1.

DIO UVOD U FILOZOFIJU

Odreenje filozofije
Znaenje rijei
Nije jednostavno objasniti to je filozofija. Ukoliko bismo odmah zapoeli s nekom
tekom i apstraktnom definicijom, samo bismo izazvali strah, a ne bi praktiki nita
objasnili.
Obino se zapoinje analizom znaenja rijei: filozofija grka je sloenica (Grci je
izgovaraju filosofia), koja se sastoji od glagola filein (voljeti) i imenice sofia (mudrost).
Stoga se filozofija prejednostavno definira kao ljubav prema mudrosti.
No, ipak treba neto blie rei i o ljubavi i o mudrosti koji sainjavaju filozofiju.
filein
Za razliku od naega jezika gdje se ljubav izraava uz pomo dvaju glagola, uobiajenog
voljeti i pomalo knjievnog ljubiti, grki je imao etiri rijei za ljubav:
Prva je era (doslovce udjeti), otuda i imenica eros, to znai voljeti neto iz
estetskih razloga, zato to je lijepo, privlano osjetilima (i ne svodi se na erotsko u
suvremenom smislu).
Druga je storg ljubav, koja oznauje obiteljsku ljubav roditelja i djece, brae i
sestara.
Trea je agap ljubav koja je starim Grcima znaila praktiki isto to i storg, s tim
to se agap ljubav ukazivala i onima koji nisu rodbinski povezani. Voljeti na agap
nain znailo je voljeti nekoga kao lana vlastite obitelji, kao roenog brata. U
Novome zavjetu agap dobiva znaenje bezuvjetne boanske ljubavi: Bog nas voli
(zapravo, ljubi) bez obzira na to to smo loi i to ga ne prihvaamo.
Filein (otkuda i imenica filos prijatelj) znai voljeti neto ne radi vanjske nego radi
nutarnje ljepote i to ne mora nuno smjerati na osobu, nego i na neto apstraktno
primjerice, mudrost.
sofia
Sofia je oznaavla mudrost, koju treba jasno razluiti od njoj slinih pojmova kao to su npr.
pamet i inteligencija.
Pamet i inteligencija oznaavaju sposobnost snalaenja u situaciji. Uenik koji napravi
takav alabahter da ga profesor ne uhvati jest inteligentan uenik, ali nije mudar. Mudar je
1

onda kada shvati da mu je bolje da naui neko gradivo i trajno ga zna, nego da se samo
izvue od loe ocjene i nikad ne naui lekciju. Mudrost je zapravo u tome da se shvati kako
treba teiti neem trajnom (znanju) a ne prolaznom (ocjeni); kako treba misliti i na
budunost, a ne samo na sadanjost, kako treba jaati unutarnji karakter linosti, a ne samo
vanjski dojam (bitnije je da uistinu budemo dobri, nego da ljudi imaju o nama dobro
miljenje).
Biti mudar znai poznavati svijet i ivjeti u skladu sa spoznajom. Filozof nije osoba koja
samo zna razglabati o temeljnim istinama, nego po njima i ivi.
Takvu mudrost prema Platonu posjeduje jedino boanstvo, jer ovjek niti potpuno spoznaje
svijet, niti ivi po toj spoznaji. Toga radi filozofija jest s jedne strane ovjekovo priznanje o
vlastitoj nesavrenosti, ali s druge strane i poziv na dostizanje ovog ideala spoznaje i
djelovanja.
Filosofia
Evo nas opet kod rijei s kojom smo zapoeli. Sama rije filozofija po prvi se puta
pojavljuje u obliku filosofos: Heraklit (fragment 35) je izjavio da ljudi filozofi moraju biti
znalci mnogih stvari. Ovom se tvrdnjom jasno napominje da filozofija podrazumijeva
naobrazbu i uenje: filozof se ne postaje jednostavnim stavljanjem prsta na elo i upornim
razmiljanjem. Filozof mora imati iroku naobrazbu a isto tako i naobrazbu u filozofiji.
Uvrijeenu predodbu o nepotrebnosti obrazovanja u filozofiji duhovito komentira
Hegel:
Ova znanost esto doivljava prezir da i onakvi koji se nisu muili njome izraavaju
uobraavanje da od temelja razumiju kako stoji s filozofijom i da su i kao takvi kakvi jesu, sa
svom obinom obrazovanou, naroito polazei od religioznih osjeaja, sposobni da
filozofiraju i da o njoj sude. Za druge se znanosti priznaje da su se morale studirati kako bi
se poznavale, i da ovjek tek s pomou takvog znanja ima pravo da sudi o njima. Priznaje se
da je ovjek najprije morao uiti i vjebati se ako je htio da napravi cipelu, premda svaki na
svojoj nozi ima mjerilo za nju, te ruke i u njima prirodnu spretnost koja je potrebna za taj
posao. Samo za filozofiju ne bi imao biti potreban takav studij, uenje i trud.

Enciklopedija filozofijskih znanosti, 5, objanjenje.

Platon je objasnio pojam filosofosa usporeujui ga s tri znaenja rijei sofos (mudrac):
a. sofos kao Bog Bog ima potpunu i neposrednu spoznaju cjelokupne stvarnosti. Za
razliku od ovako shvaenog sofosa, filozof se do spoznaje uspinje posrednim putem, poevi od
varljivih osjetila, preko razuma to stvara stalne pojmove o promjenjivoj stvarnosti do uma koji
spoznaje vjenu i neprolaznu stvarnost. Platon je vjerovao da filozof moe doi do izvjesne
spoznaje cjelokupne stvarnosti (u emu nije bio usamljen u povijesti filozofije), dok su brojni
filozofi (osobito suvremeniji) odricali ovakvu spoznajnu mo filozofije, tako da bismo slobodno
mogli rei da Bog spoznaje neposredno i potpuno, a filozof spoznaje posredno i nepotpuno.
b. sofos kao mudrac mudrac dolazi do istine kroz izreku, gdje je sve posvema jasno i
neupitno, npr. U svemu treba biti umjeren. Za filozofa, ova je izreka tek polazite, a ne kraj

razmiljanja. Oito je da se pitanje umjerenosti tie i koliine i kvalitete (litra vode nije isto to i
litra rakije), kao i konkretnog ovjeka. Postoje li stvari koje se moraju potpuno odbaciti, ili pak one
koje se trebaju beskonano prihvaati? Sve su ovo samo pitanja: filozofski se nain razmiljanja
razlikuje od mudraevog po tome to nijedna teza nije kraj, nego novi poetak razmiljanja.
c. sofos kao sofists, mudrija. Ove su dvije rijei inae istoznanice (tako i Platon naziva
Boga najveim sofistom, tj. najmudrijim). Kasnije se znaenje rijei sofist prometnulo u mudrijaa,
nekoga tko sve dovodi u pitanje samo zaradi nadmetanja u dokazivanju. Mudrija istinu proglaava
laju, dobro loim, i obratno, zabavljajui se lanim dokazima (sofizmima), svodei filozofiju ne na
ozbiljno traenje istine, nego na kozeriju. Za razliku od sofista, filozof tei dostizanju istine i to
shvaa kao ivotni poziv. Filozof propituje sve, sumnja u sve (u emu prividno nalikuje sofistu), ali
ne da bi od ljudi pravio budale, nego da bi uistinu pronaao neoborivu istinu.

Filozofija spram umjetnosti, znanosti i religije

Filozofiju treba definirati tek nakon to promislimo o njezinu odnosu spram drugih,
bliskih oblasti ljudske intelektualne aktivnosti.
Filozofija, umjetnost, znanost i religija imaju zajedniku osobinu da shvaaju kako
ova vidljiva stvarnost, pojavnost nije i konana ili prava realnost. Kada obinome ovjeku
padne jabuka na glavu, on samo registrira (ekanjem) ovaj neugodan doivljaj; kada
znanstveniku (po legendi o Newtonu) padne jabuka na glavu, on se pita kakav zakon stoji
iza takve pojave, zato je jabuka pala na zemlju, a ne na Mjesec. Tako i filozofija i znanost i
umjetnost i religija stoje nasuprot obinom, zdravom razumu time to nadilaze stvarnost
iza vidljivog trae nevidljivi uzrok i bt. Latinska rije za nadilaziti jest transcendere, zato
se govori o njima kao o transcendirajuim disciplinama.
1. Filozofija i umjetnost
slinosti
i filozofija i umjetnost mogu izraziti obje strane zbiljnosti i onu unutarnju i onu izvanjsku.
Obje u onom osjetilnom tragaju za nadosjetilnim, u onom promjenljivom za
nepromjenljivim. Nije sluajno da su filozofi esto bili i knjievnici (Platon, Erazmo,
Voltaire, Sartre).
razlike
a. Umjetnost je nemetodina, ona do svijeta dolazi neposredno; filozofija svijetu prilazi
reflektirajui o metodi kojom je ta spoznaja mogua. Filozof moe biti uvjeren da ta metoda
doista postoji, ili biti krajnje skeptian po pitanju potrebe za takvom metodom, ali on ipak
mora utemeljiti svoj stav spram metode, na to umjetnik nije obvezatan.
b. Cilj umjetnosti jest lijepo, cilj filozofije jest istina. Za filozofiju je vano ono to (je
istina), a za umjetnost ono kako (je neto predoeno).

c. Umjetnost zbiljnost predouje u slikama. Umjetnika slika nije i ne mora biti kopija
stvarnosti, ona moe biti i krajnje apstraktna, poput apstraktnog slikarstva ili glazbe. Ali ona
mora koristiti osjetilnost. No iza te osjetilnosti krije se ono nadosjetilno, bitno iza slike
gavrana u poemi E. A. Poea krije se sama smrt. Filozofija se izraava u pojmovima,
terminima koje je mogue razumjeti samo kroz njihovu uporabu (npr. transcendentno i
transcendentalno). Te rijei najee nisu lijepe, i obino vuku grki ili latinski korijen. ak
i onda kad se filozof koristi svakodnevnim rijeima one imaju mnogo kompliciranije
znaenje od svagdanjeg (poput Marxovog pojma rada) ili se od njih stvaraju sloenice koje
zadaju glavobolje ne samo filozofskim poetnicima (poput Heideggerove definicije
umjetnosti kao sebe-u-djelo-postavljene-istine-bia).
2. Filozofija i znanost
slinosti
I filozofija i znanost reflektiraju o metodi kojom se treba pristupiti zbilji. Obje takoer
pretendiraju na istinitost. Povijesno gledano, neki od najznaajnijih filozofa ujedno su bili i
znaajni znanstvenici (Aristotel u biologiji i fizici, Descartes i Leibniz u matematici, itd.)
Tijekom XX. stoljea bilo je brojnih filozofa koji su pretpostavljali da e se filozofija na
koncu pretvoriti u pojedinane znanosti.
razlike
Oslanjajui se prije svega na Jaspersovu analizu odnosa filozofije i znanosti, 1 zapaamo
sljedee momente:
a. znanost ne postavlja pitanje o vrijednostima i vlastitoj svrsi. Tono je da ponekad
znanstvenik moe biti svjestan kako njegov pronalazak moe unaprijediti ili jo ee
unititi svijet, ali to je individualni problem znanstvenika, a ne znanstveni problem.
injenice su takve kakve jesu i nije bitno to je tu dobro a to loe. Filozofija pak postavlja
pitanje vrijednosti svega, pa i sebe same, kao pitanje najvee vanosti. Filozof se s tim
pitanjem susree jo na poetku svog bavljenja filozofijom to u ja raditi kad postanem
filozof? I okolica je esto sklona postaviti filozofima pitanje koje nikada nee biti
postavljeno rudarima, lijenicima, vojnicima, niti ikome drugome emu vi sluite? Nije
udno da filozofi u XX. stoljeu esto postavljaju pitanje emu jo filozofija? Kada
znanstvenik postavi pitanje emu slui znanost on time prelazi u (dobro ili loe) drutvo
filozofa.
1

Karl Jaspers, Filozofija egzistencije (Beograd: Prosveta, 1967), str. 41-43.

b. znanost ne raspravlja o vlastitim pretpostavkama. Znanstvenik prilazi ovom svijetu

ne raspravljajui o omiljenom filozofskom pitanju nije li sve samo opsjena ili varka kakvog
zlog demona. Znanstvenik polazi od stava da je ovaj svijet ureen po nekim apsolutno
vaeim zakonima, koji se mogu spoznati na osnovu iskustva i razuma. Znanstvenik duboko
vjeruje u vlastite metode i sebe smatra jedinim pozvanim da se izjasni o svim pitanjima
prirode i ovjeka. U sri je filozofije stav da sve treba kritiki ispitati de omnibus
dubitandum est (Dscartes). Stvarnost je za filozofa tajna i izvor uenja (Platon).
Dvije kljune pretpostavke znanosti:
1. teoloka pretpostavka nikakav Bog ne intervenira u ovom svijetu.
2. metafizika pretpostavka svijet je samodostatna cjelina, potpuno podvrgnuta zakonima.
Koliko su ove dvije pretpostavke neupitne? Prodiskutiraj.

c. znanost se bavi samo dijelovima ili aspektima zbiljnosti, dok filozof pokuava shvatiti
zbilju kao cjelinu. Znanosti stvarnost promatraju s razliitih aspekata fizika istrauje samo
tijela kao takva a ne prirodu kao takvu, biologija se bavi ivim biima, sociologija ljudskim
drutvom. Znanstvena su pitanja koja je prosjena temperatura u lipnju na Himalajima, na
koji se nain razmnoavaju pauci, koliko je bilo rtava Prvog svjetskog rata, koje su
prednosti u lijeenju reume hidroterapijom, itd. Znanost postaje toliko rascjepkanom i
razagranatom da se u neke granice znanosti razumije samo nekoliko ljudi.
S druge strane, filozofska pitanja obuhvaaju ono sve (grki to pan), stoga su njezina pitanja
krajnje apstraktna. Znanstvenika zanimaju neki povijesni dogaaji, filozof se pita to je to
uope povijest, je li ona neka logiki povezana cjelina s vlastitom svrhom. Znanstvenik se
moe pitati to znai neka rije, filozofa zanima to je to uope znaenje. Filozof napokon
postavlja i tako openita pitanja poput zato uope neto postoji (ne bi li bilo lake da nita
ne postoji?). Iako i filozofija ima svoje oblasti, odnosno discipline, ona i u tim oblastima
postavlja pitanje cjeline (totus).
3. Filozofija i religija
slinosti
Osim ve openitih slinosti koje religija i filozofija imaju kao transcendirajui pristupi
stvarnosti, ponovimo da one dijele i jedan poprilian zajedniki fond pitanja osobito kada
se radi o podruju uzroka i svrhe (koji je uzrok postojanja? otkuda zlo? itd.), morala (koja je
ovjekova dunost?), kao i pitanja o smislu ivota, o ureenju ljudskog drutva,
vrijednostima i dr. I religija i filozofija bave se pitanjima svijeta kao cjeline.
razlike
5

a. autoritet religije jest boanska osoba (ili osobe), koja se objavljuje. Ona se sputa s
neba na zemlju progovara ljudskim jezikom, uzima na sebe tjelesno oblije (aneo,
ovjek, ivotinja) i prenosi istinu koju ovjek ne bi mogao svladati svojim prirodnim
razumom. Filozofija, pak, sebe temelji na ljudskom razumu, lumen naturale, koji sebe
uzdie do neba.
b. iz tih je razloga religija dogmatska njezina su uenja predmet vjerovanja i
neupitnog prihvaanja. Filozofska su uenja kritika, tj. nijedno ne biva prihvaeno ukoliko
se ne slae s razumom.
c. religija se izraava simbolima to su konkretne slike (i postupci) iza kojih stoji
apstraktna realnost. Tako religija po nainu izraavanja stoji negdje izmeu filozofije i
umjetnosti.2
Definicija filozofije
Nakon ovih usporeivanja filozofije s ostalim misaonim diskursima sposobni smo dati
njezinu definiciju:
Filozofija je umska i metodska refleksija mogunosti zahvaanja zbilje kao cjeline.
Da je filozofija umska znai da ona ne poiva na objavi (revelatio) poput religije; metodska
je jer se pita, za razliku od umjetnosti, kako se dolazi do istine; refleksija je zato to sve
ostale diskurse, pa i samu sebe ima za svoj predmet; zahvaa zbilju jer se prema njoj odnosi
i teorijski (kao spoznaja) i praktiki (kao djelovanje u zbilji), i to u cjelini zbilje.
Da ponovimo: Filozofija je umska i metodska refleksija mogunosti zahvaanja zbilje kao
cjeline.

Biljeke:
- filozofija ljubav (filein) prema mudrosti (sofia); Heraklit filosofos.
- transcendirajue discipline trae pravu stvarnost iza pojava (umjetnost, znanost, religija,
filozofija).
- Umjetnost osjetilnost, slike, ljepota; filozofija pojam, istina.
- Znanost bez pitanja o smislu i o vlastitim pretpostavkama, pojedinana pitanja; filozofija
pitanja vrijednosti i pretpostavki, opa, apstraktna pitanja.
- Religija zasnovana na objavi, dogmatska i simbolika, filozofija zasnovana na umu, kritika

Stoga Hegel religiju smatra drugim stupnjem u kretanju apsolutnog duha - iznad umjetnosti, a ispod filozofije.

agape
dogma
eros
filozofija
imanentno
parcijalno
refleksija
transcendentno

prijateljska ljubav; u Novom zavjetu boanska, bezuvjetna ljubav.

uenje o kojemu se ne raspravlja, koje se prihvaa vjerom, bezuvjetno
ljubav prema estetski lijepom
ljubav prema mudrosti
ono to je unutar neke stvarnosti, to njoj nuno pripada (suprotno:
transcendentno)
ono to se bavi samo dijelovima, a ne cjelinom
Misao
ono to je iznad (vidljive) stvarnosti

Navedi i objasni vrste ljubavi u grkom shvaanju. Koja je filozofska ljubav?

U emu se razlikuju filozofija i umjetnost?
U emu se razlikuju filozofija i znanost?
U emu se razlikuju filozofija i religija?
Navedi i ukratko objasni definiciju filozofije.
Imamo li i u hrvatskom jeziku razliite rijei za voljeti? Koja je razlika?
Jesu li znanost i filozofija potrebne jedna drugoj?
Moe li vjernik biti filozof? Mora li filozof biti nevjernik?

Filozofske discipline
Iako filozofija nije parcijalna poput znanosti, i ona ima izvjesne odijeljene teme ili
discipline. kolski izloeno ta podjela obuhvaa:
I.

OSNOVNE FILOZOFSKE DISCIPLINE:

1. Ontologija (metafizika) uenje o biu

2. Gnoseologija (epistemologija) uenje o spoznaji
3. Etika uenje o dobru
4. Estetika uenje o lijepom
Obino se za filozofa koji ima odgovore na sve etiri teme kae da je stvorio filozofski
sustav.
II.

SPOREDNE FILOZOFSKE DISCIPLINE

Teko bi ih bilo sve pobrojati, ali u njih uglavnom spadaju:

1. Filozofija politike uenje o ivljenju ljudi u zajednici, osobito u dravnoj zajednici.

Osnovno je pitanje koje je drutveno ureenje najbolje.
2. Filozofija znanosti za neke isto to i filozofija spoznaje, ali prije svega odgovara na
pitanje znanstvenih metoda. Ona se pak moe i dalje podijeliti na filozofiju matematike,
filozofsku logiku, filozofiju fizike, itd.
3. Filozofija povijesti koja se pita o smislu cjelokupne ljudske povijesti.
4. Povijest filozofije koja izlae prije svega uenja (a ne biografije) znaajnih filozofa.
Nuna je za bilo kakvo bavljenje filozofijom.
5. Filozofija jezika koja raspravlja o mogunosti jezinog izraavanja spoznaje. Osnovno
je pitanje odnos izmeu jezika i realnosti.
6. Filozofija religije koja razmatra fenomen religijskih doktrina i vjerovanja uope.
Ovakva podjela je samo uvjetna i bila je odbacivana od strane brojnih filozofa. Kant je drao kako
je ontologija posvema suvina i da oholo ime ontologije treba zamijeniti skromnim imenom teorije
spoznaje. Nasuprot Kantu, Heidegger e sva pitanja svesti na ontoloka. Wittgenstein je u svom
Filozofsko-logikom traktatu filozofiju sveo na analizu jezika, zapoinjui tako smjer tzv. analitike
filozofije.

Ontologija
Prva osnovna filozofska disciplina naziva se metafizikom ili ontologijom. Aristotel, koji se s
pravom smatra njezinim utemeljiteljem (iako nije on prvi pokrenuo metafizika pitanja) nju
naziva prvom filozofijom (prot filosofia).Naziv ontologija potjee od grke rijei za bia
(ta onta -particip glagola biti srednjeg roda u nominativu mnoine). Rije metafizika (ton
meta ta fisika) znai da se ova znanost bavi onim to uvjetuje prirodu, to je iza prirode
(fisis).
Prema tradiciji naziv je nastao kada je Aristotelov sljedbenik Andronik s Roda u I. st. pr. Kr. htio
objaviti Aristotelova sabrana djela. Sve uiteljeve spise o politici svrstao je u knjigu pod nazivom
Politika, tako i sa spisima o govornitvu (Retorika), o pjesnitvu (Poetika), itd. Spise o prirodi
stavio je pod zajednikim nazivom Fizika, ali je ostao zbunjen skupinom spisa za koje nije znao
gdje ih tono staviti. Oni su govorili o prirodi ali ne o prirodnim pojavama, nego o neem to
uvjetuje samu prirodu. Andronik je te spise stavio iza Fizike i dao im ime Metafizika (ono to je iza
fizike). No nikako ne treba misliti da se radi samo o rjeenju jednog bibliotenog problema
katalogizacije.

Tri osnovna pojma ontologije jesu bie, bitak i bt.

Bie je neto, postojee stol, ovjek, drvo (ne treba mijeati s pojmom zon ivo bie).
Postoji znanost koja promatra bie kao bie i ono to mu pripada po sebi. Ta znanost nije ista
ni s jednom od pojedinih znanosti, jer nijedna od drugih znanosti ne bavi se biem uope i

biem kao takvim, nego one za sebe odsijecaju neki dio bia i promatraju mu svojstva, kao
matematike znanosti. (Aristotel, Metafizika III, 1, 1003a)

Bitak je ono to ini da bilo koje bie jeste, ono bez ega ne bi bilo bia uope.
Neki jezici imaju zasebnu rije za bie (lat. ens, njem. Seindes) i bitak (lat. esse, njem. Sein). Drugi,
pak, jezici, koji spadaju u vodee filozofske jezike, nemaju zasebne rijei (franc. L'etre; engl. being
za bie a Being za bitak)

Bt ili sutina je ono po emu jedno bie jest upravo to bie, a ne neko drugo (ono po emu
stol nije tramvaj).
I. Ontologija prije svega pokuava razumjeti to je bt i uzrok ovoga svijeta. Ona poiva na
stavu da postoji razlika izmeu pojavnog (fainomenn) i bitnog, umnog (noumenn, od
grke rijei nus um). Cijelu metafiziku moemo razumjeti ako shvatimo kako se sve ove
razlike mogu tumaiti.
Veina metafiziara tvrdi da se s pojave moe zakljuiti na bit, premda se ona razlikuje od
pojave. Klasini je primjer toga stava Hegelova maksima da pojava je pojava bti dakle,
kroz pojavu se pojavljuje ona prava stvarnost.
No, postojala su i ekstremna rjeenja: po jednima nema nikakve razlike izmeu pojave i bti,
ono to vidimo jest upravo ona prava realnost. Ovi filozofi (npr. francuski senzualisti 18. st.)
nisu ostavili dubljega traga u filozofiji. Prema zastupnicima drugog ekstrema, stvarnost je
neto posvema proturjeno pojavi. Takvu su analizu stvarnosti dali filozofi iz Eleje
Parmenid i njegovi uenici Zenon i Melis. Dok je pojavnost promjenljiva i mnotvena,
istinska stvarnost, odnosno istinsko bie jest jedno i nepromjenljivo. Slian e odgovor dati
i Spinoza u 17. stoljeu, dok e Kant stoljee i pol kasnije zastupati da mi moemo samo
spoznati stvari za nas (pojave), dok nikada ne moemo znati kakve su stvari po sebi.
Tablica povijesnih razumijevanja odnosa izmeu pojave i bti.
lijevi ekstrem: identitet pojave i
bti

main stream pojava i bt su

razliite, ali se s prve moe
zakljuiti na drugu
- francuski senzualisti XVIII. st. - predsokratici; Platon;
(Condillac)
- Locke; Hegel;
- engleski fenomenalisti XX. st.
- Husserl i fenomenologija

desni ekstrem bt i pojava

su potpuno razliite
-Elejci (Parmenid i Zenon)
-Spinoza
-Kant (stvar po sebi i za nas)

II. Ontologiju kao nauk o bitku utemeljio je Aristotel. Ontologija ne raspravlja o nekom
odreenom biu ili nekom dijelu stvarnosti. Ona postavlja pitanje o biu kao biu, o bitku
bia onome po emu svako bie upravo jest bie. Ovdje se pokazuje dubina filozofske
apstrakcije dok obian govor poznaje tvrdnje poput ovo ili ono jest (postoji), filozofija
9

pokuava odgovoriti na pitanje to uope znai da neto jest odnosno to je to neto i to je

to postojanje.
Nije jednostavno odgovoriti na naizgled banalno pitanje: to postoji? Sloit emo se da npr. postoji
ova soba ili ovaj stol, jer je to objektivno, dakle, svi to mogu vidjeti. I kada izaemo iz sobe, ona i
dalje postoji. S druge strane, kada zamislimo npr. kukca s mlaznim motorom, svjesni da on ne
postoji, jer ga samo mi imamo u svom umu i uz to, on nestaje im prestanemo misliti na njega.
Ali ontologija i dalje ima pitanja o postojanju: postoje li npr. brojevi? Njih (kao i onog kukca)
naizgled imamo samo u umu (ono to piemo nije broj, nego znak za broj). S druge strane, s njima
ne moemo, kao sa zamiljenim kukcem, raditi to hoemo ne moemo zamisliti da su dva i dva
pet, i svi emo se sloiti da su dva i dva etiri, iako to sve postoji samo u naem umu. Ako brojevi
postoje izvan naega uma, onda je dakako veliko pitanje gdje oni postoje: oni nisu objektivni i
osjetilni poput sobe ili stola, ali nisu ni subjektivna fantazija, s kojom se moemo slobodno igrati.

Metafiziari se meusobno razlikuju po pitanju kvantitete i kvalitete bitka:

a. prema kvantiteti, metafiziari se dijele na
moniste koji dre da je bitak jedan (monos sam, jedan). Takvo su miljenje, kao to smo
vidjeli, branili Elejci. Isto tako i krani su monisti Bog je jedan. Monist je i Spinoza, koji
dri da je osnova svega jedna jedinstvena sveobuhvatna supstancija.
dualiste koji dre da imamo dva bitka. Descartes govori da postoje dvije supstancije
materija i duh. Dualisti su i manihejci (Mani je bio perzijski mistiar iz 3. st.) prema kojima
su dobro i zlo dva neovisna naela svijeta.
pluraliste koji dre da bitaka ima vie, ak i bezbroj. Najpoznatiji su meu njima atomisti,
koji tvrde da osnovu svijeta ini beskonano mnotvo nedjeljivih atoma.
b. prema kvaliteti bitka, metafiziari se dijele na dvije skupine:
materijalisti koji dre da je bitak tvar. Gore spomenuti atomisti su ujedno i materijalisti.
Spiritualisti ili idealisti prema kojima je bitak nematerijalan, duhovan. Krani su ujedno i
spiritualisti, jer je Bog duh. Idealisti su Platon i Hegel, prema kojima je temelj svijeta
nadsjetilna ideja.

Teorija spoznaje (gnoseologija)

Spoznaja () kao problem postoji jo od antike, ali je tek novovjekovna filozofija
shvatila svu teinu problema i usredotoila se na njega. Ranije su se filozofi pitali to i kako
jeste, dok se novovjekovni filozofi pitaju to se i kako moe spoznati? Klasian je citat
Johna Lockea, ovjeka koji je svojim djelom Ogled o ljudskom razumu utemeljio i odredio
teoriju spoznaje: Moja je namjera da istraim podrijetlo, izvjesnost i doseg ljudske
spoznaje, zajedno s temeljima i stupnjevima vjerovanja, mnijenja i pristajanja. (Uvod, I.2)

10

Osnovna pitanja teorije spoznaje jesu prije svega ona tradicionalna: otkuda nam dolazi
spoznaja i koje su njezine granice.
PODRIJETLO SPOZNAJE
Prema ovom pitanju, imamo sljedee pozicije:
1. Racionalizam. Racionalisti u uem smislu jesu filozofi XVI. i XVII. stoljea Descartes,
Spinoza i Leibniz, koji su pretpostavljali da je razum sav izvor spoznaje. Oni nisu negirali
iskustvo, ali su ga drali sekundarnim u odnosu na razum. U irem smislu, racionalisti su
zapravo svi oni koji prihvaaju takvo rezoniranje. Prema njihovom shvaanju, kljune i
temeljne spoznaje imamo u razumu prije svakog iskustva, one su a priori.
2. Empirizam. Empiristi su nastali u Britaniji kao odgovor na racionalizam. Njihov je
utemeljitelj John Locke, ije je ideje nastavio, kritizirao i razradio sveenik George
Berkeley a do krajnjih konzekvenci doveo David Hume. Prema Lockeu ovjek je tabula
rasa, koja se poinje ispisivati spoznajama tek kad zapone iskustvo. Razum slui samo
sreivanju iskustva i ne moe samostalno doi niti do jednoga stava. Sve istine su stoga a
posteriori.
3. Kriticizam jest Kantov pokuaj ujedinjenja empirizma i racionalizma, gdje e se
priznati i a priori istine i iskustvo. Kant (Kritika istoga uma) podupire ideju utemeljenosti
spoznaje na iskustvu, ali samo iskustvo utemeljeno je na apriornim oblicima spoznaje.
Drugim rijeima, da bismo uope imali iskustvo, moramo imati neke ve postojee filtere
spoznaje, kroz koje primamo iskustvo.
4. Iracionalizam i intuicionizam su razliita stanovita (Bergson, Nietzsche), kojima je
ipak zajedniko to to vjeruju da se do istine dolazi neposredno i neovisno o razumu i
iskustvu.
GRANICE SPOZNAJE

Prema stavu o izvjesnosti i granicama spoznaje filozofi se dijele na sljedee skupine:

1. Dogmatici Dogmatici (kako su ih nazvali njihovi protivnici) vjeruju da je ljudska
spoznaja naelno potpuno izvjesna i bezgranina.
2. Skeptici Osim to je u antici postojala filozofska kola koji su se nazivali skeptici
(utemeljio ju je Piron u 3. st. pK), skeptici (sumnjalice) jesu svi filozofi koji dre da je
ljudska spoznaja potpuno neizvjesna i vrlo ograniena.
3. Kritici Prema ovome stavu, kojega brane razliiti filozofi od Kanta do Poppera, postoje
granice spoznaje, no isto tako postoje i izvjesne spoznaje. Drugaije reeno, mi ne moemo
11

(za razliku od dogmatika) spoznati sve, ali ono to spoznajemo (za razliku od skeptika)
spoznajemo izvjesno. Kant je tvrdio da mi ne moemo znati stvari po sebi (an sich), ali
moemo znati stvari za nas (fr uns), dakle, u onom obliku kakvima se nama prikazuju.

Etika (filozofija morala)

Iako nam je pojam etike neto poznato, njega nije tako lako definirati. Sama rije potjee od
grke rijei ethosnavika, obiaj, kao i istoznane latinske rijei mos.1 U jednom znaenju
etika je skup moralnih pravila prema kojima se ljudi ponaaju i trebaju ponaati. Tako
govorimo o lijenikoj etici, profesionalnoj etici, itd.

U onom znaenju koje nas ovdje

zanima etika se poistovjeuje s filozofijom morala, koja najsaetije reeno istrauje

moralne norme. Problemom morala bave se i empirijske znanosti poput sociologije i
psihologije morala. Sociologija morala bavi se izuavanjem postojeih moralnih normi u
razliitim drutvima i kulturama, te njihovom povijesnom i kulturolokom dimenzijom.
Psihologija morala istrauje psiholoku osnovu morala. Iako su ove znanosti od pomoi, one
nisu filozofija morala. Filozofu nije toliko stalo da utvrdi to zato ljudi dre odraene
postupke i stavove moralno ispravnima, nego da utemelje filozofske razloge vaenja
morala. Frugaije reeno, nije vano to ljudi dri moralno ispravnim, nego to se treba
smatrati moralno ispravnim. U tom smislu filozofsko prouavanje moralnih normi nije
samo injenino, nego je ujedno i smo normativno. Dakako, definicija etike koju smo dali
nije potpuno jasna i zahtijeva dalja razjanjenja. Kao prvo, treba razjasniti to su norme
uope i po emu se moralne norme razlikuju od nekih drugih.
NORME
Najkrae reeno, norme su upute za djelovanje. Etika, koja daje upute za djelovanje,
(praxis), je kao filozofska disciplina praktina. Norme, odnosno upute, nam ne govore to
jeste nego to treba biti. Gramatiki reeno, norme nisu indikativi nego imperativi. Postoji
vie vrsti normi i njihovom ralambom moemo vidjeti to je specifino za moralne norme.
1. tehnike norme npr. Svakih 10000 km. treba zamijeniti ulje motora. Etike se norme
razlikuju od tehnikih u vie aspekata:
a. prema svom predmetu tehnike norme tiu se naeg ponaanja prema strojevima, dok se
moralne norme tiu naeg odnosa prema moralnim biima ljudima, anelima, Bogu. U
tehnike se norme mogu ubrojiti i medicinski postupci. Oni jesu usmjereni na ovjeka, ali
ne kao na osobu, nego kao na, slikovito reeno, stroj.
12

b. prema svom nainu zapovijedanja tehnike norme mogu se dati u obliku ako onda.
Ako ne mijenjamo redovito ulje motora, onda e doi do njegovog prljanja i breg habanja.
Etike norme ne mogu rei to e se dogoditi u ovom ili onom sluaju, nego nam samo
govore to mi trebamo initi. Kantovim rjenikom izraeno, tehnike norme zapovijedaju
hipotetiki, dok moralne norme zapovijedaju kategoriki. Nema etike zapovijedi Ako
lae onda e imati problema u ivotu, jer nije izvjesno da e laov doista imati problema
u ivotu. Stoga etika norma moe samo glasiti Ne lai!.
2. obiajne norme npr. nicle treba jesti vilicom i noem. Obiajne norme sline su
etikim po tome to se obje bave ponaanjem ovjeka prema ovjeku. Isto tako, i obiajne
su norme po svojoj logikoj strukturi kategorine. Njihova je temeljna razlika u tome to
nam obiajne norme govore to je (ne)pristojno, dok nam etike norme govore to je dobro
ili zlo. Pristojnost i moralnost jesu dvije sasvim razliite vrijednosti, iako ih u praksi znamo
esto mijeati. Netko moe biti pristojan i nemoralan, ili moralan i nepristojan. Tko kri
obiajna pravila naziva se neuljudnim, dok se prekritelji moralnih pravila nazivaju zlim.
Netko unato svojoj neuljudnosti moe biti simpatian, dok su nemoralni ljudi izvor
najveeg gaenja. Svaki e razborit ovjek dolaskom u neku kulturno drugaiju sredinu
smatrati potrebnom prilagodbu njihovim obiajima, pa e u Japanu jesti tapiima a u Kini
podrignuti nakon objeda; ali e opet drati neprihvatljivom promjenu morala u skladu sa
sredinom i nee npr. u nekoj arapskoj zemlji prihvatiti mnogoenstvo. Obiaji se pokazuju
uvjetovani povijeu i kulturom. Moralne se norme, pak, dre vanvremenskim i
vanprostornim, kad da vrijede svagda i svagdje, apsolutno i univerzalno.3
3. Pravne norme npr. Najvea doputena brzina je 130 km na sat. Pravne su norme u
mnogo emu slinije etikim, no to su to tehnike i obiajne norme, ali postoje i kljune
razlike:4
a. Pravo regulira drava dakle ono to nam je izvanjsko; moral regulira pojedinac, njega je
nemogue nametnuti izvana, jer ima unutarnji karakter. Kantovim rjenikom reeno pravo
je heteronomno (mojoj volji ga namee tua volja), moral je autonoman. Drugim rijeima,
ne/moralno je samo ono to ovjek svojevoljno uini, iz svoje slobodne volje.

Zapazimo da se etike norme dre apsolutnim, no filozofsko je pitanje jesu li doista

apsolutne.
4
Slijedimo misao njemakog filozofa prava Gustava Radbrucha.
3

13

b. Pravo neku radnju oznauje kao dobru ili lou za zajedniki ivot, dok moral radnju
oznauje dobrom ili loom po sebi. Dakako, ovo je toka u kojoj moe doi do susreta
morala i prava. Moral moe u dokazivanju da je krenje neke zapovijedi loe govoriti i o
tetnim posljedicama za zajednicu. S druge strane, pravo se moe u dokazivanju tetnosti
neega po zajednicu pozvati i na tetnost samog ina po sebi. Zamijetimo da do ove toke
susreta moral i pravo kreu s razliitih strana.
c. U procjenu moralne radnje ulazi i procjena pobuda; pravna radnja moe biti ispravna i sa
sasvim pogrenim pobudama. Mogu voziti do 130 km na sat i time ne kriti zakon. Ali nee
se rei da je to moralno dobro ukoliko je jedini razlog to vozim do doputene granice taj
to moj auto i ne moe bre. Ni ovjek koji zbog straha od policije vozi po propisima nee
se smatrati moralno uzvienim, ali e ostati pravno ist. Ovu razliku izmeu vanjske
(pravne) i unutarnje (moralne) ispravnosti postupka Kant je oznaio kao razliku izmeu
legaliteta i moraliteta. Radnja je legalna ukoliko je u skladu s propisima; radnja je moralna
ukoliko je ne samo u skladu s propisima nego je iz potovanja prema samim propisima.
U Metafizici udorea Kant se pita o mogunosti postojanja drava iji bi podanici bili sami vrazi.
Kant kae da bi ta drava mogla postojati i dobro funkcionirati s pravne toke gledita ukoliko bi na
vlasti bio netko tko bi avole mogao prisiliti na poslunost. Ali oni ne mogu biti moralni.

Ova suprotnost prava i morala nije apsolutna: moral procjenjuje i inove (treba neto i
uiniti, a ne samo eljeti), dok e pravo ulaziti i u pitanje pobuda (ubojstvo iz nehata ili s
predumiljajem).
Zakljuak
Kada smo ovako usporedili etike norme s drugima i vidjeli u emu se razlikuju, sada
moemo izrei i to su moralne norme:
Moralne norme reguliraju odnose meu osobama i kategorine su po svojoj naravi.
Moralnim normama reguliramo pitanje dobra i zla.
Moralne norme doivljavamo kao univerzalne i vjene.
Moralne norme jesu dobre ili loe po sebi i ne mogu se nametnuti (jer nametnuti moral nije
moral).
Moralne se norme tiu i naih postupaka i naih motiva.
Ili, u jednoj reenici: Moralne su norme sveobuhvatni i kategorini propisi slobodne volje o
dobrim motivima i postupcima u meuosobnim odnosima.
Tehnike norme

Obiajne norme

Pravne norme

Moralne norme

Bave se strojevima, a

Osnovno je pitanje

Nameu se volji

Bave se osobama

14

ne osobama.
Predvidljive posljedice
(ne)pridravanja

pristojnosti a ne dobra.
Lokalne su i
privremene

izvana
Dobre za zajednicu
Naglasak je na inu a
ne na motivu.

Zapovijedaju kategoriki
(bez akoonda)
Sveobuhvatne prostorno
i vremenski
Vrijede samo ako se
slobodno prihvate
Dobre su po sebi
Motiv je bitan koliko i
in

OSNOVNI ETIKI SUSTAVI

Kroz povijest filozofije utemeljeno je vie etikih sustava kojima se pokuava utemeljiti
etika i u skladu s time odgovoriti na sva etika pitanja. Meu ovim sustavima
najupeatljiviji su trag ostavili utilitarizam, deontologija, etika vrline i kranska etika.
Utilitarizam istie kao vrhovno etiko naelo korist (lat. utilitas). Treba initi ono to e
donijeti to veu korist (u smislu dobra, a ne pukog profita) to veem broju ljudi.
Deontologija dri da je moralno postupanje ispravno samo ukoliko se dri dunosti (deon
gr. dunost), tj. zapovijedi.
Etika vrline je antika etika (Sokrat, Platon, Aristotel), prema kojoj e ovjek ispravno
postupati samo ako je on sam ispravan, ako je razvio vrline poput umjerenosti, hrabrosti i
mudrosti.
Kranska etika je etika prema kojoj je ljubav vrhovno naelo, koja nas nagoni ne samo da
vrimo zapovijedi, nego i da inimo vie no to zapovijedi kau ne samo da ne treba
krasti, nego treba darivati.

Estetika
Naziv i predmet estetike
Grka rije aisthesis oznauje osjetilnost, uvstvo, ili pak samo utilo, odnosno sjetilo. Rije
estetika u smislu zasebne filozofske discipline primijenio je tek njemaki filozof
Baumgarten 1735. g.5 u djelu Razmiljanja o poeziji, drei da je estetika znanost o nioj,
osjetilnoj spoznaji.6 Meutim, estetika kao filozofska disciplina postoji mnogo prije svoga
naziva, zapravo jo iz vremena Platona i Aristotela.

Kao podatak spominje se i 1743. g.

Kant prvi dio Kritike istog uma naziva Transcendentalna estetika upravo u
Baumgartenovom smislu znanosti o osjetilnoj spoznaji.
6

15

No iako ima tako dugu tradiciju, kod nje, za razliku od drugih filozofskih disciplina, i dalje
postoji spor o njezinom predmetu. Neki e je nazvati jednostavno filozofijom lijepog, drugi
filozofijom umjetnosti.
Hegel u svojoj znamenitoj Estetici7 zastupa stav da estetika ima veze samo s umjetniki lijepim:
jedino se umjetnika ljepota pokazuje kao iz duha roena i preporoena ljepota drugaije
reeno, jedino za nju pretpostavljamo nekog inteligentnog stvaratelja, koji namjerno, odnosno
slobodno stvara lijepo djelo.8 Hegel zapravo eli naglasiti da umjetnost nije umjetnost ukoliko samo
oponaa umjetnost je ono to slobodno zahvaa i mijenja prirodu.
Drugi estetiari poput N. Hartmanna dre kako je predmet estetike lijepo uope, i prirodno i
umjetniki lijepo. No treba imati u vidu da Hartmann pripada fenomenolokoj koli filozofije, koja,
pojednostavljeno reeno, analizira pojavu, a ne daje normu (ili bolje reeno, normira tek nakon
analize).

Tako bi bilo najprirodnije nazvati estetiku filozofijom lijepoga, ali nam opet iskrsava
problem postojanja drugih kategorija koje se moda ne bi mogle tako lako obuhvatiti pod
jednim nazivom. Roman Ingarden nalazi da se kategorija zgodnog mora razmatrati zasebno,
a drugi e estetiari drati kako jo ima kategorija koje bi se razlikovale od lijepog. Tako
ostaje problem predmeta estetike, no i pored toga moemo puno toga rei o samoj estetici.
Pojam lijepog
Lijepo je jedan od filozofskih pojmova koji se najee nalazi u svakodnevnoj uporabi
Lijepo izgleda!. Lijepo je to reeno. Postigao je lijep zgoditak. No ipak je malo onih koji e
suvislo definirati to znai lijepo. U odreenim uporabama lijepo ima svoje sinonime:
tono, prikladno, pametno, itd. Meutim, nije uvijek tomu tako: kada kaemo za pjesmu da
je lijepa onda nemamo sinonim za uporabljenu rije. I stoga se ona mora definirati.
Objektivna i subjektivna ljepota
Prema prvom i najranijem shvaanju, ljepota nekog bia ili djela proistie iz osobina
svojstvenih tome biu ili tome djelu.9 Promatra ne stvara ljepotu, nego ona postoji
neovisno od nas, ona je objektivna. U klasinoj estetici ljepota se obino definirala kao red,
sklad i razmjer (ordo, harmonia et proportio).
Plotin ovim oznakama dodaje oznaku svjetlosti. Neto moe biti ureeno, skladno i razmjerno a da
ipak ne bude lijepo. Lijepo mora imati i onu duhovnu kvalitetu koja se ne moe eksplicirati, no
moe se vidjeti.

G. W. F. Hegel, Estetika, sv. I. Prev. N. Popovi (Beograd: BIGZ, 1986), str. 3-5.
Stoga Hegel na str. 4 kae: tovie, promatrano s formalnog stanovita, moe se rei da je
ak i jedna rava dosjetka, kakva doista ovjeku pada na um, uzvienija nego ma koji proizvod
prirode; jer u takvoj dosjetki ima uvijek duhovitosti i slobode.
9
Tako to formulira francuski estetiar Charles Lalo.
7
8

16

Druga vrst estetike jest subjektivna, koja osporava postojanje vanjske ljepote neovisno od
nae organske i misaone prirode. Jedina ljepota o kojoj bismo mogli govoriti postoji samo
u nama, kroz nas i za nas.10
Suprotnost ovih shvaanja dananja estetika razrjeuje stavom kakvoga iznosi Lalo:
Ovo suprotstavljanje subjekta koji misli i objekta o kome se misli opet je jedan
pseudoproblem. Pravo pitanje nije u odvajanju ovoga dvoga; ono je u njihovoj suradnji
Isto tako, umjetnik se divi (subjektivno) samo onome to ima izvjesne skladne proporcije
(objektivno) ovjek ije osobno divljenje ne bi nimalo vodilo rauna o prirodi djela
kojima se divi mogao bi biti samo luak. 11

Drugim rijeima, mora postojati subjekt koji zamjeuje ljepotu, ali i objekt mora
posjedovati kvalitete koje kod subjekta pobuuju osjeaj lijepoga. Ukoliko sam zdrava
linost, ne mogu sebe natjerati da mi se kotrljanje kamenja po krovu dopada kao
Brandenburki koncert no. 3, ili da mrlju od blata drim podjednako lijepom kao Turnerove
pejzae.
Heidegger pojanjava da umjetniko djelo postoji prvo kao stvar, a zatim kao djelo.12 Kao stvar,
ono egzistira neovisno o nama, ali kao da bi ono postalo djelo, mora postojati promatra za kojega
e ono biti djelom.

Estetiku kao filozofsku disciplinu zanimaju obje strane fenomena i subjektivna (estetski in)
i objektivna (estetski predmet). Estetski in je dvojak: promatranje predmeta i stvaranje
predmeta. Samo ono prvo dijelom je estetske analize, dok se umjetniko stvaranje dri
prevelikim misterijem da bi se analiziralo u okviru filozofije.
UMJETNIKA ISTINA
Fenomen s kojim se svako susree jest da umjetnost moe imati velikog utjecaja na ovjeka.
Osobito u knjievnosti i u scenskim umjetnostima (kazalite, film) svjedoci smo snanog
djelovanja na svijest promatraa. Ljudi plau ili se raduju zbog opisanih zbivanja,
jednostavno suosjeaju kao da se to zbiva njima samima a ne imaginarnim likovima
sabijenim u slova na papiru ili u kadrove celuloidne vrpce. U emu je tajna?
Mogui je odgovor da snaga utjecaja umjetnosti lei u tome to se la prikazuje kao da je
istina. Nama se ini da promatramo samu zbilju, a ustvari je sve umjetnika iluzija.
Realistinost slike ili scenske pojave, osobito filma prepunog trikova nerazluivo slinih
originalu, stvaraju kod gledatelja dojam da se radi o stvarnosti. Gledatelj biva gotovo
10

ibid.
ibid., str. 4-5.
12
Mirko Zurovac, Umjetnost kao istina i la bia (Novi Sad: MS, 1986), str. 120.
11

17

hipnotiziran, zaboravlja na sebe i vjeruje u iluziju kao da je ivot sam; jednom rijeju,
gledatelj je prevaren kao na nastupu kakvog maioniara.
Tono je to da umjetnost esto tei doaravanju zbilje. Kazalina scena, afekti glumaca,
filmski trikovi, osobiti knjievni postupci poput Borgesovog dokumentarizma, kao da
slue prijevari naivnog promatraa. Pa ipak, teko je izjednaiti umjetnost s iluzijom. Onaj
tko promatra film ne shvaajui da to nije stvarnost, onaj tko misli da Julija doista umire u
kazalitu, jednostavno nije normalan ovjek. Svi smo mi dobro svjesni injenice da gledamo
u platno ono je jasan pokazatelj da ono to gledamo ne pripada ovom svijetu (kao to i
pozornica odvaja glumce od gledatelja, ili kao to okvir odvaja sliku od stvari). Suvremeni
se umjetnici ak i trude da razbiju iluziju scenskog dogaanja.
U komadu Veeras se improvizira od Luigia Pirandella glumac karikira scenu umiranja. Drugi mu
glumci koji znaju zai i u publiku sugeriraju kako to nije dobro odglumljeno. Nakon nekoliko
pokuaja koji kod gledatelja izazivaju buru smijeha ini se da je sasvim razbijena kazalina
iluzija. Svima je jasno reeno da se radi o glumi. Onda glumac izvodi jo jedan pokuaj
objanjava kako bi stvarno trebalo odglumiti umiranje i ujedno glumi umiranje. Tajac u publici,
suosjeanje s umiruim ovjekom. Naravno, svi i dalje znaju da se radi o predstavi, ali ... Oito da
tajna umjetnike istine ne lei u njezinoj ogromnoj slinosti s pravom istinom.

Umjetnost nije krivotvorina. Dakako da nam time jo nije dan odgovor na pitanje o
umjetnikoj istini.
UMJETNOST I TRANSCENDENTNA ISTINA
Neki e u umjetnosti traiti transcendentnu istinu istinu o ovom zbiljskom svijetu, o
onome to je s druge strane umjetnosti. Ali, zadaa umjetnosti nije da iznosi pojedinanosti
nego openitosti; nije da oponaa stvarnost nego da prikazuje njezinu mogunost. Samim
prikazivanjem mogunosti umjetnost iznosi openitost. Najoitije je to na primjera filmu
koji u stotinjak minuta sabije viestruko due dogaaje. 13 Nama se ne prikazuje sve do u
pojedinosti, nego se samo naglaavaju oni momenti koji radnju i junake dovoljno dobro
osvjetljuju. Stoga, ukoliko se u umjetnosti trai transcendentna istina, onda se ona nikako ne
smije shvatiti kao injenina istina. Takvo pogreno razumijevanje transcendentne istine od
umjetnosti zamjetno je primjerice u knjievnosti koja eli biti potpuno vjerna povijesti.
Kada shvatimo transcendentnu istinu u umjetnosti kao opu istinu, onda nam je jasno
i kako ona utjee na nas. Iako moemo biti sigurni da Dorian Gray nikada nije postojao,
ipak u njegovom liku ima neeg bliskog nama; blizak nam je i Don Quijote, blizak nam je i
Cyrano, iako smo svjesni izmiljenosti likova. Ali oni u sebi sadre neku openitost,
13

Ovdje je sigurno najdomljivijim prikaz braka u nekoliko scena Wellsovog Graanina

Canea.

18

izraavaju neku bitnu istinu koju mi osjeamo kao svoju, koju ne moemo spoznati nigdje
tako zorno kao u umjetnosti, stoga ona ima na nas utjecaj koji ne moe ostvariti bilo kakva
injenicama vjerna kopija vidljive stvarnosti.
Imanentna istina
Ipak, kada govorimo o istini u umjetnosti, ini se da pojmom transcendentne istine
objanjavamo samo tzv. prikazivake umjetnosti. to je s glazbom, arhitekturom,
apstraktnim slikarstvom? Jasno je da oni nita ne prikazuju arhitektura ne oponaa kue
nego ih gradi. Glazba se ponekad ini nekakvim oponaanjem ne stoji li kod Chopina
nekakva Kina sonata? Pa ipak, mogla se ona zvati i nekako drugaije samo e nas naslov
zavesti da u sonati doista ujemo kiu. Ako nema transcendentne istine, znai li to da nema
ni istine u ovim umjetnostima?
Ove umjetnosti posjeduju imanentnu istinu. Imanentna istina jest unutarnja logika
umjetnikog djela. Beethovenova V. simfonija ne moe nakon prvih taktova nastaviti kao
valcer. Ne bi bilo logino. Tu logiku mi shvaamo promatranjem djela i postajemo je bolno
svjesni onda kada se ona prekri.
Meutim, imanentnu istinu imaju i prikazivake umjetnosti. Prvom reenicom
Procesa Kafka postavlja koordinate za njegov zavretak: Mora da je netko gadno
oklevetao gospodina Jozefa K. jer je tog jutra saznao da je uhien. Sudbina Jozefa K. je
time ve unaprijed odreena on na kraju ne moe izmaknuti sudskim ovriteljima. To ne
bi bilo logino.

Biljeke:
- Osnovne discipline: ontologija (o biu), gnoseologija (o spoznaji), etika (o dobru), estetika (o
lijepome)
- Ontologija bitak, bie, bit. Odnos pojave i biti (lijevi i desni ekstrem, main stream pojava i
bit su razliite ali se s jednoga moe zakljuiti na drugo); metafizika
- Teorija spoznaje izvori spoznaje: empiristi (iskustvo), racionalisti (razum), kritici (razum i
iskustvo), intuicionisti; granice spoznaje dogmatici (sve se moe izvjesno spoznati), skeptici
(nita se ne moe izvjesno spoznati), kritici (spoznaja je ograniena, ali izvjesna).
- Etika norme (tehnike, obiajne, pravne). Moralne norme govore o osobama, bave se dobrim i
loim, univerzalne su i vjene, naglaavaju motive.
- Estetika osjetilnost; lijepo prirodno i umjetniko; objektivno i subjektivno.

19

Metafizika
Ontologija
Gnoseologija
Skeptik
Racionalizam
Empirizam
A priori
A posteriori
Deontologija
Utilitarizam
Objektivno
Subjektivno

Filozofska disciplina o onome to je iza prirode, uzrok vidljive stvarnosti

Uenje o onome to jest, o biu
Uenje o spoznaji (gnosis)
sumnjiavac
Uenje da je sva spoznaja zasnovana na razumu (ratio)
Uenje da je sva spoznaja zasnovana na iskustvu (empirio)
Ono to je prije iskustva, neovisno o iskustvu
Ono to je nakon iskustva, ovisno o iskustvu
Uenje o dunosti (deon); etika kola koja moralno ispravnim dri samo
onu radnju koja je u skladu s dunou
Etika kola koja moralno ispravnim dri samo onu radnju koja donosi to
veu korist (utilitas) to veem broju ljudi
Ono to postoji neovisno o bilo kojoj osobnosti
Ono to postoji samo u svezi s nekom osobnosti

Objasni pojmove bie, bitak i bit.

Objasni ukratko pitanje o podrijetlu spoznaje
U emu se razlikuju dogmatici i skeptici?
to je to kriticizam?
Koje sve vrste normi postoje?
Kakvu istinu imamo u umjetnosti?
Kojem se filozofskom stavu priklanja poznati Cesariev stih
Tko zna,
ah, nitko, nitko nita ne zna!
Krhko je znanje!
Moda je pao trak istine u me,
A moda su sanje
Zamisli ovakvu situaciju: posudio si od bogatog ovjeka neznatnu svotu novaca i sad
razmilja treba li mu je vratiti. to bi na to rekao deontolog, a to utilitarist?

20

POVIJEST FILOZOFIJE
Antika filozofija
KOZMOLOKO RAZDOBLJE GRKE FILOZOFIJE PREDSOKRATICI
Svi filozofi i filozofske kole koje se razvijaju od poetka VI. st. pK pa do pojave Sokratove
filozofije (oko 425.) obino se nazivaju fiziari, odnosno prirodnjaci (gr. fisis, priroda).
Ova se rije uporabljuje u irem smislu od dananjeg pojma fiziara, jer se radi o
filozofskom pokuaju objanjenja nastanka cjeline materijalnog svijeta, to zapravo spada u
metafiziku; uz to, radi se i o pokuaju objanjenja mnogih prirodnih pojava iz domene
biologije, meteorologije, itd. Iako su, prema svjedoanstvima, ovi autori napisali brojna
djela, do nas su pristigli samo oskudni fragmenti i (esto nepouzdana) svjedoanstva iz
druge ruke.
MILETSKA KOLA (VII VI. st.)
Grci na obalama jonskoga mora stvaraju monu i naprednu civilizaciju. Glavno
sredite je Milet, u kojemu se razvija prva filozofska kola. U nju spadaju Tales (625-548),
koji je takoer uvrten meu sedam mudraca, Anaksimandar (611-546) i Anaksimen (585525). Oni trae poelo svega, praelement, ono od ega je sve nastalo. Razvijaju i znanosti
(npr. Talesov teorem u matematici), a razvoj ove napredne civilizacije naglo je prekinut
perzijskim osvajanjem Mileta 494. g. pK.
Tales kae da je prapoelo voda, budui da je zamijetio kako su sve stvari vlane. Nauava
da svaka tvar (hile) ima duu, ivot (zoe), otud i naziv uenju hilozoizam.
Anaksimandar uvodi u filozofiju rije arh poelo. Poelo ne znai samo ono to je
vremenski na poetku, nego i ono to uzrokuje sve ostalo. Prema njemu poelo je neto
bezgranino (apeiron). Ono iz ega sve nastaje u to nuno i nestaje. To je nezaustavljiv
proces promatrajui prirodu vidio je godinja doba: ljeti je pretoplo (preko mjere), poslije
nje dolazi hladno doba. Zastupa cikliki tijek postojanja i tvrdi da postoji vie svjetova.
Dokazuje da je ovjek nastao od ribe; napravio je kartu svijeta.
Ono iz ega stvari postaju u tome po nunosti biva i njihova propast, jer one jedna od
druge trpe kaznu zbog svoje nepravednosti po redu vremena.
Anaksimandar

21

Anaksimen eli odrediti kvalitetu poela prema njemu to je zrak. Sve nastaje
razrjeivanjem i zgunjavanjem zraka. Zrak je po svojoj veliini bezgranian a po svojstvu
ogranien.
Kritiki osvrt
Sasvim se legitimno moe postaviti pitanje: po emu je Tales uope filozof? Njegov se stav ini suvie
jednostavnim (i naivnim), da bi ga se uope nazvalo filozofskim. Uz to, ideja vode kao prapoetka
svijeta postoji jo u ranijoj grkoj mitologiji. Meutim, treba zamijetiti dvije stvari: prvo, Tales do svog
zakljuka dolazi promatranjem on je uvidio (kako svjedoi Aristotel) da se sve stvari sastoje od
vode; drugo, iz svojih empirijskih promatranja, doao je do opeg zakljuka da je voda ne samo
sastojak cijelog svijeta, nego i njegov poetak. A to je eminentno filozofski stav.
Iako se ova tri mislioca razlikuju, njihova je kljuna ideja da je svijet nastao iz jedne beskonane
pratvari. Grci (kao i brojni drugi antiki narodi) poznaju etiri osnovna elementa: vatru, zrak, vodu i
zemlju. Anaksimen uzima zrak, jer je on nekako srednji element: gui od vatre, rjei od vode i
zemlje. To je vjerojatno i Talesova logika, koji uzima vodu kao poelo.
PITAGOREJSKA KOLA
Nazvana po svom osnivau Pitagori. kola je imala religijski, znanstveni, politiki i
filozofski karakter. Sjedite kole u Krotonu, grka kolonija u junoj Italiji. Pitagorejci su
imali svoje politike neprijatelje, na elu s Kilonom, koji su ubili i samog Pitagoru, a brojni
su pitagorejci stradali u podmetnutom poaru (izmeu ostalih i uveni hrva Milon).
Pitagorejska je kola trajala stoljeima, sve do poetaka nove ere, kada je bila protivnikom
novonastalog kranstva.
Pitagora je u tradiciji (vjerojatno pogrenoj) sauvan kao prvi koji je uporabio rije filozof.
Od njegovog uenja nije sauvano gotovo nita, tako da uope nije sigurno koja
pitagorejska uenja potjeu od samoga Pitagore. Prilino se sigurno moe utvrditi da je
nauavao metempsihozu (selidbu due); isto se tako tvrdi da je on prvi svijet nazvao kozmos
(doslovce ures; otuda i rije kozmetika), zbog ureenosti.
Filolaj je filozof koji je najvie razradio pitagorejsko uenje. On je preivio podmetnuti
poar. Filolaj smatra geometriju poelom svih znanosti, a uz geometriju se nalazi i nauk o
broju. Svijet se sastoji od beskonano malih toaka (monada). Osnova spoznaje svijeta je
broj, svijet ne bi mogli spoznati bez broja i brojevnih odnosa. On je promatrao i brojevne
odnose u glazbi. Svim se stvarima daju numeroloka obiljeja. Najvii je broj 10, zbroj 1, 2,
3 i 4, koji, ovako grafiki prikazan, daje jednakostranini trokut.

22

Tome podvrgavaju i astronomiju sunev sustav se sastoji od 10 tijela (dodaju i

protuzemlju). Isto tako postoji i 10 parova suprotnosti:
konano

beskonano

parno

neparno

jedno

mnogo

desno

lijevo

muko

ensko

mirovanje

gibanje

pravo

krivo

svjetlost

tmina

dobro

zlo

etverokut pravokutnik
Iako su pitagorejci mahom ostali vjerni nauku svog osnivaa o dui, meu njima se
pojavljuju i materijalistike ideje. Alkmeon tvrdi da je mozak sredite naeg miljenja, dok
Simija i Kebet koje spominje Platon u dijalogu Fedon nauavaju propadljivost due.
Kritiki osvrt
Pitagorejsko je uenje oito mjeavina znanosti i magijske praznovjerice. Njihovo uenje o broju spoj
je matematike i numerologije. Cjelokupna stvarnost pokuava se izraziti kroz brojeve, to dovodi do
prenapregnutih rezultata, pa se preuveliava znaenje broja 10. Zato, moemo se pitati, nisu pridali
posebno znaenje broju 15? I od njega bi se napravio jednakostranini trokut, ija bi se svaka stranica
imala 5 tokica (to opet daje broj 15), a ne kao kod broja 10 gdje svaka stranica ima 4 tokice, te
daje zbroj 12, a ne 10.
HERAKLIT
Pojavljuje se kao reakcija na pitagorejce: Pitagoru spominje u fragmentu gdje kae
da sveznanje ne ui niemu. Isto tako od ranijih mislilaca kritizira Homera, kao i mileana
Anaksimandra. Bio je lan kraljevske obitelji, no pod pritiskom graanstva odrekao se
vlasti. Napisao je spis O prirodi u obliku teko shvatljivih lapidarnih aforizama (otuda i
Heraklitu nadimak Mrani), od kojega nam je ostalo 110 fragmenata, uz mnotvo kasnijih
imitacija. Heraklit s jedne strane nastavlja pitanje o biu, to pokazuje utjecaj miletske
kole. Ipak, on proiruje filozofiju i na pitanje spoznaje, morala, te takoer i na filozofiju
politike. Dva osnovna pojma Heraklitove filozofije jesu logos i vatra.
Pojmom logosa (rije, govor, zakon) zapoinje Heraklitov spis O prirodi. Heraklit
kae da on samo iznosi to vjeno naelo koje vrijedi za cijeli svijet. Ono nije univerzalno
23

priznato, najvei dio ljudi uope ne poznaje logos. Heraklit napominje da je rastavljajui
svaku stvar (analiza) spoznao postojanje univerzalnog zakona logosa. To nam naelo kae
da je svijet sastavljen od suprotnosti, a logos sve suprotnosti povezuje u jedno harmoniju
(dosl. spojnica). To daje primjerima luka i lire, iji su suprotni krajevi spojeni icom, koja
od tih suprotnosti sainjava cjelinu. Meu stranama postoji borba, ali ta borba dovodi do
sklada.
Vatra je praelement kod kojeg isto tako postoji zgunjavanje i razrjeivanje, kao u
Anaksimenovom uenju o zraku. Vatra se s mjerom pali i gasi, tako da nema mjesta
kasnijem tumaenju da je vatra slika jednog neprestanog bivanja. Kada neto nestane u vatri
na drugom kraju neto nastaje. Svijet je konstanta, ali postoji i stalna promjena, no
Platonovo i Aristotelovo pripisivanje fraze panta rhei (sve tee) Heraklitu promauje pravi
smisao njegovog uenja. Oni su do takvog shvaanja doli posredstvom Kratila koji je
tvrdio da je sve u takvoj promjeni da svaka stvar mijenja svoju kvalitetu. Heraklit meutim
priznaje prije svega kvantitativne promjene, ali s mjerom.
Spoznaja po Heraklitu poinje osjetilnou, iskustvom, ali oi i ui su loi svjedoci ljudima
ako imaju barbarske due. Za spoznaju je potrebna plemenita, odnosno suha dua, ona koja
je najslinija vatri.
Heraklitova se etika zasniva na izboru izmeu prolaznog (tjelesne naslade) i vjenog
(karakter) koji je glavni pojam njegove etike. Karakter je ovjekov daimonion (prema
Grcima ljudi prilikom roenja dobivaju svog prateeg duha daimoniona, koji moe biti
dobar i donijeti ovjeku sreu, ili zao, pa donijeti nesreu). Stoga srea ovisi o ovjekovu
karakteru, ime Heraklit praktiki nauava etiku vrline.
U svom politikom uenju Heraklit zastupa najraniji oblik prosvjeenog apsolutizma:
vladavinu najmudrijeg i najkarakternijeg. No u skladu sa svojim uenjem o logosu, Heraklit
se zalae za strogu zakonitost narod se za svoj ustav mora boriti kao za zidine.
Odabrani Heraklitovi fragmenti
O logosu
fr. 1: Taj logos, koji postoji uvijek, ne razumiju ljudi niti prije nego to o njemu uju niti
nakon to su uli. I premda se sve zbiva po tom logosu, slini su neiskusnima iako se
okuavaju u takvim rijeima i djelima kako ih ja objanjavam razluujui svako prema
njegovoj prirodi i tumaei kako stvar stoji. Drugim ostaje nepoznato to budni ine kao to
zaboravljaju ono to u snu ine.
fr. 50: Ako posluate, ne mene nego logos, mudro je priznavati da je sve jedno.
fr. 94: Helije nee prekoraiti svoje mjere, inae e ga pronai Erinije, pomonice Pravde.
fr. 45: Granice due nee u hodu nai makar pregazio svaki put: tako dubok logos ima.
O biu
24

fr. 30: Ovaj svijet (kozmos), isti za sve, nije nainio (doveo u red) nijedan od bogova niti
od ljudi, nego bijae uvijek i jest i bit e vjeno iva vatra, koja se po mjeri pali i po mjeri
gasi.
fr. 90: Sve je zamjena za vatru i vatra za sve ba kao roba za zlato i zlato za robu.
O skladu suprotnosti
fr. 10: Veze: cjelina i necjelina, slono i neslono, skladno i neskladno, i iz Svega Jedno i
Sve iz Jednoga.
fr. 51: Ne shvaaju kako se sa sobom slae ono to je razlino: jedna harmonija suprotnih
tenji, kao kod luka i lire.
fr. 80: A treba znati da je rat sveopa pojava, da je pravda borba i da sve nastaje kroz borbu
i po nudi.
fr. 53: Rat je otac svega i svega kralj, jedne je pokazao kao bogove, druge kao ljude, jedne
je uinio robovima, a druge slobodnima.
O spoznaji
fr. 101: Ja sam upitao samoga sebe.
fr. 23: Ime Pravde ne bi poznavali kad ne bi bilo nepravde.
fr. 55: Ja dajem prednost onome to se moe vidjeti, uti i spoznati.
fr. 89: Budni imaju jedan i zajedniki svijet, a svaki se pojedini od onih koji spavaju
okree u svoj.
fr. 123: Priroda voli sakrivati se.
fr. 102: Bogu je sve lijepo, dobro i pravedno, a ljudi jedno dre pravednim, a drugo
nepravednim.
fr. 118: Suhi je sjaj najmudrija i najbolja dua. Suha dua je najmudrija i najbolja.
fr. 117: Kad je ovjek pijan, vodi ga nedoraslo mome, a on tetura ne osjeajui kamo
hoda jer ima vlanu duu.
fr. 107: Oi i ui su loi svjedoci ljudima ako imaju barbarske due.
fr. 101a: Oi su toniji svjedoci nego ui.
fr. 7: Kad bi sve stvari postale dim, (tada) bismo nosom mogli raspoznavati.
Etika
fr. 52: ivotni vijek je dijete koje se zabavlja igrajui kocke: kraljevstvo djeteta.
fr. 4: Kad bi se srea sastojala u tjelesnim nasladama, nazivali bismo volove sretnima kad
nau grahoricu za jelo.
fr. 110: Ljudima nije bolje da im biva sve to ele.
fr. 29: Plemeniti ljudi izabiru sebi jedno umjesto svega drugoga vjenu slavu umjesto
prolaznih stvari, a svjetina je zasiena ba kao stoka.
fr. 119: Karakter je ovjeku daimnion.
Politika
fr. 33: Zakon jest i volji jednoga biti pokoran.
fr. 44: Narod treba da se bori za zakon ba kao za utvrdu (grada).
fr. 49: Jedan je za mene koliko deset tisua ako je najbolji.
fr. 121: Dobro bi uinili Efeani da se svi odrasli redom objese i ostave grad nedoraslima,
koji Hermodora, svoga najboljeg ovjeka, protjerae govorei: Neka niti jedan od nas ne
bude najbolji, inae neka bude najbolji drugdje i meu drugima.
drugi filozofi
fr. 28: Privid je ono to najvieniji ovjek (Pitagora? op. P..) spoznaje i uva. No ipak
Pravda e zgrabiti graditelje i svjedoke lai.

25

fr. 40: Mnogoznanje ne ui razumu jer bi nauilo Hezioda i Pitagoru i nadalje Ksenofana i
Hekateja.
fr. 81: Pitagora je voa demagoga.
fr. 129: Pitagora, Mnezarhov sin, od svih se ljudi najvie pozabavio istraivanjem i, poto
si je izabrao te spise, stvorio je svoju mudrost: mnogoznanje i zlu praksu.
ELEJSKA KOLA
Nastala u Eleji, elejska je kola smjer strogo racionalistike filozofije, koja negira
svako iskustvo. Dotadanji filozofi s pojave zakljuuju na bit, s mnotva na jedno; spoznaju
zapoinju iskustvom, a razumski donose zakljuke. Meutim, za elejske filozofe jedini je
ispravni put spoznaje razum. Sve se svodi na jedno, bitak, razum, dok su mnotvo, pojava i
iskustvo puki privid.
Prema predaji osniva elejske kole je Ksenofan, putujui pjesnik i mislilac.
Ksenofan govori o jednom boanstvu, kojega ljudi ne mogu predoiti, samo je po sebi
beskrajno. U skladu s time on kritizira antropomorfizam grke religije kada bi volovi i
lavovi imali svoje bogove, nacrtali bi ih po svome liku.
Dvojbeno je koliko je Ksenofan uope bio poznat eleaanima, tako da se pravim
osnivaem ove kole moe nazvati Parmenid. I on pie spis O prirodi, u obliku ne ba
uspjele poezije, danu kao neku vrstu boanskog otkrivenja. Svoju filozofiju zapoinje
osnovnim postulatom bie jest, nebie nije. Ovo je strogo racionalan postulat, za koji nam
uope nije potrebno iskustvo. Moemo govoriti samo o onome to jest, jedino bie moe
predstavljati predmet miljenja (otuda e Hegel kasnije sasvim neopravdano izvui
zakljuak o identitetu miljenja i bia).
Iz osnovnog stava se izvlae daljnji zakljuci s obzirom da samo bie jest, onda je ono
vjeno, nenastalo jer bi moglo nastati samo iz bia (a to je ono samo) ili iz nebia (to je
nemogue). Ono je beskonano, jer bi u suprotnom bilo ogranieno nebiem (a nebia
nema). A budui je beskonano, bie je takoer jedno.
Svaki drugi put govora o biu jest mnijenje ( pojam koji uvodi jo Heraklit).
Parmenid svojim uenjem o biu zapoinje ontologiju kao zasebnu i temeljnu filozofsku
disciplinu. Glavni problem njegovog uenja postaje meutim pitanje promjene, koja je
zamjetljiva iskustvom. Logian je zakljuak da ne postoji nikakva promjena i da je iskustvo
potpuna neistina. Takve radikalne ideje pokuava dokazati Parmenidov uenik (i ljubavnik)
Zenon. Kako bi dokazao da nema kretanja (kao osnovne injenice iskustva), Zenon izlae
aporije (dvoumice), kojih ima etiri. Temelj svih aporija je uenje o beskonanoj djeljivosti
26

prostora, to je preuzeto vjerojatno od matematiki nastrojenih pitagorejaca, ije toke

(monade) to sainjavaju prostor nemaju zapravo nikakvih realnih dimenzija. Ukoliko je
tome tako, onda brzi Ahilej nikada ne moe stii kornjau: razlika meu njima e se
beskonano smanjivati i nikada nee doi do onakvog stizanja, kakvoga mi jamano imamo
u iskustvu. Isto tako i odapeta strelica treba prvo proi polovicu svoje putanje, a prije toga
polovicu ove polovice, i tako u beskraj. Time Zenon primjenjuje geometriju i aritmetike
zakone broja (svaki se broj moe beskonano dijeliti) na prirodni svijet, shvaen kao jednu
geometrijsku konstrukciju.
Nastavlja Parmenidove filozofije je i Melis koji nije iz Eleje (kola se oito
proirila) s otoka Sam (poznatog po dobrim brodovima), koji je drao da je bie u obliku
kugle, budui da nema nikakvog otpora samom biu. Time je elejska filozofija upala u jo
jednu potekou dovoenja u sklad uenja o sferinosti i o neogranienosti bia.
PLURALISTI
Pod ovim nazivom misli se na fiziare koji su tvrdili da je uzrok svijeta neto
mnotveno, dakle uzroka ima vie.
Prvi meu njima je Empedoklo iz Agragenta (Sicilija), koji se svojim uenjem
nastavlja na elejsko uenje o biu jednom i nepropadljivom, ali koje je ujedno smjesa
etiriju elemenata vode, vatre, zraka i zemlje. Ova etiri elementa nisu kao kod
Anaksimena i Heraklita stanja jednog osnovnog praelementa. Sve to mi nazivamo
nastajanjem i propadanjem ustvari je spajanje i razdvajanje ovih elemenata. Empedoklo
prihvaa i elejski stav da iz nebia ne moe nita nastati (kasniji latinski izraz: ex nihilo nihil
fit). Osim ovih etiriju elemenata, Empedoklo govori i o dvije sile ljubavi i mrnji. Ljubav
je ta koja spaja elemente, dok ih mrnja razdvaja.
Empedoklova teorija nastanka ivih bia jest (uz Anaksimandrovu) jedna od
najranijih evolucionistikih teorija. Empedoklo je tvrdio da su prvo nastali udovi ivih bia,
koji su se zatim nasumice spajali. Opstala su bia najprikladnija za opstanak:
Ona su se iva bia, kod kojih se sve oblikovalo upravo
tako kao da se to zbivalo svrhovito, odrala zbog toga
to su se sluajno sastavila na prikladan nain; ona pak
koja se tako ne oblikovae, nestadoe...

U Empedoklovoj knjizi Oienja vidljiv je utjecaj pitagorejske mistike osobito po

pitanju preseljenja due. Empedoklo je vjerovao da je u ranijim ivotima bio i biljka, i
ivotinja.

27

Tradicionalno se Empedoklu pripisuje i iznaae govornikog umijea, retorike.

injenica je da e nama prvi poznati retoriar, Gorgija doi kao i Empedoklo, sa Sicilije.
Drugi istaknuti pluralist je Anaksagora iz Klazomene. On nastavlja Empedoklovu
misao u tome to dri kako elemenata ima vie i da nema nastajanja i nestajanja nego samo
spajanja i razdvajanja. No, broj elemenata mu nije ogranien, nego beskonaan. Svaka stvar
ima svoje sjeme, jer se ne moe zamisliti da od neega to nije vlas nastane vlas, i od
nemesa meso. Svako je sjeme mjeavina razliitih sjemena; nastaje ona stvar ije sjeme
prevladava. Ova sjemena Aristotel naziva homeomerijama (iste mjere), dok je Anaksagorin
naziv korijeni (hrizomata). Osim ovih korijena stvari, Anaksagora (analogno
Empedoklovim naelima ljubavi i mrnje) uvodi i dodatno naelo nus (), odnosno
um. On je izvan homeomerija i pokree ih, jer su one same po sebi nepokretne.
Anaksagora je povijesno znaajan po tome to je prvi donio filozofiju u Atenu.
Svojom tvrdnjom da sunce nije boanstvo nego samo uareni kamen navukao je osudu
atenskih vlasti, zbog ega je protjeran. Svoju filozofsku teoriju uinio je pitanjem kojim su
se bavili i obini ljudi, to je otvorilo vrata filozofiji u tom filozofski najvanijem gradu u
povijesti.
Osim Empedokla i Anaksagore, u pluraliste ubrajamo i pripadnike atomistike kole:
Leukipa i njegovog uenika Demokrita (obojica iz Abdere).
O Leukipu nemamo puno podataka. Pripisuju mu se djela Makrokozmos i Um,
a povezuju ga sa Zenonom iz Eleje. injenica je da Leukip svoju teoriju gradi kao protustav
elejskom shvaanju bia. Leukip eli teoriju koja nee tako radikalno ukloniti iskustvo kao
to su to uinili elejci. U najkraem, trai se bit, ali se ne naputa iskustvena pojava. Otuda i
stav koji bi elejcima zazvuao kao najgora mogua hereza: Bie jest i nebie jest. Po prvi
puta i nebie, nita, postaje predmetom filozofskog miljenja. Bie su atomi, nebie prazan
prostor u kojima se oni kreu. No sve se to zbiva po nunosti, koju Leukip nije poblie
objasnio (ili nam nije sauvano): Nita ne nastaje bez razloga, nego sve s razlogom i po
nunosti.
Puno vie znamo o Leukipovu ueniku, Demokritu. Prema nekim zapisima, ivio je
107 godina, to je rekord u povijesti filozofije. Njega se svrstava u kozmoloki period grke
filozofije zbog tematike kojom se bavio, no on je suvremenik Sokrata i mladog Platona.
Aristotel svjedoi da se Demokrit bavio svim filozofskim pitanjima, to bi znailo da je bio
prvi sistematiar. Popis Demokritovih djela, sustavno nainjen, ostavio nam je Trazil, no od
28

cjelokupnog opusa ovog neopravdano zanemarenog filozofa ostalo nam je samo neto vie
od stotinu fragmenata.
Osnovni je pojam njegove filozofije atomos (ono nedjeljivo). Demokrit se nastavlja
na pitagorejske monade i tvrdi da ukoliko bi sve bilo beskonano djeljivo, onda bi se svijet
sastojao od estica bez veliine, tj. od niega. No iz niega ne moe nastati nita, tako da
Demokrit smatra kako osnovne estice svijeta ne mogu biti djeljive. Atomi se meusobno
razlikuju po obliku, veliini i teini. Oni se kreu u nebiu, odnosno u beskonanom
praznom prostoru. Prostor mora biti prazan, jer se u suprotnom atomi ne bi imali u emu
kretati (prostor je ono u emu). Dakako, da je sve vidljivo zbivanje posljedica sudara i
preplitanja meu atomima. Time Demokrit priznaje iskustveno zamijeenu promjenu
(kretanje, nastajanje), napominjui da je bit razliita od pojave. Jedno pitanje koje Demokrit
nije rijeio jest zbivaju li se te promjene sluajno ili nuno. Kasnija Epikurova interpretacija
Demokrita navodi nas na pomisao da su promjene odreene mehanikim zakonima.
Osnovni bi zakon zbivanja bio privlaenje slinog slinim. Pitanje je da li je uistinu
Demokrit bio takav determinist.
Po pitanju spoznaje Demokrit jasno razlikuje mranu i pravu spoznaju. Mrana je
spoznaja osjetilna i njoj je skrivena bit svijeta. Prava spoznaja poiva na razumu i zapoinje
onda kada osjetila vie ne mogu doi do spoznaje, jer su atomi beskonano mali i osjetilno
nezamjetljivi. Demokrit objanjava osjetilnu spoznaju svojom teorijom sliica (eidola, otuda
i rije idol). Stvari emitiraju sliice koje prolaze kroz nae pore i po kojima spoznajemo
stvari. No iako Demokrit daje prednost razumu nad osjetilima, on tvrdi da razum poiva na
osjetilima i da stoga nikada ne smije u potpunosti posumnjati u osjetila, u emu jasno
naziremo kritiku elejske filozofije.
Demokrit nam daje i prvu definiciju ovjeka: ovjek je mikrokozmos, mali ureeni
svijet. Naela svemira ujedno su i naela ovjeka. U okviru antropologije razvija specifinu
etiku (od cjelokupne Demokritove filozofije najvie nam je ostalo njegovih etikih
fragmenata), iji je osnovni pojam dunost (deon). Etika je provoenje odreenih moralnih
zapovijedi.
U svojoj politikoj teoriji Demokrit je prvi demokrat u povijesti filozofije.
Demokracija je jedini zdravi nain upravljanja dravom, od ijega zdravlja ovisi i zdravlje
cjelokupnog drutva. Demokrit daje i prvu teoriju pjesnitva, gdje naglaava pojam zanosa
kao onoga bez ega nema pjesnitva. Tu e teoriju prihvatiti i Platon, s tim to e zanosu (za
29

razliku od Demokrita) dati negativan predznak. Demokrit stvara i teoriju jezika, iz koje nam
ostaje samo stavak da su svi nazivi (rijei) po dogovoru. Time proturjei tada ve postojeoj
teoriji (koju e braniti i Platon u dijalogu Kratil) da su nazivi adekvatni stvarima, tj. da
imena stvari ukazuju na njihovu sutinu.
Evo i svjedoanstava o Demokritu, kao i njegovih izvornih fragmenata:
Svjedoanstva
Simplicije: Demokrit smatra da priroda onoga to je vjeno jesu sitne supstancije
neograniene po mnotvu. Za njih pretpostavlja drugo neko mjesto neogranieno po
veliini. To mjesto naziva ovim imenima: praznina, nita, neogranienost, a svaku
supstanciju neto, tvrdo i bie. Smatra da su supstancije tako sitne da izmiu naim
osjetilima. Nadalje, da njima pripadaju raznoliki oblici, raznoliki likovi i razlike u veliini.
Iz njih dakle ve kao iz poela izvodi i slae vidljiva i zamjetljiva tijela. Zbog raznolikosti i
ostalih ve spomenutih razlika one se u praznini bore i kreu, a kreui se sudaraju se i
obuhvaaju takvim obuhvaanjem koje uzrokuje da se dodiruju i da budu jedne u blizini
drugih Uzrok tome to meusobno ostaju skupa neko vrijeme, nalazi u promjenama i u
prianjanju tih tjeleaca.
Aristotel: Stoga, ako je doista nemogue da se veliine sastoje od dodira ili od toaka,
nuno je da bude nedjeljivih tjelesa i veliina.
Ciceron: Demokrit smatra da se atomi, kako ih zove, tj. tijela nedjeljiva zbog vrstoe, u
neogranienoj praznini, u kojoj nema nikakvog vrha, ni dna, ni sredine, ni kraja, ni svretka,
tako kreu da se meusobnim sudarima zdruuju, iz ega se stvara sve to postoji i to se
vidi. Nadalje, da je primjereno shvaanje da to kretanje atoma nema poetka, nego da traje
od vjenosti.
Plutarh: Sliice kroz pore prodiru duboko u tijela i te sliice oblijeu proizlazei
odasvuda, i iz pokustva i iz odjee i iz biljki, a najvie iz ivih bia, zbog velikog kretanja i
topline, pa ne samo to pokazuju slinost u obliku s tijelom kojega su otisak, nego i
primajui pojave duevnih kretanja i odlika, pa obiaja i strasti svakog pojedinca, vuku ih sa
sobom te, izlazei na vidjelo, govore s njima kao ive i onima to ih primaju objavljuju
miljenja, razmiljanja i elje onih koji ih odailju, kada nam te sliice primiu slike
uvajui ih ralanjene i nepobrkane.
Izvorni Demokritovi fragmenti
O biu
fr. 156: Ita nimalo vie ne postoji nego nita.
O spoznaji
fr. 11: Dva su oblika spoznaje; jedan pravi, a drugi mraan. Onom mranom pripada sve
ovo: vid, sluh, njuh, okus i opip. Pravi je oblik od njega odijeljen. Kad mrana spoznaja nije
vie sposobna odve malen predmet ni gledati, ni sluati, ni mirisati, ni kuati, ni opipom
zamjeivati, nego treba potanje istraivati, tada pristupa prava spoznaja koja za spoznavanje
ima finiji organ. Sve naime to izmie vidu oiju, to je u vlasti vida razuma.
fr. 6: Doista, i to razmatranje pokazuje da ni o emu uistinu ne znamo nita, nego da je
miljenje u svakome od nas pritjecanje atoma.
fr. 8: Pa ipak bit e jasno da je nemogue spoznavati kakva je uistinu svaka stvar.

30

fr. 9: Po mnijenju slatko, po mnijenju gorko, po mnijenju toplo, po mnijenju hladno, po

mnijenju boja, a uistinu atomi i praznina.
fr. 123: Odraz strujanje s objekata koje im je likom jednako.
fr. 125: Osjetila govore razumu: sirota pameti, od nas si uzela dokaze; zar nas njima
pokuava oboriti? Obaranje nas jest i tvoj pad.
Antropologija
fr. 34: ovjek je svijet u malome (mikrokozmos).
Etika
fr. 31: Lijenitvo lijei bolesti tijela, a mudrost oslobaa duu od strasti.
fr. 38: Lijepo je spreavati onoga koji nanosi nepravdu, a ako to nije mogue, bar ne
sudjelovati u nanoenju nepravde.
fr. 41: Ne od straha, nego zbog dunosti uzdravaj se od pogreaka.
fr. 45: Tko nanosi nepravdu nesretniji je od onoga koji je trpi.
fr. 62: Valjanost nije ne nanositi nepravdu, nego to i ne htjeti.
fr. 69: Dobro i istinito za sve je ljude isto, ali ugodno je za jednog ovo, a za drugog ono.
fr. 160: ivjeti zlo, nerazumno, sablanjivo i bogohulno ne znai zlo ivjeti, nego umirati
dugo vremena.
fr. 180: Obrazovanost je sretnima ukras, a nesretnicima utoite.
fr. 244: Gadost nemoj ni izrei ni uiniti, ak i ako si sam. Naui se da se mnogo vie stidi
pred samim sobom nego pred drugima.
Politika
fr. 251: Siromatvo u demokraciji toliko je poeljnije od takozvanoga blagostanja kod
samovladara koliko sloboda od ropstva.
fr. 252: Poslove drave brigu oko upravljanja njome treba smatrati vanijima od svih
ostalih, ne teiti za astima mimo onoga to se pristoji niti se okruivati veom silom nego
to je to korisno zajednici. Drava, naime, kojom se dobro upravlja najvei je oslonac i u
tome lei sve: ako je ona zdrava, sve je zdravo; ako ona propada, sve propada.
Pjesnitvo
fr. 17: Nitko ne moe biti veliki pjesnik bez zanesenosti.
Jezik
fr. 26: Nazivi su po dogovoru.
Razumijevanje bitka u kozmolokom periodu:
Tales

Voda

Anaksimandar

Beskonano (apeiron)

Anaksimen

Zrak

Pitagorejci

Toka (monada) i broj

Heraklit

Vatra

Elejci

Bie

Anaksagora

Sjemena i um

Empedokle

etiri elementa i dvije sile (ljubav i mrnja)

Leukip i Demokrit

Atomi

31

ANTROPOLOKO RAZDOBLJE GRKE FILOZOFIJE

U V. st. pK u Grkoj zapoinje novo razdoblje filozofije, koje pokazuje promjenu interesa s
filozofije s pitanja svijeta na pitanja o ovjeku njegovoj spoznaji i praksi. Metafizika je
stavljena u drugi plan, a filozofi se usredotouju na teoriju spoznaje, etiku i politiku. Iz tih
se razloga ova razdoblje naziva antropolokim i obuhvaa prije svega djelovanje sofista i
Sokrata. Treba zamijetiti da u ovo vrijeme djeluje Demokrit, ali je njegova filozofija
praktiki nezamijeena u novom sredite grke kulture Ateni. (Doao sam naime u Atenu
i nitko me nije prepoznao, glasi jedan Demokratov autobiografski fragment)
SOFISTI
Sofisti stoje na samome poetku antropolokoga razdoblja: oni su ga ustvari i potaknuli.
Izvorno rije sofists znai mudrac (te tako i Platon naziva Boga savrenim sofistom). Ovi
mudraci nauavaju ljude filozofiji, etici i politici. Vremenom, upravo zahvaljujui njihovim
protivnicima, sofisti stjeu zao glas mudrijaa koji ljude zavode idejama da se sve moe
pokazati kao istina ili kao la, te ih ue (za novac) umijeu ispraznog nadmetanja rijeima
(tzv. eristika). Mogue je da je bilo i takvih sofista, koji su zaraivali da bi ljude nauili
obrani u parnicama, no takav stav sigurno ne moe biti primjenjiv na sve sofiste.
Prvi nama poznati sofist, te vjerojatno i njihov osniva, bio je Protagora iz Abdere
(iz istog mjesta odakle su Leukip i Demokrit, te, prema nekima, i slua Demokritov). Za
Protagoru se navodi popis od vie djela, koja ve svojim naslovima dostatno pokazuju
odmak od dotadanje filozofije: Eristiko umijee, O hrvanju, O matematici, O dravi, O
vrlinama, itd. Naalost, od cjelokupnog njegovog opusa ostala su nam samo dva autentina
fragmenta. Prvi meu njima jest i temelj sofizma, te ujedno i predmet najveih kontroverzi.
Na poetku svojega djela Ruilaki govori, Protagora izrie: ovjek je mjera svih stvari:
onih koje jesu da jesu, a onih koje nisu da nisu. U najkraem bi to znailo da ne postoji
nikakva stvarnost niti istina izvan ovjeka. Predmetom kontroverze jest znaenje rijei
ovjek misli li se na ovjeka kao rod (dakle, ovjeka kao ovjeka) ili na svakog pojedinca.
Platon to tumai u ovom drugom smislu: Dakle ovako: kakve se meni stvari ine da jesu,
takve za mene jesu; kakve se ine tebi, takve za tebe jesu. U tom bi smislu Protagora
zastupao potpuni relativizam istine ono to je istina za mene, nije istina za nekog drugog.
Ako, pak, razumijemo da Protagora hoe rei da je ljudska vrsta mjerilo istine, tada ipak ne
dobivamo relativizam, nego tvrdnju o postojanju istine samo kao istine za ovjeka.
32

Protagorino naglaavanje ovjeka kao standarda istine vidljivo je u njegovom drugom

fragmentu (iz djela O bogovima): O bogovima ne mogu znati ni da jesu ni da nisu niti
kakvi su po obliku. Mnogo tota, naime, spreava spoznaju: njihova nepojavnost i kratak
ivot ovjekov. Istinu ovjeku nisu donijeli bogovi, jer je, za Protagoru, veliko pitanje
postoje li uope.
Drugi sofist, Gorgija, razvija umijee govora, retoriku. U filozofiju ulazi s tri
radikalne tvrdnje iz svojega spisa O nebiu ili o prirodi:
1. Nita ne postoji.
2. Ako i postoji neto, za ovjeka je nespoznatljivo.
3. Ako i jest spoznatljivo, ni na koji nain ne moe se saopiti niti uiniti razumljivim
naim blinjima.
Ove tvrdnje on potkrepljuje kompliciranim (i manjkavim) logikim argumentima, a za
povijest filozofije ostaje znaajnim Gorgijino ukazivanje na probleme u tri kljuna
filozofska podruja ontologiji, teoriji spoznaje i filozofiji jezika. U ovoj posljednjoj,
Gorgija postavlja kljuno pitanje: kako je mogue da rije upuuje na stvar kada su rije i
stvar potpuno razliite?
Ostali se sofisti vie nastavljaju na Protagorinu antropoloku i politiku
problematiku, naglaavajui da drutveni zakoni imaju isto ljudsko podrijetlo, a ne
boansko, kako su grki vlastodrci objanjavali. Likofron tvrdi da su zakoni stvar
dogovora, dok Trasimah napominje da pravednost (u drutvu) nije nita drugo do pravo
jaega. Iz toga Antifont izvlai zakljuak o suprotnosti prirodnih i drutvenih zakona
(fizis/nomos): ovjek se u javnosti treba pridravati drutvenih zakona, koji su stvar
dogovora, a u privatnom ivotu prirodnih zakona, koji su samonikli. Hipija taj stav jo
pojaava drei da zakon vri nasilje nad ovjekovom prirodom, dok Kalikle zakljuuje
kako jakome pojedincu ne treba nikakav zakon osim zakona vlastite prirode, jer zakon titi
slabe, a prirodno je da jaki vladaju slabima. Kritija, Platonov roak (ujak?) i jedan od
tridesetorice tirana koji su ukinuli atensku demokraciju, uklanja i posljednji razlog dranja
drutvenih zakona: bogovi su izmiljeni zato da nitko ne bi kriomice inio zlo. Tako se
Protagorina sumnja u bogove kod Kritije izotrava u negiranje boanstava.
Svojim filozofiranjem sofisti ostvaruju viestruki utjecaj: prvo, kao to smo ve rekli,
prebacuju filozofsku problematiku s ontologije na antropologiju. Drugo, pridonose
popularizaciji filozofije u Grkoj i stvaranju filozofskih kola, osobito u Ateni. Sofisti
33

takoer zapoinju razvoj logike i retorike. Njihov je najvei utjecaj bio ipak u tome to su
izazvali reakciju Sokrata i njegovih uenika, Platona i Aristotela.
SOKRAT
(469-399)
Svojim etikim uenjem i svojom smru, Sokrat je postao jednom od najveih figura
u povijesti filozofije. On osobno nije ostavio niti jedno pisano djelo (govorei jer knjiga
uti ako je to pitamo), nego je poput sofista vodio javne rasprave. Zapise o njemu ostavili
su nam njegovi suvremenici Ksenofont (Uspomene o Sokratu) i Platon, Sokratov uenik,
koji njegovom liku daje sredinje mjesto u brojnim dijalozima. Platonova interpretacija
Sokrata nije najpouzdanija, jer Platon esto kroz Sokratova usta iznosi zapravo svoju
filozofiju.
Zabiljeena je anegdota da je Sokrat jednom prigodom sluao Platonov dijalog Lizis i vidjevi to
mu je stavljeno u usta, izjavio: Herakla mi, kako mnogo ovaj mladi lae o meni. Jer taj je ovjek
napisao mnogo to Sokrat uope nije kazao.

Sokrat i sofisti
Sokrat se javlja kao reakcija na sofistiku filozofiju, te kritizira njihov spoznajni i
osobito etiki relativizam. S druge strane, Sokrat u mnogo emu podsjea na sofiste (zbog
ega ga ismijava komediograf Aristofan): javno poduava ljude (dodue, za razliku od
sofista, besplatno), te svoj filozofski interes usmjerava iskljuivo na antropoloku
problematiku. Priroda ga ne zanima, jer je ona svrhovita, to znai da je sama po sebi
usmjerena kako treba. ovjek je taj koji esto ne ispunjava svoju svrhu, te samo njega i
treba poduiti.
Sokratova osuda i smrt
Svojom osobnou (potenciranu skromnim odijevanjem) i svojim otroumnim diskusijama Sokrat
pobuuje veliku pozornost, osobito mladih. No, ima i onih kojima smeta Sokratovo djelovanje:
ugledni atenski graani Anit, Melet i Likon optuuju Sokrata za nepotivanje bogova (asebeia) i
kvarenje mladei. Na javnom je suenju presueno da je kriv, te je osuen na progonstvo ili na
smrt. Sokrat nije prihvatio progonstvo te je tako osuen na smrt ispijanjem otrova (kukute). Njegov
govor na suenju ovjekovjeio je Platon u Sokratovoj obrani. Atenjani su vrlo brzo promijenili
miljenje o presudi, te su prognali Sokratove tuitelje, a Meleta osudili na smrt.

Osnove Sokratovog uenja

Temeljni pojam Sokratove filozofije jest pojam: pojam jest ono ope, zajedniko u
raznolikom. Ono to je za predsokratovce prava spoznaja, za Sokrata je pojmovna spoznaja,
te time na filozofsku pozornicu stupa pojam kao kljuni filozofski termin sve do polovice
XX. stoljea. Sokrat priznaje injenicu koju sofisti iznose da o svemu postoje razliita
34

miljenja, ali dri da postoji i neto zajedniko u svim tim razlikama, to ukazuje na bit
stvari o kojoj se misli. Do pojma se dolazi metodom, te tim spajanjem metode i pojma
(prave spoznaje) Sokrat zapoinje dugu epohu zapadne filozofije.
Sokrat svoju metodu dolaenja do pojma naziva majeutikom, odnosno primaljskim
umijeem (Sokratova majka Fenareta je bila primalja). Osnovna je ideja ove metode da je
istina ve u nama, samo je trebamo roditi (kao to ni primalja ne stvara dijete, tako ni filozof
ne stvara istinu u ovjeku). Dijalog filozofa i uenika slui upravo tom raanju istine.
Prvi je korak ove metode ironija. Sokrat zapoinje dijalog pomalo pozerskim stavom
Znam da nita ne znam. Cilj je ove ironije da pokae sugovorniku kako ne zna ono to
misli da zna.
Prema anegdoti proroica Pitija je izjavila: Od svih ljudi Sokrat je najmudriji. Sokrat je bio
zaintrigiran ovim prorotvom, te je razgovarao s ljudima poput pjesnika, dravnika i slinih, kako bi
vidio to to on vie zna od njih. Na kraju je doao do zakljuka kako oni nita ne znaju iako misle
da znaju, dok on ne zna nita, osim to da nita ne zna.

Drugi je korak ove metode indukcija, odnosno navoenje raznolikih miljenja o danom
predmetu. U sljedeem se koraku trai ono zajedniko u svim razlikama, te se dolazi do
pojma.
Sokratova etika
Cilj Sokratove majeutike nije tek puko razumijevanje pojmova, nego praktini ivot, etika.
Filozofija ima, dakle, odgojnu ulogu. Sokrat zastupa etiku vrline, prema kojoj vrlinu
posjeduje samo onaj tko je poznaje. Onaj tko grijei, grijei zato to ne zna (premda se
njemu moe initi da zna). Sokratovu etiku zato se naziva intelektualizmom ili
kognitivizmom, jer se vjeruje da se vrlina moe nauiti, s obzirom da vrlina jest znanje
(cognitio spoznaja). Ipak treba imati u vidu da znanje o kojemu govori Sokrat nije
matematiko-analitiko znanje, nego promiljeno iskustveno znanje. Vrlina se ne ui poput
kolske lekcije, nego se ui kroz ivot, odgajanjem i vjebanjem, o kojemu se filozofski
reflektira.
daimonion
No, iako se Sokratova etika doima vrlo racionalnom, ipak se u okviru nje nalazi i pojam
demona, nutarnjeg duha koji Sokrata upozorava na ono to je zlo. Demon je (vidi Heraklita)
duh kojega dobivamo pri roenju, i moe biti dobar ili lo. Sokratov demon je za razliku
od tradicionalnog (koji je dvojnik s ovjekom kojemu je dodijeljen) samo unutarnji glas.
ini se da je to uenje bilo razlogom da se Sokrata optui za nevjeru, jer je Atenjanima bila
35

nepoznata ideja nekog nevidljivog boanstva (zbog ega e opet neki rani krani smatrati
Sokrata prakraninom). U svakom sluaju, Sokrat uvoenjem pojma nutarnjeg glasa u
etiku uvodi iracionalni element u svoju racionalnu etiku.
Sokratove anegdote
Kad ga je netko ritnuo nogom, pa se udio to to tako mirno podnosi, Sokrat je odgovorio: Da me
ritnuo magarac, jesam li to dobio po pravdi?.
Alkibijad je Sokratu jednom poklonio veliko imanje da sazida kuu, a on je rekao: Pretpostavimo
da mi je potrebna obua, a da mi ti poklanja itavu kou da od nje nainim samo jedan par; zar ne
bi bilo smijeno ako bih primio. esto je bacio i pogled na obilje robe koja se prodavala i onda bi
samo sebi rekao: Kako mnogo stvari mi je nepotrebno!.
Jednom je Sokrat pozvao na ruak ugledne ljude, i kad se njegova ena Ksantipa stidjela zbog
oskudnog jela, on ree: Ne mari nita, jer ako su razumni, oni e se s tim pomiriti, a ako su
nevaljalci, neemo se brinuti za njih.
Kad mu je njegova ena primijetila: Po nepravdi umire, on je odgovorio: Pa zar bi ti eljela da
umirem po pravdi?
Govorio je da ne treba biti protiv toga da komediografima sluimo kao predmet; jer, ako izvrgavaju
ruglu nae greke, init e nam dobro, a ako ne, onda to nema nikakve veze s nama.
Ksantipi, koja ga je najprije grdila, pa poslije toga i polila vodom, rekao je: Nisam li ja rekao da e
Ksantipina grmljavina izliti kiu?

SOKRATICI
Pod sokraticima mislimo na filozofe koji su se nadovezali na Sokrata, razvijajui vlastite
sustave (esto ne ba spojive s izvornim Sokratom). Najpoznatiji sokratici dakako su Platon
i Aristotel, no ovdje emo se ukratko osvrnuti na tri filozofske kole, koje svoj nastanak
zahvaljuju Sokratovoj misli:
Megarska kola. Nazvana je po gradu Megari, a njezini su glavni predstavnici Euklid
(osniva, nema veze s istoimenim geometrom), Eubulid i Stilpon. Njihov je interes prije
svega usmjeren na logiku, odnosno na dokaz (odbacuju dokaz po analogiji). Stilpon
problematizira odnos opeg pojma i pojedinane stvari, tvrdei da pojam ne moe upuivati
na pojedinano.
Kirenska kola. Takoer je nazvana po gradu (Kireni), a njeni su glavni predstavnici bili
Aristip (koji je u Ateni uio kod Sokrata osobno), Hegezija i Teodor. Njihova je glavna
ideja da je dobro isto to i zadovoljstvo (gr. hedon, otuda naziv hedonizam), dok su patnja
i bol zlo. Zadovoljstvo je prije svega pozitivni tjelesni uitak, a ne tek odsutnost boli.
Tjelesna su zadovoljstva bolja od duevnih, kao to su i tjelesne boli gore od duevnih.
Zadovoljstvo je jedini stvarni cilj kojemu ljudi tee i kojemu trebaju teiti, dok su npr.
razboritost, vrlina i prijateljstvo samo sredstva u postizanju cilja, a ne cilj. Nita nije po
prirodi ugodno ili neugodno, tako da potpuno isto vrijede ropstvo i sloboda, ast i sramota
neki uivaju u jednome, drugi u drugome. Teodor e ak zastupati da kraa, preljub i
36

oskvrnue svetinja nisu po prirodi loi i sve je dozvoljeno u danom sluaju. Predrasude o
tome da su zli postoje samo zato da bi se nerazumni ljudi drali zajedno. Iz ovih je
razmatranja vidljivo koliko su kirenski filozofi odmakli od Sokratovog uenja o vrlini.
Kinika kola. Ova je kola dobila ime najvjerojatnije po Kinosargu, atenskom gimnaziju
posveenom Heraklu, gdje je nauavao osniva ove kole i Sokratov uenik Antisten (444368 pK). On je sasvim sokratovski zastupao ideju da se vrlina moe nauiti, te je izjednaio
vrlinu sa sreom. Protivnici ove kole izvodili su pak ime kinik iz grkog kyon (pas).
Odatle vodi i rije cinik, koja nije posvema bez veze s kinicima, jer su bili skloni
zajedljivim opaskama na raun ljudskih mana. Najizrazitija figura ove kole bio je Diogen
iz Sinope (404-323 pK). On je jo vie naglaavao sokratovsko naelo jednostavnosti, bez
suvinih elja, te je ivio skromno, u buretu atenske dravne pismohrane. Drao je da se
vrlina ui vjebanjem, ljude pune vrlina nazivao je slikom bogova. Diogen je imao i svoje
uenike (Monim, Krates, Metrokle), a po prvi put u povijesti filozofije imamo i enu
Hiparhija (oko 300. g.) je bila Metroklova sestra a Kratesova supruga.
Diogenove anegdote
Na pitanje gdje je u Grkoj vidio valjane ljude, odgovorio je Ljude nigdje, a djeake u Sparti.
Kad nekom zgodom nitko nije htio da se upusti u ozbiljan razgovor s njim, poeo je da cvrkue kao
ptica; poslije toga oko njega se okupila gomila ljudi i ih je poeo grditi to na ovakve lakrdije
dolaze s toliko ara, dok za ozbiljne stvari nemaju ni vremena ni elje.
Kad su ga jednom prodavali kao roba, upitali su ga to umije raditi, a on je odgovorio: Upravljati
ljudima! (Diogena je kupio Ksenijad, odveo ga u Korint i predao mu odgoj svojih sinova i upravu
nad svojom kuom. Ksenijad je bio vrlo zadovoljan Diogenovim gospodarenjem).
Jednom je glasno viknuo: Hej, ljudi! A kad se narod na to okupio, on ih je stao lupati batinom
govorei: Pa zvao sam ljude, a ne olo.
Kad se jednom sunao blizu Korinta, prie mu Aleksandar i ree: Zatrai to god eli! Diogen
ree: Skloni se sa sunca!. (Aleksandar je govorio da bi volio biti Diogen da se nije rodio kao
Aleksandar).
Kad je jednom vidio uvare hramova kako odvode nekog slugu koji je ukrao posudu iz hrama,
rekao je: Veliki lopovi vode malog lopova.
Jednom je traio milostinju od jednog kipa, te je na pitanje zato to radi, odgovorio: Vjebam se da
budem odbijen.
Nekome koji ga je pitao: Kakav ti se ini Diogen?, odgovorio je: Sokrat koji nije sasvim pri
istoj.
Kad je vidio mladia kako je pocrvenio, rekao je: Samo hrabro, to je boja vrline.
Upitan zato ljudi udjeljuju prosjacima a ne filozofima, rekao je: Zato to misle da bi i sami mogli
postati hromi i slijepi, ali nikako da bi mogli postati filozofi.
Dok je jednom dorukovao na trgu, prisutni su mu neprestano dobacivali: Pas!. On im odgovori:
Vi ste psi to stojite oko mene dok dorukujem.

37

ONTOLOKO RAZDOBLJE GRKE FILOZOFIJE

Iako se Sokrat bavio iskljuivo etikom problematikom, njegovo traenje istinske
spoznaje potaknut e ve Sokratovog uenika Platona na produbljivanje problema i traenje
ontolokog rjeenja kao glavnog. Njihovo je dakle pitanje o bitku bia, o onom istinski
stvarnom. U ovom periodu djeluju najvei umovi grke povijesti, Platon i Aristotel, koji
osnivaju i svoje filozofske kole, iji e utjecaj biti filozofski presudan u naredna dva
tisuljea filozofije. Za razliku od fiziara i sofista, ija nam djela ostaju samo u
fragmentima, Platonova i Aristotelova djela ostaju sauvana gotovo u potpunosti. Po
raznolikosti problematike i po dubini zahvaanja problema ova dva filozofa predstavljaju
jedan od najviih vrhunaca u povijesti ljudske misaonosti.
PLATON
(427-347)

Platon je potomak drevnog atenskog plemstva, s oeve strane potjee od atenskog kralja
(13. st. pK) Kodra, a s majine od Solona. Pravo njegovo ime jest Aristokle, a Platon je
nadimak, koji je najvjerojatnije dobio zbog irokih (platos), atletski razvijenih ramena (a
moda i zbog irokog ela). On je roak tiranina Kritije i Harmida (najistaknutijih u
vladavini tridesetorice), ijim je posredovanjem jo kao dvadesetogodinjak upoznao
Sokrata i postao njegovim uenikom. Platon je prisustvovao i Sokratovom suenju, pokuao
odrati i govor u obranu svog uitelja, no bio je prekinut, jer je bio premlad za sudjelovanje
u demokraciji (imao je 28 godina, a dobna granica bila je 31 godina). Platon se zbog svega
toga povukao iz politikog ivota, premda je neuspjeno pokuavao u Sirakuzi uvjeriti
tirane Dionizija starijeg i Dionizija mlaeg da uvedu vladavinu filozofa. U Ateni je u vrtu
antikog heroja Akadema osnovao svoju filozofsku kolu, Akademiju, koja e trajati kao
institucija sve do 6. st. nK. Prema predaji, na ulazu u Akademiju je pisalo: Neka ovdje ne
ulazi onaj tko ne zna geometriju. Brojni su umovi sudjelovali u radu Akademije, a tamo je
punih dvadeset godina proveo i najznaajniji Platonov uenik, Aristotel.
Platonova djela
Platonova djela su nam gotovo u potpunosti sauvana. On je uglavnom pisao u obliku
dijaloga, u kojima najee Sokrat raspravlja s raznim sudionicima o glavnim filozofskim
problemima. Dijalozi obino nose naziv po sugovorniku, a u podnaslovu je dana tema
dijaloga (npr. Fedon ili o dui). Platon je izuzetan ne samo kao mislilac, nego i kao pisac, te
su njegovi dijalozi vrhunski i kao literarna djela. Ostalo nam je 34 dijaloga, od kojih su
38

najpoznatiji Drava (s podnaslovom o pravednosti, najvee Platonovo djelo), zatim Gozba,

Zakoni, Fedon, Teajtet, Sofist, Fileb, Fedar, Parmenid, Menon, Protagora, Kritija i Timaj.
Platon ne pie sluajno u obliku dijaloga, niti se radi samo o pokuaju da na zanimljiv nain
iznese vlastita uenja (kao to su neki kasniji filozofi inili): dijalozi su pisani jer je
filozofija u svojoj biti dijalektika, misao koja se razvija kroz dijalog suprotstavljenih
stanovita. Osim dijaloga, Platon je napisao i Obranu Sokratovu, upeatljiv prikaz suenja
Sokratu, koja nam kroz Sokratove govore daje produbljeni prikaz njegovog etikog uenja.
Platon je napisao i trinaest pisama, od kojih je najznaajnije Sedmo pismo.
Razvoj Platonovog uenja
Ve sad treba napomenuti da se Platonova misao postupno razvijala, da bi na koncu zavrila
ak u vrlo otroj samokritici.
U ranoj fazi (Obrana, Kratil, Kriton, Protagora) Platon nastavlja i produbljuje Sokratovu
etiku problematiku.
U zreloj fazi (Drava, Gozba, Fedon, Fedar) sredite Platonove filozofije je ontologija,
uenje o idejama.
Platonovi kasni spisi (Parmenid, Teajtet, Timaj, Zakoni), pokazuju vie zanimanja za
logiki aspekt uenja o idejama (dijalektika), ideje se vie razumijevaju matematiki, te se
pojavljuju raspre o temeljnim Platonovim filozofskim postavkama. Vjerojatno nijedan
filozof u povijesti nije bio toliko spreman na preispitivanje vlastitih stavova.
Utjecaji na Platonovu filozofiju
Rei da je Platon bio Sokratov uenik ukazuje samo na jedan, dodue vrlo znaajan, utjecaj
na njegovu filozofiju. Sokrat je svojim uenjem o pojmu izravno nadahnuo Platona na
njegovo uenje o idejama. Meutim, na Platona su utjecali i drugi prethodnici:
1. Kratil. Ovaj filozof koji je sebe deklarirao kao Heraklitovog uenika, bio je ustvari prvi
Platonov uitelj u filozofiji. Kratil je naglasio ideju stalne mijene (ime je bitno iskvario
izvornog Heraklita), naglasio da sve tee (panta rhei), te zauvijek uvjerio Platona da ovaj
vidljivi svijet zapravo i nije pravi svijet.
2. Parmenid i elejci. Upoznavi Parmenidovog uenika Hermogena, Platon prihvaa ideju
pravoga bia kao neeg nepromjenjivog, drugaijeg od vidljive stvarnosti.
3. Pitagora. Ideja broja i geometrijskog oblika bliska je Platonovom uenju o ideji kao
nepromjenjivoj osnovi realnosti. Isto tako, Platon prihvaa i pitagorejsko uenje o seobi
due. Platonova kozmologija razvijena u Timaju takoer pokazuje izravni pitagorejski
39

utjecaj (postoji antika predaja da je Platon kupio spise pitagorejca Filolaja za stotinu mina,
te se ak Platona optuivalo za plagijat).
Platonova je misao bila otvorena i za mnoge druge utjecaje, koje je praktiki
nemogue obuhvatiti.
PLATONOVO UENJE
Idealizam
Platon je stvorio zamaan filozofski sistem, koji s pravom nosi naziv objektivni idealizam.
Polazite je ovoga idealizma Sokratovo uenje o pojmu, prema kojemu nam je u pojmu
dana bit stvari. Pojmom Sokrat nadilazi sofistiki relativizam. Platon, meutim, ide dalje i
eli izbjei da pojmovi postoje samo u ljudskome umu, te namjesto njih uvodi ideje (eidos,
oblik) koje postoje objektivno, dakle, neovisno o umu. Sutina platonizma jest u tome da
kada god neki predmet oznaujemo kao npr. stol, onda se ustvari pozivamo na ideju stola,
po kojoj svaki stol jest upravo stol. tovie, ova ideja je ujedno i norma, tako da kad god
neki stol nazovemo dobrim ili loim, zapravo priznajemo postojanje ideje kao norme, koja
postoji neovisno o nama. Ideje su stoga ideali stvari i kao takve one su nepromjenjive.
Stvari su dobre ili loe prema tome koliko vie ili manje slie idejama. Ideje postoje
neovisno o ovome svijetu i neovisno o ljudskome umu iako ih otkrivamo umom, one nisu
njegov proizvod. One su i uzroci stvari: kad god neka stvar nastaje, ona nastaje po ideji. U
Platonovoj kozmologiji, bog demiourgos (dosl. zanatlija) stvara sav svijet promatrajui
ideje. Vidljivi svijet ustvari je kopija svijeta ideja. Platon sasvim otvoreno ovaj vidljivi
svijet naziva nebiem (m on), jer je u stalnoj mijeni.
Poput elejskog bia, ideje su pravi bitak, vjene i nepromjenjive, no (za razliku od
elejaca) btaka ima vie. To ne znai da su sve ideje podjednako vrijedne: postoji hijerarhija
ideja, koja zapoinje s idejama materijalnih stvari, dok se na vrhu ove piramide nalazi
najvia ideja, ideja dobra. Ona je prisutna u svim idejama: ideja stola ustvari je ideja
dobroga stola, a istinito i lijepo (koje su za Platona dvije strane istoga) uvijek
podrazumijevaju dobro ako je neto istinito/lijepo ono je ujedno i dobro.
Spoznaja
Platon nastavlja tradiciju predsokratika, koji razlikuju mranu i pravu spoznaju.
Mrana je dakako osjetilna spoznaja ovoga svijeta, koju Platon ilustrira metaforom o pilji:
slabana svjetlost koja u nju prodire omoguuje nam da vidimo samo sjene. Razumska ili
pojmovna spoznaja omoguuje nam da vidimo zajednike odlike vidljivih stvari (tj. da
40

stvorimo pojmove). Ali tek umska spoznaja (Platon prvi pravi razliku izmeu razuma i uma)
daje nam uvid u pravu spoznaju spoznaju svijeta ideja. Stoga ideje nisu pojmovi
pojmovi pokazuju kakve stvari jesu, dok ideje zapravo pokazuju kakve stvari trebaju biti.
Ali kako je mogue da um prekorai razum i iza pojmova uvidi ideje? Na ovo pitanje
Platon odgovara voen svojom antropologijom: kao to je svijet podijeljen na vidljivi svijet
stvari i nevidljivi svijet ideja, tako je i ovjek podijeljen na tijelo i duu. Tijelo (sma) je, za
Platona, tamnica (sma) due. Dua postoji ne samo neovisno od tijela, nego i prije tijela.
Ona je u svojoj preegzistenciji prebivala u svijetu ideja, promatrala ih, te se ona samo treba
prisjetiti promatranjem stvari kako uistinu izgledaju ideje. Zato Platon definira znanje
(mathesis, otuda i rije matematika) kao sjeanje (anamnesis).
Etika, politika i estetika
Platon etiku, politiku i estetiku problematiku raspravlja u okviru svog koncepta drave
(uglavnom u okviru dijaloga Drava). Etika je utemeljena na Platonovoj psihologiji (nauk o
dui): svaki dio due (poudni, voljni i umni) ima svoju vrlinu (umjerenost, hrabrost i
mudrost). Te tri glavne (kardinalne) vrline zajedno daju najveu vrlinu: pravednost.
Pravednost nije, kao to su sofisti (Trasimah) tvrdili, samo pravo jaega; pravednost je
objektivna, kao to je objektivna i ideja dobra na kojoj je zasnovana. Da nije tako, nikada ne
bismo mogli rei da je npr. neka vlast nepravedna, jer bi takva tvrdnja bila automatski
contradictio in adjecto (a ona to oito nije). Pravednost o kojoj govori Platon razliita je od
pravednosti kakvu je u praksi nalazimo, kao to je razliita i stvarnost od svijeta ideja.
Ovo etiko uenje temelj je politike filozofije, a politika je filozofija zapravo cilj
Platonove filozofije. Nije sluajno to je Drava najvei Platonov dijalog (a Zakoni su drugi
po veliini): cilj Platonovog filozofiranja je praktine naravi (kao u Sokrata), ali ne zavrava
na etici, nego na politici, koja po prvi put u povijesti filozofije zamilja idealnu dravu. Ovu
je dravu Platon bezuspjeno pokuavao stvoriti u Sirakuzi (zbog ega je bio jednom i
prodan u roblje).
Ideja drave je ostvarenje etike ideje pravednosti, koja znai da svatko radi ono za
to je sposoban. Drava je poput due podijeljena na tri sloja: prvi sloj je proizvodni
(poljoprivrednici i obrtnici) i njihova je vrlina umjerenost. Drugi sloj je vojni (odgovarajua
vrlina je hrabrost), a trei je sloj upravljaa, koji se odlikuju mudrou. Platonova je drava
totalitarna: djeca se oduzimaju roditeljima i prolaze zajedniki odgoj, kako bi se sprijeilo
da su u prednosti tatini sinovi. Oni koji nakon prvoga stupnja naobrazbe ne mogu
41

nastaviti dalje, postaju proizvoai; nakon drugog stupnja vojnici, da bi se onda od

tridesete godine regrutirali upravljai, koji se bave dijalektikom, tj. filozofijom. Platon
prezire demokraciju, vladavinu neprosvijeene veine (Sokrat je stradao u vrijeme
demokracije), isto tako mrzi i tiraniju i anarhiju. Blii mu je spartanski ideal vladavine
najasnijih, no iznad svega uzdie ideju vladavine najmudrijih, drave kojom vladaju
filozofi.
U okviru te drave nema puno mjesta za umjetnost. Pjesnitvo se Platonu ne dopada,
jer nastaje iz zanosa, ime se zatamnjuje spoznaja. Isto tako, pjesnici prikazuju bogove
nemoralnim i imaju lo utjecaj na javni moral stoga bi Platon Homera ovjenao lovorom
(zbog genijalnosti) a onda protjerao iz svoje drave. Umjetnost poput slikarstva samo
oponaa ovu vidljivu stvarnost, koja je kopija svijeta ideja: stoga je umjetnost,
definirana kao oponaanje (mimesis) sjena sjene, kopija kopije i nema istinske spoznajne
vrijednosti. Platon prihvaa stav muzikologa Damona da promjena glazbe dovodi do
promjene drutva, te od glazbe doputa samo vojniku, dorsku, dok zabranjuje uvstvenu
molsku glazbu.
dio due sloj u dravi

vrlina

poudni

proizvoai

umjerenost

voljni

vojnici

hrabrost

umni

upravljai

mudrost

Tablica 1. Odnos podjele due i drave u Platona

Platonov utjecaj
Nemogue je obuhvatiti sve utjecaje koje je Platonova filozofija ostvarila u povijesti.
Dovoljno je rei esto ponovljenu frazu da je sva kasnija filozofija zapis na marginama
Platonovih spisa. To se ve pokazuje kod Platonovog najpoznatijeg uenika Aristotela, koji
kritizira Platonovu filozofiju, ali ostaje u okvirima pitanja koja je Platon postavio. Utjecaj
Platonove filozofije see mnogo dalje od postojanja njegove Akademije, koju je 529. godine
ukinuo bizantski car Justinijan. Platonova je filozofija utjecala na neoplatoniste (Plotin,
Porfirije) u prvim stoljeima nove ere. Isto tako, Platon utjee na brojne kranske teologe
antike i srednjega vijeka (na Augustina prije svega). Popis filozofa koji su na ovaj ili onaj
nain tijekom povijesti bili pod utjecajem Platona praktiki je beskonaan. Dostatno je
spomenuti da se i suvremeni postmoderni teolog John Milbank otvoreno naziva platonistom.

42

Platon, Sedmo pismo

Za svaku stvar postoji troje po emu se nuno dolazi do njene spoznaje, a etvrto je sama spoznaja.
Kao peto treba uzeti ono to je predmet same spoznaje i to uistinu postoji. Prvo je od toga ime,
drugo definicija, tree slika, a etvrto znanje. eli li shvatiti ovo to sada iznosim, uzmi jedan
primjer i pomisli da je tako kod svih stvari. Krug se naziva neto emu je ime upravo to, to smo
sada izrekli. Drugo je po redu njegova definicija, sastavljena od imenica i glagola. Ono emu su
krajnje toke posvuda jednako udaljene od sredita bila bi definicija onoga emu je ime krug. Tree
je ono to se crta i brie, to izrauje tokar i to propada. Krugu po sebi, na koji se sve to odnosi,
nita se ne deava, jer je on neto razliito od toga. etvrto je znanje, promatranje umom i istinita
predodba. Sve to treba opet uzeti kao cjelinu, koja se ne nalazi ni u izgovorenim glasovima ni u
materijalnim likovima, nego u dui, pa je oevidno da je to neto razliito od stvarnog kruga i onoga
troga to smo prije naveli. Od toga je po srodnosti i slinosti najblie petomu (tj. ideji)
promatranjem umom, a ostalo je vie udaljeno. To isto vrijedi i za lik s ravnim ili zavinutim crtama,
za boju, za ono to je dobro, lijepo, pravedno, za svako tijelo bilo umjetno sastavljeno ili stvoreno
od prirode, za vatru i vodu i za sve to je takve vrste, za svako ivo bie, za kakvou due, za svaku
aktivnost i pasivnost. Tko naime na bilo koji nain ne obuhvati ona prva etiri stupnja nikada nee
postati dionik spoznaje onoga petoga. K tome ona prva etiri stupnja nastoje kod svake stvari
prikazati jednako njezinu kakvou kao i njezinu pravu bit, i to rijeima koje su slabo sredstvo.

Svaki krug koji se stvarno crta ili ga izrauje tokar, pun je suprotnosti prema onom petom stupnju
spoznavanja, jer u svim svojim dijelovima sadrava neto od osobina ravne crte. Krug kao takav (tj.
ideja kruga) nema u sebi nita od prirode koja mu je suprotna. Nadalje kaemo da nijedno ime nije
stalno nijednoj stvari i da nas nita ne prijei da ne nazovemo ravnim ono to se sada zove okruglo,
i obratno. Ipak e stvarno stanje jednako stalno postojati, makar ljudi mijenjali nazive i davali
suprotna imena. To se isto moe rei i o definiciji: budui da se ona sastoji od imenica i glagola,
njezina stalnost nije nikako sigurna. I za svaki od ona etiri stupnja spoznavanja moe se na
nebrojeno mnogo naina pokazati da je nepouzdan.

ARISTOTEL
(384-322)
Najpoznatiji Platonov uenik, Aristotel, ujedno je i heretik platonizma, ijim dubokim
uvidima ontoloko razdoblje grke filozofije dostie vrhunac, nedosegnut u sljedeih
dvadesetak stoljea. Aristotel je najvei univerzalni mislilac u povijesti, koji je uz filozofska
razmatranja, zasnovao i brojne prirodne znanosti, od kojih su mnoge bile pod njegovim
izravnim utjecajem sve do novovjekovnog znanstvenog napretka.
ivot
Aristotel je roen u Stagiri (Tracija), kao sin Nikomaha, dvorskog lijenika makedonskog kralja
Aminte. U dobi od 17 godina, Aristotel je poslan u Atenu, gdje je u Platonovoj Akademiji proveo
sljedeih dvadeset godina. Iako je bio nedvojbeno najtalentiraniji Platonov uenik, nasljednikom
Platona na elu Akademije postaje Platonov neak Speusip, a ne Aristotel, koji je ve zastupao
brojne stavove suprotne idejama velikog uitelja. Aristotel prvo odlazi na dvor kralja Hermeja u
Miziji, da bi tri godine kasnije na poziv makedonskog kralja Filipa, postao uiteljem njegovom
trinaestogodinjem sinu Aleksandru. Nakon Filipove smrti, mladi Aleksandar zapoinje s
pripremama za svoja osvajanja, te se Aristotel 335. vraa u Atenu, gdje u Liceju (vjebalitu
posveenom bogu Apolonu Liceju) osniva svoju kolu, koja e dobiti pomalo aljiv naziv
peripatetika (etaka, peripattikoi), zbog Aristotelovog obiaja da dri predavanja tijekom
etnje. Aristotel je odravao dvije vrste predavanja: izjutra su bila ezoterina predavanja

43

namijenjena uem krugu naprednijih studenata, dok su naveer drana popularna predavanja za iri
krug sluatelja. 323. godine u Ateni je nakon Aleksandrove nenadane smrti svrgnuta promakedonska vlast, te je Aristotel zbog svojih veza s Aleksandrom zapao u nemilost, bivajui
optuen za bezbotvo. Iz tih razloga naputa Atenu, kako Atenjani, komentira Aristotel u svom
pismu makedonskom vojvodi Antipatru, ne bi imali jo jednu priliku da zgrijee protiv filozofije
kao to su to ve uinili sa Sokratom. Sljedee godine nakon stomanih problema umire u
izgnanstvu, u Halkidi.
Spisi
Glavni Aristotelovi spisi jesu kompilacije njegovih ezoterinih predavanja, koje je
najvjerojatnije sastavio njegov nasljednik Teofrast. Oko dvjesto Aristotelovih predavanja sustavno
je raspodijeljeno po temama, te smo tako i dobili dananji oblik Aristotelovih djela. Glavna djela su
Metafizika, Organon (logika) Fizika, Nikomahova etika, O dui, Politika, Retorika i Poetika. Treba
imati u vidu da niti jedno od ovih djela nije bilo izvorno zamiljeno kao knjiga, te stoga u njima
nalazimo ponavljanja i nesuglasja (pa i proturjeja), ime svjedoe o razvoju Aristotelove misli.
Osim ovih djela, Aristotel je napisao i brojna manja djela, uglavnom prirodoznanstvenog karaktera
(O nebu, Meteorologija, O nastanku i propadanju, Povijest ivotinja, Dijelovi ivotinja, te Nagovor
na filozofiju itd.).

Aristotelova filozofija
PODJELA ZNANOSTI
Svaka znanost prema Aristotelu bavi se uzrocima. Aristotel razlikuje tri vrste znanosti:
1. Teorijske (motriteljske) znanosti (matematika, fizika, metafizika) bave se promatranjem
uzrocima bia i cilj im je znanje radi znanja. Izvor spoznaje ili uzrok ovih znanosti je u biu.
2. Praktine (inidbene) znanosti (etika, politika, ekonomija) bave se znanjem radi
djelovanja (praxis) uzrok znanja se nalazi u djelatniku (etikom subjektu).
3. Poetike (tvorbene) znanosti (graditeljstvo, umjetnost), bave se znanjem radi proizvoda i
uzrok ovih znanosti je u proizvoditelju.

VRSTA ZNANOSTI

PRIMJERI

CILJ

UZROK
Bie

Teorijske

Matematika, fizika, metafizika Znanje radi znanja

Praktine

Etika, politika, ekonomija,

Znanje radi djelovanja Djelatnik

Poetike

Graditeljstvo, umjetnost

Znanje radi stvaranja

Proizvoditelj

Znanosti su hijerarhijski ustrojene po dostojanstvu onoga ime se bave najvia je znanost

koja se bavi onim vjenim i izdvojenim iz cjelokupne realnosti, metafizika. Ipak, prije
izlaganja ove znanosti, treba izloiti ono to Aristotel ne stavlja meu znanosti, nego u uvod
u sve znanosti, logiku.
LOGIKA

44

Aristotel nije prvi koji je pokrenuo logika pitanja, ali je svojom irinom istraivanja
iznimno razvio formalnu logiku, te je praktiki sva logika do polovice XIX. st. bila samo
dorada Aristotelove misli. Logiku je shvatio kao orue (organon) svih znanosti. Ona nije
samo logika u najstroem smislu te rijei, nego i teorija spoznaje, gramatika, retorika i, to
je osobito vano, metafizika. Preutni temelj logike jest uvjerenje da su zakoni miljenja (i
zakoni govora) identini sa zakonima bia. Aristotel se protivi idejama Protagore i Heraklita
(tj. Kratilovog Heraklita) koje doputaju postojanje proturjeja u realnosti.
U razvoju logike pojma veliki je utjecaj ostavilo Aristotelovo uenje o kategorijama,
najviim pojmovima, kojih je naveo deset (supstancija, kakvoa, kolikoa, odnos, mjesto,
vrijeme, poloaj, stanje, djelovanje, trpljenje), to odgovara pitanjima koja postavljamo da
bi upoznali neku stvar, kao i gramatikim kategorijama (imenica, pridjev, broj, itd.).
Supstancija (ono to jest neka stvar) podijeljena je na prvu i drugu supstanciju. Prva je
supstancija pojedinani predmet, dok je druga supstancija vrsta kojoj pojedinana stvar
pripada. Postojanje druge supstancije utemeljeno je na postojanju prve supstancije, ime
Aristotel izraava svoj anti-platonistiki stav.
Pojmovi sami po sebi nisu ni istiniti ni lani istinitost i lanost jesu odlike misli ili suda,
koje nastaju kombiniranjem pojmova. Osnova svake misli jest supstantiv i glagol. Samo
demonstrativna misao, ona koja neto tvrdi ili odrie daje neto istinito ili lano. Istina/la je
u slaganju/neslaganju suda s realnou, ime je utemeljena teorija istine kao
korespondencije (slaganja).
Aristotel je potom razvio uenje o svezi meu sudovima, zakljuku, gdje je osobito izloio
uenje o silogizmu, deduktivnom zakljuku iz tono dvije premise, koji nas od opeg vodi k
pojedinanom. Takoer je znaajno i njegovo uenje o definiciji, koja u sebi mora sadrati
najblii rod definiranog pojma (najblii rod npr. stolici jest namjetaj) i specifinu razliku
ovoga pojma od pojmova iz iste vrste (stolica se razlikuje od ostalog namjetaja po tome to
slui za sjedenje).
METAFIZIKA
Aristotel metafiziku naziva prvom filozofijom, koja je teorijska znanost o prvim
prapoecima i uzrocima. To ustvari znai da je metafizika nauk o biu kao biu, dakle o
bitku.
Kritika Platona

45

Aristotel metafiziku zasniva na kritici svog uitelja, premda treba imati u vidu da Aristotel
kritiki preispituje i ostale grke filozofe, te da isto tako on prihvaa elemente misli
filozofskih prethodnika. Kritiku Platona on daje na nekoliko mjesta u svojim spisima,
argumenti nisu uvijek jasni, no moemo izdvojiti nekoliko kljunih razloga Aristotelove
kritike teorije ideja:
1. Uvoenjem ideja ne objanjavamo stvarnost.
Kada kaemo da su ovaj i onaj stol stolovi zato to odraavaju ideju stola, onda i dalje
ostavljamo pitanjem po emu je ideja stola upravo ideja stola. Dakle, tek treba objasniti po
emu stol jest stol.
Mogao bi tkogod zapitati to li hoe rei kad kau 'neto samo po sebi', ako je ve i u ovjeku po
sebi i u pojedinom ovjeku odredba ovjeka jedna te ista, jer kao ovjek oni se nee ni u emu
razlikovati isto tako, ono to nee biti nia vie jer je vjeno, budui da ono to je dugovjeno
bijelo nije nita bjelje od onoga to je tako tek jednodnevno. Nikomahova etika 1096b

2. Uvoenjem ideja umnoavamo stvarnost.

Samim time to pomou ideje stola nismo objasnili stol, mi smo zapravo dodali nove
entitete a da nismo objasnili ve postojee. tovie, Aristotel tvrdi kako ideja ima barem
koliko i stvari.
Trei ovjek
U tom je smislu najpoznatiji argument treega ovjeka (poznat jo Platonu u Parmenidu), koji
ovako pobija platonizam: prema Platonu, kadgod imamo dvije sline stvari, npr. dva ovjeka imamo
i ideju koja ih obje obuhvaa. Ta ideja je trei ovjek, slina ovoj dvojici, te onda moemo imati i
ideju koja obuhvaa ova dva ovjeka i njihovu ideju. Tako moemo ii ad infinitum.

3. Ideje nisu u jasnom odnosu prema stvarnosti.

Aristotel zamjera da uope nije jasno na koji su nain ideje uzroci stvari. Kada se kae da
stvari sudjeluju (participiraju) u idejama, ostaje neobjanjenim to ovo sudjelovanje znai.
Postoji i cijeli niz stvari za koje nije jasno imamo li i njihove ideje: ideje loih stvari (npr.
ideja prljavtine); zatim ideje odnosa (ideja lijevog, veeg), koje po Aristotelu ne mogu
postojati neovisno o stvarima; potom ideje negacije, ideje propadanja, i slinog.
U Nikomahovoj etici 1096a Aristotel objanjava da je istraivanje o teoriji ideja teko zbog toga to
se radi o njihovim prijateljima koji su uveli ideje, te objanjava da filozofi ipak trebaju dati prednost
istini nad prijateljstvom. Tako je nastala latinska izreka Amicus Plato, sed magis amica veritas
(Prijatelj mi je Platon, ali mi je istina vea prijateljica).

Aristotelovo uenje o biu

ini se da je na pitanje to ini bie, Aristotel pruio dva razliita odgovora:
1. Prema prvom odgovoru, bie je prije svega supstancija. Supstancija (ousia) jest ono to
nosi svojstva: stol je zelen, dakle stol je predmet, a zelenilo je svojstvo. U dubljem smislu,
46

supstancija je ono po emu predmet jest upravo taj predmet, dakle bit. Svojstvo je ono to
ne biva uvijek, to stvar posjeduje sluajno, bez ega ona moe i dalje postojati. Stol je
sluajno zelen, kada bi kojim sluajem bio plav, on bi i dalje bio stol.
ini se da ovaj odgovor na pitanje to je bie nije zadovoljio ni samog Aristotela:
kada bi od supstancije oduzeli sva njezina svojstva ne bi nam ostalo nita. Stoga je na
pitanje o biu Aristotel ponudio drugi odgovor:
2. Bie je jedinstvo forme i materije. Materija jest ono od ega se stvar sastoji. Forma (dosl.
oblik) nije fiziki oblik neke stvari, nego funkcionalna organizacija materije, ono to upravo
ini tu stvar. Npr. aa nije aa zato to je od stakla, nego zato to je tvar tako organizirana
da moe sluiti pijenju. aa moe biti i staklena i zlatna i drvena, materija zapravo ne ini
stvar: ono to stvar jest odreeno je njezinom formom. Tako u Aristotelovoj metafizici
ponovno imamo platonovske ideje, ali one nisu izvan nego u stvarima.
Postoji ista materija, koja poprima formu, a ta formirana stvar moe ujedno biti
materijom za neku drugu stvar: tako kamen (tvar) u obliku kocke (forma) moe biti
materijom za neku drugu formu (zgradu). Stoga meu formama imamo hijerarhiju, te kao
to postoji ista tvar (makar kao apstrakcija), tako postoji i ista forma, forma formi, a to je
po Aristotelovom miljenju Bog. Na nekoliko mjesta Aristotel svoju prvu filozofiju
naziva teologijom.
Aristotel dri da je stvar jedinstvo forme i materije, koji su uzroci stvari, no dodaje
jo dva uzroka: pokretaki i svrni. Pokretaki je uzrok onaj koji je izazvao kretanje, dok je
svrni uzrok onaj radi kojega neka stvar postoji. Kada skulptor pravi kip, onda je skulptor
pokretaki uzrok, dok je svrni uzrok zapravo ideja, zamisao dovrene stvari koja potie
skulptora na rad, te je zapravo isto to i forma stvari. Ono to definira stvar jest njezina
forma (= svrha), a bit ove forme Aristotel odreuje kao ono to je uvijek bilo i to e uvijek
biti ono to jest, tj. njegovim rijeima: ono to bijae biti (to ti n einai). Forma je, dakle,
bitak.
Bog, kao forma formi, jest stoga bitak, koji pokree svijet kao svrni, a ne kao
pokretaki uzrok. Kao i kod Platona, imamo teleologiju prirode: cijela je priroda svrhovita,
no za razliku od svog uitelja, Aristotel zastupa ideju nenamjerne svrhovitosti, to znai da
svrha nije izvana postavljena u prirodu. Priroda svojom unutarnjom dinamikom tei istoi
forme Boga. On je nepokrenuti pokreta i njegovo miljenje jest miljenje miljenja; dakle,
to nije Bog koji je zainteresiran za svijet, kojemu se moemo moliti, itd. Stoga, iako forme
47

postoje u stvarima, najvia forma, Bog, postoji neovisno o svijetu. Bog u Aristotelovoj
metafizici ima ulogu slinu Platonovoj ideji dobra, stoga za ovu ideju ne vrijedi maloprije
istaknuta tvrdnja (koja je locus communis tumaenja Aristotela) da se ona nalazi u stvarima.
Aristotelov dokaz postojanja Boga (Fizika, 242b50)
Budui da se sve kreue mora pokretati od neega, neka je neto koje se kree u mjestu pokretano
od onoga to je i smo u kretanju, i zatim neka je to pokretano od ega drugog koje se smo kree,
te to od drugoga i uvijek tako, onda mora postojati neko prvo pokretalo i ne moe se ii u
beskonano.

ETIKA
U etici, kao jednoj od praktinih znanosti, znanje nije radi znanja nego radi dobrog
djelovanja. Ovdje je znanje povezano s karakterom ovjeka, te Aristotel nastavlja Sokratovu
i Platonovu tradiciju etike vrline. U skladu sa svojom metafizikom, Aristotel dri da cilj
etike treba biti ono najvie dobro, emu se ne tei radi neeg drugoga nego radi njega
samog. Ovo najvie dobro Aristotel naziva blaenstvom, eudaimonia. Blaen je ovjek koji
djeluje prema vrlini i prikladno je i doivotno opskrbljen izvanjskim dobrima. Vrline su
stoga nune (ali ne i dovoljne) da bi dostigli blaenstvo i dijele se na razumske i etike.
Razumske vrline (mudrost, razboritost) odnose se na kakvou spoznaje i dobivaju se
podukom. Etike vrline nastaju navikom, te je za njih kljuno naelo sredine, odnosno
izbora izmeu krajnosti. Ova sredina nije matematika sredina i ona se ne moe racionalno
izraunati. Hrabrost je sredina izmeu kukaviluka (manjka) i nepotrebnog srljanja (vika),
a da bi se ta sredina odredila, etiki subjekt treba biti razborit i odgojen u vrlini.
Tablica 2. Popis nekih vrlina po Aristotelu

Manjak
kukaviluk

Suviak

Vrlina
hrabrost

srljanje

neambicioznost ambicioznost preambicioznost

dosada

duhovitost

lakrdijaenje

besramnost

skromnost

pretjerana skromnost

neosjetljivost

umjerenost

prekomjernost

POLITIKA
U politici Aristotel ne trai idealnu Platonovu dravu, nego pokuava empirijskim
istraivanjem utvrditi realne mogunosti poboljanja drave. Aristotel definira ovjeka kao
zoon politikon (zoon politikon), politiko bie, tj. drutveno bie), to ima dva znaenja:

48

1. ovjek je bie koje nuno ivi u zajednici izvan zajednice ivi zvijer ili bog. Aristotel
prepoznaje da i druge ivotinje imaju zajednice (stada, jata, itd.), meutim ovjek se
razlikuje od njih po tome to ima logos um i jezik. ovjek razmilja o ustroju zajednice i
komunicira s drugim ljudima.
2. Zoon politikon doslovce znai bie polisa, grkog grada-drave. Prema Aristotelu, ovo je
najvii oblik drutvene organizacije, te u njemu dolazi do najvieg razvitka ljudske naravi.
Polis dakle pokazuje kakav je ovjek u svojoj naravi: sofistika razlika narav/zakon
(fizis/nomos) ukinuta je time to se zakon smatra izrazom naravi, ali samo u polisu. Aristotel
se stoga oito raziao s tenjama svog uenika Aleksandra, koji je izgradio veliku svjetsku
dravu.
Etiko naelo izbjegavanja krajnosti Aristotel primjenjuje i u svojoj politikoj misli: drava
e biti stabilnija ukoliko jaa srednji sloj, te se time izbjegne drastina podjela na siromane
i bogate. Ova se misao i dananjoj politikoj filozofiji i praksi smatra neprijepornom.
Aristotelova misao o dravi ostaje unutar antikog vidokruga, te kod njega nema primisli o npr.
ukidanju ropstva. Tako je rob definiran kao ivo orue (i obratno, orue je definirano kao neivi
rob, Nikomahova etika 1161b), premda Aristotel priznaje da su neki uinjeni robovima silom
zakona, dok ima onih koji su robovi po svojoj naravi.

POETIKA FILOZOFIJA UMJETNOSTI

Umjetnost spada u poetike znanosti i Aristotel nasuprot Platonu dokazuje da umjetnost
prua znanje, te da ima pozitivan utjecaj. To je tema Aristotelove Poetike, gdje se zadrava
na razmatranju tragedije.
1. Umjetnost kao znanje Aristotel prihvaa umjetnost kao oponaanje (mimesis) ali, za
razliku od Platona, misli da to nije podraavanje pojedinanog, nego opeg (a znanje jest
znanje opeg). Pjesnitvo je filozofskije od povijesti, jer povjesniar govori to se dogodilo
ovom ili onom pojedincu, dok pjesnik prikazuje ono to se moglo dogoditi, po zakonima
vjerojatnosti i nunosti.
Iz onoga to smo dosad rekli oito je i to da nije zadaa pjesnika izloiti ono to se istinski
dogodilo, nego ono to se moglo dogoditi, i to je mogue po zakonima vjerojatnosti ili nunosti.
Jer povjesniar i pjesnik ne razlikuju se po tome to prvi pie u prozi, a drugi u stihovima jer bi se
i djela Herodotova mogla dati u stihovima, pa bi ona isto tako bila povijest u stihovima, kao i u
prozi nego se razlikuju po tome to jedan govori o onome to se istinski dogodilo, a drugi o
onome to se moglo dogoditi. Zato i jest pjesnitvo filozofskije i ozbiljnije nego povijest, jer
pjesnitvo prikazuje vie ono to je ope a povijest ono to je pojedinano. Ope je kad kaemo da
lice s ovakvim ili onakvim osobinama ima da govori ili radi ovako ili onako po vjerojatnosti ili po
nunosti; a na to pjesnitvo i obraa pozornost kada licima daje imena. Pojedinano je kada kaemo
to je Alkibijad uinio ili doivio.

49

Aristotel, Poetika, preveo M. uri (Beograd: Zavod za udbenike i nastavna sredstva, 1988), str.
59.

2. Pozitivan utjecaj umjetnosti pjesnitvo izaziva osjeaje, to je Platonu dovoljan razlog

za odbacivanje pjesnitva. Aristotel nasuprot njemu tvrdi da tragedija izazivanjem
saaljenja i straha vri proiavanje (katharsis, otud i rije katarza) takvih afekata. Ostaje
nerijeenim to je Aristotel tono mislio pod katarzom (moda da ovjek prestaje
saalijevati sebe kad se suoi s veim tragedijama), no neupitno je da se katarzi, te tako i
djelovanju pjesnitva daje pozitivan predznak.
Tragedija, je dakle, podraavanje ozbiljne i zavrene radnje koja ima odreenu veliinu, govorom
koji je otmjen i poseban za svaku vrstu u pojedinim dijelovima, licima koja djelaju a ne
pripovijedaju, a izazivanjem saaljenja i straha vri proiavanje takvih afekata.
Aristotel, Poetika, str. 54.

Aristotelovo razumijevanje drame u mnogim je segmentima danas zastarjelo (npr.

otmjen govor, naglaavanje radnje, i sl.). Aristotel svoje uenje o sredini primjenjuje i na
tragediju: tragina linost ne treba biti ni osobito estita ni osobito zla, nego ovjek po
sredini koji ne pada u nesreu zbog svoga zla, ve zbog neke pogreke. Drugim rijeima,
lik treba biti to blii gledatelju (a ne izrazito bolji ili gori) kako bi se izazvalo saaljenje.
Aristotelov utjecaj
Aristotel je ostvario nemjerljiv utjecaj i u filozofiji i u znanostima. U filozofiji je utjecao na brojne
antike mislioce, ali i na srednjevjekovnu filozofiju (Toma Akvinski), kao i na kasnije mislioce,
poput Hegela. Tijekom povijesti bio je razliito tumaen (za to ima povoda i njegovim izvornim
spisima), tako da je bilo mnogo toga to se nazivalo aristotelijanizmom a da nije imalo previe veze
s njime. U znanostima je Aristotelova misao vladala stoljeima: fizika je bila aristotelovska sve do
Kopernika i Galilea; biologija do Linea, premda je Aristotelov pojam nenamjerne svrhovitosti
utemeljujui za teoriju evolucije. Logika je, kao to smo ve rekli, sve do polovice XIX. stoljea i
pojave simbolike logike bila ustvari razrada Aristotelove logike.

HELENISTIKA FILOZOFIJA
Osvajanjima Aleksandra Velikog i ustanovljenjem grke prevlasti zapoeta je era u povijesti
civilizacije poznata pod nazivom helenizam. Tijekom ovoga perioda grka kultura i jezik
zavladat e prostorima Mediterana i Azije, ali e i kultura osvojenih naroda povratno
djelovati na grku kulturu. Veliki imperiji Seleukida i Ptolemaida nastalih iz podjele
Aleksandrovog carstva, kojima su na elu kraljevi s boanskim titulama (Spasitelj,
Objavljeni Bog itd.) doveli su do gubitka znaaja pojedinca i nestanka sloboda iz vremena
atenske demokracije. Filozofija helenizma odgovor je na ovu nemo pojedinca. Ona
pokuava osigurati unutarnji duevni mir u vremenu kada individuum nema snage osigurati
50

se od vanjskih pritisaka i opasnosti. Najvanije kole tog perioda stoika, skeptika i

epikurejska filozofiju dijele na fiziku (nauk o svijetu), logiku (nauk o spoznaji) i etiku,
naglaavajui zapravo ovo posljednje, jer logika i fizika slue samo zasnivanju etike. Cilj
etike su autarkija (samodostatnost), ataraksija (nepomuenost duevnog mira) i eudaimonia
(blaenstvo).
STOICI
Stoika je kola postala najpopularnijom filozofskom kolom helenistikog doba. Ona je u
sebe privukla prilino iroke mase i pripadali su joj razliiti pojedinci od roba Epikteta do
rimskog cara Marka Aurelija.
Stoike je osnovao Zenon iz Kitiona (336-264. pK), mjesta na Cipru, neko fenikom
naselju. Zenonova je majka bila Fenianka, a elnik Akademije tog vremena, Polemon, s
pravom je rekao da on grka uenja uvija u feniko ruho. Zenon je bio uenik
Polemonovog nasljednika Kratesa i megaranina Stilpona, javno je nauavao u Ateni, u
prostoru zvanom stoa poikile (trijem sa stupovima, ukraen Polignotovim slikama), po emu
su i njegovi uenici dobili naziv stoici.
Zenonovi uenici Kleant i Hrizip (uz jo nekolicinu) ine tzv. staru stoiku kolu. Panetije (185110 pK) i Posejdonije iz Sirije (135-51) ine srednju stou, dok novu stou ine rimski filozofi
Seneka (4 pK 65nK), Epiktet (60-140 nK) i Marko Aurelije (121-180 nK).

Tijekom ovih perioda kola je prolazila kroz brojne modifikacije uenja, no ostale su
zajednike odlike specifine za stoiko uenje. Ovi su filozofi ostavili iza sebe brojne spise;
naalost, ostali su nam sauvani uglavnom fragmentarno, osim spisa Seneke (Poslanice
Luciliju) i Marka Aurelija.
Osnovna stoika uenja
Stoici su razvili i fiziku i logiku i etiku, iako su se najvie posvetili ovom posljednjem.
Njihova fizika zapravo je mjeavina metafizike i prirodnih znanosti. U osnovi je monistika
(panteistika) ideja o dvostrukom naelu materije: pasivnom, koji je sama tvar i aktivnom,
koji je um u toj materiji ili bog. Bog je logos spermatikos, sjemeni razum, koji ulazu u
materiju, oblikuje je, te na taj nain joj daje odreene kvalitete. Bog je ujedno i razum i
sudbina, sveopi zakon svemira. U kasnijoj stoikoj filozofiji, osobito kod Rimljana, Bog
postaje vie osobnim, shvaen kao razumno bie koje planski sudjeluje pri stvaranju svijeta
te imamo prilino pribliavanje monoteizmu. No, Zenon je oito bio panteistiki nastrojen.
Sudbina je beskrajan niz kauzaliteta svega to postoji, zakon po kojemu svijet ide svojim
51

tokom, te je stoga sve to se dogaa strogo determinirano. Svijet se katkad predouje kao
ivo bie, koje ima i duu i razum, a katkad kao heraklitovska stvaralaka vatra.
Logika je stoga put spoznaje ovog svemirskog logosa. Stoici su razvili dijalektiku, osobito
uenje o sudu i zakljuku, a svojim uenjem o izgovorenom (lekton) anticipirali su ak i
neke suvremene teorije jezika: negiraju da rije ima znaenje neovisno o cijelom sustavu
jezika u kojemu se nalazi (to je skladu s njihovim panteizmom). Njihovu gramatiku
terminologiju Rimljani su preveli na latinski, te je uinili osnovom suvremene
terminologije.
Neke termine Rimljani su preveli krivo: drugi pade trebali su prevesti s generalis, a ne s
genetivus, a etvrti pade trebalo je prevesti s causativus (uzroni) a ne accusativus
(optuujui). Stoici su nam ostavili i termin aorist.

Etiki cilj ve Zenon definira kao ivot u suglasnosti s prirodom. ovjekova je priroda
dio prirode cjelokupnog univerzuma, kojom vlada sveopi zakon, te je cilj zapravo ivjeti
po ovom nepromjenjivom zakonu, zajednikom svima. Ovu ideju zajednitva stoici jasno
izraavaju svojim kozmopolitizmom njihova je domovina sav svijet (koji je u to vrijeme
uniformno helenistiki). Stoicima je stoga strana svaka nejednakost meu ljudima. ivot u
skladu s prirodom je isto to i ivot po vrlini. Vrlina nije sredstvo u dostizanju neega, nego
je cilj sama po sebi. Stoik nije vanjski slobodan ne moe utjecati na vlastitu sudbinu, ali je
slobodan u smislu vlastitog samoodreenja, moe utjecati na to da dokle ivi, ivi kao
ovjek. Nitko nije po prirodi rob (suprotno Aristotelu), ali stoici se ne bore za ukidanje
ropstva: sve to se tie vanjskog ivota (bogatstvo, slava, zdravlje, sloboda), zapravo su
adiafora (dosl. ravnodune) stvari koje nisu ni dobre ni loe. ovjek se dakle pokorava
sudbini u dvostrukom smislu: pokorava se zakonima svijeta, stjeui vrlinu, te ujedno se
pokorava i svojoj osobnoj sudbini, koja je samo kockica u mozaiku svemira. Ovo
pokoravanje sudbini, prisutno u kolokvijalnom znaenju rijei stoiki (jer sudbinu
podnose stojeke, kako glasi puka etimologija rijei stoik), izrazio je Seneka u izreci
Ducunt volentem fata, nolentem trahunt (Sudbina vodi one koji to hoe, a vue one koji
to nee). Pojedinac nemoan da promijeni svijet u stoicizmu mijenja svoj stav spram
svijeta. Ideal je filozof koji sasvim nadvladava svoje afekte.
Rei e tko: 'to mi koristi filozofija, ako postoji sudbina? to mi ona koristi, ako svijetom
upravlja bog? to mi koristi, ako vlada sluaj? Jer niti se moe mijenjati ono to je stalno, niti se
ita moe unaprijed poduzeti protiv onoga to je nestalno, nego ili je bog pretekao moju odluku i
odredio to imam raditi, ili udes ne preputa nita mojoj odluci.' to god od toga bilo tono, moj
Lucilije, i makar bilo tono to sve, moramo se baviti filozofijom. Makar nas sudbina sputavala

52

neumoljivim zakonom, makar bog, gospodar svemira, sve uredio, makar sluaj bez reda pokretao i
mijeao ljudske prilike, filozofija nas mora tititi. Ona e nas poticati da se bogu pokoravamo rado,
a udesu prkosno; ona e te uiti da se za bogom povodi, a da sluaj podnosi.
Seneka, Pisma Luciliju: esnaesto pismo

SKEPTICI
Skeptika kola osebujna je pojava u povijesti filozofije, iji se utjecaj u filozofiji osjea i
danas. Skeptici (grki sumnjalice) dovode u pitanje cjelokupnu dotadanju filozofiju,
smatrajui je dogmatskom (tj. da nauava ono to nije provjereno). Cilj je skeptike
filozofije suzdravanje () od svakog suda kako bi se, sasvim u skladu s helenistikim
ciljem filozofije, postigao duevni mir ().
Skeptiku je kolu utemeljio Piron iz Eleje (360-270 pK), koji nije zapisivao svoje uenje,
to je onda uinio njegov uenik Timon (325-235). Skeptika je kola nastavila postojati i
tijekom prvih stoljea nove ere: Enesidem (1. st.), Agripa i lijenik Sekst Empirik (oko
200. nK) dodatno su razvili i produbili skeptiko uenje.
Osnovna ideja skepticizma jest da se na svako pitanje mogu dati najmanje dva
razliita odgovora i da ne postoji kriterij koji bi odluio koji je odgovor ispravan. Skeptik
nije relativist ili subjektivist koji misli da je stvarnost za svakog ovjeka razliita: skeptik se
suzdrava ak i od toga da kae da je stvarnost razliita za svakog ovjeka. Subjektivizam i
relativizam su za skeptika dogmatska uenja kao i objektivizam i apsolutizam.
Raniji skeptici prije svega izraavaju sumnju u osjetilnu spoznaju (to ne udi ako imamo u
vidu da Piron dolazi iz Eleje u kojoj su Parmenid i Zenon ve duboko uzdrmali vjeru u
osjetila). Piron postavlja deset tzv. tropa (obrata, naina) kojima se dovodi u sumnju
osjetilna spoznaja. Tu se utvruje da su (prvi trop) iva bia razliita s obzirom na to to mi
je korisno ili tetno, ili da su (drugi trop) ljudi razliiti po istom pitanju ili (peti trop) po
pitanju toga to dre pravednim ili nepravednim. Trei trop govori da naa osjetila primaju
razliite dojmove, to ujedno znai (sedmi trop) da nam neka stvar moe izgledati i
etvrtastom (kad je gledamo) i okruglom (kad je pipamo). esti trop je moda najutjecajniji
Pironov trop, koji tvrdi da se nita ne javlja kao isto po sebi, nego uvijek u nekom
kontekstu: tako se boja mijenja na suncu, mjeseini, itd. Skeptik dakako nee rei ni da se
mijenja boja, niti da se mijenja samo nae vienje boje, nego e se suzdrati od svakog
suda.
Kasniji su skeptici ovim tropima dodali jo pet tropa, kojim su kritizirali i razumsku
spoznaju. Najvanija je njihova kritika opravdanja stavova: neki se stav opravdava drugim,
53

temeljnijim stavom, a skeptici dre da nema stavova (tzv. aksioma) koji sami sebe
opravdavaju i ne treba im neki drugi jo temeljniji stav. Skeptici zastupaju da opravdanje
stavova ide u beskraj (ad infinitum).
Skeptiko je uenje izvrilo utjecaj i na filozofe tadanje Akademije Arkesilaja (315241) i (neto manje) Karneada (213-129). Njihov utjecaj na filozofiju i ljudsku misao je
znatno vei, tako da su se brojni filozofi, pa i obini ljudi, otvoreno izjanjavali kao skeptici
ili agnostici (oni koji ne znaju to je istina).
EPIKUR
(342 271.)
Uvod
Epikurova filozofija predstavlja jednu od tri kljune helenistike filozofije, koja je od svih
njih bila najee pogreno interpretirana, jo u antiko doba, a osobito u srednjem vijeku
(kada se ak nije ni znalo da rije epikurejci upuuje na ime osnivaa, a ne na njihovo
uenje o lijeenju [kura]). Epikur je roeni Atenjanin, koji svoju filozofsku aktivnost
zapoinje nakon Aristotelove smrti i osniva kolu koja e trajati nekoliko narednih stoljea
(Metrodor, Hermarh i rimski filozof-pjesnik Lukrecije Kar [98 55 pK]). Epikur je
napisao brojna djela, no ostale su nam, osim fragmenata sauvane (u spisu Diogena
Laertija) samo njegove poslanice Herodotu, Pitoklu i Menoiku, te kratki spis Glavne misli
koji saima cjelokupno njegovo etiko uenje.
Fizika
Epikurova fizika gotovo je u svemu identina Demokritovom atomizmu: s obzirom da neto
ne nastaje iz niega (ex nihilo nihil fit), osnovni su elementi svijeta neunitivi atomi, ijim
kretanjem u praznom prostoru, spajanjem i razdvajanjem, nastaju sva bia i brojni svjetovi
(za razliku od Demokrita koji je mislio da je svijet jedan). Atomi se meusobno razlikuju po
obliku, veliini i teini. U kretanju atoma, osim ve Demokritu poznatog pravocrtnog
kretanja i odbijanja, Epikur uvodi i kretanje ustranu, koje nastaje zbog sudara i koje je
kljuno da bi uope moglo doi do stvaranja (kako uvia Epikurov rimski popularizator
Lukrecije Kar u filozofsko-pjesnikom djelu De rerum natura). Ovo skretanje ujedno uvodi
i element sluajnosti u nastajanju bia, te razbija okove sudbini (fati foedera), ime
epikurejci zauzimaju posvema suprotan stav od stoika. Epikur i duu razumijeva kao
sastavljenom od atoma, koja propada zajedno s propadanjem tijela.
Epikurovo objanjenje postojanja svijeta prije svega je dano kako bi se ovjek
oslobodio od straha. Strah od bogova je ukinut time to se pokazuje da je svijet nastao
54

sluajno, bez ikakvog mijeanja bogova. Bogovi ive blaenim ivotom, potpuno
nezainteresirani za ovdanji svijet (to nalikuje i Aristotelovom objanjenju boanskog
ivota), jer bi svaka mrnja ili ljubav bili u suprotnosti s blaenstvom. U skladu s time
Epikur objanjava da ni prirodne pojave nemaju nekakve veze s bogovima. Za razliku od
svih dotadanjih filozofa, Epikur dri da postoji vie moguih objanjenja za razne prirodne
pojave (snijeg, grom, itd.) i ne zanosi se idejom konanog objanjenja.
Teorija spoznaje
Sve znanje o nebeskim pojavama, pie Epikur Pitoklu, nema nikakvog drugog cilja
osim spokojstva due i vrstog uvjerenja. U ovakvom stavu njemu pomae i teorija
spoznaje, koja poiva na Demokritovom uenju o sliicama to ih emitiraju predmeti.
Osjetilna je spoznaja osnova spoznaje, no Epikur ovdje naglaava da se razlikuju stvari za
nas () od stvari po sebi (). Razum ne moe opovrgnuti osjetila, jer o
njima ovisi, te na taj nain u svojoj teoriji spoznaje Epikur zavrava u neem to prilino
nalikuje skepticizmu, osim to se podrazumijeva da nita u prirodi nije usmjereno (od strane
bogova) protiv nas.
Etika
Epikurov skepticizam slui (kao i kod skeptika) dostizanju duevnog mira,
odnosno zadovoljstva (hedone). Epikur je i bio najvie ozloglaen zbog svog hedonizma (u
engleskom jeziku rije epicurean oznauje sladostrasnika). Meutim, zadovoljstvo Epikur
definira ne kao neku pozitivnu kvalitetu, nego kao odsutnost boli: Mi pod zadovoljstvom
podrazumijevamo odsutnost tjelesnih boli i duevnog nespokoja. Razum je taj koji kritiki
procjenjuje koja zadovoljstva treba prihvatiti, drei se prije svega kriterija da zadovoljstvo
ne smije kasnije stvoriti jo veu bol. Zadovoljstvo, izriit je Epikur, ne znai pijanevanje,
prederavanje i spolnu nasladu (Spolno iivljavanje nikad nije bilo od koristi; dobro je ve
ako ne kodi.).
Fizika otklanja strah od bogova; isto tako, otklanja se i strah od smrti: Prema tome,
smrt, to najstranije zlo, nema nikakvog posla s nama; jer dok mi postojimo, smrti nema, a
kad ona stigne, onda nas vie nema. Time se na jedan originalan nain ponavlja
helenistiki ideal filozofskog ivota bez afekata, odnosno, straha.
Zakljuak

55

Epikur je svojim uenjem utemeljeno na Demokritovom atomizmu stvorio potpuno

drugaiji sustav od Demokritovog. Namjesto determinizma uvedena je sloboda, namjesto
racionalne spoznaje skepticizam.
Neke od Epikurovih Glavnih misli:
2. Smrt za nas ne znai nita, jer tijelo koje se rastvara ne osjea nita. A to je bez osjeaja to za
nas nema nikakvog znaenja.
8. Nijedno zadovoljstvo samo po sebi nije zlo, ali ono to stvara izvjesna zadovoljstva donosi
ponekad neprilike koje su vee od samih zadovoljstava.
10. Ako nas nikad ne bi uznemirivala uzbuenja zbog nebeskih i atmosferskih pojava, ni strah i
zabrinutost da smrt neto znai za nas, ni neznanje pravih granica bolova i elja, onda nam ne bi
uope bilo potrebno ni prouavati prirodne znanosti.
23. Ako sva svoja osjetilna opaanja odbaci, onda nema nikakvog oslonca na to bi se mogao
pozvati pri ocjenjivanju onih zakljuaka koje dri pogrenim.
27. Od svega onoga to nam mudrost stvara da bismo osigurali sreu kroz itav ivot, najvea je
stvar stjecanje prijateljstva.
29. Od naih potreba neke su prirodne i neophodne; druge su prirodne ali nisu neophodne; neke,
opet, nisu ni prirodne ni neophodne, nego nastaju iz prazne uobraenosti.
31. Prirodna pravinost je sporazum zakljuen s obzirom na korist da bi se sprijeilo da jedan
ovjek nanese tetu drugome ili je od njega pretrpi.

KRAJ ANTIKE FILOZOFIJE

Antika filozofija nije zavrila s pojavom kranstva, nego je s njime prvih nekoliko
stoljea nove ere paralelno postojala. U tih nekoliko stoljea filozofija nije iznjedrila neku
osobito novu misao, nego je uglavnom reinterpretirala starije filozofske kole. Uvjerljivo
najvie utjecaja ima Platonova misao, koja utjee na raznolike filozofe idovskog mislioca
Filona, neoplatoniste (i neopitagorejce) Plotina i Porfirija, te i na posljednjeg antikog
filozofa Boetija. Njihova e misao utjecati i na formiranje srednjevjekovne filozofije. U
djelima ovih filozofa gotovo da nema osvrta na pojavu kranstva (osim kod Porfirija, kod
kojega Pitagora postaje filozofsko-udotvorni pandan Isusu Kristu), oni i dalje svojom
problematikom ostaju u obzorju antike filozofske misli. Gdjegod se ovo razdoblje naziva i
religioznim razdobljem helenistiko-rimske filozofije. Dakako da se paralelno s njim i dalje
razvijaju klasine kole helenistike filozofije (epikurejska, stoika i skeptika).
FILON
Na poetku ovoga razdoblja nalazimo jednog idovskog mistikog filozofa, Filona iz
Aleksandrije (25. pK 50 nK), koji stvara sintezu grke (platonistike) filozofije i judejske
starozavjetne religije. Aleksandrija (dananji Egipat) pod vlau grkih vladara (Ptolemaida)
postaje kulturnim sreditem tadanjeg svijeta (sa znamenitom bibliotekom). U Aleksandriji
se potie zbliavanje meu religijama, a grki filozofi poduzimaju alegorijsko tumaenje
Homera i Hezioda, kako bi svoju mitologiju doveli u sklad sa svojom filozofijom.
56

Aleksandrija je i sjedite idovske dijaspore, koja je ve u III. st. pK poela prevoditi

hebrejski Stari zavjet na grki jezik, stvarajui tzv. Septuagintu (prijevod
sedamdesetorice). Aleksandrijski su idovi mnogo otvoreniji grkim utjecajima, to se vidi
i u brojnim religijskim djelima, a jo vie u Filonovoj filozofiji. Filon dri da grka
filozofija i Biblija imaju isti izvor, boanski razum, Logos, s tim to je grka filozofija tek
podraavanje pravog boanskog Logosa. Kako bi doveo u sklad grku filozofiju i Bibliju,
Filon pristupa Bibliji alegorijski, traei u svim spisima neko skriveno mistino znaenje.
Tako je biblijska pria o lutanjima Izraela na putu u obeanu zemlju ustvari alegorija o
ovjekovom lutanju kroz ovaj zemaljski ivot. Izlazak iz Egipatskog ropstva slika je
osloboenja due iz ropstva tijela.
Filon dri da Bog jest apsolutna monada (jedinica), koja se uzdie iznad svakog mnotva,
ak i nad-monada, jer je on neusporediv s ostalim jedinicama po svojoj potpunosti i
cjelovitosti. O Bogu samo moemo znati da postoji, ali ne i kakav je on. Zato se Bog
objavio Mojsiju (Izlazak 3.14) samo kao ja jesam (), postojei. O Bogu se moe
govoriti samo apofatiki, odnosno odricanjem onoga to on nije. Kada poreknemo sve to
on nije, ostat e neki ostatak, ono to on jest, ali to se ne moe razumski izraziti, nego se
samo nesvjesno i mistiki osjetiti, u ekstazi (izlaenju iz sebe).
Izmeu mistinog Boga i ovoga svijeta nalazi se boanski um i rije Logos. On je carstvo
(platonistikih) ideja, identinih s Bojim mislima, po kojima Bog stvara svijet. Bog stvara
svijet iz niega, po sili svoje Rijei, kao to u biblijskom tekstu o stvaranju svijeta
(Postanak 1) sugerira esta fraza I ree Bog. Iako izgleda kao nekakav drugi Bog,
Logos je ustvari samo slika Boga. Filon ga jo naziva prvoroenim sinom Boga Oca,
ovjekom Boga, nebeskim Adamom, arkanelom itd.
Iako je pokuao ostati u granicama ortodoksnog judaizma, Filon je ipak unio previe
elemenata platonizma, kao npr. ideju o selidbi due i slino. No, svojim je nainom
filozofiranja iznimno utjecao na kasnije aleksandrijske kranske filozofe, Klementa i
Origena.
NEOPLATONIZAM
Najistaknutiji filozof ovoga perioda nesumnjivo je Plotin (204-270 nK) iz Likopolisa
(Egipat), koji je (kao i Filon) djelovao u Aleksandriji, te utemeljio neoplatonizam. Plotin
nije samostalno doao do neoplatonistikih ideja, nego je bio potaknut mislima svoga
uitelja Amonija Sakasa (175-242), ija je predavanja sluao jedanaest godina, no ona nam
57

nisu ostala sauvanim tako da ne znamo to je bilo izvorno Plotinovo, a to je on preuzeo od

svoga uitelja. Dakako da imamo i puno slinosti s mnogo ranijom Filonovom filozofijom.
Plotinova je predavanja sakupio Porfirije, te ih podijelio na est tematskih cjelina od po
devet predavanja (stoga se i zovu Eneade, devetice).
Kljuni pojam Plotinove filozofije jest Jedno (to hen). Za to Jedno ne moe se nita
adekvatno rei, jer je ono sve i iznad svega, bitak i iznad bitka. ak se ne moe rei ni da je
Jedno, jer o njemu nema racionalne spoznaje. Sve to jeste jest na osnovu oponaanja tog
Jednog, ono je stoga poelo () iz kojega sve proizlazi, ali ono samo nije nita od toga.
Ono nije ni bog ni miljenje, nego je iznad i boga i miljenja. Jedno u sebi sadri izobilje
svega, te iz njega isijavanjem (emanacijom, ) nastaje ono drugo najvie, a to su
um i ideje. Sljedea emanacija jesu logos i dua, da bi konana emanacija bila tvar i
materijalni svijet. Materija je shvaena potpuno platonistiki, kao nebie, donji svijet, sjena
gornjega svijeta, svijeta uma. Pojedinane stvari nastaju djelovanjem materije i forme.
Jedno se ne moe spoznati niti osjetilima niti umom, nego samo kroz ekstatiko izlaenje iz
samoga sebe. Spoznaja je i tada potpuno mistina, nema mogunosti objanjenja Jednog.
Cilj ivota jest upravo ovo ekstatino postizanje identiteta s Jednim.
Nastavlja neoplatonizma koji je ostavio najvie utjecaja na srednjevjekovnu filozofiju bio
je Porfirije (233-304). U svom Uvodu u Aristotelove kategorije postavio je pitanje o
postojanju rodova i vrsta, ime je potaknuo kasniju estoku srednjevjekovnu raspravu.
Tragom Plotina nastavili su Jamblih ( oko 330. nK), Prokle (410-485) i Simplicije iz
Cilicije (6. st.), koji je sauvao brojne fragmente predsokratovaca. Ovi kasniji filozofi
estoko su istupali protiv kranstva, te je bizantski car Justinijan 529. godine zabranio
filozofske kole u Ateni.
KRANSTVO I KRANSKA FILOZOFIJA
Kranstvo je nastalo kao vjerski pokret, utemeljeno na ivotu i uenju galilejskog
udotvorca Joue (oko 4 pK 30. nK), kojega njegovi sljedbenici poinju navijetati kao
obeanog Mesiju (heb. maija, pomazanik). Iako ispoetka djeluju kao sljedba unutar
judaizma, koji se Joui radikalno usprotivio, prvi sljedbenici Mesije ubrzo poinju pronositi
svoju religiju diljem cijeloga tadanjeg Rimskog imperija, to uskoro dovodi kranstvo na
status svjetske religije. Unutar grkog jezinog svijeta (grki je jezik kojim govore i svi
obrazovani Rimljani) cjelokupna vjera rane zajednice biva prevedena na grki, na grkom
se pie i Novi zavjet, tako da i Joua Maija postaje svjetski poznat kao Isous Hristos, Isus
58

Krist. Sam Isus nije napisao nita, o njemu ostaju brojna svjedoanstva od njegovih uenika,
apostola (poslanika). Najznaajniji u teolokom smislu postaje kasniji obraenik na
kranstvo, idovski rabin aul iz grkoga grada Tarza, kasnije prozvan (grki) Pavao. On,
u duhu svoga vremena, pie iskljuivo poslanice (i Seneka je pisao samo poslanice), te
uobliuje vjeru rane zajednice, koju potom pronosi po cijelom Imperiju.
Vjera prvobitne kranske zajednice
Prvo to treba naglasiti jest da je vjera prvih krana poivala na rijeima i djelima osnivaa
kranstva, koji je ujedno bio i predmet njihove vjere. Uz to, za krane, osobito one iz
judejskih krajeva, kljuni je autoritet Starog zavjeta, hebrejskih knjiga o savezu Boga i
Izraela. Iako je mogue nai odreene izraze kod Pavla i apostola Ivana (kojemu je jo
najranija predaja pridala naziv teolog), koji podsjeaju na odreene filozofske ideje tog
vremena (kao npr. logos u Ivanovom Evanelju), ranokranska misao bila je neovisna o
tadanjoj filozofiji.
Iz starozavjetnih spisa krani prihvaaju ideju osobnog Boga, nevidljivog i svemonog,
koji iz niega stvara cjelokupni svijet. Bog komunicira sa svijetom preko proroka i naglasak
u toj komunikaciji jest na poslunost Bogu i na moralnu istou. Ranokranska je slika
Boga bogatija od starozavjetne, jer se Isus Krist smatra takoer boanskom osobom,
utjelovljenim Bogom, a naglaava se i osobnost Bojega Duha.
Osnovno je kransko vjerovanje da je Bog po Isusu Kristu omoguio spasenje svakome tko
vjeruje. injenica Isusove smrti na kriu i uskrsnua temelj je nade u ponovni Kristov
dolazak i u potpunu obnovu svijeta. Kranstvo je stoga povijesna religija, jer se temelji na
povijesti Bojeg odnosa prema svijetu.
Jedini ispravni nain spoznaje Boga jest vjera, kao prihvaanje onoga nevidljivoga, to se ne
moe obuhvatiti naim osjetilima i razumom. Za krane, spoznaja nije spoznaja injenica,
nego spoznaja osobe, tj. Bojeg milosrdnog karaktera.
ovjek je shvaen podosta paradoksalno (to nije neobino u Bibliji): s jedne je strane
ovjek stvoren po Bojem obliju, s druge je strane ovjek nesposoban da samostalno, bez
Boje pomoi, ini ono to je uistinu dobro. Ta ovjekova grenost razlog je i njegovoj
smrtnosti. Novozavjetni spisi nigdje ne spominju nekakvu besmrtnu duu (te stoga ni ideju
selidbe due), nego svu nadu u besmrtnost vezuju za ope uskrsnue.

59

Krani su najvie pozornosti privlaili svojom etikom. Isus u govoru na gori blaenstva
(Matej 5 7. pogl.) iznosi etiku bezuvjetne ljubavi i prihvaanja drugoga. Upravo e takva
etika biti temeljem osobitosti ranokranske zajednice.
Raanje kranske filozofije
Iako su rani krani razvili svoju vjeru neovisno o dotadanjoj filozofiji, uskoro su se nali
pred zadatkom propovijedanja kranstva i obrazovanijim slojevima. Isto tako, krani
nailaze i na brojna protivljenja njihovoj vjeri, koja dolaze i od strane filozofskih kritiara,
kao i od strane monog dravnog aparata Rimskoga Carstva. Tako se ve u drugom stoljeu
pojavljuju ranokranski apologeti (branitelji) poput Justina Muenika (za ivota zvanog
Justin Filozof), Ireneja i drugih, kojima nije bilo strane koritenje filozofskih argumenata u
prilog kranstvu. Opi je stav tadanjih kranskih mislilaca da prava filozofija i
kranstvo imaju isti izvor, te ak i vjeruju da su Platon i drugi filozofi preuzeli svoje misli
iz starozavjetnih spisa. Karakteristian je Justinov stav: Sve to je bilo tko rekao dobro,
pripada nama, kranima (Apologia, I.25).
Suprotni stavovi prema filozofiji
Meu apologetima postoji i vrlo jaka anti-filozofska struja, koja dri da je cjelokupna
filozofija potpuna zabluda. Osobito je karakteristian Tertulijan (160-220), iji je stav
prema filozofiji kasnije saet u reenici (koju nikad nije doslovno izgovorio) credo, quia
absurdum (Vjerujem, jer je besmisleno). Tertulijan je drao da su Atena (filozofija) i
Jeruzalem (istinska religija) dvije nepomirljive suprotnosti. Kranska vjera potpuno je
suprotna antikoj filozofiji, to za Tertulijana znai odbacivanje filozofije. Treba ipak
napomenuti da su i u Tertulijanovim spisima bili vidljivi filozofski, osobito stoiki utjecaji.
Evo najpoznatijih Tertulijanovih citata o odnosu filozofije i kranstva:
Sin je Boji bio razapet ja se ne stidim zato to se ovjek toga mora stidjeti. I Sin je Boji umro
to u svakom sluaju treba vjerovati jer je nerazumno (ineptum). I On je sahranjen i uskrsnuo
pouzdana je injenica, jer je to nemogue. (De Carne Christi, V).
to uistinu ima Atena s Jeruzalemom? Kakva je zajednica izmeu Akademije i Crkve? to je
izmeu heretika i krana? Naa poduka dolazi iz trijema Salomonovog, koji je osobno uio da
Gospoda treba traiti u jednostavnosti srca. Ustranu sa svim pokuajima stvaranja mijeanog
kranstva stoikog, platonistikog ili dijalektikog sastava. Ne elimo nikakvih radoznalih
rasprava nakon posjedovanja Krista Isusa, nikakvih istraivanja nakon uivanja evanelja! Uz nau
vjeru ne elimo nita nadalje vjerovati. Jer je ovo dostojanstvo nae vjere, da nema niega to bismo
uz nju trebali vjerovati. (De praescreptione haereticorum)

S druge strane, kranski mislioci iz Aleksandrije, Klement (150-215) i Origen

(185-245), sasvim u skladu s Filonovom tradicijom, pomiruju filozofiju (prije svega
60

platonizam) s kranstvom. I oni, poput Filona, pristupaju Bibliji alegorijski, te dre da se o

Bogu moe govoriti samo apofatiki. Klement smatra da su vjera i razum u harmoniji, jer
potjeu od univerzalne sile razumnosti (phronesis), pri emu je vjera temelj znanja.
Osobito je bila razvijena Origenova misao. On je zajedno s Plotinom pohaao predavanja
Amonija Sakasa, te iza sebe ostavio mnogobrojne spise. Bog je shvaen neoplatonistiki,
kao nad-jedinica iznad bia, ivota i razuma-istine, jer je njihov izvor. Logos je poput
Plotinovog uma (nous) shvaen kao samo bie, ivot i razum-istina, koji se raa (a ne
emanira) izvan vremena od Boga. On je slika Boga, ali ne i sam Bog, te mu je podreen.
Origen e (poput Filona) umijeati u svoje uenje i puno neortodoksnih ideja, poput selidbe
due, te ideju apokatastasisa potpunog ienja svih dua (ukljuujui i avola) na kraju
svijeta i njihovo vraanje Bogu. Origen e stoga u kranstvu ostati upamen i po svojoj
nenadmanoj obrazovanosti, ali i o po svom skretanju u nekranska uenja.
AURELIJE AUGUSTIN
(354-430)
Vrhunac antike kranske filozofije i ujedno temelj kasnije srednjevjekovne misli,
predstavlja filozofija Aurelija Augustina, biskupa iz Hipona (sjeverna Afrika). Augustin je
do svog obraenja na kranstvo proao i fazu pripadanja manihejskoj sljedbi, kao i fazu
neoplatonistikog filozofiranja. Nakon obraenja 386. godine Augustin razvija bogatu
kransku filozofiju, piui brojna djela koja nisu bila strogo filozofska, ali su uvijek bila
tijesno povezana s filozofskim problemima. Ovdje se bavimo samo onim uenjima koja
imaju filozofsko znaenje, te zaobilazimo neka kljuna Augustinova teoloka uenja (npr. o
istonome grijehu, predestinaciji, itd.)
Vjera, razum i spoznaja
I Augustin istie primat vjere nad razumom, to e srednji vijek saeti u maksimi Credo, ut
intelligam (Vjerujem da bih spoznao). U skladu s time, Augustin odbacuje skeptiku
filozofiju, drei da su neke tvrdnje neoborive skepticizmom:
a. Reenice tipa Ovaj tap mi izgleda slomljeno istinite su bez obzira na to je li tap
uistinu slomljen.
b. U disjunktivnim je iskazima jedna od reenica sigurno istinita (Ili je svijet jedan, ili
ih je vie).
c. Matematike istine su takoer neoborive.

61

d. Iskazi o vlastitoj egzistenciji su nepobitno istiniti. ak iako sumnjamo u postojanje

svega drugoga, sama injenica sumnje dokazuje da postojimo, jer inae ne bi mogli
sumnjati. Tako Augustin tvrdnjom Si fallor, sum (Ako sumnjam, postojim)
anticipira Descartesa.
Augustin odbacuje i skepticizam u pogledu osjetila jedno je priznati da nas osjetila znaju
katkad prevariti, a drugo je odbaciti svu osjetilnu spoznaju. Osjetila su nezaobilazna u naoj
spoznaji i za praktian je ivot nuno vjerovanje u osjetila.
Egzemplarizam
Prava spoznaja nije osjetilna spoznaja promjenljivih predmeta, nego umna spoznaja
nepromjenljivih i nunih predmeta. Oni su nadsjetilni i u toj misli prepoznajemo Platonovo
uenje o idejama. Ideje je Plotin smjestio u Nous, to Augustin prihvaa, ali sada to nije
plotinovska emanacija Jednoga, nego Boji um:
Ideje su arhetipske forme ili stalne i nepromjenljive sutine stvari, koje same nisu stvorene,
nego su, kao one koje egzistiraju vjeno i bez promjene, sadrane u boanskom umu. (O
idejama, 2).

Ovo uenje da se ideje nalaze u Bojem umu naziva se egzemplarizam. Prema tome bi
uenju slijedilo da je sam Bog mjerilo istine, a da su bia istinita u onoj mjeri u kojoj
odgovaraju ovom uzoru.
Spoznaja onoga to je nepromjenljivo i transcendentno pretpostavlja boansku iluminaciju,
prosvjetljenje uma kako bi bio sposoban vidjeti nunost vjenih istina (jer je sam po sebi
nepostojan i nesposoban za njihovo shvaanje). Tako i vjera i razum potjeu iz istoga
izvora. Uz to, injenicu da dua moe shvatiti vjene istine, Augustin koristi za dokaz
(preuzet iz Platonovog Fedona) da je dua besmrtna.
Etika, politika, povijest
Augustinova je etika eudemonistika, dakle postavlja sreu za cilj ljudskog ponaanja. Srea
mora biti u posjedovanju neega to je vee od ovjeka, neega to je nepromjenljivo, a to je
Bog. To je zapravo nadnaravno jedinstvo s Bogom u ljubavi, te ljubav postaje vrhunskim
naelom etike: Ama (dilige) et fac quod vis Ljubi i ini to hoe! To dakako ne znai da
nam ljubav doputa da inimo sve to nam padne na pamet, nego samo ono to je u skladu s
ljubavi. Uloga koju iluminacija ima u spoznaji, u etici ima milost (gratia): ona je nuna da
bi ovjek poeo eljeti da ljubi Boga. Ljudska volja je slobodna da prihvati ili odbaci Boga,
tj. da uvidi kako je srea mogua samo u Bogu, ali sama ljubav prema Bogu nije mogua
bez Boje milosti. U skladu s time, zlo nije neto postojee, nego je ono nedostatak, kako je
62

to ve Plotin definirao. U Augustinovoj je interpretaciji zlo nedostatak ljubavi prema Bogu,

odvraanje od Boga.
Postoje dvije skupine ljudi, podijeljene prema tome koja im je ljubav dominantna:
prvi su oni koji vole Boga vie od sebe, a drugi su oni koji vole sebe vie od Boga. Oni
formiraju dva razliita drutva: zemaljsku dravu (civitas terrestris), iji je simbol Babilon, i
nebesku dravu (civitas coelestis) iji je simbol Jeruzalem. To nije striktna podjela na Crkvu
i zemaljsku dravu, jer netko moe nominalno pripadati Crkvi, a duhovno biti u Babilonu.
U svom kapitalnom djelu O dravi Bojoj (De civitate Dei), Augustin cjelokupnu
povijest razumijeva u odnosu ta dva grada-drave, ime se po prvi put u filozofiju uvodi
razumijevanje povijesti kao cjeline. Neposredni je povod za ovu knjigu bila invazija Gota na
Rim (410.), koju su poganski mislioci tumaili kao kaznu bogova zbog obraenja Rima na
kranstvo. U Augustinovoj je misli drava neto to ima svoju ogranienu ulogu, te je
prolazna tvorevina. Cjelokupna je povijest zakonito kretanje izmeu dva odsudna dogaaja:
pada u grijeh i stranog suda. Povijest je prije svega povijest Boje drave, te je (u skladu s
kronologijom iz Matejeva evanelja) podijeljena na est perioda (eona), simboliziranih u
est dana stvaranja: od Adama do potopa, od potopa do Abrahama, od Abrahama do
Davida, od Davida do babilonskog ropstva, od babilonskog ropstva do Kristovog roenja i,
posljednji, od Krista do suda. Obje su drave u empirijskome svijetu izmijeane i nitko ne
moe unaprijed znati kojoj od njih pripada. Sa stanovita ove boanske drave (nazvanom
jo i ecclesia peregrina putujua crkva), Augustin poduzima kritiku poganskog drutva,
uoavajui injenicu stalnog sukoba unutar obitelji, grada i drave. Egoizam i
neprijateljstvo vode k dezintegraciji, a svaki je mir samo privremen. Temelj tog poganskog
egoizma jest njihovo polaganje na vrlinu, to ujedno znai i astoljublje, natjecanje i
zadovoljtinu. Jedino Crkva (dodue, samo ona koja je sastavljena od svetaca i anela), kao
muziko jedinstvo raznolikosti, zasnovana ne na vrlini nego na oprostu, moe osigurati
istinski mir.
Crkvu je stoga Augustin u teoriji odvajao od drave, premda je isto tako u praksi
provodio ideju da drava treba pomoi Crkvi u kriznim situacijama. Tako je u sukobu s
donatistima (koji su se izdvojili iz Crkve nezadovoljni moralom sveenstva) vrlo pogreno
primijenio rijei iz Isusove usporedbe Compelle intrare (Natjerajte ih da uu, Luka
14.23), drei da se drava treba koristiti kao prisila u rjeavanju crkvenih sukoba. Ova
zavrna napomena pokazuje da su postojali i nebeski i zemaljski Augustin, to daje
63

potpuniju sliku o njegovom uenju. Naalost, uenje zemaljskog Augustina utjecalo je na

kasniju crkvenu praksu proganjanja heretika i Inkvizicije.
SREDNJEVJEKOVNA FILOZOFIJA
Srednji je vijek nesumnjivo kontroverzno razdoblje, koje e neki prikazati u tamnim bojama
neznanja i propadanja civilizacije, dok e drugima to biti sjajan period harmonije drave i
Crkve, znanosti i vjere. Sam naziv srednji vijek dan je u pogrdnom smislu perioda izmeu
raskone antike i njezine obnove u renesansi. Kad se radi o filozofiji, injenica je da je
nakon Boetijeve smrti zavladao period odumiranja filozofije, koji e uz, kratke prekide,
trajati sve do XII. stoljea. Isto je tako i injenica da e upravo u periodu od XII. do XIV.
stoljea doi do znaajnih uzleta filozofske i teoloke misli. teta je da se ovom periodu
poklanja razmjerno malo pozornosti u prouavanju povijesti filozofije, jer su se u tim
stoljeima razvila uenja koja e neposredno utjecati na nastanak novovjekovne filozofije,
te isto tako ponuditi brojne metafizike i logike teorije koje e na razne naine oivljavati i
u moderno doba.
Ono to je karakteristino za cjelokupnu srednjevjekovnu filozofiju jest njezina
zdruenost s teologijom. Nije to uvijek bilo prisno druenje, ali su onovremeni mislioci
nuno odgovarali i na filozofska i na teoloka pitanja. Filozofija i teologija su u stalnom
dijalogu, nerijetko i u prijeporu, ali uvijek zajedno.
Periodika srednjevjekovne filozofije
Obino se filozofija ovoga perioda naziva skolastikom (kolskom), te se dijeli na period
rane, razvijene i pozne skolastike. Teko je opravdati zajedniki naziv za vrlo raznorodne
mislioce, ak i u smislu (kako je drao Hegel) zajednike manire filozofiranja, jer su se i u
tome drastino razlikovali brojni skolastiki filozofi. Prilino je neumjesno pod istu kapu
stavljati neoplatonistikog i mistinog Eriugenu, s aristotelijanskim Tomom Akvinskim i
npr. Williamom Ockhamom (kojemu s pravom pripada naziv protestanta prije
protestantizma). Stoga je bolje govoriti o podjeli srednjevjekovne, a ne skolastike
filozofije:
1. RANI PERIOD SREDNJEVJEKOVNE FILOZOFIJE
Filozofije praktiki nema sve do IX. stoljea. Poetkom toga stoljea dolazi do tzv.
karolinke renesanse, kada se u okviru Franakog carstva Karla Velikog obnavljaju
pismenost i kultura, to predvodi teolog Alkuin (730-804). Alkuin i njegov uenik Raban
Maur (776-856) nisu, meutim, nita pridonijeli razvitku same filozofije.
64

Jedini pravi mislilac toga vremena nesumnjivo je Joannes Scotus Eriugena (810-877).
Eriugena znai irskoga roda, dok Scotus ne znai kot, budui da se Irska tada
nazivala Scotia Maior (a Irci nazivali Scoti). Eriugena je bio pod znatnim utjecajem
kranskog neoplatonista Pseudo-Dionizija, ija je djela i prevodio, kao rijetki poznavatelj
grkog jezika. Glavno je Eriugenino djelo De Divisione Natura (O podjeli prirode), gdje
pod prirodom razumijeva sveukupnost stvari i koje jesu i koje nisu. Priroda u sebe
ukljuuje i natprirodno, odnosno, Boga. Iako se Eriugena trudi da ostane u granicama
pravovjernog kranstva te zadri distinkciju izmeu Boga i svijeta, izbjegavajui
panteizam, njegovo je uenje ipak imalo prilino jasne panteistike implikacije.
Cjelokupnu je prirodu podijelio na etiri vrste:
1. Priroda koja stvara a nije stvorena jest Bog koji je uzrok svih stvari, a da sam nema uzroka.
Bog je poput plotinovskog Jednog nedokuiv sam po sebi, te nedokuiv i sebi samome. O njemu se
moe govoriti samo apofatiki (ono to on nije), te se Bog ne moe nazvati istinom ili mudrou,
nego nad-istinom i nad-mudrou. Na Boga se ne moe primijeniti niti jedna od deset Aristotelovih
kategorija (u kasnijoj je skolastici to znailo da je Bog transcendentalan). Bog sebe spoznaje samo
kroz stvorena bia, koja su njegove pojave, teofanije, to itekako zvui panteistiki.
2. Druga je vrsta prirode koja je stvorena i stvara jesu egzemplarne ideje, prototipovi svih
stvorenih bia (praedestitationes), koje postoje u Rijei Bojoj.
3. Trea je vrsta prirode koja je stvorena i ne stvara, a to su stvorena bia, svijet prirode u uem
smislu. Oni su zapravo emanacija egzemplarnih ideja (kao to su i ideje emanacija Boga). Boja
dobrota stvara sve stvari, sainjena je od svih stvari i jeste isto to i sve stvari, sasvim panteistiki
napominje Eriugena.
4. etvrta je vrsta prirode koja nije ni stvorena niti stvara, i to je stupanj povratka Bogu. Kao to
svijet stvorenih bia proizlazi iz prvotnih uzroka, isto tako e se vratiti u te uzroke. Zbog ove ideje
povratka u Boga, Eriugena negira postojanje vjene kazne. Pojednostavljeno reeno, kazna je samo
u tome to e i grenicima i demonima (koji e se takoer vratiti u Boga) biti prijeeno da grijee.
Ovo uenje prilino podsjea na Origenov apokatastasis. Osim to je ovime jo vie zapao u
kransku herezu, Eriugena je svojim panenteistikim uenjem (Sve je u [grki en] Bogu i Bog je
u svemu) stekao u povijesti filozofije i nadimak Hegel IX. stoljea.

2. VRHUNAC SREDNJEVJEKOVNE FILOZOFIJE (RAZVIJENA SKOLASTIKA)

U XII. stoljeu dolazi do kulturnog uzleta Zapadne Europe, te se poinju osnivati prva
sveuilita. ivnula je i filozofija, a u sreditu rasprava je spor oko postojanja rodova i vrsta,
tj. univerzalija.
SPOR OKO UNIVERZALIJA
Jo je Porfirije u svom uvodu u Aristotelove Kategorije (prva knjiga Organona) izjavio da
je neodluan po pitanju jesu li rodovi i vrste postojei entiteti, ili se sastoje jedino iz
pojmova. Boetije je ovaj uvod preveo na latinski, poprativi ga svojim rjeenjem u
aristotelijanskom duhu (rodovi i vrste postoje u individuama).
Bit problema univerzalija
65

Problem univerzalija ima brojne implikacije po teoriju spoznaje, ontologiju i teologiju.

Kada upuujemo na neku pojedinanu stvar (npr. neko drvo) mi ga oznaujemo opim
terminima (vrsta je hrast, a rod drvo). Ukoliko se rodu i vrsti odrekne postojanje, onda je
pitanje kako je uope mogue spoznati pojedinano ako ga jezino moemo izraziti samo
kroz ope. Ontoloki je problem u tome da postojanje Boga u dotadanjoj filozofskoj
tradiciji (od Filona i Plotina) podrazumijeva i postojanje ideja u boanskom umu. Isto tako,
u teologiji se kroz odnos opeg i pojedinanog objanjavala i doktrina o Trojstvu.
Razliita rjeenja
Dva su osnovna rjeenja bila ponuena na pitanje o postojanju rodova i vrsta: realizam, koji
je zastupao da univerzalije postoje u stvarnosti (res); te nominalizam koji je zauzeo stav da
rodovi i vrste postoje samo kao imena (nomen) za pojedinanosti.
1. Realizam je bio kronoloki prvi ponuen odgovor. Njega je zastupao Eriugena, ali i neki
drugi filozofi (Odo de Tournai, Fredegisius, i dr.). Izvan naega uma postoji rodovi i vrste
su supstancija koja objektivno postoji, i u kojoj sudjeluju (participiraju) individue. Tako je
ovjek prije svega opa supstancija, a pojedinani su ljudi samo njezine akcidencije i
modifikacije. Logika implikacija ovog gledita u ekstremnom vidu bila bi monizam (i
panteizam).
Realizam je zastupao i Anzelmo Kenterberijski (1033-1109), koji je u augustinovskoj
maniri zakljuio da prvo treba vjerovati kako bi se razumjelo (credo, ut intelligam). On je
pokuao razumjeti kljune istine vjere, prije svega postojanje Boga (u Monologiumu i
Proslogiumu), ali i smisao Isusove smrti (u Cur Deus Homo, Zato Bogo-ovjek?). To
nije racionalizam, jer razum nije autonoman, nego mora biti prosvijetljen vjerom.
U svom djelu Proslogium Anzelmo dolazi na ideju da se iz analize pojma Boga moe utvrditi
Njegovo postojanje. Premda ima nekih koji poriu Boga, i oni e se sloiti da pojam Boga znai
bie od kojega se nita vee ne moe zamisliti (aliquid quo nihil maius cogitari possit). Ovaj pojam
veliine nema nikakvu fiziku konotaciju: biti vei, znai biti savreniji. Najsavrenijem biu nita
ne nedostaje, niti bi se ono u emu trebalo jo usavriti. Ako bolje shvatimo ovu definiciju, tvrdi
Anzelmo, mi onda ne moemo poricati Boje postojanje, jer bi se od najsavrenijeg bia kojemu
manjka postojanje, moglo zamisliti jo savrenije bie ono koje postoji:
Stoga, ako ono, od kojega se nita vee ne moe zamisliti, postoji samo u razumu, onda ovo isto
bie, od kojega se nita vee ne moe zamisliti, jest ono od kojega se moe zamisliti neto vee. Ali
to je oito nemogue. Stoga, nema sumnje da postoji bie od kojega se nita vee ne moe zamisliti
i da ono postoji i u razumu i u stvarnosti.

2. Ekstremni je nominalizam zastupao Roscelin (1050-1120), premda je upitno koliko je

vjerodostojno svjedoanstvo protivnika o njemu. Prema njemu, egzistiraju samo individue,
dok su univerzalije samo puke rijei (flatus vocis). U skladu s time je (prema
66

svjedoanstvima protivnika) tvrdio da nemamo jednog trojstvenog Boga, nego zapravo tri
Boga. Crkva je osudila Roscelinovo uenje na saboru u Soissonsu 1092., a njegovi su spisi
uniteni.
3. Uenje Petera Abelarda (1079-1142) (koji je studirao i kod nominaliste Roscelina i kod
ekstremnog realiste Wilhelma Campelensisa) o univerzalijama, obino se naziva
konceptualizmom ili (primjerenije) umjerenim realizmom. On nije uvijek bio niti jasan niti
dosljedan u svom uenju. Gdjegod on istupa kao nominalist, te tvrdi da univerzalnost
pripada samo rijeima. Na drugim mjestima on dri da u Bojem umu imamo ideje (formae
exemplares). Ipak, univerzalni pojmovi nikako nisu samo rijei (vox, rije kao glas je
takoer stvar). Rijei su zapravo izrazi logikog sadraja pojmova (stoga Abelard koristi
rije sermo). Ove rijei nisu subjektivne konstrukcije, nego su formirane apstrakcijom, a
zasnovane su na opim i nejasnim slikama mnogih stvari.
U crkvenim je krugovima Abelard bio u nemilosti i zbog svoje ljubavne afere s
Heloise, kao i problematinog uenja o Trojstvu.
TOMA AKVINSKI
(1225-1274)
Vrhunac srednjevjekovne filozofije predstavlja misaoni sustav Tome Akvinskog (otac mu je
bio grof Akvina u Italiji). Napisao je brojna djela, od kojih su mu najznaajnija nedovrena
Summa theologica (Teoloki sustav) i Summa contra gentiles (Sustav protiv pogana).
Njegova je zadaa bila dvostruka: on je trebao pomiriti i povezati u jedan sustav razliite
kranske filozofske i teoloke poglede, to mu je i uspjelo stvaranjem jednog
monumentalnog sustava, koji e postati paradigmom rimokatolike teologije. Druga je
zadaa Tomina bila da odgovori na nekranske misaone sustave, prije svega na antiku
grku misao, ali isto tako i na arapsku i idovsku srednjevjekovnu filozofiju.
Arapi su ve od IX. stoljea imali prijevode Aristotela, te su dali nekoliko znaajnijih mislilaca
Alkindi i Alfarabi (IX. st.), zatim lijenik i mislilac Avicena (980-1037), te arapski mislioci iz
panjolske Ibn Masara (931), Avempace (1138) i Ibn Tofail ili Abubacer (1185). Od arapskih je
mislilaca najpoznatiji bio Ibn Rud, latinski prozvan Averoes (1126-98), roen i ivio u
panjolskoj, koji je pokuavao stvoriti sintezu Aristotela i islama. Njegovi su komentari Aristotela
pridonijeli da se oivi poznavanje i interes za Aristotela na filozofski nedostatno uenom Zapadu
(skolastici su Averoesa jednostavno zvali Komentator). Isto tako, nekim svojim shvaanjima poput
uenja o dvije istine, teolokoj i filozofskoj (to je istinito za jedno, ne mora biti istinito za drugo, i
obrnuto), te uenjem o vjenosti svijeta, i o univerzalnoj, a ne individualnoj besmrtnosti, Averoes je
postao izazovom za kranske mislioce. Spomenimo da meu znaajne nekranske aristotelovce
spada i idovski filozof Moses Maimonides (1135-1204).

67

Toma je ovaj dio zadae obavio tako to je Aristotelovu filozofiju inkorporirao u svoj
filozofsko-teoloki sustav. Treba napomenuti da Toma nije isti aristotelovac, nego je u
filozofiji bio i pod utjecajem (neo)platonizma (preko pseudo-Dionizija), a u teologiji pod
znatnim utjecajem Augustina.
Filozofija i teologija
Prema Tomi, filozofija i teologija su razliite vrste, budui da se jedna zasniva na razumu, a
druga na objavi. Filozofija ima svoje istine, koje nisu objavljene, ali one ne mogu
proturjeiti objavi. Takoer, teologija ima svoje istine koje ne mogu postati predmetom
filozofije (npr. Trojstvo). Ipak, postoje istine koje su zajednike i filozofiji i teologiji (a tu
Toma prije svega misli na postojanje Boga). Ovim zajednikim istinama bavi se prirodna
teologija, dok se istinama koje nadilaze razum bavi doktrinarna teologija, koju Toma naziva
sacra doctrina. Tomi nije strana misao da i filozofija i teologija imaju svoje podrijetlo u
Bojem umu, te se moe i zakljuiti da je razlika izmeu njih u stupnju objave, odnosno
boanske iluminacije. Teologiji se daje primat nad filozofijom, te je filozofija slukinja
teologije (ancilla theologiae), to nije Toma prvi izrekao.
Dokazi postojanja Boga
U povijesti je filozofije Toma najvie poznat po svojim dokazima postojanja Boga, premda
je injenica i to da on ove dokaze nije detaljnije razradio, a uz to je neke od njih preuzeo od
ranijih autora (Augustina i Anzelma). Toma dri da postoji pet naina (quinque viae) na
koje moemo spoznati postojanje Boga. Pritom on odbacuje Anzelmov ontoloki dokaz kao
neuvjerljiv, te dri da se Boga ne moe poznati a priori iz njegovog pojma, nego samo a
posteriori, iz njegovih uinaka.
Prva tri dokaza ponavljaju Aristotelovu misao da lanac uzroka mora imati svoj poetak u
neemu neuzrokovanom, a to je, kako veli Toma, i to nazivamo Bogom (et hoc dicimus
Deum). U treem se dokazu uvodi novi element time to se dri da je Bog nuno bie (ime
se ponavlja Anzelmova misao da je Bog ono to se ne moe zamisliti kao nepostojee). Sva
ostala bia postoje sluajno, to znai dvoje: da se moe zamisliti njihovo nepostojanje, te
da nekada nisu postojala, te ih je u postojanje moralo dovesti nuno bie, a to je Bog (time
Toma dokazuje i da je Bog jedan). etvrti dokaz tvrdi da naa hijerarhija vrijednosti
(dobro i bolje) ukazuje na postojanje neeg najboljeg i savrenog, tj. Boga. Peti dokaz
tvrdi da se svrhovitost svijeta moe objasniti samo ako se pretpostavi neko umno, tj.
boansko bie, koje je ove svrhe postavilo u svijet. Toma je svojim dokazima, osobito
68

treim, snano utjecao na kasniju teologiju i metafiziku. Treba rei da iako su oni naelno
aposteriorni, u njima ima puno apriornih teza (npr. da sve to se kree mora biti pokrenuto
od neeg drugog, zatim da svijet ne moe biti po sebi svrhovit, itd.) koji umanjuju
filozofsku uvjerljivost Tominih dokaza.
Analogijska spoznaja Boga (analogia entis). Bog je za Tomu bitak (esse) i bie koje je
ostvarilo sve svoje mogunosti, te je nazvan i isti akt (actus purus). Boga se ne moe
neposredno spoznati. Stoga su raniji kranski teolozi zastupali apofatiki (via negativa)
govor o Bogu, to znai da se o Bogu moe govoriti to on nije. Toma, meutim, zastupa
ideju da se o Bogu moe govoriti i pozitivno (dakle, to on jeste), i to kroz analogiju sa
stvorenim biima. Ona u veoj ili manjoj mjeri odraavaju Boga, premda nesavreno, tako
da je i analogijska spoznaja Boga nesavrena. Kada kaemo da je Bog dobar, onda pridjev
dobar ima znaenje slino npr. pridjevu dobar kad se odnosi na ovjeka. No, Bog je
dobar u savrenom smislu, te pridjev dobar u dobar Bog i u dobar ovjek ne znae
isto. Boja dobrota je kao i ovjekova dobrota, meu njima postoji analogijska slinost, ali
isto tako i razlika u znaenjima. Stoga mi ne spoznajemo Boju sutinu savreno, ali je
spoznajemo kroz stvorena bia koja tu boansku sutinu nesavreno manifestiraju. Bog i
stvorenja ujedno imaju zajednika i razliita svojstva.
ZAVRETAK SREDNJEVJEKOVNE FILOZOFIJE
Duns Scotus (1265-1308)
Svojom filozofijom Duns Scotus predstavlja preokret u odnosu na Tomu Akvinskog,
preokret kojim se otvorio put zavretku srednjevjekovne filozofije. Taj je preokret vidljiv u
sljedeim kljunim tokama:
1. Volja je nadreena razumu. Volja je slobodna mo (potentia libera) dok je razum
prirodna mo (potentia naturalis). Volja zapovijeda razumu, te je vii uzrok njegove
djelatnosti. Ovo se uenje naziva voluntarizmom, premda to ne znai da volja moe
narediti razumu da prihvati neto lano; ona ga zapravo samo usmjeruje na odreene
predmete i argumente. Isto tako, ljubav je vee dobro od spoznaje (kao to je i
pokvarena volja vee zlo od pokvarenog razuma).
2. Nasuprot Tomine analogije, Scotus uvodi ideju jednoznanosti. Dobar uvijek znai
isto i u dobar Bog i u dobar ovjek, premda je Bog bolji od ovjeka, ali u
kvantitativnom smislu (ima vie dobroga). Stoga i biti (esse) znai uvijek isto, te
analogija podrazumijeva jednoznanost. Boje biti i ovjekovo biti moraju u
69

osnovi znaiti isto kako bi uope bilo analogije. U skladu s time, imamo kao
posljedicu i trei stavak:
3. Razdvajaju se teologija i metafizika. Teologija je zasnovana na vjeri, metafizika na
razumu i jedna drugoj nisu podreene. Predmet teologije jest Bog kao najvie bie,
dok je predmet metafizike bie kao bie. Implicitno, to znai da je na neki nain
metafizika ustvari nadreena teologiji. Teologija jest znanost, no prije svega
praktina, jer je usmjerena na postizanje nae krajnje svrhe.
Ovim je promjenama Duns Scotus otvorio put filozofiji nezavisnoj od teologije, to
e ujedno predstavljati i kraj srednjevjekovne filozofije.
William Ockham (1300-1350)
William Ockham je jo vie naglasio Scotusov voluntarizam, pripisujui Bogu mo
da po svojoj volji mijenja ak i zakone logike.
U pogledu univerzalija Ockham je tvrdio da postoje samo pojedinane stvari, te je
izrekao svoj uveni stav (tzv. Ockhamova britva) da se postojee ne treba umnoavati,
osim kad je neophodno (Entia non sunt multiplicanda, praeter necessitatem). Time se htjelo
rei da za objanjenje postojeih stvari nije potrebno uvoenje novih stvari (tj. ideja stvari).
Ockham je svojom borbom protiv papinstva i tezom da je Sveto Pismo iznad pape, postao
preteom Luthera.
Ovim je stavovima Ockham pojaao razdvajanje vjere od razuma, filozofije od
teologije, to e u sljedeem stoljeu zapravo znaiti emancipaciju filozofije od teologije.
FILOZOFIJA RENESANSE
Ponovno roenje antike
Talijanski je slikar, arhitekt i povjesniar umjetnosti Giorgio Vasari u 16. stoljeu govorei
o svojoj epohi uporabio pojam rinascita (ponovno roenje), mislei pod tim na ponovno roenje
antike. Viestoljetni period izmeu kraja antike i njezinog preporoda, Vasari je nazvao srednji
vijek. Drao je da je umjetnost tog perioda bila barbarska, gotska, otuda je skovao jo jedan
opeprihvaen naziv gotika.

Renesansa se stoga obino smatra periodom ponovnog roenja antikih ideala u

umjetnosti, znanosti i kulturi, premda je to suvie pojednostavljeno izraavanje, jer
renesansa nije samo ponavljala antiku, nego je mijenjala, dopunjavala, a katkad i poricala.
Renesansa nije nastala sluajno, nego je bila uvjetovana velikim drutvenim
promjenama jaanjem gradova i nezavisnih kneevina, slabljenjem autoriteta Crkve,
pojavom manufakturne proizvodnje, pronalaskom tiska i brojnim drugim novinama. Sve je

70

manja mogunost nadziranja slobodne misli, premda je ovo vrijeme jo daleko od one
slobode kakvu mi danas poznajemo.
Osnovne odlike renesansne filozofije
Kad govorimo o renesansnoj filozofiji, trebamo imati u vidu da se ne radi o nekakvoj
jedinstvenoj filozofiji. Jedino to je zajedniko svim renesansnim filozofima jest tenja za
raskidom sa srednjevjekovnim miljenjem. Ni u filozofiji renesansa nije slijepo obnavljala
antiku, nego je teila i vlastitim rezultatima. No, dok su renesansni umjetnici i znanstvenici
nadmaili svoje antike ideale, za renesansne se filozofe takvo to naalost ne moe rei.
Ovaj period nije iznjedrio nijednog filozofa formata Platona i Aristotela, ak ni formata
Tome Akvinskog. Unato tomu, u ovom se periodu filozofija razvila, pojavili su se brojni
mislioci i otvorena su vrata promjenama u filozofiji nastalim u XVI. stoljeu.
Obnavljanje antike filozofije
Mnogo toga to je uinjeno u renesansi moe se svesti na samosvojno obnavljanje
antike filozofije. Ovdje emo navesti najznaajnije primjere ponovnog roenja antike u
filozofiji.
Platonizam. Prvi koji je donio platonizam u renesansnu Europu, tonije Italiju, bio je
bizantski mislilac Pleton (punim imenom Georgios Gemistos Pleton, roen oko 1355. u
Carigradu, umro 1450.). Njegov je firentinski mecena i osniva Platonove Akademije bio
Cosimo Medici. Pleton je kritizirao Aristotela, pretpostavljajui mu Platona, premda ga nije
razlikovao od neoplatonizma. Bilo je nekoliko nastavljaa Pletonove misli, kao to su
Marsilio Ficino i osobito carigradski patrijarh Besarion, koji je preveo neka Platonova djela,
to je bila velika dobit za europsku misao koja je dotad Platona znala preko kasnoantikih i
srednjevjekovnih komentara. Neki su spajali platonizam s mistikim idejama (Pico de la
Mirandola, Agrippa von Nettesheim [s kojim je raspravljao na Grgur Natalius Budisalji]).
Obnovi je platonizma dao veliki doprinos i na Frane Petri (ili Petri), latinski nazvan
Franciscus Patricius (1529. Cres 1597. Rim). Njegovo je glavno djelo Nova opa
filozofija (Nova de Universis Philosophia). U njemu Petri istie svjetlost kao kljuni pojam
slian neoplatonistikom Jednom, iz kojega emanira cjelokupna stvarnost. Iako je Petri
drao da je Platon blii kranstvu od Aristotela, njegovo je djelo ipak bilo stavljeno na
zloglasni crkveni index librorum prohibitorum.
Djelo je objavljeno 1591. a puni je naziv djela Nova sveopa filozofija u kojoj se do prvog uzroka
stie aristotelovskom metodom ali ne s pomou gibanja, nego s pomou svjetla i svjetlil; a zatim se
razmilja o cjelokupnom Boanstvu vlastitom Petrievom metodom, dok se naposljetku Platonovom

71

metodom iz Boga utemeljitelja izvodi sveukupnost stvari. Posveeno je papi Grguru XIV i njegovim
nasljednicima. Djelo je podijeljeno na etiri dijela: Panaugia (Svesvjetlost), panarhia
(Svepoelo), Panpsihija (Svedua) i Pankozmija (Svesvijet), koji svaki zasebno sadre po
desetak i vie knjiga. Neke od tih knjiga i dijelova Petri posveuje raznim crkvenim
velikodostojnicima toga vremena. Prevedena je na hrvatski (T. Ladan) i objavljena u Zagrebu 1979.
Evo ulomka iz Petrieve knjige:
Zaponimo, stoga, od svjetla i svjetlosti, kojima se najvie divimo. Od svjetla, velim, koje je slika
samoga Boga i njegove dobrote: koje obasjava sve podruje iznad svijeta, sve ono to je okolo
svijeta i ono to je od svijeta; koje se po svemu protee; svime se razlijeva; sve proima.
Proimajui sve, ono oblikuje i tvori. Sve oivljava. Sve sadrava. Sve odrava. Sve okuplja. Sve
ujedinjuje. Sve razdvaja. Sve stvari koje jesu: ili svijetle ili griju ili ive ili postaju ili se hrane ili
rastu ili se usavravaju ili se giblju sve njih sebi svraa. Svraene proiava. Sve obnavlja. Sve
uuvava: te ini da ne ieznu u nita. Svih je stvari i broj i mjera. Svjetlo je najistije od svih
stvari. Nepromijenjeno, nepromjenjivo: neizmijeano, neizmjeljivo, neukroeno, neukrotljivo.
Niim nije oskudno. Svime je bogato
Stoga to svijetlo, prvotni uzrok svega razmiljanja, razmiljanjem popratimo, te tako zasnujmo
dokaze svojih stavaka.
Frane Petri taj ugledni polihistor svoga vremena otvara svojim filozofskim pogledima nove
horizonte, koji su poetak onog to nazivamo novovjekovnom filozofijom, a koji se bez borbenog
postulata slobode, antitradicionalnosti i kritinosti ne moe ni zamisliti.
Obnova irokoga studija starogrke filozofije, koja razara kominformnost statike kolske filozofije,
novi odnos ovjeka i prirode, koji prekorauje granice sve dotadanje filozofije, znaajne su za
Petriev filozofski stav. ovjek i priroda postaju neto jedinstveno, a antropoloke konzekvence iz
toga su znaajnije nego sama astronomska i prirodoznanstvena otkria. Borbena filozofska misao
izvedena iz novih otkria svjetska je revolucija renesansnog razdoblja. A tu je Petri meu vodeim
filozofima, a djelomino je njegov sljedbenik Giordano Bruno zbog njih i ivot izgubio.
Vladimir Filipovi

Aristotelijanizam. Aristotelova je misao bila ve utkana u srednjevjekovnu filozofiju (Albert

Veliki, Toma Akvinski), ali to nije bio izvorni Aristotel. Zasluan za prevoenje originalnih
Aristotelovih spisa bio je Joanes Argiropulos (koji je isto tako ivio na dvoru Cosima
Medicia). Uskoro su prevedena i djela Aristotelovog antikog komentatora Aleksandra iz
Afrodizije (2 3. st.), te su se aristotelovci podijelili u dva tabora:
a. Averoisti (Nicoleto Vernia, Jacob Zabarella, te nai Grgur Budisalji i Antun Medo), koji
su tumaili Aristotela panteistiki, te su vjerovali u besmrtnost opeg aktivnog intelekta, a
ne u besmrtnost individualne due. Individualne due samo participiraju na opem duhu
(intellectus agens), koji je jedini besmrtan. Uenje da su sve due ustvari jedna dua naziva
se panpsihizam.
b. Aleksandrince (Pomponazzi), koji u potpunosti negira besmrtnost due i ope i
individualne. Pomponazzi (za kojega se tvrdilo da zna sve, pa ak i malo vie), obnovio je i
uenje o dvostrukoj istini (to je istina za filozofiju, ne mora biti i za teologiju i obratno).
Ostale kole. Osim aristotelijanizma i platonizma, obnovljene su i neke druge antike
filozofske ideje. Epikurejstvo su obnovili Lorenzo della Valla i Gassendi, koji je bio
72

suvremenik i kritiar Descartesov. Stoicizam su zastupali (izmeu ostalih) Lipsius, pa i na

Maruli. Skepticizam je obnovio Michel de Montaigne, koji je osobito znaajan po tome to
je ustanovio novi knjievni oblik esej.
Protestantizam
U okviru obnove antikih filozofskih sustava, prirodno je nadovezati se na pojavu
protestantizma, koji je teio obnovi ranog (antikog) kranstva. Neposredni je osniva
protestantizma augustinski redovnik u Wittembergu Martin Luther (1483-1546). On je
1517. napisavi 95 teza ustao protiv nauka Rimokatolike crkve o oprostu, te je doveo do
odcjepljenja velikog dijela Zapada od Rima. Luther je kritiar skolastike filozofije, te u
tom smislu u svojoj 44. tezi veli da se ne moe nazvati teologom onaj tko se ne odrekne
Aristotela. Luther je za osnovno naelo uzeo Sola Scriptura (samo Pismo), negirajui svu
raniju tradiciju gdje god se ona protivila biblijskom nauku.
S obzirom na Lutherovo naglaavanje autoriteta Pisma, koje je po njemu mogao protumaiti
svaki ovjek, razumljivo je i raanje znanosti o tumaenju teksta, hermeneutike. Nju je
svojim djelom Klju Svetoga Pisma utemeljio na Istranin, Matija Vlai Ilirik (Matthias
Flacius). Vlai dri da je hermeneutika opa znanost o tumaenju teksta, te da se ista
naela primjenjuju i na Bibliju i na bilo koju knjigu. U svojoj filozofiji zastupa
protestantsko uenje o determiniranosti volje.
Lutheru je put u teologiji pripremio Erazmo Roterdamski, koji je 1516. izdao kritiko
izdanje Novoga zavjeta, ime se ukazalo na brojne tradicionalne greke u tumaenju i
prevoenju Novoga zavjeta (Erazmo se ipak nije nikada pridruio Lutheru). Erazmo je ostao
poznat i po svom satirinome djelu Pohvala ludosti, u kojoj ismijava sve tradicionalne
autoritete.
Samosvojni renesansni mislioci
Renesansa nije samo iznova raala antiku misao, nego su se u njoj pojavili i
originalni mislioci. Kao prvo, treba istaknuti dva mistiara, Teofrastusa Paracelsusa (14931541) i Jakoba Bhmea (1575-1624).
Paracelsus, pravim imenom Theofrast von Hohenheim, bio je lijenik, okultist i
filozof. On priznaje otkrivenje prirode (na koju treba primijeniti eksperiment) i otkrivenje
Svetog Pisma. Sva se priroda moe upoznati samo preko ovjeka, koji se, kao i sav svijet,
sastoji od vidljive zemaljske tvari i nevidljivog astralnog tijela. Sve su stvari povezane jedna
73

s drugom, a ovjek kao dio te cjeline moe na prirodu djelovati magijskim moima.
Magijska je naela Paracelsus primjenjivao i na kemiju i na medicinu, koju je smatrao
najviom znanosti.
Bhme je po zanimanju bio obuar, a svoja je filozofska razmiljanja ostavio u djelu
Zora pri izlazu (Morgenrte im Aufgang). On je panteist, a svoj panteizam primjenjuje i na
problem zla, drei da ono ima svoj uzrok u Bogu, koji je jedinstvo dva suprotna naela
ljubavi i gnjeva. Unutarnja borba u Bogu i pokuaj negativnog naela da se osamostali
dovodi i do stvaranja ovoga svijeta.
Giordano Bruno (1548-1600) najvei je samostalni mislilac renesanse. Iako je svoje
obrazovanje stekao u dominikanskom samostanu u Napulju (u kojemu je svojedobno ivio i
Toma Akvinski), Bruno je svojim uenjima izazvao katolianstvo, te je nakon utamnienja
1592. proveo osam godina u inkvizicijskoj tamnici u Rimu i pa napokon spaljen na lomai.
Bruno je bio pod utjecajem Kopernikove teorije, te je izvukao zakljuak o beskonanosti
svijeta. Zvijezde stajaice iz Ptolemejevog sistema Bruno je smatrao suncima poput
naeg, te je drao da postoji beskonaan broj svjetova (koji su ak i naseljeni razumnim
biima). Upravo je zbog toga uenja bio i spaljen.
No, Bruno nije ostao samo na astronomskim teorijama. Ideju beskonanosti svijeta
Bruno koristi za utemeljenje panteistike filozofije. Jedno je bie koje proima sav svijet i
ono u sebi sadri sve suprotnosti (ovu je misao Bruno preuzeo od svog prethodnika, Nikole
Kuzanskog). Ovo jedno bie Bog sastoji se od bezbroj duevnih atoma, monada, koje su
shvaene kao sfere minimalne veliine. I naa dua je monada, po sebi je besmrtna i seli se
iz tijela u tijelo (koje se takoer sastoji od monada). Bog nije Trojstvo, nego najvia monada
i jedinstvo tri atributa moi, mudrosti i ljubavi. Svijet nije stvoren iz niega nego je on
vjeno izlijevanje samog boanskog bia, koje se kao priroda to stvara (natura naturans)
razlikuje od stvorene prirode (natura naturata). Ovaj je svijet kao cjelina dobar, zlo je samo
relativan pojam. Isus nije bio utjelovljeni Bog, premda je u njemu boanstvo bilo prisutnije
nego u drugim biima. Cilj Brunove etike jest spoznaja najvieg bia, iako je tu spoznaju
nemogue ostvariti u potpunosti. Bruno e ak i rei: Budite zaljubljeni u enu ako hoete,
ali ne zaboravite biti oboavatelji beskonanoga!.
Ovim je kratkim pregledom postalo oitim Brunovo razmimoilaenje s Crkvom.
Politika filozofija

74

Renesansa je izrodila i nekoliko originalnih politikih mislilaca. Prvo treba

spomenuti dva mislioca koja su svojim djelima pokuali ocrtati novo pravedno drutvo.
Englez Thomas More (Morus) (1478-1535) u Utopiji (dosl. mjesto kojega nema) i
panjolac Tommaso Campanella (1568-1639) u svom djelu Grad sunca (Civitas solis, idea
republicae philosophicae) svojim idejama o pravednom drutvu anticipiraju kasniju pojavu
socijalizma.
Thomas More ocrtava ideju drutva na otoku Utopiji, gdje nema privatnog vlasnitva, vlada
opa radna obveza (slobodni su samo sveenici, znanstvenici i umjetnici), radno vrijeme se
skrauje na est sati, te se promie stalno tehniko usavravanje proizvodnje. Svi su graani
ravnopravni, uspostavlja se vjerska tolerancija, a ratovi se vode samo u sluaju obrane.
Ovakvo zamiljanje idealnog drutva ujedno je i kritika tadanjih engleskih prilika u kojemu
se zbog proizvodnje vune tjeraju seljaci sa svojih posjeda, kako bi bilo vie panjaka za
uzgoja ovaca (ovce su pojele ljude, zajedljivo komentira More). Thomasa Morea pogubio
je kralj Henrik VIII zbog Moreovog nepristajanja na kraljev raskid s Vatikanom.
I dominikanac Tommaso Campanela oslikava idealno drutvo bez privatnog vlasnitva.
Svaki radi posao koji najvie odgovara njegovim sposobnostima. Sve je zajedniko, ak i
stanovi. Radno je vrijeme etiri sata, te ostaje dosta vremena za vjebu duha i tijela. Puno je
pozornosti posveeno odgoju mladih, ideal je harmonina linost. Optuen za zavjeru protiv
panjolske okupacije Napulja, Campanella je u zatvorima Inkvizicije proveo dvadeset i
sedam godina.
Sasvim drugaiji od njih, uronjen u surovu politiku realnost, jest Nicolo Machiavelli
(1469-1527), koji u svom djelu Vladalac (Il principe) daje konkretne naputke o preuzimanju
i zadravanju vlasti. Osnova je ovoga djela Machiavellijevo uvjerenje da je antiki moralni
ideal vrline i snage iznad kranskog morala. Kranstvo je dobro samo za odravanje masa,
ali ga vii slojevi ne trebaju prihvatiti. Stoga i vladalac treba teiti ostvarenju samostalne i
jake drave:
Svuda gdje treba doi do odluke, od koje dobro drave zavisi, ne smije se voditi rauna o
pravdi ili nepravdi, ovjenosti ili svireposti, asti ili sramoti, ve se mora upotrijebiti ono to
dravu i njenu slobodu moe spasiti i odrati.

Ovim uenjem o opravdanosti nepravde radi odranja uenja, Machiavelli je uao u

povijest politike misli, te se i danas ovakav stav naziva makijavelizam.
Za kraj treba spomenuti i nizozemca Huga Grotiusa (1583-1645), koji je tvorac ideje
prirodnog prava. Prirodno je pravo utemeljeno u ovjekovoj prirodi i njega ne moe izmijeniti
75

ni Bog, jer se ono zasniva na razumu. Prva je norma prirodnog prava da je ovjek gonjen
prirodnim instinktom da ivi u drutvu. Drutvo je zasnovano ugovorom (makar i preutnim),
te je najvanija odredba prirodnog prava da ugovore treba potivati. Grotius se zalagao i za
uvoenje meunarodnog prava, te je drao da se ratovi moraju voditi ovjeno i asno.

Filozofija moderne u potrazi za izvjesnou

Filozofija renesanse sebe je oslobodila tradicionalnih dogmatskih autoriteta, ali nije
postavila pitanje vlastitih temelja. To e se dogoditi tek sa filozofijom moderne, epohom
koja obuhvaa period od poetka XVII. do druge polovice XX. stoljea. Zajednika je
karakteristika ove filozofije problematiziranje pitanja temelja na osnovu ega mogu tvrditi
kakva je stvarnost? Ili, jo jednostavnije to mogu znati? (pitanje koje e Kant staviti na
prvo mjesto). I u ovom periodu imamo velike (moda i najvee) metafizike sustave, ali oni
se konstruiraju tek nakon to se izgradi njihov temelj, a to mora biti izvjesna spoznaja. Sve
ove filozofe povezuje upravo zajednika tenja za izvjesnou, potraga za istinom u koju se
ne moe sumnjati. Isto tako, da bi se uope moglo doi do istine, mora postojati pouzdana
metoda. Sve su ove istine do kojih dolazimo metodom zasnovane na slobodnom subjektu,
koji samostalno dolazi do tone spoznaje.
Francis Bacon (1561-1626)
Kod Francisa Bacona pojavljuju se jasno motivi spoznaje, metode i spoznajnog
subjekta.
Bacon je visokog roda, njegov je otac bio veliki uvar peata. Bio je suvremenik Shakespeara
(postoji i neutvrena teza da je Bacon stvarni pisac nekih njegovih djela) i kraljice Elizabete. Za
vrijeme Jamesa I, Bacon je dobio plemiku titulu (grof od Albanyja), i popeo se na poloaj
kancelara (lord chancelor). Bio je tuitelj na sramnom procesu protiv vojvode od Essexa (koji je
pogubljen). Izgubio je poloaj zbog optube o primanju mita i umro usamljen 1626.

Projekt obnove znanosti

Bacon eli obnoviti cjelokupnu znanost, te u tu svrhu koncipira djelo Instauratio
Magna (Velika obnova), koje u est volumena treba izloiti projekt ove obnove. Bacon je
izdao samo prva tri dijela, a najvaniji je drugi, Novum organum scientarum (Novo orue
znanosti). U njemu Bacon odbacuje aristotelovske dedukcije, jer nam ne daje novu
spoznaju. Ove filozofe Bacon naziva dogmatiarima i usporeuje ih s paucima, jer ispredaju
svoju mreu iz sebe. Bacon stoga uvodi indukciju, ali ne obinu indukciju jednostavnim
nabrajanjem (per enumerationem simplicem), koju Bacon pripisuje empiricima to

76

prikupljaju grau poput mrava. Bacon se stoga zalae za postupnu indukciju, koja je sredina
izmeu dogmatiara i empirika:
Postupanje pele lei na sredini: one izvlae sok iz cvijea po vrtovima i poljima, ali obrauju
ga i probavljaju vlastitom snagom. Tako i filozofija prikuplja materijal u iskustvu i prerauje
ga u duhu.

U tu svrhu Bacon propisuje tablice indukcije (tablica prisutnosti pojave, odsutnosti

pojave i usporedna tablica), koje nam trebaju omoguiti da korak po korak dolazimo do sve
openitijih stavova. Takvom metodom osiguravamo novu i pouzdanu spoznaju.
Kritiki osvrt
Osnovni je Baconov problem to je previdio kojim je putem znanost njegovog vremena dolazila do
novih spoznaja. Jednostavno reeno, nijedno se znanstveno otkrie nikada nije dogodilo pridravanjem
Baconove metode. Svi su znanstvenici i tada i danas prvo na osnovi promatranja postavljali hipotezu, iz koje
su onda dedukcijom izvodili zakljuke o pojedinim pojavama te ih eksperimentalno provjeravali. Bacon
jednostrano naglaava indukciju i neopravdano zanemaruje znaenje hipoteze i dedukcije. Nije onda udo da
je Bacon smatrao Kopernikovu teoriju fantazmagorijom.

Uenje o idolima
Prije bilo kakvog bavljenja znanou, trebamo se osloboditi svih predrasuda i
pogrenih spoznaja, koje Bacon naziva idolima. Razlikuje etiri vrste idola:
1. idoli plemena zablude su koje pripadaju cjelokupnom ljudskom rodu. Skloni smo
da u prirodu unosimo vie reda no to u njoj objektivno postoji.
2. idoli spilje njih posjeduje svaki pojedinac kao pojedinac. Svi imamo razliit odgoj i
sposobnosti, te promatramo stvari iz svog osobnog kuta gledanja.
3. idoli trga jesu rezultat nae komunikacije. Na trgu se komunicira, te nastaju
pogreke u razumijevanju.
4. idoli teatra jesu tradicionalne teorije i dogme koje nekritiki prihvaamo.
Bacon je, sasvim u skladu s novovjekovnim optimizmom, uvjeren da se ovjek u
naelu moe osloboditi svih ovih predrasuda. Time se pretpostavlja naelna istovjetnost svih
ljudskih subjekata, bez obzira na podrijetlo, kulturu, spol, itd.
Ipak, bez obzira na probleme u Baconovoj filozofiji, treba istaknuti da je njegovo
znaenje epohalno. On je jedan od utemeljitelja filozofije moderne, te isto tako i
rodonaelnik empirizma, koji e se osobito razviti upravo u Baconovoj domovini,
Engleskoj.

RASPRAVA O PODRIJETLU SPOZNAJE SUKOB EMPIRIZMA I RACIONALIZMA

U sreditu filozofskih rasprava XVII. i XVIII. stoljea jest pitanje o podrijetlu nae
spoznaje: dolaze li nam temeljna znanja iz iskustva ili iz razuma? Dakako, svi su svjesni
77

kako spoznaju primamo iz oba izvora, no pitanje je zapravo otkuda nam dolaze temeljne
istine. U ovom su periodu ponuena dva temeljna odgovora, te razlikujemo i dvije kole:
racionaliste (Descartes, Spinoza, Leibniz), koji spoznaju temelje na razumu (ratio) i
empiriste (Locke, Berkeley, Hume), koji spoznaju temelje na iskustvu (empirio).
Zanimljivo je vidjeti da su racionalisti iz kontinentalne Evrope, dok empiristi dolaze s
Otoka. Vidjet emo kako se razvijala rasprava meu ovim velikim kolama filozofije.
RACIONALIZAM
Ren Descartes (1596-1650)
S Ren Descartesom (lat. Cartesius) zapoinje ne samo racionalistika kola
filozofije, nego i cijela epoha filozofije, koja bi se mogla nazvati filozofijom subjekta. Ovaj
filozofski preokret s filozofije objekta (svijet) na filozofiju subjekta (ovjek) naziva se
kartezijanski preokret.
ivot i djela
Descartes je roen u mjestu La Haye (danas La Haye Descartes) 31. oujka 1596. Rano je ostao bez
majke, pa ga je otac vrlo rano poslao u jezuitsku kolu La Fleche, gdje je primio odlino
obrazovanje. Nakon toga provodi vrijeme u Parizu, prouavajui razne znanosti, osobito
matematiku, da bi potom postao najamni vojnik u Nizozemskoj i proputovao vie zemalja. Opet se
vraa u Pariz, da bi se 1628. povukao u Nizozemsku, kako bi imao vie mira. 1649. odlazi u
Stockholm na poziv mlade vedske kraljice Kristine, kojoj postaje uiteljem. Otra klima ubrzo
razara njegovo zdravlje, te Descartes umire 9. veljae 1650. godine. Descartes je objavio brojna
djela iz filozofije, matematike i prirodnih znanosti. Najznaajnija filozofska djela su mu Meditacije
o prvoj filozofiji i Rasprava o metodi.

Uenje o metodi
Sasvim u skladu s duhom modernizma, Descartes zastupa da je nuna metoda za
istraivanje istine stvari. Daju se etiri metodska pravila:
Nikada nijednu stvar ne usvojiti kao istinitu dok se oevidno ne spozna kao istinita.
Svaku od tekoa treba podijeliti na koliko je god mogue dijelova.
Zapoeti s najjednostavnijim i najlake spoznatljivim predmetima i postupno dolaziti
do sve sloenijih.
Izvriti postupna nabrajanja i ope preglede kako se nita ne bi propustilo.
U osnovi, Descartesova metoda ima dva osnovna koraka: to su intuicija i dedukcija.
Spoznati intuitivno znai spoznati tako razgovijetno da u onom to razumijemo zaista
nikakve sumnje ne ostaje. Dedukcija je nuno zakljuivanje iz svega to je s izvjesnou

78

spoznato. Dakle, treba pronai izvjestan stav i deduktivno iz njega izvesti cjelokupnu
spoznaju.
Izvjesna spoznaja
Descartes dri da se treba odbaciti kao lana svaka spoznaja u koju se i najmanje
moe sumnjati, kako bi se nala ona potpuno izvjesna istina u koju se vie ne moe
sumnjati. Stoga se Descartes koristi skeptikom metodom (koju je obnovio upravo njegov
zemljak Montaigne), ali ne zato da bi doveo u pitanje svu spoznaju, nego da bi pronaao
apsolutno izvjesnu istinu:
Ali nisam se zato ugledao na skeptike koji sumnjaju samo radi toga da bi sumnjali, i prave se
da ostaju uvijek neodluni; jer, naprotiv, jedina moja namjera bila je samo da se osiguram i
odbacim nesigurno tlo i pijesak kako bih pronaao stijenu ili glinu.
(Rasprava o metodi, 3)

Stupnjeve skeptike sumnje Descartes je najbolje prikazao u prvom poglavlju

Meditacija.
a

Obine iskustvene stavove tipa: Stol je zelen ili Juha je kisela, dovodi se u sumnju

navodei da se pod drugaijim uvjetima stvari ine drugaijima pod promijenjenom

svjetlou stvari mijenjaju boju; ljudi koji imaju vruicu drugaije osjeaju hranu.
b

No, na to se uzvraa stavom da ako moda i grijeim u boji stola, onda zasigurno ne

grijeim u tome da sam ovdje, da imam dvije ruke, itd. Descartes na to odgovara kako je
mogue da se i u tome varamo, jer moda samo snivamo kako smo ovdje a zapravo smo
negdje drugdje.
c

Na to se prigovara da je mogue varati se i u tome, ali da se ipak ne moemo varati u

matematikim stavovima tipa 1 + 1 = 2 oni vrijede i u snu i na javi (ideja je Augustinova).

Descartes i ove stavove dovodi u sumnju. U Raspravi o metodi govori kako mi esto
grijeimo u raunanju (stoga postoji i mogunost da smo pogrijeili i u tome da su jedan i
jedan dva). U Meditacijama Descartes uvodi ideju zlog demona koji nas svojim opsjenama
navodi da vjerujemo u netonosti. Time Descartes ne eli pokazati kako jedan i jedan nisu
dva, nego nam samo pokazuje da je mogue sumnjati i u takve stavove.
Cogito, ergo sum
Sam Descartes vjeruje da ipak postoji stav koji je potpuno izvjestan a to je stav
cogito ergo sum mislim dakle jesam (je pense, donc je sui). Koliko god da me demon
moe varati i koliko god imao razloga za sumnju, ipak ne mogu sumnjati u to da onda kada
sumnjam ja ipak postojim (to opet podsjea na Augustinovu Si fallor, sum).
79

injenica samosvijesti prva je i apsolutno izvjesna istina. Descartesov je

racionalizam upravo u tome to je prva spoznaja zapravo injenica samosvijesti, a ne
iskustva.
Nije tono rei da onda vrijedi i npr. Pjevam, dakle postojim, jer je miljenje prvi akt svijesti, tako
da i kada pjevam ja prvenstveno kroz miljenje postajem svjestan svog pjevanja.

Descartesova metafizika
Iz nesumnjivosti injenice samosvijesti, Descartes prvo deducira postojanje Boga.
Ono se zasniva na samom pojmu Boga i na tvrdnji da pojam savrenog Boga nije naa
izmiljotina, nego nam je dan od samoga Boga. Bog po definiciji posjeduje sva savrenstva,
to znai da mora posjedovati i savrenstvo postojanja. U osnovi Descartes ponavlja
Anzelmov ontoloki dokaz (upravo e ovaj naziv ontoloki dokaz uporabiti Descartesov
suvremenik i kritiar Gassendi). Descartes spoznaju Boga smatra izvjesnijom od spoznaje
naeg tijela, svijeta oko nas, itd. jer je zasnovana na spoznaji nae svijesti, a ne na varljivim
osjetilima.
Descartesu je postojanje Boga nuno, jer se time jami izvjesnost nae spoznaje.
Savreni Bog ne bi dopustio da nas neki zli demon vara u svakoj spoznaji, stoga je naa
spoznaja naelno istinita (dakako, ako se pridravamo metodskih pravila).
Descartes potom dolazi do rezultata da imamo dvije razliite supstancije (supstancije
su supstrati, nositelji vidljivih kvaliteta): tjelesnu i duhovnu. Tjelesna supstancija ima
osobinu protenosti, te se naziva res extensa (protena stvar); dok je osnovni atribut
duhovne supstancije miljenje, te se ona naziva res cogitans (mislea stvar). Obje
supstancije imaju izvor u Bogu, ali su meusobno razdvojene. Descartes je u svojoj
antropologiji drao da je i ovjek podijeljen na duu i tijelo. Takvo se uenje o dvije
razdijeljene supstancije naziva dualizam. Ipak je vjerovao da dua utjee na tijelo preko
pinealne lijezde (glandula pinealis).
Osvrt na Descartesov sistem
Descartes je epohalan mislilac jer je zapoeo filozofiju subjekta i postavio neovisno
tlo filozofskom istraivanju (premda je imao dara i za nefilozofska istraivanja). Time je
odredio put filozofije u narednih nekoliko stoljea. Njegov sustav ima ozbiljnih problema i
nedoreenosti. Kao prvo, ako se ve moe sumnjati u istine matematike, nije jasno zato bi
se dedukcija tek tako prihvatila. Takoer, sva izvjesnost spoznaje izravno ovisi o izvjesnosti
spoznaje Boga (a Descartes nudi neuvjerljiv dokaz). Jo je vei problem Descartesov
80

dualizam, koji ostavlja nedefiniranim odnos duha i materije. Rjeavanju ovih problema
posvetit e se Descartesovi sljedbenici.
Baruch de Spinoza (1632-1677)
Spinozina filozofija nastavak je i produbljivanje Descartesovog racionalizma, a
njegova je metafizika smjerala k nadilaenju Descartesovog dualizma.
ivot i djela
Spinoza je roen u Amsterdamu, u obitelji idovskih doseljenika iz Portugala. kolu je izuio kod
rabina, pokazujui veliki talent za nauke. Njega zanima i filozofija, sjajno ovladava latinskim
jezikom, te poinje sve otvorenije sumnjati u naela svoje vjere. Zbog njegovih propitivanja religije
izopen je iz idovske zajednice (ak je pokuan i atentat na njega). Odlazi iz Amsterdama,
preivljava zahvaljujui pomoi prijatelja (slikar van der Spuck) i samostalnom radu (rezanju
optikih stakala). Postaje poznat pred kraj ivota, posjeuje ga i Leibniz, te dobiva (ali i odbija)
ponudu za mjesto na sveuilitu u Heidelbergu. Umire od tuberkuloze 25. veljae 1677.
Najznaajnija su mu djela Etika geometrijskim redom izloena i Teoloko-politiki traktat.
Teoloko-politiki stavovi
Spinoza je u svom Traktatu zastupao stav da zadaa religije nije intelektualna (da prui
teorijsko objanjenje svijeta), nego moralna da ljude uini pobonim i miroljubivim. U protivnom,
religija ini ljude fanaticima i suzbija svaku slobodnu misao. Biblija (Spinoza izuava samo Stari
zavjet) je knjiga moralnih zakona. Spinoza je zaetnik povijesno-kritike metode, sumnja u
autorstvo odreenih biblijskih spisa i pokuava uda prikazana u Bibliji objasniti prirodoznanstveno. U skladu s time, Crkva mora biti podinjena dravi, a filozofiji zajamena sloboda.
Drava je zamiljena kao ustavna republika.

Metafizika
Spinoza je dosljedni racionalist i vjeruje da se na osnovu razumskih postavki moe
objasniti cjelokupna stvarnost. Svoj sustav izlae geometrijskom metodom, to znai da
postavlja definicije i aksiome i onda iz njih strogo metodski izvodi dokaze. Zato njegova
Etika djeluje izrazito suhoparno, ali spada u najdublja filozofska djela.
Spinoza svojom metafizikom obnavlja panteizam slian Eriugeni i Brunu, samo to
ovaj panteizam nije utemeljen mistiki, nego racionalno. Osnovni su pojmovi Spinozine
metafizike supstancija, atributi i modusi.
Supstancija je shvaena kao ono to jeste samo po sebi, uzrok je sebe same (causa
sui) i obuhvaa sve to postoji. Nju Spinoza jo imenuje Bogom ili prirodom (Deus sive
natura), ime zapravo zastupa panteizam. Spinozin je Bog imanentan (jedno sa svijetom) i
bezlian. Bog je ujedno i priroda koja stvara (natura naturans) i stvorena priroda (natura
naturata).

81

Atribut je ono to razum zapaa na supstanciji kao da ini njezinu sutinu.

Supstancija ima beskrajnu mnogo atributa, ali razum zapaa samo dva: protenost i
miljenje.
Modusi jesu stanja supstancije, odnosno svaka postojea stvar je modus supstancije.
Dok su atributi beskonani, modusi su konani.
Spinozina supstancija, Bog, nije slobodna u smislu samovolje: Bog nema ni razuma
ni volje (ili ima, ali neto potpuno drugaije od naeg razuma i volje), te ne moe biti
drugaiji. Ukratko reeno, Spinoza zastupa apsolutni determinizam. Stoga nema nikakvog
sluaja, te ujedno niti kakve svrhe. Time se ukida i razlika izmeu dobra i zla. Odbacuje se i
ideja slobodne ovjekove volje: ljudi dre da su slobodni jer su svjesni svojih pouda i
volje, a nisu svjesni motiva koji ih pokreu. I kamen bi, govori Spinoza, kada bi bio
svjestan, mislio da pada slobodno, a ne uslijed tee.
Spoznaja
Spinozina teorija spoznaje proizlazi iz njegove metafizike. Spinozina je metafizika
monistika, duh i tijelo nisu vie dvije supstancije, nego dva atributa supstancije. U tom su
smislu ideje i stvari povezane: red i veza ideja je isti kao red i veza stvari. Ne da se zamisliti
ideja kojoj ne bi odgovarao neki objekt, niti objekt kome ne bi odgovarala ideja. S obzirom
da je ovjek sloen modus koji se sastoji iz modusa miljenja i modusa prostiranja, izmeu
due i tijela nema nikakvog utjecaja, nego izmeu tjelesnih i duevnih pojava postoji
potpuni paralelizam. ovjek posjeduje i adekvatne i neadekvatne ideje. Neadekvatne ideje
plod su osjetila i imaginacije, koje promatraju stvar kao sluajnu i pojedinanu, sub specie
temporalis (s vremenskog motrita). Razum i intuicija spoznaju najopenitije ideje i bit,
promatraju stvari kao dio cjeline, kao vjene i nune, sub specie aeternitatis (s motrita
vjenosti).
Etika
Kljuni pojam Spinozine etike jesu afekti, odnosno stanja tijela koja utjeu na
njegovu aktivnost (dakle, pokretai aktivnosti). Osnovni je afekt poude, tj. afekt za
samoodranjem, iz kojega nadalje proistjeu afekti zadovoljstva i boli. S obzirom da je ve
svojom metafizikom dobro i zlo uinio relativnim, oni se definiraju kao ono to je korisno
ili tetno. Vrlina je definirana kao mo, ali je ujedno shvaena kao djelovanje prema
razumu. Najvia je vrlina ujedno i najvia adekvatna spoznaja, a to je spoznaja Boga. S

82

obzirom da je Bog ono sveobuhvatno, vrlina je samo ono to je za sve ljude dobro. Tako
Spinoza izbjegava egoizam na koji navode njegove definicije.
Afekti se meusobno razlikuju po snazi, pa je po Spinozi jai afekt prema sadanjoj
stvari nego prema buduoj ili proloj, ili prema nunoj stvari nego prema onoj koja nije
nuna. Osnovna je teza da afekt moe biti uniten ili obuzdan samo jaim suprotnim
afektom. I ovdje Spinoza navodi da je najvii afekt intelektualna ljubav prema Bogu (amor
Dei intelectualis). Ovom se ljubavlju ovjek oslobaa od tijela i spaja s Bogom, to nema
mistino znaenje spajanja. S obzirom da smo mi modusi Boga, naa ljubav prema Bogu
zapravo je ljubav Boja prema samome sebi (i Boja ljubav prema nama). Ljubav prema
Bogu, a ne sluanje vlastitih pouda, jest istinska sloboda. I ova najvia vrlina ujedno je i
najvia srea. Mudrac tako posjeduje vjeno zadovoljenje due, jer sve promatra sub specie
aeternitatis. Put koji tome vodi jest teak, ali, zakljuuje Spinoza svoj spis, sve uzvieno
isto je tako teko kao to je rijetko.
Osvrt na Spinozin sistem
Spinoza je svojim uenjem stvorio sistem koji podsjea na ranija uenja, no ipak je
osebujan po svom utemeljenju i znaenju. Njegovo e znaenje prepoznati i kasniji filozofi:
npr. Schelling je bio pod jasnim Spinozinim utjecajem, a neke kljune ideje moemo nai i
kod Nietzschea. Ideju nesvjesnih motiva koji nas pokreu preuzeo je u svoju psihologiju
Freud. Spinozin utjecaj see i do dananjih dana, tako da slobodno moemo rei kako je u
vrijeme postmoderne Spinoza uvjerljivo najutjecajniji filozof XVII. stoljea, ije se ideje
jasno raspoznaju kod npr. Baudrillarda.
Citati iz Etike:
I. KNJIGA
XI postavka
Nunim nainom postoji Bog, ili supstancija koja se sastoji iz beskrajno mnogo atributa, od
kojih svaki izraava vjenu i beskrajnu sutinu.
Dokaz
Ako to odrie, zamisli, ako je to mogue, da Bog ne postoji. Dakle (prema aksiomi 7)
njegova sutina ne sadri u sebi postojanja. A to (prema postavci 7) jeste besmisleno. Dakle Bog,
nunim nainom postoji, to se imalo dokazati.
Postavka XXXVI, dodatak
ljudi smatraju sebe za slobodne, jer su svjesni svojih htijenja i svojih nagona, a ni u snu ne
misle na uzroke, koji ih navode da tee i ele, zato to ih ne znaju.
IV. KNJIGA
Postavka LXVII
Slobodan ovjek ne misli ni o emu manje nego o smrti, i njegova mudrost nije razmiljanje
o smrti nego o ivotu.
Dokaz

83

Slobodan ovjek, to e rei onaj tko ivi samo prema zapovijedi razuma, nije voen strahom
od smrti nego udi neposredno za dobrim; to e rei, udi da radi, da ivi, da odrava svoje bie
na osnovi traenja vlastite koristi. I tako, on ne misli ni o emu manje nego o smrti; a njegova
mudrost je razmiljanje o ivotu, to se imalo i dokazati.

Gottfried Wilhelm Leibniz

(1646-1717)
Leibnizova je misao zaokupljena prije svega sredinjim problemom filozofije XVII. stoljea
problemom supstancije. Uz to, on pokuava pomiriti filozofiju i religiju, kao i empirizam i
racionalizam.
ivot i djela
Leibniz je roen u Leipzigu i vodi podrijetlo od slavenske obitelji Lubeniecs (eka i Poljska). Bio
je udo od djeteta, te je samostalno nauio latinske pisce. Vei dio svoga ivota proveo je u
Hanoveru, gdje je i umro. Bio je izuzetni erudit, te se osim filozofijom bavio i teologijom (napisao
Systema theologicum, pokuavajui pribliiti katolicizam i protestantizam), pravom (koje je
doktorirao), logikom (zaetnik je simbolike logike), matematikom (1676. je neovisno o Newtonu
uveo u matematiku infinitezimalni raun) i prirodnim znanostima. Uz to je bio i diplomat i
povjesniar.
Pisao je izuzetno mnogo (samo pisama je preko petnaest tisua), uglavnom na latinskom i
francuskom. Najobimnija djela su mu Teodiceja i Novi ogledi o ljudskom razumu. Svoja kljuna
uenja izlae u brojnim lancima i kratkim spisima, od kojih su najvaniji Monadologija i Naela
prirode i milosti zasnovana na razumu.

Problem supstancije
Drugaije od Descartesovog dualizma i Spinozinog monizma, Leibniz uvodi
pluralizam supstancija. Osnovni je pojam Leibnizove metafizike monada (jedinica), koja
je shvaena kao duevni atom. Ako je osobina materije protenost, kao to tvrdi Descartes,
onda to pretpostavlja i djeljivost, to znai da je supstancija sloena. Jednostavna supstanca
ili monada jest ono to se ne moe dalje dijeliti. Monade, zbog toga to nemaju dijelova, ne
mogu biti ni stvorene ni unitene. One su potpuno zatvorene u sebi i ne mogu utjecati jedna
na drugu. Sve monade imaju percepciju, ali nemaju sve i svijest o percepciji (tj.
apercepciju) pa se razlikuju po stupnju percepcije. Umna bia spoznaju nune istine, a
najvia je monada Bog koji sve spoznaje potpuno razgovijetno.
Prestabilirana harmonija
ovjek je shvaen kao jedinstvo due i tijela, s tim to duu ini jedna monada, a
tijelo bezbroj. Da bi objasnio utjecaj due na tijelo (budui da monade ne mogu utjecati
jedna na drugu), Leibniz uvodi pojam prestabilirane (unaprijed utvrene) harmonije
(harmonie prtablie). To znai da je Bog unaprijed uzajamno uskladio duu i tijelo, upravo
kao da meu njima ima uzajamnog utjecaja.
84

Objanjenje zla teodiceja

Leibniz je duboko uvjeren u postojanje Boga i to dokazuje anzelmovim ontolokim
dokazom, te svojom verzijom kozmolokog dokaza: sve ima svoj dovoljni razlog, te tako i
svijet mora imati dovoljni razlog u neem nunom. Teodiceja (dosl. opravdanje Boga) tei
uskladiti dvije proturjene injenice Bog je svemoan i dobar, a svijet je zao (to bi onda
moglo znaiti da Bog ili nije moan da sprijei zlo ili nije dobar).
Bog, prema Leibnizu, nije stvorio svijet zato to je na to bio metafiziki ili logiki
primoran, nego iz moralne nunosti (jer je dobar). U svom je beskrajnom umu imao
predodbe svih moguih svjetova, ali je mogao izabrati samo onaj najbolji, te je ovaj svijet
najbolji mogui svijet. Kako bi uskladio ovaj metafiziki optimizam s jasnim injenicama
zla, Leibniz (poput Plotina i Augustina) definira zlo kao odsutnost dobrog. Stvorena su bia
morala biti ograniena Boja svemo ne znai da on moe protiv logikih aksioma. Nuno
je, dakle, i postojanje zla, dodue, samo u smislu nesavrenstva. Nesavrena su individualna
bia, ali je svijet u cjelini dobar. Zlo je, pak, podlono dobru, ono ak i slui poveanju
dobra, jer zlo moe u konanici prouzroiti neto dobro. Tako je i Adamov grijeh bio sretni
grijeh (felix culpa), jer je u konanici doveo do pojave najuzvienije religije, kranstva.
Tako je minimiziranjem zla i redefiniranjem pojma Boje svemoi Leibniz opravdao
kransko razumijevanje Boga. Ovo umanjivanje veliine zla ismijavao je Voltaire u svom
djelu Candid.
Leibnizov utjecaj
Leibnizovu je filozofiju uinio sustavnom njegov uenik Christian Wolf (1679-1754). Njegov je
epohalni znaaj prije svega u tome to je stvorio njemaki filozofski jezik. Leibnizovoj koli
pripada i Alexander Baumgarten (1714-1762), koji se osobito posvetio filozofiji umjetnosti, za
koju je upravo on izmislio naziv estetika. Leibnizova je filozofija bila vodeom u Njemakoj XVIII.
stoljea, te je u svojoj tzv. pretkritikoj fazi pod njezinim jakim utjecajem bio i ovjek koji e je
kasnije i razoriti, Immanuel Kant (1724-1804).
Citati iz Leibnizovih djela
Neka se zamisle dvije ure koje se u svom hodu potpuno podudaraju. To se sad moe dogoditi na
tri naina: ponajprije se to moe temeljiti na uzajamnom utjecanju to je vre jedna na drugu, zatim
na tome da netko neprestano na njih pazi, a tree, pak, razlog tome moe biti vlastita tonost. Onaj
prvi nain, tj. uzajamnog utjecaja pronaao je pok. g. Huyghens koji se i sam nemalo tome zaudio.
On je, naime, dvije velike ure njihalice privrstio na isti komad drva; neprestani udari tih dviju ura
priopavali su djeliima drva sline titraje
Drugi nain, da se dvije iako loe ure usklade, sastojat e se u tom da se postavi vrstan majstor koji
e ih svakog asa usklaivati. To ja zovem put vanjskog pomaganja. I, napokon, trei nain bit e u
tom da se od samog poetka obje ure izrade s tako velikim umijeem i vjetinom, da e nam biti
jamstvo da e hod ura biti skladan. To je, pak, put prestabilirane harmonije. (O prestabiliranoj
harmoniji).
53

85

Kako, dakle, u predodbama (ides) Boga ima jedna beskonanost moguih svjetova, a od njih
moe postojati samo jedan, mora da postoji dovoljan razlog tog Bojeg izbora, koji ga prema
jednom odreuje vie nego prema drugom.
54
A taj se razlog moe nalaziti samo u unutranjoj primjerenosti ili u stupnjevima savrenstva, to ih
ti svjetovi posjeduju, i svaki prema svom veem ili manjem savrenstvu ima pravo da tei za
egzistencijom.
55
To je uzrok za postojanje najboljeg svijeta, to ga je Bog u svojoj mudrosti mogao spoznati, to ga
je svojom dobrotom izabrao i svojom moi stvorio.
Monadologija

EMPIRIZAM
Nasuprot racionalizmu kontinentalne Evrope, na Otoku se razvija empirizam, koji je
svoje korijene imao i prije vremena Francisa Bacona. Iako je bilo bitnih razlika meu
samim empiristima, svima je zajedniki stav da je naa spoznaja utemeljena u iskustvu
(empirio). Glavni su predstavnici ove kole John Locke, George Berkeley i David Hume.
Prije njih treba ukratko spomenuti uenje Thomasa Hobbesa (1588-1671).
Osnovno je naelo Hobbsove filozofije kretanje, odakle se izvode i naela uzronosti
i inercije. Kretanje je uzrok svega, a budui da se jedino materija moe kretati, onda je
materija jedino stvarno bie ili supstancija. Nama stvari nisu dane neposredno, nego su nam
dane samo nae predodbe s kojih zakljuujemo na stvari. I ove predodbe su samo nejasno
shvaanje kretanja. Sredite je osjetilnog opaanja u srcu (jer se ono kree). Osnovni je
instinkt ljudske naravi nagon za samoodranjem, koji se izraava kao tenja za
zadovoljstvom i izbjegavanjem boli.
Hobbes je na ovo uenje o nagonu za samoodranjem nadogradio svoju politiku
teoriju, po kojoj je i ostao poznatiji nego po svojoj metafizici i gnoseologiji. Hobbes se ne
slae s Aristotelom i Grotiusom da je ovjek drutveno bie, nego tvrdi da je ovjek
egoistino bie, ije tenje nuno dolaze u sukob s tenjama drugih pojedinaca. U tom
prirodnom stanju stoga vlada rat sviju protiv svih (bellum omnium contra omnes), te je u
njemu svaki ovjek drugom ovjeku vuk (homo homini lupus). ovjek ipak ima i razum, te
zaradi postizanja mira ljudi sklapaju drutveni ugovor (dodue, vie kao preutni in), kojim
se odriu svojih prava kako bi se osigurao mir. Ovo prenoenje prava pojedinaca na dravu
mogue je u pravom smislu samo u monarhiji, te se Hobbes zauzima za monarhiju, koja je
za njega mnogo bezopasnija od demokracije, a uz to se izbjegavaju stranake borbe i bolje
se uvaju tajne. Monarhu je dano pravo i da presuuje u moralnim i religijskim pitanjima.
86

John Locke
(1632-1704)
John Locke je svojim kljunim djelom Ogled o ljudskom razumu (An Essay concerning
Human Understanding) dosljedno utemeljio filozofski empirizam.
Pobijanje uroenih ideja
Prva toka Lockeove filozofije jest kritika teorije uroenih ideja. Prema ovoj teoriji
(koju su zastupali platoniari s Cambridgea, prvenstveno Cudworth), naem su umu
inherentni aksiomi logike i matematike, kao i moralna naela (za to se koristi naziv ideja).
Glavna je Lockeova teza da ove ideje nisu univerzalno prihvaene, to bi morao biti sluaj
kada bi bile uroene. Tako nam nisu uroeni ni stavovi tipa sve to jeste, jeste, a jo
manje postojanje Boga i moralni stavovi. Ove prve stavove ne razumiju djeca i idioti, dok o
Bogu i moralu postoje vrlo raznoliki stavovi.
Iskustvo temelj spoznaje
S obzirom da nema nikakvih uroenih ideja, Locke zakljuuje da je naa svijest sama
po sebi prazna ploa (tabula rasa), neispisana bilo kakvim utiscima. Svaki je sadraj svijesti
(to se takoer naziva idejom) doao u nju iskljuivo preko iskustva: nema niega u umu to
prethodno nije ulo kroz osjetila (nihil est in intellectu quod non prius fuerit in sensu),
temeljni je Lockeov stav.
Iskustvo se dijeli na osjetilno opaanje i samopromatranje. Sve ideje jesu jednostavne
ili sloene. Sloene ideje nastaju kombiniranjem jednostavnih, ali um nije sposoban izmisliti
nijednu jednostavnu ideju, nego one iskljuivo dolaze iz iskustva. Postoje jednostavne ideje
subjektivnog karaktera (boja, toplina, itd.) koje se ne mogu pridati objektima, te ih
nazivamo sekundarnim osobinama. Meutim, ideje koje primamo preko vie osjetila
(neprobojnost, prostiranje, oblik, kretanje) donose nam objektivne osobine predmeta, te se
nazivaju idejama primarnih kvaliteta.
Sloene ideje um obrazuje iz jednostavnih. Dok je u primanju jednostavnih ideja um
potpuno pasivan, u primanju je sloenih ideja um aktivan. Um se u izgradnji sloenih ideja
slui spajanjem vie jednostavnih ideja u sloenu, usporeivanjem razliitih ideja i
apstrakcijom, tj. izdvajanjem jedne ideje od ostalih (npr. ideje ovjeka od ideje plavokosog,
visokog, itd.). Takvim postupcima nastaju sloene ideje poput supstancije, kauzaliteta i sl.
Locke razlikuje tri stupnja spoznaje: osjetilnu spoznaju (koja je vrlo vjerojatna ali ne
i izvjesna), demonstrativnu spoznaju (koje se dobiva posredstvom cijelog niza predodbi) i
intuitivnu spoznaju, koje spoznaje istinu neposredno, bez posredovanja drugih predodbi i
87

demonstracije. Takve su npr. matematike istine. Najsigurnija intuitivna spoznaja jest

spoznaja vlastite egzistencije samopromatranjem (Descartesov cogito).
Lockeovo prosvjetiteljstvo
Osim to je utemeljio empirizam, Locke je znaajan i kao zaetnik prosvjetiteljstva. Razum
je postavljen kao vrhunski kriterij istine, stoga se odbacuje sve to mu se protivi. Vjerska objava je
iznad razuma, ali mu se ne moe protiviti. injenica Bojeg postojanja je neupitna i izvjesnija od
postojanja vanjskog svijeta, meutim religija je svedena samo na ono to je u skladu s razumom.
Time je Locke utro put deizmu, stanovitu koje prihvaa Boje postojanje, ali ne i vjerske dogme.
Stoga i drava treba biti tolerantna prema razliitim religijama, Locke jedino ne doputa protivljenje
religiji. Razdvajaju se drava i Crkva, one su zasebne institucije slobodnih pojedinaca. Suverenitet
prema Lockeu ima jedino narod i samo ga privremeno prenosi zakonodavcu, s pravom da ga ak i
silom povrati nazad.
Locke, Ogled o ljudskom razumu
2. Ope slaganje kao veliki dokaz. - Nita nije tako primljeno kao samo po sebi razumljivo, kao to
da postoje izvjesna naela, i spekulativna i praktina (oni spominju i jedna i druga), ope primljena
od itavog ovjeanstva; na temelju toga oni dokazuju da ta naela moraju nuno biti postojani
dojmovi koje ljudske due dobivaju u svom prvom zaetku i donose sa sobom na svijet isto onako
nuno i stvarno kao i sve svoje uroene sposobnosti.
3. Ope slaganje ne dokazuje da je neto uroeno. Taj dokaz, izvuen iz opeg slaganja, ima ovu
nezgodu: ako bi zaista bilo tono da postoje neke istine u kojima se itavo ovjeanstvo slae, to ne
bi dokazivalo da su one uroene, ako bi se moglo dokazati kako ljudi mogu doi do opeg slaganja
u tim stvarima nekim drugim putem; a ja tvrdim da se to moe uiniti.
4. Ne postoji sveope slaganje da ono to jest jest i da je nemogue da ista stvar i postoji i ne
postoji. No, jo je gore to da taj argument o sveopem slaganju, koji je upotrebljen da bi se
dokazala uroena naela, po mom miljenju, dokazuje da takvih naela nema; jer nema nijednog
naela s kojim bi se slagalo itavo ovjeanstvo.

5. Nisu od prirode utisnuti u duh, jer nisu poznati djeci, idiotima, itd. Jer, prvo, oito je da djeca i
idioti nemaju ni najmanjeg pojma ili ideje o njima; a to je ve dovoljno da se utvrdi kako nema
onog sveopeg slaganja koje nuno mora pratiti sve uroene istine; meni izgleda gotovo proturjeno
rei da postoje istine utisnute u duu, kad ih dua ne zapaa ili ne shvaa; jer ako utisnuti uope
neto znai, ono ne moe znaiti drugo ve uiniti da neke istine budu shvaene. Jer meni izgleda
teko shvatljivo da neto bude utisnuto u duh, a da duh to ne opazi.

George Berkeley
(1684-1753)
Berkeleyeva je filozofija produbljivanje Lockeovog empirizma, ali uz teoriju spoznaje
Berkeley gradi i duboku metafiziku. Kao teologu, osobito mu je stalo do kritike
materijalizma, u emu je odigrao presudnu ulogu. Svoje glavno djelo Raspravu o naelima
ljudskog znanja objavio je u dobi od dvadeset i est godina. etiri je godine kasnije ovu
raspravu pretoio u dijalog (Tri dijaloga izmeu Hilasa i Filonusa), da bi ostalih etrdesetak
godina ivota proveo kao putnik, misionar u Americi i biskup u Irskoj.
88

Kritika apstraktnih ideja

Kao to Locke zapoinje s kritikom uroenih ideja, tako i Berkeley zapoinje s
kritikom apstraktnih ideja. Apstraktne ideje su one ideje koje su potpuno izdvojene od
drugih ideja. Jedna apstraktna ideja je npr. ideja boje koja nije ni crna, ni bijela, niti je bilo
kakve odreene boje; druga bi apstraktna ideja bila ideja protenosti kao takve. Berkeley
dri da ideje uvijek postoje zajedno, tako da uvijek npr. imam ideju i boje i protenosti
zajedno, a ne odvojeno. Ove apstraktne ideje postoje samo u jeziku, ali ne i u razumu. Time
Berkeley ukida i Lockeovu podjelu na primarne i sekundarne kvalitete.
Kritiku apstraktnih ideja Berkeley potom koristi za kritiku pojma materije kao
nekakve amorfne tvari i puke protenosti, tvrdei da je takvo to nemogue uope zamisliti.
Ali se zato u naem neposrednom iskustvu nalazi duhovna supstancija, jer mi neposredno
opaamo sebe kao bie koja percipira, i koje se razlikuje od svih drugih ideja u naoj
svijesti.
Esse est percipi
tovie, sadraji svijesti ne mogu se nikako zamisliti kao postojei izvan svjesnog
subjekta. Ovo se ne odnosi samo na nae misli i osjeaje, nego i na nae predodbe. Rei da
npr. stol postoji znai da ga ja mogu opaziti, tako da se postojanje (esse) ovih stvari ne
sastoji ni u emu drugom do u tome da budu opaene (percipi). Zamiljanje postojanja
stvari izvan njezine opaenosti Berkeley smatra jo jednom apstraktnom idejom. Berkeley
ne porie npr. prirodne zakone, ali oni nisu vie zakoni kretanja materijalnih objekata, ve
zakoni javljanja naih ideja.
Bog
Ipak, Berkeley ne eli uvesti solipsizam, tj. uenje da postoji samo nae ja i nita
drugo. Oito je da osjetilne ideje imaju veu snagu od ideja fantazije i da posjeduju nekakvu
objektivnost, jer ne moemo uiniti da svojom voljom mijenjamo ili unitavamo osjetilne
ideje. Tako ja ne mogu svojom voljom uiniti da ovaj stol preda mnom nestane ili da
promijeni boju. Stoga osjetilne ideje ovise o nekom duhu izvan nas, a to moe biti samo
beskonani boanski duh. Dakle, Bog je pravi uzrok naih osjetilnih ideja, a ne materija.
Kada ne opaamo osjetilne stvari one iezavaju iz naeg duha, ali one nisu unitene, nego
postoje kao predmet opaanja boanskog duha.
David Hume
(1711-1776)

89

S Humeom empirizam dostie svoj puni razvoj, jer se pretpostavke empirizma izvode do
krajnjih, skeptikih konzekvenci. Meutim, Hume se nije bavio samo pitanjem spoznaje,
niti je skepticizam bio sve to je on ponudio.
ivot i djela
Hume je roen 26. travnja 1711. u Edinburghu, u plemikoj ali siromanoj obitelji. Zapoeo je sa
studijem prava, da bi se potom doivotno predao izuavanju filozofije. U raznim diplomatskopolitikim misijama putovao je po Evropi, osobito Francuskoj. Glavna su mu djela Istraivanje o
ljudskom razumu, Rasprava o ljudskoj prirodi i Dijalozi o prirodnoj religiji (koje je izalo
posthumno). Napisao je i veliku povijest Engleske.

ovjek u sreditu filozofije

Osnovni predmet Humeove filozofije jest odgovor na pitanje: to je ovjek? Hume
vjeruje da postoji zajednika ljudska narav, koja je prisutna u svakom ovjeku, bez obzira
na individualne razlike. Hume eli da svojom filozofijom sustavno proanalizira ljudsku
narav, sluei se empirijskom metodom. U okviru svog prouavanja ovjeka Hume
razrauje brojna psiholoka, etika i estetika pitanja, a glavni je njegov doprinos na
podruju spoznajne teorije.
Humeov empirizam
Sadraje svijesti Hume naziva percepcijama (za razliku od Lockea koji koristi pojam
ideja). Ove percepcije dijeli na impresije (utisci) i ideje (zamisli): impresije su nai ivlji
opaaji koje dobivamo kada ujemo, vidimo, osjeamo, itd. Ideje su manje ivahni opaaji
kojih smo svjesni kada razmiljamo o impresijama (sjeamo se boje, mislimo o strahu, itd.)
i one posredno ili neposredno potjeu od impresija. Ispitivanjem odnosa impresija i ideja
Hume dolazi do zakljuka kako u filozofiji postoje ideje za koje se ne moe navesti
impresija od kojih takva ideja potjee, te je onda takva ideja prazna rije. Jasno je da
Hume svu spoznaju vidi kao utemeljenu na iskustvu, jer su impresije temelj spoznaje.
Zamjetno je i da on koristi subjektivistiki jezik, jer ne govori o vanjskim predmetima koji
izazivaju impresije, tako da katkad (ne uvijek) Hume sumnja i u postojanje vanjskoga
svijeta.
Humeov skepticizam
Sve predmete ljudskog uma Hume dijeli na odnose ideja i injenice. U odnose ideja
spadaju matematike i geometrijske istine, koje su neovisne o bilo kakvom vanjskom
predmetu: trokut ima tri kuta je istina za koju uope nije bitno postoje li uope trokuti.
Ovakvo rezoniranje neovisno o postojanju iskustva naziva se a priori. Negiranje apriornih
istina jest samoproturjeno, to znai da su ove istine nune.
90

injenice su, pak, istine ija je suprotnost uvijek mogua bez ikakvog proturjeja.
Rei Sunce sutra nee izai isto je tako neproturjeno kao i rei Sunce e sutra izai. Ovo
rezoniranje na osnovi iskustva jest a posteriori. Svi zakljuci o injenicama temelje se na
odnosu uzroka i posljedice i Hume tei demonstrirati problematinost pojma uzronosti,
koji je temeljan za znanost i metafiziku. Treba imati na umu da Hume ne eli pokazati kako
nema uzronosti (on njime esto barata u svom prouavanju ovjeka), nego kako pojam
uzronosti nije dostatno utemeljen da bi se smatrao potpuno izvjesnim.
Uzronost nije apriorna istina poput matematike, jer Hume pokazuje (nasuprot
Spinozi) da nam nikakva logika analiza pojmova ne moe pokazati da je jedna pojava
uzrok druge. Primjerice, iako je imao savreni um, Adam nije mogao iz pojma vode
zakljuiti da se u njoj moemo udaviti. Stoga je kauzalitet nedvojbeno aposteriorni pojam,
kojega dobivamo na osnovu iskustva. Ali u iskustvu ne postoji nikakva nunost, ono nam
samo kazuje da neto jeste, ali ne i da tako mora biti. ovjek je zapravo naviknut promatrati
dvije pojave kao meusobno uzrono povezane, no to je ljudska navika, a ne objektivni
zakon.
Hume o uzronosti:
Ove dvije teze daleko su od toga da bi bile iste: Naao sam da je takav predmet uvijek pratila takva
posljedica, i: Predviam da e druge predmete koji se ine slini pratiti sline posljedice. Ja mogu i
priznati da se jedna teza moe s prvom izvesti iz druge; ustvari, znam de se ona uvijek izvodi. Ali
ako tvrdite da taj izvod nastaje procesom zakljuivanja, elim da mi to zakljuivanje pokaete. Veza
meu tim tezama nije intuitivna. Potreban je posredni lan, koji e omoguiti duhu da izvri takav
izvod, ako se on zaista moe vriti zakljuivanjem i dokazivanjem. Koje je vrste taj posredni lan
to, priznajem, prelazi moje shvaanje.

Isti postupak Hume primjenjuje i na ostale temeljne metafizike pojmove: supstancija nije
ni apriorni ni aposteriorni pojam (nemamo u iskustvu supstanciju), stoga je to ideja kojoj
ne odgovara nikakva impresija, prazna rije. Tako se u sumnju dovodi i pojam subjekta, kao
neeg jednostavnog i nepromjenjivog: ja nije ni apriorni pojam, niti u iskustvu imamo
ovo jednostavno i nepromjenjivo ja (moje tijelo i moja misao nisu isto to i metafiziko
ja, a uz to nisu ni jednostavni ni nepromjenjivi).
Hume e kritizirati i etike pojmove, tvrdei da se iz stavova o injenicama ne mogu
izvesti imperativi: iz stava John je ukrao ne moemo zakljuiti da Johna treba kazniti, osim
ako umetnemo kao posredni lan jedan imperativ (Kradljivca treba kazniti). Tako etiki
stavovi nisu ni odnosi meu idejama ni injenice.
Ukoliko dodamo i Humeove dvojbe po pitanju problema postojanja vanjskog svijeta
(Hume ne kae da on ne postoji, nego da je pitanje kako to filozofski dokazati), jasno nam
91

je da je konaan rezultat skeptiki. Ipak, Hume svoj skepticizam naziva umjerenim jer se
njime trai da se istrauju samo oni predmeti koji najbolje odgovaraju uskoj sposobnosti
ljudskog razuma. Hume je po tom pitanju vrlo jasan u zavrnom ulomku Istraivanja o
ljudskom razumu:
Kad uvjereni u te principe pregledamo knjinice, kakvo pustoenje moramo u njima napraviti?
Uzmimo bilo koji svezak u ruke, npr. o teologiji ili kolskoj metafizici, i upitajmo se: Da li
sadrava neko apstraktno zakljuivanje o veliinama ili broju? Ne. Da li sadrava neko
zakljuivanje osnovano na iskustvu o injenicama i egzistenciji? Ne. Bacite je onda u vatru, jer
ona ne moe sadravati nita do obmane i varke.

Stoga je razumljivo da se u Humeovoj filozofiji ne daje onako uzvieno mjesto ljudskom

razumu (kao to je to kod Descartesa i Lockea): Razum jest i treba samo da bude rob
strasti i ne moe nikada polagati pravo ni na kakav drugi posao nego da im slui i da im se
pokorava. Razum nije nevaan, ali njemu vie ne pripada prvi poticaj i posljednja odluka.
Hume i religija
Jasno je da se Humeov skepticizam odnosio i na pitanja religije. U Istraivanjima je
cijelo poglavlje posveeno pitanju uda, te Hume otro zastupa stav da su uda nemogua,
jer se njima kri tijek prirodnih zakona zasnovanih na iskustvu. Neko se udo moe
prihvatiti samo ako bi bilo vee udo odbaciti ga. Uvijek je stoga vjerojatnije pretpostaviti
da je neko udo izmiljeno, ili da su ljudi bili obmanuti, ili nedovoljno obrazovani da shvate
prirodne uzroke.
U posthumno izdanim Dijalozima o naravnoj teologiji Hume pretresa i tradicionalne
dokaze postojanja Boga, osobito dokaz iz ureenosti svijeta (tzv. teleoloki dokaz). Hume
dri da se iz ureenosti svijeta ne moe zakljuiti na Boga i da se sve moe objasniti
sluajnou. Analogija svijeta s velikim strojem je loa analogija, jer usporeeni predmeti
(svijet i stroj) nisu dovoljno slini. Ako bi svijet i bio stroj, to ne bi dokazalo niti jednog
tvorca (stroj pravi vie ljudi), niti vjenog tvorca (autor stroja moe biti mrtav), niti
svemogueg tvorca (stroj moe biti rezultat vie pokuaja i pogreaka).
Humeov utjecaj
Humeov se neposredni utjecaj oitavao u Kantovoj filozofiji, jer, kako je i sam Kant
u svojim Prolegomenama priznao, Humeova ga je filozofija probudila iz dogmatskog
drijemea. Kant je napustio Leibnizovu filozofiju i stvorio novi filozofski sustav, koji je
bio zapravo odgovor na Humea.

92

Hume je utjecao na kasnije empiriste, a svojim idejama da se filozofija treba baviti

samo logikim zakljucima i empirijskim istraivanjima utjecao je na pojavu logikog
pozitivizma XX. stoljea.
Konano, Humeova kritika razuma predstavlja i prvu naznaku slabljenja filozofije
moderne i potie pojavu postmoderne u drugoj polovici XX. stoljea.
PROSVJETITELJSTVO
Epoha prosvjetiteljstva u svom je stoljetnom trajanju (od slavne revolucije u
Engleskoj 1688. do Francuske revolucije 1789.), nastavak je novovjekovnih tenji za
autonomijom ljudskoga razuma. Novost je to to ova tenja postaje politiki angairanom.
Ovo nije epoha najveih filozofskih umova, ali su ideje prosvjetiteljstva imale znatnog
utjecaja u kasnijem razvoju filozofije.
Osnovne karakteristike razum iznad svega
Prosvjetiteljstvo prihvaa Lockeovu ideju da razum treba biti vrhovni sudac, zbog
ega e se ova epoha zvati i dobom razuma (age of reason). To ujedno znai i stavljanje
egzaktnih znanosti na prvo mjesto, osobito fizike (pod utjecajem epohalnih Newtonovih
otkria). Podrazumijeva se da svi ljudi posjeduju razum, te da nije potreban nikakav
neupitni autoritet iznad razuma. Na religijskom planu to ve kod Lockea znai da se
prihvaa samo ono to je u skladu s razumom. Newtonova znanost (koju e popularizirati
prosvjetitelj Voltaire) sve prirodne pojave objanjava fizikim zakonima, te je
prosvjetiteljima strana pomisao na boansku intervenciju u prirodi. Tako u prvoj fazi
prosvjetiteljstva imamo deizam, uvjerenje da je Bog samo postavio prirodne zakone i
pokrenuo mehanizam univerzuma. Kasnije se pojavljuje i ateizam, koji nijee postojanje
Boga i religiju smatra zabludom.
Autoritet razuma znai i to da na politikom planu suverenitet pripada narodu, a ne
povlatenom pojedincu. Kraljevi toga vremena (prije svega austrijski car Josip II i pruski
Friedrich, koji je sebe zvao filozofom iz Sanssoucia) takoer promoviraju ideal razumne i
pravedne vladavine (tzv. prosvijeeni apsolutizam). Englezi ve koncem XVII. stoljea
imaju parlamentarnu monarhiju. Nasuprot tome, kod Francuza kraljevi i dalje vladaju
apsolutistiki i samovoljno, prejak je utjecaj Crkve, te je prirodno da e se upravo tamo
prosvjetitelji najvie politiki angairati i prosvjetiteljstvo openito najvie razviti, to e i
doprinijeti izbijanju revolucije 1789.
Utjecaj znanosti na filozofiju
93

Kao to su Kopernik, Galilej i Kepler utjecali na renesansu, tako je na

prosvjetiteljstvo nedvojbeno utjecao Isaac Newton (1643-1727). Njegovo glavno djelo
Philosophiae naturalis principia mathematica (1687) jedno je od najveih znanstvenih djela
svih vremena. Definiranjem svoja tri zakona (inercije, sile i jednakosti akcije i reakcije), te
epohalnim otkriem sile gravitacije, Newton je zapravo objasnio temeljne prirodne zakone.
Time je bila dovrena slika univerzuma kao samodostatnog mehanizma. Bog je sveden na
prvog pokretaa, koji je postavio zakone svemira, ali sve to se otada zbiva rezultat je
prirodnih zakona (ve je Leibniz, Newtonov suvremenik, tako objasnio ulogu Boga). Time
je Newton zapravo utemeljio deizam, koji negira Boju intervenciju u prirodi, koja se
ponaa po bogomdanim zakonima.
Malo je poznato da je Newton bio iskreni vjernik i da je vjerovao u Boje djelovanje u povijesti.
Vie desetljea je prouavao biblijske knjige Proroka Daniela i Ivanovo Otkrivenje, o emu je i
napisao opseni komentar. Vjerovao da se kretanje povijesti moe isto tako precizno predvidjeti kao
i kretanje planeta, te je posebnu pozornost posvetio mistinim brojevima u ovim knjigama,
tumaei ih kao precizna vremenska razdoblja. Njegovi komentari ovih biblijskih knjiga, kao i
komentari njegovih suvremenika (jedan od njih se takoer prezivao Newton, Thomas Newton), bili
su primjena Newtonove fizike na biblijska proroanstva.

Glavni predstavnici
Brojni su mislioci obiljeili ovu epohu, a sljedei su dakako bili najznaajniji:
Voltaire (1694-1778) najslavnije je ime prosvjetiteljstva.
Pravo Voltairevo ime jest Francois Marie Arouet le Jeune. Voltaire je zapravo anagram od
njegovog imena napisanog na latinskom: Arovet l. i.[le Jeune].

Boravei u Engleskoj (pie i svoja Lettres sur les Anglais) dolazi pod utjecaj Lockea i
Newtona, te ih promovira u Francuskoj. Stoga prihvaa Lockea (tj. interpretaciju
Voltaireovog zemljaka Condillaca) da je sva spoznaja zasnovana na osjetilnosti (senzaciji),
te da su ak i sjeanje i miljenje produetak osjetilnosti, a ne isto unutarnje duhovne
radnje. Voltaire stoga porie besmrtnost due, ali ne porie i postojanje Boga, to izrie u
svojoj znamenitoj maksimi: Ako Boga nema, treba ga izmisliti (Si Dieu n'existait pas, il
faudrait l'inventer). Nuno je pretpostaviti postojanje Boga kako bi se odrala moralnost
(osobito kod neukih). Bog je shvaen i kao prvi pokreta i ureiva svemira, ali Voltaire
negira stvaranje iz niega: materija je isto tako vjena.
S obzirom da je materija vjena, Bog nije ni mogao stvoriti potpuno savreni svijet.
U svom djelu Candide, Voltaire ismijava Leibnizov optimizam (kojega je utjelovio u liku
profesora Panglosa), tvrdei da je nemogue braniti ideju kako je ovaj svijet najbolji mogui
(Kakvi su tek ostali?, vapi Voltaire).
94

Voltaire e prvi upotrijebiti pojam filozofija povijesti, te e zastupati ideju evolucije

ljudskog drutva, premda progres nije apsolutan (imamo i uspona i padova). Cijela kultura i
napredak proizlaze iz borbe vanjske prirode i ljudskih institucija. Progres zapoinje zbog
nude i oskudice, da bi stupanjem razuma na scenu zapoeli pravda, moral i kultura. Naa je
zadaa potpuno provoenje kulture razuma, to znai i prosvjeivanje mase.
Jean Jacques Rousseau (1712-1778)
Rousseau spada u epohu prosvjetiteljstva, iako na prvo mjesto ne stavlja razum, nego
osjeaj. On je prvi mislilac koji propituje smisao kulture, ime je i zapoeo svoje
filozofiranje, odgovarajui na pitanje akademije u Dijonu o utjecaju kulture. Glavno je
Rousseaovo djelo Drutveni ugovor (Contrat social). Suprotno od Hobbesa, Rousseau dri
da je ovjek u prirodnom stanju u osnovi dobro bie, to iskljuuje nekakvu ideju rata svih
protiv svakog. U prirodnom stanju vladaju osjeaji i instinkt, ali instinkt kod kojega su
potrebe i mogunost i da se one zadovolje u ravnotei. U drutvenom se stanju ta harmonija
remeti, instinkt vie nije podloga ljudskoga ivota, ve se javlja refleksija, a s njome i
egoizam, tj. podmirivanje vlastitih potreba na raun tuih. Problemi nisu zapoeli odmah sa
stvaranjem drutva, nego tek u stadiju kulture, kad je dolo do podjele rada i uspostave
privatnog vlasnitva.
Rousseau ne promovira povratak na prirodno stanje, jer je to nemogue, nego eli
stvoriti drutvo u kojemu e se ukloniti sadanja zla, a obnoviti sve koristi koje mogu
proizai iz drutvenog ivota. Opet nasuprot Hobbesu, Rousseau negira prenoenje vlasti na
pojedinca, ve na totalitet naroda. Narod neposredno vlada, te namjesto parlamenta imamo
povremena okupljanja svih graana. Volja je pojedinca potpuno pokorena volji cjeline. To
je mogue samo u okviru manjih drava, a velike drave mogu postojati samo kao
federacije malih. Nitko ne smije biti suvie bogat da bi mogao kupiti drugoga, niti suvie
siromaan da bi se dao od drugoga kupiti.
U svom djelu Emile ili o odgoju, Rousseau (nasuprot svojoj politikoj teoriji)
naglaava individualnost. Djeca su o osnovi dobra (mala boanstva), a cilj je odgoja
potpuni razvitak sposobnosti i nagona pojedinca. Naglaava se samostalnost u uenju:
Odgajaj dijete tako da, ako je mogue, do dvanaeste godine ne bude znalo da razlikuje
desnu ruku od lijeve, jer e mu se tim bre otvoriti oi razuma kad doe vrijeme za to.
Svoje shvaanje o religiji Rousseau izlae u treem dijelu Emilea, odnosno u
Vjeroispovijedi savojskoga vikara. I on je deist, ali religiju ne zasniva na razumu, nego na
95

osjeaju. U ovoj religiji srca, vjera u Boga zasnovana je na neposrednom i mistinom

osjeaju boanstva u dubini due.
Rousseau o molitvi:
Ja ne nalazim nikakve dostojanstvenije forme oboavanja boanstva od nijemog divljenja koja
izazivaju djela njegova, i koje nije izraeno odreenim radnjama U mojoj sobi ja se molim rjee i
slabije; ali pri pogledu na prirodu, ja se osjeam uzbueno, a ne bih znao rei zato. itao sam
nekada, kako je neki biskup, idui po svojoj biskupiji, zatekao jednu staricu, ija se molitva
sastojala u uzdisaju oh! i rekao joj: Dobra bakice, uvijek se tako moli; tvoja molitva vie vrijedi od
nae. Moja je molitva od ove vrste.

Enciklopedisti
Diderot i d'Alembert glavni su urednici Enciklopedije (1751-1780), ogromnog
misaonog projekta, koji je osim ove dvojice okupio ve spomenute Voltairea i Rousseaua.
Enciklopedisti su i Holbach i Lamettrie. Oni su zastupali materijalizam, i shodno tome,
zauzeli mnogo otriji stav prema religiji.
Denis Diderot (1713-1784) shvaa materiju kao osnovu svijeta, drei da ona sama
po sebi posjeduje ivot i svjesnost. Prvi su se elementi ivota postupno spojili i razvili u
ivotinje i biljke, poto su se vremenom izgubile sve kombinacije nesposobne za ivot.
Religija nema nikakvih korisnih strana, nego dovodi do guenja prirodnog morala i apsurda.
Ljudsko je drutvo plod gluposti mase i lukavstva vladajuih.
Diderot o drutvu:
Ako budete tono ispitivali sve politike, graanske i religijske institucije, nai ete, ako se ne
varam, da se ljudski rod stoljeima podvrgavao jarmu nekoliko nitkova. uvajte se od svih onih
koji hoe uvesti red! Urediti uvijek znai postati gospodarom drugih ljudi, stavljajui im prepreke
na put.

Jean Lerond d'Alembert (1717-1783) bio je prije svega fiziar i matematiar. Napisao je
Uvodnu raspravu u Enciklopediji, gdje izlae (po uzoru na Bacona) metodu i klasifikaciju
znanosti. Tvrdi da moemo samo spoznati relacije meu pojavama, a ne sutinu pojava, jer
im to pokuamo, prelazimo granice mogueg znanja i padamo u proturjeje (ovim je
d'Alembert utjecao na Kanta).
Julien Offroy de la Mettrie u svom glavnom djelu L'homme machine (ovjek stroj)
nadograuje Descartesovu tezu da su ivotinje strojevi, tvrdnjom da je ovjek isto tako stroj
bez ikakve nematerijalne due. U osnovi je cjelokupna materijalna realnost ista. Svijest
postoji i na najniim stupnjevima materije. Dua je isto tako materijalna, a sve nae misli
modifikacija su modanih kretanja.

96

Barun von Holbach, francuski mislilac njemakog podrijetla, dovodi do vrhunca

materijalizam i ateizam enciklopedista. Svoje glavno djelo Sistem prirode objavljuje 1770.
anonimno. Nasuprot Lamettrieu i Diderotu, Holbach tvrdi da materija nema svijest, nego je
njezina primordijalna osobina kretanje (kao kod Hobbesa), koje je vjeno kao i materija.
Svijest je vezana za mozak, ona nije nita drugo do molekularno kretanje materije u mozgu.
Odbacuje se postojanje Boga, jer je ta ideja utemeljena na neznanju i jedino proizvodi strah.
Stoga se i moral vie ne temelji na religiji, nego na ovjekovoj prirodi. Prvobitno su svi ljudi
egoisti, ali ih razum ui da pravu sreu moe nai samo u zajednici s drugim ljudima. Onaj
tko ini druge sretnima, ne moe biti nesretan.
Paul Holbach o religiji (Sistem prirode.)
Kad pristanemo da se vratimo samome izvoru ovih stvari, nai emo uvijek da su neznanje i strah
stvorili bogove, da su ih mata, zanos i prijevara ukrasili ili unakazili, da ih slabost oboava, da ih
lakovjernost pothranjuje, da ih navika tuje, da tiranija podupire kako bi iskoristila sljepilo ljudi.

Ostali predstavnici prosvjetiteljstva

Od francuskih mislilaca tu su jo (meu ostalim) Montesqieu i Helvetius.
Montesqieu u svom djelu Duh zakona dovodi u vezu dravne sustave i geografsko-prirodne
uvjete (npr. planinske su drave sklonije tiraniji), te zastupa ustavnu monarhiju. Glavni je
njegov doprinos podjela vlasti na zakonodavnu, izvrnu i sudsku, to predstavlja temelj
suvremene parlamentarne demokracije.
Helvetius u djelu O duhu (De l'esprit, osuena od parlamenta i javno spaljena 1759.) moral
zasniva na osjeaju boli i zadovoljstva. Svi su ljudi od prirode podjednako daroviti, samo su
razliiti uvjeti za njihov razvitak. Nejednakost je posljedica loeg odgoja, a lo odgoj je
posljedica loega drutva. Glavno naelo morala je opa korist, korist za to vei broj ljudi.
Svakome treba omoguiti stjecanje vlasnitva, ograniava se zloporaba radne snage (to
znai i ograniavanje radnog vremena na 7-8 sati), i naglaava se irenje obrazovanja.
Prosvjetiteljstvo u drugim zemljama
Ideje prosvjetiteljstva proirile su se i na druge evropske zemlje, prvenstveno, dakako, na
Zapadu.
Njemaki prosvjetitelji. Kod njemakih prosvjetitelja (Lessing, Mendelssohn) nema
francuskog ateizma, nego vie tee racionalnom utemeljenju religije.
Lessing (1729-1781) je ak blii panteizmu nego deizmu, ali tei razumski obrazloiti
religijske dogme o praroditeljskom grijehu i o spasenju. Lessing dri da ljudsko drutvo
postupno evoluira, prolazei tri stadija: djeteta, koje djeluje iz uitka, mladia, kojega
97

pokreu predodbe buduih dobara i zrelog ovjeka, koji djeluje iz iste dunosti. Svatko
mora proi sva tri stadija, to znai da se ovjek mora iznova raati. Stoga je dua besmrtna,
i ona se ponovno raa (palingenesia).
Moses Mendelssohn (1729-1786) tei strogo filozofski dokazati postojanje Boga i
besmrtnost due. Ovo drugo dokazuje tako to dri da je nemogue zamisliti da bi Bog bia,
koja tee savrenstvu i koja su ujedno krajnji cilj stvaranja svijeta, sprijeio da do
savrenstva i dou. Iako teist, Mendelssohn zahtijeva da drava jami potpunu slobodu
religije. Treba biti tolerantan prema svima, osim prema netolerantnima.
Engleski prosvjetitelji. Engleski su prosvjetitelji uglavnom zastupali ideju zdravorazumske
spoznaje, kao uroene ljudske sposobnosti. Takve ideje zastupa jo Cherbury (1581-1648),
koji stoljee i pol prije pojave prosvjetiteljstva izrie stav da naa spoznaja poiva ne samo
na iskustvu, nego i na uroenim prirodnim instinktima. Ovi instinkti ine zajednike
pojmove (communes notitiae) ljudskog roda. Prirodna religija zasniva se na ovim
zajednikim istinama (postoji jedno najvie bie; naa je dunost da ga oboavamo, to
podrazumijeva vrlinu i pobonost; treba se kajati i postoji nagrada i kazna u ovom i u onom
ivotu). Sve ostale religijske dogme su la.
Ideju zajednikog moralnog uvstva (moral sense) ili savijesti, zastupa i Shaftesbury
(1671-1713), koji je blii panteizmu nego deizmu (Bog je dua svijeta koja ga proima kao
to dua proima tijelo).
U englesko prosvjetiteljstvo spada i takozvana kotska kola, koja nastaje kao
reakcija na Humeov skepticizam. kotsku je kolu utemeljio Thomas Reid (1710-1796), a
glavna je ideja da u nama postoji instinktivna podloga svih aksiomatskih teorijskih naela.
Ona se ne mogu oboriti i vladaju miljenjima i ponaanjem svih ljudi. Ona su naela
zdravog razuma (common sense), stariji od svake filozofije. U ova naela osim aksioma
logike i metafizike, spada i naelo kauzaliteta.
Na kraju treba spomenuti da su engleski prosvjetitelji, a osobito Reidova kola,
utjecali na amerike angairane mislioce (osobito na Thomasa Jeffersona, tvorca ustava
SAD). Prva reenica amerikog ustava, kao osnovni temelj prve demokratske drave svijeta,
ima nedvojbeno prosvjetiteljsko podrijetlo: Smatramo samo-oitom istinom da su svi ljudi
stvoreni jednakima.
Ruer Bokovi
(1711-1787)

98

Dubrovanin Ruer Josip Bokovi, isusovaki znanstvenik i mislilac, pripada epohi

prosvjetiteljstva kao jedan od najvanijih znanstvenika svoga vremena.
ivot i djela
Roen je 18. svibnja 1711. u Dubrovniku, kao sin oca Nikole (rodom iz Hercegovine) i majke
Pavle, roene Bettera, talijanskog podrijetla (koja e doivjeti 103 godine!). Baro Bettera,
Bokoviev djed, bio je pjesnik i pisao je na hrvatskom jeziku. Svoju poetnu naobrazbu Bokovi
je stekao u Dubrovniku na isusovakom Collegium Ragusinum. Kao petnaestogodinjak odlazi u
Rim u novicijat, kao mladi velikog obeanja. Tamo na Collegium Romanum studira filozofiju
(to obuhvaa i matematiku i fiziku), te se oduevljava Newtonom. Zavrava teologiju, zareen je
za sveenika 1740.
Otada putuje u diplomatskim misijama (po Engleskoj, Francuskoj, Turskoj, Bugarskoj, Poljskoj, to
opisuje u svom Dnevniku), a samo jednom (1747.) svraa u Dubrovnik. Bokovi je stekao veliki
ugled kao znanstvenik, ali je bio i predmetom mnogih spletki i podvala. Morao je zatvoriti svoju
zvjezdarnicu u Breri, u Parizu je trpio napade od enciklopedista, a konano je i njegov isusovaki
red ukinut. Umro je u Milanu, 13. veljae 1786., u sjeni svoje zvjezdarnice. Nije sauvano mjesto
Bokovievog pokopa.
Njegovo je kljuno djelo Theoria philosophiae naturalis, izdano u Beu 1758. (drugo izdanje u
Veneciji 1763., prevedena na engleski 1922., a na hrvatski tek 1979.).

Bokovieva je teorija spoj Newtona i Leibniza, a ujedno i racionalno opravdanje religije.

Kljuni je problem materije, premda se Bokovi bavi i spoznajno-teorijskim pitanjima
(nadograujui i istodobno kritizirajui Lockea). Bokovi dri da su i Leibniz i Newton
zapravo nedosljedni u svom objanjenju materije: kod Newtona je materija pasivni skup
atoma, ali ima osobinu djelovanja na daljinu. Kod Leibniza materija je aktivna,
spiritualistiki svedena na silu, ali nema djelovanje na daljinu. Kod Bokovia materija je
shvaena kao kod Leibniza, aktivno i duhovno, ali joj je sasvim konzekventno pripisano i
djelovanje na daljinu. Atomi su stoga shvaeni kao matematike toke koje su zapravo
centri sila. Stoga su atomi nedjeljivi (jer zapravo i nisu nekakve materijalne naravi). Iako
nematerijalni, oni su neprobojni. Sile iji su atomi centri, na beskonanoj su maloj daljini
repulzivne (odbojne), a na veoj atraktivne (privlane). Pomou ovih sila repulzije i
atrakcije, Bokovi objanjava i Newtonovu gravitaciju (jer nakon to atomi naizmjence
djeluju odbojno i privlano, ove sile prerastaju u silu gravitacije).
Bokovi o Bogu (Uvod u Teoriju):
to se tie Tvorca prirode, moja teorija izvanredno osvjetljuje i iz nje proizlazi nunost da ga
priznamo i njegova najvea i beskrajna mo, mudrost, providnost, to sve u nama izaziva duboko
potovanje, a u isto vrijeme zahvalnost i ljubav, pa stoga posve otpadaju nitavne sanjarije onih koji
smatraju da je svijet sluajno nastao ili da je mogao biti sazdan nekom fatalnom nunou, ili da
odvijeka postoji sam po sebi ravnajui se po nekim svojim nunim zakonima.

KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM

99

Klasini njemaki idealizam jest period od tono pedeset godina, tijekom kojih je u
tadanjoj Pruskoj dolo do filozofskog uzleta, usporedivog samo s onim u Ateni
Sokratovog, Platonovog i Aristotelovog vremena. Ovu su epohu obiljeila etiri velika
mislioca: Immanuel Kant (1724-1804), J.G. Fichte (1762-1814), F. W. J. Schelling (17751859) i G.W.F. Hegel (1770-1831), od kojih su prvi i posljednji bili najznaajniji. Poetak
epohe jest objavljivanje Kantove Kritike istoga uma (1781.), a svretak je Hegelova smrt
(1831.).
Zajednike karakteristike
Ova su se etiri mislioca meusobno razlikovala i kritizirala. Isto tako, Fichte,
Schelling i Hegel u svojim zakljucima odlaze mnogo dalje no to bi to dopustio Kant. Ipak,
postoje i njihove zajednike karakteristike, koje ih i svrstavaju u istu kolu.
Sinteza i redefiniranje filozofije. Sva su etiri mislioca duboko svjesni da filozofija ne moe
nastaviti dotadanjim smjerom. Leibniz im se ini suvie dogmatinim, a Hume suvie
skeptinim. Stoga oni trae novo utemeljenje filozofije, kreativno se sluei dotadanjom
filozofskom tradicijom.
Idealizam. U osnovi je idealizma uvjerenje da svijet objekta nije neto opreno subjektu,
nego je na neki nain njegov proizvod. Po Kantu, ono to spoznajemo jesu nae predodbe,
a ne stvari kakve jesu po sebi. Ostala trojica tee ukinuti svaku razliku izmeu subjekta i
objekta, to svijet objekata ini subjektivnim, ali i subjekta ini objektivnim. Tako se to
dvoje vie ne razlikuje, nego zajedno sainjavaju spinozistiki apsolut. Njemaki je
idealizam od Kanta do Hegela preao put od subjektivnog do apsolutnog idealizma. Kant se
s ovim prijelazom nikako ne bi sloio, ali je on ipak odkrinuo vrata ovakvom putu.
U izlaganju njemakog idealizma najvie emo pozornosti posvetiti Kantu i Hegelu.
Prvo mjesto, dakako, pripada Kantu.
IMMANUEL KANT
(1724-1804)
Immanuel Kant svojom filozofijom nije samo zapoeo epohu njemakog idealizma, nego je
praktiki otvorio put cjelokupnom dosadanjem filozofskom razvoju, postajui tako
najznaajnijim novovjekovnim filozofom. Filozofija nakon objavljivanja njegove epohalne
knjige Kritika istoga uma vie nije izgledala isto.
ivot i djela
Kant je roen u Knigsbergu (dananji Kalinjingrad), 22. travnja 1724. Njegova obitelj vodi
podrijetlo iz kotske. Obitelj je bila brojna (Kant je bio etvrto dijete) i pijetistiki religiozna
(pijetisti su bili luterani koji su naglaavali osobnu pobonost). Kant nikada nije naputao svoj rodni

100

grad (samo jednom se udaljio od njega nekih petnaestak kilometara), te je u njemu zavrio sve svoje
kolovanje. Tek 1770. uspio je postati redovitim profesorom i srediti svoje materijalne prilike.
Jednolian ivot provodio je po tono utvrenom dnevnom rasporedu (uvijek u isto vrijeme je
izlazio u etnju, osim jednom kada se zanio itajui Rousseaua). To mu je omoguilo da iako
slabane grae poivi osamdeset godina, preminuvi 12. veljae 1804.
Kant je objavio brojne spise iz raznorodnih oblasti (ak je pisao i o zemljopisu, iako nije nigdje
putovao). Postao je slavan svojom Teorijom neba, gdje je objanjavao postanak Suneva sustava.
Ipak, najvanija su mu djela tri kritike: Kritika istoga uma, Kritika praktinog uma i Kritika moi
suenja. Uz ova se trebaju spomenuti i Zasnivanje metafizike morala (jedan od najznaajnijih
etikih spisa svih vremena), Prolegomena (objanjenje Kritike istog uma), Religija unutar granica
istoga uma i Metafizika udorea. Treba spomenuti i rasprave Sukob meu fakultetima i O
vjenom miru.

Dvije faze Kantove filozofije

Obino se razvoj Kantove misli dijeli u dvije faze: pretkritiku (do Kritike istog
uma) i kritiku (od Kritike nadalje).
Pretkritiki Kant. Osnovna je znaajka ove faze da Kant u duhu Leibnizove filozofije vjeruje u
mogunost metafizike. Isto tako, u ovoj se fazi Kant s manje ili vie uspjeha bavi i znanstvenim
pitanjima, pokuavajui npr. rijeiti problem mjerenja sila. Rjeenje koje je on pruio bilo je
netono, a tono je rjeenje dao Dalambert tri godine prije Kantovog spisa.
Najpoznatiji Kantov pretkritiki spis jest Teorija neba, u kojoj je slijedei Newtonovu mehaniku
zastupao teoriju nastanka naeg sunevog sustava, koja e se kasnije nazvati Kant-Laplaceova
teorija (jer se pogreno vjeruje da je i Laplace zastupao istu misao).
Treba spomenuti da je i tada Kant bio sklon sumnji spram temeljnih metafizikih pojmova, ali je
ipak uspijevao nekako nadvladati ovaj skepticizam. Isto tako treba imati u vidu da u kritikoj fazi
Kant nije tek tako zbrisao sve ranije to je govorio, te da e i onda zadrati neki od njegovih ranijih
zakljuaka.
Puni naziv Teorije neba jest Opa povijest prirode i teorija neba ili pokuaj o ustrojstvu i
mehanikom postanku cijele svjetske zgrade raspravljen po Newtonovim principima. U njoj Kant
brani teoriju prema kojoj je sunev sustav nastao iz razrijeene materije, u kojoj se najprije
obrazovalo jedno gue sredinje mjesto, koje je svojom privlanom silom privuklo ostale
materijalne djelie k sebi. Tako su se formirali sunce i planeti (od djelia izvan sfere planeta nastali
su kometi), a Kant je pretpostavljao i da naa galaksija takoer ima sredinje tijelo. Po tom se
sistemu formiraju i ostale galaksije (Kant je pretpostavljao da su magline zapravo druge galaksije).
Sav je svemir ispunjen materijom, ali vei dio svemira jo nije ureeni kozmos, nego kaos iz kojega
tek treba evoluirati kozmos.
Sasvim u skladu s Leibnizovom filozofijom, Kant je iz injenice sloenosti svemira zakljuivao na
Tvorca:
Ne moe se gledati svjetsku zgradu, da se ne upozna najizvorniji poredak u njezinu ureenju i
sigurna obiljeja Boje ruke u savrenosti njezinih odnosa. Um, poto je toliko mnogo ljepote,
toliko mnogo izvrsnosti prosudio i divio se, srdi se s pravom zbog smione ludosti koja se smije
usuditi da to sve pripie udesu i sretnom sluaju. Mora da je najvia mudrost napravila projekt i
izvela ga beskonanom moi, inae bi bilo nemogue sresti tolike mnoge nakane koje se spajaju u
jednoj svrsi, u ustrojstvu svjetske zgrade.

101

Kritiki Kant. Ova je faza zapoela Kantovim prouavanjem Humea i ve poslovinim

buenjem iz dogmatskog drijemea. Kritiki Kant vie se ne bavi pitanjima znanosti,
nego se usmjerava na eminentno filozofske probleme. On odbacuje tradicionalnu
(Leibnizovu) metafiziku i trai potpuno novo utemeljenje filozofije. Upravo tada (kao ve
57godinjak) Kant stvara sustav po kojemu e i ui u povijest filozofije. Taj je sustav i
predmet ove lekcije.
KANTOVA FILOZOFIJA
Osnovni predmet filozofije
U drugom izdanju Kritike istoga uma, Kant postavlja tri kljuna filozofska pitanja:
to mogu znati? predmet je Kritike istoga uma (Kritik der reinen Vernunft), tj.
teorije spoznaje;
to treba da inim? predmet je Kritike praktinog uma (Kritik der praktischen
Vernunft), tj. etike; i
emu se smijem nadati? predmet je Kritike moi suenja (Kritik der Urteilskraft),
tj. estetike.
Sva se ova pitanja mogu svesti na jedno: to je ovjek? Kant izostavlja pitanje to jeste?, tj.
metafiziku u tradicionalnom smislu. Za Kanta je osnovno pitanje nije kako objekt utjee
na subjekt, nego kako subjekt prima objekt. Taj je obrat u interesu on nazvao
kopernikanskim obratom, koji namjesto objekta u sredite svijeta stavlja subjekt.
Kant o kopernikanskom obratu (Predgovor drugom izdanju Kritike istoga uma):
Dosada se pretpostavljalo, da se sva naa spoznaja mora upravljati prema predmetima; ali svi
pokuaji da se o njima to a priori odredi pomou pojmova, ime bi se naa spoznaja proirila,
propali su pod tom pretpostavkom. Neka se zato jednom pokua ako prihvatimo da se predmeti
moraju upravljati prema naoj spoznaji S time je isto tako, kao to je bilo s prvom pomisli
Kopernikovom, koji je pokuao nee li bolje uspjeti ako prihvati da se gledalac okree, a da
naprotiv zvijezde miruju, poto s objanjenjem nebeskih gibanja nije ilo kako treba, dokle god je
prihvaao da se cijeli zvjezdani svijet okree oko gledaoca.
to prihvaamo kao promijenjenu metodu u nainu miljenja, naime da mi o stvarima
spoznajemo a priori samo ono to sami stavljamo u njih.

Kantova teorija spoznaje

Parovi pojmova. Svojom teorijom spoznaje Kant pokuava dati sintezu empirizma i
racionalizma (to je prije pokuao i Leibniz). U cjelokupnoj Kantovoj filozofiji kljuno je
vidjeti parove pojmova i razumjeti u emu se ti parovi unutar sebe razlikuju. Evo kljunih
parova pojmova u teoriji spoznaje:
102

Apriori-aposteriori, analitiko-sintetiko. Kant slijedi Humeovu podjelu predmeta razuma

na odnose meu idejama i injenice, ali od nje pravi dvostruku podjelu:
1) Prema podrijetlu spoznaje sudove dijelimo na one koji nastaju iz iskustva (aposteriorni
sudovi): i one koji nastaju neovisno od iskustva (apriorni sudovi).
b) Prema odnosu pojmova u sudovima sudovi se dijele na:
sintetine gdje predikat suda dodaje neto to nije sadrano u subjektu. Tako u sudu
Majka je bogata predikat bogata nije sadran u samom pojmu majka.
analitine u predikatu se tvrdi ono to je ve reeno u subjektu. Tako u sudu Majka
je ensko predikat (je ensko) samo tvrdi ono to je ve reeno, jer pojam majke
podrazumijeva enskost. Dakle predikat ovdje samo ralanjuje ili analizira subjekt.
Iz toga bi slijedilo da su analitiki sudovi uvijek apriorni, dok su aposteriorni sudovi uvijek
sintetini. Meutim, Kant dri da postoje i sintetiko-apriorni sudovi, koji imaju pouzdanost
razumske spoznaje i sadrajnost iskustvene spoznaje. Njih nalazi prije svega u matematici i
geometriji (u emu grijei, jer su one analitine, a ne sintetine). Kantovo je kljuno
filozofsko pitanje: kako su mogui sintetiko-apriorni sudovi? Uz to se pita jesu li oni uope
mogui u metafizici?
Stvari po sebi i za nas. Razlika izmeu stvari po sebi (dinge an sich) i stvari za nas (dinge
fr uns) fundamentalna je za Kantovo razumijevanje spoznaje. Kant dri da mi nikada ne
moemo znati kakve su stvari po sebi, nego samo kakve su za nas. Stvari po sebi uzrokuju
(Kant kae aficiraju) nae iskustvo, ali ih nikada nemamo u iskustvu. Ono to imamo u
iskustvu jesu stvari kakve su za nas, a to su pojave. Pojave nisu nikakve priine, one su
zapravo jedini mogui predmeti nae spoznaje. Pojave, tj. predmeti nae spoznaje,
uvjetovane su naom subjektivnou (to nalazimo jo kod Berkeleya).
Transcendentno, transcendentalno. Ova nas razlika dovodi do same sutine Kantove
filozofije. Transcendentni su svi oni pojmovi koji nadilaze svako mogue iskustvo. Primjeri
za to su Bog, sloboda i besmrtnost. No, to je transcendentalno? Rije postoji prije Kanta,
ali joj on daje drugaije znaenje: transcendentalno je ono to takoer nadilazi svako
mogue iskustvo, ali je uvjet svakog mogueg iskustva. Za Kanta iskustvo nije tek neki puki
podraaj, zamjedba, nego je ono sreena zamjedba.
Apriorne forme iskustva i razuma. Apriorne forme iskustva jesu prostor i vrijeme. Njih ne
dobivamo iz iskustva nekakvim poopavanjem prostornih i vremenskih odlika pojedinanih
predmeta. Takoer do njih ne dolazimo niti pojmovnom analizom. Prostor i vrijeme jesu
103

zapravo uvjet svakog mogueg iskustva da bismo uope mogli imati iskustvo bilo kojeg
predmeta, mi ih moramo opaati u prostoru i vremenu. Ali, prostor i vrijeme nisu stvari po
sebi, one su uvjet samo naeg, ljudskog iskustva.
Isto tako postoje i apriorne forme razuma, a Kant ih naziva kategorije. One su takoer uvjet
svakog mogueg iskustva (tovie, uvjet mogunosti predmeta iskustva), ali nisu objektivni
zakoni svijeta stvari po sebi.
Rjeenje Humeovog skepticizma. Hume je, kao to je reeno, doveo u pitanje valjanost
iskustva, jer je aposteriorno, te sumnjao u postojanje kauzaliteta, supstancije i ja. Kant ne
pokuava dokazati postojanje ovih metafizikih pojmova, nego opravdanost njihove
uporabe. U skladu s time, Kant rezonira da nikakvo iskustvo nije mogue, ukoliko ne
pretpostavimo supstanciju, kauzalitet i ja. Sva ova opravdanja (Kant ih naziva
transcendentalne dedukcije) imaju naelno isti oblik: iz injenice iskustva kao sreene
zamjedbe slijedi pretpostavka neega apriornog to uvjetuje takvu pojavu. Jer da nema tog
apriori, ne bi bilo ni iskustva kao sreene zamjedbe. S obzirom da iskustva ima, slijedi da
ima i njegovih apriornih formi.
Ako odbacimo ideju supstancije, kao onoga nepromjenjivog u promjenjivome, onda ne
moemo imati iskustvo, jer emo imati samo nekakve nepostojane promjene, a ne stvari.
Meutim, mi u iskustvu imamo stvari (tj. jasne pojave), stoga moramo pretpostaviti ono
nepromjenjivo u promjenjivome.
Isto tako, ne moemo objasniti nizanje pojava u vremenu ukoliko ne pretpostavimo
meusobnu povezanost pojava kauzalnim odnosom. Ja mogu neki predmet opaati s lijeva
nadesno i obrnuto, kako mi se ve hoe. Ali ne mogu isto tako svojevoljno promatrati neki
uzrono-posljedini dogaaj, te npr. vidjeti prvo kako metak probija metu, pa tek onda
vidjeti povlaenje obaraa.
Takoer, nikakvo iskustvo nije mogue ako ono nije moje iskustvo. Stoga je ja uvjet
svakog mogueg iskustva.
Razum i um. Kant povlai fundamentalnu razliku izmeu razuma (Verstand) i uma
(Vernunft). Razum posjeduje pojmove (kategorije), bez kojih je iskustvo nemogue. Razum
ostaje u granicama spoznaje, a granice spoznaje jesu granice mogueg iskustva. Mogue
iskustvo, a time i mogua spoznaja, jest samo ono to moe postojati u prostoru i vremenu.
Um, pak, posjeduje ideje, a to su pojmovi stvari po sebi. Tri su osnovne ideje: Bog, sloboda

104

i besmrtnost. Um prelazi granice mogueg iskustva, pokuavajui zakljuiti o tome kakve

jesu stvari po sebi, te nuno upada u proturjeja (aporije).
Kritiki zakljuak kritike istoga uma. Zbog prestupanja granica iskustva, um nije sposoban
dati teorijsku spoznaju (on moe samo pridonijeti sistematizaciji spoznaje, to Kant naziva
arhitektonikom). Nasuprot dogmatiarima (Leibniz i tradicionalna metafizika), Kant ne
vjeruje u mo ljudskoga uma da spozna objektivnu stvarnost. Tako je metafizika
objektivnosti zauvijek prognana iz filozofije. S druge strane, nasuprot skepticima, Kant
vjeruje u pouzdanost nae spoznaje u granicama istoga iskustva. Zato se Kantova filozofija
naziva kritikom filozofijom, jer izbjegava i dogmatizam i skepticizam.
Spoznaja jeste subjektivna, jer se tie ljudskog subjekta (a ne svakog mogueg subjekta i
zakona svijeta openito), ali nije subjektivna u smislu individualnog ukusa. Time Kant
zapravo utemeljuje metafiziku subjektivnosti, to e otada postati smjerom cjelokupne
zapadne filozofije.
Kantova etika
Etika je kod Kanta obraena u Kritici praktinog uma i u Zasnivanju metafizike morala.
Dok je u svojoj teorijskoj uporabi um nesposoban da donese tonu spoznaju, te stoga ima
samo regulativnu ulogu (sreivanja sustava spoznaje), u praktinoj je uporabi um
konstitutivan, jer samostalno, bez doprinosa razuma, donosi apriorne i stoga apsolutno
vaee propise. I ovdje nam u razumijevanju Kantove misli pomau parovi pojmova:
Postupanje prema zakonu i postupanje prema predodbi zakona. Kant zapoinje s tezom da
iako sva bia postupaju prema nekom zakonu (odnosno prirodnim zakonima), umno bie
postupa prema predodbi zakona (odnosno prema moralnom zakonu). Onoj volji ije
subjektivno htijenje nije po sebi nuno u suglasnosti sa zakonom potreban je imperativ, jer
je imperativ prinuda (svetoj Bojoj volji imperativ nije potreban).
Kategoriki i hipotetiki imperativ. Imperativa ima dvije vrste a. hipotetiki, koji nam
zapovijeda nunost radnje kao sredstva za postizanje neke svrhe; i b. kategoriki koji nam
daje nunost radnje kao objektivno, same po sebi nune. Hipotetiki imperativ ne moe se
odrediti a priori jer nam mora biti dana svrha koja se eli postii. Nasuprot tome,
kategoriki se imperativ moe a priori odrediti (a traenje onog a priori jest sr Kantove
filozofije).
Legalitet/moralitet

105

Dranje imperativa moralno je samo ako nije prinudno, nego dragovoljno. Stoga e Kant
ocjenjivati moralni postupak iskljuivo po nakanama. Imati dobre nakane za Kanta znai
postupati iz potivanja prema moralnom zakonu, a ne zbog vanjskog pritiska ili nutarnjeg
nagnua. Moralan je dakle samo postupak iz potivanja zakona, dok je postupak koji je u
skladu sa zakonom, ali nije iz ispravnih nakana, samo legalan.
Tri formulacije kategorikog imperativa:
a. Postupaj samo prema onoj maksimi za koju u isto vrijeme moe eljeti da postane jedan
opi zakon.
Kada se god pitam to bih trebao uiniti u ovom ili onom sluaju prvo pitanje jest mogu li
zamisliti i poeljeti da svi ljudi postupaju onako kako ja postupam. Kada primjerice
razmiljam hou li ukrasti neto, mogu se zapitati to bi bilo kada bi se svi drali zapovijedi
Kradi! U tome sluaju svi bi imali sve i nitko ne bi imao nita. Praktiki ne bi bilo
privatnoga vlasnitva, a time ne bi bilo ni krae. Tako se zapovijed koja nalae krau
pokazuje proturjenom. Neke druge zapovijedi poput Treba zanemarivati vlastite talente
nisu samoproturjene. Mogue je zamisliti svijet u kojem bi svi zapostavljali svoje darove
(kao to zna biti sluaj u crkvama). Ali iako takav svijet nije proturjean, on nije poeljan te
ne ispunjava zahtjev kategorikog imperativa.
b. Postupaj tako da ovjenost u svojoj linosti, kao i u linosti svakog drugog ovjeka
uvijek upotrebljuje kao svrhu, a nikada kao sredstvo.
Kada slaem, ja time drugog ovjeka koristim kao sredstvo za postizanje vlastitih ciljeva.
c. Postupaj tako da tvoja volja uvijek bude autonomna, a ne heteronomna.
Moralni postupak, kao to smo rekli, podrazumijeva da svojevoljno pristajemo na dunost,
bez ikakve unutarnje ili vanjske prisile. Volja koja tako postupa je autonomna (dosl. sama
sebi zakon), dok je volja koja postupa pod pritiskom heteronomna (zakon joj daje netko
drugi).
Postuliranje slobode, besmrtnosti i Boga
Ove ideje istoga uma ne mogu se dokazati teorijski, ali su nune kao postulati praktinog
uma (to ne znai da se praktino dokazuju). One daju smisao naoj moralnoj praksi. Sama
ideja moralnosti podrazumijeva da je volja slobodna (iako se to ne moe dokazati). Isto
tako, iz ideje ovjeka kao bia koje beskonano tei savrenstvu (nikada ga ne dostiui)
slijedi nuno postuliranje besmrtnosti, kako bi se dalo smisla tenji za beskonano dalekim

106

savrenstvom. Napokon, treba postulirati i Boga, kao jamstvo da e u konanici nae dobre
nakane dovesti do dobrih posljedica (to se inae ne dogaa uvijek).
Zavretak Kritike praktinog uma:
Dvije stvari ispunjavaju duu sve novim i sve jaim divljenjem i strahopotovanjem, to se ee i
postojanije nae razmiljanje njima bavi: zvjezdani svod nada mnom i moralni zakon u meni.

Kantova estetika definicija lijepog

Kantova definicija poiva na logikoj podjeli kategorija kakvu on prua u Kritici istoga
uma (gdje sve pojmove dijeli prema kvaliteti, kvantiteti, relaciji i modalitetu). Uz to, Kant
definira pojam lijepog sa strane subjekta koji doivljuje ljepotu, govorei o osobinama
lijepog u istom (apriornom, dakako) sudu ukusa.
Lijepo je ono to se dopada bez interesa.
Drugim rijeima, da bi ovjek mogao prosuditi stvar kao lijepu, on ne smije biti
zainteresiran za njezinu egzistenciju. Lijepo se dopada zato to je lijepo a ne zato to nam
stvara uitak ili koristi u bilo kom smislu.
Lijepo je ono to se dopada bez pojma, i to kao predmet opeg dopadanja.
Lijepo primamo putem osjetila (otuda i naziv estetski), a ne putem razuma. Mi ne shvaamo
da je neto lijepo, nego samo uviamo osjetilima (premda samo onim teorijskim okom i
uhom). Sud ukusa je ist ukoliko nije povezan s osobnim interesom tada mogu traiti da
taj objekt bude predmetom svaijeg svianja.
Lijepo je ono to ima samo formu svrnosti, bez predodbe neke svrhe.
Najjednostavnije je to razumjeti u smislu da lijepo nema vanjsku nego unutarnju svrhu.
Lijepa je stvar nesvrhovita, ona ne slui niemu. Pa ipak, iako samo umjetniko djelo nema
nikakvu svrhu, svaki njegov detalj ima svoju svrhu unutar djela. Najoitije se to vidi u
glazbi, gdje svaki ton gradi harmoniju a harmonija cijelo djelo. Ono to nam se dopada u
lijepom predmetu zapravo je sama forma, a ne pojedini dijelovi.
Lijepo je ono to se nuno dopada.
Kant ne tvrdi da e u zbilji svi nuno suditi isto, nego da bi nuno trebali suditi isto. Kant
iznosi ve postojeu ideju (kod engleskih prosvjetitelja Shaftesburyija, Hutchesona i dr.) o
zajednikom osjetilu (sensus communis) kojim raspoznajemo lijepo. Ali dok engleski
estetiari dokazuju postojanje zajednikog osjetila, Kant njega samo postulira, kao
transcendentalnu normu. Nae izricanje sudova ukusa pokazuje da pretpostavljamo tu
neodreenu normu zajednikog osjetila. Kant eli rei samo to da bi svi ljudi, ukoliko bi bili
dostatno obrazovani i ako zauzmu estetski stav, trebali priznati ljepotu prave umjetnosti.
107

Tako bismo sve etiri karakteristike lijepoga spojiti u jednu definiciju: lijepo je ono
to se, neuvjetovano pojmom, samom svojom formom bezinteresno i nuno svima dopada.
Religija unutar granica istoga uma
Kant sve religije dijeli na prirodne (koje se zasnivaju na razumu) i pozitivne (koje se zasnivaju na
objavi). U prirodnim religijama dunost se spoznaje kao Boja zapovijed, drugim rijeima, Bog
trai ono to um ve po sebi razumijeva kao nuno. Kao primjer prirodne religije Kant navodi
kranstvo i u tom smislu tumai Isusov govor na gori (Matej 5 7). Isus je, prema Kantu, osniva
prirodne religije. U pozitivnim religijama, Boja zapovijed prethodi dunosti, to znai da je neto
dunost ne po sebi nego zato to Bog tako zahtijeva. Kantov je primjer za pozitivnu religiju islam.
Takva religija i nije religija u pravom smislu te rijei, nego vjera (glaube). Religija je razuma jedna
i obvezatna je za sve ljude, dok objavljenih religija ima mnogo i nijedna nije obvezna. Crkva u
prirodnoj religiji je nevidljiva (unsichtbare Kirche); nju je osnovao sam Bog (odnosno, um).
Vidljive crkve postoje u pozitivnim religijama (Kant ih zato i naziva Kirchenglaube, crkvena vjera),
tamo postoji i razlika izmeu vjernika i sveenika, a sluba Bogu sastoji se u vrenju vanjskih radnji
(obredi). U prirodnoj religiji nema sveenika, a sluba Bogu sastoji se u vrenju moralnih dunosti.
U budunosti e ostati samo prava, prirodna religija i to e biti ostvarenje Bojeg kraljevstva na
zemlji.
U pravoj religiji Bog je sveti zakonodavac (ija se volja u potpunosti slae s moralnim zakonom),
dobar upravlja (omoguava realizaciju najvieg dobra) i pravedan sudac (uvar svojih svetih
zakona). Savjest je sudac u nama i sastoji se u zahtjevu da nijednu radnju ne poduzmemo za koju
nismo sigurni da je pravedna (a razum odluuje to je pravedno). Tako je Kant u svom
razumijevanju religije potvrdio i svoje pijetistiko protestantsko naslijee (prava Crkva je
nevidljiva, nema razlike vjernika i sveenika, kljuna je poslunost iznutra) i svoje prosvjetiteljsko
usmjerenje (razum iznad svega, pa i Boga). Bog je u cjelokupnoj Kantovoj filozofiji shvaen
iskljuivo kao jamac moralnosti (to predstavlja odjek Voltairea).
Tablica Razlike izmeu prirodne i pozitivne religije
Pozitivna religija Prirodna religija
zasnovana na
zasnovana na
objavi
razumu
zapovijed prije
dunost prije
dunosti
zapovijedi
ima ih mnogo
postoji samo
jedna
nije obvezatna ni obvezatna za sve
za koga
vidljiva crkva
nevidljiva crkva
sveenici i
samo vjernici
vjernici
obredne dunosti moralne dunosti
prolazna
neprolazna

Znaaj Kantove filozofije

Kant je nesumnjivo najznaajniji mislilac novovjekovne filozofije. Prvi je svoj
utjecaj ostvario zapoinjanjem epohe njemakog idealizma. Isto tako, u XIX. i XX. stoljeu
imamo jaku kolu novokantovske filozofije. Ali Kantov je znaaj zapravo puno vei: svojim
usmjeravanjem na razumijevanje ovjeka, na uvjetovanosti sve realnosti ovjekom (a ne kao
108

dotada uvjetovanosti ovjeka realnou), Kant je otvorio obzorje nove filozofije, koja tim
smjerom ide i danas. Kant je neprestano kritiziran i praktiki nijedna od njegovih postavki
nije se odrala do danas, ali svaki se postkantovski filozof odreuje u svom filozofiranju
upravo u stavu prema Kantu. Dovoljno su ilustrativne rijei koje je 1999. izrekao u jednoj
diskusiji najvei filozof kraja XX. stoljea, Francuz Jacques Derrida: Ja sam kantovac, ali
sam vie nego kantovac!.
OD KANTA DO HEGELA: FICHTE I SCHELLING
Njemaki idealisti nakon Kanta prave korak na koji Kant nije nipoto bio spreman: ukidaju
razliku izmeu stvari po sebi i stvari za nas, ime ujedno odbacuju nedohvatljivost stvari po
sebi. Filozofija prestaje biti tenja za mudrou i postaje znanou, dovrenim sustavom
znanja.
Treba napomenuti da su Fichte i Schelling pisali mnogo. Ovdje nemamo prostora za
izlaganje cjelokupnog njihovog sustava, nego emo samo ukazati na one momente koji
predstavljaju pomak u razvoju njemakog idealizma od Kanta do Hegela.
J.G. FICHTE
Kakvu tko filozofiju bira ovisi o tome kakav je tko ovjek, jer filozofski sustav nije mrtav komad
pokustva koji se moe odloiti ili prihvatiti, kako nam je po volji.

Prvi koji je napravio taj odsudni korak preko granica Kantove teorijske spoznaje bio je J.G.
Fichte. Iako je on postao slavan zahvaljujui Kantu (zbog kojega je i napustio dotadanje
spinozistiko uenje), te ustrajno tvrdio da samo razrauje naela Kantove filozofije, Fichte
je stvorio novi filozofski sustav kojega se naziva etiki idealizam.
Nauka o znanosti
Fichte eli metodsko izvoenje cjelokupnog uenja iz jednog apsolutnog naela. Treba
stvoriti sustav znanja u kojemu e sve forme uma biti uvjetovane najviim zadatkom. Ovaj
sustav znanja vie nije filozofija, nego nauka o znanosti (Wissenschaftslehre).
Dijalektika
Ovaj sustav poiva na samoizvoenju uma, na jednom putu koji zapoinje apsolutnim
naelom i potom se nakon niza suprotnosti vraa u sebe. Taj put suprotnosti i vraanja na
poetak Fichte naziva dijalektika.
Idealizam
Zadaa je ove nauke da objasni znanje. Dotadanja filozofija ili iz objekta objanjava
subjekt ili iz svijesti objanjava objekt. Fichte (vidi gornji citat) dri da se ovjek mora
109

odluiti za jedan od ta dva sustava i izabire idealizam. Uz to, on materijalizmu zamjera da

ne moe objasniti svijest.
Apsolutno naelo
Filozofija mora poi od stava koji je sam po sebi nuan. No, za razliku od Descartesa
kojemu je poetak filozofiranja miljenje uma, Fichte dri da je poetak djelatnost uma.
ovjek je shvaen prije svega kao bie prakse, a tek potom kao bie teorije: stoga Fichte
naglaava primat praktinog uma nad teorijskim. Zbog toga je prvo naelo Ja postavlja
samo sebe. Fichteovo ja nije neko pojedinano ja, nego svijest kao takva, opa svijest.
Mi ne radimo zato to spoznajemo, nego spoznajemo zato to smo odreeni za rad; praktini um je
zato korijen svakoga uma.

Ja i ne-ja
Postavi svjesno samo sebe, ja mora da bi odredilo samo sebe, postaviti sebi nasuprot neja. Ja i ne-ja jesu nerazdvojive suprotnosti, subjekt se ne moe zamisliti bez objekta niti
objekt bez subjekta. Stoga drugi Fichteov stav glasi: Ja postavlja ne-ja u ja. Granice
spoznaje nisu uvjetovane objektom, nego samim subjektom. Um je taj koji postavlja sebi
granice i ujedno ih nadilazi. Iz toga slijedi i trei stav: Ja i ne-ja uzajamno odreuju jedno
drugoga.
Kategoriki imperativ
Fichteova je filozofija etiki idealizam, jer je zadaa uma prije svega praktina, a to je
ostvarenje uma. Najvii imperativ jest: Radi uvijek prema svom opredjeljenju. To nije neko
proizvoljno biranje, nego usklaivanje naeg empirijskog ja s idealnim ja, ostvarenje
zadae uma. Jedino je u tom smislu ovjek slobodan.
SCHELLING
Apsolutni idealizam
Schelling odbacuje Fichteovu intenciju da objekt, prirodu, shvati samo kao pasivnu
postavku subjekta. Iz tih razloga, Schelling uvodi apsolutni idealizam, namjesto Fichteovog
transcendentalnog. Bit apsolutnoga idealizma jest teza da su subjekt i objekt samo dva pola
istoga.
Naelo identiteta
U osnovi je Schellingovog sustava spinozistika ideja o identitetu subjekta i objekta.
Subjekt moe spoznati objekt samo ukoliko su oni u ontolokom smislu isto. S jedne strane,
priroda, ono materijalno, tei pretvaranju u neto imaterijalno, spiritualno. Potvrdu je za to
Schelling nalazio u tadanjim znanstvenim otkriima o magnetizmu, gravitaciji,
110

elektricitetu, itd. (kao i u Bokovievoj teoriji o atomima kao centrima sila). Priroda je
sustav nesvjesnih umnih radnji, ona poinje svjesno i zavrava nesvjesno. S druge strane,
transcendentalna filozofija (Kant) zakone inteligencije materijalizira u prirodne zakone.
Tako su um i priroda zapravo identini.
Estetski idealizam (panteizam)
Za Schellinga je najvii akt uma, u kojemu on obuhvaa sve ideje, upravo estetski akt.
Upravo u umjetnosti dolazi do sjedinjenja svjesnog i nesvjesnog, umnog i prirodnog,
slobodnog i nunog. Ovo jedinstvo svjesnog i nesvjesnog otkrivamo upravo u umjetnikom
djelu. Umjetnik je slobodan, ali nije samovoljan, jer umjetnost nastaje iz istoga izvora,
Apsoluta, kao i cjelokupni svemir. Umjetnik je tjeran od tog iskonskog naela stvaralatva,
a da toga esto nije ni svjestan. Filozof je taj koji to jasno uvia.
Jasno je da je takvim razumijevanjem umjetnosti, Schelling djelovao na umjetnike
romantizma. Treba dodati i to da je na ranog Schellinga najvei utjecaj i ostvario njegov
kolski prijatelj, pjesnik Hlderlin.
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL
(1770-1831)
Hegelov apsolutni idealizam predstavlja vrhunac i sintezu njemakog idealizma. U
izvjesnom smislu Hegel obnavlja Aristotelovu ontologiju, ali s pozicije Kantovog
transcendentalnog subjekta, nastavljajui se na Fichteov pojam dijalektike i Schellingov
apsolut.

Hegelov ivot i djela

Roen je 27. kolovoza 1770. godine (iste godine kad i Beethoven) u Stuttgartu. Studirao je teologiju
i filozofiju u Tbingenu, gdje se upoznao i prijateljevao sa Schellingom i pjesnikom Hlderlinom.
Od 1801. predaje u Jeni, tada znaajnom filozofskom sreditu. Jenu naputa u listopadu 1806. i
bjei neposredno pred ulaskom francuske vojske (jer je do tog trenutka radio na Fenomenologiji
duha). Pri bijegu je bio opljakan i umalo strijeljan, jer je naletio na Napoleona, te izgledao kao
atentator. Narednih osam godina provodi kao ravnatelj gimnazije u Nrnbergu. Filozofsku je slavu
stekao nakon to je postao profesorom u Berlinu (1817.) i zapoeo s predavanjima kojima je znalo
nazoiti i po tisuu sluatelja. Umro je u Berlinu 14. studenog 1831., u snu, od posljedica kolere, te
sahranjen uz najvee poasti. Hegel spada u najplodonosnije filozofe pisce, nadmaivi u tome
svoje inae vrlo plodonosne prethodnike. Od tih brojnih spisa sljedei su dakako najznaajniji:
Fenomenologija duha jedno od najteih filozofskih tiva u povijesti (npr. Husserl je priznao da je
proitao samo prvih nekoliko stranica). Ono je kljuno djelo njegove filozofije, koje se kasnije
praktiki razrauje u njegovim ostalim spisima. Logika trovolumensko djelo koje iznosi Hegelov
apstraktni nauk o biu. Enciklopedija filozofijskih znanosti jest ustvari prikaz cjelokupnog
Hegelovog filozofskog sustava, koji se kree u krugu (gr. kyklos, otuda enciklopedija).

111

Nakon Hegelove iznenadne smrti, njegov sin Karl je koristei se biljekama Hegelovih studenata
objavio Filozofiju povijesti, zatim trovolumensku Povijest filozofije i isto tako obimnu Estetiku.
Ovim pobrojanim djelima treba jo dodati Osnovne crte filozofije prava, kao i brojne druge
Hegelove spise.

OSNOVNI STAVOVI HEGELOVE FILOZOFIJE

Hegelova je filozofija jedna od najapstraktnijih i najteih za razumijevanje, te stoga
ne ude brojne pogrene interpretacije. Ipak, postoje izvjesni postulati za koje moemo rei
da su kljuni u razumijevanju Hegela.
Apsolut
Kao prvo, Hegel prihvaa Schellingovo spinozistiko sjedinjavanje subjekta i
objekta, zastupajui dakle identitet bia i miljenja. Da su bie i miljenje identini, Hegel
nalazi (odnosno, uitava) jo kod Parmenida. Osnovni je Hegelov stav da je sve to je
stvarno umno i sve to je umno je stvarno. Time Hegel svakoj prirodnoj i drutvenoj pojavi
daje njezin smisao, ujedno razumijevajui pojavu openito kao pojavu bti, a ne kao neto
bez istinske veze s njom. To jedinstvo bia i miljenja Hegel naziva ideja, dajui time jo
jedno znaenje tradicionalnom filozofskom pojmu. Ideju Hegel jo naziva i Bogom (Logika
zato i prikazuje Boga u njegovoj biti), koji je dakako filozofski shvaen apsolut a ne Bog
religije. Tako Hegel stvara jedan panlogiki (sve je logos, um) i panenteistiki (sve je u
Bogu) metafiziki sustav.
Dijalektika
Drugi kljuni postulat Hegelove filozofije jest njegovo razumijevanje bia kao nuno
dijalektinog. Hegel obnavlja aristotelovsku ontologiju kao uenje o nutarnjoj logici
dinamike bia ( kod Aristotela znai mogunost). To je razliito od tradicionalne
formalne logike, koja o miljenju govori izdvojeno od bia (razdvajajui formu i materiju),
te pristupa biu izvanjski. Tako su u tradicionalnoj logici zakoni miljenja zakoni bilo ega.
U Hegelovoj logici su zakoni miljenja ujedno i zakoni stvarnosti. U dijalektici svako bie
(teza) ima u sebi ve danu svoju negaciju (antitezu), koja nuno vodi njihovoj sintezi
(negaciji negacije), jednoj vioj razini koja ukida niu razinu ali ih ujedno i uva.
Prijelaz iz jedne kvalitete u drugu zbiva se postupnim kvantitavnim promjenama.
Primjerice, zakon (teza) nuno podrazumijeva prijestup, kao svoju antitezu. Zapravo,
zakon i nema smisla ukoliko nema nekog prijestupa. I obratno, prijestup moe biti samo
prijestup zakona. To je dvoje dakle nerazdvojno no i meusobno proturjeno. Njihova je
sinteza kazna, kojom je prijestup ukinut (zlo je kanjeno) ali i sauvan (jer prijestup
nije nestao; naprotiv, on je kroz kaznu zadobio priznanje). Tek kaznom zakon postaje
112

djelotvoran i konkretan, dotle je on samo apstrakcija (mrtvo slovo na papiru). Kazna bi

stoga bila i suprotnost zakonu (djelo spram slova), ali i njegovo oivotvorenje.
Treba imati na umu da je Hegel izbjegavao i kritizirao dijalektiku kao jednu puku
shemu (bijelo crno sivo), nego ju je smatrao istinskom odlikom stvarnosti. Kao i u
Aristotela, zakoni logike su ujedno zakoni bia. Takoer, Hegel nije kanio stvoriti nekakvu
novu dijalektiku logiku, iji bi postulati bili suprotni od formalne logike (npr. ne bi
vrijedilo tradicionalno A je A, nego dijalektiko A nije A). Dijalektika logika je
pronalazak kasnog Engelsa i dijalektikih marksista.
Razvoj ideje
Svoj trei postulat Hegel razvija u tradiciji Fichtea i Schellinga: istina nije neki izolirani
iskaz (takve iskaze Hegel naziva tonim a ne istinitim), nego cjelokupni sustav dijalektikog
razvoja ideje. Za razliku od Schellinga, Hegel dri kako se do apsoluta ne dolazi
neposrednim uvidom u umjetnikom zoru, nego postupnim pojmovnim razumijevanjem
cjelokupnog razvoja. Valja napomenuti da sistematinost u njemakom idealizmu ne znai
tek nekakvu sistematsku podjelu, nego izvoenje cjelokupne stvarnosti iz jednog
samorazvijajueg naela. U skladu s time, Hegel u svojoj Logici zapoinje s biem,
definiranim kao neodreeno neto. To neodreeno neto, budui da nema nikakvih odredbi
(osim apstraktnog jest) identino je s nita (a ujedno je nita antiteza biu). Njihova je
sinteza bivanje, proces u kojemu neto postaje iz nita i obratno.
ENCIKLOPEDIJSKI SUSTAV
Enciklopedijski sustav podrazumijeva upravo kruni razvitak osnovnog naela: zapoinje se
s biem (nauk o biu logika), da bi se preko filozofije prirode vratili biu preko nauka o
duhu. Jedna od osnovnih crta Hegelovog sustava je trihotomija (prisutna jo kod Kanta),
koja se ponavlja na svim razinama. No, ta trihotominost kod Hegela nije okotala nego
djeluje kao da izvire iz same prirode stvari. Prva je trihotomija ve spomenuta: bie, priroda
i duh tri su glavna odsjeka Hegelovog sustava.
Kljuno mjesto Hegel daje filozofiji duha, u kojoj se duh prikazuje samome sebi.
Ona je opet trihotomina, obuhvaajui subjektivni duh (duh za sebe, individualni duh,
antropologija), objektivni duh (duh po sebi, openiti duh) i apsolutni duh (duh po sebi i za
sebe). Objektivnom duhu Hegel poklanja vie pozornosti nego subjektivnom, dok najvie
interesa pokazuje za filozofiju apsolutnog duha.
Filozofija objektivnog duha

113

Prvi stupanj u kretanju objektivnog duha jest pravo, kao jedan izvanjski, heteronoman, skup
propisa, nametnut pojedinanoj volji. Upravo je moral, kao autonomija individualne volje,
suprotstavljen heteronomiji prava, kao to su ve sofisti isticali u suprotstavljanju prirode
zakonu (). Hegel, nasuprot sofistima, vjeruje u sintezu morala i prava u
udoreu (Hegel uvodi termin sittlichkeit namjesto uobiajenog sitten). udoree je moral
koji je prestao biti puko subjektivnim i postao objektvnim, sveopim. Ono je suprotno
pravu, jer nije nametanje ope volje individui, nego poopavanje individualne volje, ali je
suprotno i individualnoj volji time to je udoree objektivno, nadindividualno. To
postajanje individualnog opim razrjeuje opreku izmeu morala i prava.
Filozofija povijesti kao povijest objektivnog duha
Jo je Augustin izloio smisao cjelokupne povijesti, izlaui na teoloki nain ono to e se
kod Voltairea nazvati filozofijom povijesti. Tako i Hegel dri da se iza kaosa povijesnih
zbivanja krije smisao. Povijest je po Hegelu razvitak svijesti o slobodi. Kao to je
gravitacija osobina tijela, tako je sloboda osobina duha. Dakako, povijesne linosti nisu
teile za ostvarenjem svijesti o slobodi ovjeanstva, nego su bile voene svojim osobnim
motivima. Ali Hegel iza toga razaznaje lukavstvo objektivnog duha, koji koristi
individualne tenje u ostvarenju svojih ciljeva, da bi zatim odbacio iskoritene povijesne
individue. Usput treba spomenuti da je Hegel drao kako Slaveni (osobito Rusi) nisu
povijesni narod, ali im je ipak predviao znaajniju ulogu u budunosti.
Do spoznaje o vlastitoj slobodi objektivni duh dolazi jednim dugim procesom, koji
obuhvaa tri epohe:
a. Orijentalna era u kojoj se razvijaju despotske drave gdje je samo jedan ovjek, kralj,
slobodan.
b. Grko-rimska epoha u kojoj su neki ljudi slobodni (npr. grka demokracija gdje
vladaju slobodni mukarci stariji od 30 godina)
c. Germansko-kranska povijest gdje dolazi do svijesti sloboda ovjeka kao ovjeka. Ta
se svijest pojavljuje jo u kranstvu, osobito u protestantizmu. Ostvarenje te slobode
dogaa se kroz francusku revoluciju, a svoje dovrenje dostie u Njemakoj (Pruskoj)
Hegelovog vremena. Time Hegelov sustav opravdava sivu njemaku realnost tog
vremena, u kojemu pruska militaristika monarhija znatno zaostaje za razvojem na
Zapadu.
Apsolutni duh

114

Apsolutni se duh prikazuje samome sebi u tri vida: kao umjetnost, kao religija i kao
filozofija.
U umjetnosti se ideja osjetilno prikazuje u zoru, opaaju, kao neto pojedinano.
Hegel ne prihvaa ideju prirodno ljepog, jer ono nije izraz duha. Stoga on dri da vie
ljepote ima u obinoj ali nego u najuzvienijem prirodnom predmetu. Hegel razlikuje tri
vrste (ujedno i tri epohe) umjetnosti, koje opet odgovaraju u bitnome epohama u razvoju
objektivnog duha: simbolika (orijentalna) umjetnost, zatim klasina (grko-rimska) i
romantika. Hegel je drao da objekt umjetnosti moe biti samo neto uzvieno, to je
ujedno slobodno, te stoga npr. drame prikazuju samo sudbine bogova i heroja.
U religiji se ideja prikazuje kao predodba i vezana je ne uz osjetilnost nego uz
uvstvo. Predmet religije je neto apstraktno, ali se ono izraava kroz konkretan simbol koji
nije (poput umjetnosti) prikaz neega konkretnog. Primjerice, kri je konkretni predmet koji
izraava neto apstraktno (spasenje). Uz to, religijski simboli pokreu uvstvene osjeaje
nade, straha, zanosa, itd.
Najuzvieniji vid samorazumijevanja ideje jest za Hegela filozofija. U njoj se ideja
prikazuje u pojmu, apstraktnoj umskoj odredbi. Povijest filozofije nije nepovezani kaos
suprotstavljenih miljenja nego postupni razvoj samosvijesti apsolutne ideje, u kojemu
posebno mjesto pripada Sokratu (pojam), Descartesu (samosvijest), Kantu (a priori), itd.
Hegelova povijest filozofije prepuna je briljantnih analiza filozofskih sustava (npr. vrhunsko
predavanje o Aristotelu), no pati i od nerazumijevanja odreenih mislioca (npr. Parmenid,
Epikur), koji su silom ugurani u Hegelovu dijalektiku shemu (kao to je to bio sluaj i u
njegovoj filozofiji povijesti). Cjelokupni razvoj filozofije dostie svoj vrhunac upravo u
Hegelovom sustavu, kojim filozofija prestaje biti ljubavlju prema mudrosti i postaje
znanou (ne u dananjem smislu egzaktne znanosti nego u fichteanskom smislu potpunog
sustava znanja). Hegel na taj nain objavljuje kraj filozofije, to e postati velikom temom
posthegelovske filozofije. Istini za volju, treba rei i to da je Hegel u predgovoru Osnovnim
crtama filozofije prava naveo i to da je filozofija svoje vrijeme obuhvaeno mislima.
Filozofija je uvijek vezana za svoje doba, dolazi tek na kraju njegovog razvoja (poput
Minervine sove koja se pojavljuje tek nou), te ga pokuava razumjeti, a ne proricati
budunost. Bilo bi sasvim legitimno zakljuiti da onda ni Hegelova filozofija ne moe imati
status apsolutnog znanja.

115

FILOZOFIJA NAKON HEGELA

(XIX. stoljee)
Hegel je najavio kraj filozofije, no filozofija je nastavila postojati, razvijajui se u velikoj
mjeri kao opozicija samome Hegelu. Moemo rei da je njegov utjecaj bio dvostruk: s jedne
strane, odreeni mislioci pokuavaju dalje razviti njegovu misao, ali s druge strane, u
mnogo veoj mjeri, brojni mislioci utemeljuju svoju filozofiju na kritici Hegela.
Hegelovska filozofija. Ne postoji niti jedan relevantan filozof koji bi se mogao smatrati
nastavljaem njegove filozofije. U samoj Njemakoj Hegel je najvei utjecaj izvrio na
filozofiju religije, koja je poela reinterpretirati biblijski tekst u skladu s idejom razvoja od
politeizma do monoteizma. Tako nastaje kola vie kritike (David Strauss), koja mijenja
tradicionalno datiranje biblijskih spisa, osobito Mojsijevog Petoknjija, kako bi ih usuglasila
s hegelovskom idejom razvitka religije (u Petoknjiju imamo monoteizam na poetku, a
politeizam tek kasnije, kao rezultat otpada). injenica je da je kola vie kritike i danas
aktivna, premda bez prijanjih hegelovskih postulata.
Hegelova je filozofija neoekivano uhvatila korijena ak i u Britaniji, gdje je F.H.
Bradley na osebujan nain interpretirao Hegela. Bradley (uz uenike Mc Tagarta i
Bossanqueta, kao i amerikog filozofa Blancharda) Hegelov pojam istine reinterpretira kao
koherenciju: iskaz je istinit samo ako se uklapa u sustav iskaza. Takoer, apsolutizam za
Bradleya znai da su sve pojave uzrono povezane, svaka utjee na svaku. Ta je filozofija
izazvala u Britaniji reakciju filozofa s Cambridgea G.E. Moorea i Bertranda Russella, koji
time zapoinju britansku filozofiju XX stoljea.
Treba na kraju spomenuti i da je talijanski estetiar Benedeto Croce svoju vrlo
utjecajnu estetiku filozofiju zasnovao na Hegelovoj filozofiji duha.
Protuhegelovska filozofija. Bez obzira na znaajne uenika, Hegel je ipak vie utjecao na
stvaranje vlastite opozicije. Pod udar kritike doli su Hegelov panlogizam (ukljuivi
dijalektiku), racionalizam, idealizam. Takva se kritika morala obraunavati i s tradicijom iz
koje je Hegel ponikao, to je podrazumijevalo i kritiku metafizike uope.
KRITIKA PANLOGIZMA SREN AABYE KIERKEGAARD (1813-1855)
Kierkegaard, sin protestantskog pastora, zasnovao je filozofiju koja e biti mnogo bolje
shvaena i prihvaena tek u XX. stoljeu. Njegova osebujna misao, ispunjena religijskim
zanosom, i iskazana jezikom i stilom bliim knjievnosti nego tradicionalnoj filozofiji (npr.
uvoenje pojma tjeskobe kao gotovo ontoloke kategorije), bitno je utjecala na kasniju
filozofiju egzistencije, a danas privlai nemalu pozornost postmodernista.
116

Kierkegaard je posjeivao predavanja kasnog Schellinga (a ta je predavanja pohodio i

mladi Engels), koji je kritizirao Hegelov panlogizam, tvrdei kako um ne moe shvatiti
egzistenciju i slobodu u svom iracionalnom utemeljenju. Kod Kierkegaarda to znai da se
individualna ovjekova egzistencija ne moe obuhvatiti nikakvom opom shemom. No,
Kierkegaardova kritika panlogizma ide jo dalje: on ne prihvaa niti ideju nekog
konstantnog, supstancijalnog individuuma.
Osnovna ontoloka kategorija kod Kierkegaarda jest kategorija neistovjetnog
ponavljanja. Ona znai da nikada nemamo jedno isto koje sebe ponavlja, nego je uvijek to
razliito, premda prepoznatljivo u svom ponavljanju. U domeni, primjerice, etike, kategorija
neistovjetnog ponavljanja znai da nikada ne mogu istovjetno ponoviti jedan etiki in (npr.
milosre), jer sljedei put kad uinim isto djelo radi se o drugoj ili drugaijoj osobi kojoj
inim milost, drugom kontekstu (vremenskom i sl.), a i ja sam promijenjena osoba (onaj
koji ini neto drugi put nije isti kao kad je to inio prvi put).
Ljudska je egzistencija odreena mogunou, a to ujedno znai slobodom i
tjeskobom (angst). Tjeskoba nije strah od neega izvanjskog, koji bi se onda mogao
prevladati, nego upravo strah od nutarnje slobode i nerazdruiva je od egzistencije. Najtei
momenat Kristova ivota bio je stoga onda kada je rekao Judi: to ini, ini brzo.
Kierkegaard priznaje dijalektinost ivota, no u dijalektici nema hegelovskih
momenata nunosti i pomirenja (sinteze). ovjek je u neprestanom proturjeju vremenitog i
vjenog, zbiljskog i idealnog, a spas od ovog proturjeja moe potraiti u vjeri, no ne postoji
nikakva nunost koja bi vodila vjeri. Kierkegaard stoga priznaje postojanje tri stila ivljenja:
estetski ivot (oprimjeren u Don Juanu), koji tei rafiniranom uitku u neponovljivosti
trenutka, etiki ivot (Sokrat) podrazumijeva ponavljanje i trajnost. Religijski ivot (Isus
Krist) znai potiskivanje svega vremenitog i svjetovnog. Simbol je kri, a ovjek je bie
dvaju svjetova. ovjek se u ovom ivotnom stilu (koji se naziva i muenikim) opredjeljuje
za onostrano i spreman je podnijeti svaku muku. Uzgred, Kierkegaard, iako iskreni vjernik,
nije podupirao zvanino, crkveno kranstvo (na to je takoer primjenjivao svoju
znamenitu izreku Gomila je la).
Ovi ivotni stilovi, iako hijerarhijski povezani (stoga predstavljaju stadije), nemaju
nikakvu meusobnu vezu. Nije nuno prijei iz jednog stadija u drugi, a moe se prijei iz
prvoga u trei (ili vratiti natrag). Ovi prijelazi su zapravo skokovi, koji ovise o ovjekovoj
vlastitoj odluci, a ne o razumijevanju ivota (ivot se moe razumjeti samo unatrag).
117

Kierkegaard je svojom filozofijom vie utjecao na XX. nego na XIX. stoljee

(premda je utjecao na knjievnike poput Ibsena i Rilkea). Svojim zasnivanjem vjere
neovisno o dogmi, Kierkegaard je utjecao na neo-ortodoksnu teologiju Karla Bartha,
najveega teologa XX. stoljea. Stavljanjem problema egzistencije u sredite svog sustava,
Kierkegaard je odluno utjecao na Heideggera i potonju filozofiju egzistencije. Napokon,
svojom radikalnom kritikom panlogizma i dijalektike Kierkegaard predstavlja jednog od
glavnih zaetnika postmoderne filozofije.
KRITIKA RACIONALIZMA SCHOPENHAUER I NIETZSCHE
Arthur Schopenhauer je Hegelov suvremenik, koji je ak i radio u Berlinu u vrijeme najvee
Hegelove slave, emu Schopenhauer nije mogao konkurirati (Hegelu je dolazilo do tisuu
sluatelja na predavanje, dok je Schopenhauer imao najvie petnaestak studenata!). Tu lei
jedan od razloga to je Hegela smatrao arlatanom.
Osnovne postulate svoje filozofije Schopenhauer je jasno istaknuo ve u naslovu svoga
glavnoga djela Svijet kao volja i predodba. Prvo, Schopenhauer slijedi Kantovu ideju da je
svijet moja predodba, premda svodi sve apriorne forme samo na vrijeme, prostor,
kauzalitet i supstanciju, ujedno ne prihvaajui Kantovu razliku izmeu razuma i uma. Da je
svijet predodba znai da nije pojava (kao neki izraaj dublje stvarnosti), nego samo privid
(schein). Izmeu sna i jave postoje samo kvantitativne razlike (intenzitet doivljaja), ali ne i
fundamentalne. Izmeu nas i svijeta je pokrivalo maye, zastupa Schopenhauer pod jasnim
utjecajem dalekoistone religije.
No, iako svijet nije spoznatljiv u nekom racionalnom smislu, ipak moemo pomou
samospoznaje utvrditi da je svijet volja, kao to je i ovjek volja. Ljudi su dakle iracionalni
(to ne ulazi u srce, ne ulazi ni u glavu). Sav je svijet pravolja, stalno u kretanju, instinktu,
no to nije spoznaja svijeta, to je samo spoznaja da se svijet ne moe spoznati. Dakako, ni
povijest nema nikakvu objektivnu realnost (Hegelov objektivni duh) iza sebe, nego je
kaotina i besmislena, kao i svijet.
Etika stoga slui samo za prevladavanje besmisla i svodi se na budistiko
potiskivanje tenje, jer nezadovoljenje tenje donosi bol, a zadovoljenje dosadu. Tri su
naina za osloboenje od tenje: samilost, kojom se izbjegava egoizam i zlonamjernost, te
postajemo dijelom transcendentalnog, te filozofsko spoznavanje i umjetnost, u kojima je
svijet samo predmet spoznaje, a ne tenje. Prvi nain namijenjen je obinom ovjeku, dok
su drugi i trei namijenjeni geniju (Talentiran je ovjek koji najbolje gaa u metu to je svi
vide, dok je genij onaj tko gaa u metu koju nitko drugi ne vidi, ustvrdit e Schopenhauer).
118

Svojim voluntarizmom (iracionalizmom) i pesimizmom, Schopenhauer je utjecao na brojne

umjetnike (Tolstoj, Wagner), te ostvario neposredan utjecaj na Nietzschea.
Friedrich Nietzsche (1844-1900)
Prvi i kljuni koncept Nietzscheove filozofije, osobito izloen u posthumno objavljenom
djelu Volja za moi, jest prihvaanje Schopenhauerove ideje da je svijet volja, ali nju
Nietzsche, pod oitim utjecajem evolucionizma tog vremena, definira kao volju za moi.
Drugi kljuni koncept, iskazan u remek-djelu Tako je govorio Zaratustra, jest pojam
natovjeka, slobodnog, jakog pojedinca, koji nije podloan nikakvim vanjskim mjerilima i
propisima, nego odreuje samoga sebe, povodei se za svojim instinktom.
U skladu s ovim konceptima Nietzsche izlae prevrednovanje svih vrijednosti,
osobito u Genealogiji morala, gdje ukazuje da je cjelokupna povijest morala ustvari povijest
prisile mase prosjenih i slabih nad jakim pojedincima. Motiv mase je ressentiment (e za
osvetom) i Nietzsche osobito kritizira kranstvo, kao ideologiju slabih.
Kranstvo ne treba kititi i ukraavati: ono je vodilo rat do smrti protiv ovog vieg t ipa
ovjeka, proganjalo je sve osnovne instinkte ovog tipa, iz tih instikata destiliralo zlo,
zlobnika snaan ovjek kao izopaen tip, izopaenik. Kranstvo je stalo na stranu
svih slabih, nitavnih, bezuspjenih. Iz suprotstavljanja instinktima odranja snanog
ivota ono je stvorilo ideal; iskvarilo je sam um duhovno najsnanijih priroda time to
je poduavalo da se na vrhunske vrijednosti duhovnosti gleda kao na grene, kao na
bludne vrijednosti, kao na kunje.
Ve rije kranstvo jest nesporazum u osnovi, postojao je samo jedan kranin, a
taj je umro na kriu.
Nietzsche, Antikrist, stavci 5 i 39

Natovjek takoer u duhu grke mitologije shvaa da je svijet nuno sluajan, vjeno
vraanje istog, te kao svoju vrhunsku osobinu posjeduje ljubav prema ovoj sudbini (amor
fati). Svijet, dakle, nema vrijednosti: stoga Nietzsche otvoreno zastupa nihilizam (lat. nihil
nita).
Tim je kljunim idejama Nietzsche izuzetno utjecao na kasniju filozofiju: istina i
moral kao sredstvo volje za moi, te genealogija morala kao povijest drutvenog pritiska
postala je jednim od kljunih motiva postmodernizma (Heidegger, Foucault, Derrida).
Nietzscheova je filozofija bila osobito omiljenom kod nacista (Nietzscheova sestra Elisabeth
Foerster ak je predala Hitleru Nietzscheov tap), ali su oni oito potpuno pogreno
primijenili krajnje individualistiku ideju natovjeka na cijelu jednu naciju. Ipak, treba imati
na umu i da je Nietzsche uio kako je za one koji nisu sposobni odravati rigorozno umijee
samo-odreenja, najbolje emu se mogu nadati jest disciplina drave organizirane za rat.
119

Kritika idealizma historijski materijalizam Karla Marxa (1818-1883)

Filozofija Karla Marxa predstavlja u izvjesnom smislu nastavak njemakog
(postkantovskog) idealizma, jer tei ostvarenju uma, kao nunosti dijalektikog procesa. No,
Marx ne prihvaa idealizam u kojemu svijest odreuje bitak (to je Fichteov i Hegelov stav)
nego materijalizam, u kojemu materijalni bitak odreuje svijest. Stoga on preokree
Hegela na noge. Materijalizam preuzima od Feuerbacha, lijevohegelovca, koji je religiju
tumaio kao posljedicu otuenja svijesti: prema Feuerbachu (Sutina kranstva) Bog je
projekcija idealnih ovjekovih sposobnosti (sveznanje, svemo, itd.), koje ovjek nije uspio
razviti. ovjek je stvorio Boga tako to je vlastitu bit otuio od sebe i uinio Bojom biti.
Marx meutim nije zadovoljan metafiziki zasnovanim materijalizmom, nego uzroke
otuenja svijesti vidi u konkretnim drutvenom povijesnim uvjetima, u proizvodnim
odnosima, koji su baza i nad koje se nastavlja duhovna nadgradnja (umjetnost, religija,
filozofija). Taj materijalizam naziva se historijskim. Marx tako i ovjekovo otuenje
objanjava drutvenim uvjetima. ovjek ne ivi u idealnom drutvu, nego je posvuda u
lancima neslobode i eksploatacije. Sa svojom vizijom nebeske drave religija s jedne strane
predstavlja kritiku zemaljske drave. Ali nudei ovjeku spas s one strane groba religija
samo olakava boli okovanome ovjeku. Stoga Marx u Prilogu kritici Hegelove filozofije
prava naziva religiju opijumom za narod, jer samo ublauje bol a ne lijei bolest.
Marx preuzima Hegelovu dijalektiku, pravilno je shvaajui kao odraz realnosti a ne
puku shemu. No, za razliku od Hegela, Marx dijalektikom ne pokuava opravdati nego
kritizirati drutvo, osobito germansko-kransku Njemaku koju je Hegel smatrao
vrhuncem povijesti. Ipak, definitivan je utjecaj Hegela na Marxovu filozofiju prakse, koja
ovjeka razumijeva kao djelatno bie, bie rada, koje neprestano mijenja svoju okolicu a
time i svoj vlastiti duhovni svijet. Filozofija (kao i umjetnost i religija) jest izraz svoga
vremena, kao to je to Hegel shvatio, ali vrijeme je odreeno odnosima u vlasnitvu nad
sredstvima proizvodnje.
Marx u svojoj znamenitoj jedanaestoj tezi o Feuerbachu naglaava da su filozofi
svijet samo razliito tumaili, ali radi se o tome, da ga se izmijeni, te svoju filozofiju
usmjeruje prema kritici suvremenog, kapitalistikog drutva i kritiku nepravednih
drutvenih odnosa stavlja u sredite svoga filozofskog interesa. Marx (osobito u
trovolumenskom djelu Kapital) istrauje dijalektinost kapitalizma, otro podijeljenog na
dvije suprotstavljenje klase: kapitaliste i mnogobrojni osiromaeni proletarijat. Proletarijat
120

je primoran prodati svoju radnu snagu, ime omoguuje kapitalistima stvaranje vika
vrijednosti i profita, od kojega proleteri nemaju nikakvu korist.
Marx preuzima i ideje socijal-utopista (Owen, Fourier, Saint-Simon), koji stvaraju
viziju novoga drutva bez ugnjetavanja radnika. Ali, za razliku od njih, Marx ne vjeruje da
e do toga doi nekakvim obraenjem kapitalista: unutarnja dijalektika kapitalizma
(zakon prerastanja kvantitavnih promjena u kvalitativne) nuno vodi prema jo jednoj
promjeni drutvenih odnosa, tj. revoluciji. Ovoga puta (za razliku od promjena s
robovlasnitva na feudalizam i s feudalizma na kapitalizam), revolucija nee znaiti novu
klasnu podjelu, nego ukidanje svih klasnih podjela. To budue komunistiko drutvo, u
kojemu nee biti povlatene klase to e posjedivati ekskluzivno pravo na sredstva za
proizvodnju, bit e zasnovano na zajednikom, a ne privatnom vlasnitvu (a ovu ideju
nalazimo jo kod Thomasa Moorea).
Prema dijalektikoj nunosti, do ove e revolucije doi prije svega u najrazvijenijim
zemljama, a ne tamo gdje jo nije dolo do razvoja kapitalizma. Revolucija ne
podrazumijeva oruanu borbu, ali ukoliko i to bude nuno, Marx (na kraju Manifesta
komunistike partije, kojega je pisao zajedno sa svojim suradnikom i financijerom
Friedrichom Engelsom) napominje da u toj borbi proletarijat ne moe izgubiti nita osim
svojih lanaca. Sam zavretak Manifesta, usklik Proleteri svih zemalja, ujedinite se,
postaje borbenom parolom komunistikih partija irom svijeta. Time je Marx utjecao i na
kasnije drutvene tijekove, ali i na vrlo razvijenu potonju marksistiku misao.
Temelj ireligiozne kritike jest: ovjek pravi religiju, religija ne pravi ovjeka. Religija je, dodue,
samosvijest i samoosjeanje ovjeka, koji sebe ili nije stekao ili je sebe ve ponovno izgubio
Ona je fantastino ostvarenje ljudskog bia, jer ljudsko bie ne posjeduje istinsku stvarnost. Borba
protiv religije je, dakle, posredno borba protiv onoga svijeta, ija je duhovna aroma religija.
Religijska bijeda je jednim dijelom izraz stvarne bijede, a jednim dijelom protest protiv stvarne
bijede. Religija je uzdah potlaenog stvorenja, dua svijeta bez srca, kao to je i duh bezdunih
prilika. Ona je opijum naroda. Ukidanje religije kao iluzorne sree naroda zahtjev je njegove
stvarne sree. Zahtjev da napusti iluzije o svom stanju jest zahtjev da napusti stanje u kojemu su
iluzije potrebne. Kritika religije je, dakle, u klici kritika doline suza, iji je oreol religija.
Marx, Prilog kritici Hegelove filozofije prava
Povijest svih dosad postojeih drutava jest povijest klasnih borbi. Slobodnjak i rob, patricij i
plebejac, vlastelin i kmet .. jednom rijeju, tlaitelj i tlaeni, stajali su u stalnoj oporbi jedan spram
drugog, nastavljali neprekinutu, sad skrivenu, sad otvorenu borbu
Komunisti preziru prikrivanje svojih pogleda i ciljeva. Oni otvoreno objavljuju da se njihovi ciljevi
mogu postii samo nasilnom promjenom svih postojeih drutvenih uvjeta. Neka vladajue klase
drhte pred komunistikom revolucijom. Proleteri nemaju to izgubiti, osim svojih lanaca. A mogu
zadobiti svijet. Proleteri svih zemalja ujedinite se!
Marx/Engels, Manifest komunistike partije

121

Dijagram 1: utjecaji na Marxovu filozofiju

Hegel
* dijalektika
* ovjek kao
djelatno bie

Karl Marx
Feuerbach
*materijalizam
*kritika religije

Socijal-utopisti
*vizija pravednog
drutva

Kritiki osvrt
Marxu se legitimno mogu postaviti brojna pitanja, kao to je prije svega pitanje koliko je njegova
teorija odgovorna za komunistike diktature XX. stoljea. Iako treba podvui jasnu crtu izmeu Marxa i
marksista, treba ukazati na to da je svojim promicanjem proleterske diktature ipak suodgovoran za
komunistike projekte. S filozofske strane vidljiva je jednostranost Marxovog razumijevanja sukoba
gospodara i roba, jer su svi sukobi svedeni na klasne. to rei o tlaenju Crnaca, ena, stranaca i
slinog? Mogu li se svi ovi sukobi svesti samo na klasne? Kako komunistiko drutvo moe razrijeiti
sva ova tlaenja? Na ta nam pitanja Marx ne daje odgovora, kao to nam ne daje niti jasnu viziju
komunistikog drutva.
Filozofsko ukidanje metafizike pozitivizam Augustea Comtea
Comteovom filozofijom izloenom u njegovom glavnom djelu Teaj pozitivne filozofije,
nastavlja se i nadograuje antimetafiziki trend ve prisutan u empirizmu Davidea Humea,
kao i u Kantovom kriticizmu. No, on je po pitanju odnosa prema metafizici jo radikalniji:
sva ovjekova spoznaja je ili znanstvena ili uope nije spoznaja. Takvo uvjerenje koje
znanost izjednauje sa znanjem i istinom naziva se scijentizmom. Comte od Kanta preuzima
uvjerenje da ovjek u svojoj spoznaji moe doi samo do injenica i relacija, te dodaje da se
jedino iz njih moe zakljuiti na pojmove i zakone. Prema Comteu postoji est znanosti:
matematici pripada prvo mjesto, dok kao estu znanost Comte uvodi sociologiju, znanost o
drutvu.
Ovakvo utemeljenje filozofije u znanosti zasnovano je u filozofsko-povijesnom
uenju o tri stadija ljudske misli. U prvom, teoloko mitolokom stadiju, sve injenice
objanjavaju se boanstvima. Drugi, metafiziki stadij, namjesto boanstava uvodi
122

metafizike pojmove bia, bitka, biti, itd. Trei je pozitivni stadij, u kojemu filozofija
naputa traganja za apsolutnim i postaje znanost, ali ne u Hegelovom nego u scijentistikom
smislu, u kojemu se ideal znanja vidi u matematici i u prirodnim znanostima. To ujedno
znai i kvantifikaciju sve se treba izraziti brojem, dakle, matematiki.
Comte je uenjem o stadijima uveo jedno metafiziko objanjenje pozitivizma, a u
kasnijem filozofskom razvoju poeo je ak zastupati ideju pozitivne religije, koja bi u svom
sreditu namjesto boanstva imala ovjeka.
Comteov pozitivizam nije jedina usamljena pojava tog vremena. Ideje sline
Comteovim, ali bez uenja o stadijima, nalazimo sasvim prirodno i u Velikoj Britaniji. S
jedne strane, Herbert Spencer poinje razvijati filozofiju u skladu s uenjima
evolucionistike teorije Charlesa Darwina. S druge strane, John Stewart Mill se nastavlja
na gnoseoloke ideje Davida Humea i etiki hedonizam Jeremy Benthama.
Mill je u svojoj Logici posvetio dosta panje zasnivanju spoznaje na indukciji, uvodei
svojih pet metoda kojima se induktivno moe doi do spoznaje. U etici Mill zastupa
utilitarizam (to je ujedno i naziv djela): etika ne treba postupati normativno, nego pronai
kako da se dostigne korist (lat. utilitas), koju ne treba shvatiti vulgarno, nego u openitom
smislu neega to nam donosi dobrobit. Radi se prije svega o koristi zajednice to vea
srea to veeg broja ljudi, jer to je vea korist zajednice, vea je i korist pojedinca. Etika
treba rei to da inimo a ne odreivati jedinu ispravnu pobudu, motiv (Kantov osjeaj
dunosti), jer pobuda nema nikakve veze s etinou.
Isto etiko naelo korisnosti Mill primjenjuje u svom epohalnom (i najtrajnijem) djelu
O slobodi (1859), gdje razvija liberalni socijalni nauk, koji slobodu pojedinca, shvaenu kao
slobodu izraavanja miljenja (slobodni tisak) i osobnog stila, stavlja u temelje drutva.
Time on u praksi neopazice naputa vlastito naelo korisnosti kao vrhunskog kriterija.
Shvaanja Comtea i Milla, prije svega po pitanju utemeljenosti filozofije u znanosti,
ostat e kljunom karakteristikom pozitivizma i u XX. stoljeu.
Utjecaj pozitivizma bio je vidljiv i u kasnim djelima Marxovog suradnika Friedricha
Engelsa (Dijalektika prirode, Anti-Dhring), koji je nakon Marxove smrti (1883.) prihvatio
scijentizam i dijalektiku razumijevao kao neku dijalektiku logiku, suprotno idejama
Hegela i Marxa. Time je bio otvoren put rigidnom dijalektikom materijalizmu ruskih
boljevika.
PRAGMATIZAM
123

Pragmatizam (grki pragma djelovanje, in, rad) je kola miljenja koja je nastala, razvila
se i opstala sve do danas u Sjedinjenim Amerikim dravama i izraava upravo duh svog
podneblja. Pragmatinu je misao zapoeo Charles Sanders Peirce jo u XIX. stoljeu, kao
samosvojnu misao, bez znaajnijih veza s tadanjom europskom filozofijom. Unaprijeenju
pragmatizma su pridonijeli William James (iji je brat Henry dobio Nobelovu nagradu za
knjievnost), te John Dewey. Suvremenu verziju pragmatizma zastupa postmodernistiki
mislilac Richard Rorty.
Pragmatistiko shvaanje istine
Filozofi pragmatizma nisu jednoglasni po pitanju shvaanja istine. Ipak se za osnov
pragmatistikog shvaanja istine uzima VI. poglavlje Jamesovog Pragmatizma. Temeljni
pojam pragmatike teorije istine jest ideja. Ovaj stari filozofski pojam (Platon, empiristi,
njemaki idealisti) pragmatisti tumae slino naoj svakodnevnoj upotrebi (u reenicama
tipa Imam jednu ideju) kao iskaz, sliku, vjerovanje, to ne mora nuno biti izjavna
reenica. Prema teoriji korespondencije istina je svojstvo naih ideja da se slau sa
stvarnou. Pragmatist odbacuje teoriju korespondencije, jer je prema njoj istina neto
statino, a ideja je kopija stvarnosti. Za pragmatista je bitno kakva e razlika u neijem
stvarnom ivotu proizii iz istinitosti ideje. Ideja postaje istinita i ona je istinita u onoj mjeri
u kojoj nam pomae da ovladamo stvarnou, a ne da je kopiramo. Dakle, ideja je istinita
ako radi.
John Dewey proiruje pojam istine na moral, a William James na religiju (uveno
Jamesovo djelo Raznolikosti vjerskih iskustava). Naelno se izjednaavaju (kao u Millovom
utilitarizmu) istinitost/dobro i korisnost. Ovo takoer ne bi trebalo shvatiti u vulgarnom
smislu korisnosti nego u smislu ovladavanja realnou. Tako je dobro, prema Deweyu,
neto to slui postizanju nekog cilja. Dobro je uvijek instrumentalno (dobro za) a ne
intrinsino (dobro po sebi).
Pragmatika teorija istine prua vee mogunosti za provjeru znanstvenih teorija od
teorije korespondencije. Jedna je teorija istinita u onoj mjeri u kojoj ona uspijeva ovladati
realnou. Teorija korespondencije prua formalnu definiciju istine, a pragmatizam treba
shvatiti kao jednu metodu njezine provjere. Pragmatizam s pozitivizmom dijeli i uvjerenje o
znanosti kao pravom modelu znanja i istinitosti.
U svojoj biti, pragmatizam zastupa ideju znanja kao know how: znati neto znai
znati kako se time rukuje.

124

Sasvim dosljedno pragmatikoj tradiciji, Rorty zakljuuje da ne postoji povlateni

diskurs o istini: svi diskursi (poezija, znanost, filozofija) kao i sve razliite teorije, daju
razliite prikaze realnosti, ali ne postoji nijedan meta-diskurs, odnosno diskurs koji bi imao
kriterije istinitosti za druge diskurse (kako se filozofija obino razumije) koji bi mogao
odluiti meu razliitim pristupima.
FILOZOFIJA XX. STOLJEA
Kao i u svakoj duhovnoj povijesti, filozofija XX. stoljea ne poinje odmah sa stoljeem.
Velike filozofske kole XX. stoljea nastavljaju se na teme iz prethodnog stoljea, ali ih ne
samo revitaliziraju nego i reinterpretiraju na originalan nain, stvarajui potpuno novu
filozofsku misao.
FENOMENOLOGIJA
Ipak, injenica je da objavljivanjem Logikih istraivanja (1900.) Edmunda Husserla
zapoinje novi smjer filozofije, fenomenologija, koja e biti u sreditu kontinentalne
filozofije sve do konca ezdesetih godina XX. stoljea. Osim brojnih znaajnih imena koji
su nastavljali Husserlovim putem, proirujui obzorja fenomenologije na npr. etiku (Max
Scheller), knjievnost (Roman Ingarden), i ostale filozofske discipline (Nicolai
Hartmann), fenomenologija je utjecala i na razvoj egzistencijalizma (Sartre, MerleauPonty). Kritizirajui Husserla, ali opet koristei upravo fenomenologiju, razvio je svoju
filozofsku teoriju i moda najvei filozof XX. stoljea Martin Heidegger. U
fenomenolokoj je koli zapoeo i jedan od rodonaelnika postmodernistike misli J.F.
Lyotard, a kritikom Husserla je zapoeo i definitivno zacrtao svoj rad kljuni
postmodernistiki mislilac Jacques Derrida.
Na Husserla je presudno utjecao Franz Brentano tezom o intencionalnosti svijesti:
svijest nikada ne opstoji kao apstraktna ista, formalna svijest, jer ona uvijek ima neki
predmet kao svoj sadraj. No, pod utjecajem Gottloba Fregea, jednog od osnivaa
simbolike logike, Husserl odbacuje Brentanov psihologizam: brojevi i logike relacije nisu
znanost o psihikim injenicama nego o idealnim sutinama.
Kljuni pojam fenomenologije, kao to i sam naziv kae, jest fenomen, pojava.
Fenomen nije pojava u Kantovom smislu, dakle neki opaaj kao posljedica utjecaja stvaripo-sebi na ljudski subjekt. Husserl pod fenomenom shvaa imanentni sadraj svijesti, ono
bez ega ne moemo ni zamisliti odreeni predmet.
Husserl zamilja fenomenologiju kao spoznajnu teoriju, kojoj je za cilj da napusti
prirodni stav o spoznaji i da zasnuje znanost koja je neovisna o svemu empirijskom. To je
125

ejdetska znanost, odnosno znanost o sutinama. Ovaj projekt Husserl saima motom:
Natrag k stvarima samim!
Radi se, pojednostavljeno reeno, o cijelom procesu, koji ima tri faze: redukciju,
ideaciju i konstituciju. Redukcijom se naputaju sve transcendentne pretpostavke (npr. o
postojanju predmeta izvan nae svijesti). Husserl ovo suzdravanje od transcendentnog
naziva transcendentalno epohe. Drugi je korak (apstrahirajua) ideacija, gdje se u
fenomenima trai ono ope. Trei je korak konstitucija fenomena, kojom svijest konstituira
neku samodanost (ono to je imanentno svijesti), koja je drugaija od predmeta (onoga to
se pojavljuje). Tako je fenomen tona svijesti dan u svim njegovim fazama, premda u
realnosti on opstoji samo kao pojavljivanje sadanjeg trenutka tona.
Husserlova fenomenoloka analiza moe dati sasvim banalne rezultate, koji e
primjerice, bit utoga razumjeti kao prostornost. No, fenomenologija se kod kasnog
Husserla i njegovih sljedbenika usmjerila na razumijevanje svijeta ivota (Lebenswelt),
dajui osobito zanimljive rezultate u npr. razumijevanju fenomena umjetnosti.
Tako u Hartmannovoj analizi umjetniko je djelo dijelom realno (tvar) a dijelom
irealno (duhovni sadraj). Hartmann u umjetnikom djelu razlikuje prednji plan
(Vordergrund) i pozadinu (Hintergrund). Njihova je struktura jednaka strukturi izgradnje
svijeta uope: 1. materijalno-fizikalni sloj (boja i platno, mramor, rije, ton) jest zapravo
cjelokupni prednji plan. Ostali slojevi spadaju u pozadinu, koja se postupno pojavljuje
(postupnost ne znai nakon dueg vremena): 2. organsko-vitalni (pokret, radnja, melodija);
3. psihiki (izraeni osjeaji); 4. duhovni, koji je u produetku duevnog (ideja djela,
najdublja stvarnost). Kod razliitih vrsta umjetnosti, razliito se nadalje raslojavaju
nabrojani slojevi, tako da njih ima primjerice u slikarstvu sedam.
Ovim se kratkim osvrtom na Hartmanna samo pokazuje da je fenomenoloka metoda
imala mnogostruke primjene u filozofskim sustavima, dajui u nekim oblastima izuzetno
plodne rezultate.
MARTIN HEIDEGGER
(1889-1976)
Filozofija Martina Heideggera nalazi se u posljednjih gotovo osam desetljea praktiki u
sreditu kontinentalne filozofije, postavi tako najutjecajnijom misli proteklog stoljea. Prvo
vee djelo koje je Heidegger objavio, Bitak i vrijeme (Sein und Zeit, 1927.), najznaajnija je
filozofska knjiga XX. stoljea. Misao izraena u toj knjizi utjecat e neposredno na razvoj

126

egzistencijalistike filozofije (Sartre), ali e isto tako presudno oblikovati postmodernistiku

filozofiju (osobito Derrida).
Heideggerova misao s jedne strane pripada fenomenolokoj koli: on eksplicitno i
zastupa da je njegova metoda fenomenoloka. No, s druge strane, on fenomenologiju ne
razumijeva poput Husserla kao teoriju spoznaje, nego kao fundamentalnu ontologiju.
tovie, tu fenomenoloko-ontoloku analizu Heidegger zapoinje s predontolokim
razumijevanjem bitka (Husserlovski reeno, s prirodnim stavom), to je Heideggerovom
prethodniku bilo apsolutno neprihvatljivo (zbog ega je Husserl napisao da Heidegger
pokazuje veliki dar, ali je teta to nema smisla za filozofiju).
Heideggerova je misao vrlo zamrena i bila je podlona brojnim razliitim
interpretacijama. On je vrlo inventivni stvaralac jezika, koji koristi mogunosti njemakog
jezika za stvaranje sloenica (npr. definicija umjetnosti kao sebe-u-djelo-postavljene-istinebia), ili novih rijei to kre gramatika pravila (npr. das Man man je reflektivna
zamjenica se, koju Heidegger pie s lanom, kao imenicu), uz to koristei i ve postojee
rijei dajui im potpuno drugaije znaenje (npr. Dasein).
Osnovno je pitanje Heideggerove filozofije pitanje smisla bitka (Sein) i povlaenje
fundamentalne ontoloke razlike izmeu bitka i bia (Seindes). Prema Heideggerovom
miljenju, filozofiji je, ne sluajno, dolo do zaborava bitka, te Heidegger poduzima jednu
opsenu kritiku tradicionalne metafizike. Tu kritiku on naziva destrukcija (destruktion),
iji cilj nije samo da razori metafiziku tradiciju, nego i da istakne njezine pozitivne
vrijednosti. Osnovni je problem sve dosadanje metafizike u tome to ono promatra bitak
kao neto predruno (Vorhandenheit), nepromjenjivo prisutno. Ustvari, Heidegger (na tragu
Kierkegaarda) kritizira esencijalizam, odnosno pokuaj da se o bitku govori kao o pojmu s
nepromjenjivim bitnim obiljejima, pri emu bit postaje znaajnija i od samoga bitka.
Fundamentalna ontologija kao svoj prvi korak ima analizu bia za koju je smisao
bitka u pitanju: ono je ontiki razliito po tome to je ontoloko. To bie Heidegger
oznauje s Dasein (tu-bitak). To je ustvari Heideggerova oznaka ovjeka, no on izbjegava tu
rije, jer eli izbjei breme tradicionalne (esencijalistike) metafizike, koja ovjeka oznauje
kao animal rationale. Heidegger koristi ovaj ve postojei izraz (u njemakom on inae
oznauje osobu, a u filozofiju oznauje bitak ili egzistenciju) da bi time ukazao na to da
jedino za ovjeka postoji pitanje o smislu bitka. ovjek egzististira, to Heidegger
interpretira kao ek-sistencija, prebivanje izvan, jer je ovjeku njegova egzistencija uvijek i
127

predmet razumijevanja. To razumijevanje Heidegger naziva egzistencijalnim, jer se bavi

ontolokim ustrojstvom Daseina (za razliku od analize nekog individualnog bia, koju onda
naziva egzistencijelnom). Analizi Daseina stoga ne pripadaju kategorije, nego
egzistencijalije. Kljune egzistencijalije u Heideggerovoj analizi tu-bitka jesu bitak-usvijetu, skupa-bitak i vremenitost (odnosno bitak-k-smrti).
Temeljna struktura tu-bitka je bitak-u-svijetu (in-der-Welt-sein). Dok je Kant smatrao
skandalom to filozofija jo nije dokazala postojanje vanjskog svijeta (to je onda on
pokuao u Kritici istoga uma), Heidegger dri da je skandal to je takvo pitanje uope
postavljeno. Tubitak doivljuje svijet ne kao okolinu koja se sastoji od predrunih stvari,
nego od prirunih orua kojima ovjek rukuje kao alatima. Time se ukida subjekt-objekt
problematika, a Husserlova se intencionalnost shvaa drugaije i dublje od ideje subjekta
koji iznutra spoznaje vanjski svijet. Odnos tu-bitka prema svijetu je eks-centrian, on nije
apstraktni subjekt u sreditu meu objektima, nego on upoznaje svijet rukovanjem. Ovaj je
odnos fundiran u bitku tu-bitka kao brizi (Sorge).
Druga temeljna odlika tu-bitka jest da je je on i skupa-bitak s drugima (Mit-sein).
Jednostavnije govorei, ovjek ne egzistira sam, nego je uvijek u zajednici s drugim
ljudima. Tu-bitak kao skupa-bitak moe zapasti u prosjenost Se (das Man), ivjeti onako
kao to se ivi, to Heidegger oznauje kao neautentinu egzistenciju. Nasuprot njoj,
autentina (istinska, eigentlich) egzistencija podrazumijeva tu-bitak kao bie beskonanih
mogunosti. No, vlastita odluka o ostvarenju jedne od mogunosti, odluka koja ne ovisi o
javnom miljenju (Se), ujedno podrazumijeva i neostvarenje svih ostalih mogunosti. Stoga
je ne kljuna ontoloka odlika tu-bitka. To ujedno znai i tjeskobu (angst) zbog baenosti
bitka u svijetu i nemogunosti istinskog ostvarenja svih mogunosti. Ovom u mnogim
aspektima kierkegaardovskom razumijevanju ovjeka, Heidegger dodaje i presudni utjecaj
nietzscheanskog nihilizma volje za moi: egzistencijalna analiza konstantno ima za svoju
znaajku nasilje spram tvrdnji svakodnevnog razumijevanja.
U konanici se tu-bitak pokazuje kao vremenit, a vrijeme se nihilistiki shvaa kao
aporetino. Ono sada je iluzija, ali i prolost i budunost upravo se sastoje od tih iluzornih
sada. Ontoloka je razlika napokon definirana tako da su bia identificirana s obinim
vremenom odnosno nunom iluzijom slijeda izoliranih sada. Bitak se poistovjeuje s
uvijek prolazeom ekstatikom vremenitosti, u kojemu primat pripada budunosti, onda
prolosti, a tek nakon toga sadanjosti (koja je ustvari iluzija). Jednostavnije reeno, ovjek
128

ne postoji u obinom vremenu, nego je uvijek prije svega usmjeren budunosti. Ali to
ubudue-vraati-sebi tubitak vodi odlunosti u bitku-k-smrti: tako se u krajnoj analizi
pokazuje da je bitak tu-bitka zapravo bitak-k-smrti (Sein-zum-Tode). Time Heideggerova
filozofija zavrava kao fundamentalno nihilistika ontologija.
Egzistencijalizam
Heideggerova je filozofija izravno utjecala na formiranje egzistencijalistike filozofije.
Poput Heideggera, i egzistencijalisti se nastavljaju na Kierkegaarda i Nietzschea, ali kroz
prizmu fenomenologije. Obino se govori o dvije vrste egzistencijalizma: teistikom, koji
egzistencijalistiki reinterpretira kranstvo, i ateistiki, koji (sasvim u duhu Heideggera)
naglaava nihilizam.
Teistikom egzistencijalizmu je pripadao znatan broj utjecajnih teologa XX. stoljea.
Primjerice (kao to smo ve rekli), Karl Barth nije skrivao utjecaj Kierkegaarda. Mnogo je
vei utjecaj Heideggera prisutan kod njegovog kolege s Marburkog sveuilita, Rudolfa
Bultmanna. Kao vrhunski poznavatelj Novoga Zavjeta, Bultmann je sprovodio program tzv.
demitologizacije, ime je negirao sve mitoloke predodbe Biblije (ukljuivi i Kristovo
uskrsnue), te sve svodei na teologiju kria kao poziv na autentinu egzistenciju. Ovim
teolozima treba pribrojiti Gabriel Marcela, Paula Tillicha i dr.
Ateistiki je egzistencijalizam, osobito rairen u Francuskoj (Sartre, Camus), bio
znatno utjecajniji. Oni su, u najboljoj tradiciji francuskog miljenja bili politiki angairani
pisci i filozofi. No, ipak sama ova podjela na teistiki i ateistiki egzistencijalizam nije
dovoljno dobra, jer ostavlja postrance mislioce poput njemakog psihijatra i filozofa Karla
Jaspersa, ije uenje o spoznaji bia u iframa ne podlijee ovoj podjeli. Uz to, utjecaj
Heideggera nije bio podjednak na ove mislioce, niti se svi oni mogu jednostavno staviti pod
istu kapu.
JEAN PAUL SARTRE
(1905-1980)
Zasigurno najistaknutiji mislilac egzistencijalizma bio je Jean Paul Sartre, knjievnik (odbio
Nobelovu nagradu za knjievnost 1964.) i filozof. Biti knjievnik i biti angairani
knjievnik za Sartrea, sklonog politikoj ljevici, bilo je zapravo isto. U svom eseju to je
knjievnost?, Sartre suprotstavlja poeziju, koja se igra rijeima, sluei se njima kao
stvarima, i knjievnost, koja se koristi rijeima da bi razobliila stvarnost. Upravo tu ideju
razobliavanja stvarnosti Sartre je ostvarivao u svojim brojnim knjievnim djelima (roman
Munina, drame Muhe, Iza zatvorenih vrata, pripovjetke Zid i dr.). U svima njima Sartre
129

upotrebljujui naturalistike opise, ustvari kroz usta svojih junaka iznosi svoje filozofske
ideje.
Sartreovo fundamentalno filozofsko djelo je Bie i nita, koje je pod najizravnijim
utjecajem Heideggerovog Bitka i vremena. Sartre svoju analizu bitka zapoinje
hegelovskom razlikom izmeu bia-za-sebe (ovjek) i bia-po-sebi (sve osim ovjeka).
Bie-po-sebi je realno (to Sartre krajnje naturalistiki naziva ljepljivim i gadnim), sadanje
i kod njega esencija prethodi egzistenciji za njega je, dakle, unaprijed dano to jeste. Bieza-sebe, pak, se nalazi u protustavu prema biu po sebi, ono ga zapravo niti, jer je nita
osnov bia-za-sebe. Ono je jednostavno tu (etre la, to je prijevod Heideggerovog Dasein),
baeno u ovaj svijet, koji je postuliran kao svijet bez Boga. Sartre ne dokazuje da nema
Boga, nego jednostavno gradi svoju filozofiju na ateizmu. Bie za sebe nije sadanje, nego
je okrenuto budunosti (ekstatino vrijeme kod Heideggera). Kljuna znaajka bia za sebe,
kontrastiranog s biem po sebi, jest da kod njega egzistencija prethodi esenciji. Time se
hoe rei da za ovjeka nije unaprijed dano to e on biti, nego da tek on, svojom vlastitom
odlukom, samoodreuje sebe. Sartre je u ovome pokazao i kljuno nerazumijevanje
Heideggerovog anti-esencijalizma,

odnosno

negiranja

nekakve

biti

kroz

koju

razumijevamo bitak. Sartre je ustvari ovu greku napravio ve samim zapoinjanjem s

hegelovskom (dakle, esencijalistikom) distinkcijom na bie po sebi i bie za sebe. Stoga ne
udi da je sam Heidegger odbijao da bude svrstan u egzistencijalizam, koji ga je tumaio
antropoloki, a ne ontoloki.
Bie-za-sebe je prije svega definiran kao bie slobode, ono je (kako izjavljuje Orest u
Muhama) osueno da bude slobodno. Za razliku od novovjekog ovjeka (osobito
francuskog prosvjeenosti) koji su slobodom oduevljeni, Sartre je (kierkegaardovski)
pesimistino uasnut slobodom. ovjek, koji je i bitak-u-svijetu i skupa-bitak, treba stoga
autentino egzistirati, to znai potpuno svjesno odabrati jednu od mogunosti. Za razliku
od Heideggera, koji izbor jedne mogunosti nihilistiki smatra neizborom bezbrojnih drugih
mogunosti, Sartre dri da je bilo kakav izbor bolji od nikakvog.
Sartre prihvaa i Heideggerov pojam prirunosti, proirujui ga s odnosa ovjeka
prema stvarima na odnos ovjeka prema drugom. To je odnos popredmeivanja, gdje se
ovjek eli drugim ovjekom sluiti kao objektom. Drugi je uvijek sudac nama samima, mi
na sebe gledamo oima drugog, i stalno smo pod njegovom osudom. Stoga e i ideju drame
Iza zatvorenih vrata, u kojemu tri osobe (jedan izdajnik, jedna lezbijka i jedna udana
130

nimfomanka), dolaze u pakao, zapravo u obinu hotelsku sobu gdje nema zrcala, izraziti
rijeima izdajnika Garcina Pakao, to su drugi! Ova tenja prema popredmeivanju u odnosu
dva subjekta, koja jedan drugoga nite, osobito je prisutna u sferi seksualnosti.
Svoj nihilizam Sartre zaokruuje stavom da bie-za-sebe stalno tei prisvajanjem
bia-po-sebi postati biem-po-sebi i za-sebe, to je ustvari Hegelova definicija Boga. Ali ta
je tenja uzaludna.
U svojoj posljednjoj fazi filozofiranja, Sartre se pribliava marksizmu. U Kritici
dijalektikog uma Sartre marksizam naziva nenadmanom filozofijom nae epohe, koja je,
zbog svojega dogmatizma, zaboravila na pojedinca i na problem egzistencije. Sartre stoga
brani viziju jedne filozofije koja bi u sebi sjedinila marksizam i egzistencijalizam. Taj
projekt nikada nije bio ostvaren.
MARKSIZAM XX. STOLJEA
Filozofija Karla Marxa je neizbrisivo utjecala na tijek politikih zbivanja u XX. stoljeu
(socijalistike revolucije u Rusiji, Kini i istonoj Europi). Razumljiv je stoga i njezin utjecaj
na filozofiju. No, treba naglasiti da se marksizam razvio u dva sasvim raznorodna smjera:
1. Dijalektiki materijalizam (dijamat) je zapravo bila ideoloka, a ne filozofska misao
Sovjetskog Saveza. Izvorna Marxova misao je ukalupljena, te je dijalektika shvaena kao
puka shema. ovjek nije shvaen kao aktivno bie prakse, nego kao puki odraz stvarnosti
(teorija odraza bugarskog ideologa Todora Pavlova). Ovakav smjer razmiljanja vidljiv je
jo kod kasnog Engelsa, te zatim nastavljen u djelima osnivaa SSSR-a V.I. Lenjina, a svoj
vrhunac doivljuje u Kratkom teaju diktatora Staljina. U podruju umjetnosti dijamat
zastupa socrealizam, kao jeftino velianje socijalizma.
2. Kritika teorija. Ona se prije svega razvija u zemljama izvan Sovjetskog utjecaja, osobito
u Njemakoj. Kritika je teorija bila pod utjecajem Marxovih Ranih radova, objavljenih
nakon pronalaska rukopisa 1932. godine. ovjek je u kritikoj teoriji shvaen kao aktivno
bie, a marksizam kao kritika postojeeg stanja, a ne opravdanje sadanjosti. Iako su ovi
elementi vidljivi ve u djelima maarskog mislioca Grgy Lucacsa, najjaeg filozofa
socijalistikog bloka, naziv kritika teorija vezuje se za tzv. frankfurtsku kolu. U okviru
instituta za drutvena istraivanja u Frankfurtu izmeu dva svjetska rata, skupina elitnih
mislioca predvoena Max Horkheimerom, stvara (uz fenomenologiju) najjau koncentraciju
filozofske sive mase na Zapadu. Horkheimerovi najblii suradnici su Theodor Adorno i
Herbert Marcuse, a u okviru instituta djeluju jo i psiholog Erich Fromm, filozof Walter
131

Benjamin i mnogi drugi eminentni mislioci. Institut privremeno prestaje s radom u vrijeme
nacizma, filozofi emigriraju uglavnom u Ameriku, da bi se nakon rada nastavio rad, koji je
u neto drugaijem obliku prisutan i kasnije u filozofiji Jrgena Habermasa.
Osim ranog Marxa, na frankfurtske filozofe utjee i freudovska psihoanaliza, kao i u
(odreenoj mjeri) egzistencijalizam. Kljuno djelo frankfurtskog kruga zacijelo je
Horkheimer-Adornova teko razumljiva zbirka aforizama Dijalektika prosvjetiteljstva. U
njima se zastupa ideja da je prosvjetiteljski modernizam, koji je zasnovan na
descartesovoskoj ideji analize i kvantifikacije, sasvim zakonito doveo do negacije slobode u
faizmu. Ova dva mislioca (osobito Adorno) sve vie naginju kritici sustavne filozofije
(pokuaj zasnivanja sustavne filozofije Adorno naziva sustavom ludila) i aforizam nije
sluajni oblik izraavanja. Prosvjetiteljstvo je dakle prikazano kao dijalektino jedinstvo
slobode i neslobode, uma i njegovog samorazaranja. O faizmu kao bijegu od slobode
govorio je pod utjecajem psihoanalize Erich Fromm u Bijegu od slobode.
Situaciju

suvremenog

ovjeka

kritizira

Marcuse,

osobito

djelu

Jednodimenzionalni ovjek. Marcuse osobito kritizira kapitalistiki sustav stvaranja lanih

potreba, koji je ustvari sredstvo odranja postojeeg stanja, u kojemu je nestao antagonizam
izmeu proletarijata i kapitalista. Marcuse i ostali frankfurtski mislioci sve vie vide
revolucionarnu ulogu u intelektualcima i studentima, a sve manje (za razliku od Marxa) u
proletarijatu. Anti-revolucionarni duh proletarijata je bio jasno pokazan u francuskim
studentskim nemirima 1968.
Meu marxistike filozofe koji na originalan (heretiki) nain reinterpretiraju
Marxa dakako treba ubrojiti i Ernst Blocha. On, poput egzistencijalista, ovjeka razumije
kao bie budunosti, ali to za Blocha ujedno znai kao bie utopije i nade. ovjek se ne
moe pomiriti s postojeim stanjem, nego uvijek tei nekoj utopiji (ova rije za Blocha ima
pozitivan predznak), kao zamisli neeg boljeg. Stoga e Bloch definirati bitak ovjeka kao
jo-ne-bitak. Marksizam je za Blocha konkretna utopija, filozofija istinske budunosti.
Utopijska je nada suprotna od platonistikog sjeanja, okrenutog prolosti. U skladu s time,
a analogno Heideggeru, Bloch razlikuje fizikalno i povijesno vrijeme. Smisao je ljudske
povijesti uspostavljanje carstva slobode: da ovjek bude ovjeku ovjek (homo homini
homo). Blochova interpretacija ovjeka kao bia nade inspirirala je suvremenog njemakog
teologa Jrgena Moltmanna, koji je bio i urednik Blochovih izdanja, nakon to je Bloch
gotovo sluajno emigrirao iz DR Njemake.
132

Kritika teorija u Hrvatskoj. Ovom saetom pregledu bogate tradicije kritike teorije, treba
dodati i njezin utjecaj na filozofiju u Hrvatskoj. Kao dio Jugoslavije i (prvih godina nakon
II. svj. rata) sovjetskog bloka, u Hrvatskoj ispoetka nije bilo ozbiljnijih filozofskih
pokuaja. No, nakon ideolokih previranja u Jugoslaviji (Titov raskid sa Staljinom), te
naputanja soc-realizma u umjetnosti, u Jugoslaviji se oformila drugaija marksistika
misao, koja 1961. na tzv. Bledskim savjetovanjima jugoslavenskih filozofa, odnosi pobjedu
nad dijamatovcima. Glavninu te nove filozofske kole, okupljene oko asopisa Praxis, ine
zagrebaki filozofi Branko Bonjak, Milan Kangrga i Gajo Petrovi. Njihove ideje
slijede uglavnom filozofsku misao frankfurtske kole, ali se takoer razvija i originalna
misao (Kangrga u Etikom problemu u djelu Karla Marxa, te Kangrgina i Petrovieva
kritika Heideggera). Svojim radovima ovi filozofi jako pridonose i jaanju filozofske
naobrazbe u Hrvatskoj (12 volumenska Filozofska hrestomatija). Tome treba pridodati i
filozofsku kolu na Koruli, gdje se na raznim seminarima pojavljuju brojni ugledni filozofi
tadanjeg vremena. Iako su praksisovci imali svojih ideolokih ogranienja, svojim su
radom pridonijeli tome da tadanja Hrvatska bude u okviru naprednog filozofskog Zapada,
ne u bespuima staljinizma Istonog bloka.
FILOZOFIJA LOGIKE ANALIZE
Pod ovim openitim i nepreciznim nazivom (koristi se i naziv analitika filozofija) misli se
na jednu veliku filozofsku tradiciju XX. stoljea koja se vezuje ponajvie uz anglo-ameriki
svijet, premda je razvoj ove filozofije bitno vezan uz podruje srednje Europe (Austrija,
Njemaka, Poljska).
BRITANSKI LOGIKI EMPIRIZAM
Britanska duga tradicija empirizma od Rogera Bacona do Humea nastavljena je, kao to
smo ve ranije govorili, i u filozofiji J.S. Milla, koji je nastavio i tradiciju bavljenja
logikim problemima spoznaje. No, kao to smo takoer vidjeli, pred kraj XIX. stoljea
dolo je do neoekivanog prodora hegelijanizma u Britaniji (F.H. Bradley i ostali), to je
uskoro izazvalo reakciju dvojice filozofa s Cambridgea George Edwarda Moorea (18731958) i Bertranda Russella (1872-1970).
Ono to je zajedniko ovoj dvojici filozofa jest injenica da su oni obnovili britansku
empiristiku tradiciju, ali oslanjajui se na razvoj suvremene logike, koja je upravo u to
vrijeme prerastala u novu, simboliku logiku.
G.E. Moore
133

Moore je napao idealizam branei naivni realizam prema kojemu postoji objektivna
stvarnost izvan nae svijesti, koja se moe spoznati razumom i osjetilima. Najvei je
pridonos Moore dao u podruju etike. U svome djelu Principia ethica, Moore otvara novo
podruje etikih istraivanja: meta-etiku. Za razliku od kazuistike, koja se pita to je u
pojedinanom sluaju dobro ili loe, i normativne etike, koja se pita to je openito dobro ili
zlo, meta-etika se bavi analizom znaenja termina dobro. Moore ovaj pojam smatra
intrinzinim (neposredno spoznatljivim) te stoga nedefinljivim, drei da svaki pokuaj
definicije tipa dobro je x vodi naturalistikoj pogreci: ako kaemo Dobro je korist,
moemo se pitati Zato je korist dobra?, itd. Dobro se stoga ne moe izjednaiti s neim
drugim, ono se mora spoznati samo po sebi, intuitivno.
Bertrand Russell
Russell je svoju intelektualnu karijeru zapoeo zajednikim uratkom Principia mathematica
(1895), sa svojim profesorom Alfredom Northom Whiteheadom (kasnijim utemeljiteljem
utjecajne hegelijanske proces-teologije). U tome se djelu Whitehead i Russell bave
ustanovljenjem iskaznog rauna, ujedno pokazujui da je logika osnov matematike, a ne
obratno (kako su drali Boole i de Morgan).
Russell je objavio tijekom svog dugog ivota ezdesetak knjiga, od kojih je tek
dvadesetak bilo filozofskih. Za svoj knjievni rad je 1950. dobio Nobelovu nagradu. Russell
nije izgradio neki filozofski sustav, nego je vie radio na tome da svojim logikim
analizama pridonese britanskom empirizmu. Ipak moemo govoriti o logikom atomizmu
kao zajednikom nazivniku za Russellovu filozofiju (ili makar teoriju spoznaje). To
podrazumijeva ideju da se svijet sastoji od injenica, na koje referiraju rijei, od kojih se
onda sastoje reenice to opisuju stvarnost. Russell stoga napada tvrdnju britanskih
hegelijanaca koji dre da je svaki iskaz istinit ili laan samo ukoliko je u skladu s
cjelokupnim sustavom meusobno usklaenih (koherentnih) iskaza. Koherencija po
Russellu moe biti samo test istine, ali ne i njezina definicija, jer u protivnom ne bismo
mogli odluiti izmeu dva koherentna ali meusobno proturjena sustava. Zato se Russell,
kao dosljedni logiki atomist, zalae da je svaki iskaz istinit prije svega ukoliko se slae s
realnou, to je obnovljena aristotelijanska teorija korespondencije.
Takav se stav oituje i u Russellovoj filozofiji jezika, koja se oslanja na analize Gottloba
Fregea (onog istog Fregea koji je utjecao i na Husserla), objanjavajui znaenje izraza kao
njegovu denotaciju (predmet na koji se referira), to je tradicija koju je slijedio J.S. Mill (a
134

see jo do Augustina). No, Russell ovome pridonosi svojom teorijom deskripcija, koja se
bavi konotacijama, odnosno nainima na koje denotiramo predmete (tako je izraz drugi
hrvatski predsjednik deskripcija ili konotacija, a njegova je denotacija Stjepan Mesi).
Tako izraz Stjepan Mesi je drugi hrvatski predsjednik znai da jedno i samo jedno x je
drugi predsjednik hrvatske i da je to x Stjepan Mesi.
Russell u (meta)etici isprva brani emotivizam: etikim terminima ne odgovaraju neke
objektivne realnosti, nego su oni prije svega izraz naih emocija. Rei Zlo je to je Cezar
ubijen je isto to i rei Cezar je ubijen! s uzvikom boli i konsternacije. Zanimljivo je
meutim zamijetiti da je Russell osobno, zgroen nacistikim zloinima II. svj. rata, kasnije
ustvrdio da postoje neka objektivna mjerila dobra i zla i da se o etici ne moe govoriti de
gustibus non est disputandum. Tako je osnovao i internacionalni sud asti, tzv. Russellov
sud, koji je okupljao vodee intelektualce Zapada (npr. Sartrea) i sudio zloinima II. svj.
rata i poraa (Vijetnam, itd.). Dakako da je emotivizam, neko popularan u Britaniji,
filozofski neodriv: apsurd je rei da je iskaz John se poboljava jednak iskazu John mi
se sve vie dopada.
LUDWIG WITTGENSTEIN
(1889-1951)
Wittgenstein je roen iste godine (1889.) kad i Heidegger, te istoga tjedna (26. travnja) kada i Adolf
Hitler (20. 04.) i Charlie Chaplin (23. 04). Za svojega ivota nije puno objavio: Tractatus LogicoPhilosophicus (1921.), epohalno djelo od svega osamdesetak stranica i dva lanka (O logikoj
formi i lanak kojim se odrie lanka O logikoj formi). Posthumno su meutim objavljena
njegova obimnija djela. Prije svega, to su Filozofska istraivanja, kojima je on zapoeo drugu fazu
svog filozofiranja. Tu su jo i tzv. Plava i Smea knjiga, to su ustvari skripte njegovih predavanja,
te brojni drugi spisi. Za ivota je radio i kao konstruktor aviona, vrtlar u samostanu i arhitekt.

Obino se Wittgensteinov filozofski razvoj dijeli na dva kljuna perioda, te se govori

o Wittgenstein I i Wittgenstein II filozofiji. Ove su faze dakako u mnogo emu jasno
odijelite, no ne treba pretjerivati s idejom da je druga faza bez ikakve veze s prvom.
Wittgenstein I i logiki pozitivizam
U svom Tractatusu, djelu originalne forme (svaki je stavak oznaen s brojkom, npr.
1, onda njegovo objanjenje s 1.1., objanjenje ovog objanjenja s 1.11, itd.) i sadraja,
Wittgenstein u naelu brani logiki atomizam. Prvi stavak definira Svijet je sve to je
sluaj, svijet je dakle skup pojedinanih injenica. Na injenice upuuju rijei kao imena
stvari, a misao o svijetu posjeduje istu formu kao i svijet. Osjetilni je izraz misli stav,
zapravo indikativna reenica koja neto tvrdi ili odrie. Kao to se svijet sastoji od injenica,
tako se stav sastoji od simbola. Da bi se izgradila potpuna slika svijeta, potrebno je izgraditi
135

idealni jezik, odnosno umjetni jezik logikih simbola, koji e izbjei sve nepreciznosti i
dvosmislenosti prirodnog jezika.
Filozofija prema Wittgensteinu nije prirodna znanost, niti teorija, nego je aktivnost
kojom se razgraniuje smisleno od besmislenog. Sva filozofija je kritika jezika.
Besmisleno je ono to niemu ne odgovara, rije kojoj ne odgovara nikakva injenica, neto
nemiljivo. Ono to je nemiljivo ujedno je i neizrecivo, jer su granice naeg jezika ujedno i
granice naeg svijeta. Izrecivo je ogranieno na empirijske stavove i na logike stavove.
Logiki stavovi, pak, nisu stavovi o svijetu i mogu biti ili tautologije ili kontradikcije.
U oblast neizrecivog spada prvo sama logika forma stavova i stvarnosti. Stavu i
stvarnosti je, kao to rekosmo, zajednika logika forma, no stavovi mogu samo pokazati tu
formu, ali ne i rei neto o njoj.
U oblast neizrecivog spadaju i vrijednosti: one nisu u svijetu, jer kad bi bile u svijetu,
ne bi bile vrijedne. Drugaije reeno, vrijednosti nisu injenice, nego se pripisuju
injenicama.
Subjekt kao granica svijeta takoer nije u svijetu, nego izvan njega, te spada u oblast
neizrecivog. O volji kao nositelju etikog takoer se ne moe govoriti (volja kao fenomen
zanima samo psihologiju). U neizrecivo spada i transcendencija (Bog, besmrtnost), koja po
samoj svojoj definiciji nije u svijetu (Bog se ne objavljuje u svijetu). Zavrna reenica
Wittgensteinovog Tractatusa rezimira zakljuak o neizrecivom: O emu se ne moe
govoriti, o tome se mora utjeti.
Logiki pozitivizam
Pod utjecajem Wittgensteinovih ideja u Europi se izmeu dva svjetska rata razvija smjer
tzv. logikog pozitivizma. Naelno, radi se o pokuaju da se filozofija svede na prirodne
znanosti, ali za razliku od Comteovog pozitivizma (koji uope nije utjecao na logiki
pozitivizam), koristi se logika analiza kojom se treba odbaciti sve to je besmisleno. U
najopenitijem smislu, besmisleno je sve to nije stav formalne ili prirodne znanosti.
Logiki je pozitivizam imao nekoliko svojih centara:
1. U Beu se 1929. na inicijativu Moritza Schlicka izdaje broura Znanstveno shvaanje
svijeta i formira tzv. Beki krug. Vodei filozof tog kruga je Rudolf Carnap, a u njemu
sudjeluju razni znanstvenici (Hans Hahn, Philip Frank) i filozofi Friedrich Waissmann i
Herbert Feigl.
2. Berlinski je krug oformio i vodio Hans Reichenbach.
136

3. U Poljskoj se razvija snana Lavovsko-Varavska kola, koja se prije svega bavila

problemom logike. Uz Lukasiewicza i Ajdukiewicza, najznaajniji je predstavnik logiar
Alfred Tarski koji u simboliku logiku uvodi pojam meta-jezika (jezika o jeziku), to mu
omoguuje da semantiki objasni pojam istine preko pojmova zadovoljivosti u objekt-jeziku
(jeziku koji je predmet meta-jezika i ija se pravila zadovoljivosti definiraju).
4. Napokon, treba spomenuti i Englesku, gdje je logiki pozitivizam gorljivo zastupao
Alfred Jules Ayer (1910-89). On je 1936. objavio svoje kljuno djelo Jezik, istina i znanje,
a idejno je pripadao Bekom krugu.
Naelo verifikacije
Wittgensteinovo razgranienje izmeu izrecivog i neizrecivog, logiki pozitivisti provode
pomou naela verifikacije: iskaz je smislen samo ako moe biti provjeren (verificiran) i
ako je pravilno sintaktiki konstruiran. To opet znai da se mogu provjeravati samo
empirijski iskazi o realnosti i iskazi formalnih znanosti. Svi drugi iskazi, a prema Carnapu i
Ayeru, to su stavovi teologije, metafizike i etike, nisu ni toni ni netoni, nego jednostavno
besmisleni. Besmislenost znai da ne postoji realnost na koju upuuju takvi iskazi.
Primjerice, bitak, apsolut, Bog i ostali pojmovi tradicionalne metafizike nemaju nikakvu
referencu koja se moe empirijski ili logiki provjeriti, stoga su besmisleni. Metafizika je
slina pjesnitvu, ima samo izraajnu funkciju, premda, za razliku od pjesnika, metafiziar
obmanjuje da neto tvrdi o realnosti. Dakako, postoje i filozofske tvrdnje o realnosti, no one
su zapravo predmet znanosti a ne filozofije. Vrijednosni (etiki) iskazi takoer ne tvrde nita
o realnosti, nego su prikriveni imperativi: tako je iskaz Ubijanje je zlo ustvari imperativ
Ne ubij!. Budui da zlo nije neto empirijski provjerljivo, etiki su sudovi besmisleni.
Dakako, problem naela verifikacije jest fundamentalno pitanje je li samo naelo
verifikacije iskustveno provjerljiva tvrdnja ili logiki iskaz? Drugi je problem teorija
znaenja koja znaenje iskaza svodi na referenta (objekt na koji iskaz upuuje). Ovaj je
drugi problem naveo Wittgensteina da ve u vrijeme procvata logikog pozitivizma potrai
neku drugaiju teoriju znaenja i izmijeni svoju filozofiju.
Wittgenstein II
Kljuno djelo za drugu fazu Wittgensteinove filozofije jesu posthumno objavljena
Filozofska istraivanja (pisana sredinom 1930ih godina). U novoj teoriji znaenje rijei
nije vie svedeno na referent, nego na upotrebu rijei. Rijei vie nisu imena stvari:

137

Wittgenstein s pravom ne prihvaa ideju da bi npr. uzvici (Voda!, U pomo!, itd.) uope
mogli biti tretirani kao imena stvari.
Drugi kljuan preokret u Wittgensteinovoj filozofiji jest razumijevanje da se jezik
sastoji od jezinih igara, koja imaju razliita pravila. Ne postoji neki idealni jezik koji bi
dao openita pravila za sve igre. Temelj tog uvida je spoznaja da je govorenje jezika dio
jedne djelatnosti ili ivotne forme. To ujedno znai da znaenje jedne rijei nikada nije
fiksirano. Jedan referent moe imati razliite deskripcije: npr. Mojsije se moe definirati kao
pisac Petoknjija ili kao voa Izraelaca. No, za razliku od Russella, Wittgenstein ne
vjeruje da je neka od tih deskripcija kljuna i da je iskaz nije postojao voa Izraelaca
jednak iskazu Nije postojao Mojsije. Tu se iznosi jo jedna kljuna ideja: ne postoji
deskripcija koja bi bila fundamentalna za neki predmet (ili, obratno, ne postoji sporedna
deskripcija). Tu Wittgenstein, drugim putem od Heideggera, dolazi do kritike esencijalizma.
Upravo ta osobina, zajedno s kritikom ideje jedinstvenog jezika, ini Wittgensteina jednim
od pretea postmodernizma.
Iako je Wittgenstein iz temelja izmijenio svoju filozofiju, ipak je samoj filozofiji
ostavljena zadaa slina onoj u Tractatusu. Tako je filozofija ponovno shvaena kao analiza
jezika, ali namjesto da konstruira neki idealni jezik, filozofija se treba baviti analizom
obinog jezika. Njezina je funkcija terapeutska: ona treba ukazati na prekraje pravila
jezinih igara i time ukloniti sve pseudo-probleme iz filozofije. Wittgenstein to izraava
slikovito: to je tvoj cilj u filozofiji? Da pokaem muhi izlaz iz boce za hvatanje muha.
Filozofija je dakle ponovno aktivnost izbacivanja svih besmislica: To ujedno znai da
filozofski problemi trebaju potpuno nestati. No, Wittgensteinova filozofija nije dokinula
filozofiju nego ju je uvela u bogatu novu problematiku.
Filozofija obinog jezika
Utjecaj druge faze Wittgensteinove filozofije oitovao se u zasnivanju novog filozofskog
smjera, tzv. filozofije obinog jezika. Tragom Wittgensteinove teorije jezinih igara, John
Langshaw Austin (1910-1961) je nainio distinkciju izmeu performativa i konstativa.
Konstativi su svi indikativni iskazi, dok su performativi sve ostale reenice poput Nazivam
ovaj brod Liberte!, ili kakav drugi imperativ, optativ itd. Za konstative vrijedi da mogu biti
istiniti ili lani, dok se performativi ne razmatraju sa strane istinitosnih vrijednosti.
Meutim, iako meu njima postoje fundamentalne razlike, postoje takoer i fundamentalne
slinosti. Performativi ne mogu biti lani ili istiniti ali mogu biti uspjeni i neuspjeni.
138

Njihova uspjenost ovisi o kompetentnosti govornika, ali i o uvjetima izricanja koji

podrazumijevaju istinitost ili lanost nekih tvrdnji. Tako ne mogu rei Proglaavam vas
muem i enom ukoliko nisam sveenik ili matiar; niti Izii van! ukoliko nema izlaza. Isto
tako, i konstativi se u nekom smislu mogu nazvati performativima, to je Austinovog
uenika P.F. Strawsona navelo na zakljuak da se i tvrdnja Ovaj je iskaz istinit smatra
jednim performativom. Stoga je njegov prijedlog da se svi iskazi tipa p je istinito
razmatraju kao jednakim iskazu Potvrujem, prihvaam p. Tako je filozofija jezika
postala teorijom govornih inova (speeching acts), to je ujedno bio i naslov knjige J.
Searla, nastavljaa Austinove misli.
Filozofija znanosti i kritiki racionalizam Karl Poppera
Za filozofe bliske analitikoj filozofiji i logikom pozitivizmu, budui da je znanje praktiki
izjednaeno sa znanou, teorija spoznaje je svedena na filozofiju znanosti. U XX. stoljeu
kljuno mjesto u razvoju filozofije znanosti pripada austrijskom filozofu Karl Popperu
(1902-1995) koji je isprva bio pripadnikom Bekog kruga logikog pozitivizma. No, Popper
kasnije raskida s logikim pozitivizmom drei da se naelom verifikacije veliki dio istinske
znanosti proglaava besmislenim. Popper eli prevladati uskogrudi scijentizam pozitivista i
izgrauje vlastitu misao koja se obino naziva kritikim racionalizmom, a ija je svrha
kritika svake ideologije, odnosno metafizike.
U svom kljunom epistemolokom djelu Logika otkria, Popper izvodi obrat u
dotadanjoj filozofiji znanosti. Kao prvo, on raskida tradiciju koja potjee jo od Francisa
Bacona i koja pokuava dati propise znanosti kako bi ona bila uspjena. Popperov je
postupak obratan: on pokuava na primjerima uspjene znanosti razumjeti koja se opa
metodologija nalazi iza znanosti, koja je, dakle, logika ve postojeih otkria.
Namjesto naela verifikacije, Popper uvodi naelo falsifikacije (opovrgljivosti).
Prema Popperu, prava je znanost ona koja moe navesti krunski empirijski test vlastite
opovrgljivosti. Drugim rijeima, teorija je znanstvena samo ako moe navesti u kojem
eksperimentalnom sluaju bi se njezina istinitost oborila. Tako je, primjerice, Einsteinova
teorija dvojne (korpuskularno-valne) prirode svjetlosti oboriva ukoliko se dokae da putanja
svjetlosti nije zakrivljena pri prolasku pokraj jakog gravitacijskog polja (npr. Sunca).
Teorija koja ne doputa mogunost takvih protudokaza, koja svaku moguu injenicu uzima
kao vlastiti dokaz, Popper naziva metafizikom. Metafizike su teorije neoborive, ali u
negativnom smislu nepostojanja bilo kakve racionalne procedure njihove provjere. Tako,
139

npr. teorija da je sve to se dogaa proizvod sudbine nije oboriva, jer ne postoji niti jedan
dogaaj koji bi njezinog pobornika mogao razuvjeriti. S tog stanovita metafizike nisu
samo klasine filozofske teorije, nego, primjerice, i Freudova psihoanaliza, koju Popper
otro kritizira. Tako Popperov ideal znanstvenika postaje strastveni traga za pogrekama u
vlastitoj teoriji.
Svoju temeljnu ideju filozofije znanosti Popper preslikava i na teoriju drutva u
svojoj knjizi Otvoreno drutvo i njegovi neprijatelji. Popper osobito kritizira svako drutvo
koje nudi nekakav ideal savrenstva i sree kojemu svi moraju teiti, kao to je npr. ideja
komunizma. Popper dri da otvoreno drutvo mora biti prije svega usmjereno k ispravljanju
vlastitih pogreaka a ne u dostizanju nekih unaprijed zadanih ideala.
Filozofija znanosti nakon Poppera
Filozofi znanosti su kritizirali i naelo falsifikacije kao osnov racionalnosti, kao i Popperovu
osnovnu intenciju da se istrauje logika otkria. Naelo falsifikacije pogreno svodi
racionalnost na empirinost: tako se filozofske teorije (npr. Kantova filozofija), a i kljune
znanstvene teorije (teorijska fizika) iskljuuju iz racionalnosti. Uzgred, Popperov
racionalizam zapravo je isti empirizam.
Drugi je problem ideja krunskog dokaza. Maarski filozof Imre Lakatos dri da nije
neracionalno braniti teoriju i onda kada imamo protuinjenicu. Lakatos namjesto Popperove
ideje teorije koja se onda ispituje krunskim pokusom uvodi povijesno opravdaniji pojam
kompeticije meu rivalskim teorijama. U toj kompeticiji ne odluuje jedan eksperiment,
nego se prijelaz s jedne na drugu teoriju (znanstvena revolucija) dogaa tek nakon dugog
natjecanja meu teorijama. Tako filozof znanosti T. Kuhn govori o znanstvenoj revoluciji
kao promjeni paradigme, koja ne nastaje samo kao posljedica jednog ili vie pokusa, nego i
kao pobjeda jedne teorije nad drugom. Bitka meu teorijama nije potpuno racionalna i
ukljujuje u sebe nagovor, pritisak i jo mnogo neznanstvenih elemenata. Voen takvim
zakljucima, Popperov sunarodnjak Paul Feyerabend u svom simptomatino naslovljenom
djelu Protiv metode, odbacuje Popperov racionalizam i radikalizira Lakatosove i Kuhnove
ideje. Nikada prijelaz s jedne na drugu teoriju nije racionalan i ne postoji nikakva stroga
racionalna procedura koja e odrediti kada je racionalno ostati uz neku teoriju ili je
napustiti. Brojni primjeri iz povijesti znanosti, prema Feyerabendu, jasno ukazuju da ne
postoji logika otkria, nego se upravo esto do velikih znanstvenih revolucija dolo i
zaobilaenjem osnovnih metodskih naela.
140

Hermeneutika H.G. Gadamera

(1900-2002)
Pojam hermeneutike
Hermeneutika je stari pojam koji se negdje od vremena reformacije odnosio na umijee
tumaenja teksta, osobito Biblije. U tom ju je smislu utemeljio na Matija Vlai Ilirik.
Hermeneutika je meutim i filozofski problem tumaenja, koji se osobito razvio poevi od
filozofije Willhelma Diltheya, a na svoj mu je nain pristupio i Heidegger. I dok se kod
Diltheya hermeneutika bavi prije svega tumaenjem teksta, Heidegger pristupa hermeneutici
u okviru svoje egzistencijalne analize Daseina, ime je hermeneutika shvaena kao
ontologija. Na tu se analizu vrlo originalno nastavlja Hans Georg Gadamer, koji se u svom
glavnome djelu Istina i metoda posveuje pitanju tumaenja u kontekstu Heideggerovih
analiza jezinosti, povijesnosti i skupa-bitka.
Gadamer o razumijevanju i predrasudi
Osnovni je Gadamerov stav da je tumaenje neraskidivo uronjeno u povijest, to znai da
nikada ne moe zadobiti jednu poziciju apsolutnog znanja. Gadamer objanjava da je
razumijevanje povezano s predrazumijevanjem (ili predrasudom). U razumijevanje se dakle
uvijek unose pretpostavke, koje mogu biti vlastite ili zajednike. Skup predrasuda jedne
epohe jest misaoni horizont s kojega svaki na sud i djelovanje polaze. ovjek kao skupabitak uvijek posjeduje zajedniki nain samorazumijevanja. ovjek ima i svoju individualnu
povijesnost te unosi i vlastito samorazumijevanje. Kljuno je da se predrazumijevanje ne
moe odvojiti od nae analize, jer bi svaki takav pokuaj unio novo predrazumijevanje.
Stoga, prema Gadameru, imamo hermeneutiki krug izmeu razumijevanja i
predrazumijevanja. Dio se moe razumjeti samo iz cjeline, a cjelina samo iz dijelova. Ne
postoji neka konana interpretacija i svaka daje samo jednu mogunost razumijevanja. Tako
i ne postoji jedan nulti prijevod, nego svaki novi prijevod otvara nove mogunosti; kao
to ne postoji ni samo jedna mogua interpretacija npr. Schubertove VIII (nedovrene)
simfonije.
Kritika modernizma
Gadamer kritizira novovjekovnu epohu, koja je pojmu predrasude dala negativan karakter.
Descartesova apsolutna sumnja tei odbacivanju svih predrasuda i zauzimanju vrstog tla,
koje bi razvilo vrijednosno neutralnu i metodski istu znanost. Gadamer kritizira da se u
ovome oituje predrasuda prema predrasudama. Modernizam pogreno vjeruje da um ima
apsolutnu mo da prepozna sve zablude i doe do objektivnog stanovita. Svako
141

razumijevanje, prema Gadameru, je povijesno i ne moe se doi do apsolutne i vanpovijesne

pozicije.
Gadamer sumnja i u modernistiku neraskidivost odnosa izmeu metode i istine, te dri
kako se do istine moe doi i nemetodskim putem, kao to je to sluaj u umjetnosti.
Mogunost razumijevanja
Iako svjestan povijesnosti razumijevanja i hermeneutikog kruga, Gadamer nije skeptik i
vjeruje u razumijevanje. injenica da se uvijek ve nalazimo na odreenom povijesnom
horizontu, i da uvijek imamo predrasude (koliko god inae bili kritini) jest ono to svako
razumijevanje ini moguim. To to smo uvijek u odreenom horizontu (skupu predrasuda)
omoguava nam pristup neem drugaijem. Kada pristupamo tuem horizontu, moramo
stvoriti zajedniko tlo za dijalog, treba doi do stapanja horizonata.
Gadamerov znaaj
Gadamerova je kola hermeneutike utjecala na njemake filozofe Jrgena Habermasa i
osobito Karl Otto Apela, premda su oni ipak zasnovali neovisne pozicije, u kritikom
odnosu prema Gadameru, zadravajui vie povjerenja u racionalnost interpretacije. U
mnogim svojim elementima Gadamerova je filozofija na korak od postmodernizma, prije
svega u uvianju subjektivnosti i pretpostavljenosti interpretacije, ali ipak nedostaju jo neki
kljuni momenti postmodernizma. Jedan je rezultat, meutim, bio definitivan: tijekom
ezdesetih godina fenomenologija, kao filozofija uklanjanja svega pretpostavljenog, nakon
vie desetljea suverenog vladanja kontinentalnom filozofijom, postupno je nestajala s
filozofske pozornice.
POSTMODERNA
Suvremena se filozofija najee naziva postmodernom. Taj je naziv postojao i ranije
(kod panjolskih povjesniara umjetnosti i filozofa povijesti Toynbeea), a u kulturnu se
javnost probio kada ga je teoretiar umjetnosti Charles Jencks upotrijebio 1975. godine u
Eindhovenu, govorei o trendovima u suvremenoj arhitekturi. U filozofiji je pojam
postmoderne zaivio i dobio sredinje mjesto nakon to je Jean Francois Lyotard objavio
knjigu Postmoderno stanje. Postmoderna je ne samo epoha u filozofiji, nego i u knjievnosti
i umjetnosti.
Jedan primjer postmoderne poezije:
Kina
ivimo na treem svijetu od sunca. Broj tri. Nitko nam
ne kae to da inimo.
Ljudi koji su nas uili brojiti bili su vrlo prijazni.
142

Uvijek je vrijeme za odlazak.

Ako kii, ti ili ima kiobran ili ga nema.
Vjetar ti odnosi eir.
I sunce se takoer die.
Vie bih volio da nas zvijezde nisu opisale jedno drugome;
vie bih volio da smo to uinili sami.
Tri pred svojom sjenom.
Sestra koja pokazuje nebo bar jednom u deset godina
dobra je sestra.
Krajolik je motoriziran.
Vlak te nosi tamo kamo ide.
Mostovi meu vodama.
Ljudi ratrkani po golemim betonskim prostorima, kreui u rvan.
Ne zaboravi kako e ti izgledati eir i cipele kad te se
nigdje ne moe nai.
ak i rijei koje plutaju zrakom prave plave sjene.
Ako je dobrog okusa, jedemo ga.
Lie pada. Ukazuje na stvari.
Pokupi prave stvari.
Hej, zna to? to? Nauio sam govoriti. Sjajno.
Osoba ija je glava bila nepotpuna briznula je u pla.
to lutka moe uiniti kad je pala? Nita.
Idi spavati.
Izgleda sjajno u orcu. I zastava izgleda sjajno.
Svi su uivali u eksplozijama.
Vrijeme za buenje.
No bolje navii se na snove.
Bob Perelman
U emu se ova pjesma razlikuje od uobiajene poezije?
Oevi postmoderne
Postmoderna se filozofija dugo raala i razvijala, znatno prije Lyotardove knjige. Ako
traimo njezine poetke, onda svakako treba ukazati prvo na filozofiju Kierkegaarda i
Nietzschea. Oni su svojom reakcijom na dotadanju filozofiju (osobito na Kanta i Hegela),
donijeli dva kljuna momenta: kritiku esencijalizma i kritiku razuma. Kierkegaard, kao to
smo vidjeli, nije prihvaao pojmovno razumijevanje, jer je drao da ono to se tie ovjeka
kao ovjeka ostaje izvan pojmovne analize. Nietzsche je idejom volje za moi otklonio
predodbu o objektivnom i nepristranom umu. Um i moral zapravo su samo krinke volje za
moi.

143

Miljenje ove dvojice filozofa dalje je nastavio Heidegger. On je odbacio ideju definiranja
bitka kao neega to se moe predoiti kao predruno, dakle, podlono nekakvoj
objektivnoj analizi. Bitak se stoga ne moe svesti na neki pojam.
U nastanku je postmoderne misli znaajnu ulogu odigrao i Wittgenstein u svojoj drugoj fazi
filozofije. On je ukazao na razliitost jezinih igara koje se vie nisu mogle obuhvatiti
jedinstvenim znaenjem. Znaenje nije neto na to se moe pokazati, evo, ovo je
znaenje. Tako znaenje kod Wittgensteina, slino bitku kod Heideggera, nije neto
predruno.
Za raanje postmoderne nisu odgovorni samo filozofi, nego i brojni drugi mislioci i
stvaraoci. Izdvajamo najvanije:
1. U umjetnosti dolazi do krenja svih standardnih, klasinih normi umjetnosti. U
slikarstvu se gubi predmet (apstraktno slikarstvo Kandinskog i Maljevia); u
knjievnosti vie nemamo radnju (Joyceov Uliks); glazba gubi tonalitet (Stravinski,
Schnberg).
2. Freudova psihoanaliza dovodi u pitanje ovjekovu mo da spozna sebe i ovlada
svojim strastima.
3. Lingvistika vicarskog teoretiara F. de Saussera dovodi u pitanje ideju da rije
moemo razumjeti izvan cjeline, tj. strukture jezika (na osnovu ega nastaje cijeli
socio-lingvistiki pokret nazvan strukturalizam). Zato se i tue kulture moraju
razumjeti iz njih samih, jer npr. bog u kranstvu ne znai isto to i bog u
hinduizmu.
4. U fizici, kraljici znanosti, raanjem kvantne mehanike prestaje uvjerenje o
mogunosti apsolutne matematike spoznaje univerzuma (Heisenbergovo naelo
neodreenosti). I sama matematika vrvi nerjeivim tekoama, kao to pokazuju
Gdelovi teoremi neodluivosti.
Postmoderna, kao duhovni pokret, ima svoje korijene u konkretnom svijetu. XX.
stoljee je donijelo ruenje svih tabua (osobito o seksualnosti). Praktiki se vie nita ne
smatra nenormalnim, sve opcije (brak, divlji brak, homoseksualni brak) smatraju se
podjednako dobrim. Upoznavanje razliitih kultura brie negdanje kolonijalistike
predodbe o viim i niim kulturama. Obian ovjek sve ee u svakodnevnom ivotu bez
krzmanja mijea razliite svjetonazore: ujutro je dobar katolik na misi; popodne provodi kao
svjetovnjak, a naveer odlazi na sate yoge. U svijesti suvremenog ovjeka duboko je
144

utisnuta ideja da su brojni misaoni sustavi i svjetonazori podjednako vrijedni i da treba

okuati sve, bez apsolutnog pripadanja bilo emu. Zato Lyotardovo Postmoderno stanje nije
poetak postmoderne, nego samo rezimiranje onoga to se ve desetljeima dogaalo.
Dijagram: Osnovna genealogija postmoderne

Kierkegaard

Nietzsche

Heidegger

Saussure

Derrida

Lyotard

Wittgenstein II

TEMELJNE IDEJE POSTMODERNE

Kraj velikih pria
Prema J.F. Lyotardu, Ako se izrazimo krajnje pojednostavljeno, postmodernim se
smatra nepovjerenje prema metanaracijama.
Metanaracije ili veliki diskursi jesu pokuaj znanosti da se legitimira, odnosno, opravda
svoja pravila igre. Te velike naracije su primjerice dijalektika Duha, hermeneutika smisla,
emancipacija razumnog ili radnog subjekta, razvoj bogatstva itd. To su nastojanja da se
pronau neke samo-oevidne istine koje onda utemeljuju cjelokupnu znanost. Ovakvo
gledite da postoji neko ope utemeljenje naziva se fundacionalizam.
145

Lyotard nastavlja Wittgensteinovu misao o raznolikosti jezinih igara. Tri osnovne vrste
jezinih igara dijele se prema vrstama reenica na denotativne, performativne i
preskriptivne. Znanost je samo jedna od igara (denotativna), koja ne moe legitimizirati
ostale jezine igre, jer joj, npr. izmie jezina igra propisivanja. Ne postoji nain da se iz
injenica doe do propisa. Tako nema logikog slijeda koji vodi iz reenice Ova vlada je
loa u reenicu Ovu vladu treba smijeniti.
No, Lyotard hoe rei i neto vie: znanost ne moe ak ni samu sebe legitimirati (premda
ona to pokuava opravdavajui se pragmatinou i slinim pojmovima). U sferi drutvenih
znanosti odbacuje se svaki skup meta-propisa, tj. velike metanaracije o emancipaciji,
dijalektici i slino. One pokuavaju legitimirati znanost, a da zapravo ne mogu legitimirati
same sebe.
Kritiku metanaracija osobito radikalizira ameriki neopragmatist Richard Rorty. Za njega
je filozofija samo jedan od diskursa, samo jedan nain pisanja, koji ne polae vee pravo na
istinitost od drugih diskursa (npr. poezije). tovie, ni jedna teorija ne moe biti kriterijem
za drugu teoriju. Rorty stoga izlae svoje teorije kao neobvezujue, drugaije poglede, koje
nema nakanu posebno argumentirati. Njegov sunarodnjak Stanley Fish u skladu s time
zakljuuje da teorija ne utjee ni na praksu, pa ni na drugu teoriju (osim institucionalno).
Filozofija e, prema Fishovim rijeima, ostati samo sveuilina disciplina bez ikakvog
stvarnog znaaja.
Stoga postmodernisti dre kako ne postoji nain da se izmeu brojnih raznolikih
teorija izabere neka koja bi imala privilegirani status nad ostalima. Svaka teorija jest
naracija, pripovijest, i svako je znanje narativno znanje. Ne postoji neka metanaracija koja
bi mogla presuditi meu svim ostalim naracijama. Ne postoje neki apsolutni kriteriji koji bi
mogli presuditi meu razliitim teorijama. Svi takvi kriteriji zapravo se mogu samo
nametnuti.
To bi ujedno znailo da svaka teorija ima svoje vlastito pravo i da se ne moe
kritizirati drugom teorijom.
Protiv marginalizacije
Postmoderna stoga dri neopravdanim svaki pokuaj da se neki svjetonazor dri
superiornim nad drugima. I ne samo da su takvi pokuaj neopravdani, oni su ujedno i nasilni
pokuaji marginalizacije drugaijeg. Ta marginalizacija ne tie se samo teorija, nego i
drutvenih skupina, koje se stavljaju izvan drutva zbog njihove razliitosti od veinskog.
146

Jedan od kljunih mislilaca postmoderne, Michel Foucault (1926-1984), u svojoj Povijesti

seksualnosti u est svezaka ukazuje na injenicu kako se drutvenim mehanizmima oblikuje
stav o seksualnosti, a time i ljudsko tijelo. U svom izlaganju Foucault se slui nieovskom
genealogijom, ili, kako je on sam naziva, arheologijom znanja. Tom metodom Foucault
istrauje skrivena znaenja (slike, teme, predodbe) u teorijama (diskursima) i pokazuje
njihove praktine posljedice.
Ukidanje slobode i racionalnosti
Ovo Foucaultovo zanimanje za oblikovanje tjelesnosti pokazuje i suvremeno ukidanje
modernistikog pojma subjekta. Subjekt nije neto samostalno i nedjeljivo, nego konkretni
pojedinac kojega oblikuju drutveni mehanizmi prisile. Time nestaje i modernistiko
gledanje na subjekta kao naelno slobodnog, koji oblikuje vlastiti svijet. Postmodernisti
vide kako zapravo svijet oblikuje subjekt i to nasilno. Time ujedno biva unitena i vizija
svijeta i subjekta kao naelno racionalnog. Foucault time obnavlja Nietzscheovu ideju o
volji za moi koja je osnov svijeta.
Dekonstrukcija
Dekonstrukcija je postala moda najfrekventnijom rijeju u postmodernizmu. U
filozofsku je uporabu prvi uvodi Jacques Derrida (1930-2004) (dotle je ona postojala u
lingvistici, ali sa sasvim drugim znaenjem). Derrida je inspiriran Heideggerovim terminom
destrukcija.
Kod Heideggera destrukcija je dvojaka analiza tradicionalne metafizike: s jedne strane,
ona pokazuje da je tradicionalna metafizika tretirala bitak kao neto prisutno, predruno
(vorhandenheit), izjednaujui ga s biem. S druge strane, destrukcija treba istaknuti
pozitivne elemente metafizike tradicije. Iz tog razloga, Derrida izbjegava rije
destrukcija, te uvodi dekonstrukciju.
U sutini, Derrida razumijeva filozofsku tradiciju kao neprestano ponavljanje parova
suprotnosti, kakve imamo jo barem od vremena pitagorejske kole. Uvijek je bio naglasak
na jednom lanu iz para, dok je drugi lan bivao marginaliziran. Zadaa je dekonstrukcije da
ukae na to neopravdano marginaliziranje i vrati u sredite zapostavljeni dio para. Tako se
namjesto prisutnosti kao tradicionalnog metafizikog postulata kod Derride pomalo mistiki
uvodi odsutnost kao temeljnu odrednicu bitka.
Tako i govor tradicionalno uiva prednost jer imamo prisutnost govornika, dok je u tekstu
govornik odsutan. U skladu s time, Derrida naglaava prednost pisanja nad govorenjem,
147

slijedei ve uvrijeenu tradiciju francuskog strukturalizma o primatu jezika (langue) nad

govorom (parole):
Pismo je skrivena istina govora. Izravnost govorenja jest prikrivanje ovisnosti iskaza o
sustavu razlike, uvijek ve prethodeem procesu proizvodnje znaenja.

Populariziranje dekonstrukcije
Ideja dekonstrukcije je doivjela sasvim neopravdano (neugodno iznenadivi samoga
Derridu) primjenu u knjievnoj teoriji: ona je postala metoda kojom se pronalazi tzv.
marginalna ideja teksta, koje pisac nije dovoljno svjestan, a koja je u proturjeju s
iskazanom pievom nakanom. Taj se isti postupak u posljednja dva desetljea primjenjuje i
u biblijskoj hermeneutici, ime se definitivno iskrivljuje Heideggerova i Derridina nakana
da ukau na probleme tradicionalne metafizike, kakvi se ne nalazi u knjievnosti, a jo
manje u Bibliji. Derrida je u svom popularnom Pismu japanskom prijatelju, gdje odgovara
na pitanje o dekonstrukciji, izriito napomenuo da ona nije metoda. Naalost, danas je u
knjievnoj teoriji i u interpretaciji Biblije postalo vrlo pomodno biti dekonstruktivist. Tome
ipak donekle pridonosi i praksa samoga Derride u analiziranju drugih filozofa.
Postmoderne dvojbe: ima li tekst znaenja?
Derrida je Heideggerovo uenje o bitku kao onome to nije predruno (ne moe se
pokazati kao neka stvar), proirio i na znaenje teksta. Tako, kao i kod Wittgensteina,
znaenje nije neto na to se moe pokazati (tako ni znaenje rijei stol nije neki
konkretni stol). Derrida slijedi strukturaliste, osobito Ferdinanda de Saussurea (1857-1913).
Prema Saussureu, znak je jedinstvo rijei i mentalne predodbe koju rije izaziva. Derrida
radikalizira strukturalizam tvrdei da je objanjenje znaenja praktiki beskonaan proces.
Prvo, nije determinirano koju e mentalnu predodbu koja rije izazvati. Sama mentalna
predodba pak priziva neku drugu rije s nekom drugom predodbom itd.
srce

Slika: znak je prema Saussureu jedinstvo rijei

i mentalne predodbe

Tako je uvoenje svake razlike (diffrence), dakle druge rijei kojom objanjavamo neku
rije, ujedno i (diffrer) njezina znaenja: otuda i diffrance (koja se u francuskom ita kao i
diffrence razlika), koju je najbolje ostaviti neprevedenom.

148

Dakako, postavlja se pitanje, znai li to da tekst nema nikakvog znaenja, da kada itamo
tekst, onda moemo govoriti samo o onome to on znai za nas, a ne i ono to on znai po
sebi?
Takvo miljenje zastupaju pripadnici tzv. reader's response (dosl. itateljev odgovor) kole
miljenja, koja je osobito popularna u SAD-u. Derrida se osobno usprotivio ovakvom
iitavanju njegove teorije.
Drugi teoretiari postmoderne dre da tekst ipak ima znaenja, iako se znaenje ne moe
svesti (kao u klasinoj teoriji znaenja) na neki referent. Ostaje injenica da ni sam Derrida
nije sasvim jasan po ovom pitanju.
Postmodernizam i popularna kultura: Jean Baudrillard i Matrix
Filmska trilogija Matrix postigla je izuzetnu gledanost, ali i potaknula rasprave o raznim
filozofsko-teolokim simbolima u filmu. Ne sluajno u sceni iz prvoga dijela glavni junak
Neo dri nakratko knjigu Simulakra i simulacije, koju je 1981. objavio francuski suvremeni
mislilac Jean Baudrillard (1929-

).

Baudrillard se nastavlja na Saussurovu teoriju znaenja i radikalizira je tvrdnjom da su znak

i referent u potpunosti izgubili meusobnu povezanost (ako su je ikada uope imali). Znak
stoga vie nije znak neega, nego samo simulirani znak, tj. u Baudrillardov terminologiji
simulakra.
U skladu s tim Baudrillard osobito razmatra ekspanziju slikovnog sadraja u suvremenom
svijetu i ukazuje na to da slike vie nisu reprezenti, nego simulacije stvarnosti. Slike zapravo
postaju nova stvarnost, dok nam stvarnost na koju bi slike trebale ukazivati ostaje
praktiki nedohvatljivom. To je proces koji Baudrillard nalazi jo u bizantskoj
ikonoklastikoj problematici: ikone su zamijenile pravu realnost, Boga, i postale objektom
tovanja, to je ikonoklaste (borce protiv ikona) navelo na njihovo potpuno ukidanje.
Ipak, autori Matrixa nisu tono razumjeli Baudrillardovu ideju, jer pretpostavljaju kako je
mogue razbiti ovu matricu simulakri i doi do prave realnosti, to Baudrillard odluno
negira.
Odnos izmeu simulacije i stvarnosti takoer tretiraju i filmovi poput The Truman Show,
Minority Report, a osobito uspjeno David Lynchov Mulholland Drive, koji jedini istinski
ostaje u okvirima Baudrillardove ideje da se ne mogu razluiti stvarnost i fikcija. Jer,
kako je Baudrillard osobno izjavio u asopisu Le Nouvelle Observateur, primarna

149

karakteristika ovoga univerzuma lei upravo u nemogunosti uporabe kategorija stvarnosti

kako bi se govorilo o njemu.
Stoga e Baudrillard napisati i pseudo-detektivski roman Savreni zloin (1996) u kojem se
pokuava rijeiti sluaj ubojstva stvarnosti. Zapravo on ukazuje na drutvene i tehnoloke
procese koji su doveli do nestanka realnosti u slikovnim real time medijima.
KRITIKA POSTMODERNIZMA
Odmah nakon Lyotardovog Postmodernog stanja uslijedile su brojne rasprave o znaenju i
smislu postmoderne.
Meu glasovima kritike svakako se istie suvremeni njemaki mislilac Jrgen Habermas
(1929-

), koji problematiku postmoderne osobito raspravlja u svom djelu Filozofski

diskurs moderne, nastalom kao odgovor na Lyotarda.

Habermas, kao svojevrsni nastavlja uenja frankfurtskog kruga, uvia probleme
modernizma koje Lyotard kritizira, ali dri da i postmoderna ponavlja upravo one elemente
koje kritizira. Prije svega Habermas misli na to da se i u postmoderni zadrala, makar
suptilno, modernistika filozofija subjekta.
Za Habermasa je moderna jedan nedovreni emancipatorski projekt, te on stoga predlae
intersubjektivnost tj. dijalog kompetentnih sugovornika, namjesto bilo moderne ili
postmoderne subjektivnosti. Habermas dri da je komunikacija, za razliku od drugih
ljudskih djelovanja, usmjerena prema slaganju, a ne (kako bi postmodernisti pretpostavili)
prema uspjehu. Cilj je komunikacije da se postigne uzajamno razumijevanje, a ne da se
ovlada nekim aspektom svijeta. Sudionici u argumentaciji, tvrdi Habermas, uzajamno
pretpostavljaju ono to Habermas naziva idealnom govornom situacijom. Da bi se ova
situacija ostvarila, moraju se ispuniti dvije kljune stvari:
1. Svi sudionici u raspravi moraju imati podjednaka prava na sudjelovanje u dijalogu. Ovu
situaciju pretpostavljaju svi sudionici u diskursu samim svojim sudjelovanjem.
2. Svi sudionici u raspravi trebaju biti kompetentni (pridravanje pravila komuniciranja i
upoznatost s temom).
Istina u Habermasovoj filozofiji nije neki metafiziki pojam, nego regulativna ideja koja
komunikaciju ini uope moguom. Drugim rijeima, kad se istina ne bi pretpostavila, ne bi
bila mogua ni komunikacija. S obzirom da je komunikacija injenica, zakljuuje Habermas
u stilu Kantovih dedukcija, ne stoji Lyotardova tvrdnja o kraju svih velikih istina.

150

Isto tako, treba imati na umu da Habermas ne misli kako je idealna govorna situacija istinski
realna, nego da ona mora biti pretpostavljena kao ideal.
Drugaiju kritiku postmoderne upuuje suvremeni britanski teolog i filozof John Milbank
(1954-

), koji je utemeljio pokret tzv. radikalne ortodoksije. Za Milbanka je

karakteristino da on prihvaa brojne ideje postmoderne: prije svega anti-esencijalizam,

kritiku subjektivnosti, racionalnosti i samo-utemeljujuih istina. Meutim, Milbank dri da
je postmodernizam samo jedna velika pria, mythos, koja je i sama proizvoljno utemeljena.
Ne samo to, nego postmodernizam ponavlja upravo one probleme koje kritizira (kao to to
tvrdi i Habermas) i Milbank detaljnom analizom pronalazi u postmodernizmu
(subjektivizam, tradicionalnu metafiziku supstancije, itd). Milbank dri da je problem
postmoderne upravo u njezinom sekularizmu i nihilizmu, koji u krajnjem poiva na
proizvoljnoj ideji da bitak (tj. Bog) nije bie. Ne samo da ova filozofija zapada u probleme
koje kritizira, nego ona izravno stvara ontologiju nasilja, tj. ideju da su sukob i nasilje meu
raznolikostima (do kojih je postmodernistima stalo) neizbjeni.
Stoga Milbank tei utemeljenju kranske ontologije mira, koja e omoguiti (muziku)
harmoniju meu razliitostima. Milbank ne misli da je ta kranska naracija utemeljenija od
postmoderne, nego da se moe pokazati boljom upravo u tome to prihvaa kljune ideje
postmoderne, ujedno ih nadmaujui.
Tako e Milbank zasnovati ontologiju na platonistikoj ideji participacije, odnosno slinosti
izmeu bitka (Boga) i bia. Bog je upravo beskonano jedinstvo raznolikosti (ve kao
Trojstvo Oca, Sina i Duha), i cjelokupna stvarnost u Bogu ima svoj transcendentalni ideal.
Tako i jezik ne zavrava u beskonanoj diffrance, jer iako on ne ukazuje na stvari, on
ukazuje na bitak, tj. Boga. Milbank zato dri da je ova kranska naracija bolja od
postmoderne nihilistike, iako naravno nema nezavisnih apsolutnih kriterija koji e
presuditi izmeu ove dvije naracije. Ali Milbank vjeruje da kranstvo moe nadpriati
postmodernu, ponuditi dakle neku usavreniju, ne-svjetovnu i ne-nihilistiku postmodernu.
Zakljuak: postmoderna suvremenost i budunost
Habermas i Milbank odabrani su kao najizrazitiji primjeri kritike postmoderne. Dijalog
izmeu ovih mislilaca i postmoderne i dalje je vrlo intenzivan, a njihova kritika svakako
nije neupitna, no omoguava nam da vidimo u kojim se smjerovima filozofija moe dalje
razvijati.

151

Karakteristino je za oba ova mislioca da oni ne zavravaju u nekakvom povrnom

odbacivanju postmoderne, nego pokuavaju uvaiti njene kljune ideje i dati svjee
smjernice u daljem razvoju filozofije.
Postmoderna filozofija jest odgovor na postmodernu situaciju, koja nije slobodna kreacija
suvremenih filozofa, nego prikaz stvarnog stanja. Jo je Hegel ustvrdio da je filozofija svoje
vrijeme obuhvaeno mislima, dakle, filozof samo filozofira o onome to se istinski zbiva u
njegovom vremenu; u protivnom, filozofija liena stvarnosti nije uope filozofija.
Isto tako, treba zamijetiti da je nae vrijeme previe aroliko da bi se moglo totalno
obuhvatiti jednim pojmom, pa makar to bio i jedan tako sveobuhvatni, gotovo anything goes
pojam kao to je pojam postmoderne. Ne samo da je teko govoriti o npr. postmodernom
Bliskom Istoku, kao i o postmoderni evropskog Istoka, gdje je tradicionalizam i dalje
nadmoniji od postmodernih stremljenja, nego je vidljivo da i Zapad izobiluje
totalizirajuim tendencijama. To se prije svega misli na projekt globalizacije, koji je ve
samim imenom univerzalistiki projekt, kao i na duhovni pokret New agea (osobito
propagiranom kroz holivudske filmove i knjievne bestselere), koji ne uva razlike nego ih
stapa (poput amerikog melting pota) u sveobuhvatni sustav. Isto tako, zamiranje
postmoderne u suvremenoj knjievnosti (s pojavom tzv. neo-realizma) i openito u
umjetnosti indikacija su da ni postmoderna nije sveprisutan fenomen.
Zato je ve suvremena stvarnost prebogata da bi se obuhvatila jednom filozofskom idejom.
Jo manje je mogunosti da se kae kako e izgledati budua stvarnost. No, sigurno je da e
i tada biti mjesta za filozofiju, koja e iznova promiljati vlastitu suvremenost, ali slijedei i
vie od dvadeset i pet stoljea vlastite povijesti.

152