S e r e n K j e r k e g o r , d a n s k i fi l o z o f , t e o l o g i p j e s n i k , j e d

a n j e o d o s n i v a a egzistencijalistike filozofije i najveih mislilaca 19.

vijeka. Veliki kritiar sistematizovaneracionalistike misli, posebno
hegelizma, ali i formalnih obiaja crkve, bio je u mnogim stvarima i
razmiljanjima daleko isrped svog vremena. Naalost, kao i mnogi veliki
umovi,Kjerkegor biva shvaen i cijenjen tek nakon smrti.Prema porodinom
mitu, Serenov otac Mihael, u mladosti je bio siromani pomonik na seoskoj
farmi, pa je zbog tekog ivota prokleo Boga. Od trenutka kada se
preselio uKopenhagen i posvetio trgovini vunom, stalno je napredovao i
ubrzo je postao bogat. Ipak, progonila ga je misao da je napravio
starozavjetni grijeh i da Bog zbog toga kanjava cijelu porodicu. Stoga je
djecu vaspitavao u duhu vjerskog fanatizma. Seren je od oca
naslijediodepresivnost, snaan osjeaj krivice, strah od prokletstva
porodice, ali i nevjerovatnu otrinu uma i sposobnost kreativne
imaginacije.Drugi mit vezan je za Serenovu majku, koja je bila druga
ena njegovog oca, sakojom se ovaj vjenao godinu dana nakon smrti prve
ene. Nakon etiri mjeseca dobili su prvo dijete, to je po religijskom moralu
grijeh. Mihael Kjerkegor je nakon niza traginihsmrti u porodici zakljuio
da je to boja kazna zbog poinjenog grijeha i da ni jedno njegovo
dijete nee preivjeti Hristove godine (33). Uvjeren da ni on nee preivjeti
ovegodine, Seren se sasvim ozbiljno posvetio pisanju.Jedan od prelomnih
dogaaja u njegovom ivotu zbio se 1840., kada se vjerio samladom
bogataicom Reginom Olsen. Meutim, svakim novim danom hvatao
ga je svev e i s t r a h d a n i j e o d g o v a r a j u a o s o b a z a s v o j u e n u .
Naime, oduvijek je bio slabogzdravlja, to ga je samo dodatno
u v j e r a v a l o d a e s e i s p u n i t i p o ro d i n a k l e t v a . O v a ljubavna
drama duboko je uticala na Kjerkegora, tako da se razmiljanja
podstaknutanjihovim odnosom reflektuju u gotovo svim njegovim
djelima.Seren je vodio prilino statian ivot, rijetko naputajui rodni grad.
Tokom ivotasamo je pet puta putovao u inostranstvo: etiri puta u Berlin
i jednom u vedsku. N a ko n b o r a v k a u B e r l i n u , g d j e j e s l u a o
p re d a v a n j a e l i n g a , ko j a s u g a u b r z o razoarala, poinje razdoblje
stvaralake euforije, koje traje od 1843. do 1846,
Kjerkegor je smatrao da se pred pojedinca postavljaju pitanja koja nijesu
rijeena u prethodnoj filozofiji i koja se u okviru filozofskih sistema, kakav je
na primjer Hegelov, nine mogu rijeiti.Recimo da je tano da se istorija
svijeta moe deifrovati kao napredak duha ka vlastitoj sutini ili da su
moi pojedinca u pogledu saznanja ba onakve kakve ih je odredioKant - da
li se u tim znanjima nalaze odgovori na pitanja ta odreeni pojedinac da
uradi sasvojim ivotom: na primjer, da li da izabere ovaj ili onaj poziv, da
li da se nada spasenju naonom svijetu ili ne, da li da se vjena sa ovom
ili onom osobom? Odgovori na ovakva pitanja moda su najznaajniji za
pojedinca, pa ipak opta znanja koja vae za svu priroduili sve ljude ne nude
te odgovore. Oni se kriju u samom pojedincu koji je nesvodiv na
optekarakteristike ovjeka ili vremena u kojem egzistira. U predgovoru

Kjerkegorove knjige "Bolest na smrt" Mirko Zurovac je napisao:

"Svine znaju ta je konkretno, jednokratno, neponovljivo, vlastito
ja, jer oajnik esto nijesvestan svoga oajanja, to mu uopte ne
smeta da mudro rauna, da gomila novac,
bude paljiv otac porodice, da se bavi svetovnim stvarima, itd, itd... Kae se da ovek, zarazliku
od svih drugih bia, egzistira. Da ovek egzistira znai da je u istini svog vlastitograsula, jer se
neprestano nadilazi i transcendira prema onome to jo nije, a to bi mogao biti. To je uvek odnos
prema bogu.
2
Za Kjerkegora ovjek je takoe duh, ali samo utoliko ukoliko je svoj, vlastit. Postatisvoj, vlastit,
samosvojan, za Kjerkegora znai postati konkretan. Duh za Kjerkegora nije,kao za Hegela,
apstraktan svjetsko-istorijski duh, nego je uvijek konkretan, egzistirajui imislei, pa odreenje
duha nije nita drugo do odreenje konkretnog oveka i egzistencije.Smatrao je da svi sistemi
negiraju pojedinca. Na primer, za Hegela je ovjek znaajan kaoIdeja, a beznaajan kao
privremeno bie, odnosno nijesu mu bitni lini, egzistencijalni strahovi. Kjerkegor je
govorio da ne umire opti ovek" koji je dio sistema, ve umiremindividua i niko drugi ne moe
doiveti njeno iskustvo u suoavanju sa smru.Egzistencija je satkana od nesvodivih,
individuiranih i neponovljivih momenata,koji ne mogu istrpjeti nikakvo spekulativno
uoptavanje. Egzistencija je neponovljiva, posebna i neposredno data. Ona u sebi nikada
ne moe pribrati jedinstvo svojih
antitetikihm o m e n a t a , t a k o d a m o r a b i t i u v i j e k d a t a u s v o j o j r a s t r z a n
o s t i " , p o d v o j e n o s t i " , neizvjesnosti" i potresenosti", dakle, kao neto
apsolutno pojedinano, (to moe biti shvaeno samo u toj svojoj bitnoj pojedinanosti).
Pojedinanost je potpuno neprobojna
za b i l o k o j i u o p t a v a j u i i r e f l e k t i r a j u i m i s a o n i s t a v. U t o l i k o , o b j e k t i v n a ,
opita istinae g z i s t e n c i j e n i j e m o g u a . I s t i n a j e m o g u a s a m o k a o s u b
j e k t i v n a , k a o t u m a e n j e egzistencije iz sebe same, u kojemu tumaenju
raspoloive kategorije mogu biti samokategorije subjektivnog", mogueg" i
posebnog", o kojima se odluka moe
polagatis a m o i z p o s e b n o s t i s u b j e k t i v n o g , r e k l i b i s m o : i z a p s o l u t n o g
t a u t o l o s k o g v r t l o g a subjektivnoga. Kjerkegor se nije osobito osjeao obaveznim
pred Hegelovom analizomosjetilne izvjesnosti iz , Fenomenologije duha", koja ukazuje na
samu prirodu svijesti, kaonjezino vlastito imanentno prevladavanje pojedinanosti vlastitim
sintetikim karakteromoptosti. Uostalom, na to je upozorio jo sokratovac Slilpo.
3
Kjerkegor je vjerovao da svaki pojedinac mora biti svjestan odgovornosti
predizborima koje u ivotu ini, jer sebe izgrauje i odreuje upravo tim izborima.
Oni nesmiju biti pod uticajem univerzalnih, objektivnih standarda, ve subjektivnih, to e
kasnije postati sutina egzistencijalistike misli
Pesimizam poimanja ljudske egzistencije dobija svoju kategorinu formulaciju iosnovu u
filosofiji egzistencijalizma. Ako se zagledamo u ambis egzistencijalizma, postaje jasno da to
na pogled dublje dopire, sve vie nestaje svetlosti i ostajemo nemi pred tamom
neizvesnosti koja nas dole eka. Ljudska egzistencija posmatrana unutar
metafizikee g z i s t e n c i j a l i z m a , n a l a z i s e u i s t o j s i t u a c i j i . O n a j e t u , n i k o n e m o
e p o r e i n j e n o postojanje, ali se ne moe sa sigurnou znati zato je tu. Na smisao ljudske
egzistencije,egzistencijalizam ne moe dati adekvatan odgovor jer i sam nemo posmatra u tamu

ambisasopstvenog redukcionizma i materijalizma, ne ostaje mu mnogo prostora za

pronalaenjeodgovora na pitanje smisla. Zakljuak koji je primoran da donese, ostaje tragian
kao i putkojim je doao do njega. ovek ostaje usamljen, jedini svestan sopstvenog
besmisla,nastavljajui da proivljava apsurd sopstvene egzistencije.
4
Vano je napomenuti da se Kjerkegorova filozofska misao moe razumjeti
jedinoitanjem svih njegovih djela, jer su sva ona dio sloene filozofske eme, koju je
isplanirao jo na poetku. On je smatrao da je ljudima sve predstavljeno pojednostavljeno:
novine im prezentuju ve pripremljena miljenja, popularna kultura nudi ve spremljene
vrijednosti, afilozofske kole vlastite teze kao neprikosnovene istine. K j e r k e g o r o v a d e l a u
v e l i k o j m e r i o d u d a r a j u o d n a u n i h i f i l o z o f s k i h t r a k t a t a njegovog doba; u njima
se ne nalaze "objektivni sadraji" o nekoj apstraktnoj linosti, vesubjektivni svijet samog
filozofa osvetljen kroz prizmu line patnje. Ovo subjektivno vienje sveta bitno odudara
od opisa sveta koji nalazimo u delima njegovih savremenika;svoju filozofiju on naziva
egzistencijalnom jer polazi od toga da je neophodno misliti da bise ivelo a ne iveti da bi se
mislilo. Kategorije ivota, straha, krivice, izbora, patnje,smrti, nalazei se dotad na
periferiji filozofskog miljenja, postale su centralne teme Kjerkegorove filozofije.
5
Takoe je poznata i Kjerkegorova metoda indirektne komunikacije. italac je
bio p r i s i l j e n d a p r e u z m e l i n u o d g o v o r n o s t z a z n a n j e g d j e s t o j i u o
d n o s u n a e t i k a , egzistencijalna i religijska pitanja postavljena u samom
t e k s t u . Metoda indirektnek o m u n i k a c i j e s e s a s t o j a l a o d s u o a v a n j a i t
a o c a s a p r o t i v r j e n o s t i m a . P o m o u pseudonima, uvoda, postskriptuma,
meufaza, preliminarnih izvoda, ponavljanja, ironije id r u g i h s r e d s t v a p o d r i v a o j e i
z a m a g l j i v a o n a m j e r e a u t o r a . Tak o s e n i j e d n a i s t i n a
prezentovana u tekstu, ne moe prosto nauiti napamet ili prihvatiti objektivno". Umjestotoga,
tekst predstavlja uglaanu povrinu koja itaoca suoava sa sopstvenim
odrazom. Nain na koji e italac prii tekstu, razumjeti ga i o njemu prosuditi,
zavisie vie oditaoca nego od teksta.
Temelj vlas titog s tanovita Kjerkegor nas toj i izgraditi s pozicije
jednogradikaliziranog individualizma, s pozicije potpuno pojedina
n o g p o s m a t r a n j a pojedinatnosti, potpunog otpadanja onoga individualnog od
onoga supstancijalnog. s j e d n i m r a z u m s k i m p r o g r a m a t s k i m z a h t j e v o m d
a s e t o i n d i v i d u i r a n o p o s m a t r a u apsolutizaciji takvoga otpadanja, bez r
a z m a t r a n j a m o g u n o s t i n j e g o v o g p o v r a t k a u supstancijalno. Kada se u filozofiji
postavi takav zahtjev, on je u apsolutnoj opreci s bitifilozofije (kako je ona u svojoj najboljoj
tradiciji bila razumijevana te kako je u vlastitomsamorazumijevanju kulminirala u Hegelovom
filozofskom sistemu). Potpuno svjestan teopreke, koja se kao opreka ne moe odrati, pa
se onaj ko je postavlja mora odreci
ilif i l o z o f i j e i l i v l a s t i t o g p r o g r a m a t s k o g z a h t j e v a . K j e r k e g o r d o l a z i n a s a m i
r u b m e d i j a filozofije kao filozofije, te ga i prekorauje. Rub i njegovo prekoraenje
jesu miljenje pojedinanog u njegovoj pojedinanosti kao svom bitnom nainu! Zbog toga
Kjerkegor inee da bude filozof, jer se na takvoj postavci odista ne moe filozofirati. Vrlo je
dobro torazumio i Hajdeger, jer odbacuje mogunost da se o Kjerkegoru uopte
govori kao ofilozofu. S druge strane, Kjerkegor je vjesnik filozofije egzistencije, tako da e se

njegovim i s a o n i p o d s t i c a j i u o b l i i t i u n e k o l i k o z n a a j n i h e g z i s t e n c i j a l i s t i k i
h f i l o z o f s k i h koncepcija u 20. vijeku.
6
Kjerkegorovo miljenje je najoitiji antipod Hegelove filozofije, koji se
uopte pojavio u posthegelijanskoj filozofiji. Njegovo je miljenje u znaku
potpunog odbijanjaHegelovog racionalizma", uopte, svake spekulativne i apstraktne
filozofije, sistemskihmisaonih konstrukcija, naune objektivnosti, pojmovnosti i kao takve; po
njegovom
sudus v a t a a p a r a t u r a m e d i j a p o j m o v n o s t i n e m o e d o k u i t i o n o p o j e d i n a n o
u n j e g o v o j pojedinanosti i trenutanosti. On pred filozofsko miljenje postavlja potpuno novi
zahtjev:da osvijetli pojedinani egzistentni ivot izolovanog pojedinca u njegovim
elementarnoraspoloivim ivotnim situacijama.K r i t i k a v r e m e n a k a o i e p o h e u k o j o j
ivi, pribliava Kjerkegora openhaueru
inagovetava Niea, a sa njim i svu problematiku "filozofije krize". Nezad
o v o l j a n reformizmom kao i revolucionarnou njegovog doba, koji su sve pretvarali
u politiku a
Filozofi ja Kjerkegora je splet egzistencijalnih, etikih, religioznih i um
jetniko-estetskih momenata. On pie, pod pseudonimima i to mu
omoguava da zadri kritiku,ironinu distancu u odnosu na dogaaje i
savremenike. Sva njegova filozofija moda svojnajreprezentativniji oblik
ima u djelu Ili-ili koje ve svojim naslovom vie no jasno ocrtava
egzistencijalnu situaciju u kojoj se jedinka nalazi.Pitanje s kojim Kjerkegor
zapoinje jeste: kako ja kao egzistirajui subjekt dolazim
uo d n o s p re m a B o g u ? S t o g a n a j p r i j e t re b a s h v a t i t i ko n k re t n e e
g z i s t e n c i j a l n e u s l o v e pojedinca, odnosno razumjeti samoga sebe u
egzistenciji. Ali, ba je to, prema Kjerkegoru,filozofija njemakog idealizma
(osobito Hegel) protjerala iz svog miljenja i tako stvorilatip apstraktnog
mislioca to Kjerkegor otro kritikuje. Budui da je i apstraktni mislilac jo
uvijek konkretna egzistencija, on postaje komina figura ukoliko ne eli da
prizna ovajtemelj svog ivota i miljenja: on sam i njegovo miljenje postaju
fantom. Naprotiv,
ont r e b a d a p o s t a n e s u b j e k t i v a n , o d n o s n o d a p o s t i g n e d a
s e s p o z n a j a o d n o s i p r e m a spoznavatelju, koji bitno egzistira. Jedina
zbilja o kojoj neko ko egzistira ne samo da ima puko znanje, jeste njegova
vlastita zbilja, da je on tu; i ta je zbilja njegov apsolutni interes
Dospije li ovjekova egzistencija tako u sredite filozofskog osvjedoenja, postavljase pitanje:
to je ovjek? ovjek je sinteza beskonanosti i konanosti, vremenitog i vjenoga,
slobode i nude, ukratko, sinteza. Sinteza je odnos izmeu dvoga. No, time on jo uvijek nije
JA, jer vlastita osoba je odnos koji se sam odnosi prema sebi samome, ili jeto u odnosu, da se odnos
sam prema sebi odnosi.ovjek stjee Sebe tek po tome da se se svjesno odnosi prema sintezi
svojega
bitka.S a m o b i t a k n i j e o v j e k u j e d n o s t a v n o d a n , n e g o j e z a d a a i j e j e o s t v a r
e n j e p r e d a n o njegovoj slobodi. U tome je sadrana mogunost da se ovjek nalazi u
neskladu premasvojoj sintezi i svjesno ili nesvjesno promai svoje ja. Kjerkegor to
opisuje kao oaj i uBolesti nasmrt opisuje razliite oblike, kako ovjek ne
eli biti on sam. Budui pak daovjek kao sinteza nije sam sebe stvorio, nego je od Boga,

ovaj je nesklad pred Bogom: pa je ovo definicija grijeha: ne htjeti pred Bogom biti ono
to ovjek jest.
10
Posebno mjesto u Kjerkegorovoj filozofiji zauzima religiozna problematika, pitanje boga i
pitanje grijeha. On nastoji da protumai religioznost ovjeka i mnogo
stranicanjegovih djela posveeno je analizi biblijskih tekstova. U djelu Strah i drhtanje
imamoegzistencijalnu analizu biblijske prie o Avramu kojeg Kjerkegor, kroz psiholoku, etiku
iegzistencijalnu analizu njegovih postupaka, prikazuje kao viteza vjere. Pria o
Avramovojspremnosti da rtvuje Isaka Kjerkegoru je povod da opie paradoks vjere,
paradoks kojiubistvo pretvara u sveto i uzvieno; paradoks koji Isaka vraa Avramu ne moe se
objasnitinikakvim racionalnim argumentima, jer vjera poinje tamo gdje se zavrava miljenje.
U spisu Bolest na smrt Kjerkegor ustaje protiv hrianske religije koja je
odHrista nainila bogooveka i tako profanisala veru; on kritikuje ovekovu
narastajuudrskost koja je posledica ooveenja boga i smatra da je doktrina o
prvobitnom grehuneophodna kako bi se ovek distancirao od boga i nije sluajno to su mnogi
njegove spisevideli kao izraz "religioznog rigorizma".
11
Kjerkegor svojim autodestruktivnom verzijom hrianstva, utemeljenoj na askezi imuenitvu,
i kritikom ospoljenja zapadne crkve, koja pokazuje Boga kao ludu, i koja uopte ne
nosi istinu Evanelja, sa pojmom egzistencije, ini isti napor u jednoj, pre svega,
revoluciji filozofskog miljenja, u jednom slobodnom zadiranju u neums
ku sferu egzistencije
Ljudsko bie snosi odgovornost za svoje postupke jer se ne moe osloniti ni
na tadrugo osim na sebe. Ljudsko bie se ne moe osloniti na Boga
jer on predstavlja izrazsubjektivnog doivljaja, pokuaj da se telesnim
nadraajima pripie onostrana konotacija.Prema tome, "ovek je naputen jer
ne nalazi mogunost oslonca ni u sebi, ni van
sebe."K r i t i k u j u i K j e r ke g o r a i H e g e l a , S a r t r j e , v i j e k k a s n i j e , t v r
d i o d a v e r a p re d s t a v l j a "pojedinanu subjektivnost protiv univerzalnosti
sutine... ... i naune oevidnosti." Prematome, ivot za Sartra gubi svoj
smisao onog trenutka kada ovek shvati da nije vean. Smrtsmatra
nastavkom ivota, ali bez oveka koji ga je iveo - svest mrtvih prestaje da
postoji