Zrela skolastika:

vjera-um
Priroda općih pojmova
• Dopušta mogućnost neovisnih rezultata filozofije, i samo
djelomičnog slaganja vjere i uma

Zrela skolastika
1200. – 1300.
• Odbacuje pozivanje na autoritete
• Umjesto proučavanja knjiga, trebamo se usmjeriti na
istraživanje prirode (promatranje, eksperiment)
• Izvanjsko iskustvo (osnova eksperimentalne spoznaje)
• Unutarnje iskustvo (ekstazom shvaća natprirodno)

Roger Bacon
oko (1200 – 1292) Oxford University Museum
• Objava je iznad uma i ne proturječi mu
• Prvi odvaja filozofiju od teologije: teologija je zasnovana
na Objavi i nadahnuću; a filozofija na dokazima
• Najpotpunije zastupa učenje o dvostrukoj istini

Albert Veliki
(1193/1206. – 1280) Freska iz Trevisa, 1352
• Vrhunac skolastike: brani jedinstvo vjere i uma
• Istina uma ne može proturječiti istini
Objave
• Um je podređen vjeri i služi joj,
dokazujući je
• Temeljne dogme: Trojstvo, Inkarnaciju,
Posljednji sud - um ne može dokazati a
ne može ni ništa bolje umjesto toga staviti

Toma Akvinski
(1225.-1274.) Carlo Crivelli, XV. st.
• Objava prekoračuje moć uma – i u tome je opravdanje
vjere
• Teologija je znanost o nužnom bitku Boga, i nadređena
je filozofiji/metafizici;
• Filozofija je znanost o konačnom bitku stvorenih stvari

nastavak
Summa Theologica, prepis
Peter Schoffer, 1471
• U opoziciji spram Tomina intelektualizma
• Početak konačnog odvajanja filozofije od teologije
• Filozofija je čista teorijska znanost, zasnovana na
kritičkom i analitičkom postupku; teorijsko
područje nužnosti, istine joj važe za sve
ljude
• Teologija je praktična znanost, različita,
među drugima i nije im nadređena;

Duns Scot
(1266/1274. – 1308.) John Duns Scotus
• Vjera je praktično područje slobode, predmet je volje
(slobodne volje a ne razuma)
• Primat volje je u području slučaja, volje i slobode (a ne u
području nužnosti i dokaza)
• Istine vjere vrijede samo za katolike/kršćane

nastavak
• Konačno otklanja svaku vezu filozofije i teologije
• Jednako zahtijeva: slobodu filozofskog
istraživanja; i slobodu religijskog uvjerenja
• Teologija se treba oslanjati samo na vjeru u Objavu i
autoritet; crkva treba biti slobodna
religiozna zajednica
• U spoznaji, Objava ne može biti vodstvo
umu

William Occam
(oko 1300. – 1350.) s obojenog stakla prozora na
crkvi u Surreyu
• Istraživanje treba usmjeriti na iskustvo, pa će se pokazati
njegov primat (kao izvora svake spoznaje)
• Prvi na pojmu iskustva gradi razliku između spoznaje i
Objave: ruši skolastički problem odnosa uma i vjere
• Razvio začetke znanstvene metode, nepotpuna indukcija
(preteča Francisa Bacona)

nastavak
• Srednjovjekovni mislioci se na pitanju „prirode” pojmova
dijele na: realiste (ekstremni i umjereni) i nominaliste
(ekstremni i umjereni) (IX. – XIV. st.)
• Esktremni realizam smatra da pojmovi postoje realno,
prije i neovisno od pojedinačnih stvari, kao jedinstvena
supstancija; - što je nešto općenitije, to je i realnije; -
pojedinačnosti su utoliko, ukoliko se u njima ostvaruje
opće; - stupnjevi općenitosti = stupnjevi bitka (Eriugena,
Anselmo)

Problem
univerzalija/pojmova
• Umjereni realizam priznaje općem egzistenciju tako, da
se opća bit individualno ostvaruje u svakoj
pojedinačnosti) (Akvinski)
• Ekstremni nominalizam smatra da opće nije ništa realno;
postoje samo pojedinačnosti, a opće je tek riječ, ime,
(nomen, lat.) kojim povezujemo više pojedinačnosti
(Roscelin XI/XII. st.)

Umjereni realizam,
ekstremni nominalizam
• Umjereni nominalizam, to jest konceptualizam smatra da
opće postoji u umu kao pojam (conceptus, lat.) (Petar
Abelard)
• U sporu oko pojmova, najistaknutije mjesto zauzima
Abelard svojim posredničkim stajalištem prema kojem,
pojmovi najprije postoje u Bogu/Božjem umu, zatim u
stvarima i naposljetku, poslije stvari, kao pojmovi u
ljudskom umu.

Umjereni nominalizam
• Slijedeći ekstremni realizam, Anselmo Canterburyjski
(XI./XII. st.), izvodi, ontološki dokaz za egzistenciju
Boga
• Iz samog pojma (Boga) kao najvišeg i najsavršenijeg
bića, zaključuje na nužnost i njegovog postojanja (inače,
ako tako ne bi bilo, onda to biće ne bi bilo najsavršenije)

Dokaz o egzistenciji Boga Anselmo Canterburyjski

• Slabost Anselmovog dokaza pokazuje redovnik Gaunilo
(XI. st.)
• Ako Boga zamišljamo kao savršeno biće,
moramo ga zamišljati i kao postojećeg; ali
ono što zamišljamo - bez obzira na to koliko
naša zamisao bila savršena – ne mora biti i
postojeće, realno

Redovnik Gaunilo Gaunilo