URBANA HISTORIJSKA GEOGRAFIJA

Nikola Glamuzina
Akademska godina 2012./2013.

Izdava: FILOZOFSKI FAKULTET SVEUILITA U SPLITU Teslina 12, 21000 Split, Republika Hrvatska Tel. 385 021 384 144, www.ffst.hr

Predsjednik Povjerenstva za izdavaku djelatnost: doc. dr. sc. Renata Relja Odgovorni urednik: prof. dr. sc. Marko Trogrli

Recenzenti: prof. dr. sc. Borna Frst-Bjeli prof. dr. sc. Stjepan osi doc. dr. sc. Vedran Prelogovi doc. dr. sc. Ivan Zupanc

Lektor: dr. sc. Gordana Laco, via asistentica

Datum postavljanja na mreu: 1. srpnja 2013.

ISBN: 978-953-7395-55-1

ZNANSTVENO PODRUJE: Interdisciplinarna podruja znanosti ZNANSTVENO POLJE: Geografija ZNANSTVENA GRANA: Drutvena geografija STUDIJSKI PROGRAM: Diplomski studij, Odsjeka za povijest GODINA I SEMESTAR: 1. godina, 1. semestar FOND SATI: 30 sati predavanja NASTAVNI PREDMET: Urbana historijska geografija

URBANA HISTORIJSKA GEOGRAFIJA

SADRAJ

Grad - pojam, funkcije, pojava grada i gradske civilizacije u povijesti Razvoj prvih gradova u prapovijesti Razvoj antikoga grada u Europi Razvoj antikoga grada u Aziji i Egiptu Razvoj srednjovjekovnoga grada u kranskoj Europi Razvoj srednjovjekovnoga grada u orijentalnoj (islamskoj) civilizaciji i ostalim dijelovima svijeta Razvoj europskoga grada u renesansi i baroku Razvoj grada u izvaneuropskom prostoru tijekom razdoblja velikih geografskih otkria Razvoj kolonijalnoga grada u izvaneuropskim prostorima Razvoj grada u industrijskom razdoblju Suvremene tendencije razvoja grada Literatura

4 11 15 27 34

45 53

63 70 75 85 90

GRAD - POJAM, FUNKCIJE, POJAVA GRADA I GRADSKE CIVILIZACIJE U POVIJESTI

Historijskogeografsko prouavanje grada Razvoj suvremene historijske geografije, koji zapoinje tijekom 19. st., bio je naroito dinamian u drugoj polovici 20. st., zahvaljujui emu se ona potvrdila kao geografska disciplina s jasno odreenim predmetom i metodama istraivanja. U prouavanju povijesnoga razvoja kulturnoga pejzaa, u tom razdoblju nastaju i radovi usmjereni na prouavanje pojedinih elemenata kulturnoga pejzaa, meu njima i gradova kao njegova sastavnoga dijela. Upravo zbog sve veega broja historijskogeografskih radova i raznolikosti istraivanja, unutar historijske geografije poela je specijalizacija koja se oitovala u oblikovanju triju glavnih smjerova istraivanja: opu historijsku geografiju, historijsku geografiju pejzaa i historijsku regionalnu geografiju (Jger, 1969.). Opa historijska geografija naglaava meuovisnost razliitih geografskih elemenata i procesa koje je potrebno prouavati, uzimajui u obzir njihovu povezanost s drugim initeljima (kao to su npr. tehnoloki, drutveni, politiki ili ekonomski). Opa historijska geografija najsloenija je s gledita glavnoga elementa istraivanja, pa se stoga moe podijeliti na historijsku fiziku geografiju i historijsku drutvenu geografiju. Historijska fizika geografija usmjerena je na rekonstrukciju pojedinih prirodnih elemenata (klime, reljefa, vegetacije, hidrografske mree) tijekom prolosti. S druge strane, historijska drutvena geografija usmjerena je prema istraivanju onih elemenata kulturnoga pejzaa koji su rezultat ovjekovih djelatnosti): naselja (ruralnih i urbanih), zemljinih posjeda i geografske rairenosti poljoprivrednih kultura, geografske raspodjele vegetacijskoga pokrova, lokaciju industrijskih pogona, procesa politikoga razvoja i oblikovanja podruja pojedinih drava te s tim povezanu rekonstrukciju geopolitikih prilika tijekom prolosti. Historijska geografija pejzaa zasebna je grana historijske geografije koja se bavi rekonstrukcijom pejzaa tijekom prolosti. Zbog sloenosti predmeta istraivanja, usko je povezana s drugim znanstvenim disciplinama kao to su arheologija, klimatologija, pedologija i botanika. Historijska regionalna geografija usmjerena je na razmatranje historijskogeografskoga razvoja pojedinih regija ili politikih tvorevina (drava) tijekom prolosti (Jger, 1972.). Iako se istraivanje gradova s historijskogeografskoga gledita pojavljuje tijekom 19. st. u onim dijelovima Europe koji su rano uli u fazu industrijske urbanizacije (zapadna i srednja Europa), najveu je popularnost dosegnulo meu geografima u SAD-u (Vresk, 1997.). Upravo
4

je razvoj industrije, koji je dao najvei poticaj razvoju gradova u povijesti ljudskoga drutva, bio usko povezan s historijskogeografskim prouavanjem gradova i samoga procesa urbanizacije. S druge strane, u onim dijelovima svijeta u kojima su se malo kasnije osjetili uinci industrijalizacije i s njom povezane urbanizacije, jae su se razvijale druge grane historijske geografije (Helmfrid, 1972.). Historijsko gledite i historijska obuhvatnost u geografskom prouavanju gradova prisutni su od samih zaetaka urbane geografije kao zasebna grana koja se posveuje istraivanju grada i procesa urbanizacije. Suvremena se urbana historijska geografija u istraivanjima, osim s urbanom geografijom, sve vie povezuje s povjesniarima i arheolozima koji se takoer bave fenomenom grada. Upravo zahvaljujui toj interdisciplinarnosti, kao i metodolokom napretku, u urbanoj se historijskoj geografiji tijekom zadnjih desetljea 20. st. razvio novi istraivaki pristup (Dennis, Prince, 1988.). Naime, tradicionalni se pristup temeljio na promatranju grada kao cjelovitoga i sloenoga geografskoga elementa u pejzau. Na osnovi takva razumijevanja grada, geografi su pristupali regionalnoj podjeli sloenih elemenata koji ga tvore. Novi analitiki pristup nadalje je razdijelio te regionalne dijelove, usmjeravajui se pritom na iscrpnije prouavanje pojedinih fenomena s posebnim naglaskom na procese. Stoga se danas istie prouavanje urbane topografije ili njezinih pojedinih elemenata (mree ulica ili pojedinih ulica, fortifikacija ili mjesta unutar grada), funkcija grada (pojedinih proizvodnih ili centralnih funkcija) i elemenata drutvene strukture (socijalna topografija i dr.) (Denecke, 1988.). Posebnu su popularnost tijekom zadnjih desetljea 20. st. doivjeli radovi u kojima se prouava povijesni razvoj urbane morfologije pojedinih gradova (Whitehand, 1988.). Pritom se posebice istiu etape povijesnoga razvoja i drutvene strukture koje utjeu na prostorni razvoj gradova (Conzen, 1988.). S druge strane, sudjelovanjem u procesu konzervatorskoga planiranja, historijska urbana geografija daje svoj doprinos zatiti pojedinih dijelova grada (Slater, Shaw, 1988.).

Definicija grada u suvremenoj znanosti Grad je svojevrstan poseban fenomen koji se pojavio tijekom razvoja ljudskoga drutva, a odreen je prostornom i vremenskom dimenzijom. Upravo je zbog sloenosti grada kao fenomena, grad predmet izuavanja razliitih znanstvenih disciplina. Zbog same je sloenosti, kao i razliitih pristupa u poimanju grada, dugo vremena bio izraen problem definiranja gradskih naselja. U samom se procesu definiranja pojma grada mogu izdvojiti etiri povijesne faze:

1) Tijekom prve faze, koja je trajala do poetka 20. st., definiranju grada nije pridavana posebna pozornost. Prilikom odreivanja gradskih naselja isticali su se prometni poloaj i topografski smjetaj grada, koji su se dovodili u izravnu vezu s elementima prirodne sredine. 2) U drugoj se fazi, od poetka 20. st. do Prvoga svjetskoga rata, poela posveivati znatnija pozornost problemu definiranja grada. Ta se faza ujedno naziva morfogenetskom i to zato to su se pri definiranju gradskih naselja isticali fizionomski elementi. U skladu s takvim poimanjem, grad je razumijevan kao kompaktno naselje s jasno uoljivom jezgrom oko koje su se razvili ostali dijelovi. 3) Tijekom tree faze, izmeu dvaju svjetskih ratova, napravljen je velik napredak u definiranju grada uvoenjem dodatnih varijabla. Budui da se najvea pozornost pridavala funkcijama gradskih naselja, ponajprije upravnoj, trgovakoj, industrijskoj i prometnoj, ta se faza naziva funkcionalnom. Upravo su tijekom tree faze odreene tri varijable s pomou kojih je bilo mogue precizno definirati gradska naselja, a to su kompaktnost, veliina i gradski nain ivota. 4) Poslije Drugoga svjetskoga rata zapoinje etvrta faza, tijekom koje je uvedena i etvrta varijabla u definiranju grada centralitet. Tako su odreene etiri varijable s pomou kojih se i danas definiraju gradska naselja. Valja napomenuti kako se nikada istovremeno ne koriste sve etiri varijable, niti samo jedna. Obino se kombiniraju dvije ili najvie tri varijable, a najvie se primjenjuju veliina i gradski nain ivota. Poseban problem proizlazi iz toga to se parametri, tj. granine vrijednosti unutar svake od etiriju navedenih varijabla, razlikuju od jedne drave do druge. To je sasvim razumljivo i opravdano jer postoji znatna razlika u stupnju, dinamici, obiljejima i tradiciji urbanoga razvoja meu pojedinim zemljama pa se ne mogu primjenjivati isti parametri. Zbog toga podatci o stupnju urbanizacije, izraeni udjelom gradskoga stanovnitva, nisu usporedivi na meunarodnoj razini. Kompaktnost naselja prva je, ujedno i najstarija, varijabla s pomou koje se izdvajaju gradska naselja. Naime, da bi se neko naselje moglo smatrati gradskim potrebno je da se kompaktnim nainom izgradnje razlikuje u odnosu prema ruralnim naseljima. Sama se kompaktnost znanstveno odreuje gustoom zgrada ili drugih urbanih sadraja po jedinici povrine. Rije je o varijabli koja se najvie primjenjuje u zemljama koje batine anglosaksonsku kulturu, kao i pojedinim skandinavskim dravama, ali se ne koriste isti parametri. Tako se npr. u Ujedinjenom Kraljevstvu gradskim naseljima smatraju iskljuivo ona u kojima je gustoa izgraenosti najmanje 25 zgrada po hektaru, pri emu izmeu pojedinih zgrada ne smije biti
6

udaljenost vea od 20 metara. U SAD-u je granini parametar 500 stambenih jedinica po etvornoj milji (tj. dvije stambene jedinice po hektaru) s meusobnom udaljenou od najvie 70 metara. Veliina naselja je druga varijabla, a koristi se u cijelom svijetu. Veliina naselja izraava se brojem stanovnika koji ive u njemu. U najveem se broju zemalja granini parametar za izdvajanje gradskih naselja kree izmeu 2 000 i 5 000 stanovnika. Tako se npr. u pojedinim dravama (kao to su eka, Francuska, Izrael, Norveka, Njemaka i dr.) gradom moe smatrati samo ono naselje koje broji najmanje 2 000 stanovnika. Vrijednosti toga parametra u nekim su zemljama 2 500 stanovnika (Meksiko, SAD), a u drugim 5 000 (Austrija, Belgija, Indija, Nizozemska, Pakistan). Meutim, postoje i sluajevi kada je granina vrijednost ispod raspona od 2 000 do 5 000 stanovnika, koji se primjenjuje u najveem dijelu svijeta. Kao primjer takvoga sluaja mogu se navesti Australija, Kanada i Venezuela u kojima je donja granica 1 000 stanovnika, dok su ekstremni sluaj pojedine skandinavske drave (Danska, Finska, vedska) u kojima je ta granica svega 200 stanovnika. S druge strane, postoje i zemlje u kojima je vrijednost parametra znatno via od onih koje se koriste u najveem dijelu svijeta. Tako je npr. u panjolskoj i Turskoj donja granica 10 000 stanovnika, u Italiji 20 000, a u Japanu ak 30 000 stanovnika. Gradski nain ivota trea je varijabla koja se primjenjuje u definiranju gradskih naselja. Smatra se kako gradskim nainom ivota ivi ono stanovnitvo ija je proizvodnja i potranja ovisna o tritu, tj. o interakciji s drugim populacijskim skupinama. Pod djelatnostima koje ovise o trinom gospodarstvu podrazumijevaju se one koje spadaju u sekundarni i tercijarni sektor. Pritom se kao statistiki pokazatelj uzima udio nepoljoprivrednoga stanovnitva (tj. stanovnitva aktivnoga u sekundarnom i tercijarnom sektoru) izraen u postotcima. Sama se donja vrijednost parametara takoer razlikuje od jedne drave do druge. Centralitet naselja varijabla je pod kojom se podrazumijeva usmjerenost (gravitiranje) okolnih naselja prema gradu. Sam se centralitet odreuje s obziroma na okupljanje centralnih (uslunih) funkcija u pojedinom naselju. Rije je o varijabli koja se najmanje primjenjuje pri definiranju gradova i to zato to centralitet nije iskljuivo obiljeje gradova, nego i pojedina ruralna naselja, posebice ona vea mogu imati stanoviti centralitet. Meutim, budui da svako gradsko naselje, bez obzira na veliinu, mora imati razvijene centralne funkcije, varijabla centraliteta uzima se kao korektivni pokazatelj. Na osnovi navedenih varijabla, dolazi se do definicije prema kojoj je grad kompaktno izgraeno vee naselje u ijim sekundarnim i tercijarnim djelatnostima radi najvei dio

aktivnoga stanovnitva, kako za vlastite potrebe, tako i za potrebe stanovnitva okolnoga prostora (Vresk, 2002.). Iako je pitanje definiranja gradskih naselja uglavnom rijeeno, poseban problem proizlazi iz odreivanja gradske mee. Naime, proces urbanizacije, pod ime podrazumijevamo postanak i razvoj gradova, tijekom zadnjih dvaju stoljea ima sve veu dinamiku. Sve je izraenije irenje gradova to je rezultiralo i irenjem preko administrativnih granica i srastanjem s naseljima u njihovoj okolici. Tako je dolo do oblikovanja gradskih regija koje biljee sve vei porast broja stanovnika i unutar kojih se odvija glavnina gospodarske aktivnosti suvremenoga svijeta. Funkcije grada razumijevaju se iz same njegove definicije kao naselja koje ponajprije ima ulogu proizvodnoga i poslovnoga sredita. Tomu treba pridodati i funkcije rada i stanovanja te opskrbe, komunikacija i obrazovanja. Sve navedene funkcije imaju svoj prostorni izraz unutar gradskoga tkiva. Poslovna funkcija grada proizlazi iz okupljanja poslovnih djelatnosti: trgovine, financijskoga poslovanja (bankarstva i osiguranja), osobnih usluga, profesionalnih usluga i upravnih djelatnosti. Proizvodne funkcije predstavljene su okupljanjem proizvodnih djelatnosti: industrije, graevinarstva i proizvodnoga zanatstva. Pritom posebice treba istaknuti znaaj industrije kao izvorno gradske djelatnosti unutar koje je zaposlen znatan dio aktivnoga stanovnitva. Usto, industrija je izrazito gradotvorna djelatnost s izrazitom baznom komponentom jer ona gradovima donosi znatne prihode koji se ulau u daljnju izgradnju grada, odravanje pojedinih graevina te izgradnju infrastrukture. Stambena funkcija ima temeljno znaenje za sva naselja, bez obzira na to jesu li urbanoga ili ruralnoga tipa. Ipak, injenica je kako je u gradskim naseljima, uslijed velikoga okupljanja stanovnitva, funkcija stanovanja znatno vea. Stoga nije neobino to se njoj posveuje posebna pozornost, to je vidljivo i po tome kako gradske vlasti rjeavavaju pitanje stanovanja. Prometna funkcija ima svoju vanost na razini unutargradskoga povezivanja, kao i u pogledu vorine uloge gradova na lokalnoj, meugradskoj, regionalnoj, nacionalnoj i internacionalnoj razini. Sve jai razvoj prometa i suvremnih oblika komuniciranja (pota, telefon, internet) dali su dodatnu dimenziju prometnoj funkciji. Gradovi poprimaju ulogu vorita pojedinih oblika prometa, kao i toke u kojima se razliiti oblici prometa meusobno isprepleu i povezuju u jedinstvenu cjelinu. Stoga dananji gradovi imaju kljunu ulogu i znaaj u suvremenim prometnim mreama i prometnom sustavu.
8

Rekreacijska funkcija proistjee iz slobodnoga vremena kojim raspolau stanovnici grada, kao i stanovnitvo okolnih podruja koje u grad dolazi radi rekreacije, odmora i razonode (Vresk, 2002.).

Pojam grada u urbanoj historijskoj geografiji Primjena suvremenoga znanstvenoga poimanja gradskih naselja nailazi na neke potekoe pri primjeni u urbanoj historijskoj geografiji. Na prvi se problem nailazi ve prilikom samoga definiranja grada i to zato to za znatan dio svijeta ne postoje precizni podatci o veliini gradova tijekom prolosti. Iako postoje dosta precizne procjene, ipak valja imati na umu kako to nisu egzaktni statistiki podatci. Slina je situacija i s pitanjem kompaktnosti budui da za mnoge gradove ne postoje posve toni podatci o njihovoj prostornoj strukturi tijekom prolosti. Iako je i u tom pogledu dolo do znatnoga napretka, zahvaljujui sve obuhvatnijim arheolokim spoznajama u mnogim dijelovima svijeta, ipak se znatan dio naega znanja zasniva na znanstvenim rekonstrukcijama kojima se tonost ne moe egzaktno potvrditi. Nasuprot pitanjima veliine i kompaktnosti, na koja se ipak moe odgovoriti posrednim putom, poseban problem predstavlja traenje odgovora na pitanja gradskoga naina ivota i centraliteta gradskih naselja tijekom prolosti. Jasno je kako se na njih ne moe odgovoriti niti s priblinom preciznou. Dodatni problem predstavlja uloga poljoprivrede jer su tijekom pojedinih razdoblja, kao to su prapovijest i antika, gradovi imali izrazito jako razvijenu poljoprivrednu djelatnost. Meutim, to nije razlog da ih se ne svrstava u skupinu naselja urbanoga tipa. Stoga se postavlja pitanje definiranja gradova s povijesnoga gledita. Pojedini se autori koriste dodatnim kriterijima, kao to su funkcije (ponajprije trina) te drutvena i gospodarska struktura. Ipak, valja istaknuti kako taj problem jo uvijek nije posve rijeen na zadovoljavajui nain (Denecke, 1988.). Zbog svega navedenoga prilikom odreivanja gradskih naselja u prolosti, ponajprije se polazi od njihovih funkcionalnih i fizionomsko-morfolokih elemenata. Naime, naselja koja su se tijekom prolosti, sve do industrijskoga razdoblja, odlikovala znatnijom razvijenou pojedinih nepoljoprivrednih funkcija, posebice trgovine, obrta, prometa te administrativnoupravnih djelatnosti, obino se smatraju gradovima. Ona su se od naselja seoskoga tipa razlikovala i u fizionomskom i morfolokom pogledu, tj. u graditeljsko-arhitektonskom oblikovanju prostora, i u razvijenosti infrastrukture. Gradska su naselja od okolice takoer bila jasno fiziki izdvojena u pejzau jer su se njihove granice, koje su se najee, iako ne uvijek, poklapale s fortifikacijskim sustavima, bile jasno vidljive u pejzau. Stoga se problem definiranja gradova u razdobljima za koja ne postoje potrebni statistiki podatci uspjeno
9

rjeava poznavanjem njihovih funkcija, fizionomije i morfolokih elemenata, a do tih se spoznaja dolazi meusobnom suradnjom razliitih znanstvenih disciplina koje se, meu ostalim, bave i prouavanjem gradova.

10

RAZVOJ PRVIH GRADOVA U PRAPOVIJESTI

Prapovijesno je razdoblje vrijeme pojave prvih naselja ruralnoga i urbanoga tipa. Jo uvijek postoje brojni neistraeni odsjeci u strukturi tadanjega ljudskoga drutva i najstarijih civilizacija, kao i geografska podruja u kojima su se one oblikovale. Stoga je i veina spoznaja, koje proizlaze iz materijalnih dokaza i rezultat su znanstvenoga konsenzusa, jo uvijek u fazi dodatnoga ispitivanja i dopunjavanja. Tijekom pretpovijesti ovjeanstvo je napravilo prve korake koji e korjenito promijeniti ovjekov dotadanji nain ivota, to e dalje rezultirati pojavom sloenih tipova drutvene organizacije koji su se odrali do danas.

Uloga poljoprivredne revolucije u oblikovanju prvih naselja Sjedilaki se nain ivota, koji se oituje u pojavi prvih stalnih naselja, pojavljuje tijekom mlaega kamenoga doba (neolitika) oko 9 000 - 10 000 godina prije Kristova roenja. Upravo tada ovjek prelazi s nomadskoga naina ivota, obiljeenogs lovako-skupljakim tipom gospodarstva, na sjedilaki ivot unutar stalnih naselja. Preduvjet je za takvu revolucionarnu promjenu bio uzgoj prvih poljoprivrednih kultura i pripitomljavanje pojedinih ivotinjskih vrsta, to je potaknulo razvoj najranijih oblika ratarstva i stoarstva. Prema tomu, preduvjet postanku prvih stalnih naselja bilo je rjeavanje problema proizvodnje hrane, zahvaljujui emu se stanovnitvo vie nije moralo stalno preseljavati. Prijelaz s lovako-skupljakoga nomadstva na ratarsko-stoarski sesilni nain ivota ima epohalnu ulogu u povijesti ovjeanstva sa stajalita vrjednovanja prostora. Meutim, nije rije samo o promjeni u tipu gospodarstva i s njim povezanim nainom ivota, nego o koncepcijski drugaijem pogledu na prostor u kojem ovjek ivi. Naime, neolitiki e ovjek sa zaposjedanjem prostora zapoeti njegovu sustavnu eksploataciju, nadzor i organizaciju. Zavretak pleistocena obiljeen je klimatskim promjenama u obliku porasta temperature i smanjenja koliine padalina. Time je zapoeo prirodni proces izmjene dotadanje ekoloke ravnotee, to je konano rezultiralo promjenama prirodnoga pejzaa (Rogi, 1990.). One su bile najdramatinije u suptropskim krajevima, gdje se dotadanje ravniarske povrine travnatih zajednica preoblikuju u pustinjsko-polupustinjska podruja. U tim su dijelovima svijeta, ponajprije u jugozapadnoj i junoj Aziji te sjevernoj Africi, prirodne promjene potaknule migracije i okupljanje stanovnitva u dolinama velikih rijeka (Eufrata i Tigrisa, Inda te Nila), u kojima su za razvoj poljoprivrede vladali znatno bolji ekoloki uvjeti ponajprije pedoloki, klimatski i hidrografski .

11

Drutveno-gospodarski temelji razvoja gradova Suvremena arheoloka istraivanja pokazuju kako se prve poljoprivredne kulture ne pojavljuju u dolinama velikih rijeka, nego na okolnim brdskim podrujima i visoravnima dananjega Kurdistana, Anatolije i Iranske visoravni. U tim je krajevima dokazano postojanje razvijenih ruralnih civilizacija koja su ve u 6. tisuljeu pr. Kr. poznavala napredne tehnike obrade zemlje utemeljene na stvaranju obradivih terasa i sustava za navodnjavanje. Iz tih se prvih jezgara poljoprivredna revolucija poinje iriti prema susjednim podrujima dolina velikih rijeka koje su se redovito izlijevale iz korita te su plavile okolno podruje nanosei velike koliine mulja iznimno visoke plodnosti. Ratarska je proizvodnja na takvom zemljitu bila pospjeena zahvaljujui izgradnji sloenih i velikih sustava za navodnjavanje. Pojava i razvoj naprednijega oblika poljoprivrede, zasnovanoga na planiranju proizvodnje hrane, pokazuje oblikovanje sloenijih oblika drutvene organizacije zasnovanih na podjeli rada, to e na kraju rezultirati i pojavom prvih drava. U okviru prvih drava upravo su naselja urbanoga tipa bila mjesta velikih inovacija, kao to su pismo, numeriki sustavi, kalendar, novac, religijske organizacije i dr., koje predstavljaju veliki pomak u povijesti ljudske civilizacije. Usto, prva gradska naselja postaju mjesta okupljanja drutvene elite, u ijim je rukama bilo akumulirano bogatstvo i vojna mo. Upravo je prevlast drutvenih slojeva koji se nisu bavili poljoprivredom aristokracije, sveenika, vojnika, dravnih slubenika, trgovaca, obrtnika bila osnova razlikovanja izmeu naselja urbanog i ruralnog tipa. Navedene su korjenite promjene dovele i do napretka graevinskih tehnika jer je akumulacija bogatstva u gradovima istaknula potrebu za njihovim jaim utvrivanjem, dok su istodobno podizani reprezentativni vjerski i vladarski objekti, kao i nastambe za potrebe vladajuih slojeva (Mili, 1994.). Upravo se na temelju okupljanja pripadnika razliitih drutvenih slojeva u gradu oblikovala sloenost koja je bila osnova drutvene integracije na novoj i vioj razini. Tako je u prvi plan dola ekspanzija ljudskih sposobnosti na svim ivotnim razinama. Urbana je koncentracija omoguavala pokretanje radne snage, razvoj prometa i komunikaciju na velike udaljenosti, napredak na podruju graevinarskih tehnika te pojavu sve veega broja inovacija. Porast gradskoga stanovnitva uzrokovao je sve vee potrebe za hranom, to se nadalje pozitivno odrazilo na napredak poljoprivrede. Takoer je bitno imati na umu kako su gradske zidine pruale veu sigurnost gradova, zbog ega ve tijekom pretpovijesti gradovi dobivaju i politiku funkciju kao vladarska sjedita (Mumford, 1988.).

12

Prema suvremenih znanstvenim spoznajama, prvi su gradovi nastali oko 5 000 godina prije Kristova roenja na podruju jugozapadne Azije. Valja istaknuti kako pojedini autori smatraju da prva naselja urbanoga tipa datiraju jo prije, ak u razdoblju izmeu 7 000 i 8 000 godina prije Krista. Tona se starost prvih gradova jo uvijek ne moe tono odrediti zbog toga to su gradska naselja obino nastala preoblikovanjem naselja seoskoga tipa, a za sada je jako teko precizno odrediti kada je tono zavrio taj proces. S daljnjim se razvojem gradova i prvih drava, oblikuju prve urbane mree u Mezopotamiji (oko 3 500. pr. Kr.) u okviru civilizacija Sumera i Akada. Meu najstarija se gradska naselja ubrajaju Ur, Uruk, Nipur, Isin, Larsa i dr. u junom dijelu dananjega Iraka. Razvojem asirske i mezopotamske drave u Mezopotamiji nadalje se razvijaju urbane mree, unutar kojih su se isticale prijestolnice Aur, Kalah, Durarukun, Niniva, Babilon. U dolini Nila oblikuje se staroegipatska drava unutar koje takoer nastaje urbana mrea (oko 3 200. pr. Kr.), a sredita su joj bili gradovi Teba, Memfis i Tell-el Amarna. U dolini Inda prvi se gradovi pojavljuju oko 2 400. pr. Kr., a najvea su sredita bili Kot Diji, Mohenjo-Daro i Harapa. Pravilna pravokutna mrea ulica pokazuje planski razvoj gradova i mezopotamijske utjecaje. U okviru kineske drave urbana se mrea poinje formirati oko 1 600 pr. Kr. u podruju srednjega toka ute rijeke (Huang) i njene pritoke Wei, a najstarije je gradsko sredite bio grad Ao (Vresk, 2002.). Iz tih e se prvih jezgara poeti iriti inovacije u druge dijelove svijeta. Najvanija meu njima svakako je primjena metala u gospodarske i ratnike svrhe. Sredite taljenja i prerade metala bilo je podruje jugozapadne Azije, odakle se primjena metala iri u okolna podruja, ponajprije na europski kontinent. Taj se proces odvijao tijekom migracija indoeuropskih naroda koji su u drugoj polovici treega tisuljea poeli pristizati u Europu s visoravni jugozapadne Azije i junoga dijela euroazijskih stepa (Clark, Piggott, 1965.). On su bili nositelji izrazito ratnikoga mentaliteta, usko povezanoga s dominantno stoarskim tipom gospodarstva koji je odreivao veliku potrebu za panjakim povrinama. Zbog toga su meu doseljenim narodima bili izraeni gotovo stalni sukobi radi nadzora prostora. Upravo zato su se na europskom kontinentu pojavila prva naselja protourbanoga tipa, koja su znaajna zbog toga to su neka od njih s vremenom poela prerastati u prve gradove, od kojih su najvaniji primjeri keltska oppida, ilirske gradine, italske terramare i sardinijski nuraghi. I u drugim su se dijelovima Europe takoer pojavila naselja slinoga tipa. Svima su im zajednike sloene graevinske konstrukcije uz pojavu fortifikacijskih sustava u obliku kamenih, zemljanih ili drvenih zidina, opkopa ili utvrenih kula unutar naselja (Mili, 1994.). Posebno su znaajni poetci urbanoga razvoja u staroj Grkoj, koji se smjetaju u 3. tisuljee pr. Kr., kada se znaajnije razvija trgovina izmeu urbanih civilizacija u jugozapadnoj Aziji
13

(na podruju Anatolije, Sirije i Mezopotamije) i europskoga Sredozemlja. Prometnogeografski poloaj na samom dodiru istoka i zapada poticajno se odrazio na razvoj starogrke civilizacije, a posebice na urbani razvoj. Pokrajina Tesalija, u sjevernom dijelu dananje Grke, prva je osjetila pozitivan utjecaj urbaniziranih dijelova jugozapadne Azije, koji se zatim iri prema susjednim podrujima. Jo uvijek nije mogue sigurno utvrditi koliko su tadanja tesalijska naselja imala urbana ili protourbana obiljeja. Ipak, velika je vjerojatnost da su najvanija meu njima, kao to je Lerna koja je odravala trgovake odnose s Apeninskim poluotokom, imala gradske konture. Osim Tesalije, razvoj prvih gradskih naselja u to doba zapoeo je i na otoku Kreti, koja je imala posredniku ulogu izmeu jugozapadne Azije (Palestina, Sirija), sjeverne Afrike (Egipat) i europskoga prostora. Uz trgovinu, vaan poticaj razvoju prvih naselja urbanoga tipa dala su i nalazita bakra te razvoj obrade metala. Tijekom minojskoga razdoblja oblikuju se gradska naselja na sjevernoj obali otoka (Knosos, Iraklion, Faistos, Malia), odakle se odravao kontakt s manjim otocima u Egejskom moru na kojima takoer nastaju prvi gradovi (Tera, Karpatos, Rodos, Melos, Lezbos, Lemnos). Tijekom vrhunca urbanoga razvoja kretske kulture (1800. pr. Kr. 1450. pr. Kr.) gradovi se prostorno ire. Nepostojanje fortifikacijskih sustava i nepravilna mrea ulica otkrivaju spontani, neplanski razvoj u uvjetima potpune sigurnosti i mira (Mili, 1994.).

14

RAZVOJ ANTIKOGA GRADA U EUROPI

Urbani razvoj na europskom kontinentu poinje tijekom antike na podruju Sredozemlja. Upravo su u tom dijelu Europe nastale prve velike civilizacije koje su se odlikovale razvijenom mreom gradova i urbanom kulturom: starogrka i starorimska. Iz sredozemnoga e se prostora urbana mrea iriti u ostale dijelove europskoga kontinenta u kojima su te dvije dravne organizacije proirile svoju vlast. Antiko je razdoblje imalo pionirski znaaj za razvoj urbanih sustava u Europi, a posebice za nastavak urbanoga razvoja u pojedinim dijelovima kontinenta sve do dananjih dana. Starogrko razdoblje Starogrka je civilizacija nastala na krajnjem jugoistoku europskoga kontinenta, u neposrednoj blizini jugozapadne Azije, dijela svijeta koji predstavlja jezgru svjetskoga urbanoga razvoja. Kulturni dodiri koji su postojali izmeu stare Grke i jugozapadne Azije pozitivno su se odraavali na sveopi razvoj starogrke civilizacije te posebice na urbanu kulturu. Usto, valja napomenuti kako su pozitivni utjecaji na urbani razvoj naili na plodno tlo na prostoru stare Grke iz vie razloga. Na prvom mjestu treba istaknuti geografska obiljeja Grke koja je preteno krka zemlja s vrlo malim povrinama obradivoga tla, uglavnom smjetenoga u udolinama, priobalnim nizinama i rijetkim rijenim dolinama. Tomu treba pridodati oskudnu hidrografsku mreu, razvoju koje nije pogodovala sredozemna klima s izrazito visokim temperaturama i sunim razdobljima tijekom toploga dijela godine. Zbog svega toga prostor stare Grke, za razliku od potamskih kultura koje su nastale u Aziji, nije pruao uvjete za jai razvoj poljoprivrede o kojoj je tijekom antike ovisio postanak, razvoj i sama egzistencija svake civilizacije. Upravo zbog toga stari su Grci bili prisiljeni razvijati druge gospodarske djelatnosti kao to su pomorstvo i trgovina i preko njih su nastojali pribaviti to vee koliine poljoprivrednih proizvoda. Njih su obino razmjenjivali za kvalitetne obrtnike proizvode, a zahvaljujui tomu starogrki su gradovi imali razvijene razne obrtnike radionice. Zbog svega je navedenoga za staru Grku bila karakteristina koncentracija stanovnitva u gradovima i slabija razvijenost ruralnih naselja. Tijekom duega niza godina gospodarskoga i opega kulturnoga napretka obino je dolazilo do populacijske ekspanzije koja je rjeavana iseljavanjem u druge dijelove Sredozemlja, u kojima su stari Grci osnivali nove gradove, povezane s gradom iz kojih su iseljenici potjecali (iz ega proizlazi izraz metropola, u

15

doslovnom znaenju grad majka). Politiku iseljavanja dodatno je poticala usmjerenost starih Grka na pomorstvo, preko kojega su upoznavali druge dijelove Sredozemlja. U ulozi takve politike bio je i razvoj geografije kao znanosti koja je bila zaduena za upoznavanje i opisivanje starim Grcima nepoznatih dijelova svijeta i naroda koji su u njima ivjeli, upravo radi to bolje pripreme za razvoj trgovine i iseljavanja. Razvoj urbanih sustava u staroj Grkoj odvijao se tijekom triju razdoblja: arhajskoga, klasinoga i helenistikoga. Arhajsko razdoblje (od 800. pr. Kr. do 480. pr. Kr.) obiljeava dinamini razvoj gradova i oblikovanje urbane mree na starogrkom podruju. Jezgra urbanoga razvoja prebacuje se s Krete na poluotoke Peloponez i Atiku te u egejsko primorje Male Azije (Troja). Upravo je egejsko primorje Male Azije tijekom arhajskoga razdoblja postalo najnapredniji i najrazvijeniji dio stare Grke s najrazgranatijom urbanom mreom. Gradovi su podignuti u podruju rubnih obalnih ravnica koje su pruale uvjete za jai razvoj poljoprivrede i s tim je povezan postanak zemljine aristokracije. U prvim se starogrkim gradovima na tlu Male Azije (Milet, Priena), koji se podiu na strateki vanom prostoru u obliku utvrenih naselja (pyrgoi), razvija obrt i trgovina. Njima se po svojoj snazi ubrzo pridruuju Efez i Troja. Na Peloponezu je teite urbanoga razvoja bilo u sjeveroistonom dijelu poluotoka, sa sreditem u plodnoj dolini Arga i prostranoj ravnici Argolidi. Glavna su gradska sredita (Mikena, Tirint, Argos) bila opasana snanim fortifikacijskim sustavima. Atika je u to doba bila preteno ruralna regija, s velikom koncentracijom seoskih naselja, fuzija kojih poinje upravo s poetkom arhajskoga razdoblja. Sa sve veim povezivanjem tih naselja poinje njihova postupna integracija u jedinstveni urbani prostor homogenih i samostalnih drutveno-politikih jedinica s demokratskim tipom vladavine. Ve poetkom arhajskoga razdoblja, uslijed sve veega porasta gradskoga stanovnitva, stari Grci podiu prve kolonije u drugim dijelovima Sredozemlja. Prostorna je ekspanzija prema zapadu, zbog geografske blizine, prvo zahvatila oblinju Siciliju. Upravo na jonskoj obali toga velikoga otoka Korinani osnivaju dvije kolonije pod nazivima Syrakosai i Megara Hyblaea. Slijedi ekpanzija prema junomu dijelu Apeninskoga poluotoka (Neapolis, dananji Napulj), Sardiniji (Olbia), Korzici (Alali), delti Rhone (Massalia, dananji Marseille) sve do Pirinejskoga poluotoka (Emporion). Na istoku su kolonije osnivane do crnomorske (Trapezous, Sinope, Hersonsos i Pantikpaion, dananji ukrajinski Ker) i azovskomorske obale (Tnas na uu Dona), a na jugu do sredozemne obale afrikoga kontinenta (Kyrn). Njhov je geografski smjetaj usko povezan uz dobre prirodne zaljeve i blizinu plodnoga tla. Potreba za to racionalnijim koritenjem obradivoga zemljita, kao i drutveno-ekonomska homogenost doseljenika, uvjetovala je pravilnu (ortogonalnu) mreu ulica (Mili, 1994.).
16

Tijekom klasinoga razdoblja (480. pr. Kr. 323. pr. Kr.) teite urbanog razvoja prebacuje se u kontinentski dio Grke s jezgrom na poluotocima Atici i susjednom Peloponezu. Nositelji kulturnoga uspona u tom razdoblju postala su dva novodoseljena naroda: Dorani i Jonjani. Upravo na Atici nastaju vani jonjanski urbani centri od kojih se Atena uzdigla do najsjajnijega stupnja razvoja. Na Peloponezu je glavno sredite bila suparnika doranska Sparta, oko koje su se okupljala druga gradska sredita. Tijekom klasinoga razdoblja Atena je uspjela nametnuti svoju hegemoniju drugim starogrkim gradovima i, zahvaljujui tomu, doivjela je uspon. Uspon urbane kulture usko je vezan i s radom velikih filozofa (Aristotela, Sokrata, Platona, Anaksagore, Ksenofonta), graditelja (Hipodamusa, Mnesikla, Iktina), kipara (Fidija, Praksitela) i dravnika (Solona, Pizistrata, Temistokla, Aristida, Perikla). Oni svojim radom nastoje u teorijskom i praktinom pogledu rjeavati probleme grada kao cjeline. Procjene o veliini starogrkih gradova tijekom klasinoga razdoblja uvelike se razlikuju, ovisno o autoru. Ipak, autori se slau u pretpostavci da su kolonije bile populacijski znatno vee od gradova u matinom dijelu Grke. Najvei je grad toga doba bila Sirakuza na Siciliji, koja je mogla imati izmeu 50 000 i 60 000 stanovnika. S druge strane, Atena, kao najvei grad matice, vjerojatno nije prelazila broj od 30 000 stanovnika. Tijekom klasinoga razdoblja stari Grci osnivaju i prve gradove u Jadranskom bazenu, na podruju dananje Hrvatske, kao to su Issa (Vis), Pharos (Stari Grad na Hvaru), Corcyra i Lumbarda (na otoku Koruli), Epidaurum (Cavtat), Tragrion (Trogir) i Eption (Stobre) (Mili, 1994.). Pred kraj klasinoga razdoblja gradovi u staroj Grkoj ulaze u fazu stagnacije uslijed razaranja tijekom ratnih sukoba meu pojedinim gradskim savezima, kao i zbog politikoga i vojnoga pritiska monih susjeda na istoku (Perzija) i sjeveru (Makedonija). Helenistiko je razdoblje (323. pr. Kr. 31. pr. Kr.) obiljeeno daljnjom prostornom ekspanzijom uslijed ega je oblikovana povrinski velika starogrka drava. Tomu su najvie pridonijeli apsolutistiki vladari, kao to je Aleksandar Makedonski, koji su ujedno bili i vojskovoe koji su osvajali i pripajali susjedna podruja azijskoga i afrikoga kontinenta. Upravo se tijekom helenistikoga razdoblja teite urbanoga razvoja preseljava izvan europskoga prostora na podruja jugozapadne Azije (Mala Azija, Sirija, Palestina, Mezopotamija) i sjeverne Afrike (Egipat), u kojima se oblikuju glavna gradska sredita. Unutar matine Grke glavna su urbana arita bila u Tesaliji i susjednoj Makedoniji. Ekspanzija je dravnoga podruja bila popraena i irenjem urbane mree budui da je gradovima pridavana posebna uloga u prostoru. Tomu je posebno pridonio sam Aleksandar Makedonski koji je osnovao oko 70 novih gradova u osvojenim podrujima Azije i Afrike, veina kojih je nosila njegovo ime. Jedan je od tih gradova Aleksandrija u Egiptu preuzela
17

ulogu najvanijega sredita u urbanoj mrei helenistike drave, dok su sekundarna sredita bili Antiohija i Pergamon u Maloj Aziji. Znaajniji su razvoj doivjeli i Torja, Asos, Efez, Magnezija (na Meandru), Halikarnas, Hierapolis, Ksantos, Perge, Krema. Helenistiki je grad imao naglaenu trgovaku ulogu te je bio obiljeen kulturnim kozmopolitanizmom. On ujedno dobiva nove i razvija ve postojee funkcije s naglaskom na kolsku (uilita, akademije, umjetnike kole), kulturnu (kazalita, odeoni, muzeji, knjinice) i znanstvenu (izraenu u koncentraciji velikih znanstvenika toga doba) (Vresk, 2002a). Starogrki su gradovi oznaavani pojmom polisa, a obuhvaali su sam grad i okolni prostor u kojem je bila razvijena poljoprivredna proizvodnja temeljena na uzgoju itarica, maslina, vinove loze i stoarstva. Poljoprivredna je komponenta bila jako izraena jer se veina stanovnitva svakodnevno bavila poljoprivredom (u veim polisima ak do tri etvrtine stanovnika, a u manjim i vie). Tek se s razvojem gradova tijekom helenistikoga razdoblja poveala uloga nepoljoprivrednih djelatnosti (trgovine, pomorstva, proizvodnoga zanatstva, graevinarstva) u ukupnoj gospodarskoj strukturi. Polisi se nisu isticali svojom veliinom: veina je, ak oko polovice, imala do 750 stanovnika. Samo su se rijetki od njih uspjeli izdignuti iznad toga prosjeka, a najvii je stupanj razvoja dosegnula Atena, koja je na vrhuncu svoga razvoja vjerojatno imala 250 000 stanovnika. Polisi su se udruivali u saveze, od kojih su atenski i spartanski bili najvei. Budui da su zbog visoke razvojne dinamike pojedini gradovi propadali, a istovremeno su osnivani novi, toan je broj polisa teko ustanoviti. Prostorna se struktura starogrkoga grada mijenjala u skladu s povijesnim razvojem. U samom je gradu sredinje mjesto zauzimala akropola svetite s kompleksom hramova u kojem su boravili sveenici, podizano na povienu terenu. U podnoju akropole ureivana je agora glavni gradski trg nepravilnoga oblika. Ona je imala trgovaku ulogu, a takoer je bila i okupljalite graana na kojem su se sastajali i rjeavali pojedina politika pitanja. Takva je uloga agore proizlazila iz demokratskoga ureenja starogrkih polisa na naelu izravne demokracije u kojima su pravo glasa imali svi graani koji su u njima ivjeli, osim ena, robova i stranaca. Trei su element u prostornoj strukturi grada inili stambeni blokovi koji su se uglavnom sastojali od prizemnih nastamba skromnoga standarda gradnje, to je bilo povezano i s prevladavajuim svjetonazorom koji je veliao skromnost i racionalnost kao vane ljudske vrline. Ulice su bile nepravilne i nepoploane. Gradovi su podizani na neravnom terenu i bili su opasani nepravilnim zidinama koje slijede konfiguraciju terena. U gradovima su postojala javna kupalita, kazalita i gimnastike dvorane, popularne zbog redovitoga odravanja Olimpijskih igara. Pri samom se kraju arhajskoga razdoblja pojavljuju prvi oblici urbanistikoga zakonodavstva, komunalne higijene i urbanoga planiranja.
18

Tijekom helenistikoga razdoblja, uslijed politikih i gospodarskih promjena, dolazi do promjene u prostornoj strukturi. Naime, to je doba krize i propadanja demokratskoga oblika vladavine i pojave monih apsolutistikih vladara. Gradovi postaju sjedita vladara koji svoju mo pokazuju i u izgledu urbanih sredita. Upravo zbog toga monumentalizam postaje dominantno estetsko obiljeje helenistikoga grada, a s tim se motivom u gradovima podiu raskone monumentalne graevine u kojima su bile smjetene dravne ustanove. Nepravilna se mrea ulica preoblikuje u pravilnu mreu ortogonalnoga (pravokutnoga) tipa po uzoru na starogrki grad Milet u Maloj Aziji, zbog ega se za takav tip grada poeo koristiti naziv miletski. Ulice postaju ire zbog sve jaega prometa i estih vojnih parada, kojima su apsolutistiki vladari redovito demonstrirali svoju mo. Agora poprima oblik pravilnoga etverokuta, prostorno se iri i na njoj se podiu natkriveni trijemovi, ponajvie zbog jaanja trgovine, odvijanje koje je bilo potrebno i tijekom loih atmosferskih prilika (Vresk, 2002a.). U gradu je ukupljen veliki broj obrtnikih radionica, dok su za potrebe trgovine podizani natkriveni trijemovi du glavnih trgovakih ulica. Takoer se grade raskone graevine kojima se podizala razina ivota gradskoga stanovnitva: kazalita, gimnazije, palestre, odeoni, knjinice, kupalita, ljeilita, prenoita. Velika se pozornost poinje posveivati i gradskom zelenilu (Mili, 1994.).

Starorimsko razdoblje Za razliku od starogrke civilizacije, doba staroga Rima ostavit e znatno vee i dublje tragove u urbanom razvoju europskoga kontinenta. Osim u pogledu rairenosti i ustrojstva urbane mree, ti su tragovi vidljivi i u samom nainu gradnje, kao i u pojedinim morfolokim elementima unutar samih gradova. Postoji vie uzroka koji su odredili visoki stupanj razvoja gradova unutar rimske dravne organizacije, od kojih je posebice vano izdvojiti politiki, gospodarski i drutveni. Politiki su elementi imali velik znaaj jer se rimska mrea gradova razvijala unutar hijerarhijski vrsto ustrojene dravne organizacije, utemeljene na dobro razraenu sustavu propisa. Unutar starorimske drave gradovi su imali kljunu ulogu kao sredita politike vlasti, u kojoj je sve do kraja 3. st. bila objedinjena civilna i vojna vlast. Odluka o podizanju gradskih naselja imala je teinu vojne zapovijedi, a njezina je provedba u pravilu bila financirana dravnim novcem. Mrea gradova sluila je kao oslonac vlasti u provincijama pa je stoga ona imala posebnu vanost u onim podrujima koja su stari Rimljani vojno pokorili. Upravo radi uvrivanja vlasti, rimska je drava podizala i vojne logore koji su esto s vremenom prerastali u naselja urbanoga tipa. Gradovi su takoer bili i podruja kolonizacije
19

stanovnitva s Apeninskoga poluotoka pa su ujedno imali ulogu ishodita romanizacije okolnih podruja. Gospodarski su initelji pomagali neprekinutom razvoju urbanih naselja, ponajprije zahvaljujui koncentraciji pojedinih gospodarskih djelatnosti i s njom povezanim gomilanjem bogatstva u gradovima. Gradovi su bili sredita robne razmjene, zanatskih pogona, kao i radionica u kojima su se izraivali razni proizvodi. Poseban je znaaj imalo graevinarstvo kako zbog izgradnje samih gradova, tako i zbog ureenja i odravanja prometnica koje su ih povezivale, kao i pomorskih luka. Glavnina se trgovake razmjene odvijala upravo meu gradovima, ponajprije onim na morskih obalama. U drutvenom je pogledu bitno istaknuti kako je rimska civilizacija ponajprije bila urbana. Iako je poljoprivreda bila najvanija djelatnost kojoj se posveivala veina stanovnika rimske drave, ak i tijekom najviih vrhunaca njezina razvoja, gradovi su bili sredita drutvenoga ivota. U njima su se ostvarivali dodiri izmeu razliitih etnikih skupina to je omoguilo irenje inovacija na svim podrujima drutvenoga ivota. Upravo je ta znaajka gradskih naselja, zajedno s njihovom ulogom sjedita vjerske vlasti, odigrala kljunu ulogu u irenju kranstva na podruju Rimskoga Carstva. ivjeti u gradu bio je simbol socijalne premoi u mnogim dijelovima rimske drave, pogotovo tijekom kasne antike. Grad je bio simbol kulture i civilizacijskoga uspona kojim se ponosila rimska dravna organizacija, kao i sami graani koji su bili njezin oslonac. Svi su navedeni initelji poticajno djelovali na organizaciju i razvoj guste mree gradova povezanih u jedinstveni urbani sustav. Kljunu je ulogu u tome imala prometna mrea, ponajprije cestovna, te mrea pomorskih luka. Glavna su gradska naselja bila povezana magistralnim cestama koje su bile redovito odravane. Umijee cestogradnje stari su Rimljani preuzeli od Etruana te su primjenom svojih tehnikih znanja dodatno pridonijeli njezinu razvoju. Zakonskim su propisima ak bile propisane i dimenzije gradskih ulica i cesta: Iter je bila pjeaka ulica najmanje irine 0,66 m, Actus standardna ulica najmanje irine 1,35 m, a Via je imala istu irinu kao i kolna cesta (2,70 m). Njihova je izgradnja bila nadalje regulirana nizom propisa o dubini i visini izgradnje, odravanju, komunalnoj slubi i dr., a najvaniji su od njih Vespazijanov dekret (70. pr. Kr.) i Lex Iulia Municipalis (45. pr. Kr.) koji su uredili i druga pitanja vezana za izgradnju unutar grada i brigu dravnih vlasti o pojedinih elementima morfoloke strukture (Mili, 1994.). Jedno je od glavnih obiljeja rimske drave bila stalna prostorna ekspanzija. Njezin uspon poinje u vrijeme kada je starogrka civilizacija bila na vrhuncu svoga razvoja, tijekom 3. st. pr. Kr., kada se s Apeninskoga poluotoka poinje iriti na okolna podruja. U vrijeme svoje
20

najvee ekspanzije, u 2. i 3. st., Rimsko Carstvo obuhvaalo je sredozemno primorje Europe, Azije i Afrike, dok se sjeverna granica pruala Dunavom i Rajnom sve do dananje kotske. Na tom su podruju stari Rimljani ustrojili urbanu mreu koja nije bila ujednaena u svim dijelovima drave. Najgua je mrea gradova bila razvijena na Apeninskom poluotoku koji je predstavljao politiku jezgru te velike drave. Velika je koncentracija gradova obiljeavala i prostor stare Grke, na kojem je ve otprije postojala gusta mrea gradova, kao i juni dio Pirinejskoga poluotoka. Prilikom organiziranja urbanoga sustava u provincijama, rimska se vlast oslanjala na ve postojeu mreu urbanih ili protourbanih naselja (oppida) koje su podigli narodi koji su ve ivjeli na novoosvojenom prostoru: Kelti na podruju dananje Francuske, na Pirinejskom poluotoku i Britanskom otoku, Germani u rimskoj Germaniji te Iliri na istonoj obali Jadrana. Takoer je nastavljen urbani razvoj gradova koje su osnovali stari Grci u raznim dijelovima Sredozemlja. Posebnost je rimske urbane mree i u tome to su stari Rimljani uoili kako svi gradovi ne mogu imati jednak znaaj u prostoru pa je stoga rimska urbana mrea bila hijerarhijski ralanjena. Sredinju je ulogu imao Rim kao najvee i najvanije urbano sredite, kojemu su bila podreena administrativna sjedita provincija i velika urbana sredita na Apeninskom poluotoku. Posebnu su ulogu imali gradovi koji su od poetka 3. st. pr. Kr. osnivani radi naseljavanja stanovnitva s Apeninskoga poluotoka (tzv. Latina) u druge dijelove rimske drave, a koje se oznaavalo terminom colonia. Niega je ranga bio municipium, koji je postojao u dva oblika: municipij prvoga (viega) reda (naseljen rimskim graanima) i municipij drugoga (niega) reda (naseljen starosjediteljskim stanovnitvom). Budui da se rimska prostorna ekspanzija zasnivala na vojnoj nadmoi, gotovo u svim su provincijama bili ustrojeni vojni logori (castra). esto se dogaalo da oni tijekom vremena prerastu u gradove, a pojedini su se gradovi, koji su nastali na taj nain, odrali do danas. Najgua je mrea vojnih logora bila razvijena u rubnim provincijama o kojima je ovisila sigurnost cijeloga imperija, kao to su Britannia (u kojoj dananji gradovi koji su se razvili iz castra nose sufiks chester), Moesia i posebno Dacia (Vresk, 2002a.). Prilikom podizanja vojnih logora primjenjivan je isti plan kao i kod gradova, pri emu jo uvijek ostaje otvoreno pitanje je li rimski grad izrastao iz koncepta vojnoga logora ili je vojni logor koncipiran na temelju grada (Mili, 1994.). Rimski je grad imao vanu ulogu u prostoru, ponajprije za naselja u okolici. O tome govori velika koncentracija naselja ruralnoga tipa u blizini gradova, pogotovo onih koji su bili vei, a koja su oznaavana raznim nazivima pagus (selo), vicus (zaselak), castellum (utvrda gradinskoga tipa) ili villa rustica (agrarni posjed). Stanovnitvo je okolnih naselja bilo pod
21

jurisdikcijom glavnoga gradskoga sredita te je grad imao pravo provoditi poreznu politiku, fiskalnu politiku, novaenje, a imao je i druge nadlenosti nad njima. Stanovnitvo okolnih naselja nosilo je ime upravo po tom glavnom gradskom sreditu (Sui, 2003.). Sama je izgradnja rimskoga grada i njegovo odravanje bilo vrlo skupo te se nije moglo postii bez pomoi centralne vlasti. Usto, tijela gradske uprave imala su ulogu instrumenta u provedbi centralizirane fiskalne politike. Iako su gradovi imali vlastite prihode, utemeljene na pravu uvoenja stalnih ili privremenih taksa, oni ipak nisu bili dostatni. Uz njih, glavni su izvor prihoda bile razliite zakupnine i najamnine, kao to su porezi na dravno zemljite, kojim je grad upravljao u ime drave, zakupi za eksploataciju uma i panjaka, koritenje terma, koritenje zemljita u nekropolama, najmovi za upotrebu javnih prostora, takse za koritenje vodovoda i ostalo. Luki su gradovi bili u malo povoljnijem poloaju zbog mogunosti ubiranja lukih pristojba. Manjak u gradskoj blagajni pokrivala je centralna vlast, kao i darovi bogatih pojedinaca koji su na taj nain izraavali svoje tenje za funkcijom gradskih magistrata (Sui, 2003.). Upravo ovisnost gradova o centralnoj vlasti objanjava zbog ega je veina rimskih gradova ula u krizu istovremeno kada je zapoelo uruavanje unutarnjega politikoga ustroja rimske drave. To je ujedno i razlog zbog ega se glavnina djelomino ili potpuno poruenih gradova tijekom kasnoga staroga vijeka nije uspjela obnoviti. Razdoblje kasne antike obiljeeno je sve dubljim periodinim krizama Rimskoga Carstva, koje su bile nagovjetaj degeneracije unutarnjega drutveno-politikoga sustava. Tijekom prve velike krize (od 235.-284.) rimska se drava gotovo posve uruila uslijed graanskoga rata, gospodarske krize i epidemije kuge. Na te su se dogaaje nadovezale invazije barbarskih naroda (Alemana, Gota, Karpijaca i Vandala) usmjerene prema zapadnim dijelovima Carstva, u porjeju Rajne i Dunava, te prodorima Sasanida u istone dijelove. Turbulentni su dogaaji uzrokovali geografsku dezintegraciju rimske drave uslijed odcjepljenja pojedinih provincija koje su se udruile u zasebne dravne tvorevine. Tako su se tri zapadne provincije (Britannia, Gallia, Hispania) odvojile i proglasile osnutak Galskoga Carstva (260.-274.), dok su se tri jugoistone provincije (Syria, Palaestina, Aegyptus) izdvojile u Palmirsko Carstvo (260.-273.). Iako je Rimsko Carstvo do 274. putem brojnih vojnih pohoda uspjelo ponovno ujediniti dravu i poraziti vanjske neprijatelje, tek e Dioklecijanov dolazak na prijestolje (284.) oznaiti zavretak prve velike krize. Njezine su posljedice bile najizraenije u gospodarskom sustavu, a bile su vidljive u zamiranju trgovine i pojavi inflacije. Sve se to iznimno negativno odrazilo na gradove koji su poeli gubiti

22

stanovnitvo, ukljuujui i prijestolnicu Rim, iz koje se znatan dio stanovnitva poeo iseljavati prema ruralnim krajevima u potrazi za sigurnou. Velika je kriza u 3. stoljeu ostavile neizbrisive tragove za rimske gradove i urbanu mreu. Naime, upravo od tada poinje obnavljanje fortifikacijskih sustava u gradovima, bez obzira na to koliko su bili udaljeni od dravnih granica. Sve slabija komunikacija i trgovaka razmjena izmeu pojedinih dijelova Carstva, simbolino izraeni kroz zatvaranje gradova unutar zidina, bili su pokazatelj postupnoga cijepanja rimske drave u manje prostorne i politike jedinice. Taj e proces biti ubrzan na prijelazu iz staroga u srednji vijek, kada na europskom tlu nastaje velik broj novih politikih tvorevina. Gospodarski je sustav rimske drave bio usko povezan s politikim, a poivao je na parazitskoj ekonomiji zasnovanoj na stalnim osvajanjima, pljaki provincija i koncentraciji bogatstva na Apeninskom poluotoku, politikoj jezgri rimske drave. S druge strane, nisu poticane inovacije u proizvodnji, kao ni njighova primjena u raznim granama gospodarstva. Upravo zbog toga se veina poruenih rimskih gradova nije mogla obnoviti poslije razaranja i po uspostavi novih politikih odnosa u Europi. Rimska se urbana mrea najbolje ouvala na sredozemnoj obali i u onim dijelovima Europe u kojima je proces romanizacija najvie uzeo maha. Kao primjer moe posluiti dananja Francuska u kojoj od 44 upravna sredita koja su ustrojili stari Rimljani, danas njih ak 26 ima funkciju departmanskih sredita, sedam ima funkciju manjih upravnih centara, a sedam ih postoji u obliku velikih naselja ruralnoga tipa (Vresk, 2002a.). Sama se veliina rimskih gradova znatno razlikovala od jednoga do drugoga dijela rimske drave. Usporedba izmeu Galije i Britanije, dviju susjednih provincija razdvojenih samo uskim Doverskim vratima (Pas de Calais), potvruje te spoznaje. Naime, najvea su gradska sredita u Galiji dosezala 35 000 stanovnika, dva puta vie od onih u Britaniji (Vresk, 2002a.). To pokazuje kako je urbana mrea bila usko povezana s razinom gospodarskoga razvoja, stupnjem uvrenosti rimske vlasti i razvojem procesa romanizacije. Dinamini je razvoj grada u rimskoj dravi, pogotovo tijekom prvih stoljea Carstva, odredio njihovu populacijsku ekspanziju, uslijed ega se, neposredno uz same gradske bedeme, poinje oblikovati novi element predgrae (suburbium). Budui da je rimska drava u tom razdoblju bila na vrhuncu svoje moi, doputen je razvoj takvih naselja na prostoru koji se obino ostavljao neizgraen radi lake obrane u sluaju napada i/ili opsade. Na dananjem su hrvatskom podruju Rimljani takoer ustrojili urbanu mreu. U primorskom su se podruju uglavnom oslanjali na ve postojeu mreu ilirskih naselja urbanoga tipa, preoblikujui njihovu prostornu strukturu i dodatno im pojaavi razvojnu dinamiku:
23

Parentium (Pore), Pola (Pula), Albon (Labin), Tarsatica (Trsat, danas dio Rijeke), Senia (Senj), Curicum (Krk), Crexa (Cres), Apsorus (Osor), Arba (Rab), Aenona (Nin), Iader (Zadar), Scardona (Skradin), Salona (Solin), Narona (Vid u delti Neretve). Svoj su razvoj nastavili i gradovi koje su na jadranskoj obali osnovali stari Grci. Najgua je urbana mrea postojala u podruju omeenom rijekama Raom na sjeveru i Krkom na jugu, koje je od 185. do 297. bilo izdvojeno u zasebnu provinciju pod nazivom Liburnia. Unutar toga prostora najvea je koncentracija gradova bila u Ravnim kotarima, dolini Krke i na kvarnerskim otocima. Slijedi prostor izmeu Krke i Neretve koji je bio slabije urbaniziran, a glavnina je gradova bila koncentrirana u podruju izmeu Krke i Cetine, u kojem je bila smjetena i Salona, najvaniji i najvei rimski grad na hrvatskom tlu. Na krajnjem je jugu bila Narona kao sekundarno sredite. Istra je bila razmjerno slabo urbanizirana: prevladavala su seoska i manja urbana naselja, dok su samo Parentium i Pola bili gradovi u pravom smislu rijei. Najslabija je koncentracija rimskih gradova bila na podruju juno od Neretve, gdje su glavnu ulogu imali centri koje su osnovali stari Grci, kao to je Epidaurum (Sui, 2003.). Rimski gradovi u peripanonsko-panonskom dijelu dananje Hrvatske takoer su uglavnom nastali na temeljima ve postojeih ilirskih, ilirsko-keltskih ili panonskih naselja koje su Rimljani prethodno razorili. O tome najbolje govori sluaj ilirsko-keltskoga naselja Segestica, koje su Rimljani unitili te na njegovu mjestu podigli najvee gradsko sredite pod nazivom Siscia (dananji Sisak). Ostala su gradska sredita u peripanonskom podruju bila Iovia (Ludbreg), Aquae Iasae (Varadinske Toplice), Andautonija (itarjevo, u neposrednoj blizini dananjega Zagreba) i Aquae Balissae (Daruvar). U panonskom su dijelu dananje Hrvatske najvea gradska sredita bila na krajnjem istoku, u neposrednoj blizini strateki vitalne utvrene granice (limes) na Dunavu: Mursa (Osijek), Teutoburgium (Dalj), Cornacum (Sotin) i Cuccium (Ilok). Vano je znaenje imao i plovni savski rijeni put na kojem je podignuta Marsonia (Slavonski Brod), dok je Cibalae (Vinkovci) nastala na stjecitu triju prometnih pravaca: posavskoga, podravskoga i podunavskoga. Prostorna je struktura rimskoga grada bila vrlo slina miletskomu tipu starogrkoga grada. Razlozi su bili ponajprije u praktinosti primjene jednostavne pravokutne mree ulica prilikom izgradnje gradova u uvjetima stalnih prostornih osvajanja i kolonizacije. U skladu s mreom ulica, u kojoj su se one sjekle pod pravim kutom, bio je i izgled grada u obliku pravilna etverokuta. Takav su plan grada stari Rimljani najvjerojatnije preuzeli od Etruana, ija se civilizacija razvila upravo u sredinjem dijelu Apeninskoga poluotoka malo prije osnutka rimske drave.

24

Sama je izgradnja grada poinjala podizanjem fortifikacijskoga sustava u obliku kamenih zidina. S vanjske se strane zidina nije smjelo nita graditi zbog lakega nadzora okolnoga prostora u sluaju napada. Prostor neposredno uz unutarnji dio zidina takoer se ostavljao neizgraen, a sluio je za lake i bre prebacivanje vojnih trupa s jedne strane grada na drugi u sluaju opsade. U samim su gradskim zidinama, na svakoj stranici etverokuta, bila oblikovana gradska vrata koja su vodila na svaku od etiriju glavnih strana svijeta. Iz tih ulaznih toaka u grad vodile su dvije glavne ulice, od kojih je ona koja se pruala od sjevera prema jugu nosila naziv cardo, dok je druga u smjeru istok zapad bila nazivana decumanus. U vojnim je logorima (castra) primijenjena ista mrea ulica s tim to je cardo (koji je nosio naziv via principalis) imao vei znaaj od decumanusa (za koji se koristilo ime via praetoria). Sve su ostale ulice unutar grada bile usporedne s njima. Pojedine su ulice, ponajprije one u sredinjim dijelovima grada, zbog vane trgovake uloge, bile natkrivene kolonadama i arkadama. U sredinjem se dijelu grada, iako ne uvijek u samom geometrijskom sreditu, na mjestu krianja dviju glavnih ulica, nalazio forum veliki gradski trg (u vojnim se logorima na sjecitu dviju glavnih ulica nalazio praetorium sjedite vojne uprave). Njegova je uloga bila iznimno vana jer je sluio kao svakodnevno okupljalite graana, glavna gradska trnica, mjesto na kojem su se objavljivale vane politike odluke te mjesto odravanja razliitih natjecanja, pa ak i javnih suenja. Usto, na forumu su se nalazile i reprezentativne graevine vjerske i politike vlasti: hramovi, vijenice, sudnice i ostale. Prostorna je integracija vjerskih i politikih institucija unutar grada simbolino pokazivala strukturu rimskoga drutva u kojem je vladar ujedno bio i vjerski poglavar. U glavnini su rimskih gradova gradske ulice bile poploane, a postojali su i vodovodni i kanalizacijski sustavi. O visokom standardu ivota u rimskim gradovima dodatno svjedoe i drugi objekti kao to su javna kupalita i nunici, kazalita, arene, trkalita, vjebaonice, knjinice, cirkusi i specijalizirane trgovine robom (Vresk, 2002a). Veina je tih graevina poela propadati tijekom kasne antike, kada je Rimsko Carstvo prihvatilo kranstvo kao slubenu religiju jer su bile u suprotnosti s kranskim uenjem. Odrale su se jedino pojedine vjerske graevine (hramovi i bazilike) koje su bile preoblikovane u kranske crkve (Mumford, 1988.). Javnim se povrinama u rimskom gradu posveivala posebna pozornost, pogotovo u kasnijoj razvojnoj fazi. Usto to su bile opremljene pojedinim komunalnim sadrajima, esto su bile natkrivene trijemovima i ukraene slavolucima i brojnim kipovima. Stambeni su objekti unutar grada bili usko povezani s klasnom strukturom rimskoga drutva. Bogatije je graanstvo ivjelo u obiteljskim kuama (domus) u obliku raskonih prizemnica s unutarnjim dvoritem, dok su za siromanije slojeve bile podizane manje stambene zgrade u obliku
25

pravilnih etverokutnih blokova (insulae). Na vrhuncu razvoja rimske drave biljeen je sve vei priljev stanovnitva u gradove, posebice u znaajnije urbane centre. Zbog toga je dolo do njihove prenapuenosti i pada ivotnoga standarda, a odgovor na opu nestaica stanova bio je gradnja viekatnica, najvie u siromanim etvrtima. Stanovi u njima nisu bili diferencirani nisu se razlikovali s obzirom na namjenu, a nisu postojale ni zasebne prostorije sa sanitarijama (Mili, 1994.).

26

RAZVOJ ANTIKOGA GRADA U AZIJI I EGIPTU

Azijski je prostor tijekom antike takoer biljeio dinamian urbani razvoj u razliitim dijelovima kontinenta. U ve postojeim jezgrama urbanizacije, koje su se oblikovale tijekom pretpovijesti, nastavljen je razvoj urbanih mrea koje su se irile zajedno sa irenjem pojedinih dravnih organizacija. Pritom e u antikom razdoblju znatni dijelovi azijskoga kontinenta biti pod utjecajem civilizacija koje su se razvijale na susjednom europskom tlu, to se odrazilo i na razvoj gradova. Specifinosti urbanoga razvoja Za razliku od antike Europe, u kojoj se tijekom antike urbana mrea iri iz jedinstvene jezgre prema rubnim dijelovima kontinenta, u Aziji arita urbanoga razvoja nisu tvorila geografski kontinuiranu cjelinu. Uzroke treba traiti u tadanjoj politikoj rascjepkanosti toga povrinski najveega kontinenta na svijetu te golemim udaljenostima koje su postojale meu velikim i monim dravama. Glavne su jezgre urbanoga razvoja ostale na podruju jugozapadne (Mezopotamija, azijsko Sredozemlje), june (Indija) i istone Azije (Kina). Znaajniji urbani razvoj tijekom antike zabiljeiti e prostor perzijske drave, utjecaji koje su se, tijekom razdoblja drutvenoga i gospodarskoga napretka i prostornoga irenja, osjeali u susjednim zapadnim podrujima kontinenta, pa ak i na europskom tlu. S druge strane, antiko je razdoblje obiljeeno i prvim europskim utjecajima na razvoj azijskih gradova. Ono to je zajedniko svim azijskim civilizacijama tijekom toga razdoblja je slinost u politikom ustroju. Naime, na elu pojedinih drava bio je apsolutni vladar, koji je imao politiku i vjersku vlast, a esto mu je pripisivano i (polu)boansko podrijetlo ili je poistovjeivan sa samim boanstvom. Takav je vladar despotskoga tipa propisivao zakone koji su vrijedili za cijelu dravu na kojoj se prostirala njegova vlast, a glavni mu je oslonac u provedbi tih zakona bila aristokracija, vojska, sveenstvo i birokratski sustav. Prema tomu, iz samoga je politikoga ustroja vidljivo kako su azijske drave bile neizmjerno daleko od starogrke vladavine naroda (dmokratia) ili starorimskoga poimanja drave kao javne stvari (res publica) o ijoj je dobrobiti bilo mogue i poeljno raspravljati. Posebnosti politikoga sustava azijskih drava odrazile su se i na urbani razvoj. Gradovi i urbane mree bili su dio dobro osmiljenoga planskoga pristupa i centraliziranoga upravljanja, a glavna su urbana sredita ponajprije imala politike, vjerske i vojne funkcije, uz nezaobilaznu istaknutu

27

trgovaku i obrtniku komponentu. Takva je uloga grada u prostoru ostavila traga u njegovu planu (mrei ulica), kao i u samoj prostornoj strukturi. U prvim je jezgrama politikoga i urbanoga razvoja u jugozapadnoj Aziji, oblikovanim tijekom pretpovijesto u Mezopotamiji i sredozemnom podruju, zadran razvojni kontinuitet u antikom razdoblju. Urbani se razvoj odvijao unutar etiriju geografski izdvojenih podruja: Mezopotamije, Sredozemlja, Perzije i Male Azije.

Mezopotamija, Perzija i Mala Azija Mezopotamija poetkom antike doivljava postupnu promjenu autarkinih gospodarskih sustava oblikovanih u gradovima-dravama u porjeju Eufrata i Tigrisa. Glavnu je crtu tim promjenama dao snaan razvoj trgovine, koja uz poljoprivredu postaje drugi vaan oslonac razvoja. Trgovaka je razmjena poivala na posrednikoj ulozi mezopotamskih gradova izmeu Perzije i Indije na istoku s civilizacijama koje se tijekom antike oblikuju na Sredozemlju (stara Grka, rimska drava, Egipat, Fenikija i dr.). Razvoj sve jae poljoprivrede uvjetovao je potrebu za izgradnjom sloenih hidromelioracijskih sustava, kanala za navodnjavanje, mree cestovnih prometnica, kao i ureenje rijenih plovnih putova. Budui da su takvi zahvati zahtijevali suradnju i ukljuivanje svih resursa kojim su raspolagali prvi gradovi-drave, postupno dolazi do njihovoga ujedinjenja u prostorno vee politikodravne zajednice. Meutim, ak i nakon njihova ujedinjenja, zadrana su postojea suparnitva (o emu najbolje govori situacija u sumeranskoj dravi), koja e biti slomljeni tek s pojavom monih vladara sa irokim ovlastima. Mezopotamski gradovi u antikom razdoblju biljee sve vei priljev stanovnitva, to se nadalje odrazilo na razvoj njihovih funkcija, pa i na samu mreu ulica. Najveu su razvojnu dinamiku zabiljeila sumersko-akadska sredita Mari, Aur, Tello, Ur, Uruk, Laga, Nipur, Ki, Kafaga, Mari i Enuna. vrste su trgovake veze, koje su mezopotamski gradovi odravali s Indijom i azijskim Sredozemljem, rezultirale prijenosom kulturnih utjecaja u gradnji gradova, to je dobro vidljivo kod pojedinih gradova u dolini Inda (kao to su Harappa i Mohenjo Daro) i na sredozemnoj obali (Ugarit), pa ak i na zapadu (Anatolija). Od 18. do 7. st. pr. Kr. kljuno je mjesto u mezopotamskom urbanom sustavu pripadalo Babilonu kao politikoj prijestolnici i jednom od najsjajnijih gradskih sredita u antici. Uspon asirske drave u 13. st. pr. Kr. potaknuo je razvoj novoga urbanoga sustava u kojem su naroito snaan razvoj doivjeli stari gradovi Aur, Tell Halaf, Niniva, Hadtu i Nimrud uz gradnju nove prijestolnice Dur arukin u 8. st. pr. Kr. (dananji Khorsabad u Iraku). O kljunoj ulozi religije u asirskom drutvu i s njom usko povezanoga vladajuega sloja, jasno govore arheoloki nalazi raskonih palaa monumentalnih dimenzija i
28

zigurata hramova u obliku terasastih piramida, koji su zauzimali izrazito velike povrine u asirskim gradovima (Mili, 1994.). Razvojni kontinuitet asirskih gradova preuzet e perzijska drava koja se tijekom 2. tisuljea pr. Kr. poinje oblikovati u junom dijelu Iranske visoravni. U 6. st. pr. Kr. pod vlast Perzijanaca potpala je cijela Mezopotamija, Anatolija, azijsko Sredozemlje i Egipat. Stoga se na tom velikom prostoru poinje oblikovati jedinstveni urbani sustav koji se oslanjao na ve postojeu mreu gradova. Glavna su sredita bila smjetena na Iranskoj visoravni, a uz prijestolnicu Perzepolis, posebice su se isticali Ekbatana, Pasargad i Suza (Mili, 1994.). U krajnjem je sjeverozapadnom dijelu azijskoga kontinenta ulogu jezgre urbanoga razvoja tijekom antike imala Mala Azija. U unutarnjem su se dijelu toga velikoga poluotoka razvile prve vane civilizacije ve tijekom prapovijesti, a glavna su naselja (atalhyk, Hacilar, Mersin, Tarsa) tijekom antike postala vana gradska sredita. Tijekom 2. tisuljea pr. Kr. u tom je dijelu azijskoga Sredozemlja dolo do uspona hetitskoga kraljevstva, koje se vrlo brzo poelo iriti prema jugoistoku, na podruje susjedne Sirije. Glavna su gradska sredita hetitske drave, uz ve spomenutu Tarsu, bili Kane, Zindjerli, Hatua, Karkemi, Malatya i Alep. Oni su podizani na povienu terenu, bili su opasani zidinama s krunim rasporedom ulica, a bili su smjeteni u unutarnjem dijelu Male Azije, u podruju razvijene metalurgije i trgovine metalima (Mili, 1994.).

Azijsko Sredozemlje Za razliku od susjednoga plodnoga prostora Mezopotamije na istoku i doline Nila na jugu, u kojima su se rano razvile potamske civilizacije, sredozemno primorje azijskoga kontinenta odlikuje se posve drugaijim prirodnim obiljejima. Naime, rije je o prostoru preteno krkoga i polupustinjskoga reljefa s vrlo malim koliinama obradivoga tla. Upravo su se zbog toga prve jezgre naseljenosti oblikovale u geografski izdvojenim i nepovezanim podrujima, a one nisu nikada dosegnule ustrojstvo i snagu potamskih kultura. Ipak, postoje dva razloga zbog ega su susjedne mezopotamske civilizacije, kao i egipatska, nastojale usmjeriti svoju prostornu ekspanziju prema sredozemnomu pojasu. Prvi je razlog u velikom rudnom bogatstvu kojim se odlikuje taj dio svijeta, a najveu vanost imaju razni metali. Umijee koritenja i kovanja metala najranije se razvilo upravo u tom dijelu svijeta, zbog ega je on vrlo brzo postao privlaan susjednim velikim silama. S druge je strane potrebno istaknuti iznimno znaajan prometno-geografski poloaj budui da je sredozemna obalna fasada bila mjesto zavretka trgovakih putova koji su vodili preko Mezopotamije sve do june Azije. Ona je ujedno bila i mjesto s kojega se mogao ostvariti dodir s velikim civilizacijama koje su
29

se tijekom antike razvile na europskom tlu starogrke i starorimske. Zbog toga je azijsko Sredozemlje ve tijekom antike postalo trgovaki najvaniji dio svijeta i sredite interkontinentske trgovine visokoga razvojnoga stupnja. Zahvaljujui posrednikoj ulozi, u tom su se dijelu Azije razvile vane civilizacije u junom (Palestina, Fenikija) i sjevernom dijelu (Sirija, Mala Azija) (Mili, 1994.). U junom se dijelu Sredozemlja ve tijekom pretpovijesti poinju razvijati prva naselja koja su u antikom razdoblju poela prerastati u gradove. Pod vodstvom semitskih naroda Feniana i Hebreja odvijao se proces politikoga ujedinjenja toga etniki raznolikoga prostora. Iako je Palestina ve u to doba oskudijevala prirodnim resursima, zahvaljujui poznavanju naprednih tehnika obrade metala, u njoj se razvija metalurgija na temelju uvoza sirovina nunih za proizvodnju. Glavna urbana sredita toga doba bili su Jeruzalem (politiko i vjersko sredite), Jerihon, Megiddo i Samarija. S druge strane, fenika je civilizacija bila izrazito trgovaka te je bila usmjerena na trgovaku razmjenu sa svim dijelovima Sredozemlja, a feniki su brodovi zalazili i u Atlantski ocean sve do obala Britanskoga otoja na sjeveru i afrikoga Sredozemlja na jugu. Za razliku od tadanje palestinske civilizacije, feniku je obiljeavala i kolonizacija u druge dijelove Sredozemlja, u kojima su prethodno osnovali trgovake emporije. Specifinost je fenike civilizacije bila i u tome to se ona nije razvila u okviru jedinstvene dravne organizacije nego je cijelo vrijeme svoga postojanja bila rascjepkana unutar samostalnih gradova-drava. Ta injenica dodatno govori o snazi i znaaju gradova u fenikom drutvu. Glavna su gradska sredita bile luke Sidon, Tir, Ras-amra (Ugarit), Hama i Byblos. Fenike su kolonije zapravo bile trgovake (luke) ispostave, a osnivane su na strateki vanim pomorskim tokama od zapadnoga (Gades na Pirinejskom poluotoku, Nora na Sardiniji, Tanger na sjevernoafrikoj obali) do sredinjega Sredozemlja (Tharros na Siciliji, Kartaga i Utica u sjevernoj Africi). Postupno su osnivane nove kolonije, od kojih su posebnu vanost imale one na Siciliji (Panormos, Solunt, Segesta) i sjevernoj Africi (Leptis Magna), razvoj kojih su nastavili stari Rimljani (Mili, 1994.). U krajnjem sjeveroistonom rubu susjednoga afrikoga kontinenta, na samom dodiru s Azijom, tijekom pretpovijesti poela se razvijati egipatska drava koja e u antici prerasti u jednu od najmonijih svjetskih sila. Postanak i razvoj egipatske drave u uskoj zoni plodne doline Nila, usjeene u pustinjskom podruju, odredila je geografsku koncentraciju gradova u dolini te najdulje afrike rijeke. Prostrane su pustinje onemoguavale znaajniji dodir Egipana i drugih naroda na afrikom kontinentu, to je nadalje odredilo njihovo jae povezivanje s azijskim narodima i kulturama. Zbog toga su i rubni dijelovi azijskoga kontinenta (poluotok Sinaj, Palestina) povremeno bili uklopljeni u egipatsku dravu, koja je
30

takoer s vremena na vrijeme bila uklapana u susjedne azijske drave. Budui da je agrarno gospodarstvo ovisilo o redovitim izlijevanjima Nila iz svoga korita, u samim se zaetcima egipatske civilizacije pojavila potreba za hidroregulacijskim zahvatima. Oni su mogli biti provedeni iskljuivo u uvjetima mobilizacije velikoga broja ljudi, to je nadalje odredilo potrebu za ustrojavanjem sloenije drutvene organizacije i oblikovanjem prvih dravnih tvorevina. Geografska odvojenost doline Nila od susjednih civilizacija odredila je izgled egipatskoga grada koji u pravilu nije imao fortifikacijske sustave te je bio otvoren prema agrarnoj okolici. Jedini su izuzetak bili gradovi na junim granicama kraljevstva, koji su bili opasani zidinama te su, zajedno s tamonjim sustavom vojnih utvrda, tvorili obrambeni sustav prema ratnikim narodima koji su ivjeli uz june granice Egipta. Urbani sustav u egipatskoj se dravi razvijao u okviru drutveno-politike organizacije u kojoj je glavnu ulogu imao faraon, apsolutni vladar poistovjeivan sa samim boanstvom. U antikom je razdoblju dolo do privremenoga prebacivanja urbane i politike jezgre iz Gornjega u Donji Egipat i to u samu deltu Nila, u kojoj se podie Memfis kao prijestolnica. Ostala su sredita bili Teba, Akhetaton, Hierakompolis, Tinis i Sais, a njihov je znaaj u urbanom sustavu bio usko povezan s vladajuom dinastijom. Upravo ta injenica najbolje govori o ulozi faraona i vladajuih drutvenih slojeva u razvoju egipatskoga grada (Mili, 1994.). Tijekom antike jugozapadna je Azija, zajedno s egipatskom dravom na susjednom afrikom kontinentu, potpala pod snaan utjecaj starogrke drave. Od 332. pr. Kr. taj dio azijskoga kontinenta postaje dio starogrke drave, od 30. pr. Kr. vlast preuzima Rimsko Carstvo. Nakon osvajanja Aleksandra Makedonskoga i prodora helenistikih utjecaja sve do june Azije, oblikovana je drava Seleukida u koju je bila ukljuena gotovo cijela jugozapadna Azija. Unutar njezinih granica ustrojen je novi urbani sustav na temelju izgradnje novih i rekonstrukcije postojeih gradova. Glavnu su ulogu u novoj mrei gradova imali Laodicea, Palmira, Damask, Alep, Antiohija, Gerasa, Heliopolis i Bostra (u tadanjoj Siriji) te DuraEuropos, Seleukia, Apamea i Taksilia (u Mezopotamiji). U Egiptu se pod grkom upravom osnivaju nova gradska sredita Aleksandrija i Filadelfija. Aleksandrija je postala najvee sredite zapadnoga svijeta. Nagli je razvoj staroegipatskih gradova u helenistikom razdoblju bio potaknut sve veim priljevom stanovnitva zbog ega su najvea sredita brojala preko 500 000 stanovnika, dok je Aleksandrija u 3. st. pr. Kr. vjerojatno dosegnula brojku od jednoga milijuna.Usto, gradovi su proirili svoje funkcije budui da su, uz ve postojeu trgovaku i proizvodnu funkciju, sve vie jaale kulturna, znanstvena i prosvjetna (Mili, 1994.). Razvoj postojee urbane mree nastaviti e rimska drava koja je isti promijenila dajui poseban poticaj primorskim sreditima i trgovakim gradovima u unutranjosti.
31

Juna Azija Oko 1500. pr. Kr. poinje zastoj i postupno propadanje visokorazvijenih gradova u dolini Inda (Mohenjo-Daro, Harappa, Lothal, Yhugar, Canhu-Daro) te postupno prebacivanje teita urbanoga razvoja. Uzrok se nalazi u prodorima arijevskih plemena u sjeverozapadne dijelove Indijskoga potkontinenta. Tijekom antike indijska civilizacija dolazi u dodir s civilizacijama iz drugih dijelova svijeta ponajprije s helenistikom (oko 400. pr. Kr.). Teita urbanoga razvoja u meuvremenu su se preselila u nizinu Gangesa i na poluotok Dekan. Sa irenjem kraljevstava irila se i urbana mrea, a s promjenom vladajue dinastije u pravilu je mijenjana i prijestolnica. Istona Azija Teite urbanoga razvoja u istonoj je Aziji ostalo na podruju Kine. Tijekom antike u okviru kineske civilizacije iskristalizirala se predodba o gradu kao dijelu kozmikoga reda, to je odredilo njegovu geometrijsku pravilnost i poloaj unutar drutvene organizacije. Takav je pogled na grad vidljiv iz samoga naina gradnje grada: prvo su podizane zidine i vanjski opkopi, a zatim se popunjavao unutarnji prostor. Od gradskih su vrata vodile dvije glavne ulice. Unutar pravokutne mree ulica posebno su se isticale carske i aristokratske palae, koje su od ostatka grada bile odvojene dodatnim zidinama i opkopima ili nasipima te su na taj nain tvorile svojevrsni grad u gradu, tj. unutarnji grad, ponekad nazivan i zabranjeni grad. U antikom se razdoblju teite urbanoga razvoja poelo pomicati iz jezgre, u podruju rijeke Huang, prema zapadu. Razvoj gradova pomogla je sve izraenija stabilizacija naseljenosti, na lesnim zaravnima u porjeju rijeke Wei, kao i jaanje administrativnoga ustroja kineske drave. Takav se drutveni razvoj pozitivno odrazio na oblikovanje urbane mree i dominantan poloaj grada u drutvu. Politika rascjepkanost i nastanak vie manjih drava na kineskom prostoru od 8. do 5. st. pr. Kr., pozitivno su se odrazili na urbanu mreu. U antikom je razdoblju najvanije razdoblje dinastije Chin (221. - 206. pr. Kr.), kada je razbijen feudalni partikularizam i uspostavljena jaka sredinja vlast. Dravni je teritorij podijeljen na 36 administrativnih jedinica, koje su dalje podijeljene na kotare (hsien). Na taj je nain oblikovana mrea gradskih sredita koja je ostala osnova kineske urbane mree tijekom sljedeih dvaju tisuljea. Pritom je kljunu ulogu imalo 800 - 900 gradova koji su bili kotarska sredita, a urbana je mrea sustavno dopunjavana podizanjem novih gradova, ponajprije u pokrajini Sichuan i juno od rijeke Yangtze. Do sredine 3. st. Kina osvaja podruja sjeverno od Velikoga zida i na zapadu te je na osvojenom podruju provodila
32

sustavnu kolonizaciju uz izgradnju novih gradskih sredita. Teite urbanoga razvoja tijekom antikoga razdoblja ostalo je u dolinama velikih rijeka, a posebice su vane bile Yangtze i Changjiang, dok su glavne prijestolnice bile Luoyang (Loyang) i Nanjing (Nanking). Gradovi su u kineskoj civilizaciji podizani na zaravnjenom terenu. Glavni su graevinski materijali bili suena zemlja, cigle i drvo, a kamen se vrlo rijetko upotrebljavao. Upravo je zbog toga gradske graevine bilo potrebno redovito odravati i obnavljati, o emu se brinula politika vlast. O kljunoj ulozi grada u kineskom drutvu govori i injenica kako je u 6. st. pr. Kr. rije kuo u kineskom jeziku istovremeno znaila i glavni grad i drava. S druge strane, rije cheng oznaavala je grad i zid i po tom se zakljuuje kako su upravo same zidine bile jedan od najvanijih elemenata u prostornoj strukturi grada. Gradske su zidine bile izraivane od stvrdnutoga mulja te su bile pokrivene ciglama ili kamenim ploama. Gradovi su u okviru kineske drave planski graeni, a prvo su podizane zidine pravokutnoga oblika, kojima se dalje prilagoavala unutarnja struktura grada. Zidine su bile visoke od dva do ak 15 m, a na gradskim su se vratima, kojih je bilo etiri, kao i na rubovima zidina isticale obrambene kule. Od gradskih su vrata vodile dvije glavne, ujedno i najire, gradske ulice, koje su povezivale gradska vrata smjetena jedna nasuprot drugih. Budui da su kineski gradovi imali vanu politiku i religijsku ulogu, na sredinjem su se gradskom trgu podizale reprezentativne upravne i vjerske graevine: zgrada upravitelja (magistrata), razni hramovi, policijska i vatrogasna postaja, vojarne, kole i knjinica. U neposrednoj su blizini glavnoga trga svoje kue podizali pripadnici viih drutvenih slojeva. Gradski je trg takoer imao i ulogu glavne trnice. Stanina je struktura grada bila odreena postojanjem izdvojenih unutarnjih dijelova grada. Osnova je bila zaokruena stambena jedinica pod nazivom li ili fang. Ona je bila ograena zidom, a sastojala se od oko 100 domainstava, od kojih je svako takoer bilo ograeno zidom.

33

RAZVOJ SREDNJOVJEKOVNOGA GRADA U KRANSKOJ EUROPI

Prijelaz iz antike u srednji vijek oznaava poetak nove etape u razvoju gradova i urbanih sustava na europskom kontinentu. Poetak srednjega vijeka odreuju brojne promjene koje su se dogodile: od gospodarskih, politikih i drutvenih sve do etnikih i vjerskih. Budui da je grad bio sastavni dio politiko-drutvenoga i gospodarskoga sustava, sve su te promjene ostavile dubokoga traga na gradove i urbane mree. Nikada u povijesti Europe nije zabiljeen tako otar prijelaz iz jednoga sustava u drugi, a gradovi mogu posluiti kao najbolji pokazatelj te korjenite promjene europskoga drutva. Drutveno-politika i gospodarska struktura europskoga drutva Poetak srednjega vijeka predstavlja i promjenu u drutvenim odnosima uslijed promjena u gospodarskoj strukturi europskoga drutva. Oblikovano je izrazito agrarno drutvo utemeljeno na zemljinom posjedu kao glavnom izvoru bogatstva. S novim su gospodarskim poretkom uspostavljeni i novi drutveni odnosi s kljunom ulogom vlastele (feudalaca), kao vladajuega sloja, te njima podlonih poljoprivrednika (kmetova) koji obrauju feudalne poljoprivredne posjede. Novana je ekonomija uglavnom bila zamrla, a novac je ustupio mjesto izravnoj razmjeni proizvoda (trampi), to je dalo teak udarac trgovini i trgovakoj klasi. Zamiranje trgovine negativno se odrazilo i na obrt, tj. proizvodno zanatstvo kao drugi vaan stup gradskoga gospodarstva. Budui da novi vladajui sloj (feudalna vlastela) nije ivio u gradovima nego u utvrdama (zamkovima) koje su podizane u agrarnom prostoru, izgubili su se, uz gospodarske, i politiki poticaji za razvoj gradova. Nije bilo ni demografskih poticaja za razvoj gradova zato to je veina stanovnitva bila okupljena u seoskim naseljima, u skladu s prevladavajuim agrarnim tipom gospodarstva. Zbog svega toga grad se poetkom srednjega vijeka naao na rubu drutvene, politike i gospodarske organizacije novooblikovanoga feudalnoga drutva (Vresk, 2002.). Jedna od novina u drutvenoj strukturi srednjovjekovnoga europskoga drutva je izraziti istaknuti znaaj i uloga kranstva koje je tijekom kasne antike postalo slubena i jedina religija Rimskoga Carstva. Svi su se novopridoli narodi ve poetkom srednjega vijeka pokrstili i uklopili u kransku crkvenu organizaciju. Crkva je tijekom srednjega vijeka bila prisutna u svim oblicima drutvenoga ivota, a budui da je bila jedina univerzalna organizacija na politiki rascjepkanom kontinentu, u njezinim se rukama nalazila velika politika i gospodarska mo.

34

Ponovni uspon gradova Nakon opega gospodarskoga, drutvenoga i kulturnoga nazadovanja na poetku srednjega vijeka, koje je bilo popraeno procesima politikoga razjedinjavanja i rascjepkanosti, od 8. do 10. stoljea zapoinje proces postupnoga politikoga ujedinjavanja. Na europskom se tlu organiziraju i vre ustrojavaju nove drave, koje zapoinju i prostorna irenja, smanjujui tako politiku rascjepkanost europskoga kontinenta. Uvoenjem feudalnih drutvenih odnosa, svi lanovi drutva dobivaju svoje mjesto unutar njega, a vladajui slojevi, putem vojne slube, preuzimaju odgovornost zatite svojih podanika i samih drava u kojima ive. Sa stabilizacijom naseljenosti i demografskim napretkom, koji su bili usko povezani sa stabilizacijom politikih prilika, od 10. st. zapoinje jai razvoj poljoprivrede kao kljune gospodarske grane. Radi poveanja poljoprivredne proizvodnje, zapoelo je proirivanje poljoprivrednih povrina, kao i primjena raznih inovacija (kao to je npr. uvoenje tropoljnoga sustava obrade zemlje). Zahvaljujui tomu, dolo je pojave znaajnijih poljoprivrednih vikova koji postaju predmet trgovine, ime zapoinje ponovno oivljavanje trgovake djelatnosti i razvoj trgovake klase. Kao najpogodnija mjesta trgovinske razmjene odabrani su gradovi (ili vea naselja ruralnoga tipa koja se ubrzo preoblikuju u gradove) budui da su upravo u njima bili okupljeni trgovci. Osim kao mjesta trgovinske razmjene, gradovi postaju i sredita proizvodnje, zahvaljujui djelatnosti obrtnika usmjerenih na izradu raznih proizvoda nunih za poljoprivrednu proizvodnju, ratovanje i svakodnevnu uporabu svih slojeva stanovnitva. Razvoju trgovine i obrta dodatan je poticaj dala ponovna introdukcija robno-novane privrede na koju prelaze gotovo sve europske drave tijekom razvijenoga srednjega vijeka. Prema tomu, ponovni je razvoj i uspon gradova, koji je bio najizrazitiji u razdoblju od 11. do 14. st., bio usko povezan s razvojem funkcija, ponajprije trgovake i proizvodne uslijed ega se iz redova trgovaca i obrtnika poinje oblikovati graanstvo kao nova drutvena klasa (Vresk, 2002.). Uz ve postojee gradove, koji su zadrali razvojni kontinuitet iz antike, tijekom razvijenoga srednjega vijeka osniva se velik broj novih gradova, a procesi nukleacije odvijali su se oko vlastelinskih zamaka i samostana kao novih jezgara urbanoga razvoja, dok su istovremeno pojedini gradovi nastali kao biskupska sredita. Zamak (burg) postaje najvanija jezgra srednjovjekovnoga urbanoga razvoja u kranskoj Europi. Pod tim se pojmom podrazumijeva utvreni dvorac koji su podizali pripadnici vlastelinskih (feudalnih) slojeva u agrarnom prostoru. Sa sve veom politikom rascjepkanou i politikim razjedinjavanjem srednjovjekovnih drava, do ega dolazi uslijed slabljenja centralne (kraljevske) vlasti, zamak postaje sredite politike, sudske, gospodarske i
35

vojne vlasti lokalnih feudalaca. Najvie je zamaka podignuto od 10. do 13. st., kada je proces feudalnoga partikularizma bio na vrhuncu, to je rezultiralo pojavom poznatom pod nazivom feudalna anarhija. Osim visokoga plemstva, zamkove su tijekom razvijenoga srednjega vijeka podizali i pripadnici niega plemstva, pa ak i vitezovi. Upravo je zamak u tom razdoblju postao jezgra srednjovjekovnoga grada. Naime, neposredno uz sam zamak, koji se radi lake obrane obino podizao na povienom terenu, poinju se razvijati podgraa kao naselja trgovaca i obrtnika. Budui da se u njihovim rukama nalazilo znatno bogatstvo, podgraa su esto bila predmet pljaka uobiajenih u to doba velike nesigurnosti. Zbog toga se podgraa ubrzo poinju opasavati zidinama u obliku palisada ili masivnih kamenih fortifikacijskih sustava. Zbog sve veega priljeva stanovnitva, podgraa su biljeila visoku razvojnu dinamiku pa u kratkom razdoblju svojim znaajem i veliinom nadmauju vlastelinski zamak. U pojedinim se germanskim zemljama neki od gradova nastalih na opisani nain mogu prepoznati po karakteristinom sufiksu -burg (-bourg). Kao primjer se mogu navesti pojedini gradovi u Njemakoj (Duisburg, Hamburg, Flensburg, Magdeburg, Regensburg), Austriji (Salzburg), vicarskoj (Fribourg), Nizozemskoj (Tilburg) i Luksemburgu (Luxembourg). S druge strane, u Francuskoj se za zamak koristio izraz chteau, a sauvan je kao prefiks u nazivu pojedinih gradova (Chteauroux, Chteau-Thierry, Chtellerault i dr.). Druga je jezgra srednjovjekovnoga grada bio samostan. Uslijed osnivanja raznih crkvenih redova, broj samostana se tijekom srednjega vijeka stalno poveavao. U skladu sa svojom svrhom, samostani su se podizali u agrarnim prostorima izvan gradskih i seoskih naselja. Budui da je pismenost poetkom srednjega vijeka bila najvie rairena meu sveenstvom, samostani su postali mjesta prikupljanja znanja te sredita iz kojih su dolazile razne tehnikotehnoloke inovacije u poljoprivredi i izradi raznih proizvoda (knjiga, liturgijskih predmeta, raznih proizvoda za ukraavanje crkvenih interijera). Tenja redovnika da iskoriste vrijeme koje im je bilo na raspolaganju za uenje, kontemplaciju i molitvu, potaknula je primjenu brojnih izuma mehanikih naprava koje su olakavale manufakturnu proizvodnju, a koje je uglavnom pokretala vodena energija (Mumford, 1988.). Tako su samostani preuzeli ulogu rasadnika znanja i njegove praktine primjene. Zbog toga se u blizini samostana, unutar ruralnih naselja, esto okupljalo lokalno stanovnitvo (slobodni seljaci, obrtnici, sitni trgovci, nadniari) koje se od redovnika uilo tehnikama obrade zemlje i proizvodnje pojedinih prehrambenih proizvoda (vino, sir i dr.). Kao primjer gradova nastalih iz samostana mogu se navesti Auxerre, Be, Liege, St. Gallen i Trier. Samo se oblikovanje samostanskih gradova uglavnom odvijalo spontano, iako je u nekim sluajevima bilo usmjeravano, pa ak i planirano u skladu s interesima samostana (Mili, 1995.).
36

Trei su tip urbanih sredita u srednjovjekovnoj Europi bili biskupski gradovi za koje se koristio latinski izraz civitas. Rije je o rimskim gradovima koji su zadrali razvojni kontinuitet ili o onima koji su nastali na njihovim temeljima (u Italiji je od 87 biskupskih gradova njih 70 imalo antiku tradiciju). Stavljanjem biskupskih sredita u antike gradove crkva je i simbolino isticala svoj kontinuitet iz antikoga doba. Biskupski su gradovi ponajprije bili potroaka sredita, a ne proizvodno-trgovaka, pa zato tijekom srednjega vijeka uglavnom nisu biljeili jau razvojnu dinamiku. Izuzetak su ona biskupska sredita u kojima je dolo do znatnije koncentracije trgovaca i obrtnika. Razvojem gradova u srednjovjekovnom se drutvu pojavilo graanstvo kao nova drutvena klasa, kojoj poloaj nije bio jasno odreen unutar petrificirane i nefleksibilne organizacije feudalnoga drutva. Taj je novi drutveni sloj samostalno upravljao gradovima, fiziki odvojenim od okolnoga prostora uz pomo jakih fortifikacijskih sustava, pa je na taj nain liavao feudalce ili sveenstvo politikih ingerencija nad zemljitem na kojem je grad podignut, a koji je do tada bio u njihovu vlasnitvu. Zbog toga vlastela i naroito sveenstvo nisu blagonaklono gledali na razvoj gradova te su ga nastojali ograniiti na razne naine, ukljuujui i primjenu sile. Ipak, s vremenom su vlastelini dopustili razvoj gradova i to zbog ekonomske koristi koju su imali od naplaivanja raznih poreza na zemljite, koritenja prometnica, prirodnih resursa i sl. Sa sve dinaminijim razvojem obrta i trgovine u gradovima, rasli su i prihodi koje su vlastelini ubirali od njih u obliku raznih poreza i davanja. Budui da su oni ponekad bili ak i vei od prihoda koje je vlastela ubirala s vlastitih zemljinih posjeda, razumljivo je zbog ega su vlastelini ipak doputali razvoj postojeih i osnivanje novih gradova na svojim posjedima. S druge strane, nasuprot ambivalentnomu stavu vlastelinskoga sloja, crkveni su krugovi imali izrazitije negativno dranje prema procesu urbanizacije i to zato to su sa svojih zemljinih posjeda ubirali sasvim dovoljne prihode, pa su bili manje voljni odrei se zemljita na kojem su podizani gradovi, kao i politike vlasti nad tim podrujem (Mumford, 1988.). Ipak, budui da je grad i dalje bio na rubu drutvene organizacije, a udjel gradskoga stanovnitva je i nadalje bio zanemarivo nizak, urbani razvoj nije znaajnije zabrinjavao ni vlastelu ni crkvene krugove, kao dvije najmonije drutvene skupine na tlu kranske Europi tijekom srednjega vijeka. Razvoj urbane mree Srednjovjekovna se urbana mrea na tlu kranske Europe razvijala u skladu s politikim i drutveno-gospodarskim okolnostima. Propadanje i demografsko nazadovanje pojedinih gradova, ukljuujui i sam Rim, koje je poelo tijekom kasne antike, nastavljeno je poetkom
37

srednjega vijeka. Invazije novih naroda bile su popraene kataklizmikim dogaajima, a najupeatljiviji od njih bilo je razaranje gradova. Naime, novopridoli narodi nisu imali urbanu kulturu i nisu razumjeli vrijednosti urbane civilizacije i zato su tijekom pljakakih pohoda razarali gradska naselja. Budui da su upravo gradovi bili glavna meta invazija barbarskih naroda, znatan je dio stanovnitva poeo naputati gradove radi svoje sigurnosti. Dodatan su udar gradskomu stanovnitvu dale i sve ee epidemije, ponajprije smrtonosne kuge, koje su najvie pogodile gradove jer su se zarazne bolesti lake i bre prenosile u uvjetima velike koncentracije stanovnitva. Meutim, kljuan je uzrok propadanju gradova bio u unutarnjem uruavanju rimske dravne organizacije budui da nisu postojali ni resursi ni drutveno-politiki sustav potrebni za obnavljanje poruenih gradova. U najteem su poloaju bili gradovi u kontinentskom dijelu Europe, pogotovo oni uz istone granice rimske drave koji nisu obnavljani te su vrlo brzo propali. Vie nije postojala jaka sredinja vlast koja bi mogla obnoviti zaputene prometnice, odravati plovnost rijeka ili popraviti nune infrastrukturne objekte (kao to su bili akvadukti kojima je dovoena pitka voda u grad). S druge strane, najvei se dio gradova na sredozemnoj obali uspio odrati, iako su pritom doivjeli znatan populacijski pad. Uzroke treba traiti u odravanju trgovinskih putova s drugim dijelovima Sredozemlja, kao i u znatno boljim uvjetima obrane od invazija. Zbog svega je urbana mrea poetkom ranoga srednjega vijeka doivjela znaajno suavanje. Padom Zapadnoga Rimskoga Carstva 476. g., potpuno se raspada rimska urbana mrea i to zato to se na njegovu podruju osnivaju nove drave manje povrine. Uspostavljeni su novi odnosi u rascjepkanoj urbanoj mrei Zapadnoga Rimskoga Carstva u skladu s novim politikim okolnostima. Sjedita su novoosnovanih drava bila upravo u nekadanjim rimskim gradovima, ali se politika vlast esto preseljavala iz jednoga grada u drugi. Zahvaljujui toj injenici, prijestolnice su dobile znaajan razvojni poticaj: Toulouse, Barcelona, Mrida, Toleda (u dravi Vizigota), Tournai, Soissons, Pariz (u Franakom Carstvu), Lyon (u dravi Burgunda), Ravenna (u dravi Istonih Gota), Pavia, Monza (u Langobardskoj Dravi) (Vresk, 2002.). Proces politikoga usitnjavanja kranske Europe nastavljen je tijekom razvijenoga srednjega vijeka unutar samih drava i to uslijed jaanja feudalnoga partikularizma. Upravo je nepostojanje jake centralne vlasti onemoguavalo proces integracije urbanih sustava na dravnoj razini, kao i jai razvoj pojedinih gradova koji su trebali preuzeti ulogu glavnih sredita. Najbolje razvijenu urbanu mreu tijekom ranoga srednjega vijeka imao je Bizant u kojem je postojala jaa centralna vlast u odnosu na druge europske drave. Konstantinopol, bizantska prijestolnica, sve do zavretka razvijenoga srednjega vijeka, bio je najvei europski grad, dosegnuvi broj od 300 000 stanovnika. Osim
38

Bizanta, bolje razvijene urbane mree postojale su na prostoru dananje Italije (posebice u sjevernim i junim dijelovima) te u tadanjemu Franakom Carstvu (dananja Francuska i zapadna Njemaka). Upravo e Pariz, glavno francusko sredite, krajem razvijenoga srednjega vijeka preuzeti ulogu najveega europskoga grada s oko 230 000 stanovnika (1300.) te oko 275 000 (1400.). Nasuprot procesu deurbanizacije tijekom ranoga srednjega vijeka, razvijeni je srednji vijek (11.-14. st.) razdoblje procvata gradova uslijed jaanja ekonomske osnove. Tijekom tih triju stoljea osnovan je najvei broj gradova u srednjovjekovnoj Europi. Gradove su obino zajedniki osnivali trgovci i obrtnici i to zato to su unutar gradskih zidina mogli ostvarivati razne municipalne slobode, od kojih su posebno vane mogunost kreiranja samostalne gospodarske politike i mogunost samouprave. U istom su razdoblju crkvene vlasti ustrojile hijerarhijski ralanjenu mreu nadbiskupskih, biskupskih i upnih sredita. Ipak, budui da nisu imali dovoljnu gospodarsku snagu, samo su se pojedina biskupska sredita s izrazitom trgovakom funkcijom, kao to su Kln, Strasbourg, Basel, Augsburg (u njemakoj dravi) te Lyon, Toulouse i Limoges (u Francuskoj) uspjela jae razviti tijekom srednjega vijeka i prerasti u vee gradove. Najjae je urbanizirani dio srednjovjekovne kranske Europe bio prostor sjeverne i srednje Italije s teitem na lukim gradovima (Venecija, Genova, Pisa) u kojima su bili kljuevi iznimno profitabilne meunarodne pomorske trgovine. Zahvaljujui tomu, talijanski gradovi doivljavaju naglo prostorno i demografsko irenje, a u njima se podiu raskone reprezentativne graevine. Tipian je primjer Venecija koja je, uz Milano, u 14. st. dosegnula broj od 150 000 stanovnika. Velika je gustoa gradskih naselja bila i na podruju june Njemake, a urbane su se mree iz toga podruja poela iriti prema istoku kontinenta uslijed kolonizacije Nijemaca istono od rijeke Labe (od 13. st.) i du obala Sjevernoga i Baltikoga mora. Za razvoj i napredak gradova u tom dijelu Europe veliku su ulogu imala udruenja gradova, preko kojih se odvijala poslovna i obrambena suradnja, kao to su Hanseatska liga (osnovana u 13. st.), Rajnski savez gradova (1254.), vapski savez (1376.), Alzaki savez (1379.) i ostali. O ubrzanoj dinamici urbanizacije na podruju dananje Njemake najbolje govori podatak kako se broj gradova udvostruio u rasponu od nepuna dva stoljea (s pedesetak gradova u 11. st. na stotinu krajem 13. st.). U Belgiji i Nizozemskoj proces urbanizacije najvie je bio zahvatio zapadne pokrajine (Flandrija, Holandija), u kojima se razvijaju gradovi na osnovi manufakture tekstila i trgovine.

39

Glavno je sredite bio Bruges (dosegnuvi brojku od 35 000 stanovnika), a sekundarna su sredita bili Gand i Ypres. S druge su strane, romanizirani Normani, nakon dolaska na englesko prijestolje, inicirali jaanje procesa urbanizacije, a osnovan je i veliki broj novih gradova na podruju Engleske (Liverpool, Portsmouth, Salisbury) i Walesa. Ipak, sve do kraja srednjega vijeka Britanski je otok bio vrlo slabo urbaniziran, a od ukupno 80 gradova u 14. st. samo je njih polovica brojila preko 1 000 stanovnika (London, kao najvee sredite, dosegnuo je brojku od oko 35 000 stanovnika) (Mili, 1995.). Na podruju dananje Hrvatske dogodili su se jednaki procesi u urbanom razvoju kao i u najveem dijelu europskoga kontinenta koji je bio u sklopu Rimskoga Carstva. Pritom je bitno istaknuti kako je na hrvatskom podruju, bez obzira na naglaen proces deurbanizacije, odran kontinuitet urbanoga razvoja iskljuivo u primorju. Ve tijekom kasne antike popustio je limes na Dunavu pred naletima Huna, Gepida i Istonih Gota, koji u svojim pljakakoruilakim pohodima, usmjerenim prema Apeninskomu poluotoku, razaraju gradove u panonskom dijelu Hrvatske. Ve je u prvom naletu 378. stradala Mursa, najvei grad na dananjem hrvatskom tlu, u neposrednoj blizini utvrene granice na Dunavu, te ujedno velika vojna baza. Ubrzo su razorena i druga velika gradska sredita (Cibalae, Siscia) kao i brojna druga manja naselja. Budui da oslabljena rimska sredinja vlast nije mogla pruiti sigurnost graanima u tom dijelu Carstva, uslijedile su masovne migracije stanovnitva prema sigurnijim podrujima u primorju i posebice prema Apeninskom poluotoku. U vrijeme dolaska avarsko-slavenskoga plemenskoga saveza na tlo dananje Hrvatske, gradovi u panonskom bazenu ve su bili opustoeni, a urbana je civilizacija u tom podruju bila zamrla. Tijekom te druge faze Velike seobe naroda razoreni su Salona i Narona, dva najvea gradska sredita u primorju, kao i pojedini manji gradovi (Epidaurum), ime je bespovratno prekinut proces njihova urbanoga razvoja. Gradovi koji su preivjeli invazije svedeni su na populacijski male zajednice romanskoga stanovnitva, zatvorenoga unutar snanih gradskih zidina. Upravo su moni fortifikacijski sustavi u fizikom i drutvenom pogledu odvajali primorske gradove od nesigurnosti vanjskoga svijeta. Odravanje kontinuiteta pojedinih jadranskih gradova (Pore, Pula, Rijeka, Osor, Rab, Nin, Zadar, Trogir) u velikoj je mjeri plod vladavine Bizanta u podruju jadranskoga bazena tijekom ranoga srednjega vijeka. Pod bizantskom su zatitom provedeni opseni radovi na ojaavanju gradskih zidina i ureenju cjelokupnih fortifikacijskih sustava. O presudnoj vanosti sigurnosti za tadanje gradsko stanovnitvo najbolje govore primjeri gradova Salone i Epidauruma, koje razorene naputa stanovnitvo i osniva nove gradove (Split i Dubrovnik) u neposrednoj blizini starih. Smjetaj
40

Splita unutar jakih zidina prazne Dioklecijanove palae te Dubrovnika na strmoj hridi Laus (dananji zapadni dio stare gradske jezgre) najbolje govore u prilog tomu. Jadranski su gradovi u hrvatskom primorju doivjeli i promjene u prostornoj strukturi, to je vidljivo u nepravilnoj mrei ulica, nastaloj na pravilnom rasteru rimskoga ortogonalnoga plana. Ulice se suavaju, primjenjuje se gusta izgradnja uz nadasve racionalno koritenje gradskoga zemljita. Sredinje je mjesto sakralnih graevina u prostornoj strukturi jadranskih gradova pokazivalo vanu ulogu Crkve u njihovu odravanju kao biskupskih sredita. Nakon prekida kontinuiteta urbanoga razvoja, uvrivanjem feudalnoga sustava tijekom razvijenoga srednjega vijeka, ponovo se pojavljuju gradska naselja u Panonskom bazenu. Pritom se ona, za razliku od antikoga razdoblja, kada su uglavnom graena u ravniarskim podrujima uz rijene obale, podiu na uzvienjima u prigorjima. Naime, osim zbog obrambenih razloga, prigorja su obilovala zemljitem potrebnim za razvoj tradicijske seljake polikulture, to je omoguilo jai razvoj tamonjih seoskih naselja i njihovu preobrazbu u gradska naselja. Jai razvoj poljoprivrede takoer je pruao mogunost trgovanja u veim naseljima, kao to su Zagreb i Varadin, koja se postupno problikuju u vea i znaajnija gradska sredita. Taj je proces bio ubrzan nakon dobivanja kraljeve potpore za razvoj (poetkom 13. st.) te oblikovanjem graanskoga sloja u kojem su znatnu ulogu imali obrtnici i trgovci doseljeni iz njemakih i talijanskih zemalja. Upravo je 13. st. razdoblje osnivanja velikoga broja novih gradova u panonsko-peripanonskom dijelu Hrvatske, a kao primjer se mogu navesti Vukovar, Virovitica, akovo, Petrinja, Samobor, Krievci, Koprivnica i Jastrebarsko (Mili, 1995.).

Prostorna struktura srednjovjekovnoga europskoga grada Srednjovjekovni grad, oblikovan na tlu kranske Europe, odlikuje se sloenom prostornom strukturom. Uzroke treba traiti u spontanom razvoju tijekom viestoljetnoga razdoblja specifinih drutveno-politikih i gospodarskih okolnosti koje su gradu odredile rubni poloaj unutar drutvene strukture. Takoer treba uzeti u obzir znatne razlike u stupnju gospodarskoga razvoja meu pojedinim dijelovima kranske Europe, koje su odredile osjetne razlike u urbanom razvoju. Ipak, u prostornoj se strukturi srednjovjekovnoga grada mogu opaziti pojedini elementi koji su zajedniki svim europskim srednjovjekovnim gradovima. Na prvom je mjestu potrebno istaknuti kako srednjovjekovni grad karakterizira nepravilna mrea ulica, to je ponajprije posljedica njegova spontana razvoja. Osim toga, nepravilnu su mreu ulica odredila fiziografska obiljeja gradskoga zemljita i gradski fortifikacijski sustavi. Naime, prilikom razvoja gradska se mrea ulica u pravilu prilagoavala povienu terenu na kojem je grad podizan i to radi lake obrane. Takoer se prilagoavala i
41

fortifikacijskim sustavima koji su tijekom vremena stalno ureivani, obnavljani i poboljavani. Fortifikacijski (obrambeni) sustavi jedan su od najvanijih elemenata srednjovjekovnoga grada te ujedno simbol i jamac njegove slobode, sigurnosti i napretka. Oni su oznaavali prostor do kojega se pruala politika vlast grada i fiziki su odvajali grad od okolnoga prostora. Unutar njih, u zatienim okrujima, razvijao se novi oblik drutvenoga, kulturnoga i gospodarskoga ivota, pa su stoga oni imali i vrlo vanu psiholoku dimenziju. Zbog toga ne zauuju veliki napori i ulaganje novca i rada u ureenje to boljega obrambenoga sustava. Specifinost je obrambenoga sustava njegova asimetrinost i prilagoavanje konfiguraciji terena. Najbolji su oblik fortifikacija predstavljale gradske zidine podignute od kamena (stoga nije neobino to su prikazivane na grbovima mnogih srednjovjekovnih gradova) koje su od 10. st. poele zamjenjivati dotadanje drvene zidine (palisade). Njihova debljina i visina nije bila ista u svim dijelovima, nego su na najosjetljivijim mjestima bile znatno deblje, pojaane obrambenim kulama. U zidinama su se isticala gradska vrata, a veina je gradova imala samo jedna vrata i to radi lake obrane u sluaju napada. Tijekom noi gradska su se vrata zakljuavala, a o osiguranju se brinula posebno ustrojena gradska straa. S vanjske se strane zidina pruao obrambeni kanal ispunjen vodom, a ponekad i zemljani nasipi preko kojih je tijekom dana sputan most koji je vodio prema gradskim vratima. Zamak (burg) je bio u sreditu veine srednjovjekovnih gradova te je ujedno predstavljao njihovu jezgru. Postojali su razliiti zamkovi: kraljevski, grofovski, kneevski, viteki, ak i samostanski, a ponegdje su ak i katedrale bile smjetene unutar njega. Zamak je obino podizan na povienu terenu radi lake obrane, a imao je i zaseban fortifikacijski sustav. On je ujedno bio i sredite politike, sudske i ekonomske vlasti u podruju u kojem je podignut, a u njemu se esto njegovala umjetnost i kultura. Katedrala je bila najznaajnija sakralna graevina u srednjovjekovnom gradu, a isticala se svojom visinom, stilom gradnje i poloajem unutar grada. Osim kao mjesto bogosluja, katedrala je u srednjem vijeku imala i ulogu mjesta drutvenoga ivota budui da su se u njoj graani svakodnevno sastajali i provodili slobodno vrijeme. Visina, veliina i raskonost katedrale simbolino govori o znaaju i ulozi Crkve u srednjovjekovnom europskom drutvu. Od ostalih su sakralnih objekata vane upne crkve i samostani koji su postojali unutar pojedinih gradskih etvrti. Uz crkve su ureivana groblja koja su tek u razvijenom srednjem vijeku iz higijenskih razloga preseljena izvan gradskih zidina. Razvojem gradske autonomije od 12. st. u prostornoj se strukturi srednjovjekovnoga grada pojavljuju novi elementi. Gradovi koji su imali najvii stupanj samouprave (civitas), koju su
42

esto jamile i povelje slobodnoga kraljevskoga grada, osnivali su gradska vijea, vrhovno tijelo ustrojeno zbog upravljanja gradskom komunom. Za potrebe vijea od 12. st. se podiu gradske vijenice i to u obliku dvokatnih zgrada. U njima su bile ureene slubene prostorije namijenjene sjednicama gradskoga vijea (u prizemlju) te reprezentativna dvorana i sobe (na prvom katu). U kasnijoj se fazi u vijenicama ureuju i podrumi za skladitenje vina i piva, trgovina kojih je bila u rukama gradskih tijela. Zgrade trgovakih i obrtnikih udruenja (cehova, gildi, hanzi) grade se od 14. st., a u njima se trgovalo raznom robom. U pojedinim su gradovima postojale i zasebne graevine u kojima se trgovalo vanom robom, kao to su sol ili itarice. Gradski je trg imao posebnu ulogu i poloaj u prostornoj strukturi grada. Imao je vie uloga: glavne gradske trnice, sastajalita graana, sudnice, mjesta za odravanje javnih skupova, vjerskih obreda, raznih sveanosti i vojnih parada. Ipak, trgovaka je uloga posebice vana. Osim glavnoga gradskoga trga, pojedine su gradske etvrti takoer imale manje trgove s preteno trgovakom namjenom. Gradski je trg obino bio nepravilna oblika, a jedino su srednjovjekovni gradovi nastali na temeljima rimskih gradova, kao i kolonizatorski gradovi iz 13. i 14. st., imali pravilan trg. Glavni je gradski trg bio sredinje mjesto u gradu pa su se zato na njemu podizale reprezentativne graevine: katedrala, gradska vijenica, zgrade trgovakih i obrtnikih udruenja, kao i kue bogatih graana. On je imao i veliko simbolino znaenje jer su se na njemu, ili u njegovoj neposrednoj blizini, nalazile institucije i drutveni slojevi koji su imali glavnu rije u ivotu grada i tadanjem drutvenom poretku. Gradske su ulice bile uske i nepravilna oblika, prilagoene konfiguraciji terena, a ponajprije su bile namijenjene pjeakom prometu. Ulina je mrea bila hijerarhijski ralanjena, a najvei su znaaj imale glavne ulice koje su povezivale glavni gradski trg s gradskim vratima. One su ujedno bile prilagoene i za kolni promet. Gradske se ulice poinju poploavati tek u 12. st., a do kraja 14. st. to je uraeno u veini europskih gradova. Budui da su samo rijetki gradovi imali natkrivenu kanalizacijsku mreu, gradske su ulice bile skriveni izvori zaraze, pa stoga ne zauuju este epidemije (pogotovo kuge) koje su harale gradovima tijekom srednjega vijeka. Srednjovjekovni je grad bio nizak: prevladavale su prizemnice i jednokatne ili dvokatne kue, a tek se krajem srednjega vijeka poinju graditi viekatnice. Isticao se iznimno velikom gustoom izgraenosti s pedeset i vie kua po hektaru. Kue u blizini trga i na glavnim ulicama imale su stambeno-poslovnu namjenu, to je vidljivo i iz samoga smjetaja trgovakih i obrtnikih prostorija ispod trijemova u prizemlju. Kue su imale male prozore, a

43

za zatvaranje su se umjesto stakla koristili prozorski kapci. Naime, proizvodnja stakla poinje tek u 13. st., a sve do 15. st. se koristilo iskljuivo za prozore javnih i sakralnih objekata. Tijekom srednjega vijeka grad je jaao glede razvoja funkcija, to se odrazilo na njegovu prostornu strukturu, odnosno gradnju novih objekata: kola i sveuilita (od 11. st.), bolnica, sirotita i dr. Glavni je graevinski materijal u srednjovjekovnom gradu bilo drvo, a samo su reprezentativne sakralne i javne gradske graevine, te rijetke kue bogatih graana, bile graene od kamena. Uzroci su toga bili velika skupoa kamena kao graevnoga materijala i veliki trokovi njegove obrade. Srednjovjekovni europski gradovi nisu imali rijeen problem vodoopskrbe, nego je u dvoritu svake vee kue bio ureen zaseban bunar. Veina je gradova obino ureivala mjesto na kojem je bio slobodan pristup pitkoj vodi (javna fontana) za graane koji nisu raspolagali zasebnim bunarom. Kada se problem vodoopskrbe povee s dominacijom drva kao glavnoga graevnoga materijala i koritenjem votanih svijea kao glavnoga izvora svjetla u kuama, postaje jasnije zato su u gotovo svim europskim gradovima tijekom srednjega vijeka harali razorni poari. Zbog toga je tijekom razvijenoga srednjeg vijeka u pojedinim gradovima ustrojena posebna gradska sluba koja je tijekom noi nadzirala obvezno gaenje votanica, a uvedene su i otre kazne za prijestupnike. Kako bi se rijeili problemi higijene, pojedini su gradovi uveli propise o zbrinjavanju otpada te su uvedene slube gradskoga lijenika i uvara reda. Iz svega je navedenoga vidljivo kako u srednjovjekovnom gradu nije postojao funkcionalni zoning, tj. nisu bile izdvojene stambene zone od proizvodnih, trgovakih i ostalih, nego je prevladavala stanina struktura. Naime, svaka je gradska etvrt bila na neki nain zasebna zajednica sa svojim trgom, upnom crkvom, grobljem i drugim elementima. U drutvenoj je strukturi kljunu ulogu imala obitelj, a krvno je srodstvo, kao i uspostavljanje i odravanje meuobiteljskih odnosa u obliku kumstava, bilo od ivotne vanosti (Novak, 2005.). Osim po krvnom srodstvu, graani su se udruivali i u razne bratovtine sakralnih ili svjetovnih obiljeja. Tako se poseban znaaj pridavao solidarnosti kojom su se graani meusobno pomagali tijekom ivotnih nedaa.

44

RAZVOJ SREDNJOVJEKOVNOGA GRADA U ORIJENTALNOJ (ISLAMSKOJ) CIVILIZACIJI I OSTALIM DIJELOVIMA SVIJETA

Osim u kranskoj Europi, urbani je razvoj bio dinamian i u drugim dijelovima svijeta, bez obzira na to jesu li oni imali meusobni dodir ili uope nisu znali za postojanje drugih civilizacija. Putem sve brojnijih znanstvenih istraivanja, provoenih pod okriljem razliitih znanstvenih disciplina i uz suradnju znanstvenika iz svih dijelova svijeta, dolazi se do novih spoznaja o razvoju grada i urbane civilizacije u izvaneuropskim prostorima. One govore o brojnim slinostima i posebnostima u postanku, oblikovanju i poloaju grada u odreenim drutvima.

Razvoj grada na Orijentu U geografskom znaenju pojam Orijent obuhvaa podruja jugozapadne i sredinje Azije te sjeverne Afrike. Rije je o dijelu svijeta u kojem je u 7. st. nastao islam kao nova velika religija pa je pripadnost islamskomu kulturnomu krugu jedna od glavnih znaajka Orijenta. Upravo se u tom dijelu svijeta islam poeo najranije iriti te se uspio duboko ukorijeniti u sve dijelove tadanjega drutva i procese, ukljuujui i urbani razvoj. Islamska je civilizacija ponajprije gradska: sam je grad u njoj imao sredinju ulogu i znaaj. Zato ne zauuje to to su tijekom srednjega vijeka najvei gradova na svijetu pripadali upravo Orijentu. Oni su glede funkcija, razvojne dinamike i opremljenosti raznim komunalnim sadrajima znatno nadilazili gradove u drugim dijelovima svijeta tijekom srednjega vijeka. Grad je bio funkcionalno sjedinjen s okolnim podrujem u jedinstvenu cjelinu, a ujedno je imao i ulogu politikoga, drutvenoga, vjerskoga i kulturnoga sredita cijele regije. U gradu su obino ivjeli predstavnici dravne i regionalne vlasti koji su propisivali zakone za cijelo podruje pod njihovom nadlenosti, tako da grad nije raspolagao politikom ili gospodarskom autonomijom u odnosu prema ostalim dijelovima drave. Okupljanje stanovnitva u gradovima pospjeili su i pojedini geografski initelji, od kojih je posebice potrebno istaknuti geografska obiljeja prostora u kojem se oblikovala orijentalna civilizacija. Naime, rije je o podrujima pustinjsko-polupustinjskih obiljeja u kojima se istiu planinski lanci i izdvojena gorja. Aridnost klime omoguavala je razvoj ratarstva iskljuivo u podrujima velikih rijeka, dok je stoarstvo bilo vezano uz planinske prostore. Takva su prirodna obiljeja prostora Orijenta poticala okupljanje stanovnitva u gradovima i razvoj drugih gospodarskih djelatnosti, ponajprije trgovine. Prometnogeografski poloaj
45

orijentalne civilizacije na dodiru azijskoga, afrikoga i europskoga Sredozemlja, omoguio je posredniku ulogu u trgovini izmeu zapadnoga svijeta na jednoj, te indijske i kineske civilizacije na drugoj strani. Stoga je upravo trgovina na velike udaljenosti bila glavni oslonac razvoja i napretka orijentalnih zemalja. Posebno je veliku ulogu u razvoju gradova imao islam kao glavna vjera u tom dijelu svijeta. Naime, jedna je od osnovnih postavka islama pozivanje na zajedniku molitvu vie puta tijekom dana, a to je najlake ostvarivo u gradovima. S druge strane, disperzna je naseljenost bila nepoeljna jer je omoguavala zanemarivanje vjerskih obveza i bila je mogui uzronik vjerskih odstupanja. Pojedini su gradovi, kao to su Marrakech, Oujda, Rabat i Fes, nastali upravo kao vjerska sredita. Osim geografskih, gospodarskih i vjerskih, razvoj orijentalnih gradova poticali su i drugi initelji, od kojih posebice treba izdvojiti politike i vojne. Naime, pojedini su gradovi (Kairo, iraka Samarra, marokanski Meknes) osnovani kao vladarska sjedita. Usto, dravna se uprava brinula i o razvoju mree regionalnih gradskih sredita iz kojih se upravljalo dravnim poslovima. O ulozi vojnih initelja govori injenica kako su pojedini vojni logori s vremenom prerasli u gradove, ponekad ak i velike (iraka Basra, egipatski Fustat, tunianski Kairouan). Razvoj orijentalnoga urbanoga sistema usko je povezan s nastankom i irenjem islama kao nove velike svjetske religije. Stoga sama jezgra orijentalne urbane mree, sa arinom ulogom Meke i Medine, nastaje na Arabijskom poluotoku u 7. st., usporedno s pojavom islama. Iz toga se prostora islam iri u susjedna podruja azijskoga Sredozemlja, Mezopotamije i sjeverne Afrike. Rije je o dijelovima svijeta koji su ve imali razvijene urbane sisteme i dugu urbanu tradiciju, pogotovo Mezopotamija u kojoj su nastali prvi gradovi na svijetu. Zbog toga je mrea gradova bila najgua upravo u tim novoosvojenim dijelovima. Valja istaknuti kako je ve tijekom te prve faze irenja orijentalne urbane mree dolo do promjena u geografskom razmjetaju gradova. Naime, u antikom su razdoblju glavna gradska sredita bila smjetena na obalama Sredozemnoga mora, u skladu s razvijenim pomorskim vezama, te uz velike rijeke i glavne cestovne prometnice. U islamskom se razdoblju nova gradska sredita osnivaju u unutranjosti, na trasama karavanskih putova preko kojih se odvijala glavnina trgovinske razmjene. Daljnjim se osvajanjima orijentalna urbana mrea poela iriti i na pojedine dijelove europskoga kontinenta i to na najvei dio Pirinejskoga poluotoka i jugoistone Europe te manja podruja srednje i istone Europe. Tijekom kratkoga razdoblja jedinstvene islamske drave pod dinastijom Omejida (660.-750.), ulogu glavnoga gradskoga sredita imao je Damask. U prvoj fazi vladavine dinastije Abasida (750.-1258.), glavno je sredite urbane mree prebaeno jo istonije u Bagdad (od 8. do 10. st.), u ijoj je neposrednoj blizini
46

podignuta Samara (836.) kao administrativno sredite. Upravo u tom razdoblju raspada se jedinstvena islamska drava te se izdvajaju pojedini kalifati na Pirinejskom poluotoku, sjevernoj Africi i azijskom Sredozemlju. Politiko cijepanje do tada jedinstvene islamske drave dodatno se pozitivno odrazilo na razvoj urbanih jer se se svaka novoosnovana drava brinula o urbanom razvoju na pripadajuem podruju. Vladajue su dinastije razvile nove velike orijentalne gradske centre, kao to su Crdoba, Fes, Kairo, Istanbul, Isfahan: Glavna je jezgra urbanoga razvoja bila na podruju Mezopotamije i Perzije. Tendencija preseljavanja urbanoga teita prema istoku nastavljena je i nakon 13. st., kada su Mongoli osvojili Bagdad. Sredinju ulogu u orijentalnoj urbanoj mrei preuzima perzijski Isfahan, a urbana se mrea dalje iri prema junoj Aziji (Delhijski sultanat i Carstvo Velikih Mogula). S druge strane, u zapadnom dijelu Orijenta nositelj urbanoga razvoja postaje Osmanlijsko Carstvo sa sreditem u Istanbulu. Dinamini politiki procesi odredili su naglaenu dinamiku u razvoju urbane mree sve do 15. st. Prostorna je struktura orijentalnoga grada bila odreena drutvenim uvjetima u kojima se on oblikovao, s kljunom ulogom islama u drutvenom poretku. Grad se oznaavao arapskim izrazom medina, koji se danas odnosi samo na staru gradsku jezgru u orijentalnom gradu. Bio je opasan zidinama u kojima su se nalazila gradska vrata. Sredinje mjesto u njemu je zauzimala moeja, velika damija koja se sastojala od glavne zgrade, natkrivene kupolom, te minareta. Osim vjerske uloge, moeja je ujedno bila i prosvjetno, pravno i intelektualno sredite. U njezinoj se neposrednoj blizini podizala medresa, uilite na kojem se poduavala religija, islamsko pravo, medicina, matematika i druge znanstvene discipline. U sklopu medresa ponekad su bila ureena i prenoita za hodoasnike. Uz samu se medresu, budui da je bio povezan s njezinim radom, podizao maristan, bolnica u kojoj se praktino izuavala medicina. Istaknuto je mjesto u gradu imala utvrda (kazba) koja se podizala na povienu terenu radi lake obrane. Sastojala se od zidina s kulama, a unutar nje bila je zatiena palaa sultana ili nekoga pripadnika aristokracije. Suk (bazar, arija) je glavna trnica smjetena u neposrednoj blizini moeje. Sastojala se od vie uskih, malih ulica, od kojih su u nekima postojala natkrivena dvorita. Njegova je posebnost bila u tome to je uz trgovaku imao i proizvodnu ulogu jer se roba na istom mjestu i proizvodila i prodavala. Suk je najvie bilo usmjeren na trgovinu na malo, dok su za potrebe trgovine na veliko bili ureeni karavansaraji u rubnim dijelovima grada, neposredno uz gradska vrata. Stokom i poljoprivrednim proizvodima trgovalo se izvan gradskih zidina. Groblja (muslimanska, idovska, kranska) takoer su bila smjetena izvan gradskih zidina, u blizini gradskih vrata. Stanovnitvo je u orijentalnom gradu bilo razmjeteno prema naelu etnike i plemenske pripadnosti (uz
47

naglaen znaaj krvnoga srodstva), bez obzira na klasni status. Svojom su se veliinom i znaajem posebice isticale idovske etvrti. Vrlo je gusta izgradnja rezultirala staninom strukturom grada i bila je u skladu s ulogom obitelji kao osnovne drutvene jedinice ija se privatnost strogo potovala. Zbog toga su kue bile ograene zidovima. Iako je grad imao sredinju ulogu u orijentalnom drutvenom i politikom sustavu , imao je izrazito nepravilnu mreu ulica u kojima je bilo mnogo slijepih ulica (orsokaci). Gradovi su se takoer odlikovali raznim komunalnim institucijama, kao to su hamami (javna kupalita) te sluba uvara javnoga reda (Vresk, 2002a).

Razvoj grada u monsunskoj Aziji Po pojmom monsunske Azije podrazumijevaju se juni, jugoistoni i istoni dijelovi toga povrinski najveega kontinenta. Rije je o prostoru s najveom gustoom stanovnitva na svijetu, a budui da se ve tijekom pretpovijesti odlikovao gustom naseljenou, u njemu su se razvile neke od najstarijih civilizacija na planetu. Prve civilizacije nastaju u podrujima s velikim koliinama plodnoga tla u dolinama i nizinama velikih rijeka, a njihovo je oblikovanje poticala redovita izmjena monsuna. Poseban znaaj ima ljetni monsun koji u te krajeve, s preteno tropskom klimom, donosi velike koliine ivotno potrebnih padalina. Tijekom srednjega vijeka u monsunskoj Aziji proiruju se urbane mree te se dopunjavanju novim gradskim naseljima u okviru novih kraljevstava i kultura. Izrazita je dinamika urbanoga razvoja ponajprije bila rezultat dinaminih politikih procesa obiljeenih stalnim izdizanjima i propadanjima pojedinih drava. Naime, gotovo svako je kraljevstvo podizalo svoju prijestolnicu i mreu gradova radi to boljega funkcioniranja drave. Ponekad je ak i dolazak nove dinastije na vlast unutar iste drave znaio promjenu prijestolnice i promjene u urbanoj mrei. Zato su gradovi doivljavali korjenite promjene u razvojnom kontinuitetu. U junoj je Aziji, koja se poistovjeuje s pojmom Indijskoga potkontinenta, nositelj urbanoga razvoja bila indijska drava, a glavne su urbane jezgre bile Hindustanska nizina i poluotok Dekan. Tijekom srednjega vijeka politiko se teite na Indijskom potkontinentu prebacuje iz zapadnoga u istoni dio Hindustana, tj. iz doline Inda u nizinu rijeke Ganges, te na poluotok Dekan. U skladu s politikim promjenama dolazi i do pomicanja sredita urbanoga razvoja, pa se stoga moe rei kako su politiki impulsi imali najveu vanost u razvoju urbanih sistema. Svako je kraljevstvo, a esto i nova dinastija unutar istoga kraljevstva, razvijalo svoju mreu gradova, unutar koje je istaknuto mjesto pripadalo prijestolnicama. Zbog toga su one ujedno bila i najvea su gradska sredita, a obino su prelazila broj od 100 000 stanovnika. Od njih se posebno mogu izdvojiti Lahore, Katmandu, Delhi, Vijayanagar i Amritsar. Urbana je mrea
48

bila razvijena u unutranjosti, dok na morskim obalama, s izuzetkom nekoliko manjih, uope nije bilo gradskih sredita (Vresk, 2002a). Jugoistona je Azija podruje na dodiru junoga i istonoga dijela azijskoga kontinenta, regionalnih cjelina u kojima su tijekom povijesti glavnu rije imale dvije velike civilizacije: indijska i kineska. Meutim, bez obzira na geografsku blizinu Indije i Kine, jugoistonu Aziju obiljeava znatno kraa povijest urbane civilizacije. Tijekom srednjega vijeka nastavljen je proces urbanizacije, koji su potaknuli kineski i indijski trgovci. Valja istaknuti kako je taj proces bio slabe jaine to je u konanici rezultiralo slabom razvijenou urbanih sustava. Zbog vladajue uloge politikih initelja u urbanom razvoju, prijestolnice su imale kljuni znaaj u prostoru. Takoer su bili bitni i vjerski initelji koji su utjecali na nastanak pojedinih gradova kao duhovnih sredita. Posebnost je urbanih mrea u jugoistonoj Aziji bila velika gustoa gradova u unutranjosti, uglavnom u dolinama velikih rijeka (Irrawaddy, Menam, Mekong, Hong), u skladu s preteno agrarnim tipom ekonomije. Tu su bila smjetena i najvea gradska sredita: Pagan, Pegu, Arakan, Ava, Ayuthia, Bangkok, Sukotai, Angkor, Phnom Penh, Luang Prabang, Hanoi. Na morskim su obalama nastala samo manja gradska sredita s iskljuivo trgovakom ulogom, razvoj kojih su potaknuli indijski, kineski i arapski trgovci. U otonom je dijelu jugoistone Azije najdinaminiji urbani razvoj bio na otocima dananje Indonezije, s teitem na otoku Javi. Zbog geografske rascjepkanosti toga prostora nisu se oblikovale velike dravne tvorevine u okviru kojih bi nastale znaajnije mree gradova. Glavnina je gradskih naselja takoer bila smjetena u unutranjosti, a razvoj prvih gradova na obalama potaknuli su kineski trgovci (Vresk, 2002a). Istona Azija tijekom srednjega vijeka zadrava visoku dinamiku urbanoga razvoja, ponajprije u okviru kineske civilizacije. Sami poetak toga razdoblja obiljeen je drutvenim promjenama i gospodarskim napretkom. U drutvenom je pogledu vano ukidanje robovlasnikoga sustava (476.) i prelazak na feudalni poredak. Gospodarski je razvoj bio obiljeen raznim inovacijama u poljoprivrednoj proizvodnji, to je omoguilo stvaranje poljoprivrednih vikova te jai razvoj trgovine i obrta. Sa irenjem poljoprivrednih povrina, prema jugoistoku i zapadu Kine, iri se i mrea gradova. Teite je urbanoga razvoja i dalje bilo u unutranjosti, a prva gradska sredita na morskim obalama (Juno kinesko more) osnivaju se u 8. st. i to zbog trgovine s Arapima, koji su kinesku robu prevozili sve do Europe. Od kljune je vanosti bila dinastija Ming koja od 14. st. potie razvoj postojeih i osnivanje novih gradova na obali Junoga kineskoga mora s ciljem uspostave redovitih trgovinskih veza s jugoistonom Azijom. Glavna su luka sredita bili Kuangzhou (Canton) i Zhangzhou, dok je ulogu prijestolnice imao Nanjing (Nanking). Drugo je vano arite urbanoga razvoja u
49

istonoj Aziji bila japanska drava u kojoj tek u 8. st. nastaju prvi gradovi (Nara). Bitno je naglasiti presudan utjecaj kineske kulture u oblikovanju prostorne strukture japanskoga grada. Bez obzira na kanjenje u urbanom razvoju, Japan je tijekom 8. st. obiljeio ubrzani proces urbanizacije, tako da je Kyoto (prijestolnica od 794.) s 200 000 stanovnika ubrzo postao jedan od pet najveih gradova na svijetu. S jaanjem feudalnoga sustava jo jae dolaze do izraaja politiki poticaji u razvoju gradova. Naime, veliki feudalci poinju podizati nove gradove koji preuzimaju ulogu mjesnih upravnih sredita. Najvie je feudalnih gradova utvrenoga tipa podignuto od 12. do15. st., a uz politike, imali su i vjersku te gospodarsku ulogu (Vresk, 2002a). Razvoj grada u Africi juno od Sahare Afriku juno od Sahare obiljeava kasniji razvoj gradova koji je bio geografski ogranien na pojedine dijelove toga dijela svijeta. Iako je upravo Afrika juno od Sahare kolijevka modernoga ovjeka, prvi su se oblici sloenih drutvenih organizacija i s njima povezanih dravnih organizacija pojavili kasnije nego u drugim prostorima. Krvna i plemenska pripadnost odrali su svoj znaaj znatno due nego u drugim dijelovima svijeta, a razvoj dravnih tvorevina bio je usko povezan s usponom pojedinih plemena i njihovim nametanjem vlasti drugima. Upravo zbog toga, pojedine su se drave uzdizale i propadale, a zajedno s njima i urbane mree. Stoga u najveem dijelu Afrike juno od Sahare nije odran kontinuitet urbanoga razvoja, nego je razvojni ciklus gradova, ponajprije prijestolnica, prekidan s propau pojedinih drava. Usto, uobiajena je bila i pojava oblikovanja novoga urbanoga sustava s dolaskom nove dinastije na vlast unutar iste drave. Urbani razvoj u Africi juno od Sahare zapoinje na podruju Sahela, stepsko-savanskoga dijela zapadne Afrike, smjetenom izmeu Sahare na sjeveru i gustih tropskih uma na jugu. Taj je prostor pruao najbolje uvjete za naseljavanje i razvoj poljoprivrede zahvaljujui obilju plodnoga tla te izmjeni vlanoga i sunoga razdoblja tijekom godine. Stoga su se tu razvile prve drave, od kojih posebice treba istaknuti Ganu, Mali i Songhai. Slabiji je gospodarski i kulturni razvoj obiljeavao istonu Afriku (uglavnom u podruju velikih jezera) te sredinje i june dijelove kontinenta. Urbani je razvoj u Africi juno od Sahare bio potaknut vanjskim utjecajima, ponajprije djelatnou arapskih trgovaca. Oni su u zapadnu Afriku dolazili iz afrikoga Sredozemlja i to karavanskim putovima preko Sahare, dok su u istonu Afriku dolazili kroz dolinu Nila. S druge strane, arapski su trgovci u istonu Afriku doli i pomorskim putom s Arabijskoga poluotoka. Upravo je zahvaljujui utjecaju Arapa zapoeo razvoj gradova, kako zbog
50

gospodarskih impulsa (trgovina) tako i zbog irenja islama. Tako su tijekom srednjega vijeka oblikovane prve urbane mree u tim dijelovima Afrike. Glavno je mjesto u njima pripalo velikim urbanim sreditima Timbuktu, Gao i Kano (u unutranjosti zapadne Afrike) te gradovima-dravama Mogadishu, Mombasa, Zanzibar i Sofala (na obali istone Afrike). Ostali su dijelovi afrikoga kontinenta juno od Sahare zaostajali u urbanom razvoju. U srednjoj su Africi prednjaila podruja u neposrednom susjedstvu zapadnoafrikih drava, gdje se razvilo nekoliko znaajnijih politikih tvorevina, od kojih posebice treba izdvojiti Kongo s urbanim sreditima Mbanza Kongo i Kinshasa. S druge strane, juni je dio Afrike bio geografski znatno udaljen od dodira s arapskim svijetom i islamskom civilizacijom. Prevlast nomadstva uz slab razvoj trgovine nije pruao uvjete za razvoj gradskih naselja kao sredita trgovake razmjene. Ipak, u tom su prostoru od 12. do 15. st. oblikovana manja gradska naselja, utvrena kamenim zidovima, uglavnom na razvou rijeka Zambezi i Limpopo. Rije je o manjim utvrenim politikim i duhovnim sreditima koja su brojala svega nekoliko tisua stanovnika. Najvee je sredite bio grad Veliki Zimbabwe, koji ni na vrhuncu svoga razvoja nije dosegnuo 20 000 stanovnika. Zbog presudnoga islamskoga utjecaja u procesu urbanizacije, prostorna je struktura gradova u Africi juno od Sahare oblikovana u skladu s orijentalnim kulturnim krugom. U tom je oblikovanju izrazita plemenska podjela grada na pojedine etvrti, kao i primjena suenoga blata u izgradnji kua i zidova (Vresk, 2002a).

Razvoj grada u Latinskoj Americi Pod pojmom Latinske Amerike podrazumijeva se Juna Amerika te dio Sjeverne Amerike juno od Ro Grandea. Rije je o prostoru u kojem se od kraja 15. st. irila kultura romanskih naroda (panjolaca, Portugalaca, Francuza) pristiglih iz Europe. Meutim, davno prije dolaska Europljana u taj dio svijeta, Latinska se Amerika odlikovala visokim stupnjem urbanoga razvoja. U geografskom je pogledu on bio ogranien na Meksiku visoravan, poluotok Yucatn te andske visoravni na kojima su se razvile drave autohtonih naroda. ak i u doba najvee prostorne ekspanzije te su drave obuhvaale svega 5 % podruja Latinske Amerike, dok je najvei dio uglavnom obiljeavala naseljenost nomadskoga i polunomadskoga tipa. Prva gradska naselja nastaju tijekom 1. tisuljea u dolinama i na visoravnima, u podrujima ugodne klime i dobrih uvjeta za razvoj poljoprivrede. Osnivaju se okviru prvih dravnih organizacija, a kljunu su ulogu u njihovom postanku i razvoju imali politiki, vjerski i vojni initelji. Gradovi su imali i iroku gospodarsku osnovu jer su se takoer razvijali i zbog
51

trgovake funkcije, kao i obrta (preraivanje poljoprivrednih proizvoda i ruda, proizvodnja graevinskog materijala). Na Meksikoj su visoravni prvi gradovi oblikovani u dravama autohtonih naroda kao to su Olmeci, Tolteci, Chichimeci, Nahua i Misteci. U skladu s usponom i padom pojedinih naroda i njihovih drava mijenjao se i znaaj pojedinih gradova u tamonjoj urbanoj mrei. Najsjajniji su razvoj doivjeli gradovi u dravi Asteka, s jezgrom na Meksikoj visoravni. S prostornom se ekspanzijom asteke drave urbana mrea iri iz unutranjosti, gdje su glavna sredita bili Zacatenco, Copilco Tlatileo i Teotihuacn, prema obali Meksikoga zaljeva. U skladu s poveanjem dravnoga teritorija, Asteci podiu nove gradove koji preuzimaju ulogu regionalnih sredita. Dva su glavna gradska naselja sve do dolaska Europljana bili prijestolnica Tenochtitln (osnovan 1325.) i Tlatelolco (1327.). Na vrhuncu svoga razvoja vjerojatno su prelazili broj od 150 000 stanovnika te su imali razvijene brojne funkcije. Drava Maya imala je politiku jezgru na Yucatnu, a tijekom vremena proirila se i na susjedna juna podruja Srednjoamerike prevlake. U Junoj su Americi geografski initelji najvie pogodovali naseljavanju klimatski ugodnih priobalnih dolina i andskih visoravni na kojima su se najranije razvila prva naselja. Stoga se u tom podruju razvilo vie razliitih drava pod okriljem razliitih naroda (Huari, Chimu), a nakon njih i velika drava Inka. Inke od 11. do 15. st. sustavno razvijaju mreu gradova na osnovi ve postojee koju je podigao narod Chimu, ija je prijestolnica Chan Chan imao oko 100 000 stanovnika. U skladu s pruanjem nove drave, koja je na vrhuncu razvoja brojila oko 6 milijuna stanovnika te se protezala od dananjega Ekvadora do sredinjega ilea, prijestolnica se preseljava u Cuzco. Istovremeno, dotada glavni gradovi pokorenih drava preuzimaju ulogu regionalnih sredita, a podiu se i novi gradovi. Na taj nain Inke zapravo preoblikuju naslijeene urbane mree te od njih oblikuju jedinstveni urbani sustav prostorno velike drave. Prostorna se struktura gradova autohtonih amerikih naroda podudarala u mnogim elementima, kao to su geometrijski pravilna (pravokutna) mrea ulica s pravilnim glavnim trgom te monumentalnim graevinama. Upravo su na glavnom gradskom trgu bile podignute reprezentativne vjerske i upravne graevine. Fortifikacijski sustavi nisu postojali pa su stoga gradovi bili otvoreni prema okolnomu agrarnomu prostoru. Rubne su dijelova grada zauzimali plodni vrtovi (chinampa) u kojima su se uzgajale razne poljoprivredne kulture. U gradovima nije bilo kolnoga prometa jer ameriki starosjeditelji nisu poznavali kota, dok u mayanskim gradovima nisu postojale ulice u pravom smislu rijei (Vresk, 2002a).

52

RAZVOJ EUROPSKOGA GRADA U RENESANSI I BAROKU

Razdoblje od poetka 15. st. pa sve do kraja 18. st. obiljeeno je velikim promjenama u svim dijelovima europskoga drutva. Promjene su se najvie odrazile na politiku kartu Europe i drugih kontinenata. S izlaskom iz srednjega vijeka, europski gradovi u duhovnom pogledu izlaze iz svojih zidina i otvaraju se integracijskim procesima koji su zahvatili pojedine dijelove Europe te se ujedno otvaraju i prema do tada nepoznatim dijelovima svijeta. Renesansno-barokno razdoblje oznaiti e kraj dotadanjega shvaanja grada kao samostalne komune izdvojene od okolnoga prostora i raanje novoga poimanja grada kao elementa u prostoru koji je funkcionalno sjedinjen s okolicom na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini. Upravo e se takvo poimanje uloge grada odrati sve do dananjih dana. Drutveno-politike promjene tijekom renesansno-baroknoga razdoblja Renesansni je pogled na svijet, nositelji kojega su bili europski gradovi, predstavljao korjenitu promjenu u ovjekovu svjetonazoru. Probueno samopouzdanje i vjera u ovjekove snage i sposobnost preoblikovanja dotadanjih drutvenih odnosa imali su podlogu u sve izraenijoj gospodarskoj snazi gradskih komuna. Europski je kontinent postao ispresijecan brojnim trgovakim putovima preko kojih su gradovi odravali sve jau trgovaku razmjenu. Ona je dalje poticajno djelovala na jaanje obrta i njegovo prerastanje u manufakturnu proizvodnju. Gospodarski je razvoj gradova potaknuo sve izraeniji priljev stanovnitva i s njim povezan populacijski rast. Renesansno poimanje svijeta, na temelju humanistikih postavka, stavlja ovjeka u prvi plan tako da dolazi u sukob s Crkvom kao jedinim duhovnim autoritetom u srednjovjekovnom europskom drutvu. Istaknuti renesansni filozofi, umjetnici i dravnici otvoreno kritiziraju Crkvu i samoga papu te s njima ulaze u otvoreni sukob, ponekad ak i oruani. Gradovi su imali odluujuu ulogu u sukobima izmeu pojedinih kraljeva, a stvaranjem saveza meu gradovima oblikuju se jezgre buduih drava (kao to je npr. vicarska). ak i pojedine gradske komune vode meusobne oruane okraje, bilo samostalno ili uz pomo saveznikih gradova. O moi gradova najbolje govori injenica kako je Apeninskim poluotokom, kolijevkom renesanse i humanizma, vladalo pet gradova-drava (Firenca, Milano, Venecija, Napulj, Rim) koji su nametnuli svoju vlast drugim komunama, pa ak i kneevinama (Mili, 2002.). Crkveni je raskol iz 16. st. oznaio i konaan gubitak prevlasti sveenstva u pojedinim dijelovima Europe. Renesansni su filozofi takoer poeli zastupati ideju o stvaranju velikih politikih organizacija pod okriljem monoga vladara

53

apsolutistikih ovlasti. Upravo su u osobi takvoga vladara oni vidjeli novu drutvenu snagu koja bi se mogla suprotstaviti samovolji vlastelina i sveenstva to je sputavala slobodni razvoj gradova. Na prijelazu iz razvijenoga u kasni srednji vijek, ojaala je kriza feudalnoga politikoga sustava. Sve je izraeniji feudalni partikularizam politika rascjepkanost europskih drava na veliki broj feudalnih posjeda i prerastao je u fazu feudalne anarhije koja je dovodila do sve jaih politikih kriza, pa ak i do unutarnjih sukoba u pojedinim europskim dravama. Naime, jedna je od bitnih znaajka politike strukture feudalnoga sustava bila apsolutna suverenost vlastelina na svojim posjedima. Nju su oni ostvarivali s potpunom politikom, upravnom, sudskom i ekonomskom vlasu nad cjelokupnim stanovnitvom koje je stalno ivjelo na njemu ili se privremeno kretalo preko njega. Iako su feudalci zemljini posjed dobivali od kralja, kao nagradu za vjernost ili sluenje u ratovima, kralj nije raspolagao sredstvima kojima bi bio mogao disciplinirati neposlune vlasteline. Kraljevska vlast u pravilu nije raspolagala ni vojnom silom, nego je ona, u sluaju rata, bila sastavljena od vojnih postrojba koje bi sami feudalci stavili kralju na raspolaganje. Slabost sredinje vlasti vidljiva je i u brojnim nasilnim smjenama na kraljevskim prijestoljima, koje su se provodile ubijanjem kraljeva i postavljanjem novih putem feudalnih urota. Upravo zbog tako slabe uloge sredinje vlasti unutar feudalnoga politikoga sustava, koja je bila ponajprije nominalna, sve je vie jaalo nezadovoljstvo na europskim kraljevskim dvorovima. Feudalni partikularizam, a pogotovo feudalna anarhija, nisu odgovarali ni graanstvu kao novoj drutvenoj klasi koja nije imala jasno mjesto unutar krute drutvene strukture srednjovjekovnoga europskoga drutva. Potpuna vlast koju je vlastelin ostvarivao na svom posjedu obino je bila izgovor za stalno poveavanje sve brojnijih i veih fiskalnih nameta koje su gradovi morali podmiriti. Tako su vlastelini izvlaili sve veu novanu dobit iz gradova te su ostvarivali sve veu dobit iz njihova dinaminoga razvoja tijekom razvijenoga srednjega vijeka. Neprestano porezno optereivanje gradova, kao i osporavanje gradske samouprave, s vremenom je izazivalo sve vee nezadovoljstvo i otpor gradova, tj. graanske klase oblikovane iz redova trgovaca i obrtnika. U takvim je politikim prilikama zapoelo povezivanje kraljevske vlasti s gradovima radi postizanja politikih i ekonomskih ciljeva. Traei zatitu od vlastelinske samovolje, gradovi se okreu prema sredinjoj, kraljevskoj vlasti koja im s izdavanjem povelja slobodnih kraljevskih gradova jami pravo na samostalno odluivanje u upravljanju politikim i gospodarskim ivotom unutar gradskih zidina. U zamjenu za sve slobode koje su dobivali od centralne vlasti, gradovi su kralju davali novac kojim je on opremao stalnu vojsku sastavljenu
54

od profesionalnih vojnika. Na taj je nain kralj raspolagao monim sredstvom prisile putem kojega je uklonio neposlune vlasteline prilikom njihovih sukoba s pojedinim gradovima, do ega je dolazilo zbog pozivanja gradova na politiku i ekonomsku autonomiju, zajamenu kraljevskom poveljom. Upravo je saveznitvom kraljeva i gradova, tijekom kasnoga srednjega vijeka, razbijena feudalna anarhija i uspostavljena je jaka sredinja vlast koja e u baroknom razdoblju prerasti u apsolutistiku. Valja istaknuti kako novooblikovana graanska klasa, ponajprije trgovci kao njezin kljuni initelj, nije pruala otpor sputavanju politike i gospodarske autonomije gradskih komuna. Naime, uspostava centralizirane vlasti omoguavala je jaanje trgovine, kako unutar jedinstvenoga dravnoga podruja tako i s drugim dijelovima Europe i svijeta. Veliko se nacionalno trite pokazalo znatno unosnijim od lokalne trgovine koja se uglavnom odvijala unutar gradskih zidina. Porast znaaja trgovine omoguio je i provoenje politike merkantilizma koju su prihvatile velike europske drave, a to je omoguilo naglo gomilanje bogatstva u njima. Meutim, to je bogatstvo bilo iznimno neravnomjerno raspodijeljeno pa je zbog toga u drutvenoj strukturi potaknut proces ubrzanoga i izrazitoga socijalnoga raslojavanja. Upravo je taj proces bio najoigledniji u gradovima. Promjene u odnosu snaga u feudalnom drutvu odrazile su se i na politiku kartu europskoga kontinenta. Moni je vladar, pod ijom su upravom bile pojedine europske drave, zapoeo provedbu politike stvaranja velikih dravnih tvorevina s centraliziranom politikom vlau. Taj je proces bio najizraeniji tijekom 17. i 18. st., kada se na europskom tlu ustrojavaju prostorno velika kraljevstva: panjolska, Francuska, Engleska, Poljska, Rusija, vedska i Danska. Kraljevska je sredinja vlast provodila svoje odluke putem razgranatoga birokratskoga sustava, uslijed ega se pojavljuje inovnitvo kao novi drutveni sloj nastao iz redova niega plemstva i trgovaca. inovniki je sustav bio nadlean za provoenje zakona koje donosi i proglaava kralj za podruje cijele drave. Na taj je nain centralna vlast ukinula samoupravu gradova te je gradske komune podvrgnula svojoj vlasti. S druge je strane, slamanjem feudalne anarhije, potpuno dokinut i sustav vlastelinskoga oporezivanja trgovine te se na razini cijele drave uvodi jedinstveni porezni sustav.

Gospodarski poticaji urbanoga razvoja Gospodarski napredak u razdoblju od poetka 15. do kraja 18. st. pozitivno se odrazio na razvoj europskih gradova. Budui da je na poetku toga razdoblja poljoprivreda jo uvijek bila glavna djelatnost u kojoj je bilo aktivno oko 90 % stanovnitva, napredak poljoprivredne proizvodnje bio je usko povezan s razvojem cjelokupnoga gospodarstva. On je u prvom redu
55

bio vidljiv u usavravanju orua za obradu zemlje, to je omoguilo blagu deagrarizaciju, odnosno opadanje udjela poljoprivrednog stanovnitva na oko 80 % krajem toga razdoblja. Promjenama u sustavu plodoreda i uvoenjem novih poljoprivrednih kultura dolo je do kvantitativnoga i kvalitativnoga pomaka u europskoj poljoprivredi. Poveanje produktivnosti u poljoprivredi pozitivno se odrazilo na trgovinu poljoprivrednim proizvodima, ponajprije itaricama i vinom. S druge strane, otkrie novih pomorskih putova do Azije, kao i novih kontinenata, dali su golem poticaj trgovini s drugim dijelovima svijeta. Upravo se prekomorskom trgovinom prikupilo golemo bogatstvo u onim europskim gradovima koji su bili njezini glavni pokretai. Stoga nije neobino to su dravne vlasti, provedbom merkantilistike politike, poticale jo jai razvoj trgovine, nastojei ostvariti to vee prihode putem oporezivanja. Upravo je koncentracija bogatstva potaknula ubrzani razvoj novane privrede. Budui da novac postaje glavno plaevno sredstvo razvija se bankarstvo kao nova djelatnost. Takoer se pojavljuju i prve burze na kojima se trguje pojedinim proizvodima i vrijednosnim papirima. ak je i zemljini posjed postao predmet trgovine, a uz kupoprodaju posjeda, sve se vie prakticira i davanje u zakup. Razvoj znanosti pozitivno se odrazio na izum i primjenu raznih tehnikih i tehnolokih dostignua u manufakturnoj proizvodnji. Ubrzani gospodarski razvoj i diverzifikacija uzrokovali su sve bre i izraenije drutveno raslojavanje. Poinju se pojavljivati sve vee socijalne razlike uz istaknutiju gospodarsku mo gradskih drutvenih slojeva, ponajprije trgovaca. Tako je oblikovana buroazija kao novi drutveni sloj koji ustrajava u ukidanju feudalnih drutvenih odnosa i uvoenju najamnih odnosa, u skladu s novanom privredom i prvim naznakama kapitalizma. Razvoj urbane mree Tijekom renesansno-baroknoga razdoblja teite urbanoga razvoja nastavilo se premjetati prema sjeverozapadnim podrujima europskoga kontinenta. Iako su se u razdoblju od poetka 16. do kraja 18. st. poveali gospodarski poticaji za razvoj urbane mree u Europi, a i drutvene su okolnosti bile poticajnije nego u srednjem vijeku, povoljne su okolnosti imale vrlo skroman uinak na razvoj novih gradova. Uzroke treba traiti ponajprije u novom centraliziranom politikom sustavu koji je dokinuo gradske povlastice i slobode, ukljuujui i gradsku samoupravu. Naime, upravo su municipalne slobode, samostalnost u kreiranju gospodarske politike i mogunost samouprave bili kljuni poticaji prilikom osnivanja gradova tijekom srednjega vijeka. U novooblikovanom politikom sustavu centraliziranoga
56

upravljanja dravom, zakone propisuje apsolutistiki vladar i oni vrijede za podruje cijele drave, ukljuujui i gradove. Upravo zato se mrea gradova nije znaajnije proirila, a tijekom promatranih triju stoljea osnovan je vrlo mali broj gradova. Takoer su se promijenili i motivi osnivanja novih gradova, kao i sami osnivai. Naime, novi se gradovi sada osnivaju ponajprije zbog nacionalnih interesa o kojima se brine centralizirana dravna vlast, a ne pojedine drutvene skupine kao to su trgovci i obrtnici. Sami se poticaji osnivanja novih gradova mogu razdijeliti u etiri skupine: 1) Vojne potrebe, kao i potrebe obrane ili irenja nacionalnoga teritorija 2) Nacionalne prijestolnice i regionalna upravna sredita 3) Nacionalni ekonomski interesi 4) Gradovi podignuti iz vjerskih motiva. Prva je skupina poticaja bila najvanija s gledita broja novoosnovanih gradova. Pritom je najvei broj novih gradova podignut na drugim kontinentima uslijed politikoga irenja pojedinih europskih sila u druge dijelove svijeta. Tako su panjolska, Francuska, Portugal, Engleska (od 1707. dio Ujedinjenoga Kraljevstva), Nizozemska, Rusija, vedska i Danska proirile svoje urbane mree na podruja Sjeverne i June Amerike, Afrike, Azije i Australije. Gradovi koje su navedene europske drave osnovale na drugim kontinentima postaju sastavni dio nacionalnih urbanih mrea. Rusija je osnovala veliki broj novih gradova i u krajnjem istonom dijelu Europe, te na susjednom azijskom prostoru (Sibir) sve do obala Tihoga oceana. Zbog vojno-obrambenih potreba, najvie je gradova (oko 150) podignuto u istonom dijelu Francuske, uz granicu prema njemakim zemljama. Glavnim gradovima i regionalnim upravnim sreditima posveivana je najvea pozornost, posebice tijekom baroknoga razdoblja. Ureujui raskone prijestolnice, moni vladari apsolutistikoga tipa najprije nastoje pokazati svoju veliinu i znaaj. Upravo se zato preureuju nacionalna sredita u kojima se nastoji to vie naglasiti kraljevski sjaj. Razvoju prijestolnica se posveuje najvea pozornost unutar urbanih mrea, znatno vea nego ostalim gradovima. Zbog toga su prijestolnice u tom razdoblju doivjele nagli populacijski rast, a zahvaljujui sprezi politikih i poslovnih krugova, ujedno postaju i glavna nacionalna ekonomska sredita. O razvoju glavnih gradova najbolje govori podatak kako su 1500. g., na poetku renesansno-baroknoga razdoblja, meu 20 najveih europskih gradova bile samo etiri prijestolnice, u odnosu prema 11, koliko ih je bilo 1800., na kraju promatranoga razdoblja. Zbog prekomjernoga razvoja prijestolnice su se poele isticati svojom veliinom unutar nacionalnih urbanih mrea, a ta je pojava, iji su korijeni upravo u baroknom
57

razdoblju, ostala njihovo obiljeje sve do dananjih dana u gotovo svim europskih dravama. Ulogu je najveega grada Europe 1800. preuzeo London (861 000 stanovnika), koji 1500. uope nije bio u skupini 20 najveih europskih gradova. Istovremeno je Pariz, koji je 1500. bio najvei europski grad (s oko 225 000 stanovnika), potisnut na tree mjesto (547 000 stanovnika 1800.) (Vresk, 2002a). U neposrednoj su blizini nacionalnih prijestolnica podizane raskone kraljevske ljetne rezidencije koje su ubrzo postale jezgre novih gradskih naselja: Windsor (u blizini Londona), Versailles (kod Pariza), Potsdam (kod Berlina), Schnbrunn (kod Bea), Petergof (kod St. Petersburga), Aranjuez (kod Madrida). Nacionalni ekonomski interesi trea su skupina poticaja podizanja novih gradova. Ti su interesi obino bili usko povezani s politikim ciljevima osvajanja i naseljava novih podruja. Najvie je takvih gradova bilo podignuto u istonim dijelovima Europe (Rusija, Poljska) i to zbog iskoritavanja prirodnih resursa. S druge strane, drave smjetene na zapadnoj obalnoj fasadi europskoga kontinenta (Francuska, vedska, Danska) grade nove luke gradove i potiu razvoj postojeih radi poticanja prekomorske trgovine: Le Havre, Christianssand (dananji Kristiansand u Norvekoj) i Gteborg (Mili, 1995.). Najvei je dio gradova podignutih iz ekonomskih interesa poslije tijekom povijesti izgubio svoj nekadanji znaaj, pa stoga danas predstavljaju manja gradska naselja (Lafrenz, 1988.). Zbog vjerskih poticaja gradovi su uglavnom podizani u srednjoj Europi, na mjestu dodira katolicizma i protestantizma. Veina je njih izgraena u drugoj polovici 17. st. nakon razornoga Tridesetogodinjega rata (1618.-1648.) izmeu katolika i protestanata. Najvei je broj gradova podignut na njemakom tlu (Glckstadt, Karlsburg), na kojem se odvijala glavnina ratnih operacija tijekom toga oruanoga sukoba. Iako je osnivanje novih gradova bilo u drugom planu tijekom renesansno-baroknoga razdoblja, nastavio se porast gradskoga stanovnitva , pa je Europa 1750., prema procjenama, brojila oko 10 milijuna stanovnika u gradovima (u odnosu prema priblino est milijuna 1600.). Posebno su dinamian razvoj zabiljeila vea gradska sredita pa je tako broj gradova s vie od 100 000 stanovnika (1500. g.) porastao sa est na ak 21 grad (1800. g.). To najbolje govori o tome da su ulogu glavnih nositelja urbanoga razvoja preuzela ve postojea gradska sredita. Stoga se moe rei kako za renesansno-barokno razdoblje nije specifino oblikovanje nove mree gradova, nego preoblikovanje postojee urbane mree koja je nastala u srednjem vijeku. Osim u okupljanju stanovnitva u pojedinim gradovima, promjene u urbanim mreama vidljive su i u okupljanju funkcija (ponajprije upravnih, vojnih i ekonomskih) u odreenim urbanim sreditima (Vresk, 2002a).

58

Mrea gradova u Hrvatskoj takoer se razvijala u skladu s dravnim interesima i vojnim potrebama. Primorski su gradovi (Dubrovnik, Pore, Rab, Senj, Split, Trogir, Zadar) utvreni dodatnim fortifikacijskim sustavima, neki od njih u obliku poluzvijezde, ponajprije zbog zatite od osmanlijskih napada (Novak, 2005a). Posebice je dinamian razvoj bio na prostoru Panonskoga bazena nakon potiskivanja osmanlijske dravne uprave. Pod okriljem dinastije Habsburg osnivaju se nova utvrena gradska sredita ponajprije s istaknutom vojno-upravnom funkcijom: Karlovac (1579.) i Bjelovar (1756.). S druge strane, pojedini se gradovi, koji su bili gotovo potpuno uniteni u ratovima, obnavljaju u baroknom stilu: akovo, Poega, Osijek, Slavonski Brod, Vinkovci, Vukovar i drugi. Nova manja gradska sredita iz vojnostratekih razloga obnavljaju i mletake vlasti na podruju Dalmatinske zagore (Drni, Knin, Imotski, Sinj, Vrgorac), kao i austrijska uprava u Lici (Gospi). Sva su novoosnovana sredita doivjela dinamian demografski razvoj, ponajprije zbog planskoga doseljavanja stanovnitva prebjegloga sa susjednoga bosanskoga i hercegovakoga podruja pod osmanlijskom upravom. Usto, u Panonskom je bazenu provoena politika sustavne kolonizacije stanovnitva iz srednje Europe (Austrija, juna Njemaka, Maarska, eka, Slovaka). Najvea se pozornost pridavala razvoju upravnih sredita, kako vojnih (na podruju Vojne krajine), tako i civilnim.

Prostorna struktura renesansno-baroknoga grada Prostorna struktura renesansno-baroknoga grada rezultat je osmiljenoga planskoga pristupa koji se raa u duhu novih ideja i pogleda na ulogu, znaaj i poloaj grada u drutvu te u skladu s njegovim funkcijama. Opi intelektualni napredak, utemeljen na djelima antikih autora koja su se dalje proirivala novim znanstvenim spoznajama, ostavio je traga i u urbanizmu. U tom je pogledu posebno vaan napredak na polju prirodnih i primijenjenih znanosti, koje su dovele do brojnih tehnikih inovacija. U skladu s djelima renesansnih filozofa, utemeljenima na antikim zasadama, otvoreni su novi horizonti u promiljanju gradova, njihova znaaja u drutvu, kao i u samoj njihovoj izgradnji i ureenju. Renesansni su teoretiari, uglavnom arhitekti i vojni inenjeri, razvili pojam idealnoga grada, sagraenoga na geometrijski pravilnim (idealnim) planovima, kao to su pravokutni i radijalnokoncentrini. Novi su planovi imali i izrazitu estetsku vrijednost, to proizlazi iz injenice da se na grad poelo gledati kao na umjetniki arhefakt. Grad je vizionarski shvaen kao savreno oblikovano umjetniko djelo, izdvojeno iz realnoga vremena i prostora (koje moe i mora transcendirati) i proizalo iz harmonije svih njegovih sastavnih dijelova. On je trebao imati ulogu zaokruenenoga ivotnoga prostora idealno strukturirane drutvene zajednice,
59

ustrojene na temeljima humanistikoga pogleda na svijet. Pritom je teite stavljeno na planski razvoj grada, za razliku od srednjovjekovne spontanosti, u okvirima jasnoga i nepromjenjivoga matematikoga i geometrijskoga reda. Upravo e iz tih teoretiarsko-umjetnikih krugova, nadahnutih novim znanstvenim spoznajama, potei najvanija imena tadanjega urbanizma. Barok e, kao neposredni nasljednik renesansne, preuzeti takve poglede na grad kao na svojevrsno umjetniko djelo te e ih nadalje razviti do monumentalne raskoi. Nova prostorna struktura nastaje preoblikovanjem srednjovjekovnog grada i to zbog ratnih razaranja u uvjetima novoga naina ratovanja. Glavni je peat novoj ratnoj tehnici davala primjena vatrenoga artiljerijskoga oruja, ponajprije topova s pomou kojih su poinjena do tada neviena razaranja gradskih naselja. Osim zbog ratnih razaranja, mnogi su srednjovjekovni europski gradovi rekonstruirani i zbog estih poara koji su imali katastrofalne posljedice jer je kao graevni materijal prevladavalo drvo. Rekonstrukcije su provoene i zbog prilagoavanja grada novim fortifikacijskim sustavima, kao i zbog oblikovanja raskonih baroknih prijestolnica po naredbi vladara. Pojava i primjena topa u ratnim je operacijama imala dalekosene posljedice za izgled grada. Iako su se prvi topovi pojavili jo u srednjem vijeku (14. st.), zbog nesavrenosti su imali uglavnom sporednu ulogu prilikom opsada gradova. Krajem 15. st. topovi se usavravaju i postaju glavni oslonac u napadima na gradska naselja. Upravo se zato najvea pozornost u prostornoj strukturi grada tijekom renesansno-baroknog razdoblja poela pridavati fortifikacijskim sustavima. Pri njihovoj je izgradnji do izraaja dola geometrijska pravilnost u obliku viekrakih zvijezda. Gradske su zidine u obliku zvijezda bile najpogodnije za obranu od topovskih granata i imale su najveu uinkovitost. Sloeni fortifikacijski sustavi jo su vie isticali fiziku odvojenost grada od okolice te su sprjeavali njegovo prostorno irenje. Zbog toga je bio sve izrazitiji proces zgunjavanja gradnje unutar samoga grada te rast gradova u visinu. Taj je proces dodatno bio potpomognut trgovinskim pekulacijama gradskim zemljitem, zbog ega mu je cijena naglo rasla, ponajprije u veim gradovima. Sve je uinkovitija primjena topova u suvremenom ratovanju bila jedan od razloga zbog ega se novi gradovi nisu vie podizali na povienu terenu. Naime, u takvim je sluajevima grad bio iznimno laka meta za protivniku artiljeriju. Usto, na povienu je terenu bilo vrlo teko, pa ak i gotovo nemogue, graditi nove glomazne fortifikacijske sustave u obliku zvijezde, ba kao i pravilnu mreu ulica. Pravilne mree ulica rezultat su djelatnosti renesansnih teoretiara o idealnim gradovima u kojima je geometrijska pravilnost obrambenih sustava i mree ulica bila jedna od glavnih postavka. Pritom je posebna prednost pridavana pravokutnoj (ortogonalnoj) mrei ulica. Tijekom baroka zapoela je primjena radijalne mree gradskih
60

ulica u kojoj se ulice zrakasto (radijalno) ire od glavnoga gradskoga trga pravilnoga oblika (Vresk, 2002a). Sredinje je mjesto u prostornoj strukturi grada pripalo palai kao novom urbanom sadraju. Palaa se isticala svojom veliinom, poloajem i raskoi, a posebice su zadivljujue bile kraljevske palae. Osim rezidencije u prijestolnicama, u pojedinim su europskim zemljama kraljevske obitelji imale i druge (tzv. ljetne) rezidencije u neposrednoj blizini glavnoga grada. Takvih je primjera bilo u Ujedinjenom Kraljevstvu, Rusiji, Francuskoj, panjolskoj, vedskoj, Habsburkoj Monarhiji, Prusiji i drugim monarhijama. Vano su mjesto u prostornoj strukturi dobile upravne zgrade koje su se uglavnom podizale na prostranim trgovima pravilnoga oblika. Do trgova su vodile iroke ulice, avenije, na kojima je bio fiziki odvojen kolni od pjeakoga prometa te su esto bile ukraene drvoredima. Raskonim se avenijama pridavalo najvie pozornosti prilikom razvoja grada, ba kao i parkovima i vrtovima koji preuzimaju funkciju okupljalita i mjesta zabave. Njihova je irina takoer bila prilagoena sve veem opsegu kolnoga prometa, to je bila izravna posljedica jaega razvoja trgovine. Novi je element u prostornoj strukturi bila i vojarna, uz koju su podizana velika vojna vjebalita. Vojarne su se isticale veliinom, izgledom i poloajem unutar grada. Vojska je bila jedan od najvanijih oslonaca apsolutistike kraljevske vlasti, pa je stoga na nju otpadao znatan dio gradskoga stanovnitva (u nekim velikim gradovima ak do ) (Mumford, 1988.). iroke avenije i prostrani trgovi bili su, meu ostalim, u funkciji estih vojnih parada kojima je kraljevska vlast pokazivala svoju apsolutnu mo u drutvenom sustavu. Upravo se gradskim ulicama i trgovima posveivala glavna pozornost tijekom baroknih rekonstrukcija, dok je ostalim elementima, ponajprije stambenim zonama, posveivana najmanja pozornost. Izuzetak su bile jedino zgrade namijenjene viim drutvenim slojevima. Takva je politika posljedica izrazitoga drutvenoga raslojavanja obiljeenoga oblikovanjem bogate graanske klase koja se izdvaja od ostaloga graanstva te se povezuje s aristokratskim krugovima i kraljevskom vlau. Upravo zbog toga je barokni grad raen po mjeri vladajuih drutvenih slojeva u ijim se rukama nalazila glavnina nacionalnoga bogatstva (Mumford, 1988.). Bez obzira na izrazito socijalno raslojavanje, grad je zadrao staninu socijalnu strukturu koja se oblikovala tijekom srednjega vijeka. Tijekom baroka u grad se unose brojni novi sadraji kao to su upravne zgrade, arhivi, bolnice, kazalita, muzeji, umjetnike galerije, zooloki vrtovi, obrazovne ustanove, banke, burze i zgrade osiguravajuih drutava. Pojavljuje se i novi nain trgovanja u zatvorenom

61

prostoru, u obliku trgovina s prostranim izlozima te u prvim specijaliziranim trgovinama u obliku raskonih trgovakih galerija i prvih robnih kua (Vresk, 2002a).

62

RAZVOJ GRADA U IZVANEUROPSKOM PROSTORU TIJEKOM RAZDOBLJA VELIKIH GEOGRAFSKIH OTKRIA

Doba velikih geografskih otkria (od 15. do 18. st.) predstavlja veliku prekretnicu u razvoju ovjeanstva. Otkrie novih pomorskih putova i kontinenata otvorilo je duhovne horizonte srednjovjekovnomu europskomu drutvu te je dalo novi poticaj opemu drutvenomu razvoju. Ti su se impulsi osjetili i u razvoju urbanih mrea i pojedinih gradova koji su preuzeli ulogu glavnih pokretaa u interkontinentalnoj trgovinskoj razmjeni. Velike su europske trgovake sile poele iriti svoje urbane mree na podruja drugih kontinenata.

Urbani sustavi Orijenta Otkrie pomorskih putova iz Europe prema junoj, jugoistonoj i istonoj Aziji oznauje prekretnicu u politikom i drutveno-gospodarskom razvoju orijentalnoga kulturnoga kruga. Naime, Orijent je svoj napredak tijekom srednjega vijeka zasnivao na posrednikoj ulozi izmeu gospodarskih sila na Istoku (Perzija, Indija, Kina) te kranske Europe. Upravo zbog toga je trgovina bila glavna djelatnost u orijentalnom drutvu, dok je proizvodni sektor bio znatno slabije razvijen. S uspostavljanjem pomorskih veza izmeu Europe i azijskoga kontinenta oko Rta dobre nade, uspostavljene su izravne trgovake veze izmeu tih dvaju dijelova svijeta. Tako je prostor Orijenta izgubio glavni gospodarski oslonac u svom razvoju, to je oznailo poetak opega gospodarskoga zaostajanja. Drugi je uzrok zaostajanja bio u politikom irenju Osmanlijskoga Carstva koje je ovladalo najveim dijelovima jugozapadne Azije, sjeverne Afrike i jugoistone Europe, kao i pojedinim dijelovima srednje i istone Europe. Zbog gotovo neprestanoga ratovanja protiv susjednih zemalja, osmanlijska je drava stalno iscrpljivala svoje gospodarske i populacijske resurse, to je, povezano s unutarnjom degeneracijom drutveno-politikoga sustava, dodatno produbilo krizu na Orijentu. Zajedno s cijelim drutvenim, politikim i gospodarskim sustavima, u krizu je zapao i urbani sustav Orijenta. Gradovi su izgubili trgovake poticaje u svom razvoju, ba kao i politike i vojne. Neprihvaanjem inovacija koje su dolazile iz kranske Europe, ponajprije u sektoru manufakturne proizvodnje, orijentalne su drave osudile svoje urbane mree na zastajanje i postupno propadanje. Zbog toga su pojedini gradovi poeli gubiti na vanosti, a mnogi su bili i uniteni u ratovima protiv susjednih europskih drava. Takav je sluaj bio s gradovima na europskom tlu (jugoistona, srednja i istona Europa te Pirinejski poluotok), gdje je u napadu

63

kranske vojske uniten znatan dio gradova koji su bili dio orijentalnoga urbanoga sustava. Tako je dolo i do prostornoga suavanja urbane mree Orijenta.

Monsunska Azija Otkriem pomorskoga puta u Indiju oko Rta dobre nade, poinje nova etapa u razvoju urbanih sustava u monsunskoj Aziji. U vrijeme dolaska europskih trgovaca, u tom je dijelu svijeta teite naseljenosti bilo u unutranjosti gdje su bila smjetena i najvea gradska naselja. Prema procjenama, 1500. g. sedam je gradova toga dijela svijeta imalo vie od 100 000 stanovnika, a prednjaili su Peking s 672 000 i indijski Vijayanagar s 500 000 stanovnika. S druge strane, na morskim je obalama postojao vrlo mali broj gradova, uglavnom male veliine. Od kraja 15. st. na morske obale poinje pristizati sve vei broj europskih trgovaca, prvo iz Portugala i panjolske, a zatim i iz drugih europskih pomorskih sila (Engleske, Nizozemske, Francuske). Budui da je trgovina bila iskljuivi motiv europskih sila, mnogi su Europljani dolazili u monsunsku Aziju pod okriljem trgovakih drutava koje je izravno titila dravna vlast. Kako bi to bolje uvrstile svoj poloaj u odnosu prema drugim konkurentima iz Europe, trgovaka drutva osnivaju svoje trgovake postaje na morskim obalama. Uz gospodarsku (trgovaku) funkciju, ona su imala i ulogu irenja politikih i vjerskih utjecaja. Tako je od poetka 16. do sredine 19. st. na obalama tog dijela svijeta podignut velik broj trgovakih sredita koja su s vremenom prerasla u velike i znaajne gradove: Batavia (dananja Djakarta, osnovana 1619.), Madras (1640.), Bombay (1672.), Calcutta (1690.), Colombo (1798.), Delhi (1803.), Bandung (1810.), Singapore (1819.), Hong Kong (1842.). Uz osnivanje novih gradova, znatan su razvojni poticaj dobila i ve postojea autohtona primorska naselja (Shangai, Macao, Malacca). Iako su do sredine 19. st. Europljani ovladali najveim dijelom monsunske Azije, na cijelom tom podruju, s izuzetkom jugoistone Azije, nisu uspjeli znaajnije izmijeniti postojee odnose u urbanim mreama. Naime, na Indijskom su potkontinentu, kao i u istonoj Aziji, najvei gradovi, ukljuujui i politika sredita, ostali u unutranjosti. Uzroke treba traiti u ovisnosti glavnine stanovnitva o poljoprivredi kao glavnoj djelatnosti koja je bila najbolje razvijena u unutarnjem dijelu potkontinenta. Tako su obalni gradovi bili ukljueni u europske urbane sustave, dok su nacionalni urbani sustavi uglavnom ostali nepromijenjeni. Do jedine je znaajnije promjene dolo glede reda veliine gradova (Vresk, 2002a).

64

Afrika juno od Sahare Prve dodire Europljana s podrujem Afrike juno od Sahare ostvarili su portugalski pomorci u 15. st. tijekom traenja pomorskoga puta prema Indiji. Tom su prilikom na obalama zapadne Afrike podigli prve trgovake postaje. Do kraja 15. st. Portugalci su uspjeli oploviti afriki kontinent i pronai put do Indije te su tako uspostavili pomorske veze s gradovima u primorju istone Afrike. Sve do 17. st. Portugalci su imali prevlast u plovidbi du afrikih obala na Atlantskom i Indijskom oceanu te su pritom osnivali nove trgovake postaje i svojoj su vlasti podvrgnuli gradove-drave u istonoafrikom primorju. U istom se stoljeu pojavljuju nove europske sile koje poinju osnivanje trgovakih ispostava u afrikom primorju: Nizozemska, Engleska, Francuska, panjolska i Danska. Meu njima je vladalo stalno nadmetanje za preuzimanje to boljega mjesta u trgovini s afrikim narodima, zbog ega su trgovake postaje esto mijenjale zastavu. Sve do 19. st. Europljani nisu s obale prodirali dublje u unutranjost. Ipak, uspjeli su skrenuti trgovaki promet s karavanskih putova iz unutarnjosti prema obali, to je dodatno pogodilo arapske trgovce koji su odravali trgovinu s afrikim narodima upravo karavanskim putova preko Sahare. Preusmjeravanjem trgovine Europljani su uspjeli promijeniti odnose u zapadnoafrikim urbanim sustavima jer su gradovi u unutranjosti postupno poeli gubiti ulogu koja ima je do tada pripadala. Upravo se zbog sve jae trgovine s Europljanima poinju razvijati gradovi u novoosnovanim dravama izmeu rijeka Niger i Volte (Kumasi, Abomej). U srednjoj su Africi glavni utjecaj zadrali Portugalci koji su se usmjeravali na prodiranje prema najgue naseljenom i politiki najbolje ustrojenom dijelu te regije izmeu rijeke Kongo i njene pritoke Kwanga. U tom su podruju Portugalci osnivali nove gradove s trgovakom funkcijom. U istonoj su Africi Portugalci takoer zadrali prvenstvo sve do 17. st. te su u primorju osnovali prve trgovake postaje, kao to su Quelimane i Moambique, koje su kasnije prerasle u gradska naselja. Sa slabljenjem portugalskoga utjecaja u taj dio Afrike prodiru Nizozemci, Englezi i Francuzi. Portugalci su takoer osnovali i prva privremena naselja u primorju june Afrike i to u obliku malih trgovakih ispostava. Prva stalna naselja osnivaju Nizozemci sredinom 17. st., kada je podignut Kaap (1652.), u blizini Rta dobre nade. Zahvaljujui razvijenim funkcijama, Kaap je do kraja 18. st. imao 15 000 stanovnika te je bio ishodina toka prodiranja u unutranjost. Ipak, znaajnije naseljavanje unutranjosti poinje tek s dolaskom Britanaca koji na prijelazu iz 18. u 19. st. potiskuju nizozemsku vlast te osnivaju Cape Town, kao novo gradsko sredite. Pod pritiskom Britanaca nizozemski se doseljenici (Buri) sele prema sjeveroistoku, osnivajui
65

pritom nova gradska naselja: Pietermaritzburg, Port Natal (dananji Durban), Bloemfontein, Potchefstroom i Pretoriju. Istovremeno su Britanci irili svoj posjed prema istoku te su pritom osnivali nove gradove u koje se naseljavaju britanski doseljenici (Vresk, 2002a).

Latinska Amerika Dolazak Europljana na amerike obale krajem 15. st. oznaio je prekretnicu u urbanom razvoju toga dijela svijeta. panjolske ekspedicije u Ameriku provodile su se pod okriljem dravne vlasti s jasnim ciljevima osvajanja te ne manje vanoga pokrtavanja, zadatka koji je panjolska kruna preuzela kao najvei zatitnik katolicizma u svijetu. Po pristizanju na ameriko tlo, panjolci osnivaju utvrde i prva naselja, a sa stalnim irenjem osvojenoga prostora, iri se i mrea naselja. U prvoj su se fazi otkrivanja amerikoga kontinenta, od 1492. do 1519., panjolci usmjerili na Karipsko i Bahamsko otoje. Stoga tu osnivaju prva naselja koja su imala ulogu polazita u istraivanju kontinentskoga dijela Srednje Amerike. Naselja su imala administrativnu, vjersku, kao i trgovaku funkciju jer su ujedno sluila i kao mjesta trgovinske razmjene s domorocima. Prilikom odabira same lokacije presudnu su ulogu imali trgovaki razlozi, kao i pogodnost za ureenje luke. Poseban je problem proizaao iz neodgovarajue ubikacije naselja prilikom njihova podizanja, zbog ega su neka od njih naputana i ponovo osnivana na drugom mjestu, zadravajui isto ime (Havana i Sancti Spiritus na Kubi). Do toga je dolazilo zbog ogranienih prirodnih resursa koji nisu pruali dovoljne mogunosti za razvoj prvih naselja. Dodatni je problem predstavljao disperzni tip naseljenosti domorodakih naroda, zbog ega je panjolska vlast nastojala prisilno ih koncentrirati u vea ruralna naselja te ukljuiti u proizvodnju (poljoprivreda, graevinarstvo, rudarstvo). Dva su glavna sredita panjolske uprave tijekom te prve faze bili Santo Domingo na otoku Hispaniola, glavno upravno sredite, te Santiago de Cuba. Ta su se dva grada do danas odrali na prvotnim lokacijama. Od 1520. panjolski se posjed iri na unutarnje dijelove Srednje Amerike te u zapadni dio junoamerikoga kontinenta. Pokoravanjem drava Asteka, Maya i Inka, panjolci su ovladali prostorima na kojima su ve postojale razvijene urbane mree. panjolsko je vojno prodiranje bilo popraeno razaranjem domorodakih gradova i oblikovanjem novih urbanih sredita, u skladu s potrebama nove uprave. Ipak, dva su glavna upravna sredita podignuta na temeljima razorenih indijanskih gradova: Ciudad de Mxico (1521.) na mjestu asteke prijestolnice Tenochtitln, a Cuzco (1536.) u Peruu na mjestu istoimene prijestolnice drave Inka. U prvoj je polovici 16. st., od 1520., podignut najvei broj novih gradova i to na mjestima razorenih
66

domorodakih gradova ili u blizini gusto naseljenih indijanskih podruja: Granada (1521.), Oaxaca (1524.), Limn (1524.), Puebla (1535.), Len (1526.), Monterrey (1546.) u potkraljevstvu Nova panjolska te Panam (1519.), Macaraibo (1529.), Quito (1534.), Lima (1535.), Guayaquil (1535.), Cuzco (1536.), Cali (1536.), Bogot (1538.), La Paz (1548.) u potkraljevstvu Peru. Druga je polovica 16. st. obiljeena irenjem urbane mree prema junim dijelovima June Amerike, djelomino i zbog portugalskoga irenja u tom dijelu svijeta. Pod okriljem se dravne uprave osnivaju novi gradovi: Potos (1550.), Concepcin (1550.), Valdivia (1552.), Cuenca (1557.), Mendoza (1561.), San Miguel de Tucumn (1565.), Crdoba (1573.), Santa Fe (1573.), Buenos Aires (1580.). Osim upravne, vojne i trgovake funkcije, gradovi dobivaju i sve vaniji razvojni poticaj, zahvaljujui sve jaem razvoju rudarstva. Izvoz ruda u Europu poticajno je djelovao na razvoj lukih gradova. Tako je do kraja 16. st. oblikovana nova mree gradova te su uspostavljeni novi drutveno-politiki i gospodarski odnosi. Sljedee je stoljee bilo obiljeeno porastom broja stanovnika u gradovima, koji se odvijao po viim stopama rasta u odnosu prema porastu ukupnoga stanovnitva. Stanovnitvo se preteno okupilo u primorskim sreditima koja su biljeila najveu razvojnu dinamiku, meutim, nisu postojali jai gospodarski poticaji za njihov znaajniji razvoj. Za razliku od panjolaca, Portugalci na ameriki kontinent dolaze ponajprije kao trgovci, a u geografskom se pogledu koncentriraju na atlantsku obalu June Amerike, na podruje dananjega Brazila. Uz Pernambuco (osnovan 1526.), Portugalci u 16. st. osnivaju i druge gradove, preteno na obali Atlantskoga oceana: So Vicente (1532.), Porto Seguro (1535.), Espirito Santo (1535.), Santos (1536.), Bahia (1549.). Oni su imali ulogu izvozno-uvoznih luka u komunikaciji s Portugalom i njegovim trgovakim postajama u Africi. Tijekom sljedeih dvaju stoljea, mrea gradova dopunjavala se osnivanjem novih gradskih naselja, ponajprije u unutranjosti, a Rio de Janeiro preuzeo je ulogu glavnoga grada. Uz panjolace i Portugalce, gradove su u Latinskoj Americi osnivali Francuzi, Nizozemci i Englezi. Meutim, zbog prostorne skuenosti njihovih posjeda na manjim otocima i rubnim dijelovima latinskoamerikoga kontinenta, oni nisu uspjeli razviti znaajnije urbane mree (Vresk, 2002a).

Angloamerika Pod pojmom Angloamerike podrazumijeva se onaj dio amerikoga kontinenta koji je od 16. st. naselilo preteno stanovnitvo anglosaksonskoga podrijetla. To je podruje danas politiki organizirano unutar dviju velikih drava: Kanade i Sjedinjenih Amerikih Drava. One
67

preteno batine anglosaksonsku kulturu i engleski jezik, iako u tom dijelu svijeta, uz starosjeditelje, ive i narodi doseljeni iz drugih dijelova svijeta. U otkrivanju, osvajanju i naseljavanju dananjega prostora Angloamerike, tijekom razdoblja Velikih geografskih otkria sudjelovalo je est europskih drava. Europski su osvajai na tom prostoru zatekli domorodake narode koji nisu imali razvijenu mreu naselja, dok gradova uope nije bilo jer su uglavnom ivjeli nomadskim nainom ivota. Promatrano kronoloki, na dananje angloameriko podruje prvi dolaze panjolci i to kopnenim putem iz ve osvojene Srednje Amerike, u kojoj je ustrojeno potkraljevstvo Nova panjolska s jezgrom u dananjem Meksiku. Osim kopnenim putem uz obale Ro Grandea i u podruju Kalifornije, prodor panjolaca odvijao se i pomorskim putem prema poluotoku Floridi. Upravo na Floridi oni osnivaju utvreni grad St. Augustin (1565.), prvo gradsko naselje na angloamerikom tlu. Glavni su ciljevi panjolskoga naseljavanja bili potraga za zlatom i irenje kranstva pod okriljem Katolike crkve. Zbog sukoba s domorodakim narodima, prva gradska naselja imala su i izrazitu vojnu ulogu: Santa Fe (osnovan 1609.), Fort San Carlos (dananja Pensacola, 1698.), El Paso (1598.), Ciudad Jurez (1659.), San Antonio (1691.). Najvei je broj gradova podignut na podruju dananjega Teksasa i u Kalifoniji, gdje du pacifike obale osnivaju mreu od 25 misionarskih postaja, od kojih e pojedine prerasti u velike gradove: San Diego de Alcal (1779.), Nuestra Seora La Reina de Los Angeles (1882.), Santa Barbara (1786.), San Carlos Borromeo en Monterrey (1770.) i San Francisco de Asis Dolores (1776.). Osim pokrtavanja domorodaca, iz njih su se ujedno pratila i kretanja engleskih i francuskih brodova du pacifike obale te su prikupljeni podatci dalje prosljeivani panjolskim vlastima. Francuzi su se usmjerili na sjeverni dio Atlantskoga primorja, gdje preko ua rijeke St. Lawrence dolaze do Velikih jezera. Francuski doseljenici ne dolaze pod dravnom zatitom, nego kao protestantski misionari (hugenoti) u bijegu pred vjerskim progonima u domovini. Oni osnivaju prva naselja u tom podruju koji dobiva naziv kolonija Nova Francuska: Annapolis Royal (1605.) i Qubec (1608.), Montral (1642.), Chicago (1673.). Sa starosjediteljima uspostavljaju trgovinu te putem daljnjih ekspedicija dolaze do rijeke Mississippi, du koje podiu gradove (St. Louis, 1764.), a na uu te velike rijeke u Meksiki zaljev, 1718. osnivaju Nouvelle Orleans (dananji New Orleans). Engleski doseljenici pristiu na atlantsku obalu ve u 16. st., meutim, zbog ope se nepripremljenosti nisu uspjeli odrati. Ponovo dolaze poetkom 17. st. te osnivaju prva gradska naselja u koloniji New England: Jamestown (1607.), Williamsburg (1633.) i Richmond (1644.). New Plymouth (dananji Boston, osnovan 1620.), postaje glavni grad
68

engleskoga posjeda. Uglavnom je bila rije o protestantima (ponajprije puritancima) koji dolaze pod okriljem kraljevske vlasti zbog vjerskih sukoba u domovini. Nizozemci takoer dolaze na atlantsku obalu i to putem trgovakih drutava. Na atlantskoj obali osnivaju trgovaki grad Nieuw-Amsterdam (1625.) na otoku Manhattanu. veani se usmjeravaju na zaljev Delaware u kojem osnivaju prve gradove i odakle prodiru dalje prema zapadu. Osnivaju grad Fort Cristina (dananji Wilmington, utemeljen 1643.) koji postaje sredite njihove uprave na amerikom tlu. Ruski doseljenici dolaze preko Beringova prolaza na poluotok Aljasku, gdje 1648. osnivaju koloniju pod nazivom Ruska Amerika, i to kao trgovci i lovci na krznae. U prvoj fazi prodiru sve do sjeverne obale zaljeva San Francisca, meutim, ubrzo se povlae i zadravaju na krajnjem sjeverozapadu kontinenta. Tu podiu i gradska naselja: Kadjak (dananji Kodiak, osnovan 1763.) i Fort Arhangela Mihaila (dananja Sitka, 1799.). Tako je na angloamerikom tlu oblikovano est nepovezanih urbanih mrea koje e poslije, sa irenjem britanske vlasti, biti povezane u jedan urbani sustav.

Australija Iako su Australiju prvi istraivali portugalski i nizozemski pomorci, kljunu je ulogu u razvoju urbanih sustava u tom dijelu svijeta imala britanska uprava pod ijim su okriljem osnovana prva naselja. Razvoj mree gradova poinje 1788. osnutkom Sydneyja, prvoga grada na australskom tlu, a slijedili su Hobart (1803.), Launceston (1803.), Brisbane (1824.), Perth (1829.), Albany (1829.), Melbourne (1835.) i Adelaide (1836.). Posebnost je mree gradova u Australiji u tome to su prvo osnovana gradska, a tek zatim seoska naselja, budui da australski starosjeditelji nisu ivjeli sjedilakim nainom ivota. Glavnina je podignutih gradskih naselja bila smjetena na obali i to u jugoistonom dijelu koji je pruao najbolje uvjete za naseljavanje. Uzroke treba traiti u geografskim obiljejima unutranjosti Australije koja je preteno pustinjsko-polupustinjskih obiljeja. Osim toga, preko lukih se gradova odvijala komunikacija s Europom, ponajprije s Britanskim otojem. Preteno izvozni karakter australskoga gospodarstva (izvoz vune i ruda) nije pruao vee poticaje za urbani razvoj, s izuzetkom lukih gradova preko kojih se odvijala glavnina trgovake razmjene s drugim dijelovima svijeta. Zbog toga se nisu razvila velika gradska sredita, a urbani je sustav bio vrlo slabo razvijen.

69

RAZVOJ KOLONIJALNOGA GRADA U IZVANEUROPSKIM PROSTORIMA

Druga polovica 19. st. obiljeena je kolonijalizmom kao novim smjerom u vanjskoj politici europskih sila, putem kojega one nastoje politiki i gospodarski podiniti druge narode, drave ili ak cijele kontinente radi odravanja svoje prevlasti. Kolonijalna su osvajanja usko povezana s jaanjem industrijske revolucije u Europi te su, provoenjem ekspanzionistike politike, europske industrijske sile nastojale ovladati to veim prirodnim resursima, nunima za industrijski razvoj. Takoer je vaan i demografski initelj budui da je veliki broj stanovnika na osvojenom podruju znaio i veliko trite za industrijsku robu, ba kao i prostor na kojem je mogue naseliti viak stanovnika iz same matice zemlje (metropole). Kolonijalna su osvajanja ostavila neizbrisive tragove u izvaneuropskim prostorima, a neki od njih i danas su vidljivi u urbanim mreama. Afrika juno od Sahare Tijekom druge polovice 19. st. pojedine su europske drave iz svojih trgovakih postaja, podignutih u primorju zapoele postupno prodiranje u unutranjost i osvajanjem velikih podruja. U skladu s osvajanjima taj je dio svijeta politiki podijeljen izmeu Ujedinjenoga Kraljevstva, Francuske, Portugala, Belgije i panjolske, a malo e se poslije u osvajanja ukljuiti Njemaka i Italija. Kolonijalnim su osvajanjima sruene domorodake drave, posve je prekinuta trgovaka razmjena s Arapima iz sjeverne Afrike i jugozapadne Azije, a novoosnovane su kolonije uklopljene u europske gospodarske sustave. Uslijed toga se razvijaju nove urbane mree koje postaju dio urbanoga sustava pojedinih europskih kolonijalnih sila. Tako su europski urbani sustavi proireni na afriko tlo. Europski gospodari oblikuju nove urbane sustave u kolonijama prema naelu jedna kolonija jedan grad. Taj je grad ujedno bio administrativno i gospodarsko sredite, a najvanija mu je bila luka funkcija radi komunikacije i trgovine kolonije s metropolom. Zbog toga su stvoreni asimetrini urbani sustavi iznimno nepravilnoga reda veliine gradova. Teite urbanoga razvoja potpuno je preseljeno na morske obale, osim pojedinih kolonija koje nisu imale izlaz na more. Glavno gradsko sredite u koloniji populacijski je sve vie raslo dok su ostali gradovi, pogotovo oni u unutranjosti, sve vie zaostajali.

70

Tijekom kolonijalnih osvajanja osnovan je velik broj novih gradova, kasnijih prijestolnica pojedinih afrikih drava koje su u prolosti bile kolonije: Dar es Salaam (1862.), Leopoldville (dananja Kinshasa, 1881.), Bamako (1883.), Brazzaville (1883.), Addis Ababa (1886.), Loureno Marques (dananji Maputo, 1887.), Salisbury (dananji Harare, 1890.), Kampala (1890.), Djibouti (1892.), Bangui (1899.), Nairobi (1899.), Abidjan (1903.). Prijestolnicama su kolonijalni gospodari posveivali najveu pozornost. Osim mladosti, njihova je vana znaajka i promjenjivost jer se funkcija administrativnoga sredita preseljavala iz jednoga grada u drugi. Uzroke treba traiti u promjeni trgovakih putova, koje su nastajele uslijed gradnje eljeznikih pruga, kao i geografskih (ponajprije klimatskih) obiljeja prostora u kojem su smjeteni. Jedno je od glavnih obiljeja kolonijalnoga grada dvojna prostorna struktura. Naime, europski su gospodari obino podizali nove gradove u blizini domorodakih naselja. Njihovim su spajanjem oblikovani gradovi u kojima postoji otra razlika izmeu kolonijalnoga i domorodakoga dijela grada. Kolonijalni se dio odlikuje europskom arhitekturom i pravilnom (uglavnom pravokutnom) mreom ulica s jasno izdvojenom sredinjom poslovnom zonom i socijalnim zoningom. Domorodaki je dio graen od tradicionalnih materijala, a karakterizira ga slaba infrastrukturalna opremljenost. U onim dijelovima Afrike juno od Sahare u kojima je tijekom prolosti bio jak utjecaj arapskih trgovaca prostorna struktura jako nalikuje orijentalnim gradovima.

Monsunska Azija U drugoj polovici 19. st. europske kolonijalne sile zapoinju i postupno prodiranje i osvajanje unutarnjih dijelova june, jugoistone i istone Azije. Oblikuje se nova urbana mrea u skladu s kolonijalnom politikom jedna kolonija jedan grad, pri emu se potie razvoj jednoga primorskoga urbanoga sredita. Ulogu novih gradskih sredita preuzimaju nekadanje trgovake postaje koje su Europljani osnovali na obalama: Karachi, Rangoon, Bangkok, Singapore, Djakarta, Saigon, Manila, Seoul i ostali. U junoj su Aziji od sredine 19. st. najvea gradska sredita u primorju: Bombay (575 000 stanovnika), Calcutta (413 000) i Madras (310 000). Iako su primorski gradovi preuzeli glavnu gospodarsku ulogu, politiko je sredite ostalo u unutranjosti. Tom je prilikom izgraena nova prijestolnica New Delhi za potrebe britanske kolonijalne uprave, u neposrednoj blizini tradicijskoga sredita Delhija.

71

U jugoistonoj je Aziji zabiljeena posve suprotna tendencija jer su u toj regiji Europljani Francuzi, Nizozemci, Britanci, panjolci, Portugalci, uspjeli potpuno preseliti teite urbanoga razvoja na obalu. Iako u istonoj Aziji kolonijalne sile nisu uspjele okupirati tamonje drave, ipak je dolo do promjena u urbanim mreama i to zato to su se primorski gradovi poeli razvijati znatno bre od onih u unutranjosti. Najvea se primorska sredita (Shangai, Hong Kong, Macao, Canzon, Tianjin) ukljuuju u meunarodni urbani sustav. Valja napomenuti kako kolonijalne sile nisu uspjele znatnije izmijeniti nacionalne urbane sustave nego samo izmijeniti znaaj i veliinu pojedinih gradova. Slino kao u Africi juno od Sahare, Europljani mijenjaju prostornu strukturu gradova izgradnjom europskih (kolonijalnih) etvrti. Tako je oblikovana dvojna prostorna struktura koja u pojedinim gradovima jugoistone Azije ima karakteristike trojne strukture zbog postojanja tree, kineske etvrti (a u pojedinim gradovima postoje jo i arapske etvrti).

Orijent Prodiranje Francuske, Ujedinjenoga Kraljevstva, panjolske i Italije na prostor Orijenta odrazio se na tamonje urbane sustave. Naelo jedna kolonija jedan grad dosljedno je provedeno u Tunisu, Aliru i Libiji, dok je Egipat i Maroko obiljeio policentrini razvoj, zahvaljujui postojanju tradicijskih gradskih sredita. U jugozapadnoj Aziji nije dolo do znaajnijih promjena u mreama gradova zbog nepostojanja znaajnijih prirodnih resursa koje bi kolonijalni gospodari mogli iskoristiti. U to vrijeme nafta nije imala vei znaaj u gospodarstvu. Sve je znaajnije gradove obiljeila promjena prostorne strukture uslijed blikovanja dvojnih gradova. Uz tradicijske su etvrti Europljani izgradili kolonijalne etvrti pravilne (pravokutne) mree ulica i europske arhitekture za potrebe svoje administracije. Kolonijalne su sile takoer potaknule proces socijalnoga raslojavanja uslijed ega su pripadnici viih slojeva domaega stanovnitva prihvatili europski nain ivota.

Latinska Amerika Kolonijalna su se osvajanja Latinske Amerike, koja su u tom dijelu svijeta provodili ponajprije panjolci, razlikovala od onih koja su bila dio vanjske politike drugih europskih sila. Jedan je od kljunih initelja uspostave i odravanja kolonijalnoga sustava bilo pitanje uloge grada u kolonijalnoj urbanoj mrei. Naime, za razliku od kolonijalnih urbanih sustava drugih europskih drava, u kojima je grad bio trgovako sredite usmjereno na iskoritavanje
72

prirodnih resursa, u panjolskom je on ponajprije bio politiko sredite i polazite daljnjih osvajanja. U gradu je bila okupljena drutvena elita (predstavnici politike, vojne i vjerske vlasti), a ivot u gradu bio je vaan initelj socijalnoga ugleda. ak su i pripadnici zemljoposjednike klase ivjeli u gradovima. Tako je gradu dana posebna uloga u prostoru, kakva nije bila uobiajena za kolonijalne posjede drugih europskih drava. Kolonijalni tip gospodarstva, utemeljen na izvozu sirovina u i uvozu industrijskih proizvoda podupirao je razvoj obalnih gradova, ujedno i administrativnih sredita, koji biljee stalan populacijski rast. Zbog toga je mrea gradova bila izrazito nepravilna, a ta je pojava bila izrazitija u portugalskim kolonijama jer u njima dravna vlast nije imala toliku ulogu kao u panjolskom kolonijalnom posjedu. Tako je u portugalskim kolonijama bila znatno vea razlika u veliini izmeu glavnoga gradskoga sredita, smjetenoga na obali mora, i ostalih gradova u unutranjosti. Tijekom kolonijalnoga razdoblja u panjolskom posjedu oblikovana je specifina prostorna struktura grada, koja se odrala do dananjih dana. Ona je nastala u uvjetima brzih vojnih osvajanja, a propisane su uputama tadanjih panjolskih kraljeva Karla I i Filipa II (16. st.). Dosljedno je primijenjena geometrijski pravilna (pravokutna) mrea ulica, to izravno upuuje na planski razvoj, a uzor je naen u antikim gradovima. Grad je podijeljen na jednako pravokutne dijelove s duinama stranica od 112 do 120 m. Jedan se takav dio naziva cuadra ili manzana te se dalje dijelila na manje estice (solares). Jedna se cuadra u sreditu grada ostavljala neizgraenom i ona je dobivala ulogu glavnoga gradskoga trga (plaza). Trg je imao ulogu trnice, okupljalita graana te se na njemu odvijala glavnina drutvenoga ivota, ponajprije viih drutvenih slojeva. Upravo se u odnosu prema trgu odreivala vrijednost gradskoga zemljita, pa su zato na njemu bile podignute kue bogatih graana, kao i reprezentativne upravne i vjerske graevine. Od glavnoga su gradskoga trga vodile ulice u druge dijelove grada, koje su uglavnom bile uske i poploane. Budui da je glavnina panjolskoga kolonijalnoga posjeda u Latinskoj Americi bila u tropskom pojasu, u mnogim su gradovima kue imale ravne krovove. Gradovi obino nisu imali razvijene fortifikacijske sustave, osim u obliku palisada koje su s vremenom sruene. Portugalski su se gradovi oblikovali u uvjetima spontanoga razvoja i naseljavanja bez upletanja dravne vlasti. Zbog toga oni imaju nepravilnu mreu ulica, a sredinjim je dijelom grada dominirao glavni gradski trg (praa). Veliinom se tijekom kolonijalnoga razdoblja posebice isticao Ciudad de Mxico, koji je prelazio broj od 100 000 stanovnika, dok junoameriki gradovi nisu dosezali 50 000 stanovnika (Rio de Janeiro 44 000, Caracas 40 000, Buenos Aires 40 000).
73

Angloamerika Potiskivanjem drugih europskih kolonijalnih sila iz Angloamerike, Britanci su u potpunosti ovladali tim prostorom te su ga podijelili na kolonije. Teite populacijskoga i gospodarskoga razvoja bilo 13 kolonija na obalama Atlantskoga oceana. Sva su najvanija gradska sredita bila smjetena na obali, a glavnu je ulogu preuzeo Boston te New York, Charleston i Newport. U neposrednom se zaleu razvila jedino Philadelphia kao vanije urbano sredite. Gradovi su bili glavna ulazna vrata za sve vei broj doseljenika iz Europe te mjesta mijeanja stanovnitva razliitoga podrijetla. Obalni su gradovi, osim administrativne, imali i ulogu gospodarskih i kulturnih sredita. Kao glavne uvozno-izvozne luke bili su posebno vani u urbanom sustavu koji je bio sastavni dio britanskoga urbanoga sustava. Sve do oslobaanja od britanske kolonijalne vlasti, u drugoj polovici 18. st., poljoprivreda je bila glavna djelatnost, to gradovima nije prualo osnovu za znaajniji rast i razvoj. Stoga je urbanizacija unutranjosti bila vrlo spora i ograniena. Nakon odvajanja 13 kolonija od britanske krune i osnutka Sjedinjenih Amerikih Drava, zadran je kolonijalni urbani sustav koji e se odrati jo gotovo cijelo jedno stoljee. Svoje e najdublje tragove, sve do dananjih dana, ostaviti u Kanadi koja je sve do sredine 20. st. bila pod britanskim suverenitetom.

Australija Britanskim je osvajanjem Australije ona podijeljena na est kolonijalnih posjeda: New South Wales, Northern Territory, Queensland, South Australia, Victoria, Tasmania i Western Australia. Razvoj urbanih mrea proveden je prema naelu jedna kolonija jedan grad, pri emu je glavno gradsko sredite preuzelo administrativnu i gospodarsku funkciju. Budui da je kolonijalni tip gospodarstva, koji su Britanci uspostavili u Australiji, bio zasnovan na izvozu poljoprivrednih proizvoda i ruda te uvozu industrijskih proizvoda iz matice (metropole), glavno je gradsko sredite svake od est kolonija bilo smjeteno na obalama. Proces industrijalizacije nije zahvatio Australiju, ponajprije zbog restriktivne kolonijalne politike koja nije dozvoljavala konkurenciju industrijskoj proizvodnji u metropoli, tako da gradovi nisu raspolagali gospodarskom osnovom za jai razvoj. Zato se i veina doseljenika iz Europe usmjeravala prema agrarnim podrujima te se zapoljavala u poljoprivredi i rudarstvu. Urbane su mree ostale vrlo slabo razvijene uz izrazitu prevlast glavnoga sredita kolonije.

74

RAZVOJ GRADA U INDUSTRIJSKOM RAZDOBLJU

Industrijska revolucija tijekom 19. i 20. st. dovela je do najvee prekretnice u povijesti ovjeanstva u svim dijelovima drutva. Korjenite promjene, koje je ona potaknula, odrazile su se na ovjekov nain ivota, kao i na sve to je ovjek sagradio na Zemljinoj povrini. Sve su se ljudske djelatnosti korjenito preoblikovale uslijed primjene mnogih tehnikotehnolokih izuma i inovacija. Industrijska je revolucija ostavila neizbrisive tragove i u razvoju grada.Ti su tragovi bili najizrazitiji u onim dijelovima svijeta u kojima je industrijska revolucija najranije poela te je imala i najveu snagu. Upravo je proces industrijalizacije potaknuo ubrzani, do tada nevieni, razvoj gradskih naselja, kao i preoblikovanje pojedinih ruralnih naselja u urbana. Usto, prostorna je struktura grada doivjela znatne promjene uslijed uvoenja novih morfostrukturnih elemenata, kao i prilagoavanja postojeih novomu nainu ivota i rada.

Europa Europski je kontinent kolijevka industrijske revolucije, a industrijska je revolucija ostavila duboke tragove u drutveno-politikom i gospodarskom razvoju. Proces industrijalizacije zapoeo je u Ujedinjenom Kraljevstvu tijekom zadnjih dvaju desetljea 18. st., a poetkom 19. st. zahvatio je glavninu zapadne, srednje i sjeverne Europe. Budui da je donosila najvee zarade, industrija ubrzo postaje glavna djelatnost u pojedinim europskim dravama. Upravo su se radi poveanja zarade u industrijskom sektoru stalno primjenjivale brojne inovacije. Otvaranje prema inovacijama prelo je iz industrijske proizvodnje u sve ostale gospodarske grane, kao i u dijelove drutvenoga i politikoga sustava. To je, zbog dominantne uloge kapitala u drutvenom poretku, najvie dolo do izraaja u stvaranju novih oblika drutvene organizacije i upravljanja. Institucije, koje su upravljale i ulagale kapital u industrijsku proizvodnju, dobile su vodeu ulogu u novom drutvenom poretku. Industrijalizacija je uzrokovala drutvene promjene uslijed jaanja graanskoga sloja te ubrzanoga i naglaenoga procesa drutvenoga raslojavanja. Unutar strogoga feudalnoga poretka pojavili su se novi drutveni slojevi (industrijalci, bankari, burzovni meetari), a njihov kljuni znaaj u gospodarskom sustavu nije bio razmjeran s dodijeljenom im ulogom u drutvenom poretku. Takoer se oblikovao i iroki radniki sloj koji je bio obespravljen u politikom i ekonomskom pogledu. Zbog svega navedenoga dolo je do krize feudalnoga politikoga sustava zasnovanoga na apsolutistikom obliku vladavine. Posljedice su te krize brojne

75

revolucije irom europskoga kontinenta (1848.-1849.), a pojedine su drave (Ujedinjeno Kraljevstvo) mirnim putem preoblikovale feudalni politiki sustav u kapitalistiki. Uvodi se parlamentarizam, a uvoenjem politike utilitarizma i neograniene slobode poslovanja, proces ope drutvene liberalizacije odrazio se i na industrijski sektor. U prvoj je fazi industrijske revolucije kljunu ulogu imala klasina industrija u koju se ubrajaju rudarstvo, metalurgija, brodogradnja i tekstilna industrija. Rad tvornikih strojeva temeljio se na parnom stroju koji je kao pogonsko gorivo koristio ugljen, pa su zbog toga prvi industrijski pogoni podizani u neposrednoj blizini ugljenokopa. Takav je smjetaj prvih tvornica dodatno poticao slabo razvijeni promet (konjske zaprege i jedrenjaci) koji je bio neuinkovit u prijevozu velikih koliina ugljena za potrebe prvih industrijskih pogona. Dodatni je lokacijski zahtjev za razvoj prvih industrijskih pogona bio demografski. Naime, grane klasine industrije su radno intenzivne jer zapoljavaju mnogo radne snage, pa su stoga prvi industrijski pogoni podizani u podrujima velike gustoe stanovnitva, tj. u blizini gradova. Navedena su dva lokacijska zahtjeva bila razlog zbog kojega su gradovi u pokrajinama bogatima ugljenom imali pionirsku ulogu u procesu industrijalizacije. Meutim, zbog velike potrebe za radnom snagom, uslijed sve izrazitijega razvoja industrije, te su gradove zapljusnuli stalni i veliki migracijski valovi stanovnitva iz slabo razvijenih ruralnih krajeva. Taj se proces naziva ruralnim egzodusom, a uslijed njega su prvi industrijski gradovi poeli biljeiti nagli, do tada nevieni, porast broja stanovnika. U skladu s takvim procesima dolo je do promjene u postojeim urbanim mreama ponajprije zbog nagloga razvoja gradova u rudarsko-industrijskim podrujima i zaostajanja onih gradova koje je zaobiao proces industrijalizacije. Nove jezgre urbanoga razvoja na europskom kontinentu postaju ugljenom bogate britanske pokrajine Lancashire (glavna sredita Manchester i Liverpool), Yorkshire (Sheffield, Leeds, Bradford), Midlands (Birmingham, Coventry, Nottingham), Tyneside (Newcastle) i Clydeside (Glasgow). U ostalim zemljama zapadne Europe teita procesa urbanizacije postaju pokrajine Limburg u Nizozemskoj, Valonija (Lige, Namur, Charleroi), juni dio drave Luksemburg, francuski dio Flandrije (Lille) te pokrajine Lorraine (Metz, Nancy) i Alsace (Strasbourg). U srednjoj je Europi jezgra urbanizacije postala pokrajina Ruhr u Njemakoj (Duisburg, Essen, Bochum, Dortmund, Kln, Gelsenkirchen, Dsseldorf). Snaan je proces urbanizacije doveo do meusobnoga fizikoga spajana i srastanja pojedinih naselja u rudarsko-industrijskim regijama te postupnoga preoblikovanja pojedinih ruralnih naselja u urbana. Tako su oblikovane velike gradske aglomeracije. O tome najbolje govori injenica kako u drugoj polovici 19. st. niti jedan od trideset najveih europskih gradova nije imao manje od 250 000 stanovnika, dok su
76

na poetku industrijske revolucije samo tri grada prelazila taj broj. Fenomen je industrijske revolucije i pojava milijunskih gradova, a London je, kao najvei europski grad s 2,3 milijuna (1850. g.) zabiljeio porast na 7,3 milijuna (1910.) (Vresk, 2002a). Osim gradova u rudarsko-industrijskim podrujima znaajan su porast broja stanovnika zabiljeili i luki gradovi preko kojih su se izvozili industrijski proizvodi i uvozile sirovine. Kolonijalna su osvajanja potakla daljnji razvoj prijestolnica u kolonijalnim silama (London, Pariz, Madrid, Lisabon, Amsterdam, Bruxelles, Berlin, Rim), koje preuzimaju ulogu politiko-administrativnih sredita velikih kolonijalnih imperija. Od sredine 19. st. urbanom je razvoju dodatan poticaj dala i eljeznica pa su gradovi sa spajanjem na eljezniku mreu nastavili razvoj, za razliku od onih koje je eljeznika mrea zaobila. Primjena elektrine energije u industrijskoj proizvodnji i proces elektrifikacije tijekom 20. st., omoguili su podizanje industrijskih pogona izvan rudarskih podruja. Meutim, prebacivanje teita urbanoga razvoja u rudarsko-industrijska podruja ostalo je vidljivo u urbanim sustavima europskih zemalja sve do dananjih dana. Industrijska je revolucija oznaila i prekretnicu u urbanom razvoju Hrvatske. Kanjenje u procesu industrijalizacije i nedostatak znaajnijih nalazita ugljena odredili su znatno slabiji proces urbanizacije tijekom 19. st., u odnosu prema drugim europskim zemljama. Glavni je impuls industrijskom razvoju u drugoj polovici 19. st. dala gradnja eljeznike mree, kojom su gradovi u Panonskom bazenu i sjevernom primorju spojeni na europsku eljezniku mreu. Gradnja eljeznice ujedno je znaila i podizanje prvih industrijskih pogona, to je nadalje potaknulo migracijske valove prema gradovima. U urbanom se sustavu Hrvatske svojom veliinom poinju isticati Zagreb, Karlovac, Sisak, Varadin, Rijeka, Pula, Osijek, Slavonski Brod i Vinkovci. Istovremeno, dalmatinski gradovi biljee znatno slabiji populacijski rast zbog nerijeenoga problema eljeznike povezanosti s ostatkom europskoga kontinenta (Novak, 2005b). Prostorna struktura industrijskoga grada posljedica je brojnih gospodarskih i drutvenih promjena koje nastaju tijekom industrijske revolucije. Razvoj industrije naglo je poveao znaaj proizvodnih djelatnosti u gradu, ime je poremeena dotadanja funkcionalna ravnotea, a to je vidljivo u gradnji tvornica i industrijskih etvrti. Tvornica postaje najvaniji urbani element te simbol industrijskoga grada koji vlasniku donosi dobit, stanovnitvu radna mjesta, a gradu prihode. Zato su tvorniki pogoni imali prednost prilikom izbora mjesta gradnje, a na samom su poetku industrijske revolucije bili razasuti unutar cijeloga grada, bez izrazitoga okupljanja u jednoj gradskoj etvrti. Valja napomenuti kako su se prve tvornice podizale izvan grada ili na njegovim rubovima, u neposrednoj blizini rudnika
77

ili uz samu eljezniku prugu. Meutim, zbog nagloga razvoja gradova u kratkom vremenskom razdoblju, prve su se tvornice ubrzo nale duboko unutar gradskoga tkiva. U neposrednoj su blizini prvih tvornica podizani stambeni sadraji kao prve radnike etvrti koje su esto gradili i sami industrijalci. Njihov je smjetaj uz same tvornice bio uvjetovan slabo razvijenim (ili nepostojeim) sustavom javnoga gradskoga prijevoza, kao i cjelodnevnim radnim vremenom. ivotni je standard u radnikim etvrtima bio iznimno nizak s velikom gustoom stanovnitva u okolnostima nepostojanja osnovne infrastrukture. U pojedinim su europskim gradovima industrijsko-radnike etvrti zauzimale vie od polovice njihove povrine. Gradnja eljeznice omoguila je veu pokretljivost gradskoga stanovnitva pa se uz prve pruge izgrauje najvei dio novih gradskih etvrti. Upravo je eljeznica omoguila znaajnije prostorno irenje urbanih naselja izvan njihovih fortifikacijskih sustava koji se poinju ruiti. Na mjestu poruenih zidina ureuju se zelene povrine, eljeznike pruge i nove gradske ulice. Industrijski se grad vrlo brzo pretvorio u naselje neuredne prostorne strukture u kojoj su se izmjenjivale industrijski i stambeni sadraji sa eljeznikim prugama i kolodvorima, u okolnostima velikoga zagaenja, ponajprije aeropolucije. Takve su prilike bile posljedica ubrzane, nekontrolirane i dehumanizirane izgradnje kojoj je bio cilj ostvarivanje to vee dobiti. Stara se gradska jezgra istovremeno preoblikuje u sredinju poslovnu zonu uslijed koncentracije poslovnih djelatnosti (trgovina na malo, financijsko poslovanje, razne profesionalne usluge) u njoj i to zbog dobre dostupnosti. Promjene u socijalnoj topografiji posljedica su postupnoga preseljavanja viih drutvenih slojeva prema rubu grada, dok u sredinjim dijelovima poinje prevladavati stanovnitvo niega drutvenoga statusa (Vresk, 2002a).

Angloamerika Osnivanje Sjedinjenih Amerikih Drava krajem 18. st. predstavlja prekretnicu u urbanom razvoju Angloamerike. Iako je sjeverni dio sjevernoamerikoga kontinenta ostao pod britanskom kolonijalnom upravom, u drugoj polovici 19. st. u tom se podruju poinje oblikovati Kanada, kao nova politika stvarnost. Nakon stjecanja nezavisnosti SAD su naslijedile urbanu mreu formiranu prema naelima kolonijalne politike meusobno suprotstavljenih europskih drava. Zajedno s urbanom mreom naslijeen je i gospodarski sustav kolonijalnih obiljeja, zasnovan na izvozu poljoprivrednih proizvoda i sirovina u Europu. Zbog toga je glavnina gradskih naselja bila smjetena na obali, a unutranjost je jo uvijek bila slabo naseljena. Poljoprivreda je ostala temelj gospodarstva, a zahvaljujui primjeni brojnih tehnolokih inovacija, amerika je
78

poljoprivreda trebala sve manji broj zaposlenih. Tako su mnoga ruralna naselja ve krajem 19. st . zabiljeila smanjenje broja stanovnika i odljev stanovnitva sa sela u gradska naselja. Osim snanih unutarnjih migracija, do porasta stanovnitva u gradovima dolo je i zbog sve veega priljeva stanovnitva iz Europe, koji je bio potaknut razaranjima europskoga kontinenta tijekom Napoleonskih ratova. Meutim, najvaniji je poticaj urbanom razvoju dala industrijalizacija koja u SAD-u, u skromnim razmjerima, poinje tijekom prve polovice 19. st., a ubrazana je tijekom zadnjih dvaju desetljea. Industrijska je urbanizacija bila pospjeena dinaminim razvojem eljeznike mree te rane i iroke primjene motora s unutarnjim izgaranjem. Urbana je mrea SAD-a tijekom prve razvojne faze, od kraja 18. st. do 1830., bila geografski ograniena na usko priobalje Atlantskoga oceana gdje su Europljani podigli luke trgovake gradove. U pet je velikih lukih gradova (Boston, New York, Philadelphia, Baltimore, Charleston) ivjelo vie od polovice stanovnitva novoosnovane zemlje, dok su u unutranjosti postojala svega dva znaajnija gradska naselja (Worcester, Pittsburgh). Zbog okupljanja veine stanovnitva u urbanim naseljima, grad je rano preuzeo glavnu ulogu u gospodarskom sustavu. Zbog plovidbe parobrodima, i ureenja rijenih korita i kanala u prvoj polovici 19. st., najvei razvoj biljee gradovi smjeteni na kljunim plovnim putovima uz rijeku Ohio (Pittsburgh, Cincinnati, Louisville), Mississippi (St. Louis, New Orleans) i kanal Erie (Buffalo, Albany, Syracuse). Povezivanjem kanala Erie s rijekom Hudson, New York, kao jedina luka na njezinu uu, preuzima ulogu nacionalnoga sredita. Od 1830. do 1870. traje doba eljeznice i tada se grade eljeznike pruge od atlantske obale prema unutranjosti. eljeznica je povezala pomorske luke s rijenim, lukim i kanalskim gradovima te je zajedno s mreom kolskih cesta povezala prometne mree u jedinstveni prometni sustav. Na taj je nain urbani sustav jae povezan u jednu cjelinu. eljeznica je najvie pospjeila razvoj gradova na Srednjem zapadu (Midwest). Ubrzani je razvoj zabiljeio Pittsburgh, koji je na poetku eljeznikoga razdoblja bio jedini vei grad zapadno od Apalakoga gorja, ponajprije zbog smjetaja u blizini velikih nalazita ugljena. Naglo su se razvila i druga urbana sredita Srednjega zapada s prikljukom na eljezniku mreu: Chicago, St. Louis, Cincinnati, Detroit i Cleveland. Period od 1870.-1920. naziva se razdobljem elika i eljeza jer je tada metalurka industrija bila osnova urbanoga irenja. U tom su razdoblju nove tehnike inovacije, kao to su primjena elektrine energije (1882.) i motora s unutarnjim izgaranjem (1883.), dale nove poticaje sve dinaminijemu procesu industrijalizacije. Tako su oblikovana dva industrijska pojasa: jedan u sjevernom dijelu atlantskoga primorja, a drugi uz obale Velikih jezera. S osvajanjem podruja
79

zapadno od rijeka Missouri i Mississippi, urbana se mrea iri prema zapadu, gdje se razvijaju Kansas City, Omaha, Oklahoma City i St. Louis. Na pacifikoj obali takoer poinje proces urbanizacije, ponajprije u Kaliforniji (San Francisco, Los Angeles), te u sjevernom dijelu (Portland, Seattle). Proces urbanizacije bio je najslabiji u junom dijelu SAD-a, koji je zadrao ruralna obiljeja, a jedino se Birmingham (osnovan 1871.) razvio u urbano sredite, zahvaljujui rudarstvu i metalurgiji. Za razliku od SAD-a, dananja je Kanada gotovo jo cijelo jedno stoljee ostala pod kolonijalnom upravom. Nakon stjecanja samouprave 1867., proces industrijalizacije bio je znatno slabije dinamike, to se izravno odrazilo na usporeniji proces urbanizacije. Jezgra kanadske urbane mree razvila se na obalama rijeke St. Lawrence i Velikih jezera. Glavna su gradska sredita u prvoj polovici 19. st. bili Halifax, Montreal i Quebec. Dinamian su razvoj u drugoj polovici 19. i poetkom 20. st. doivjela regionalna gradska sredita St. John's, Toronto, Ottawa, Hamilton i Winnipeg. irenjem urbane mree prema zapadu nastaju i razvijaju se novi gradovi u zapadnom dijelu zemlje te na pacifikoj obali (Vancouver). Ve se tijekom industrijskoga razdoblja po dinamici razvoja poinju isticati Montreal i Toronto, koji brojem stanovnika znatno premauju ostale gradove. Prostorna struktura angloamerikoga grada oblikuje se upravo tijekom industrijskoga razdoblja u naprednim tehnolokim, gospodarskim i drutvenim uvjetima. Gradovi su se razvijali paralelno s pojavom eljeznice pa su mnogi od njih, pogotovo na Srednjem zapadu, u svojoj jezgri imali eljezniku postaju. Iako su prvi gradovi bili ograeni palisadama, ponajprije zbog obrane od konkurenata iz drugih europskih zemalja, sloeni fortifikacijski sustavi nikada se nisu razvili. Zbog toga se grad s lakoom irio u okolni prostor du prometnica. Za angloamerike je gradove, iako ne sve, tipina geometrijski pravilna pravokutna mrea ulica koju su iz Latinske Amerike prenijeli panjolski osvajai. Primjenu pravokutne mree dodatno je pospjeio zemljini premjer kojim je povrina od jedne kvadratne milje podijeljena na 144 kvadratina bloka. Takvoj je zemljinoj podjeli prilagoena mrea ulica: ulice u smjeru sjever jug nazivaju se avenues, a one u smjeru istok zapad streets. Status glavne ulice dobila je avenija koja se prua sredinom grada i od nje se obrojavaju ostale avenije. Jednak je sustav primijenjen i za ulice koje se pruaju od istoka prema zapadu (streets). U sreditu je grada glavni trg pravilna oblika, na kojem su podignute reprezentativne upravne i vjerske graevine. Budui da vjerske kongregacije nikada nisu imale istaknutu drutvenu ulogu kao u srednjovjekovnoj Europi, crkve se ne istiu svojom veliinom. Pravokutna je mrea ulica omoguila ureenje automobilskoga prometa u jednosmjernim ulicama u kojima se promet odvija sigurno, iako donekle usporeno zbog
80

velikoga broja raskrija. Angloameriki je grad preteno drveni grad budui da prosjean udjel drvenih kua iznosi oko 70 %, a drvo se najvie koristi u izgradnji kua. Zbog toga je opasnost od poara u tamonjim gradovima velika, a poari obino nanesu veliku tetu. Angloameriki je grad preteno niski grad i to zato to je udjel jednokatnih obiteljskih kua vei od 60 % (izuzetci su jedino pojedini vei gradovi u istonom dijelu zemlje, kao to su Boston i Chicago). Visokim se graevinama istie jedino sredinji poslovni pojas (koji Amerikanci nazivaju downtown ili city center) na koji otpada manje od 5 % gradskoga zemljita. U tom dijelu grada prevladavaju visoki neboderi, koji su se poeli graditi krajem 19. st. upravo u Angloamerici. Prvi neboder na svijetu podignut je u Chicagu 1885., a imao je 10 katova. Preduvjet je njihove izgradnje bila stabilna podloga, te primjena elinih konstrukcija i dizala (1857. uvode se hidraulina, a dananja elektrina dizala od 1887.). Gradnjom nebodera poveana je gustoa radnih mjesta na razmjerno maloj povrini, to je pridonijelo veem zauzimanju gradskoga zemljita u sredinjoj poslovnoj zoni. Upravo zbog izraenoga funkcionalnoga zoninga, u angloamerikim su se gradovima odvojeno razvile poslovne, stambene i industrijske zone, u okolnostima znatno bolje razvijenoga prometnoga sustava koji je omoguavao veliku pokretljivost gradskoga stanovnitva (Vresk, 2002a).

Latinska Amerika Poetkom 19. st. najvei se dio Latinske Amerike oslobaa panjolske i portugalske kolonijalne uprave te se osnivaju prve nezavisne drave. Bez obzira na politiko osamostaljivanje, gospodarska je ovisnost o europskim zemljama nastavljena uslijed prevladajuega kolonijalnoga gospodarskoga sustava obiljeenoga izvozom rudnih sirovina i poljoprivrednih proizvoda i uvozom industrijskih proizvoda iz Europe. Takav je tip gospodarstva odran sve do poetka Prvoga svjetskoga rata i u njemu lei glavni uzrok slaboga razvoja urbanih mrea. Naime, poljoprivreda i rudarstvo razvijali su se izvan gradova, pa stoga nisu pruali jae poticaje urbanomu razvoju. Izuzetak su jedino luki gradovi koji su bili izvozno-uvozno sredita te ujedno i prijestolnice novoosnovanih drava. Prve naznake procesa industrijalizacije opaaju se u pojedinim latinskoamerikim zemljama tijekom Prvoga svjetskoga rata, kada su pokidane trgovake veze s Europom. Zbog nestaice industrijskih proizvoda, Argentina, Brazil, ile i Meksiko zapoinju industrijalizaciju supstituirajuega tipa da bi domaa industrija mogla nadomjestiti nedostatak europskih industrijskih proizvoda. U ostalim latinskoamerikim zemljama industrijalizacija poinje 1930-ih godina kada zbog velike svjetske ekonomske krize dolazi do kraha industrije u Europi i Angloamerici. Upravo je industrijalizacija dala jaki poticaj razvoju gradova jer je otvaranje
81

velikoga broja radnih mjesta privuklo doseljenike valove iz ruralnih krajeva i iz inozemstva (ponajprije iz Europe). Zbog toga je Latinska Amerika od Prvoga svjetskoga rata do 1950-ih godina biljeila najvie stope porasta gradskoga stanovnitva na svijetu. O tome najbolje govori podatak kako se udjel gradskoga stanovnitva u svega tri desetljea (od 1920. do 950.) poveao s 14 % na 41,6 %, a pojedini su latinskoameriki gradovi (Ciudad de Mxico, Buenos Aires, So Paulo, Rio de Janeiro) uli u skupinu najveih na svijetu. Ubrzani priljev stanovnitva u gradove uzrokovao je nekontroliranu izgradnju velikih gradskih etvrti u kojima se naseljavaju nii drutveni slojevi. Tako je dolo do stvaranja problema urbanoga siromatva koji je jo uvijek jako izraen u latinskoamerikim gradovima (Vresk, 2002a).

Monsunska Azija Proces dekolonizacije zahvatio je monsunsku Aziju nakon zavretka Drugoga svjetskoga rata. Jedan od prvih zadataka koji su pred sebe postavile nove drave, oblikovane iz bivih kolonija, bio je stvaranje izjednaene urbane mree. Proces industrijalizacije trebao je odigrati vanu ulogu u ostvarivanju toga cilja. Bez obzira na napore uloene u ravnomjerniji razvoj urbanih sustava, kolonijalni urbani sustavi nisu se znatnije izmijenili, iako se promijenio znaaj pojedinih gradova unutar izrazito asimetrinih urbanih mrea. Migracije iz ruralnih podruja odredile su visoku stopu porasta gradskoga stanovnitva, ponajprije zahvaljujui koncentraciji stanovnitva u velikim gradovima na obalama mora. Ekonomska je neopravdanost migracija dovela do stvaranja velikih etvrti naseljenih niim drutvenim slojevima s iznimno slabo razvijenom komunalnom infrastrukturom.

Orijent Proces industrijalizacije u orijentalnim zemljama bio je znatno slabiju u odnosu prema drugim dijelovima svijeta i uglavnom poinje u drugoj polovici 20. st., nakon stjecanja nezavisnosti od europskih kolonijalnih sila. Nedostatak sirovina nije omoguio jai zamah industrije, a otkrie nafte, plina i pojedinih rudnih sirovina nije znatnije pomoglo industrijskom razvoju jer se one uglavnom izvoze preko lukih gradova u druge dijelove svijeta. Tako je kolonijalni sustav ostavio duboki trag u gospodarskoj strukturi i urbanoj mrei, a prevlast je obalnih gradova nastavljena.

82

Industrijalizacija je nadalje pospjeila proces socijalnoga raslojavanja emu je pridonio i priljev siromanoga stanovnitva iz ruralnih podruja koje u velikim gradovima oblikuje divlja (squatter) naselja. Urbani je razvoj u industrijskom razdoblju najdinaminiji bio u Turskoj te u zemljama sredinje Azije koje su tada bile u sklopu Sovjetskoga Saveza. S druge strane, pojedine su zemlje, koje su se obogatile od izvoza nafte (Irak, Iran), ulagale znatna sredstva u razvoj urbane mree i gradske infrastrukture. Afrika juno od Sahare Industrijska faza urbanizacije u Africi juno od Sahare poinje u drugoj polovici 20. st., usporedno s procesom dekolonizacije i stvaranja nezavisnih drava. Kljuni problem s kojim su se susrele novostvorene drave bio je naslijeeni kolonijalni tip gospodarstva, utemeljen na izvozu sirovina i poljoprivrednih proizvoda i uvozu industrijskih proizvoda iz europskih zemalja. Kolonijalni je tip gospodarstva dodatno pojaao neokolonijalizam nova politika strategija kojom su bive kolonijalne sile uvrstile svoju vlast nad bivim kolonijama. U takvim uvjetima nisu postojali dovoljno jaki poticaji da bi se znaajnije izmijenila urbana mrea oblikovana tijekom kolonijalnoga razdoblja. Industrijski je razvoj zahvatio uglavnom obalne gradove koji su ve do tada imali ulogu glavnih politikih i gospodarskih sredita u novostvorenim dravama. Zbog toga su prijestolnice zabiljeile ubrzani porast broja stanovnika, a veina njih je u kratkom razdoblju dosegla milijunsku populaciju. Radi stvaranja uravnoteenije urbane mree i usporavanja prekomjernoga razvoja glavnoga politikoga i gospodarskoga arita, rubno poloenoga u nacionalnoj urbanoj mrei na samoj obali mora, pojedine su drave preselile prijestolnicu u unutranjost, nastojei im dati sredinji poloaj u nacionalnom urbanom sustavu. Tako je npr. Obala Bjelokosti preselila dravnu administraciju u Yamoussoukro, smjeten u unutranjosti, u Tanzaniji je umjesto dotadanje prijestolnice Dar es Salaama glavni grad postala Dodoma, a u Nigeriji je Abuja preuzela politiku funkciju Lagosa. Na taj su nain navedene drave nastojale prebaciti gospodarsko i demografsko sredite s obale u unutranjost, meutim, dosadanji su rezultati vrlo skromni. Pojedine su zemlje podigle i nove gradove, ponajprije u podrujima bogatim rudom. Ipak, obalni su gradovi ostali gospodarska sredita koja su iz godine u godine poveavala broj stanovnika. Upravo je stalan porast broja stanovnika obalnih gradova odredio iznimno visoku stopu porasta gradskoga stanovnitva. Budui da za sve doseljene nema dovoljno radnih mjesta i stambenih prostora, u gradovima je sve rairenija pojava stvaranja divljih etvrti naseljenih siromanim stanovnitvom.
83

Australija U prvoj polovici 20. st. poinje jaati proces industrijalizacije u Australiji. Sve do tada je industrija bila slabo razvijena i geografski ograniena na velike luke gradove, a zasnivala se na uvezenim sirovinama. Sa sve veim koritenjem domaih sirovina, industrija postupno poinje jaati, a 1947. prvi je put zabiljeena prevaga sekundarnoga sektora nad primarnim. Industrijska je urbanizacija dalje poticala razvoj velikih lukih gradova, iako je imala pozitivan uinak i na razvoj manjih gradova u unutranjosti, a tomu je pripomogla i gradnja eljeznike mree. Industrijska je urbanizacija najvie zahvatila jugoistok Australije, a posljedica je bila poveanje broja stanovnika u velikim primorskim sreditima. Tomu je pridonijelo i pritjecanje imigranata s drugih kontinenata, ponajprije iz Europe, koji se takoer usmjeravaju prema velikim primorskim gradovima, uglavnom prema Sydneyju i Melbourneu. Izgradnja Canberre kao novoga administrativnoga sredita nije uzrokovala znatnije promjene u australskoj urbanoj mrei (Vresk, 2002a).

84

SUVREMENE TENDENCIJE RAZVOJA GRADA

Tijekom druge polovice 20. st. opaaju se nove tenje u razvoju gradova pri emu sve vie dolaze do izraaja razlike izmeu visokourbaniziranih i slabije urbaniziranih dijelova svijeta. Naime, upravo se na tom pravcu opaaju potpuno oprjeni smjerovi urbanoga razvoja koji su izravna posljedica dosegnutoga stupnja drutvenoga i gospodarskoga razvoja. Svi se procesi izravno odraavaju na prostornu strukturu grada, populacijski razvoj, kao i na razvoj pojedinih djelatnosti unutar grada. Visokourbanizirani dijelovi svijeta Skupinu visokourbaniziranih zemalja tvore oni dijelovi svijeta u kojima je rano zapoela industrijska faza urbanizacije te u kojima danas vie od stanovnitva ivi u gradovima. U njih se ubrajaju zemlje Europe, Angloamerike, Australije i Japan, u kojima je proces urbanizacije najdalje odmakao. Njima se mogu pribrojiti i srednjeurbanizirane europske drave jer se kod njih uoavaju slini procesi, iako jo uvijek znatno slabiji. Prvi je proces metropolitanizacija uslijed kojega dolazi do oblikovanja velikih viemilijunskih metropolitanskih regija. Naime, u visokourbaniziranim su dijelovima svijeta migracije na pravcu selo-grad iznimno slabo izraene. Veliki gradovi stalno biljee smanjenje broja stanovnika, a taj se proces i dalje nastavlja. Glavni uzrok negativnoga kretanja broja stanovnika treba traiti u sve izraenijem preseljavanju iz velikih gradova u manja naselja urbanoga ili ruralnoga tipa, smjetena u neposrednoj okolici velikih gradova. Uzroci preseljavanja su viestruki, a najvaniji su velika skupoa stambenih prostora, kao i brojni problemi koji optereuju milijunske gradove (oteana komunikacija u okolnostima preoptereenosti gradskih prometnica, visoka stopa kriminala, dehumanizacija ivota, ekoloki problemi). Preseljavanje stanovnitva i funkcija u okolna naselja potaknulo je proces suburbanizacije koji je izraen u njihovu ubrzanu populacijskom i prostornom rastu. Tako su naselja suburbanoga pojasa preuzela dio stanovnitva i funkcija od centralnoga grada te je dolo do njihova spajanja u jedinstvenu urbaniziranu cjelinu koju se naziva gradskom regijom. Jedan od uzroka smanjivanja broja stanovnika u velikim milijunskim gradovima treba traiti u procesu satelitizacije, pod im se podrazumijeva plansko ureenje manjih naselja u njihovoj okolici radi preuzimanja dijela njihova stanovnitva i funkcija. Za provoenje procesa satelitizacija potrebna su znatna financijska sredstva i struni kadar pa ga mogu provoditi zemlje koje njima raspolau. Procesom satelitizacije uspjeno je zaustavljen ubrzani porast
85

broja stanovnika velikih gradova, a u nekim sluajevima (kao to je npr. London) ak je dolo i do pada broja stanovnika u njima. Satelitska su naselja povezana s centralnim gradom, u blizini kojega su podignuta, izvrsnim prometnim vezama, to stanovnitvu satelita omoguuje brzo svakodnevno komuniciranje s njim. Usto, obino se odlikuju humaniziranim tipom izgradnje i izvrsnom komunalnom opremljenou s gotovo nepostojeim ekolokim i sigurnosnim problemima kojima obiluje centralni grad. Proces satelitizacije usko je povezan s izgradnjom novih gradova koji su u pojedinim zemljama, kao to su npr. Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD, podizani u skladu s posebnim zakonskim propisima (Vresk, 1990.). U funkcionalnom je pogledu grad u visokourbaniziranim zemljama obiljeen neujednaenim odnosom izmeu funkcije stanovanja te poslovnih i proizvodnih funkcija. Proces razvoja djelatnosti tercijarnoga (uslunoga) sektora, poznat pod nazivom tercijarizacija, najvie je zahvatio gradska naselja. Upravo uslijed procesa tercijarizacije sve vei dio grada zapremaju trgovina, financijsko poslovanje, ugostiteljstvo, turizam i druge uslune djelatnosti. S druge strane, proces deindustrijalizacije doveo je do smanjenje znaenja industrije u ukupnoj gospodarskoj strukturi, kao i smanjenja industrijskih povrina unutar grada. Proces decentralizacije, tj. preseljavanja industrijskih pogona na rub grada i izvan njega, dodatno je smanjio proizvodnu komponentu suvremenoga grada u visokourbaniziranim zemljama. Glavne uzroke preseljavanja tvornica treba traiti u nemogunosti prostornoga irenja unutar grada, skupoi gradskoga zemljita i prometnoj zakrenosti unutarnjih dijelova grada. Problem prometa jedan je od najveih nerijeenih pitanja koji optereuje velike milijunske gradove u zemljama na visokom stupnju urbanizacije. U tom se posebice izdvaja problem automobilskoga prometa, kako onoga tekuega, tako i prometa u mirovanju (pod ime se podrazumijeva parkiranje. Upravo radi njegova uinkovitoga rjeavanja, grade se suvremene ceste velikoga kapaciteta te se ureuju parkiralita. Takoer se nastoji to vie ograniiti uporaba automobila, izmeu ostaloga i uz pomo bolje ureenosti javnoga gradskoga prijevoza. Sredinji se dijelovi grada sve vie humaniziraju i to ureenjea pjeakih zona i zelenih povrina, otvaranjem ugostiteljskih objekata, opsenom rekonstrukcijom zgrada i ulica te raznim estetskim zahvatima. Hrvatska na poetku 21. st. spada u skupinu srednje urbaniziranih zemalja jer urbani razvoj nije tako dinamian kao u zemljama s visokim stupnjem urbanizacije. Ipak, u Hrvatskoj se ve primjeuju naznake pojedinih procesa koji su izraziti u visokourbaniziranim dijelovima svijeta. U tome prednjae podruja velikih urbanih podruja, u prvom redu zagrebake (u kojoj je djelomino proveden i proces satelitizacije), a u manjoj mjeri splitske, rijeke i
86

osjeke urbane regije. Nii stupanj gospodarske razvijenosti uvjetuje slabiju dinamiku suvremenih razvojnih tenji i procesa, kao i jo uvijek nedostatnu primjenu brojnih inovacija i tehnikih rjeenja koja su primijenjena u zemljama na visokom stupnju urbanizacije. Uoava se kako su veliki gradovi tijekom posljednjih dvaju desetljea izgubili dio stanovnitva, dok su najvei porast zabiljeila naselja u neposrednoj blizini velikih gradova. Iako se dinamika procesa metropolitanizacije ne moe mjeriti s visokourbaniziranim dravama, injenica je kako se mogu zamijetiti njegove prve naznake.

Niskourbanizirani dijelovi svijeta Zemlje Latinske Amerike, Afrike juno od Sahare, Orijenta i monsunske Azije (bez Japana) obiljeene su niskim stupnjem urbanizacije. Iako pojedine drave toga dijela svijeta spadaju u srednje urbanizirane, u njima se opaaju slini procesi kao i u drugim zemljama u njihovu okruju. Za razliku od razvijenih dijelova svijeta, koje obiljeava visoki stupanj urbanizacije, u zemljama na niem stupnju urbanoga razvoja jo uvijek je izraen znaajan porast gradskoga stanovnitva. Taj se porast odvija putem okupljanja stanovnitva u velikim milijunskim gradovima pri emu je proces suburbanizacije vrlo slab. Stope rasta gradskoga stanovnitva vie su od stopa porasta ukupnoga stanovnitva na nacionalnoj razini, a glavni je uzrok jaka migracija na pravcu selo-grad. Glavni je uzronik tih migracija raireno ruralno siromatvo u okolnostima visokoga prirodnoga prirasta stanovnitva, zbog ega je jedan dio ruralnoga stanovnitva prisiljen traiti rjeenje osnovnih egzistencijalnih problema preseljavanjem u grad. Samim doseljavanjem u velike gradove, doseljeno stanovnitvo iz ruralnih naselja susree se sa stambenim problemima i problemima zapoljavanja. Naime, doseljenike u gradovima ne oekuju niti stanovi niti radna mjesta, pa su prinueni sami nalaziti rjeenja za ta dva problema. Prvi je problem stambenoga prostora koji se u pravilu rjeava nezakonitom i nekontroliranom izgradnjom sirotinjskih (squatter) naselja. Squatter naselja podiu se na rubu grada od prirunoga materijala (drvo, kamen, zemlja, karton, plastika, cigla) u okolnostima brze izgradnje na prisvojenom zemljitu, obino u dravnom vlasnitvu. Ona nemaju osnovnu infrastrukturu kao to su vodovod, kanalizacija, elektrina energija, telekomunikacijske instalacije, kao ni komunalne ustanove (kole, vrtii, zdravstvene ustanove i dr.). Putem vrlo izraene solidarnosti, stanovnitvo squatter naselja meusobno si pomae u rjeavanju pojedinih tekoa, izbjegavajui pritom vaee zakonske propise (tipian je primjer rjeavanje tekoa u opskrbi elektrinom energijom). U novije je vrijeme ak i dravna vlast u pojedinim
87

dravama pomogla u podizanju ivotnoga standarda u squatter naseljima gradnjom pojedinih infrastrukturnih objekata. Uzroke takvih dravnih intervencija treba traiti u tome to na squatter naselja u pojedinim milijunskim i viemilijunskim gradovima otpada ak od 40 % do 60 % povrine grada, a u njima ivi i do 40 % gradskoga stanovnitva. Osim toga, u tim je gradskim etvrtima rairen kriminal, a zbog iznimno loih sanitarnih uvjeta povremeno se pojavljuju i zarazne bolesti koje se brzo ire u druge dijelove grada. Stoga se dravne i gradske vlasti u nekim zemljama, ponajprije u Latinskoj Americi, nastoje boriti protiv takvih drutvenih problema postupnim rjeavanjem osnovnih sanitarnih, infrastrukturnih i komunalnih problema u squatter naseljima. Drugi je problem s kojim se susree stanovnitvo doseljeno u velike gradove iz ruralnih podruja problem zapoljavanja. Budui da se doseljavanje u gradove odvija po znatno veoj dinamici od otvaranja novih radnih mjesta, pridolo se stanovnitvo od prvoga dana ivota u gradu susree i s problemom egzistencije. Samo mali broj doseljenika iz ruralnih podruja nalazi stalne poslove u skladu s vaeim propisima o radu i zapoljavanju, dok je najvei dio prinuen traiti druga rjeenja: u sezonskim poslovima, radom na crno, ulinom prodajom ili raznim nelegalnim oblicima zaraivanja (prosjaenjem, deparenjem, krijumarenjem, prostitucijom i drugim oblicima kriminala). Valja istaknuti kako se navedenim oblicima zaraivanja, bilo legalnim ili nelegalnim, stanovnici squatter naselja bave na podruju cijeloga grada. Znatan dio zaraenoga novca ulau u poveanje standarda stanovanja pa tijekom vremena podiu nastambe od boljega materijala. Ipak, bez obzira na navedene probleme, dinamina se migracija na pravcu selo-grad i dalje nastavlja jer u ruralnim podrujima vlada vrlo izraeno siromatvo. Kroz prelijevanje siromanoga stanovnitva iz ruralnih u urbana naselja, ponajprije u velike milijunske gradove, stanovnitvo zapravo prelazi iz ruralnoga u urbano siromatvo. Squatter naselja nose razliite nazive s obzirom na dio svijeta ili ak dravu u kojoj se pojavljuju. U Indiji se nazivaju bustees, u Turskoj geekondu, u bivim britanskim kolonijama u Africi juno od Sahare i na karipskom otoju shanty towns, u bivim francuskim kolonijama u Africi juno od Sahare bidonvilles, u Brazilu favelas, u Argentini villas miserias, u Meksiku colonias proletarias, u Venezueli ranchos i barrios, u Peruu barriadas i pueblos jvenes, a u ileu calamapas (Vresk, 2002.). Uz sve izraenije siromatvo u velikim gradovima, istovremeno se odvija proces prostornoga izdvajanja viih socijalnih slojeva u privlanijim dijelovima grada, esto unutar zatvorenih etvrti. Uz najvie se drutvene slojeve okupljaju pripadnici srednje klase u zasebnim stambenim zonama. Nepostojanje procesa satelitizacije, kao i slabije razvijeni gradski i
88

prigradski promet, jo uvijek ne omoguavaju preseljavanje viih drutvenih slojeva izvan grada, kao to se dogaa u zemljama na visokom stupnju urbanizacije.

89

LITERATURA Conzen, M. R. G., 1988: Morphogenesis, morphological regions and secular human agency in the historic townscape, as exemplified by Ludlow, u: Urban historical geography recent progress in Britain and Germany (ur. Denecke, D., Shaw, G.), Cambridge University press, Cambridge, 253-272. Clark, G., Piggott, S., 1965: Prehistoric societies, Hutchinson & co., London Denecke, D., 1988: Research in German urban historical geography, u: Urban historical geography recent progress in Britain and Germany (ur. Denecke, D., Shaw, G.), Cambridge University press, Cambridge, 24-33. Dennis, R., Prince, H., 1988: Research in British urban historical geography, u: Urban historical geography recent progress in Britain and Germany (ur. Denecke, D., Shaw, G.), Cambridge University press, Cambridge, 9-23. Helmfrid, S., 1972: Historical geography in Scandinavia, u: Progress in historical geography (ur. Baker, A. R. H.), David & Charles, Newton Abbot, 63-89. Jger, H., 1969: Historische Geographie, Georg Westermann Verlag, Braunschweig Jger, H., 1972: Historical geography in Germany, Austria and Switzerland, u: Progress in historical geography (ur. Baker, A. R. H.), David & Charles, Newton Abbot, 45-62. Lafrenz, J., 1988: The metrological analysis of early modern planned towns, u: Urban historical geography recent progress in Britain and Germany (ur. Denecke, D., Shaw, G.), Cambridge University press, Cambridge, 273-284. Mili, B. (1994.), Razvoj grada kroz stoljea I. prapovijest-antika, kolska knjiga, Zagreb Mili, B. (1995.), Razvoj grada kroz stoljea II. srednji vijek, kolska knjiga, Zagreb Mili, B. (2002.), Razvoj grada kroz stoljea III. novo doba, kolska knjiga, Zagreb Mumford, L. (1988.), Grad u historiji njegov postanak, njegovo mijenjanje, njegovi izgledi, Naprijed, Zagreb Novak, G., 2005: Povijest Splita, knjiga prva od prethistorijskih vremena do definitivnog gubitka pune autonomije 1420. godine, kuna, Split Novak, G., 2005a: Povijest Splita, knjiga druga od 1420. do 1797. god., kuna, Split Novak, G., 2005b: Povijest Splita, knjiga trea od 1797. do 1882. god., kuna, Split Rogi, V., 1990: Regionalna geografija Jugoslavije, knjiga 1 prirodna osnova i historijska geografija, kolska knjiga, Zagreb

90

Slater, T., Shaw, G., 1988: Historical geography and conservation planning in British towns, u: Urban historical geography recent progress in Britain and Germany (ur. Denecke, D., Shaw, G.), Cambridge University press, Cambridge, 297-314. Sui, M., 2003: Antiki grad na istonom Jadranu, Golden marketing, Zagreb Vresk, M., 1990:, Grad u regionalnom i urbanom planiranju, kolska knjiga, Zagreb Vresk, M., 1997: Uvod u geografiju razvoj, struktura, metodologija, kolska knjiga, Zagreb Vresk, M., 2002: Grad i urbanizacija osnove urbane geografije, kolska knjiga, Zagreb Vresk, M., 2002a: Razvoj urbanih sistema u svijetu geografski pregled, kolska knjiga, Zagreb Whitehand, J., 1988: Recent developments in urban morphology, u: Urban historical geography recent progress in Britain and Germany (ur. Denecke, D., Shaw, G.), Cambridge University press, Cambridge, 285-296.

91