Hrvatski jezik-MMuhoberacDJurišić

Mira Muhoberac Dalibor Jurii
Povijest knjievnosti/Autori i djela/Hrvatski jezik
za Dravnu maturu, osnovna i via razina
Ispis
Zagreb, akademska godina 2010./2011.
www.pripreme-pomak.hr
Polaznik
Nakladnik
Pomak, Zagreb 1. Ferenica 45
tel.: 01/24 50 904, 01/24 52 809
mtel.: +385 (91) 513 6794
www.pripreme-pomak.hr
Za nakladnika
Branko Lemac
Dizajn ovitka
minimum d.o.o.
Autori:
Povijest knjievnosti
Autori i djela
(skripta prema gimnazijskom programu iz hrvatskog jezika)
Mira Muhoberac, prof.
Svjetska knjievnost do baroka
Svjetska drama u 20. stoljeu
Hrvatska knjievnost od srednjeg vijeka do 18. stoljea
Dalibor Jurii, prof.
Svjetska knjievnost do klasicizma (osim drame 20. stoljea)
Hrvatska knjievnost od romantizma
Hrvatski jezik (dodatak)
Pomak, Zagreb, 2009.

Intelektualno je vlasnitvo, poput svakog drugog vlasnitva, neotuivo, zakonom zatieno i
mora se potovati (NN 167/03). Nijedan dio ove skripte ne smije se preslikavati ni umnaati na
bilo koji nain, bez pismenog doputenja nakladnika. Skripta slui iskljuivo za internu
uporabu na teajevima koji se, u okviru Priprema Pomak, odravaju kao pripreme za
polaganje ispita iz hrvatskog jezika i knjievnosti na Dravnoj maturi.
POVIJEST KNJIEVNOSTI
AUTORI I DJELA
(skripta prema gimnazijskom programu iz hrvatskog jezika)
PRIPREMILI:
Mira Muhoberac
SVJETSKA KNJIEVNOST DO BAROKA
SVJETSKA DRAMA U 20. STOLJEU
HRVATSKA KNJIEVNOST OD SREDNJEG VIJEKA DO 18. STOLJEA
Dalibor Jurii
SVJETSKA KNJIEVNOST OD KLASICIZMA (OSIM DRAME 20. STOLJEA)
HRVATSKA KNJIEVNOST OD ROMANTIZMA
PomakPripreme za Dravnu maturu
KLASINA KNJIEVNOST
TEMELJNA CIVILIZACIJSKA KNJIEVNA DJELA
BABILONSKO-ASIRSKA KNJIEVNOST
GILGAME
Gilgame je najvee i najistaknutije djelo babilonsko-asirske knjievnosti. Najstariji
motivi potjeu iz sumerskoga doba, a samo je djelo nastalo oko 1700. prije Krista.
Konaan oblik zapisan je na dvanaest nepotpuno sauvanih ploa, a pronaen je u
knjinici asirskoga cara Asurbanipala (7. stoljee prije Krista). Ep je sadrajno
podijeljen u dva dijela. U prvom dijelu (od prve do sedme ploe) prripovijeda se o
prijateljevanju kralja Gilgamea, sumerskoga, babilonskoga i asirskoga nacionalnoga
junaka, s Enkiduom, ovjek kojega karakterizira velika snaga i odrastanje u prirodi
meu divljim ivotinjama. Drugi dio epa (od osme do dvanaeste ploe) prati
dogaanja nakon Enkiduove smrti, a posveen je opisima Gilgameove tuge za
prijateljem, Gilgameova straha od smrti i njegovih pokuaja da stekne besmrtnost.
Premda je u formalnom smislu jednostavan i siromaan, Gilame se ubraja u najvea
djela ovjeanstva: ep obiluje motivima koji e biti razraeni u biblijskoj i grkoj
mitologiji (opi potop, ovjek napravljen od gline i oivljen, zmija koja krade
besmrtnost, silazak u podzemlje, pojedini Gilgameovi pothvati kao predloak
Heraklova mita, itd.) i brojnim uzoritim primjerima, unato pesimistikom ustroju i
nesretnom zavretku, upornosti u traenju odgovora na temeljna pitanja ivota i smrti
koja su oduvijek muila i mue ljudski rod.
HEBREJSKA KNJIEVNOST
BIBLIJA
(Knjiga Postanka, Knjiga Izlaska, Judita, Pjesma
nad pjesmama, Psalmi, Evanelje po Ivanu)
Biblija je zbornik svetih knjiga judaizma i kranstva nazivanih i Sveto pismo Staroga
i Novoga zavjeta, a dobila je ime prema grkoj rijei biblia (u znaenju: knjige).
Nastajala je od 13. stoljea prije Krista do 1. stoljea za vrijeme Krista. Knjige Staroga
zavjeta ine izbor religioznih i svjetovnih tekstova bogate starohebrejske knjievnosti, a
za svoje ih je potrebe prikupilo i sredilo idovsko sveenstvo u razdoblju od 400. do
100. godine prije Krista. Svi ti tekstovi, nastajali su od 13. do 1. stoljea prije Krista,
svoj konaan oblik dobili su od 10. do 1. stoljea prije Krista, a napisani su u prozi,
stihu ili u dramskom obliku, u Bibliji su razvrstani u povijesne knjige (meu njima su i
knjige Pentateuha ili idovski Tora Zakon), mudrosne knjige (u njih se ubrajaju i
Pjesma nad pjesmama i Psalmi) i proroke knjige. Veina starozavjetnih knjiga
napisana je hebrejskim jezikom, a samo manji dio srodnim aramejskim; pojedine su
knjige bile donedavno bile poznate samo u grkom prijevodu, a neke najmlae knjige
bile su i napisane na grkom. Starozavjetne knjige, nastajale u razliitim razdobljima i
pod utjecajem raznih knjievnosti, meusobno se izrazito razlikuju u duhu i izrazu.
Biblijski likovi postali su opim dobrom ovjeanstva i beskrajno su puta obraivani u
europskoj knjievnosti i umjetnosti (najee: Adam i Eva, Kain i Abel, Abraham i
Izak, Lot i njegove keri, Samson i Dalila). Poznavanje Biblije uvjet je za svako
dublje poznavanje i razumijevanje europske kulturne batine. Novi zavjet (1. stoljee
nakon Krista) priznaju samo kranske crkve, a pisan je najveim dijelom grkim
jezikom i
sastoji se od evanelja, djela apostolskih, poslanica i Otkrivenja Ivanova ili Apokalipse.
Knjievna vrijednost novozavjetnih spisa zaostaje za vrijednou starozavjetnih spisa.

Znimku ine pojedini ulomci i Otkrivenje, koje je meu svim novozavjetnim knjigama
duhom i izrazom najblie starozavjetnim knjigama.
Knjiga Postanka (Geneza, 13. 4. stoljee prije Krista), kojom zapoinje Biblija, prva
je knjiga Petoknjija (gr. Pentateuh), koje se prema predaji veim dijelom pripisuje
Mojsiju (13. stoljee prije Krista), ali je do nas dolo u tekstu nastalom izmeu 8. i 4.
stoljea prije Krista. Jednostavnim, jasnim i jezgrovitim stilom u Knjizi Postanka
iznosi se idovsko vjerovanje o stvaranju svijeta, odnosno o stvaranju Zemlje i svemira,
o prvim ljudima, o izgonu prvi ljudi iz raja i opem potopu te povijest idova do
odlaska u Egipat. U mnogim je dijelovima vidljiva veza s babilonskom i
staroegipatskom mitolokom literaturom.
U Knjizi izlaska svjedoi se o izlasku Izraelaca iz egipatskoga ropstva. Spoznali su
Boju milost i zatitu te su prema Bogu osjeali duboku zahvalnost. Mojsije je
iskoristio upravo taj njihov zanos da bi od dvanaest plemena stvorio jedan narod koji
e se nadati boljoj budunosti koja je zajamena Sinajskim savezom. Nakon toga Boji
je narod kroz pustinju vodio u predvorje Obeane zemlje.
U biblijsku knjigu Mudre izreke skupljene su u 6. ili 5. stoljeu prije Krista dvije
zbirke poslovica, zbirka pounih izreka i usporedaba iz kasnijih stoljea. Kao knjievna
vrsta mudrosne su pouke bile omiljene na starom Istoku. Autorstvo dvjema zbirkama
poslovica predaja pripisuje idovskom kralju i graditelju jeruzalemskoga hrama
Salomonu (vladao je u 10. stoljeu prije Krista).
Knjiga o Jobu (5. stoljee prije Krista) ubraja se u tzv. mudrosne biblijske knjige, a
prethodnike joj pronalazimo u sumerskoj i babilonskoj te staroegipatskoj knjievnosti.
Napisano u obliku tetralogije s prologom i epilogom, sa stalnim smjenjivanjem proze i
stihova, dri se jednim od najljepih i najdubljih dijelova biblijske knjievnosti. U
velikoj je mjeri utjecala na eurospku knjievnost, pa i na Goetheova Fausta.
Propovjednik (3. stoljee prije Krista), jedna od mudrosnih knjiga, raspravlja o

trpljenju, o smislu ivota i smrti, napisana je najveim dijelom u prozi. Pisac je
nepoznat.
Izaijina proroka knjiga: najstarija od tzv. prorokih knjiga pripisuje se Izaiji (8.
stoljee prije Krista), starozavjetnom proroku i savjetniku na dvoru judejskih kraljeva,
premda je vei njezin dio nastao kasnije, kao djelo Izaijinih uenika. Izaija je u svojim
spisima predvidio propast Izraela, dolazak Mesije i smak svijeta, pa se novozavjetna
literatura esto poziva na njegove izreke. Slikama i izrazom svojih alegorijskih vizija
Izaija je djelovao na svu kasniju apokaliptinu literaturu.
Pisac je jedne od tzv. biblijskih prorokih knjiga i kraljevski savjetnik i svjedok
propasti Jeruzalema Jeremija (7. do 6. stoljee prije Krista), koji je napisao i knjigu od
pet tualjki, previenih za pjevanje.
Psalmi (nastajali od 11.do 4. stoljea prije Krista) pjesme su za pjevanje uz glazbenu
pratnju te najvaniji oblik hebrejske religiozne poezije. Biblijska knjiga psalama sastoji
se od 150 pjesama razliita karaktera; to su hvalospjevi (himne), tubalice, zahvalnice,
pokornike, liturgijske, hodoasnike, poune i proroke pjesme. Predaja je psalme
pripisivala kralju Davidu, kojemu vjerojatno pripadaju najstariji psalmi, a znatan dio
psalama nastao je u doba babilonskoga suanjstva. Psalmi su lirski zaokruene cjeline,
ali nisu pisani u stihovima, nego u proznim stavcima ili versetima razne duine, koji se
ritmiki i sadrajno dijele na dva dijela. Oblik verseta, koji nasljeduje formalne strane
egipatske himne i babilonske pokornike pjesme, s paralelizmom lanova, preao je i u
ostalu hebrejsku poeziju, a odigrao je veliku ulogu i u stvaranju slobodnoga stiha.
Knjiga o Jobu (5. stoljee prije Krista) ubraja se u tzv. mudrosne biblijske knjige, a
prethodnike joj pronalazimo u sumerskoj i babilonskoj te staroegipatskoj knjievnosti.
Napisano u obliku tetralogije s prologom i epilogom, sa stalnim smjenjivanjem proze i
stihova, dri se jednim od najljepih i najdubljih dijelova biblijske knjievnosti. U
velikoj je mjeri utjecala na eurospku knjievnost, pa i na Goetheova Fausta.

Pjesma nad pjesmama (10. 4. stoljee prije Krista) ubraja se u vrhunska ostvarenja
svjetske ljubavne poezije, a najljepe je djelo u ljubavnoj poeziji staroga Istoka. Jedni
tumai misle da je to zbornik narodnih ljubavnih pjesama, najveim dijelom
svatovskih, drugi da je rije o zatvorenoj lirskoj zbirci, a trei da su to dramski
fragmenti, etvrti da je to lirski dijalog. Predaja Pjesmu nad pjesmama
pripisuje
Salomonu, neki komentatori misle da je zaista nastala na Salomonovu dvoru u 10.

stoljeu, a novija kritika stavlja ga u 4. stoljee.
Judita (2. do 1. stoljee prije Krista) pripada povijesnim biblijskim knjigama i jednome
od najmlaih dijelova Biblije. Da bi uzvisio idovsko domoljublje i religiju, nepoznati
pisac izmislio je fabulu koju smjeta u okvir povijesnih dogaanja iz 6. stoljea.
Pripada jednome od najdramatskije koncipiranih i knjievno najzaokruenijih
biblijskih proznih tekstova. Judita je nadahnula i Marka Marulia, a privlaila je i
privlai mnoge umjetnike i knjievnike.
Evanelja (gr. Euangelia = dobre vijest) su novozavjetne povijesne knjige, nastale u
1. stoljeu nakon Krista, u kojima se prikazuju poznate zgode iz ivota i djelovanja
Isusa Krista. Evanelisti Matej, Marko, Luka i Ivan navode se kao autori tih proznih
spisa. Njihovi se iskazi u najveem dijelu tematski poklapaju (posebno prva tri tzv.
sinoptika evanelja), ali se ipak meusobno razlikuju u knjievnoj obradi i namjeni:
Matej je najsustavniji i najpregledniji, Marko je najblii pukom pristupu i izrazu,
Luka
je
historijski
najkritiniji
stilski
najuglaeniji,
najmlai
Ivan
najkontemplativniji je i najpoetiniji. Najstariji evanelje, pripisano cariniku Mateju,

jednome od prvih Kristovih sljedbenika i poslanika (apostola), pisano je na
aramejskome i poslije prevedeno na grki, a druga tri evanelja, pripisana Marku, Luki
i Ivanu, napisana su na razgovornome grkome jeziku.
Poslanice Korinanima pripisuju se Pavlu, po roenju idovu iz maloazijskoga grada
Tarsa, u kojem je kao slobodni rimski graanin stekao zavidnu humanistiku

naobrazbu. Bio je odgojen u strogo tradicionalnom farizejskom duhu, pa je u poetku
sudjelovao u progonima krana. Nakon vienja koje mu se ukazalo pred vratima
Damaska preobratio se i postao jednim od najveih zagovaratelja kranstva. Zato je
poduzeo i nekoliko misijskih putovanja po Bliskom istoku i Grkoj i napisao niz
poslanica
upuenih
pojedinim
vjerskim
zajednicama.
Svoj
nauk
izlae
nekonvencionalnim, jednostavnim, i esto pjesnikim nadahnutim izrazom. Zbog takva

djelovanja Pavao je odveden u Rim i tamo u zatvoru pogubljen.
Otkrivenje, odnosno Otkrivenje Ivanovo (gr. Apokalypsis, kraj 1. st. nakon Krista),
posljednja biblijska knjiga i njezin tematski zavretak, pripisivana od davnine apostolu
Ivanu, sastoji se od prologa i tri dijela. U prvom dijelu Ivan prenosi poruku Kristovu
predstavnicima sedam azijskih crkava. U drugom dijelu opisuje niz apokaliptinih
vizija. U treem prorie Kristovu pobjedu nad svim neprijateljima i slika sreu i
blaenstvo spaenih u novom Jeruzalemu. Knjievno je najzanimljiviji drugi,
apokaliptini dio, u kojemu Ivan pjesniki nadahnuto daje seriju od pet vizija (Knjiga
sa sedam peata, Sedam anela s trubama, ena, zmaj i Janje, Sedam anela sa sedam
aa, Propast Babilona), rabei tematske elemente i simboliku iz starozavjetnih
apokaliptinih spisa, ali unosei i niz vlastitih novih motiva i simbola. Otkrivenje se
odlikuje alegorijskom slojevitou i tajnovitou svoga simbolikoga izraza, to je
karakteristika svih djela apokaliptinoga anra. S knjievnoga gledita to je
najzanimljivije djelo novozavjetne knjievnosti koje je nadahnjivalo i nadahnjuje
mnoga knjievna i umjetnika djela i utjee na oblikovanje europske knjievnosti od
srednjega vijeka do simbolizma i nadrealizma i naih dana.
TALMUD
Talmud (hebr. Talmud = uenje), jedna od idovskih svetih knjiga. Sastavljena je od
Mine, usmenoga uenja o svakodnevnom ivotu, i Gemare, uenih komentara.
Konano je redigirana u 6. stoljeu. Talmud je najmanje prevoena od svih idovskih
svetih knjiga. Talmud je temelj naina ivota idovske zajednice: u Talmudu su pravila
o sijanju, zakoni o svetkovinama, enidbi, privatno i krivino pravo, pravila o osobnoj
higijeni, i sl. Kao izvor Talmud ima golemu ulogu u prouavanju idovske zajednice i
kulture. Stil Talmuda nije jedinstven, varira od aforistinoga do izraavanja formula.
idovska filologija tumaila je odredbe Talmuda dosljedno simbolino.
KURAN
Kuran (arap. al-Quran = to je za itanje; 612.-653.), sveta knjiga Islama, sadri
izreke Muhamedove, koje mu je diktirao melek Dabrail (arkaneo Gabrijel),
skupljene izmeu 612. i 639., a redigirane 653. Kuran je sastavljen od 114 poglavlja
(sura), poredanih po duini, a sastoji se od moralnih, pravnih i religioznih pouka,
ilustriranih najveim dijelom epizodama iz Biblije te idovskih i kranskih apokrifnih
spisa. Pisan je ritmikom prozom, metaforinim i bujnim stilom. Nain je izraavanja
nesustavan, ali dotjeran i originalan. Jezik Kurana postao je normom i uzorom
klasinoga arapskoga jezika.
MAHABHARATA
Mahabharata (4. st. prije Krista 4. st. nakon Krista)
staronidijski je ep
kompliciranoga sastava, najopsenije djelo u svjetskoj knjievnosti, koje sadri vie od

200 tisua stihova u 18 knjiga. Prema predaji, a bez znanstvenoga utemeljenja, autor
je epa slijepi Vjasas, zajedniki djed obiju vladarskih kua u zapadnoindijskom
plemenu Bharata (Mahabharata = velika borba meu Bharatama). Najstariji dio epa i
njegovu okosnicu ini ratniki ep o postanku, suparnitvu i stranom ratu Pandava i

Kaurava, u kojem pobjeuju Pandave i preuzimaju vlast meu Bharatama. Borba
zauzima polovicu Mahabharate, a ostalo su ili umetnuti epovi ili epizode, slabe ili
nikakve povezanosti s glavnom radnjom (Pjesma o kralju Nali, Pria o Savitri, itd.),
ili jo kasniji umetci filozofskoga karaktera, meu kojima se tatkad nalaze i pjesniki
vrhunci (Bhagavadgita).
Pjesma o kralju Nali tematizira suparnitvo izmeu dviju loza vladarske kue,
Pandava i Kaurava. Nakon raznih sukoba predstavnici obiju loza pristupaju i
kockanju: Judhithira, najstariji od petorice brae Pandava, izgubio je igru i zato je
prognan s braom u umu; mudrac Vrhadasvo govori Judhithiri priu o niadskom
kralju Nali, koji je isto tako, zbog gubitka na kocki, morao bjeati u umu sa svojom
enom Damajanti, a ona ga je nagovorila da se sklone u njezina oca Bhime, kralja
Vidarbhe. Pjesma o kralju Nali
samostalan je ep od 26 pjevanja umetnut u treu
knjigu
esnaesterakim
Mahabharate,
pisan
dvostisima
(loke)
rijetkim
samostalnim esnaestercima ili trostisima. Unato indijskoj bujnosti najblii je

europskom ukusu.
Bhagavadgita, Pjesma o boanskome, esto nazivana samo Gita, najvaniji je i
knjievno najvrjedniji od moralno-filozofskih spisa u Mahabharati. Kao to se kralj
Nala nakon mnogih pustolovina vratio i ivio sretno s kraljicom Damajanti, vraaju se
i Judhithira i njegova braa iz progonstva. Ali ne prestaje neprijateljstvo izmeu
rodova Kaurava i Pandava i sprema se straan konaan obraun meu srodnicima.
Arduna, najljepi i najvjetiji borac od petorice Pandova, uoii bitke sumnja u
opravdanost rata. Nakon bitke pjeva Sandaja pria slijepom kralju Dhrtaratri,
vladaru Kaurava, o razgovoru Ardune i njegova roaka Krne, u kojem je utjelovljen
sam veliki bog Vinu. U samoj Indiji Bhagavadgita je danas najpopularniji dio cijeloga
epa. Etike duhovne dvojbe, koje se postupno zaotravaju u umjetniki oblikovanom
dijalogu, najvjernija su ilustracija indijske misli.
10
GRKA KNJIEVNOST
HOMER
(Ilijada /primjer epa/, Odiseja)
Pjesnik Homer (oko 800. prije Krista) bio je, prema antikoj tradiciji, najstariji
poznati grki pjesnik, autor najveih grkih epova. Premda su neki istraivai tvrdili
da je Homer opa imenica koja oznaava pojmove slijepac, prijatelj, sastavlja, Homer
je zbiljska osoba koja se vezuje uz ime autora Ilijade i Odiseje. Zbog zagonetnosti
autorstva ve se od antikih vremena postavljalo tzv. homersko pitanje, koje se
intenziviralo krajem 18. stoljea. Premda je napisano niz legendi, predaja i ivotopisa,
nijedan auto ni tekst nije tono odredio vrijeme pjesnikova ivota ni zemljopisno
podrijetlo. Sedam se jonskih i drugih gradova natjecalo za ast Homerove domovine, a
najvie je glasova dobila Smirna u Maloj Aziji, u kojoj je Homer najvjerojatnije ivio,
izmeu 900. i 700. prije Krista. U cijeloj Grkoj potovao se Homerov kult, o emu
postoje i povijesni tragovi. Rapsodi su uvali i recitiranjem irili Homerove pjesme. U
poetku, u antici, Homeru su se uz Ilijadu i Odiseju pripisivali i drugi epski ciklusi,
odnosno niz kiklikih epova s trojanskom ili tebanskom tematikom (Tebaida,
Epigoni), epigrami, tzv. homerske himne bogovima, parodija herojskoga epa, odnosno
aljiv spjev Boj aba i mieva (Batrahomiomahija) i komina pjesma Margit, a kasnije
su mu odricali sve osim Ilijade. S obzirom na homersko pitanje danas prevladava
miljenje tzv. unitarista, prema kojima su i Ilijada i Odiseja djelo jednoga genijalnoga
stvaraoca koji je uobliio postojeu grau i napisao zaokruene epske cjeline; Ilijadu
(u kojoj se epski pjeva o 49 dana u desetoj godini rata izumeu Ahejaca i Trojanaca)
je napisao najvjerojatnije u mlaim, a Odiseju (priu o ivotu starih Grka prije nakon
Odisejeva /sin itakoga kralja Laerta/ povratka iz Trojanskoga rata, o traganju
Odisejeva sina Telemaha za ocem, o Odisejevu desetogodinjem lutanju i povratku u
11
rodnu Itaku i vjernom Penelopinu ekanju, o susretu s ljudoderom Kiklopom, itd.) u

starijim godinama. Ilijada i Odiseja pripadaju najveim djelima ovjeanstva: na
temelju mitologije i legendi iz Trojanskoga rata (12. stoljee prije Krista), zadirui u
tematiku opirno i duboko, odlikujui se prikazom psiholoke produbljenosti likova
(Hektor, sin kralja Prijama i najvei junak Trojanaca; Paris, Homerov brat; Ahilej,
najvei grki junak; kralj Agamemnon, voa grke vojske; Briseida, robinjica Ahilejeva
pa Agamemnonova; Patroklo, Ahilejev prijatelj; Odisej; Penelopa, ena Odisejeva;
Nausikaja, ki feakoga kralja Alkinoja; Kiklop Polifem), realistinou i plastinou
opisa, otkrivaju nam ivot, obiaje i vjerovanja starih grkih plemena. Pisani su u
heksametrima (Ilijada ima 15.696, a Odiseja 12.103 heksametra), a aleksandrijski su ih
filozofi podijelili u 24 knjige prema broju slova grkog alfabeta. Ostvarujui vrhunce
epske knjievnosti, ovi su Homerovi epovi snano djelovali na kasniji razvoj antike,
europske i svjetske kulture.
ALKEJ
(Lai)
Alkej (1. polovica 6. stoljea prije Krista), grki pjesnik s otoka Lezba, jedan je od
najistaknutijih predstavnika monodijske melike (to je poezija pisana za solo pjevanje
uz pratnju lire). Bio je aristokrat i vojnik te sudjelovao u ogorenim borbama protiv
demokratske stranke, a jedno je vrijeme ivio i u progonstvu. Zato su teme veine
njegovih fragmentarno sauvanih pjesama politiki motive, rat i fanatina mrnja
prema tiranima. Pisao je i pjesme uz gozbe i pijanke, himne bogovima, a sauvani su i
neki fragmenti ljubavne lirike. Bio je majstor stiha i forme i uporabljivao je razliite
metrike oblike.
U pjesmi Lai, kao i u nekim drugim pjesmama, slui se strofom koja je prema njemu
prozvana alkejskom strrofom. To je alegorijska domoljubna pjesma koja je nala
12
nasljedovatelje i u antikoj i u modernoj europskoj knjievnosti.

Formalno i tematski Alkej je svojim djelom utjecao na rimsku liriku i pjesnike
europskoga romantizma.
SAPFO (SAPFA)
(Ljubavna strast)
Sapfa (Sapfo, 1. polovica 6. stoljea prije Krista), najvea grka pjesnikinja, rodom s
otoka Lezba, jedna je od glavnih predstavnika eolske monodijske lirike, uz koju je
pisala i tzv. epitalamije, korske svadbene pjesme. Upravljala je jednom kolom u kojoj
su se kolovale mlade djevojke. Kao i suvremenik joj Alkej, i Sapfa je bila upletena u
politika dogaanja te jedanput i prognana s otoka, ali ti dogaaji nisu nali odraza u
njezinoj poeziji. Pjesnitvo joj je posveeno ljubavnoj tematici sa irokom ljestvicom
ljubavnih osjeaja, a karakterizira ga bogatstvo metrikih oblika, lijep i melodiozan
jezik i duboka iskrenost. Sapfina poezija postigla je veliku slavu ve u antici, a unato
injenici to je sauvana samo u fragmentima stekla je trajno mjesto meu vrhuncima
svjetske lirike.
Pjesma Ljubavna strast, napisana u obliku tzv. safike strofe, izrazito naglaenoga
ritma, uz himnu Afroditi jedini je cjeloviti sauvan Sapfin tekst. Poznata je i po
parafrazi rimskoga pjesnika Katula, koji je prepjevao prve tri strofe pod naslovom
Lezbiji.
13
ANAKREONT
(Pijuckajmo /primjer anakreontske lirike/)
Anakreont (druga polovica 6. stoljea prije Krista), grki lirski pjesnik, rodom iz Male
Azije, vei dio ivota proivio je na dvorovima raznih tirana, kamo se sklonio nakon
pada svoje domovine pod perzijsku vlast. U Anakreontovim kratkim lirskim pjesmama,
kojima pripada i pjesma Pijuckajmo, slave se vedrina i radost ivota to ih ovjek
pronalazi u ljubavi, vinu i veselu drutvu.
Anakreontova epikurejska poezija lagana je i nepretenciozna, a uivala je veliku
popularnost i nala velik broj nasljedovatelja ve u antici (Anacreontea = naslov
sauvane antike zbirke od 60-ak pjesama u Anakreontovu duhu), a snano je utjecala
i na zapadnoeuropsku poeziju, najvie u 18. i 19. stoljeu.
PINDAR
(Pjesnik o ratu)
Pindar (oko 518.-442.), rodom iz okoline Tebe, najvei je predstavnik grke korske
lirike. Od njegova bogata knjievnog opusa u svim podrujima korske lirike sauvano
je samo oko 500 ulomaka i 4 knjige epinikija ili oda u ast pojedinih natjecatelja.
Prema mjestu natjecanja epinikije se naslovljuju kao: Olimpijske, Pitijske, Nemejske i
Istamske. U tekoj formi oda, metriki raznolikih ali uvijek podijeljenih na niz strofa,
antistrofa i epoda, Pindar uz opis natjecanja slavi pobjednika, njegov zaviaj i neko
boanstvo i prije svega samu pobjedu kao izraz vrline, dok u sredinjem dijelu,
najljepem i misoano najdubljem dijelu pjesme, obrauje neki mit u vezi sa sadrajem.
I pjesmu Pjesnik o ratu, kao i druge Pindarove pjesmotvore, odlikuje bujan jezik,
smjele metafore, gomilanje asocijacija, dubina misli, uzvien stil, esto teak
dananjem itatelju, kojim je u antici stekao glas najveega grkoga liriara, a u
europskoj knjievnosti bio nenadmaiv uzor gotovo svim pjesnicima od renesanse do
14
romantizma.
EZOP
(Basne /primjer basne/)
Ezop (6. stoljee prije Krista), grki basnopisac, rodom iz Frigije u Maloj Aziji,
najvjerojatnije je robovskoga podrijetla. Pod njegovim imenom do nas je dolo oko 400
basni, od kojih su mnoge vjerojatno dodali kasniji prireivai. Stare teme Ezop vjeto
spaja s otrim promatranjem ljudi i prirode te stvara basnu kao knjievnu vrstu,
stvarajui oblik dramski komponirane priice s najee traginim zavretkom, s
poantom koja je najee dodana na zavretku i u obliku posebne pouke. U veini
Ezopovih basni oblikuju se slike iz ivotinjskoga svijeta (upravo one nalaze najvei
broj nasljedovatelja), ali mnogima su protagonisti i biljke, predmeti, pojmovi, ljudi, pa
ak i bogovi. ivot se prikazuje realistino, vjerno, sa svim nepravdama, pa Ezopove
basne nose u sebi elemente pravedne drutvene kritike. Sadraj je Ezopovih pouka
realna filozofija ovjeka bogata ivotnim iskustvom koji cijenei i istiui moralne
vrline pokazuje svijest o tome da u ivotu i prirodi vlada zakon jaega i pametnijega.
Ezopove basne (Cvrak i mravi; avka i sova; Vuk i janje; Lisica i je; Trska i
maslina; Zid i avao; Starac i smrt; Govornik Demad) pisane su u prozi,
jednostavnim i jasnim stilom, i proete su finim humorom. Ezopa su kao uzor uzimali
svi kasniji basnopisci (La Fontaine, Krilov, Relkovi).
15
ESHIL
(Okovani Prometej)
Eshil (525.-456.), grki pisac tragedija, rodom iz Eleuzine kraj Atene, tvorac je grke
tragedije. Bio je suvremenikom grko-perzijskih ratova i raanja atenske demokracije,
borac u bitkama kraj Maratona i Salamine. Pjesnik je junakoga duha svoje epohe koji
oivljava u herojskim likovima junaka. Napisao je oko 90 drama (70 tragedija i 20
satirskih igara), a sauvano je samo 7 tragedija. Najpoznatije su Okovani Prometej i
jedina
sauvana
antika
organska
(sadrajno
povezana)
trilogija
Orestija
(Agamemnon, rtva na grobu ili Hoefore i Eumenide). Eshil je uveo drugoga glumca,
smanjio ulogu kora (zbora), pojaao znaenje dijaloga i na taj nain od lirske kantate
stvorio prvu pravu grku dramu. Eshilove tragedije predstavljaju prvi stupanj
dramskoga razvoja, radnja im je jednostavna i dosta statina, i koncentrirana oko
divovski koncipiranih glavnih dramskih osoba. Lirske zborske dionice imaju znatno
veu ulogu nego u kasnijih tragiara. Karakterizira ih svean i uzvien stil s obiljem
metafora, duboko suivljavanje sa sudbinom junaka, koji nisu obini ljudi nego
idealizirana bia s naglaenim dobrim ili zlim svojstvima, sklonost prema lirskim
digresijama i razmatranjima o ovjekovoj sudbini. ovjek je u Eshilovim tragedijama
samo igraka u rukama bogova. U Eshilovim tragedijama otkrivamo i Eshila kao
velikoga lirskoga pjesnika.
Tragedija Okovani Prometej utemeljena je na grkome mitu o sukobu boga Zeusa i
Prometeja koji je darovao ljudima vatru. Hefestu, Snazi i Sili zapovjedio je Zeus da
prikuju Prometeja na jednu stijenu na Kavkazu gdje je orao tisuu godina kljucao
njegovu jetru. Nije htio prihvatiti slobodu pod uvjetom da Zeusu otkrije tajnu koju mu
je majka povjerila.
16
SOFOKLO
(Antigona /primjer tragedije/, Kralj Edip)
Sofoklo (496.-406.), grki pisac tragedija rodom iz Atene, suvremenik Perikla i
najveega procvata atenskoga polisa. Napisao je 123 dramska djela, a do danas je
sauvano u cjelini samo 7 tragedija (Ajant, Elektra, Kralj Edip, Antigona,
Trahinjanke, Filoktet, Edip na Kolonu), vei dio jedne satirske igre i niz ulomaka.
Nasljednik Eshilov, Sofoklo pojaava dramsku radnju ulogu dijaloga, uvodi treega
glumca, smanjuje zborske dionice i poveava broj lanova kora na 15, pie prve
anorganske (sadrajno nepovezane) i stvara definitivnu formu grke drame. Junaci
njegovih tragedija nisu vie divovske osobe kojima upravljaju sudbina (usud) i volja
bogova, nego stvarni ljudi koji sami odluuju o svojoj sudbini i svoju veliinu
zahvaljuju iskljuivo vsrtoi svoga karaktera. Harmonina kompozicja, jasno ocrtani
karakteri, visoka etika naela i duboka humanost to izvire iz njegovih tragedija
osiguravaju Sofoklu mjesto najveega i najsavrenijega antikoga tragiara, a duboko
ljudski sukobi koje obrauje ni danas ne prestaju biti aktualni. O tome svjedoe i
brojne obrade Sofoklovih tragedija u modernom ruhu (npr. Anouilhova Antigona,
Gavranova Antigona).
U tragediji Kralj Edip doznaje se pria o naslovnom junaku Edipu (= onaj koji ima
nateena stopala) koji je napustio Korint i svoje roditelje bojei se proroanstva da
e ubiti oca i oeniti vlastitu majku. U Tebi je obranio grad od Sfinge, pa su ga
Tebanci u znak zahvalnosti izabrali za svoga kralja. Jokasta, udovica ubijenoga kralja
Laja, postala je njegova ena. elio je doznati tko je ubio kralja Laja, a tad ga je
poela muiti injenica (susret s prorokom Tiresijom) da je kralj Laj ubijen na krianju
cesta gdje je ubio nekoga nepiznatoga starca. Jokasta ga odvraa od stranih primisli
priajui mu o sinu kojega su ostavili u planini, a time pojaava njegove sumnje.
Napetost je na vrhuncu kad otkriva da su mu svezali noge u strahu od proroanstva
17
da e ubiti oca i oeniti majku. Potpomognut prorokom Tiresijom i komentarima

Zbora itatelj/gledatelj skupa s Edipom otkriva da je Edip ubio vlastita oca i oenio se
vlastitom majkom. Edip koji se oslijepio zbog strane vlastite tragedije naslvoni je
junak tragedije Edip na Kolonu.
Tragedija Antigona, trei dio trilogije o Edipu, nazvana je prema imenu keri
nesretnoga tebanskog kralja Edipa. Njegovi sinovi Eteoklo i Polinik poginuli su u
sukobu oko naslijea u Tebi. Kreont, novoizabrani kralj, a Edipov zet, nije dopustio
pokop poginuloga Polinika, pa je zaprijetio smrtnom kaznom svakoj osobi koja to
pokua. Unato oekivanoj stranoj kazni Antigona je obavila obred posipanja pepelom
tijela svoga brata. Vidio ju je Kreontov straar, pa je u skladu s Kreontovom
zapovijedi bila zatvorena u kraljevsku grobnicu. Antigonin zarunik Hemon, Kreontov
sin, otvorioje potajno grobnicu nastojei spasiti Antigonu, ali ona je ve izvrila
samoubojstvo u strahu od gladi. Nakon toga Hemon se ubio.
EURIPID
(Elektra)
Euripid (oko 485.-406.), posljednji veliki grki pisac tragedija, napisao je oko 90
tragedija, a do danas je sauvano 17. Najpoznatije su: Alkestida, Medeja, Hipolit,
Elektra, Ifigenija u Tauridi, Ifigenija na Aulidi. Bio je suvremenik Peloponeskoga rata
i ivio u vrijeme kad je prestajalo zanimanje za zajedniki ivot polisa. I kao uenik
sofista i njihovih naprednih pogleda Sofoko se udaljuje od opih problema i udubljuje u
ivot i psihu pojedinca. Premda se i Euripid slui mitolokom graom, interpretira je
na vlastiti nain i prikazuje mitoloke junake kao obine ljude sa svim nedostatcima i
strastima, a ne kao divove, kao Eshil, ni kao idealizirane junake, kao Sofoklo. Budui
da se udaljio od tradicije, Euripid u svojih suvremenika nije doivi uspjeh svojih
prethodnika, tragedijskih pjesnika, ali je vie od svih grkih tragiara djelovao na
18
oblikovanje europske drame svojim utjecajem na novoatiku komediju i na rimsku

dramsku knjievnost.
U tragediji Elektra uprizoruje se sudbina Elektrine obitelji. Elektra je Agamemnonova
i Klitemnestrina ki. S bratom Orestom eljela je osvetiti se oevim ubojicama: svojoj
majci i njezinu drugom muu Egistu. Klitemenstra i Egist ubili su Agamemnona nakon
to se on vratio iz rata, bogat. Pokuavaju ubiti i Oresta, ali ne uspijevaju jer mu u
bijegu pomae sestra Elektra. Orest se vraa nakon sedam godina i eli osvetu, ali ga
sestra nagovara da izvri ono to je elio. Prije ubojstva Elektra i Klitemnestra, ki i
majka, razgovaraju. U toj sceni i u drugim prizorima tragedije Euripid duboko zadire
u ljudsko srce, posebno u ensku ranjenu intimu.
19
RIMSKA KNJIEVNOST
PLAUT
(krtac)
Plaut, Titus Maccius Plautus (oko 254.-184.), najvei rimski komediograf, . Iako mu se
pripisivalo vie od 100 komedija, njegovo je autorstvo nedvojbeno utvreno samo za 21
komediju, a meu njima najpoznatije su: Menaechmi (Blizanci), Hvalisavi vojnik i
ktrac. Plaut je nastavlja grke novoatike komedije, a u gotovo svim svojim djelima
obrauje scene iz obiteljskoga graanskoga ivota, s rijetkim aluzijama na suvremene
rimske prilike, ali u fino tkivo grke komedije unosi elemente grube komike, nerijetko i
lakrdije, ubacuje plesne i glazbene umetke, i tako ih prilagouje ukusu rimske publike,
eljne prije svega razonode i zabave. Osnovne su karakterisitke vedre i poletne
Plautove komedije: vjeto voena intriga, u kojoj odluujuu ulogu igra rob, ivi
dijalozi, soan narodni govor, jasno ocrtane, esto i karikirane osobe. Plautove
komedije i danas se s uspjehom izvode na sceni, a djelovale su (plautovske,
plautistike, eruditne, uene komedije) na niz europskih komediografa, meu ostalima i
na naega hrvatskoga renesansnoga knjievnika Marina Dria (komedija Skup, pisana
u prozi, za razliku od stihovane Plautove komedije krtac) i na Molirea (komedija
krtac).
Radnja Plautove komedije krtac bazira se na prii o starcu Euklionu koji je u svojoj
kui pronaao aru s blagom i otad ivi kao krtac, u stalnom strahu da mu tko ne
ukrade zlato, ili da ga ne bude prisiljen dati keri u miraz. Zato i pristaje udati je za
postarijega susjeda, bogata Megadora, koji ne trai miraz. No Euklionovu je ker ve
ranije zavolio Megadorov neak Likonid i Megador mu je preputa jer djevojka oekuje
dijete. Izmeu Likonida i Eukliona nastaje nesporazum kad Likonid dolazi zaprositi
djevojku i izmoliti oprotaj za svoj postupak, a ne zna da je u meuvremenu netko
20
ukrao starcu aru sa zlatom (postupak qui pro quo).
KATUL
(Jadni Katule)
Katul (oko 84. 54.), rodom iz Verone, najvei je rimski lirski pjesnik. Kao pripadnik
grupe tzv. novih pjesnika ili neoterika koji su se ugledali u aleksandrijsku poeziju, i
Katul je njegovao kult forme i napisao niz duih pjesama u kojima obrauje mitoloke
prie. Njegova se slava temelji prije svega na duboko iskrenim kratkim lirskim
pjesmama, u kojima je prvi meu rimskim pjesnicima poeo iznositi svoj intimni ivot.
Najbolje Katulove pjesme (Lezbijinu vrapcu; ivimo, Lezbijo; Jadni Katule; ena
moga srca kae; Mrzim i ljubim; Uvijek me Lezbija psuje; Na bratovu grobu)
tematiziraju prijateljstvo, gozbe i pijanke, politika izrugivanja, bratovu smrt i strasnu
i trajnu ljubav prema prevrtljivoj i pokvarenoj Klodiji koju je u ast Sapfe opjevao pod
imenom Lezbije. Njegov lirski izraz, nadahnut poezijom Alkeja i Sapfe, koju je
prevodio, poseban je, samosvojan i svje, i njean i grub, ali uvijek neposredan. Ostao
je nenadmaen u rimskoj lirici.
21
VERGILIJE
(Eneida; pjevanje II. IV.)
Vergilije (Publije Vergilije Maron; 70.-19.), najistaknutiji pjesnik rimske knjievnosti
Augustova doba, roen je u Mantovi i odgojen na oevu imanju. Teko se snalazei u
gradskoj guvi, premda je bio tienik Augustov i prijatelj Horacijev i lan Mecenatova
kruga, vei dio ivota proveo je daleko od Rima, na svom malom imanju u Kampaniji.
Njegova ljubav prema prirodi i mirnom seoskom ivotu, u kojima nalazi utoite pred
ivotnom stvarnou i okrutnim politikim prilikama, najvie dolazi do izraaja u
njegovim Bukolikama ili Eklogama, pastirskim pjesmama pisanima prema uzoru na
Teokritove idile. Umjetniki su najdotjeranije Vergilijevo djelo Georgike, didaktini
spjev o ratarstvu, u kojem u 4 knjige studiozno obrauje probleme poljodjelstva,
voarstva, stoarstva, pelarstva, ujedno uzvisujui povratak mukotrpnom ali
sretnome prirodnom ivotu kakav je u to vrijeme propagirala i Augustova ekonomska
politika. Najveu slavu, i u antici i poslije, Vergilije je stekao djelom Eneida, junakim
epom u 12 knjiga. Premda do smrti djelo nije uspio doraditi, sretnim spojem
elemenata homerskoga epa s duhom Augustova doba i dotjeranou izraza
aleksandrijskih pjesnika i rimskim neoterika uspio je stvoriti pravi rimski nacionalni ep
koji se do romantizma cijenio kao najvii uzor epskoga pjesnitva uope. Od svih
rimskih pjesnika Vergilije je ostavio najvie traga u europskoj knjievnosti.
U epu Eneida prikazuje se (Drveni konj) kako se trojanski junak Eneja s ocem
Anhisom i sinom Askanijem uspio spasiti iz zapaljene Troje te kako po naputku
bogova kree u potragu za novom domovinom. Nakon viegodinjega lutanja, kad se
njegovo brodovlje ve pribliavalo Italiji, oluja ga je bacila na afriku obalu, u blizinu
Kartage, gdje ga je kraljica Didona
lijepo primila. Zamoljen da pria o svojim
lutanjima, Eneja poinje prikazom propasti Troje. Laokoonova smrt: Trojanci nisu
posluali mudre Laokoonove savjete, ve su se dali zavesti rijeima Grka Sinona, koji
22
im je pao u ropstvo upravo u elji da ih zavara. U tome mu pomae i strana

iznenadna smrt Laookonova i njegovih sinova, koju su Trojanci protumaili kao kaznu
bogova. Enejin san i poar Troje: No je i cijela Troja spava. Zarobljeni Grk
kradomice oslobaa grke junake iz drvenoga konja uvedenoga u grad i oni otvaraju
gradska vrata svojim vojnicima. Fama: U Didoninu srcu raspalila je neprijateljica
Trojanaca Junona ljubav prema Eneji, nadajui se da e ga tako odvratiti od puta u
Italiju. Didona se bori protiv te ljubavi, ali strast je nadjaa i glas o tome brzo se iri.
Razdor: Bogovi javljaju Eneji kako je dolo doba da napusti Kartagu i on se potajno
sprema na putovanje.
HORACIJE
(Lidiji; Poslanica Pizonima)
Horacije, Quintus Horatius Flaccus (65. 8.), rimski pjesnik rodom iz june Italije, sin
je bogatoga osloboenoga roba koji mu je omoguio izvrsno kolovanje u Rimu i Ateni;
u mladosti borio se na strani republikanaca, a kasnije ga je Vergilije uveo u Mecenatov
krug, blizak Augustu; njegove e politike i drutvene koncepcije i Horacije propagirati
i u svojoj poeziji.
Horacijev pjesniki opus bogat je i raznovrstan: sastoji se od zbirke satiriki napisanih
Epoda ili Jamba, 2 knjige Satira, 4 knjige lirskih Pjesama (Carmina), nazivanih esto i
Odama, i sveane rodoljubne korske Pjesme stoljetnice (Carmen saeculare). Napisao je
i 2 knjige pjesnikih Poslanica (Epistulae), od kojih je najistaknutija Poslanica
Pizonima, prozvana ve u antici Ars poetica (Pjesniko umijee), u kojoj iznosi svoju
klasicistiku estetiku, kasnije prihvaenu kao kanon europske normativne poetike.
Glavna je znaajka Horacijeve poezije (pjesme Deliju, Lidiji, Moja besmrtnost)
refleksivni karakter. U svakom djelu izlae racionalne poglede na ivot i u duhu
Epikurove filozofije propagira umjerene uitke i zadovoljstva. Znatno je obogatio izraz
23
rimske lirike (dotad se razvijala najveim dijelom pod utjecajem aleksandrijske

poezije), prenijevi u nju komplicirane stihove i strofe velikih grkih liriara (Alkeja,
Sapfe, Anakreonta, Pindara, i sl.). Horacijeva je poezija pomalo hladna, ali je do
savrenosti formalno virtuozna, pa mu je ve za ivota pribavila glas rimskoga klasika,
ali ne i iroku popularnost. U novovjekovlju Horacije je jedan od najitanijih i
najprevoenijih rimskih pjesnika. Sentence kojima obiluju Horacijevi stihovi postale su
opim kulturnim dobrom.
ALBIJE TIBUL
(Deliji, I., 3 /primjer elegije/)
Tibul (Albius Tibullus, oko 54.-19.), rimski lirik, pjesnik je niza elegija u kojima pjeva
o svojoj ljubavi prema Deliji i kasnije Nemezi, o enji za mirnim patrijarhalnim
seoskim ivotom i mrnji prema ratu i ratovanju koje mu je oduzelo najljepe godine
ivota. Pjesme, pisane u elegijskom distihu, odiu melankolijom i istiu se
jednostavnou izraza. Elegija Deliji napisana je na Krfu, gdje se Tibul teko razbolio
pratei Mesala u ratnom pohodu na Istok. Mesal je bio rimski vojskovoa i politiar,
slavni govornik i prijatelj umjetnosti, zatitnik niza pjesnika, pa i Tibula. Zavretak
ove elegije nadahnuo je mnoge pjesnike, pa i francuskoga knjievnika Pierrea Ronsarda
i hrvatskoga pjesnika Nikolu opa, koju je ovu elegiju i preveo na hrvatski.
MARCIJAL
(Siromani pjesnik; primjer epigrama)
Marcijal (Marcus Valerius Martialis, oko 40. oko 104.), najvei rimski pjesnik
epigrama, rodom je iz Hispanije. Najvei je dio ivota proveo u Rimu, ivei kao
tienik raznih bogataa. Njihovu je naklonost stjecao duhovitim i otrim epigramima
razliita sadraja u kojima se ogleda cijelo onodobno rimsko drutvo (epigrami:
24
Lijenik grobar; Siromani pjesnik; Krivi izbor). Napisao je na tisue epigrama, a

sauvano ih je oko 1500. Svojom konciznou, duhovitou i uspjelom zavrnom
poantom postaju uzorom cijelome kasnijemu epigramskom pjesnitvu.
25
SREDNJOVJEKOVNA KNJIEVNOST
SVJETSKA SREDNJOVJEKOVNA KNJIEVNOST
BEOWULF
(engleski ep)
Beowulf je staroengleski junaki ep, vjerojatno iz 8. stoljea. Obrauje staru
anglosaksonsku legendu o gotskom junaku Beowulfu, s povijesnom pozadinom iz 6.
stoljea, iz vremena prije invazije anglosaksonskih plemena na britanske otoke. Radnja
spjeva smjetena je u Dansku i junu kotsku, a prikazuje okrutan i jednostavan ivot
germanskih plemena u ranome srednjemu vijeku i velia snagu, hrabrost i vjernost. Ep
je djelo nepoznata ali kolovana autora koji je na pogansku legendu stavio odreene
kranske elemente. Meu junacima istie se danski kralj Hrotgar i Grendel, udovite
koje ivi u movari. Sastoji se od 3000 aliteracijskih stihova u kojima se isti glasovi ili
skupine glasova ponavljaju obino dvaput u prvome i jednom u drugome dijelu stiha.
Djelo se odlikuje slikovitou i jednostavnou izraza.
TRUBADURSKA LIRIKA
Trubadurska lirika (provansalski troubadour = izumitelj novih melodija, od trobare
= nalaziti), pjesnitvo provansalskih minnesngera, veinom iz vitekoga stalea, od
11. do 14. stoljea, posebno od 1150. do 1170., za razliku od poezije profesionalnih
pjevaa niega stalea, onglera, koji su, dijelom u slubi trubadura, irili i njihovo
pjesnitvo. Trubadursko pjesnitvo nije bilo ljubavna pjesma u uem smislu rijei, nego
aristokratska drutvena umjetnost s erotskom tematikom. Trubadur je za svoje pjesme
sastavljao tekst i tonsku pratnju, prvotno da bi ih osobno pjevao. Glavni oblici
trubadurske lirike bili su dijelom alba (jutarnja pjesma, pjesma o zori, strofina
26
pjesma koja izraava tugu dvoje ljubavnika to dan, koji ih razdvaja, dolazi tako
brzo), pasturela (kratka srednjovjekovna dijaloka pjesma u anru dvorske lirske
poezije, zasnovana na ustaljenom motivu susreta viteza koji pria priu i pastirice),
tencona (polemika u stihovima izmeu dvaju ili vie pjesnika), ali posebno kancona
(najpoznatija talijanska lirska pjesnika forma, sastavljena od neodreena broja strofa,
koje su sastavljene od neodreena broja jednaesteraca i sedmeraca, razliito rimovanih,
a esto se zavrava jednom kraom strofom) i sirventes (vrsta provansalske lirske
pjesme, popularne posebno u 12. i 13. stoljeu, prigodnoga karaktera, u kojoj dvorski
pjesnik - sirven - pjeva o junakim djelima svoga gospodara), koji su se kao minnesng
(usp. sljedeu natuknicu), kao izraz uvjeravanja u spremnost za viteku uslunost i
odanost u ast plemkinje pjevali pred dvorskim drutvom, a vjerojatno su nastali pod
utjecajem Arapa u panjolskoj, koji su uveli slian kult ene, to se moe potkrijepiti i
srodnou motiva. Umjetnost trubadura irila se posebno poslije nemira, ratova protiv
Albingeana i na sjevernu Francusku (truveri), sjevernu Italiju i Njemaku, gdje
postaju uzorom za Minnesng. Prvi trubadur bio je vojvoda Gilhelm Deveti iz
Akvitanije, a zatim su posebno slavni trubaduri bili Bernard de Vantadur, Bernad de
Born i dr., meu njima i neplemii kao profesionalni trubaduri. U Hrvatskoj su, do
kraja 15. stoljea, u stilu trubadura, pisali hrvatski knjievnici u Dubrovniku. Truveri
(francuski trouvre, od trobare, pronalaziti, sastavljati pjesme) su bili lirski pjesnici
12. i 13. stoljea koji su pisali stihove na jednome od narjeja sjeverne Francuske.
Truveri su pretrpjeli znatan utjecaj provansalskih trubadura. U konvencionalnim
formama ansone, virelaja, pasturela, ronda i balade, itd. i uz glazbenu pratnju truveri
opjevavaju kurtoaznu ljubav i pobona osjeanja. Truveri su katkada putujui pjesnici,
ali ee plemii i velikai. Okupljali su se u akademijama.
27
NJEMAKI MAJSTORI PJEVAI

(Minnesang i Minnesngeri, Minnesingeri)
Minnesang (polovica 12. stoljea po. 14. stoljea), svjetovna dvorska lirika na
narodnom jeziku koja se u srednjem vijeku javlja kao velika novina zapadnoeuropske
riterske (viteke) kulture, irei se iz Provanse (trubadurska lirika) i sjeverne
Francuske (truveri) preko Rajne i na njemake zemlje. Temeljni doivljaj i sredinju
temu minnesanga predstavlja minne, duevna vezanost viteza za svoju gospodaricu.
Tu gospodaricu, koju bira meu udanim enama visoka roda i koja je ponekad ena
njegova gospodara, pjesnik minnesanga slui i velia, pomou stalnih slika i motiva,
kao nedostian ideal, esto tugujui zbog neusliane enje. Premda su to pjesme
odreenoga viteza upuene odreenoj dami, minnesang nije doivljajna ljubavna
pjesma, nego je to tipina drutvena lirika, esteska igra kolovanoga riterskoga
(vitekoga) sloja. Tek kasnije, kad predmetom ove poezije postane naklonost prema
djevojci niega roda, minnesang e prevladati prvotne okvire konvencinalne drutvene
igre, uzdii se katkad i do iskrene ljubavne lirike. Kako ovakav odnos prema eni nije
odraz njezina stvarnoga drutvenoga poloaja na europskim dvorovima onoga doba,
najvjerojatnije je kao knjievna konvencija preuzet iz dvorske kulture panjolskih
Arapa. Ovoj teoriji o podrijetlu minnesanga suprotstavljaju se teorije o njegovu
antikom podrijetlu i o odluujuem utjecaju kranske latinske poezije i retorike (kult
Bogorodice), kao i teorija o narodnoj ljubavnoj poeziji kao izvoru minnesanga.
Osnovni su oblici minnesanga Lied i Leich, koji se sastoje od teksta pjesme i glazbene
pratnje. Kao knjievno-glazbene tvorbe vrlo razvijene rime, stiha i strofe (nibelunka
strofa), ove su pjesme namijenjene izvoenju pred visokim dvorskim drutvom iz ijeg
su kruga i sami pjesnici-pjevai (Minnesngeri). Melodije minnesanga, danas sauvane
u malom broju, potekle su od starih oblika crkvene glazbe. Njemaki minnesang trajao
je od polovice 12. do poetka 14. stoljea. Najstarije pjesme, nastale na austrijskoPomakPripreme za Dravnu maturu
28
bavarskom podruju, pokazuju srodnost s narodnom ljubavnom lirikom, ali sadre ve

i osnovne motive zreloga minnesanga. Na zapadu se, pod utjecajem provansalske i
francuske poezije, njeguje nov nain pjevanja vezan za predodbu o visokoj ljubavi
(procvat minnesanga), krajem 12. i poetkom 13. stoljea ovaj nain pjevanja dostie
vrhunac u sadrajnom i formalnom pogledu, a zatim naglo pada usporedno s
propadanjem vitekoga stalea i prelazi u ruke profesionalnih pjevaa graanskoga
podriejtla, iako e se njegov utjecaj osjeati i tijekom sljedeih nekoliko stoljea. Ve
potkraj 13. stoljea javljau se i prve rukopisne zbirke, od kojih je najpoznatiji rukopis
naslovljen Carmina burana.
Minnesngeri, odnosno Minnesingeri (pjesnici su njemakoga minnesanga, iskljuivo
riteri (vitezi) ili nii plemii (ministerijali), a kasnije i profesionalni pjevai
graanskoga podrijetla. Minnesnger je autor rijei i melodije jedne pjesme, a najee
ju je i sam izvodio pred dvorskom publikom pratei je glazbom s glazbenog
instrumenta. Najpoznatiji rani minnesngeri pisali su lijepe lirske pjesme, a njima se
pridruuju i predstavnici dvorskoga epa.
PJESAN O ROLANDU
(francuski ep)
Pjesan o Rolandu (Chanson de Roland, 12. stoljee) najpoznatija je starofrancuska
epopeja iz ciklusa junakih epova (chnsons de geste) o Karlu Velikome, vrhunsko
dostignue srednjovjekovne junake epike. Daleka je povijesna podloga ovoga djela
napad Baska na odstupnicu vojske Karla Velikoga, koji se 778. godine vraao iz
panjolske s pohoda protiv Saracena. Pri tome je poginuo velik broj francuskih
velikaa, a meu njima i Hrolandus, markgrof Bretanje. Oko toga povijesnoga
dogaaja isprela se legenda, uobliena nakon 300 godina u jedinstven, cjelovit spjev, u
kojemu su kranski Baski pretvoreni u inovjerne Saracene. 36-godinji Karlo Veliki
29
prikazan je kao legendarni 200-godinji vladar, a lik povijesno nebitnoga Hrolanda

prerastao je u hrabroga Rolanda, careva neaka i olienje svih srednjovjekovnih
vitekih ideala: junatva, potenja, vjernosti i vazalne odanosti. U zavretku epa
opisuje se povratak vojske Karla Velikoga u Francusku nakon sedmogodinjega
uspjenoga ratovanja protiv Saracena. Pri prijelazu Pireneja zalaznica na elu s
legendarnim junakom Rolandom pada u zasjedu i nakon neravnomjerne borbe izgiba
do posljednjega ovjeka. Na popritu ostaje jo jedino teko ranjeni Roland sa svojim
legendarnim rogom Olifantom i nepobjedivim maem Durendalom. Ep je napisan u
desetercima, vezanima asonancom u strofe nejednake duljine, a sastoji se od 4002
stiha. Kompozicija je djela jednostavna, jedinstvena i cjelovita, to nedostaje veini
drugih junakih epova.
PJESAN O CIDU
(panjolski ep)
Pjesan o Cidu (Cantar de Mio Cid, oko 1140.) epska je pjesma anonimnoga
kastilijanskoga pjesnika, najstariji knjievni spomenik na panjolskome jeziku. U epu
su opisani dogaaji iz ivota panjolskoga narodnoga junaka Rodriga Diaza de Bivara
(oko 1040. 1099.), zvanoga Cid. U povijesti je ostao poznat kao hrabar ali prevrtljiv
feudalac koji se iz osobnih razloga esto znao boriti i na strain Maura. Narodna
tradicija idealizirala ga je i pretvorila u savrenoga kranskoga viteza, junaka bez
mane i straha. Ova epska pjesma ili ep (nekad se naziva i poemom) do naega je
vremena dola nesauvana, bez poetka i bez nekoliko listova iz sredine epa. Sadri
3730 stihova, a podijeljena je na tri pjevanja, od kojih prvo opisuje lutanja i pothvate
krivo oklevetanoga i iz Kastilije prognana Cida, a drugo i tree razne dogaaje u vezi s
udajom njegovih keri. Legendarni lik Cida nadahnuo je mnoge umjetnike i izvan
granica panjolske, pa je tako Corneille u razdoblju francuskoga klasicizma, u 17.
30
stoljeu napisao tragediju (tragikomediju) Cid.
KALEVALA
(finski ep)
Kalevala, poznat kao finski ep, a zapravo zbornik finskih narodnih pjesama preteno iz
12. stoljea koje je pod utjecajem probuena zanimanja za narodnu poeziju skupio i
prema sadraju svrstao u jednu cjelinu Elias Lnrott (Lenrot, 1802. 1882.), istraiva
i skuplja finske folklorne knjievnosti. Iako djelo nije organski jedinstveno, ipak kao
autentian zbornik narodnoga stvaralatva vezan uz nekoliko glavnih likova i uz borbe
Finaca s narodom sjevera (Laponcima) predstavlja svojevrstan nacionalni ep koji
otkriva fantastian misaoni svijet, ivot, obiaje i pretkranska vjerovanja finskoga
naroda iz razdoblja ranoga rodovskoga drutva. U zavrnoj redakciji iz 1849. godine
Kalevala ima oko 23 000 osmeraca s dosljedno provedenom aliteracijom i povremenom
rimom, a podijeljena je na 50 pjevanja ili runa.
PJESAN O NIBELUNZIMA
(njemaki ep)
Pjesan
Nibelunzima
(Der
Nibelunge
Nt,
oko
1200.),
najvei
njemaki
srednjovjekovni ep, obrauje legendarnu i povijesnu tematiku vezanu uz staro

germansko pleme Burgunda, obraivanu ve i prije u islandskim sagama (Edda, skupni
naziv za dva zbornika staroislandskoga pjesnitva, 9. 13. stoljee). Premda je autor
nepoznat, pretpostavlja se da je podrijetlom iz Austrije. Ep se dijeli na dva dijela: prvi
je vie legendarnoga karaktera i opisuje pothvate, enidbu i smrt Siegfrieda (Zigfrida),
a u drugom se dogaaji odvijaju na povijesnoj pozadini, a tematika im je vezana uz
dvor hunskoga kralja Atile i propast burgundskih vladara. Obje su teme povezane u
cjelinu likom Kriemhilde, ene Siegfriedove i poslije Atiline, koja u prvom dijelu
31
nehotice skrivljuje smrt svoga mua, a u drugom je dijelu krvavo osveuje ubojstvom
vlastite brae. Iako se radnja odvija na realnoj povijesnoj i zemljopisnoj pozadini, kao i
radnja drugih srednjovjekovnih nacionalnih epova, autor Pjesme o Nibelunzima bio je i
pod utjecajem suvremene viteke knjievnosti te je spojio elemente junakoga epa i
vitekoga romana (shvaanje ljubavi, fantastika). Djelo je sauvano samo u kasnijim
prijepisima, koji se meusobno razlikuju i po naslovu (stariji Der Nibelunge Nt
Nevolja Nibelunga i mlai Der Nibelunge Lied - Pjesma o Nibelunzima) i brojem
strofa, ali svi se dijele na 39 pjevanja ili avantura, a pisani su u etverostisima s
parnim rimama (tzv. nibelunka strofa). Nakon velike popularnosti u srednjemu vijeku
djelo je gotovo bilo zaboravljeno. Izdano je tek u 19. stoljeu, kad je svojom
tematikom i mranom, krvavom atmosferom steklo mnoge poklonike meu njemakim
romantiarima. Nadahnulo je i skladatelja Richarda Wagnera za njegovu opernu
tetraologiju Der Ring des Nibelungen (1853.-1874.).
ROMAN O TRISTANU I IZOLDI

(francuski viteki roman)
Roman o Tristanu i Izoldi (Tristan et Iseut, 12. stoljee) srednjovjekovni je viteki
roman iz keltskoga ciklusa vitekih romana u kojemu se obrauje poznata legenda o
nesretnoj ljubavi Tristana i Izolde. U legendi se velia ljubav kao osnovna pokretaka
snaga ljudskoga ivota i opisuju se sukobi izmeu osjeaja asti i dunosti i fatalne
snage ljubavne strasti. Ljepota te legende privukla je mnogobrojne pjesnike i od likova
Tristana i Izolde stvorila jedan od najslavnijih parova nesretnih ljubavnika u svjetskoj
knjievnosti. Od srednjovjekovnih obradbi najpoznatije su francuske verzije Thomasa
Broula s kraja 12. stoljea i njemaka verzija Gottfrieda von Strassburga s poetka
13. stoljea, a od novijih obradbi najpoznatija je slavna Wagnerova glazbena drama
Tristan i Izolda (1857.).
32
Viteki roman (stfr. romanz = ono to je prevedeno s lat.; otud: ono to je pisano na
narodnom jeziku, posebno popularni stari francuski spjevovi, za razliku od uene
latinske knjievnosti) srednjovjekovni je narativni spjev, kasnije esto i prozno
prepriavan, na narodnom jeziku, s radnjom po pravilu iz legendarnih izvora. Nositelji
su radnje obino vitezovi koji u skladu s konvencijom ljubavi u srednjovjekovnoj
dvorskoj knjievnosti dokazuju u neobinim i esto fantastinim pothvatima svoju
hrabrost, osjeanje asti i druge vrline koje ih ine dostojnim njihovih dama. Najei
su motivi vitekih romana legende o Aleksandru Velikom, keltske legende o kralju
Arthuru i njegovim vitezovima Okrugloga stola i keltske legende o Tristanu i Izoldi.
Poslije francuskoga osvajanja Engleske u 11. stoljeu one su se posebno rairile po
Bretagni (tzv. bretonski ciklus), a odatle u 12. i 13. stoljeu prema vicarskoj i
Njemakoj, Italiji i Hrvatskoj, a zatim prema rusko-poljskoj granici. Osim arturskih
legendi omiljena je tema srednjovjekovnoga vitekoga romana pria o Tristanu i Izoldi
i njihovoj ljubavi iji su otrov ispili u arobnom napitku, o ljubavi koju nita ne moe
slomiti. Postoje dvije fragmentarne verzije iz 12. stoljea i dua prozna verzija iz 13.
stoljea. I ovaj je roman u prijevodima i preradbama kruio po mnogim europskim
zemljama: poznat je u Engleskoj, Italiji, Hrvatskoj, Rusiji. Kao anr viteki roman bio
je vrlo popularan i u panjolskoj knjievnosti, a panjolski najpoznatiji viteki roman,
naslovljen Amadis iz Galije, sauvan u jednoj kasnijoj obradbi iz 15. stoljea, bio je i
temeljni predmet Cervantesove parodije vitekoga romana u Don Quijoteu. Renesansa
oznaava i kraj vitekoga romana kao anra, iako e njegova tematika i poslije, a
posebno u kasnom romantizmu, ponovno nadahnjivati neke pjesnike.
33
SVETI AUGUSTIN
(Ispovijesti, 1. i 9.; autobiografija)
Autobiografija (grki autos = sam; biografia = ivotopis) je knjievni anr u kojem se
opisuje vlastiti ivot od roenja do trenutka pisanja ili samo odreenih razdoblja
ivota (djetinjstvo, mladost). Kao vrsta ima dugu tradiciju. U najstarijim
autobiografijama, kojima pripadaju i Ispovijesti Svetog Augustina (4.-5.stoljee),
teite je na odgojnoj ulozi. Od renesanse unose se i pustolovni elementi. U 18. stoljeu
pretvara se u filozofski i pedagoki traktat, a s razvojem romana u 19. stoljeu
poprima niz oblika i uvruje formu. Najkrupniji je problem autobiografije pitanje
vjerodostojnosti njezinih citata. Budui da vremenska udaljenost trenutaka o kojima
autor pie, subjektivan odnos prema dogaajima i osobama i problem sagledavanja
vlastite osobe mogu u velikoj mjeri izmijeniti objektivnu sliku o ljudima i vremenu o
kojemu bi autobiografija trebala biti svjedoenje, nuan je velik oprez pri prihvaanju
njihova sadraja. Svjesna ovih eventualnih nedostataka, veina se knjievnika pri
pripremanju
grae
za
autobiografiju
slui
svojim
memoarima,
dnevnicima,
zabiljekama, zapisima, arhivskim dokumentima, novinskim vijestima i lancima, itd.

Razlikuju se dva tipa autobiografije: prvi tip ima dokumentarno-povijesni karakter, a
drugom tipu pripadaju autobiografije osobnoga tona, u kojima se pozornost usmjeruje
na samu pievu osobu.
Ispovijest je posebna vrsta autobiografije koja manje pozornosti polae na prisjeanja o
izvanjskome svijetu, a vie na razvoj u dui, na duevno raspoloenje i na psihiko
samootkrivanje te na vlastiti odnos prema svijetu. Za ispovijest je esta oznaka
razotkrivanja u religioznom smislu ivotne ispovijesti, a u izvanreligioznom smislu
esto se u ispovijesti dolazi do samootkrivanja. Zaetci knjievnoga anra ispovijesti
mogu se pronai u djelu rimskoga cara Marka Aurelija (2. stoljee poslije Krista)
naslovljenome Sebi samome. Na poetku razvoja anra ispovijesti nalaze se Ispovijesti
34
(Confessiones) kranskoga pisca Svetog Augustina (oko 400.) kao prvi razgovor
pojedinca sa samim sobom. Drugu kulminaciju ovaj anr dostie s Rousseauovim
Conffesions (1782.) kao Prilogom usporednom prouavanju ljudskoga srca. Otad je
ispovijest nazona u mnogim autobiografijama i dnevnicima. Osim toga, oblik je
fingirane ispovijesti omiljen u psiholokom romanu, koji na taj nain izbjegava
unutarnji monolog (npr. Thomas Mann).
OPESLAVENSKI SREDNJOVJEKOVNI KORPUS

RNORIZAC HRABAR
(O pismenima/Traktat rnosrisca Hrabra)
Traktat rnorisca Hrabra (10. stoljee), odnosno tekst autora rnorisca Hrabra O
pismenima jedan je od rijetkih neliturgijskih tekstova pisanih staroslavenskim jezikom.
Nije utvreno tko se krije iza pseudonima rnorizac Hrabar. rnorizac je onaj tko nosi
rnu rizu, odnosno crnu haljinu, dakle sveenik, redovnik. Neki misle da drugi dio
njegova imena izraava osobinu njegova karaktera, a drugi tvrde da tu osobinu u
srednjemu vijeku nitko ne bi isticao uz redovnika. Traktat rnorisca Hrabra ne
pripada hrvatskoj tradiciji nego je dio opeslavenskoga korpusa koji je utjecao na
izgled gotovo svih slavenskih srednjovjekovnih knjievnosti, pa i hrvatske.
Najvjerojatnije je rnorizac Hrabar bio iz kruga svete brae Konstantina (irila) i
Metoda. Sauvalo nam se sedamdesetak prijepisa toga teksta (od 14. do 18. stoljea).
rnorizac, izmeu ostaloga,
nabraja rijei koje se ne mogu dobro pisati grkim
slovima. Sve te rijei poinju glasovima za koje grki alfabet nije imao znakove. Tu je
spomenut i glas b jer u to doba u grkoj pismenosti vlada vitacistiki izgovor, tj. beta
je vita (npr. Vizant, Vitliom). rnorizac nakon toga govori i o tzv. trojezinicima, tj. o
onima koji su tvrdili da su samo tri jezika dostojna da uu na oltar, a to je znailo - u
knjigu uope. To su: grki, latinski, idovski. Ni Istona ni Zapadna crkva nisu to
35
nikad proglasile svojim slubenim stavom, ali praksa je esto bila takva.
HRVATSKA SREDNJOVJEKOVNA KNJIEVNOST

BAANSKA PLOA (BAANSKA PLOA)
Baanska ploa/Baanska ploa (napisana izmeu 1077. i 1100. godine, danas se
uva u palai Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu) najvaniji je meu
hrvatskim epigrafskim (kamenim) spomenicima. To je ovea kamena ploa ispisana
glagoljskim pismom, a uz gornji rub ima borduru s tipinim ornamentom lozice. Ploa
je prvotno, kao plutej, bila ugraena u ogradu (sluila je kao pregradna ploa) izmeu
prezbiterija (prostor za sveenstvo) i crkvene lae (prostor za puk) benediktinske crkve
svete Lucije u Jurandvoru kraj Bake na otoku Krku. Postoje ostatci druge takve
ispisane ploe (pluteja). Glagoljica ploe pripada prijelaznome tipu izmeu oble i
uglate glagoljice infiltrirane s nekoliko specifinih i irilskih slova. Starohrvatski jezik
teksta protkan je elementima crkvenoslavenskoga jezika. Tekst je na vie mjesta
neitljiv zbog oteenosti kamena, pa se strunjaci ni danas ne mogu u potpunosti
sloiti u itanju, interpretiranju ni u datiranju natpisa. Sadraj ploe nije jedinstven,
tj. predstavlja svojevrstan kartular crkve, odnosno opatije svete Lucije koji se
nastavljao i na drugoj ploi. U prvom stavku sadrana je noticija kojom opat Driha
utvruje da je hrvatski kralj Zvonimir (Zvanimir) u svoje vrijeme darovao svetoj
Luciji ledinu (vjerojatno je rije o gospodarskom dobru), zatim navodi imena
dostojanstvenika koji su moda bili nazoni pri darivanju, a proklinje one koji bi to
darivanje zanijekali. U drugom stavku opat Dobrovit izjavljuje da je crkvu sagradio s
devetero brae dakle je postavio i ogradu s ploama (plutejima) za vrijeme kneza
Kosmata koji je vladao cijelom krajinom. Vjerojatno je Kosmat vladao, a Dobrovit
sagradio crkvu i postavio ploe oko godine 1100. Na malo preostala prostora uklesan
je dodatak, trei stavak, koji govori da je u to doba postojala zajednica svete Lucije i
36
svetoga Nikole u Otocu. Znanost jo sa sigurnou nije utvrdila koje je podruje

obuhvaala Krajina kneza Kosmata ni koji je to zapravo Otoac. (Krajina o kojoj je
ovdje rije svakako je obuhvaala, osim otoka Krka, jedno ire podruje kojemu je bio
na elu knez Kosmat, moda istovjetan s Kuzmom koji je godine 1102. bio u pratnji
kralja Kolomana u Belgradu.)
Baanska/Baanska ploa jedan je od najstarijih spomenika hrvatskoglagoljske
pismenosti. Vaan je dokument za povijest pisma (prijelazni tip glagoljice: od oble
prema uglatoj) i hrvatskoga jezika i knjievnosti (nazivamo je dragim kamenom
hrvatskoga jezika i knjievnosti; zahvaljujui ovoj ploi Hrvati su izronili iz mraka
svoje nedokumentirane povijesti). Dokazuje da je kvarnersko podruje bilo u
granicama Zvonimirove Hrvatske. U njoj nalazimo prvi put potvreno hrvatsko
narodno ime na hrvatskom jeziku. U njoj se prvi put spominje i ime kralja Zvonimira.
VINODOLSKI ZAKON
Vinodolski zakon (sastavljen 6. sijenja 1288. u Novom) najstariji je hrvatski zakonski
spomenik premda je sauvan samo u jednom glagoljskom rukopisu iz 15. stoljea. U
slavenskom svijetu od njega je starija samo Ruska Pravda, pa je taj na zakonski
prvijenac, pisan glagoljicom, preveden na velik broj stranih jezika. Cilj je pisanja
Vinodolskoga zakon (statuta) bio da se normiraju pravni odnosi u situaciji kad su se
dotad slobodne vinodolske opine nale u situaciji da su postale feudalno ovisnima o
krkim knezovima (kasnije Frankapanima). U Zakonu se istie kodificiranje starih i
dobrih obiaja, ali iz teksta se vidi da se posebno ilo za definiranjem kaznenoga prava
i za osiguranjem kneevih prava. Iz Vinodolskoga zakona mogu se izvrsno oditavati
prilike u naim primorskim gradiima. Posebna je pozornost posveena reguliranju
odredbi zakonskoga prava i definiranju knjievnih prava.
37
LUCIDAR
Lucidar (nastao u Hrvatskoj u prvoj polovici 15. stoljea) je srednjovjekova
enciklopedija. Prvi tekst enciklopedijskoga karaktera (Elucidarium) napisao je
poetkom 12. stoljea Honorije Augustodunensis na latinskome jeziku kao teoloki
prirunik. Pod imenom Elucidarium, Elucidarius ili Lucidarius javljaju se u Europi
razliiti spisi enciklopedijskoga karaktera. Krajem 12. stoljeu nastala je i jedna
kompilacija na njemakom, namijenjena pukom sloju, koja je doivjela velik uspjeh
jer je sadravala cjelokupno srednjovjekovno znanje (iz bogoslovlja, alkemije, magije,
astronomije, kozmografije, meteorologije, zemljopisa, gospodarstva, medicine, itd.).
Prevodili su je, preraivali i izdavali na razliitim jezicima sve do 19. stoljea. Na
hrvatski ju je s ekoga preveo istarski glagolja u prvoj polovici 15. stoljea. Svojemu
je prijevodu u zemljopisnom dijelu dodao podatak o Istri i Ukoj kojega nema ni
njemaki ni eki prijevod, dodao je znanja o hrvatskim i bliskim im zemljama.
Lucidar je napisan u obliku razgovora (dijaloga) izmeu Uenika (koji pita) i Uitelja
(koji odgovara). Sauivan je u dva glagolsjka rukopisa: u Petrisovu zborniku iz 1468. i
u gombievu zborniku iz prve polovice 16. stoljea.
ZAPIS POPA MARTINCA

Zapis popa Martinca (1493. godine) zapis je suvremenika slavne bitke koja se dogodila
na Krbavskome polju 9. rujna 1493. godine. Pop glagolja Martinac pisao je u
Grobniku lijepa crna i crvena glagoljika slova ispisivao je brevijar u znanosti poznat
pod imenom Drugi novljanski brevijar (uva se u Novom Vinodolskom). Dok je pisao
kodeks, dogodila se za Hrvatsku katastrofalna Krbavska bitka i do njega su stizale
uznemirujue vijesti koje su djelovale na taj nain da je usred liturgijske knjige, im je
zavrio prvi dio kodeksa (tzv. Temporal) zapisao svoje strahove i potresno oslikao
teko stanje u Hrvatskoj zbog turskih pustoenja i najezde. Njegov je tekst neposredno
38
povijesno svjedoenje, ali i proza odmaknuta od stilski neutralnoga govora, pisana

mjeavinom hrvatskoga i staroslavenskoga jezika.
LJETOPIS POPA DUKLJANINA

(Hrvatska redakcija; XXVII. poglavlje: pria o smrti kralja Zvonimira)
Ljetopis popa Dukljanina (14. stoljee) spis je koji je navodno isprva bio napisan na
slavenskom jeziku. Na latinski ga je u svojoj starosti preveo katoliki sveenik iz
dukljanske biskupije, vjerojatno u Baru. Spis je nastao u 12. stoljeu, a sadraj mu je
rodoslov dukljanske dinastije koja je navodno sad ve vladala manjim dijelom
junoslavenskih zemalja. Na hrvatski je preveden vjerojatno u 14. stoljeu, na
splitskome podruju, ali tad su mu dodani dijelovi o hrvatskoj povijesti, posebno tuna
pria o traginoj smrti hrvatskoga kralja Zvonimira. Tu hrvatsku redakciju, pisanu
najvjerojatnije irilskim pismom, naao je Splianin Dmine Papali u Makarskoj krajini
u kui kneza Markovia i pepisao ju je. S Papalieva rukopisa preveo je spis ponovno
na latinski pjesnik Marko Maruli godine 1510., a zatim je Papaliev prijepis prepisao
latinicom godine 1546. Jerolim Kaleti u Omiu.
RUMANAC TROJSKI
(Roman o Troji)
Rumanac trojski (15. stoljee) viteki je srednjovjekovni roman. U hrvatskoj je
knjievnosti sauvan u glagoljikim prijepisima iz 15. stoljea (Vinodolski zbornik,
Petrisov zbornik) i u mlaemu latinikom prijepisu iz dvadesetih godina 17. stoljea.
Oba glagoljika prijepisa pripadaju istoj redakciji, iako je Vinodolski pisan akavski, a
Petrisov je kajkaviziran. Latinicom pisani Derekajev prijepis iz 17. stoljea bio je u
knjinici Nikole Zrinjskoga (1620.-1664.)
Dogaaji iz grke mitologije (Parisovo

39
roenje i mladost, suenje trima boicama, otmica lijepe Jelene, bojevi pod Trojom,
itd.) prikazani su prema uzusima srednjovjekovne kulture i knjievnosti.
ALEKSANDRIDA
Aleksandrida (14. stoljee u Hrvatskoj) je naziv za romane o Aleksandru Velikome.
Postoji velik broj knjievnih obrada njegovih herojskih djela, a poele su oko godine
300. poslije Krista, Pseudo-Kalinestovim romanom. Takvim su romanima bogate i
zapadne i istone knjievnosti. U 14. stoljeu pojavila se u velikoj mjeri originalna
verzija koju moemo pratiti u grkoj, rumunjskoj, bugarskoj, srpskoj, hrvatskoj, a od
15. stoljea i u ruskoj knjievnosti. Mjesto nastanka nije jasno, ali dobri znalci misle
da je moralo biti negdje izmeu Crne Gore i Peljeca, ali postoji mogunost da je
matica bila akavsko-glagoljska. Naime, u Zadru u jednom inventaru
godine 1389.
spominje se knjiga o Aleksandru, sauvani su nam tzv. Roudniki rukopis (16. stoljee,
akavsko-ikavski, bosanica) i Derekajev rukopis (1621., kajkavski, latinica) koji je
prepisan iz Roudnikoga rukopisa.
Aleksandar je sin Olimpijade, ene cara Filipa Makedonskoga, ali otac mu je zapravo
Nektenab, egipatski car koji se pred vojskom perzijskoga cara Darija sklonio u
Makedoniju, gdje je ivio kao ljekarnik i vra, te se s Olimpijadom sastao u liku boga
Amona. Razliite verzije o njegovu oinstvu donijele su mu u kasnijem osvajanju
svijeta puno sree jer su ga dovodile u vezu s carevima i bogovima.
40
PISMO NIKOLE MODRUKOGA

Pismo Nikole Modrukoga (15. stoljee) napisano je glagoljicom najvjerojatnije izmeu
1477. i 1480. godine. Izvornik nije sauvan. Prvi ga je put objavio Ivan Kukuljevi
1863. u Acta croatica I. Nakon toga ovaj je tekst objavljen vie puta. Premda u nekim
pojedinostima sadraj nije jasan, cjelina je razumljiva i donosi prvi polemiki hrvatski
tekst koji umnogome slijedi uobiajena retorika naela u prikazivanju
i pobijanju
protivnikovih tvrdnji.
HRVOJEV MISAL
Hrvojev misal (1404.) pisan je glagoljicom i jedan je od najljepih rukom pisanih
kodeksa iz cjelokupne hrvatske, ne samo glagoljike tradicije. Sauvano je dvadesetak
rukopisnih hrvatskih glagoljicom pisanih misala, ali samo ih je pet u domovini
(Vrbnik, Novi Vinodolski, Zagreb), a ostalima se ponose glasovite knjinice u
inozemstvu (Vatikan, Be, Oxford, Kopenhagen, Pariz, New York, Ljubljana). Hrvojev
misal nalazi se u Biblioteci turskih sultana u Carigradu. Pisao ga je pisar Butko za
vojvodu Hrvoja Vukia Hrvatinia. Ne zna se tko ga je oslikao. Nai su misali pisani
hrvatskom redakcijom crkvenoslavenskoga jezika, pa je to karakteristino i za Hrvojev
misal. Ipak, Hrvojev misal odlikuje se veim udjelom hrvatskih jezinih elemenata,
posebno ikavskim refleksom jata i novim pridjevskim oblicima (npr. umjesto staroga
oblika dobrago dolazi dobroga, i sl.). U njemu se istie Hvalospjev ljubavi (Prva
Pavlova poslanica Korinanima, 13, 1-13).
41
MISAL PO ZAKONU RIMSKOGA DVORA

Misal po zakonu rimskoga dvora (1483.) najstarija je hrvatska tiskana knjiga. To je
prvi europski tiskani misal koji nije otisnut latinicom i nije na latinskom jeziku. Svoju
prvu tiskanu knjigu mi smo tako dobili kad i carski Be, a 50 godina prije Berlina i 71
godinu prije Moskve. Vidljivo je iz toga podatka da su hrvatski glagoljai vrlo brzo
ukljuili hrvatsku kulturu u Guttenbergovu orbitu. Hrvatski glagoljai imali su velik
broj strunih ljudi i dosta materijalnih mogunosti. Mjesto tiska ne moe sa sa
sigurnou utvrditi, najee se pretpostavljaju Venecija i Kosinj, ali i neka druga.
Misal je knjiga Katolike crkve u kojoj se nalaze biblijska itanja Staroga i Novoga
zavjeta te molitve, pjesme i razne upute kako da se iz dana u dan slavi misa. to znae
rijei po zakonu rimskoga dvora? Sve do 13. stoljea u Katolikoj crkvi uporabljivali
su se razliiti tekstovi za razliite obrede i za njih nije bilo zajednike knjige. Osim
toga, u razliitim su krajevima ti tekstovi bili razliiti. Od 13. stoljea rabio se
jedinstveni misal za cijeli katoliki svijet, i to onaj to ga je propisao rimski dvor, tj.
rimska kurija. Na Prvotisak, otisnut 22. veljae 1483., pripada tom tipu misala.
SVIT SE KONA
Svit se kona (pjesma zapisana u 14. stoljeu) srednjovjekovna je satirina pjesma koja
iba ivot viega klera i redovnika koji u trenutku kad se pribliava Sudnji dan ive u
raznovrsnim opainama, za novac podaju duhovna dobra (simonija), slue svome
trbuhu, a one koji bi htjeli ivjeti kao pravi isposnici ti isti proglaavaju licemjernima
i predaju ih inkvizitorima
da im sude, pa se time uzrokuje propast mnogih dua.
Zapisana je samo u parikoj glagoljskoj zbirci, odnosno u Parikom glagoljskom

kodeksu koji se datira potkraj 14. stoljea, ali se po refleksu ambijenta i ozraja koje u
njoj nalazimo pretpostavlja da je po postanju znatno starija. Njezini su dvanaesterci,
od kojih se u najveem dijelu sastoji, pravilni (sastoje se od tri lana od po etiri
42
sloga) pa istraitelji naglaavaju njezinu formalnu skladnost, pojaanu izrazitim

strofama od po etiri stiha koji su meusobno povezani jednom rimom. Samo je u
zavrnom dijelu ova pjesma djelomice iskvarena: od tri posljednje strofe dvije imaju po
dva dvanaesterca s dobrim rimama, a posljednja ima dva dobra dvanaesterca bez rime
i jedan - posljednji stih - koji ima osamanaest slogova i ne rimuje se. Intonacija i
motivika te atmosfera opisana u pjesmi vladali su u raznim europskim ambijentima
srednjega vijeka, opeeuropski su: nau hrvatsku pjesmu moemo usporediti s
bievateljskim talijanskim pjesmama i s laudama u Italiji u 13. stoljeu i s Carmina
Burana iz njemakih krajeva 13. stoljea. Arhetip nae pjesme nije mogao nastati prije
posljednjih desetljea 13. stoljea; u njoj se, naime, osuuju svi crkveni redovi, pa i oni
osnovani u prvoj polovici 13. stoljea, i to mala braa (franjevci), predikavci
(dominikanci) i karmeliani; okreu se prema zemaljskim dobrima, u njih nestaje
vjerski ar, izvrgavaju se na taj nain kritici pravih Kristovih sljedbenika. Takvi
odnosi mogli bi odgovarati i prilikama 14. stoljea, tj. predreformatorskim kritikama
Katolike crkve. Datiranju pridonosi i impostacija o prbliavanju Antikrista (Sudnjega
dana). Naa je pjesma nastala najvjerojatnije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, gdje je
vladao ikavsko-ekavski govor.
43
IBENSKA MOLITVA
(Pohvale Gospi)
ibenska molitva (najvjerojatnije 2. polovica 14. stoljea) pohvala je Gospi pisana u
stilu talijanskih lauda (pohvalnih pjesama) kakve su pisali flagelanti (bievatelji) ili
disciplinanti u 13. stoljeu i 14. stoljeu. Lijepa je i pobona molitva Blaenoj Djevici
Mariji. Napisana je u recitativnoj, ritmikoj, ritmiziranoj prozi, koja pod svaku cijenu
nastoji da se pojedini zazivi (stavci) zavre rimom, makar i nepravilnom. Ovaj je tekst
ibenska molitva - dobio ime po nalazitu (Franjevaki samostan u ibeniku), a
podnaslov, odnosno drugo ime - Pohvale Gospi - odgovara njezinu sadraju. Pripada
najstarijim hrvatskim latinikim tekstovima. Pisana je akavsko-ikavski, vjerojatno u
Bribiru (Dalmacija) u drugoj polovici 14. stoljea. U pojedinostima tekst nije jasan, to
moda dolazi zbog toga to autor, vjerojatno franjevac, nije dobro znao hrvatski jezik,
a ubacivao je i neke latinske rijei, i sluio se nepouzdanom grafijom. U originalu ima
latinski naslov Oracio pulcra et devota ad beatam virginem Mariam.
VA SE VRIME GODIA
(Boina pjesma)
Va se vrime godia (najstariji zapisi iz 15. stoljea), prastara boina pjesma,
hrvatska je preradba latinske pjesme In hoc anni circulo. Pjevala se u svim hrvatskim
krajevima, a najstariji su glagoljiki zapisi iz 15. stoljea (u Petrisovu zborniku,
pisanome u uoj Hrvatskoj 1468., u Ljubljanskom glagoljskom brevijaru, pisanome u
Bermu u Istri), ali se nalazi i u jednom latinikom rukopisu iz Korule (danas u Beu).
Mlaih rukopisa i izdanja ima bezbroj. Ova je puko-crkvena pjesma vrlo popularna i
u Hrvatskoj se pjeva se i danas. Metar je u njoj istovjetan s latinskim metrom: strofe
su graene od po etiri sedmerca, od kojih prva tri paze na asonancu na zavretku
stiha, a zadnji, etvrti, shvaen je kao pripjev.
44
MUKA SVETE MARGARITE

Muka svete Margarite (najstariji rukopis s prijelaza iz 14. u 15. stoljee) primjer je
srednjovjekovnoga dramskoga teksta. Latinska legenda o Margaritinoj muci i smrti
nastala je u ranom srednjem vijeku, irila se u prijevodima na narodnim jezicima,
kasnije se pretvarala u stihove, a u 15. je stoljeu dramatizirana. Hrvatska knjievnost
poznaje prozne obrade te teme, odnosno prijevode legende u prozi od 14. stoljea (u
Parikom zborniku iz 1375., glagoljica), a dramatizacija u osmerakim distisima
sauvana je u trima latinikim rukopisma, od kojih je najstariji s prijelaza iz 14. u 15.
stoljee (rukopis firentinske biblioteke Laurenziane, prijelaz 14. i 15. stoljea, ibenski
/Vraniev/ rukopis iz druge polovice 16. stoljea, Zadarski rukopis iz 17. stoljea, koji
na zavretku prenosi datiranje: 1500. godinu).
Ova dramatizacija legende pripad starijemu razdoblju naih hrvatskih crkvenih
prikazanja ve po svojoj temi svetakoj legendi. Dramatizacija (i versifikacija) nije
nije napravljena nip o latinskoj nip o talijanskoj dramatizaciji, nego je nastala u
Hrvatskoj na temelju latinske prozne legende. Postoji mogunost da je autor ove
drame Marko Maruli, premda se jo uvijek dri da pripada korpusu anonimnih
prikazanja, odnosno hrvatskih versificiranih i dramatiziranih svetakih legendi nastalih
potkraj hrvatskoga srednjovjekovnoga razdoblja. U njoj prevladavaju figure straha i
muenitva (muke) organizirane oko protagonistice - svete Margarite - i protivnika joj,
antagonista Olibrija, njezina muitelja.
45
PREDRENESANSA I HUMANIZAM U SVIJETU
DANTE ALIGHIERI
(Boanska komedija; Pakao, I.-V.)
Dante Alighieri (1265.-1321.), rodom iz Firence, najvei je talijanski nacionalni pjesnik.
Aktivno sudjeluje u onodobnim politikim borbama izmeu gvelfa i gibelina, pa je
nakon pobjede neprijateljske stranke godine 1302. prisiljen sve do smrti ivjeti u
progonstvu. Bio je svestran duh filozof, tvorac knjievnoga talijanskoga jezika,
politiar i, prije svega, pjesnik. Uz knjievni opus na talijanskom ostavio je i niz
latinskih djela, u kojima iznosi svoje filozofske i politike poglede (nedovrena knjiga
filozofskih pogleda Gozba, politiki traktat O monarhiji) i razmatranja o talijanskom
knjievnom jeziku (O narodnom jeziku).
Knjievni rad zapoeo je zbirkom pjesama Novi ivot (Vita nuova, 1292.-1293.) u kojoj
je prikupio svoje mladenake stihove posveene ljubavi prema Beatrici Portinari i
povezao ih proznim komentarom. U toj je zbirci Beatrice, u skladu s koncepcijama
ljubavi pjesnike kole slatkoga novoga stila (dolce stil nuovo), prerasla u gotovo
nadzemaljsko bie i postala simbolom pjesnikova ideala. Kako bi je dostojno uzvisio i
nakon njezine smrti, Dante zapoinje rad na svojoj Boanstvenoj komediji (Divina
commedia, 1307. - 1321.), djelu koje je preraslo u najvie dostignue srednjovjekovne i
predrenesansne knjievnosti i jedno od najveih knjievnih dostignua i ostvarenja
ovjeanstva. U obliku uobiajene alegorijske srednjovjekovne vizije zagrobnoga ivota
Dante (uz pomo Beatrice i Vergilija) nas vodi kroz Pakao, istilite i Raj i oivljuje
grandioznu galeriju likova, od mitolokih i povijesnih likova i osoba pa do svojih
suvremenika, predoujui nevjerojatnom snagom izraza svu ljestvicu ljudskih poroka i
strasti. Djelo je formalno savreno komponirano pisano je u tercinama (strofama od
tri jedanaesterca), svaki od triju dijelova; Pakao, istilite i Raj, ima po 33 pjevanja
46
podjednake duine, a skupa s uvodnim pjevanjem postignuta je savrena brojka 100.

Iako je Danteova Komedija jo u mnogoemu srednjovjekovno djelo (forma alegorijske
vizije, uloga mistinoga broja 3 i srednjovjekovna simbolika uope u koncepciji i
kompoziciji djela, itd.), ipak u njemu ve izbija kritiki duh novoga vremena, koji se
ne sustee napasti Crkvu i crkvene dostojanstvenike. S razumijevanjem pokazujui
slabosti i veliinu ljudske prirode, uzvisuje napredne tenje ljudskoga duha.
Boanstvena komedija imala je golem utjecaj na razvoj kasnije europske knjievnosti, a
tragova joj nalazimo i u starih hrvatskih pisaca (Vetranovu, Barakovi, Zorani, itd.).
47
FRANCESCO PETRARCA
(Kanconijer)
Francesco Petrarca (1304. - 1374.), talijanski pjesnik i humanist, velik je dio ivota
proveo u Avignonu, tadanjemu sjeditu papinskoga dvora. Bio je istaknuti humanist i
napisao niz knjievnih djela na latinskom jeziku te stekao ast da 1341. bude u Rimu
ovjenan kao pjesnik. Ipak, njegova slava poiva na Kanconijeru (Canzoniere), zbirci
talijanskih stihova, u kojima je dao intiman lirski dnevnik svoje nesretne ljubavi
prema Lauri, za njezina ivota i nakon njezine smrti.
U Avignonu se, naime, bliskije upoznao s provansalskom trubadurskom lirikom i tamo
je 1327. prvi put ugledao svoju Lauru, vjerojatno enu Huga de Sadea, koja e postati
trajnim nadahnuem njegovih talijanskih stihova. Nadovezujui se na tradicije
srednjovjekovne ljubavne poezije, Petrarca preuzima od provansalskih trubadura i
talijanskih predstavnika slatkoga novoga stila (dolce stil nuovo) njihove pjesnike
forme (od 366 pjesama Kanconijera 317 su soneti, 29 kancone, 9 sestine, 7 balade i 4
madrigali) i razvija ih do majstorskoga savrenstva, ali unosi u njih novi duh: opisuje
ljubav prema konkretnoj eni, koja ga svojom ljepotom i tjelesno privlai, i prikazuje
svoju unutarnju razapetost izmeu srednjovjekovnih moralnih naela i ovozemaljskih
tenji
za sreom, ime ve navjeuje renesansu. Petrarkina poezija imala je i ima
snaan utjecaj na razvoj cjelokupne kasnije ljubavne poezije, a u Italiji je ve za

pjesnikova ivoza dobila niz nastavljaa i epigona, pa je njihovim posredovanjem
petrarkizam u 15. i 16. stoljeu preplavio cijelu kulturnu Europu. Uvodni sonet
Kanconijera, naslovljen itateljima, u kojem su ve nagovijeteni glavni motivi
Petrarkine pjesnike zbirke, nastao je u zrelim godinama pjesnikova ivota, a prema
poetnim se stihovima sama zbirka talijanski naziva Rime sparse (Razasute rime).
48
GIOVANNI BOCCACCIO
(Decameron)
Giovanni Boccaccio (1313.-1375.), talijanski pripovjeda i humanist, roen je u Parizu,
a kolovao se u Napulju. Boccaccio najvei dio ivota provodi u Firenci, obavljajui
razne dravne slube i bavei se knjievnou. Ostavio je opsean knjievni opus
sastavljen od djela napisanih na latinskom jeziku u duhu humanizma i od niza djela na
talijanskom jeziku, meu njima i nekoliko ljubavnih romana napisanih u stihu ili prozi
(napisanih u mladosti)
i prvu biografiju Dantea Alighierija, kojega je prouavao
potkraj ivota.
Glavno mu je djelo Dekameron (Decameron, 1348.-1353.), zbirka od stotinu novela
uokvirenih priom o kugi koja je 1348. harala u Firenci i prisilila sedam djevojaka i tri
mladia da napuste grad i prekrauju vrijeme pripovijedajui naizmjence zanimljive
prie. Same su prie duhom i sadrajem raznolike, ali najee im je tema senzualna
ljubav, stjecanje bogatstva i izrugivanje ljudskoj gluposti i svakom, posebno
religioznom licemjerju. Galerija realistiki vjerno i psiholoki uvjerljivo ocrtanih likova
iz svih drutvenih slojeva, od trgovaca i prostitutki do predstavnika feudalaca i
sveenstva, nemilosrdno razotkrivanje ljudskih poroka i slobodno prikazivanje ivotnih
uitaka, otkrivaju itatelju djelo u kojem se definitivno prekida sa srednjovjekovnim
predrasudama i u kojem su jasno nagovijetena slobodna shvaanja. Zanimljivost
fabule, skladna kompozicija i jasan, odmjeren stil temeljne su znaajke izraza
Boccacciovih pria koje su postale uzorom svim kasnijim novelistima.
49
HRVATSKA PREDRENESANSA I HRVATSKI HUMANIZAM
MARKO MARULI
(Davidijada)
Marko Maruli (Marcus Marulus; Split, 18. kolovoza 1450.-Split, 5. sijenja 1524.),
latinski i hrvatski pjesnik, prozaist i prevoditelj, potjee iz splitske plemike obitelji
koja se hrvatski nazivala Peeni (Pecini, Picini), a u 15. stoljeu poela se nazivati
Marulus ili De Marulus; oblik Maruli nalazi se u posveti Judite. Podatci o njegovu
ivotu relativno su malobrojni i nepouzdani. U rodnome Splitu polazio je humanistiku
kolu, a nakon toga moda je nastavio kolovanje u Italiji, u Padovi. ivot je proveo u
Splitu, putujui povremeno u Veneciju (zbog trgovine) i Rim (na proslavu jubilarne
godine 1500.). Neko je vrijeme proboravio u Neujmu na otoku olti, vjerojatno oko
1510. Obavljao je komunalne dunosti egzaminatora, sudca, izvritelja oporuka.
Zahvaljujui knjievnom radu postaje sredinja osobnost splitskoga humanistikoga
kruga. Maruli je knjievno stvarao na trima jezicima: hrvatskom, latinskom (vie od
osamdeset posto sauvanih djela), i manje na talijanskom (sauvana tri pisma i
vjerojatno njegova dva soneta). Bio je pjesnik i prozaik, sastavljao je kompendije i
zbornike uputa za praktini kranski ivot, moralno-teoloke i kulturnopovijesne
rasprave, propovijedi, dijaloge, prie, pisma, epove, poeme i krae pjesme. Prevodio je
s latinskoga i talijanskoga na hrvatski i s hrvatskoga i talijanskoga na latinski. Djelo
mu je naslonjeno na Bibliju i patristiku i grko-rimsku klasiku i njima nadahnuto. U
golemom dijelu opusu pokazuje se kao iznimno zauzeti iritelj i tuma temeljnih
zasada kranske moralke, ali uz duboku religioznost i trajnu sklonost prema moralnoj
pouci oituje i tipino humanistiku irinu zanimanja (knjievnost, povijest, politika,
arheologija, slikarstvo) i svestranu erudiciju te renesansnu sposobnost
sinteze
hrvatske, latinske i talijanske knjievnosti. ivio je na granici srednjega vijeka i

50
novoga vijeka, preuzimajui mnogobrojne srednjovjekovne sadraje, ali ih obraujui u

novim (obnovljenim) oblicima. Istodobno je vie puta i s velikom zauzetou pisao o
suvremenim dogaanjima, prije svega o turskoj opasnosti i razjedinjenosti krana. Na
Marulieve nazore utjecao je pokret Devotio moderna.
Veinu Marulievih latinskih djela ine prozni spisi religiozno-pounoga, moralistikoga
i teolokoga usmjerenja. Po opsegu i svjetskom odjeku na prvom je mjestu De
institutione bene vivendi per exempla sanctorum (Upuivanje u estit ivot po
primjerima svetaca, oko 1496.?), zbirka pounih priica i anegdota iz ivota
mnogobrojnih svetaca u est knjiga. Evangelistarium (Evanelistar, 1480.-1500.?),
najvanije Marulievo moralno-teoloko djelo, rasprava je u sedam knjiga o praktinoj
kranskoj etici, zasnovana na obradbi triju bogoslovnih krjeposti: vjere, nade i
ljubavi. U kristolokoj rapsravi De humilitate et gloria Christi (O poniznosti i slavi
Kristovoj, 1518.) na temelju starozavjetnih proroka dokazuje da je Krist obeani
Mesija. Od manjih proznih spisa na latinskom istiu se: In epigrammata priscorum
commentarius (Tuma starih natpisa, poslije 1503.), zbirka od 142 antika natpisa
preteno iz Italije i Salone s obilnim stvarnim i moralistikim komentarima; Vita divi
Hieronymi (ivot svetoga Jeronima, 1507.), s priloenom polemikom raspravom u
kojoj se dokazuje da svetac potjee iz hrvatskih krajeva; Quinqaginta parabolae
(Pedeset pria, 1510.), zbirka prispodoba po uzoru na novozavjetne.
Maruli je bio i plodan latinski pjesnik. U epu Davidias (Davidijada, 1506. 1517.), u
14 pjevanja s ukupno 6765 heksametara opjevao je djela idovskoga kralja Davida,
drei se Biblije, ali u jeziku, stilu i stihu nasljedujui rimske i ranokranske pjesnike.
Djelo je koncipirano alegorijski, pa David predstavlja Krista, a aul idove koji ga
progone. Na kraju je dodan klju alegoreze: Tropologica Davidiadis expositio
(Alegorijsko tumaenje Davidijade). To je najbolji ep hrvatskoga i vrhunski biblijskovergilijevski ep europskoga humanizma, prvi put tiskan tek 1954. Sauvan je znatan
51
broj Marulievih latinskih pjesama i duhovnoga i svjetovnoga sadraja (anrovski su to

elegije, epigrami, poslanice, versificirani saetci svetakih ivotopisa, himne, i dr.). U
najnovije vrijeme otkrivene su i Marulieve pjesme ljubavnoga sadraja. Prvi je u
Hrvata prevodio Dantea i Petrarku, s talijanskoga na latinski, u dijelovima.
Po miljenju mnogih najvaniji hrvatski pisac 15. i 16. stoljea, nacionalni klasik,
tvorac prvoga epa na hrvatskom jeziku (Judita), klasik kranske knjievnosti i
humanist europskoga formata, ije se djela jo uvijek otkrivaju u svjetskim
knjinicama i arhivima, postao je prvi hrvatski pisac svjetskoga glasa i do danas
najprevoeniji hrvatski autor. Djela su mu prevedena na mnogobrojne svjetske jezike,
objavljena s velikim uspjehom u brojnim izdanjima.
52
IVAN ESMIKI
(U smrt majke Barbare; Nekom vjerovniku; Prosperu primjer epigrama)
Ivan esmiki (latinski pseudonim Ianus Pannonius, Jan Panonije, 1434. 1472.,
Medvedgrad kraj Zagreba), humanist i latinski pjesnik. Uz latinski pseudonim, po
kojemu je poznat, pouzdano se zna i njegovo krsno ime Ivan (Johannes), koje je u
Italiji promijenio u Jan (Ianus). Njegovo je obiteljsko ime predmetom dugotrajnih
kontroverzija u hrvatskoj i maarskoj historiografji. Najproireniji tradicionalni oblik
njegova navodnoga prezimena esmiki - vjerojatno nije toan, pa se u zadnje
vrijeme predlae da se usvoji ime kakvo se pojavljuje u tzv. seviljskikm kodeksima:
Johannes Pannonius Vitezius, Ivan Vitez Panonac. U pozadini je toga razmimoilaenja
oko prezimena i problem tona utvrivanja Panonijeva rodnoga
mjesta: prema
vlastitu priznanju, roen je blizu ua Drave u Dunav. Kao trinaestogodinjega

djeaka ujak Ivan Vitez od Sredne poslao ga je na kolovanje u Italiju. Sedam je
godina proveo u Ferrari, u glasovitoga Guarina Guarinija, nauivi temeljito oba
klasina jezika. Nakon Ferrare etiri je godine studirao u Padovi, i postao doktor
kanonskoga prava. Za boravka u Italiji stekao je brojne ugledne prijatelje. Nakon
jedanaest godina u Italiji vratio se u Ugarsku i ubrzo, 1459., s nenavrenih 26 godina
ivota, postao biskupom peukim. Potujui elju kralja Matije Korvina (1458.-1490.)
prelazi na dvor u Budimu. Otad je stalno u kraljevoj pratnji ili obavlja zadae za
kralja: u pohodu na Bosnu, u Italiji pozdravlja novoimenovanoga papu,
Drugoga, sudjeluje u Matijinu obraiunu s ekim kraljem.
Pavla
Imenovan je za
slavonskoga bana, skupa s Ivanom Thuzom, ali su obojica smijenjeni. Pridruuje se

skupini velikaa, meu kojima je bio i njegov ujak Ivan Vitez i zagrebaki biskup
Osvald Thuz, koji su se urotili protiv Korvinove samovlade i ponudili prijestolje
poljskom kraljeviu Kazimiru. Urotnici ne uspijevaju u svojemu naumu, pa Ivan mora
bjeati. Sklonio se u Osvalda Thuza na Medvedgradu, gdje je i umro 30. 11. 1472. Prvi
53
mu je grob bio u pavlinskoj crkvi u Remetama, ali tijelo mu je poslije preneseno u

peuku katedralu i tamo sahranjeno.
U Panonijevoj knjievnoj ostavtini tradicionalno se izdavja nekoliko cjelina: dulji
sastavci spjevani u daktilskom heksametru (Poemata ili Heroica), elegije (Elegiae),
epigrami u raznovrsnim metrima (Epigrammata), prozni prijevodi s grkoga, govori i
pisma. U prvom dijelu opusa izdvaja se kolska vjeba s osloncem na Vergilija u kojoj
se vjetrovi prepiru tko je najjai, zatim politiki panegirici i prigodnice posveene
raznim uglednim suvremenicima, politiarima i prijateljima. U drugome dijelu opusa
od 35 Panonijevih elegija najvei dio predstavlja podsjeanje i prisjeanje na vane
dogaaje u prijateljskom ili obitelsjkom krugu, a u formi epitalamija, epitafa, epicidija,
zahvalnica, pjesama na ispraaju. U ovom se dijelu posebno istiu tekstovi s
naglaenim autobiografskim oznanicama, kao to su tubalice u povodu smrti majke
Barbare (De morte Barbarae), niz elegija napisanih u napadu bolesti, obeanje
vlastitoj dui (Ad animam suam). Uporite je Panonije naao, s obzirom na tradiciju,
u Tibulovoj elegiji. Meu vie od 400 epigrama iz treega dijela Panonijeva opusa
preteu satiriki i erotski, izrazito opsceni, najveim dijelom nastali za boravka u
Italiji. U anrovskom smislu uzor mu je za epigrame bio Marcijal, a od novovjekovnih
epigramatiara Antonio Beccadelli.
Kao veliki poznavatelj grkoga i latinskoga bavio se i prevoenjem; prevodio je ulomke
iz Homerove Ilijade, iz Pseudo-Demostena, Plutarha. Znaajna su i njegova tri
politika govora, ali i velik broj pisama otposlanih iz Korvinova ureda. U privatnom
dijelu njegova epsitolarija zanimljiva su pisma upuena prijateljima u Dubrovnik i
Trst.
Jan Panonije najvei je pjesnik ranoga hrvatskoga humanizma, autor kojega ne
zaobilazi nijedna meunarodna antologija novolatinskoga pjesnitva. Prerastao je u
kultnu figuru srednjoeuropskoga knjievnoga prostora, a tome su osim njegovih
54
vrijednih knjievnih djela pridonijele i dramatine okolnosti njegove smrti te vojni i

politiki slom kraljevstva kojega je bio visokim dostojanstvenikom.
ILIJA CRIJEVI
(De Epidauro; Epigrami knjinici; primjer epigrama)
Ilija Crijevi (Elias Lampridii de Crieva; Aelius Lampridius Cervinus; Dubrovnik,
1463. - Dubrovnik, 1520.) bio je latinist, jedan od najboljih stilista u povijesti
nacionalnoga latiniteta. Ne postoje pouzdani podatci o njegovu kolovanju u rodnome
gradu. Poetkom osamdesetih boravio je u Ferrari, a 1484. u Rimu, u Akademiji
Pomponija Leta, okrunjen je lovorovim vijencem za svoje njene ljubavne pjesme.
Prema obiaju latinizirao je svoje ime pa se otad naziva Aelius Lampridius Cervinus.
Kao poeta laureates ostaje neko vrijeme u Rimu, 1487. zatjee se u Dubrovniku, ubrzo
se eni. Od 1497.do 1504. djeluje kao kolski suravnatelj. Poslije 1505. boravi u Rimu
u svojih znanaca. U meuvremenu ostavi udovac, odluuje se zarediti, raunajui da
e se kao kanonik rijeiti financijskih potekoa. Sveenik je postao 1510. Ponovno
postaje rektorom dubrovake gimnazije, i na tom mjestu provodi zadnje desetljee
ivota.
Za ivota tiskana su mu samo etiri epigrama ad lectorem. Sav drugi rad, pjesniki i
prozni, ostao je u rukopisu. Prozni dio Crijevieva opusa sastoji se od jedanaest
pisama, upuenih razliitim crkvenim i svjetovnim velikodostojnicima, i dubrovakim
prijateljima, od triju uvodnih raprava o pjesnicima koje je predavao u koli (Plaut,
Vergilije, Propercije) i od dvadesetak govora, od kojih su 15 pogrebni govori, orationes
funebres, izgovoreni na sprovodima sugraana, a manji dio vezan je uz njegovu
sveeniku slubu u kasnim godinama. Stilski i kompozicijski Crijevieva je proza pod
Ciceronovim utjecajem. Pjesnika ostavtina Crijevieva sadri 240 pjesama u 9
knjiga. U tematskom pogledu rije je o dvojstvu izmeu
nabonoga i svjetovnoga
55
apjesnitva, u kojemu prevladavaju politiki sadraji i prigodnice prijateljima. U

cijelom pjesnikom opusu veliku prevlast ima elegijski distih, ali su zastupljeni i drugi
metri: heksametar, hendekasilabi, jambi, holijambi, glikonej, asklepijadej, safika
strofa. Po obliku to su himne, ode, epigrami, elegije, epiliji.
Veliinom se istie
nedovreni epilij o osnutku Dubrovnika (De Epidauro, 572 heksametra), stihovana

zaviajna povijest za koju je predloak nudila Raguzeida Gian Maria Filelfa. Okosnicu
ini jedanaest elegija (po drugoj raunici dvanaest elegija), uz jedan epigram u
hendekasilabima i jedan u glikonejima, u kojima je glavni lik Flavija. U oko 800
stihova ispriana je dovrena ljubavna pria: od nagla zaljubljivanja, preko robovanja
domini, do odreknua od ljubavi. Premda preuzima anrovski model rimske elegije,
Crijevi ga na zanimljiv nain inovira: ljubavni je rival po zanimanju trgovac, dolazi s
legendarno bogatih Antila, drukije nego u rimskih elegiara nevjera voljene ene ne
pokazuje se samo kao moralno pitanje nego i kao ozbiljan zdravstveni rizik. Crijevi
najjai oslonac u tradiciji nalazi u Ovidiju i Properciju, ali je vidljiv i utjecaj lektire
rimskih epiara (Vergilije, Lukrecije, Lukan) i antike kranske poezije (Prudencije)
ili rane kranske epike. Od svih hrvatskih humanista najdosljednije je branio ideju o
nerazdvojivosti filologije i knjievnosti.
JURAJ IGORI
(Elegija o pustoenju ibenskoga polja)
Juraj igori (Georgius Sisgoreus /Sibenicensis Dalmata/ Georgius Sisgoritus
/Gorgis/; ibenik, oko 1445. - ibenik, 1509.?) jedan je od najvanijih autora
hrvatskoga latinistikoga quattrocenta, sredinja osoba ibenskoga humanistikoga
kruga. Prilagodljivost razliitim stilskim i anrovskim izazovima otkriva ga kao
kolovana latinista koji se snano oslanjao na antiku knjievnu tradiciju i slikovnost
preuzetu iz klasinoga mita. Meu najbolje njegove tekstove ubrajaju se oni u kojima
56
je potresna osobna iskustva uspio posredovati bez pretjerana pokazivanja uenosti.

Studirao je u Padovi, gdje je postigao i doktorat iz kanonskoga prava. Kao sveenik
obnaao je vane dunosti u ibenskom kaptolu, bio je generalni vikar biskupa Luke
Tolentia i njegova nasljednika Francesca Quirinija. U rodnom je gradu imao velik
broj monih neprijatelja; u stihovima se ali da je izgubio i oinsko imanje.
igori je autor najstarije hrvatske pjesnike inkunabule Elegiarum et carminum libri
tres (Tri knjige elegija i lirskih pjesama). Zbirka je posveena ibenskom patriciju
Petru Taveliu i obuhvaa 62 pjesme, veinom u elegijskim distisima. Uz neto
pjesama koje se bave likovima iz antikog mita ili povijesti u zbirci prevladavaju
poslanice, pozdravnice i epigrami upueni prijateljima, znancima, svjetovnim i
crkvenim velikodostojnicima. Po vrijednosti istie se pjesnika korespondencija s
Traninom Raffaelom Zovenzonijem. Na tragu Ovidijevih Fasta nastao je igoriev
kalendar crkvenih svetkovima De diebus Festis, u kojem ima i zanimljivih
autobiografskih podataka. Zbirka latinskih pjesama u sapfikoj strofi sastavljena je od
16 pjesama, od kojih su 13 himne apostolima i svetom Pavlu, a za njom se u svojoj
zbirci elegija o apostolima poveo Marko Maruli.
Prozna rasprava De situ Illyriae et civitate Sibenici (O smjetaju Ilirije i o gradu
ibeniku) dovrena je 1487. godine, a izdana je prvi put 1899. Rije je o zemljopisnopovijesnom ogledu
u 17 poglavlja u kojima igori prikuplja i vrjednuje antike
vijesti o svojemu uem zaviaju (Plinije Stariji, Apijan, Polibije, Solin, Cezar),
pokazujui istodobno da dobro poznaje i relevantne humanistike izvore (Decembrio,
Boccaccio, Gakeotti). Najzanimljiviji su oni odjeljci u kojima igori govori iz vlastita
iskustva, bilo da je rije o topografiji (poglavlje 10.-14.), bilo o etnografsikim
posebnostima (poglavlje 17., o nekim ibenskim obiajima).
Dio je igorieva opusa izgubljen, vei je dio rukopisa sa igorievim tekstovima u
Milanu, Veneciji, Rimu neobjavljen. Najvrjedniji dosad neizdan igoriev tekst
57
tubalica je za izgubljenom braom u 49 elegijskih distiha, iz kodeksa koji se uva u

Nacionalnoj knjinici u Parizu.
ANTUN VRANI
(Putovanje iz Budima u Drinopolje)
Antun Vrani (Antonius Verantius /Sibenicensis Dalmata/, ibenik, 1504. Preov,
1573.), istaknuti hrvatski latinist, kao putopisac i epistolograf u samom je vrhu
hrvatske humanistike produkcije. Najvea mu je knjievna vrlina sposobnost da se
predstavi kao vjerodostojan oevidac koji podjednako vodi rauna o uvjerljivosti i
zanimljivosti prie. Nakon djetinjstva provedena u Trogiru i ibeniku zahvaljujui
ujaku Ivanu Statiliu, erdeljskom biskupu, naao se na dvoru Ivana Zapolje. Nakon
kolovanja u Padovi, Beu i Krakovu postaje Zapoljinim tajnikom i uz njega, a poslije
i njegovu udovicu Izabelu, ostaje dvadeset godina. Ve kao iskusan diplomat prelazi
1549. u slubu Zapoljina suarnika Ferdinada Prvoga Habsburkoga. Nakon to je
postao peukim biskupom, krenuo je kao kraljev izaslanik u Tursku i tamo proboravio
etiri godine. Odmah nakon povratka pomaknut je u ast jegarskoga biskupa. Poslije
pada Sigeta odlazi drugi put kao izaslanik u Tursku kako bi isposlovao primirje.
Najviu crkvenu ast, poloaj nadbiskupa ostrogonskoga i primasa Ugarske, stekao je
1569., a vrhunac svjetovne moi dosegnuo je 1572., kad je imenovan kraljevim
namjesnikom. Papa Grgur Trinaesti izabrao ga je za kardinala, ali ga je smrt sprijeila
da uiva tu ast.
Zbog razlilitih svjetovnih i crkvenih dunosti nije se uspijevao posvetiti knjievnom
radu onoliko koliko bi volio. Od mladenakih dana pokazuje sklonost prema
povijesnim i zemljopisnim istraivanjima u kojima se oslanja na svoje poznavanje
latinskoga i brojnih modernih jezika. Tako nastaju prozni ogledi (napisani na
latinskom) o Erdelju, Moldaviji i Vlakoj, o Petru Berisalviu, o ugarskom kralju
58
Ivanu. Mnogi Vranievi tekstovi ostali su nedovreni, poput putopisa koji se bavi
prvim izaslanstvom u Tursku 1553.-1557. (Iter Buda Hadrianopolim /Putovanje iz
Budima u Drinopolje/ i njegove dijaloke varijante Razgovor s bratom Mihovilom o
putovanju i poslanstvu u Carigrad (na latinskom). U nekoliko je navrata odrao
prigodne govore na latinskome, a na hrvatskom je ouvana samo njegova Molitva koju
sloi i govori svaki dan, tiskana u Mrnavievu Nauku krstjanskom (1627.). Kao
kolovani humanist bavio se i poezijom. Jo nije pronaena njegova zbirka elegija
objavljena u Krakovu. Zbirka Otia (Pjesme u dokolici) obuhvaa 42 pjesme, od kojih
su dvije na talijanskom; dva su sastavka prigodne elegije, a ostatak zbirke tvore
epigrami, osim jednoga svi su u elegijskom distihu. Najopseniji i kulturnopovijesno
najzanimljiviji dio Vranieve ostavtine njegov je epistolarij, u kojemu je okupljeno
oko 1000 pisama iz razdoblja od oko 40 godina, od 1532. do 1573. Pretean dio potjee
od samoga Vrania, manje je onih koja su njemu upuena, a najmanje u kojima nije
ni potpisnik ni naslovnik. Golema veina pisama napisana je na latinskome, uz koje na
maarskome i talijanskome. Na popisu Vranievih korespondenata nalaze se glasoviti
suvremenici, od povjesniara Giovija do talijanskoga heretika Palearija, od Pavla
Gregorijanca do Janka Drakovia i Trankvila Andreisa. Pisma su prvorazredan izvor
za povijest mentaliteta, u njima se oituju Vranievi stavovi o razliitim pitanjima
(odnos prema rodbini i zaviaju, teoloki prijepori, knjievni i erotski afiniteti, vanjska
politika, medicina, gastronomija).
59
RENESANSA U SVIJETU
NICCOL MACHIAVELLI
(Mandragola)
Niccol Machiavelli (1469. - 1527.), talijanski renesansni knjievnik i politiar.
Najvanije mu je djelo kratka politika rasprava Vladar (Il Principe, 1513.), u kojoj
daje modernu graansku teoriju drave i, uzimajui u obzir potrebe razjedinjene
Italije, razvija ideju da u politici cilj opravdava sredstvo, vulgariziranu kasnije pod
imenom makijavelizam. Od knjievnih mu je djela najznaajnije drama Mandragola
(1513.), prva moderna komedija u europskom kazalitu i najbolje komediografsko
ostvarenje talijanske renesanse, u kojoj se istodobno pojavljuje komedija karaktera i
otra kritika tadanjega pokvarena ivota i drutva.
U komediji Mandragoli prikazuje se stari i bogati messerr Nicia oenjen mladom i
lijepom Lucreziom, u elji da dobije nasljednika. Nade mu se ne ostvaruju, pa situaciju
koristi mladi Callimaco, koji se zaljubljuje u Lucreziju, predstavlja se starcu kao uen
lijenik i preporuuje za Lucreziju napitak od mandragole, uz opasnost da taj napitak
u sebi krije mogue opasnosti za onoga tko provede no sa enom koja ga je popila.
Callimaco uz pomo ankoliza Ligurija uspijeva nagovoriti messera Niciu da Lucreziji,
nakon to popije napitak, privedu najprije nekoga neznanca, raunajui s tim da e to
biti upravo on. Nakon to je privolio mua, treba nagovoriti i krjeposnu Lucreziu, a
toga se posla prihvaaju njezina majka Sostrata i ispovjednik fra Timoteo, kojemu su
obeani bogati milodari.
60
LODOVICO ARIOSTO
(Bijesni Orlando)
Lodovico Ariosto (1474.-1533.), talijanski renesansni pjesnik, pisao je latinske i
talijanske stihove, renesansne komedije i drutvene satire, ali ivotno mu je djelo veliki
viteki ep Bijesni Orlando (Orlando furioso, 1516., 1532.), zamiljen kao nastavak
nedovrena Boiardova spjeva Zaljubljeni Orlando (1506.), u kojemu Ariosto oivvljuje
fantastini srednjovjekovni viteki svijet i pretvara njegove legendarne junake u
moderne ljude, sa strastima i osjeajima renesansnoga ovjeka. Djelo nema jednoga
glavnoga junaka ni jednu glavnu radnju, nego opisuje ljubav, gospe, borbe, vitezove,
odnosno junake i dogaanja vezane uz imaginarnu saracensku opsadu Pariza u doba
Karla Velikoga. U nizu glavnih i sporednih radnji razvija se raskona slika ivota u
kojoj se isprepleu mata i realnost, prolost i sadanjost. Ep odie ivotnom radou,
protkan je finim humorom, pisan s dubokim razumijevanjem za ovjeka i njegove
slabosti te, iako mu nedostaje organsko jedinstvo kompozicije, predstavlja vrhunsko
dostignue talijanske renesansne epike. Ep je ispjevan u savrenim stancama (strofama
od 8 rimovanih jedanaestreaca), a u zavrnoj redakciji sadri 46 pjevanja podjednake
duljine.
FRANOIS RABELAIS
(Gargantua i Pantagruel)
Franois Rabelais (oko 1494.-1553.), prvi veliki francuski pripovjeda, uz Montaignea
najistaknutiji je predstavnik francuske renesanse. U mladosti bio je redovnik. Zbog
navodnih heretikih pogleda bio je prisiljen napustuiti samostan pa studira medicinu,
bavi se raznim granama znanosti, a poslie i lijenikom praksom. Napisao je niz
znanstvenih spisa.
ivotno mu je djelo Gargantua i Pantagruel (1532.-1564.), fantastino-satirini roman
61
u 5 knjiga, od kojih su najpoznatije prve dvije: ivot Gargantuin (1543.) i Herojska

djela i prie velikoga Pantagruela (1532.). Autorstvo pete, posmrtno izdane knjige, jo
je uvijek sporno. Djelo, pisano u poetku iz razonode i zamiljeno kao fantastina
pripovijest o pothvatima jedne obitelji divova poznate iz srednjovjekovne knjievnosti,
preraslo je postupno u genijalnu satiru srednjovjekovnih zastarjelih pogleda i
institucija i postalo ogledalom vjere renesansnoga ovjeka
u mo znanosti i
plemenitost ljudske prirode, kojoj treba omoguiti slobodan razvoj na podruju

tjelesnoga i duevnoga ivota (tzv. pantagruelizam). Jednostavan realizam, prirodan
humor i nepresuno obilje rijei, u uporabi kojih Rabelais ne razlikuje tzv. pristojne od
tzv. nepristojnih izraza, temeljne su znaajke njegova jedinstvenoga stila, koji je odraz
vedrog optimizma i vjere renesansnoga ovjeka u svemo ljudske prirode.
Rabelais opisuje ivot diva Gargantua od trenutka kad je ugledao svijet kroz uho svoje
majke i razveselio svog oca diva Grandgousiera, dobroudnoga vladara jedne utopijske
dravice, zatraivi odmah nakon roenja gromkim glasom Piti, piti, piti!. Nakon
toga slijedi opiran prikaz njegova kolovanja. Nakon to se najprije odgajao u duhu
srednjega vijeka u uenoga teologa Tubala Holoferna i pokazivao slab napredak
(trebalo mu je npr. 5 godina i 3 mjeseca da naui alphabet od poetka do kraja i od
kraja do poetka), otac ga upuuje u Pariz, gdje nastavlja svoje studije u mudroga
Ponokrata, elei vidjeti to je Gargantua dotad uio i kako je provodio svoje dane,
Ponokrat (gr. marljiv ovjek) ga u poetku puta da se pridrava starih navika, a
zatim se razvija cijela pria.
Garargantuin sin Pantagruel (grko-maurska kombinacija rijei, znai otprilike onaj
koji je edan) koluje se kao i njegov otac u Parizu, gdje se sprijateljuje s Panurgom
(Panurg, gr. koji sve stavlja u pokret, snalaljiv ovjek), simpatinim osobenjakom i
lopovom, mladiem iva duha i plitka depa, koji se esto i okrutno poigrava glupou
ili naivnou drugih, nekad iz potrebe, a katkad samo zbog manguparije.
62
MIGUEL DE CERVANTES
(Don Quijote)
Miguel de Cervantes Saavedra (1547.-1616.) najvei je panjolski pripovjeda. Mladost
provodi u vojnikoj slubi, gdje je teko ranjen i poslije uhien te mora boraviti u
ropstvu. Nakon povratka u domovinu bavi se knjievnim radom i ivi u stalnom
siromatvu. Zbog novanih neprilika dolazi i u zatvor, u kojem zapoinje pisati roman
Don Quijote. Napisao je 30 drama, niz danas zaboravljenih djela, zbirku pripovijedaka
Uzorite novele (Novelas ejemplares, 1613.), i svoje glavno djelo, besmrtni roman Bistri
vitez Don Quijote od Manche (prvi dio 1605., drugi dio 1615.).
Zamiljen kao satira na preivjele, ali u to doba jo vrlo popularne viteke romane,
Don Quijote je tijekom stvaranja prerastao prvotne pieve namjere i postao djelom
opeljudske vrijednosti, u kojemu u likovima Don Quijotea i Sancha Panze oivljuju
dvije razine panjolske, dvije povijesne epohe, i dvije vjene dvojbe ovjeanstva
sukob izmeu ideala i stvarnosti. Plastino ocrtani likovi, stilska iznijansiranost izraza,
jednostavan, zdrav i topao humor, kojim je proeto cijelo djelo i koji nezadrivo
nasmijava i dananjega itatelja, optimizam i duboki humanizam koji izbijaju iz
tragine figure Viteza tunoga lika, stvorili su od Don Quijotea jedno od najvrjednijih
djela u povijesti civilizacije i jedno od najpoznatijih i najitanijih djela u povijesti
svjetske knjievnosti.
Ime Don Quijoteova konja Rocinantea sastavljeno je od rijei rocin (kljuse) i ante
(prije). Dulcinea od Tobosa ime je koje je Don Quijote nadjenuo jednoj priprostoj
seoskoj djevojci koju je odabrao za vladaricu svojega srca.
63
WILLIAM SHAKESPEARE
(Hamlet, San Ivanjske noi, Soneti)
William Shakespeare (1564.-1616.), engleski pjesnik i dramatiar, najvei je dramski
stvaralac u povijesti svjetske knjievnosti. Roen je u Stratford-on-Avonu, naputa
rodni grad oko 1585. i stie u London, gdje ivi kao glumac, redatelj, pisac kazalinih
tekstova, a vjerojatno i suvlasnik poznatoga kazalita Globe. U razdoblju izmeu 1590.
i 1611., kad se definitivno povlai iz kazalinoga ivota i vraa u rodni Stratford, u
kojemu i umire, Shakespeare je napisao 36 ili 37 drama. Mogu se podijeliti na tzv.
kraljevske drame ili historije/povijesti, pisane na teme iz engleske povijesti od 13. do
poetka 16. stoljea, komedije, tragedije i romantine igre ili idile. U prvom razdoblju
njegova stvaranja, koje see otprilike do 1600., nastaje Shakespeareova najvedrija
tragedija Romeo i Giulietta i gotovo sve njegove kraljevske drame: Rikard Trei,
Henrik etvrti, Henrik Peti, i druge. U to doba pie i svih 10 pravih komedija, od
kojih su najpoznatije: Ukroena goropadnica (The Taming of the Shrew, San
Ivanjske/Ljetne noi (A Midsummer Nights Dream), Mletaki trgovac, Kako vam
drago, Na Tri Kralja ili kako hoete (Twelfth Nihgt or What You Will.), i Vesele ene
windsorske (The Merry Wives of Windsor). U drugom razdoblju (1600. -1608.),
uokvirenom rimskim tragedijama Julije Cezar i Koriolan, prevladavaju tragini
elementi i pesimizam, pa iz toga perioda potjeu sve njegove velike tragedije: Hamlet,
Otelo, Kralj Lear, Macbeth i druge i tri tzv. mrane ili tamne komedije: Troilo i
Kresida, Konac djelo krasi, Mjera za mjeru, koje predstavljaju neku vrstu modernih
drama ideja. U treemu razdoblju (1608.-1611.) javlja se odreena smirenost, pa tad
nastaju tzv. romantine komedije, meu kojima je Oluja (The Tempest) jedna od
najdubljih i najljepih Shakespeareovih drama. Osim drama napisao je i poeme Venera
i Adon i Silovanje Lukrecije (The Rape of Lucrece), koje je sam i objavio (za razliku
od svojih drama), a izmeu 1591. i 1597. napisao je i zbirku soneta u kojima probija
64
strukturu petrarkizma unosei osobne osjeaje i temperament.

Genijalni stvaralac, Shakespeare u svaku temu, bez obzira na izvor (antika povijest,
srednjovjekovne kronike i legende, renesansna novelistika, prianje suvremenika) unosi
dah realnoga ivota. Ulaenjem u psihu vlastitih junaka stvara galeriju nezaboravnih i
vjenih likova izraavajui veliko bogatstvo ljudskih osjeaja. U svom golemom opusu
oivljuje cijeli niz svjetova. Bez obzira na to ili upravo zato to nisu povijesno toni,
nikad im ne nedostaje ivotne stvarnosti. Shakespeare snano djeluje na oblikovanje
poetike romantizma, a najjae slobodnom srukturom svojih drama.
San Ivanjske noi, komedija lirske faze, istodobno je i komedija koja obrauje temu
same mate, utjelovljene u vilama, u satririno prikazanim obrtnicima, ili o njoj govori
vojvoda Tezej. Naime, prilagoujui vjerovanja engleskoga seoskoga folklora svojoj
svrsi, pjesnik stvara vilinski svijet u kojem se pojavljuju Titanija, Oberon i Puck, mali
arobnjak ljubavnih zapleta, svijet koji stoji u ironinom odnosu prema ostala dva
ljudska, drutvena sloja drame: prema svijetu Vojvode i njegove zarunice, uz dva
ljubavna para, te prema svijetu knjievno i kazalino nastrojenih obrtnika, meu
kojima se istie tkalac Bottom, koji su vrsto odluili Vojvodinu svadbu poasriti
igrokazom. Uz pratnju razliitih vrsta kaotine zbrke pobjeuju mladi ljubavnici
Helena, Hermija, Lisandar i Demetrije, ostvarujui svoju enju. Na kraju komedije
ponovno je uspostavljen poredak uz gobnu i brojna vjenanja, ali je to poredak koji se
uz pomo arolije Ivanjske noi kristalizirao oko mladih, a ne oko krutoga atenskoga ili
egleskoga, elizabetanskoga zakona.
Stoljeima strunjaci pokuavaju rijeiti fenomen tragedije, odnosno Hamletova
odlaganja da izvri osvetu zbog ubojstva svoga oca, kralja Danske, nad svojim stricem,
sadanjim kraljem Klaudijem, u najboljoj tragediji ikad napisanoj, u Shakespeareovu
Hamletu. Napisan iz vizure tajne spoznavanja smrti i vlastitih dvojbi, Hamlet u sebi
upija tajnu postojanja usreditenu oko Hamletove ljubavi Ofelije, njegove majke
65
Gertrude, prijatelja Horacija, Ofelijina brata Leara, Ofelijina oca Polonija, zaudnih
grobara i smjene poretka nagovijetene dolaskom Fortinbrasa na samom kraju
tragedije, kad je iv ostao samo Horacije, kako bi priao priu o Hamletu. Nijedna
interpretacija nee moi do kraja objasniti tajnu Hamletova zastora i renesansnoga
stanja duha i kritike toga stanja u Engleskoj, ali ni sve ljduske i psihike slojeve
nazone u svim vremenima i civlizacijama, u svakom ovjeku posebno koji stalno
postavlja pitanja o biti ili ne biti sebe, svoje vlastitosti i vlastite egzistencije s drugima.
Sami Shakespareovi soneti (objavljeni 1609.), umjesto da pripovijedaju ili barem
nagovjeuju neku povezanu priu, kristaliziraju se oko niza tema nabijenih silovitim
osobnim
emocijama. Tzv. Shakespeareov ili elizabetanski sonet poseban je oblik
soneta od tri katrena i jednoga dvostiha, s najeim rasporedom rima ababa cdcd efef
gg. Razlikuje se od talijanskoga ili Petrarkina soneta, koji je sastavljen od da katrena
i dva tercete ili od jedne strofe od osam i druge od est stihova. Raspored je rima u
Petrarkinu sonetu abba abba u katrenima, dok za tercete postoji vie uobiajenih
kombinacija.
66
HRVATSKA RENESANSA
MARKO MARULI
(Judita, Molitva suprotiva Turkom)
Marko Maruli (Split, 18. kolovoza 1550. - Split, 5. sijenja 1524.) latinski je i hrvatski
pjesnik, prozaist i prevoditelj koji je stvarao na latinskom, talijanskom i hrvatskom
jeziku. Potomak je splitke plemike obitelji koja se nazivala Peeni. Jezik Marulievih
hrvatskih djela temelji se na splitskoj akavici 15. i 16. stoljea s umjerenim unoenjem
crkvenoslavizama, raguzeizama i opetokavskih elemenata. Latinski mu jezik, uz
tenju prema klasinoj normi, oituje i srednjovjekovne crte na svim razinama, od
leksika do stila (usporedite natuknicu o Maruliu vezanu za predrenesansu i
humanizam). Najvanije je Marulievo hrvatsko djelo Judita (Libar Marka Marulia
Splianina u kom se uzdari istorija svete udovice Judit u versih harvacki sloena.,
1501.), biblijsko-vergilijevski ep u 6 pjevanja (ukupno 2126 dvostruko rimovanih
dvanaesteraca s prijenosnom rimom). Pjesnikom obradbom pripovijesti o hrabroj
starozavjetnoj udovici Juditi i neprijatelju Holofernu Maruli je elio pokazati da se
prijeteoj turskoj sili moe odoljeti junatvom i vjerom u Boga. Iako se vjerno drao
biblijskoga predloka, ep je uobliio prema poetikim pravilima renesansne epske
tvorbe, a u versifikaciji je nasljedovao suvremene pjesnike svjetovne tematike
(zainjavci). Prozna posveta djela vano je autopoetiko oitovanje. Biblijska poema
Suzana, nastala nakon Judite, manjeg je osega (780 stihova) i pjesnikoga dosega.
Ostale hrvatske pjesme najveim su dijelom nabone i moralistike tematike (npr.
Dobri nauci, Divici Mariji, Od uskarsa Isusova, dijaloka pjesma Utiha nesree).
Domoljubna i protuturska zauzetost snano se oituje u Molitvi suprotiva Turkom i
Tuenju grada Hjerozolima. Svjetovnoj su poeziji bliske zabavno-poune Spovid
koludric od sedam smartnih grihov, Anka satira i Poklad i Korizma. Dramski tekst
67
(takoer u stihovima) Prikazanje historije svetoga Panucija adaptacija je talijanskoga

predloka Fea Belcarija. U posljednje se vrijeme poinje pretpostavljati da je Maruli
autor jo nekih dramskih djela, pa i prikazanja Muka svete Margarite, ali te teze jo
nisu u potpunosti dokazane. Prozna hrvatska djela koja se s pouzdanjem pripisuju
Maruliu malobrojna su: izvorna su samo dva pisma Katarini Obirtia i prozni
tekstovi u Juditi, dok su Oficij Blaene Dive Marije i Od naslidovanja Isukarstova
(1500.) Marulievi prijevodi s latinskoga (ovaj drugi prijevod je djela De imitatione
Christi Tome Kempenskoga).
Maruli je jedan od najistaknutijih ili najistaknutiji hrvatski pisac 15. i 16. stoljea,
nacionalni klasik, tvorac prvoga epa na hrvatskom jeziku, ujedno i klasik kranske
knjievnosti te humanist europskoga formata. Ostavio je opsean i raznovrstan opus
koji se odlikuje vrsnom knjievnom stilizacijom, anrovskom kompetencijom,
sposobnou variranja i prilagodbe raznovrsnoj itateljskoj publici, s poticajnom I
zanimljivom zastupljenou i prepletom elemenata i iz srednjega vijeka i humanizma i
renesanse. I u stihu i u prozi stvorio je djela goleme
vrijednosti i znaenja za
nacionalnu hrvatsku kulturu i za europski knjievni i kulturoloki obzor. U novije

vrijeme, zahvajujui izdavanju Sabranih djela (dvojezina, kritina
komentirana)
Marka Marulia, zapoelo je sustavno i intenzivno prouavanje Marulieve knjievne

ostavtine, a otkrivena su i nova djela i rukopisi.
DORE DRI
(Draa je od zlata; Grem si, grem)
Dore Dri (Dubrovnik, 1461. - Dubrovnik, 1501.), pjesnik i dramatiar, potomak je
graanske obitelji Darsa (Dersa, Dirsa, Dra); stric je knjievnika Marina Dria (r.
1508.). U Dubrovniku je zavrio humanistiku kolu, u Italijii studirao pravo, a
devedesetih godina stupio je u sveeniki stale. Pjesme su mu sauvane u Zborniku
68
Nike Ranjine (skupa s pjesmama ika Menetia i nekoliko drugih, djelomice

anonimnih pjesnika), u prijepisu iz 17. stoljea i u rukipisu otkrivenu 1965. u Irskoj.
Prije otkria irskoga rukopisa mislilo se da je Dore Dri mogui autor nekih
anonimnih pjesma iz Zbornika Nike Ranjine, izmeu ostalog i tzv. pjesme na
narodnu Odiljam se. U irskom je rukopisu pronaeno dvadesetak novih Drievih
pjesama (izmeu ostaloga i pjesma udan san, pjesniki zaetak hrvatske dramske
robinje) i dotad nepoznata pastoralna drama (ekloga) Radmio i Ljubmir.
Pjesme su mu, s iznimkom prijevoda latinskih crkvenih pjesama Salve Regina i Ave
Maria, ljubavne, a na tragu su Petrarke i talijanskih petrarkista 15. stoljea. Drieve
pjesme tvore motivski ogranien, ali sadrajno cjelovit kanconijer, za koji se vjeruje da
poetizira iskustvo jedne jedine ljubavne zgode. Mnoge su pjesme obiljeene autorskim
akrostihom. Jezik je mjeavina ikavsko-ijekavsko-tokavskoga, s dosta akavizama.
Veina je pjesma ispjevana dvostruko rimovanim dvanaestercem. Iznimno se pojavljuje
jedanaesterac po uzoru na tal. endecasillabo, etrnaesterac i petnaesterac. Leksik i
metaforika ponekad podsjeaju na domai folklor i puku pjesmu, a izrazita
idealizacija opjevane ene zna podsjetiti na koncepciju ljubavi razvijenu u lirici
talijanskih stilnovista. Iz repertoara petrarkistike udvarake retorike u njegovim
pjesmama pravladava kontemplativno divljenje ljepoti odabranice (vila, gospoja,
diklica) i introspektivan pogled u vlasitu duevnost, uznemirenu nemogunou
ostvarenja ljubavnih elja. Iz ljubavne igre slabije je zastupljen trenutak suoenja s
vilom i razgovor s njom. U kontemplativnim pjesmama opjevanu ensku osobu vrlo
esto povezuje s transcendentnim sferama, usporeujui je s anelom, suncem, nebom,
inzistitrajui i na onostranom podrijetlu njezine ljepote. Protutea je misli o nebeskom
podrijetlu viline ljepote shvaanje ljubavi i zaljubljenosti kao svojevrsne teoloke
spoznaje: pogled na mladu diklicu izjednauje se sa slavljenjem boga.
Dramolet, odnosno pastoralna ekloga Radmio i Ljubmir, napisan u dvostruko
69
rimovanim dvanaestercima, ima oblik scenski izvodive pastorale u kojoj iskusni i

razboriti Radmio bez uspjeha pokuava urazumiti zaljubljenoga Ljubmira. Radmilov
diskurs obiljeen je neidealistikim odnosom prema ljubavi i leksikom seoskoga govora
iz dubrovakoga zalea. U Ljubmirovim replikama pastirski tematski svijet estetizira
se u duhu renesansne pastorale i petrarkistike lirike.
Na taj nain uspostavlja se
kcontrast koji e postati tradicionalan u komedijama i eklogama, ali i u kominim

poemama hrvatskih pjesnika koji su stvarali u Dubrovniku u 16. i 17., ali i u 18.
stoljeu.
IKO MENETI
(Prvi pogled; Blaeni as i hip)
iko Meneti (Dubrovnik, 1457. - Dubrovnik, 1527.), petrarkistiki hrvatski pjesnik,
potomak je dubrovake plemike obitelji Meneti (Menze). kolovao se u dubrovakoj
humanistikoj koli, a zatim se bavio trgovinom i administrativnim poslovima, bio je u
dravnoj slubi, bio je knez na ipanu, a zatim i knez Dubrovake Republike. U
etrdesetoj godini sklopio je brak s Marom Gunduli, s kojom je imao dva sina i ker.
Umro je za epidemije kuge, koja je pokosila i oba njegova sina. U sudskim spisima
Dubrovake Republike Meneti se vie puta spominje u ulozi tuitelja, svjedoka, ali i
optuenika. Optuuje ga se za nasrtljivost prema enama i za tunjavu u javnim
prostorima.
Uz Doru Dria iko Meneti najstariji je po imenu poznati svjetovni lirik iz
Dubrovnika. Preko 500 njegovih pjesama sauvano je u zasebnu rukopisu i u
rukopisnom Zborniku Nike Ranjine (gdje se nalaze skupa s pjesmama Dore Dria i
jo nekolicine djelomice anonimnih pjesnika), a dijele se u tri knjige.
Uz mnotvo
svjetovnih, preteno ljubavnih pjesama, ispjevao je i 11 pjesama o Isusu. Kao svjetovni

lirik bio je pod izrazitim utjecajem Petrarke i talijanskih petrarkista 15. stoljea.
70
Ljubavne pjesme posvetio je veem broju ena, a njihova je imena ili hipokoristike
zabiljeio u akrostihovima/akrostisima (u njega je est i autorski akrostih). enski
adresat nazivlje gospoa, gospoja, rjee vila. Sve Menetieve pjesme, s iznimkom triju
u petnaestercu, ispjevane su u dvostruko rimovanom dvanaestercu
s provedenom
normom ternarnoga fraziranja. Jezik im je u osnovi jekavsko-tokavski, s neto

ikavizama i akavizama. Prevladavaju pjesme u kojima se saeto izvjeuje o
suoenjima s gospoom i o duevnim posljedicama susreta, ali ima i kratkih
epigramatski komponiranih sastavaka od po 2 ili 4 retka i oveih baladesknih pjesama,
s 600 redaka.
Dok je lirika Dore Dria preteno kontemplativna, u Menetievim ljubavnim
pjesmama ostvaruju se tipine jezine geste petrarkistike lirike: prepriavanje prvih
susreta s gospoom, opjevavanje njezine ljeposti, udvaraki pothvati, razoaranje
gospoinom suzdranou, odgovarajue negativne reakcije lirskoga subjekta. Gospoa
se opisuje bez pretjeranoga idealizma. U metaforama prevladavaju sunce, sunace,
zora, cvit i ruica, a u opisu frustrirana zaljubljenika hiperbole bolesti, smrti,
umiranja. Suprotnost izmeu gospoine privlanosti i njezine hladnoe uzrokom je
mnogih antiteza: ljuvezan boljezan, dresel vesel. Lirski subjet ne zatvara se uvijek
u krug individualne duevnosti, esto se obraa tematiziranome ili implicitnom
prijatelju, najee gospoi, a nekad i imaginarnoj javnosti, pred kojom svjedoi o
gospoinim vrlinama ili prokazuje njezinu ravnodunost. Zna biti autodestruktivan,
osvetoljubiv, agresivan. Stanje intimnoga jadikovanja lirski subjekt zna pretvoriti u
fikciju sudskoga procesa
ili trgovakoga ugovora. Menetieve pjesme o Isusu po
retorikoj su formi zamiljene kao iskazi vjernika pred likom raspetoga Isusa.
71
RANJININ ZBORNIK
(Leute moj mili; Odiljam se; Djevojka hodi po zeleni travi)
Ranjinin zbornik, poznat i pod nazivima Ranjinin kanconijer i Zbornik Nike Ranjine,
najstarija je rukopisna zbirka hrvatskih petrarkistikih pjesnika.
Nazvan je prema
Niki Andretiu Ranjini (Dubrovnik, oko 1494. Dubrovnik, nakon 1582.), zapisivau
i prepisivau, moda i pjesniku. Nika Ranjina Andreti, plemikoga roda, kolovao se
u rodnome gradu. Mlad je uao u slubu Dubrovake Republike, s dvadeset godina
postao je lanom Velikoga vijea, bio je vie puta knez Lopuda i Koloepa te
Dubrovake Republike. Godine 1507., kao trinaestogodinji djeak, zapoeo je
zapisivati ljubavne stihove prvih hrvatskih petrarkista ika Menetia, Dore Dria,
Marina Krstievia, Mavra Vetranovia, Andrije Zlatara i nekih drugih, nepoznatih
dubrovakih autora (a nije iskljueno da u njemu ima i pjesama samoga Nike
Ranjine). Tako je nastao zbornik, danas poznat ipak najvie pod nazivom Ranjinin
zbornik, koji sadri 820 pjesama, ali je imao dodatak od 15 pjesama za koje znamo
samo po naslovnim stihovima iz popisa. Rukopis koji se uvao u knjinici zadarske
gimnazije nestao je za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Zbornik se sastoji od dva
dijela. U prvom su dijelu pomijeane pjesme imunda Menetia i Dore Dria, a u
drugome, koji je pisan kasnije, nalaze se stihovi raznih pjesnika 15. i 16. stoljea.
Pjesme su petrarkistike, najveim dijelom u ve kanoniziranom dvostruko rimovanom
dvanaestercu. Najvei broj pjesama pripada struji kariteanskoga petrarkizma, ali ima i
drugih varijanti petrarkiranja. Posebnu skupinu ine pjesme na narodnu. Ranjinin
zbornik vaan je po tome to sadri stihove prve dvojice hrvatskih po imenu poznatih
petrarkista Dore Dria i ika Menetia, stihove opisane u drugoj polovici 15.
stoljea kao i stihove nekih drugih, poznatih i nepoznatih petrarkista. 512 pjesama
pripada iku Menetiu, a to je vie od polovice zbirke, a moda ih je i vie jer
autorstvo drugoga dijela zbornika nije razjanjeno. Nika Ranjina Andreti stekao je
72
velike zasluge za hrvatsku renesansnu knjievnost skupljanjem modernih ljubavnih

pjesama u najranijoj mladikoj dobi, ime je za javnost sauvao pjesme koje su
pripadale petrarkistikoj dubrovakoj koli, odnosno pjesnicima koji su ih svakodnevno
usmeno izlagali svojim prijatejima i ostalima zainteresiranima.
HANIBAL LUCI
(Jur nijedna na svit vila; Otkad se zamota; iz Robinje:
Skazanje drugo, stih 685-755 /Robinja i Derenin/)
Hanibal Luci (Hvar, oko 1485. - Hvar, 1553.), lirski pjesnik, dramatiar i prevoditelj,
renesansni petrarkist, potjecao je iz bogate hvarske patricijske obitelji. Ne zna se gdje
se i kako kolovao. Imao je posjede na Hvaru i Visu. U vrijeme puko-seljake pobune
pod vodstvom Matije Ivania (1510.-1514.) sklonio se u Split i Trogir, a nakon
povratka bavio se obnovom unitenih imanja i obavljao razliite funkcije u komunalnoj
upravi (sudac, odvjetnik, branitelj komune). Odravao je veze sa splitskim,
trogirskim, dubrovakim,
kotorskim intelektualnim krugovima. Nijedno svoje djelo
nije za ivota tiskao. U posveti prijevoda jedne Ovidijeve heroide splitskom pjesniku
Jerolimu Martiniu, koja potjee iz 1519., pie da je unitio vei dio svoga
dotadanjega pjesnikoga stvaranja. Lucieva knjievna djela objavio je nakon oeve
smrti izvanbrani mu sin Antun pod naslovom Skladanje izvarsnih pisam razlicih
(Venecija, 1556.). U tom nevelikom svesku sadran je sav Luciev knjievni opus, uz
iznimku est panegirinih soneta upuenih mletakim dostojanstvenicima na Hvaru,
pisanih na talijanskome. Svezak obuhvaa dvadeset i jednu ljubavnu pjesmu, jednu
alegorinu pjesmu, koje su tumaenja sporna, dramu Robinja, pjesmu U pohvalu grada
Dubrovnika, osam pjesnikih poslanica, dva epitafa i spomenuti prijevod Ovidijeve
heroide Pari Eleni. Luciev lirski opus pripada najzanimljivijim pojavama hrvatskoga
73
renesansnoga petrarkizma. To nije tipian petrarkistiki kanconijer, nego prije

antologija koja prikazuje iroku lepezu stvaralakih mogunosti, individualna sinteza
raznorodnih kola i pjesnikih smjerova. Luci sintetizira iskustva umjetnike i
popularne domae hrvatske tradicije i inspiracije koje proistjeu iz najnovije talijanske
poezije. U Lucievoj poeziji spaja se senzualizam petnaestostoljetnoga kariteanizma
(kariteanizam /naziv prema pjesniku Cariteu/ je kola i smjer nasljedovanja
petrarkizma, a karakterizira ga spoj Petrarkina nasljedovanja s trubadurskom i
popularno-pukom tradicijom, esta uporaba dosjetke, tretiranje pjesme kao pjesnike
igre, mogunost isticanja artistikoga umijea) s neoplatonizmom i esnaestostoljetnim
akademskim, klasicizmu sklonim petrarkizmom Pietra Bemba i Ludovica Ariosta, koji
su traili povratak na izvorni Petrarkin uzorak. Lucievo pjesnitvo karakterizira
neobino versifikacijko umijee, melodinost, zvunost i elegancija stiha te toplina
lirskoga izraza nastala zahvaljujui kontaktu s pukom pjesmom (pa je njegovo djelo
sauvalo vrijednost ive tradicije sve do danas). Lucieva pjesma Jur nijedna na svit
vila dri se njegovim najveim pjesnikim dostignuem i remek-djelom renesansne
poezije. U njoj Luci na majstorski nain povezuje popularno-puku melodiju s istim
Petrakinim tonom. U cijelosti Luciev lirski opus svjedoi o promaknuu lirike,
karakteristinom za esnaestostoljetnu europsku poeziju, o podizanju njezine stilistike
razine i o zauzimanju viega mjesta u hijerarhiji knjievnih vrsta.
Veliko znaenje ima i Lucieva drama Robinja, jedina drama u uem smislu u starijoj
hrvatskoj knjievnosti, koja je, prema autorovoj tvrdnji, izvedena na pozornici,
vjerojatno prije 1530. Robinja je jedan od najranijih dramskih tekstova sa svjetovnom
tematikom u hrvatskoj knjievnosti. Luci u Robinji polazi od motiva osloboenja
zarobljenice, a taj je knjievni postupak, koji prerasta u anr hrvatske dramske robinje
karakteristian za stariju hrvatsku knjievnost, poznat u folkloru (u dramskoj formi u
obliku moreke, popularne u Hrvatskoj i u cijelom Sredozemlju) i u ranijoj hrvatskoj
74
umjetnikoj knjievnosti (Dore Dri, Mavro Vetranovi, Nikola Naljekovi). U

dramskoj i scenskoj slici Luci se oslanja na iz Aristotela i antike poteklu teoriju o
jedinstvu mjesta, vremena i prostora i na teoriju o antikom (traginom) junaku i
krivnji te na hrvatsku tradiciju srednjovjekovnoga kazalita. Motivu djevojina
osloboenja, koji zavrava matrimonijalizacijom (brakom, vjenanjem), Luci je dodao
povijesnu i zemljopisnu konkretizaciju, oblikujui kao junake drame dva potomka
hrvatskih velikakih rodova: Derenina i Majer-Podmanickih, i lokalizirajui radnju u
Dubrovnik(u) (na jednom dubrovakom trgu, u gradu koji je u to vrijeme bio jedini
potpuno slobodan hrvatski grad), ali je i otvarajui prema irokoj pozadini
izvanscenskoga prostora koji obuhvaa prostrana podruja Ugarsko-Hrvatskoga
Kraljevstva. Dio grae Luci je mogao preuzeti iz usmene knjievnosti. Dramska
konstrukija djela najvie je bazirana na dugim monolozima u kojima itatelj/gledatelj
doznaje sve o prolim dogaajima, ali autor poantira radnju umetcima duhovita
pukoga razgovora, odnosno komentarima slukinja koje promatraju dogaanja oko
vjenanja, i zavrnom kulminacijom/apoteozom slavlja vjenanja i dubrovake,
odnosno hrvatske slobode. Robinja je vrlo popularna, a njezina se puka preradba jo
uvijek izvodi na Pagu (tzv. Paka robinja). U pjesmi U pohvalu grada Dubrovnika i u
pjesnikim pismima - poslanicama Luci izraava svoje uvjerenje o ispravnosti
aristokratskoga drutveno-politikoga poretka jamca slobode i ope sree. Luciev je
jezik
akavtina,
obogaena
tokavskim
elementima,
posredovanim
poezijom
Dubrovana i pukom poezijom. U Lucievu jeziku esto se primjeuje i posezanje za

crkvenoslavizmima, podrijetlom iz hrvatske srednjovjekovne knjievnosti, koje koristi
za oblikovanje visokoga stila.
75
MAVRO VETRANOVI
(Pjesanca upomo poetam; Moja plavca ; Posvetilite Abramovo)
Mavro Vetranovi (1482.-1576.) jedan je od najistaknutijih predstavnika hrvatske
knjievne renesanse, autor je golemoga i anrovski bogata knjievnog opusa.
Obiteljskoga nadimka avi, roen je u Dubrovniku 1482. godine, a umro u rodnom
gradu 15. sijenja 1576. godine. Nakon zavrene puke i humanistike kole u Gradu
Niko, odnosno Nikola Vetranovi, prvo od estero djece u obitelji puana, za
sveeniko zvanje sprema se u benediktinskoj koli na Mljetu, a 1509. mijenja ime u
redovniko; u samostanu na otoku Lokrumu u neposrednoj blizini Dubrovnika polae
zavjet benediktinskom redu pod imenom Mavar (Mavro); kolovanje nastavlja u
benediktinskom zavodu u Monte Cassinu. U Dubrovnik se vraa 1515. i ivi u
samostanu na Mljetu. U nekoliko je navrata opatom samostana, a dva puta
predstojnikom mljetske kongregacije. Kad zbog nekih problema u reorganizaciji Reda
dolazi u nemilost duhovnih vlasti, godine 1517.
bjei
u Italiju, nekoliko godina
boravei u progonstvu, a dubrovaki Senat kanjava ga izgonom. Godine 1522. bijeg

mu je oproten; vraa se na Lokrum poinjui obnaati asnike dunosti svojega reda.
Godine 1524. opatom je na Mljetu, a 1527. starjeinom sjedinjenih samostana na
osamljenom otoiu sv. Andrije i samostana sv. Jakova. 1531. priorom je na otoku sv.
Andrije. U 67. godini ivota, nakon 25 godina slubovanja unutar Reda, potaknut
razmiricama, ali i osobnim iskuenjima, potpuno se povlai, ivei kao pustinjak,
eremit (priklanjajui se misticizmu) na tom otoiu kraj Dubrovnika gotovo do kraja
ivota, kad zbog nemoi prelazi u samostan sv. Jakova na Vinjici, u Dubrovniku.
Tamo mu je u ploniku urezan grob. Osim knjievnou bavio se i astronomijom: na
otoiu sv. Andrije napravio je astronomski atlas (poslije 1543. godine).
Od est opsenih knjiga Vetranovievih stihova ("Pjesni razlike") to ih spominju
dubrovaki biografi tri su izgubljene, a tri (zadnje) dole su do nas zahvaljujui
76
rukopisima, odnosno prijepisima uglavnom iz 17. stoljea. Najvei dio
uva se u
Knjinici Male brae u Dubrovniku (znameniti rukopis in folio pod brojem 77, na 98
listova, glavni je izvor za nedramatske pjesme, odnosno IV., V. i VI. Vetranovievu
knjigu) i HAZU u Zagrebu. Nijedan Vetranoviev autografni rukopis nije sauvan. U
nepotpunu prijepisu sauvane su dvije mitoloko-pastoralne scenske igre, odnosno dva
pastirska dramska prizora te mitoloka drama o Orfeju.
Spjev Pelegrin (Piligrin),
sauvan u prijepisu VI. knjige, ostao je nedovren. Poetkom 20. stoljea pronaeno je
ili autorski identificirano dvadesetak Vetranovievih pjesama. Pripisana su mu i dva
prikazanja dotad pogreno atribuirana: Prikazanje od poroda Jezusova i Prikazanje
kako bratja prodae Jozefa. Jo uvijek najpotpunije izdanje djela Mavra Vetranovia
avia objavljeno je u kolekciji Stari pisci hrvatski u dvije knjige (III. i
Zagrebu u 19. stoljeu.
IV.) u
Sauvan opus sadrava oko 40 000 stihova, tonije 132
pjesme (meu kojima 5 maskerata), 8 drama i nedovren spjev Pelegrin.

Vetranovievo knjievno stvaranje moe se podijeliti u tri razdoblja, odnosno
stvaralake faze.
Sauvan Vetranoviev opus sadrava oko 40 000 stihova, tonije 132 pjesme (meu
kojima 5 maskerata), 8 drama i nedovren spjev Pelegrin. Vetranovievo knjievno
stvaranje moe se podijeliti u tri razdoblja, odnosno stvaralake faze. U prvom
razdoblju, u vremenu do 1527./1530., Vetranovi pie ljubavnu poeziju, najvjerojatnije
u duhu onodobne leutake, petrarkistike, odnosno trubadurske lirike (o danas
izgubljenu takovrsnu pjesnitvu doznajemo iz Vetranovieve Pjesance u vrijeme od
poljice), maskerate, pastirske prizore (pastorale) i dramu Orfeo. Prevladava mitoloka
i ljubavna tematika, odraz svjetlijeg dijela renesansnoga duha. Mogue je da je u tom
razdoblju nastala i biblijska drama Suzana ista. Drugo razdoblje Vetranovieva
stvaralatva traje od 1530. do 1549./1550. Obiljeeno je naputanjem ozraja vedre
petrarkistike lirike (ali i strukturnim zadravanjem petrarkistikih, pastoralnih,
77
idilinih, mitolokih i pokladnih slojeva tipinih za renesansu), okretanjem sumornom

raspoloenju i razoaranju. Karakterizira ga tematizacija subjektivnoga doivljaja
svijeta, prikazba ovozemaljske muke i patnje, filozofija boli, okrenutost pitanjima
ivota i smrti, refleksija, usmjerenost Bogu i Bojoj ljubavi (preokret: epidemija kuge,
poljice u Dubrovniku od 1526. do 1527.). Tad nastaju etiri crkvena prikazanja
(Uskrsnutje Isukrstovo, Kako bratja prodae Jozefa, Posvetilite Abramovo, Od poroda
Jezusova), a moda i biblijska drama s elementima sudske drame, odnosno drame
pravednosti - Suzana ista), nabona i satiriko-politika poezija te raznovrsni
slojevitiji, najee refleksivni,
pjesniki tekstovi razliite duine (egzistencijalni
problemi, drutveni odnosi, svakodnevni ivot, etiko-moralna kategorija). Tree

razdoblje Vetranovieva stvaralatva traje od 1549./1550., a obiljeeno je mistinou,
okrenutou ivotnoj sintezi, pitanju prolaznosti, ali i zrelom ushienou udom
ivota i suivotom ovjeka i prirode. Osim epa Piligrin tad nastaje sedamnaest
pjesama (kao uvodne u estoj knjizi) pod naslovom Pjesni razlike (tiskane tek 1872., u
Zagrebu, sve u dvostruko rimovanim dvanaestercima). Zanimljive su Vetranovieve
pjesme u kojima su vidljivi odjeci autorova prirodoznanstva, astronomije, astrologije,
fizike, prirodofilozofijskih stavova. Sve pjesme nastale u zadnjim godinama ivota spoj
su invokacije, ivotne tuge i enje za izlazom iz mraka, za svijetom mira i sree, s
naznakom utopijskoga projekta bez boli i rata. Pjesma upuena Mladosti nasluivanje
je Piligrinova puta kroz vatru i vodu, ali i ocrt gorkoga ljubavnoga iskustva.
pojedinim religiozno impostiranim pjesmama
(Pjesanca djevici) slijedi Dantea i
Petrarku (canzona Vergine bella, che di sol vestita). Vetranovievo najopsenije i

nedovreno (4374 stiha), a moda i najzanimljivije djelo, vrhunac stvaranja, Pelegrin
(Piligrin) - fantastino-alegorijsko-filozofijski je spjev s autobiografskim punktovima o
putniku, hodoasniku slojevite strukture, alegorike i metaforike, s elementima klasine
i kranske mitologije. Zanimljiva fabulativno-koncepcijska nit, sa snanim uporitem
78
u slikanju doivljenih krajolika, konkretizira trojstvo grijeh-pokora-milost, dogmu o

ispovijedi i priesti, ali i priziva komediju dua, odnosno srednjovjekovnu viziju. Ovo
epsko djelo u hrvatskoj knjievnosti (prizivajui groteskno-kominu alegorijsku
podlogu
Prudencijeve
Psihomahije,
srednjovjekovne
bestijarije,
angeologije
demonologije, Maruliev Poklad i Korizmu te fantastino putovanje i groteskne likove

Drieva Prologa Dugoga Nosa..; a nagovjeujui devetnaestostoljetni Kazalijev ep
oso, prozu hrvatskih borgesovaca - fantastiara druge polovice 20. stoljea...),
zauzima posebno mjesto, otvarajui podvojenou na putenost i religioznost, apsolutno
dobro i apsolutno zlo, izravno i neizravno znaenje - prostor maniristikoj knjievnosti.
Pet maskerata (Dvije robinjice; Trgovci Armeni i Indijani; Lanci Alemani, trumbetari
i pifari; Remeta; Pastiri; nastale u prvim desetljeima 16. stoljea, tiskane u Zagrebu
1871.) rubni su pjesniko-glazbeno-scenski oblici, namijenjeni izvedbi u pokladnim
danima; u hrvatskoj renesansi piu ih i Naljekovi, Pelegrinovi, Sasin...., a u
talijanskim gradovima popularne su kao canto carnascialesco.
U Vetranovia
prevladava blago aljiv, kadikad i rodoljubni, odnosno domoljubni ton, a manje za

Naljekovia karakteristiniji erotski pokladni naboji. Pastirski prizori prvi i drugi,
odnosno pastirska prikazanja naslovljena Istorija od Dijane (naslov i Dijana) i
Pastirski prizor (naslov i Lovac i vila) nastali su poetkom 16. stoljea, a organizirani
su oko motiva oslobaanja zasunjene djevojke i enje za slobodom. U kratkoj
mitolokoj drami Orfeo (Orfej i Euridika) prekinuta zavretka, a moda i izostavljena
poetka (nastala na poetku 16. stoljea) Vetranovi ponovno spaja mitoloku i
kransku simboliku, ovaj put utjelovljujui vieputno obraenu priu o mitolokom
pjevau Orfeju koji pjesmom i sviranjem (lira) pokuava izvesti voljenu Euridiku iz
podzemnoga svijeta; izvorno je preokreui u Euridikinu (Euridie), a ne Orfejevu,
sudbonosnu pogreku: okrenuvi se unato zabrani (figura oslobaanja Orfeja od
grjenosti), Euridie ostaje osuena na vjeni boravak u podzemnom svijetu; Karon je
79
prevozi na drugu obalu rijeke na poziv Duha, slubenika Kralja paklenoga. Sauvan
sredinji dramski prizor (moda i jedini) prikazba je zbivanja pred vratima pakla i u
paklu
kojemu
simultana
srednjovjekovna
pozornica
daje
drukije
znaenje:
postavljenost pakla na jednoj i vjenoga prebivalita - raja na drugoj strani renesansnu

orfejsku temu (melankolija, enja, putovanje) stavlja i u okular ranokranskoga
(srednjovjekovnoga) nadahnua o vienju Krista u liku Orfeja: Orfeo stoji pred
vratima pakla kao i Krist, Spasitelj (kristoliki Orfeo prikazuje parabolu kranske
povijesti ostvarujui iskupljenje u drugim prostorima mita, u pretpovijesti).
Suzana ista dramatizacija je starozavjetne biblijske legende o starcima Ilijakinu i
Izaku koji pokuavaju zavesti istu Suzanu. S prethodnicom u Marulievoj pjesmi o
Suzani i dramskim nasljedovateljima u dramici Il giudizio di Daniele, pria o kleveti
na tetu nevine Suzane zgusnutom strukturom i
gotovo psiholokim ustrojem
dramskih osoba te smanjenjem didaktine oiglednosti, pobonosti i utilitarnosti, ali i

usmjerenou na proloku politiku aktualizaciju, vie je drama pravednosti nego
tipino prikazanje; a sudite i suenje u sreditu dogaanja, u treem inu,
organizirano kao pravi i istinit proces voen prema proceduri onoga doba, s raspravom
koja se vodi kao pred dubrovakim suditem, s tekstom angairano upuenim
dubrovakim sucima i starim popovima povezuju je i s Naljekovievima Komedijom
drugom i Komedijom treom, ali i s Lucievom Robinjom. U tekst je upisana
modificirana
simultana
pozornica
(najee
uporabljivana
srednjovjekovnom
kazalitu). Posvetilite Abramovo prikazano je 1546. pred Kneevim dvorom u

Dubrovniku, a pet verzija razliite duine, uvjetovane nazonou ili nenazonou
pastoralnih i
kominih
elemenata,
svjedoi
popularnosti
toga
djela.
Ova
dramatizacija starozavjetne teme Izakove rtve avievo je najautorskije dramsko

djelo. Odstupajui od naiviteta crkvenih prikazanja, prilagouje se ukusu publike;
razvijajui radnju elementima pastoralnoga anra (ulazak prirode odsutne u dramskim
80
djelima prolih stoljea pothranjen paljivim itanjem klasika i talijanskih pisaca), pa

ak i komedije (seoske scene, opis seljakoga ivota), dok su elementi farse tek
naznaeni. Dramski momenti baziraju se na dvama prizorima prie o posvetilitu
(rtvi); na udjelu Abrahamove ene a majke Izakove, Sare u radnji i na problemu
utnje starozavjetnoga izvora o njezinu ponaanju za vrijeme posvetilita te na
Abrahamovu prosvjedu i njegovu odnosu spram Boje zapovijedi, retorici njegova
odgovora i njegovu posluhu.
Vetranovi u dramu uvodi biblijski uteu Saru.
Dinamiziranje Sare 1546. godine unosi elemente svakodnevice (brijanje, jutarnje

buenje). Abrahamov odgovor Bogu u kraim Vetranovievim verzijama
postoji u
obliku pogaanja, cjenkanja, a u duim (vjerojatno nastalim kasnije i pretvorenima u

osobniju i intimniju dramaturgiju) svodi se na kratko pristajanje. Snana nazonost
enske nositeljice radnje pridonosi dubokom oslikavanju osjeaja i stanja due, majine
bolne patnje, dajui novu dimenziju figuri Sarinoj. Prikazba nonoga trenutka i
svanua upuuje na vrijeme odvijanja predstave naznaeno u epilogu od poslijepodne
do predveer, sviranje i pjevanje na pokladno vrijeme, obraanje publici na socioloku
ljestvicu tono stupnjevanu od seljaka, puka, do vlastele, bana i knezova.
U drugom razdoblju osim drama nastaje i najvei dio Vetranovieve poezije: nabona
poezija, nadgrobnice, moralistiko-pouni stihovi. esto je ozraje iskrenoga zanosa i,
osobito u pjesmi naslovljenoj Remeta, ivosti u opisima prirode i pustinjakog ivota
te smisao za humor. Vetranovi pie i refleksivnu poeziju,
sa sklonosti filozofskom
razmatranju svijeta, i s naglaenom individualnom perspektivom. Iskazuju se unutarnji

prijepori, renesansna proturjeja, suoenost s hrvatskom i svjetskom zbiljom. Politikosatirika odnosno rodoljubna poezija usmjerena je na moralnu izopaenost vlastita
vremena.
Vetranovievo najopsenije i nedovreno, a moda i najbolje djelo, vrhunac stvaranja,
Pelegrin (Piligrin) - fantastino-alegorijsko-filozofijski je spjev s autobiografskim
81
elementima o putniku, hodoasniku slojevite strukture, alegorike i metaforike, s

elementima klasine i kranske mitologije. Zanimljiva fabulativno-koncepcijska nit
ima snano uporite u slikanju doivljenih krajolika: pjesnik alje svoju svijest u bijeli
svijet kako bi pronala mjesto njegova spokoja i sree; u liku Pelegrina (putnika)
pjesnik se za boine noi upuuje na putovanje uprtivi mijeh na lea u koji zatvara
svoje misli, koje bjee; na putovanju doivljuje preobrazbe, vienja, peripetije, susrete;
iza zlatnih vrata, pred kojima je pjesnik, stoji prekrasna djevica Grazia, ali ih ne
uspijeva prekoraiti. Ozbiljuje se trojstvo grijeh-pokora-milost, dogma o ispovijedi i
priesti, ali i priziva komedija dua, odnosno srednjovjekovna vizija. Vidljive su
reminiscencije iz Dantea, Ovidija, Teokrita, Petrarke i Ariosta. Pelegrin je izgraen
na temelju pomaka od srednjovjekovnih peregrinacijskih poetskih i retorikokonvencionalnih alegorija (mijeh s mislima i mravima koje ih zoblju, mojemua), na
poetici
groteskno-karikaturalno-kominoga
fantastinoga
prikazivanja
svijeta
(raznovrsne prijetvorbe, npr. ovce u djevojku; fantastini motivi, npr. pria o siru u
kljunu gavrana pretvorenom u postole, veinom na podlozi grke mitologije i
hrvatskoga folklora).
Nakazno-humoristian "ja"-pripovjeda glavni je lik koji
pripovijeda, u dvostrukorimovanim dvanaestercima, u spoju ivotinjskoga i ljudskoga

oblija (Piligrinova grba kao kazna za traenje ovozemaljske sree, oslee ui zadovoljstvo vlastitim koritom, zubi vepra -zadovoljstvo u gnusobi, oi sove - sljepoa
za istinu) o "udnim i nevjerojatnim dogaajima u nekom nepoznatom svijetu".
Pelegrin u hrvatskoj knjievnosti zauzima posebno mjesto, otvarajui podvojenou na
putenost i religioznost, apsolutno dobro i apsolutno zlo, izravno i neizravno znaenje,
prostor maniristikoj knjievnosti, oitovan kao razbijenost strukture knjievnoga djela
nastale iz egzistencijalne nesigurnosti.
Vetranovievo knjievno djelo nastalo je najveim dijelom u trenutku stvaranja
drugoga narataja hrvatskih renesansnih knjievnika, odnosno oko polovice 16.
82
stoljea.
Jedan od najplodnijih i anrovski najraznovrsnijih hrvatskih knjievnika,
stvaralac novih knjievnih oblika, pisac "polivalentne i kompleksne produkcije", s

fokusom u egzistencijskoj raznovrsnosti i ljubavi prema hrvatskoj domovini i batini,
vrstan poznavatelj klasine,
latinske, hrvatske i talijanske knjievnosti, dugovjean
suvremenik mnogih znaajnih knjievnika, Mavro Vetranovi mogao bi se svrstati

"meu prve figure hrvatske renesanse". Uivao je velik autoritet u krugu hrvatskih
renesansnih knjievnika, umjetnika, mislilaca i intelektualaca. avieve drame tek se
zadnjih desetljea 20. stoljea (Dubrovake ljetne igre) i na poetku 21. stoljea
(Kazalite Marina Dria, Dubrovnik, 2001., praizvedbe drama Suzana ista i Orfeo,
obje
2001.)
poinju
uspjehom
scenski
izvoditi
prikazivati
javnosti.
(M. M.)
BARNE KARNARUTI
(Vazetje Sigeta grada: Treti dil, stih 597-638)
Barne Karnaruti (Brne Krnaruti) (Zadar, izmeu 1515. i 1520.), epski pjesnik,
potomak je stare plemike obitelji. Nakon kolovanja u Zadru najvjerojatnije je
studirao pravo u Padovi. Sluio je kao kapetan hrvatske konjice u mletakoj vojsci, a
zatim prelazi u slubu gradske administracije u Zadru. Bio je gradski sudac, orator
pred mletakim dudom, prokurator crkava i samostana, a zatim se posvetio
odvjetnikom zvanju.
Karnarutiev knjievni opus nije velik. Sauvana su dva njegova djela. Epilij Izvarsita
ljubav i napokom nemila i nesrina smart Pirama i Tibe (1586.) nastao je na
fabulativnoj osnovi IV. Ovidijeve Metamorfoze. Djelo je sloeno u dvostruko rimovane
dvanaesterake katrene. U pet libara (1561 stih) opjevava se nesretna i tragina ljubav
babilonskih zaljubljenika, s mnogim proirivanjima opisa pojedinih zgoda u odnosu na
antiki predloak. Jasno se razabire utjecaj petrarkistike lirike. Opjevavanjem teme iz
83
antike klasine batine (ista je metamorfoza bila predmetom obrada i Dominka

Zlataria
Ignjata
urevia)
renesansnom knjievnom krugu.
Karnaruti
iskazuje
pripadnost
humanistiko-
U epiliju je naglaena i kransko-moralistika
funkcija. Drugo Karnarutievo djelo, Vazetje Sigeta grada, prvi je hrvatski povijesni
ep. Posveen je sinu sigetskoga branitelja Jurju Zrinskom, a opjevava sigetsku bitku iz
1566. Kao graa za ep Karnarutiu je posluila kronika sigetske bitke Podsjedanje i
osvojenje Sigeta Ferenca rnka, napisana u stilu humanistikih kronika, s dosta
detalja i podataka. Vazetje Sigeta grada ima etiri dijela, a sastoji se od 1056
dvostruko rimovanih dvanaesteraca. U prvom pjevanju pripovjeda epa predstavlja
glavne sudionike povijesnoga dogaanja: sultana Sulejmana Velianstvenoga i Nikolu
ubia Zrinskog, a zatim potanko opisuje tursku vojsku. U drugom pjevanju
pripovijeda se i izvjeuje o pripremanju turske vojske za napad. Tek u treem
pjevanju
epa
poinje
pripovijedanje
izvjeivanje
tijeku
sigetske
bitke.
Pripovijedanje katkad prekidaju dijalozi ili monolozi epskih junaka, od kojih je

najvaniji Nikolin govor vojncima u kojem ih priprema na asnu smrt za obranu
domovine i kranske vojske. U etvrtom dijelu prvo se izvjeuje o smrti staroga
sultana Sulejmana Velianstvenoga i opisuje se novi zapoivjednik turske vojske
Mehmed-paa Sokolovi, a zatim se izvjeuje o svim fazama borbe za sigetsku utvrdu.
Prije zavrne bitke Zrinski svojim vojnicima dri govor u kojem tursku opsadu tumai
kao kaznu za grijeh, za moralne propuste krana u cijeloj dravi. Slijedi opis
posljednje bitke u kojoj se Zrinski hrabro bori, ali ga netko ubija iz puke. Mehmedpaa Sokolovi predaje Hrvatima glavu Zrinskog, a oni ga pokopaju u samostanu svete
Jelene blizu akovca. Pripovijedanje u epu zgusnuto je, obje zaraene strane
pripovjeda nastoji prikazati epski objektivno s pozicija odmaknuta, distancirana
epskoga pripovjedaa. Vazetje je ispriano kao objektivna i istinolika kronika. Nekim
svojim osobinama pokazuje da je njegov autor poznavao vergilijanski ep i njegovu
84
epsku tehniku (katalozi vojske, opisi junaka, itd.). Karnarutiev ep prvi je ep s temom
iz nacionalne povijesti u hrvatskoj knjievnosti. Svojom temom stoji na poetku niza
epskih djela u hrvatskoj knjievnosti koja e opjevati isti dogaaj (Vladislav Meneti,
Petar Zrinski, Pavao Ritter Vitezovi, Andrija Kai Mioi i dr.). Karnarutiev je ep i
prvo knjievno djelo u hrvatskoj knjievnosti koje je oblikovalo najvanije idelogeme
hrvatske nacionalne povijesti: borbu krsta i nekrsta, pravednih i nepravednih, hrvatske
zemlje kao predzie kranstva, pravedna borba Hrvata protiv nasilnih osvajaa,
Nikola ubi kao karizmatina osoba hrvatske piovijesti, itd.
Piramom I Tibom I Vazetjem Sigeta grda Karanaruti je unio u hrvatsku knjievnost
dva vana renesansna epa: ljubavni epilij, odnosno stihovanu ljubavnu pripovijetu I
svjetovni, nacionalnopovijesni ep iz suvremene povijesti.
PETAR ZORANI
(Planine; Otkuda bura ishodi i za se zove; Za se grad Nin zove i gdo ga najpri sazda;
Perivoj od Slave/slave i u njem vile)
Petar Zorani (Zadar, 1508.? - prije 1569.), prozaik i lirik, autor prvoga hrvatskoga
romana, jedan je od autora iz starije hrvatske knjievnosti o ijem se ivotu i
kolovanju najmanje zna iz arhivskih podataka. Neke podatke o svojoj obitelji iznosi
Zorani u Planinama, ali se ne zna jesu li vjerodostojni. Predci su mu bili plemii
Tetaii (Kurjakovii) iz Like. Pjesnikov pradjed Zoran doselio se u 14. stoljeu na
jadransku obalu, pa je obitelj promijenila nekoliko boravita i prezime u Zorani.
Jedna grana obitelji odvojila se od plemike matice i nastanila u Ninu. Zorani se
rodio u Zadru, otac mu se zvao Ivan, a majka mu je bila Elizabeta Medulla. Ne zna se
gdje se kolovao, a najvjerojantije je imao pravniku naobrazbu jer je radio kao notar
i egzaminator javnih spisa. U posveti Planinama naziva ninskoga kanonika Mateja
Matijevia svojim uiteljem, a bio je povezan is Jurjem Divniem, biskupom ninskim,
85
kojega slavi u svojemu romanu, a koji se bavio knjievnou. U romanu se slavi i

plemenita Jele za koju se pomilja da bi mogla biti Zoranieva majka te se nagaa da
je odigrala istaknutu ulogu u njegovoj izobrazbi.
Od Zotanieva knjievnoga djela sauvano je samo djelo Planine, pisano prozom i
stihovima (prozimetrom), a koje se obino odreuje kao prvi hrvatski pastoralni roman
(datirano je 1536. u Ninu, a tiskano 1569. u Veneciji). Za druga dva Zoranieva djela
Ljubveni lov i Vilenicu, koja su nastala prije Planina, zna se samo po naslovima:
spominju se u Planinama, u poglavlju Perivoj od slave. Planine, prvi hrvatski izvorni
roman
nakon
srednjovjekovnih
anonimnih
prijevodnih
Rumanac
Trojski
Aleksandrida u 24 poglavlja opisuju i pripovijedaju o putovanju pastira Zorana, pod

ijim se likom krije sam pisac, po krajevima svoga zaviaja, kako bi se rijeio
ljubvenoga betega. Put glavnoga junaka Zorana zapoinje u Vodicama kraj Nina,
ide morskim putem do dananjega Starigrada, penje se Velikom Paklenicom na vrh
Velebita, a ide prema istoku do Dinare, od Dinare rijekom Krkom do ibenika i od
ibenika morem mimo Zadra do Zatona pred Ninom i na koncu kopnom do samoga
Nina. Fabula romana oblikovana je kao putovanje po zbiljskim predjelima na kojemu
putovanju Zoran susree razne pastire i vile (Zorica, Milost, Dejanira-Dinara, Latinka,
Kaldejka, Grkinja, Hrvatica) koji se pojavljuju i kao junakovi vodii u zbiljske i
fikcionalne predjele (npr. Perivoj od slave) i kao njegovi uitelji i savjetodavci. Pria
zavrava vienjem Divnia, J. Divnia, sv. Jeronima i Istine, apoteozom Slave i Istine
te pjesnikovim prihvaanjem savjeta da se odrekne tjelesnoga ivota i ljubavi prema
eni i da prihvati moralno-kranske vrijednosti.
Osim u doslovnom smislu roman
treba itati i kao alegoriju: Milost Boja vodi ovjeka kroz zemaljska zla do konane
spoznaje boanske Istine. Napisane u znaku broja sedam, simbolikoga broja estoga
inae
srednjovjekovnoj
knjievnosti,
Zoranieve
su
Planine
sedmodnevnim
Zoranovim putovanjem predoile sedmogodinje trajanje Zoranove (nesretne) ljubavi.

86
Istodobno to se putovanje tumai kao domoljubno, rodoljubno putovanje u okolicu

Zadra i Nina kako bi se divio ljepotama vlastite baine i, u treem putovanju-itanju
smisla,
kreui
na
domoljubno
knjievno
putovanje
proplamsajima
hrvatske
knjievnosti knjievne baine. Istodobno, etvrto je fiktivno putovanje prolaenje

svijetom fikcije, prepoznavanja protagonista kao poznavatelja klasinih djela, od
Ovidijevih Metamorfoza, Danteove Boanstvene komedije, Sannazarove Arkadije,
Petrarke Planine su pastirski, autobiografski, povijesno-drutveni, ali i alegorjski
roman skladan na zasadama humanistike poetike (posebno vrijedne biljeke na
marginama s navodima iz klasinih i kranskih djela) Ovaj je renesansni roman jedno
od najcjelovitijih i najkompleksnijih djela hrvatske renesansne knjievnosti.
PETAR HEKTOROVI
(Ribanje i ribarsko prigovaranje)
Petar Hektorovi (Stari Grad, 1487. Stari Grad, 1572.), pjesnik, filozof, melograf
(zapisiva pjesama), prvi hrvatski folklorist, graditelj, roen je u Starom Gradu
(Starigradu) na otoku Hvaru u cijenjenoj obitelji hvarskih plemia. kolovao se u
Splitu, u kojem najvjerojatnije zavrava humanistiki kolu i stjee humanistiku
naobrazbu, znanje latinskoga jezika i filozofije. Kao mlad plemi doivljuje bunu
puana protiv plemstva koja je pod vodstvom Matije Ivania trajala od 1510. godine.
U redovima protiv obespravljenih bio je svrstan i Petrov otac. Petar Hektorovi bio je
nasljednikom bogatih oevih imanja na Hvaru i Visu. Preivio je kugu na Hvaru. Da
bi spasio ivot, kao i velik broj njegovih suotoana, godine 1539. pred provalom
Turaka na otok Hvar bjei u Italiju. Osamnaest godina provodi u brodici na puini, s
mislima na staru majku. O tome pie u pjesnikoj poslanici dubrovakom prijatelju,
renesansnom knjievniku i znastveniku Nikoli Naljekoviu. U Italiji ostaje godinu
dana. Vrativi se na Hvar, nalazi velik nered, ali ne odusatje od gradnje dvorca,
87
odnosno tvrave Tvrdalj, najvie potaknut strahoim od Turaka i gusara. Hektorovi

sam projektira, gradi i nadzire Tvrdalj, arhitektonski i kulturni spomenik sauvan do
danas. Kad je nakon dugi niz godina zavren, s morske strane izgledao je kao utvrda, a
s unutarnje kao ljetnikovac s perivojem i ribnjakom. Tvrdalj odie humanistikom i
renesansnom kulturom, a u zidovima su uklesane poslovice i opomene na latinskom i
hrvatskom jeziku. Cijeli svoj ivot Hektorovi provodi upravljajui svojim imanjem,
piui i organizirajui knjievne susrete. Znaajnu godinu u Hektorovievu knjievnom
djelovanju predstavlja njegovo gostovanje 1557. u Dubrovniku, najveem hrvatskom
renesansnom sreditu, u kojem posjeuje stare knjievne prijatelje i stjee nove, o emu
pie u pjesnikim poslanicama. Hektorovi umire 13. oujka 1572., u 85. godini, u
rodnom Starom Gradu, gdje je i pokopan, preivjevi bunu puana, dvije epidemije
kuge i dvije provale Turaka (1539. i 1571.). Imao je izvanbrano dijete. U svojih
suvremenika, s kojima se esto dopisivao, stvarajui poseban hvarsko-dubrovaki
renesansni knjievni krug, uivao je velik ugled i knjievnu slavu, a njegovi
suvremenici isticali su Hektorovievu estitost, ozbiljnost i dostojanstvo.
Petar Hektorovi pisao je na hrvatskom, latinskom i talijanskom jeziku i bio
zapisivaem hrvatskih narodnih pjesama. U mladim danima pisao je ljubavne pjesme,
ali nisu sauvane. Osim najpoznatijega Hektorovieva djela, idilinoga spjeva, odnosno
ekloke poslanice ili ekloge napisane na nain poslanice, naslovljene Ribanje i ribarsko
prigovaranje (1565.), do naih dana ostao je sauvan nevelik broj Hektorovievih djela,
koja u venecijanskom izdanju iz 1568. (knjiga je naslovljena Ribanje i ribarsko
prigovaranje i razlike stvari ine sloene po Petretu Hektoroviu Hvaraninu) stavlja pod
naslovnu sintagmu Razlike stvari ine. To su pjesnike poslanice upuene Nikoli
Naljekoviu, Hijeronimu Bartueviu, Mavru Vetranoviu, Graciozi Lovrinevoj,
Frani Hektoroviu, zatim pismo u prozi Miki Pelegrinoviu. Hektorovi je napisao i
Knjige Ovidijeve od lika ljubenoga (prepjev u dvostruko rimovanim dvanaestercima
88
/166 stihova/ prvoga dijela Ovidijeva epa Remedia amoris, dodajui moralnodidaktinu tendenciju, ali i pjesniku svjeinu izvornost. Od tekstova koje je napisao
na latinskom i talijanskom jeziku treba spomenuti pismo u prozi Vincencu Vanettiju,
doktoru umjetnosit i medicine. Neki povjesniari knjievnosti pripisuju mu i
Prikazanje o sv. Lovrincu. Hektorovi je, prema iskazanoj poetici i stilu, pripadnik
drugoga narataja hrvatskih renesansnih knjievnika, iako je suvremenik tree
generacije.
Najpoznatije je djelo Petra Hektrovia Ribanje i ribarsko prigovaranje, iz 1556. a
izdano 1568.u Veneciji. U povijesti starije hrvatske knjievnosti ostalo je zabiljeeno
kao najrealistinije djelo. Istinosan je i sam okvir: Hektorovi upuuje djelo kao
pjesniku poslanicu prijatelju Hijeronimu Bartueviu. Vjerodostojna je i tematskomotivska podloga: autor djela Petar Hektorovi istodobno je i protagonist, ali i
pripovjeda, komentator i opisiva dogaanja (djelo je okvirno napisano kao pismoposlanica koje prijatelj kao dar upuuje prijatelju). Hektorovi opisuje trodnevno
vlastito putovanje brodom s najboljim hvarskim ribarima Paskojem Debeljom
(ovjek dobar i pravi) i Nikolom Zetom (mlad i gizdavi) te Paskojevim
neimenovanim malim sinom na koje se otputio kako bi se odmorio od svakodnevnih
briga, a najvie od gradnje svoga dvorca-tvrave. Zbiljska su i mjesta do kojih dolaze
ili pristaju: sluajui ili govorei ribarske prie i pjesme, razgovarajui i hvatajui ribu,
etiri protagonista (Paskojev sin ostaje nijemim svjedokom, cijelo vrijeme ne
progovarajui) putuju od Staroga Grada na Hvaru do Neujma na olti i natrag do
Staroga Grada. Sva mjesta u koja dolaze i lokacije koje spominju mogu se i danas
prepoznti, pa je jedan od okvira ovoga djela, ribarske ekloge (razgovora),
dokumentarni putopis. Djelo je podijeljeno u tri dijela organizirana prema danima
provedenima na
moru. Od 1684 stiha veinu zauzimaju dvostruko rimovani
dvanaesterci, a ostatak stihovi usmenoga narodnoga stvaralatva umetnuti u djelo. U

89
djelo su iz usmenog stvaralatva umetnute tri poasnice, odnosno zdravice (sve tri u
Parvom danu odnosno u prvom dijelu: Na gospodin poljem jizdi; Majka mu je lipo
ime dala; Lipo ti je, brajo, pogledat)), zatim lirska pjesma I klie djevojka
i dvije
bugartice/bugarice (sva tri zapisa u drugom dijelu, odnosno Drugi dan). Hektorovi
je zapisao i notni zapis bugartica, a muzikolozi su notni zapis protumaili kao
madrigalski uzorak. Jedna od najveih vrijednosti Hektorovieva djela upravo su te
dvije bugartice, najstarije potpuno zapisane hrvatske narodne pjesme. Zapisao ih je
1555. godine, a u Ribanje i ribarsko prigovaranje uvrstio ih je 1556. godine, a objavio
1568. Prije Hektorovia bugartice su zapisivali Hrvati izbjegli u Italiju, ali samo u
ulomcima. Hektorovi je zapisao dvije bugartice: o Marku Kraljeviu
i bratu mu
Andrijau te o Radosavu Siverincu i Vlatku, udinskom vojvodi. Prema vlastitom

priznanju Hektorovi ih je uo od ribara I uvrstio u svoje djelo kao mali prizor.
Treega dana putovanja Paskoj i Nikola meusobno se nadmeu odgojnim, mudrim,
vjerski pounim izrekama. Meu njima nalazi se I nekoliko poznatih poslovica,
zagonetki,
pitalica.
Cijelo
djelo
Ribanje
ribarsko
prigovaranje
odzrcaljuje
Hektorovievo poznavanje talijanskoga knjievnika Jacopa Sannazara, njegova

pastoralnoga romana Arcadia i Ribarskih ekloga (u knjievnost je tim talijanskim
djelom uveden poseban tip ekloge, odnosno pastirskoga razgovora koji se zove ecloga
piscatoria, a u kojem su umjesto pastira protagonisti ribari). Na samom zavretku
djelu, u zavrnom Hektorovievu obraanju Bartueviu, razjeuje se alegorinost djela
(knjievno djelo kao ljudski i boanski, vjean dar, umjesto ribarskoga, prolaznoga,
ulova), ali i zaokruuje kompozicija, te otkriva isprepletenost fikcije i fakcije, ribanja
i prigovaranja.
90
MIKA PELEGRINOVI
(Jeupka/Jejupka)
Mika Pelegrinovi (Hvar, oko 1500?. - Zadar, 26. 12. 1562.), hrvatski renesansni
pjesnik, pisac maskerata, spominje se prvi put 1519. kao punoljetan graanin hvarske
komune (kum keri jedne puanke). Pretpostavlja se da je polazio javnu humanistiku
kolu u Hvaru, a studij prava nastavio u Italiji, u Padovi. Bio je defenzor hvarske
komune, notar u Koruli, kancelar "in criminalibus" (sudac) u Zadru.
Pelegrinovievo glavno djelo Jejupka (Jeupka, Ijupka, Jupka) sauvano je u dvije
inaice: kraoj, dubrovakoj (venecijansko izdanje iz 1599., kao autor naveden Andrija
ubranovi, pa se nekoliko stoljea mislilo da je Pelegrinovi plagijator) i duoj
(zadarska, Pelegrinovi), sauvanoj u prijepisima (trogirski i Maibradiev rukopis).
Jejupka je napisana izmeu 1525. i 1527., a zna se da se recitirala u Dubrovniku 20.
srpnja 1527. Problem oko autorstva Jejupke (u Dubrovniku prozvane Jeupka)
objanjen je u 20. stoljeu. Pelegrinovi je u treem desetljeu 16. stoljea napisao
krau varijantu djela koja je imala uvod i est maskerata (zakoni renesansne simetrije:
uvodna pjesma od ezdeset stihova, odnosno petnaest katrena; svaka maskerata,
naslovljena Prvoj gospoi, Drugoj gospoi..., po etrdeset stihova, odnosno deset
katrena, sve skupa tono tristo stihova). Da bi zaustavio kvarenje djela nastalo
prikazivanjem i prepisivanjem, Pelegrinovi je 1556. sastavio konani oblik zbirke
(posveene Dubrovanima) koji je imao uvod i dvadeset "srea" (Prva srea, Druga
srea...); svaka "srea" (sudbina, proricanje) zavrava Uzdarom (osmeraki katren) u
kojem
se
poantira
misaona
potka
pjesme.
esta
pjesma
(iznimno
uspjeno
petrarkistiko ljubavno oitovanje; devedeset katrena; iza Jeupkine maske potpuno se

otkriva zaljubljeni pjesnik) ne postoji u opirnijoj verziji, ali je uklopljena u prvu,
krau verziju Jeupke, pa je u Dubrovniku uvrtena i u izdanje koje Maro
Battitorro(e) posveuje Tomi Nadalu Budislaviu, a ovaj autorstvo Jeupke pridaje
91
nepostojeem Andriji ubranoviu Zlataru (kontaminacija imena: Andrija ubranovi,

vjerojatni dubrovaki prepisiva jedne varijante, i Andrija Zlatar, pjesnik zastupljen u
Zborniku Nike Ranjine). U anrovskom smislu Jejupka je zbirka prigodnih pokladnih
pjesama, maskerata, cingareska, "jeupijada", nastala, kao i "udijate" (maskiranje u
idove), iz pokladnog okruja, najjae izraenog u Dubrovniku, s naznakama dramskoscenskog okvira (maska, obraanje publici), ali s prevladavajuim elementima ljubavne
poezije, nerijetko s aluzijama usmjerenima na razotkrivanje raznih aspekata
suvremenoga ivota. U uvodnoj se pjesmi Ciganka (Egipanka, Jeupka), proroica,
zapravo maskirani pjesnik odnosno recitator obraa nazonim gospoama kazujui im
svoju zlu sudbinu, a u ostalim pjesmama obraa se pojedinoj gospoi proriui joj
sudbinu odnosno gatajui "sreu" vezanu najvie uz ljubavni i brani ivot i molei od
nje dar. Dominira renesansni radostan ivotni ugoaj. Jeupka je "leksiki, stilski i
ritmiki ujednaeno djelo". Napisana je ikavskim narjejem hrvatskoga jezika,
simetrinim osmercima akavskoga tipa s obgrljenim srokom. Pelegrinovi je napisao i
jednu poslanicu (1557.) dubrovakom pjesniku - Pelegrin Sabu Mietiu, isto u
osmerakim katrenima, koja svjedoi da je ovaj hvarski knjievnik autor i niza (danas
izgubljenih) pjesama te da je odravao veze s drugim hrvatskim renesansnim
knjievnicima (posebno hvarskog i dubrovakoga kruga: Hektorovi, Vetranovi,
Naljekovi, M. Dri, Bobaljevi). Tragovi Pelegrinovieve "jeupijade" vidljivi su u
anonimnim dubrovakim "sibilama", u Vetranovievim, Naljekovievim, Sasinovim
maskeratama, u Gundulievu Osmanu, u Palmotievoj Kristijadi... Postoje jo tri
dubrovake Jeupke - Bobaljevieva, Horacija Maibradia i jedna nepoznata autora.
Karnevalsko (ulino) okruenje i ugoaj spaja je s tadanjim talijanskim cingareskama
(Bastiano di Francesco Linaiuolo, Giuglielmo Giuggiola).
"dobro
komponirano
"protagonistovom"
usklaeno".
uvjerljivou,
Odlikuje
ritminou.
se
Jedno
Jeupka je izvorno djelo,

duhovitou
je
od
lascivnou,
najpopularnijih
i
92
najutjecajnijih djela starije hrvatske knjievnosti.
MARIN DRI
(Skup /primjer komedije/; Dundo Maroje; Novela od Stanca)
Marin Dri (Dubrovnik, 1508.? Dubrovnik, 1567.), pjesnik i komediograf (neak
Dore Dria) Marin Dri, zvan Vidra (zbog snalaljivosti i inteligencije), rodio se (u
kui blizu Kneeva dvora) u dubrovakoj pukoj, trgovakoj i posjednikoj obitelji (u
starini se zvala Drimir ili Dersimiri /1295./, a i skraeno Dra/Dersa/Dersia/Derxa, a
do oblika Dri prvi put dolazi 1326.). Drieva obitelj imala je nasljedno pravo
protektorata nad crkvama svih svetih (Domino) u Dubrovniku i svetoga Petra na
Kalamoti (Koloepu), imanja u Konavlima, Gruu, Rijeci dubrovakoj, Stonu i
Kalamoti, ali je naglo osiromaila, pa 1538. moraju prodati i vlastitu obiteljsku kuu.
Srednje kolovanje proao je Dri u Dubrovniku, a 1526. kao klerik postao je
rektorom dviju crkava. Kad obitelj poinje materijalno propadati (Marin je najmlai
od petero brae, ima i dvije sestre, a bilo ih je dvanaestero prije nego su neki umrli),
Dri prihvaa dunost orguljaa u dubrovakoj Katedrali. Od Senata iste godine,
1538., meutim, prima jednokratnu pomo i kree na studij u Sienu. 1541. u Sieni je
izabran za rektora studentskog konvikta Sapientiae i za prorektora Sienskoga
sveuilita (ima vlastitu sobu u domu, dvoje slugu, potrebnu hranu). Studirao je
pravo, knjievnost, filozofiju i glazbu (znao je izvrsno svirati nekoliko instrumenata, a
poznavao je i nekoliko stranih jezika). Zna se takoer da je kanjen ukorom jer je za
vrijeme panjolske okupacije kao glumac (igrao je ljubavnika) sudjelovao u zabranjenu
izvoenju nepoznate komedije, u stanu jednog sienskog graanina. Dri se 1545. vraa
u Dubrovnik; braa su ve bankrotirala (Driev se brat Vlaho bio u Veneciji afirmirao
kao slikar) i Marin Dri morao je poeti raditi kao pisar. Krajem te godine u
Dubrovnik je doputovao pustolovni austrijski grof Christoph von Rogendorf i Dri
93
postaje njegov zabavlja, sobar i tajnik (imao je plau od dva dukata i dva odijela
godinje). Zajedno putuju u Be i Carigrad. Godine 1548. Dri postaje akon, a dvije
godine kasnije prezbiter. Poinje Drievo zlatno razdoblje hrvatskoga kazalita.
Prikazuju se: eruditna komedija Pomet (izgubljena, prikazana 1548. Prid Dvorom),
pastoralna drama u stihu Tirena (1549., predstava ispred Kneeva dvora prekinuta
zbog nevremena, izvedena ponovno, s novim prologom, 1551., na svadbi Vlaha
Dria), rustikalna farsa u stihu Novela od Stanca (1550., palaa Frana Kabuia,
svadba Martolice Damanjia), rustikalno-mitoloka drama u stihu Venere i Adon
1551., palaa Sinievia, svadba Vlaha Dria), eruditna (uena, plautistika)
komedija u prozi Dundo Maroje (1551., u vijenici Kneeva dvora, nakon neposredne
zabrane izvedbe Pred Kneevim Dvorom ili navodnoga nevremena). Pjesni ljuvene
izlaze 1551. u Veneciji u jedinoj Drievoj knjizi objavljenoj za njegova ivota;
naslovljena je Pjesni Marina Dria ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi,
a u njoj su osim ljubavnoga kanconijera i nekoliko pjesama razliite tematike
objavljene sve Drieve dotadanje drame u stihu (Tirena, Venere i Adon, Novela od
Stanca). Da je knjiga bila izvrsno prihvaena, dokazuju jo dva njezina izdanja, 1607. i
1630. 1553. Dri postaje pisar u solani (za plau od pet perpera). Tih je godina
izvedena pastoralno-rustikalna drama u prozi ili komedija
Duho Krpeta (1554.?,
svadba Rafa Guetia, sauvana samo u fragmentima), eruditna (plautistika)

komedija u prozi Skup (1555.?, svadba Saba Gajina), rustikalno-mitoloka drama u
prozi i stihu Plakir iliti Griula (1556., oba naslova potjeu od istraivaa, autorski se
naslov nije sauvao). Vrijeme premijere plautistike komedije u prozi Pjerin (sauvana
samo u fragmentima, izvedena na svadbi Dona Mikinova), vrijeme premijere
komedije u prozi Tripe de Utole ili Mande (autorski naslov nije sauvan, oba su
naslova dali istraivai) i komedije u prozi Arkulin nije se do danas utvrdilo. Zna se da
je 1557. u Hvaru ili u Zadru Marin Dri posjetio Miku Pelegrinovia. Drieva
94
tragedija Hekuba, prva sauvana hrvatska tragedija, izvedena 1559., izvorna je

adaptacija istoimene Euripidove tragedije na temelju talijanske preradbe Lodovica
Dolcea. Izvoai Drievih dramskih djela bile su amaterske druine mladia (koji su
glumili i enske uloge): Pomet-druina, druina Gardzarija i Od Bidzara, Njarnjasi,
itd., sastavljene od mladih plemia, ali ponekad i od skupnoga nastupa mladih
vlastelina i graana. Posljednje godine Drieva ivota ovijene su tamom: nestao je iz
Dubrovnika, ne zna se emu se posvetio nakon to je napustio teatar. Od 1562. do
1567. u Veneciji je kapelan tamonjeg nadbiskupa. Nezadovoljan stanjem u
Dubrovniku, razmilja o obaranju oligarhije, odnosno "vlade ludijeh nakaza" i
uspostavljanju demokratske vlasti. Ta je epizoda iz Drieva ivota ostala prilino
nerazjanjena i baca novo svjetlo na ovjeka i komediografa (prvenstveno) Marina
Dria. Naime, Dri iz Firence (gdje se iznenada naao) pie 1566. toskanskom
vojvodi Cosimu I. Mediciju urotnika pisma (zna se da ih je bilo pet, ali su etiri
sauvana; prvo je napisano 2. srpnja i bilo dugo etrnaest stranica, a posljednje je
poslano 28. kolovoza) na talijanskom jeziku, pravi biser autobiografsko-memoarskopolemike proze. Iako je u potpunosti zamislio urotniki plan, na pisma nikad ne
dobiva odgovor. Ne zna se je li Drieva iznenadna smrt u Veneciji 1567. povezana s
tim pismima (pokopan je 2. svibnja 1567. u crkvi Sv. Ivana i Pavla u Veneciji).
Drieva lirska poezija nastavlja se djelomice na raniji hrvatski petrarkizam, koji u
glavnom posruju svoga stvaranja drami parodira. Dramski opus, koji je bio
izvoen iskljuivo o pokladama i na svadbama (nekoliko puta godinje, ne cijelu
godinu), ini pastoralni (idilini) i komediografski dio. U pastoralnom dijelu posee za
domaom tradicijom (npr. Dore Dri), za oblicima talijanskoga pastoralnoga
kazalita i za oblicima rustikalnoga kazalita s izvorima u srednjovjekovnoj
protuseljakoj farsi i pukom kazalitu. Temelj Drievih drama ini antiteza
(pastoralno-mitoloko: rustikalno, vii slojevi: nii slojevi, stih: proza; svijet poezije:
95
realni
svijet),
ime
iz
renesansne
poetike
prelazi
maniristiku
poetiku
(suprotstavljanje umjetnika politici; zrcalna dramaturgija zamjenjuje dotadanju

dramu tzv. realistikoga oponaanja). Drievo komediografsko stvaranje najveim je
dijelom bazirano na eruditnoj (uenoj, plautistikoj) komediji (prolog, 5 inova,
jedinstvo mjesta (renesansni trg), vremena i radnje, stalni i karakteristini tipovi,
karakteri, dramske osobe: krti starci, zaljubljeni mladii, djevojke, sluge, slukinje,
gospodari, prostitutke, hvalisavi vojnici, stranci, krmari; zaplet na prepoznavanju i
zamjeni: qui pro quo), s podlogom radnje u svakodnevici, u talijanskoj novelistici i
plautovskim komedijama. Za suvremenu talijansku komediografiju vezuje ga posebna
uloga jezika i jezinih stilizacija kao izvora komike. Priklanjajui tome karnevalsku
tradiciju, autobiografska izvorita kljueva za interpretaciju, urotniki pogled na
drutveno-ploitiku situaciju, scenski arm, inteligenciju, lucidnost stvara potpuno
originalan i genijalan komiki teatar koji predstavlja vrhunac hrvatske renesanse i
manirizma, vrh hrvatske i jedan od vrhunaca europske knjievnosti i kazalita
Prevoen na brojne jezike i izvoen na mnogobrojnim hrvatskim i svjetskim
pozornicama s golemim uspjehom, Dri postaje i ostaje i na suvremenik.
Tri su vrhunca Drieve komediografije: Novela od Stanca, Dundo Maroje, Skup. Pirna
komedija, mala pokladna igra, komediola, farsa Novela od Stanca, sastavljena od 316
dvostruko rimovanih dvanaesteraca, pravo je remek-djelo hrvatske drame i kazalita.
Prikazivala se za vrijeme poklada na piru vlastelina Martolice Hajdinova Damanjia i
Anice Kabui, 1550. ili 1551. Scenografija je predoivala prostor ispred Velike
Onofrijeve fontane, koja se i danas nalazi u Dubrovniku na istom mjestu, a drama
inscenira istinit dogaaj iz renesansne dubrovake svakidanjice, kad tri nonika
(dubrovaki mladii Vlaho, Miho, Divo Peica, koji u tome ima glavnu ulogu) izlaze
nou iz svojih kua, skriveni od strogih oeva, za vrijeme karnevala, da bi susreli
djevojke u za to odreenim dubrovakim kuama i da bi napravili alu sa Stancem.
96
Stanac je starac toga imena, a Dri starom seljaku iz dubrovakoga zalea, iz

Hercegovine, daje to ime zbog vie razloga: Stanac se povezuje i s kamenjarom iz
kojega dolazi (stanac-kamen = kamen koji se ne moe razbiti), sa stanom (u
Dubrovniku trai stan, prenoite, a doao je prodati kozlia i maslac), sa zimskim i
snenim suncem koje je stalo na nebu. Divo Peica prevari ga da se on sam pomladio
kad je doao u Dubrovnik, na Ivanjdan (tri dana nakon ljetnoga suncostaja, 21.lipnja),
pa figura staroga Stanca predouje cijeli splet simbolinih znaenja iz dubrovake i
hrvatske tradicije i europskoga folklora i kulture. Stanac lakovjerno povjeruje u priu,
pristajui da njega pomlade uz pomo vila (maskiranih mladia u pokladnoj noi), ali
mu mladii ostrigu bradu i ostave novac za kozlia i seljake proizvode. U furioznom
tempu tee radnja ove jednoine komediole u kojoj se smjenjuju kontrasti i antiteze
(mlad-star, lukav-glup, no-dan, istina-la, toplo-hladno itd.), a zapravo se prikazuje
pria o pobjedi proljea nad zimom, mladosti nad starou, Dubrovana nad
doljacima, ali i pria o smjeni paradigmi srednji vijek (prevareni starac) - renesansni
hedonizam (skloni ali i pametni, snalaljivi mladii).
Dundo Maroje, eruditna komedija u pet inova, najbolja je i najvea komedija u
hrvatskoj drami i kazalitu i jedan od vrhunaca svjetske komediografije. Uobliuje
priu o hodoasnikoj godini 1550. u Rimu, u koji dolazi cijeli svijet, pa i nai
Dubrovani: naijenci, okupljeni oko prie/ dogaaja o raspusnome sinu Maru (velika
doza autobiografskih elemenata) koji vara oca i umjesto da se bavi trgovinom suknom
u Italiji i Sofiji, kamo ga alje otac, stari Dundo Maroje davi mu 5000 dukata, iz
Dubrovnika poe u Anconu, a zatim umjesto u Firencu krene u Rim, gdje troi novac
na najveu rimsku kurtizanu Lauru. Na poetku komedije stari (i krti i bogati)
dubrovaki trgovac Dundo Maroje dolazi spasiti jo preostalih 2000 dukata, ali do
kraja treega ina Maro (stra je dvadeset i jednu godinu)
i njih potroi, pa se
pokuava ponovno dodvoriti ocu (dvostruki mehanizam qui pro quo: u prvom dijelu
97
komedije Maro se pravi da ne prepoznaje oca, a u drugom dijelu komedije otac se

pravi da ne prepoznaje sina). Sve konce komedije vue sluga njemakoga bogataa Uga
Tudeka Pomet Trpeza, koji u komediji ima dvostruku ulogu: lukavoga sluge koji ivi
hedonistiki, odnosno pametnoga, inteligentnoga i sposobnoga renesansnoga ovjeka
koji se vremenu akomodava, i sluge-filozofa koji u monolozima govori parafraze
makijavelistike flozofije i politike u komedijskom ruhu, pokazujui se kraljem od
ljudi. Oko svakoga od 30 dramskih osoba zaplee se zanimljiva i puna dogaanja
pria, mala drama, zanimljiva komedija, pa se ini da Dri inscenira susret svih
tipova, karaktera, osoba, na rimskom trgu, na babilonskom i kriinom trgu svjetske
protonosti. Meu njima svojom se autentinou i ivotnou istiu stari sluga Dunda
Maroja Bokilo, Tripe Kotoranin, kurtizana Laura, lijepa Laurina slukinja Petrunjela,
Marov sluga Popiva, Marova zarunica Pera, lihvar Sadi udio, i brojni drugi
upeatljivi naijenci. Komedija zapoinje prolozima: u maestralnom prvom prologu,
koji govori Negromant, Dugi nos (vjerojatno sam Dri), arobnjakovim (redateljevim
knjievnikovim, glumevim) potezom Dubrovnik se pretvara u Rim, a prije toga
doznajemo priu o Starim, Novim, Velikim i Malim Indijama, o otkrivanju svijeta, o
ljudima nazbilj i ljudima nahvao koji e obiljeiti cijelu Drievu dramaturgiju.
Dvostrukom komedijskom preobrazbom vlastela, mislei da gledaju komediju o
ljudima nahvao puanima, glumcima, gledaju zapravo priu o sebi - ljudima nahvao,
a nevlastela se pokazuju kao ljudi nazbilj, pravi, moralni, poteni ljudi, razliiti od
lanih glumaca. U drugom prologu doznaje se fabula izgubljene komedije Pomet i
temeljni zaplet Dunda Maroja, a govori ga Pomet i Pomet-druina. Zavretak je
Dunda Maroja izgubljen, a kraj su pokuavali rekonstruirati istaknuti hrvatski
knjievnici i povjesniari te teatrolozi: Mihovil Kombol, Ranko Marinkovi, i dr. Do
danas najbolja izvedba komedije Dundo Maroje dogodila se u Dubrovniku, na
Dubrovakim ljetnim igrama, u njihovo zlatno doba, u reiji Koste Spaia, a
98
prikazivala se od 1964. do 1971., u izvornom dramaturgijskom i jezinom smislu, bez

mijenjanja i iskrivljavanja melodioznoga dubrovakoga govora (to je u zadnje vrijeme
postalo uobiajeno).
Komedija u pet inova Skup, kojoj je izgubljeni zavretak vie puta rekonstrurian, a
prolog govori Satir, predoujui okupljenoj svadbenoj i kazalinoj publici da
Dubrovkinje navodno vie vole pastorale u stihu nego komedije u prozi, zasnovana je
na fabuli Plautova krtca, ali je snaga njezine izvornosti u mnogo emu premaila i
nadmaila antiki motivski sklop. Skup je najdubrovakija Drieva komedija: u njemu
su sve dramske osobe, osim Kotoranina Pasimae Dubrovani. Svi su skupovci, osim
toga, stanovnici urbane jezgre Dubrovnika, staroga grada. Premda se prostor Skupa
pokorava zakonitostima renesansne eruditne komedije, pa se zato cijela radnja
odigrava na renesansnom trgu s nekoliko kua, Dri umanjuje prostorne dimenzije po
mjeri
Grada
Dubrovnika,
time
pojaava
osjeaj
dubrovakosti,
ali
klaustrofobinosti. U Skupu se osim Satira pojavljuje trinaest imenovanih dramskih

osoba, a radnja se plete oko dviju fabulativnih niti/osi: one ljubavne i one zlatne.
Ljubavna nit zaplee se oko Skupove mlaahne (16 godina) keri Andrijane: starac
Skup eli vjenati svoju ker Andrijanu za staroga i bogatoga Zlatikuma, da ne bi
trebao dati priju (dotu, miraz), a Andrijana je zaljubljena u mladoga Kamila, neaka
Zlatoga Kuma. Petrarkistiki pretjerano zaljubljenome Kamilu u njegovim namjerama
nastoji pomoi djeti mladi sluga Munuo, a Andrijani stara Skupova slukinja
Variva i mlada Divova (sredovjeni dubrovaki vlastelin liberalnih shvaanja)
slukinja Gruba. Druga fabulativna nit ispletena je oko blaga i krtosti, a u objema
sudjeluje i Zlatikumova sestra Dobre, Kamilova majka. Starac Skup, dubrovaki
vlastelin koji se pretvara da je jako siromaan a ujedno se bavi lihvarenjem, naao je
blago (tezoro) i skrio ga u vlastitu kuu, u ognjite, u munjelu (zemljani loni). Kako
se Skup stalno boji da e mu netko ukrasti tezoro, munjelu skrije u oblinju crkvu.
99
Briljantnim mehanizmima qui pro quo spajaju se ove dvije fabulativne linije, u kojima
se zamjenuje ljubav prema keri ljubavlju prema zlatu, uz dodatne ljubavne i
bogatake zaplete osoba koje predstavljaju dubrovakoi drutvo u malom. Genijalno
koncipirana osoba staroga Skupa, toliko ivotna da nam se ini da je na susjed,
antologijsko je ostvarenje i hrvatskoga glumca Izeta Hajdarhodia ostvareno na
Dubrovakim ljetnim igrama pod dirigentskom palicom redatelja Kote Spaia,
specijalista za reiju hrvatske, posebno dubrovake, dramske batine.
100
(MANIRIZAM I) BAROK U SVIJETU
PEDRO CALDERN DE LA BARCA

(ivot je san)
Pedro Caldern de la Barca (1600.-1681.) najvei je dramatiar panjolskoga baroka i
posljednji veliki pisac zlatnoga vijeka panjolske knjievnosti. Pedro Caldern de la
Barca roen je u Madridu. Isusovaki ak (teologiju je studirao u Salamanki) i svjedok
propadanja panjolske moi, Caldern je pjesnik razdoblja koje je ivjelo u obmanama
slavne prolosti, pa spontanost i ivotnu snagu jednoga Lope de Vege zamjenjuje
poniranjem u psihu svojih junaka/dramskih osoba i majstorskom dramskom tehnikom.
Napisao je oko 200 drama, od kojih su 80 kratka crkvena prikazanja u jednom inu
(autos sacramentales), pisana veinom potkraj ivota kad je stupio u sveeniki stale
(zaredio se u pedesetoj godini ivota i ivio na kraljevskom dvoru kao kapelan,
prepustivi se mirnom i samotnom ivotu). Od svjetovnih su drama Calderna de la
Barce najpoznatije ivot je san (La vida es sue o) i
Zalamejski sudac/Sudac
zalamejski (El alcalde de Zalamea), a napisao je i drame Ljubav nakon smrti,

Postojani princ, udesni arobnjak....
U drami ivot je san poljski kralj Bazilije zatvorio je odmah nakon roenja svoga sina
Sigismunda u samotnu tvravu jer mu je proroanstvo nagovijestilo da e kraljevi
postati lo vladar, zlotvor i tiranin. Meutim, nakon niza godina Bazilije ipak odlui
provjeriti Sigismunda i preispitati sudbinu: omamljena sina prebacuje na kraljevski
dvor i daje mu vlast u ruke. Sigismund se pokae kao okrutan vladar: zbog samakoga
ivota, zbog proroanstva, spleta ivotnih okolnosti....? Otac ga ponovno, uspavana,
vraa u osamu tamnice. Sutradan kraljevi ne moe razluiti san od jave. Naravno,
Caldern se ne zaustavlja na tome: u drami bogatoj obratima Sigismund se ponovno
nae na prijestolju, ali njegove odluke postaju mudrije i trezvenije. Filozofska drama
101
zlatnoga vijeka panjolske knjievnosti preispituje egzistencijalna pitanja trajanja i

smisla ivota, postojanosti vlasti, slobode odgoja, vjerovanja u sudbinu i zvijezde,
pravdu i nepravdu, dobro i zlo, istinu i la. Univerzalnost i poetizam dovode dramu
ivot je san na vrhove svjetske dramske knjievnosti, a redatelja, glumce i sve
suradnike pred zagonetku koju postupno odgonetaju ulazei u svijet simbola i
kultiviranoga svijeta, reduciranih pojavnosti. Klju za interpretaciju u itateljevim je i
gledateljevim oima, u naim i vaim rukama. Ulazimo zajedno u tajne smisla ivota i
filozofiju postojanja.
TORQUATO TASSO
(Osloboeni Jeruzalem; I. i II. pjevanje)
Roen u Sorrentu u Napuljskom Kraljevstvu, u obitelji koja je postupno gubila
bogatstvo, kao dvanaestogodinjak nakon majine smrti pridruuje se ocu, pjesniku
Bernardu Tassu, u egzilu u Rimu te boravi na dvoru urbinskoga vojvode. Nakon
boravka u Veneciji kao mladi zapoinje rad na epu Gerusalemme koji dovrava pod
naslovom Rinaldo. Najvjerojatnije je na studiju prava i filozofije u Bologni i Padovi
zapoeo pisati svoje rasprave o pjesnikoj umjetnosti Discorsi dell arte poetica u
kojima je vidljivo poznavanje Aristotelove Poetike. Boravei u Ferrari stupa u slubu
kardinala D Este i
svoju liriku posveuje sestrama vojvode Alfonsa Drugoga D
Este. Nakon oeve smrti s kardinalom odlazi u Pariz i tamo upoznaje francuskoga
pjesnika Pierrea Ronsarda. Pie pastoralnu dramu Aminta koju na hrvatski odmah
prevodi Dominko Zlatari i tiska je u Veneciji. Zatim dovrava djelo koje je pisao
deset godina, od dolaska u Ferraru, i po kojemu ostaje najpoznatiji do danas:
Osloboeni Jeruzalem (La Gerusalemme liberata). Nakon kraega boravka u Rimu,
uvjetovano i nekim kritikama, zapoinje reviziju i prepravljanje epa. Veliki psihiki
pritisci i napor uvjetuju duevne smetnje zbog kojih sedam godina provodi u bolnici
102
SantAnna. U bolnici pie moralno-filozofske dijaloge. Prvo izdanje Osloboenoga

Jeruzalema izaziva polemike i suprotna gledita, najvie u vidokrugu gledanja na
Ariosta i njegov ep Orlando Furioso (Bijesni Orlando), u kojima
sudjeluje i sam
Tasso. Nakon izlaska iz bolnice jedno vrijeme boravi na dvoru princa od Mantove, na
kojemu
dovrava
tragediju
Galealto,
kojoj
kasnije
promijeniti
naslov
Torrismondo. Nakon Mantove boravi u Rimu i Napulju i dovrava pjesme Monte

oliveto i Le sette giornate del mondo creato. Skrasio se u Rimu, u neaka pape
Klementa Osmog, kojemu posveuje dovrenu promijenjenu inaicu Osloboenoga
Jeruzalema, koju naslovljuje Osvojeni Jeruzalem (La Gerusalemme conquistata). Pie i
dvije religiozne poeme, tzv."plaeve": Suze djevice Marije (Lagrime di Maria Vergine)
i Suze Isusa Krista (Lagrime di Gesu Cristo). Za kratkotrajna boravka u Napulju
dovrava neke krae poetike rasprave, a zatim se vraa u Rim i uiva papinu
naklonost i godinju mirovinu. Umire u samostanu Sant' Onofrio. Zbog raznih
polemika vezanih za njegovo djelo i zbog duevne bolesti Torquato Tasso bio je stalna
zanimljiva tema i mnogobrojnih legendi o njegovu ivotu. To je ponukalo i Johanna
Wolfganga Goethea da napie dramu Torquato Tasso.
Premda Tassov ep Osloboeni Jeruzalem govori o dogaajima iz srednjega vijeka,
budui da nastaje u vrijeme protureformacije, u razdoblju nakon Tridentinskoga
koncila, istaknuta je njegova sastavnica kranski svjetonazor, vidljiv ve od samoga
naslova: u vrijeme dok traju vjerske borbe (ugroenost krana iznutra meusobnim
sukobima i izvana prodorom Turaka u Europu), Tassov spjev govori o jedinstvu
kranske civilizacije i o borbi krana za ouvanje "prave" vjere. Osim toga, Tassov
se ep nadovezuje na epsku tradiciju koja obrauje temu grada pod opsadom, od
Homerove Troje do neposredna Tassova prethodnika Ariosta i njegova Bijesna
Orlanda u kojem je pod opsadom Pariz. Temeljnu povijesnu okosnicu Tassova epa ine
dogaaji s kraja 11. stoljea, odnosno posljednji mjeseci prve kriarske vojne kad su
103
krani pod vodstvom Godfreya de Bouillona zauzeli Jeruzalem. Na to nadovezuju se i

isprepleu, kao i u drugim epovima, brojne imaginarne i fantastine epizode. Osim
toga, Tasso je elio stvoriti herojski ep prema uzoru na velike antike epove, Homera i
Vergilija, ali i ep u skladu s pravilima poetika koje su se temeljile na otkriu
Aristotelove Poetike; karakterizira ga pravilnost u broju pjevanja, jednostavan zaplet i
jedinstvo radnje (osvajanje Jeruzalema i oslobaanje Kristova groba), ogranien broj
epizoda te, za ep uobiajeno, posredovanje neba i pakla u epskom dogaanju te
nastojanje da se fantastini, mitoloki i legendarni svjetovi i likovi poveu s povijesnim
dogaajima i stvarnim osobama prema naelu vjerojatnosti, kako propisuje renesansna
poetika. Dok jedni knjievni povjesnici tvrde da je rije o renesansnom epu, drugi su
zagovaratelji tvrdnje da je Osloboeni Jeruzalem maniristiki ep, a trei da je ovim
epom Tasso pokuao pomiriti "romantini", viteki ep (graom slijedi Ariostov uzor,
za temu preuzimajui vjersku borbu) s "klasinim" epom sloenim u skladu
antikim modelom i aristotelovskim poetikim uputama. Tassov ep, kao i Ariostov,

napisan je u strofi karakteristinoj za talijansku epiku (stanca ili ottava rima). Glavni
su junaci u epu: Goffredo, vojvoda i voa koji vodi pohod na Kristov grob u
Jeruzalemu, u sedmoj godini kriarskoga ratnoga nastojanja; Aladin, kralj Jeruzalema;
mladi ljubavnici Sofronia i Olindo; lijepa ratnica Clorinda iz arapskoga tabora, Idroat,
kralj Damaska; njegova lijepa neakinja Armida koja bi ljepotom trebala zavesti
Goffreda; Rinaldo, jedan od glavnih kriarskih junaka; Tancredi, iz kranskoga
tabora, zaljubljen u Clorindu, dok je u njega zaljubljena Erminia, ki kralja Antiohije,
koja se presvlai u Clorindu.
Zavretak radnje epa okonava se pobjednikim ulaskom kriara u Jeruzalem i
klanjanjem Svetom grobu. Prije toga kranska je vojska u krizi, Goffredo poziva
Rinalda iz progonstvajer je Jeruzalem nemogue zauzeti bez Rinalda (Rinaldo je na
Otocima Sree s Armidom, Armida bjei u Egipat i obeaje se onome tko ubije
104
Rinalda). Nakon Rinaldova povratka, u sveopem kriarskom napadu na Jeruzalem,

Tancredi, dovravajui dvoboj, ubija Arganta, a Erminia pomae u otkrivanju zavjere
protiv Goffreda.
IVAN GUNDULI
(Suze sina razmetnoga; Dubravka; Osman)
Ivan (ivo/Divo/Gjivo) Gunduli (Dubrovnik, 1589. godine Dubrovnik, 1638.)
hrvatski barokni knjievnik, lirik, epik i dramatik roen je u staroj i vrlo uglednoj
vlastelinskoj obitelji, u kui Frana Gundulia, dubrovakoga trgovca i pet puta kneza
Dubrovake Republike, i ive Gunduli, u starom dijelu ulice Luarica, u blizini
dananje Gundulieve poljane, na kojoj je Gunduliev spomenik secesijske 1892. godine
napravio kipar Ivan Rendi. Otac Frano odgoj trogodinjega sina povjerava trojici
skrbnika. koluje se u dubrovakoj humanistikoj gimnaziji, a profesori su mu Petar
Palikua, prevoditelj ivota Carla Borromea, i Camilo Camilli, nadopunjiva Tassova
epa Osloboeni Jeruzalem. Kad je imao petnaest godina, sugraani su ga prozvali
Maica. Godine 1608. postaje punopravnim lanom Velikoga vijea i od toga trenutka
obavlja cijeli niz dravnih slubi.
U mlaim je danima pisao poeziju. Sauvan je samo prepjev triju pjesama Girolama
Prettija pod naslovom Ljubovnik srameljivi. U Dubrovniku se "s velicijem slavam"
izvode pred Kneevim dvorom Gundulieve drame Galatea, Arijadna, Prozerpina
ugrabljena, Dijana, Armida, Posvetilite ljuveno, erera, Kleopatra, Adona, Koraljka
od ira. Godine 1620. pie Posvetu Maru Mara Buniu u kojoj govori o svom "porodu
od tmine", navodi svoja "razlika sloenja", a spominje i da su mu drame prikazivane s
velikim uspjehom i na "oitim mjestima". U Posveti pie i o svojoj namjeri da prepjeva
Tassov ep i da ga posveti poljskom kralju. Od "poroda od tmine" do nas su dole
etiri drame: Arijadna, Prozerpina ugrabljena, Dijana i Armida. Godine 1621. u Rimu
105
su tiskane Pjesni pokorne kralja Davida u izdanju koje se otvara spomenutom

Posvetom. Knjiga se sastoji od sedam psalama te jedanaest pjesama to su ih u ast
Ivana Gundulia, "kralja ilirskoga pjesnitva", spjevali suvremenici. U Rimu je tiskana
i Gundulieva pjesma Od velianstva Boijeh. Godine 1622. u Veneciji izlazi poema
Suze sina razmetnoga. Ivan Gunduli posveuje je svom stricu Jeru. U stihovima o
prolaznosti, grijehu i nezahvalnosti probija se osjeaj gorine i bespomonosti u
nezaustavljivom protjecanju vremena. Horacije Maibradi pie poslanicu Plavkoviu,
tj. Ivanu Gunduliu, spominjui pievu ljubavnu poeziju koju e svud pojati i gospoda
i gospoje. Zapoinje prevoditi Tassov ep, ali ubrzo odustaje. Poinje pisati
najznaajniji ep u hrvatskoj knjievnosti - Osman. Godine 1624. umire mu otac Frano,
a 1627. majka ive. Ostala je njezina oporuka napisana na hrvatskom jeziku.
Gunduli se ubrzo nakon majine smrti zaruio. Vjerenica mu je bila Nike Sorkoevi,
siromana vladika. Godine 1628. pjesnik se oenio. Odmah poslije vjenanja morao je
biti u slubi kapetana noi. Tad mu je i izvedena drama Dubravka. Bio je to najvei
kazalini dogaaj. Dogodio se u Dubrovniku ispred Kneeva dvora, na blagdan svetoga
Vlaha. Dubrovani su nakon izvedbe, kad je odlueno da se na Dan slobode u Dubravi
vjenaju Dubravka i Miljenko, gromoglasno pljeskali i vikali: "Bravo!" Godine 1630.
rodio se ivu i Niki sin Frano, kasnije austrijski asnik i autor zanimljivoga putopisa
po Rusiji. Tiskano je drugo izdanje Pjesama pokornih. Godine 1633. rodio im se sin
iko, kasnije pjesnik i knez Republike. Gunduli je imao i dvije keri, Madu i ivu,
koje su postale asne sestre, ali nije poznato ni kad su roene ni kad su umrle. U
Anconi je tiskana Arijadna. Godine 1636. Gunduliima se rodio sin Mato, kao i brat
mu iko zapamen kasnije i kao spisatelj i kao knez Republike.
Godine 1637.
Ivan Gunduli, slavni predstavnik hrvatskoga knjievnoga baroka, napisao je pjesmu U

slavu visine Ferdinanda Drugog, velikog kneza od Toskane. U to vrijeme ivo
Gunduli ve dugo priprema svoje ivotno djelo, ep Osman. lan je poznate napuljske
106
Akademije. U pedesetoj godini ivota, u prosincu 1638., u Dubrovniku je umro

vlastelin dubrovaki Ivan ivo Gunduli zvani Maica, prema miljenju mnogih
najvei hrvatski pjesnik svih vremena. Bio je tako mladolik da su ga sveenik i
medicus pomladili za deset godina. Napustio je ovaj svijet nekoliko dana prije nego to
je trebao postati knezom Dubrovake Republike. Da je u Dubrovniku bio izrazito
omiljen, svjedoe i dva groba: onaj fiktivni u dominikanaca i onaj pravi u franjevaca.
Pokopan je pokraj glavnoga oltara u crkvi svetoga Franja, u Franjevakom samostanu
u Gradu, gdje ga i na pragu treega tisuljea posjeuju brojni posjetitelji iz Hrvatske i
cijeloga svijeta. Gundulievo djelo, prevedeno na mnoge jezike, neprestani je uzor
hrvatskim pjesnicima, a pojedini stihovi postali su "ope dobro" svake hrvatske
obitelji. Njegova drama Dubravka posveta je Gradu, Gunduliu i Slobodi i s uspjehom
se izvodi i u naem vremenu u kazalitima od Dubrovnika do Zagreba. Napokon, koji
Hrvat ne zna Gundulieve stihove iz Dubravke koji odjekuju na otvaranju Dubrovakih
ljetnih igara svakoga 10. srpnja: O lijepa, o draga, o slatka slobodo,/ dar u kom sva
blaga vinji nam bog je d
Divo Frana Gundulia, zvani Maica, proivio je svoj vijek kao ugledan, cijenjen i
potovan dubrovaki plemi (izbjegavajui sjednice Velikog i Malog vijea), a to je - u
ideolokom pogledu - bitno odredilo njegovo knjievno djelo. Za pjesnikova ivota
boravili su u Dubrovniku i Bartol Kai i Jakov Mikalja, gdje su - s punom svijeu o
jeziku - prikupljali jezino blago i razmiljali o izgradnji i normiranju jedinstvenoga
hrvatskoga knjievnoga jezika; to je, svakako, utjecalo i na Gundulieve koncepcije o
knjievnom jeziku. Isto je tako relevantan i podatak da je Gunduli kao mladi
vjerojatno posjeivao kuu Nikole Guetia (1549.-1610.), pisca dijaloga o Ljubavi i
Ljepoti (1581.), koji se temelje na estetskim koncepcijama neoplatonizma o
posvudanjosti Ljepote, te tako cijeli svemir ima estetska obiljeja.
U anrovskom smislu od cjelokupna Gundulieva djela sauvale su se samo etiri
107
melodrama iz poroda od tmine. Dramskoj vrsti, neobino rairenoj u renesansi i

baroku, pripada i pastirska igra Dubravka, koja se - kako kau sauvani rukopisi prikazivala u Dubrovniku 1628. Suze sina razmetnoga (Mletci, 1622. i 1623.) religiozna
su poema koja obrauje biblijsku parabolu iz Evanelja po Luki o grenom, razmetnom
sinu. Osman, ep u 20 pjevanja, koji je do nas doao okrnjen, slavi pobjedu poljskog
kraljevia Vladislava i slavenskog naroda nad Turcima i mladim sultanom Osmanom u
bitki kod Hoima (1621.). Gunduli mijenja smisao i znaenje to su ih knjievni oblici
pastorale, epa i plaa u knjievnom baroku imali. Ta se injenica moe objasniti kao
nacionalna osobitost, moe se tumaiti tradicijom hrvatske knjievnosti do Gundulia,
a moe se shvatiti kao izraz veliine Gundulieva talenta.
Djelo Ivana Gundulia
ubraja se u vrhunce hrvatske knjievnosti uope. Pokazanom iznimnom ljepotom i

slojevitou hrvatskoga jezika, opsegom i anrovskom profilacijom opusa, privlanou
scenskih i epskih prizora, baroknom frazom i otrinom religioznih i misaonih uvida
Gunduli je stekao status klasika, koji nadvisuje veinu pisaca svojega vremana. Statut
klasika Gunduli zadrava i danas, a potvruje ga i stalno zanimanje znanosti za
njegov djelo ili ivot i ivot njegova opusa na kazalinim pozornicama i na
kroatistikim i slavisitikim katedrama u cijelome svijetu.
Suze sina razmetnoga inovacija su u anrovskom sastavu hrvatske starije knjievnosti:
uzor su religiozne poeme, najveim dijelom napisane kao monolog, a ispunjene
pokornikim iskazima uzornoga grjenika (pisali su ih i talijanski pjesnici Luigi
Tansillo i Erasmo da Valvasone). Svoj lik grjenika Gunduli je naao u starozavjetnoj
paraboli (Evanelje po Luki) o povratku i pokajanju rasipnoga sina. Narav je djela
barokna (sklonost bogatoj metaforici, konetu, antitetici, figurama nabrajanja), a
ispjevano je u osmerakim sestinama (ABABCC).
U drami u stihu Dubravki radnja se dogaa u imaginarnoj poganskoj Dubravi, u kojoj
se jednom godinje obavlja obredno vjenanje najljepega pastira i pastirice. Ovaj put
108
to su Dubravka i Miljenko. Peripetije uzrokuje runi Grdan, nijema dramska osoba

(figura in absentia), koji svoju protupravnu enju za Dubravkom nastoji ostvariti
potkupljivanjem sudaca. Ali u radnju se umijea bog Lero, omoguujui ostvarenje
Grdanove intrige, i ispravlja nepravdu . U glavnu radnju umeu se sporedne epizode sa
ivotno i duhovito koncipiranim satirima Gortakom, Divjakom, Vukom i satiricom
Jeljenkom, i njihovim ljubavnim zapletima. Zbog brojnih idilsko-pastirskih scena
Dubravka se u starijoj knjievnopovijesnoj literaturi doivljavala kao pastorala, a noviji
prouavatelji upozorili su na njezinu vezu s baroknom melodramom, s kojom je
povezuje alegorinost poprita, likova i zapleta: Dubrava (nastala od rijei Dubrovnik,
a manje od rijei dubrava - uma) nije imaginarna arkadija, nego alegorija
politikoga teritorija (jasno se to vidi i u dijalogu domaega pastira Radmila i
dolutaloga Ribara iz ratom zahvaene Dalmacije). Grdan nije nametljivi a nevoljeni
satir tasovske pastorale, nego drutveni uljez, spreman na potkupljivanje i prijevaru.
Iako Gunduli slavi slobodu Dubrovake Republike, pokazuje, tipologizacijom
stanovnika Dubrave, slojevitu drutvenu zajednicu, nagrienu sebinou i drutvenim
interesima. Politika alegorinost Dubrave pridonijela je njezinu uspjehu na hrvatskim
pozornicama u 19. i 20 stoljeu. este izvedbe i tri uglazbljenja (Ivan Zajc, Antun
Dobroni, Jakov Goovac) nainili su je vjerojatno najpoznatijim Gundulievim djelom,
a njezini stihovi o slatkoj slobodi ponekad su sluili kao geslo raznim ideologijama ili
njihovim parodijama.
Ep Osman ostao je nedovren, a Gunduli mu je posvetio posljednje desteljee svoga
ivota. Osman je povijesno-romantini ep u 20 pjevanja (18 dovrenih), ispjevanih
osmerakim katrenom (ABAB), a dikcija mu je umjereno barokna. U njemu se, iz
male vremenske udaljenosti, opjevavaju povijesni dogaaji u vezi s turskim sultanom
Osmanom Drugim: njegov nasilan dolazak na vlast, njegov poraz u sukobu s poljskom
vojskom kod Hoima 1621. i njegovo svrgnue sljedee godine. Neki knjievni
109
historiografi vide ga kao nejedinstveno djelo, drugi istiu cjelovitost njegova tematskokompozicijskoga nacrta, neki ga razumiju kao iskaz o kransko-islamskom sukobu, a
drugi stavljaju teite na prizore iz turskoga graanskoga rata u posljednjim
pjevanjima epa. Jednoduno mu se priznaje dubina svjetonazorskih iskaza i poetska
uspjelost kljunih epizoda (opisi hoimske bitke, Alipaino balkansko putovanje i
dilomatski posjet varavskom dvoru, romantine epizode sa Sokolicom i Krunoslavom,
prizori nemira i nereda u Carigradu). Osman je nastao pod utjecajem Tassova
Osloboena Jeruzalema, to se oituje podjednako na razini izraza (opisi enske
ljepote, vitekih dvoboja, kronografija, topografija) i u tematsko-kompozicijskoj
srukkturi, koja ukljuuje tri tipina tematska svijeta tasovskoga epa: povijesni,
romantini i eshatoloki. U srunoj literaturi razliito se tumai nedovrenost spjeva: u
starijih istraivaa susree se miljenje da su dva danas nedostajua pjevanja, 14. i 15.,
izvorno postojala pa su se izgubila ili su namjerno unitena, ili ukradena, a u doba
nakon 1900. prevladava miljenje da je prazninu u srednjem dijelu epa uvjetovao ili
diskontinuitet pjesnikova rada
ili nedovoljna koordinacija povijesnih i romantinih
epizoda spjeva, koje je glavne romantine radnje uinila nedovrivima. 14. i 15.
pjevanje u vie su navrata nadopunjivali hrvatski istraivai i knjievnici, a do danas
je najpopularnija ostala nadopuna Ivana Maurania.
IVAN BUNI VUI

(Plandovanja; pjesme: Nemoj, nemoj, ma ljubice; Tvrda je vil moja; Prsi ima od leda
vil moja gizdava; Slatka duo mom ivotu; Vrhu smrti)
Ivan Buni Vui (Dubrovnik, 1592. Dubrovnik, 1658.), lirski pjesnik, sin Sara
Damjanova i Dese, roene Martinui, potomak je stare dubrovake aristokratske
obitelji koja se spominje jo od kraja 13. stoljea. Ivan (Divo) bio je najstariji sin,
imao je jo tri brata i etiri sestre. Rano su mu umrla oba roditelja pa se brinuo o
110
malodobnoj brai i sestrama. kolovao se u dubrovakim kolama, a nastavnici su mu

bili Pavao Andrijin, Petar Palikua, Camillo Camilli. Od 1611., kad ulazi u Veliko
vijee, obavlja razne dravne slube, a pet puta bio je i knez Republike. Uspjeno se
bavio i trgovakim poslovima. Godine 1624. oenio se Marom, keri Nikole Luke Bua,
i s njom imao dva sina, Sara i Nikolicu, koji su se takoer bavili pjesnitvom, i sedam
keri.
Pjesnitvom se Buni najverojatnjie bavio u mladosti, ali moda i u zrelijim godinama.
Najvanije mu je djelo kanconijer Plandovanja, koji nije bio objavljen za njegova
ivota. Mandalijena pokornica objavljena je za pjesnikova ivota najvjerojatnije dva
puta, no nijedan primjerak tih dvaju izdanja nije sauvan. Trei put poema je tiskana
godinu dan nakon Bunieve smrti 1659. u Veneciji. Bunievo pjesniko djelo nastaje
u prvim desetljeima 17. stoljea, kad u hrvatsku knjievnost Dubrovnika i Dalmacije
poinju prodirati elementi baroka novoga knjivnoga stila zapadnoeuropske
umjetnosti. Dok Bunievu ljubavnu liriku obiljeavaju duh baroknoga senzualizma i
hedonizma, njegovu religiozno-refleksivnu liriku, a posebno poemu Mandalijenu
pokornicu, obiljeava duh katolike obnove. Mandalijena pokornica, nastala u slijedu
talijanskih religoznih poema i Gundulievih Suza sina razmetnoga, u tri cviljenja
opjevava priu o Mandalijeni pokornici, a napisana je u osmerakim katrenima. U
Bunievu kanconijeru Plandovanja (plandovanje je prvobitno znailo podnevni poinak
stoke na ispai, a zatim je bilo metafora za dokolicu) najvie je ljubavnih pjesama (75),
ali ima i razgovora pastirskih (5), manji broj nadgrobnica, vei broj duhovnih pjesama,
tri prepjeva psalama, a kanconijer zavrava slavljenjem dubrovake slobode. Na
Plandovanja su utjecali talijanski pjesnici, ponajprije G. B. Marino i njegovi sljedbenici
marinisti, kao i Petrarca, a u nekim se pjesmama uoavaju utjecaji talijanskoga
antipetrarkista i antimanirista Chiabrere, a od hrvatskih pjesnika nastavlja se na djelo
D. Dria, . Menetia, H. Lucia, D. Zlataria i D. Ranjine. Najvei je broj pjesama
111
u Plandovanjima u osmercu ili dvanaestercu, a u desetak pjesama rabi drukije

stihove. Nain na koji povezuje stihove u strofe nije poznat u dotadanjoj hrvatskoj
poeziji, ali je uzor pronalazio u suvremenoj talijanskoj poeziji. Ljubav i ljepotu Buni
opjevava povezujui ih s prolaznou, pa taj opis zadobiva melankolini i efleksivni
ton. Koristei se uporabom izrazito novoga baroknoga stila (stile acuto), Buni rabi
verbalne domiljatosti, lucidnosti, concetto,
bizarne i neobine metafore pokazujui
kako je u baroku stil nadreen ostalim tekstualnim slojevima. Shvaa liriku kao
pjesniku igru koja omoguuje slobodan zalet ingenija i mate. Ljubavne pjesme
obvijene su mu humorom i ironijom, pa je njegova lirika manjih formi predstavnica
prve izrazito moderne ljubavne poezije u hrvatskoj knjievnosti. Uz Gundulieva,
Palmotieva, Kanavelieva i urevieva djela Bunieva lirika oznaava vrhunac
naroknoga pisanja u hrvatskoj knjievnosti, istiui se rafiniranom neporednou (prvi
put i obraanje crnici, eni crne kose, u ljubavnoj hrvatskoj lirici za koju je dotad
bila uzor iskljuivo ena plave kose) i suptilnom maniristinou.
JUNIJE PALMOTI
(Pavlimir)
Junije Palmoti (Dubrovnik, 1607. Dubrovnik, 1657.) jedan je od najplodnijih hrvatskih
knjievnika svih vremena. Zlatnim barokom okruen Dubrovanin za ivota tiskao je samo
jedno djelo - latinsku prigodnicu posveenu isusovcu Giovanniju Bargioccu, 1633. godine.
Mladost je proivio u kui ujaka Miha Gradia, knjievnika, a u Gradu nakon toga, kao
pripadnik vlasteoskoga stalea, obavljao je upravne dunosti i najtee ali najbolje plaene
slube, cijeli ivot otplaujui dugove mlaega brata Ivana, kojemu je bio jamcem. Bio je
knez na Mljetu, tri puta knez u Konavlima i na Lastovu. Glumio je u kazalinim
druinama Orlovi, Smeteni i Isprazni koje su mu izvodile mnogobrojne drame. Godine
1656. prvi je put bio izabran u Vijee umoljenih, ali je umro godinu dana poslije, ne
112
navrivi pedesetu, kad je prema dubrovakim zakonima mogao postati knezom

Dubrovake Republike.
Kazalite naih dana pamti izvrsnu predstavu za vrijeme zlatnoga doba Dubrovakih
ljetnih igara, praizvedenu u kolovozu 1971. u reiji Koste Spaia, u izvoenju Festivalskoga
dramskog ansambla, u prepunom povijesnih silnica kamenoliku ambijentu Parka Glazbene
kole, nazvanu Prikazivanje Pavlimira ljeta 1971., nastalu prema najuzoritijoj Palmotievoj
drami Pavlimir u Spaievoj adaptaciji, prvi i jedini put prije toga izvedenu u Dubrovniku
1632., hrvatsku Eneidu s impulsima itanja Orbinijeve knjige o kraljevstvu Slavena. Ta je
vieslojna fabulativna dramska tapiserija, s prepletima legende o svetom Hilarionu i
kronike popa Dukljanina, djelomice protureformacijski intonirana pohvala
Dubrovnika,
njegove slobode i slave, s protagonistom Pavlimirom kao scenskim vitezom katolike

obnove (koji se iskrcava na dubrovake hhridi), na uglednom dubrovakom ljetnom
festivalu doivjela modernu praizvedbu u kontektu teatra u teatru, suvremene nam
glumake druine koja izvodi predstavu iz narodnomudrosnoga motrita svlaenja
povijesnih kostima ljepotom narodnoga knjievnoga i plesno-glazbenoga stvaralatva.
Pavlimir je anrovski povijesno-fantastina drama, sinteza mitova i lektire, politike i
fantazije koja prikazuje nastanak Dubrovnika snagom izbjeglih iz antikog Epidaura
(dananjega Cavtata), ali i pobjedu kranstva i katolianstva nad poganstvom, u
alegorijskom pohodu svetoga Pavla i Ivana Krstitelja, dvorskih vekikodostojnika i
personificiranih toponima dubrovakoga i cavtatskoga, konavoskoga i upskoga kraja.
Trinaest godina nakon Palmotieve smrti, 1670., roak mu Stjepan Gradi objavljuje u
Rimu opsean ep Kristijada, posveen vedskoj kraljici Kristini, preradu istoimenoga
latinskoga epa Girolama Vide. Pobonim stihovima pripada i Palmotieva pohvala svecima
Kuzmi i Damjanu i lirska poema o svetoj Katarini Sijenskoj. Satirina poema Govnaida,
kritian napad na jednoga suvremenika, u sestinama, ali vulgarnoga izraza, najblia je
talijanskoj La Merdaide Tomasa Stiglianija. Od manjih lirskih cjelina istie se atraktivna
113
Muze na piru, prikaz ljubavne igre uz pomo igraih karata. Palmotiev prvi kazalini
tekst, Atalanta, izveden 1629., mitoloka je igra, dramatizirana epizoda iz Ovidijevih
Metamorfoza o brzonogoj Atalanti i lukavom proscu Hipomenu, nastala na iskustvima
operne libretistike. U duhu naela isusovake poetike napisan je mali scenski prizor
Kolumbo, u kojemu se otkriva Amerike pokazuje kao isusovaki misionar. Nizu
Palmotievih scenskih tekstova potaknutih mitologijom pripadaju: Ipsipile; Akile;
Natjecanje Ajaa i Akila za oruje Akilovo; Elena ugrabljena; Lavinija. Talijanskom
modernom epikom nadahnute su drame: Alina, Armida, Andromeda (replika Gundulieve
Arijadne). Pseudohistorijske tragikomedije Danica, Captislava i Bisernica prikazuju
romantine fabule na nain venecijanskih libreta, s dvorovima u Dubrovniku ili u Bosni
koji djeluju u skladu s katolikim slovinstvom. Najuspjeniji hrvatski barokni dramatiar,
Junije Palmoti u svom kazalitu prikazuje sublimiranu, odgoenu stvarnost, drugotne,
romantine svjetove, sukobe pretvarajui u razgovore snova i realnosti, u prepletanje
ovozemaljskoga i onozemaljskoga, fantastinoga i realnoga, povijesnoga i fiktivnoga, mitova
i politike, paklenih sila i morskih prizora, galantnih dvorskih ceremonijala i nakaznih ili
udesnih fantazmagorija. Svoje je osmerce i raznovrsne kratke stihove, koji su se nerijetko
zborski pjevali i melodram(at)ski uglazbljivali, spojio s iskustvima isusovake dramatike,
talijanske libretistike i tragikomedijskoga anra, na taj nain pribliavajui se Racineu ili
Calderonu ili talijanskim piscima opernih libreta. Neiscrpnom dramatskom energijom i
stalnim stvaranjem novih scenskih svjetova i novih dramskih figura, plodnou i
raznovrsnou stvorenoga Junije Palmoti pravi je hrvatski Lope de Vega.
114
IGNJAT UREVI
(lirika: Slici svojoj u ruci gospoe, Raklici koja je sumnjila bit ljubljena, Ljubovnik
rasreni; Uzdasi Mandalijene pokornice; Suze Marunkove)
Ignjat urevi (Dubrovnik, 1675. Dubrovnik, 1737.), pjesnik, povjesnik i redovnik,
potomak je dubrovake obitelji Giorgi koja je primljena u plemstvo nakon potresa
godine 1667. Polazio je isusovaku gimnaziju u Dubrovniku, a nakon kolovanja
obavljao je administrativne slube (knez na ipanu, zapovjednik tvrave Lovrjenac). U
mladosti ivio je slobodno i raskalaeno, dolazei eso u sukobe sa sugraanima.
Godine 1697. naglo odlazi u Rim, zbog jedne ljubavne pjesme, i pristupa isusovakom
redu. Nakon trogodinjega teaja filozofije uiteljevao je u isusovakim kolegijima u
Italiji. Godine 1705. izlazi iz isusovakoga reda, vraa se u Dubrovnik, gotovo je
zatvoren zbog dugova, pristupa benediktincima i od Nikole proziva se Ignjatom.
Umijeao se u tui pravni spor i bio prognan u Apuliju. Od 1713. opet je u
Dubrovniku, zatim propovjednik na Mljetu, benediktinski opat na ipanu. Godine
1718. izabran je za presjednika Akademije ispraznijeh. Do kraja ivota boravi u
dubrovakim samostanima, odlazei povremeno u Italiju, u Veneciju, zbog tiskanja
vlastitih djela. Posljednje je godine predsjednik Mljetske kongregacije i opat Svetoga
Jakova. Postoji sumnja da je zapravo bio otrovan jer mu je smrt bila naprasna.
urevi je autor bogata i raznovrsna opusa koji je samo djelomice tiskan. Pisao je
svjetovnu i religioznu liriku, na hrvatskom i latinskom, ispjevao je religioznu poemu,
na tragu baroknih plaeva, odnosno dubrovakih duhovnih plaeva, i Mandalijene
pokornice Diva Bunia, pod naslovom Uzdasi Mandalijene pokornice, puno je
prevodio, pisao nabona djela na hrvatskom, a potkraj ivota pisao je eruditnoohistoriografske rasprave. Sve urevieve pjesme na hrvatskom, s iznimkom Uzdaha i
Psaltira, okupljene su u rukopisnoj zbirci Pjesni razlike. Dijele se u nekoliko skupina
(ljubavna lirika, nabone pjesme, idilsko pjesnitvo, dulje pripovjedne pjesme,
115
prijevodi basana, pjesme u folklornom tonu, fragment tragedije o Juditi, nekoliko

prepjeva). Pie okupiran tradicijom svoga Grada. urevieve Ljuvene pjesni
nastavljaju Bunieva Plandovanja i odlikuju se odnjegovanim jezikom i sloenom
sintaksom, ali i tematskim dvosmislicama, tj. tematizacijom predmeta koji su
istodobno i stvar i znak, npr. cvijeta, pisma, slike. Jedan od urevievih pjesnikih i
knjievnih vrhunaca - Uzdasi Mandalijene pokornice nastavljaju se na Gundulieve
Suze sina razmetnoga, dok se za Suze Marunkove moe utvrditi da vuku korijene iz
komine poeme Dervi Stijepa urevia.
urevieva
komina
poema
Suze
Marunkove
zasluuje
posebnu
pozornost.
Nastavljajui putem renesansne aljive ljubavne lirike, paodirajui zanesenost

petrarkista i suprotstavljajui im priprosti puki i seljaki ljubavni izraz, pjesnik je
napravio uspjelu poemu i stvorio jo jedan lik smijenoga, kominoga udvaraa. To je
seljak s otoka Mljeta koji nam se predstavlja u bogatstvu mljetske i osobne posebnosti.
Nastavljajui se na tradiciju hrvatskoga duhovitoga, kominoga pjesnitva, s
usporedbama iz ivotinjskoga i seljakoga svijeta, urevi razrauje Marunkov
prijelaz od ljubavnoga zanosa u konanu gronju da e svoju Pavicu tuiti kao
vjeticu. Trijenjenje nesretnoga Marunka prirodno je: sam uvia da je sve tlapnja, da
sve govori on sam sa sobom, da je Pavica daleko, a on, zalubljenik, da je sam. Ignjat
urevi posljednji je znameniti pjesnik koji pie hrvatski u Dubrovniku u 18. stoljeu,
a vrijednou svoga djela priklanja se svojim prethodnicima Driu i Gunduliu. Uz
Ivana Diva Bunia Vuia najvei je lirik Seicenta. Veinu svojih znanstvenih djela
napisao je na latinskom jeziku
116
FRAN KRSTO FRANKOPAN

(Napojnice pri stolu, lovitvo zove se prava lipota, Cvitja razmilenje i alosno
prituenje)
Fran Krsto Frankopan (1643.?-Beko Novo Mjesto, 1671.), pisac i plemi, sin Vuka
Krste Frankopana i Dore udovice Paradeiser, roene Haller de Hallerstein, brat
Katarine Zrinske roene Frankopan (isto tako hrvatske knjievnice, ije je ime
skriveno i u akrostihu jedne Frankopanove pjesme) i urjak Petra Zrinskoga. Pod
vodstvom Petra Zrinskoga sudjelovao je u pobjedonosnoj protuturskoj bitki kraj
Jurjevih stijena 1663. godine. Bio je ogulinski kapetan, a 1669. trebao je biti imenovan
i senjskim kapetanom, emu se usprotivila austrijska vojna adminstracija. Iste je
godine doznao za protuaustrijsku urotu hrvatskoga i ugarskoga plemstva kojoj je na
elu bio Petar Zrinski i odluio joj se prikljuiti. Poekom 1670. urotnici su prokazani,
a austrijske su ete upale u Hrvatsku. Pod dojmom nepovoljna obrata Frankopan
skupa sa Zrinskim kree 13. travnja u Be, da u izravnom suoenju s carem izmoli
oprost. U Beu su obojica uhiena, odvojeno zatoeni i stavljeni pod istragu, a zatim
prebaeni u zatvor u Bekome Novom Njestu. Osueni su na smrt odsijecanjem glave,
to se dogodilo 30. travnja 1671. Za Frankopanom su u Beu ostali brojni rukopisi,
koji su pod skupnim naslovom Frangepanische Akten doli u beki Dravni arhiv. S
iznimkom jedne latinske pjesme u Italiji, u tom je rukopisu sauvan sav Frankopanov
poznati knjievni opus. On obuhvaa lirsku zbirku pod naslovom Gartlic za as kratiti,
neto nabonih i svjetovnih pjesama neuvrtenih u Gartlic, zbirku poslovica Sentencije
svakojake, zbirku zagonetaka Zganke za vrime kratiti, prozni ulomak pod naslovom
Trumbita sudnjega dneva i prijevod prvoga prizora Molireove komedije Georges
Dandin ou le mari confondu (Jarne bogati; preveden izravno s francuskoga u tamnici
pred pogubljenje; vrhunski poetak znatno kasnijih takvih prijevoda u Europi) te
nekoliko pjesama na talijanskom. Jezgru Frankopanova knjievnoga djela tvore tri
117
skupine hrvatskih pjesama: zbirka Gartlic za as kratiti (109 pjesma nejednake duljine
i anrovskih odredica), 18 nabonih pjesama i ciklus Dijake junake (8 pjedama).
Pjesnik se slui gotovo svim metrima ostvarivima unutar starohrvatskoga silabinoga
stihovnoga sustava. Jezik je specifian: zasniva se na akavskom govoru, uz estu
uporabu kajkavskih i povremenu uporabu tokavskih elemenata. Frankopanov opus
raznolik je i ukorijenjen u duboke slojeve stare europske knjievnosti, s uzorima
starijima od renesanse i baroka, s oslanjanjem i na petrarkistiku i predrenesansnu
tradiciju i na folklor, pa svjedoi o knjievnoj kulturi kontinentalne Hrvatske nakon
1600. godine.
ANTUN KANILI
(Sveta Roalija)
Antun Kanili (Poega, 1699. Poega, 1777.), pjesnik i redovnik, djelovao je u
raznim isusovakim kolama u Banskoj Hrvatskoj, Slavoniji i Maarskoj, a od 1752.
ponovno boravi u rodnom gradu. Od 1759. objavio je jedno za drugim nekoliko
opsenih vjersko-moralnih i propagandistikih djela od kojih neka, uz velik broj
moralistike proze, sadre crkvene pjesme i stihovane molitve. Posmrtno su mu
objavljena jo dva djela: Kamen pravi smutnje velike (1780.), velika teoloka i
crkvenopovijesna rasprava posveena problemu crkvenoga raskola, i Sveta Roalija,
panormitanska divica (1780.).
Sveta Roalija odulja je stihovana pripovijest o svetoj Rozaliji (Rozi) iz Palerma koja
se na dan zaruka povukla iz svjetovnga okruenja, otiavi u divljinu i prihvativi
pustinjaki nain ivota. Ova religiozna poema izdaleka slii dubrovakim religioznim
poemama, ali se od njih razlikuje veim opsegom, kompozicijskom arolikou, veom
sklonou alegorijskom jeziku, i sloenijom retorikom formom. Dok u dubrovakim
religioznim poemama pripovjeda, s kojim se identificira pjesnik, uvodi lik
118
egzemplarnoga grenika i preputa mu rije, u Svetoj Roaliji govori samo Roalija, i

to kroz fiktivni razgovor s pismom koje namjerava poslati roditeljima. Premda je u
Kanilievu djelu vidljivo poznavanje dubrovakoga baroka, u strunoj se literaturi
namee miljenje o njegovim doticajima s umjetnikom kulturom rokokoa, ali se
primjeuju i tragovi predrenesansne alegorike.
HRVATSKA KNJIEVNOST 18. STOLJEA

(PROSVJETITELJSTVO)
MATIJA PETAR KATANI
(Jesenji/Jesenski plodovi)
Matija Petar Katani (Valpovo, 1750. - Budim, 1825.), hrvatski i latinski pjesnik,
prevoditelj, estetiar, povjesniar i teoretiar knjievnosti, leksikograf, arheolog,
povjesniar, geograf, numizmatiar, kartograf, franjevac, roen je u obrtnikoj obitelji,
kolovao se u vie maarskih gradova, filozofiju je uio u Budimu, a u Bau u Bakoj
svrio je franjevaki novicijat i dobio ime Petar. Teologiju i filozofiju zavrio je u
Osijeku, a u akovu je zareen za sveenika. Na Filozofskom fakultetu u Budimu
studira humansitike znanosti, nakon studija u Budimu predaje u franjevakoj
gimnaziji u Osijeku te u arhigimnaziji u Zagrebu Profesorom je arheologije, stare
geografije i numizmatike na Sveuilitu u Peti,
istodobno i kustos Sveuiline
biblioteke. Umirovljen, ostaje u franjevakom samostanu u Budimu sve do smrti.

Kao znanstvenik i filolog okuao se u brojnim disciplinama. Pjesniki mu rad nije
velik: ostavio je jednu pjesniku zbirku latinskih i hrvatskih pjesama Fructus
auctumnales (Jesenski plodovi) i nekoliko prigodnica neuvrtenih u zbirku na
maarskom, latinskom i hrvatskom jeziku. U rukopisu je ostala i Katanieva opsena
autobiografija, za koju se ne zna gdje se nalazi. Jesenski plodovi zbirka je koja se
119
sastoji od 39 latinskih i 18 hrvatskih pjesama i koja je nastajala u pjesnikovim mlaim

danima. U njoj su vidljiva
naela pobornika klasicistike poetike i pjevanja po
klasinim, metrikim i anrovskim uzorcima. Neke su pjesme (eva, Vinobera u zelenoj

Molbice dolini) oblikovane kao lirske minijature, anrovske sliice. U pojednim svojim
pjesmama slijedi naela klasine stope, kvantitativne metrike, a u pojedine stihove
gradi akcenatski, pribliavajui se lakoi usmene lirske pjesme. Hrvatska lirika Matije
Petra Katania uzoran je primjer klasicistikoga pjevanja u hrvatskoj knjievnosti.
Ostvario je reinterpretaciju antike knjievne batine i antikoga mitolokoga svijeta.
MATIJA ANTUN RELKOVI

(Satir iliti divji lovik)
Antun Matija Relkovi (Reljkovi) (Svinjar, danas Davor, 1732.-Vinkovci, 1798.),
epik-satirik, prozaik, basnopisac, aforist, prevoditrelj, gramatiar, gospodarstveni i
pravni pisac, osnovno je kolovanje dobio u franjevakome samostanu u Cerniku, niu
je gimnaziju zavrio u Ugarskoj. Sa esnaest godina stupio je u vojsku kao obian
vojnik, brzo je napredovao u slubi, prvo u gradikoj, pa u brodskoj pukovniji. Godine
1757. zarobljen je i poslan u Frankfurt na Odri. Tu se sluio knjinicom svojega
domaina, brzo nauio francuski i upoznao se s prosvjetiteljskim idejama koje su iz
Francuske dolazile u Njemaku, posebno s fiziokratskim stajalitima koja su
poljoprivredu drala glavnim izvorom gospodarskoga razvoja zemlje, a seljaki stale
stupom drutva i temeljem bogatstva drave. Nakon zarobljenitva vraa se u
domovinu, esto ratujui i napredujui do ina kapetana. Umirovljen je 1786., a
carskom diplomom dobio je plemsvo. Jedan njegov sin - Josip Stjepan bio je
gospodarstveni pisac.
Osim knjievnou bavio se i prevoditeljstvom (preveo je s njemakoga gospodarsko
djelo o uzgoju ovaca, pod imenom W. I. Pauls, a s latinskoga djelo o naravnoj pravici),
120
a autor je i gramatike Nova slavonska i nimaka gramatika
molitvenika Slavonske
libarice, namijenjena vojnicima i prevedena s francuskoga. U zarobljenitvu u Saskoj

napisao je svoje najvanije djelo: satiriko-narativni spjev Satir iliti divji ovik (1762.),
u kojem u jedanaest pjevanja i u desetercima opjevava slavonsku zemlju i njezine
prirodne ljepote, a njezine stanovnike - slavonske seljake ocrtava koa zaputeni i
gospodarsko zaostali dio puanstva savjetujui ih kako bi trebali nastojati na
napretku. Razloge zaostalosti nalazi u turskim skulama, odnosno obiajima (prelo,
moba, kolo, dugo rasipno svatovanje). Pripovjeda i govornik u Relkovievu spjevu,
Satir, antiko mitoloko bie, na duhovit i jednostavan nain nudi Slavoncima niz
savjeta u uputa za obnovu i razvoj zemlje, u duhu gospodarskih reformi. Godine 1779.
tiskano je i drugo izdanje u kojem se uz lik Satira pojvaljuje i lik slavonskoga seljaka
koji Satiru odgovara i pokazuje mu kako je prihvatio njegove kritike i unaprijedio svoj
ivot i rad. Satir je prosvjetiteljsko knjievno djelo koje nosi i obiljeja klasinoga
knjievnoga naslijea. Nek je svata (1795.) zbirka je raznih pukih zabavnih priica.
Relkovi je preveo i velik broj Ezopovih i Fedrovih basni i Pilpajevih fabula, kojima se
ubraja u najplodnije hrvatske svjetovne prozaike 18. stoljea. Djelo Nauk politian i
moralski od Pilpaj-bramine, filozofa indijanskoga, zbirka je aforizama, nakon
Dimitrievih Priica izetih iz Svetoga pisma i filozofa jedino svjedoanstvo takve vrste
u starijoj hrvatskoj knjievnosti. Knjievno djelo M. A. Relkovia najjae je
svjedoanstvo o prisutnosti prosvjetiteljskih ideja u hrvatskoj knjievnoj kulturi.
121
ANDRIJA KAI MIOI

(Razgovor ugodni naroda slovinskoga)
Andrija Kai Mioi (Brist kraj Makarske, 1704. Zaostrog, 1760.), epski i vjerski
pisac. Krsno mu je ime Antun, a Andrija redovniko. Prezimenom Kai potpisuje se
od 1751., nakon to je u Veneciji dao ovjeriti svoje rodoslovlje prema kojemu je
njegova obitelj grana stare plemike obitelji Kai koja je sredinom 17. stoljea dobila
mletako plemstvo. Osnovnu naobrazbu stekao je u franjevakom samostanu u
Zaostrogu, a viu najvjeorjantije u Osijeku. Naon studija vratio se u Dalmaciju, gdje je
primio sveenike redove. Bio je uitelj u filozofskoj koli u zaostrokom samostanu,
predavao je na Generalnom teolokom zavodu u ibeniku. Napisao jei objavio na
latinskom jeziku prirunik skolastike filozofije za potrebe toga rada. Boravio je u
samostanu u Sumartinu na Brau, gdje je bio i predstojnki. Posljednjih deset godina
ivota proveo je u Zaostrogu kao predstojnik samostana, ali tu se uglavnom posvetio
knjievnom radu i u to vrijeme tiskao svoja djela.
Razgovor ugodni naroda slovinskoga, najvanije Kaievo djelo, anrovski je teko
odredljivo. Rije je o mjeavini stiha i proze kojima su prikazani dogaaji iz povijesti
slavenskih zemalja, najveim dijelom kransko-turski ratovi. Djelo je za autorova
ivota tiskano dva puta, drugi put znatno proireno. Djelo je namijenjeno slabije
naobraenoj itateteljskoj publici, koja poznaje samo hrvatski (slovinski) jezik. Trebalo
je pruiti osnovna znanja o hrvatskoj prolosti koja je prikupio iz historiografske
literature pisane talijanskim, latinskim i hrvatskim te iz povijesnih dokumenata i iz
usmene tradicije. Kompozicija je djela kronoloka, a tematika se prostire od antike
povijesti Ilira do autorova vremena. U prvom dijelu knjige, prije prevlasti turske teme,
dominira proza nad stihom, a u drugom se dijelu odnos mijenja u korist stiha. Sve su
pjesme napisane asimetrinim epskim desetercem (4-6), osim dvije koje su pisane
kriano rimovanin osmercem.
Neka poetika obiljeja i motivi vezuju ovo djelo s

122
Grabovevim djelom Cvit razgovora naroda i jezika ilirikoga aliti rvackoga (Venecija,
1747). Razgovor ugodni utjecao je na franjevake picse i na slavonske pisce 18.
stoljea. Protuturska tematika i jezik djela, tokavska ikavica, pridonijeli su velikoj
popularnosti knjige od Jadrana do Drave, a u seoskim je sredinama imala i funkciju
poetnnice iz koje se uilo itati I pisati. Neke su pjesme iz Kaieva djela uvrtene u
knjige predromantiarskih i romantiarskih eurpskih knjievnika. U 19. stoljeu to je
najizdavanija knjiga starije hrvatske knjievnosti. Korabljica Pisma svetoga (1760.)
kronika je biblijske i svjetovne povijesti, a tiskana je ak sedam puta. Didaktina
funkcija i zanimanje za svjetovne teme, oslanjaanje na narodni govor, a u Razgovoru
ugodnom i na poetiku narodne pjesme, osnovna su obiljeja koja Kaiev opus vezuju
za hrvatsku inaicu prosvjetiteljstva, okrenutoga uglavnom slabije izoobraenome
puku.
TITU BREZOVAKI
(Matija Grabancija dijak)
Titu (Tito) Brezovaki (Zagreb, 1757. Zagreb, 1805.), komediograf i pjesnik,
isusovaku gimnaziju polazi u Varadinu i Zagrebu; na pavlinskom sveuilitu u Peti
zavrio je teologiju i filozofiju, a zatim je bio profesor u gimnaziji u Varadinu. Pavlin
ostaje do ukinua reda u Austriji 1786. godine. Kao dijecezanski sveenik nakon toga
slubuje u sjevernoj i zapadnoj Hrvatskoj, a od 1799. do smrti u zagrebakoj upi
svetoga Marka.
Veinu svojega djela na hrvatskom jeziku napisao je kajkavskim narjejem: drama
Sveti Aleksi, komedije Matija Granancija dijak i Diogene te poema Jeremija. Dvije
su njegove sauvane pjesme napisane tokavskom ikavicom, a neke je prigodnice
sastavio njemakim i latinskim jezikom. Osim kratke polemike rasprave o unutarnjim
pitanjima Zagrebake biskupije u njegovoj latinskoj ostavtini zatjeemo 13 prigodnica
123
u razliitim metrima, malo manje od 1000 stihova. U tim je pjesmama nazona najava
krupnih mijena koje e se uskoro dogoditi u hrvatskoj knjievnosti i drutvu u cjelnii,
a Brezovaki se pokazuje kao estok branitelj hrvatske drave
i kulturne
samosvojnosti protiv maarizacije. Djelujui kao hrvatski knjievnik od svretka 18. do

prvih godina 19. stoljea, Brezovaki je pripadnik prosvjetiteljstva, sa svim obiljejima
dopreporodnih tenji, kad uz didaktinost i moralizatorske namjere u knjievost
sjeverne Hrvatke poinju ulaziti brojne kritike promjene u drutvenom i politikom
ivotu. Jedan je od najistaknutijih kajkavskih pisaca. Cijenimo ga ponajprije kao
komediografa, jednoga od najveih u hrvatskoj knjievnosti i kazalitu. Izravno
citirajui Horacija, u predgovoru svoje komedije Matija grabancija dijak daje
koncepciju svojega dramskoga djela, istiui smijenoi u propedeutikoj funkciji
kazaline umjetnosti, a potujui tadanje kanone dramaturgije koji su traili da
kazalite bude kolom ivota, oslanjajui se osim antikoga poetiara i na
klasicistikoga Boileaua. etveroina drama u prozi Sveti Aleksi (1796.) tematizira
hagiografsku priu o rimskom senatorskom sinu Aleksiju koji se u prvoj branoj noi
iskrao iz lonice, napustio nevjestu i roditeklje te je najprije sedamanest godina ivio u
tuini, a zatim je iduih 17 proboravio kao prosjak pod stubama roditeljskoga doma,
da bi mu tek nakon smrti bio otkriven identitet. Lik sluge Favorina u tom djelu
nastalome po uzoru na isusovake drame najavljuje kasnijega komediografa. Matija
grabancija dijak (praizvedba 1804. u Zagrebu) troina je prozna komedija, pokladna
igra locirana u hrvatski glavni grad. Sredinja je dramska osoba ak grabacija, mladi
koji je po pukoj predaji sjevernohrvatskih krajeva osim dvanaestogoidnjega
kolovanja zavrio i trinaestu kolu, u kojoj je stekao nadnaravne moi. Uporabom
toga lika kao dramaturkoga sredstva Brezovaki svoje sugraane upozorava na mane i
poroke kojih su zarobljenici. Komedija obiluje arobnjakim elementima i farsiim
sredstvima pruzetima iz komedije dell arte. Komedija Diogene (praizvedba u Zagrebu
124
tek 1925., nastala oko 1805.) vrhunac je kajkavske drame i kajkavskoga jezinoga
izraza u kojem se istie spoj barokne fraze i svakodnevnoga pukoga govora. Sinteza
sentimentalnoga (motiv o dvojici izgubljene brae plemenita roda i estita karaktera) i
kominoga (putujui ak Zmeknirep i gostioniar Medobuz), sentenciozne punosti i
scensko efektnih komediografskih znaajki raa spoj plautistiko-molijerovske komedije
i prosvjetiteljske drame, upozorujui na zastranjivanja javnih slubenika
koja su
zaprijetila propau temeljnih moralnih vrijednosti hrvatskoga drutva.
125
EUROPSKI KLASICIZAM I PROSVJETITELJSTVO
PIERRE CORNEILLE
(Cid)
Corneille se smatra tvorcem francuske tragedije, ali kad je rije o klasicistikoj tragediji, tu
nije imao toliko uspjeha kao Racine. Corneille, naime, stvara u jo prvoj polovici 17.
stoljea, ne kao Racine u drugoj koja je pravo doba klasicizma. Cid
je zapravo
tragikomedija, vie drama u uem smislu nego prava tragedija, dovoljno je ve to to ne

zavrava tragino, zapravo zavretak joj je vieznaan, otvoren to je jo gore kad je rije
o tragediji. Pogotovo je to loe kad je rije o klasicistikoj tragediji. Takoer istina, Cid
je npr. pisan u stihu (aleksandrincu) i u njegovu je sreditu sukob emocija i razuma
(ljubavi i dunosti), to sasvim odgovara klasicizmu, ali klasicizmu nikako ne odgovara
razvedenost njegove fabule (prematovita je, prezabavna za utogljen klasicistiki ukus), a
ne odgovara mu ni predugo vrijeme radnje (neto due od zadanog jednog dana). Iz tih je
razloga Corneille bio napadan od suvremene mu kritike.
JEAN RACINE
(Fedra)
U klasicizmu je sve podreeno idealu racionalnosti, pa i racionalizacije. Klasicistika

tragedija mora zadovoljiti kriterij triju jedinstava (pogreno pripisivan Aristotelu) mora
se dogaati u jedinstvenom prostoru ili na to manje prostora, u jednom danu i fabula ne
smije biti razvedena. Takva redukcija nuno u prvi plan stavlja koncentraciju na dijaloge i
na psihologiju likova (jer je onemogueno razmahivanje izvanjske radnje), unutarnju
dinamiku nadreuje izvanjskoj, kvalitativnost potiskuje kvantitetu. Klasicistiki su dijalozi
126
zapravo svojevrsni monolozi, sugovornici su u slubi uha za ispovijedi drugoga. Kako je

bitno ogranien prostor slobodnoj mati, tako i dramska lica moraju biti uvjerljiva i
dolina. Takva su ako ih vodi naelo razuma i asti. Ali prikaz strastvenosti dramskih
osoba ak je i poeljan ako im se ta strastvenost obije o glavu. U klasicizmu se ne cijeni
originalnost, nego je na posebnoj cijeni pribliavanje antikim uzorima, pa se i uvjerljivost
djela odmjerava prema slinosti tim uzorima. Fedra je tipina uzorna klasicistika
tragedija. Preuzela je temu iz antike, organizirana je u pet inova, napisana u stihu
(aleksandrincu), prikazuje psihologiju glavne i naslovne junakinje, ija je tragina krivnja,
kao i isto takav zavretak, upravo u njezinoj strastvenosti i nedovoljnoj kontroli razuma
nad iracionalnom stranom njezina bia.
MOLIRE
(krtac)
Molire je jedan od najboljih svjetskih komediografa svih vremena. Radnja krca, komedije
u pet inova, dogaa se u Parizu. Harpagon je starac kojemu je krtost sredinja osobina,
toliko izraena da zasjenjuje sve druge i da potpuno odreuje njegov karakter i njegovo
ponaanje u gotovo svakoj situaciji, i on je i naslovni i glavni lik ovog djela. Osim njega,
imamo jo puno likova koji sudjeluju u vrlo sloenoj, ali vjeto voenoj i vjeto na kraju
raspletenoj fabuli. Molire pie u prvom redu komediju karaktera, ali slui se i komedijom
situacije. Ono to je klasicistiko u ovom djelu jest uvjerljivost sadraja, osmiljenog
racionalno i bez nerealne matovitosti, te komedijska tehnika nadahnuta antikom
komedijom (Plaut). Iz Plauta je posuena i osnova fabule i sredinji lik, a razlike (nemale)
su u tome to je Molire odavna poznatu fabularnu okosnicu i tipini karakter lokalizirao u
Pariz njegova doba. U tome bi bilo i udaljavanje od klasicizma (jer klasicizam je ipak za
veu bliskost s uzorima), a s klasicistike je pozicije posebno problematino to to je tekst
127
napisan u prozi. Prozu klasicizam ne priznaje kao prikladan oblik za pisanje visoke
knjievnosti.
VOLTAIRE
(Candide)
Voltaire,
filozof
knjievnik,
jedan
od
najistaknutijih
predstavnika
francuskog
prosvjetiteljstva i jedan od najosebujnijih intelektualaca u povijesti europske kulture,

poznat je i po svojim filozofskim novelama, pripovijetkama i romanima. Knjievnost u
prosvjetiteljstvu ima sasvim jasnu ulogu ulogu prosvjeivanja svojih itatelja. Iako od
klasicizma nasljeuje vrhovno naelo razuma, prosvjetiteljstvo se u knjievnosti nee odrei
mate i neobinih dogaaja, jer to moe biti vrlo korisno u novoj, pounoj funkciji
literature. Voltaireov Candide, koji zavrava zakljukom kako je najbolje obraivati vlastiti
vrt, replika je filozofu Leibnizu koji je tvrdio da mi ivimo zapravo u najboljem od svih
moguih svjetova i slinim nazorima. Candide je napisan kao pustolovni roman, roman
kretanja, u kojemu glavni lik (naslovni) doivljava puno razliitih zgoda koje po njega
redom zavravaju loe. Taj se roman moe itati i na toj doslovnoj, zabavnoj razini, a
njime se moe dobro zabaviti i obrazovan duh koji e prepoznati brojne aluzije razbacane
po tekstu. Autor bi vjerojatno prieljkivao jedan smjer itanja koji bi bio izmeu navedena
dva da se italac zabavi, a pritom dosta toga naui, posebno shvati i tako se prosvijetli.
128
CARLO GOLDONI
(Gostioniarka Mirandolina)
Mirandolina, naslovna junakinja Goldonijeve komedije, privlana je ena i vlasnica

gostionice koju je naslijedila od oca, ali njezina glavna osobina bila bi pamet ona je
razumno bie koje se razumom vodi u ivotu, i to je sasvim u skladu s duhom epohe u
kojoj je djelo pisano, 18. stoljea i prosvjetiteljstva. Takoer, ova bi komedija trebala svoje
itatelje/gledatelje i pouiti, i ivotu i moralu. Cijela se radnja odvija u gostionici, fabula je
zamrena, a sve zavrava sretno. Upoznajemo likove koji imaju i obiljeja tipova, ali i
obiljeja koja pokazuju Goldonijevo poznavanja suvremenog mu ivota.
Carlo Goldoni smatra se reformatorom i obnoviteljem talijanske komedije. Naime, on se
pojavio u jednoj praznini talijanskog kazalita, u vrijeme zasienosti commediom dell'arte
koja je bila na svom zalasku. Goldoni je svojim tekstovima donio nove sadraje i novu
dramsku tehniku, jednu svjeinu vrsto utemeljenu na europskoj komediografskoj tradiciji.
129
EUROPSKI PREDROMANTIZAM I ROMANTIZAM
JOHANN WOLFGANG GOETHE

(Patnje mladog Werthera)
Goethe je istaknuti predromantiar, ali i njemaki klasicist. Iznimno obrazovan ovjek,

spada meu najvee europske duhove svih vremena. Svakako je prvo ime njemake
knjievnosti i kulture. Patnje mladog Werthera spadaju u njegovu predromantiarsku fazu.
To je epistolarni roman (u formi pisama) pisan, dakle, u prvom licu. Pripovjeda i glavni
lik je mladi Werther koji je jedna hipersenzibilna osoba za koju nema mjesta u drutvu.
Drutvene norme preuzak su okvir za njegovo osobno ostvarenje, one ga gue i spreavaju i
u njemu najvanijoj stvari realizaciji ljubavi prema Lotti, udanoj eni koja mu osjeaje
prema njemu (sve do kraja romana, ali i tada se brzo povlai) ne moe izravno pokazati
ba zbog svoje suspregnutosti tim normama. Werther je nesretna osoba, on osjea svjetsku
bol (specifian predromantiarski i romantiarski osjeaj) i na kraju romana zavrava
samoubojstvom jer ne moe izdrati takav ivot. (Pred)romantiarski su likovi takvi,
hipersenzibilni, s titanskim svojim ja, egocentrini i posve krhki. U sudaru s realnim
svijetom oni bivaju potpuno razbijeni. Takoer i to to je roman pisan u epistolarnom
obliku sukladno je duhu epohe koja na vrh hijerarhije knjievnih rodova i vrsta stavlja
liriku i lirsku pjesmu i u kojoj je epika mogua samo u kombinaciji s lirskim elementima.
Za predromantizam, a pogotovo romantizam karakteristine su hibridne knjievne vrste, a
u svakom sluaju prevladava lirsko naelo.
130
FRIEDRICH SCHILLER
(Razbojnici)
Friedrich Schiller, autor teksta dananje europske himne Oda radosti, pod stare dane
njemaki klasicist, u mladosti je bio lan buntovnikog predromantiarskog pokreta Sturm
und Drang i u toj fazi napisao svoj prvi dramski tekst Razbojnici. U njemu je sredinja
dramska osoba moralno vrli njemaki plemi Karl Moor koji se naglo preobraava u vou
razbojnike bande i preputa neobuzdanosti iracionalne strane svog bia koja ga nagoni da
ini razna zlodjela. Emotivna, pustolovna, pravdoljubiva i potena Karla nagnao je na to
ne apstraktni osjeaj svjetske boli, nego konkretan in njegova po svemu inferiorna, a uz to
i nemoralna, brata Franza, koji da bi sebi osigurao budunost kakvu ne zasluuje, okree
oca protiv njega. Karla moe zaustaviti samo ostvarenje cilja, a to je osveta, koju nakraju
ostvaruje posredno Franz, koji mu je pokuao preoteti i zarunicu Amaliju, ubija se sam
u strahu od kazne. Amaliju ubija Karl, ali po njezinoj elji, jer ne moe ivjeti bez njega,
koji se kao svojevrsni moralni pobjednik na kraju svog olujno-nagonskog puta predaje
vlastima. Karlovo preputanje strasti itatelji, kao ni onodobni gledatelji scenske
praizvedbe Schillerova teksta, ne osuuju, nego napeto prate s punom emocionalnom
potporom, to govori o bitnoj suprotstavljenosti ovog teksta klasicistikoj poetici. Ono to
smeta dananjem itatelju jest to to je ova drama o buntu neponovljive individue, jednog
titanskog ja protiv drutva i nepravde napisana u patetinim i deklamatorskim dijalozima.
131
GEORGE GORDON BYRON

(Hodoae Childea Harolda)
Engleski lord Byron, Londonac roenjem, od roenja hrom na jednu nogu, emocionalno
nestabilan, hipersenzibilan i egocentrian, ivio je tek trideset i est godina i nekoliko
mjeseci. Od toga je dvije godine, u svojim ranim dvadesetima, proveo putujui
mediteranskim zemljama, a posljednjih osam godina proivio je izvan Britanije, u
vicarskoj i Italiji te u Grkoj gdje je i sudjelovao u ustanku i umro od groznice. Kao i
autora, i mladog engleskog aristokrata Childea (to je titula kandidata za viteza) Harolda
ispraznost i zaguljivost ivota u civiliziranoj domovini potjera na putovanje u egzotine
krajeve u potrazi za slobodom bez granica, idealom romantiara. Harold je proputovao
Portugal, panjolsku, Albaniju, Tursku, Grku, Belgiju, Njemaku, vicarsku i Italiju
(kojoj je posveeno cijelo etvrto, posljednje pjevanje). Naglasak nije na dogaajnosti, nego
na impresijama i refleksijama glavnog lika i pripovjedaa (napravljenog na sliku i priliku
autora), obiljeenog osamljenou, melankolinou i snanom udnjom za slobodom,
slobodom koja se ovdje shvaa i kao individualna i kao nacionalna i kao opeovjeanska.
Dakle rije je o junaku romantiarskog doba, koji nije samo oblikovan razdobljem u koje
spada, nego je i snano utjecao na oblikovanje tog razdoblja i njegovih junaka u mnogim
europskim knjievnostima. Na europskoj knjievnosti u cjelini traga je ostavila i forma
Byronova teksta, lirsko-epskog spjeva radikalno udaljenog od tradicionalne epike, pa tako
osim pojma bajronizma (specifinog pesimistinog svjetonazora i osjeanja svijeta), i
dananji pojmovnici pamte i bajronovsku poemu. Svjetovno Hodoae Childea Harolda
ispjevano je u Spencerovoj stanci, strofi od 9 jampskih stihova, osam deseteraca i zavrnog
dvanaesterca.
132
ALEKSANDAR SERGEJEVI PUKIN

(Evgenij Onjegin)
Evgenij Onjegin je roman u stihovima, to nimalo ne iznenauje kad znamo da je rije o
djelu iz razdoblja romantizma. Peterburki plemi Evgenij Onjegin, navikao na moderni
gradski ivot, odjednom se nae u svijetu ruskoga sela (stric mu je na samrti). Onjegin se
tamo drui s pjesnikom Lenskim, a zatim i s djevojkama iz obitelji Larinih Tatjanom i
Olgom. Tatjana, djevojka dobrim dijelom odgojena na sentimentalistikoj literaturi,
zaljubljuje se u Onjegina, ali on je za nju nezainteresiran. On je vie zainteresiran za Olgu,
ali iako ta zainteresiranost nije naroito ozbiljna, Onjegin zbog nje u dvoboju ubija
Lenskog. Poslije toga naputa selo i vraa se u grad. Poslije duljeg vremena u gradu e
susresti Tatjanu, koja je sad ve udana i sazrela kao osoba. Sad je situacija obrnuta,
Onjegin se zaljubljuje i priznaje joj to, ali Tatjana ga odbija iako ga voli. Odluuje se za
siguran put, bez krenja drutvenih konvencija. U tom trenutku Onjegin, koji je bez
vrstog oslonca i bez pravog mjesta cijeli svoj ivot, potpuno se miri sa svojom sudbinom i
odluuje ostatak ivota prolutati. Onjegin je pravi romantiarski suvini ovjek. Pukin,
jedan od najboljih pisaca u povijesti ruske knjievnosti, napisao je vrhunsko umjetniko
djelo. Evgenij Onjegin uzoran je romantiarski tekst koji se u svom romantizmu ne
iscrpljuje Pukin postie izvrsnu psiholoku analizu, ali i daje prikaz suvremenog mu
ruskog drutva, i seoskog i gradskog. Posebno se istie majstorstvo jezika, stila i
versifikacije ovog teksta.
133
MIHAIL JURJEVI LJERMONTOV

(Junak naega doba)
Ljermontov, koji je bio zatvaran zbog pjesme o Pukinu (U smrt pjesnika), nije doivio ni
etrdeset godina jer je ubijen u dvoboju. Najpoznatiji su mu tekstovi drama Maskerata,
koja se i danas izvodi, te roman Junak naega doba, jedan od popularnijih lektirnih
naslova. Junak naega doba psiholoki je roman, u veoj mjeri nego Pukinov, a Peorin,
glavni lik, jo je izrazitiji primjer tzv. suvinog ovjeka od Pukinova Onjegina (to nita
ne govori o vrijednosnoj usporedbi djela tih autora). Peorin je ono to na okupu dri
Ljermontovljev roman, inae komponiran kao ciklus novela, kojih ima pet: Maksim
Maksimi, Bela, Kneginjica Mery, Tamanj i Fatalist. Osim toga to je sredinji lik i
svjetonazor koji lebdi nad djelom strukturiran potpuno romantiarski, i radnja se dogaa u
romantiarski egzotinim prostorima. Mutnost Peorinova lika, njegova gotovo demonska
priroda, iskorijenjenost iz drutva i pesimistian pogled na svijet, izazivaju usporedbu
Ljermontovljeva djela s Byronovim, ali ne treba njihov odnos promatrati iskljuivo kao
odnos utjecaja, nego u prvom redu kao odnos paralelnosti.
134
HRVATSKI ROMANTIZAM
PAVAO TOOS
(Kip domovine vu poetku leta 1831.)
Vre i svoj jezik zabit Horvati / Hote, ter drugi narod postati pjeva se u pjesmi Kip
domovine vu poetku leta 1831. na kajkavskom knjievnom jeziku, jer jo se nije dogodio
tokavski obrat, i u stihu desetercu (s cezurom iza petog sloga). U pjesmi se konstatira to
da Hrvati zapostavljaju i zaboravljaju svoj jezik i uope svoj identitet i okreu se stranome,
pogotovo njemakome. Vano je da se to konstatira kao opepoznata injenica : Neg' kaj
rastepljem rei po svetu, / Kad je ve istom znano detetu ime se naglaava osjeaj
nemoi, pesimizam i elegino raspoloenje lirskog subjekta koje ima isprovocirati itatelja.
itatelj, dakle, nije pozvan na suosjeanje s pjesnikom i narodom (koji je neodrediv bez
jezika), nego se u njega preslikava takvo raspoloenje i neizravno ga se poziva na
nezadovoljstvo, revoltiranost takvom slikom (kajkavski kip = slika). Nije nevano ni to to
se u tim stihovima uje i osobni lirski glas, a ne samo glas kolektiva, to pridonosi njihovoj
pripadnosti romantizmu. Autor im je Pavao toos, najstariji od preporoditelja iz dananjeg
gimnazijskog programa (inae je stariji npr. ban Jelai), sveenik koji se bavio
knjievnou i glazbom.
135
LJUDEVIT GAJ
(Horvatov sloga i zjedinjenje)
Horvatov sloga i zjedinjenje ili, prema prvom stihu, Jo Horvatska ni propala jest budnica,
pjesma pjevnog karaktera, s izraenom (i jedinom) izvanknjievnom svrhom tzv. buenje
nacionalne svijesti. Napisana je kajkavskim, jasno i jednostavno, u deset strofa,
osmerostiha u kojima se izmjenjuju osmerci i peterci, koji su tako i rimovani: osmerci s
osmercima, peterci s petercima. Polazi se od loeg nacionalnog stanja, stanja uspavanosti i
rascjepkanosti, ali takvo stanje ne rezultira pesimizom, nego upravo suprotno: golemim
optimizmom, to se vidi ve iz naslova u kojemu je vizija idealne budunosti, ali i odlunog
poetnog dvostiha ( Dok mi ivimo). Nema tu pojedinca i njegove intime, pjeva se s
pozicije kolektiva i pjeva se kolektivu. Uostalom, pjesma je i pisana za javno usmeno
izvoenje (pjevanje!), i izvodila se u 19. stoljeu kao jedna od nekoliko neslubenih
hrvatskih himni. U pjesmi je i mitsko kolo hrvatskih narodnih ogranaka, ali i
junoslavenskih, koje se u hrvatskoj knjievnosti nalazi jo u predilirskom periodu.
Zavretak je opeslavenski i nazdraviarski, to ne moe ne podsjetiti na Preerenovu
Zdravicu iako svoju perspektivu ne iri na ovjeka i ovjeanstvo uope.
Ljudevit Gaj bio je voa i glavni ideolog iliraca, autor Kratke osnove horvatsko-slavenskog
pravopisanja i lanka Pravopis, po njemu se hrvatska abeceda (koju je predloio gotovo u
dananjem obliku) katkad naziva gajicom, pokreta i urednik hrvatskih/ilirskih/narodnih
Novina s kulturnim prilogom Danica Jedan od najutjecajnijih ljudi u hrvatskoj
politikoj, kulturnoj i knjievnoj povijesti.
136
DIMITRIJA DEMETER
(Grobniko polje Pjesma Hrvata)
U poemi Grobniko polje, najee odreivanoj tipino bajronovskom, pria o pobjedi

Hrvata nad Mongolima na Grobniku (u 13. stoljeu) ispripovijedana je kao osobno
prisjeanje pripovjedaa (istodobno lirskog subjekta) na slavni dogaaj iz daleke nacionalne
prolosti, dakle u osnovi lirskim postupkom. Romantiarska je tu hibridnost knjievne
vrste epska tema u lirskom okviru i s lirskim obiljejima izlaganja, zatim zanimanje za
povijest, pa ve i sama po sebi egzotinost Mongola. Grobniko polje manje je epsko i vie
uklopivo u zapadnoeuropski romantizam od Mauranieve Smrti Smail-age engia.
Pjesma Hrvata, koja zapoinje poznatim stihom Prosto zrakom ptica leti, moe se
promatrati izdvojeno iz cijele poeme, a katkad i mora jer uglazbljena je i samostalno
izvoena (i jo se izvodi) kao jedna od najpopularnijih iz hrvatskog budniko-davorijskog
repertoara. Poetni bi stihovi mogli nagovijestiti temu osobne slobode, ali ovdje je rije
iskljuivo o nacionalnoj. O njoj se u etiri katrena pjeva beskompromisno, s pripjevom,
borbenim usklikom U smrt, u smrt, mili rode, / Trh je ivot bez slobode! (trh = teret), i
upravo se zbog te borbenosti pjesma svrstava u davorije, lirski anr nazvan po slavenskom
ratn(ik)om bogu Davoru.
Dimitrija Demeter, podrijetlom Grk, svoje je prve tekstove napisao na novogrkom, a
kasnije je postao jedan od vodeih hrvatskih pjesnika 19. stoljea, takoer i jedan od
najvanijih dramatiara (Teuta i libreta za Lisinskijeve opere) i kazalitaraca (intendant
HNK).
137
STANKO VRAZ
(ulabije; dral putuje k toplom jugu/Gazela; Otkud modre oi?)
Stanko Vraz ne samo da nije knjievnost motrio kao sredstvo politike nego se takvu
pogledu i djelatno opirao (pa se raziao s Gajem i osnovao asopis Kolo). Vraz je proglaen
prvim hrvatskim knjievnim kritiarom, a bio je jedan od najboljih onodobnih hrvatskih
pjesnika, i to pravi (hrvatski) romantiar: okrenut i domoljublju i posebno svojoj intimi, s
osjeajem (svjetske) boli, zasnivajui svoj izraz na usmenoj tradiciji i na Dubrovanima.
Napisao je i putopis Put u Gornje strane. Osim tih injenica, u red onih najee vezanih
uz Vraza ide i ona o njegovu pravom imenu Jakob Frass i slovenstvu.
ulabijama (sorta crvenih jabuka) podnaslov je Vijenac popjevaka dragoj i domovini, iz
kojega
je
razvidno
operomantiarske
isprepletanje
(ljubavne)
tih
jedne
dviju
tema
karakteristine
ovom
kanconijeru,
naroito
za
jedne
romantizme
istonoeuropskih i junoeuropskih nacionalnih knjievnosti (domoljubne). Draga je Ljubica

Cantilly, crnooka i crnokosa Samoborka. Te dvije ljubavi, te ona prema ovjeku i
ovjeanstvu uope, ispjevane su u krakovjaku, poljskom obliku u kojemu je osam stihova
rasporeeno u dvije strofe, a to se tie stila i motiva, Vraz se obilno sluio
usmenoknjievnom batinom. dral putuje k toplom jugu u obliku je gazele (8 13 stihova
obino ljubavnog sadraja), orijentalnog oblika do nas stiglog preko njemakih
romantiara.
Prevladava
njoj
izvorna
romantiarska
tuga,
bolni
pesimizam.
Predodreenost, sudbina, motiv mrtve ljubavi, neobinost, zagonetnost, ljubav bez granica
sva ta obiljeja romantizma nalazimo u sonetu Otkud modre oi?, postumno objavljenoj
pjesmi koja svojom zaigranom osnovom (prepoznavanje mrtve crnooke i crnokose drage u
mladoj i ivoj plavojki) podsjea i na stare dubrovake pjesnike. I taj motiv mrtve ljubavi
povezuje Vraza, kao i Preradovia (Mrtva ljubav), s romantizmom europskog kulturnog
kruga, npr. s Amerikancem E. A. Poeom (Annabel Lee), kojemu ionako pripada.
138
PETAR PRERADOVI
(Rodu o jeziku; Zora puca; Putnik; Mrtva ljubav; Ljudsko srce; Pjesnik)
Ne razumije pjesma zapovijedi / Slobodna je, svome glasu slijedi stihovi su iz

Preradovieva Djeda i unuka. Preradovi doista nije klasicistiki pjesnik (klasicizam je
prvo to mora pasti na pamet kad je rije o knjievnim pravilima), ali nije ni tipini
neobuzdani romantiar koji ne vidi nita osim sebe, svoga ja, i pjeva samo sebe, ushienog
ili skrenog u sudaru sa svijetom. Pisao je utilitiranu, didaktinu domoljubnu liriku, ali i
intimnu, ljubavnu i refleksivnu sam je svoje pjesme podijelio na ljubovke, rodoljupke i one
ostale, razline, dakle tipini je hrvatski romantiar, to e rei s bitno prosvjeujuom
primjesom.
Rodu o jeziku oda je koja ne skriva da joj je uloga probuditi u itatelja svijest o vanosti
jezika kao obiljeja nacije, ali ne samo svijest nego i ljubav i skrb prema nacionalnom
jeziku. To je pjesma koja itatelja eli neto vano nauiti, upravo ga nacionalnojezino
prosvijetliti i koja zahtijeva od njega brzu (re)akciju. Zora puca optimistina je pjevna
budnica, koja na gradaciji polno zora dan, i uz motive preuzete iz tradicije (gusle,
vila), uz ponavljanja (varijacije) prvih i posljednjih stihova u svih pet strofa, gradi
zanesenost svijetlom nacionalnom budunosti, kojoj e bitno pridonijeti Zora Dalmatinska,
za iji je prvi broj pjesma i pisana. Putnik, dulja pjesma na granici poeme, kazuje kako je
prava srea i sigurnost za pojedinca mogua samo u domaem okruju, u domovini, pa
zapoinje jaukom: Boe mili, kud sam zao! / No me stigla u tuinju ne mistina
romantiarska no, nego no kao nesrea, tuga, izgubljenost, nesigurnost, stranost Mrtva
ljubav (Preradovieva pokojna Pavica de Ponte), u kojoj se mrtva draga apostrofira,
uklapa se svojom temom u europski romantizam. Ljudsko srce i Pjesnik pripadaju
refleksivnom krugu Preradovievih pjesama. U prvoj, sonetu, razmatra se nemir ljudske
due, a u drugoj, takoer jedna uopena tema, pjesnik se prikazuje kao razapet izmeu
139
neba i zemlje. Bijeli sokol u Pjesniku na pjesnikov je prozor doao iz usmene knjievnosti,
to ne iskljuuje ni daleko srodnitvo s Poeovim gavranom.
IVAN MAURANI
(Smrt Smail-age engia)
Konteksti koji se nuno nameu u itanju Smrti Smail-age engia jesu: ep, povijest epa i
hrvatska epska tradicija, europski i hrvatski romantizam. Obiljeja epa moemo razvrstati
na ona koja se tiu njegove drutvene uloge i na ona koja se tiu epa isto kao knjievne
vrste. Ep je bitno odreen svojim drutvenim kontekstom epski pjesnik govori uime
kolektiva i govori kolektivu neku priu koja je za taj kolektiv sudbonosna i bitna i koja je
tom kolektivu ve poznata. Kroz ep dakle kolektiv sam sebi govori o sebi, kako bi sebi
objasnio svijet i svoj poloaj u svijetu i kako bi se ako kolektiv dodatno uvrstio, na neki
nain obnovio. Nakon katolikog Tridentskog koncila (sredina 16. stoljea) ep jo vie
pojaao svoju didaktinu slubu. Tom opisu u dobroj mjeri odgovara Mauraniev tekst, u
kojemu slobodarski Crnogorci i njihov otpor turskim tlaiteljima imaju uputiti na aktualnu
hrvatsku situaciju i uope na vanost naroda i narodnosti. (Sam izbor Crnogoraca moe se
protumaiti i interesom romantiara za egzotino, izvorno.) Zato to je fabula epa, pa i
njegov smisao, primateljima (kolektivu) ve otprije poznata, kao i zato to je sadraj epa
za zajednicu prevaan, epski e pripovjeda pripovijedati naroito opirno i iscrpno,
zaustavljajui se na gotovo svakom detalju i teit e tome da svoj tekst nikada ne dovri.
U tome e mu pomoi razliita sredstva retardacije (digresije, epizode, ponavljanja,
formulaian stil). S obzirom na te, isto knjievne karakteristike, Mauraniev spjev znatno
je udaljen od epa. Smrt Smail-age engia prekratka je s tog motrita i njezino je
pripovijedanje vrlo ekonomino, osim toga ima i lirska i dramska obiljeja. Prema tome bi
se ovo Mauranievo djelo najbolje moglo odrediti kao poema, i to romantiarska poema.
140
Romantizam se nalazi i u njezinoj formi, djelominoj hibridnosti knjievne vrste, kao i u

inzistiranju na prikazu psihologije glavnog lika, Smail-age. Osim toga, to je ve bitna
karakteristika istonoeuropskih i junoeuropskih romantizama, pa tako i hrvatskoga, u
ovoj poemi glavna je tema nacionalne slobode. Stih osmerac upuuje na hrvatsku epsku
tradiciju (Osman!), deseterac na usmenoknjievnu. U jeziku su takoer, osim funkcionalno
upotrijebljenih turcizama, vrlo primjetni utjecaji Dubrovana i usmene knjievnosti. Ovaj
se tekst moe promatrati kao bogat katalog i riznica stilskih figura, to ga vee s
klasicistikom poetikom.
141
HRVATSKI PROTOREALIZAM
AUGUST ENOA
(Zlatarovo Zlato; Seljaka buna; Prijan Lovro; Budi svoj; Propast Venecije)
Cijelo jedno razdoblje u hrvatskoj knjievnoj povijesti naziva se po Augustu enoi,

knjievniku, kulturnom i javnom djelatniku koji je, meu ostalim, pisao povijesne romane,
realistike pripovijetke, domoljubnu poeziju. Zlatarovo zlato i Seljaka buna povijesni su
romani. Njima enoa namjenjuje izvanknjievnu misiju, koju ne skriva: pouiti narod
analogijama izmeu povijesti i sadanjosti, a pouiti ga u nacionalnim pitanjima. enoa
istrauje povijesne dokumente i nastoji to vjernije prikazati povijesne dogaaje. Izlae ih
pripovijedanjem isprepletenim s pripovijedanjem izmiljenog sadraja avanturistikog i
ljubavnog trivijalnoknjievnog podrijetla (u skladu s im je i crno-bijela karakterizacija
likova, dakle idealiziranje odnosno karikiranje, te likovi intriganata). Time on uspijeva
narod, horacijevski, pouiti i zabaviti (pa i 19-stoljetni asopis V(i)jenac, kojega ureuje i
enoa, nosi podnaslov horacijevski podnaslov: Vijenac zabavi i pouci!), zabavnom
dimenzijom privui ga didaktinim, povijesnim sadrajima. enoa uspijeva i u jo jednoj
prosvjeujuoj namjeri privui itatelje domaoj knjizi. O tome govori i na poetku
pripovijetke Prijan Lovro, u razgovoru pripovjedaa i crne udovice, domae itateljice
nezadovoljne domaom literaturom. Prijan Lovro prstenasta je pripovijest (u navedenim
povijesnim romanima sie je izgraen paralelno) ija se radnja dogaa u suvremenosti i
koja se u dobroj mjeri bavi aktualnom drutvenom problematikom. Po tome je ta
pripovijetka, koja umnogome anticipira kasniju hrvatsku knjievnost (npr. problem
intelektualca, problem selo-grad, ak i motiv fatalne ene, ovdje istina samo dodirnut
potkraj teksta), u dobroj mjeri realistika. Povijesne romane odreujemo kao puno vie
romantiarskima (ve prema zanimanju za povijest). Budi svoj moralistika je pjesma koja
142
eli poticajno djelovati na itatelja kako bi ovaj ouvao svoju slobodu i identitet te
dostojanstvo. Propast Venecije spada u povjestice, knjievni anr koji je promovirao
upravo enoa, lirsko-epske pjesme, esto i s dramskim elementima, zainteresirane, kako im
i samo ime kae, za nacionalnu povijest, a kako nam iskustvo ostatka enoinog djela kae
zainteresiranima za pouavanje italaca.
143
EUROPSKI REALIZAM I NATURALIZAM
NIKOLAJ VASILJEVI GOGOLJ

(Kabanica)
Gogolj u svom djelu ima obiljeja romantizma, ali je ve uinio presudan korak prema
realizmu. Dostojevskom, ispod ije je kabanice izaao dobar dio moderne europske proze,
pripisuje se izjava: Svi smo izali ispod Gogoljeve kabanice. Novela Kabanica jedna je od
omiljenih srednjokolskih lektira. U tom tekstu iskombinirani su komini i fantastini
elementi s drutvenom analizom, dakle s elementom realizma. Ve bezlino ime Akakija
Akakijevia upuuje da je taj lik literarni konstrukt i da pozornost eli privui svojom
svedenou na svoj drutveni poloaj. Pripovjeda se prema liku odnosi s jasnim stavom,
promatra ga kao svojevrsnu karikaturu. Dakle nerealistikim postupcima (realizam tei
objektivnosti i nepristranosti u pripovjedaevu glasu) postiu se realistiki uinci govor o
aktualnoj stvarnosti i kritika drutva. Od realizma naroito odstupa zavretak novele,
fantastina pojava duha, koja upuuje na romantiarsku matovitost, ali i na sklonost
ruske knjievnosti fantastici, koju nasljeuje i iz usmene tradicije (to se vidi i kod Pukina,
npr., a u modernoj knjievnosti npr. u Bulgakovljevu romanu Majstor i Margarita).
144
IVAN SERGEJEVI TURGENJEV

(Lovevi zapisi Nadstojnik (pan); uma i stepa)
Lovevi zapisi novelistika je zbirka, ciklus povezan pripovjedaem, stilom i sadrajima

kojima se novele bave. Uz Turgenjeva se vee sintagma poetski realizam (ili lirski) koja se
odnosi na to da se nastoji prikazati drutvena problematika, ali i da je naglasak na
ugoajnosti, na prikazima u prvom redu likova i na lirskim opisima pejzaa. Drutvo koje
Turgenjev prikazuje jest drutvo ruskog sela u 19. stoljeu, svijet vlastelinskih posjeda na
kojima rade kmetovi, i taj svijet prikazuje se u oekivanju gaenja feudalizma.
Turgenjevljev pripovjeda negativno prikazuje vlasteline i na strani je kmetstva, pa je
prema tome izrazito drutveno kritian. Takva je novela npr. Nadstojnik, a uma i stepa
pribliava se svojom defabulativnou pjesmi u prozi. Iako Turgenjevljeva kritinost s
dananje pozicije izgleda bezazlenom, s pozicije tadanje ruske vlasti bila je i vie nego
problematina, pa je pisac zbog nje bio sankcioniran. Zanimljiv je podatak da je zbog
nekrologa Gogolju zavrio u zatvoru.
LAV NIKOLAJEVI TOLSTOJ

(Ana Karenjina)
Ana Karenjina ruskog knjievnika Tolstoja drutveni je, obiteljski i ljubavni roman, s
obzirom na nain izgradnje siea strukturiran paralelno. Pratimo tri braka. Anin brak
obiljeava meusobno potovanje suprunika, ali i dosada Ane uzrokovana izostankom
emocija i strasti. Doli i Oblonski imaju slian problem, ali njima su djeca dovoljan razlog
za opstanak braka. Kitty i Levin jedan su uspjean primjer ivota u ljubavi i meusobnu
potovanju, jedna idila prosjenosti. Tolstoj prikazuje onodobno rusko drutvo, uglavnom
aristokraciju, i u njegovu kontekstu funkcioniranje braka kao drutvene institucije. Ana je
145
sredinji lik romana zato to ona neupitnost te institucije, pa tako i drutvenog ustroja,
dovodi u pitanje. Ana se kao pojedinac suprotstavlja drutvu, preputa se emotivnoj strani
svog bia, strasti prema Vronskom, i naputa brak. Meutim, i tako ostvarena srea, u
novostvorenom prostoru slobode, samo je djelomina i ne moe ispuniti pojedinca dokraja.
Ani nedostaje dijete i odgovara joj ni drutvena izoliranost. Osim toga, nesrea je pogodila
i njezinu obitelj. Vronski mora rtvovati karijeru i takoer podvri se drutvenoj izolaciji.
Ta se situacija razrjeava na dva naina. Vronski e se vratiti na svoje mjesto u
drutvenom mehanizmu, ali za Anu usreujueg povratka nema ona izabire
samoubojstvo. Tolstoj, iako stvara psiholoki uvjerljive likove, u prvom je redu
zainteresiran za socijalnu analizu i po tome je, kao i po tehnici pisanja, jedan od tipinih
predstavnika realizma.
FJODOR MIHAJLOVI DOSTOJEVSKI

(Zloin i kazna)
Dostojevski je, prema opem miljenju, jedan od najboljih svjetskih pisaca, pogotovo
romanopisaca. U kontekstu realizma njegova se proza izdvaja i svojim sadrajem
(psihologija, i to gotovo nenadmane psiholoke karakterizacije likova, te refleksivnost:
vjerska,
moralna,
filozofska
pitanja)
svojim
izrazom
(unutarnji
monolozi
intelektualizirani dijalozi kojima se razgrauje matrica realistikog pripovijedanja). Upravo

time otvorio je taj ruski knjievnik nove prostore modernoj prozi koja e uslijediti, i koja e
ga i svjesno i nesvjesno slijediti, ponudio joj je i nove teme i nove tehnike pisanja.
Ne samo da je neprestano zanimljiv i izazovan knjievnicima i knjievnim znanstvenicima i
uope intelektualnom svijetu nego Dostojevski ne prestaje biti ni itateljski iznimno
atraktivan. Zloin i kazna u samom je vrhu kolske lektire s obzirom na prihvaanje
uenika. Gledajui poetiku, nain strukturiranja, taj roman kree od realistike matrice
146
koju zatim razgrauje, ali ne na nain namjernog suprotstavljanja tradiciji kako bi je se

negiralo, nego na nain transformacije realistikog naina pisanja koju zahtijeva sam
sadraj. Realistika tehnika pretijesna je Dostojevskom, on je ne gura da se urui u svojim
pukotinama, nego njezine pukotine koristi kako bi je produbio i time omoguio da se
ispripovijedaju neki novi sadraji. Dakle niti je avangardan u smislu svjesnog
prevrednovanja svijeta i knjievnosti, niti je dokraja moderan u smislu nezainteresiranosti
za drutvo i objektivnu stvarnost (kako je shvaa realizam). Realistika pria o
Raskoljnikovu posve bi se usredotoila na problem novca, na prikaz socijalne sredine i
likova koji su njome odreeni i za nju tipini. Dostojevski ide dalje, zanima ga kako
drutveni i materijalni poloaj, upravo bijeda, mijenja ljude, deformira ih u moralnom
smislu, u prvom je planu dubinska psihologija likova kao individua koje nisu oblikovane
samo drutveno, odgovarajuim knjievnim postupcima analizira problem svijesti i
nesvjesnog (san) te pitanje odnosa dobra i zla na vioj razini, zloina i kazne. Sve to se
relativizira (i svijest, percepcija i moral), ali ne radikalno kao u 20. stoljeu jer nakraju je
ipak jasan autorov moralni stav. I ba zbog takvog pokuaja dubinskog razumijevanja
ovjeka, drutva i svijeta, i naroito zbog uspjenosti tog pokuaja, kao i zbog naina
pisanja i duboke moralnosti i humanosti svoje proze, Dostojevski ostaje u samom vrhu,
neodoljiv i tzv. eliti i tzv. obinom itatelju.
HONOR DE BALZAC
(Otac Goriot)
Roman Otac Goriot prava je realistika studija drutvenog ivota. Balzac nam daje analizu
parikog drutva u prvoj polovici devetnaestog stoljea, i to kritiku analizu koja ima
ukazati na moralnu problematinost. Isprepletene su ovdje tri prie: pria o Goriotu kao
prebrinom ocu kojeg pogrean model odgoja dovede do situacije nepriznavanja od svojih
147
keri, pria o mladiu Rastignacu koji se pokuava uspeti na drutvenoj ljestvici velikog
grada, a taj put se moe prijei samo odustajanjem od moralnih principa, te pria o
Vautrinu, vrlo inteligentnom ovjeku koji je na temelju dosadanjeg ivotnog iskustva
dekonstruirao sustav drutvenih vrijednosti i kojemu se zloin ini kao najnormalnije
sredstvo. Kroz sve se provlai problem novca, tipian za realizam. I pripovijedanje je
realistiko, sustavno osmiljeno, s detaljnim opisima ambijenata i uvjerljivim prenoenjem
ugoaja, s minucioznim portretiranjem i karakteriziranjem likova.
GUSTAVE FLAUBERT
(Madame Bovary)
Nesretan ivot Eme Bovary nesretno je i zavrio, njezinim samoubojstvom, a do toga je

dovela nemogunost ostvarenja udnje za osobnom sreom. Nemogunost je uvjetovana i
time to je san o srei bio sam po sebi neostvariv (Ema je svijet gledala oima uglavnom
trivijalne literature koju je u velikim koliinama itala u mladosti u samostanu, a koja je
od realnog svijeta nepremostivo udaljena zbog toga se usporeuje i s Don Quijoteom) te
zato to u drutvu za takvu Emu nije bilo mjesta. Flaubert se slui jednim zanimljivim
karakterom i kako bi napisao jednu psiholoku studiju i kako bi, u jo veoj mjeri,
izanalizirao drutvo, i francuski grad i francusku provinciju, mehanizme njegova
funkcioniranja i njegovu nemoralnost. Knjiga je u svoje vrijeme bila iznimno provokativna,
pa je i zavrila na sudu gdje se autor uz pomo vrsnog odvjetnika ipak uspio obraniti od
optube za nemoral. Flaubertov stil u strunoj se literaturi redovito proglaava uzorno
realistikim, po svom smislu za stvarnost, osjeaju za objektivnost, preciznost i detalj, to
doprinosi promatranju Flauberta kao jednog od najvanijih realista i kao pisca koji je
svojim djelom prokrio put kasnije nastupajuem naturalizmu.
148
MILE ZOLA
(Germinal; Thrse Raquine)
Zola je glavni predstavnik naturalizma, smjera u povijesti knjievnosti (u okviru razdoblja

realizma) koji inzistira na znanstveno preciznom prikazu stvarnosti, na odreenosti likova
miljeom (drutvenom sredinom), trenutkom (vremenom) i rasom (svojim genetskim
naslijeem i svojom biologijom), dakle uz socijalnu uvodi i bioloku motivaciju likova, i uz
koji se vee pojam estetika runoe (odnosi se na prikazivanje svijeta bez uljepavanja i bez
izbjegavanja runih strana). Pisac se priprema za pisanje tako to provodi drutveno
istraivanje, i to metodom vlastite koe. Tako je Zola pripremajui se za pisanje Nane
obilazio javne kue, a pripremajui Germinal rudnik i radniki trajk. Germinal je prikaz
bijednog rudarskog ivota i njihove pobune u obliku iscrpljujueg trajka koji zavrava
neuspjehom. U kritici se istie izvrstan prikaz radnike mase, koja bi bila i glavni lik ovog
romana. Ipak imamo i jedan individualiziran glavni lik, a to je Etienne Lantier. Roman je
uokviren njegovim dolaskom i odlaskom iz rudarstva, a s priom o rudarima isprepletena je
i osobna Etiennova pria, ljubavni trokut koji uz njega ini Catherine i Chaval, iji su
odnosi motivirani i drutveno-materijalnim poloajem (Catherinina udaja za Chavala) i
psiholoki. Carherinino priklanjanje Chavalu u kljunom trenutku zarobljenosti u rudniku
motivirano je bioloki, glau. Etiennov odlazak na kraju, motiviran runom stranom
rudnika i svog vlastitog iskustva u rudniku (bijeda, neuspjeh trajka, Catherinina smrt,
njegovo ubojstvo Chavala), prati simbolino buenje zemlje u ijoj utrobi radi rudarska
masa, to je znak nade i optimizma. Ljubavni trokut u romanu Thrse Raquine, ija je
radnja smjetena u jednu pariku radniku etvrt, razrjeava se takoer ubojstvom.
Razlika je u tome to ovdje ubojstvo nije uinjeno u afektu i u graninoj situaciji, nego je
unaprijed osmiljeno i zajedniki provedeno od Tereze i Laurenta. Sredinji lik je Tereza
koja je karakterizirana u prvom redu bioloki, s obzirom na svoju genetiku i psiholoko
149
ustrojstvo i svoje iz toga proizale potrebe. Likovi se iz ovog romana odreuju kao
temperamenti (a ne npr. karakteri ili tipovi), to je sasvim u duhu naturalistike poetike.
GUY DE MAUPASSANT
(Na vodi)
Maupassant, iako je pisao i romane i druge knjievne vrste, poznat je najvie kao jedan od
najboljih novelista u povijesti svjetske knjievnosti. Tristotinjak novela koje je za ivota
napisao moe se razvrstati na one u kojima prikazuje ivot normandijskog sela (sam je
roen u Normandiji), one u kojima prikazuje pariko drutvo i one psiholoko-fantastine.
Po drugom kriteriju dijele se na one kojima je u prvom planu fabula, na novele karaktera,
novele problema i lirske novele. Istie se Maupassantova vjetina kompozicije i psiholokog
karakteriziranja, a s obzirom na svjetonazor pesimizam. Na vodi se moe okarakterizirati
kao lirska novela. U njoj pripovjeda (u prvom licu) prikazuje svoju neobinu i uzbudljivu
zgodu i kako se ona odrazila na stanje njegovo psihiko stanje, a na kraju vjeto poantira.
150
HRVATSKI REALIZAM
VJENCESLAV NOVAK
(Posljednji Stipanii; Tko je to?)
Vjenceslav Novak, ne samo najplodniji pisac u hrvatskom realizmu nego i muzikolog i

glazbeni pedagog, Senjanin kao i Kranjevi, ekog podrijetla kao i enoa, na knjievnoj
se sceni pojavljuje u godini enoine smrti, dakle na samom poetku realizma u hrvatskoj
knjievnosti. Prozna skica Tko je to? objavljena je postumno. U tom tekstu prikazan je
hrvatski malograanin, nizanjem njegovih osobina, kao osoba licemjerna, sebina i nestalna
u stavovima. Poinje se govorom o tajanstvenom biu, a zavrava otkrivanjem o kome je
rije te poantira taj je malograanin ipak dobar u dui, samo je slab, i autor ga voli iako
se ne osjea dovoljno snanim pruiti mu ruku koja bi ga pridigla.
Posljednji Stipanii tipian su primjer realistikog romana. Realizam se oituje i u tehnici
pripovijedanja i u sadraju. Pria o patricijskoj obitelji Stipania sasvim je usidrena u
preporodnu Hrvatsku i u njoj rubni Senj, ona je tipina za svoje vrijeme i prostor. Njezina
je propast motivirana u prvom redu socijalno, i na mikro i na makrorazini. Na mikrorazini
problem je u samom patrijarhalnom ureenju. Valpurga i Lucija njegove su glavne rtve.
Valpurga je nesposobna za ivot, za nju se brinuo suprug i ona nakon njegove smrti ne
moe financijski preivjeti. Lucija je takoer nesposobna i prekrhka, jer ivjela je pod
staklenim zvonom, pod kojim pak nije maena, nego guena u svojoj mladosti. Juraj je, kao
prvoroenac i kao sin, uivao potpunu panju, ukljuujui i materijalnu. Ante je bio glava
patrijarhalne obitelji i time glavni uzrok njezinih problema. Izvanjska socijalna
motiviranost, ona na makrorazini, izravno se oituje na primjeru Jurja i Ante. Ante
propada jer se ne snalazi u novim drutvenim okolnostima, a Jurjeva se propast moe
tumaiti (s autorske pozicije) kao izbor pogrenog puta, odnaroivanja (otuenje od
151
obitelji uzrokovano je njezinim ustrojstvom). Dakle, propast je socijalno motivirana, ali

nije samo socijalna, nego i duevna, psiholoka (u prvom redu Lucija) i moralna (Ante i
Juraj). Pria o Stipaniima pripovijeda se kao pria iz prolosti (roman poinje u
sadanjem trenutku, prebacuje se u prolost, pa vraa u sadanjost u kojoj se pria
nastavlja) koja e objasniti uzroke sadanjeg stanja. Prikazano je propadanje plemikog
sloja, uspon graanstva, socijalno-ekonomski i politiki ivot Senja i onodobne Hrvatske.
Na kraju romana uje se, kao znak novog vremena, Gajeva budnica.
ANTE KOVAI
(U registraturi)
Kovaiev se roman U registraturi, kao i svaki drugi tekst, moe motriti u svojoj
unutranjoj strukturiranosti i u razliitim kontekstima. Pria o ivotu Ivice Kimanovia
takoer je i pria o hrvatskom drutvu u drugoj polovici 19. stoljea pretrpana razliitim
zanimljivim likovima. Problematizira se suodnos sela i grada, tako da je selo na poziciji
dobra, ali naivnog, a grad je u odnosu prema selu prostor iskvarenosti i vrebajue
opasnosti i on je nadmoniji. Ivica Kimanovi nesretni je primjer seljaka u gradu, ali
njega nije unitio samo grad, nego i nesretni spletovi okolnosti, pokrenuti i iracionalnim
silama. Iracionalno je u romanu utjelovljeno u liku Laure, najpoznatije fatalne ene
hrvatske knjievnosti, koja je okarakterizirana i socijalno, dakle realistiki, ali i
romantiarsko-naturalistikim koktelom neto je mutno u njoj, ne samo njezina prolost
koja se krije u kovegu. Kumordinar or zanimljiv je hibrid seljaka i graanina, komian
lik, izoblienou svog karaktera s vie lica na rubu je groteske i ba zbog toga ne moe ga
se promatrati saalno, nego i kao signal opasnosti. U trodijelno komponiranom djelu u
ulozi pripovjedaa nastupaju Ivica Kimanovi, koji pripovijeda svoje djetinjstvo, i
uopeni, sveznajui pripovjeda, koji govori u treem licu, a pripovijeda i jedan pravni spis,
152
i to onaj Kimanoviev, iz registrature. Dogaaji nisu nanizani strogo vremenski ni

uzrono-posljedino, i ta se rastrzana neurednost siea moe pripisati tome to je roman
pisan i objavljivan u nastavcima (u Vijencu, a kao knjiga tek dvadesetak godina poslije
Kovaieve smrti), a katkad se tumai i kao sukladna slici Iviine psihe, u svakom je
sluaju vrlo funkcionalna u izgradnji znaenja romana. Sve je uokvireno dogaanjem u
registraturi, u kojoj sve poinje i zavrava i prema kojima je ostatak dogaanja u naelno
podreenom poloaju (kao razrada, objanjenje), ali u tom se kljuu roman rijetko ita.
Heterogenost je teksta poduprta i jezino-stilskom raslojenou, npr. esto se istie govorna
karakterizacija ora, zatim esta patetika, itd. Takoer je nezanemariva komika, kao i
element fantastinog.
U registraturi moe se promatrati npr. u kontekstu Kovaieva ivota i djela, u kontekstu
hrvatskoga realizma i povijesti (hrvatskoga) romana. Jasno je da ovaj osebujni tekst ne
pripada enoinskom tipu romana kao i to da nije tipian primjer realizma (usporedi
Novakove Posljednje Stipanie). U razvoju Iviina karaktera razvidan je trag romana
odgoja (Bildungsromana), jedne od najilavijih pripovjednih matrica uope. Tragian Iviin
zavretak i fatalnost Laurina, npr., mogu se usporeivati s brojnim kasnijim hrvatskim
romanima To je najbolje djelo Ante Kovaia, pisca koji je proao put od seljaka do
graanina, koji je imao buran javni ivot i obitelj s puno djece, bio pravnik i prava, i koji
je umro kao tridesetpetogodinjak pomraena uma. U registraturi, osim to je vrlo
popularno djelo, dri se i jednim od najzanimljivijih hrvatskih romana uope.
153
EUGEN KUMII
(Urota zrinjsko-frankopanska)
Urota zrinjsko-frankopanska slijedi enoinski smjer hrvatskog romana. Kumii je temeljito

prouio povijesnu grau i na nain zanimljiv irokoj publici izlae je ne da bi otkrio neku
pravu povijesnu istinu, nego da bi tu istinu pribliio svojim itateljima kako bi oni shvatili
to se dogaalo i to se dogaa s njihovom nacijom, da bi izvukli vane pouke i uvrstili
svoje domoljublje, koje se najbolje budi i uvruje upravo priama, nacionalnim mitovima,
a tragina zrinjsko-frankopanska pria jedan je od najsnanijih hrvatskih mitova uope.
itatelji dakle, osjeajui se dijelom kolektiva, itaju vanu priu o samima sebi, o svojoj
(povijesnoj) sudbini. Trebaju prepoznati dobre i loe stvari i prema tome djelovati u
sadanjosti i budunosti. Pria je proarana sadrajima iz repertoara tzv. zabavne ili
trivijalne knjievnosti: idealizacija likova, sentimentalno shvaanje ljubavi, i time se, kao i
interesom za povijest i domoljublje, pribliava romantizmu.
KSAVER ANDOR GJALSKI

(Pod starimi krovovi Perillustris ac generosus Cintek)
Perillustris ac generosus (ugledni i plemenitog roda) Cintek kao da je usnuo ruan san u
kojem su plemenitai Hrvatskog zagorja iz glavnih preskoili u sporedne uloge, sasvim
nespremni na novu situaciju. Cintek iji se obrisi pred itateljem pojavljuju postupno, raste
u itateljevim oima i u prenesenom smislu od u svom automatiziranom plemenitakom
koprcanju kominog do u svom razruenom svijetu traginog lika. Pripovjeda ne izlae
svoj sredinji lik itateljevu ismijavanju, ak ni zdravom smijehu, nego tek suosjeajnom
smijeku, i to zato to prema njemu nije ni ravnoduan, a kamoli da bi likovao nad
njegovim potonuem. Gjalski pie o propadanju plemenitakog sloja, gaenju idile pod
154
starimi krovovi starih hrvatskih zagorskih kurija. Tema je socijalna, tipino realistika, ali
Gjalskijeva novelistika zbirka u prvom je redu sentimentalna i pisana kao sjetno
prisjeanje. Pripovijedanje je statino, atmosferino, dogaajnost, pa i drutveni procesi u
pozadini su. Po tome Gjalskijev realizam poetski, lirian, modernizmu upuen i po
zanimanju za individualne psihologije. Uglavnom se usporeuje s Turgenjevim, ije je djelo
Gjalski poznavao, ali treba istaknuti i neke razlike, npr. to da je Turgenjev u Lovevim
zapisima prema vlastelinima bio vrlo kritian i nije skrivao svoje simpatije prema
kmetovima. Pisac, pravim imenom Ljubo Babi, autor je npr. i romana U noi u kojem u
prvi plan stavlja upravo drutveno-politike procese.
JOSIP KOZARAC
(Tena)
U Kozarevoj noveli prati se moralna propast naslovnog lika. Pripovijedaju se odnosi

tjelesno atraktivne Terezije Pavleti (to je puno Tenino ime i prezime) s etvoricom
mukaraca: uglednim i imunim Slavoncem Jozom Matijeviem, austro-ugarskim vodnikom
Jaroslavom Beranekom, francuskim trgovcem Leonom Jungmanom i Ciganinom orem.
Peti vaan mukarac u njezinu ivotu bio je njezin otac Jerko, od kojega je naslijedila
osnovne karakterne crte. Tenina majka, zatim Jozina supruga Ivka i oreva Maruka
enski su likovi u noveli. Tenin lik, pa i njezina propast, motiviran je i socijalno i biolokopsiholoki, njezinim fizikim izgledom, njezinim od oca naslijeenim temperamentom.
Kozarac nastoji prikazati drutvenu stvarnost onodobne Slavonije u koju ulaze
kapitalistiki odnosi. Moe se rei da i sudbina igra ulogu u ovoj prii. Na nju upuuje in
poklanjanja kobne marame Teni od Maruke, koja je Ciganka i samim time nositeljica
znaenja neega ne dokraja razumljivog, iracionalnog, tajnovitog, a upuuje i ponovni
susret Tene i Jaroslava na kraju, susret nade. Tena je realistiki tekst, po tematiziranju
155
socijalnog, s tragovima romantizma (sudbina) i naturalizma (biologija), ali okrenut

modernizmu (psihologija).
SILVIJE STRAHIMIR KRANJEVI

(Moj dom; Mojsije; Eli! Eli! lama azavtani?!; Gospodskom kastoru)
Nakon budnica i davorija i preteno domoljubne i prosvjetiteljske preporodne lirike,

proarane
Vrazovom
ljubavnom
poezijom,
takoer
Preradovievom
ljubavnom
refleksivnom, zatim nakon takoer didaktinih i patriotskih stihova enoina doba (enoa,
Harambai) te klasicistiko-romantiarskih Cirakijevih elegija, dolazi pjesnik dotad (u 19.
stoljeu) neviene energije Silvije Strahimir Kranjevi. U romantizmu pjesnik je esto
shvaen kao nacionalni prorok, Kranjeviev lirski subjekt to je na specifian nain,
domovina je njegov snaan unutranji doivljaj, njegovo osobno ivotno pitanje (Moj dom).
Ali to se odnosi tek na dio Kranjevieve poezije. U svojim pjesmama Kranjevi otvara
nove tematske krugove, uvodi socijalnu tematiku, religioznu i refleksivnu. U Mojsiju, ije je
gradivo preuzeto iz Biblije, pjesnik nije shvaen kao predvodnik nacije u njezinu
nacionalnom i politikom osvjetavanju, nego drutva i ovjeanstva u njegovu ivotu u
vrlo uopenom smislu, dakle drukije shvaen genij od onog romantiarskog, svedenog na
svoju hipersenzibilnost. Razmatra se tu biblijskim stilom o poloaju ovjeka u svijetu,
izmeu zemlje i neba, u odnosu prema Bogu, o ljudskom drutvu, kombinira se religiozni i
refleksivni sadraj i iznose mnoge velike misli, aforizmi (na ipak jednoj vioj razini od
takoer brojnih Preradovievih), npr. I narodi su djeca velika / to lako im je kupit
igrake. Poznat je provodni motiv: I tebi ba to gori plamenom / Od ideala silnih,
vjeitih, / Ta sjajna vatra crna bit e smrt, / Mrijeti ti e kada pone sam / U ideale
svoje sumnjati. Religiozna i socijalna tematika isprepletene su u Eli! Eli! lama azavtani?!
(Gospode, Gospode, zato si me ostavio), pesimistinoj i prijekornoj pjesmi.
156
MODERNISTIKA POEZIJA I DRAMA
CHARLES BAUDELAIRE
(Suglasja; Albatros; Stranac)
Baudelaire se smatra jednim od najveih i najutjecajnijih svjetskih pjesnika uope. Boem,

pie o runim stranama gradskog ivota i morala, o slabim stranama grada, ne
prosvjetiteljski ili realistiki, nego s osobne pozicije. Glavni mu je ideal ljepota apsolutna,
metafizika, povezana s tajanstvenim i iracionalnim. Izraziti je simbolist, ali njeguje i kult
forme, to ga pribliava parnasovcima. Obnovio je tad ve ugaslo zanimanje za formu
soneta, a snano promovirao i tad nedavno nastali pjesniki oblik lirsku pjesmu u prozi.
Najpoznatija mu je zbirka Cvjetovi zla, iji je naslov znakovit kao i naslov prozne lirske
zbirke Spleen Pariza.
Suglasja svojim naslovom upuuje na sinesteziju, uinak udruivanja i meudjelovanja
razliitih osjetila, za Baudelairea i za modernistiku poeziju vrlo karakteristinu. U toj
pjesmi priroda pojmljena kao hram simbola, a ovjekov poloaj u svijetu kao razapetost
izmeu razuma i iracionalnog. Albatros u istoimenoj pjesmi simbolizira iznimne pojedince,
upravo prave pjesnike kako ih shvaa Baudelaire, izdvojene iz drutva koje se prema njima
odnosi vrlo okrutno. Zanimljivo je da su albatrosi rune ptice, to upuuje zapravo na
nemogunost ostatka drutva da pojmi njihovu ljepotu. Albatros se po temi moe
usporeivati npr. s Cesarievim Oblakom. Oblake imamo u pjesmi u prozi Stranac, u kojoj
oni ne simboliziraju umjetnike, ve po svojoj prirodi u drutvu marginalizirane, nego
predstavljaju ideal ljepote, idealne i prolazne istodobno, kojem ti iskorijenjeni pojedinci,
stranci, tee. Stranac bi mogla biti programatska pjesma umjetnika-boema.
157
PAUL VERLAINE
(Jesenja pjesma)
Meu obiljejima Verlaineove poezije istie se u prvom redu muzikalnost, istaknutost

zvukovnog sloja pjesme. Verlaine stvara u drugoj polovici 19. stoljea i na razmei je
parnasovake i simbolistike poetike, u svakom sluaju glas njegova lirskog subjekta
osoban je i emotivan. U Jesenjoj pjesmi tematiziran je pejza kao odslik duevnog stanja,
dogaanja u pejzau sukladna su raspoloenju lirskog subjekta. U Verlaineovoj biografiji
zanimljiva je intimna epizoda s pjesnikom Rimbaudom.
JEAN ARTHUR RIMBAUD

(Samoglasnici)
U trojci Baudelaire Verlaine Rimbaud ovaj posljednji je najmoderniji u estetskom

smislu. Rimbaud je pravi simbolist, simboli su u njegovoj poeziji izrazito individualni. To i
upuenost onostranosti, sadrajima dokraja neprevodivim u jezik, rezultira slabijom
komunikativnou, dakle njegova je poezija iroj publici nerazumljivija i iziskuje vei
itateljski i interpretatorski napor. Takva je ve od mladalake poeme Pijani brod, koju je
napisao kao osamnaestogodinjak. U sonetu Samoglasnici lirski subjekt nie svoje
asocijacije vezane uz pet samoglasnika koje su potpuno individualne.
HENRIK IBSEN
(Lutkina kua)
Ve to to je Lutkina kua poznatija pod nazivom Nora ukazuje da je u sreditu te drame

osoba Nore Helmer i neki njezin problem. Norin je problem u njezinu poloaju u drutvu,
konkretno u drutvenoj instituciji koja se zove brak. Norin i Torvaldov brak tradicionalan
158
je, nimalo netipian za svoje doba, a poloaj ene u njemu podreen je suprugovu. Nora je
pritajeno nezadovoljna time, ali ne poduzima, naravno, nita, sve do situacije u kojoj se
ona kao prekriteljica drutvenih normi (krivotvorila je potpis na mjenici, to je uinila
kako bi omoguila muevo lijeenje) nae na Torvaldovu udaru. U tom trenutku u
Torvaldovim oima Nora postaje nedostojna i takva poloaja u kakvu je dotad bila. Nori
taj trenutak otvara oi i njoj je posve jasno da u takvu braku nije sretna i da u njemu ne
moe ostati, i Nora odlazi, kao prava emancipirana ena, bez obzira na to to se Torvald
predomilja i eli da sve ostane po starom, jer i to po starom (u kojem je modelu ona
lutka, kao to se kae u naslovu) ispod je minimuma na koji novoosvjeena Nora moe
pristati. Drama je pisana realistiki i kao kvalitativna, reducirani su vrijeme i prostor, broj
likova nije velik (osim Nore i Torvalda Helmera, tu su jo gospoa Linde, Krogstad i
doktor Rank) i sve to omoguuje koncentraciju na psihologiju likova i na njihove
meusobne odnose. Modernost teksta u prvom se redu nalazi u njegovu tretiranju enskog
lika.
Ibsen, kazalini ovjek i dramatiar, najpoznatiji je norveki pisac.
159
HRVATSKA MODERNA
JANKO LESKOVAR
(Misao na vjenost)
uro je Marti poludio poznata je reenica kojom zavrava Leskovarova novela (pisac ju
je nazivao crticom). Nije takav kraj tog lika iz Misli na vjenost uzrokovan drutveno, nego
isto psiholoki. Istina, uro Marti je bijedni seoski uitelj, lik kakav zanima realiste, ali
njegov problem nije u drutvenoj sredini. Njegov je problem u njegovoj glavi. uru
Martia mui njegova vlastita s(a)vijest i ono to ona proizvodi, udne slike prolosti koja
zapravo nikad ne prolazi i kojoj se ne moe pobjei. Leskovarova novela napisana je 1891.,
u razdoblju realizma, ali je po svom sadraju, pa po i nainu njegove obrade (imamo u njoj
i unutranji monolog), pravi modernistiki tekst. Janko Leskovar pisao je novele i romane,
redom psiholoke, njegove se likove naziva leskovar(ov)cima, a sve ih obiljeava intenzivan
psihiki ivot i optereenost savjeu.
160
ANTUN GUSTAV MATO

(Utjeha kose; Notturno; Jesenje vee; 1909.; Stara pjesma; Cvijet sa raskra; Camao;
Umjetnost i nacionalizam)
Mato je sredinji pisac hrvatske moderne, godina ije se smrti (1914.) uzima i kao jedna
od moguih godina zavretka tog razdoblja u povijesti hrvatske knjievnosti. Utjeha kose
pjesma je u kojoj se obrauje motiv mrtve drage, motiv omiljen u romantizmu, ali ovdje se
ne nastoji dati sjeanje na mrtvu dragu u nekom bajkovitom obliku, mistificirati ljubav na
romantiarski nain (kao to ini Poe u Annabel Lee) ni idealizirati je u bilo kom obliku
(Preradovi, Mrtva ljubav), ovdje je naglasak na snanoj atmosferi, ugoaju susreta lirskog
subjekta s mrtvim tijelom voljene koje lei na odru, na pjesnikoj impresiji. Naravno da su
ukljuene emocije, ali one su ba ukljuene u cjelokupni dojam, koji se na kraju neobino
preokree uoavanjem ivotnosti dragine kose koje rezultira smirenim zakljukom: U smrti
se sniva. Mato je, dakle, impresionist, poeziju gradi na dojmu lirskog subjekta i njegovoj
uronjenosti u ugoaj. U pjesmi Jesenje vee tmurna slika prirode uzrok je ovjekova
osjeaja osamljenosti, a istodobno i odslik njegove psihe. U Notturnu je pejzano odreenje
pjesme jo vie u sjeni refleksivnog. To je pjesma o naputanju fizikog svijeta, ona
zavrava time to eljeznicu guta ve daljina, uostalom i napisana je u samrtnikoj postelji.
Mato je pisao i domoljubnu liriku, vrlo daleku deklamatorskoj iz 19. stoljea. Mato je
angairan na nain potpune kritinosti, koja proizlazi upravo iz emotivne povezanosti s
domovinom. U 1909. progovara lirski subjekt ogoren nad oajnom nacionalnom situacijom
uzrokovanom izvana, lirski subjekt poistovjeuje se s domovinom, a u Staroj pjesmi
ogoren je situacijom iznutra, samom nacijom odnosno nesvjesnou, kukavilukom i
pasivnou hrvatskih ljudi. Sve su navedene pjesme soneti, talijanskog (Petrarkina) tipa, u
svima se velika pozornost pridaje formi, vezanom stihu, zvukovnim uincima. Dakle, one
jesu angairane i humano i nacionalno, ali su u prvom redu estetski predmeti, u skladu s
modernistikim kultom ljepote. Cvijet sa raskra kratka je impresionistiko-simbolistika
161
novela, u kojoj pripovjeda Solus neoekivano susree u slijepoj djevojci Izabeli

personifikaciju idealne ljepote i ljubavi, zapravo ivotnog smisla kojemu se svim silama
tei, koja se u tom trenutku ini nadohvat ruke, ali ipak je nemogua, nedostina i kontakt
s njom mogu je samo trenutano, a trajno neostvariv. I u noveli Camao simbolizam igra
kljunu ulogu, ali tu je Mato uronio svoj lik, Kamenskog, u jedan halucinantan,
iracionalan i bizaran svijet. I sam autor za papigu iz naslova kae da je simbol onog
tamnog, dumanskog u stvarima i ivotinjama, ubijajui, izdajui nas u najjaim naim
asovima. U eseju Umjetnost i nacionalizam Mato vrlo uvjerljivo odbacuje izolacionizam
nacionalne knjievnosti kao promaeni put, naglaava kako je domoljublje samo dio
emotivno-misaonog svijeta ovjeka kao pojedinca, ali i ne priznaje mogunost postojanja
knjievnosti iskorijenjene iz nacije.
DINKO IMUNOVI
(Muljika)
Muljika, iako se bavi drutvenim kontekstom pojedinca, iako prikazuje primitivni,

patrijarhalni kolektivistiki svijet Dalmatinske zagore, moderna je novela po svom
zanimanju za psihologiju i po svom tretiranju pejzaa. Boja, djevojka nazvana muljikom
prema mekanu, bijelu, katkad bijelo-utu kamenu, jedno je posve krhko bie, koje se
upravo tom svojom osobinom izdvaja iz zajednice u kojoj se mora biti naroito zdrav i
vitalan kako bi se preivjelo u okrutnom prirodnom okoliu. Boja je, dakle, ono ega se
sredina plai i to sredinu na poseban nain ugroava, ukazujui na mogunost razliitosti i
slabosti. Sredina zato prema njoj moe biti jedino okrutno. Bojina psihologija
suprotstavljena je kolektivnoj, ali ona nije samo drutvom odreena, nego je shvaena i kao
individuum. S psihologijom, stanjima due, povezan je i pejza kao njihov izraz, odnosno
pripovjedaeva takva impresija krajolika.
162
VLADIMIR VIDRI
(Jutro; Pejza I.; Pejza II.; Dva levita; Adieu)
Izvorna neobuzdanost u pjesmi Jutro zavodi itatelja, ali prikazana nekako prigueno ne
doputa mu da se dokraja uljuljka u njezin svijet, nego ga navodi da nasluti pukotine u toj
idilinoj slici sasvim skladna i savrena svijeta iz kojih vreba osjeaj nesigurnosti, nekakve
duboke nelagode. Nesklad je u Vidrievim pjesmama razliito izraen, ovdje je on
uzrokovan upravo napetom savrenou prikazanog svijeta, mitskog i mitolokim biima
nastanjenog pejzaa u kojem nema ovjeka, kao kad se u igranim filmovima esto
najstraniji prizori najavljuju idilinima (npr. vesela djeja igra popraena ugodnom
glazbom koja prelazi u zastraujuu ovdje tu zastraujuu glazbu svira itatelj). Slino je
u Pejzau I., u kojem je dubinska bol obloena debelim slojem snanih boja: cvjetovi se
ute, pele su zlaane, stabla sjenata, oblaci se bijele, nebo se plavi, krovovi su crveni, polje
je zlatno koje ispunjavaju velik prostor (nebo je visoko, polje se s huma k humu vere).
Za razliku od Jutra ovaj je svijet ispranjen od bia, ljudskih ili ovjekolikih, ali naznaeni
su tragovi ovjeka, i to podnevnim zvonom i crvenim krovovima, zlatnim poljem U
objema pjesmama nesigurnost, nelagoda, bol i slino sekundarni su, nalaze se iza slike, iako
ih slika priziva. Pejza II. uglavnom se interpretira u usporedbi s Pejzaom I. Navodi se
kako je u njemu upotrijebljen oblik za prolo vrijeme (perfekt) i time postignuto
pripovijedanje,
protjecanje
vremena
(nasuprot
prezentu
Pejzaa
I.
koji
sugerira
svevremenost) Pejza II., jedna od najzanimljivijih hrvatskih pejzanih pjesama,

organizirana je kao kratka pria o neobinoj nokturalnoj zgodi lirskog subjekta kojemu se
obratio tajanstveni razigrani glas prirode i s kojim je ovaj vodio vrlo kratak razgovor u
noi prikazanoj, naravno, prekrasnim vidrievskim slikama. U svim se Vidrievim
pjesmama neto dogaa i to se pripovijeda, nisu one slikarske ili pjesme oka po tome to bi
se u njima nizale oznake predmeta, stavljala jedna uz druge njihova imena, u njima se niu
163
i umreuju procesi, ali na specifian nain, nekako prigueno i prerueno u ljepukasto ruho
klasinih i pejzanih motiva, u jezik koji odie jednostavnou, jasnoom, vedrinom i
zavodljivom starinom. Upravo iz sudara lepravosti i nasluene teine esto proizlazi velika
napetost i osjeaj velike boli. Katkad je to naznaeno vrlo neizravno, a katkad eksplicitnije.
Dva levita (sveenika) duboko ude za divnom blijedom enom cara Salamona, i pjesma je
zasnovana na toj neiskazivo snanoj napetosti izmeu njih i nestvarnog objekta udnje, bio
on erotski, emotivni, misaoni, metafiziki, ali u svakom sluaju nedostian i neprebolan.
Adieu
(franc. zbogom) kratka je, skladna pjesma o trenucima odlaska, rastanka,
zaokruena, ali nedoreena, pa je moemo itati npr. kao ljubavnu ili misaonu, pjesmu o
pjesnikovanju, ali moemo i uitati u nju podatke o tome kako je posljednja u jedinoj
Vidrievoj za ivota objavljenoj zbirki, nakon koje je ubrzo umro, dakle itati je kao
konanu oprotajnu pjesmu.
Danas se Vidria ne ita samo kao pjesnika dionizijskog nadahnua i lijepih pejzanih
pjesmica, nego se, pogotovo nakon eseja Antuna Barca Umjetnost i bol, u njegovim
pjesmama itaju mnogi ozbiljni sadraji: emotivni, ljubavni, misaoni, drutveni i
povijesni Nemogue je Vidria preskoiti kad je rije o najvanijim pjesnicima hrvatske
moderne, razdoblja u koje se savreno uklapa svojim impresionizmom, zanimanjem za
ljepotu, za pejza, modernom upotrebom klasinih motiva, skladnou forme (u emu je
znatno nediscipliniraniji od Matoa) Iako nije doivio svoj trideset i peti roendan i
premda je napisao svega etrdesetak pjesama, jedva dovoljno za jednu zbirku, nemogue je
Vidria preskoiti ni kad je rije o samim vrhovima hrvatske knjievnosti.
164
VLADIMIR NAZOR
(Cvrak; Zvonimirova laa; Seh du dan)
Nazorov je opus velik i raznorodan. Cvrak ga predstavlja kao hrvatskog pjesnika

mediteranskog kruga, pjesnika uz kojega moemo povezati sljedee kljune rijei:
mediteranski
pejza,
univerzalnost,
optimizam,
mit,
usmena
tradicija,
naroita
zvukovnost Cvrak je moderan ditiramb napajan motivima iz narodne knjievnosti,

motivima klasinim i, najvie, sredozemnim pejzaom, u kojemu se u snanu zanosu slavi
svijet koji je lijep i ivot koji je dar s neba. Uzvienim tonom pjeva i lirski subjekt pjesme
Zvonimirova laa, ali on je zanesen nacionalnom opstojnou usprkos nimalo joj sklonoj
povijesti. Nazor je vaan dijalektalni pjesnik. Galiotova pesan, objavljena kao i
Zvonimirova laa u zbirci Hrvatski kraljevi 1912. godine, smatra se poetkom moderne
akavske poezije (poetkom kajkavske smatra se Matoev Hrastovaki nokturno). Seh du
dan (Svi sveti) alopojka je koju nad sinovim grobom izgovara njegova majka. Pripjev
(Ninaj, nanaj, lepi sin!) daje joj dimenziju uspavanke.
FRAN GALOVI
(Crn bel)
U kajkavskoj pjesmi Crn bel (a crn bel je onomatopeja za glasanje zrikavca)

zvukovnou se i pjesnikim slikama doarava (pred)jesenska atmosfera, atmosfera sjete
obiljeena motivom prolaznosti. Moderna je ovdje ugoajnost i impresivnost, kao i
usklaenost osjetilnih podraaja. Galovi je ivio dvadeset i sedam godina, vojna je rtva
Prvog svjetskog rata, ali ipak je stvorio opsean opus. Nevelik je dio tog opusa kajkavski
(za ivota objavljena zbirka Z mojih bregov), ali upravo taj dio smatra se najvrednijim i
165
dovoljnim da se Galovia svrsta meu najbolje hrvatske pjesnike, ne samo kajkavske i ne

samo dijalektalne.
IVAN KOZARAC
(uka Begovi)
Tridesetak godina mlai i knjievno moderniji i provokativniji od dvaju Kozaraca u

hrvatskoj knjievnosti, Ivan, ivio je gotovo upola krae od Josipa, tek dvadeset i pet
godina. uka Begovi objavljen je postumno. To je pravi roman lika i pravi psiholoki
roman, i to u veoj mjeri od Bijega Cihlara Nehajeva, jer u njemu je uloga drutva manja.
uka Begovi u stalnom je bijegu od svijeta, na svoj osebujan nain. On ne bjei tiho,
uzmiui, on bjei na sav glas, ne u sebe, nego prema van, u svijet, onakav kakav njemu
odgovara. Radikalno se suprotstavlja svemu to bi uspjean slavonski seljak trebao biti.
Odbija biti normalan, miran ovjek, predan obitelji i ozbiljnom radu. uka Begovi je
neradnik i rasipnik, hedonist koji se opija i obilno uiva u tzv. lakim enama. Neto je
demonsko u njemu, a to dolazi iz njegove genetike i iz odgoja od oca ime. Njegovo
ubojstvo ime moe se tumaiti kao obraun sa samim sobom. Ali obraun nije konaan,
jer i ne moe biti. ukin je ivot povijest neobuzdanosti i sumanutih naleta prema tome
neemu mutnom, valjda potpunoj slobodi i srei, naravno bolno nedostinoj. U tim je
naletima vie puta posustao. Na zemlju su ga uglavnom sputali valovi brige prema kerki
Smilji. Ali svaki se put vraao u svoju borbu. Nakraju uku ostavljamo praktiki u
okovima, potpuno u vlasti drutva ije norme nikako ne moe podnijeti, ali i pripovjeda
napominje da je to moda samo privremeni smiraj. uka Begovi zanimljiv je i po stilu
koji prati temperament naslovnog junaka.
166
MILUTIN CIHLAR NEHAJEV

(Bijeg)
Na kraju romana ne samo da glavni lik bjei sa svijeta bacajui se u more nego je pobjeglo
i njegovo mrtvo tijelo, jer leine mu nigdje nisu nali. uro Andrijaevi pokuava opstati i
ak uspjeti u svijetu, ali doivljava potpun neuspjeh jer je tako unaprijed odreeno, u
crtama njegova karaktera (svojevrsna psiholoka, a ne, kao u naturalizmu, bioloka
predodreenost). Tragian zavretak uzrokovan je u prvom redu neprilagodljivou mladog
intelektualca. Naglasak je na njegovoj premisaonosti i prevelikoj sklonosti autoanalizi te
nedostatku ivotne energije, dakle nije to romantiarski junak koji propada u sudaru svog
hiperboliziranog slobodarskog ega s prenormiranim svijetom. Andrijaevi se ne snalazi u
velikom gradu, pogotovo se ne snalazi u hrvatskoj provinciji, ali socijalna motivacija
njegova sloma sekundarna je. Psihologija je u prvom planu i po tome je ovaj psiholoki
roman lika moderan, kao i po tome to sama fabula nije u sreditu. Bijeg se esto oznaava
kao romaneskni vrhunac hrvatske moderne. Moe ga se promatrati u nizu hrvatskih proza
koje se bave ivotnim slomom mladih intelektualaca, nizu koji poinje sa enoinim
Prijanom Lovrom. U prikazu Lovrine tragedije, naprimjer, ipak je vea uloga drutvenih
imbenika. Slika drutva nije ono zbog ega je Cihlarov roman pisan, ali ne moe se rei da
pripovjedaa drutvo, konkretno senjska uska varo, uope ne zanima. Ne treba spominjati
da mu nikako nije svrha prosvijetliti itatelje, a kamoli ih itateljski odgojiti. Od realizma
se Bijeg odvaja u prvom redu svojom psihologinou, zamecima defabularizacije, pa i
kratkoom. Da je uri Andrijaeviu intuitivno jasno u emu je problem, iako u svom
oprotajnom pismu, upuenom prijatelju Toi i napisanom neposredno prije bijega, kae da
mu je to zagonetka, i da nakraju zapravo bjei od samog sebe, takvog sebe, moe se
naslutiti iz posljednje reenice tog pisma: Ako ima sina, ne priaj mu o meni.
167
IVO VOJNOVI
(Ekvinocij; Dubrovaka trilogija)
Vojnovieve su drame moderno psiholoke, kvalitativne, s elementom simbolizma te s

tragovima realistiko-naturalistike poetike, drame ugoaja. Ekvinocij ve svojim naslovom
ukazuje da ga se mora itati/igrati u kljuu specifinog ugoaja i priziva prisutnost
zvunih i vizualnih efekata (ekvinocije je, naime, nevrijeme koje se ne manifestira samo
fiziki, nego ga prati i intenzivna psihika uznemirenost ovjeka). Osnovna je problematika
drame socijalna, ali ona prelazi u psiholoku, pa i dobiva simboliko znaenje. Slino je i s
drugim djelom, trilogijom koja se sastoji od dramskih tekstova Allons enfants!, Suton i Na
taraci te od uvodnog soneta Prelude i zakljunog Na Mihajlu. U Dubrovakoj trilogiji rije
je o propasti dubrovakog plemstva koje je bilo zatitni znak Dubrovake Republike, tj.
izjednaeno s njom, i dubrovake slobode. Plemstvo ne moe priznati promjene koje dolaze
s novim vremenom, ne moe ih priznati sebi, jer promjene radikalno mijenjaju njihov
poloaj i identitet, pa je propast (propast koja ne znai samo slabljenje, nego i fiziki
nestanak) time potresnija. Vojnoviev je jezik lirian i obiljeen patosom, lokaliziran na
svim razinama, u Ekvinociju realistiniji. Ono to se svakako ne moe ne primijetiti jest
uloga didaskalija u ovog dramatiara nisu samo scenske upute, nego vrlo estetizirani
tekstovi, katkad nalik pjesmama u prozi. Vojnovi je poznat kao kazalini ovjek, a
drutveno kao profinjeni dandy.
168
MILAN BEGOVI
(Bez treega; Pustolov pred vratima)
Giga Barieva, naslovna junakinja Begovieva romana, moderna je Penelopa kojoj

udvaraju razliiti prosci, a nakraju joj se vraa njezin Odisej, neoekivano i neprihvatljivo
drukiji od starog (mladog) Marka. Taj sadraj zavrnog dijela romana, Markov povratak,
uobliio je Milan Begovi i u dramski tekst. U drami Bez treega dvije su dramske osobe,
uz svojevrsni pomoni lik sluavke. Radnja se dogaa u zatvorenu prostoru i u jednoj noi
(u Zagrebu 30-ih godina 20. stoljea), pa je dakle koncentrirana u dijaloge, u psihologiju
jednog sloenog muko-enskog odnosa iju komplikaciju pokree Markov ljubomor, kako
ga naziva Begovi. Ljubomora ovdje nije izvanjski motivirana, nekim konkretnim inom,
nego je prikazana ogoljeno, ljubomora dolazi iznutra i za nju nije potreban trei. Ova je
drama sadrajno zapravo knjievna psiholoka studija, a formalno je to ista kvalitativna
drama dijaloga, kazalini tekst vrlo racionalno pisan za takvo kazalite u kojemu su u
prvom planu glumci kao tumai karaktera. Na svim se razinama Bez treega smatra
uzornim tekstom, i esto se Begovia proglaava savrenim poznavateljem enske psihe i
kazalinog zanata. Pustolov pred vratima, jedan sasvim drukiji tekst, dri se jednom od
najboljih hrvatskih drama uope. Sedam od devet prizora odvija se u glavi sredinje
dramske osobe, bolesne djevojke (Agneze) u njezinim predsmrtnim trenucima, u prostoruvremenu iracionalnog, djevojkinog nesvjesnog. Taj je film u djevojkinoj glavi zasnovan na
njezinim najdubljim udnjama, a satkan je od komadia svijeta slinog svijetu trivijalnih
romana. U njemu kljunu ulogu ima Neznanac, personifikacija smrti. Snovitost dramskog
svijeta, osim to je u ulozi psihoanalitike studije, omoguuje i simbolinost i vieznanost.
Postavlja se problem percepcije, odnosa zbilje i iluzije, iz ega proizlazi openitije pitanje
relativnosti istine, po emu je ova drama pirandelovska i po emu sudjeluje u dijalogu o
sredinjim pitanjima 20. stoljea.
169
JANKO POLI KAMOV

(Pjesma nad pjesmama; Brada)
Najvei interes za Kamova, jednog od hrvatskih knjievnih meteora, izraava upravo

dananje vrijeme. U svom je kratkom ivotu Janko Poli (Kamovom se nazvao prema
jednom prokletniku iz Biblije) stvorio vrlo zanimljiv opus, po svojim karakteristikama
daleko ispred svog vremena, upravo avangardan, a po svojoj kvaliteti u samom vrhu
hrvatske knjievnosti. Meutim, Kamova u povijesti hrvatske knjievnosti praktiki nema,
jer u njoj dugo nisu bila prisutna njegova djela. Drastian je primjer romana Isuena
kaljua. Da taj roman nije objavljen tek pedeset godina poslije svoga nastanka (objavljen
1957.), tko zna kako bi izgledala povijest hrvatskog romana u 20. stoljeu. Kamov je
takoer pisao poeziju, novele, dramske tekstove Pjesma mrtvog pjesnika duguje svoj
naslov puno poznatijoj biblijskoj pjesmi. Cijela je pjesma apostrofa drage lirskoga subjekta,
a ona je Ciganka koju ve u prvom stihu zove crna ljubavi moja. Kamov slavi blud,
preljub, neobuzdanu strast, apsolutnu slobodu. Jasno je da je pjesma u otru dijalogu s
biblijskim predlokom, s knjievnom tradicijom, s tradicijom uope, s aktualnom
knjievnou (hrvatska moderna) i s vrijedeim drutvenim normama. To to se pjesma
ini programatskom, manifestnom, kao i mnogi Kamovljevi tekstovi, samo potvruje da
imamo posla s jednim avangardistom. Avangarda, naime, apsolutno negira tradiciju i
nastoji prevrednovati sve to je u njezinu obzoru, na drutvenom i na umjetnikom planu,
ona je snano upuena svojoj optimalnoj projekciji. U Kamovljevim novelama fabula je u
drugom planu, a u prvom esto problem identiteta glavnog lika. U Bradi se promatra kako
se identitet lika promijenio poto je obrijao bradu, promjene su uoljive i u drutvenom
kontekstu, ali i na unutranjem planu, one su ak i karakterne. U Kamovljevoj je prozi
pripovjeda (istodobno glavni lik) ironian, esto autoironian, beskompromisno analizira
sebe i svijet, slui se unutarnjim monologom, komentarima, neknjievnim leksikom itd.,
170
dakle ozbiljno je suprotstavljen tradiciji, ne samo realistikoj nego i suvremenoj mu

modernistikoj.
171
HRVATSKA KNJIEVNOST U 1. POLOVICI 20. STOLJEA
ANTUN BRANKO IMI

(Pjesnici; Moja preobraenja; Povratak; Hercegovina; Opomena; Smrt i ja; Smrt; Ruak
siromaha)
Antun Branko imi glavni je predstavnik ekspresionizma u hrvatskoj knjievnosti.

Ekspresionisti, kao i predstavnici ostalih avangardnih knjievnih smjerova s poetka
dvadesetog stoljea, pronalaze svoj odgovor na nepodnoljivu stvarnost ovjekove
otuenosti uzrokovanu novim tehnologijama i novim nainom funkcioniranja drutva te
uasom svjetskog rata, kao i drukiji put od knjievne tradicije nesposobne odgovoriti na
to novo stanje koje je u pitanje dovelo samog ovjeka i ovjeanstvo. Ekspresionisti se
radikalno povlae u sebe smatrajui da je jedina prava stvarnost ona unutar ovjeka, a
povlae se ne da bi ostali tamo skriveni, nego da bi iz ovjekove unutranjosti progovorili
snanim krikom, stvarajui novu, umjetniku realnost, autonomnu od tzv. objektivne
zbilje. Ja pjevam sebe pjeva Antun Branko imi u pjesmi Moja preobraenja. imieva
poezija tematizira ljubav, zaviaj, tijelo, smrt, bijedu, samu poeziju, ovjeka uope Izraz
joj je snaan, beskompromisno ozbiljan, simbolian, prevladavaju bijela i plava boja.
Pisana je slobodnim i grafiki centriranim (simetrinim) stihom i jezino ogoljenim stilom
u kojem se i interpunkcija pojavljuje samo onda kad je u isto umjetnikoj ulozi. imi je
poivio tek dvadeset i est godina, a uspio je naglavce preokrenuti hrvatsko pjesnitvo
snagom svog svog umjetnikog stvaranja, ali i knjievnog djelovanja u irem smislu
(asopisi!). Pjesme je napisao na ekavskom, kao i mnogi hrvatski pisci tog doba, to se
tumai politiki, ali moe se tumaiti i kao estetski, avangardni in u smislu raskida s
knjievnom tradicijom i dominantnim knjievnim standardom kako bi se pronaao novi
izraz za nove sadraje. Nakon politikog razoaranja hrvatski su knjievnici svoje ekavske
172
pjesme (i)jekavizirali. Za imia se u literaturi obino navodi da zbog prerane smrti to nije
stigao uiniti.
MIROSLAV KRLEA
(tokavska lirika Nokturno, Snijeg; Hrvatski bog Mars Baraka Pet Be; Kraljevo;
Balade Petrice Kerempuha Khevenhiller; Povratak Filipa Latinovicza; Gospoda
Glembajevi; Predgovor Podravskim motivima Krste Hegeduia)
U svojoj je tokavskoj lirici, kao i u novelama iz Hrvatskog boga Marsa i u dramama iz

ciklusa Legende (kamo spada Kraljevo), Krlea avangardist, i to ekspresionist. Avangarda
ne samo da se suprotstavlja tradiciji, nego je u cijelosti porie i eli provesti sveope
prevrednovanje, kako estetsko tako i drutveno Ekspresionisti zbilju pronalaze u svojoj
nutrini i izraavaju je (a ne prikazuju) snanim bojama, esto u kontrastima, i krikovima.
U Nokturnu zemlja se, umirui, zastraujui glasa iz svoje unutranjosti. U Snijegu je dana
crna slika svijeta, unutranjeg stanja lirskog subjekta, suprotstavljena bijelom transparentu
snijega. Svijet Barake Pet Be zatvoren je u sebe, pa prema tome moemo zakljuiti da eli
dati objanjenje cijelog svijeta. Na nioj razini apstrakcije, samu Baraku Pet Be moemo
smatrati simbolom Austro-Ugarske. Svijet prikazan u toj noveli jest svijet koji eli izazvati
itateljevo gaenje nad njegovom neovjenosti, a novela je zapravo krik i vapaj za
itateljevom humanom i humanistikom (re)akcijom. Kraljevo i Gospoda Glembajevi
drame
su
suprotstavljenih
poetika.
Kraljevo
je
kvantitativna,
avangardna
ekspresionistika drama koja je sva u izvanjskoj dinamici, u apstraktnosti svojih likova, iz

ega proizlazi njezina simbolika i alegorinost. Gospoda Glembajevi (tekst iz glembajevskog
ciklusa koji ine jo drame U agoniji i Leda te glembajevska proza) kvalitativna je drama,
koja slijedi model graanske, salonske dramaturgije i u kojoj je naglasak na psiholokoj
karakterizaciji likova (likovi u Kraljevu uope nisu karakteri, nego simboli/znakovi), a ne
173
na izvanjskoj radnji. Ako se uzme u obzir to da je glembajevski ciklus nastao poslije

Legendi (kojima pripada Kraljevo), moe ustvrditi da je Krlea napravio korak unazad u
povijesnopoetikom smislu, ali to nam ne govori apsolutno nita o knjievnoj vrijednosti
tih drama. I Kraljevo i Gospoda Glembajevi vrhunska su dramska ostvarenja. Povratak
Filipa Latinovicza moderan je psiholoki roman u kojemu su primjetne tehnike unutranjeg
monologa, modernog tretiranja likova, vremena i prostora, nestavljanje fabule u prvi plan
te esejiziranje romana. U tom se romanu obrauje moderan problem, karakteristian za 20.
stoljee problem identiteta. Jasno je da nije rije o drutvenoj analizi i da je naputeno
realistiko pripovijedanje. Balade Petrice Kerempuha spadaju u modernu hrvatsku
dijalektalnu poeziju, ali na specifian nain. Naime, ta pjesnika zbirka nije napisana na
nekom organskom govoru, nego na kajkavskom knjievnom idiomu koji je Krlea
konstruirao na temelju bogate stare kajkavske rjenike grae i starih kajkavskih pisaca,
koje je prethodno temeljito prouio. U toj se zbirci, nastaloj u vrijeme panjolskog
graanskog rata, ali u Zagrebu, tematizira vjenost ljudskog stradanja u ratovima,
mentalitet kajkavskoga kmeta (iji je jezik na specifian ironian Krlea za njega kae da
odozdo pljuje na gospodsku izmu!), problem izbacivanja kajkavtine kroz prozor od strane
iliraca, itd. Tematika je, dakle, socijalna, nacionalna i opeovjeanska, humanistika. U
Predgovoru Podravskim motivima Krste Hegeduia, mapi hrvatskog slikara-naivca, Krlea
progovara o socijalnoj angairanosti knjievnosti, problemu koji je bio u sreditu poznatog
sukoba na knjievnoj ljevici, i istie da je prvenstvena funkcija knjievnosti estetska.
Krlea je, po svom utjecaju, najsnaniji hrvatski pisac svih vremena. Nemogue je zamisliti
kako bi izgledala hrvatska kultura, i ne samo kultura, u 20. stoljeu bez pojave Miroslava
Krlee. Autor je gotovo nepreglednog opusa, na svim knjievnim podrujima ostvario je
vrhunske
domete,
jedini
je
hrvatski
knjievnik
kojemu
je
posveena
posebna
enciklopedija
174
IVO ANDRI
(Prokleta avlija)
Prokleta avlija iz istoimenog Andrieva romana moe se shvatiti kao simbol turske drave
u kojoj se, kao i npr. u Austro-ugarskoj, nalaze najrazliitiji narodi, moe se shvatiti i kao
simbol za bilo koji totalitarni reim, ali i za cijeli svijet, ovjeanstvo. Naravno, svako od
tih razliitih shvaanja na razliitoj je razini apstrakcije. Andria u svakom sluaju zanima
kako takav jedan totalitarni mehanizam funkcionira i kako se prelama na pojedinanim
ljudskim sudbinama. Personifikacija tog mehanizma, ovjeku dokraja neuhvatljivog, ali koji
ovjeka dri u aci i onda kad je nevidljiv, jest upravitelj Karaoz, ne sluajno nazvan po
liku iz turskog kazalita sjena. Ali nije to samo pria o istambulskom zatvoru/logoru.
Prokleta avlija po nainu izgradnje siea jest prstenasti roman, ispripovijedan u
koncentrinim krugovima od kojih svaki ima svog pripovjedaa roman otvara
pripovjeda, zatim njegovu ulogu preuzima fra Rastislav pripovijedajui o fra Petru, fra
Petar pripovijeda o Prokletoj avliji, Haim o amilu, a amil o Dem-sultanu. Kao
svojevrsni pripovjeda, ali epizodno, pojavljuje se i nesretni Zaim koji drugim
zatvorenicima pripovijeda svoje umiljene ljubavne zgode, i moda je ba to mjesto jeziac
na vagi koji e nas uputiti na razmiljanje o ovom romanu kao o prii o prianju. Sve to
on ima, u svojoj oajnoj situaciji, jest pripovijedanje. Fra Petar mladom fra Rastislavu u
nasljee ostavlja upravo priu koju mu pripovijeda u bolesnikoj postelji. Haimovo
pripovijedanje neodvojivo je od njegova straha, a amil se iz nemoi da podnese ivot
posve preselio u priu. Pripovijedanje je jedno od bitnih ovjekovih obiljeja, jedan od
naina kako ovjek razumijeva svijet, prima i prenosi znanje, a takoer je i nasuna
ovjekova potreba prianje i primanje pria. Pria o pripovijedanju, koje je odreeno
samom svojom logikom, nuno je i pria o nepouzdanosti znanja i o relativnosti istine.
amilova pria, npr., posve je upitna na razini injenica. U svakom sluaju, smisao ovog
romana (kojeg je Andri, kao i ostale svoje romane, nazvao pripovijetkom) nije
175
jednoznaan i nije lako razrjeiv. Njegova je ar upravo u otkrivanju smisla na presjecima

razliitih pria i znaenja koja one nose.
TIN UJEVI
(Notturno; Oprotaj; Nae vile; Svakidanja jadikovka; Boanska eno, gospo nepoznata;
Visoki jablani; Pobratimstvo lica u svemiru)
U Ujevievu Notturnu (pjesmi koja zapoinje stihom Noas se moje elo ari) obraen je
motiv tzv. planog milja. Rije je, posve uopeno, o ganuu najveeg intenziteta izazvanom
doivljajem vrhunaravne ljepote. Oprotaj je programatska pjesma, i to avangardna jer
govori o raskidu s dosadanjim i o upuivanju prema posve novim vrijednostima. U tom
sonetu nalazi se stari knjievni motiv broda (lae, plavce) Ujeviev, tj. njihov, jer lirski
subjekt govori uime odreenog kolektiva, novog pjesnikog narataja, brod, naa mlada
plavca oprata se, i to zauvijek, s knjievnom tradicijom personificiranom u ocu hrvatske
knjievnosti Marku Maruliu, a oprata se na njegovu staroakavskom knjievnom jeziku. I
u pjesmi Nae vile vodi se dijalog s tradicijom, ali ovdje nije rije o odricanju, nego o
propitivanju,
ak
sentimentalnom,
svog
odnosa
prema
njoj.
Tradicija
je
ovdje
predstavljena enama iz hrvatske povijesti i knjievnosti. Motiv starmladosti nalazi se u

Svakidanjoj jadikovki, monotonoj tualjki sroenoj u dvadesetak tercina iji je lirski
subjekt mlad, a ve zgaen ivotom, bez ivotne snage. Pjesma se i stilski i djelomino
sadrajno oslanja na Bibliju. Deveta od etrdeset i osam pjesama iz zbirke Kolajna, sonet
koji zapoinje stihom Boanska eno, gospo nepoznata, tematizira enu, i to onako kako je
Ujevieva poezija uvijek tematizira kao dalek, nedostian ideal, bestjelesan, duhovan, u
vezi s metafizikim. Visoki jablani i Pobratimstvo lica u svemiru spadaju u kasnije faze
Ujevieva pjesnitva, u faze refleksivnije, optimistinije i u izrazu razmahanije poezije.
Visoki su jablani simbol iznimnih pojedinaca, nepokolebljivih idealista i moralnih vertikala,
176
i pjesma koja se njima bavi zapravo je zanosna oda takvim ljudima. Pjesma Pobratimstvo
lica u svemiru nosi humanu utjenu poruku krhkom ovjeku-pojedincu (ve u prvom stihu:
Ne boj se! nisi sam!), bavi se pitanjem solidarnosti na razini ovjeanstva i problemom
identiteta.
DOBRIA CESARI
(Pjesma mrtvog pjesnika; Oblak; Vagonai; Balada iz predgraa; Povratak)
Cesaria se svrstava u razdoblje tzv. socijalno-psiholokog realizma (iako je stvarao i u

kasnijoj tzv. drugoj moderni), s ime je sukladna jednostavnost jezika i stila njegove
poezije, neobiljeena eksperimentiranjem na tom podruju, a takoer i podudarnost leksika
sa svijetom koji nas okruuje. Cesari pie u vezanom stihu, pjesme su mu muzikalne, esto
ansonijerske, i urbane. Jedan je od najpopularnijih hrvatskih pjesnika uope.
Pjesma mrtvog pjesnika, organizirana kao izravno i intimizirano obraanje itatelju
(zapoinje s Moj prijatelju), bavi se knjievnom komunikacijom, odnosom pjesnika i
djela, djela i itatelja, itatelja i pjesnika, te preko toga dolazi do shvaanja knjievnog
stvaranja (u kojemu zajedno sudjeluju i pjesnik i itatelj) kao spasa od prolaznosti, smrti,
dakle naina dosezanja vjenosti. Oblak iz Oblaka simbol je iznimnog pojedinca, umjetnika
koji se uzdie u visine, ali kojemu je u samoj njegovoj oblanoj, to e rei prolaznoj,
prirodi upisana nemogunost dosezanja vjenosti. Meutim, u glavnom je fokusu ove
pjesme odnos drutva prema takvim pojedincima, koje ih nije u stanju prihvatiti, ak ni
primijetiti. Drutvo ne primjeuje ni ovjeka sa svog dna, bijednika iz Balade iz predgraa.
U Vagonaima takoer imamo ljude s dna drutva, kojima lirski subjekt posuuje i svoj
glas u poznatim stihovima o tome kako je apsolutno jasna kodljivost alkohola, ali kako
utjehe nema u vodi. Povratak, ljubavna pjesma, poznat je u iroj publici najvie po stihu o
krhkosti znanja.
177
DRAGUTIN TADIJANOVI
(Dugo u no, u zimsku bijelu no; Veer nad gradom; Prsten)
Majka seljanka iz pjesme Dugo u no, u zimsku bijelu no predstavlja upornost ovjeka u
svom dostojanstvenom postojanju usprkos teini kojom je ono optereeno. Ta je ustrajnost
tiha, samozatajna, ali apsolutno nepokolebljiva, i to je ini zaudnom. Ona takoer ulijeva
sigurnost, jer je personificirana u konkretnom, ali i mitskom liku majke kao skrbnice.
Firenca, jedan od najjaih simbola europske civilizacije, djeluje na lirski subjekt pjesme
Veer nad gradom i na emotivnom i na misaonom planu. Asocira ga na rodno selo u
domovini (Tadijanovievo Rastuje) i navodi ga na paralele s njim, iz ega se raa jedan
mali lirski esej o ljudskim rukama Michelangelovim rukama, stvarateljicama umjetnosti
(vjenog) ija se smrtnost ne moe pojmiti, i ruke seoske, fizike radnice. Time ruke s vrha
civilizacije dobivaju dimenziju obine ljudskosti, a ruralne ruke dimenziju duhovnosti. Tu
su, u sporednoj ulozi, i muke ruke iz rodnog sela, ali i sasvim apstrahirana ruka koja e
ugasiti svjetiljke, koja ovjeku jami sigurnost i omoguuje mu miran san. Motiv ruke
nalazi se i u Prstenu, ali u sreditu je te pjesme upravo naslovni motiv prstena, i to kao
simbola vjenosti koja je nedostina. U pjesmi lirski subjekt stavlja prsten u kontekst
njegove vlastite, prstenove povijesti, povijesti svog nastanka od ljudskih ruku, zatim u
kontekst znaenja koja mu ljudi pridaju i u kontekst znaenja koje mu pridaje sam lirski
subjekt, a to je vjenost.
Tadijanovi pie u slobodnom stihu, stihu govorenja, a poezija mu je osobito povezana sa
stvarnou i konkretnou. Njezin je lirski subjekt najvie mogue blizak samom autoru,
nije Tadijanovi u svoje pjesnitvo prelio samo svoju emotivno-misaonu biografiju, nego i
sasvim konkretne podatke (enu Jelicu, Rastuje, itd.). esto se promatra u usporedbi s
Cesariem, i tada se istie njihova slinost u realistinosti. Istie se, osim razlike u izrazu
(ve na prvi pogled: vezani slobodni stih), i razlika u sadraju odnosno dijelu zbilje koja
178
se pretae u poeziju. Cesariu se tada pripisuje urbanost, grad kao prirodno okruje, a
Tadijanoviu ruralnost, seoska sredina kao prostor iskonske sigurnosti i sree.
IVAN GORAN KOVAI

(Jama; Moj grob)
Pjesma Moj grob, koja se sastoji od est distiha (svaki je za sebe i u sebi, naravno parno,
rimovan), ispjevana je kao oporuka lirskog subjekta, kao onaj njezin dio u kojoj se neto
zahtijeva, trai ili moli a to je u ovom sluaju potpuna zatienost poslije smrti i
nedostupnost niemu i nikome: Nitko da ne doe, do prijatelj drag. Iz takve se elje mogu
dalje izvlaiti zakljuci o tome to ta pjesma govori o ivotu (lirskog subjekta) Jama je
poema, dakle lirsko-epski spjev, u deset pjevanja ispjevana u sestinama i stihu
jedanaestercu. O stilu se moe rei da je uzvien, odreen snanim slikama i zvukovno
naroito izraajan. To je posve u skladu sa sadrajem teksta. Jama je jedan od
najokantnijih i etiki najangairanijih tekstova u hrvatskoj knjievnosti, a govori o
stradanjima, klanju, zloinu ovjeka nad ovjekom. S obzirom na to da radi na postizanju
ugoaja infernalnosti, moe se usporeivati s Danteovim Paklom. Za oba Goranova (a
Goran se odnosi na rodni mu Gorski kotar) teksta istie se kako su mogui rezultat
preodsjeaja vlastite smrti. Zloinaki je ubijen u Drugom svjetskom ratu i nepoznat mu je
grob.
179
HRVATSKA KNJIEVNOST U 2. POLOVICI 20. STOLJEA
RANKO MARINKOVI
(Kiklop)
Marinkovi, iako nije stvorio kvantitativno velik opus, jedan je od najboljih novijih
hrvatskih knjievnika. Njegove su Ruke jedna od najboljih novelistikih zbirki, Glorija
jedna od najboljih drama, Geste i grimase vjerojatno najbolja knjiga kazalinih kritika, a
Kiklop jedan od najboljih romana u hrvatskoj knjievnosti. Kiklop ime duguje jednookom
udovitu iz Homerove Odiseje koje prodire ljude, Odisejeve suputnike, i od koga se
Odisej pokuava spasiti samoizgladnjivanjem, kako mu ne bi bio dovoljno atraktivan.
Melkior Tresi, sredinji lik Marinkovieva romana, izgladnjuje se kako ne bi bio sposoban
za vojsku, ne bi li izbjegao stravinom udovitu koje se nezaustavljivo pribliava, a zove
se rat. Roman prikazuje potpunu dezorijentiranost tog mladog intelektualca, njegovu
psihologiju odreenu strahom i nesigurnou, i daje sliku predratnog Zagreba s opsenom
galerijom zanimljivih i plastino okarakteriziranih likova. Za neke je likove poznato da su
oblikovani prema stvarnim osobama, npr. Maestro prema Ujeviu. Marinkovi pie
razvedenom reenicom, baroknim (maniristikim) stilom i obilno se slui ironijom.
180
VLADAN DESNICA
(Proljea Ivana Galeba)
Roman Proljea Ivana Galeba karakterizira se kao roman-esej i kao roman monolokoasocijativnog tipa. Ivan Galeb pripovijeda iz pozicije izoliranosti, taj stari violinist
ozlijeene ruke nalazi se u bolnici i po asocijativnom naelu nie epizode iz svog ivota
isprepletene s esejistikim dijelovima teksta. itatelj taj niz fragmenata slae u Galebovu
biografiju, ali i suoen je s pozamanom koliinom razmatranja bitnih problema ovjeka,
drutva i svijeta. Tako se ovaj roman bavi pitanjima umjetnosti, o smislu ivota, o smrti, o
Bogu Proljee iz naslova, Galebovo proljee, nekakva je izvorna srea, ne uzrokovana
niim do toplinom sunca, kojoj ovjek tei i kojoj se nada, jednostavna pojava koja ovjeku
daje novi smisao i energiju.
Desnica, roen u Zadru, knjievnik je koji participira i u hrvatskoj i u srpskoj nacionalnoj
knjievnosti i kulturi. Pisao je novele, pjesme, eseje, feljtone, scenarije, bavio se
prevoenjem. Uz Proljea Ivana Galeba najpoznatije mu je djelo roman oksimoronskog
naslova Zimsko ljetovanje.
SLOBODAN NOVAK
(Mirisi, zlato i tamjan)
Mirisi, zlato i tamjan darovi su koje nose biblijska tri kralja malom Isusu. U Novakovu
romanu na Tri kralja prastara e se Madona uiniti. To je stravino pesimistian pogled na
svijet, dokraja osloboen od bilo kakvih iluzija. Poruka koja itatelja mora ostaviti bez
rijei, ili ga pak isprovocirati na reakciju. Mirisi dakle uglavnom aludiraju na Madonin
poklon, zlato se moe konkretno odnositi na Madonino zlato na tavanu, a tamjan je
uopenija aluzija na svetost naravno, ironina, jer svijet koji Novak stavlja pred nas
181
izgubio je svoj metafiziki temelj. Mali, potpuno rezigniran, naprosto golo egzistira.
Zadovoljstvo nalazi u rijetkim tjelesnim uicima jednom se napija i jednom se seksualno
uzbuuje, ali ne realizira svoju udnju za tijelom mlade redovnice. Ovaj roman, prepun
simbolike i aluzija, napisan briljantnim stilom i znaenjski vrlo sloen, sav u implikacijama,
osim to se bavi egzistencijalnom problematikom, ulazi i u dijalog s vladajuom
ideologijom. U kontekstu jugoslavenskog socijalizma on je nuno problematian ve svojim
pogledom na svijet.
JURE KATELAN
(Tvrava koja se ne predaje; Jadikovka kamena)
U Tvravi koja se ne predaje lirski je subjekt tvrava kao simbol ovjeka. ovjek je to koji
vjeruje u svoj san i ne doputa ni mogunost ugroenosti od svijeta. Dakle u vremenu koje
se uglavnom bavi ugroenou ovjekove egzistencije Katelanov lirski subjekt progovara
bezgraninim optimizmom, koji se oslanja na ovjeka samog. U Jadikovki kamena lirski je
subjekt kamen, opet simbol ovjeka, iako ovdje neto neizravnije. Spas od svjetskih zala
pronalazi se u izvornosti, u vraanju u prirodni duhovni okoli.
Za Katelanovo pjesnitvo karakteristina je metaforika, sloboda stiha, utjecaj usmene
knjievnosti i nadrealizma, mediteranska univerzalnost i humanost. Osim Jame Ivana
Gorana Kovaia, najpoznatija poema u hrvatskoj knjievnosti 20. stoljea jesu
Katelonovi Tifusari.
182
VESNA PARUN
(Mati ovjekova; Ti koja ima nevinije ruke)
Neke su od osnovnih karakteristika poezije Vesne Parun: slikovitost, metaforinost,

ovjekoljubivost, enstvenost, profinjena osjeajnost, motivi iz prirode, uzvienost stila
Mati ovjekova svojevrsna je obrnuta nadgrobna jadikovka. Motiv majke (koja alopoji)
nad grobom svog djeteta jedan je od onih u knjievnosti koji su potencijalno najpotresniji.
Mati iz pjesme Vesne Parun uopena je ljudska majka koja potresno dijeli muk s
grobovima, a lirski subjekt uopen je ovjek odreen u prvom redu time to je ljudsko
dijete. Ovdje majka uti, a dijete govori, potreseno nad majinom tragedijom koja proizlazi
upravo iz toga to je ona mati ovjekova, a gorko je biti ovjek, dok no se s ovjekom
brati. Na majki se dakle, kao nositeljici najistijih humanih osobina i simbolu najvee skrbi
i ljubavi za ovjeka, prelama tragedija ovjeka i ovjeanstva uope. Ta zavrna poanta
suprotstavljena je prethodnim brojnim motivima iz prirode kao znakovima ivota i sree.
Ti koja ima nevinije ruke neobina je pjesma po tome to se u njoj apostrofira ljubavna
suparnica, ena koja je pridobila srce voljenog mukarca lirske subjektice. Ono to
zapanjuje jest to to je glas lirskog ja koliko je to mogue oien od ljubomore ili bilo koje
nijanse negativnog osjeanja. Lirska subjektica posve je nesebina i posve predana srei
voljene osobe, to upuuje na majinstvo i na kransku ljubav koja nikad ne prestaje. Za
takvo neto, potpuno prevladavanje svog ega, osim duboke iskrenosti i emotivne zrelosti,
potrebna je i neobina ljudska hrabrost, zato i ne udi to su prve dvije od devet strofa
djelomino zadrane, poput uzimanja zamaha za nastavak govora. Sintaktiki gledano prva
je strofa u obliku subjekta, a druga u obliku zavisnog dijela pogodbene reenice.
183
JOSIP PUPAI
(Zaljubljen u ljubav; Tri moja brata; More)
Pupai nije samo stvarao u krugovakom dobu, nego je i ureivao Krugove. Usprkos tome
neemo u Pupaievoj poeziji pronai velike slinosti ni s Mihaliem ni sa Slamnigom, nego
s Katelanom. Pupai pie u normalnim hrvatskim reenicama, koje su esto organizirane
kao nabrajanje ili nizanje ega i koje se uglavnom rasprostiru na vie stihova. Dakle vrlo je
esto opkoraenje i uinci koje ono proizvodi, ritam je odreen tom napetou izmeu stiha
i reenice i samim nizanjem. Stihovi nisu povezani ni rimom ni brojem slogova. U
pjesmama se govori s pozicije emotivnog subjekta o njegovim emotivnim stanjima ili
zgodama, dakle nije rije o misaonim preokupacijama kojima se pristupa iskljuivo
racionalno. Lirski se subjekt nalazi u svijetu svog zaviaja, koji je i materijalan
konkretiziran uglavnom motivima prirode, ali i duhovan, svijet djetinjstva i preko
djetinjstva povezan s apstraktnim svijetom usmene predaje. U posljednjoj svojoj fazi (Moj
kri svejedno gori) Pupai se udaljuje od tog bajkovitog svijeta i okree se
nacionalnopovijesnoj tematici, pribliiva svoj subjekt kolektivu, ali i ovdje je vrsta veza s
osobnom osjeajnou i s mitskim svijetom.
Pjesma Zaljubljen u ljubav mora se promatrati i u odnosu na Salomonovu Pjesmu nad
pjesmama, od koje je u tjelesnosti suzdranija i zato njenija i na neki nain emotivno
profinjenija, to upuuje na djetinjstvo kao jednu od kljunih rijei u opisu Pupaieve
lirike. Lirski subjekt prisjea se voljene djevojke jezikom svoga svijeta, jezikom iste
prirode. Vrlo je specifino doivljaj ljubavi i doivljaj voljene ene povezan s osjeanjem
prirode u pjesmi More, svojevrsnoj lirskoj zagonetki, napisanoj bez interpunkcije.
Znaenjski klju krije se u sintagmi more zlato (inae usmenoknjievnoj), koja se tumai
uglavnom kao voljena ena, ali i kao dijete. O sebi neindividualiziranom, isprepletenom s
braom u kolektivni subjekt, sigurnom u toj u idilinoj obiteljskoj situaciji govori ja pjesme
184
Tri moja brata i ja, u kojoj takoer pronalazimo i prirodu i mit i, djelomino, zaigranu
zagonetnost (u poetku)
ANTUN OLJAN
(Kratki izlet)
Antun oljan svojim se knjievnim i kulturnim djelovanjem nametnuo kao sredinja

osobnost razdoblja druge moderne u hrvatskoj knjievnosti, pa se u kroatistikoj literaturi
nalazi ak i miljenje da se to razdoblje (alternativno) moe nazvati i oljanovim dobom.
oljanov opus sadri pjesme, dramske tekstove, prijevode, antologije. Napisao je etiri
romana: Izdajice, Kratki izlet, Luka i Drugi ljudi na mjesecu. Alegorijski roman Kratki izlet
ispripovijedan je u prvom licu. Mladi pripovjeda putuje u sredite Istre zajedno s grupom
entuzijasta, studenata povijesti umjetnosti, voenom od karizmatinog Roka. Tamo putuju
kako bi vidjeli stare freske koje se kriju u nekom samostanu. Interes putnika s vremenom
slabi, a osobito nakon to im se pokvari autobus i put moraju nastaviti pjeice. Ulaganje
velikog napora smanjuje atraktivnost cilja i lanovi grupe jedno po jedno odustaju da bi
nakraju pripovjeda ostao sam s Rokom. Njih dvojica nekako stignu u samostan, ali tamo
ne nau ono zbog ega su putovali freske su propale i gotovo su nevidljive. U tom je
trenutku pripovjeda, koji mu je najvie vjerovao, potpuno razoaran u Roka. Roko se
vraa, a pripovjeda nastavlja put opskurnim samostanskim hodnicima i izaavi iz njih,
nae se u simbolinoj praznini golog kamenjara. Dakle put je vodio u nita. oljanova je
proza u dijalogu sa dikurzom vladajue ideologije (jugoslavenskog socijalizma) i sa
socrealistikom poetikom, ali i s velikim utjecajem Krlee na hrvatsku knjievnost.
Vladajuoj ideologiji suprotstavlja se slabou svog lika, problematinim voom,
neodrivou kolektiva, interesom za kulturnu batinu, dakle okrenutou povijesti a ne
svijetloj budunosti, kao i pesimizmom i osjeanjem besmisla. Krleijanskom modelu
185
suprotstavlja se jednostavnou svog stila i mladou likova, npr. Takoer, ovaj roman u
dijalogu je s opom povijesti romana u modelu romana kretanja, kakvim se Kratki izlet
dri, oekivao bi se nekakav pikaro, ali to ovdje sasvim izostaje.
SLAVKO MIHALI
(Pribliavanje oluje; Majstore, ugasi svijeu; Prolazim Zrinjevcem dotie me more)
Jedan od najboljih hrvatskih pjesnika druge polovice 20. stoljea, Slavko Mihali prepoznat
je od knjievnih znanstvenika i kritiara kao pjesnik egzistencije, pjesnik ovjeka u
situaciji. Egzistencijalistima su posebno zanimljive tzv. granine situacije, one u kojima
ovjek osjea ili uvia svoju dramatinu ugroenost, fiziku ili apstraktnijeg oblika,
uglavnom ugroenost svoje egzistencije, svog postojanja, sebe kao ovjeka. Pribliavanje
oluje govori o nadolasku jedne takve ugroze, u Majstore, ugasi svijeu situacija ugroenosti
ve je nastupila, a u Prolazim Zrinjevcem dotie me more jedno takvo stanje ve dugo
traje. Oluja koja se pribliava vrlo je uopena slijepa sila koja e ponititi ovjeka i kojoj se
suprotstaviti ne moe, moe se samo pobjei. Pjesma je u obliku izravnog obraanja
voljenoj osobi, koja se ovdje ne pojavljuje kao draga iz ljubavne poezije, nego kao suputnik,
supostojanik, ivotni drug, netko blizak za koga se lirski subjekt osjea odgovornim, za
koga uti strah i o kome skrbi. To ne upuuje na to da je taj drugi slabiji, nego je naglasak
upravo na odgovornosti. Bliskost je posebno istaknuta time to se ona zove po imenu
(Vera), a ne nekom opom imenicom. Dok je u Pribliavanju oluje rije o meuljudskom
odnosu, u Majstore, ugasi svijeu problematizira se knjievno stvaralatvo i njegova
ugroenost od vladajue ideologije. Knjievno stvaralatvo konkretizirano je u majstoru,
komu se izravno obraa te i u ovoj pjesmi imamo apostrofu (izravno obraanje komu
zapravo nenazonom), dakle problem je shvaen kao situacija ovjeka, stvaraoca, a
konkretna je praksa vladajue ideologije, praksa eliminiranja slobode i njezinih subjekata,
186
apstrahirana sintagmom ozbiljna vremena. Ve u toj sintagmi primjeuje se ironija, a

posebno su ironini prijedlozi majstoru; ipak, nije glavni ton ove pjesme razigran na taj
nain, pjesma je zapravo stravino ozbiljna i zabrinuta. U Prolazim Zrinjevcem dotie me
more osobna se situacija stapa s nacionalnom i lirski se subjekt nalazi zapravo na poziciji
kolektiva. Mihalievo pjesnitvo izrazito je refleksivno, daleko blie pojmovnom nego
slikovnom polu poezije, nije mu blisko eksperimentiranje i igranje jezikom. Slui se
slobodnim stihom i razgovornim ritmom, stih je uglavnom izjednaen s reenicom to
ostavlja prostor uincima opkoraenja ili, esto, prebacivanja, a katkad potpuno izbjegava
interpunkciju (kao u Pribliavanju oluje).
187
IVAN SLAMNIG
(Barbara; Ubili su ga ciglama)
Ivan Slamnig, uz Slavka Mihalia, kljuni je pjesnik suvremene hrvatske knjievnosti. Njih
su dvojica predstavnici odreenih poetskih modela prema kojima se razvrstavaju svi ostali
pjesnici. Uz Slamniga se veu obiljeja jezinog i stilskog eksperimentiranja, zaigranosti i
odnosa prema knjievnoj, hrvatskoj i svjetskoj, tradiciji kao prema muzeju ili igraonici
znakova s kojima se moe slobodno baratati. Pridaju mu se atributi poeta ludens i poeta
doctus (zaigrani i ueni pjesnik). U Barbari komini se efekt postie pridavanjem enskih
osobina jednoj barki. Pjesma je podnaslovljena kao veernja akula barba Nike, i govor
lirskog subjekta doista je slian takvoj jednoj akuli. Pjesma Ubili su ga ciglama
fascinantna je i na sadrajnom i na izraznom planu. Na planu izraza najvei se ritmiki
efekti postiu interpunkcijom uven je posljednji stih: u zid, uzi, duzi. Lirski subjekt
pjeva o jednoj nesretnoj zgodi koja na prvo itanje nikako nije posve jasna. Pjesniku je i
cilj potpuno uznemiriti itatelja i neprozirnou pjesme i, pogotovo, samim sadrajem
rije je o ubojstvu, ubojstvu neke ivotinje, nekoga slabijeg tko je bio ak pitom, dakle o
iznimno okrutnu inu. Posebno okira to to se zgoda opjevava razigranim ritmom.
188
IVO BREAN
(Predstava Hamleta u selu Mrdua Donja)
Pripremanje i izvedba predstave Amleta, preraena Hamleta, i sve to je prati dogaa se u

izmiljenu selu Mrdua Donja izmiljene opine Blatua u Dalmatinskoj zagori u pedesetim
godinama dvadesetog stoljea. Breanov je dramski tekst tragigroteska. Groteska svoj
naziv duguje talijanskoj rijei za spilju, jer su u talijanskim spiljama pronaene stare
slikarije koje prikazuju neobina ljudsko-ivotinjska tijela, koja istodobno izazivaju komini
i uinak nelagode. to je ovdje tako neprirodno nasaeno na to? Imamo kombinaciju jedne
svjetske kolektivistike ideologije, socijalizma, i primitivne sredine u koju je jo umijean
izoblieni Shakespeare kao znak visoke civiliziranosti i dobivamo zapravo jedno nakazno
udovite kolektiva koje na kraju drame potpuno poludi i u agoniji razuma doivljava
svoju nagonsku ekstazu, bolje rei orgazam. Taj se monstrum prethodno nahranio i napojio
unitivi one koji se s njim nisu potpuno stopili i njegov zakljuni ples, upravo kolo, prijeti
svojom nezaustavljivou da e konano dokinuti ovjenost. Traginost se odnosi na
nesretan zavretak. Tekst je dakle u dijalogu s vladajuom ideologijom u prostoru i
vremenu svog pisanja (ta ideologija izravno progovara i u radijskim izvjetajima koji idu
meu prizorima), dakle socijalizmom, zatim sa zapravo svim totalitarnim i kolektivistikim
sustavima. U dijalog s hrvatskom dramskom tradicijom ulazi u prvom redu preko svog
jezika likovi govore mjesnim tokavskim govorom, dakle dijalektalno, to je novost u
hrvatskoj dramaturgiji. Breanov tekst suigra sa Shakespeareovim Hamletom na vie razina
(podudarnost situacija, karakternih osobina likova, ali i slina tematika) te time uslonjava
svoj smisao i priziva razliite kodove u kojima se mora itati, i po tome je posmodernistiki
u smislu knjievnih postupaka. Autor nije poznat samo po svojim dramskim tekstovima,
Brean je i romanopisac, posebno u svojoj kasnijoj fazi, te filmski scenarist, pa i u
popularnim filmovima svog sina Vinka.
189
NEDJELJKO FABRIO
(Vjebanje ivota; Smrt Vronskog)
Vjebanje ivota nosi podnaslov kronisterija, preuzet od romana Danuncijada hrvatskog

knjievnika Viktora Cara Emina. Roman je kronika dviju obitelji, jedne koja poinje tzv.
mijeanim brakom, Talijana Carla i Hrvatice Fanice, i hrvatske obitelji Despot. Prati se
ivot njihovih lanova od poetka 19. do sredine 20. stoljea. sterija iz podnaslova u sebi
krije i historiju (povijest) i priu (storiju), pa i povijest kao priu, te histeriju. Promatra se
ivot tzv. malih ljudi kroz prizmu politike povijesti jednog prostora, grada Rijeke. Njihove
su male prie bitno odreene velikom povijesnom priom i njezinoj histeriji podreene, ali
pripovjedaa zanimaju upravo one. Kod enoe je, npr., bilo obrnuto: u prvom je planu bila
povijest, a osobne sudbine promatrane su kroz njezinu prizmu, esto samo kao njezina
ilustracija. Fabrio ne pie o povijesti, nego o obinom ovjeku na povijesnoj pozornici, i po
tome su romani iz Jadranske duologije (koji uz ovaj ini jo i Berenikina kosa, a kasnije
nastali Triemeron uinio je duologiju trilogijom) novopovijesni. Fabrio stvara u razdoblju
nazvanom postomodernizam. Bitno je obiljeje postmodernizma, kao stila i svjetonazora,
posvemanja relativizacija i razmrvljenost svijeta, pa postmodernist, prema tome, ne moe
ispripovijedati neto s glavom i repom u smislu da iza toga stoji neki vrst sustav ideja.
Postmodernisti prokazuju i razgrauju sve prie i sve svjetonazore, ne zato to vide u
njima neto s im se ne slau ili to bi htjeli izgraditi neto novo, nego zato to je sustavno
osmiljavanje bilo kakve cjeline nemogue. Ako se to uzme u obzir, jasno je da Fabrio nije
pravi postmodernist, iako se slui postmodernistikim tehnikama pisanja, meu koje npr.
spada i kola (u Vjebanju ivota u pripovijedanje su umetnuti povijesni dokumenti).
Posebno se tim tehnikama slui u romanu Smrt Vronskog. Samim tim to Vronski iz Ane
Karenjine dolazi u ratni Vukovar 1991. godine, ime se uslonjava smisao teksta, postie se
dijalog s knjievnom tradicijom shvaenom kao zanimjivi muzej znakova s kojima se moe
slobodno igrati. Ali brojni postmodernistiki postupci nisu dovoljni da bi se ovaj roman,
190
kao ni Vjebanje ivota, definirao postmodernistikim, iako se takvim uglavnom

proglaava. Iza Fabriovih tekstova stoji konzistentan pogled na svijet, jasno im je to je
dobro, a to zlo, to je ispravno, a to neispravno, itd. Postmodernistikim sredstvima
priaju modernu priu.
PAVAO PAVLII
(Koraljna vrata)
Pavao Pavlii, profesor na Odsjeku za komparativnu knjievnost Filozofskog fakulteta

Sveuilita u Zagrebu i akademik, vrlo je itan i neobino plodan hrvatski pisac s kojim se
itatelji susreu ve kao djeca. Poznat je kao pripadnik generacije hrvatskih fantastiara,
kao autor vie ili manje eruditskih krimia i kao Vukovarac, u Vukovaru roen i odrastao,
koji je tom gradu posvetio sad ve znatan dio svog opusa.
U romanu Koraljna vrata nalazimo i elemente krimia i fantastine elemente. Krsto
Brodnjak, filolog iz Zagreba, dolazi na Lastovo istraiti neke novopronaene stare rukopise.
Meu njima je i original Gundulieva Osmana koji sadri i dotad nikad ne pronaeno 14. i
15. pjevanje tog epa, to bi ve samo po sebi bilo golema senzacija s obzirom na to da je
zagonetka tih pjevanja jedna od najintrigantnijih u hrvatskoj knjievnoj povijesti. Prah s
Gundulieva rukopisa nosi mo iscjeljenja i uzrokuje fantastinu epidemiju zdravlja i ta
injenica prijeti da e potpuno izmijeniti ne samo Brodnjakov ivot nego i svijet kakvim ga
poznajemo. Zagrebaki filolog, koji ima obiljeja istraitelja, rjeavaa enigme, ozbiljno se
uplai odgonetke, te nepojmljive promjene s moguim nesagledivim posljedicama i spali
rukopis. Roman ima dakle postmodernistika obiljeja koja se oituju u igranju sa
znakovima iz muzeja tradicije (Osman) te u ponitavanju granice i hijerarhijskog odnosa
izmeu ozbiljne i trivijalne knjievnosti (krimi).
191
Pavlii se i kao knjievni povjesniar bavio Osmanom, a zanimljiva je sluajnost da se

vukovarska ulica u kojoj je proveo djetinjstvo i po ijem je starom imenu naslovio jednu
svoju knjigu (apudl) ve dugo zove po Ivanu Gunduliu.
192
POEZIJA 20. STOLJEA
SERGEJ JESENJIN
(Pismo majci)
Jesenjin je poznat po komunikativnosti (razumljivosti) i melodioznosti svoje poezije, zbog

ega je i u iroj publici vrlo popularan pjesnik. Takoer je poznat po braku sa slavnom
amerikom balerinom Isidorom Duncan te po svojoj boemtini, nesreenom ivotu u
kojemu veliku ulogu igra alkohol, pa je po njemu nazvan i svojedobno popularan ivotni
stil jesenjtina. Svoj trideset godina dug ivot zavrio je samoubojstvom, a mnogi su ga
mladi slijedili, inspirirani oprotajnom pjesmom potpunog pesimizma (Dovienja, dragi,
dovienja), pa je drugi ruski pjesnik, najpoznatiji europski futurist Majakovski morao
napisati svoju pjesniku repliku na to kako bi prekinuo tragine dogaaje.
Pismo majci je intimno-socijalna pjesma ispjevana u vezanom stihu u devet katrena. Lirski
subjekt, mladi gradski boem, pravi predstavnik jesenjtine, obraa se svojoj majci, seoskoj
starici koja ga s velikom brigom eka da se jednom vrati kui. Majka je predstavnik
tradicionalnih vrijednosti, ali ona je i majka prema kojoj se osjea sinovska ljubav.
Naglasak nije na sadraju koji lirski subjekt govori/pie, nego na toplom tonu kojim se
majci obraa.
193
FEDERICO GARCA LORCA

(Konjikova pjesma; Oprotaj)
Crdoba je u Konjikovoj pjesmi nedostina i lirski je subjekt toga potpuno svjestan, ali on
ni u kojem trenutku ne dovodi u pitanje svoj put. Potpuno je sam, ali takva je i Crdoba,
simbol potpuno uopena ovjekova ivotnog cilja, jer tamo se ne moe stii. Smru je
Lorca opsjednut i u Oprotaju. I u toj pjesmi smrt je neizbjena i lirski subjekt joj
suprotstavlja slike ivota, ali ne da bi je izbjegao, nego da bi je ublaio. I u Oprotaju
ovjek, dakle, ivi unato bezizglednosti svoje situacije, ovdje ak na neki nain pokuava
uspostaviti i posmrtnu vezu sa ivotom. Jasno je da od svega toga nema nita, ali jasno je i
da je udnja za ivotom snanija od preputanja nestanku.
Lorca je pisac lirskih drama i lirskih pjesama u kojima se pronalaze obiljeja panjolske
usmene knjievnosti (i u slikovitosti, i u oblicima), ali i obiljeja nadrealizma.
Karakteristine su za njegovo pjesnitvo snane boje i pjesnike slike utemeljene na
metaforinosti. Jedan je od najveih pjesnika 20. stoljea.
PABLO NERUDA
(Ove noi mogu napisati najtunije stihove)
Nerudina pjesma govori o ljubavi, ona je zatim autoanaliza lirskog subjekta, a govori i o
poeziji samoj. Pjesma je svojevrsni oprotaj (ili pokuaj oprotaja) od vlastitih osjeaja
prema voljenoj eni. Nerudin doivljaj ene neodvojiv je od doivljaja prirode, u ovoj
pjesmi rije je o nokturalnom ugoaju. Stil je slikovit, metaforian, slian Lorkinu, ali
dosta prozirniji i komunikativniji. Tridesetak stihova grupirano je uglavnom u distihe.
194
Pablo Neruda zapravo je pseudonim ileanca Neftalja Ricarda Reyesa. Poznata je

senzualnost njegove poezije, prihvaanje nadrealistike poetike, velika popularnost i u
dananje vrijeme, te pjesnikova drutvena angairanost i ljeviarska politika orijentacija.
PROZA 20. STOLJEA
MARCEL PROUST
(Combray)
Proust je kao mlad francuski aristokrat, obrazovan i profinjen, pravi estet, vodio vrlo
intenzivan mondeni drutveni ivot. Astmatiar, posljednjih deset godina proveo je u
izolaciji svoje sobe obloene plutom u drutvu svoje svijesti, svojih sjeanja. Cijeli ivot
pisao je, a najintenzivnije u tom posljednjem razdoblju, kad je i nastao grandiozan
romaneskni ciklus U traganju za izgubljenim vremenom koji se sastoji od sedam dijelova (u
trinaest knjiga): Put k Swannu, U sjeni procvalih djevojaka, Kod Guermantesa, Sodoma i
Gomora, Zatoenica, Iezla Albertina i Pronaeno vrijeme. Roman Combray prva je
knjiga prvog dijela tog romana-rijeke. Combray je ime mjesta u kojemu je pripovjeda i
glavni lik (pripovijeda se u 1. licu) proveo djetinjstvo. To je u prvom redu pria o sjeanju
i o tome kako jedno proteklo vrijeme postoji u svijesti, a tek zatim i pria o djetinjstvu, o
sredini i o psihologiji likova proarana esejistikim dijelovima, posebno o umjetnosti.
Vrijeme u Prousta sasvim je drukije od onog u realista, od objektivnog, fizikog vremena.
Vrijeme je ovdje subjektivno i ono je sadraj svijesti. Izgubljeno vrijeme priziva se
intuitivnim uvidom. Dovoljan je kolai madlen umoen u lipov aj da bi se pripovjeda
prebacio, takorei, iz jedne dimenzije u drugu. Pripovjeda ne secira svoju svijest
racionalnim, znanstvenim pristupom, nego joj se blago preputa i u dugim, staloenim
195
reenicama predoava nam njezinu fragmentarnost i njezin diskontinuirani svijet u kojemu

su naoko beznaajne stvari zapravo u prvom planu. Proustovo shvaanje vremena
uvjetovano je svakako i autorovim autentinim ivotnim iskustvom, ali i autorovim
obrazovanjem i upuenou u suvremena intelektualna strujanja. Naime, Proust je kao
student na Sorboni sluao predavanja francuskog filozofa Henrija Bergsona, tada iznimno
popularnog, poznatog u povijesti filozofije po svom intuicionizmu. U traganju za
izgubljenim vremenom roman je koji potpuno razgrauje realistiki sustav, i svojim
svjetonazorom i svojim stilom, i sadrajima koje obrauje i svojim izrazom, nainom na
koji pripovijeda te sadraje.
FRANZ KAFKA
(Proces; Preobraaj /Preobrazba/)
Kafkin je svijet unutar sebe savreno logian, dogaaji koje on pripovijeda uredno su
rasporeeni, slijede po kronolokom i po uzrono-posljedinom slijedu. Pripovjeda nam ih
pripovijeda jednostavnim stilom i ne moramo ulagati velik napor da bismo ih pratili.
Problem je u tome to je taj svijet, koji neobino podsjea na na koji nas okruuje,
zapravo u korijenu drukiji od naega, barem od onoga kakvim na svijet shvaamo ili
kakav elimo da on bude. Ili se itatelj svim silama opire prihvatiti da je svijet Kafkinih
djela svijet u kojemu i on ivi, pa se zadrava na dojmu njegove zaudnosti. I u Procesu i
u Preobraaju glavni se lik u odreenom ivotnom trenutku nae u nekoj neobinoj i po
njega iznimno opasnoj situaciji (u Procesu u situaciji napravljenoj prema modelu iz
stvarnosti, sudskom procesu, a u Preobraaju u fantastinoj naprosto se doslovce
preobrazio u kukca), ali ta ga situacija ne udi naroito. On zapravo nije svjestan to mu
se to dogaa, dogodilo se nepredvieno, to mu sad smeta, on eka da proe ili pokuava
rijeiti problem na neki posve obian nain. Meutim, sve vie se zaplie u tu neku
196
nevidljivu mreu, sve manje joj se opire, sve vie pristaje na njezinu logiku i poinje
funkcionirati u skladu s njezinim pravilima i svijet gledati njezinim oima, koliko je to
mogue, jer ju je zapravo nemogue protumaiti. Sve to se dogaa vodi do likove smrti na
kraju, a ono to sve vodi jest neka nepoznata sila, nekakva svijest koja je sve to tako
uredila mora stajati iza toga. Dakle taj svijet nije sasvim besmislen, on nije apsurdan,
samo je njegova logika ovjeku nedostina. Pripovjedau taj svijet nije zaudan uope i on
nam pripovijeda sasvim ravnoduno Proces zapoinje reenicom: Bit e da je Josefa K.
Netko oklevetao jer su ga jednog jutra uhitili, iako nije uinio nikakvo zlo; a Preobraaj jo
ravnodunije: Kad se Gregor Samsa jednog jutra probudio iz nemirna sna, ustanovio je da
se u svom krevetu pretvorio u golema kukca. Onaj koji se najvie udi i koji pripovijedano
ne moe podnijeti jest itatelj. itatelj ne moe prihvatiti da mu se kao najobinija pria
pripovijeda neto to je zapravo neprotumaivo i to je vrlo zastraujue. Po tome to je
itatelju serviran jedan svijet zatvoren u sebe i nita izvan njega, zakljuuje se da nam
Kafka zapravo govori: eto, tako zapravo izgleda svijet u kojem ivimo.
ERNEST HEMINGWAY
(Starac i more; Komu zvono zvoni)
Za Hemingwayevu je prozu karakteristian tzv. tvrdo kuhani stil, dakle stil oprean
kienom, stil ekonomine reenice, dinamian, slian reporterskom, to je i razumljivo jer je
taj pisac bio i novinar. Svoj ivot proivio je avanturistiki i esto se istie kako je
promovirao (inae za ameriku kulturu tipian) tip mukarca ije je osnovno obiljeje
vitalizam i spremnost na suoavanje sa ivotnim izazovima.
Roman Komu zvono zvoni napisan je neposredno prije Drugog svjetskog rata, a bavi se
jednom diverzantskom akcijom koju treba izvesti grupa gerilaca u panjolskom
graanskom ratu. Sve se dogaa u tri dana. Glavni je lik Robert Jordan, Amerikanac i
197
panjolski gerilac. U svakom kutku romana ui smrt kao osnovni problem. Roman
zapravo tematizira pitanje humanosti, to je naglaeno ve na samom poetku: () smrt
ma kog ovjeka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaen ovjeanstvom. I stoga nikad ne
pitaj komu zvono zvoni; tebi zvoni.
Stari ribar Santiago, sam, daleko na puini, nakon osamdesetak dana ipak uspijeva uloviti
veliku ribu. Starac i more, roman koji se smatra najboljim Hemingwayevim djelom, a
svakako je najpopularnije, alegorijska je pria o ovjekovoj neumornoj ivotnoj borbi. To je
jedna moderna bajka koja se bavi bitnim pitanjima ovjeka, moda na prvi pogled sasvim
izdvojena iz pieva opusa, ali potpuno uklopljena u nj svojim svjetonazorom, vitalizmom i
svojom humanosti.
WILLIAM FAULKNER
(Krik i bijes)
Aristokratska obitelj Compson iz izmiljenog grada Jeffersona u amerikoj dravi Mississipi

nakon smrti oca Jasona III., alkoholiara koji je ostavlja u stanju rasula, strmoglavljuje se
u posvemanju propast. Priu o tome italac je primoran sam velikim naporom osmisliti
kao cjelinu, a nude mu se etiri verzije, iz usta trojice brae (idiota Benjyja,
hipersenzibilnog Quentina i bezosjeajnog Jasona IV.; u romanu upoznajemo i njihovu
sestru Caddy) te slukinje, crnkinje Dilsey. Roman potpuno dezintegrira realizam
nepouzdanou
pripovjedaa,
tehnikom
unutranjeg
monologa
tijeka
svijesti,
problematiziranjem percepcije, relativnosti istine, neobjektivnou prostora i vremena

Faulkner je pisac iz Mississipija koji je amerikom Jugu posvetio cijeli svoj opus, bavio se
uglavnom propau aristokracije, a u ukljuio u njega i probleme rasne diskriminacije.
Jedan je od najpoznatijih amerikih romanopisaca i dobitnik Nobelove nagrade 1946.
198
JEAN-PAUL SARTRE
(Munina)
Ovaj esejizirani roman-dnevnik govori o ovjeku koji ivi ivot prazan od smisla u isto
takvu svijetu, ivi zato to ivi i ne ivi ni za to, a to ga optereuje. Antoine Roquentin
sve jae osjea muninu, ne kao osjeaj, nego ba kao osjet to gaenje je tjelesno, a
uzrokuje ga apsurdnost ivota. ivot mu je ispranjen i od aktivnosti, najvea je zapravo
pisanje dnevnika, a pisanje jednog povijesnog rada samo je uzaludan pokuaj osmiljavanja
sebe i svijeta, kao to se Samouk pokuava sakriti u svoje uenje, u pokuaj stjecanja
svekolikog ljudskog znanja itanjem knjiga abecednim redom. Roquentin puno misli i
analizira i to je u prvom planu u ovom romanu u kojem fabula igra sporednu ulogu.
Razmiljanje, filozofiranje, postupno shvaanje da je ovjek baen u svijet, u ivot koji tek
sam moe i mora ispisati kako hoe, jer je taj svijet, ivot zapravo zastraujua tabula rasa
(da upotrijebimo termin kojim se filozofija obino slui za neto drugo), to Roquentina
dovodi do munine i on ne zna kako se s time nositi.
Inae, egzistencijalistiki svjetonazor uope ne mora rezultirati loe po ovjeka. Na samog
Sartrea, filozofa egzistencijalizma, djelovao je zapravo poticajno. S obzirom na to da je
samo postojanje posve prazno, da u njega nita i ni od koga izvana nije upisano (npr. od
Boga Sartre je ateist), ovjek je posve slobodan (a to je tako samo po sebi) i sam svoj
majstor (ivota i svog bitka). Ali ovjek, takav dakle da samo on od sebe i od svijeta moe
initi neto, u tome je odgovoran i sebi i svima drugima ukljuenima u svoje postojanje. Po
tome je egzistencijalizam doista humanizam, kako ga je Sartre nazivao. Sartre je bio
drutveno angairan intelektualac, lijeve politike orijentacije, koji je na angairanosti
knjievnosti inzistirao. 1964. godine odbio je Nobelovu nagradu za knjievnost.
199
ALBERT CAMUS
(Stranac)
Camus je, kao i Sartre, predstavnik egzistencijalizma. Glavni lik njegova Stranca,
Mersault, apsurdan je ovjek koji ivi u apsurdnu svijetu. Nije to neki poseban svijet, nego
je to ovaj na koji nas okruuje, a Mersault je samo ovjek koji je to spoznao, ne
filozofirajui, nego spontano, i samo zato to nisu svi toga svjesni, on je stranac. Svijet je
potpuno besmislen (to je neto sasvim drukije nego kod Kafke iji svijet ima metafiziki
temelj, samoje on pojedincu neprotumaiv), jedino to mu moe dati smisao jest pojedinac,
i to jednostavno svojim egzistiranjem, odnosno nainom na koji postoji (dakle on ne moe
pronai smisao, ne zato to to nije u njegovoj moi, nego jer se nema to pronai).
Mersault uvia tu apsurdnost i, logino, ne priznaje nita emu se pripisuje mo izvanjskog
pridavanja smisla svijetu, ne vjeruje u Boga, a kamoli da bi vodio rauna o drutvenim
normama one jednostavno nemaju smislenu osnovu. Meutim, on se tim normama ne
protivi, nije on buntovnik, jer nema se uime ega ni za to protiviti. U njegovu ivotu
nema npr. ljubavi, ima samo zadovoljavanja seksualnih potreba. Kad, zapravo sluajno,
ubije Arapina, nae se na sudu. Ali bit je u tome da on ne odgovara za taj zloin. Mersault
odgovara za puno tei zloin (u oima drutva) za svoju nedrutvenost, za svoju
apsurdnost, zato to njegova ravnodunost ugroava drutveni poredak u samoj njegovoj
biti (koja mora biti smislena, inae bi drutvo samo sebe dokinulo).
200
MEA SELIMOVI
(Dervi i smrt)
Selimovi nije puno napisao, a i samo jednom dijelu njegova opusa kritiari priznaju
znaajniju vrijednost (najvie romanima Dervi i smrt i Tvrava), ali i to je dovoljno da se
taj pisac svrsta u vrh knjievnosti Bosne i Hercegovine, bonjake knjievnosti te u vrh
srpske knjievnosti (u sva tri nacionalnokulturna konteksta mogue je promatrati i
promatra se Selimovievo djelo). Glavni lik romana Dervi i smrt jest dervi (muslimanski
redovnik) Ahmed Nurudin koji u djelu proivljava tragediju svog brata Haruna, a zatim i
svoju osobnu. Te tragedije proizlaze iz odnosa pojedinca i vlasti, vladajueg totalitarnog
sistema. Ahmed Nurudin je ovjek koji svoj svjetonazor dijeli s vladajuom ideologijom,
odnosno nazori su im istovjetni. On cijeli svoj ivot i cijelo svoje bie usklauje s njom i
usmjerava prema njezinim naelima, apsolutno uvjeren u njezinu ispravnost. Kad,
meutim, uvidi pukotine u takvu savreno ustrojenom svijetu, a uvia ih tek u krajnjoj
osobnoj situaciji, cijeli se njegov svijet rui, on mijenja svoje poglede i postajui time
problematian, nuno stradava. Roman je istodobno psiholoka studija i studija
funkcioniranja pojedinca u monolokom i monolitnom drutvu. Iako je radnja smjetena u
vrijeme Turaka, roman je za vrijeme kad je napisan potpuno aktualan i, zapravo, po svojoj
tematici univerzalan.
201
HERMANN HESSE
(Stepski vuk)
Hesse, vicarac i njemaki knjievnik ija se knjievnost oznaava kao duboko ovjena i
slobodarska, u smislu i ivotnog i knjievnog stila, napajana negativnim iskustvom
dehumanizirane Zapadne Europe 20. stoljea i pozitivnim iskustvom Indije i istonjake
filozofije, doivio je kao pisac i najkonvencionalnije mogue priznanje dobitnik je Nobela
1946. i priznanje supkulturnog hipi-pokreta iji su ga pripadnici itali gotovo kao svog
intelektualnog vraa.
Harry Haller, otuen i hipersenzibilan individuum, duboko je u sebi zapravo podvojen na
Harryja i na Stepskog Vuka, na racionalno i na nagonsko bie. Njegov je problem u tome
to ne zna biti zadovoljan svojim ivotom, to uvia besmisao svijeta i ivota, ali i to to
ima umjetniku crtu koja mu govori da je besmrtno dijete bogova. Sretan moe biti samo
ako ivotu pristupi s humorom. U Stepskom vuku, romanu koji se karakterizira i kao
psihoanalitiki dnevnik, koji eksperimentira i s formom, kojeg nastanjuje vie pripovjedaa
i nekoliko pria u prii, itatelj promatra oslobaanje podsvijesti glavnog lika, sloenu
halucinantnu viziju koja podsjea na iskustva eksperimentiranja opojnim drogama.
202
DRAMSKA KNJIEVNOST DVADESETOGA STOLJEA U SVIJETU
ANTON PAVLOVI EHOV

(Tri sestre)
Anton Pavlovi ehov (1860.-1904.), po zanimanju lijenik, ruski pripovjeda i
dramatiar, u knjievnost ulazi kratkim humoreskama, vjebajui saetost izraza i
karakterizacije, a zatim prelazi na novele i pripovijesti, u kojima se njegov tuan
humor postupno pretvara u rezignaciju i oaj. Slika ivota koju ehov opisuje
strukturira se oko obine svakidanjice. U ehovljevim pripovijetkama, a zatim i u
dramama, nema jakih osobnosti ni neobinih dogaanja, u njegovim se pripovijetkama
i dramama ivot jednostavno odvija, tee, bez pravoga cilja i smisla, ali ipak ispunjen
neodreenim matanjima, tenjama koje se nikad nee ostvariti. Dajui realistiku
sliku ivota i ukazujui na mnoge drutvene suprotnosti i nepravde, ehov u svojim
djelima nikoga i nita ne osuuje, ali pokazuje kako ivot postupno deformira
ovjekovu psihu, rastae njegovu volju i dovodi do rezignacije. Istu tematiku obrauje
u svojim jednoinim dramama (jednoinkama) i vieinim (etveroinim) dramama,
koje nastaju od 1896. do 1903. godine: Galeb (ajka), Ujak Vanja (Djadja Vanja), Tri
sestre, Vinjik (Vinevyj sad). U njima ne postoji ni tradicionalni zaplet ni rasplet, ne
postoje ni pravi junaci ni jake strasti, ali se prikazuje naglaeno odvijanje ivot junaka.
Svojim stvaranjem ehov zavrava plodno razdoblje ruskoga realizma, ali nikad ne
rabi samo realistiko opisivanje stvarnosti, nego u svoja djela unosi mnoge
nedoreenosti, lirska raspoloenja, raznovrsnu atmosferu, pa i simboliku, te sugestivno
doarava ivot onako kako ga on osjea, ime se pribliava impresionizmu i zapoinje
novo razdoblje u povijesti ruske knjievnosti. Uz Maupassanta dri se najveim
novelistom europskoga romantizma. Svojim dramama snano je utjecao i utjee na
moderno i suvremeno europsko kazalite.
203
U drami Tri sestre dogaanja se usmjeruju oko sudbine triju sestara, Olge, Mae i
Irine i njihova ekanja da se neto dogodi u ruskoj provinciji, daleko od Moskve.
LUIGI PIRANDELLO
(est osoba trai autora)
Luigi Pirandello (1867.-1936.), talijanski pripovjeda i dramatiar, rodom je sa Sicilije,
kao i Verga. Istaknuo se kao najbolji nastavlja veristike proze, ali ha ve u prvim
proznim djelima privlai sukob koji nastaje izmeu unutarnjega osjeajnoga svijeta
njegovih junaka i stvarnosti koja ih okruuje i kojoj se pokuavaju prilagoditi. Kao
pripovjeda najvei uspjeh postie romanom Pokojni Matija Pascal (Il fu Mattia
Pascal, 1904.) i zbirkom od preko 200 maestralno napisanih novela, u kojima oivljuje
cijelu galeriju nesretnih likova iz sicilijanske i rimske sredine. I u proznom, a jo vie u
dramskom opusu Luigija Pirandella dolazi do izraaja suprotnost izmeu tenji i
stvarnoga ivota koja dovodi do podvojenosti osobe njegovih junaka i spoznaje o
relativnosti istine. Njegov je dramski opus okupljen pod naslovom Gole maske
(Maschere nude), a napisao je ukupno 44 drame, od kojih su najpoznatije: Tako je
ako vam se ini (Cos se vi pare), est osoba trai autora (Sei personaggi in cerca
dautore), Henrik etvrti, koje su nastajale u prvim desetljeima 20. stoljea.
Pirandellovo je kazalite esto nazivano cerebralnim, a zapravo mu je osnovna odlika
zasnovanost na humorizmu, o kojemu i Pirandello pie poznatu teorijsku raspravu.
Svojim je idejama zacrtao put egzistencijalizmu, isprepletanjem realnoga i irealnoga
(san i java, ludilo i razboritost, fantazija i realnost) nadrealizmu, a ruenjem granica
izmeu glumaca i publike revolucionirao je kazalinu tehniku i sruio okvire
naturalistikoga kazalita. Godine 1934. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za
knjievnost. Snano je utjecao na modernu i suvremenu svjetsku, europsku, a i
hrvatsku dramu (Milan Begovi, Ivo Vojnovi, Ranko Marinkovi i dr.).
204
U drami est osoba trai autora grozna se drama pojavila u pjesnikovu duhu, drama o
ocu kojega je pokerka po prirodi morala upoznati samo kao oca, a zatekla ga je u
javnoj kui, i to zbog sramotnoga ina upravo s njom, gdje se ona zbog bijede morala
prodavati. Ali tu dramu pisac nije elio napisati, pa estero osoba koje je on odbacio
dou na pozornicu od ravnatelja (direktora kazalita) zahtijevati umjetniki ivot koji
bi im mogao dati samo pjesnik. Tu gledamo drugu dramu dramu o izdaji koju
estero osoba doivljuje od scenskoga izraza: oni misle da postoje na sasvim odreeni
nain, a glumci im, tumaei ih, pridaju sasvim drukiju stvarnost. U ogledalu
ispraznosti svoje vlastite krinke otkriva se tragedija nekomunikabilnosti izmeu
ovjeka i ovjeka, ali i izmeu iluzije i stvarnosti, ivota i umjetnosti.
205
BERTOLT BRECHT
(Majka Courage/Hrabrost i njezina djeca)
Bertolt Brecht (1898.-1956.), njemaki dramatiar, pjesnik i pripovjeda, godine 1931.
odlazi u emigraciju i ivi veinom u Americi, da bi se 1948. vratio u domovinu i
nastanio u Istonom Berlinu, gdje do smrti deluje kao direktor i redatelj vlastita
kazalita. Istie se kao izvrstan lirski pjesnik i majstor sarkastine balade, ali prije
svega ugled i slavu stjee kao istaknuti dramski pisac i kazalini teoretiar, tvorac tzv.
espkoga teatra. Pisanje dramskih tekstova zapoeo je hrabrim ekspresionistikim
groteskama: Bubnjevi u noi (Trommeln in der Nacht, 1922., i dr.). Premda i dalje
eksperimentira kazalinom tehnikom, kao uvjereni marksist dri da kazalite treba
obavljati i odgojnu-drutvenu ulogu. Kako bi aktivirao gledatelja i prisilio ga da
zauzme kritiki stav prema dogaanjima na pozornici, odbacuje scensku iluziju i
zamjenjuje
tradicionalnu
dramsku
strukturu
nizom
epskih
scena,
povezanih
komentarom i umetnutuim pjesmama, tzv. songovima. Prvi veliki uspjeh postigao je

dramom Opera za tri groa (Die Dreigroschenoper, 1928.), modernom preradom
Prosjake opere Johna Gaya (The Beggars Opera), koju je nekoliko godina poslije
obradio i u obliku romana (Prosjaki roman Der Dreigroschenroman). Od kasnijih
Brechtovih drama najpoznatije su drame Majka Courage i njezina djeca (Mutter
Courage und ihre Kinder), ivot Galilejev (Leben des Galilei), Dobri ovjek iz Seuana
(Der gute Mensch von Sezuan), Kavkaski krug kredom (Der kaukasische Kreidenkreis),
nastale od 1939. do 1945. Nakon Drugoga svjetskoga rata Brechtove drame postigle su
meunarodni uspjeh, a njegovo epsko kazalite nalo je niz nasljedovatelja u modernoj
i suvremenoj drami i kazalitu.
U sreditu je Brechtove drame Majka Courage/Hrabrost i njezina djeca Majka
Courage, vojna krmarica, koja se povlai sa svojim kolima i sa svoje troje djece za
raznim vojskama. Uvijek je spremna iz rata izvui korist, a strahuje pred mirom koji
206
bi upropastio njezinu trgovinu. Iako sklapa svoje male poslove, rat joj jednoga za
drugim odnosi njezina dva sina i ostavlja jo samo ker, nijemu i unakaenu Katrinu,
koja u sebi uva toplinu ljudskih osjeaja bez rauna, a unato ratnim strahotama u
kojima je odrasla.
SAMUEL BECKETT
(U oekivanju Godota)
Samuel Beckett (1906.-1989.), dramatiar i prozaik irskoga podrijetla, uz Ionesca
utemeljitelj tzv. teatra apsurda, odnosno tzv. antidrame
ili avangardne drame, od
1938. ivi u Parizu i nakon Drugoga svjetskoga rata poinje pisati na francuskom, a u
pojedinim sluajevima djela objavljuje i na engleskom i na francuskom.
U svojim
djelima, romanima Murphy; Molloy; Malone umire Malone se meurt (nastali od

1938. do pedesetih godina 20. stoljea) i dramama U oekivanju Godota (En attendant
Godot, 1952., Svretak igre (Fin de partie, 1957.), O, divni dani (Happy days; Oh! les
beaux jours, 1961.) i drugima svijet prikazuje iz rakursa pesimistine vizije, a ivot
kao igru viih sila u kojoj je ovjek sveden na fizioloko i duhovno vegetiranje, na
besmisleno trajanje
ispunjeno patnjama i uzaludnim iekivanjima spasa. Da bi
prikazao apsurdnost takva ivota i ovjekovu bespomonost, Beckett naputa

tradicionalnu romanesknu fabulu i uobiajeni dramski zaplet i zamjenjuje ih nizom
scena koje se ponavljaju s malim varijantama, a likove i dramske osobe svodi na
groteskne i stravine marionete (kljasti, nijemi, slijepi, gluhi, itd.) koji se pomiu po
nekom besmislenom ritmu unutar svoga ogranienoga ivotnoga kruga (ulica, krianje,
soba), ili su ak onemogueni i u tom kretanju smjeteni u kante za smee, zatrpani
u pijesku. Izraz je prilagoen tim apsurdnim situacijama i sugerira ih besmislenim
ponavljanjem vie-manje istih dijaloga ili dugim unutarnjim monolozima, u kojima je
jezik osloboen uobiajene gramatike strukture. Svojim dramama postie svjetski
207
uspjeh, a na brojnim pozornicama europskih i svjetskih kazalita mijenja sliku

stvaranja teatra i razmiljanja o kazalitu i ivotu suvremenoga ovjeka. Dobio je
Nobelovu nagradu za knjievnost godine 1968.
Kronologija ivota i djela Samuela Becketta:
1906.
U Foxrocku kraj Dublina, u Irskoj, 13. travnja, na Veliki petak, roen je
Samuel (Barclay)Beckett u protestantskoj graanskoj obitelji. 1923. Na Dublinskom

sveuilitu, na Trinity Collegeu, studira francuski i talijanski. 1926. Kratko vrijeme
boravi u Parizu. 1927. Diplomira na Trinity Collegeu. 1928. Postaje lektorom za
engleski jezik na cole Normale u Parizu. Upoznaje se s Jamesom Joyceom. 1930.
Objavljuje poemu Whoroscope. 1931. Promoviran je za magistra umjetnosti. Postaje
asistentom za francuski jezik na Trinity Collegeu. Objavljuje Esej o Proustu. 1932.
Naputa sveuilinu karijeru. 1933. Umire mu otac. Malo nasljedstvo omoguuje
Samuelu Beckettu putovanje po Europi: London, Pariz, Italija, Njemaka. 1934.
Objavljuje deset novela pod naslovom Vie uboda iglom nego udaraca nogom (More
pricks than kicks). 1935. Objavljuje zbirku poema Echo s bones. Pie Murphy. 1936.
Neadaptiran na ivot u Londonu, putuje u Njemaku. 1937. Definitivno se nastanjuje
u Parizu. Pie prve tekstove na francuskom. Jedne ga noi, na ulici, noem napada
neki kloar. Nakon izlaska iz bolnice Beckett posjeuje u zatvoru napadaa. Na pitanje
zato ga je htio ubiti skitnica-napada
Beckettu odgovara: "Ne znam." 1938.
Objavljuje, u Londonu, svoj prvi roman: Murphy. Joyce ga povoljno ocjenjuje.

Beckettov prijevod romana na francuski; bit e objavljen tek 1940. 1941. Ukljuuje se
u francuski Pokret otpora. 1942. Gestapo razbija skupinu u kojoj radi, a Beckett se
spaava bijegom na selo (Vaucluse), u "neokupiranoj", tzv. "slobodnoj zoni", tamo se
zapoljavajui kao poljoprivredni radnik. 1943. Pie drugi roman: Watt. 1945. Beckett
radi u Crvenom kriu u Irskoj, pa u Saint-Lu, u Francuskoj. Posljednja poema na
engleskom. Vraa se u Pariz. ivi uglavnom od prevoenja. Definitivno se ukljuuje u
208
francuski knjievni ivot, ne pripadajui nijednoj grupaciji. 1946. Prekida rad na

dvama romanima koje je pisao na francuskom. Na francuskom objavljuje novelu
Izgnanik. Pie roman Mercier et Camier, objavljen tek poetkom sedamdesetih. Pie
roman Premier amour, objavljen tek 1970. Objavljuje pjesme iz 1937. - 1939., u reviji
Temps modernes. 1947. Objavljuje roman Murphy na francuskom, u vlastitu
prijevodu. Pie svoju prvu dramu Eleutheria koju ne objavljuje, a ni kasnije ne eli
objaviti. 1948. Pie romane Molloy i Malone umire (Malone meurt) i dramu U
oekivanju
Godota
(En
attendant
Godot).
1949.
Pie
roman
Bezimeni
(LInnommable). Objavljuje Dijaloge s Georgesom Duthuitom. 1950. Pie Tekstove

nizato (Textes pour rien). 1951. Objavljuje roman Molloy, napisan na francuskom
jeziku. 1952. Objavljuje roman Malone umire i dramu U oekivanju Godota (oba djela
napisana su na francuskom jeziku). 1953. Premijera drame U oekivanju Godota u
Parizu (redatelj Roger Blin), Thtre Babylone. Objavljeni su romani Bezimeni i
Watt. Autorov prijevod U oekivanju Godota na engleski. 1954. U oekivanju Godota
objavljen u New Yorku. 1955. Boravi u Engleskoj. Objavljuje nekoliko svojih starijih
djela. Nouvelles et textes pour rien. 1956. Pie radiodramu Svi oni koji padaju (na
engleskom) i dramu Svretak igre (na francuskom: Fin de partie). 1957. BBC emitira
Sve one koji padaju. Svretak igre u Parizu. Premijera Svretka igre (na francuskom) u
Londonu (Royal Court
Theatre). Velik uspjeh i poloaj genijalnoga dramatiara.
Godot u zatvoru u San Quentinu (glumci iz San Francisca) pred publikom od preko
tisuu i etiristo zatvorenika. 1958. Premijera Posljednje vrpce (na engleskom).
Svretak igre u Zagrebakom dramskom kazalitu. Prvi put Svretak igre na amerikoj
pozornici. The unnameable. From an abandoned work, 1958. Bram van velde. Acte
sans paroles. 1959. Krapp s last tape. All that fall. 1960. Kazalina premijera
Posljednje vrpce, u Parizu. 1961. Beckett pie dramu O, divni dani (na engleskom:
Happy days.). Mihalovici sklada operu Posljednja vrpca. Premijera drame O, divni
209
dani u New Yorku. Beckett dobiva Meunarodnu nagradu izdavaa. Comment c est.
1962. Pie Komediju. Radio Zagreb izvodi Ugarke u Zagrebakom dramskom kazalitu.
Words and music.
1963. Premijera Komedije u Njemakoj. Acte sans paroles, II. Cascando (radiodrama).
1964. Trojezino izdanje Kazalita Samuela Becketta (francuski, engleski, njemaki), u
Frankfurtu. Radio Zagreb prikazuje Posljednju vrpcu (kao radiodramu i na pozornici,
sa Svenom Lastom u jedinoj ulozi). Play. Scenarij za Film. 1965. Beckettov Film na
Venecijanskom festivalu (Nagrada mlade kritike). Premijera scenske adaptacije
Molloya, u Genevi. Imagination morte. O, divni dani na komornoj pozornici
Hrvatskoga narodnoga kazalita u Zagrebu. 1966. Komedija i razliiti inovi objavljeni
u knjizi. Assez. Bing. 1967. Film. Va et vient. No knife. Eh Joe. 1968. Francuska
premijera. Dis Joe. Od 1968. do 1973. prevodi niz djela - amerike, engleske,
njemake pozornice. 1969. Beckett dobiva Nobelovu nagradu za knjievnost. 1968. L
issue. Sans. 1970. Breath. Premier amour. Sejour. 1971. Le depeupler. Premijera U
oekivanju Godota u Kazalitu Marina Dria u Dubrovniku, u reiji Boidara Violia
1972. Breath and other short plays. Abandonne. The north. 1973. Nor I. 1974. Still.
Mercier et Camier. 1976. All strange away. Ghost trio.That time. Rough for theatre I.
Rough for radio I. Rough for radio II. For to wend yet again and other fizzles. 1977.
Four novellas.
... But the clouds. Beckett postavlja u Berlinu, na engleskom,
Posljednju vrpcu. 1978. Mirlitonnades.

1979. Company. All strange away. Premijera Divnih dana u Kazalitu Marina Dria u
Dubrovniku, u reiji Vlade Habuneka. 1980. Solo (monoloka drama). 1981. Nohow
on. Pie Mal vit, mal dit. 1982. Rockaby. Ohio impromptu. A piece of monologue.
Objavljuje Mal vu, mal dit. 1983. Worstward ho. What where. Nacht und trum.
1984. The collecter shorter plays of Samuel Beckett. Quad. Catastrophe. Festival
Samuel Beckett (izvedba, video, razgovori) na festivalu u Edinburghu. 1985. Festival
210
Samuel Beckett u Madridu. Festival u Jeruzalemu. 1986. Complete dramatic works. Po

cijelom svijetu velika proslava 80-godinjice Beckettova roenja. 1987. Fragmen.
Stirrings still, zajedniki naziv. 1988. Hommage a Jack B. Yeats. Teleplays. 1989. Le
monde et le pantalon. Stirring still. L Image, objavljeno djelo napisano 1959.
Comment dire. Samuel Beckett umire.
1992. Dream of fair to middling women. 1995. Samuel Beckett: the complete short
prose, 1929 - 1989. 1996. Nohow on: three novels. 2001. Premijera Svretka igre u
Kazalitu Marina Dria u Dubrovniku, u reiji elimira Mesaria .
Kad je godine 1953. prikazana u reiji Rogera Blina drama U oekivanju Godota (En
attendant Godot), bio je to datum u povijesti kazalita. Predstava je doivjela stotine
izvedaba, igrana je u cijelom svijetu. Slijede Svretak igre, in bez rijei (Acte sans
paroles), Posljednja vrpca (La dernire Bande, 1959), Ah, ti divni dani! (Oh! les
beaux jours), Komedija (Comdie, 1963). Drama U oekivanju Godota donijela je sve
temeljne naznake Beckettove dramske vizije ovjeka preputenog vremenu nune
egzistencijalne propasti, ovjeka u krizi
potpuno liena povijesnoga konteksta. I
drutveno i obiteljsko izrazito zastupljeno u dramama Ionescovim i Adamovljevim

svedeno je u Becketta samo na bijedne ostatke. Mogunosti za iluziju u njegovih su
dramskih osoba svedene na minimum. Traiti u drami U oekivanju Godota
tradicionalne momente dramskoga razvoja prema krizi nepotrebno je. Dva kloara,
Vladimir i Estragon, u pustom krajoliku ekaju odreenoga Godota koji bi mogao
znaiti spas u njihovu beznadnom postojanju. Radnje u pravom smislu rijei nema,
nita - ili gotovo nita se ne dogaa, atmosfera dosade, tragine praznine, uznemirena
je samo u dva navrata upadom na scenu dviju dramskih osoba - sluge i gospodara Pozza i Luckyja. Kad oni nestanu, situacija ne pokazuje nikakva opravdanja ni u
injenicama ni u karakterima. Na kraju se kao i na poetku Vladimir i Estragon nalaze
u istoj nepokretnosti ekanja. U takvoj apokaliptinoj monotoniji Beckett uspijeva
211
odrati napetost i panju gledatelja naznakom potisnutih mogunosti dramskih osoba

koje se u njihovu jeziku i gestama (ponekad klaunovskim) pojavljuju tek
fragmentarno. Sve je uokvireno specifinim Beckettovim dijalogom koji predstavlja
igru ubijanja vremena. Parovi dramskih osoba simetrino se razlikuju: Estragon ima
karakteristike bia podreenog najelementarnijim instinktima, lake se preputa
obeshrabrenju; Vladimir ima vie otpornosti sudbini i njegove reenice jo su vezane za
jedan kulturni kontekst. U paru Pozzo - Lucky otro je oblikovan odnos gospodara i
sluge, pa ipak obje dramske osobe omoguavaju razliite interpretacije. Pozzo je
odreen kao predstavnik najokrutnije vlasti (svoga slugu dri na uzici), lien je svijesti
i humanosti, ali ipak o njima filozofira i pokazuje sposobnost za poetski elan te trai
pokraj sebe ljudsku prisutnost. Lucky ostavlja dojam vjene rtve inteligencije izigrane
snagom i svedene na mentalni rasap zbog nemoi oajanja, podsjeajui na lik
doktora/lijenika iz komedija. Simetrinost prikaza obaju parova dramskih osoba u
drami ukazuje da se Beckettu nametnuo povijesna nemogunost izlaza
u kojem
alterniranje sudionikoga humanizma (kojim se odrava iluzija postojanja u ekanju) s

grubim klasnim odnosom moi koi svaku ivotnost. Samo je stablo u drugom inu
drame ivo, prolistalo. Beckett naznaava nadmo prirode nad ovjekom koji se ne zna
odnositi prema prirodi i njezinu tijeku.
EUGNE IONESCO
(elava pjevaica; Stolice)
Eugne Ionesco (1912.-1994.), francuski dramatiar rumunjskoga podrijetla, istaknuti je
predstavnik antidrame, antiteatra, odnosno kazalita apsurda. U svojim dramama elava
pjevaica (La Cantatrice chauve) - antidrama, Lekcija/Instrukcija (La Leon) komina
drama, Stolice (Les Chaises) tragina farsa, nastalima od 1948. do 1951., i drugima,
postavlja se istodobno protiv drutvenih i kazalinih konvencija i stvara tzv. teatar
apsurda. elei prikazati besmislenost suvremenoga graanskoga ivota, Ionesco pred
212
gledatelje iznosi scene prepune apsurdnih i neloginih situacija, u kojima se naizgled nita
ne dogaa, a ivot se prikazuje kao besmisleno ponavljanje automatiziranih navika. Govor
u Ionescovim antidramama prestaje biti sredstvom meusobnoga sporazumijevanja i svodi
se na niz konvencionalnih fraza i klieja. Na taj nain Ionesco kritizira suvremeno drutvo,
drutvene i dananje meusobne ljudske odnose, prikazuje tragediju modernoga ovjeka,
koji kao rob ivotnih navika i drutvenih konvencija gubi temeljne ljudske kvalitete
slobodu samostalnoga rasuivanja i istinskih emocija. Ionescov teatae ipak nije mraan i
tragian kao Beckettov, nego se stalno kree na granici parodije i farse i ukazuje na
Ionescov izrazit smisao za komiku. U kasnijim dramama pomalo se udaljuje od strukture
ranijih drama i pribliava se kazalinim tradicijama (npr. Nosorog Rhinocros, 1959.).
Ionescove drame s uspjehom se izvode u cijelom svijetu i skupa s Beckettovim oznauju
veliku prekretnicu u razvoju i promiljanju suvremene drame i kazalita. Ionesco je
autorom i niza teorijskih, polemikih i esejistikih tekstova o suvremenoj dramaturgiji i
kazalitu.
elava pjevaica uprizoruje apsurdnu situaciju u engleskom graanskom salonu, odnsono
interijeru s udnim satom u kojemu se dijalog dvaju branih parova estih prezimena
(Smith i Martin) vodi na temelju apsurdnih situacija iz prirunika za uenje engleskoga
jezika, do trenutka dok se ne pojavi potpuno realni vatrogasac i zaudna pria o elavo
pjevaici, koji podcrtavaju antidramu i teatar apsurda. U Stolicama nalaze se Starac i
Starica stari gotovo cijelo stoljee, na kraju ivotnoga puta, na svjetioniku na udaljenom
otoku kako bi uprizorili fiktivni sastanak sa svijetom, povijeu, s cijelim 20. stoljeem i
njegovim izostalim predstavnicima za praznim stolicama i s nijemim Govornikom koji na
kraju konkretizira potpunu nemogunost bilo kakve komunikacije u suvremenom svijetu, s
dozom velike duhovitosti i sjetne kominosti, za razliku od kominosti bazirane na vicu i
anegdoti i mehanizmu automatizma, opredmeenja i apsurdnom sklopu robota i
svakodnevnoga automatskoga nesluanja sugovornika u elavoj pjevaici.
213
HRVATSKI JEZIK
sastavio
Dalibor Jurii
206
NAPOMENA:
Ovaj materijal miljen je kao dopuna literaturi kojom se uenici/uenice slue u uenju
gradiva iz hrvatskog jezika, a ne kao zamjena za nju! Komplementaran je s Pomakovim
pojmovnikom iz hrvatskog jezika (na CD-u). Preporuuje se upotreba gimnazijskih
udbenika, Gramatike hrvatskog jezika Teaka i Babia te ostalih prirunika.
207
JEZIK
U lingvistici (jezikoslovlju), znanosti o jeziku, jezik se odreuje kao apstraktan sustav

znakova koji slui za komunikaciju, za razliku od govora kojim se komunicira (a
komunicira se po jeziku, tj. po pravilima), koji je konkretan i koji je realizacija jezika,
jezinog sustava. U odnosu prema govoru jezik se shvaa kao model, npr. kao apstraktan
model automobila prema konkretnim automobilima napravljenim prema tom modelu. Ako
se dovoljno precizno promatra, uoit e se da su svi automobili koji pripadaju istom
modelu zapravo razliiti. Ne postoje dva identina, iako ih mi smatramo jednakima, i iako
imamo dobar razlog da ih takvima smatramo.
Sinonim je za apstraktan uopen, a za konkretan pojedinaan. Internacionalizam za
sustav jest sistem. Za komunikaciju se, u neto razliitim znaenjima, upotrebljavaju jo
nazivi sporazumijevanje i priopavanje.
Sustav se sastoji od elemenata koji su u suodnosima (meusobnim odnosima) i tim su
suodnosima zapravo definirani i u njima se promatraju, a ne pojedinano (neto je neto
zato to nije neto drugo, i obrnuto).
Znanost koja se bavi znakovima naziva se semiologija ili semiotika. Njezinim se
spoznajama lingvistika slui u prouavanju jezinog znaka, a katkad se lingvistika dri
samo dijelom te znanosti o znakovima. Znak je neto to stoji umjesto neega, a stoji tako
za nekoga. Dakle npr. znak stop (prometni znak obveznog zaustavljanja) stoji umjesto
upozorenja za zaustavljanje, a stoji tako za nas koji znamo za dogovor, sudionici smo
dogovora o znaku stop. Jezini znak (npr. rije kua) sastoji se od tri dijela: oznaitelja
(izraza, oblika, npr. glasovi/slova k, u, i a u rijei kua), oznaenika (oznaenog, sadraja,
znaenja, npr. graevina koja slui za stanovanje) i referenta (predmeta iz zbilje koji znak
oznauje, predmeta kua). Veza izmeu oznaitelja i oznaenika naelno je arbitrarna
208
(proizvoljna, nemotivirana) da nije tako, ne bismo predmet kua mogli nazvati nikako
drukije, npr. house.
U inu govorne komunikacije (govornog priopavanja), koju moemo odrediti kao slanje i
primanje govornih poruka, sudjeluju govornik (poiljatelj poruke) i sluatelj (primatelj
poruke). Od ostalih elemenata treba spomenuti jo dva. To su sama poruka i medij
(sredstvo) kojim poruka putuje, a nazivamo ga komunikacijskim (priopajnim) kanalom.
Slanje poruke od govornika odvija se u tri faze: 1. psiholoka (stvaranje pojma), 2.
fizioloka (put ivanih impulsa prema govornim organima) i 3. fizika (pokretanje
govornih organa, samo izgovaranje). Primanje poruke od sluatelja odvija se takoer u tim
fazama, ali obrnutim redoslijedom: 1. fizika (primanje poruke slunim organima), 2.
fizioloka (put ivanih impulsa od slunih organa) i 3. psiholoka (stvaranje pojma). Ako
su poetni pojam (u govornika) i zavrni (u sluatelja) jednaki, komunikacija je uspjela i
dolo je do sporazuma; a ako se razlikuju, dolo je do nesporazuma. Do nesporazuma dolazi
ako putovanje poruke komunikacijskim kanalom neto omete u i ona ne doe cjelovita do
sluatelja. To to omete prenoenje poruke nazivamo bukom u komunikacijskom
(priopajnom) kanalu. Da bi se nesporazum izbjegao, moe se poslati viak informacija.
Npr. umjesto Radim kaemo Ja radim to ja zapravo je nepotrebno jer je sadrano ve u
linom (osobnom) nastavku oblika radim (m = 1. l. j.), ali poveava mogunost
sporazuma. Takav viak informacija nazivamo zalihost (redundancija).
209
JEZINE RAZINE I JEDINICE I JEZIKOSLOVNE DISCIPLINE
Kad se govori o strukturi jezika, razlikuje se vie jezinih razina. Po jednoj podjeli, koju
slijedi gimnazijski (srednjokolski) nastavni program, to su: fonoloka, morfoloka,
sintaktika i leksika. Svaka od razina ima svoju jezinu jedinicu (npr. fonolokoj pripada
fonem) i lingvistiku disciplinu koja tu razinu prouava (fonoloku razinu prouava
fonologija).
Promatrajui razine od fonoloke do sintaktike, moe se rei da tvore hijerarhijski ureen
sustav. Via je razina nadreena nioj i njezina jedinica obuhvaa jedinicu nie razine u
cijelosti. To znai da, naprimjer, jedan fonem ne moe biti podijeljen izmeu dvaju
morfema. Morfem se moe sastojati (i uglavnom se i sastoji) od vie fonema, ali jedan
fonem dio je samo jednog morfema, a sljedei morfem poinje novim fonemom.
Vano je razlikovati koje se pojave dogaaju na kojoj razini. Npr. jednaenje po zvunosti
provodi se na fonolokoj razini, a palatalizacija na morfolokoj. I jedno i drugo su tzv.
glasovne promjene, i jedno i drugo su promjene fonema. Razlika je u tome to se promjene
poput jednaenja po zvunosti provode u naelu uvijek (ne moraju se provoditi jedino u
pismu), a promjene poput palatalizacije samo u odreenim oblicima. Takoer, ako se
strogo drimo sintaktike razine kad promatramo reenicu kao sintaktiku jedinicu, onda
reenicu ne moemo rastaviti na rijei, nego samo na reenine lanove (subjekt, predikat i
dr.).
Morfoloka i sintaktika razina obuhvaaju se nazivom gramatika, pa se tako morfologija i
sintaksa zajedno nazivaju gramatika. Dijelom gramatike katkad se smatra i fonologija.
210
NACIONALNI I STANDARDNI JEZIK
Kad je rije o jezinim razinama i njihovim jedinicama, govori se o unutranjoj organizaciji

jezika, o njegovoj strukturi. Dakle jezik se promatra kao u sebe zatvoren i od svijeta
odijeljen sustav. U njegovu prouavanju rastavljamo ga na dijelove i opisujemo odnose
meu njima.
Jezik se moe promatrati i kao neto to se nalazi u svijetu i opisivati njegova uloga u tom
svijetu, itd. Ako jezik promatramo u drutvu, onda smo na podruju jezikoslovne discipline
koja se zove sociolingvistika. Sociolingvistika u irem smislu bavi se jezikom u drutvu,
kulturi, naciji, jezikom u javnoj komunikaciji
Kad neto odreujemo kao nacionalni jezik, onda u obzir uzimamo i drutvene i isto
jezine imbenike. Nacionalni jezik nije sam po sebi lingvistika pojava, nego konstrukt
nastao kombinacijom jezinih i nacionalnih injenica. Zato se nacionalni jezik moe
promatrati samo jezikoslovnim oima, a moe se promatrati i s pozicije nacije kojoj
pripada i kojoj je esto jedno od glavnih obiljeja.
Hrvatski jezik odreuje se tako kao zajedniki naziv za sve one junoslavenske govore i na
njima nastale pisane jezike kojima su se u prolosti sluili ili se i danas slue Hrvati. Dakle
razliiti govori (i jezici) okupljeni su pod zajednikim nazivom hrvatski jezik. To ne znai
da meu njima ne postoje bitne jezine veze, nego samo to da se svi oni hrvatskim jezikom
nazivaju u prvom redu zato to ih se promatra s pozicije hrvatske nacije. Lingvistiku
najvie zanima njihova jezina povezanost, a znanstveno prouavanje hrvatske kulture
(kroatologija) najvie ih promatra kao konstitutivni element hrvatske nacije odnosno
hrvatske nacionalne kulture.
Kroatistika je znanost o hrvatskom jeziku i knjievnosti, a u irem smislu i o hrvatskoj
kulturi. To je znanost koja se zasniva s jedne strane na lingvistici i na znanosti o
knjievnosti, a s druge strane na kroatologiji. Upravo zbog specifine povezanosti
211
nacionalnih kultura s jezicima i imamo znanosti poput kroatistike, germanistike

(njemaki), anglistike (engleski), bohemistike (eki) Da nema te specifine veze, sve bi
te jezike (i na njima nastale knjievnosti) prouavale samo lingvistika i znanost o
knjievnosti, kao to npr. vukove u Hrvatskoj prouava biologija, a ne hrvatska biologija.
Hrvatski je jezik dakle u sebi heterogen. Sve to spada u njega moemo podijeliti na: a)
organske idiome; b) standardni jezik i c) substandardne idiome. Idiom je pomoni termin
koji slui za nazivanje bilo kojeg govora/jezika. (Razlikovati od idiolekta!, to je naziv za
jezik pojedinca.)
Nazivom organski idiomi obuhvaeni su uglavnom seoski govori, oni su izvorni i nisu
nastali u modernoj komunikaciji, bilo javnoj bilo u modernom gradskom ivotu. Uglavnom
su prostorno odreeni i kad je rije o njima, misli se o prostornoj raslojenosti jezika. Govori
se o mjesnim govorima (dakle govorima jednog mjesta), koji se po nekim zajednikim
jezinim osobinama udruuju u skupine govora, te se skupine govora po zajednikim
jezinim osobinama udruuju u dijalekte, a dijalekti se po istom naelu udruuju u
narjeja. Promatrajui obrnuto, od najvie razine ka najnioj, dobivamo sljedeu shemu:
narjeje dijalekt skupina govora mjesni govor. Taj dio hrvatskog jezika prouava
hrvatska dijalektologija. Ona govori o trima hrvatskim narjejima: akavskom, kajkavskom
i tokavskom. Svako se od tih narjeja dijeli na vie dijalekata, itd.
Jezik kojim se sluimo u javnoj komunikaciji, i to onaj koji je za takvu javnu komunikaciju
propisan, jest standardni jezik. Standardni jezik samo je jedan idiom, ali poseban je po
tome to mu je drutvo dalo poseban status. Najee je povezan s dravom i slui za
sporazumijevanje svih sudionika javne komunikacije u njoj.
Svaki jezik, i standarni i nestandardni, jest normiran, to znai da se svaki jezik sastoji od
pravila. Normiranost je bitno obiljeje jezika i bez nje jezik ne bi bio jezik. Ne bismo se
mogli sporazumijevati ako ne bismo igrali po istim pravilima, npr. slagali se u tome to
znai rije kua. Jezik je sam po sebi normiran nesvjesno, a osobitost je standardnog jezika
212
da je svjesno normiran, svjesnim naporima jezinih strunjaka. Njegove norme drutvo

propisuje kao obavezne za sve koji se njime slue. Idealno bi bilo da se jednom utvren
standardni jezik ne mijenja, ali to nije mogue ve iz razloga to se svijet oko nas
neprestano mijenja. Zato se za standardni jezik kae da je elastino stabilan (gipko
postojan) u vremenu nastoji se mijenjati samo koliko je to neophodno. Naravno, moe se
mijenjati, i mijenja se, i iz izvanjezinih razloga, a tada to ne mora biti jezino ili
komunikacijski nuno, nego je dovoljan razlog to to drutvo iz nekog drutvenog razloga
to zahtijeva. Standardni je jezik, dakle, istodobno i jezina i drutvena injenica. Nije
odreen samo jezinim pravilima, nego je bitno odreen i drutvom, tradicijom, nacijom,
politikom S obzirom na to da se njime sluimo u javnoj komunikaciji, a potrebe su javne
komunikacije vrlo raznolike standardni se jezik tim potrebama mora prilagoditi kako bi
ih sve zadovoljio. Zato je on polifunkcionalan i grana se na razliite funkcionalne stilove
koji ispunjaju njegove razliite funkcije (slube, uloge). Najee se govori o pet
funkcionalnih
stilova
standardnog
jezika:
administrativnom,
publicistikom,
knjievnoumjetnikom, znanstvenom i razgovornom.

Standardni jezik definira se, dakle, kao: autonoman vid jezika, svjesno normiran i
polifunkcionalan, stabilan u prostoru i elastino stabilan u vremenu.
U lingvistici se izbjegava poistovjeivanje standardnog jezika i knjievnog jezika, zato to
ovaj drugi naziv moe upuivati na knjievnoumjetniki stil, odnosno na jezik knjievnosti.
213
FONETIKA I FONOLOGIJA (S OBZIROM NA FONEM)
Fonologija je naziv jedne od lingvistikih disciplina koja prouava jednu razinu jezika.
Jedinica te, fonoloke, jezine razine, pa tako i fonologije, jest fonem. Fonem se odreuje u
odnosu prema glasu. Kad glas promatramo sam po sebi (npr. kaemo da u izgovorenoj
rijei Ana imamo glas n), nazivamo ga jednostavno glas ili fon. Fon nije jedinica jezika,
nego jedinica govora, dakle ne pripada apstraktnom sustavu, nego je konkretna pojava. Ali
mi neemo svaki mogui zvuk, svako mogue glasanje koje moemo proizvesti govornim
organima nazvati glasom, nego samo one za koje znamo da su na neki nain povezani s
nekim jezikom. Uvijek treba imati na umu da se u lingvistici jezik i govor razlikuju, ali
promatraju u meusobnoom odnosu. Jezik nije govor, i obrnuto, ali nema jednoga bez
drugoga. Zato i govorimo (razgovorno ili dok nismo upoznali fonologiju) o glasovima
hrvatskog jezika.
Fonetika se u irem smislu moe definirati kao znanost o govoru. Ona nije jezikoslovna
disciplina, nego posebna znanost. Lingvistika se slui rezultatima njezinih istraivanja i
odnosi se prema njoj kao prema pomonoj znanosti. Lingvistici je fonetika najzanimljivija
kad se bavi glasovima. Fonetika istrauje na koji nain pojedini glas nastaje i gdje se u
govornim organima tvori (artikulacija glasa) te kakva je zvunost pojedinog glasa
(akustika). Rezultate tih fonetikih istraivanja lingvistika upotrebljava u opisu jezika,
konkretno fonologija u opisu fonoloke razine jezika.
Fonologija se ne bavi glasovima (fonovima), nego fonemima. Fonem je najmanja jedinica
jezika. Postojanje se fonema dokazuje time to se oni meusobno mogu zamjenjivati posve
jednakoj okolini. Npr. umjesto t u kota moemo staviti l i dobit emo novu rije: kola
koja je u svemu jednaka kotau osim u tom jednom fonemu i u svom znaenju. U tom je
zamjenjivanju presudno to to smo njime dobili novu rije koja ima novo znaenje (ne
smije se dobiti besmislena rije, tj. neto to uope nije rije). Iz tog naina kako se
214
dokazuje postojanje fonema razvidna je funkcija (uloga, sluba) fonema u jeziku. Fonemi,
naime, slue za razlikovanje znaenja, ali nemaju vlastitog znaenja. t ne znai nita, kao
ni l, ali ako ih zamijenimo u navedenom primjeru, dobivamo rije s novim znaenjem. Ako
fonem promatramo kao jezini znak, uoavamo da on nema ni sadraja (oznaenika) ni
referenta (predmeta) na koji bi se odnosio, nego ima samo izraz.
Ono to izgovaramo, nije fonem, nego je glas napravljen prema fonemu. Dakle fonem je
otprilike model prema kojemu se izgovara fon. Ali mi razliite fonove prepoznajemo kao
isti fonem. Npr. u rijeima Ana i Anka imamo fonem n, ali kad promotrimo njihov izgovor,
uoit emo da
n razliito zvui u tim dvama primjerima i razliito se izgovara (jezik,
govorni organ, u drukijem je poloaju: jezik se prigodom izgovaranja n u Anka

prilagoava poloaju jezika prigodom izgovaranja k, i to jednostavno zato da bi se lake i
bre izgovorila rije). Govornici hrvatskoga tu razliku zanemaruju i znaju da su oba n na
neki nain zapravo jednaka, da se tu radi o jednom istom n. Na razini govora prvo n i
drugo n razliiti su, a na razini jezika oba n upuuju na isti fonem n. Dakle rije je o dva
fona, a jednom fonemu. Kad fonove promatramo tako da se oni odnose na isti fonem,
govorimo o alofonima. Alofon je izgovorna varijanta (inaica) fonema, i to pozicijska
varijanta. Pozicijska zato to su njihove razlike uvjetovane njihovim mjestom u glasovnom
lancu (u navedenom primjeru n se u Anka izgovara na takav nain zato to se nalazi uz k).
Fonologija i fonetika, dakle, tijesno su povezane, ali treba ih razlikovati jer su to razliite
discipline i svaka ima svoj predmet kojim se bavi na svoj nain. Fonetiku fonem zanima
samo utoliko ukoliko je on povezan s govorom (izgovorom). Fonetika se bavi akustikim i
artikulacijskim svojstvima fonema. Fonologiju fonem zanima kao jedinica jezika, koja nema
svoje znaenje, ali ima razlikovnu ulogu (slui za razlikovanje znaenja). Fonologija se bavi
funkcionalnim svojstvima fonema. Fonetika bez fonologije ne bi znala ustanoviti foneme, a
fonologija bez fonetike ne bi znala posve opisati pojedine foneme. Fonetika bez fonologije
ne bi znala da se n u Ana i n u Anka odnose na isti fonem, da su alofoni. Takoer ne bi
215
znala jesu li npr. b i p fonemi ili samo fonovi. Fonologija, usporeujui npr. biti i piti, zna
da su to razliiti fonemi, ali sama ih zna opisati samo ovako: b je b zato to nije p, i
obrnuto. Meutim, koristei se spoznajama fonetike, fonologija moe detaljnije opisati
uoenu razliku: i b i p jesu dvousnenici (bilabijali) prema mjestu njihove tvorbe i oba su ta
fonema praskava prema nainu tvorbe, a razlikuju se po zvunosti b je zvuno, a p je
bezvuno. Dakle, razlika u znaenju rijei biti i rijei piti izraena je samo tim jednim
obiljejem (akustikim) poetnih fonema!
216
MORFOLOGIJA
Morfologija je znanstvena disciplina koja se bavi morfemima. Morfem je jezina jedinica

naelno vea od fonema i od njega se bitno razlikuje po tome to ima svoje znaenje.
Morfem je, naime, najmanja jezina jedinica koja ima svoje znaenje.
U morfologiji se sluimo i terminom rije, to je inae jedan od najtee odredivih termina u
lingvistici. Rije takoer ima svoje znaenje i ona je, za razliku od morfema, samostalna
jedinica.
Majka, majke, majci, majkama, itd., ne smatramo razliitim rijeima, nego na njih
gledamo kao na razliite pojavnosti jedne rijei (ali ne kao na alofone u odnosu prema
fonemu, jer to nisu ni izgovorne ni pozicijske varijante!). To su razliiti oblici jedne jedine
rijei. Da njihova razlika nije u fonemu, vidimo npr. ako suprotstavimo majka i majkama
razlika je ovdje izraena sa a i sa ama (za a moemo pomisliti da je fonem, ali za ama
nikako). Razliiti se oblici jedne rijei razlikuju morfemima. a jest fonem, ali u odnosu
prema ama to je morfem. Ne smiju se mijeati jezine razine, u ovom sluaju fonoloka i
morfoloka. Morfem se, naime, moe sastojati i od samo jednog fonema. Ako morfemi
imaju znaenje, koje je znaenje tih morfema (a i ama)? S obzirom na to da oni razlikuju
oblike rijei, njihovo je znaenje oblino: a znai nominativ, jednina, a ama znai dativ
(ili lokativ ili instrumental), mnoina. To oblino znaenje je apstraktno (uopeno) i
jezino (ne upuuje ni na kakav predmet u izvanjezinoj zbilji), ono je gramatiko. Zato
takve morfeme nazivamo oblinima ili, ee, oblikotvornima, jer se njima tvori oblik. Oni
su, dakle, gramatiki, i morfologija, kad se bavi oblicima rijei i oblikotvornim morfemima
spada u gramatiku. Tako se najee morfologija i shvaa, kao gramatika disciplina koja
prouava oblike rijei i naziva se jo i oblikotvorje.
Morfemima se ne moraju tvoriti oblici jedne rijei, njima se mogu tvoriti i razliite rijei.
Za tvorbu rijei ne slue oblikotvorni, nego rjeotvorni morfemi. Tradicionalno se disciplina
217
koja se bavi tvorenjem rijei naziva tvorba rijei. Morfologija, kad se bavi tim podrujem,
dakle rjeotvornim morfemima, naziva se jo rjeotvorje. Prouavanje tvorbe nalazi se u
lingvistici izmeu gramatike i semantike i u novije se vrijeme smjeta u leksikologiju.
(Semantika je znanstvena disciplina koja se bavi znaenjem, a znaenje je nezaobilazno u
tvorbi rijei. U tvorbi oblika znaenje izvanjezino ne igra nikakvu ulogu: majka i
majkama samo su dva oblika jedne rijei koja u oba sluaja ima isto znaenje.) Rjeotvorne
morfeme vidimo ako suprotstavimo npr. majka i kua imamo rijei u istom obliku
(nominativ, jednina, enski rod), a razliitih znaenja. Na razini izraza razlika je u majk i u
ku u tim se morfemima kriju znaenja tih rijei, tim se morfemima ta znaenja tvore,
odnosno time se te rijei tvore kao rijei (s izvanjezinim znaenjem), a njihovi oblici (po
kojima su one dio gramatikog sustava) tvore se morfemom a.
Rjeotvorje e, dakle, u primjeru majka uoiti dva morfema: majk i a, za majk e rei da je
to rjeotvorni morfem u kojem je sadrano znaenje rijei, a a e zanemariti.
Oblikotvorje e majka takoer rastaviti (analizirati) na majk i na a, ali e oba promatrati
kao morfeme koji sudjeluju u tvorbi oblika! a e znaiti nominativ, jednina, enski rod, a
majk e imati uopeno znaenje osnovskog morfema (na koji se dodaje nastavak).
Ako se od nas trai morfoloka analiza rijei majka i u zahtjevu se ne spominje ni
oblikotvorje ni rjeotvorje (a najee je tako, barem na kolskoj razini), provest emo je
ovako: majk rjeotvorni morfem; a oblikotvorni morfem.
Dosad smo vidjeli dvije vrste morfema: rjeotvorne i oblikotvorne. Tako se oni dijele s
obzirom na slubu (tvori li se njima rije ili oblik rijei). Prema znaenju morfemi se dijele
na leksike i na gramatike. Leksiki imaju izvanjezino, a gramatiki samo unutarjezino
znaenje. S obzirom na to da su svi rjeotvorni morfemi istodobno i leksiki, a svi
oblikotvorni gramatiki, te se dvije podjele esto ne razdvajaju, pa se govori o rjeotvornim
ili leksikim i o oblikotvornim ili gramatikim morfemima.
218
Postoji jo jedna podjela prema poloaju u rijei. Morfem koji ima sredinji poloaj
naziva se korijenski, morfem koji se nalazi prije (lijevo od) njega jest prefiksalni, a morfem
poslije (desno od) njega sufiksalni morfem. Prefiksalni i sufiksalni morfemi zajedno se jo
nazivaju afiksalnim morfemima. U rijei majka korijenski je morfem majk, a sufiksalni a.
Prefiksalni bi morfem bio npr. po u rijei pomajka.
Morfologija se takoer bavi i vrstama rijei, ali to podruje takoer (kao ni tvorba) nije
isto gramatiko. Npr. ve iz osnovnokolske definicije imenica (rijei kojima se imenuju
bia, stvari i pojave) razvidno je da se rijei u vrste razvrstavaju i po semantikom
(znaenjskom) kriteriju, a iz definicije veznika (rijei kojima se povezuju reenice) razvidno
je da se rijei u vrste razvrstavaju i prema njihovoj sintaktikoj slubi. Vrste rijei dijele se
u dvije velike skupine promjenjive (imenice, zamjenice, pridjevi, neki brojevi i glagoli) i
nepromjenjive (neki brojevi, prilozi, prijedlozi, uzvici ili usklici, veznici i estice).
Morfologiju zanimaju i gramatike kategorije, koje se tada nazivaju morfolokima. To su
kategorije roda, broja i padea, koje pripadaju imenskim rijeima (rijeima koje se
dekliniraju ili sklanjaju, tj. mijenjaju po padeima) i kategorije lica, broja, naina, vremena
i vida, koje pripadaju glagolima. Zamjenice se meu imenskim rijeima izdvajaju po tome
to imaju kategoriju lica. Morfoloke su kategorije izraene morfemima. Npr. kategorija
vida: staviti stavljati (zamjenom i sa ja promijenjen je vid: glagol je postao nesvreni; l se
izmeu v i j, u stavljati nalazi samo zbog jotacije, odnosno zbog epenteze, to je epentetsko,
umetnuto l koje se pojavljuje kad se neki glas ne moe jotirati, odnosno prije u palatal,
kao u ovom primjeru v).
Kategorija roda moe se u tom smislu (izraavanja kategorija morfemima) uiniti
problematinom, to ona i jest. Ako usporedimo ku-a i konj-, uoavamo da se, s obzirom
na oblik, te rijei razlikuju samo u rodu (obje su u nominativu i u jednini). Ako
usporedimo ku-a i ubojic-a, uoavamo da se i taj par razlikuje samo u rodu, ali to ne
vidimo po morfemima. Osim ako ustvrdimo da tu imamo dva razliita a, jedno za muki i
219
jedno za enski rod, koja su samo izrazom jednaka (pa bi to bili gramatiki, morfoloki
homonimi), ali od te emo tvrdnje odustati poto uoimo da se deklinacija rijei kua i
deklinacija rijei ubojica uope ne razlikuju (pa bi bilo nepotrebno komplicirati s toliko
istih a razliitih morfema). Rod, naime, provjeravamo u suodnosu tih rijei s pokaznim
zamjenicama: ova kua, ali ovaj konj i ovaj ubojica. Prema tome kategorija roda ne
izraava se morfemom. Ipak, kad se trai znaenje nekog oblikotvornog morfema, npr. a u
kua, najee se oekuje da se u njega ukljui i gramatiko znaenje roda, dakle:
nominativ, jednina, enski rod!
Kao to se izraz (govorna realizacija) fonema naziva fon, tako se i izraz morfema naziva
morf; a kao to se pozicijske varijante fonema zovu alofonima, tako se pozicijske varijante
morfema zovu alomorfima. pod iz rijei podbradak i pot iz rijei potpetica zapravo su
alomorfi u odnosu na morfem pod. U rijei potpetica imamo pot umjesto pod samo zato to
se u tom primjeru zvuno d nalazi ispred bezvunog p i mora se, prema pravilu o
jednaenju po zvunosti, zamijeniti svojim bezvunim parnjakom, a to je t.
220
TZV. GLASOVNE PROMJENE
Glasovnim promjenama nazivaju se promjene fonema. Jo se nazivaju i fonemskim

zamjenama ili alternacijama. Ako se neka promjena provodi uvijek i svugdje, rije je o
fonolokoj promjeni (zamjeni ili alternaciji), ali nisu sve promjene takve prirode. Neke
promjene provode se samo u nekim oblicima rijei i za njih kaemo da su to promjene
fonema, ali morfoloki uvjetovane. Npr. poznato je da u pravilo o palatalizaciji spada i
promjena k u ispred e, ali ono se ne provodi uvijek i svugdje. Provodi se, recimo, u
vokativu jednine imenica tipa junak (junak + e junae), ali se ne provodi, recimo, u
nominativu mnoine imenica tipa ruka (ruk + e ruke). Jednaenje po zvunosti,
naprimjer, to je fonoloki uvjetovana promjena, opisujemo tako to navedemo koji se
fonemi zamjenjuju kojima u kojoj okolini. S morfoloki je uvjetovanim promjenama, kako
vidimo, drukije. Dakle, da bismo potpuno opisali palatalizaciju, ne moramo samo opisati
koji se fonemi zamjenjuju kojima i u kojoj okolini, nego moramo navesti i sve oblike u
kojima se to dogaa. S obzirom na to da se morfoloki uvjetovane promjene fonema
dogaaju na presjeku fonologije i morfologije, da ih promatramo kao promjene fonema u
morfemima, moe se govoriti o razini jezika koja je izmeu fonologije i morfologije, a ta se
razina (ili meurazina) onda naziva morfonologija. Prema tome emo fonoloki uvjetovane
promjene fonema, dakle promjene fonema u morfemima, zvati morfonolokim promjenama
(zamjenama ili alternacijama).
U opisu pojedinih promjena fonema tako sudjeluju katkad fonologija, a katkad i fonologija
i morfologija (odnosno njihova kombinacija morfonologija). I u jednom i u drugom
sluaju vane su i spoznaje fonetike. Fonetika e rei to se u materijalnom, fizikom
smislu dogaa sa k, kako to ono prelazi u palatal , zato ba u taj palatal i to su uope
palatali (po kojima je palatalizacija i nazvana). Fonologija e uspostaviti pravilo: k + e
e. A morfologija e dodati popis oblika u kojima se to dogaa.
221
U vezi s fonoloki uvjetovanim promjenama treba rei da se one u govorenju u naelu

provode uvijek i svugdje. One se, meutim, ne moraju bez ostatka provoditi i u pisanju.
Npr. predsjednik emo uvijek, osim ako namjerno izgovaramo polako, izgovoriti kao
precjednik. Tu se jednaenje po zvunosti obavezno provodi: d + s ts, bez obzira na to
hoemo li ga u pisanju biljeiti ili neemo. (Poslije zvunog jednaenja jo se t i s spajaju u
c, ali to nas u ovom sluaju ne zanima.) O tome hoe li se jednaenje po zvunosti u ovom
sluaju biljeiti ili nee ne odluuju iskljuivo jezina pravila, nego i izvanjezina (koja su
jednako vana u standardnom jeziku), npr. razlozi tradicije. Iz tradicijskih razloga hrvatski
pravopis propisuje da se u pisanju promjena po zvunosti nee biljeiti u sluajevima kad
se d nalazi ispred c, , , s i , ali time pravopis nije ukinuo tu promjenu (u izgovoru). Ona
se jednostavno ne moe ukinuti, jer i nije kao pravila nastala dogovorom, propisom, nego je
unaprijed zadana, odreena fizikim svojstvima tih glasova, a propis je samo konstatira i
ukljuuje u svoja pravila. Moe se zamisliti situacija kad bi pravogovorna norma
zahtijevala da se ds uvijek izgovara upravo tako kao ds, ali tada bi izgovor bio znatno
otean, jer jednostavno nije prirodan, i zato se takva pravila uglavnom ne donose.
Fonoloki uvjetovane promjene fonema, dakle neovisne o obliku, jesu: jednaenje po
zvunosti, jednaenje po mjestu tvorbe i ispadanje (gubljenje) suglasnika. Morfoloki
uvjetovane promjene fonema, dakle morfonoloke, jesu: palatalizacija, sibilarizacija,
jotacija, vokalizacija (promjena l u o), prijeglas, prijevoj i nepostojani samoglasnici (a i e).
U popis tzv. glasovnih promjena ukljuuje se i navezak (dodavanje samoglasnika na kraju
rijei). Navezak je specifian po tome to je u nekim sluajevima obavezan (npr. sa mnom),
a u mnogim je sluajevima fakultativan, moe se staviti i ne mora (npr. hrvatskog ili
hrvatskoga), bez ikakvih posljedica, osim stilskih.
222
ALTERNACIJA IJE/JE/E/I
Kao broj fonema u hrvatskom standardnom jeziku navodi se negdje 31, a negdje 32. Prvih
trideset odgovaraju slovima hrvatske abecede (od a do ), trideset i prvi fonem jest
samoglasniko ili vokalno r (koje nalazimo npr. u rijei trn). Kad se govori o trideset i
drugom fonemu, to je onda diftong ili dvoglasnik ije. Problem je u tome to neki
jezikoslovci ije promatraju kao dvoglasnik, dakle kao fonem, fonoloku injenicu, a neki
misle da se na fonolokoj razini o ije uope ne moe govoriti, nego da je to skup fonema
koji se moe opisivati samo kao injenica na morfonolokoj razini. U posljednje se vrijeme
sve ee govori o dvoglasniku.
I u jednom i u drugom sluaju promjene koje se tiu tog dvoglasnika ili fonemskog skupa
ne mogu se promatrati neovisno o morfologiji. Ne zamjenjuje se ije sa je, ili obrnuto, uvijek
i svugdje, ni u govorenju ni u pisanju, nego se to dogaa u odreenim oblicima. Dakle te se
promjene opisuju u okviru morfonologije.
Naravno, moe se primijetiti da se ije zamjenjuje sa je uvijek kad slog u kojem se nalazi iz
nekog razloga prestane biti dug i postane kratak. Slog se moe kratiti iz morfolokih
razloga (npr. obavezno se krati u komparativnom obliku pridjeva), ali i iz fonolokih
razloga. Kao primjer za kraenje iz fonolokih razloga moemo navesti primjer pridjeva
sljedei. U sljed prvi je slog kratak, a druga dva su duga. I prvi je slog izvorno bio dug
(slijd), ali se skratio zbog ovog pravila (koje ne ovisi o morfologiji): kad uzastopno slijede
tri duga sloga, prvi se od njih krati. Usporedimo li pridjev sljedei (npr. sljedei
ponedjeljak) s prilogom slijedei (npr. slijedei enu), zakljuit emo da se u prilogu taj
slog nije pokratio, i to zato to je u prilogu posljednji slog kratka pa nemamo tri, nego dva
uzastopna duga sloga: slijdi. To se pravilo, o kraenju prvog od tri uzastopna duga
sloga, nije uvijek provodilo u hrvatskom jeziku, pa se u starijim tekstovima moe pronai i
biljeenje pridjeva kao slijedei.
223
SINTAKSA
Sintaktike su jedinice: rije (oblik), sintagma ili spoj rijei i reenica. Kad se govori o
etvrtoj sintaktikoj jedinici, govori se o tekstu.
Sintaksa rijei bavi se slubom pojedinih vrsta rijei i pojedinih oblika rijei u reenici.
Zato se govori npr. o sintaksi padea. Sintaksa ne utvruje kako se tvori vokativ, nego koja
mu je sluba u reenici: osnovna je sluba vokativa obraanje, vokativ funkcionira kao
posebna reenica i zato se uvijek odvaja zarezima. Vokativ se zarezima ne odvaja jedino
kad je u slubi subjekta, a to se dogaa samo u pjesnikoj upotrebi i stilski je obiljeeno
(npr. Ko da strepi mrki vue... kao da strepi mrki vuk stih iz Mauranieve Smrti
Smail-age engia).
Sintaksa spojeva rijei bavi se sintagmama, a to su sklopovi dviju punoznanih rijei koji
mogu nastati na tri naina (s obzirom na gramatiku vezu meu sastavnicama): sronou
ili kongruencijom, upravljanjem ili rekcijom i pridruivanjem.
Sintaksa reenice bavi se gramatikim ustrojstvom reenice i podjelom reenica. Reenica
kao gramatika jedinica sastoji se od svojih gramatikih lanova: subjekta, predikata,
objekta i prilone oznake (adverbijala). Osim tih samostalnih, postoje jo dva nesamostalna
reenina lana: atribut i apozicija. Atribut i apozicija uvijek su dio jednog od samostalnih
reeninih lanova, dakle oni su lanovi lanova.
Reenica s jednim predikatom jest jednostavna reenica. Ako jednostavna reenica ima jo
koji lan (samostalni ili nesamostalni) osim subjekta i predikata, onda je to proirena
jednostavna reenica; a ako ima samo predikat ili samo predikat i subjekt, to je
neproirena jednostavna reenica.
Sloene reenice nastaju trima vrstama sklapanja jednostavnih reenica. Sklapanje
povezivanjem i sklapanje uvrtavanjem jesu sindetske (veznike) vrste sklapanja.
Sklapanjem povezivanjem nastaju nezavisnosloene reenice, a sklapanjem uvrtavanjem
224
zavisnosloene reenice. Povezivanje znai da su dvije jednostavne reenice stavljene jedna

do druge i povezane veznikom. Uvrtavanje znai da je jedna jednostavna reenica
uvrtena u drugu, i to na mjesto jednog od njezinih gramatikih lanova (subjekta,
predikata, objekta, prilone oznake, atributa ili apozicije). Trei je tip sklapanja
asindetsko sklapanje. Tim nainom nastaju i nezavisnosloene i zavisnosloene reenice, a
one se od prethodno spominjanih razlikuju po tome to su sklopljene bez veznika. Npr.
reenini niz, kako se esto naziva jedna vrsta nezavisnosloenih reenica, po ovoj je
podjeli asindetska nezavisnosloena reenica.
225
LEKSIKOLOGIJA
Leksikologija je jezikoslovna disciplina koja prouava leksik. Leksik je ukupnost leksema

(npr. hrvatski je leksik ukupnost svih leksema hrvatskoga jezika), a leksem je ukupnost
oblika jedne rijei. I majka i majke i majci i majkama ... jesu oblici jedne rijei leksema
majka.
Leksemi se dijele na punoznanice i na nepunoznanice. Punoznanice imaju i gramatiko
(unutarjezino) znaenje i leksiko (koje se odnosi na izvanjezinu zbilju) znaenje, a
nepunoznanice samo gramatiko (zato se i nazivaju gramatikim rijeima). Npr. veznik i
nema nikakvo izvanjezino znaenje, nego samo gramatiko znaenje povezivanja.
Leksikologija se bavi sinonimijom, antonimijom i homonimijom, zatim frazemima
(frazeologija), imenima (onomastika), strunim nazivima (terminologija), rjenicima
(leksikografija) te raslojenou leksika. Leksik je raslojen vremenski, prostorno (podruno) i
stilski. U leksikologiju spada i tvorba rijei.
Sinonimija je znaenjski odnos meu rijeima koje se podudaraju sadrajno, a ne
podudaraju u izrazu. Sinonimi su istoznanice ako su zamjenjivi u svim kontekstima, a
bliskoznanice ako su zamjenjivi samo u nekim kontekstima.
Homonimija je obrnuta od sinonimije homonimima se podudaraju izrazi, a odudaraju im
sadraji. Homografi ili istopisnice jesu homonimi koji se razlikuju prozodijskim obiljejima
(naglasak, zanaglasna duina), a homofoni ili istozvunice razlikuju se u pisanju.
Antonimi su razliiti u izrazu, a po svojim su sadrajima opreni.
Frazemi su vieleksemske jedinice koje se uvijek pojavljuju u cjelini (npr. biti na konju).
Kad se promatra vremenska raslojenost leksika, leksik se dijeli na aktivni i na pasivni.
Aktivni leksik ukljuuje rijei koje su u normalnoj uporabi: oivljenice, pomodnice,
novotvorenice (neologizmi)... Pasivnim leksikom nazivamo ukupnost rijei koje nisu u
uporabi ili su u rijetkoj uporabi: historizmi, arhaizmi...
226
O lokalizmima, regionalizmima i dijalektizmima rije je u podrunoj raslojenosti leksika.

Funkcionalna raslojenost leksika odnosi se na leksik pojedinih funkcionalnih stilova.
Takoer, tu se govori o kolokvijalizmima, argonizmima, vulgarizima...
Dio leksikologije koji se bavi leksikim posuivanjem bavi se posuenicama, koje dijeli na
tuice, strane rijei, prilagoenice, prevedenice, egzotizme, eponime i internacionalizme.
227
TVORBA RIJEI
est je naina tvorbe rijei u hrvatskom standardnom jeziku: sufiksalna, prefiksalna,

prefiksalno-sufiksalna, slaganje, sloeno-sufiksalna tvorba i srastanje.
Sufiksalna tvorba: tvorbena osnova + sufiks. Npr. nosa je onaj koji nosi: tvorbena osnova
nos (dobivena od glagola nositi) + sufiks a. Takav je nain tvorbe najei u hrvatskom
standardnom jeziku.
Prefiksalna tvorba: prefiks + tvorbena osnova. Npr. od komparativa ljepi (koji je
prethodno tvoren sufiksalnom tvorbom: lijep + i) nastaje superlativ najljepi: prefiks naj
+ tvorbena osnova ljepi.
Prefiksalno-sufiksalna tvorba: prefiks + tvorbena osnova + sufiks (i prefiks i sufiks
istodobno!). Npr. podvodan je onaj koji je pod vodom. Razvidna su tri znaenjska dijela: 1)
onaj koji je; 2) pod; 3) vodom. Dio vodom predstavljen je tvorbenom osnovom vod, dio pod
predstavljen je prefiksom pod, a dio onaj koji je predstavljen je sufiksom an: pod + vod +
an.
U slaganju se spajaju dvije tvorbene osnove spojnikom (interfiksom) o- (npr. roman-opisac: pisac romana) ili nultim spojnikom (zim--zelen). Prethodno spominjanim nainima
tvorbe nastaju izvedenice, a slaganjem nastaju sloenice. Polusloenice su one koje imaju
dva naglaska i ija se jedna sastavnica ne mijenja (npr. spomen-ploa, G spomen-ploe...).
Sloeno-sufiksalna tvorba: istodobno sa spajanjem dviju tvorbenih osnova dodaje im se
sufiks. Npr. srednjokolac je onaj koji pohaa srednju kolu: tvorbena osnova srednj +
interfiks o + tvorbena osnova kol + sufiks ac.
O srastanju je rije kad se spajaju dva leksema. Npr. dangubiti znai dan gubiti, a uoi je
nastalo spajanjem leksema u i leksema oi koji su dotad funkcionirali kao prijedloni izraz.
Preobrazba ili konverzija sedmi je nain tvorbe i smatra se pomonim. Rije prelazi iz
jedne vrste u drugu, npr. pridjev mlada prelazi u menicu mlada (mladenka).
228
POVIJEST JEZIKA
Srednjovjekovlje
Tropismenost (glagoljica, hrvatska irilica i latinica) i trojezinost (latinski, staroslavenski i

hrvatski).
Inkunabule knjige tiskane do 1500.
Misal po zakonu rimskoga dvora, 1483. prva hrvatska tiskana knjiga (editio princeps).
16. stoljee
Faust Vrani, Dictionarum quinque nobilissimarum europae linguarum: latinae, italicae,

germanicae, dalmaticae et ungaricae, 1595. prvi hrvatski rjenik, tiskan u Mlecima.
Dubrovako-dalmatinska knjievnost: tokavski i akavski.
Jezik protestantskih pisaca.
17. stoljee
Ozaljski krug: Petar Zrinski, Ana Katarina Zrinska, Fran Krsto Frankopan, Ivan
Belostenec.
Ivan Belostenec, Gazofilacij, tiskan 1740.
Juraj Habdeli, Dictionar, 1670.
Bartul (Bartol) Kai, Institutionum linguae illyricae libri duo, 1604. prva hrvatska
gramatika.
229
18. stoljee
Matija Petar Katani 1831. prvi cjeloviti tiskani (!) prijevod Svetog pisma (jer prvi
prijevod je Kaiev, ali nije tiskan donedavno).
Ardellio della Bella, Dizionario italiano, latino, illirico, 1728.
Andrija Jambroi, Franjo Sunik, Lexicon latinum interpretatione illyrica, germanica et
hungarica, 1742.
19. stoljee
Ljudevit Gaj, Kratka osnova horvatsko-slavenskog pravopisanja, 1830.

Ljudevit Gaj, Pravopisz, 1835. u Danici konana Gajeva verzija slovopisa.
Vjekoslav Babuki, Osnova slovnice slavjanske narjeja ilirskoga, 1836.
FILOLOKE KOLE:
ZAGREBAKA ahavci Babuki, Antun Maurani, Adolfo Veber Tkalevi, Bogoslav
ulek.
ZADARSKA Ante Kuzmani.
RIJEKA Fran Kurelac.
VUKOVCI:
uro Danii zapoinje rad na Rjeniku hrvatskoga ili srpskog jezika.
Ivan Broz, Hrvatski pravopis, 1892.
Tomo Mareti, Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskog jezika, 1899.
230
20. stoljee
1901. 1918.
Vukovci i otpor vukovcima.
Nikola Andri, Brani jezika hrvatskoga, 1911.
1918. 1941.
Kraljevina SHS pribliavanje hrvatskoga i srpskoga. Ministarstvo prosvjete ujednauje
pravopise.
Petar Guberina i Kruno Krsti, Razlike izmeu hrvatskoga i srpskoga knjievnog jezika,
1940.
1941. 1945.
NDH. Purizam/istunstvo.
Hrvatski dravni ured za jezik: Koriensko pisanje, 1942.; Hrvatski pravopis, 1944.
Bla Jurii, Nacrt hrvatske slovnice, 1944. (dijakronijska fonologija i morfologija!)
1945. 1990.
Novosadski sastanak 1954.
Novosadski pravopis 1960.
Rjenik hrvatskosrpskoga knjievnog jezika, 1967.
Deklaracija o nazivu i poloaju hrvatskog knjievnog jezika, 1967.
Babi Finka Mogu, Hrvatski pravopis, 1971. (Londonac)
1990. - ...
Babi Finka Mogu, Hrvatski pravopis, 1990. (pretisak)
231
Priruna gramatika hrvatskoga jezika, 1990. grupa autora (danas Hrvatska gramatika).
Vladimir Ani, Rjenik hrvatskoga jezika, 1991.
Teak Babi, Gramatika hrvatskoga jezika, 1992. (izmijenjeno i dopunjeno izdanje)
232

Hrvatski jezik-MMuhoberacDJurišić

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Hrvatski jezik-MMuhoberacDJurišić

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Mira Muhoberac Dalibor Jurii

Povijest knjievnosti/Autori i djela/Hrvatski jezik

za Dravnu maturu, osnovna i via razina

Pomak, Zagreb, 2009.

PomakPripreme za Dravnu maturu

TEMELJNA CIVILIZACIJSKA KNJIEVNA DJELA

PomakPripreme za Dravnu maturu

Knjievna vrijednost novozavjetnih spisa zaostaje za vrijednou starozavjetnih spisa.

Propovjednik (3. stoljee prije Krista), jedna od mudrosnih knjiga, raspravlja o

velikoj je mjeri utjecala na eurospku knjievnost, pa i na Goetheova Fausta.

Salomonu, neki komentatori misle da je zaista nastala na Salomonovu dvoru u 10.

najkontemplativniji je i najpoetiniji. Najstariji evanelje, pripisano cariniku Mateju,

Tarsa, u kojem je kao slobodni rimski graanin stekao zavidnu humanistiku

nekonvencionalnim, jednostavnim, i esto pjesnikim nadahnutim izrazom. Zbog takva

PomakPripreme za Dravnu maturu

kompliciranoga sastava, najopsenije djelo u svjetskoj knjievnosti, koje sadri vie od

njegovu okosnicu ini ratniki ep o postanku, suparnitvu i stranom ratu Pandava i

samostalan je ep od 26 pjevanja umetnut u treu

samostalnim esnaestercima ili trostisima. Unato indijskoj bujnosti najblii je

dijalogu, najvjernija su ilustracija indijske misli.

PomakPripreme za Dravnu maturu

rodnu Itaku i vjernom Penelopinu ekanju, o susretu s ljudoderom Kiklopom, itd.) u

nasljedovatelje i u antikoj i u modernoj europskoj knjievnosti.

PomakPripreme za Dravnu maturu

PomakPripreme za Dravnu maturu

PomakPripreme za Dravnu maturu

da e ubiti oca i oeniti majku. Potpomognut prorokom Tiresijom i komentarima

oblikovanje europske drame svojim utjecajem na novoatiku komediju i na rimsku

PomakPripreme za Dravnu maturu

ukrao starcu aru sa zlatom (postupak qui pro quo).

PomakPripreme za Dravnu maturu

lijepo primila. Zamoljen da pria o svojim

im je pao u ropstvo upravo u elji da ih zavara. U tome mu pomae i strana

rimske lirike (dotad se razvijala najveim dijelom pod utjecajem aleksandrijske

Lijenik grobar; Siromani pjesnik; Krivi izbor). Napisao je na tisue epigrama, a

PomakPripreme za Dravnu maturu

SVJETSKA SREDNJOVJEKOVNA KNJIEVNOST

PomakPripreme za Dravnu maturu

NJEMAKI MAJSTORI PJEVAI

bavarskom podruju, pokazuju srodnost s narodnom ljubavnom lirikom, ali sadre ve

prikazan je kao legendarni 200-godinji vladar, a lik povijesno nebitnoga Hrolanda

stoljeu napisao tragediju (tragikomediju) Cid.

srednjovjekovni ep, obrauje legendarnu i povijesnu tematiku vezanu uz staro

ROMAN O TRISTANU I IZOLDI

PomakPripreme za Dravnu maturu

zabiljekama, zapisima, arhivskim dokumentima, novinskim vijestima i lancima, itd.

OPESLAVENSKI SREDNJOVJEKOVNI KORPUS

nabraja rijei koje se ne mogu dobro pisati grkim

HRVATSKA SREDNJOVJEKOVNA KNJIEVNOST

svetoga Nikole u Otocu. Znanost jo sa sigurnou nije utvrdila koje je podruje

PomakPripreme za Dravnu maturu

ZAPIS POPA MARTINCA

povijesno svjedoenje, ali i proza odmaknuta od stilski neutralnoga govora, pisana

LJETOPIS POPA DUKLJANINA

Dogaaji iz grke mitologije (Parisovo

PomakPripreme za Dravnu maturu

PISMO NIKOLE MODRUKOGA

PomakPripreme za Dravnu maturu

MISAL PO ZAKONU RIMSKOGA DVORA

da im sude, pa se time uzrokuje propast mnogih dua.

Zapisana je samo u parikoj glagoljskoj zbirci, odnosno u Parikom glagoljskom

sloga) pa istraitelji naglaavaju njezinu formalnu skladnost, pojaanu izrazitim

PomakPripreme za Dravnu maturu

MUKA SVETE MARGARITE