Prije nego to je izbio habsburko-osmanski rat 1737.

godine, Osmansko carstvo je

vodilo rat sa Rusijom. Oko 10 000 Bonjaka sa prostora Bosanskog ejaleta je otilo da se bori
na strani Osmanskog carstva protiv Rusije. Te 1736. godine to nije prestavljalo problem, dok
e 1737. godine izbijanjem habsburko-osmanskog rata prestavljati veliki problem jer e biti
potrebno vojno sposobno stanovnitvo da se sauvaju granice osmanskog carstva i da se
odbrani Bosanski ejalet.
U to vrijeme je beki dvor smatrao da je to povoljan trenutak da Porti obvjave rat, i
iskoriste anstu dok su Osmanlije ratovale sa Rusijom, da oni proire teritorije Habsburke
monarhije na raun osmanske drave. Pozivai se na raniji ugovor sa Rusijom, po kome su
Be i Petrograd bili u obavezi da se meusobno pomau u sluaju rata, a poto je Rusija jo
od 1736. godine bila u ratu s Osmanskim carstvom, car Karlo VI je 14. jula 1737. godine
objavio rat Porti. 1Jo prije zvanine objave rata Habzburka monarhija je napala sjeverni dio
bosanskog ejaleta. Habsburka monarhija je za vrijeme ovog rata imala 41 eskadron konjice ,
te brojnu artiljeriju i peadiju. Ukupno je bilo 16 247 vojnika, od kojih su 4 345 bili konjanici.
Na bosanskom frontu situacija je bila kritina, plan Habsburke monarhije je bio da na
Bosanski ejalet krenu vojske u etiri pravca i to : a) sa zapada pukovnik Raunah je trebao da
izvri napad u pravcu Stare Ostrovice; b) sa sjeverozapada hrvatski ban Esterhazi u pravcu
Buima i Cetina; c) sa sjeverozapada princ Josip Hildburhausen, glavni zapovjednik svih
snaga, preko Gradike trebalo je da napreduje u pravcu Banje Luke ; d) sa istoka pukovnik
Paul Valvesor trebalo je da krene prema Ljenici. Sve ovo je imalo za cilj da Bosanski ejalet
bude okruen vojskom i odsjeen od Osmanskog carstva kako mu ne bi pruili nikakvu
pomo, a jednostavno da bi i teritorija pala to prije pod ruke Habsburke monarhije. No i
pored ovakvih viestranih napada Bonjaci nisu bili u panici, iako nisu primili vojnu pomo
od Osmanskog carstva jer su oni vodili rat sa Rusijom pa im nisu moglu pomoi, Bonjaci
nisu izgubili hrabrost i volju da odbrane svoju zemlju, oni su organizovali plani i pripremili
se da taj plan sprovedu u djelu.2
Namjesnik Bosanskog ejaleta u to vrijeme je bio Ali-paa Hegimoglu ugledna, obrazovana i
jako domiljena linost. On je prije nego to je doneo glavnu odluku pozvao je u svojoj
1 Enes Pelidija, Banjaluki boj iz 1737. Uzroci i posljedice, El-Kalem, Sarajevo,
2003., 280.
2 Grupa autora, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja drugog
svjetskog rata, PRESS CENTAR Armije R BiH, Sarajevo, 1994., 123.

rezidenciji u Travniku ajane, ugledne ljude iz Sarajeva. Tu su oni donjeli zajedniku odluku
13. jula 1737. godine.
Svi su bili za da se stane u odbrani Bosanskog ejaleta i izae u susrijed habsburkoj
vojsci. U kratkom vrijemenskom periodu mobilizirano je stanovnistvo, pored iskusnih i
obuenih vojnika bilo je i obinog stanovnitva koje nije imalo nikakvog ratnog iskustva. 3Svi
mobilizirani su na vrijeme dobivali upustva o mjestu ratnog rasporeda.
Prije konne bitke habuburka i osmanska vojska sukobili su se kod Ljenice i Zvornika,
kasnije kod Stare Ostrovice te bitke kod Jurkovia, a do konane bitke bod Banjalukom je
dolo 4. avgusta 1737. godine. Habsburka vojska je dola do zidina banjaluke tvrave,
preuzela je sve mjere za sistematsku opsadu. U takvoj je situaciji princ Josip Hildburhausen
naredio da se otpone napadati donji grad. Svi naredni pokreti i rasporedi vojske odigrali su se
u roku od tri dana. Tek tada, poinje artiljerijski napad na banjaluku tvravu i sam grad. 4 U
tom periodu svakodnevno je na Banjaluku i njenu tvravu ispaljivano prosjeno po 1 800
granata. Najintezivnije granatiranje bilo je sa jugozapadne strane. Na Vrbasu je napravljen
most preko kojeg je na drugu stranu obale prebaena etvrtina oruanih snaga. Tako su eher i
tvrava bili sa svih strana okrueni. Ni u takvoj situaciji poloaj branilaca nije bio u
potpunosti nezavidan. Prvenstveno su branilaci trebali biti zahvalni to je Banjaluka bila
okruena rijekama Crkvine i Vrbasa, uz to grad je bio opasan zidovima visine est do osam
metara a debljine dva metra, pa je zato teko bilo habsburkoj vojsci osvojiti ovaj grad.
Branioci Banjaluke su pomo preko pisma potraili od bosanskog vezira Ali-pau
Hekimoglua koji se nalazio u svojoj rezidenciji u Travniku. On je svakog asa trebao krenuti
prema Banjaluci na elu sa vojskom koja je trebala pomoi odbrani Banjaluke. Hasbsburka
vojska je ve nekoliko dana granatirala grad, koji je jedva odoljevao napamatima pomo koja
im je trebala stii je bila neophodna. Princ Hildburghausen je naredio svojim vojnicima da
uvijek kontroliu teren i budu sigurni dolazi li pomo braniocima. Nakon nekoliko dana
opsade u Banjaluci je stiglo pismo princa Hildburgausena pai Mehmedu atiu koji je bio
glavnokomandujui u odbrani Banjaluke. Pismo je bilo poslano sa ciljem da branioce vie

3 Grupa autora, Istorija naroda Jugoslavije II, Prosveta Beograd, 1960., 1449.
4 Enes Pelidija, Banjaluki boj iz 1737. Uzroci i posljedice, El-Kalem, Sarajevo,
2003., 319.

demoralie, u njemu je navedeno da e Banjaluka pasti u narednim danima, da im pomo nee

stii, te da je najbolje da se oni predaju a prema njima e se postupiti fer i korektno.5
Na sve ove nagodbe Mehmed-paa ati je odgovorio negativno i vratio se odbrani
Banjaluke.
Vezir Ali-paa Hekimoglu i svi ostali dostojanstvenici i vojnici dvoumili su se kojim
pitem treba krenuti prema Banjaluci. Veziru su dostojansvenici predlagali da se poslui
varkom. To su opravdali poznatom izrekom hazreti Alije ,, Rat je varka . Oni su odluili
krenuti subotom 3. avgusta 1737. godine razlog da su se odluili krenuti subotom je zbog
tradicije jer ,, Bog subotom sije blagodeti . U poetku su svi mislili da e vojska krenuti
glavnim putem prema Banjaluci, meutim vezi Ali-paa Hekimoglu se tu posluio varkom i
krenuo je zaobilaznim putem kako bi iznenadio habsburku vojsku.6
Jedno od glavnih nareenja koje je izdao vezir Ali-paa Hekimoglu bilo je mirno da
se vosjka kree tiho sporednim putem, i da u ni kom sluaju ne pale vatru da ne bi odali svoj
poloaj i ne budu otkriveni od strane habsburke vojske. 7 Tako su oni bez ikakvih potekoa
stigli do sela Bosii i Krmina, gdje su preli na desnu stranu Vrbasa, dok su se pribliavali
bojnom polju, pred jedinicama Bosanskog ejaleta iao je vezir Ali-paa. Po nekim autorima
vojske su zapoele borbu u ranim jutarnim satima oko devet, ali veina navodi da je do borne
dolo oko podnevnih satova. Napad je poela osmanska konjica koja je zauzela poloaje na
vlakom brdu. Taj poetni napad, kao istovremeno i juri branilaca, hasburka vojska je
odbila. Nakon ovoh napada glavnokomandujui princ Hildburghausen naredio je habsburkoj
vojsci da se glavnina prebaci na desnoj strani Vrbasa a jedan dio vojske ostane na lijevoj
strani. U prvoj fazi borbe, neposrednu komandu je preduzeo vezir Ali-paa Hekimoglu koji se
nalazio u centru, dok su na desno i lijevo krilo bile bonjake pae. Hasburka vojska je ovdje
pokazala svoju slabost, bila je napadnuta munjevitom brzino i izgubila je svoju formaciju tako
da se poela raspadati. Taj trenutak koristi zapovjednik desnog krila Mehmed-beg Fidahi i
5 Grupa autora, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja drugog
svjetskog rata, PRESS CENTAR Armije R BiH, Sarajevo, 1994., 123.
6 Grupa autora, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja drugog
svjetskog rata, PRESS CENTAR Armije R BiH, Sarajevo, 1994., 124.
7 Enes Pelidija, Banjaluki boj iz 1737. Uzroci i posljedice, El-Kalem, Sarajevo,
2003., 353.

napada habsburko lijevo krilo. Nastala je panika u habsburkoj vojsci, habsburki vojnici su
se dali u bijegu, hvatali su se za konjske repove kako pi preli rijeku Vrbas, sam pric
Hildburghausen je kasnije pisao u svom dnevniku o ovome.8
Vidjevi da habsurka vojska nema mogunosti da ita pozitivno preduzme princ je
naredio povlaenje vojske istim putem kojim su doli. Ohrabrena bonjaka vojska krenula je
za habsubrom vojskom da je konano otjera sa prostora Bosanskog ejaleta. Donekle su pratili
i napadali Habsburku vojsku, meutim vidjevi da i oni imaju svoje gubitke kad napadaju
krenuli su i oni nazad.

Posljedice je imala i jedna i druga strana. Prema izvorima koji govore o ovome oko
hiljadu habsburkih vojnika je poginulo. Prema podacima Omera Novljanina u banjalikom
boju je poginulo oko 600 Bonjaka. No pobjeda je bila sjajna i nesporna za koju se ulo na
teritoriji Osmanskog carstva. A o izvanrednoj pobjedi pisali su brojni pjesnici, hroniari i
povjesniari.9

8 Grupa autora, Istorija naroda Jugoslavije II, Prosveta Beograd, 1960., 1449.
9 Grupa autora, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja drugog
svjetskog rata, PRESS CENTAR Armije R BiH, Sarajevo, 1994., 124.