SVEUČILIŠTE U DUBROVNIKU

ODJEL ZA UMJETNOST I RESTAURACIJU

STUDIJ RESTAURACIJE

SEMINARSKI RAD

UMJETNIČKA FOTOGRAFIJA 20.

STOLJEĆA
IZRADIO: Davor Katičić Dubrovnik, svibanj 2009.
SVEUČILIŠTE U DUBROVNIKU
ODJEL ZA UMJETNOST I RESTAURACIJU

STUDIJ RESTAURACIJE

SEMINARSKI RAD

UMJETNIČKA FOTOGRAFIJA 20.

STOLJEĆA

IZRADIO: Davor Katičić

MENTOR: doc. dr. sc. M. Putica
PREDMET: Fotografija
 Dubrovnik, svibanj 2009.
SADRŽAJ

1. Uvod

2. Počeci u SAD-u

3. Razvoj u Europi

4. Apstraktna fotografija

5. Fantastična fotografija

6. Umjetnici kao fotografi

7. Literatura
1. Uvod
Izum fotografije oslobodio je slikarstvo potrebe kopiranja
stvarnosti, i na taj način fotografija je naslijedila žanrove
poput portreta i slikanja povijesnih događaja te pridonijela
razvoju modernizma. Samo po sebi je bilo jasno kako je
fotografija daleko bolje opremljena za precizan prikaz
stvarnosti i bilježenje raspoloženja i trenutaka, te je njen
djelokrug rada postupno postao sasvim različit od
slikarstva. Fotografija je uspjela preuzeti poslove koji su se
prije izuma polutonskog tiska i takvog načina tiskanja
fotografija objavljivali crtanjem, i nadasve, bakrorezom. To
je označilo kraj tog žanra povijesnog slikarstva koje je
bilježilo važne političke događaje u prošlosti. Oslobođena
od likovne umjetnosti, fotografija se mogla posvetiti
dokumentiranju i izvještavanju.
Potpalublje Alfreda Stieglitza iz 1907. je jedna od prvih fotografija
koja se deklarirala kao umjetnička fotografija.
2. Počeci u SAD-u
Početak 20. stoljeća na mnogo je načina bio prekretnica
koju su označili novi pogledi i oštri rezovi s prošlošću. Ali
u SAD-u, pred kraj 19. stoljeća, događa se razvoj socijalno-
dokumentarne fotografije kao vrlo važne struje u
fotografiji, i on se nastavlja u novo stoljeće. Alfred Stieglitz
je 1913. godine otvorio novo razdoblje svojom
fotografijom »Potpalublje« započevši razdoblje
promatranja koje se istovremeno usredotočilo na odnose
između oblika i dubokog ljudskog osjećanja. Jedan od
važnih promicatelja tog žanra bio je Lewis Hine (»ljudi koji
su sagradili Empire State Building«) i s njim u izravnoj
vezi Dorothee Lange (»Majka migrantica« je jedna od
najizdavanijih fotografija i prekretnica u povijesti
fotografije) i Robert Capa. Fotografija Roberta Cape koja
prikazuje borca pogođenog metkom tijekom Španjolskog
građanskog rata postala je jednom od najslavnijih slika u
povijesti fotografije. Ovi fotografi su bili potaknuti
socijalnim angažmanom i nadom da će njihove slike možda
pokrenuti neku vrstu promjene.
U uspostavljanju tradicije umjetničke fotografije kao
ravnopravnog likovnog stvaranja više su postigli američki
fotografi pejzaža. Ansel Adams je nesumnjivo najslavniji
predstavnik tog smjera koji je imao i snažnog utjecaja u
svijetu.
Lewis Hine, Mehaničar radi na parnoj pumpi, 1920.
Dorothea Lange, Majka migrantica, Nipomo Kalifornija 1936.
3. Razvoj u Europi
U Europi se u to vrijeme pozornost poklanjala ponešto
drukčijim temama. U Francuskoj se oko Henrija Cartier-
Bressona okupio fotografski pokret kojeg često
nazivamo »autorskom fotografijom«. Ona teži ostvarivanju
vlastitih ciljeva i tema, te stvara vlastita načela i osebujan
stil. Henri Cartier-Bresson je postigao izvanrednu vještinu
u tom žanru i dokazao da nije važan fotografski aparat koji
promatra objektivno, već oko fotografa koje subjektivno
proživljava i bilježi trenutak. Dakle, fotografija uspijeva
prenijeti neku poruku, izraziti smisao, pobuditi osjećaje, ili
otkriti dublju istinu u pojavama. A tajna je u tome
što »umjetnička fotografija« ne zaustavlja bilo koji, nego
upravo onaj »odlučujući trenutak« u kojem neka radnja
otkriva svoj dublji smisao i istinu, a ljudsko lice izražava
narav osobe. Kao takva, fotografija je vrlo bliska
dadaističkom načelu Marcela Duchampa: "umjetnost treba
tražiti, a ne stvarati".
Fotografija je u Sovjetskom Savezu postala političkim
instrumentom i sredstvom političke propagande. Međutim,
ona se istovremeno priključila ostalim umjetnostima kao
dio političko-kulturnog programa. Tako su revolucionarne
godine bile popraćene nestankom granica koje su postojale
između raznih područja likovne i primijenjene umjetnosti.
Fotografija je postala sredstvom novog pogleda na svijet,
kao kod Aleksandra Rodčenka koji maksimalno iskorištava
fleksibilnost i pokretljivost 35-milimetarske Leice.
Njemački je doprinos povijesti fotografije tih godina
pretežito tmurne i suhoparne prirode. Ali je upravo u
Njemačkoj, dvadesetih godina, započeo ponovni dijalog
fotografije i likovne umjetnosti. Umjetnici koji se
udaljavaju od naslijeđenih konvencija, ruše sva postojeća
pravila, i imaju novi pristup fotografiji javljaju se u
Bauhausu. Ručni fotografski aparat omogućio je da se
iskoriste novi kutovi i perspektive snimanja i ostvare
potpuno nova iskustva u fotografiranju. Taj je razvoj bio
popraćen određenim brojem novih tehnika kao što su:
fotogram, foto-kolaž, režirana fotografija i osobito novim
pristupom tehničkim sredstvima fotografskog aparata, filma
i fotografskog papira.
Nadrealizam je pravac koji je osobito prigrlio fotografiju
kao medij koji zadovoljava njegove prohtjeve. Surađujući s
dadaistima i nadrealistima, Man Ray je spoznao
očaravajuće osobine predmeta i s tim ciljem ostvario niz
slika i umjetničkih predmeta koji su naglašavali auru što je
ti otkriveni predmeti isijavaju čim ih se makne iz
svakodnevnog okruženja i smjesti u umjetnički kontekst.
Smještanjem predmeta u nesvakidašnje okruženje,
izolirajući i stavljajući ono svakidašnje u centar pažnje,
fotografija je uspjela snažno ukazati na čaroliju predmeta.
Najočitija veza slikarstva i fotografije je fotogram u kojemu
se sjene predmeta izravno prenose na fotografski papir.
Nakon Drugog svjetskog rata fotografija proživljava veliku
preobrazbu; mijenja se iz izražaja koji tradicionalno utire
sam svoj put, izvan povijesti umjetnosti, u autohtonu granu
likovne umjetnosti.
Ansel Adams, Teutonske planine s zmijolikom rijekom, Wyoming,
1942.
Fotogram, sličan onima koje je pravio Man Ray.
4. Apstraktna fotografija
Skoro dva desteljeća nakon Drugog svjetskog rata
umjetničku fotografiju obilježila je apstrakcija, osobito u
SAD-u. Aaron Siskind, blizak prijatelj slikara apstraktnog
ekspresionizma, zabilježava ostatke modernog društva i
znakove raspadanja. Simboli koji nastaju na ovim
fotografijama su neobično slični znakovima nekog drevnog
nedešifriranog pisma. Minor White je od 1950tih do
1960tih je koristio kemijske procese u tamnoj sobi kako bi
ostvario krajnje osoban apstraktno-ekspresionistički stil
mističnih metafora.
5. Fantastična fotografija
S obje strane Atlantika se 1950tih ponovno pojavila
Fantastična fotografija. Fotografi su eksperimantirali
vizualnim efektima uz pomoć posebnih leća i filtera kako
bi promijenili sliku stvarnosti, nekada do
nepropoznatljivosti. Ovakovo manipuliranje fotografijom
prvi je oprobao engleski fotograf njemačkog podrijedla –
Bill Brandt. Njegove fotografije su bazirane na književnim
i kazališnim predlošcima koji se oslanjaju na neke filmske
efekte. Njegove fotodokumentacije su često režirani na
način da prenose osobni komentar društvene stvarnosti po
uzoru na komentare iz vremena Viktorijanske književnosti.
Amerikanac Jerry Uelsmann, pored svojih veselih
fotografija, često koristi arhetipske slike iz podsvjesti u
nasumičnom izrazu ostvarujući slike prepune psiholoških
simbola. Noviji fotografi, kao Joanne Leonard 1980tih,
koriste fantastične slike kao autobiografski izraz. Još su
potresnije fotografije pokojnog Davida Wojnarowicza dok
je bolovao od AIDS-a.
6. Umjetnici kao fotografi
Najsnažnije dosege fotografije i širenje njenih mogućnosti
posljednjih godina postižu upravo likovni umjetnici.
Fotografski kolaži koje engleski slikar David Hockney
stvara još od 1980tih imaju dojam otkrivenja koje
pravazilazi tradicionalne granice jedinstvene slike. Brojne
fotografije načinjene u određenom vremenu i prostoru
spojene su na taj način da zapravo ilustriraju način na koji
gledamo i vidimo. Robert Mapplethorpe je 1980tih izazvao
senzaciju svojim fotografijama aktova koji su se drsko
bavili erotikom i homoseksualnošću. Razotkrivajući svoje
homoseksualne sklonosti došlo je čak do zapljene njegovih
fotografija na jednoj od njegovih izložaba. Cindy Sherman
uvijek stavlja sebe u središte svojih fotografija koje
izgledaju poput kadrova iz popularnih američkih filmova iz
pedesetih, ili kao portret slavnih žena iz prošlosti. Nikada
se nije libila predstavljati samu sebe u odbojnom kontekstu,
stalno je upadala u nove uloge smještajući svoju umjetnost
u najrazličitije kontekste, od feminizma do kultoroloških
studija, ali se perspektive psihoanalističkog tumačenja
provlače kroz sve njezine radne cikluse.
7. Literatura
"Fotografija 20. stoljeća", Muzej Ludwig u Kölnu,
TASCHEN/ V.B.Z., Zagreb, 2004.

Laurie Schneider Adams, "A History of Western Art",

McGraw-Hill, NY, 2001.