepostojeeg sela koje e putnici udom stvoriti.
Teglenica se ve otisnula od obale, Pariz je klizio u daljinu, gubio obrise, nestajao, blagoslovljen
bio va pothvat, i ak su i oni najjai, okorjeli borci s barikada, utjeli, srce im se paralo, njihove su
se prestraene ene privijale uz njihovu snagu, a u potpalublju je trebalo spavati na utavim

slamari-cama i s prljavom vodom u visini glave, i ene su se svlaile prve, iza plahti koje su jedne
drugima pridravale. Gdje je u svemu tome bio njegov otac? Nigdje, a ipak su mu te teglenice to su
ih sto godina ranije teglili konji po kanalima u kasnu jesen, otiskujui se mjesecima od obala rijeka
prekrivenih poutje-lim liem, ispraivane ljeskama i ogoljelim vrbama pod sivim nebom,
doekivane u gradovima slubenim fanfarama, i ispraivane svaki put s novim teretom tih novih
skitnica prema nepoznatoj zemlji, govorile o tom mladom pokojniku iz Saint-Brieuca vie nego
[senilne] i zbrkane uspomene koje je doao traiti. Motori su sad promijenili brzinu. Te tamne
gromade, ti razlomljeni i britki komadi noi tamo dolje, to je bila Kabilija, divlji i krvav predio te
zemlje, veoma dugo divlje i krvave, prema kojem su sto godina ranije radnici iz 48, nagurani u
fregatu na zamanjak, Labrador, rekao je stari doktor, tako se zvala, moete li zamisliti,
Labrador za putovanje prema suncu i komarcima, Labrador koji je svim lopatama brodskog kotaa
grabio ledenu vodu to ju je maestral podizao u oluju, s palubama ibanim polarnim vjetrom punih
pet dana i noi, a osvajai u dnu potpalublja, nasmrt bolesni, povraaju jedni po drugima i ele
jedino umrijeti, i tako sve do ulaska u
152
luku u Boneu, sa svim onim ljudstvom u pristanitu okupljenim da s glazbom doeka avanturiste
pozelenjelih lica to su doli izdaleka, napustili glavni grad Europe, sa svojim enama, djecom i
namjetajem da bi se iskrcali teturajui, nakon pet tjedana lutanja, na tom tlu plaviastih obzorja,
gdje su ostali zateeni nekim udnim mirisom, mjeavinom gnoja, zaina i
[ I1Jacques se okrenu u svom sjedalu; napola je spavao. Vidio je oca kojeg nije nikad upoznao, kojem
ni stas nije poznavao, vidio ga je na tom pristanitu u Boneu s ostalim iseljenicima, dok su koloturi
sputali sirotinjski namjetaj koji je preivio putovanje, a ljudi se svaali zbog onog koji se izgubio.
Bio je ondje, odluan, smrknut, stisnutih zuba, i napokon, nije li moda upravo tom cestom, od
Bonea do Solferina, etrdesetak godina ranije, proputovao dvokolicom, pod istim jesenskim
nebom? No, za iseljenike nije postojala cesta, ene i djeca tiskali su se na vojnim kolima za
municiju, mukarci su pjeaili, probijajui se nasumce kroz movarnu dolinu ili bodljikavu makiju
pod neprijateljskim pogledima grupica Arapa koje su sretali s vremena na vrijeme i koji su se drali
podalje, praeni neprestano laveom opora kabil-skih pasa, sve dok krajem dana nisu stigli u isti
onaj kraj u koji je bio stigao i njegov otac etrdesetak godina ranije, ravan, okruen udaljenim
visovima, bez ijedne kue, bez komadia obraene zemlje, prekriven samo aicom vojnikih atora
boje zemlje, samo goli i pust prostor, koji je za njih predstavljao kraj svijeta, izmeu praznog neba i
opasne* zemlje, a ene su nou plakale od umora, od straha i razoaranja.
Jedna neitka rije, nepoznate
153
Isti taj dolazak nou u neko bijedno i neprijateljsko mjesto, isti ljudi, i onda, i onda... Oh! Jacques
nije znao je li bilo tako i s njegovim ocem, ali ostali su se, a to je dolazilo na isto, morali trgnuti
pred vojnicima koji su se smijali, i smjestiti se u atore. Kue e doi kasnije, sagradit e ih,
podijeliti zemlju, a rad, sveti rad, donijet e spas za sve. Ali rad je morao priekati... rekao je
Veillard. Kia, alirska kia, obilna, okrutna, nepresuna, padala je punih osam dana, rijeka Seybouse se razlila. Movare su dopirale sve do ruba atora iz kojih nisu mogli izai, neprijateljska
braa u prljavom promiskuitetu golemih atora to su odzvanjali pod beskrajnim pljuskom, i da bi
izbjegli smrad nasjekli su uplje trske da bi mogli urinirati iznutra prema van, a im je kia prestala,
doista su se prihvatili posla pod nadzorom stolara i gradili drvene barake.
Bili su doista hrabri, ree Veillard smijui se. Zavrili su svoje kuerke u proljee, a onda
zaradili koleru. Ako je vjerovati mom starom, pradjed stolar izgubio je tada ker i enu, koje su
imale pravo to su oklijevale pred tim putovanjem. Da, da, govorio je etajui gore-dolje stari
lijenik, uvijek uspravan i ponosan sa svojim gamaama, i koji nije znao sjediti na miru, umiralo ih
je na desetke dnevno. Vruine su nastupile prije vremena, kuhali su se u barakama. A to se higijene
tie... Ukratko, umiralo ih je na desetke dnevno. Njihova subraa, vojnici, nisu vie znali to initi.
udna su to bila subraa, uostalom. Iscrpli su sve svoje lijekove. Onda im je pala napamet jedna
zamisao. Ljudi moraju plesati da bi im se zagrijala krv. Tako su koloni svake noi poslije posla,

izmeu dva pogreba, plesali uz zvuke violine. I doista, to i nije bila tako loa zamisao. Uz vruinu
koja je vladala, ti su se jadni ljudi kupali u znoju, a epidemija je zaustavljena. Tu zamisao treba
produbiti. To je doista
154
bila dobra zamisao. Po vruoj i vlanoj noi, medu barakama u kojima su spavali bolesnici, oko
violinista koji je sjedio na drvenom sanduku, uz svjetiljku oko koje su zujali komari i ostali kukci,
osvajai odjeveni u duge halje ili zamotani u plahtu, svojski su se znojili uz veliku vatru od ipraja,
dok su na sve etiri strane logora strae uvale zatoenike od crnogrivih lavova, od kradljivaca
stoke, od arapskih bandi ili pak racija pripadnika drugih francuskih kolonija u potrazi za zabavom
ili hranom. Kasnije su im, napokon, dali zemlju, parcele razasute daleko od sela s barakama.
Kasnije su izgradili i selo sa zemljanim zidinama. Ali dvije treine doseljenika, ondje kao i u
cijelom Aliru, pomrlo je ne dotakavi se ni motike ni pluga. Ostali su se nastavili ponaati kao
Pariani na polju i obraivali su zemlju sa sklopivim cilindrom na glavi, s pukom o ramenu, lulom
u zubima, samo su lule s poklopcem bile doputene, nipoto cigarete, zbog opasnosti od poara, s
kininom u depu, kininom koji se prodavao u gostionicama u Boneu i u kantini u Mondoviu kao
svako drugo pie, uzdravlje, a uz njih su bile ene u svilenim haljinama. Ali puke i vojnici uvijek
su bili oko njih, ak su i za pranje rublja u Sevbousi ene, koje su nekad u praonici ulice des
Archives radei mirno avrljale, trebale pratnju, i esti su bili napadi na samo selo nou, kao 51. za
vrijeme jedne od pobuna kada su stotine konjanika u burnusima to su leprali oko zidina na kraju
pobjegli pred dimnjacima eljeznih pei to su ih u njih uperili zatoenici, imitirajui topovske
cijevi, gradei i radei u neprijateljskoj zemlji koja je odbijala okupaciju i osveivala se na svemu
na to je naila, i zato je Jacques, sad dok se avion dizao i sputao, mislio na svoju majku? U
mislima je vidio onaj tenk zaglibljen u blato na cesti za Bone, gdje su koloni ostavili trudnu enu da
bi otili po pomo, a kad su se vratili nali su je rasparana
155
w
trbuha i odrezanih dojki. Bio je rat, rekao je Veillard. Budimo poteni, dodao je stari lijenik,
zatvorili su ih u pilje s njihovim obiteljima, ma, jesu, jesu, i odrezali jaja prvim Berberima, a oni
su pak... i tu dolazimo do prvog zloinca, znate, onog koji se zvao Kain, i otada traje rat, ljudi su
uasni, pogotovu pod estokim suncem.
A poslije objeda proetali bi selom nalik stotinama drugih sela po cijelom kraju, nekoliko stotina
kuica u graanskom stilu s kraja 19. stoljea, rasporeenih u nekoliko ulica koje su se sjekle pod
pravim kutem, s velikim zdanjima poput zadruge, poljoprivredne tedionce i dvorane za sveanosti,
a u sreditu svega mali glazbeni paviljon metalne konstrukcije koji je podsjeao na vrtuljak ili na
ulaz u metro, i gdje su godinama, mjesno pjevako drutvo ili vojni orkestar, na blagdane davali
koncerte, dok su parovi u nedjeljnom ruhu kruili oko njih, usred praine i sparine, ljutei kikiriki.
I danas je bila nedjelja, ali su propagandne vojne slube u paviljonu postavile zvunike, mnotvo su
sainjavali uglavnom Arapi, ali nisu etali trgom ve su podalje mirno sluali arapsku glazbu koja se
preklapala s govorima, a Francuzi su se, izgubljeni u mnotvu, drali na okupu, i imali isti onaj
izraz lica smrknut i usmjeren prema budunosti, poput onih to su neko dospjeli ovamo na
Labradoru, ili onih to su se zatekli negdje drugdje pod istim okolnostima, s istim patnjama, bjeei
od bijede ili progona ususret patnjama i kamenu. Kao na primjer panjolci iz Mahona, odakle je
potjecala njegova majka, ili Alzaani koji su 71. odbili njemaku dominaciju i odluili se za
Francusku, pa su im dali zemlje ubijenih ili zatvorenih pobunjenika iz 71., odmetnici to su zauzeli
jo toplo mjesto pobunjenika, proganjani progonitelji od kojih je potekao njegov otac, koji je
etrdeset godina kasnije stigao ovamo s istim onim
smrknutim i tvrdoglavim izrazom, sav okrenut prema budunosti, poput onih to ne vole svoju
prolost i koji je poriu, i on iseljenik poput svih onih koji su ivjeli ili bijahu ivjeli na tom tlu ne
ostavivi traga, osim na sitnim istroenim i pozelenjelim kamenim ploama malih groblja
kolonizacije, slinim onome koje je Jacques, na kraju, kad je Veillard otiao, posjetio sa starim
lijenikom. S jedne strane, nove i odvratne grobnice po posljednjoj modi, ukraene raznim
predmetima i perlicama s trnice rabljenom robom u kojima se potpuno gubi suvremena suut. S

druge strane, meu starim empresima, u drvoredima prekrivenim borovim iglicama i eerima, ili
uz vlane zidove u podnoju kojih raste oksalis utih cvjetova, stare kamene ploe to se gotovo
stapaju sa zemljom postale su neitke.
Cijela su mnotva ljudi pristigla ovamo prije vie od jednog stoljea, obraivali su zemlju, orali
brazde, na nekim mjestima sve dublje, na drugima sve krivu-davije, dok ih nije prekrila lagana
zemlja, a kraj ponovno bio preputen korovu, raali su se i nestajali. Tako i njihovi sinovi. I sinovi i
unuci njihovih sinova nali su se na tom tlu kao to se i on sam naao tu, bez prolosti, bez
udorea, bez obrazovanja i bez vjere, ali sretni to postoje, to postoje u svjetlosti, puni tjeskobe
pred nou i pred smru. Sve te generacije, svi ti ljudi pristigli iz toliko razliitih zemalja pod to
udesno nebo na kojem se ve slutio nagovjetaj sumraka, ieznuli su ne ostavivi traga, zatvoreni
sami u sebe. Neizmjeran se zaborav nadvio nad njih, i to je ustvari bilo ono to je donosilo oprost
toj zemlji, to to se zajedno s mrakom sputalo s neba na tri mukarca koja su se vraala u selo s
tugom u dui zbog nadolazee tame, puni one tjeskobe* to obuzima sve afrike ljude
* zebnja
156
157
kad se veer hitro sputa na more, na zastrajue planine i na visoravni, ista ona sveta tjeskoba iz
koje su na obroncima Delfa, gdje veer budi isti takav osjeaj, nikli hramovi i oltari. Ali na
afrikom tlu hramovi su porueni, ostao je samo taj ugodan i nepodnoljiv teret na dui. Da, kako su
samo bili mrtvi! I kako jo uvijek umiru! Tihi i daleki od svega, kao to je umro njegov otac u
nerazumljivoj tragediji, daleko od svoje domovine po krvi i mesu, nakon ivota koji nije izabrao,
izmeu sirotita i bolnice, preko neizbjenog braka, ivota koji se izgraivao oko njega, protiv
njegove volje, dok ga rat nije ubio i pokopao, ostavljajui ga zauvijek nepoznatog njegovoj obitelji i
sinu, preputajui i njega zaboravu koji je bio konana domovina ljudi njegove rase, mjesto gdje je
zavravao ivot zapoet bez korijena, i onda sve one knjige po ondanjim bibliotekama o tome kako
upotrijebiti djecu naputenu za vrijeme kolonizacije zemlje, da, svi su tu bili ostavljena i izgubljena
djeca to su gradila prolazne gradove da bi na kraju umrli u sebi i u drugima. Kao da je ljudska
povijest, ta povijest koja neprestano napreduje jednim od svojih najstarijih kontinenata gotovo ne
ostavljajui traga, hlapjela pod neumornim suncem zajedno s uspomenom na svoje prave tvorce,
svedena na provale nasilja i umorstva, na bljeskove mrnje, na bujice krvi to brzo narastu i, poput
vada, brzo presue. No je sad navirala iz samog tla i preplavljivala sve, i mrtve i ive, pod uvijek
prisutnim udesnim nebom. Ne, on nikad nee upoznati svog oca koji e i dalje poivati tamo dolje,
lica zauvijek izgubljenog u pepelu. Bila je u tom ovjeku neka tajna, tajna koju je htio dokuiti. No,
na kraju krajeva, nije li to bila samo tajna siromatva od koje su sainjena bia bez imena i bez
prolosti, tajna koja im osigurava mjesto u nepreglednom mnotvu bezimenih mrtvaca koji su
stvorili svijet zauvijek sebe unitivi.
158
Upravo je to bilo ono to je povezivalo njegova oca s ljudima s Labradora. Mahonce iz Sahela,
Alzaane s visoravni, s tim nepreglednim otokom izmeu pijeska i neba, kojeg je sad stala
prekrivati beskrajna tiina, to jest anonimnost, na razini krvi, hrabrosti, rada, nagona, istovremeno
okrutna i milosrdna. A on koji je htio pobjei od te bezimene zemlje, bezimenog mnotva i
bezimene obitelji, ali u kojem je netko uporno zazivao tamu i anonimnost, pripadao je tom plemenu,
dok je slijepo koraao kroz no uz starog lijenika to je jedva disao s njegove desne strane, dok je
oslukivao glazbu to je na mahove dopirala s trga, dok se prisjeao strogih i zagonetnih lica Arapa
okupljenih oko paviljona, samosvjesnog smijeha i dranja Veillar-dova, dok se s njenou i tugom
koji su mu parali srce prisjeao nasmrt prestraenog majina lica kad je odjeknula eksplozija, dok je
prolazio kroz no svih tih prolih godina po zemlji zaborava u kojoj je svatko prvi ovjek, u kojoj se
i on sam morao izgraivati posve sam, bez oca, ne upoznavi nikad onaj trenutak kad otac sina,
doekavi da je ovaj dovoljno odrastao da moe s njim govoriti, poziva na razgovor kako bi mu
povjerio obiteljsku tajnu, ili neku staru tugu, ili svoje ivotno iskustvo, onaj trenutak u kojem ak i
smijeni i mrski Polonije razgovarajui s Laertom odjednom postaje velik, a on je navrio esnaest
godina, pa dvadeset, a da nitko s njim nije razgovarao, sve je morao nauiti sam, odrasti sam,

izgraivati sam svoju snagu i svoju mo, pronai sam svoj moral i svoju istinu, roditi se napokon
kao ovjek da bi se nakon toga morao roditi jo teim roenjem, roditi se za ljude oko sebe, za ene,
kao to to moraju svi ljudi roeni u toj zemlji koji, jedan po jedan, pokuavaju nauiti ivjeti bez
korijena i bez vjere, i koji svi zajedno danas, kad im prijeti da zauvijek postanu anonimni i da se
izgube jedini sveti tragovi njihova prolaska na zemlji,
159
neitke kamene ploe koje je na groblju sad prekrila no, moraju pouiti druge kako da se rode,
cijela mnotva izvlatenih osvajaa to su im prethodila na tom tlu i koje su sad morali prihvatiti
kao brau po rasi i po sudbini.
Avion se sad sputao prema Aliru. Jacques je mislio na malo groblje u Saint-Brieucu gdje su
grobovi vojnika bolje uuvani od onih u Mondoviu*. Mediteran je razdvajao u meni dva svijeta,
jedan u kojem su u ogranienim prostorima sauvane uspomene i imena, drugi u kojem pjeani
vjetar brie tragove ljudi po beskrajnim prostranstvima. On je pokuao umaknuti anonimnosti,
sirotinjskom ivotu, tvrdoglavom neznanju, nije mogao prihvatiti ivot na razini toga slijepog
strpljenja, bez rijei, bez ijednog plana za budunost. Obiao je svijet, izgraivao, stvarao,
iznevjerio bia, njegovi su dani bili prekomjerno ispunjeni. A ipak je sad u dui osjeao da mu
Saint--Brieuc i to to je on predstvaljao nikad nisu nita znaili, mislio je na istroene i pozelenjele
grobove koje je upravo napustio, pristajui s nekom neobinom radou da ga smrt odvede u
njegovu pravu domovinu i prekrije tekim zaboravom uspomenu na tog monstruoznog i [banalnog]
ovjeka koji je odrastao i izgradio se bez iije pomoi i potpore, u siromatvu, na sretnoj obali i pod
svjetlom prvih svitanja svijeta, da bi potom, sam, bez sjeanja i bez vjere, stupio u svijet odraslih
svoga vremena i u njegovu stravinu i uzbudljivu povijest.
DRUGI DIO
SIN ILI PRVI OVJEK
Alir
160
1. Licej
aKad je 1. listopada te godine Jacques Cormeryb, nesiguran u svojim glomaznim novim cipelama,
do grla zakopan u koulji jo tvrdoj od apreture, natovaren kolskom torbom koja je mirisala na lak
i kou, vidio kako voza, do kojeg su Pierre i on stajali u prednjem dijelu tramvaja, povlai ruicu
mjenjaa prema prvoj brzini, i kad je teko vozilo napustilo postaju u Belcourtu, okrenuo se ne bi li
vidio, nekoliko metara dalje, majku i baku, koje su se jo uvijek naginjale kroz prozor da bi ga to
dalje ispratile na taj prvi put prema tajanstvenoj gimnaziji, ali nije ih uspio vidjeti jer je njegov
susjed upravo itao srednje stranice lista Depe-che algerienne. Stoga se okrenuo prema naprijed i
promatrao eline tranice koje je tramvaj ravnomjerno gutao i iznad njih elektrine ice to su
podrhtavale u svjeini jutra, s tugom u srcu okreui lea svom domu, staroj etvrti koju je zapravo
tako rijetko naputao i to samo nakratko (govorili su idem u Alir kad bi ili u sredite grada),
odmiui sve bre i s uznemirujuim osjeajem usamljenosti, unato bratskom ramenu Pierrovu
koji se gotovo prilijepio uz njega, prema nekom nepoznatom svijetu u kojem nije znao kako e se
morati ponaati.
Ustvari, nitko im nije mogao dati nikakav savjet. Pierre i on ubrzo su shvatili da su posve sami. ak
ni
a Zapoeti s odlaskom u licej i nastaviti kronolokim redom, ili pak opisati odraslo udovite i
zatim se vratiti na razdoblje polaska u licej sve do bolesti.
b fiziki opis djeteta
163
gospodin Bernard, kojeg se uostalom nisu usudili smetati, nije im mogao nita rei o tom liceju o
kojem nije nita znao. Kod kue, neznanje je bilo jo potpunije. Za Jacquesovu obitelj, latinski je,
primjerice, bila rije koja nije imala ama ba nikakva znaenja. Da su postojala vremena (izvan
vremena divljatva, koje su naprotiv mogli zamisliti) u kojima nitko nije govorio francuski, da su se
smjenjivale cijele civilizacije (sama ta rije nije im nita znaila) iji su se obiaji i jezici posve
razlikovali, te istine nisu doprle do njih. Ni slika, ni pisana rije, ni usmena predaja, ni povrna

kultura koja se raa iz banalnih razgovora, nisu ih se dotakli. U toj kui u kojoj nije bilo novina, ni
knjiga, sve dok ih Jacques nije donio, niti radija, gdje su postojali samo najneophodniji uporabni
predmeti, u koju je zalazila samo obitelj, i iz koje se odlazilo samo rijetko i opet da bi se otilo u
posjet nekom od lanova te iste neuke obitelji, sve to je Jacques donosio iz liceja bilo je
neprihvatljivo, i tiina izmeu njega i obitelji bivala je sve veom. U liceju, pak, ne bi mogao
govoriti o svojoj obitelji, iju je neobinost osjeao ne mogavi je objasniti, ak i da je uspio
svladati u sebi nepobjedivi sram koji mu je zatvarao usta pred tom temom.
Ono to ih je dijelilo od ostalih nije bila ak ni klasna pripadnost. U toj zemlji doseljenika, zemlji
brzog bogaenja i strmoglavih padova, granice meu klasama bile su manje naglaene od onih
meu rasama. Da su bili arapska djeca, njihovi bi osjeaji bili mnogo bolniji i gori. Uostalom, dok
su u osnovnoj koli njihovi drugovi bili mali Arapi, arapska su djeca u gimnaziji bila iznimke, a i
ona su uvijek bila sinovi bogatih biljenika. No to to ih je dijelilo od ostalih, i to jo vie Jacquesa
nego Pierrea, jer je ta neobinost bila izraenija u njegovoj obitelji nego u Pierreovoj, bila je
nemogunost da je usporedi s tradicionalnim vrijednostima ili kliejima. Na pitanja postavljena na
poetku
164
kolske godine mogao je, razumije se, odgovoriti da mu je otac poginuo u ratu, to je, u krajnjoj
liniji, bilo svojevrsno obiljeje drutvenog poloaja, a da je on zjenica svoje nacije, kao i svi
uostalom. No, to se ostalog tie, tu su nastupale potekoe. U obrascu koji je morao ispuniti nije
znao to da stavi kao zanimanje roditelja. Stavio je najprije kuanica, a Pierre potanska
slubenica. No Pierre mu je objasnio da kuanica nije zanimanje, nego da je to ena koja je kod
kue i obavlja kuanske poslove. Ne, rekao je Jacques, ona obavlja kuanske poslove kod
drugih, a ponajvie kod sitniara preko puta. Onda, rekao je Pierre oklijevajui, mora staviti
slukinja. Ta pomisao Jacque-su uope nije pala napamet iz jednostavnog razloga to tu rije, tako
rijetku, kod njega nisu nikad izgovarali -pored ostalog i stoga to nitko nije imao osjeaj da ona radi
za druge, radila je prije svega za svoju djecu. Jac-ques je poeo ispisivati tu rije, zastao i odjednom
osjetio sram odjednom1 i sram to se posramio.
Dijete nije nita samo po sebi, njega predstavljaju roditelji. Kroz njih se odreuje u svojim oima i u
oima drugih. O njemu sude preko njegovih roditelja, to jest sude mu bez mogunosti opoziva, i ba
je taj sud ljudi Jacques upravo otkrio, a s njim i vlastiti sud o nezahvalnu srcu kakvo je bilo
njegovo. Nije mogao znati da se, kad jednom postanemo odrasli ljudi, ne moramo osjeati posebno
zaslunima ako ne poznamo te rune osjeaje. Jer drugi o nama sude, dobro ili loe, prema onome
to jesmo, a mnogo manje prema naoj obitelji, jer se ak dogaa da se o obitelji sudi prema djetetu
koje je postalo odraslim ovjekom. No, Jacques bi morao imati izuzetno isto i junako srce pa da
ne pati zbog otkria do kojeg je upravo doao, kao to je morao biti neizmjerno ponizan da bi bez
bijesa i
Sic
165
srama prihvatio tu patnju zbog onoga to je spoznao o svojoj prirodi. On nije imao nita od svega
toga, nego samo tvrdokorni i bijedan ponos koji mu je bar u toj prilici bio od pomoi i omoguio
mu da odlunim perom upie u obrazac rije slukinja, i odluno ga preda prefektu koji se na nj
nije ni osvrnuo. Pored svega toga Jacques nije nipoto elio promijeniti ni svoj poloaj ni svoju
obitelj, a njegova je majka, takva kakva je bila, bila neto to je volio najvie na svijetu, mada i
ljubavlju oajnika. Kako uostalom objasniti da se siromano dijete moe ponekad posramiti nikome
pritom ne zavidei?
U jednoj drugoj prilici, kad su ga pitali za vjeroispovijest, odgovorio je katolik. Pitali su ga treba
li ga upisati na vjeronauk, a on je, prisjeajui se bakinih strahovanja, odgovorio da ne treba.
Ustvari, rekao je prefekt koji je bio jedan od onih hladnokrvnih pod-rugljivaca, vi ste katolik, ali
ne i praktikant. Jacques mu nije mogao rei kako su stajale stvari u njegovoj kui, niti objasniti
udan nain na koji su njegovi pristupali vjeri. Odluno je odgovorio da, ime je izazvao smijeh i
doao na glas kao vrst karakter u trenutku kad se osjeao izgubljenijim nego ikad.
Jednog pak drugog dana, profesor knjievnosti podijelio je uenicima tekst koji se odnosio na

probleme unutranje organizacije nastave, i traio da roditelji potpiu. Tekst, u kojem se potanko
nabrajalo sve to je acima bilo zabranjeno unositi u licej, od oruja do stripova preko igraih
karata, bio je napisan tako kompliciranim jezikom da ga je Jacques majci i baki morao saeti vrlo
jednostavnim rijeima. Jedino se njegova majka mogla potpisati svojim nemutim potpisoma.
Budui da je poslije smrti svog mua svakog tromjesjeja primala* mirovinu kao ratna udovica,
a poziv * dobivala
166
te je dravna uprava, u ovom sluaju dravna blagajna - no Catherine Cormerv rekla bi samo da ide
u blagajnu to je za nju bila rije bez ikakva smisla dok su djeca naprotiv zamiljala neko mitsko
mjesto nepresunog bogatstva iz kojeg je njihova majka s vremena na vrijeme smjela crpsti
skromne koliine novca - od nje svaki put traila da se potpie, nakon prvih potekoa, jedan ju je
susjed (?) nauio oponaati uzorak potpisa Udova Camus1 koji joj je vie-manje uspijevao, ali je
bio priznat. Sutradan ujutro, meutim, Jac-ques je otkrio da se majka, koja je izala prije njega da bi
otila pospremiti duan koji se rano otvarao, zaboravila potpisati. Baka se nije znala potpisati. Ona
je uostalom i raunala s pomou krugova koji su, ve prema tome jesu li bili precrtani jednom ili
dvjema crtama, oznaavali jedno cijelo, desetinu ili stotinu. Jacques je morao odnijeti u kolu
nepotpisan tekst s uputama o ponaanju, rekao je da je majka zaboravila, na pitanje nije li netko
drugi u kui mogao potpisati, odgovorio da nije i po iznenaenju profesorovu zakljuio da je njegov
sluaj manje banalan nego to je do tada vjerovao.
Jo su ga vie obeshrabrivali mladi iz francuske prijestolnice koje su u Air dovele karijere njihovih
oeva. Onaj koji ga je naroito navodio na razmiljanje bio je Georges Didiera, kojeg je ljubav
prema predmetu francuskog i prema itanju pribliila Jacquesu sve do njenog prijateljstva, na koje
je Pierre uostalom bio ljubomoran. Didier je bio sin asnika, gorljivog katolika. Njegova se majka
bavila glazbom, sestra (koju Jacques nije nikad vidio, ali je o njoj eznutljivo matao) je vezla, a
Didier se, kako je sam govorio, namjeravao posvetiti sveenikom pozivu. Izvanredno inteligentan,
bio je nepopustljiv oko pitanja vjere i
1 Sic
vratiti se na njega u trenutku njegove smrti.
167
morala, i o tim pitanjima njegovi su stavovi bili nepokolebljivi. Nikad nije izgovorio prostu rije
niti pravio aluzije, kao to su inila druga djeca s neumornim zadovoljstvom, na prirodne funkcije
ovjekove ili funkcije reprodukcije, koje im uostalom nisu bile tako jasne kao to su to htjeli
prikazati. Prvo to je zamolio Jacquesa kad je zapoelo njihovo prijateljstvo bilo je da prestane
prostaiti. Jacquesu to nije bilo teko kad je bio s njim. Ali s drugima se zaas prilagodio
razgovorima o prostotama. (Ve se tada ocrtavala njegova viestruka priroda koja mu je trebala
olakati mnogo toga i uiniti ga sposobnim da govori svaijim jezikom, da se prilagodi svakoj
sredini, da igra sve uloge, osim...) Uz Didiera je Jacques shvatio to je to prosjena francuska
obitelj. Njegov je prijatelj u Francuskoj imao obiteljsku kuu u koju je odlazio za vrijeme praznika,
o kojoj je Jacquesu neprestano govorio ili pisao, kuu koja je imala tavan pun starih koega u
kojima su se uvala obiteljska pisma, uspomene, fotografije. Znao je sve o ivotima svojih djedova i
pradjedova, ak i o jednom pretku koji je bio mornar u Trafalgaru, i iz te duge povijesti, tako ive u
njegovj mati, crpio je primjere i pouke za svoje ponaanje u svakodnevnom ivotu. Moj je djed
govorio da... Otac eli da ..., govorio je opravdavajui time svoju strogost, svoju nepokolebljivu
istou. Kad bi govorio o Francuskoj rekao bi naa domovina i prihvaao unaprijed sve rtve
koje ta domovina od njega zahtijeva (Tvoj je otac poginuo za domovinu, govorio bi Jacquesu...),
dok je za Jacquesa taj pojam domovine bio bez ikakva smisla; on je znao da je Francuz, da to za
sobom povlai stanovite dunosti, no Francuska je za njega bila neto daleko na to si se pozivao,
koja je ponekad tebe pozivala, neto poput Boga, o kojem je poneto uo izvan svog doma, i koji je,
naizgled, bio apsolutni djelitelj dobra i zla, na kojeg
168
je nemogue utjecati, ali koji ima svu mo nad sudbinom ovjekovom. A tako su sve to, i jo i vie,
doivljavale i ene s kojima je ivio. Mama, to je to domovina3?, upitao je jednog dana. Ona ga

je gledala prestraeno kao uvijek kad ne bi razumjela. Ne znam, rekla je, ne znam. To je
Francuska. Ah, da. inilo se da joj je laknulo. Didier je, meutim, dobro znao to je to, obitelj je
za njega intenzivno postojala generacijama, kao to je zemlja u kojoj se rodio imala svoju povijest,
on je Ivanu Orleansku zvao po imenu, a isto su tako dobro i zlo za njega bili jasni kao njegova
sadanja i budua sudbina. Jacques, a i Pierre, iako on manje, osjeali su da pripadaju nekoj drugoj
vrsti, bez prolosti, bez obitelji, bez tavana pretrpanog pismima i fotografijama, bili su teoretski
graani neke neodreene nacije gdje snijeg prekriva krovove kua dok oni rastu pod stalnim i
surovim suncem, oboruani samo najelementarnijim moralom koji zabranjuje na primjer krasti, koji
ti nalae da brani majku i enu, ali ostaje nijem na mnotvo pitanja koja se tiu ena, odnosa s
pretpostavljenima... (itd.), ukratko, neuka djeca koja nisu znala za Boga niti je on znao za njih,
nesposobna da zamisle neki budui ivot, toliko im se sadanji inio svakim danom neiscrpnim pod
zatitom ravnodunih boanstava - sunca, mora i siromatva. Ustvari, ono to je Jacquesa duboko
vezalo za Didiera bilo je, zacijelo, srce tog djeteta obuzetog apsolutnim, nepokolebljivog u svojim
odanim strastima (prvi put je Jacques uo rije odanost iz Didierovih usta) i njegova tako
privlana njenost, ali i to to se u njegovim oima doimao nekako stranim, njegov je arm za }
acquesa bio upravo egzotian i tim ga je vie privlaio, kao to e ga, kad odraste, neodoljivo
privlaiti strankinje. To dijete obitelji, tradicije i vjere,
a otkrie domovine 1940.
169
imalo je za Jacquesa privlanost pustolova koji se preplanuli od sunca vraaju iz tropskih krajeva,
skrivajui u sebi neku neobinu i nerazumljivu tajnu.
No kabilski pastir, koji na svojoj golemoj planini nagrizenoj suncem promatra let roda, sanjarei o
Sjeveru s kojeg su doletjele nakon duga puta, moe tako sanjariti po cijeli dan, ali naveer se vraa
svojim poljima mastike, svojoj obitelji u dugim haljinama, svojoj bijednoj kolibi u kojoj je pustio
korijenje. I zato, koliko god Jacques bio oaran neobinim draima graanske tradicije(?), on je
ipak ostao istinski vezan za onog koji mu je bio najsliniji, a to je bio Pierre. Svakog jutra, u est i
etvrt (osim nedjeljom i etvrtkom), Jacques bi se spustio stubama grabei po etiri, izletio u vlaan
i topao ljetni zrak ili u jaku zimsku kiu od koje je njegova pelerina bubrila kao spuva, skrenuo
kod esme u Pierreovoj ulici, i neprestano trei, popeo se stubama do drugog kata gdje bi lagano
pokucao na vrata. Pierreova majka, lijepa ena bujna stasa, otvorila bi mu vrata koja su vodila ravno
u sirotinjski namjetenu blagovaonicu. U dnu blagovaonice po jedna vrata sa svake strane vodila su
u sobe. Jedna je bila Pierreova, a dijelio ju je s majkom, druga je pripadala dvojici ujaka, grubih
eljezniara, utljivih i nasmijeenih. Kad se ulo u blagovaonicu, odmah s desne strane bila je mala
prostorija bez zraka i danjeg svjetla, koja je sluila kao kuhinja i kupaonica. Pierre je redovito
kasnio. Sjedio bi za stolom prekrivenim stolnjakom od votanog platna, kraj upaljene petrolejske
svjetiljke po zimi, sa smeom zdjelicom od pocakljene gline u rukama, i pokuavao ispiti, a da se ne
opee, vrelu tekuinu koju mu je majka netom natoila. Pui, govorila je. Puhao bi i srkao, a
Jacques bi se premijetao s noge na nogu promatrajui gaa. Kad bi Pierre zavrio s dorukom,
morao je jo
a kaket srednjokolca
170
svratiti u kuhinju osvijetljenu votanicom, gdje ga je pokraj cinanog sudopera ekala aa vode i
na njoj etkica za zube s debelim slojem posebne paste jer je patio od gnojenja zubnog mesa.
Pokupio bi pelerinu, kolsku torbu i kapu i tako natovaren snano i dugo etkao zube i glasno
pljuvao u cinani sudoper. Apotekarski miris paste za zube mijeao se s mirisom bijele kave.
Jacques, kome je bilo pomalo muno, gubio je strpljenje i davao mu to do znanja, to bi zavravalo
jednim od onih durenja koja uvruju prijateljstva. Potom bi utei izali na ulicu, hodali do
tramvajske postaje bez ijednog osmijeha. Drugi bi se, pak, put utrkivali glasno se smijui ili bi trali
dodajui si torbe kao da su lopte za ragbi. Na postaji bi ekali, vrebajui dolazak crvenog tramvaja
da bi vidjeli s kojim e od dva ili tri vozaa tog dana putovati.
Nikad nisu ulazili u dvije otvorene prikolice nego bi se popeli u prva kola, probijajui se prema
naprijed jer je tramvaj bio krcat radnicima koji su ili u sredite grada, pri emu su im torbe

oteavale kretanje. Stojei u prednjem dijelu kola, koristili su svaki silazak putnika kako bi se to
vie priljubili uz pregradu od eljeza i stakla i uz visoku i usku mjenjaku kutiju navrh koje se
poluga s ruicom kretala vodoravno du kruga na kojem je veliki elini zubac oznaavao mrtvu
toku, tri naredna tri uzastopne brzine, i peti rikverc. Vozai, koji su jedini smjeli rukovati tom
polugom, i s kojima je, kako je to nalagao natpis iznad njihove glave, bilo zabranjeno razgovarati,
uivali su kod djece ugled polu-bogova. Nosili su uniformu veoma slinu vojnikoj, i kapu s
konatim obodom, a arapski vozai fes. Dvoje ih je djece razlikovalo po njihovu izgledu. Bio je tu
simpatini mladac koji je imao lice zavodnika i krhka ramena; smei medvjed, visok i snaan
Arapin grubih crta lica s pogledom uperenim uvijek pred sebe; prijatelj ivotinja, stari Talijan
blijeda lica i
171
svijetlih oiju, sav iskrivljen nad upravljakom polugom, a koji je svoj nadimak dobio po tome to
bi gotovo zaustavio tramvaj da potedi kakvog nesmotrenog psa ili pak psa koji bi bez ustruavanja
nasred tranica polagao svoj izmet; i Zoro, nalik na veliku kobasicu, s licem i briima kao u
Douglasa Fairbanksaa. Prijatelj ivotinja bio je srcima dvaju djeaka najdrai. No njihovo je
divljenje ipak bilo upueno smeem medvjedu koji je, nepokolebljiv i uspravan na svojim vrstim
nogama, vozio svoj buni stroj svom brzinom, golemom lijevom akom vrsto drei drvenu ruicu
poluge, gurajui je, im bi mu promet dopustio, do tree brzine, dok mu je desna ruka budno
poivala na velikom kotau konice, desno od mjenjake kutije, spremna ustro okrenuti kota
nekoliko puta dok je polugu vraao na nultu toku, a stroj tromo klizio tranicama. Upravo bi se sa
smeim medvjedom, u zavojima i na skretnicama, velika motka privrena za krov tramvaja
debelom spiralnom oprugom, vrlo esto odvojila od elektrine ice s kojom je bila povezana preko
kotaia sa lijebom na obodu, pa se uspravila uz buno podrhtavanje ica i frcanje iskri. Kondukter
bi tada iskoio iz tramvaja, uhvatio dugu icu privrenu za kraj motke koja se automatski
namatala u kutiju od lijevana eljeza na stranjem dijelu prvih kola, i, vukui iz sve snage kako bi
svladao otpor spirale eline opruge, povukao motku unatrag, otputao je polako dok se ne uspravi,
i nastojao je vratiti u ljeb kotaia, uz prtanje iskri. Nagnuti izvan kola, ili, kad je bila zima, nosa
priljubljenog uz prozorsko staklo, djeaci su pratili cijelu operaciju, pa kad je bila ovjenana
uspjehom, objavili su to u sav glas i tako obavijestili vozaa, ne krei pritom zabranu da s njim
razgovaraju. No, smei medvjed ne
uze i zvonce
172
bi ni trepnuo; ekao bi da mu kondukter da znak povlaenjem ueta to je visilo u dnu kola i
pokretalo zvonce sprijeda. Ponovno bi pokrenuo tramvaj, bez posebnih mjera opreza. Djeca su
promatrala kako elina cesta juri ispod i iznad njih, kroz kino ili blistavo jutro, veselei se kad bi
tramvaj svom brzinom pretekao neka kola s konjskom zapregom ili se pak nakratko natjecao u
brzini s kakvim zadihanim automobilom. Na svakoj postaji tramvaj bi iskrcao dio tereta to su ga
inili arapski i francuski radnici, te ukrcavao to bolje odjevenu klijentelu to se vie pribliavao
sreditu, ponovno kretao uz zvonjavu zvonca i vozio s jednog kraja na drugi, dugim lukom kruga
du kojeg se prostirao grad, sve do trenutka kad je iznenada izbio na luku i na nepregledni prostor
zaljeva koji se pruao sve do plaviastih planina daleko na obzorju. Tri postaje dalje bila je zadnja
postaja, La place du Gouvernement, gdje su djeca silazila. Trg je s tri strane bio obrubljen drveem i
kuama s nadsvo-enim trijemovima, a s etvrte otvoren prema bijeloj damiji i prema luci. U
sreditu se uzdizao konjaniki spomenik vojvode od Orleansa prekriven sivo-zele-nom patinom pod
bljetavim nebom, a njegova ve potamnjela bronca blistala se na kii za runa vremena
(pripovijedalo se da je kipar, zaboravivi isklesati jedan podbradnjak, poinio samoubojstvo) dok se
s konjskog repa voda neumorno slijevala u mali vrt s reetkastom ogradom koji je okruivao
spomenik. Ostatak trga bio je oploen malim glatkim kamenim ploama po kojima bi se djeca,
iskoivi iz tramvaja, odsklizala do ulice Bab-Azoun kojom su u pet minuta stigla do liceja.
Ulica Bab-Azoun bila je uska ulica koju su nad-svoeni trijemovi s obje strane, to su poivali na
golemim etvrtastim stupovima, inili jo uom, jedva ostavljajui mjesta za tramvajsku liniju, ovu
je drala

173
neka druga kompanija, to je povezivala tu etvrt s najviim etvrtima grada. Za vruih dana, jarko
plavo nebo visjelo je nad ulicom poput uarena poklopca, ali je u sjeni trijemova bilo svjee. Za
kinih dana, cijela bi se ulica pretvorila u dubok usjek od mokra i blistava kamena. Du
nadsvoenih trijemova nizali su se duani, trgovine tkaninama na veliko s tamno obojenim
proeljima i balama svijetlih tkanina to su se bjelasale u sjeni, trgovine mjeovitom robom to su
mirisale na klinac i kavu, duanii u kojima su arapski trgovci prodavali slatkie s kojih se
cijedilo ulje i med, mrane i duboke kavane u kojima su u to doba dana strojevi za kavu radili
punom parom (naveer su, pak, osvijetljeni slabim svjetlom, vrvjeli od buke, cijela vojska
mukaraca gazila bi po piljevini kojom je bio posut parket i gurala se oko tezge zatrpane aama s
opalno bijelom tekuinom i zdjelicama punim lupina, slanih ribica, celera nasjeckanog na
komadie, peenih krumpiria i kikirikija) i konano trnica za turiste gdje se nudila odvratna
orijentalna staklarija u plitkim izlozima uokvirenim stalcima s razglednicama i maurskim
maramama arkih boja.
Jednu od tih trnica pod nadsvodenim trijemovi-ma, drao je debeo ovjek koji je uvijek sjedio iza
izloga, u sjeni ili u svjetlu elektrine rasvjete, golem i blijed, izbuljenih oiju, nalik onim
ivotinjama koje otkrijemo kad podignemo kamen ili stari panj, i posve elav. Djeca iz liceja zbog
njegova su mu neobina izgleda dala nadimak klizalite za muhe ili uzletite za komarce,
tvrdei da ti kukci, dok hodaju ogoljelom povrinom njegove lubanje, promae zavoj i izgube
ravnoteu. Cesto bi naveer, poput jata vo-raka, pretravali ispred njegova duana, izvikujui
nadimke nesretnika i imitirajui sa bzzz tobonje sklizanje muha. Debeli bi ih trgovac estoko
grdio; jednom ili dvaput pokuao ih je uhvatiti, ali je morao
174
odustati. Povukao bi se iznenada pred rafalima urlika i podrugivanja, te nekoliko veeri zaredom
pustio djecu da se iivljavaju urlajui mu pred nosom. A onda jedne veeri, arapski mladii koje je
trgovac potplatio, iskoili su iza stupova gdje su bili skriveni i dali se u trk za djeacima. Jacques i
Pierre te su veeri mogli zahvaliti samo svojoj izuzetnoj brzini to su izbjegli batinama. Jacques je
zaradio samo jedan za-unjak, a onda se pribrao i umaknuo neprijatelju. No, dvojica ili trojica
njihovih drugova zaradila su dobrih batina. aci su nakon toga skovali plan kako da opljakaju
duan i fiziki unite njegova vlasnika, no na kraju su ipak odustali od svog mranog nauma,
prestali progoniti svoju rtvu i otada dobroudno prolazili suprotnim plonikom. Ustrtarili smo
se, rekao je s gorinom Jacques. Uostalom, rekao mu je Pierre, nismo bili u pravu i bojali smo
se batina. Te se zgode, zacijelo, prisjetio kasnije kad je (stvarno) shvatio da se ljudi samo
pretvaraju da potuju tua prava, a povlae se jedino pred siloma.
Negdje na sredini ulica Bab-Azoun se irila, a nadsvodeni trijemovi su se s jedne strane gubili i
prepustili mjesto crkvi Sainte-Victoire. Ta mala crkva stajala je na mjestu nekadanje damije. Na
njezinu proelju obijeljenu vapnom bio je uklesan svojevrsni ol-tar(?) uvijek okien cvijeem. U
vrijeme kad su djeaci prolazili, na slobodnom su se ploniku cvjearnice ve otvarale i nudile
struke perunika, karanfila, rua i anemona, ovisno o godinjem doba, uronjene u visoke limenke
rdave od vode kojom su stalno kropili cvijee. Na istom je ploniku bio i mali duani s arapskim
utipcima, a to je bio ustvari mali sobiak u koji bi jedva stale tri osobe. Na jednom zidu sobika
bilo je ugraeno ognjite, rub kojeg je bio obloen
a on kao i ostali.
175
T
plavom i bijelom majolikom, i na kojem je cvrao poprilian kotli s kipuim uljem. Pred ognjitem
se u turskom sjedu smjestio neobian lik u arapskim hlaama, razgolienih grudi za vruih dana i
sati, a inae odjeven u europski kaputi zatvoren ispod vrata sigurnosnom iglom, koji je zbog svoje
obrijane glave, suha lica i krezubih usta, podsjeao na Gandhija bez naoala, i koji je s pjenjaom
od crvene gledi u ruci nadgledao peenje okruglih utipaka to su rumenjeli u ulju. Kako bi koji
utipak bio peen, to jest kad bi mu rub postao zlaano rumen, a vrlo tanko tijesto u sredini prozirno
i hrustavo (poput prozirnog prenog krumpiria) paljivo bi provukao pjenjau ispod utipka i brzo

ga podigao iz ulja, ocijedio ga potom iznad kotlia, tresui dva tri puta pjenjaom, pa ga poloio
pred sebe na stalak zatien staklom, sainjen od polica s rupicama na kojima su bili poredani, s
jedne strane tapii od utipaka s medom, ve zgotovljeni, a s druge, plosnati i okrugli utipci iz
uljaa. Pierre i Jacques bili su ludi za tim poslasticama, i kad bi jedan ili drugi, nekim sluajem, imali
koji novi, nali bi vremena da svrate po utipak iz ulja zamotan u papir koji bi od ulja odmah
postao proziran, ili po tapi koji bi trgovac, prije negoli bi im ga pruio, umoio u vr to je stajao
odmah do njega, pored vatre, pun tamnog meda naikanog mrvicama od utipaka. Djeca bi
uzimala te divote i zagrizala u njih trei prema koli, naginjui se prema naprijed da ne zaprljaju
odjeu.
Upravo ispred crkve Sainte-Victoire, neposredno nakon poetka kolske godine, polijetale su
lastavice na jug. U gornjem, proirenom dijelu ulice, naime, bilo je razapeto mnotvo elektrinih
ica, pa ak i vodova pod visokim naponom koji su nekad sluili za pokretanje tramvaja, a koji,
iako izvan uporabe, nisu
bili demontirani. S prvim hladnoama, relativnim hladnoama uostalom, jer nije nikad smrzavalo,
ali ipak osjetnim nakon mjeseci zaguljive vruine, lastavice8' koje su letjele uglavnom iznad
bulevara uz more, iznad trga pred licejom ili nebom siromanih etvrti, strmoglavljujui se s
vremena na vrijeme uz glasan cvrkut na plodove divlje smokve, komad smea na moru ili kakav
svje izmet, najprije bi se poele pojavljivati pojedinano, u koridoru ulice Bab--Azoun, letjele bi
najprije nisko ususret tramvajima, pa odjednom uzjetele visoko i izgubile se na nebu iznad kua.
Onda bi ih jednog jutra osvanulo na tisue po icama iznad malog trga Saint-Victoire i po
krovovima kua, stisnule bi se jedna uz drugu klimajui glavicama nad malim crno-sivim grudima,
lagano tapkajui noicama i udarajui repom kako bi napravile mjesta za pridolice, prekrivajui
plonik svojim malim pepeljastim izmetima, bilo je to muklo cvrku-tanje pojaano povremenim
kliktajima, pravi tajni sabor bez stanke koji bi se od samog jutra nadvio nad gradom, postepeno se
sve vie irio i postao gotovo zagluujuim s dolaskom veeri, kad su djeca trala prema tramvajima
koji su ih trebali odvesti kui, a onda bi kao na neki nevidljiv znak utihnule, tisue glavica i crnobijelih repova klonulo bi na usnulim pticama. Puna dva ili tri dana pristizale su lastavice sa svih
strana Sahela, poneke iz jo veih udaljenosti, pokuavale bi se smjestiti medu onima to su ve bile
tu, i malo pomalo rasporedile se po krovnim vijencima du ulice, s jedne i druge strane glavnog
okupljalita, neprestano umnoavajui iznad glava prolaznika lepet krila i sveopi cvrkut koji bi na
kraju postao nepodnoljiv. A onda, jednog jutra, ulica bi iznenada osvanula prazna. U noi,
neposredno prije svanua, ptice bi sve zajedno odletjele na jug. Time je
Zlabias, Makroud
pogledati alirske vrapce kod Greniera.
176
177
w
za djecu zapoinjala zima, mnogo prije kalendarske, jer za njih nije bilo ljeta bez prodornog cvrkuta
lastavica na jo toplom veernjem nebu.
Ulica Bab-Azoun na kraju je izbijala na veliki trg gdje su s lijeve i s desne strane, jedna nasuprot
drugoj, stajal licej i vojarna. Licej je zaeljem bio okrenut prema arapskom dijelu grada ije su se
strme i vlane ulice penjale breuljkom. Vojarna je okrenula zaelje moru. Iza liceja pruao se
perivoj Marengo; iza vojarne, siromana i napola panjolska etvrt Bab-el--Oued. Nekoliko minuta
prije sedam i etvrt, uspevi se svom brzinom stubama, Pierre i Jacques uli bi s rijekom ostale
djece kroz mala vratareva vrata pokraj velikih sveanih vrata. Izbili bi na prostrano sveano
stubite, s obje strane kojeg su visjele poasne ploe, kojim su se opet svom brzinom penjali do
odmorita, odakle se s lijeva odvajalo stubite za katove i koje je bilo odvojeno od velikog dvorita
zastakljenom galerijom. Tu, iza jednog od stupova na odmoritu, opazili bi Nosoroga koji je vrebao
na zakanjele uenike. (Nosorog je bio glavni nadzornik, mali i nervozni Korzikanac koji je svoj
nadimak dugovao svojim za-frkanim brkovima.) Tog trenutka zapoinjao bi jedan drugi ivot.
Pierre i Jacques zbog svoje su obiteljske situacije dobili stipendiju za polu-internat. Provodili su
dakle cijeli dan u liceju i objedovali u blagovaonici internata. Nastava je poinjala u 8 ili 9 sati

ovisno o danima, a doruak se posluivao pitomcima internata u 7 i 1/4 i vanjski su uenici imali na
nj pravo. Obitelji dvojice djeaka nisu mogle ni zamisliti da je mogue odrei se bilo kakvog prava,
kad su ih ionako imali tako malo; Jacques i Pierre bili su dakle medu malobrojnim polu-pitomcima
koji su stizali u 7 i 1/4 u veliku bijelu okruglu blagovaonicu gdje su napola probueni pitomci ve
zauzeli svoja mjesta za dugim stolovima obloenim cinkom, pred velikim zdjelicama
178
i ogromnim koarama s naslaganim krikama suhog kruha, dok su djeaci, uglavnom Arapi,
omotani visokim pregaama od gruba platna, prolazili kroz redove s nekad sjajnim velikim
kavovarima sa svinutim kljunom za lijevanje, da bi svakom u zdjelicu natoili kipuu tekuinu i
kojoj je bilo vie divke nego kave. Poto bi ostvarila svoje pravo, djeca bi, etvrt sata kasnije, mogla
otii u uionicu u kojoj su pod nadzorom repetitora, takoer uenika internata, mogla ponoviti
lekcije prije poetka nastave.
Velika razlika u odnosu na osnovnu kolu bilo je mnotvo nastavnika. Gospodin Bernard znao je
sve i poduavao je sve to je znao na isti nain. U liceju su se nastavnici mijenjali s predmetima, a
metode s osobama21. Postojala je mogunost usporeivanja, to znai da je trebalo izabrati izmeu
onih koje ste voljeli i onih koje uope niste voljeli. Uitelj je u tom smislu sliniji ocu, on zauzima
gotovo posve njegovo mjesto, neizbjean je poput njega, i u svakom smislu neophodan. Ustvari se
pitanje voli li ga ili ne uope ne postavlja. Najee ga volimo jer apsolutno ovisimo o njemu. Ali
ako ga dijete sluajno ne voli, ili ne ba osobito, ovisnost i neophodnost ostaju, i oni su gotovo kao
ljubav. U liceju, naprotiv, nastavnici su bili poput ujaka koje moe birati. Moglo ih se, na primjer, i
ne voljeti, kao to je to bio sluaj sa stanovitim profesorom fizike, neobino elegantno odjevenim,
autoritativnim i prostim, kojeg Jacques i Pierre nisu mogli provakati, a opet su se tijekom godina
morali s njim vie puta sresti. Onaj koji je imao najvie uvjeta da bude voljen bio je nastavnik iz
knjievnosti, koga su djeca ee viala, a Jacques i Pierre doista su bili vezani uz njegab kroz
gotovo sve razrede, ne mogavi
a Gospodina Bernarda su voljeli i divili mu se. Nastavniku u liceju u najboljem su se sluaju divili,
ali ga se nisu usudili voljeti. b rei koje? i proiriti?
179
se, meutim, osloniti na njega jer on o njima nije znao nita, nakon zavrene nastave vraao se za
njih posve nepoznatom ivotu, a oni svojoj udaljenoj etvrti gdje nije bilo nikakve vjerojatnosti da
se nastani profesor liceja, tako da nisu nikad nikoga susretali, ni od profesora ni od uenika, na
svojoj tramvajskoj liniji - liniji crvenih tramvaja koji su vozili u donjogradske etvrti (C.F.R.A.) dok
je za gornjogradske, otmjene etvrti prometovala linija zelenih tramvaja, takozvana T.A. Ti su T.A.
uostalom vozili do liceja, dok su CERA. ili samo do trga du Gouvernement, pa se [ J1 liceju s
donje strane. Tako je na kraju dana dvoje djece osjetilo da se razlikuje od ostalih ve na samim
vratima liceja ili samo malo dalje, na trgu du Gouvernement kad bi se, oprostivi se od vesele grupe
svojih drugova, uputili prema crvenim tramvajima to su vozili u siromane etvrti. To to su
osjeali bila je razliitost, ali ne i inferiornost. Bili su iz neke druge etvrti, to je bilo sve.
Za vrijeme nastave, meutim, ta bi razliitost potpuno nestala. Kute su mogle biti otmjene ili manje
otmjene, sve su bile sline. Postojalo je samo suparnitvo u inteligenciji za vrijeme nastave i u
fizikoj spretnosti u igrama. U obje vrste natjecanja dvoje djece nije bilo meu zadnjima. Solidno
obrazovanje koje su dva djeaka dobila u osnovnoj koli dalo im je osjeaj nadmonosti,
zahvaljujui kojem su se estom razredu nali meu najboljima. Njihovo savreno poznavanje
pravopisa, temeljito poznavanje rauna, njihovo izvjebano pamenje i nadasve potovanje [ ]2 koje
su im usadili za sve vrste znanja, bili su, barem na poetku njihova kolovanja, glavni aduti. Da
Jacques nije bio tako nestaan, to ga je redovito spreavalo da se nae na poasnoj ploi, da je
Pierre
Jedna neitka rije. Jedna neitka rije.
180
bolje prionuo uz latinski, njihova bi pobjeda bila potpuna. U svakom sluaju, ohrabreni svojim
nastavnicima, bili su potovani. to se igara tie, radilo se prije svega o nogometu, Jacques je ve
na prvim odmorima otkrio ono to e tolike godine biti njegovom strau. Utakmice su se igrale za

vrijeme odmora, odmah poslije objeda u blagovaonici i onog od jedan sat koji je za pitomce, polupitomce i vanjske ake slijedio iza zadnjeg sata u 4. To je bio odmor od jednog sata koji je djeci
omoguavao da uinaju i odmore se prije nego to e dva sata provesti uei gradivo za sutradana.
Jacques nije ni pomiljao na uinu. S ostalim zaljubljenicima u nogomet, pohrlio bi u betonirano
dvorite, s etiri strane obrubljeno trijemovima na debelim stupovima (ispod kojih su treberi i oni
mudri etali avrljajui) du kojih je bilo nekoliko klupa, ukraeno velikim fikusima zatienim
eljeznim ogradama. Dva bi tabora podijelila dvorite, golmani se smjestili svaki na svoj kraj
izmeu stupova, a velika gumena lopta postavljena je u sredinu. Nije bilo sudaca, i nakon prvog
uta poela bi vriska i trka. Na tom je terenu Jacques, koji je s najboljim uenicima razgovarao kao
sa sebi ravnima, zadobio potovanje i ljubav i onih najloijih, kojima nebo, uskrativi im pamet,
esto podari snane noge i neiscrpan dah; tu se po prvi put odvojio od Pierrea koji nije igrao
nogomet, iako je bio prirodno spretan, ali je bivao sve osjetljiviji, budui da je rastao bre od
Jacquesa, i kosa mu je postajala sve svijetlijom, kao da je kod njega premjetanje u drugu sredinu
loije uspjelob. Jacques je pak zaostajao u rastu, zbog ega je dobio nadimak pikavac i
niskoguzi, ali to ga nije pogaalo, do iznemoglosti je naganjao loptu, nastojei izbjei as drvo,
as neprijatelja, osjeao se vladarom dvorita i
a dvorite djelomice ispranjeno poto su vanjski dai otili kui b proiriti
181
ivota. Kad bi se oglasio bubanj koji je oznaavao kraj odmora i poetak uenja, on doista kao da bi
pao s neba, zaustavio bi se tog asa na cementu, zadihan i znojan, ljut to su sati tako kratki, pa
postajui polako svjestan trenutka potrao opet prema drugovima, briui rukavom znoj s lica, i
odjednom se zgrozio pri pomisli da su se avli na njegovim donovima istroili, pregledavao bi ih
sa zebnjom za vrijeme nastave, pokuavajui ustanoviti promjenu u odnosu na prethodni dan i bio
ohrabren otkriem da je veoma teko odrediti stupanj istroenosti. Osim kad bi, nakon neke
nepopravljive tete, otvoren on, unitena koa, iskrivljena peta, bilo sasvim izvjesno kakav ga
doek oekuje kod kue. Tijekom posljednja dva sata gutao bi slinu s grem u elucu i pokuavao se
iskupiti za poinjenu tetu marljivim radom na koji se ipak, unato svim nastojanjima, zbog straha
od batina nije uspio usredotoiti. Taj je zadnji dio nastave bio uostalom i najdulji. Prije svega stoga
to je trajao dva sata. Osim toga odvijao se kad je ve pao mrak ili se sputao sumrak. Visoki
prozori gledali su na perivoj Marengo. Oko Jacquesa i Pierrea koji su sjedili jedan do drugog, djeca
su bila tia nego obino, umorna od rada i igara, zaokupljena rjeavanjem posljednjih zadataka.
Osobito krajem godine, veer se sputala na veliko drvee, na cvjetnjake i stabla banana u perivoju.
Sve zelenije nebo sve se vie irilo, amor grada bivao je sve udaljenijim i sve muklijim. Kad je bilo
jako vrue i jedan od prozora odkrinut, mogao se uti cvrkut posljednjih lastavica iznad malog
vrta, a miris jasmina i velikih magnolija preplavio bi kiselkaste i gorkaste mirise tinte i ravnala.
Jacques bi sanjario s nekom neobinom tjeskobom u dui, sve dok ga mladi repetitor, koji je i sam
pisao svoj rad za fakultet, ne bi opomenuo. Valjalo je ekati posljednji udarac bubnja.
182
aU sedam sati, svi bi navalili na izlaz liceja, a onda u trku, u bunim grupama, ulicom Bab-Azoun
gdje su svi izlozi bili osvijetljeni, plonici ispod nasvodenih trijemova puni ljudi, tako da su
ponekad morali trati kolnikom, izmeu tranica, dok ne bi naiao tramvaj pa su ipak morali
skrenuti pod nadsvodene trijemove, sve dok se pred njima konano ne bi pojavio trg du
Gouvernement, rasvijetljen po obodu kioscima i tezgama arapskih trgovaca osvijetljenim
acetilenskim svjetiljkama, miris kojih su djeca s uitkom udisala. Crveni su tramvaji ekali, dupkom
puni, za razliku od jutra kad je ipak bilo manje ljudi, tako da su ponekad morali ostati na nogostupu
prikolice, to je bilo istovremeno zabranjeno i doputeno, sve dok na nekoj od stanica ne bi siao
dio putnika pa bi se djeca ugurala u masu ljudi, razdvojena, ne mogavi dakle brbljati, i pokuavala
se strpljivim radom lakata i tijela domoi ograde odakle se mogla vidjeti luka u mraku, gdje su
veliki parobrodi, istokani svjetlom u tami mora i neba, izgledali kao olupine izgorjelih kua u
kojima sva eravica jo tinja. Veliki osvijetljeni tramvaji buno su prolazili uz more, zatim skretali u
unutranjost grada i vozili izmeu sve siromanijih kua do same etvrti Belcourt, gdje se valjalo
oprostiti i popeti se stubama, koje nisu nikad bile osvijetljene, do kruga svjetlosti ispod petrolejske

svjetiljke koja je osvjetljavala votano platno na stolu i stolice oko njega, ostavljajui u tami ostatak
prostorije gdje je Catherine Cormerv iz ormara za posue vadila jedai pribor, baka u kuhinji
podgrijavala podnevni paprika, a stariji brat u kutu stola itao neki pustolovni roman. Ponekad je
trebalo otii do mzabitskog trgovca mjeovitom robom po sol ili etvrtinu maslaca koji bi
uzmanjkali u zadnji as, ili pak po ujaka Ernesta
a napad pedera
183
koji je na dugo i na iroko raspravljao u gostionici kod Gabya. Veeralo se u 8 sati, u tiini, ili je pak
ujak prepriavao kakvu nesuvislu dogodovtinu od koje se grohotom smijao, no o liceju nikad ni
rijei, osim kad bi baka pitala Jacquesa je li dobio dobre ocjene, a on bi odgovorio da je i o tome
vie nitko ne bi govorio, majka nije nita pitala, samo bi kimala glavom i promatrala ga svojim
blagim pogledom kad bi odgovorio da je dobio dobre ocjene, ali uvijek utljiva i pomalo odsutna,
ne ustaj, rekla bi svojoj majci, idem ja po sir, i to je bilo sve, do kraja veere, kad bi ustala i
poela raspremati stol. Pomozi majci, rekla bi mu baka jer se on ve dohvatio Pardaillana i stao
pohlepno itati. Pomogao bi joj pa se vratio pod svjetiljku, poloio veliku knjigu koja je govorila o
dvobojima i o hrabrosti na glatko i golo votano platno, dok bi majka povukavi stolicu izvan
dosega svjetiljke sjela zimi uz prozor, ljeti na balkon, i gledala kako prolaze tramvaji, automobili,
prolaznici, koji se bivali sve ma-lobrojnijia. Opet bi baka rekla Jacquesu da mora na spavanje jer
sutradan ustaje u pet i pol, poljubio bi najprije nju, zatim ujaka i na kraju majku koja bi mu uzvratila
njenim i rastresenim poljupcem, pa ponovno zauzela svoj nepomini poloaj, u polumraku,
pogleda odlutalog prema ulici i rijeci ivota to je neumorno tekla dolje ispod obale na kojoj je ona
neumorno stajala, dok ju je njezin sin, s tugom u srcu neumorno promatrao u tami, gledao ta suha i
pogrbljena leda, pun neke neizmjerne tjeskobe pred nesreom koju nije mogao pojmiti.
a Lucien -14 EPS -16 Osiguranje
184
Kokoinjac i klanje kokoi
Ta tjeskoba pred nepoznatim i pred smru s kojom se suoavao svaki put kad bi se iz liceja vraao
kui, koja je ve tada u smiraj dana ispunjavala njegovu duu istom onom brzinom kojom je tama
prodirala svjetlost i zemlju, i koja bi ieznula tek kad bi baka upalila petrolejsku svjetiljku,
odlaui staklo na votano platno, pridiui se malo na prste, bedara oslonjenih o rub stola, tijela
nagnuta naprijed, nakri-vivi glavu kako bi bolje vidjela plamenik pod sje-nilom, jednom rukom
drei bakreni kotai s pomou kojeg se podeavao fitilj, a drugom struui upaljenom ibicom po
fitilju sve dok se ovaj ne bi prestao dimiti i dao lijep jasan plamen, tada bi baka vratila na svjetiljku
staklo koje je kripalo u dodiru sa zupcima bakrenog lijeba u koji ga je valjalo umetnuti, zatim se
ponovno uspravila pored stola i samo jednom podignutom rukom podeavala fitilj sve dok se toplo
uto svjetlo ne bi ravnomjerno razlilo po stolu u savrenom irokom krugu, osvjetljavajui blagom
svjetlou, koja kao da se odbijala od votanog platna, lica ene i djeteta koje je s druge strane stola
prisustvovalo cijelom obredu, a njegova je tjeskoba polako nestajala kako je svjetlost rasla.
Istu bi tu tjeskobu osjeao ponekad dok bi pokuavao svladati u sebi oholost ili tatinu kad bi mu
baka zapovijedila da u odreenim okolnostima ode po koko u dvorite. To bi uvijek bilo naveer,
uoi nekog vanog blagdana, Uskrsa ili Boia, ili pak kad bi im u pohode dolazili oni bolje stojei
roaci,
185
koje je trebalo istovremeno poastiti i zavarati to se tie stvarnog materijalnog stanja u obitelji. Za
vrijeme prvih godina liceja, naime, baka je dogovorila s ujakom Josephinom da joj sa svojih
nedjeljnih trgovakih izleta donosi arapske pilie, zamolila ujaka Ernesta da joj u dnu dvorita, na
samom podu ljepljivom od vlage, sagradi jednostavni kokoinjac u kojem je uzgajala pet do est
kokoi koje su joj davale jaja, a povremeno i svoju krv. Kad se baka odluila na prvo smaknue,
obitelj je bila za stolom i ona je starijem djeaku rekla da ode po rtvu. No Louis1 je odbio, on je
jasno i glasno izjavio da ga je strah. Baka se podrugljivo nasmijala i ukorila tu razmaenu djecu
koja su toliko drukija od one iz njezina vremena, iz zabiti u unutranjosti, koja se nisu niega
bojala. Sigurna sam da je Jacques hrabriji. Hajde, idi ti. Iskreno govorei, Jacques se nije osjeao

nimalo hrabrijim. Ali kad su ga ve takvim proglasili nije mogao ustuknuti, i te je prve veeri
otiao. Trebalo se spusiti stubitem tapkajui u mraku, skrenuti lijevo u isto tako mraan hodnik,
pronai dvorina vrata i otvoriti ih. No je bila manje mrana od hodnika. Mogle su se nazrijeti
etiri skliske i pozelenjele stube koje su se sputale u dvorite. S desne strane, kroz rebrenice kuice
u kojoj su ivjeli frizer s obitelji i arapska obitelj, dopirala je krta svjetlost. Nasuprot vratima
mogao je primijetiti bjeliastea mrlje ivotinja usnulih na zemlji ili na posranim prekama. Kad bi
se pribliio i dotaknuo klimavi kokoinjac, sagnut, s prstima iznad glave uvuenim u rupice eline
mree, iz njega bi se podiglo prigueno kokodakanje pomijeano s odvratnim mlakim smradom
izmetina. Otvorio bi iana vrataca pri samoj zemlji, nagnuo se da
Jacquesov brat zove se ponekad Henri, ponekad Louis. a izobliene
186
bi mogao zavui unutra ruku, s gaenjem dotaknuo tlo ili ukaljanu preku te brzo izvukao ruku, a
dah bi mu zastao od straha kad bi zauo mlataranje krila i nogu i kad bi ivotinje stale letjeti i trati
na sve strane. Te uskomeane ivotinje u tami, taj kutak mraka i prljavtine, ispunjali su ga
tjeskobom od koje mu se grio eludac. Unato tome, morao je smoi odlunosti jer su ga odredili
za taj zadatak kao najhrabrijeg. ekao je, promatrao jasnu no iznad sebe, nebo obasuto sjajnim i
spokojnim zvijezdama, pa posegnuvi rukom jo dublje dohvatio prvu nogu koja mu se nala
nadohvat, izvukao prestraenu raskokodakalu ivotinju iz kokoinjca, poupavi joj pritom dio perja
0 iana vrata, dok je kokoinjac odjekivao prodornim
1 obezumljenim kokodakanjem, a stari Arapin oprezno izaao u pravokutnik svjetlosti to je
iznenada zasjao. Ja sam, gospodine Tahar, reklo je dijete bezbojnim glasom, doao sam po
koko za baku. Ah, ti si. Dobro je. Mislio sam da su lopovi, i vratio se u kuu, ostavljajui
dvorite u potpunom mraku. Jascques bi tada poeo trati, koko se luaki otimala, udarao je
njome o zidove hodnika i o reetke stubine ograde, bilo mu je muno od gaenja i od straha dok je
osjeao u ruci debelu, hladnu i hrapavu kou kokojih nogu, trao sve bre odmoritem i hodnikom
na katu, te napokon uletio u blagovaonicu kao pobjednik. Pobjednikov se lik ocrtavao na kunom
pragu, raupan, koljena zelenih od dvorine mahovine, drei koko to dalje od sebe, lica blijeda
od straha. Vidi?, rekla je baka starijem bratu. Mlai je od tebe, a postidio te. Jacques se
prepustio uivanju u zasluenoj slavi tek poto je baka odlunom kretnjom dohvatila noge kokoi
koja se istog trenutka primirila kao da je osjetila da je dola u neumoljive ruke. Njegov je brat jeo
desert i osvrnuo se na njega samo da bi mu dobacio pogled pun prezira, to je
187
pridonijelo Jacquesovu samozadovoljstvu. Ono je meutim kratko trajalo. Sretna to joj je unuk
tako muevan, baka ga je za nagradu pozvala u kuhinju da joj pomae pri klanju kokoi. Ve je bila
opasala veliku plavu pregau pa je, ne isputajui kokoje noge iz ruku, postavila na pod veliki
duboki bijeli tanjur od porculana i dugi kuhinjski no koji je ujak Ernest redovito brusio s pomou
dugog crnog kamena tako da je, istanjen uporabom, bio nalik na sjajnu elinu nit. Stani tu.
Jacques bi stao gdje bi mu pokazala, u dno kuhinje, dok bi baka stala na vrata, prepreujui tako
izlaz i kokoi i djetetu. Kria naslonjenih na sudoper, (lijevog) ramena na zid, gledao je, uasnut,
precizne kretnje prinositeljice rtve. Baka bi povukla tanjur pod svjetlost male petrolejske svjetiljke
na drvenom stolu lijevo od ulaza. Poloila bi ivotinju na tlo, te kleknuvi desnom nogom na pod
uklijetila kokoi noge, pritiui je rukama kako bi joj onemoguila da se otme, pa joj lijevom
rukom zgrabila glavu koju je povukla unatrag do tanjura. Noem otrim poput britve polako joj je
rezala grkljan na mjestu gdje je kod ovjeka Adamova jabuica, produbljujui rez i zavrui joj sve
vie glavom kako se no uz grozan zvuk usjecao u hrskavicu, te pridravala ivotinju koja je
stravino podrhtavala cijelim tijelom, nepomina, dok joj je u bijeli tanjur otjecala purpurna krv u
koju je Jacques gledao drhtavih nogu kao da je to njegova krv iz njega istjecala. Uzmi tanjur,
rekla je baka poslije beskrajno mnogo vremena. ivotinja je prestala krvariti. Jacques je oprezno
poloio na stol tanjur s krvlju koja je ve bila potam-njela. Koko, ije je perje izgubilo sjaj i na ije
staklaste oi su se ve spustili smeurani kapci, baka je bacila pored tanjura. Jacques je promatrao
to nepomino tijelo, noge na kojima su prsti sad bili spojeni i koje su mlitavo visjele, spljotenu
krijestu bez sjaja, jednom

188
rijeju, smrt, te otiao u blagovaonicua. Ja to ne mogu gledati, rekao mu je brat te prve veeri,
obuzdavajui bijes. To je odvratno. Ma nije, odgovorio mu je Jacques nesigurnim glasom.
Louis ga je promatrao istovremeno neprijateljski i ispitivaki. Jacques se trgnuo. Odjednom se
suoio sa svojom tjeskobom, s tim paninim strahom od noi i od smrti, te u ponosu, i samo u
ponosu, pronaao volje da bude hrabar to mu je na kraju dalo hrabrosti. Boji se, to je sve, rekao
mu je napokon. Da, rekla je baka koja je tog trenutka ula, ubudue e Jacques ii u
kokoinjac. Dobro, dobro, rekao je ujak Ernest sav ozaren, hrabar je on. Jacques je sav
ukoen gledao u majku, koja je, malo dalje, krpala arape na velikom drvenom jajetu. Da, ree, to
je dobro, ti si hrabar. I ponovno se okrenula prema ulici dok je Jacques, ne skidajui pogleda s nje,
osjeao kako mu se nesrea uvlai u duu. Poi spavati, rekla je baka. Ne palei malu petrolejsku
svjetiljku, Jacques bi se svlaio u sobi pri svjetlu to je dopiralo iz blagovaonice. Legao bi na rub
kreveta za dvije osobe kako ne bi morao doticati brata, ni smetati mu. Odmah bi zaspao, malaksao
od umora i uzbuenja, samo bi ga ponekad probudio brat, opkoraujui ga da bi legao uza zid, on je
naime kasnije ustajao, ili majka koja bi svlaei se u tami udarila u ormar, tiho se popela na svoj
krevet i spavala tako tiho da se inilo da je budna, Jacques je to ponekad i pomislio, pa je poelio
zazvati je, ali je znao da ga ionako ne bi ula, zato se trudio ostati budnim koliko i ona, isto tako
tihim, nepominim i neujnim, sve dok ga san ne bi svladao kao to je svladao njegovu majku
poslije naporna dana provedena u pranju i spremanju.
a sutradan miris svjeeg kokojeg mesa osmuenog na plamenu.
189
etvrci i praznici
Samo su se etvrtkom i nedjeljom Jacques i Pierre vraali svome svijetu, s iznimkom pojedinih
etvrtaka kad bi Jacques ostao u pritvoru, to jest bio zadran u kazni (kako je pisalo u pismu
razrednika koje je Jacques morao dati majci na potpis poto joj je njezin sadraj saeo u jednu rije
kazna) te morao ostati dva sata, od 8 do 10 (u teim sluajevima i etiri) u liceju i u posebnoj
uionici s ostalim krivcima, te pod nadzorom repetitora, koji bi uglavnom bio bijesan to su mu
upropastili slobodan dan, rjeavati izrazito dosadnu zadau za kaznua. Pierre meutim, u svih osam
godina liceja, nije nikad ostao u kazni. Jacques je pak, izrazito nemiran i tako tat da je izvodio bilo
kakve gluposti ne bi li privukao na sebe panju, samo nizao kazne. Uzalud je objanjavao baki da se
kazne odnose na ponaanje, ona nije razlikovala glupost od loeg ponaanja. Za nju je dobar uenik
bio nizbjeno krepostan i pametan, kao to je krepost vodila ravno u znanost. Tako su, barem prvih
godina, kazne etvrkom bile pojaane ukorima srijedom.
etvrci bez kazne i nedjeljna jutra bili su posveeni odlasku u trgovinu i kuanskim poslovima. A
poslije podne su Pierre i Jean1 mogli izai zajedno. Za ljetna vremena ili su na plau Sablettes ili
na vojno vjebalite, veliku ledinu na kojoj je bilo nogometno igralite i mnotvo staza za boanje.
Tu su mogli igrati
a u liceju, ne donnade nego castagne 1 Rije je o Jacquesu
191
nogomet, najee s krpenom loptom i s momadima sastavljenim na licu mjesta od arapske i
francuske djece. No, preostali je dio godine dvoje djece odlazilo u Dom Invalida Koubaa gdje je
Pierreova majka, koja je bila napustila potansku slubu, radila kao efica praonice rublja. Kouba je
bilo ime breuljka istono od Alira gdje je zavravala jedna tramvajska linijab. Tu je zapravo
prestajao grad, a poinjali su blagi krajolici Sahela sa skladnim vinogradima, relativno mnogo voda,
s gotovo sonim livadama i poljima plodne crvenice, presjecanim mjestimice drvoredima visokih
empresa ili trstikom. Vinova loza, voke, kukuruz rasli su tu u izobilju i bez mnogo uloena truda.
Onome tko bi doao iz grada i njegovih vruih i vlanih donjogradskih etvrti, zrak se ovdje inio
otrim i smatrao se ljekovitim. Alircima koji su, im bi stekli neto imovine ili novca, odlazili ljeti
iz Alira u Francusku gdje je klima blaa, bilo je dovoljno da zrak koji negdje udiu bude samo
malo svjeiji pa da ga krste francuskim. Tako se i na Koubi udisao francuski zrak. Dom invalida,
koji je bio otvoren odmah poslije rata za umirovljene ratne invalide, bio je udaljen pet minuta od
krajnje tramvajske postaje. Bio je to bivi samostan, prostrano zdanje sloene arhitekture s nekoliko

krila, debelih zidova obijeljenih vapnom, s natkrivenim trijemovima i velikim, svjeim dvoranama
sa svodovima u kojima su bile smjetene blagovaonice i sve pratee slube. Praonica rublja, koju je
vodila gospoda Marlon, Pierreova majka, nalazila se u jednoj od tih velikih dvorana. Tu bi doekala
djecu, u mirisu vruih glaala i vlanog rublja, u prisutnosti dviju radnica, jedne Arapkinje i jedne
Francuskinje, koje su radile pod njezinim nadzorom. Dala bi im svakom komad kruha i okolade
pa, zavrui rukave
a Je li mu to ime? b poar
192
na svojim svjeim i vrstim rukama, rekla: spremite to u dep za etiri sata i idite u vrt, imam
posla.
Djeca bi najprije lutala trijemovima i unutranjim dvoritima i najee bi odmah pojela uinu da se
otarase kruha koji im je smetao i okolade koja im se topila medu prstima. Susretali bi invalide
kojima je nedostajala jedna ruka ili noga, ili pak one u kolicima s kotaima od bicikla. Nije bilo
unakaenih lica ili slijepaca, samo invalidi bez ruku i nogu, uredno odjeveni, poneki s odlijem, s
rukavom koulje, kaputa ili nogavicom od hlaa brino svrnutima i privrenim sigurnosnom
iglom oko nevidljiva batrljka, i to nije bilo strano, bilo ih je mnogo. Djeca su se, poto se stialo
iznenaenje koje su doivjela prvi dan, prema njima odnosila kao prema svemu novom to bi otkrila
i odmah potom uklopila u prirodni red svih stvari. Gospoda Marlon objasnila im je da su ti ljudi
izgubili ruku ili nogu u ratu, a rat je ionako bio dio njihova svijeta, samo su o njemu i sluali oko
sebe, on je ostavio toliko traga na njihovu okolinu da im nije bilo teko shvatiti da se u njemu
moglo izgubiti ruku ili nogu, pa ak ni da ga se moglo opisati upravo kao razdoblje u ivotu u
kojem se gube ruke i noge. Stoga taj svijet hromih ljudi za dvoje djece nije bio tuan. Istina je da su
neki bili utljivi i smrknuti, ali veinom su to bili mladi, nasmijani ljudi, koji su se dapae alili na
raun svoje hromosti. Imam samo jednu nogu, govorio bi jedan, plavokos, muevna etvrtasta
lica i zdrav kao dren, a esto ga se moglo zatei u praonici rublja, ali ti jo uvijek mogu dati
nogom u guzicu. Pa bi se, oslanjajui se desnom rukom o tap, a lijevom o ogradu trijema,
uspravio i svojom jedinom nogom zamahnuo prema njima. Djeca bi se s njim alila, pa odjurila
glavom bez obzira. inilo im se posve normalnim da oni jedini mogu trati i sluiti se svojim
dvjema rukama. Jedan jedini put je Jacquesu, poto je istegnuo
193
gleanj na nogometu pa je nekoliko dana vukao nogu, proletjela glavom misao da invalidi koje via
etvrtkom vie nikad u ivotu nee moi, kao to on moe, potrati za jureim tramvajem ili udariti
nogom loptu. Odjednom shvati svu udesnost ljudskog mehanizma, i neka ga nejasna zebnja
obuzme na pomisao da bi i on mogao postati bogalj, ali ubrzo na to zaboravi.
Prolazili su* pokraj blagovaonica s pritvorenim rebrenicama u kojima su se veliki pocinani stolovi
jedva primjetno sjali u sjeni, zatim uz kuhinje s golemim posudama, kotlovima i loncima odakle se
dizao jak miris zagorjele masti. U zadnjem krilu primijetili su spavaonice s dva ili tri kreveta
prekrivena sivim prekrivaima i s ormarima od svijetla drva. Zatim bi se vanjskim stubitem spustili
u vrt.
Dom invalida bio je okruen velikim, gotovo posve zaputenim perivojem. Nekoliko invalida
prihvatilo se odravanja velikih ruinjaka i cvjetnjaka oko kue te malog povrtnjaka opasanog
ogradom od suhe trstike. Ostali dio perivoja, neko velianstvenog, bio je posve zarastao u korov.
Ogromni eukaliptusi, kraljevske palme, kokosove palme, kauukov-cia golemih debala, ije su se
najnie grane svijale do poda i ondje opet uhvatile korijen, tvorei tako biljni labirint pun sjene i
tajnovitosti, gusti i snani empresi, ilava stabla naranai, umarci neobino velikih, ruiastih i
bijelih oleandara, gospodarili su izbrisanim drvoredima na kojima je glina pojela ljunak, zaraslima
u mirisni gusti jasmina, pavitine, Kristova cvijeta, grmove kozje krvi i same utonule u debeo sag
djeteline, kiselice i korova. etati tom mirisnom dunglom, penjati se po drveu, zabiti nos u travu,
kriti noem zarasle puteljke iz kojih izlazi izgrebenih nogu i lica puna vode, bilo je pravo
pijanstvo.
* djeca
a drugo veliko drvee.

194
No, proizvodnja opasnih otrova zauzimala je takoer dobar dio poslijepodneva. Ispod stare kamene
klupe naslonjene na komad zida obraslog u divlju lozu, djeca bi nagomilala svu silu tuba od
aspirina, boica od lijekova ili starih tintarnica, krhotina od posua i razbijenih alica koje su inile
njihov laboratorij. Tu bi, izgubljeni u dnu perivoja, daleko od znatieljnih pogleda, spravljali svoje
tajanstvene napitke. Temelj svakog napitka bio je ruiasti oleander, i to stoga to su oko sebe esto
sluali o tome da je njegova sjena tetna i da se neopreznik koji usne ispod njega vie nikad ne
probudi. Lie od oleandra, i cvijet kad mu je bilo vrijeme, dugo su gnjeili izmeu dva kamena dok
se ne bi pretvorili u opasnu (pogibeljnu) kau koja je obeavala stranu smrt. Tu bi kau ostavljali
izloenu zraku i ona bi se zaas poela prelijevati svim duginim bojama, to joj je davalo posebno
prijetei izgled. Za to vrijeme, jedno od djece otralo bi napuniti bocu vodom. Zatim bi na red dolo
drobljenje eera. Djeca su bila sigurna u njihovu zloudnu mo s nesigurnog razloga to to drvee
raste na grobljima. eere su brali, nisu ih skupljali po tlu gdje su onako suhi i tvrdi djelovali
nepodnoljivo zdravoa. Dvije su kae zatim pomijeali u staroj zdjelici i razri-jedili vodom, pa
cijedili kroz prljavu maramicu. Tako dobivenim sokom, zastraujue zelene boje, djeca su rukovala
oprezno kao to se rukuje ubojitim otrovom. Paljivo su ga nalijevali u tube od aspirina ili
ljekarnike boice koje bi potom zaepili, pazei da ep ne dodirne tekuinu. Ono to bi preostalo
pomijeali bi s drugim kaama od svakojakih bobica koje su mogli nai, pa su tako proizvodili
cijele serije sve jaih otrova, briljivo ih obiljeavali i slagali pod klupu do narednog tjedna kako bi
se vrenjem pretvorili u neprijeporno kobne otrove. Kad bi taj mraan posao bio
uspostaviti kronoloki red.
195
zavren, Jacques i Pierre oduevljeno su gledali zbirku zastraujuih boica i sa zadovoljstvom
udisali gorak i kiselkast miris to se dizao s kamena umrljanog zelenom kaom. Ti otrovi nisu,
uostalom, bili nikom namijenjeni. Ovi su kemiari dodue pokuavali izraunati koliki bi broj ljudi
mogli ubiti, pa su u svom optimizmu ili tako daleko da su smatrali da im je proizvedena koliina
dostatna da isprazne grad. Nije im meutim nikad palo napamet da bi ih ta udotvorna droga mogla
osloboditi nekog druga ili mrskog profesora. Jer, oni ustvari nikoga nisu mrzili, to e im zadavati
neprilike kasnije u ivotu i u drutvu u kojem e morati ivjeti.
No, najuzbudljiviji dani bili su dani s vjetrom. Jedan bok kue koji je gledao na perivoj zavravao
se neim to je nekad bila terasa, kamena ograda koje je poivala u travi pokraj cementnog
podnoja obloenog crvenim ploicama. S terase koja je bila otvorena s triju strana otvarao se
pogled na perivoj, a iza perivoja zjapila je provalija koja je dijelila breuljak Kouba od jedne od
visoravni Sahela. Terasa je bila okrenuta tako da je istoni vjetar, uvijek estok u Aliru, kad bi
zapuhao, ibao njome poprijeko iz sve snage. Tih bi dana djeca otrala do prvih palmi u ijem
podnoju je uvijek bilo listova. Ostrugali bi donji dio stabljike da odstrane bodlje kako bi ih mogli
uhvatiti s obje ruke. Zatim bi, vukui palmino lie za sobom, otrali do terase; vjetar je puhao
svom snagom, zvidao u velikim eukaliptusima, suludo vitlajui njegovim najviim granama,
kutrao palme, guvao iroke i sjajne listove kauukovaca koji su utali poput papira. Trebalo se
popeti na terasu, visoko podii palmin list i stati leima prema vjetru. Djeca bi rukama vrsto
uhvatila suho i utavo palmino lie, zaklanjajui ga djelomice svojim tijelom, pa se naglo
okrenula. U taj as bi se list priljubio uz njih, udisali bi njegov miris
196
po praini i po slami. Igra se sastojala u tome da se napreduje protiv vjetra podiui palmin list sve
vie. Pobjednik je bio onaj tko bi prvi stigao do kraja terase ne dopustivi da mu vjetar istrgne list iz
ruku, stao ondje s listom u ispruenim rukama, tijela oslonjena na jednu nogu izbaenu prema
naprijed, i izdrao tako, pobjedniki i to je dulje mogue prkosei podivljaloj snazi vjetra. Tu,
iznad perivoja i visoravni to je vrvjela drveem, pod nebom kojim su jurili golemi oblaci, Jacques
je osjeao kako vjetar, to je dolazio iz dalekih krajeva, klizi niz palmin list u njegove ruke i
ispunjava ga takvom snagom i radou da nije prestajao klicati od oduevljenja sve dok, ruku i
ramena iznemoglih od napora, ne bi ispustio palmin list koji bi odmah odnio vjetar zajedno s
njegovim poklicima. Naveer, leei u krevetu shrvan umorom, u tiini sobe gdje je njegova majka

spavala svojim laganim snom, jo je uvijek uo u sebi huanje pobijenjelog vjetra koji e voljeti
cijeloga ivota.
etvrtaka je osim toga bio i dan kad su Jacques i Pierre odlazili u gradsku knjinicu. Jacques je
oduvijek gutao sve knjige koje bi mu se nale pod rukom i to s istom onom pohlepom s kojom je
ivio, igrao se ili sanjario. itanje mu je omoguavalo da pobjegne u bezazlen svijet gdje su
bogatstvo i siromatvo bili podjednako zanimljivi, budui posve nestvarni. L'intrepide, veliki
ilustrirani albumi koje su on i njegovi drugovi razmjenjivali sve dok im korice od lje-penke ne bi
postale sive i hrapave, a stranice poderane i pune uha, odnosili su ga u svijet ale i junatva koji je
zadovoljavao njegove dvije bitne potrebe, potrebu za radou i potrebu za hrabrou. Sklonost
prema junatvu i bljetavilu kod dva je djeaka bila zacijelo veoma izraena, ako je suditi po
njihovoj nevjerojatnoj
izdvojiti ih iz njihove sredine.
197
potronji pustolovnih romana i po lakoi kojom su povezivali junake iz Pardaillana sa svojim
svakodnevnim ivotom. Njihov omiljeni pisac bio je ustvari Michel Zevaco, a renesansa, poglavito
talijanska, s okusom maa i otrova, rimskih i firentinskih palaa te raskoi kraljevskog i papinskog
dvora, bila je omiljeno carstvo tih dvaju aristokrata koje se moglo zatei kako, u utoj pranjavoj
ulici u kojoj je ivio Pierre, jedan drugog izazivaju na dvoboj, poteu duga lakirana ravnala iz [ f i
medu kantama za otpatke uputaju se u estoke dvoboje od kojih su im jo dugo ostajali oiljci na
prstima3. U to se vrijeme nisu ni mogli susresti s nekim drugim knjigama jer je u njihovoj etvrti
malo tko itao, a sami su mogli kupiti, i to samo s vremena na vrijeme, samo popularne knjige koje
su se povlaile po tezgama prodavaa novina.
No, otprilike u vrijeme kad su poeli pohaati licej, otvorena je u etvrti gradska knjinica, na pola
puta izmeu ulice u kojoj je ivio Jacques i breuljka gdje su poinjale otmjenije etvrti s vilama
okruenim malim vrtovima, punim miomirisnih biljaka koje su bujale na tim vlanim i vruim
padinama Alira. Te su vile okruivale perivoj zavoda Saint-Odile, crkvenog internata za djevojke.
Upravo su u toj etvrti, tako blizu i tako daleko od njihove, Jacques i Pierre otkrili svoje najdublje
emocije (jo nije vrijeme da se o njima govori, ali e o njima biti govora itd.) Granica izmeu dvaju
svjetova (jednog pranjavog i bez drvea, u kojem su sav prostor zauzimali njegovi stanovnici i
kamen u kojem su ivjeli, drugi u kojem su cvijee i drvee nudili svu ovozemaljsku rasko) bio je
prilino iroko etalite s velianstvenim platanama na oba
1 Jedna neitka rije.
a Ustvari su se tukli da odlue tko e biti d'Artagnan ili Passepoil. Nitko nije htio biti Aramis, Athos
ili u krajnjem sluaju Porthos.
198
plonika. S jedne njegove strane nizale su se vile, a s druge male jeftine stambene zgrade. Gradska
knjinica nalazila se na toj drugoj strani.
Bila je otvorena tri dana u tjednu, od kojih etvrtkom, naveer poslije radnog vremena i cijelo jutro.
Jedna mlada nastavnica, prilino nezahvalne vanjtine, koja je dobrovoljno poklanjala nekoliko sati
svog vremena knjinici, sjedila je za prilino irokim stolom od svijetla drva i izdavala knjige.
Prostorija je bila pravokutna, zidovi potpuno prekriveni policama od svijetla drva i knjigama
uvezanim u crno platno. Tu je bio i stoli s nekoliko stolica za one koji su htjeli na brzinu pogledati
neto u rjeniku, jer tu su se knjige samo posuivale, i abecedna kartoteka kojom se ni Jacques ni
Pierre nisu nikad sluili, njihova se metoda sastojala u tome da eu uz police, izaberu knjigu prema
njezinu naslovu, rjee prema autoru, da zapamte njezin broj i upiu ga na plavi karton koji je trebalo
ispuniti da bi se dobila eljena knjiga. Da bi se steklo pravo na posuivanje knjiga trebalo je
predoiti uplatnicu od stanarine i uplatiti minimalnu lanarinu. Nakon toga biste dobili lansku
iskaznicu, a posuene knjige upisivale su se istovremeno u iskaznicu i u knjigu koju je drala mlada
knjiniarka.
U knjinici je bilo ponajvie romana, no mnogi su bili zabranjeni mlaima od petnaest godina i
stajali su posebno. Stoga iskljuivo intuitivna metoda dvoje djece nije dostajala da se izaberu
najbolje od preostalih knjiga. No, sluaj ipak ne teti uvijek kulturi, pa su tako dva halapljivca,

prodirui sve na to su naili, uz ono najgore gutali i ono najbolje, ne trudei se, uostalom, da bilo
to zapamte, i pamtila su doista samo ono neobino i jako uzbuenje koje je tjednima, mjesecima i
godinama poticalo i pothranjivalo u njima cijeli jedan svijet slika i uspomena, nespojiv sa
stvarnou u kojoj su svakodnevno ivjeli, ali nita manje stvaran za tu
199
strastvenu djecu koja su ivjela svoje snove s istom onom estinom s kojom su ivjela ivot*.
Sadraj tih knjiga bio je ustvari prilino nevaan. Vano je bilo ono to bi osjetili ulazei u
knjinicu, gdje nisu vidjeli zidove s crnim knjigama nego prostor s mnogim obzorjima koji ih je,
ve na samom pragu oteo skuenom ivotu njihove etvrti. Onda bi doao trenutak kada bi, svaki s
dvije knjige na koje su imali pravo, vrsto pritisnute laktovima o bok, hodali u taj sat ve mranim
etalitem, drobei pod nogama plodove velikih platana i zamiljali uitke koje e im donijeti
njihove knjige, ve ih unaprijed usporeivali s onima od prethodnog tjedna, sve dok ne bi stigli do
glavne ulice gdje bi ih pod slabim svjetlom uline svjetiljke otvorili ne bi li uhvatili koju reenicu
(na primjer: bio je neobino snaan) koja bi potakla njihovu radosnu i nezasitnu nadu. Brzo bi se
rastali i pohitali prema blagovaonici da poloe knjigu na votano platno, pod svjetlost petrolejske
svjetiljke. Jaki miris ljepila dizao se iz grubog uveza koji im je grebao prste.
Sam nain na koji je bila tiskana knjiga govorio je itatelju kakav e uitak iz nje izvui. R i J. nisu
voljeli veliki slog sa irokim marginama u kojima su uivali istanani pisci i itai, nego stranice
pune sitnih slova to su tekle u zbijenim redovima, do vrha ispunjene rijeima i reenicama, poput
onih ogromnih seljakih tanjura iz kojih moete jesti mnogo i dugo a da ih nikad ne ispraznite i koji
jedini mogu namiriti neke velike apetite. Nisu marili za istananost, oni nisu znali nita, a htjeli su
saznati sve. Bilo je nevano je li knjiga loe napisana, a kompozicija romana nezgrapna, ako je bila
razumljiva i puna uzbudljivog ivota; te su knjige, i samo one, bile graa za njihove snove, nad
kojima su onda snivali dubokim snom.
a Stranice iz rijenika Quillet, miris tabli. b Gospoice, je li dobar Jack London?
200
Svaka je knjiga, osim toga, imala poseban miris, ovisno o papiru na kojem je bila tiskana, blag i
nenametljiv miris u svakom sluaju, no tako osobit da je J. zatvorenih oiju mogao razlikovati
biblioteku Nel-son od tekuih izdanja koja je tiskao Fasquelle. Svaki od tih mirisa, jo prije negoli
je zapoeo s itanjem, prenosio je Jacquesa u jedan drugi svijet pun ve [ispunjenih] obeanja koji
je zaas zasjenio prostoriju u kojoj je sjedio, izbrisao i samu etvrt i njezine zvuke, grad i cijeli
svijet koji e posve ieznuti im se s pohlepom i arom baci na itanje koje e ga dovesti u stanje
takva pijanstva iz kojeg ga nee moi trgnuti ni opetovane naredbea. Jacques, po trei put ti
kaem, postavi stol. Napokon bi postavio stol, prazna i odsutna, pomalo smetena pogleda, kao
opijena tivom, pa se vratio knjizi kao da se od nije ni odvajao. Jacques, jedi, i on bi jeo
posluenu hranu koja mu se unato svojoj gustoi inila manje stvarnom i manje vrstom od one
koju je nalazio u knjigama, potom bi raspremio stol i ponovno uzeo knjigu. Ponekad bi mu prila
majka prije nego to bi sjela u svoj kut. To je biblioteka, rekla bi. Loe je izgovarala tu rije koju
je ula samo iz sinovih usta i koja joj nije nita znaila, ali raspoznavala je korice knjigab. Da,
rekao bi Jacques ne podiui glavu. Catherine Cormerv tada bi se nagnula preko njegova ramena.
Promatrala bi taj dvostruki pravokutnik pod svjetlom, pravilne redove crta; i ona je udisala njihov
miris, ponekad ak prelazila stranicom svojim prstima ukoenim i smeuranim od pranja rublja, kao
da je htjela bolje shvatiti to je to knjiga, pribliiti se malo tim tajanstvenim, za nju nerazumljivim
znakovima, u kojima je njezin sin tako esto, i to satima, nalazio ivot koji joj je bio nepoznat i iz
kojeg se vraao gledajui je kao da gleda neznanku.
a proiriti.
b dali su mu napraviti (ujak Ernest) mali pisai stol od bijela drva.
201
Izobliena je ruka njeno milovala djeakovu glavu, no on nije uzvraao, a ona bi samo uzdahnula i
otila sjesti daleko od njega. Jacques, idi spavati. Baka bi ponovila svoju naredbu. Sutra e
zakasniti. Jacques bi ustao, s knjigom pod pazuhom spremio torbu za sutradan, te stavivi knjigu
pod jastuk, usnuo tekim snom, poput pijanca.

Tako je godinama Jacquesov ivot bio neravnomjerno podijeljen izmeu dva ivota koja nije nikako
mogao spojiti. Dvanaest sati, uz zvuke bubnja, u drutvu djece i profesora, zaokupljen igrama i
uenjem. Dva do tri sata svakodnevnog ivota u svojem domu u staroj etvrti, uz majku kojoj je bio
doista blizak samo u snu. Iako je njegov prvi ivot bila zapravo ta etvrt, njegov sadanji ivot i jo
vie njegova budunost bio je licej. Tako se njegova etvrt na kraju na neki nain svela na veer,
spavanje i snove. I je li ta etvrt, uostalom, uope postojala ili je bila samo pustinja u koju se
pretvorila jedne veeri kad je djeak izgubio svijest? Pad na beton... Ma kako bilo, ni s kim u liceju
nije mogao govoriti o majci ni o svojoj obitelji. Jednako tako ni s kim kod kue nije mogao govoriti
o liceju. Nijedan kolski drug, nijedan profesor, za svih tih godina koje su ga dijelile od mature, nije
nikad doao k njemu kui. to se pak majke i bake tie, one nisu dolazile u licej, osim jednom
godinje na dodjelu nagrada, poetkom srpnja. I tog bi dana, istina, ule na velika vrata, okruene
mnotvom sveano odjevenih roditelja i uenika. Baka bi stavila svoju haljinu i crni rubac za
sveane izlaske, Catherine Cormerv stavila bi eir ukraen smeim tilom i crnim grozdom od
voska, smeu ljetnu haljinu, i jedine cipele s malom potpeticom koje je imala. Jacques je nosio
bijelu koulju s ovratnikom poput Dantonova i s kratkim rukavima, ispoetka kratke, kasnije duge
hlae, koje bi majka veer uoi briljivo izglaala, pa bi
202
koraao izmeu dviju ena, vodio ih prema crvenom tramvaju, oko jedan sat u podne, smjestio ih na
klupu u prvim kolima, a sam stao sprijeda promatrajui kroz staklo majku koja bi mu se s vremena
na vrijeme osmjehivala, i koja bi za cijelo vrijeme vonje provjeravala je li joj eir dobro
namjeten, kako joj stoje natovi na arapama ili je li na svom mjestu mala zlatna medalja s
Bogorodicom to joj je na tankom laniu visila o vratu. Od trga Gouvernement slijedio je komad
svakodnevnog puta kojim je dijete samo jednom godinje prolazilo u drutvu dviju ena, ulicom
Bab--Azoun. Jacques je udisao majin losion (Lampero) kojim se majka obilno zalila za tu priliku,
baka je koraala uspravno i ponosno, korei ker kad se ova alila na noge (Tako ti i treba kad u
svojim godinama kupuje premale cipele.) dok im je }acques neumorno pokazivao duane i
trgovce koji su postali vanim dijelom njegova ivota. Sveana vrata liceja ve su bila otvorena,
zelenilo u loncima ukraavalo je od vrha do dna monumentalno stubite kojim su se ve poeli
uspinjati prvi roditelji i uenici, kao i Cormervevi koji su, razumije se, doli puno prerano, kao to
to uvijek ini sirotinja koja ima malo drutvenih obveza i malo zadovoljstava, i koja se uvijek boji
da nee stii na vrijeme8. Potom bi stigli do dvorita za starije ake, prekrivenog redovima stolaca
iznajmljenih iz agencije za plesove i koncerte, gdje je u dnu, ispod velikog sata, po cijeloj irini bio
podignut podij prekriven stolcima i naslonjaima, i on ukraen svom silom lonanica. Dvorite se
malo-pomalo ispunjavalo svijetlim haljinama, ene su naime bile u veini. Oni koji su stigli prvi
zauzeli su mjesta u sjeni, ispod drvea. Ostali su se hladili arapskim lepezama od tanke pletene
^fc
a a oni koje je sudbina zakinula ne mogu a da se ne osjeaju na neki nain odgovornima za to pa im
se ini da tu sveopu krivicu ne treba jo poveavati malim propustima...
203
slame obrubljenima crvenim vunenim jabuicama. Iznad prisutnih, plavetnilo neba se zgunjavalo i
od vruine to ga je prila postajalo sve tvrim.
U dva sata, vojna glazba, nevidljiva na gornjoj galeriji, zasvirala je Marseljezu, svi bi prisutni ustali,
a u dvorite bi uli profesori s etvrerouglatim tokama i dugim togama od etamina koji je mijenjao
boje ovisno o njihovim specijalnostima, predvoeni ravnateljem i jednim predstavnikom vlasti
(uglavnom visokim vladinim dunosnikom). Zvui naredne vojnike koranice popratili bi
smjetanje profesora, i odmah potom rije bi uzeo predstavnik vlasti i iznio svoje miljenje o
Francuskoj openito i o obrazovanju napose. Catherine Cormerv je sluala iako nije nita ula, ali
nikad nije pokazivala nestrpljenje ili dosadu. Baka je ula, ali nije ba mnogo razumjela. Dobro
govori, rekla bi keri, koja bi kimala s odobravanjem. To bi ohrabrilo baku da se okrene svom
susjedu ili susjedi s lijeve strane, nasmijei se i kimanjem glave potvrdi to je upravo izrekla. Prve
je godine Jacques primijetio da jedino njegova baka nosi rubac kakav su nosile stare panjolke, i bi
mu neugodno. Taj ga ustvari lani sram nije nikad napustio; pokuao je srameljivo baki govoriti o

eiru, a kad mu je odgovorila da nema novaca na bacanje i da je uostalom rubac grije za uha,
shvatio je da se tu ne da nita uiniti. No, kad bi se baka poela obraati svojim susjedima za
vrijeme dodjele nagrada, osjetio je kako se vraki crveni. Nakon predstavnika vlasti, ustao bi
najmlai profesor, uglavnom tek stigao te godine iz metropole, koji je po tradiciji morao odrati
sveani govor. Govor je obino trajao izmeu pola i jednog sata, a mladi sveuilitarac ne bi
propustio priliku da ga naika aluzijama iz kulture i humanistikim finesama potpuno
nerazumljivima tom alirskom opinstvu. Kako je osim toga bilo veoma vrue, pozornost bi
opadala, a lepeze mahale
204
sve bre. ak bi i baka pokazivala da joj je dosta, gledajui uokolo. Jedino je Catherine Cormerv,
paljiva, podnosila, ne trepnuvi, tu kiu uenosti i mudrosti to je padala* po njoj bez prestanka.
Jacques se pak gnje-zdio na stolici, traio pogledom Pierrea i ostale drugove, slao im kojekakve
znakove i uputao se u dugi razgovor grimasama. Dugi pljesak na kraju bi zahvalio govorniku to je
zavrio, i tada je poelo prozivanje nagraenih. Poinjalo se s viim razredima, pa je tako prvih
godina dvjema enama prijepodne prolo u ekanju na doe na red Jacquesov razred. Samo su
najvie nagrade pozdravljane fanfarama nevidljive glazbe. Nagraeni uenici, sve mlai i mlai,
ustajali bi, proli dvoritem, popeli se na podij, prihvatili stisak ruke, ukraen lijepim rijeima,
predstavnika vlasti, zatim ravnatelja, koji bi im predao sveanj knjiga (to ga je ovome prethodno
dodao sveuilini pod-vornik popevi se prije nagraenog uenika s mjesta ispod podija gdje su
stajale kutije na kotaiima pune knjiga). Zatim bi nagraeni uenik siao s podija praen glazbom i
pljeskom, s knjigama pod rukom, ozaren, traei pogledom sretne roditelje koji su brisali suze.
Nebo je sad ve bilo manje plavo, poneto od njegove vruine isparilo je kroz nevidljivu pukotinu
negdje iznad mora. Nagraeni uenici penjali su se i silazili, fanfare su se smjenjivale, dvorite se
malo--pomalo praznilo, nebo se ve poinjalo zelenjeti, i doao je red na Jacquesov razred. im je
izgovoreno ime njegova razreda, prestao bi se kreveljiti i uozbiljio se. Kad bi prozvali njegovo ime,
ustao bi, a u glavi bi mu zujalo. Jedva bi uo iza sebe majku, koja nije nita ula, kako kae baki:
Rekao je Cormerv? Da, odvratila bi baka rumena od uzbuenja. Betonirano dvorite kojim je
trebao proi, podij, prsluk predstavnika
klizila
205
vlasti s lancem od depnog sata, dobroudan osmijeh ravnateljev, poneki prijateljski pogled nekog
od njegovih profesora izgubljenog u mnotvu na podiju, zatim povrtatak, uz glazbu, dvjema enama
koje su ve stajale u prolazu, majka koja ga je gledala s nekom zauenom radou, a on joj je dao
na uvanje debeli popis nagraenih, baka koja je pogledom pozivala susjede za svjedoke, sve se
odvijalo prebrzo nakon beskrajnog poslijepodneva i Jacques je jedva ekao da se nae kod kue i
pogleda knjige koje je dobioa.
Vraali bi se obino s Pierreom i njegovom majkom13, dok bi baka u tiini usporeivala visinu
dviju hrpa knjiga. Kod kue bi Jacques najprije uzeo popis nagraenih i na majin zahtjev napravio
uha stranicama na kojima se spominjalo njegovo ime, kako bi ih mogla pokazati susjedima i
rodbini. Onda bi napravio inventuru svog blaga. I ne bi jo ni zavrio, a majka je ve svuena, u
papuama, zakopavala svoju platnenu kutu i povukavi svoj stolac sjela do prozora. Smjekala mu
se: Dobro si radio, govorila bi mu i gledajui ga kimala glavom. I on je nju gledao, ekao je, nije
znao to, a ona se okrenula prema ulici, i zauzela svoj uobiajeni poloaj, daleko od gimnazije, koju
e ponovno vidjeti tek za godinu dana, dok je tama preplavljivala sobu i ve se palile prve svjetiljke
na ulici* kojom su sad prolazili samo etai bez lica.
I majka bi se u tom trenutku zauvijek oprostila od liceja koji je jedva i vidjela, a Jacques se
iznenada ponovno naao u obitelji i etvrti iz koje nije izlazio.
a Les travailleurs de la mer
b Ona nije vdjela licej i nije znala nita o njegovu iivotu u njemu. Prisustvovala je jednoj priredbi
za roditelje. Ali licej nije bilo to, licej to je bilo...
* plonicima
206

kolski praznici takoer su Jacquesa vraali obitelji, barem prvih godina. Nitko od njih nije iao na
dopust, mukarci su radili bez odmora, tijekom cijele godine. Samo bi im nesree na radu, kad su
bili zaposleni u poduzeu koje ih je osiguralo od takve vrste rizika, donijelo malo slobodna
vremena, koje bi proveli u bolnici ili pod lijenikim nadzorom. Ujak Ernest, na primjer, u jednom
se trenutku kad se osjeao sasvim iscrpljenim, stavio na teret osiguranja, namjerno si otrgnuvi
strugom komad mesa s dlana. Sto se pak ena tie, i Catherine Cormerv, one se radile bez
prestanka, jednostavno stoga to je odmor za sve njih znaio skromnije obroke. Nezaposlenost, za
koju nije postojalo nikakvo osiguranje, bila je zlo kojega su se najvie bojali. To objanjava zato su
ti radnici, u Pierreovoj i u Jacquesovoj obitelji, koji su u svakodnevnom ivotu bili najtolerantniji
ljudi na svijetu, bili tako ksenofobini kad se radilo o poslu, i optuivali naizmjence Talijane,
panjolce, idove, Arape i na kraju cijeli svijet da im kradu posao - stajalite zacijelo zbunjujue za
one intelektualce koji zastupaju teoriju o proletarijatu, a ipak tako ljudsko i razumljivo. Ti
neoekivani nacionalisti nisu onim drugim nacionalistima osporavali pravo da vladaju svijetom,
imaju novaca ili slobodna vremena, nego pravo da slue. Rad u toj etrvti nije bio vrlina, nego
nunost, koja vas je, omoguujui vam da preivite, vodila u smrt.
U svakom sluaju, ma kako vrue bilo alirsko ljeto, dok su pretrpani brodovi odvozili dravne
slubenike i dobro stojee ljude na oporavak na dobar francuski zrak (a oni koji su se vraali bili
su puni bajoslovnih i nevjerojatnih pria o plodnim poljima bogatima vodom usred kolovoza),
siromane etvrti nastavljale su ivjeti nepromijenjenim ivotom, i
207
umjesto da se napola isprazne, poput etvrti u sreditu grada, inilo se da su jo napuenije jer se na
ulice slilo mnotvo djeurlijea.
Za Pierrea i Jacquesa, koji su lutali suhim ulicama u probuenim pagericama, istroenim hlaama i
pamunoj majici s okruglim izrezom oko vrata, praznici su znaili prije svega vruinu. Posljednje
su kie pale jo u travnju ili najkasnije svibnju. Tijekom tjedana i mjeseci, sve stalnije i sve jae
sunce, posuilo je, isuilo i napokon sprilo zidove, smrvilo buku, kamenje i crijepove u sitnu
prainu koju su vjetrovi raznosili uokolo, prekrivajui njome ulice, izloge duana i lie sveg
drvea. Cijela bi se etvrt tada, u srpnju, pretvorila u svojevrsni sivo-uti*3 labirint, danju posve
pust i sa svim rebrenicama svih kua brino zatvorenima, nad kojim je vladalo okrutno sunce,
obarajui pse i make na pragovima kua, prisiljavajui iva bia da se uljaju uz zidove kako bi mu
umak-la. U kolovozu bi sunce nestalo iza debele kuine neba sivog od sparine, tekog i vlanog, s
kojeg se sputala difuzna bjelkasta svjetlost, zamorna za oi, koja bi na ulicama izbrisala i
posljednje tragove boja. U ba-varskoj radionici, ekii su odjekivali mlitavije, a radnici povremeno
prekidali posao da bi glavu i gole grudi oblivene znojem stavili pod mlaz svjee vode iz pumpec. U
stanovima su boce s vodom, i one, malo-brojnije, s vinom, bile omotane vlanim krpama. Jacquesova baka hodala je zamraenim sobama bosonoga, odjevena samo u laganu koulju, maui
mehaniki slamnatom lepezom, radila ujutro, u vrijeme podnevna poinka odvlaila Jacquesa sa
sobom u krevet, i ekala prvu veernju svjeinu da nastavi s
a prije toga igrake vrtuljak korisni darovi.
b rie
c Sablettes? i druge ljetne zabave.
208
poslom. Tjednima su se ljeto i njegovi sunjevi tako povlaili pod tekim, vlanim i arkim nebom,
sve dok ne bi zaboravili i samo sjeanje na zimske svjeine i zimske vode*, kao da svijet nije nikad
upoznao vjetar, ni snijeg, ni ugodne kie, i kao da je od stvaranja svijeta pa sve do ovoga rujanskog
dana postojao samo taj golemi suhi mineral s izdubljenim pregrijanim hodnicima kojima su se
sporo, smeteno i ukoena pogleda kretala pranjava i znojna bia. A onda bi se odjednom, zgreno
nad samim sobom do krajnje napetosti, nebo otvorilo. Prva rujanska kia, jaka i obilna, preplavila bi
grad. Sve bi ulice u etvrti zablistale, zajedno sa sjajnim fikusovim liem, elekrinim icama i
tramvajskim tranicama. Preko breuljaka koji su nadvisivali grad, miris mokre zemlje dolazio je s
udaljenih polja, donosei zatoenicima ljeta poruku o prostoru i slobodi. Djeca bi pohitala na ulice,
trala pod kiom u svojoj laganoj odjei i sretno gacala po nabujalim potocima na ulici, hvatala se u

kolo u velikim lokvama vode, drei se za ramena, ozarenih lica, podignutih prema kii koja nije
prestajala, gazila u ritmu blatnu kau da bi iz nje iscijedila prljavu vodu opojniju od vina.
Oh da, vruina je bila nesnosna, i esto je izlu-avila ljude koji su postajali iz dana u dan sve
nervoznijima, ali nisu imali snage reagirati, vikati, psovati ili udarati, a nervoza se nagomilavala
poput vruine, sve dok ne bi, u rioj i tunoj etvrti, ovdje-ondje, iznenada eksplodirala - kao onog
dana, u ulici Lyon, gotovo na rubu arapske etvrti nazvane Marabout, oko groblja isklesanog u
crvenoj glini breuljka, kad je Jacques vidio kako iz pranjava lokala maurskog frizera izlazi
Arapin, odjeven u plavo i obrijane glave, koji je uinio nekoliko koraka plonikom ispred djeteta,
udno se drei, tijela nagnuta prema naprijed, a glave zabaene
kie
i
209
unatrag mnogo vie nego to se inilo moguim. Frizer, koji je brijui ga poludio, jednim je
potezom svoje dugake britve prerezao ponueni mu vrat, a ovaj je pod neujnom otricom osjetio
samo krv koja ga je guila, i izaao je, trei poput napola zaklane patke, dok je frizer, koga su
muterije odmah svladale, mahnitao - ba kao i sama vruina tih beskrajnih dana.
Voda to se izlijevala iz nebeskih vodopada, nemilosrdno je prala drvee, krovove i ulice od ljetne
praine. Tako blatnjava, brzo bi napunila odvodne kanale, divljaki glogotala u otvorima
kanalizacije, a kanalizaciju gotovo svake godine zaepila i razlila se kolnikom, pa ikljala pred
prolaskom automobila i tramvaja, pretvarajui se u dva ukasta iroka krila. I samo je more na
plai i u luci postajalo blatnjavo. A onda bi se pod prvim suncem stale puiti kue i ulice, cio grad.
Postojala je mogunost da se vruine vrate, ali ne vie tako teke, nebo bi postalo otvorenije, disanje
olakano, a iza debelog sloja sunca, treperenje zraka, obeanje kie, nagovjetali su dolazak jeseni i
poetak kolske godinea. Ljeto je predugo, govorila je baka koja bi s istim uzdahom olakanja
doekivala jesenske kie i }acquesov odlazak u kolu, jer je njegovo lijeno razvlaenje za tih dana
ege po sobama sa zatvorenim rebrenicama, samo poveavalo njezinu nervozu.
Ona uostalom nije nikako mogla razumjeti zato je jedno razdoblje u godini posebno odreeno za
besposliarenje. Ja nisam nikad imala praznike, govorila je, i to je bila istina, ona nije upoznala ni
kolu ni trenutke dokolice, radila je od djetinjstva i to bez prestanka. Pristala je da radi nekog vieg
cilja njezin unuk nekoliko godina ne donosi novac u kuu. Ali, ve je od prvog dana gunala zbog
ta tri izgubljena mjeseca, te
a u liceju - pretplatnika karta - obnavljanje svakog mjeseca - zadovoljstvo da moe odgovoriti:
Pretplaen, i slavodobitna provjera.
210
I
kad je Jacques upisao trei razred zakljuila je da je red da mu za vrijeme praznika nade neki posao.
Ovog e ljeta raditi, rekla mu je kad je zavrila kolska godina, i donijeti neto novca u kuu.
Ne moe tako ba nita ne raditia. }acques je, dodue, smatrao da ima sasvim dovoljno posla,
izmeu kupanja, izleta na Koubu, sporta, tumaranja ulicama Belcourta, itanja ilustriranih albuma,
popularnih romana, Almanaha Vermont ili neiscrpnog kataloga tvornice oruja u Saint-Etienneub.
Ne raunajui odlazak u kupovinu za obitelj i male kuanske poslove koje bi mu baka namijenila.
Ali upravo je sve to za nju znailo nita ne raditi, jer djeak niti je donosio novac u kuu niti je
radio kao za vrijeme kolske godine, ta je situacija bez pokria zna nju sjala sjajem svih ognjeva
pakla. Najjednostavnije je dakle bilo nai mu posao.
To, meutim, i nije bilo tako jednostavno. U malim oglasima po novinama traili su, istina,
trgovake pomonike ili trgovake putnike. A gospoa Bertaut, mljekarica iji je duan, to je
mirisao po maslacu (neobian miris za nosnice i nepce naviklo na ulje), bio odmah pored firizeraja,
davala ih je baki na itanje. No, poslodavci su uvijek zahtijevali da kandidat ima najmanje petnaest
godina, a bilo je teko bezono ne lagati govorei o Jacquesovim godinama jer on ni za svojih
trinaest godina nije bio visok. S druge strane, oni su uvijek sanjali o slubenicima koji e kod njih
graditi karijeru. Prvi kojima ga je baka (uparaena kao i uvijek u vanim prilikama) predstavila
Jacquesa smatrali su da je premlad ili pak jednostavno nisu htjeli zaposliti nekoga na dva mjeseca.

Ne preostaje drugo nego rei da e ostati, rekla je baka. Ali to nije istina. Nije vano.
Povjerovat e. No Jacques nije to htio rei, i ustvari nije ga uope zabrinjavalo
a upletanje majke - Umorit e se. b itanje prije? gronjogradske etvrti?
211
hoe li mu povjerovati ili nee. Jednostavno je osjeao da e mu ta la zapeti u grlu. Razumije se da
je kod kue esto lagao, da bi izbjegao kazni, domogao se 2 franka, i mnogo ee iz zadovoljstva
da govori i da se hvali. No, dok mu se laganje kod kue inilo posve malim grijehom, laganje
stranim ljudima shvaao je kao smrtni grijeh. Nejasno je osjeao da ljudima koje volimo ne laemo
u bitnim stvarima, jednostavno stoga to ne bismo vie mogli ivjeti uz njih ni voljeti ih. Poslodavci
su o njemu mogli znati samo ono to im se reklo, to e rei da o njemu ne bi znali zapravo nita, la
bi dakle bila potpuna. Hajdemo, rekla je baka veui maramu, jednog dana kad ju je gospoda
Bertaut upozorila da velika eljeznarija u Aghi trai mlada trgovakog pomonika. eljeznarija se
nalazila na jednom od uspona koji vode prema sreditu grada; srpanjsko sunce palilo ga je i
izvlailo iz kolnika miris urina i katrana. U prizemlju je bio uzak i veoma dubok duan, po duini
podijeljen na dva dijela tezgom prekrivenom uzorcima eljezne robe i lokota, dok su zidovi bili
veim dijelom obloeni ladicama s tajanstvenim naljepnicama. Desno od ulaza, nad tezgom se
dizala reetka od kovana eljeza i tu je bila smjetena blagajna. Prezrela gospoda zamiljena lica
koja je stajala iza reetke pozvala je baku da se popne do kancelarija na prvom katu. Drvene stube,
u dnu duana, doista su vodile do kancelarije rasporeene i usmjerene kao i duan, u kojem je pet ili
est inovnika, mukaraca i ena, sjedilo oko stola na sredini. Sa strane su jedna vrata vodila u
direktorovu sobu.
Gazda je bio samo u koulji i raskopana okovrat-nika, u svom pregrijanom uredua. Mali prozor,
iza njegovih leda, gledao je na dvorite do kojeg nije dopiralo sunce, iako su bila dva sata poslije
podne. Bio je nizak i debeo, drao je palce zadjenute u iroke
gornje dugme na koulji, ovratnik koji se skida.
212
svijetlo-plave naramenice i teko disao. Nije se dobro razaznavalo lice iz kojeg je izlazio dubok i
zadihan glas koji je baki ponudio da sjedne. Jacques je udisao miris eljeza koji se osjeao u cijeloj
kui. Gazdina nepominost slutila mu je na nepovjerljivost, pa su mu se noge stale tresti pri pomisli
na lai koje e morati izgovoriti pred tim monim i stranim ovjekom. Baka se, meutim, nije
nimalo tresla. Jacques e uskoro navriti patnaest godina, vrijeme mu je da se zaposli i to bez
odlaganja. Gazdi ba nije izgledao kao da mu je petnaest godina, ali ako je inteligentan... i kad smo
ve kod toga, ima li svjedodbu o zavrenoj srednjoj koli? Ne, ali ima stipendiju. Kakvu
stipendiju? Za licej. U liceju je, znai? U kojem razredu? Treem. I odluio je napustiti licej? Gazda
je postao jo nepominiji, njegovo se lice sad moglo bolje vidjeti, njegove su okrugle i mlijene oi
etale od bake do djeteta. Jacques je od tog pogledao zadrhtao. Da, rekla je baka. Presiromani
smo. Gazda je postao neto oputeniji. teta, rekao je, budui da je darovit. Ali ovjek moe
dobro zaraditi i u trgovini. Ta dobra zarada poinjala je, istina, skromno. Jacques e zaraivati 150
franaka mjeseno za osam-satno radno vrijeme. Moe poeti ve sutra. Vidi, rekla mu je baka.
Povjerovao nam je. Ali kad odem, kako u mu objasniti? Prepusti to meni. Dobro,
odgovorilo je dijete predajui se. Gledao je nebo iznad njihovih glava i mislio na miris eljeza, na
kancelariju punu sjena, na to kako e morati rano ustajati i kako su praznici, tek to su poeli, ve
bili zavreni.
Dvije godine zaredom Jacques je preko ljeta radio. Najprije u eljeznariji, zatim kod nekog
pomorskog posrednika. Svaki je put sa strahovanjem doekivao 15. kolovoza, datum kad je trebalo
dati otkaz1.
Autor je ovaj odlomak zaokruio perom
213
Praznici su doista bili gotovi, iako je ljeto bilo isto kao i prije, sa svojom egom i svojom dosadom.
No izgubilo je ono to ga je nekad inilo drukijim, svoje nebo, prostore, graju. Jacques nije vie
provodio dane u uarenoj etvrti siromatva, nego u sreditu grada, gdje je sirotinjsku buku
zamijenio bogati cement od kojeg su kue poprimale sivu boju, otmjeniju, ali i tuniju. Od osam

sati, kad bi Jacques uao u duan koji je mirisao po eljezu i po hladovini, u njemu bi se ugasila
neko svjetlo, nebo bi nestalo. Pozdravio bi blagajnicu i popeo se do prostranog i loe osvijetljenog
ureda na prvom katu. Za njega nije bilo mjesta za stolom u sredini. Stari knjigovoa, s brkovima
utim od cigareta koje je savijao i puio po cijeli dan, pomoni knjigovoa, ovjek od tridesetak
godina napola elav, bikovska trupa i lica, dva mlaa trgovaka pomonika, od kojih je jedan,
mrav, tamnokos, miiav, lijepa i pravilna profila dolazio uvijek u mokroj koulji priljubljenoj uz
tijelo, irei oko sebe ugodan miris po moru jer bi se svakog jutra prije nego to bi se na cijeli dan
zakopao u uredske prostorije okupao u luci, a drugi, debeli aljivija koji nije mogao obuzdati svoju
veselu ud, i na kraju, gospoda Raslin, glavna tajnica, malo konjasta izgleda, ali ugodna za oi u
svojim uvijek ruiastim haljinama od fina ili gruba platna, koja je svima upuivala svoj strogi
pogled, bili su dostatni da sa svojim dosjeima, raunskim knjigama i pisaim strojem zauzmu cijeli
stol. Jacques je stoga sjedio na stolcu desno od vrata to su vodila u direktorovu sobu i ekao da mu
daju posla, a najee se radilo o razvrstavanju rauna ili trgovakih pisama u kartoteku koja je
uokvirivala prozor, i iz koje je u poetku volio izvlaiti separatore na poteg, prevrtati ih i udisati
njihov miris, sve dok se taj miris na papir i ljepilo, ispoetka tako ugodan, nije na kraju pretvorio u
miris same dosade, ili bi mu pak dali da jo jednom
214
provjeri neki dugi zbroj, to bi radio na koljenima sjedei na stolcu, ili bi ga pomoni knjigovoa
pozvao da s njim kolacionira niz brojki te bi, stojeki, marljivo oznaavao brojke koje bi ovaj
nabrajao sumornim i priguenim glasom da ne bi ometao kolege. Kroz prozor se mogla vidjeti ulica
i zgrade preko puta, ali nikad nebo. Ponekad bi, ali to nije bilo ba esto, poslali }acquesa po
uredski pribor u papirnicu odmah do duana ili na potu s nekom hitnom poiljkom. Glavna pota
nalazila se dvjesta metara dalje na irokom etalitu koje se penjalo od luke prema vrhu breuljka na
kojem je sagraen grad. Na tom je etalitu Jacques opet naao prostranstvo i svjetlost. Sama pota,
smjetena u golemoj okrugloj graevini s kupolom dobivala je dnevnu svjetlost kroz troja velika
vrata i kroz prostranu kupolua. No, Jacquesa su, naalost, slali s pismima na potu najee iza
radnog vremena, i to je onda bila jo jedna muka vie jer je trebalo trati, dan je u taj sat ve
poinjao blijedjeti, prema poti krcatoj ljudima, ekati u redu pred alterima, a ekanje bi samo
produljilo njegovo radno vrijeme. Dugo ljeto za Jacquesa se ustvari svodilo na tmurne dane bez
sjaja provedene u beznaajnim obavezama. Ne moe nita ne raditi, govorila je baka. No, upravo
je u tom uredu Jacques imao dojam da nita ne radi. Nije odbijao rad, iako mu nita nije moglo
zamijeniti more i igre na Khoubi. Ali pravi rad za njega je bio, na primjer, onaj u bavariji,
dugotrajan napor miia, niz spretnih i preciznih kretnji vrstih i okretnih ruku, i na kraju bi se
pojavio rezultat tvog truda: nova bava, pomno izraena, bez ijedne pukotine, koju je radnik mogao
promatrati.
No taj uredski posao niti je odakle dolazio niti je neemu vodio. Prodavati i kupovati, sve se vrtilo
oko
potanski poslovi?
215
tih neznatnih i neopipljivih radnji. Iako je do tada ivio u siromatvu, Jacques je tek u tom uredu
otkrio pravu bijedu i plakao za izgubljenom svjetlou. Njegovi kolege nisu bili krivi za taj osjeaj
guenja. Bili su s njim ljubazni, nisu mu nita grubo nareivali, ak bi mu se i stroga gospoa
Raslin ponekad nasmijeila. Malo su meusobno govorili, i to s onom mjeavinom vesele srdanosti
i ravnodunosti svojstvene Alirci-ma. Kad bi gazda stigao ujutro, etvrt sata poslije njih, ili kad bi
izaao iz svog ureda da izda neku zapovijed ili da provjeri neki raun, (kod ozbiljnih stvari, pozvao
bi starog knjigovou ili odgovornog slubenika u svoj ured), njihovi bi karakteri vie doli do
izraaja, kao da su se ti mukarci i te ene mogli odrediti samo u odnosu prema moi, stari
raunovoa neljubazan i samosvojan, gospoa Raslin izgubljena u svom strogom snu, a pomoni
knjigovoa naprotiv savreno ponizan. No, ostali dio dana, zatvorili bi se u svoju ljusku, i Jacques
bi na svom stolcu ekao zapovijed koja e mu pruiti priliku za to smijeno troenje koje je njegova
baka nazivala radoma.
Kad vie ne bi mogao izdrati, kipei doslovce na stolcu, siao bi u dvorite iza duana i osamio se

u zahodima-uavcima betonskih zidova, krto osvijetljenima, u kojima je vladao opor zadah

mokrae. Tu bi u tami zatvorio oi i, udiui dobro poznat miris, sanjario. Neto se mrano, neto
slijepo pokrenulo u njemu, na razini krvi i vrste. Pred oi su mu dolazile noge gospoe Raslin kao
onog dana kad se, ispus-tivi kutiju s gumbanicama tik pred njom, sagnuo da ih pokupi, pa
podigavi glavu ugledao njezina razmaknuta koljena ispod suknje i bedra u ipkastom rublju. Nikad
do tada nije vidio to ena nosi ispod suknje, i od tog iznenadnog prizora posuila su mu se
a Ljeto, satovi poslije male mature - tupo lice pred njim.
216
usta i uhvatila ga je neka gotovo luaka drhtavica. Pred njim se otvorila tajna, koju, unato svim
svojim iskustvima, nee nikad do kraja proniknuti.
Dva puta dnevno, u podne i u est sati, Jacques bi izjurio van, spustio se u trku strmom ulicom i
uskakao u prepune tramvaje s grozdovima putnika na nogostupima koji su vozili radnike [u]
njihovu etvrt. Stisnuti jedni uz druge u sparini, stajali su nijemi, i odrasli i djeca, okrenuti prema
kuama koje su ih ekale, mirno se znojei, preputajui se ivotu podijeljenom izmeu posla bez
due, dugotrajnih odlazaka i dolazaka u neudobnim tramvajima i, konano, sna u koji bi za tren
potonuli. Jacquesu se, dok ih je ponekad naveer promatrao, stezalo srce. Do tada je poznavao samo
rasko i radosti siromatva. No ta vruina, dosada i umor otkrivali su mu njegovo prokletstvo,
prokletstvo oajniki zaglupljujueg i beskrajno monotonog posla od kojeg dani izgledaju predugi,
a ivot prekratak.
Kod pomorskog posrednika ljeto je bilo ugodnije jer su uredi gledali na etalite Front-de-mer, i
nadasve stoga to se dio posla odvijao u luci. Jacques se naime morao penjati na brodove svih
moguih nacionalnosti koji su pristajali u Alirsku luku i koje je posrednik, lijep starac ruiaste
puti i kovrave kose, morao zastupati kod raznih administrativnih tijela. Brodske bi isprave Jacques
odnio u ured gdje bi ih preveli, i poslije tjedan dana on je sam morao prevesti popis robe i ponekad
brodski tovarni list ako je bio napisan na engleskom i upuen carinskoj upravi ili velikim uvoznim
kuama koje bi preuzimale robu. Jacques je dakle morao redovito odlaziti u tgovaku luku u Aghi
po te dokumente. ega je pustoila ulice to su se sputale prema luci. Teke ograde od lijevana
eljeza s jedne i druge strane bile su usijane, bilo je nemogue na njih poloiti ruku. Na prostranim
217
dokovima sunce je ispraznilo sve osim prostora oko brodova to su upravo pristali, bokom uz dok, i
oko kojih su se uskomeali dokeri u plavim radnim hlaama s nogavicama zavinutim do lista, golog
i preplanulog poprsja, i s vreom na glavi koja bi im prekrivala ramena sve do kria, na koju bi
onda tovarili vree cementa, ugljena ili pakete otrih bridova. Odlazili su i dolazili mostiem koji se
sputao s broda na dok, ili bi pak ulazili izravno u trbuh teretnog broda kroz irom otvorena vrata
spremita, urno koraajui preko debele daske prebaene izmeu spremita i doka. Iza mirisa
sunca i praine to se dizao s dokova ili mirisa pregrijanih paluba na kojima se katran topio, a sav
okov gorio, Jacques je prepoznavao osobit miris svakoga teretnog broda. Oni iz Norveke mirisali
su na drvo, oni to su dolazili iz Dakara ili oni brazilski donosili su sa sobom miris kave i mirodija,
njemaki su mirisali po ulju, engleski po eljezu. Jacques bi se popeo mostiem na brod, pokazao
mornaru, koji ga nije razumio, posrednikovu iskaznicu. Zatim bi ga poveli uskim brodskim
hodnicima gdje je i hladovina bila vrua, do kabine asnika ili pak zapovjednika brodaa. U prolazu
je sa zaviu gledao te male uske i gole kabine koje su sadravale bit cijeloga jednog ivota
mukarca, i koje su mu tada postale draima od najraskonijih odaja. Ljubazno su ga primali jer se i
sam ljubazno smjekao i zato to je volio ta lica grubih mueva, taj pogled koji su svi poprimili
uslijed samotnikog ivota, i to im pokazivao. Poneki bi od njih govorio poneto francuski i
postavljao mu pitanja. Zatim bi se zadovoljan vraao prema uarenom doku, usijanim eljeznim
ogradama i uredskom poslu. Ta jurnjava po suncu naprosto ga je iscrpljivala, spavao je tekim
snom, i mjesec kolovoz zatekao ga je mravog i nervoznog.
Nesretni sluaj s dokerom? Pogledati novine.
218
S olakanjem je vidio kako se pribliavaju dvana-estsatni dani provedeni u liceju, ali je istovremeno
rasla u njemu nelagoda pri pomisli da e u uredu morati obznaniti da naputa posao. Najtee je bilo

sa eljeznarijom. Bio bi najvie volio kukaviki ne otii na posao i poslati baku da kae bilo to. No
baka je smatrala da je najjednostavnije preskoiti sve formalnosti, bilo je dosta da ode po plau i
vie se ne vrati, bez ikakva objanjenja. Jacques, koji je smatrao sasvim prirodnim da poalje baku
da gazda na nju srui svoj bijes, i na neki nain, istina je da je ona bila odgovorna za cijelu situaciju
i za la u koju ga je uvukla, negodovao je meutim, ne znajui objasniti zato, pred tim rjeenjem;
iznenada pronae uvjerljiv argument: Ali gazda e poslati nekoga ovamo. Istina, rekla je baka.
A ti e mu lijepo rei da e raditi kod ujaka. Jacques je upravo kretao, sa zebnjom u dui, kad
mu baka ree: Svakako najprije uzmi plau. Govorit e poslije. Kad je dola ta veer, gazda ga
je pozvao u svoju jazbinu da mu preda plau. Evo, mali, ree mu pruajui mu omotnicu. Jacques
je ve neodluno pruao ruku, kad mu se ovaj nasmijei. Dobro ti ide, zna. Moe rei
roditeljima. I Jacques je ve progovorio i objanjavao kako vie nee dolaziti. Gazda gaje gledao
sa zaprepatenjem, ruke jo uvijek ispruene prema njemu. Zato? Sad je trebalo lagati, no la mu
je zapela u grlu. Jacques je ostao nijem, ali s takvim izrazom oaja na licu da je ovaj shvatio.
Vraa se u licej? Da, ree Jacques i unato svemu strahu i oaju odjednom mu laknu i suze
mu navru na oi. Gazda bijesno ustane. Znao si to kad si doao ovamo. I tvoja baka je znala.
Jacques nije mogao ne potvrditi glavom. Povieni glasovi odjednom su ispunili prostoriju; ponijeli
su se nepoteno, a on, gazda, mrzi nepotenje. Zar ne zna da ima pravo ne isplatiti ga, i bio bi lud
kad to ne bi uinio,
219
tako je, nee mu platiti, neka doe baka k njemu, bit e primljena kako zasluuje, uostalom, da su
mu rekli istinu moda bi ga bio zaposlio, ali ta la, ah! ne moe vie pohaati licej, presiromani
smo, a on je nasjeo. Upravo zbog toga, ree odjednom Jacques, zbunjeno. Kako zbog toga?
Zato to smo siromani, ree i zauti, a ovaj drugi, pogledavi ga, dometnu polako: ...zato ste to
uinili, zato ste izmislili cijelu priu? Jacques je, stisnutih zuba, zurio u pod. Nastade tiina,
beskrajna. Zatim gazda dohvati sa stola omotnicu i prui mu je: Uzmi svoj novac. I odlazi, ree
grubo. Neu, ree Jacques. No gazda mu gurnu omotnicu u dep: Odlazi. Jacques je trao
ulicom i plakao, rukama se uhvativi za revere kaputia kako ne bi doticao novac koji ga je pekao u
depu.
Lagati da bi stekao pravo na to da nema praznike, raditi daleko od ljetnog neba i mora koje je
toliko volio, i ponovno lagati da bi se mogao vratiti napornom radu u liceju, ta ga je nepravda
nasmrt pogaala. Jer ono najstranije nisu bile te lai koje na kraju nije uspio izgovoriti, on, uvijek
spreman lagati iz zadovoljstva, ali nesposoban za lai iz nude, nego prije svega sve one izgubljene
radosti, ona preputanja godinjem doba i svjetlosti koja su mu bila oduzeta, pa se godina pretvorila
u niz urnih ustajanja i sumornih dana koji bi prohujali u trenu. Morao se odrei onog najljepeg u
svom ivotu siromaha, onog nezamjenjivog bogatstva u kojem je tako obilato i tako pohlepno
uivao, da bi zaradio koji novi s kojim se nije mogao kupiti ni milijunti dio tog blaga. Unato
tome, znao je da to mora uiniti, ak je jedan dio njega, u trenutku najveeg otpora, bio ponosan to
je to uinio. Jer jedinu nagradu za ta ljeta rtvovana bijednom laganju, dobio je na dan svoje prve
plae, kad je, uavi u blagovaonicu gdje je baka gulila
220
krumpir koji je bacala u zdjelu s vodom, gdje je ujak Ernest, sjedei, trijebio buhe strpljivom
Brillantu stiui ga meu koljenima, a majka koja je upravo stigla razvezivala je na jednom kraju
ormara za posue mali zaveljaj prljavog rublja koji su joj dali za pranje, Jacques je priao i bez
rijei poloio na stol novanicu od 100 franaka i kovanice koje je cijelim putem kui vrsto stiskao
u ruci. Baka je, takoer bez rijei, gurnula prema njemu kovanicu od 20 franaka i pokupila ostatak.
Rukom je lagano udarila Catherine Cormerv po boku kako bi privukla njezinu panju i pokazala joj
novac: To je tvoj sin. Da, rekla je ova, i svojim tunim pogledom pomilovala dijete. Ujak je
kimao glavom, zadravajui Brillanta koji je pomislio da je njegovim mukama doao kraj. Dobro,
dobro, rekao je. Ti, ovjek.
Da, postao je ovjek, plaao je svoj dio duga, i pomisao da je barem malo umanjio siromatvo te
kue ispunjavala ga je onim gotovo drskim ponosom koji osjeaju ljudi kad se ponu osjeati
slobodnima i niemu podlonima. I doista, s poetkom nove kolske godine, kad je uao u dvorite

drugog razreda, nije vie bio ono izgubljeno dijete koje je, etiri godine ranije, u svitanje napustilo
Belcourt, posrui u svojim potkovanim cipelama, s tjeskobom u dui pri pomisli na nepoznat svijet
koji ga je oekivao, a pogled kojim je gledao svoje drugove izgubio je poneto od svoje nevinosti.
Mnogo ga je toga, uostalo, od tog trenutka poelo odvajati od djeteta kakvo je do tada bio. I kad je
jednog dana, on, koji je uvijek strpljivo podnosio bakine batine kao da su one bile neizbjean dio
ivota svakog djeteta, baki istrgnuo iz ruku volujsku ilu, lud od estine i bijesa i spreman udariti tu
sijedu glavu ije su ga svijetle i hladne oi izbezumljivale, tako da je baka shvatila, ustuknula i
zatvorila se u svoju sobu, oajavajui, zacijelo, to je odgojila tako
221
izopaenu djecu, ali sasvim uvjerena da vie nikad nee udariti Jacquesa, kojeg doista vie nikad
nije udarila, bilo je to stoga to je dijete doista umrlo u tom mravom i miiavom adolescentu
razbaruene kose i divljeg pogleda, koji je radio cijelog ljeta da bi donio plau u kuu, koji je
izabran za golmana kolskog tima, i koji je, tri dana ranije, gotovo se onesvijestivi, prvi put okusio
djevojake usne.
222
Zagonetan satnom sebi
Da, da, tako je to bilo, takav je bio ivot tog djeteta, takav je bio ivot na siromanom otoku te
etvrti, odreen golom nudom, u obitelji bogalja i neznalica, s mladom i uzburkanom krvlju u
ilama, nezasitnom glau za ivotom, neobuzdanom i lakomom inteligencijom, a sve to u bunilu
radosti koju bi povremeno naruili prodori nepoznatog svijeta, ostavljajui ga nekako praznog, iako
bi se od njih brzo oporavljao, nastojei razumjeti, upoznati, usvojiti taj svijet koji nije poznavao, i
napokon ga usvojivi jer mu je prilazio pohlepno, ne pokuavajui se uvui u njega, nego
dobronamjerno, ali ne ponizujui se, i ne gubei nikad onu svoju mirnu sigurnost, da, onu svoju
samouvjerenost, zahvaljujui kojoj je osjeao da e uvijek postii sve to eli i da nita, nikada, za
njega nee biti nedostino na ovom svijetu i samo na ovom, pripremajui se (i pripremljen ve
ogoljelou svog djetinjstva) na to da njegovo mjesto bude svugdje, jer nije elio nijedno mjesto,
nego jedino radost, slobodna bia, snagu i sve ono dobro i tajanstveno to nudi ivot, a to nije
mogue niti e ikad biti mogue kupiti. Pripremajui se ak kroz neimatinu da bude sposoban
jednog dana primiti novac, ali ga nikad ne traiti i nikad mu ne robovati, takav kakav je bio sada,
on, Jacques, etrdesetogodinjak, gospodar tolikim stvarima, a ipak tako siguran da je nevredniji od
naj-bezvrednijeg stvora, i da je u svakom sluaju nitavan u usporedbi sa svojom majkom. Da, ivio
je u igrama
223
na moru, na vjetru, na ulici, pod teretom ljeta i jakih kia kratkotrajnih zima, bez oca, bez ikakve
naslijeene tradicije, pronaavi oca samo na godinu dana i to u pravom trenutku, napredujui kroz
bia i stvari [ ]\, i spoznaje do kojih je dolazio i na temelju kojih je mogao izgraditi nekakvo svoje
ponaanje (posve dostatno u onom trenutku s obzirom na okolnosti koje su mu se nudile, nedostatno
kasnije pred zloudnim tumorom svijeta) i stvoriti svoju osobnu tradiciju.
No, je li to bilo sve, te kretnje, te igre, ta smjelost, taj zanos, obitelj, petrolejska svjetiljka i mrano
stubite, palmino lie na vjetru, roenje i krtenje u moru, i konano ta tmurna i mukotrpna ljeta?
Bilo je sve to, oh, da, bilo je upravo tako, no bila je tu i ona mrana strana bia, ono to se u njemu
svih tih godina potajno komealo poput podzemnih voda u dnu stjenovitih labirinata koje nisu nikad
vidjele danje svjetlo, a ipak odraavaju neku priguenu svjetlost koja dolazi tko zna odakle, isisana
moda kamenim kapilarama iz uarenog sredita zemlje prema crnom zraku skrivenih peina, gdje
ljepljiva i (stlaena) flora jo uvijek pronalazi hrane da preivi tamo gdje se svaki ivot ini
nemoguim. I to slijepo gibanje u njemu, koje nije nikad prestalo, koje jo i sad osjea, taj crni
oganj pritajen duboko u njemu poput vatre treseta ugaene na povrini no sa arom koji unutra i
dalje tinja, premijetajui vanjske napukline treseta i te nezgrapne vrtloge vegetacije, tako da
gibanja kaljave povrine odgovaraju onima movarnog treseta, a iz tog tromog i neprimjetnog
talasanja jo se i danas, dan za danom, raaju njegove najee i najstranije udnje kao i njegove
pustinjske tjeskobe, njegove najplodnije enje, njegove iznenadne potrebe za ogoljelou i
umjerenou, kao i njegova tenja da ne bude nita, da, to tajanstveno gibanje svih tih godina bilo je

Jedna neitka rije.

224
usklaeno s tom nepreglednom zemljom oko njega, iji je pritisak osjetio ve kao dijete, s
beskrajnim morem pred sobom, a iza sebe s nepreglednim prostranstvom planina, visoravni i
pustinje koje se naziva unutranjou, a izmeu jednog i drugog stalna opasnost o kojoj nitko
nikada nije govorio jer se inila posve prirodnom, ali koju je Jacques nasluivao kad bi, na malom
imanju Birmandreis s prostorijama vapnom obijeljenih svodova i zidova, teta prije spavanja
obilazila sobe i provjeravala jesu li posvuda navueni golemi zasuni na tekim kapcima od punog
drva, s krajolikom u koji se osjeao baenim poput njegova prvog stanovnika, ili prvog osvajaa,
onamo gdje je jo uvijek vladao zakon sile i gdje je pravda postojala samo zato da bi nemilosrdno
kanjavala ono to obiaji nisu mogli sprijeiti, okruen tim istovremeno privlanim i
uznemirujuim narodom, bliskim, a odvojenim, s kojim se svakodnevno druio, raala su se i
prijateljstva, ili drugarstva, ali kad bi se spustila veer, svi bi se, meutim, povlaili u svoje
tajnovite kue u koje nitko nije imao pristupa, zabarikadirane zajedno s njihovim enama koje se
nije moglo nikad vidjeti, ili, ako ste ih i susreli na ulici, sa arom do pola lica i onim lijepim toplim
i blagim oima iznad bijele tkanine, niste znali tko su, a bilo ih je toliko u etvrtima u kojima su
ivjeli, bilo ih je tako mnogo da su, mada umorni i rezignirani, samim svojim brojem predstavljali
neku nevidljivu prijetnju koja se ponekih veeri osjeala u zraku po ulicama kad bi izbila tua
izmeu Francuza i Arapina, isto tako kao to je mogla izbiti izmeu dva Francuza ili dva Arapina,
no ta tua nije bila primljena na isti nain, Arapi u etvrti, u ispranim radnikim odijelima ili svojim
bijednim galabijama, polako bi prilazili, sa svih strana, ne zastajui, sve dok malo po malo sve
zbijenija gomila ne bi iz sebe izbacila, bez nasilja, samim svojim sjedinjavanjem, onih nekoliko
225
Francuza privuenih tuom, i dok se Francuz koji se tukao, uzmiui, ne bi iznenada naao suoen
sa svojim protivnikom i s mnotvom smrknutih i zagonetnih lica koja bi mu oduzela svu hrabrost da
nije odrastao u toj zemlji i da nije znao da samo hrabrost omoguuje da se u njoj ivi, tada bi, dakle,
suoio s tim prijeteim mnotvom koje i nije prijetilo, osim svojom nazonou i kretanjem koje se
nije moglo obuzdati, a najee bi oni sami zaustavili Arapina koji se tukao ponesen bijesom kako
bi ga odveli prije negoli se pojave redari, koji bi stigli bre nego to bi bili obavijeteni, i bez
pogovora pokupili protivnike i prolaznike, zlostavljajui ih ispod Jacquesovih prozora i odvodei ih
u policijsku postaju. Jadnici, rekla bi baka gledajui dva ovjeka to su ih vrsto zgrabili i gurali
pred sobom, a iza njihova bi odlaska dijete osjealo kako prijetnja, nasilje i strah vrebaju ulicom,
dok bi mu neka nepoznata tjeskoba stezala grlo. Ta no u njemu, da, to mrano i isprepleteno
korijenje koje ga je vezivalo za tu velianstvenu zemlju, za njezine vrele dane i veeri tako kratke
da svisne od tuge, a koji su bili neki njegov drugi ivot, moda ak i stvarniji po svojem
svakidanjem prividu od prvog ivota i ija je povijest bila sainjena od niza mranih elja i snanih
i neopisivih dojmova, mirisa kole, staja u njegovoj etvrti, luga na majinim rukama, jasmina i
kozje krvi u gornjogradskim etvrtima, stranica iz rjenika i progutanih knjiga, ustajalog mirisa
zahoda kod kue i u eljeznariji, mirisa velikih hladnih uionica u koje bi ulazio posve sam prije ili
poslije nastave, topline najdraih kolskih drugova, vonja tople vune ili vode za ispiranje usta to se
vukla za Didierom, ili pak mirisa kolonjske vode kojom bi majka zalijevala velikog Marconia i
zbog kojeg bi se Jacques u klupi najradije bio jo vie primaknuo svom prijatelju, mirisa rumenila
za usne to ga je Pierre uzeo jednoj svojoj teti i koji su njih nekoliko zajedno
226
mirisali, zbunjeni i uznemireni poput pasa kad udu u kuu kojom je prola kuja koja se tjera,
zamiljajui da je ena taj komad slatkastog mirisa bergamote i kreme, koji je u njihovom okrutnom
svijetu galame, znoja i praine bio kao objava nekog profinjenog8 i njenog i neizrecivo privlanog
svijeta od kojeg ih ak ni prostote, koje su usput izgovarali oko tog tapia rumenila, nisu mogle
zatititi, pa onda ljubav prema tijelima od njegova najranijeg djetinjstva, prema njihovoj ljepoti
zbog koje je plakao od sree na plaama, prema njihovoj toplini koja ga je neprestano privlaila,
bez nekog jasnog razloga, ivotinjski, ne zato da bi ih posjedovao, to nije ni umio, nego naprosto
zato da bi osjetio njihovo zraenje, naslonio se ramenom na rame najboljem drugu, s osjeajem

preputanja i povjerenja, gotovo se onesvijestio kad bi se ruka neke ene u prepunom tramvaju malo
dulje zadrala na njegovoj, ta elja, da, elja da ivi, da ivi jo vie, da se pomijea s onim
najtoplijim to zemlja ima, s onim to je i ne znajui oekivao od svoje majke, ali nije nikad dobio
ili se nije usudio primiti, to je pronalazio uz psa Brillanta kad bi se opruio pored njega na suncu i
udisao jak miris njegove dlake, ili u najjaim i naj-animalnijim mirisima u kojima je ona udesna
toplina ivota bila unato svemu sauvana za njega koji nije mogao bez nje.
U tom mraku u njemu raala se ona nezasitna strast, ona luda udnja za ivotom koja je uvijek bila
u njemu i koja je do danas ouvala njegovo bie netaknutim, uinivi samo malo gorim - u obitelji
s kojom se ponovno naao i pred slikama svog djetinjstva -straan i iznenadni osjeaj da je vrijeme
mladosti otilo, poput one ene koju je volio, oh, da, volio ju je silno svom duom i tijelom, da,
pouda je s njom bila tako uzviena, a svijet se, kad bi se povukao s nje uz
dodati popisu
227
nijemi krik u trenutku najveeg uitka, ponovno vraao u svoj uareni poredak, volio ju je zbog
njezine ljepote i zbog te njezine udnje za ivotom, nesebine i oajnike, koja ju je tjerala da ne
prihvati, da ne prihvati injenicu da vrijeme moe proi, iako je znala da ba u tom trenutku prolazi,
ne elei da za nju jednog dana kau kako je bila mlada, nego elei ostati mladom, zauvijek
mladom, koja je briznula u pla kad joj je jednog dana u ali rekao da mladost prolazi, a dani se
primiu kraju: oh, ne, oh, ne, govorila je kroz suze, ja tako volim ljubav, i, budui da je bila
inteligentna i superiorna u mnogo emu, i moda ba zbog toga to je doista bila inteligentna i
superiorna, nije prihvaala svijet takav kakav je. Kao onda kad je otputovala nakratko u stranu
zemlju u kojoj je bila roena, oni turobni posjeti tetama za koje su joj govorili: vidi ih posljednji
put, i doista, ona njihova lica, ona njihova tijela, njihove olupine, htjela je otii vritei, ili pak one
obiteljske veere na stolnjacima to ih je izvezla prabaka koja je odavna bila mrtva, i na koju nitko
nije mislio, osim nje, koja je mislila na svoju mladu prabaku, na njezine radosti, na njezinu glad za
ivotom, slinu njoj, udesno lijepoj u sjaju svoje mladosti, i svi su je za stolom obasipali
komplimentima, za tim stolom oko kojeg su se na zidovima nizali portreti mladih i lijepih ena, tih
istih koje su joj sad dijelile komplimente i koje su bile umorne i oronule. I krv joj je zakipjela, htjela
je pobjei, pobjei u zemlju gdje nitko ne stari i ne umire, gdje je ljepota neprolazna, ivot uvijek
neobuzdan i bljetav, i koja nije postojala; kad se vratila, plakala je u njegovu zagrljaju, a on ju je
oajniki volio.
I on, moda jo vie negoli ona, budui da se rodio u zemlji bez predaka i bez sjeanja, gdje je
unitenje onih koji su mu prethodili bilo jo potpunije, i gdje starost nije nalazila nikakve utjehe u
enji kao to je
228
nalazi u civiliziranim zemljama [ J1, i on, poput usamljene i uvijek titrave otrice osuene biti
slomljenom odjednom i zauvijek, ista udnja za ivotom suoena s potpunom smrti, osjea danas
da mu ivot, mladost i bia izmiu, da nita ne moe spasiti, i preputa se samo slijepoj nadi da e
mu ta mrana sila, koja ga je godinama uzdizala iznad ivota, prekomjerno ga hranei, slina
najokrutnijim okolnostima, s istom onom neumornom nesebinou s kojom mu je pruala razloge
da ivi, pruiti i razloge da ostari i da umre bez pobune.
Jedna neitka rije.
229
N
o
List I.
4) Na brodu. Poslijepodnevni odmor s djetetom + rat 1914.
5) Kod majke - atentat.
6) Putovanje u Mondovi - poslijepodnevni odmor kolonizacija.
7) Kod majke. Nastavak djetinjstva - nalazi djetinjstvo, ali ne i oca. Spoznaje da je prvi ovjek.
Gospoa Lua.
8) Kada ga je, poljubivi ga svom snagom dva ili tri puta, privijajui ga uza se, i oslobodivi ga

zagrljaja, pogledala i ponovno privukla k sebi da ga jo jednom poljubi, kao da je ocijenila da je

svoj njezinoj njenosti (koju je upravo izrazila) nedostajalo jo neto i1. Odmah se zatim okrenula
te se inilo da vie ne misli na njega, da ne misli, uostalom, vie ni na to, i s vremena na vrijeme
pogledala bi ga s nekim udnim izrazom u oima kao nekoga tko je odjednom suvian, tko remeti
taj prazan, zatvoren i skuen svijet u kojem se kretala.
Reenica se ovdje zavrava.
233
List II.
Jedan je kolon 1869. pisao odvjetniku: Da bi Alir izdrao postupke svojih lijenika, mora doista
imati duu prikovanu uz tijelo.
Sela opasana jarcima ili zidinama (i kule na sva 4 ugla).
Od 600 kolona poslanih 1831. godine, 150 ih umire pod atorima. Odatle veliki broj sirotita u
Aliru.
U Boufariku obrauju zemlju s pukom na ramenu i s kininom u depu. Izgleda kao Boufarik.
19% mrtvih u 1839. Kinin se prodaje u gostionicama kao bilo koje drugo pie.
Bugeaud eni svoje kolone, vojnike u Toulonu, poto je pismeno zatraio od gradonaelnika
Toulona da izabere 20 jedrih djevojaka. Bila su to vjenanja na zapovijed. No, vidjevi mladenke,
vojnici ih meusobno razmjenjuju kako znaju i umiju. Tu poinje Fouka.
Regionalna kolonizacija. Cheragas je koloniziralo 66 obitelji vrtlara iz Grassea.
235
Gradske uprave u Aliru uglavnom nemaju arhiva.
*
Mahonci koji se iskrcavaju u malim grupama s kovezima i s djecom. Njihova rije ima vrijednost
isprave. Nikad ne zaposli panjolca. Njima alirsko priobalje duguje svoje blagostanje.
Birmandreis i Bernardina kua.
Povijest (Dr Tonnac) prvog kolona u Mitidji.
Cf. Bandicorn, Povijest kolonizacije u Aliru, str. 21.
Pria o Piretteu, id., str. 50 i 51.
236
List III.
10 - Saint-Brieuc1
14 - Malan
22 - Igre iz djetinjstva
30 - Alir. Otac i njegova smrt (+ atentat)
42 - Obitelj
69 - Gospodin Germain i kola
91 - Mondovi - Kolonizacija i otac
Brojevi odgovaraju stranicama u rukopisu.
237
101 - Licej
140 - Zagonetan samom sebi
145 - Adolescent1
List IV.
Takoer vana tema glumljenja pred drugima. Ono to nam pomae u trenucima najtee boli je
osjeaj da smo sami i naputeni, ali ipak ne toliko sami da drugi ne bi primijetili nau nesreu. U
tom su smislu nai trenuci sree ponekad oni u kojima nas osjeaj napu-tenosti ispunjava i uzdie u
beskrajnoj alosti. U tom je smislu i srea esto samo osjeaj saaljenja nad vlastitom nesreom.
Kad je dijelio siromanima - Bog je postavio ugodu pored oaja kao lijek pored bolia.
Kad sam bio mlad, traio sam od bia vie nego to su ona mogla dati: stalno prijateljstvo i stalne
osjeaje.
Sada znam od njih traiti manje nego to ona mogu dati: prisutnost bez rijei. A njihovi osjeaji,
njihovo prijateljstvo, njihovi velikoduni postupci imaju za mene vrijednost uda: uinak iste

milosti.
Marie Viton: zrakoplov
Rukopis se prekida na strani 144.
a bakina smrt
239
List V.
Bio je kralj ivota, okrunjen izvanrednom darovi-tou, eljama, snagom, radou i zato je doao da
je moli za oprost, nju, koja je ponizno robovala danima i ivotu, koja nije nita znala, nita
prieljkivala niti se togod usudila poeljeti, ali je ipak sauvala u sebi netaknutom istinu koju je on
izgubio i koja jedina opravdava nae ivljenje.
etvrci u Koubi
Vjebanje, sport
Ujak
Matura
bolest
O majko, o njena, oboavana djevojice, vea od mog vijeka, vea od povijesti koja te sebi
podinila, istinskija od svega to sam na tom svijetu volio, o majko, oprosti svom sinu to je
pobjegao od noi tvoje istine.
Baka, tiranin, no za stolom je posluivala stojeki.
Sin koji zahtijeva da se potuje majka, ali udara ujaka.
241
Prvi ovjek
(Biljeke i skice)
Nita ne pomae protiv jadnog neukog, tvrdokornog ivota...
Claudel, U Echange (Razmjena)
Ili pak
Razgovor o terorizmu:
Ona je objektivno odgovorna (solidarna)
Promijeni priloku oznaku ili u te udariti
to?
Ne uzimaj od Zapada ono najgluplje. Nemoj vie rei objektivno jer u te udariti.
Zato?
Da li je tvoja majka legla pred vlak Alir-Oran? (trolejbus)
Ne razumijem.
Vlak je odletio u zrak, etvero djece je mrtvo. Tvoja se majka nije pomaknula. Ako je objektivno
ipak odgovorna*, znai da odobrava strijeljanje talaca.
Ona nije znala.
Niti ova. Ne reci vie nikad objektivno.
Priznaj da ima nedunih ili u i tebe ubiti.
Zna da bih to mogao uiniti.
Da, vidio sam te.
aJean je prvi ovjek.
Posluiti se Pierreom kao odrednicom i dati mu prolost, domovinu, obitelj, moral (?) - Pierre Didier?
*
Mladenake ljubavi na plai - i veer koja se sputa nad morem - i zvjezdane noi.
Susret s Arapinom u Saint-Etienneu. I to bratstvo dvaju prognanika u Francuskoj.
* solidarna
a Ci. Povijest kolonizacije
245
Mobilizacija. Kad je moj otac pozvan u vojsku, nikad dotada nije vidio Francusku. Ugledao ju je i
bio ubijen.

(to je skromna obitelj, kao to je moja, dala za Francusku.)

Posljednji razgovor sa Saddokom kad je J. ve protiv terorizma. No ipak prima kod sebe S. budui
da je pravo na azil sveto. Kod majke. Njihov se razgovor odvija pred majkom. Na kraju,
Pogledaj, kae J. pokazujui na majku. Saddok ustaje, krene prema majci, s rukom na srcu, da bi
je poljubio klanjajui se kako to ine Arapi. J. ga nikada nije vidio da to ini, jer je prihvatio
francuske obiaje. Ona je moja majka, rekao je. Moja je umrla. Volim je i potujem kao da je
moja majka.
(Pala je zbog atentata. Loe joj je.)
*
Ili pak:
Da, mrzim vas. Potenje svijeta po mom miljenju nalazi se kod potlaenih, ne kod monih. I samo
kod njih ima nepotenja. Kad jednom u povijesti svijeta jedan potlaeni ovjek bude znao...onda
Dovidenja, ree Saddok.
Ostani, uhvatit e te.
Tako je bolje. Njih mogu mrziti, i pridruujem im se u mrnji. A ti si moj brat i mi smo razdvojeni.
No. J. je na balkonu... U daljini se uju dva pucnja i tranje...
- to se dogaa? - pita majka.
- Nita.
246
- Oh! Pobojala sam se za tebe.
Baca se na nju...
Poslije uhapen zato to je pruio utoite.
Nosili su pei k pekaru
Baka, njezin autoritet,
njezina energija
Krade novac
2 franka u jami
Osjeaj asti kod Aliraca.
Nauiti to je pravda i to je moral znai suditi o dobru i zlu jedne strasti po njezinim posljedicama.
J. se moe prepustiti enama - no ako mu one zaokupe sve njegovo vrijeme...
Dozlogrdilo mi je ivjeti, djelovati i osjeati da bih jedne osuivao, a drugima davao za pravo.
Dozlogrdilo mi je ivjeti prema slici koju mi drugi daju o meni. Odluujem se za autonomiju,
zahtijevam neovisnost u meuovisnosti.
Bi li Pierre mogao biti umjetnik? Jeanov otac koija?
Nakon bolesne Marie, P. pada u krizu tipa Cla-mence (ne volim nita...), tada J. (ili Grenier)
odgovara na pad.
247
Suprotstaviti majci svijet (zrakoplov, najudaljenije zemlje meusobno povezane).
Pierre odvjetnik. I odvjetnik d' Yveton\
Da smo tako hrabri, ponosni i snani kakvi jesmo... imali neku vjeru, nekog Boga, nita nas ne bi
moglo povrijediti. Ali mi nismo imali nita, trebalo je sve nauiti, i ivjeti samo za ast koja ima
svojih slabosti...
To bi trebala biti istovremeno povijest kraja jednog svijeta - protkana tugom za godinama
svjetlosti...
Philippe Coulombel i veliko imanje u Tipazi. Prijateljstvo sa Jeanom. Njegova smrt u zrakoplovu
iznad imanja. Nali su ga s drkom metle u boku, lica smrskana na komandnoj ploi. Krvava kaa
posuta komadiima stakla.
Naslov: Nomadi. Poinje selidbom i zavrava iseljavanjem s alirskih posjeda.
2 egzaltacije: siromana ena i svijet neznabotva (inteligencija i srea).
1 Militantni komunist koji je postavio eksploziv u jednu tvornicu. Giljotiniran za vrijeme alirskog
rata.
248

Svi vole Pierrea. J. svojim uspjesima i oholou izaziva mnoga neprijateljstva.

Prizor linovanja: 4 Arapina baena s Kassoura.
*
Njegova majka jest Krist.
Pustiti druge da govore o }., uvesti ga, predstaviti ga preko drugih i preko njegova proturjenog
portreta koji svi zajedno skiciraju.
Obrazovan, sportski tip, razvratnik, usamljenik i najbolji mogui prijatelj, zao, odan do krajnosti itd,
itd.
On ne voli nikoga, nema nesebinijeg stvorenja, hladan i suzdran, srdaan i strastven, svi
ga smatraju energinim osim njega samoga, koji se stalno izleava.
Razvijati lik na taj nain.
Kad on govori: Poeo sam vjerovati u svoju nevinost. Bio sam car. Vladao sam svime i svima, bilo
mi je na raspolaganju (itd.). Onda sam saznao da nemam dovoljno srca da bih mogao istinski voljeti
i mislio sam da u umrijeti od prezira prema samom sebi. A onda sam se pomirio s tim da ni drugi
ne vole istinski i da moram prihvatiti da sam vie-manje kao svi drugi ljudi.
Onda sam ipak odluio da ne i da jedino sebi moram predbaciti to nisam dovoljno velik i oajavati
koliko me volja u oekivanju prilike da to postanem.
Drugim rijeima, ekam trenutak kad u postati carem i u tome ne uivati.
249
Ili pak:
Ne moemo ivjeti s istinom - znajui - onaj tko to ini odvaja se od drugih ljudi, ne moe vie
dijetiti s njima njihove iluzije. On je udovite - a ja sam upravo to.
Maxime Rasteil: Kalvarija kolona 1948. Mondovi Umetnuti povijest Mondovia? Primjer 1) grob
povratak i [ ]\i Mondoviu. lb) Mondovi od 1848. do 1913.
Njegova panjolska strana
suzdrljivost i senzualnost energija i nada
J. : Nitko ne moe zamisliti to sam propatio... Cijenimo ljude koji su uinili velika djela. No
trebalo bi uiniti jo i vie za neke ljude koji su se, unato tome to su bili, znali suzdrati od
najveih nedjela. Da, cijenite me.
Razgovor s padobranskim porunikom:
- Predobro govori. Vidjet emo prijeko hoe li biti isto tako blagoglagoljiv. Idemo.
- U redu, ali elim vas najprije upozoriti, jer vi se zacijelo niste nikad sreli s ljudima. Sluajte dobro.
Drim vas odgovornim za ono to e se dogoditi prijeko, kako vi kaete. Ako ne popustim, nee biti
nita. Jednostavno u vam javno pljunuti u lice onog dana kad to bude mogue. No ako popustim i
izvuem se, bilo to za godinu ili 20, ubit u vas, vas osobno.
Neitka rije.
250
- Pazite na njega - ree porunik - taj je tvrda glavaa.
J.-ov prijatelj se ubija da bi Europa bila mogua. Da bi se stvorila Europa potrebna je
dobrovoljna rtva.
J. ima etiri ene istovremeno i ima dakle prazan ivot.
C.S. : kad dua previe pati, u njoj se javi glad za nesreom koja...
Cf. Povijest pokreta Combat.
Chatte umire u bolnici dok susjedov radio brblja gluposti.
- Bolest srca. Hodajui mrtvac. Da se ubijem, to bi bar predstavljalo nekakvu inicijativu.
Samo e ti znati da sam se ubio. Poznata su ti moja naela. Mrzio sam samoubojstva. Zbog onoga
to ona ine drugima. Potrebno je, ako se za to odluimo, zamaskirati stvar. Iz nesebinosti. Zato ti
to kaem? zato to ti voli nesreu. To je moj poklon tebi. Dobar tek!
a (susree ga razoruanog [izaziva] dvoboj).
251
T
J. : Dinamian ivot, koji se obnavlja, mnogostrukost osoba i iskustava, sposobnost obnavljanja i

[preputanja nagonima] (Lope) Kraj. Ona podie prema njemu svoje ruke kvrgavih zglobova i pomilova ga po licu. Ti si najvei.
Bilo je toliko ljubavi i oboavanja u tim tamnim oima (pod pomalo uvelim vjeama) da se onaj dio
njega -onaj koji je znao - pobunio... Trenutak kasnije, on je zagrli. Budui da ga je ona, tako
pronicljiva, voljela, morao je to prihvatiti, a da bi prepoznao tu ljubav morao je i sam sebe malo
voljeti...
Musilova tema: traenje spasa za duh u suvremenom svijetu - D: (Druenje) i rastanak u
Demonima.
Muenje. Krvnik iz solidarnosti. Nikad nisam mogao prii nijednom ovjeku - sad smo rame uz
rame.
Kransko stanje: isti osjeaj.
Knjiga mora biti nedovrena. Primjer: Ana brodu koji ga je vraao u Francusku...
Ljubomoran je, a pretvara se da nije i izigrava svjetskog ovjeka. Nakon toga nije vie ljubomoran.
252
X vidi terorista kako puca na... uje ga kako tri mranom ulicom iza njega, ne mie se, naglo se
okree, srui ga podmetnuvi mu nogu, pitolj pada. Zgrabi oruje i dri ovjeka na nianu, onda
shvati da ga ne moe predati, odvodi ga u udaljenu ulicu, natjera ga da tri i puca u njega.
Mlada glumica je u logoru: vlat trave, prve trave usred sedre i taj estok osjeaj sree. Bijedan i
radostan. Kasnije ona voli Jeana - zato to je ist. Ja? Ali ja [ne zasluujem] da me voli. Upravo
tako. Oni koji [pobuuju] ljubav, ak i oni posrnuli, vladaju svijetom i opravdavaju njegovo
postojanje.
28. studeni 1885: roenje C. Luciena u Ouled-Faye-tu: sin C. Baptista (43 godine) i Cormerv Marie
(33 godine). Oenio se 1909. (23. studenog) s gospoicom Sintes Catherine (roenom 5. studenog
1882.). Umire u Saint-Brieucu 11. listopada 1914.
S 45 godina, usporeujui datume, otkriva da je njegov brat roen dva mjeseca prije vjenanja? A
ujak mu opisujui obred vjenanja govori o dugoj uskoj haljini...
Lijenik joj pomae pri porodu drugog sina u novoj kui pretrpanoj namjetajem.
Ona odlazi u srpnju 14. s djetetom nateenim od uboda komaraca iz Sevbouze. Kolovoz,
mobilizacija.
253
7
Mu se prikljuuje izravno svom [korpusu] u Aliru. Jedne se veeri iskrade da bi izljubio svoje
dvoje djece. Vie ga nisu vidjeli do obavijesti o njegovoj smrti.
Jedan protjerani kolon unitava svoje vinograde i ponovno puta slanu vodu... Ako je to to smo
ovdje uinili zloin, treba ga izbrisati...,
Mama (govorei o N.): onog dana kad si bio primljen - kad si dobio nagradu.
Criklinski i asketska ljubav.
udi se to se Marcelle, koja mu je upravo postala ljubavnicom, ne zanima za nedae njegove
zemlje. Doi, kae ona. Ona otvara jedna vrata: njezino devetogodinje dijete - roeno pomou
forcepsa koji mu je povrijedio motorike ivce - paralizirano, lijeva strana lica via od desne, koje
treba hraniti, prati itd. On zatvara vrata.
Zna da ima rak, ali ne kae da zna. Ljudi oko njega uvjereni su da glume pred njim.
1. dio: Alir, Mondovi. Sree Arapina koji mu govori o njegovu ocu. Njegov odnos prema arapskim
radnicima.
J. Douai: Ustava.
254
Beralova smrt u ratu.
Krik R koja brine u pla kad saznaje za njegovu vezu s Y.: I ja sam lijepa. I krik Y.: Ah! neka
netko doe i odvede me.
Poslije, mnogo poslije drame, F. i M. se susreu. Krist se nije spustio u Alir.
Prvo pismo koje od nje dobiva i njegov osjeaj dok gleda svoje ime ispisano njezinom rukom.
U idealnom sluaju, kad bi knjiga bila napisana majci, od poetka do kraja - a tek bi na kraju saznali

da ona ne zna itati - da to bi bilo toa.

Ono to je elio najvie na svijetu, da njegova majka proita sve to je bilo njezin ivot i njezino
meso, to je bilo nemogue. Njegova ljubav, njegova jedina ljubav ostat e zauvijek nijemom.
Oteti tu siromanu obitelj sudbini siromanih, a ta je da ieznu iz povijesti bez traga. Nijemi. Bili
su i jesu vei od mene.
a T.I. podvueno.
255
Poeti s noi roenja. Poglavlje I, zatim poglavlje II: 35 godina kasnije, jedan e se ovjek iskrcati
iz vlaka u Saint-Brieucu.
Gr1, kojeg sam prihvatio kao oca, rodio se ondje gdje je moj pravi otac umro i gdje je pokopan.
Pierre i Marie. U poetku je ne moe imati: zato je poinje voljeti. Naprotiv, J. i Jessica, trenutana
srea. Zato mu treba vremena da je istinski zavoli - njezino je tijelo skriva.
Mrtvaka kola na visoravnima (Figari).
Pria o njemakom oficiru i djetetu: nita nije vrijedno da se za to umre.
Stranice iz rjenika Quillet: njihov miris, table.
*
Mirisi bavarske radionice: strugotina ima vie [ ]2 miris nego piljevina.
*
Jean, njegovo stalno nezadovoljstvo.
*
Naputa kuu kao adolescent da bi spavao sam.
Grenier
Jedna neitka rije.
256
Otkrie religije u Italiji: kroz umjetnost.
Kraj I. poglavlja: za to vrijeme, Europa je podeavala svoje topove. Zapucali su est mjeseci
kasnije. Majka stie u Alir, vodei jedno dijete od 4 godine za ruku i s drugim u naruju, onim
nateenim od uboda komaraca iz Sevbouze. Pojavljuju se kod bake koja ivi u trosobnom stanu
jedne siromane etvrti. Majko, hvala nam to nas primate. Baka, uspravna, svijetlih i strogih
oiju gleda je: Morat e raditi, keri.
Mama: poput neukog Mikina. Ona ne poznaje Kristov ivot, osim na kriu. A ipak, tko mu je blii?
Jutro, u dvoritu jednog privincijskog hotela, ekajui M. Taj osjeaj sree koji je mogao doivjeti
samo u privremenom, u nedoputenom - koji je samim time to je bio nedoputen onemoguavao
toj srei da potraje - najee mu je zagoravao ivot, osim u rijetkim trenucima kad bi se
nametnuo, kao sada, u svom istom stanju, u blagoj jutarnjoj svjetlosti, medu dalijama jo sjajnim
od rose...
Pria o XX.
Ona dolazi, navaljuje, ja sam slobodna itd, izigrava enu bez predrasuda. Zatim lijee gola u
krevet, ini sve da bi... konano jedan lo [ ]l. Jadnik.
Naputa mua - oajnog itd. Mu pie onom drugom: Vi ste odgovorni. Nastavite je viati ili e se
Jedna neitka rije
257
ubiti. U stvari, neuspjeh je zajamen: zaneseni smo apsolutnim, i zato elimo dostii nemogue ona se dakle ubija. Dolazi mu. Znate li to me dovodi? Da. Dobro onda, imate izbor, ili u
vas ubiti ili ete vi mene ubiti. Ne, vi morate preuzeti na sebe teret izbora. Ubijte. U stvari,
jedna od onih bezizlaznih situacija u kojima rtva zapravo i nije odgovorna. Ali je [najvjerojatnije]
odgovorna za neto drugo za to nije nikad platila. Gluposti.
XX. Ona nosi u sebi duh razaranja i smrti. [Odana] je Bogu.
Naturist: neprestano nepovjerljiv prema hrani, zraku itd.
U okupiranoj Njemakoj:
Dobra veer Herr offizier.
Dobra veer, kae J. zatvarajui vrata. Iznenaen je tonom njegova glasa. I shvaa da mnogi

osvajai imaju taj ton jer im je neugodno to osvajaju i okupiraju.

J. eli ne biti. Ono to ini, gubi ime itd.
<
Lik: Nicole Ladmiral.
*
Oeva afrika tuga.
258
Kraj. Vodi sina u Saint-Brieuc. Na malom trgu, stoje jedan nasuprot drugom. Kako ivi? pita sin.
to? Da, tko si ti itd. (Sretan) osjeti kako se oko njega zgunjava sjena smrti.
V.V. Mi mukarci i ene ovog vremena, ovog grada, ove zemlje, grlili smo se, rastajali, ponovno
sastajali i konano se razili. Ali sve to vrijeme nismo si prestajali uzajamno pomagati, s predivnom
soli-darnou onih koji se moraju boriti i patiti zajedno. Ah, to je ljubav - ljubav za sve.
S 40 godina, poto je cijelog ivota po restoranima naruivao krvave bifteke, shvaa da zapravo
vie voli da su samo napola krvavi ili da uope nisu krvavi.
Prestati se brinuti za umjetnost i za formu. Ponovno uspostaviti izravni dodir, bez posrednika, dakle
nevinost. Zaboraviti umjetnost ovdje znai zaboraviti sebe. Odrei se sebe, ali ne iz vrline.
Naprotiv, prihvatiti svoj pakao. Onaj tko eli biti bolji dri do sebe, onaj tko eli uivati dri do
sebe. Samo onaj tko prihvaa ono to dolazi sa svim posljedicama, odrie se onoga to jest, odrie
se svoga ja. Taj je onda u izravnom dodiru.
Pribliiti se veliini Grka ili velikih Rusa preko te nevinosti 2. stupnja. Ne bojati se. Niega se ne
bojati... No tko e mi pritei u pomo!
Tog poslijepodneva, na cesti izmeu Grassea i Cannesa, u nevjerojatnom zanosu otkriva odjednom,
i
259
to nakon mnogo godina njihove veze, da voli Jessicu, da konano voli, i cijeli mu se svijet uini
poput neke sjene u usporedbi s njom.
Nije me bilo ni u emu od onoga to sam rekao ili napisao. To se nisam ja oenio, niti sam to ja
postao ocem, niti sam ja, itd...
Bezbroj napisanih radova da bi se nahoad dovela u vezu s kolonizacijom Alira. Da. Svi mi ovdje.
Jutarnji tramvaj, od Belcourta do trga du Gouver-nement. Sprijeda, voza i njegove poluge.
Ispripovijedat e priu o udovitu. Pria koju u ispripovijedati...
Majka i povijest: Govore joj o Sputniku: Oh, ne bi mi se svidjelo gore!
Poglavlje natrake. Taoci, kabilsko selo. Ukopljeni vojnici - raiavanje terena itd., i tako malo
po malo do prvog pucnja kolonizacije. Ali zato stati na tome? Kain je ubio Abela. Tehniki
problem: samo jedno poglavlje ili kao kontrapunkt?
Rasteil: kolon s gustim brkovima i prosijedim zaliscima.
Njegov otac: tesar iz Faubourga Saint-Denis; njegova majka: pralja finog rublja.
260
Svi koloni iz Pariza uostalom (od kojih mnogo revolucionara iz 1848.). U Parizu mnogo
nezaposlenih. Ustavotvorna skuptina je izglasala 50 milijuna da bi otpremila jednu koloniju: Za
svakog kolona: jedna nastamba 2 do 10 hektara sjeme, razne kulture itd. obroci namirnica
Nije bilo eljeznice (pruga je ila samo do Lyona). Zbog toga kanali - na teglenicama koje su vukli
teglei konji. Marseljeza, Chant du depart, blagoslov sveenika, zastava koju dobivaju za Mondovi.
6 teglenica izmeu svake 50 do 100 metara. Smjeteni na slamaricama. Da bi presvukle donje rublje
ene se skidaju iza plahti koje jedna drugoj pridravaju.
Gotovo mjesec dana putovanja.
U Marseilleu, veliki Lazaret (1500 osoba), punih tjedan dana. Zatim ih ukrcavaju na staru fregatu na
kota: Labrador. Isplovljavanje po maestralu. Pet dana i pet noi - svi bolesni.
Bone - sve stanovnitvo u pristanitu doekuje kolone.
Stvari nagomilane u potpalublju, mnoge izgubljene.
Od Bonea do Mondovia (na kolima za streljivo, a mukarci pjeice da bi ostavili mjesta i zraka
enama i djeci) nema ceste. U movarnoj dolini ili u makiji pod neprijateljskim pogledima Arapa,

uz bijesan lave kabilskih pasa - 8. XII. 18481. Mondovi nije postojao,

Autor zaokruio perom.
261
vojniki atori. Nou su ene plakale - 8 dana alirske kie pod atorima, a vadi se razlijevaju.
Djeca obavljaju nudu u atorima. Tesar izrauje lagane zaklone prekrivene plahtama da bi se
zatitio namjetaj. uplja trska nasjeena na obalama Sevbouze kako bi djeca mogla mokriti iz
atora van.
4 mjeseca pod atorom zatim provizorne barake od dasaka; u svaku dvostruku baraku moralo je
stati est obitelji.
U proljee 49: preuranjene vruine. Kuhaju se u barakama. Movarna groznica zatim kolera. 8 do
10 mrtvih dnevno. Umire tesareva ki Augustine, zatim njegova ena. I urjak. (Pokapaju ih pod
sloj sedre.)
Preporuka lijenika: Pleite da biste zagrijali krv.
I pleu po cijele noi izmeu dva pogreba uz violinu.
Koncesije su se trebale davati tek 1851. Otac umire. Rosine i Eugene ostaju sami.
Kad odlaze prati rublje u pritoku Sevbouze, potrebna je vojnika pratnja.
Vojska gradi bedeme + opkope. Kuice i vrtovi, grade ih svojim rukama.
Pet ili est lavova rie oko sela. (Numidski lav crne grive.) akali. Veprovi. Hijene. Pantere.
Napad na selo. Kraa stoke. Izmeu Bonea i Mon-dovia, zagiibljuju se jedna kola. Putnici odlaze
po pojaanje, osim mlade trudne ene. Pronalaze je raspo-renog trbuha i odsjeenih grudi.
Prva crkva, etiri zida od slamnatog lijepa, bez stolaca, nekoliko klupa.
Prva kola: koliba od letava i granja. 3 sestre.
Zemlja: razbacane parcele, obrauju ih s pukom na ramenu. U selo se vraaju naveer.
Kolona od 3000 francuskih vojnika u prolazu nou opljaka selo.
262
Lipanj 1851: ustanak. Stotine konjanika u burnu-sima oko sela. Postavljaju eljezne dimnjake od
pei na niskim bedemima kako bi izgledali kao topovske cijevi.
Ustvari, Pariani na njivi; mnogi su odlazili u polje sa sklopivim cilindrom na glavi, a njihove ene
u svilenim haljinama.
Zabranjeno je puiti cigarete. Doputena je samo lula s poklopcem. (Zbog poara.)
Kue sagraene 1854.
U departmanu Constantine, 2/3 kolona umire prije negoli je i dotaklo motiku i plug.
Staro groblje kolona, beskrajni zaborav1.
Mama. Istina je da ja, unato svoj mojoj ljubavi, nisam mogao ivjeti na razini tog slijepog
strpljenja, bez rijei, bez planova. Nisam mogao ivjeti njezinim neukim ivotom. Putovao sam
svijetom, gradio, stvarao, ranjavao bia. Moji su dani bili ispunjeni preko mjere - ali nita mi nije
ispunilo srce kao...
Znao je da e opet otii, opet se prevariti, zaboraviti ono to je znao. No ono to je znao bilo je
upravo to da je istina njegova ivota bila tu u toj sobi... Pobjei e zacijelo od te istine. Tko moe
ivjeti sa svojom
Beskrajni zaborav autor zaokruio.
263
T
istinom? No dovoljno je znati da je ona tu, ukratko, dovoljno ju je poznavati pa da samim time
pothranjuje u nama skriveni i tihi [ar], nasuprot smrti.
Mamino kranstvo potkraj ivota. Siromana ena, nesretna, neuka [ ]l pokazati joj sputnik? Neka
joj kri bude na pomoi!
1872. kad se naseljava oeva loza, to je poslije:
- Komune
- arapskog ustanka 71. (prvi ubijeni u Mitidji bio je uitelj).
Alzaani okupiraju zemlje pobunjenika.
*

Dimenzije epohe.
Neukost majina kao kontrapunkt svim [ ]2 povijesti i svijeta.
Bir Hakeim: to je daleko ili tamo dolje.
Njezina je religioznost vizualna. Ona zna to je vidjela, ali ne moe to protumaiti. Isus je patnja, on
pada itd.
ena-borac.
Napisati svoj [ ]3 da bi se pronala istina
1 Jedna neitka rije.
2 Dvije neitke rijei.
3 Dvije neitke rijei
264
1. Dio
Nomadi
1) Roenje u selidbi. 6 mjeseci poslije rataa. Dijete. Alir, otac kao zuav ide u napad sa slamnatim
eirom na glavi.
2) 40 godina kasnije. Sin pred ocem na groblju u Saint-Brieucu. Vraa se u Alir.
3) Stie u Alir u vrijeme dogaaja. Traenje. Putovanje u Mondovi. Pronalazi svoje djetinjstvo,
ali ne i oca.
Spoznaje da je prvi ovjekb.
2. Dio Prvi ovjek
Adolescencija: Udarac akom Sport i moral
ovjek: (Politika akcija (Alir), Pokret otpora)
3. Dio Majka
Ljubavi
Kraljevstvo: stari prijatelj iz sporta, stari prijatelj, Pierre, stari uitelj i pria o njegova 2 zalaganja.
Majka1
U posljednjem dijelu, Jacques objanjava majci arapsko pitanje, kreolsku civilizaciju, sudbinu
Zapada. Da, kae ona, da. Zatim potpuna ispovijest i kraj.
a Mondovi 1848.
b Mahonci 1850. - Alzaani izmeu 72.-73. i 1914.
1 Cijeli taj odlomak je autor zaokruio.
265
Postojala je u tom ovjeku neka tajna, tajna koju je htio rasvijetliti.
Ali, na kraju krajeva, postoji samo tajna siromatva koja stvara bia bez imena i bez prolosti.
Mladost na morskim alima. Poslije dana punih sunca, graje, isrpljujueg skakanja, pritajenih ili
razbuktalih elja. Veer se sputa na more. Visoko na nebu oglasi se lasta. I zebnja mu ispuni srce.
Napokon uzima kao uzor Empedokla. Filozof [ f koji ivi sam.
*
elim ovdje napisati priu o paru vezanom istom krvlju i o svim njihovim razliitostima. Ona slina
onom najboljem to zemlja ima, a on smireno udo-vian. On baen u sve ludosti nae povijesti;
ona koja ivi stalno u istoj povijesti kao da pripada svim vremenima. Ona gotovo uvijek utljiva i
izraavajui se sa svega nekoliko rijei; on koji ne prestaje govoriti i nesposoban da s tisuama
rijei iskae ono to ona moe izraziti samo jednom rijeju svoje utnje... Majka i sin.
*
Sloboda da progovori bilo kojim tonom.
Jacques, koji se sve do tada osjeao solidarnim sa svim rtvama, sada otkrivada je solidaran i sa
krvnicima. Njegova tuga. Definicija.
Jedna neitka rije.
266
Trebali bismo ivjeti kao promatrai svoga ivota. Da bismo mu dodali san koji bi ga zaokruio.
No, mi ivimo, a drugi sanjaju na ivot.
Promatrao ju je. Sve je stalo, a vrijeme je teklo pucketajui. Kao kad na kino-predstavama uslijed

kvara nestane slika, u tami kino-dvorane uje se samo odvijanje filmske trake... pred praznim
ekranom.
Ogrlice od jasmina to su ih prodavali Arapi. Nizovi utog i bijelog mirisnog cvijea [ f. Ogrlice
brzo uvenu [ ]2 cvijee pouti [ ]3 alimiris traje, u sirotinjskoj sobi.
Svibanjski dani u Parizu gdje posvuda zrakom lebde latice kestenova cvijeta.
Volio je svoju majku i svoje dijete, ono na to nije mogao utjecati svojim izborom. I napokon, on
koji je sve osporavao, sve dovodio u pitanje, uvijek je volio samo ono to je bilo neizbjeno. Bia
koja mu je sudbina nametnula, svijet onakav kakvim mu se prikazivao, sve ono to u ivotu nije
mogao zaobii, bolest, poziv, slavu ili siromatvo, svoju zvijezdu jednom rijeju. Sve ostalo, sve
ono to je morao izabrati pokuao je i zavoljeti, ali to nije isto. Zacijelo je upoznao zanos, srast i
trenutke njenosti. No svaki ga je trenutak nosio prema drugim trenucima, svako bie
est neitkih rijei. Dvije neitke rijei. Dvije neitke rijei.
267
prema drugim biima, i na kraju nije volio nita od svega to je izabrao, osim onoga to mu se
stjecajem okolnosti s vremenom nametnulo, potrajalo zahvaljujui sluaju koliko i njegovoj volji, i
na kraju postalo neizbjenim: Jessica. Prava ljubav nije ni sloboda ni izbor. Srce, pogotovu srce nije
slobodno. Ono je neizbjenost i prihvaanje neizbjenosti. A on je, doista, od sveg srca volio uvijek
samo ono to je neizbjeno. Sada mu je preostalo jo jedino da voli vlastitu smrt.
aSutra, est milijuna utih, milijarde utih, Crnih, mulata, zapljusnut e Europu... i u najboljem
sluaju [preobratiti je]. Sve to su ga nauili, njega i njemu sline, sve to je sam nauio, od tog e
dana, ljudi njegove rase, sve vrijednosti zbog kojih je ivio, umrijeti od beskorisnosti. to e onda
jo imati smisla?... utnja njegove majke. Pred njom je polagao oruje.
*
M. ima 19 godina. Njemu je tada bilo 30, i nisu se poznavali. Jasno mu je da ne moemo vratiti
vrijeme, sprijeiti voljeno bie da je postojalo, djelovalo, trpje-lo, ne posjedujemo nita od onoga
to izaberemo. Jer, trebalo bi izabrati s prvim krikom dok se raamo, a raamo se odvojeni - osim
od majke. Posjedujemo samo ono to je neophodno, stoga se tome trebamo vratiti i (vidjeti
prethodnu biljeku) i pokoriti se. Ipak, koje li nostalgije i kojeg aljenja.
Treba odustati. Ne, nauiti voljeti ono to je neisto.
Na kraju, moli majku za oprost - Zato bio si dobar sin - Ali zbog svega ostalog to ona ne moe
znati ni zamisliti [ J1 to jedino ona moe oprostiti (?)
a Sanja o njoj za poslijepodnevna odmora. 1 Jedna neitka rije
268
Budui da sam obrnuo, pokazati Jessicu ve u godinama prije nego to je pokaem mladu.
eni se s M. jer prije njega nije upoznala mukarca, a on je time opinjen. eni se njome zbog
svojih mana, zapravo. Kasnije e nauiti voljeti ene koje su ve posluile - to jest - voljeti stranu
neizbjenost ivota.
*
Poglavlje o ratu 1914. Inkubator naeg vremena. Kako ga vidi majka? Koja ne poznaje ni
Francusku, ni Europu, ni svijet. Koja misli da se geleri granate pokreu sami.
Usporedna poglavlja koja bi dala glas majci. Komentari istih injenica izraeni njezinim rjenikom
od
400 rijei.
*
Ukratko, govorit u o onima koje sam volio. I samo o tome. Neizmjerna radost.
aSaddok:
1) - Ali zato se eni tako, Saddok?
- Moram li se eniti po francuskom obiaju?
- Francuskom ili nekom drugom! Zato se pokoravati tradiciji koju smatra glupom i okrutnomb?
- Zato to se moj narod poistovjeuje s tom tradicijom, jer nema nita drugo, jer se uz nju zauvijek
a Sve to u lirskom [neproivljenom], tonije reeno nimalo realistinom stilu.
b Francuzi imaju pravo, ali njihov nas razum tlai. Stoga izabirem arapsku ludost, ludost potlaenih.

269
vezao, i jer bi odvojiti se od te tradicije znailo odvojiti se od njega. Zato u sutra ui u tu sobu,
razodjenu-ti jednu neznanku, i silovati je uz prasak puaka.
- Dobro. U meuvremenu, poimo jesti.
2) - Onda?
- Kau da za sada treba uvrstiti antifaistiku frontu, da se Francuska i Rusija moraju braniti
zajedno.
- Zar se ne mogu braniti provodei pravdu kod sebe?
- Kau da e to doi kasnije, da treba ekati.
- Pravda nee ekati ovdje i ti to dobro zna.
- Kau da ete, ne budete li ekali, objektivno posluiti faizmu.
- I zato je zatvor dobar za vae stare drugove.
- Kau, kau. A ti uti.
- utim.
Gledao ga je. Vruina je poela rasti.
- Znai, izdaje me?
Nije rekao: Izdaje nas i imao je pravo jer izdaja se odnosi na meso, na pojedinca itd...
- Ne. Danas naputam partiju...
3) - Sjeti se 1936.
- Ja nisam terorist za komuniste. Ja sam to protiv Francuza.
- Ja sam Francuz. I ona takoer.
- Znam. ao mi je.
- Znai izdaje me.
Saddokove oi sjale su se kao u groznici.
Ako se ipak odluim za kronoloki red, Gospoa Jacques ili lijenik bit e potomci prvih kolona u
Mondoviu.
270
Ne alimo se, kae lijenik, zamislite tek nae pretke, ovdje... itd.
*
4) I Jacquesov otac ubijen na Marni. to je preostalo od toga mranog ivota? Nita, neopipljiva
uspomena - lagani pepeo leptirova krila izgorjelog u umskom poaru.
Dva alirska nacionalizma. Alir izmeu 39. i 54. (pobuna). U to su se pretvorile francuske
vrijednosti u alirskoj svijesti, svijesti prvog ovjeka. Ljetopis dviju generacija objanjava dananju
dramu.
Ljetna kolonija u Miliani, trube iz vojarne ujutro i naveer.
Ljubavi: htio je da sve budu djevianski iste od prolosti i od mukaraca. I jedinom biu koje je
sreo i koje je to doista bilo, posvetio je svoj ivot, ali sam nije nikad mogao biti vjeran. Htio je
dakle da ene budu ono to on nije mogao biti. A upravo to to je bio tjeralo ga je enama koje su
mu bile sline i koje je onda volio i uzimao pomamno i strasno.
Adolescencija. ivotna snaga, vjera u ivot. Ali on pljuje krv. Zar je to dakle ivot, bolnica, smrt,
samoa, apsurd. Odatle ta rastresenost. A duboko u njemu: ne, ne, ivot je neto drugo.
Prosvjetljenje na cesti izmeu Cannesa i Grassea...
271
I znao je da e, ak i ako se bude morao vratiti toj turosti u kojoj je oduvijek ivio, posvetiti svoj
ivot, svoje srce, zahvalnost cijeloga svog bia koje mu je jedanput, moda samo jednom, ali ipak
jedanput, omoguilo pristup...
Posljednji dio zapoeti ovom slikom: slijepi magarac koji godinama strpljivo krui ukrug pokreui
dolap, trpi udarce, okrutnost prirode, sunce, muhe, unato svemu nastavlja trpjeti, a od njegova
polaganog hoda ukrug, naizgled jalovog, monotonog, bolnog, neumorno teku vode...
1905. godina. Rat u Maroku i L.C.1. Ali na drugom kraju Europe, Kaljajev.
ivot L.C.-a. Posve izvan njegova utjecaja, osim njegove odluke da ivi i opstane. Sirotite.
Poljoprivredni radnik prisiljen oeniti se svojom enom. Njegov se ivot tako gradi unato njemu -

a onda ga ubija rat.

Posjeuje Greniera: Ljudi poput mene, to sam shvatio, moraju se pokoravati. Trebaju im
nametnuta pravila itd. Vjera, ljubav itd.: za mene nemogue. Stoga sam odluio obeati vam
poslunost. Ono to slijedi (vijest).
Na kraju, ne zna tko je njegov otac. A tko je uope on sam? 2. dio.
Vjerojatno Lucien Camus, otac.
272
Nijemi film, itanje potpisa baki.
Ne, ja nisam dobar sin: dobar sin je onaj koji ostaje. Ja sam otiao u svijet, iznevjerio sam je zbog
tatine, zbog slave, zbog stotine ena.
- Ali, zar si samo nju volio?
- Ah! samo sam nju volio?
Kad stojei pred oevim grobom osjea da se vrijeme raspada - taj novi vremenski poredak
odgovara onom u knjizi.
On je ovjek neumjerenosti: ene itd. U njemu je dakle ono [pretjerano] kanjeno. Nakon toga zna.
Tjeskoba u Africi, kad se veer naglo sputa na more ili na visoravni ili na zastraujue planine. To
je tjeskoba pred svetim, uas pred vjenou. Ista ona koja je u Delfima, gdje veer izaziva slian
osjeaj, potaknula gradnju svetita. Ali na afrikom su tlu svetita razorena, i ostaje samo taj golemi
teret na dui. Kako samo umiru tada! Tihi i udaljeni od svega.
Ono to nisu voljeli, bio je Alirac u njemu.
Njegov odnos prema novcu. Djelomino posljedica siromatva (nita nije kupovao), a djelomino
njegova ponosa: nikad se nije cijenjkao.
273
T
I za kraj, ispovijest majci.
Ne razumije me, a ipak jedino mi ti moe oprostiti. Mnogi se nude da to uine. Mnogi takoer
uzvikuju na sva zvona da sam kriv, a ja nisam kriv kad mi to kau. Drugi pak imaju pravo da mi to
kau i znam da imaju pravo, i da bih morao dobiti njihov oprost. No mi traimo oprost od onih za
koje znamo da nam mogu oprostiti. Samo to, oprostiti, i ne traiti od nas da zasluimo oprost, da
ekamo. [Nego] jednostavno s njima razgovarati, sve im rei i primiti njihov oprost. Znam da oni i
one od kojih sam to mogao zatraiti, negdje duboko u srcu, unato njihovoj dobroj volji, ne mogu i
ne znaju oprostiti. Jedno jedino bie moglo mi je oprostiti, ali nisam mu nikad uinio nita naao i
dao sam mu svoje srce, a ipak, mogao sam mu se obratiti, esto sam to inio u mislima, ali ono je
mrtvo i ja sam sam. Samo ti to moe uiniti, no ti me ne razumije i ne moe proitati to to
piem. I ja ti tako govorim, piem, tebi, samo tebi, a kad zavrim, bez ikakva u te objanjenja
zamoliti da mi oprosti i ti e mi se nasmijeiti...
Prilikom bijega iz tajnih prostorija redakcije, Jacques ubija jednog od progonitelja (kreveljio se,
posrtao, nagnut prema naprijed. Tada Jacques osjeti kako u njemu raste straan bijes: udari ga jo
jednom odozdo prema gore u [grlo], i ogromna rupa zijevnu tog asa u donjem dijelu vrata, a onda,
lud od gaenja i od bijesa, udari ga jo jednom [ f ravno medu oi i ne gledajui kamo udara...)
...zatim odlazi k Wandi.
etiri neitke rijei.
274
Berberski seljak siromaan i neuk. Kolon. Vojnik. Bijelac bez zemlje. (Njih je volio, a ne one
meleze sa iljastim utim cipelama i rupcem oko vrata koji su od Zapada uzeli samo ono najgore.)
Kraj.
Vratite zemlju, zemlju koja nije niija. Vratite zemlju koja nije ni za kupnju ni za prodaju (da, i
Krist se nije nikad spustio u Alir jer su ak i redovnici ondje imali posjede i koncesije.)
I uzvikne, gledajui majku, zatim ostale:
Vratite zemlju. Dajte svu zemlju siromasima, onima koji nemaju nita i koji su tako siromani da
nisu nikad ak ni eljeli neto imati ili posjedovati, onima koji su poput nje u ovoj zemlji, golema
vojska jadnika, veinom Arapi, i poneki Francuz, koji ive ili preivljavaju ovdje zahvaljujui

trvdoglavosti i izdrljivosti, s jedinom au koja vrijedi na svijetu, au siromanih, dajte im

zemlju kao to se daje neto sveto onima koji su sveti, a ja u se tada, ponovno siromaan i konano
osuen na najgore izgnanstvo na kraj svijeta, smjekati i umrijeti zadovoljan, znajui da su napokon
sjedinjeni pod suncem mog roenja, zemlja koju sam toliko volio i oni i ona koje sam duboko
potovao.
(Tada e ta velika bezimenost postati plodnom - i prekrit e i mene - Vratit u se u tu zemlju.)
Pobuna. Cf. Sutra u Aliru, str. 48, Servier. Mladi politiki povjerenici iz EN.O-a koji su uzeli ime
Tarzana za ratno ime.
275
Da, ja zapovijedam, ubijam, ivim u planinama, pod suncem i pod kiom. to si mi ti bolje nudio:
nadniar u Bethuni.
I Saddokova majka, cf. str. 115.
Suoen s... u najstarijoj povijesti svijeta mi smo prvi ljudi - ne ljudi na zalasku kako to uzvikuju u
[ ]: novinama ve ljudi jedne neodreene i drukije zore.
Djeca bez Boga i bez oca, uasavali smo se uitelja koje su nam predlagali. ivjeli smo bez zakona
-Oholost.
Ono to se naziva skepticizmom novih generacija -la.
Otkad je poten ovjek koji odbija vjerovati la-ljivcu skeptik?
Plemenitost spisateljskog posla je u otporu prema tlaenju, dakle u pristajanju na osamljenost.
Ono to mi je pomoglo da podnesem zlu sudbinu pomoi e mi moda da dobijem premilostivu
sudbinu - A ono to me podralo prije svega je vanost, velika vanost koju pridajem umjetnosti.
Ne stoga to bi ona za mene bila iznad svega, nego zato to se ne odvaja ni od koga.
Jedna neitka rije.
276
Iznimka je (antika).
Pisci su zapoeli s ropstvom.
Izborili su se za slobodu - ne radi se f f
K.H.: Sve to je pretjerano, beznaajno je. No Gospodin K.H. bio je beznaajan prije nego to je
poeo pretjerivati. Volio je nagomilavati.
etiri neitke rijei
277
19. studenog 1957.
Dragi gospodine Germain,
Priekao sam da se malo stia galama koja me okruivala ovih dana da bih vam se javio i
progovorio iz dna due. Ukazana mi je velika ast koju niti sam traio niti prieljkivao. No kad sam
primio vijest, prva moja misao, nakon one upuene mojoj majci, bila je upuena vama. Bez vas, bez
one tople ruke koju ste pruili malom siromanom djetetu kakvo sam bio, bez vae poduke i vaeg
primjera, nita se od svega ovoga ne bi dogodilo. Ne mislim da je ova vrsta priznanja neto osobito.
Ali to je barem prilika da vam kaem to ste mi znaili i to mi jo uvijek znaite, te da vas uvjerim
da su va uloeni trud, va rad i vaa velikodunost jo uvijek ivi u jednom od vaih malih aka
koji, unato svojim godinama, nije prestao biti vaim zahvalnim uenikom. Grlim vas iz sveg srca.
281
Alir, tog 30. travnja 1959.
Dragi moj djeae,
Primio sam, adresiranu tvojom rukom, knjigu Camus koju mi je ljubazno posvetio njezin autor
gospodin J.-Cl. Brisville.
Ne znam kako izraziti veselje koje si mi priinio svojom plemenitom gestom niti znam kako bih ti
zahvalio. Kad bi to bilo mogue, vrsto bih zagrlio velikog djeaka kakvim si postao i koji e za
mene uvijek biti moj mali Camus.
Nisam jo proitao knjigu, osim nekoliko prvih stranica. Tko je Camus? Imam osjeaj da oni koji
pokuavaju proniknuti u tvoju linost ne uspijevaju ba najbolje. Ti si oduvijek pokazivao nagonski

stid prema otkrivanju svoje prirode, svojih osjeaja. I u tome izvrsno uspijeva jer si jednostavan i
neposredan. A uz to jo i dobar. Taj sam utisak stekao o tebi u koli. Pedagog koji se eli savjesno
baviti svojim pozivom, ne proputa nijednu priliku da bi upoznao svoje uenike, svoju djecu, a
prilika za to ima bezbroj. Jedan odgovor, jedna kretnja, ponaanje, tota otkrivaju. Mislim dakle da
dobro poznajem dragoga malog ovjeuljka kakav si bio, a dijete, veoma esto, nosi u sebi klicu
ovjeka kakvim e postati. Zadovoljstvo to moe biti u koli izviralo je iz svih tvojih pora. Tvoje
je lice zrailo optimizmom. Promatrajui te, nikad nisam mogao zamisliti kakve su stvarne prilike u
tvojoj obitelji. To mi je postalo malo jasnije kad je tvoja majka dola k meni radi tvog upisa na
popis kandidata za stipendiju. To je, uostalom, bilo u trenutku kad si trebao otii od mene. No, sve
do tada izgledalo mi je da si u istom poloaju kao i tvoji drugovi. Uvijek si imao sve to ti je
trebalo. Ba kao i tvoj brat, bio si uredno odjeven. Mislim da ne mogu izrei ljepu pohvalu tvojoj
majci.
282
Da se vratim na knjigu gospodina Brisvillea, ona sadri bogatu ikonografiju. Bio sam dirnut kad
sam, preko slike, upoznao tvog jadnog Tatu kojeg sam uvijek smatrao svojim drugom. Gospodin
Brisville bio je tako dobar da me citira: zahvalit u mu se.
Vidio sam popis, stalno sve vei, djela posveenih tebi ili onih koja govore o tebi. Veliko mi je
zadovoljstvo ustanoviti da ti slava (a to je iva istina) nije udarila u glavu. Ostao si Camus: bravo.
Sa zanimanjem sam pratio mnotvo zapleta kazalinog komada koji si adaprirao i reirao: Demoni.
Previe te volim a da ti ne bih poelio najvei mogui uspjeh: onaj koji zasluuje. Malraux ti, osim
toga, eli dati jedno kazalite. Znam da je to kod tebe prava strast. Ali... hoe li se moi nositi kako
valja s tolikim usporednim aktivnostima? Bojim se da prekomjerno troi svoju snagu. I, dopusti
svom starom prijatelju da primijeti kako ima ljupku suprugu i dvoje djece, a oni trebaju supruga i
oca. Kad smo kod toga, ispriat u ti to nam je znao rei na direktor u Ecole Normale. Bio je
veoma, veoma strog, i to nas je spreavalo da vidimo, da osjetimo da nas stvarno voli. Priroda dri
veliku knjigu u koju zapisuje sva vaa pretjerivanja. Priznajem da me je to mudro upozorenje
obuzdalo u trenutku kad sam bio spreman zaboraviti ga. Pokuaj stoga i ti ostaviti praznom stranicu
koja ti je namijenjena u Velikoj Knjizi prirode.
Andree me podsjetila da smo te vidjeli i sluali u jednoj televizijskoj emisiji posveenoj
knjievnosti, u povodu Demona. Bilo je dirljivo sluati te kako odgovara na postavljena pitanja.
Nisam se mogao suzdrati da pomalo zlobno ne primijetim kako ni ne sluti da u te, napokon,
vidjeti i uti. To je unekoliko nadomjestilo tvoje izbivanje iz Alira. Ve te odavno nismo vidjeli...
283
Prije nego to zavrim, elio bih ti rei koliko me, kao svjetovnog uitelja, pogaaju prijetei
planovi upereni protiv nae kole. Vjerujem da sam u cijeloj svojoj karijeri potivao ono to je u
djetetu najsvetije: pravo da samo trai svoju istinu. Sve sam vas volio i vjerujem da sam inio sve
to je bilo u mojoj moi kako ne bih izraavao svoje ideje i tako utjecao na vau mladu
inteligenciju. Kad se govorilo o Bogu (jer to je na programu), govorio sam vam da neki ljudi vjeruju
u njega, drugi ne. I da u punoi svojih prava, svatko ini to eli. Isto tako, kod poglavlja o
religijama, ograniio sam se na to da navedem one koje postoje, i kojima pripadaju oni kojima se to
svia. Istinu govorei, dodavao bih da ima i takvih ljudi koji se nisu priklonili nijednoj religiji.
Znam da se to ne svia onima koji bi od uitelja htjeli uiniti putujue trgovce religijom, tonije
reeno, katolikom religijom. Na Ecole Normale u Aliru (koja se tada nalazila u perivoju Galland),
moj je otac, kao i njegovi drugovi, morao ii na misu i svake se nedjelje prieivati. Jednog je
dana, ljut zbog te prisile, posveenu hostiju stavio umolitvenik i zatvorio ga! Direktor kole saznao
je za to i bez oklijevanja izbacio mog oca iz kole. Eto to ele pristae Slobodne kole (slobodni
ste... da mislite kao oni). Uz sadanji sastav Poslanikog doma, bojim se da bi se taj mrani plan
mogao ostvariti. Le Canard enchaine bjavio je da se u jednom departmanu u stotinjak razreda laike
kole nastava odvija uz raspelo na zidu. Ja u tome vidim odvratan napad na djeju svijest. U to e
se to, moda, pretvoriti za neko vrijeme? Ta me razmiljanja iskreno rastuuju.
Mali moj, pribliavam se kraju 4. stranice: doista zlorabim tvoje vrijeme i molim te da mi oprosti.
Ovdje je sve u redu. Mojem zetu Christianu sutra poinje 27. mjesec slube!

284
Znaj da, iako ti ne piem, esto mislim na tebe. Gospoa Germain i ja grlimo vas sve etvero od
sveg srca. Iskreno va.
Germain Louis
Sjeam se dana kad ste ti i tvoji drugovi s prve priesti svratili k nama u razred. inilo se da si sretan
i ponosan na odijelo koje si nosio i na blagdan koji si slavio. Iskreno, bio sam sretan zbog vaeg
veselja, i smatrao sam da idete na priest zato to vam se to svia? Dakle...