Maska crvene smrti

E. A. Poe

O Njegov otac i majka, David Poe ml. i Elizabeth Hopkins Poe (oboje zanimanjem glumci) preminuli su u roku od dvije godine nakon njegova roenja (otac 1810., majka 1811.). Poea je posvojio trgovac duhanom John Allan iz Richmonda, koji ga je nakon nekoliko godina poslao u Englesku gdje je Poe od 1815. do 1820. pohaao Manor School u Swindon Newingtonu. Nikad legalno posvojen, prezime Allan uzeo je kao srednje ime. Godine 1826., Poe odlazi na studij na virdinijsko sveuilite pod imenom University of Virginia, no izbaen je zbog kockarskih dugova, to ga dovodi u svau s Johnom Allanom koji ga se tada odrekao kao sina. Godine 1827. pridruio se vojsci, lagavi o svom imenu i dobi; 1830. stie do West Pointa, ali je izbaen godinu kasnije zbog neizvravanja dunosti. O slijedeem periodu Poeova ivota malo se zna, osim da je 1833. ivio s oevom sestrom u Baltimoreu. Nakon to je s kratkom priom Poruka u boci osvojio 50 dolara, zapoinje karijeru spisatelja: u asopisima Southern Literary Messenger (u Richmondu, gdje je stvarao od 1835. do 1837.), te philadephijskim Burton's Gentleman's Magazine i Graham's Magazine (1839.-1843.), izlaze neka od njegovih najpoznatijih djela. Godine 1836., Poe eni trinestogodinju roakinju Virginiju Clemm, koja e kasnije od posljedica tuberkuloze postati invalidom, te naposlijetku i preminuti, to se smatra uzrokom Poeovog neobuzdanog alkoholizma i uzimanja opijuma. Slavna pjesma Annabel Lee (1849.) posveena je Virginiji. Njegova prva zbirka, Prie iz Groteske i Arabeske, pojavila se 1840. godine, a sadri jedno od njegovih najpoznatijih djela, Pad kue Usherovih. U ranim 1840 -ima, izlazi i koljkareva prva knjiga, njegovo najprodavanije djelo. Mrana poema o izgubljenoj ljubavi, Gavran donijela je Poeu svjetsku slavu kad je izdana 1845., a Umorstva u Rue Morgue te Ukradeno pismo, tako er iz tog perioda, smatraju se Poeovim najpoznatijim kriminalstikim romanima. Takoer, bio je aktivan knjievni novinar. Godine 1848., depresivan i u oaju, Poe pokuava samoubojstvo. Nakon toga je nakon zabave na putu novoj zarunici nestao na tri dana. Pojavi se u vrlo udnom stanju u Baltimoreu, gdje je i na koncu preminuo 7. listopada 1849.

Maska crvene smrti

Crvena smrt ve je dugo pustoila zemlju. Kuga nikad nije bila toliko kobna ni toliko strana. Krv je bila njezino utjelovljenje i njezin peat, crvena boja i uas krvi. Prvo bi se pojavili otri bolovi i iznenadne vrtoglavice, a nakon toga obilno krvarenje iz svih pora i raspadanje. Grimizne bi pjege po tijelu, a osobito po licu rtve bile prokletstvo koje bi rtvu iskljuilo iz zajednice i liilo je pruanja pomoi i suosjeanja blinjih. A od samog poetka, preko razvoja i konanog ishoda bolesti, prolo bi tek pola sata. Princ Prospero bio je sretan, hrabar i otrouman. Kad su njegovi posjedi ve bili napola opustjeli, on je k sebi pozvao tisuu zdravih i bezbrinih prijatelja, vitezova i dvorskih dama i s njima se povukao u duboku osamu jedne od svojih zidinama opasanih opatija. Bila je to prostrana i velianstvena graevina, nastala po prinevom ekscentrinom, ali ipak uzvienom ukusu. Opatiju je okruivao debeo i visok zid, a velika su dvokrilna ulazna vrata bila nainjena od eljeza. Nakon to su uli, dvorjani su izvukli pei za taljenje i teke batove, pa su zavarili zasune. Odluili su ne ostaviti mogunost za iznenadan prodor oajnika izvana, ali i sprijeiti odlazak onih unutra koje bi mogla obuzeti mahnitost. Opatija je bila bogato opskrbljena i s takvim mjerama opreza dvorjani su mogli prkositi zarazi. Vanjski neka se svijet snae kako umije. U meuvremenu bilo bi ludo alovati ili razmiljati. Princ se pobrinuo za zabavu svake vrste. Bilo je lakrdijaa, improvizatora, plesaa, glazbenika, ljepotica i vina. Sve je to zajedno sa sigurnou bilo unutra. A vani je bila Crvena smrt. Bliio se kraj petog ili estog mjeseca ivljenja u tom utoitu, kad je kuga najee vani bjesnjela, a princ Prospero je, da razonodi svojih tisuu prijatelja, priredio neobino raskoan bal pod maskama. Prizor tog maskenbala bio je doista velianstven. Dopustite mi prije svega da opiem prostorije u kojima se bal odvijao. Bilo i h je sedam u tom nizu kraljevskih odaja. U mnogim palaama takvi nizovi oblikuju dugaak i pravilan red, pa se otvara lijep pogled kad se raskrile sva vrata i priljube uza zidove tako da gotovo nita ne smeta da se sve prostorije vide odjednom. Ovdje je bilo drugaije, to se moglo i oekivati s obzirom na

E. A. Poe

kneev bizaran ukus. Odaje su bile rasporeene tako da je pogled mogao odjednom obuhvatiti tek malo vie od jedne. Na svakih dvadeset ili trideset metara bio je otar zaokret odakle se pruao nov prizor. Lijevo i desno posred svakog zida visok i uzak gotiki prozor gledao je u zatvoren hodnik koji je pratio krivudanje niza odaja. Prozori su bili u vitrajima, a boje stakalaca mijenjale su se u skladu s osnovnim tonom ostalih ukrasa odaje u koju su se otvarali. U najistonijoj odaji, primjerice, prevladavala je plava boja, pa su i prozori bili ivo plavkasti. Jedna je druga odaja bila ureena purpurnim ornamentima i tapiserijama i tu su okna bila purpurna. Trea je bila zelena, sa zelenim prozorima. etvrta je bila namjetena i osvijetljena naranasto, peta bijelo, esta ljubiasto. Sedma odaja bila je pomno zastrta crnim barunastim zavjesama koje su pokrivale i svod i sve zidove, padajui u tekim naborima na tepih koji je bio sainjen od istog materijala kao i zavjese. No, u toj odaji boja prozora nije odgovarala ostalom dekoru. Okna su tu bila purpurna, boje guste krvi. Niti u jednom od spomenutih sedam odaja nije bilo ni svjetiljki ni svijenjaka, ve samo obilje zlatnih uresa koji su bili rasuti posvuda ili su pak visjeli sa svoda. U tom cijelom nizu odaja nigdje nije bilo nikakve svjetlosti ni od lampe ili svijee, no u hodnicima koji su se nadovezivali, s druge strane svakog prozora stajao je po jedan tronoac sa razgorenim arilom koje je bacalo svjetlo kroz obojena stakla i bljetee obasjavalo prostoriju. Na taj se nain stvaralo mnotvo sjajnih i fantastinih dojmova. No, u zapadnoj ili crnoj odaji uinak odsjaja vatre koji je kroz krvavo obojena okna padao na crne zastore bio je prilino jeziv, dok su lica onih koji bi se ondje zatekli poprimala tako neobian izgled da se malo tko od gostiju uope usudio onamo zakoraiti. U toj je prostoriji, takoer, oslonjen o zapadni zid stajao divovski sat od ebanovine. Njegovo se klatno njihalo amo-tamo s tekim, dosadnim, monotonim batom, a kad bi mala kazaljka nainila puni krug i kad je trebalo da odbije puni sat, iz bakarne bi dubine stojeega sata odjeknuo jasan i ist, dubok i neizmjerno muzikalan ton koji je bio toliko osobit i snaan da su pri isteku svakoga sata glazbenici u orkestru bili prisiljeni za trenutak prekinuti muziciranje da osluhnu taj zvuk; plesai bi zastali usred

Maska crvene smrti

plesnog koraka i cijelo bi se veselo drutvo askom uznemirilo; dokle god je sat odbijao, ak bi i najlakomisleniji problijedjeli, dok bi oni stariji i pribraniji tek rukom nabrali elo kao da su odlutali mislima ili pak utonuli u razmiljanje. No, kad bi ti odjeci potpuno nestali, drutvo bi ponovo obuzelo bezbrino veselje; glazbenici bi se pogledavali i nasmijali, kao da se radi o njihovoj vlastitoj usplahirenosti te bi klimnuli i aptom se jedni drugima zakleli da sljedei udari zvona sata nee u njima izazvati slino uzbuenje; meutim, nakon isteka ezdeset minuta (koji obuhvaaju tri tisue i esto sekundi vremena koje leti), sat bi ponovo zvonjavom proizveo istu nelagodu, iste drhtaje i ista potonua u misli kao i ranije. Usprkos tome, bila je to vesela i velianstvena zabava. Vojvodin je ukus bio poseban. Imao je istanano oko za boje i njihove uinke. Pomodne dekoracije je odbacivao. Njegovi su planovi bili smjeli i vatreni, a ideje odisale barbarskim sjajem. Neki bi moda rekli i da je bio sumanut, no njegovi sljedbenici nisu tako mislili. No bilo je nuno uti ga, vidjeti i dodirnuti da biste se uvjerili da je tome doista tako. On je najveim dijelom odredio kako e se urediti tih sedam odaja za ovu veliku prigodu, a njegov je osobni ukus odredio i stil maskiranja. Bilo je tu doista grotesknih zamisli, bljetavila, sjaja, fantazije, od ega se mnogo toga kasnije moglo vidjeti u Hernani1. Bilo je tu arabesknih prilika neodgovarajuih udova i oprave. Bilo je delirinih zamisli kakve raa poludjeli um. Bilo je mnogo prelijepog, mnogo razuzdanog, mnogo bizarnog, poneto stranog, ali niti malo onoga to bismo nazvali odvratnim. U tih je sedam odaja na sve strane bilo, zapravo, mnotvo snovienja. I oni, ti snovi, zaplitali su se na sve strane, poprimajui boju odaja tako da se inilo da je razuzdana glazba orkestra samo odjek njihovih koraaja. I onda opet odbija stojei sat od ebanovine u odaji od baruna. Tada, za trenutak, opet se sve zaustavi i sve utihne osim odjeka sata. Snovienja se ukoe, a kako odjek izbijanja sata polako zamre, jer trajao je samo trenutak, onaj laki prigueni smijeh polako ga nadjaa. Ponovo sada glazba nabuja, snovienja oive i bacakaju se na sve strane veselije nego
1

Hernani je romantina tragedija Victora Hugoa, primj. prev.

E. A. Poe

ikada, poprimajui boje oslikanih prozora kroz koje se probijaju zrake svjetla s tronoaca. No, u onu odaju koja je od svih sedam bila poloena najzapadnije, nitko od maskiranih nije se usuivao unii; jer, no je odmicala i kroz krvavo obojene prozore prodirala je rumenija svjetlost. Crne su draperije straile svojom sumornou, a onoga tko je nogom stupio na crni tepih, oinuo bi s oblinjeg sata od ebanovine priguen zvuk, sveaniji i vaniji od onog koji je dopirao do uiju onih koji su uivali u dalekom veselju drugih odaja. No, u tim je drugim odajama bila prilina guva, i u njima je grozniavo kucalo bilo ivota. Veselje se nastavljalo u svojim kovitlacima, dok konano na satu nije poela odbijati pono. Tada je glazba utihnula, kako sam i govorio, valcere je bilo sve tee zapoeti i sve je nekako poelo zamirati. Meutim, sada je zvono sata trebalo odbiti dvanaest otkucaja, to se konano i dogodilo, no u tom duem vremenskom razmaku vi e se misli uvuklo u snovienja i matanja gostiju. Tako se, takoer, dogodilo i to da su pri zadnjim odjecima zvona, prije nego su potonuli u tiinu, mnogi pojedinci u toj guvi nali vremena da postanu svjesni prisutnosti maskirane spodobe koja ranije nikome nije privukla pozornost. Vijest o prisutnosti te spodobe irila se apatom brzo i posvuda, to je u cijelom drutvu na koncu proizvelo negodovanje i gunanje, to je pokazivalo neodobravanje i iznenaenje i, konano, strah, stravu i gaenje. Na skupu takvih fantastinih prilika kakve sam opisao neka obina pojava sigurno ne bi moga izazvati toliko snaan dojam. Sloboda u biranju maski te je veeri doista bila bezgranina, ali prilika o kojoj je rije nadrasla je grozotom i najgroznije i uspjela prijei onu neodreenu granicu koju je postavio sam princ. U srcima sasvim bezbrinih ljudi postoje strune koje su nedodirljive u odsutnosti izrazitijeg uvstva. ak i kod onih posve izopaenih, koji se podjednako ale i sa ivotom i sa smru, postoje stvari s kojima se ipak aliti ne moe. Doista, cijelo je drutvo istinski osjetilo koliko je kostimu i dranju tog stranca nedostajalo i duha i pristojnosti. Taj je lik bio visok i ispijen, i od glave do pete umotan u mrtvaki pokrov. Maska koja mu je skrivala lice bila je nainjena savreno i odgovarala je izgledu ukoena lea, tako da bi i ispitivanje izbliza teko otkrilo varku.

Maska crvene smrti

Moda bi ovi ludi veseljaci sve to i otrpjeli, ak i prihvatili, ali maska je otila tako daleko da je prihvatila lik Crvene smrti. Njena je odora bila popricana krvlju, a iroko elo i cijelo lice poprskano grimiznim uasom. Kad je pogled princa Prospera pao na tu sablasnu priliku (koja se polako i pompozno kretala amo-tamo, kao da eli to vie istaknuti svoju ulogu, usred plesne guve}, vidjelo se kako se princ skamenio, u prvi asak zadrhtavi od strave ili gaenja; ali odmah potom elo mu je pocrvenilo od jarosti. Tko se to usuuje?, promuklim je glasom upitao dvorjane oko sebe. Tko se usudio uvrijediti nas ovom blasfeminom alom? Zgrabite ga i skinite mu masku da saznamo koga nam to valja o sunevu izlasku objesiti s bedema. Princ Prospero stajao je u istonoj, plavoj odaji kad je izgovorio te rijei, no one su odjeknule kroz svih sedam odaja glasno i jasno, jer princ je bio krepak i snaan, a glazba je u tren utihnula na sam pokret njegove ruke. Zbivalo se to u plavoj odaji, gdje je princ stajao okruen problijedjelim dvorjanima. Isprva, dok je govorio, osjetilo se da je cijela skupina htjela krenuti prema nezvanom pridolici, koji im je i tada bio gotovo nadohvat, no sada se on stao sve vie pribliavati lakim i odlunim koracima prema govorniku. Neka neodreena bojazan od ludog prkosa, koju je ta maska izazvala u cijelom skupu, sprijeila je da itko prui ruku i zgrabi je, pa je maska bez prepreka prila niti na metar od samoga princa. I dok je ogromno mnotvo, kao po nekom istom poticaju poelo uzmicati iz sredita odaja i stiskati se uza zidove, maska je nastavljala svojim putem neometano, onim istim sveanim, odmjerenim korakom, po kojemu ju se ve isprva dalo uoiti, prvo kroz plavu odaju prema grimiznoj, pa iz ljubiaste u zelenu, pa iz zelene u naranastu, i kroz ovu do bijele, pa i odande u ljubiastu, a da se nitko nije usudio uhititi je. Tek tada je princ Prospero, ve mahnit od srdbe i postien to se nakratko i sam prepao, potrao kroz svih est odaja, no nitko za njime poao nije, zbog smrtnoga straha koji ih je sve obuzeo. Isukanoga maa, u visoko podignutoj ruci,

E. A. Poe

princ joj se u iznenadnoj ustrini primaknuo gotovo na pola metra kako je uzmicala, kad se prilika, stigavi do samoga kraja barunaste odaje, odjednom okrenu i stade pred svog progonitelja. Odjeknu straan krik, blistavi ma pade na crni tepih, na koji odmah nakon toga niice pade mrtav i princ Prospero. A tada, bezumno ohrabreni vlastitim oajem uzvanici koji su u gomili navalili u crnu odaju da zgrabe masku koja je i dalje nepomino stajala, visoka i uspravna, u sjeni sata od ebanovine, stadoe bez daha, nepojmljivo prestravljeni, nakon to su shvatili da ispod mrtvakog pokrova i maske nalik leu, koje su tako estoko i grubo zgrabili, nema niega opipljivog. Tek tada su shvatili prisutnost Crvene smrti. Dola je poput kradljivca, nou. Jedan po jedan gosti su se ruili po krvavo oroenim odajama u kojima su se zabavljali, a svaki je od njih izdahnuo u poloaju u kojemu je pao. I ivot sata od ebanovine usahnuo je sa ivotom posljednjeg od veseljaka. I plam s tronoaca gasnu. A tama i raspadanje i Crvena smrt zavladale su neogranieno nad svime.