Romeo Kneevi

SLOBODA IZBORA MORALA

Sloboda1 je egzistencijalno i moralno stanje. Sloboda se kao fenomen vrlo esto ini fiktivnom pojavom, i mnogi e se o njoj upravo na taj nain izraziti. Gdje su korijeni tome, na to pitanje je teko odgovoriti. Prvo to ovjeku odmah pada na pamet jeste da je to moda posljedica ivotnih razoaranja, ili da se radi naprosto o samo jednoj od velikih rijei (poput mnogih drugih velikih rijei). Meutim u posebnim okolnostima mnogi e biti skloni da slobodu izrazito podravaju kao najviu vrijednost. To su na primjer okolnosti izdravanja zatvorske kazne ili dugogodinjeg egzila, ili strogog vojnikog naina ivota; ili okolnosti u kojima su zaprijeene nae osnovne funkcije i potrebe, kao to je ivot u strogim obiteljskim prilikama ili dugotrajno trpljenje neije ucjene; ili ovisniko stanje o nekim potrebama kojih se nastojimo osloboditi. Mnogi e u navedenim okolnostima izrazito govoriti o slobodi kao izvanrednoj vrijednosti i s njima emo se bez dvoumljenja spremno sloiti. Ali ako nismo u slinim okolnostima, nae povlaivanje e sigurno biti sa zadrkom. U razgovorima o slobodi mnogi e takoer rado govoriti o njoj kao posebnom unutranjem stanju koje ne ovisi ni o emu izvanjskom (kao u prethodno spomenutim sluajevima). Ona je bitno odreena rei e neim unutarnjim, duhovnim, duevnim, psiholokim, nevidljivim... to ima najvei utjecaj na sve ostalo to postoji u ovjeku i svijetu. Slino se vrlo esto sloboda zamilja i kao potpuna sloboda, neovisna i o unutarnjem porijeklu. Jer hoe kazati kakva bi to bila sloboda koja o neemu ovisi, pa makar se radilo i o duhovnom, unutarnjem porijeklu!? Ona je poetak i kraj svega, najvie i najvrednije, od svega to postoji. Ali i kod najmanjeg pokuaja blieg odreivanja tako shvaene slobode, mnogi e ostati zbunjeni i nee moi nita odreenije o njoj kazati.

Tekst je prvi put objavljen u asopisu za knjievnost i kulturu Album, br. 21, godina 6., u jesen 2004. g., Sarajevo

Mnogi e, takoer, slobodu rado zamiljati kao neto plemenito, uzvieno ili aristokratsko. Rije je o odreenim shvaanjima slobode kao nesvakidanjih stremljenja, stanja i osjeanja, uzdignutih iznad nae prosjene svakodnevice, ija se stvarnost smatra nedostojnom, trivijalnom, banalnom. To su na primjer negativna osjeanja spram opskurnih materijalnih uvjeta egzistencije, ili osjeanja odbijanja da se prizna vanim razumijevanje svakodnevnih malih briga ljudi, a koje se od nas oekuje. Naroito mladi ljudi vole govoriti o slobodi u ovim apsolutnim i uzvienim varijacijama i na razgovore o tome troe sate i sate neumorno je pokuavajui dohvatiti. Za slobodu e mnogi navesti i razliita podruja ivota kao mjesta u kojima se ona nalazi. Na primjer, kazae, da se ona nalazi u obitelji, u poslu, u glazbi, u kockanju, u hobiju, u dokolici ili u neemu ve, ba kao da se radi o odreenoj stvari do koje samo treba doprijeti, osvojiti je i prepustiti joj se i sve e tada biti u najboljem redu. Sloboda bi u okvirima ljudskog mnijenja, kao jednog od oblika svijesti, izgledala otprilike ovako kako je ovdje opisana.

Slobodno znanje

Sloboda se zamilja i drugaije, naroito unutar obrazovanijih drutvenih slojeva uope i posebno kod humanistiki obrazovanih pojedinaca i grupa, ali to je zasebno pitanje o emu e ovdje u nastavku biti rije. Tvrdim da je raskorak izmeu svjesnih i nesvjesnih dijelova naih linosti neobino veliki i da su svjesni dijelovi linosti, samo vrhovi ledenog brijega. Pojam nesvjesno ovdje meutim koristim u sasvim obinom smislu neosvijetenih ili jo odreenije, nedovoljno osvijetenih aspekata linosti pojedinaca, njihovih djelovanja, motiva ili potreba, a nipoto ne u smislu nesvjesnog kako se on javlja kod Junga ili Freuda. Na ovom mjestu uloga znanja se sada primarno postavlja kao najvanija kategorija u naem tematiziranju pojma slobode. Postavlja se naime pitanje, na koji nain gore spomenuti obrazovani pojedinci i grupe zamiljaju slobodu, jesu li njihove zamisli takoer samo na razini mnijenja ili su one vrednije, imaju veu (da ne kaem specifinu) teinu? I kakva je doista uloga znanja u zamislima o slobodi?

Pozitivna ili negativna? Doprinosi li znanje ita naem poimanju slobode; i ne samo poimanju nego i oslobaanju, ili ne doprinosi? Svi pozitivistiki orjentirani mislei duhovi, a njih je uvijek bilo puno u svim povijesnim epohama, ovdje e jedinstveno odgovoriti pozitivno, rei e da i nee se nijednog trenutka dvoumiti o tome. Velika veina ostalih misleih duhova (koje takoer ubrajamo u obrazovanije slojeve prema gore postavljenoj razlici) rei e takoer da ali s rezervom! Meu njima naroito e odluno to rei kritiki raspoloeni filozofi, ali i mnogi drugi s podruja humanistikih znanosti i umjetnosti. Nema sumnje u to da je upliv znanja u tehnolokom unapreenju ivota najvei mogui i, posljedino toga, u unapreenju blagostanja homo sapiensa uope. Nedvojbeno je i to da se blagostanje u specifinom smislu odnosi na razliite naine i na sve ostale spomenute obrazovane drutvene slojeve, odnosno, na njihove vrijednosti koje njeguju. I taj utjecaj ti slojevi otvoreno priznaju. Na strani pozitivistikih shvatanja o ulozi znanja u poimanju slobode su i temeljna antika dostignua, zapravo, Sokratovo uenje o (objektivnim) pojmovima kao znanju i njihovoj ulozi u spoznaji. (Za Sokrata razumije se i posebno u etici, pa dakle i u slobodi.) Ali ova Sokratova dostignua su, ravnopravno i istodobno, i pozitivan prilog humanistikom i kritikom razumijevanju znanja kao ne manje odlunom ali nepragmatinom faktoru irenja ljudske slobode, kroz etiko ponaanje. Sam je Sokrat najbolji primjer za to, kako svojim djelo(vanje)m, tako i primjerom vlastitog ivota, to je poznato. Postoje meutim i nepragmatina podruja ivota u kojima znanje ne moe imati nikakav svoj doprinos (ili je taj doprinos sekundaran ili vrlo ogranien ili neznatan). To su beskrajna egzistencijalna podruja ivota-i-smrti, kao i granina podruja ljudske duhovnosti i djelovanja (oblici umjetnikog izraavanja ili oblici religijskog ispoljavanja) koja proizlaze iz takvog egzistencijalnog poloaja ovjeka. Prethodno sve navedeno imajui u vidu, pozitivistika shvatanja a zapravo vjerovanja u znanje slobode da upotrijebim jednu takvu sinkretistiku sintagmu ne mogu se opravdati, pa ni prihvatiti.

Stalna svijest o izboru

Sloboda je egzistencijalno i moralno stanje. U slobodu (ili neslobodu, neki e rei) mi smo pali vlastitim roenjem, ona je dio naeg ukupnog biolokog habitusa kao sisara poput drugih, slinih ivih bia, koja u tom svom poloaju nalaze slobodu ili neslobodu, traei hranu, uvajui se od opasnosti, oploavajui se u okviru istog tog habitusa. Usprkos zakrljalosti i inferiornosti nekih ljudskih ula spram ivotinjskih, a i nekih shvatanja o razumu kao estom ulu, razum je ipak jedno svjetlo upaljeno nekad, jednom davno, na poecima ljudske povijesti koje i danas sja. ovjek je promijenio ponaanje u odnosu na druge sisare. U pribavljanju hrane kroz jednostavne mentalne planove on je stekao istananiji i briljiviji sluh i duh, za sebe i blinje oko sebe, kaemo da je postao slobodniji i odgovorniji istovremeno, dijapazon njegovog ukupnog odnosa spram postojanja kao prirode postao je iri... Ali neke kardinalne injenice svog postojanja nije mogao promijeniti nikakvim mentalnim planovima, kao to to ljudski rod nije u mogunosti niti danas. Sloboda je danas vie nego ikada neprestano pitanje izbora izmeu vie mogunosti ili stvari, ona je uvijek i stalno pitanje odgovornosti dakle, moralno pitanje par excellence. Ona je stalna svijest o tome da, sasvim hegelijanski reeno dok neke stvari izabirajui prihvatamo druge istodobno nuno odbacujemo i da se od toga i sastoji sva naa sloboda ali i ne smijemo zaboravljati, moralna odgovornost. Drugaije govorei to znai, da mi nuno djelujemo vie ili manje pozitivno i, istodobno, vie ili manje negativno. Jedino od nas osobno kao individua, pojedinaca, ovisi kako emo djelovati: vie pozitivno a manje negativno, ili pak obrnuto, manje pozitivno a vie negativno. Naa sloboda je, dakle, na trajan trud oko suvika pozitivnog djelovanja, borba za pozitivnu moralnu bilancu.