Professional Documents
Culture Documents
E.F.malkowski - Prije Faraona
E.F.malkowski - Prije Faraona
Malkowski
PRIJE FARAONA
TAJANSTVENA PRETPOVIJEST EGIPTA
Naslov izvornika
Edward F. Malkowski
BEFORE THE PHARAOHS
EGYPT'S MYSTERIOUS PREHISTORY
First published in the USA by Bear & Company, a division of
Inner Traditions International, Rochester, Vermont. This edition
published by arrangement with Inner Traditions International
Copyright © 2006 by Edward F. Malkowski
UVOD 4
•
1
KIŠNI DANI ZA EGIPATSKU SFINGU
Stari dokazi, nova zapažanja 7
•
2
TEŽINA GEOLOŠKIH DOKAZA
Erozija i starost Sfinge 32
•
3
ZELENA SAHARA
Sfinga u klimatskom kontekstu 47
•
4
KOJA KULTURA, I KADA?
Riješen je golemi kontekstualni problem 72
•
5
BILJEŽENJE VREMENA
Sjećanje na zaboravljenu znanost astrologije 108
•
6
TEHNOLOGIJA PIRAMIDA
Dokazi govore sami za sebe 122
7
TKO SU BILI PRVI EGIPĆANI?
Stoljeće teorija 149
•
8
TOKSIČNI DOKAZI ZA STARU TEORIJU
Drevno krijumčarenje: varka ili trgovina? 171
•
9
PRETPOVIJESNI KORIJENI EGIPTA
Ostavština kromanjonca 202
•
10
EGIPAT SIMBOLA
Ostavština znanja 233
•
11
BU WIZZER
Zemlja neterua 264
•
12
PRODOR U NOVU POVIJEST
Mediteranska civilizacija 287
•
UVOD
KIŠNI DANI ZA
EGIPATSKU SFINGU
Stari dokazi, nova zapažanja
Velika Sfinga
Velika Sfinga je trajna, enigmatska ikona drevne civilizacije. Ime je
dobila po grčkoj riječi sphingo ili sphingein, što znači gušiti ili čvrsto
vezati. Premda nitko ne zna kako su je zvali davni Egipćani, tijekom
druge polovice drugog tisućljeća pr. Kr. spominje se kao Hor-em-akht
(Horus na horizontu), kao Bw-How (Horusovo mjesto), te također kao
Ra-horakhty (Ra od dva horizonta).
Mačji je oblik štovan u drevnom Egiptu, a lav ima osobito dugu
vezu s kraljem. Prema riječima voditelja iskopavanja dr. Alaina Ziviea,
faraonski natpisi daju naslutiti da su se lavovi uzgajali u posebnim
područjima i zakopavani su na svetim grobljima, ali nijedan nikad nije
pronađen sve do 2001. kad ga je pronašla njegova ekipa. Taj je mumi
ficirani lav otkriven u grobnici žene za koju se vjeruje da je bila Tutan-
khamonova dojilja, pokopana oko 1430. g. pr. Kr. Analiza istrošeno
sti lavljih zuba pokazuje da je doživio duboku starost i vjerojatno je
živio u zarobljeništvu.
Kult posvećen Bastet, egipatskoj božici mačaka, dominirao je u
području delte Nila. Najvjerojatnije razvijen iz još starijeg lavljeg
kulta, mačji kult potječe od otprilike 3200. g. pr. Kr. Bastet se prvi put
spominje tijekom druge dinastije. Natpis na hramu pete dinastije kaže:
"Bastet, gospa od Ankh-taui", a ondje se nalazi i njezin prvi poznati
prikaz. Stvaranje divovske mačke s glavom kralja zacijelo je bilo religi
ozni način izražavanja mega-graditelja četvrte dinastije 2500 godina
pr. Kr.
Sfinga je iskopana i isklesana od vapnenca koji prevladava na viso
ravni Giza. Sedamdeset tri metra dugačak i dvadeset metara visok,
taj se kip lava s ljudskim licem nalazi u pravokutnom udubljenju. Pro
stor oko Sfinge je iskopan kako bi se mogao izraditi lik lava. Samo nje
gova glava i gornji dijelovi leđa nalaze se iznad površine visoravni;
udubljenje u kojem se nalazi naziva se jarkom Sfinge, ogradom ili
kamenolomom. Stijene od vapnenca izvađene iz tog područja korište-
ne su za gradnju hrama točno istočno od Sfinge, te još jednoga pozna
tog kao "Hram u dolini". Većina se egiptologa slaže da se to događalo
u vrijeme četvrte dinastije Staroga kraljevstva (2575-2467. g. pr. Kr.).
Budući da nema dokaza koji govore suprotno, današnji egiptolozi to
prihvaćaju kao vjerojatni scenarij.
Seizmički pregledi
Površina vapnenačkih stijena doima se čvrstom, ali zapravo je mekana
i porozna, s geološkog stanovišta. Kad se jednom stijena odreže, ona
počinje dobivati oštećenja izazvana vremenskim prilikama, a stupanj
ili dubina oštećenja ispod površine u preciznoj je korelaciji s trajanjem
izloženosti prirodnim elementima.
U tom procesu trošenja, stijena postaje mekša. Neke se njezine
čestice raspadaju i ona postaje slabija. Koliko će duboko prodirati ošte
ćenja u stijenu ispod površine, ovisi o vrsti kamena, ali također - ve
oma važno - o tome koliko je dugo bila izložena prirodnim silama.
Seizmička refrakcija, bilježenje geoloških svojstava uz pomoć zvučnih
valova, omogućuje geolozima određivanje granice između slabe, is
trošene stijene i donjeg sloja tvrdog vapnenca. Ako se utvrdi do koje
je dubine stijena oštećena, može se procijeniti prije koliko je vreme
na obavljeno iskopavanje. Kad se iz kamenoloma vade kameni blokovi,
preostale stijene izložene su prirodnim elementima i počnu se pojav
ljivati oštećenja. S vremenom ta oštećenja prodiru sve dublje u stijene
koje su ostale u kamenolomu. Zahvaljujući dubini oštećenja na tim
stijenama može se procijeniti prije koliko je vremena obavljeno odvaja
nje kamenih blokova u kamenolomu.
Uz dopuštenje Egipatske organizacije za starine, Schoch je, uz po
moć seizmologa dr. Thomasa Dobeckija, obavio pregled seizmičke
refrakcije kako bi otkrio kakva oštećenja postoje ispod površine na
zidinama oko Sfinge. Rezultati su pokazali da oštećenja ispod površine
nisu jednolika, što uvelike ukazuje na činjenicu, prema Schochovu mi
šljenju, da zidovi oko Sfinge nisu napravljeni u isto vrijeme. Procjenji
vanjem kad je iskopano najmanje oštećeno područje, a time i prvo
izloženo vremenskim elementima, mogao je procijeniti minimalnu
starost Sfinge.
Pregled je pokazao da su ispred i s obje strana Sfinge oštećenja ispod
površine duboka od metar i osamdeset do dva metra i četrdeset. Među
tim, duž stražnje strane (zapad) vapnenac je oštećen samo do dubine
od metar i dvadeset - posve neočekivano otkriće. Ako je Sfinga odjed
nom isklesana, bilo bi razumno pretpostaviti da će okolni vapnenac
općenito pokazivati istu dubinu oštećenja.
Jedno tumačenje tih neočekivanih rezultata glasi da su u početku
isklesane samo strane i prednji dio Sfinge, pa je djelovala kao izbočina
čiji je stražnji dio još uvijek pripadao okolnim stijenama. Schoch vje
ruje da je njezin stražnji dio u početku isklesan samo do razine gornje
terase, koja se danas nalazi odmah zapadno od Sfinge, unutar zidova.
Schochov zaključak
Na temelju klimatske povijesti Egipta, može se tvrditi da je Sfinga iskle
sana u veoma davnim dinastičkim vremenima, 2920-2650. pr. Kr., ili
u preddinastičkom razdoblju, krajem četvrtog i u trećem tisućljeću
pr. Kr. Međutim, zbog seizmičkih podataka i jakih oštećenja same
Sfinge, zidova oko nje i susjednih hramova (koji su obloženi kamenim
pločama tijekom Staroga kraljevstva, 2650-2152. pr. Kr.), Schoch je za
ključio da je Sfinga vjerojatno isklesana nekoliko tisuća godina prije
od općeprihvaćenog razdoblja od 2500 g. pr. Kr. Kao što je već rečeno,
na temelju uočenih dokaza, Schoch procjenjuje da je kolosalna skulp
tura napravljena od 7000 do 5000 g. pr. Kr., a možda čak i prije.
Schoch shvaća da je jedna od poteškoća što ih mnogi ljudi vide u
njegovim zaključcima činjenica da povjesničarima nedostaje kulturni
i arheološki kontekst koji bi mogao objasniti klesanje Sfinge prije tre
ćeg tisućljeća pr. Kr. Danas ima veoma malo pokazatelja da je u tako
davno vrijeme postojala kultura sposobna izraditi tako veliki kip i hram.
No također je moguće da poznate preddinastičke naseobine ne pred
stavljaju sofisticiranu kulturu zaslužnu za klesanje Sfinge. Moguće je
da postoje i drugi ostaci takve kulture, ali još nisu otkriveni; možda
su zakopani duboko ispod naplavljenog tla Nila. Nadalje, viša razina
mora u odnosu na onu od prije deset tisuća godina, mogla je pokriti
golema prostranstva zemlje duž obale Mediterana, možda nekoć na
stanjena pradavnim kulturama.
Schoch tvrdi da su dokazi o postojanju sofisticiranih kultura u
drugim područjima tijekom tog razdoblja, primjerice u istočnom
Mediteranu, doista otkriveni, što bi značilo da je takva kultura mogla
postojati. Pretpovijesna naselja slična gradovima, kao što su Jerihon
i Catalhoyuk, potvrđuju činjenicu da su organizirane kulture prije
5000 g. pr. Kr. bile sposobne za sofisticirane projekte. Narod Catalho-
yiika gradio je opekama od blata i drvenom građom, stvarajući doma
ćinstva koja se ne razlikuju previše od naših današnjih domova. Njiho
vi su domovi imali kuhinju, prostorije za boravak i spavanje, te skladišni
prostor. Također su otkriveni umjetnički ukrašena religiozna svetišta,
što pokazuje da je u njihovoj kulturi postojala kompleksna simbolika
i religiozna tradicija.
Tragovi prve gradnje u Jerihonu potječu iz devetog tisućljeća pr.
Kr. Sa zapadne strane grada podignuti su veliki kameni zid i kula s
unutrašnjim stubama, možda u cilju obrane od poplave. Te su struktu
re nastale oko 8000 g. pr. Kr. U središtu kule izgrađene su stube od
golemih kamenih ploča, slično graditeljskim tehnikama u kulama eu
ropskih srednjovjekovnih dvoraca. Schoch zaključuje da kompleks
Sfinge ne bi bio izdvojeni fenomen u neolitskom svijetu. U području
Mediterana su se čak prije deset tisuća godina gradile druge megalitske
strukture.
Dr. Schoch nije želio biti dogmatičan u svojoj tvrdnji da je Sfinga iskle
sana tisuće godina prije pojave prve egipatske dinastije, već je jedno
stavno želio prezentirati provjerljivu hipotezu o starosti Sfinge.
Sol kao uzrok erozije
Početkom 1980-ih, dok je razrađivao geologiju Sfinge, dr. K. Lal Gauri
opazio je da je pijesak, koji je odstranjen sa zidova oko Sfinge, premda
suh na površini, natopljen vodom nekoliko centimetara u tlu. Tako
đer je opazio da je kamen stanac, koji je bio u kontaktu s pijeskom,
isto tako natopljen vodom. Dvije godine poslije, Gauri je, zajedno s
Georgeom Holdrenom i Willardom Vaughanom, u jednom znanstve
nom radu sugerirao da je za veliki dio oštećenja Sfinge odgovorna
količina soli u stijeni i njezina reakcija s vlagom u zraku. Budući da
se podzemne vode nalaze daleko ispod površine, tvrdili su da voda
mora potjecati iz zraka.
Gauri je otkrio da se u vapnencu od kojeg je Sfinga isklesana nala
ze dvije glavne soli topive u vodi: sadra i kamena sol. Također postoji
manje stabilna sol topiva u vodi, kalcijev sulfit, ali nije mogao utvrditi
nalazi li se u stijeni ili u vodi. Sadra i kamena sol nalazile su se u svim
uzorcima što ih je proučavao.
Prema Gaurijevoj teoriji, Sfinga je stoljećima bila zakopana ispod
pustinjskog pijeska, što je rezultiralo migracijom soli iz dubine kame
na stanca prema vanjskim slojevima. Tijekom tog dugog razdoblja
ispod pijeska, stijena se morala navlažiti do znatne dubine, a nakon
što je izložena suncu, proces sušenja izvukao je te soli na površinu.
Takvo kemijsko djelovanje, reakcija soli i vode, za posljedicu ima lju-
štenje kamena. Jasno se vidi, a takva vrsta erozije događa se i danas.
Taj tip erozije nastaje uslijed noćnog stvaranja rose na površini sti
jene, a ona otapa soli u površinskom sloju kamena. Taj se tanak sloj
slane vode potom uvlači u pore kamena. Kad iziđe sunce, temperatura
raste i voda ishlapljuje, a sol ostaje. Kristali koji se stvaraju u porama
vrše pritisak uslijed kojeg se ljušti tanak sloj površine kamena.
Gauri priznaje da su Sfinga i zidovi oko nje bili i još uvijek jesu izlo
ženi ekstremno brzom oštećivanju izazvanom prirodnim elementima,
te naglašava da je od početka dvadesetog stoljeća došlo do znatnog
propadanja. Vapnenac je, zbog ljuštenja od soli, na nekim mjestima tako
mekan da možete prstima mrviti komadiće stijene. Ljuštenje je tako
uznapredovalo da se mogu vidjeti velike ljuske slične čipsu. Gauri
tvrdi da su oštećenja i erozija na Sfingi i zidovima oko nje posljedica te
vrste kemijskih promjena, te da ponovno određivanje starosti Sfinge
nije potrebno.
Gauri smatra da su duboke raspukline na zapadnom i južnom zidu
zapravo nastale prije nekoliko milijuna godina, prilikom pomicanja
cijele visoravni uslijed čega je došlo do nagiba u slojevima stijena. Ra
spukline su proširene u šupljine ili kanale uslijed hidrauličke cirkulacije
podzemnih voda. Kasnije su razotkrivene, kad se iskopalo udubljenje
oko Sfinge. Tome srodna teorija, što su je iznijeli Hawass i Lehner, kaže
da su podzemna kretanja vode, tijekom eocena, izazvala otvaranje tih
raspuklina dok se vodena masa spuštala.
Hawass i Lehner prihvaćaju Gaurijeve zaključke, te su u raznim član
cima tijekom 1990-ih tvrdili da je Sfinga isklesana sredinom drugog
tisućljeća pr. Kr. Njihovi se argumenti temelje na tvrdnji da su sadašnje
oštećivanje Sfinge i brzina erozije pokazatelji propadanja u prošlosti.
Vjeruju da je drevno i suvremeno propadanje Sfinge uglavnom isto.
Coxillovi zaključci
Procesom eliminacije, Coxill je došao do zaključka da samo kiše mo
gu objasniti tragove oštećenja na Sfingi i zidovima oko nje. Poplave,
vrtloženje podzemnih voda ili slano ljuštenje ne mogu objasniti vid
ljive dokaze. Time se, naravno, postavlja pitanje kad je u Egiptu dovolj
no intenzivno i dovoljno dugo padala kiša da nastane erozija kakvu
danas vidimo.
Uz brzo povlačenje glečera krajem posljednjeg ledenog doba, do
šlo je do dramatičnog podizanja morske razine između 13.000 i 9500
g. pr. Kr. To je bilo praćeno obilnim kišama i, u Egiptu, izlijevanjem
Nila. Kako se zona umjerene klime pomicala prema sjeveru, uslijedi
lo je sušno razdoblje između 9500 i 7000 g. pr. Kr. Od 7000 do 3000
g. pr. Kr. prevladavalo je razdoblje umjerenih kiša. Uz takvu klimat
sku povijest, i uzimajući u obzir Schochov i Dobeckijev seizmički
pregled, Coxill se slaže da je Sfinga stara sedam tisuća godina. Među
tim, upozorava da bi datumi trebali biti što je moguće konzervativ
niji dok se ne pojave konačni dokazi. Geolozi nisu sigurni kojom
brzinom stijene erodiraju, pa je riskantno pretpostaviti da je to kon
stanta.
Prema Coxillu, jedno je sigurno: Sfinga je očito starija od općepri
hvaćenog mišljenja da je nastala 2500 g. pr. Kr. Vjeruje da je taj datum
određen više zbog povezanosti s Kefrenovim kompleksom nego prema
dokazima. Također vjeruje da je podrijetlo Sfinge složenije nego što
se misli. Nepobitno je da su tehnike gradnje i oruđe što su ga Egipća
ni koristili u Starom kraljevstvu prava zagonetka.
2
TEŽINA GEOLOŠKIH
DOKAZA
Erozija i starost Sfinge
Slika 2.2. Readerova topografija Gize. (1) Sfinga, (2) glavni wadi,
(3) manji wadi, (4) središnji kamenolom, (5) Kefrenov kamenolom,
(6) Khufuov kamenolom, (7) istočno polje mastaba, (8) zapadno
polje mastaba. Strelice pokazuju liniju stijene.
(potok ili kanal ispunjen vodom) poznat kao "glavni wadi". Između
tog wadija i Sfinge, postoji nagib tla prema Sfingi sa sjevera i zapada.
Sjeverno od Sfinge nalazi se stijena u kojoj je uklesano nekoliko grobni
ca. Oštećenja od vremenskih prilika na toj stijeni, i njezin kontinuitet
s linijom klisure (značajka koja definira istočni rub visoravni), pokazu
ju da je stijena erodirana na prirodni način. Reader o toj stijeni govori
kao o sjevernoj obali drugog i manjeg wadija, poznatog kao "manji
wadi". Ondje gdje se zapadni zid oko udubljenja Sfinge sastaje s potpor
nim zidom (koji drži suvremenu cestu) možda još uvijek postoji dio
manjeg wadija. Tu se stijena koja definira vrh zapadnog područja
Sfinge naglo spušta ispod akumuliranog pijeska. Tako dobiveno ulek-
nuće ispunjeno je modernim zidarskim radovima. Njezin je profil
zaobljen, što pokazuje da je riječ o prirodnoj značajki, a ne posljedici
vađenja kamena.
Kao cjelina, te značajke krajolika pokazuju da je istočni kraj Kefre-
nova pogrebnog kompleksa bio određen lokalnom topografijom. U
početku se tlo uzdizalo od glavnog wadija na jugu do visoke točke kraj
Sfinge. Stijena iz koje je trebalo isklesati Sfingu izdvojena je na sjever
nom produžetku visoravni (gdje je izgrađena Khufuova piramida)
uslijed erozije duž manjeg wadija. Tako dobiveni komad stijene, erozi
jom odvojen od glavne formacije, na vrhu ima tvrdi sloj (III. naslaga)
i vjerojatno je očuvao strmi profil klisure na istočnoj strani. Slijedom
toga, mjesto gdje je Sfinga isklesana moglo se posebno isticati ako ga
se gledalo iz doline Nila.
Oborinske vode
Kao što je ranije spomenuto, Egipat nije uvijek bio pustinja. Premda
suhi uvjeti dominiraju od 2350. g. pr. Kr., poznato je da su postojala
vlažnija razdoblja. Umjerena klima između 7000 i 5000 g. pr. Kr., ko
joj Schoch pripisuje propadanje Sfinge, odvojena je od kasnijih, sušnih
uvjeta prijelaznom fazom. Tijekom te prijelazne faze, sezonske su
kiše povremeno prekidale sušu. U to je vrijeme visoravan Giza bila
donekle pokrivena vegetacijom, pa bi obilna kiša brzo natopila tlo, a
višak vode tekao bi površinom u smjeru doline Nila. Prema mišljenju
Colina Readera, snaga oborinskih voda mogla je izazvati znatnu ero
ziju. Kao primjer navodi hram u dolini koji je uvelike erodiran.
Reader tvrdi da su, tijekom jakih oluja, oborinske vode s visoravni
Giza tekle prema nižim područjima na istoku. Veći dio vode zacijelo
je stigao do Sfinge i prelijevao se preko zapadnog zida, erodirajući
izloženu vapnenačku stijenu i slijevajući se niz pukotine na površini
stijene. Minimalna količina voda tekla bi preko istočnog zida. Premda
su istočni i zapadni izloženi dijelovi kompleksa Sfinge jednako stari,
zapadni je zid više oštećen. Reader tvrdi da je zapadni zid očito bio
više izložen oborinskim vodama.
Prema Readeru, kad se erozivni potencijal oborinskih voda poveže
s kretanjima podzemnih voda, kemijskim propadanjem (kiša i vlaga)
i slanim ljuštenjem, moguće je doći do sveobuhvatnog objašnjenja
erozije unutar zidova oko Sfinge. Oborinske vode, tvrdi Reader, moraju
se povezati s drugim faktorima ako se želi objasniti sveukupna erozi
ja općenito, kao i izraženija erozija u zapadnom dijelu udubljenja.
Hram Sfinge
Većina se egiptologa slaže da su Sfinga i njezin hram vjerojatno podi
gnuti u isto vrijeme, jer su kameni blokovi za gradnju hrama vađeni
iz udubljenja oko Sfinge. Raspored fosila u kamenu od kojeg je izgra
đen hram jednak je onome otkrivenom u zidovima oko Sfinge. To bi
značilo da su Sfinga i njezin hram nastali prije radova što ih je ondje
naredio Khufu (Keops). Povrh toga, građevinski stil hrama Sfinge,
koji se opisuje kao kiklopski, razlikuje se od Khufuovih građevina.
Za gradnju su korišteni golemi kameni blokovi, teški između šest i
deset tona. Međutim, čini se da još dva izvora dokaza pobijaju moguć
nost nastanka Sfinge prije razdoblja Khufua: iskopavanje brojnih ko
mada lončarije iz doba četvrte dinastije (2575-2467. g. pr. Kr.) iz
udubljenja oko Sfinge, te otkriće lončarije i kladiva četvrte dinastije
u neposrednoj blizini. Stariji artefakti nisu pronađeni.
Ranija su iskopavanja u udubljenju oko Sfinge otkrila blok od vap
nenca, koji je ležao na hrpi otpadaka u kojoj su pronađeni brojni
dijelovi lončarije iz četvrte dinastije. Odmah sjeverno od hrama Sfin
ge, dokazi pokazuju da je tijekom četvrte dinastije došlo do vađenja
kamena u sloju I. naslage. Mark Lehner i Zahi Hawass taj rad u kame
nolomu svrstavaju u četvrtu dinastiju na temelju pronađenih artefa-
kata koji uključuju kladiva i lončariju.
Međutim, također postoje dokazi koji sugeriraju da su ti radovi
četvrte dinastije bili samo nepotpuna faza gradnje i ne mogu se kori
stiti za službeno određivanje datuma gradnje Sfinge ili njezina hrama.
Njemački egiptolog Herbert Ricke otkrio je spoj između kamenja
koji se proteže kroz sva četiri kuta hrama Sfinge, obilježavajući vanj
sku stranu njezinih zidova u prvoj fazi gradnje. Tvrdi da su sjeverna
i južna kolonada hrama dodane kasnije, kad je unutrašnjost poprav
ljena granitnim pločama. Kako bi se izgradio taj dodatak, dijelovi
sjevernog i južnog zida gurnuti su unatrag, a s vanjske su strane do-
dani veliki blokovi kamena vapnenca. Ricke tvrdi da su neki od na
puštenih blokova, očito iz te druge faze gradnje, oni ispod kojih je
nađena lončarija iz četvrte dinastije. Premda Ricke ne spominje vre
mensko razdoblje koje dijeli radove četvrte dinastije od ranije gradnje,
očito je da su ta dva projekta izvršena tijekom različitih klimatskih
uvjeta. Razlika oštećenja u kamenu pokazuje da ih je dijelilo prilično
mnogo vremena.
U kamenolomu iz vremena četvrte dinastije ima još dokaza na čvr
stoj stijeni I. naslage, a otkrio ih je Lehner. Od vremena četvrte dina
stije (2575. g. pr. Kr.), ta je stijena bila izložena prirodnim elementima,
a ipak se na njoj vidi tek neznatno propadanje. Zanimljivo je da isti
slojevi I. naslage izloženi drugdje u udubljenju oko Sfinge imaju jača
oštećenja. Prema Readerovu mišljenju, taj kontrast u propadanju na
zapadnom rubu kamenoloma četvrte dinastije veoma je naglašen. Sti
jene izložene izvan kamenoloma veoma su oštećene. Reader vjeruje
da se, općenito govoreći, naglašenije propadanje stijene I. naslage u
istim područjima može objasniti samo smještanjem starosti Sfinge i
prve faze gradnje njezina hrama u vrijeme prije Khufuovih radova na
visoravni Giza (2589-2566. g. pr. Kr.) - kad su izložene vapnenačke
stijene erodirale uslijed utjecaja oborinskih voda.
Reader zaključuje da je Kefrenova gradnja, tijekom četvrte dinasti
je, unutar kompleksa Sfinge bila druga faza radova. Kao što je već re
čeno, napravljene su modifikacije sjevernog i južnog zida hrama, uz
vađenje kamena vapnenca I. naslage odmah sjeverno od hrama. Bu
dući da je do tih izmjena došlo nakon rada u kamenolomu u vrijeme
Khufuove vladavine, tada izložene stijene nisu erodirale pod utjecajem
oborinskih voda. Stoga se na njima ne vide obrasci jakih oštećenja kao
drugdje u udubljenju oko Sfinge.
Readerov zaključak
Reader zaključuje da je do iskopavanja udubljenja oko Sfinge, klesa-
nja Sfinge i gradnje njezina hrama došlo prije Kefrenovih projekata
u vrijeme četvrte dinastije. Njegovo je mišljenje da erozija izazvana
vodom na visoravni Giza, kao i na njezinim građevinama, dokazuje
da je tako. Geografski odnosi između Kefrenova puta po nasipu,
Sfinge i Khufuovih kamenoloma pružaju dodatne dokaze.
Što se tiče "teorije o mokrom pijesku" koju je iznio James Harrell
kako bi objasnio eroziju Sfinge, Reader vjeruje da ne može podnijeti
podrobnije ispitivanje i uglavnom je neodrživa. I premda su zapažanja
K. Lal Gaurija da je ljuštenje pod utjecajem soli važan čimbenik ero-
zije točna, ona ne objašnjavaju svu vidljivu eroziju unutar udubljenja
oko Sfinge.
Reader se slaže sa Schochom da je voda bila važan čimbenik u oš-
tećivanju, ali se ne slaže s njegovom tvrdnjom da je Sfinga isklesana
prije sedam do devet tisuća godina. Reader vjeruje da je napravljena
nekoliko stotina godina prije dinastičkog razdoblja, oko 3000 g. pr.
Kr. Vjeruje da relativna slabost vapnenačkih stijena gornjeg Mokatta-
ma, od kojih je Sfinga isklesana, zajedno s prevladavajućim klimatskim
uvjetima, čini vjerojatnim da je u kraćem vremenskom razdoblju mo
glo doći do znatnog propadanja izazvanog vremenskim prilikama.
Premda su u razdoblju prvih dinastija dominirali sušni uvjeti, opće
nito nije bilo tako suho kao danas. U manje suhim uvjetima, vjeroja
tno je došlo do kemijskih oštećenja izazvanih cijeđenjem topivih soli
iz izloženog kamena. Kada je ta topiva komponenta odstranjena iz
kamena, potencijal za daljnja kemijska oštećenja bio je smanjen, kaže
Reader.
Izloženi kamen, koji nije bio pod utjecajem oborinskih voda, pro
padao je uslijed cijeđenja, procesa pri kojem topive tvari u tlu ili kame
nu (soli, hranjive tvari, druge kemijske tvari ili zagađivači) ispiranjem
dopiru u donji sloj ili se otapaju i voda ih odnese. Međutim, na zapad
nom dijelu udubljenja oko Sfinge obilne sezonske oborinske vode
odnijele su veliki dio oštećenog vapnenca, razotkrivajući komparativ
no neoštećen kamen. S obzirom na topivu komponentu u tako izlo
ženom kamenu, što je važno, ta je vrsta erozije vjerojatno pokrenula
novu fazu kemijskog propadanja i cijeđenja, što je ubrzalo proces
propadanja. Reader vjeruje da su se te osobito agresivne i repetitivne
promjene u zapadnom području udubljenja mogle razviti u relativno
kratkom vremenskom razdoblju, u geološkom smislu.
Tvrdi da se gradnja na visoravni Giza razvijala u vezi s jačanjem
štovanja Sunca u drevnom Egiptu, a svoju teoriju temelji na intenzite
tu erozije u zapadnom dijelu udubljenja oko Sfinge, kao i na poznatoj
uporabi kamena u arhitekturi drevnog Egipta. U skladu s tim, Reader
procjenjuje da je do vađenja kamena oko Sfinge, gradnje s njom pove
zanih hramova i klesanja same Sfinge došlo oko 3000 g. pr. Kr.
Premda porijeklo Sfinge kao kulturološke ikone nije jasno, na teme
lju slijeda razvoja, Reader kaže da je koncepcija lava s ljudskom glavom
bila evolucijska, a počela je tijekom ranog dinastičkog razdoblja. Lav
je bio povezan sa štovanjem Sunca, a u vrijeme četvrte dinastije faraon
je već postao povezan s bogom Sunca. Iz tog je razloga glava Sfinge
isklesana u liku božanskoga kralja. Do tog ponovnog klesanja i preina
ke moglo je doći za vladavine Kefrena.
Određenu podršku svojoj teoriji o razvoju gradnje u Gizi, Reader
traži kod egiptologa i pisca Jaromira Maleka. U njegovoj knjizi In the
Shadow of the Pyramids (U sjenkama piramida), Malek kaže da je
službena dogma o kraljevoj vezi s bogovima redefinirana tijekom četvr
te dinastije. Faraon je postao dio novog religioznog sustava sa stvo
riteljem i bogom Sunca Re. Jačanje popularnosti boga Sunca dovelo
je do priznavanja istog kao glavnog boga Staroga kraljevstva (2650-
2152. g. pr. Kr.), a odražava se u kraljevskim imenima i titulama.
Malek primjećuje da Kefrenovo uključivanje Sfinge, njezina hrama i
uporaba hijeroglifa za "ustati" i "Re" u njegovu kraljevskom imenu
potvrđuju Readerovu pretpostavku da je Kefren zaslužan za redefini-
ciju kraljeva odnosa s bogovima.
ZELENA SAHARA
Sfinga u klimatskom kontekstu
Playe
Playa je plitko jezero kratkog vijeka koje nastaje ondje gdje se voda
slijeva u zavalu bez odvoda u more, te poslije isparava, ostavljajući za
sobom ravnu površinu od blata. Playe su česta karakteristika pustinj
skih područja, a rijetko koji oblik na zemlji je tako plosnat i ravan.
Nastanak tih privremenih jezera u Nabti i Kiseibi bio je periodičan,
uz naizmjenične intervale suša. Raspored sedimenata od mulja i gline
u playama ukazuje na nasumične obilne kiše iza kojih su slijedile na
gle poplave ili bujice. Tri različite kulture smještene u sedmo tisućljeće
pr. Kr. ukazuju na postojanje izmjenične klime. Ostaci životinja (uklju
čujući velika goveda, a možda i pripitomljena goveda) govore o tome
da su se ljudi na nekim lokalitetima bavili stočarstvom. Druge playe
blizu oaze Bir Kiseiba bile su nastanjene između 8000 i 6200 g. pr. Kr.
Datiranje izotopom ugljika u regiji Kiseibe ukazuje na sušno ra
zdoblje između 6200 i 6100 g. pr. Kr., a ekstremno sušni interval u
Nabta regiji nastupio je oko 6500 g. pr. Kr. Prema tvrdnjama arheolo
ga, tijekom tog razdoblja pretpovijesni su artefakti izbili na površinu
uslijed stezanja i širenja glina u sedimentima playa. Glinom pokrivene
jame-spremišta, otkrivene u Nabti, pokazuju da je područje opet po
stalo vlažno nakon 6100. g. pr. Kr. Međutim, do 5900. g. pr. Kr. nastu
pilo je još jedno sušno razdoblje, a trajalo je dvjesto godina prije nego
je počela sljedeća vlažna faza.
Naslage taloga pružaju dokaze o klimi s dosta kiše, više od trideset
centimetara godišnje. Neke su playe zadržale ostatke obala; druge su
pokrivene zaobljenim šljunkom. Za razliku od aktivnih playa Sjeverne
Amerike, koje imaju glatko tlo od stvrdnutog i ispucanog blata, one
u Arba'in erodirale su od vjetra u različitim stupnjevima. Neke sadrže
yardange (izbočene stijene) koje strše nekoliko metara iznad tla playe.
Druge su tako jako erodirale da nisu ostale nikakve izbočine, a nekoli
ko ih je vjetar tako raščistio da je ostao samo kamen stanac.
Sedimenti u playama nastali su od erozije kamena stanca izazvane
vodom koja teče preko tla. Ti su sedimenti tipično sastavljeni od pje
ščenjaka, škriljevca i vjetrom nošenog pijeska. Ondje gdje su postali
vidljivi zbog iskopavanja, dijelovi pješčenjaka (slojevitog kamena koji
se od okolne stijene razlikuje po izgledu) drukčiji su od zaobljenog
šljunka. U dubljim dijelovima tla, gradiraju se u blatnjavi pijesak i gli
nu. Ljuske i uvijanje blata ukazuju na kratke intervale ekstremnih suša
tijekom tih kišnih razdoblja. Ostalo je malo fosila, ali oni koji postoje
uglavnom su loše očuvane kosti divljači, goveda, ovaca ili koza, te ne
koliko puževih kućica.
Playe u oazama sjevernog Egipta bile su aktivne do 5000 g. pr. Kr.
U oazi Siwa, Hatiet Um El-Hiyus playa bila je aktivna do 5900 g. pr.
Kr., ali se tijekom šestog tisućljeća pr. Kr. počela sušiti od najviših
dijelova. Dokazi iz tih playa pokazuju da su se između 8000 i 5000 g.
pr. Kr. klimatski uvjeti izmjenjivali od sušnih do vlažnih i natrag.
Premda su vlažna razdoblja trajala po nekoliko stotina godina, te regi
ju činila prikladnom za život, klima je općenito bila uglavnom suha.
Jezera
Močvarni su uvjeti postojali između 6400 i 5000 g. pr. Kr. u sjever
nom Sudanu, a plitka su se jezera smjestila između dina zapadno od
doline Nila. Vodeni putovi, blizu Naga Hamre, Gebel Nagerua i Wadi
Howara, osiguravali su raznolikost životinjskog svijeta, te su između
ostalih, postojali krokodili, vodenkonji, kopnene kornjače, goveda,
slonovi, nosorozi, bradavičaste svinje, žirafe i nekoliko vrsta riba. Fo
sili vodenih životinja, kao što su vodenkonj, krokodil i ribe, pokazuju
da su vode postojale, te da su neke bile povezane s Nilom.
Sedimenti u jezerima na sjeveru Sudana omogućili su geolozima
stvaranje podrobne slike okoliša. Podaci o peludi iz uzoraka izvađe
nih geološkim bušenjem u oazi Selima, Oyo uleknine i El-'Atruna
pokazuju da je strma padina puna zelenila postojala u istočnoj Sahari
od 6500 do 5000 g. pr. Kr. Zona biljnog života pružala se preko petsto
kilometara širokog pojasa na sjeverozapadu Sudana, od pošumljenih
savana blizu El-'Artruna do stepa u Selimi. Dalje na jugu, pelud iz
plitkih, kišama punjenih jezera govori o postojanju visokih akacija
trava kojima je potrebno četrdeset do pedeset centimetara kiše godi
šnje. Također tijekom tog razdoblja, Oyo uleknina imala je duboko
slatkovodno jezero okruženo biljkama savane.
Južno od Egipta, na sjeverozapadu Sudana blizu osušenog pritoka
Nila, talog u jezeru sastoji se od tankih, naizmjeničnih slojeva kemij
skih precipitata i bogatog organskog mulja. Te naslage pružaju podro
bne informacije o pretpovijesnoj klimi regije. Sadrže pelud, dijatomeje
(jednostanične alge), ostatke beskralježnjaka i korisne stabilne (nisu
radioaktivni) izotope*, a to znači da su postojali uvjeti od tropskih
pošumljenih savana do travnjaka.
* Izotop je jedan od nekoliko oblika kemijskog elementa koji ima isti atomski broj,
ali različitu atomsku masu.
Zanimljiva značajka te regije je činjenica, kako kaže Haynes, da su
arheološka nalazišta smještena na kamenu stancu ili na naslagama iz
ranijeg pleistocena. Slijedom toga, nema stratigrafske veze s naslagama
nastalim između 10.000 i 3000 g. pr. Kr. To zapravo znači da je nemo
guće razraditi kronologiju postojanja ljudi jer je kamen stanac ondje
bio milijunima, možda milijardama godina. Kulturološki ostaci, pro
nađeni u dinama, spustili su se do kamena stanca ili naslaga iz ranijeg
pleistocena uslijed erozije tijekom ekstremno suhih vremena koja su
ispreplitala vlažna razdoblja. Ta je erozija ostavila niske kupole pijeska
pune artefakata i kamenih ploča ognjišta. Premda datiranje ognjišta
i ljuski nojevih jaja izotopom ugljika ukazuje na vremenska razdoblja
naseljenosti, ne određuju starost samih naslaga tla i dna jezera.
Prilikom datiranja egipatskih i sudanskih dna jezera, Haynes se os
lanjao na starost organskih tvari pronađenih u blatu, određenu izoto
pom ugljika: karbonata, puževih kućica i, u rijetkim slučajevima, dje
lića drvenog ugljena. Jednom je u bazi dna jezera našao jedan do dva
centimetra debele naslage pougljenjene trske na vjetrom nanesenom
pijesku. Međutim, raspršeni se drveni ugljen mogao iznova taložiti,
pa ga, kaže Haynes, treba koristiti samo kao maksimalnu moguću sta
rost naslage. Starost najniže razine drvenog ugljena pronađene u tlu
je najpouzdanija, a u Selimi je najniži sloj drvenog ugljena potjecao
iz dva različita razdoblja, 7700 i 6500 g. pr. Kr. Prema Haynesovim
tvrdnjama, ostaci ranijeg jezera još uvijek su postojali prije pojave
drugog jezera. To je drugo jezero također imalo temeljni sloj od poug
ljenjene trske, što su je vjerojatno spaljivali pretpovijesni pastiri kako
bi imali bolji pristup vodi.
Razumne procjene starosti tih drevnih jezera dobivene su datira
njem raznih vrsta sedimenata uz pomoć izotopa ugljika. Međutim, u
nekim slučajevima procjene mogu biti previše stare zbog ponovnog
taloženja sedimenata iz dna ranijih jezera, ili drugih faktora koji kom
pliciraju procjenjivanje starosti. S tim na umu, istraživači su početak
kišnih uvjeta u Sahari smjestili između 9000. i 7880. g. pr. Kr.
Prema dokazima pronađenim u nekadašnjim jezerima Sudana i
Egipta, može se zaključiti da su u Sahari kišni uvjeti počeli oko 7880.
i završili oko 5490. g. pr. Kr. Prva vlažna faza započela je oko 7800. g.
pr. Kr., a druga se dogodila oko 6900. g. pr. Kr. Također postoje do-
kazi da je treća faza postojala između 5490. i 5220 g. pr. Kr. Između
tih vlažnih faza klima je bila relativno suha.
Rijeke
Dugačka više od 6600 kilometara, rijeka Nil je najduža na svijetu.
Zapravo se sastoji od dviju rijeka, Plavog Nila i Bijelog Nila. Plavi Nil
je primarni izvor Nila i teče iz sjeverozapadne Etiopije u Sudan. Bijeli
Nil teče iz jezera Victoria, zatim prema sjeveru i zapadu kroz Ugandu,
jezero Kyoga i jezero Albert. Obje se rijeke spajaju u Sudanu i čine
ono što svi poznajemo kao rijeku Nil.
Drukčija boja tla na mjestima do kojih je rijeka nekoć dopirala duž
Bijelog Nila pokazuje da je između 6500. i 6000. g. pr. Kr. vodostaj
bio tri metra viši od današnjega. Nekoliko se wadija ulijevalo u Nil,
uključujući Wadi Howar, diljem sjevernog dijela središnjeg Sudana,
kao i Wadi Melik koji je tekao od 5700. do 4000. g. pr. Kr. Vlažni uv
jeti u dolini Nila ostavili su naslage mulja, blata i šljunka prije 3000.
g. pr. Kr. Poplave Nila između 6200. i 4600. g. pr. Kr. stvarale su duboka
jezera u El Faiyumu, provinciji u gornjem Egiptu, i znatne su se koli
čine slatke vode slijevale u Sredozemno more.
Etapa 0: nema kohezije; neće stajati kao vertikalni zid kad se iskopa.
Etapa 1: adekvatna kohezija da bi stajao kao vertikalni zid prilikom
kopanja rova, ali ne postoji struktura tla.
Etapa 2: adekvatna kohezija uz slabu, srednje prizmatičnu struktu
ru. Pukotine između tala su tako fine da se pojavljuje malo ili
nimalo napuklina nakon odstranjivanja pijeska etape 0. slojevi se
jasno razlikuju u svakom tlu.
Etapa 3: nema primarnih taložnih značajki zbog uznemiravanja
slojeva aktivnošću korijenja, ukopavanja životinja i gaženja ljudi
i životinja. Boje tla postaju više crvene i smeđe.
Etapa 4: crvenija od etape 3, s jačom strukturom; očito starije tlo.
Klima-sažetak
Egipatska pustinja Arbain i okolna regija suhe su posljednjih petnaest
do dvadeset tisuća godina, primajući oko centimetar vode godišnje.
Međutim, kako je opisano u prijašnjem tekstu, vlažniji su uvjeti pre
vladavali između 7000 i 4000 g. pr. Kr., a kiše je u prosjeku bilo više
od trideset centimetara godišnje, a možda čak i šezdeset. Ipak, regija
je bila podložna suši jer su kiše bile sezonske. Mršave pustinjske biljke
osiguravale su dovoljno vegetacije za održavanje životinjskog i ljud
skog života između 6500 i 1000 g. pr. Kr. Kako je područjem vladala
sve veća suša, a monsunskih je kiša bilo sve manje, dostupnost povr
šinske vode postajala je sve veći problem. Jezera i rijeke su presušili,
a prevladavala je erozija izazvana vjetrom. Takav klimatski scenarij
potkrjepljuje i geološka povijest izlijevanja Nila. Kako Robert J. Wenke
kaže u radu "Egypt: Origins of Complex Societies" ("Egipat: porijeklo
kompleksnih društava"), razine vode Nila bile su visoke od 6800. g. pr.
Kr. do 3800. g. pr. Kr. Međutim, nakon toga razine vode su bile niske,
osim kratkih vlažnih razdoblja oko 3400. g. pr. Kr. i 2500. g. pr. Kr.
Budući da je "zelena" Sahara postojala između 7000 i 4000 g. pr.
Kr., a količina padalina dosezala je oko šezdeset centimetara godišnje,
može se tvrditi da je egipatska Sfinga isklesana uskoro nakon 7000.
g. pr. Kr. Premda je to suprotno tradicionalnim stavovima, time bi se
dobilo dovoljno vremena za eroziju zapadnog zida izazvanu kišom.
Također bi se poklapalo sa Schochovim otkrićima. Međutim, brzine
erozije su, u najboljem slučaju, procjene u kojima se znanstvenici če
sto ne slažu. Tu se postavlja pitanje kojom brzinom stijene erodiraju.
Erozija i Sfinga
Sve se kopnene površine mogu smatrati padinama brda, čak i ako ne
maju nagiba (ravna površina ima "nagib" od nula stupnjeva). U veći
ni se slučajeva erozija padine može smatrati sustavom koji povezuje
oštećenja izazvanih vremenskim prilikama (raspadanje stijena), proce
se svojstvene padinama (kao što je masovno pomicanje slobodnog
kamenja i tla nizbrdo, uslijed gravitacije ili pod utjecajem vode) i ero
ziju do koje tipično dolazi od rijeka u donjim dijelovima dolina.
Kiše su uzrok erozije izazvane vodom. Hoće li voda prodrijeti u
tlo, ovisi o intenzitetu kiše i brzine prodiranja određene površinskim
uvjetima. Ondje gdje jačina kiše premašuje kapacitet tla kad je riječ
o primanju vode, plitka voda teče po tlu. Do tog viška vode uslijed
"zasićenosti" najčešće dolazi u dnupadina i u udubljenjima. Tlo posta
je zasićeno tijekom dugotrajne kiše uslijed kombinacije prodiranja,
činjenice da voda u tlu teče nizbrdo i podzemnih tokova. Kad je tlo
jednom zasićeno vodom, njezin kapacitet primanja vode ravan je nuli,
pa se višak kiše ne može upiti u tlo. Kad se to dogodi, voda zaostaje
na površini ili teče odozgo.
Voda koja prodre u tlo postaje vlaga u tlu ili podzemna voda (gornji
dio zasićene zone je vrh sloja tla natopljenog vodom). Odmah iznad
sloja natopljenog vodom nalazi se sustav sličan kapilarama, pri čemu
se voda kapilarnom aktivnošću izvlači iz sloja natopljenog njome,
što se naziva "neredovitim zasićenjem". Sloj tla natopljen vodom nije
ravan, već slijedi oblik površine - viši je ispod brda, a niži u dolinama.
Zbog toga vlaga u tlu i podzemne vode mogu teći od viših do nižih
područja, premda se to obično zbiva veoma sporo. Tipična brzina kre
tanja vode u čistom pijesku je oko deset metara na dan. Glavni dopri
nos tih protoka eroziji padina je odstranjivanje otopljenih tvari.
Voda koja teče površinom tla, bilo u kanalu ili po otvorenoj ravni
ci, nosi sedimente niz padinu. To rezultira površinskim bujicama,
potočićima i vododerinama. Površinske bujice su plitke količine vode
koje teku po površini. Riječ je o jednolikom odstranjivanju tla, bez
pojave vidljivih kanala, te je riječ o najmanje očitoj vrsti erozije. Poto
čići nastaju kad se površinska voda slijeva u mnogo malenih, ali jasno
vidljivih kanala. Vododerine nastaju kad se površinska voda i/ili poto
čići spajaju u veće bujice. Uz površinske bujice dolazi i do erozije izaz
vane udarcima kiše - pri čemu kišne kapi odvajaju čestice s površine
- što je najučinkovitije u suhim regijama gdje nema zaštitne vegetaci
je. U svim se slučajevima pomicanje tla i čestica stijena, izazvano
vodom koja teče, zove erozija.
Do znatnih površinskih bujica dolazi kada tlo ne može prihvatiti
velike količine vode, a intenzitet kiše je visok. Na prodiranje vode u
tlo uvelike utječe postojanje vegetacije, koja pomaže pri apsorpciji
vode jer održava otvorenu strukturu tla. Iz tog se razloga Hortonske
bujice (one koje ne teku kanalima ili vododerinama) uglavnom pojav
ljuju u suhim regijama, izrazito siromašnim vegetacijom. Ta su podru
čja podložna rijetkim, ali žestokim olujama, primjerice jugozapadni
dio Sjedinjenih Država, kao i neka područja sjeverne Afrike. Na tim
mjestima intenzivna kiša može trajati samo nekoliko minuta, ali mo
že doći do znatne erozije.
Erozija u perspektivi
Više od dvadeset pet godina geoloških i arheoloških istraživanja u
ekstremno suhim područjima jugozapadnog Egipta i sjeverozapad
nog Sudana pokazuju da su vlažni uvjeti u tim područjima postojali,
a započeli su oko 8000 g. pr. Kr. U to se vrijeme istočna Sahara promi-
jenila iz ekstremno suhe, beživotne pustinje, u kojoj je dominirala
erozija od vjetra, u polu-suhu savanu koja je privlačila biljke i životinje.
Ta je klima prikladna za život trajala, uz postupno pogoršavanje, do
početka trećeg tisućljeća pr. Kr., kada je uslijedio sadašnji trend eks
tremne suhoće. To se pretpovijesno vlažno razdoblje može nadalje
podijeliti na tri faze. Prva je trajala od 8000. do 6200. g. pr. Kr.; druga
od 6100. do 5900. g. pr. Kr.; a treća od 5700. do 2600. g. pr. Kr.
Schoch i Reader se slažu da je kiša bila primarni uzrok erozije Sfin-
ge. Međutim, Reader se ne slaže u potpunosti sa Schochovom teori
jom. Prema onome što kaže Reader, nije potrebno vrijeme klesanja
Sfinge smještati ranije od 5000 g. pr. Kr. Vjeruje da su kiše bile dovolj
no obilne tijekom posljednje vlažne faze da bi mogle objasniti vidljivu
eroziju. Štoviše, vjeruje da su oborinske vode i površinske bujice, a ne
direktna kiša, uzrok vodene erozije na zapadnom zidu oko udubljenja
Sfinge. Svaki izloženi kamen trpio bi štete od oborinskih voda nakon
kiše i bio bi znatno erodiran. Nakon što je izvađen kamen zapadno
od Sfinge, u vrijeme četvrte dinastije, više nije postojala mogućnost
erozije zidova oko Sfinge izazvane oborinskim vodama. Dakle, Sfinga
je isklesana barem prije 2500. g. pr. Kr.
Na zidovima oko Sfinge u prosjeku je vidljiva erozija do dubine od
devedeset centimetara, a najveća dubina erozije je gotovo dva metra.
Dakle, pravo pitanje glasi: koliko je vremena trebalo da dođe do te ero
zije?
Prema onome što piše u geološkim udžbenicima, spuštanje tla us
lijed vodene erozije općenito je spori proces. Brzina kojom stijene
erodiraju ovisi o tome kakve je vrste ta stijena. Općenito govoreći,
vulkanske stijene ili one koje su pretrpjele strukturne promjene erodi
raju 0,5-7 mm svakih tisuću godina; pješčenjak 16-34 mm svakih ti
suću godina, a vapnenačke stijene 22-100 mm svakih tisuću godina.
Sir Flinders Petrie u svojoj knjizi The Pyramids and Temples of Gizeh
(Piramide i hramovi Gize) iz 1883. kaže da je tokarski stroj bio jednako
poznat u četvrtoj dinastiji kao i u suvremenoj radionici. Zdjele i vaze
od diorita iz razdoblja Staroga kraljevstva često ukazuju na veliku
tehničku vještinu i vjerojatno su izrađene na tokarskom stroju. Jedan
komad što ga je Petrie našao u Gizi pokazuje da je za odstranjivanje
materijala primijenjena metoda tokarenja, a ne proces brušenja. Zdje
la se pomaknula s centra, a zatim je ponovno centrirana, ali ne baš
točno. Nije se uspjelo prikriti prvo tokarenje, pa se dvije površine,
nastale uslijed dva tokarenja, sastaju u jednom vrhu. Takav se izgled
nije mogao dobiti brušenjem ili nekim drugim postupkom.
Druga zanimljiva pojedinost, vidljiva na Petriejevu pronalasku br.
15, je okrugla obodnica zdjele. Kako bi se to postiglo, zdjelu se mora
lo rezati oruđem koje čini luk iz fiksnog središta dok je zdjela rotirala.
Središte, ili stožer, oruđa nalazilo se na osovini tokarskog stroja kako
bi se dobila cijela površina zdjele, do samog ruba. Međutim, budući
da je gotov proizvod trebao imati rub, središte oruđa je pomaknuto,
s posve istim promjerom luka, i napravljen je novi rez kako bi se dobio
rub zdjele. Petrie kaže da to zasigurno nije bilo slučajno. Savršeno
kružni oblik svih zaobljenih dijelova, njihova jednakost i vrh u kojem
se sastaju, pričaju priču o preciznoj izradi. Nema tragova naknadnog
zaokruživanja, kojih bi sigurno bilo da je posuda ručno izrađena. To
je fizički dokaz strogo mehaničke metode izrade zaobljenih dijelova.
Cjevasto bušenje
Drevni su egipatski obrtnici također koristili cjevaste bušilice za izdu-
bljivanje rupa. Cjevasta bušilica je šuplji cilindar koji na jednom kraju
ima zupce. Radila je na istom principu kao nož za čišćenje jezgre ja
buke: vršenjem pritiska na tvrdi materijal i rotiranjem oruđa, zupci
bušilice rezali su cilindrični komad kroz predmet, a zatim se to vadilo.
Cjevaste su bušilice bile različite, promjera od šest milimetara do dva
naest i pol centimetara i debljine od dva do pet milimetara. Zasad
najmanja rupa pronađena u granitu ima promjer od pet centimetara,
premda postoje veći primjeri. U El Bershehu je vapnenačka stijena
oblikovana u željenu formu tako da su je rezali cjevastim bušilicama
od četrdeset šest centimetara. Petrie kaže da kružni utori koji se kat
kad križaju dokazuju da se to radilo samo radi odstranjivanja dijelova
stijene. Godine 1996., u Kairskom je muzeju izložen komad granita
sa spiralnim utorima na vidljivim dijelovima. Utori su se nalazili na
podjednakoj dubini i s ravnomjernim razmacima, što su očiti znakovi
da su napravljeni cjevastom bušilicom. Zacijelo ne bi bili tako pravilni
da su napravljeni abrazivnom kašom (mješavinom finog pijeska i vo
de koja odstranjuje materijal - naprimjer, trljanje nekog predmeta radi
uklanjanja površinskih ogrebotina).
Cjevasta je bušilica također korištena za izdubljivanje sarkofaga u
kraljevoj odaji Velike piramide. Premda se dovršeni predmet polirao,
na vrhu, unutar sarkofaga na istočnoj strani, ostali su tragovi bušenja
cjevastom bušilicom. Sudeći prema polumjeru reza, koji je manji od
pet centimetara, obrtnici su napravili brojne rupe, a svaka je bila dubo
ka nekoliko centimetara.
Blizu Sfinge, na gornjim pragovima vrata hrama u dolini, korištena
je cjevasta bušilica za bušenje rupa kroz granit. Dokazi o bušenju cje
vastom bušilicom još uvijek su vidljivi na većini vrata u hramu. Jedna
teorija kaže da su se te rupe koristile za držanje dugačkih vertikalnih
šipki koje su rotirale i služile kao šarke za vrata.
Cjevasto je bušenje specijalizirana metoda koja se vjerojatno nije
razvila bez potrebe za velikim rupama. Nadalje, napraviti svrdlo dovolj
no jako da buši granit nije ni jednostavan ni primitivan zadatak. Petrie
je vjerovao da su, za izradu oruđa kojim se uklanjalo dijelove tvrdog
kamena, brončane cjevaste bušilice bile opremljene vrhovima od dra
gulja. Naravno, to bi značilo da su rudarstvo, metalurgija, proizvodnja
svrdla, te generacije iskustva s materijalima za brušenje i tehnikama
rotacijske proizvodnje morale postojati mnogo prije podizanja građe
vina na visoravni Giza.
Pile za kamen
Drevni su Egipćani također koristili pile za kamen. Primjer toga po
stoji u Gizi, gdje su blokovi bazalta rezani tako da se dobiju kamene
ploče za popločavanje. Dokazi o uporabi kamenih ploča vide se na
istočnoj strani Velike piramide. Kamen za popločavanje stavljao se
na blokove od vapnenca, prije toga namještene na kamen stanac. Blo
kovi su očito odrezani tako da čine ravninu nakon što su složeni na
tlo. Nejednake su debljine i katkad zaobljeni s donje strane. Pregled
izbliza na rez od kojeg se odustalo, gdje je radnik počeo rezati na
pogrešnomu mjestu, pokazuje da je rez oštar i paralelan s rubom (vidi
sliku 4.2 na stranici 79). Kvaliteta tog reza podrazumijeva stabilno
držanje lista pile prilikom rezanja. Postoji još nekoliko mjesta gdje se
vide takvi rezovi. Sjeverno od tih rezanih blokova ima ih još nekoliko
s gotovo identičnim rezovima, na udaljenosti do devet metara.
U drugom obližnjem području ima dugačkih rezova pilom naprav
ljenih kroz veoma tvrdi kamen. Rezovi su, u većini slučajeva, konzi-
stentni, glatki i paralelni. Nema tragova "kolebanja" lista pile, što se
događa kada dugačka ručna pila počinje rezati tvrdi materijal. Jedna
je mogućnost da je list pile na mjestu čvrsto držala stijena iznad nje.
Sarkofag u kraljevoj odaji Velike piramide rezan je veoma velikom
pilom, dugačkom možda preko dva i pol metra. Tragove što ih je osta
vila njezina uporaba otkrio je i opisao Petrie. Također je opisao zamjet
ljivu pogrešku u rezanju. Piljenje je bilo nekoliko centimetara odma
knuto od oznake prije nego su to radnici opazili i izvukli pilu. Zelena
mrlja duž rubova rezova, kao i zrnca pijeska koja su se zadržala u
utorima, pokazuju da su listovi pila bili napravljeni od bronce.
Petrie je proučavao brojne primjere rada u kamenu. Jedan od neo-
bičnijih primjera bio je njegov artefakt br. 6, komad diorita na kojem
su se nalazili jednako razmaknuti i pravilni utori od kružnih lukova,
paralelni jedan s drugim. Premda su utori gotovo nestali uslijed bruše-
Slika 4.2. Gore: kameni blokovi u Gizi;
dolje: pogled izbliza na tragove rezanja pilom
nja, još uvijek se mogu vidjeti. Prema Petriejevim tvrdnjama, jedino pri
hvatljivo objašnjenje za to je teorija da su napravljeni kružnom pilom.
Rezanje tvrdih materijala uporabom mekane tvari, kao što su ba
kar, drvo i rožina, uz dodatak tvrdog praha, bilo je uobičajena metoda
tijekom povijesti. Štapići od praha koristili su se na taj način za odstra
njivanje površinskih slojeva kamena struganjem. Mnogi su zaključili
da su Egipćani tu metodu koristili jer su morali. Premda je ta metoda
bila prikladna za alabaster i druge mekane stijene, Petrie tvrdi da
davni Egipćani tu tehniku nisu koristili za tvrđi kamen. Kaže da se
rezanje i oblikovanje tvrdog kamena
Oči faraona
Sofisticirane tehnike nisu bile ograničene na kamene posude. Drugi
precizni i umjetnički sjajni radovi izvodili su se tijekom priprema za
pokope. Gotovo svi znaju na kako su ekstravagantan način Egipćani
pokapali svoje mrtve, s obiljem dobara za zagrobni život. Među tim
su dobrima također bili kipovi, isklesani kao životni prikazi ljudi ko
jima su ukazivali čast. Neki od tih kipova imali su doista nevjerojat
ne oči, napravljene tako da se činilo da slijede osobu koja prolazi
ispred kipa. Primjeri takvih kipova, iz četvrte i pete dinastije (2575-
2323. g. pr. Kr.), izloženi su u Louvreu u Parizu i Egipatskom muzeju
u Kairu.
Još se jedan kip s jedinstveno stiliziranim očima, Ka kip kralja Auib-
re Hora, pojavio u trinaestoj dinastiji Srednjega kraljevstva, od 1750.
do 1700. g. pr. Kr. Drugi su kipovi pronađeni u mastabama Sakkare.
Jednako kao proizvodnja jedinstvenog kamenog posuđa, tako je i stva
ranje tih čarobnih očiju nestalo iz egipatske civilizacije nakon trinaes
te dinastije.
Krajem 1990-ih, Jay Enoch, sa Škole za optičare na Kalifornijskom
sveučilištu u Berkeleyu, i Vasudevan Lakshminarayanan sa Škole za
optičare na Sveučilištu Missouri u St. Louisu, iznova su stvorili optička
svojstva tih "očiju faraona" kako bi bolje razumjeli njihova jedinstve
na svojstva. Radi usporedbe, te da bi procijenili uspjeh svojeg rada,
fotografirali su "pisara koji sjedi", kip otkriven u Sakkari, čija je sta
rost procijenjena na 2475 g. pr. Kr., a trenutno je izložen u Louvreu.
Enoch i Lakshminarayanan su otkrili da je prednji dio oka izrađen
od veoma tvrdog kristala kvarca koji je oblikovan u plosnatu rožnicu
Slika 4.4. "Pisar koji sjedi"
- iz grobnice u Sakkari,
peta dinastija
BILJEŽENJE VREMENA
Sjećanje na zaboravljenu znanost astrologije
Mjerenje sati
Sustav bilježenja vremena postoji od 2000. g. pr. Kr., kad su drevni
Egipćani izračunavali noćne sate na temelju promatranja zvijezda.
Tijekom Srednjeg kraljevstva sustav je još više razvijen. Do 1870. g.
pr. Kr. zvijezde u usponu zamijenjene su njihovim kulminacijama.
Premda neki dokazi upućuju na još raniji datum, do 1300. g. pr. Kr.
dnevni su se sati mjerili uporabom gnomona, vrstom sunčane ure
koja je koristila dužinu sjenke kao indikator prolaženja vremena. U
Abidosu, u spomeniku Setiju I., posmrtni tekst (religiozne "čini" i
druge potrebne informacije zakopane s umrlim kako bi mu pomogle
uputovanju zagrobnim životom) pokriva cijelu temu mjerenja vreme
na. Prema astronomskim kalkulacijama, tekst je smješten u devetnaes-
to stoljeće pr. Kr. U tom su tekstu dnevni sati izračunati uz uporabu
štapa za sjenke, naprave koja se sastojala od uspravnog stupa poveza
nog s vodoravnim krakom. Ondje su bile i upute za uporabu. Štap je
bio postavljen u smjeru istok-zapad, a u podne se pomicao kako bi uju
tro gledao prema istoku, a poslije podne prema zapadu. Budući da se
sjenke mijenjaju po duljini kao i po kutu, gornji dio je zacijelo bio
proširen, možda T-šipkom, kako bi sjenka uvijek padala na skalu.
Setijev je dijagram prikazivao sat koji je izravno mjerio osam sati,
premda u tekstu jasno piše da u punom danu, od izlaska do izlaska
sunca, ima dvadeset četiri sata. Dvanaest noćnih sati mjerilo se prema
dekadskim zvijezdama. Drevni su Egipćani izabrali niz od trideset
šest jarkih zvijezda do čijih je uspona dolazilo u intervalima od deset
dana. Dva sata prije podneva i još dva kasno poslijepodne, kad je
naprava bila neoperativna, dopunjavaju dan od dvadeset četiri sata.
Poslije je Tutmosisov štap za sjenke izravno mjerio deset sati.
Tijekom vladavine Amenhotepa I. (1527-1506. g. pr. Kr.), uz izum
vodene ure, omogućena je podjela noći na dvanaest sezonskih sati. Ura
je mogla djelovati u sumrak, kao i po mraku, vjerojatno izjednačavaju
ći sate dana i noći od tog vremena dalje.
Premda su te sunčane ure bile funkcionalni način bilježenja vreme
na tijekom svakodnevnog života, mnogo starija metodologija, koja
vuče korijene iz drevnije astronomije, stigla je do našega razdoblja.
Kao što smo vidjeli po kalendarskom krugu u Nabta Playi, ta metoda
koristi cikličko kretanje zvijezda na nebu.
Mjerenje doba
Za nas, papirnati kalendari i digitalni satovi bilježe vrijeme u sekunda
ma i mjesece u tjednima. Duža su vremenska razdoblja organizirana
metrički - desetljeća, stoljeća i tisućljeća - što je proizvod suvremene
civilizacije.
Za drevne narode, jednako kao ni za nas, bilježenje kratkotrajnog
vremena nikad nije bilo problem. Kao i uvijek, izlazak Sunca označa
va svaki novi dan, svaki mjesečev ciklus označava jedan mjesec, a
četiri godišnja doba određuju jednu godinu. Ali kako su drevni naro
di brojili godine?
Julijanski kalendar
Godine 527. poslije Krista rimski opat Dionizije Eksiguus uveo je
kalendarski pojam "A.D." (Anno Domini Nostri Jesu Christi - Godina
našeg Gospodina Isusa Krista). Po tom se dogovoru godina 0 smatra
godinom rođenja Isusa Krista. Prije šestog stoljeća naše ere, civilizaci
ja Zapada pridržavala se drukčijeg standarda, što ga je 46. g. pr. Kr.
uveo rimski car Julije Cezar.
Te se godine Sosigen iz Aleksandrije (egipatski astronom i matema
tičar grčkog podrijetla) savjetovao s carem kako bi se mogao preinači
ti rimski kalendar da bi se postigla jednostavnija i točnija struktura.
Kako bi nadomjestio pogreške u prošlosti, 46. g. pr. Kr. dodao je de
vedeset dana. Također je promijenio broj dana u mjesecima kako bi
dobio godinu od točno 365 dana. Za nultu godinu tog novog poretka
vremena izabrao je 4713. g. pr. Kr. i pokrenuo uru prvog siječnja -
neobičan izbor. Zašto 4713. g. pr. Kr.? Zašto ne početi iznova tako da
nulta godina bude, možda, rođendan Julija Cezara, ili godina kad je
postao car, ili godina kad je utemeljen Rim?
Zbog svojeg bogatstva i važnosti, Julije Cezar je vjerojatno učio u
Pitagorinoj školi svete geometrije, kao dio svojeg obveznog obrazova
nja. Pitagora je prihvaćao idealnu stvarnost koja se temeljila na "savr
šeno krutim tijelima", što je također moglo objasniti kretanje zvijezda
i planeta. Ako se to ima na umu, sasvim je prihvatljiva ideja da je Cezar
pokazivao svoje znanje stečeno tijekom obrazovanja i poštivao egipat
sku astrologiju ukoliko je, iz egipatske perspektive, ta godina bila ko-
zmološki važna. Bila je, i to doista veoma posebna godina. Evo zašto.
Zvijezde Aldebaran (u zviježđu Bika) i Antares (u zviježđu Škor
piona) nalazile su se na obzoru u ponoć, 1. siječnja 4713. g. pr. Kr. U
to se vrijeme Antares uzdizao na istoku, a Aldebaran se spuštao na
zapadu. Antares je bio četrnaest minuta od obzora. Također u to vri
jeme, Sunce se nalazilo na nebeskoj geografskoj dužini od 14 stupnje
va (13 stupnjeva, 43 minute) u zviježđu Vodenjaka. Brzina Mjeseca,
koja nije konstantna i varira između 11 i 15 stupnjeva, bila je 14 stup
njeva (13 stupnjeva, 59 minuta) na dan. Nultoga dana nulte godine
ta su se važna nebeska tijela sastajala u broju četrnaest. Broj četrnaest
je sveti broj Ozirisa - važnoga boga u egipatskoj kozmologiji.
Povrh zvijezda Aldebaran i Antares, Saturn je odigrao važnu ulogu
u biranju toga datuma. Bio je povezan s najsvetijom zvijezdom u Egip
tu, Sirijus, 19 minuta udaljenom i 19 stupnjeva u vlastitom znaku.
Sunce, čije se rođenje toga dana slavilo, nalazilo se u Saturnovu znaku,
Vodenjaku. Julije Cezar je izabrao 1. siječnja 4713. g. pr. Kr. za početak
svojega kalendara kako bi odao počast rađanju Sunca na visoravni
Giza. No, istodobno je odavao počast rimskom blagdanu Saturnalija.
Za Cezara je ta godina, tako davna (čak i prema rimskim mjerilima),
bila očit i logičan izbor.
Precesija ekvinocija
Grčki astronom Hiparh (190-120. g. pr. Kr.) bio je ambiciozni znan
stvenik. Tijekom svojega je života promatrao i katalogizirao više od
tisuću zvijezda, izračunavajući i bilježeći njihovu geografsku širinu,
dužinu i magnitudu. Hiparh je također promatrao pomrčine Mjeseca
i svoje rezultate uspoređivao s otkrićima Timokarisa (koji je živio sto
pedeset godina prije), osobito po pitanju Spike, sjajne zvijezde blizu
eklipse (velikog zamišljenog kruga na nebeskoj sferi koja sadrži ravni
nu Zemljine orbite, a to se zove ekliptična ravnina). Mjerenjem uda
ljenost između Spike i središta Mjeseca tijekom pomrčine, Hiparh je
mogao izračunati odstupanje longitude između Sunca (što bi iznosilo
180 stupnjeva od Mjeseca) i Spike, te tako doći do točne longitude
zvijezde. Otkrio je da se longituda povećala za dva stupnja u odnosu
na Timokarisovo vrijeme.
U narednim je izučavanjima Hiparh također opazio da će Sunce,
tijekom svojeg godišnjeg kretanja, stići do prvobitnog položaja malo
prije u odnosu na zvijezde. Slijedom toga, zaključio je da će svake
iduće godine malo ranije doći do ekvinocija. Na temelju njegovih
otkrića dobili smo izraz "precesija ekvinocija". U Hiparhovo je vrije
me do proljetnog ekvinocija došlo u točki između zviježđa Ovna i Ribe.
Budući da se precesija kreće veoma polako, bila bi gotovo jednaka u
vrijeme rođenja Krista, ali ne zadugo. Uskoro je trebalo početi astrolo-
ško doba Riba.
Na temelju tog mjerenja vremena putem zvijezda, drevne su kulture
bilježile duga razdoblja što ih zovemo dobima. Malo tko može sumnja
ti da davni tajni znak kršćana, riba, potječe iz te grandiozne ure. Nji
hov Bog i Spasitelj rodio se uoči doba Riba i žrtvovao janje (Ovan).
Bio je ribar ljudi, a one koje je ulovio (stvarni ribari) pretvorio je u
svoje učenike i naučio ih kako će biti ribari za ljude. Na Maslinskoj gori
čudotvorno je nahranio mnoštvo ljudi tako što je umnožio dvije ribe
(čest znak Zodijaka za Ribe) i pet štruca kruha. Čak i priča o Marijinu
bezgrešnom začeću sadrži polarnost Riba kroz suprotan znak Djevice.
Pokazalo se da su rani kršćani dobro izabrali ribu kao simbol novoga
boga koji će vladati tijekom doba Ribe.
Pitanje koje zbunjuje glasi: je li se znanje o precesiji ekvinocija i
dobima Zodijaka tako brzo proširilo i prihvatilo od vremena Hiparha
do Kristova života? Ili su prvi kršćani možda koristili poznatije, sta
rije spoznaje obogaćene koncepcijom zvjezdanih kretanja?
Feniksov let
Kad je Julije Cezar odlučio preinačiti rimski kalendar, s razlogom je
izabrao Sosigena iz Aleksandrije. Egipćani su imali jedini u potpuno
sti pouzdan kalendar drevnog svijeta. Zapravo, imali su dva, oba dale
ko superiornija onome što su poznavali Babilonci. Jedan je bio kalen
dar sa 365 dana (dvanaest mjeseci, a svaki je imao trideset dana), plus
pet dodatnih blagdanskih dana, te Sotisov kalendar. Drugi se sastojao
od 365.25 dana, a temeljio se na helijakalnom usponu zvijezde Sotis
(Sirijus). Egipćani su znali da se dva kalendara neće poklapati nakon
1461 godine, te da će u skladu s tim morati unijeti prilagodbe. Preina
ka kalendara u korelaciji sa Suncem uključivala je legendu o Feniksu,
njegovoj smrti i ponovnom rođenju.
Legenda kaže da postoji samo jedan Feniks. Na kraju svojeg života,
vraća se u svoje rodno mjesto u Arapskoj pustinji, između rijeke Nil
i Crvenog mora. Kad stigne onamo, spaljuje se (sjaj zore i svitanja), a
zatim se uzdiže iz pepela. Premda je to ispričano na mitski način, oči
to je na taj način prikazana astronomska istina - da Sunce zapravo
ne umire svakoga dana, već nestaje i ponovno se pojavljuje jer se Ze
mlja okreće oko svoje osi.
TEHNOLOGIJA PIRAMIDA
Dokazi govore sami za sebe
3. DINASTIJA
Velika piramida
S tri odaje, osam prolaza i velikom galerijom, Keopsova Velika pira
mida ima najkompleksniju unutrašnjost od svih egipatskih piramida.
Originalni se ulaz otvara u uski silazni prolaz (120 centimetara visok
i 106 centimetara širok) 105 metara u kamen stanac i završava u
podzemnoj prostoriji. Premda je velika (14 x 8 x 3,5 metara), ta je pro
storija nedotjerana i nema nikakvih natpisa. Njezina je svrha nepo
znata, pa je prema nekim teorijama trebala udomiti kraljev sarkofag,
ali su se graditelji predomislili, odustali od te prostorije i izgradili
ono što se danas naziva kraljičinom odajom. Prema drugim teorijama,
plan je ponovno promijenjen, te je izgrađena još jedna prostorija u
višem dijelu piramide koja je na koncu postala kraljevom odajom.
Prema teoriji grčkog povjesničara Herodota, Keopsovo je tijelo
smješteno u prostoriju duboko ispod piramide kako bi voda Nila,
koja je onamo dolazila kanalom, prostoriju pretvorila u podzemni
otok. Nitko ne zna je li podzemna odaja ona o kojoj je govorio Hero-
dot, ali ako jest, morala bi biti trideset metara niže da bi bila na razini
Nila. Herodot, koji je živio dvije tisuće godina nakon izgradnje Veli
ke piramide, zacijelo je prepričavao legendu. Nikakvi dokazi ne poka
zuju da je njegova priča istinita.
U razini tla, uzlazni prolaz križa se sa silaznim. Veoma je uzak
(120 centimetara visok i 106 centimetara širok) i penje se pod kutom
od 26,5 stupnjeva na udaljenosti od četrdeset metara. Tada se izravna
va u drugi, veoma maleni hodnik koji vodi do kraljičine odaje. Bu
dući da je originalni pod bio sklizak, tijekom 1940-ih postavljeni su
rukohvati i drvene rampe s metalnim uporištima kako bi se lakše ma
nevriralo prolazima. Tik ispred kraljičine odaje, tlo prolaza spušta se
za četrdeset pet centimetara.
Kraljičina je odaja prazna, a zidovi od vapnenca pokriveni su gip
som. Pod prostorije ostao je neravan. Neobičnost te prostorije su dva
okna od pedeset dva kvadratna centimetra, za koje se u početku vje
rovalo da su služili za prozračivanje, a pružaju se u gornje dijelove
piramide. Godine 1993. Rudolf Gantenbrink i njegova ekipa otkrili
su da su ta okna na krajevima zatvorena vapnenačkim blokovima.
Nakon tog otkrića, postalo je jasno da su bila dio originalnog plana,
te su građeni od jedne razine do druge kako je piramida rasla. Južno
se okno pruža više od osamnaest metara iznad poda kraljeve odaje,
a dugačko je dvadeset šest metara.
Na spoju horizontalnih prolaza s onima koji se uspinju nalazi se
velika galerija - 48 metara dugačka, 9 metara visoka i 19 metara ši
roka na dnu, s konzolama na stropu. Zanimljivo je da do stropa vodi
sedam slojeva kamena, baš kao u Snofruovoj piramidi u Meidumu.
Galerija, neobično velika u usporedbi s drugim prolazima, uzdiže se
do još jednog hodnika koji vodi do kraljeve odaje.
Maleni prolaz obložen granitom omogućuje pristup u kraljevu
odaju iz velike galerije. Kroz taj se tunel može proći jedino puzeći. Ta
je odaja daleko najveća zagonetka, a izrađena je u potpunosti od glat
kih ploča granita. Njezini su zidovi napravljeni od pet redova kamena
koji se sastoje od sto granitnih blokova. Svaki je blok težak trideset
tona. Nikakva žbuka nije korištena za spajanje, jer je svaki kameni
Slika 6.2. Presjek Velike piramide (iz knjige Pyramids and Temples of
Gizeh (Piramide i hramovi Gize), W. M. Flindersa Petrieja)
blok isklesan tako da se savršeno uklapa u ostale. Devet granitnih
blokova, od kojih su neki teži od pedeset tona, čine strop.
Iznad stropa, niz grubo rezanih granitnih blokova složeni su jedan
na drugoga. Prostori između blokova čine pet pregradaka, što se
zove Davisonova soba, po čovjeku koji ih je otkrio, Nathanielu Davi-
sonu. Neki znanstvenici vjeruju da je ta prostorija tako napravljena
kako bi se smanjio pritisak kolosalne težine kamena odozgo. Među
tim, u kraljičinoj odaji, koja je niže i pod još većim pritiskom, nema
takvog stropa. Premda u piramidi nema nikakvih natpisa, na jednom
od gornjih blokova nalazi se ime Keopsa, a vjeruje se da je to bio znak
iz kamenoloma što ga je napravio radnik.
Na zapadnom kraju kraljeve odaje nalazi se prazan, otvoren san
duk isklesan od granita i glatko poliran. Prolaz koji vodi do prostori
je previše je uzak da bi kroz njega prošao sanduk, pa je vjerojatno
ondje stavljen dok se piramida još gradila. Ako je poklopac sanduka
ikad postojao, nestao je bez traga. Ni u jednom prolazu ili odaji nikad
nisu pronađeni čak ni dijelovi poklopca, krhotine ili komadići.
Na sjevernom i južnom zidu nalaze se okna za prozračivanje koja
vode do vanjskih dijelova piramide. Po nagibu i veličini, identična su
onima u kraljičinoj odaji. Velika je piramida po tome jedinstvena.
Nijedna druga piramida nema takvih okna.
Geomehanička elektrana
Zemljina se kora sastoji od niza pomičnih dijelova, devet velikih tek
tonskih ploča i dvanaest manjih, koje se uvijek sudaraju ili razmiču.
Pritisak raste u tektonskim rasjedima, te se oslobađa. Takva osloba
đanja mi osjećamo kao snažne vibracije, potrese. Mehanička svojstva
stijena kroz koja putuju seizmički valovi brzo dijele te valove na dvije
vrste. Kompresijski valovi, također poznati kao primarni ili "P" valo-
vi, najbrže putuju kroz Zemljinu koru, brzinama između 1,5 i 8 kilo
metara u sekundi. Sekundarni ili "S" valovi putuju sporije, obično
brzinom od 60 ili 70 posto brzine P valova. P valovi tresu tlo u smjeru
u kojem se šire, a S valovi tresu okomito ili dijagonalno u odnosu na
smjer širenja. Premda su stvarne frekvencije seizmičkih valova ispod
dosega ljudskog sluha, moguće ih je čuti ubrzavanjem snimljenog
seizmograma. Tipično, nakon visokofrekventnih P valova slijedi zvuk
naleta produženih S valova, niže frekvencije.
Slijedom stalnog sudaranja Zemljinih ploča, neprestano se zbivaju
veoma maleni potresi. Mi osjećamo samo snažnije. To zapravo znači
da Zemlja cijelo vrijeme vibrira i ima vlastitu temeljnu frekvenciju.
Bilo bi moguće izvući te vibracije kad bi postojao objekt koji bi reagi
rao u skladu s temeljnom frekvencijom Zemlje.
Kad bi se osmislio uređaj na način da njegova vlastita rezonantna
frekvencija bude ista, ili u harmoniji s frekvencijom Zemlje, imao bi
potencijal postati ono što zovemo harmonični oscilator - objekt koji
je u harmoničnoj rezonanciji s drugim, obično većim, objektom koji
vibrira. Kad bi se pokrenuo, takav bi oscilator crpio energiju iz Zemlje
i vibrirao u skladu s njom, pod uvjetom da Zemlja nastavi vibrirati
na istoj frekvenciji. Na taj bi se način energija mogla učinkovito dobi
vati iz Zemlje.
Dunn je otkrio da je Velika piramida, koja pokriva veliko područje
tla, u harmoničnoj rezonancjii s vibracijama Zemlje, te djeluje kao
akustični rog za skupljanje i usmjeravanje Zemljinih vibracija. Nakon
što je analizirao njezinu unutrašnju strukturu, također je zaključio
da su prolazi i odaje osmišljeni tako da maksimalno uvećaju protok
zvuka.
Stvaranjem izmjeničnih otkucaja na vrhu piramide i u podzemnoj
odaji - značajka svih egipatskih piramida - struktura bi bila aktivira
na. Čim bi se vibracija piramide uskladila s vibracijom Zemlje, prije
nos energije bi trajao sve dok se proces ne bi preokrenuo. Chris Dunn
je točno objasnio kako se to postizalo u unutrašnjoj strukturi pirami
de. Tada bi još jedino bio potreban sustav pomoću kojeg bi se energi
ja iskorištavala.
Generator električne struje (kraljeva odaja)
Kristal kvarca neobično reagira kad je izložen vibraciji. Pojava je po
znata kao piezoelektrični efekt, a sastoji se od naizmjeničnog pritiska
na kristal izazvanog vibriranjem, čime nastaje električna struja. (Mi
krofoni, naprimjer, rade na tom principu.) Kristal kvarca ne stvara
energiju; samo je pretvara iz jedne vrste energije u drugu. Zapravo,
služi kao transformator. Zanimljivo, kraljeva je odaja izgrađena od
asuanskoga granita koji sadrži 55 posto ili više kristala silicijskoga kvar
ca. Dakle, kraljeva je odaja, u određenom smislu, transformator.
Dokazi za to veoma su uvjerljivi. Iznad kraljeve odaje nalazi se pet
redova granitnih greda, ukupno četrdeset tri, a svaka je teška oko se
damdeset tona. Svaki je sloj granita odrezan pravokutno i paralelno
na tri strane, ostavljen neravnim s gornje strane, i razdvojen prostori
ma dovoljno velikima da se onamo može zavući čovjek. Slijedom
toga, svaka bi granitna greda mogla vibrirati ako bi bila izložena odgo
varajućoj količini energije. Ako su usklađene na istu frekvenciju,
druge bi grede također vibrirale u istoj, ili harmoničnoj, frekvenciji
kao i prva. Nadalje, ako bi se izvorna frekvencija, zvučni unos, pokla
pala s prirodnom frekvencijom grede, tada bi prijenos energije bio
maksimalan, kao i vibracije greda.
Kako bi se povećala sposobnost četrdeset tri granitne grede da bu
du rezonantne s dolaznom frekvencijom, prirodna frekvencija greda
morala bi biti u skladu s dolaznom frekvencijom. Da bi se to posti
glo, grede su morale biti oblikovane odstranjivanjem dijelova kame
na dok se nije ostvarila željena frekvencija. Princip što ga ovdje vidi
mo jednak je principu glazbene viljuške. Velike su glazbene viljuške
rezonantne s niskim frekvencijama, a manje s višim frekvencijama.
Granitne su grede morale biti rezonantne s istom frekvencijom, a to
je značilo da su sve morale biti istog oblika i težine. Upravo to pokazu
ju vidljivi dokazi. Graditelji odaja obradili su neravne strane greda
prije nego su ih postavili na mjesta, odstranjujući komade i bušeći
rupe. Zapravo, "usklađivali" su ih. Akustična testiranja potvrđuju da
su granitne grede doista rezonantne s temeljnom frekvencijom. Za
pravo, sama odaja pojačava tu frekvenciju stvaranjem dominantnih
frekvencija. Odaja stvara povišen akord F, a vjeruje se da je to u har
moniji s prirodnom vibracijom Zemlje.
Akustička ispitivanja unutar kraljeve odaje također otkrivaju da
je cijela prostorija odvojena od okolnih zidova od kamena vapnenca.
Granitni pod počiva na "valovitom" kamenu vapnencu; zidovi su
poduprti izvana i uvučeni trinaest centimetara ispod poda. Konačni
je rezultat taj da cijela prostorija može slobodno vibrirati s najvećom
učinkovitošću, te je spremna pretvarati Zemljine vibracije u električnu
struju. Kristal koji vibrira u granitu stvara električno polje, ali za isko
rištavanje energije potrebno je sredstvo za prenošenje, a dobiveno je
slijedom kemijskih procesa u kraljičinoj odaji, uz korištenje vodikova
plina. Ako postoji električno polje, vodikov plin postaje "pobuđen"
- u atomskom smislu, jer njegovi elektroni šire svoju orbitu oko jezgre.
Prisiljavanjem vodikovih elektrona da se vrate u svoje prvobitno stanje
(mirovanja), oslobađa se njihova energija, a uz odgovarajuću opremu
za prikupljanje i fokusiranje te energije, mogla se koristiti u nekim
uređajima. (Današnja istraživanja bave se tom vrstom proizvodnje
struje za napajanje laptopa i protetskih naprava, premda su u današ
njim minijaturnim uređajima učinkovitija druga sredstva, a ne vodik.)
Zanimljivo je da je sama škrinja u kraljevoj odaji rezonantna na
438 herca - u skladu s prostorijom. Potrebno je dovoljno energije za dje
lovanje na grede i aktiviranje njihovih piezoelektričnih svojstava.
Uzlazni Prolaz
Budući da vibracijski sustav s vremenom može sam sebe uništiti, ta
kođer je bio potreban način kontroliranja vibracijske energije. Jedan
je način da se ublaži, a drugi je neutraliziranje interferentnim valom
koji suzbija vibracije. Fizičko ublažavanje vibracije ne bi bilo praktič
no, ako se uzme u obzir funkcija Velike piramide kao stroja. Među
tim, ublažavanje ne bi uvijek bilo potrebno, za razliku od, primjerice,
mostova. To bi smanjilo učinkovitost stroja, i vjerojatno uključivalo
pomične dijelove, poput ublaživala u glasoviru.
Izbacivanje viška vibracija korištenjem neusklađenog interferent-
nog zvučnog vala bilo bi logičan izbor. Uzlazni prolaz je jedina osobi
tost unutar Velike piramide koja sadrži naprave (granitne klinove)
koji su dostupni izvana. Dunn ih naziva napravama iz istog razloga
iz kojeg granitne grede iznad kraljeve odaje naziva napravama. Previ
še su dotjerani i obrađeni za njihovu navodnu uporabu. Kamen vap
nenac bio bi sasvim dovoljan za sprječavanje ulaza pljačkašima. Da
kle, zašto koristiti granit?
Dunn ih je proučavao i zaključio da su mogli imati dvije važne ulo
ge. Prvo, mogli su davati povratne informacije onima koji su upravlja
li elektranom time što su reagirali na zvuk, koji je nastao unutar velike
galerije i širio se kroz prolaz prema gore. Drugo, možda su mogli rea
girati na vibracije opreme u silaznom prolazu i emitirati neusklađene
interferentne zvučne valove, kako vibracije ne bi dosegnule destruktiv
ne razine. Naravno, operateri bi koristili senzore za vibracije, pričvr
šćene na dnu granitnog klina, kako bi nadzirali razinu energije u
unutrašnjosti. To objašnjava zašto su graditelji izabrali granit, ali i na
čin na koji su drevni Egipćani kontrolirali razinu energije u sustavu.
Dunn također iznosi pretpostavku da su operateri, usmjeravanjem
signala pravilne frekvencije kroz prolaz prema gore, mogli pokrenu
ti sustav. Prema tvrdnjama Sir Flinders Petrieja, susjedne površine
granitnih blokova imale su valovit završetak (± 0,76 cm). Dio grani
ta još uvijek je bio zabetoniran za pod, što nepobitno dokazuje da su
granitni klinovi bili namješteni tijekom gradnje Velike piramide.
Elektrana u Gizi
Evo kako je elektrana u Gizi vjerojatno radila. Masivna građevina
prikupljala je, i usmjeravala, tektonske vibracije Zemlje. Velika je gale
rija sažimala te vibracije i, uz pomoć svojih rezonatora, pretvarala ih
u zvuk koji se širi zrakom. Zvuk je putovao kraj akustičnog filtra,
koji je odbijao sve osim određene frekvencije tik prije ulaza u kralje
vu odaju. U kraljevoj je odaji filtrirani zvuk izazivao vibracije masiv-
nih granitnih zidova, stropa i granitnih blokova iznad njega, pretva
rajući mehaničku energiju u električnu.
Budući da je kraljeva odaja bila ispunjena vodikovim plinom do
bivenim iz kraljičine odaje, vodik je apsorbirao elektricitet, dovodeći
svoje atome u inducirano stanje. S vanjskih površina piramide skup
ljali su se mikrovalni signali i usmjeravali u sjeverno okno koje je
vodilo do kraljeve odaje. Ondje je granitni sanduk lomio elektromag
netske zrake i, dok su kristali koji su oscilirali dodavali energiju mikro
valnoj zraci, širio se signal unutar sanduka nakon što je prošao kroz
prvu stjenku. U granitnom je sanduku zraka koja se širila stimulira
la emisiju energije iz vodikovih atoma. Prolazeći kroz drugu stranu
sanduka, mikrovalna je energija fokusirana na uređaj sličan anteni i
izlazila iz piramide kroz južno okno kako bi se mogla iskorištavati.
Nažalost, bilo kakva vanjska oprema pomoću koje se iskorištavala
električna struja proizvedena u elektrani odavno je nestala. Nakon
četvrte dinastije, nekropola u Gizi je, iz nepoznatih razloga, napuštena,
a ponovno ju je otkrio, gotovo tisuću godina poslije, faraon Tutmosis
Slika 6.4. Mehanička analiza Velike piramide (iz knjige The Giza Power
Plant (Elektrana u Gizi), Christophera Dunna)
IV. Iz osamnaeste dinastije. Unatoč tome, čovjeku se zavrti u glavi
pri pomisli na sve one precizne artefakte i predmete o kojima je bilo
riječi u četvrtom poglavlju, napravljene od najtvrđeg poznatog kamena,
i to ručno. A što je s piramidama? One su također izgrađene od mate
rijala koji su izrazito precizno obrađeni. Čini se razumnim pretpo
staviti da su morali postojati posebni strojevi i oprema da bi se izrađi
valo tako precizno obrađene objekte i građevinski materijal, kao i za
postavljanje kamenih blokova goleme težine. Dunnova istraživanja i
teorije o namjeni Velike piramide posve su objektivni, a tek treba
vidjeti može li se Velika piramida ponovno izgraditi (u mnogo ma
njim omjerima) kako bi se dokazalo je li to doista bila elektrana.
Duh znanosti
Elektrana u Gizi je radikalna teorija, ali samo iz perspektive tradici
onalnih shvaćanja. U pravom duhu znanstvenog istraživanja, Chri
stopher Dunn objašnjava svaki aspekt kompleksnih unutrašnjih pro
laza i odaja Velike piramide. Također tvrdi da se tako precizna gradnja
nije mogla postići bez potrebnog oruđa, ne samo za rezanje i obliko
vanje, nego i za točno mjerenje. U svojem je modelu također iznio
pretpostavku da je došlo do jake eksplozije. Tragovi paljevine u velikoj
galeriji potvrđuju točnost njegove teorije.
U duhu prave znanosti, Dunn dobacuje izazov cjelokupnoj egip-
tologiji da kritički i skeptički preispita teoriju o grobnici i pruži doka
ze koji potkrepljuju njihove zaključke. U prošlosti to nisu mogli uči-
niti, niti će im to ikad uspjeti. Postoji mnogo dokaza da je Keopsova
piramida doista bila postrojenje izgrađeno s ciljem pretvaranja me
haničke, vibracijske energije u električnu. To postavlja uskličnik iza
pitanja na koje već više od stotinu godina pokušavaju odgovoriti
amateri i profesionalci: Tko su bili prvi Egipćani?
7
Pretpovijesni pastiri
Dokazi o pretpovijesnim pastirima postoje u južnom području Veli
kog pješčanog mora, gdje su vjerojatno bili travnjaci tijekom vlažni
jih uvjeta. Brojne nakupine velikog kamenja, s urezanim dijelom ili
utorom oko sredine svakog kamena, postoje unutar koridora dina.
Vjerojatno su služili za sputavanje goveda kako bi ih se lakše kontro
liralo kad je ispaša bila dobra. Premda nisu poznati točno vrijeme i
priroda tih aktivnosti, velika raširenost takvog kamenja diljem južnog
Egipta pokazuje da su stočari selili svoje domaće životinje od jednog
područja paše do drugog.
Vlažni su uvjeti u Nabta Playu stigli iza 6100. g. pr. Kr., a naseobi
ne novog kamenog doba (neolitik) počele su se pojavljivati nekoliko
stotina godina poslije. Neolitik je počeo oko 10.000 g. pr. Kr., a karak
terizirali su ga razvoj poljoprivrede i izrada naprednijeg kamenog
oruđa. Arheolozi su otkrili da rana lončarska roba u stilu Khartou-
ma postoji odmah iznad artefakata kasnog paleolitika (staro kameno
doba). Staro kameno doba karakterizira najranije oruđe dobiveno
kalanjem kamena, a trajalo je od 750.000 do 12.000 g. pr. Kr. Neolitska
su nalazišta možda stalno bila nastanjena, te su postala sofisticiranija,
s kamenim kućama složenim u redove. U području Kiseiba na jugu
Egipta, neolitska naseobina Twoo Hills Playa (Playa dva brda) imala
je umjereno kišovite uvjete od 7100. do 5900. g. pr. Kr. U obližnjoj
playi u El Ghorabu, otkriveno je da nastambe sadrže prostranapodze-
mna spremišta. Mnoge naseobine u području Kiseiba-Nabta imaju bu
nare, a čini se da u nekima od njih postoje uleknute pristupne rampe.
Među fosilima biljaka, iz razdoblja između 6600. i 5400. g. pr. Kr.,
pronađenima u Nabti i Kiseibi, dominiraju višegodišnje vrste za suha
tla, kao što su razne trave, mahunarke i šaš. Najčešće su jestive biljke,
uključujući sjemenke, orašide, voće, gomoljike, divlji sirak i proso.
Ostaci jestivih biljaka pronađeni su u jamama koje su služile kao spre
mišta, u strukturama izgrađenim od kamena, u žitnicama i oko rupa
za kuhanje na mnogim nalazištima diljem Sahare, kao što su playe El-
-Kortein i El Ghorab. Dokazi jasno govore da su narodi Sahare isko
rištavali lokalne žitarice još u davnom osmom tisućljeću pr. Kr.
Među pronađenim ostacima životinja su zec, gazela, mungos, divlja
mačka, jež i domaća goveda. Obredni pokopi krava odvijali su se oko
4500. g. pr. Kr. Fred Wendorf koncentraciju goveđih kostiju tumači
kao običaj ritualnog klanja. Razni pastirski tabori, otkriveni ispod
pijeska blizu Nabte i Kiseibe, vjerojatno su se koristili do 4000. g. pr.
Kr.
Dalje od regije Nabte i Kiseibe, vlažni su uvjeti postojali u mno
gim dijelovima južnog Egipta, kao što su Black Hill (Crno brdo) i Bir
Tirfawi. Playa jezera također su se razvila u oazi Dahkla, te su privlači
la skupine Masara (neolitska kultura koja se naselila u području
Memfisa), koje uglavnom nisu živjele nomadskim životima, jednako
kao i playa u oazi Siwa. Slične su playe postojale u zavali Kharga i duž
libijske visoravni. Jedna je skupina, Sheikh Muftah, zauzimala nizine
Dahkle sve do početka Staroga kraljevstva (2650-2152. g. pr. Kr.).
Naseobine u dolini Nila
Prije 5500. g. pr. Kr., kulture u dolini Nila doživljavale su tranziciju
od lovaca i skupljača plodova do poljoprivrednika koji žive u selima.
Većina informacija o tom razdoblju dolazi iz El Kaba, nalazišta izme
đu istočne obale Nila i brda Crvenog mora. Otkrivene su tri velike
skupine naroda, a najstarija je postojala oko 6400 g. pr. Kr. Belgijski
je arheolog, dr. Pierre M. Vermeersch, klasificirao više od četiri tisuće
artefakata, a uglavnom se radi o vješto obrađenim malenim oštricama,
jetkalima i strugalicama, kao i kuglicama napravljenim od ljuski no
jevih jaja. Dvije su istaknute kulture otkrivene na sjeveru Sudana,
blizu Wadija Hal-fa - arkinijanska i sharmarkijanska. Arkinijanski
artefakti pronađeni su samo na jednom nalazištu, a njihova je starost
procijenjena na 7440 g. pr. Kr. Poput mnogih naseobina kraj Nila, to
je vjerojatno bio sezonski logor. Arkinijanci su koristili veoma maleno,
vješto obrađeno kameno oruđe, ali su također imali veće oštrice i ra
zvili metodu dobivanja više materijala iz kamena. Sharmarkijanska
kultura pokriva duže vremensko razdoblje, od 5750. do 3270. g. pr.
Kr. Međutim, čini se da su njihove sposobnosti izrade oruđa bile na
nižoj razini. Vremenom su sharmarkijanski sezonski logori prerasli
u malena sela.
Arheološki nalazi pokazuju da je oko 5500. g. pr. Kr. došlo do popu
lacijske eksplozije, možda zbog pokušaja da se razvije poljoprivreda.
Stalne poljoprivredne aktivnosti započele su oko 4800. g. pr. Kr., prem
da su tijekom narednih tisuću petsto godina poljoprivredne metode
bile relativno primitivne. Nažalost, nije točno poznato kad se poljopri
vreda razvila, ni kojom metodom, ili tko ju je uveo u Egipat. Postoji
jaz od tisuću godina u arheološkom zapisu, između naseobina uz rijeku
i pravih poljoprivrednih sela u preddinastičkom Egiptu.
Zavojevači s istoka
Kako se egiptologija tijekom devetnaestog stoljeća razvijala u zasebnu
disciplinu, prvi su istraživači tražili dokaze koji bi objasnili početne
faze egipatske civilizacije. Iskopavanja što ih je obavio Petrie razotkri
la su dokaze mnogo starije kulture koja je postojala prije egipatske
prve dinastije (2920-2770. g. pr. Kr.). Zapanjile su ga naglašene razli
ke između te nove preddinastičke kulture i bolje poznatog materijala
iz Staroga kraljevstva (2650-2152. g. pr. Kr.). Petrie je pronašao arte
fakte nepoznate ranijim istraživačima, a vjerovao je da ih je ostavila
nova rasa ljudi koja je migrirala u dolinu Nila.
Petrie je u Naqadi razotkrio gotovo dvije tisuće sto grobova koji
su sadržavali glinene posude, palete i različite amulete izrađene od
kamena, kosti i slonovače. Procijenio je da najmlađi grobovi potječu
iz 3100. g. pr. Kr., a najstariji iz preddinastičkog razdoblja (5500-3100.
g. pr. Kr.). Preddinastički predmeti bili su česti u tri glavna razdoblja:
amracijsko (3800-3500. g. pr. Kr.), gerzeansko (3500-3200. g. pr. Kr.)
i proto-dinastičko (3200-3100. g. pr. Kr.) razdoblje. U 1920-ima doda
no je četvrto razdoblje, badarijansko (prije 4000. do 3800. g. pr. Kr.).
Koristeći postojeće dokaze, Petrie i drugi arheolozi zaključili su da je
život prije faraona bio primitivan, te da se malo prije dinastičkih vre
mena razvila egipatska kultura.
Egiptologija s početka dvadesetog stoljeća zaključila je da je "di
nastička rasa" zavojevača donijela klasičnu egipatsku civilizaciju u
dolinu Nila. Prema toj teoriji, ti su zavojevači bili kulturno i politički
superiorni domorodačkim, primitivnim Egipćanima. Slijedom toga,
brzo su se nametnuli kao vladari zemlje. Tijekom tog vremena, zna
nost o kranijalnoj metrologiji - primjena mjerenja lubanje pri utvrđi
vanju rase - bila je popularna i koristila se za podupiranje teorije o
dinastičkoj rasi. Kosturi koji su pripisani toj dinastičkoj rasi bili su
krupni i imali su dolihokefalni oblik lubanje, duguljastu od sprijeda
do straga - neobično prema današnjim mjerilima.
Vjerovalo se da je egipatska vladajuća klasa stigla s istoka, što je
odražavalo tada prevladavajuće mišljenje da je Orijent bio izvor prvih
kultura. Smatralo se da je kraljevska umjetnost prve dinastije bila sli
čna onoj pronađenoj u Mezopotamiji. Hans Winkler, njemački istra
živač, je tijekom 1930-ih iznio teoriju, koja je proistekla iz njegova
otkrića drevnih slika na kamenu u istočnoj pustinji, da je egipatska
civilizacija nastala slijedom migracije iz Mezopotamije. Između doli
ne Nila i Crvenog mora našao je brojne prikaze brodova, veoma slič
nih plovilima kakva se mogu vidjeti na ranim slikama u Mezopotamiji.
Tvrdio je da su zavojevači iz Mezopotamije preko Crvenog mora stigli
do Egipta, a dok su se kretali prema rijeci Nil, ostavili su tragove na
stijenama. Ironija je u tome što su slike "mezopotamskih brodova"
na kamenu, što ih je Winkler pronašao u Egiptu, zapravo mnogo sto
ljeća starije od prikaza brodova u Mezopotamiji.
U prvom dijelu dvadesetog stoljeća Afrika je na Zapadu bila po
znata kao "tamni kontinent", te se smatralo da nije sposobna samo
stalno stvoriti naprednu kulturu. Dakle, uz širenje fašizma svijetom,
teorija o invaziji bila je proizvod svojeg vremena. Teorije o širenju,
pri čemu superiorne kulture donose civilizaciju domorodačkim na-
rodima, također su bile popularne među mnogim kolonijalnim sila
ma zapadne Europe.
Zagonetka preddinastičkog razdoblja u Egiptu i teorija o dinastičkoj
rasi dugo su vremena bili tema rasprava, prije pronalaženja i razotkri
vanja bilo kakvih stvarnih dokaza. Arheolozi iz Američkog muzeja
povijesti prirodoslovlja su 1969. otkrili strukturu koja potječe iz pro-
to-dinastičkog razdoblja (4000-3000. g. pr. Kr.), u blizini mjesta gdje
je James Quibell otkrio gradić Nekhen. Iskopavanja izvan Hierako-
nopola dovela su do otkrića cijelog amracijskog sela duž drevnog
osušenog riječnog korita, Wadi Abul Suffian. To je otkriće pomoglo
arheolozima pri rekonstrukciji svakodnevnog života, kakav je mogao
biti. Prema tvrdnjama arheologa, selo je bilo nastanjeno poljodjelcima
i obrtnicima. Činilo se da su glavešine sela upravljale manufakturom
i trgovinom roba. Također je vidljivo da su stanovnici u tom razdo
blju počeli graditi jednostavne sustave navodnjavanja. Pojavili su se
prvi znakovi pisanog jezika. Grobnice su postale veće i sofisticiranije,
a do kraja gerzeanskog razdoblja (3500-3200. g. pr. Kr.), grobnice su
već bile slične onima prvih faraona.
Za većinu egiptologa, iskopavanja u Hierakonopolu su dokazala
da "dinastička rasa" nije izvršila invaziju na dolinu Nila krajem četvr
tog tisućljeća pr. Kr. Premda su se teorije o zavojevačima zadržale kod
manjine egiptologa (čak i u 1990-ima), većina je znanstvenika počela
istraživati razvoj domorodaca i tražiti korijene dinastičkog Egipta
unutar same doline Nila.
Sadašnja istraživanja o egipatskom preddinastičkom razdoblju i
njegovim lingvističkim karakteristikama ukazuju na miješano podrije
tlo koje uključuje utjecaje iz sjeverne Afrike; s Bliskog istoka, osobito
Mezopotamije; te iz rubnih dijelova Sahare. Većina znanstvenika
vjeruje da su drevni Egipćani vjerojatno sličili svojim modernim po
tomcima i bili su etnički različiti.
Objašnjenje: hipotetsko
Premda iskopavanja i objavljivanje arheoloških otkrića i danas traju,
znanstvenici još uvijek ne mogu točno reći kako se početkom trećeg
tisućljeća pr. Kr. pojavila centralizirana država Egipat. Objašnjenja o
podrijetlu davne egipatske države ostaju hipotetska. U gornjem
Egiptu (južni Egipat), problem je pomanjkanje podataka o naseobi
nama da bi se stvorile općenite teorije. Međutim, kulturni ostaci jed
nostavnih i kompleksnih društava pronađeni su u gornjem Egiptu u
velikim središtima naseljavanja, kao što je Naqada, na preddinastič-
kim grobljima. Tijekom četvrtog tisućljeća pr. Kr. razvijale su se dvije
kulture čiji se opstanak temeljio na poljoprivredi, Naqada na jugu i
Maadi na sjeveru. Bolje su očuvana nalazišta Maadi naseobina. No,
nalazišta u Naqadi, prvenstveno groblja, sadrže više pokazatelja o
razvoju društvenih hijerarhija, što bi značilo da davna država svoje
kulturne korijene ima na jugu. Nedostaju preddinastički dokazi o
mijenjanju obrazaca stanovanja tijekom vremena.
Egipat, osobito dolina Nila, uvijek je bio gusto naseljena zemlja, i
već se pet tisuća godina agresivno iskorištava. Nadalje, Nil je poma
knuo svoj tok prema istoku. Ti faktori, zajedno s modernim razvojem
građevinskih područja, ograničili su iskopavanja starih nalazišta.
Postoji relativno malo podataka o načinu egzistencije tijekom preddi-
nastičkog razdoblja, osim novijeg rada na poljima, te nije poznato
kad, zašto i gdje je došlo do pojačanog razvoja poljoprivrede i kad se
pojaviloprvo navodnjavanje. Hierakonopoljebio važan za razotkriva
nje preddinastičke proizvodnje i distribucije obrtničke robe, ali većina
tehničkih dokaza pronađena je u grobovima. Ima malo arheoloških
dokaza koji pokazuju uspon političkih elita, regionalnu integraciju i
formiranje prve države, kao i proces ujedinjenja koji je doveo do prve
dinastije koju se često naziva "0 dinastijom".
U obrednom području Naqade II u Hierakonopolu, izrađivale su
se vaze od bazalta i diorita, kao i svrdla za izradu kuglica. Peći za suše
nje lončarske robe pronađene su u donjem dijelu pustinje, gdje su se
izrađivale posude od gline pomiješane sa slamom i "posude boje šljive".
Bačve pronađene na dva različita mjesta ukazuju na proizvodnju piva
na bazi pšenice. Poslije je otkriveno još devet groblja u području Hi-
erakonopola, a pokrivala su sve tri faze Naqada kulture (3800-3000.
g. pr. Kr.). Mnogo je životinja pokopano na zapadnom dijelu groblja,
a pronađeni su ostaci slonova, vodenkonja, krokodila, pavijana, gove
da, ovaca, koza i pasa.
U jednoj velikoj grobnici pronađeni su dijelovi ogrlica napravljenih
od karneola, granata, tirkiza, fajanse, zlata i srebra. Također su nađeni
artefakti izrađeni od lazura i slonovače, oštrice od opsidijana i krista
la, davna lončarska roba i drveni krevet s izrezbarenim bikovim noga
ma. Rupe za stupove pokazuju da su velike grobnice nekoć bile nečim
pokrivene i okružene ogradama. Arheolozi kažu da je to možda naj
starija elitna grobnica s nadgradnjom koja je simbolizirala veličinu
pokojnoga kralja. Od 1978. do svoje prerane smrti 1990, jedan od
direktora ekspedicije i šef preddinastičke istraživačke ekipe u Hierako-
nopolu, Michael Hoffman, vjerovao je da su grobnice toga područja
pripadale proto-dinastičkim vladarima Hierakonopola (3500-3000.
g. pr. Kr.) i da je najveća grobnica pripadala kralju Škorpionu.
Dvije naglašene poteškoće onemogućavaju donošenje zaključka
na temelju činjenica. Najvažnija groblja u gornjem Egiptu predstav
ljaju stečeno bogatstvo više društvene klase, ali ekonomski se izvori
ne mogu adekvatno utvrditi. S druge strane, naseobine u donjem Egip
tu omogućuju širu rekonstrukciju preddinastičke ekonomije, ali ne
ukazuju na veću društvenu i ekonomsku kompleksnost.
Postoje teorije o tome da je Naqada kolonizirala Nubiju. Trgovačka
roba Naqada kulture pronađena je na većini nalazišta u Nubiji, između
Kubanije na sjeveru i Sarasa na jugu: vrčevi za pivo ili vino, posude
od gline, bakreno oruđe, kamene posude i palete, platno i kuglice od
kamena i fajanse. Prema toj teoriji, "A-skupina" Nubijaca bila je u kon
taktu s gornjim Egiptom, te je dospjela pod utjecaj njegove kulture.
Pokopi A-skupine slični su onima u Naqada kulturi. Drugi vjeruju
da se ta A-skupina sastojala od komercijalnih posrednika. Luksuzna
roba, kao što su slonovača, ebanovina, tamjan i kože egzotičnih životi
nja, dolazila je iz udaljenijih krajeva na jugu i prolazila kroz Nubiju.
Druga teorija, koja se temelji na dokazima iz kraljevskoga groblja
otkrivenog u Qustalu, kaže da su nubijski vladari bili zaslužni za uje
dinjenje Egipta i utemeljenje davne egipatske države. To je za neke
najbolje objašnjenje arheoloških podataka - da je A-skupina u Nubiji
bila zasebna kultura u odnosu na preddinastičku kulturu gornjeg
Egipta. Međutim, postoje konfliktni dokazi. Materijali iz Naqada kul
ture bez ikakvih nubijskih elemenata poslije su pronađeni u sjever
nom Egiptu, što pobija ideju o nubijskom podrijetlu davne egipatske
dinastičke države.
Za razliku od drugih političkih tvorevina toga doba, kao što su
Nubija, Mezopotamija i Palestina, vladavina egipatske države prote-
zala se nad velikim zemljopisnim područjem. Organizacija drevne
egipatske vlasti bila je jedinstvena. Čini se da postoji konsenzus kad
je riječ o tome da je država imala svoje korijene u gornjem Egiptu, u
Naqada kulturi. Vrste grobova, lončarska roba i artefakti ukazuju na
razvoj od preddinastičkog oblika do prve dinastije, što se ne može vi
djeti u kulturi donjeg Egipta. Nubijska je kultura vremenom istisnuta
kulturom koja se razvila u gornjem Egiptu. Većina se znanstvenika
slaže u nekim aspektima ujedinjenja, kao što je vremensko razdoblje
potrebno za to, što se temelji na najranijim pisanim dokazima u Egip
tu, te poslije, na popisu kraljeva. Međutim, kultura Naqada se širila
prema sjeveru u području Faiyum, a zatim u Kairo i područje delte,
što ukazuje na mogućnost da je ujedinjavanje zapravo počelo mnogo
prije, a ne u razdoblju neposredno prije prve dinastije. Također po
stoje teorije da je do ujedinjavanja južnih gradova-država, kao što su
Naqada, Hierakonopol i Abidos, došlo ranije stvaranjem niza saveza.
Neki povjesničari iznose pretpostavke da je širenje Naqada kulture
na sjever bilo rezultat odlaska izbjeglica iz država koje su se razvijale
na jugu; drugi tvrde da su razlog tome bili trgovci Naqade koji su po
slovali s jugozapadnom Azijom.
Ima veoma malo dokaza koji bi potvrdili da je do ujedinjenja Egip
ta došlo kroz oružane sukobe i ratovanje. Prema rezultatima iskopava
nja u Minshat Abu Omaru, sto šezdeset kilometara sjeveroistočno
od Kaira, što ih je obavio arheolog i direktor Egipatskog muzeja u
Berlinu, Dietrich Wildung, nema nikakvih naznaka o sukobima u
delti Nila donjeg Egipta. Nalazište je bilo nastanjeno između 3300. i
2900. g. pr. Kr., a vidljiva je neprekidna kulturna evolucija od juga
prema sjeveru. Wildung iznosi teoriju da nikad nije bilo vojnog
osvajanja delte od strane kraljeva gornjeg Egipta, u što neki vjeruju
na temelju Narmerove palete, ravne ploče škriljevca, visoke oko šez
deset četiri centimetra, pronađene u Hierakonopolu u gornjem Egip
tu. Druga, nedavno iskopana nalazišta u delti, kao što su Tell Ibrahim
Awad, Tell el Farain i Tell el'Iswid, potvrđuju Wildungove zaključ
ke. U njihovim slojevima nema nikakvih dokaza o uništavanju. Što
više, keramika u Teli el Fara'inu pokazuje da su se gornji i donji Egi
pat zajedno razvijali na prijateljske načine: trgovina i sve naglašenija
kulturna razmjena. Općenito govoreći, dokazi pokazuju da su egipat-
ski državni sustav koji se razvio i njegovo širenje u sjeverna područja
bili previše kompleksni da bi se objasnili isključivo vojnim osvajanjima.
Međutim, mora se uzeti u obzir napuštanje Maadi područja na
sjeveru. Zlato i razne vrste kamena, korišteni za izradu kamenih po
suda i ogrlica, izrazito poželjni materijali u trgovini na velikim udalje
nostima, bili su resursi gornjeg Egipta. Jedan motivirajući faktor za
Naqada kulturu da se širi prema sjeveru bio bi kontroliranje trgovač
kih putova koji su vodili do Mediterana. Smatra se da su veliki brodovi
bili od velike važnosti za kontrolu na Nilu i za bavljenje razmjenom
dobara na veliko. Budući da drvo za gradnju brodova nije raslo u Egip
tu, već je stizalo iz područja Palestine, uspostavljanje najprije predstra-
ža, a zatim i naseobina na sjeveru bilo bi logičan potez. Možda je mno
go južnjaka koji su se selili u sjevernija područja iziskivalo formalnu
vojnu nazočnost. To bi moglo objasniti zašto su Maadi napustili svo
ja područja na sjeveru.
Bez obzira o čemu se radilo, u vrijeme prve dinastije sjever je bio
gušće naseljen od juga. Jedna posljedica pripojenja sjevera bila bi
pojačana administracija države. Dakle, do početka prve dinastije bilo
bi potrebno pisanje kako bi se omogućilo pravilno upravljanje, služ
beni pečati i oznake za državnu robu.
Kao i većina kultura, Egipat nije bio imun na strane utjecaje. Nepo
bitan je kontakt s kulturama u jugozapadnoj Aziji tijekom četvrtog
tisućljeća pr. Kr. U Maadiju, i poslije u Abidosu, pronađeni su artefak
ti izrađeni u palestinskom stilu. Naqadska lončarska roba i kamene
posude također su se izrađivale na način da nalikuju palestinskom
stilu. Nadalje, egipatski cilindrični pečati neosporno potječu iz Mezo
potamije, a pronađeni su u nekoliko grobova iz kasnog preddinastič-
kog razdoblja. No nije poznato kakav je učinak, ako ga je uopće bilo,
to imalo na uspostavljanje egipatske države. Unatoč tome, društvena,
politička i materijalna kultura, kao i sustav vjerovanja Egipćana, veo
ma se razlikuju od sustava njihovih susjeda iz brončanog doba.
Premda je jasno da je egipatska preddinastička kultura prihvaćala
ideje susjednih zemalja, egipatska se kultura razvila u civilizaciju je
dinstvenog karaktera. Uz dokaze iz raznih lokalnih kultura i druge
dokaze koji pokazuju da je dolazilo do migracija iz susjednih zemalja,
teško je tvrditi da se pojavila jedna jedina kultura u vidu "Egipćana".
Možda je različitost naroda koji su se ujedinili radi zajedničkih cilje
va dala zamah dinastičkom Egiptu.
TOKSIČNI DOKAZI
ZA STARU TEORIJU
Drevno krijumčarenje: varka ili trgovina?
No zapravo ima ljudi koji se bave tim istraživanjima, kao što su Alice
Kehoe sa Sveučilišta Marquette i Martin Bernal sa Sveučilišta Corne
ll, kao i Robert Schoch, koji je svoju teoriju iznio u djelu Voyages of
the Pyramid Builders (Putovanja graditelja piramida). Kehoe vjeruje
da postoje dokazi o kontaktima preko Atlantika i preko Pacifika, iz
među istočnih i zapadnih hemisfera, ali priznaje da neki arheolozi
izbjegavaju rasprave o tom pitanju. Ona tvrdi da to dokazuje slatki
krumpir, a također postoje kipovi indijskih boginja koje drže klip
kukuruza. Kikiriki, pronađeni u zapadnoj Kini, dodatna su potvrda.
Bernal, profesor drevne povijesti istočnog Mediterana, teoretski se
slaže, te ta putovanja u Amerike opisuje kao "izrazito vjerojatna".
Ta vjerovanja djelomice potkrepljuju rimski vrčevi pronađeni 1975.
u brazilskoj luci koja se zove Zaljev vrčeva. Neki znanstvenici smatra
ju da bi mogli potjecati s potopljene rimske galije, ali to se tumačenje
žestoko osporava. Međutim, u Brazilu također postoji natpis koji je,
čini se, na drevnom mediteranskom jeziku. A u Meksiku su nađene
tri tisuće godina stare figurice s bradama, što je značajka nepoznata
američkim domorocima, plus kolosalni kipovi za koje se kaže da izgle
daju afrički. Na te je objekte ukazao autor bestselera Graham Hancock
u svojem djelu Fingerprints of the Gods (Otisci bogova).
Problem s kojim se suočavaju oni koji zagovaraju teorije o preko
oceanskim putovanjima je pomanjkanje artefakata koji bi ih podržali.
Teško je naći fizičke dokaze, u Africi ili Americi. Moguće je da Egipća
ni nisu bili narod pomoraca, ali je također moguće da su neki drugi
narodi to bili. Tada se javlja pitanje: Tko su bili prekooceanski putnici?
Mišljenja su podijeljena. Ima ih koji iskreno vjeruju da su istraživački
narodi prelazili oceane. Drugi smatraju da je ta zamisao apsurdna.
Međutim, znanost je i prije neke teorije etiketirala kao apsurdne, ali
se jednoga dana otkrilo da su točne.
Chaacmol
Duboko ispod humka čije je Le Plongeon naredio iskopavanje, našli
su veliki kameni kip jaguara koji počiva, s istim okruglim mrljama
kakve su pronađene na zidnim slikama u hramu. Le Plongeon ga je
identificirao kao mayanskog princa Chaacmola, najmlađega brata i
partnera kraljice Moo. Kraj kipa su pronađeni mnogi artefakti. Uz
bazu kipa nađeno je osamnaest šiljaka od kremena. Sedam je artefaka-
ta isklesano od zelenoga kamena; dva su bila plosnate keramičke plo
če. Pronađen je i keramički lonac. Le Plongeon je dao izraditi zlatni
broš sa cjevčicom od nefrita, kao dar za svoju ženu, što je simbolizira
lo njezinu duhovnu vezu s kraljicom drevnih Maya. Broš je postao
Alicein talisman.
Na prsima kipa bila je zdjela u kojoj su se nalazili slomljena oštrica
od kremena, kuglica od nefrita i organski ostaci za koje je Le Plongeon
vjerovao da su kremirani ostaci srca princa Chaacmola. Le Plongeon
je verificirao materijal uz pomoć Charlesa Thompsona, profesora ke
mije na Institutu Worcester Free. Thompsonova je analiza glasila: "To
je nekoć bilo dio ljudskog tijela koje je spaljeno s nekim gorivom."
Uz takvo je otkriće Le Plongeon bio uvjeren da je pravilno dešifri
rao zidne slike. Tako je dobio perspektivu na temelju koje je mogao
dalje razrađivati povijest Maya.
Oboružani novim otkrićima, Le Plongeoni su se vratili u Uxmal
kako bi proučili ondje uklesane likove, te da bi stekli širi uvid u ma
yansku ikonografiju. Kratak posjet bio je dovoljan da uvjeri Augustu-
sa i Alice da su kraljica Moo i druge mayanske figure doista povijesne
ličnosti, jer su se nalazili na oba nalazišta, Chichen Itza i Uxmal. Vjero
vali su da je profil kraljice Moo uklesan na fasadi Guvernerove palače,
premda je lik bio nejasan i nije bio vidljiv iz svih kutova. Unatoč tome,
prema Le Plongeonovoj povijesti Maya, uklesan je po naredbi drugo
ga brata kraljice Moo, princa Aaca.
Prilikom dokumentiranja svojeg rada u Uxmalu, Le Plongeon je
fotografirao fasadu i označio neke detalje kako bi istaknuo profil kra
ljice Moo. To je izazvalo još jedan napad njegovih protivnika, a taj je
izazvao veliku štetu. Optužili su ga da namjerno falsificira svoje foto
grafije kako bi promovirao svoju teoriju o širenju kulture Maya.
Princ Cay
Tijekom posljednje sezone terenskog rada u Uxmalu, otkrili su natpis
za kojeg je Le Plongeon vjerovao da se odnosi na Chaacmolova stari
jeg brata, princa Caya (mayanska riječ za ribu). Sa slutnjom da je lik
princa Caya skriven u donjem dijelu piramide Adivino u Uxmalu, pro
bušio je tunel u zidu i pronašao veličanstvenu skulpturu kraljevske
ličnosti čija je glava bila ukrašena ribom, njegovim totemom.
Uzbuđen zbog svojeg otkrića, Le Plongeon je dvojici Amerikanaca
iz Meride pokazao kip princa Caya, zamolivši ih da to zadrže u tajno
sti. Nisu ga poslušali, već su o tome obavijestili novine iz Meride. Čuv
ši tu vijest, upravitelj obližnje plantaže krenuo je u potragu za mjestom
gdje je Le Plongeon našao kip, ne samo zbog njezine povijesne vrije
dnosti, nego i radi blokova vapnenca koji su se zasigurno ondje nala
zili. Želio ih je radi preprodaje. Kako bi to spriječio, Le Plongeon je
smislio plan koji će prestrašiti njega i svakog drugog eventualnog pljač
kaša. U lokalnim novinama, Eco de Comercio, objavio je lažnu obavi
jest da je na nalazištu postavio dinamit. Premda na nalazištu nikad
nije doista postavljen dinamit, Le Plongeon je bio izvrgnut oštrim kriti
kama. Njegov već ionako okrnjen ugled, u očima američkih učenjaka
i znanstvenika, još se više srozao.
Godine 1883. bračni par Le Plongeon vratio se u Chichen Itzu ka
ko bi dokumentirali zidne slike u Gornjem hramu jaguara (koji se
spominje kao Memorijama dvorana) i iskopali ono za što su se nadali
da je mauzolej princa Caya. Na izloženom dijelu Venerine terase nala
zila se rezbarija ribe. To je, naravno, Le Plongeona navelo na pomisao
da je to njegova grobnica. Sličnost humka odmah uz Venerinu platfor
mu i onoga kraj Platforme orlova (gdje je našao Chaacmola) govorila
je da je to dobro mjesto za početak kopanja. Namjeravali su biti pedan
tni u dokumentiranju tog iskopavanja kako njihov rad, i kasnija inter
pretacija, ne bi dopustio nikakve kritike.
Radovi su počeli jarkom na sjeverozapadnom uglu platforme,
gdje je ostalo nekoliko kamenih ploča oplate. Uskoro je pronađeno
građevno kamenje, sada gotovo raspadnuto s malo žbuke između.
Nakon osam dana radnici su napokon razotkrili kip, metar i dvade
set sjeverno od platforme, u razini tla. Alice je o rezultatima iskopava
nja izvijestila u časopisu Scientific American: "Figura je bila pokrivena
debelim slojem rasute žbuke. Jedna je noga slomljena ispod koljena,
ali našli smo je ispod kipa, pa smo je namjestili kako bismo sve foto
grafirali."
Kip je stajao na malenim stožastim stupovima, polegnutim na
stranu. To je bio dio dizajna koji je uključivao 182 stošca postavljena
na 2,3 kvadratna metra. Dvije trećine bile su obojene u plavo, a preos
tala trećina u crveno. Svi su bili visoki od devedeset do sto dvadeset
centimetara. Dvanaest zmijskih glava, okrenutih u različitim smjero
vima, bilo je namješteno u razini stupova. Njihovi su ukrasi i boje
preživjeli zub vremena, premda su prije zakopavanja polomljeni. Slije
di opis iz knjige A Dream of Maya (San o Mayama), biografije brač
nog para Le Plongeon što su je napisali Desmond i Messenger (tekst
u navodnicima su doslovne riječi Le Plongeona):
"Na vrhu svake glave uzdiže se neka vrsta pera ili možda plamen,
a s obje strane prednjega dijela glave nalaze se okomiti ukrasi,
poput rogova." Glave su obojene zelenom bojom i na gornjim
dijelovima imaju urezana pera. Donje strane pokrivaju ljuske
zmije. Rubovi čeljusti bili su žuti, a rascijepljeni jezik i desni
crveni. Zubi su bili bijeli. Oko očiju i "preko čela" bila je plava
boja, a oči su bile ispunjene bijelom "ljuskom". Rogovi ili nosni
čepovi koji su izlazili iz rila bili su zeleni i crveni duž vrhova,
kao i "pero" na vrhu.
Migracije Maya
Na temelju tih lingvističkih dokaza, Le Plongeon je razradio pretpo
vijesne migracije najranijih Maya. Putovali su od svojih domova u
"zemljama zapada", preko Pacifika, duž obala Indijskog oceana, do
vrha Perzijskog zaljeva, zatim uzvodno Eufratom - na čijim su obalama
osnovali svoje naseobine. Le Plongeon ne tvrdi da su Maye bili jedini
narod koji je izgradio gradove i društva Mezopotamije. Lokalno je
stanovništvo očito odigralo svoju ulogu, kao i miješanje ideja i tradici
ja, ali tvrdi da su mayanski istraživači potaknuli civilizacijski razvoj.
Sumerska mitologija podržava tu zamisao u priči o sedam mudraca,
gdje ribama slična stvorenja pod zapovjedništvom Enkija (akadijski,
Ea) dolaze iz mora, ispunjena mudrošću, te služe kao savjetnici kralje
vima. Oni su bili zaslužni za osmišljavanje i gradnju gradova.
Neki od tih naroda koji su govorili mayanskim jezikom, u skladu
s istraživačkim i migracijskim instinktima naslijeđenim od svojih
predaka, napustili su mezopotamijsku ravnicu i zaputili se preko Siri
je prema zalazećem suncu, u potrazi za novim zemljama. Stigli su do
prevlake Sueza i nastavili putovanje sve dok nisu ušli u plodnu doli
nu Nila. Krećući se duž obala rijeke, izabrali su područje Nubije i
ondje se naselili. Zemlju su nazvali Maiu, u spomen na njihovu kul
turnu kolijevku u zapadnim zemljama. Ondje su uspostavili svoju
religiju i način života u novoj zemlji.
Zemlja škorpiona
Le Plongeona je posebno zanimala priča iz Troano rukpisa koja je
govorila o užasnoj prirodnoj kataklizmi, najvjerojatnije potresu. U
zapisima o njegovim istraživanjima stoji da su četiri autora ostavili
opise istoga događaja, na mayanskom jeziku. Jedan se nalazi u Kodek
su Cortesianus, koji se danas smatra dijelom Troano rukopisa; drugi
se pojavljuje na rezbariji iznad ulaza u Hram jaguara u Chichen Itzi;
četvrti opis je dio epske pjesme pronađene u Ateni. Međutim, Le Plon
geon nije ponudio prijevod znakova (glifova) uklesanih iznad vrata
hrama u Chichen Itzi.
Otkriće djelomične zidne slike, napravljene na građevini u Kaba-
hu (grad odmah južno od Uxmala), naveo je Le Plongeona da mnoge
mjesece posveti proučavanju Troano rukopisa. Nekoliko stranica na
početku drugoga dijela bavile su se prepričavanjem "užasnog feno
mena" do kojeg je došlo tijekom kataklizme koja je potopila deset
zemalja. Među njima je bio veliki otok koji se zvao "zemlja Mu", a na
lazio se usred neobično iskrivljenog niza otoka povijesno poznatih
pod nazivom West Indies (Karipsko otočje). Za Maye je to bila "zemlja
škorpiona". Le Plongeon se zapanjio i oduševio kad je našao prikaz
događaja zapisan tijekom života osoba koje je našao u ruševinama.
Njihova povijest, opisana na zidnim slikama, također je ispričana u
legendama i skulpturama koje još uvijek ukrašavaju zidove njihovih
palača i hramova. Također je bio ushićen spoznajom da su te drevne
slavne ličnosti, u vrijeme Troano rukopisa, već bile pretvorene u bo
gove prirodnih elemenata. Ta su bića za nove Maye postala moćnici
koji su stvarali strašne potrese i žestoko tresli "zemlje zapada", kako
je ispričano u priči Akab-ciba, te su otok poslali na počinak ispod
valova Atlantskog oceana.
Sfinga Maya
Veoma se zanimljiv kip nalazio na vrhu mauzoleja princa Coha,
umirući leopard s ljudskom glavom. Za Le Plongeona, to je bila "prava
sfinga", i možda prototip zagonetne egipatske Sfinge. Mayanska sfinga,
poput leoparda na skulpturama, ima tri duboke rupe na leđima, sim
bolične rane što mu ih je nanio njegov brat Aac.
Toga hrabrog mayanskog ratnika, kojega neprijatelji nisu mogli
ubiti u poštenoj borbi, mučki je ubio njegov kukavički brat, jednako
kao što je Ozirisa, u Egiptu, ubio njegov brat Set, i to iz istog motiva
- ljubomore. U egipatskoj povijesti, Oziris nam dolazi kao mit. Među
tim, Le Plongeon tvrdi da je princ Coh, obožavani Ozil, bio opipljiva
stvarnost - pronađeni su ostaci njegova spaljenog srca, kao i oružje
od kojeg je umro.
Plinije, prvi autor koji je spomenuo Sfingu, govori o njoj kao o grobni
ci Amasisa. Kao što je rečeno u 1. poglavlju, starost Sfinge ne može
se sa sigurnošću utvrditi. Jacques de Rouge (1842-1923), u svojoj knji
zi Six Premiere Dynasties (Šest prvih dinastija), pretpostavlja da je
Sfinga nastala u vrijeme četvrte dinastije (2575-2467. g. pr. Kr.), ali je
vjerojatno jednako stara, ako ne i starija, kao i piramide. Što se tiče nje
zine važnosti, Klement iz Aleksandrije jednostavno kaže da je Sfinga
bila simbol "sjedinjavanja sile s razboritošću ili mudrošću" - to jest,
fizičke i intelektualne moći, navodnih atributa egipatskih kraljeva.
Le Plongeon ukazuje na određene analogije koje postoje između
egipatske Sfinge i leoparda s ljudskom glavom koji čuči na vrhu mau
zoleja princa Coha. Kako bismo bolje razumjeli te analogije, potrebno
je uzeti u obzir značenje naziva Sfinge, ali također i njezin položaj u
odnosu na obzor i na građevine oko nje.
Egipatska je Sfinga okrenuta prema istoku i nalazi se ispred druge
(Kefrenove) piramide, s pogledom na Nil. Predstavlja lava koji počiva
ili čuči (možda leoparda) s ljudskom glavom. Piazzi Smyth nam kaže
da "na glavi i licu, mada nigdje drugdje, ima mnogo originalne građe
čija je površina na nekim mjestima obojena mutno crvenom bojom."
Mauzolej princa Coha, u Chichen Itzi, nalazi se ispred i istočno od
Memorijalne dvorane. Kip na vrhu je leopard s ljudskom glavom. Sve
ta boja Maya bila je crveno-smeđa, sudeći prema freskama u pogreb
noj odaji, a prema riječima biskupa Yucatana, Diega de Lande, domo
roci su, čak i u vrijeme španjolskih osvajanja, imali običaj pokrivanja
lica i tijela crvenim pigmentom.
Po pitanju egipatske Sfinge, Henry Brugsch-Bey, egiptolog i autor
knjige A History of Egypt under the Pharaohs (Povijest Egipta pod
faraonima) (1881), piše:
Ja Izis, kraljica zemlje, koju je učio Tot, Merkur. Što sam odredi
la, nitko ne može poništiti. Ja sam najstarija kći Saturna (Seb),
najmlađeg među bogovima. Ja sam sestra i žena kralja Ozirisa.
Ja sam prva koja je naučila ljude koristiti kukuruz. Ja sam maj
ka Horusova.
U Book of the Dead (Knjiga mrtvih) (Anijev papirus iz 1240. g. pr. Kr.,
u prijevodu Wallis Budge), Izis kaže: "Ja sam kraljica tih regija; bila
sam prva koja je smrtnicima razotkrila tajne pšenice i kukuruza. Ja
sam ona koja se uzdigla u zviježđu Psa."
Je li kraljica Moo ovjekovječila uspomenu na svojeg muža u zemlji
što ju je učinila svojom, je li ona izgradila egipatsku Sfingu u čast svo
jeg pokojnog muža u Chichen Itzi - slično mauzoleju princa Coha?
Ondje ga je prikazala kao umirućeg leoparda s ljudskom glavom, čija
su leđa tri puta probodena kopljem. U Egiptu ga je također prikazala
kao leoparda s ljudskom glavom, ali ga je učinila besmrtnim poput
ponosne i glorificirane duše koja čuva zemlju gdje je našla sigurno
utočište.
Le Plongeon tvrdi da je kraljica Moo nakon smrti proglašena bo
žicom i štovana, a o njoj se govorilo da je "dobra majka bogova i
ljudi". Grci su je zvali Maia, Hindusi su je zvali Maya, a Meksikanci
Mayaoel. Je li svojem sinu Hulu povjerila nadzor nad klesanjem tog
svjetskog čuda? Može li to biti razlog iz kojeg razni egipatski tekstovi
Sfingu spominju kao Hu? Augustus Le Plongeon je vjerovao da jest.
Vladavina Škorpiona
Drevni su se Egipćani vlastite povijesti sjećali samo na neodređen,
mitski način. Tisućama se godina vjerovalo da je kralj Men bio prvi
kralj Egipta. Drevni egipatski zapisi jasno ga identificiraju kao tak
vog, ali to je bilo prije otkrića grobnice kralja Škorpiona u Abidosu,
kao i pažljivo izrađene proto-dinastičke ploče koja se zove Škorpio-
nov prikaz. Priča o tom čovjeku, čiji je simbol bio škorpion, tijekom
proteklih sto deset godina prešla je iz mitske u povijesnu.
Godine 1898. u Hierakonopolu, drevnom preddinastičkom glav
nom gradu Egipta, otkriveno je tajno skrovište svetih predmeta pove
zanih s nepoznatim kraljem. Jedan od tih predmeta bila je slavna
Narmerova (Men) paleta, obredna kozmetička paleta. Drugi je bio ri
tualna glava žezla kralja Škorpiona. U početku je taj kralj svrstan u
mitološki svijet, zajedno s drugim preddinastičkim bogovima. No sto
godina poslije, njemački arheolog Gunter Dreyer otkrio je dokaze
potrebne da se mit o kralju Škorpionu pretvori u činjenicama potvrđe
nu povijest. Dreyer je našao njegovu grobnicu, a među artefaktima
se nalazilo njegovo žezlo od slonovače. Dreyer je u grobnici još našao
malene pločice slonovače i kosti, veličine marke. Svaka je pločica
imala uklesane jednostavne sličice; možda pismo slično hijeroglinma
koje je postojalo više od dvjesto godina prije od općeprihvaćenog
datuma pojave prvog pisma.
Još je neobičnije otkriće Johna i Deborah Darnell, a riječ je o pred-
dinastičkoj ploči poznatoj kao Škorpionov prikaz. Premda ju je ošteti
lo pet tisuća godina erozije, veliki dio rezbarije još uvijek je vidljiv.
Prikazuje poznati simbol sokola (Horusa) povrh škorpiona, što ukazu
je na činjenicu da je subjekt kralj Škorpion. Darnelli vjeruju da je
ploča izrađena po naređenju kralja Škorpiona, a u čast njegove pobje
de nad Naqada-A, gradom koji je štovao Seta, boga kaosa.
Ta su novija otkrića bacila malo svjetla na egipatsku pretpovijest.
Međutim, obavijena mitskim vremenima, pretpovijest Egipta još uvi
jek je jednako tajanstvena kao i Sfinga. Komparativno, znamo veoma
malo o tim arhaičnim godinama kad je Sahara bila zelena i padale su
obilne kiše. Čini se da je kruna na glavi Sfinge djelo klesara iz četvrte
dinastije, ali znakovi erozije u i oko zidova koji okružuju Sfingu uka-
Slika 8.5. Karipski Antili
PRETPOVIJESNI
KORIJENI EGIPTA
Ostavština kromanjonca
Istraživanja o zubima
Joel D. Irish, antropolog sa Sveučilišta Aljaske u Fairbanksu, bavio se
istraživanjem pitanja genetskog kontinuiteta u sjevernoj Africi kroz
analizu zubnih svojstava. Godine 1993. i 1998. usporedio je zube sta
novnika sjeverne Afrike i Europe, koristeći uzorke iz različitih vremen
skih razdoblja. U svojim je rezultatima opisao kako se na trinaest
uzoraka zuba stanovnika sjeverne Afrike nakon ledenog doba vide
sličnosti s uzorcima zuba Europljana. Kod tih se ljudi vidi simplifika-
cija i masovna redukcija zubala. Homogenost tog obrasca, nazvana
"Sjevernoafrički kompleks zubnih značajki", otkrivena je, unatoč gole
mim vremenskim i geografskim razmacima, kod osam tisuća godina
starih Capsiana i novijih Berbera, na Kanarskim otocima, u Egiptu i
Nubiji (južni Egipat i sjeverni Sudan). Irish je također otkrio da svako
sjevernoafričko odstupanje od tog jednostavnog zubnog obrasca
vodi u smjeru svojstava naroda južno od Sahare, što pokazuje da su
postojale nekakve veze između tih naroda. Nadalje, njegova se otkrića
podudaraju s genetskim istraživanjima koja povezuju stanovnike sje
verne Afrike s Europljanima i zapadnim Azijatima, ali također poka
zuju genetski utjecaj naroda južno od Sahare. Također je uočio da
učestalost zubnih svojstava Iberomaurusiana sugerira da bi vremen-
sko razdoblje u kojem je došlo do tog sjevernoafričkog evolucijskog
obrasca moglo biti starije no što se ranije vjerovalo. U novijem je
istraživanju (2001.) usporedio zube Iberomaurusiana, Capsiana, Ber
bera (Shawia i Kabyle), Guanča s Kanarskih otoka, Nubijaca, Egipća
na, Kartažana i arapskih beduina.
Irish je otkrio da je kromanjonski tip, Iberomaurusiani od prije
dvanaest tisuća godina, srodan stanovnicima sjeverne Afrike koji su
živjeli kasnije u povijesti, tijekom egipatskih dinastičkih vremena.
Međutim, unatoč navodnim sličnostima u kulturi i lubanjskih kara
kteristika, Iberomaurusiani su posve različiti od Nubijaca od prije dva
naest ili više tisuća godina. Uzorci Iberomaurusiana imaju sličnosti
sa svim kasnijim stanovnicima sjeverne Afrike, što se vidi po detalji
ma Sjevernoafričkog kompleksa zubnih značajki. Ekstremno razila
ženje između Iberomaurusiana iz ledenog doba i Nubijaca pokazuje
da nisu bili u bliskom srodstvu. Nubijci pokazuju obrazac dodavanja
zuba, poput onoga vidljivog kod naroda južno od Sahare. Oni imaju
jedanaest svojstava što ih Irish naziva "Zubni kompleks Afrikanaca
južno od Sahare".
Irish također tvrdi da su se Natufijanci (kultura na istočnim obala
ma Mediterana iz otprilike 8000 g. pr. Kr.) znatno razlikovali od Ibero
maurusiana i drugih stanovnika sjeverne Afrike. Nisu slični Capsia-
nima, te opovrgavaju teoriju o precima i potomcima.
Zubni dokazi podupiru teoriju da je stariji od dva glavna tipa ljudi
bio sjevernoafrički kromanjonac, koji je postojao diljem sjeverne Afri
ke i na pirenejskom poluotoku. Međutim, iz nekog nepoznatog razloga,
čini se da su gotovo nestali iz sjeverne Afrike, prepuštajući područje
mediteranskom tipu.
Kromanjonac
Kromanjonac je naziv dodijeljen svim anatomski modernim ljud
skim bićima koji su živjeli u Europi i na Bliskom istoku tijekom lede
nog doba, prije četrdeset do deset tisuća godina. Za razliku od ranijih
neandertalaca, za koje se vjeruje da su bili primitivniji, kromanjonci
su klasificirani kao Homo sapiens sapiens, što znači da su oni naši pre
ci. Premda se neke od njihovih fizičkih karakteristika vide kod današ
njih ljudi, smatraju se izumrlima kao posebna vrsta.
Od izuma filmske kamere, hollywoodski su filmovi i televizija uve
like utjecali na opću percepciju kromanjonca, često poznatog kao
"špiljski čovjek". Prikazivan je kao mišićav i krupan, nasilnik odjeven
u životinjsku kožu koji svoju družicu vuče za kosu. "Ugh", rekao bi
drugim špiljskim ljudima dok bi komad mesa prinosio licu. Poput dje
teta, oslikavao je stijene svoje špilje. To je bila općeprihvaćena predo
džba, ali nije mogla biti dalje od istine.
Kad biste danas slučajno sreli kromanjonca, odjevenog u traperice
i majicu, ne biste ga mogli razlikovati od ostalih ljudi. Premda se vje
ruje da kromanjonci nisu gradili gradove ni pisali književna djela, po
ponašanju su bili jednako moderni kao i današnji ljudi, s istom sklo
nošću simbolici, tehnologiji, umjetnosti i obitelji.
Kromanjonac je bio visok, uspravna držanja, jasno definirane bra
de, malenog čela, istaknutog nosa i zaobljene glave koja je bila neobi
čno izdužena. Tijekom njegova vremena, nosio je odjevne predmete
od omekšane kože, šivane iglama od kostiju i koncem dobivenim od
sušenih životinjskih crijeva. Ukrašavao se ogrlicama, narukvicama i
talismanima napravljenim od školjki, cvijeća, zuba i kosti. Također je
gradio trajne naseobine, osmišljene tako da izdrže hladne zime.
Živio je u kolibama sličnim šatorima sjevernoameričkih Indijanaca
(vigvam). Udubina je služila kao pod, a oko nje su postavljene motke
kao okvir na koji se stavljalo spojene životinjske kože, za izolaciju, a
kamenje namješteno duž donjeg ruba osiguravalo je stabilnost. Tije
kom ljetnih mjeseci, živio je u prenosivim, laganim šatorima dok je
slijedio krda životinja, te je kopao plitke jame u trajno smrznutom tlu
koje su služile kao prirodni hladnjaci. Lampe u ognjišta koristili su se
za osvjetljavanje i kuhanje. Taborišta su bila tipično kompleksna, uka
zujući na unaprijed osmišljenu gradnju. Redovito su bila okrenuta
prema istoku, radi dobivanja topline jutarnjeg sunca.
Otkriće
Otkako postoji moderna civilizacija, i ono što mi zovemo poviješću,
nitko nije znao da je taj tip ljudskih bića ikada postojao. Prirodne su
sile zakopale dokaze o njihovu životu duboko pod zemljom. Naša je
povijest, barem koliko je nama poznato, započela negdje oko 4000. g.
pr. Kr. Međutim, otkrića u Francuskoj i Španjolskoj tijekom devetna
estog stoljeća sve su promijenila.
U ožujku 1868. radnici koji su postavljali željezničku prugu u do
lini Cro-Magnon prokopali su naslage drevnog kamenog skloništa i
razotkrili njegove slojeve. Arheolozi Edward Lartet i Henry Christy
uskoro su otkrili da slojevi sadrže ostatke kostiju pet osoba: tri odrasla
muškarca, jedne odrasle žene i djeteta. Uz njih je bilo zakopano kame
no oruđe, izrezbareni rogovi soba, privjesci od slonovače i morske
školjke. Nepoznati su ljudi očito bili veoma stari, kao i prvi pronađeni
ljudski ostaci te vrste. Nakon toga su se svi ostaci kostiju te vrste bilje
žili pod nazivom kromanjonac, a pronađeno ih je još mnogo. Kako
se nastavilo istraživanje i otkrivena su još mnoga nalazišta, postalo je
jasno da je prije četrdeset tisuća godina taj narod obitavao u zapadnim
područjima Europe, u današnjoj Španjolskoj i Francuskoj.
Umjetnost i izražavanje
Od slika u špiljama do malenih figurica, kromanjonac se izražavao
kreativno, osobito kad je riječ o njegovom zanimanju za lov i suštinu
ženstvenosti. Za neke slike u špiljama, za koje se smatralo da potječu
iz magdalenijenskog razdoblja, sad je dokazano da su stare trideset
tisuća godina. Novootkrivena (1994) špilja u Chauvetu na svojim stije
nama ima tristo ili više slika životinja. Figurice "Venere" (maleni, na
vatri stvrdnuti idoli žena), premda dominantne u gravecijenskoj kultu
ri, pronađene su diljem Europe, i to iz svih razdoblja.
Umjetnost se također koristila kao izražavanje poštovanja spram
pokojnika. Izrezbareni privjesci, narukvice i drugi predmeti pronađe
ni su uz mnoge ostatke kostura. U dvadeset osam tisuća godina starom
mjestu pokopa u Rusiji, pronađeni su ostaci dvoje mladih ljudi i šezde
set godina starog muškarca koji su ukrašeni privjescima, narukvicama
i ogrlicama. Njihova odora za pokop sadržavala je više od tri tisuće
kuglica od slonovače, a za izradu svake trebalo je oko sat vremena.
Kraj mladih su se osoba nalazile savršeno ravne kljove mamuta, a iz
ravnali su ih kuhanjem u vodi. Međutim, nisu svi pokojnici pokopani
na tako raskošan način. Neka su tijela pronađena u skromnim grobo
vima, što ukazuje na klasnu strukturu i društvenu hijerarhiju. Bez ob
zira na način, pogrebna je ceremonija bila sastavni dio njihove kulture.
Spektakularni predmeti umjetničke vrijednosti ukazuju na dubinu
kulture i raznolika razmišljanja. Pronađene su pločice od kosti i kame
na s kompleksnim znakovljem. Za jednu se vjeruje da predstavlja
lunarni kalendar. Druge su pločice protumačene kao rovaši lovačkih
pothvata. Jedno od manje poznatih, ali impresivnijih otkrića bilo je
da su kromanjonci svirali glazbu. Koštane flaute, udaraljke, pa čak i
ksilofoni pronađeni su u nekima od najstarijih orinjasijenskih nala
zišta, a procijenjeno je da su stari tridesetak tisuća godina.
Jasno je da svaki intelekt koji za sobom ostavi takvu umjetnost,
osobito ako je ima u svim aspektima života, nikako ne može biti primi
tivan, te ga doista treba smatrati veoma inteligentnim. Umjetničko
izražavanje i inteligencija idu rukom pod ruku; možda je prvo rezultat
drugoga. Bez obzira koji je razlog za njihovu umjetnost, bila je jedna
ko važan dio njihova društva kao što je i našega.
Danas je posjedovanje velikih umjetničkih djela simbol postignu
ća ibogatstva. Premda nije svatko umjetnik, svi posjedujemo tu sposob
nost. Umjetnost je dio nas. Slikanje prstima često je jedan od prvih
načina samoizražavanja kojemu poučavamo našu djecu. Neki nastav
ljaju tu tradiciju izražavanja kroz adolescentsko do odrasle dobi; dru
gi nikad ne prestanu. Upravo se ta koncepcija samoizražavanj a, odnos
između umjetnosti i intelekta, nalazi na veličanstvenim slikama u
špiljama kromanjonaca iz ledenog doba.
Figurice Venere pobuđuju veliko zanimanje među istraživačima,
možda zbog pružanja uvida u religiozna vjerovanja kromanjonaca.
Tijekom godina ponuđeno je nekoliko teorija za objašnjavanje činjeni
ce da su te figurice pronađene na mnogim područjima. Najnovija
teorija je da su one predstavljale "Majku božicu" od koje potječe sav
život, a njezin nabrekli trbuh prikazuje trudnoću. Drugi vjeruju da
figurice simboliziraju plodnost. Ali nije jasno zašto bi tim lovcima-
skupljačima trebala pomoć za plodnost, osim ako već nisu pripitomi
li životinje i uzgajali usjeve. Treći smatraju da su figurice simbol kulta;
mnogi se s time ne slažu. Znanstvenici kažu da jednostavno nema
dovoljno dokaza o društvima iz ledenog doba da bi se razvile čvrste
teorije.
Moda ledenog doba
Profesorica na Sveučilištu Illinoisa, Olga Soffer, stručnjakinja za mo
du koja je postala antropolog, primijenila je novi pristup proučavanja
figurica Venere. Nakon što je otkrila tragove tkanih vlakana na krhoti
nama gline iz središnje Europe, zaključila je da bi se mogli pronaći
dokazi o tekstilnim predmetima. Soffer i njezina ekipa napravili su i
objavili znanstveni rad o dvjesto figurica Venere iz gravecijenskog
razdoblja. Premda su njezina tumačenja važnosti figurica predmet
polemika među njezinim kolegama, mnoštvo dokaza što ih je prikupi
la dovela je do značajnih promjena u stavovima. Treba napomenuti
da su Olga Soffer i njezina ekipa proučavali originale - što je važan
pristup jer su neki od zamršenijih crteža na površini figurica previše
plitki da bi se dobro vidjeli na fotografijama.
Otkrila je da su kape, pojasevi, trake i suknje (prvobitno izrađene od
tkanih vlakana) pomno uklesane na figuricama. Neki od primjera rea
listično prikazuju izradu na bazi vlakana. Drugi se sastoje od horizon
talnih crta oko tijela, kao što je slučaj s Venerom iz Dolni Vestonice.
Prije se smatralo da je riječ o frizuri iz paleolitika, ali se zapravo
radi o mreži ili mrežici za kosu na nekim figuricama, kao što je slučaj
s dvadeset dvije tisuće godina starim primjerom nazvanim Lady of
EGIPAT SIMBOLA
Ostavština znanja
Egipatski monoteizam
Jedan od prvih egiptologa koji se pozabavio religioznim i filozofskim
svjetonazorom drevnih Egipćana bio je Ernest Alfred Thompson Wal-
lis Budge (1857-1934). Budge je bio kustos za egipatske i asirske anti
kvitete u Britanskom muzeju od 1894. do 1924, kao i profesor na Kri
stovu koledžu, Sveučilište Cambridge, i Tyrwhittu. Bavio se širokim
područjem, te je prikupio veliki broj koptskih, grčkih, arapskih, sirij
skih, etiopskih i egipatskih rukopisa na papirusima. Također je sudje
lovao u arheološkim istraživanjima u Egiptu, Mezopotamiji i Sudanu.
No najslavniji je po prijevodu Papyrus of Ani (Anijev papirus), pozna
tijem pod naslovom The Egyptian Book of The Dead (Egipatska knjiga
mrtvih). Budgeova pisana djela bila su prve knjige namijenjene stu
dentima, a sastojala su se od prevedenih tekstova i potpunog rječnika
hijeroglifa. Također su ga veoma zanimale egipatska kultura, religija,
mitologija i običaji korištenja magije.
U svojem djelu Egyptian Ideas of the Future Life (Egipatska poima
nja budućeg života), objavljenom 1901, koje se temelji na proučava
nju drevnih egipatskih tekstova, Budge je zaključio da su Egipćani
"vjerovali u jednoga Boga, koji je neovisno postojao, bio je besmrtan,
nevidljiv, vječan, sveznajući, svemogući i nedokučiv; stvoritelj nebesa,
zemlje i podzemnog svijeta; stvoritelj neba i mora, muškaraca i žena,
životinja i ptica, riba i gmizavih bića, stabala i biljaka, te bestjelesnih
bića koja su bila glasnici i ispunjavala njegove želje i riječi." Među
tim, također je točno da su tijekom određenih razdoblja egipatske po
vijesti razvili vjerovanja koja su se mogla doživljavati kao politeistička,
osobito od strane onih koji su dolazili izvana i u susjednim narodima.
Budge kaže da ta transcendentna ideja nikad nije izgubljena, te se re
producirala u njihovim religioznim tekstovima tijekom svih razdoblja.
Može se činiti kontradiktornim, ili barem zbunjujućim, da su Egip
ćani vjerovali u jednoga Boga, a ipak su prihvaćali ideju o više bogova.
Međutim, uz bolje razumijevanje njihova jezika, moguće je shvatiti
kako je došlo do toga. Riječ što su je znanstvenici preveli kao "bog" je
neter, a prema tvrdnjama egiptologa i neovisnog istraživača iz dvade
setog stoljeća, Renea Schwallera de Lubicza (1887-1961) o kojem je
ranije bilo riječi, neter je načelo ili svojstvo božanstva. Drugi se istraži
vači slažu s time.
Egiptolog Moustafa Gadalla kaže da su drevni Egipćani vjerovali
u jednoga Boga koji je bio samozvan, samostojan, besmrtan, nevidljiv,
vječan, sveznajući i svemogući, a predstavljale su ga funkcije i svoj
stva "njegove" domene. Ta su se svojstva spominjala kao neteru (jedni
na muškog roda: neter, jednina ženskog roda: netert). Prema njegovu
mišljenju, spominjanje bogova i božica je pogrešno tumačenje riječi
neteru.
Egipćani Boga nisu definirali kao osobu - postavljanjem pitanja
"tko" je Bog. Umjesto toga, postavljali su pitanje "što" je Bog, u smislu
mnogih njegovih značajki, svojstava, moći i djela. U okviru današnje
znanosti i filozofskih spoznaja, to je doista prikladan način razmišlja
nja. Bog, po definiciji svemogući izvor fizičkog svijeta, zapravo se
nikad ne može opisati ljudskim poimanjima. Bog nije ni muško ni žen
sko, premda se često spominje kao "on" zbog patrijarhalnih tradicija.
To je pojam izvan dohvata razumijevanja. U skladu s tim, Egipćani
nikad nisu prikazivali Boga, već su ga opisivali kroz funkcije i atribute
njegove domene.
Jedino ako poznaje njegova brojna svojstva, čovjek može upoznati
Boga. Dakle, što više naučimo o tim svojstvima, ili neteru, to se više
približavamo božanskom podrijetlu čovjeka. "Daleko od toga da bi
bio primitivan, politeistički sustav vjerovanja", tvrdi Gadalla, "najviši
je izraz monoteističkog misticizma." To znači da je neter aspekt Boga,
ali ne cijeli koncept. Drugi način opisivanja netera je taj da se sastoji
od značajki prirodnog okruženja, kao i od osobina ljudskih bića. Egip
ćani su u svojim svetim tekstovima neteru prikazivali na izrazito sim
boličke načine, kao što je primjerice Tot (egipatski Tehuti) koji je bio
prikazan kao čovjek s glavom ptice ibis, predstavljajući pisanje, mu
drost i vrijeme.
Drevni su Egipćani koristili simbolizam, najčešće životinje i biljke,
za izražavanje svojeg znanja o prirodnom svijetu. Zahvaljujući pom
nom promatranju, mogli su identificirati određene životinje sa speci
fičnim svojstvima koji su simbolizirali određene božanske funkcije i
načela na čist i upadljiv način. Drugim riječima, neka je životinja
simbolizirala određeni aspekt božanstva. To je učinkovit način izraža
vanja, i konzistentan sa svim kulturama. Primjeri kao što su "tih po
put miša" i "lukav kao lisica" na moderan način ilustriraju taj princip.
To je suština izraza "slika vrijedi tisuću riječi". Simbolist John Ant
hony West kaže: "Simbol je briljantan i sofisticiran način prenošenja
kompleksnih značenja. Simbolizam omogućuje umu da intuitivno vidi
ono što nije izravno vidljivo u materijalnom svijetu oko nas. Simbol
istodobno obuhvaća određeni objekt ili koncepciju, ali i cijeli niz nevi
dljivih svojstava i tendencija što ih objekt utjelovljuje."
Simboli aktiviraju drugi dio mozga, a ne onaj koji se bavi običnim
pisanim materijalima ili jezikom. Djeluju na intuitivnu, neverbalnu,
vizualnu desnu stranu mozga, koja se bavi prostornim i apstraktnim
odnosima, intuicijom i podsvjesnim. To je dio mozga koji nije ograni
čen racionalnim i linearnim načinom razmišljanja, te možda podru
čje uma koje je domaćin našeg višeg bića, onoga koje instinktivno
traga za božanskim. Jezik simbola služi kao most između dvije vrste
inteligencije kojima su obdarena ljudska bića, racionalnom i intuitiv
nom. Kao takav, simbol je mnogo više od jezika, te potiče suradnju i
sjedinjavanje dvaju moždanih polutki.
Uz takvo simboličko gledište na egipatska vjerovanja, može se razu
mjeti kako su životinja i neteru sa životinjskom glavom izražavali
duboke duhovne spoznaje. Cijela je životinja predstavljala određenu
funkciju ili svojstvo u najčišćem obliku. Kad je čovjek prikazan sa ži
votinjskom glavom, izražavao je tu određenu funkciju ili svojstvo
kod ljudskog bića.
Naprimjer, Anubis (Anbu) predstavlja pravilan osjećaj za smjer -
drugim riječima, "božanskog vodiča". Često se prikazivao kao šakal,
ili kao čovjek s glavom šakala. Šakal je poznat po svojem pouzdanom
instinktu za pronalaženje puta kući i koristan je u potragama. Kao
takav, prikladan je izbor za vođenje duše pokojnika kroz područja
Duata, mjesta gdje ljudska bića žive nakon smrti.
Metafizička se uloga šakala odražava u njegovoj ishrani; šakal jede
meso koje se raspada, pretvarajući ga u hranjivu tvar. Dakle, Anubis
predstavlja sposobnost da se otpad pretvori u korisnu hranu za tijelo
i dušu. Također predstavlja apsolutnu odanost, a kao takav je prikazan
u prizoru vaganja srca, nadgledajući pravilnost postupka. U ljudskom
smislu, Anubis predstavlja pravilan osjećaj za smjer u svemu što radi
mo, apsolutnu odanost i sposobnost pretvaranja olova (otpad) u zlato
(nešto vrijedno).
Još jedan primjer kako su Egipćani simbolički koristili životinje je
prikaz duše, poznate kao ba, koju je predstavljala ptica s ljudskom
glavom - suprotno od uobičajenog prikaza neteru (ljudi sa životinj
skim glavama). To predstavlja božanski aspekt zemaljskog. Ba se prika
zivala kao roda, koja je bila poznata po svojim instinktima za migrira-
nje i pronalaženje puta natrag kući, kao i po tome što su je smatrali
pticom koja donosi novorođenčad. Budući da se ustrajno vraća u vla
stito gnijezdo, ta je ptica selica savršen izbor za prikaz duše.
U samoj srži egipatskog simbolizma i filozofije nalazila se ideja da
u čovjeku počiva ultimativni prikaz stvorenog univerzuma. Stoga su
se njihova simbolika i mjere istodobno usklađivale prema čovjeku,
zemlji i univerzumu. Schwaller je tu filozofiju nazvao antropokozmič-
kom, ili "čovjek kozmos". To se zapravo odnosi na ideju da je univer
zum stvoren tako da ga čovjek zamjećuje, a Bog kao apsolutna, čista
svijest će ga doživljavati kroz čovjeka (gdje je svijest upoznavanje ili
percepcija doživljavanja, te suština identiteta koji nije ograničen vre
menom). Antropokozmička filozofija vjerojatno je temelj na kojem
se razvilo židovsko/kršćansko vjerovanje da je čovjek stvoren na sliku
Pitagorejski misticizam brojeva
Sredinom dvadesetog stoljeća, napredni istraživač Rene Schwaller
de Lubicz prihvatio je izazov i nastojao razumjeti zašto su Egipćani
koristili simbole u svojim svetim napisima. Premda su najprije objavlje
na na francuskom, sva su njegova djela danas dostupna i na engleskom
jeziku. U svojim knjigama kao što su Esotericism and Symbol (Ezote-
rija i simbol), Symbol and the Symbolic (Simbol i simbolično), The
Egyptian Miracle (Egipatsko čudo), te u monumentalnom djelu The Tem
ple of Man (Hram čovjeka), on tvrdi da su Egipćani bili veoma sofisti
cirani u svojim promišljanjima, da su razumjeli određene prirodne
geometrijske principe, te da su brojeve i jezik smatrali svetima.
Schwaller, kao otac simbolističkoga gledišta, egipatski jezik nije
doživljavao samo kao sredstvo za komunikaciju, već i kao poveznicu
između čovjeka i božanskoga. Uporaba harmoničnih proporcija u
njihovoj umjetnosti i arhitekturi, kao i numerička baza koja se provlači
egipatskom mitologijom, naveli su ga da uz pomoć pitagorejskog mi
sticizma brojeva pokuša rekonstruirati njihov sustav ideja. Na temelju
godina istraživanja, vjerovao je da je njihov svjetonazor bio kombina
cija filozofskog i teološkog pristupa u kojoj su postojali odnosi između
broja, zvuka i oblika. Zaključio je da grčki filozof Pitagora nije izumio
misticizam brojeva, već je samo unaprijedio postojeće znanje koje je
tisućama godina bilo sastavni dio egipatske civilizacije. U određenom
smislu, "misticizam brojeva" može se smatrati najranijim pokušajem
čovječanstva da uz pomoć brojeva objasni fizički svijet.
Pitagora (560-480. g. pr. Kr.) je rođen na otoku Samos, ispred oba
le Male Azije. Prema nekim teorijama, kad mu je bilo dvadeset godina,
posjetio je Talesa iz Mileta koji je poticao njegovo zanimanje za mate
matiku i astronomiju, te mu je savjetovao neka otputuje u Egipat
kako bi više naučio. Premda neki znanstvenici vjeruju da su takva pu
tovanja stereotipne značajke u biografijama grčkih filozofa, te govore
o legendi, a ne o činjenici, tada već dvije tisuće godine stara egipat
ska civilizacija bila je dobro poznati centar za učenje tijekom drevnih
vremena. Bez obzira kako je doista bilo, Pitagora je zaslužan za važno
napredovanje u teorijama matematike, astronomiji i glazbi. Kasnije
se preselio u Kroton i utemeljio filozofsku školu koja je privukla broj
ne sljedbenike.
Pitagora je znao - kao i Egipćani prije njega (što bi moglo značiti
da je doista posjetio Egipat i ondje učio) - da je svaki trokut sa strani
cama u omjeru 3:4:5 pravokutan. Jedno od njegovih važnijih otkrića
bilo da se dijagonala kvadrata ne može prikazati kao racionalni više
kratnik njegove stranice (broj koji se može izraziti kao omjer dva cije
la broja) - što ukazuje na postojanje iracionalnih brojeva. U ono je
vrijeme to bila revolucionarna ideja za matematičare.
Središte Pitagorine filozofije brojeva čini vjerovanje da se svi odno
si mogu svesti na brojevne relacije, te da su sve stvari brojevi. Prema
tom pristupu, svijet se mogao shvatiti kroz matematiku, što je bilo
izrazito važno za razvoj znanosti. U Pitagorinu svijetu brojeva svaka
znamenka izražava metafizičku koncepciju koja nije ni apstrakcija
niti entitet sam po sebi. Brojevi su imena primijenjena na funkcije i
principe po kojima je stvoren univerzum i po kojima se održava. Kako
brojevi napreduju od jednog do drugog, svaki broj simbolizira i defi
nira njemu pripisanu specifičnu funkciju, ali također u sebi sadrži
sve kombinacije funkcija koje do nje dovode.
Jedan
Broj jedan je Apsolut i jedinstvenost svih stvari. To se apsolutno nače
lo može smatrati svemoćnošću ili Bogom, ili, u znanstvenom smislu,
kao čista energija iz koje se manifestira cjelokupni fizički svijet. On
je "Sve". Ako se broj jedan promatra na taj način, hebrejski sveti tekst
dobiva novo značenje jer se u Deuteronomiju 6:4 (peta knjiga Mojsije-
va - Ponovljeni zakon) objavljuje: "Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Ja
hve je jedan!" Drugim riječima. Bog je apsolutan, za razliku od su
vremenijeg tumačenja da se "jedan" odnosi na jednog jedinog boga.
Dva
Kako Apsolut postaje svjestan sebe, nastaje dualnost, ili polarnost, a
slijedom toga postoji broj dva. Time se izražava suprotnost koja je
temeljna za sve prirodne fenomene. Schwaller govori o tom odvajanju
kao o "pradavnom rezu". Dva nije zbroj od jedan i jedan, već stanje
pradavne napetosti. To je metafizička koncepcija zauvijek nepomirlji
vih suprotnosti. Svijet broja dva, i ničega više, je statičan, pa se nikad
ništa ne bi događalo. Po prirodi je podvojen, te ako se ne kontrolira,
nastaje kaos. Dva je "propast čovjeka" i predstavlja duhovnu napetost;
nije riječ o padu iz savršenog u grješno stanje, već o stvaranju ljudske
svijesti od božanske, ili uzvišene svijesti.
Jedinstvenost je vječna svijest, u kojoj nema razlikovanja. Kad po
stane svjesna i dolazi do diferencijacije, pojavljuje se polarnost. Da
kle, polarnost, ili dualnost, je dvostrano izražavanje jedinstvenosti.
Tri
Kad je Apsolut stvorio dualnost, istodobno je nastao broj tri, pružaju
ći načelo pomirenja između dvije suprotne sile. Dakle, tri je načelo
odnosa. Teolozi su napisali brojne knjige u nastojanju da to treće nače
lo objasne kao tri u jednom Bogu, trojstvo. Ipak, takvo je poimanje
čak i danas zagonetno. Međutim, na više realistični način, načelo je
lako razumjeti. Naprimjer, muško/žensko samo po sebi nije odnos,
ali on može postojati kroz neopipljivo (duhovno). U ljudskim odnosi
ma su ljubav, žudnja ili prijateljstvo treća sila između dvije osobe.
Ovdje se može teoretizirati da je dualnost postojanja u Bogu i čovjeku,
te da treća sila, veza, čini poveznicu koja upotpunjava trojstvo - Otac
(Bog), Sin (čovjek) i Duh Sveti (veza).
Naše se društvo sve više izgrađuje oko logike i razuma znanosti.
Ipak, ne može objasniti najvažniji aspekt svakodnevnih doživljaja.
Bez obzira jesu li seksualni, prijateljski ili roditeljski, ljudski su od
nosi stvoreni kroz veze ljubavi i ono su što pokreće ljudske doživljaje.
Dakle načelo usklađivanja (pomirenja) broja tri je duhovna veza.
Četiri
Pojam sadržaja ne može se objasniti uz pomoć dva ili tri. U primjeru
ljubavi postoje: 1) ljubavnik; 2) voljena; i 3) žudnja. Jedino kroz broj
četiri može se dobiti sadržaj primjera, što bi u našem slučaju vjeroja
tno bilo, u početku, ljubavna veza, a ukoliko bi sve dobro prošlo, po
slije bi to postala obitelj. Dakle, sadržaj ili materija je načelo izvan du
alnosti i odnosa. U određenom smislu, kad se stigne do četiri, postoji
nova jedinstvenost kao analogija apsolutnog jedinstva.
Vidimo pojam broja četiri u "elementima" drevnog svijeta: zemlja,
voda, zrak i vatra. Međutim, to nisu sami fizikalni elementi, kakve
vidimo u periodičnoj tablici, nego načela po kojima fizički svijet funk-
cionira. Drevni su filozofi ta četiri opća prirodna fenomena koristili
za opisivanje funkcionalnih uloga principa materije. Zemlja, vatra,
zrak i voda predstavljali su apstraktne principe prihvaćanja, aktivira-
nja, posredovanja i sastavljanja. Zemlja je načelo prihvaćanja i formira
nja. Vatra je aktivno načelo koje sažima. Zrak je suptilno, posredničko
načelo; a voda je materijalno ili složeno načelo.
Sve što fizički postoji djeluje barem po jednom od tih načela, a naj
češće je riječ o kombinaciji. Naprimjer, sve u fizičkom univerzumu
je, bez iznimke, aktivno ili u pokretu. Naš se planet vrti i kreće se u
orbiti oko Sunca. Isto čini i naš Sunčev sustav, kao i galaksija. To vrije
di i na kvantnoj razini. Zapravo, djelovanje definira postojanje. Atom,
temeljna jedinica materije, nije ništa više do energija koja vibrira i ima
određeni naboj. Naprimjer, atom urana je sastavljen od 92 elektrona
koji kruže oko jezgre od 146 neutrona i 92 protona. (Razgradnjom
tog atoma oslobađa se golema količina energije.) Na malo većoj razini,
sve fizičko, osim zraka, također je nastalo oblikovanjem. Drugim rije
čima, sve što vidimo formirano je nekim procesom. Zrak, posredni
čki aspekt, odvaja sve fizičke objekte. Fizički su objekti također sasta
vljeni od različitih elemenata, a za njihovo su postojanje potrebna
formativna, aktivna i posrednička načela. Voda je jedina tvar koja mo
že služiti kao kombinirani predstavnik ta tri načela. Služi kao posre
dnički faktor na isti način kao i zrak; ipak, također je formativna (kom
binira se u oblik) i aktivna (teče).
Četvrto je načelo ideja materije ili metoda koje definiraju kako će
materija biti oblikovana, za razliku od same materije. Bestjelesno je,
a ipak sadrži četiri elementa koja opisuju fizičku stvarnost. Očito je
da ta načela čine broj pet, a to je život.
Pet
Broj pet se također može dobiti sjedinjavanjem prvog ženskog broja
(dva) i prvog muškog broja (tri) što predstavlja život (ili ljubav). Sjeti
te se da dva predstavlja polaritet, stanje napetosti, a tri, odnos (vezu),
čin pomirenja. Kombiniranjem dva i tri dobiva se vidljiv fizički svijet
u broju pet. Svi su fenomeni koji nastaju na prirodan način polarni po
naravi i trostruki po načelima. Budući da je to načelo života, pet je
odgovoran za čin stvaranja.
Ženski brojevi, oni koji su parni, predstavljaju stanje na temelju
kojeg se djeluje. Muški brojevi, neparni, predstavljaju funkcije koje
su poduzetne, aktivne, kreativne, pozitivne, agresivne i racionalne.
Ženski su brojevi odgovarajuće prijemljivi, pasivni, stvarani, senzitiv-
ni i oni koji njeguju. Pitagorina koncepcija muško/žensko ne odnosi
se na društvene uloge muškarca i žene, već na stanja i djelovanja prirod
nog svijeta. Nadalje, prema Pitagorinim sljedbenicima, broj jedan (Ap-
solut) nije ni paran ni neparan, niti je broj u pravom smislu riječi,
već je izvorište parnih i neparnih brojeva. Dva je prvi parni broj, a tri
je prvi neparni.
Iz dva, tri i pet dobivaju se sve harmonične proporcije i odnosi, a
uz izmjenu komandi formiraju materiju i sve procese rasta. Imajte na
umu da četiri stoji za ideju materije, ali ne za njezino stvaranje. Pet,
sjedinjavanje muških i ženskih načela, je stvaranje materije. Primjere
toga vidimo u svakodnevnom životu. Muž i žena, muško/žensko, je
polaritet spojen žudnjom u odnosu iz kojeg proizlazi kućanstvo, tj.
obitelj. Muškarac i žena istodobno igraju aktivne, muževne, poduze
tne, pasivne, ženstvene i prijemljive uloge. Oba su ljubavnika aktivni
jedno prema drugome i prihvaćaju žudnju. U ovom primjeru par obi
čno stvori fizičku materiju, a to je beba.
Šest
Prvih pet brojeva još uvijek ne opisuju strukturu prema kojoj se od
vijaju sva prirodna zbivanja - okvirno načelo vremena i prostora.
Načela brojeva od jedan do pet su neopipljivi (metafizički ili duhovni)
aspekti prirodnog svijeta u kojem se nalazimo. Broj šest stvara vrijeme
i prostor, te je broj svijeta. Mi živimo u djelu broja šest, svijetu kojeg
definiraju senzorne interpretacije vremena i prostora, ono što mi zo
vemo i definiramo kao stvarnost. Premda neki vrijeme i prostor inter
pretiraju kao stvaranje, vrijeme i prostor su zapravo učinci stvaranja,
kao i mjera kretanja. Mi doživljavamo, a time i gledamo na vrijeme
kao na tijek, dok je prostor ono što sputava.
Sedam
Broj sedam objašnjava fenomen razvoja, što je sveobuhvatno načelo
u vidljivom, fizičkom svijetu. To je ugrađeni aspekt stvaranja. Među-
tim, sedam se ne može izravno povezivati s iskustvom. Drugim riječi
ma, mi sami ne možemo inicirati razvoj. Temeljni uzrok razvoja - od
sperme i jajašca u fetus, zatim u bebu, pa u odraslo ljudsko biće, na-
primjer - je misterij. Kao takav, sedam predstavlja sjedinjavanje duha
(tri) i materije (četiri).
U fizičkom svijetu postoje brojni primjeri u kojima se sedam mani
festira u razvojnim ili aktivnim sustavima, kao što je sedam tonova
glazbene ljestvice. Između glavne note i njezine oktave ima sedam in
tervala koje, unatoč njihovoj nejednakosti, uho interpretira kao harmo
nične.
U biološkim je sustavima razvoj ugrađen, najvjerojatnije na razini
DNK, premda je to još uvijek pomalo zagonetno. Međutim, razvoj
nije neprekidan proces. Sve ima ciklus. Rađamo se, odrastamo, a zatim
umiremo. To nije samo prirodni fenomen Zemlje; sve u fizičkom uni
verzumu egzistira u ciklusu. Naše Sunce, primjerice, postojat će još
četiri milijarde godina, a zatim će se proširiti, pretvarajući naš planet
u pepeo, te se skupiti u bijelu patuljastu zvijezdu. Naša galaksija, Mlije
čni put, će se jednoga dana, u dalekoj budućnosti, sudariti s nama
najbližom susjednom galaksijom, Andromedom, i prestati postojati.
Ipak, spoj dvaju galaksija stvorit će kombinaciju koja će dalje posto
jati kao nova galaksija.
Broj sedam je kombinacija četiri i tri, što je jedinstvo materije i
duha. Ali također je kombinacija pet i dva, dualnosti sjedinjene djelo
vanjem, te šest i jedan, temeljne note, do, aktualizirane šesticom. Dru
gim riječima, naša fizička stvarnost vremena i prostora stvara oktavu,
a to je samo po sebi novo jedinstvo.
Osam
Broj osam je nova cjelina (jedinstvo) analogna prvoj. To je obnavlja
nje ili repliciranje sebe i fizičkog svijeta kako ga mi doživljavamo. To
je Tot (grčki Hermes, rimski Merkur), koji je "gospodar grada od
osam" i glasnik bogova. On je neter pisanja, jezika, znanja i magije, te
omogućuje čovjeku pristup misterijima svijeta, a njih simbolizira
osam.
Što se tiče broja devet, o njemu će biti riječi poslije u ovom poglav
lju. To je poseban slučaj.
Egipatska mitologija kao misticizam brojeva
Prema tvrdnjama Schwallera de Lubicza, drevni su Egipćani namjer
no koristili harmonične proporcije u svojoj umjetnosti i arhitekturi,
što se temelji na ranije opisanom numeričkom sustavu razmišljanja.
To je bio sveobuhvatni svjetonazor koji je uključivao filozofiju, mate
matiku, misticizam i teologiju. John Anthony West, suvremeni sim-
bolist koji se slaže s teorijom Schwallera de Lubicza, vjeruje da je ono
što se danas naziva pitagorejskim misticizmom brojeva zapravo pro
izišlo iz Egipta, te je čak postojalo prije drevnog Egipta.
Kad se simbolizam brojeva primijeni na egipatsku mitologiju, po
staje jasno da se egipatske priče i mitovi temelje na razumijevanju bro
ja, a ne na animizmu. To je filozofija, ali ne u našem smislu riječi. Ne
postoji nikakav tekst koji je objašnjava. Unatoč tome, sistematična je,
dosljedna sama sebi i organizirana na načelima koji se mogu izraziti
na filozofski način.
Naprimjer, u egipatskoj mitologiji Atum (ili Turn) predstavlja trans-
cendentan uzrok, Apsolut ili sve, Jedan, prvoga pravoga Boga i Stvori
telja koji je stvorio svijet i sve u njemu. U njemu se nalazio potencijal
za sav život. Ime Atum proizlazi iz riječi koja znači "potpunost" ili "to-
talnost". Po uzoru na sebe, stvorio je Šu (muško, neter zraka) i Tefnut
(žensko, neter vode). Svjestan svoje usamljenosti, masturbirao je,
oplodio se vlastitim sjemenom i stvorio blizance Šu i Tefnut. Atuma
su često prikazivali u ljudskom obliku kako drži ili siše svoj ukrućeni
penis, što je simboliziralo čin stvaranja. Premda je to nekima gnusno,
Atumov samozadovoljavajući čin je prikladan način prikazivanja
koncepcije stvaranja od sebe samoga.
Drevni su Egipćani vjerovali da sam život pokazuje velike cikluse
postojanja. Na početku i kraju svakog ciklusa, Atum je u djevičanskim
vodama preuzimao oblik zmije ili jegulje. Neki su egiptolozi protuma
čili Atuma i zmiju Apofis kao pozitivne i negativne sile unutar kaosa
- nesređeno stanje neoblikovane materije i beskonačne svijesti koje
je postojalo prije uređenog univerzuma.
U kasnijim su mitovima Ra-Atum i njegova kći ratnica vodili veli
ku bitku protiv sila kaosa kako bi zaklali zmiju Apofis ispod ished
stabla, a to je bilo sveto stablo u Heliopolu, povezano sa sudbinom
svih bića. Vjerovalo se da su imena kraljeva bila zapisivana na to sta
blo prilikom krunidbe, kako bi se osigurala trajnost njihovih života.
Tijekom rata protiv sila kaosa, Ra-Atum je često preuzimao oblik ma
čke, mungosa ili nekog drugog neprijatelja zmija.
Temeljna suprotnost, dualnost ili polaritet života, prikazana je u mitu
koji govori o sukobu između Seta i Horusa, čiji je sažetak naveden u
daljnjem tekstu. Ta alegorija ilustrira konfliktima sklonu narav čovje
ka, a također simbolizira egipatsku filozofsku koncepciju broja dva.
Oziris, bog zemlje, naučio je čovječanstvo baviti se poljodjelstvom,
a to ga je u očima ljudi učinilo najvećim od svih bogova. Slijedom
toga, vladao je svijetom. Bijesan od ljubomore zbog njegove popular
nosti, Ozirisa je ubio njegovbrat Set i bacio tijelo u rijeku Nil. Oziriso-
va žena, Izis, uzela je njegovo tijelo s namjerom da ga propisno pokopa.
Razgnjevljen, Set je ukrao tijelo, rasjekao ga na komadiće i razbacao
diljem zemlje. Međutim, Izis je našla sve Ozirisove ostatke i, uz pomoć
boga Anubisa, vratila ga u život. Kasnije su Oziris i Izis dobili sina po
imenu Horus, a njemu je bilo suđeno naslijediti Ozirisa kao vladara.
Kako bi spriječio svoje neprijatelje da mu ubiju sina, Oziris ga je
sakrio u močvaru gdje ga je dojila krava, a to je bila božica Hator. Kad
je odrastao, Horus je otišao iz močvare kako bi zauzeo svoje mjesto
vladara. Međutim, bog Sunca i vođa vijeća bogova želio je da Set preuz
me tu ulogu. U vijeću je izbila prepirka, te je imenovanje vladara od
gođeno. Potom je Oziris poslao pismo bogovima koji su se prepirali,
tvrdeći da bi Horus trebao biti vladar. To se pokazalo odlučujućim
čimbenikom pri određivanju novoga kralja. To će biti Horus. No, Set
nije htio prihvatiti odluku, te je izazvao Horusa.
U bitci između Seta i Horusa koja je uslijedila, obojica su bili teško
ranjeni. Horus je ostao bez oka, a Set bez testisa. Bog mudrosti, Tot,
našao je Horusovo oko i vratio ga, aposlije ga je Horus darovao Oziri-
su. Set je također vratio svoje dijelove tijela i njihove su se bitke nasta
vile. Ali su također pomagali jedan drugome, kako prikazuju drugi
mitovi.
Mitska priča o Horusu i Setu karakterizira ritmičke strukture du
alnosti. Od najmanjih čestica stvarnosti - protona i elektrona - do
organskog života i nas ljudi, muških i ženskih - postoji konstantan
ritam dualnosti u prirodnom životu. Tako funkcionira fizički svijet,
živi i neživi. Proton privlači elektron radi stvaranja fizičke stvarnosti.
Muški i ženski pripadnici cjelokupnog životinjskog svijeta privlače
jedni druge kako bi se osigurao nastavak života. Dualnost je sadržana
unutar apsolutnog jedinstva. U tome je značenje broja dva. Svako ljud
sko biće doživljava tu dualnost, jednako kao što je svijet prirode proji
cira kroz mušku i žensku podjelu cjelokupnog organskog života. Ipak,
ta podjela mora naći pomirenje, baš kao Horus i Set. To je pomirenje
opisano u broju tri.
Broj tri predstavlja odnos i pomirenje između apsolutnog uzroka
(jedan) i dualnosti (dva) što ju je stvorio od sebe. Postoji isključivo na
duhovnoj razini. Uz takvu filozofsku tvrdnju, postoji neizbrisiva veza
između uzroka i dualnosti. Možemo je shvatiti uz pomoć onoga što
bismo mogli nazvati "učinkom". Silno se trudimo utjecati na ljude i
događaje, mnogi od nas kroz molitve ili pozitivno razmišljanje kad iz
ravni postupci nisu ili ne mogu biti uspješni. Neki nose medalje, kao
što je križ sv. Kristofora, kako bi stekli zaštitu ili sigurnost tijekom
putovanja. Drevni su se Egipćani ponašali jednako. Umjesto da to zovu
molitvom ili pozitivnim razmišljanjem, oni su to nazivali magijom.
Umjesto nošenja medalja, nosili su talismane kako bi sebe učinili pot
punima ili radi zaštite. Također su bacali čini ili izgovarali magične
riječi kako bi pomogli pokojniku ili pokojnici da lakše nađe put u
zagrobnom životu. Drevna egipatska magija oslanjala se na taj odnos
i pomirenje između našeg uzroka i naše dualnosti.
Broj četiri, koji predstavlja ideju o materijalnom svijetu, često se
pojavljivao u egipatskoj simbolici - četiri regije neba, četiri Horusova
sina, četvero Gebove djece, četiri posude u koje su se stavljali organi
pokojnika prilikom pokopa. Prema jednom egipatskom mitu, Geb je
oženio svoju sestru Nut, božicu neba, bez dopuštenja moćnog boga
Sunca, Ra. Ra je bio toliko bijesan na Nut i Geba da je prisilio njihovog
oca, Šua, neter zraka, da ih razdvoji: zato je zemlja odvojena od neba.
Ra je nadalje spriječio Nut da u bilo kojem mjesecu godine ima djecu.
Srećom je Tot, božanski pisar, odlučio pomoći i nagovorio Mjesec na
igru dame, gdje je ulog bila Mjesečeva svjetlost. Tot je osvojio tako
mnogo svjetlosti da je Mjesec službenom kalendaru morao dodati još
pet novih dana. Tako su Nut i Geb imali četvero djece:
Oziris; bog mrtvih, također poznat kao podzemni svijet
Set: bog kaosa, konfuzije, oluja, vjetra, pustinje i stranih zemalja
Izis: brižna supruga i majka, koja je također bila velika čarobnica
Neftis (Nephthys ili Nebt-het): "gospodarica kuće", a "kuća" se odno
si na dio neba gdje je boravio bog Sunca
Šu, Tefnut, Geb, Nut, Oziris, Izis, Set i Neftis. Izraz se također koristi
za opisivanje velikog vijeća bogova, kao i za zajednički naziv svih
bogova. Oziris, Izis, Set i Neftis predstavljaju cikličnu prirodu života,
smrti i ponovnog rođenja, a sve je to povezano s Atumom, kako stoji
u tekstovima iz piramida.
Atum predstavlja "Uzrok" koji se ne može spoznati. Može se doživ
ljavati kao moderni zapadnjački koncept Boga. On je sve stvorio. On
je na vrhu Eneade. Iz njega izviru sva druga načela univerzuma. Atum
je stvorio Šu (zrak/vjetar) i Tefnut (voda/vlaga), najvažnije elemente
za život, što predstavlja temelje za društveni poredak. Šu u prvi plan
stavlja načelo Života, a Tefnut načelo reda. Od Šu i Tefnut stvoreni su
Geb i Nut, zemlja i nebo. Od Geba je stvoreno Sunce. Kad Nut i Geb
sretnu Tefnut, nastaje mrak. Nut i Geb rađaju Ozirisa, Izis, Seta i
Neftis.
Primjenjivanjem četiri načela (jedinstvo, dualnost, pomirenje i kon
cept materije), Oziris predstavlja inkarnaciju i reinkarnaciju, život i
smrt, što je obnova. Izis je ženstveni aspekt Ozirisa. Set je načelo su
protnosti, ili antagonizma, a Neftis je ženstveni aspekt Seta.
Ta se zbivanja stvaranja događaju izvan granica zemaljskog vreme
na, izvan svjetovnog područja. Događaju se na nebesima, a ne na ze
mlji. Schwaller de Lubicz kaže da se takvi misteriji ne mogu shvatiti
procesima rezoniranja inteligencije uma. To je ezoterični misterij
koji se ne može razumjeti racionalnim umom, te se može spoznati
jedino onim što simbolisti nazivaju "inteligencijom srca". Ovdje je
zapravo riječ o praiskonskoj tajni Boga i njegovog djela, Atuma, koji
postaje jedan, zatim dva i tako dalje sve do osam.
Veliki hram, ili kad smo već kod toga, trgovački centar, preno
si svoje značenje ili nedostatak značenja, ovisno o slučaju, isklju
čivo kroz vibracije. O tome ne razmišljamo na taj način jer su
to vizualne vibracije; očito je da se boja prenosi do nas kao vi-
zualna vibracija. Na to smo navikli i to prepoznajemo, ali ne
mislimo na arhitektonske oblike. Statični su, kao vibracija, ali
doista jesu vibracije i prenose se točno kao, ili barem analogno,
glazba kroz harmoniju, proporciju, ritam i geometriju, što je
međuigra brojeva.
Ostavština znanja
U središtu holističke filozofije Egipćana nalazi se čovjekova uloga u
univerzumu, njegovo podrijetlo i priroda svijesti - sofisticirana i kom
pleksna tema, čak i prema današnjim mjerilima, i još uvijek najveća
od svih zagonetki. Općeprihvaćena teorija o nastanku fizičkog uni
verzuma kaže da je sva materija nastala slijedom kozmičkog "velikog
praska". Nesumnjivo, riječ je o paradoksu, jer je nešto stvoreno iz
ničega. Svi fizičari shvaćaju da materija nije ništa drugo do konfiguri
rana ili "oblikovana" energija, a ipak energija ostaje nedefinirana. To
je jednostavno kretanje, ali kretanje "čega" nije poznato - i možda
nikad neće biti pronađen odgovor na to pitanje.
Drevni su Egipćani naoko razumjeli implikacije te velike zagonet
ke i doživljavali ulogu čovječanstva na razini sofisticiranosti koja se
može usporediti s modernom mješavinom najrazvijenije znanosti,
filozofije i teologije. Smatrali su čovječanstvo, kao i cjelokupnu priro
du, krajnjim činom vrhunske svijesti, njezinim prijelazom iz metafizi
čkog u fizičko. Dok suvremeni fizičari nastoje objasniti fizički svijet
kroz matematiku, drevni su Egipćani uklopili brojeve u filozofiju kako
bi učinili isto. John Anthony West kaže: "Može se reći da je Egipat
cijeli univerzum smatrao gigantskim činom magije, transformacijom
svijesti u materijalni svijet." Čak i danas ugledni znanstvenici, kao
što su astronaut Apolla i fizičar Edgar Mitchell, liječnik Stuart Hame-
roffi evolucijski biolog Bruce Lipton, nastoje odgonetnuti tajne ljud
ske svijesti.
Prije više od pet tisuća godina, mitski egipatski Tehuti (Tot) navo
dno je izumio pisanje i razotkrio ljudima cjelokupno znanje iz astrono
mije, arhitekture, geometrije, medicine i religije. Bio je štovan kao
bog mudrosti i božanski glasnik koji je zapisao prirodu fizičkog uni
verzuma. Premda ga Egipćani nikad nisu proglasili svecem, tekstovi
koji mu se pripisuju postali su sastavni dio egipatske ezoterične tra-
dicije, opisane umjetnošću i arhitekturom hramova, o kojoj su sveće
nici hramova poučavali novake. Kasnije, kada je Grčka počela jačati
kao svjetska sila, grčka je inteligencija prihvatila to znanje kao drevnu
mudrost, a njezin legendarni autor uzeo je ime Hermes Trismegistos
(triput-najveći Hermes). Do trećeg je stoljeća, unutar grčko-egipatske
civilizacije u Aleksandriji, nastao niz filozofskih djela koji su činili
ono što je poznato kao Corpus Hermeticum, ili jednostavno, hermeti-
ka. Premda znanstvenici polemiziraju o njezinu egipatskom podrijetlu
grčki povjesničar Herodot (484-432. g. pr. Kr.) jasno govori o starosti
i originalnosti njezinih egipatskih duhovnih ideja:
BU WIZZER
Zemlja neterua
- Ptah
- Ra
Šu Šu
Keb Seb
Ausar Oziris
Sht Set
Hwr Horus
Djehuti Tot
Mch Ma
Hwr Horus
Egiptolozi tvrde da se Kamen iz Palerma smatra povijenim doku
mentom jer su imena u pravilnom kronološkom redu. Onaj tko ih je
uklesao na kamen zacijelo je imao pristup drugim povijesnim držav
nim dokumentima koji su se prenosili s generacije na generaciju od
prve dinastije.
Ti zapisi ukazuju na usmenu predaju koja se održavala od 3000. g.
pr. Kr. barem do dvanaestog stoljeća pr. Kr. Budući da ne postoji ni
jedna druga drevna civilizacija velika poput Egipta koja je trajala tri
tisuće godina, moglo bi se očekivati da njezine usmene predaje neće
biti izgubljene za povijest.
Neovisni egiptolog Stephen Mehler tvrdi da je doista tako. U svojoj
knjizi The Land of Osiris (Zemlja Ozirisa) Mehler iznosi drevnu egipat
sku usmenu predaju onako kako ju je njemu objasnio egipatski "maj
stor" i čuvar mudrosti po imenu Abdel'El Hakim Awyan. Mehler
kaže da je Hakim, osim što je upoznat s usmenim predajama, stekao
formalno obrazovanje, te je na Sveučilištu Kaira diplomirao arheolo
giju i egiptologiju. Premda je Hakimova usmena predaja o egipatskoj
povijesti isključivo subjektivna stvar s akademskog stanovišta, i zasi
gurno ima svoje protivnike, to je prikaz egipatske pretpovijesti koji
navodi na razmišljanje.
Egipatsku usmenu povijest Mehler opisuje kao "Kemitologiju", izraz
koji se odnosi na drevno ime Egipta. Stari egipatski simboli za naziv
njihove zemlje odgovaraju suglasnicima KMT, a pisali su se kao Kemet,
Kemit, Khemet, Khemit, Khem i Al Khem. To doslovce znači "crna
zemlja", a odnosi se na plodno crno tlo uz rijeku Nil. Izvorne egipatske
predaje kažu da je njegova civilizacija bila Khemit (izgovara se Khe-
mph), a njihov je jezik bio poznat kao Souf. Prema tvrdnjama Hakima,
nubijski narod, osobito pleme Matokke, govori jezikom koji je sličan
drevnom kemicijskom. Drevna se egipatska populacija sastojala od
četrdeset dva plemena koji su zajedno činili Sesh, što znači "narod".
Al Khem, izraz što su ga davni Egipćani koristili za Egipat, također
se smatra izvorištem riječi alkemija, što bi moglo značiti da su oni koji
su poslije stvorili riječ alkemija, Arapi, bili svjesni drevne egipatske
tradicije alkemije. Nije jasno kako je riječ alkemija dobivena iz drev
nog Egipta. Prema tvrdnjama teozofa (onih koji vjeruju u jedinstve
nost života i neovisnu duhovnu potragu), postoji još jedna definicija:
Al znači "moćno sunce", a chemi znači "vatra". Međutim, riječ al-chemi
najvjerojatnije potječe iz arapske kulture osmog stoljeća. Premda je
značenje klmya (originalne arapske riječi za chemi) predmet polemika,
vjerojatno potječe iz stare Grčke. Grčka riječ kemia može značiti dvije
stvari: ili "crna zemlja" (prema Plutarhu), a u tom bi slučaju alkemija
bila "znanost Egipta"; ili jednostavno "crno", što bi se odnosilo na
alkemijsku Prvu materiju, koja je crna i služi kao baza za pretvorbu
u različite elemente fizičkog svijeta. Klmya također može potjecati
od grčke riječi khymeia, što znači stapanje (fuzija). U svakom slučaju,
čini se da alkemija, proces mijenjanja materije za potrebe čovječan
stva, potječe iz drevnog Egipta.
Abdel'El Hakim Awyan, egipatski učitelj Stephena Mehlera, živi u
Egiptu i čuvar je mudrosti domaće tradicije dugotrajnih usmenih
poučavanja koja sežu tisuće godina u prošlost, u vrijeme prije izuma
pisma. Ezoterična su, što znači da su namijenjena samo privilegirani
ma. Prema tim drevnim predajama, kemicijska je civilizacija stara
gotovo sedamdeset tisuća godina, a temeljila se na matrijarhalnom
načinu života. Nalazila se uz drevni riječni sustav trinaest kilometara
zapadno od doline Nila, a zvao se Ur Nil.
Abdel'El Hakim Awyan kaže da je Sfinga izgrađena prije pedeset
tisuća godina, te da je ženskog roda. Njegova usmena predaja također
tvrdi da piramide, one prave (a to znači one koje su masivne s uklesa
nim odajama u unutrašnjosti), nisu bile grobnice, već građevine za
proizvodnju, transformiranje i prenošenje energije - predaja koja po
dupire teoriju Christophera Dunna o elektrani u Gizi. Piramide su
izgrađene prije više od deset tisuća godina, i ne onim redom kako to
tumači moderna egiptologija.
Dakle, zašto je povijest kako ju je iznio Herodot, na kojoj se u
početku temeljila egiptologija, toliko drukčija? Herodota su smatrali
pripadnikom osvajačke patrijarhalne kulture, te mu, kao uljezu, nije
rečena istina o egipatskoj povijesti i kulturi. Svećenik Maneton, koji
je služio pod ptolemejskom patrijarhalnom vladavinom u Egiptu,
napisao je egipatsku povijest koja se temelji na dostojanstvu dinastič
kih kraljeva. Učinio je to kao da je riječ o istinskom sažetku egipat
ske društvene strukture i povijesti. Naveli su ga da povjeruje u to jer
su Egipćani Grke smatrali barbarima. Kao takvi, Grci nisu posjedo-
vali stvarni osjećaj za vlastitu povijest. Zanimljivo je napomenuti da
su Grci doživljavali Egipat kao vrelo svih znanja. Riječ filozofija potje
če od philo, što je povezano s egipatskim izrazom koji znači "sin egi
patske kulture".
Sfinga
Prema drevnoj predaji, kao što je rečeno u prethodnom tekstu, Sfin
ga je stara oko pedeset tisuća godina. Prva je isklesana iznad tla, prije
gradnje bilo kojih per-neter iliper-ba (piramide ili hramovi), te pred
stavlja ženski izraz lavlje-ljudske kombinacije. Sfinga predstavlja
Tefnut, Sekhmet Men-Het i Nut, koje su egiptolozi poslije proglasili
lavljim božicama. Sfinga se osobito poistovjećuje s Tefnut, što se prevo
di kao "ona od vlage". Tefnut se uglavnom prikazivala kao žena s lav
ljom glavom ili kao cijela lavica. Netert Nut (božica) predstavljala je
nebo, žensku svijest o prostoru koji je postojao prije nastanka fizičkog
svijeta. Tefnut doslovce znači "pljuvačka Nut" i predstavlja prvu fizič
ku manifestaciju. Kad je Nut pljunula na Zemlju, pojavila se Tefnut i
tako je isklesana Sfinga - prvo što je izgrađeno u Gizi.
Premda se Sfinga povezivala s Hator (božica utjelovljena kao nebe
ska krava) u ranim dinastičkim vremenima, još uvijek je zadržala
žensku vezu. Tek je mnogo kasnije, u vrijeme osamnaeste dinastije
Novoga kraljevstva, Sfinga dobila patrijarhalno tumačenje, te su je
poistovjetili s muškim načelom Hor-em-akhet, ili "Horus na horizon
tu". U skladu s tim, neki znanstvenici vjeruju da Sfinga u početku nije
imala bradu, već joj je dodana poslije kako bi prikazivala muškog
faraona. Drevna predaja kaže da strukture ispred Sfinge nisu bili hra
movi, već su bile izgrađene kao dio kompleksa Sfinge. Možda je neki
kralj izgradio te strukture kao spomenik svojem podrijetlu, u čast svo
je majke.
Piramide
Glavna struja egiptologije tvrdi da je izraz za piramidu bio MR. Me
đutim, izvori drevnih predaja kažu da je Mer (MR) značilo "voljeni",
i nema nikakve veze s piramidama. Riječ piramida potječe od grčkih
riječi pyramis i pyramidos. Premda je pyramis nejasna riječ i može se
odnositi na oblik piramide, pyramidos je prevedena kao "vatra u sre-
dini", značenje koje sablasno podsjeća na Dunnovu teoriju o elektra
ni. Kako kaže Abdel'El Hakim Awyan, drevni su Kemicijani nedvosmi
sleno koristili riječ per-neter za piramidu.
Per jednostavno znači "kuća", a neter, kao što je već rečeno, znači
"načelo ili svojstvo božanstva", ono što mi zovemo prirodom. Dakle,
domaće predaje kažu daper-neter znači "kuća prirode" ili "kuća ener
gije". Hram se spominjao kao per-ba, što znači "kuća duše"; a grobnica
se spominjala kao per-ka, što znači "kuća fizičke projekcije". S tim
prijevodima na umu, lako je shvatiti zašto u piramidama nisu pronađe
ni nikakvi posmrtni ostaci. One nisu izgrađene za tu svrhu. Mehler
to odlučno tvrdi i kaže da je njihova glavna svrha bila proizvoditi,
transformirati i prenositi energiju. Prema Hakimovim riječima, to
potkrepljuju domaći čuvari mudrosti u Egiptu.
Sakkara
Kao što je prije rečeno, vjeruje se da je stepenasta piramida u Sakka-
ri prva piramida što su je izgradili stari Egipćani. Počela je kao mastaba
(pravokutna grobnica ravnoga krova), a zatim je dva puta dograđiva
na i preinačena u oblik piramide. Međutim, prema drevnoj kemicij-
skoj predaji, u početku je to bila per-ka, grobnica koja je uvećana i
napravljena stepenasto tako da sliči per-neteru. Hakim kaže da je zapra
vo mlađa, a ne starija, od pravih piramida, iliper-netera. Predaja tako
đer kaže da je stara barem šest tisuća godina, tisuću tristo godina sta
rija od službeno određenog razdoblja u Starom kraljevstvu. Isto tako,
prema predaji je okolni zid izgrađen prije više od dvanaest tisuća go
dina.
Mehler je pregledao komplicirani sustav tunela u Sakkari, razotkri
ven tijekom prijašnjih iskopavanja. Egiptolozi imaju malo ili nimalo
komentara o tim tunelima. Mark Lehner govori o podzemnim odajama
ili prolazima ispod stepenaste piramide kao dijelu Đoserova pogrebnog
kulta, ali uopće ne spominje brojne tunele na drugim mjestima.
Čini se da Mehlerova zapažanja u Sakkari potvrđuju drevnu pre
daju da su tuneli napravljeni kao kanali za tekuću vodu:
Abusir
U području pod nazivom Abusir, oko tri kilometra prema sjeveru,
izgrađen je dodatak Sakkari. U početku se sastojao od četrnaest pira
mida, ali danas stoje još samo četiri. Kad se dolazi iz smjera komplek
sa u Sakkari, prva na koju se nailazi je piramida Neferefre. Nikad nije
bila dovršena i u veoma je lošem stanju.
Mehler je u Abusiru također našao dokaze o kanalima za vodu i
ostatke drevnih jezera. Jezero Abusir još uvijek postoji istočno od na
lazišta, a egiptolozi vjeruju da je nastalo zahvaljujući današnjoj rijeci
Nil. No, čini se da zapadno od jezera postoji niz osušenih korita jeze
ra i drevnih kanala za vodu. Današnje bi jezero moglo biti jedino što
je ostalo od većeg sustava jezera i kanala što su se pružali sa zapada
prema istoku, od drevnog Ur Nila.
Kraj ostataka piramide pripisane kralju Sahureu, vapnenački kana
li vode do drevnog osušenog jezera. Prostor ispred piramide imao je
podove od bazalta i zidove od granita, te nešto što podsjeća na niz pri
staništa za brodove. Mehler je također našao ostatke akvedukta (sta
rog vodovoda) koji se pruža od presušenog jezera. Najvažniji dokaz
je činjenica da se cijelo područje spušta sa zapada prema istoku, kako
bi voda prirodno tekla. Kako je današnja rijeka Nil trinaest do šesnaest
kilometara istočno, čini se da su ti akvedukti također izgrađeni za iz
vor u zapadnoj pustinji, kao što je drevni Ur Nil. Čini se da se kanali
spuštaju ispod piramide, što bi značilo da jeper-neter izgrađena nakon
gradnje akvedukta i kanala za vodu. Mehler iznosi teoriju da je jezero
Abusir ostatak mnogo većeg sustava jezera koja su nastala zahvalju
jući drevnom Ur Nilu, a to bi značilo da su originalne građevine stari
je od deset tisuća godina.
Giza
Prema drevnim predajama, na visoravni Giza najprije je izgrađena
srednja piramida, i to ne po naređenju nekog kralja. Podignuta je na
najvišem mjestu visoravni, što bi bio logičan položaj za prvu per-nerer.
Glavna struja egiptologa također pruža dokaze da je tako. John Baines
i Jaromir Maiek kažu da je srednja piramida u drevnim vremenima
bila poznata kao "velika piramida", a današnja Velika piramida imala
je drugi naziv. Mehler vjeruje da je srednja piramida podignuta na
vrhu brežuljka kako bi se povezala sa zemljom i služila za primanje
seizmičkih signala, te je bila rezonantna sa zemljinim vibracijama -
usklađeni oscilator, kako kaže Dunnova teorija.
Ispred srednje piramide nalazi se ono što egiptolozi zovu posmrt
nim hramom, izgrađenim za kralja Kefrena. Međutim, prema drev
nim predajama, to je plovni kanal od piramide do jezera Sfinge. Ve
like bankine, izgrađene od masivnih vapnenačkih ploča, oblikuju
prolaz kojim je tekla voda. Ispred piramida bile su postavljene gole
me kamene ploče, neke teže od sto tona i dugačke do devet metara.
Na istočnoj strani Velike piramide, ploče od bazalta pokrivaju tlo po
pločeno vapnenačkim kamenom, možda radi pojačavanja rezonan
cije.
Abu Rawash
Nije poznato je li piramida u Abu Rawashu, osam kilometara sjever
no od Gize, ostavljena nedovršena ili su kasniji naraštaji uzimali nje
zin kamen. Od nje je malo što ostalo. Procjenjuje se da je njezina
originalna baza imala gotovo 115 metara. Kameni blokovi za oplatu
ukazuju na nagib od 60 stupnjeva. Budući da je pronađena kartuša s
titulom Dedefrea, pretpostavlja se da je kralj Đedefre naredio gradnju
piramide. U usporedbi s Velikom piramidom, piramida u Abu Rawas
hu doima se prilično malenom. Zašto bi sin, nakon što je postao kralj
i posjedovao iste resurse, materijal i radnu snagu kao i njegov otac (koji
je izgradio Veliku piramidu), sebi podigao tako inferioran spomenik?
Prema drevnim predajama, piramida u Abu Rawashu je bila dovr
šena. Brdo u kojem se nalazi bilo je iskopano kako bi se izgradila unu
trašnjost piramide. Postoje dokazi da su unutrašnji kameni blokovi
još uvijek spojeni s vapnenačkim kamenom stancem brda. Budući
da su unutrašnji kameni blokovi još uvijek na svojim mjestima, vjero
jatno je bila u potpunosti funkcionalna, ali su joj poslije odnijeli vanj
ske kamene blokove. Mehler se spustio više od trideset metara u brdo
i proučio glatke zidove izdubljenoga brda, a to ga je podsjećalo na
tunele što ih je pregledao u Gizi i Sakkari. Vjeruje da je narod koji je
iskopao tunele u Gizi i Sakkari također izdubio brdo u Abu Rawashu
i ondje izgradio piramidu. Kad je posjetio nalazište, Mehler je otkrio
da je:
Osireion
U Abidosu, na jugu Egipta, nalazi se hram izgrađen u čast Ozirisa.
Egiptolozi glavne struje tvrde da ga je izgradio Seti I. oko 1250. g. pr.
Kr. Međutim, prema drevnim predajama, nikad nije postojao jedan
jedini vladar po imenu Seti; to je bila titula što su je nosili mnogi kra
ljevi. Mehler kaže da je Ozirisov hram izgrađen mnogo prije 1250. g.
pr. Kr. Posvećen Wizzeru, to je sveti per-ba (hram).
Ozirisov hram je jedna od najbolje očuvanih građevina u cijelom
Egiptu. Ondje postoje reljefi na kojima je još uvijek vidljiva originalna
boja. Prema Hakimovim tvrdnjama, različiti stilovi reljefa svjedoče o
njihovoj starosti. Uz veoma malo iznimaka, visoki su reljefi stariji od
urezanih (onih pri kojima je kamen izdubljen dlijetom). Rezbarije
u Ozirisovu hramu u Abidosu prekrasni su primjeri drevnih, visokih
reljefa, i mnogo su stariji od 1250. g. pr. Kr., kako smatraju ortodok
sni egiptolozi.
Abidos je bilo drevno mjesto posvećeno Wizzeru, aper-ba (hram)
- Osireion - bio je podignut neteru, a ne jednom određenom kralju.
Prema Hakimovim riječima, Ozirisov je hram tisuće godina stariji
od takozvanih Tekstova iz piramida pronađenih u Sakkari.
Slika 11.3. Osireion u Abidosu
Zep tepi
Zep tepi, što znači "prvo doba", je mit o stvaranju u egipatskim preda
jama. Mit objašnjava kako su stvoreni neteru i priča o vremenu kad
nije bilo ničega osim moćnog bića pod nazivom Nun. Nun je bila tako
moćna da se iz nje uzdiglo blještavo jaje, a to je bio Ra. Smatralo se
da je Ra bio tako moćan da je isključivo voljom stvorio svoju djecu.
Prvi je bio Šu, kojeg su smatrali bogom prostora i svjetlosti između
neba i zemlje. Zatim je Ra stvorio Tefnut koja je bila personifikaci
ja vlage na nebu. Potom je stvoren bog zemlje, Geb, pa Nut, božica
dnevnog neba. Posljednji bog je bio Hapi, drevni bog Nila. Nakon što
su stvoreni bogovi, Ra je stvorio ljude i sišao na zemlju u ljudskom
obliku kako bi vladao Egiptom kao prvi faraon.
U knjizi The Orion Mystery (Tajna Oriona), Robert Bauval je zep
tepi smjestio u vrijeme oko deset tisuća godina pr. Kr. Međutim, Me-
hler tvrdi da u egipatskim drevnim predajama nije bilo nikakvog
"prvog doba". Oni nisu pričali o početku ili kraju stvaranja. Vjerovali
su da je življenje niz ciklusa, a sadašnji je ciklus započeo prije više od
šezdeset pet tisuća godina. Zep tepi se smatralo razdobljem Wizzera,
drevnom erom, ništa više od toga.
U djelu The Mythological Origins of the Egyptian Temple (Mitološ
ko podrijetlo egipatskog hrama), britanski egiptolog E. A. Reymond
nudi malo drukčije značenje riječi zep tepi, za koje kaže da potječu sa
zidova Horusova hrama u Edfuu. Prema Reymondovoj teoriji, puni
tekst zep tepija glasi ntr ntri hpr m sp tpy, a prevodi se kao "posvećeni
bog koji je počeo postojati u Prvoj prigodi", gdje se zep tepi odnosi na
"Prvu prigodu". Reymond vjeruje da ga treba smjestiti u kontekst mito
logije o stvaranju kad se neteru prvi put prikazao ljudskim bićima.
Drevna usmena predaja pruža značenje koje se općenito slaže s
Reymondovim prijevodom. Zep tepi odgovara vremenu kad je na
rod (Sesh) dosegao novu razinu svijesti. Počelo je prije više od šez
deset pet tisuća godina. Mehler smatra da se to vrijeme odnosi na
razdoblje prije dvadeset do šezdeset tisuća godina, kad su Kemicijani
stekli višu razinu svijesti i znanja. To im je omogućilo podizanje veli
čanstvenih građevina i kopanje tunela. U suštini, omogućilo im je
stvaranje civilizacije. Poslije je sve to činilo bazu za njihovu mitolo
giju o stvaranju.
Neki znanstvenici vjeruju da tekstovi koji spominju seshu hor, a
nalaze se na zidovima Horusova hrama u Edfu, šezdeset četiri kilome
tra sjeverno od Asuana, govore o naprednom narodu koji je u pretpo
vijesnim vremenima stigao u Khemit, donoseći znanje i civilizaciju.
R. A. Schwaller de Lubicz slaže se s Wallis Budge da se izraz seshu hor
prevodi kao "sljedbenici Horusa", te ga tumači kao popis pretpovije
snih vladara. Začetnicima egipatske civilizacije smatralo se sve i sva
koga, od Atlantide do izvanzemaljaca. Međutim, drevna predaja ima
realističnije tumačenje. Ljudi su sami od sebe dosegli punu svijest, u
skladu s unaprijed određenim kozmičkim ciklusima. Hor (ili Horus)
je bio osviješteni muškarac. Prije pojave kraljeva u Egiptu, Hor se ko
ristio kao izraz za muškarca koji je postigao procvat osjetila, stupanj
prosvijetljenosti. Taj je "procvat" u ono vrijeme bio značajan jer je
društvo bilo organizirano po ženskoj lozi, pri čemu je žena birala
muškarca koji će biti njezin partner. Opravdano se može pretpostavi
ti da je osviješteni muškarac bio najpoželjniji partner, te da je to odi
gralo važnu ulogu u razvoju egipatske civilizacije.
Doba mitova prethodi našem sadašnjem povijesnom dobu. To je
vidljivo kod svih kultura. Erich Neumann u svojoj knjizi The Origins
and History of Consciousness (Podrijetlo i povijest svijesti) kaže da se
tijekom mitološkoga doba počeo razvijati ljudski ego (sposobnost
doživljavanja sebe izdvojenog od prirode). Mentalni procesi čovje
čanstva počeli su se odvajati od čisto instinktivnih. U početku je, in
stinktivno, prenošenje i širenje znanja bilo simboličko i u obliku mita.
U mitu su se nalazile apsolutne istine koje su se ticale procesa u svije
tu prirode. Kako se ego nastavio razvijati, razvijala se i razina svijesti
čovječanstva, a uz to su jezik, umjetnost, filozofija i znanost također
postajali sve složeniji. Čini mi se da Mehler tvrdi da se zep tepi - prvo
doba - odnosi na početni razvoj ega i novog načina gledanja na svijet.
Nema nikakve sumnje da je civilizacija bila potomstvo Doba mitova;
svaki svjetski povijesni tekst tako kaže. Razlog iz kojeg su stari Grci
bili tako važni za nastanak civilizacije Zapada, i zašto ih se smatra nje
zinim utemeljiteljima, leži u činjenici da su njihovi filozofi i mudraci
uspjeli premostiti komunikacijski jaz između jezika mita i novog jezi
ka ega.
Mehler vjeruje da spominjanje zep tepija (prvoga doba) i seshu hora
(sljedbenika Horusa) u tekstovima iz Edfua priča priču o razdoblju
kad su ljudska bića dosegnula više stanje svijesti i započela gradnju
kamenom na veliko kako bi stvorila Bu Wizzer civilizaciju. Iznosi teo
riju da su "molitve" u tekstovima zapravo pogrebni psalmi, budući
da hram Edfua nije prava piramida, već je prije bila grobnica. Smatra
da je egipatsko svećenstvo (Hanuti), tijekom dinastičkih vremena,
namjerno iskrivilo značenje tekstova iz Edfua. Ti su svećenici prikri
vali istinsku mudrost Kemicijana, tijekom Staroga kraljevstva, kako
bi mogli stvoriti religiju koja im je omogućavala kontroliranje infor
macija i znanja o skrovitim misterijima. Svećenici su poistovjetili
kralja s mudrošću Wizzera - kao Šahu, simbol Visoko upućenog i Pro
svijetljenog - jer je kralj bio taj koji je posjedovao bogatstvo i mogao
je podržavati Hanuti u njihovoj pohlepi i novootkrivenoj moći. Um
jesto da znanje i svijest razotkriju narodu kako bi svi mogli dosegnuti
prosvijetljenost, svećenici su ograničili pristup tim spoznajama i čuva
li ih za sebe. Svećenici su tada postali glasnogovornici za neteru, a samo
su im oni i kraljevska obitelj imali pristup. Stare spoznaje, i njihova
povezanost sa Sa-Ptah (Sirijus), bile su prikrivene. Do jačanja patrijar
hata, "doba Amena", došlo je prije četiri do šest tisuća godina. Muš
ki je kralj postao najvažniji, umjesto istinske per-aa, "visoke kuće" po
ženskoj lozi. Na taj su način Hanuti počeli skrivati kemicijska pouča
vanja od naroda i iskrivljavati dotad stečene spoznaje.
Mayanska veza
Kilometar i pol južno od stepenaste piramide u Sakkari postoje osta
ci malenog hrama iz Novoga kraljevstva, izgrađenog u vrijeme osam
naeste dinastije (1539-1295. g. pr. Kr.), prema ortodoksnoj kronolo
giji. Znanstvenici vjeruju da je bio posvećen osobi po imenu Maya,
ali prema drevnim predajama, maya je bila titula, a ne ime. Premda
nije sigurno odakle potječe riječ, Hakim smatra da je Maya doista
bila titula, a ne osobno ime nekoga tko je možda doputovao u Egipat
iz Srednje Amerike. Maya je jedan od izraza koji se danas u Egiptu
koriste za vodu. U Khemitu, maya se mogla odnositi na izraz "s druge
strane vode". Ideja da su drevni Egipćani imali kontakte s narodom
na drugoj strani golemog oceana može se doimati poput čistog naga
đanja; međutim, postoje neki intrigantni dokazi.
Na stropu malene kapele unutar navodnog hrama Maya postoje
neki neobični geometrijski simboli, uklesani u kamenu, koji se po stilu
ne doimaju tipično kemicijski. Mehler ih je u studenom 1997. fotogra
firao i poslao Hunbatz Menu, mayanskom šamanu/astrologu (pozna
tom kao čuvar dana). Budući da je Men točno prepoznao dva simbola,
kao i općeniti stil, obrasce i boje, Mehler vjeruje da su mayanskog po
drijetla. U veljači 1998. Mehler je fotografiju pokazao još jednoj stari
joj pripadnici Maya, Flordemayi. Premda ona nije mogla potvrditi
da su simboli doista mayanski, njezin je prvi dojam bio da je fotografi
ja snimljena u Meksiku ili Srednjoj Americi. Pokazala je fotografiju
svojem učitelju, mayanskom starješini po imenu Don Alejandro Ci-
rilo Oxiaj Peres, vođi i čuvaru mudrosti Quiche Maya iz Gvatemale.
Potvrdio je da su simboli iz vremena drevnih Maya. Prema mayan-
skoj mitologiji, davni preci Maya stigli su "sa zvijezda" u četiri podru
čja svijeta. Jedno od tih područja bilo je drevni Khemit, gdje su se
zvali Naga Maya. Hakim smatra da riječ naga potječe od riječi ng ili
nag drevnih Kemicijana, što znači pleme. Dakle, Naga Maya možda
znači "pleme koje je stiglo preko vode".
Povrh Mehlerovih fizičkih dokaza koji povezuju Maye s drevnim
Egipćanima, postoje i dokazi u korelaciji između filozofskih vjerovanja
obaju kultura. Drevna je mayanska kozmologija u načelu bila slična
onoj drevnih Egipćana. Priroda, sav fizički život, sve je bilo manife
stacija apstraktne svijesti, ili volje, kako su Maye to nazivali.
Prema tvrdnjama Augustusa Le Plongeona, Maye su vjerovali da
je njihov univerzum beskonačni mrak u kojem obitava nedokučivo,
enigmatska Volja, a zvali su je uol. Također su vjerovali da je u prirodi
krug krajnji izvor (božanstvo) iz kojeg se pruža sav život, pa su zamiš
ljali "Volju, Vječno Jedno biće" kao krug, kojeg su također zvali Uol,
čije je središte bilo svugdje, a obodnica nigdje.
Vjerovalo se da je ta Volja androgina, dvoje u jednom i jedno u dva,
te da u njoj život nesvjesno pulsira. Prilikom buđenja svijesti, kad je
Bespolna Beskonačnost prestala biti bespolna, muško je načelo, koje
je ostalo samosvojno, oplodilo djevičansku utrobu prirode (kozmič
ko jaje), što je prikazano u prizoru stvaranja u Chichen Itzi.
To novo prikazanje "Beskonačnog" Maye su zamišljali kao krug s
vertikalnim promjerom, a zvali su ga Lahun, "jedan koji sve prožima".
Ime je dobiveno od Lah, što znači "on koji je svugdje", i hun, ili "jedan".
To je postala slika univerzuma koji raste iz beskonačnog mraka.
Iz tog je vertikalnog promjera (simbola muškog načela koje oplo
đuje djevičansku utrobu prirode) proizišla ideja o falusu kao simbolu
za Stvoritelja. Krug podijeljen na četiri dijela, vertikalno i horizontal
no, oblikovao je tetraktis, simbol "svete četvorke". Križ, zatvoren u
krugu, simbolizirao je univerzum pod nadležnošću te četiri moćne
inteligencije ili načela, slično pitagorejskom načelu četvorke - apsolut,
dualnost, odnos i ideja materije. Tim je silama povjerena izgradnja
fizičkog svijeta i čuvanje glavnih strana svijeta (sjever, jug, istok i za
pad). Kako bi se razlikovale sile, ili prirodne energije što ih Le Plonge-
on definira kao duhove koji daju smjernice, sjevera i juga, krugu s
prekriženim promjerima dodana su krila. Taj metafizički koncept
Slika 11.5. Krilati krugovi iz Gvatemale (gore) i Egipta.
(Iz Le Plongeonova djela Kraljica Moo i egipatska SfingaJ
Pretpovijesna Malta
Egipat nije bio jedina civilizacija koja je u pretpovijesti gradila mega-
litske hramove. Kiklopski stil arhitekture ranih egipatskih građevina,
kao što su Osireion, hram Sfinge i piramide u Gizi, također postoji i
na Malti. Zapravo, Malta je dobro poznata po svojim megalitskim gra
đevinama i kiklopskoj arhitekturi.
Na otocima Malta i Gozo postoji trideset pet megalitskih ruševina.
Sedam impresivnijih nalazišta su: na otoku Gozo, kompleks Ggantija,
a na Malti, hramovi Hagar Qim, Mnajdra i Tarxien; kompleksi Ta
Hagrat i Skorba; te Hal Saflieni Hypogeum (golema podzemna odaja
na dvije razine, ispod svetišta na površini). Stil gradnje tih hramova
nije pronađen nigdje drugdje, a ipak njihovi zidovi i stropovi, ukraše
ni spiralama obojenim crvenim okerom, ukazuju na vezu s kroma-
njonskim kulturama iz Pireneja. Premda slične građevine postoje u
Kolski putovi
Po cijelom otoku, gdje god je vidljiv goli kamen, vijugaju duboke pa
ralelne linije, kolski putovi, bez obzira na strukture ili geološke for-
tni način bile su posljedica omatanja ili stezanja glave; možda su na
rodi mediteranskog tipa pokušavali izgledati poput kromanjonaca.
Čini se da su druge deformacije kostura posljedica obreda ili kažnjava
nja: rezovi, perforacije, djelomično ili potpuno odstranjivanje, kaute-
rizacija, ogrebotine, uvođenje stranih tijela u mišićno tkivo. Di Cesa-
re i Forgione pretpostavljaju da se jedan dio tih modifikacija izvodio
u magične, medicinske ili kozmetičke svrhe, i to s najboljim namjera
ma za zajednicu. No pitaju se nisu li kasnije populacije željele defor
mirati glave svojih potomaka kako bi ih učinili sličnijima toj starijoj,
možda vladajućoj klasi ili svećenstvu.
Malta i Egipat
Lubanje kromanjonaca što su ih Di Cesare i Forgione pregledali neslu
žbeno su datirane na otprilike 2500 g. pr. Kr., ali bi mogle biti starije.
Megalitska povijest Malte završava otprilike u to doba, te više nema
nikakvih dokaza o stanovništvu sve do dolaska Feničana, ljudi medite-
ranskog tipa, tristo godina poslije. Feničani su na Malti također gradi
li hramove Majci božici, a zvali su je Astarta, božica zmijskog lica,
koja se povezivala s iscjeliteljskim moćima.
Intrigantni aspekt pretpovijesnih stanovnika Malte je činjenica da
su lubanje neobičnog oblika, slične kromanjonskima pronađene u
Egiptu i u Južnoj Americi. U svibanjskom broju časopisa National Geo
graphic iz 1920. piše da su najstariji stanovnici Malte imali izdužene
glave i bili su slični davnim ljudima iz Egipta koji su se širili duž sjever
ne obale Afrike prema zapadu. Neki od tih ljudi stigli su na Maltu i
Siciliju, a neki na Sardiniju i u Španjolsku. U članku stoji kako se čini
da je davno stanovništvo Malte pripadalo istom tipu ljudi kao Iberi,
Baski iz Pireneja, Gali iz Francuske i maleni tamnoputi ljudi iz Corn-
walla, južno od Walesa i Irske - a sve je to kromanjonski tip.
Neki istraživači smatraju da bi datiranje lubanja u razdoblje od
2500 g. pr. Kr. moglo upućivati na to tko su bili ti ljudi. Kao što je već
rečeno, prvi su egiptolozi govorili o "dinastičkoj rasi" koja se razliko
vala od tipičnih Egipćana. Ostaci pronađeni u preddinastičkim i ranim
dinastičkim egipatskim grobovima, iz razdoblja između 3000. i 2500.
g. pr. Kr., pripadali su istom, kromanjonskom tipu ljudi kao i oni pro
nađeni na Malti. Imali su dolihokefalnu lubanju i bili su veći od ostata
ka lokalne etničke skupine. Jedna lubanja, pronađena 1902. u mastabi
u Beith Khallafu, pripadala je vladaru iz treće dinastije koji je bio visok
188 centimetara. To su možda bili ostaci kralja Sanakhta, čije je ime
pronađeno u grobnici.
Godine 1992. čuvar egipatske usmene predaje kojeg smo upoznali
u 11. poglavlju, Abdel'El Hakim Awyan, pratio je egiptologa Stephena
Mehlera u prostoriju u Kairskom muzeju gdje se čuvao niz ljesova.
Ti su mrtvački sanduci bili neobični po tome što su bili visoki između
tri i četiri i pol metra. Očito su bili napravljeni za ljude jer su ih njiho
vi proizvođači isklesali u čovjekolikom stilu. "Mislite li da su simboli
čni?" Mehler je pitao Hakima. Hakim je tvrdio da nisu, Mehler je pitao
gdje su tijela, ali je Hakim, koji tvrdi da su pronađeni s tijelima unutra,
rekao da nitko ne zna.
Walter Emery kaže da dinastička rasa nije bila podrijetlom iz Egipta,
a ipak je vladala kao elita, obavljajući svećeničke i vladajuće poslove,
miješajući se jedino s egipatskom aristokracijom. Neki su znanstvenici
dinastičku rasu povezali sa Shemsu Hor, "Horusovim sljedbenicima",
koji su se smatrali dominantnom svećeničkom kastom u preddinastič-
kom Egiptu sve do otprilike 3000. g. pr. Kr. Teoriju podupire otkriće
pojedinaca s većim lubanjama i krupnijim kosturima, znatno većima
od kostura domorodačkog stanovništva. Toliko su različiti da je isklju
čena bilo kakva hipotetska zajednička rasna značajka. U narednom
je tisućljeću došlo do miješanja dviju rasa, što je započelo ujedinjenjem
donjeg i gornjeg Egipta. Tijekom tog kritičnog vremena, malo prije
pojave dinastičke egipatske civilizacije, čini se da se ono što se dogodi
lo na Malti također dogodilo u Egiptu. Narodi mediteranskog tipa po
miješali su se s populacijom i počeli zamjenjivati (genetički) starije
kromanjonsko stanovništvo.
Ovdje moram naglasiti da se ne slažem s Emeryjem. Vjerujem da
je dinastička rasa bila izvorno afrička. Rekao bih da su pojedinci s ve
ćim lubanjama i krupnijim kosturima bili predstavnici domorodačke,
starije kulture, jer je arheološka činjenica da je taj tip ljudskih bića
postojao u sjevernoj Africi i na Mediteranu prije 10.000. g. pr. Kr., te
da je do migracija mediteranskog tipa došlo tek mnogo kasnije.
Cesare i Forgione iznijeli su teoriju da su Shemsu Hor (za koje se
smatra da su egipatska dinastička rasa) bili povezani s drevnom kultu
rom Malte, te da su jedni i drugi štovali solarnu religiju. Na Malti se
Sunce još uvijek zove Shem-shi. Shem, akadijska riječ, dobivena je od
babilonskog izraza za Sunce, shamash. Cesare i Forgione vjeruju da
to dokazuje da su Shemsu Hor stigli iz Plodnog polumjeseca Bliskog
istoka (današnji Irak, Sirija, Libanon i Izrael). Još jedna veza je u tome
što je ta svećenička rasa dugih glava nestala u Egiptu, kao i na Malti,
otprilike u istom razdoblju, između 3000. i 2500. g. pr. Kr.
Još jedna zanimljiva činjenica povezana s Maltom je ta da njihov je
zik nema riječi za majku. Najbliža riječ, missier, doslovce znači instru
ment rađanja, te vjerojatno potječe iz vremena kad se potomstvo
računalo po majčinoj strani. Prema drevnim usmenim predajama
Egipta, prvobitna kultura u dolini Nila također je bila matrijarhalna,
a u 9. smo poglavlju saznali da je arheologinja Marija Gimbutas došla
do zaključka da su i najranija društva kromanjonaca također bila ma
trijarhalna.
Na temelju usporedbi kostura i zuba, jasno je da su kromanjonski
tipovi bili dominantna ljudska skupina u sjevernoj Africi i na Medite-
ranu prije 10.000. g.pr. Kr. Istraživanja u Egiptu i na Malti to potkrjep
ljuju, te potvrđuju vjerojatnost da se mediteranski tip polako miješao
s domorodačkim stanovništvom. Kromanjonski je tip počeo nestajati
oko 5000 g. pr. Kr. Na koncu je mediteranski tip postao dominantan
tip ljudskih bića u tom području. Budući da su, kako su zaključili
znanstvenici poput Emeryja, kromanjonski tipovi bili neki od prvih
faraona, logično je zaključiti da su bili pripadnici domaće kulture
koja je zauzimala područje Egipta.
Tajanstveni Balbek
U 2. i 11. poglavlju, kao i u ovom poglavlju, vidjeli smo da je arhitektu
ra ranih društava bila karakteristično kiklopska - megalitska (gradi
li su golemim kamenim blokovima) i bez ikakvih uklesanih natpisa.
Istočni Mediteran posjeduje možda najzagonetnije kiklopske ruševine.
U mjestu pod nazivom Balbek, šezdeset četiri kilometra istočno od
Beiruta, nalazi se drevno nalazište čiji su graditelji nepoznati. Može
se pohvaliti najvećim kamenim blokovima, izvučenim iz kamenoloma,
na svijetu. Tri kolosalna kamena temeljca od crvenoga granita, koji
se zajedno zovu Triliton, a svaki je težak gotovo tisuću sto tona i čine
golemu platformu koja se zove Velika terasa. Na tome su Grci izgradi
li hram, a iznad grčke građevine Rimljani su poslije izgradili još tri
hrama - jedan posvećen Veneri, božici ljubavi; drugi Bakhu, bogu
plodnosti i vina; i treći Jupiteru.
Težina tih kamenih blokova tako je velika da danas ne postoji nika
kav moderni stroj koji bi ih mogao pomaknuti. Najveći blok je duga
čak dvadeset metara, visok četiri i pol metra i širok tri i pol metra.
Druga dva su iste visine i širine, ali su malo kraći, devetnaest metara
i sedamdeset pet centimetara, te devetnaest metara i dvadeset pet
centimetara. Četvrti kamen, koji se zove Hajar-el-Hibla, ili "kamen
trudnih žena", nikad nije premješten iz kamenoloma. Najveći je, te
žak oko tisuću dvjesto tona. Nevjerojatno, ali kameni su blokovi vađe-
ni u kamenolomu tristo šezdeset metara udaljenom od mjesta gdje se
gradilo - u dolini, ništa manje - a zatim su premješteni i postavljeni
na mjesta. Prava je zagonetka kako su to izveli. Ispod Trilitona postav
ljeno je šest megalita duljine od devet do deset metara, visine četiri
Slika 12.7. Triliton u Balbeku (bijele strelice); kako biste dobili osjećaj
veličine, pogledajte dvoje ljudi (crna strelica)
metra i dvadeset i širine tri metra, a svaki je težak oko četiristo pede
set tona.
Zagonetku povećava tehnika što su je graditelji koristili za namješta
nje tih kamenih blokova, jednog do drugog, tako precizno da se izme
đu njih ne može zavući čak ni igla. Tko su bili ljudi koji su izgradili
tako masivno zdanje? Nažalost, ostaju bezimeni. Rimski zapisi ne spo
minju ništa o arhitektima i inženjerima koji su podigli tu građevinu.
Kao ni rimski povjesničari ili učenjaci. Međutim, lokalni stanovnici
doline Beqa'a čuvaju legende o Balbeku. Balbek je dobio ime po kanaan-
skoj riječi koja znači "gospodar"; Balbek znači "grad Baala".
Prema usmenim predajama, biblijski je Kajin izgradio Balbek prije
Općeg potopa. Predaja također kaže da se građevina srušila u vrijeme
potopa, a poslije ju je ponovno izgradila rasa divova pod zapovjedniš
tvom biblijskog Nimroda, kralja Shinara u knjizi Postanka. Možda je
razlog iz kojeg lokalno stanovništvo priča tu priču u tome što ne zna
ju niti za jedno drugo uvjerljivo objašnjenje, jer Rimljani nisu imali
sposobnosti za pomicanje tako nevjerojatno teških kamenih blokova,
Slika 12.8. Hajar-el-Hibla, četvrti kameni blok u kamenolomu u Balbeku
Egipatska predaja
Platonova priča o Atlantidi, zapisana u djelima Timej i Kritija, može
se interpretirati kao basna u kojoj dobro pobjeđuje zlo, drevni Atenja-
ni pobjeđuju osvajače s Atlantide. Platon je bio pisac i filozof, a priča
je poslužila u važne filozofske svrhe. Priča o Atlantidi opisivala je zlo
nekoć veoma uspješnog društva koje se iskvarilo kroz vlastitu korup
ciju. Jednostavno nije moguće prihvatiti tu priču kao povijesnu činje
nicu ako nema dokaza koji je potkrjepljuju. Ipak, u njegovoj priči
postoje elementi koji su joj tijekom četvrtog stoljeća pr. Kr. pružali
realističan ton, baš kao i danas.
Prema tvrdnjama Herodota i Aristotela, Solon - zakonodavac iz
Atene i jedan od sedam grčkih mudraca (638-539. g. pr. Kr.) - koji je
prvi ispričao priču, doista je posjetio Egipat, ali kasnije no što Platon
kaže. Solon je priču o Atlantidi čuo od egipatskih svećenika u Saisu,
a oni su je dobili s ugraviranog stupa u hramu. Povrh toga, Egipćani
su prepričavali staru predaju o zemlji koja je potonula ispod morske
površine. U vrijeme Solonova posjeta, većina je Egipćana poznavala
tu priču jer sve njihove mitologije spominju potopljeni grad.
Grčki arheolog Spyridon Nikolaou Marinatos, koji je otkrio drev
nu minojsku luku na otoku Thera, vjerojatno je više od svih istraži
vača pridonio potrazi za Atlantidom. Godine 1939. objavio je djelo
The Volcanic Destruction of Minoan Crete (Vulkansko uništenje mi
nojske Krete), a to je dovelo do povezivanja otoka Krete s Atlantidom.
Marinatos kaže:
Marinatos dalje piše da je priča o tom otoku koji je poslije nestao oči
to bila poznata Egipćanima. Svećenici u Saisu pobrkali su je, zbog
sličnosti, s drugim narodnim predajama o Atlantidi. Marinatos vjeru
je da su izmislili mit na temelju vlastitih, pogrešnih tumačenja eksplo
zije There.
Ovdje treba napomenuti da priča o Atlantidi nije grčka, već egipat
ska predaja. Ako su Egipćani pobrkali kataklizmu There s drugom,
starijom pričom, onda je prvobitna verzija zasigurno bila dovoljno
značajna da se prenosi kroz mnoge generacije - na isti način na koji
se biblijska priča o potopu usmenom predajom prenosila tisuće godi
na. Platon je svojom pričom privukao veliku pozornost, ali s obzirom
na okolnosti, vjerojatno je sastavio priču oko veoma stare predaje,
što bi učinio svaki dobar pisac kad bi želio istaknuti neku poantu. To
je česta tema na drevnom Bliskom istoku. Sumerski Ep o Gilgamešu,
hebrejska Biblija i odlomak na sanskrtu iz Mahabharate, svi pričaju
priču o velikom potopu.
Grčka sfinga
Brdoviti grčki otok Kea (Tzia) smješten je na zapadnom kraju Kiklada,
skupine otoka u Egejskom moru. Zbog blizine obale Atike, povijest
otoka blisko je povezana s Atenom. Jednom se zvao Vodeni otok (Ydro-
ussa), a prema mitologiji, bio je dom vodenih nimfa. Budući da je to
bio lijep otok, kaže priča, bogovi su postali ljubomorni i poslali lava
da pohara zemlju. Nimfe su pobjegle, što je rezultiralo sušom. Oni koji
su živjeli na otoku zamolili su za pomoć Apolonova sina, Aristeja, a
on je izgradio hram posvećen Zeusu. To se svidjelo moćnom bogu,
pa je poslao kiše i nimfe su se vratile.
Arheolozi tvrde da je otok Kea bio naseljen od otprilike 4000. g.
pr. Kr., što dokazuje kikladska, minojska i mikenska lončarija koja je
ondje pronađena. Otok također posjeduje svoj dio drevnih nalazišta
i kipova. Najpoznatiji je Kouros (mladić) iz Keosa, koji prema datira
nju potječe iz sedmog stoljeća pr. Kr., a danas je izložen u Nacional
nom muzeju Atene. Zagonetnije je nalazište otkriveno na obronku
brda u blizini sela Chora. Nepoznati je umjetnik iz nepoznatog razdo
blja isklesao lava u stijeni, dugačkog pet i pol metara i visokog dva
metra i sedamdeset centimetara. Nalikuje Sfingi u Gizi, ali ima glavu
mačke. Arheolozi kažu da je isklesan tijekom šestog stoljeća pr. Kr.,
ali ne mogu uspostaviti nikakvu jasnu vezu s bilo kojim kulturalnim
kontekstom. Međutim, najstarija lokalna usmena predaja, koja je stara
dvije tisuće petsto godina, kaže da je postojanje lava bilo neobjašnjiva
zagonetka čak i prvim stanovnicima otoka.
Neki istraživači, kao što je francuski profesor književnosti Jean Ri
cher, vjeruju da bi lav s otoka Kea mogao biti povezan s grčkom svetom
geografijom, za koju ja dalje pretpostavljam da bi mogla vući korijene
iz Egipta. Sveta geografija je praksa namjernog planiranja gradova na
način da zemlja bude živa slika nebesa. Richer vjeruje da je to moglo
odigrati određenu ulogu u stvaranju spomenika i hramova duž osovi
ne Delfi - Olimp, prema sjeverozapadu.
U djelu Sacred Geography of the Ancient Greeks (Sveta geografija
starih Grka), prvi put objavljenom 1967. godine, Richer je povezao
Platonov opis idealne države s obrascem vidljivim u smještaju važnih
građevina u staroj Grčkoj. U Platonovoj idealnoj državi, objašnjava
Richer, zemlja je podijeljena na dvanaest dijelova, a svaki je nazvan
po zviježđu, i njima vlada "bog" Zodijaka. Raspored građevina bi se
iz ptičje perspektive doimao poput kotača s dvanaest žbica, čime se
oponaša obrazac na nebesima. Kroz strateški smještaj hramova unutar
tog obrasca, zviježđa noćnog neba prenijela bi se na zemlju. Drugim
riječima, raspored hramova odražavao bi izgled noćnog neba. Pravil
ni raspored hramova bio je čin kojim se odavala počast dvanaestorici
bogova i usklađivao svakodnevni život s veličanstvenim redom uni
verzuma.
Ako se tumači na taj način, može se precizno odrediti starost lava
s otoka Kea u skladu s poravnanjem u vrijeme solsticija. Lav s otoka
Kea je po duljini okrenut gotovo točno u smjeru sjeveroistok/jugoza
pad, a to znači da je okrenut prema izlasku Sunca za ljetnog solsticija.
No budući da je njegova glava okrenuta, također gleda prema izlasku
Sunca u vrijeme zimskog solsticija. Richer kaže da lav s otoka Kea
simbolizira zviježđe Lava. Izradu spomenika smjestio je u razdoblje
kad je sunce za ljetnog solsticija bilo u Lavu, između 4400. i 2200. g.
pr. Kr. Također je iznio teoriju da je lav s otoka Kea bio dio veoma sta
rog kruga (kotača) Zodijaka sa središtem u Trakiji, koji je kasnije pre
bačen u Delfe. Krug (kotač) je bio sustav koji je simbolički opisivao
prvi poznati kalendar, dobiven iz Egipta. Što se Richera tiče, uopće
nije čudno što lav gleda prema zemlji Nila.
Što je tako posebno u poravnatosti kipa sa zvijezdama? Kako je već
rečeno u 4. i 5. poglavlju, noćno je nebo imalo izrazito važnu ulogu
pri bilježenju vremena u drevnom Egiptu. U djelu The Origin Map,
astrofizičar Thomas Brophy iznosi pretpostavku da je raspored građe
vina na visoravni Giza obilježavao položaj galaksijskog centra, guste
kugle zvijezda oko koje rotira spiralni krak Mliječnog puta, pri svojoj
sjevernoj kulminaciji oko 10.909. g. pr. Kr. U djelu Galactic Align
ment, John Major Jenkins također smatra očitim da su druge drevne
kulture bile svjesne posebnog zvjezdanog događaja, te su ga učinile
dijelom svojih običaja. Doista, za Maye je to obilježavalo početak no
voga kalendara i završetak staroga; zato njihov kalendar završava
2012., tijekom razdoblja galaksijskog poravnanja (a ne kraja svijeta).
Prema Jenkinsovim tvrdnjama, zviježđe Lava je kritički marker za
razdoblja galaksijskih poravnanja. Kad se poravna s ekvinocijem ili
solsticijem, os solsticija ili ekvinocija poravnata je s Mliječnim putem
i galaksijskim centrom.
Usprkos "službeno" određenom razdoblju šestog stoljeća pr. Kr.,
neki vjeruju da je lav s otoka Kea ostatak nestale pretpovijesne civili
zacije koja je nekoć zauzimala veliki dio Mediterana. Zajedno s astro-
nomski poravnatim megalitima Nabta Playe, lav s otoka Kea poka
zuje da je tijekom pretpovijesnih, mitskih vremena možda postojala
kultura i način razmišljanja koji se temeljio na pomnom promatranju
prirodnog svijeta, osobito noćnog neba. Francuski arheolog Georges
Daressy kaže da je drevni Egipat također primjenjivao metode geograf
skog planiranja u skladu s nebeskim tijelima. U svojoj knjizi L'Egypte
Celeste (Nebeski Egipat), Daressy objašnjava kako su određena egipat
ska područja koristila simbole, uklesane na hramove, za prikazivanje
Zodijaka. Veliki vremenski razmak potreban za razumijevanje i bilje
ženje kretanja zvijezda, te planiranje gradova i hramova u skladu s
uočenim obrascima, podupire tezu da su kulture iz kojih je proizišla
civilizacija postojale u veoma dalekoj prošlosti.
Prema izvornim egipatskim dokumentima, egipatska je povijest
započela prije 36.620 godina. Torinski papirus sadrži potpun popis
kraljeva koji su vladali gornjim i donjim Egiptom, od Mena do Novo
ga kraljevstva u prvom stupcu, te popise onih koji su vladali prije
njega u drugom stupcu. Posljednja dva reda su jasna:
Znanstvena revolucija
Znanstvenici često govore o nepostojanju dokaza, te znači li to ili ne
znači dokaz o nepostojanju. U Egiptu i na Mediteranu nijedno nije
točno. Postoje dokazi o nevjerojatno staroj civilizaciji i njezinim ne
vjerojatnim postignućima, i svi ih mogu vidjeti. Dokazi nisu oskud
ni; ima ih mnogo. Kad je u Egiptu padala kiša, prije više od dvadeset
tisuća godina, ljudska je vrsta dosegnula nove visine u civilizaciji, ali
ju je snašla kataklizmička sudbina. Možda će i nas jednoga dana snaći
kataklizmička sudbina. Ako se povijest ponavlja, što je često slučaj,
hoće li netko, za deset tisuća godina, pronaći naše razbacane ruševine
i povezati točkice?
Ugledni američki filozof i povjesničar znanosti, Thomas Samuel
Kuhn (1922-1996), zapazio je da su do velikih znanstvenih otkrića
često došli autsajderi ili pridošlice, upravo zato jer ti pojedinci nisu
bili ograničeni predrasudama koje su veteranima onemogućavale da
vide ono što je očito. Istraživači kao što su John Anthony West, Ro
bert Schoch, Chris Dunn, Thomas Brophy, Vittorio Di Cesare, Adria-
no Forgione i Stephen Mehler, nastojali su otkriti istinu svaki u svojem
području rada, uz istinsku nepristranost i spremnost na postavljanje
pitanja. Na tom putovanju s ciljem otkrivanja korijena ljudske civiliza
cije mi smo, u duhu Kuhnove znanstvene revolucije, shvatili da smo
prodrli u novu povijest čovječanstva.
KRAJ