Professional Documents
Culture Documents
ILIJADA
BIBLIOTEKA
KNJIESTVO
Knjiga
23
PREDGOVOR
O GRAI I JEDINSTVU ILIJADE
Ilijada je epski spev. Nastao je, pretpostavljamo, u VIII veku stare ere, negde u grkim
naseobinama rasutim po obalama Male Azije, po severozapadnim njenim obalama; tamo je bio grad
Ilij (Troja). Tamo je, kako su stari Grci verovali, iveo i pesnik Ilijade, Homer.
Iz antikog doba sauvani su nam ivotopisi Homera, njih sedam na broju; i povest o tome
kako su se u kazivanju stihova nadmetali Homer i pesnik Hesiod. Ipak, o istorijskoj linosti
pesnika Ilijade ne saznajemo iz tih biografija gotovo nita. Nastale su pozno, iz usmenih predanja
o Homeru: re je o legendi, a ne o istoriji. Hesiod, pesnik pounih spevova, najstariji grki i
evropski pesnik koji nam je i kao istorijska linost poznat, iveo je oko 700. godine stare ere; bio je
po svoj prilici mlai od pesnika Ilijade i nije nikada sreo legendarnog Homera.
Sumnja u istorinost pesnika Homera veoma je prisutna u novovekovnom ispitivanju Ilijade.
Izneto je tvrenje da Ilijadu i nije ispevao jedan pesnik. U nauci o knjievnosti nastalo je tako
homersko pitanje". Ono se razvijalo naporedo sa naglim razvojem izuavanja usmene narodne
knjievnosti, od vremena romantizma (u Nemakoj vreme brae Grim, u nas Vuka Karadia). Narodne
pesme nemaju, naime, autora u istom smislu kao dela pisane umetnike knjievnosti, niti narodni
pevai stvaraju pesmu istim postupkom kao poete-literati.
Tumaenje Ilijade danas je u znaku dva razliita pogleda na homersko pitanje".
Analitiarima nazivamo one ispitivae koji razlau i razbijaju ep nalazei u njemu, pre svega,
nedoslednosti i nezgrapnosti. Oni tvrde, na osnovu tih crta, da je Ilijada nastala nekako
mehaniki. Ilijada je za njih prosto skup narodnih pesama podvrgnut redakciji, ili je nastala,
raznim dodacima i umecima, iz jedne kratke Prailijade, i tome slino. Strunjaci, pak, koje
nazivamo unitarcima zastupaju sasvim suprotno shvatanje. Na osnovu komiozicije i drugih
strukturalnih odlika Ilijade oni dokazuju da je pred nama jedinstveno delo, tvorevina jednog, veoma
obdarenog pesnika.
Neke dokaze koji govore u prilog unitaristikog gledanja izneemo u sledeim redovima.
Uvereni smo, naime, da je Ilijadu sastavio jedan pesnik. A zovemo ga Homerom jer su ga i stari Grci
tako zvali.
1
Ilijada, to znai: pesma o gradu Iliju. Samo, i gradovi, kao i ljudi, ne izlaze na glas obinim
ivljenjem i svakodnevnim poslovanjem, ve podvizima i velikim stradanjem. Otuda bi, ako je naslovu
verovati, Ilijada bila spev o bojevima oko Ilija, o dugoj, desetogodinjoj opsadi, konanom zauzeu
i razaranju grada.
Ovaj ratni poduhvat obino nazivamo trojanskom vojnom, ili, reju manje starinskom i manje
pesnikom, trojanskim ratom. To dolazi otuda to su stari Heleni - antiki Grci - grad Ilij zvali i
Trojom, a celu oblast u kojoj se grad nahodio Troadom. I sam Homer uzima oba imena: Ilij i Troja,
samo je u Homera prvo ime ee, iako stanovnike Ilija naziva Trojancima.
Helenske ratnike, pak, Homer naziva raznim plemenskim imenima - Mirmidonci, na primer
(ime Heleni je tek docnije uzeto kao skupni naziv za starogrka plemena). No najee Homer uzima,
u irem znaenju, kao oznaku svih helenskih ratnika pod Trojom, nazive Ahejci, Danajci i Argivci.
Po naslovu, Ilijada bi, dakle, bila spev o trojanskom ratu. Ipak, ne treba li predmet speva odrediti
ue i moda tanije? Prvi stihovi speva, naime, glase:
Gnjev mi, boginjo pevaj, Ahileja, Peleju sina,
zlosreni, tono Ahejce u hiljadu uvali jada.
Ahilej (ili Ahil) je predvodnik plemena Mirmidonaca i glavni junak u grkoj vojsci pod
Ilijem (Trojom). Znai li ovo da Ilijada i nije spev o trojanskom ratu i razaranju Ilija, kako obino
kazujemo, naslovom zavedeni? Da li bi spev moda pre trebalo nazvati Ahileidom, pesmom o Ahileju?
Svaki pokuaj da shvatimo umetniko delo trebalo bi, naelno, da se osloni na dva suprotna
postupka -analitiki i sintetiki, i trebalo bi da ih primeni postupno. Cilj je, pri tom, da se
razume delo kao celina; samo, ovaj cilj je teko ostvariti u potpunosti. ak i tamo gde nam se ini
da je razumevanje dela kao celine ostvareno u velikoj meri, teko je saeto iskazati rezultat. Upravo
zato, zacelo, tumaenje dela lako prima oblik tautologije -ponavljanja drugim, najee ne i jednako
dobrim reima. Najjednostavniji vid takve tautologije -esto malo korisne za razumevanje umetnike
celine -jeste prepriavanje dela.
Jamano, prepriavanje kao da nam se namee kada o epu razgovaramo, jer epska iesma, i epsko
stvaralatvo uopte (ovo moe biti i u prozi: roman, na primer), pripada, po definiciji,
knjievnom rodu u kome autor pripoveda o prolim dogaajima. Otuda nas i pokuaji da delo
prepriamo ue poneemu. Vidimo da sve nije u prii, da svu sadrinu dela ne moemo prepriati.
Prepriati moemo, zapravo, niz zbivanja isprianih u delu, dakle neku radnju" koja se u delu
odvija" odreenim sledom, u jednom ili vie naporednih ili prepletenih tokova.
Ako prilikom prepriavanja potujemo redosled zbivanja i njegove tokove, ako gledamo na
bitnije, pokretake i presudne take u njemu, nastae pria" koja nee biti samo proizvoljni
saetak. Bie ta pria - zovemo je latinskom reju fabula - i mali, neto pojednostavljeni model
spoljanje strukture dela; jer redosled zbivanja, odbir i naglaavanje znaajnih scena ine jednu od
lake uoljivih osobenosti sklopa odreenog dela.
Verno apstrahovana fabula je, dakle, takav model toka radnje, rasporeda i meuzavisnosti
scena koji prema celome delu treba da stoji u istom. odnosu da to uinimo jasnijom slikom - u
kome prema celome toku stoji njegov mali, sredinji prsten, glavina kako se u narodu kae, u koju
su, u stanovitim razmacima, uglavljeni paoci, pa ona okree i ove, i obru toka i njegov naplatak.
Otuda saeto prepriavanje koje otkriva fabulu moe doprineti razumevanju strukture epskih dela,
i dramskih, gde je radnja takoe vana, pa i onih lirskih koja, kao balade, stoje na granici izmeu
epike i lirike.
Ilijada ne pripoveda iscrpno i redom sve dogaaje trojanskog rata. Starogrko predanje
kazivalo je da je rat trajao deset godina. Prialo je - u junakim epskim pesmama slinim naim
narodnim - o onome to se mnogo godina pre rata zbilo, o samom ratu i o dogaajima po njegovom
zavretku.
Na osnovi takvih pesama nastali su vei spevovi. Ilijada koju poznajemo samo je jedan od njih.
Povest o grkom vojskovoi Odiseju, kome je, posle zauzea grada, trebalo jo deset godina da se vrati
na svoju rodnu Itaku, eni Penelopi, ispriana je u Odiseji, sauvanom epu ijim je autorom takoe
smatran Homer. O povratku junaka od Troje u domovinu i njihovim potonjim sudbinama, pevali su i
drugi epovi (Povraci, Tesprotska pesma, Telegonija), a bilo je i spevova koji su pripovedali o
zbivanjima pre poetka trojanskog rata (takva je bila Kiparska pesma).
Svi spevovi sa temama iz kruga trojanskih legendi -osim Ilijade i Odiseje - izgubljeni su.
Znamo ipak da je u dva takva kiklika speva" (kiklos = krug), u Zauzeu Troje i Maloj Ilijadi, bilo
rei o ratnim zbivanjima koja slede za onima opisanim u Ilijadi, gde zavretak opsade i pad Troje
nisu ispriani.
ta zapravo pripoveda Ilijada? Ako gledamo na trajanje radnje, pred nama je tek neznatan
iseak iz desetogodinje opsade. Ispripovedana radnja Ilijade obuhvata, naime, svega pedesetak dana
iz poslednje, desete njene godine. Ako gledamo na radnju samu, na njen ok i njene najvanije trenutke,
Ilijada pripoveda sledea zbivanja:
Pria poinje sukobom glavnog helenskog junaka, Ahileja, i glavnog helenskog vojskovoe,
Agamemnona. Povod svai su robinje iz ratnog plena i zahtev Ahilejev da Agamemnon, na dobro cele
vojske, oslobodi svoju robinjicu Hrisejidu. Agamemnon se opire; razmee se svojim poloajem i
ugledom; ponosni Ahilej, javno uvreen, povlai se, srdit, iz borbe. Agamemnon, pak, koji mora da
oslobodi Hrisejidu, ostvaruje svoje pretnje - oduzima Ahileju robinju Brisejidu, koju je ovaj dobio
prilikom deobe plena.
Poto Ahileja vie nema na bojitu, ahejska vojska stradava. Ahilova srdba pogaa, dakle,
prvo njegove saplemenike i saborce. On tvrdokorno odbija Agamemnonovu ponudu da mu ovaj prui
zadovoljenje naknadom za oduzetu robinjicu. Helenska vojska stradava jo vie, povlai se u svoj
tabor, na obali, kod laa. Ahilej sada dozvoli da njegov drug i prijatelj Patrokle uzme njegovu opremu
i ovom obmanom natera Trojance na uzmicanje. Ali neumerena Ahilejeva srdba pogodi sada i Ahileja
samog: glavni trojanski junak, Hektor, ubija Patrokla.
Dotle nepokolebivo istrajan u gnevu, Ahilej napokon odustaje; tanije, usmerava svoj novi
gnev na Patroklovog ubicu Hektora. Bog Hefest, na molbu Ahilejeve majke, boginje Tetide, kuje junaku
novo oruje. Ahilej polazi u boj. Bitka se rasplamsa kao nikada; u njoj i bogovi uestvuju. Ahilej
napokon ubija Patroklovog ubicu Hektora. Vezuje Hektorov le za svoja bojna kola i vue ga oko
zidina Troje, dan za danom.
Na kraju, trojanski kralj Prijam. dolazi da otkupi telo svoga sina Hektora. Ahilej poputa.
Spev se zavrava sveanim sahranjivanjem Hektora u Troji.
Moda je trebalo spev prepriati krae, rei fabulu saetije? Vratili smo se, kroz razgovor,
ishoditu, pitanju: ta je predmet Ilijade, trojanski rat ili Ahilejev gnev? Jamano, odrediti
predmet nije isto to i izdvojiti fabulu. U emu je razlika? Predmet speva, njegova tema (naziv je
grkog porekla), ne odreuje se osvrtom na redosled kazivanja i ne otkriva nita o strukturi dela.
Uzmimo na um ovo: Ahilejev gnev u fabuli dela ima presudnu ulogu. Ilijada i poinje stihom:
Gnjev mi, boginjo pevaj, Ahileja. Peleju sina". Je li to pesnik Ilijade ve iskazao predmet speva,
temu dela? Ili temu valja ire odrediti? ta je onda gnev to ga je pesnik u proelje prvog stiha
stavio? Preturamo prirunike i nalazimo: da je Ilijada spev o Iliju i da mu je tema Ahilova srdba i
njene zlokobne posledice. Dlaku moda i ne treba naetvoro cepati. Ali u prirunicima nalazimo
uvek nanovo i to da se re povede o motivu Ahilove srdbe i ulozi tog motiva u Ilijadi.
Jamano, valja praviti razliku izmeu fabule i teme, teme i motiva. Srdba i sve to je iz nje
izalo - to je, najkrae reeno, tema Ilijade. Reeno je to i u prvim stihovima speva. Ahilejeva, pak,
srdba osnovni je ili sredinji motiv dela. Ali ta je motiv? Psiholoki neki momenat ili slian
neki inilac koji deluje u prikazanom liku glavnoga junaka? Kaemo naime: ne znam koji su njegovi
motivi, - a mislimo: ne znam ta ga pokree, podstie da to ini.
U osnovi latinske, tek srednjovekovne rei motivus lei, zaista, znaenje pokretaki" (moveo
= kretati). Ali ono to u svakodnevnom govoru znai jedno, moe u teoriji knjievnosti znaiti
3
drugo. Nevolja nastaje tamo gde se pojmovi meaju. A ovo je neretko sluaj ak i u renicima
knjievnih izraza, gde saimanje iskaza i tesan prostor stavljaju autore na stoinu muka. itamo u
naem takvom reniku definiciju po kojoj je motiv osnovni pokreta za stvaranje umetnikog dela".
Oigledno, motiv je tu shvaen u svome prvom pokretakom" znaenju. Ali koga pokree da stvori
delo? Nasluujemo da se misli na pisca, ili pesnika, koga neto pokree, motivie, da delo napie.
No potom saznajemo da ima bezbroj motiva, optih i pojedinanih, aktivnih i pasivnih, trenutnih i
venih, da je ljubav jedan od motiva, ljubav srena i nesrena, ljubav dvoje mladih roditelja prema
deci; da motiv moe pripadati jednom piscu, ili jednoj knjievnosti, ali su mnogo ei motivi
koji se javljaju u vie knjievnosti, iprelazei iz jedne u drugu".
Ima tu neto to nas zbunjuje. Motiv je osnovni pokreta za stvaranje dela", a ovamo ujemo
za motive koji se prenose iz knjievnosti u knjievnost; i da je to naroito sluaj sa narodnim
blagom, sa motivima o devojci bez ruku, skrnavljenju groba ili vernom konju". Setiee se sada,
neminovno, arca Kraljevi Marka i kako taj verni konj opominje gospodara i suze nad njim lije. A
ima i helenski junak Ahilej, u Ilijadi, svoje verne konje, koji suze liju i pogibiju mu proriu.
Zacelo, verni konji iz narodne pesme nae nisu pokretai za stvaranje dela". Motivi jesu. Kako to?
I odakle ova podudarnost u motivu izmeu Ilijade i junake pesme naih guslara?
Razluii valja: prvo, motiv kada znai neto u oveku, kao unutarnji podsticaj. Ako se
pitamo ta je pisca podstaklo da delo sastavi, teko emo doi do pravog odgovora, i ne samo to: ak
i ako ga naemo, on verovano nee kazivai mnogo o samom delu, o njegovoj strukturi. Drugo je
posmatranje psiholokih motiva koje je pisac pripisao pojedinim likovima u delu, odnosno
obrazloenost postupaka junaka koji proistiu iz njihove prirode, karaktera. To je ve knjievna
pojava, deo onoga to se zove motivisanou. (Razgovor o ovim motivima tie se radnje dela, njene
verodostojnosti.) Tree je, pak, - i tu se vraamo arcu i Ahilejevim konjima kada u razgovoru o
epici, stihovnoj i proznoj, izraz motiv uzimamo kao naziv malih elemenata u sklopu dela, ili takvih
koji se, kao zaokruene celine, javljaju naporedo u raznim delima, pa prelaze iz jedne knjievnosti u
drugu.
Ova trea usko knjievna upotreba izraza nastala je u analizi pripovedanja koja nastoji da
razotkrije kako je organizovana fabula dela. Motiv tu stoji u odreenom odnosu i prema temi, pa
govorimo o motivu kao najuoj fabularno-tematskoj jedinici. Razlikuju se, pak, dinamiki motivi,
koji pokreu radnju napred smenjujui jednu akciju drugom" i statiki, koji samo slikaju neku
situaciju, ostavljajui radnju na onoj taki na kojoj je bila i pre te situacije ". (Sa izrazom statiki
motiv dospeli smo do take gde je u rei motiv izbrisano, poniteno njeno izvorno znaenje:
pokretaki - podsticaj.)
Motivi su, dakle, elementarne jedinice, jedinstveni mali delovi fabule u kojima se stvari i
ljudi javljaju u vrstom sklopu prilika, okolnosti. Pojam motiva kojim se sluimo u analizi Ilijade
je dvostruk: odnosi se na te male jedinice fabule speva, ali po pravilu predstavlja i motiv koji se
prenosi iz dela u delo", karakteristian naroito za pripovedne oblike usmene knjievnosti. U toj
dvojnosti je, naime, vidna i jedna bitna osobenost Ilijade. Njena graa uzeta je iz starije junake
pesme.
Kad govorimo o grai Ilijade ne mislimo, dakle, na grau iz ivoa, koju otuda uzima svaki
pisac; mislimo na knjievnu grau, na elemente ve ranije obraene u knjievnom predanju naroda;
ak i na izraze, formule, sklopove rei, naine opisivanja i kazivanja.
Za ispitivaa Ilijade tekoe dolaze otuda to nam junake pesme starih Grka nisu sauvane.
Kako smo onda doli do saznanja da je Homerov dug u grai tako velik? Uporednim prouavanjem nae
narodne iesme, junakih pesama raznih naroda i Ilijade.
Ako se sada upitamo gde u Ilijadi moemo oekivati da se drevna graa naroito jasno ogleda
na srazmerno malenom prostoru, tako da i ovde moemo koju re o njoj rei oslonjeni na sam tekst,
lako emo nai odgovor: tamo gde se meu ljudima zbiva neto natprirodno, kao u bajci - na primer,
kada junakovi konji govore ili proriu (samo, ovih maijskih" crta nema u Ilijadi tako mnogo; kao
da se od tih starih stupnjeva narodnog prianja njen tvorac dosta odmakao) - i naroito tamo gde se
4
govori o onome to je osnova junake pesme i epa: o junaku, njegovom izgledu i sudbini, i o glavnom
poslu junaka - kako se na megdanu potvruje, u boju gine.
Ovde moramo poi od ravni istorijskog posmatranja motiva. Od onih motiva, dakle, koji se
prenose, ili se, naprosto, javljaju naporedo u raznim narodnim knjievnostima. Ne znamo, naime,
pouzdano koji su se motivi prenosili, selili, a koji su, meusobno podudarni, nastali nezavisno kod
raznih naroda. Jedino znamo da je takvo podudaranje motiva istorijska pojava u anonimnoj usmenoj
knjievnosti irom sveta, i da je upravo ta pojava presudno odredila sliku junaka i junakova ivota
u starogrkom predanju iz koga je grau preuzela Ilijada.
Postoji u narodnoj knjievnosti kao neki obrazac junaka i junakova ivota. Pogledamo li
paljivije, nalazimo taj obrazac u naoj narodnoj knjievnosti, kod starih i novovekovnih Grka, u
ruskoj narodnoj pesmi i kod starih Rimljana, i mnogo dalje u vremenu i prostoru - u Persiji i Kini,
Irskoj i Americi. Gotovo obavezan deo tog obrasca herojskog ivota je borba sa nekim zmajem (ili
Troglavim Arapinom") i oslobaanje lepotice ili deaka koje mu narod prinosi na rtvu. Junak
provodi svoju mladost nekako skriveno, ili pod okolnostima koje ga poniavaju. I roenje njegovo
nije kao kod ostalih smrtnika; nekako je van reda i zakona i esto u tome sudeluje i neko boanstvo,
neko natprirodno bie, ak i u ivotinjskom obliju.
Kad je u prolom veku poelo izuavanje novogrke narodne knjievnosti, ubrzo je i u njoj
utvren reeni obrazac, u kome se moglo izdvojiti trinaest osnovnih motiva. Bezmalo za sve tada
utvrene motive naene su paralele u starogrkom i starorimskom predanju, pa u Persiji i Indiji, a
na zapadu kod germanskih naroda. Pokazalo se da se model junakog ivota o kome je re javlja u
priama o bogovima (mitu), predanjima o junacima (legendi) i u bajci, iz koje kao da su u Ilijadu
dospeli i Ahilejevi besmrtni konji.
Spomenuemo, napreskok, neke motive iz reenog obrasca. Ahilejeva majki je morska boginja
Tetida, vila kako bi rekla naa narodna pesma. Pria o tome kako je Tetidu osvojio Ahilejev otac,
Pelej, odgovara tipu jedne poznate bajke: smrtni ovek uvreba morsku vilu, u noi, na obali, dok
plee u vilinskom kolu; ona mu se otima i pretvara u razna oblija; on je ipak savlada; ali veza
izmeu smrtnika i vile je kratkoga veka; vila se vraa, poto rodi dete smrtniku, u svoj elemenat, na
dno mora (ili reke). Jo ee se pria o devojci koju je nasilno uzelo neko boanstvo (Danaja raa
bogu Zevsu junaka Perseja); ili majka zanese vanbrano sa junakovim ocem (Sibinjanin Janko, u
madarskom i naem predanju: Visoki Stefan idui s vojskom iz Moskovske u Srbiju doe u Budim na
konak, i ondje Madarska gospoda videi ga onako visoka i lijepa zaele imati od njega poroda, i u
razgovoru zapitaju ga da li bi se u vojsci njegovoj mogao nai dobar drijebac da opae njihovu
kobilu da bi i oni zapatili tako lijepijeh i dobrijeh konja, a on im odgovori: ,bi, zato ne bi?' Kad
bude vee oni mu poalju lijepu djevojku da noi s njime. Kad se on stane izgovarati, kae mu se da je
on to obrekao uiniti; tako on djevojku primi i prenoi s njome, i sjutradan ujutro na rastanku dade
joj prsten i ree joj: ako rodi muko da mu nadjene ime Janko... ").
Zbog sramoe ili zla znamenja (sna) dete bude izloeno u gori, ali ga zveri ne izjedu:
trojanskog kraljevia Parida othranila je medvedica, rimske blizance Romula i Rema vuica, grkog
junaka Hipotoja i naeg Miloa Obilia kobila. Jo kao malian deak otkriva svoju snagu i
sposobnost (grki Herakle davi u kolevci zmijurine; Parid nalazi goveda to su mu ih oteli,
Sibinjanin Janko, poto malo poodraste i stane s djecom igrati, gdje se skae on odskae, gdje se rve
on obara, gdje se kamenom mee on odmee, gdje se tri on utjee").
esto junak u mladosti stie neranjivost. Glavni junak Ilijade, Ahilej, moe bii ranjen
samo u petu. (Neranjivi su i kritski Minoj i germanski Zigfrid.) Sem toga to se bori sa zmajem i
oslobaa devojku, junak moe da sie i u donji svet, meu seni umrlih (Odisej u Odiseji). Najzad,
junak je ponajee kratkovek: Ahilej ne samo da to zna nego je sam i odabrao takvu sudbinu, kao cenu
slave.
Pobrojani motivi iz obrasca herojskog ivota poznati su, dakle, bili starogrkom predanju. U
Ilijadi nemaju svi podjednako istaknuto mesto. Sluaoci Ilijade mogli su da ih prepoznaju i u
naznaenjima uzgrednih opaski. Neki se, pak, od tih motiva diu u Ilijadi do uloge motiva koji
5
vezuju i osmiljavaju celinu dela. Ovo je sluaj i sa motivom gneva i sa motivom junakove
kratkovekosti.
Od istorijskog gledanja na motive okreemo se sada ve motivima u tekstu speva. Moramo,
dakle, pogledati gde u Ilijadi moemo prepoznati staru grau, motive i formulu kazivanja nasleene
iz starije junake pesme.
Udubiti se u istoriju usmene narodne pesme znai zai u njenu grau kao u kakvu umu. Ova
uma je utoliko gua ukoliko je graa vie i ee bila knjievno oblikovana, te se razgranala i
razlistala, sunula raznoliko u koren i kronju. Takva graa nosi u sebi neke zakonitosti po kojima
se ravaju njene grane, uvoruju stabla. elimo li da upoznamo te zakonitosti, nema nam druge do da
se nadnesemo nad tekst i oslukujemo. Uzeemo zato pred sebe nekolike stihove iz brojnih
Homerovih opisa bojeva, junakih megdana, i uporediemo ih meusobno i sa celinom Ilijade.
Megdani drevnih junaka-orijaa dosta su daleki, rekli bismo, ve i samome pesniku Ilijade. Nama
jo vie. Scene ratnikih sukoba, nanizane u velikom. broju, ine nam se, kad danas itamo Ilijadu,
prvo jednoline, a onda i nezanimljive (upravo onako kako su jednolini i nezanimljivi razgovori o
nogometu ili ahu onima koje nogometna lopta i ahovska ploa ne interesuje).
Meutim, osmotrimo li blie scene bojeva i megdana, zapaziemo da je u njima saliveno
bezbroj realistikih pojedinosti i strunih vojnih znanja iz minulih vremena; da su one ne samo
raznolike u opisu zbivanja i nainu umiranja nego i po osvetljenju u koje, kao u snop reflektora,
najpotpunije stupaju mnogi likovi - da bi tu i poginuli.
Sredinje take u opisima megdana ine ranjavanja i pogibije. Opisuje se kako junak razudi
junaka, goleni mu prebije, drob prospe, kimenicu slomi, oi istera; i sve tako, sa pojedinostima
vernim i verodostojnim, kao kad se na oruje i opremu gleda to ih nose homerski junaci. Sve je
konkretno, sve u detalju - a banalnosti nema. Na takve sredinje, saete, ali anatomski precizne
stihove nadovezuju se, vie uopteni u izrazu, pomen skidanja opreme sa ubijenog ratnika ili borbe
i guanja oko toga plena sa njegovim drugovima.
Kopljanik slavni Filejev sin pristupivi blie
pogodi njega glavi u zatiljak otrijem kopljem,
med mu kroz zube proe i jezik odsee junaku.
Padne u prainu dre' u zubima hladno otrice.
--Skoi nanjga i rani i celu mu ilu presee,
to mu se cela, idu' uz lea, do potiljka prua,
svu mu je preree on, i Toon nauznak padne
u prah i obe ruke drugarima isprui dragim.
Skoi Antiloh i stane s ramena mu oruje svlait'.
Scene ranjavanja i pogibije u Ilijadi esto su doslikane u poredbama. Te poredbe nisu uvek,
po naem oseanju, u svemu primerene herojskoj atmosferi zbivanja. Ali osnovnu svoju ulogu
ostvaruju veoma uspeno: stavljaju pred nae oi iv pokret boraca, oruja, ranjenika koji pada,
samrtnika u ropcu:
Helen Menelaja usred oklopa pogodi tada
u grudi strelom, al' ljuta od njega strela odleti.
K'o to na prostranom gumnu bob crnokoac leti
ili kad leti graak sa iroke lopate onde,
vetar duva i zvidi, a veja uzmahuje njome:
tako se gorka strela Menelaju, slavnom junaku,
silno od oklopa odbi i oda nj daleko odleti.
6
kontrapunktalno sukobljene sa novijim shvatanjima tako da otuda svom snagom izbije novi zvuk i
znaenje. Uzmimo kao primer ovo i ovakvo razmetanje nad pogubljenim neprijateljem:
... al' njega kad prie Menelaj
nad nosom zgodi u elo, i kosti puknu Pisandru,
te mu krvave oi u prainu pred noge padnu;
savi se on i padne. Menelaj mu na grudi nogom
stane i oruje svue i die' se prozbori ovo:
Brodove danajskih brzih konjika vi ete ipak
ostavit', Trojci drski, u stranome nesiti boju!
..................................................................................
ovek se jednom nasiti sveg, i ljubavi i sna,
slatke se nasiti pesme i lepe u kolu igre;
svako se eli toga u dui nasladiti vie
nego li rata, al' nee Trojanci se nasitit' borbe!"
Nisu li ovde rei poruge, deo starinske formule u opisu pogibije, skoile nenadano u nov
kvalitet? Nije li se ovde uunjala u surovo razmetanje misao gotovo filozofska, a svakako ljudska,
ovena, rekli bismo protiv rata i njegovih strahota uperena? Ne moemo da se ne setimo kralja
Ilijade: surovosti Ahilove prema ubijenome Hektoru i njegovog konanog poputanja pod naletom
novih oseanja, u koja se sliva patnja kao sveopta kob smrtnoga oveka i pretvara u misao, gotovo
filozofsku.
Zastati moramo, zamisliti se. Nije li u navedenim stihovima o Menelaju i Pisandru ve dato,
u malome, u najmanjem obimu, ono to ini veliinu speva, Ilijade kao celine? A sve to u grai
nasleenoj, u obrtima formularnim! Ceo je tu ivotni okvir junaka, u rasponu od surovosti
megdandijskog potvrivanja ratnika-pljakaa do misli o vrednostima ivljenja smetenim u
uivanja sasvim mirnodopska. Jamano, sve je tu, u malenoj celini opisa pogibije junaka na bojnom
polju. U takvim opisima sadrano je ak, mnogo vie no to smo do sada zapazili. Sredinjoj, i
osnovnoj taki u opisima crne pogibije, stihovima o ranjavanju, mestu i prirodi rane, padu smrtno
ranjenog junaka, prethodi u Ilijadi esto jedan opreni niz stihova u kojima se kazuje ko je junak to
gine, i odakle je, ko mu je otac, ko majka, ko ena. Formula oigledno, i to veoma stara, drevna.
U usmenoj narodnoj pesmi, u narodnim predanjima uopte, a posebno onim razgranatim,
isprepletenim, u meuzavisnost dovedenim, rodoslov je osnovni nain identifikovanja likova.
Rodoslov je i nain odreivanja geografske i hronoloke pripadnosti lika. Prvobitna istorija,
dakle; ona koja nam otkriva svoju starinu i time to povesti o poreklu junaka, plemenskih voa i
kraljeva, rado vezuje za boanstva, kao zatitnike ili pretke:
Lovu vinog junaka Skamandrija, Stropiju sina,
otrim pogodi kopljem Menelaj, Atreju sinak,
uglednog lovca, jer ga Artemida naui sama
svaku gaati divlja, to uma je hrani u gori.
Al' mu streljaica tada Artemida nije pomogla.
--Tektonu sina Ferekla Merion pogubi junak,
unuka Harmonova, vetaka za umetna dela
razna jer bee on veoma drag Ateni Paladi;
i Aleksandru on jednakostrane istesa lae,
jadu poetke, jer Trojcima svima na nesreu behu
i njemu samom, jer nije poznav'o suenje boje.
Sred biografskih anegdota i genealokih identifikacija junaka ija e smrt uslediti javlja
se, saeto, i ovaj motiv iz bajke: sinovi odlaze u boj, pod Troju, ne obzirui se na proroanstvo koje
kazuje da e u ratu izgubiti glavu:
Potom uhvate kola i dva junaka plemia,
sinove Meropa, rodom iz Perkote, koji je od svih
najbolje umeo gatat', i uvek je sinove svoje
od vojskogubnog odvra'o rata, ali ga oni
ne htedoe sluat', te crne ih Kere odvuku.
Njima kopljanik slavni Diomed, Tidejev sinak,
oduzme ivot i snagu i sjajno im oruje svue.
Ovakvi saeto naznaeni motivi, znaajni za Ilijadu kao umetniku celinu, javljaju se i u
nizovima, zgrudani oko jedne ili dve smrti, u opisu pogibije: kada u HIII pevanju Merion smrtno rani
Harpaliona, sina paflagonskog kralja Pilemena,
oko njega se odmah junaci paflagonski slete
u kola metnu ga te ga do Ilija svetog odvezu
alosni. Otac je i'o za njima ronei suze,
ali zamene nije za paloga naao sina.
Kratko, u nepuna dva stiha, zatreperio je ovde motiv o neprebolnoj boli oca za sinom. U
Ilijadi ima malo boraca koji su se pribliili preklonu ivota. (Homerovi junaci i nemaju godine
ba sasvim onako kao likovi realistikih romana. One su odreene slikom u predanju i prilino
nepreciznom hronologijom junakih narataja.) Meutim, postoje tipovi i situacije, odnosno
motivi, kao na primer, motiv oca koji tui za sinom. Izgraen je i visoko osmiljen u odnosu
Prijama i Hektora, nagoveten kao shema u odnosu Peleja i Ahileja. Spojena oba ta motiva kljuno
odreuju radnju i humanu poruku zavrnog pevanja Ilijade i speva u celini.
Za kraljeviem Harpalionom ali i Parid. Ali se i srdi:
Za ubijenim borcem u dui se rasrdi Parid,
jer mu u narodu paflagonskom prijatelj bejae glavni,
i u gnjevu zbog njega on mednu izmetne strelu.
Borac je silno razgnevljen zbog smrti prijatelja, saborca, i srlja u boj. Nije li to opet, u
malome, u zrnu, motiv Ahilejeva bola i gneva zbog Patroklove smrti? A onda slede stihovi kako
Paridova strela, odapeta u besu zbog Harpalionove smrti, pogaa rtvu predodreenu da umre pod
Trojom:
Bee neki Euhenor, sin Polijida gatara,
bogat i valjan. a svoju u Korintu im'o je kuu;
laom je stig'o mada za svoju znaae sudbu,
jer mu je estiti starac Polijid govorio esto
da e od bolesti strane u svome umreti domu,
ili e ga Trojanci kod ahejskih ubiti laa.
Stoga se klonio on i teke ahejske kazne
i jo bolesti ljute, da ne bi ga bolela dua.
Njega pogodi Parid pod eljust i uho, i brzo
dua iz njega izleti, i mrska ga pokrije tama.
10
Ovde smo opet sasvim blizu jednom. od osnovnih motiva prie o Ahileju. To je predskazanje o
pogibiji pod Trojom i izbor izmeu dve sudbine: jedne koja junaka eka kod kue, druge na bojitu. I
junak odabira drugu. Ali Euhenoru je izbor laki no Ahileju, jer, Euhenor bira samo izmeu spore i
bolne smrti u domu i junake pogibije u ratu, a Ahil izmeu srene dugovenosti kraj ognjita i
junake slave.
Motivi iz starih helenskih predanja, iz grae to ju je Homer nasledio od starije junake
pesme, nahode se tako u pregrtima u opisima borbe i pogibije raznih junaka, trojanskih i ahejskih.
Motivi su esto isti na obe strane. To nam otkriva da i motivi koji su presudni ne samo za razvoj
predanja o Ahileju ve i za strukturu Ilijade koju poznajemo imaju osnovu u predanju usmene
knjievnosti. Ta podudarnost motiva namee nam u isto vreme i osnovno pitanje svake interpretacije
Ilijade; pitanje o njenom jedinstvu i njenom pesniku, onome to je on, iz sebe, dodao predanju.
Peva Homer o dobu koga vie nema do u seanju, a to e rei: u predanju i junakoj pesmi.
Pripovedanje Ilijade celo je u dalekoj prolosti, kloni se anahronizama, u stavu je objektivno.
Pesnik i njegovi sluaoci ostaju izvan prie. Pesnik se u pesmi tek sasvim retko oglasi lino,
izriui sudove ili ukazujui na podudarnosti u pojavama. ini to najee kroz poredbe; no izraz
je i u poredbama podjednako objektivan. Otuda homerske poredbe dou kao neke uokvirene slike, ali i
kao prizori i prodori u svet drugaiji od onog minulog, herojsko-megdandijskog, iz dosta davnog
vremena.
Gledamo kroz mnoga homerska poreenja i u svet obinih ljudi: na brige i poslove neherojske,
skromne, pa i sitne. Teak radi njivu; pastir javlja ovce niz dolove; mater se nadvija nad uplakano
dete; dearci hitaju kamenice i toljagama gone tvrdoglavo maggare iz povrtnjaka. U ovakvim
poredbama noviji pogledi pesnikova vremena ne oglaavaju se gromko, nametljivo ili sasvim
neusaglaeno sa starom herojskom tematikom speva. U njima kuca smirena ila elementarno
ljudskoga, briga i napor vekoviti da se opstane, obezbedi porodica i mala, skuena zajednica. Odmore
nas ta poreenja sred opisa bojeva. A onda nas i prepadnu rasponom i razapetou izmeu spokojne
svakidanjice i preke surovosti rata; naroito kada su udesno dotegnuta do poruge, gotovo
karikature.
Patrokle kamenom zgodi hrabrog Kebriona, smrska mu eone kosti, izbije oi, te se ovaj
zakoprca i, za oima to su se na tle prosule, padne sa bornih kola -podoban roncu, a dua ostavi
kosti". Ova kratka poredba nije dovoljna pesniku Ilijade. Patrokle jo rui ubijenog neprijatelja
reima:
Junak je zaista hitar, koliko se prevre lako!
Kad bi zalutao nekud u sinjem ribovitom moru,
mnogu bi eljad nahranio ostrige trae'
skaui iz lae brze, i ako je puina burna
kada on s kola ume da po polju lako se valja.
I meu Trojcima, dakle, ronaca doista ima!
Seamo se onoga to znamo o grai pesme i njenoj celini, razmaku izmeu herojskomegdancijskih vremena legendarnih junaka to ih Ilijada opisuje i aristokratsko-gradskih prilika
koje vladaju u vreme kada peva pesnik Ilijade, pa se pitamo: gde je izvor ovakvim poreenjima i da li
je sam pesnik Ilijade izgraujui poredbu sa roniocem stavio tako surovu porugu u usta Patroklu?
Odgovora, onog konanog, nema. Starije junake pesme Helena su nam izgubljene. Ali moramo
razmatrati ovakva pitanja da bismo bolje sagledali osobenosti umetnikog izraza u Ilijadi.
Poredba sa roniocem je uzeta iz mirnodopskog ivota. Seamo se i tehnike usmenog
pesnitva. Ona unosi poredbe u kazivanje pesme ne ugraujui ih dosledno u kontekst. Jer, peva
poredbu najee zna iz naslea, ukljuuje je u pevanje kao ukras ili odmor, i ne misli, shodno tome,
da li poredba u svemu pristaje onome to treba slikom da uini jasnijim. Otuda kratka poredba
Kebrionova samrtnog koprcanja i sunovratnog pada sa skokom ronioca kao da potpuno odgovara
11
zakonitostima usmenog stvaralatva. Jedna jedina crta, udni skok" smrtno pogoenog, hicem
kamena poduhvaenog ratnika, poredbom je osvetljena. Dakle, pokret, fizika pojavnost izneta nam je
poredbom pred oi.
Meuim, to to je uporeenje sa roniocem u Ilijadi dobilo novu vrednost, to je tako dobro
uklopljeno u prikaz pobednikove poruge, to Kebrionov pad islikava opirno osmiljujui
dodatno ceo prizor - to deluje, na drugoj strani, kao pesniki postupak koji gleda da iscrpe
mogunosti to mu ih je nasleena graa pruala. Pomiljamo na pesnika Ilijade, u kome vidimo
snanu umetniku linost koja je grau Ilijade organizovala i podredila motivu Ahilejeva gneva.
No odmah nas misao vue i drugim putem. Pesnik Ilijade je onaj pesnik koji je, po svoj
prilici, staru povest o Ahilejevoj osveti nad Hektorom osmislio humanim sadrajem. Onaj pesnik,
jamano, koji je i samog Patrokla prikazao kao saoseajnog mladia za kojim e Ahilejeva robinjica
Brisejida od srca plakati. A poredba sa roniocem, stavljena u Patroklova usta, dograena je tako u
porugu da, rekli bismo, vie odgovara sirovosti i surovosti kakva je, nagaamo, bila svojstvena
junacima iz starijeg, prethomerskog pesnitva.
Pitanje kao da nije reivo. Pojedinosti Ilijade podlone su esto dvojakoj interpretaciji.
Pitanje o jedinstvu Ilijade i originalnosti pesnika Ilijade postavlja se, u svetlu istorijata
motiva iz usmene knjievnosti, pre svega kao pitanje o starijoj ulozi motiva gneva u junakoj pesmi o
Ahilu. Da li je Homer, odnosno pesnik Ilijade, prvi organizovao umetniku celinu svoga dela na
sredinjem motivu junakovog gneva, i to gneva koji proizlazi iz podreenog junakog ponosa - a
pravac i prirodu menja kad gine drug, saborac, prijatelj?
Na izbor donosi iz devetog pevanja Ilijade veliki deo govora kojim Fenik, Ahilejev uitelj
pokuava da odvrati Ahileja od gneva prema Agamemnonu. Poziva se Fenik, pri tome, na primere, na
prie iz davnina. uo je, veli,
... i za slavu junaka iz starih vremena,
kada je kojega od njih savladala estoka srdnja,
al' su se darima oni i reima stiati mogli.
Rekli bismo, na osnovi ovih stihova, da je i pre Ilijade bilo pria, da je bilo junakih
pesama u kojima se neki veliki junak naljutio - pa i odljutio. Ili je ovo to navedeni stihovi kazuju
izmislio pesnik Ilijade, da bi uinio uverljivijom Fenikovu besedu? Teko je u to poverovati kad
je gotovo u svakom stihu Ilijade sadrano neto iz starog narodnog pesnitva i njegovih bezbroj
puta ponovljenih motiva. No jo je tee nai tano objanjenje za to kako je nastala pria o gnevu
junaka Meleagra, koju, kao stari primer srdnje", pripoveda Homerov Fenik.
Prilikom neke etvene sveanosti, Eneja, vladar Kalidona, zaboravio je da prinese rtvu
Artemidi, boginji lova i umskog zverinja. Boginja zato pusti u kalidonsku ravnicu stranoga vepra
da sve opustoi. Eneja sazove najbolje junake iz raznih grkih krajeva. Mnogi lovci ginu, dok najzad
Enejin sin, kraljevi Meleagar, ne ubije vepra. No Artemida ne miruje. Ona izazove svau izmeu
Kalidonjana i susednih Kureta oko veprove glave i koe. Zapoinje rat. U borbama se odlikuje
Meleagar; dok je on u boju, Kureti odstupaju i povlae se u zidine svoga grada. Ali, Meleagar se onda
povue iz boja, gnevan na svoju majku Altaju. On je, naime, u svai oko vepra, ubio njenog brata, svoga
ujaka. Majka prokune sina i, na kolenima, doziva boginje osvete, Erinije. Poto se Meleagar, gnevan,
povukao iz bitke, Kureti napreduju. Sada oni dre u opsadi Kalidon. Glavari i svetenici
Kalidona mole Meleagra da se odljuti. Preklinju ga otac, sestre, pa i majka - sve uzaman. On ostaje
zatvoren u svojoj kui. Tek kad neprijatelji ve ponu nadirati na gradske kule i njihove strele
padaju po Meleagrovoj odaji, umilostivi ga molbama njegova ena. Meleagar polazi u bitku i spasava
grad, ali poklone koje su mu Kalidonjani obeali ne prima.
Homerov Fenik tu naglo prekida priu. On gradi paralelu, veoma blisku Ahilejevoj srdbi. No
da bi Ahileja ubedio da se odljuti. da ponovo stupi u boj, preutkuje zavretak prie: Altajina
12
kletva je sustigla Meleagri; on je poginuo - i stoga nije primio obeanih darova. Znali su ovo
sluaoci Ilijade; kao to su znali da e i Ahilej poginuti.
Kakva pitanja namee pria o Meleagru ispitivau Ilijade? Moemo rei i pesmi o
Meleagru. Jer, junaka pesma je, ini se, vie nego pripovetka, uvala i izgraivala helenska
predanja.
Meleagrovu priu, pesmu, moemo osmotriti sa dva stanovita: u okviru predanja, kao deo
narodnog blaga; i u okviru Ilijade, kao strukturalni elemenat ovog jedinstvenog knjievnog
ostvarenja. Pitanje o prirodi i mestu prie o Meleagru u starogrkom folkloru, u tradicionalnoj
usmenoj knjievnosti prethomerskoj, teko da moemo sasvim rasvetliti. Poznajemo, ipak, i drugu,
tipoloki svakako stariju varijantu prie.
Ova starija varijanta glasi: Altaja rodi Eneji Meleagra. Kada se navri sedam dana od roenja
deteta, dou suaje. Odrede da e dete umreti kada dogori cepanica to tinja na ognjitu. Altaja sve
uje, povue cepanicu sa ognjita, ugasi je, skloni u krinju. Meleagar izraste u lepog junaka. No
kada u svai oko koe kalidonskog vepra Meleagar ubije ujake, Altaja se razgnevi, izvue cepanicu i
stavi je u vatru. Cepanica dogori i Meleagar umire.
Rekli smo da je ovo svakako starija varijanta prie od one u Ilijadi? Odakle to znamo? Pa u
njoj glavnu ulogu ima maija. ivot koji se nahodi izvan junaka, u nekom predmetu, ivotinji,
sklonjen na naroito, skrovito mesto, drevni je maijski motiv. Poznat nam je iz verovanja i
pripovedne knjievnosti raznih naroda. Iz bajke, pre svega. I nae bajke priaju o zmaju, o Baeliku, ija se snaga" nalazi negde daleko, u glavi drugoga zmaja, zatvorena u neku ivotinju, u vuka,
na primer. A kada vuka ubiju, iskoi iz vuka lisica, iz lisice zec, iz zeca izleti soko, iz sokola
golub ili vrabac. Pa tek kada se i ova najmanja ptica ubije, umire i nesavladivi zmaj, strani Baelik.
Posmatrana sa stanovita celine Ilijade, Fenikova pria o Meleagru stavlja nas stoga pred
sledee pitanje: ko je u priu uneo motiv gneva junaka Meleagra, srdnje koja ga navodi da odustane od
boja i time donese teka stradanja svome narodu? Jer, u starijoj varijanti nema motiva junakovog
pogubnog gneva, kao ni opsade grada, poslanstva junaku da se odljuti, obeanih darova.
Pred ovim pitanjem stojimo valja priznati neodluno. Mogue je da je pesnik Ilijade
poznavao neku junaku pesmu o Meleagru u kojoj je stari maijski motiv spoljanje due" ve bio
zamenjen kletvom majke i dopunjen zlovoljom sina. (To je put racionalizacije starih predanja kojim je
grko narodno pesnitvo krenulo, reklo bi se, ve pre Homera.) Mogue je i to da je pesnik Ilijade
uneo motiv kletve i junakova gneva u priu o Meleagru. Za osnovnu priu o lovu na kalidonskog vepra
taj gnev, oigledno, nije bitan. U Fenikovoj prii, pak, motiv gnevnoga junaka svekoliko zbivanje
pribliuje osnovnoj fabuli Ilijade.
Ovde neemo dalje ispitivati ove dve mogunosti objanjenja, ni druge pretpostavke o tome
odakle pesniku Ilijade glavni motiv speva, Ahilejev gnev. Pitanja su to koja vode u umu grae iz
narodne knjievnosti i lavirint problematike oko prirode i porekla motiva u narodnom
stvaralatvu uopte. Jedno je, ipak, znaajno: Fenikova pria o Meleagrovom gnevu ima ulogu
integracione prie o Homerovoj Ilijadi: Ona je bitan elemenat u njenoj strukturi.
ta je to integraciona pria i kakva je uloga te prie u nekom veem pripovednom delu, spevu
ili romanu? I ta podrazumevamo kada govorimo o epskoj integraciji?
Integracionom priom nazivamo priu koju pripoveda neko lice dela tako da ona ostavlja
utisak sasvim nezavisnog umetka. Ona se naoko niim ne vezuje za zbivanja i likove dela u kome stoji
i mogli bismo je sasvim lepo i posebno ispriati, ba kao i prie iz Hiljadu i jedne noi.
Paljivije osmotrena integraciona pria otkriva nam se, meutim, kao neto od takvih pria
sasvim razlino, po mestu i ulozi u celini. Dok se prie Hiljadu i jedne noi samo niu, kao zrna na
brojanicama, a vezuje ih nit okvirne prie o eherezadi (ona spasava ivot nastavljajui tek
zapoetu priu iz noi u no.), integraciona pria stoji kao nekakav stoer u delu u koje je
uklopljena. Ta umetnuta pria pripoveda, u drugim prilikama i likovima, saetije i optije u isto
vreme, o glavnom junaku ili glavnom problemu dela u celini.
13
Kakva je onda uloga ovakve prie? Prvo, integraciona pria ima snano objedinjavajue,
kompoziciono dejstvo u sklopu velikog epskog pripovedanja. Drugo, mada stoji prema celini kao neki
saetak, kao vori prema dugoj niti, integraciona pria stavlja osnovnu fabulu dela u ire okvire,
u red onoga to se ne deava samo jednom licu (junaku Ahileju, na primer) i samo njegovom, uskom
svetu ve i svakome oveku uopte kada se u slinim prilikama nae.
Pria o Meleagru je integraciona pria u Ilijadi. Mono sredstvo za strukturisanje celine i
uspostavljanje jedinstva na ravni pripovedanja i ravni smisla. Otuda nam moe biti malo vano
(kada pouzdana odgovora vv nema) da li je pria o Meleagru sadravala motiv gneva i ranije, u nekoj
obradi koja je prethodila Ilijadi, ili ga nije sadravala. Ako je pesnik Ilijade i naao svoju priu
o Meleagrovom gnevu gotovu, u grai starije narodne poezije, on je tu i takvu priu potpuno ugradio u
svoj spev o Ahilejevom gnevu. Kao integraciona pria, Fenikova pripovest o Meleagrovom gnevu
uvruje jedinstvo koje u pripovedanje Ilijade unosi motiv o Ahilejevom gnevu i prua nam jaku
potvrdu da je Ilijadu morao uobliiti jedan pesnik, sastaviti jedan umetnik koji je gledao na celinu
dela.
Graa iz starijeg junakog pesnitva nije u Homerovoj Ilijadi ostala tua, kao ukamarena.
Javlja se, istina, u blokovima i nizoiima, i sa nekim neuglaenostima i nedoslednostima. I
analitiari su, dakle, donekle u pravu. Ali su mnogo vie u pravu unitarci, jer gledaju na onoga koji
je uinio da ta graa ne ostane neivljena, da sraste u jedno - na pesnika.
Iiak ne smemo ni obmanjivati sebe, ni zavaravati druge. Svaki odgovor na pitanje da li je
Ilijada delo jednog pesnika, ili je pak nastala sastavljanjem, irenjem i prekrajanjem starijih
pesama, postepeno i na takav nain da je teko govoriti o jednom autoru, bie odgovor proiziao iz
linog uverenja, moda dobro zasnovanog, ali ipak uverenja i ubeenja, a ne i konanog, sasvim
pouzdanog saznanja. Nae je uverenje da je jedan pesnik morao dati Ilijadi njeno jedinstvo. Stojimo,
dakle, na stanovitu unitaraca. Kako brane suprotno stanovite analitiari? Osvrnuemo se na
jedan od esto potezanih argumenata ispitivaa toga smera.
U naem izboru donosimo u celini esnaesto pevanje Ilijade. To je pesma o Patroklu, koja se
zavrava pogibijom ovoga junaka. Zapoinje pak molbom Patroklovom da mu Ahilej dopusti da
pomogne Ahejcima koje su Trojanci teko pritisli. Ali jo pre nego to Patroklo, sav uplakan,
zapone razgovor, Ahilej mu se obraa, pita ga ta ga je tako ojadilo: da nema da saopti neku lou
vest, da neku nesreu nisu dojavili glasnici iz domovine; ivi su jo i Patroklov i Ahilejev otac.
Onda tek Ahilej dodaje:
Ili narie ti za Argejcima ovde to ginu
kod laa prostranih da bi za nasilje platili svoje?
Ono to se analitiarima ini nedopustivo i neshvatljivo u ovoj sceni jeste - to Ahilej i
ne pita Patrokla o onome zbog ega ga je ranije sam otposlao. Razmak izmeu ispripovedanih dogaaja
je, istina, u izlaganju Ilijade velik. Pet pevanja ranije, u jedanaestom, Ahilej je iz logora, sedei kod
svojih laa, gledao kako Nestor odvozi sa bojita ranjenog Mahaona. Kako nije jasno video ko je
ranjenik, Ahilej je poslao Patrokla Nestoru da se o tome raspita. Vraajui se, Patroklo se nameri
na ranjenog Euripila, koga vodi u njegov ator i ostaje s njim da ga pazi. Tu smo Patrokla izgubili iz
vida. U pevanjima koja slede Trojanci se sve vie primiu laama. Tek u petnaestom pevanju ponovo je
re o Patroklu. Jo uvek je kod Euripila, u atoru. Trojanci su se probili preko bedema ahejskog
tabora i Patrokle sada uri Ahileju.
Analitiari nalaze da je neshvatljivo kako Ahilej moe, odsutno i kao da ne zna ta se
deava, da pita Patrokla ta je razlog njegovih suza. Naroito im je neprihvatljivo to Ahilej i ne
pita za ranjenog Mahaona. Kazuju stoga da se tu Ilijada prosto razlama. U naputanju motiva o
Mahaonu vide i dokaz da poetni stihovi XVI pevanja pripadaju nekoj staroj Patrokliji, nekoj
pesmi o Patroklu koja bi, u hronolokom sledu dogaaja pod Trojom, prethodila ak i zbivanjima
opisanim u prvom pevanju Ilijade, sukobu Ahila i Agamemnona, dakle, Gnevu i Kugi.
14
17
Bogovi, naklonou ili ak srodstvom bliski nekom junaku, plemenu, gradu, odreuju udljivo
tokove zbivanja u Ilijadi. Apolon izaziva svau izmeu Agamemnona i Ahileja. Tetida namoli Zevsa
da osveti Ahileja. U bojevima Afrodita titi sina Eneju, Apolon je prijatelj trojanskih boraca,
Hera i Hefest su na strani Ahejaca. Pa ipak, sva zla koja je iznedrila svaa izmeu Agamemnona i
Ahileja obeleena su, ve u prvim stihovima speva, kao vrenje volje Zevsove". Osetno je, dakle, i
ovde sadejstvo starijih i novijih, ili prosto ne sasvim saglasnih predstava o ulozi bogova u ivotu
ljudi.
Reeno sadejstvo starijih i novijih valja stalno drai na umu. Jer, Ahilejeva srdba nije u
modernom smislu psiholoki inilac; ona je i nekakva od bogova poslana sila to zlo nosi, ne samo
zaslepljenome Ahileju ve i celome ahejskom taboru. Ona je tragina zaslepljenost. Zaslepljenost,
pak, to je udeo i udes smrtnoga oveka.
Svet staroga grkoga Predanja, svet je realistian i pesimistian. Na njegovim granicama
stoji, za oveka, mrak napreac, smrt zimogrozna; kao i u shematizovanim opisima pogibija homerskih
junaka. Obrazac junakog ivota, velik u podvigu, postojan u hrabrosti, zaokviren je zagunim
pojasom smrti.
Istina, smrt u narodnom verovanju starih Helena nije puni kraj, jer ima i seni. Posle
ovekove smrti, sen njegova boravi u kraju kojim vlada gospodar donjega sveta. Ali, kako Ahilej kazuje,
poto je u snu video mrtvog Patrokla:
Avaj, i u dvoru Aidovu nekakve due
ima, i senke ima, al' nikakva nema ivota!
Stoji i u prvim stihovima Ilijade da je Ahilejev gnev due mnogih junaka" poslao u dvore
Hada {Aida},a njih same uinio da budu pljaka za psine i gozbi za ptice". Junaci sami, pravo
ovekovo ja - to je, dakle, neto za telo vezano, za ivot pod ovim suncem.
Vidno je da staro helensko verovanje, homersko verovanje u posmrtnu sudbinu oveka, ima jedan
koren u snevanju i snovienju. Ostaje, veruje homerski ovek, sen od umrlih ljudi. Jer, vidimo je u snu.
Ali ivota u njoj nema, jer sen je to nedodirna. U snu nam uzalud prua ruke; ili bismo da je
obujmimo, a ona nam izmie, nestaje. Staro helensko verovanje ovde je, u biti, realistiki usmereno.
iveti znai radovati se i stradavati (ovo drugo vie) pod suncem zemaljskim. Od sunca se
oprostiti znai - umreti.
Ne mogu da se ovde ne setim jedne anegdote to su mi je priale kolege, arheolozi, Pri
arheolokim iskopavanjima otvaraju se i grobovi. ovek iz naroda to ne voli. Ne valji se. Ima tu i
praznovernoga straha i religioznih uticaja. Otvarali, dakle, arheolozi, u zabaenom kraju, gde narod
od toga zazire, grob. A kad arheolozi grob otvaraju, ine to oorezno, kostur otkrivaju neno - da bi ga
ugledali kako je bio sahranjen, sa darovima koji su mu priloeni. Iz naunih razloga, dakle, ne iz
oseajnosti ili obzira. Lei tako kostur, kao to je mrtav ovek poloen bio, a ogrejalo sunce. Eto
i snae putem, iz sela. Snaga je u njoj i zdravlje. Pred otvorenim grobom zastane, zagleda se, kosturu
kae: Blago tebi to te je sunce jo jednom ogrejalo!" I misao joj zdrava, ivotna, ovostrana.
Takva je, eto, bila i drevna helenska misao o smrti. A iskoila je ta mnsao, salila se trajno u
pesmi. Iitavamo je, kao neposredni doivljaj, iz nebrojenih opisa umiranja i pogibija.
Iitavamo je iz zavrnog pevanja Ilijade gde se Ahilej, u njenome svetlu, na nov i neobian nain
ozari.
Ilijada je pesma o Ahilejevom gnevu. Ali pesma o smrti i ljubavi. Na kraju gnev nalazi svoj
umir, smisaono dubok, ovean. Smrt i ljubav staju rame uz rame.
Ahilejev gnev na Agamemnona izazvao je smrt nebrojenih Ahejaca. Smrt najboljeg Ahilejevog
prijatelja, Patrokla. Smrt najveeg dumanina Hektora, viteza plemenita dranja. Nije ova smrt tek
Ahilejeva pobeda na vitekom megdanu. in je to omraze i odmazde. in neumereni gneva koji se ni
smru neprijatelja ne zadovoljava. Sveti se Ahilej i mrtvome Hektoru, zlostavlja njegovo telo, ne daje
da ga Trojanci sahrane.
18
19
PEVANJE PRVO
NASLOVLJENO
KUGA, GNJEV
Prvo pevanje Ilijade na izbor donosi u celini. Ono otvara spev i njegov je klju.
Prvom reju prvoga stiha pesnik je dao sredinji motiv Ilijade - srdbu. Time ujedno odreuje i temu
dela. To je srdba najboljeg ahejskog junaka Ahileja sa njenim kobnim posledicama po Ahilejeve
saplemenike. Potom nas brzim koracima uvodi u sukob nzmeu Ahileja i Agamemnona, glavnog
zapovednika ahejskih eta koje dre u opsadi Troju. Agamemnon je uvredio Apolonovog svetenika
Hrisa. Odbio je da mu dade na otkupe ker Hrisejidu, koja je Agamemnonu pripala iz ratnoga plena.
Hris moli Apolona da ga osveti. Bog sputa kugu na ahejski tabor. Desetog dana kuge Ahejci veaju.
Gatar Kalhant opominje Agamemnona da oslobodi robinjicu. Kalhanta hrabri na slobodnu re Ahilej.
Ozlojeeni Agamemnon preti da e, u zamenu za Hrisejidu, uzeti sebi robinjicu Brisejidu, koja je
dodeljena Ahileju. Otre rei izmeu Ahileja i Agamemnona; samo to do guanja ne doe. Boginja
Atena zadri Ahileja koji nasre na Agamemnona. Ahilej se zaklinje da nee uestvovati u boju.
Agamemnon vraa sveteniku Hrisu njegovu ker. Ahileju oduzima Brisejidu. Ojaen i gnevan, Ahilej
zaziva majku, morsku boginju Tetidu. Ite od majke da mu pribavi zadovoljenje od vrhovnig boga,
Zevsa. Kuga prestaje. Zevs (Div) sklon je da udovolji Tetidinim molbama. Krije svoju odluku od Here,
svoje ene. Ova je ipak nasluti. Prepire se sa Zevsom. Prestravljen, njen sin, hromi bog vatre Hefest,
dovija se kako bi suzbio Zevsov gnev. Uspeva da nasmeje bogove koji se goste na Olimpu, prebivalitu
besmrtnika.
KUGA. GNJEV
30
PEVANJE DRUGO
NASLOVLJENO
SAN. KUANJE. BEOTIJA ILI SPISAK BRODOVA
Pesnik Ilijade rekao je ve u ekspoziciji speva (u petom stihu prvog pevanja) da je Ahilejev
gnev izazvao groznu pogibiju Ahejaca i da se tako - vrila Zevsova volja.
Na put tekih ispatanja Zevs (Div) sada, u drugom pevanju, gura Agamemnona i sve Ahejce. Da
bi osvetio Ahileja. Zevs alje Agamemnonu Sna sa varljivim nadama u pobedu. San podstie
vojskovou da zametne novi boj - jer sada e, konano, zauzeti Troju. Radostan, Agamemnon saziva
ratnike u skuptinu. Samo, ve se navrila deveta godina bezuspene opsade. Borbenost ratnika
valja iskuati; moda je zacarila malodunosg. Agamemnon stoga poverava svoj pravi san jedino
glavarima. Ratnicima kae da mu je Zevs, u snu, poruio neka odustane od opsade, jer Troju nee
zauzeti. Predlae da se opsada smesta digne i da krenu kuama. Ratnici mu poveruju i, razdragani,
pohitaju da opreme brodove za odlazak. Odisej ustavlja i smiruje narod, nastoji da vaspostavi red. Da
bi to postigao, mora udarcima da uutka i bukaa Tersita. Ovaj rui otrim reima Agamemnona.
Vojsci se obraaju Odisej, stari Nestor i sam Agamemnon. Ona pristaje na borbu. Okupljanje i
kretanje ahejskih eta opisuju razvijena poreenja - sa ognjem, jatima ptica, rojevima muva, kozarima
33
koji kupe i kreu koze. Onda se pesnik obraa boginjama pesme, Musama, da ga nadahnu. Sledi popis
grkih snaga pod Trojom, poev od onih iz Beotije, i krai spisak trojanskih snaga i saveznika.
Iz drugog pevanja odabrali smo dva odlomka dosta protivna tonskom usmerenou. Prvo rei
Tersita. U njima se grubo, ali ne i bezrazlono, oglaava obian puanin, sit gavana i silnika koji
i na razbojitu ive u slasti i lasti. Na drugom mestu donosimo reeni poredbenn venac. Tu se
utisak ratnike sile i herojske veliine gradi dosledno - mada za nae oseanje ponekad i
neobinim slikama (roj muva) - a vrhuni u poreenju vojskovoe Agamemnona sa golemim bikom sred
krda goveda u pokretu.
I. Tersit, Agamemnon i Odisej
Drugi sedoe svi i na mestima ostanu svojim
jedini jo je Tersit naklapalo neto priklap'o,
on je nepristojne rei i mnoge u srcu znao,
naopake, bez mere s vladarima da bi se sva'o,
jer je traio im bi Argejce nasmejati mog'o.
On je najruniji bio u celoj pod Ilijem vojsci,
bee krivonog i antav na jednu nogu, a plea
behu mu gurava, jer su na grudima pognuta bila.
iljata bee mu glava i na njoj rehava kosa.
On Ahileju i Odiseju najmri bee;
jer ih grae oba; i tada zagraje opet
i Agamemnona divnog stane da grdi. Ahejci
strano se srahu na nj i gnjev im osvoji duu.
On se prodere i Agamemnona stane da rui:
ta sad, Atrejev sine, ti guna i ega ti treba?
Puni ti adori medi i mnogo u adorju svome
ena imade na izbor, a sve te ene Ahejci
tebi dajemo prvom grad kad uzmemo koji.
Zlata li tebi nedostaje zar iz Ilija to ga
nosi konjokrota koji Trojanac k'o otkup za sina,
koga u putima ja ti dovedem il' drugi Ahejac?
Mladu li enu eli da ljubavnu utoli udnju,
da je obaka dri za sebe? Ne prilii tebi
koji si vladar da u zlo uvaljuje ahejske borce.
Pokori, sprdnje, mekuci, a Ahejke, a ne Ahejci!
Poimo s laama kui, a ovoga pustimo ovde
neka poklone vari pod Trojom, neka tad vidi
jesmo li njemu mi na pomoi ili mu nismo!
I sad Ahileja on od sebe boljeg junaka
pogrdi strano i ote mu dar, te sada ga dri.
Al' se Ahilej ne ume da ljuti, estina mu susta,
jer bi ga, Atrejev sine, sad poslednjom vre'o!"
Agamemnona izgrdi tako, ljudma pastira,
Tersit. Al' njemu hitro pohiti divni Odisej;
mrko pogleda njega i tekim ga napadne reima:
Tersite, brbljive, ako i jesi glasni govornik.
uti, i nemoj se sam s vladarima svaati vazda!
Mislim da nema greg od tebe drugog smrtnika.
koliko ih s Atrejevim sinovima stie pod Ilij,
34
PEVANJE TREE
NASLOVLJENO
ZAKLETVE. GLEDANJE S BEDEMA.
MEGDAN PARIDA I MENELAJA
Golemom pokretu ahejske vojske, kojim se drugo pevanje zavrilo, ne sledi oekivani sukob na
bojitu. Pesnik Ilijade kao da se ovde povinovao zakonu epske retardacije radnje.
U treem pevanju vojske su se sasvim prikuile Troji. Ali, Trojanci predlau da se rat
okona dvobojem. Treba da ga podele Parid (Aleksandar), sin trojanskog kralja, i spartanski kralj
Menelaj. Parid je rat prouzrokovao, ugrabivi Menelajevu enu, lepu Helenu. Trojanski kraljevi
se ne prikazuje kao hrabar borac. Izaziva ahejske ratnike, ali pred Menelajem najpre pobegne. Na
megdan e izai tek poto ga brat Hektor narui. Pogodba glasi: ako Parid pobedi, zadrae lepu
Helenu, a ahejska vojska e dii opsadu i otploviti u Grku; ako, pak, pobedi Menelaj, neka mu bude
Helena, i sva njena blaga s kojima ju je Parid iz Sparte doveo. Vojske radosno pristaju na ovo.
Vesnica bogova Irida, i sama boginja, prima ljudski lik i obavetava Helenu o dvoboju koji
predstoji. Helena hita na bedem da odatle posmatra megdan. Na kuli kod Skejske kapije ve je stari
trojanski kralj Prijam sa svojim savetnicima. Helena im kazuje ko su najbolji ahejski junaci, dole, u
polju. Prijama pozivaju da ugovor i primirje sklopi sveano, uz prinoenje rtava. Parid zatim
izlazi na megdan. Menelaj ga savlada. Ali Parida spasava boginja ljubavi Afrodita. Obavije Parida
maglom, prenese u njegovu kuu, u Troji, a stranim pretnjama nagoni Helenu da s Paridom podeli
postelju, dok ahejski zapovednik Agamemnon zahteva da se ugovor izvri i Helena, s blagom, izrui
Grcima.
Donosimo odlomak sa scenom gledanja sa bedema. Pesnik joj daje veliku uverljivost. S jedne
strane prikazuje nespokojstvo i setu verolomne Helene, suoene sa sopstvenom prolou i zlom
koje je donela Trojancima i Grcima; a na drugoj strani opisuje i divljenje starih glavara trojinskih
za lepotu Heleninu, tako veliku da nekako opravdava sva trojanska stradanja.
I. Prijam sa stareinama na kuli kod Skejskih vrata.
Prilazi Heleni te im pokazuje glavne ahejske vojvode
Irida glasnica tada belorukoj Heleni doe
podobna zaovi njenoj. Antenorievoj ljubi
Nju Helikaonsin Antenorov uze, a ona
Laodika, od erki Prijamovih najlepa bee.
Helena Iridu nae u sobi, gde veliko tkanje
porfirno dvostruko tkae i unjga utkivae borbe,
to ih konjomore Trojci i medoruhi Ahjejci
36
PEVANJE ETVRTO
NASLOVLJENO
GAENJE ZAKLETVE.
AGAMEMNON PREGLEDA VOJSKU
Na kraju prethodnog pevanja Agamemnon zahteva da se ugovor ispuni, Helena preda Grcima, rat
okona.
etvrto pevanje zapoinje scenom na Olimpu. Bogovi donose odluku da Troja propadne. Hera i
Atena to zahtevaju od Zevsa. Ovaj pristaje, nevoljno. Ipak, na Herin zahtev alje Atenu na bojite da
izazove novo krvoprolie. (Tako ispunjava i obeanje dato Ahilejevoj majci, Tetidi.) Atena primi
lik Laodoka i nagovori Trojanca Pandara, slavnoga strelca, da ubije Menelaja i tako se proslavi.
Pandar odapne strelu, no ona samo rani Menelaja. Ugovor je razvrgnut, primirje pokvareno, vojske se
spremaju da udare jedna na drugu. Menelaja brzo izvida lekar Mahaon, sin boga Asklepija. Agamemnon
bodri i podbada voe, pohvalama i pokudama. Smotru vojske zavrava korei otro junaka Diomeda.
Ovaj prima prekor uzdrano, bez zamerki. Poinje boj. Bogovi podbadaju borce. Opis pojedinih
megdana.
Iz etvrtog pevanja odabrali smo dva odlomka. Najpre scenu odluivanja na Olimpu. Tu vidimo
kako su bogovi, u Ilijadi, zaista prikazani sa ljudskim crtama i slabostima. Sve ima obeleje
porodinog savetovanja u senci neslonog braka roditelja. Zatim dajemo stihove gde se nanovo
opisuje kretanje vojske, najvie uporeenjima. Na ovome odlomku, ako ga stavimo kraj slinoga sa
kraja drugog pevanja, lako uoavamo ustaljene, tradicionalne postupke epskog kazivanja, u kome su
scene vojnikih pokreta i sukoba este. Ujedno, uee bogova, kratko naznaeno u tome odlomku,
otkriva nam, zajedno sa prvim navedenim odlomkom, tradicionalnu ulogu boanstva u starogrkom
junakom epu.
39
PEVANJE PETO
NASLOVLJENO
DIOMED SE ODLIKUJE
Junak Diomed, koji je spokojno otrpeo Agamemnonove ukore, stoji kao kakav gorostas u
sreditu petoga pevanja, Ono je ispunjeno prikazom prvoga dana bitke, koji se opisuje sve do u sedmo
pevanje.
Diomed se bori bolje od ostalih junaka. Pandar ga rani strelom. Ali on ubija Pandara. Teko
ranjava i Eneju, sina boginje Afrodite. Snai ga i hrabri boginja Atena, te Diomed udara i na same
bogove koji se u boj upliu. Dok Afrodita zakriljuje Eneju, Diomed je ranjava u ruku. Irida odveze
Afroditu na Olimp. Tu je tei majka Diona. ali joj se smeju ostali bogovi. Eneju spasava Apolon.
Diomed navaljuje trired i na samog Apolona. Ipak ustukne kad ga ovaj opomene da se ne gradi jednak
bogovima. Bog rata Arej bori se na strani Trojanaca. Ovi silno navaljuju i potiskuju Ahejce. Uto se u
boj umeaju Hera i Atena. Hera sokoli Ahejce, Atena i dalje Diomeda. Skoi mu na bojna kola. Tako
najbolji ahejski borac leti meu neprijatelje na bornim kolima kojima upravlja boginja. Diomed
ranjava i samog boga rata Areja. Ovaj bei na Olimp, gde mu vidaju rane. Za njim bojite naputaju
Hera i Atena.
U naem izboru dajemo sada scenu Diomedovog sukoba sa Pandarom, Enejom i samom
Afroditom. Scena je izatkana od realistikih pojedinosti svojstvenih opisima ranjavanja i pogibija
u Ilijadi. Drugi odlomak, u kome Sarpedon, jedan od trojanskih saveznika, kori Hektora takoe je
tipian za homerske opise bojeva. Kada se ratni sukob nanovo rasplamsa, pesnik opet pribegava
poreenju da bi nam doarao ubojni mete.
45
50
59
OSMO PEVANJE
NASLOVLJENO
PREKINUTA BITKA
Zevs zabranjuje svim bogovima da se meaju u bitku. On bojite posmatra sa gore Ide. Sa
novim jutrom zapoinje nova bitka. U podne Zevs stavlja na terazije sudbine zaraenih strana.
Odmeravanje izie povoljno po Trojance. Ahejci se oslanjaju na Diomeda. Trojanci veruju u pobedu
pod okriljem Hektorovim. Boginja Hera jednako nastoji da bogovi prekorae Zevsovu zabranu. Zalud
nagovara Posidona da se umea u boj. Agamemnona hrabri. Ali kada i sama krene da pomogne
Ahejcima, glasnica Irida opominje je otro da odustane od svoje namere. Zevs dolazi i saoptava
svoju odluku: Ahejci e i sledeeg dana teko stradavati, i tako e biti sve dok Hektor ne ubije
Patrokla i Ahilej ne poe nanovo u borbu. No prekida nereenu bitku. Hektor sa vojskom logoruje
na otvorenom, u ravnici pod Trojom.
Iz Prekinue bike odabrali smo dva kratka odlomka. Prvo, poznatu scenu kako Zevs meri
sudbine. (Ova scena je ula i u potonju evropsku epiku, kao stalni elemenat opisa bojeva.) I, drugo,
zavrni prizor, gde se opisuju bezbrojne vatre oko kojih provode no Trojanci. U oba odlomka
otkriva nam se raspon od alegorine mitske slike do poredbom oivljenog opisa, prostor kojim
vlada majstorstvo pesnika Ilijade.
I. Divova merila sudbine
Dok je jo bila zora i sveti svanjiv'o danak,
gaahu strele sa strana obeju, i padahu borci;
a im sunce stie na sredinu neba, tad zlatna
rairi merila Dive i do dve postavi Kere
preljute smrti u njih i jednu nameii Keru
Trojcima konje to krote; Ahejcem medoruhim drugu,
uzev sredinu povue, Ahejcima sudba se nagne.
Potom na zemlju spadnu hranodavku ahejske Kere,
trojanska sudba se uvis ka nebu irokom digne.
Sam pak strano zagrmi sa Ide i gromovnu baci
munju meu Ahejce, a oni kad vide svi se
uplae vrlo, i sve ih obuzme bledoa i strah.
II. U noi na vojitu
Trojci uzdanja puni san cele uivahu noi
svi u vrstama bojnim, i mnoge im gorahu vatre.
Kao na nebu kad se zablistaju predivne zvezde
okolo meseca sjajnog, u etru kad vetrova nema.
pa se proplanci pomole svi i doline s njima
i svi vrhunci, te prasne s nebesa beskonani etar,
zvezde se vide sve, u dui se raduje pastir;
tako su izmeu laa i Ksantovih valova sjali
ognjevi to su ih Trojci pod Ilijskim loili gradom.
Hiljada ognjeva gorae tu, a kraj svakog ljudi
sedelo je pedeset pri svetlosti arkoga ognja.
Konji beli pir sa krupnikom kraj kola zoblju'
stajahu onde i tako lepotronu ekahu Zoru.
60
PEVANJE DEVETO
NASLOVLjENO
POSLANSTVO AHILEJU. MOLBE
Dok je zavretak osmog pevanja osvetljen pouzdanjem i radou Trojanaca, deveto poinje u
sumornom kontrastu.
Agamemnon gubi hrabrost. Ozbiljio predlae stareinama Ahejaca da odustanu od opsade
Troje. U veu, tome predlogu odluno se protive Diomed i starina Nestor. Ovaj, na veeri u
Agamemnonovom atoru, savetuje da poslanstvo poe Ahileju. Moda e ga smiriti i dovesti u bojne
redove. Agamemnon je spreman da vrati Ahileju Brisejidu i dadne bogate darove. U poslanstvo polaze
Odisej, Fenik i Ajant, sin Telamonov. Ahilej ih ljubazno doeka. Posle obeda poslanici nagovaraju
Ahileja da se odljuti. Ali Ahilej na Odisejsv diplomatski govor uzvraa pretnjom da e otploviti u
domovinu. Onda ga nagovara i Fenik, njegov uitelj. Ajant ini isto, vojniki odseno i kratko.
Ahilej kae da e se latiti oruja tek kada Trojanci prodru do brodovlja njegovih Mirmidonaca.
Fenik ostaje da zanoi u Ahilejevom atoru. Odisej i Ajant se vraaju i prenose ostalim Ahejcima
Ahilejevu poruku. Zavlada strah; samo Diomed hrabri drugove.
Dva odlomka iz devetog pevanja otkrie nam vetinu pesnika Ilijade u sastavljanju beseda
primerenih naravima govornika. Prvi govor je otra replika Ahileja na rei Odisejeve. Drugi
odlomak, iz besede Fenika, Ahilejevog uitelja, sadri priu o Meleagru, o kojoj je bilo rei u
naem predgovoru.
I. Ahilej savete poslanika i sve darove Agamemnonove
odbija i kae da e sutra odbroditi svojoj kui
Potome Divov, dovitljiv Odiseju. sine Laertov,
treba bezobzirce da iskaem misao svoju,
kao to zaista mislim, i kako se mora dogodit',
da mi ne blebeete odasvud sede' kraj mene,
jer mi je ovek onaj k'o vrata Aidova mrzak,
tono jedno krije u dui, a govori drugo.
Ali ja u rei to meni se najbolje ini.
Ne mislim da e kralj Agamemnon okrenuti mene,
a ni Danajac drugi, jer ne bi zahvalnosti meni
to sam se ja neprestano s neprijateljima bio!
Jednaka sudba je onom to stoji i to se bije,
ra uiva istu ast k'o ugledni junak,
jednako neradnik umre k'o onaj to uradi mnogo.
Koristi otuda nemam da, poto se namuih mnogo,
svojom se glavom igram i svagda gazim u borbe.
Kao to ptica svojim goludravim ptiima hranu
donosi kada je nae i samu je spopada muka,
tako ti premnoge i ja provedoh besane noi
i probavih mnoge u borbama krvave dane
teko se bijui s ljudma, a sve zbog njihovih ena.
S laama svojim ve dvanest razorih ljudskih gradova,
jo jedanaest peke po trojanskoj grudastoj zemlji;
iz svih gradova tih skupocepih zaklada mnogo
uzeh, i sve to Agamemnonu, Atreja sinu,
61
63
PEVANJE DESETO
NASLOVLJENO
PESMA O DOLONU
Deseto pevanje je obiman i potpuno samostalan umetak u izlaganje Ilijade, jedini takve vrste u
celome spevu.
Ahejski tabor je utonuo u san, ali Agamemnon i Menelaj lutaju zabrinuti. Na kratkom
savetovanju, kod straa, doneta je odluka da neko poe u nono izvianje, meu neprijatelje. Kao uhode
kreu Diomed i Odisej. Sa trojanske strane Hektor takoe alje uhodu, nekoga Dolona. Njemu je
Hektor obeao, kao nagradu, Ahilejeve konje. Uhode se sretnu. Odisej i Diomed uhvate Dolona.
Izmame od njega obavetenje da je Trojancima stigao u pomo Res, traki kralj. Resovi konji nadaleko
su uveni. Ahejski junaci ubiju Dolona, prikradu se Traanima, ubiju Resa i njegovu pratnju, te
ugrabe Resove konje.
Donosimo odlomke u kojima se opisuje kako Dolon polazi u izvianje i kako pada u ruke
Diomedu i Odiseju.
I. I Hektor eli da poalje uhode. Ponudi se Dolon.
Ali ni Hektor nije Trojancima hrabrim doput'o
spavati, nego je kuie sve u vee saziv'o
66
PEVANJE JEDANAESTO
NASLOVLJENO
AGAMEMNON SE ODLIKUJE
Novo pevanje vraa nas na bojite. Zapoinje nov dan i nanovo boj. Opis ovoga dana borbe
protee se kroz punih sedam pevanja Ilijade.
Borbu podstakns sam Zevs. On Ahejcima alje Eridu, boginju razdora. Erida razjari i nadahne
hrabrou Ahejce. Junak koji se odlikuje je Agamemnon; stoga se posebno opisuje njegovo oruanje.
Agamemnonovi podvizi usporavaju razvoj osnovne radnje. Poverujemo gotovo da e njegovo junatvo
spreiti ostvarenje Zevsove odluke i Ahejski poraz. Ali Zevs stvarno vodi zbivanje. Poslao je
Hektoru glasnicu Iridu sa uputstvom da ne ulazi u borbu dok je u njoj Agamemnon. Agamemnon poini
mnoga junaka dela. Onda ga rani trojansko koplje i on naputa bitku. Hektor povede Trojance u
protivnapad. Onda bude ranjen i Diomed. Na snanoga Ajanta navaljuje Hektor i njegovi ljudi. Ajant
se povlai. Nestor spasava, na kolima, ranjenog lekara Mahaona. Ahilej posmatra bitku sa svoje lae.
68
alje Patrokla da pita Nestora ko je ranjenik. Nestor moli Patrokla da utie na Ahileja: ako ve
nee da uzme uea u boju, neka barem svoju opremu da Patroklu i njega pusti u boj. Patrokle, u
povratku, nailazi na ranjenog Euripila, odvodi ga u njegov ator, vida ga. Euripil govori o loem
stanju na bojitu.
U odlomku koji donosimo slika se orija Ajant. On se samo nevoljko povlai iz boja, ak i
kada ga zahvati strah pred mnogim neprijateljima. Junakovu upornu prirodu slika pesnik poreenjima
meu kojima je i poznato poreenje o magarcu u povrtnjaku. Ono je bilo predmet mnogih rasprava u
estetskoj kritici Homera.
I. Ajant se povlai
Ajantu srce Div visokotroni ispuni strahom:
on se prepadne, i tit semokoni hitivi za se
beati nagne i sve se okretao, podoban zveri,
natrag pogled'o i korak za korakom polako i'o.
Kao to vatrena lava od goveeg obora gone,
stoku da odbrane, psi i seljaci to po polju ive,
celu budni su no i ne daju lavu da otme
goveeg debelog mesa, a on navaljuje eljan
mesa, al' ne moe otet', jer na nj iz smeonih ruku
mnoga padaju koplja i svezani gorui lui,
on se pribojava od njih, ma kolika bila mu smelost;
zorom odlazi dalje mrzovoljast u srpu svome:
tako se Ajant povue od Trojaca s bolom u dui,
to mu preko volje bee: za ahejske boj'o se lae.
Kao kad magarac spori u prkos deacima ide
kraj njive, ve se mnoge polomile o njega motke,
al' on tamani usev; sve valik batina stoji
kako ga mlave deaci, al' slaba je njihova snaga,
najzad jedva ga krenu, kad sit se ve najeo hrane:
tako su Ajanta jakog, Telamonu sina, Trojanci
jednako gnali i njihna mnogobrojna pomona vojska
mnoga bacaju' koplja po sredini njegova tita.
Ali je ponekad Ajant na odbranu mislio jaku
pa je okrenuv se trojskih konjomora ustavlj'o ete,
a as bi ponovo on se osvrn'o i beati stao.
Svima bi zatvarao put da hode laama brzim;
sam bi, u sredini stoje' med jednom i drugom vojskom
mahnito napadao, a koplja iz smeonih ruku
letei napred u veliki tit se zabadahu jedna,
a mnoga na pola puta, dok belu ne probie kou,
u tle se zarie ele' se nasitit" mesa i krvi.
69
PEVANJE DVANAESTO
NASLOVLJENO
BORBA OKO BEDEMA
Trojanci su se, u prethodnom pevanju, pribliili jarku i bedemu oko ahejskog tabora.
Dvanaesto pevanje poinje sumornim pogledom u budunost kada Ahejci budu savladali Troju i
otplovili kuama, zbrisae Posidon, bog mora, i tragove toga slavnoga bedema. Potom se pesnik opet
okree opisu boja, i to onom njegovom delu o kome e biti re sve do kraja petnaestog pevanja.
Trojanci navaljuju na ahejski logor. Hektor predlae da se napadne na bornim kolima, dok
Pulidamant savetuje da kola ostave kod bedema. Trojanci prihvate ovu drugu taktiku. Jedini borac
koji napada na kolima, Asije, gine. Onda se Trojancima javi zlo znamenje. Orao leti i nosi zmiju. Ali
zmija ga ujede. Orao ispusti zmiju i ona padne pred noge trojanskih ratnika koji nastupaju u pet
urinih skupina. Pulidamant savetujs da prekinu juri. Hektor na to ne pristaje. Trojanac
Sarpedon se istie junatvom; obara i deo grudobrana na ahejskom bedemu. Napokon Hektor razvali
ogromnim kamenom jednu od kapija ahejskog tabora.
Odabrali smo iz Borbe oko bedema uvodni odlomak - o potonjoj sudbini i nestanku ahejskog
bedema. Ovaj, rekli bismo arheoloki pogled u budupost izuzetakje u Ilijadi. Moda je bio
potreban docnijim naratajima da bi se objasnilo zato u trojanskoj ravnici nema tragova
desetogodinjeg logorovanja ahejske vojske. Ni bedema vie nema. Spomen uva samo pesma. Drugi
odlomak js s kraja pevanja. U njemu je Hektor prikazan kao gorostas. U opisu probijanja kapije
nalazimo veliki broj pojedinosti - o veliini i obliku kamena, kako ga heroj nosi, kako staje da ga
baci, kako kamen udari i polomi poluge vratnica. Tu vladaju konkretnost i realistinost u detalju,
svojstveni homerskom epskom kazivanju.
I. Sudbina bedema posle razorenja Troje
Dokle je iveo Hektor i gnjevan bio Ahilej
i dok stajae grad nerazoren Prijama kralja.
dotle je ostao itav i ahejski velikm bedem.
Ali kad izginue prvaci trojanski borci,
i ve neki Argejci, a neki ostae ivi,
i kad Prijamov grad bi razoren desetog leta,
i kad Argejci u milu otplovie oinsku zemlju,
tada zakljue bozi Posidon i s njim Apolon
bedem da srue, poto sve jake vode navedu
tono se s Idskih planina odozgo u more liju:
Res i Heptapor i Kares i Rodij-reka i Grenik
zatim i divni Esep, Simoent i jo Skamandar,
gde su titovi mnogi od koe govee u prah
pali i lemovi mnogi i polubogovi borci.
Svima rekama Feb Apolon na istu stranu
okree ua i tok im za devet navrati dana
bedemu, a Div kie besprekidne pusti, da bedem
bre u more ode. Zemljotresac s trozupcem krene
napred, i sve iz temelja grede i kamenje s njima
to su podigli s mukom Ahejci u valove baci,
i sve poravni kraj Helesponta brzo to juri,
obalu prostranu svu on peskom pokrije opet
sruivi bedem i reke u korito navrati natrag
70
71
TRINAESTO PEVANJE
NASLOVLJENO
BITKA KOD LAA
Kapija ahejskog bedema je probijena. Trojanci su provalili u logor. Boj se ve vodi nadomak
brodova, poslednje odstuppice grke vojske.
Zevs (Div) odvraa pogled sa bojita pod Trojom. Bogovi, pak, skloni Ahejcima vie ne mogu
da gledaju mirno njihova stradanja. Uprkos Zevsovoj zabrani, Posidon se umea u boj. Prima lik
gatara Kalhanta i bodri ahejske borce. ini to onda i u obliju Toanta, gnevan to mu je Hektor ubio
unuka Amfimaha. Oba Ajanta i ostali ahejski borci opet smelo ulaze u bitku. Naroito se odlikuje
kritski kralj Idomenej. Kod Trojanaca Pulidamant predlae veanje. Opominje Trojance da Ahilej
nee dugo izostati iz boja. Hektor okuplja snage, navaljuje, nastaje silna vika.
Iz Borbe kod laa dajemo dva uvodna odlomka u kojima se prikazuje kako Posidon dolazi da
pomogne Ahejce. Ve je antika knjievna kritika visoko cenila prvi od tih odlomaka kao veoma
uspeo opis snage i dostojanstva jednog od najveih bogova antikog sveta.
I. Posidon dolazi u pomo Ahejcima
Nije nemarno bdeo bog zemljotresac moni;
jer on, ude' se bitki i borbi, seae tada
na najviem vrhuncu umovitog trakoga Sama;
cela se otuda Idska planina mogla ca vidi,
video se i Prijamov grad i ahejske lae.
Iz mora izroni on i onde se posadi ale'
Ahejce jer ih biju Trojanci, a gnjevan na Diva.
Odmah se spusti odande s nepristupnog planinskog vrha
korakom brzim, a gore visoko se tresle i uma
sve pod stopama bojim Posidona kad je kora'o.
Triput korakne nogom i etvrtom stigne do cilja,
u grad Egu, gde dvor mu u morskoj lei dubini
slavan, i zlatan, i blistav, i sazdan da veito traje.
Onamo stigavi on medonoge upregne konje,
brze k'o vetar, griva na vratu bee im zlatna;
potom se u zlato on obue i prihvati blistav
bi od zlata ispleten i na kola popne se svoja.
Pogna uz talase konje, i veselo stanu se pod njim
igrat' ivotinje morske, poznaju' svoga vladara,
sve se od radosti more rasklopilo, konji su brzo
leteli, iije se medna osovina skvasila nigde,
konji lakoskoki njega dovezu do ahejskih laa.
II. Posidon hrabri oba Ajanta
Podobni ognju ili oluji Trojanci u skupu
iahu pomamni udilj za Hektorom, Prijamu sinom,
s vikom i besnom hukom u nadi brodove da e
ahejske dobit' i sve junake pobiti kod njih.
Ali zemljodrac bog Posidon zemljotresac stane
bodrit' Argejce im iz dubokog izroni mora,
72
79
PEVANJE ESNAESTO
NASLOVLJENO
PESMA O PATROKLU
Patrokle preklinje Ahileja da mu dozvoli da pritekne u pomo saplemenicima, Ahejcima, i
povede u borbu Ahilejeve Mirmidonce. Sam Ahilej jo ne odustaje od gneva. Ipak daje Patroklu svoju
opremu i dozvolu da se bori. Zahteva, meutim, da se Patrokle vrati im odagna Trojance od ahejskih
brodova. U ograju posustao je ve i poslednji branilac ahejskih brodova, Ajant sin Telamonov.
Patrokle, opremljem Ahilejevom opremom, desetkuje Trojance. Ubija i Sarpedona, Zevsovog sina.
Zanet uspehom zaboravlja na Ahilejev zahtev. Goni Trojance sve do zidina grada. Penje se i na bedeme
Troje. Odatle ga otera bog Apolon. Sada se Hektor, ohrabren, okree na Patrokla. Okraj traje dugo.
Sunce se priklanja zapadu. Apolon najzad udari Patrokla u lea, te se ovome pomuti svest. Kaciga mu
padne, tit odleti. Apolon mu skida Ahilejevu opremu. Sada Patrokla prvo s lea pogodi Euforb.
Onda ga okupi Hektor, od ije ruke Patrokle gine.
Pesmu o Patroklu donosimo u celini. Ona je jedno od kljunih pevanja Ilijade.
PESMA O PATROKLU
Patroklo moli Ahileja da mu dopusti da s
Mirmidoncimi pohita u pomo Ahejcima
Oko pokrivene lae junaci se borahu tako,
a tad Patroklo prie Ahileju, ljudi pastiru,
tople ronei suze k'o izvor-voda u senci,
kada se s hridine strme razliva tamna joj voda.
Kada ga primeti brzi Ahilej, stane ga alit,
besedu otpone s njime i krilate prozbori rei:
ta si se, Patroklo, usplak'o to k'o devoje ludo,
koje sa materom tri i za skut je hvata i moli
da ga u naruje digne, i ustavlja, a njoj se hiti,
plaui pogleda na nju, dok ona ga ne uzme sebi:
njemu si, Patroklo, slian kad umilne prosipa suze!
Da l' e Mirmidonce o em izvestit' il' samoga mene?
Ili si sam iz Ftije za kakve doznao vesti?
ivi jo Aktorov sin Menetije, kao to kau,
med Mirmidoncem sin Eakov ivi jo, Pelej,
mi bismo, ivi da nisu, za njima tuili mnogo.
Ili narie ti za Argejcima ovde to ginu
kod laa prostranih da bi za nasilje platili svoje?
Kazuj, nita mi ne krij, da znadem k'o i ti to znade?"
Teko uzdiu' ti mu, o Patroklo konjie, ree:
Najjai ahejski bore, Ahileju, Pelejev sine,
nemoj se srdit', jer alost Ahejce stisnu tolika,
jer ve svi junaci, to dosad najbolji behu,
lee u brodovima kad strela il' koplje ih rani:
Tidejev snani sin Diomed ranjen je vee,
ranjen je kopljanik slavni Odisej i Agamemnon
i Euripil je vee u bedro strelicom ranjen.
80
PEVANJE OSAMNAESTO
NASLOVLJENO
KOVANJE ORUJA
Glas o pogibiji njegovog druga Patrokla stie napokon i do Ahileja. Junaka obrva silna bol.
Jauke mu uje i boginja Tetida, na dnu mora. Ona pohita da sazna kakav je jad snaao njenoga sina.
Odvraa Ahileja od boja, ali uzaman. Kazuje mu da saeka dok mu od boga Hefesta donese novu opremu.
Tetida odlazi na Olimp. Patroklovo telo jo nije sasvim bezbedno. Trojanci pokuavaju i dalje da
ga otmu ahejskim junacima koji ga odnose. Hera uto porui Ahileju neka se pojavi na bedemu ahejskog
tabora i zaplai Trojance. Ahilej to uini. Donose mu Patroklovo telo. A Hera pouruje zalazak
sunca jer sa danom i boj prestaje. Oprezni Pulidamant savetuje Hektoru da se, s vojskom, povue u
grad. Hektor ga ne poslua i logoruje u polju. Ahilej oplakuje Patrokla. Hefest kuje opremu za
Ahileja.
Osamnaesto pevanje donosimo u celini. Zapoinje scenom izmeu ojaenog Ahileja i njegove
boanske majke. Zavrava se opisom tita koji boanski kova Hefest kuje za Ahileja, ukraujui ga
prizorima iz ratnikog i mirnodopskog ivota.
KOVANJE ORUJA
Ahilejeva slutnja i jadikovanje na glas
o Patroklovoj smrti
Tako se oni onde k'o ognjeni borahu plamen,
a Antiloh brzi Ahileju stie k'o glasnik.
Nae ga ispred laa to uvis im kljunovi idu,
100
PEVANJE DEVETNAESTO
NASLOVLJENO
AHILEJ UTOLIO GNJEV
Smrt Patroklova ispripovedana u prethodnom pevanju izaziva presudni obrt u Ahilejevom
dranju. On bi da krene odmah u bitku. Ali kroz celo devetnaesto pevanje do toga ne dolazi. Zakon
epske retardacije ovde je na delu.
U zoru boginja Tetida donosi Ahileju ratniku opremu koju je iskovao Hefest. Patroklovo
telo premazuje boanskom ambrosijom kako bi se ouvalo od raspadanja, do sahrane. Ahilej saziva
skuptinu. Izjavljuje da odustaje od svoga gneva i podstie Ahejce na borbu. Agamemnon priznaje
svoju greku. ali se, u opirnoj besedi, kako je pogreio zaslepljen voljom bogova. Obeava darove
i otkupe. Kune se da Brisejidu nije dotakao. Ahilej i Agamemnon sveano se izmire. Ahilej misli
samo na boj. Odisej ga, tekom mukom, uveri da ljudstvo treba da obeduje pre bitke. Agamemnon alje
darove Ahileju. Sa darovima Brisejidu. Ova narie nad mrtvim Patroklom. Vojska jede. Ahilej nita
ne prinosi ustima. Nee da jede dok Patrokla ne osveti. Po Zevsovom nareenju boginja Atena ga
krepi boanskom hranom - nektarom i ambrosijom. Najzad se Ahejci kupe da krenu u bitku. Ahilej se
oprema i penje na borna kola. Ksanto, jedan od njegovih besmrtnih konja, prorie mu skoru smrt.
Iz devetnaestog pevanja odabrali smo odlomak u kom Ahilej narie nad mrtvim prijateljem. Otkriva
nam pesnik Ilijade ovde drugu, oveniju stranu Ahilejeve prirode. Donosimo zavrnu scenu
oruanja i zlokobnog proroanstva koje Ahileju kazuje njegov konj Ksanto. Oruanje je ovde veoma
bogato razvijena tipina scena junakog epa.
I. Ahilej narie kraj mrtvog Patrokla
Oko Ahileja potom stareine stanu se skupljat'
mole' ga neka rua, al' jecaju' on je odbij'o:
Molim vas ako me koji od milih slua drugara,
114
117
134
142
144
NAPOMENE
Atine naao druge sline peatnike i utvrdio je da potiu sa ostrva Krita. Tako su nastala prva
osnovana nagaanja o staroj minojskoj i mikenskoj pismenosti. Ne samo antika predanja nego i
arheoloki podaci govorili su o razvijenoj ekonomskoj strukturi minojskog kraljevstva na Kritu. To
ostrvo, izolovano u sreditu istonog Mediterana, razvilo je visoku civilizaciju. Arheoloki
nalazi zlatnih i srebrnih predmeta pokazivali su da je Krit morao imati razvijeno i
specijalizovano zanatstvo. Ovakva visoka specijalizacija zahteva razvijenu podelu rada, a podela
rada ekonomski sistem koji specijalistima obezbeuje uslove za ivot. Iz toga je za Evansa
proisteklo pitanje da li takva razvijena drutvena struktura ne zahteva nuno i neku vrstu
pismenosti, barem radi voenja osnovnog knjigovodstva u kraljevskim palatama Krita i po utvrenim
dvorovima mikenske gospode na Peloponesu.
Evans je krenuo na Krit, koji je jo bio u turskim rukama, i tu je, po selima, naao mnoge
sline peatnike. Seljanke su ih nosile kao amajlije i nazivale su ih davaocima mleka" ili
mlenim kamenovima" galuses i galopetres. Starije ene, koje se vie nisu nadale porodu, rado su
ih prodavale, dok se mlae nisu htele odvojiti od tih amajlija. pa je Evans uzimao samo otiske.
Sakupljeni materijal mu je omoguio da prvi pouzdano utvrdi postojanje jedne stare pismenosti na
terenu potonje Helade, ije je ishodite bio Krit. Ali tekstove na antikim peatnicima Evans nije
mogao da proita niti je mogao rei na kome su jeziku sastavljeni. Velika starina arheolokih
nalaza sa Krita, legende o moi kritskog vladara Minoja ili Minosa i prvobitnoj zavisnosti
helenske Atine od Minojeve prestonice Knososa, bili su povod pretpostavci da je minojska
civilizacija staroga Krita bila nehelenska i prehelenska i da su ona i njoj srodna mikenska
civilizacija na Peloponesu nestale kada su ih pokorili helenski doseljennci, koji su poeli da
prodiru sa balkanskog severa ve negde oko 2000. godine stare ere. Poptto je Evans 1900. godine
otkopao u starome Knososu na Kritu i bogat arhiv glinenih ploica ispisanih minojsko-mikenskim
znacima, bilo je dokazano i postojanje minojskog dvorskog knjigovodstva. Sline tablice naene su i
u mikenskom Pilu na Peloponesu, pa je Evansova teorija o iskljuivo nehelenskoj i prehelenskoj
minejsko--mikenskoj civilizaciji imala punih pedeset godina velik broj pristalica.
Evansovo shvatanje kao da je objanjavalo zato Ilijada i Odiseja prikazuju kao nepismene
junake herojskog doba, iako mnogi od njih potiu ba iz oblasti gde su naeni ostaci starije
pismenosti. Ako je minojsko-mikensko pismo sluilo samo nehelenskom stanovnitvu, bilo je
razumljivo to ga se Heleni nisu seali. Nije bio neobian ni sasvim izolovani podatak Ilijade
prema kome je kralj Proit, vladar Tirinta, grada u neposrednoj blizini Mikene, poslao u Likiju
nekakve znake koje je nacrtao na sloenoj dasci da bi svome tastu saoptio da smakne donosioca
poruke, junaka Belerofonta. U skladu sa Evansovim shvatanjem, ti su znaci mogli biti sasvim bledo
seanje na nehelensku mikensku pismenost, jer Proit pripada generacijama legendarnih vladara
jo iz vremena pre trojanskog rata, dakle u legendi je stariji od nepismenih Ahejaca Ilijade.
Meutim, kada je godine 1952. Majkel Ventris najzad uspeo da deifruje mikensko pismo neto drugaiji minojski zapisi ni danas jo nisu proitani - pokazalo se da su se mikenskim
pismom sluili Heleni i da je ve liman bio na dobrom putu kada je govorio o helenskim
stanovnicima Mikene. Zapisi sastavljeni mikenskim pismom naeni su na Kritu u Knososu, gde su
helenski doseljenici pokorili minojske starosedeoce, na zapadnom Peloponesu u Pilu i na istonom
Peloponesu u Mikeni i Tirintu, dakle na msstima gde su prema Ilijadi vladali Idomenej, jedan od
prosaca lepe Helene. Nestor, mudri savetodavac ahejskih vojskovoa, Agamemnon, glavni zapovednik
Helena pod Trojom, i pre njih i pismeni Proit.
Ovim otkriem ipak nije sasvim premoen jaz izmeu istorijske stvarnosti i mitizovane
istorije epova, tj. razlika izmeu pismenih mikenskih Helena i nepismenih epskih Ahejaca.
Mikenska civilizacija javlja se oko 1550. godine, a u punoj je snazi oko 1400. kad savladava glavna
sredita minojskih starinaca na Kritu. U to vreme mikenski Heleni kao da su se poeli probijati i
prema maloazisjkom kopnu, jer tragove njihovih naseobina nalazimo na ostrvu Rodu i u oblasti
maloazijskog grada Mileta. Ali novija arheoloka istraivanja su utvrdila i to da ona trojanska
naseobina koja je propala u to vreme nije stradala od neprijateljske ruke ve od zemljotresa. Tek
156
idua, sedma naseobina, sloj VII-a, opustoena je u ratu, i to oko godine 1200, to je doista veoma
blizu godini 1184, tradicionalnom datumu razorenja Troje. Ali arheolozi su pokazali takoe i da je
mikenska mo propala naglo oko godine 1200, pa, prema tome, u to doba mikenska gospoda nisu mogla
da organizuju velik pohod preko mora kakav je opisan u Ilijadi. Stoga je verovatnije da su sedmi grad
na breuljku Hisarliku, arheoloku Troju VII-a, razorila ona varvarska plemena koja su u velikoj
seobi naroda poetkom XII stolea stare ere krenula iz severnijih predela ne samo prema jugu
Balkana nego i u Malu Aziju, preko moreuza na ijoj se azijskoj strani nalazila Troja.
Pokreti tih varvarskih plemena, meu kojima su najznaajniju ulogu moda igrali Frigi i
Iliri, potisnuli su nove grupacije helenskih plemena prema jugu Helade. Ta nova plemena, meu
kojima su verovatno najvaniji bili Dorci, ugrozila su starije helenske doseljenike, nosioce
mikenske civilizacije. Na drugoj strani narodi sa severa" ili narodi sa mora", kako
staroorijentalni izvori nazivaju plemena koja se sele, kao razorni talas zapljusnuli su obale Male
Azije, oborili su Hatua, dananji Boghaskej, prestonicu silnog hetitskog carstva, pa su prodrli
sve do severoistonih ogranaka Nilove delte. Tu su im se Egipani suprotstavili godine 1188,
zaustavili su njihove bujice i uinili da se one, oslabljene, razliju u raznim pravcima.
Kroz mitove o Minoju, Minotauru i lavirintu, Arijadni i Teseju, za koje zna pesnik Ilijade,
naziremo neto od onoga sukoba u kome su mikenski Heleni oko godine 1400. potisnuli i pokorili
nehelenske minojske starince. Ali za razvoj helenskog mita, junake pesme i epopeje znaajnija je
promena koju je, oko 1200, donela seoba naroda. Scena za prvi in istorije helenske knjievnosti,
iji su puni i zavrni izraz Ilijada i Odiseja, stvorena je padom mikenske civilizacije, iji su
tvorci bili rani helenski doseljenici. U pomeranjima helenskih plemena koje je izazvala seoba
naroda znaajnu ulogu ima i kolonizacija maloazijskih obala za koju je put bio otvoren padom
hetitskog carstva. O tim pomeranjima svedoi i raspored helenskih dijalekata poznat iz arhajskog i
klasinog doba. Ti dogaaji se ogledaju i u samoj tematici Ilijade i Odiseje, samo to su sva ta
seanja prelomljena kroz prizmu narodnog pesnitva koje mitizuje istoriju i onih promena koje je
Heladi doneo period od XII do VIII stolea stare ere, razdoblje koje se naziva helenskim srednjim
vekom" zbog opteg pada kulture i stalnih sukoba izmeu plemena i manje ili vie samostalnih
kneeva.
Ovo razdoblje helenske istorije nam je najmanje poznato, ali ono je, svakako, prodiranjem novih
snanih plemenskih skupina i meanjem sa starijim stanovnitvom, stvorilo preduslove za razvoj
specifine helenske kulture. Razdoblje od XII do VIII stolea po svoj prilici je i vreme kada je
helenski mit dobio onaj oblik u kome je poznat Evropi do dana dananjeg. Na kraju tog razdoblja
likovna umetnost helenskog kopna razvija u punoj meri geometrijski stil, nov i razliit od
minojsko-mikenskog naslea, a maloazijske kolonije na literarnom polju dostiu najvii domet u
Ilijadi i Odiseji, epovima koji se pripisuju pesniku Homeru.
II. O NARODNIM PEVAIMA I PESNIKU HOMERU
Za maloazijsku Joniju kao mesto nastanka Ilijade i Odiseje govori legenda koja pripoveda kako
je te spevove sastavio Homer, putujui peva poreklom sa jonskoga istoka. Pouzdaniji je svedok jezik
samih epova koji je vetaka tvorevina, meavina jonskih i eolskih dijalekatskih elemenata. Heleni
su svakako pevali junake pesme i priali legende i mitove ve pre svog naseljavanja po anadolskim
obalama, jer legendarni likovi i sudbine helenskih boraca pod Trojom redom su vezani za balkansku
Heladu i za Pelopones, to znai da su tu uli u svet narodne knjievnosti. Meutim, iako prve
zaetke helenske junake pesme treba traiti na helenskom kopnu, ta je pesma naglo izrasla i bujno se
razgranala u maloazijskoj Eolidi i Joniji, meu potomcima prvih helenskih kolonista i nezavisno
od istodobnog sporog toka i oskudnog literarnog razvoja helenskog kopna.
Ilijada i Odiseja su u Heladi bile najitanija knjievna dela. One su bacile u zasenak
starije i srodne pesme kraeg obima, sline naoj narodnoj, epskoj pesmi. Takve starije pesme u
Heladi su prvo pevali uesnici u ratu, kraj logorske vatre i domaeg ognjita, a posle su ih pevali
157
pevai od zanata obilazei dvorove kraljeva i velmoa. Najzad su i pevae profesionalce zamenili
deklamatori zvani rapsodi, koji su junake pesme i spevove recitovali sa tapom u ruci po palatama
plemia, o verskim sveanostima i na vaarskim skupovima.
Ilijada i Odiseja nose u sebi znake ovog razvoja epskog pesnitva, koji u Heladi nije bio
samo dug nego je morao biti i bogat obdarenim pojedincima, pevaima stvaraocima. Bez tih bezimenih
umetnika, bez njihovog dara i oseanja za pesniku re i lepotu, ne bismo mogli razumeti pojavu
veoma sloenih odlika epskoga izraza koji helensku epiku odvajaju od staroorijentalne i uzdiu nad
folklornom junakom pesmom raznih naroda. Te odlike moemo uoiti uporeivanjem Ilijade i
Odiseje sa naom junakom pesmom, pri emu treba imati na umu i to da podudarne elemente izraza
nalazimo u epskom pesnitvu irom sveta. Do toga dolazi zato to narodni pevai ne ponavljaju
utvren i naizust nauen tekst, nego pesmu stvaraju stalno iznova, s nogu. Prilikom improvizovanja
bilo bi odvie naporno, kako za pevaa tako i za sluaoce, kada se ne bi mogli osloniti na ono to
je ve poznato. Peva zna osnovne crte pripovetke i glavne osobine likova, a slui se ustaljenim
izrazima i tradicionalnnm opisima, jer se scene i svojstva tipini za junaki ivot javljaju jednako
u raznim pesmama.
Po eolskim elementima sadranim u epskom jeziku Helena moglo bi se zakljuiti da je krug
pesama o borbi protiv Troje, ije je ime bilo Ilion pa se stoga Homerov ep zove Ilijada, razvio prvo
u oblastima oko ruevina Troje, na severozapadnoj obali Male Azije, gde su se bili naselili eolski
Heleni. Poto su te pesme prenete u ju-nije maloazijske naseobine jonskih kolonista, jonski
pevai i deklamatori sluili su se i dalje nekim eolskim reima i formulama. Tako su najlake
dolazili do izraza i sklopova rei ve prilagoenih epskome stilu i stihu herojske pesme. Ovde, u
Joniji - rekli smo ve - stare izvoae pesama, uesnike u boju i putujue pevae, postepeno su
potpuno zamenili rapsodi, recitatori, i ovde je, u uslovima miroljubive jonske aristokratije,
poljoprivredne i trgovake, dolo do stvaranja velikog herojskog speva. Jonski rapsodi, udrueni u
neku vrstu esnafa, irili su potom mit i legendu u novom epskom obliku po celoj Heladi i tako su
ih vratili matinom helenskom kopnu. U doba tirana i u prvim danima atinske demokratije,
recitovanje epova bilo je ustaljen obiaj koji je dobio n zakonsku podrku. U Atini VI stolea stare
ere zakon je nareivao da se svake etvrte godine, o Panatenejskom prazniku, izrecituju Ilijada i
Odiseja. U epskom obliku mit postaje svehelensko dobro, utie na pozniju horsku liriku i na atiku
tragediju u kojoj dobija novu snagu i nalazi nov poetski izraz.
U to doba ve su se javljali utvreni, pismeno fiksirani tekstovi spevova, koje su kao
dragocenost uvali lanovi jedne porodice ili jednoga esnafa rapsoda. Znai da prvo pismeno
beleenje epskih tekstova pada verovatno u vreme izmeu starih pevaa pesama i ovih docnijih
staleki organizivanih rapsoda. Istina je da ne znamo da li se moda i neki stariji pevai pesama
nisu oslanjali na zabeleene tekstove. Ilijada i Odiseja, u kojima itamo najstarija obavetenja o
njima, prikazuju ih kao improvizatore. a ne pominju pisanje alfabetom koji su heleni stvorili u
prvoj polovini IX stolea ugledajui se na pismo Feniana. Ovo utanje odgovara arhainoj
stilizaciji herojskog ivota u epu gde se ne pominju ni helenske kolonije u Maloj Aziji, iako su
Ilijada i Odiseja tamo nastale. Stoga, iako je umetnost herojske epopeje sauvala stil i tehniku
usmene epske pesme, ne moemo zaobii pitanje da li je i kako je na nju uticala pismenost. Odgovor
opet moramo potraiti u poreenju umetnosti Ilijade i Odiseje sa starijim stupnjevima epskog
pesnitva, koji nam nisu poznati sa starog helenskog tla, nego samo iz usmene kljievnosti naeg i
drugih naroda.
Vetina improvizovanja pesama zahteva vladanje velikim brojem stalnih izraza i formula.
esti su naroito spojevi imenice i prideva, iju je starinu teko blie odrediti. U naoj i
ruskoj junakoj pesmi javljaju se, na primer, neke istovetne formule, kao belo lice", gorke suze",
dobar junak" koje bi mogle biti naroito stare i poticati iz zajednikog slovenskog izvora, dok se
za formule u kojima se ruska i naa narodna pesma razilaze, kao rusko vlana majica zemlja" i
nae crna zemljica", moe pretpostaviti da su nastale u novije vreme. U pesmama u kojim se, kao u
158
naim ili ruskim, javlja velik bro| ovakvih formula, esto se javljaju i ustaljeni stihovi, kao nae
Boe mili, uda velikoga", Kad u jutru beo dan osvanu", a ponavljaju se i stalne skupine stihova.
Pojava formule i stalnih stihova esta je u usmenoj knjievnosti i junakoj pesmi raznih naroda,
ali nigde ustaljene formule, stihovi i grupe stihova nisu tako brojni kao u Ilijadi i Odiseji, u tzv.
homerskim himnama i u odlomcima iz izgubljenih helenskih epova. U improvizovanoj pesmi
narodnih pevaa formula se esto uzima mehaniki, pa je ona stoga vidljivija i mopotonija, manje
uklopljena u izlaganje i vie vezana za odreeno mesto, kao kod nas u stihovima Vino pije care
Kostadine", Vino pije silan car Stjepane", Vino pije Musiu Stevane" ili Knjigu pie
Hasanaginica", Knjigu pie od Udbine Pamda", Knjigu pie od Krajine Mujo". I u Ilijadi i
Odiseji nailazimo na mehaniku upotrebu formula. Ruho koje Nausikaja nosi da ga opere je
blistavo", mu koga Erifila izdaje je drag", iako te epitete na tim mestima ne bismo oekivali.
Meutim, pomou malih izmena ili vetim odabiranjem, pesnik u Ilijidi i Odiseji gotovo redovno
prilagsfava ustaljene epske formule mestu koje im daje u stihu i reenici, tako da je veoma retko
nejasan, a nasleena formula ne ometa lak i prirodan tok njegove misli. Sam stih helenskog epa,
heksametar, znatno je sloeniji i pokorava se stroim zakonima od stihova ruske ili nae junake
pesme, pa je verovatno ve starim helenskim pevaima bio potreban vei broj ustaljenih izraza i
stihova da bi bez zastajkivanja i nesklada mogli da improvizuju. Pa opet, mada naroita gipkost i
prilagodljivost helenske epske formule nee biti iskljuivo zasluga pesnika Homera, kome se
pripisuju Ilijada i Odiseja, u svekolikom Homerovom epskom jeziku prisutan je paradoksalan spoj
suprotnih crta. S jedne strane Homer se slui formulama znatno vie i doslednije od ostalih
pesnika spskih junakih pesama iz raznih naroda, a s druge on nije monoton i nejasan, nego postie
mnogo raznovrsnije i tananije efekte od njih. ini se da bi se ovo moglo objasniti time to Homer
stvara u vreme kada se meu Helenima irila pismenost. Iako je pesme i dalje sastavljao na nain i u
stilu pevaa i rapsoda improvizatora, Homer je, oslanjajui se bar unekoliko na pismo, mogao da
posveti vie vremena i panje ispravljanju i doterivanju svojih stihova.
Stalni motivi i mehanika sredstva improvizacije esto se javljaju u uvodima junakih
pesama, jer je teko poeti pesmu s nogu, a jo je tee poeti je lepo. irom sveta epska pesma rado
uzima stereotipne poetke i govori o junacima koji polaze na put (Pojezdie do dva pobratima...")
ili o snu koji predskazuje dogaaje prikazane u pesmi (Sanak snila Ivanova majka..."). Bezimeni
narodni peva ovim motivima ne poklanja gotovo nikakvu posebnu palju. Slue mu samo da pone sa
pevanjem i on ih ne povezuje dublje sa tokom izlaganja. Pesnik Ilijade, meutim, ne zadovoljava se
takvim mehanikim postupkom. Bogovi alju zapovedniku ahejske vojske pod Trojom san, ali varljiv, u
elji da pokrenu ratnike u nove bojeve. Motiv prorokog sna dat je ovde u osobenom vidu, sledi posle
prvoga pevanja u kome je obrazloen Ahilejev gnev i slui pesniku da prikae sloenu
Agamemnonovu linost. Jer, iako Agamemnon san shvata kao predskazanje, on postupa veoma udno.
Saziva skuptinu da iskua vojsku i kazuje da je reio da se vrati u domovinu. Likovi ahejskih
junaka, naroito lik razboritog Odiseja, stupaju ivi pred nae oi, a u vojsci dolazi do uzbune.
Drevni i opti motiv epskog uvoda pesnik Ilijade je oslobodio konvencionalnosti i izgradio ga je
originalno, pretvarajui ga u nosioca veoma line i rafinovane umetnosti.
U novogrkoj i naoj narodnoj pesmi omiljen je u uvodima motiv prorokog leta zlokobnih
ptica (Poleela dva vrana gavrana..."), u ruskoj i naoj motiv gozbe i goenja (Vino piju...",
Slavu slavi..."), dok se u epici mnogih naroda javlja motiv iznenadnog gosta koji donosi neku vest i
tako pokree akciju i naraciju pesme. Uzmimo poetak nae pesme Marko Kraljevi i dvanaest Arapa,
gde je spoj motiva goenja i iznenadnog dolaska naroito dramatian stoga to je miru i uivanjima
Markovog odmora suprotstavljena uznemirenost i nevolja devojke koja je sama rtva dogaaja:
ator penje Kraljeviu Marko
na Arapskoj pokrajini ljutoj,
pod atorom sede piti vino.
Jote Marko ae ne popio,
159
neku odreenu funkciju u toku izlaganja. Najee se kroz prikaz prirode odreuje vreme ili
godinje doba znaajno za samu radnju:
a kad doe bijel danak urev,
sva se gora listom preobue,
crna zemlja travom i cvijetom,
i iljeze jagnje za zaklanje,
svezae se konji u pajvane,
planine se kitis jablanom;
tade vezir sitne knjige pie...
Pesnik Ilijade odstupa od ovog opteg pravila anonimne junake pesme naroito u
uporeenjima, koja su daleko razvijenija nego poredbe nae junake pesme. Ostajui realistian u
nainu opisa, on se ponekad i izvan uporeenja uzdie daleko iznad prikaza prirode u junakoj
pesmi, na primer kada slika borbu Ahileja i renoga boga Skamandra u trojanskoj ravnici koju je
zahvatio poar:
Najpre se poljem oganj razgori i paljae mrce,
to ih bee na rpe, a smae ih divni Ahilej.
Celo se osui polje, i bistra se potisne voda.
K'o to u jesenje doba kad Boreja osui brzo
skoro nakvaen votnjak, a teak se raduje tome:
tako se osui cela poljana, mrtvaci izgore;
potom blistavi plamen, u reku navrne Hefest.
Metljike ponu da gore i brestovi a s njima vrbe,
lotos goreti stane i sita a s njima kipir,
sve to uz lepu je reku na bregu u obilju raslo.
Jegulje i druge ribe u vodi stanu da ginu,
to su ovud i onud po lepoj plivale vodi,
pone ih daviti dah dovitljivog boga Hefesta.
Vidimo da u pesnitvu Ilijade nasleene crte junake pesme bivaju podreene novim
umetnikim ciljevima i poinju da istupaju iz granica mehanizma improvizacije. Sve svedoi o
darovitom tvorcu, ali i o tome da se ve u prethomerskoj helenskoj epici razvila osetljivost za
umetniki oblik i ekonomian izraz, koji su tvorevina napora u kome je uestvovalo nekoliko
stolea saradnje izmeu izvoaa-improvizatora i njegove publike iji ukus ve nije bio sklon
bezoblinom obilju i neumerenoj fantastici.
Moramo, dakle, ponovo postaviti pitanje gde je u dugom razvoju helenske epike Homerovo mesto
i kakva je u njemu njegova uloga. Rekli smo, linost Homer to je za nas prvo legenda, dosta nejasna i
protivrena. Zatim, to je onaj Homer na koga mislimo kada govorimo o pesniku Ilijade, ostavljajui
po strani pitanje da li je taj Homer ispevao i Odiseju. Za ovog naeg Homera moemo rei barem ono
po emu se on razlikuje od Homera iz legeide. Homer legende podvrgnut je oigledno postupku
arhaizovanja kome podlee i stilizacija epa. On stoji negde po sredini izmeu putujuih pevaa i
prvih recitatora-rapsoda. Autor Ilijade, meutim, Homer o kome govorimo, dobro je poznavao
sloenu tehniku rapsoda tako da ga moramo staviti u vreme kada je ta recitatorska tehnika bila ve
potpuno razvijena. Stoga emo uzeti da je vreme u koje treba staviti Homera kao pesnika Ilijade VIII
stolee stare ere i da je mesto nastanka Ilijade maloazijska Jonija, dakle predeo na sredinjem delu
anadolske obale gde su u to vreme cvetale bogate naseobine helenskih Jonjana i gde se ve irila
pismenost preuzeta od fenikih trgovaca.
162
Ipak znaaj pismenosti ne sme se ovde odvie isticati, naroito ne na raun tehnike usmenog
prenoenja knjievnih dela. Iako je pismo u staroj Heladi bilo poznato verovatno i pre Homera,
iako su tekstovi Ilijade i Odiseje i drugih dela arhajske i klasine helenske knjievnosti
beleeni ve dosta rano, knjievnost starih Helena prenoena je gotovo do vremena Aleksandra
Makedonskog vie usmenim putem nego knjigom. Pismeno fiksiranje literarnih tekstova nije vodilo
iroj prepisivakoj ili, kako bismo danas rekli, izdavakoj delatnosti. Ti su tekstovi bili
namenjeni esnafima deklamatora, glumaca i besednika. Sve do IV stolea stare ere ne samo ep, lirika
i drama nego i filosofska, retorska i istoriografska dela prenoena su publici usmeno i bila su
zamiljena i sastavljena za sluanje, a ne za itanje. Retki su dotada pisci koji, kao istoriar
Tukidid, ne ele da im delo bude preputeno kratkovekom ljudskom pamenju i oteenjima koja
tekstu donosi i najvetija deklamacija. Tek sa Tukididom i filosofom Platonom, ija umetnika
re poinje dosledno da se suoava sa problemom prebacivanja ive i neposredne filosofske
diskusije na hartiju, poinje u Heladi da uzima maha naelo pisane knjievnosti, knjievnosti
koncipirane za itanje. Istovremeno su Tukidid i Platon prvi veliki helenski pisci koji su
odluno odbacivali staru legendu i mit, i tako obeleili kraj arhajske i klasine helenske
knjievnosti, razdoblja u kome mit nije bio ni dokona pria, ni puka igra mate, niti samo
literarna tema, nego je kao pokuaj tumaenja sveta jo u sebi nosio mnoge crte pravog i prvobitnog
narodnog stvaralatva.
164
Glavni prijatelj - kad je dvojici ljudi otadbina razdaleko, a oni meu sobom ive u velikom
prijateljstvu, te e jedan drugome initi doek i potenje kad mu doe kao gost, onda su oni jedan
drugom glavni prijatelji. To od prilike znai glavni prijatelj i u naoj narodnoj pesmi, na primer
Vuk II, br. 39, str. 322-330 (Vid. Milo N. uri: Prijateljsteo u staroj Heladi i glavno
prijateljstvo u Helena i Srba, Let. Mat. srp., god. 139, knj. 392. sv. 6 dec. 1963. str. 563-569).
Glasnik - zbog svoje razboritosti potovan i kao tienik Divov smatran za nepovrediva. Slui
kralju i optini u svima prilikama javnog ivota u narodnoj skuptini, kod rtve, kod gozbe
stareina, kod doeka i pratnje stranih gostiju.
Gorga - strana neman u Hadu i na Divovoj egidi. U Homera samo jedna, a u Hesioda tri: Eurijala,
Stena i Medusa; namesto kose nose na glavi zmije i stanuju daleko na zapadu.
Danajci - u Homera ime za ceo helenski narod kad ga ima na umu u borbi pod Trojom; vid. Argejci
Ahejci.
Dardan - 1) sin Diva, otac Ila i Erihtonija, rodonaelnik Trojanaca (Dardanaca), osniva
Dardanije: 2) sin Bijantov.
Demetra - boginja koja je davala miran ivot, a starala se za useve i plodove, mati podzemne boginje
Persefoneje.
Div (Zeus ili bolje, Zej) prvobitno bog neba; upravlja oblacima, kiom i vetrovima, gromom i
munjom, i boguje na visinama. Otuda sve vidi, i u njega je najvea mudrost i snaga, pa zato i najvea
vlast. On je otac bogova, ali i ljudima otaca, u isti mah, kralj i vladar nad vladarima. Dece ima kako
meu bogovima i boginjama tako i meu smrtnim ljudima i enama. On ne stoji sasvim presudno ni na
jednoj od zaraenih strana, nego se samo stara da se vri sudbina, da se nita ne dogodi izvan nje.
Posveeni su mu orao, hrast i svi vrhunci visokih gora. On je, dakle, u Helena ono to je u starih
Inana Indar, a u Rimljana Jupiter.
Dimos - personifikacija straha koji ljude spopada u ratu: sa Fobosom, koja re isto znai, on je
pratilac ratnog boga Areja.
Diomed - sin Tidijev, kralj u Argu (na Peloponesu), jedan od najveih junaka u ahejskoj vojsci.
Dionis - sin Diva i Semele, bog vinogradarstva, koji svojim darom, vinom, razveseljava srce
ovekovo, rastura brige i bolove.
Diomeda - erka Forbantova s Lezba, robinja Ahilejeva.
Dodona - grad u Epiru, najstarije proroite u Heladi, i to Divovo.
Dolopi - pleme na Ekipeju u Tesaliji.
Eak sin Diva i Egine, erke renog boga Asopa. Sa enom Endrejidom, erkom mudroga kentaura
Hirona, imao je dva sina: Peleja i Telamona.
Egida - Divov blistavi tit kojim u ljude ugoni stravu, pa se stoga i zove Div egidonoa. Kad hoe
da iri strah, Div desnicom baca munje, a levicom trese egidu. Ona se opisuje u V-om pevanju st. 734742. esto je Div pozajmljuje Paladi Ateni, a ponekad i Apolonu.
Egijal - 1) ranije ime ahejskom primorju na severnom Peloponesu; 2) grad u Paflagoniji.
Egina - 1) ostrvo u Saronskom zalivu: 2) erka renog boga Asopa.
Elida - 1) zemlja u severozapadnom delu Peloponesa.
Eneja - sin Anhisa i Afrodite, vojvoda dardanski, jedan od glavnih junaka u trojanskoj vojsci.
Enija - strana i ubojita boginja rata, koja, kao i Arej, koga ona prati, uiva u krvavom ratnom
meteu.
Enijalije - u Homera isto to i Arej, ili se upotrebljava kao nadimak Arejev.
Epejci - stanovnici severne Elide.
Ereb 1) bog podzemnog mraka: 2) mraan i straan prostor pod zemljom kroz koji due pokojnika
stiu U Had.
Erida - boginja nesloge, svae i borbe, sestra i pratilja Arejeva u borbi. U krvavom ratnom meteu
ona ide od odreda do odreda i umnoava uzdahe boraca (polystonos).
Erinije - podzemni zli duhovi koji progone grenika. Homer spominje as jednu, as nekoliko njih,
ali im ne spominje ni poreklo ni imena.
165
Eter - vedri, isti, svetli nebeski prostor, koji je nad oblacima i zemaljskim vazduhom.
Etiopljani - u stvari ljudi s opaljenim licem: narod koji ivi na krajnjem Istoku i na krajnjem
Zapadu, svugde poboni, i zato ih bogovi vole i poseuju.
Etolac - stanovnik Etolije, zemlje u srednjoj Heladi.
Eubeja - dugako ostrvo u Egejskom moru, odvojeno Euripom od kopna.
Eudor - sin Hermijin i Polimelin, vo mirmidonski.
Eur - jugoistoni vetar koji donosi oblake i kiu.
Eurib - 1) glasnik Agamemnonov; 2) glasnik Odisejev.
Eurimedont - 1) sin Ptolemejev, uzdodra Agamemnonov; 2) sluga Nestorov.
Euripil - 1) Euemonov sin iz Tesalije; 2) sin Posidona i Astipalije, kralj na Kosu.
Euristej sin Stenelov, kralj u Mikeni, gospodar Heraklov.
Zakint - umovito ostrvo u Jonskom moru prema Elidi.
Zefir - zapadni vetar, veoma brz i otar; donosi kiu i sneg.
Ida - visoka gora, koja se iz Frigije prostire kroz Troadu i Misiju: puna vrela, dolina, zverinja i
uma.
Idomenej - sin Deukalionov, unuk Minojev, kretski kralj.
Il sin Trosov, otac Laomedontov, deda Prijamov. Po njemu se Troja zove i Ilij.
Ilitija - boginja poroaja koja ili pomae porodiljama ili im produuje bolove i zadrava
poroaje. Homer ih spominje as nekoliko, as samo jednu.
Irida personifikacija duge koja vezuje nebo i zemlju;
tako je postala boginja ko-ja nosi poruke bogovima ili poruke bogova ljudima.
Itaka - malo ostrvo u Jonskom moru, Kefaleniji na severoistoku, zaviaj Odisejev.
Jelo - Homerovi ljudi jedu ito, i to hlebac od jema i penice i meso od goveda, ovaca, koza i
krmadi, peeno na ranju. Mesosea see meso na male komade, a robovi i glasnici dele ga gostima,
koji sede na stolicama za malim stolovima. Svaki bi gost dobio prilian komad. Pre i posle ruka
peru se ruke, to se nije deavalo samo radi istoe, jer se jelo prstima, nego je to zahtevala i
religiozna dunost. Glavni je ruak bio o podne, osim toga jeo se doruak i veera.
Kadmejci - Tebanci, koji su to ime dobili po Fenianinu Kadmu, osnivau Tebe.
Kalhant sin Testorov, prorok i gatar ahejski pod Trojom.
Karci - stanovnici Karije, jugozapadnog dela Male Azije, srodni Lianima i Mitanima.
Kasandra - najlepa erka Prijamova. Posle osvojenja Troje. Agamemnon je povede sa sobom u Mikenu,
a ta je onde doivela, peva se u HI-om pevanju Odiseje. str. 421-423.
Kebrion - sin Prijamov, vozar Hektorov.
Kentauri - divlji narod u Tesaliji, vie podobni zverovima nego ljudima.
Kera - strana i mrana boginja raznih naina smrti, naroito krvave smrti na bojnim kolima.
Kefalenija - ostrvo u Jonskom moru; Kefalenci su kao podanici Odisejevi stanovnici ostrva Same,
Itake, Zakinta, Dulihije i komada obale.
Kikonci - traki narod na Hebru i na obali do Lisa.
Kipar - ostrvo u istonom delu Sredozemnog mora, poznato po kultu Afrodite.
Kitera - ostrvo izmeu Krete i june obale Peloponesa: tu je mnogo potovana Afrodita, koja je onde
rado prebivala, pa se zato zove i Kiterka.
Kola - sastoje se od laka drvena stoca na dva toka koji spreda pa s jedne i s druge strane ima nisku
ogradu (ko) od drveta, a njoj gore privren savijen drven obod - obluac, za koji se veu uzde kad
kola stoje. U osovinu je usaena ruda, koja je prema kraju uzdignuta, gde je privren jaram. Preu se
dva konja, a ponekad tri. Trei je konj zamena kad jedan pogoen padne. Od bojnih kola treba
razlikovati teretna, koja imaju etiri toka i na tavanu ko.
Koplje - sluilo je za udaranje ili, kao i kraa sulica, za metanje. Bilo je dugo do etiri metra,
Kopljaa je bila od jasenova drveta, a ima na oba kraja iljak od medi: donjim se, kad zatreba, koplje
zabode u zemlju, a gornjim se ubija. Kopljem se gaa izdaleka ili bode izbliza.
166
Kotur (disk) - okrugla ili obla, plosnata, ali u sredini odebela ploa od kamena, eleza ili drveta,
katkad bez rupe, a katkad s rupom i remenom u sredini za bacanje. Bacati se koturom bila je ve u
Homerovo doba obina igra.
Kreta - veliko ostrvo u Sredozemnom moru sa sto gradova (Ilijada II 649), to dokazuje da je Kreta
ve u Homerovo doba bila u velikoj meri prosveena zemlja.
Kron - otac Divov, Posidonov, Aidov, Herin, Demetrin i Hestijin; zato se Div po njemu zove i
Kronid (Kronovi) ili Kronion.
Ksant - 1) reka u Likiji, iz koje su Glauk i Sarpedon; 2) reka u trojanskoj dravi, koja se zove
Skamandar; 3) konj Hektorov: 4) konj Ahilejev.
Kureti staro pleme u Etoliji s glavnim gradom Pleuronom.
Lav - iz Homerova vernog opisa moe se pouzdano zakljuiti da je lav u njegovo vreme iveo u Maloj
Aziji i Heladi. U tim zemljama nestalo ga je tek u doba rimske vladavine.
Laa - u Homera ona slui samo za prevoenje. Oba kraja prednji i stranji, uzvijeni su kao rog. pa se
ona zato i zove na oba uzvijena kraja"; atribut jednakostrana'' tie se njene ravnotee; veslovita"
znai da na ivici svake strane ima mnogo klinova, na koje se natiu guve od koe, a u njih se zatiu
vesla. Kad je laa od kopna dovoljno udaljena i kad duva povoljan vetar, digne se katarka, koja stoji
usred lae i koja je dvama konopcima privezana uz kljun i krmu; ako je laa osidrana, katarka lei
lai ili pored nje, pa bi se na odlasku opet podigla. Mesto sidra sluilo je teko kamenje, koje je
probueno i na konopce privezano.
Lakedemon zemlja u junom Peloponesu s glavnim gradom Spartom, gde vlada Menelaj.
Laomedont - sin Ilov, otac Prijamov, kralj trojanski.
Lapiti - narod u Tesaliji pod gorom Olimpom.
Lezb - ostrvo u Egejskom moru uz maloazijsku obalu.
Lelezi - staro pleme rasejano po primorskim krajevima Helade i u Maloj Aziji, hrabri
mornari.
Lemno - ostrvo u severnom delu Egejskog mora, zbog vulkanske svoje prirode posveeno Hefestu, bogu
ognja.
Leta - mati Apolona i Artemide, to ih je rodila s Divom.
Likaon - 1) otac Pandarov: 2) sin Prijama i Laoteje, ubijen od Ahileja.
Likija - 1) gorski kraj u Maloj Aziji izmeu Sredozemnog mora, Pamfilije, Frigije i Karije; 2) mali
kraj na reci Esepu pod trojanskom vrhovnom vlau.
Lokrani - stanovici Lokride, zemlje u srednjoj Heladi.
Lotos - neka vrsta deteline (lat. trifolium melilotus ili lotus corniculatus .Linn.), sasvim razlina od
lotosa u IH-om pevanju Odiseje.
Luk - bio je napravljen od drveta ili dva kozja roga, koji su s donjim krajevima bili sastavljeni u
okovanom laktu. Tetiva je bila spletena od goveeg creva. Da bi luk bio gibak, natezan je samo onda
kad je trebalo, a za natezanje bila je potrebna velika snaga. Strele su bile od trske i imale su
trobridne vrhove. Noene su u tulu na levoj strani.
Mahaon - sin Asklepijev. lekar u ahejskoj vojsci.
Ma - napravljen od medi, s obe strane otar i podesniji za udaranje nego za bodenje. Drak je mogao
biti ukraen srebrom i slonovom kou. Noen je u konim ili kovanim koricama s leve strane na
remenu koji je tekao preko desnog ramena.
Meleagar - sin Enejev i Altejin koji je ubio kalidonskog vepra. Ali kad su se Etoljani (kalidonski)
i Kureti (pleuronski) posvaali za glavu i kou veprovu, i on pogubio jednog brata Altejina, mati ga
prokune, i on odustane od boja mada su ponueni bogati poasni darovi, dok nije naposletku Kalidon
od Kureta izbavio, ali sad bez onih darova.
Menelaj - sin Atrejev, brat Agamemnonov, mu lepe Helene, koju je odveo Parid.
Menetije - otac Patroklov (XI 765-803 i XXIII 85-88).
Meonci saveznici trojanski, stanovnici Meonije, a docnije se ta zemlja zvala Lidija.
Merion - sin Melov s Krete, hrabri ratni drug Idomenejev.
167
Uran - nebo, ali znai i najstarijeg boga, kome je (po najstarijem mitu) ena Geja (tj. zemlja): sinovi i
erke su mu Titeni.
Febo - nadimak Apolona kao boga svetlosti.
Feniani - dobro poznati Homeru, jer su sa svojim laama poseivali i helenske obale i ostrva i
dovozili na prodaju razlinu robu iz istonih strana.
Fobos - vid. pod reju Dimos.
Fokejci ili Foani - stanovnici Fokide, zemlje u srednjoj Heladi.
Forminga - muziki instrumenat sa strunama.
Frigi (Frigijci) - stanovnici Frigije, najzapadnije zemlje u Maloj Aziji.
Ftija - grad i zemlja u junoj Tesaliji, gde je kraljevao Pelej, otac Ahilejev.
Harite - boginje ljupkosti i miline, dvorkinje Afroditine. Koliko ih ima, Homer ne kae, on
spominje samo Pasiteju.
Harpije - personifikacija brzih i estokih vetrova. Pesnik spominje po imenu samo Podargu, majku
Ahilejevih konja Ksanta i Balija, brzih kao vihor.
Heba - erka Diva i Here, peharnica na Olimpu.
Hekaba - ena Prijamova, mati Hektorova.
Hektor - sin Prijama i Hekabe, mu Andromahe, otac Astijanakta, najugledniji junak trojanski.
Helada - grad u Tesaliji i oblast oko njega. U docnija vremena tako se zvala cela helenska zemlja.
Helena - erka Diva i Lede, ena kralja Menelaja, od kojega ju je odveo Parid. Opirnije o njoj vidi
M. N. uri: Na izvorima umetnike lepote, ogledi o Homeru, SKZ 339, 1937, str. 5-39.
Helije - upravo sunce, a onda bog sunca.
Hera - sestra i ena Divova i potom kraljica bogova i ljudi.
Herakle - sin Diva i Alkmene, ene Amfitrinove, najvei junak helenski, koji je iveo pre
trojanskog rata. Opirnije o njemu vid. M. N. uri: Mi o Heraklu i njegov smisao ili o
neprestanom samonadrastanju. Knjievnost. klj. XXXI, 1960, 487-501.
Hermija - sin Diva i Atlantove erke Maje, bog telesne i duhovne okretnosti, glasnik bogova i
pratilac dua u Podzemni svet.
Hipemolzi - narod u Trakiji koji pije kobilje mleko.
Hiperion - nadimak boga Helija.
Hiron - mudri kentaur, lekar, uitelj Ahilejev.
Hore - nia boanstva, koja u ljupkoj igri prikazuju red u promeni, naroito u promeni godinjih
vremena. One donose asove i godinja vremena i daju da sve u pravo vreme uspeva i cveta.
ast - u Homera neodvojiva pratilja odlike i zasluge. O njoj vid. M. N. uri: Istorija helenske
etike, str.54.
lem - kapa od pasje koe, koja je oko ivice imala obru, a po sebi kvrge od metala. Retko je ceo lem
bio od metala. Na njemu je bila perjanica od konjske strune, a osim toga mogli su biti privreni
rogovi. Privezan je pod bradom remenom.
tit - oruje za zatitu od neprijateljskog oruja sloeno od vie suvih, okruglo obrezanih koa
koje su saivene remenom ili icama, a u sredini utegnute. Za utezanje sluila je horizontalna
drvena prenica, koja se drala s unutranje strane tita kao rebro, tako da je tit bio izboen,
samo je u sredini bila slobodna, te se za nju tit drao rukom. Sa spoljanje strane tit je mogao
biti okovan, naroito oko ivice, pa u sredini na pupku, a i ukraen. U hodu je visio na leima, a u
borbi povukao bi se napred i postavio na zemlju, te bi borac, sakriven iza njega, gaao neprijatelja
kopljem.
LITERATURA
M. Budimir, Homerova iesma o smrti i ljubavi, u knjizi: Sa balkanskih istonika, Beograd 1969, str.
39-93.
170
M. Budimir, O Ilijadi i njenom pesniku, Beograd 1940. (Mala biblioteka Kolarevog narodnog
univerziteta, sv. 10).
M. Budimir, O atinskoj Ilijadi, Letopis Matice srpske, godina 140. novembar 1964, knj. 394, sv. 5,
str. 380-398.
N. Vuli, Protivrenosti u Omira i u naoj narodnoj poeziji. Glas Srpske akademije nauka SHIH,
Beograd 1925, str.1-68.
N. Vuli, Nae narodne pesme i Ilijada, Zbornik u ast B. Popovia, Beograd 1929, str. 98-109. B.
Gavela, Istorija umetnosti antike Grke, Beograd'1975, str. 57-80.
E. Grasi, Teorija o lepom u antici, Beograd 1974. str. 46-52. 2. ^i^:a^, NotegLo riapje od. NeioLa s1o
Z. Dukat, Homersko pitanje od Hezioda do Milmana Perija Knjievna smotra. god. VII Srbnica
(Zagreb) 1975 br. 21 str. 69-89
M. N. uri, Istorija helenske knjievnosti, 2. izd., Beograd 1972, str. 25-121.
M. N. uri, Drutveni, privredni i politiki sistem u Homerovim epopejama, Zbornik istorije
knjievnosti, Odeljenje literature i jezika, knj. 3. Srpska akademija nauka i umetnosti, Beograd 1962,
str. 1-33.
M. N. uri, Na izvorima umetnike lepote. Ogledi o Homeru, Beograd 1957.
M. N. uri, Homer u naim knjievnostima. - Pokuaj bibliografije prevoda Ilijade i Odiseje i
radova o Homeru, iva antika IV, 2, Skoplje 1954, str. 416-424.
D. ivkovi, Teorija knjievnosti sa teorijom pismenosti, 6. izd.. Beograd-Sarajevo, 1964. str. 169200.
P.S Kohan, Istorija grke knjievnosti, 2.itd., 1971.
D. Neveni Grabovac, Homer u Srba i Hrvata, Beograd 1967 (Monografija Filolokog fakulteta u
Beogradu, knj. XIII). (da se ne bi sluajno naljutile ustae ???)
H. S. Robinson, N. Vilson, Mitovi i legende svih naroda, Beograd 1976. 81g. 106-212.
M. Rostvocev, Istorija starog sveta, N. Sad, 1974. str. 30-54.
M. Flaar, Homer i helenska epika, u knjizi: Homer, Ilijada, preveo M. N. uri, Beograd 1975, str.
5-45.
M. Flaar, Homerska poredba u Njegoa. Stvaranje, god. XIX, Titograd 1964, br. 2, str. 201-212.
SADRAJ
Predgovor - O grai i jedinstvu Ilijade.
Izbor iz Homerove Ilijade
Napomene
Registar imena i rei sa objanjenjima
Literatura
171
BIBLIOTEKA KNJIESTVO"
HOMER
ILIJADA
Izdava KNJIGA KOMERC
Beograd
Za izdavaa
BOBAN STOJILjKOVI
Urednik
JANA NIKOLI
Likovno i grafiko oblikovanje
DOBRILO M. NIKOLI
Lektor
MAJA VERUOVI
Korektor
IVANA POPOVI
Slog i prelom
PREDRAG M. POPOVI
Tira
3.000
tampa
MD TAMPA Beograd
172