Zadarska Smotra 2 2015

Z A DA R S K A
S M OT R A
GODITE LXIV, BROJ 2, 2015.
ASOPIS ZA KULTURU, ZNANOST I UMJETNOST
ZADAR , 2015.
Nakladnik: Ogranak Matice hrvatske u Zadru Za nakladnika: Boidar imuni Glavni i

odgovorni urednik: Josip Lisac Urednitvo: Josip Lisac (Zadar), Ante Uglei (Zadar), Adnan
irgi (Podgorica), Zvjezdan Strika (Augsburg) Tajnik urednitva: Anica Serdarevi Lektor: Josip Gali Grafiko oblikovanje: Ljubica Mareti Marinovi Slog: Meri Lozi Tisak:
Denona Zagreb Tiskano u 600 primjeraka.
Zadarska smotra izlazi tromjeseno Nakladnik: Ogranak Matice hrvatske u Zadru Glavni i odgovorni urednik:
Josip Lisac Urednitvo i uprava: Don Ive Prodana 1, 23000 Zadar, telefon: 023 211 891, e-mail: mh@zd.t-com.
hr Mrena stranica: www.ogranakmaticehrvatskeuzadru.hr Cijena pojedinom primjerku: 50 kn, dvobroju: 70
kn, godinja pretplata: 150 kn, godinja pretplata za inozemstvo: 50 eura Pretplatu i narudbe upuivati u korist
irorauna Ogranka Matice hrvatske u Zadru, IBAN HR8224070001100044634 (s naznakom: za Zadarsku smotru).
Z A DA R S K A
SADRAJ
STUDIJE, RASPRAVE, ESEJI

Marijana Fabijani
Posuenica kao stilistiki izbor
Josip Lisac
Hrvatski svestrani znanstvenik Kruno
Krsti
16
Omer Rak
Asinus dei
21
Tomislav Pavii
Rodoslovlje obitelji Vrani s
naglaskom na Antuna i Fausta
Vrania
32
ime Ljubii
Novi podatci o Jurju Barakoviu
39
Radomir Juri
Starohrvatski nakit u dalmatinskoj
Hrvatskoj i Istri od 7. do 11. stoljea
45
Ivan Pederin
Jasenovac uspon i pad
jugounitarizma
54
PROZA
Ivica Matei Jeremija
Pjesma garde hrvatske
63
POEZIJA
Marina apalija
Primalja due
115
Igor ipi
Crna joha
118
Tomislav igmanov
Sala zimi
125
PRIJEVOD
Jacopo Sannazaro
Arkadija.
Preveo i biljekom popratio Mate
Maras
127
MEMORABILIJE
Mirko Jamnicki Dojmi
tamparovac i poeta
149
Lovro Dojmi (di Delupis)

Srani udar
154
IN MEMORIAM
imun Musa
Kreimir ego. In memoriam
(10. II. 1950. 9. XII. 2014.)
175
Ivan Pehar
Povodom smrti Marka Vasilja
(9. X. 1940. 15. I. 2015.)
177
OSVRTI I PRIKAZI
Vjekoslav osi
Dva zbornika u jednome svesku.
Vita Litterarum Studiis Sacra.
Zbornik u ast Radoslavu Katiiu
181
Dubravka Sesar
estitari slavljeniku
Studia Borysiana
189
Josip Gali
Kapitalno kroatistiko djelo.
Hrvatski crkvenoslavenski jezik
193
Josip Gali
O onomastikim temama
znanstveno i znanstveno-popularno.
Domagoj Vidovi, Zaapska
onomastika; Domagoj Vidovi,
Metkovski prezimenski mozaik
202
Goran Gali
megaev portret umjetnosti 20.
stoljea.
Viktor mega, Strast i
konstruktivizam duha temeljni
umjetniki pokreti 20. stoljea
209
Ivana Peruko
Flakerovi nomadi.
Nomadizam
214
Manuela Kotlar
Uz drugo Zorievo samostalno
izdanje vrijedne studije o
dalmatinskome romantizmu.
Mate Zori, Sjenovita dionica
hrvatske knjievnosti
219
Nikolina Gunjevi Kosanovi

Vrijedan doprinos prouavanju
hrvatsko-talijanskih knjievnokulturnih proimanja.
Nedjeljka Bali-Nii ivko Nii,
Giornali umoristico-satirici in italiano
e veneto-zaratino a Zara nell800 e
nel 900
221
Iva Grgi Maroevi

Nikola op i Vinja Machiedo ili izbor
po srodnosti.
Vinja Machiedo, Kvartet za Nikolu
opa
222
Dubravka Dulibi-Paljar
Akribino pripremljeno izdanje.
Matija Petar Katani, Izabrana djela
225
Boidar Petra
Je li zatvoren sluaj Kranjevi?
Antun esko, Za Kranjevia. Od
arhivacije do kanonizacije
228
Boidar Petra
Vrstan prinos suvremenoj
krleologiji.
Daniel Miin, Poetika dviju
usporednih smrti. Miroslav Krlea i
Franjo eper
232
Kristna Rygolov
Petr Stehlk, Bosna v chorvatskch
nrodn-integranch ideologich 19.
stolet
235
Danijela Grubii
Mediteran putopis koristan i
suvremenomu Hrvatu.
Mediteran. Putopisne kronike
237
Elvira Kati
Sunani sat kronika jedne obitelji.
Mladen uka, Sunani sat : sjeanja
239
Lucija Ljubi
Ika komrlj iz ljubavi prema
kazalitu.
Martina Petranovi, Prepoznatljivo
svoja Kostimografkinja Ika komrlj
242
Rafaela Boi
Thrse Raquin.
Thrse Raquin u zadarskome HNK-u
245
Tonko Maroevi
Ruka spremna, oko razabire.
Igor Zidi, Rukopis oka
247
Radomir Juri
Izloba Zlato i srebro srednjega
vijeka u Arheolokom muzeju Zadar
252
eljko Holjevac
Katolika Crkva u Lici.
Mile Bogovi, Lika i njezina Crkva u
prolosti i sadanjosti
254
Ante Gveri
Izuzetno crkveno i drutveno
djelovanje.
Juraj Batelja, Zadarska trilogija
257
Denis Veki
Vrijednost i kvaliteta.
Kolan. Prolost i sadanjost
259
Marijana Fabijani
zadarska smotra 2, 2015.
Posuenica kao stilistiki izbor

studije, rasprave, eseji
Povodom 90. obljetnice roenja istaknutoga lingvista i dijalektologa Boidara Finke (1925. 1999.) u
ovome se radu iz perspektive stilistike u dijalektologiji promatraju aloglotski elementi. Daju se osnovne smjernice za analizu posuenica kao izraajnih sredstava na primjeru romanizama u suvremenome akavskom pjesnitvu na mjesnim govorima otoka Ugljana.
Kljune rijei: romanizmi, stilistika, dijalektologija
prouavanje kojega jezika ili dijalekta bez
stilistikog prouavanja u lingvistikom je
smislu nepotpuno, parcijalno
(Boidar Finka 1962: 2)
Uvod
akavske stilistike studije Boidara Finke, objavljene od 1962. do 1973. u asopisima Suvremena lingvistika i Filologija1, u ovome su radu poticaj za analizu stilistike vrijednosti romanizama u suvremenome akavskom pjesnitvu. Stilistika u dijalektologiji, prema njegovoj
definiciji, prouava kako se dijalekatski jedinstven ili srodan skup ljudi u odreenim prilikama slui svojom jezinom graom za izricanje govornikova stava prema predmetu govora
(Finka 1962: 2). Pri tome je nuna sistematinost i razdvajanje stilskih osobina prema postanju, funkciji i estoti upotrebe (ibid.).
1 akavske stilistike studije I Infinitiv u slubi imenice. Filologija 3 (1962): 4952; Stilistika u dijalektologiji. Suvremena
lingvistika 1, 1 (1962): 111; akavske stilistike studije II funkcioniranje gramatikih lica u direktnom obraanju. Filologija 5 (1967): 5154; akavske stilistike studije III, IV, V. Suvremena lingvistika 56 (1972): 1518; akavske stilistike
studije VI. Filologija 7 (1973): 6972.
ZADARSKA SMOTRA 2 2015.
Pitanje stilistike vrijednosti romanizama i uinaka ostvarenih njihovom uporabom u

domaoj znanstvenoj literaturi rijetko je obraivano. Vrijedan je doprinos arka Muljaia O stilistikom aspektu leksikog posuivanja. Kasnije se openito istie da rijei ro
manskoga podrijetla posjeduju jau stilistiku i afektivnu komponentu u odnosu na rijei
istog znaenja u hrvatskom jeziku (imunkovi 2009: 83). Meutim, ne obrauje se pita
nje pojedinih imbenika ukljuenih u stilistiku obiljeenost leksema romanskoga posta
nja, odnosno elemenata koji su pokazatelji stilistike markiranosti u odnosu na sinonime
ili bliskoznanice u akavskome mjesnom govoru ili u standardnome hrvatskom jeziku slavenskoga podrijetla. Je li to upravo opreka aloglotski, posueni ~ domai jezini element
ili arhainost forme i nedovoljna poznatost sadraja posuenice ili, pak, koji drugi faktor? S
obzirom na to da u dijalektima stilistiku vrijednost mogu imati sva glasovna i neglasovna
jezina (dijalekatska) izrazna sredstva (Finka 1962: 2), u traenje odgovora na navedeno
pitanje treba ukljuiti analize na svim jezinim razinama (fonolokoj, ortografskoj, morfolokoj, semantikoj i stilistikoj), odnosno ili cjelovitim studijama ili zbirom razultata studija
o pojedinim segmentima (ibid.).
1. Stilistika vrijednost posuenica

Polazna je toka u prouavanju posuenica utvrivanje modela i analiza prilagoavanja replike na pojedinim jezinim razinama. Na semantikoj razini znaenje, jedno ili vie njih,
preuzeto od jezika davatelja i zaivljeno u novome jezinom okruenju, odnosno u jeziku
primatelju, moe doivjeti semantike promjene u obliku suavanja i proirenja broja znaenja, pri emu nova znaenja obino nastaju metaforom, metonimijom, pejorizacijom, ameliorizacijom ili kojim drugim mehanizmom (Soanac 2004: 211).
U prouavanju stilistike obiljeenosti aloglotskih elemenata vrijedne pokazatelje moe
pruiti dijakronijski pristup, u onoj mjeri u kojoj to dostupni izvori omoguavaju, odnosno
praenjem posuenice od ulaska u novi jezini sustav nadalje. Inicijalno, posuenica je stilistiki obiljeena kao nova pojavnost u sustavu. Prolazei kroz razliite stupnjeve adaptacije,
doivljava odmak od jezika primatelja koji s vremenom postaje sve vei pa se postupno
aloglotski element sve manje doivljava kao strani. Za razliku od novijih ili mlaih posuenica koje svoj stilistiki potencijal ostvaruju na temelju opreke strano ~ domae, stilistika
obiljeenost starijih posuenica ili, preciznije, onih koje su se integrirale u kodu, oituje se
kao odmak u odnosu na kolektivnu govornu i pisanu jezinu uporabu analiziranoga idioma.
S obzirom na to da su stupanj inicijalne stilske obiljeenosti i vrijeme obrnuto proporcionalni, integriranim posuenicama pristupa se kao dijelu leksike riznice jezine zajednice iji se
idiom prouava. Osim toga, stilistiku obiljeenost mogue je u promatrati u dijalektalnim
djelima koja se ne mogu vezati za odreeni idiom. Ogledan je primjer individualne realizacije poetskoga izraza dijalektalna poezija Vladimira Nazora. U oba sluaja u analizi stilistike
vrijednosti uzimaju se u obzir znaenja i znaenjske nijanse preuzete od jezika davatelja i
eventualna nova semantika ostvarenja zaivjela u jeziku primatelju te ekspresivna ostvarenja sedimentirana tijekom vremena kako u govornoj tako i u pisanoj uporabi. U kontekstu
8
umjetnikoga djela susreu se reinterpretacije i odjeci usmene i pisane knjievne tradicije, ali
i originalne pjesnike metafore.
Stilistika obiljeenost mogla bi biti znaajna za preivljavanje nekih posuenica. Romanizmi koji bi nestali iz svakodnevne uporabe nestankom predmeta, alata i zanata koje oznaavaju mogli bi preivjeti upravo u stilistiki obiljeenim formama, znaenjima ili konstrukcijama, npr. mr im. m. drveno korito bi mogao opstati u leksikaliziranoj hiperboli mr
(ega) velika koliina (ega), karakteristinoj za razgovorni stil. Konvencionalna metonimija
drveno korito koliina (ega) koja stane u drveno korito, praena hiperbolom velika
koliina (ega) u izrazu poisti mur spize pojesti veliku koliinu hrane zabiljeena je i u suvremenoj akavskoj poeziji (A kapac bi posti / mr spze, K 79). Temeljno je znaenje im.
mr korito od drveta, poluokruglog presjeka (RGMK 295). Potjee od lat. missorium, koje
u govorima na naoj obali ima nastavljae bez metateze, kao npr. msr veliki vr (Bra),
mar duguljast i plitak sud za prenoenje rasutog materijala (Trogir), i s metatezom, npr.
mr korito za noenje pijeska (Vrgada) (JE II 180181).
S druge strane, neke se posuenice zadravaju samo u denotativnome znaenju, dok
preneseno blijedi, npr. metaforiko znaenje srdela u sintagmi dobivati srdele jer je fiziko kanjavanje djece postalo drutveno neprihvatljivo. Prostrani areal ihtionima srdela (sardela)
im. . vrsta plave ribe, Sardina pilchardus, rasprostranjen od Medulina do Boke, kako opaa
Vinja, isprekidan je varijantom srdela od Peroja i Unija do Ulcinja (JE III 152), a tu pripada i
varijanta srdela u Kukljici i Rivnju (RGMK 276; RRG 278). Potjee od kslat. sardina (ERHSJ III
318). Figurativno znaenje udarac ibom po ruci preslikava mlet. sardle Busse o Staffilate
che danno alcuni Maestri aragazzi per gastigo sulla palma delle mani (Boe 601). Zabiljeio
ga je Ladislav Raduli u Rjeniku rivanjskog govora (RRG 278) te Robert Bacalja2 i Rajka Sikiri-Stepanovi3 u dijalektalnoj poeziji: Stora skula [] U njuoj smo ddo / Otac / I jo lali
klu pe, / Nauk prmali / A kkoli i srdele dobvali (KMM 45); Tamo di smo bos u skulu hodli
/ Pri lumetun uli / Srdele dobivali (KKMD 25).
2. Posuenice u stilistikim figurama

Prilikom utvrivanja stilistike vrijednosti posuenica, kao i kod ostalih jezinih sastavnica,
neovisno o postanju, polazi se od injenice da je na mjestu jedne jezike jedinice mogla
stajati jedna ili vie drugih bez promjene osnovnog sadraja (Katni-Bakari 1999: 9).
Tako je Ante Karli Rava4 u stihovima tvrdi kolo / u bevondu usupati / po gutirati (jP
2 Sveuilini profesor Robert Bacalja (r. 1962.) na akavtini Preka sastavio je dvije pjesnike zbirke: I sve pasivo (1995.) i Kolo
muora i mocir (1997.).
3 Rajka Sikiri-Stepanovi (r. 1947.) 1967. godine, nakon zavrene srednje ekonomske kole, odlazi u Pariz, gdje ivi i radi.
Autorica je zbirki na govoru Lukorana Kamena kua moga dida (2005.) i U hladu masline (2013.).
4 Ante Karli Rava roen je 1940. godine u Zadru. Kukljicu, u kojoj je proveo djetinjstvo, napustio je vrlo rano radi kolovanja
u Zadru, Bakru i Rijeci. Od 1966. godine ivi u Sjedinjenim Amerikim Dravama. Na kukljikome govoru sastavio je etiri
zbirke pjesama. Prvu, ivot je pisma, tiskao je u vlastitoj nakladi 1999. godine, dok je ostale (Iluzija moga sna, 2002., ovik
od svita, 2011., Novi poetak, 2013.) objavilo Povjerenitvo Matice hrvatske u Kukljici. Autor je i jedne zbirke pjesama na
engleskome jeziku (Life is a poem, Exposition Press of Florida, 1985.).
10), umjesto glagola usupati, mogao koristiti glagol umoiti i obrnuto u stihu u mul vina
kolo umoi (jP 11). Meutim, autor bira pojedine jezine elemente iz sveukupnosti jezinih mogunosti esto radi postizanja odreenoga stilskog uinka. Primjerice, u stihovima
Milene Rakvin Milov5 iz zbirke Mene moja baba Kad bi to druga dica ula i vidila, u filu bi
stala / jerbo bi se i ona / druage volje cunculala (MMB 66) i ried za trajeht ekati (MMB
54) odabir romanizma fila u prvome primjeru i domae rijei ried u drugome potaknut je
zvunim uincima. Biserka Peri6 takoer je voena fonostilskim kriterijem kada koristi naziv iak u stihovima Pusto mesto / iak umuko / ovik se u kuu zavu ko (Bn 49), a na
drugome mjestu grili Moli grili (Bn 41).
Dvije usporedne rijei (ili dva izraza), od kojih je jedna domaa, a druga posuena ili
obratno, radi boljega razumijevanja manje poznatoga pojma, u radovima kontaktoloke tematike nazivaju se kontaktnim sinonimima, npr. darovtine oliti regalie, opeka iliti matun
(imunkovi 2009: 177). Suivot sinonimnih ili bliskoznanih leksema aloglotskoga i idio
glotskoga postanja otvara mogunost odabira jedne od mogunosti ili njihova nizanja.
Joja Ricov7 akumulacijom bliskoznanica razliitoga postanja intenzivira temeljno znaenje kljune rijei i osnauje svoju poruku. U pjesmi Sveti muoj na grndelmn Lovrne
tematizira rat, najveu nezgodu koja moe zadesiti ovjeanstvo, i personificirajui ga obraa mu se nazivima nevrime i nevera: t k si struah / svh a j v // nevrime / digruacijo
/ kodle // nevero a munjesa od pamtvka svtn (NM 100101). U pjesmi Verui
se kako skuot krez pluot beznae kao stanje mentalne i duhovne sljepoe, opisuje originalnom poredbom slip kako mruak // kurina / stupa / mrklina (NM 1213). Za tamu i
mrkli mrak u kojem se nita ne vidi koristi termine mrak, mrklina, stupa i hibridnu tvorbu
kurina nastalu od pridjeva kuri, -a, -o romanskoga postanja i domaega sufiksa -ina (prema
tvorbenome modelu bijel bjelina). U akavskim govorima iva je i imenica kuritda tmina, mrak (RGMK 294) i varijanta kuritd potpuni mrak, oblana no, bez mjeseca (RGOO
216), stara posuenica < lat. obscuritte(m) (DELI-cd, s. v. oscuro). Zoran Perin Do8 koristi
kaljsku prilagoenicu kurituada . mrak, mrano mjesto (izali na uariju iz kurituade,
MM 23), a Tomislav Metri9 kuritd . potpuni mrak, oblana no bez mjeseca (kuritd
5 Milena Rakvin Milov (1955. 1995.) autorica je zbirki Mene moja baba (1992.) i Mladosti tvoje miris (1994.). Druga zbirka
objedinjuje pjesme i crtice domoljubne i ratne tematike nastale od 1990. do 1993. godine. Veina je stihova na hrvatskome
standardnom jeziku, a na kaljskome je idiomu pjesma Brime, a i est pjesama ve objavljenih u zbirci Mene moja baba
(Kie porkarije, Ni tuo lako razumiti, Boe, daj nan mir!, Zuadnji ogodine i Boli me Gruad).
6 Biserka Peri do sada je objavila zbirke pjesama Vridne ruke mojie matere (2004.) i Biser na kolju (2007.) te knjigu o kulturnoj batini rodnoga mjesta Tradicija i obiaji Poljane (2010.).
7 Joja Ricov, pjesnik i dramski pisac, prevoditelj, knjievni i likovni kritiar, roen je u Kalima 1929. godine. Osnovnu kolu
zavrio je u rodnome mjestu, srednju u Zadru, a Filozofski fakultet u Zagrebu, gdje ivi do danas. Svoj ivotni put i svjetonazor opisao je u autobiografskom djelu Moj antifaizam, HKD sv. Jeronima, Zagreb, 2006. Na akavtini je objavio djelo
a se is namin morbinua: pisme i dramolozi. Sudjelovao je na manifestaciji Domaa ri (v. Zadarska smotra 45, 47, 48) i
pisao je kritike osvrte o stihovima suvremenih akavskih pjesnika. Ricovljevi stihovi na standardnome hrvatskom jeziku
sabrani su u zbirkama Marabunda i Job s drugima. Kao prevoditelj i knjievni kritiar posvetio se suvremenim talijanskim
pjesnicima, a meu njima ponajvie Salvatoreu Quasimodu, s kojim je dijelio i osobno prijateljstvo.
8 Zoran Perin-Do (roen 1956.) pripada mlaoj generaciji akavskih pjesnika. Pjesme su mu objavljivane u Kualjskom luminu i Zadarskoj smotri, a neke su uvrtene u panoramu suvremenoga akavskog pjesnitva zadarskoga kraja Duga nad
maslinama.
9 Tomislav Metri (r. 1931.), po struci vii zdravstveni tehniar, ivi u Zadru, ali kao i brojni otoani, suvremeni je nomad
s estim odlascima u rodnu Kukljicu. Nakon umirovljenja posvetio se prikupljanju i biljeenju kulturne i jezine batine.
10
je kaj u rogu, K 70). Meutim, Ricov je odabrao morfoloki adaptiranu imenicu kurina,
snaniju od neutralnoga oblika kurituada te glasovno i ritmiki usklaenu s imenicom mrk
lina. Ulanavanjem bliskoznanica intenzivirao je opis tame u ovjekovu unutranjem prostoru i time predoio apstraktni pojam beznaa.
Slinim nizanjem bliskoznanica (smrknuti se okuriti) i akumulacijom glagola u nizu
retorikih pitanja Zoran Perin Do u pjesmi Di a ki ostvario je uinak napetosti, neizvjesnosti i dramatinosti u prikazu pogibeljnoga stanja na brodu za vrijeme oluje na moru i
prateega osjeaja bespomonosti i bezizlaznosti:
Di / Di po ciklunu / Po jugu po buri i / a / a ka se smrkne / Ka okuri / Ka ozduol / Ka
ozguor i / i a ka zalampua / Ka zaklanpanua / Koga zvati / Ki e duojti / Ki e puojti / Di
/ Di se muoviti / Di se kapulati / Di surgati. (MM 4142)
Ekspresivnost moe biti postignuta akumulacijom pojedine vrste rijei, kao u pjesmi
Didi istoga autora prepunoj pridjeva:
Pokutreni. / Grintavi. / Deperuani. / Svako malo pa kikoli pofali. / E, muoj sinko []
Zbagunuani, / Jetljikivi. / Skunkuluani. / Na seji surguani. / U svojin svitu suami. (MM 18)
Nabrajanje ili enumeraciju u stihovima Tomislava Metria Njj je tc kravn/ flon i
inbrojn (K 56) moe se smatrati stilistikim pleonazmom kojemu autor pribjegava radi
pojaavanja negativnosti u karakterizaciji lika. Upotrijebljene su bliskoznanice mletacizmi
flon im. m. varalica, laljivac, prevarant < mlet. flocin (VG 336, VDVD 81) i inbrojn im.
m. varalica, prevarant < mlet. imbrogin (Boe 268), imbroin (VDVD 96), a kravun galamdija hibridna je tvorba nastala spajanjem krav- (krvl buka, vika, gungula, mete, npr. u
izrazu napraviti kraval < njem. Krawall, HER online) s romanskim sufiksom -un < -one.
Diskurzivno preobilje ili pleonazam ostvareno je zalihosnim obavijesnim podudaranjem glagola preiti uriti, brzo hodati i priloga velto brzo, hitro u Metrievim stihovima
vlto prein zapiivti (K 77) i Konlun vlto prei / rborska portulta (K 34). Sem
brzina, hitrost sadre i glagol preiti, izveden od im. prea . urba (RGMK 234, RGOO 178,
RRG 241) < mlet. pressa Pressa, Prescia, Fretta, Affrettamento (Boe 533), u Dalmaciji mlet.
prsa fretta, premura (VDVD 161), i prilog velto. ak. govori preuzeli su mlet. pridjev svelto (Boe 578) > velat, koji, uz pridjevsku, dobiva i funkciju priloga: na Rivnju je zabiljeen lik
vielto okretno, hitro (RRG 354), na Brau vlto (RBG 1090) i avlto (RBG 92). Formalna
istovjetnost prilonoga romanizma s pridjevskim modelom potaknuta je domaim tvorbenim obrascem: brzo brz; spretno spretan.
Umijee upravljanja poetskom snagom ponavljanja egzemplarno je ostvareno u pjesmi
Jardura Roberta Bacalje koritenjem glagola jardurati nesvr. svjetlucati (o moru), koji kao
i imenica u naslovu jardura . svjetlucanje mora sadri protetsko j-. Ova fonoloka adaptacija lokalno je obiljeje govora mjesta Kali i Preko. Varijante bez protetskoga j- zabiljeene
su u govoru Kukljice ardra . fosforescencija mora, nou svjetlucanje planktona u moru
Objavio je sedam zbirki: Bodulska besida, 1995., Lanterna gori, 1996., Na storomu fundamentu, 1998., Korenat sazjuga, 2001.,
Na raskrju vtrov, 2005., Krhotine akvtine, 2009. i Vavik na orac, 2013.
11
(RGMK 13) i ardrti svjetlucati u noi (o moru) (RGMK 13), u rivanjskome govoru ardura
pojava svjetlucanja mora i gl. ardurati kad more svjetluca (RRG 41). U Koruli, Komii,
Boki Vinja je zabiljeio ardra svjetlucanje mora i gl. ardurat u Jablancu. Termin potjee od
tal. ardura tal. rdere gorjeti < lat. ardere gorjeti, paliti ili mlet. ardor de mar (JE I 22).
Msec i zvzde / Is svakin veslun / Kaj da eu / Ispo pruove, / Po krm / Pod jrmun /
Jarduro. // U lastru bonace / U lastru muora, U svakoj kani / Mseci kaj baln, / Pituroni
gan / Jedon za drugin / fli i lignjn / Pospeni zvzdamin. / Jarduro. / Jarduro. // Zoto
zaijoj / I guodi / U slki pod batelun / Do dhlje drugi svt / I rec na glos u tin noi: Kako
lpo jarduro / No dr se duro / Rboru / a noaska n o! (KMM 21)10
U navedenim stihovima koriten je romanizam lastra s promjenom gramatikoga roda
(. > m.) u odnosu na stilistiki neutralnu morfoloku varijantu prisutnu kod Milene Rakvin
Milov (baba Kukljika / lastre otvorila, MMB 78) i zabiljeenu u akavskim rjenicima: u
Kukljici lastra prozorsko staklo; komadi obradive zemlje: a, hodi san onu lastru ko mosta
iskopati (RGMK 139), u oljakome i rivanjskome govoru lstra prozorsko staklo (RGOO
105; RRG 152), u ikom lastra (RGOI 169). Naziv potjee od mlet. lastra (di vetro) (Boe 362),
lstra vetro della finestra o della porta (VDVD 105) ili tal. lastra (di vetro) < vlat. *lastra (JE
II 130).
Ekspresivnost izraza najue je povezana s postanjem rijei od kojih je izraz sastavljen u
etimolokoj figuri i paregmenonu. Prva nastaje sintaktikim povezivanjem rijei stvarno ili
prividno istoga podrijetla koje se glasovno poklapaju (Bagi 2012: 116118), a druga se gradi
kada se u istome stihu koriste dvije ili vie rijei istoga korijena koje ine semantiku porodicu (ibid. 237238): npr. Uua san u njin brodi voziti / i mulje muljati, marete maretati (MM
17); Ni hodi na ribe, / niti capunun capuno (jP 25). U etimolokome pogledu mareta i
capun posuenice su romanskoga podrijetla11, a maretati i capunati novotvorenice su nastale prema domaim tvorbenim obrascima (mareta val maretati vljati, capun trnokop,
pijuk capunati kopati capunom).
Prilikom inkorporiranja romanizama u stihove pjesnici se esto oslanjaju na konvencionalne figurativne izriaje originalno smjetene u poetsku konstrukciju. Metafore ustaljene u
govornome jeziku zrcale se u primjerima konceptualiziranja apstraknih pojmova dobra i zla
predodbenim shemama iz domene konkretnoga, realnoga:
10 Usp. Skokov primjer iz Budve: vidi, kako more ard (to je za vrijeme ardure) (ERHSJ I 57).
11 ak. mareta im. . potjee od tal. maretta leggera agitazione del mare provocata dal vento con formazione di piccole
onde (DELI) ili tr. mareta mare leggermente mosso (GDDT 360). U akavskim govorima formalno varira u pogledu
prilagodbe vokala a u prvome slogu: od tal. maretta ili tr. mareta u Kukljici je nastalo mreta (RGMK 168), a u oljakome i rivanjskome govoru mareta (RGOO 116; RRG 166). Semantika slika prilino je ujednaena, na navedenim punk
tovima zabiljeeno je ope znaenje (morski) val, dok je u Betini mareta val (koji nastaje bez vjetra) (kev 160). ak.
cpun im. m. oznaava alat koji se koristi u poljoprivredi za kopanje. Zabiljeena je u ak. rjenicima i etimolokoj literaturi
(RGMK 35, RGOO 29, JE I 92). Potjee od mlet. zapn piccone (VDVD 221) ili tal. zappone, uve. od zappa (ERHSJ III 203,
sapun2).
12
Izvorna domena:
konkretno
Ciljna domena:
apstrakno
bonaca
smiraj
Dobro jutro / Rboru U zroku vonjo / tajun zime
/ Na bonci (KMM 7) / Okolo bonaca mr / Govora
ni s kin // Samo galeb na
mulu kri (Bn 49)
mir
ekun dokle ne doukun /
doukun da kane / (a oe li?)
// da plane Dun iz Planine /
bonaca ulje milina da //
prasne Sloboda! / (da izronin?)
(NM 910)
dobro
bonce i nevre dil (K 55)
nevera
Od prole neviere/
Pune iskdone trovie
(KMM 13)
nemir
(o ratu) neviero a
munjiesa od pamtvka
svtn (NM 100)
zlo
bonce i nevre dil (K 55)
Pomorsko nazivlje koristi se figurativno za putovanje u unutarnjem svijetu, mentalnom

prostoru, npr. glagol burditi, brduti, temeljnoga znaenja jedriti, kriati, krstariti (KMM
7, 11, 52; PU 21; K 39; MMB 66; NM 38), u Karlievim stihovima izraava vrludanje misli u
stanju rastresenosti: misli okol naokolo brduaju (oS 16). U analizi semantike vrijednosti
romanizama u suvremenoj akavskoj poeziji na mjesnim govorima otoka Ugljana uoen je
proporcionalni odnos izmeu semantikih domena i metaforinosti, tj. prenesena znaenja
najea su kod naziva iz domena u kojima su romanizmi najbrojniji. Osim navedene pomorske terminologije, prenesena znaenja ostvaruju i leksemi koji pripadaju meteorolokom nazivlju, nazivlju kartakih igara i dr.
Zoran Perin Do u pjesmi Muore muajo iz istoimene zbirke vjeto ostvaruje asocijativne veze izmeu ivota mornara i igara: muore batin / iznaviguano nariguano / muore
lio / izmaretuano iuljuano [] muore akua / ena prez mua / valia prez dote / valia
prez kuraja / mornuari prez raja / a muore prez kraja / prez kraja (MM 43). Kartaki termin
akuati12 dobiti i prijaviti bodove kod treete: tri boda za tri trice, tri asa ili tri dvojke, ili od
iste boje: as, dvica i trica napulitana, etiri boda za etiri asa, etiri dvojke ili etiri trice
(def. iz RGMK 1112). U navedenome primjeru inovativne metafore doivljavamo kao iznenaujue, nove, neobine; meutim, iako u izvjesnome smislu vre nasilje nad kognitivnim
12 akavski govori ovaj termin preuzeli su od mlet. acuar gioc. Accuare (dichiarare i punti o le carte che uno ) (VG 5).
Ope znaenje glag. acusr Dichiarare, e Manifestare le proprie Verzicole (Boe 23), od lat. accusare da causari addurre
come pretesto (causa), col pref. ad- raff. (DELI-cd), zabiljeeno je u dubrovakoj dramskoj knjievnosti akuat tuiti, optuiti, prijaviti (So 295). Semantiki pomak evidentan je u Bolu akuat izdati, odati, tuakati (RBG 82), u Koruli akat
pojaviti se, pokazati se; pretkazivati (JE I 15).
13
procesima zbog semantikoga odstupanja, ipak su usklaene s opim kognitivnim naelima,

to omoguuje komunikatibilnost (Shen 2002: 228).
Umjesto zakljuka
Povodom obljetnice roenja Boidara Finke, koji je dio svoga znanstvenog rada posvetio stilistici u dijalektologiji, u ovoj analizi romanizama u suvremenoj akavskoj poeziji na mjesnim
govorima otoka Ugljana daju se neke smjernice za obradu stilistike dimenzije posuenica.
Kratice
Bn
Boe
NM
DELI-cd
ERHSJ I-III
HER
JE I-III
K
KKMD
KMM
MM
PU
RGMK
RGOI
RGOO
RGOV
RRG
VG
VDVD
jP
Biserka Peri. 2007. Biser na kolju. Zadar: Matica hrvatska Zadar.

Giuseppe Boerio. 1867. Dizionario del dialetto veneziano. ed. G. Cecchini.
Joja Ricov. 1989. a se is namin morbinua: pisme i dramolozi (1987. 1989.).
Zagreb: vlast. nakl.
Manolio Cortelazzo; Paolo Zolli. 1999. Dizionario Etimologico della Lingua
Italiana. Bologna: Zanichelli.
Petar Skok. 1971. 1973. Etimologijski rjenik hrvatskog ili srpskog jezika.
Knjiga IIII. Zagreb: JAZU.
Vladimir Ani et al. 2003. Hrvatski enciklopedijski rjenik. Zagreb: Novi Liber.
(http://hjp.novi-liber.hr)
Vojmir Vinja. 1998., 2003., 2004. Jadranske etimologije Jadranske dopune
Skokovu etimologijskom rjeniku. Knjige IIII. Zagreb: kolska knjiga.
Tomislav Metri. 2009. Krhotine akvtine. Zadar: Matica hrvatska.
Rajka Sikiri-Stepanovi. 2005. Kamena kua moga dida. Pariz: vlast. nakl.
Robert Bacalja. 1997. Kolo muora i mocir. Zagreb: Klub Sveti Donat.
Zoran Perin Do. 2003. Muore muajo. Kali: Matica hrvatska.
Tomislav Marii Kukljianin. 2003. Pisme umilne. Kukljica: Matica hrvatska
Povjerenitvo Kukljica.
Tomislav Marii Kukljianin. 2000. Rjenik govora mjesta Kukljice. Zadar.
arko Martinovi. 2005. Rjenik govora otoka Ia. Zadar: Gradska knjinica
Zadar.
Ante Toni Vali. 2012. Rjenik govora otoka Oljaka. Zadar: Matica hrvatska.
Bla Jurii. 1973. Rjenik govora otoka Vrgade. Zagreb: JAZU.
Ladislav Raduli. 2002. Rjenik rivanjskog govora. Zadar: Matica hrvatska.
Enrico Rosamani. 1990. Vocabolario giuliano. Trieste: Edizioni LINT.
Luigi Miotto. 1991. Il vocabolario del dialetto veneto-dalmata. Trieste: Edizione
Lint.
Ante Karli Rava. 1999. ivot je pisma. Zadar: vlast. naklada.
14
Literatura
Kreimir Bagi. 2012. Rjenik stilskih figura.
Zagreb: kolska knjiga.
Boidar Finka. 1962. Stilistika u dijalektologiji.
Suvremena lingvistika 1, 1: 111.
arko Muljai. 1970. O stilistikom aspektu
leksikog posuivanja. Umjetnost rijei 14, 12:
155163.
Lelija Soanac. 2004. Hrvatsko-talijanski jezini
dodiri. Zagreb: Nakladni zavod Globus.
Yeshayahu Shen. 2002. Cognitive constraints
and verbal creativity. U: Elena Semino, Jonathan
Culpeper (ur.). Cognitive Stylistics. Language
and cognition in text analysis. Amsterdam
Philadelphia: John Benjamins.
Ljerka imunkovi. 2009. Hrvatsko-talijanski

jezini dodiri u Dalmaciji. I contatti linguistici
italiano-croati in Dalmazia. Split: Dante Alighieri.
Mreni izvori
Marina Katni-Bakari, Lingvistika
stilistika, 1999. (http://rss.archives.ceu.hu/
archive/00001017/01/18.pdf )
Marijana Fabijani
15
Josip Lisac
Hrvatski svestrani znanstvenik

Kruno Krsti1
U povodu 110. obljetnice roenja
Hrvatski leksikograf, lingvist, filozof, psiholog, knjievnik, prevoditelj i povjesniar Kruno

Krsti roen je 13. studenoga 1905. u Arbanasima kod Zadra, a umro je 6. prosinca 1987.
u Zagrebu. Umro je kratko vrijeme nakon to je nekadanji sekretar partijske organizacije
Jugoslavenskoga leksikografskog zavoda u Zagrebu Boidar Feldbauer na najgrublji nain
oklevetao Krunu Krstia poslavi svoj dopis na vie adresa. Optube su Krunu Krstia jako
uzrujale, primio je i isprike od odgovornih ljudi u ustanovi u kojoj je dugo radio (Vladimir
Pezo, Saa Vere), ali to nije pomoglo. Preminuo je, dodue, u dubokoj starosti, ali vjerojatno
upravo zbog optubi kako je promotor ustake ideologije i slino. Imao je dokaze o tom da
nikad nije pripadao ustakomu pokretu, ali ga ni to nije spasilo od tekih optubi. Osnovnu je kolu zavrio u Otoku kod Sinja, gdje mu se rodio brat Stanko, istaknuti medicinski
strunjak, i gdje je njegov otac radio kao uitelj. Gimnaziju je polazio u Sinju, diplomirao je
u Zadru 1926. Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1930. filozofiju, psihologiju i talijanski, francuski i latinski 1934. Doktorirao je 9. veljae 1937. Naslov je disertacije
Psihologija i njen predmet (perspektivna polimorfnost predmeta psihologije). Izvanredno
je iskoristio specijalizacije u Parizu 1937. te 1938. 1939., gdje je upotpunio poznavanje
filozofije, psihologije i lingvistike. Bio je gimnazijski profesor u Zagrebu, Sisku i Osijeku od
1934. do 1940., 1941. te od 1943. do 1945., izuzevi vrijeme dok je bio u Parizu. Zanimljivo je
da je kao profesor Nadbiskupske klasine gimnazije u Zagrebu otputen 1934. zbog irenja
liberalnih ideja meu uenicima. Od 1940. do 1941. bio je prosvjetni referent u Odjelu za
prosvjetu Banovine Hrvatske, zatim lektor u Hrvatskome dravnom uredu za jezik (1941.
1943.) te pred sam kraj rata 1945. asistent u Psihologijskome zavodu Filozofskoga fakulteta
1 Ovaj je tekst nastao na temelju predavanja odrana u Ogranku Matice hrvatske u Zadru 19. oujka 2015. Najosnovnija
je literatura o predmetu ova: Nataa Bai. 2000. Uvod u nastanak Guberina-Krstievih Razlika. U povodu 60. obljetnice
izlaska knjige. Jezik, 47, 4: 121134; Stanko Lasi. 1989. Krleologija ili povijest kritike misli o Miroslavu Krlei, I, III, Zagreb.
Josip Lisac. 2012. Dvije strane medalje. Split; Bojan Marotti. 2005. Pojam jezika u Kruna Krstia (lanci 1940. 1945.). Prolegomena 4, 1: 7192; Marko Samardija. 2008. Hrvatski jezik, pravopis i jezina politika u NDH. Zagreb; Marko Samardija.
2012. Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske (1918. 1941.). Zagreb; Aleksandar Stipevi. 1998.
Pria o Hrvatskom biografskom leksikonu. Zagreb; Zbornik radova o Krunu Krstiu. Zadar. 1998.
16
u Zagrebu. Pretkraj rata 1945. bio je odreen za vjeanje u Zagrebu, ali ga je spasio Ivo Bogdan, jedan od utemeljitelja lista Hrvatski narod, koji je stasao pod vodstvom fra Bonifacija
Perovia, takoer istaknutoga Arbanasa. Kruno Krsti bio je jedan od suurednika kulturne
rubrike Hrvatskoga naroda. Godine 1945. izbjegao je u Austriju, ali se je vratio potkraj te
godine. Kazneni postupak protiv Krune Krstia obustavljen je 1947. kada je osloboen od
svake krivnje zbog djelovanja tijekom Drugoga svjetskog rata. Do 1948. bio je nezaposlen,
a onda je radio u zadarskome Mesoprometu 1948. 1949. te u Dravnome arhivu u Zadru
1950. 1951. Od 1951. do umirovljenja 1975. radio je u Leksikografskome zavodu u Zagrebu,
od 1953. kao redaktor.
Poeo je objavljivati 1921. kada je u Hrvatskoj prosvjeti objavio pjesmu Hteo bih. Ve sam
naslov pokazuje da je tada pisao ekavski, kao i mnogi drugi Hrvati. Poezija mu je prevoena
na eki i na slovaki. U znamenitoj Tadijanovi-Delorkovoj antologiji Hrvatska moderna
lirika (1933.) zastupljen je pjesmom Balada, koja je prethodno 1929. tiskana u Savremeniku.
Pripovijest ili roman Izlet na Mars pisan s Hvaraninom Lukom Periniem (1906. 1999.)
objavljivan je u periodici, a kritiki prikazuje prilike u prvoj Jugoslaviji. U svemu broj Krstievih beletristikih nastojanja nije neznatan. Ipak je bio uspjeniji kao kritiar na kojem se
podruju istie njegov lanak Konstitutivni elementi lirike tiskan u Hrvatskoj prosvjeti 1933.
Poznato je da je o lirici pisano mnogo, a taj je Krstiev lanak uvrtavan i u literaturu na poslijediplomskim studijima. No posebno je zanimljiva broura Kako pie gospodin M. Krlea
(Zagreb, 1935.) potpisana pseudonimom Mark Tween. Bilo je to ubrzo nakon to je preveo
jednu knjigu Marka Twaina. Prethodno je Krsti u Hrvatskoj strai objavio anonimno neto
krai tekst o istoj temi i pod istim naslovom. Tu je Krstieva kritinost prema Krlei vrlo
velika, a donosi i neka bitna opaanja o Krlei kao piscu, npr. da je kumulacija u njega trajno
prisutna. Kad govori o Krlei kao kazalinom kritiaru kazuje i ovo: to, molim vas, znai i
kakva je to ocjena jedne predstave, ako se kae da se ta predstava moe mirno gledati dva
puta? Ako ovjeka ne bole zubi ili ako ga u kazalitu netko ne amara po glavi, moe se sijaset
predstava i dobrih i loih mirno gledati dva puta. ak se i ova Krleina reenica moe
mirno proitati dva puta, a da ovjek ne postane ni mrvu pametniji. Jer, molim vas lijepo, da
se neka predstava moe gledati dva puta i da su glumci na pozornici bili ivi to smo i bez te
reenice znali. Ili: Prema g. Krlei, dakle, rijei ogenj, hia i naja su stare i pomalo zaboravljivane rijei iz trinaestog i etrnaestog stoljea. Zato ba iz trinaestog i etrnaestog stoljea? Pa
zato jer se govore danas, u dvadesetom, a govorile su se, valjda, i u desetom. A onda jo i zato
jer rei da su neke rijei ba iz trinaestog i etrnaestog stoljea zvui filoloki ueno i onda kad
je savreno glupo (ili bedasto, kako se govorilo u trinaestom ili etrnaestom stoljeu). Iako se
doznalo tko je pisac te broure, ipak ga je Krlea zaposlio u ustanovi koju je vodio. Dodajem
da je Krsti napisao pogovor armatijevoj knjizi Lirika (Zagreb, 1936.) i predgovor knjizi Mali
Trott Andre Lichtenbergera (Zagreb, 1944.).
Kruno Krsti preveo je po jednu knjigu s njemakoga, engleskoga, francuskoga i talijanskoga, s talijanskoga u suradnji s Vandom Krsti.
Kao leksikograf Kruno Krsti bio je jedan od najuglednijih autora i redaktora u zagrebakome leksikografskom zavodu. Suraivao je i u Hrvatskoj enciklopediji (npr. tekst o Descartesu). U Enciklopediji Jugoslavije objavio je slavne tekstove Humanizam kod Junih Slavena
17
i Latinitet kod Junih Slavena, ali i mnoge druge tekstove u raznim enciklopedijama, npr.
Estetika u Enciklopediji likovnih umjetnosti ili Latinica u Hrvata u Enciklopediji Jugoslavije.
Nalazimo tu i tekstove vezane uz Zadar, npr. Arbanasi, Bokanjac, Donat itd. Pripremao je
i rjenik hrvatskoga jezika, ali je taj posao obustavljen nakon politikih dogaaja potkraj
1971. Nakon toga predvidio je Krlea izradu Hrvatskoga biografskog leksikona, a elaborat je
1973. 1974. sastavio Krsti. Pisao je Krsti i za Pomorsku enciklopediju itd., pa je svakako bio
dragocjen Krlein suradnik. Kao mlad ovjek pisao je Krsti mnoge lanke tipa O astronomiji, O fotografiji, Neto o aju, pa se ti tekstovi mogu itati i kao enciklopedijski lanci, iako
nisu tiskani u enciklopedijama.
Vaan je Kruno Krsti i kao filozofijski pisac. Poglavito je filozofijski promiljao jezik u
cjelini i u kontekstu nacionalnih kultura, pri emu je osobito bitan lanak Filozofija i jezik,
objavljen u Beneievu Vijencu 1944. To je prinos koji na neki nain najavljuje jezinu filozofiju prije nego je ona u svjetskim razmjerima utemeljena. Nasuprot misli da miljenje uvjetuje
jezik Krsti je drao da jezik uvjetuje miljenje. Uoi osnutka zagrebakoga Instituta za filozofiju (1967.) Krsti je sastavio istraivaki program povijesti hrvatske filozofije. U Prilozima
za istraivanje hrvatske filozofske batine 1975. pisao je o poetcima hrvatske filozofije, a
povijesni pregled filozofije u Hrvatskoj dao je i u zborniku Naa domovina, Zagreb, 1943.
O Platonu je pisao u Hrvatskoj reviji 1943., a istaknuti filozof Stjepan Zimmermann 1943.
upozorava na slabosti dravne vlasti piui o Platonovoj Dravi. Tada je dolo i do polemike
Krsti Zimmermann. Vrijedno je navesti Krstievu reenicu u povodu Platonova djela:
Nakon itanja Drave ovjek nekako osjea, da je proitao nacrt za ureenje nekakve plemenite i uzorne tamnice. Razumije se da je to oita rije protiv totalitarizama. Zanimljivo je
da liberalni Krsti, npr., spominje Johna Lockea na koga se totalitarizam nikada ne bi mogao
pozivati.
Zanimljivo je da je ezdesetih godina raspravljano o dolasku Krune Krstia na Filozofski
fakultet u Zadru, ali je taj izbor sprijeen, to je oita i velika teta.
Krstiev doktorat bio je iz psihologije, a dio disertacije otisnut je 1937. Zanimljivo je da je
Krsti 1932. u Nastavnom vjesniku prikazao Zimmermannovu knjigu Duevni ivot. Psihologijske pojmove obraivao je Krsti u Filozofijskom rjeniku (Zagreb, 1965.). O Marku Maruliu pisao je Krsti dvaput, 1950. o knjigama iz Marulieve knjinice u Dravnome arhivu u
Zadru, 1964. u radu u kojem je dokazao da je Marul prvi u svijetu uporabio termin psihologija. Taj je prilog objavljen na engleskome jeziku, naknadno i u hrvatskoj verziji.
Kao povjesniar Krsti se je istaknuo obradbom doseljenja Arbanasa u Zadar. Rije je o
studiji pripremljenoj za zbornik Zadar (1964.) koja je uz manji dodatak objavljena i u posebnoj knjiici 1988. Vrijedno je navesti da Krstieve priloge nerijetko u Hrvatskoj historiografiji
citira Stjepan Antoljak.
Kao lingvist Kruno Krsti osobito je vaan po tekstovima o hrvatskome jeziku, a te je
tekstove pisao od 1940. do 1944. Nakon Drugoga svjetskog rata takav rad nije bio mogu, a
to je velika teta i za Krstia i za hrvatsko jezikoslovlje. Prvi jezikoslovni tekst, lanak Hrvatski
knjievni jezik, antologijski je. Krsti tu zastupa dosljedno domoljubni stav, ali ni tu ni inae
nikad nije ekstreman. Rije je o dobu kada se je hrvatski otpor agresivnoj srbizaciji ve dobro
organizirao. U toj je borbi Bla Jurii svakako bio vaan. On je od 1938. vodio Pokret za hr18
vatski knjievni jezik, a od 1936. djelovalo je Drutvo Hrvatski jezik pod vodstvom Tome Matia i Stjepana Ivia. Izvanredno je bio vaan asopis Hrvatski jezik, takoer knjiga Petra Guberine i Krune Krstia Razlike izmeu hrvatskoga i srpskoga knjievnog jezika, Zagreb, 1940.
Ta je knjiga 1941. nagraena najveom knjievnom nagradom (antunovskom), a pokazuje
da su Guberina i Krsti boravke u Francuskoj izvrsno iskoristili i mnogo nauili. Osobito su
primijenili De Saussureov nauk dobro razlikujui organske idiome i knjievni jezik, takoer
dobro razlikujui sinkroniju i dijakroniju. Naroito je Guberinina uvodna sudija vana, dok
Rjenik razlika dvojice autora ima i slabih mjesta. Meu kritiarima knjige s hrvatske strane
naao se i Kranin Jerko Grkovi. Njemu je Krsti odgovorio temperamentno:
Da bi se razabrao kritiki duh Grkovieva raspravljanja, dobro e biti spomenuti i nain,
kojim je on htio diskvalificirati Guberinu i mene te dokazati, da nas dvojica nismo sposobni
prosuditi, to je u jeziku hrvatsko, a to nije. Prezime Guberina dolazi po Grkoviu od
srpske rijei guber; Guberina je dakle Srbin i nema pravo govoriti o hrvatskom jeziku. Da
tu smicalicu nije prof. Jere Grkovi naslijepo prepisao iz jednog srpskog lista, nego da se
potrudio, da sam proui podrijetlo rijei guber, bio bi moda naao, da je ta rije turska, a
ne srpska. Guberina je dakle po kriteriju samog g. Grkovia u najgorem sluaju Turin.
Ali onda je (bezbeli, po tom istom kriteriju) Turin i slavni utemeljitelj srpskog knjievnog
jezika Vuk Stefanovi Karadi.
Ja po Grkovievom miljenju nisam Srbin, ali sam zato Arbanas i to nekakav osobit,
nacionalno otro zubat, poletni Arbanas. Rodio sam se i odgojio u Arbanasima; arbanaki mi je i oinski i materinski jezik.
Da bi stvar bila jasnija, spominjem, da je prof. Jere Grkovi bio vie godina u ibeniku, gdje
je ivjela i moja obitelj, da je bio profesor trojici moje brae i dobro znao, koje su narodnosti i koji im je materinski jezik. Kao dalmatinski sveenik imao je prilike saznati, da je moj
pokojni otac bio hrvatski (ne arbanaki) uitelj, da je bio prijatelj don Ive Prodana i njegov
suradnik u borbi (ne za albanstvo, nego) za hrvatstvo Dalmacije; da je za vrijeme obznane i ostalih provala jugoterora bio kao tajnik Hrvatskog (ne arbanakog) Sokola zatvaran
i progonjen (ne zbog albanstva, nego) zbog hrvatstva. I to u ibeniku na oigled prof. Jere
Grkovia. Mogao je i o meni doznati, da sam u povoju odselio iz Arbanasa i da sam otada
ivio po hrvatskim selima i gradovima Dalmacije; da sam godine odlune za razvoj jezinog
osjeaja (etvrtu do sedamnaeste) proivio u Cetinskoj krajini (naseljenoj iz june Bosne),
dakle u podruju istog tokavskog govora; da mi je i oinski i materinski jezik hrvatski, jer
se u naoj kui govorilo uvijek i samo hrvatski i to ijekavicom jer je moja mati odrasla u
ijekavskom selu sjeverne Dalmacije.
U tom lanku Krsti spominje centaursko ime srpskohrvatsko, to je potkraj ezdesetih
godina ponovio njegov veliki potovatelj Tomislav Ladan u prvome broju asopisa Kritika.
Vrijedno je spomenuti da je knjiga Razlike izmeu hrvatskoga i srpskoga knjievnog jezika u
drugome izdanju objavljena u Mainzu 1977. Kad je 1952. slubenik Jugoslavenskoga leksikografskog zavoda Mile Joka u tisku napao Krleu da oko sebe okuplja narodne neprijatelje, a
ubrojio je meu njih i Krunu Krstia, vrlo je odrjeito odgovorio Krlea: Borba svakodnev19
no objavljuje svoje hrvatsko izdanje po uputama ovih Razlika. Razumije se, i Krsti i ostali
napadnuti ostali su na svojim radnim mjestima. U lanku Hrvatsko jezino zakonodavstvo
Krsti u Hrvatskome narodu 30. travnja 1941. najavljuje hrvatsku slovnicu, hrvatski rjenik
i hrvatski pravopis. Osobito je u tom lanku zanimljivo mjesto gdje Krsti kae da se Karadiev jezini zakonik od poetka do kraja slae, osim u refleksu jata, s jezikom Kaieva
Razgovora ugodnoga naroda slovinskoga, a Kaieva je knjiga objavljena prije Karadieva
roenja. Razgovor je objavljen 1756., a Karadi je roen 1787. Krsti je dobro razlikovao
knjievni jezik od narodnoga govora. Zalagao se je za uklanjanje srpskoga jezinog nanosa
i tuica, a inae se tolerantno zalagao da se ne produbljuje jaz izmeu hrvatskoga i srpskoga standardnog jezika. Prvi put je Krsti 1941. ustvrdio da su najprije Dubrovani, a zatim
Kai izvrili odluan utjecaj u stvaranju hrvatskoga knjievnog jezika. To je ponovio 1942.
u slavnome lanku Povijesni put hrvatskoga knjievnog jezika (Hrvatska revija, 15, 1942, 8,
412420): Kaiev Razgovor zacijelo najrairenija hrvatska knjiga u doba Preporoda, unosi
u pobjedniki pohod tokavtine samonikli narodni duh i jezini zakon epske puke pjesme.
Taj zakonik nepatvorene puke rijei stopljen s profinjenim graanskim jezinim zakonikom
Dubrovnika stvara normativni tlak, po kojem e poetkom XIX. stoljea knjievni jezik dobiti svoje konano oblije. Priblino to isto rekao je 1970. Dalibor Brozovi, a za njim i mnogi
drugi. U lanku Zakon i red u jeziku Krsti u studenom 1941. govori o ortografiji nastojei
zadrati pravopis koji najbolje odgovara hrvatskomu standardnom jeziku, tj. umjereno fonoloki pravopis. To je bilo nakon to je Paveli 14. kolovoza 1941. zakonski propisao morfonoloki pravopis. Krsti je na sjednicama Povjerenstva za hrvatski jezik, njegovu istou i
pravopis govorio o tetnosti potpunoga tzv. korijenskog pravopisa. U tom smislu sastavili
su Franjo Cipra, Petar Guberina i Kruno Krsti Hrvatski pravopis koji je ve bio sloen i prelomljen, ali mu je izlazak onemoguen. Objavljen je 1998., a bio je u skladu s Ministarskom
odredbom o hrvatskom pravopisu od 23. lipnja 1941. Ministar bogotovlja i nastave tada je
bio Mile Budak. Godine 1943. u lanku Zamjenjivanje tuica Krsti zagovara zlatnu sredinu,
tj. kae da nije zgodno zamjenjivati rijei kao to su tragedija ili atom, ali treba izbjegavati
rijei kao iritirati ili kaos. Drugim rijeima, i u toj je prilici zagovarao umjerenost. Vrijednim
prinosima Krsti je bio zastupljen i u zbornicima Naa domovina te Znanje i radost izilima
tijekom Drugoga svjetskog rata. U svemu je bio hrvatski pretea sociolingvistike i zasluni
teoretiar standardnoga jezika. Rodnim Arbanasima Kruno Krsti oduio se Rjenikom govora zadarskih Arbanasa, Zadar, 1987. Vrijedno je istaknuti da je nastojanjem Mehmeta Latifija
2009. u Strugi objavljen Krstiev arbanako-albansko-hrvatski rjenik. Naalost, u njem je
upravo katastrofalan hrvatski jezik, ne iz loih namjera nego iz neznanja.
U povodu obljetnice Krstieva roenja moemo zakljuiti da je i u loim uvjetima stvorio
vrlo mnogo. Zadivljuje njegova elegancija u pisanju, erudicija, razina teoretske misli i duboko poznavanje materinskoga jezika.
20
Omer Rak
Asinus dei
ili
esej o magarcima u kojemu je na suutan i primjeren nain izneseno
kako se s magarcima postupalo u Rakovu Selu, kako ih se krotilo, pokretalo i zaustavljalo;
pa o magareoj tvrdoglavosti i idiomima nastalim na temelju promatranja njihove naravi;
zatim, to je o magarcima mislio Agrippa, a to Michael Maier i koliko je magarac pridonio
nastanku nae kranske vjere; zato mojoj babi Mari magarac nije ostao u lijepom sjeanju,
i to je o njemu mnio Giordano Bruno, a to tek Apulej te u kakvoj su vezi s magarcima
boica Izida i rue, ali i nauk Hermesov kao i jo niz drugih zanimljivih i duhu korisnih stvari
namijenjenih pouci vaoj i zabavi
(Zvuk magareeg revanja, taj prepoznatljivi njaaak prvi mi navre u sjeanju im pomislim na
svoje rano djetinjstvo koje se dijelom odvijalo u Rakovu Selu pored ibenika).
Ako me sjeanje ne vara, u selu su njaaakale dvije pasmine magaraca: nii, mirniji, s oveim trbuhom, i vii, kao omanja mazga, bakovit, prznica. Na njihove su se drvene samare
tovarila drva, trava, sijeno, vree, vuije s vodom, buklije s mlijekom, plodovi s polja i zamalo
sve ostalo (tako da ih se katkad jedva moglo razaznati pod tim silnim teretima), ali ih se
dakako i jailo. Za ovo potonje bilo je potrebno znanje jer mlade se magarce krotilo ba
kao i mlade konje koji nisu nikad dotad osjetili sedlo, ostrugu i bi. Tom je vjetinom u selu
ovladalo nekoliko odabranih mukaraca, ali i ena, koji su znali spretno zaulariti magarca i
nabaciti mu samar i jo ga, najee s nekog zida, zajaiti. Moj susjed Ante, jedan od vienijih
iz seoskoga krotiteljskog zbora (kojega je majka rodila na brdu Kamenaru, dok je s karavanom mlikarica nosila mlijeko na magarcima na prodaju u ibenik), kada bi skoio na samar
i pritegao ular, obino bi povikao: A sad da vidimo ko je Janko, a ko Marko! Volio im je kriti
volju kad god je to bilo mogue i pokazati im tko je gazda, odnosno kapo o matraka, kako
se sm krstio. A magarac ko magarac! im bi ga zajaio odmah bi se ritnuo s obje stranje, pa
21
bi se propeo, zaletio u drau ili kupinu, pokuao ugristi jahaa za noge ili bi se poeo valjati.
No, za iskusnoga krotitelja magaraca sve je to bilo ve vieno i znano, a matrak, tap za tjeranje magaraca, plesao bi bez prestanka po magareem butu, vratu i uima tijekom cijele te
predstave sve dok betija iscrpljena ne bi popustila. To je, bogami, znalo potrajati jer kao to
i neupueni u tajne magareega kroenja vjerojatno znaju magarci su bia koja resi ustrajna tvrdoglavost kakve se nitko, izgleda, nije dopao ni u ivotinjskom ni u ljudskom svijetu.
Kada netko veli tvrdoglav ko mazga, onda je to samo zato to mazga ima magaree krvi u
sebi pa je naslijedila tu zadrtu nepopustljivost po kojoj je poznat jedan od njenih roditelja,
onaj nii, dakako. Jahanje ukroenog magarca i nije zahtijevalo neka posebna znanja osim
nekoliko naredaba koje je valjalo upamtiti, a sluile su pokretanju i zaustavljanju magarca.
Prva od njih izgovarala se kratko i otro: ra! ra!, dok bi se magarca istovremeno podbolo
petama u slabine i po potrebi oinulo matrakom. Zaustavljalo se povlaenjem ulara i naredbom: trrrssss!, neim to se ne da ispravno napisati jer zvuk je unekoliko bio neartikuliran i
dobivao se podrhtavanjem gornje i donje usne, koje su treperile na zraku naglo istisnutom
na poseban nain kroz usta.
U selu se prema magarcima openito postupalo grubo, a gdjekada i okrutno. Razlog takvom postupanju bila je, barem u jednom dijelu, magarea narav, koja je izluivala seljane.
Primjerice, kada se magarac ukipi pa nee s mjesta prijetio mu ti, kumio ili vabio sve je
uzalud. U vezi s tim, nedavno me je jedan zajapureni ljubitelj magaraca (asinofil) uvjeravao
da magarce valja cijeniti vie od konja jer, za razliku od poslunih konja, imaju osobnost a
to je upravo ta njihova poslovina tvrdoglavost.
U seoskim bi se tovernama, uvijek uz kvarat crnoga vina, nerijetko razglabalo i o tomu
koji je najuspjeniji nain za pokrenuti magarca kada odbije poslunost, tj. kada se ukipi i ni
makac. Bila je to enigma koju su rjeavali seljaki mozgovi. Uz salve smijeha rado bi se prepriavao dogaaj kada mu je jedan od Rakova ugurao aku ljute paprike pod rep. Bri je bija
od rkete, kazali bi guei se od smijeha.
Ako bi koja magarica ili kela koja se tjera prola pored vaeg magarca, a vi na njemu, jao!
Mogli ste mu i glavu odrezati, on bi i dalje mahnito galopirao za njom s onom stvari isukanom iz tobolca, koliko god mu zatezali ular. Na taj bi galop osobito burno reagirale seoske
udovice, valjda zbog zavisti, prikraenosti i jada to su ga godinama unosile u svoje prazne
postelje, pa bi na prvu pojavu te zaluenosti odmah dohvatile matrakom sivoga revaa, onako muki, po uima (tu je bio najosjetljiviji). Nadalje, meu magareom braom povazdan je
izbijala nekakva kavga, i to im opaze jedan drugoga, pa ugrizima i ritanjima kao da nikada
nije bilo kraja. Uz posvemanje, glasno njaaakanje, naravno.
to se tie percepcije magaree naravi, postoji cijeli niz idioma nastalih na tu temu. Primjerice, namagariti znai nekoga uiniti magarcem tj. budalom; magarino jedna! znai,
zapravo, prostaino jedna. U selu je postojala i neka vrst prisege kojom bi onaj koji ju je
polagao zajamio lozu ja griza ka magarac ako budem trpja to i to, ili ako ne uinim to
i to, to je znailo da je dotini spreman uniziti samog sebe, odnosno poistovjetiti se s tim
njaaakavim i prezrenim stvorenjem ne uini li to i to. Za osobito obdarene mukarce govorilo se da imaju onu stvar ka magarac. Zatim, pjeva li netko loe, za nj e se rei da reve
ka magarac; izreka crkni magare dok trava naraste znaila je da vrlo vjerojatno neemo
22
doekati ono za im udimo. U koli e hiperaktivna djeca i loi uenici zavriti, dakako, u
magareoj klupi. U djejoj igri kartama zvanoj magarac onaj tko zadnji poklopi karte,
svaki put dobiva po jedno slovo iz imenice magarac, tako da najloiji igra postaje m-a-g-a-ra-c kada prikupi sva slova; u igri skrivaa, kada zavri brojanje, prije negoli krene traiti, igra
koji trai kae glasno: Tko se nije skrio, magarac je bio!, itd.
Zapravo, nema naroda na svijetu, osim, valjda, Eskima i australskih aboridina, koji nisu
imali nita dometnuti na vjenu temu naslovljenu: magarac na svagdanji. Antologijskih
izreka krcata je i lingua latina, budui da je Enejinu rodu ta skromna betija bila nenadmanom metaforom. Primjerice: Asinus asinum fricat (Magarac magarca ee) stoji u istom
znaenju kao Manus manum lavat (Ruka ruku mije), odnosno Similis simili gaudet (Slino
se slinom raduje). Asinus ad lyram (Magarac u liru) sukladno je naemu Razumije se
kao magarac u kantar, dok se uporabom deminutiva asellus dolazi do izreke Asinus asellum
culpat (Magarac krivi magaria), veliki malog, a obojica magarci, itd.
Nedavno je u jednomu naem zabavnom listu u rubrici I to je istina, uz kojekakve kozerije, poput one kada je 1941. umro Thomas Edison, njegov je posljednji izdah u bocu
uhvatio Henry Ford, pisalo i to da svake godine u svijetu vie ljudi ubiju magarci negoli ih
pogine u zrakoplovnim nesreama. egrtue bi, primjerice, prema tom izraunu bile prava
nevinaca jer od njihova ugriza, pie u rubrici, u SAD-u godinje umre tek 15-ak ljudi. Ispada
da su magarci najkrvolonije serijske ubojice otkako je svijeta i vijeka. Kako onda, temeljem
ovakvih vijesti, ljudi mogu upoznati magarce, njihovu pravu bt?
Meutim, nisu svi loe sudili o tomu dlakavom revau. Kontroverzni (itaj: jednima mio,
drugima mrzak) Kornelije Agrippa u svojoj Ispraznosti znanosti1, magarce asti samo biranim
rijeima, punim nekog osobitog potovanja. tovie, on dri da bi se svatko komu je mudrost cilj trebao ugledati na magarca jer on ima sve odlike potrebne ueniku Istine; primjer
je postojanosti, strpljenja i dobrote (iji utjecaj okultno potpada pod sefiru Hokmu), ivi na
malo hrane i zadovoljan je s bilo ime, tako da ne zna razliku izmeu glavice salate i ika;
spreman je izdrati oskudicu, glad, tlaku, udarce biem i svakojako muenje. Ta dugouha i
revanju sklona ivotinja jednostavna je uma i nevina, ista srca te podnosi sve bez uvrede.
Nadalje, magarac je spasio Gaja Marija od Sulina progona; magarea eljust bila je Samsonovo pobjedniko oruje protiv Filistejaca, i jo neto vrlo vano: nijedna ivotinja nije imala
ast uskrsnuti iz mrtvih, osim magarca, kojega je jedinoga sveti German vratio u ivot, to je
oit dokaz da e nakon ovoga ivota magarac batiniti besmrtnost. Agrippa ak i apostole
naziva magarcima, molei da mu nitko zbog toga ne zamjeri.
Nije li i praotac Abraham, kako je zapisano, putovao posvuda sa svojim magarcima i nije
li magarica proroka Bileama bila bolja i razboritija od svojega gospodara, kojemu je ak i
spasila ivot, a on ju je, ne znajui to, triput nemilice istukao? Zato mu je aneo Jahvin, koji
je triput stajao pred njim s plamenim maem da ga pogubi i kojega on, za razliku od magarice, nije opazio, kazao: Magarica me opazila i preda mnom se uklonila sva tri puta. Da se
nije uklanjala, ve bih te ubio, a nju ostavio na ivotu. Pa sada neka netko kae da je ljudski
1 De incertitudine et vanitate scientiarium atque artium, 1530.
23
ivot dragocjeniji od magareeg! Usput: to rei o svetome Franji Asikom, koji je tijelo zvao
bratom magarcem?
Postoji i pria da je filozof Amonije dopustio da njegova predavanja pohaa i jedan magarac, koji je tako bio u klupi s filozofima Plotinom i Origenom. Moe li se onda za tu klupu
rei da je magarea? Origen, osniva aleksandrijske kole, taj zasigurno najvei uenjak kr
anske antike prema Altanerovu miljenju, kako veli predaja, zgaen neprekidnim ujedima
strasti i putenim zazivima stavio je svoju mukost na kamen te ju je poklopio drugim, veim.
Sic! Snano i bez oklijevanja, prenose zadivljeni. Da je posrijedi bio nekakav magarac koji se,
za razliku od naravnih navada svoje magaree brae, elio na slian nain prikloniti celibatu
i askezi, bogami, kamen bi nuno morao biti mnogo vei vodeniki, recimo.
Jedan od najuzoritijih Hermesovih sinova, grof Michael Maier (umro 1622.), koji je meu
prvima kalemio ruu na drvo kria, ije je tijelo nestalo u onomu velikom ognju 1631. kada je
Tilly s carskom vojskom stavio pod ma Magdeburg (Hrvati su prvi upali u grad preplivavi
na konjima Labu urliui kao avoli), osvrnuo se i na magarce u XI. emblemu svoje Atalante fugiens. Raspravljajui o ravnotei teorije i prakse iliti prouavanju literature i manualnoga
rada u laboratoriju, tajanstveni njemaki adept upozorava da e svi oni koji ele zapoeti djelo bez prouavanja vjerojatno uvidjeti kako je umjetnost (alkemija) oponaanje prirode, ali
ne i kako se djelo moe dovriti, odnosno uiniti potpunim. Oni nee znati pripraviti tajne te
filozofije sve do samoga konca, dakle nikada. Stoga takvi, kae Maier, ostaju poput magaraca
koji ne mogu odabrati jedan od dvaju stogova sijena.
Prikladno bi svakako bilo spomenuti i to da je na Mesija ujahao trijumfalno u Jeruzalem
na magarcu (to nije promaklo ni Agrippi). Jer, ako se Krina s Ardunom na Kuruketri vozio
na bornim kolima, ako je Lao-tzu idui na zapad doao do uvara prijelaza jaui na bivolu,
a prorok Muhamed prevalio put od Meke do Medine na devinim leima, onda je logino
da e jedan Judejac, Galilejac, to e rei Mediteranac, zajaiti magarca, pa makar on bio i
utjelovljeni Logos, kako ga zove Origen.
Budui da je Spasitelj ljubav sma, vjerujem da se svojim svevidnim okom osvrnuo i na
toga magaria koji ga je (zajedno s magaricom) pronio na leima kroz sve one hosane gomile, palmine i maslinove granice, i koji mu je pomogao neka nikad to ne bude zaboravljeno
da se ispuni to je reeno po proroku: Recite Keri Sionskoj: Evo kralj ti tvoj dolazi, krotak,
jau na magarcu, na magaretu, mladetu magariinu.
to elim rei? Ako je ve oprostio svojim krvnicima, a razbojniku razapetom s Njim
obeao da e jo taj dan biti s Njim u raju, to navodi Luka, ne bi li bilo pravedno da i jednu
vrijednu magareu duu uzme sa sobom u raj. Ja zaista nemam nikakvih dvojbi da se to doista i dogodilo jer Gospodin je na pravedan i po Njemu emo svi biti spaeni, dakle i magarci.
Ruku na srce, to i nije nekakav obian magarac, nego prava pravcata povijesna veliina koju
je u pravom trenutku i na pravom mjestu zajailo istinsko Svjetlo (ono to razgoni tamu), po
kojemu se svi iskupljujemo od grijeha od kojih, kako veli mudri sveti Augustin, nije slobodna
ni dua djeteta u kolijevci. Uope mi nije strana slika da sada negdje gore na prostranim
nebeskim livadama taj zasluni magari koji je Sina ovjejeg ponio na vlastitim leima u
povijest brsti nekakav soan i rosan vjeni rua i tu i tamo, reda radi, veselo zareve i pridoda
svoj njaaaak toj posvemanjoj idili.
24
Uostalom, magarci su odavno uzdignuti na nebo. Tako Plinije obavjetava antiku javnost da se u sazvijeu Raka dvije zvijezde zovu magariima (Aselli). Radi se o Messieru
44, otvorenom skupu zvijezda u zvijeu Raka, vidljivom golim okom (Galileo ih je nabrojio
tri tuceta). Taj su zvjezdani roj udaljen 577 svjetlosnih godina od Zemlje Grci i Rimljani vidjeli
kao konicu ili jaslice iz kojih su jela dva magaria Juni (Asellus Australis) i Sjeverni (Asel
lus Borealis). Stoga, kada Sunce koncem lipnja i u srpnju putuje kroz zvijee Raka, figurativno zajai jednog pa drugog magarca ba kao On u Jeruzalemu neko, jer On je smo sunce
Sol iustitiae, Sol oriens, Sol invictus... slavno sunce koje dokida svaki oblik idolopoklonstva i
zamjenjuje ga Bojim prisustvom na zemlji.
Ti nebeski magarci, prema mitu, isti su oni koje su jaili Bakho/Dioniz i Vulkan/Hefest u
ratu koji je bjesnio izmeu olimpskih bogova i Titana. Navodno je njihovo revanje potpomognuto vikom bogova uplailo i natjeralo u bijeg skupinu opakih Titana koji su dolazili
osvetiti smrt svoje brae. Zato su magarci bili nagraeni nebom; gdje im je, uostalom, mjesto
nadodao bih.
Nije to bio jedini put da je Hefest zajaio magarca. Oito, ima neka tajna veza izmeu
njih dvojice. Jaui na leima magarca i nosei sa sobom svoj alat eki i klijeta, Hefest se
vratio na Olimp nakon to je bio baen na zemlju, kako je to prekrasno prikazao slikar Kleofon na klasinom skifosu. Drutvo mu ine Dioniz s tirzom i vinskim peharom te jedan mladi
satir (Satyriskos) koji svira dvojnice. Biti u drutvu s Dionizom znai junaki potezati vino
iz pehara pa se tako i Hefest propisno naljoskao, u tolikoj mjeri da je naposljetku oprostio
i vlastitoj majci Heri, koja ga je zavitlala i bacila s Olimpa jer, siroti, bijae roen hrom, oliti
colav po naki, pa je bio vanka kvare glede olimpskih standarda.
Tumaei skrivenu osnovu mita o Hefestovu vritnjaku s Olimpa, novoplatoniar Porfirije
iz Tira, dodue, ne spominje magarca (nepravda je to koju sam doista teko progutao), nego
odapinje drito u srce stvari. Veli on u osmom po redu fragmentu svojega spisa O predodbama da se mo ognja zove Hefest, kojega su stari predoili kao ovjeka s plavom kapom na
glavi simbolom okretanja nebesa, gdje je smjetena izvorna i najia mo ognja. Dospije li
taj oganj na zemlju (dakle, kada Hera baci sina s Olimpa), slabije je jakosti te su mu potrebne
snaga i potpora iz tvari: stoga je Hefest colav i potrebna mu je tvar da ga podupre, neto
poput baguline, tapa na koji se oslanjaju epavi.
Jedan takav tap, sjeam se, imala je i moja baba Mare jer je bila colava, a krivac njezinoj
invalidnosti bio je, vjerovali ili ne, jedan magarac. Evo i zato.
Elem, moja baba Mare ro. Skroza, koju su u Rakovu Selu zvali Mare Bodulica jer je dola
s mora, iz Bodula, iz Srime, gdje su je zvali Mare Vila, velik je dio svojega ivota, kao i nemali
broj njezinih Bodulica, provela kao nadniarka, teakinja za okopavanje vinograda i vrtova.
Zajedno sa svojim bodulskim kopakim timom, koji je ukljuivao i magarce na kojima su
jaile i nosile motike, obilazila je bogatije seljake kako bi nala posao sve od tinjanskoga
Ivinja pa do jadrtovakoga blata. Nagrada za trud najee je bila hrana (vrea brana i slino) i, vrlo rijetko, novac. Kada je kao trea ena dola za obudovjeloga mojega didu Marka,
kojega su u selu zvali jo i Antona, valjalo joj je na taj nain hraniti dvojicu svojih sinova, ali i
tri pastorke iz dvaju didovih prijanjih brakova. Njihov je zajedniki ivot bio kratka vijeka jer
je dida, krijumarei duhan u vrei, na brdu jednom naletio na andarmsku zasjedu pa je
25
kako je to ve red i obiaj u takvim prigodama podbrusio pete, to e rei udario u bezglav
trk pred brkatim andarmima koji su vikali za njim: Stoj! Pucat u! Stoj!
Njemu, razumljivo, nije bilo ni na kraj pameti stati kako bi ga oni okovana, na sramotu,
proveli kroza selo s vreom vercanog duhana objeenog mu oko vrata. Al kad zapucae, on
se spotakne, ispusti vreu i u kolutu se zakotrlja nizbrdo tako da nije zna di mu je guzca a
di glava. Nekim udom ipak mu poe za rukom pobjei, da bi onako iscrpljen i znojan, na
nesreu, zaspao na ledenoj stini di ga je oma puntalo. Umro je tri dana poslije u vruici.
Nisu mu pomogli ni mokri lancuni ni rakija; ni votanica u nii pred slikom sveca. Bilo je to
u predveerje onoga drugog velikog rata.
Priala mi je jednom baba Mare da je nekom zgodom zajedno sa svojim Bodulicama kopala negdje u zatonskim vinogradima te da je ne opazivi gnijezdo gutera zelembaa, koje je
bilo u vinogradu, uz jedan trs, zahvatila ga motikom, povukla k sebi i podbacila meu noge,
kao to se to inae inilo pri kopanju zemlje. Budui da u to vrijeme nitko od seljakoga svijeta, napose enskoga, nije nosio gaa, nego su pod irokim suknjama hodale gole, zateeni
zelembai (vie njih, pae cijelo gnijezdo), podbaeni ispod suknje moje babe, vrsto su se
primili za muf, tj. bs izmeu njezinih nogu. Kako je rije o velikom i vrlo agresivnom guteru
koji hoe i ugristi, a usto, kao i svi iz njegova roda, voli se uvlaiti u rupe i rupice, baba Mare
je uplaena odbacila motiku i udarila u trk gribljom viui na sav glas: Ajme! Ajme! Izist e
mi tilo. Svojom je vikom poplaila i magarca koji je pasao na ledini kraj vinograda, tako da
je on udario u trk ispred nje revui iz sve snage i prduckajui u ritmu galopa. Baba je Mare
zapomagala, a magarac je revao i prdio. Oboje su trali: baba golonoga drei u rukama
zadignutu podsuknju, a magarac pred njom ritajui se. Druge teakinje, glava podignutih
iznad trsova, u udu su je zvale: A a ti je, Vilo? a bala? Naposljetku, nekako joj je uspjelo
otresti se zelembaa s upavog otoka na kojemu su se utaborili. Veli da se tresla ko prut. Od
nadnice sutradan je kupila platno i saila sebi gae.
Ope je poznato da su magijski kovai poput boga Hefesta esto bili prikazivani s iaenom, hromom nogom, kao i gnomi koji su kopali kovine iz utrobe Majke Zemlje. Kao
kameni iz toga epavog, kovakog i kopakog mozaika, ni moja baba Mare nije mogla biti
drukija nego hroma. Naime, jaui jednom na magarcu zamalo su nagazili poskoka na putu.
On, savijen u klupko, bijesno se komea i sike. Nos mu nabubrio rumen od ljutine. Prijetei mu bljeska crna ara od glave do repa. Prestraen magarac se propne, a baba odleti na kameni zid. I tu joj, navodno, nastrada kuk. Trajno. Otada, kae, vie nije bila svoja. Postala je
colava, imala je samo jednu zdravu nogu, poput boice Hekate, za koju su mitografi tvrdili
da ima jednu bronanu nogu, pa su je zvali magareom nogom. Je li noga babe Mare bila
magarea ili ne, tko bi to mogao znati? Hromost ju je stajala posla u vinogradima jer invalide
nitko nije upoljavao za kopanje. Tako se ona, kao samohrana majka dvoje svoje djece i nekoliko pastoradi, nakon to ju je magarac zbacio iz samara suoila s demonom siromatva i
krajnje oskudice; dok je svuda okolo zagluno poela rikati neman rata.
Kada je ostarjela, u svoja bi bezuba usta (kao da je sada gledam) najee natakala vino
plavinu ili bi, pak, cuclala tvrdo pecivo umoeno, dakako, u plavinu. Za zajutrak bi obvezno jela kruh nadrobljen u itovu kavu u koju bi dodala kanu-dvi rakije. Ni pred smrt nije
26
odustala od te navike koju sam opisao u jednoj pjesmi u ibenskom govoru posveenoj njoj,
zavrni stihovi koje glase:
Prid smrt trala je samo guc crnoga vina
jer jon je ono bilo
spiza ciloga ivota.
Umrla je, progucat ga nije mogla:
na gubci jon osta kap o plavine.
(Blaeno jon bilo tilo
ta poiva u zemlji Dalmacije).
Nakon babe Mare i njezinih seljako-teakih poveznica s magarcima preostaje mi rei
jo nekoliko rijei o poganskim bogovima i magarcima ili, bolje reeno, o bogovima magarcima. Recimo, egipatski bog Set (gr. Tifon) bio je nerijetko prikazivan s glavom magarca.
Poznat je iz mita kao ubojica svojega brata Ozirisa, kojega je i raskomadao i dijelove njegova
tijela porazbacao po Egiptu. Kao to je poznato, sve te disiecta membra, osim njegova falosa,
poslije je pronala i pokupila Ozirisova sestra i supruga Izida. Na jednoj staroegipatskoj filakteriji iznad ovjeka s magareom glavom stoji napis strani riui bog i odnosi se na Seta.
Egipani su mu se obraali jednostavno kao vikau, dok se Setov naziv hiw itao kao reva. Plutarh izvjeuje da ljudi iz Buzirisa i Likopolisa u liturgijama ne rabe uope trublje jer
one stvaraju buku poput magaraca te da openito vjeruju kako magarac nije ista, nego demonska betija zbog svoje slinosti sa Setom. tovie, ak i kada pripravljaju okrugle kolaie
za festivale u mjesecima Pajni i Faofiju u njih kao uvredu utiskuju sliku vezanoga magarca.
Znajui pouzdano to vrijea Egipane, Perzijanac Artakserkso III. naloio je zaklati bika
Apisa, kojeg su Egipani tovali, da bi na njegovo mjesto u hramu instalirao magarca,
traei od svojih egipatskih podanika da ga nastave tovati kao ranije Apisa. O tome pie
Rimljanin Klaudije Elijan, prozvan meliglossos (medeni jezik), koji je ivio u doba careva
Septimija Severa i razvratnoga Elagabale. I ba kao to je Elagabali, meu ostalim nedjelima,
glave dola i njegova enidba s vestalkom, to je bio nezapamen in svetogra, tako je i Artakserksu glave dola divinizacija magarca. Ubio ga je njegov ovjek od povjerenja, egipatski
ukopljenik Bagoas, koji mu je potom izrezao meso u sitne komadie i njime nahranio make, a od kostiju dao izraditi drke za maeve i noeve. Morbidno matovito, doista. Pouka bi,
valjda, trebala glasiti: Ne uzdii magarca do imena Apisova!
Jedan od onih koji se ozbiljno dohvatio magaraca i proslavio im rod jest i Giordano Bruno, Nolanac, kako se volio nazivati u svojim uenim dijalozima, jer potjecao je iz gradia Nole
blizu Napulja, ba kao to Rakovi nije teko pogoditi potjeu iz Rakova Sela. Lomaa ga
htjela nasred Campo de Fiori, nasuprot Pompejeva kazalita u Rimu, te veljae anno Domini
1600., nakon punih osam godina inkvizicijskoga mrcvarenja u tamnikoj memli Hadrijanove Aneoske tvrave. Nije potpisao nikakve krivnje i, uvi smrtnu presudu za ustrajnu i
okorjelu herezu, u dvorani Kongregacije dobacio je u lice svojim sucima da ih ta presuda
vie plai nego njega sma. Njihove kardinalske due odazivale su se na imena Madrutiusa,
Santa Severine, Deze, Pinellusa, Bellarminusa... tko ih se jo sjea? ak su i ostatke njegovih
27
nagorjelih kostiju ekiem stucali u prah i razvijali ga po Tibru, koji je zaudarao na leeve jo
od doba Sule. Odbio je pred smrt poljubiti raspelo (ljutito okrenuvi glavu, biljei oevidac
konvertit Schopp), simbol kojim se zakitila izopaena i okrutna religija. Nolanac nije poput
Creanina Frane Petria, tovatelja Hermesa i Zoroastera, bio prijatelj s kardinalom, buduim
papom, da bi mu to pomoglo spasiti glavu, niti ga je od plamenih jezika mogla izbaviti prijevremena smrt u uzama kao Rabljanina Marka Antuna de Dominisa, ije su poluraspadnuto
tijelo tri mjeseca nakon smrti inkvizicijski slugani izvadili iz groba i vukljali ga po rimskim
ulicama te spalili na lomai, zamalo etvrt stoljea nakon Bruna, kojemu je bilo sueno ivom kuati oganj.
Uvijek kada se prisjetim te krvave fantazmagorije zvane inkvizicija pred oima mi uskrsne
lik velikog Luisa Poncea de Lena, mistika i hebraista umrlog 1591., iste one godine kada je
Bruno na poziv vjerolomnoga Moceniga doao u Veneciju, da bi godinu dana poslije bio
izdan Svetom Uredu. Dakle, vrativi se za svoju katedru na sveuilitu Salamanci, odakle su
ga prije pet godina s predavanja odvukli biri panjolske inkvizicije i utamniili, zapoinjui
nakon toliko godina novo predavanje, Ponce de Len obraa se studentima rijeima: I kao
to smo netom kazali...
Protiv takvoga duha svi oni strani auto-da-fi u izvedbi Torquemadine sljedbe gube smisao jer on je neuhvatljiv, poput vjetra koji se ne da zarobiti mreom, poput ulja na vodi
uvijek je iznad, ne moe se zasunjiti jer je beskrajan i slobodan poput Nolaneva svemira,
koji je jedna apsolutna mogunost, jedan oblik ili dua, jedna tvar ili tijelo, jedna stvar, jedno bie, beskrajno i beskonano, dakle nepokretno, jer se ne giba u prostoru zato to izvan
njega nema nita gdje bi se mogao premjestiti, kada je on smo sve. Zar se takav duh moe
posramiti utim sambenitom ili zdrobiti u panjolskoj izmi?
Nolancu je Aristotel, kojega je Akvinac zvao Filozofom i pisao s velikim poetnim F, sluio
za sprdnju i porugu. Do Boga se moglo, uio je, i bez Petrovih mediatora. Niija usta nisu
toliko velika da mogu izraziti istinu. Rasklimao je Stolicu, vadei iz nje avle dogme. Oni ija
se misija zvala oprost nikad mu to nisu oprostili; rimski pontifex ni do dana dananjeg, anno
Domini 1991., toliko je velik bio njegov krimen.
U Kabali konja Pegaza s dodatkom o kilenijskomu magarcu2 Nolanac, oaran magareim rodom, ovako ga slavi: U Prvom je Umu idealan magarac, izvor svekolikoga magareeg
roda, jedno s idejom ljudskog roda i drugim rodovima: zemlje, mjeseca i sunca, kao i rodom
raznih inteligencija, demona, bogova, svjetova i svemira. Takoer, taj je rod zajedniki ne
samo magarcima, nego ljudima, zvijezdama, svjetovima i svim svjetskim ivotinjama u
kojima nema razlike u obliku ili subjektu, jednog od drugog, jer to je posve jednostavno i Jedno. Nakon to je utvrdio da su budale u svijetu oni koji su utemeljili religije, obrede, zakone,
vjeru i pravila ivota, Bruno najveim magarcima zove one koji su bez ikakva obrazovanja
i uputa, s one strane graanskoga ivota i obiaja. Samo e oni, dakle magarci, milou Bojom biti sposobni preobraziti izopaenu i okrutnu religiju, korumpiranu i punu praznovjerja jer takvi ne razaraju kraljevstva, progone ljude, are i pale, prolijevaju krv, razaraju i uni-
2 Cabala del cavallo Pegaseo, 1584.
28
tavaju i cijeli svijet ako je potrebno samo da bi pripadao njima. Zato Nolanac vapi: Molite,
o molite Boga, dragi prijatelji, ako ve niste magarci da uini da postanete magarcima.
Tako magaratvo (asinitas) ili neznanje postaje najpouzdanijim vodiem ka spasu. Ali nije
to ono ueno neznanje, docta ignorantia, kardinala Kuzanskog, koje je risalo granice ljudske
spoznaje, odnosno bitnu nemogunost dosezanja istine sme, pa ni apofatika via negativa
mistiara Dionizija Areopagita i Metra Eckharta, nego prije e to biti Lao-tzuovo neznanje
na koje je kineski mudrac mislio kada je kazao: Obian ovjek svaki dan stekne neko novo
znanje, dok ovjek Taoa svaki dan izgubi neko znanje.
Na kraju Pegaza, u dodatku, Merkur napuuje magarca rijeima: sjedini se i poistovjeti
sa svim stvarima, vladaj svim stvarima, budi sve. Iz ovoga budi sve, izgleda, probija nauk
Hermesa Trismegista, koji je Brunu, kako je uvjerena ona fina dama Yatesova, bio ugaonim
kamenom u njegovu uenju. U Hermesovu Poimandru stoji: Uveaj se do nemjerljivosti,
zai onkraj svakog tijela, nadiavi vrijeme postani Vjenost, i tada e razumjeti Boga. Zatim jo: Postani vei od svih visova, dublji od svih dubina, obuhvati u sebi svojstva svih
stvorenja: od vatre i vode, suhoga i vlanog, i zamisli da odjednom moe biti bilo gdje, u
moru i na zemlji..., budi sve!
Zvui neodoljivo blasfemino.
Tako je revanje Brunova magarca poput meandara Aiona, kozmike zmije, zavilo u se
sve one stvari koje jesu i one koje nisu, one od juer i one od sutra, manifestne i okultne,
svjetlo i sjenu, ivot i smrt, tebe i mene...
Premda se nikada nisam negativno odnosio prema njima, nego uvijek s dozom suuti i razumijevanjem njihova poloaja, moram naglasiti da se moj odnos prema magarcima
poeo mijenjati u izrazito pozitivnom smislu kada sam kao gimnazijalac ibenske gimnazije proitao Apulejeva Zlatnog magarca (Asinus aureus), objavljenog u ediciji 100 svjetskih
romana, onomu krasnom izdanju urednika Jure Katelana. Radnju Apulejeva romana u prvome licu pripovijeda glavni junak Lucije, Grk iz Korinta koji se, kada se jednom zgodom
zabunom namazao mau arobnice Pamfile, umjesto u pticu, pretvorio u magarca. Ta
preobrazba u magarca nije bila djelomina poput one kralja Mide, kojeg je Apolon nagradio magareim uima jer se na glazbenom natjecanju bogova drznuo prikloniti Panu, a ne
njemu, Febu. Daleko od toga, Lucije je postao pravi pravcati magarac, od nozdrva do repa.
Moje se dlake zadebljae i postadoe ekinje, dramatino opisuje Apulejev junak svoju
preobrazbu, a moja njena koa ovrsnu kao kora; prsti na rukama i nogama pretvorie se u
kopita, a ispod kraljenice poraste mi dugaak rep. Lice postade bezlino i runo i sve se vie
irilo, usta se izduie, nozdrve rastavie, usne se otobolie, a ui postadoe nestvarno velike
i pokrivene dlakom. Jedino to mu je moglo pomoi povratiti ljudsko oblije bile su rue
koje mu je valjalo pojesti. No, sve do XI. knjige romana jadni Lucije nije kuao rua, nego su
ga onako pomagarena tjerali razbojnici kojima je nosio plijen, zlorabili Kibelini sveenici, pa
vrtlari, vojnici, slastiari, razvratne dame...
Ve sam prije govorio o tomu da se, openito, prema magarcima u Rakovu Selu (a i ire,
dakako) postupalo poprilino okrutno, pa je Lucijev sluaj ista paradigma takvoga odnosa.
Dodue, bilo je u selu, sjeam se, i onih koji su razgovarali sa svojim magarcima, tepali im,
a oni bi zadovoljno strigli uima. Kada bi zauo zvuk svirala od jasena, magarac moje kume
29
kimao bi u taktu glavom gore-dolje i kopao kopitom, pa bi mu njezin mu rado i zasvirao.

Znalo bi se tu okupiti svijeta koji bi to glasno komentirao lica razvuenih u osmijeh. Kao
po nekom pravilu, netko bi od okupljenih obvezno udario dlanom o dlan, nato bi magarac a to drugo nego zarevao, ba kao to e i tuke, zazvidi li netko blizu njih, u isti glas
zaurlikati.
I tako, sve do spomenute XI. knjige kada mu se u gradu Kanhreji na Saronskom zaljevu
u snu javlja boica Izida i napuuje ga kako e se spasiti, Lucije trpi nezamislive muke, to
je ganulo i samu boicu. Posluavi je, ujutro pristupi sveanom ophodu odranom u ast
Izidinu, zgrabi iz sveenikovih ruku vijenac rua, prodere ih i zadobije ponovno ljudski lik.
Nakon toga tako poovjeen sav se preda slubi Izidinoj, bi posveen u njezine, a zatim u
Rimu i u Ozirisove misterije te napokon bude primljen u vrhovni sveeniki kolegij.
ak i povrnom itatelju odmah je jasno da Apulej nije ispriao nekakvu jeftinu alegorijsku priu poradi elje da zabavi rimsko graanstvo onoga sjajnog, zlatnog doba kojemu je
svojim talentom i sm pridonosio, omeenoga vladavinama trojice prosvijetljenih vladara
filozofa: Hadrijana, Antonina Pija i Marka Aurelija. Jednako kao Lucije, lik iz romana, i njegov
stariji suvremenik Plutarh, Apulej je osobno volio (i znao) umoiti duu u ivu vodu Izidina
misterija. Ta voda nije, dakako, fluid koji znamo pod tim imenom, bilo kao rosu, kiu, rijeke,
jame s vodom, fontane itd., nego je to etersko tijelo ivota smog kojemu kliu hermetiki
filozofi: O kako je prekrasna ta stvar koja u sebi ima sve stvari za kojima tragamo, i kojoj ne
dodajemo niti oduzimamo nita, osim suvinosti. Umoiti vlastiti duh u taj vrutak, maternicu svih stvari, Izidu, jedini je nain na koji se mustai, uvedenici u misterij, mogu izbaviti iz
olova strasti, vrtloga divlje imaginacije, stigijskoga kala iz dubina Hada (kojega Euripid zove
snom o smrti). Taj zaglibljeni duh, ta zaprljana rudaa, vulgarna magarea materia to
zaudara na grob, krcata raznorodnim nedoraenim svojstvima, ta Augijeva tala puna gnoja
eka Herkula, taj nepokvareni ferment, kvasac, koji e ga postupno kroz proces proienja
preobraziti u ivu filozofa, istu, inteligentnu, ivuu...
Sjajni John J. Winkler, vodei stanfordski autoritet za tumaenje antikih tekstova, kojega
nam je smrt prerano otela prole godine, u svojem naratologijskom komentaru na Apulejeva
Zlatnog magarca,3 ijih su petnaest isprepletenih pria za nj meu najudesnijim djelima u
povijesti narativnog legerdemaina, smatra da je zlatni magarac oksimoron jer spaja ono to
je malo vrijedno magarca, s onim to je najcjenjenije zlatom, te da je naslov zbunjujua
konjunkcija opreka. Winkler izvlai tri kljune rijei iz naslova zlato, magarac i preobrazba
i podvrgava ih analizi. Njihovo najoitije znaenje jest magarac koji se preobrazio u zlato
kao da ga je dodirnuo Mida pa stoga, nastavlja on, ono to veina itatelja prvo pomisli
kada proita naslov mora biti blisko narodnim priama, magiji i, posebno, onom udesnom
podruju suspektnog znanja koje je poslije dolo do nas pod imenom alkemija, koje je u
Apulejevu dobu sainjavalo korpus razliitih okultnih disciplina sposobnih, kako se tvrdilo,
initi udesa.
3 Auctor & Actor: a Narratological Reading of Apuleius The Golden Ass, Berkeley, 1985.
30
Stoljee ili dva poslije Apuleja, Kleopatra, ali ne Ptolemejevika (ona koja se kupala u
mlijeku magarica i ljubila dvojicu trijumvira), nego hermetika filozofkinja iz kole Marije
idovke u svojim Dijalozima opisuje jedno takvo udo u poglavlju o spravljanju zlata, gdje
veli: No kada se duh tame i zadaha odvrati tako da se smrad i sjenka ne pojave, tada je tijelo
zaodjeveno svjetlom, a duh i dua uivaju dok tama naputa tijelo. Potom dua, tijelu sada
punom svjetla, vie: Probudi se iz Hada! Ustani iz groba, ustani iz tame! Jer zaodjenuo si sebe
duhom i boanstvom zato to je glas o uskrsnuu zazvonio u tebi i pharmakon (lijek) ivota
uao u te.
To je mrtav pa oivljen bog frigijski Atis, lidijski Adonis, egipatski Oziris, koji ni mrtvi
nisu nikada izgubili svoju boansku bit. I svi heroji proli su kroz to pranje Kadmo, Deukalion, Herkul, Orfej. Proao ga je, dakako, i Lucije, kao magarac, to e rei ovjek u svojemu
naturalnom, neobraenom stanju, kakvih je danas nekoliko milijardi na ovom kameniu
treem od Sunca. Svukao je sa sebe magareu kou kada se probudio za stvarnost, u svjetlu
Elizija, kada je prepoznao nju, Izidu, boansko JA JESAM, onu koju su Grci zvali Mirionima,
boica s tisuu imena, koja je, opet, bila samo Jedna. Jedno ime. Ili:
Nit muko, nit ensko, nit dvospolac,
Nit djeva, nit ena, mlada il stara,
Nit krjeposna, nit bludnica,
Nego sve od toga.
Nit na nebu, zemlji ili vodi
nje tu nema,
al ipak svud je ima!
Vijenac rua, ta magarea enja za kojom je toliko njaaakao Lucije u Zlatnom magarcu
besmrtna je Rosa mundi, simbol vjene obnove manifestacije, koju je traio Jean de Meung
u Romansi o rui, kojoj je Saadi iz iraza spjevao ulistan, koju je Dante vidio u raju, koju su
trubaduri zvali Fontanom mladosti, kojom su se krasile boice Venera, Hathor, Demetra i Aurora. To je rua za koju je udesni dr. Fludd u svojem Clavis Philosophiae kazao da krije tajnu
Kamena filozofa koji je Krist. Ubrati je u samom srcu Prirode (ondje gdje je zasijano zlatno
sjeme Logosa), u bezgrenome tijelu nae Bogorodice, koja je Rosa mystica, u tom plodnom
humusu gdje ju je naao, sav od etera, Angelus Silesius, znai primaknuti se koncu Velikog
djela, onoga koje je natopljeno naim znojem, u kapljicama kojega se iskri mirijada boja... kao
da svaka pauna ima svoga.
Danas u selu nema vie niti jednog magarca. Istisnuli su ih motokultivatori s prikolicama,
automobili i neke nae udne navike koje nemaju ama ba nita zajedniko s magarcima. Tu
smo se i razili. Ta vrijedna i strpljiva stvorenja, koja su bila s nama i u dobru i u zlu od neolitika do danas, jednostavno, nisu vie s nama. Nema ih. Strvinu posljednjega, iz neke drage
pored sela koja je sluila kao zadnje poivalite njihovu rodu, ve davno su izglodali agljevi i
raznijele vrane na sve strane, valjda... da bi postali sve (u svemiru u kojemu nita ne propada,
u kojemu revanje nikada ne prestaje).
31
Tomislav Pavii
Rodoslovlje obitelji Vrani s

naglaskom na Antuna i Fausta
Vrania
ibenik je dao hrvatskomu humanizmu velik broj linosti koje su bogatim i raznovrsnim
stvaralakim opusom te velikim ugledom i utjecajem u javnome ivotu tadanje Europe
ostavile neizbrisiv trag. To se posebno odnosi na Antuna i Fausta Vrania.
Vranii su stara ibenska plemika obitelj iji su se predci doselili u ibenik iz Bosne,
najvjerojatnije u vrijeme prvih turskih provala u 14. stoljeu. Kua obitelji Vrani u ibeniku
nalazi se u blizini crkve sv. Frane (sl. 1). Danas se tu, izmeu ostaloga, nalaze prostorije ibenskoga pjevakog drutva Kolo. U dvoritu se nalazi grb obitelji Vrani gotikih karakteristika
iz 15. stoljea (sl. 2). Ljetnikovac obitelji Vrani nalazi se na otoku Prviu, u Prvi-epurini.
Prvi poznati lan obitelji bio je Nikola Vrani zvan Cimador, koji se u ibeniku spominje
1360. godine (sl. 3). Jedan od njegovih potomaka, ibenski plemi i trgovac Frane Vrani
(roen 1482.), imao je u braku s prvom enom, trogirskom plemkinjom Margaretom Statili, kerkom Mihovila Statilia i sestrom slavnoga erdeljskog biskupa Ivana Statilia, sinove
Antuna (1504. 1573.), Mihovila (1507. 1571.), Ivana (1509. 1510.), Petra (1517. 1523.),
Danijela (1521. 1523.) te dvije keri, Klaru (1511. 1516.) i Katarinu (1515. 1536.). Iz drugoga braka s Anelijom Frane je imao tri sina: Ivana, Jeronima i Petra.
Najstariji Franin sin bio je Antun Vrani, poznati diplomat, crkveni prelat i pisac (sl. 4).
Antun Vrani roen je u ibeniku 29. svibnja 1504. godine. Osnovno obrazovanje stekao
je u ibeniku, gdje ga je klasine jezike poduavao latinski pjesnik i uitelj grkoga i latinskoga jezika Ilija Tolimeri (umro 1537.). Brigu o njemu kasnije je preuzeo roak po majci,
vesprimski biskup i hrvatski ban Petar Berislavi, a nakon njegove pogibije u borbi protiv
Turaka godine 1520. njegov ujak, erdeljski biskup Ivan Statili, koji ga je poslao na studij u
Padovu, a zatim u Be i Krakov.
Godine 1530. Antun Vrani je zahvaljujui utjecaju Ivana Statilia postao tajnik ugarsko-hrvatskoga kralja Ivana Zapolje, koji mu povjerava vane diplomatske poslove u raznim
europskim zemljama. U dva navrata (1530. i 1535.) bio je kod poljskoga kralja Sigismunda,
1532. kod pape Klementa VII., a neto kasnije kod pape Pavla III. Godine 1534. Antun je bio u
diplomatskoj misiji u Francuskoj kod kralja Franje, u Engleskoj kod kralja Henrika VIII., a iste
32
Sl. 1. Kua obitelji Vrani u ibeniku
Sl. 2. Grb obitelji Vrani, 15. stoljee
33
NIKOLA
1360.
IVAN
supruga Agnezina
ANTUN
roen 1423.
PETAR
1474. 1503.
FRANE
roen 1482.
1. supruga Margareta Statili

ANTUN
MIHOVIL
IVAN
2. supruga Anelija
PETAR
DANIJEL
KLARA
KATARINA IVAN JERONIM PETAR
1504. 1573. 1507. 1571. 1509. 1510. 1517. 1523. 1521. 1523. 1511. 1516. 1515. 1536.
supruga Katarina
Dobrojevi

FAUST
1551. 1617.
supruga Marija
KAIMIR
roen 1557.
supruga Marijeta
Capogrosso
MARIJETA
suprug Petar
Divni
KLARA
suprug Dinko
Zavorovi
ALBA ROZA sin

roena 1578.
suprug Horacijo
NIKOLA
svi potomci umrli za
vrijeme kuge 1649.
MIHOVIL
KARLO
supruga Jelena Divni
IVAN
umro kao
djeak
KAIMIR
roen 1658.
supruga Margarita Fondra
FRANJO
PETAR
IVAN
STEFANELLA
ANTUN
1692. 1743.
zadnji muki potomak
MARGARITA
suprug Franjo Dragani
od 1737. obitelj Dragani-Vrani
Sl. 3. Rodoslovlje obitelji Vrani
godine posjetio je Husref-bega, sandaka smederevskoga i beogradskoga, i Dafer-bega, sandaka zvornikoga, te vjerojatno u isto vrijeme i Mehmeda Mihalogla, sandaka bosanskoga.
Takoer je dva puta bio u Veneciji kod duda Andrije Grittija (1523. 1538.).
Na svojim brojnim diplomatskim putovanjima Vrani je dolazio u dodir s predstavnicima duhovne, znanstvene, politike i kulturne elite Europe, a s mnogima se od njih zbog
slinih ivotnih pogleda i ambicija sprijateljio i ostao u korespondentskoj vezi.
Poslije smrti kralja Ivana Zapolje Antun je, ponajvie zbog neslaganja s Jurjem Utjeenoviem, najutjecajnijom linosti erdeljskoga dvora, napustio Erdelj i godine 1549. preao u
slubu staroga Zapoljina suparnika, ugarsko-hrvatskoga kralja Ferdinanda I. Habsburkog
(1527. 1564.), koji ga je 1550. imenovao svojim tajnikom. Godine 1553. kralj ga je postavio za biskupa peujskoga i svoga savjetnika te mu povjerio pregovore o miru sa sultanom
Sulejmanom II. (1520. 1566.). Za vrijeme etverogodinjega boravka u Carigradu Antun je
zajedno s flamanskim humanistom Busbecqom otkrio glasoviti Monumentum Ancyranum
(Ankarski spomenik), koji sadri povijest vladanja rimskoga cara Augusta. Takoer je pronaao i preveo na latinski znameniti turski ljetopis Taarihi Ali Khan.
Kao nagradu za uspjeno obavljene pregovore Ferdinand je Vrania 1557. imenovao
biskupom jegarskim i velikim upanom hevekim.
Godine 1567. Vrani po elji Ferdinandova nasljednika Maksimilijana II. (1564. 1576.)
odlazi u Tursku radi pregovora o miru sa sultanom Selimom II. (1566. 1574.) koji su okonani godine 1568. u Drinopolju zakljuivanjem mirovnoga sporazuma s Turskim Carstvom
na osam godina. Za uspjeh postignut u ovoj diplomatskoj misiji Maksimilijan je imenovao
Antuna ostrogonskim nadbiskupom i primasom ugarskim, najviim crkvenim poloajem u
ugarsko-hrvatskoj dravi, a godine 1572. imenovan je kraljevim namjesnikom za Ugarsku
ime je postao, poslije kralja Maksimilijana, prva linost Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva.
Umro je 15. lipnja 1573. u Preovu i po vlastitoj elji pokopan je u crkvi sv. Nikole u Trnavi.
Antun Vrani nije bio samo ugledan i uspjean diplomat i politiar, ve i tvorac brojnih
knjievnih i znanstvenih djela iz podruja povijesti, povijesne geografije, etnografije i arheo
logije. Od povijesnih spisa znaajni su ivotopisi hrvatskoga bana Petra Berislavia: Vita Petri Berislavi (ivotopis Petra Berislavia), kralja Ivana Zapolje: De rebus gestis Joannis, regis
Hungariae (Djela ugarskog kralja Ivana) te poznatoga dravnika na njegovu dvoru Jurja
Utjeenovia: De Georgii Utissenii, fratris appellati, vita et rebus comentarius (Biljeke o ivotu
i radu Jurja Utjeenovia).
Za povijest hrvatsko-ugarske drave takoer su nam vani Vraniev Gratulatio rev. Antonii Wrancii, praepositi Transylvani in nuptiis felicibus clarissimi Sigismundi Augusti, regis Poloniae nomine serenissimae Isabellae Hungariae reginae habita VIII Idus Maii anno MDXLIII
(Krakov, 1543.) i politiko-diplomatski govori, koji nam donose niz zanimljivih detalja iz ovoga vremena i koji potvruju njegovu politiku umjenost: Orationes II. gratulatoriae ad Rudolphum regem Hungariae una habita Posonii sub ipsa inauguratione per d Antonium
Verantium, archiep. Strigon altera recitata post reditum Viennae a clarmo. v.d. Georgio Edero
(Be, 1573.) i Ad inclythum Bohemiae regem Maximilianum. De Turcarum tyranno emblema.
/Hexastichon./ Veran. Anth. (Be, 1558.) te govor kojim je Antun Vrani pozdravio nadvojvodu Rudolfa kada je doao na krunidbeni sabor u Poun godine 1572.: Oratio, Qua nomine
35
omnium ordinum ac statuum regni Hungarici Rudolphum archid. Austriae venientem Poss. ad
ineundam coronationem excoepit, anno Domini MDLXXII die vero Sept. XXI. (Venecija, 1572.)
Od ostalih djela ovoga autora istiu se putopis Iter Buda Hadrianopolim (Putovanje
iz Budima u Drinopolje) i geografsko-etnografsko djelo De situ Transylvaniae, Moldaviae et
Transalpinae (Poloaj Erdelja, Moldavije i Vlake).
Najvie knjievne domete ostvario je u zbirci preko 1000 sauvanih pisama, iz kojih moemo u cijelosti upoznati Antunov intimni ivot, njegov odnos prema rodbini i zaviaju te
aktualna politika i drutvena zbivanja vremena u kojem je on kao svjetovni i crkveni uglednik ivio.
Antun je napisao i dvije zbirke pjesama, obje tiskane u Krakovu: Elegiae godine 1537. i
Otia (prevodi se kao Lastovanja ili Pjesme u dokolici) godine 1542. te pjesmu Molitva koju
sloi i govori svaki dan, koja predstavlja jedini Vraniev knjievni uradak pisan hrvatskim
jezikom.
Iako je Antun Vrani u ibeniku proveo samo djetinjstvo, ljubav prema obitelji i rodnome kraju kod njega je stalno bila nazona. Uvijek je pomagao lanovima svoje obitelji,
a najvie ljubavi i brige u odgoju posvetio je svomu neaku Faustu Vraniu. Antun je najdosljednije od svih naih humanista materinski jezik nazivao hrvatskim (lingua croatica), a
svoju pripadnost zaviaju iz kojega je potekao naglaavao je domeui Sibenicensis Dalmata
uz ime Antonius Verantius.
Iz rodoslovlja obitelji Vrani vidljivo je da su sva Antunova braa i sestre, osim Mihovila,
bili kratkoga ivotnog vijeka tako da lozu Vranievih nastavlja Antunov brat Mihovil.
Mihovil Vrani (1507. 1571.) kolovao se u Beu i Krakovu. Pisao je u stihovima i prozi.
U braku s Katarinom Dobrojevi imao je etvero djece: Fausta, poznatoga polihistora, zatim
Kaimira, Marijetu (suprug Petar Divni) i Klaru. Klara je bila supruga ibenskoga povjesniara Dinka Zavorovia. Faust Vrani bio je prijatelj i mecena Dinka Zavorovia, koji mu je
posvetio svoje djelo De rebus Dalmaticis (Povijest Dalmacije).
Mihovilov sin Faust Vrani, leksikograf, fiziar, filozof i povjesniar, roen je u ibeniku
1551. godine (sl. 5). Jo kao dijete (od 1561.) ivio je sedam godina u Pounu (Bratislava) kod
strica Antuna Vrania, poznatoga diplomata, crkvenoga prelata i pisca, gdje je stekao prvo
obrazovanje.
Od 1568. do 1572. studirao je pravo i filozofiju na poznatome Sveuilitu u Padovi, a 1. sijenja 1575. postao je lan hrvatske Bratovtine sv. Jeronima u Rimu. Biskup Istvn Fejrkvy
imenovao ga je 1579. zapovjednikom grada Veszprema i guvernerom posjeda biskupije koji
su se nalazili na podruju upanija Zala, Gyr i Somogy. Godine 1581. imenovan je za tajnika
rimsko-njemakoga cara te ugarsko-hrvatskoga i ekoga kralja Rudolfa II., koji je na svome
dvoru u Pragu okupljao istaknute umjetnike i znanstvenike iz cijele Europe.
U meuvremenu Faust se oenio, ali mu je ena Marija, s kojom je imao ker Albu Rozu
i sina, rano umrla. Vjerojatno je zbog toga 1594. napustio slubu dvorskoga tajnika i zaredio
se za sveenika. Nakon toga sve do godine 1598. povremeno je ivio u ibeniku i Italiji, posebno u Veneciji. Godine 1598. Rudolf II. imenovao ga je titularnim anadskim biskupom.
Budui da je Csanad tada bio pod Turcima, na tu dunost nije mogao stupiti, ali je obavljao
od kralja povjerenu mu dunost kraljeva savjetnika za Ugarsku i Transilvaniju.
36
Godine 1605. Faust Vrani pristupio

je u Rimu redu barnabita. Umro je u Veneciji 20. sijenja 1617. godine i po vlastitoj je elji pokopan je u crkvi sv. Marije u
Prvi-Luci.
Stvaralaki opus Fausta Vrania vrlo
je bogat i pokazuje svestrani interes ovoga izuzetnog ibenskog humanista. Objavio je prvi tiskani rjenik hrvatskoga jezika
Dictionarium quinque nobilissimarum
europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Hungaricae (Rje
nik pet najuglednijih europskih jezika, latinskog, talijanskog, njemakog, hrvatskog
i maarskog). Rjenik je objavljen u Veneciji 1595. godine, a sastoji se od preko
5000 hrvatskih rijei akavskoga narjeja
(Vrani ga naziva dalmatinskim).
Njegovo je najpoznatije djelo Machi
nae novae Novi strojevi, zbornik pro Sl. 4. Martin Koluni Rota, Antun Vrani,
1571., bakrorez
jekata raznih strojeva i tehnikih kon
strukcija.
Sauvani su primjerci dvaju razliitih otisaka ovoga djela, koji se razlikuju u naslovnoj
stranici i broju jezika na kojima su opisani projekti i crtei. Na jednome primjerku objavljeno je 49 bakroreza i tumaenja na latinskom i talijanskom jeziku. Na drugome primjerku objavljen je jednak broj bakroreza i tumaenja na latinskom, talijanskom, panjolskom,
francuskom i njemakom jeziku. Primjerci su obaju sauvanih otisaka bez oznaene godine
tiskanja, to je dovelo do razliitih miljenja o mjestu, godini i broju izdanja ovoga poznatog
djela. Najvjerojatnije je da izdanje djela Machinae novae iz 1595. ili 1605. godine, kako misle
neki autori, ne postoji, ve samo ono tiskano u Veneciji 1615. ili poetkom 1616. godine.
Na ovakav zakljuak upuuje nas privilegij za objavljivanje knjige o strojevima koji je Faustu
Vraniu na njegovu molbu od 9. lipnja 1614. godine podijelio francuski kralj Luj XIII. Pravedni (1610. 1643.). Privilegijem je sreeno Vranievo pravo na tiskanje knjige i iskoritavanje opisanih strojeva. Slinim privilegijem toskanskoga vojvode Cosima II. Medicija (1590.
1621.) od 16. lipnja 1615. godine zabranjuje se u sljedeih petnaest godina bez Vranieva
pristanka tiskati njegovu knjigu o razliitim strojevima koje on namjerava obznaniti. Potvrda ovakvoga zakljuka takoer je i izvjetaj iz oujka 1608. g. prepota Reda sv. Pavla, Gabuzija, koji govorei o ivotu Fausta Vrania niti jednom ne spominje njegovo navedeno djelo.
Na bakrorezima u djelu Machinae novae prikazano je 56 razliitih konstrukcija, meu
kojima poseban interes zasluuje Homo volans letei ovjek, koji predstavlja prvi tiskani
nacrt padobrana.
37
Faust Vrani pokazao je interes i za filozofske probleme. Djelo Logica suis ipsius instrumentis formata objavio je u Veneciji 1608. godine pod pseudonimom Justus Verax Sicenus.
Pod istim pseudonimom objavio je 1610. godine u Rimu djelo Ethica christiana. Drugo izdanje ovih djela, neto preureeno, objavio je Vrani u jednome izdanju pod svojim pravim
imenom u Veneciji 1616. godine naslovivi ga Logica nova suis ipsius instrumentis formata et
recognita. Ethica christiana (Nova logika i Kranska etika).
Faustovo djelo pisano hrvatskim jezikom ivot nikoliko izabranih divic (Rim, 1606.) posveeno je asnim sestrama samostana Sv. Spasa u ibeniku.
Vrani je pokazao i veliki interes za historiografiju. Napisao je Povijest Dalmacije, koja
je po njegovoj oporunoj elji s njim sahranjena, zatim Illyrica historia, fragmenta ex variis
historicis, cum Latinis, tum Graecis, hinc inde collecta a Fausto Verancio Siceno, episcopo Chanadiensi (Povijest Ilirika. Odlomci iz raznih pisaca povijesti, kako latinskih, tako i grkih, ovdje
i ondje sakupljeni od Fausta Vrania ibenanina, biskupa anadskog). Njegova povijesna
rasprava Slaveni ili Sarmati tiskana je u Rimu 1606. godine kao dodatak djelu ivot nikoliko
izabranih divic. Vrani je takoer napisao i strievu biografiju ivot Antuna Vrania (Budim, 1798.).
Iz podruja pravnih znanosti poznato mu je djelo Pravila kraljevske ugarske kancelarije,
a Vranievu humanistiku svestranost ilustrira i pet njegovih pjesama na latinskome jeziku
(etiri prigodna epigrama i jedna molitva).
Faustov brat Kaimir Vrani (roen
1557.), koji nastavlja lozu Vrania, sa suprugom Marijetom Capogrosso imao je
sinove Nikolu (svi njegovi potomci umrli
su za vrijeme kuge 1649.), Mihovila, koji
je imao sinove Franju, Petra i Ivana (kerka Stefanela), Karla i Ivana (umro kao
djeak).
Lozu Vrani nastavlja Karlo, koji je
sa suprugom Jelenom Divni imao sina
Kaimira (roen 1658.), a Kaimir je sa
suprugom Margaritom Fondra imao sina
Antuna (1692. 1743.), koji je zadnji
muki potomak Vrania.
Dakle, obitelj Vrani izumrla je u
mukoj lozi s Antunom II. Vraniem.
Njegova kerka Margarita udala se 1737.
godine za Franu Dragania, potomka stare ibenske plemike obitelji. Od tada je
obitelj Dragani-Vrani.
Sl. 5. Faust Vrani, 1605.
38
ime Ljubii
Novi podatci o Jurju

Barakoviu
Ovim laniem elimo otkloniti sve dvojbe oko toga je li Juraj Barakovi bio novigradski sveenik i
gdje je, prije odlaska u Novigrad, radio te dokazati da uope nije bio kanonik, a ponajmanje zadarski
kanonik, kako to navodi Carlo Federico Bianchi u svom djelu Zara Cristiana, I., Zara, 1877., a mnogi
poslije njega samo prepisuju.
Svaki ovjek eli pripadati nekome i nekamo. Najtee mu je kada ostane bez svoga doma,
svoga mjesta, svoga grada.
Tako se osjeao Juraj Barakovi 70-ih godina XVI. stoljea. Sveenik je i s dvadeset i nekoliko godina odlazi da se vie ne vrati onamo odakle je krenuo u ninski kraj.
Davno su pali pod tursku vlast Nadin i Vrana (1538.). Te godine Nin je bio prvi put potpuno razoren. Jo se nije potpuno ni oporavio,1 a pod naletom Turaka padaju Polinik i
Zemunik (1571.), dok je itav Nin, osim kule Kandije, po naredbi dalmatinskoga providura
Giovannija da Lezze trebalo do temelja sravniti sa zemljom. ime Ljubi u svom djelu Commissiones et Relationes venetaem, knj. III., pie:
Tada je general Giulio Sforza naredio da se porui cijeli grad, osim kule Kandije, ali Giulio
Savorgnano, usprkos primljenim naredbama, a kao in prkosa prema vitezu i providuru
dalmatinskom Giovanniju da Lezzeu, s kim je bio u zavadi, nije ispunio naredbu i sauvao
je grad (str. 266).
Njemaki, pak, crkveni povjesniar Augustin Theiner u svom djelu Vetera monumenta
Slavorum meridionalium historiam illustrantia, knj. II., pie:
Giulio Savorgnano otiao je s dvije galije u Nin, djelomino ga je zapalio, uzevi sa sobom
topnitvo i ostavivi te jadne ljude bez ikakve obrane2 (str. 57).
1 Godine 1553. Nin je brojio samo 150 stanovnika, a u 12 sela koja su mu gravitirala nije ih ivjelo vie od 400. Godine 1559. u
11 sela ivjelo je oko 700, a u gradu 340 stanovnika (ime Ljubi: Commissione et Relationes venetaem, knj. III., str. 20 i 129).
2 Biskup Marko Loredan odigrao je veliku ulogu u dogaajima koji su u Ciparskome ratu zavili Nin u crno, napisao je u
svome izvjeu od 10. veljae 1570. godine generalni providur Dalmacije vitez Giovanni da Lezze. Turci, utaboreni ispred
39
A to je s podrujem Raanca i Ljupa? pitat e se netko, jer su ba s toga podruja

Barakovii. Odgovor nalazimo takoer u ve navedenome djelu (knj. I.) ime Ljubia. Ondje,
naime, pie da je taj predio zbog turskih navala gotovo nenastanjen.
Ovo smo morali iznijeti kako bismo koliko-toliko dali sliku Barakovieva zaviaja ili, ako
je nekome drae uti ili proitati, zaviaja njegovih roditelja i rodbine.3
A to je s Jurjem Barakoviem, gdje je on? Odgovor je kratak u Zadru; tamo gdje su
biskup i knez, kao i vei broj itelja Nina i ninskoga kraja, posebno plemstva i klera.
I da zakljuimo: najvei dio Ninske biskupije pod turskom je vlau; Turci nisu stalno
nazoni, ali narod strahuje od nenadanih provala i bjei na otoke, u Istru, preko Jadrana, u
unutranjost Hrvatske i dalje na istok i sjever.
Jedina je sigurna toka u Ninskoj biskupiji Novigrad, dobro utvren grad. A kada izie
izvan zidina, sigurnosti nema. Ako ne naiu Turci, naii e razbojnici ili martolozi. Zato u
sljedeoj prii sveenika Jakova Momia u Zadar voze brodom. Tako je, naime, bilo sigurnije.
U Novigradu su braa Otrii iz Dolca kod Novigrada 1578. godine sveeniku Jakovu
Momiu odsjekli uho i lijevu ruku te je on za svega desetak dana umro.
Sveenik Jakov napustio je sveeniko mjesto u Novigradu i otiao u Banadigo (Banovinu,
Bukovicu) jer se vie nije mogao uzdravati; nije imao za ivot. Upitan zato se vratio kad je
ve otiao, odgovara da je doao neto prodati (zna da to sveenik ne smije raditi) i da mu je
Ivan Pefreni obeao dovesti Magdalenu Otri da ju vodi sa sobom. Na primjedbu kakav
bi to primjer sveenik dao drugima da tako otme enu i povede je sa sobom odgovara da
je s njom vie od godinu dana na oi cijelog svijeta i da je on nije na to prisiljavao, a i svi
ostali sveenici (Mattusco, Zorzi i Gasparo Zotto) imaju enu u Banadigu i svi su oni kao i on
redovno sluili svetu misu.
Sveenik je umro desetak dana nakon ranjavanja (22./23. sijenja 1578. godine), a istraga
o tom sluaju nastavljena je sve do konca 1578. godine.4
Zemunika, svaki dan su dolazili pred vrata grada Nina. Na zamolbu biskupa Loredana poslan je kapetan Astor Londarello s
25 vojnika konjanika sa zadatkom da osigura nesmetanu etvu, a ako ne uspije, da ljetinu spali. Kapetan je zapao u zasjedu
i jedva se iv izvukao, izgubivi pritom nekoliko ljudi. Providuri Canal i Sforza napali su biskupa optuujui ga da je on
za sve kriv i tom prigodom u nazonosti velikoga broja ljudi izrekli na raun biskupa vrlo rune stvari, iako je on bio vrlo
ugledan i poten ovjek (ime Ljubi: Commissione et Relationes venetaem, knj. III., str. 257 i 258). Postavlja se pitanje je li
generalni providur da Lezze sve to napisao kako bi opravdao sebe i sve one koji su i tada i kasnije ruenje Nina pripisivali
Turcima. Bez obzira na optube, biskup Loredan nije odustajao. Traio je i dobio osloboenje Nina od Turaka (1573.) i
postupni povratak stanovnitva tako da je Nin 1575. godine ve imao 814 stanovnika (Solitro: Documenti).
U drugoj polovici XVI. stoljea u Ninu susreemo trojicu sveenika Barakovia, ali i jo tri obitelji. itelje e biti mogue
dokazati nakon prelistavanja knjiga roenih (1592. 1645.) i knjiga vjenanih (1623. 1645.) koje su za sada nedostupne.
U spisima Ninske biskupije (lipanj 1578. godine) susreemo kanonika Grgu Barakovia; 1579. godine vizitator navodi da
je Grgo Barakovi rektor crkve Sv. Duha u Ninu, a u vrijeme vizitacije boravio je u Istri; uz Grgu naveden je i klerik Petar
Barakovi, roeni Ninjanin (Filip Amos Rube: Ninske crkve u dokumentima iz 1579. i 1603. godine. Povijest grada Nina.
1969.).
U vrijeme vizitacije Michiela Priulija od 3. do 20. svibnja 1603. godine spominje se ponovno klerik Petar Barakovi iz Nina.
Isti ovaj klerik spominje se dva puta, 5. i 6. svibnja 1595. godine, u spisima Ninske biskupije (HR AZDN Ninska biskupija,
sudski spisi, kutija VI u daljnjem tekstu: Sudski spisi, kutija VI).
U navedenim spisima nalazimo i jedno vjenanje: 9. listopada 1597. godine obavljeno je vjenanje Bare Barakovia i Stoije,
keri Zorzija Sikiria, s druge strane Barkanje u Zadru, a obavili su ga ninski kanonici ime Utkovi i Andrija Toljanovi
(Sudski spisi, kutija VI).
Sudski spisi, kutija VI.
40
Ninski biskup Petar Cedolin nije ekao istragu, ve 9. veljae 1578. godine upuuje pismo
jednomu sveeniku zadarske dijeceze, i to na hrvatskome jeziku:
Petar Cicharellichia po milosti Boxyoi i svetoga sttola Apostolskoga Bischup Ninschi. Buduchi parohia Novigradzca brez poppa, sagliemo tebe Don Petre Goyslavichiu poppa od
Zadarske dieceze da sluxis istu parohiu. Vecha za nicko vrime sluamo tvoje dilovanye, a
uffamo da chie tako duhovne koristi biti puku svom novigradskom, da chiemo ti s razlogom
brzo uiniti (neitko, vjerojatno zamjenu) Zapovidamo date imayu poslussati chacho
namisnicha nassega i da te pomogu cholichosu uxmozni da moxes redofnicchi xiviti, i daye
tacho nassa voglia. Za svidocanstvo istine ucinilismo ove chnighe nasse pecatom nassim
zapecachiene, i od canc-ra nassega podpissane.
Dane u Zadri na 9. febrara 1578.5
Tko je pop Petar Goyslavich i u kojem je mjestu dotad radio, ne znamo. Ipak, iz pisma
razabiremo da je narodni sveenik glagolja (i Novigrad je glagoljaka upa ), da ga alje na
krae vrijeme, da su uvjeti ivota u Novigradu vrlo teki i da se biskup zahvalio ve reenim
sveenicima (Mattuscu, Zuaneu i Gasparu Zottu).
U Ninu se biskupi mijenjaju kao na pokretnoj vrpci: Petar Cedolin (1577. 1581.), Jerolim
Mazarelli (1581. 1588.), Anelo Gradi (1588. 1592.) i Horacije Bellotti (1592. 1602.). Dakle, 25 godina etiri biskupa. to su u svom kratkom biskupovanju mogli uiniti u politiki,
ekonomski i moralno totalno razorenoj biskupiji, osim onoga to su uinili? Cedolin i Mazarelli rjeavaju nagomilane probleme i razne procese u samome Ninu; od Anela Gradija nije
se ni moglo mnogo oekivati jer je bio star i bolestan, a Horacije Bellotti sa svojim generalnim vikarom Vincensom Morosom sazvao je sastanak sveenstva svoje biskupije (trajao od
listopada 1597. do sijenja 1598. godine) na kojem je posebno bilo rijei o crkvenoj stezi.6
O stanju na podruju Like i Banovine koncem XVI. stoljea najbolje nam svjedoi izjava
sveenika Matije Danilovia i drugoispitanoga (ime nije naznaeno) od 24. sijenja 1591.
godine koju donosimo u prijevodu:
24. sijenja 1591. godine
Prezbiter Matija Danilovi, upnik u mjestu Polaine iz Ninske biskupije pristupio je dana
13. veljae 1590. godine ispitivanju kao svjedok te izjavio:
1. Tri sveenika upnika s podruja Banovine i Like, koje se nalazi pod turskom vlau, a
gdje se nalazi jo desetak sveenika, ive u javnom konkubinatu s prilenicama; eli li ih
se kazniti ili odmaknuti odatle, potrebno je pronai im zamjenu, to nije mogue. Stoga
se moli za potrebu njihova oporavka.
2. Na spomenutim je podrujima mnogo krana koji nisu krteni te sklapaju brakove i
primaju ostale sakramente od njih, a da se biskupi ne usuuju na odlazak u navedena
podruja, posebice trenutani koji je star i bolestan, ali barem zna jezik kojim oni govo5 Sudski spisi, kutija VI.
6 Sudski spisi, kutija VI.
41
re, dok se oni jadnici ne usuuju doi sa svojom djecom u tu svrhu na podruja gdje ive
krani.
3. Mnogi su od njih zbog razliitih razloga uzeli oruje na strani Turaka, ak s njima idu u
otimainu u kranska mjesta, pa se stoga postavlja pitanje jesu li izopeni iz Crkve ili se
mogu ponovo vratiti, uzevi u obzir da ne mogu ii u Rim po oprost.
4. Gotovo su sve crkve ostale bez krova, pa se stoga moli mogunost obavljanja slube u
pojedinim kuama, posebice prilikom dolaska stranih sveenika.
5. Svoje keri udaju za pravoslavce, koje zatim nastavljaju ivjeti u njihovoj vjeri te provode ceremonije kako bi ih ponovno krstili.
6. Za one koji se vrate naoj vjeri, bivajui prije toga najvei Turci, u nemogunosti dobivanja odrjeenja moli se pomo.
Drugoispitani je rekao da se na podruju Banovine i Like nalazi veliki broj krana koji
nisu krteni, kako starijih, tako i mladih. Meutim, u mojoj upi Polaa mali ih je broj,
budui da je pokojni biskup Cedolini, dok je bio ninski biskup, dolazio u moju upu krstivi
pritom i staro i mlado te odlazio u Banovinu initi isto, tako da je sklopljen vei broj brakova i primani su ostali sakramenti.
Meutim, ostao je vei broj nekrtenih koji se nisu usudili prijei na kranstvo iz razliitih razloga; zbog straha od Turaka i uskoka kako ne bi postali njihovi robovi i na taj nain
turski podanici.
Ja, arhiakon Ivan Tripkovi potvrujem da sam ovo vjerno prepisao iz postojeeg izvornika koji se ovdje uva, to jamim svojim potpisom.7
Sve ovo bilo je itekako poznato i Jurju Barakoviu jer je on do 1583. godine ivio i radio u
Ninu, a potom u Novigradu.
Naime, 26., 27. i 31. oujka 1576. godine imamo tri prijave ili optube, vjerojatno, kako
bismo danas rekli, zbog krenja javnoga reda i u sve tri je prezbyter Zorzi Baracovich:
26. oujka Frane Mirkovi podnosi prijavu protiv Fabia Sebenzana i Filipa Radetia
(obojica su kanonici) te p (prete) Zorzija Baracovicha i Zorzija Gughicha;
27. oujka opet prijava nekoga Zorzija (izgleda nakon makara) protiv Filipa (?), p. Zorzija Barakovicha, p. Zorzija Gughicha i aka;
31. oujka opet je uslijedila prijava u kojoj se spominje neki Fabio, p Zorzi Baracovich i
p. Zorzi Nadissich et altri scoulari (Sudski spisi, kutija VI).
Nadalje, Jurja Barakovia nalazimo u spisima od 17. srpnja 1578. godine pod pre Zorzi
Barakovich i prezbyter Zorzi Barakovi, 19. prosinca 1578. godine, gdje je zapisan kao pre
Zorzi Barakovich i 9. kolovoza 1579. godine (ovaj spis je pisan u Zadru) kao prezbiter Georgius
Baracovich i posljednji put 24. kolovoza 1583. godine s potpisom pbr Georgius Baraccovich
(mislimo da je ovo ba njegov potpis, o. a.).8
7 HR AZDN Ninska biskupija, Spisi kurije, razno II.
42
Nakon 24. kolovoza 1583. godine ime Jurja Barakovia meu sveenicima grada Nina vie
se ne pojavljuje. Susreemo ga tek od listopada 1597. do sijenja 1598. godine,9 kada nalazimo na okupu veliki broj sveenika onoga malog dijela Ninske biskupije uz obalu (nazovimo
ga slobodnim) i Novigrada, a njegovo ime i prezime istaknuto je dva puta (8. i 15. prosinca)
s p Zorzi Baracovich. Ne navodi se odakle su sveenici stigli. Jedino se, uz ime Filipa Radetia,
spominje mjesto Zaton. Tu su, meutim, neka lica po kojima znamo odakle su: sveenik
Matej Karaman (u to vrijeme jo uvijek sakristan u Ninu) i Simon Kolari (sakristan u Novigradu), onaj koji e Barakoviu predati pismo biskupa Bellottija od 28. svibnja 1599. godine.
Evo toga pisma od 28. svibnja 1599. godine kojim je Barakovi optuen za skandal koji
je izazvao u Novigradu. Interesantno, skandal je identian onome Jakova Momia iz 1578.
godine. ak i ene nose isto ime Magdalena, samo to je prva Magdalena Otri, a Barakovieva je Magdalena H. zvana jo i Cvita.
Tekst optube u prijevodu glasi:
imun Utkovi, prevot i potovani Monsignor Orazio Belloti, doktor teologije, biskup ninski
i generalni vikar.
uli smo, zgroeni skandalom, kao i ostali vjernici, da ti, sveenik Juraj Barakovi, upnik
u Novigradu, ne misli na svoje spasenje te ne potiva zakone i konstitucije koje o tome
govore jer ivi s velikom opasnou po vlastitu duu i uz negodovanje vjernika, u prljavom i
opasnom konkubinatu s Margaritom H zvanom i Cvita, enetinom na loem glasu. Htjeli
smo te ovim pismom osobno upozoriti i aljemo ti sakristana da ti prenese da te upozoravamo i zapovijedamo ti da se, pod kaznom kanonske kazne protiv konkubinata, odsad pa
nadalje ostavi familijarnosti i bilo kakve veze s tom Margaritom te da ona nikad vie ne
ue u tvoju kuu niti kuu tvoje rodbine, te da s njom ne smije razgovarati nikad vie i ni
na kojem mjestu, pod kaznom svete poslunosti, pod prijetnjom crkvenog izopenja i drugih
kazni koje emo u protivnom poduzeti protiv tebe.
Nin, 28. svibnja 1599.
Simon Kolari, sakristan, ostavio je kopiju ovoga u prisutnosti Ivana Rustia, kanonika, sveenika Mateja Karamana i Simona Kusture.10
Dokumentacije za razdoblje od 1600. do 1660. godine gotovo da i nema, a to je najvanije nema sudskih spisa, nema vizitacija, nema kaptolskih sjednica.
Prihvatimo li ve jednom da je prijevod Valierove vizitacije iz svibnja 1603. godine u redu
(prijevod i obradu izvrio Amos Rube Filipi), da je Juraj Barakovi, a ne Joanes/Georgius Barakovi, kako tvrdi Karlo Horvat, 1603. godine bio novigradski sveenik, ija se dokumentacija
nalazila u Ninu, a ne u Rimu, kako navodi isti K. H., te da je u Novigradu oko 20 godina (a
nakon citiranoga pisma vie nema sumnje da je ba tako!), tada nema razloga ne vjerovati
da je Juraj Barakovi novigradski sveenik od 1583. ili najkasnije od 1584. godine. To znai
da ga je postavio ninski biskup Jerolim Mazarello (1581. 1588.), a razrijeio 1603. godine
43
Bla Mandevio (1602. 1645.), a ne biskup Bellotti, kako navodi prof. Antoljak. Isto tako, ne
moe opstati tvrdnja da je Juraj Barakovi kanonik, a pogotovo ne zadarski kanonik, jer na
podruju zadarske dijeceze nikada nije radio. I jo dvije stvari; prvo, da je Barakovi bio barem i poasni kanonik zadarske dijeceze, onda bi ga Zadar bio i priznao svojim graaninom,
a on ne bi izjavio da ni kosti svoje u Zadar nee dati. I drugo: Je li se itko zapitao zato se tek
u XIX. stoljeu o Barakoviu pie kao o zadarskome kanoniku?
Takoer, ne smijemo zaboraviti da je to jo uvijek poslijetridentsko vrijeme. Barakovi na
upozorenja i zapovijedi ne reagira, a Crkva ne poputa i ne oprata lako pa je slijedilo ono to
je u pismu i naznaeno crkveno izopenje i druge kazne. Te su mu druge kazne bile da
ga grad koji je iznad svega volio nije prihvatio, i to zato to je kritizirao, govorio i pisao istinu,
a istina nikome i nikada nije bila draga.
Juraj Barakovi
44
Radomir Juri
Starohrvatski nakit u
dalmatinskoj Hrvatskoj i Istri
od 7. do 11. stoljea
Saetak doktorskoga rada
Nakon Predgovora i Uvoda daje se pregled istraivanja starohrvatskih groblja na podruju Dalmacije, i to od fra Luje Maruna do 2010., a na ostalim hrvatskim prostorima od druge polovice ili konca 19. st. pa do 2010. godine. Zatim su predstavljene temeljne znaajke
ranohrvatskih groblja uz prikaz literature o starohrvatskome nakitu s podruja primorske
Hrvatske, Istre i Bosne i Hercegovine.1
U glavnome dijelu doktorskoga rada analizirani su nakit i ukrasni dijelovi odjee u dalmatinskoj Hrvatskoj i Istri, i to u dva temeljna sloja:
I. nakit poganskoga sloja (od 7. do poetka druge polovice 9. st.).
II. nakit kranskoga sloja (od poetka druge polovice 9. do 11. st).
Koncem 6. i u dijelu 7. st., meu ostalim, u Dalmaciji su bile u uporabi i bizantske kope
tipa Siracusa, Balgota, Bologna-Balgota, Korint, Keszthely-Pcs i dr. Rijetke nalaze na tome
podruju predstavljaju bronane matrice za tijetenje nakita iz ostave Biskupije (Pliskova) i
jedan nalaz bronane matrice iz itluka kod Sinja.
U starohrvatskim grobovima, ali i izvan njih (od 8. do poetka druge polovice 9. st.) na
tlu dalmatinske Hrvatske, pronaen je odreeni broj nakitnih predmeta i ukrasnih dijelova odjee (naunice, prstenje, ogrlice, torkvesi, privjesci, praporci, kope za pojas, aplike i
jezici).
Naunice se javljaju u nekoliko temeljnih tipova koji imaju i po nekoliko inaica. Tako su
zastupljene jednostavne kariice, naunice s ukrasom od vitiasto oblikovane ice, naunice
sa zvonolikim ili jagodiastim ukrasom, naunice zvjezdolikoga tipa, lunulasto-zvjezdolike
naunice, naunice sa spiralnim privjeskom stocem, naunice grozdolikoga tipa, naunice
s kariicom povijenom u petlje i povjeanim spiralnim privjescima. Taj je nakit stilski vezan
za kasnorimski i bizantski nakit koji je izraivan u radionicama na istonomediteranskim
1 Doktorski je rad obranjen 13. veljae 2014. na Sveuilitu u Zadru pred prof. dr. sc. eljkom Tomiiem, dr. sc. Jankom
Beloeviem, profesorom emeritusom i prof. dr. sc. Antom Ugleiem. Mentor je bio prof. dr. sc. Janko Beloevi.
45
prostorima. Kvalitetom izrade i materijala izdvajaju se zlatne naunice iz Golubia i groba 41

iz Nina (Sv. Asel).
Znaajne nalaze na podruju dalmatinske Hrvatske predstavljaju grozdolike naunice,
najveim dijelom izraene od plemenitih kovina u tehnici filigrana i granulacije. Poznate su
s nalazita Trilj, Nin (drijac), Kai (Maklinovo brdo), Biskupija i dr. ine jedinstvenu tipoloku skupinu s malim brojem inaica, i to u vremenskome rasponu od konca 8. do sredine
(ili malo iza sredine) 9. st.
Dugo su se naunice s karikom povijenom u petlje i privjescima od uvijene ice smatrale
uvozom iz karantansko-ketlake kulturne skupine i datirale od 8. do 11. st. U novije vrijeme
najvie ih je pronaeno u Velimu (Velitak). Datirane su od druge polovice 8. do prve polovice 9. st.
Prstenje je zastupljeno u tri temeljne tipoloke skupine: prstenje od srebrnoga lima s
prednjim proirenjem, prstenje s krunom i jednostavno prstenje. Posebice se izdvaja luksuzno prstenje iz Golubia, Trilja i Nina (Sv. Asel, drijac).
Hrvatice toga doba ukraavale su vrat ogrlicama i torkvesima. Ogrlice su izraivane od
staklenih i kovinskih perli. Luksuznijemu nakitu pripadaju ogrlice iz Golubia i Trilja. Torkvesi su pronaeni u grobljima u Ninu (drijac, Sv. Asel), Kaiu (Maklinovo brdo), Grborezima
i Viiima. Primjerci s navedenih nalazita datirani su u razdoblje konca 8. i prve polovice 9.
st., dok je primjerak iz Viia, po naem miljenju, neto mlai.
Od predmeta uporabno-ukrasne namjene zastupljene su puce, privjesci, praporci, aplike,
preice i kope te dijelovi pojasnih garnitura.
U ranohrvatskim grobovima na tlu dalmatinske Hrvatske pronaeno je nekoliko privjesaka razliitih oblika. Posebice su zanimljivi bronani polumjeseasti (polukruni) privjesci
koji su izraeni u tehnici lijevanja na proboj. Pronaeni su u Kaiu (Maklinovo brdo),
Velimu (Velitak), Krnezi (Duevia glavica), Drveniku i Stonu. Jednomu se ne zna mjesto
nalaza, a uva se u Arheolokome muzeju u Splitu. Takvi su privjesci svojstveni za starosjedilako stanovnitvo na istonoj jadranskoj obali i kasnorimskih su stilskih znaajki (Koman
kultura).
Bronani medaljon iz Nina (drijac) po stilskim je znaajkama vezan za karolinki kulturni utjecaj. Znaajne nalaze predstavljaju i kalotaste aplike pronaene u Ninu (drijac) i
Rateviu kod Benkovca. Iznimnu vrijednost ima pozlaeni bronani krii (aplika) iz Nina
(drijac). Radi se o franakome uvozu s konca 8. i poetka 9. st.
Od ukrasnih dijelova pojasa u ovome sloju zastupljene su preice, pojasne kope, kao
i dijelovi pojasnih garnitura kasnoavarskoga i ranokarolinkoga podrijetla. Kovinski dijelovi pojasnih garnitura kasnoavarskoga podrijetla pronaeni su u Vrepcu u Lici, Stinici kod
Jablanca, Ninu (Sv. Kri), Kaiu (Maklinovo brdo), Biskupiji (Crkvina, vinograd J. Mravia),
Orliu, Uneiu, Bribiru, Smrdelju (Debeljak) i dr.
Meu ukrasno-uporabnim predmetima osobitu vrijednost imaju predmeti franakoga
(ranokarolinkoga) podrijetla iz Gornjih Vrbljana (pozlaeni pojasni jeziac) i Mogorjela (dijelovi pojasa).
46
Od nakita i ukrasnih dijelova odjee kransko-poganskoga sloja (od. 7. do poetka druge polovice 9. st.) u Istri su pronaene naunice, prstenje, ogrlice, ukosnice s ukraenom
glavicom, dijadem, narukvice, fibule, preice i kope za pojas, jezici, puce i privjesci.
Zastupljeni su sljedei tipovi naunica: naunice s lemljenom ukom, naunice s petljom,
naunice s kockom skresanih krajeva, naunice buzetskoga tipa, zvjezdolike naunice, naunice s tri jagode, naunice s krukolikim privjeskom. Rijetko se javljaju naunice (kariice)
s lemljenom ukom kao, primjerice, zlatne naunice iz Veloga Mluna. Pronaeno je dosta
naunica buzetskoga tipa. Izraene su od bronce u tehnici lijevanja. Na donjem dijelu karike
imaju tri spojene krunice. Najvie je naunica ovoga tipa pronaeno u Brkau (Vrh). Najvjerojatnije je da su izraivane u Istri u 7. i 8. st.
Jedan par zvjezdolikih naunica potjee iz groba 65 na Zajijem brijegu u Velome Mlunu.
U grobu su se nalazile zajedno s ogrlicom od staklenih perli i probuenoga srebrnog novca
bizantskoga cara Konstantina V. Kopronima pa su tako naunice datirane u konac 8. st.
Prstenje je zastupljeno veim brojem primjeraka. Nismo ga razvrstali u posebne tipoloke skupine, nego smo samo kratko spomenuli neke od njih s nalazita Vrh kod Brkaa,
Brijuna (Kastrum), Sipara, Mejice, Sovinjskih brda i dr.
Ogrlice su najee izraivane od staklenih zrnaca, poneto srebrnih polukalota, zatim
od kosti, a katkad su nanizani probueni rimski novci, ulomci staklenih aica, spirala i dr.
Pronaene su na Vrhu kod Brkaa, Sovinjskim brdima, Velome Mlunu, Viinadi i Kopru.
Datirane su u vremenskome rasponu od 6. do druge polovice 8. st.
U istarskim enskim grobovima pronaene su bogato ukraene srebrne, bronane i jednostavnije eljezne ukosnice u vidu stilosa te igle s lepezatom glavom. Ove potonje pronaene su u Mejici, Rogatici, Velome Mlunu i Picugima kod Porea (7. st.).
Na dva nalazita (Mejica, Veli Mlun) pronaeno je 11 bronanih i 24 eljezne narukvice.
Narukvice, katkad skromno ukraene, razliito su oblikovane, a izraene su od bronce, srebra i eljeza.
Jednokrake, dvoglave fibule pronaene su u mukim grobovima u Mejici i Velome Mlunu. Pridruujemo im jo jednu fibulu iz Osora. Datirane su u 7. st.
U mukim i enskim grobovima, kao i izvan njih, pronalaeni su razni oblici (tipovi) bizantskih kopa za pojas, primjerice korintskoga (s varijacijom korintskoga), sirakukoga tipa
te tipa Bologna i KeszthelyPcs (s kopama srodnih oblika) i Sarbretache kope.
Vjerojatno iz Karojbe potjee bronani okov kope s prikazom bradate obrazine koja
se izravno moe usporediti s primjerkom na nalazitu Luni u Toskani. Interpretirane su kao
derivat prototipa kopa KeszthelyPcs.
Kasnoavarskoj pojasnoj granituri pripada pozlaeni, ukraeni okov iz okolice Novigrada
datiran u 8. st.
Iz Veloga Mluna, Sipara i Mejice poznati su jezici koji su datirani u prvu polovicu 7. stoljea. Posebice valja spomenuti da je u Siparu pronaen pozlaeni jeziac, koji je na jednoj
strani ravan, a na drugoj strani zavrava pupoljkom. Ukraen je krugolikom lozicom i sigurno
je karolinkoga podrijetla (8. st.).
47
U nakitu dalmatinske Hrvatske ranijega poganskog sloja, uz postojee elemente autohtone kasnorimske kulture, prevladava uvoz iz bizantskih radionica s Mediterana (ukljuujui
i nae, tada bizantske gradove), uz nazone utjecaje franakoga kulturnog kruga.
Nakit kransko-poganskoga sloja u Istri je takoer uvezen iz radionica bizantskoga kulturnog kruga s Mediterana, ali je izraivan i u istarskim gradovima. Nalaz matrice u Brkau
potvruje izradu nakita i u sredinjem dijelu Istre. Nakit iz tzv. barbariziranih groblja, uz
utjecaje sa strane, ima i kulturnu regionalnu osobitost. Etniki nositelji toga nakita mjeavina
su starosjedilakoga romaniziranog stanovnitva i novodoseljenih Slavena.
U mlaem, kranskom sloju (od poetka druge polovice 9. do 11. st.) na podruju dalmatinske Hrvatske u grobovima se gotovo iskljuivo javlja nakit kojem su nai predci ukraavali tijelo i odjeu. To su naunice, prstenje, ogrlice, dijademi, narukvice, aplike, privjesci,
kope za pojas i preice.
Naunice su zastupljene u vie temeljnih skupina: jednostavne kariice, kariice od uvijene (pletene) ice, kariice sa spiralnim privjeskom stocem, kariice sa S-nastavkom, kariice
s koljencima od uvijene ice, naunice s karikom povijenom u petlje i privjescima od uvijene
ice, grozdolike naunice, kariice s nataknutim staklenim zrnom, naunice s nasuprot postavljenim srcolikim ukrasima, naunice s ukrasom u obliku vitiaste rozete, sljepooniarke
s tri kolutia na karici, naunice s karikom ukraenom viticama od spiralno uvijene ice, naunice i sljepooniarke tipa jedna, dvije, tri i etiri jagode, naunice s okomito postavljenom
jagodom, sljepooniarke s jagodama i polumjeseastim ukrasom, naunice s jagodama i
karikama povijenim u petlje. Pronaene su i naunice koje pripadaju karantansko-ketlakoj
i bjelobrdskoj kulturi.
Gotovo da i nema nalazita na kojem nisu pronaene jednostavne kariice. U znatno
manjem broju zastupljene su kariice od uvijene (pletene) ice i kariice sa spiralnim privjeskom stocem, dok se u veem broju javljaju kariice sa S-nastavkom. Potonje su razmatrane
u dvije temeljne skupine (vee starije i manje mlae).
Na poetku mlaega kranskog sloja, ali i kasnije tijekom 9. st. u uporabi su naunice s
karikom povijenom u petlje i privjescima od uvijene ice.
Rijetke nalaze predstavljaju grozdolike naunice, koje su u uporabi i tijekom 9. st, a vjerojatno i pokoji primjerak na poetku 10. st. Kariice s nataknutim staklenim zrnom zastupljene su samo na nekoliko nalazita, dok su naunice s nasuprot postavljenim srcolikim
ukrasom na podruju dalmatinske Hrvatske poznate s osam nalazita (primjerice Biljane
Donje Begovaa, Bijai Sv. Marta, Cista Velika Crkvine, Dubravice i dr.). Datirane su u
vrijeme odmah iza sredine 9. st. i u drugu polovicu toga stoljea.
Na vinodolskome podruju poznate su naunice s ukrasom u obliku vrpaste rozete (ili s
krunim privjeskom). Nalazita su Strane Gorica i Kriie Veli Dol. Datirane su odmah
iza sredine 9. ili tree etvrtine istoga stoljea. S istoga prostora potjeu i sljepooniarke s
tri obruia na karici (Kriie Veli Dol, nepoznato nalazite).
Omiljeni nakit Hrvatica mlaega kranskog sloja bile su naunice i sljepooniarke s
jednom jagodom. Evidentirane su na preko 130 nalazita. U na Katalog nakita uvrteno
je 620 primjeraka sa 120 nalazita. Razmatrane su u dvije podskupine: naunice bez ukrasa i
naunice s ukrasom i sljepooniarke bez ukrasa i sljepooniarke s ukrasom. Ranosrednjo48
vjekovni majstori u izradi luksuznijih sljepooniarki s jednom jagodom iskazali su iznimno

umijee i visoku estetsku razinu. Zlatne i pozlaene srebrne naunice i sljepooniarke pripadale su najviim drutvenim slojevima tadanje ranofeudalne hrvatske drave. Izraivale
su se iza sredine 9. st, dok su u iroj uporabi bile tijekom 10. st, a neki primjerci i do prvih
desetljea 11. st.
U malome broju pronaene su naunice s dvjema jagodama (Biskupija Crkvina, Strane Gorica, Galovac Crkvina, Radainovci Vinogradine), a u neto veem broju naunice
i sljepooniarke s trima glatkim jagodama. Veina ih je datirana u drugu polovicu 9. i 10. st.
Sljepooniarke, naunice s okomito postavljenom bademastom jagodom, evidentirane
su u dalmatinskoj Hrvatskoj, Istri i hrvatskim povijesnim prostorima u Bosni i Hercegovini na
vie nalazita. Meusobno se razlikuju s obzirom na oblik i ukras jagode, ali i po tome nalazi
li im se na bonim stranama karike jedno koljence ili po jedna okomito postavljena jagoda.
Zbog iznimne ljepote i sada ukazujemo na pozlaene srebrne sljepooniarke s Vrbice u
Piramatovcima. Na Gorici u Stranu pronaeno je deset sljepooniarki s okomito postavljenom bademastom jagodom kojima se na bonim stranama karike nalazi po jedna jagoda.
Predstavljaju karakteristian starohrvatski nakit koji nema analogija na ostalim slavenskim
prostorima. Izraivale su se i bile u uporabi od druge polovice ili konca 9. st i tijekom prve
polovice 10. st.
Na cijelome prostoru hrvatske ranosrednjovjekovne drave, zatim u Istri i Bosni i Hercegovini pronalaene su sljepooniarke i naunice s etiri jagode. Dosad ih je najvie pronaeno na Gorici u Stranu, zatim na prostoru sjeverne Dalmacije (primjerice u Biogradu na
Moru ukupno 6 komada). Smjetene su u vremenski raspon od konca 9. i u 10. st. Iznimne
su kvalitete naunice s etiri jagode iz Nina i Viia (sredina ili poetak druge polovice 9. st.).
Sljepooniarke s jagodama i ukrasom u obliku polumjeseca zastupljene su u nevelikome broju. Na Crkvini u Biskupiji (grob 29), uz ostale nalaze, pronaena su dva para naunica
ovoga tipa. Nismo prihvatili miljenje po kojem je na Crkvini u Biskupiji bila pokopana jedna
od srpskih odlinica (10. st.).
Na sredinjem dijelu tadanje Hrvatske pronaeno je nekoliko naunica (sljepooniarki)
s jednom glatkom dvostoastom jagodom izmeu dviju petlji, kao i naunice s tri dvostoaste jagode postavljene izmeu tih petlji. Izravne analogije imaju s vie primjeraka u Gomjenici i Mahovljanima u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini (sredina 10. st. pa do 1030. g.).
Sljepooniarke obaju navedenih tipova izraivale su se u nekoj od radionica u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini toga doba ili pak u Sisku. Neprihvatljiva su miljenja onih autora
koji su ih pripisivali ketlakoj kulturnoj skupini, premda su srodne i njima. Na vinodolskome
podruju evidentirano je nekoliko naunica koje pripadaju toj kulturnoj skupini, primjerice
u grobu 17 na Gorici u Stranu pronaene su naunice kojima su na dnu donjega dijela karike povjeani lanii sa staklenim zrnima. Na istome je nalazitu pronaen par srebrnih lunulastih naunica i bronane kariice (sljepooniarke i naunice) sa zrnatim zadebljanjima na
zavretcima. Temeljem ope slike starohrvatskih groblja u Vinodolu i usporedbe s nalazima
u Istri i Sloveniji moe se rei da su naunice ovoga tipa bile u uporabi moda ve od konca
9., a sigurno tijekom 10. st.
49
U primorskoj Hrvatskoj i hrvatskim povijesnim prostorima u Bosni i Hercegovini pronaene su naunice bjelobrdske kulture, a pripadaju raznim tipolokim skupinama: etverojagodne lijevane naunice, polumjesecolike grozdolike naunice, polumjesecolike naunice
s ukrasom eera, grozdolike naunice s dva koljenca, grozdolike naunice s etiri koljenca,
naunice s karikom ukraenom viticama od spiralno uvijene ice i kariice sa S-zavretkom.
Nalazi takvih naunica potvruju sveze panonskoga i sredinjega dijela tadanje hrvatske
drave odmah iza sredine 10. i u prvoj polovici 11. st.
U velikome broju zastupljeno je prstenje. Najvie je izraivano u domaim radionicama,
dok su neki vjerojatno domae kasnorimske i bizantske tradicije. Podijeljeno je u sedam
tipolokih skupina koje opet imaju po nekoliko inaica. To je prstenje od raskucanoga lima
s prednjim proirenjem, prstenje s krunom, ukraeno prstenje zatvorenoga koluta, jednostavno kovano prstenje, jednostavno lijevano prstenje, prstenje od uvijene i pletene ice i
prstenje s natpisom.
Prstenje s krunom pripada luksuznomu nakitu i poznato je u vie inaica, primjerice pozlaeno srebrno prstenje iz Ostrovice, Bribira i Majdana. U posebnu inaicu ove skupine uvrteno je prstenje s kupolastom krunom iz Ostrovice, Biskupije (Crkvina), Strana (Gorica) i
dr. Radi se o luksuznome ranosrednjovjekovnom nakitu koji se dovodi u vezu s bizantskim
umjetnikim obrtom kao i mogunou da su neki izraeni u dalmatinskim bizantskim gradovima. Datirano je u 10. st. Poznat je i neveliki broj ukraenoga prstenja zatvorenoga koluta
koje je ukraeno u tehnici iskucavanja i u kombinaciji s filigranom i urezivanjem (Radainovci Vinogradine, Mu Gornji Sv. Petar, Vrpolje Kosa i dr.).
Hrvatice su ukraavale vrat ogrlicama koje su zastupljene u nizovima od staklenih, kovinskih i kotanih zrnaca. Nekoliko ogrlica sastoji se od nizova perli od staklene paste, ulomaka
rubova kasnorimskih posudica, a ponekad u kombinaciji staklenih i kovinskih privjesaka.
Ogrlice koje se sastoje od kovinskih nizova rijetko su zastupljene u ovome horizontu.
Izraene su od srebra, pozlaenoga srebra i bronce. Pronaene su u Bribiru (Groblje), Solinu
(Majdan), Podgrau, Mogorjelu i Ilidi. Vremenski se smjetaju u zadnju treinu 9. i u prvu
polovicu 10. st. Srebrna ogrlica s dvostoastim glatkim jagodama sa Sveurja (estinj) u Katel Novom datirana je u zadnje desetljee 9. st.
Osobito mjesto meu ogrlicama ove skupine ima pozlaena srebrna ogrlica sa Sv. Jurja u
Caski. Ona predstavlja unikat u nakitu dalmatinske Hrvatske, a nema izravnih analogija na
irem prostoru Europe. S obzirom na nalaze jednojagodnih pozlaenih naunica ogrlicu smo
datirali u razdoblje oko sredine ili odmah iza sredine 10. st. Iznimne je kvalitete zlatna ogrlica
iz Viia kod apljine, koja je, kao to je dobro poznato, pronaena s parom zlatnih naunica
s etiri jagode. Datirana je u razdoblje oko sredine ili poetka druge polovice 9. st.
Od ukrasnih dijelova odjee zastupljene su puce, aplike, privjesci, zatim kope i preice
za pojas.
Puce (pucete) mogu biti jednostavnije izrade i oblika, ali i iznimno luksuzne. Bile su u
uporabi od druge polovice 9. do poetka 11. st.
U nevelikome broju zastupljene su aplike koje su sluile za ukras odjee ili pojasa. Najee su izraene od bronanoga, a znatno manje od srebrnoga lima. Ukraene su u tehnici
iskucavanja i sporadino filigrana i granulacije (Bribir Novi put, Bribir Vratnice, Kai
50
Mastirine, Strane Gorica, Mravinci Glaviine, Biljane Donje Begovaa, nepoznata

nalazita i dr.). Kvalitetom se istiu pozlaene srebrne aplike ukraene u tehnici filigrana i
granulacije i s umetcima modroga i crvenoga stakla ili poludragoga kamena iz Bribira i istovjetno ukraena aplika s Leajia glavice u evrskama. Vremenski se datiraju u razdoblje
neto prije sredine 10. pa do prvih desetljea 11. st.
Od privjesaka su kratko spomenuti amuleti, krievi i dvodijelni privjesci bjelobrdske kulture. U ranosrednjovjekovnim grobovima i izvan njih pronaeno je nekoliko krieva. Primjerice, u jednome grobu u Radainovcima pronaen je bronani krii ranokranskih obiljeja
koji je bio u uporabi i iza sredine 9. do poetka 10. st. Ukazujemo i na nekoliko dvodijelnih
privjesaka bjelobrdske kulture koji pripadaju razliitim tipovima. Pronaeni su u Kompolju,
Lianima Ostrovikim (Sv. Jerolim), Kninu (Spas), Gardunu, Podgrau, a nekoliko primjerka
potjee s nepoznatih nalazita. Njihova se pojava smjeta u razdoblje sredine ili poetka
druge polovice 10. st, a u uporabi su bili do prva tri desetljea 11. st.
Od nakita i ukrasnih dijelova odjee u mlaem kranskom sloju (od poetka druge polovice 9. do 11. st.) u Istri su zastupljene naunice, prstenje, preice i kope te nalazi karantansko-ketlake i bjelobrdske kulturne skupine.
Naunice su zastupljene u vie temeljnih skupina kao to su: jednostavne kariice, kariice s koljencima, kariice s nataknutim staklenim zrnom, naunice s nasuprot postavljenim
srcolikim ukrasom, naunice u obliku vitiaste rozete (ili s krunim privjeskom), sljepooniarke s obruiima na karici, grozdolike naunice, zatim naunice s jednom, dvjema, trima i
etirima jagodama, naunice s okomito postavljenom bademastom jagodom te, kao to je
spomenuto, naunice karantansko-ketlake i bjelobrdske kulturne skupine.
Jednostavne kariice pronaene su na vie ranosrednjovjekovnih nalazita (Buzet Podbastion, minj, Predloka, Rim kod Roa i dr.). Bile su u uporabi iza sredine 9. pa do konca
12. st.
Veoma rijetko javljaju se kariice s nataknutim staklenim zrnom. Pronaene su u Buzetu
(Podbastion), Dvigradu (Kacavanac) i Mejici u Buzetu. Datirane su u vrijeme iza sredine 9. i
u 10. st. i vjerojatno pripadaju ketlakoj kulturi.
Naunice s nasuprot postavljenim srcolikim ukrasom pronaene su u minju i Buzetu
(Podbastion). Vremenski se smjetaju u razdoblje iza sredine 9. stoljea.
Na istim nalazitima evidentirane su naunice u obliku vitiaste rozete (ili s krunim privjeskom). U uporabi su bile iza sredine 9. do tree etvrtine istoga stoljea. Sljepooniarke s
tri obruia (kolutia) na donjem dijelu karike pronaene su zasad samo u minju.
Nekoliko zlatnih bogato ukraenih naunica iz Buzeta (Podbastion) nisu svrstane niti u
jednu od tipolokih skupina. Vremenski se smjetaju u razdoblje oko sredine ili druge polovice 9. st.
Grozdolike naunice pronaene su u Buzetu (Podbastion) i minju. Izravno se mogu
usporediti s primjercima iz groba 9 na Gorici u Stranu.
Naunice i sljepooniarke s jednom jagodom pronaene su samo u minju i Predloki.
Zastupljene su u raznim veliinama, a najvie ih je neukraenih. Meutim, javljaju se u mnogo manjem broju nego na tlu dalmatinske Hrvatske. Oblicima su znatno siromanije. Radi se
o znaajnim nalazima kojima se mogu povezati hrvatski prostori koji se u ranome srednjem
51
vijeku nisu nalazili u istoj dravi. Datirane su od druge polovice 9. pa do druge polovice 10.
st. U isto vrijeme smjeteni su i minjski primjerci naunica (sljepooniarki) s dvjema jagodama. Naunice s trima jagodama, opet, rijetke su na istarskome poluotoku. Pronaene su
u minju i Barbanu.
Iz minja potjeu sljepooniarke s okomito postavljenom bademastom ili ovalnom
jagodom. Na bonim stranama karike nalazi im se po jedna okomito postavljena jagoda.
Izravno se mogu usporediti s onima u Kaiu (Grede) i Stranu (druga pol. ili konac 9. i prva
polovica 10. st.).
Sedam primjeraka sljepooniarki i naunica s etirima jagodama pronaeno je u etiri
groba u minju. Imaju bliske ili manje bliske analogije s primjercima iz Strana i primjercima
s nekoliko nalazita na tlu dalmatinske Hrvatske (od Biljana Donjih do Gata). Datirane su u
vremenskome rasponu od konca 9. i dalje tijekom 10. st.
Od naunica karantansko-ketlake kulturne skupine u Istri su zastupljene kariice sa zadebljanim (unjastim) zavretcima i naunice s polumjeseastim ukrasom (minj, Dvigrad,
Predloka). Pripadaju mlaemu stupnju navedene kulture (konac 9. i 10. st.).
Naunicama bjelobrdske kulture pripadaju etverojagodne lijevane naunice, grozdolike
naunice s dva koljenca i grozdolike naunice s etiri koljenca (10. 11. st). Potjeu s nalazita minj, Kravlji rt kod Umaga i Predloka.
Prstenje je zastupljeno u nekoliko tipolokih skupina: prstenje od lima s prednjim proirenjem, prstenje s krunom, prstenje ukraenoga koluta, jednostavno kovano i lijevano prstenje te prstenje s natpisom. Nalazita su: Buzet (Podbastion), Buje (Sv. Margerita), Brest (Sv.
Bartul, minj, Rim kod Roa, Predloka i dr.). Smjeteno je u vremenski okvir od konca 9. ili
poetka 10. pa do druge polovice 11. st.
U veoma malome broju zastupljeni su ukrasni dijelovi odjee, a to su uglavnom kope i
preice za pojas, jedna fibula i jedan privjesak. Bronana, ploasta okrugla fibula oblika tita,
pronaena u Siparu, pripada ketlakoj kulturi i datirana je u kraj 9. st.
U Predloki je izvan grobne cjeline pronaen donji dio dvodijelnoga privjeska bjelobrdske
kulture koji je datiran u vremensko razdoblje od sredine 10. do prvih triju desetljea 11. st.
Nakit pronaen u slovenskome dijelu Istre sadri elemente ketlake, dalmatinsko-hrvatske i bjelobrdske kulturne skupine. Nalazi iz vinodolskih groblja ine sponu izmeu Dalmacije i Istre. Odatle se kretao kolonizacijski val Hrvata u Istru nakon franakoga osvajanja toga
podruja, pa su oni ujedno i bili nositelji toga nakita u hrvatskome dijelu Istre. Hrvati i alpski
Slaveni ostavili su zapaene arheoloke ostatke, kako se pokazalo u predstavljenome broju i
raznovrsnosti nakitnih predmeta.
Nai su nam prethodnici ostavili brojnu i vrijednu nakitnu arheoloku grau, kojom zaista prednjaimo u Europi. Od 7. do sredine 9. st. nakit i ukrasni dijelovi odjee uvezeni su
s bizantskih, mediteranskih prostora i bizantskih gradova na Jadranu. Meutim, dio nakita
izraivan je prema bizantskim uzorcima da bi od druge polovice 9. st. uslijedila samosvojna
izradba raznoga nakita na svim tadanjim hrvatskim prostorima, osobito do sredine 11. st.,
ali i kasnije.
Nakon glavnoga dijela doktorskoga rada za Zakljukom slijedi opsean Katalog nakita s navedenoga prostora, zatim iscrpan popis koritene literature te saetak na hrvatsko52
me i engleskome jeziku. Priloen je iznimno bogat izbor ilustrativne grae nakita i ukrasnih
dijelova odjee.
Glede prouavanja ranosrednjovjekovnoga (starohrvatskoga) nakita, poevi od fra Luje
Maruna pa do danas, uinjeno je mnogo iako je, naravno, moglo biti uinjeno i vie. Smatramo da smo i mi ovom disertacijom dali nekakav prinos. Meutim, mnogo toga jo treba
istraiti, analizirati, prouiti
Radomir Juri
53
Ivan Pederin
Jasenovac uspon i pad

jugounitarizma
Ni jedan dogaaj iz Drugoga svjetskog rata nije se toliko spominjalo koliko Jasenovac, koji se
jo spominje i spominjat e se.
U Jasenovcu su leali ratni zarobljenici i razni drugi nepodobnici. Takvih logora bilo je u
to doba i u drugim zemljama, ali se ne spominju kao to se spominje Jasenovac. U Jasenovcu
je 1941. 1942. tamnovao Mirko Riffer. O tom logoru napisao je knjigu pod naslovom Grad
mrtvih (Zagreb, 1946.). Knjiga je uskoro zabranjena jer je poelo konfekcioniranje jasenovakoga mita, koji je prikazao Vladimir Mrkoci (Naklada i, Zagreb, 2008.). U toj knjizi (tonije
u njezinu dijelu pod naslovom Ogoljela la logora Jasenovac, str. 1576) on je prikazao sva
proturjeja jasenovakoga mita koja se vide osobito iz proturjenih brojki o ljudima to su u
tom logoru mueni, umrli ili su ubijeni. Na temelju te knjige Josip Peari je u recenziji (str.
11 Mrkocijeve knjige) utvrdio da se ni jednoj procjeni komunistike vlasti ne moe vjerovati
sve su lane, sve su tendenciozne.
Ovdje valja istaknuti da je konfekcioniranje jasenovakoga mita istodobno procesiranju
kardinala, zagrebakoga nadbiskupa, danas blaenoga Alojzija Stepinca. Ovaj proces znaio
je da je svaki ovjek koji je otiao u crkvu riskirao da bude proglaen klerikalcem, a klerikalac
je u partijskome slangu bila rije za katolika. Josip Peari je u recenziji Mrkocijeve knjige
pokazao je da se ni jednoj procjeni broja rtava ne moe vjerovati, sve su lane i neozbiljne.
Josip Broz Tito nije bio za stvaranje toga mita koji je stvorio Aleksandar Rankovi, glava
UDBA-e. Tito ni tada ni kasnije nije doao u Jasenovac.1
Mrkoci je uvjerljivo dokazao da Jasenovac nije bio logor za ubijanje logoraa, ve radni
logor u kojem su se ivale odore za vojsku i dr. Nevelik je broj logoraa ubijenih pri pokuaju
bijega. U logoru su se odravale portske i kulturne priredbe. Mnogi su otputani iz logora.
Neki su poginuli kad su savezniki zrakoplovi bombardirali Jasenovac. U logoru je bilo najvie Hrvata to su bili HSS-ovci koje je Ante Paveli smatrao nepodobnima manje Srba,
1 Stipo Pili i Blanka Matkovi, Poslijeratni zarobljeniki logor Jasenovac prema svjedoanstvima i novim arhivskim izvori
ma, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU 56 (2014), str. 323408.
54
a jo manje idova. Dana 2. kolovoza 1944. logor je posjetio predstavnik Meunarodnoga

odbora Crvenoga kria vicarac Julius Schmidlin, kasnije u slinoj funkciji u Budimpeti, pa
1949. diplomat u Beogradu. Nije spomenuo muenja ni masovna pogubljenja (str. 119125).
Njegovo je izvjee objavljeno u tjedniku Globus, a onda ga je ponovno objavio Mario Kevo.2
Prema ovome izvjeu, Jasenovac je bio radni logor u kojem je djelovalo nekoliko radionica. Njemu nije bilo doputeno fotografiranje, ali je on ipak pribavio nekoliko fotografija i
objavio ih. Logorai su bili jako loe odjeveni i odrpani, ali nisu bili izgladnjeli. U logoru je
djelovala ambulanta s nekoliko lijenika, meu njima su bili kirurg dr. Klein, idov, i dr. Mile
Bonjakovi.3 Bolnica je bila dobro opremljena. Schmidlin nita ne zna o ubijanjima. Mnogi
logorai odlazili su izvan logora i radili, a naveer bi se vratili u logor. U neposrednoj blizini
bili su partizani koji nisu napadali logor da bi oslobodili uznike. Logorai su dobivali pakete
od svoje rodbine i novac. U logoru je djelovao pravosudni savjetnik dr. Juri.4 Logorai su
spavali na prinama, a u logoru je bilo i djece. Logorai su ponekad bolovali od suice, malarije i reumatskih bolesti. Morali su nositi povez oko miice, svaka vjera povez drugaije boje.
uvara je bilo vrlo malo, oko dvadeset.
Meutim, Vladimir Horvat utvrdio je da jasenovaki logor nije zatvoren 1945., ve su u
taj logor bacani i tu ubijani zarobljeni vojnici NDH-a i Wehrmachta, to su pokazala iskopavanja njihovih leeva. Mi bismo mogli dodati da je u tom logoru ubijen sinjski franjevac fra
Leonardo Baji, koji se istaknuo u otporu talijanskoj okupaciji 1918.5 O Jasenovcu se mnogo
vie govorilo u Srbiji nego u Hrvatskoj, a spisi o tom logoru za ubijanje Hrvata nalaze se u
Beogradu i njih do danas nije bilo mogue dobiti, to je suprotno naelima arhivistike, po
kojima spisi trebaju biti tamo gdje su nastali.
Nakon to je zabranjena Rifferova knjiga poelo je nadmetanje u brojkama smaknutih.
Vjerojatno je knjiga zabranjena da bi se poelo s brojkama koje su rasle. Negdje pod kraj
poznato je da je zbog tih brojki dolo do svae izmeu Miroslava Krlee i Dobrice osia.
Ovi, a i drugi pisci, nisu naveli da je blajburki pokolj izvrila vojvoanska divizija iji
je politkomesar bio Milan Basta, da je zarobljenike bacao u jamu Koevski rog partizanski
zapovjednik Simo Dubaji. Bleiburg je bio najvea pobjeda partizana, a nju su izvojevali uz
pomo engleske vojske ili uz njihovu pasivnu podrku. Malo dana prije predaje domobrana
partizanima, koja je uslijedila pod prijetnjom engleskih topova, partizani su opkolili izbjeglice. Nai su krenuli u juri, probili su partizanski obru i u borbi ubili oko 1500 srpskih partizana.6 A kad su poela ubijanja Hrvata, Englezi su to mirno promatrali.
2 Mario Kevo, Posjet poslanika Meunarodnoga odbora Crvenoga kria logorima Jasenovac i Stara Gradika u ljeto 1944.,
asopis za suvremenu povijest 40 (2008), 2, str. 547585.
3 U suenju Dinku akiu nekoliko svjedoka izjavilo je da je njega ubio iz pitolja aki.
4 Juri je bio upleten u pokuaj generala Lorkovia i Vokia. Jednoga dana ulo je u njegov stan u Zagrebu est luburievaca,
koji su ga izboli noevima pred trudnom enom. To mi je priala njegova udovica, koju sam upoznao u Kuiu na Peljecu.
Ona je tada ivjela u Njemakoj.
5 J(osip) A(nte) S(oldo): Baji, Leonard (Martin), Hrvatski biografski leksikon 1. A Bi, Zagreb, 1983., str. 354355. O Bajie
vu oporu Talijanima vidi u: Ivan Pederin, Jadransko pitanje, Rijeka, 2008., poglavlje: Otpor talijanskoj okupaciji u Dalmaciji
(1918. 1920.).
6 Kad su partizani uli u Dubrovnik, Split i Zadar, a ulazili su bez borbi, uslijedili bi pokolji kao, uostalom, i u veini drugih
gradova.
55
Malo nakon to je zabranjena Rifferova knjiga poeo je proces kardinalu Alojziju Stepincu, u kojem je dokazano da je Katolika Crkva bila izdajnika, da je suraivala s okupatorom i sl. Nitko se nije sjetio kninskoga popa Momila ujia, kojega su titili Talijani, a
poslije njega Nijemci; nije se sjetio ni njegova agenta, splitskoga prote Sergija Urukala, koji
je u doba talijanske okupacije uvijek sjedio s talijanskim asnicima u hotelu Ambasador. To
sam vidio svojim oima. uji je pobjegao u SAD i nikad nitko nije traio njegovo izruenje
kao to se trailo izruenje Andrije Artukovia. Tako je nastao kombinirani mit o Jasenovcu,
Bleiburgu, Stepincu i, konano, ustakoj emigraciji. UDBA-ini agenti ubijali su te izbjeglice,
prema miljenju Josipa Manolia, uz podrku CIA-e, koja je bila za vrstu Jugoslaviju, a ta vrsta Jugoslavija trebala je, prema elji SAD-a, biti usto i demokratina i vrsta Jugoslavija; to
bi bilo neto poput katolike republike Engleske. Srpski izbjeglice nisu ubijani, osim jednoga
etnika koji je ubio Ivana Gorana Kovaia.
Onda je Ante Ciliga objavio knjigu pod naslovom Jasenovac: Ljudi pred licem smrti, Uspomene iz logora (Zagreb, 2011.). Iz njegove knjige slijedi da je Jasenovac doista bio radni
logor, ali da su ubojstva bila esta, a nerijetko i okrutna. Mnogi su umirali od bolesti. Prema
Ciligi, Ante Paveli nije u idovima vidio opasnost, nego u Srbima. Paveli je bio oenjen
idovkom, a ustaki pokret i stranku Ciliga naziva idovskima. idovi su upravljali Jasenovcem tako to su sainjavali unutarnju upravu koja je suraivala s ustaama kod ubojstava
(vidi str. 44ff). Iz ovoga opisa progovara slabo skriveni ili neskriveni antisemitizam, koji moe
podsjetiti na one klevete srednjovjekovne Europe da su se idovi u crnoj magiji sluili krvlju
male kranske djece i sl. Srbima je on naklonjen i tu progovara jugokomunist koji ali za Jugoslavijom. Memoari i autobiografije neobjektivni su i inae. Pisci autobiografija i memoara
negromanti su i balzamiraju prolost; autobiorafija je autopsija lea.7
Sam Ciliga optuio je idove za suradnju s ustaama, a onda je na str. 41 donio kapitalnu
odluku da ne trai nikakve olakice i poloaje da izbjegne smrt. On je smrt ipak izbjegao i u
Jasenovcu se bavio knjievnim radom i dobivao bolju hranu.
Rat Hrvata i Srba pokuava opisati kao klanski, to je nejasno. Clan je na engleskom
skupina kotskih obitelji koje su meusobno u krvnoj vezi. Hrvati i Srbi su nacije. Njihove suprotnosti pokuava objasniti citatima iz djela Karla Marxa, koji je imao posve rudimentarno
znanje o jugoistoku Europe.8 Tu opet nalazimo jugokomunista oskudnoga znanja i naitanosti koji smatra da se kod njemakoga filozofa Marxa mogu nai odgovori na sva pitanja
povijesti i sadanjosti. Ovdje vrijedi istaknuti da su izabrana djela Marxa i Engelsa prevedena
u Jugoslaviji tek u tri sveska 1957., iako je njihovo sabrano djelo dugo vie bibliotenih duinskih metara knjiga (vidi str. 77ff). Ciliga je zakljuio da je Jasenovac bio logor za ubijanje
na temelju toga to je broj logoraa ostao postojan, iako su povremeno stizali novi logorai.
Po Ciligi, logorai su ubijani pa nadomjetani novim logoraima. Ciliga je vidio smaknue
samo est logoraa koji su smaknuti jer su krali. Vlado Geiger napisao je pregled podataka
7 Georges Gusdorf, De lAutobiographie initiatique a lautobiographie genre littraire, Revue dhistoire littraire 75 (1975),
6, str. 958.
8 Ivan Pederin, K. Marx i F. Engels o pitanju panslavizma, Historijski zbornik, Zagreb, 35 (1982), str. 279291.
56
o rtvama Jasenovca.9 On je utvrdio da se podatci o broju rtava silno razilaze ve prema

tome iji su to podatci; jedni uveliavaju, a drugi umanjuju ovisno o ideolokoj i nacionalnoj
pripadnosti. Doao je do istoga zakljuka kao i Mrkoci.
Ovdje upada u oi da se broj rtava u raznim napisima i dekretima o Jasenovcu ne slae,
da proturjei, a isto tako i iskazi preivjelih nisu sukladni. To znai da mi moemo u potpunosti odbaciti broj rtava do kojega su doli politiari iz Rankovieva nasljea. Uveliavanja
nalazimo kod srpskih politiara, ali je zamjetna i uloga pravoslavnoga sveenstva. Ovdje
valja spomenuti Vladimira erjavia, partizana, komunista, koji je pokuao stvoriti neku rav
noteu kako bi svi bili zadovoljni.10 Prema erjaviu, u Jasenovcu je ubijeno 50000 Srba, a
na Bleiburgu 50000 Hrvata. erjavi ipak nije uspio spasiti Jugoslaviju. Moramo priznati da
ni broj rtava Jasenovca ni broj rtava Bleiburga nisu utvreni, a moda nisu ni utvrdivi. Preostaje nam da preporuimo novim naratajima znanstvenika (ne politiara) da ga utvrde.
Moramo predbaciti i Savezu komunista Hrvatske da nita nije poduzeo da zatiti svoj narod
od ovakvih kleveta, nego je uz njih i pokajniki prianjao.
Broj rtava Jasenovca, a taj se popeo na milijun ubijenih u publicistici dr. sc. Milana Bulajia poslije Domovinskoga rata, naveden je bez ikakve znanstvene ozbiljnosti i posve je
nevjerodostojan. Potjee od posve pristranih svjedoka, osim Schmidlina, koji nije pristran,
koji je vicarac i neutralan. Njegovo izvjee najvanije je u pitanju Jasenovca.
Ovdje moramo spomenuti i Josipa Jurevia, proljeara i branitelja.11 On nam daje sliku
politikoga ivota potkraj komunistikoga doba, Memorandum SANU, pa lanak Vasilija
Krestia.12 Iz ovih radova razvidno je da itava publicistika oko Jasenovca nije znanstvena i
ne ide za tim da utvrdi broj rtava Jasenovca, ve da Hrvate proglasi genocidnim i opravda
agresiju koja e uslijediti 1991. da se osveti Jasenovac.
Iz dosad razmotrenih djela moe se zakljuiti da je Jasenovac bio radni logor u kojem se
ubijalo i umiralo, ali da broj rtava nije utvrdiv. Ni ovaj rad nije traenje povijesne istine koju
je izobliio agitprop to je dekretirao znanstvene istine o Jasenovcu tako da je pitanje Jasenovca doveo na sam rub, pa i preko ruba znanstvene ozbiljnosti. Vanije je od toga da je Jasenovac postao polazite za konstrukciju jugounitarizma, koji je budnim okom motrio Hrvate
jer su jedino Hrvati mogli razoriti Jugoslaviju i razorili su je pod vodstvom Franje Tumana.
Stipo Pili i Blanka Matkovi napisali su opiran rad o jasenovakome logoru osnovanom
2. svibnja 1945., dakle o partizanskome Jasenovcu.13 U njemu je utvreno da Tito nije sudjelovao u jasenovakome mitu, ve je to djelo Aleksandra Rankovia. Za razliku od ranijih
radova, ovi pisci prouili su spise Hrvatskoga dravnog arhiva o tom logoru, novinske lanke,
izjave svjedoka, fond Krunoslava Draganovia, poglavnikova ispovjednika, kojega je UDBA
9 Brojidbeni pokazatelji o rtvama logora Jasenovac 1941. 1945., (procjene, izrauni i popisi), asopis za suvremenu
povijest, 3 (2013), 2.
10 Gubitci stanovnitva Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, Zagreb, 1989.
11 Nastanak jasenovakog mita. Problem prouavanja rtava svjetskog rata na podruju Hrvatske, Zagreb, 1998. Jurevi je
pisac sa znanstvenim stupnjem. Ova knjiga pojavila se i u njemakoj verziji. Recenziju je napisao Holm Sundhaussen. Hrvatska verzija ove recenzija tiskana je u Radovima Zavoda za hrvatsku povijest, vol. 1 (2009), str. 477.
12 O genezi genocida nad Srbima u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj, Knjievne novine od 15. IX. 1986., str. 14.
13 Poslijeratni zarobljeniki logor Jasenovac prema svjedoanstvima i novim arhivskim izvorima, Radovi zavoda za povijesne
znanosti HAZU u Zadru, sv. 56 (2014), str. 323408.
57
otela i dovela u Jugoslaviju, i logorski dnevnik inenjera Matije Helmanna. Pisci su citirali
izvjee javnoga tuitelja JA, u kojem je rije o nepravilnim postupcima JA prema zarobljenicima i narodu, i masovnim ubojstvima. Poslije rata OZNA je raistila logor. Zato? Valjda da
se ne nau ambulanta i prostorije za kulturne i portske priredbe. Tu su radili novi logorai
koji su raiavali logor i pritom nalazili plitke jarke, a u njima ubijene domobrane i zarobljene pripadnike Wehrmachta. Ne nalaze se zemni ostatci idova i Roma. Nisu to bile rtve
ustaa. Bilo je i djece. Mnoge rtve ubijene su udarcima tvrdoga tupog predmeta po glavi,
i to osobito djeca, jer i njih je bilo u tom logoru koji je djelovao veinom u mirnodopskim
uvjetima. Otkopavani su leevi odvjetnika, sudaca, inenjera, sveenika, dakle gradskoga puanstva. Njihove kosti esto su se kuhale. I ti logorai, koji su radei morali naii na te grobove, esto su ubijani da ne bi to rekli kad ih puste na slobodu. Mnogima su prijetili smru ako
ne budu utjeli. Meutim, svjedoenja preivjelih logoraa partizanskoga Jasenovca uvijek su
sukladna, vrlo jasna i potresna zbog okrutnosti kojom su straari ubijali ljude. A ti straari bili
su svi Srbi, malo je bilo Hrvata meu njima. Tu se isticao osobito upravnik logora Savo akan.
Za ovaj logor znali su istaknuti lanovi UDBA-e: Josip Manoli, Milivoj Kujundi i Zvonko
Ivankovi Vonta. Na njih se pisci pozivaju. Ovaj rad zavrava oduljom polemikom pisaca sa
Slavkom Goldsteinom, koji je rad priznao postojanje logora, ali je tvrdio da su uvjeti rada u
tom radnom logoru bili humani, da su logorai jeli istu hranu kao i straari. Jedini je Gold
steinov svjedok asnik OZNA-e u logoru Mirko imunjak. Je li bio objektivan?
Sve skupa bilo je poput crnoga oblaka na politikoj savjesti svih Hrvata, koji su time
postali sumnjivi ipso facto da su faisti, ustae, genocidni. Uz Jasenovac, djelovao je Bleiburg
pa proces kardinalu, danas blaenomu nadbiskupu zagrebakom, pa mit o ustakoj emigraciji. O Jasenovcu se govorilo mnogo vie u Srbiji nego u Hrvatskoj, a brojevi rtava rasli su
kako su se hrvatsko-srpski odnosi pogoravali da bi dosegnuli vrhunac u Vukovaru, koji je
bio odmazda nad genocidnim Hrvatima zbog Jasenovca. Ovaj oblak, politika konstrukcija, nazivat e se za hrvatskoga proljea unitarizmom. Nitko taj unitarizam nije analizirao,
objasnio i prikazao. To je pojasnio ili pokuao objasniti Josip Broz Tito, koji je po XXI. sjednici
rekao otprilike ovo: Ako je unitarizam dogmatski marksizam, ja sam protiv njega, ali ako
je on vrsta Jugoslavija, onda sam i ja unitarist. A je li Tito zbilja bio protiv marksistikoga
dogmatizma?
Ova konstrukcija pokazala je vanost Hrvatske, bez koje nema Jugoslavije, ali je dala tamnu ulogu Srbima u Hrvatskoj. Oni su postali andarima u civilu sa zadaom da uvaju
Jugoslaviju od hrvatskoga separatizma. Separatizam se pomalo u politikome slangu slijevao
s ustalukom. Hrvati su to platili krvlju jer je UDBA onda u doba mira ubijala na Bleiburgu i
kasnije Hrvate u izbjeglitvu. Komunisti su u poetku bili tajna teroristika organizacija. Partija je bila u ilegali do 1949. Onda je izila iz ilegale, ali ne sva, jedan dio ostao je u ilegali. To je
bila UDBA, a ona se tako vladala i kasnije, kad je djelovala kao tajna teroristika organizacija.
Tako je i prikazana u dokumentarnoj TV emisiji.
58
Rije-dvije o NDH-u. NDH nije bio faistiki, faistoidan moda, ali u NDH-u nije bilo
faistike ideologije kao u Njemakoj ili Italiji.14 Nije bilo ni tradicije iz koje bi mogao niknuti
faizam jer je hrvatski nacionalizam XIX. st. bio jugoslavenski, o emu govori Kukuljevieva
pjesma:
Tebi se je stavit Boe! htjelo
Jugoslaviji Hrvatsku na elo
Da duhovnom silom napred krene
brau Srblje, Bugare, Slovene.15
HSS je 1942. bio protiv oruane borbe, a to je drugo mogao kad nismo imali ni vojske ni
oruja; smatrao je da se moramo suprotstaviti okupaciji politikim sredstvima kao to smo,
ne bez uspjeha, uinili 1918. Ante Paveli bio je ovjek skromnih dravnikih sposobnosti.
Dalmaciju je dao Talijanima, to je neoprostivo. Dalmatinci su otili u partizane. Razbio je
HSS i zatvorio Vladka Maeka u Jasenovac. HSS je otiao u partizane. Sve su to bile greke
koje je spretno izrabljivao od njega sposobniji i inteligentniji Tito.
Rije-dvije o NOB-u. Godine 1941. HSS je bio protiv oruane borbe s dobrim razlozima.
Komunisti su dignuli ustanak i vodili ga teroristikim sredstvima tako to su pravili atentate i
diverzije. Nisu ugrozili okupatora, ali su ga izazivali na represalije u kojima su stradali hrvatski
civili. Kad je 1943. kapitulirala Italija, partizani su opljakali njihova vojna skladita i postali
u neku ruku vojska, osobito kad je Churchill izabrao Josipa Broza Tita za saveznika. Bio je
to Titov prvi veliki uspjeh. A to je Churchill mogao drugo?! Paveli je bio odvie nesposoban i kompromitiran kao Hitlerov saveznik, Draa Mihajlovi ekao je da saveznici istjeraju
Nijemce pa da on stvori Srboslaviju ili Veliku Srbiju. Preostao je Tito, a taj savez pokazat e
se sudbonosnim na Bleiburgu. Vladko Maek nije se snaao 1941., a njegova stranka bila je
mirnodopska graanska stranka koja nije bila kadra voditi rat. Maeka je Paveli zatvorio
u Jasenovac razbivi tako njegovu stranku. lanstvo se razbjeglo i dobrim dijelom prilo
partizanima.
Partizani su postali vojska s orujem opljakanim od Talijana i s engleskim orujem. Pa
ipak, jedina velika bitka i bitka od nadregionalne vanosti bila je bitka za Beograd, koju je dobila Crvena armija. Poslije toga Nijemci su se povlaili, a partizani su ili za njima i napadali ih.
Ponekad bi Nijemci ili ustae pruili otpor kao u irokome Brijegu, Kninu ili na Katarini kraj
Rijeke, ali su oni ipak bili demoralizirana vojska koja je gubila rat. Domobrani i ustae prelazili su partizanima u sve veem broju. Onda je Tito napao hrvatsko proljee, a poslije XXI.
sjednice poeli su progoni Hrvata, zatvaranja, otputanja. Dublja povijesna analiza hrvatsko-
14 Ivan Pederin, Pojam totalitarizma i nacionalizma u njemakom romantizmu i realizmu (Lik Slavena i Jevreja), Gledita, Beograd, 29 (1988), 12, str. 212228.; Isti, Njemaki zaviajni roman i knjievna povijest kao lektira Adolfa Hitlera, Gledita,
Beograd, 28 (1987), 12, str. 89104.; Isti, Slika tajerske u austrijskom zaviajnom romanu (Heimatroman), Slavistina
revija, Ljubljana, 35 (1987), 1, str. 5163.; Isti, Balkanski okvir slike Slovenaca i Hrvata u austrijskom i njemakom zaviajnom romanu, Slavistina revija, Ljubljana, 36 (1988), 3, str. 283291; O talijanskome iredentizmu i faizmu: Ivan Pederin,
Jadransko pitanje, Rijeka, 2008.; Isti, Austrijska vlast u dalmatinskoj politici, Zadar, 2009.
15 Molitva hrvatskog rodoljuba, Vienac, 3 (1871), str. 311312.
59
ga proljea nije napravljena. Za izraelsko-arapskoga rata 1973. sovjetski su vojni zrakoplovi

mogli prelijetati jugoslavenski zrani prostor i opskrbljivati se u Zadru i u Boki.
Meutim, poslije XXI. sjednice poelo je u najviem rukovodstvu sazrijevati uvjerenje
da Jugoslavija nema budunosti. Prema ustavu iz 1974., koji nije potpisao Tito, nego Mika
piljak, republike su dobile pravo odcjepljenja, to je jako oneraspoloilo Beograd. U to doba
postalo je jasnije da u Jugoslaviji djeluju politike klike sazdane po nacionalnome naelu. Te
klike borile su se spletkama i podvalama, ivjele su u stalnome strahu jedne od drugih. Tito
je umro, pokret nesvrstanih je prestao, Jugoslavija je izgubila trite, poela je inflacija.
Onda su 1989. otila u Chicago tri ovjeka: Franjo Tuman, Dalibor Brozovi i Ivan Supek.
Oni su se sastali s elnicima ustake emigracije, sklopili s njima savez i zamijenili termin
ustaka emigracija terminom iseljena Hrvatska ili hrvatska dijaspora. Temeljna kon
strukcija jugounitarizma razorena je. Rat je time poeo, a vodio ga je savez UDBA-e, Crkve,
osobito franjevaca, i politikoga izbjeglitva, a 1990. pale su prve ljudske rtve. Pobunjeni
Srbi napali su dvojicu milicionera, jednoga su ubili, a drugoga ranili. O tome se utjelo jer
su obojica bili Srbi. Ameriki agent Gerry Colombardo, profesor na Fordham Universityju u
New Yorku, koji je ivio u Zadru, poplaio se za svoj ivot i upitao me to e biti. Odgovorio
sam da e poeti rat i Hvatska e se odvojiti. On je pobjesnio: ekajte vi, dat e vama JNA.
Nekoliko mjeseci kasnije doao je u Beograd ameriki dravni tajnik James Baker i izjavio na
televiziji: Yugoslavia, be robust and democratic. Potom je dao generalu Veljku Kadijeviu
nalog da poalje tenkove na Sloveniju. Sad se rat poeo voditi orujem. SAD i Europa bili su
protiv nas, uz nas su bili jedino Alois Mock, Hans Dietrich Genscher i papa Wojtyla, koji nas
je kao prvi priznao. Srbi u Hrvatskoj ustali su u obranu Jugoslavije. Nisu uspjeli. JNA pruila
Jasenovac
60
im je slabu podrku jer je bila odgojena da se bori protiv stranoga neprijatelja, a ne protiv
vlastitoga naroda. JNA raspala se zajedno s Jugoslavijom. Tuman je dobio rat protiv volje
SAD-a. Nije to bila mala stvar. Ameriki ovjek u Jugoslaviji bio je Slobodan Miloevi. Jugoslavija se drugi put u svome postojanju raspala u krvi. Takav ivot i kraj jedne drave nema
premca, barem u europskoj povijesti.
Poslije rata doao je na Filozofski fakultet u Zadru ameriki veleposlanik Galbraith i rekao: until the last war criminal is tracked down and brought to justice. Javio sam se za
rije i upitao hoe li i James Baker poi u Haag jer je raspalio rat.
Ovdje valja ipak rei da se na optu mobilizaciju koju je proglasio general Kadijevi u Srbiji
odazvalo samo 18% pozvanih. Ne ide se tako u rat. Meutim, to nam ipak kae da srpski
narod nije bio protiv nas.
Mi smo rat dobili, a najsjajniju pobjedu izvojevao je Ante Gotovina, koji je razbio srpsku
obranu i oslobodio Knin. Operacija je trajala samo est sati. Pobunjeni su Srbi poslije pada
Knina pruali tu i tamo tek sporadini otpor. Negdje u okolici Petrinje predali su se. Nismo
osvetili Bleiburg, kranski smo im oprostili i pustili ih da odu uza zviduke hrvatskih seljaka.
Na kraju valja istaknuti jednu zanimljivost. U hrvatskim pismohranama uvaju se fondovi NOB-a. Ti spisi nisu se davali na itanje bar do 1990. Poslije toga navodno se daju, ali daju
se probrani spisi. I danas postoje spisi koji se nikomu ne daju. Kako su se onda napisali toliki
radovi o NOB-u?!
Pa ipak, proces revizije te izmiljene povijesne konstrukcije poeo je, on traje i moe trajati jako dugo jer dravni vrh nema hrabrosti provesti reforme, zbog ega se Hrvatska nalazi u
recesiji, a nema snage ni pogledati u prolost, pogledati u oi svojih otaca koji su tu prolost
stvarali ili konfekcionirali.
Tu djeluje i priroda znanosti i ideologije. Ideologija je ki znanosti ili izdanje znanosti za
politiku uporabu. Komunistiki ideolog rado odijeva akademsku togu za razliku od faistikoga ili nacistikoga koji se oslanja na doasnike, seoske uitelje i sl. Istine koje dekretira
ideologija nepromjenjive su, to je pitanje dosljednosti, a ideoloki borac mora biti dosljedan
i nepokolebljiv. Znanost je proces istraivanja. Znanstvenik koji istrauje dolazi do novih
podataka i otkria, koji revidiraju starije steevine. Istine koje je dekretirala Partija ipak su ozbiljno poljuljane, a ljuljat e se i dalje. Treba jednom rei da je politika jedno, a znanost drugo
i da Partija ili dravni vrh ne mogu dekretirati znanstvene istine. Politiki elnici, bavite se
politikom, a znanost prepustite nama!
Jasenovaki mit nije se njegovao da se utvrdi znanstvena istina, ve je bio srpsko oruje
protiv Hrvata, ishodite i kamen temeljac za dokazivanje hrvatske genocidnosti. Taj mit
nije ugasnuo 1995., ve se modernizirao. Njega vodi i njeguje dr. sc. Milan Bulaji. Novo je da
je Bulaji odjenuo znanstveni ornat, okitio se akademskim naslovom i krenuo u globalizaciju
toga mita. On je tvrdio da je Jasenovac nastao u suradnji Pavelia, Hitlera i Vatikana, iako
Pio XII. nije nikada priznao NDH. Bulaji optuuje i iri krug krivaca. Meu suradnicima
nacizma naao se i Karol Wojtyla, kasniji papa i svetac Ivan Pavao II., jer je za Drugoga svjetskog rata radio u nekoj tvornici koja je svojim proizvodima opskrbljivala njemako trite (!).
Bulaji je odlazio u SAD traiti podatke o Jasenovcu i s negodovanjem utvrdio da ih nema.
Njemu je odgovorio Josip Peari u dvama svescima pod naslovom Srpski mit o Jasenovcu
61
(Zagreb, 2000). U skupovima o Jasenovcu sudjelovali su i neki pravoslavni sveenici. Najvanije je u tom djelu da je Peari utvrdio da je general Milan Nedi sluio Hitlera isto kao
i Paveli; Peari je objavio fotografiju Nedia kod Hitlera, naveo je i logore u Srbiji, meu
njima logore samo za idove. To su bili logori na Banjici, Sajmitu i dr. Meutim, o Nediu
i njegovim logorima utjelo se u Jugoslaviji, to moe pokazati da smo mi Hrvati zaista bili
ugnjetavani u Jugoslaviji, a najvanije oruje toga ugnjetavanja bio je ba Jasenovac. Jasenovaki mit i dalje je produktivan za trovanje odnosa Hrvata i Srba.
I napokon pitanje zato je 1944. 1945. bilo toliko krvi u Jugoslaviji. A tu krv prolila je KP.
to je to marksizam-lenjinizam? U XIX. st., negdje do 1848., pojavio se socijalizam. Na zapadu
je to bila kasnija socijaldemokracija, koja je otprilike zamijenila liberalizam, a taj je postao
temelj konzervativne i nacionalistike drave. Socijaldemokracija istie se svojom blagou,
pravednou, ljubavlju prema siromanim radnicima. U Rusiji su se pojavile socijalistike
sekte Narodna volja, Nihiliam i, prije svega, grof Mihail Bakunjin s anarhistima. Ove sekte
isticale su se svojom krutom korjenitou, eljom da ubiju staro drutvo, da ubiju njegove
nositelje i stvore novo.16 Pojavio se pojam pokolja kao politike obnove. Marksizam-lenjinizam okitio se Marxom i Engelsom da bi mogao proglasiti raniji socijalizam utopijskim.
Ustvari, Marx i Engels sporedne su linosti u marksizmu-lenjinizmu. Vaniji su grof Lav N.
Tolstoj, grof Bakunjin iz Toroka kraj Moskve, rani ruski socijalizam i, prije svega, Staljin,
koji je u mladosti bio student pravoslavnoga sjemenita. Od Tolstojeva romana Rat i mir
potjee pojam narodnih masa koji nije istovjetan Engelsovu pojmu proletarijata. Tolstoj je
stvorio pojam pravoslavnoga naroda koji se pojavio kasnije kao narodne mase. Grof Pierre
Bezuhov stvorio je pojam potene inteligencije, tako zvuan u marksizmu-lenjinizmu, u kojem inteligencija po sebi nije ba bila puno potena. Tolstoj je stvorio kasnije komunistike
vojne doktrine o narodnoj vojsci koja je nepobjediva jer je jedno s narodom, a vojska je jaa
kad brani svoj narod nego kad napada. Ne zaboravimo, Tolstoj je bio asnik. Kod Tolstoja
(Voskresenie) i Fjodora M. Dostojevskog (Zapisi iz mertvogo doma) pojavljuju se kaznionice
u kojima tamnuju poteni ljudi. Oni drugi, nepoteni, vladaju.
Marksizam-lenjinizam, koji se nazivao naunim, za razliku od utopijskoga, propao je pa
ga danas moemo rubrificirati zajedno s ranijim utopijskim socijalizmima. Marksizam-lenjinizam, nauni socijalizam i dijalektiki materijalizam obesnaila je povijest.
U ovome radu itatelj moe proitati neke tvrdnje i upitati se: A biljeka? Ti zakljuci ili
tvrdnje ponekad su iz moga iskustva, stvari koje sam sm vidio, a ponekad usmena priopenja sudionika u politikim zbivanjima, iji identitet ipak nisam otkrio.
16 Ivan Pederin, Socijaldemokrati i anarhisti u Istri i Trstu do poetka XX. stoljea (Prema spisima c. k. policije u Dravnom
arhivu u Trstu), Rijeka 9 (2004), 2, str. 125145.
62
Pjesma garde hrvatske

proza
Od onih koji su je napadali, Hrvatsku,

samo su gori oni koji je nisu branili,
ak ni onda kad je ta zemlja
Koja im je bila sve
Koja im je dala sve, sve to posjeduju,
Traila od njih najmanje to je mogla,
Da budu u podrumima njezinim
Ne kao vojnici,
Ne kao ranjenici,
Ne kao zarobljenici,
Ve jedino i samo
Kao svjedoci njezine patnje
Blagdan je u gradu, obrane njegove dan, blagdan branitelja. Prolaznici prolaze ulicama. Sve
opet sja. Ni traga vremenu onom ratnika. Danas e svijee zapaliti praznik ne bi li due
pokrpali za one to su stali, to su pali. Potovana gospodo, obraz je grada suh kao od kamena. Suza nema isuzie. Vrijeme ranu brie. To je istina. Oni to tukli su se iznad grada, gdje
su sada? pilja onih crnoa, nejasnoa. Tumara ratnik ratitem starim. Kog boga trai? Ide
gore-dolje. to ga proganja? Davno je ve ta stara rana zakrpana. Hoda naim svijetom krdo
bogalja. I vie ratnik opet: Ne valja, ne valja... Bogalji nisu ratnici bili, a ni vojnici. Bogalji su
due i srca amputirani zdravi ovih dragovoljaca hrvatskih umni protivnici.
Bila je puna udne svjetlosti ta crkva bez krova. Razigrane su zrake listopada plazile po
razorenim zidovima u dimu eksplozija. Na ostatku oltara dogorijevala je slika. Toga jutra
na Draevcu prsti su Isusa Krista bili skliznuli s kria, otkinuti. U tome hramu bila je doista
nazona patnja sinova ovjejih. Isklesani sivi grobovi sa stoljeima starim imenima bijahu
iupani iz zemlje. Plakali su grubi crtei reljefnih krieva urezani u kamen. Porculanske slike
predaka puzale su zemljom. Tu gore, na tom brijegu, sveci su zadarski ili na smaknue slikovitou najsjajnijih slikara apokalipse. Zastori bitke primicali su se gradu. Zid dumanske ar63
made pojavljivao se sa svih strana. Zloslutni fijuci parali su nebo. Stezahu branitelje. Grad je
osjeao onu sotonsku jainu udara, proboja crta, onoga istog oruja koje se nepunu godinu
prije izdavalo za njegova branitelja. Crtu su drali pjeaci. Du linije starih talijanskih bunkera
sklanjali su se blijedi, nenaoruani, neobueni... Hripljui, kaljui, govorili su da su spremni
za boj. Stizali su gore na brdo zadihani u nadi da e nekako zaustaviti tu kripu gusjenica eljeznih, rei im: Stani! Borili su se s nepojmljivom sranou. Njihova hrabrost zaprepastila
je ak i njih same. Njihova mrnja spram etnikoga agresora bila je sazdana od neprobojnoga materijala. Ili su krupnim koracima. U vatrenim stupovima praine leprala je na vrhu
stare kule pokidana hrvatska zastava. etnike granate spustie se po njihovim poderanim
dins-jaknama, po njihovu starom oruju, po otkinutim stopalima, ostalim u patikama. Iz
ruevina je izronio starac. Metci su letjeli gusto. Hodao je prema mrtvima ravnoga koraka i
pognute glave. Nosio je pokriva. Imao je hrabrosti prebaciti ga preko izbaenih kostiju ubijenih svetaca. Toga trenutka zanjihala se na oltaru zavjesa. Od kria trale su bradate figure
kokardaa. udno su zastajali, otvorenih usta iz kojih je lila krv. etnika, kokardaa bradatog,
proganjala je pravda i dostizala smrt. Nad njima su jeale prostrijeljene grane i nebo zadarsko. Dragovoljci su pokazivali zube iz svojih zaklona rijetkim, ali tonim puanim pucnjevima. Jo rjeim osama mirno su palili tenk. Moete li razumjeti zato su tako mirni bili, ti to
duu su svoju na tanjuru nosili na slavu grada, za objed hulje? Niega veeg u dugoj povijesti
nije postojalo u tome gradu od ove dine rulje. Starac se vratio u razruenu crkvu. On isprui
mravu ruku prema viseem Kristu otkinutih nogu. Ratnici izbuljie oi i poskidae kape.
Gromovitim je glasom bacio na agresora anatemu proklinjui ga, a onda se okrenuo, pao na
koljena i zagrlio Spasiteljeve otkinute noge. Ratnici ga podigoe i povedoe nizbrdo ka gradu.
ekajte! emu danas trublje zveaka, utjeha fanfara? Jo sve jei. Urezivao je elik, jezik
u due svima. ovjek je koraao drhtav ovim visovima. Tukli su dimnjaci cijevi plesale su
svuda, po kuama, krovovima, po ljudskome mesu, po koljenima. Stanite vikao je ratnik
tada. Zaustaviti dumanina treba pred gradom. Stanite, stanite vie i sada. Zaustavite!
Koga? Kakvog opet gada, agresora treba sjei? Ali, kome to opet rei? Grad je starac od tri tisue ljeta. Kakva se to krivnja sveti s visina? Ljudi se kao u krdu tuku, bezobzirno. U potocima
tee krv. Ima toga ljudskog vina. Smeurani starac plae, u dom gleda satrvena domovina.
A gore na brdu i sada lee junaci tijela sagorjela. Pobjeda, koliko je boljela za Zadar odonda
do pobjede dana? Preko tristo ivota, neki kau danas: Malo. Malo je palo. Mala kvota, toliko ivota... za grad! Nabrojiti treba imena. Umori se. Ne treba ti molitve vee, neg izrei
imena tih ljudina, ne sjen. Srca ne maite zlobom. Ljudi su hrabri platili tvoju slobodu
grobom. Zar ne shvaate? Budite ko oni samo dobri. Svi smo tek prolaznici u ovoj ivota
utakmici. emu jalovi hrvatski stari uza sve druge nevolje mnoge? Danas ne da neete nai
ratnika onoga, neg nema vie Hrvata to stoji na dvije noge.
64
proza
Bilo je nevrijeme. Bio je rat, a u njemu ono niije vrijeme, vrijeme izmeu dvije pucnjave.
Odlaskom neprijatelja grad je muno opustio. Javile su se muhe, nepojedeni zalogaji u rovovima, vrelom krvlju oslijepljene ae. Gaze su porumenjele. Podrumi su bolnice davali
na kloroform. Ali, Oluja je jo bila daleko. Ljudi su odlazili na zborita. Odmah iza njih, u
stopu, udarajui glavom o drveni sanduk, kotrljao se val kuknjave gorke, ko limun ljute. Sto
dvanaesta ulazila je u legendu. Njena imena proslavljala su Golgotu zemlje. Za njom gazio
je Gradski, Sto pedeset deveta, Otoki. Ljeto je obeavalo da e biti toplo. Plazilo je mnogo
zmija. Geleri su uareni padali po krovovima grada. Spaljena su sela mirisala na ugalj. Prognanike u nepreglednome broju smjestie po hotelima, kuama. Drugi su stajali u redovima
kraj mjesta gdje se dijelila hrana. Oni drugi u redu za vodu stajali su pored cisterni, pored
hidrofora ulinih, mirno, bez nervoze, strpljivo. U daljini su divljaki urlale cijevi. Naricanje
mladih ena, djece i majki bilo je ire od njihove tuge koja se preko njih izlijevala na grad. Zelene topole na Relji bijahu pokidane. Preplaeni psi skakali su sa sve etiri u zrak odjednom,
a onda bez lavea lijegali pod kakvu olupinu auta u stanju preplaene sanjivosti. Zovui
nebo za svjedoka svoje nemoi protiv grube sile, otrim zviducima oglaavale su se sirene.
Mrtve su pokapali brzo, pravo iz vrea najlonskih, raskomadane, jednako tako brzo pokupljene kaotina slika pustoenja iskasapljenoga u tvrdoglavome suprotstavljanju mrnji.
Danju izumrle ulice nisu oskudijevale u svojim odgovorima. Grad u koji se izlazilo nou bio
je grad generatora. Pekari su pekli kruh, mljekari nosili mlijeko, kuhari su kuhali vojsci. Ljudi su padali ili polagali ispite iz predmeta. Oprema, medikamenti, municija, oruje, hrana,
hladnjaci iznijeli su na vidjelo prve pekulacije, prva profiterstva. Autobusi su odvozili djecu
nasigurno. Hitna je dovozila ranjenike. Utihnuli kampaneli oajno iskosie svoje poglede uvis
kao molitvu za zemlju iju su gromku slavu oni tako ponosno upijali svim svojim korijenima.
ene su nosile crninu. Prvi krikovi bili su zatomljeni. Prvi su mrtvi bili opjevani. Potpisae
sporazume, uvredljive za gardu, o razdvajanju snaga. Uvjeti sklopljenoga primirja 3. sijenja
1992. bili su uvredljivi. Cijelo vrijeme dok je trajalo to primirje klupka bodljikave nepovjerljivosti i minskih polja valjala su se crtom. Razoruano se oruje skupljalo pod krevetima
sve dok ga predznak one nesumnjivosti nije ponovno rodio. Onog dana 27. srpnja 1992.
rodila se ona Sedma domobranska, zaklevi nas da napustimo misao o miru, miru bez
poraza dumanskoga. I sve je tako bilo jednostavno! Sedma se zvala domobranskom. Tako
se je i trebala zvati, naslov njezin sadravao je genijalno jednostavno otkrie. Ona nije bila
autor, nego sredstvo zemlje, ona je bila zemlja, koja se u prvome licu obraa svijetu. Upravo
tada ponijela nas je sa sobom u svoj ivot. Ali ona je bila velika, bila je ogromna. Nije ju bilo
mogue zadrati i mi smo je izgubili. Ali, ona nas podsjea na sebe, podsjea imenima onim:
Peri, Zlatko; Sui, Mile; Badari, Tomislav; Baki, Joso; Gnjatovi, Marinko; ankovi, Marko; Gulan, Dragan; Matuslovi, Ive; Fabijan, Drago; Marui, Milan; Erak, Slavko; Bilaver, Rade;
Klarin, Ivan; Bai, Zoran; Grgurevi, Denis; Uljebrka, Joso; Marasovi, Tome; elikovi, Sead;
Pedi, Ante; Neki, Joso; Galei, Zoran; Vlatkovi, Tomislav; Genda, Dragomir; Oltran, Boris; Rogi, Mile; akarun, Milan; Buljeta, Stipan; Peri, Milan; estan, ime; Zeki, Predrag;
Baraba, Ivica; usti, Oliver; are, Mile; Bilaver, eljko; Gani, Kabai. Sa svakim od tih imena
od slave, imena koja su bila spremna za nju umrijeti, koja to i uinila su, koja su nas zatjecala
u danima svojim nespremnima za njihov odlazak, nepripremljenima... na svakom od njih
65
ona je izrastala do nevjerojatnosti; ponovno se raala kao prvi put, ponovno u Maslenici,
ponovno s Jugom, s Ljetom i Zimom, sa Skokovima, Olujom. U Maestralu se raala Sedma.
Viju njezin barjak, imena njezina. Vjetar ih raznosi. Ono to uinila je u razdobljima svojim,
bilo je toliko veliko, toliko ljudsko da i sjeanja moraju biti velika, ljudska. Na nju se ovjek
nije mogao naviknuti. Mogao je u njoj biti, s njom trajati, mogao ju je samo voljeti. A to je
tu udno, to je neobino? Dok je trajala stvaralaki, dok se tukla, borila dok se, pripadnici
su se njezini na nju navikavali i nisu se mogli naviknuti. A onda kad otila je, onoga dana,
onda dok trajalo je itanje i analiza puta njezina, onda se navikoe na nju za svega dva sata
postroja da bi se osamnaest godina muili s tom navikom. Izgubivi se u suzama svaki put
kad ona, Sedma na sav glas podsjeti na sebe, s one strane ivota svoga, s one strane grobova
svojih. Da, naviknuti se nije moglo na nju, nego na svijet koji ona drala je u rukama svojim,
na njezino vrijeme. To nosimo zauvijek u sebi ko matu blistavu u svojoj veliini, sposobnost
preobraanja povrnosti u glazbu pobjede, kao osjeajnost. Voljeli smo je, Sedmu smo domobransku voljeli kao grad, Kotare, kao Hrvatsku, jedinu nam domovinu. Ne razumijem to
je ona nalazila u nama tako prostima, tako nejakima, tako ljudski slabima. Ostala je tamo
negdje u uspomenama, u povijesti Hrvata, kao i garda samcata i sama.
Kad sedam dana prestanu biti sedmicom,
Kad sedam se sakramenata oskrnavi,
Kad trublje se Jerihona jave,
Sud posljednji zemljom kad odjekne,
Zemlja kad svoju nutrinu pokae
I lava se ohladi,
Uskrsnut e iz praha jedno lice,
Nepromjenjivo vjerno.
A gledanje u to lice nedodirljivo, vjeno ivo, u to vrsto lice
Za proklete pakao e predstavljati.
Netko e tada rei:
Dvadeset i sedmi je!
sedmog mjeseca u Gospodina,
danas se je rodila domobranska Sedma.
Bit e svjetlosti, opet na tren nestat e tama.
Doista Hrvatsku Bog voli. Voli je jako jer da nije tako, ne znam to bi od nas bilo. Toliko lutanja, greaka kapitalnih, kardinalnih. Kome bi toliko grjehova, promaaja bilo oproteno da
nas ne voli Bog. Pored svih ovih nesretnika koji u svojim glavama misle da su predbiljeeni na
nju, da je ova Hrvatska od ranih nogu pa sve do kraja, njihova kraja, stvorena samo za njih,
njihova prija, da je mogu krojiti i prekrojavati po sebi, da se mora podavati njihovim eljama, ambicijama, eludcima nezasitnim, kao da ne znaju da je zemlja ova sazdana na neem
66
proza
drugom, mnogo vrjednijem na mladosti jednoj. Po njoj je, samo po njoj, sazdana naa suvremena povijest. Po njoj, toj mladosti, ostavljenoj po pustopoljanama, ova je zemlja dobila
ono svoje uskrsno znaenje, ime svoje dobila je natrag. Njihova rtva bila je doista Hrvatska,
doista opeljudska. Oni su bili i jo uvijek jesu otkupitelji svih nas, pa i ovih gore navedenih.
Na njima, koji su krvlju svojom otkupili nebrojene pogrjeke nae politike i koji te pogrjeke
i danas skupo plaaju i opet e, ini se, platiti. Ali naa rije po izlasku iz ovih pokolja svakovrsnih, jer nije samo rat pokolj, nee biti i ne smije biti rije smrti, ve rije ivota. Samo
ivot moe dati ivot, mrtvo ne raa niim. Zato, vratimo se ivotu, naoj mladosti! Jedino
ona e znati i jedino ona umjeti moe zamisliti i provesti neto drugo, osim ovih igara, trka
stoliarskih, osobnih, lienih svake dravnosti, svake humanosti, svakoga boljitka domovine.
Jer ako smo izgubili tjelesna i materijalna dobra, iako emo ih po svemu sudei jo gubiti, ne
smijemo izgubiti mladost, ovu dananju mladost, neprocjenjivo blago ove zemlje, uzdanicu
Hrvatske, nepopravljivoga idealista koji kroz ljepotu i kroz istou svoje due gleda na svijet
ovaj i na pravdu vie negoli na pisani zakon i pravo, koji vie je privren moralu nego legalitetu. Jer tu djecu vie no ikoga zapanjuje i boli trulost i lanost itave ove dananje situacije. Proite gradom bilo kojim naim, naveer kroz parkove, po rivama, najbolje vikendom,
moda bolje rano ujutro. Tamo e vam masa jedna djece rei rijei istine i savjesti. Moda se
upitate: Zato ove puste boce vina prazne po klupama, jeftine, najjeftinije? Zato? Moda
ete nai odgovor na nekazano. Gdje smo, to smo i kamo to idemo? Mladost e vam moda
dati odgovora. Onaj strani rat nije iscrpio nae stvaralake snage, koliko god nas je stajao
ivota, tjelesa i izgaranja duha, ali ovi bi odnosi drutveni doista mogli unititi jedino do ega
bi nam trebalo stati, do mladosti nae.
Domovino, kuda nosi svoga bojovnika? Krik u vjetru ostavlja trag. Sve se slomilo, samo
tiina ostaje. Pred Boi ga vezana vodi. Pred Boi 2009. vode eljka Saia vezana, du zida
prikovana; na stolici sjedi optueni branitelj, ko Bog drhtav i nevin ko dijete ono hrvatsko,
a progone ga etiri apokalipse jahaa, ucjena hakih, kako ree odvjetnik njegov, od kojih
svinjska gripa domovinu hvata. Zaraza! Zaraza hrvatskom luduje! Zaraza! Veite branitelje,
veite brata! Mora se. Zaraza ludila nas hvata. Opet pred Boi. Sprovod, ko godine prole
kad vjetar je podigao snijeg sa skija generala, kad kaciga se snjena u lubanju hrvatsku sluajno zabila, pred Boi godine prole. Nitko to ne vidje. Brujanje otpoe naih muklih zvukova
kad znoj je crveni snijeg rumenio, a nitko nije elio vidjeti krv Gordanovu na snijegu. Pred
Boi Gordan je pao. Nesretno, dragovoljac je... pred Boi... ai stao, nesretno nestao, lijes
na tokovima njegov je k Mirogoju hodio. Postroj ga je garde sprovodio. Kao da vidjeli nismo
Boi onaj 1991. Pridrage, Novigrada, Paljuva kad matere su stare, one Pedia i Barabe sinove mrtve dekom pokrivale na cesti da ih strvinari ne grizu. Cijeli mjesec dana dvije starice
sinove mrtve to na cesti iskidani lee obilaze. Ne dadoe im ih pokopati, s ceste skloniti.
Imale su sinove! Imala si sinove, domovino, hrastove, izginule pred Boi godina onih. Za to
sudili nismo nikome. Ajme! Sjeti se kako gorile su kue pred Boi u Crnom, Murvici, Islamu.
Sjeti se kako kabrnjanac je neki jaslice postavio u Bojoj noi 1992. u razruenoj crkvi svojoj.
Na jamu pobijena sela stavio je svijee ko znamen, ekajui proljee... na jamu masovnu
svijee... u nadi da e se vratiti. Na Badnjak je to bilo. Sjetite se! A oni su nevinu eljad opet
klali pred Boi, tamo na jaslama Hrvata... u Brukoj tali elik je traio hrvatsko tijelo, krv
67
otprtu. I mlaz se uje svakoga asa novi. Tko broji, tko broji te mlazove svakog asa tanje?
Pred Boi Marinovie su klali, jednoga po jednoga sve zaostale Hrvate... pred Boi poklali
su na jaslama u tali, nisu birali... i staro i mlado. Leevi doneseni u bijelim ponjavama... pred
Boi, pred jamu s vapnom pripravljenu, da ne smrde. To smo zaboravili. Hrvati, sjetite se na
Boi... A broj e se popeti do tristo u UMPA-zoni pod zatitom meunarodnih snaga. Oni
su klali, a mi vezujemo eljka Saia ko to vezali smo Mirka, ko Antu to smo vezali, ko
Markaa, ko Domovinski rat to smo okovali u lance, u zveket koji Hrvatskom se pronosi.
Ko zvonjava zvona lanac zvei na Badnjak 2009., pred Boi. U Pristegu je zavijala bura pred
Boi onaj davni. Djeaci su uvali spaljeno selo, djeaci, ne ljudi. Hrvatski vojnici... bili su
tako madi. Pred Boi tamo iz daljine samo vuk je zavijao. Smrika se preplavila agonijom. Pobie ih sve i svakom izbliza jo ispalie hitac u glavu za svaki sluaj, za sigurnost svaku... hitac
u ledeno ve elo. Kosti i krv ume im u uima ko potok. Smrt je sjeme svoje sijala pred Boi
u Pristegu. I gle uda, jedan je od djeaka preivio... svjedok... a nije smio... i opet za to nikoga
sudili nismo. Mladi preivio, na kolica nepokretan osuen svjedok... svjedoiti nije smio. A
potpisano je bilo primirje. Vano je suditi svojima. U Hrvatskoj uvijek isto. Zveket lanaca za
nevinoga, za branitelja, za svoga... na Boi. Veite Saia. U trenutku raanja nade, u trenutku raanja Boga mi vezujemo eljka, branitelja svoga. Pridruujemo ga vezanima, Hrvatima
svima, redom koliko ih ima jo neokovanih. Ima branitelja, valjda je to Boina elja okovati branitelje pred Boi! Moje sjeanje izgara, kaite jasno jo koliko ih treba okovati! Kaite
glasno koliko ih jo treba predati, dati! Uza stube se europske Hrvatska penje. Svu svoju smrt
na pleima nosi. Pred Boi predaje branitelja opet. Trai osvit dana, a zaboravlja da je sama.
Prodajui svoga, ne znam gdje e stii, gdje e stii. Misli se uspeti, a Boi je blagdan mira,
maloga Krista. Svitanja nee za domovinu biti. Ako mu se neemo svi pokloniti, ako neemo
jasle hrvatske zatititi, kasno e se roditi, ako se roditi uzmogne u jaslama naim mir. Ja
pjevam u spomen njima, brai gardijskoj, jedinoj Hrvatskoj, okovanoj vlastitim okovima.
Boi je. Pamtim jedan tuan pogled uhiena brata nad sudbinom naroda svoga nagnutim.
U trenutku mu sakrie Boga, ali on vjeruje u jasle. U dolazak njegov vjeruje. Ko matere one
u Paljuvu, ko ovjek onaj to u kabrnji u crkvi razruenoj jaslice postavlja, ko djeaci oni u
Pristegu, ko krv ona na snijegu prolivena. Vjeruje taj ovjek u Krista jer i on sam bi Krist, bi
nada, bi Badnja no. Boi e do makar hrvatski bio.
Govorio je sjedei na kamenu koji sliio je na ostatak nekoga oltara. Suton se sputao na
Forum. Poema je svuda naokolo. Njegov glas prolazio je postrojenim redovima sinova Oluje
kao maestral rivom to prati etaa onako nakratko, a onda stia se, utihne, nestane. Poema
je odasvud okolo, poema jednoga vremena, nestala u vjetru, ko pero laka odnesena, galeba
nemirna, slobodnjaka. Kao i sve to nosi u naim ivotima vrijeme.
Zadre, nepokorni grade!
68
proza
Zadre, grade izbjeglica! Grade ratnika, pobjednika! Vidi li onda u sutonu, u hodnji asfaltom onu kolonu postrojba svojih? uje li slobodni pjev ptica u parkovima tvojim dok
prolaze pod suncem, pod bedemima junaci.
Zato branitelju zabranjuju braniti branitelja? Kau da nije mjesto humanitarcima, humanu ovjeku humano pruiti humanu ruku vojniku branitelju, svomu zapovjedniku pomo dati, nevinoga nevino hrabriti, braniti njega, sina tvoga, za istinu zapjevati. Kako je lako
odrei se ovjeka! Lako, lakim rijeima, rijeima koje nemaju veze s domovinom, s muenitvom, sa slobodom, rijeima bez korijena, bez temelja, zalijepljenim ko pljuvakom na
kamen Foruma, na stope izama besmrtnih, na pravednu licu pravednika... pljuvaka... izgovorena oteenim usnicama, gluhim ko pravda... slijepim.
Uvijek istu rije imaju u oima, ali ne rije ljudsku, neka im Gospodin oprosti, vidjeli nisu
tvojih radosti, godina onih, putovanja, kamiona crnih cerada s crnim teretom ledenim,
crna sela spaljena. U crnoj marami mater je pored crnoga sina sjela pred crnom, spaljenom
crkvom. A djeca, izbjegla djeca udom su nekim bila bijela, ko kreda bijela.
Gdje li je tada bila europska pravda? Gdje li zakoni civilizirana svijeta? Gospodo, morate
znati da ovo je mjesto nepokorno. Gospodo, ono se nee dati, neete ga zavarati. Ovo je
mjesto onda u Europi. Hrvatska je onda prihvatila naelo Mi smo sami. Ti ljudi nisu mogli
izgubiti nita jer tretirali su ih ko nita, bili su sami tamo na Jadranskome moru, tamo na
Panonskoj ravnici. Bili su sami na vjetrometini topova, gusjenica, olova, svih kalibara, bili su
sami usred pakla u srcu Europe na milost i nemilost eljadi bradate... sami, i bijahu svjesni da
su ostavljeni. Zato ne prihvatite nevinost nevinoga? Zato ne dopustite branitelju braniti
brata svoga?
Moda istinu skriti ele. Svjesni zloina balkanske i europske diplomacije, toga ovjeka
ele sad osuditi. Zbog ega? Moda zbog toga to nije pao, zbog onoga postroja na Forumu,
na ploniku nepokorna grada, zbog vjere u ljubav izgubljene, zbog glasa onoga to postrojem hodi jo i sada. Ne zbog dnevnika topova nepostojeih, to nitko ne moe porei
Ne pitaj zbog ega. Ne istrauj misterije svjeta. Ne pitaj zbog sina to je pao. Zato? Ni za
ovoga ne pitaj kome sude zbog zemlje slobodne, zbog hrvatske grude. Ne pomai. Oi su
hrvatske osuene na tamu. Tako je to kroz vijeke. Drugi uvijek o nama i za nas bolje misle,
bolje znaju. Obiaj je takav u naem kraju.
Moderni balkanski pokret na bazi nacionalnoga samoodreenja jo je u fazi zamorca, jo
se njim eksperimentira, jo je u zametku, jo postoje sile koje prijee da se pojedine bujice
sliju u velerijeku, a podzemna tutnjava jasno se uje. Hladno se nevinoga osuuje za interes
vii. Ulaznica se platiti mora u Europu, a gdje je dosad Hrvatska bila? Za to se sedamdeset
godina borila, ginula, brisana bila, dijeljena vie od Poljske? Zato je polja tijelima gnojila,
jame punila? Zato se bunila? Hoe li mi netko od europskih umova rei zato su, tebe Zadre,
69
za dukate prodali? Zato su te osamnaeste izdali, etrdeset pete streljali, poravnali, sedamdeset prve osudili, devedeset prve ubili? Zato ti dijete sada sude? Koja li je na njemu krivica?
Jer rodila ga ona vila, Zorania Hrvatica?
Odgovora nema ili on je na Forumu u danu onom kad poslije Oluje slila se ona vojnika
rijeka. Jo osjeaju se maestral i glas njegov kako postrojem hodi. Govori o asti, o ponosu,
o slobodi. Vjetar prolazi troredima ko meu hrastovima. Ne moete zabraniti branitelju
braniti branitelja, humanomu humano pomagati, nevinomu nevinu pruiti ruku, pomoi
mu makar pjesmom. U koi hrvatskoj uvijek je odve tijesno.
Sjeam se, dijete je stajalo na Forumu, iznad kamena, ostatka nekoga oltara ili spomenika. Guterica je po njemu plazila na suncu. Pitali su ga: Hoe li se umiriti ve jednom,
jednoga dana? Odgovori kratko: Moda u asu smrti moje. I potra viui iz glasa: Pustite
moga brata. Pustite moga brata! Nije kriv. Nije. Poema svuda naokolo, poema. Bila je tvrda
tiina oko kamenja staroga utopljena u stakleno plavetnilo morsko.
Hoemo li se izvui? Jesmo li blizu kraja ili iznosim samo nejasni nemir i muk? Gledam
ljude. Sve ih je vie. Svjetla polusvijeta. Prolaze pod njima oajni ljudi kao kukci koje nitko
ne primjeuje, niti oni primjeuju koga. Samo oi blude, a ovjek se uvlai u se, u samou.
Pogledi su im magleni, a sjeanje ne vjerujem da ga imaju. Od ovih staza to su ko labirinti
mora biti neka to vodi van, prema izlazu. Tko, tko bi ga znao? Ako stvar svaka ide svojem
kraju, zaborav stie za njom. Iz sumraka vidim samo kako preda mnom mutno svijetli otvor.
elio bih vikati, ali imam sve manje snage. Samo mi u valovima dolazi neka munina, gr
jedan, strah, onaj pratilac ljudski koji ravna svim ulima strah... bol, bol starih potopljenih
snova, bol ovih prokletih dua to ti kidaju srce, paraju ga. A ovi deki bijahu sanjari. Sad
nad njima lebdi krvav oblak i oni se tuku, opet, u svojoj barbarskoj maniri, u znoju, u kletvi.
Tko je podignuo kamen? Zar je vano tko je prvi sad kad su usta suha i pljuvake u njima
nema, kad sve je popljuvano? Jadan onaj koji duha nema jer e i u crnoj zemlji biti ono to
je sad na zemlji nitko. Jadni su oni koji plau u grotlu ovom, ti e preivjeti i raat e one
s bijednom navikom kukanja. Ali u trpljenju se krije varka. Strpljen spaen prah za oi.
Trpljenje nije kruna slave. Onaj koji zadnji stoji u redu, koji zaostao je, zna da nikad ne moe
jednom biti prvi. Ne, toga nema danas na svijetu. Ljudi su nestali u borbama, svakodnevnim,
ivotnim. Otili su nekamo. Da mogu, kriknuo bih, ali ne mogu. Nijem sam. Htio bih se potui, ali ne mogu maknuti nijednoga uda. Ne mogu disati, zraka nestaje, onog slobodnog, a
ratnici su hrvatski umirali sa svjetlom u oku i nebo su skidali, nebo, ovomu sramu. Lunjaju
ljudi, besposleno, besciljno, lijeno... lelujaju ko pjesma bolesne due. O, kako je dobro biti tih
jer taj ne poputa neslozi, ne poputa! Da, dobro je oprostiti drugima, dobro, jer tad moe
i sebi oprostiti. utjeti treba, utjeti, zatvoriti se u koljku. U praznine treba otii. Uzalud se
sudaramo s ljudima, uzalud je biti ovjek. On nema prolaza danas, prolaza danas taj nema.
Taj ivi sam, ivi sa svojom pozlijeenou i to je odnos... nekakav... straan. Kako je blaeno
biti krotak, ne poputati neslozi! Aveti hodaju krugovima zamraenim i fosforne igice pale
70
proza
sjeanja, ne osvjetljavajui nita. Samo me plae svojim mrtvilom. Kako je dobro imati isto
srce! Jer taj, taj vidi Boga... i onaj koji nije edan pravde jer taj zna da je ljudska kob dobra ili
zla... plod sluaja. Hodaju ljudi bez cilja. Besmisleno promatraju ivot jer ga vie ne osmiljavaju sobom. ivi se zakapaju u sebe, u ograde iza kojih promatraju ivot koji se kotrlja, kree,
vue bez njih, jer ga ne osmiljavaju vie... poraeni. Nisu u njemu jer on jednostavno vie nije
u njima. Bjee ljudi danas od ljudi u puste predjele dima. Bez ikakva zadovoljstva odrauje se
ivljenje. O, neka su blaeni oni koji jo imaju snage, koje proganjaju zbog pravde! Jer pravda
je vanija od sudbine ljudske. Danas nitko, ali ba nitko ne moe rei da je sol zemlje jer prosto nije... nema ga. Ali ti besposleni ljudi, ta masa to se gomila jest sol, stvarna sol zemlje u
asu ovom. I treba nastaviti paliti igice, treba kresnuti fosfor, neka plamiak gori jer ako ga
nitko ne vidi, Bog e ga vidjeti mora ga vidjeti. Ne postoje zidovi koji se ne mogu preskoiti,
ni oni koje izgradie ljudi, ni oni koje sagradie meu ljudima bogovi zemaljski. Puzavci to
su, tek crvi to plaze po podu i liu tuu nogu, crvi to glume gorostasa mramornih terasa.
opor to je pasa oko podatna stasa, ija djela zasluila nisu ni pakla plamen ni svjetlost raja...
ba nita. I ne treba ih mrziti zbog toga jer ako to uini ovjek, postat e rob toga osjeaja.
A nita nije vanije od onoga mira u duama naim... nita. Zidove jednostavno ruiti treba,
bez mrnje, voljom samo. Opirati se treba zlu ko deki koji umrijee bez straha, bez gnjeva.
Neka udaraju u obraze ovjeka, umorit e se sakupljai zlata jer zlato je teko breme, tuga i
gaenje. Zaboraviti ih teba, zaborav je jedina odmazda, jedini oprost. Nai treba vrata, vrata
na izlazu. Nai treba... vrata biraju, ne ovjek. Jer nita, ba nita nije nedokuivo, nedohvatljivo za ovjeka osuena na ivot, ivot na pijesku, na kome taj muenik svijeta uporno gradi
kao da je pijesak stijena... a pijesak izmie po prirodi svojoj... curi u pjeanoj uri... Kako toga
nisu svjesni ti ljudi bijesni, ti bolesni ljudi!?
Blago sirotinji koja se bori, koja ljubi, blago onima koji u vremenu ovome uvaju rijei
Kristove jer e one podariti svjetlost danima nadolazeim.
Ima jedna generacija u Hrvata. Ima jedna generacija Zenga brat do brata koja se ne da ni
pribrajati ni dijeliti kad ime se hrvatsko izgovara. Tu nema sumnji, nema prevara. Ima jedna
generacija koja vjerovala je u udesa iako je bila sama, razoruana, iako je oko nje kraljevala
tama. U zraku je vjerovala sunca, uvijek s njom, Hrvatskom... uvijek s nama. Ima jedna generacija u Hrvata koja nije bojala se ni pakla ni blata jer vjerovala je u Boga, kri svoj, Hrvatsku
i nebesa djeca Domovinskoga rata... Takvi su ljudi juer na Trgu bili, ti koji nikad nisu se
krili, ljudi sveta uvstva, Zenga-srca. Dooe rei u muci svojoj, u jedinstvu svoga htijenja,
u jedinstvu svome dooe rei svima, u miru, da Zenga iv je i da ga jo ima, i da se ne miri
dua, i da dre tijelo kad spominje se opet ono to bilo je sotonsko agresora djelo.
Hrvatska gospodo, koja negirate jedno izmueno, razapeto tijelo,
Hrvatska gospodo, to ne vjerujete ni u Boga, ni u Hrvatsku, ni u hrvatska udesa,
Hrvatska gospodo, to pobjegoste od pakla,
Hrvatska gospodo, koja ne vjerujete u nebesa,
71
Hrvatska gospodo, morate znati, morate priznati, ovjek nije samo meso, kost i voda,
kako tvrdite vi materijalisti, svi identini, isti. Juer ste vidjeli, tu postoji dua, iskrica svjetlosti
koja se znade razgorjeti u plamen jai od ara, silniji od poara, volja neukrotiva. Zato za rep
poteete diva!? Tvrdite, to pismo dio je naega nasljea. Istina, sloio bih se s vama... samo u
nasljeu naem zvanom TAMA. Od osamnaeste naovamo to pismo pisalo je svakoga dana:
Jao Hrvati vama. im je dolo, znamo kako je prolo: ubijanje na Trgu domobrana, na Velebitu gimnazije gospike cijeli razred ubie jer hrvatski die, u skuptini Beograda tri metka
Pavlu Radiu ispisae grudi, Basarieku vrat iarae, Stjepanu velikom presudi demokratski
izabrani ubijeni hrvatski zastupnici u beogradskoj skuptini sami ustanak u Lici trideset
druge onda se zbio, ali i njemu je andar istim tim pismom presudio. Vjeala je sastavljao,
obitelji u svijet tjerao, rastavljao. U diktaturu se estoga sijenja upustio, Sabor na hrvatski
prvi put u povijesti raspustio, uzeo nam ime, proglasio Jugoslaviju i tako redom u troredu,
dvoredu k jami proslijedie narod tim pismom nasljea naeg tami. Od balvana pa do
kabrnje, do Vukovara, onog dana 18. studenoga, samo tama, tama do Oluje. Ali i njeno se
ime tim pismom samo pljuje i tuba kuje.
Hrvatska gospodo, promislite bar malo! Sjetite se one djetetove suze tamo na izlazu Vukovara kojemu ovo pismo djetinjstvo uze! Zar nije rano zaboraviti, zar nije grijeh one satrvene, jo skrivene kosti jo dublje zakopati, zar nije grijeh naspram one ene silovane ovo malo
mira izgristi? Ima ljudi koji su jo ranjivi, nismo svi isti. Zato ranu svoju vlastitu gristi?
Hrvatska gospodo, morat ete priznati, Hrvatska ima hitnijih prioriteta od pisma nasljea naeg vremena Tame... bez strasti, bez uzrujane krvi. Sjedite i radite za promjenu, ne
mislei na sebe, kako bi se opet pokloniti mogli svi skupa pred onom za Hrvata neobinom,
veliajnom, boanstvenom slikom, pred pojavom gdje se kao braa sastadoe ljudi koji se
dotad ni blizu, do rata domovine, ni po rodu, ni po odgoju, ni po svjetonazoru poznavali
nisu Hrvati koji su u odlunom asu zaboravili na svoje podjele, koristi, uitke i koji su sebe
stavili u njenu slubu i jedino bili u stanju misliti na napadnutu domovinu, ljudi koji odrekoe se sebe da uzmognu zadovoljiti vjenoj tenji svoga naroda, tenji za slobodom. Teko
je dolo do te sloge, teko i krvavo, i nitko nema pravo od nje odustati... nitko! Iskrena sloga
Zenga neka bude trajna, neka nam bude sveta. Samo tako moemo naprijed, samo tako
nikakva nam pogibelj ne moe nita, samo tako moemo ubrati plod svoje sloge, slobodu
domovine.
Moda Zenge nisu dokraja dovrile svoga djela, no i ono to uinili su ti ljudi u povijesti
naoj biljei se kao svjetlo, kao najsvetiji zapis u knjizi naoj, kao najdragocjenija batina roda.
A o pismu onom dovoljno je rei: Nikad u njemu tri prsta u zraku za Hrvata znaila nisu
Sveto Trojstvo, ni Oca, ni Sina, ni Duha Svetoga, nego znak pod kojim je zapaljena bila moja
domovina. Amen.
Tebi se obraam, koji ne vidi i ne uje. Evo me kako viem u gluhoj noi, u ranama koje se
ne vide, zatvoren godinama ve u eliji malenoj... nevin. Dira li te moja nesrea, moja obitelj
72
proza
razorena, djeca otuena? Narod uti... uti, ljudi nevini u elijama trunu. Tiina se na vrijeme
odmaknuto navikava, a ti, domovino, ve godinama isto. Radi sve to od tebe trae, to ti
kau, bez svoga stava. Gmie pred nogama mirisnim, monim, opranim. To nije moja izma
to gazila je oluje, to cipelica je lakirana koja srce dira. Samo ravnodunost biva sve vea. Sluge sluganski slue, posluuju suce, iznose intelektualnom manirom sve to se iznijeti moe.
Istinu? Istinu za la! La za istinu! Za sitni interes skupine. Skupine ljudski sitne, interesi sitni
gladno grabe i ovjek bijedni otupljuje, krivokletnici se krivo zaklinju po koliini krivotvorina od optunice do danas, od krivina progona do ucjenjivakoga traenja, nepostojeih
dokaza. Optunica protiv garde hrvatske presedan je u itavoj povijesti ljudske (hrvatske)
gluposti. Za to ovjek pravednik trune. Nevin ovjek trune, a vrijeme odmie. Kaem vam,
jadni smo u kavezima naim, ja u svome malom, vi u neto veem, malo veem zatvoru. Zatvoren, mada okovan, ja jo mogu misliti slobodno, vama misao vezali su ko okovom. Okovali misao... to tee od toga biti moe, nevoljnici? Teki se dani spremaju. Kaem vam ko
prijatelj, ko brat koji za domovinu tukao se. Uinite neto da vas Hrvatska zavoli. Ako doe
netko i kae mi: Domovina e inima koje inite napredovati, dao bih si oba oka iskopati
jer i orava koko u silosu punom zrno e ugrabiti. Jer iako sam slijep, moja je domovina jaka,
ide joj. Ali ako je slaba, JADNA, OKOVANA, stotinu oiju imati mogu, vidjeti neu. Slijep u
pri zdravim oima ostati. Zbog ega li se rodila domovina nakon stoljea ropskih. Da robom
opet postane? Vrijeme odmie, nae se lice brie. ak se i ona slavna vojska to gardom su
je zvali navikava na injenicu da se generalima njezinim sudi, u Haagu i kod kue, da se njoj,
samoj gardi hrvatskoj sudi, jer vodila je najii od ratova svih Domovinski s najmanje,
kako oni to zovu u istim ratovima, kolateralnih teta. injenica je da nijedna akcija njena
nekanjeno nije prola apsurdno, a s druge se strane te iste operacije besmrtnika slave.
Fanfarama slave ih oni koji u njima bili nisu. Bez imena onih koji nosili su ih. Uosmo u
NATO, zahvaljujui kome? Snu svakoga ratnika onoga od Vukovara do Oluje. Pod kiobran,
pod zatitu... san svakoga od nas zatvorenih. Sanjali smo ga, ekali, ko ruku brata, brata zatitnika, a sami smo ostavljeni bili. Usprkos svemu, svima usprkos pobijedili. Pobjeda to
prlja se i brie, ista, pravedna, potena koliko rat poten moe biti. A tuitelj i sluga s time
se ne mire, s tim narodom, vojskom tom, to obranila jest domovinu. Njima potrebne nisu
legende, ljudi stava, desni i lijevi, sirotinja uspravne kime, smeta im to da e istinu otac zatvoreni ispriati sinu. Optuuju nas za sve i svata, to god moe iscenirati ljudska lisnica prazna ili bolesna mata. Briu se nai nestali, ranjenima se na usta flaster mee. uti, dobro ti je!
Rade to oni koju ukrali jesu pobjede, koji privatizirali jesu politike stolice, poduzea. Krivo
se zaklinju, kunu, za dolar jedan, euro za Hrvatsku vrstu kunu. I jo ti kau: Izmislili jeste
neprijatelja i urote nepostojee. Bar da je tako, lipe li sree! Urote nema, a mene su vezali,
potezali ko psa. ovjeka nevina sude, lude. Domovina je, gospodo ljudi, vanija od sviju nas.
Dok nju imamo, ujemo se, imamo glas slobodne zemlje. Neka napreduje, neka raste, neka
nas sve preskoi jer tako mora biti. Hrvatska postoji, u bolje moramo vjerovati. Ipak e doi
jer stvorili su je ratnici. rtva ju je stvorila, oni to potukli su tenkove jugoslavenske, oni to
odluili se jesu zatvoriti u malome gradu, do zadnjega izginuti u Vukovaru. Oni koji iz oaja
kretali su u Maslenicu, u bitku, koji tukli se jesu poput lavova na padinama Dinare, smrzavali
se jesu na vrhovima planina, jug to obranie. Povijest je spora, ipak se pie pobjedonosna.
73
Ne, nije bila ona rezultat taktike, opreme, naoruanja samo srca htijenja, mladosti satrvene, prerano usmrene, zatvorene. Od kukavica svojih, ekscelencija, ilustrisimusa uvijek se
ista kaa kusa. Nepravednici udavie pravednike. Krasne li slike! Zato su ljudi izginuli, sakaeni bili? Zato su im udove amputirali za slobodu domovine? Gdje li su sloboda i pravda?
Na noge! Tko to ima u rukama danas sudbinu domovine? Koliko ih dostojnih? Crvii, puzavci i svitci, tajkuni, privatizacije heroji, slavom pokriveni, jadni kreteni stvorie sliku o sebi
i vani i unutra da jesu neto, a to su to su glumatala to unitie ratnika, obrtnika, seljaka,
domovine tvorca, zatvorena borca...
Tebi se obraam, sine, iz elije zatvorske ja zatvoreni. Evo me kako viem u pustoj noi
gluhoj. Jo vremena ima da razgrnemo okove nae tmine.
O gardo, o slavo, o snago hrvatska, gazila si svojom snagom bespua domovine sa zastavama svojim svim iznesenim. Gazila si izmama istroenim sve staze sudbinom ti dodijeljene.
Gardo najljepa i najvea od svih dogaaja hrvatskih, u nevremenima ispunjena srcima ratnika tvojih smrtnih samo snagom svojom, gardo! Onom to stoljea taloila su je u venama
tvojim kroz plameni ples elika, kroz potoke krvi, kroz dim baruta. Tu oni su, gardo, djeca
tvoja bila prva... grupe, odredi, bataljuni postrojeni, nenaoruani, oruani, smijeno obueni,
strogi. Od stadiona Zagreba krenula si, stala nisi; gazila si kroz krieve matere svoje, vatru onu
goruih nam sela, kroz krike i lelek. Crvena bila si, Hrvatsko, od krvi, crna od garei i bijela.
Gazila si, stajala nisi do krajnjih granica tijela. Nosila si onaj teret silni, o gardo, svu slavu rata,
sve nevolje svoje. Pred smru zaustavljala se nisi djece tvoje. Duboka do nedostinih ovjeku
dubina, visoka do najviih visina. Padala si, dizala se, predala se nisi. Hodala si sa smijekom
u vjetru. Ginula si herojski lijepa u slavi Boga na diku roda. Barjak podignula si to se na
kninskoj tvravi vijori. Oltar podigla si na Medvedovoj gori, onaj to vjean plamen uva
za heroje tvoje, s koje se cijedi sok domovine, koga sram nije ratniku rei: Sine! bez glasa,
neujno kroz apat lia i sijena, vjena hrabrost hrvatska gdje drijema, ona u kojoj pogled
heroja je pao, u obrani posljednje nade to ivot je dao, umirui to sunce je rodio za zemlju
kojoj slobodu je donio na krajevima, na rubovima granica, na misterioznim prijelazima rijeka, na rubovima mranih uma, na ledenim vrhovima uka. U nadi da e rastjerati oblake
onih eljeza, kia stranih, ivot je izgledao poput iupane vlati trave to se u zadnjem hropcu u ruci ratnika gri. O gardo, bila si, doista bila si Hrvat prvi, jedini Hrvat tada. Uzdanico,
bila si tako jaka, tako si bila mlada, ona nevina i ista, simbol otpora tiraninu, ona to nije se
dala, ona slavnija od svih slava na nebu, svetija, poast kojoj odavali su bez suza. Suhih oiju
plakala je domovina tada. Bila si nada ona to sniva u tiini mirozova, bijelih nam krieva, ona
mladost zaleenih pogleda, pred kupolama od lijevana eljeza, daleko to gleda naprijed, u
vjetar, dok ledena smrt brije, a bitka se nastavlja i netko se posprdno smije. Zar pred roendan tvoj ba nikomu od sinova tvojih, stvarnih sinova tvojih, nije do slavlja? Makar vile na
vjetru sve zastave tvoje, makar postrojile se sve stare izgaene izme domovine ove, ti prolazi tiho pored reetaka, gardo, i gleda u oi bez srama. Gardo, uvijek si bila gospodin, uvijek
74
proza
si bila dama, ne kurva, ne kuka to se nizato, gratis se prodaje, jeftina, koja te se odrie, koja
te daje u bescjenje, za sitan novac, sve tvoje bitke, grobove, sve tvoje rijeke krvi, sve to nisu
i jesu izgrizli crvi, prodaje se budzato, za mjesto pod zvijezdom, ledeno, krasno. ovjek
do ovjeka, garda do garde, brat do brata daju ga u podraun ko zadnjega tata, a tata slave,
lopine su na slobodi; kud ova Hrvatska, gardo moja, brodi, kuda to ide ovaj brod? Sigurno ne
tamo gdje ognjite je, gdje vatra gori i fumar stari rumori, uz koga mati na njedrima svojim
doji sina, ne tamo gdje se brani domovina, izvan svakoga sela, izvan svakoga grada, izvan
svake pameti. O gardo, snago mlada, za neuhvatljiv trenutak nepostojee sree, a ti si bila
srea! Jedino ti bila si snaga, sjaj i inat u vremenu nesrea! Hodaj, ne daj se, jo se bori, treba
te zemlja, trebaju te ovi propadajui dvori, hodaj ususret onomu danu, tvome 28. svibnju,
tvomu dvadesetom roendanu! Hodaj u slavu garde, domovine i groba, u slavu konane
pobjede sina svoga! Hodaj, oni koji te slijede trebaju tvoju snagu, o gardo, i nadanje tvoje,
tvoju onu elju, ono tvoje srce, onu tvoju nadu, pobjedu tvoju trebaju ova naa dananja
bezvoljna jutra za tvoje, ono tvoje sutra, hrvatsko sutra!
Odavno se ve okonao as njihove smrtne borbe. Onoga trenutka onoga osamnestog,
dvadesetog moda dana oujka godine devedeset i tree glas je jedan na motoroli kazao
suho, bezosjeajno, jednostavno i banalno: Ne trebaju mi jezici!, glas kapetana onoga Dragana. Kapetan onaj iz istilita nadodade suho: Rijeite ih se! i ve bijahu izdvojeni, od
ivota odbaeni, ubijeni. tekanje oruja plete labirint, tanad probija tijela, okolo proljetni
maestral raznosi pepeo i gare. Prazne oi promatraju estoko, zadnje sunce; lica bez nade,
bez straha lee oborena od smrti. Para i miris krvi prodiru u dan koji odjednom postaje
posljednji sud. Bojemu je paklu sasvim nepotrebno dodavati neke nadnaravne nezemaljske
atribute. Usta naroda njihova izgovorie i izgovarat e njihova imena kao Oena. Jutros, 18.
oujka elim izrei molitvu njima posveenu, koja nije toliko batinjena, ve moja osobna.
elim ih vidjeti, lica se gube u vremenu, ali mi ih pokuavamo sloiti od krhotina, komadia,
njih mrtve... Vidjeti ih, a da moje oi ne objave muku, bila bi nakana koja iziskuje nadljudsku
snagu. Vrijeme je sloeno od trenutaka i slika, traiti bilo kakvu potedu bila bi glupost...
glupost... ili izdaja... ili oboje. inilo mi se kao da primjeuju kako ih izbjegavam pogledati.
Isuvie je bolan taj pogled... nepodnoljivo. Iz sri moga bia njihov zajedniki glas izrie one
tako velike stvari, esto negirane, umanjene jer ovo je tek zemaljski, jadni prijevod njihova
znaenja... domovina... kruh, djeca, mjesto, godine nadanja. Sve to bijae u njima, svjedocima
vremena hrvatskoga. Treba ih zazivati. Jesmo li kao oni pobijedili svoj strah? Svoje strahove?
Ili nas u naoj ljudskoj bijedi jo uvijek proganjaju? Jesam li? Jesmo li uinili poput njih sve
to smo mogli? Jesmo li pobijedili one tamo? Jesmo li pobijedili sebe? Jesmo li savladali nae
groznice, nae sumnje? Jesam li? Jesam li izdrao kad je to izgledalo nemogue? Jesam li popustio, zgrijeio naspram njih mrtvih? Znaju da nisam, znam da nisam. Odali su mi priznanje
na koje sam ponosan! Ali, to nije prolost, to vrijeme, ti trenutci... barem za mene. To je sve
to jesam. Taj trenuntak ne elim zaboraviti i ne dam da ga zaborave. Ti mrtvi oblije su moje
najljudskije, moje najvee mjere, moja potvrda... odbrana od muke, moja Hrvatska. Je li pravo da ih zaboravim, da ih se odreknem? to ima vanije od tih umrlih ratnika? ivi zatvoreni?
Moda. Oni su preslika boli onoga jutra. Zaboraviti ih znailo bi da je bol onih jutara bila
varka onih slika... la, da je zanos onih bitaka bila la, da je sve moda bilo postavljeno na
75
neki drugaiji nain od onoga koji vidio sam vlastitim oima, za koji ja znam, drugaije nego
to sam ivio, da su ti muenici bili daleko beznaajniji, manji, nevaniji od mojega miljenja
o njima, da su moja mjerila bila pogrjena, da su sva moja obiljeja, cijele moje generacije
poruena, moja osvrtanja smijena, da su smijeni oni ljudi to leali su naokolo razbacani, s
otvorenim oima i suhom krvlju zgruanom na licu, to prazno nebo gledali jesu u jutru 18.,
19., 20. i 21. oujka devedeset i tree godine. Ali, to je nemogue. Oni nisu bili varka, film,
bili su ljudi. Ovo danas je varka. Pipam oko, nosim biljeg, oiljak... nije laan, on stoji. Zaboraviti vas ne mogu, a niti zaborav ovoga svijeta ne moe vas izbrisati. Bilo bi neoprostivo.
Ne znam... to postajem stariji, vie vjerujem da oprost u stvari ne postoji. Postoji zaborav,
smrtni grijeh. Zaboraviti njih ubijene onih dana bio bi in nepojmljiv, znailo bi to priznati
da vie u naem pamenju ne postoje. Ne postoji onaj stacionar povie kole kabrnjanske...
ona tijela razbacana... ona primopredaja mrtvih. Samo ih mi moemo spasiti. Zaborav isti
ubojicu, blati ubijenoga, a ne krvnika... njega se to ne tie. A ti ljudi Sedme domobranske, ti
pripadnici zrakoplovne baze ne zasluuju zaborav. Njihovi ubojice nisu vrijedni takova uda
jer ti ljudi dadoe nam hrabrost, koja se danas gubi. Dadoe nam ono to danas gotovo da
se jedva i nazire, to se danas jedva ili gotovo rijetko prepoznaje smisao za rtvu, za ljubav
prema blinjem svome. Daleko je lake zaboraviti, biti siromaan duhom, nego voljeti ko ti
ljudi onih dana ubijeni. Ali, jao takvima jer pod zemljom e jednom biti isto to su danas na
zemlji ljigavi puzavci.
Oluja zatiti je, Boe! Zatiti te ljude! Ali rije je odavno baena u vjetar, nikoga ne zove.
Zatiti nas, Boe, od nas samih! Neto nam od te zlatne praine osta, bar se tako ini, prikupljenog onda na krajevima onih kapaka. Zatiti nas od nestrpljenja po kome bi mramor
onaj imena hrabrih zaborav htio biti. Zatiti ga, ratnika toga, to opijen je vjetrom, privuen
domom u jutru onom poslije kopalja i maa, poslije gutera i zmija, draa, koji je stiao nadu
da ga ne nadjaa! Dogaaj se u Hrvatskoj zbio, s lica pobjede izbrisana su lica svih to na koi
su svojoj nosili koe srodnika svojih nedostojnih. Na litici kninskoj, ispod barjaka nestalo
je lica junaka lica onih koji zemljom su se pokrivali, koji sebi su kopali i grobove zidali, koji
nedostojnima dijelili su med, med hrvatske slobode. Gdje li sva nada onoga stranog jutra
ode? U progone, zatvore silne, u degradacije, u ludila, kazamate, frustracije, cvijee domovine! Nesta, ode ne samo sa slike, nestale su roda dike, ti koji iz niega su izmeu kamena i
na kamenu poeli zidati nanovo spaljenu didovinu, podizati ceste, masline, vinograde, sela,
ulice razorene, tijesne. Ratnik zagazio je u Oluju, jedro podigao hrvatskome brodu krasno,
koji oslobodivi je prvo mjesto bacio enjiv pogled na drugo, tree... svih gradova otetih
dvjesto, a onda stao. Pobjednik, nita udno za hrvatske odnose, pobjednik je pao ne od
metka, ne od rapnela od jala... hrvatskoga blata, od ljubomore alata. Na tom putu ostao
je sam ko onda na poetku hodnje, ko na onaj veliki dan... naputen od brata, prodan od
lopine, tata, kome djelo ukrali su i sad se pod vrata kninska druga neka svita gura. Takav je
trend dananji, takva je meunarodna ura, druga vrsta, trea, etvrta se tiska svita nedo76
proza
stojna njega, vojnika hrvatskoga, protagonista. Voda, voda je dogrla dola. Oluja je odavno
prola; sad prijete bankroti, prosvjedi, nemiri socijalni. Ipak se ovjek olujni buni. Ukrali su
mu djelo, ukrali tijelo, ukrali sve to u zemlji vrijedilo je, to bilo je zdravo, cijelo i to im nije
dosta satrati ga treba, o dosta! Poplava neizmjerna kleveta i falsifikata. Od koga? Od blinjega svoga, od brata! Zatiti nas, Boe, od nas Hrvata... utnja i tiina apsolutna, jednako
ko onda... kobna... i opet e njega upomo zvati, i opet e, kad zagusti, gardist ko onda sebe
dati, nesebino zagazit e Oluju jer nemaju mira hulje, jer neprestano gadost kuju, u postotke poslova bulje. Ni daha vjetru pravom, ni traga nadi, ni jedru na moru, ni oblaku oluje... Tko
vodi sve ovo? O, beskrajno ono nebo gdje je? Grom se negdje opet vue opet se hodnja
uje u jutru kolovoza petog i na nebu imena. A zemljom povlai se osakaena tek hrvatske
vojske slavna sjena i bijela ukoena hridina tvrave kninske, kamenom zasuta onoga tvorca
djela, ko Isukrsta razapeta kad gaali su tijelo... popljuvae djelo. Ali zaboravili su da u svakom bojovniku njegov otok sniva, sjeanje i nada, i molitva za sve izbrisane u danu ovom
sada; ne znaju da garda je u hodnji, u stalnom neujnom pokretu neujno se vue istina. Sve
zna se i skriti se ne moe tko bio je OLUJA, tko bio je domovina. Makar bio dalek, otisnut i
neujan ivot taj potroeni, bujan, makar potonule su nade mnoge, makar zarasle su mnoge
staze i praina polegla je na putove nae, jo uvijek izme, usprkos svima, garde hrvatske izme gaze, gaze Oluju, san jedne prolosti divova... u prii pjesnika svjetlosti, u zori buduega,
u oblacima dima krv ivo struji kroz vene; iva su sjeanja u nama. Onoga dana kad kolovoz
je peti bio, zvijezde su dotaknute, voda s izvora popijena, bitka dobivena. Veeras sklopimo
oi ispod ovoga hrvatskog neba, otvorenom duom zagrlimo vrijeme i vidjet emo opet one
silne ruke u zori slobode, glasove i pjesme u hodu to ih domovina u potrebi ljutoj rodi. I
ivimo ivot obiljeen njima hrvatskim sinovima... s onim danom nad danima, u slobodi.
O vi, najvei u zemlji Hrvata, ljudi vrhova Oluje, zora se s vama budi, sloboda se sluti, osjea,
uje, hrvatski se vitar die; napregla se jedra... Kreni, Hrvatsko, onom snagom Oluje, kreni,
dotakni granice uspjeha, narod opet ponesi tamo do trena onog kad stajali su zaarano...
ko hrastovi tisugodinji ljudi... s neopisivim osjeajem u grudima. Vrati nam onu svjetlost
vienu tada, svjetlost Oluje to bila je nada. Kreni, kreni, Hrvatsko! Ima za sobom due koje
te prate due Oluje.
Onoga jutra petoga kolovoza kao olujno more pjenuala je i kuvala garda pred otetim im
domovima, pred bunkerima dumana. Ko vali bijesna mora svjetlucalo je godinama njegovano oruje, rasla njihova elja, kipjela njihova ljutnja. Nahrupie iz svih pravaca domovine
uzvikujui: ivjela sloboda! Udarie prvo po etnikom linijama. Na vama koji palili ste
naa sela etiri godine, koji dizali ste barikade od balvana na naim cestama! Na vama koji
doekivali ste nae policajce u zasjedama na Plitvicama! Udri po vama to pobiste one djeake u Borovu Selu, po vama to primorali ste nas braniti se samo noktima svojim; udri po
onima to spalie policijsku stanicu u Dalju, po vama to izvukoste zarobljenu gardu pred zid
te iste stanice pa ih pobiste! Udri po tebi, etnie jugoslavenske vojske, to parao si nebo nad
77
gradovima naim, koji tukao si bolnice, palio crkve nae, razarao, tjerao narod u zbjegove,
napuio gradove hrvatske prognanicima, raketirao, maltretirao, ispunio zadah domovine
krvlju hrvatskom! Na... za kabrnju... na... za Vukovar... po glavi... po bubregu... za Ovaru
kostima nevinih ispunjenu! Na! Evo i tebi, sotonski odvjetnie, to metkom presuivo si ranjenicima, gazio gusjenicama tijela branitelja, narod, civile to si ubijao, punio njima bunare,
jame i danas jo neznane... pune tame. Na! I tebi na, gade, koji krojio si granice Velike Srbije,
zatirao Hrvatsku u Hrvatskoj! Na! Tebi na to silovao si curice u Lovasu, Manjai... u logorima
Srbije koji si ubijao, tebi na za mrtve u Buhinim kuama... na i tebi, kokardau bradati, to
duu si nam htio satrati! Udri!
Puei pravedna se osveta opijala, u svojoj i etnikoj krvi. Udri na okupatora, udri, oslobodi, oslobodi svoje, dom svoj spaljeni! Vrati, ne ali, koraaj, stupaj kroz Kotare, kroz Velebit, kroz Dinaru, kroz Liku, kroz Slavoniju, udri, ne stoj, ne zaustavljaj se, hodaj! U toj bijesnoj
hodnji pravednost je postajala okrutna, ali tko sijao je vjetrove nepravde, taj poeo je Oluju,
a ona nosi, nosi i krive i prave kosi. Boja su zvona zvonila i dalje na molitvu. Razdragani,
poneseni pobjedom izvjesie na Kninskoj tvravi trobojni barjak domovine. I poee vikati:
ivjela sloboda! Neki to shvatie doslovno. Jo matere su i supruge upale svoju kosu nad
grobovima junaka, jo suborci su ispaljivali poasne salve. Jo se ohladila nisu ta besmrtna
tijela, a poee otimati opet hrvatsko. Sloboda znai da mora dotei za sve, bar tako mislila
je garda. Slobodno ivjeti u zemlji svojoj od rada ruku svojih, ali vrag ne spava, ali vragu briga,
nismo svi jednaki. Svatko radi po miloj volji. Ili po vezi privatizira lopua lopuu lopovski
ili smjeta ili namjeta. U doba rata narod vjeruje samo Bogu i vojsci. U miru zaborave na
jedno i drugo.
Dooe suci svijeta; gospoda u oalama, u togama, gospoda koja nita nisu znala o Hrvatskoj, o okupaciji etnikoj, koja mirno gledala su pokolje Hrvata u zemlji Hrvatskoj, koja
branila su braniti domovinu braniteljima njezinim, koja zagovarala su embargo na uvoz
oruja Hrvatskoj. Narede da se krivci slobode lie slobode. Oni Hrvati kojima se Hrvatska sluajno dogodila, zduno, revno se sloie s time. Odmah narede procese radi ciljeva
viih. Osuditi sve koji sanjali su slobodnu hrvatsku dravu, to ima biti vei cilj od pljake
domovine. Ionako je eljeli nisu, odmah uhitie etvoricu, petoricu, a onda dvadesetoricu pa
sreda, po inu, po djelu, po zapovjednoj odgovornosti u nedostatku umrlih uhiuj preivjele.
Okrivie sve oslobodilake akcije, ba sve, do zadnje. Prikazae ih kao dijelove zloinakoga
pothvata, a naa krema utila je. Okrivljene odvodie okovane u lance put Haga, na tribunal
mundi, na radost nezaposlenih inovnika.
Proces je bio dug i beskonaan, nareivali su im da ustaju na noge jedan po jedan. Jednomu dadoe 24 godine radi dobroga vladanja, drugomu 18 radi 8 sranih udara, treega po
istoj identinoj optunici oslobodilo. Trgovalo se mesom hrvatskim samo tako... ovoga dajemo ovako, onoga onako... svakako. Ovoga ete nam Barabu osloboditi, Isusa emo razapeti.
Nitko pisnuti nee smjeti, sve drimo pod kontrolom, osim banaka, telekoma, Zerpova, sve
osim doma Industrije naftne. Stara je to ex kola.
Ljude osudie na drakonske kazne jer nemaju otkupninu, jer su zaduili domovinu. Sad
Oluja je po presudi pothvat zloinaki, a kau da je proslaviti hoemo ko pobjede dan.
78
proza
Sloboda, pa ona bila je samo garde san. Kuda vode ljude? Na robiju? U ludnicu? U grobnicu? Kuda to mi? U Europu? Pa koliko to kota? to jo treba rei? ega se odrei? Slijepci...
u magli bazamo.
Osjetih onoga tridesetog rujna svu nemo ljudskoga ivota i snagu mora, zamrenost sudbine ovika uvaena u mreu dogaaja. Vidio sam da nitko ne ide kamo bi htio ii, ve tamo
kamo ga val nosi, izbacuje... tamo e stii... Kraj mene su toga dana prolazili ljudi Kotara, ljudi
u ratu. Upitah jednoga: Gdje smo? Ree: Na vrhu Suhovara! Mati mu bi ubijena, komije
njegove ubie je na cesti, i psa i maku, i kravu hrvatsku, sve to hodalo je toga dana hrvatsko. Samo je uspio rei: Mama! Zapalili mu kuu... ni postelje imao nije. A kad me upitao
kako sam putovao, rekoh: Priko mora, priko Bokanjca, Polinika do tvoga spaljena dvora.
Pa to emo sada? upita tako. Ne znam ni sam. Nismo sami. Ostat emo nekako. Treba
iskopati grob tvojoj mami. Tko zna hoemo li jutro doekati kratko ree. Iskopali smo i
ostali smo i doekali jutro, i opet nove zore, i opet je uskuvalo kopno i kuvalo je more. Pinilo
se u svome bisu... i pitam se di su, di su ljudi. Sivi brod u kanalu, neman. Sve se odigralo brzo,
na brzinu. Raketa je osvijetlila tminu, pogodila sivinu, dimilo se u toj prvoj akciji mornarice
nepriznate. Letjele su zvizde crvene repate. Nisu ni znali to ih je snalo na mome moru.
Samo su ustvrdili: Bodul more brani... jarusi tvrdoglavi, nepokorni... sami... Prva akcija to
samo je neprijatelj prizna. A onda osjetih poslije grmljavine svu tu bijelu tiinu tamo u daljini. U mome sjeanju tako poee se mijeati bijela lica, golobrada naa dica, od kojih sam se
rastajao. Morao sam doi tamo, morao sam otud ne otii. Morao sam poi... tako u legendu
stii... na vrhu Raovljeve glave gad elik mi rastvori glavu. Taman izdadoh zapovijed Zenga:
Moramo ostati!, zapovijed herojsku pravu. Gdje sve nisam bio? Gdje nisam ginuo? U mom
sjeanju mijeaju se tako Velebit mina me prosula u komade, a ja gledao sam kuu... sve
more moje znade, Zemunik, Novigrad izdisao sam u hropcu bitke na dnu jame plitke,
padao sam vlaan, mokar, hladan, a uo sam ubor vala, miris didovine i netko je na koju
zavapio: Sine!; u toj bitci bez vremena neke grane udarale su u okna moga bola, Gorica
presijee me rafal mitraljeza napola, ostala su na cesti kola. Zagledan u more, sjeam se
mranih ljudskih govora, tekih slika. Vukli su me smrvljena, pokopali... Kosti su moje poslije
godina predali, zamijenili, dali. Nije mi a... pripada sam Otokome... bodul... bija sam ja. A i
velika je bila ta moja rulja, moja dika, ta postrojba tamo u Kalima, Lukoranu... slika. Htio sam
sagledati to more... u mraku urio i uinilo mi se da sunce se u njemu rumeni i da mi se veseli.
Oi su mi bile umorne od nespavanja, od davanja. Kuda sve nisam hodao?! Gdje nisam bio?!
Bilo je hladno gore na stijenama surim. Led je bio, Velebit tamo sam prolazio i snijeg je bodul
gazio, a doli je bilo more. Kao da me zove, zove... I poje me zove, i draa, i mirs trsja, masline,
rogaa. Mi smo klizali, a neki su padali. I sada vidim sva ta lica i sva moja alost proe. Kad
pogled mi padne na porat, rivu, na idra to razvila ih jesu naa dica, na brode u kanalu, na
grad to u moru lei, na drugoj strani tunela koga vidio nisam. ekaju nas more i njegove
njegove zore... i nema nas odavno i umrli su mnogi. Puno je naih na cimitrima ploa. I sve je
79
manje brodi, manje koa i bolni su nai, al koj se predati nee jer tamo su nai... nai... tamo
otoki bataljun u postroju stoji, tamo su, majko, sinovi tvoji... More... more... more...
Grad jedan i jedna bitka akteri su prie to je zapis vremena slavi. Treba izbjegavati smione dodatke, svakako i slikovita nagaanja. Uneseni u priu o smrtnosti ljudskoj, doekae i
to jutro, kao i mnoga prije toga dana. Svijea je dogorijevala na stolu stacionara, okruena
ikovima i dimom. Oko stola stajali su ljudi, nisu vidjeli lica jedan drugome ili, barem, tek
su nasluivali sjene. S onom ravnodunou samo njima sklonom sluali su glas koji vie
s blagou nego onom zapovjednom uvjerljivou izdavao je zapovijed za boj, za akciju.
Napokon, siti bdjenja, stadoe po tko zna koji put pregledavati svoja oruja, sklapati ih i
rasklapati, kljocati, s tolikom prirodnou kao da oduvijek im pripadaju, kao da su sastavni
dijelovi njihova tijela, ivota njihova. Usna harmonika nekoga od njih rastezala je neku staru
otrcanu hrvatsku triariju... ono: U BOJ, u boj, vi junaka brao!, valjda zato to je stara, njima prikladna... ne bi li u njima pobudila adrenalin. Netko dovue cijeli naramak plavih vrpca.
Kratko izgovori: Za raspoznavanje. U tom carstvu ratnika karta je zemljovida, zamrena
mastilom i voskom, zauzela cijelo njihovo srce, a srce cio taj kraj, davno ohlaena zgarita
sela njihovih. Tad pa do konane pobjede taj ih zemljovid nee zadovoljavati. Srce e im neprestano rasti. Nisu osjeali straha zato to ih je muila predstojaa bitka. Sanjali su tu bitku
upravo zato da bi sebi objasnili strah to ga osjeali jesu, strah da do nje nee doi, da se
nee zbiti. Puki pregled oblika onih mogao je prenijeti njihov zanos, prijetnju i razdraganost,
uenje koje otkri besanica te noi. Ustvari, sve je izgledalo nestvarno. Godine izbjeglikoga
i ratnikoga ivota ostavie u njima malo mjesta emocijama. Bijeli orlovi i etiri slova S bijahu
neumoljivi s njima, gardistima hrvatskim. Na svakome zapuku njihovih odora krvario je
Krist. Osjeali su da je vrijeme da se na stol bace posljednje karte. Za one tamo znali su da
su lukavi i okrutni, poput grabeljive zvijeri i da e, prepuste li se svom strahu ili saaljenju,
izgubiti grad, da e biti uniteno ono to oni Zadrom svojim su zvali. Izvukoe svoje oruje i
udove iz stacionara. Preskoie liniju razdvajanja, poee pucati, ubijati etnike.
inilo se nepotrebnim rei im da je dua besmrtna, predobro su znali iz iskustava ranijih
svojih da je fizika smrt posve nebitna, nevana i da je umiranje tek uobiajni dogaaj koji
viali su svaki dan, koji se zbiva svakoga trenutka, moda ba u tom asu nekome od njih.
Idui e dani tu njihovu spoznaju potvrivati. Bit e izloeni na milost i nemilost komadima
elika to parali su nebo. Mnogi od njih pomrijee tada, u ono doba najpogodnije za smrt.
Drugi podijelie jednake takve scene u bitkama koje nosile su nazive: Skok 1, Skok 2, Zima,
Ljeto, Oluja, Maestral, Juni potez. No nakon dvije godine neprestanoga ratovanja poloie
svoje ratne stjegove na oltar svoj, na pod Foruma zadarskoga, odakle onoga jutra nezaustavljivo krenue.
Pedeset narataja nakon neka te se sjete, Maslenico boju, neka se vrate u vrijeme ono
pribavljeno nama, voljom topova, ei i mraka na kraj ili poetak grada, pred rovove nae,
pred bunkere ubrijana, Biloga briga, Ploe, sve tamo do Gorice, Vrane, od Musapstana
80
proza
do onog dana, 21. u sijenju godine 1993. U jutru krv je kljuala tada, vrela. U jutro onih
prozirnih lica blistava si bila, bijela... ko pogled to pao je na heroja u obrani sama. Samo je
Bog u jutru onom bio s nama. Vie od oaja neg od hrabrosti gole krenuli su ljudi sa eljom
opet do svjetla, do zraka, do vode... da se bore... lavovi... za Zadar, za Hrvatsku. Drhtale su
ile oznojenih tijela, svijetlila je svjetlost polusjena po kamenjaru ravnokotarskom ogoljena.
Gazila je noga izmom, okovana, okruena. Carovala je zima. Kad cjelivala je smrt vojnika dobra, milosrdna ena, vrcale su metala strijele, plesali su grad i garda u ritmu granata,
dima... divlje... strano. Sjajno plee golo svetako zimsko kolo. Tuku se ljudi. Mravi eu licima mrtvaca, a oko nas uma... karaula... crno. Po dolovima jecala je puka, parale su mine
zrak, cvilila je draa tuno, izdaleka. Oganj se nad glavom rasipao, razarao, ruio. U onom
ludom plesu volje ljudi udova tekih, ivaca ko struna... Bunila se volja. Bila je Maslenica ma
naroda moga spori, to bandu agresora hvata; ko kopljem pogodila je dumanina sred vrata.
Da, gospodo, u ono vrijeme igralo se sasvim neko drugo prvenstvo... ne rukometno, nogometno, privatizacijsko, tajkunizacijsko, ve svegometno. Ne tako davno ta je zastava znaila smrt naih sela, naega grada, nae najbolje djece... u igri bez pravila. Ne opravdavam
ovo sa zastavama, s autima, navijaima, ali razumijem one koji ni roeni nisu bili tada. Bila je
jednom Maslenica. Umirala je mladost moga Grada.
Strane slike nosimo u sebi, ali moramo dalje ivjeti.
Po emu to poznajete danas kremu drutva ovoga? I lijevu i desnu kremu nau... po emu to?
Jednom je pjesnik jedan naroda velikoga napisao ovo: Ono to ne moete napipati, to je za
vas na milje daleko. Ono to ne moete uhvatiti, rukom zgrabiti, to za vas nikako ne postoji.
Ono to ne moete izraunati, mislite da nije istinito. On to ne moete mjeriti, to cijene
nema, za vas nema vanosti, a ono to ne moete pretvoriti u novac, mislite da nema vrijednosti. Drutvena aristokracija ovoga i onoga vremena gotovo da nema nita zajedniko s
onom velikom skupinom koja s pravom polae pravo na ime hrvatska drava ili, ljudskije,
narod hrvatski, s veinskom skupinom nosilaca kria Golgote hrvatske. Ne znam tko je od
njih u vremenu velikome, tko je jednu jedinu no noio s pukom u ruci na prilazu nekom
od napadnutih gradova, tko je od njih jedan jedini sat bio izloen eliku dumanina. Minutu
jednu izloen tko li je bio od njih? Sekundu? Tko li je od njih vidio smrt suborca svoga u obrani onoga to domovina se zove? Tko li je? Ili makar podijelio trenutak straha? Tko li je od njih
gazio vjetar bitaka, dijelio radost, onu radost istinsku pobjede? Tko li je od njih, recite mi,
elio hrvatsku dravu? Gotovo nitko, gotovo sigurno nitko. Njima se ona dogodila, dogodila
neeljeno, voljom veine, buntom veine, odlunou obinoga, maloga hrvatskog ovjeka,
razapetoga, jednoga od onih to oduvijek nosili su kri nacije, onih naoruanih krunicom
oko vrata bez obzira jesu li bili vjernici ili nevjernici unuci, pomireni unuci svih grjenika
hrvatskih, domobrana, ustaa, partizana, promaenih ideja, pomireni unuci, djeca sirotinjskih, radniko-teakih etvrti gradova i sela, duama Hrvatske utjelovljeno tijelo puka, drave nae, koju ova neznatna skupina opet dijeli, opet dijeli, opet ralanjuje, plai krizama.
81
A pitam ja vas: Kad to mi nismo bili u krizi? Kad smo to mi iz krize izali? A zahvaljujui krizi
i dravu smo dobili jer da nije bilo krize u toj bivoj Jugi, da nije bilo inflacije, da nije bilo degradacije i poniavanja, bi li dolo do rata domovine? Bi li dolo do pomirbe Hrvata da nije
bilo krize? Bi li dolo do pobjede nae? A bilo je puta, bila je ansa izii iz tih kriza sasvim...
imali smo uvjeta. Svladali smo gore od najgorega, zaustavili neman roenom krvlju roene
djece, najboljima meu nama. Ali, kremi vrag ne da mira. Ono to tu skupinu sitnu zanima,
samo je mrtva priroda otisnuta na novanici ukavoj. Tu nema ivota, stvarnoga ivota, tu
nema drhtavih slojeva duevnosti puka; due garde hrvatske tamo nema. Sve je klasificirano,
reducirano, preporueno, isporueno, prodano, postotizirano, izraunato i pita se zato ti
se srce u grudima stee, i pita se zato neobjanjiva bol koi sve ivotne pokrete garde hrvatske. Umjesto ive prirode u kojoj je Bog stvorio ljude, okruuju te samo u dimu i truleu
nakaze ljudske prirode gramzljive, skup onih koji pokradoe Silvija Kranjevia kri golgotski,
hrvatski: Na Golgoti se staro prelomilo drvo... pokradoe mu avle i to je bilo prvo. ALI SVE
NA SVIJETU IMA SVOJU ULOGU, svoj zadatak pa tako i krema ova, tako i taj mali elegantni svijet na. Kako je to na teko izrei! Ima svoje poslanje vjerojatno u onom Matoevu
stihu o hulji ili u onom i opet aktualnom tako hrvatskom stihu: Hrvatsku mi moju objesie
i njeno se ime brie. Za raun kome? Htio bih rado govoriti o pravome smislu koji ima ta
naa krema lijevo-desna, taj na otmjeni ivot koji ustvari nieg s otmjenou nema, koji
tako je malo otmjen, greziji od najgrezije stijene Velebita jer i kamen velebitski taj duu ima,
srca hrvatskoga otkucaj krije, a u njih ga nije, nikada ga ni bilo nije. Ali sigurno je to odlino
drutvo odraz stila vremena u kome stil dekadencije, hedonizma, materijalizma, egoizma
pobjeuje stvarne vrijednosti, pobjeuje ovjeka. Sreom, odlika ratnika hrvatskih bila je i
ostala boriti se u unaprijed izgubljenoj bitci, pobijediti u nemoguoj situaciji. Oni i nisu svjesni da je njihovo poslanje mobilizacija puka hrvatskoga. Stoga odbijam miriti se s vremenom
ovim, stoga odbijam svako tumaenje vremena naeg koje ne istie pozitivno znaenje, koje
skriveno je ispod sadanje dominacije elita kao i svako tumaenje koje prihvaa tu dominaciju podjela Hrvata bez ikakvoga drhtaja od uasa. Svaka je sudbina dramatina i tragina
ako se ide do njenoga dna. Onaj koji nije osjetio kako mu pod rukom podrhtava opasnost
vremena, nije doao do sri sudbine. Taj sigurno nije bio garda hrvatska, buran i estok ustanik, neukrotiv i nedvosmislen u naumu svome. Koji doveo nas je do slobode, on je u imenu
hrvatskome nezaobilazan, jedini put prema moguem dobru! On je ovdje ogroman, nadvio
se iznad naega vremena, iznad svih hrvatskih podjela, iznad prljavtina, svijeta interesa elita,
nedvojbeni znak postojanja domovine, pobjedniki luk koji danas slii na giljotinu i vjeala,
ali postoji, injenica je, suveren je mada u to sumnja, mada u to slabo vjeruje, treba samo
taj ideal, ideal garde hrvatske preobratiti u stvarnost. Nije li to bilo ono to se htjelo? Ono
to htjele su te bojne i brigade? Da se prosjeni hrvatski ovjek osjeti gospodarom sama
sebe i svoga ivota? Zar to nije bila tenja branitelja? Na to ima pravo jer on je tlo domovine
na kome se odigrava povijest svakoga hrvatskog razdoblja, pa i ovoga naeg. Drava, kao
i zemlja, nikad nije dobivala svoju hranu s visova, nego iz dolina, iz mnotva, iz prosjene
drutvene visine, a ne s vrhova drutva, nikad iz elite.
Blago rodu hrvatskomu, blago mojoj domovini. Za spas njezin i slobodu sve su dali njeni
sini kazao je davno poludjeli onaj sin domovine Harambai, ali ima i ona gardijska s lica
82
proza
gradine, nekad ludnice, urezana strofa: Ou da budem za sebe lud, da mogu ii bilo kud; jest
u zemlju i pit u kie, jednom hrvatskom bojovniku i ne treba vie.
Popis nestalih hrvatskih branitelja na dan nestalih osoba

godine u Gospodina 2012.
Sanjaju skriveni u neznanim grobovima ratnici naroda moga, pjesnici hrvatske slobode, san
bespokoja. ivot su dali, a nisu znali da ime bit e njegovo tek nestali. U plamenu vjenom
tek elja je pusta, nek baklja obasja imena ta vjena garde hrvatske skrivena, pusta:
Abaza, eljko; Albert, Josip; Alvir, Ivica; Ani-Anti Jadranko; Babija, Vladislav; Bajac,
Marko; Baji, Zoran; Bali, Tomislav; Ban, Ivo; Baranjek, Ivan; Barbari, Ivan; Batakovi, Zlatko;
Batarelo, Josip; Begonja, Ivan; Begonja, Slavko; Bendera, Pile; Bilui, Darko; Bodroi, Ante;
Boak, Ivan; Brako, Damir; Brakalo, Sabina; Brlekovi, Mladen; Buba, Josip; Budimir, Ana;
Buljbai, Nediljko; Bui, Zdravko; Cestari, Zdravko; Cestari, eljko; Crnomari, Ivan; aleta, Zvonimir; aljkui, Ivan; ernok, Ivan; olak, Ivica; ondi, Antun; upi, Mladen; ori,
Antun; ori, Josip.
Dike matere zemlje. O, vi skriveni, vi koji voljeli ste me, prokljuajte opet, prostrujite kroz
moje vene! Vama dugujem svoje ime, vijek i slavu, roenje i memoriju, vama nestalima u
boju, procvjetalo cvijee gorsko za proljee hrvatsko.
Devi, Mirko; Dir, Stjepan; Doleak, Vladimir; Dostal, Bohumil; Doen, Ivan; Doen, Martin; Doen, Tadija; Dragievi, Marinko; Dragi, Ratimir; Draljevi, Davor; Draljevi, Zdenko; Duji, Slavko; Duki, Renato; Duli, Miroslav; Duvani, Marko; uki, Kreimir; urek,
Ivan; Edelinski, Vladimir; Eles, Tomislav; Erdelj, uro; Felebabi, Nikola; Filipovi; Marko;
Fitu, Karlo; Fura, Marijan; Gali, eljko, Garaj, Miro; Gapar, Zoran; Gojani, Joze; Gojun,
Miroslav; Golubi, Davor; Gombovi, Mirko; Gregorin, Dubravko; Grejza, Milan; Grinfelder,
Stjepan; Gruji, Luka; Hajnal, Hrvoje; Hegedu, Tomislav; Holod, Saa; Horvat, Drago; Horvat,
Pavle; Horvat, Viktor; Horvat, Zlatko; Husak, Zdenko.
Sakrila je zemlja svoje zvijezde u misteriju imena, bez mramora i sjena. Ledina je postelja
njegova. U grobu bez imena, u ovoj noi zaklopimo oi. Kakvi su bili i gdje su ih skrili dumani u trenutku smrti njihove? Zar se moe rei amen?
Ivan, Zlatko; Jakobi, Ivan; Jakumetovi, Marko; Jambrekovi, Damir; Janji, Berislav; Josi, Josip; Jovanovi, uro; Jozii, uro; Jug, Franjo; Jugo, Zorislav; Juran, Josip; Jurii, Josip;
Jurii, Vladimir; Karagi, Josip; Karali, Vinko; Katanovi, Zvonimir; Kati, Ivan; Kati, Pavao;
Kiralj, Damir; Kiseljak, Tihomir; Ki, Damir; Kipeo, Janko; Kolograni, Duko; Kostanjar,
Ivan; Kostelnik, Vjekoslav; Kostenac, Bruno; Kova, Mladen; Kovaevi, Ivan; Kovai, Damir;
Krasnik, Zlatko; Krei, Vinko; Krian, Drago; Kui, Marin; Kutin, Zdenko; Kutrovac, Damir;
Kvesi, Domagoj; Lada, Herbert; Latkovi, Milan; Ladi, Goran; Leroti, Zvonimir; Leskovi,
Slobodan; Levinski, Stjepan; Lojdl, Tomislav; Lonar, Tihomir; Lukenda, Branko; Magdi, Mile;
Maji, Robert; Mandi, Marko; Marekovi, Branko; Matanovi, Vlatko; Matii, Mirabel; Matijaevi, Ivica; Meugorac, Gento; Manges, uro; Mihaljevi, Petar; Mikeleti, Josip; Miljak,
83
Zvonimir; Miin, Dragan; Molnar, Josip; Mudri, Borislav; Mudri, Pavao; Muevi, Zlatko; Mui, Draen; Nicoliner, Jan Michel; Nikl, Vladimir; Njirjak, Goran; Njirjak, Janko; Oreki, Ivan.
Poslije pogibije heroja ispod plavoga neba moda netko zazove sva ta imena. Stotine ih
je nestalo, a mi bismo htjeli mira. A ime to me svako probada, u srce dira. Kamo su ih odveli?
Kada? Neznani grobovi, a mi se mirimo s time sada.
Pani, Jelena; Papac, Kreimir; Paropati, Vladimir; Patko, Stjepan; Patron Nestor, Aleja
ndro; Paunovi, Ivica; Pavii, Danko; Pavii, Mihajlo; Perkovi, Tihomir; Petrianec Kru
noslav; Petroveki, Ana; Petroveki, Marijan; Petrovicki, Darko; Poki, Damir; Polonijo, Zo
ran; Ragu, Miroslav; Rambousek, Damir; Rapak, Boris; Rauan, Marijan; Saiti, eman;
Samardi, Damijan; Savanovi, Tihomir; Seni, Ivan; Sili, Henrih; Simi, Dino; Smek, Duko;
Smokrovi, Marijan; Soldo, Vinko; antek, Slavko; eremet, Hrvoje; eremet, Vlatko; estan,
Tomislav; ile, Tibor; itum, Slavko; reter, Ivan; tampar, Vladimir; tefaniki, Vlado; tefanovski, Antun; terc, Pavao; Tabek, Antun; Tadijanovi, Stjepan; Tarle, Dujo; Tica, Zdenko;
Tonkovi, Josip; Tukan, Draen; Tuti, Radoslav; Uglik, Vladimir; Urban, Vladimir; Vadlja,
Ivan; Valentekovi, Damir; Vojkovi, eljko; Von Bassinger, Hapllan; Vovra eljko; Vrpoljac,
Nikola; Vuak, Marijan; Vukojevi, Ivan; Vuli, Vid; Vuli, Zdenko; Zandona, Nevio; Zbiljsko,
Ivan; Zeko, Boo; Zeko, Jozo; alac, Ivan; eravica, Dominik; ili, eljko; ivkovi, Damir;
ivkovi, Goran; Zori, Duko. I Nikica na.
Kad ete se probuditi, o ljudi, vi od oiju sakriveni, pod jednim drugim svijetlim nebom.
TRAIMO VAE GLASOVE u noi kad e netko na va grob doi, spustiti se i zapaliti svijeu.
Za vas nestale u boju za domovinu svoju. O vi, iju krv upila je zemlja. Ljudi nae slobode,
nestali, nismo vas traiti prestali! Nismo dvjesto dvadeset i dvoje i, Nikica, jo ime tvoje. Tko
zna koliko s ovoga popisa jo VAS fali, o nestali? A mi pratamo njima dumanima.
Putem, cestom Lucifer je prolazio, ve zaboravivi one sjene, pred kuama svojim prostrijeljene, objeene. Smijui se, horda je za tenkom ila pokazujui prstom na mjesto u plamenu,
na mene. Gle, kabrnja to se otima, bori, mie, a sunce joj sjati presta. Rekao bi ovjek da
priklan teak slobodi klie. Taj glas to iz grla prerezana je izlazio vie: Hrvatsko, duh tvoj
danas vrluda. emu rtva naa? Stalo ti nije to se grobom uka tuda.
Kud etnik je onda prolazio, hajde za mnom, naui se sluati kad mrtva usta naa ponu
zboriti. Stojimo ko granit vrsti kog ni vjetri silni ne mogu niti su mogli ikad oboriti. A mrtvi
smo odavno, ne moemo govoriti. Osamnaest godina dijeli nas sada od dana osamnaestoga studenoga. Jadan je onaj koji nas eli skriti, zatajiti, ko od nas bjei, ka zemlji obeanoj
hiti tom e put do cilja biti tei. Ko od svoga, od kabrnje bjei, od eljadi na stazi elikom
zgaene, pod barjakom to se poprijeko vije, dok duman je gazi, ruga se i smije. to mogli
smo drugo nego izginuti, Idem u smrt rei? Sramota je bila pobjei... A ti, domovino, kao da
bjei, od istina bjei i mene, kost satrvenu, opet ko jutra onoga osamnaestog, ledenoga jutra jei. Doi na grobove nae, osluhni. Doi nas uti... moe i onaj koji vas je slao napokon
doi, valjda je i tijelo njegovo od nae puti. Samo ne uti, ne uti vie. Nisu plamen sela goru84
proza
ega isprale kie. Nije zbog nas Hrvatska stala, zbog nas je slobode rua procvala, crvena ko
krv onoga dana prolivena, ko zemlja naa crljenica usnama suhim upijena, ozarena. Treba ti,
zemljo, naega ara, sramotno je gledati u nebo iznad Ambara kojom li to brzinom zvijezda
padajua, Hrvatske zvijezda, nebo para bez ara, bez ara, onoga kad ovjek se obinom
puicom suprotstavi eti, konjici onoj elinoj to na nj poleti. Osamnaest nas godina dijeli
od osamnaestoga studenog... onoga dana, a ini nam se, ini, kao da Hrvatska jo stoji sama,
ko baka ona to pred dumana je stala, pregaena pala, ko ona kod kole nama napunjena
jama. Glavine svijeta tu se k nama klate, ucjenjuju, zatvaraju malte. Torbari, bankari, europe,
moj brate, samo su grobovi nai, samo su oni uza te. Razumije li, duo u Hrvata to hoda
stazom, gdje se srea stjee? Prije nego krene, sjeti se kojim udima rodila te mati, zastani
malo, pomisli na nas. Znat e to ispravno je, znat e to o putevima ovim misle Hrvati.
Osamnaest godina nas dijeli od osamnestog onog studenog dana, a ini se kao da kost je
ta zdrobljena jo uvijek sama. Svijet ostavismo s Bogom pomireni; od nasilne smo svi umrli
pesti. Sjeti nas se, sjeti, osamnaestoga studenog dana. Bez sjeanja toga nema nam pokoja,
za kojim tako ezne dua moja, bez Hrvatske dobroga. Upali osamdeset i est svijea toliko
tada ugasilo se proljea. Ne daj da se izgubi ime onoga dana osamnaestoga studenog
kad krvlju bijae poprskana kabrnje poljana.
Rei u vam istinu, vama koji ivite, a ne osjeate Hrvatsku

Ne uvredom, ne podcjenjivanjem
Idoli su vai u vaem hramu, Jugoslaviji, davno propali,
A vi ste tujui ih nauili biti bijesni
Na va narod, na ime Hrvata
Al zaboraviste jedno, veliko, vrijedno,
Bog je Zenge poslao,
Nauio ih nainima obrane,
Zakonima sukoba, odrasli su
U boju za Hrvatsku svoju.
Vae je srce bolesno. Okrenite se, okanite se
I od hrama i od Juge, nema vam, gospodo, druge,
Od propovijedi bjeite nostalgiara totalitarista,
U kanjonu bilo kojem jeka je imena njihova
Ista faisti, komunisti, ba svi su isti.
O, vi koji ivite tu na njenom tlu,
A ne osjeate je, nju, domovinu,
Za vas, za koje samo novac utjelovljuje,
Boanstvo, morate znati
85
Za Zenge svetinja je prah onaj

Od koga zemlja je stvorena naa,
Oj, Hrvati. Na kostima svojim Crkvu podigoe,
Na kostima njihovim Hrvatska die,
Na kostima Zenga Hrvat slobodno spava.
Tko je podigao oruje koje imao nije
Za najsvetiju stvar u njeno ime,
Tko se trudio i trudi ispraviti unitene vrijednosti njene,
Tko u rtvovanju ivota svoga sumnjao nije,
Nije imao dileme,
Tko uputao se u bitku,
Tko umirao je bez pogovora,
Tko zatvaran je bio na pravdi Boga.
Bili su to oni lanovi zbora hrvatskoga,
Hrvatska garda, brat do brata,
Pobjedonosni hrvatske domovine jedini znamen,
Jedino nae ikad postignuto jedinstvo,
Jedini na ikad izreeni amen,
Od svega to vi koji ivite, a Hrvatsku ne osjeate,
Od svog blistavog sjaja vae demagoke lai,
Garda Hrvata cijenila nije, ali ba nita.
Al vama se prohtjelo staro, vratiti se kako-tako na
Ono prije, makar malo razliito, makar ita.
Vi ste debelokoci s praznim duama,
Provodite dane igrajui ivotima ah,
Veliate patuljke kao gorostase,
Zenge smanjujete na razinu
Nita prase,
Heroje prodadoste za gro,
Za rat domovine,
Kazali ste
Vodio ga olo.
Polovina se Zenga vie ne uje,
Umirila se; ne, vie ni ne moli
Niti psuje.
Uglavnom svakidanja jadikovka
ovjek se hrvatski niem ne raduje,
Apatija, ravnodnevnica sama
Mada ima jo sunca, mada nije skroz tama,
Polovina je ostala bez jezika.
Kakva je korist od ljudi bez jezika,
A bili su dika.
86
proza
Da niste pokopali njihovo jedinstvo,

Da niste rasprili njihova mlada tijela
Podjelama,
Da su Zenge ostale u hrvatskim oima,
Ona tako velika slika,
Ne biste tako izmrcvarili domovinu,
Ne biste slinom slinili za Jugovinom ili
Nekim njenim novim sinonimom.
Al opet u kazati: Morate znati
Nesalomljiv duh imaju Zenge, imaju Hrvati
Hrvatska djeco,
Vi to klasati tek ste stali
Nemojte nasjedati,
Nemojte se predati.
Vi ete konano up, okaminu, samljeti,
up nostalgija prokletih,
Opijum iz glava izbaciti tih koji rije Hrvatska teko izgovaraju
Kao kad na kartama varaju.
Nemojte Zenge idealizirati,
Naivni su bili ti lavovi hrvatski, tako snani, tako ili.
Al ne dajte nikom u djelo Zenga dirati,
Hrvatska djeco, vi ste ti koji konano moraju pobijediti
Proroci koji meu nas dolaze da bi nas pouili
Jedno su isto onima koje sluali ste neko.
Misle da su veliki, umni, najumniji, najvei,
A ne znaju kako je sinje je more postalo velikim jer bijae nie od svih
rijeka, jer bijae Zenga.
Najmanji od Hrvata, tko eli voditi ovaj narod, mora stati iza njega, mora biti mali; ne
bahat, ponizan mora biti tako da ljudi osjete tu poniznost, tu brigu, brigu kako netko misli i
o Hrvatskoj, ne samo o sebi, osjete olakanje jer jedino tako onda kad bude stao ispred njih
nee biti uvrijeeni, nego, naprotiv, ponosni.
Sama kao povijest, i povijest postrojbe ove obiluje zagonetkama. Moda nita ne uznemiruje tako kao udnovata polovina slava Sto dvanaeste. Na popisu gradskih znamenitosti
nje nema. Sto dvanaeste nema, matere bojovnika, tvrdih vojnika prvih! Po tko zna koji put
nastojah ispitati razloge toga izostavljanja, slave njezine, to vrijeme joj priskrbi. Moda razlog tome jest taj to one grube, sirove stranice njene ne izazivaju, ne dotiu nikoga osim
uskoga kruga njezinih pripadnika. Ostale kao da ne dira to ime Sto dvanaeste, pa ak mogu
87
rei da ne podnose ni najmanji izljev sentimentalnosti kad se o njoj govori, o brigadi prvoj
zadarskoj, to pomirila je sve Hrvate sve unuke ovih i onih, lijevih i desnih, krivih i pravih, u
jedne, u iste tek bojovnike pretvorila, u kob svoju utkala sve nizove ljudi, vremena i dogaaja,
zadarske. Ne, ne izaziva nostalgiju ime njeno, naravno, ne kod onih osoba i graana kojih
njene rane dotakle nisu, ili tek usput oeale su ih onoliko koliko potrebne su bile u svrhu
demagogije, to njoj pripisati se mogla nije. Biti vezan, biti njen, biti ganutljiv nad brigadom
tom, nad imenima besmrtnika, biti povuen u mir polja bojnih s puno djela prikupljenih,
nenapisanih, danas nevidljivih, ivjeti u razgovoru s besmrtnicima njenim, sanjati monografiju ljudi to davno zemlja su, prah postali, sluati svojim oima mrtve njezine, vidjeti ih,
ona lica uvijek razumljiva, jasna, uvijek otvorena, nedvosmislena, ona imena to uvijek i sad
olakavaju i pomau podnijeti ova naa stanja; u vatri, u jeci utihlih kontrapunkta biti, u snu
ivota to traile su te oi; odlaziti meu velike due brigade one Sto dvanaeste, koje vrijeme
udaljuje, mnogogodinja nepravda brie, biti za njih vezan znai ne uspjeti danas, znai ne
pripadati klanovima, strankama, ne prodavati zemlju, ne uzimati postotke od poslova, ve
samo pripadati poelu Hrvatske, znai biti pripadnik Sto dvanaeste, pripadati samo zemlji,
gradu, kotarima, sustavu Boje vladavine, rtvi Gospodina naega Isusa Krista ili nalik njemu,
ko on rtvovati se, umirati na kriu domovine. Za povijest to dovoljno nije, za udbenike
kolske u kojima je nema, za studije povijesti, u kojima se ne ui hrabrost njezina, ni imena
ona prva to vjenost su dotaknula na dan onaj trinaesti jednoga petka u rujnu devedeset
i prve Dinko Boiev i Zoran Kovaevi. Due velike spaava samo nenaueno tiskarstvo
pojedinaca njezinih, u trku svome bjee sati.
Suho je, a um fontane oslukujem. Vidim s niska prozora iza zamagljena okna vodoskok.
Moju sobu osvjetljava tek svjetlo neona, a svjetlo e jutarnje otkriti brazde na mom elu,
moj stari prijatelju. Vodoskoci hakoga tribunala nose zvuk nekog drugog ivota to izvan
je ovih zidova i traginih reetaka. Sanjam porat, drevnu onu luku. Ne mogu vie ekati ni
prijatelja to je otputovao k jugu ni prijatelja to ga je progutalo vrijeme. Milujem zahralo
eljezo ko vesla da bih oivio prolost ili ivot. Iz njedara hlapi samo sol Oluje. None me
zvijezde odvode k nadi. Pohodim mrtvu prolost svoju. Onoga vrueg naeg lita mati je
utjela. Jednoga od onih dana u sedmici naoh krag razbijeni pred bilom kuicom. ene su
se pojavile u crnini futanu, neoeljane, oiju crvenih od plaa; zamisliti nisam mogao da
tako izgledaju alost i smrt. Ona je umrla, rekao je otac. Odluih svake veeri poi na alo,
promatrati more. Te veeri sedamnaestoga roendana otisnuh se na puinu. Napustih grob
matere moje da bih otplovio. Na putu ivota moga nepoznata je pjesma zapjevala mojim
uima. Pooh na more. Sanjao sam da maslina na punti plae. Prova mi postade dom i porti
na putu ivota moga. Sjeam se luke i kue neke. Sjeam se starih mrea i lica marsejskih
mornara. Notromo mi ree: enama te voditi hou veeras, enama to samo u arapama
stoje. Rekla mi je kao da se pravda: Prodala su me braa. Rekoh joj iskreno: Ne srami se, to
kruh je tvoj svagdanji. Kruh svagdanji na putu ivota moga. Propada onaj koji teko nosi
88
proza
brime. Upravo to brime nosih koliko sam mogao, taj teret i svoju kob. Ugledah u noi teka
neka vrata, ruku mi prui legionara kruh. Otad vidjeh pustinje, ravnice i planinske vrhove jer
toliko puta gazio sam stazama bitak smrti i ubijanja. Ugledah, okrenuvi glavu, nagomilane
krieve i ivot svoj nategnut poput cime brodske. Poetak i kraj na putu ivota moga. Toliko
sam puta slijedio puteve od rtve do kajanja. Zaeljeli smo pohoditi mjesta to vidjela su
pobjedu nau, nau zemlju su zatvorili, kao mene. Taj se ustajali zvuk upalj vrti u kljuanici.
ini mi se neobino da smo onda mogli sagraditi dom, nae kue, more, torove. More, tko
te sasuiti moe zagonetka nerjeiva mojoj dui pored onih tjelesa koja ne znaju kako
ljubiti? Katkad se krv moja sledi od pomisli na nas same, kao led bijela, sleena iri svoja krila.
Truba i tiina na groblju naem. Pod kriem imena onih to nosila su ga jedinim stvarnim
voliteljima domovine. 27. srpnja molitva za jednu mladost koja teila je k uzvienom,
ka Hrvatskoj, ne ovoj, ne ovoj sirotici u ritama, oguljenoj, izmodenoj, satrvenoj, prodanoj;
mladost koja svjedokom je bila onoga ina velianstvenog, one sree saznanja da svijet se
novi raa koja osjetila je onu sreu da ti stvara jedan svjet, ti koji vratio si narodu svome
nadu. Ta imena uklesana, taj stih koji para svijest: Oni su Hrvatska, njima je dugujemo. U
tiini i trubi skriveni, daleki odjek topova, baruta, usklika, rtvovanja. Tu stvaralaku tiinu
prekida tek s vremena na vrijeme molitva. Sveanost. Tiho i dugo prenosi truba glazbu slave
i priznanja. Ova mladost e ivjeti, ivi i bez slave, i bez priznaja. Ona ivi mada davno pokopali su je, mada je jo uvijek pokapaju, ponizuju, zatvaraju, mladost domovine sad na koljenima. Skrueno i mirno polae se cvijee i pale se svijee stvaraocima domovine to rodila ih
je, uzela, ali ih i vraa trona ta crljena zemlja naa, kamen, kri i zidovi u jutru truba... i tiina.
Stotine imena u nizu apuu da je djelo njihovo vee od bilo koga, bilo kojega ina i imena.
I netko ree: Ima neeg izmeu trube i tiine. Ima ono: Samo su oni Hrvatska, ni partizani,
ni ustae, ni domobrani samo su oni Hrvatska, oni, Zenge sami, u sjenci kria; na njegovu
smjernom putu boravi instinkt i hoda duh hrvatski. Da, ovim stazama oduvijek prilaze stvaraoci korakom tihim, neznanim, zaboravljenim i ovjek u tiini uje najtie zvuke, i u samoi
tih imena velikih spoznaje tajne o niskosti, o siunima i nevienima, tvorovima to se smradom na djelo ovih ljudi nabacuju; beskrajan je prostor izmeu trube i tiine... imena na suncu... za Zadar umrla. Dan je one pukovnije sedme, ali i dan Zbora narodne garde, svakog od
njih od imena tri stotine i neto uklesanih; dan je staza kojima hodali su za Hrvatsku, samo
za Hrvatsku, bez dodatka, federacija, po stazama rosnim i svjeim; u jutrima ranim kie su
isprale tragove njihove, isprljale djelo. Za razliku od ovih rijei bolesnih danas, njihove bijahu
uvijek zdrave, trezvene, oprezne, skeptine katkad, al uvijek istinite, iskrene bolno. Ove to
danas igraju se moi jad je taj to plai ih, oduevljenje sljedbenika domovine, sljedbenika
trube i tiine. Njima su strani snovi uklesanih imena kria, vaih izleta, gardo, u nepoznato.
Tvojih se tenji plae, umrli brate, tvojih snova, tvoje spremnosti, hodnje do kraja, do zadnjega daha, do one krvi to upila ju je zemlja u danima onim. Misle da su odgovorniji od
tebe, od sina trube i tiine, a svjesni su da je sudbina Hrvatske bila samo u tvojim rukama
89
i ni u ijim vie, u rukama tebe, spremnoga poginuti, umrijeti za ljubav njezinu. Koliko su
puta ti mudraci sami sebe poricali! Koliko su puta lagali, krivo se zaklinjali, a za kri nacije
nikad uli nisu, niti su za vas, sinove tiine i trube znali! Sude ti, ponizuju te, tvrde da zloin
je poinila garda samo da bi zloin svoj prema domovini prikrili. Do bankrota je doveli ti to
puku nisu nosili da bi sklonili ono to su popljakali. Sude imenima stvaralaca domovine,
tvrde da se izdaje za neto to nisi, iako si godinama uio da bar vidi vie od slijepca. Zato te
smatraju opasnim, smatraju te nakaznim, tebe, kri hrvatski, iako si toliko puta vidio nakaze
u onome to oni smatraju lijepim, umjetnim, injekcijama surogatnim dotjeranim, a ljepotu
u skromnome i ljudskome. Ljepota sja na putu izmeu trube i tiine. U doba kad kia ispire
vaa uklesana imena, kad probudi se sjeanje i sunce obasja kri u svim kapima i lokvama,
vide se vaa imena, brao, suneva slika. Koliko su velika vaa srca! Vaa samoa neizmjerna!
Tiina i truba. to li se vidi u tim licima i sjaju oiju vaih? ovjek koji u vas dugo gleda vidi
u blinjem vie od ovjeka, vidi domovinu, svetinje koje ste stvarali, koje jednu za drugom
gaze, svetinje koje za njih nita ne znae jer nisu novac, jer nisu materija. Plae se duha vaeg. Onaj koji pred vama stoji, zna da su vaa imena, ta tijela osakaena, te ruke, zglobovi,
oi ugaene, usta, svaki i najmanji komadi mesa vaega satrveni, da su integralni dio one
koliine nedjeljive i svete Hrvatske i da je ljubav vas tvoraca koja tinja do posljednjega daha
kria vaega, do zadnjega traga izblijedjele boje uklesanih imena, tako velika da se ovjeku
ini da ivite. Vae djelo ne ine misli ni slike radi slike, ve vjenost domovine, djela vaega
vjenost, kult slutnje i osjeaja. Gola istina ivi u vama o Hrvatskoj. Vi ste ivi u vama u
hodu izmeu trube i tiine.
Na dan Sedme domobranske pukovnije pred centralnim kriem molitva za sve snove
oluja.
U ljetnoj zori na kamenu bijelom imena divova sanjare svoje bitke. Ljudi su izginuli, domovina to jo ne zna. Prastari empresi, visoki i ravni, postrojeni stoje. Pjev izdaleka. Grdelin nije
svjestan da ih tjei. Imena to otajno dijele Zadra slavu treba zapamtiti. Kad stvar koja je bila
ideal, koja je bila misao vodilja ovih imena, ovih empresa ravnih ponositih, ovih naih stijena oboavanih, kad stvar je ta postala stvarnost, prestala je biti ideal. S mora piri maestral,
oplahuhje kameni grad, samo va onih dana, samo va! Zato ste nestali tako brzo, empresi
ravni? Posjeeni prole su godine kao u letu, munjevito tako mjesta ova jo kao da zbore.
Pjev izdaleka. Ponositi empresi nai. Vitki. Tri stotine i vie imena. Vjerni prijatelji vremena
najljepega. Nije li to bilo ono to se htjelo? Da ovjek se obini napokon osjeti gospodarom
sama sebe i svoga ivota? Zaelite gluhom dobro jutro. Probudite ga. Pjev izdaleka. Oi vas
promatraju kroz prizme druge. to hoe ova naa liberalija, demokracija? Slii na djecu koja
poto-poto hoe stvar, ali ne i njene posljedice, to nikako... zahtijeva uitke, odluno namee
svoju volju, otklanja svako srce, trai pokornost, ne slua niije savjete, brine samo za svoju
osobu, za zabave svoje, za svoju odjeu. A vi? Vi ste pjev izdaleka. to li ste bili? Carstvo svjetlosti ili krijesnica u noi, svjetlost to se gasi? empresi visoki u dvoredu postrojeni, do ka90
proza
pelice one male, u dnu arkada, groblja naega. Gledam vas. Dolazite mi ususret. Gledam vas.
Hoete li nas prepoznati? Jedino vae ruke dodirnuti su znale bit ovoga grada, zemlje ove.
Ljudska vojsko asnika, s kakvom odlunou, kakvom energijom, srcem kakvim ljubavlju
ostaviste kosti za tlo na kome i za koga ivjeli ste puni elje za slobodom, puni radosti! Sjene nae oboavane. Povijest najljepega razdoblja. Pjev izdaleka. Zato izblijedjeli ste ovako
brzo, vjernici vremena najboljega? Kakvo li je srce otilo s vama? Kamen onaj mramorni odgovara! Od ega srce imali su ti empresi? Spomenici!? U prsima, u ivotu, u bitci!? empresi
zadarski, dopustite mi rei, sad nije vie ono vrijeme. Da vi znate to se dogaa vani! ovjek
se sebe srami! Sreom, tu ste na okupu, na mjestu jednom sami. Sad ue, znaju sve jezike svijeta, ko papagaji ponavljaju engleski ponajbolje. I pisati znaju, samo hrvatski zaboravljaju,
va hrvatski zaboravljaju. Tek spominju ga na kraju sumnji, presuda, odluka, poetku novih
muka. A Europa je za jezik na jo uvijek gluha, za jezik mali, za koji ivot ste dali. empresi
hrvatski viti. Pjev izdaleka. Cijeli se svijet unificira, nema vie komadia zemlje koja ivi po
strani. Sve su rasprodali u tami, nema vie ljudskoga otoia. Onaj koji vlada u svijetu vri
autoritativni upliv na cijelom planetu. Pjev izdaleka. Nema vie u nas empresa ponositih,
vitkih. Nema vie vas, berekina zadarskih, ni izdaleka, ni izdaleka. Pokorni se sluga pokorno u
naoj povijesti ponavlja, pokorni sluga gospodaru se svome pokorno javlja. Kau da bi nam
bilo bolje, a nemaju vaega htijenja onog, nemaju vaega zdravlja. Ni vae nemaju volje, ni
kamenom se vie ne gaa mularija. Nikomu vie nije do slavlja. Radnici ne rade, seljaci se
bune, usjev trune, zemlja se zaduuje, povorke idu trajkaa. Zeleni, crveni, crni... ne zna se
koja je strana jaa. A vi leite poloeni uz kri grobni, svi jednaki, svi hrvatski lijepi, sloni.
Vani ljudi su slijepi, ne vide da empresi su obasjani suncem. Kako se zlate empresi hrvatski,
moj brate, poredani u dvored sve do kapelice na dnu arkada! I uje se otkucaj srca vaega od
sjeanja, misao ona iva ko empres ravni, plamenovi domovine, Zadra slavni. A Hrvatska,
ko sirotica, gola eka da je netko obue, jadnica ne zna. Misao je stranaca samo kako da je
svue, do gola svue. Pjev izdaleka. empres i nije svjestan da me tjei. utljivo prijateljstvo
prati nas od one ve zagubljene u vremenu mladosti, od empresa uspravnih, zlatnih. to
ustvari elimo? to nam govori groblje nae? Gdje hrabrost naa zakopana lei? empresi
ravni u nebo se diu, puni snage i suvereniteta ko da srame se ljudi koji gmiu. O gardo, o
gardo, kako si bila velika! Kako snana! Kako jaka! Ko Hrvatska! Reci, ispriaj im priu! Ovom
ovjeku to puzi, ispriaj mu priu o empresima, o njima koji trae svoje izgubljene nade.
Koliko si izama istroila, koliko putova pregazila, koliko veriga raskinula da bi se odmorila u
svom fatalnom odlasku! Pivac u zori pjeva negdje, vrijeme je za buenje. Ono to Hrvatska
eli, ono to ovjek njezin oekuje, tu je, u empresima, ponosnim, uspravnim, zelenim. U
pjevu koji dolazi ko jeka, u pjevu izdaleka.
U svetitu hrvatskih ratnika stoji jedno ime Sto dvanaesta. Ima i drugih imena tamo, al
nijedno ne zaokuplja zadarsku pozornost kao njeno. Druge postrojbe Zadra ogledaju se u
njoj kao u ogledalu. Tonije, iz njene su utrobe roene. Vjerujem da su Zadrani odabrali nje91
zin kult jer sadravala je u sebi vrlo rijetke stvari govorimo slobodno, bez ograda vjeru
djedova, snagu zidina, ulicu onu koju Kalelargom zovemo, zavjet imuna, vjernost Krevana,
Zoila, muenitvo Stoije, mudrost Donata onoga, mladost, bunt Jazina, snagu Kotara. U
njoj ponikoe prvi branitelji, iz nje potekoe prve kapi krvi to oplodile jesu zemlju kotarsku, iz koje uskrsnue imena besmrtnika. Najlaki i najranjiviji teret zemlje uva djela tako
snana da izblijedjeti ne mogu, kao stotine grobova postrojbe te, kao tisue sudbina vojnika
njezinih, pripadnika Sto dvanaeste. Vjeru njenu ispovijedaju zore i dani, bezimena mjesta i
bitke proslavljene. Ona nas ui rtvovanju za blinjega svoga, hodnji, ona nas ui da inimo
dobro. Majstor je etike, bedem morala, ne tvrdi da je ovjek stvorio vlastitu sudbinu. Zna
da je izbjei ni sama ne moe. Vezana je za Zadar. Sto dvanaesta tek je prolaznik kroz njegovu vjenost. Sto dvanaesta ne potkupljuje nagradama, ne plai kaznama. Sto dvanaesta se
ne stidi pohvala. Njeni sljedbenici mogu prihvatiti uenje razapetoga stolara ili domovine.
Zato je nepobjediva, oboava stijeg svoj i mrtve gardiste svoje. Znade da svaki pripadnik
njezin poslije smrti postaje svecem koji titi Zadar, koji titi domovinu. Svaki ivi, preivjeli
ovjek njezin postaje njezinim sljedbenikom jer zajedno s njom podijelili su svjeinu vjetra,
miris vlane zemlje, pjev topova, bijeg zemaljskih bogova, pobjedu pravednika. Znade da
posjeduje itavu bojnu svetaca jer proiena je suzom materinom, krikom udovice, lelekom
siroadi, vatrom i krvlju, kamenom utnjom oca, jer nosilac je kria hrvatskoga, jer muenica
je. O njoj zapisano je neto u veernjim sutonima ravnice, u grotama planina, u ledu i praini,
u otiscima njezinih izama, po neprohodnim stazama. Zapela je u peru pjesnika, u tim irokim neprospavanim noima to sad nisu nita drugo doli sjeanja, gorda sjeanja, doli mirisi.
Je li bio san ono to izblijedjelo je pred zoru hrvatsku, na ukama Orlovih greda, Hrnjada,
Otrelju, posljednjim satima njenim? Cijevi su njezine odavno nijeme, njihova glazba dobro
je znala to ta postrojba uti. Veseli nas pogled na djecu to gradom tre. Spomen su na nju
jer slobodna su, jer ona otajno je nesebino dijelila ko ivote, ko bitke, ko prie kljueve
slobode. Danas je 25. lipnja, dan kad uzela je u ruke svoje kolut onaj od tristo ezdeset pet
dana, to ih Stvoritelj dade ovjeku ko zakon. Umnoivi ga pet puta da bi posluio pobjedi,
u vremenu kad satirale su nas nevolje i smrt, Sto dvanaesta naas nas tjei. I najmanji spomen na nju, panja ili pamenje imaju okus ljubavi. Nosi u sebi lica koja navraaju nam u snu.
Ona je cvijee hrvatsko, beskrajna enja ratnika, knjiga koja se izgubiti ne moe, koja nikad
do kraja proitana nee biti. Ona nije tek ritam neke pjesme, nekoga heksametra, ona nije
tek ime neke kratke ceste, ulice neke zadarske, zabite, gradske. Ona je onaj nuni datum koji
nismo traili, koji darovan bi nama, koji dobili smo na dar zahvaljujui mrnji susjeda. Ona
je onih sto dvanaest muklih brecanja srca, udaraca u prsa gardijska; kia je to elika u prsa
junaka zarivena. Ona je ona estoka tjelesna bol, poroajna ili smrtna, to tajnom nekom
putuje kroz vrijeme i ne ostavlja nas. Njeno nas skromno boanstvo dodiruje i ne naputa.
Staro eljezo njezino sanjari svoje bitke; san Sto dvanaeste bio je neto drugo. ovjek je za
nas umro, na Golgoti hrvatskoj. Hrvatska kao da to jo ne zna, kao da ne zna za postroj onaj
od 25. lipnja godine u Gospodina 1991. tamo u Jazinama, na ilu, kao da ne zna za ono
utljivo prijateljstvo grada to prate ga one ve izgubljene slike u vremenu kad ga njene oi
iza nekoga suhozida ili plitka rova u nekom selu kotarskome pretvorenom u prah zauvijek
proitae i protumaie za Hrvatsku zauvijek. Sto dvanaesta... Gledaj, Hrvatsko, gledaj. Po92
proza
troili jesmo ve nepromjenjivi iznos prilika to ti ih je sudbina ili Sto dvanaesta dala. Uzalud
je otvarati sve prozore i vrata prema svijetu ako zaboravi imena postrojba svojih, nosioce
tvoje slobode. ivimo zaboravljajui tu slatku navadu Hrvata, ali Sto dvanaesta pazi, jo uvijek je na strai, makar se 25. lipnja tako dalekim inio.
Vrijeme je danas takvo, a kad tu tako bilo nije? Za ovjka tu mjesta nije. Uvijek granica bi
jasmo, danas i sutra, i poslije i prije, vama dobro, nas oduvijek muka prati; uvijek nam uzeti
ele; uvijek neto moramo dati. U vas mir, u vas milijuni, mi mali; nas muka prati, malo se
ega ima brojati. Iz boja u boj sve manje nas ima, Hrvati smo mi Europljani kau nismo!
Ali, nismo ni Azijati! Za vas stoljea, za nas trenutak sree. Zna se, isprsit se treba, djecu
rtvovati zbog nesree. Oluje tu zasipaju oi snene, vjeno otvorene. Tuku bure noi, dane.
Ui su nae nauljene... u bezbroj, u nevrijeme. Hrle na nas svi u marevima trajno. Hrvat
bdije. Krvav barjak ispred nas. Sa svih strana idu, grizu psi, tui i nai, pobjenjeli. Godinama
s istoka horde u nas hode. Ni zapad nije neka novina. Svatko neto hoe. Svakom curi na
te slina. Uzeti ti, dakako, malo mora, malo kopna, malo ker, malo sina. Ima toga na pretek
ova domovina!? Ne, nije to neka novina. Kopajui i topei blago naih vrela, glumei tako
donosioce prosperiteta, opustjeste gradove nae, naa sela, kaalj starca i pla djeteta. O Europo, ti stari svijete, dok slatko hre, u srei sniva, promisli malo. Zastani ko ovjek mudar,
a ne zao. Je li ovo istina? Hrvatska sirotica je, ali traje, uporna je, pobjedonosna i bolna, sva
u krvi, sva u slavlju. Ona te s nadom gleda, gleda te ona, ne znam vie nita... je li s mrnjom
il ljubavlju. Da, voljeti ko to mi volimo takvu ljubav od vas nitko nije poznao. Na svijetu
takve ljubavi nije, koja gine, plae plaa, koja se ruga i smije. Znam, vas se to ne tie, niti vas
previe dira. U vas je tek hladan brojeva ar, prizor tek trgovca koji novanicu broji dar, tek
vage interesa mira. Mi pamtimo sve, sve mirotvorce odonda dosad, od sladoledara bijelih
do ovih kamatara. Morate to znati, prozirni ste, tu svaka maska pada. Samo recite do kada,
navikli smo mi biti zauzdani konji, neumorni. Kimu nam lomite umjesto da nas zagrlite,
parip se, kako znate, ne da ukrotiti jedino ga ukopiti. Samo s dobrim dobar se moe biti.
Pridruite nas. Svaki e se stisak ruke vratiti, stari ma prelomimo. Gospodo europska, mi
nismo konji zauzdani, mi vaa smo braa! Na istoj smo strani, nita ne gubite ako ba neete.
Mi znamo za izdaje, nevjerstva, navodno spasenje, al nemojte, nemojte nas tjerati da nas
kletvom kune djece nae pokoljenje. Zemlji se ovoj hoe daha, smirenja. Bdije Hrvatska na
raskrsnici, sva u groznici. Pored nje gosodin se u krzno uvukao sav, podvivi rep olinjali pas.
Caru carevo veli a Bogu Boje. Opet kae: Komu emo hrvatsko dati i zato? Pitanje
je banalno, nimalo jasno. to hoete, Hrvati? Upitajte se glasno! Zato su na Dan mrtvih opet
nai mrtvi pali? Jeste li znali? Mrtvi su bojovnici opet umirali na Dan mrtvih, nimalo lake
nego onda kad su ivot za grudu zemlje dali... jednako sada. Tko se to s mrtvima igra, tko
se to ali? A postoji li sjeanje na njih? Postoji li Uskrs? Ah, da imam barem umjesto ovoga
mora malog, barem nekakav ocean pa da dam, svima dam ocean, ne ovaj mali, moj hrvatski
Jadran. Plimom bi u Europu uao, ne bih se sebe ovako gnuao, sebe se gnuao, stidio do
93
poda, do dna moga potonulog broda, do brata gardijskog elije, do groba. Ko milijarder bih
bio, a ne kao siromah. Ja bih uao u Europu s oceanom samo tako. Kako li se nezasitna hulja
samo smije! Brije li me brije na suho! No, to je mo? to su novci? Lutaka konci. I dokle e me
ovako ucjenivati. Dokle mogu trpjeti, dokle e me tui, po bespuima vui? Upitnici, upitnici... ne piem ih vie. Briem, briem zemljopise moje, prodajem svoje. Arbitraa, garaa, sud,
lud, uznik, dunik, zloinac, pothvat sve u dati, na sve pristati. Jadran me taj uznevjereni
samo gnjavi, lupa me po glavi, po Europi ja u ludovati. Jadna moja mati! A!? Je li!? Jeste li ovo
htjeli? Onda e se na nebu Europe i hrvatska zvijezda upaliti? Malo e joj sjajila nedostajati.
To nekom treba, zar ne? To je neophodno. Da, svaku veer iznad krova, sine, jedna naa biserzvijezda nova. Nema veze to sa zemlje do nje dopiru zvuci. Zavijaju, opet, ne znam, grobovi
nai; matere klee ili to ine ranjeni vuci... vuci i ajduci... Ajte Bog s vami.
Zadar je tih dana razgovarao topovima, topovima koji naslutili su da je produljenje ivota,
ljudskoga ivota, zapravo produljenje agonije grada, mnoenje onoga neogranienog broja
smrti, na Draevcu, na magistrali, na Sokinu brigu, Crnome, Musapstanu, ubrijanu, Karauli, Bilome brigu, Bokanjcu, Mazijama, svugdje gdje ljudska su tijela elik zaustavljala, gdje
tenkovi su stali. Ne znam je li itko tada povjerovao da je grad besmrtan, da u njemu ive
besmrtnici. Kasniji dogaaji potvrdili su ovu tvrdnju. Voda se je probijala s izvora, starih bunara, cisterni, vrulja, u kantama do kua. Kap po kap. Kruh je od mjesta peenja zalazio kroz
puste ulice po stanovima, ujutro rano, rovovima. Agregati su zujali poput muha, kao i avoni;
topovnjae su bljuvale svoj izmet po kanalu gradskom, a more se uporno, poput grada, bunilo. Hitne su pomoi jurile kroz zemlju gelera, metaka, izmeu vojarni. Svijee su osvjetljavale izbe, a plamen eksplozija ulice. Lijenici su rezali meso poput mesara, u istim uvjetima.
ovjek je pretravao ulicu izmeu dva raketiranja, hodio na posao. Djeca su do tih dana... do
tih... prvoga, drugoga, treega, etvrtoga, petoga listopada ila u kolu, igrala se na igralitima
rugajui se zvukovima granata, a onda su nestala, nestala s ulica. Nitko nije mogao zamisliti
da to neljudsko mjesto, gdje udovita su iivljavala svoje porive, svu svoju zlou, krije u sebi
vjeni grad. Ta vojska u trapericama, u tenisicama i lovakim pukama uporno je ustrajavala
jer svaki je uzmak, svaki novi poloaj bio ravan smrti. Da to sprijee, ljudi su danima leali u
blatu, u vodi, postupali po savjesti, kao da im oni drugi tamo ne rade o glavi. Prebacivali su
se prema naprijed, prema drijelima cijevi. Izgubili se u imenima bitaka, operacija, u olujama.
Zadobivali su rane. Dani su im izgledali pregolemi, nikad prolazni, a noi jo due. Samo su
im snovi bili kratki, samo san nije dolazio na oi. U svanuima daljina bi se naikala cijevima, velikim, malim, svim kalibrima: bestrzajci, tenkovi, T-12, veberi, minobacai 60, 80, 120,
prage, brovinzi, arci, papovke, tanare, majseri, tompsoni, mine, trice, jedinice, promovke,
protutenkovske zice, majutke, RPG-ovi, ose, zolje... Prijetea, runa, smrtna bratija svanula bi
na prilazima gradu. Kad bi napokon zautjeli, kad bi napokon ostala bez glasa, umukla kad
bi nakratko, u kratkim primirjima, kad bi napokon utihnula rika elika, ljudi bi se iskobeljali
iz tih svojih rupa, ispuzali bi suhih usta iz tih svojih mora, ne veih od kakva groba, izdube94
proza
nih u strmoj padini brjegova. Stijenke tih rupa bile su vlane od sokova eljadi i zemlje, vie
uglaane leanjem nego ljudskom rukom, usukane, iscijeene, smrtne. Stotine nejednakih
plitkih otvora i ona crta starih bunkera pod zadnjim ili prvim zrakama sunca vukla se dolinama i brjegovima zadarskim, a pred njome ona plazea siva bradata eljad sotonskih namjera.
Tko je tada mogao vjerovati, tko je tada mogao znati da je dolje na obali, u podnoju rovova, da se kroz ruevine i paljevine, ubijanja i krvarenja neujno i sporo, kroz pepeo prema
nebu u ljepoti kamenoga odsjaja, na suncu, probijao grad besmrtnika, vjeiti grad Zadar.
Jer bogovi koji su ga podignuli tih dana godine gospodnje devedeset prve bijahu umrli. Ali ti
ljudi koji su ga branili ne htjedoe sebi priznati smrt, bili su ludi i lucidni u istome trenutku,
dovoljno glupi da bi bili na tim mjestima, ili dobri... ali to mu na isto doe u tim jamama, pod
tim vatrama... ali i dovoljno mudri, bezglavo zaljubljeni da bi opstali. Mi smo grad besmrtnika, govorili su. Izricali su to ne bez ponosa, bez grizoduja, bez intelektualne jeze, bez straha.
Ovaj grad obranili su besmrtnici, besmrtnici besmrtnih ulica kamenih, Kalelarge. Grad ovaj,
njegovo puko postojanje, njegova budunost i trajanje stoje u vezi s njima, s mulcima njegovim gardom hrvatskom. Dokle god bude postojao Zadar, nitko na svijetu nee moi porei
hrabrost i sreu tih besmrtnika. Pria ovdje iznesena odve je nestvarna, ali ipak se zbila, istinita je, dogodila se. U Hrvatskoj, pa ni u Zadru, jo ne prouavaju ovaj fenomen. tovie, ele
ga zatomiti. Nije ni udo, nestankom slika onih zadarskih brjegova s kraja prologa stoljea
nestaju i uspomene, ostaju samo rijei, rijei koje su simboli sudbine grada Boji milodar
za generaciju besmrtnika.
Dvadeset je godina prolo od tih dogaaja, dvadeset godina poput Odiseja lutamo za
istinom; uskoro emo biti nitko, prah, ali, sreom, imamo rije, a ona je besmrtna. Traje kao
i grad besmrtnika Zadar.
U povodu 20. godinjice obrane grada, u spomen na sve branitelje poginule u obrani
njegovoj, koji zasluuju da im imena ukleemo na fasadi one kapele branitelja na rivi naoj,
to ures je sveuilita prvoga u Hrvata, za vjeni spomen na besmrtne ljude, na grad besmrtnika ZADAR.
Pjesma, ta pria nije o dobu kad tek
Oruje mrko se slavi
O ljudima, o ljubavi prema zemlji i boju
Ona tek stihove pravi
Domovinski rat, zadnja toka u debeloj knjizi nastojanja hrvatskog bia da se dokopa slobode. Kraj podjelama Hrvata. Svijest o tome to moe jedinstvo hrvatskoga korpusa, njegova
genija. Jesu li u tom vjetru utkane sve hrvatske rtve, i one lijeve i one desne, sve bitke, zablude, prijevare, sva stradanja i nadanja, krievi, putovi, (ne)znane grobnice, jame, tame, sabori
ufanja, bojovnici, pogrebnici?
95
Je li to izraz ivotne volje naroda da se jednom zauvijek oslobodi tiranina, onoga koji
gazi i iskoritava? Je li to as smisla hrvatskoga bojovnika za rtvu i davanje? Je li to ono u to
bismo se svi trebali ugledati ideali ljudi koji su pali?
Domovinski rat odraz je snage potlaenih, volja roba, snaga dostatna za kidanje okova.
To je sve ono to se dogaalo od izbora devedesetih do kolovoza devedeset pete. To su one
jame vukovarske, kabrnje, Lovasa, Tenje, neznani grobovi, satrveni gradovi, neznana i znana
herojstva, ona ilegalna kupnja oruja, onaj ustroj dragovoljakih odreda, postrojba hrvatskih. To je prvi postroj, prva rtva Zenga i zadnja, to su Ljeto i Zima, Bljesak i Oluja, Maestral,
mit i legenda garde hrvatske. To je ono puno vie, ono kad dvojica razvojaenih, bez posla,
raspravljaju, protestiraju na ulici, kritiziraju sve loe u kui svojoj.
Domovinski rat, to je volja roda moga, kazna za svakoga tko se usudi dirati u pravo maloga ovjeka hrvatskoga, onoga koji je stvorio svoju dravu, onu za koju je glasovao godine
devedesete, za vjeru i zemlju, pravo na rad, ivot dostojan slobodnoga graanina, slobodne
drave hrvatske.
I.
Bori se i gine na braniku kranstva juer,
Na braniku demokracije danas, uvijek u krvavome piru,
U krvavoj kai, na tlu i za tlo ove nesretne Hrvatske,
Mali, zaboravljeni, ostavljeni, sami
Uvijek jednako rtvovani,
Domobrani, Zenge sami,
Ne damo da nam grobove pokrije zaborav,
Da nam krvavu povijest,
Svetinju nau, ispiu drugi,
Neki tui ljudi.
Svi koji smo u kui ostajmo tu na svome,
Sve stranke, partije, svi stanovnici kata,
Brat do brata,
Hulje, potenjaci, pacifisti, ratnici, seljaci, radnici, intelektualci, djeca i vojnici,
Ostajte tu u dobru i zlu,
Branimo je i ginimo, tu ivimo i umrimo jer drugog nemamo,
Na svetom
Hrvatskom tlu.
I ustadoe oni koji su Hrvatsku svoju snili, koji su zbog nje tueni bili,
Krvavim se znojem znojili, krunicu, kri nosili, koji su za puk svoj ubijani bili, koji nikad
se nisu krili.
Svijet zna da su ih nevine zatukli, da su im grkljan prerezali na roenoj zemlji,
Da su im matere poubijali na pragu roenih kua, da su ih palili barbari istoka,
96
proza
Da su se branili, i nema meu Zengama krivice jer pravednici su bili, domovinu ljubili.
To nisu krili.
I tko po njima bljuje, po Hrvatskoj bljuje, opet pomirbu naroda moga truje,
Zalud im raa jer glas se ratnika uje.
Polomilo se eljezo. Polomile se stijene. I uma se ljudska polomi. Al garda se polomila
nije.
vrsto prignuta uza zemlju. Dumanu u lice se smije.
ive u modanima roda sveci Hrvata, Zenga do Zenge, brat do brata.
U postroju lepraju due, ekaju znak trube.
Ustat e mrtvi, opet mrtvi iz zemlje, grude
Oni su tu, s hrvatskom u dobru i zlu. Tu...
Viju se oko nas kao Oluja, Maestral, kao bura,
Vjetar to nosi vrijeme i slavu.
Odjeci njihovi prte u tenjama, idealima Hrvata,
Hodaju u troredu brat do brata
I etaju puteljcima raja, do slobode, do kraja.
Njihova smrt oivljava tromost naeg duha.
Oslobaa vas okova. Zato neka zasvira truba. Neka doara
Svetkovine stare garde u Hrvata.
Nek se pokae opet to sveto viteko plemstvo,
Njih za megdane pripravne,
Nek se zauje zveket oruja, fijuk metaka, elika kako tue.
Vidi vojsku domovine, vidi vojnika, hrvatski sine,
Sanjara, besmrtnika. Pred tobom stoluje, u visini
Naa dika.
II.
Nitko nije mogao rei da e ispisati najslavniju povijest svojega roda,
Bilo je meu njima i lijevih i desnih,
Krivih i pravih radnika, teaka i neto malo intelektualaca.
Ljubav prema domovini, estitost i siromatvo bijahu njihov znamen.
Zemlja im je bila sve. Umirali su, ubijali zbog nje, zbog sna stara devet stotina godina.
Uglavnom bijahu vjernici mada je meu njima i ateista bilo.
No to nije bilo vano, vano je bilo braniti Hrvatsku, nisu bjeali.
Vodili su dosuene im bitke, promjenjivom sreom gubili i dobivali.
Nadu i vjeru u pobjedu nikad napustili nisu.
Okrutan ivot naui ih kultu hrabrosti.
Svoje bitke opjevae sami kako su znali,
Sirovim jezikom i velikim djelima.
97
Povijesti ne darovae niti jednog politikog voe

No slijedili su najhrabrije i najmudrije meu sobom.
Njih nazivahu asnicima, zapovjednicima.
Nisu ginuli zbog svojih voa ili pak avanturizma
Ili nagnani nekom opasnou
Uinie to zbog njima svetoga pojma
SLOBODNE DRAVE HRVATSKE.
Njihov pepeo rasut je diljem hrvatskih bojinica,
Po gotovo nepoznatim imenima domovine,
U bitkama koje su danas proslavljene i posveene.
Svijet bijae svjedokom njihove borbe i njihove pobjede.
Proivjeli su svoju sudbinu ratnika,
Narodu u nasljee ostavie jedino to su imali,
Svoje POTENJE.
Uskrsu njihovih dua dugujemo nae snove.
Zvali su ih GARDA HRVATSKA.
BOG I DOMOVINA, svejedno tko od to dvoje,
Bijahu njihova snaga.
III.
Kao zlato zemlje oni su bili,
Borili se poput vjetra, OLUJE, MAESTRALA, JUGA, BURE
U svim nevremenima naim,
ekajui po tko zna koji put sutra, novi dan,
Ne bi li im se posreila bitka.
Njihove strane ruke to nosile su oruje sveto
Nasitie domovinu krvlju SVOJOM i neprijatelja svojih.
Svoju snagu crpili su iz vjere, boli ljubavi za mrtve svoje.
To bila je njihova prednost, njihova snaga.
Zato su bili nepobjedivi,
Zorom 5. kolovoza postadoe pobjednici nad onima
Koji gazili su Hrvatsku.
Nijedan od njihovih dana nije bio obian dan,
Osim dana njihove smrti,
Jer prije nego im je bila ugaena svjetlost u oima
ONI UGLEDAE SLOBODU.
Krug nebeski mjeri njihovu slavu,
Aneli napamet znaju njihova imena,
Zemaljski mudraci i danas se spore oko zasluga njihovih,
A oni u poniznosti svojoj ne znaju da su bili lu zemlje.
98
proza
Dok Hrvatska je bila u mraku,

Njihovi ivoti obasjae nae vrijeme svjetlije od bilo koje svjetlosti, i od sunca svjetlije.
Odrekoe se svijeta zbog nas, za spas zemlje hrvatske.
Hodali su putem estitosti, istine i nade.
Obuhvaeni neizmjernom dobrotom ginuli su s posve svjeim, novim, zdravim
rijeima bez ala. Vjerovali su u konanu pobjedu, u Boga.
I ta nada, i ta vjera uinie ih besmrtnima.
Njihova tijela, oblika nestade.
No mudrost koju nam ostavie uini narod zrelijim,
Mudrijim za ustroj i snagu drave hrvatske.
Neka ih se potomci sjeaju, neka misao njihova traje,
Neka i oni Hrvati koji ni roeni nisu ue na vrlinama dua njihovih.
Neka poput njih izvre svoju dunost,
Posljednju obvezu prema domovini,
Neka zaklonjeni domom vrate ovoj zemlji prastaru slavu njezinu.
Neka uine ono to ona, mati naa, zahtijeva od ljudi koji joj slue
Ne zbog osobne slave, tatine svoje, ve zbog poniznosti naspram svetinjama naim
Odajui na taj nain poast ljudima to revnosno su i asno nosili ovaj
Kameni, teki kri nacije.
rtvujui sebe namirili su ovom narodu u vremenu tekom
Tradiciju vojnike slube.
Ne moemo im nita dati ni rei, niti bi to oni eljeli, osim
HVALA, MALE RIJEI KOJA UVA IH OD ZABORAVA.
IV.
ovjek ZENGA
Most ne manje zagonetan od onog koji u jutru studenome
Kad sijevale su munje i gromovi nebeski nestade.
Ne vei od ljudi koji tukli su se zaarani i osueni da budu ZEMLJA.
Most vei od bitaka koje vodile su se i krvi prolivene,
Ne manje zagonetan od vjere ljudi u odorama maskirnim.
Most vei od rana, od vjerovanja i nade u pobjedu hrvatsku.
Ne vei od zagonetke koju ovjek jedan rijei.
to ujedinila je sve razliitosti i razmirice Hrvatske,
Nae gluposti i neodlunosti, stoljetne.
Most to vei nije od ovjeka jednog osuenog BITI
U trenu jednom Hrvatska. Most izmeu onih i ovih, crnih i crvenih,
Most kojim, ponitivi sebe, postadoe prosto Hrvati
Most to nije vei od ljudi koji sluali su zagonetku njegovu
99
Prignuti zemlji ko prema raju. A pakao je u tom trenu domom njihovim kroio.
Most vei od gluposti onih ili zloe onih ija su uha za zov zemlje gluha,
Koji u sebi nose one strane rodoskrvne podjele hrvatskog puka.
Most ne vei od Zenge koji krajeve njegove tvrdim lukom spoji,
Ne vei od lica jednog osuenog da bude knjiga u Hrvata, jednog od onih koji u
povijesti naroda govorili su s Bogom u planini.
Gospode, daj tom hrvatskom ovjeku, Zengi daj
Hrabrosti, zdravlja, duha da u danima koji dolaze popne se do vrha.
Straaru kranskog zida, hrvatska vojnika slavo,
uvaj ognjita naa zagonetnom snagom onom. Ostaj mi snano! Ostaj mi zdravo!
Jedan most, jedan ovjek Zenga. Ne vei, ali lijep poput Hrvatske
U silovitosti, svjetlosti pobjede.
V.
ovjek taj bio je domovina! Ostavi za sobom sjeanja na junatva mnotvo
Postrojbi svojih, sjeanja na ivot, pun, osmiljen, zavren ZENGA.
U pravednom protjecanju dana kao simbol volje, htijenja i vremena hrvatskoga.
Taj ovjek bio je domovina u vremenu punom bitaka, streljiva, zbjegova i metea,
Noi i dana to graniili su sa zorom i zalaskom sunca, bez odmora i spavanja, s
licima to naglo stare poput njegova, predan djelu, u Hrvatskoj istroen.
Taj ovjek bio je domovina.
Znao je tovati i utjeti snagu. I osjeati patnju i veliinu bezimenih suboraca svojih.
I rane je osjeao njihove kao svoje, boli to traju do svanua. Vrhovi planina i gorske
uke neprohodne za njegov su korak znale.
Ratnik ZENGA trajan je in, kao sloboda, bez ljage, kao vojnik koji traje.
Kroz vrijeme prolazi. ovjek taj bio je domovina.
Dostojan prisege kojom prisegnusmo onda davno kad prisegnuti je teko bilo, kad
sumnjala je veina, kad ZENGA na prstima se brojilo.
Kad to znailo je poginuti za ono da budemo to to jesmo Hrvati, kad trebalo je
ivot dati.
to je po snazi ovjeka ovog biti vojska, straa domovine.
Opravdanje njega i svih koji su pali.
Naa je dunost slavan teret to namiri nam je golema sjena.
Taj ovjek je bio domovina, ali i mi smo ona. Ljudi tvrda kova, krvi i imena. Obini
vojnik, ali i legenda ZENGA, to ratovati poe za hrvatsku slavu, grub, strogi lik
nitko uglaati mu nee. Retorika uporna uiniti nee da taj osamljenik hrvatski
postane manje ovjekom.
Jer on nije tek odjek glasa, simbol blijedi. ovjek taj domovina je, misao koja traje.
On znade za sav na ponos, za sav na jad, za strahote koje proivjesmo, za tajne
buduih naih dana. On je onaj koji ratovao je, mrzio i volio ZENGA obian
100
proza
ovjek, uronjen u Hrvatsku do kraja, u bajku divnu, to istodobno dri sva lica
njezina prije, sad i poslije.
Vojnik, sanjar u labirintu stoljetnih rijeka, vitezova naeg roda tee. Znamo da u
svetoj knjizi roda uspravno stoji svo vrijeme to ga ovaj ovjek u povijest Hrvata
skupi.
Od prie o atganu, trapericama, patikama od Maslenice, Bljeska, Oluje, Maestrala
do pobjede dana.
ovjek koji ustrajao je u besmrtnosti ideje svoje, u silovitosti pobjede svjetlosti Hrvatske. Lijep poput nje, domovine, poput postrojbi svojih postrojenih poslije bitke
u podne.
ZENGA
U brojnim bitkama gardijske, izbrazdana duo,
Ponosna to si joj pripadala,
to pripadali su tebi
Kad pred dumanom svoja je prsa isprsiti trebalo.
Bilo gdje da poe, sutranji sine,
Nemoj to zaboraviti.
Garde dobro ime prenosi,
U radosti se ne uznosi,
U bolu se ne ponizi,
U pobjedi nemoj nikad odve uivati.
Radi, imaj na umu kako ivot brzo kao voda
Niz dlanove klizi.
VI.
Ovdje su umirali, umirali!
Da zna majice koliki!
Tijela se njihova trzaju tih jutara
Pod eljezom tenka
Gusjenicama to ih gaze.
Lome se, pucaju lubanje heroja od udaraca kundaka zvijeri,
Moja je krv tu prolivena, hrvatska, na tlu,
Moja snaga danas se vee u vor korijena,
Sjeno ratnika, kriem hrvatskim pokrivena, stoji danas skrita i besmrtna,
beskrajna
101
Ko vrijeme herojsko koje ovuda proe.

Kamen sja vie od svega,
Mrtvi danas k nama dolaze,
Vraaju se ivi, ne satrveni.
Ono to dumanu se inilo onda zgaenim i mrtvim
Sad ustaje i hoda.
Oko smrskano zatajilo je svjetlost tada, sada vidi,
Lakti goli izgrebeni, koljena stuena, grud probijena.
Tu u pobjedi, die se na oltaru dua i die,
Nikad Hrvat robom vie.
ista maslina u grmlju iza kria treperi,
U njoj su ratnika djela koja darovana su, domovino, tebi
Svevidea radi smrti njihove ti si, majko, cijela.
Ovdje su umirali za te, zna li, majice, koliki!?
Da bi nam poinak bio slai.
Ovdje se vodi bitka. U prsima ne znate kolika je teina
Drhtave su rijei, a bili su to ljudi od zlata i snivali su snove od zlata,
Snove o slobodi, dok Hrvatska se u crnoj noi borila s vjetrom.
Ko prethodnica OLUJE
Mi, ije su due ratrkane ovdje, koje vi pod mramor kria skupiste.
Imali smo srca i eznutljive oi. Oekujte na povratak.
Zastanite usput, upalite svijee i mi emo doi,
Bili smo odreeni za herojsku kob, kob ratnika,
Smrt u neravnopravnom boju.
Na zahtjev obitelji, na zahtjev svog plemena zemlja je bila dovoljna nama.
Znam da ostajemo gdje jesmo jer nosimo u sebi zavazda ratnika,
GARDE HRVATSKE
Mitska vremena.
VII.
I eto hrvatskoga tisugodinjeg objavljenja!
Nakon gotovo devet stotina godina probudila se Trnoruica,
Ustala je rua hrvatska, uskrsnuli bijeli kosturi hrvatski
Slavni i neslavni, znani i neznani.
S gubilita neznanih, s grobita zaboravljenih udesa hrvatskih.
I prohode i prolaze, idu iz tmine u svjetlost, u slavu stoljea
Hrvatska priznata!!!
Taj narod nesretni, nepokorni, nepobjedivi.
Pobijedit emo i ovaj put mi hrvatski vojnici, bojovnici, na tradiciji naih stoljetnih
stratita
102
proza
Mi, hrvatski domobrani, ustae, partizani,

Ovaj put zajedno svi, nepodijeljeni.
U jednom stroju za domovinu svoju,
Ginemo zajedno.
A Dunavom e kao i dosad, tisuu godina
amcima prelaziti barbarske horde, nosei sa sobom baklju mrnje, palei i rata,
Budei u ovom narodu ono njemu tue anela osvete, hrvatski Demaklov ma.
Svugdje sam traio mir, ali ne naoh ga nigdje do na grobitu, meu sjenama
svojim.
Moda dolaze neka nova vremena,
Vremena dijaloga, rijei, jer rije je dana od Boga.
I rije jest Bog.
U nadi je spas!
VIII.
Hrvatska,
Ako me razumije, kai.
Tko je stigao najdalje? Pogledaj potplate izama mojih.
Znat e tko sam, i tko sam i to mislim.
Vidjet e svoje bitke sad zarasle u korov i cvijee.
Hrvatska,
Ja sam onaj koji znao je za ratove, gubitke, smrti, za pobjede i ushite,
Ja sam onaj koji znao je za tvoje smrti, Hrvatska, i slabosti, onaj koji gazio je u blatu,
Vodi, krvi, koji nosio je krieve.
Ti zna tko je stigao najdalje, ti zna kome si bila pravedna, tko te volio, a kome si
bila maeha, Hrvatska.
Ti zna tko je onog 28. svibnja bio postrojen i spreman, ti zna tko se potroio,
Tko je za te uvijek rasipao najbolje i najvre, sve to je imao.
Hrvatska, mi vjerujemo i razloga za to imamo biti najponosnija djeca tvoja,
Hrvatska, mi, ilavi ratnici tvoji. Ti zna tko je od nas bio hrabar, a tko je bio
kukavica,
Tko je ivio u fajtu, a tko je nosio kamen, muninu u eludcu.
Ti zna tko ti je bio vjeran, a tko nevjeran, ti zna tko ti je dobro elio,
A tko zlo mislio, tko je stekao imetak, a tko metak, tko je stekao ljubav suboraca
svojih,
a tko zavist, tko je zasluio mrnju.
Hrvatska, ti zna koga posjeduje, tko je u tebe zaljubljen, a tko te koristi kao
paravan.
Ja ne vjerujem da itko posjeduje savrenije i privrenije ljude od tebe.
Ti zna da u bitkama htjeli smo nadmaiti sebe.
103
Hrvatska, ti zna ije je oruje spjevalo djela koja dolikuju tebi, majko.
Ti zna tko je umirui poklonio ti zadnji dah.
Hrvatska, uzmi ruke ratnika tvojih, njih koji kupali su se u znoju i krvi.
Tu povorku razbatinjenih udotvoraca, slobodnih ljudi.
Jer oni su TI i TI si oni, podneblje, tlo, ljudi, gradovi i sela
Uzmi ih, Hrvatska, za ruke, tu najsnaniju neja svoju,
One koji za te hrvali su se s olujama,
Koji provodili su noi budnih straa,
Koji plaili su se, ali ostajali su i umirali za te, Hrvatska,
Koji gazili su putovima pranim u dugim hodnjama svojim,
Koji bili su pripravni za smrt i izgovoreno ime tvoje, Hrvatska.
Ako ne razumije, kai! Tko je stigao najdalje?
Pogledaj potplate izama njihovih.
Nisu to sjajne cipelice, svilene kravate, uglaena odijela,
Hrvatska, tko je stigao najdalje?
Pogledaj te ljude, izme njihove, prljavu maskirnu odoru,
Smrad znoja, miris dima, baruta, sjaj metala,
Vidi vojnika koji vratio se, neusporedivog ratnika.
Gledaj kako kroz humke poginuli tvoji, u grobovima njihovim,
Kad im dojadi mir, zagledani u vjetrove tvoje,
Osvijeeni, s neizmjernom ljubavlju, slobodom kretanja u odbljesku sunca
Zlatom sjaje tvoji branitelji.
Oni su ma tko god bili stigli najdalje,
Sinovi Hrvatske,
Iz mranih dijelova sirotinjskih etvrti tvojih gradova, sela,
S boanskom duom tvojega porijekla,
Veliki poput tebe same.
Slobodoljupci, bojovnici, obini ljudi, odreeni za tvoju kob.
IX.
Ne traite vjenost. Tu visoko meu oblacima neba dotakoste svemir, duboko upisan u
vama, kao uzdah, kao trajanje, ivot, kao dom, kao opomena. ovjeka kad se rodi u poroajnoj muci, Bog daruje bolom; kad umre, oslobodi ga bola. Bol je ivot. Rodih se i ivjeh. I
umro sam tu na hrvatskome tlu. ZENGA budunost buduega. Prihvatih borbu kao zbroj
ivota. Ja sam masa, stijena, trajna i starosna uspomena... ZENGA. Oruje e svako u dodiru
s vremenom zahrati, izgrist e ga. No djelo moje, smrt moja, misao moja ne umire, traje,
domovini se daje.
Dosadile su mi prazne rasprave, paradiranja, lai. Na bojinici se Hrvatska trai... ivot...
srce ZENGA. Letim u buri vremena svega. Lik se moj razaznaje, imena moja sjaje. Hrabri
koji ive i onda kada su mrtvi, tamo visoko u zraku, nedodirljivi... svjetlost hrvatska... ravno
104
proza
iz srca Zenga in naroda i povijesti, hrvatska uda. Sve to izilo je iz srdaca tih, upila je
zemlja, a iz nje e izii sutra nova hrvatska jutra.
ZENGA ustrajan u svojim nepodnoljivim iskuenjima, trajan, mit i legenda roda, nada i
sloboda, feniks iz pepela rata to se die ZENGA djelo, ljubav, zemlja hrvatska koja traje,
te oi ZENGE to sjaje.
X.
Nebo, ti to vlada ovim svijetom, ne daj nas, nas to leasmo ubijeni za plotom!
Ne daj nas paklu, paklu kletom! Zar to nije bilo ruglo, to to leasmo truli,
Golih kostiju ucrvani, to matere nas gledae mrtve svake noi, uplaene da ne ostanemo
sami? U htijenju da sauvaju ono to se sauvati ne moe tijelo djeteta svoga. Bog neljudima neka duu prosti. Mi nismo imali naeg groba. Nas smaknu barbarin, divljak naeg doba.
Za nas ne bi iskopana jama jer umrli smo da bismo sauvali ivot, Hrvati, vama.
Nae meso iskidano na cesti dad je s neba sprao.... na sramotu svijeta.
ivot tad je stao. Tih dana ljeta Gospodnjega Hrvat je za domovinu svoj ivot dao.
XI.
Nai sveci njihova tijela nisu pritiskala zemlju niti je njihovo teko prijateljstvo pritiskalo
duu prijatelja. Njihove strane stope to gazile su bojitem nikad nisu pregazile zadanu rije
povjerenja prema zemlji, prema ovjeku, prema jedinstvu puka hrvatskoga.
Nai sveci,
Nae nasljee, povijest hrvatska, domovina,
krgut zuba... miris baruta... adrenalin... ubijanje... muka... plamen... kri...
Krv... najvie krv... more krvi... mrtvaca...
Ali oni, nai sveci, u ivotu, za ivot nae zemlje bijahu jedina prijaznost,
Jedina nada... melem... sva.
Ratnik hrvatski ne moe biti drugaiji. Inae ne bi bio ratnik.
Niti svetac hrvatski ne moe biti drugaiji.
Mogu li oi jednog petnaestogodinjaka,
Jedna njegova neizgovorena rije
Kazana usnicom koja drhti,
Moe li taj pokret,
Taj teki isputeni zvuk rei vie od ijednog govornika,
Napisati vie od ijednog pisca?
Moe li to svjedoanstvo jednog prerano sazrelog djeteta
105
Podii dostojanstvo zgaenog, zaklanog mjesta?

Nikad zemlja hrvatska nije imala toliko cvjetova
Tekih, crvenih od krvi
Niti je plavetnilo neba bilo toliko blizu koliko toga dana,
Osamnaestoga studenog godine Gospodnje 1991.
Tog jutra djetetove su oi vidjele ono to nijednom djetetu,
Nijednom ovjeku,
Ni ivotinji jednoj primjereno nije.
Vidjee smrt, ludilo vidjee, vidjee ugaslo svjetlo svijesti ljudske.
Dijete vidje kako okreu cijevi na njega,
Teke, crne poput sudbine,
Kako pjeaci oni sivi i oni ari tre uokolo, zauzimaju poloaje, vidje oca, susjede, roake
Mrtve, iskasapljene.
Betije ljudi provalie iz svojih jazbina, kaveza ljudskih ograda,
Iz tame duha svoga
Vjerujui da krv nedunika produuje ivot smrtnima.
Bradati smrtnici stadoe piti krv naroda njegova,
Ali prevarie se
Jer hrvatska je besmrtna
Otada njegovo mjesto ne sanja, ne die, ne ivi, ne ali se, ne smije... otada,
Ve trai, ruje u mraku prognanikom
Gnijezdo svoje
Kao lastavica u proljee
Negdje na davno vatrom i mrnjom zgaenoj gredi
Svoga poruenog doma
ekajui dan povratka.
XII.
Roene u pauzama nemilosrdnoga rata urezale su imena u kamenje nae. Prahom, krvlju
i eljezom svojim zadobie slavu u danima onim njihovim to biljee hod garde, puka hrvatskoga. U plamenu sela i mirisu paljevine, znoja vojnikoga, noene nenadmanom voljom
svjedoile jesu snagu domovine. U bitkama mnogim poue zov kojim oruje njihovo nazdravlja slobodi, od smrti se brani, sastavljene od raznih ljudi. Za motiku i crvenicu, za vesla
i mree, stroj neki ili olovku neku svoju snagu i hrabrost rasipale jesu bojinicama raznim.
U povijest hrvatsku uoe vjerne junatvu svome. U njima borave mrtvi njihovi i oni koji
ranjeni jesu... i sva imena njihova, od prvoga do zadnjega, to koraala su pod znakom garde,
vjere, roda i doma svoga. Prie i mitovi to su, i legende razne, ale i stvari zbiljne, sudbine ljudi
to odluile su u svoje ruke uzeti, nikad nekom drugom povjerile nisu. I ne dogodi se nikad
106
proza
da itko od njih usudi se izdati ih. Izvrie djela to se vrednovati ne mogu. Trideset tisua bes
mrtnika u svome hodu one broje, stotine rana, i onih to se vide, i onih to ih skrivene nose.
Jedina su to odlija kojim se ponose.
Brojkama ih oznaie znakovitim. Ne pritiu ih ni lanih odlija sjaj, ni lane slave krasan
stih. Govori razni, tvrdi, grubi lik njihov izglaati ne mogu. Skupovi mnogi ni obljetnice mnoge uiniti nee da ti sveti brojevi budu manje ovjek, jer one nisu pojedinac, ve velike mase,
broj postrojba hrvatskih znamen. Amen.
Odjek su dobroga glasa, simbol koji ne blijedi. U magli povijesti ne nestaju, ne venu. One
spremne su i ekaju svoje ljudsko vrijeme. Postoje... postrojbe u Hrvata, Domovinskoga rata,
Hrvatske svjedoci; znaju za na ponos i za na jad, za dobro i za zlo znaju i zato traju.
Jer one su bile te koje voljele su, ratovale, slobodu donijele, nama je darovale. Znaju da
ljudi poklonjeni njima uzdu crte domovine glas su uli nezaboravnih jutara i noi i da e se
snovi njihovi obistiniti, u pobjedi e doi. Tvrdoglave, u ljubavi svojoj svakoga od njih spasiti
ele, dom i sebe ponovno im dati. S ljudima stoje pa im uzvraaju jer mrtve nisu ljutnjom i
divljenjem, uronjene u zemlju dokraja, u program ko kristal srca hrvatskoga garda koraca,
prati nas i titi. Dani koji dolaze poniziti ih ne mogu i nee jer one su kratko stanje koga
Bog daruje i svakom od nas pojedinano pripadnicima njihovim naziva ivot, jer one su
postrojbe hrvatske.
Ti zna, ratnie, da su nas nevine zatukli, do jama neznanih vukli, da su nam grkljane
prerezali na roenoj zemlji, da su nam matere poubijali na pragu kua svojih, ene silovali. Ti zna da su nas palili, arili. Ti zna, ratnie, da smo se goloruki branili. I nema meu
nama krivih jer mi smo pravednici, Zbora garde narodne bojovnici. I tko po tome pljuje, po
nama pljuje, ali zaludu jer na se glas uje. Polomilo se eljezo i snaga se dumana polomila.
Polomile su se stijene. I ograde ideologija totalitarista polomie se, al branitelj se hrvatski
polomio nije. Makar mrtav bio, smrti se smije. vrsto uronjeni u zemlju ive u modanima
Hrvata, brat do brata, sveci smo hrvatski. Zato dozovite trubaa brata. U postroju vjenom
lepramo mi poginuli divovi bez rijei i ekamo znak. Neka truba zasvira, mi hvatamo rijei
i zvukove. Mi smo tu, s vama smo uvijek, u postroju hrvatskome. Vijemo se oko vas poput
vjetrova naih, kao Oluja, Maestral kao, as tie, as jae. Ne odlazimo nikad, nikud ne odlazimo. Nai odjeci prte u tenjama i idealima puka hrvatskoga, osloboeni okova. Naa smrt
oivljava tromost vaega duha, oslobaa vas okova. I zato neka nas truba dozove, neka doara svetkovine garde u Hrvata, neka dozove brata, neka pokae to sveto viteko plemstvo, nas
u megdanima pripravne, neka se zauje zveket oruja, fijuk metaka i elika kako tue. Vidi
vojsku, gardu u boju za Hrvatsku, sanjarsku, besmrtnu. Eto pred nama stoluje domovina, na
kriu mrtvoga sina, pred nama je kralj, kri doma hrvatskoga. Nosimo ga!
Peti kolovoza godine 1995.

Pucaju puke i topovi grme. Zadnje se ispaljuju salve, u veeri zadnjoj.
Ima garei i dima u Maestralu. Ljetni dan polako privodi kraju svoju svjetlost.
Pobjeda pripada nama! Pobjeuje garda hrvatska! Dosanjali smo svoje snove.
107
Mi koji trpjeli smo, mi koji patili smo smrznutih nogu, koji skupljali smo staro eljezo i od
njega sainili oruje svijetlo, mi koji stvarali smo vojsku i zakone njene; ljudi koji ginuli su i
bili sakaeni poradi ljubavi jedne zemlje, surovi ratnici, oni koji uli su glas koji etiri godine
prije objavi njenu neovisnost, pozvani u boj, u obranu njenu. S licima prljavim od boje, znoja,
praine i krvi hodamo,
Ushieni prolazimo, oslobaamo gradove i sela, urei za kapetanom onim to bjeei pred
nama krvav ostavlja trag. Danas je, eto, taj dan, dan za koji ivjeli smo, za koji mislio sam da
e biti upravo ovakav. Hodamo pod vedrim nebom SLOBODNE ZEMLJE HRVATSKE, srca
nam neobjanjivo zanosi nekakva luda radost. Poslije godina pustih svi nai mrtvi, svi nai
ranjenici koraaju s nama, konano smo otkrili tajnu brave na vratima slobode, klju svih
ovih godina, toku koja je nedostajala na slovu i jedinstvo hrvatskih ljudi OLUJU.
U ovu blistavu no povedoe nas koraci to smo ih tkali od onog dana 1990. godine, dana
djetinjstva hrvatske vojske!
Imena su pjevala juer na zidu prikovana: Kad vidjeh te, Hrvatska, ivu u sakramentu, imena trideset jednoga Zenge, drhtava i gola, kao dijete ono u jutarnjoj magli Sovara koje tri,
s ceste osu ostavljenu kupi i tenk tue dumanski iz trka. Dijete Denis, a progoni ga sudbina
za koju tada jo slutio nije, sudbina to e mu zadnjem u nizu na spomeniku ispisati ime
mnogo poslije.
108
proza
Imena su pjevala na zidu juer prikovana u pet popodne naveer kad vidjeh te, Hrvatska,
ivu u sakramentu, u imenima trideset jednog Zenge. Prvoga onog momka vidjeh u nizu to
u ophodnji MUP-ove patrole mirnim jutrom ljetnim prolazi. Bio je mir, Ivica policajac pored
batice svoje prolazi ne slutei zla, a deset mu rascvjetanih munja probada tijelo iz zasjede.
Dru imena bojovnika u granit upisana ko srca njihova iz grudi izvaena onih dana... juer.
U pet sati predveer, u pet sati tono predveer treega dana u godini devedeset druge
stala je bitka. Kue su sovarske iznijele plamene ponjave poara... u pet popodne naveer...
Vjetar je podizao pepeo zgarita i sumpor je draio nozdrve... u pet popodne naveer. Ve se
ovjek s vremenom bori. Stalo je brujanje muklih zvukova eljeza... u meuvremenu, ajme,
u meuvremenu... ajme. Uitelji ne govore djeci o udesnim onim plamenovima goruega
sela, treega dana u godini devedeset druge, ni o imenima trideset jednog uklasanog, ajme.
Al ono o emu govore, jama je crna fekalija. Uitelji pokazuju bezbono na zatvorske elije
Haga... ajme.
Juer su imena pjevala na zidu prikovana: Kad vidjeh te, Hrvatska, ivu u sakramentu,
imena trideset jednog Zenge, drhtava i gola, rekoe juer: Ljubav, ljubav, ljubav... u malenom selu kotarskome to s dumanom se bori. U polju na vlatima trave koja njie mrtve
branitelje vidjeh pred nizom imena ljubavi za te, Hrvatska, za te. Oima gledali su ljudi prepunim stakla u niz taj ljubav u tjelesima to ih eljezo razdrlo je... juer. Imena su pjevala juer
na zidu prikovana.
Matere, ene, roditelji, djeca, suborci, utopljeni u prolost, u minerale nastanka domovine stajahu juer sveto uronjeni, zagledani u prsa probijena, u zvonjavu seoskih zvona, u
Zenge srca uspravna. Kosti jo ume u uima i pjevaju imena juer na zidu prikovana. Recite
Hrvatskoj neka nas se sjeti. U pet sati popodne stala je bitka, recite joj da nas se sjeti, naa
je krv bila ista, neuprljana, na kamenu sovarskome okorjela. Imena su pjevala juer na zidu
prikovana: Kad vidjeh te, Hrvatska, ivu u sakramentu. Ne elim vidjeti krv vie, imena su
pjevala na zidu prikovana.
Imena su pjevala juer na zidu prikovana, moje sjeanje izgara rane s niza ko sunce pale
due. Novo se doba nesmiljeno raa i vie niz postrojenih imena: Nas vie nema, ukradoe
nas. Kraa, afere, propadanja, politiki cirkusi, prazni diskursi, propadanja, svakoga dana
propadanja preoe preko usta od krvi prolivene na kamenu olako sovarskome... onih dana.
Hrvatska se opet trese, potresena, imena su juer pjevala na zidu prikovana. Hrvatska je bez
nas sama... sama.
U onom meuvremenu izmeu bitaka i danas, u meuvremenu, ajme, advokati nepozvani odnose iz zemlje pljuvanice, pljuvake pune, bez bune; menaderi nose, kradu novce;
politiari misle da dre konce, a sve propada i drhti srce Zenge pred suca postavljeno. Hrvatska gleda nijemo, nijemo. I viu imena na zidovima prikovana zato je mladost domovine
pala. Viu, viu imena! Makar sve zidove nae sruili, imena izbrisali, ponitili, pozatvarali.
Vikat u makar mi mozak razmrskali, o zid smrskali. Vikat u pred politiarima mojim. Znate
i sami, ime se uklesano ne boji, umrlo je za vas. Vikat u: Sram vas bilo! Vikat u ukoen od
leda: Prestante, meetari! Vikat u mahnit od vatre treega dana u godini, spaljenih kua
sovarskih. Vikat u krikom razdrtih rana, svih bitaka ovuda prolih, MUP-a, Sto dvanaeste,
Sedme domobrana, treega i etvrtoga Sto edrdest prve, Otokoga: Zato ostaviste na
109
cjedilu domovinu, zato je sama? Vikat u, vikat u sve dok gadovi ne zadrhte od muke.
Vikat u dok se ne razbiju tamnice Hrvata, sve dok mi drite nevino okovana brata, u eliji.
Vikat u jer ovjeku treba dati kruh svagdanji, jer imena na zidu prikovana ele da se ispuni
elja domovine, koja hrani sve svoje ljude, nikoga ne dri gladna. O, pameti jadna... jadna!
Imena su pjevala juer na zidu domovine sovarskome prikovana: Kad vidjeh te, Hrvatska, ivu u sakramentu. Nisi sama, nisi sama. Meu drhtajima srca treperi mir... mir, a niz
imena onaj postrojeni govori: Ljubav, ljubav! Sve dok usne se ovjekove ne prometnu u
kamen kotarski, nisi sama, oni su s tobom zauvijek.
Idemo, idemo, al leali smo ve pet puta. Idemo, idu izme naprijed cika-caka. Bacaju se,
padaju... Zenge, Zenge. Treega, ujutro, sijenja devedeset druge polinikom cestom prema
Sovarima cika-caka idu. Zenge idu naprijed-nazad, a dva kilometra naprijed tad su drugi
pritisnuli, tad je zatutnjilo ko stari kamion bez auspuha... od draa tamo preko kamenjara,
preko kua. Tenkovske gusjenice odnaprijed, njihove odostraga. ije? Valjda nisu njihove...
panika. Daj Boe nae... Nae, nae su! Srea, ushienje! Po prvi put nae topovske orgulje
odasvuda! Nae! Njihove lete mine! Cika-caka idu Zenge. Prije toga jo su se dovikivali, kasnije nisu vie progovarali, zaboravili su govoriti. Samo motorola cvili pip. Lijevo dva pip, desno
etiri tuci! Lete zrakom granate. Tko zna... auta pet, kua pet, trafostanica jedna, a crkva...
crkva ne leti, ona je u zraku; stoji u zraku; Boja je. A Bog? Gdje je Bog u jutru treem sovarskom? Gdje je? A nas su zaboravili govore neki ljudi, jo malo ivi. Idite s nama govore
im Zenge. S Bogom, s nama. Oni hoe-nee. Nipoto ne ele poginuti. Idu. Cesta je siva od
magle, od elika, ovjek je ut, sav ut, bez krvi, prekrasno ut, blijed. Idu izme izlizane u
jutru sovarskom... cika-caka. Kad bi barem malo stalo! Samo malo! Da je barem no! Svaki je
korak tropot, svaki tropot jedna zvijer, jedna neman ovjeja, crni vrag. Nikad se neemo
osloboditi crnih vragova, ljudi. Sve uka, puka uka, kaciga uka, okviri, vlat smrznute
trave gadno uka, a sve kripi, korak ljudski, gusjenice eline, kue, krovovi. Zenga bi volio
neujnost, tiinu, nevidljivost, a sve je tako buno i kao da ih nitko ne moe zaustaviti. Tko
zna hou li ikad vidjeti moje vie!? Zima je, a uzglavlje tako vrue... u Sovarama, godine devedeset druge, treega dana. Zidovi prilaze sve vie, zidovi naduveni od eksplozija. Prilaze licu
Zenga, kanali, udubine, zid... zid... zid do zida. Pas na cesti glupo stoji, ne laje, die otkinutu
nogu. Auto trubi, crven pas, crveni ljudi iz auta izlaze krvavi. Pas lei, cvili... prokleti ljudi. A
cesta je duga tako duga. Majko, majko, zato si me ostavila ovdje? Stara ena u papuama
lei. udno lei onkraj ceste. Zato lei stara ena u lokvi krvi? Zato? Zenga se ljulja na
ljuljaki ivota ko kue sovarske i ide cestom cika-caka... uz kanal, iz kanala, cestom. Ona je
siva... i magla je siva. Ne dri vie korak, a ima noge... a one su teke poput olova, poput olova
nepokretne, tako teke, tako krute. Naprijed, momci, naprijed, Zenge! Koraaju noge, lijevo
tri, bip motorola, desno etiri, koraaju noge. Dvojica neprestano govore, hodaju as jedan
pored drugoga, as jedan iza drugoga. Dragi Boe, da mi je malo vode sada! Samo jednu
malu licu vode! Majka lei na cesti; ima sijedu kosu; kosa je ve mrtva. Majka kao da govori:
110
proza
Sinko, ne mogu ti dati vode ni gutalj. A juer si mi, majko, dala cijeli pot. Zato danas ne
moe? Zenge koraaju svojim nogama, olovnim, tekim. Koraaju pored majke. Nema ni
lice vode, a usta su suha Zengama. Ni jedne jedine kapi nema vode, ni znoja nema, ni suze,
samo krv. Cika-caka, cika-caka. Pjeatvo! vie Zenga Pjeatvo ide! Opet tutnji, opet
fijue tanad, opet se tenk na junaki u dvoboju s njihovim kolje, opet lete zrakom kue,
automobili, samo ne ljudi. Zenge se bacaju lijevo-desno, naprijed-nazad. Boe, spasi! Kad e
proi ovaj dan, trei u godini devedeset drugoj, kad e proi! Jo mora Zenga uhvatiti vrh... ili
umrijeti... jo. Gladan je, a ne zna za glad. Otac ga je ostavio. Mati ga napojila nije; natjerala
ga je u sebe, u osamljenost, a sve prti, leti oko njega. Strano je osamljen, sam sa sobom.
A Zenge idu cika-caka, cika-caka sivom cestom sovarskom. Cesta se ljulja, od eksplozija se
trese cesta. Netko uvijek svira na orguljama. Cijevi liu plamenovi; gore kue; miriu na smolu; na karbid miriu kae Zenga, a oni otamo kao da su stali, kao ne navaljuju tako jako
vie. Kue nemaju krovova, miriu na paljevinu. Zenge su posve sami, sjede, lee u zavjetrini
pepela. Zvijezde trepere kad zirne uvis. Kapci trepere od projektila. Ne shvaam zato ta jela
na vrhu Sovara okiena, treega prvog devedeset druge, od komada raprsnutoga streljiva,
svih kalibara, ahura stoji. Opet zvidi, ali vie ne tako jako kao ujutro. Zenga drijema na
injelu od krvi, prljavom. Bitno da krv nije njegova. Onih je tamo vragova iz magle, iz draa.
No pada. Zenga stoji na vrhu Sovara. Pjeva. Plamen ga kua obasjava... i kri, raspelo na
zidu kue goree. Danas je odve dugo hodao cestom sovarskom... treega sijenja godine u
Gospodina devedeset druge. Posvuda crvene od sree isplakane oi. Oni svoje obitelji nisu
obradovali na Boi. Zemlju su obradovali. Zenge pjevaju, pjevaju u noi i rakiji... i vinu jer
vode nema. Vode nema! Dragi Bog nije za nju imao lice danas, a kamoli alice.
Na smeoj grudi domovine
Treega sijenja devedeset druge
Leluja se sjena Zenga-ratnika
Jedan cvijet mokar od jutra sivog
Od hodnje u cik-caku.
Plameni cvijet goruih rua... kua sovarskih
Lijei svaku bol.
ovjek pie to na vlanu papiru, olovkom, a onda opet precrtava
Jedan cvijet matere na smeoj grudi domovine lei
Suhovare, 3. sijenja godine Gospodnje 1992.
Hrvatskim krinim putem hodim ja nestali. Dolinom smrti proao sam tada, bez straha, bez
nade. Gdje li sam sada!?
Bacie me u onu bolnu crljenicu moju. Gdje sam potonuo ja, ovjek bez sna? U jamu duboku, neznanu, Getsemana moga. U krvav znoj... u raku bez imena, bez dna. Gdje li sam
potonuo ja!? Tisuiti u redu nestali od onih to domovini ivot su dali.
111
U vrtu Getsemana ovjeka su izdali!

Ja bijah uhien, odveden onoga dana 19. kolovoza. Tono u podne i trideset odvedoe mene
iz bolnice Okuana. Bilo je podne, a bila je tama.
Iz bolnice oznaene crvenim kriem. Udarati me stali jesu u lice ve krvavo i popljuvano.
Pitah tad kolegu: Beli, zato me tuku tako?
Odgovor dobih kratak: To eka vas svakog Hrvata nepoznati grob usred blata.
U kome od zatvora onih ostavih kosti? Manastir Beli, Jagodnjak, Dalj, Borovo Selo, Negoslavci, Berak, OVARA?
Ba da li? Stara Gradika, Bijele Vode, Mali Gradac, Glina, Vojni, Plaki, Korenica, Udbina,
Graac, Medak, Benkovac, Knin...?
Gdje li sam umro ja, HRVATSKI SIN!? Tko bi ga znao gdje razapea bilo je mjesto!? Tako gusto
sloena su ta NESTALA IMENA, tako sakrili su me vjeto, a moji govore da trae neto!
U vrtu Getsemana ovjeka su izdali.
U rujnu dvadeset i treem devedeset i prve provalili su u moje selo, ubili jedinog mi Ivicu
sina, a mene to se na njega bacih prebijati su stali i nisu prestajali, nisu prestajali od Kostajnice do Manjae... tukli i tukli, k jami me nepoznatoj vukli u grupi od tristo trideset i tri. Tko
zna kolike su ubili!?
nade. Gdje li sam sad!?
Golgota u narodu naem ime je esto neznani grob, nenaeno mjesto. U hodu smrtnom
mome stajanke one strane: Srijemska Mitrovica, Zrenjanin, V. Livade, Trebinje, Banja Luka,
samo muka, muka razapetoga, muka... Paragovo, trag mi se gubi. O ljudi, o meni danas ni
slova nema niti se ikomu sudi. O ljudi... ljudi!
U vrtu Getsemana ovjeka su izdali!
18. studenoga satrli su kabrnju i Vukovar. Bijah ranjen u nogu, a Josipu probili su trbuh..
Vojnici su njihovi provalili u sklonite nae. Kundak ga je lomio gluh. Krik se smrtni nije uo,
a parao je nebo, a parao je uvo. Olgica, ena mu, tiho je jecala; znala je to slijedi. Tijelo se
treslo, usna je brecala. Branitelja hrvatskog odvukli su vani. Ja ostao sam sam, u tami. Nitko
ne zna to se s nama zbilo... ni s Olgicom milom.
Tisue beskunika hodaju u koloni. Kundak im kosti probija i lomi. Gone me ljudi ko psa
ugava. Krvava je moja glava. Padam u blatu. Ostajem hladan. Gone kolone kroz Novi Sad,
Beograd, Bubanj, Potok, Stala, Ni... po kriima pljuti bi... Kraljevo, Morin, Kumbor, Bilea,
112
proza
Foa, Manjaa opet... GOLGOTA. Golgota se krvlju hrvatskom sveti, raspeem plaa. AAA!
Govorili su da smo braa!?
U vrtu Getsemana ovjeka su izdali.
Vojna me policija iz Rume uhvatila u Tovarniku. Pitali me jesu plaim li se mrtvih ljudi. Rekoe mi neka mrtve skupljam, OBTELJ MOJU. Skupih Martu, Mandu, Antu, Beru, eljka, Franju,
duge prepoznati nisam mogo. Trinaest ih je bilo, a ja bih samo htio sjesti... a ja sam samo
hodao... hodao od jednoga do drugoga tijela... prevrtao. Kraj svoga sam groba stao. U bunar
sam prostrijeljene glave pao da ne bih odao; da ne bih svjedokom bio, od svijeta sam se skrio.
nade. Gdje li sam sad!?
Begejci, Stajievo, Ernestinovo, Zrinska, Miokovievo, Bijela, Buje... sve vuje... jame vuje.
Kroz sve te ropotarnice, kazamate smo proli, al nigdje stigli nismo. Nismo doli. Nestali smo
na putu, ubijeni. Golgota hrvatsko ime nosi. Lubanje ljudske prostrijeljene... Ona je u meni,
a i u tebi, moj neroeni sine.
Stratitima hrvatskim jo putujemo mi nestali!
Aleksinaki Rudnik, Opatovac, arengrad, Petrinja, Slunj, Borievac, Sveti Rok.
Sahranjeni bez mjesta ukopa, bez sveenika, bez molitve, uz kletve samo... negdje tamo...
Samo imena Golgote nosimo u sebi.
Ko blagoslov hrvatskim krinim putevima hodim ja nestali.
Dolinom smrti proao sam tada, bez straha, bez nade. Gdje li sam sada!?
Optunicu o genocidu nada mnom ele povui. Zar odista odrekoste se istine?
Zar doista odrekoste se MENE, tog KRINOG PUTA, te HRVATSKE OGROMNE SJENE?
U vrtu Getsemana ovjeka su izdali... oni koji najblii su mu bili...
113
Kruno Krsti
114
Marina apalija
Primalja due
poezija
Tko se od koga umori,

i odustane? Tko prestane
kad dah zastane u svitanje?
Najee u svitanje.
U svjetlo, u sunce, u zraku
Predana zraku.
Predano zraku.
Naputa li dua tijelo ili tijelo
otpusti duu?
Tko se od koga umori, i odustane?
U svitanje.
Najee u svitanje.
Volim svitanja.
Mirna su i svijetla.
Bez dramatike. Bez reflektora.
Tek zraka jedna za gorom se javi.
I cikne dan u grani, u kaplji.
Zanjie se na listu.
Zaljulja u valu.
Svitanja volim.
Svijetla su i mirna.
I ne vode nas kraju.
115
Sve rasipa se
i dah.
I dah se krati.
Na kraju u toku
jednu svrati.
I poine.
U sveukupnosti.
Volim to Jedno
to objavljuje se
svakodnevno.
U umiruoj ruci
to me blago
oinski dri.
U oku zamuenom
to me ve gleda
iz nekog drugog svijeta.
Volim to Jedno.
Obraa mi se.
Prepoznaje me
i grli me.
Prepoznajem ga
i grlim ga.
Ja
Jedna
Koliko rijei?!
A kad umiremo
tihe nas vode
pohode
bezglasne
oduzimaju dah
na nijemim
usnama.
Marina apalija
116
poezija
Fanfare tiine
zabruje sveano
akorde gluhe
to otkidaju se
s beskrvnih
usana.
Suneve ptice
nebeske
i tvoja dua
na njihovim leima
raskriljena
u nebo
proljetno.
dralovi
nad naim otokom.
dralovi
nad tvojim grobom.
Suneve ptice
nebeske
i tvoja dua
Doekali su te,
krila su im ispunila
sobu
toga jutra.
Primili su te,
a mene umirili
blagou odlaska
da ne svisnem
od boli
nad tvojim
dobrim
rukama.
117
Igor ipi
Crna joha
poezija
S upercima utih dlaica

Otvori vrata svoja
I gledaj u daljinu1
*
Zar i zumbuli ne rastu do neba
akom da zatvore ovu pustu no
*
Vidi li tu potrebu
Prsima divlje trenje, draga
Ljepotu pastuha i trbuh vremena
14. veljae 2014.
Otpada zeleno, ne uti
Mora da sam otvorio staro pismo
Mora da sam osvijetlio tamu
*
Mora da je potok bio taj
to je odnosio dalje
*
Mora da je to bio list
to otpada zeleno
Nikada ne uti
1 R. Tagore, Gradinar.
118
poezija
Deblo dosee vrh kronje

Zavuci ruke u rijeke dolina
Osnai skupljanje trijea
Potpali lude dvorske
Al ne skrivaj pete
*
to vreba
Samo strukom
Nee ti moi nita
Ako ti ne poklonim sebe
Kora crno smea

Ne zatajimo noas istinu
Nek se nitko ne dira zidova
Ni srca neka ne diraju zidove
*
List otpadne
Jer ne slae ivotu
*
Ne diraj zidove
Svuci se, moja draga
Pupovi na dugim stapkama ljepljivi

Tako je nastala rosa
*
Nisam te vidio drukije snivati
Na listu crne johe
*
I ose dolaze ginuti za ljepak
119
Cvjetaju prije listanja

Srebrno je
U sobi polumrak
Drjeiv slijepac korzeta
*
Procvjetaj
I nemoj jo listati
Ostavi mjesta panorami
*
Lake nego umom
Bit e oblinjim selom
Daljit se u neznanju trava
Lie je okruglasto
Vr o bedru nose na vodu
Indijske djevojke
*
Tagore bi kazao
Gle, tigrove oi!
Struje s vrhova Nepala
*
A zapravo
Crna joha postoji
Okruglasto lie umi
*
S oblanih dlanova
Pijem vodu na cesti
120
poezija
Muke i enske rese u jesen

Na putu za Damask
Sretoh zlatnu pastrmku
*
I bengalski tigar
I ime Rabindranata
*
ovjek dube luku
A pokraj njega lei ena
enske su rese sitne

Svejedno to si usula eer
alici crne kave
*
Moda e poeljeti jednom
Crnim povezom ispuniti prazninu
*
Da ne vidi
Kako je pruena ruka
Kako je to ksno
I sve i nita
Priperci odrvene i ine eerie

Ako ti kaem to u kru
Ti e rei nije istina
Nita ne moe bez zemlje
*
Onda u ti maslinu pokazati
Odvesti do badema
A ti e i dalje tvrditi da laem
Jer nitko ne moe bez zemlje
*
I tako e proi dan
Pomislit e volim te
Ako ti ne kaem to u kru
Meu krevima bez zemlje
121
Supke obrnuto jajolike

Ako je vidi tunu
eli da ponovno procvjeta
*
Takva je kalanhoa
Cvjeta zimi, moja Afrika
*
Ne pjevam ti, podsjeam te
Na luku isplovljenja
*
Sitne cvjetie Essaouire
Prvi su listovi goli

Slatka si pronaena zemlja2
Kako bi spasila svijet
*
Krije se kako ne bih
Cepinom i uadi na tebe
*
Kako ne bih maurskim maem
Na polici
Plod je sitan
Iskuava me figuricama
Sitnim noviima na cesti
*
I Rembrandt ih je skupljao
Male stvari
*
Magarac i ovjek
Za sva vremena
2 F. Andahazi, Anatom.
122
poezija
Uskim krilcem okriljen plosnat

Vian si govornik
Stranac crnom odijelu
*
ini se crnom cipelom
Vreli vosak na hladnom krilu
*
Zato si ikarom povrin
vrstim dranjem za potop
*
Moja enja
Na vrhu zaobljeno ili tupo prikraeno

Kako o tebi drastino
Da ne podsjea na pupove
Moda otvoreno pismo
Moda i sm izbor
*
Samo to to bi htjela da list je
Brod je to upravo odlazi
Negdje usput tonuti
U poetku ljepljivo
Lie prolih vremena
Ne gui svoje padove
*
Kao svako varanje na vagi
Zabluda je sitnog utega
*
Koliko tei pomisao
Da volimo, nismo roba
123
Odozgo u kutevima ila

Za petama su psi tragai
Gonimo i bivamo gonjeni
*
Pedeset lavica bezdana
Mojih je predaka
*
Drvo majmunskog kruha
Osamljeni baobab
Igor ipi
124
Tomislav igmanov
Sala zimi
poezija
Sala zimi
Studen,
u sumraku,
dotie
posve nijem.
Magla,
prostrana,
poini
svijet bijel.
Sala,
na gredi sam,
uti zime
bol cijel.
125
Jacopo Sannazaro
126
Jacopo Sannazaro
Arkadija
prijevod
(Prijevod poetka Sannazarova romana Arcadia koji obuhvaa prolog, prve tri proze i prve
tri ekloge objavljen je u asopisu Forum, br. 46/2014. U tom se dijelu govori o tome kako je
Sannazaro napustio Napulj i otiao u grku pokrajinu Arkadiju. Ondje se pridruio pastirima
koji ive sa svojim stadima u netaknutoj prirodi, raspravljaju o nimfama i mitolokim boanstvima te se natjeu u pjevanju o svojim ljubavima.)
ETVRTA PROZA
Svakomu se udesno svidje Galiciovo pjevanje, ali na
razliite naine. Neki pohvalie mlaahni glas pun
neprocjenjiva sklada; drugi vrlo mio i sladak nain,
sposoban zavesti i ono bie to se najvema odmetnulo
od ljubavi; mnogi pohvalie ljupke rime kakve se ne rabe
meu pastirima; i takvih jo bijae koji s najveim
divljenjem veliahu vrlo otroumnu mudrost njegova
zapaanja, jer on, prisiljen da imenuje mjesec, poguban
stadima i pastirima, kao onaj tko se mudro kloni zloslutna
znaka u tako veselu danu, ree mjeseca prije travnja.
Ali ja to bijah nimalo manje eljan doznati tko je ta
Amaranta, negoli hotan sluati ljubavnu pjesmu, drah
veoma pozorno upravljene ui prema rijeima zaljubljena
pastira, a oi prema licima lijepih djevojaka, prosuujui
da bih bez ikakve sumnje mogao po kretnjama prepoznati
onu koja sluae kako je opjevava njezin ljubovnik. I
budnim pogledom motrei as ovu as onu, vidjeh jednu
127
koju prosudih da je meu lijepima najljepa; njezine vlasi

bijahu pokrivene vrlo tankim velom, ispod kojega su se
iskrila dva zanosna i presjajna oka, nimalo drukija
negoli sjajne zvijezde koje na vedrom i bistrom nebu
znadu palucati. A lice malko vie dugako negoli
okruglo, lijepa oblika, nimalo neugodne ve umjerene
bjeline, naginjui gotovo prema tamnom preljevu, i
praeno ruiastom i draesnom bojom, ispunjavae
zanosom oi koje ga gledahu. Usne bjehu takve da su
nadmaivale jutarnje rue; meu njima je, svaki put kad
govorae ili se osmjehivae, pokazivala neki dio zubi,
toliko neobine i divne draesti, da ih ne bih znao
usporediti ni s jednom drugom stvari doli s istonjakim
biserima. Odatle silazei na mramorno i glatko grlo,
vidjeh na njenim grudima malene i mladenake dojke,
koje su poput dviju okruglih jabuka nadizale vrlo tanku
haljinu; posred njih se razaznavala stazica prelijepa i
nadasve ugodna promatrati; a jer se zavravala u skritim
dijelovima, bijae mi uzrokom da na njih jo djelotvornije
mislim. I ona vrlo tanahna, plemenita i uspravljena stasa,
koraala je po lijepim livadama, berui bijelom rukom
njene cvjetove; te imajui ih ve puno krilo, im zau da
mlaahan pjeva spominje Amarantu, pusti da joj padnu
ruke i skuti; i gotovo ostavi izvan sebe, a da to nije ni
primijetila, svi joj cvjetovi ispadoe, posipljui zemlju s
moda dvadesetak razliitih boja. Kad to poslije gotovo
osvijetena opazi, postade nimalo drukije ruiasta u
licu negoli to se promatraima katkada obiava pokazati
rumeni izgled zaarana mjeseca ili pak purpurna zora o
izlasku sunca. Stoga ona, rekao bih, ne zbog nude koja
bi ju na to prisilila, nego moda mislei bolje prikriti
nadolo crvenilo koje joj je proistjecalo iz enskoga stida,
prignu se glavom k zemlji da ih kupi, gotovo kao da joj
do drugoga ne bijae stalo, razluujui bijele cvjetove od
krvavocrvenih, i tamnobojne od ljubiastih; zbog ega ja,
to sam pozoran i veoma pomnjiv sve to gledao, uzeh
gotovo kao vrst dokaz da je ona morala biti pastirica o
kojoj sam sluao kako se pjeva pod promijenjenim
imenom.
Ali ona poslije kratka vremenskog razdoblja, poto
od skupljenih cvjetova naini priprostu krunu, umijea se
meu lijepe drugarice; one su, poto slino liie uresa
128
prijevod
livade i metnue ga na se, uznosito hodile ljupkim

korakom, kao da bijahu najade1 ili napeje,2 te su
raznolikim dranjem preko mjere poveavale prirodne
ljepote. Neke su nosile vijence od kaline propletene
utim i grimiznim cvjetovima; neke pak imahu
pomijeane bijele i purpurne ljiljane s vrlo zelenim
hvojama naranaa u sredini; jedna je ila osuta ruama,
druga se bijeljela od jasmina; tako su svaka za se i sve
zajedno vie sliile na boanske duhove negoli na ljudska
stvorenja; zbog ega mnogi s udivljenjem govorahu: O
sretan li je posjednik takvih ljepota! Ali one, videi
da je visoko poskoilo sunce, i da prevelika vruina
nadolazi, upravie svoje korake prema svjeoj dolini,
ugodno se alei i zadirkujui izmeu sebe. Stigavi u nju
za vrlo kratko vrijeme, i naavi ondje tako bistra iva
vrela te se inilo da su od preistih kristala, poee
ledenim vodama osvjeavati lijepa lica koja nisu blistala
zbog vjeta umijea; i zavrnuvi jednostavne rukave sve
do lakta, pokazivahu gole prebijele podlaktice, koje su se
s nemalom ljepotom nastavljale na mekane i njene ruke.
Postavi zbog toga eljniji da ih vidimo, mi se bez velika
oklijevanja pribliismo mjestu gdje su stajale, i tu podno
veoma visoke esmine poesmo sjedati bez ikakva reda.
Iako tu mnogi bijasmo vrlo upueni u citre i svirale,
nita se manje najveem dijelu nas prohtjede uti kako se
Logisto i Elpino natjeu u pjevanju; bijahu ti pastiri
tjelesno lijepi i dobno vrlo mlaahni; Elpino uvar koza,
Logisto vunastih ovaca; u obadvojice ue vlasi negoli je
zrelo klasje, obadvojica iz Arkadije, i jednako pripravni
zapijevati i odgovarati. Ali Logisto, ne elei se natjecati
bez oklade, zaloi bijelu ovcu s dvoje janjadi, rekavi:
Od ovih u prinijeti rtvu nimfama, ako tvoja bude
pobjeda u pjevanju; ali ako nju milostiva sudbina prepusti
meni, dat e mi svoga pitomog jelena kao nagradu za
zasluenu slavu.
Svoga pripitomljena jelena odgovori Elpino
od dana kad ga prvi put oduzeh majci to ga je dojila do
naega vremena, stalno sam uvao za svoju Tirenu, i
njojzi za ljubav s najveom sam ga pomnjom trajno
1 Rijene nimfe.
2 Nimfe dolina i izvora.
129
hranio biranim zalogajima, umivajui ga kraj istih izvora

i resei mu razgranate rogove vijencima od svjeih rua i
cvijea; zbog toga on, naviknut da jede za naim stolom,
ide po danu za svoju zabavu u skitnju lutajui dubravama,
i potom kad mu se uini da je vrijeme, koliko god kasno
bilo, vraa se znanoj kui; tu, naavi mene gdje ga vrlo
zabrinut ekam, ne moe ga vidjeti da se zasitio
umiljavanja, dok naokolo skae i izvodi mi tisuu
vragolija. Ali od njega mi vie negoli ita drugo godi to
to poznaje i iznad svega voli svoju gospodaricu, te vrlo
strpljivo izdri da mu metne ular i da ga dodiruju njezine
ruke; ak joj od svoje volje nudi da mu ljubak vrat uresi
jarmom i poneki put plea samarom; i zadovoljan da na
njemu ona jae, nosi je preponizno prostranim poljima
bez ozljede ili pak straha od ikakve pogibli. I onu ogrlicu
od morskih koljaka to je sada na njemu vidi, s onim
zubom od vepra to mu poput blijeda mjeseca visi na
prsima, ona mu je meni za ljubav objesila, i u moje ime
nagnala ga da je nosi. Dakle, njega ovdje ne u zaloiti;
ali moj zalog bit e takav da e ti sam, kad ga vidi,
prosuditi kako je ne samo dovoljan, nego i vei od tvoga.
Ponajprije ti zalaem jarca, arene dlake, krupna tijela,
bradata, oboruana s etiri roga i naviknuta da najee
pobjeuje u sudarima, koji bi bez pastira dostajao sam
voditi stado koliko god veliko bilo. Osim toga, nov pehar
od bukve, s dva prelijepa uha od istoga drva, koji, poto
ga je domiljat tvorac zdjelao, ima u sredini naslikana
rumena Prijapa3 to vrlo vrsto grli nimfu, i protiv njezine
volje hoe je poljubiti; zbog ega ona srdbom
podeena, okrenuvi lice natrag, svim svojim snagama
pokuava se otrgnuti od njega; i lijevom rukom mu
ranjava nos, a drugom mu upa gustu bradu. I tu su oko
njih tri gola djeaka, puna udesne ivahnosti, od kojih
jedan svom snagom nastoji istrgnuti Prijapu srp iz ruke,
dok mu djeaki otvara nezgrapne prste, jedan po jedan;
drugi mu gnjevnim zubima grize nakostrijeenu nogu,
dajui drugu znak da mu priskoi u pomo; ovaj, zauzet
pravljenjem malene krletke od slame i trske, moda
3 Prijap je bio boanstvo vrtova, vonjaka, vinograda i pela. Runa je izgleda, ali obdaren golemim udom, simbolom oploivanja; trajno je napastovao nimfe, koje su od njega openito bjeale; drao je srp kao zatitnik vrtova i vonjaka ili, pak,
kosu kao plailo za ptice.
130
prijevod
kanei u nju zatvoriti raspjevane turke, ne mie se od

svoga posla da mu pomogne. Pohotni bog, malo marei
za to, sve jae uza se stee lijepu nimfu, posvema nakan
privesti kraju svoj naum. I ta moja posuda izvana je sa
svih strana okruena vijencem od zelene bedrenike,
vezane zapisom koji sadri ove rijei:
Iz takva korijena se raa

tko mojim zlom se hrani.
I kunem ti se boanstvima svetih izvora da ga nikada

moje usne ne dodirnue, nego sam ga uvijek preista
drao u torbi, budui da ga kupih za jednu kozu i dvije
koarice skute od nekoga pomorca, koji iz dalekih
zemalja doe u nae dubrave.
Tada Selvaggio, koji u tome bijae izabran sudcem,
ne htjede da se stavljaju ulozi, govorei da bi dovoljno
bilo ako pobjednik dobije pohvale a pobijeeni sramotu. I
tako rekavi, dade znak Ofeliji da zasvira u sviralu,
zapovjedivi Logistu da zapone i Elpinu da naizmjenice
redom odgovara. Zbog toga, im se uo zvuk, Logisto
proslijedi ovakvim rijeima:
ETVRTA EKLOGA
Logisto, Elpino
Logisto.
Tko eli uti jecaj moj u rimi,4
o drage ene, i tjeskoban pla,
i korak znati od noi do dana
to zalud sterem kroz tolika polja,
nek ita to je na hrastu i stijeni,
jer ve je toga puna svaka draga.
Elpino.
Pastiri, ptic ni zvijeri u drazi
nema da ne zna zvuke mojih rima;
peine nema ni pilje u stijeni
koja ne jei od trajna mi plaa;
10
4 Dvostruka sikstina po uzoru na Petrarcu (Mia benigna fortuna e l viver lieto), dakle dvanaest kitica po est jedanaesteraca,
sa est krajnjih rijei koje se ponavljaju umjesto rima, po retrogradno ukrtenu obrascu: ABCDEF, FAEBDC, itd. U oprotajnoj tercini (congedo) tri su rime na kraju, a tri u sredini stiha.
131
ni cvijet ni travka ne nie u polju,

da ne zgazim je tisukrat u danu.
Logisto.
Ah, ne znam dobro ni asa ni dana
kad zatvoren u vrletnu sam dragu,
nit pamtim igda da trah kroz polja
slobodan posve; ve cvile u rimi
u plamu vazda ivjeh, svojim plaem
na milost ganuv drvee i stijene.
Elpino.
Planine, luge, vrela, polja, stijene
obilazim, da barem jednog dana
usporit mogu dijelom ljuti pla;
al dobro vidim tek mi jedna draga
poinak prua od umornih rima
to romon ire kroz tisuu polja.
Logisto.
O umske zvijeri, to kroz irna polja
lutate blude i kroz otre stijene,
uste li ikad tako bolne rime?
Recite, uste ikojeg li dana,
u ovoj ili nekoj drugoj drazi,
uzdahe are ili dulji pla?
Elpino.
Tisuu noi ve prooh u plau,
gotovo stvorih movare od polja;
napokon sjedoh u zelenu dragu
i zauh gdje mi kae glas kroz stijene:
Elpino, blii veseli se dan
kojem e pjevat ponajslae rime.
Logisto.
Sretnie, ti e kroz drukije rime
utjehu pruit i boli i plau!
Ja jadan idem od dana do dana
te kinjim nebo i luge i polja;
te mnim da trave i vrela i stijene,
i ptice sve u svakoj cvile drazi.
132
15
20
25
30
35
40
prijevod
Elpino.
Ah, da je tako, koji al i draga
uli bi slatke i tolike rime?
Prevrnuo bih i luge i stijene
ko neko Orfej5 svojim nujnim plaem;
tad bi se ule grlice kroz polja
s golubicama skupa svakog dana.
Logisto.
Ja tada item da esto po danu
ti meni asti grob u ovoj drazi,
i vijence brane kroz zelena polja
pepelu nijemom da uz svoje rime
velei: Duo nesretna, to s plaem
ivljae negda, poini pod stijenom.
Elpino.
Logisto, rijeke nek uju i stijene,
da sretan, vedar i radostan dan
u smijeh se sprema tvoj pretvorit pla;
i mene trave koje brah u drazi
ne prevarie, ni arobne rime
s kojih bez ita ostajahu polja.
Logisto.
Gole e ribe gazit suha polja,6
tvrdnut e more, rastalit se stijene,
Ergasto nadbit Titira7 u rimi,
i sunce vidjet no, a zvijezde dan,
al ne e jele ni bukve u drazi
iz mojih usta uti doli pla.
Elpino.
ivje li kad od boli tko i plaa,
taj bijah ja, i vi to znate, polja;
ali s nadom da u izai iz drage,
iz kruga ivih i visokih stijena,
i mislei na dobro onog dana,
ja s trskom pjevam stihove i rime.
45
50
55
60
65
70
5 Najslavniji pjesnik i glazbenik u mitologiji; kad je udarao u liru i pjevao, ivotinje bi se umirile, ak bi ga pratila stabla i rijeke.
6 Cijela kitica je retorika figura (adinaton) kojom se kroz usporedbu tvrdi da se neto ne moe ostvariti.
7 Pastoralni nadimak pjesnika Vergilija, prema liku iz Teokritovih idila.
133
Logisto.
Tada e moje rime bit bez plaa
kad svjetlom dan ne obraduje polja,
i lahor stijene uplai u drazi.
PETA PROZA
Bijae ve zbog zalaska sunca sav zapad osut tisuama
razliitih oblaka: ovi ljubiasti, oni modri, neki krvavi,
drugi izmeu utila i crnila, a jedni tako bljetavi od
odsjaja zrak, da su sliili na ulateno i eeno zlato.
Stoga, poto pastirice uz jednoduan pristanak ustadoe
gdje su sjedile oko bistra izvora, dvojica ljubovnika
okonae svoje pjesme. A kako ih je u tiini svatko
zaueno sluao, tako ih je svatko s najveim divljenjem
jednako pohvalio, a ponajvie Selvaggio, koji ne znajui
razluiti koji od njih bijae blie pobjedi, dosudi da su
obojica dostojna najvie hvale; na njegovu prosudbu svi
zajedno pristadosmo. I ne mogavi ih vie hvaliti nego to
ih bijasmo pohvalili, a svakomu se inilo da je ve bilo
vrijeme vraati se prema naem selu, dadosmo se na put
vrlo sporim korakom, raspravljajui mnogo o branim
uitcima.
Premda zbog oporosti divljega kraja bijae vie
vrletan negoli ravan, put nam te veeri svejedno dade i
podastre sve pastirske razonode koje na slinim mjestima
razdragano i veselo drutvo moe ubrati. I ponajprije,
poto je usred hoda svatko naao svoju ploicu, gaasmo
odreenu metu; tko joj se najvie pribliio, njega je neki
komad puta kao pobjednika nosio na leima onaj tko je
izgubio; oko njega smo svi uz radosne usklike ili
pljeui i zapadajui u udesno veselje, kako ta igra
zahtijeva. Potom ostavljajui se toga, uzesmo tko luk tko
praku, i zaputismo se s njima s koraka u korak
odapinjui i hitajui kamenje; premda smo se svakim
umijeem i domiljajem trsili da jedan drugome
nadmaimo hitce. Ali poto siosmo u ravnicu i kamenita
brda ostavismo iza lea, poesmo brati nove uitke, kako
se komu mililo; as natjeui se u skoku, as bacajui
pastirske tapove, a as hitro trei po otvorenim
poljanama; gdje onoga tko bi brzinom prvi dodirnuo
134
prijevod
odreenu metu, za nagradu su asno ovjenavali

granicama blijedih maslina uz zvuke svirale. Povrh toga,
kako se u dubravama esto puta dogaa, dok su s jedne
strane lisice hodile, i s druge kozlii skakali, a mi jedne i
druge s naim psima slijedili, zabavljali smo se, sve dok
nas na uobiajenim stanitima nisu doekali nai druzi
koji nas s ugodnom veerom oekivahu; gdje poslije
mnogih igara, poto velik dio noi proe, gotovo umorni
od uitka, dopustismo utruenim udovima da poinu.
im je lijepa zora odagnala none zvijezde, i
huhorasti pijetao svojim pjevom pozdravio skori dan,
oznaujui uru kada se spareni volovi obino vraaju
naviklu naporu, jedan pastir, koji prije svih ustade, krenu
s promuklim rogom buditi itavu druinu; svatko se na taj
zvuk, naputajui lijenu postelju, pripremi s bjelkastim
svanuem za nove uitke. Te istjeravi iz torova hotna
stada i krenuvi s njima putem, dok su ona s koraka u
korak svojim klepkama budila drjemljive ptice po
utljivim lugovima, hodili smo zamiljeni razmatrajui
gdje bismo mogli na svaiji uitak lagodno pasti i boraviti
itav dan. I dok smo tako u dvojbi hodili, predlaui tko
jedno mjesto tko drugo, Opico, koji bijae stariji od
ostalih i veoma tovan meu pastirima, ree:
Ako elite da vam ja budem voom, odvest u vas
u predio koji je odavde dosta blizu, i sigurno je po mojem
miljenju prilino ubav; njega se moram u svako doba
spomenuti, jer u njemu gotovo svu svoju mladost
presretno provedoh u svirci i pjesmi; i ve me poznaju
stijene to su ondje, i posvema su sposobne odgovoriti na
zvukove mojih rijei. Ondje sam, kako procjenjujem, kad
mi je krv bila vrelija, svojim kosirom upisao ime one koju
sam vie od sviju stada volio; i ve vjerujem da su slova
skupa s drveem narasla; stoga molim bogove da ih vazda
uvaju na njezinu diku i slavu.
Svima se jednako uini da valja slijediti Opicov
savjet, te u jednom asu odgovorismo da smo spremni
uiniti po njegovoj elji. I nismo preli mnogo vie od
dvije tisue koraka, kad stigosmo do izvora rijeke zvane
Erimant; ona u podnoju jedne planine, kroz pukotinu u
ivoj stijeni, s vrlo velikom i strahovitom bukom i s
nekakvim vrtlozima od bijele pjene provaljuje u nizinu, i
tekui kroza nju sa uborom napreduje potresajui okolne
135
lugove. To bi izdaleka, kao prvi dojam, zadalo

neizmjeran strah onomu tko bi sam onuda iao, i jamano
ne bez razloga; jer se po opem miljenju okolnoga
puanstva dri gotovo sigurnim da na onom mjestu
stanuju nimfe toga kraja, te one, da bi utjerale strah u
duu onima koji bi se onamo htjeli pribliiti, stvaraju onaj
zvuk to ga je tako udno uti. Mi, zato to nas obuze
takva strepnja, nismo mogli uivati ni u razgovoru ni u
pjesmi, te se poesmo malo-pomalo penjati uz nevrletnu
planinu; u njoj bijae moda tisuu to empresa to
borova tako visokih i irokih, te bi svaki za sebe gotovo
bio dovoljan da hladom prekrije itav lug. I poto
stigosmo na najvii njezin dio, budui da se sunce bilo
malko uzdignulo, posjedasmo u neredu po zelenoj travi.
Ali ovce i koze, kojima drae bijae pasti nego
plandovati, poee se razilaziti verui se po
nepristupanim i tegobnim mjestima divlje planine, ova
brstei kupinu, ona stabalce to tada mlado izbijae iz
zemlje; jedna se propinjala da dohvati granu vrbe, druga
ila gloui mlade vrike hrastia i ceria; mnoge, pijui
na bistrim izvorima, radovahu se videi u njima svoje
odraze; tko bi ih tako vidio izdaleka, lako bi mogao
povjerovati da se pentraju ponad golih urvina.
Dok smo to pozornim okom utke promatrali, ne
sjetivi se ni pjesme ni koje druge stvari, uini nam se
iznenada da izdaleka ujemo zvuke poput frule i zveke,
pomijeane s mnogim uzvicima i snanim glasovima
pastira. Stoga ustavi sa sijela, uputismo se vrlo hitro
prema onoj strani planine odakle se ula buka, i toliko
smo dugo po zapletenom lugu ili dok onamo ne
stigosmo. Gdje naavi desetak kravara, koji su oko
aenoga groba pastira Androgea u krugu plesali, kao
to esto znadu pohotni satiri usred noi poskakivati po
dubravama, ekajui da iz oblinjih rijeka izau ljubljene
nimfe, stadosmo skupa s njima slaviti tuan obred.
Izmeu njih jedan dostojniji od drugih stajae usred plesa,
blizu visoka groba na netom nainjenu rtveniku od
zelenih hvoja. I tu je, prema starinskom obiaju, izlijevao
dvije posude svjea mlijeka, dvije posude posveene krvi,
te dvije posude jaka i plemenita vina, i prosipao veliko
obilje njena cvijea razliitih boja; i slaui se s
136
prijevod
ugodnim i skruenim nainom zvuanja svirale i zveaka,

pojae otegnuto hvale pokopanom pastiru:
Uivaj, uivaj, Androgeo, te ako je poslije smrti
spokojnim duama doputeno sluati, pouj nae rijei;
i blagonaklono uzmi i prihvati sveane poasti koje ti
sada tvoji teaci prinose, gdje god blaeno prebivao. Ja
pouzdano vjerujem da se tvoja plemenita dua sada letei
vraa u ove dubrave, te vidi i po redu osjea ono to mi
danas tebi u spomen inimo nad novim grobom. Ako je
to doista istinito, kako moe biti da nam na tolike pozive
ne odgovara? Ah, ti si slatkim zvukom svoje svirale znao
svu nau dubravu zanosnim skladom razveseliti. Kako
si sada, u malenu zatvorenom mjestu, meu hladnim
stijenama, prisiljen leati u vjenom muku? Ti si svojim
preslatkim rijeima vazda pomirivao prijepore zavaenih
pastira. Kako si ih sada, otiavi, ostavio u prekomjernoj
dvojbi i nezadovoljstvu? O plemeniti oe i uitelju
cijeloga naeg puka, gdje emo nai jednaka tebi? ije
emo pouke slijediti? Pod ijim emo vodstvom odsada
spokojno ivjeti? Uistinu ne znam tko e nam ubudue
biti pouzdan voa u dvojbenim sluajevima. O mudri
pastiru, hoe li te ikada vie vidjeti nae dubrave? Hoe
li se ikada u ovim planinama voljeti pravda, estitost
ivljenja i tovanje bogova? Te su stvari sve tako
plemenito pod tvojim okriljem cvale; toliko da moda
ni u jedno drugo vrijeme Termin,8 dostojan tovanja,
nije ujednaenije obiljeio nerazluena polja negoli u
tvoje vrijeme. Ajme, tko e u naim dubravama odsada
pjevati o nimfama? Tko e nam u naim nevoljama davati
pouzdan savjet? I u alostima ugodnu utjehu i veselje, kao
to si ti inio, pjevajui esto preslatke stihove na obalama
brzih rijeka? Ajme, naa stada jedva znadu bez tvoje
svirale pasti po zelenim livadama; a dok si ivio, ona su
se blago podizala na njezin zvuk da preivaju u ugodnoj
hladovini mladih crnika. Ajme, na tvojem odlasku odoe
skupa s tobom iz ovih polja svi nai bogovi. I koliko god
smo puta potom pokuali zasijati bijelu penicu, toliko
smo puta umjesto nje poeli nesretni ljulj s jalovom zobi
po neutjenim brazdama; i umjesto ljubica i drugoga
8 Rimsko boanstvo koje je bdjelo nad meaima izmeu posjeda.
137
cvijea nicao je dra s preotrim i otrovnim trnjem po

naim poljanama.
Zbog toga, pastiri, nabacajte po zemlji trava i hvoja,
i sjenatim granama pokrijte svjee izvore, jer Androgeo
eli da se tako u njegovu ast uini. O sretni Androgeo,
zbogom, zanavijek zbogom! Evo nam pastirski Apolon
sav razdragan dolazi k tvojemu grobu da te uresi svojim
mirisnim vijencima. I fauni slino s ovjenanim rogovima,
natovareni umskim darovima, donose ti svaki ono to
moe: iz polja klasove, od vinjaga grozdove s liem i
viticama, i sa svakoga stabla zrele plodove. Od zavisti na
njih oblinje nimfe, koje si negda toliko ljubio i tovao,
dolaze sada sve s prebijelim koarama punim cvijea
i mirisnih jabuka da ti uzvrate primljenim poastima.
A ono to je najvie, i od ega se ne moe dati vjeniji
dar pokopanom prahu, muze ti daruju stihove; stihove
ti daruju muze, a mi ti s naim sviralama pjevamo i
pjevat emo navijeke, sve dok stada budu pasla po ovim
dubravama. I ovi borovi i ovi cerovi i ove platane to
naokolo stoje, dok bude svijeta, aputat e tvoje ime; i
jednako bikovi sa svim seoskim krdima u svako godinje
doba iskazivat e tovanje tvojoj sjeni, i snanim glasom
riui dozivat e tebe po dubravama to odjekuju. Tako
e se odsada unaprijed uvijek pribrajati naim bozima; i
kako Bakhu i svetoj Cereri,9 tako emo takoer na tvojim
rtvenicima prinositi dune rtve, uz oganj ako bude
hladno, u svjeoj hladovini ako bude toplo. I prije e iz
otrovnih tisa kapati presladak med, a iz slatkoga cvijea
gorak; prije e se zimi eti ito, a ljeti brati crne masline,
nego to e u ovim krajevima zamuknuti tvoja slava.
Poto zavri ove rijei, smjesta poe svirati u ljupke
gajde to su mu na leima visjele; na njihov napjev
Ergasto, gotovo sa suzama u oima, otvori usta da ovako
zapjeva:
9 Cerera je boica plodnosti i poljodjelstva; Bakho je bog opojnosti i uivanja u vinu.
138
prijevod
PETA EKLOGA
Ergasto, nad grobom
Blaena duo mila,10
to slobodna od veza
u vinje dvore uzala si naga,
gdje si se sretna svila,
i s tobom tvoja zvijezda,
te naoj brizi smijeei se blaga,
suneva iznad praga
s dusima plemenitim
sveta ti noga tue
te zvijezde lutajue;
kraj istih vrela, posveenih mirti,
za rajskim stadom hodi
i drage ti pastire otud vodi;
druge planine, ravni,
dubrave druge, sprude,
na nebu vidi, i drukije cvijee;
fauni i silvani
za nimfama tu blude
kroz druga mjesta ljubavi i sree.
Gdje miomiris lijee,
u hladu poju krasno,
s Dafnisom i Melibeom11
sjedi na Androgeo,
slatkoom rijetkom puni nebo jasno,
usklauju poela
zvucima novog neobina pjela.
to loza je vrh brijesta,
krdima to je junac,
i kako ito plodna polja krasi,
ti nama bjee kresta
od slave i vrhunac.
Ah, kruta smrti, tko se tebe spasi,
kad ti se plam ne gasi
do najviih vrhova?
10
15
20
25
30
10 Kancona od pet kitica sastavljenih od jedanaesteraca i sedmeraca, sa shemom abCabCcdeeDfF, po uzoru na Petrarcinu
kanconu Chiare, fresche e dolci acque.
11 Dafnis je bio prelijepi sicilski mladi, uitelj svih pastira i zaetnik bukolike poezije; njegovu smrt zbog ljubavi opjevali
su Teokrit i Vergilije. Melibeo je lik iju smrt oplakuje rimski pjesnik Nemezijan (Marcus Aurelius Olympius Nemesianus,
roen u Kartagi u 3. stoljeu).
139
Hoe li svijet jo kada

vidjet pastira mlada
to poju s nama slatke rime skova,
da hvojom luge ospe
i s lijepih grana hlad na vale prospe?
Plakahu nebesnice
zbog smrti ljute vele;
to znaju rijeke, bukve i peine;
plakahu nemilice
s obala trave svele;
nit sunca zraka danima da sine,
nit divlje ivotinje
da izau na polje,
nit na brijeg stada bijela
da pasu pokraj vrela,
toliko svakog ljuta kob zabolje;
za vidjela i tmue
dubrave jeku Androgeo ue.
Dakle, k tvom svetom grobu
s vijencima svjeim nice
i s darovima teaci e prii;
tako u svakom dobu
ti poput golubice
lete kroz usta pastirska e ii;
i ne e vrijeme stii
da brie ime tvoje,
dok su u drai zmije
i rijeka ribe krije.
I ne e ivjet tek od pjesme moje,
kad svirala zajei
raznih pastira s tisuama rijei.
ivi li koji duh ljubavni s vama,
hrastove lisne grane,
sjenite mirne kosti pokopane.
ESTA PROZA
Dok je Ergasto pjevao tugaljivu pjesmu, Fronimo,
najotroumniji od svih pastira, napisa je na zelenoj
bukovoj kori; i nju ukraenu s mnogo vijenaca objesi o
stablo koje je prualo svoje grane iznad bijeloga groba.
140
35
40
45
50
55
60
65
prijevod
Zbog toga, budui da bjee gotovo prola ura objeda,

poosmo do jednoga bistra vrela koje je izbijalo podno
vrlo visoka bora; i ondje uredno poesmo jesti meso
rtvovane teladi, i mlijeko spravljeno na razne naine, i
vrlo mekano kestenje, te od voa koje je godinje doba
davalo; ali nije manjkalo ni vrlo jakih vina koja su od velike
starosti mirisala i donosila radost sjetnim srcima.
Ali poto obilnom raznovrsnou utaismo glad,
jedan poe pjevati, drugi pripovijedati bajke, i neki
zapodjenue igre, a mnogi, svladanim snom, zaspae.
Naposljetku ja (kojemu zbog odaleenosti od mile
domovine i zbog drugih opravdanih razloga svako veselje
bijae uzrokom neizmjerne boli) bacih se podno nekoga
stabla, prebolan i preko svake mjere nezadovoljan; kadli
vidjeh kako nam s udaljenosti koliko bi se moda dobacilo
kamenom dolazi uurbanim koracima neki pastir vrlo
mlada izgleda, omotan ogrnjaem onakve boje kakvi su
obino dralovi, s kojega mu je slijeva visjela lijepa torba
od tanke koe teleta nedonoeta; a iznad dugakih
plavih uvojaka, koji su mu ui od rue padali niz plea,
imae dlakav klobuk nainjen, kako sam poslije opazio, od
vujega krzna; i u desnoj ruci prekrasan tap kojemu iljak
bjee okovan novom mjedi, ali nisam mogao razumjeti
od kojega bijae drva; jer da bjee od drijena, mogao
sam ga prepoznati po jednakim vorovima, a da bjee
od jasena ili imira, to bi mi boja pokazala. A dolazio je
takav da je uistinu izgledao kao Trojanac Paris, dok je u
visokim dubravama, meu bezazlenim stadima, u onoj
mladenakoj priprostosti, prebivao sa svojom nimfom,
esto krunei vijencima pobjednike meu ovnovima.
On, poto za kratko vrijeme stie do mene, gdje su
se neki igrali gaanja u cilj, upita te govedare jesu li vidjeli
neku kravu bijele dlake s crnim elom, koja je vie puta
bjeala i bila naviknuta mijeati se s njihovim bikovima.
Njemu ljubazno odgovorie da mu ne bude toliko muno
zadrati se s nama, jer nadolazi podnevna vruina; a u tu
su uru sva naa stada imala obiaj odlaziti u hladovinu
svjeih stabala da preivaju jutarnje trave. I kako to ne
bijae bilo dosta, poslae onamo jednoga slugu kojega
su, jer bijae silno dlakav i surov ovjek, po cijeloj Arkadiji
zvali Ursacchio; jer je on u meuvremenu trebao poi da
je posvuda trai, i kad je nae da je dovede gdje smo bili.
141
Tada Carino, jer je takvo ime imao onaj ija bijae

odlutala krava, sjede na bukovu kladu koja mu je suelice
leala; i nakon mnogo razgovora, obrativi se naem
Opicu, zamoli ga prijateljski da zapjeva. Koji mu napola u
smijehu odgovori:
Sinko moj, sve zemaljske stvari i skupa s njima
duh, koliko god bio nebeski, nose sa sobom godine i
prodrljivu dob. I mnogo se puta sjetim kako sam kao
djeak pjevao, otkad bi sunce izalo dok ne bi poinulo,
i nikada se nisam nimalo umarao; a sada su mi izvjetrili
iz pameti toliki stihovi, jo gore, glasa mi sve vie
ponestaje, jer su me vuci vidjeli prije nego to sam ja
njih opazio.12 Ali premda me vuci nisu njega liili, sijeda
kosa i ohladnjela krv ne nalau mi da se bavim onim to
pripada mladima; i ve je dugo vremena kako moja svirala
naginje prema umskom faunu. Kraj svega toga ovdje
su mnogi koji bi znali odgovoriti svakom pastiru to se
najvie ponosi pjevanjem; oni bi vam mogli u potpunosti
udovoljiti u onome to od mene itete. Ali premda mi
ute drugi, koji su svi vrlo plemeniti i od velika znanja,
tu je na Serrano kojega uistinu, kad bi ga uli Titiro ili
Melibeo,13 ne bi mogli a da ga najvie ne pohvale; koji e,
za vau i jednako za nau ljubav, ako mu sada ne bude
teko, zapjevati i pruiti nam uitak.
Tada Serrano, duno zahvaljujui Opicu, ovako
mu odgovori: Koliko god mogu kazati da sam najnii
i najmanje rjeit od cijele ove druine, ipak, da se ne
bih pokazao kao nezahvalan ovjek prema onomu
koji je, neka mi oprosti, smatrao da sam unato svakoj
dolinosti dostojan tolike asti, ja u se potruditi koliko
god mognem da ga posluam. I budui da me Carinova
odlutala krava sada podsjea na neto to mi se nimalo
ne mili, o tome kanim pjevati. A vi, Opico, zbog vaega
ovjetva, ostavljajui po strani starost i isprike, koje su
po mojem miljenju vie suvine negoli nune, meni ete
odgovarati. I zapoe:
12 Vjerovalo se da gubi glas onaj koga vukovi ugledaju prije nego to on njih opazi.
13 Sugovornici u Vergilijevim eklogama.
142
prijevod
ESTA EKLOGA
Serrano, Opico
Serrano.
Premda si star, moj Opico, i zle volje14
zbog misli to u pamet tebi zalaze,
plai sad sa mnom, dijeli moje nevolje.
U svijetu danas druzi se ne nalaze,
vjernost je mrtva, zavladalo nevjerje,
i loe navade nas stalno snalaze.
Zavladale zle elje, i licmjerje
zbog pogubna bogatstva to ih podbada,
tako da oca sinovi iznevjere.
Taj15 mi se smijei dobru, la ga spopada;
taj plae zbog mog zla, a poslije napada
i s lea otrim bodeom me probada.
10
Opico.
Zavist, moj sinko, od sebe se raspada,16
ko janje kad ga hude oi zasjene,
bora ni klena hlad joj nije naslada.17 15
Serrano.
Ipak u rei: nek mi bozi namijene
osvetiti se onom tko me potapa,
prije no ito etelac ne sadjene!18
Da mi se bujan gnjev iz srca otapa,
nek vidim brijest u padu kad se rastrati,
to mi s veseljem milosre rastapa!
Zna stazu to se nakon kie zablati;
ondje se skri, kad kui smo dospijevali,
tko ivi da nad sobom moe plakati!
To nitko ne primijeti, jer smo pjevali,
al neki pastir nenadno nas posjeti
pred veeru, uz oganj smo se zgrijevali,
i ree mi: Serrano, daj se dosjeti,
koze ti nisu sve... Ja potom hitei
padoh, i jote bol u laktu osjetim.
14
15
16
17
20
25
30
Jedanaesterake tercine s ukrtenim troslonim rimama.

Znaenje stiha: ima ih koji se vesele mojem dobru, ali samo se pretvaraju.
Znaenje stiha: zavidnik se izjeda kad vidi da drugi napreduje.
Dva su znaenja ovoga stiha: zavidnu je ovjeku teko ivjeti u tuoj sjeni; zavidnicima kodi i hladovina stabala pod kojima je zdravo sjediti.
18 Serrano se prije idue etve eli nekome osvetiti zbog nanijete tete.
143
Ah, tu da itko mogae mi pritei

na pravdi! Tko da meni pravdu daruje?
Moe nam pomo samo Bog svevdei.
Par koza i dva kozleta u paru je
podmukli lupe od mog stada latio;
tolika lakomost na svijetu caruje!
Prisegnuh onom koji ga je pratio
da ne u kazat,19 stoga sam zanijemio;
pa pomisli koliko sam se patio!
Kraom se hvalio kad ju je spremio;
jer triput pljune i nevidljiv nestaje
s oiju; mudro sam ga stog procijenio.
Jer da ga vidjeh, nemogue s mjesta je
izai iv od pasa koji pobjesne,
gdje zalud ovjek vikati ne prestaje.
arobni kamen, trave, kapi bolesne,
mrtvaki prah iz groba, kosti stoljetne,
vradbine hude, pogubne i potresne,
sa sobom nosi; s njima on se prometne
u vjetar, vodu, paprat, malu kupinu;
toliko svijet kroz aranje se odmetne!
35
40
45
50
Opico.
Ko Protej,20 on od tigra u zmijurinu,
od empresa u hrast se preinauje,
i as u vola, kozu, rijeku, tupinu.
Serrano.
Opico, vidi, svijet se preobrauje
od zla u gore; mora se rastuiti
to dobro doba sve se izopauje.
Opico.
Jedva sa zemlje mogoh ruku pruiti
do prvih grana,21 kad sam ito gonio
u mlin, i s oslom poeo se druiti,
kad stari otac, kog sam tako volio,
poe me ljupkim rijeima dozivati
pod sjenast plutnjak gdje me je sokolio;
kako se zna djeacima kazivati,
19 Zakleo se svjedoku krae da ne e odati ime kradljivca.
20 Mitoloko morsko boanstvo, sposobno da poprima oblike raznih ivih i neivih stvari.
21 Opico govori o svojem djetinjstvu.
144
55
60
prijevod
tjerati stada on me pouavao,

vimena musti, vunu podrezivati.
Katkad je davna doba doaravao,
kad volovi su govor zapodijevali,
jer nebo je tad veu milost davalo.
I nisu tad ni bogovi oklijevali
na pau ovce u dubravu voditi;
te, poput nas, i oni su popijevali.
I nisu ljudi mogli se pozlobiti;
i skupne bjehu bez meaa poljine;
i Kopija22 je mogla plodom roditi.
Ne bjee gvoa koje danas doinje
sav ljudski rod;23 ne bjee spornih pitanja
od kojih svaki rat i zlo zapoinje.
Niti se ovih vialo mahnitanja,
nit slualo da ljudi bi se svaali,
pa treba svijet da propadne bez svitanja.
A starci, kad se najzad nisu vraali
u ume, smrt su hrabro iekivali,
il arobnom se travom preporaali.
I dani nisu tmurni, ledni bivali,
ve vedri, topli; nit su sove hukale,
ptijim su pojem luzi odjekivali.
Iz zemljinih su njedara propupale
uz crni jedi trave sve smrtonosne,
da bi nam danas due listom kukale;
a neko biljke nicahu spasonosne:
balzam i tamjan, kapima oblveni,
i mirhe to dragcjen miris pronose.
Svi su se redom, hladovinom miveni,
mlijekom i irom, bobom, murvom sladili.
O slatko vrijeme, o ivote miljeni!
Ne samo rijeju, misle to su radili,
potujem njih; jo pamenje ih zaziva,
niice astim ono to su gradili.
Gdje li je vrijednost? to se slavnim naziva?
Gdje li su ljudi? Ajme, aka pepela,
to svaka slavna povijest glasno kaziva.
65
70
75
80
85
90
95
100
22 Boica obilja.
23 S otkriem eljeza, kad se poelo kovati oruje, dolo je na svijet zlo koje e zatrti ovjeanstvo.
145
Djevojka s momkom veselo je letjela,

dok s livade su k livadi se gubili,
od Amorova luka nije strepjela.
Ne bjee jala, nego su se snubili,
sluali citru pleui uz arije,
i stalno poput grlica se ljubili.
O ista vjero, navade najstarije!
Znam dobro svijet i kako je nepstojan,
to vrijeme vie tee, to je kvarnije;
te svaki put, o prijatelju dostojan,
pomislim: srce e mi se otvoriti,
nema mi lijeka rani, ja sam otrovan.
Serrano.
Ah, nemoj rei, nemoj me umoriti;
da kaem to u dui mi se nahodi,
ume i brda stali bi se oriti.
Htio bih utjet; ali bol me navodi
da kaem. Zna li koji je Lacinio?
Na spomen, ajme, srce mi se razglobi!
Onaj to noi s bdijenjem je sjedinio,
pred zoru zaspi; Kakom24 ga nazivaju,
ivi od krae koju je poinio.
Opico.
Taj Kako! Oh, koliki se jo skrivaju
Kaki u umi! Prem mudraci zdvajaju
to s jednog zloga mnogi krivi bivaju.
105
110
115
120
125
Serrano.
Koliki tuom krvlju se napajaju!
To kuam, i na svoju tetu saznajem,
te moji psi se uzalud zamaraju.
Opico.
I ja, koliko vidim, to razaznajem;
zgrbljenih plea, muim stare udove
kupuju pamet, i jo je ne razdajem.25
Brojni pastiri, ah, kroz ove lugove,
naizgled dobri, a svi krasti vrebaju
motike, grablje, frule, rala, plugove!
130
135
24 Kako je bio sin boga Vulkana i rigao je vatru; kad je Heraklu ukrao goveda, ovaj ga je za kaznu udavio.
25 ovjek se ui dok je iv; nikada dovoljno pameti.
146
prijevod
Za ruglo i sramotu danas ne haju

te avke grabljivice meu ljudima;
okorjeli u zloi, srca nemaju,
dok im se ake pune tuim trudima.
***************
Jacopo Sannazaro (Napulj, 1458. 1530.), talijanski pjesnik i humanist, unato opsenu djelu u stihu i prozi, ostao je zapamen samo po djelu Arcadia. Taj pastoralni roman, sastavljen
od 12 proznih i 12 poetskih dijelova (po uzoru na Danteov Novi ivot i Boccacciov Ameto),
pokazao je sve mogunosti prosimetruma u talijanskome jeziku i uveo temu Arkadije, koja
predstavlja idilinu zemlju, u europsku knjievnost. Napisao ga je potkraj 15. stoljea i kruilo je u rukopisu prije nego to je mimo autorove volje objavljeno godine 1504.
O piscu i djelu De Sanctis je u svojoj Povijesti talijanske knjievnosti napisao (1870.): U
Napulju, Firenci, Ferrari ivjelo se u novelama, romanima i eklogama. Ljudi, koji su nekad bili
zavjerenici, govornici, stranari, rodoljubi, as rtve as krvnici, uzdisali su sada meu nimfama i pastirima. Tako ja sebi objanjavam neizmjeran uspjeh Sannazarove Arcadije, koja se
suvremenicima uinila najsavrenijom i najistijom slikom tog idilikog ideala.
Natalino Sapegno u svojem pregledu talijanske knjievnosti (Compendio di storia della
letteratura italiana) kae o Sannazarovu djelu (1946.): Ideal humanistike proze, primijenjene na sadraj koji nije govorniki ni pouni, nego se tie iste umjetnosti i uitka, nalazimo,
vie ili manje eksplicitan, u prilinu broju knjievnih djela iz 15. stoljea... Ali rezultate stvarne poezije, makar i ograniene, taj ideal dosee se samo u Sannazarovoj Arkadiji.
Nama je, pak, ovdje nadasve vano jo spomenuti da je pod izravnim utjecajem Sannazarove Arcadije Petar Zorani napisao prvi hrvatski roman Planine.
(Preveo i biljekom popratio Mate Maras)
Petar Zorani
147
148
tamparovac i poeta
(nekoliko biografskih podataka iz
ivota i rada dr. Lovre Dojmija)
memorabilije
Lovro Dojmi (di Delupis) (Vis, 1. III. 1899. Milano, 18. V. 1965.), lijenik, medicinski pisac
i knjievnik. Jedan je od nekolicine lanova vike plemike obitelji Dojmi di Delupis kojima
je ime bilo Lovro (Lorenzo). Rodio se u obitelji koja je imala desetero djece (troje mukih i
sedmero enskih). Otac Lujo bio je pomorski asnik, a majka Antica (ro. Topi) kuanica.
Osnovnu kolu polazio je u Visu (1905. 1910.), klasinu gimnaziju u Travniku (1910.
1914.), potom jedno polugodite u Kotoru i Splitu (1914. 1917.). Studij medicine zapoinje u Napulju (1919. 1921.), nastavlja u Zagrebu, gdje je 1925. stekao diplomu lijenika
sveukupne medicine. Kao bolniki lijenik radio je u dravnoj bolnici u Dubrovniku (1925.) i
Sarajevu (1926./27.). Od 1928. do 1930. vodi kolsku polikliniku u domu zdravlja u Tuzli, potom je ravnatelj doma zdravlja u Livnu (1930./31.) i Mostaru (1931. 1941.), gdje je ujedno
i ef bakteriolokoga odjela. Posveuje se i studiju avitaminoza, to ga 1933., kao izaslanika
Lige naroda, vodi na usavravanje u Rumunjsku, vicarsku, Englesku i Italiju. Iste godine eni
se Amelijom Antoneli (udovicom starijega brata veterinara, koji je prigodom obilaska terena radi lijeenja bolesne stoke poginuo na motociklu). Godine 1936. prouava organizaciju
antituberkulozne slube u Italiji. Krae vrijeme (1936.) upravljao je i bolnicom u Stocu. Godine 1939. stjee naslov specijalista za higijenu te obavlja dunost sanitarnoga inspektora. Za
okupacije dolazi na listu proskribiranih i otputen je iz slube. Iz Mostara seli najprije u Split,
pa u Milano, rodni grad njegove supruge, gdje dugi niz godina radi kao lijenik socijalnoga
osiguranja.
Pobornik socijalno-medicinskih ideja dr. Andrije tampara, Lovro Dojmi svojim je preventivnim djelovanjem slijedio koncept zdravstvene zatite koja je za cilj imala socijalizaciju
medicine. Stvorio je tako mreu preventivnih ustanova u Hercegovini, organizirao higijensko-tehnike radove na terenu i osposobio kadrove. U deset mostarskih godina njegova aktivnost na promicanju higijene i socijalne medicine dosegnula je svoj zenit. Radio je na asanaciji hercegovakih sela, suzbijanju endemskoga sifilisa, malarije i pjegavoga tifusa. Tako je,
primjerice, za suzbijanje malarije u parku Doma narodnog zdravlja u Mostaru uzgajao ribice
Gambusia affinis, koje se hrane larvama komarca malariara i tako ih unitavaju. Nakana mu
149
je bila razmnoiti ih i proiriti diljem Hercegovine. Reducirajui bitno broj komaraca ujedno
je smanjio i broj oboljelih od malarije, koja je u ono vrijeme harala tim krajevima.
U svojoj edukacijskoj misiji odrao je niz predavanja iz podruja zdravstvenoga prosvjeivanja, a u suradnji sa kolom narodnoga zdravlja iz Zagreba snimio je dva filma: Ikina
sudbina i Endemski sifilis (1932. g.). Oba filma snimljena su u okolici Mostara, a u njima
je autor igrao ulogu seljaka iz okolice Posuja. Istodobno pisao je feljtone i popularne te
struno-znanstvene lanke i publicirao ih u strunim asopisima, novinama, narodnim itankama i almanasima diljem tadanje drave, ali i u inozemstvu (Lijeniki vjesnik, Glasnik
Centralnog higijenskog zavoda, Zdravlje, Priroda, Terapeutski vjesnik, Nova Evropa, Glasnik
Primorske banovine, Medicus, Medicinsko-farmaceutska pota, Hrvatski radia, Glasnik Jugoslovenskog profesorskog drutva, Journal of the Society of Chemical Industry, Wiener medizinische Wochenschrift i dr.). Feljtone i crtice iz lijenike prakse objavljivao je u Zdravlju,
Lekaru, Medicusu, Kranskoj obitelji i dr. Za vrijeme boravka u Milanu nastavio je s pisanjem
strunih i znanstveno-popularnih radova, kao i s pisanjem poezije i proze. Pisao je na talijanskome jednako dobro kao i na svome materinskom hrvatskom jeziku. Te uratke objavljivao je mahom u milanskim asopisima (La Bifora; Rivista medica; Mese sanitario; Pensiero
medico; Leconomia umana; Gazzetta sanitaria; Annali Ravasini; Problemi del Servizio Sociale;
Metapsichica; Malati, Medici, Medicine; La scuola cattolica; Telefamiglia; La Serpe; Selezione
moderna i dr.).
U rukopisu mu je ostao opsean materijal Moja dugogodinja iskustva o metodici rada
na zdravstvenom podizanju sela u Hercegovini sukus njegova viegodinjeg higijenolokog, socijalno-medicinskog i zdravstveno-prosvjetiteljskog djelovanja na podruju Hercegovine. U predgovoru toga povijesnomedicinski dragocjenoga djela Lovro Dojmi navodi kako
ga je na pisanje potaknuo jedan od naih najistaknutijih lijenika preventivaca tamparovske
i posttamparovske ere dr. Ante Jamnicki (tada direktor Centralnoga higijenskog zavoda u
Sarajevu), a pisac je studiju posvetio svomu uitelju dr. Andriji tamparu.
Strpljiv, sistematian, poznavatelj seoskih obiaja i seoskoga ivlja, vrstan psiholog, nadaren administrator i organizator, Lovro Dojmi kao ravnatelj Doma narodnoga zdravlja u Mostaru razvio je golemu aktivnost. Uveo je brojne novne u zdravstveno-prosvjetnome radu
primjerene gospodarskomu dosegu i kulturno-civilizacijskomu ozraju sredine u kojoj je
djelovao. Sukladno tamparovim idejama da lijenik mora aktivno zalaziti u puk i djelovati
u sredini u kojoj narod ivi, a ne pasivno ekati da mu oboljeli sami dou u ordinaciju, Lovro
Dojmi svoje je znanje, osobnost i ovjekoljublje usmjerio prema selu i njegovim mjetanima.
Veina seoskoga ivlja bila je nepismena, pa je svako predavanje koje se svodilo na suho teoretiziranje za seoski auditorij bilo nezanimljivo i, dakako, neuinkovito. Njegova predavanja
bila su kratka, jezgrovita, sa zornim primjerima iz ivota, protkana humorom i praktinim
prijedlozima za promicanje higijenskoga naina ivljenja. Teite predavanja pomaknuo je na
razgovor sa seljacima. Poticao ih je da iznesu svoje vienje o higijenskim potrebama sela. U
propagiranju izgradnje higijenskih objekata u seoskim gospodarstvima sluio se praktinim
demonstracijama, teajevima iz domainstva i pokretnim izlobama, koje su dopirale i do
najzabaenijih zaselaka. Za irenje higijenskih navika i iskorjenjivanje bolesti meu pukom
koristio je moderna tehnika sredstva: gramofon, mulae, dijapozitive i filmove koji su tema150
memorabilije
tizirali aktualnu zdravstveno-higijensku problematiku sela. Prikazivanje filmova pobuivalo

je ivo zanimanje seoskoga ivlja, pa su takve edukativne kinopredstave bile rado posjeivane, a seljaci su to doivljavali kao korisnu zabavu, mali praznik u mukotrpnoj, monotonoj
svakodnevnici. Jedan dan u godini odredio je kao dan zdravlja ili nedjelju istoe, a osim
predavanja, toga su dana higijenski najprimjerenija seoska domainstva dobivala pohvalnicu
i nagradu. Izgradnja higijenskih nunika, opskrba pitkom vodom, sanitacija neposrednoga
okolia (staje, dvorita), odabir i higijenska priprema ivenih namirnica, zatita od zaraznih
bolesti, zatita trudnica, skrb oko novoroenadi i podizanja djece bile su najee teme o
kojima se predavalo i pouavalo.
Dok je njegov medicinski rad i znatan prinos preventivnoj i socijalnoj medicini viestruko
vrednovan u strunoj literaturi, manje poznat i gotovo nevaloriziran ostao je njegov knjievni rad. Pisao je pripovijetke, crtice, eseje, putopise i pjesme. Svoje knjievne uratke ponekad
je objavljivao pod pseudonimom Loli Lujin. U knjievnosti se javio mladenakom pripovijetkom ili kratkim romanom Valovi ljubavi s temom iz otonoga ivota (Dom i svijet, Zagreb, 1923.). Petnaestak godina kasnije izdat e zbirku crtica i kratkih pria U bijelom mantlu
(Beograd, 1936.). Sjeanja na djetinjstvo i mladost na Visu opisana su u knjizi Tra gli scogli
di Lissa (Meu hridima Visa, Milano 1954.). Zanimljiva dnevnika proza o ivotu pueva Io
e le chiocciole (Ja i puevi) tiskana je kod poznate milanske izdavake kue Gastaldi. Za taj
kratki roman nagraen je i Nacionalnom nagradom Gastaldi za 1958. godinu. Lovro Dojmi
pisao je i poeziju, intenzivnije nakon selidbe u Milano. Tako mu je u Mese sanitario g. 1956.
tiskan pregrt stihova La campana dei morti (Mrtvi zvon), a nekoliko godina kasnije objavio
je zbirku stihova pod nazivom Passiflora.
Knjievne uratke pisane na materinskome jeziku objavljivao je u knjievnim asopisima
Vijenac, Jadranska vila, Omladina, Jadranska pota, Jadranska straa i dr., a one na talijanskome u milanskim asopisima Convivio letterario; Simposio di Poesia; Tempo Medico i dr.
***
Kad je u milanskome asopisu Mese sanitario (br. 58, 1964.) objelodanjen dnevniki tekst
Colpito da infarto, pobudio je on znatno zanimanje strune javnosti s obje strane Jadrana,
no u nas su ga itati mogli samo oni koji su znali talijanski. U uvodnoj rijei redakcije, izmeu ostaloga, stoji da se dnevnik naeg starog suradnika doktora Dojmija, koji ovdje rado
objavljujemo, nadovezuje na njegov prethodni struni rad Razmatranja o sranom udaru,
koji smo u naem asopisu objavili u broju 1112, 1961. godine i koji je vrijedan ne samo radi
kritikog osvrta na ovu izvanredno vanu temu naeg vremena, ve i radi nekih zanimljivih
opaanja proisteklih iz Dojmijevog osobnog iskustva za vrijeme bolovanja od nemile bolesti.
Iskreno smo uvjereni kako objavljivanjem ovih dnevnikih zapisa, od strane lijenika, naim
itateljima inimo korisnu stvar te da e biti itani sa zanimanjem i da e pridonijeti boljem
razumijevanju psiholokog stanja ljudi oboljelih od infarkta. Jer, kako kae jedna stara kineska poslovica Rana zacijeli, oiljak ostaje. Oiljak, dakako, ovdje treba shvatiti u njegovu
simbolikom znaenju.
151
***
Obiteljski sam vezan za dr. Lovru Dojmija, lijenik sam te pomalo i sam koketiram s knjievnou. Godinama sam se nakanjivao prevesti dnevnike biljeke svoga dragog barbe na
zajedniki nam materinski jezik. Okida da s nakane prijeem na djelo bio je srani udar koji
me strefio na Valentinovo 2013.
Iz dnevnikih biljeki, svojevrsnih lirskih reminiscencija Lovre Dojmija na kraju puta
izuzev tjelesnih patnji popraenih sjeanjima na dane djetinjstva s rodnoga Visa, mislima o
ivotu i prolaznosti, ovjekovu tjelesnom ustroju, nedokuivosti fascinantne grae i funkcije
ljudskoga mozga te povremenim sutonskim refleksijama o posljednjim stvarima koje
zainjaju duge dane bolovanja, dananjem itatelju razvidno je kako se u relativno bliskoj
prolosti (u tih svega nekoliko desetljea) lijeenje i prognoza nakon pretrpljenoga sranog
udara stubokom razlikovala od dananje terapije i prognoze boljetice koja je gotovo bez
premca zasjela na prvo mjesto ljestvice bolesti modernoga ovjeka. U to doba, naime, bajpas (premoenje) koronarnoga krvotoka, a pogotovo ugradnja stenta u svrhu rekanaliziranja aterosklerotski promijenjene ili trombom zaepljene koronarne krvne ile (ili njezinih
ogranaka) tehniki jo nisu bili ostvarivi, pa bi srani udar, ovisno o veliini arterije koja bi
bila zaepljena, u veoj ili manjoj mjeri uzrokovao trajna oteenja sranoga miia. Kako bi
se omoguilo formiranje oiljka svojevrsne zakrpe graene od nievrijednoga, vezivnoga
tkiva bolesnici su bili podvrgnuti dugom (katkad i vietjednom) apsolutnomu mirovanju
(leanju) ne bi li se to manje opteretio srani mii i tako donekle osigurali uvjeti za nastajanje solidnoga oiljka na mjestu lezije. Unato tomu, ivotni vijek bio im je znatno skraen u
odnosu na dananje pacijente, a kvaliteta ivljenja bitno loija. Uostalom, Lovro Dojmi ivio
je jo samo godinu dana nakon zadnjega dnevnikog nadnevka i, zasigurno, ta mu je godina i
psihiki i tjelesno bila iznimno teka i neugodna. A upravo se spremao ponovno doi u Split,
gdje je na Oceanografskome institutu kanio prouavati sloene reflekse morskih ivotinja.
Lovru Dojmija kao vrsnoga preventivca tamparovske provenijencije, tananoga opservatora, plodnoga medicinskog pisca, knjievno i lingvistiki nadarenoga, resile su strunost,
marljivost, visoka radna etika, samozatajnost, kao i sklonost blagomu humoru te rijetka
humanost.
Piui u jednome od svojih brojnih javnozdravstvenih lanaka o seoskim naseljima i stanovanju, konstatira kako su prilike stanovanja naeg seljaka uglavnom loe, a u nekim su
krajevima, osobito brdskim, upravo strane. Rijetko se moe naii na krevet u kuama, a
u mnogim krajevima ivi, eto jo u 20. stoljeu, ovjek zajedno s hajvanom! Kako moe, u
sluaju pojave kakve zarazne bolesti (npr. tuberkuloze) da se ovjek od ovjeka izolira, kad
nismo jo ni dotle doli da izoliramo ovjeka od hajvana, ili kad nismo ovjeka izolirali (tj.
podigli) od zemlje na krevet.
Ovo je samo jedan od brojnih prikaza neprikladnih uvjeta ivljenja hercegovakoga seljaka i njegove sanitarno-higijenske i socijalno-ekonomske zaputenosti. Za razliku od goleme
veine lijenika koji su svoje struno znanje na pacijentima primjenjivali pasivno (uglavnom u ordinacijama), Lovro Dojmi izabrao je drugaiji put. Pohodei hercegovake seljake
na licu mjesta, u selima i zaseocima, biljei uvjete njihova zbiljskog okruja s iznimno niskim
152
memorabilije
higijenskim standardom ivljenja. Njegov humanizam i lijenika etika prema blinjem ogledali su se dakle ponajprije iz esencijalnoga osjeaja empatije prema hercegovakome seljaku.
On je nastojao shvatiti ga i pribliiti mu se do razine na kojoj je njihov meusobni odnos
funkcionirao po mjeri temeljne ljudske uzajamnosti. Priklonivi se njihovu zbiljskom svijetu,
proniknuvi u njihova vjerovanja i predrasude i stekavi tako njihovo povjerenje u njihov
je okotali obrazac tvrdoga ivota ugradio spremnost da malo-pomalo prihvate i neke od
naprednih higijenskih tekovina moderne civilizacije (ponajprije opskrbu higijenski ispravnom vodom, higijenskim nunicima i kvalitetnijom prehranom djece). I upravo iz takvoga
toplog ljudskog odnosa Lovro Dojmi, stasom i likom lijep ovjek, iz kojega su zraile dobrota
i plemenitost, meu hercegovakim je seljacima izrastao u legendu.
***
I na kraju jedna napomena. Lovru Dojmija ne treba brkati s njegovim istoimenim stricem Lorenzom (Lovrom) Dojmijem di Delupisom (Vis, 1845. 1927.), istaknutim lijenikom i umjerenim talijanskim autonomaem, koji je bio na glasu kao vrstan dijagnostiar te izniman
humanist. Izmeu ostaloga, bio je prvi meu dalmatinskim lijenicima koji je na prijelazu iz
19. u 20. stoljee za podruje Dalmacije znanstveno dokazao postojanje lepre (gube) una
to tvrdnjama iz Bea da se ona u Dalmaciji ne nahodi; utemeljio je meteoroloku stanicu
na Visu promovirajui Vis kao klimatsko ljeilite, a okuao se i kao gospodarstvenik (uzgoj
vinove loze i palmi, uzgoj nojeva, meksike kave i dr.).
Reklo bi se uzorit stric vie nego dostojnoga neaka.
Vis
153
Lovro Dojmi (di Delupis)
Srani udar
memorabilije
Allor fu la paura un poco queta

che nel lago del cor m era durata.
Dante (Inferno, I, 1920)
Tad presta malo strava da mi smeta,
to svu no srcu nije mira dala.
Dante (Pakao, I, 1920)
(Prepjev na hrvatski: Mihovil Kombol)
13. oujka (1964.) Srani udar pogodio me u noi izmeu 2. i 3. oujka nakon to sam
proveo uobiajen i emocionalno miran radni dan. Nijedna panje vrijedna injenica nije
dakle neposredno prethodila nastanku infarkta. Jedino to bi se moglo uzeti u razmatranje
kao injenicu koja bi unekoliko mogla doprinijeti njegovoj pojavi bio je tei oblik gripe koju
sam prebolio u prvoj polovini veljae i koja je rezultirala nedostatkom apetita, nesanicom,
opom slabou i difuznim bolovima u miiima.
Kao to se nerijetko dogaa kad se radi o bolestima koje pogaaju lijenike, infarkt nije
zapoeo karakteristinim simptomima; tj. nastanak bolova nije bio nagao i nenadan, ve
prije spor i progresivan; usto, bol se nije pojavila prekordijalno, iza prsne kosti, irei se prema
lijevoj ruci, nego je zapoela u desnoj ruci i, kao to sam napomenuo, u poetku je bila blaga
da bi malo-pomalo dobijala na estini, premjestila se s desne na lijevu ruku i naposljetku se
usidrila u prekordijalnu regiju doseui tipian karakter snane stenokardijalne boli; imao
sam osjeaj da su me duboko u prsima stegnula elina klijeta.
*
Kad ovjek oboli od teke bolesti, odjednom iz ivota prepuna aktivnosti prelazi u potpuno
pasivan i inertan ivot. Oboljeli se tako silom prilika predaje u ruke drugima, koji postaju
neka vrst skrbnika njegove psihike i tjelesne osobnosti.
154
memorabilije
Bolesnik tako prestaje razmiljati o stvarima i injenicama koje su izvan njega, tj. izvan
njegova tjelesnog Ja. Uobiajeni ivot koji se sastoji od bezbroj sitnica, oekivanja, briga,
tjeskoba itd., nenadano se prekida; on vie ne postoji, a bolesnik se povlai u sebe oslukujui i najmanje smetnje i promjene svoga tjelesnog stanja. Vremenski se ritam mijenja;
zadobija drukiju vrijednost nego to je imao prije. Usredotouje se i usklauje na ono to
se zbiva oko postelje, primjerice, na dolazak lijenika, dobivanje injekcije, uzimanje lijekova
itd. Zatim, kako prolaze dani, svako malo bljesne poneka iskra zanimanja i panje za neto
to nije povezano iskljuivo s naim tjelesnim Ja, ve s onim to zovemo ivotom. Ukratko,
nakon perioda apatije koja je uslijedila nakon prvotnoga oka ovjek se polako vraa onome
od ega se sastoji normalan ivot. U poetku panja je usmjerena na ono najblie, na ono
to je neposredno vezano uz postelju; na neki nain ovjek analizira i propituje najsitnije
i beznaajne stvari koje fiksira pogledom; tako sam se, primjerice, zabavljao promatrajui
fotografije modnih magazina iz 1870. koje su visjele oko ogledala na zidu nasuprot, analizirajui oblike i boje enskih kostima na njima ili sam pak zapaao oblike i figure koje su stvarali
nabori pokrivaa, plahti i slino.
14. oujka Konano sam se priviknuo na uporabu tzv. guske. U poetku kad sam je
trebao uporabiti, priinjalo mi je to ozbiljan problem zbog inhibicije kortikalnih (modanih)
centara koji su podeeni da zakoe impulse za poticanje mokrenja to dolaze iz kraljenine
modine; ukratko, centri koji vie od 60 godina obavljaju funkciju naredbi i koenja nisu bili
voljni prilagoditi se novim potrebama i ukljuiti se kad je tijelo u leeem poloaju. Dakle,
to se tie koritenja tzv. posude, spoznao sam da njezina uporaba predstavlja pravo muenje. Jednostavno, ne uspijevam se prilagoditi. Uvijek je nekakva nevolja u vezi s tim; ili se
ja pomaknem iz prave pozicije ili posuda sklizne poda mnom. Ponekad dok se sakralna kost
naslanja na ravninu posude, osjetim snanu bol to je njezine ivice proizvode na tom stanjenom dijelu tijela; ponekad ako sakrum sklizne s posude, zbogom... Ukratko, mukotrpan
je to in, koji mi ponekad zadaje glavobolje. Zapanjuje me kako nitko dosad nije pronaao
nekakav laki nain ili prikladniju napravu kako bi sve to s posudom funkcioniralo bolje.
15. oujka Posred dvorita u skupini kua meu kojima je i naa nalazi se veliko stablo
magnolije glatkih mesnatih listova. Ono predstavlja stanovitu vrst nonoga azila za vrapce.
Svakoga dana u isti sat nakon zalaska sunca iz nikomu dokuivih, pomalo misterioznih razloga, sputaju se letei uvijek u parovima (mujak i enka?) s oblinjih krovova na stablo te se
skrivaju u gustome liu... Zauzevi tako svoja mjesta, poinju cvrkutati proizvodei katkad
zagluujuu graju. Najvie me zbunjuje to nakon odreenoga vremena iz tko zna kojega razloga odjednom prestaju s radosnim i zaigranim ivkanjem da bi nakon kratke stanke cijela
ta vesela druina ponovno, jo silovitije nastavila s cvrkutavim glasanjem. No, s nadolaskom
veernjih sjena smanjuje se njihov veseli amor da bi sputanjem mraka posve ieznuo...
Duboko ispunjen radou, pratim taj veseli cvrkut siunih bia punih ivotne radosti...
*
155
Nou, dok drijemam, nakon to je paljivo oslobodila ruku kojom vrsto dri moj runi
zglob u strahu da ne napravim kakav nagli pokret, moja ena neujno silazi s kreveta i pri
blagoj rasvjeti svjetiljke, kreui se na vrhovima prstiju, prilazi mom uzglavlju i na mojem
elu, nakon to je prst umoila u vodu iz Lourdesa, pravi znak kria. Tekuina se nalazi u
boici s Gospinim likom. Pod jastuk na kojem mi poiva glava stavila je metalni krii i djeli
korde Oca Pija. vrsto je uvjerena da sve to moe pridonijeti mojemu brem ozdravljenju.
Bog, gospodar svemira, moda i ne zamjeuje ovakve iskaze vjernosti svojih podanika. Samo
je materija hladna i postojana, a sve to je ivo, toplo je i krhko: kao to je suza vjere, boli ili
suza radosnica, kao to je veseli cvrkut draesnih ptiica pod liem magnolije, tih grudica
mesa pokrivenih perjem, tih kuglica punih ivota i radosti.
16. oujka Slijede blagi, topli, predivni dani prepuni sunca. Izjutra, kad se otvore prozori, u zraku utim dah proljea. Lucija, koja se brine o istoi sobe, odjednom prekida rad
i naslanjajui se na prozor smijui se govori: To je ona, curica... ponovno pjeva... Radilo
se o blago retardiranoj djevojici od kojih desetak godina koja s majkom ivi u malome
stanu preko puta. Povremeno se djevojica pojavljuje na balkoniu koji gleda u dvorite
i neugoenim glasom poinje pjevati crkvene napjeve. Stoji nepomino, sklopljenih ruku,
fiksirajui stablo magnolije nasred dvorita i ini se kao da pjeva vrapcima skrivenim meu
liem. Moda u tim biima s krilima vidi anele. I dok sluam taj neusklaeni djetinji pjev,
nenadano izranjaju uspomene na slatka praskozorja, svjea i prozrana poput izvorske vode;
praskozorja koja se od rane mladosti ne vraaju vie; poslije u ivotu preostaju nam jo samo
izgubljeni horizonti.
*
to zbog intramuskularnih injekcija, to zbog skoro potpune nepokretnosti, sjedenje je postalo gotovo ista bol i predstavlja pravo muenje.
*
Poslijepodne sam dobio najnoviji broj Mese sanitario, u kojem je tiskan moj lanak Psihiki
indeterminizam. Iitavajui lanak, u duhu mi iskrsne misao kako Krist nikada nije uinio
ni najmanji pokuaj da bilo kome nametne svoju doktrinu. Koristio se uvijek i jedino snagom
uvjerenja i snagom emocija.
Kasno naveer savjetujem se s lijenikom.
17. oujka Jutarnje sunce udara u zid kue koji vidim kroz prozor. Taj mi se zid, osvijetljen zrakama sunca, priinja nadnaravno blistav, svojom ljepotom i postojanou osnauje
prisjeanje na utvare besanih noi kada um, lebdei izmeu sna i bdjenja, gubi pravu mjeru
za zbiljsko, uveliavajui do nevjerojatnih razmjera matovite vizije stvari, injenica i likova
koji nam lebde pred oima. Kako se teko nositi s poremeajem misli iz kojih niu apsurdne,
nestvarne slike, koje unato svojoj besmislenosti ne uspijevamo ukloniti s granica nae svijesti; uistinu, ponekad, to se vie trsimo, to se upornije one vraaju.
156
memorabilije
*
Kako se dalekim ini vrijeme u kojem se odvijala moja medicinska djelatnost prije nego to
sam obolio, primjerice, sluba kod I. N. A. M.-a ili kod S. N. A. M.-a u Sv. Donatu, pa kune i
vanbolnike posjete itd. Ne osjeam se i ne drim se vie lijenikom; sad sam jednostavno
jedan od pacijenata u rukama lijenika. Razmiljajui o vremenu koje je prolo i o onom
kratkom koje mi jo preostaje, komedija i bit ivota najedanput mi se ine nevjerojatno
praznim i uzaludnim. Teko onomu tko ne pronae ili ne uspije spoznati izvore ivota...
Bog. Bog djetinjstva... tajnih razgovora sa samim sobom... Treba znati zakvaiti se noktima i
zubima za Njega; u protivnom sve oko nas gubi smisao i uporite; preostaje samo praznina,
nitavilo. Abissus abissus invocat! (Bezdan zaziva bezdan!). Stoga su isprazni svi pokuaji da
sami sebe zavaravamo oijukajui sa smru. ini se paradoksalnim ustvrditi kako je upravo
ta najboanskija, najuzvienija misao ona koja ovjeka moe baciti u oaj, dok je vegetativno-animalni imbenik onaj koji ga spaava. Upravo taj vegetativno-animalni element predstavlja sidro koje nas vee za ivot, za svakodnevnicu sastavljenu od neznatnih dogaaja i
malih stvari te predstavlja protuteu u trenutcima kad se na nas obrui oluja pitanja koja
ostaju bez odgovora.
*
Predveer me odjednom obuzima osjeaj vrtoglavice s udnim osjeajem slabosti, teko mi
je to definirati; ini se kao da mi se misli gube, a tijelo strmoglavljuje u nitavilo. Amelia,
koja posjeduje esto ulo, smjesta je predosjetila da neto ne valja i nakon to mi je uputila
zabrinut pogled pita uznemirenim glasom: to je... ne osjea se dobro...? Ne dobivi odgovora, vrlo uznemirena, u jednome skoku nae se kraj mojega uzglavlja i ukajui rukom
ispod jastuka izvlai vreicu s kordom Oca Pija.
Dodirni je rukom.
I to hoe da mi napravi?
No, moram ustuknuti pred tom njezinom udesnom vjerom... U meuvremenu, nakon
to mi se u glavi razbistrilo, moja se dua hrve s proturjenim mislima: Apsurdno je da se
Bog, beskrajan i neobjanjiv Entitet, stvoritelj svijeta i svemirskih zakona, moe samo tako, u
jednome trenu, posredstvom jedne vrpce, skrbiti za trenutanu bolest stanovitoga Lorenza
Dojmija, lijenika koji stanuje u Milanu na adresi Via Sottocorno 54... Bog ne zadrava lie
na biljkama kad najesen stigne vrijeme njihova opadanja. Zato bi sve to morao naknadno
raditi ako je upravo On osobno ustanovio zakone koji ravnaju godinjim dobima, jednako
kao i ivotom i smrti...?
18. oujka U posjet su mi dole unuice. Velika je radost vidjeti njihova draga lica...
Ostatak dana proveo sam u emocionalnim usponima i padovima, uznemiren... Naalost,
vrlo su rijetki trenutci (obino nas obuzmu posve nenadano) u kojima se naa dua prene,
titra i dostie stanje miline, tj. nevjerojatne lucidnosti, pomou koje uspijevamo prepoznati
neke bitne, unutarnje istine, gotovo da uspijevamo proniknuti u bit stvari i shvatiti njihovo
pravo znaenje. Nisu to stanja istoga uma, ve prije trenutci milosti. To su posebni, ude157
sni, ali istodobno i opasni trenutci jer se, prema Danteu, od njih dua unutar sebe okree
u bljeskanju intuicije koja otkriva neke bitnosti ivota i smrti, koja nikad nije toliko daleko, a
istodobno ni toliko blizu kao u tim trenutcima.
Intuicija je sposobnost da se pronikne u bit neke stvari i neke injenice bez sudjelovanja
intelekta: to znai da intuiciju uvjetuju i afektivno-emocionalna stanja. Bog se shvaa intuicijom, ne razumom, do Boga se dolazi daleko lake putem emocija (mudrou srca, kako
to definira Eklezijast) nego putem intelekta. Boga, ba kao i glazbu, treba najprije osjetiti, a
potom spoznati. To je razlog zbog kojega ga ovjek najee ne spoznaje jer to vie eli produbiti stvari, tj. to vie nastoji proniknuti u bit stvari to ih vie rui, potkopavajui i samu
bit stvari. Ljudska je spoznaja slina krugu koji se iri; a to se vie iri, to se vie poveava
broj toaka na njezinoj povrini koje dolaze u kontakt s nepoznatim (Pascal). Nepoznato
je nuno, prijeko potrebno za odranje ivota jer kad ivot ne bi bio obavijen misterijima,
sam bi sebe ponitio. Ne bi vie postojale ni elje, ni ivotni izazovi; ne bi vie bilo oekivanja, nita vie ne bi trebalo rjeavati ili spoznavati, liena smisla i vrijednosti bila bi borba za
opstanak prema prvom biolokom zakonu o odranju... ovjeku je zabranjeno ubrati plod
s Drva spoznaje.
*
Sa zalaskom sunca oglaavaju se dragi mali vrapii. S njihovim veselim cvrkutom iezavaju
i moja razmiljanja. Zatim pristiu moje makice, Mao i Pimpa, i prave si leaj oko mojih
nogu... Sjene iezavaju.
19. oujka Svakoga jutra Amelia me pere, elja i brije kleei uz rub kreveta da ne bi
morala savijati kraljenicu. Neobian je osjeaj promatrati je dok klei. Svako malo gledam
moje blijede, ogrubjele ruke, poloene na deku: doimaju se poput ruku nekoga mrtvaca i
sine mi kako e jednoga dana postati nepokretne, zauvijek krute.
*
Na trenutke opsjeda me misao o smrti. Pokatkad se u uima javi udan um, poput onoga
koji se gdjekad zauje u praznim, naputenim stanovima, a nalikuje priguenim, neartikuliranim glasovima onih koji su davno obitavali u tim prostorima, ostavljajui za sobom eho
vlastitoga postojanja... umovi slini onima koji u gluhim noima zaposjedaju ui dolazei s
groblja... Moda se radi o glasovima to se ire prostorom, nalik onima koji se raaju u nutrini
koljki.
*
Nedjelja. Sami smo, Amelia i ja. Na njezinu licu primjeujem sjenu duboke sjete koju pokuava prikriti silei se da govori o triarijama, nadajui da e mi tako odstraniti pozornost. Kae
da se silno veseli to emo sutra napokon dobiti televiziju koju nam je poklonio Giovanni. I
ja, koliko god mogu, hinim da sam ushien sudjelujui u toj komediji pretvaranja. U jednome trenutku ona ustaje i urno odlazi pokrivajui lice rukama.
158
memorabilije
20. oujka Besana no, optereena tjeskobom i brigama. Tek u zoru dolazi san. U snu
mi se javlja majka. Sjedi na kauu u tinelu u staroj kui na Visu. Ulazi moj otac; mama mu
upuuje zabrinut pogled, potom kae: Giggi, jako si neraspoloen, to se dogodilo? Vijest o smrti mojega oca jako me pogodila. Potpuno te razumijem dodajem ja znam
kako sam bio alostan kad si ti umro. Istina je. pridruuje se mama Svi smo jako
patili. Ukratko, ini se da su snovi napravljeni u namjeri da naprave zbrku meu stvarima.
*
Pojmovi srce slomljeno od boli kao i napuklo srce (od puknua ili slamanja srca do teke
tuge i agonije due) uobiajeni su pojmovi koji se izvorno rabe od pradavnih vremena. Sami
ti pojmovi otkrivaju zapanjujuu intuiciju s obzirom na to da iskazuju ono to se u zbilji,
u patoanatomskome smislu, uistinu dogaa kod sranoga infarkta. Tko bi uope tijekom
minulih stoljea bio u stanju pretpostaviti postojanje pravih, konkretnih oteenja srca (napuknua, slamanja) koja su posljedica nekroza to ih uzrokuje infarkt.
*
Tko god nijee golemi utjecaj due na materiju, neka samo pogleda oko kako bljesne ili zgasne u vezi sa ivom aktivnou nae due.
*
Evo horoskopskoga predvianja za tjedan koji je prethodio mojoj bolesti: Upravo anjete
plodove onoga to ste posadili, a to ubiranje bit e u razmjeru s itavim vaim dosadanjim
trudom i dobrom voljom. Ali nemojte klonuti duom ako sve ne dobijete odmah; bit ete
nakon toga uvelike nagraeni. Na kraju tjedna zabavno... Uistinu, jako zabavno!
*
Motrim svoje noge, koje Amelia isti alkoholom, a nokte mi mae nekom kremom. Sasuena
koa pokrivena je slojem suhe ljuske koja je nalik krljuti riba kad se nau na suhom.
21. oujka Nakon posjeta kardiologa razmiljam o iznimnoj vanosti egzaktne i ozbiljne tehnike kao i o vrsnome tumaenju EKG-zapisa i uope o laboratorijskim nalazima kojima se moderna medicina danas toliko slui i hvali. Nedvojbeno je da je medicina u relativno
kratkome rasponu od samo 35 godina, koliko je prolo od moje diplome, ostvarila golem
napredak, poglavito na polju biokemije, te su novi narataji lijenika krenuli posve drugaijim smjerom i znanstvenim pristupom nego to je bio na. U mojoj se generaciji medicina
zasnivala gotovo iskljuivo na opaanjima i klinikome studiju. Danas, meutim, uvelike prevladavaju laboratorijske pretrage. ee nego o simptomima bolesti ut emo da se govori
o proteinu C, transaminazama, protrombinskom vremenu, kolesteronemiji itd., a sukladno
laboratorijskim nalazima, slijedi potom i odreivanje terapije. Je li to dobro ili loe? Dobro
je kad su laboratorijski nalazi obavljeni maksimalno precizno i savjesno. Loe je kada tomu
159
nije tako. Ukratko, moderna medicina svela se na brojne sheme, meu kojima prevladava
laboratorijsko umjesto klinikoga istraivanja, a posljedica je toga da mladi lijenik za ljubav
bolesti zaboravlja bolesnika. To je razlog zato se bolesnici vie ne zovu tim imenom, ve su
postali sluajevi. Promatrajui, dakle, kardiologa na poslu sa svim tim icama, remenjem i
ostalim rekvizitarijem, vie mi nalikuje nekom elektrotehniaru nego lijeniku... Dovoljan je,
eto, samo jedan kvar i sve ode k vragu!
22. oujka Neko blijedo sunce najavljuje prvi dan proljea. Odve tuno za mene.
*
Jedino ovjek posjeduje ime i prezime. To je neka vrst osobnoga barjaka, prepoznatljivosti,
peata s kojim se ovjek, htio to ili ne, s vremenom poistovjeti i stopi. Tako meni zvui prezime Dojmi; do te je mjere vezano uz moju osobu da mi se ini kako drugo ime ne bih mogao
imati ak ni da se ponovno rodim. impanza na televiziji, koju predstavlja uvijek pomalo
smotani Lombardi (Prijatelj ivotinja) i kojoj su dali ime Dolly, ni u snu ne sluti da joj je dato
ime niti bi ikad uspjela shvatiti emu ono slui, premda se na njega odaziva, povezujui da
se odnosi na nju kad ga netko izgovori. Prezime fiksirano u registru stanovnika odreuje
poloaj svakoga pojedinca koji dolazi na ovaj svijet i sjedinjuje ga s vremenom, tj. s njegovim
identitetom u tom vremenu... Rijetki uspijevaju sauvati vlastito ime za budunost; nakon
kraega, ogranienoga odsjeka vremena u kojem ono jo odzvanja na odreenome djeliu zemlje golema veina prezimena zavri u nitavilu, potpunome mraku. Bilo da je to
160
memorabilije
ime, bilo da je to pojedinac uz kojega se ime vee, ono unato tomu to se sve u nama buni
i uasava i na samu pomisao na takvu sudbinu zauvijek iezava, nestaje u dubini noi...
Trai se stoga neka uporina toka, u mislima se pribjegava nekakvom postojanju ili bitku
razliitom od nas samih koji po naoj siromanoj logici ne doputa ieznue onoga to je
osobno On elio da bude stvoreno.
23. oujka Velianstven dan. ini se da je nebo, koje ne uspijevam vidjeti s mjesta na
kojem leim, kristalno bistro. Snaan vjetar koji svako malo zatrese roletama budi daleke
uspomene na buru u Dalmaciji, koja je, sputajui se s Klisa nad Splitom, stizala do moga
rodnog otoka... Nebo je tada bilo tamnomodro poput tinte, a sjene su se otro ocrtavale u
prozranome zraku...
*
Noas sam u snu itao Eklezijasta. Kad sam se probudio, nita nije ostalo u sjeanju osim
jednoga stiha koji je, dakako, plod moje mate: Pogodio si me strelicom u srce, Gospodine...
Zato Te spominjem i vraam Ti se? udno! to bi na to rekao Freud?
24. oujka Dosadan dan... proveden u drijemanju. Sestra mi je jedva uspjela dati injekciju u mii. Glutealno je podruje oteeno. Stavljaju mi alkoholne obloge. Prijeti mi dekubitus? Ma, ba... jo bi samo to trebalo!
25. oujka U psihologiji postoji nepisano pravilo koje se rijetko uzima u obzir. Pa ipak,
to gotovo nepriznato pravilo esto je uzrokom ovjekova nezadovoljstva i nesree. To bi se
pravilo moglo nazvati zakonom sljedeih etapa, a sastoji se u tome da se ovjeku im
uspije ostvariti neku elju odmah javljaju sve nove i nove. Ali u dananjem svijetu ove elje
najveim su dijelom posljedica drutvenoga oponaanja i imitacija. Nezadovoljstvo je stoga
jedan od glavnih poticatelja napretka.
*
Dan proveden u glutealnim bolovima... Motrim moju makicu Mao kako se usredotoeno
igra oko mojih nogu. Make su najtipiniji predstavnici vegetativnoga ivota.
26. oujka Jutros u ranu zoru ujem cvrkut kolonije ptiica koje noi provode meu
liem magnolije u dvoritu. Veseli zbor. ini mi se da je svijet jutarnjega cvrkutanja, kad
se dan raa, drugaiji od veernjega, kad se sputaju sjene. Ujutro je veseliji, ivlji. to jedni
drugima govore, o emu u ovaj sat priaju ta siuna stvorenja sainjena od grumena ive
tvari prepunjene radou, pokrivene perjem? O, drage ivotinjice okruglastih oiju, kako
vam zavidim!
im se probudi, Amelia mi, kao i obino, u nos uvodi dvoroge plastine cjevice privr
ene za kanilu, zatim lagano okree rukicu ventila dok se ne zauje karakteristian itavi
um to ga proizvodi kisik dok prolazi gumenom cijevi to je spojena s bocom. Potom mi
pere lice i ruke, elja kosu i na kraju elektrinim brijaem brije bradu. Postupa sa mnom kao
da sam dijete, a ja se uistinu tako i osjeam.
161
27. oujka Prema grkoj mitologiji, Nemesis je bila boica koja ravna sudbinama ljudi:
ki Zeusa i Nikte. Na pamet mi je pala ova mitoloka boica nakon to sam dobio pismo
moga starog prijatelja, idova iz Izraela, o kojem posljednjih 20 godina nisam uo nita. Ve
dugo vremena vjerovao sam da je mrtav. Opisuje mi nevjerojatne dogodovtine kroz koje
je proao u Jugoslaviji za vrijeme prologa rata (II. svjetski rat). U pogledu moje bolesti doslovce je napisao: Nimalo me ne udi da si obolio od infarkta. Previe gorine i boli moralo
je podnijeti nae srce. Ljudska uljudba tisuljeima dri kako je srce sredite emocija jer se
u biti putem ovoga organa najsnanije zrcale sva zbivanja due: nae tjeskobe, nae patnje i
nezadovoljstva.
*
Gledajui kroz prozor Amelia mi, smijeei se, kae da jedan od naih susjeda, ispruen na
svojoj lealjci, na balkonu jede golemu jabuku. Moda je kaem vie za sebe proitao
lanak u dananjem izdanju Corriere della Sera pod naslovom Novi ruski lijek: kilogram i po
jabuka dnevno spaava vas visokog tlaka. Rije jabuka, prema jednoj pomalo bizarnoj asocijaciji, uinila je da mi misli odlepraju negdje drugdje... daleko, daleko prema otoku u sreditu Jadranskoga mora na kojem sam roen i na kojem sam proveo djetinjstvo i mladost i u
jednom trenutku pred mojim su se oima, umjesto jabuke, ukazale raskone smokve s Visa.
Kakva je to radost bila, ustati rano ujutro i meu debelim, sjajnim tamnozelenim listovima
ubrati bjeliaste plodove! No prohujale se radosti, naalost, ne mogu silom vratiti, a s protjecanjem godina svijetle uspomene koje izranjaju na pozornicu ivota i koje ine bitan sadraj nae mladosti, utiskujui ak i prvim ivotnim razoaranjima i tugama stanoviti peat
svjetla i nade, malo-pomalo postaju sve rjee... dok svijet i ivot postaju sve sivlji i isprazniji.
No to je uistinu to to nazivamo radou ili sreom? Gdje se ona nalazi, tj. gdje se zainje; u
kojim to organima ili organskim sklopovima i koji je biokemijski procesi iznjedruju? Radi li
se tu moda o jedinstvenome kriku svih stanica od kojih je nae tijelo sastavljeno... ili srea
i radost stanuju u kui izvan nas... i u nas ulaze samo u odreenim trenutcima da bi potom
opet utekle van? Moda se radi o naim osjetilima koja dan za danom, od ranoga djetinjstva,
prikupljaju razliite ugodne ili neugodne senzacije, povezujui ih i svrstavajui u razne sustave koji, kad se pokrenu, ine ono to oznaavamo kao radosti ili kao ozraje okoline ili kao
afektivno-emotivna stanja ugode koja ostaju trajna i za itav ivot nepromijenjena.
Nikad prije kao ovih dana nisu se u meni tako uestalo smjenjivala stanja vedrine s osjeajima uznemirenosti, tjeskobe i zabrinutosti. Na trenutke mi doe da planem za sitnicu.
Nije li ta emocionalna nestabilnost povezana s infarktom? Sanjao sam udan san i dok sam
sanjao, san se na trenutak prekinuo, a ja u sebi progovorio: Kakav udan san, srea da je
nestao...
*
Kad ovjek stvari promatra bez afektivno-emocionalnoga sudjelovanja, tj. bez topline i boje,
ivot se pretvara u sivilo. Ako netko promatra ljudsko bie samo kao bie koje die, koje se
162
memorabilije
kree, kao bie kojemu kuca srce, koje obavlja malu i veliku nudu... u to se onda pretvorio
ovjek? U ivotinju ili, ako vam se taj izraz vie svia, u automat.
28. oujka Munja ne bira mjesto ili predmet u koji e pri pranjenju udariti! Oluja nee
potedjeti ni slatki cvjeti na travnjaku, to je lijep i ljubak niknuo iz zemlje.
*
Izgleda da se u ivotinja javlja predosjeaj njihova skorog kraja, u kojem se, po obiaju, kad
su u stanju to uiniti, povlae na neko skriveno mjesto daleko od ljudskih oiju... Tako su
skonala moja dva psia.
*
Zato nas se toliko doima ljudsko oko kad je ugaeno, zauvijek zaustavljeno i nepokretno?
Izgled nepokretnosti toga staklastog organa uzbunjuje na duh vie od bilo kojega drugog
obiljeja smrti.
*
Vjera se ne sastoji u uvjerenju da je Bog jedna vrst dobrohotnoga djedice koji neprestano
skrbi o naim sitnim potrebama i o naem zdravlju.... Bog je stvoritelj svemirskih zakona
kojima smo svi podloni.
*
Ponekad mi se za drijemanja odjednom uini da sam bestjelesan. ini mi se kao da sam
se pretvorio u mozak meu drugim bezbrojnim mozgovima (privienje mozgova) i njihov
proizvod Misao. Kad se ukloni tijelo, duh titra sam, ist i neovisan. Moda se u tome sastoji
ono to je definirao sv. Bonaventura: irenje u svjetlosti do boanske svjetlosti no, potraje
li to neko vrijeme, tada postajemo ili sveci ili luaci.
Amelia mi pokazuje granicu urevka. Procvao je i narastao u pitaru od terakote na naem balkonu. Cvjetii su siuni, screati, kako to na svom markekom dijalektu naziva moja
ena. Ne treba se, meutim, uditi procvjetali su na zraku Milana.
*
Po cijelom tijelu osjeam bolove od nekretanja na koje sam osuen zadnjih mjesec dana...
Sa ivcima sam stigao do ruba... Svi koji mi dolaze u posjet daju mi savjete, dakako, bes
platne, poput: mora nai svoj mir nemoj se uzrujavati, ali nitko od njih ne kae kako
nai spokoj dok nepokretan lei u postelji s rojevima misli i munim brigama (ak i onim
materijalne prirode) o budunosti. Kako netko sebe moe natjerati da ne razmilja o nekim
stvarima ili da usmjeri misli negdje drugdje ako mu za to nedostaje snaga volje naruena
boleu. Razmiljajui o problemu volje, pada mi na pamet da u nekih vrsta kukaca (poput
163
pela ili mravi) moda postoji neka vrst misteriozne volje, stanovita vrsta kolektivne svijesti
koja upravlja i rasporeuje zajednike radne zadatke i kojoj se pokoravaju svi pripadnici
kolektiva, makar i na individualno vrlo raznolik nain. Svaka pojedinana svijest, dakle, predstavlja tek emanaciju kolektivne svijesti. Sreom, ovjek se nalazi izvan te duhovne tamnice.
*
alim za davnim danima kad je nad aktivnim razmiljanjem, tj. strogim razumom, gospodario emocionalno-afektivni imbenik i kad sam, umjesto dubokoumnih poniranja koja nikud
ne vode, znao uivati u malim stvarima to ih je nudio ivot, primjerice, u radosti kad bih
ugledao bijele oblake to se zrcale na povrini mora ili kad bih osjetio milovanja morskoga
povjetarca za ljetnih popodneva ili pak uivao u slatkome osmijehu neke djevojke.
*
Svi mi, s naim nemirima, bolima, eljama, strastima i uitcima, ivimo zatvoreni u sreditu
ograenom visokim zidinama i ako se pokatkad na trenutak s naporom uspijemo izdignuti
iznad zidova koji nas okruuju i na trenutak uspijemo vidjeti ono to je izvan nas i svijeta koji
nas okruuje, ostajemo duboko oaloeni i zbunjeni jer ukoliko ne posjedujemo vjeru
ne vidimo drugo osim praznine.
*
29. oujka Maloprije me posjetio kardiolog. Stanje je dobro, stabilno. Napokon mi je dopustio sjedenje u krevetu. Imam dojam da sam postigao bogzna to. Na sebi iskuavam koliko je vaan psiholoki imbenik kod bolesnika. Lijenik nikada ne smije zaboraviti da se
u bolesniku, kako dani prolaze, formiraju posebna duevna stanja koja uvelike variraju od
bolesnika do bolesnika ili od bolesti do bolesti, za koje on svojim postupanjem i nainom
izraavanja ne smije nikada pobuditi sumnje, strahove, zabrinutosti od strane pacijenta, ve
samo optimizam i povjerenje. Nakon posjeta kolege kardiologa i Nina Amelia me, kao i svakoga jutra, brije, umiva mi lice i ruke, elja me i namirie. Oprati i oistiti noge predstavlja
stanoviti problem jer je koa, posebice na stopalima, ispucala i pokrivena sivkastim ljuskama
koje se vrlo teko skidaju. Pokuaj da se one odstrane izaziva nepodnoljivo kakljanje.
*
Tko zna otkud dolaze sljedei stihovi to mi neprestano zvone u uima: Pijevac budi dan
svojim pjevom / Nad mkom prostora / Prije nego to dolinama zapone zvidanje vjetra /
Uzdu mrtvog mora.
*
164
memorabilije
Poslijepodne dole su mi u posjet unuke. Mimola mi je donijela neke svoje crtee to ih je

napravila upravo za nonota. Kad su me predveer s njihovom majkom napustile, pobuujui u meni osjeaj usamljenosti i tuge, stie moja stara maka, Mao, i elegantnim skokom,
mirna i blaena, smjeta mi se oko nogu. Njezino prisustvo raspruje moju tugu, ali umjesto
nje javlja se dubok osjeaj samilosti prema miloj makici, prvim sijedim vlasima moje ene,
plau nepoznatoga djeteta koji dopire do mojih uiju, cvrkutu vrabaca ili izgledu moje omravjele, sasuene ruke.
*
Noas u trenu malodunosti Amelia me uhvatila za ruku i, snano je stisnuvi, proaptala:
Ne brini... ne brini; sigurna sam u to da e ne samo potpuno ozdraviti, ve da e biti i
zdraviji nego prije... Upravo dok sam razmiljao o tome kako je ak lake podnositi brige i
tjeskobe koje proizlaze iz tekih materijalnih problema nego iz praznine u koju se strmoglavljuje ljudska dua kad joj se ukazuje ona vrst horror vacui, ono zastraujue odvajanje od
stvari i osoba u vonju smrti, dok se istodobno javlja misao o beskorisnosti svih naih napora
u pokuaju da otkrijemo tajnu naega postojanja... Ihtiosauri, dinosauri, plesiosauri, zbog
ega ste stvoreni i zbog ega ste ivjeli milijune godina na ovoj zemlji da biste poslije odjednom ieznuli? Koja je svrha vaega nestanka? Ali, u jednome trenutku pada mi na pamet
izvanredna struktura kotanih lamela, zahvaljujui kojima kosti ostvaruju ne samo jedan od
najpostojanijih, ve i jedan od najekonominijih statiko-dinamikih zahtjeva ljudskoga tijela; prisjeam se potom injenice kako bi za popravak jednoga sranog zaliska bio potreban
takav materijal koji bi bio u stanju izdrati 40 milijuna sranih otkucaja... Moja uznemirenost
polagano se smirila nakon to sam pomislio kako sve ima svoju unaprijed odreenu svrhu, a
to znai da i moje postojanje, moj dolazak na ovaj svijet, nije bio zaludan, morao je neemu
posluiti, makar kao posve mala karika golemoga zupanika koji ivi i okree se u svemiru.
Nemogue je da je tek puki sluaj omoguio poetak ivota... Ako netko, primjerice, pie pismo prijatelju u New York i ne ubaci ga u potanski sandui, ve pukom sluaju prepusti da
ono stigne na odredite bez uporabe kompleksne moderne potanske slube, ne postoji ni
najmanja vjerojatnost da e pismo prispjeti poiljatelju... Pomalo je budalasto vjerovati kako
su se openito i ivot i razvoj ivih bia, putem bezbrojnih zakona koji ravnaju ivotom
zaeli pukim sluajem, bez uplitanja neke jae sile koja je predodredila sve to je neophodno
ne samo za razvoj, ve i za ouvanje tako oblikovanih ivih stvorenja... Kako je uope mogue da je tek puki sluaj uinio da se podudare i stope milijuni, bilo vanjskih (zrak, svjetlost,
organska i anorganska tvar) bilo unutarnjih (psiholoki, biokemijski procesi itd.) imbenika
neophodnih da bi se oblikovao i odrao ivot?
30. oujka Vjetrovit dan ispunjen nervoznom napetou. Krajnje sam razdraljiv; i najmanja sitnica koja mi ne ide od ruke uzrujava me i ini neraspoloenim. Napreem se svim
silama kako nitko drugi, osobito Amelija, ne bi otkrio to se u meni zbiva... Popodne me jako
obradovao posjet stare djelatnice iz Grafike tvornice Ricordi, koja mi je u ime djelatnika
ustanove na poklon donijela veliki buket rua.
165
*
Kad ovjek krene razmiljati o vremenu i prostoru, duh se zatekne u nekom udnom, neobjanjivom stanju koje preplavljuje nae Ja, Ja koje misli o beskonanosti Svega i Niega. Dovoljno je sjetiti se da su potrebni milijuni godina da se uranij pretvori u olovo ili da se kristalizira prekrasna suza prirode koja se zove dijamant; da su bile potrebne milijarde godina kako
bi se preko bezbrojnih skokova evolucije oblikovala iva materija sposobna misliti, koju
zovemo mozgom i koja ujedno predstavlja najvanije i najfascinantnije djelo cjelokupnoga
stvaranja... Od ega se sastoji ta mislea supstanca, tj. kakav je kemijski sastojak potreban
za obavljanje procesa pomou kojega se u mozgu raa misao to moda nikada neemo
spoznati... Nema dvojbe da se misao ne moe ostvariti bez misaone supstance, ali jo uvijek
se ne moe rei da je supstanca sama po sebi ta koja misli. Svi mi samo koristimo protoplazmu kae Marcel Roland prvu ivu supstancu, tj. onu emulziju albuminoidnih tvari
koje ine sadraj svake stanice, ali kod odumiranja tih tvari one bi morale biti obnovljive.
*
Na to se praktiki svodi medicinska znanost? Na malo toga. Mi, siroti, ne znamo ni kako se
tono odvija unutarnji kemizam stanice nekoga organa pa ipak se esto zavaravamo da znamo pojedinanu ili kolektivnu funkciju milijardi stanica u njihovim sloenim meusobnim
odnosima. A to se tie lijeenja, sav trud i nastojanja lijenika uzaludni su ako sam organizam ne posjeduje unutarnje funkcionalne rezerve, tj. obrambene sposobnosti i mogunost
za obnovu. Netoni zakljuci u stilu post hoc ergo propter hoc nerijetki su na polju medicine te su esto uzrokom velikih pogreaka u procjeni iscjeljujuih procesa.
*
Kino poslijepodne... Moe izgledati udno, ali injenica je da odjednom primjeujem da
postoji taj fenomen koji zovemo kia: stara dobra kia iz dana mladosti kad je uitak bio
sluati njezino bubnjanje, njezino silovito pljutanje tijekom neke od ljetnih noi ili snano
udaranje o prozorska okna u naletu ljetne nevere... ili njezin sladak, metalan zvuk u nekoj kinoj lokvi s nestajanjem oluje, kada se ukae vedrina neba, plavetnilo vrati nad grane borova i
ruzmarina, a ist, proziran zrak prezasien je mirisima. Zvuci i glasovi koji se vraaju dolazei
iz zalihe vremena koja e zauvijek biti pohranjena u sjeanju i, unato svemu, ostat e tamo
i za nau djecu i za nae unuke... Jao nama kad ne bi bilo tako!
*
Sjena koja dolazi od strane nekoga predmeta nedvojbeno ovisi o samome predmetu, ali ona
nije njegovo vlasnitvo jer je od njega odvojena. Tako i psihike manifestacije nesumnjivo
ovise o mozgu, ali nisu njegovo vlasnitvo. Projiciraju se poput sjene izvan tvari od koje je
mozak graen. to u biti predstavlja sjena nekoga predmeta? Manjak svjetlosti ili neto drugo? Moe li se ona analizirati fizikalno ili kemijski?
166
memorabilije
*
Najvea radost koja se moe dogoditi ovjeku jest moi pojmiti, tj. biti dotaknut prosvjetljenjem koje nam omoguuje da naslutimo beskrajnost boanske Svjetlosti. Vrijedno je ivota
i patnje da bi se dosegnuli takvi rijetki, kratkotrajni trenutci. ovjek ostaje osupnut. Vlastito
Ja iezava... U takvim trenutcima nije samo oko to koje gleda; nisu samo osjetila ta koja opaaju, ve se nae bie u cjelini mijenja i spoznaje. To su trenutci stanja milosti koji se mogu
usporediti s onima koji obuzimaju velikoga glazbenika kad uspije iz Niega ili Svega stvarati
glazbu bljesak Svemirskoga Ravnovjesja.
*
Unuka Meli kae da nonino ima rupu u srcu. Od koga li je ula da govori o rupi koja je
za nju sinonim za infarkt? Ili je tu istoznanicu za srani udar sama smislila? Strah od smrti
najjai je pokreta odranja ivota. No, premda zvui apsurdno, postoji i neto to se zove
strah od ivota. Tjeskoba se hrani, ivi i obitava u dubini naega bia. U poetku je rudimentarna i neuobliena da bi poslije veui se za male stvari postvarila sitna ivotna zbivanja
i bia koja su sazdana u priama iz naega djetinjstva i iz nae mate. Potom slijedi tjeskoba
kolskoga doba i mladenatva, strepnje i strahovi seksualnoga buenja i najposlije tjeskobe
zreloga ovjeka koje se preobrauju u egzistencijalnu tjeskobu i u tjeskobnu udnju za spoznajom Boga.
31. oujka Amelia mi pere noge... Kakvo muenje! Kada mi dodiruje bridove, a pogotovo stopala, to me, osim kakljanja, nagoni da brzo savijem nogu. Po mojem saznaju
kakljanje je nadomjesna reakcija vidu, u smislu da je oko zamijenjeno kakljanjem na onim
mjestima tijela do kojih vid ne dopire, kao to je to sluaj s tabanima. Sukladno osjeajima
koji su nadomjestak osjetilima (kakljanje, svrbe, oralni osjeaj) postoje i sposobnosti nadomjetanja psihom pomou kojih nam uspijeva mune i tjeskobne misli nadomjestiti drugim,
manje munim i tjeskobnim mislima. Fenomen psihike zamjene dogaa se spontano i tvori
ono to obino zovemo utjehom. Ako pokuaji takve zamjene potjeu od drugih osoba,
tretiraju se kao utjene sugestije.
*
Lijenici se openito boje saznati istinu o vlastitim zbiljskim ili umiljenim bolestima. Eto
zbog ega mi lijenici esto zanemarujemo obratiti pozornost poetnim znakovima, koji su
od najvee vanosti u prevenciji i lijeenju bolesti. Kako bi obmanuli sami sebe, razliitim
simptomima pridajemo drukiju vrijednost i znaenje od onih kojima nas ui znanost.
1. travnja Velika subota... Sjeam se sirote mame koja bi na zvon Glorije, kako smo
na Visu nazivali navjetenje uskrsnua, uz sveano zvonjenje zvona i s pucnjevima petardi,
obilazila kuu nosei svetu vodicu i kropei je u znaku kria.
*
167
Poslijepodne u posjet mi dolazi jedan kolega i kae: Nisam nimalo iznenaen injenicom
da te pogodio infarkt. To je, naalost, sudbina velikoga broja preosjetljivih ljudi, posebno nas
lijenika... Svaka teka bolest kojoj svjedoimo u naih pacijenata pomalo je i naa bolest... i
eto, u dobi od oko 60 godina nakupi se toliko promjena koje su proizvod dugoga niza stresova i briga, a oni dovode do infarkta ili anginoznih kriza.
*
Naveer moja se makica Mao beumnim korakom pribliava mojoj postelji i potom jednim
preciznim, dobro odmjerenim skokom smjeta se u dnu mojih nogu. Kako ti zavidim, draga
moja! Od vas maaka, tajnovitih bia, trebamo uiti umijee rastezanja.
2. travnja Pasha. Zid kue preko puta, koji mogu vidjeti iz postelje, posivio je. To znai
da e promjena vremena. Ima ve mjesec dana kako nisam ugledao ni djeli neba!
3. travnja itam lanak Hipoteze o prirodi svemira (L. Rosinija): Moda nikada nee
biti mogue dokuiti cjelovitu prirodu svemira niti to on u samoj sri predstavlja, kao to
nee biti mogue pribliiti se duhu nekoga stvaraoca, velikoga umjetnika, koji je kreirao
neko slikarsko djelo, analiziramo li ga mikroskopski, djeli po djeli.
*
Sputaju se sjene, ujem daleki zvon s jednoga zvonika. Angelus! Potresen sam... Misao zastaje... Neto se u mojoj dui odrjeuje: esto neznatna sitnica dostaje da nas utjei, kao to
sitnica dostaje da nas rastui. (Kant)
4. travnja Evo moje Mao da nazdravi dobro jutro. Tako je to svakoga jutra kad Lucija
otvori vrata donosei posluavnik s bijelom kavom vaan dogaaj dana. Napokon, danas
popodne kolega kardiolog dopustio mi je da sjednem na rub postelje. Kad sam, pridravan
od Amelije i Nina, oslonio noge na pod, osim to sam osjetio vrlo snanu bol u petnoj kosti,
imao sam osjeaj kao da ne posjedujem noge. inilo mi se da sam postigao bogzna to...
Kako je sve relativno!
5. travnja Danas sam pola sata sjedio u naslonjau. Tonus miia toliko je oslabio da se
ruim pod teretom tijela. okira me kad gledam listove svojih nogu. Gotovo su iezli; vide
se samo obrisi kostiju. Ako se otputim na onaj svijet kaem u sebi motrei te svoje jadne
kosti moja e sirota ena, osim nekakve bijedne mirovine, ostati bez ijednog novia...
To je razultat 35 godina napornoga rada i rtvovanja... u humane svrhe. U svakom sluaju,
pristie Mao mijauui, a poslije joj se pridruuje i Pimpa. Makice njue da su u friideru
pluica i nadaju se da e mijaukanjem od mene dobiti koji komadi, kao to su navikle prije
nego sam zalegao u postelju. Danas, nakon to me vide izvan postelje, to im je prvi put.
6. travnja Pokuavam hodati uz Amelijino pridravanje, ali ne uspijevam. Koja smijurija! Ne moi se kretati kako te volja! Kad poloim noge na pod, bol se iz petne kosti iri i na
srednji dio stopala.
168
memorabilije
7. travnja Noge su mi prekrivene ljuskama nalik onima u riba, dok je atrofija miia udesila da na njima izbiju modrikaste povrinske vene. Moji prsti nalik su akalicama.
Shvaam kako se lako za ljude pogoene infarktom zalijepi infarktaki kompleks, a nain rada i razmiljanja neprestano im je pod utjecajem prisilnih ideja koje mogu prerasti u
opsjednutost.
8. travnja Svekrva nae portirke, tipina ena iz naroda, punana i zdepasta, dolazi mi
u posjet. Priajui o slabostima i bolestima, ona svako malo na bergamskom dijalektu ponavlja: Svatko od nas stvari nosi duboko u sebi, tj., prema njoj, ljudi obolijevaju jer posjeduju neku slabu toku ili, medicinskim rjenikom reeno, posjeduju locus minoris resistentiae.
I nije u krivu.
*
Prekrasan dan. U blagom, toplom zraku, koji do mene dopire kroz otvoreni prozor, osjetio
sam dah proljea koji me, umjesto da me razveseli, rastuio. Razmiljam o prohujalim proljeima i o onim malobrojnim koja mi jo preostaju, kao i o onima koja e doi s vjenim
protjecanjem vremena kad mene vie ne bude.
9. travnja Dole su mi u posjet unuice. Starija, Mimola, usred igre kae baki da je
edna. Amelia joj odgovara da ode k Luciji u kuhinju, ali mala umjesto u kuhinju odlazi u
kupaonicu, gdje na klupici ugleda famoznu gusku napunjenu vodom. Zgrabi je i, mislei da
je to neka vrst boce u kojoj se dri voda za pie, s uitkom se napije. Vrativi se u sobu upita
baku tko je u kupaonici stavio onu bocu iz koje se tako lijepo i lako pije.
10. travnja Probudivi se u zoru, zaujem veselu graju vrapje druine u dvoritu u
kronji magnolije i prome me duboka radost, jedna od onih istih radosti koje ovjeku
mogu podariti samo djetinjstvo i mladost: to je radost mladunadi koja se raa s buenjem
dana; radost da smo ivi uz svjetlost koja se javlja nakon noi i opasnosti koje u sebi krije
mrak.
11. travnja Za vrijeme vjetrovitih noi do mene dopire buka udaljenih vlakova to prolaze postajom Lambrate, a ini mi se zapravo da ujem um dalekih valova to se obruavaju
o pusta ala iznad kojih plove bijeli, bijeli oblaci...
*
Mao, koja svakoga jutra skae na moju postelju i smjeta mi se oko nogu im stigne Amelia
sa alicom aja i kolaiima, lijeno se protee, primie se alici njuei joj sadraj i, uvjerivi
se o emu se radi, vraa se na svoje mjesto i nastavlja s drijemeom.
*
Za vrijeme kakve dugotrajne bolesti svijet se suava na prostor jedne sobe, a razonoda se
sastoji od promatranja zidova sa slikama i sliicama, objeenih fotografija, namjetaja i ukra169
sa. Promatrajui tjednima sve te stvari kojima sam okruen, zamjeujem kako one polagano
gube isto materijalna svojstva i podlijeui nekoj maginoj transformaciji kao da su
poprimile duhovno ozraje.
*
Napokon sam se rijeio guske i posude i ini mi se da sam postigao neto veliko. Nita nije
tako poniavajue kao kada smo primorani tjelesne potrebe obavljati u nazonosti drugih.
12. travnja Prekrasan dan. U proienome zraku nakon sinonje nevere ukazuje se
modro nebo kakvo se rijetko via u ovome gradu. Koliko je uspomena u vezi s plavom bojom duboko u meni: tamnoplavo nebo Dalmacije u danima bure; modroplavo tamnih morskih dubina, vedro plavetnilo iznad zelenih borova ili pak srebrnastomodro iznad maslina;
blijedoplavo rujanskih bonaca, prozirnoplavo u oima eljenih i voljenih ena.
*
Kako bih se zabavio, esto motrim igru svjetlosti i sjena to ih stvaraju nabori pokrivaa,
plahti i zavjesa koje raaju zauujue likove i slike. ak i podovi s umrljanim ploicama u
boji poluuju slian uinak... Meu ostalim fantastinim slikama esto mi se ukazuje lik jedne lubanje... Nehotice izbjegavam zadrati pogled u tom pravcu. Tko zna zato?
13. travnja Dok sam bio primoran nepokretno leati u postelji, nestrpljivo sam ekao
trenutak kad u konano moi sjesti na njezin rub; kad se to ostvarilo, iskrsnula je elja da
ustanem i sjednem u fotelju; sad se pojavila velika elja za hodanjem i vrljanjem po kui;
uskoro e se pojaviti i druge... Tako nam se ivot odvija izmeu elja i... snova.
14. travnja Poslijepodne uspio sam bez iije pomoi, korak po korak, doi do dnevnoga boravka i ini mi se kao da sam se popeo na Mont Blanc. Nakon dugo vremena pogled
mi se zaustavio na policama moje male knjinice. Svaka knjiga predstavlja neiju pamet, duh
nekoga tko se trudio, predano radio kako bi neto stvorio, podario dio sebe drugima. Od
uma onoga tko je stvorio takvo djelo ne ostaje i nee ostati nita u smislu materijalnoga...
Nadivjet e ga, meutim, njegova duhovna, intelektualna tvorevina, sauvana na papiru s
potencijalnom snagom koja je u stanju pokrenuti umove drugih ljudi, kako u skladu s unutarnjom moi koju knjiga posjeduje tako i u skladu sa sposobnou prihvaanja i upijanja
njezina sadraja od strane drugoga duha koji e tu knjigu jednom itati. Pisanje je stoga
najarobnija ovjekova djelatnost, kojom se uspijeva sauvati, a kasnije i reproducirati stanovita misao, osjeaj ili emocionalno stanje. Knjige su, dakle, duhovna ostavtina, ba kao
to je novac materijalna.
15. travnja Besana, nemirna no, ometana neobinim, dubokim bolovima u lijevoj
nozi. Danas uspijevam napipati blo na hrptu lijevoga stopala... Udarci su mu slabi, ali ipak
se osjeaju...
170
memorabilije
17. travnja Neujne suze. Jako mi se svia ta sintagma. Mislim da je prilinije pripisati
je nekim ivotinjama, primjerice, makama ili psima, nego ljudima. alosne, dubokom tugom ispunjene oi, vlane i sjajne, bez suza, u razliitim prigodama zamijetio sam kod ovih
ivotinja.
18. travnja Mao i Pimpa gnijezde se u postelji kraj mojih nogu; unakrsno jedna preko
druge. Pimpa mi svako malo upuuje mudar pogled i prede... emu slui to njihovo predenje, ili, bolje, koju bioloku svrhu ima taj neobini um koji odailju? Moda je to ostatak
nekakvoga reanja koje je u dalekoj prolosti sluilo kao upozorenje drugim makama o
vlastitoj prisutnosti u mraku njihovih brloga i jazbina; moda je pak sluilo kao znak za njihovu mladunad kako se ne bi udaljili od majke i tako se izloili opasnosti ili, napokon, kao
orijentir i oslonac u sluaju potrebe, tim prije to, kako je poznato, mladunad progleda tek
osmi dan nakon roenja pa su u prvim danima slijepi. Zvuk majega predenja nije velikoga
intenziteta pa tako ne moe otkriti prisustvo maaka u njihovu brlogu neprijateljima koji
vrebaju.
19. travnja eludac je eljan novih senzacija kao to je ena eljna brbljanja. ovjek
postaje rob eludca preko skupine prekrasnih pobuda i poticaja koje nazivamo tekom.
20. travnja Motrim nokte mojih dviju makica i divim se beskrajnoj mudrosti Stvoritelja koji je znao upotrijebiti jednu jedinu tvar kako bi oblikovao i stvorio najrazliitije oblike
organa. Tako mu je, primjerice, ta ista ronata tvorevina od koje je stvorio nokte posluila i
kao tvar od koje je sainio volovske rogove, konjska kopita, kljunove ptica, oklope kornjaa,
zglobove kukaca, oklope rakova i tome slino. Radi se o plastinoj, neivoj tvari, umetnutoj
meu ivu i ivuu tvar.
21. travnja esto je nemogue dokraja istraiti nau duu, prodrijeti u njezinu dubinu,
njezine napukline i rane, posebice tamo gdje se dodiruju, proimaju i gotovo spajaju elementi tjelesnoga i duevnoga kao, primjerice, na podruju instinkata, udnji, stremljenja i
osjeaja. Duh, meutim, proima materiju ne ostavljajui svoga traga... A ovjek je, naalost,
u tolikoj mjeri iracionalan da uvijek eli biti strogo racionalan.
22. travnja Iznova proivljavam jedno kasno rujansko popodne u Ille Rousse na Korzici.
isto, prozrano nebo... pue maestral. Silazim s broda, jahte, u drutvu Tonija koji e nas
odvesti do mjesta. Silazimo cestom koja se sputa do luke. Izranjaju sitne pojedinosti i autentino emocionalno ozraje u kojem sam boravio toga popodneva. Stanovite stvari, odreeni
trenutci, odreena motrita, krajolici, osjeajni tonovi, pohranjeni su u nama i zauvijek su
nepotroivi. Moda nas nadive i netko e ih naslijediti. Moda e to biti naa djeca.
23. travnja Disharmonije su esto dishormonije. Tko je to rekao? Ne sjeam se, ali to
je dobrim dijelom istina.
24. travnja Tko me eli slijediti, nek zanijee samoga sebe. Tko je u dvije tisue godina otkada se pojavio Veliki Uitelj uspio zanijekati sebe, tj. bioloke zakone u nama? Moda
jedan jedini meu smrtnicima sveti Frane.
171
25. travnja ovjek je nedvojbeno dosegnuo iznimno visok stupanj intelektualnoga

razvoja, ali nije se uspio osloboditi jednoga od temeljnih elemenata koji ga povezuju s majmunima: sklonosti oponaanju...
*
Ve nekoliko dana osjeam arenje i suhou usana. Na to se danas nadovezao osjeaj zategnutosti koe i svrbe po obrazima. Strahujem da se radi o alergijskoj reakciji kao posljedici
brojnih lijekova koji su mi propisani. Velika je vjerojatnost da bi uzrok tomu mogla biti nedavna uporaba smjese deproteiniziranoga seruma koja mi je propisana.
27. travnja Svrbe je tijekom noi postao neizdriv i nije mi dao oka stisnuti... Lice mi je
oteeno i crveno, a usnice nabubrene, jako prokrvljene i prekrivene sitnim mjehuriima. Isti
su se znakovi pojavili na vanjskim dijelovima aka. Uznemiren sam i preplaen: na trenutke
mi se ini kako mi nedostaje zraka. Amelia me svako malo motri s velikom zabrinutou,
nastojei, dakako, prikriti strah. Osim to mi je pomuen vid, uz um i zujanje u uima, svako
malo bljesnu mi pred oima svijetlee iskrice nalik zebrastim trakama za pjeake na ulicama
Milana. Te lebdee iskrice pobuuju neugodan osjeaj i ovjeku se ini da e izgubiti vid jer
mu je smanjena jasnoa gledanja. S navalama histamina osjeam snano pulsiranje vratnih
arterija, a sve se zatim razbuktava s navalom vreline i s nepodnoljivim svrbeom.
28. travnja U posjet mi je dola Mimola. Zauena je kad me ugledala zajapurenoga
lica. Pita se kako to da njezin djed, lijenik, ne umije sam sebe lijeiti; stoga je donijela kovei prve pomoi koji na poklopcu ima znak Crvenoga kria pa je iz njega izvadila istu
bijelu kapu i kutu, potom trcaljku, iglu i nekoliko plastinih boica. Nakon takvih priprema
sva vana kae kako me sad, eto, ona eli lijeiti... I doista, nakon to je navukla bolniku
uniformu uzela je komadi vate uinivi kretnju kao da ju je, toboe, preokrenuvi jednu
boicu, natopila alkoholom, zavrnula mi rukav pidame, tupferom vate zapoela mi istiti
podlakticu, onako kako je vidjela da to ja radim pri davanju injekcije, potom je prinijela malu
trcaljku s plastinom iglom i pritisnula mi je na kou. Evo, gotovo je rekla je sad e
biti bolje... Vidjet e. Nakon kratke stanke dodaje: Ti, nono, kad naveer, pred spavanje,
izgovara molitvu, mora je izgovarati glasnije kao to ja radim; moe se dogoditi da te Gospa ne uje ako govori previe tiho, pa ti zato ne moe pomoi. Medi (njezina majka) mi
pria da ju je preksino nala usnulu s rukama sklopljenim za molitvu. Preplaila se kad ju je
ugledala u tom stavu: doimala se kao dijete koje je umrlo... Potrala je do njezina jastuka
spavala je. Zaspala je u toj pozi za vrijeme izgovaranja svoje molitve.
30. travnja Svrbe, posebice nou, ini me nervoznim i uznemirenim. Po licu i bradi
izbio mi je veliki broj mjehuria prepunjenih seroznokrvavom tekuinom. Izbijanje je osipa
eruptivno pojavljuje se nenadano s jakim svrbeom da bi nakon eanja mjehurii prsnuli
uz curenje tekuine i uskoro nestali ostavljajui za sobom neznatne tragove. Zato se po
danu otjecanje lica i ruku znatno smanjuje da bi se tijekom noi povealo?
172
memorabilije
1. svibnja Razmiljam o refleksu eanja koji je spontana, nekontrolirana aktivnost,

a izuzev kod ovjeka, zamijeen je i kod svih viih sisavaca (psi, make, konji, itd.). Otkud
potjee ova instinktivna, refleksna kretnja, koja je primijeena ne samo pri izbijanju svrbea,
ve i u sluajevima kad se na povrini koe stvaraju kraste, krastice, uinci ljutenja povrnoga sloja koe (deepitelizacija), pri najraznovrsnijim bolesnim stanjima, sukladno kemijskim,
fizikalnim, traumatskim agensima koji ju pobuuju? Bioloki, taj se refleksni instinkt eanja
moe smatrati potrebom odstranjivanja, bolje reeno, eliminiranja stranih tijela ili estica
koje je samo tijelo odbacilo (ljuske, kraste itd.). Nakon najrazliitijih konih bolesti otpadne
tvari koe postupno tijelu postaju strani proizvodi i upravo zato ono ih se uz refleks eanja
nastoji rijeiti. No ove tvari, produkti odbacivanja, bivaju eliminirane ne samo zato to su
izlini i nepotrebni, nego i zato to njihova dodatna prisutnost na povrini tijela moe biti
tetna, pogodujui nastanjivanju i razvoju razliitih patogenih bakterijskih kolonija, parazita
(svrab) i gljivica; napokon, njihovo dugo prisustvo moe loe djelovati i na funkciju znojenja.
3. svibnja Usne su mi raspucale, a kutovi usana crveni. Jelo i vakanje predstavljaju
muku. Kakva amotinja! Jo je samo to trebalo! Kad nas obuzmu stanja depresije, narui se
gotovo sve ono to je dua godinama prije toga solidno gradila: misao vie ne slijedi zakon
logike jer sa slabou volje opada kritika mo.
4. svibnja Alergine manifestacije na koi gotovo posve su se povukle. Postoji jo samo
blaga oteenost i crvenilo obraza i gornjih dijelova aka s pokojim izljevom tekuine iz zaostalih mjehuria te svako malo blagi svrbe.
*
Sve ono to zovemo fizikalnim i kemijskim svijetom stvoreno je s pretpostavkom da e jednoga dana posluiti ovjeku, ljudskom umu i njegovoj evoluciji u skladu s najviim dosezima
kako ih je zacrtao Stvoritelj.
5. svibnja Nakon dva mjeseca napokon izlazim iz kue pod ruku s Amelijom.
6. svibnja Novi, mladi narataji lijenika njeguju neogranieno povjerenje u nove farmakoloke proizvode, koji su esto lansirani odgovarajuom, snano poduprtom, gromoglasnom reklamom, pod ijim su dojmom i mladi kolege, ali kasnije u praksi veinom se nevjerojatni uinci tih novih lijekova svedu na malo toga. Ova utrka za novim medikamentima,
novim metodama lijeenja, temeljena samo na proitanome tivu, nerijetko je tetna jer se
zbog tih novih zaboravljaju neki izvrsni stariji lijekovi, i to samo zbog opsjednutosti onim to
je moderno, za tzv. auriranjem, a to esto nije drugo doli jedan oblik lijenikoga snobizma, koji u krajnjem sluaju najvie kodi bolesniku.
7. svibnja Poslijepodne smo se autom odvezli u Sv. Margheritu. Smjestili smo se u pansion La Vela (Jedro) u luci. Pogled na more ne pobuuje u meni nikakve osjeaje. Nakon
veere Nino i Mariella krenuli su natrag u Milano.
173
8. svibnja Besana no uz do oaja dosadno arenje usnica, nepopustljiv svrbe lica i

ruku unato uporabi antialergika. S nadolaskom danje svjetlosti primjeujem kako su mi
se lice i ruke nanovo zacrvenjeli, otekli i osuli seroznokrvavim mjehuriima, s vidljivim curenjem serozne tekuine to vlai oteenu povrinu koe... Stanja uznemirenosti, tjeskobe
i depresije izmjenjuju se sa stanjima bezvoljnosti za sve to se oko mene zbiva. Ne nalazim
nijednu uporinu toku, nijednu zraku svjetla koja bi mi donijela olakanje... Ovi gadni naleti
histamina upadaju i provaljuju poput lupea u noi.
*
S Amelijom kruim gradom u potrazi za nekim lijenikom koji bi mi ubrizgao intravensku
injekciju tiosulfata. Napokon nalazim jednoga kolegu u opinskoj ambulanti... Hvala! Poslijepodne blago poboljanje. Izlazim u etnju s Amelijom. U nekim trenutcima smetaju mi
i najobinije stvari i sitnice, u drugim pak sve mi se ini potpuno isprazno, uplje... Potom
zalaskom sunca i padanjem sjena nad morem duu lagano proima nona tjeskoba... strah
od nesanice i navale histamina... Uzaludno je razmiljam prisiljavati se u nastojanju
da outimo i proniknemo pravo znaenje stvari i onoga to stoji iza njih, ili pak trsiti se da
otkrijemo nekakav znak, poruku, nekakav simbol duhovne zbilje, kad ovjek ne nalazi zapravo nita... Tek suhoparnu materiju... Ali, moda stanje intoksikacije... moda ba taj histamin
uzrokuje u meni takvo porazno vienje stvari.
9. svibnja Jo jedna paklena no u kojoj oka nisam stisnuo. Proveo sam je izmeu
motorikoga nemira i tjeskobe, peenja i svrbea lica i ruku. eao sam se do krvi... Jedino
olakanje donijeli su mlaki oblozi vodene otopine borne kiseline koji su, meutim, provocirali upravo impresivan izlazak serozne tekuine iz mjehuria. Tijekom noi natopio sam tako
nita manje nego dva runika i 4 rupca seroznom tekuinom koja je neprekidno curila. Ujutro sam se zatekao s licem pokrivenim sivoukastim krastama. Ugledavi me tako prestravljena, Amelia je smjesta nazvala Nina u Milano, a on se hitro autom uputio u Sv. Margheritu.
Poslijepodne smo krenuli natrag. Mao i Pimpa, drage makice, sretne zbog naega povratka,
svoju dobrodolicu objavile su mijaukanjem.
11. svibnja Moda se najvea mudrost ivota sastoji u traganju za istinom u svim stvarima i u djelovanju i ivljenju u skladu s tom istinom.... I, ako je mogue, sve to zaogrnuti jo
dakom poezije... Kaem, ako je i kad je to mogue... Sve ostalo i ne vrijedi ba puno.
Objavljeno u separatu milanskoga asopisa Mese sanitario (br. 58, 1964.)
Prijevod s talijanskoga:
174
imun Musa
in memoriam
Kreimir ego
In memoriam
(10. II. 1950. 9. XII. 2014.)
Umro je hrvatski pjesnik Kreimir ego 9. prosinca 2014. godine u Meugorju, gdje je i pokopan na
groblju Kovaica.
Roen je 1950. u Meugorju, osnovnu kolu
zavrio je u rodnome mjestu i itluku, srednju u
apljini, a studij sociologije na Fakultetu politikih
znanosti u Sarajevu. Radio je kao novinar u Sarajevu, bio je urednik Treega programa Radija Sarajevo, profesor i ravnatelj Gimnazije u itluku, glavni
urednik knjievnoga asopisa Most u Mostaru, Glasnika mira Meugorje, itlukoga lista, a i urednik
ZIRAL-ovih izdanja u Mostaru. Takoer je bio pokreta i urednik djejih asopisa Cvitak i kolarac.
ego je bio angairan i u tijelima vlasti HR HB
kao ustrajan i zauzet dunosnik na podruju kulture (pomonik ministra za kulturu).
Kreimir ego
Kao istaknuti pjesnik i kritiar, antologiar, novinar i urednik te vrstan inicijator i organizator
knjievnoga i kulturnoga ivota, bio je lan Drutva hrvatskih knjievnika u Zagrebu i Drutva hrvatskih knjievnika Herceg Bosne u Mostaru, kojemu je bio i jedan od utemeljitelja.
Objavio je sljedee knjige: e pojilita, 1973.; Stojna kua, 1983.; Vrijeme letjelica, 1987.;
Hrvatska tiina, 1992.; Svijea pod kriem, 1994., stihozbirku izabranih pjesama; Zavjetni koveg, 1999., a zatim i knjige Rubovi i Rubovi II (eseji, kritike, razgovori); Latice, Malene prie
(knjige za djecu) i Aneli moji (zbirka slikovnica s Miljenkom Stojiem) te Vrijeme milosti,
Gospina aputanja i Fra Slavko (knjige marijansko-meugorske tematike), Zri znak (antologija broanskih pjesnika u suautorstvu sa imunom Musom) te antologiju pjesama Pod
nebom Bleiburga (u suautorstvu s Vinkom Grubiiem).
175
Izabrane pjesme objavljene su mu na njemakome i poljskome jeziku, a Vrijeme milosti

na engleskom, francuskom, poljskom, talijanskom, ekom, flamanskom i njemakom jeziku.
Kreimir ego bio je iroko angairan djelatnik u kulturi Hercegovine, Bosne i Hercegovine i Hrvatske, kao i iseljene Hrvatske, nastojei kao integralni hrvatski domoljub, navlastito
na podruju knjievnosti, okupiti hrvatsko bie u cijelosti i jedinstvu smatrajui mu glavnom
odrednicom jedinstveni hrvatski jezik.
Bio je djelatan sudionik knjievnih manifestacija, inicijator vie knjievno-kulturnih projekata i prireiva i suautor vie knjiga, a svojim recenzijama, osvrtima, prikazima, kritikama
i esejima afirmirajui prije svega lirsku, ali i uope knjievnu rije, popratio je niz hrvatskih
pisaca, poglavito onih iz Hercegovine. Bio je dobri duh knjievne Hercegovine koji je okomicom svoga domoljublja okupljao i snaio hrvatsku rije u svijetu i svojim primjerom dobrote, ustrajnosti i kranske krjeposti svjedoio dobro i nadu ukazujui na trajnost pjesme
i neunitivost ivota.
Pa stoga, pored svega ostaloga to nam je ostavio, Kreimir ego pamtit e se osobito po
svojoj lirici predstavljenoj sa est navedenih knjiga pjesama iji stihovi artikuliraju skladnu
cjelinu slike i misli tvorei dojmljivu ritmiku u kojoj magijom lirizma stvari podie na razinu
simbola, a pojedinane istine i znakove ljepote na razinu univerzalnosti. U tenji za zgusnuem on reducira iskaz dajui kratkim i lapidarnim stihovima estetski relevantan biljeg.
Slivena u tkanici arobne jednostavnosti egina poezija istie nekoliko uoljivih poetskih
motiva, nti koje, kao arhetipske mjere, seu od visina u dubine ne gubei se u kozmikim
relacijama i ne strmoglavljujui se u ponorima, nego traju prizivajui blizinu i iskrenost, ovjeka i zemlju, zaviaj i domovinu, izvor i uvir ivota.
egino je poetsko djelo postavljeno na ontolokoj punoi, semantikom zgusnuu i
estetskoj cjelovitosti vodoravnice koju odreuju zemlja, kua, majka, narod, zaviaj, steak,
sve ono biljno raslinje na kru: murva, smokva, bajam, jasen, kao i vodoravnice sapete povijesnom sudbom martirijskoga hoda pjesnikova naroda. Na toj stazi, to je nazvasmo vodoravnicom, die se okomica, prkosna nepokornica koja, svjedoei nepokolebljivu uspravnost,
okrenutost u visine, znai uzvienost duha i etiki imperativ ovjeka. U tim koordinatama
ego gradi pjesme izrie svoje to i svoje kako.
Za takvo dranje, za nepotkupljivo odreenje, za uspravnost kime, ne treba puno dosta su dvije stope, sinu mi reminiscencija na J. F. Ploara (Svak ima jedan ranjavi obujam):
da ovjek moe stajati
da moe uspravan sanjati
za kleanje treba vie
za gmizanje najvie.
------------------Ali za stajanje je dosta dvije stope zemlje
i jedan jarbol htijenja.
Poivao u miru.
176
Ivan Pehar
Povodom smrti Marka Vasilja

(9. X. 1940. 15. I. 2015.)
in memoriam
Ovaj nekrolog osobno posveujem Marku Vasilju kao dugogodinjemu suradniku ravnatelja
Gradske knjinice Zadar, ali ga piem i u ime autora vie izdanja Gradske knjinice Zadar kojima
je Marko bio recenzent, predstavlja, kao i u ime
suizdavaa Markove knjige Kroz moje oko. Ujedno, uz kratku Markovu biografiju, elja mi je napisati neto o Marku Vasilju kao pravomu uzorku
hercegovakoga, hrvatskoga poslijeratnog intelektualca u ozraju vremena njegova odrastanja
i stvaranja.
Marko Vasilj, novinar, kazalini djelatnik, direktor RTV Centra Zadar za vrijeme Domovinskoga rata, roen je 9. listopada 1940. godine u
Miletini (Meugorje), gdje zavrava osnovnu
kolu. Gimnaziju pohaa u Zagrebu, a nakon
Marko Vasilj
Zagreba u Ljubukome, gdje i maturira. Ve u gimnazijskim danima Marko se bavi novinarstvom i kazalitem. Prvu godinu studija upisuje u
Sarajevu, a nastavlja na Filozofskome fakultetu u Zadru, gdje diplomira hrvatski jezik i junoslavenske knjievnosti te njemaki jezik i knjievnost. Svoj studentski ivot upotpunjava
iniciranjem Studentskoga eksperimentalnog kazalita, u kojem reira predstave i knjievne
recitale. Vie od tri desetljea biva sudionikom dramskoga amaterizma potpomaui izvan
kolske aktivnosti. Radei na Radiju Zadar i Radiju Zagreb vodi emisije iz kulture, djeje programe, a vie od deset godina urednik je Drugoga programa Radija Zagreb iz Zadra. Punih
40 godina u ulozi kazalinoga kritiara ocjenjuje sva kazalina zbivanja na ovim prostorima.
Surauje u Hrvatskome tjedniku, Narodnome listu, Veernjem listu, HINA-i, Borbi, Frontu, mostarskoj Slobodi, vinkovakim Novostima, Glasu Slavonije, Slobodnoj Dalmaciji, Glasu Koncila,
177
Hrvatskome slovu i drugdje. Objavljuje mnotvo knjievnih, likovnih i preko stotinu kazalinih kritika; promovira, ocjenjuje, lektorira i ureuje desetke knjiga, posebno mladih ili manje
poznatih autora.
U vrijeme hrvatskoga proljea doivljava poniavajua UDBA-ina sasluanja, pretrese
kue, prebijanja i prijetnje smru. Na radnome je mjestu degradiran; zabranjuje mu se bavljenje profesijom, javljanje glasom uivo te ime i prezime. Punih sedamnaest godina ostaje
bez osnovnoga ljudskog dokumenta putovnice. U Domovinskome ratu postaje prvo urednik Govornoga programa, odmah potom i odgovorni urednik Radija Zadar, koji prvi u nas
uvodi Religijski program i Program za prognane.
lan je Hrvatskoga novinarskog drutva, Meunarodne novinarske federacije, radni lan
Matice hrvatske i HKD-a Napredak Zadar, Vijea za kontakte s javnou Zadarske nadbiskupije i HHK-a Zadar. Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuman odlikovao ga je
Spomenicom Domovinskoga rata i Medaljom Oluja za doprinos ratu.
Autor je knjige Kroz moje oko, u kojoj je sabrano stotinjak zanimljivih knjievnih djela
i devedeset biografija i bibliografija Zadrana, zadarskoga kruga koji su perom obiljeili suvremenu hrvatsku knjievnost. Svojevoljno 2001. godine odlazi u prijevremenu mirovinu u
statusu komentatora Hrvatske radiotelevizije nakon ega se zajedno sa svojom suprugom
Ljiljom seli u Miletinu (Meugorje).
Iako u mirovini, nastavlja neumorno raditi na radijskoj postaji Mir Meugorje i voditi
emisiju Govorimo hrvatski. Nakon krae bolesti umire 15. sijenja 2015. godine u zadarskoj
bolnici.
Oca je rano izgubio, jo u bespuu Drugoga svjetskog rata, i nikad ga nije upoznao. Bio je
samo jedan od brojnih koji se nije vratio. Markova sudbina uzorak je napaene Hercegovine,
u kojoj je skoro svaka kua izgubila pokojega mladia ili oca. Ostajala su djeca siroad, osamljena, nezatiena, umivana suzama u naruju majki udovica. Bol se morala skrivati, tajiti,
ni oitovati ni pokazati. Ni zaplakati se nije smjelo.
U toj crnoj i tunoj stvarnosti Hercegovine, kanjavane od svih i svakoga, uzdizala su se
djeca primajui majinim mlijekom prva, ali temeljna usmjerenja: opravdati nevine due
oeva i ostvariti zapoete, ali nedovrene snove slobode, pravde Vano je bilo opstati,
ovrsnuti i biti svoj. Ali vano je bilo i sanjati i boriti se za svoj san, u srcu sauvati vrednote
kao to su vjera i domovina. Na taj nain, ponosei se samo kriem, stoljeima su opstajala
djeca Meugorja, djeca Hercegovine. Opstojala su ljubei, uvajui to predzie kranstva,
duboko svjesni vanosti poslanja, koje je ovom podneblju Bog povjerio.
Ve odmalena ivot ga nije mazio. Trpei za ideale ne povlai se ispred otroga bia UDBA-e i kao gimnazijalac, kao vicematurant biva izbaen iz ljubuke gimnazije sa zabranom
upisa na dvije godine bilo gdje u FNRJ-u. Ipak, putuje svoj put, traei svjetla u ono teko
predmakabejsko vrijeme, potiui i raspirujui vatru nade kako bi lake nosio i podnosio
teret ivota.
U to vrijeme nude se daleko laki putevi. Treba samo raditi po drutvenim narudbama,
a to znai odrei se svoga sna. A Marko se ne odrie svoga sna pa tim vie njegov put postaje
jo trnovitiji.
178
in memoriam
Marko nakon gimnazije usmjerava svoj put poput Neretve to uranja u more te se stapa,
grli jednom pripadanju, jednoj vjeri, narodu, kulturi. Tako Marko dolazi na studij u Zadar
uranjajui duboko u podruje hrvatskoga jezika i kulture duha. On ne eli samo konzumirati
kulturna dobra ovoga kulturnim nasljeem bogatoga grada. On ih eli i stvarati. Iako cijelo
vrijeme svoga ivota ima okove na krilima, on sve dalje i dalje leti vjerujui vrsto u svoj san.
Suivljava se, ulazi u svijet kazalita, pjesnika, knjievnika. Ulazi u njihove snove i u mnogima
zaiskri prepoznavanje istih kapi patnje Neretve i mora, iste ljubavi, iste sudbine. Oslukuje
glasove koji izlaze iz due pjesnika, osjea trzaje srca i uvijek ga naprijed tjera ta iskonska
udnja za boljim, pravednijim svijetom. Bori se za istinu ljepote, istinu umjetnosti.
Samo takvi, znao je Marko rei, znaju koliko je nevano u kojem si dijelu zemlje, domovine roen. Vano je koliko toj zemlji daje. A Marko joj zaista daje mnogo, ostavljajui iza
sebe vidljive tragove. Dolazi u Zadar s vie snova nego ih stvarnost moe unititi. to sve
desetljeima moe znaiti za njega, njegovu obitelj, prijatelje, ta stalna pratnja UDBA-e, koja
ga svakodnevno uhodi, poniava i oduzima mu pravo graanstva?!
I pored svega, Marko se nesebino ostvaruje svojim kazalinim, likovnim i knjievnim
kritikama. Njegovim odlaskom u zadarskoj sredini nastaje vidna praznina. Marko otkriva,
potie mlade pjesnike, knjievnike koje u svojoj knjizi obrauje. Uvrtava i one koji su u vremenima komunizma od njega bjeali. Marko ostaje pravedan, bez poriva osvete.
Da bi napisao svima nama u Zadru poznatu knjigu, trudi se Marko gledati uistinu kroz
svoje oko, a ne kroz tue. Da bi doao do biografije, bibliografije, mora esto boraviti u
Gradskoj knjinici Zadar. Provodi puno vremena u predstavljanju mnotva knjiga, njihovih
stvaralaca, obavljajui ulogu recenzenta, predstavljaa. Gradska knjinica za Marka postaje
drugi dom, zato i nije udo da je stavlja na prvo mjesto kao izdavaa, nakladnika. Svojom
suradnjom, kao vanjski suradnik, doprinosi obogaenju kulture duha, izdavatva Gradske
knjinice Zadar. Uz to, i jo mnogo toga, Marko predsjedava republikim, regionalnim i lokalnim irijima u dramskom, novinarskom i literarnom stvaralatvu uenika te dramskim
drutvima, primajui najvea priznanja Prosvjetnoga sabora Hrvatske. Biran je i u Kulturno
vijee Grada Zadra. U posljednje vrijeme priprema za tisak i svoje kazaline kritike.
U predstavljanju, recenzijama mnogih knjievnika zadarskoga kruga, Markovo je oko otro, ali ujedno i blago. Opominje, korigira, hrabri, iskazuje svoje strasti, svoje pobune. Marko
ukazuje i na vanost rijei koja se raa da bude ljudska, da bude u ovjeku, a ne izvan njega,
da ga oplemenjuje i obogauje mu duh. Sve to Marko znaajno stvara proizlazi iz knjige,
sve to mu se znaajno dogaa, misli, osjea pretvara se u knjigu. Knjiga i hrvatski knjievni
jezik neraskidivo su povezani s Markovom sudbinom, a on neumorno nastavlja s njihovim
tumaenjem, pouavanjem i na Radiju Meugorje. Povratkom u svoju Miletinu (Meugorje)
odmah se angaira na radijskoj postaji Mir Meugorje, na kojoj 1718 dana vodi emisiju
Govorimo hrvatski. Poduava druge hrvatskomu jeziku besplatno govorei u spomenutoj
emisiji kako se polako borimo za istou svoga jezika i ako Bog da, na jezik hrvatski raste
kao stabljika, svaki nam listi donosi novu rije, sada neka naa djeca u kolama primaju te
vrijednosti, jer su ih nakazno primali...
Iako velikomu strunjaku, ni Marku nije ba lako ui u duu ovjeka, knjievnika, otkriti
to je autoru bilo bitno kad je stvarao djelo, razlog zbog kojega je stvarao, pribliiti itate179
lju autorovu elju da ljudima objavi neku svoju viziju, neko svoje traenje, svoje saznanje o
svijetu i ivotu. Umjetnost ne pravi ustupke, ne dodvorava se, ona dolazi iz due i oslikava
svijet ba onakvim kakvim ga vidi oima nutrine. Zato je dragocjena za ovjeanstvo. Svako
je djelo poput sna koji nosi poruku, koji ima dubinu, koji pria svoju Istinu. A koliko je takvih
snova, takvih istina prolo kroz Markove ruke tijekom proteklih godina? Sati, dani i godine
rada stoje sabrani u njegovoj knjizi ivota. Posluit u se citatom iz Biblije, rijeima koje nikad ne prolaze, koje i u treem tisuljeu, jednakom snagom mogu uzdrmati svijet:
BUDITE SOL ZEMLJE I SVJETLO SVIJETA.
Umjetnost Marko doivljava kao svjetlo, kao njivu koja raa plodovima due, a umjetnicima zadarskoga knjievnog kruga eli Marko to vie inspiracija i svjetla istine. Zna raditi
bez ikakve naknade za one koji su ivjeli u skromnim uvjetima, za one koji su promicali iste
vrednote, u ijem stvaralatvu pronalazi plamen nade i dah vjetra koji e nositi dalje i njegovu Istinu. Bitno mu je da Istina leti, ne posustaje.
Ako malo dublje zavirimo u njegov rad i rad onih kojima je pomagao, vidjet emo da nije
bilo uzalud vrijeme potroeno za druge. Njegova velikodunost branila ga je od sve eih
napada egoizma. uvao se bilo kakve mrnje i osvete. Vjerovao je da su to dodatni okovi
koji bi sputavali njegovu slobodu. Toplo i milosrdno Markovo srce davalo je najvei smisao
ivotu, a ivot mu je uzvratio slobodom i mirnim snom pravednika.
Ipak, doputam si na koncu ovoga prikaza pitati neto. Naime, nakon smrti Marka Vasilja
odrano je vie komemorativnih skupova na kojima se govorilo o Markovu ivotu. Veina
sudionika tih skupova rado je spominjala Markovu dobrotu, potenje, domoljublje, neosvetoljubivost... Spominjala se, meutim, dodue stidljivo, i nepravda koja mu je uinjena. Ali,
zar je mogue da se nitko od onih jo ivuih koji su mu izravno nanosili nepravdu, od onih
kolega koji su tu nepravdu sa strane promatrali nije sjetio ni bio u stanju barem nakon smrti
ispriati se!? Jo jedna potvrda za one koji su neistomiljenicima u teka komunistika vremena sustavno nanosili nepravdu kako su im savjest i kajanje nepoznanice i kako im rijetko
ili nikada ne proradi...
Zavravam Markovom reenicom zapisanom u jednoj od njegovih brojnih recenzija; reenicom koja govori o snu, o vanosti, o smislu cijeloga njegova stvaranja: Najzadovoljniji
sam kad susretnem mladog pisca; tad znam da moj narod nee umrijeti.
Marka nema vie meu nama. alosni smo to nas je zauvijek napustio, no istodobno
radosni to smo bili njegovi suvremenici. Vjerujem da ste iz ovoga nekrologa barem djelomino mogli spoznati da je Marko dao vidan doprinos ivotu naega grada Zadra, svoga
hercegovakog kraja i hrvatskoga naroda u cjelini. Na njegovo darivanje treba biti ponosno
ne samo njegovo potomstvo, ve i njegovi suradnici, prijatelji i svi drugi s kojima se druio.
Dragi Marko, neka ti je laka hrvatska zemlja koju si tako ljubio.
180
Vita Litterarum Studiis Sacra

(Zbornik u ast Radoslavu
Katiiu)
Uredili: Mislav Jei, Ivan Andrijani i
Kreimir Krnic
FF Press
Zagreb, 2014.
osvrti i prikazi
Dva zbornika u jednome svesku

Vita Litterarum Studiis Sacra pomalo je neo
bian zbornik. Sadri dva zbornika u povodu dvaju jubileja, a sve to u jednome svesku. Jubileji su u knjizi odvojeni u poglavlja,
ali ta poglavlja ne odraavaju pravu sliku jubileja. Prvi jubilej, onaj iz 2000. g. povodom
70. obljetnice Sveara, nosi naslov Radoslavo Katii Septuagenario i sadri 6 prinosa, mnogo manje nego je bilo izlagaa tom
prilikom. Razlog? Kanjenje due od 10 godina (dogodilo se to i s Brozovievim zbornikom, razlika je u tome to Brozovi nije doivio izlazak svoga, a Katii je bio uporan pa
je doivio i izlazak (ovog) zbornika za jo jedan jubilej. Razlog vie da se ivi (i radi) to
due, pa su (pretpostavljamo) autori objavili svoje prinose u drugim asopisima, ali to
urednici nigdje izriito ne kazuju. Prilozi za
drugi jubilej, onaj iz 2010. g., nosi naslov Radoslavo Katii Octogenario i sadri 19 priloga na etiri jezika: hrvatskom, njemakom,
engleskom i francuskom.
Sastavljanje ovoga zbornika bio je zahtjevan posao, ali nije nimalo laki posao pratiti urednike koji nas u Proslovu vode svojim
urednikim labirintom. Nije ba lako razaznati to znai da su u zbornik uvrtena izlaganja u ast 70. godinjice od 7. XII. 2000. a
nisu do sada bila objavljivana (str. 7) te to
znai prinosi poslani za 80. roendan. Znai li to da je za 70. bio skup, a za 80. su samo
poslani prinosi? Toliko o nedoumicama u itanju Proslova.
U preambuli zbornika nalazi se pozdravni govor Milana Mogua tadanjega predsjednika HAZU-a na skupu u Scheibbsu
(Austrija), 2. 3. srpnja 2010. na njemakome i hrvatskome jeziku. Nema govora koji je
tom prilikom kao laudatorica izrekla organizatorica skupa gospoa Elena Sadnik-Holzer.
U istom predsoblju zbornika nalazi se i
tekst M. Jeia Radovan Katii als Indologe
und Philologe koji je ve bio negdje itan
1999. g. To je ve druga nedosljednost u ovome zborniku, a nije posljednja. Treba odmah
rei da upravo glavni animator i organizator
ovih priredbi u ast profesora Katiia Mislav Jei, uza sve svoje zasluge, pravi najvie nedoumica u ovome zborniku. Ve sljedei njegov tekst Rad i publikacije Radoslava Katiia od 80. roendana do danas (str.
2951) odstupa od uobiajenih urednikih
poslova u ovakvim zbornicima. Prostor koji
obino zauzimaju bibliografije sveara popunjen je prikazom publikacija u posljednje 4 godine, pri emu samo prikaz Katiieve knjige Hrvatski jezik zauzima 14 stranica
(str. 3751). To nije ni prikaz ni recenzija, to
je prostor cijele jedne studije.
Prije nego prijeemo na odvojeni prikaz
priloga za jubileje, postavit emo jo jednu
primjedbu urednike prirode. Ako znamo da
je sredinja proslava 80. roendana odrana
3. srpnja 2010. g. u Scheibbsu (Austrija) i da je
na njoj izlagalo 14 sudionika: 6 iz Hrvatske, 3
iz Austrije, 1 iz Njemake, 1 iz eke, 1 iz vedske i 2 iz Rusije, kako to da nitko od njih nije
181
zastupljen u zborniku, a prilozi hrvatskih sudionika pisani su na 3 strana jezika (njemakom, engleskom i francuskom)? O ovome se
urednici u svom Proslovu nisu izjasnili!
Zbornik je naslovljen Vita litterarum stu
diis sacra da bi se istaknula irina filolokoga rada i posveenost tomu radu Radoslava
Katiia, koje se mogu usporediti s aleksandrinskim gramaticima, najboljim rimskim li
teratima ili filolozima zlatnoga razdoblja klasine i drugih novovjekovnih filologija (str.
9) kau urednici o zborniku i njegovu naslovniku. Cijeli je zbornik u znaku irine filolokoga rada. Vidjet emo kasnije kod prikaza dvaju poglavlja koliko je iroko to polje
filologije kojom se je bavio Katii. Usporedba urednika nije pretenciozna ni pretjerana.
Nepostojea bibliografija Katiievih radova
to bi najbolje pokazala. U njoj bismo gotovo jednim pogledom na nekoliko desetaka
stranica dobili najbolji pregled. To e u ovome zborniku nadoknaditi tematika priloga,
u prvome dijelu navedena u naslovu svakoga priloga, a u drugome dijelu u naslovima
poglavlja. Njihov iroki okvir moemo saeti u nizu naziva: indoeuropeistika, indologija,
orijentalistika, klasina filologija, slavistika,
kroatistika, balkanologija, ilirologija, opa
lingvistika i etnologija. Ono to najvie zadivljuje u svemu tome jest organska povezanost svih tih disciplina u Katiievu radu
i ivotu! A da je taj rad neto vrijedio u domovini i inozemstvu, svjedoe njegova lanstva u znanstvenim ustanovama najviega
ranga akademijama znanosti: JAZU (1973.,
1986.), HAZU, Austrijska akademija znanosti
(1981., 1989.), Norveka akademija znanosti
i knjievnosti (1987.), Akademija nauka Bosne i Hercegovine (1984.), Academia Europea London (1991.), Accademia Nazionale
dei Lincei Rim (2011.). Poasni doktorati:
Osijek (1989.), Atena (2013.).
I dok je Jei pripremao svoj zbornik, u

ast istoga slavljenika izili su sljedei zbornici i asopisi Hrvatskih studija (ur. Branka
Tafra), Croatica et Slavica Iadertina Odjela za kroatistiku i slavistiku Sveuilita u Zadru (ur. Josip Lisac), Orijentalistike sekcije
Hrvatskoga filozofskog drutva (ur. Zdravka
Matii), Sprache und Leben der frhmittelalterischen Slaven. Festschrift fr Radoslav Katii zum 80. Geburtstag (Peter Lang, 2010).
Ovaj posljednji stigao je kao dar Katiiu na sam 80. roendan u Scheibbsu. Izvrsno tempiran dar!
Dio koji nosi naslov Radoslavo Katii Septuagenario zbir je redakciji ujedna
enih tekstova glede obima i raspodjele te
ma, osim zadnjega u nizu Radoslav Katii
kao filolog, koji je hrvatska verzija naprijed objavljenoga teksta na njemakom istoga autora.
Prilog Mate Krimana Dosadanji prinosi Radoslava Katiia klasinoj filologiji, kao
i sljedei prilozi u ovom dijelu, strogo je definiran temom i opsegom (5 10 stranica).
Opisuje se poetak sveuiline karijere R. Katiia na Filozofskome fakultetu u Zagrebu
i znanstveno ozraje na istom. U to vrijeme
klasinom filologijom u Zagrebu dominirala
su dva imena Nikola Majnari i Veljko Gortan i dvije lingvistike kole njemaka u
latinskoj i francuska u grkoj filologiji. Bilo je
to vrijeme osnivanja asopisa Umjetnost rijei kao glasila poznate zagrebake kole (lingvistike) stilistike. Kriman se sjea Katiievih interpretacija Horacija. Potom opisuje njegov put na istok: balkanistika i ilirski
jezik, studij osnovan na onomastici i epigrafici; daljnje napredovanje prema istoku: Makedonija, Albanija, Grka, Trakija, Grka. O
tome svjedoi knjiga Ancient Languages of
the Balkans, vano djelo o paleobalkanistici. Toj e se disciplini Katii vratiti poslije
182
osvrti i prikazi
mnogo godina knjigom Illyricum Mythologicum (1995.) kao ponornica nakon godina
posveenih kroatistici, zavrava svoj tekst
Mate Kriman.
August Kovaec (Znanstveni prinos
akademika Radoslava Katiia na podruju
ope lingvistke), Katiiev kolega iz razre
da za filologiju HAZU-a, podsjea nas da se
opa lingvistika osjea u svim radovima o
konkretnim jezicima, u komparativnim, genetskim i povijesnim studijama (povijesna
fonologija). Osobito istie vanost njegove
knjige A Contribution to the General Theory
of Comparative Linguistics (1970.). Katii je
jedan od onih koji su pokrenuli asopis Suvremena lingvistika, koji u svoja prva etiri
broja daje prikaz onodobne pionirske discipline strukturalne lingvistike. Katii je prikazao dansku glosematiku i njezine pripadnike Uldalla i Hjelmsleva. Istie razlike izmeu Katiieve interpretacije Hjelmsleva i one
Martinetove koja pati od subjektivne hiperkritinosti, kae Kovaec, inae prevoditelj
na hrvatski Martinetovih Osnova ope lingvistike. Iznosi zanimljivo svjedoenje Georgesa
Mounina, koji je prilikom svoga gostovanja
u Zagrebu, govorei o profesoru Zvonimiru
Junkoviu, rekao da je njegov francuski prijevod Katiieva rada o Hjelmslevu kruio Sveuilitem u Aix-en-Provenceu, na kojem su
radili Mounin i Junkovi. Katii je takoer
odigrao vanu ulogu u upoznavanju trans
formacijsko-generativne gramatike u Hrvat
skoj, opet u Suvremenoj lingvistici. Katii
ev prinos kroatistici u teorijskome pogle
du Kovaec vidi u distinkcijama koje je Svear uveo: knjievni/neknjievni tekst, norma
i normiranje, kod/drutvena pojava, standard/kultura. S tim u vezi upuuje na Jezikoslovne oglede, Nove jezikoslovne oglede i Sintaksu hrvatskoga knjievnog jezika.
Istie se njegova zasluga za zagrebaki

lingvistiki krug (1956.) i uloga animatora i
moderatora u drutvu s Bulcsuom Laszlom.
Ranko Matasovi (O doprinosu akademika Radoslava Katiia indoeuropeistici)
najprije definira svoj poloaj u odnosu na
Radoslava Katiia pitanjem je li on njegov
ak. Kad je poeo studirati, Katii je ve bio
u Beu (1977.), ali je od njega mnogo nauio.
Svoje razmatranje o Katiievu prinosu indoeuropeistici poinje disertacijom pod naslovom Pitanje jedinstva indoeuropske glagolske fleksije (1959.) i prigodom da je katedra za poredbenu indoeuropsku lingvistiku
u to vrijeme bila vakantna. Istie da su komparatisti obino praktiari, a manje teoretriari (Hermann Paul, Antoine Meillet). Napominje da Katii ne uzima u obzir samo
genetsku lingvistiku, ve i tipoloku i arealnu. Time on dotie ono to se danas naziva
teorija jezine raznolikosti (str. 72). Posebno naglaava da je Katii otkrio nekoliko
imenskih podruja u Iliriku i time rui mit
o lingvistikoj jedinstvenosti ilirskoga /jezika/ (str. 73). Svoje izlaganje o Katiievim
prinosima na ovome podruju zavrava prikazom radova o slavenskoj mitologiji u svjetlu najnovijih spoznaja ruskih znanstvenika
Ivanova i Toporova.
Dalibor Brozovi (Radoslav Katii i hrvatsko jezikoslovlje) pronalazi Katiia kroatista u svim podrujima kojima se je ovaj
bavio: klasiar hrvatski latinizam; indoeuropeist od davnih vremena do hrvatske
suvremenosti; staroindijska knjievnost
sve je napravio da tu knjievnost priblii hrvatskomu itatelju; stare religije hrvatski
obiaji i folklorni tekstovi; sintaksa napisao je jedno od referentnih djela za hrvatski
jezik; sociolingvist i standardolog.
Zasluge Katiia za hrvatski jezik Brozovi nalazi u etiri vane grane: teorijska sin-
183
taksa i hrvatski jezik, pojam, povijest i sadraj hrvatskoga standardnog jezika, povijest
hrvatske pismenosti, povezivanje krugova:
hrvatski (juno)slavenski baltoslavenski
indoeuropski.
Josip Bratuli (Radoslav Katii kao povjesniar kulture) posebno istie ve spominjani asopis Umjetnost rijei i ulogu u
uvoenju filologije u knjievnost filologija
kao knjievna kritika. Zasluga takva pristupa
jest da je i Dobar dan postao predmetom
knjievne kritike, dakle knjievnost.
Uvrtavanjem teksta Radoslav Katii
kao filolog u zbornik Mislav Jei prekrio
je svaku mjeru dobroga ukusa i urednike
etike. Njegovu njemaku verziju ve smo itali od 17. do 27. stranice, a znamo da je ve
objavljen 2005., da je itan u Scheibbsu itd.
Suvina su u ovakvoj publikaciji 4 priloga (ne
raunajui skupni Proslov urednika) istoga
autora makar oni bili urednikovi.
U drugome dijelu zbornika pod naslovom Radoslavo Katii Octogenario prilozi
su razvrstani u pet poglavlja nejednakih po
obimu i broju suradnika. Za razliku od priloga u prethodnome dijelu, ovi su prilozi dui,
a imaju i saetke na hrvatskome i engleskome jeziku, neki ak i bibliografiju. Imaju, dakle, formu znanstvenih radova na teme koje
se gotovo u pravilu dotiu podruja u kojima je djelovao Katii.
1. Hrvatska i slavenska filologija

Stjepan Babi (Kondicional II. sustavni glagolski oblik hrvatskoga knjievnoga jezika) uzima kao povod za svoj prilog miljenje da kondicional drugi nije sustavni dio
glagolskih oblika u hrvatskome jeziku. Autor
na temelju korpusne lingvistike i ispisa iz triju dostupnih korpusa dokazuje da se kondicional II. pojavljuje u hrvatskim tekstovima
kao i drugi (problematini) glagolski oblici

(aorist, imperfekt, futur II.). Ne govori o pomicanjima u sustavu hrvatskih glagola. Autor se poziva na Katiia i Musia, a slui se
rezultatima pretraivanja korpusa Instituta
za hrvatski jezik i jezikoslovlje, korpusa Marija Grevia i Hrvatskoga nacionalnog korpusa Marka Tadia pa zakljuuje:Kondicional
II. se upotrebljava normalno, ima sustavno
mjesto, rabe ga svi suvremeni pisci bez obzira na dijalektalnu podlogu (str. 124).
Petar Bai u prilogu Koji je bio latinski
predloak Kaieva Pisma od nasledovanja
(1641.)? traga za predlokom Kaievih Pisama od nasledovanja, kao to je Katii tragao za predlokom Kaievih Institutiones
linguae Illyricae. Doao je samo do priblino
ga vremena u kojem bi taj predloak mogao
biti objavljen 1607. godine. Do toga je zakljuka doao usporedbom rasporeda poglavlja u III. knjizi izvornika.
Aleksandra Gjurkova i Milan Mihaljevi u opirnoj studiji Upravni i neupravni
govor u hrvatskoj i makedonskoj redakciji
crkvenoslavenskoga jezika prouavaju naine navoenja tuega govora na temelju usporedbe stanja u tekstovima hrvatske i makedonske redakcije. Kako crkvenoslavenski
tekstovi nemaju pravopisnih znakova za isticanje upravnoga govora (dvotoje, navodnici i dr.), oteano je razlikovanje upravnoga od neupravnoga govora. Zbog toga se posee za latinskim i grkim predlocima, ako
postoje. U svrhu razlikovanja upravnoga govora razmatraju se prilagodbe lica, glagolski oblici i sintaktiki poloaj prenesenoga
govora. Time se stvara jako sloeni analitiki model, koji je grafiki dodatno uslonjen
uporabom triju alfabeta: latinskoga, irilinoga i grkoga. Hrvatska redakcija dana je
u latininoj transliteraciji, a makedonska u
irilinome pismu. U tipolokome pogledu
184
osvrti i prikazi
crkvenoslavenski jezik pripada jezicima koji

imaju kontinuitet u prenoenju tuega govora: upravni ima neke osobine neupravnoga i obrnuto, neupravni ima osobine upravnoga govora. Istie se i jedna razlika izmeu
hrvatske i makedonske redakcije: u hrvatskoj se pojavljuje recitativni veznik da, a u
makedonskoj jako.
Ivan Golub (Jezik Jurja Kriania) govori o Krianievoj slavenskoj koin kroz
priu o njegovoj sudbini i tegobnom ivotu katolikoga misionara u Rusiji. Krianievu panslavensku zanesenost u pogledu jezika autor dovodi u vezu s mjestom njegova
roenja, na dodiru triju hrvatskih narjeja, i s
ozaljskom kolom. To iskustvo Kriani projicira na sveukupni slavenski svijet pozivajui
se na pojavu grkoga zajednikog dijalekta,
i to u duhu vatikanskih napora da se stvori
jedan jezik koji bi razumjeli svi Slaveni, a sve
u cilju to lake komunikacije u naporima za
sjedinjenjem crkava. U tu svrhu trebao je posluiti hrvatski jezik kako navodi Stjepan
Krasi, koji se inae u radu ne spominje a
Kriani to pokuava napraviti na podlozi
staroslavenskoga s poljsko-rusko-hrvatskim
leksikom. Govori se o tezi da su slavenski jezici narjeja ilirskoga jezika (str. 183). A to je
Ilirija, Sveta rota morala je presjei gordijski
vor glede prava na smjetaj u Zavodu sv. Jeronima pa je 24. IV. 1656. presudila da su to
Dalmacija, Hrvatska, Slavonija i Bosna, ali ne
i Kranjska, tajerska i Koruka, za koje se je
zalagao Kriani.
Sanda Ham (Biljeke o hrvatskom jeziku u 19. st. u Jagievoj staroslavenskoj gramatici) govori o Gramatici jezika hervatsko
ga osnovanoj na starobugarskoj sloventini.
Dio pervi. Glasovi (Zagreb, 1864.), koju je Jagi izradio dok je bio mladi srednjokolski
profesor u Zagrebu, o oporbi starih (iliraca) i
mladih jezikoslovaca obrazovanih u mlado-
gramatiarskoj koli. Piui kolsku gramatiku, Jagi ispunjava ono to mu nalae njegov ministar obrazovanja Antun Maurani,
ali istovremeno u istoj gramatici upuuje na
svoj asopis Knjievnost, u kojem osporava
neke postavke i pravila iznesena u svojoj gramatici. Jagi odstupa od ilirskoga slovopisa
(zagrebaka kola) u nekim pojedinostima
kao to su: ie/je, er r, tj , gen. mn. bez
h. Jagi u toj gramatici zastupa jedan knjievni jezik Hrvata i Srba, knjievno i narodno jedinstvo navedenih; Karadi je za njega autoritet u slovopisu. Od njega se razlikuje po tome to kao hrvatska narjea nabraja tokavsko, akavsko i kajkavsko, a ponekad se kod njega moe razaznati da razlikuje
hrvatski od srpskoga. Raspravlja se o odnosu dijalekata i etniciteta (narodnosti) i o zastupnicima teza: kajkavci Slovenci, akavci Hrvati, tokavci Srbi. Na pitanje je li Jagi vukovac, autorica odgovara Katiievom
reenicom: Doista, nije bio vukovac. (Katii 2007: 16). Dodali bismo, moda nije bio u
potpunosti vukovac.
Josip Lisac (Vraniev predgovor u Lodereckerovu rjeniku) najprije daje svoj prijepis Vranieva predgovora Lodereckerovu
sedmojezinom rjeniku objavljenom 1605.
godine u Pragu, a pretiskanom 2005. g. u Zagrebu. Za taj pretisak Katii je napisao tekst
Lodereckerov rjenik leksikografsko djelo
i spomenik kulture. Potom ga ralanjuje i
usporeuje u odnosu s cjelinom Vranievih
djela: Dictionarium quinquae nobilissimarum
Europae linguarum. Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Ungaricae (1595.) i ivot nikoliko izabranih divic (1606.) te irim
kontekstom hrvatskoga jezika onoga doba
(Maruli, Hektorovi). Iako se Vrania dri
predstavnikom akavskoga narjeja, u njega
se moe nai i elemenata tokavskoga narjeja i ijekavskoga govora. Tako, npr., u ha-
185
giografskim tekstovima to je ee od a, a
za se i ne pojavljuje. Ijekavski elementi nalaze se u, npr., nijesam, nijesi Autor zakljuuje da se jezik Vranieva predgovora u stanovitoj mjeri jezino razlikuje u odnosu na
ostala njegova djela, dijelom iz tematskih razloga, dijelom vjerojatno iz razloga kasnijega
nastanka toga kratkog teksta.
Antica Menac i Mira Menac-Mihali
(Iz splitske frazeologije) daju pregled lokal
ne frazeologije u odnosu na nacionalnu, tipologije formalne i znaenjske po kriterijima
razraenim na drugim poljima istraivanja
frazeologije u hrvatskome jeziku
2. Indoeuropeistike teme
Ovo je poglavlje (podruje), rekli bismo, slabije zastupljeno u odnosu na vanost koju
zauzima u Slavljenikovu opusu: svega dva
priloga, od kojih onaj prvi The etymology
of Lares Ranka Matasovia odudara od
standarda u ovome dijelu zbornika: svega 4
stranice teksta, biljeaka, bibliografije i saetaka pa se postavlja pitanje njegove svrhovitosti, budui da je autor ve zastupljen u prvome dijelu, a i tematski i istraivaki predstavlja samo jednu etimoloku biljeku.
Zef Mirdita (Problemi utvrivanja et
no
genetsko-geografskog prostora Albanaca) dosta detaljno iznosi postojea miljenja o ovom kontroverznom pitanju, koje duboko zadire u povijest i sadanjost albanskoga naroda. Brojni su autori koje je zaintrigiralo ovo pitanje. Njihova miljenja mogu se
podvesti pod nekoliko teorija: migracijska
(panonska, traka, ilirotraka, dako-mezijska), autohtona (ilirska) teorija, bliska autoru, po kojoj su Albanci na ovome prostoru od poetaka, tj. da je etnogenetski geografski prostor albanskoga jezika i Albanaca
uglavnom na dananjem podruju govornog
jezika, obuhvaajui tu i primorsko podruje

na kojem tijekom povijesti nije dolo do bitne etnike promjene (str. 276).
Od brojnih autora, meu kojima ima putopisaca, etnologa, povjesniara, lingvista,
ne navodi se ime Milana ufflaya, svjetski
poznatoga albanologa, pa ni zagrebakoga
romanista Vojmira Vinje, koji se takoer bavio albanskim pitanjem.
3. Lingvistike i fonetike teme

Ovo poglavlje zastupljeno je takoer radovima dvaju autora, od kojih se jedan bavi specifinim problemom eksperimentalne fonetike Damir Horga (Utjecaj supralaringalne postave na fonaciju), a drugi pitanjem
jezinoga znaka Bojan Marotti (O Shau
myanovu prigovoru Saussureovu pojmu
znaka). Oba su autora htjela svojim prilozi
ma odati poast zaslunomu lanu zagrebake (i beke) lingvistike iako se ovaj nije
bavio fonetikom, a jezinim znakom samo
posredno u prikazu Hjelmslevljeve teorije.
4. Mitoloke teme
Katii se dosta kasno poeo baviti slavenskom mitologijom u brazdi Ivanova i Toporova. Sjeam se jednoga njegova predavanja
na Filozofskome fakultetu u Zadru iz prvih
godina njegova bavljenja tom temom i prvih
rezultata njegovih istraivanja. Sjeam se zanosa kojim je govorio o tim rezultatima.
Vitomir Belaj (Veliki koraci. minjaa
i minjica) govori o knjigama i studijama
koje je objavio Katii s toga podruja i opisuje kako je on tragajui za Zmijskim kamenom iz slavenske mitologije pronaao brdo
Perunsko kod rnovnice blizu Splita, a u njegovu podnoju minjau (Veles). Govori se
i o drugim toponimima u Hrvatskoj koji su
186
osvrti i prikazi
otisak pretkranskoga doba u povijesti Hrvata u dananjoj domovini.

Evelina Rudan i Stipe Botica (trige
su ive, a vile odavno mrtve ili o narativnoj
plodnosti likova u usmenim predajama)
konstatiraju da su vile mrtve jer ih vie nema
u narodnim pripovijetkama niti se o njima
stvaraju nove prie, a trige su ive jer ih stalno nalazimo u tim priama i o njima se stvaraju nove prie ili varijante starih. Teza iz naslova dokazuje se pretresom etnografske literature i vlastitih terenskih istraivanja u
Istri.
Aleksandar Stipevi (Konj i svijet
mrtvih u ilirskoj i albanskoj mitologiji), polazei od pria i vjerovanja u tradicijskoj kulturi zadarskih Arbanasa, vraa se u stara ilirska i predilirska vremena. Motivi koji se prate jesu konj i smrt, njihova povezanost i kolokacija u motivima sauvanim na prapovijesnim nalazima. Nalaz koji posebno istie
autor jest grobna urna s likom konjanika u
duborezu pronaena u okolici Bihaa, dakle
na podruju koje su nastavali Japodi. Time
se uspostavlja veza izmeu zadarskih Arbanasa i japodskih Ilira, jasno u svjetlu autohtone ilirske teorije o etnogenezi Albanaca.
U narodnim priama koje se uvaju u Arbanasima est je motiv mrtvoga mladia i ive
djevojke koji se susreu nou, obino na groblju, a mladi je pritom uvijek na bijelome
konju. Razne varijante ove prie poznate su
diljem Europe, kae autor, ali su osobito este na Balkanu. Nalazimo ih i u zbirkama srpskih narodnih pria. Stipevi pretpostavlja da poetke vue iz daleke grke prolosti te da su ih Arbanasi donijeli iz svoga starog kraja, Krajine, odnosno okolice Skadra,
izmeu planine Rumije i Skadarskoga jezera
(sela estani, Livari i Brisku), odakle su doli
u Zadar i njegovu okolicu.
5. Indologija i orijentalistika
Indologija je autorski dobro zastupljena, s
pet autora. To se podudara sa zanimanjem
Zagrepana za indijsku kulturu, obiaje, s
njihovim brojnim izletima u tu mnogoljudnu zemlju. Neki su se tamo trajno nastanili, a neki su i zaglavili. O tom interesu svjedoi i Orijentalistika sekcija pri Hrvaskome filozofskom drutvu. Ve prvi prilog u ovome
poglavlju pisan je u tom duhu.
Ivan Andrijani (Novoplatonistiki i
vedanski monizam) traga za jedinstvenim
prvim principom u grkoj filozofiji platonistiki, kako su ga tumaili Plotin u Enneadama i Proklo u djelu O teologiji Platonovoj i
Elementima teologije. Vedanski monizam je
brahman ili soptvo (atman) onakav kakvim
ga predstavlja Brhadaranyaka-upaniadi i
njezin komentar od strane ankrina. U odvojenim poglavljima autor razmatra pojavu
monizma te zakljuuje:
Iako postoje razlike, obje se ove filozofije kreu unutar slinoga misaonoga okvira
tumaenja odnosa jednoga i mnotva. Pri
tome su sva ova rjeenja plod iznimno dovitljivih nastojanja u objanjavanju osnovnih paradoksa kojima smo okrueni, bilo
u prirodi, bilo u starodrevnim tekstovima.
(str. 399)
Kreimir Krnic (Razrada tema u Valmi
kijevoj Ramayani) polazei od teorije us
menoga pjesnitva Parryja i Lorda o opim
i specifinim temama u epovima, pri emu
usmeni pjesnik posuuje opepoznate elemente, ali i dodaje neke svoje, tematski ra
lanjuje Ramayanu, uzimajui za predloak
Bharatin i Triatin san. Autor upozorava na
injenicu (i opasnost) da prireivai kritikih
izdanja neke dijelove teksta olako izbacuju
187
kao kasnije dodatke,

to ne mora biti sluaj.
Klara Gnc Moaanin (Recepcija orijen
talnog kazalita na Za
padu) prati povi
jest
dodira istoka i zapada
kroz recepciju indijsko
ga, japanskoga i kines
koga kazalita na zapadu, ocjenjujui interpretacije, prilagodbe i razu
mijevanje istonjake kazaline umjetnosti
u oima zapadnjaka. Ta povijest poinje u
18. st. kad je William Jones preveo akuntalu (1789.), a Forster ju preveo na njemaki.
Usput doznajemo da je 1894. g. u HNK-u za
intendanta Stjepana Miletia igrana Vasantasena, da je 1979. g. Mladen kiljan postavio na zagrebake daske Glinena kolica u prijevodu sa sanskrta same autorice ovoga priloga. Miljenje je iste da je za bolju recepciju
orijentalnoga kazalita potrebna bolja percepcija istonjake kulture, drutva, povijesti, religija, umjetnosti i knjievnosti.
Nenad Moaanin (The discriminatory
vs. uniform rates: less distortionary effects
than expected (if any)) pie prilog za koji
e se itatelji moda pitati to radi u ovome zborniku: prilog nosi naslov na turskom,
napisan je na engleskom, raspravlja o porez
nim sustavima u doba Otomanskoga Carstva, a hrvatski bi prijevod glasio Promjenjiva porezna stopa nasuprot jedinstvenoj:
uinak manje dramatian od oekivanog
(ako ga uope ima). Za odgovor obratiti se
urednicima.
Mislav Jei (Les tudes indiennes en
Croatie. Histoire, prsent, projets, rsultats,
publications, str. 447464) govori o prvim
dodirima Hrvata i Indije, koji datiraju s kraja 18. st. kad je bosonogi karmelianin Pau-
linus a sancto Bartholomeo,

alias Filip Vesdin, gradianski
Hrvat, kao misionar napisao
prvu gramatiku sanskrta na
mijenjenu zapadnjacima. Od
1874. sanskrt se u Za
gre
bu
predaje neprekidno do danas,
uz stanku izmeu 1945. i 1959.
godine kada se obnavlja katedra kao jedna od manifestacija mirne koegzistencije i po
kreta nesvrstanosti. U otvara
nju studija indologije i u njegovu razvoju
glavnu ulogu imali su utemeljitelj Radoslav
Katii i edomil Veljai, osobni tajnik (ac
compagnateur) jugoslavenskoga ambasadora u Rimu i Bonnu Mladena Ivekovia, filozof i indolog, orijentalni filozof i budistiki
monah od 1965. na Cejlonu. Tu je i Rada Ivekovi, feministkinja i ne-nacionalna filozofkinja. Svetozar Petrovi, profesor komparativne knjievnosti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, vie je politiki poticao nego
tvorno pomagao otvaranje studija u Zagrebu. Tako je Zagreb doekao sastanak na vrhu
nesvrstanih u Beogradu 1961. godine. Katii okuplja svoju ekipu: Milka Jauk-Pinhak,
Zdravka Matii. Danas na Odsjeku rade Mislav Jei, Klara Gnc Moaanin, Kreimir Krnic, Ivan Andrijani, Biljana Zrni. Odsjek organizira trijenalnu konferenciju o indologiji
u Dubrovniku i surauje s brojnim znanstvenim i sveuilinim institucijama u svijetu.
Bez obzira na navedene urednike nespretnosti i nedosljednosti ovaj je zbornik ne
samo dostojan hommage velikomu filologu
i jezikoznancu, nego i vrijedan doprinos hrvatskomu jezikoslovlju.
188
17. veljae 2015.

Vjekoslav osi
Studia Borysiana
Zbornik radova
Slavistiki institut Poljske akademije znanosti
Varava, 2014.
osvrti i prikazi
estitari slavljeniku
Slavistiki institut Poljske akademije znanosti (Instytut Slawistiki PAN) iz Varave objavio je krajem prole (2014.) godine u seriji Etymologica Diachronica Slavica opsean
zbornik radova posveenih 75. roendanu
prof. Wiesawa Borya. Na 538 gusto tiskanih stranica publikacije objavljeno je 47 radova preteno povijesnojezinih i dijalektolokih autora iz gotovo svih slavenskih
zemalja. Recenzentice su sveska Aleksandra
Janowska i Svjetlana M. Tolstaja.
Urednice zbornika Mariola Jakubowicz i
Beata Raszewska-urek u kratkoj uvodnoj rijei naglaavaju da su svi radovi u knjizi tematski vezani uz glavni znanstveni interes
slavljenika dijakroniju, a unutar nje ponajprije uz etimologiju i serbokroatistiku. Preciznije, u znanstvenim istraivanjima prof.
Borya dominiraju tri jezikoslovna podruja serbokroatistika, i to ponajprije hrvatski dijalekti (upravo s dijakronijskoga gledita teko nam je razumjeti da se naziv serbokroatistika u poljskoj jezikoslovnoj slavistici,
vjerojatno po navici, jo uvijek dri, iako daleko ee podrazumijeva dva spojena jezi-
ka nego jednu, zajedniku filologiju) te kaupski i praslavenski jezik. S obzirom na visoku znanstvenu reputaciju slavljenika, urednitvo je na suradnju pozvalo njemu bliske
slavistike strunjake, ponajprije one iz slavenskih zemalja. U zborniku su tako objavljena dvadeset i tri rada poljskih autora, pet
hrvatskih, tri srpskih, tri slovenskih, dva bugarskih, pet ekih, dva ruskih i dva ukrajinskih autora, te po jedan rad bjeloruskih i slovakih autora. Iako ih je teko tematski razvrstati, lanci su poredani tako da su u prvome dijelu oni ue etimoloki, a zatim slijede
povijesnojezini. Cjelinu uokviruju tekstovi
posveeni dvama rjenicima koji zauzimaju poasno mjesto u slavljenikovoj bibliografiji prvi je posveen kaupskom etimolokom rjeniku, a posljednji praslavenskom
rjeniku.
U zborniku je na prvome mjestu znanstvena bibliografija prof. Borya (od 1963. do
2013.), u kojoj se kronoloki nie preko 170
radova. Znaajan je broj posveen hrvatskoj
akavtini, o kojoj je prve znanstvene lanke
objavio 1967. (o izvedenicama sa sufiksom
-ac) i 1968. godine (o sufiksalnoj derivaciji u
kastavskome govoru), a 1986. godine izila
mu je poznata opirna studija o akavtini J.
Kriania i akcentuaciji imenica (Studia nad
dialektem czakawskim Jurja Krianicia. Akcentuacja rzeczownikw, Prace Slawistyczne
58, 128 s.), koja je prevedena i na hrvatski.
Uredniki dvojac jo jedanput ponaosob
govori o zaslugama prof. Borya, o njegovim
ivotnim djelima i projektima, nagradama i
priznanjima, kao i o osobnim kontaktima i
iskustvima u radu s profesorom koji je odgojio generacije studenata i usmjerio generacije mlaih suradnika. Uz ostalo se navodi
da je lan dviju akademija znanosti poljske
i hrvatske, te da je prvi Poljak dobitnik Inine nagrade za promicanje hrvatske kulture
189
u svijetu (za 2008.). Kao nezaobilazni suautor velikih leksikografskih djela poljskoga
i kaupskoga etimolokog rjenika te prasla
venskoga rjenika (Sownik etymologiczny
jzyka polskiego, Sownik etymologiczny kasubszczyzny, Sownik prasowiaski), zauzeti
lan Etimoloke komisije pri Meunarodnome slavistikom komitetu i omiljeni sveuilini profesor, slavljenik je dobio i mnotvo
prestinih poljskih nagrada i priznanja. Ne
krijui i osobne emocije, urednice sa zahvalnou napominju da je i ova publikacija djelo prof. Borya, odnosno dokaz veliine i vrijednosti njegova ivotnog djela.
Zaslueno prvenstvo u zborniku dobi
la je poznata poljska kaubologinja Hanna
Popowska-Taborska (Varava), suato
rica
prof. Borya na kaupskome etimolokom
rjeniku, o kojemu pie u svome prilogu
(Midzy nami etymologami. Opowie o
narodzinach Sownika etymologicznego kasubszczyzny). Podsjeajui na vrijeme akcije (1991. 2010.), Popowska-Taborska dokumentira poetke rada na rjeniku korespondencijom koju je vodila s prof. Boryem
i Jerzyjem Trederom i iz koje se jasno iitava
teina i sloenost leksikografskoga pothvata
u kojem su prof. Bory i ona bili glavni akteri.
U etimolokome tematskom nizu slije
de lanci o praslavenskim i opeslavenskim
temama. Tako ruska slavistica anna . Var
bot pie o moguim tvorbama od psl. *lub
u slavenskim jezicima (
. lub
), ukrajinist Viktor P.
uljga analizira povezanost jednoga ukrajinskog dijalektizma s tvorbom izvede
ni
ca iz psl. korijena *zp- (. .
*zp-), slovenist Marko Snoj raspravlja o leksemu u znaenju pauk u slavenskim jezicima (Slovansko *pk, *pok aranea), poljska slavi-
stica Elwira Kaczyska pie o genezi psl. leksema u znaenju divlji (W sprawie genezy
ps. *dik dziki), srpski slavist Aleksandar
Loma istrauje pojavu i znaenja psl. *rog- u
baltoslavenskome kontekstu (. *rog, ?), a poljski indoeuropeist
Witold Maczak istrauje praindoeuropsku
genezu staroslavenske, staropruske, gotske,
latinske i drugih inaica leksema u znaenju
ime (Scs. im, stprus. emmens, goc. namo,
ac. nmen, ect. < pie. *nm). Pojedini su
prilozi posveeni staroslavenskomu jeziku
pa tako eka paleoslavistica ofie arapatkov obrauje znaenja stsl. pridjeva u znaenju mili (Poznmka k staroslovnskmu
adjektivu ), poljski etimolog Krzysztof
Tomasz Witczak pie o podrijetlu starocrk
venoslavenske rijei vapa jezero (Starocerkiewnosowiaskie vapa jezioro w wietle
etymologii), a Leszek Bednarczuk problema
tizira i nanovo istrauje etimologiju poljskih
imenica u znaenju bor i smr (Sosna i
wierk prba nowych etymologii).
Slijede tri priloga ekih povjesniara jezika Helena Karlkov raspravlja o mjestu i
znaenju jednoga staroekoga glagola u slavenskome leksiku (Staroesk sloveso lyziti s a jeho msto ve slovanskm lexiku), Pavla Valkov pie o inaicama i znaenjima naziva mjeseca prosinca (Sl. prosinc,
prozimc), a Ji Rejzek usporeuje eke
nazive za olo sa srodnim poljskim nazivima (esk lza, luza a pbuzn vrazy v pol
tin). Nadalje, slovaki slavist ubor Krlik
analizira etimologiju i znaenje jednoga sta
roslovakog leksema (Starie slk. *erech arcibiskup?), slovenska etimologinja Alenka
ivic-Dular na osnovi psl. upitnih zamjeni
ca izvodi zapadnoslavensko-junoslavenske
morfoloko-prozodijske usporedbe (Done
sek k zahodnoslovansko-junoslo
vanskim
mor
foloko-prozodinim paralelam /na
190
osvrti i prikazi
primeru psl. vpraalnih zaimkov/), a prilog

Metke Furlan govori o moguem sloven
skom (pelarskom) podrijetlu rijei letva
(Junoslovansko *letva star ebelarski ter
min?). Slijede dva opsenija srpska priloga:
Jasna Vlaji-Popovi problematizira navodno dijalektno podrijetlo i znaenje leksema
*zdun ( . *zdun
?), a Marta Bjeleti na
primjeru obrade vieznanoga glagola klonuti predstavlja rad na jednosveanome
srpskom etimolokom rjeniku (

/ ,
; , ;
/). Prilog bulgarista Ljudviga Selim
skoga govori o tvorbi i podrijetlu 15 izabra
nih bugarskih rijei (
15
). Etimologijom izabranih rijei u isto
noslavenskom kontekstu bave se idui prilozi: rusistica Ljubov V. Kurkina analizira etimologiju triju ruskih leksema (
,
, /), ukrajinistica Tetjana erni istrauje podrijetlo jednoga ukrajinskog glagola u irem jezinom kontekstu
( . :
i i ), a
poznati bjelorusist Genadz Cyhun svoj inspirativni prilog posveuje nekim bjelorus
kim ekvivalentima slavenskih arhaizama
(
).
U povijesnojezinome mozaiku Boryova zbornika nalaze se i onomastike, terminoloke i sline teme. Problem tvorbe naziva dvaju poljskih toponima analiziraju Zbigniew Babik (Kpoty z nazw Bizorda)
i Maria Karpluk (Tematy niedokoczone:
Bydgoszcz). Tri se lanka bave fitonimijom,
odnosno nazivljem bilja u slavenskim jezici-
ma: eka slavistica Ilona Janykov raspravlja o slavenskim nazivima za dud (K nzvm
morue ve slovanskch jazycch), polonistica Jadwiga Waniakowa o nazivima gospine
trave u poljskim govorima u slavenskom i
europskom kontekstu (Nazwy dziurawca
zwyczajnego, Hypericum perforatum l., w
gwarach polskich na tle sowiaskim i europejskim), a hrvatski jezikoslovci Dunja Brozovi Ronevi i Tijmen Pronk u svom se
prilogu (Rijei za umu u akavtini otoka
Krka) bave semantikom temom bliskom in
teresu prof. Borya, odnosno dijalektom koji
je oduvijek bio i njegovo podruje.
Niz rasprava posveen je odreenim leksikolokim pitanjima u slavenskim jezicima.
Tako Hristina Dejkova raspravlja o balkanizmima u bugarskom, i to na primjeru naziva
dijela ivotinjske glave (
/
,
/), a Zbigniew Rusek analizira
bugarske nazive za frulu i sline instrumente (O nazwach fujarki i podobnych instrumentw w jzyku bugarskim).
Tome kontekstu pripadaju i dva kroatistika rada. Hrvatskim se jezikom bavi Amir
Kapetanovi, koji u svome prilogu (Kolo sta
rohrvatskih rijei za la) analizira poimanje,
semantiko razlikovanje i imenovanje neis
tina u starohrvatskim tekstovima, te Prze
mysaw Faowski, koji analizira tuice u kajkavskome leksiku, i to na primjerima negativnih, pejorativno iskazanih ovjekovih obiljeja (Wpywy obce w leksyce kajkawskiej
na przykadzie pejoratywnych okrele
czowieka).
Poljski slavist Bogumi Ostrowski analizira podrijetlo i znaenja niza slavenskih naziva za skitnice (Niektre sowiaskie nazwy
wczgw), a Adam Faowski u svome opsenom lanku, polazei od ukrajinskoga,
191
istrauje i analizira ukrajinsko-srpsko-hrvatsko-slovenske leksike poveznice (Nawizania leksykalne ukraisko-serbsko-chorwacko-soweskie). Poljski slavist Stanisaw Sta
chowski u svome prilogu analizira i klasificira poljske glagole u glasovitom Tezaurusu
triju orijentalnih jezika F. Meniskoga iz 17.
stoljea, koji je preveden na latinski, talijanski, njemaki, francuski i poljski (Czasovniki polskie w sowniku F. Meniskiego, 1680.).
Leksikoloko-leksikografskim pitanjima s dijakronijskoga gledita bave se i sljedei poljski prilozi: Maria Wojtya wierzowska analizira semantiki raspon leksikih oznaka za
pojave velikih razmjera (Olbrzymi wielki
duy), Tomasz Kwoka bavi se srpskim i crnogorskim znaenjem naziva vojvoda s povijesnoga i etnografskoga gledita (Serbski i
czarnogrski vojvoda), a Beata Raszewskaurek u povijesni kontekst stavlja razvitak i promjene znaenja poljskoga leksema u znaenju vic, ala (Z historii wyrazw
dowcip o procesie zmiany znaczenia w
polszczynie).
Poljska slavistica Edyta Koncewicz-Dziduch autorica je jedinoga priloga koji se bavi
frazeologijom, a odnosi se na obradu frazema u starim hrvatskim rjenicima (Frazeologizmy w starszych sownikach jzyka
chorwackiego); lanak donosi i pregled razvitka hrvatske frazeologije i frazeografije od Belostenca do zagrebake frazeoloke kole, sa svim znaajnijim imenima i
radovima.
Nadovezujui se na istraivanja prof. Bo
rya, polonistica Krystyna Kleszczowa u svome prilogu tematizira ope tendencije i selektivne procese u jezinome razvitku, i to
na primjeru prefiksalne tvorbe imenica
(Tendencja jzykowa a przebieg procesw
czstkowych /na przykadzie prefiksacji imiennej/). Tom dijakronijskom kontekstu pri-
padaju i tri hrvatska priloga, ponajprije lanak hrvatske polonistice Nede Pintari (Poljski i hrvatski slini sufiksi Nomina instrumenti u usporedbi sa staroslavenskima). Hrvatsku dijalektologiju predstavljaju radovi Sanje
Zubi (Cakavizam u Rijeci prilog dijakronijskoj dijalektologiji) i Josipa Lisca (Prolost
i suvremeno dijalekatno stanje na biogradskom podruju) koji govore o specifinostima primorske i dalmatinske akavtine. Poljska kroatistica Barbara Oczkowa i ovom prilikom usporeuje i analizira kriterije dosadanjih periodizacija te argumentira potrebu za izradom nove periodizacije povijesti
hrvatskoga knjievnoga jezika (O kolejnim
projekcie periodyzacji chorwackiego jzyka
literackiego).
Thomas Menzel sa sveuilita u Olden
burgu opsean rad posveuje kaupskome,
njegovoj sociolingvistikoj situaciji u odnosu na poljski i njemaki te njegovim specifinostima (W sprawie odrbnoci jzykowe
kaszubszczyzny). Prilog Anne Oczko jedini se
bavi slavenskim elementima u jednome neslavenskom jeziku u rumunjskome leksiku
(Sowiaskie dziedzictwo w leksyce jzyka
rumuskiego). Pawe Swoboda autor je zanimljive rasprave o pogrekama koje su nastale prilikom oblikovanja fiziografskoga nazivlja u zapadnoj Poljskoj nakon repoloni
zacije 1945. godine i njihovim posljedicama
(O niektrych bdach przy ustalaniu i gromadzeniu nazewnictwa fizjograficznego po
1945 roku i ich konsekwencjach).
Zakljuni prilog jedne od urednica zbornika, Mariole Jakubowicz, govori o povijesti i
daljnjoj sudbini praslavenskoga rjenika (Historia i dalsze losy Sownika prasowiaskiego), koji je jo 1954. pokrenuo Tadeusz
Lehr-Spawiski. Nakon pokusnoga sveska iz
1961. iziao je 1974. prvi, a 2001. osmi svezak. O kronologiji rada na rjeniku autorica
192
priloga pie iz prve ruke, navodei sve znaajne suautore i suradnike, meu kojima se
uz glavnoga urednika Franciszeka Sawskoga
i druga velika imena poljske filologije od poetka pojavljuje i Wiesaw Bory, kao i niz autora priloga u ovome zborniku ukljuujui
i M. Jakubowicz.
Za kroatistiku je vano napomenuti da
je tijekom duljega prekida u radu na rjeniku dolo do odvajanja srpskoga i hrvatskoga, odnosno da je oznaka sch. (serbskochorwacki) zamijenjena oznakom ch./s.
(chorwacki/serbski kad je izvor isti) ili
chorv. i serb. (kad se izvori razlikuju). Ta
je promjena unesena u 9. svezak, koji je dovren i eka objavljivanje. Svoj osvrt M. Jakubowicz zavrava optimistino, s nadom da
e taj veliki projekt u novim, gospodarski
povoljnijim okolnostima, biti dovren i da e
rjenik biti dostupan i na internetu.
Na kraju sa zadovoljstvom moramo zakljuiti da je jezikoslovna kroatistika u ovoj
publikaciji dobro zastupljena, po brojnosti
priloga odmah iza polonistike. Uz estero
hrvatskih autora u pet radova kroatistikim
se temama izravno bavi i troje poljskih jezikoslovaca Edyta Koncewicz-Dziduch, Barbara Oczkowa i Przemysaw Faowski, a hrvatski je ukljuen i u komparativne radove
drugih suradnika u zborniku. Dakako, kroatistiku je u slavistikim razmjerima odavno i
najvie zaduio veliki poljski slavist Wiesav
Bory, samozatajni Slavljenik, koji meu hrvatskim jezikoslovcima ima toliko tovatelja
i estitara da se svi ne bi mogli uvrstiti u jedan debeli zbornik. Nai bi akavci rekli: Sve
mu cvie cvalo!
Dubravka Sesar
Hrvatski crkvenoslavenski
jezik
Hrvatska sveuilina naklada
Staroslavenski institut
Zagreb, 2014.
osvrti i prikazi
Kapitalno kroatistiko djelo

Kada je Biserka Grabar, nekadanja ravnateljica Staroslavenskoga instituta, ustanove
koja ve vie od est desetljea1 skrbi o hrvatskoj srednjovjekovnoj glagoljskoj batini, poetkom osamdesetih godina prologa
stoljea predloila poetak rada na gramatici hrvatskoga crkvenoslavenskog jezika, vjerojatno nije oekivala da e se konani plodovi njezine inicijative moi ubirati tek tridesetak godina kasnije, tonije od konca
2014., kada su Hrvatska sveuilina naklada i sam Staroslavenski institut objavili Hrvatski crkvenoslavenski jezik, dugooekivanu gramatiku hrvatske redakcije najstarijega
slavenskog knjievnog jezika. Ideja za izradu
1 Staroslavenski je institut, naime, osnovan 1952. g. Temelji
su mu, meutim, poloeni ve 1902. g. osnivanjem Sta
roslavenske akademije u Krku. Ta je ustanova prestala
djelovati 1920. g. da bi osam godina kasnije ponovno
oivjela u Zagrebu, gdje je pripojena Hrvatskoj bogoslovnoj akademiji kao njezin Staroslavenski odsjek. Ne
uspjevi oivjeti rad Akademije, mons. Svetozar Ritig
1939. g. daje ostavku na proelniko mjesto, ime se
Akademija gasi. Kao samostalna institucija Staroslavenska se akademija obnavlja 1948. g. etiri godine kasnije,
1952., odlukom Vlade Narodne Republike Hrvatske Akademija je preimenovana i utemeljen je Staroslavenski
institut.
193
gramatike, kako saznajemo u Predgovoru

(str. 78), pojavila se tijekom rada na Rjeniku crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije koji se u izdanju Staroslavenskoga instituta pojavljuje od 1991. g., i to kao plod inicijative pokrenute jo 1958. g. na IV. meunarodnom slavistikom kongresu u Moskvi.
Naime, prilikom rada na Rjeniku nametnuo
se problem odreivanja norme hrvatske redakcije pa je Biserka Grabar predloila poetak rada na gramatici, koji je trebao povesti
Radoslav Katii uz sudjelovanje Marije Klenovar, Milana Mihaljevia, Ivane Mulc, Ksenije Rei, Josipa Leonarda Tandaria i Jasne
Vince. Ipak, zbog smrti Biserke Grabar i Jo
sipa Leonarda Tandaria 1986. g. te odlaska Ksenije Rei iz Instituta rad je na gramatici prekinut. Ponovno je rad intenziviran
2002. g., kada su Milan Mihaljevi, Marinka
imi i Jasna Vince prijavili projekt Gramatika hrvatskoga crkvenoslavenskog jezika, kojemu su se uskoro pridruili Johannes Michael
Reinhart iz Instituta za slavistiku Sveuilita
u Beu te Sandra Sudec (Poar), a 2006. g. i
Sofija Gadijeva i Ana Kovaevi, obje slubeno zaposlene na projektu Rjenika. Spomenutih je sedam autora na radost cjelokupne hrvatske znanstvene i kulturne zajednice posao izrade gramatike privelo kraju sintetiziravi na 420 numeriranih stranica rezultate desetogodinjega rada.
Knjigu je priredio Milan Mihaljevi, a recenzirali su je ugledni hrvatski paleokroatisti, akademik Stjepan Damjanovi i izv. prof.
dr. sc. Sanja Zubi. Gramatika je podijeljena na 15 poglavlja, u kojima su iscrpno opisane grafijske, fonoloke, morfoloke, sintaktike i leksike osobitosti hrvatskoga crkvenoslavenskog jezika: Uvod (Milan Mihaljevi), Spomenici (Marinka imi), Pismo i
fonemski sastav (Milan Mihaljevi), Imenice (Jasna Vince), Zamjenice (Milan Mi-
haljevi), Pridjevi (Sandra Poar), Brojevi (Jasna Vince), Glagoli (Sofija Gadijeva i
Milan Mihaljevi), Prilozi (Ana Kovaevi),
Prijedlozi (Jasna Vince), Uzvici (Ana Kovaevi), estice (Ana Kovaevi), Veznici (Milan Mihaljevi), Sintaksa (Johannes
Reinhart), Leksik (Marinka imi). O svakome e se poglavlju u nastavku iznijeti najvanije pojedinosti.
U uvodnome poglavlju (str. 922) Milan Mihaljevi donosi osnovne informacije
o najstarijem slavenskom knjievnom jeziku,
govori o redakcijama toga jezika te posebnu
pozornost, naravno, poklanja hrvatskoj redakciji. Na poetku poglavlja autor u kratkim crtama opisuje djelovanje Svete brae,
Konstantina (irila) i Metoda, koji su u sedmome desetljeu 9. stoljea na poziv moravskoga kneza Rastislava poli u Moravsku pouavati Rastislavov narod pravoj kranskoj
vjeri. U tu je svrhu Konstantin sastavio glagoljsko pismo i zapoeo prijevod najvanijih
liturgijskih knjiga na slavenski jezik utemeljen na govoru sjeverozapadne egejske obale, tonije okolice grada Soluna. Prvi pisani
tragovi toga jezika, koji se u najstarijim slavenskim izvorima naziva jzyk slovnsk,
seu u 10. i 11. st., a u literaturi su poznati
kao kanonski starocrkvenoslavenski spomenici. Od kraja 11. st. norma jzyka slovnsk
poinje slabjeti pa pod utjecajem narodnih
slavenskih govora nastaju redakcije crkveno
slavenskoga jezika. Hrvatska se redakcija, ka
ko istie Mihaljevi, od ostalih razlikuje pripadnou rimskomu obredu Katolike Crkve i tisuljetnim njegovanjem glagoljskoga
pisma. Hrvatski je glagolizam, naglaava autor, specifina pojava u slavenskome svijetu. Ono je, naime, u dugim povijesnim razdobljima zbog svojega irilometodskoga naslijea i prilagoavanja potrebama zapadne crkve sluilo kao most izmeu crkveno-
194
osvrti i prikazi
ga istoka i zapada, to je, istie Mihaljevi,

esto znalo biti i tetno za glagolizam (str.
12). Povijest se hrvatskoga glagoljatva dijeli u etiri razdoblja: 1) formativno razdoblje
(do polovice 13. st.), 2) zrelo i zlatno doba
(do polovice 16. st.), 3) opadanje (od pol. 16.
do pol. 19. st.) i 4) ivot poslije smrti, odnosno glagoljica i crkvenoslavenski jezik kod
Hrvata danas. Rast, zrelost i propadanje hrvatskoga glagolizma Mihaljevi promatra u
kontekstu dominantnih drutveno-povijesnih prilika pa istie vrijednost otpisa pape
Inocenta IV. iz 1248., odnosno 1252. g., koji
simbolino nagovjetavaju zlatno doba hrvatskoga glagoljatva u 14. i 15. st. S druge,
pak, strane dekadencija glagoljatva u Hrva
ta pada u doba (...) opega gospodarskoga slabljenja i raseljavanja stanovnitva (str.
16), uzrokovanih turskim pohodima na prijelazu iz 15. u 16. st. Dunu pozornost autor posveuje i rusifikaciji (istonoslavenizaciji) hrvatskoglagoljskih knjiga, to ispravno
smjeta u kontekst tadanjega politiko-povijesnoga trenutka, u kojem glagoljske knjige ulaze u ire ciljeve i interese Rimske kurije (str. 17), a iznosi i osnovne informacije
o ponovnoj bitci za slavensko bogosluje u
drugoj polovici 19. stoljea, koja je kulminirala Parievim glagoljskim misalom iz 1893.
g. Posljednji je dio uvodnoga poglavlja posveen osvjetljavanju odnosa meu idiomima hrvatske srednjovjekovne pisane kulture. Taj je odnos, istie Mihaljevi, isprva obiljeen latinsko-hrvatskim bilingvizmom s crkvenoslavensko-hrvatskom (akavskom) di
glosijom. Od polovice 14. st. nastaju zbornici
neliturgijskoga tiva pisani mjeavinom cr
kvenoslavenskih i akavskih elemenata pa
odnos meu hrvatskim slavenskim idiomima (hrvatskim crkvenoslavenskim, akavsko-crkvenoslavenskim amalgamom i hrvatskim /akavskim/) postaje triglosian. Rusi
fikacijom glagoljskih knjiga, koja je za posljedicu imala upotrebu tzv. aveta, latinicom i na narodnome jeziku pisanih knjiica
za bogosluje, i pojavom regionalnih, narjenih stilizacija knjievnoga jezika funkcionalna je komplementarnost izmeu crkvenoslavenskoga i akavskoga naruena pa se od
polovice 16. st. moe govoriti o crkvenoslavensko-akavskom bilingvizmu.
Marijana Horvat u poglavlju Spomenici
(str. 23) donosi pregled korpusa tekstova pisanih hrvatskim crkvenoslavenskim jezikom.
Taj korpus, istie se na poetku, obuhvaa
ponajprije liturgijske tekstove (misale, brevijare, psaltire i rituale) te njihove fragmente, dok neliturgijski tekstovi, strogo gledano, ne ulaze u korpus hrvatskih crkvenoslavenskih tekstova jer su u osnovi pisani narodnim hrvatskim (akavskim) jezikom koji
je u veoj ili manjoj mjeri proet crkvenoslavenskim elementima (str. 23). Stoga je najvei dio poglavlja posveen kratkim prikazima tekstova liturgijskoga karaktera, koji su
praeni popisom osnovne literature koja se
odnosi na svaki pojedini spomenik. Ipak, budui da su pri opisu stanja u hrvatskoglagoljskim tekstovima navoeni i primjeri iz dijelova neliturgijskoga zbornikog tiva, nakon
prikaza crkvenoslavenskih tekstova autorica
donosi i popis zbornika i njihovih kratica. Na
samome se kraju poglavlja nalaze jo i popis kanonskih tekstova s kraticama, podatci o nekim grkim i latinskim izdanjima Biblije kojima su se autori sluili te kratice biblijskih knjiga.
Milan Mihaljevi autor je poglavlja o pismu i fonemskome sustavu hrvatskoga crkvenoslavenskog jezika (str. 4990). Poglavlje je podijeljeno na devet potpoglavlja. U
uvodnome autor donosi tablicu s popisanim glagoljskim slovima, njihovom brojevnom vrijednou, latininom transliteraci-
195
jom i transkripcijom. Drugo je potpoglavlje posveeno dubletama i rjeim glagoljskim slovima, uglavnom onima koja su nakon dokidanja nekih starocrkvenoslavenskih
glasovnih opreka postala fonoloki nefunkcionalna, jer vie nisu postojali glasovi koji su
se njima biljeili (str. 50). Glagoljska su slova, osim za biljeenje glasova, sluila i kao
znakovi za brojeve, pa je tree potpoglavlje
posveeno njihovoj brojevnoj vrijednosti. U
etvrtome se potpoglavlju govori o latininim i irilinim slovima u hrvatskoglagoljskim tekstovima, koja su uoena (...) ve u
najstarijim hrvatskoglagoljskim natpisima:
Krkom natpisu, Baanskoj i Senjskoj ploi te
u natpisima iz Plastova, Knina i Sv. Petra u
umi (str. 55). U petome i estome potpoglavlju govori se o interpunkciji i nainima
kraenja rijei u hrvatskoglagoljskim tekstovima. U sedmome se poglavlju utvruje glasovna i fonoloka vrijednost glagoljinih slova, i to ne svih, nego samo onih ija je vrijednost u hrvatskim crkvenoslavenskim tekstovima sporna, a to su e, i, j, l, n, f, q, U
(]), V, [, , ; i . Osmo je potpoglavlje posveeno opisu samoglasnikoga i suglasnikoga sustava hrvatskoga crkvenoslavenskog
jezika. I sustav samoglasnika i sustav suglasnika Mihaljevi pregledno prikazuje u tablici pomou razlikovnih obiljeja. Odatle se,
na primjer, moe iitati da je samoglasnik u
s obzirom na vodoravni poloaj jezika prema nepcu stranji, s obzirom na sudjelovanje usana zaobljen i s obzirom na stupanj uzdignutosti jezika visok, dok je (va) s obzirom na vodoravni poloaj jezika prema nepcu stranji, s obzirom na sudjelovanje usana
nezaobljen i s obzirom na stupanj uzdignutosti jezika srednji. U zavrnome potpoglavlju autor je opisao glasovne promjene koje
su specifine za hrvatski crkvenoslavenski i
po kojima se on razlikuje od starocrkveno-
slavenskoga i drugih redakcija crkvenoslavenskoga jezika, ali i stanje onih promjena

koje su zajednike sa starocrkvenoslavenskim i drugim redakcijama crkvenoslavenskoga (str. 78).
Autorica je poglavlja o imenicama (str.
91132) Jasna Vince. U uvodnome dijelu
poglavlja Vince objanjava temeljne morfoloke pojmove kao to su morfem, deklinacija, konjugacija, fleksija, derivacija i sl., nakon
ega opisuje gramatike kategorija imenica:
broj, pade, rod, ivost, sklonidbene tipove
i palatalnost. Svaka je gramatika kategorija obraena u zasebnome potpoglavlju, a
odradba je praena brojnim oprimjerenjima,
to e i manje upuenim itateljima olakati razumijevanje. Imenike paradigme razvrstane su u tablice prema rodu, enskom,
mukom i srednjem. Paradigmi svakoga roda
posveeno je po jedno potpoglavlje, a svako
je od njih dalje podijeljeno na manje jedinice koje naslove nose prema sklonidbenome
razredu i palatalnosti imenica (npr. a-deklinacija, ja-deklinacija, o-deklinacija, jo-deklinacija itd.). Shematski prikaz, istie autorica,
nuno je idealizacija stvarnoga stanja, ali (...)
je (...) nudan kako bismo s njime mogli usporediti sva odstupanja pronaena u korpusu nastala zbog meusobna utjecaja pojedinih paradigm, posebno u imenica s istim
gramatikim rodom (str. 100). Zavrni je dio
poglavlja posveen tvorbi imenica u hrvatskome crkvenoslavenskom jeziku. U posebnim potpoglavljima, uz brojne primjere iz
hrvatskoglagoljskih tekstova, obraene su
sufiksalna tvorba, prefiksalna tvorba, tvorba slaganjem i preobrazba. Najvie je prostora posveeno sufiksalnoj tvorbi, najeemu nainu tvorbe imenica u hrvatskome crkvenoslavenskom jeziku. Manje su prostora
u analizi dobile imenice tvorene prefiksacijom, slaganjem i preobrazbom, tj. prelaskom
196
osvrti i prikazi
rijei iz jedne kategorije u drugu koji kao posljedicu ima i promjenu sintaktike uloge rijei. U posebnom su potpoglavlju na samome kraju obraene i strane rijei. One, istie
se, u hrvatskoglagoljskim tekstovima pokazuju razliit stupanj uklopljenosti u sustav
pa ima onih koje ni po emu ne odudaraju od domaih rijei (pilip), onih koje inojezino podrijetlo otkrivaju samo glasovima
(filip) ili njihovom netipinom razdiobom
unutar korijena (anna, pirr) (str. 132), kao
i onih kod kojih u zavretku osnove prepoznajemo grki ili latinski padeni nastavak
(delium, marius).
Poglavlje o zamjenicama (str. 133150)
Milan Mihaljevi zapoinje definiranjem zamjenica kao vrste rijei te izdvajajem dvaju
osnovnih kriterija u njihovoj klasifikaciji: sadrajnoga, prema kojem se zamjenice dijele
na line, posvojne, povatne, pokazne, upitne, odnosne, neodreene, nijene i zbirne, i
morfoloko-sklonidbenoga, prema kojem se
zamjenice u slavenskim jezicima mogu podijeliti na line i neline. Pridravajui se potonjega, Mihaljevi najprije analizira line zamjenice, potom neline zamjenice u dvjema inaicama, tvrdoj i mekoj, te na kraju zamjenice s posebnostima u sklonidbi. U potpoglavlju posveenom linim zamjenicama
obraene su samo zamjenice prvoga i drugoga lica: az, ti, v, vi, mi, vi (str. 133), kojima je zbog istosti sklonidbe sa zamjenicom
drugoga lica jednine ti pridruena i povratna zamjenica sebe. Zamjeniki su, pak, oblici
treega lica obraeni zajedno s nelinim zamjenicama budui da se te zamjenice sklanjaju kao neline i imaju razliite oblike za
razliite rodove (str. 133). Uz obilne potvrde iz hrvatskoglagoljskih tekstova, analiza je
praena i tablinim prikazima sklonidbe zamjenica predstavnika pojedinih sklonidbenih tipova, kao i popisima svih zamjenica
koje pripadaju pojedinim sklonidbenim tipovima. U zasebnom su potpoglavlju obraene zamjenice koje pokazuju posebnosti
u sklonidbi: kto, to, ki, kaja, koje i od njih
izvedene neodreene i nijene zamjenice te
vas, vsa, vse i sa, si, se (str. 143). Sklonidbene
osobitosti svih navedenih zamjenica prikazane su tablino, a prikazi su praeni i brojnim primjerima iz hrvatskih crkvenoslavenskih tekstova.
Pridjevskom se problematikom pozabavila Sandra Poar (str. 151188). U uvodnome dijelu poglavlja autorica definira pridjeve, opisuje njihove gramatike kategorije te
donosi osnovnu podjelu na opisne, koji kazuju kakvo je to, i odnosne pridjeve, koji
najee znae koji se odnosi na to (str.
151). U hrvatskome su crkvenoslavenskom
jeziku, istie se u nastavku, pridjevi nastali sufiksalnom, prefiksalnom, sloeno-sufiksalnom tvorbom, istim slaganjem i preo-
197
brazbom participa, tj. njihovim popridjevljenjem. Svi su navedeni tvorbeni modeli obraeni u zasebnim potpoglavljima, a obradba
je, kao i u opisu drugih vrsta rijei, praena
brojnim primjerima iz hrvatskoglagoljskih
tekstova. U zasebnom se potpoglavlju Poar
pozabavila stupnjevanjem pridjeva. U hrvatskome crkvenoslavenskom jeziku stupnjevi se mogu izraziti neopisno (npr. mudrji,
najmudrji) ili opisno (npr. vee mudr, mudr
zlo), a s obzirom na znaenje i odnos prema
sintaktikoj okolini mogu biti relativni (njima se izraava usporedba) i apsolutni (ne
izriu usporedbu pa nemaju drugoga lana
komparacije). Znatnu pozornost autorica
je posvetila tvorbi komparativa i superlativa, obogativi pritom svoj opis brojnim pot
vrdama iz hrvatskih crkvenoslavenskih tekstova. Nita manje iscrpan nije ni opis sklonidbe pridjeva. Svaki je sklonidbeni tip Poar prikazala tablino, a u zasebnim se jedinicama osvrnula i na meusobne utjecaje
tvrde i meke sklonidbe, potom na utjecaj
zamjenike sklonidbe, padeni sinkretizam,
nepro
mjenjive pridjeve, glasovne promjene u pojedinim padenim oblicima i druge
osobitosti deklinacije pridjeva. Na samome
kraju poglavlja donosi se pregled sklonidbenih osobitosti komparativa i participa te se
autorica osvre na uporabu kratkih i dugih
opisnih pridjeva, iji se izbor, kao i u starocrkvenoslavenskom jeziku, temelji na sin
taktikoj slubi pridjeva te na leksikim i
pragmatikim injenicama (str. 178).
Brojeve je u hrvatskoglagoljskim tekstovima obradila Jasna Vince (str. 189204). Na
poetku poglavlja autorica brojeve definira
kao raznorodnu skupinu rijei koju objedinjuje (...) prvotna ili jedina zadaa izricanje
tonoga brojanoga podatka (str. 189). U
nastavku se brojevi dijele prema ulozi (glavni i redni) i sastavu (jednostavni i izvedeni)
te se donosi osvrt na naine njihova biljeenja u hrvatskoglagoljskim spomenicima. U

sredinjem dijelu poglavlja Vince u zasebnim potpoglavljima ralanjuje glavne, redne i zbirne brojeve. Pridravajui se morfosintaktikih crta zajednikih glavnim brojevima u hrvatskoglagoljskim (i kanonskim
starocrkvenoslavenskim) tekstovima, autorica u odvojenim jedinicama obrauje sklonidbene i druge osobitosti broja 1, broja 2,
brojeva 3 i 4, brojeva 5 10, brojeva druge dekade, desetica, stotica, tisuica i broja 10 000 te pritom uoava dvije tendencije u hrvatskome crkvenoslavenskom jeziku:
1) brojevne imenice poinju se sklanjati (i)
po pridjevskoj deklinaciji, to se na sintaktikoj razini oituje u supostojanju upravljanja (genitivom) i sronosti u istih brojeva i 2)
jednostavni brojevi ili dijelovi vielanih brojeva pojavljuju se u okamenjenom obliku, a
ne samo u traenom padeu (str. 190). Na
samome su kraju poglavlja obraeni redni i
zbirni brojevi.
Sofija Gadijeva i Milan Mihaljevi auto
ri su poglavlja o glagolskome sustavu hrvatskoga crkvenoslavenskog jezika (str. 205
260). Ve na samome poetku poglavlja autori istiu da glagolska morfologija dobro
uva stanje kakvo je bilo u kanonskim starockrvenoslavenskim spomenicima pa bi
sinkronijski opis stanja u hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku sam po sebi u velikoj
mjeri ponavljao opis glagolske morfologije
starocrkvenoslavenskoga jezika (str. 205).
Polazei od Jakobsonova pojma temeljne
osnove i pridravajui se klasifikacije glagola koju je u svojoj gramatici starocrkvenoslavenskoga jezika predloio ameriki slavist
Horace Grant Lunt autori su glagole u hrvatskome crkvenoslavenskom jeziku podijelili u
9 skupina: i-glagole (moliti, tlaiti), -glagole (trpti), glagole s osnovom na -C-a- (kri
198
osvrti i prikazi
ati), glagole s osnovom na -ja- (dajati), glagole s osnovom na -V-va- (kupovati), glagole s osnovom na -C-a- (glagolati), nu-glagole
(pomenuti, dvignuti), C-glagole (nesti nesut,
vesti vezut) i j-glagole (kriti krijut; biti
b(i)jut).2 Pojedine su skupine detaljizirane u
tablinome prikazu, koji usto sadri i podatke o broju apstraktnih morfolokih glagola i
stvarnih leksikih glagola u cjelokupnoj grai Rjenika crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije. Odatle se moe iitati da su
u spomenutoj grai posvjedoena ukupno
4824 glagolska leksema, odnosno 1852 apstraktna morfoloka glagola (AMG). Budui
da termin AMG jo uvijek nije udomaen u
hrvatskoj jezinoj tradiciji prvi ga put spominje upravo Sofija Gadijeva u svojoj doktorskoj disertaciji, koja je 2012. g. objavljena kao knjiga pod naslovom Morfonologija
prezentske paradigme u hrvatskome crkvenoslavenskom jeziku autori ga u napomeni
pod tablicom definiraju, istiui, meu ostalim, da je rije o jezinoj jedinici koja postoji u govornikovoj svijesti, a koju izdvajamo
pri razmatranju skupine glagola koji imaju
isti dio osnove desno od prefiksa (str. 208).
Opis gramatikih znaenja glagolskih oblika
u gramatici je odvojen od opisa tvorbe oblika, to je sasvim logino budui da se kod
prvoga glagolski oblici grupiraju prema gramatiko-semantikim, a kod drugoga prema formalnim kriterijima (primjerice, jednostavni se oblici grupiraju prema tome od
koje se osnove tvore, a sloeni prema tome
sadre li u sebi infinitivni ili participski konstituent). Kako je i najavljeno u uvodnome
dijelu poglavlja, pri opisu tvorbe glagolski su
oblici podijeljeni u skupine sukladno slinostima u tvorbi oblika pa su tako najprije opi2 Oznaka C stoji na mjestu suglasnika, oznaka C na mjestu
mekoga suglasnika, a oznaka V na mjestu samoglasnika.
sani prezentski i imperativni oblici te oblici

prezentskih participa, potom infinitiv i supin, aorist, imperfekt te na kraju participi
preterita. U zasebnom su potpoglavlju obra
eni sloeni glagolski oblici: perfekt, plus
kvamperfekt, futur prvi, futur drugi i kondicional. Obradba je svih glagolskih oblika praena brojnim primjerima iz analiziranih spomenika te tablinim prikazima konjugacije
reprezentativnih predstavnika pojedinih konjugacijskih tipova.
Ana Kovaevi autorica je poglavlja o prilozima (str. 261268). Rije je, kako se istie
u uvodu, o morfoloki djelomino promjenjivim rijeima koje se tradicionalno, prema semantikome kriteriju, dijele na nainske, koliinske, mjesne i vremenske priloge.
Po postanku se prilozi dijele na neizvedene (tvorbeno nemotivirane) i izvedene, pri
emu se potonji grupiraju u dvije skupine:
imenske (nominalne) i zamjenike (pronominalne) priloge. Nakon opisa tvorbe dviju
spomenutih skupina izvedenih priloga autorica, pridravajui se navedene tradicionalne
semantike podjele priloga, u zasebnim poglavljima obrauje nainske, koliinske, mjesne i vremenske priloge, donosei pritom
brojne potvrde iz hrvatskih crkvenoslavenskih tekstova.
Poglavlje posveeno prijedlozima (str.
269285) autorica Jasna Vince zapoinje
diobom priloga, i to prema etirima kriterijima: prema poloaju (prepozicije i postpozicije), postanju (prvotni i drugotni), rekciji (spojivost s padeom) i znaenju (mjerljivi/dimenzionalni i nemjerljivi/nedimenzio
nalni). U nastavku autorica opisuje grafijske
i glasovne osobine prijedloga te njihov odnos prema drugim rijeima. Istie se tako,
primjerice, da su mnogi prijedlozi homonimni s prilozima (npr. blizu, vie, nedaleko),
da neki prvotni prijedlozi ispred glagola slu-
199
e kao predmetci, kao i to da neki prijedloni i priloni izrazi i sklopovi preuzimaju ulogu veznika (npr. dreve nee, prde nee). U
sredinjem se dijelu poglavlja donosi pregled prijedloga prema padeima uz koje dolaze. Tako, primjerice, saznajemo da u hrvatskim crkvenoslavenskim tekstovima mjesto
dativu otvaraju prijedlozi k, prmo, protivu,
vprki, blizu i bliz, a instrumentalu prijedlozi
s, nad, pod, prd, medu i za. Zakljuno autorica istie da prijedlozi s vremenom mijenjaju oblik i znaenje. Njihov popis nije nepromjenjiv; neki prijedlozi odumiru, (...) istodobno se razvijaju novi (...), a u crkvenoslavensku jezgru prodiru elementi akavtine
(str. 285).
Ana Kovaevi autorica je poglavlja posveenog uzvicima (str. 287293). Po pos
tanku se uzvici u hrvatskome crkvenoslaven
skom jeziku, saznajemo u uvodnome dije
lu, mogu podijeliti na neizvedene (tvorbeno nemotivirane, npr. o, ole, ov) i izvedene
(tvorbeno motivirane, npr. gore, de, nu), dok
se s obzirom na prevladavajuu znaenjsku i uporabnu dimenziju (str. 287) razlikuju uzvici adoracije, aklamacije i pozdravljanja (npr. alleluja, amen), uzvici potvrivanja
i pohvale (npr. ava, vita), uzvici izrugivanja
(npr. vaha, uva), uzvici obraanja, privlaenja pozornosti i poticanja (npr. o, ole) i uzvici
jadikovanja (npr. jo, ojme). U zasebnim potpoglavljima i uz mnotvo primjera iz hrvatskoglagoljskih tekstova Kovaevi obrauje uzvike podijeljene prema prevladavajuoj
znaenjskoj i uporabnoj dimenziji.
Poglavlje o esticama (str. 295301), ija
je autorica takoer Ana Kovaevi, strukturirano je slino kao i prethodno. U uvodnome se dijelu, naime, definiraju estice kao vrsta rijei te se donosi njihova podjela prema
postanku, na neizvedene (npr. e, ne, neka,
li) i izvedene (npr. de, da, zaisto), odnosno
prema semantiko-pragmatikome kriteri

ju, na pojaajne estice ili pojanice (npr.
e, de, da, ni), dopusne estice ili dopusni
ce (npr. ae, kolido), potvrdno-nijene estice ili potvrdnice/nijenice (ne, ni, ej, da), poticajne estice ili poticajnice (da, neka, ae),
upitne estice ili upitnice (npr. li, jeda, nuti),
pokazne estice ili pokaznice (se, ovo) i reenine estice ili rijece (zaisto, vistinu). U zasebnim se poglavljima potom obrauju estice podijeljene prema potonjem, semantiko-pragmatikome kriteriju, a obradba
je praena brojnim oprimjerenjima iz hrvatskih crkvenoslavenskih spomenika.
Pregled vrsta rijei zakljuen je najkraim
poglavljem u knjizi, onim o veznicima, iji
je autor Milan Mihaljevi (str. 303304). Na
dvije stranice autor je definirao veznike kao
vrstu rijei i podijelio ih na usporedne ili koordinativne i zavisne ili subordinativne, istiui ipak da nije (...) lako precizno razluiti
navedene dvije skupine (...), jer neki od njih
[veznika; nap. J. G.] mogu biti i usporedni i
zavisni (str. 303). Istaknuto je da mnogi veznici, osim veznike, imaju i koju drugu ulogu. Povezivaku ulogu, pak, veznici mogu vriti u kombinaciji s kojim drugim veznikom,
prilogom, esticom ili prijedlonom skupinom: ako i, tako jako, jako da, sego radi da.
Iscrpnije obavijesti o znaenju i funkciji veznika u hrvatskome crkvenoslavenskom jeziku, istie Mihaljevi na samome kraju, mogu
se dobiti u poglavlju o sintaksi.
Autor je poglavlja o sintaksi, najduljega u
knjizi (str. 305364), Johannes Reinhart. Poglavlje je podijeljeno u osam potpoglavlja.
U prvome autor govori o neovisnim (predikat, subjekt, objekt i prilona oznaka) i ovisnim reeninim dijelovima (atribut i apozicija). Drugo i tree potpoglavlje posveeni su
bezlinim, odnosno apsolutnim konstrukcijama, dok se u etvrtome govori o redu rijei
200
osvrti i prikazi
u hrvatskim crkvenoslavenskim tekstovima.

U neobiljeenom se redu rijei subjekt pojavljuje na prvome mjestu, a za njim slijede
predikat i objekt. Taj je redoslijed, meutim,
u tekstovima nerijetko naruen, to zbog,
kako istie Reinhart, (funkcionalne) reenine perspektive, to zbog oponaanja reda rijei u (latinskome ili grkome) predloku.
Najvie mjesta u analizi sintaktikih obiljeja hrvatskih crkvenoslavenskih tekstova autor je posvetio opisu osnovnih funkcija bes
prijedlonih padea. Popisane su i opisane
funkcije svih padea osim vokativa, a opis je
obogaen brojnim potvrdama iz hrvatsko
glagoljskih tekstova. Iz opisa se, primjerice, saznaje da su u hrvatskome crkvenoslavenskom jeziku posvedoene konstrukcije s
besprijedlonim lokativom ili, pak, da bes
prijedloni dativ u hrvatskome crkvenoslavenskom jeziku moe obavljati 11 funkcija, a
besprijedloni genitiv njih ak 13. U estome
se potpoglavlju autor pozabavio sronou
po rodu, broju i padeu, u sedmome vrstama reenica u hrvatskoglagoljskim tekstovima, a u zavrnome, osmome potpoglavlju sintaktikim prevedenicama iz grkoga,
latinskoga i hebrejskoga jezika. Te prevedenice, istie Reinhart na samome kraju, nisu
imale puno utjecaja na razvoj starohrvatske
sintakse pa su se samo malobrojne sintaktike prevedenice proirile izvan prevedenih
tekstova, primjerice akuzativ s infinitivom i
pojaana uporaba kondicionala u zavisnim
reenicama (str. 364).
Posljednje je poglavlje u knjizi posveeno pregledu leksikih osobitosti hrvatskoga
crkvenoslavenskog jezika (str. 365392). Au
torica Marinka imi u uvodu navodi probleme na koje se nailazi pri obradbi (hrvat
skoga) crkvenoslavenskoga leksika. Kljuni
problemi, naime, proizlaze iz vremenske i
prostorne nejedinstvenosti ouvanih teks
tova/jezine grae, kao i nejedinstvenosti

tekstova na normativnoj razini. Unato to
me, moe se ustanoviti da je dio leksema, i
to, kako autorica tvrdi, barem jedna etvrtina, naslijeen iz praslavenskoga jezika, dio
pripada (staro)crkvenoslavenskomu leksikom fondu; jedan dio moe se objasniti utjecajem narodnoga jezika, a jedan je dio za
si
gurno neslavenskoga podrijetla. Unutar
(staro)crkvenoslavenskoga sloja autorica izdvaja moravski leksik, kojemu bi, primjerice, pripadale rijei prositi, rsnota ili spyti, te
ohridski i preslavski leksik, s rijeima kao to
su grob, gumno, jelmae, izmatati. Znatan
je udio leksema u hrvatski crkvenoslavenski jezik uao iz narodnoga jezika, to, istie
imi, nije rezultat prevoditeljeva neznanja,
nego njegova stava. Takvi su, primjerice, leksemi gromaa, sudac i biva. Od rijei neslavenskoga podrijetla u hrvatskoglagoljskim
su tekstovima znatnije zastupljeni grecizmi
(npr. ipokrit, vlaspimija), latinizmi (npr. doktor, dota) unutar kojih autorica razlikuje tri
sloja: dalmatinski latinitet, latinizme koji su
u tekstove uli u Moravskoj i latinizme unesene nakon usklaivanja hrvatskoga prijevoda Biblije s Vulgatom protobugarizmi (npr.
rtog, koveg), talijanizmi (npr. lancun,
dalmatika), germanizmi (npr. daska, truba) i
maarizmi (npr. beteg, bantovanije).
Jezikoslovna je kroatistika knjigom Hrvatski crkvenoslavenski jezik dobila jako mnogo.
O hrvatskoj se redakciji najstarijega slavenskog knjievnog jezika, dodue, i do sada podosta znalo, ponajprije zahvaljujui naporima istraivaa iz Staroslavenskoga instituta,
no postojee su spoznaje bile razbacane po
razliitim monografijama i periodinim publikacijama, to je iroj publici onemoguavalo cjeloviti uvid u problematiku. Objavljivanjem knjige Hrvatski crkvenoslavenski jezik
konano su na jednome mjestu okupljene
201
najvanije informacije o jeziku najstarijih hrvatskih knjievnih tekstova, to e, osim zainteresiranih laika, zasigurno pozdraviti i domai i inozemni slavisti i kroatisti. U strunim e krugovima knjiga ponajprije privui
pozornost prouavatelja najstarijega slavenskog knjievnog jezika i njegovih redakcija, a
zbog vanosti koju je hrvatska redakcija toga
jezika imala u izgradnji hrvatskoga knjievnog jezika ona e postati i nezaobilaznom literaturom izuavatelja hrvatske jezine povijesti, ali i dijalektologa, budui da se najstariji hrvatski knjievni jezik od samih poetaka izgraivao kombiniranjem starocrk
ve
noslavenskih i starohrvatskih (pr
votno
akavskih, a kasnije tokavskih i kajkavskih)
ele
menata. Potencijalni korisnici teko e
moi neto predbaciti autorima knjige jer
u Hrvatskome crkvenoslavenskom jeziku slabih mjesta gotovo da i nema. itav je posao
obavljen na visokoj znanstvenoj razini, uz
uvaavanje suvremenih dosega lingvistike
znanosti i konzultiranje sve najvanije paleoslavistike literature, o emu svjedoi i obiman popis iste na samome kraju knjige (str.
393412), u kojem se nalo mjesta za priblino etiri stotine bibliografskih jedinica.
Sve u svemu, pred nama je kapitalno kroatistiko djelo, djelo za kojim je jezikoslovna
kroatistika udjela vie od trideset godina.
Sada kada je konano objelodanjeno preostaje nam samo zaeljeti mu mirnu plovidbu kroatistikim i slavistikim prostranstvima i siguran pristanak na radne stolove brojnih potencijalnih recipijenata.
Josip Gali
Domagoj Vidovi
Zaapska onomastika
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Zagreb, 2014.
Metkovski prezimenski
mozaik
Gradsko kulturno sredite Metkovi
Metkovi, 2014.
osvrti i prikazi
O onomastikim
temama znanstveno i
znanstveno-popularno
Ako je suditi po pisanoj produkciji, Domagoj Vidovi 2014. godinu pamtit e po dobru. Naime, nakon to je 2012. u suradnji s
nekolicinom kolega iz matinoga mu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje objavio
kolski rjenik hrvatskoga jezika Vidovi je
prole godine objavio i (prve) dvije samostalne knjige Zaapsku onomastiku, u izdanju Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, i Metkovski prezimenski mozaik, u izdanju Gradskoga kulturnog sredita Metkovi.
Prva knjiga, koju su recenzirale Dunja Brozovi Ronevi i Ankica ila impraga, nastala
je, kako nas sam autor u predgovoru obavjetava, doradom doktorske radnje Antroponimija i toponimija Zaablja, dok je druga,
koju su ocijenile Milica Mihaljevi i, ponovno, Ankica ila impraga, nastala uglavnom na temelju tiva o metkovskim prezimenima koja je autor u asopisu Metkovski vjesnik objavljivao od prosinca 2008. do
202
osvrti i prikazi
travnja 2013. g. U nastavku emo se ukratko

osvrnuti na obje knjige.
U uvodnome dijelu Zaapske onomastike
Vidovi nas upoznaje s metodolokim pos
tupcima primijenjenima u radu, najvani
jom onomastikom i inom literaturom kojom se pri pisanju i istraivanju sluio te sa
strukturom rada. Osim toga, u uvodnome je
dijelu opisan i zemljopisni poloaj Zaablja,
u kratkim je crtama prikazana njegova povijest, a ponuen je i osvrt na demografske
prilike u Zaablju od osmanlijskih popisa iz
15. st. do najnovijih vremena. Sve je to praeno suvremenim i povijesnim zemljovidima,
koji e itateljima slabije upuenim u zaapske zemljopisne i povijesne prilike zasigurno
olakati itanje.
Zaapsko je podruje dijalektoloki vr
lo zanimljivo. Govori na tom podruju, ka
ko doznajemo u drugome dijelu knjige, na
slov
lje
nom Dijalektoloki opis zaapskih
mjesnih govora (str. 2852), pripadaju is
tonohercegovakomu tokavskom dijalek
tu, onomu koji se, meu ostalim, najlake
prepoznaje po (i)jekavskoj zamjeni jata, no
votokavskoj akcentuaciji s rijetkim odstu
panjima, postojanju fonema i itd. Osobitost je zaapskih govora, kako sazna
je
mo u panoramskome dijalektolokom pre
gledu njihovih najvanijih osobitosti, iroka
paleta glagolskih oblika. Naime, osim glagolskih oblika koji redovito dolaze i u drugim hrvatskim govorima (infinitiva, prezenta, perfekta, pluskvamperfekta, imperativa,
kondicionala, glagolskih pridjeva i priloga),
potvreni su u zaapskim govorima i aoristni i imperfektni oblici, potom sintetiki futur II. (mbu bude moi, bu bude htjeti), sloene konstrukcije poput imperativa prologa (bje unit(i)) ili predbuduega vremena za oznaavanje vjerojatne
prole radnje (bt e uo). Upravo ti posebni
glagolski oblici, uz jo neke fonoloke osobitosti (uvanje doetnoga -l i inicijalne skupine r-, akavizme), svjedoe o snanim dodirima s junim akavcima, na temelju kojih se, pak, istie Vidovi, moe zakljuiti da
je zaapsko podruje u predmigracijskome
razdoblju pripadalo zapadnotokavskome
dijalektu, i to jednomu od njegovih arhainijih podsustava (str. 52).
Trei je dio knjige posveen ralambi zaapske antroponimije (str. 53165). Na poetku toga dijela itatelja se upoznaje s razvojem imenske formule na povijesnome
pod
ruju Trebinjsko-mrkanske biskupije.
Taj je razvoj, kako istie autor, mogue pratiti tek od poetka voenja matinih knjiga
u 18. st. Zaetci, pak, dvoimenske formule i
poprezimenjavanja na podruju spomenute
biskupije seu u 13., odnosno 14. st. Postupak je poprezimenjavanja, meutim, u 15. st.
bitno usporen turskim osvajanjima, tako da
o prezimenima u punome smislu rijei (...)
na povijesnome podruju Trebinjsko-mr
kanske biskupije uope moemo govoriti tek
od poetka 18. stoljea (str. 53). Fond osobnih imena na povijesnome podruju biskupije razvijao se u tri razdoblja: prvome razdoblju, od doseljenja do poetka 17. stoljea, u kojem su izrazito prevladavala hrvatska
narodna imena, koja su inila i do 90% imenskoga fonda; drugome razdoblju, od poetka 17. stoljea do 1918. g., u kojem su, sukladno naputcima Katolike Crkve poslije
Tridentskoga sabora, prevladavala kranska imena, uz znatno uvanje hrvatskih narodnih imena i, konano, treem razdoblju,
poslije 1918. g., koje je obiljeeno irenjem
imenskoga fonda koji je u prethodnome razdoblju sveden na tridesetak mukih i tridesetak enskih prezimena. Poglavlje posveeno osobnim imenima autor zakljuuje tvorbeno-motivacijskom razredbom suvreme-
203
nih osobnih mukih i enskih imena, koja di

jeli na temeljna (npr. Ivan), pokraena (npr.
Ivo) i izvedena (npr. Ian, Ikan).
Na prvim stranicama poglavlja o razvoju
zaapskih prezimena, koje obasee sedam
desetak stranica (str. 78156), saznajemo da
veina dananjih stanovnika dalmatinskoga
dijela Zaablja potjee iz istone Hercegovine, uglavnom iz hercegovakoga dijela Zaablja i Popova (str. 81), dok je stanovnitvo hercegovakoga dijela Zaablja za koje
se moe pretpostaviti podruje podrijetla
uglavnom poteklo iz susjednih podruja, i
to u starijim razdobljima uglavnom iz Popova i neto rjee iz Dubrovakoga primorja
i Hrasna, a od 19. stoljea ondje se doseljuje i iz Dubrava te (tek jedna obitelj) zapadne Hercegovine (str. 83). Na temelju toga
autor argumentirano pobija teze Jevta Dedijera o crnogorskome podrijetlu Zaabaca,
protiv kojih, kako kae, govori itav niz injenica, meu kojima se posebno istie ona da
su zaapska prezimena barem stotinjak godina starija od crnogorskih.
Kao i svako drugo podruje, Zaablje ima
svoja biljeita prezimena, koja autor slikovito naziva i endemskima. Meu njih Vidovi
ubraja prezimena koja su 1948. g. zabiljeena iskljuivo u Zaablju (npr. Pakoti, uve-
Domagoj Vidovi
lek, Prateina), prezimena koja su iste godine izvan Zaablja imala zanemariv broj nositelja (npr. Bojbaa, Bulum, Galov, Simat itd.)
te neka prezimena iz hercegovakoga dijela
Zaablja, o kojima, dodue, nema pouzdanih podataka, ali se pretpostavlja da su prije Drugoga svjetskog rata bila zastupljena
samo u Zaablju ili je njihov broj izvan toga
podruja zanemariv (npr. Begui, amo,
Njavro itd.). Tim se endemskim prezimenima jo pribrajaju ona iji nositelji i danas
ive u Zaablju, ali su se prije poetka 20. st.
poeli iseljavati u Donju Hercegovinu, Neretvansku krajinu i Dubrovako podruje (npr.
Burelez, Butigan, Veraja itd.) te, konano,
endemska prezimena koja nisu zabiljeena
u popisima u 20. i 21. stoljeu (npr. Brzizec,
Glasov, Kukajlo, Mometa, Pejdah itd.).
Analizom matinih knjiga krtenih, vjenanih i umrlih utvreno je da zaapski prezimenski mozaik ini 226 prezimena, a za svako od njih autor donosi povijesne potvrde.
Tvorbeno-motivacijska analiza prezimena
pokazuje da je gotovo 97% zaapskih prezi
mena tvoreno transonimizacijom ili sufiksacijom. Neznatan je broj prezimena nastalih promjenom naglaska, odnosno prezimena ije je postanje nepoznato ili nejasno. U
zaapskim su prezimenima uuvani preitci razliitih sustava. Posebno je znatan turski sloj, kojem se pripisuje vei broj prezimena motiviranih ljudskim manama (npr.
Jogunica, Kalauz) i tjelesnim nedostatcima
(npr. olakovi, Topalovi), ali i poloajem
u drutvu (npr. prezime Bai, Bender), nazivima zanimanja (npr. Jarak, Keo), rodbinskim odnosima (Pejdah) te etnonimima (Arnaut) (str. 142). Osim turskoga sloja, osjeaju se i dalmatski (npr. Golua, Pain, Ragu),
vlaki (npr. Bai, Bulum, Burelez) i talijanski/mletaki sloj (npr. Butigan, Koncul, agajelo). Motivacijskom je analizom utvreno
204
osvrti i prikazi
da je najvie, ak 125 prezimena motivirano

osobnim imenima, 72 su motivirana nadimcima, 15 ih je motivirano zanimanjem prvotnih nositelja, 9 etnikom ili antonimom, dok
je preostalih 5 nejasnoga podrijetla. Podatci
dobiveni tvorbeno-motivacijskom i motivacijskom ralambom statistiki su obraeni i
prikazani grafikonima, to e itateljima zasigurno olakati razumijevanje prezimenske
slike Zaablja.
Znatno je krae od prethodnoga poglavlje posveeno zaapskim nadimcima. Autor
naglaava da obiteljski nadimci, koje je katkad teko luiti od prezimena, u Zaablju
nisu bili toliko bitni kao sredstvo identifikacije (...) i razmjerno su rijetko ulazili u slubene
dokumente (str. 157). Takvo stanje, smatra
autor, posljedica je toga to je za identificiranje dijelova pojedinoga roda bilo dovoljno
znati iz kojega su zaseoka. Tek kasnije, kada
bi se rod razgranao, pojavili bi se i nadimci.
Kao i u prethodnim poglavljima, provedene
su tvorbeno-motivacijska i motivacijska analiza, koje su praene statistikom obradom
podataka i grafikim prikazima. Tvorbeni su
modeli uglavnom jednaki kao i kod prezimena, dok se u motivacijskoj ralambi, oekivano, pojavljuju nova motivacijska ishodita,
npr. motivacija tjelesnim karakteristikama i
nedostatcima, motivacija duhovnim znaajkama i navadama njihovih nositelja, motivacija rodbinskim vezama, motivacija uvjetovana drutvenim poloajem itd.
U posljednjem analitikom poglavlju treega dijela knjige autor se ukratko pozabavio odrazima antroponima u povijesnoj toponimiji, navodei, meu ostalim, ojkonime
motivirane kranskim imenom (npr. Bitunja, Bitomilja), imenima svetaca (npr. Varina Gruda, akovo) i stranim osobnim imenima koja nisu kranska (npr. Komanje Brdo,
Kievo).
Na poetku etvrtoga, najopsenijega dijela knjige (str. 169313), koji je posveen zaapskoj toponimiji, autor nas obavjetava o
prostiranju toponima Zaablje u prolosti i
danas. Do osmanlijskih je osvajanja, istie Vidovi, jedinstveno podruje Zaablja obuhvaalo upe Dobranje, Vidonje i Slivno,
koje danas pripadaju Neretvanskoj krajini,
Hrasno, Hutovo i Gradac, koji danas pripadaju Hercegovini, te zapadni dio Dubrovakoga primorja. Koncem 14. st. zapadni je dio
Dubrovakoga primorja pripao Dubrovakoj Republici, koncem 16. st. iz Zaablja su se
izdvojili Slivno te sjeverna i sredinja naselja
Hrasna, a koncem 17. st. i Gluci pa se od poetka 18. st. naziv Zaablje ograniio na jugozapadni (dalmatinski) dio toga neko jedinstvenog podruja, tj. na podruje Opine
Zaablje koja obuhvaa manje od etvrtine
zaapskoga povijesnog prostora (str. 172).
Suavanje prostora obuhvaenoga imenom
Zaablje slikovito je prikazano trima zemljovidima, na kojima se moe promotriti prostiranje imena u srednjem vijeku, krajem 18.
stoljea i danas.
U drugom poglavlju etvrtoga dijela knjige opisan je razmjetaj i povijesni razvoj zaapskih naselja. U posebnim se potpoglavljima, naime, na tridesetak stranica obrauju dobranjska, gluaka, neumska, hutovska,
vidonjska i gradaka naselja, spominju se
njihove prve povijesne potvrde, objanjavaju zemljopisni poloaj i toponimska motivacija. Tako, primjerice, doznajemo da se gradako selo iva, koje se nalazilo na osmanlijsko-dubrovakoj granici, spominje 1589. g., a
ime je dobilo po lokvi u kojoj se nalazila iva
voda, dok se, primjerice, vidonjsko selo Ba
dula, situirano nedaleko mletako-osmanlijske granice, prvi put spominje 1877. g., a
ime mu je, sukladno zemljopisnomu poloaju, nastalo (...) hibridnom tvorbom od tur-
205
skoga apelativa bac carina, troarina i vlakoga nastavka -ula (str. 208).
Polazei od motivacijske razredbe toponima koja je osmiljena za potrebe znanstvenoga projekta Onomastika i etimologijska
istraivanja hrvatskoga jezika, Vidovi je zaapske toponime podijelio u sljedee skupine: toponime motivirane geomorfolokim
odlikama zemljopisnoga objekta (npr. Breuljak, Do, Umac), toponime nastale prema drugim toponimima (npr. Albanija, Popovice, Voda Skadrica), toponime motivirane ljudskom djelatnou (npr. Smokvetine,
Avlija, Zborite), toponime antroponimnoga
postanja (Rua, Rako, Kosorova glavica), toponime etnikoga ili etnonimskoga postanja
(Bosanka, Cigajnska glavica, Turski rep) te toponime nejasna postanja ili motivacije (npr.
Mr-drijelo, Bregutovo, Istup). Toponimi svake od navedenih skupina obraeni su u zasebnim poglavljima. Uza svaki toponim autor u ralambi donosi osnovne podatke, navodi kratice naselja ili irega predjela u kojem se toponim nalazi, a u biljekama pod
osnovnim tekstom mogu se pronai i dodatna objanjenja o toponimima. Tako, primjerice, uz hutovski toponim Bakraua stoji da
mu je ime izvedeno iz ope imenice bakra,
to znai bakreni kotao, koja se povezuje s
turskim nazivom za bakar bakr. U biljeci, pak, nalazimo autorovu napomenu da se
uz vrela nazvana prema bakraima u Popovu
povezuju predaje da se u njima krije blago
raseljenih rodova, to potvruje naziv zdenca Bakraua iz Velje Mee, u kojem su, prema predaji, Vidovii skrili zlato od Turaka.
Prema tvorbenomu kriteriju autor toponime dijeli na jednorjene i vierjene. Jednorjene toponime dalje dijeli u etiri skupine: toponime nastale toponimizacijom bez
ikakvih dopuna (npr. Njiva, Bara, Vrt), toponime nastale afiksalnom tvorbom (npr.
Meuvrti, Broanac, Zablatak), sloene toponime (npr. Bjelolazine, Brtin-glavica, upanj-do) i jednorjene toponime nastale od
dvorjenih (npr. Brestova < *Brestova Dolina, Sijerno < *Sijerno brdo, Napogled < *Napogled abi). Vierjene, pak, toponime Vidovi dijeli na dvorjene i vierjene toponimijske sintagme, a obje dalje dijeli prema
tomu kojoj vrsti rijei pripadaju lanovi toponimijske sintagme (kod dvorjenih toponima) ili kojemu tipu sintaktike dopune pripada razlikovni lan vierjene toponimijske sintagme (str. 285). Dvorjeni toponimi u Zaablju tako mogu imati strukturu
pridjev + imenica (npr. Donji Bad), prijedlog
+ imenica (npr. Uz Ploe), imenica + pridjev
(npr. Kiin mali), imenica + imenica (npr. Lokva ukovica). Vierjeni su, pak, toponimi
veinom tvoreni od imenice i(li) prijedloga
i imenice u funkciji toponima ili toponimijske sintagme (npr. Bunar pod Mleom ploom, Stara atrnja na Zaumlju, Ponta Donjeg
Kleka), dok su ostale tvorbe znatno rjee
(npr. pridjev + toponimijska sintagma: Gornji Oridni klanac, pridjev + pridjev u funkciji toponima + imenica: Vuletia mala njiva).
Jezici naroda koji su obitavali na zaapskome prostoru ostavili su znatan trag u zaapskoj toponimiji. O tome nas autor obavjetava na kraju etvrtoga poglavlja, donosei osnovne napomene o jezinome raslojavanju zaapskih toponima. U zaapskoj se
toponimiji kao najstariji sloj odraava onaj
predrimski, koji obuhvaa odraze apelativa
neindoeuropskoga mediteranskog postanja
te ilirske jezine preitke. Neindoeuropski
se preitci prepoznaju u toponimima Orid
(*gred- neobraen, prost), Krkarac, Krepotina (*carpa stijena) i razmjerno estim toponimima motiviranim apelativom kr, dok
se ostatci ilirskoga jezinoga sloja najvjerojatnije mogu prepoznati u toponimima Re-
206
osvrti i prikazi
pite (ripa hrpa kamenja), Bunite (bunja

gnoj od praine i lia) i Tumor (timor kamenjar). Osim predrimskoga sloja, u zaapskoj se toponimiji, meu ostalima, prepoznaju vulgarnolatinski/dalmatski sloj (npr.
Brgatova torina, Kontar), mlai romanski
sloj (Bandijerna, Krtolite), turkijski sloj (npr.
Bubreg), maarski sloj (npr. Kievo, Unka),
turski sloj (npr. Bunar, ulum).
Na samome kraju knjige nalazi se i nekoliko priloga, i to redom Mali povijesni rjenik osobnih imena u Zaablju od 12. stoljea do 1500. (str. 317326), Popis zaapskih
prezimena s godinom prve potvrde te s podatkom o promjeni prezimena (str. 327
330), Popis zaapskih ojkonima (str. 331
333) i Popis zaapskih toponima (str. 334
378). Na posljednjih je petnaestak stranica
(str. 379394) zapisano i preko 250 bibliografskih jedinica kojima se autor sluio. Taj
podatak govori o velikome trudu koji je autor uloio u pisanje ovoga vrijednog djela.
Rezultat je toga truda iznimno djelo hrvatske onomastike. U njemu se znanstvenim argumentima otklanjaju neka impresionistika tumaenja o podrijetlu samih Zaabaca
te se na temelju vlastitih istraivanja, ali uz
uvaavanje znanstvenih doprinosa prethodnika, donose rezultati onomastike obrade
jednoga dosad neistraenoga podruja. Knjiga e stoga zasigurno pozitivno odjeknuti u
onomastikim krugovima, a zbog grae koju
donosi i obrauje privui e i interes dijalektologa i poredbenopovijesnih jezikoslovaca.
Uskraeni za nove onomastike spoznaje nee, meutim, ostati ni laici. Obilje iroj
publici zanimljivih podataka moe se pronai ve u Zaapskoj onomastici. Ipak, stilom
kojim je pisana panju e laika privui ponajprije druga Vidovieva knjiga Metkovski prezimenski mozaik. Na 236 stranica knjige koja, osim sadrajem, privlai i atraktiv-
nom mozainom naslovnicom, Vidovi je,

kako smo na poetku ve napomenuli, na
jednome mjestu okupio 40 tekstova o metkovskim prezimenima to ih je od prosinca 2008. do travnja 2013. g. objavio u Metkovskome vjesniku (posljednji prilog u knjizi
I otpusti nama duge nae (2. dio) zapravo
nije objavljen jer je izlaenje asopisa privremeno prekinuto). Tim je tekstovima pridodao dva priloga (Jure i ure koji je na,
a koji va, Malo o rodu Mustapi) koja je
objavio u dvama asopisima koji su izlazili u
istonohercegovakome mjestu Hutovu
Vrutak i Glas Hutova.
O osnovnim autorovim namjerama i ciljevima prilikom pisanja knjige itatelj se
mo
e informirati u Predgovoru. Ondje,
naime, meu ostalim, Vidovi istie da mu
je namjera bila i od suhoparnih znanstvenih injenica istkati priu kako bi mnotvo
podataka lake doprlo do itatelja (str. 5).
Prosudbu o tome koliko je u svojem naumu
uspio Vidovi, kako kae, ostavlja itatelju,
koji se, pak, ve nakon proitanih nekoliko
uvodnih tekstova moe osvjedoiti da je autor svoju namjeru itekako uspio pretoiti u
djelo. Metkovski prezimenski mozaik, naime,
uistinu se odlikuje osobitim znanstveno-popularnim stilom. Onomastika se problematika u njemu izlae na jednostavan i iroj publici blizak nain, ali se pritom ne gubi nita
na znanstvenoj utemeljenosti. Pozornost itatelja Vidovievi prilozi zaokupljaju ve naslovom. Jedan je prilog tako naslovljen Metkovski BMW: Bulum, Mati, VidoVi, a ve
se iz naslova moe zakljuiti i zato; u jednome se, pak, metkovska prezimena motivacijski ralanjuju pa ga autor naslovljava
ovjee, ne ljuti se ili to znae metkovska
prezimena, duhovito navodei u zakljuku
da se Obivai vie ne bave tekstilom kao u
prolosti (kad su gunji bili hit), da su se Ko-
207
mazini nastanili Metkoviu iako se po znaenju prezimena nigdje ne bi smjeli nastanjivati kao to Lojpuri ne bi smjeli biti dlakavi, a Gnjei pri porodu ne bi smjeli biti laki
od 5 kg... (str. 73). Duhovitih doskoica nisu
lieni ni drugi prilozi; dapae, autor veinu
priloga u knjizi zapoinje i zavrava u humoristinome tonu. (Na poetku jednoga poglavlja tako saznajemo da nije htio u vojsku
jer mrzi kratku kosu.) Ipak, vrijednost pitkih redaka Metkovskoga prezimenskog mozaika nije samo u stilu kojim su napisani, nego
jo i vie u njihovu sadraju. Naime, popularnost Vidovieva stila, koliko god privlana
bila, ne uspijeva zasjeniti znanstvenost njegova pristupa, njegovu iznimnu strunost i
preciznost kojom je obilnu prikupljenu grau sintetizirao.
Osobit e interes knjiga, naravno, pobuditi ponajprije kod nositelja neretvanskih
prezimena. Ipak, iznimno sretan spoj znanstvenosti i popularnosti te obrada nekih
tema koje nadilaze granice Neretvanske krajine osigurat e joj uspjeh i kod drugih itatelja. Primjerice, u prvome prilogu u knjizi,
naslovljenom Jure i ure koji je na, a koji
je va, autor argumentirano razbija predrasudu prema kojoj je varijanta ure osobnoga imena pravoslavna, a varijanta Jure katolika osobitost. Obje se varijante, dokazuje
se u tekstu, dovode u vezu s grkim imenom
Gergios, od kojega je postao i latinski oblik
Georgius. U starim se hrvatskim tekstovima,
pak, grko *ge zarana poelo odraavati i kao
j (prvi se Juraj u Hrvata spominje ve 1086.
g.) i kao (prvi je ur zabiljeen 1254. g.),
a brojnost imena s potonjim odrazom u Hrvatskoj je (bila) tolika da se teza o iskljuivoj povezanosti imena tipa ure s istonim
kranstvom ne moe nego odbaciti kao
bespredmetna.
Zainteresirani e itatelj u knjizi pronai i obilje drugih zanimljivih podataka. Doznat e tako, primjerice, da je grad Metkovi dobio ime po rodu Metkovi, ije je ime,
pak, izvedeno od hipokoristinoga imena
Medo (Metko), koje je u Hrvata potvreno
jo 1206. g. Doznat e i to da su stari slovopisni problemi, meu ostalim, utjecali i na
nastanak pojedinih hrvatskih prezimena pa
je, primjerice, dio Pavkovia na temelju lika
Paucovich postao Paukoviima (to bi autora, kako sam priznaje, da ne zna za prezimenski lik Paucovich, navelo na krivi trag u
objanjavanju motivacije prezimena), dok je
dio Rstia zbog biljeenja slogotvornoga r s
popratnim samoglasnikom a postao Arstiima. U svemu tome zainteresiranome e itatelju pomoi i Kazalo prezimena, u kojem se dvostupano na sedam stranica (str.
227233) donose sva prezimena obraena u
knjizi.
Objema se knjigama Domagoj Vidovi
predstavlja kao vrsni hrvatski onomastiar.
Njegova su objanjenja onomastike grae
strogo znanstveno utemeljena, ali je njegov
pristup obradi te grae ambivalentan. Vidovi, naime, pokazuje da zna pisati i za znanstvenike i za obine dobronamjernike. Pos
tignutim rezultatima on nedvojbeno obogauje hrvatsku znanstvenu zajednicu, ali pritom naprosto ne eli da rezultati njegovih
terenskih istraivanja, prevrtanja starih matica i etimolokih rjenika ostanu zaahureni u ladicama i sobama instituta i fakulteta ili, pak, na pranjavim policama knjinica,
nego ih, ba suprotno, eli podijeliti s cjelokupnom kulturnom zajednicom, to postie
piui i znanstveno i (znanstveno-)popularno. S nestrpljenjem stoga oekujemo Vidovieve nove uratke.
Josip Gali
208
Viktor mega
Strast i konstruktivizam duha
temeljni umjetniki pokreti
20. stoljea
Matica hrvatska, Posebna izdanja
Zagreb, studeni 2014.
osvrti i prikazi
megaev portret umjetnosti

20. stoljea
Nakon kapitalne sinteze Prolost i budunost
20. stoljea kulturoloke teme epohe akademik Viktor mega (Slatina, 1929.) itateljsku je javnost poastio jo jednom knjinom
poslasticom na temu tahogene epohe, kako
je nae doba pronicljivo nazvao njemaki filozof Odo Marquard. Rije je o vrsnoj knjizi Strast i konstruktivizam duha temeljni
umjetniki pokreti 20. stoljea, koju je koncem 2014. objavila Matica hrvatska kao deseti naslov toga autora u svojoj nakladi. Rije
je o komparatistikoj studiji od iznimne kulturoloke i povijesne vanosti, i to ne samo
u nacionalnim okvirima, djelu koje autora
velikih sinteza Beka moderna, Knjievnost i
glazba, Od Bacha do Bauhausa povijest njemake kulture, Majstori europske glazbe i dr.
svrstava u vrh europske komparatistike.
Nova knjiga uglednoga germanista, naega plavog jahaa povijesti umjetnosti, kulturne povijesti, knjievnosti, teatra, muzikologije, filmologije, kako ga je u Vijencu nazva
la mlada kritiarka Martina Lonar, obrauje
epohu prevrata. Naime, nikad prije u itavoj
umjetnikoj povijesti nije bilo toliko prijelo

ma, izazovnosti i tahogenosti (ubrzanosti) u
raskidu s tradicijom kao u prvih trideset godina 20. stoljea. Umjetnika avangarda uvela
je novo estetsko naelo simultanizma pluralnosti istodobnih razliitih pokreta i osobnih opredjeljenja kojima su raskid s realizmom i naturalizmom, naglaeni antimimezis,
radikalizam, pobuna protiv ustaljenih normi,
provokacija i borba za apsolutnu umjetniku slobodu bili zajedniki nazivnici. Od Ma
tisseove glazbe boja, kubistike demontae
esteticizma i Picassova neoprimitivizma, eks
presionistike poetike krika, futuristikoga
kulta stroja i dadaistike elevacije besmisla, nadrealistike anatomije kaosa i auto
matskoga pisanja, do Maljevieve apstrakci
je i supremacije istoga osjeaja umjetnosti,
Schnbergove atonalitetnosti i Artau
dova
teatra okrutnosti prva tri desetljea prologa stoljea (usprkos traginomu globalnom
ratu) iznjedrila su stilove i djela koji su odredili svekoliku umjetnost do naih dana.
Upravo od hipoteze da se bez poznava
nja prvih trideset godina 20. stoljea ne mo
e razumjeti suvremena umjetnost mega
polazi u svojoj kolekciji portreta umjetnikih pravaca europske avangarde i njihovih
manifestacija u knjievnosti, kazalitu, glazbi, slikarstvu i filmu. Knjiga donosi mnotvo
intermedijalnih uvida, iscrpnih analiza i novih podataka, pomou kojih e, kako pie recenzent Kreimir Nemec, itatelj lako uoiti mehanizme kojima su suvremeni umjetnici postmodernizma apsorbirali brojne elemente iz avangardnih pokreta s poetka 20.
stoljea, oslanjajui se na varijaciju, reciklau, tautologiju i repeticiju kao jedine elemente umjetnikoga izraavanja preostale
nakon ekspresionistikih, fovistikih, futuristikih, dadaistikih i nadrealistikih umjetnikih praksi.
209
Knjiga Strast i konstruktivizam duha nije

zasnovana na nizanju monografskih osvrta
na reprezentativne umjetnike: njezini protagonisti nisu pojedini veliki autori knjievnici, slikari, glazbenici nego ta uloga pripada pokretima, poetikama, tendencijama
i egzemplarnim djelima, sustavnomu praenju njihovih srodnosti i opreka u razliitim
umjetnostima. Iznimka je tek Pablo Picasso,
idealnotipski predstavnik epohe u ijem se
stvaralatvu sjedinjuju istodobnost razliitih
pokreta i poetolokih naela, dakle tenden

cije mnogih razliitih umjetnika. panjol
skom majstoru posveen je stoga povei eks
kurs s osvrtom na njegovo svekoliko stvara
latvo, dok su ostali umjetnici, ukljuujui i
paradigmatske vicarca Paula Kleeja i Ru
sa Vasilija Kandinskog predstavljeni na vi
e mjesta djelima i idejama kontekstualizi
ranima u konkretni pokret. Analizirajui vrlo
precizno antologijska ostvarenja poput anticipatorskoga Munchova Krika, Picassovih Gospoica iz Avignona, Maljevieva
Bijela na bijelom (bijeli kvadrat na bijeloj

podlozi), Daljeve Postojanosti sjeanja,
Duchampova Pisoara, Kafkina Preobraaja i Procesa, Joyceova romana Uliks ili Langova filma Metropolis, ali i mnoga koja se
rijetko reproduciraju ili citiraju, autor se ne
javlja kao puki sintetiar, ve kao vrsni interpretator as povjesniar umjetnosti ili kulture, as muzikolog, knjievni ili filmski znalac koji iz stranice u stranicu izvodi svjee
prosude i interpretacije. mega se pritom
nerijetko odmie od uvrijeenih zakljuaka i
opih mjesta, preispituje ustaljene stavove i
miljenja i donosi pregrt novih ili manje poznatih injenica i podataka.
Knjiga od 400-tinjak stranica sa 68 ilustracija sastavljena je od etiriju opsenih
studija: Raskid s osjetilnim i mentalnim
tradicijama: ekspresionizam, futurizam, apstrakcija, atonalitetnost, zatim Umjetnost
protiv umjetnosti: Putovi dadaistike mate
i konstruktivizma; Modernistiki romantizam: Nadrealizam i Suvremenost: Varijante i repeticije. U knjizi su i autorov predgovor, kazalo imena i popis literature koji donosi bogatu bibliografiju s brojnim naslovima novijega datuma. Na ovome mjestu
treba istaknuti da su atraktivnosti i preglednosti izdanja zasigurno pridonijeli i lektori i
korektori izdanja Sandra Tribuson, Luka Vukui i Vesna Zednik te glavna urednica Matice hrvatske Romana Horvat, to su prepoznali i recenzenti izdanja Kreimir Nemec i
Tonko Maroevi.
Osim predoavanja karakteristika pojedinih idejnih strujanja (pri emu distingvira umjetnike od ideolokih tendencija), njihove recepcije i utjecaja na kasnije europsko
stvaralatvo, mega u knjizi finim potezima
kista portretira i umjetniki duh epohe. U
tom kontekstu upravo spomenutu Marquar
dovu tahogenost i diskontinuitet odreuje
210
osvrti i prikazi
kao bitne odrednice 20. stoljea, vijeka u kojem je do radikalnoga raskida s umjetnikom
tradicijom dolo prije svega razvojem tehnologije i masovnih medija. Od antike do konca
19. stoljea, pie mega, putovalo se konjima i koijama, to se gotovo preko noi promijenilo. Detaljno obrazlae i novi stav prema mimezisu, kljunoj mijeni u dotadanjem
shvaanju umjetnosti, koji je europska kultura batinila jo od Aristotela. Umjetnici se
oslobaaju osjetilnoga iskustva i kao utjelovitelji nonkonformizma okreu se radikalnoj
pobuni protiv ustaljenih drutvenih i estetskih konvencija pri emu jedino umjetniko mjerilo postaje inovativnost. Zbilja ve
postoji, ne treba je oponaati, moe se rei,
umjetniki je kredo svih tih pokreta.
Autor osobitu pozornost posveuje
1910. godini, koja se smatra simbolikim
datumom u povijesti moderne estetske kulture istiui kozmopolitizam kao jo jednu
bitnu odrednicu avangardne umjetnosti. Te
godine, naime, navodi autor, nastaje prvo likovno svjedoanstvo dosljedne apstrakcije
omanji akvarel Bez naslova Vasilija Kandinskog, pariki kubizam pruio je jednu od
svojih najradikalnijih tvorevina Piccassov
portret kolekcionara suvremenoga slikarstva
Daniel-Henryja Kahnweilera, Sigmund Freud
u Beu je objavio prvi saetak svojih predavanja o psihoanalizi, dok je u istome gradu
Arnold Schnberg publicirao ciklus kratkih
klavirskih skladbi koji obiljeava korjenit prijelom na podruju glazbenih naela, kompozitor je pokazao put koji glazbu potpuno udaljuje od batinjenih sustava. Godine
1910., nastavlja mega, Igor Stravinski poeo je skladati jedno od svojih najpoznatijih
djela, balet Petruka, a iste godine zapoela je proizvodnja prvih cjeloveernjih filmova, time i medijski proces koji traje do danas.
Cilj ovoga prikaza nije dati pregled avangardnih umjetnikih pokreta i poetika to
e itatelji pronai u knjizi nego ukazati na
specifinosti i kvalitete megaeve studije,
prije svega na vrsnou njegovih komparatistikih postupaka. U tom je smislu jedna od
najzanimljvijih komparacija Kafkine naracije
s drugim medijima, osobito njegova antikolorizma s tehnikom ranoga crno-bijelog nijemog filma.
Nije naodmet istaknuti nekoliko kulturolokih injenica koje autor iznosi, vezanih uz
batinu pojedinih pokreta za razvoj kasnije popularne kulture. U knjizi se tako moe
saznati da su futuristi uz umjetniki doprinos u povijest uli i jednom drugom svojom tekovinom: tehniki organiziranom reklamom u slubi svjetonazora i umjetnikoga programa. Prireivali su se skupovi nalik
na politike pie mega rabile su se
novine i fasadni oglasi, bacanje letaka iz automobila i zrakoplova. Vjerojatno nije pretjerano ustvrditi da su propagandni temelji
Hollywooda postavljeni, nehotice, na potezu od Rima do Torina. Autor u tom kontekstu spominje i Salvadora Dalja, koji je svojim umjetnikim suputnicima demonstrirao
mehanizme marketinga i nadrealistikoga
blefa, vjetine koje su ga uoi njegove izlobe dovela do naslovnice asopisa Time (to
je, obavjetava mega, rezultiralo prodajom svih njegovih platna ve prvoga dana).
Spominje i dadaiste navodei da su kola,
fotomontaa, satiriki i propagandni plakat,
eksperimentalni film i srodne tehnike u berlinskome dadaizmu dobili onu irinu stilske
i uporabne vrijednosti koja je ostala tekovina do danas.
Ve je reeno da knjiga Strast i konstruktivizam duha donosi pregrt novih interpretacija, podataka i informacija o manje poznatim, ali znaajnim autorima ili djelima koje
211
autor komunikativnim znanstveno-popular

nim diskursom predstavlja itateljstvu. Tako
uz bok razliitim antologijskim manifestima
u poglavlju o ekspresionizmu mega citira programatski esej Nijemca Kurta Pinthusa Govor posveen budunosti, danas i u
krugovima njemakih povjesniara jedva
poznat, u kojem nalazi najbolju definiciju
neuhvatljivog ekspresionizma zbilja nije
izvan nas, nego u nama, govori autor i zakljuuje: ako nas zbilja vie ne moe ispuniti, treba preobrazbenom snagom imaginacije, naprosto izmisliti novu. Spominje i danas
nepravedno zaboravljena ekspresionis
ti
kog pjesnika Ludwiga Rubinera, emu prilae autorski prijevod njegove znakovite pje
sme Moja kua, a u osvrtu na Schnbergovo stvaralatvo upuuje na jednu od eks
tremno rijetkih izvedbi partiture vana djela Oekivanja. U odlomcima o dadaistikoj
poeziji konstatira da znaenje Huelsen
beckovih Fantastinih molitvi nije u komparatistici jo dovoljno spoznato ocijenivi da
njegovu apsurdnu slikovitost bez granica,
spojenu s kolairanjem, nitko u tom razdoblju nije nadmaio. Naglaava takoer vanost komada Gospoica Julija, koji se u suvremenim dramama vedskoga knjievnika i
fotografa Augusta Strindberga esto izostavlja, kao i filma koljka i klerik, nadrealistike
fantazije za koju je scenarij napisao francuski
dramatiar, pjesnik, glumac i reiser Antonin
Artaud, a na koji se struna literatura rijetko
osvre. mega u tom kontekstu upuuje i
na slabo poznatu injenicu da meu prvim
ozbiljnim teoretiarima filma istaknuto mjesto pripada tada mladom maarskom estetiaru njemakoga jezinog izraza Georgu
von Lukacsu. Njegov predmarksistiki esej
Razmiljanja o estetici kina, navodi autor,
pao je u zaborav, no upravo su u njemu poloeni uvjerljivi pojmovni temelji filmske po-
etike, koja je u iduim desetljeima sve vie

uzimala maha, pie mega.
Poznato je da je i hrvatska sredina vrlo
brzo reagirala na avangardna umjetnika
zbivanja u Europi. Naa knjievnost tada se
prvi put u svojoj povijesti razvijala istodobno s njemakim, odnosno europskim knjievnim tijekovima, za to su osobito zasluni
mladi Antun Branko imi, koji je prvi pisao
o njemakome ekspresionizmu, pjesnikom
i likovnom, i o Proustovu ciklusu romana, te
mladi Krlea. Iz tog razloga megaev osvrt
na hrvatsku umjetnost nije tek odraz kulturnoga lokalpatriotizma, nego rezultat dobroga poznavanja odjeka radikalnih avangard
nih izama na razliite europske sredine.
Prema autorovoj ocjeni, nekoliko domaih avangardnih umjetnina ide uz bok vrhunskim ostvarenjima europske avangarde.
mega u poglavlju o ekspresionizmu tako
spominje hrvatskoga umjetnika Marina Tartagliu i njegov Autoportret iz 1917. kao
radikalan primjer koloristike transcedencije. Dotie se i Janka Polia Kamova (o kojem
je u Vijencu br. 539 govorio i Tonko Maroevi ustvrdivi da je 1910. imao objavljen roman i da ga je netko u svijetu proitao, postao bi neupitnom veliinom), a najvie isti
e Krleu. imiu priznaje primat u reagiranju na pojave u suvremenoj njemakoj, aus
trijskoj i francuskoj knjievnosti, a iznosi i
jedva poznat podatak da je imi i dadaizmu posvetio ozbiljan tekst, prema njegovoj
ocjeni jedan od prvih objektivnih osvrta na
aktualan fenomen u tadanjoj europskoj publicistici, koji je za pieva ivota, naalost,
ostao u rukopisu.
Krlea je, kao to je ve navedeno, najis
taknutiji hrvatski autor u knjizi. Finale njegova romana Na rubu pameti mega naziva
nezaboravno dojmljivom simultanistikom
prozom i vrsnim primjerom avangardnog
212
osvrti i prikazi
duha, dok Krleino Kraljevo interpretira

anticipacijom Apollinaireova nadrealistikog
teksta Tirezijine sise. Spominje i Minervino
izdanje Krleenih djela, koje je bilo opremljeno ovitcima s fotomontaom knjiara Franje
Brucka (reprodukcija je u knjizi) danas raritetom prvoga reda koji je prema autorovu svjedoenju postao rtvom nemara i nepoznavanja velike dokumentarne i likovne
vrijednosti Bruckovih radova. Naime, mega ocjenjuje da se isuvie rijetko upozorava
na prisutnost fotomontane tehnike Hohna
Heartfielda, umjetnika poznata po antiratnim, odnosno antinacistikim fotomontaama u hrvatskoj sredini. U tom smislu Franju
Brucka mega atribuira prvim hrvatskim
zastupnikom fotomontae koja prelazi okvire reklamnog dizajna i eli istaknuti zahtjevniju umjetniku samobitnost.
Za nau komparatistiku osobito je zanimljiv autorov osvrt na njemako-francuskoga pjesnika Yvana Golla, jednoga od Apollinaireovih sljedbenika, koji je ivo suraivao
u zagrebakome avangardnom asopisu Zenit, to je od 1921. do 1923. izlazio u hrvatskoj metropoli, nakon toga u Beogradu, a
objavljivao je tekstove stranih autora na njihovim jezicima. Iako se jedno vrijeme ustalilo miljenje da je taj asopis posve rubno dotaknuo hrvatsku umjetniku scenu i nije mu
se pridavala velika vanost, nakon 1970ih i
obnove interesa za konceptualnu umjetnost
dolazi do revalorizacije njegove uloge, prije svega u posredovanju europskih avangardnih strujanja u nau sredinu, koja ni danas
nije u dovoljnoj mjeri istraena.
To vrlo zorno prikazuje i megaev primjer. Autor u knjizi navodi da je u tom zagrebakom asopisu objavljen jedan od naj
boljih nadrealistinih tekstova prije nadrea
lizma. Naime, kao posebna broura, objanjava mega, te unikatne viejezi
ne
revije u Zagrebu je 1921. objavljeno prvo iz

danje Gollove montane poeme Pariz gori,
(ari ivotom), koje je prema megau u stil
skome pogledu spona izmeu svih modernistikih pokreta toga razdoblja. Ono to su
mnogi avangardistiki programi i manifesti
zahtijevali, poeziju modernog vremena koja
e izraziti tempo ivota, suvremenu tehniku komunikaciju i globalne poglede na veli
ke sukobe dananjice, to je Goll ostvario zamjernim elanom. Kao autor pjesama napisanih meu 1914. i 1920. (meu kojima je
zagrebaka poema vrhunac) Goll se najvie pribliio imaginarnom modelu obuhvatne poezije suvremenog trenutka. Autorovo
retoriko pitanje zato ni neobina okolnost
da je poema objavljena u Zagrebu nije privukla pozornost hrvatske knjievne javnosti
ni tada ni danas ostaje otvoreno, no upravo taj primjer zorno ukazuje na irinu megaeve erudicije kojom knjiga obiluje. Autor
interpretaciji prilae i vlastiti prijevod poeme Pariz gori, koju zbog njezine kulturnopovijesne vanosti donosi u cijelosti.
Treba na koncu istaknuti da su upravo i
brojni autorski prijevodi knjievnih, programatskih i knjievnoteorijskih tekstova, pisama mahom s njemakoga, ali i francuskoga i
drugih jezika, te uputnice na raritetna ili hrvatskoj javnosti nedostupna recentna izdanja, velika vrijednost ove knjige. Ona ukazuje i na vanost njemake literature koja je
uslijed sveope anglizacije danas potisnuta,
a donosi i brojne zanimljive kulturno-povijesne injenice. U knjizi Strast i konstruktivizam duha tako se uz brojne informacije o
umjetnikim stilovima, znanim i manje znanim umjetnicima i njihovim djelima, mogu
pronai i podatci poput onoga da su se ciriki dadaisti susretali u ulici u kojoj je ivio Lenjin, ili da je posljednje javno smaknue na
ulici izvreno 1939.
213
Vrsna megaeva kulturoloka sin

teza
Strast i konstruktivizam duha temeljni um
jetniki pokreti 20. stoljea djelo je antologijske vrijednosti, knjiga koja donosi mnogo
toga novog i izvornog, znatno vie od onoga to se od takvih izdanja oekuje. Uz nove
komparatistike interpretacije niza injenica
i pojava u umjetnosti prologa stoljea, izniman su prinos knjige megaeve detekcije i
analize manifestacija razliitih avangardnih
postupaka na kasniju umjetnost, kao i presjek suvremenih kretanja, uz pogled prema
budunosti, to je autor najlucidnije poentirao u anegdoti o Hamletu u trapericama.
Nedovoljno obavijeteni itatelji ili kazalini gledatelji misle da je Hamlet u trapericama ili Fedra kao vozaica tramvaja redateljska inovacija posljednjih desetljea. Meutim, istina je da je Hamlet u fraku, kako je
glasila krilatica, zamisao stara gotovo stotinjak godina. Ta se injenica moe primijeniti na gotovo svekoliku postmodernu i suvremenu umjetnost.
Goran Gali
Nomadizam
Disput
Zagreb, 2013.
osvrti i prikazi
Flakerovi nomadi
Zbornik Nomadizam pod urednikom palicom Jasmine Vojvodi (u izdanju izdavake
kue Disput) nastao je kao rezultat meunarodne rusistike konferencije, koja se 2012.
godine odrala u Lovranu u organizaciji Katedre za rusku knjievnost zagrebakoga Filozofskog fakulteta. Konferencija posveena
temi nomadizma bila je iznimno vana kako
samim organizatorima (lanovima Katedre
na elu s Jasminom Vojvodi) tako i brojnim
dugogodinjim suradnicima zagrebake rusistike iz cijeloga svijeta. To pokazuje i injenica
da zbornik sadri ak 32 priloga, koji u ruskoj
i drugim slavenskim knjievnostima, filozofiji,
povijesti, slikarstvu, filmu i drugim vizualnim
medijima (primjerice, glazbenim spotovima)
kritiki preispituju problem lutajuega nomada. Glavna ideja i vizija zbornika Jasmine
Vojvodi jest problemu nomadizma pristupiti interdisciplinarno, konceptualno, pa ak i
postmoderno. Vojvodi se ve u uvodnoj rijei poziva na neke dobro znane postmodernistike postulate, kao to su:
1. nomadizam kao subverzivna kategorija kod G. Deleuzea i F. Guattarija;
214
osvrti i prikazi
2. koncept vagabundizma kao metafore postmodernoga drutva u stalnome pokretu kod Z. Baumana.
No to nipoto ne znai da ona zaboravlja neka popularno-kulturna tumaenja prostora i njegova osvajanja, kao to je iterologija (misli se prvenstveno na studiju Kultura putovanja. Uvod u knjievnu iterologiju
Deana Dude). Uvodna rije Jasmine Vojvodi donosi ujedno i najtoniju definiciju nomadizma, a to je da je on mnogo iri pojam
od putovanja te da nomade ne valja izjednaavati s putnicima.
U ideologiju ruskoga nomadizma kratko
nas uvodi njemaki rusist Rainer Grbel, iji
tekst u zborniku pojanjava etimologiju ruskoga pojma koevnik, odnosno nomad, dovodei ga u vezu s tatarsko-mongolskim izrazom k, koji oznaava skitanje, seobu, putovanje. Stavljanje naglaska na azijsku provenijenciju termina itekako je vano, pogotovo
ako se uzme u obzir da su u ruskoj povijesti
dominirale tri kljune grupe nomadskih naroda: Skiti, Mongoli (Tatari) te Kozaci. Prema
svima njima ruska je historiografija bila, najblae reeno, ambivalentna. Specifinost nomadskoga naina ivota pogodovala je nastajanju posebnoga mentalnog univerzuma
i duhovnoga kozmosa, odnosno stvaranju
onoga to neki ruski teoretiari nazivaju svijetom nomada. Sovjetski povjesniar i etnolog Lev Gumilev saeo ga je u ovih nekoliko
karakteristika:
kolektivna odgovornost
portvovni patriotizam
misionarstvo
ustrajanje na svojoj jedinstvenosti
odbijanje tuih svjetonazora
nezainteresiranost (ili minimalna briga)
za materijalnu dobit.
Neke su od ovih karakteristika svojstvene
i Romima, svijet i nomadizam kojih u svom
prilogu istrauju Josip Uarevi i Laura akaja. Autori ustraju na ideji civilizacijskoga nomadizma, koji se ne realizira iskoritavanjem
prirodnih dobara to je inae tipino za
nomada. Iako njihov prilog ne spominje inae vrlo zanimljivu sudbinu nomadskih Roma
u ruskoj kulturi, on operira pojmovljem ko
je je itekako relevantno za poimanje noma
distike teme: deteritorijalizacija, transcen
diranje granica, fluidnost te naelo routs in
stead of roots (ceste umjesto korijenja u slobodnome prijevodu).
Veliki je zaljubljenik u putovanja, knjievni kritiar Ptr Vajl, u knjizi Karta domovine
(Karta rodiny, 2011.) psihologiju ruskoga nomada doarao u neto slikovitijim konceptima, kao to su idealizacija skitalatva, pjesma
kao obavezna zvuna kulisa prilikom putovanja, ovisnost o stihiji te mekoa (labavost)
svih moguih granica. Nisu li te nomadske
odrednice u stvari imanentne cjelokupnoj
ruskoj kulturi, koju bi i u doslovnome i me
taforikome smislu mogli nazvati carstvom
nomada? Nomadizmu se u nekim zbornikim prilozima pristupilo filozofski, kao metafori Rusije. Tu je temu u 19. stoljeu naeo
publicist i filozof Aleksandr Gercen u svome
djelu Prolost i sjeanja (1852. 1868.), kada
je o Rusima otvoreno govorio kao vjenim
skitnicama. Na tome je ustrajao i filozof Ptr
aadaev u svome prvom Filozofskom pismu
(1836.), propovijedajui o metaforikome
nomadizmu Rusije, dok ju je u zborniku razradio njemaki rusist Aage A. Hansen-Lve.
Hansen-Lve produbio je tipinu devetnaes
tostoljetnu predodbu o Rusima kao nomadima, iskljuenim iz europske povijesti i civi
lizacije, ne zaboravivi pritom naglasiti jo
jedan kljuan aspekt ruskoga nomadizma
koncept duhovnoga nomadizma ruske kulture, tj. neke arhaike bezdomnosti, koja se
javljala (ili se jo uvijek javlja!) kao odraz sa-
215
mootuenja. Sve je to Hansen-Lve proirio

na postmoderno stanje, u kojemu je lutalatvo (tonije nomadizam) conditio humana.
No u veini je tekstova nomadizam, zbog
prirode njegova izmjetanja i premjetanja,
izuavan u okvirima spacijalne problematike, pomou koje ga je sasvim logino analizirati. Uostalom, spacijalna komponenta
(uzme li se u obzir veliina zemlje) igra vanu ulogu za razumijevanje Rusije. Kretanje,
tonije osvajanje prostora, od presudne je
vanosti za njezin kulturno-civilizacijski razvoj. To moda najbolje potvruju europska
putovanja Petra Velikoga, koja su odredila
izgled Sankt-Peterburga, kao to su predod
redila daljnji estetski razvoj (tonije imid)
cijele zemlje. Ispada da je talijansko-ameriki knjievni teoretiar Franco Moretti bio u
pravu kada je tvrdio da je prosvjetiteljstvo
u Rusiji nastupilo zahvaljujui geografiji, tj.
njezinim pomicanjem u prostoru. Imajui to
u vidu, valja priznati da i naizgled pretjerana tvrdnja Ptra aadaeva da je upravo geografska veliina Rusije oblikovala njezinu povijest i knjievnost dobiva na vanosti. Uzme
li se u obzir da je vrijedan i velik dio ruske
knjievnosti stvoren u posebnim geopolitikim uvjetima u progonu, tj. emigraciji (u
otuenju od svoje domovine) prostorna
izmjetenost jedan je od vanijih elemenata za razumijevanje ruske knjievnosti. Stoga nimalo ne udi to je maarska rusistica
Zsusza Hetnyi svoj prilog posvetila velikomu ruskom emigrantu Vladimiru Nabokovu. Hetnyi je u prilogu istaknula Nabokovljevo nomadsko stajalite, tj. tendenciju
iskliznua iz knjievnih sustava, kako na razini jezika i stvaranja izvansustavnih prostora,
tako i u biografskim realijama.
Sve to potvruje i aktualnost ovoga
zbornika, ija tematika pogaa u samu sr
ruske dvojake biti ili onoga to ruski filozof
Nikolaj Berdjaev naziva zagonetnom rus

kom duom, rastrganom izmeu Europe i
Azije, istoka i zapada. Jer, govoriti o nomadizmu u kontekstu ruske kulture zbog njezine geografske i povijesne specifinosti i vie
je nego opravdano. Jedan je od najveih rus
kih povjesniara 19. stoljea, Vasilij Kljuevskij, imao na umu upravo njezinu geografsku
veliinu kada je rusku povijest opisao kao seobu ptica, tj. let ptica s jednoga na drugi kraj
zemlje. No Kljuevskij nije bio lien kritino
sti; upravo je on istaknuo da je Rusija zemlja koja neprestano samu sebe kolonizira.
To mnogo govori i o odnosu prema koloniziranima. Sve do kraja 19. stoljea i poetka
20. stoljea, odnosno do prodora slavjanofilstva i euroazijstva u rusku akademsku misao, ruska se historiografija ne moe pohvaliti ni pozitivnim vrednovanjem nomada ni
uvaavanjem njihova utjecaja na rusku povijest. Ne treba zato uditi to su u ruskoj historiografiji nomadi bili esto opisivani kao
necivilizirani ljudi, barbari, divljaci na rubovima civilizacije, ili jo pogrdnije kao tetoine koje treba drati na distanci. Unato slinim predrasudama i stereotipnim razmiljanjima, treba rei i to da je nomadski ivot u
bespuima ruskih stepa izazivao i ljubomoru i divljenje.
Nomada toga egzotinog junaka koji je
budio mjeavinu straha i divljenja prigrlila
je ruska knjievnost. Karamzin, Pukin, Lermontov, Dostoevskij, Tolstoj samo su neki
od ruskih knjievnih klasika, koji su literarizirali, a nerijetko i idealizirali nomade (te se
neki od njih spominju i u zborniku). Idealizirao ga je i kontroverzan pokret euroazijstva 20-ih godina 20. stoljea, koji je na krilima ruskoga lingvista Nikolaja Trubeckoja zagovarao povratak eksplozivnoj stihiji u kojoj
je odzvanjao stari nomadski instinkt. Upravo
je taj isti nomadski instinkt u jednome eseju
216
osvrti i prikazi
Ivana Peruko
prezreo Maksim Gorkij, knjievnik za kojega se nerijetko lijepila etiketa lutalice, nomada. U ruskome seljaku jo uvijek nije iskorijenjen nomadski instinkt pisao je Gorkij
u jednome od najskandaloznijih ruskih eseja 20. stoljea. Iako ga je naslovio O ruskome seljatvu, berlinskomu bi eseju Gorkoga
bolje pristajao naziv O barbarizmu azijskoga nomadizma, kojemu je zamjerao nebrigu prema napretku i nesposobnost ovladavanja prirodom.
Neki mislioci tvrde da je inzistiranje na
prostoru tipino za nomada, osvajaa i razaraa, dok je ustrajanje na vremenskoj dimenziji svojstveno filozofima i pjesnicima. Drugi veliki ruski nomad, Iosif Brodskij, u svome
je putopisnome eseju Putovanje u Istanbul
zakljuio da se civilizacije kreu po meridijanima, dok se nomadi (tu je ukljuio i suvremene ratnike, jer je za Brodskoga rat tek
odjek nomadskoga instinkta) kreu po paralelama. Ipak, zbornik koji je uredila Jasmina
Vojvodi pokazuje da je nomadsko miljenje
bilo svojstveno filozofima poput ve spomenutoga Ptra aadaeva i Vasilija Rozanova,
a takoer dramskom opusu pjesnikinje Zinaide Gippius (prilog Tatjane Jovovi), kao i
poeziji Elene Guro (prilog Milice Banjanin),
futuristikim stihovima Velimira Hlebnikova
(u prilogu Carle Solivetti i Artema Marenka), pa ak i posljednjemu velikom ruskom
bardu Vladimiru Vysockom (u prilogu Daniele Lugari-Vukas). Ipak, treba istaknuti da
je istinski nomadizam (koji podrazumijeva

ideju kretanja, udnju za lutanjem, odbijanje
ukorijenjenosti, kritiku sjedilake kulture)
ponajbolje pokazan u prilogu Carle Solivetti
i Artema Marenka o velikome reformatoru
pjesnikoga jezika, Velimiru Hlebnikovu. Za
Hlebnikova toga sina Azije (kako je samoga sebe nazivao), koji je polovicu svoga
ivota proveo u lutanju vrijedilo je sljedee: princip nomadizma postao je osnova njegove ontologije, etike i poetike istiu autori u svome izvanrednom prilogu. Zanimljiv
je prilog podarila i ruska lingvistica Natalja
Fateeva, koja je nomadizam povezala s intertekstualnou u lanku Nomadsko autorstvo i intertekstualnost.
Iako se tema nomadizma javlja ve u rus
koj knjievnosti 19. stoljea, zbornik tei suvremenosti. Prilozi koji su se nali u zborniku uglavnom obrauju ruska prozna ostvarenja iz 20. i 21. stoljea, poevi od serapionovca Leva Lunca, preko rane proze Borisa Pasternaka i Andreja Platonova, o ijem
su kozmikom nomadizmu i raznim varijantama lutanja posveena ak 2 priloga (njemakoga rusista Hansa Gnthera i maarske
rusistice Ibolye Bagi), sve do glasovitih predstavnika suvremene ruske knjievne scene
Dmitrija Prigova, Andreja Bitova, Vladimira Makanina, Eduarda Limonova, Ljudmile
Ulicke, Tatjane Tolstaje i Vladimira Sorokina
to zborniku daje pionirsku dimenziju (koliko mi je poznato, nema sustavnoga istrai-
217
vanja ove problematike u ruskoj kritikoj misli). O nomadizmu se u zborniku govori kao
o nekoj vrsti putovanja (u prilozima Magdalene Medari i Olge Sazonchik) ili se o njemu
pie na temelju analize kretanja glavnih junaka i ostalih likova (prilozi Andree MeyerFraatz, Jasmine Vojvodi, Natalije Kovtun,
Petre Hesse), no najee se nomadizmu pri
stupa kao lutanju, i to na nekoliko razina.
Sintagmu lutajuih sieja razrauju u svojim tekstovima slovenski rusist Miha Javornik i talijanska rusistica Laura Piccolo, dok
se varijantama stvarnoga, pa ak metaforikoga (recimo, revolucionarnoga lutanja) na
razini kronotopa i likova bave prilozi Hansa Gnthera i Tatjane Popovi. Posebno je
zanimljiv komparatistiki prilog Valerija
Mildona, u kojem se zapadnomu konceptu
lutalice (u knjievnosti) suprotstavlja ruski
koncept bjegunca, podcrtavajui tako jo jedan ruski specifikum.
Dodatnu vrijednost zborniku daruju prilozi koji izlaze izvan uskih knjievnih okvira,
odnosno tekstovi koji istrauju nomadizam
i nomadistike sieje u neknjievnim djelima. Prilog Natalje Zlydneve pokazuje da je
rusko slikarstvo sjajan materijal za tu temu,
dajui presjek ruskoga slikarstva 20. stoljea kroz perspektivu kretanja (tonije motiv
vjenoga povratka), no najpodrobnije razra
uje slikarsku dinamiku kasnoga Male
vi
a. To nije sluajno. Zlydneva analizira kult
nu sliku Crvena konjica Kazimira Malevia, koja krasi naslovnicu Disputova zbornika. Nomadistiki registar se zatim premjeta
na filmsku umjetnost: beogradska rusistica
Kornelija Iin pie o lutajuem kinooku dokumentaristikoga genija Dzige Vrertova, i
ja se eksperimentalna kamera 1920-ih godina u stalnome pokretu ponaa upravo poput nomada, dok se Olga Burenina bavi neklasinom temom cirkuskom kulturom na
kotaima, pronalazei cirkuski nomadizam i

u prozi Jurija Olee, i u nekim Fellinijevim filmovima, i u ruskim glazbenim spotovima.
Na koncu treba istaknuti pravu vrijednost ovoga zbornika, koja uvelike nadila
zi uske akademsko-kritike okvire. Ono to
ovaj zbornik ini uistinu posebnim nisu pri
lozi koje sam ukratko pokuala predoiti, ne
go njegov spiritus movens znanstvenik, profesor, kolega i prijatelj koji je u nas prvi proslavio mnoge rusistike teme, pa tako i temu
nomadizma. Rije je o Aleksandru (Sai) Flakeru, kojemu je ovaj zbornik i posveen. Tu
posvetu uistinu ne bi trebalo shvatiti kao kakvu gestu. To dokazuju ak dva zbornika
priloga; jednim se zbornik otvara, a drugim
zatvara. Dubravka Orai-Toli i Anica Vlai iscrpno i nadahnuto iscrtavaju Flakerovu
privatnu (intimniju) i znanstvenu topografiju. Ovu posljednju Dubravka Orai-Toli rezimira izvanredno pogoenom sintagmom
interkulturni nomadizam. Flakera spominje i urednica zbornika Jasmina Vojvodi,
kako u uvodnome tekstu tako i u svome prilogu, pozivajui se na jednu od moda najuspjelijih i najavangardnijih Flakerovih knjiga iz 1980-ih godina Nomadi ljepote. Taj je
sjajan metaforiki naslov (Koevniki krasoty)
Flaker 1988. godine posudio od ruskoga simbolista Vjaeslava Ivanova, ime je u duhu
Viktora klovskoga htio naglasiti potrebu za
nomadistikim samoobnavljanjem u znanosti i kulturi te podsjetiti na nunost osvajanja
novoga. ini mi se da bi to vie nego ikada
trebalo vrijediti za znanost o knjievnosti danas. Imajui na umu Flakerov simboliki apel
o osvajanju novih knjievnih veduta, nadam
se da je suradnicima i prijateljima toga najveeg hrvatskog rusista okupljenim u zborniku Nomadizam to uistinu i uspjelo.
Ivana Peruko
218
Mate Zori
Sjenovita dionica hrvatske
knjievnosti
Romantiki pisci u Dalmaciji na
talijanskom jeziku
Hrvatska sveuilina naklada
Zagreb, 2014.
osvrti i prikazi
Uz drugo Zorievo samostalno

izdanje vrijedne studije
o dalmatinskome romantizmu
U rujnu 2014. godine u izdanju Hrvatske sveuiline naklade objavljeno je tree (drugo
samostalno) izdanje studije doajena hrvatske talijanistike prof. Mate Zoria Romantiki
pisci u Dalmaciji na talijanskom jeziku. Ovaj
je vrijedan doprinos hrvatsko-talijanskim
kulturnim i knjievno-povijesnim odnosima
predstavljen na Sveuilitu u Zadru, i to u organizaciji Odjela za talijanistiku. Predstavljai su redom bili: u ime Odjela za talijanistiku
Sveuilita u Zadru izv. prof. dr. sc. Valter Tomas, proelnik Odjela, recenzenti, akademik
Tonko Maroevi i dr. sc. ivko Nii, te izvrna direktorica Hrvatske sveuiline naklade
gospoa Anita iki. O knjizi su, naravno, govorile i prireivaice ovoga izdanja, dr. sc. Sanja Roi i dr. sc. Nedjeljka Bali-Nii. Knjiga
je objavljena pod sutinski jasno koncipiranim naslovom Sjenovita dionica hrvatske
knjievnosti. Nakon vie od pedeset godina
ovaj znaajan doprinos poznavanju dalmatinske (hrvatske) kulturne i knjievne batine biljei svoje tree izdanje, ovoga puta
obogaeno zanimljivim i iscrpnim predgovorom akademika Tonka Maroevia, izvrs

noga poznavatelja predmetne problemati
ke, elegantnom grafikom, iscrpnom bibliografijom i novim, proirenim/produbljenim
naslovom, koji strunomu izvornom naslovu pridaje novu dimenziju, smjetajui sadraj knjige na nadasve poetski nain u njegov
kulturni, knjievno-povijesni i politiki okvir.
Mate Zori, profesor emeritus Sveuilita
u Zagrebu, poznati je talijanist, komparatist,
leksikograf i prevoditelj, cijenjen u Hrvatskoj i inozemstvu. U svojoj dugoj sveuilinoj karijeri napisao je preko 300 znanstvenih
i strunih radova od iznimne vanosti za hrvatsko-talijansku komparatistiku. Jedan dio
brojnih znanstvenih i strunih rasprava po
svetio je djelima velikih talijanskih knjievnika kao to su Dante Alighieri, Matteo Maria
Boiardo, Ludovico Ariosto, Niccol Macchiavelli, Torquato Tasso, Ugo Foscolo, Alessandro Manzoni, Gabriele DAnnunzio, Giuseppe Ungaretti, Umberto Saba i drugi. ibenanin rodom, posvetio je, meutim, veliku panju prouavanju knjievnoga stvaralatva u
Dalmaciji u 19. stoljeu, posebice onoga na
talijanskome jeziku, ne proputajui pruiti
detaljan prikaz drutvene i politike situacije toga doba, koja je u velikoj mjeri utjecala na kulturno-knjievni i drugi duhovni razvoj tih krajeva. Za svoj znanstveni i kulturni
rad dobio je brojne domae i strane nagrade,
priznanja i odlija, meu kojima se posebno
istie talijansko odlije Cavaliere dellordine
al merito della Repubblica Italiana.
Knjiga se sastoji od triju poglavlja: Dalmacija do narodnog preporoda, Pisci od
prosvjetiteljstva do romantizma i Afirmacija romantike poetike i osjeajnosti te
kratkog, ali nikako manje vanog zakljunog dijela naslovljena upravo Zakljune
napomene.
219
Prva je cjelina posveena drutvenim i

politikim okolnostima u kojima je nastajala
knjievnost u Dalmaciji u vrijeme romantikoga buenja nacionalne svijesti. Bila su to
teka vremena. Nezahvalna ekonomska situacija i pomanjkanje slobode izraavanja nepovoljno su utjecali na razvoj hrvatske nacionalne svijesti. Zbog jakoga utjecaja talijanske kulture i knjievnosti, posebice velikih
stvaralaca kao to su Dante, Petrarca, Manzoni, DAnnunzio, Carducci, dalmatinski se
intelektualci veinom izraavaju na talijanskome jeziku iako, tek naizgled paradoksalno, s ponosom istiu svoje porijeklo u hrvatskoj povijesnoknjievnoj tradiciji.
U drugoj cjelini, posveenoj piscima od
prosvjetiteljstva do romantizma, Zori detaljno obrauje kulturno-knjievno stvaralatvo cijeloga niza pisaca i kulturnih djelatnika koji su u to doba djelovali na podruju
Dalmacije, analizirajui u isto vrijeme vana
drutveno-politika dogaanja toga vremena. Giulio Bajamonti, Gian Domenico Stratico, Nikola Ivellio, Nikola i Luigi Tommaseo,
Nikola Jaki samo su neki od brojnih intelektualaca koje Zori spominje u svojoj is
crpnoj studiji.
U treem se poglavlju knjige Zori bavi
afirmacijom romantike poetike i osjeajnosti, u kojoj veliku ulogu igra njegov sugraanin, poznati ibenanin Nikola Tommaseo.
Tommaseo, istina, u Dalmaciji boravi tek u
najranijoj ivotnoj dobi te u nekim kraim
epizodama, ali je cijeli svoj ivot gajio snane patriotske osjeaje, pa je stoga bio usko
povezan s domaim intelektualcima s kojima je nerijetko razmjenjivao miljenja i time
znaajno pridonosio oblikovanju njihova intelektualnog profila. Od ostalih autora Zori posebice istie Antuna Marinovia, zatim Markantuna Vidovia, njegovu suprugu
Anu Vidovi, njihova sina Bonaventuru, Du-
brovanina Federica Seismita Dodu te Zadranina Luigija Ficherta. Svi oni, iako odrasli
u tradiciji talijanske kulture i knjievnosti, nikad nisu napustili ideale domovinske zauzetosti i svoju slavenofilsku orijentaciju, to se
oituje u njihovu rodoljubnom pjesnitvu i
itavom njihovu stvaralatvu uope.
Zorieva se studija temelji na detaljnim
znanstvenim istraivanjima izvornih tekstova i podataka te je kao takva od neizmjerne vanosti za poznavanje knjievno-kulturnih strujanja u Dalmaciji u doba romantizma. Dragocjen je izvor podataka filolozima,
posebice talijanistima, kroatistima i komparatistima jer daje detaljan pregled knjievnosti 19. stoljea pisane na talijanskome jeziku na podruju Dalmacije, knjievnosti koju,
bez obzira na jezik kojim je pisana, ne moemo ne smatrati hrvatskom. Tu je injenicu
akademik Maroevi u svome bogatom predgovoru knjizi izrazio ovim, zavrnim rijeima:
220
Gotovo arheolokim iskapanjem izala je

na vidjelo itava sjenovita dionica autohtone knjievnosti, prava mala Atlantida
preteno zaturenih opusa, koji zasluuju
urasti u na korpus. Mislim da danas ne
trebamo imati nikakvih strahova ni obzira prema injenici to je u toj dionici koriten inozemni jezik ali jezik velike ope
kulture jer je njegovim posredstvom
izala na vidjelo ne samo odreena zbilja
naega naroda nego i dotad suspregnuti
kreativni potencijal, pa ak i ponos na hrvatski jezini supstrat i njegove civilizacijske anse. Stoga sa zahvalnou odajemo
poast profesoru Zoriu, svjesni da njegovim tragom moemo uivati u tekstovima
koje nam je ponudio prezentirajui ih na
najprimjereniji nain.
Manuela Kotlar
Nedjeljka Bali-Nii
ivko Nii
Giornali umoristico-satirici in
italiano e veneto-zaratino a
Zara nell800 e nel 900
Sveuilite u Zadru
Zadar, 2014.
osvrti i prikazi
Vrijedan doprinos prouavanju

hrvatsko-talijanskih
knjievno-kulturnih proimanja
Djelo Nedjeljke Bali-Nii i ivka Niia
Giornali umoristico-satirici in italiano e veneto-zaratino a Zara nell800 e nel 900 najnoviji je doprinos zadarske talijanistike prouavanju hrvatsko-talijanskih knjievno-kulturnih veza.
Na samome poetku autori istiu kako
je knjiga nastala kao rezultat istraivanja u
sklopu meunarodnoga znanstvenog projekta Civilt veneta e umorismo in Istria e
Dalmazia. Il giornalismo umoristico satirico in istroveneto e dalmatoveneto nelle riviste italiane
dellAdriatico orientale, koji
je realiziran uz potporu Regije Veneto i Grada Zadra. asopisi i novine koji su obraeni nalaze se u fondu Znanstvene knjinice Zadar te u
Dravnome arhivu u Zadru.
Teite analize u samome djelu stavljeno je na sedam asopisa i novina iz 19. stoljea: La
Trappola (1867.), LAnnotatore
popolano (1866. 1867.), LAnnotatore popolano (1867.), La Forfetta (1867.), Il Laccio

(1867.), La Mosca (1877.), Zara (1891.) te
na trinaest asopisa i novina iz prve polovice 20. stoljea, tonije iz razdoblja izmeu
dvaju svjetskih ratova: El Frane Xaba Zaratin,
Zara che ride, La baba zaratina, Leco di Zara,
La vose de Zara, El Gigi Longo de Zara, El Carneval de Zara, La Scuria Zaratina, La sartorela zaratina, Vtcvnqve, Timoteo, A sbrindolon... per Zara, reme... nade.
Vidljive su razlike meu spomenutim asopisima i novinama, a one, prema miljenju
samih autora, proizlaze iz povijesno-politikih okolnosti u kojima su nastajali. Oigledno je veina asopisa i novina iz 19. stoljea
nastajala zbog politikih razloga, kao sredstvo borbe protiv slavenskih protivnika, budui da su se Talijani osjeali ugroenima nakon pojave i uspjeha hrvatskih stranaka na
izborima te zbog procvata narodnoga preporoda, zbog ega je veina asopisa pisana
na talijanskome jeziku s tek ponekim prilogom na zadarsko-venetskome dijalektu. Zanimljiva je u ovome kontekstu slika poloaja talijanskoga stanovnitva, pri emu talijanski jezik i asopisi i novine na talijanskome postaju sredstvo obrane (pa i oruje!)
talijanskoga identiteta Dalmacije, a usmjereni su posebno protiv hrvat
skih politiara, koji esto po
staju predmetom opse
sije
pojedinih urednika, meu
kojima je, primjerice, Miho
vil Pavlinovi, kojega Valente
Defranceschi naziva Mio bel
Mio. Upravo je ovdje vidljivo kako se novinama i aso
pisima pokuava humoriz
mom diskreditirati neprijatelja. Meutim, autori istiu
kako humoristino-satirini
221
alac nije usmjeren iskljuivo prema politiarima, ve se odnosi i na sve slojeve tadanjega drutva u Zadru: visoke vladine i gradske predstavnike, male inovnike, glazbenike, slukinje, ene openito te na pojedine
zadarske originale.
U zadarskim novinama i asopisima iz 19.
stoljea humorizam je u slubi borbe protiv politikih neprijatelja, dok u 20. stoljeu,
konkretnije u razdoblju izmeu dvaju ratova
humorizam postaje koriten u kritici dogaanja iz svakodnevnoga ivota jer nema potrebe za politikom satirom, budui da opozicija reimu zapravo i ne postoji jer, podsjetimo, Zadar je u navedenome razdoblju bio
pod Italijom. Dijalekt je stoga u ovome razdoblju poglavito u slubi ouvanja zadarske kulturne batine, gdje su predmet poruge i podsmijeha najrazliitije pojave, obiaji, osobe i ponaanje obinoga puka. Autori
istiu kako je humorizam u novinama i asopisima tiskanim u ovome razdoblju s jedne
strane izraz superiornosti onoga tko se otvoreno moe izrugivati bilo kome, bez straha
od austrijske cenzure, onoga koji je ponosan
na svoje podrijetlo, dok je s druge strane bitna znaajka novina i asopisa tiskanih u ovome razdoblju ta da predstavljaju vrstu otpora prema prestanku koritenja dijalekta u komunikaciji, pa se u trenutku kada prijeti opasnost izumiranja dijalekta Zadrani opiru toj
pojavi piui brojne priloge o prolom i tadanjem ivotu grada na lokalnome govoru.
Moe se stoga zakljuiti da su zadarski humoristini listovi objavljivani u 19. stoljeu
u slubi obrane talijanskoga identiteta Zadra, dok u 20. stoljeu postaju uvari njegove venetske tradicije i zadarsko-venetskoga
dijalekta i da se uistinu radi o vrijednoj grai,
unato njezinoj politikoj intoniranosti.
Nikolina Gunjevi Kosanovi
Vinja Machiedo
Kvartet za Nikolu opa
Drutvo hrvatskih knjievnika
Zagreb, 2014.
osvrti i prikazi
Nikola op i Vinja Machiedo ili

izbor po srodnosti
Valja pohvaliti uredniku odluku da se teks
tovi od kojih je sainjena knjiga znaajne hrvatske prevoditeljice s francuskoga i talijan
skoga, kritiarke, antologiarke i esejistice
Vinje Machiedo Kvartet za Nikolu opa
okupe kao monografska cjelina i objave u
cijenjenoj biblioteci Mala knjinica Drutva
hrvatskih knjievnika. Naime, etiri teksta
koja je Vinja Machiedo (1940. 2013.) posvetila opovu opusu nastala su u razdoblju
od trideset godina, prva dva (opova razigrana geometrija i Unutranja protenost
sluha) u sedamdesetima (1974. i 1976.), trei (Nikola op u Narcisovu zrcalu) 1991.,
a posljednji, etvrti (Nikola op i ironija)
2004. godine. Objavljeni u asopisima odnosno zbornicima, dva su se od njih jo pojavila u njezinoj knjizi studija Drugi ivot u ovoj
istoj biblioteci 2005. godine, a dva u paralelnoj knjizi, posveenoj takoer francuskoj
i hrvatskoj knjievnosti, pod naslovom Putovima i preacima u izdanju Matice hrvatske iste godine. A sada se doista i vidi, kako
nas korice upozoravaju, da ovi tekstovi ine
cjelinu, jedno zasebno poglavlje interpreta-
222
osvrti i prikazi
cije Nikole opa u hrvatskoj knjievnoj kritici. Rezultat su ti tekstovi viedesetljetnoga

itanja opovih pjesnikih, pjesnikoproznih
i radiodramskih djela, knjievnokritiko
ga
bavljenja Vinje Machiedo te njezinih komparatistikih istraivanja i potrage za teorijskim poveznicama koje bi mogle posluiti za
njihovo bolje razumijevanje.
Koje su, pak, bile poveznice izmeu kritiarke Vinje Machiedo i autora Nikole opa
(osim neosporne ljubavi za poeziju tout
court); gdje je ona u opovu djelu pronalazila vlastite preokupacije, a gdje ih je u nj moda i uitavala? Jer, kao to Machiedo metakritiki kae u uvodnome djelu eseja Nikola
op i ironija, svaki kritiar (ovdje ona sugerira da se poznati likovi iz opove poezije
izletnik i gost takoer na kritiara mogu
primijeniti) u svijet opovih pjesnikih vizija
unosi prtljag svoje manje ili vee erudicije,
osobne penjake sprave kao oni neukrotivi planinari naslonjeni na prazninu, kojima se sa stanovitom simpatijom izruguje VI.
pjesma opova ciklusa Svemirske pobude.
No bez toga prtljaga kritiarsko bi se tumaenje moda svelo na parafraziranje djela ili
bi skonalo u nekovrsnoj tautologiji (ovdje,
str. 102).
Kritiarka i pjesnik bili su oboje zavreni komparatisti, on i diplomirani latinist,
ona samo maturantica zagrebake Klasi
ne gimnazije, ali svakako ono to neki od nas
zovu klasiarka u dui. Diplomirana francuzistica bila je Vinja Machiedo, neto slabiji u francuskome jeziku i knjievnosti Nikola
op, za kojega je Frano Alfirevi 1935. godine kazao da je prevodio francuskoga pjesnika Francisa Jammesa, iako je Isidora Sekuli
iste godine ustvrdila da na pjesnik francuski nikada nije nauio. (Oba podatka navodim iz izdanja opovih izabranih pjesama
Boanski cirkus Nakladnoga zavoda Matice
hrvatske iz 1980. godine, prireivaa Zvonimira Mrkonjia, izdanja nezaobilaznoga za

svakoga tko eli prvi put kontekstualizirano
uroniti u svijet opove poezije.) Kako god
bilo, Jammesov svojevrsni pirenejski natu
rizam rimovao se sa opovim ranim fazama, a povezivala ih je i kranska orijentacija
te je op pjesniku koji je u jednome pismu iz
1939. godine za opa ustvrdio, dapae uzviknuo: Koliko bi mi on pomogao da je bio
Francuz! posvetio i pjesmu Jammesov odlazak 1943. godine.
Upoznala bi francuska knjievna scena
Nikolu opa mnogo bolje da se, kao to su
Vinja Machiedo i francuska prevoditeljica i
spisateljica Franoise Campo-Timal namjeravale, ostvarilo francusko izdanje ovih eseja koji su pred nama. Oni su sada, meutim,
na hrvatskome zajedno objavljeni s uzornim
predgovorom Lade igo (kad kaem uzoran
predgovor, mislim sljedee: kritiarka Lada
igo ne govori samo o predmetnome autoru, niti samo o kritiarkinim uvidima, ve se
izmeu toga dvoga slobodno kree, uvrtavajui meu njih i vlastiti diskurs), te jo dva
prethodna teksta Vinje Machiedo o Nikoli opu, odnosno njegovoj proznoj zbirci Tajanstvena prela iz 2007. i 2008. godine, koji
su bili pisani u svrhu enciklopedijskih natuknica, ali su, kako bi oekivali svi koji poznaju opus Vinje Machiedo, sliniji knjievnokritikim osvrtima.
A etiri eseja koji su pred nama okupljeni u kvartet govore nam o jo nekim srodnostima (Wahlverwandschaften) koja su Vinju Machiedo navodila na uvijek ponovno
iitavanje opa. Mislim da je jedna od tih
srodnosti, uza stanoviti vedri pesimizam, a
moda ba i zbog njega, bila vjeita slutnja
onostranoga, tenja transcendiranju kapsu
le tjelesnosti; za opa, posljednjih deset godina ivota vezanoga uz postelju, naravno,
223
skuenije kapsule nego za tada jo mladu

Vinju, ali i za nju, kako smo mogli itati u
njezinoj zbirci eseja Skrovite putanje (u iz
danju zagrebake Hrvatske sveuiline naklade 2011. godine, na neki nain jedinstvenoj knjizi u naoj knjievnosti), uvijek odvie
skuenu, a poslije i biografski tragino smanjenu. Ta se slutnja, tenja (enja?), manifestirala kod oboje kao sklonost prema filozofinosti, to se temelji na klasinome obrazovanju zaista, opova poezija moe ostati
djelomino netransparentna za itatelja koji
se, osim nezaobilaznoga kranskog imaginarija, ne prisjeti i Parmenida, Platona, nadasve Heraklita. Poslije je kod Vinje Machiedo u Skrovitim putanjama Ciceron zadobio
izuzetnu vanost, ali jo prije, kako se vidi u
ovim tekstovima, za tumaenje opa aktivirala je svoje poznavanje cijeloga niza filozofa na koje pjesnik nije izravno pomiljao, ve
su oni naknadno pomogli kritiarki u interpretaciji od Schopenhauera do Sloterdijka, od Bachelarda do Jankelevitcha. Meutim, premda poezija ima pravo na filozofinost, za koju se Vinja Machiedo zalagala
kao za legitimnu sastavnicu poezije (ako ne
svake, onda bar neke; a to u nekim razdobljima ili nekim pristupima hrvatske knjievne
kritike nije bilo, ili nije, posve samorazumljivo), ona ipak ostaje (i mora tako biti) usidrena u poetskome, jer kao to ona za Nikolu
opa kae: Reklo bi se da to otkrivanje zamalo nedogledne unutranje perspektive rijei, kad se ve uz pomo samih prefiksa i sufiksa raaju nove, vodi ponekad pjesnika dalje i od same njegove misli, kao da je jezina
partengeneza plodnija i od najdublje intuicije (ovdje, str. 102).
Na mikroplanu ovih tekstova otkrivamo
itajui Kvartet za Nikolu opa jo poneku
proirenu podudarnost. Primjerice, Vinja
Machiedo nerijetko je u knjievnosti i ivo-
tu iitavala simboliku brojeva. opov vjerojatno najpoznatiji pjesniki ciklus ili poema
Kuice u svemiru sastoji se od sedamnaest
malih pjevanja. Broj je sedamnaest u arcanum-tarotu simbol nade i kozmike harmonije. A antologija francuske poezije devetnaestoga i dvadesetoga stoljea koju je Machiedo objavila 1996. godine (Ceres, Zagreb),
iako naslovljena Osamnaest izazova, zapravo
je sedamnaest plus jedan pjesnik Charles
Peguy nametnuo joj se naknadno kao nezao
bilazna prisutnost, no izvornu strukturu vodila je tajnovita, kompleksna simbolinost
XVII. karte tarota, koja se na razliite naine
oitovala u stvaralakim tenjama i dometima prikazanih pjesnikih iskustava (ondje,
str. 7), te karte... koja simbolizira nadu (ondje, str. 14).
S Nikolom opom Vinja je Machiedo,
zajedno sa suprugom Mladenom, prijateljevala posljednjih desetak godina njegova ivota, o emu pak svjedoi jo jedno netipino izdanje, knjiga Due viteper immagini (u
izdanju Edizioni del laboratorio iz Modene,
takoer 2014. godine), iz pera i fotoaparata
Mladena Machieda, stanoviti paralelni ivotopis dvoje intelektualaca zdruenih (i) u ljubavi za knjievnost. No u knjizi koju sam pokuala barem u naznakama prikazati doznajemo kako je op Vinji Machiedo u jednoj
prilici na zajednikom im latinskom napisao
posvetu Tempus labitur, poesia manet o
tome kako vrijeme izmie, a poezija ostaje. U
tome bi se mnogi sloili. Ali i velike interpretacije velike poezije ostaju, dodali bismo, onkraj banalne vjere u bezbrine smjene teorijskih paragidmi, onkraj uvjerenja da ih nova
itanja (kojih, kad je rije o pjesnikoj staturi kakva je Nikola op, svakako mora biti)
mogu olako, ne vodei o njima rauna, samo
tako zamijeniti.
Iva Grgi Maroevi
224
Matija Petar Katani

Izabrana djela
Matica hrvatska
Stoljea hrvatske knjievnosti
Zagreb, 2014., 472. str.
osvrti i prikazi
Akribino pripremljeno izdanje

Nakon Matoevih i enoinih izabranih djela
prole su godine u Matiinoj biblioteci Stoljea hrvatske knjievnosti objavljena i izabrana djela knjievnika, znanstvenika i filologa Matije Petra Katania. Vrijednu knjigu
uredio je Josip Bratuli, a priredio Stanislav
Marijanovi.
Stanislav Marijanovi ubraja se u najupu
enije i najmarljivije suvremene istrai
va
e Katanieva djela. U jednome od svojih lanaka o Katanievu leksikografskom
radu Marijanovi je sredinom 1990-ih napi
sao i sljedee: Ipak, iako o Kataniu dosad nemamo znanstvene monografije, uvjereni smo da je u knjievnoj znanosti nastupilo vrijeme izvoenja Katania iz presahle
izdavake prolosti.1 Mada znanstvena monografija o Kataniu jo nije doekana, opsena znanstvena i struna bibliografija nastala u proteklih dvadesetak godina i novija izdanja Katanievih djela svjedoe o inte1 Marijanovi, Stanislav. 1995. Matija Petar Katani, leksikograf, o hrvatskoj leksikografiji i leksikografima. Dani
hvarskog kazalita: Hrvatska knjievnost 18. stoljea. Split:
Knjievni krug, str. 104.
resu ire znanstvene javnosti za impozantan

opus te svestrane intelektualne osobnosti s
kraja 18. i poetka 19. stoljea. Uzme li se u
obzir to da su za njih zasluni upravo prireiva i urednik ovoga Matiina izdanja, s punim se pravom moe rei da ono proizlazi iz
dugogodinje posveenosti djelu Matije Petra Katania.
Ta se posveenost iz knjige svakako vidi.
Matiina Izabrana djela predstavljaju dosad
najobuhvatnije kritiko izdanje Katanievih
djela te se u njima prvi put poslije Akade
mijina kritikog izdanja, koje je za Stare pisce hrvatske priredio Tomo Mati, zajedno
objavljuju Katanieva knjievna i znanstvena djela.
U skladu s ureivakom koncepcijom
Matiinih Stoljea, knjiga poinje Predgovorom koji potpisuje prireiva. Predgo
vor je opsean i dijeli se u nekoliko cjelina.
Prva cjelina donosi presjek Katanieva ivo
ta i rada tijekom triju razdoblja: osjekoga
(1774. 1788.), zagrebakoga (1788. 1795.)
i petansko-budimskoga (1795. 1825.), dok
se druga cjelina detaljnije posveuje Katanievu knjievnom, filolokom i knjievnoznanstvenom djelu.
Prireiva zapoinje potpoglavljem
Uvod u prave poetke. Osvre se na rane
Katanieve zapise i ispise iz historiografske
grae o ilirikom narodu Slavonije i Pano
nije, sadrane u knjiici Miscellanea rerum
Pannonicarum connotari coepta. Slijede prve
poznate cjelovite pjesme na latinskome jezi
ku: Valpovo, Ode III, Ode II i prve tri
filoloke rasprave (dissertationes) o podrijetlu imena Panonije, o miljokazu rimske Murse i jeziku drevnih Panonaca, koje po uzoru
na Ivana esmikog (Jannusa Pannoniusa)
mladi Katani potpisuje kao Petrus Katancius Pannonius, a potom i spis De Istro eius
que adcolis commentatio, koji je filoloka,
225
Matija Petar Katani
geografska i arheoloka rasprava o podrijetlu, sijelima, obiajima, jeziku i pismu ilirskoslavenskih naroda u Podunavlju. Navode se
ondje i druga rana Katanieva djela.
U drugome potpoglavlju, Profesijski lik
i krug, opisuju se Kataniev ivot i rad od
njegova odlaska iz Osijeka na mjesta preda
vaa predmeta latinske kole (gramatistima), a potom i poetike s humanistikim
pred
metima na zagrebakoj arhigimna
ziji
do njegova odlaska u Petu, gdje prihvaa
profesuru na Filozofskome fakultetu, tj. Katedri za povijesne starine, arheologiju i numizmatiku, na kojoj radi do prisilnoga umirovljenja 1800. Prireiva se ne zadrava na
biografskim injenicama iz autorova ivota,
ve osvjetljava okolnosti nastanka njegovih
djela. Posebno se osvre na dotisnuto pe
tansko izdanje monografije De Istro eiusque
adcolis commentatio, u kojemu, objanjavajui etnogenezu i etnografiiju naroda u Panoniji i Podunavlju, Katani razrauje tezu
o Maarima kao nadolicama i doljacima
u Panoniji i Hrvatima kao starosjedilakim
potomcima Ilira, koja e izazvati snanu reakciju maarskih akademskih krugova te na
koncu znatno utjecati na Kataniev profe-
sionalni i privatni ivot. Jednako tako, prireiva donosi i pregled knjiice De poesi
Illyrica libellus, kao i pjesnike zbirke Fructus
actumnales te zbornika o podrijetlu, jeziku i
knjievnosti Hrvata Specimen philologiae et
geographiae Pannoniorum.
U treem potpoglavlju, Temeljni pristup
Katanievu djelu, prireiva se osvre na
ugled koji je Katani uivao u znanstvenim
i kulturnim krugovima 19. stoljea te upuuje na vanost pohvale koju je o njegovu povjesniarskom i arheolokom bavljenju rimskim razdobljem Donje Panonije izrekao njemaki povjesniar i budui nobelovac Theodor Mommsen. Potaknula je Mommsenova afirmativna gesta kazuje Akademijina
pokrovitelja biskupa Strossmayera i njezina
predsjednika Franju Rakoga da za Akademiju ishode i 1877. zaprime iz knjinice Franjevakoga samostana u Budimu sve Katanieve rukopise prireene za tisak, uz uvjetovan povratak. Raki e na temelju njih napisati prvu znanstvenu raspravu o Kataniu i
njegovim djelima (1883.), iako kako istie
prireiva sve do Josipa Hamma (1938.) i
Akademijina kritikog izdanja Katanievih
pjesama u redakciji Tome Matia (1940.) nita drugo nije bilo objavljeno.
U drugoj se cjelini prireiva iscrpnije
dotie Katanieva latinskoga i hrvatskoga
knjievnog i knjievnoznanstvenog djela. Pr
vo se dotie pjesama koje nastaju izvan pjes
nike zbirke Fructus auctumnales (Zagreb,
1791. i 1794.), pomnije upuujui na struno zanimanje koje je pobudila dugo nepoznata Katanieva hrvatska neoklasicistika
pjesma Poskonica Pana i Talije na Crnom
brdu (Osijek, 1788.).
Prireiva se potom oekivano zadrava
na zbirci Fructus auctumnales (Jesenski plodovi/plodine). Upuuje na njezinu vrstnu raznovrsnost (od oda, pastorala, elegija do sa-
226
osvrti i prikazi
tire i epigrama), kao i versifikacijsku ureenost. Naglaava sljedee:

Latinske i hrvatske pjesme tvore isti versi
fikacijski sustav i zasebnu cjelinu u jedinstvenom sklopu zbirke (...). U toj cjelini
arko zrai klasicistika vita nova hrvatskoga pjesnitva, Katanievo iznoviteljsko
htijenje da prozodijskim naelom kvantitativne versifikacije, skupom pravila o duini slogova, gradi novi stil, svoj metrum
illyricum. (str. 31)
Osim toga, posebno upuuje na prisutnost stiliziranih usmenih i pukih pjesama:
Popivke narodne, u kolu (Trochaica patria, in choreis) i Proste (Vulgaria lyrica),
koje se vrstno, oblikovno i sadrajno odvajaju od klasicistikih pjesama zbirke.
U nastavku se prireiva usredotouje
na Katanievo knjievnoznanstveno djelo
De poesi Illyrica libellus ad leges Aestheticae
exactus, cum Rosaleide Kanislichii emenda
ta (Knjiica o ilirikom pjesnitvu izvedena
po zakonima estetike, s ispravljenom Kanili
evom Roalijom). Naglaava njegovu znan
stvenu vrijednost, upuuje na autorove klasine uzore, te razmatra koncepciju njegove estetike, istiui vanost temeljnoga poglavlja spisa Metriko umijee pjesnitva, u
kojem je Katani zaokupljen zakonitostima
kvantitativne versifikacije.
Trea i posljednja cjelina Predgovora
posveena je Katanievu filolokom radu.
Prireiva se ponajprije osvre na Kataniev prevoditeljski rad, ali se vie zadrava na
njegovu leksikografskom djelu: Pravoslovniku, hrvatsko-latinskome rjeniku, te Etymologiconu Illyricumu, posljednjemu i nedovr
enomu Katanievu djelu, koje je dugo bi
lo nepoznato. Predgovor potom zavrava
kraom raspravom o Katanievu ili
ri
kom hrvatstvu.
Iza Predgovora u knjizi slijedi Ljetopis

Matije Petra Katania (Vitam suam auctor) te Bibliografija. Oboje potpisuje prireiva. U prvome se dijelu Bibliografije
nabrajaju izdana Katanieva djela, dok se
u drugome navodi znanstvena i struna literatura o Matiji Petru Kataniu. Kako u Bi
bliografiju nisu uli autorovi rukopisi, jo
uvijek najcjelovitiji popis Katanievih djela
donosi asopis Kolo (2./2005.), koji ga preuzima iz ostavtine osjeke bibliotekarice Marije Malbae.
Knjiga, kako je ve spomenuto, sadri
Katanieva i knjievna i znanstvena djela te
zapoinje pjesnikom zbirkom Fructus auc
tumnales. Izbor iz zbirke vrlo je opsean, dok
su latinske pjesme objavljene u izvorniku i
prijevodu. Prijevod je veim dijelom preuzet iz tree knjige Matiine edicije Pet stolje
a hrvatske knjievnosti Hrvatski latinisti
(1970.), koju je priredio Vladimir Vratovi.
Potom slijedi cjelina nazvana Pjesme iz
van zbirke, koja donosi Valpo (Valpovo),
Strips Katanich (Rod Katani), Carmen
bucolicum (Tri Jose), Joseh augmentum
(Svakom Josi uzmnoenje), Poskoni
cu Pana i Talije na Crnom brdu i pjesmu
Magyar lant (Maarska lira). Nakon toga
slijedi izbor Katanieva prijevoda Svetoga
pisma: Sveto pismo Staroga zakona te izbor iz spisa De poesi (Knjiice o ilirikom pjes
nitvu) i Etymologicona Illyricuma (Etimologikon iliriki). Izbor iz Katanievih djela zakljuuje se propovijedi Na dan petdesetni
ce: od dobrote Duha Svetoga.
Izbor iz Katanieva djela popraen je
pedantnim prireivaevim napomenama
i objanjenjima. Knjiga, k tomu, sadri i tri
priloga: Napomenu, Tuma imena i izraza te Rjenik. Prireiva u napomeni upuuje na to da je tekstualni oslonac Izabranim
djelima Kataniev izvorni tekst, prvotisak ili
227
autograf. U njegovoj je transkripciji primijenjen suvremeni slovopis, dok su u pravopisu sauvani Katanievi jezini oblici, odnosno njegovo morfonoloko pravopisno naelo. Izvorni Katanievi tekstovi objanjava se dalje imaju naslov koji im je dao autor, dok su naslovi prijevoda ili prevoditeljevi
ili prireivaevi. Svi su pri tome preuzeti prijevodi ponovo otisnuti, uz nune ispravke i
prilagodbe prvotisku ili izvorniku, a tekstove
Knjiice o ilirikom pjesnitvu i predgovor leksikonu Etymologicon prevoditelj Stjepan Sran ponovno je usporedio s autografom.
ini se stoga da je prireivaeva, sad ve
davna elja, da se Katanievo djelo izvede iz
presahle izdavake prolosti, urodila obilnim plodom, omoguivi znanstvenoj i iroj
javnosti da se bolje upozna s impresivnim
djelom Matije Petra Katania.
Dubravka Dulibi-Paljar
Antun esko
Za Kranjevia. Od arhivacije
do kanonizacije.
Uz 150. obljetnicu roenja Silvija
Strahimira Kranjevia
Matica hrvatska, Matica hrvatska Ogranak
Dubrovnik
Zagreb, Dubrovnik, 2015., 341 str.
osvrti i prikazi
Je li zatvoren sluaj Kranjevi?

Na dan 150. obljetnice roenja Silvija Strahimira Kranjevia, 17. veljae, odrana je u
Velikoj dvorani Matice hrvatske u Zagrebu
prezentacija monografije Antuna eska, sastavljena od razliitih tekstova to ih je autor objavio u proteklih gotovo trideset godina, najee u asopisu Dubrovnik, posveenih vrlo minucioznom istraivanju ukupnoga pjesnikog opusa toga velikog Senjanina,
neprijepornoga hrvatskog klasika.
Silvije Strahimir Kranjevi najvei je hrvatski pjesnik 19. stoljea. Teme koje je u
svojem pjesnitvu otvorio relevantne su koliko za njegovo vrijeme i njegove neposredne nastavljae, toliko za razvitak cjelokupnoga hrvatskog pjesnitva do naih dana.
Kranjevieva poezija u cijelosti zaokruuje dotadanja poetska traenja, njihova je
osmiljena sinteza, ali i velianstvena uvertira u novo razdoblje i navjetaj svih nemira
i potresa koji su se dogaali u okvirima hrvatske moderne poezije. U njegovoj se poeziji prvi put u svoj jasnoi i zaotrenosti oitovala razapetost izmeu ideala i stvarnosti,
sklada i unutarnje disharmonije, vjere i sum-
228
osvrti i prikazi
nje. Nitko do Kranjevia nije s tolikim arom stremio za dostizanjem smirenja i punine, nitko prije njega, pritisnut nepodnoljivim teretom i poretkom svijeta, nije izrazio
toliko rezignacije i malodunosti. Do njegove pojave nisu u hrvatskoj knjievnosti u toliko tijesnoj vezi i sljubljenosti zajedno ivjeli opreni osjeaji poraza i uzaludnosti, nade
i pouzdanja. Takvoga Kranjevia mnogi su
se odricali, mnogi su ga prisvajali, prekrajali i
usuglaivali njegove ideje i njegove pjesnike
tvorevine sa svojim idejama ili ideoloko-politikim pripadnostima. Vrlo je irok spektar
reakcija to su ih izazvali Kranjeviev ivotni put i unutarnja dihotomija njegova pjesnikog svijeta, iroka toliko da ga je gotovo nemogue iscrpsti. Nekima je bio ateist i
blasfemik, drugima kranin, idealist, panteist i mistik, jednima je bio materijalist, socijalist i antiklerikalac, drugima prorok, vizionar
i pretea lijeve fronte nae umjetnosti, koja
je tijesno povezana s komunistikim pokretom, kako je 1923. u asopisu Lef pisao August Cesarec, ime s kojim se raunalo u izgradnji socijalno angairane knjievnosti.
U vremenu nakon Drugoga svjetskog ra
ta pa sve do 1988. uglavnom se, uz rijetke
iznimke, o Kranjeviu govorilo s pozicije
sociopolitikoga redukcionizma, s poziva
njem na Krleine rijei, posebice iz 1931. i
njegova eseja O Kranjevievoj lirici. U tom
je eseju, inae jednom od najboljih kriti
kih tekstova o Kranjevievoj poeziji, pjes
nik horizontaliziran, odnosno uklonjena
mu je vertikalna os te mu je poreeno pravo na transcendenciju. Iz Krleine revolucionarne perspektive Kranjeviev pjesniki svijet izgleda ovako:
Sva ta osnovna i patetina pitanja takozvane sinteze to koketiranje s metafizi
kim dubljinama o edenskom problemu
dobra i zla, to titranje religioznim problemima i satanizmom, sve je to zapravo bilo

nojevsko turanje glave u takozvane vjene probleme da se kroz te koprene astralne vjenosti ne bi progledala bosanska
stvarnost.
Mnogi su, osobito do 1948., ali i poslije,
ponavljali ili varirali Krleine misli, preuujui bilo kakvu mogunost pjesnikova dijaloga s Apsolutom.
Meutim, od 1988., od posljednjega velikog simpozija u povodu 80. obljetnice pjesnikove smrti u Senju, Zagrebu i Sarajevu, do
naih dana, osobito nadolaskom politikih
promjena, pogledi na Kranjeviev pjesniki opus bitno se mijenjaju: postupno se razlau Kranjevieve metafizike teme, govori se o njegovim religioznim temama, tovie, nastaju nove monografije i Kranjeviu
se pristupa znatno sloenije, sustavnije, rekli bismo, primjereno kompleksnosti, izazovima i dometima njegove poezije. Jurica Petra svojim izborom iz Kranjevieve poezije Aneo bola iz 1988., izborom koji je do danas doivio etiri izdanja, Dubravko Jeli izborom Kranjevieve poezije Iza sputenijeh
trepavica iz 1989., Nedjeljko Mihanovi, Neven Jurica i pisac ovih redaka svojim prinosima dali su poetni zamah, da bi Antun esko, Drago imunda i Daniel Miin snano
prionuli vrlo slojevitim istraivanjima vertikalne osi Kranjevieve poezije. Dok je Drago imunda, uz Frangea i Nemeca i njihove izbore iz Kranjevieve poezije iz 1996.,
svojim istraivanjima obiljeio devedesete,
Miin je kao veliki potovatelj i znalac, idealni itatelj i suptilni mislilac obiljeio prvo
desetljee 21. stoljea, najprije monografijom, disertacijom U stih upisana metafizika. Ontologija i transcendencija u djelu Silvija Strahimira Kranjevia iz 2004., zatim
229
studijom Skriveni svijet Silvija Strahimira

Kranjevia (Silvijeva i Elina pisma) iz 2008.
te vlastitim izborom iz Kranjevieve poezije Heronejski lav, takoer iz 2008. Kranjevi, kako svjedoi naa kranjeviologija, ivi
punim ivotom, objavljuju se izbori njegove
poezije, strasno se istrauju i njegov cjelokupni pjesniki opus i njegove pojedine zbirke,
ciklusi ili pjesme. Drugo je pitanje koliko su
se svi spomenuti prinosi proitali i koliko su
percipirani ne samo u okvirima struke, nego
i u okrilju ire itateljske publike.
Naemu autoru Antunu esku Kranjevi je tridesetak godina napasnom temom.
Najprije je 1988. zavrio svoju magistarsku
radnju, uz mentorstvo Ive Frangea, pod naslovom Bugarkinje Silvija Strahimira Kranjevia, a zatim i disertaciju pod mentorstvom Kreimira Nemeca, objavivi je 2001.
pod naslovom Strukturna naela u genezi
Kranjevieva pjesnitva. U svojoj knjizi, iji
naslov posuuje od A. G. Matoa, sabire sve
svoje tekstove koje je objavljivao od 1990. do
2013. i u kojima je svojom specifinom metodom, unutartekstnom ontoloko-struktu
ralistikom metodom, varijantom Lasieve
metode, razudio i obuhvatio cjelokupni korpus Kranjevieve poezije, nastojei osvijetliti naega klasika i jednoga od temeljaca
ukupne hrvatske knjievnosti kao izvornu i
autohtonu pojavu i bitnu poveznicu u povijesnome nizu hrvatske knjievnosti. U svojoj je knjizi u posljednjem dijelu, u Zavrnim napomenama, autor nastojao obrazloiti svoj metodoloki pristup na temelju kojega je obradio cijelo Kranjevievo pjesnitvo, od prve objavljene pjesme Zavjet do
pred samu smrt doraivanih pjesama, dotaknuvi se i posthumne Kranjevieve zbirke,
divot-izdanja Drutva hrvatskih knjievnika
iz 1909., njegovih Pjesama u redakciji Duana Plavia.
Pitanje koje se protee u svim tekstovima knjige Za Kranjevia. Od arhivacije do

kanonizacije1 i koje oito mui njezina autora uglavnom se svodi na zajedniki nazivnik:
Je li o Kranjeviu ve sve reeno? Je li njegov sluaj zakljuen? Jesu li dosadanja istraivanja njegova pjesnikog opusa sve otkrila? Ima li, dakle, smisla ponovno se hvatati
ukotac s tim velikanom hrvatske pjesnike
rijei? Je li Kranjevi i dalje kamenom kunje ili je definitivno apsolviran problem? Dosljedan u svojemu tridesetogodinjem istraivanju toga opusa, Antun esko u raznim
prigodama, uglavnom u vezi s Kranjevievim obljetnicama roenja i smrti ili objave pojedinih njegovih zbirki, uvijek odgovara nijeno, svjestan teine koju Kranjeviev
opus u sebi sadri i nosi, svjestan monumentalnosti njegova pjesnikog svijeta te znaenja i mjesta koje Kranjevi zauzima u povijesti hrvatske knjievnosti. Povrh svega Antun esko svjestan je Kranjevieve velike
enigme, teko rjeive zagonetke, zapravo velikoga problema to ga je Kranjevieva poezija stvarala i oito jo uvijek stvara hrvatskoj knjievnoj kritici. Ona se uglavnom znade ponavljati, sklona je preuzimanju i recikliranju odreenih stajalita i sudova, gotovo
je neke od njih ovjekovjeila. U tom kontekstu autor esto spominje, dakako s pravom, Kranjevievu zapostavljenost, zaturenost i zaborav, ak i uz izostanak prigodnica, barem uz one obvezujue obljetnice.
Kadto e spomenuti i teu rije preuivanje. Istina, utke se prelazilo preko nekih
1 Navest emo cijeli sadraj eskove knjige: Uvod, Kob
Kranjevieva pjesnika i ivotna, Kranjevi do Bugarkinja, Bugarkinje zatajeni Kranjevi, Izabrane
pjesme veliki Kranjevi, Trzaji nepoznati Kranjevi, Trilogija Kranjevieve poetske monodrame,
Prilozi o nekim integralnim sastavnicama Kranjevieve
strukture, Zavrne napomene, Literatura, Imensko
kazalo, ivotopis.
230
osvrti i prikazi
Kranjevievih obljetnica, bez skupova, bez

tematski posveenih brojeva asopisa, primjerice 1995., 1998. ili 2005., no 2008. ipak
je znanstvenim skupom obiljeena njegova
100. obljetnica smrti da bi se 2009. pojavio i
zbornik radova s toga skupa Silvije Strahimir Kranjevi u naem vremenu, ali se isto
tako 2013. pojavljuje pretisak Bugarkinja koji
je uredio i predgovorom popratio Tomislav
Brlek.
Dananje vrijeme teko pamti, nerado
se sjea i brzo zaboravlja, stalno je u udnji za novim senzacijama, bez kriterija spominje i vane i nevane stvari, odnosno jednakom mjerom dosuuje zaborav i vanim
i nevanim dogaajima, pojavama, osobama. Nema one usredotoenosti i sabranosti
iz kojih bi se mogle iznjedriti, a onda i ivjeti trajne vrjednote; pisac napie svoju knjigu
i predstavi je javnosti; drugi dan ili drugi tjedan predstavljena knjiga vie nije u sreditu
interesa javnosti, zamjenjuje ju neka druga,
vana ili nevana, nije vie od nekakva znaenja. Sam je Kranjevi znao relativizirati
svoju pjesniku ulogu i svoj pjesniki poziv
kao to bi to danas mogao uiniti koji suvremeni pjesnik, samo na drukiji nain:
Piu se knjige! Gospodi Boe, / Gotovo evo
manjka jo malo, / Pa ne e nai mjesta
da pljucne / Od samijeh knjiga! () Slatku vam nojcu na policah elim! // I jurim eljan na ulice ive, / U bune krme
il drugi koji / Ljudski zvjerinjak. (Monolog)
eskovo kontinuirano bavljenje velikom
temom velikoga Kranjevia jo je jedan dokaz kako se Kranjevi ne zanemaruje; es
kovo kontinuirano bavljenje, koje je rezultiralo ovom opsenom monografijom, zorno pokazuje s jedne strane injenicu koliko je Kranjevi izazovan i podatan za nova
istraivanja, dok s druge strane jasno govo-
Antun esko
ri o tome kako se samo sagledan u cijelosti Kranjeviev pjesniki opus dakle od

onoga ranoga Kranjevia prije Bugarkinja, preko Izabranih pjesama do Trzaja, ali
i do Pjesama moe i mora vrjednovati jer
se u samim njegovim poetcima otkrivaju
sve glavne tematsko-motivske sastavnice
njegove vrhunske poezije. Neka od poglavlja eskove monografije pripadaju samomu
vrhu dosadanjih prouavanja i sagledavanja Kranjevieva pjesnikog djela, primjerice poglavlje Bugarkinje zatajeni Kranjevi, u kojem je autor ocijenio prvu Kranjevievu zbirku kao jedan od meaa hrvatske knjievnosti, kao interferencijsko uporite tradicije, usmene i pisane, kao putokaz
u novo dvadesetostoljetno knjievno zbivanje; poglavlje Bugartica gradbeni element u Kranjevievu pjesnitvu, jer je esko bio prvi koji je upozorio na bugartiki
oblik u Kranjevievu prvijencu i zaviajnim
pjesmama, ili poglavlje Trzaji nepoznati Kranjevi, gdje esko Trzaje proglaava
231
Daniel Miin
Poetika dviju usporednih
smrti. Miroslav Krlea i
Franjo eper
Glas Koncila
Zagreb, 2014.
Boidar Petra
disidentskim inom, inom kojim se pjesnik

oslobodio svoje divinizacije i pozicije pjesnika proroka ili barda te je izrekao sebe najintimnijega, iskonskoga, onakva kakav jest: loman, krhak, agonian. Meutim, s posljednje dvije pjesme ove mnogi su to tvrdili
mrane, pesimistine zbirke, tj. s pjesmama
Excelsior i Mir vam! Kranjevi uspostavlja novi, metafiziki ureen metasvijet, svijet izmirenja vlastitih protuslovlja, uspostavljen na temeljima gorkoga ivotnog iskustva,
zapravo smirenje u transcendenciji. Ako se
Kranjevievi Trzaji usporede s drugim vremenski podudarnim zbirkama hrvatskih
pjesnika, zakljuuje esko, onda je ova zbirka jedinstven domet hrvatske poezije fin de
siclea, koja nosi u sebi zametke ekspresionizma, ali i neke nadrealistike slutnje. Rijeju, eskovi prinosi Za Kranjevia dragocjeni
su s vie razloga, no neka prva dva budu izrijekom naglaena: knjiga je prava roendanska estitka velikomu hrvatskom klasiku, jo
jedna monografija posveena njegovu stvaralatvu; drugi razlog lei u injenici da se u
knjievnosti ne moe jednom zasvagda zakljuiti sluaj bilo kojega pjesnika ili pisca;
knjievnost uvijek iznova ivi u novim preispitivanjima i novim itanjima bez novih
itanja knjievnost bi bila mrtva. eskova itanja Kranjevieva pjesnikog opusa nova
su itanja.
Boidar Petra
osvrti i prikazi
Vrstan prinos suvremenoj

krleologiji
Nakon Krleina silaska s povijesne scene
koji je Stanko Lasi pomno ralanio u svojoj
Krleologiji Daniel Miin upisuje u nau suvremenu krleologiju svoju iznimno vrijednu knjigu Poetika dviju usporednih smrti. Miroslav Krlea i Franjo eper. Iznimno vrijednu
jer otvara nove putove promiljanja Krleina knjievnog djela i kao da navjeuje nove
pristupe pronicanju u njegovo djelo i tumaenju toga djela. Posebice to vrijedi istaknuti
s obzirom na nove okolnosti koje su uslijedile poslije Lasieve Krleologije: rije je, dakako, o promjeni paradigme drutvenoga i politikoga ivota u Hrvatskoj, a ta promjena u
valorizaciji knjievnoga opusa Miroslava Krlee nije uvijek bila liena ostraenoga ideologijskoga i ideologizirana diskursa. Miin,
naime, svojim analizama, interpretacijama i
uvidima postie upravo ono to je u krleologiji tranzicijsko-demokratskoga razdoblja
najee nedostajalo, odnosno to je uglavnom u pravilu izostajalo: umjesto puke laudacije Krleina lika i djela, objektivno sagledavanje, namjesto puke negacije, novo itanje mimo ideolokih optereenja.
232
osvrti i prikazi
U prvome redu valja naglasiti autorovu

upuenost i neospornu strunost, njegovu
kompetenciju, koliko onu filozofsko-teoloke naravi, toliko onu knjievno-kritike naravi. Miin je proitao Krleina djela, i ona
objavljena i ona neobjavljena, ali najveim
dijelom i sve ono to je nastalo oko Krleina lika i djela, ono to je do naih dana namrla krleologija. Dostatno je pogledati izvore,
dovoljno je stei uvid u biljeke da se s pravom zakljui ne samo o Miinovoj akribinosti i sustavnosti, nego i o Miinovu sveobuhvatnom poznavanju povijesnih prilika,
socio-duhovnih silnica, rijeju, duha vremena u kojem je Krlea stvarao i ivio, dajui
tom istom duhu vremena svoj osobni biljeg.
Ne treba zaboraviti da je Miin prije tjenjega itanja i odgonetanja Krleina opusa pomno istraio Kranjevievu metafiziku, odnosno istraio je ontologiju i transcendenciju u Kranjevievu opusu, otrgnuvi toga velikog pjesnika od ideologiziranih i najee
promaenih obrazaca interpretacije za koje
je dijelom bio zasluan i sam Krlea sa svojim sociopolitikim vidicima. itanja Kranjevia otvorila su prostore itanjima Miroslava Krlee, osobito odgonetanju Krleina
poimanja smrti. Smrt je u Krleinim djelima
napasna tema s mnotvom varijacija, ali uvijek s naglaskom na njezinu odreenju kao nitavilu, kao velikom Nita. Nema djela u kojem Krlea nije kroz svoje likove progovorio
o smrti i predsmrtnim stanjima bez obzira
kojemu anru ono pripadalo, Krleinim djelima hodaju, govore, ive mrtvaci te je Krleino poimanje smrti i mrtvih posebno privlailo Miinovu znatielju i pozornost. Miin
je u dva navrata pisao o problemu ivota mrtvih u knjievnome opusu Miroslava Krlee.
Bavei se niz godina spomenutom problematikom, Miin se, kako bi je uinio zornijom i providnijom, ne zaustavlja samo i is-
kljuivo na Miroslavu Krlei, njegovu ivotu

i njegovu knjievnom opusu. Podudarnost
Krleine smrti sa smru kardinala Franje epera omoguuje mu i otvara vrlo irok spektar mogunosti razliitih tumaenja i zakljuivanja koja se ne e ticati iskljuivo dvaju uglednika, dvaju hrvatskih intelektualaca koji su svojim ivotom i djelom obiljeili
nae 20. stoljee te politiki, duhovni i kulturni ivot hrvatskoga naroda. Ticat e se
dvaju svjetonazorski razliitih svjetova koji
su obiljeili hrvatsku povijest i kulturu 20.
stoljea i koji i danas uvelike odreuju na
Lebensraum. Podudarnost se dvojice hrvatskih intelektualaca, naime, oituje u injenici da su istoga dana 4. sijenja 1982. leali
na odru, jedan u Palai Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti na Zrinjevcu, drugi, umirovljeni prefekt vatikanske Kongregacije za nauk vjere, kardinal Franjo eper, pod
svodovima zagrebake katedrale. Idui tragovima eperovih zapisa i korespondencije,
s jedne strane, i Krleine literature i ostavtine, s druge strane, Miin je na sjajan nain
pokazao njihovu povezanost, ali i njihove razlike, u prvome redu svjetonazorske naravi.
eperovo pismo Krlei, zapravo izrazi suuti u povodu smrti Krleine supruge Bele iz
svibnja 1981., otkriva prepletanje njihovih
ivotnih sudbina. Razmatrajui odnos Miroslava Krlee i Franje epera, Miinova knjiga usredotouje se na razabiranje suptilnih
otisaka duha vremena to ga oni odravaju
te ih se obojicu promatra i kao osobe i kao
paradigme.
Dvije smrti podudarne vremenski i prostorno, Krleina i eperova, postaju Miinu
temeljnom polugom promiljanja o ivotnome sutonu dvojice velikana i o njihovu odnosu prema umiranju i smrti. Od vremenskih i prostornih podudaranja koja se zrcale u zastavama njihovih razliitih svjetona-
233
zora, jedna je crvena, komunistika, partijska, druga je uto-bijela, crkvena, papinska,

Miin e pronalaziti i druge slinosti, doticanja i prepletanja njihovih ivotnih krugova, ali isto tako ne e zaobilaziti ili relativizirati njihove razlike. Dobrohotno e motriti
i razlike i slinosti, ne elei pri tome presuivati. tovie, Miin bez ikakvih prijekora
analizira Krlein ljudski lik kao to s velikim
oprezom i obzirom pristupa njegovim knjievnim djelima. Istina, kad bismo brojili stranice ili pasuse koji su posveeni Krlei, oni
opsegom sigurno premauju stranice i pasuse posveene Franji eperu jer je eperov
lik drukije vrste, drukijega reda, kao to su
mu spisi i djelovanje drukije vrste. Jasno je
da e u poetici smrti kod Krlee dominirati horizontalna eshatologija, odnosno, kako
to Miin u odnosu na tradicionalno katoliko uenje o prvim ili posljednjim stvarima
naziva, eshatoloki negativ. Zapravo, odnos
prema smrti najvie udaljuje Krleu i epera: u svojim razmiljanjima Krlea e se lien
svake nade nai pred velikim Nita; eper
se, pak, nada da e mu ususret doi posve
odreeno ime, veliki Netko. Dok se pred
Krleom nalazilo veliko Nita, pred eperom
je u vazmenoj nadi sjajio nebeski Jeruzalem.
Krlea i eper svakako su zasebna dva svijeta, zasebna dva svjetonazora, zasebne dvije
osobnosti, no dokumenti iz njihovih ostavtina upuuju na ustanovljive i provjerljive poveznice i dodirne toke njihovih ivotnih putova da bi neke od njih svjedoile i o njihovu
meusobnom potovanju. U dubokome poniranju i pronicanju u njihove ivotne sudbine autor dotie i njihove suputnike i suvremenike s kojima se i Krlea i eper u razliitim povijesnim trenutcima susreu i s kojima
dijalogiziraju ili, osobito Krlea, polemiziraju.
Sueljeni, Krlea i eper u Miinovu se ogledu zapravo ogledaju kao dvije iznimne osob-
nosti, dvije paradigme hrvatskoga nacionalnog bia koje u sebi sadre brojne zajednike
toke; oni zrcale duh vremena i duh naroda
kojemu pripadaju. Iz Miinove vizure nipoto nije rije o osobama koje bi trebale dijeliti hrvatsko nacionalno bie. U prvome redu
rije je o komplementarnim osobnostima
ije razlike bitno obogauju hrvatski duhovni supstrat. Paljivo i obzirno vaganje njihove
specifine teine, kako to Miinova knjiga
zorno svjedoi, razotkriva i upotpunjuje sliku hrvatske povijesti i kulture 20. stoljea, a
toj su slici i Krlea i eper bitno doprinijeli i u
njoj ostavili trajan i neizbrisiv trag.
U Miinovu ogledu Poetika dviju usporednih smrti. Miroslav Krlea i Franjo eper
dobili smo knjigu koja je otvorena dijalogu
i koja pokazuje kako bi ubudue valjalo, posebice s motrita suvremene kranski prodahnute knjievne kritike i knjievne povijesti, pristupati Krleinu knjievnom opusu.
Tako, naime, da se nastoje izbjei svi aprioristiki sudovi i da se od duboko uvrijeenih
ideolokih zazora krene prema novim itanjima Krleinih knjievnih djela; tako da se
Krleino umjetniko djelo oslobodi svoga
politikog konteksta i ideolokoga predznaka; tako da ga se novim itanjima oslobodi
politikoga protektorata unutar ijih je granica i okvira ono bilo smjeteno. elimo li
prevladati mitove i kipove, elimo li se istinski osloboditi ideolokih zadrtosti, raznih vrsta zasukanosti i predrasuda, elimo li hrvatskoj knjievnosti vratiti puninu i snagu, onda
je pred nama jako mnogo posla, kako u pogledu Krleina umjetnikog izraza, tako i u
pogledu onoga dijela hrvatske knjievnosti
koji je prvenstveno nadahnut kranskim
vrijednostima. Miinova knjiga poziv je na
novo i drukije itanje Krleina djela i hrvatske knjievnosti.
Boidar Petra
234
Petr Stehlk
Bosna v chorvatskch
nrodn-integranch
ideologich 19. stolet
Masarykova univerzita
Brno, 2013., 217 str.
Kristna
Rygolov
osvrti i prikazi
U nakladi Filozofskoga fakulteta Masarykova sveuilita u Brnu na ekome je jeziku

izdana nadopunjena doktorska disertacija
uglednoga znanstvenika Mgr. Petra Stehl
ka, Ph.D.1 pod nazivom Bosna u hrvatskim
nacionalno-integracijskim ideologijama 19.
stoljea.
Bosna je od poetka formiranja modernih junoslavenskih naroda pa sve do raspada Jugoslavije bila predmetom interesa svih
generacija hrvatskih politiara i ideologa.
Autorova je namjera opisati poloaj i ulogu
Bosne i njezinih stanovnika u nacionalno-integracijskim i dravotvornim koncepci
ja
ma elnih hrvatskih nacionalnih ideologa
19. stoljea, odnosno u tri ideoloka sustava: ilirizmu, izvornome jugoslavizmu Franje
Rakoga i Josipa Jurja Strossmayera i izvornome pravatvu Ante Starevia i Eugena
Kvaternika.
1 Mgr. Petr Stehlk, Ph.D. (4. 4. 1978.), diplomirao je kroatistiku, anglistiku i makedonistiku, doktorirao je povijest na Filozofskome fakultetu Masarykova sveuilita
u Brnu. Predaje junoslavenske knjievnosti, kulturu i
povijest na Odsjeku za slavistiku Filozofskoga fakulteta
Masarykova sveuilita u Brnu. Izvanjski je suradnik brnjanske podrunice Instituta za povijest Akademije znanosti Republike eke (Povijest Balkana).
U uvodu autor upoznaje itatelja s problematikom, objanjava kljune pojmove i

pregledno objanjava metodoloki postupak. Autor vremenski ograniava svoj rad
na razdoblje od 1832. godine, kada je izdan
prvi hrvatski politiki spis Janka Drakovia, do 1878. godine, kada je Austro-Ugarska okupirala Bosnu i Hercegovinu. Autor se
oslanja na relevantnu strunu literaturu, prije svega na radove istaknute hrvatske povjesniarke Mirjane Gross. Izvornu grau rada
ine onodobni programski spisi, broure, novinski lanci, izjave ili govori politikoga karaktera, u nekim dijelovima dopunjeni i korespondencijom, a znaajno je i to to autor
analizira knjievna djela jer u njima se mogu
pronai otvoreniji pogledi na Bosnu:
Naime imajui u vidu postojanje cenzure,
kojoj su u prvome redu bili podloni tek
stovi politikoga karaktera, ondanji su
knjievnici, politiari i ideolozi svoje poglede na Bosnu, Bosance i rjeenje istonoga pitanja nerijetko izraavali otvorenije i
potpunije upravo u pjesmama, novelama
i putopisima. (str. 198)
Knjiga se sastoji od 14 poglavlja, a tema
se obrauje od 2. i 8. poglavlja. Sr rada ine
tree, sedmo i osmo poglavlje, u kojima autor obrauje pojedine nacionalno-integracijske ideologije. Ova su poglavlja podijeljena na dvije meusobno povezane cjeline. U
235
prvoj cjelini autor svaku pojedinu ideologiju

openito karakterizira, a u drugoj detaljno,
na temelju izvora, analizira bosansku problematiku. U etvrtome, petome i estome poglavlju obrauju se povijesna razdoblja u kojima je bio pojaan interes hrvatske politike
za Bosnu. Autor pojanjava politiku koju su
prema njoj provodile ili deklarirale institucije i predstavnici hrvatske samouprave.
U drugome poglavlju autor razmatra staleku ideologiju obrane autonomnih prava Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i
Dalmacije, tradiciju hrvatskoga renesansnog
i baroknog slavizma te prvi moderni programski spis hrvatske politike, iji je autor
Janko Drakovi. Poznavanje ovih povijesnopolitikih te idejnih polazita autor smatra
nunim za razumijevanje istraivane grae.
Tree je poglavlje posveeno nacionalnointegracijskoj ideologiji ilirizma. U vlastitoj
analizi autor, pak, analizira identitet Bosne i
njezinih stanovnika u ideologiji ilirizma, putopis Pogled u Bosnu sljedbenika ilirizma Matije Maurania, koji je u svome djelu opisao
do tada hrvatskomu itatelju nepoznatu bosansku svakodnevicu te pogled iliraca na bosanske muslimane.
U etvrtome poglavlju autor daje prikaz
Bosne u hrvatskoj politici 40-ih godina 19.
stoljea. U sklopu poglavlja autor razmatra
memorandum Varadinske upanije iz 1842.
godine, koji je sastavio znaajni predstavnik
Ilirske stranke barun Metel Oegovi, nadalje, tajnu politiku Ljudevita Gaja koju je vodio 30-ih godina 19. stoljea te revolucionarne godine, 1848. 1849., kada je nakon pada
Metternichova apsolutizma ponovo pojaan interes hrvatskih politiara za Bosnu.
Peto je poglavlje posveeno 50-im godinama 19. stoljea, kada su se u Hrvatskoj kristalizirale nove nacionalno-integracijske ideologije. U prvome potpoglavlju autor raz-
matra putopis Putovanje po Bosni Ivana Kukuljevia Sakcinskog, u kojem je predstavljen

nacionalnopolitiki program prema Bosni te
se bavi pogledom na Bosnu u hrvatskoj knjievnosti u 50-im godinama. Hrvatske nacio
nalno-politike koncepcije druge polovice
19. stoljea nastajale su u interakciji sa srpskim koncepcijama pa autor u potpoglavljima ukratko prikazuje poloaj Bosne u tadanjoj srpskoj politici te poimanje srpskoga nacionalnog identiteta. Prikazuju se pogledi Dositeja Obradovia i Vuka Stefanovia Karadia te se analizira spis Naertanije
Ilije Garaanina.
U estome su poglavlju ukratko opisani
povijesni dogaaji druge polovice 19. stoljea koji su imali utjecaj na formiranje novih
na
cionalno-integracijskih ideologija, kon
cepcija hrvatskoga dravnog prava te pojam
hrvatskoga politikog naroda.
U sedmome se poglavlju razmatra izvorni jugoslavizam Franje Rakoga i Josipa Jurja
Strossmayera koji se nadovezuje na ilirizam
u drugoj polovici 19. stoljea. Autor analizira dominatne aspekte bosanske problematike u djelima F. Rakog i J. J. Strossmayera, razmatra i istie vanu ulogu koju je ideologem
o Hrvatskoj kao predziu kranstva (antemurale christianitatis) imao kod ideologa jugoslavizma u pogledu rjeavanja istonoga
pitanja.
Osmo je poglavlje posveeno ideologiji
izvornoga pravatva Ante Starevia i Eugena Kvaternika koji su se bosanskom problematikom bavili u okviru rjeavanja istonoga
pitanja. Bosna je u ideologiji pravatva zauzi
mala kljuno mjesto jer je trebala predstavljati geografsku jezgru budue hrvatske drave. Autor analizira u zasebnim potpoglavljima poglede E. Kvaternika i A. Starevia
na rjeenje istonoga pitanja te u zadnjem
potpoglavlju razmatra pogled Ante Stare
236
via na bosanske muslimane, koje je smatrao privilegiranim pripadnicima hrvatskoga naroda.

Na kraju knjige nalaze se zakljuak na
ekom jeziku i saetak na engleskom i hrvatskom jeziku, zatim popis literature i kazalo imena. Knjiga je obogaena slikama elnih
predstavnika pojedinih nacionalno-integracijskih ideologija.
Knjiga Bosna u hrvatskim nacionalno-integracijskim ideologijama 19. stoljea predstavlja pionirsko djelo jer se do sada ni u hrvatskoj sredini nije pojavilo djelo koje iz povijesne perspektive te na osnovi komparativne analize onovremenih izvora analizira
poloaj i ulogu Bosne u hrvatskim nacionalno-politikim koncepcijama. Ova bi knjiga stoga zasigurno trebala biti prevedena na
hrvatski jezik i izdana u Hrvatskoj.
Kristna Rygolov
Mediteran. Putopisne kronike

S portugalskoga prevela Tanja Tarbuk
Urednik Ivica Matievi
Ex libris
Zagreb, 2014.
osvrti i prikazi
Mediteran putopis koristan i

suvremenomu Hrvatu
U listopadu 2014. u nakladi Ex libris i prijevodu Tanje Tarbuk na 159 stranica tiskana
je knjiga Mediteran. Putopisne kronike, kojoj je autor Portugalac Gustavo de Matos
Sequeira (1880. 1962.). Oita slinost izmeu imena portugalskoga pisca, novinara
i politiara De Matosa i njegova suvremenika, hrvatskoga knjievnika i putopisca Antuna Gustava Matoa, ponukala je izdavaa
na objavu knjige, znajui da e tako privui panju suvremenih itatelja. Iako objavljena 80 godina nakon originala, knjiga u mnogoemu moe biti zanimljiva i hrvatskoj itateljskoj publici, jer se autor krstarei 15
dana Mediteranom, osim Italije, Malte, Grke i Crne Gore, divi i hrvatskim gradovima
(u sklopu tadanje Jugoslavije) du obale. Pisana je jednostavnim, lapidarnim stilom, a u
isto vrijeme odaje pero iskusna i prokuana
pisca, poznavatelja povijesti, kazalita i kulture uope.
De Matos je svoje putovanje zapoeo daleke 1933. u Trstu, no putopisne kronike ne
slijede u potpunosti kronoloki tijek zbivanja. Putovanje se odvija na dvama brodovi-
237
ma Vulkaniji i Oceaniji, kako su se nazivali putniki brodovi tadanje talijanske kompanije koja je turistima omoguavala krstarenja Europom i imala redovite linije na relaciji Amerika Europa, i ve na poetku
pripovijedanja autor iznosi distinkcije izmeu Portugalaca i Amerikanaca. Portugalci su
tako suzdrani, kontemplativni, sentimentalni, melankolini, romantini i promatraju more u idilinome zanosu, dok su Amerikanci obmanuta, razoarana svjetina koja
iskoritava ivot tako to uiva u jedenju, pijenju i spavanju. Mlade Amerikanke izlau
bijela tijela suncu kao za posluivanje ili vjebaju ritmiku gimnastiku, a starci i starice ispijaju viski, vino i pivo te pue bez prestanka
ili igraju tombolu, pleu i flertuju. U opisima
putnika i putovanja De Matos nerijetko zna
biti humoristian, ali i sarkastian. Primjerice, usporeujui Odisejevu zgodu sa sirenama, konotira kako se one nalaze na brodu
bez ribljeg repa i bez trube, ali s crveno i plavo lakiranim noktima na nogama, i golim i
glatkim nogama bez ljusaka. I nijedan moreplovac nije zatraio da ga veu. Amerikanka
Eleanora Terry izaziva njegovo zgraanje jer
putuje kako bi zabavila svoja dva pekinezera, eh Ladislav Szeky intrigira jer stalno nosi
pet kljueva oko pasa, a studentica Svan iz
Hanovera sa svega 100 maraka deparca uiva u fotografiranju ivotinja. Putujui Sredozemljem, Gustavo de Matos Sequeira najvie izdvaja opojne ljepote panorama, prirodnih krajolika i pejzaa, udesne boje neba i
mora. ivciraju ga mali buni turistiki gradovi, iji stanovnici opsjedaju turiste i nude
im kojekakve nevrijedne suvenire, brzina turistikoga razgledavanja, nedostatak vremena i turistiki vodii. Kada ponu nabrajati
datume, injenice, stilove, sve to, jasno bez
ikakva reda i kriterija, meni pozli. Zato e
rei: Turist je proizvod brzine vremena.
Nakon Napulja i reminiscencija o trima

vulkanima toga podruja na red dolazi Sicilija sa svojim gradovima i mjestima, Taorminom, Messinom, Palermom i Girgentijem, o
kojima e govoriti i u drugome dijelu knjige.
Nakon Malte, koju e opisati u posljednjem
poglavlju, Krf ga podsjea na Portugal, a najupeatljivija mu je bizarnost konjsko sedlo
na kojem je sjedio njemaki car Vilim II. Boka
kotorska izaziva divljenje, ali je Ragusa dragulj Dalmacije, najljepi i najudniji grad koji
su zapadne oi ikad vidjele... I kunem vam se,
itatelju, nema grada od vee poezije ni od
vee ljepote. De Matos uoava kako drugi
turisti ne primjeuju to i on: Mnogi su turisti uli u Ragusu da se okupaju u bazenu, kao
da su ve, zbog stalne izloenosti tijela vodi,
razmiljali kao ribe. Uivao je u etnji Stradunom, a nama bi danas bilo zanimljivo istraiti to je mislio pod tim da se u Dubrovniku prodaju poznate srpske kape. Od ostalih
gradova u lijepu sjeanju ostao mu je Split sa
svojim znamenitostima, Hvar kao Madeira
Jadranskog mora, otoci, ibenik, Zadar, Mali
Loinj, a Rijeka ga je razoarala jer je naikana zadimljenim dimnjacima, prepuna uredima, tvornicama, skladitima, djeluje kao grad
industrije i trgovine. Opatija je za putopisca
tipian moderni grad, a osvrnuo se i na Pulu,
Rovinj, Pore i Portoro. Putovanje zavrava
u Trstu, otkud se putnici vlakovima vraaju
svojim domovima diljem Europe, ali ne i knjiga, u kojoj izlaganje nastavlja o Veneciji kao
monom magnetu znatielje cijeloga svijeta. No, Venecija i Pompeji takva su mjesta u
kojima se putnik osjea kao da poznaje ono
to nikad nije vidio. I u Pompejima je turistika znamenitost kripta, slina onoj kapucinerskoj u Palermu ili u njegovu Lisabonu, to je
sve u isti mah i tragino i komino.
Nakon poglavlja o Veneciji De Matos se
jo jednom osvre na Grku i Grke. Odu-
238
evljen grkim cigaretama, iji dim poput

Proustova kolaia madeleine evocira mladost, posebno je ushien kipovima u atenskome muzeju, dok su mu Grci kao narod
sumorni i tuni, odavno izgubili stvaralaku
imaginaciju koja odrava mladost i ograniavaju se ivjeti na raun tue znatielje, pokazujui joj ruevine.
Pretposljednje poglavlje nosi naslov Faizam i u njemu se De Matos osvre na jaanje talijanske nacionalne tatine, okiran
inzistiranjem talijanskoga novinara da putnici poalju Duceu pozdravno pismo. Nije se
mogao nauditi fanatinosti vjere u velikoga
vou itavoga jednog naroda, impresivnoj
propagandi i apsurdu postavljanja Mussolinijeva portreta svuda, ak i u sakristije i katedrale, primjeujui to jo na Siciliji, razmiljajui o kouljama i bojama koje konotiraju.
Gustavo de Matos Sequeira putopis zaokruuje Alirom, Gibraltarom i Maltom. Na
Malti zapaa engleska obiljeja, topove, artiljeriju, bojne brodove, a u gradu Valletti ko
ze, make i crne ogrtae. Slijedi nabrajanje
slavnih povijesnih osoba i vladara Portugala
koji su obiljeili Mediteran u bitkama i graditeljstvu, a danas ih se gotovo nitko izvan domovine i ne sjea.
Putopisne kronike portugalskoga putopisca i novinara Gustava de Matosa Sequeire
zanimljivo su tivo za svakoga putnika, posjetitelja kulturnih znamenitosti i istraivaa
povijesti ak i nakon 80 godina, otkad su nastale, kao to su jo ive rijei naega Gustava Matoa, s kojim se portugalski pisac uvelike moe usporediti, kako u predgovoru Mediterana tvrdi Zdravko Zima. Stoga moemo
zamisliti da je ovaj Portugalac suvremeni Hrvat i sigurno e nam Mediteran kao knjiga bi
ti zanimljiv, slikovit, ivopisan i koristan.
Danijela Grubii
Mladen uka
Sunani sat: sjeanja
Vlastita naklada
Zadar, 2014.
osvrti i prikazi
Sunani sat kronika jedne

obitelji
Sunani sat roman je prvijenac Mladena
uke, roenoga 1942. u Banju na otoku
Pamanu, koji se iscrpljen od lutanja po svijetu vratio na prag svoje rodne kue s kojega se vie ne uje ... ni veselje djece u igri,
ni pla novoroenadi... ni blejanje ovaca...,
ve samo sablasna tiina koja para ui. A tiina uvijek prizove minula vremena, prohodane dionice ivotnoga puta. Sunani sat
njegova je ivotna pria, iskrena ispovijest,
obiteljska drama datirana od tridesetih godina 20. st., preko ubojstva oca u srpnju
1943., pred samu kapitulaciju Italije, preseljenja ostatka obitelji s otoka u grad, davnih
pedesetih kada se ilegalno prelazila talijanska granica, do puta u nepoznato emigracije od Kanade, Austrije, Australije do vicarske. I onda, na kraju ili pred krajem putovanja, ovjek se iscrpljen od lutanja nae zagledan u sunani sat koji je jednom davno,
ekajui sjenu i majin poziv na krti ruak,
ucrtao na pragu svoje rodne kue.
Ova osobna ispovijest u formi memoara
ispriana je u vie labavo razgranienih cjeli-
239
na (LXVI) i tee kronoloki, bez retrospekcija, digresija i(li) epizoda koje bi je usporavale i udaljavale od osnovnoga tijeka zbivanja.
Radnja, naime, tee iz jednoga vremenskog i
prostornog miljea u drugi, iako meu nekima postoji dui vremenski jaz, biljeei tijek
pamtljivim detaljima, dogaajima (za mnoge je od njih samo uo), koji se duboko usijecaju u ivot i ostavljaju peat neprolaznosti, ulaze u prostore (ne)svijesti, posvojenoga
sjeanja. Izmjenjuju se anegdote, pripovijesti koje tematiziraju otoni ivot ribara, nadniara, djedovu zadrtost, majinu predanost
singerici, politiko komeanje... ali i ljepotu
siromanoga, jedinstvenoga otonog ivota
i prirode.
U dogaanjima koja se munjevitom brzinom, kao scene na filmskome platnu vrte u
romanu osjea se duboki psiholoki zahvat
nositelja radnje, autora naratora, trenutci
odluka, prijelaz iz poznatoga u nepoznato, iz
umaloga svijeta u novi, iz straha u slobodu...
Niu se sjeanja, situacije, slike: Trst, preko
oceanski brod (Coffe boy), sudbinsko upoznavanje s gdinom Alonsom u Caffeu jednoga kanadskog gradia nakon bijega s broda,
boravak u prihvatilitu za emigrante
uka u svome tivu, iako se to moglo
oekivati, nije kritiar svoga vremena, ve
osoba koja dobro razumije da su bezbrojne
pojave koje se smatraju oekivanima i realnima (pritvor i postupanje milicije, tematizacija emigranata i sl.) i nerealnima, neoekivanima (kao npr. dobrota senor Alonsa i njegove
Isabell ili uznemiravanje telefonom njegove
moje drago oko) dinamiki motivi. Njegovo doba postaje doba prostora. Zato i donosi, za neke ljude, velike odluke (selidba/bijeg
iz Kanade, iz Australije)... i hrabre! Svjestan je
procijepa izmeu onoga to ima i onoga to
bi htio i to mijenja. S obzirom na tehniku pripovijedanja, i tuga i tragedija, i odluke i dvoj-
be, i pobjede i porazi, i ljubav i nada ostaju

dubinski dijelovi teksta. Oni se realiziraju tek
ispod njegovih redaka.
Sredinji je lik, ujedno i pripovjeda ovo
ga autobiografskog romana frag
men
tar
ne forme, dakle, Mladen uka, lik i ime iz
stvarnoga ivota. Ostali likovi u romanu, po
put majke, oca, brae, ujaka, djeda i bake s
majine strane, djeda ime i maehe Marte, Mate, susjede Lucije i njezina Krste, susje
da Augustina, Mirka, Sreka, Rikija, Ive i drugih, stvarni su ljudi, bliski pripovjedau. Meutim, sredinji je lik romana imica, majka.
Iz pozicije djeaka od deset godina narator
u njoj inkorporira niz vanih tema tadanjega svijeta (problem bogatstva i siromatva,
identiteta i udovitva, morala i ideologije, ali
i sjeanja: rata i zloina, potrebe obrazovanja
i mukotrpnoga rada) jer kroz prizmu njezina
lika pripovijeda i priu o sebi. Bez nje kao da
romana ne bi ni bilo. Nije iskljueno da mu je
ba ona bila prijenosnik sjeanja iz vremena
njezine mladosti, onoga vremena kojega se
on kao dijete nije mogao sjeati, a naratorski
ga vjerno obrauje.
Sunani sat prije svega roman je o sjeanju i konstruiranju sjeanja, o tome to i
kako kao pojedinci i pripadnici odreene zajednice pamtimo. To je roman lika koji unutar tematske klasifikacije spada u vrstu drutvenoga romana. U kontekstu hrvatskoga
drutva koje nastaje nakon Drugoga svjetskog rata sjeanje je u njemu podloga i okvir
u kojem se potiskuju osjeaji, a pojedinac
noen vjetrom moguega, dostupnoga, novoga, u dinamici (ne)sluajnoga, izloen snalaenju, preivljavanju, saeto fotografira i
subjektivno dokumentira pojedine do
ga
aje preskaui nebitno, uvajui se da ne
upadne u zamku opirnosti, osude, mrnje,
osvete... U pozadini djeakovih prekinutih
igara i odrastanja iitavaju se dogaaji iz
240
osvrti i prikazi
vremena Drugoga svjetskog rata, zatim vrijeme koje je ratu prethodilo i za njim uslijedilo, vrijeme komunistikoga reima, zamreni
svijet i bolno iskustvo rata i poslijeraa, kao i
njihove posljedice. S dovoljnim vremenskim
odmakom Mladen uka ispisao je svjedoanstvo u kojem je bez rukavica progovorio
o odrastanju, ali i o stvarima iz poslijeratnoga vremena, ivota u emigraciji, koje mnogi
zbog ovih ili onih razloga guraju pod tepih. Iako je u romanu rije o osobnoj ispovijesti s mnogo autobiografskih elemenata,
ovo je ipak roman o ovjeku kojega obiljeava prolost. On je arhivar kojega je povijest u tolikoj mjeri obiljeila da mu se itav
ivot promijenio. Naime, u sreditu je pripovjedakoga diskursa strategija preivljavanja.
Nain pripovijedanja u romanu lien je
crnila, vulgarnosti, mrnje, osvetoljubivosti...
Pored stranih i munih tema koje uvijek
nanovo provociraju pojedince, uka pokree fabulu s njegove toke gledita toplu i iskrenu. Slika duh vremena koje je za
njim i za nama, drugu polovicu 20. stoljea,
ne preuujui njegove dobre, ali ni njegove loe strane. Ne namee se, ne opredjeljuje, ne politizira... On pria. Tako e se u ovoj
prozi pronai niz knjievno dosta uspjelih i
upeatljivih likova, scena i slika: slike putovanja na Kornate, prodavanje i darivanje ribe,
bratska ljubav...
Autor ne pretjeruje s opisima, s vizualizacijom prostora, ambijenta, osim u mjeri
u kojoj je to potrebno za donoenje dogaaja. Dodir ovjeka sa stvarnou za njega
je osnovni tematski okvir. No bez obzira na
to, opis vanjskoga izgleda lika, kao i unutranjega, psihikoga (npr. obitelj imice, brat,
otac i majka) stvara u itatelja jasno definiran psihiki portret dobronamjernih (na nekim mjestima i naivnih), nekonfliktnih ljudi
nasuprot, npr., djedu imi. Reenice su jed-
nostavne, ali snane, bez suvine kienosti, a

dijalozi ivotni i uvjerljivi, bez dvosmislenosti. U romanu je koriten knjievni jezik naracije (zbog viegodinjega izbivanja iz Hrvatske autor nije vian koritenju otonoga
idioma pa se i ne usuuje eksperimentirati), u isto vrijeme jednostavan, obiteljski, svakodnevni govorni jezik. Na mjestima gdje je
potrebno koristi se talijanski, ali i francuski i
engleski jezik, to potvruje autorovu multikulturalnost i poznavanje stranih jezika. Izdvaja se jezik komandanta u kasarni i milicionara koji su vrlo dobro profilirani. Strani
lokaliteti i koritenje nekih opservacija i asocijacija izvrsno su prilagoeni prii i upotpunjuju radnju.
itanje je jednako sloen posao kao i pisanje. to nam poruuje Mladen uka ovim
svojim uratkom u kojem je konzervirao svoja sjeanja? Poruuje nam da na svijetu postoje tragedije, ali da svijet nije tragian i da
je svaki ivot jedinstven. On je (ivot) kao i
sat, kree se u krug, od jutra do veeri, od
dana do noi, od nula do dvadeset i etiri, od roenja do smrti. A sunce? Zar i sunce ne umire? Izlazi i zalazi. No opet se raa.
A sat? Sat eka. eka podne, biljei poloaj sunca. I danas, i sutra, i... Njegova najvia
toka iznad horizonta oznauje podne. Tako
su sat i sunce u toj jednoj toki, koja je samo
sjena i otprhnut e u sekundi, u metaforikoj simbiozi. Majka e zazvati: ime, Borise, Mladene sada e ruak. Sinovljev odgovor kako jo nije, njegova potraga za vremenom i smislom, njegov pogled na sat istopit e se u poviku: Ima pravo, majko podne je! Dolazim!
Elvira Kati
241
Martina Petranovi
Prepoznatljivo svoja
Kostimografkinja Ika komrlj
ULUPUH
Zagreb, 2014.
osvrti i prikazi
Ika komrlj iz ljubavi prema

kazalitu
Hrvatska teatrologija iznjedrila je vrlo vano i
vrijedno djelo monografiju o kostimografkinji Iki komrlj autorice Martine Petranovi
a na dobitku su i kostimografska kazalina
struka, i teatrologija, i kostimografkinja, i itatelji, neovisno o struci i itateljskome profilu. Iako se u posljednjih petnaest-dvadeset
godina nakupilo monografskih izdanja koja
se na ovaj ili onaj nain dotiu kazalita (bez
obzira je li rije o redateljima, glumcima, kazalitima ili kazalinim festivalima) nastojei u kulturnome pamenju zadrati pojedina vana mjesta u hrvatskoj kulturi, doista
je rijetkost imati u rukama vrijedan prinos
dvjema kazalinim strukama scenografiji i
kostimografiji.
ini se da potonja prolazi ak i gore, moda i zbog povijesnoga nasljea koje je formalno osamostaljenje struke doivjelo 1947.
kad je zagrebako Hrvatsko narodno kazalite otvorilo radno mjesto stalnoga kostimografa i zaposlilo Ingu Kostiner. Meutim,
povijest hrvatskoga kazalita kao razdjel
nicu navodi 1909. i zapoljavanje Branimi
ra enoe u istome kazalitu na mjestu stal-
noga scenografa koji je bio zaduen i za kostimografska rjeenja predstava pa su tako

i scenografija i kostimografija 2009. godine
obiljeile stogodinjicu svojih struka. Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih
umjetnosti Hrvatske (ULUPUH) dostojno je
proslavila obljetnicu, a na ovome mjestu ne
ka bude spomenut jo jedan vrijedan izdavaki poduhvat, katalog izlobe, koji je svojim opsegom od etiri stotine stranica i vrs
noom daleko nadmaio taj anr pretvoriv
i se u priruni udbenik i zavidnu zalihu
reproduciranih scenografskih i kostimograf
skih radova Sto godina hrvatske scenografi
je i kostimografije 1909. 2009. urednice
Ivane Bakal i dviju suradnica koje su nainile
saet povijesni pregled struka: Ane Lederer,
koja je pisala o scenografiji, i Martine Petranovi, koja je pisala o kostimografiji. ULUPUH se svojom brigom za kostimografsku
struku dokazao monografijom Mae trbac
o Ruti Kneevi (2009.), a scenografu Dragi Turini oduio se opsenom i luksuznom
monografijom 2013. autorice Branke Hlevnjak. Stoga je monografija o Iki komrlj logian i vrijedan nastavak nastojanja da se pozornost strune i znanstvene javnosti skrene
na te dvije umjetnike discipline. Pritom se
ne smije izgubiti iz vida injenica da povijest
scenografije i povijest kostimografije jo uvijek nisu objavljene i njihovo se pojavljivanje s
nestrpljenjem oekuje, tim vie to je od njihove afirmacije kao i od afirmacije teatrologije kao znanstvene discipline prolo vie desetljea u kojima su se obrazovali i scenografi i kostimografi i teatrolozi, i svi su se u uenju povijesti tih dviju disciplina bili prisiljeni
sluiti pomonim izvorima. Razvoj redateljskoga kazalita u 20. stoljeu dodatno je naglasio vanost scenografskoga i kostimografskoga udjela u kazalinim predstavama, ne
izostavljajui ni glumce ni ostale umjetni-
242
osvrti i prikazi
Martina Petranovi
ke suradnike na predstavi pa stoga valja pozdraviti inicijativu da se istakne vanost tih

struka, posebice s obzirom na obrazovni sustav koji se za te struke stalno mijenja.
Nadalje, prolaznost kazalinoga ina oteava rekonstrukciju predstave, to se na pravi nain vidi kad je rije o predstavama nastalim prije mogunosti audiovizualnoga
zapisivanja predstava. Kostimografski udio
u predstavi tako je ogranien najveim dije
lom na kostimografske skice ili fotografije iz
predstava, nerijetko crno-bijele. Meutim,
ni pristup toj grai nije bez problema jer je
rije o rasutome materijalu koji nije sustavno pohranjivan na jednome mjestu, nego se
uva dijelom u arhivima razliitih hrvatskih
institucija iz znanosti i kulture ili u privatnim
zbirkama, pa stoga ovakva izdanja olakavaju prvi korak u upoznavanju s kostimografijom, to dodatno za sobom povlai i nunost osnivanja kazalinoga muzeja koji u Hrvatskoj za razliku od europskih zemalja, u
bliem ili daljem susjedstvu jo uvijek ne
postoji.
Ipak, najvea je vrijednost ove monogra
fije to nam je odkrinula uvid u barem jednu
kostimografsku biografiju, njezin tijek, kreativni put i razliita podruja rada. Ika komrlj jedna je od najsnanijih osobnosti na
podruju hrvatske kostimografije i na ovome mjestu teko je navesti sve predstave na

kojima je radila i koje je svojim umjetnikim
prinosom obogatila. Ni izdaleka nije dovoljno rei da je dubok trag ostavila i u dramskim, i u opernim, i u baletnim predstavama, da je njezina umjetnika vrsnoa posebice do izraaja dola u predstavama suvremenoga plesa, da se iskazala i filmskom i televizijskom kostimografijom, da je autorica
vojnih odora Svoj kostimografski rad Ika
komrlj zapoela je nakon zavretka studija
scenografije 1956. godine na Odsjeku za scenografiju Akademije za kazalinu umjetnost
u Zagrebu, ostvarujui prve predstave u tadanjem Zagrebakom pionirskom kazalitu
(danas Zagrebakom kazalitu mladih). Nastavila je rad u zagrebakome HNK-u, a potom i u ostalim kazalitima diljem Hrvatske. Znaajne su njezine suradnje sa Zvjezdanom Ladikom i Petrom areviem, no
Ika komrlj u razliitim je razdobljima svoga djelovanja ostvarivala plodnu, zapaenu
i kontinuiranu suradnju s jo nekoliko istak
nutih hrvatskih redatelja poput Vlade Habuneka, Mladena kiljana, Boidara Violia,
Koste Spaia, Vlade tefania, Vladana vacova, Ivice Kunevia, Josipa Juvania, Tomislava Radia i Kreimira Dolenia te Nine
Kleflin i Zlatka Viteza. Posebno se istaknula u radu s koreografima Milkom paremblekom i Dinkom Bogdaniem. Iscrpan popis njezinih suradnji otisnut je u teatrografskome popisu na kraju monografije, to je
iznimno vrijedan prinos povijesti hrvatskoga kazalita, upravo zbog injenice da su popisi najmuniji za izradu, a najdragocjeniji u
buduim strunim i znanstvenim analizama.
Ova raskona monografija na etiri stotine stranica poslije uvodne rijei urednice
Ivane Bakal nudi metodoloki promiljenu
i iscrpnu teatroloku analizu autorice Mar-
243
tine Petranovi, to je, uz preobilje likovnih

priloga koji se isprepleu s tekstom i vrhunski su grafiki obraeni, za teatroloku struku najvrjedniji dio knjige. Naime, unato injenici to je kostimografski rad usko vezan
uz kazalite (kasnije i film), u strunoj literaturi nedostaje opsenijih radova o toj temi,
a upravo ih svojim kazalinopovijesnim bavljenjem kostimografijom Martina Petranovi nadomjeta, nudei i metodologiju teatrolokoga pristupa. Kostimografi su nerijetko osebujni i u svome likovnom izriaju pa
ne bi bilo neobino da ih se analizira i sa stajalita povijesti umjetnosti, no granino mjesto likovnosti i kazalita kao da je potenci
jal
nim analitiarima oduzimalo hra
brost
hvatanja ukotac s tom temom. Meutim,
M. Petranovi svojom je analizom rada Ike
komrlj ponudila pristup koji e u teatrolokoj javnosti zasigurno nai odjeka jer u kostimografskoj javnosti to je ve uinjeno samim objavljivanjem ove knjige. Autorica pristupa kostimografkinjinu radu vodei rauna o svim sastavnicama kazalinoga ina,
posebice istiui odnos redatelja i kostimografa kao dijela kreativnoga tima koji surauje na predstavi, ne zanemarujui istodobno ni osobni kostimografkinjin profesionalni razvoj, kao ni aktualne tendencije u likovnoj umjetnosti.
Posebno intrigantan dio, ve uvrijeen u
anru monografija koje se na ovaj ili onaj nain bave kazalitem, tvore osvrti prijatelja i
suradnika Ike komrlj, koji se prisjeaju suradnji ili osobnih susreta, ne gubei iz vida
osebujnu kostimografkinjinu osobnost, i
profesionalnu i privatnu. Meu njima su,
u irokoj lepezi razliitih struka i odnosa,
Dinka Jerievi, Lela Gluhak Buneta, Ljiljana Gvozdenovi, Milko paremblek, Danica Dedijer, Matko Sren, Ivica Kunevi, Jakov Sedlar, Zlatko Vitez, Doris Kristi, Tonko
Lonza, Vladimir Stojsavljevi, Almira Osmanovi, Elvira Ulip i Mira Wolf. Svi se oni razliitim mentalnim rukopisima prisjeaju vremena provedenog s osobom koju svi redom
rado nazivaju jednostavno Ajki. Uz ve
spomenuti popis radova, u knjizi se nalazi i
popis nagrada i priznanja te razmjerno opsean saetak na engleskome jeziku, to odaje dobru maniru svijesti o potrebi plasiranja
hrvatske kulturne batine na ire trite.
Kostim mora imati vlastiti likovni izraz,
a ne onaj koji defilira cestom. () Kostim je
psiholoki znak, a ne krpetina bez smisla. Kostim dobiva smisao kada ga odjene glumac
i daruje mu duu i istinitost rijei su Ike
komrlj otisnute u knjizi koje odaju umjetniinu predanost struci kojom se bavi, ali i
snanu svijest o vanosti kazalinoga kostima. Nesumnjivo, i kostimografkinja Ika komrlj i teatrologinja Martina Petranovi vole
kazalite, svaka na svoj nain. Iz te ljubavi ni
nije moglo izai nita manje od ovakve monografije na radost hrvatskih kostimografa,
ali i teatrologa i svih ostalih itatelja koji e
za njom posegnuti.
Lucija Ljubi
244
Thrse Raquin
osvrti i prikazi
Thrse Raquin u zadarskome

HNK-u
Kada otvaranje dramske sezone 2014./15.
pone vie nego otunom predstavom Di
plomac Zagrebakoga gradskog kazalita Komedija (20. listopada 2014.), kada zainteresirani gledatelj na najavi dramske sezone uoi
injenicu da cijela produkcija ansambla zadarskoga HNK-a predstavlja jednu premijeru na poetku sezone i jednu na kraju sezone (ukupno etiri izvedbe Thrse Raquin,
dvije predstave Bepo i Marieta i valjda jedna predstava Umjetnosti intervjua), kada se
i uz fantastine kostime i scenografiju digne
zbog loe glume i openito dosade s pred
stave Amadeus zagrebakoga dramskog ka
zalita Gavella, onda taj isti zainteresirani
gledatelj teko moe polagati nade da e ovo
biti dramska sezona za pamenje.
U borbi s reality oovima, tursko-brazilskim i bogtepitaj ijim sve ne sapunicama i
politikim TV prepucavanjima neka kaza
lita (a ini se da je i zadarsko meu njima)
odluila su zauzeti poziciju intelektualne
uzvienosti, tj. dosadne neinventivnosti.
Predstave kao da ne moraju biti zanimljive,
nove i poticajne jer to je (kao) nedostojno
visoke kulture i umjetnosti. Pri tome se zaboravlja da je jedno od izvorita teatra ulica, narodna masa. Kazalite je nekad moralo biti toliko zanimljivo da gledatelj izdri viesatno stajanje na nogama kako bi se,
npr., odgledao Shakespeareov zaplet na vrlo
zahtjevnom jezku i formi, ali danas, naalost,
sjedenje na udobnoj kazalinoj fotelji ne osigurava da e gledatelj predstavu odgledati
do kraja i budan
Dakle, na poprilino mravu repertoaru
ansambla zadarskoga HNK-a prva premijera dogodila se 5. studenog 2014. Radi se o
dramatizaciji romana Thrse Raquin, koji je
mile Zola objavio 1867. Roman ima burnu
povijest jer je prvo izdanje kritika otro napala i osudila kao pornografski i nemoralan
pa je Zola drugomu izdanju iz 1869. godine
pridodao predgovor, koji se ujedno smatra i
naturalistikim manifestom. O samoj izvedbi na samoj premijeri ne mogu govoriti jer
na njoj nisam bila. Komentirat u izvedbu
od 15. sijenja 2015.
U najavi drame imali smo prilike proitati da bi se za Thrse Raquin gotovo moglo
rei da je francuska verzija ruskoga romana
Zloin i kazna. Ovako bombastina najava
sama je po sebi poprilian kliej, ali donekle
ipak govori o tome to oekivati od predstave. Za one koji nisu proitali roman, ukratko o fabuli: Thrse je siroe i o njoj skrbi gopoa Raquin koja ima boleljivoga sina Camillea. Autokratski odgoj gopoe Raquin
dovodi do braka izmeu Thrse i Camillea,
ali taj odnos u potpunosti gui Thrsinu
osobnost pa ona, upoznavi Laurenta, vedroga i snanoga mladia, prvi put osjeti snane emocije i strast. Povezanost dvoje mladih dolazi do toke kada poele da im
nita i nitko ne stoji na putu, to dovodi do
ubojstva njezina mua. Thrse i Laurent poinju zajedniki ivot te skrbe o bivoj svekr-
245
vi, koja nakon modanoga udara postaje nijemi invalid. Uskoro ljubavnike poinje moriti osjeaj grinje savjesti, a otvorene svae
odvijaju se pred oima gospoe Raquin, koja
je nemona da ita uini. Na koncu ljubavnici, ne mogavi se nositi s krivicom, poine
samoubojstvo.
Uistinu se moe pohvaliti izbor teksta jer
on, iako nastao u 19. st., omoguuje progovaranje o mnogim (pa i suvremenim) temama, a s obzirom da nije izvoen na hrvatskim pozornicama, ima i svojevrsni daak
novine. Obiteljski odnosi, razliiti oblici zlostavljanja, razmatranja o moralnosti zloina,
grinja savjesti, ljudska spolnost i sl. sve su
to teme koje se dotiu i analiziraju u ovoj poprilino komornoj drami, koja zapravo analizira odnose etiriju likova, dok su ostali likovi manje-vie predstavi ili ukras ili, pak,
suvini.
Pa kad govorimo o suvinostima, onda
svakako lik samoga mila Zole predstavlja
ovoj zanimljivoj drami suvian balast. Glumac Zlatko Kota inae je dojmljive prezen
ce i s lijepim teatarskim glasom, ali, naalost, lik kojega glumi u ovoj drami nema previe smisla. Da, upozorio nas je na pieve
probleme koje je doivio nakon objavljivanja ovoga romana ali to smo mogli saznati i s Wikipedije ili iz programa, dakle, bez nepotrebnoga optereivanja drame problemima koji sami po sebi jesu zanimljivi (odnos
autora i teksta, odnos autora, teksta i drutva), ali Ako je to tema (ili jedna od tema)
drame, onda ona nije dovoljno ni adekvatno
obraena, a ako to nije tema, onda je drami nepotrebna. Da se mile Zola ne pojavljuje kao autor s temom, jasno je iz injenice to vei dio njegova teksta prepriava
povijest obitelji Raquin ili osjeaje pojedinih
lanova te obitelji. Blago je rei da je taj postupak nepotreban ili teatarski zastario, on
zapravo podrazumijeva ili to da publika ne

moe pohvatati konce predstave bez objanjenja (to je uvredljivo za dananju publiku) ili, pak, da sama predstava ne nudi jasna objanjenja o motivacijama i situacijama
(to je uvredljivo za predstavu). Jedina zanimljiva reenica koju je taj lik izgovorio jest: I
onda se Thrse odluila razboljeti. To nevjerojatno zanimljivo odluila vjerojatno je
teko doarati neverbalnim teatarskim sredstvima, ali lako je moglo biti stavljeno u usta
Laurentu. Kaziva, jasno je, moe imati zanimljivu ulogu u predstavi, ali ovaj kaziva to
nije. U kazalitu se, uostalom, treba vie pokazati nego kazati
etiri glavna lika korektno su odglumljena, na mahove i odlino (Thrse Raquin
ana Bumber, Laurent Vinko Radovi,
Madame Raquin Jasna Ani, Camille Ra
quin Ivan Vukeli, mile Zola Zlatko Kota, komesar Michaud/uvar Dragan Radonja). U tome im pomae solidna minimalistika i monokromatska scenografija
Johna olaka i Vinka Radovia, koja se dobro uklapa u tekst i kontekst, kao i odlina
kostimografija Marije ari Ban (izrada enskih kostima: Nataa Perovi, izrada mukih
kostima: Vernada Stipanev) te izvrsno rijeeno osvjetljenje (posebno u sceni silovanja)
zadarske svjetlosne institucije Ive Niia, uz
dobar odabir glazbe Vinka Radovia i Neboje Lakia i tona, za ije je oblikovanje zasluan Renato Zafranovi. Napomenimo da
masku potpisuje Bernarda Buka Petri, inspicijent je Renato Pizek, a fotograf predstave eljko Karavida.
Ipak, ne mogu se oteti dojmu da bi ova
solidna predstava mogla biti jo inspirativnija i da je nudila prostora za dublju psiholoku analizu likova i teatarsku igru za reisere drame Jasnu Ani i Vinka Radovia, koji
je ujedno i dramaturg (prijevod Natae pr-
246
ljan i Snjeane Ercegovac). Naime, pojedini

su odnosi poprilino pojednostavljeni. Odnos Thrse i mua gotovo se sveo iskljuivo
na problem seksualne neusklaenosti (odnosno nezrelosti i impotencije mua). Mu
je kao lik u predstavi izrazito simpatian, ali
takvo prikazivanje mua osiromauje prikaz
odnosa izmeu mladih ljudi u paru i trokutu. Naime, seksualna neusklaenost vrlo je
kompleksan i bitan problem, ali uz to postoji
i svaka druga neusklaenost jer Camille nije
u mogunosti ispuniti niti jednu Thrsinu
potrebu. Osim toga, on joj i ne doputa da
bilo koju od tih potreba zadovolji na neki
drugi nain (praktiki je dri kao zatoenicu u kui). Nad mladom enom mu i svekrva ine vie oblika zlostavljanja, iako je Ma
dame Raquin u predstavi prikazana vie kao
rtva nego kao zlostavljaica premda ona
zasigurno jest zlostavljaica. Policijski ins
pektor nekako je neprimjetan pa njegova
pojava u drami ak smeta, s obzirom da su
dijalozi izmeu glavnih likova esto vrlo zanimljivi i napeti. Moda sam minimalist, ali
ja bih na sceni uistinu ostavila samo najbitnije (etiri glavna lika), kada su ve i scenografija i kostimografija na tome tragu.
Bez obzira na neke manjkavosti ova pred
stava ugodno je osvjeenje i izaziva interes
te daje naslutiti da bi druga premijera zadar
skoga HNK-a predviena za ovu dramsku se
zonu (Umjetnost intervjua, jednoga od naj
boljih panjolskih suvremenih dramatia
ra Juana Mayorga u reiji Nenni Delmestre),
kojom e prvakinja zadarskoga HNKa Jasna Ani proslaviti etrdesetu godinjicu
umjetnikoga djelovanja, mogla ponu
diti
zanimljivo ostvarenje. Ali, bilo bi jo zanim
ljivije kada bi zadarskih predstava bilo vie.
Rafaela Boi
Igor Zidi
Rukopis oka
(Likovne teme i ogledi, 1967.
2013.)
Matica hrvatska
Zagreb, 2014.
osvrti i prikazi
Ruka spremna, oko razabire

Bez golemoga radnog uloga i naglaene promotorske uloge Igora Zidia poznavanje i ra
zumijevanje novije hrvatske likovne umjet
nosti bilo bi znatno okrnjeno. I koliinski i kakvoom, poput nijednoga drugog sudionika
u posljednjih pola stoljea, svojim je brojnim
tekstovima i nita manje potaknutim izlobenim projektima on osvijetlio mnoge ka
rakteristine pojave i stavio u sredite zanimanja mnoge vane i istaknute likove. Dovoljno bi bilo spomenuti njegova dva desetljea na elu zagrebake Moderne galerije,
koju je iznutra reorganizirao i otvorio prema
svjetskim destinacijama i izazovima, no pritom bismo propustili navesti jo uestalije
inicijative i stotine izloaba u Galeriji Schira,
u Umjetnikome paviljonu, u rovinjskoj Galeriji Adris i u desetak raznih galerijsko-muzejskih destinacija u domovini i inozemstvu.
Dakle, i u relativno sklonim mu razdobljima
(kad je stajao na elu institucija ili publikacija) i u znatno manje povoljnim vremenima
(kad nije imao pravoga pristupa javnosti)
Igor Zidi ustrajno je radio na interpretaciji i
valorizaciji novijega (modernoga i suvreme-
247
noga) hrvatskog likovnog Olimpa ili Parnasa, stvorivi upravo impresivan opus u svim
anrovima prezentacije slikarstva i kiparstva.
Dio njegove likovnokritike i povijesno
umjetnike prakse ostao je i dalje u katalozima i novinama ili asopisima starijega datuma, ali aktiva koju je uspio oknjiiti dovoljno
je bogata i raznovrsna da ga postavi u prvi
plan pozvanih i mjerodavnih tumaa. A ono
to treba odmah kazati jest injenica da je
gotovo s jednakom motivacijom i kompetencijom pratio i pisao o klasicima i o poetnicima, o prvim prodorima modernizma i o
potonjim avangardistikim i neoavangardistikim kunjama, uvijek traei indeks specifinosti, mjeru autentinosti ili ak faktor
ukorijenjenosti u odreeni prostor i odreeni kontekst.
U svojoj prvoj likovnokritikoj knjizi, naslovljenoj Eseji, okupio je portretne studije,
minimonografske prezentacije niza u tom
asu (1963.) najeksponiranijih, najproblemskijih i esto najradikalnijih osobnosti domae galerijske scene. Ali rasponi su odmah bili
vrlo iroki, nedogmatini, samo vrijednosno
ekskluzivni i ili su u amplitudi od Vidovia
i Radovanija pa do Koaria, Vanite i Knifera. U duhu vremena Zidieve su interpretacije imale jaku egzistencijalistiko-fenomenoloku podlogu, ali naglaena individualna
vizija i jo istaknutiji osobni stil podignuli su
razinu razmatranja umjetnosti do kreativne
participacije.
Desetljee potom (1972.) u zbirci Tkalac
na propuhu sabrao je prikaze izloaba nastale u meuvremenu, pokazujui pritom rijetku ivost reakcije, njegujui jasnu i esto polemiku valorizaciju, uz sposobnost neposrednoga, no pritom nita manje ozbiljnoga
i promiljenoga analiziranja aktualnih pojava, dapae upravo bitnih mijena i perturbacija estetskih kodova. Otvoren za novosti,
no nesklon gotovim receptima ili pomodnim izazovima, stvorio je prepoznatljiv aksioloki sustav honoriranja individualnih svjetova i sustavnih dometa.
Nakon studiozne i duboko utemeljene
mo
nografije o Miljenku Staniu (1979.),
preteno u psihoanalitikome kljuu, ali s
per
tinentnim morfolokim ekskursima i
komparatistikim uvidima, uslijedio je prvi
niz sustavnih prezentacija znaajnih osobno
sti, dijelom u samostalnim knjigama, dijelom u predgovorima retrospektivnih izloaba. U osamdesetim i devedesetim godinama (prologa stoljea) Igor Zidi metodino
je i nadahnuto obradio golemi broj autora,
od Trebotia i panzela do ercara i Suhyja
(u knjigama), i od Vidovia i Murtia, Ivania i Paraa do Raice i Mie (u katalozima).
Posebnu je panju posveivao panoramskim
i problemskim uvidima, otkrivajui zanimljive parcele i motivske krugove novijega hrvatskog slikarstva. Od preuzimanja Moderne galerije razvio je golemu agilnost u svrhu
uklapanja nacionalnoga segmenta u vane
svjetske manifestacije i univerzalnije tijekove.
Knjigom Granica i obostrano (Studije i
ogledi o hrvatskoj umjetnosti XX. stoljea,
1996.) zaokruio je etapu stvaranja origi
nalne taksonomije pokreta i tendencija to
su obiljeile epohu, ponudio je sasvim novu
perspektivu gledanja na domae autore u
odnosu na europske stilske reetke i maksimalistike zahtjeve. Naslovna sintagma ukazuje na teorijski stav po kojemu se dokida
kruta polarizacija izmeu figuracije i aps
trakcije u korist moguih sinteza i plodnih
kombinacija umjesto mehanike dihotomije. U tim je studijama posebno dola do izraaja Zidieva golema empirija i sposobnost
neortodoksnoga klasificiranja, stvorivi nemimoilazna poglavlja imanentne historizacije raznih fenomena.
248
osvrti i prikazi
Drugi, jo vei i intenzivniji niz individualnih obrada opusa u knjigama i katalozima

uslijedio je u novome mileniju te je rezultirao itavom bibliotekom monografskih uvida u djela umonje i Trumbetaa, Bukovca i
Raia, Juneka i Tartaglije, Kraljevia i Joba,
Kantocijeve i Kulia, ebalja i Dulia, Hege
duia i Medovia, Gecana i Kesera, Katelania i Babia, Paraa i Novaka, Vulasa i
Kristla, Stupice i Muia. Da ne govorimo o
obnovljenim, odnosno kontinuiranim i posveenim praenjima opusa uz koje je posebno vezan: Murtia, Vanite, Trebotia,
Kulia itd. A da sve to ipak ne iscrpljuje Zidievu impresivnu bibliografiju, potvruje
najbolje upravo otisnuta opsena i znalaki prireena knjiga naslovljena Rukopis oka,
podnaslovom anrovski odreena kao Likovne teme i ogledi. Njezini kronoloki okviri (1967. 2013.) pokrivaju gotovo pola stoljea, ali ne uzimaju u obzir autorove poetne radove (gotovo itavo desetljee, dijelom
spaeno u prve dvije vee spomenute Zidieve kumulativne likovnokritike zbirke).
Kako bilo, ova nova kolekcija odabranih tekstova esejistikoga, studijskoga i interpretativnoga karaktera nudi nam dosad najcjelovitiji portret kritiara i povjesniara, upoznaje nas s raznolikim, no meusobno komplementarnim fasetama njegova hermeneutikog rada i muzejsko-galerijskoga djelovanja.
Naslovivi ovaj prikaz reenicom Ruka
spremna, oko razabire zapravo smo parafrazirali jednu od autorovih lirskih minijatura, no ujedno i varirali naslovnu sintagmu
same knjige. Time smo i nehotice ukazali na
kapilarnu povezanost Zidieva poetskog i
povijesnoumjetnikog pisma, na bitno proimanje svjeega vienja i neukalupljenoga
izraavanja. Uostalom, knjiga odabranih studija zapravo je pandan preklani objavljenoj
knjizi odabranih pjesama istoga pisca (Kost i
Igor Zidi
gozba). Te dvije knjige zajedno ga predstavljaju kao autentinoga djelatnika na dva usporedna podruja.
To ne znai, dakako, da Zidievo pisanje
nije odgovorno prema zahtjevima ue strunosti, da se ne slui i standardnim kategorijama stilova i izama, da ne koristi analitiku aparaturu i ne vodi rauna o dotadanjim
uvidima i stanju kritike svijesti. Ali on se ne
moe niti mora odrei prava na originalne
rakurse i na povremeno metaforian govor,
kao to se ne plai ni predrasuda o opasnoj
literarnosti u likovnome izrazu jer je svjestan da motivika i ikonika itekako imaju pokrie u umjetnikovu habitusu i stvaralakoj
dispoziciji. Stoga njegovu metodu moemo
nazvati i eklektikom ili pluralnom, ako hoete, jer na morfoloku podlogu dograuje
psiholoke i svjetonazorne komponente, deskriptivne analize obogauje snagom poetskoga vienja i podie sabranou filozofskoga uopavanja.
To se najbolje vidi u ovoj knjizi u kojoj
su studije slobodnije koncipirane od uobiajenih monografskih, panoramskih ili fak-
249
tografski evidentirajuih pregleda. Naime,

ako ima poticaj i kree od nekoga konkretnog opusa ili odreene tematike i problematike, razrada uvijek ide prema naelnim pitanjima ili najirim moguim konsekvencama.
Teme i ogledi unutar korica rasporeeni
su u tri odjeljka, nipoto kruto diferencirana i precizno tipoloki odreena, ali kao da
u svojem redoslijedu obiljeavaju stanovitu
putanju od fascinacije fenomenima, preko
autorefleksije i pitanja egzegeze, pa sve do
transcendentalnih i metafizikih protega.
Prvi odjeljak zapoinje tekstovima koji su
znaili Zidievo inovativno iskustvo, okretanje prema podrujima dotad slabije uoenim i istraivanim, a pogotovo dalekim onda
aktualnoj kritici, u ezdesetima i sedamdesetima zaokupljenoj preteno formalnim da
ne kaemo formalistikim stremljenjima.
Scijentistikom i konstruktivistikom duhu
uprkos on ispisuje svojevrsne laude i apologiju nadrealizma, fantastike i erotizma, sve
dakle tendencija onirikih, ponornih i na
gonskih protega, poetikih usmjerenja suprotstavljenih jednoznanoj zbilji i korozivnih naspram izvanjske ljepote. Otkrie hr
vatskih nadrealistikih nastojanja, kao svojevrsnoga latentnog tijeka, znailo je i moguu
inverziju progresivne, darvinistike linearnosti stilskoga razvoja, a fantastika i erotizam ukazuju se kao komponente i pritoci
nadrealizmom iznuenoga obrata.
Zidievi tekstovi povodom nadrealizma
visokoga su teorijskog napona i upravo univerzalnih dometa, tvore zapravo dijalog s
europskim autorima i vrhunskim modelima.
Primjena teorijskih tekovina i irih spoznaja
na domae prilike ostala je izvan ove knjige
(u odgovarajuim katalozima), ali ini tekstovi u prvome odjeljku kompenzativno su domovinski prizemljeni i egzemplarno navoenjem naih autora ilustrirani. Rije je o
iznimno originalnim ikonografskim povodima kao to su motivika cigle i tematika puenja u djelima hrvatskih slikara. Naravno,
povodi su bili samo alibi za nalaenje epohalnih karakteristika i ispisivanje svojevrsnih
kulturalnih, antropolokih skica ponaanja i
stvaranja. Skromno okrteni kao biljeke i
marginalije spomenuti su eseji vrhunci lucidne dosjetljivosti i sustavne razrade.
Dva teksta Stoffgeschichte orijentacije vr
e inventuru likovnih injenica vezanih uz
Dubrovnik i Veneciju, dva amblematska sredozemna sredita. U prvom je sluaju rije
o pregledu slikarskih predstava naega Grada per excellentiam, o evidenciji individualnih realizacija slikovitih dubrovakih panorama, veduta, krajolika, urbanih sekvenci,
pa i same atmosfere zraenja, ambijentalnih
svjetala i sjena, nastalih u stoljetnome rasponu. U drugom je sluaju historizirana nazonost hrvatskih umjetnika na mletakim
bijenalima.
Petnaest tekstova u drugome odjeljku
predstavlja pravi panoptikum Zidiu bliskih i
povijesno iznimno relevantnih slikara. Mnogi od tih ogleda usrediteni su oko nekog dominantnog motiva, radije (ne ba objektivnog) korelativa negoli simbola. Primjerice:
vatra i pismo, krajolik i Sredozemlje, a jo su
pretenije koordinate vremena, dijakronije,
nostalgije. Kod Raice rije je o davnim danima, kod Vidovia o ranim djelima, kod
Muia je aktualno upravo sada, a kod
Trumbetaa (u usporedbi s Van Goghom)
radi se o vizuri sto godina poslije. Obrnuta proporcionalnost oituje se u interpretaciji Ivania, gdje je vrijeme djela oitano u
konfrontaciji s nevremenom svijeta, a Vjekoslav Para prepoznat je po svojem anakronizmu i pasatizmu, odnosno kao stari majstor (premda uvodni atribut o modernom
slikaru daje naslutiti kako relativna muzeal-
250
osvrti i prikazi
nost toga slikara ne porie evidentnu vitalnost niza njegovih faza i ostvarenja).
Ne moemo se uputati u analizu pojedinanih Zidievih pristupa, uvijek voenih
nastojanjem da se uhvati kreativni meritum,
odnosno da se stvaralaka parabola zaokrui afirmiranjem najposebnijih i najpotentni
jih svojstava. Uz est ve navedenih slikarskih
univerzuma, u ovaj izbor uvrtene su i interpretacije Murtia, Mie, Dobrovia, Suhyja,
Boureka, Motike, Trebotia, Vanite i Stania, to smo morali spomenuti jer zajedno
predstavljaju gotovo idealnu ekipu povlatenih modela fenomenoloke analize i psihokritikoga tumaenja, zapravo itav mali
Panteon Zidievih uzornih likova, umjetnika
dostojnih da im se posveti velik trud strune
obrade i nita manji zanos solidarne, kongenijalne participacije.
Ako jedan esej ipak treba izdvojiti, odluujemo se za uvodnu studiju namijenjenu
izvorno monografiji Miljenka Stania. Nesluajno je i ovdje na prvome mjestu navedenih monografskih profila, a sam njezin naslov emu tuma? svjedoi kako je rije o
autorefleksiji i obrani vlastita posla. Naime,
ak i kada bi nam bile poznate sve autorove
namjere i potencijali, kad bismo raspolagali
svim elementima razdoblja i okruja, uvijek
bi preostali znakovi to se ne dadu do kraja ili eksplicitno dekodirati, uvijek djelo nastavlja emanirati silnice promjenjiva napona. Zidieva apologija likovne hermeneutike
pretpostavlja i zahtijeva da se kroz vidljivo i
prepoznato dopre do latentnoga i nasluivanjem obogaujuega.
Sedam tekstova u treem, posljednjem
odjeljku naglaeno je spiritualne orijentacije, dijelom izravno religiozne, kranske inspiracije. To piscu naroito nudi opus slikara
Iva Dulia, kojim se sustavnije bavio i bavi,
pa su ovdje uvrtena ak tri eseja nadahnu-
ta djelima umjetnika dubrovake provenijencije, motivski vrlo vezanoga uz biblijske,

posebno novozavjetne pobude, a morfoloki razvedenoga u sublimnoj preobrazbi predoenih likova s kromatikom areih i plamsajuih preljeva koji oduhovljuju prizore. Zidievi naslovi vie su nego rjeiti: Visina i
Uskrs u djelima Iva Dulia, Boi i Duli
te Profani i sakralni motivi u djelu Iva Dulia. Esej ebalj pred kriem zanimljiv je jer
nuno ide s onu stranu teologije spasenja, a
prema egzistencijalnom svjedoenju Muke.
Nemimoilazna je pieva sintezna formulacija, precizna povijesnoumjetnika karakterizacija, koja u ebaljevu kasnom, gotovo testamentarnom djelu vidi zaudno autentinu svezu informala, crnog ekspresionizma i
konceptualnog minimalizma.
Dvije su studije openitijega karaktera,
razmatraju duhovna podruja prema kojima (i) likovno stvaralatvo tendira, odnosno
njima se hrani i na njih se vezuje. Rije je o
tekstu O mitskome i profanome, to je te-
251
orijska prolegomena interpretaciji slika Bojana umonje i o tekstu O prolaznosti i o prolaznome (potaknutom Muhovievim djelom), gdje se propitkuje mogunost da slika fiksira sadraje to nadmauju trenutane efekte. U svakom sluaju, Zidievi interesi
nalaze u slikarstvu gradivo pravih metafizikih uzgona, a Palimpsest o Gostu (povodom Zodijaka, ciklusa Lackovievih crtea)
jo je jedan korak u gotovo ezoterine sfere,
u tumaenje ako ne ba arkanih a ono
svakako arhetipskih i metalikovnih slojeva.
Pokuali smo sumarno i simplificirano
prikazati knjigu dubokih poticaja i nimalo
prigodnoga karaktera. ak i oni koji ne poznaju grau o kojoj se radi ili ne slijede likovnu problematiku, mogli bi kao itatelji nai
uitak u tekstu i s uzbuenjem se kreta
ti mnogim stranicama stilski prvorazredne
proze. A publika zainteresirana za slikarstvo i
sudbinu umjetnosti u hrvatskim prostorima
(a i ire) doi e na svoje, s tim da e struna
javnost morati sve vie voditi rauna o tekovinama Zidieva istraivanja i dometima njegova interpretiranja.
Knjiga je uzorno ureena i bogato opremljena instruktivnim i indikativnim reprodukcijama. Uspio je skicozni portret autora iz pera slikarice Anabel Zanze, koja se pobrinula i za skrupulozno izveden registar u
tekstu spomenutih likova i pojava. Nemogue je preskoiti i golemu pogovornu studiju
Ivana Rogia Nehajeva (preko pedeset stranica). Premda sociolog i pjesnik, on je mjerodavno uao u Zidiev likovni kozmos, kao
to je ve prethodno vie no dosjetljivo popratio pievu poetsku dionicu. Shvatimo li
knjige Rukopis oka i Kost i gozba (izabrane
pjesme) kao idealni diptih, janusovsko lice
Igora Zidia dobit e opravdanu zadovoljtinu na objema stranama.
Tonko Maroevi
Izloba Zlato i srebro

srednjega vijeka u
Arheolokom muzeju Zadar
osvrti i prikazi
Izloba koju vam sada predstavljamo dio

je projekta Zlato i srebro srednjega vijeka u
matinim arheolokim muzejima Republike
Hrvatske.1
Prema istovjetnome konceptu arheoloki muzeji Zagreba, Zadra i Splita pripremili su zajedniku izlobu svojih najznaajnijih
izloaka od oko 400. do 1500. godine.
Zadarski Arheoloki muzej ima odreenu tradiciju u prireivanju velikih izlobi nakita. Primjerice, 1981. ostvarili smo zajedno
s Narodnim muzejom veliku izlobu Nakit na tlu sjeverne Dalmacije od prapovijesti
do danas, a 1992. u sklopu svjetskoga kongresa oblikovatelja priredili smo s Pokrajinskim muzejom iz Ptuja izlobu Nakit magina snaga oblika, i to u Cankarjevu domu
u Ljubljani. Ta je izloba gostovala u nekoliko slovenskih i hrvatskih gradova te u Ma-
1 Govor koji je dr. sc. Radomir Juri, muzejski savjetnik,

voditelj Srednjovjekovnoga odjela Arheolokoga muzeja
i autor izlobe, odrao na njezinu otvaranju 20. studenoga 2014. Brojnim nazonim posjetiteljima obratio se je i
dr. sc. Jakov Vui, v. d. ravnatelja Arheolokoga muzeja.
Izlobu je otvorila mr. sc. Vesna Juri Bulatovi, pomonica ministrice kulture RH. Navedena izloba izazvala je
veliko zanimanje posjetitelja, posebice graana Zadra,
pa ju je na Dan grada Zadra, Dan Arheolokoga muzeja i
u Noi muzeja, primjerice, posjetilo vie od 4000 ljudi.
252
osvrti i prikazi
arskoj. Unutar tih izlobi srednjovjekovni je

nakit imao osobito mjesto. Bilo je i vie manjih izlobi nakita koje sada ne spominjemo.
Evo nas opet najveim dijelom kod nakita s ranijih, novijih i najnovijih arheolokih
istraivanja, ak i od srpnja prole godine.
Nekoliko predmeta s naih istraivanja privremeno je pohranjeno u naem muzeju. Iz
naih muzejskih fundusa na ovoj su izlobi
predstavljeni zlatni, srebrni, pozlaeni predmeti iz Nina (drijac, Sv. Asel, Banovac), Kaia (Glavurak, Maklinovo brdo), Radainovaca (Vinogradine), Velima (Velitak), Pridrage, Novalje, Caske (Sv. Juraj), Paga (Stari grad), Visoana, Bibinja (Sv. Petar), Polae
(Sv. Kuzma i Damjan), Podgraa, (Asseria),
Udbine (katedrala sv. Jakova), Starigrada (Sv.
Petar) te s jednoga nepoznatog nalazita.
Predstavljeni su izloci koji pripadaju ranomu kranstvu, Istonim Gotima, Bizantu
i Hrvatima ranoga i kasnoga srednjeg vijeka
u vremenskome rasponu od konca 4. i poetka 5. pa do druge polovice 15. st. Ukupno
je izloeno 59 predmeta. Toliko nam je doputao prostor Srednjovjekovne zbirke.
Brojano su najzastupljeniji Nin (s 24
predmeta osobite vrijednosti) i Novalja s
Caskom (5 predmeta). Iznimne je vrijednosti novaljski relikvijar (konac 4. i po. 5. st.) i
cjelokupni nalaz Male od Caske (10. st.). Po-
sebice se treba podiiti ogrlicom te male djevojice koja je u trenutku smrti imala izmeu 8 i 9 godina. Ogrlica predstavlja unikat i
nije poznata u naoj srednjovjekovnoj materijalnoj kulturi.
Zadar se dii svojim zlatom i srebrom u
Stalnoj izlobi crkvene umjetnosti, riznicama zadarske stolnice, crkve sv. ime, samostana sv. Frane i dr. Ovo to veeras sjaji ima
takoer svoju veliku vrijednost, vrijednost
za sva vremena. Jedan dio ovih srednjovjekovnih izloaka sigurno je izraivan u Zadru, vanome zlatarskom sreditu, u kojem
su nastala i druga velebna djela. Ranohrvatski nakit nastao je na prostoru ranosrednjovjekovne hrvatske drave.
Evo jednoga povijesnog podatka koji
svjedoi o plasmanu naunica izraivanih u
Zadru. U oporuci zadarskoga zlatara Pribislava govori se da je on krenuo posljednjega
dana mjeseca studenoga 1389. u Pag prodavati nekakve naunice. Nisu li to moda one
luksuzne s tri jagode koje smo u veem broju
pronali u Starome gradu, a evo i jedan par
je u jednoj od naih vitrina? Svaki ovaj izloak zasluuje pojedinano predstavljanje i
tumaenje, to sada ne inimo. Na prosudbu
i estetski doivljaj preputamo ih vama, potovani uzvanici i posjetitelji. Neka sjaje!
Radomir Juri
253
Mile Bogovi
Lika i njezina Crkva u
prolosti i sadanjosti
Dravni arhiv u Gospiu Gospiko-senjska
biskupija
Gospi, 2014., 263 str.
osvrti i prikazi
Katolika Crkva u Lici

U srpnju 2014. izila je iz tiska knjiga Lika i
njezina Crkva u prolosti i sadanjosti autora
gospiko-senjskoga biskupa i crkvenoga povjesniara mons. dr. sc. Mile Bogovia. Knjigu koja sadri 263 tiskane stranice objavili su
zajedno Dravni arhiv u Gospiu i Gospikosenjska biskupija u ediciji Prilozi za povijest
Like. Sadraj su recenzirali potpisnik ovih redaka i prof. dr. sc. Ante Been, lekturu i korekturu obavila je Robertina Medven, likovni
urednik bio je Marijan Gori, a grafiki Alan
aplar, dok je tiskanje dovreno u poduzeu Og grafika d. o. o. iz Ogulina. Na koricama
knjige nalazi se sveano pismo (bula) pape
Ivana Pavla II. od 25. svibnja 2000. o imenovanju Mile Bogovia prvim biskupom novoosnovane Gospiko-senjske biskupije. Knjiga, osim prigodnih rijei liko-senjskoga upana Milana Kolia i gospikoga gradonaelnika Petra Krmpotia te predgovora iz pera
samoga autora, sadri uvod i 13 poglavlja.
Na kraju se nalazi popis vanijih autorovih
radova o Lici, pogovor iz pera urednika Ivice Mataije te popis imena mjesta, osoba i
pojmova.
Knjiga Lika i njezina Crkva u prolosti i sadanjosti zbirka je biskupovih znanstvenih

i strunih radova o Lici i Katolikoj Crkvi u
Lici nastalih tijekom proteklih desetljea i rasutih po raznim asopisima i drugim tiskovinama. To je povijest uspona i uzmicanja Katolike Crkve u Lici od srednjovjekovnih poetaka do dananjih dana. Blii povod ovoj
knjizi je pedeseta obljetnica mog sveenitva. To me potaknulo da u svojoj zreloj dobi
podarim neto drugima od ploda svog rada
napisao je autor u predgovoru. to nam je
on to podario?
Kranstvo se na podruju rimske provincije Dalmacije, koja je obuhvaala i dana
nju Liku, proirilo jo u doba kasnoantike
krize Rimskoga Carstva, ali su barbarske provale i pljake u doba velike selidbe naroda rastrojile rimsko dravno i crkveno ustrojstvo.
Stoga su Hrvati poslije dolaska u te krajeve
prihvatili novu vjeru iz Rima, Bizanta i Franake s crkvenim obredom na staroslavenskome jeziku i glagoljskome pismu, ukljuivi se na taj nain u zapadni europski kulturni krug. Potreba usklaivanja dravnoga i crkvenoga ustrojstva u doba narodnih vladara i u dravnoj zajednici s Ugarskom vodila
je prema nastanku i razvoju prvih biskupija poput Ninske, Kninske i Senjske, kojima
su u ranome i razvijenome srednjem vijeku pripadali dijelovi Like, Gacke i Krbave. Uz
Kninsku biskupiju, kao prirodnu vezu izmeu dalmatinskoga i slavonskoga dijela Hrvatskoga Kraljevstva, i Senjsku biskupiju, s povlasticom pape Inocenta IV. iz 1248. o uporabi glagoljice u svim crkvama u kojima se glagoljsko pismo i dotad rabilo, za crkvenu povijest srednjovjekovne Like posebno je vana
Krbavska biskupija, utemeljena 1185. u sastavu Splitske nadbiskupije, s katedralom sv.
Jakova u starome gradu Krbavi pored dananje Udbine. S obzirom na to da je katedra-
254
osvrti i prikazi
la sv. Jakova, sudei prema otkopanim temeljima, bila prilino velika graevina, zacijelo
je srednjovjekovna Krbava morala biti dobro
naseljena i gospodarski snana sredina. Povijesno je znaenje Krbavske biskupije u tome
to je ona izrasla u simbol organizirane srednjovjekovne Katolike Crkve u Lici. To je vrijeme brojnih upa, samostana i opatija arita glagoljske kulture na akavskome narjeju, npr. u Kosinju, gdje su prema kasnijim
zapisima tiskani neki glagoljski brevijari, iako
nema pouzdanih dokaza da je ondje, kako se
ponekad misli, tiskan i Misal po zakonu rimskoga dvora, prva hrvatska tiskana knjiga.
U drugoj polovici 15. stoljea Turci nalegoe na jazik hrvatski, tj. poee osvajati hrvatske krajeve, pa se i biskup iz Krbave povukao pred njima 1460. u Modru. Njegov
pokuaj povratka u Liku i Krbavu preko Buana 1480. nije uspio, a nakon poraza hrvatske vojske u bitci na Krbavskome polju i turske opsade Modrua 1493. biskup se sklonio
u Novi u Vinodolu, danas Novi Vinodolski.
Godine 1460. ustanovljena je Otoka biskupija, ali se ona odrala najkasnije do 1534.
godine. Poslije raspada Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva i ulaska Hrvata u dravnu za-
jednicu s Habsburgovcima biskup je iz Senja

1530. preao u Rijeku. U Senjskoj biskupiji
su 1602. samo Senj, Otoac i Brinje opstojali kao upe, a ostatci Krbavsko-modruke biskupije sjedinjeni su 1630-ih godina sa Senjskom u Senjsku i Modruko-krbavsku biskupiju, dok su u Lici i Krbavi pod turskom vlau ivotarile tek rijetke katolike zajednice,
ali bez crkvene hijerarhije. Lika i Krbava su
1689. osloboene od Turaka pod vodstvom
popa Marka Mesia, brinjskoga upnika koji
je silom prilika postao ratnik, da bi poslije
osloboenja Like i Krbave prednjaio u obnovi katolikih upa i pokrtavanju ostataka likih muslimana koji nisu otili u tursku
Bosnu, duboko uvjeren da se potribuje okol
onih du ve truditi. Misionarskim radom u
Lici i Krbavi bavili su se i kapucini iz Karlobaga, otac Marin Senjanin i drugi. U jurisdikcijskome smislu Lika i Krbava su poslije osloboenja od Turaka predane na upravu senjskomu biskupu kao najbliemu dijecezanskom biskupu, ali je pitanje crkvene pripadnosti Like i Krbave rijeila tek Marija Terezija
1752. dekretom o definitivnome uklapanju
Liko-krbavskoga arhiakonata u Senjsku i
Modruko-krbavsku biskupiju.
Predstavljanje knjige
Mile Bogovia
255
U doba turskih osvajanja naselili su se na

liko-krbavskome ozemlju i pravoslavni Vlasi, a poslije velike selidbe Srba 1690. preko
Save i Dunava dola je na podruje Habsburke Monarhije organizirana pravoslavna hijerarhija. Pet godina kasnije osnovana je pravoslavna Gornjokarlovaka eparhija sa sreditem najprije u Metku u Lici, a zatim u Gomirju i na koncu u Plakom odnosno Karlovcu. Iako su se u pojedinim liko-krbavskim
sredinama katolici i pravoslavci u nedostatku vjerskih objekata sluili istim crkvenim
zgradama za svoje obrede, neke crkve koje
su u prolosti bile katolike pretvorene su na
kraju u pravoslavne. Tako je npr. srednjovjekovna katolika crkva sv. Ivana u Joanima u
Krbavi pretvorena u 18. stoljeu u pravoslavnu crkvu sv. Jovana.
Poslije uzmaka Katolike Crkve iz Like i
Krbave pred plimom turskih osvajanja tije
kom ranoga novog vijeka dolo je nakon os
loboenja Like i Krbave 1689. do novoga duhovnog uspona, a polagani rast i razvoj Liko-krbavskoga arhiakonata u okviru Senjske i Modruko-krbavske biskupije tijekom
18. stoljea vodio je prema masovnom osnivanju novih upa, npr. u Borievcu, Zavalju i Korenici, koje su od poetka 19. stoljea bile teritorijalno znatno manje od dotadanjih upa. Na taj je nain nerijetko smanjeno trajanje pjeaenja na misu u najbliu
crkvu, a i pojedini pripadnici ukinutih crk
venih redova u doba jozefinizma iznova su
pronali svoje mjesto u crkvenoj hijerarhiji
kao upnici. O likim upama i upljanima
iz tih vremena sauvano je mnogo podataka
i u biljekama senjskih i modruko-krbavskih
biskupa poput biskupa Ivana Krstitelja Jeia i drugih. ivot pod vojnom upravom koja
je kanjavala cijela naselja, npr. preimenovanjem Bruvna i Lovinca nakon lokalne bune
1751. u Sv. Petar i Sv. Mihovil prema svecima
zatitnicima mjesnih crkvi, ustupio je poslije povratka Vojne krajine pod bansku vlast
1881. mjesto civilnomu poretku u Liko-krbavskoj upaniji, u kojoj je polovica stanovnitva ispovijedala katoliku, a polovica pravoslavnu vjeru.
U prvoj polovici 20. stoljea, na valu katolikoga pokreta u kojem se isticao sveenik Fran Biniki iz Mualuka, proirile su se
katolike organizacije po cijeloj Lici, a u Gospiu je 1936. odran biskupijski euharistijski kongres, ali je odnos s dravnim vlastima
monarhistike Jugoslavije bio naruen zbog
neravnopravnoga poloaja Hrvata u toj dravi i burnih dogaaja poput Velebitsko
ga ustanka i Senjskih rtava. Drugi svjetski
rat od 1941. do 1945. ostavio je teke tragove na tijelu i dui Katolike Crkve i naroda
u Lici. Bilo je poginulih sveenika i poruenih crkvenih objekata, neke upe, poput one
u Borievcu, doivjele su pravi egzodus stanovnitva, a o stradanju Crkve i kunjama
naroda u Lici svjedoe i pojedini ratni zapisi
katolikih upnika u Lici iz 1942. i 1943. godine, sabrani u knjizi koja je pred nama. Pobjeda partizana u ratu i polustoljetna komunistika vladavina u socijalistikoj Jugoslaviji
nije ila na ruku Katolikoj Crkvi pa je, umjesto dolaska biskupa u Liku, prema prijedlogu za osnivanje Like biskupije iz 1966. ukinuta i dotadanja dvojna biskupija sa sreditem u Senju, a njezino je podruje tri godine kasnije spojeno sa susjednom Rijekom
nadbiskupijom u Rijeko-senjsku nadbiskupiju. Katolika Crkva u Lici bila je u to doba
u zaleu i na rubu glavnih kretanja, ali su pojedini ustrajni duhovnici, poput Petra (Pee)
Butkovia i franjevaca u bivem Udbinskom
dekanatu i drugdje, mnogo uinili na obnovi
ratom razorenih crkvenih objekata. U Gospiu je neko vrijeme pomoni biskup Josip
Pavlii sluio kao upnik, a Crkva je 1989.
256
dala zapaen doprinos obiljeavanju 300.

obljetnice osloboenja Like od Turaka.
Domovinski rat od 1991. do 1995. prouzroio je nove ljudske rtve i materijalne
tete na crkvenim objektima u presjeenoj
Lici, napose u Gospikom i Otokom dekanatu, ali je dravno osamostaljenje Republike Hrvatske prvi put poslije srednjega vijeka
omoguilo povratak biskupa iza Velebita.
Godine 2000. osnovana je Gospiko-senjska biskupija na elu s biskupom Milom Bogoviem koji je ustrojio novu biskupiju na
podruju gorske Hrvatske i sagradio crkvu
hrvatskih muenika na Udbini. Liko sredi
te Gospi, nekada samostalna kapelanija,
pa upa i arhiakonsko sredite, postalo je
u hrvatskoj dravi biskupijsko sredite, a upna crkva u gradiu na Novici uzdignuta je
na ast katedrale. U Bogovievoj knjizi o Katolikoj Crkvi u Lici obraena su i druga mjesta i upe u Lici, Gackoj i Krbavi, poput postradaloga Borievca, nove crkve u Korenici, svetita Majke Boje na Krasnu, osnutka
upe na Plitvicama i oivjele Udbine. Spomenuta su i mnoga imena likih mjesta i zaslunih osoba, popisana abecednim redom
na kraju knjige.
Pokua li se na temelju Bogovieve knjige saeto orisati tisuljetna povijest Katolike Crkve u Lici, moe se prepoznati nekoliko
osnovnih tendencija: srednjovjekovno doba
uspona, povlaenje pred Turcima, obnova i
rast u 18. i 19. stoljeu, kunje i nade u 20.
stoljeu i novi uspon s biskupijom iza Velebita tijekom posljednjih 15 godina. Lika i
njezina Crkva u prolosti i sadanjosti povjesnica je Katolike Crkve u Lici, a u nedostatku suvremeno pisane sinteze like povijesti
ona je na neki nain i povjesnica like regije.
Autoru valja estitati, izdavau zahvaliti, a itateljima preporuiti knjigu za itanje.
eljko Holjevac
Juraj Batelja
Zadarska trilogija
Povijesne crtice o Zadarskoj
nadbiskupiji u prvoj polovini 20.
stoljea i euharistijski kongresi u
Preku (1925.) i Benkovcu (1938.)
Zadar, 2014.
osvrti i prikazi
Izuzetno crkveno i drutveno

djelovanje
Nije pretjerano ustvrditi da je pod vidikom
odnosa Crkve i politike prva polovica 20.
stoljea jedno od najdramatinijih i najturbulentnijih razdoblja u povijesti Zadarske
nadbiskupije. Preciznije govorei, to je razdoblje od 1910. do 1948. godine, u kojem su tri
nadbiskupa redom podnijeli ostavke (Matej
Dujam Dvornik 1910., Vinko Pulii 1922. i
Pietro Doimo Munzani 1948. godine). Dvornikova ostavka dogodila se u jeku borbe za
staroslavensko bogosluje u liturgiji i na neki
je nain prethodila kraju te borbe koja je Prvim svjetskim ratom i novim drutveno-politikim ureenjem u Dalmaciji izgubila politike konotacije. Ipak, Dvornikova prinudna ostavka nije bila iskljuivom posljedicom
njegova blagonaklona stava prema glagoljici:
pogoen boleu, Dvornik je teko upravljao
nacionalno podijeljenom nadbisku
pijom i
itavom dalmatinskom metropolijom.
Puliieva ostavka, naprotiv, bila je dragovoljna, ali uzrokovana novonastalim drutveno-politikim ureenjem nakon Prvoga
svjetskog rata, stubokom drugaijim od ure-
257
enja stare Monarhije, u kojem je Pulii savreno funkcionirao. Istoga karaktera bila je
i Munzanijeva ostavka trideset godina kasnije, s tom razlikom da je reim pod kojim se
ona dogodila (komunistiki) bio neprijateljski raspoloen prema Katolikoj Crkvi.
Sasvim je jasno da je u sva tri sluaja drutveno-politiki element odigrao kljunu ulogu i bio uzrokom ovih zaista neuobiajenih
dogaaja. Drugim rijeima, dogaaji u kojima se Zadar u tim vremenima naao bitno
su utjecali na dogaaje unutar Katolike Crkve u Zadru. Politike i reimi nisu mogli zaobii tako vaan imbenik: da su to uinili,
vjerojatno bi imali veih potekoa i krae bi
trajali.
Takve povijesne okolnosti pravi su izazov
povijesnim istraivaima da s dovoljne vremenske udaljenosti i uz neophodnu znanstvenu objektivnost osvijetle predmetno ra
zdoblje. Istini za volju, istraivati se i nije moglo prvih desetljea zbog dobre prakse nedostupnosti arhivskoga gradiva u vremenu
neposredno nakon dogaaja. Izdavanjem
sumarnoga pregleda povijesti Zadarske nadbiskupije od 1918. do 1948. autora Pavla Ke
re godine 2010. otvoren je put za daljnja is
traivanja toga razdoblja. (Tako su u tijeku
izrade i dviju doktorskih disertacija na temu
iz povijesti Zadarske nadbiskupije u tome ra
zdoblju te odnosu Crkve i politike.)
Na tome su tragu i Povijesne crtice o Zadarskoj nadbiskupiji u prvoj polovini 20. stoljea i euharistijski kongresi u Preku (1925.) i
Benkovcu (1938.), vrijedno djelce zaljubljenika u Zadar mons. dr. Jurja Batelje, u kojem se
objavljuju okolnosti i dogaaji vezani uz gotovo nepoznate, ali viestruko znaajne euharistijske kongrese u Preku i Benkovcu. Te
iznimne vjerske dogaaje, koji su imali i iri
karakter od vjerskoga, Batelja je smisleno
smjestio u vremenski i prostorni okvir, to im
daje puni smisao, otkriva namjere onih koji
su ih osmislili i realizirali te posljedice koje
su nakon toga nastale. U prvome dijelu knjige autor donosi krai pregled crkvenih i politikih dogaaja u prvoj polovici 20. stoljea; ponajvie onih koji su uslijedili nakon Prvoga svjetskog rata i ureenja granica izmeu Kraljevine Italije i Kraljevine Jugoslavije u
Rapallu 1920. godine. Slijedi prikaz inicijative
za osnivanje, odnosno obnovu nekadanje
Ninske biskupije, koja je odredbama Rapalskoga ugovora dobila i odreena utemeljenja. Na kraju prvoga poglavlja autor donosi
pregled vanijih dogaaja u nadbiskupiji po
zavretku Drugoga svjetskog rata.
Pregled navedenih crkveno-politikih
prilika u Zadru i nadbiskupiji neophodan je
za razumijevanje i samih vjerskih kongresa
u Preku i Benkovcu 1925., odnosno 1938. Ta
vjernika masovna okupljanja svakako treba
razumijevati i u kontekstu ondanjih
teoloko-pastoralnih strujanja u Katolikoj Crkvi, ali tim vie i u kontekstu ondanjega drutveno-politikog
realiteta. Tako je inicijator prekoga
kongresa bio upnik don Mate Gar
kovi rodoljub kojega su sedam godina ranije, 1918., Talijani jedno vrijeme utamniili zbog branjenja hrvatskih narodnih prava. Don Mate, kasniji
zadarski nadbiskup, povezao je euha-
258
ristijski kongres s velikom proslavom tisuite obljetnice uspostave Hrvatskoga Kraljevstva i to je bio kako navodi Batelja vidovit prijedlog za ouvanje hrvatske i katolike
svijesti koju je u srednjoj Dalmaciji vjekovima potirala mletaka vlast, a tada talijanska.
Ova druga knjiga Bateljine Zadarske trilogije, s pastoralnoga aspekta svakako dobrodola, predouje dananjim duobrinicima
euharistijske kongrese kao ondanje vidove
evangelizacije. Premda se u dananjem vremenu vjerske inicijative ovoga tipa gotovo
vie i ne prakticiraju (zamijenili su ih drugaiji, osobniji vidovi pastoralnih aktivnosti),
ipak ostaje vrijedan divljenja i kao svojevrsni
poticaj viestruki uspjeh ovih vjerskih okupljanja na kojima su sudjelovali desetci tisua
vjernika. Upravo je zadivljujua injenica da
se na kongresima okupilo i po nekoliko tisua ljudi, da su bili ispunjeni raznim sadrajima, danju i nou. U tome smislu ovaj Bateljin
istraivaki rad ima i pastoralnu vrijednost.
Treba spomenuti i to da se u knjizi publiciraju mnogi izvorni dokumenti o kongresima, to predstavlja osnovu za daljnja
istraivanja.
Zakljuno treba rei da ovo djelo valja
preporuiti svim upama u Zadarskoj nadbiskupiji, vjernicima i upnicima, kao jedan
spomenar na minula vremena i aktivnosti
naih nedavnih predaka koji su u tekim
okolnostima ipak znali izuzetno drutveno i
crkveno djelovati.
Autoru, monsinjoru Batelji, Zadraninu
ne po roenju, nego po vlastitome odabiru,
po godinama rada u ovoj sredini, po ljubavi
prema ovome gradu i njegovoj prolosti, estitamo i ohrabrujemo ga za daljnji rad.
Ante Gveri
Kolan. Prolost i sadanjost.

Popularno-znanstvena
monografija o desetoj obljetnici
utemeljenja Opine Kolan
Opina Kolan
Kolan, 2013.
osvrti i prikazi
Vrijednost i kvaliteta
Kolanjci su stoljeima svojim ivotom obiljeavali prostor mjesta Kolana te su suivotom
s resursima koji ih okruuju kreirali kulturne i drutvene specifikume. Tijekom stoljea opstojnosti i prilagodbe Kolanjci su razvili
razliite drutvene specifinosti koje ih obiljeavaju i ine ponosnima na njihovu prolost, kulturu i batinu koju su razvili i koju
danas uvaju. Iz tih vieslojnih interesnih i
kulturolokih specifikuma razvila se ideja o
stvaranju trajnoga dokaza opstojnosti i kulturoloke posebnosti, ideja koja se manifestirala u obliku monografije koja na 671 stranici nudi povijesne, arheoloke, kulturoloke, drutvene, kulturne, etnoloke, socioloke, geoloke, prirodoslovne i umjetnike aspekte prouavanja mjesta Kolana i njegovih
mjetana te na taj nain nudi raznovrsnu i
bogatu grau, ne samo mjetanima, nego i
svim zainteresiranim znanstvenicima, istraivaima i entuzijastima. Monografija predstavlja monolitni izvor za prouavanje Kolana i njegovih stanovnika kroz sinergiju teksta
i fotografija koji u odmjerenome skladu nadopunjuju jedno drugo inei tako ovu mo-
259
nografiju dostupnom i itateljima koji su zainteresirani za vizualni aspekt prouavanja.

Monografiju u urednikome smislu potpisuju Josip Balabani u funkciji glavnoga i
odgovornoga urednika, Ivo Butkovi u funkciji izvrnoga urednika i Marin Balabani u
funkciji tehnikoga urednika. Izdava je monografije Opina Kolan. Monografija je tis
kana u nakladi od 900 primjeraka u Zagrebu
2013. godine i rezultat je petogodinjega truda velikoga broja Kolanjaca i svih onih koji su
suraivali u nastanku monografije. Mono
grafija ima 56 autora tekstova koji kroz raz
novrsne teme i pristupe daju nemjerljiv doprinos monografiji, Kolanu i kolanjskoj zajednici uope. Konstrukcijske elemente monografije upotpunjuju predgovor, saetak na
hrvatskom, engleskom, njemakom i talijanskom jeziku te kazalo osobnih imena. Tvrdi
uvez jedino je kvalitetno rjeenje za ouvanje ovako velike monografije koja je tiskana
na masnome papiru hrptenim uvezom i tehnikom lijepljenja araka.
U koncepcijskome smislu monografiju
Kolan. Prolost i sadanjost ine dvije osnovne cjeline od kojih se prva naziva Prolost,
a druga Sadanjost. Naravno, krunske se
cjeline sastoje od manjih poglavlja koja nose
naslove est numeriranih dijelova, a oni pak
u sebi nose pojedinane tematske naslove
koji se, u skladu s veim cjelinama, osvru na
predodreene im teme.
Prva cjelina, Prolost, pod zajednikim
naslovom Kolan: malo mjesto duge povijesti podijeljena je u etiri dijela koja tematiziraju razliite aspekte povijesne kronologije,
ljudskih djelatnosti, obiajnih praksi i prirodoslovnih pogleda koje povezuje zajedniki
topos Kolana na otoku Pagu. Vie autora pristupilo je detaljnoj analizi pojedinih tematskih cjelina, pridonosei na taj nain multidisciplinarnomu pristupu prouavanju pro-
losti Kolana i njegovih stanovnika. Kako se

iz razliitih kutova opisuje sama prolost postojanja i opstajanja Kolana, ne zaboravlja
se najvaniji aspekt svakoga mjesta pa tako
i ovoga stanovnitvo. Praenjem povijesti
postojanja mjesta prate se i najvanije povijesne odrednice stanovnitva koje ga ini
te se tako ocrtava neraskidiva spona izmeu batine i ivota koji su meuproeti prolou. Tako se u prvome dijelu cjeline Prolost pristupa prouavanju povijesnih tekovina od najstarijih dokaza postojanja naselja na mjestu gdje se danas nalazi Kolan te
se dokazuje opstojnost naseljenoga podruja od prapovijesti, preko doba Ilira, preciznije reeno Liburna, koji su obitavali i na otoku
Pagu. Zanimljivo je istaknuti kako cjelokupni
povijesni pregled zapoinje upravo tekstom
o kolanjskome bunaru, ivome vrelu s kojega je poinjao cisanski vodovod iz rimskoga razdoblja. Vanost postojanja toga bunara velika je za stanovnike Kolana jer se pretpostavlja da Kolan svoje ime duguje upravo
neolatinskoj imenici conale, od koje je metatezom suglasnika n i l dobiven protonaziv
mjesta Kolan. U nastavku pregleda povijesti
istiu se nalazi iz prapovijesnih grobova, kao
i ostatci dviju prapovijesnih gradina. U sprezi Cisse i rimskoga vodovoda daje se pregled
rimskih utjecaja na kolanjsko podruje te se
na to poglavlje nastavlja povijesni presjek
mjesta Kolan u srednjovjekovlju i novovjekovlju pri emu se uz komentare o popisima
i doseljavanjima stanovnitva iznosi raznovrsna historiografska dokumentacija i spominju najvanije obitelji koje su zapisane u povijesnim dokumentima.
Prvi dio cjeline Prolost u sebi nosi nekoliko zanimljivih pregleda koji su izdvojeni
iz povijesne kronologije te funkcioniraju kao
fragmenti cjelokupne kronologije. Tako se tu
nalazi pregled povijesti upe Kolan, u kojem
260
osvrti i prikazi
se istie popis upnika koji su djelovali u navedenoj upi i popis vrijednosti koje uvaju
crkve upe. U nastavku poglavlja progovara se i o glagoljaima iz Kolana te o uporabi toga pisma kroz vjekove na podruju mjesta. U nastavku se nalazi i analiza Svetovidova kulta na otoku Pagu koji je povezan s
lokalitetom Vid ili crkvicom posveenoj sv.
Vidu. U tom se tekstu kroz vjersku funkciju,
kazivanja, dokumentaciju, arheoloke nalaze
i obiajnu praksu pokuava utvrditi intezitet
kulta i njegov utjecaj na stanovnike Kolana,
ali i otoka Paga. Prvi dio spomenute cjeline
zakljuuje se tekstovima o pripadnosti junoga dijela otoka Paga i Kolana Zadru i Zadarskoj nadbiskupiji, o crkvama i crkvicama
na podruju kolanjske upe koncem 18. stoljea, smjetaju Kolana na povijesnim kartama te o povijesti kolstva koje u ovoj godini
obiljeava 112. godinjicu rada osnovne kole u Kolanu. Vrijedni prilozi povijesti kolstva
jesu i razredne fotografije kolanjskih uenika iz prve polovice 20. stoljea. Na samome
kraju povijesnoga pregleda prilau se kratki
osvrti na organe vlasti u Kolanu u drugoj polovici 20. stoljea, kao i na zadruge kao nositelje gospodarskog razvitka.
Drugi dio cjeline Prolost u duhu je
predstavljanja svih aspekata djelatnosti koji
su funkcionirali i koji funkcioniraju kao izvori prihoda Kolanjaca. Svaki od naslova u ovome dijelu cjeline svojevrsni je povijesni presjek bavljenja nekom od djelatnosti. Istiu
se zemljoradnja, uzgoj ovaca i ribarstvo, iz
kojih proistjeu ostale grane privrede Kolana. Ovaj dio vaan je u kontekstu pojanjenja kvalitete i naina ivota Kolanjaca, koji su
pronali naine za opstanak i stvaranje prihoda na podruju na kojem se nalaze. Time
se objanjava neraskidiva veza Kolanjca i Kolanjke s resursima koji ih okruuju i obiljeavaju. Tako se u ovome dijelu moe vie pro-
itati o ratarstvu, vinogradarstvu, ribarstvu,

ovarstvu, lovstvu, pelarstvu, vinovoj lozi,
crpljenju ugljena, turizmu i posebice o produktima ovarstva kao to su vuna, mlijeko i sir, po kojem su otok Pag i mjesto Kolan svjetski poznati. itajui ove teme i naslove, svatko moe pronai neto zanimljivo o emu moe nauiti, a time i razumjeti
Kolanjce.
Kao posebnu zanimljivost ove monografije istaknuo bih popis i grafiki prikaz svih
trenutnih biliga, odnosno oznaka kojima se
na ovcama oznauje pripadnost svake pojedine ovce iz stada njezinu vlasniku. Obiljeje
se stavlja na oba uha ovce malim kirurkim
zahvatom kojim se, po odreenome sustavu obiljeja, oznaava pripadnost dotinoga grla pojedinomu vlasniku. Popis svih kolanjskih biliga prvi je put u monografiji sistematiziran abecednim redom po prezimenu
vlasnika.
Trei dio cjeline Prolost u znaku je narodnih obiaja, kulturnih ustanova, znanosti
i umjetnosti. Tako se u ovome dijelu kroz vie
naslova objanjavaju razliiti aspekti obiajnosti i tradicije koja se uva u svjetovnim
funkcijama odreenih obiaja koji su znaajni za kolanjsko drutvo. Uz poetne opservacije o transformaciji naina ivota i obiajne prakse, u ovome dijelu predstavljen je
kolanjski karneval. Uz tekst o opisu karnevala priloen je i vrijedan dokument vremena,
ali i obiaja Kolanjaca tekst oporuke Jure
Pokladovia (centralne linosti karnevala)
koji je zapisan u dramatskome obliku, stihovan i aktualan za tekuu godinu. Tekst je vrijedan za prouavanje tradicijske prakse poklada u hrvatskome drutvu zbog toga to
daje primjer teksta koji bi se, uz odreene
improvizacije, izvodio kao produena ruka
folklornoga kazalita i koji nije funkcionirao
samo pri svadbenim sveanostima i prika-
261
zanjima, ve svoju punopravnu opstojnost

ostvaruje i na pokladama, gdje se ponajvie
vidi prisutnost satire i naina na koji se drutvo nosi s nedaama i svakodnevicom. Oporuka je stihovana desetercima razvrstanima
u katrene te u obliku komentara trenutnoga drutvenog stanja koristi humor i satiru
kako bi prenijela poruku puka. Ovi su zapisi znaajni jer su dodatak nedovoljno istraenoj grai folklornih kazalita te ostavljaju
dokaz opstojnosti istih, unato transformaciji etnolokoga aspekta drutva iz tradicionalnoga u suvremeno.
U nastavku se opisuje kolanjski pir, a opis
je praen nizom fotografija iz prologa stoljea koje svjedoe o obiajnoj praksi Kola
njaca. Osim opisa obiaja mjetana Kola
na, navodi se i znaenje djelovanja odreenih kulturnih drutava i ustanova kao to
su kulturno-umjetniko drutvo Bartul Kai, Drutvo Kolanjaca u Rijeci, drutvo Mih,
Etnografska zbirka i Opinska knjinica ime
ugar Ivanov. Vanost ovih drutava i ustanova nemjerljiva je zbog njihove izrazito kulturne i umjetnike djelatnosti koja je promicala ime Kolana i Kolanjaca po otoku Pa
gu, domovini i izvan nje. Osim to u svojem
radu i djelovanju uvaju tradicijske vrijednosti drutva, oni slue kao temelj prenoenja
kulture i tradicije novim generacijama koje
ve ive u kulturolokom i vremenskom raskoraku s prolou, ali posredstvom ovih
drutava i ustanova kulturna povijest Kolana
postaje dio novih generacija te se kroz trans
formaciju, memorat i prilagodbu ostvaruje i
u uvjetima koji ne pogoduju snanijem kulturnom djelovanju. Pohvalno je djelovanje
ovih drutava i ustanova jer je vidljivo kako
sinergija prolosti i sadanjosti ima svoju budunost u kulturnome drutvu Kolana, o e
mu se svjedoilo i nedavno sudjelovanjem
mladih Kolanjaca i Kolanjki u ouvanju kul-
turne batine njihova mjesta. Vaan je seg

ment ovoga dijela i poglavlje o Kolanjcima
koji su se istaknuli u podruju znanosti i umjetnosti. U popisu istaknutih Kolanjaca i Kolanjki u navedenim djelatnostima prilau se
biografski podatci zajedno s njihovim znanstveno-interesnim sferama i djelatnostima.
Vano je istaknuti da se ovdje nalaze i paki puki pjesnici o kojima su ve napisana razna znanstvena djela meu kojima se istiu
Paka puka poetika te Radovan i Ljudmila
Berta Kreimira Balabania. Osim osnovnih
biografskih podataka, ponueni su i primjeri njihovih umjetnikih ostvarenja, to smatram vrlo vanim zbog toga to ti dijelovi
njihovih krunskih ostvarenja ostaju u nasljee svima koji budu itali ili posjedovali ovu
monografiju. Osim pukih pjesnika, navedeni su i (u tom trenutku) ivui pjesnici iz
Kolana zajedno s nekoliko primjera njihova
poetskog izriaja. Kao prilog umjetnosti pridodani su i likovni umjetnici iz Kolana, zajedno s ostalim umjetnicima koji pripadaju
drugim umjetnostima kao to su fotografija
i drvorezbarstvo.
etvrti dio cjeline Prolost u osnovi je prirodoslovni osvrt na otok Pag, Kolan i Kolanjsko blato. U ovome dijelu izdvojeni su radovi koji otok Pag i Kolan promatraju kroz prizmu prirodoslovlja, posebno
se osvrui na geologiju, vegetaciju, bioloku osebujnost pake ovce, ivotinjska stanita i agrarne specifikume. Kroz kronoloku prizmu promatra se otok Pag u kontekstu razvoja Jadranskoga mora te se uoavaju
odreene geoloke specifinosti otoka kao
to su pradavno pako slatkovodno jezero
i smei ugljen koji se iskopavao sve do suvremenoga doba. Osim geolokih specifikuma, razmatra se i utjecaj prostornoga poloaja otoka, vremenskih uvjeta i refleks flore
i faune na te uvjete. Time se daje precizniji,
262
osvrti i prikazi
znanstveni uvid u smjer opredjeljenja stanovnitva po pitanju agrokulture, uzgoja ivotinja i biljaka. Nakon uvida u ova poglavlja
moe se razviti bolji pogled na povijesni razvoj drutva kroz razliite geoloke, meteoroloke i vegetacijske specifinosti.
Nakon opsenih i raznovrsnih studija i
prouavanja koja se tiu kolanjske prolosti u drugoj se cjelini problematizira suvremeno razdoblje postojanja Kolana i djelovanje njegovih stanovnika. Ta cjelina obiljeena je naslovom Sadanjost. Kolan danas.
Moe se rei da je ovaj dio, koji se bavi novijom povijesti mjesta, strukturalno nekoherentan u kronolokome smislu, no takav
je pristup uvjetovan razgranatim djelovanjem razliitih aspekata i imbenika kulturne povijesti ovoga mjesta. Na samome poetku dijela nalazi se prikaz oscilacije broja
stanovnika u mjestu od 1842. do 2011. godine. Uvid u statistiku daje iznenaujue rezultate, koji bi se mogli nazvati netipinima za
dalmatinska, posebno otona mjesta. Iz grafikona, koji je nastao na temelju vie popisa
stanovnitva, vidljivo je da se broj mjetana
iz godine u godinu poveava, to svjedoi o
vie drutvenih, socijalnih, ekonomskih i civilizacijskih kategorija koje su pozitivno utjecale na mjetane i njihov nastavak ivota u
Kolanu. U tom smislu ovaj se dio monografije bavi razliitim ekonomskim i drutvenim
aspektima koje prati infrastrukturna modifikacija mjesta koja je omoguila mjetanima
uspjean razvoj i opstanak. Kad je rije o infrastrukturnim aspektima poglavlja, istiu se
naslovi koji opisuju novije radove na obnovi upne crkve u Kolanu, zdravstvu, cestama,
vodovodu, elektrifikaciji Kolana, kanalizaciji i drugim civilizacijskim tekovinama mjesta. U nastavku se ponovno istie djelovanje
kulturno-umjetnikoga drutva Bartul Kai i njegove Etnografske zbirke, ali ovaj put
vie u kontekstu kronologije nastupa, izlobi
i gostovanja. Poglavlje o suvremenoj povijesti Kolana ukljuuje i tekstove o sportskome
drutvu i sportskoj udruzi Kolan, lovakome
drutvu Kamenjarka i lovakoj grupi Kolan.
Osim drutvenih djelatnosti koje se manifestiraju aktivnim djelovanjem kulturnih drutava i drutava openito, na samome kraju
nalazi se poglavlje o stanovnicima uesnicima u Domovinskome ratu. Osim kronolokih opservacija o stvaranju civilne zatite naselja Kolan i Mandre, navode se i djelovanja
razliitih vojnih postrojbi u kojima su sudjelovali Kolanjci, a poseban je naglasak na Kolanjskome vodu u Pakoj satniji, gdje se donosi kronoloki prikaz njihova djelovanja uz
popis sudionika voda. Zanimljivo je da se uz
kronologiju i faktografiju nude ak i svjedoanstva vojnika s ratita.
Drugi dio cjeline Sadanjost, ujedno i
posljednji dio monografije, nudi jako zanimljiv sadraj i izdvojen je u strukturnome
smislu na samome kraju monografije kako bi
posluio kao svojevrsni dodatak u kojem se
nalaze sve one teme i prilozi koji su na neki
nain nesvrstani u prijanja poglavlja. No
263
ovaj se dio ne treba promatrati kao manje

znaajan, nego bi se ak moglo rei da sadri vrijedan dio informacija koje u nekim dijelovima nadilaze i razinu same monografije.
Pod naslovom Dio esti itanka za pouku i zabavu poglavlje funcionira kao krinja
s blagom u kojoj svatko moe pronai neto
po svom ukusu. Tako se u poglavlju mogu
proitati prikupljene usmenoknjievne forme koje su u ovome pisanom obliku ostale kao svjedoanstvo jednoga vremena, ali i
kao poticaj istraivaima usmene knjievnosti koji su se odali apatiji i rezignaciji po pitanju opstojnosti usmenoknjievnih formi u
suvremenome drutvu. Tako se u ovim poglavljima nalaze zapisane ale, poalice, poslovice, uzreice i kletve. Raznolik spektar
tema moe se pronai u zadnjem poglavlju, koje obiljeavaju fragmentiranost i specifinost tekstova. Posebnu pozornost ita
telja privui e poglavlje Iz starih obiteljskih
albuma, koje na 54 stranice donosi 182 fotografije iz kolanjskih obiteljskih albuma,
od prvih pa sve do 80-ih godina 20. stoljea. Znaajna je to zbirka fotografija koje su
tiskane u monografiji ne samo kao svjedok
vremena, nego i kao dokaz obiteljskih opstojnosti Kolanjaca kroz cijelo stoljee. Fotografije su vaan dokument ove monografije
ne samo u poglavlju Iz starih obiteljskih albuma, nego i kroz sve stranice ovoga kapitalnog djela jedne drutvene zajednice. Kao
najistaknutiji i najei autori fotografija u
cijeloj monografiji navode se Ante Zubovi i
Ivo Pervan. Fotografije su priloili i ostali autori, no najvei broj fotografija potjee upravo od ve spomenutih autora. Uza sve fotografije monografije istaknuti su autori kako
bi se znalo porijeklo izvora. U kontekstu te
urednike komponente zanimljivo je da se u
poglavlju Iz starih obiteljskih albuma, gdje
se nalazi veliki broj starih fotografija, ne na-
laze ni popisi imena osoba na fotografijama, ni prezimena obitelji koje se nalaze na

njima, ni prezimena obitelji koje su ustupile
iste. Sigurno postoji valjan razlog zbog kojega se takvo to nije navelo ispod fotografija
pa emo to smatrati urednikom odlukom,
a ne propustom.
Vanost cjelokupnoga projekta monografije lei i u poglavlju na samome kraju
monografije, u kojem se donosi izbor iz literature o Kolanu, Pagu i otoku Pagu. Kao najvei kuriozitet ove monografije istaknuo bih
rezultat jedne izuzetno teke i vane djelatnosti izraivanja rodoslovnoga stabla cijeloga mjesta Kolana, koje je izradio Miljenko emelji. U prilogu monografiji nalazi se
karta na preklapanje koja u kompleksnoj,
a opet jasnoj shemi vizualizira rodoslovno
stablo svih obitelji u Kolanu. Smatram da je
ovaj doprinos Kolanu i monografiji od velike
vanosti zbog toga to na jednome velikom
listu prikazuje mnogo toga to se problematiziralo u monografiji: opstojnost, povijest i
opstanak stanovnitva Kolana kroz vjekove.
Takva shema svjedok je opstojnosti Kolanjaca i svakako je hvalevrijedan projekt koji, tiskan u nakladi od 900 primjeraka, slui kao
grandiozni dokaz postojanja svih onih koji
su postavili temelje ivota dananjim stanovnicima. U tom smislu, rodoslovno stablo vaan je doprinos kolanjskoj, pakoj, dalmatinskoj i hrvatskoj genealogiji i onomastici. Naravno, treba uzeti u obzir da je projekt
u tijeku te da je njegovo irenje i nastavak logini slijed i rezultat.
Vrijednost i kvaliteta cjelokupne monografije nadilaze njezinu novanu vrijednost i
slue kao primjer drugim opinama i veim
gradovima u ouvanju kulturnoga identiteta
kroz veliki angaman, trud i elju da se prolost ouva za budunost.
Denis Veki
264
crte na korici:
Ljubica Mareti Marinovi
Grafika interpretacija pletera s pluteja
oltarne pregrade iz katedrale u Zadru, IX. st.
Ranosrednjovjekovna zbirka Arheolokoga muzeja u Zadru

Zadarska Smotra 2 2015

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Zadarska Smotra 2 2015

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Z A DA R S K A

GODITE LXIV, BROJ 2, 2015.

ASOPIS ZA KULTURU, ZNANOST I UMJETNOST

Nakladnik: Ogranak Matice hrvatske u Zadru Za nakladnika: Boidar imuni Glavni i

STUDIJE, RASPRAVE, ESEJI

Lovro Dojmi (di Delupis)

Nikolina Gunjevi Kosanovi

Iva Grgi Maroevi

zadarska smotra 2, 2015.

Posuenica kao stilistiki izbor

ZADARSKA SMOTRA 2 2015.

Pitanje stilistike vrijednosti romanizama i uinaka ostvarenih njihovom uporabom u

1. Stilistika vrijednost posuenica

studije, rasprave, eseji

2. Posuenice u stilistikim figurama

ZADARSKA SMOTRA 2 2015.

studije, rasprave, eseji

ZADARSKA SMOTRA 2 2015.

studije, rasprave, eseji

Pomorsko nazivlje koristi se figurativno za putovanje u unutarnjem svijetu, mentalnom

ZADARSKA SMOTRA 2 2015.

procesima zbog semantikoga odstupanja, ipak su usklaene s opim kognitivnim naelima,

Biserka Peri. 2007. Biser na kolju. Zadar: Matica hrvatska Zadar.

studije, rasprave, eseji

Ljerka imunkovi. 2009. Hrvatsko-talijanski

zadarska smotra 2, 2015.

Hrvatski svestrani znanstvenik

studije, rasprave, eseji

Hrvatski leksikograf, lingvist, filozof, psiholog, knjievnik, prevoditelj i povjesniar Kruno

studije, rasprave, eseji

ZADARSKA SMOTRA 2 2015.

studije, rasprave, eseji

ZADARSKA SMOTRA 2 2015.

zadarska smotra 2, 2015.

ZADARSKA SMOTRA 2 2015.

studije, rasprave, eseji

1 De incertitudine et vanitate scientiarium atque artium, 1530.

ZADARSKA SMOTRA 2 2015.

studije, rasprave, eseji

ZADARSKA SMOTRA 2 2015.

studije, rasprave, eseji

ZADARSKA SMOTRA 2 2015.

2 Cabala del cavallo Pegaseo, 1584.

studije, rasprave, eseji

ZADARSKA SMOTRA 2 2015.

kimao bi u taktu glavom gore-dolje i kopao kopitom, pa bi mu njezin mu rado i zasvirao.

studije, rasprave, eseji

zadarska smotra 2, 2015.

studije, rasprave, eseji

Rodoslovlje obitelji Vrani s

studije, rasprave, eseji

Sl. 1. Kua obitelji Vrani u ibeniku

Sl. 2. Grb obitelji Vrani, 15. stoljee

1. supruga Margareta Statili

KATARINA IVAN JERONIM PETAR

ALBA ROZA sin

studije, rasprave, eseji

ZADARSKA SMOTRA 2 2015.

studije, rasprave, eseji

Godine 1605. Faust Vrani pristupio

ZADARSKA SMOTRA 2 2015.

zadarska smotra 2, 2015.

Novi podatci o Jurju

ZADARSKA SMOTRA 2 2015.