1. POJAM I PRAVNE OSOBINE OBLIGACIJE.

Obligacija ( obligare vezati ) je imovinsko pravni odnos izmedju dvije

odredjene strane, na osnovu koga je jedna strana ( povjerilac ili kreditor )
ovlascena da zahtijeva od druge strane ( duznika ili debitora ) da joj ova nesto
preda ( dare ), da nesto ucini ( facere ) ili da se uzdrzi od cinjenja na koje bi inace
imala pravo ( non facere ), a druga strana je duzna da to ispuni. To je imovinski
odnos izmedju dvije odredjene strane, relativnog karaktera, ciju sadrzinu cine
prava i obaveze, a predmet odredjeno duznikovo ponasanje ( dare, facere, non
facere ). Obligacioni odnos je imovinsko pravni odnos ; izmedju dvije tacno
odredjene strane ; ima svoju sadrzinu i predmet ; i relativnog je karaktera.
~ Obligacija je imovinsko pravni odnos. Obligacija je pravni odnos, iuris
vinculum ( pravna veza ), to jest odnos koji je pravno zasticen, sa sobom nosi
sankciju. Obligacija stvara subjektivno pravo koje titular moze ostvariti sudskim
putem. Sankcija je imovinske prirode i moze biti naknada stete u slucaju povrede
obligacije ili restitutio in integrum ( povracaj u predjasnje stanje ). Obligacioni
odnos angazuje imovine, a ne neposredno licnosti. Obligacija se obicno moze
svesti na novac ili ekvivalentni novcani izraz.
~ Obligacija je odnos dvije odredjene strane. Strana u obligacionom odnosu
koja potrazuje ( povjerilacka strana ) jeste aktivna, ima pravo da zahtijeva
odredjeno ponasanje druge strane. Duznicka strana je pasivna, ima obavezu da
odgovori na zahtjev povjerioca da nesto preda, ucini ili se uzdrzi od cinjenja na
koje bi inace imala pravo. Subjekat obligacionog odnosa ( povjerilac ili duznik )
moze da bude kako pravno tako i fizicko lice. Nacelo jedinstvenog regulisanja
obligacionih odnosa proizlazi iz clana 2, stav 1 ZOO-CG.
~ Obligacioni odnos ima svoju sadrzinu i predmet. Sadrzinu obligacionog
odnosa cine prava i obaveze koje odredjeni obligacioni odnos stvara. To je
ukupnost prava i obaveza iz jednog obligacionog odnosa. Predmet obligacije je
ono na sta se ta prava i obaveze odnose. Predmet obligacije je prestacija
( dugovano ponasanje ); a stvar moze biti predmet prestacije ( objekat obligacije )
kada se prestacija sastoji u davanju. Predmet obligacije ( prestacije ) mora biti
odredjen ili odrediv, moguc i dozvoljen.
~ Obligacija je odnos relativnog karaktera. Za razliku od apsolutnih prava,
koja djeluju erga omnes bez obzira na savjesnost trecih lica, obligaciona prava su
relativnog karaktera. Obligacioni odnos djeluje inter partes i za treca lica on jeste
pravno irelevantan. Obligacionopravna tuzba ( tuzba iz neosnovanog obogacenja,
tuzba za naknadu stete ) moze se usmjeriti samo prema duzniku. Medjutim,
obligacioni odnos se moze suprotstaviti nesavjesnim trecim licima treca lica

imaju obavezu da ni na koji nacin ne ometaju obligacioni odnos s cijim su

postojanjem upoznati ( suprotstavljivost obligacije ).
2. POJAM I IZVORI OBLIGACIONOG PRAVA
Kao grana u opstem sistemu pozitivnog prava, obligaciono pravo je skup
pravnih normi kojima se regulisu obligacioni odnosi. Ono predstavlja jedan dio
gradjanskog prava koji je posvecen pravnom regulisanju prometa vrijednosti, za
razliku od drugih djelova gradjanskog prava, koji se bave pravnim regulisanjem
stecenih vrijednosti. Subjekti obligacionog odnosa su uvijek odredjena lica, a
njihov odnos ima relativan karakter; predmet obligacionog odnosa je odredjeno
davanje, cinjenje ili uzdrzavanje; obligaciona prava mogu izgubiti moc prinudnog
ostvarenja usljed proteka zakonom odredjenog vremena. Obligacionim pravom se
regulisu sredstva pravnog prometa, prije svega, ugovori kojima se vrsi razmjena
dobara i usluga, a zatim i druga prava koja dejstvuju samo inter partes, kao sto je
npr. pravo ostecenog na naknadu prouzrokovane stete. Za obligaciono pravo
karakteristicni su poslovi medju zivima ( inter vivos ), kao i prava i obaveze koje
uglavnom nisu vezane za licnost, vec se mogu prenositi sa jednog lica na drugo
za vrijeme njihovog zivota.
U okviru formalnih izvora prava razlikuju se tzv. pisani izvori ( npr. zakon i
podzakonski normativni akti, medjunarodna konvencija ) i nepisani izvori ( npr.
obicaj, opsti pravni principi ). Savremeno pravo daje primat pisanim izvorima
prava, jer se pomocu njih, izmedju ostalog, pouzdanije obezbjedjuje pravna
sigurnost i jednakost. Shodno ovome, i u obligacionom pravu se kao najvazniji
formalni izvor javlja zakon odnosno podzakonski normativni akti ( npr. uredba,
naredba, pravilnik ). Kad je rijec o zakonu kao formalnom izvoru obligacionog
prava, treba reci da je evolucija ovog prava u skoro svim evropskim zemljama
donijela odgovarajucu kodifikaciju. U vecini slucajeva, rijec je o zakonicima koji
regulisu materiju gradjanskog prava u cjelini, a jedan dio zakonika posvecen je
obligacijama, tako da izvor obligacionog prava cini odgovarajuci gradjanski
zakonik. U nasem pravu, po svojoj pravnoj snazi, pisani izvori prava su npr.
iznad obicaja. Obicaj se pocinje primjenjivati tek kada se odredbe pisanog prava
pokazu kao nedovoljne ili kada pisano pravo upucuje na primjenu obicaja. Pored
obicajnih pravila od znacaja je pomenuti i pravila morala u smislu izvora
obligacionog prava. Pod uticajem odredjenih moralnih shvatanja nastala su ili su
modifikovana mnoga pravila obligacionih odnosa. Prema ZOO strane u
obligacionim odnosima su slobodne, u granicama prinudnih propisa, javnog
poretka i dobrih obicaja, da svoje odnose urede po svojoj volji. Isti je slucaj i sa
tzv. opstim pravnim principima. Opsti moralni i pravni principi su utkani u

pojedine pravne norme, tako da se ove norme javljaju kao neposredni izvor
obligacionog prava. Nase pravo izricito stoji na stanovistu da su sudovi u vrsenju
sudske funkcije nezavisni i da sude na osnovu Ustava i zakona. Odatle proizilazi
stav da sudska praksa nije izvor prava. Medjutim, izvjesni autori, iz cinjenice da
se nizi sudovi ugledaju obicno na odluke visih sudova, izvlace zakljucak da je
sudska praksa kod nas, prakticno gledano, posredni izvor prava.
3. NACELA ZAKONA O OBLIGACIONIM ODNOSIMA.
Zakon u svom uvodnom dijelu proklamuje sljedeca nacela : autonomija volje,
ravnopravnost strana, savjesnost i postenje, zabrana zloupotrebe prava, zabrana
stvaranja i iskoriscavanja monopolskog polozaja, nacelo jednake vrijednosti
davanja, zabrana prouzrokovanja stete, duznosti ispunjenja obaveza, ponasanje u
izvrsavanju obaveza i ostvarivanju prava, dispozitivni karakter odredaba Zakona,
primjena dobrih poslovnih obicaja, postupanje pravnih lica u skladu sa opstim
aktima, primjena pojedinih odredaba Zakona na sve vrste ugovora, osim ako za
ugovore u privredi nije izricito drugacije odredjeno. Razumije se, da Zakon
predvidja i druga nacela koja nisu pomenuta u Uvodnom dijelu, a koja su nasla
mjesta u odgovarajucim djelovima Zakona, posebno u materiji ugovora i
prouzrokovanja stete.
Nacelo slobode uredjivanja obligacionih odnosa. - Zakon je ovo nacelo izrazio
rijecima da su strane u obligacionim odnosima slobodne, u granicama prinudnih
propisa, javnog poretka i dobrih obicaja, da svoje odnose urede po svojoj volji.
S obzirom da je konsensualizam princip naseg i savremenog prava uopste,
Zakon je prihvatio taj princip rijecima da zakljucenje ugovora ne podlijeze
nikakvoj formi, osim ako je zakonom drugacije odredjeno.
Treba pomenuti i nacelo ekvivalentnosti koje je Zakon izrazio rijecima da u
zasnivanju dvostranih ugovora strane polaze od nacela jednake vrijednosti
uzajamnih davanja, a zakonom se odredjuje u kojim slucajevima narusavanje tog
nacela povlaci pravne posljedice. Zakon je na ovaj nacin prihvatio nacelo
ekvivalentne razmjene kod dvostranih ugovora, a konkretna pravna sredstva
kojima stiti ovo nacelo je regulisao posebnim odredbama.
Jedno od osnovnih nacela Zakona je i nacelo prema kome su ucesnici u
obligacionom odnosu duzni da izvrse svoju obavezu i odgovorni su za njeno
ispunjenje. Ovo nacelo znaci da se ugovorne obaveze moraju postovati i
izvrsavati onako kako glase.
Pored ugovora, Zakon predvidja i odredjena nacela u oblasti prouzrokovanja
stete. On, prije svega, proklamuje nacelo zabrane prouzrokovanja stete, prema
kome je svako duzan da se uzdrzi od postupka kojim se moze drugom

prouzrokovati steta. ZOO morao je da se izjasni o osnovima odgovornosti, jer to

povlaci za sobom razlicita pravna pravila. Ovaj zakon poznaje odgovornost po
osnovu krivice, odgovornost za drugog, odgovornost za stetu od opasne stvari ili
opasne aktivnosti, i najzad, neke posebne slucajeve odgovornosti.
Pluralitet osnova odgoornosti za stetu . * Subjektivna odgovornost
zasnovana na krivici stetnika. To je klasicna ustanova koja potice jos iz rimskog
prava, iz akvilijanske tuzbe. * Objektivna odgovornost bez obzira na krivicu.
Radi se o paralelnom osnovu odgovornosti, a ne o izuzetku od subjektivne
odgovornosti. ZOO stavlja u istu ravan principe causa-e i culpa-e. * Odgovornost
po osnovu pravicnosti kao korektivni institut.
A. PODJELA OBLIGACIJA PREMA KARAKTERU SANKCIJE
4. CIVILNE I NATURALNE OBLIGACIJE.
Civilne obligacije su takve obligacije koje posjeduju moc sudskog prinudnog
ostvarenja. Povjerilac civilne obligacije moze, kao i drugi titular prava, da
podigne tuzbu kod suda i da zahtijeva ostvarenje svog prava pod prijetnjom
prinudnog izvrsenja nad imovinom duznika. Kod ovih obligacija postoji, dakle,
ona neposredna pravna sankcija koja razdvaja obligaciju od drugih vrsta
drustvenih odnosa. Ipak, izvjestan manji broj obligacija ne nosi obiljezja
neposredne pravne sankcije u smislu utuzivosti i sudskog prinudnog ostvarenja,
ali to ne znaci da je bez ikakve sankcije. Upravo zbog drugacijeg karaktera
sankcije, ove obligacije se izdvajaju u posebnu grupu. To su tzv. naturalne
(prirodne) obligacije koje ne posjeduju moc sudskog prinudnog izvrsenja, ali ako
duznik izvrsi dobrovoljno takvu obligaciju, ne moze se pozivati na isplatu
nedugovanog i traziti povracaj datog. Smatra se da je izvrsio nesto sto je bio
duzan da izvrsi, zbog cega mu je uskracen kondikcijski zahtjev u odnosu na
isplacenog povjerioca. Povjerilac nema pravo da sudskim putem zahtijeva
ispunjenje ovakve obligacije (on ne posjeduje zahtjev odnosno tuzbu u
materijalnom smislu rijeci), sto znaci da je takva obligacija lisena prisustva
uobicajene pravne sankcije, ali ne i svake sankcije. Ako se ostavi po strani
moralna sankcija koja je prati, moze se reci da naturalna obligacija nije izmakla
svakom pogledu prava odnosno nije potpuno napustena od strane prava. Sigurno
je, da je, izmedju ostalih, jedno pravno pravilo uvijek prati: duznik koji je ispunio
naturalnu obligaciju, ne moze zahtijevati povracaj datog. Ima u tom pravilu
izvjesnih tragova pravne sankcije. Doduse, rijec je o jednoj posrednoj pravnoj
zainteresovanosti, a ne neposrednoj, kako je to kod civilne obligacije, ali to je
upravo ono sto ih razdvaja.

Teorijsko objasnjenje naturalnih obligacija dovelo je do razlicitih shvatanja.

Kao najvaznija treba pomenuti ona koja u naturalnoj obligaciji ipak vide
obligaciju (tzv. teorija o nesavrsenim civilnim obligacijama) i ona koja manje ili
vise izjednacuje naturalne obligacije sa moralnim duznostima (tzv. teorija o
moralnim duznostima). Nijedna od njih ne moze se bezrezervno prihvatiti.
Teorija o nesavrsenim civilnim obligacijama zasniva se na pravnom poretku i u
objasnjenju naturalnih obligacija ona stalno naglasava pravni izgled stvari. Ona
poznaje samo takve naturalne obligacije koje su u stvari nesavrsene civilne,
zeleci time da podvuce primat pravne sankcije. Otuda, prema ovoj teoriji,
naturalne obligacije samo nadzivljuju civilne, koje su im izvor iz koga nastaju.
Nasuprot, prema teoriji moralnih duznosti, cijelo pitanje se prenosi na teren
morala i u tome se, takodje, ide do krajnjih konsekvenci. Dosljedna primjena ove
teorije dovodi do potpunog izjednacenja naturalnih obligacija sa moralnim
duznostima, a time se gubi pouzdan kriterijum za konkretno utvrdjivanje pojma,a
narocito domena primjene naturalnih obligacija.

B. PODJELA OBLIGACIJA PREMA PREDMETU

5. POZITIVNE I NEGATIVNE.
Pozitivnim obligacijama nazivaju se one obligacije koje se odnose na
odredjeno davanje i cinjenje, dok se negativnim obligacijama nazivaju one koje
se odnose na odredjeno necinjenje odnosno uzdrzavanje od odredjenog cinjenja.
U vecini slucajeva obligacije su pozitivne. Davanje ili cinjenje predmet je skoro
svake obligacije, bez obzira da li je ona ugovorne ili vanugovorne prirode. Tako,
pozitivne obligacije srijecemo kod velikog broja ugovora: obaveza prodavca da
preda stvar kupcu odnosno obaveza kupca da isplati cijenu; obaveza
punomocnika da u ime i za racun vlastodavca obavi odredjeni pravni posao, itd.
Ali, pozitivne obligacije srijecemo i van ugovora, npr. obaveze stetnika da
ostecenom naknadi prouzrokovanu stetu; obaveza isplate nagrade koja je bila
javno obecana. Pozitivne obligacije uvijek podrazumijevaju jednu aktivnu radnju
na strani duznika, koja se mora obaviti na nacin, vrijeme i mjesto, kako obligacija
glasi.
Negativne obligacije odnose se na uzdrzavanje od cinjenja. Ali, ove obligacije
ne podrazumijevaju svako uzdrzavanje. Predmet negativne obligacije je
uzdrzavanje samo od one radnje odnosno cinjenja koje je inace dopusteno
preduzeti. Kada se odredjena radnja zabranjuje prinudnim propisima,onda se ta
radnja ne smije preduzeti, jer je zakon zabranjuje a ne zbog toga sto se neko
eventualno obavezao prema drugome da tu radnju nece ciniti. Takvo obvezivanje
ne proizvodi pravne posledice u smislu obligacionopravnog odnosa. Ali, ukoliko
je dopusteno preduzeti neku radnju, a duznik se iz odredjenih razloga, obaveze
prema povjeriocu da tu radnju nece preduzeti odnosno da ce se uzdrzati od
cinjenja, onda to moze biti predmet punovazne, i to negativne, obligacije.
U pogledu pitanja od kog dana pocinje teci rok zastarjelosti, jedno pravilo
vazi za pozitivne, a drugo za negativne obligacije. Kad je rijec o pozitivnim
obligacijama, zastarijevanje, u principu, pocinje teci prvog dana poslije dana
kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze. Naprotiv, kod
negativnih obligacija, zastarjelost pocinje teci prvog dana poslije dana kada je
duznik postupio protivno obavezi. Znacaj razlikovanja se moze pratiti i kod
pitanja povrede obligacije od strane duznika. Povreda pozitivne obligacije vrsi se
aktom necinjenja, tj. propustanjem da se izvrsi odredjeno davanje ili cinjenje.
Naprotiv, negativna obligacija se upravo ispunjava odredjenim propustanjem ili
uzdrzavanjem, tako da preduzimanje odgovarajuce radnje, predstavlja akt kojim
se vrsi povreda obligacije. Prema tome, moguce je da jedna ista radnja (npr.
izgradnja nekog objekta) predstavlja predmet pozitivne obligacije odnosno
povredu negativne obligacije.

6. OBLIGACIJE REZULTATA (CILJA) I OBLIGACIJE SREDSTVA.

Obligacije rezultata su takve obligacije kod kojih se izvrsenjem prestacije
postize rezultat (cilj) radi koga je obligacija nastala. Taj cilj je tacno odredjen i
duznik je ispunio svoju obavezu kad ostvari taj cilj. Kod obaveze rezultata smatra
se da je duznik ispunio svoju obavezu samo ako je postigao tacno odredjen cilj,
odnosno rezultat radi koga obligacija i postoji, a ako nije, radja se obaveza na
naknadu stete ( npr. prodavac je duzan da predajom stvari prenese pravo svojine
na kupca i ukoliko ne postigne taj rezultat smatra se da svoju obavezu nije
izvrsio, zbog cega ce biti duzan da mu naknadi stetu ).
Obligacije sredstva su takve obligacije kod kojih se izvrsenjem prestacije ne
mora postici i krajnji rezultat za povjerioca. Duznik se obavezuje da izvrsi
odredjenu radnju, bez obzira da li se njenim preduzimanjem ostvaruje cilj zbog
koga je obligacija nastala. On je obavezan da se zauzme odnosno da izvrsi
odredjenu radnju sa duznom paznjom koja proizilazi iz odgovarajuceg standarda
(npr. pravila odgovarajuce struke), ali nece biti odgovoran za stetu ako se
preduzetom radnjom za povjerioca nije ostvario rezultat posla. Smatra se, da je
duznik uredno ispunio svoju obavezu ukoliko je postupao sa duznom paznjom,
bez obzira na ostvarenje krajnjeg rezultata; tako npr. ugovornik koji se obavezao
da izvrsi odredjeno lijecenje, izvrsio je svoju obavezu i nece dugovati naknadu
stete i u slucaju da pacijent ne prezivi i da se , prema tome, ne postigne rezultat i
cilj posla, ukoliko je lijecenje preduzeto sa duznom paznjom, tj. po svim
pravilima odgovarajuce struke.
Kod obligacija rezultata duznik snosi odgovornost za stetu ako izvrsenjem
svoje obaveze ne postigne odredjeni rezultat. Naprotiv, kod obligacija sredstva
duznik ce biti obavezan da naknadi stetu samo kad odredjene radnje nije
preduzeo sa duznom paznjom,bez obzira na rezultate. U oba slucaja da bi
nastupila obaveza naknade stete, u principu, se zahtijeva i krivica duznika. Kako
se krivica kod ugovorne odgovornosti pretpostavlja, povjerilac, koji se u sporu
javlja kao tuzilac, ima samo da pokaze svoje povjerilacko svojstvo i cinjenicu
povrede obligacije, a na duzniku tj. tuzenom je teret da dokaze da nije kriv zbog
neizvrsenja ugovorne obaveze. To pravilo se ne odnosi podjednako na obligacije
rezultata i obligacije sredstva. Kod obligacije sredstva povjerilac nije oslobodjen
tereta dokazivanja krivice. Kod tih obligacija tuzilac se ne bi mogao sluziti
pravilom o pretpostavljenoj krivici vec bi morao krivicu tuzenog da dokaze; tako
npr. narucilac posla bi bio duzan da dokaze da se poslenik u konkretnom slucaju
nije pridrzavao pravila odgovarajuce struke odnosno da se nije ponasao sa
duznom paznjom. Pretpostavka o krivici duznika ovdje bi bila iskljucena. Pored
ovoga, treba pomenuti i znacaj razlikovanja ovih obligacija u materiji bracnog
posredovanja.

7. NOVCANE I NENOVCANE OBLIGACIJE.

One obligacije koje za svoj predmet imaju predaju sume novca koji je u
zakonitom opticaju nazivaju se novcanim, za razliku od nenovcanih, ciji predmet
se sastoji u predaji nekih drugih stvari, cinjenju ili uzdrzavanju od cinjenja, sto
nema neposredni novcani izraz. Npr. obaveza kupca da plati cijenu, obaveza
zakupca da isplati zakupninu ako je ova bila ugovorena u novcu predstavljaju
novcane obligacije. Nenovcane obligacije bile bi: obaveza prodavca da preda
stvar kupcu, obaveza zakupodavca da preda zakupljenu stvar zakupcu i sl. U
jednom obligacionom odnosu moguce je da duznik bude obavezan, kako na
novcano, tako i na nenovcano davanje. Novcane i nenovcane obligacije, mogu se,
dakle, dugovati kumulativno, npr. zakupac se obavezuje da isplati odredjenu
sumu novca na ime zakupnine ( novcana obligacija ) i da zakupljenu stvar, poslije
isteka odredjenog roka, vrati zakupodavcu ( nenovcana obligacija ). Moguce je,
takodje, da se duznik u jednom obligacionom odnosu obaveze na predaju sume
novca ili na predaju neke druge stvari. Moguce je da se ispunjenje jedne iste
obligacije sastoji istovremeno u predaji sume novca i u predaji nekih drugih
stvari ili u preduzimanju odgovarajuceg cinjenja.
Kamata Duznik novcane obligacije koji padne u zakasnjenje duzan je da
plati zateznu kamatu, bez obzira na to da li je na strani povjerioca nastupila steta.
Ako je steta na strani povjerioca veca od zatezne kamate, povjerilac moze da
zahtijeva naknadu prema opstim pravilima o odgovornosti za stetu. Ako je
ugovorna kamata veca od zatezne, duznik koji padne u zakasnjenje, umjesto da
pocne da placa zateznu kamatu, nastavlja da placa ugovornu kamatu.
Duznik novcane obaveze moze ovu obavezu da ispuni i prije roka.
Ugovorna odredba kojom se duznik odrice ovog svog prava je nistava. U slucaju
ispunjenja novcane obaveze prije roka, duznik ima pravo da od dugovanog iznosa
odbije iznos kamate za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obaveze samo ako
je na to ovlascen ugovorom, ili ako je tako uobicajeno.
Mjesto izvrsenja novcanih obaveza je mjesto povjerioca, ukoliko strane ne
ugovore drugacije. Nenovcane se, ukoliko nije drugacije ugovoreno, izvrsavaju u
mjestu duznika.
Monetarni nominalizam U slucaju velike disproporcije izmedju nominalnog
duga i realne vrijednosti tog duga, obicno drzava intervenise, pa se dati slucaj
uredjuje prinudnim propisom. U suprotnom, moguca su dva pristupa : monetarni
nominalizam duznik placa onaj broj novcanih jedinica na koji obligacija glasi,
bez obzira na promjene u realnoj vrijednosti tog iznosa i monetarni valorizam
povjerilac potrazuje realni dug, bez obzira na to koliko on nominalno iznosi.

C. PODJELA OBLIGACIJA PREMA NACINU ISPUNJENJA I

VREMENU TRAJANJA
8. TRENUTNE I TRAJNE OBLIGACIJE.
Ako se ispunjenje obligacije sastoji u preduzimanju jednog akta davanja,
cinjenja ili uzdrzavanja, ali tako da on ne predstavlja produzeno i neprekidno
djelovanje, vec se realizuje odjednom, onda se takva obligacija naziva trenutnom;
tako na primjer, predaja dugovane stvari iz ruke u ruku, potpuna isplata kupovne
cijene i sl. Naprotiv, ukoliko se obligacija ispunjava preduzimanjem vise akata
davanja, cinjenja ili uzdrzavanja odnosno ako se realizacija tih akata preduzima
trajnim i kontinuiranim ponasanjem koje se prostire u vremenu, onda se takva
obligacija naziva trajnom obligacijom. Pomenuti primjeri trenutnih obligacija,
mogu se, u prisustvu odredjenih uslova, shvatiti i kao trajne obligacije; tako na
primjer, predaja stvari u pojedinim djelovima; isplata kupovne cijene, zakupnine
ili nagrade posleniku kroz pojedine rate predstavlja trajnu obligaciju. Jedna ista
obligacija, moze u jednoj prilici biti trenutna, a u drugoj trajna. Da li ce biti
trenutna ili trajna, zavisi od prirode izvora obligacije i drugih okolnosti
konkretnog slucaja.
Trajne obligacije se mogu ispunjavati ili preduzimanjem kontinuiranog akta
cinjenja ili uzdrzavanja ili ponavljanjem dugovane radnje i predaje stvari u
odredjene periode odnosno dijeljenjem dugovane stvari na vise odredjenih
isporuka koje se slijede i ciji rok izvrsenja je unaprijed odredjen. S obzirom da se
u ovim slucajevima ispunjenje vrsi ustaljenim redom, postepeno i uzastopno, ove
obligacije se nazivaju sukcesivnim obligacijama. Negativne obligacije su u vecini
slucajeva trajne obligacije, dok su pozitivne obligacije ili trajne ili trenutne, sto
zavisi od prirode konkretnog obligacionog odnosa, a cesto i od volje stranaka.
Trajne i trenutne obligacije mogu proizilaziti iz razlicitih izvora obligacija, kako
iz ugovora, tako i iz prouzrokavanja stete, jednostrane izjave volje, pravno
neosnovanog obogacenja, i dr. Otuda, osobine ovih obligacija se ne vezuju za
pojedine izvore obligacija, vec za nacin njihovog ispunjenja i vrijeme trajanja.
Trenutne obligacije uglavnom nisu izlozene mogucnosti uticaja promijenjenih
okolnosti koje se tokom ispunjenja obligacije mogu javiti, izuzev kada je
izvrsenje trenutno ali odlozeno za neki momenat poslije nastanka obaveze. U
svim ostalim slucajevima se pitanje uticaja promijenjenih okolnosti moze
postaviti samo kod obligacija sa trajnim ispunjenjem.
Kod sukcesivnih obaveza, za svaku pojedinu ratu trogodisnji rok zastarjelosti
tece posebno od dana dospjelosti te rate. Obaveza dospijeva u vrijeme koje je
odredjeno ugovorom, odnosno u casu opomene ( kada povjerilac pozove duznika
da svoju obavezu ispuni ).

D. PODJELA OBLIGACIJA PREMA ODREDJENOSTI I MNOZINI

PREDMETA
9. INDIVIDUALIZOVANE I GENERICNE OBLIGACIJE.
Individualizovane obligacije su takve obligacije kod kojih je akt predaje,
cinjenja ili uzdrzavanja tacno i potpuno odredjen, tako da se obligacija ispunjava
preduzimanjem tog akta. Individualizovane obligacije odnose se uvijek na tacno
odredjeno davanje, na predaju individualno odredjene stvari, na ustupanje tacno
odredjene trazbine, na obavljanje tacno odredjenog rada, na uzdrzavanje od tacno
odredjenog cinjenja i sl. Duznik duguje samo onaj predmet koji je
individualizovan i nedvosmisleno odredjen ( in obligatione ), a kojim se vrsi i
ispunjenje obligacije ( in solutione ).
Genericne obligacije su takve obligacije kod kojih je predaja stvari, cinjenje ili
uzdrzavanje odredjeno samo prema rodu ili vrsti, tako da se obligacija ispunjava
preduzimanjem akta iz okvira odgovarajuceg roda ili vrste, a prema izboru
duznika, ukoliko nesto drugo nije predvidjeno. Ovdje se, dakle, ne vrsi tacno
preciziranje dugovane stvari ili radnje, kao sto je to slucaj kod individualizovanih
obligacija, vec se samo odredjuje rod stvari ili vrsta radnji. Duznik duguje stvari
odredjenog roda, a ispunjava obligaciju predajom odredjene kolicine stvari tog
roda i odredjenog kvaliteta. Genericna obligacija moze podrazumijevati i uze
odredjenje roda stvari, ali ne i individualisanje stvari. Genericna obl. gubi svoja
obiljezja, ne samo kad se tacno odredi dugovana stvar ( individualizovana obl. ),
nego i kad se odrede dvije ili vise dugovanih stvari, tako da duznik moze da
ispuni svoju obavezu predajom jedne od njih ( alternativna obl. ).
Ukoliko propadne predmet individualizovane obl. usljed uzroka za koji duznik
ne odgovara odnosno nastupi objektivna nemogucnost ispunjenja, onda se
obligacija gasi, a duznik se oslobadja odgovornosti. Ukoliko je do toga doslo
njegovom krivicom, onda se duznik individualizovane obl. ne oslobadja obaveze,
vec postaje duznik naknade stete koju povjerilac trpi usljed neispunjenja
obligacije.
Kod genericnih obl. duznik se ne oslobadja obaveze ukoliko su izvjesne stvari
tog roda propale usljed vise sile ili nekog drugog uzroka za koji se inace ne
odgovara. Ipak, ukoliko nastupi objektivna nemogucnost ispunjenja, duznik se
oslobadja ispunjenja obligacije. Najzad, znacaj ove podjele ogleda se i u tome sto
se izvjesni ugovori karakterisu genericnim obligacijama ( npr. ugovor o zajmu ),
dok drugi radjaju individualizovane obligacije ( npr. ugovor o zakupu ).

10. KUMULATIVNE, ALTERNATIVNE I FAKULTATIVNE.

Kriterijum podjele mnoina predmeta obligacije i preciznost njihove
odredjenosti.
Kumulativna obligacija ima dva ili vie predmeta, koji se moraju skupno
izvriti. Recimo, predaja dvije stvari.
Prema dispozitivnom pravilu, povjerilac moe odbiti odvojeno ispunjenje,tj. ima
pravo da trai da se obligacija ispuni odjednom.
Ako jedna od dugovanih prestacija ostane neispunjena, dunik je povrijedio
kumulativnu obligaciju. Kumulativnu obligaciju treba razlikovati od
kumulativnog dugovanja dvije ili vise obligacija.Dok je kumulativna obligacija
jedna obligacija sa vise predmeta koje sve treba predati ili izvrsiti, dotle
kumulativno dugovanje vise obligacija podrazumijeva obavezu duznika iz jednog
pravnog osnova da ispuni vise obligacija, bez obzira da li su one kumulativne ili
ne.
Alternativna obligacija postoji onda kada dunik duguje dva ili vie
individualno odredjena predmeta obligacije,ali tako da kada on izvri jednu
prestaciju od vie dugovanih, alternativna obligacija se gasi. In obligatione se,
dakle, nalazi vie individualno odredjenih predmeta,a in solutione samo jedna od
njih.
Kod alternativne obligacije onaj ko ima pravo izbora odluuje kojom e se od
dugovanih prestacija izvriti obligacija. Pravo izbora vri se jednostranom
izjavom volje,ime se alternativna obaveza svodi na jednostavnu. Zakonska je
pretpostavka da pravo izbora ima dunik, ali se moe ugovoriti da pravo izbora
ima povjerilac, odnosno, tree lice.
Fakultativna obligacija dunik duguje samo jedan individualno ili generino
odredjen predmet samo jedna prestacija je in obligatione. Medjutim, dunik se
moe osloboditi te dugovane obaveze sve do prinudnog izvrenja, ispunjenjem
neke druge, takodje odredjene obligacije. Povjerilac ne moe da zahtijeva ovu
drugu prestaciju,on moe da zahtijeva samo ono to je dugovano. Ako dugovani
predmet propadne usljed dogadjaja za koji duznik ne odgovara, onda se
obligacija gasi. S druge strane, ako propadne predmet fakultativne obligacije
odnosno nastupi nemogucnost ispunjenja usljed uzroka za koje duznik odgovara,
povjerilac moze zahtijevati samo naknadu stete, a ne i drugi predmet koji duznik
moze dati umjesto dugovanog i koji je zbog toga in facultate solutionis .

E. PODJELA OBLIGACIJA PREMA DJELJIVOSTI PREDMETA I

MNOZINI SUBJEKATA
11. DJELJIVE I NEDJELJIVE OBLIGACIJE.
Djeljive obligacije su takve obligacije ciji se predmet moze podijeliti i ispuniti
u djelovima koji imaju ista svojstva kao i predmet, s tim da dugovani predmet
usljed toga ne izmijeni sustinu niti izgubi od svoje vrijednosti.
Kada u jednom obligacionom odnosu postoji vise duznika ili povjerilaca,
ukoliko obaveza nije solidarna, svaki od povjerilaca moze traziti ispunjenje samo
svog dijela i svaki od duznika je duzan da ispuni samo svoj dio. Djeljiva
obligacija sa vise povjerilaca naziva se aktivnom, a sa vise duznika pasivnom
djeljivom obligacijom. U slucaju aktivne djeljive obligacije svaki povjerilac
moze zahtijevati samo svoj dio trazbine, a ukoliko pojedini djelovi nisu drugacije
odredjeni, cijelo potrazivanje se dijeli medju njima na jednake djelove; u slucaju
pasivne djeljive obligacije, obaveza se, takodje, dijeli medju duznicima na
jednake djelove, ukoliko nije odredjena neka druga podjela, a svaki od duznika
odgovara za svoj dio obaveze. Ovako shvacene djeljive obligacije, cesto se
nazivaju i zajednickim obligacijama.
Nedjeljive obligacije, za razliku od djeljivih, su takve obligacije ciji se
predmet ne moze podijeliti i ispuniti u vise istovrsnih djelova, a da se time ne
izmijeni njegova sustina ili smanji njegova vrijednost. U slucaju vise povjerilaca
( aktivna nedjeljiva ob. ) ili vise duznika ( pasivna nedjeljiva ob. ) svaki
sapovjerilac i svaki saduznik u principu je subjekt cijele trazbine odnosno duga,
tako da svaki povjerilac pod odredjenim uslovima moze zahtijevati ispunjenje
cijele trazbine, a svaki duznik je duzan da ispuni cjelokupni dug. Kad jedan od
duznika ispuni potpuni dug, on stice pravo prema ostalim duznicima da od njih
zahtijeva isplatu onih djelova koje oni duguju prema unaprijed utvrdjenoj cijeni,
a ukoliko velicina tih djelova nije utvrdjena, onda isplatu djelova dobijenih
podjelom cijelog duga na ravne djelove ( tzv. pravo regresa ).
Nedjeljiva obligacija je ona ciji je predmet po svojoj prirodi nedjeljiv
( apsolutna nedjeljivost ), ali i ona ciji je predmet djeljiv, ali koga stranke u
konkretnom slucaju smatraju nedjeljivim ( tzv. relativna ili ugovorena
nedjeljivost ).
Pravni znacaj : Ako obligacija ima vie subjekata: -u sluaju da je nedjeljiva
ona moe biti samo solidarna; -u sluaju da je djeljiva ona moe biti ili
podijeljena ili solidarna.
Raskid ugovora zbog neispunjenja: -kod nedjeljive o. nepotpuno izvrenje je
uvijek razlog za raskid; -kod djeljive o. nepotpuno izvrenje moe, a i ne mora
biti razlog za raskid.

12. SOLIDARNE OBLIGACIJE.

Solidarne obligacije su takve obligacije sa vise duznika ili povjerilaca kod
kojih je svaki duznik u obavezi da ispuni cijeli dug, odnosno svaki povjerilac je
ovlascen da zahtijeva isplatu cijelog duga, ali tako da kada jedan duznik ispuni
cijeli dug ostali saduznici se prema povjeriocu oslobadjaju obaveze odnosno kada
jedan povjerilac naplati cijelu trazbinu, obaveza prestaje prema ostalim
povjeriocima.
Aktivna - postoji vie povjerilaca, a samo jedan dunik. Dunik moe svoj
dug u cjelosti da isplati samo jednom, bilo kojem od povjerilaca, ime se njegova
obligacija gasi. Od tog momenta, medju povjerioca nastaje REGRESNI odnos.
Onaj povjerilac koji je primio itav iznos duga, postaje dunik svojih
sapovjerilaca za iznose njihovih potraivanja koje je primio od dunika. Solidarni
povjerioci se medjusobno zastupaju.
Pasivna - postoji jedan povjerilac i vie dunika. Povjerilac moe od bilo kog
dunika da zahtijeva isplatu duga u cjelosti. Kada dunik od koga je povjerilac to
zahtijevao isplati dug u cjelosti, obligacija se gasi. Od tada nastupa regresni
odnos izmedju dunika, dunik koji je isplatio cijeli iznos postaje povjerilac svoji
sadunika za iznose koje je za njih platio. Solidarni dunici se medjusobno
zastupaju.
Pravni znacaj - Solidarnost dunika je jedno od sredstava linog
obezbjedjivanja obligacije. Povjerilac kod pasivne solidarnosti ima veu
sigurnost naplate nego kada je na dunikovoj strani samo jedno lice ili vie lica
koja se nalaze u podijeljenom dunikom odnosu.
Savrseno solidarna ( korealna ) obligacija Ova obligacija je jedinstvena i u
svom izvoru i u svom dejstvu. Korealne su one obligacije koje ugovorom nastaju
kao solidarne.
Nesavrseno solidarna je ona kod koje nema jedinstvenosti u izvoru i u dejstvu,
ve je ona zakonom ustanovljena kao solidarna. To su takozvane obligationes in
solidum, koje na osnovu postojanja odredjenih injenica sam zakon smatra
solidarnim. To su, na primjer: obligacije trgovakih ugovora; obaveza
saizvrilaca u prouzrokovanju tete; obaveza branih drugova prema povjeriocu
za tekue potrebe brane zajednice; obligacije u mjeninom pravu, itd.
Kod pasivne solidarne obligacije, povjerilac moe da tui prema sopstvenoj
volji jednog od dunika, bilo kojeg, ili sve dunike zajedno za ispunjenje cijele
obaveze.To znai da je pasivna solidarna obligacija lino sredstvo obezbjedjenja,
ona poboljava poloaj povjerioca titei ga od insolventnosti dunika.

13. IZVORI OBLIGACIJA.

Izvorima obligacija nazivaju se skupovi pravnih cinjenica iz kojih nicu
obligacije. Izvor obligacija nalazi se u mnostvu cinjenica i zivotnih okolnosti za
koje zakon odnosno norme objektivnog prava vezuju nastanak obligacija.
Prva podjela izvora obligacija potice jos od Gajevih Institucija u kojima je
stajalo da sve obligacije nastaju ili iz ugovora ( ex contractu ) ili iz delikta ( ex
delicto ). Vec na izmaku doba klasicnog rimskog prava glavna podjela dobija i
trecu grupu sacinjenu od svih onih obligacija ciji se izvor nije mogao svrstati u
postojeca dva, jer su te obligacije nastale iz nekih drugih razlicitih osnova.
Justinijanovo pravo ovaj treci izvor dijeli na dva, tako da predvidja cetvornu
podjelu : sve obligacije nastaju iz ugovora, kvaziugovora, delikta i kvazidelikta.
Dalje, u francuskoj pravnoj teoriji 17. vijeka izneseno je stanoviste prema
kome se svi izvori obligacija dijele na dvije grupe : obligacije koje nastaju na
osnovu volje i obligacije koje ne nastaju na osnovu volje. Drugo shvatanje,
izneseno u okviru ucenja skole prirodnog prava iz 18. vijeka, prihvata podjelu
izvora obligacija po Justinijanovom pravu, dodajuci jos zakon, kao poseban izvor
obligacija. Tako, prema ovom shvatanju, sve obligacije nastaju iz ugovora,
kvaziugovora, delikta, kvazidelikta i zakona ili same pravicnosti.
Shvatanje o postojanju zakonskih obligacija odnosno shvatanje da se zakon u
jednom slucaju javlja kao posredni, a u drugom kao neposredni izvor obligacija,
cini se, ne moze biti uspjesno branjeno. Moze se reci da je zakon posredni izvor
obligacija, ali samo u smislu da on daje pravnu snagu odredjenom cinjenicnom
stanju. To znaci da se ne moze reci kako je zakon neposredni izvor obligacija, jer
bi to znacilo da izvjesne obligacije nastaju ex lege bez prisustva potrebnih
cinjenica. Otuda, i zakonske obligacije izviru iz odredjenih cinjenica, a na
osnovu zakona, kao sto je slucaj i sa ostalim izvorima.
Prema jednom shvatanju koje ima brojne pristalice sve izvore obligacija treba
svrstati u dvije grupe: ugovor i zakon. Ovo shvatanje dodjeljuje ugovoru, kao
posebnom izvoru obligacije, mjesto ispred zakona, koji ima zadatak samo da
obezbijedi postovanje individualne volje, a svim ostalim obligacijama pruza
utociste u zakonu, kao izrazu volje zakonodavca. Ovo shvatanje se
sukobljava i sa postojecim stanjem zakonodavstva i prakticnim potrebama zivota.
Izvjestan broj autora zastupa stanoviste o podjeli izvora obligacija na pravne
poslove i pravne cinjenice.
Nas ZOO ne predvidja na opsti nacin izvore obligacija, vec se iz njegovih
konkretnih odredbi vidi da on poznaje sve klasicne izvore, kao sto su: ugovor,
prouzrokovanje stete, pravno neosnovano obogacenje ( sticanje bez osnova ),
nezvano vrsenje tudjih poslova (poslovodstvo bez naloga), jednostrana izjava
volje, kao i druge zakonom utvrdjene cinjenice.

14. POJAM UGOVORA.

Ugovor u obligacionom pravu jeste saglasnost izjavljenih volja dva ili vise
lica u cilju postizanja odredjenog obligaciono-pravnog dejstva koje se sastoji u
nastanku, promjeni ili prestanku obligacije. Otuda proizilazi da je ugovor uvijek
dvostrani pravni posao; da se obligacionopravno dejstvo ugovora ogleda u
zasnivanju, promjeni ili gasenju obligacija; da ovakav ugovor ima imovinski
karakter.
Ugovorom se naziva i slucaj kada neko kupuje jednu stvar, kao i kad je dobija
na poklon ili uzima u zakup, sto ocigledno nije isto sa gledista konkretnih i
prakticnih posljedica. Jedno su, dakle, konkretni ugovori kao akti kojima se
obavlja pravni promet ( kupoprodaja, zakup, osiguranje, zajam, itd. ), a drugo je
opsti pojam ugovora kojim se konkretni ugovori apstrahuju i zadrzavaju samo
njihova zajednicka i osnovna obiljezja.
Obligaciono-pravna dejstva ugovora :
- nastanak obligacije stvaranje obligacije koja do tada nije postojala
- promjena obligacije na primjer novacija, ugovor kojim se mijenja
postojeca obligacija u pogledu osnova ili predmeta
- prenos obligacije - cesija, ugovor o ustupanju duga
- prestanak obligacije - npr, otpustanje ( oprost ) duga, ugovor o
dobrocinom prestanku postojece obligacije.

15. SLOBODA UGOVARANJA I OGRANICENJA SLOBODE

UGOVARANJA.
Svaki pravni poredak ostavlja svojim subjektima jedno sire ili uze polje u
kojim im garantuje slobodu ugovaranja, odnosno slobodu da izjavama pravno
relevantne volje proizvode pravne posljedice.
Princip slobode ugovaranja dobio je najsire okvire u ucenju teorije autonomije
volje. To je jedno filozofsko shvatanje prema kome obaveze medju ljudima
nastaju zato sto to oni hoce. Primjena autonomije volje u ugovornom pravu moze
se posmatrati sa tri razlicite tacke : sadrzine, forme i inerpretacije ugovora. S
tacke gledista sadrzine, autonomija volje se ispoljava kako u momentu
zakljucenja, tako i kasnije u toku izvrsenja ugovora. Ona podrazumijeva jednu
osnovnu opciju: ugovarati ili ne ugovarati. Autonomija volje, zatim, pretpostavlja
da su stranke slobodne u odredjivanju sadrzine ugovora odnosno da svojom
voljom odredjuju elemente ugovora. S tacke gledista forme ugovora, autonomija
volje, nalaze pravilo da su stranke slobodne i u pogledu nacina na koji ce izraziti
svoju volju. S tacke gledista interpretacije ugovora, autonomija volje se ogleda u
pravilu da se intervencija suda, u slucaju spora oko sadrzine ugovora, svodi u
otkrivanju zajednicke volje stranaka.
Prema nasem ZOO strane u obligacionim odnosima su slobodne, u granicama
prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih obicaja, da svoje odnose urede po
svojoj volji.
Ogranicenja putem ustanove javnog poretka autonomiji volje se
suprotstavlja ustanova javnog poretka u smislu jednog opsteg ogranicenja.
Stranke svojom voljom ne mogu postici nikakva pravna dejstva kojim bi se
ostvarili ciljevi koji su u suprotnosti sa javnim poretkom.
Ogranicenja slobode ugovaranja koja se odnose na akt zakljucenja ugovora.
Jedno od osnovnih obiljezja principa slobode ugovaranja jeste sloboda subjekta
da zakljuci ili ne zakljuci ugovor, kao i njegova sloboda u pogledu izbora
ugovornika. Medjutim, u nasem pravu, kao i u savremenom pravu uopste, sve su
brojniji slucajevi u kojima se ova sloboda ogranicava. Tako, za izvjesna lica
nekad se zakonom predvidja obaveza ugovaranja ili se za zakljucenje ugovora
zahtijeva i saglasnost nekog treceg lica ili se, pak, zakonom suzava krug lica koja
mogu biti subjekti u jednom ugovoru.
Ogranicenja slobode ugovaranja koja se odnose na sadrzinu ugovora.
Sloboda stranaka da sporazumno odredjuju sadrzinu ugovora trpi znatna
ogranicenja. Ona se ogledaju u cinjenici da se u mnogim ugovornim odnosima
zakonom odredjuju elementi ugovora, narocito cijena kod ugovora o kupoprodaji.
Pored ovoga, treba primijetiti da u mnogim ugovorima jedna strana unaprijed

odredjuje uslove i elemente ugovora, tako da drugoj strani od slobode ugovaranja

ostaje samo to da se odluci hoce li zakljuciti ugovor ili ne.
Ogranicenja u pogledu pravila o nepovredivosti ugovora. danas je
opsteprihvaceno pravilo u savremenom, pa i u nasem pravu, po kome je moguce
raskinuti dvostrano obavezan ugovor usljed skrivljenog neizvrsenja jednog
ugovornika, ukoliko su ispunjeni potrebni uslovi.
Ogranicenja slobode ugovaranja u pogledu forme ugovora sloboda stranaka
u izboru nacina na koji se izjaviti svoju volju potcinjena je zakonskom naredjenju
da se sadrzina ugovora mora izraziti kroz unaprijed predvidjene spoljne oblike,
koje nazivamo formom ugovora. To je pojava koja se posljednjih decenija sve
vise srijece u zakonodavstvu, sto je odraz povecane potrebe za pravnom
sigurnoscu.

16. KONSENSUALIZAM.
Konsensualizam kao princip ugovornog prava znaci da se ugovori mogu
zakljucivati prostom saglasnoscu volja bez ispunjenja zakonom predvidjenih
formi.
Dugotrajni proces stvaranja principa konsensualizma okoncao se tek u 16. i
17. vijeku. Sve do tog vremena vladajuci princip ugovornog prava bio je
formalizam. Po njemu, za sve ili za veliki broj pravnih poslova imperativno se
zahtijeva ispunjenje odredjenih formi.
Uzrok ublazenja formalizma lezi u sve vecoj slozenosti drustvenoekonomskih
odnosa kao i u slabljenju uticaja religije na pravo. Tako u rimskom pravu,
prvobitni formalizam bio je s jedne strane sve vise ublazavan jednostavnoscu
forme a s druge strane, cak i negiran prvo u cetiri konsensualna ugovora, a zatim
u mnostvu prostih sporazuma, pakta. Ovako oslabljen formalizam ugovornog
prava nalazi mjesta u Justinijanovoj kodifikaciji koja u izvjesnom smislu
predstavlja zavrsnu tacku vrlo dugog razvoja pravnog sistema starog Rima.
Medjutim, rimsko pravo nije nikada postavilo konsensualizam kao opsti princip
ugovornog prava. Tek pocetak Novog vijeka uslovljava nastanak pomenutog
principa. Pocetak Novog vijeka karakterise se naglim razvojem robne privrede i
postepenim iscezavanjem nerazvijenosti i rascjepkanosti feudalne privrede.
Razmjena materijalnih dobara zahtijeva sto vecu brzinu i slobodu u privrednim
odnosima. Ugovori kao instrumenti pomocu kojih se pravno obavlja razmjena,
nikako nisu smjeli biti prepreke koje bi usporavale tu razmjenu. Naprotiv,
osjecala se potreba da se ugovori brzo i lako zakljucuju.
Kodifikacije gradjanskog prava u 19. vijeku potpuno prihvataju princip
solus consensus obligat . Dolazi se do usvajanja opsteg pravila da su ugovori u
principu neformalni, a samo izuzetno, formalni, sto je potpuno suprotno onome
sto je vazilo u rimskom pravu. Nacelna nezavisnost od forme odredjena je i u
Opstem imovinskom zakoniku za Crnu Goru rijecima: uopste je dosta da je
ugovor pravilno uglavljen, te ne treba nikakve posebne vanjske odjece ili oblika,
da bi imao zakonitu snagu. Nas ZOO ga predvidja rijecima da zakljucenje
ugovora ne podleze nikakvoj formi, osim ako je zakonom drugacije odredjeno. I
pored toga sto ZOO predvidja princip neformalnosti ugovora, on mnoge ugovore
proglasava formalnim: ugovor o prodaji nepokretnih stvari; prodaja sa obrocnim
otplatama cijene; ugovor o gradjenju; ugovor o licenci; ugovor o trgovinskom
zastupanju; ugovor o angazovanju ugostiteljskih kapaciteta; ugovor o osiguranju;
ugovor o jemstvu; ugovor o bankarskom tekucem racunu; ugovor o kreditu;
bankarska garancija.

Podjela prema zakonskom regulisanju.

17. IMENOVANI I NEIMENOVANI UGOVORI.
Imenovani su oni ugovori koji su zbog svoje vaznosti i ucestalosti u pravnom
prometu, zakonom posebno predvidjeni i regulisani i ciji je naziv samim
zakonom odredjen. To su uglavnom klasicni ugovori koji nose nazive:
kupoprodaja, zakup, poklon, punomocstvo, zajam, itd. Ali, imenovani su ugovori
takodje i ugovor o dozivotnom izdrzavanju, ugovor o osiguranju, itd. Svojstva i
sadrzina ovih ugovora imaju tipiziran karakter. Njih zakon detaljno regulise
dispozitivnim ili imperativnim normama.
Neimenovani su oni ugovori koji nisu posebno zakonom regulisani niti
nazvani posebnim imenom posto se u pravnom prometu rijetko javljaju, ali koji
po svojim svojstvima i sadrzini odgovaraju opstim pravilima ugovornog prava.
Ove ugovore, s obzirom na princip slobode ugovaranja, stranke mogu punovazno
zakljucivati, naravno ukoliko nisu u suprotnosti sa prinudnim propisima, javnim
poretkom i dobrim obicajima. Sadrzinu neimenovanih ugovora odredjuju same
stranke. Neke vrste neimenovanih ugovora se u prometu cesce javljaju, tako da
kroz prakticnu primjenu i kroz odredjeno vrijeme, postaju tipicni, dobijaju svoj
naziv, pa cak se i zakonom regulisu, u kom slucaju postaju imenovani ( npr.
izdavacki ugovor ). Tako, ZOO je regulisao ugovore iz oblasti turistickih usluga;
ugovor o kontroli robe i usluga; bankarsku garanciju; bankarski tekuci racun, i
dr., sto znaci, da su sada ovi ugovori u nasem pravu imenovani ugovori.
Pravni znacaj : formalizam kao opsti princip ugovornog prava u starom Rimu,
ustupio je danas mjesto konsensualizmu kao opstem principu ugovornog prava.
Stranke u principu mogu zakljucivati ugovore prostom saglasnoscu volja. Pored
toga, princip slobode ugovaranja i pored svih njegovih ogranicenja, dopusta
strankama da zakljucuju sve vrste ugovora koji nisu zabranjeni, bez ikakvog
obzira da li oni odgovaraju nekom tradicionalnom tipu ugovora ( imenovani ) ili
ne. Stranke iz takvog ugovora imaju pravo na sudsku zastitu bez obzira na naziv
ugovora. Sa te tacke gledanja ova podjela nema znacaja koji je imala u rimskom
pravu. Ipak, ova podjela i danas pruza izvjestan interes. Ako je jedan ugovor
zakonom regulisan, onda to oslobadja stranke da detaljno regulisu svoj ugovorni
odnos. Dovoljno je da se saglase o bitnim elementima ugovora i da se da
zakljuciti o kom imenovanom ugovoru je rijec, pa da se na citav niz pravnih
odnosa koje je ugovor stvorio primjene odgovarajuce zakonske odredbe
dispozitivnog karaktera.

Prema nuznim uslovima za nastanak.

18. FORMALNI I NEFORMALNI UGOVORI.
Formalni ugovor je onaj za cije se zakljucenje, po zakonu ili sporazumu strana
imperativno, pod prijetnjom apsolutne nistavosti, zahtijeva ispunjenje odredjene
forme. Obicno je taj zahtjev postavljen zakonom, ali i stranke mogu svojom
saglasnoscu volja da ugovoru koji po zakonu nije formalan daju formalnu
kvalifikaciju ( ugovor o jemstvu, ugovor o prodaji nepokretne stvari, itd. )
Neformalni su oni ugovori za cije je zakljucenje dovoljna prosta saglasnost
volja. Formalni ugovori mogu biti jednostrano i dvostrano obavezni u zavisnosti
od toga da li je samo jedna ugovorna stranka obavezna na ispunjenje odredjene
forme ili formu moraju ispuniti obje stranke.
Forma prema nacinu ispoljavanja moze da bude pisana. Sastoji se od pisanog
teksta i potpisa strana. Forma javne isprave - gdje se pored odredjene forme
zahtijeva i ucesce organa javne vlasti. Realna forma - zahtijeva se kod onih
ugovora kod kojih se zahtijeva akt predaje. Moze se zakljuciti bilo u pisanoj ili
realnoj formi.
Forma po pravnom dejstvu:
- forma ad solemnitatem bitna forma sankcija nepostovanja forme jeste
nistav ugovor. Jedan od opstih uslova za zakljucenje ugovora.
- forma ad probationem - nije uslov za punovazno zakljucivanje ugovora,
medjutim u slucaju spora postojanja ugovora i sadrzine, onda je jedino dokazno
sredstvo. Iskljucuje sva ostala dokazna sredstva.
- forma kao prost dokaz - nije uslov za punovazan nastanak ugovora. Za razliku
od forme ad probationem ne iskljucuje druga dokazna sredsta, to znaci da je
ugovor nastao usmenim sporazumom i onda su se strane dogovorile da to stave
na papir da bi umanjile mogucnost da medju njima dodje do spora i da bi trecim
licima stavile do znanja sadrzinu ugovora.
Pravni znacaj: a) nedostatak forme kod formalnog ugovora se sankcionise
apsolutnom nistavoscu. Kod neformalnog ugovora, stranke su slobodne da svoju
volju izraze na nacin na koji one same zele; b) kod formalnog ugovora svi bitni
elementi ugovora moraju biti obuhvaceni pismenom formom - usmene klauzule o
bitnim elementima ugovora ne vaze. Samo sporedni sastojci ugovora (ugovorna
kazna,jemstvo) mogu da proizvode pravno dejstvo iako nijesu obuhvaceni bitnom
formom, i to samo ukoliko ne protivrjece bitnim elementima ugovora; c)
punomocje kojim se punomocnik ovlascuje da u ime i za racun vlastodavca,
zakljuci formalni ugovor mora i samo biti dato u formi koja se zahtijeva za
zakljucenje tog ugovora (paralelizam formi); d) funkcija forme moze biti zastitna

( da se zastite kako interesi ugovornih strana tako i javni interesi) i dokazna ( da

se umanji mogucnost da se dodje do spora ).
Podjela prema odnosu prava i obaveza. ( a. b. c.)
19. a) JEDNOSTRANO OBAVEZNI I DVOSTRANO OBAVEZNI
UGOVORI.
Ugovori koji stvaraju uzajamne obaveze kao izraz saglasnosti volja, nazivaju
se dvostranim ugovorima. Tipican primjer takvih ugovora je kupoprodaja, gdje se
u momentu zakljucenja ugovora radjaju uzajamne obaveze; prodavac je u obavezi
da preda kupcu prodatu stvar, a kupac je u obavezi da zbog toga isplati prodavcu
ugovorenu cijenu. Dvostrani ugovori su jos i zakup, ugovor o djelu, ortakluk i sl.
Jednostrani ugovori su oni koji stvaraju jednu ili vise obaveza, ali samo za
jednu ugovornu stranu. Tu ne postoje uzajamne obaveze stranaka, vec samo
pravo na jednoj, a obaveza na drugoj strani. Jednostrani ugovori su: ugovor o
poklonu, ugovor o jemstvu i dr.
Znacaj podjele. ZOO kao osnovno nacelo predvidja da u zasnivanju
dvostranih ugovora strane polaze od nacela jednake vrijednosti uzajamnih
davanja, a da se zakonom odredjuje u kojim slucajevima narusavanje tog nacela
povlaci pravne posljedice. Zbog toga mnoga pravila obligacionog prava vaze
samo za dvostrane, a ne i za jednostrane ugovore. Tako, raskid ugovora zbog
neispunjenja moguc je samo kod dvostranih ugovora. Raskid zbog neispunjenja
ne primjenjuje se kod jednostranih ugovora, jer se kod njih ne javlja uzajamnost
obaveza.
ZOO postavlja pravilo da u dvostranim ugovorima nijedna strana nije duzna
ispuniti svoju obavezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna da istovremeno
ispuni svoju obavezu, osim ako je sto drugo ugovoreno ili zakonom odredjeno.
Pitanje rizika za slucajnu propast stvari postavlja se samo kod dvostranih
ugovora. Pitanje se kod jednostranih ne postavlja, posto je rijec samo o jednoj
obavezi i kada predmet te obaveze propadne, ukoliko je stvar bila individualno
odredjena, i sama obaveza se gasi.
Kod dvostranih ugovora moze se javiti pitanje prekomjernog ostecenja u
slucaju ocigledne nesrazmjere uzajamnih davanja. Naime, ZOO, ako je izmedju
obaveza ugovornih strana u dvostranom ugovoru postajala u vrijeme zakljucenja
ugovora ocigledna nesrazmjera, ostecena strana moze zahtijevati ponistenje
ugovora ako za pravu vrijednost tada nije znala niti je morala znati.
Pored prekomjernog ostecenja, nacelo jednake vrijednosti uzajamnih davanja
kod dvostranih ugovora moze biti naruseno i u slucaju zelenaskog ugovora, kao i
u slucaju raskidanja ili izmjene ugovora zbog promijenjenih okolnosti.

Kod tumacenja ugovora, ako je u pitanju jednostran ugovor, u sumnji se

uzima da je obvezani prije htio da primi na sebe manji nego veci teret. Kod
dvostranih ugovora nejasno izjasnjenje tumaci se na stetu onoga koji se njime
posluzio. Ustupanje ugovora moze se vrsiti samo kod dvostranih ugovora.
20. b) TERETNI I DOBROCINI UGOVORI.
Teretni ugovori su oni kod kojih ugovornik duguje da da protivrijednost za
korist koju prima iz ugovora. Jedna strana duguje naknadu za ono sto dobija od
druge strane po osnovu ugovora. Ovi ugovori se jos nazivaju i onerozni (onusteret) ili ugovori sa naknadom. Gotovo su svi dvostrano obavezujuci ugovori
teretni. Iz njih nastaju uzajamne obaveze ugovornika, sto skoro uvijek znaci i da
je svaka strana duzna da plati naknadu za koristi koje dobija izvrsenjem obaveze
druge strane. Izuzetak je beskamatni zajam u konstrukciji konsesualnih ugovora.
Dobrocini ugovori su oni kod kojih jedna strana ne daje nikakvu naknadu za
koristi koje po osnovu ugovora dobija od druge strane. To su npr. beskamatni
zajam, poklon, posluga, besplatna ostava, oprost duga. Ugovor se zasniva na
namjeri jedne strane da bude darezljiva (animus donandi, intentio liberalis), a
sastoji se u uvecanju imovine jednog lica na racun imovine drugog lica.
Pravni znacaj: a) U pogledu zakljucenja ugovora Dobrocini ugovori su
mahom formalni. Forma koja se kod njih zahtijeva ima zastitnu ulogu. Dobrocini
su vecinom ugovori intuinu personae, zakljucuju se s obzirom na licne osobine
onoga ko prima korist. Animus donandi je uvijek namjera da se daruje jedno
odredjeno lice. Kod dobrocinih ugovora , bitnom zabludom smatra se i zabluda o
pobudi koja je bila odlucujuca za preuzimanje obaveze. b) U pogledu dejstva
ugovora Kod teretnih ugovora pravni poredak stiti evivalenciju dugovanih
ponasanja, cemu sluzi niz instituta cije se dejstvo vezuje samo za teretne ugovore.
To su : odgovornost za fizicke mane stvari, odg za pravne mane stvari, institut
prekomjernog ostecenja. c) U pogledu tumacenja ugovora - Dobrocini ugovori se
tumace onako kako je povoljnije za duznika, a teretni se tumace u smislu
ekvivalencije prestacija. d) U pogledu prestanka ugovora - Nedozvoljeni motivi
kod dobrocinih ugovora ulaze u polje kauze, pa ce dobrocini ugovor biti nistav
kada je motiv za njegovo zakljucenje nedozvoljen (bez obzira da li je ugovorinik
znao da je nedozvoljeni motiv presudno uticao na drugu stranu da stupi u
ugovorni odnos). Teretni ugovori nijesu nistavi ako je motiv za njihovo
zakljucenje nedozvoljen, osim kada je nedozvoljen motiv odlucujuce uticao na
jednu stranu da stupi u ugovorni odnos, a druga strana je to znala ili je morala da
zna.

Dobrocini ugovori mogu da prestanu i iz sebi svojstvenih razloga koji su za

teretne ugovore pravno irelevantni. To su nezahvalnost poklonoprimca, kao i
slucaj kada ucinjenim poklonom poklonodavac dovede sebe u takvu materijalnu
oskudicu da ne moze da izdrzava sebe ili lica koja je po zakonu duzan da
izdrzava.
Povjerioci mogu da paulijanskom tuzbom pobijaju duznikove pravne radnje.
Pri tom, kod teretnih ugovora, povjerilac koji obara ugovor mora da dokaze
nesavjesnost duznikovog saugovornika a kod dobrocinih ugovora pretpostavlja se
nesavjesnost treceg lica.
21.c) KOMUTATIVNI I ALEATORNI UGOVORI.
Komutativni ugovori su oni kod kojih je u trenutku zakljucenja poznata visina
prestacija jedne i druge strane, kao i odnos njihovih obaveza, odnosno ko je
povjerilac a ko duznik. Vecina teretnih ugovora su komutativni, odnosno kod
vecine je poznato koja se strana na sta obavezuje. Takav je npr. ugovor o prodaji.
U casu njegovog zakljucenja, poznato je koja strana duguje predaju stvari i koja
je vrijednost te stvari, kao sto je poznato i koja strana duguje placanje cijene i
koja je visina cijene.
Kod aleatornih ugovora u trenutku zakljucenja postoji pravna neizvjesnost u
pogledu sljedeceg: a) koja strana ce se po osnovu ugovora naci u ulozi povjerioca
,a koja u ulozi duznika ( ugovor o opkladi ); b) koja ce biti visina obaveze jedne
strane, i zavisno od toga kakav ce biti uzajamni odnos dugovanih prestacija
( ugovor o dozivotnom izdrzavanju ); c) da li ce za jednu stranu obaveza uopste
nastati, i ukoliko nastane, kolika ce biti visina te obaveze ( ugovor o osiguranju ).
Razlika izmedju aleatornih ugovora i ugovora zakljucenih pod odloznim
uslovom:
Uslov je buduca neizvjesna okolnost. Kod aleatornih ugovora moguce je
da cinjenica okolnost bude izvjesna, da je nastupila u proslosti i da je
objektivno saznatljiva, ali da u momentu zakljucenja ugovora strane nemaju
saznanje o njoj ( te da je buduca samo njihova spoznaja o okolnosti a ne i sama
okolnost ).
Kod ugovora pod uslovom, od buduce neizvjesne okolnosti zavisi
opstanak postojeceg ugovora ( raskidni uslov ) ili punovaznost ugovora, to jest da
li ce ugovor poceti da proizvodi pravna dejstva ( odlozni uslov ). Dakle, kod
ugovora pod uslovom od uslova zavisi egzistencija ugovora.
Kod aleatornih ugovora, neizvjesna okolnost nije od uticaja na
egzistenciju ugovora, vec samo na dejstvo ugovora - na odnos i visinu uzajamnih

obaveza ( na to ko ce biti povjerilac a ko duznik, ili koja ce biti visina obaveze ili
da li ce na jednoj strani obaveza nastati i u kom iznosu ).
Pravni znacaj:
Alea iskljucuje leziju. Kod aleatornih ugovora strane se ne mogu pozvati na
prekomjerno ostecenje, buduci da su unaprijed pristale na mogucnost enormnog
gubitka ili dobitka u odnosu na protivprestaciju, u cemu i jeste smisao
aleatornosti.
Podjela prema duzini trajanja prestacije.
22. UGOVORI S TRENUTNIM I TRAJNIM IZVRSENJEM
OBAVEZA.
Ugovori s trenutnim izvrsenjem su takvi ugovori kod kojih se obaveze sastoje
iz jednog akta cinjenja ili propustanja a koje se izvrsavaju u jednom momentu.
Takvi ugovori su npr. prodaja za gotovo gdje se prenos svojine na prodatoj stvari
i placanje cijene vrsi odjednom, itd.
Ugovori sa trajnim izvrsenjima su oni kod kojih se izvrsenje obaveza prostire
u vremenu tako da se obaveze obicno sastoje iz vise akata cinjenja ili
propustanja. Izvjesni ugovori uvijek pripadaju ovoj kategoriji jer im to nalaze
njihova priroda. To je slucaj sa ugovorom o dozivotnom izdrzavanju, zakupu,
ortakluku, osiguranju, ugovorom o radu, itd. Osobina ovih ugovora je da se kod
njih uvijek podrazumijeva odredjeno trajanje obaveze. To trajanje moze biti
voljom stranaka tacno odredjeno, ali je moguce da se ovakvi ugovori zakljucuju i
sa neodredjenim trajanjem.
Znacaj podjele. U pogledu izvrsenja, znacaj ove podjele ogleda se u tome sto
se pitanje uticaja promijenjenih okolnosti na izvrsenje moze postaviti samo kod
ugovora sa trajnim izvrsenjem. U pogledu prestanka ugovora, znacaj podjele je u
tome, sto se pravila o raskidu zbog neizvrsenja, pa cak i ponistaju ugovora, ne
primjenjuju na isti nacin. Opste je pravilo da raskid i ponistaj ugovora djeluju
retroaktivno. To pravilo se bez teskoca primjenjuje kod ugovora sa trenutnim
izvrsenjem. Medjutim, kod ugovora sa trajnim izvrsenjem nije uvijek moguce da
se potpuno i jednostavno otkloni sve sto je ugovor proizveo, pa zbog toga ovdje
raskid djeluje samo ubuduce.
Raskid moze da djeluje samo pro futuro, a stranka koja je imala koristi od
stvari koju je duzna vratiti obavezna je da drugoj stranci da naknadu kao
protivvrijednost za te koristi. U pogledu raskida ugovora pravilo je da se oni ne
mogu raskidati jednostranom izjavom volje.
Medjutim, ako je ugovor bio zakljucen na neodredjeno vrijeme, onda se on, u
principu, moze raskinuti i izjavom volje jednog ugovornika. Ugovor koji je bio

zakljucen na odredjeno vrijeme ( npr. ugovor o zakupu, ugovor o radu ) moze

poslije isteka ugovorenog roka, ukoliko se stranke i dalje ponasaju kao ugovorne
stranke, da se produzi na neodredjeno vrijeme ( tacita reconductio ), pa prema
tome i da se raskine jednostranom izjavom volje. To znaci, dakle, da pojam tacita
reconductio moze postojati samo kod ugovora sa trajnim izvrsenjem obaveza.
Pored ovoga, podjela je znacajna i za pojam generalnog ugovora. Generalni
ugovor moze biti samo ugovor sa trajnim izvrsenjem obaveza.
Podjela prema karakteru prestacije.
23. JEDNOSTAVNI I MJESOVITI UGOVORI
Jednostavni su oni ugovori cija se sadrzina sastoji samo od onih elemenata
koji su karakterisiticni za jedan odredjen tip ugovora. To su ugovori koji su u
vecini slucajeva imenovani i koji po svojoj sadrzini predstavljaju samo jedan
odredjen tip ugovora (kupoprodaja, zakup, zajam, ostava ).
Mjesoviti ugovor je takav ugovor cija se sadrzina sastoji od elemenata dva
ili vise jednostavna ugovora, ali koji su tako sjedinjeni da predstavljaju jedan
jedinstven ugovor. Sadrzina ovih ugovora , dakle predstavlja jednu cjelinu, ali
za razliku od jednostavnih ugovora, ona je sastavljena od elemenata drugih
ugovora, tako da se ti elementi mogu manje-vise prepoznati ( npr. ugovor o
pansionu je mjesoviti ugovor cija se sadrzina sastoji od elemenata ugovora o
zakupu, kupoprodaji, djelu i o ostavi ).
Od mjesovitih ugovora potrebno je razlikovati spajanje dva ili vise ugovora
koji svaki za sebe zadrzavaju svoje pravne karakteristike te predstavljaju
zasebne cjeline. Do ovakvog spajanja dolazi zbog toga sto zakljucenje jednog
ugovora moze da povuce za sobom i zakljucenje nekog drugog ugovora,
odnosno povodom zakljucenja jednog ugovora moze se javiti potreba za
zakljucenjem nekog drugog ugovora izmedju istih lica a to sve da bi se ostvario
krajnji cilj kome stranke teze ( npr. prodavac je prodao i predao kupcu putnicki
automobil a istovremeno mu je dao garazu u zakup ). Ugovori su nastali
istovremeno ali nijesu mjesoviti jer svaki od njih predstavlja poseban ugovor za
koji vaze posebna pravila kako u pogledu zakljucenja tako i u pogledu
izvrsenja.
Pravni znacaj: Kod jednostavnih ugovora ne postavlja se pitanje koja ce se
pravila primjenjivati u regulisanju odnosa koje je ugovor proizveo. Za svaki
jednostavni ugovor postoje posebna pravila koja se na njega primjenjuju, kao
sto je to npr. kod kupoprodaje, zajma, zakupa, a u nedostatku posebnih pravila
primjenjuju se opsta pravila ugovornog prava. Medjutim, kod mjesovitih
postavlja se pitanje njihove pravne prirode, s obzirom da se sadrzina ovih

ugovora sastoji od razlicitih elemenata pojedinih ugovora koji su medju sobom

po svojoj prirodi razliciti. Otuda, nastaje pitanje , hoce li se na mjesoviti ugovor
primijeniti pravila svih ugovora ciji su elementi zastupljeni ili samo neka od
njih i koja ili ce se primjenjivati neka druga pravila nezavisna od pravila za
pojedine ugovore. Kumulativna primjena svih pravila pojedinih ugovora koja bi
se odnosila na jedan mjesoviti ugovor cesto nece biti moguca, posto su ta
pravila razlicita po svome karakteru tako da se nekada cak i uzajamno
iskljucuju. Takva primjena ostvaruje se kod spajanja vise ugovora koji svaki za
sebe predstavlja potpunu cjelinu, ali takvi ugovori ne ulaze u pojam mjesovitih
ugovora.
Podjela prema tehnici i nacinu zakljucenja (a, b, c )
24. a) UGOVORI SA SPORAZUMNO ODREDJENOM
SADRZINOM I UGOVORI PO PRISTUPU.
Ugovori sa sporazumno odredjenom sadrzinom su takvi ugovori kod kojih
obje strane sporazumno odredjuju elemente i uslove ugovora tako da se
saglasnost njihovih volja javlja kao rezultat prethodnog pogadjanja.
Ugovori po pristupu su takvi ugovori kod kojih jedna strana unaprijed
odredjuje elemente i uslove ugovora preko jedne opste i stalne ponude, a druga
strana samo pristupa tako ucinjenoj ponudi. Za razliku od ugovora sa
sporazumno odredjenom sadrzinom, ponuda za zakljucenje ugovora po pristupu
je opsta i stalna. Za nastanak ugovora bitno je da su opsti uslovi, u trenutku
zakljucenja ugovora, bili poznati ili morali biti poznati stranci koja im pristupa,
a moguce je da stranke u ugovor stave i posebne odredbe o kojima su se
saglasile, i u slucaju njihove suprotnosti sa opstim uslovima, vaze posebne
odredbe. Stalnost ponude znaci da je stranka stalno ponavlja, odnosno da
ponuda proizilazi iz redovne i trajne djelatnosti te stranke.
U teoriji se pravi razlika izmedju ugovora po principu u smislu date
definicije i tzv. tipskih ugovora. Dok kod ugovora po pristupu jedna ugovorna
strana odredjuje uslove ugovora, dotle kod tipskih ugovora elemente i uslove
ugovora ne odredjuju ugovorne strane vec su oni postavljeni bilo od drzave,
bilo od neke profesionalne organizacije. Saglasnost stranaka se tada posmatra
samo kao uslov primjene unaprijed odredjenih elemenata ugovora.
Ugovori po pristupu ili formularni ugovori nisu istovremeno i formalni
ugovori. Prakticno, oni se zakljucuju uz postojanje pismena, medjutim,
postojanje tog pismena ne cini jos da ugovor postaje formalan. Teorijski
posmatrano, on se moze zakljuciti i solo consensu, dakle, bez ispunjenja kakve
forme. Ugovor po pristupu postace formalan tek kad se postojanje pismena ili

ispunjenje neke druge forme zahtijeva zakonom ili voljom stranaka kao nuzan
uslov za nastanak ugovora.
Znacaj podjele. Ugovori po pristupu po svojoj prirodi ipak su ugovori te ih
treba tumaciti u principu na nacin na koji se inace tumace i ostali ugovori, samo
sa izvjesnim dopunskim pravilima. Ta pravila bi se odnosila u prvom redu na
duznost suda da tumaci ugovor u korist stranke koja pristupa ugovoru, narocito
kada je rijec o takvim klauzulama koje su ocigledno izraz velike nadmoci druge
stranke, tako da se stranka koja pristupa ugovoru stavlja u jedan apsolutno
podredjen i mozda tezak polozaj.
ZOO predvidja da odredbe opstih uslova ne smiju biti protivne dobrim
poslovnim obicajima odnosno te odredbe ne smiju biti tako formulisane da
stranku koja im pristupa stavljaju u nepravican i tezak polozaj.
25. b) KOLEKTIVNI I INDIVIDUALNI UGOVORI.
Kolektivni ugovori obavezuju sve clanove odredjene drustvene grupe bez
obzira na to da li su oni izrazili svoju saglasnost za taj ugovor - dovoljno je da
su clanovi grupe koja je ugovor zakljucila. Kod kolektivnih ugovora volja
vecine obavezuje manjinu, interesi grupe nadvladavaju interese pojedinca.
To su kolektivni ugovor o radu, kolektivno osiguranje grupe lica, prinudno
poravnanje povjerilaca, kolektivni ugovor o zajednickom snadbijevanju nekim
proizvodom nekog kolektiva itd.
Individualni ugovori obavezuju samo ona lica koja su izrazila svoju
saglasnost. Za razlikovanje kolektivnih od individualnih ugovora nije od
znacaja koliki se broj lica javlja na jednoj ili drugoj ugovornoj strani. Razlika je
u dejstvu ugovora, tj. da li ugovor obavezuje samo ona lica koja daju svoj
pristanak ili se dejstvo ugovora prostire i na druga lica koja su clanovi
odredjene grupe u ime koje je ugovor zakljucen. Pravna dejstva inidividualnih
ugovora su strogo ogranicena samo na ugovorne strane , tako da se ne mogu
odnositi i na neka druga lica.
Pravni znacaj: Ogranicenje slobode ugovaranja vrsi se i putem kolektivnih
ugovora, slicno kao i kod ugovora po pristupu. Njima se regulisu odredjeni
pravni odnosi i kasniji pristup stranke, po pravilu, ne utice na izmjenu ugovora.
Ona prihvata uslove ugovora onako kako su oni bili unaprijed odredjeni.
Kolektivni ugovor je u stvari ugovor po pristupu , te za njega vaze pravila koja
vaze kod ugovora po pristupu. Medjutim, kolektivnim ugovorom se uredjuju i
uslovi buducih individualnih ugovora, pa zbog toga ova podjela povlaci za
sobom i posebna pravila u pogledu ocjene punovaznosti i dejstva individualnih
ugovora. Naime, sud mora voditi racuna da li se odredbama individualnog

ugovora vrijedjaju opste odredbe postavljene kolektivnim ugovorom. Ukoliko

nadje da je individualni ugovor u svojoj sustini protivan kolekt. ugov. duzan je
da ovaj ugovor proglasi bez dejstva ili samo neke njegove odredbe, ako ugovor
moze i bez njih da opstane, sto zavisi i od volje stranaka.
26. c) GENERALNI I POSEBNI UGOVORI.
Generalan je onaj ugovor cije se izvrsenje prestacija prostire na jedan duzi
vremenski period a kojim stranke u principu, utvrdjuju samo opste elemente
ugovora i opste uslove njegovog izvrsenja. U sustini, ovim ugovorom se
postavlja jedan pravni okvir u kome ce se kretati prava i obaveze ugovorenih
strana u jednom duzem periodu vremena. Generalnim ugovorom stranke
zasnivaju ugovorni odnos i to je njegovo glavno obiljezje.
Generalni ugovor se razlikuje od punktacije po tome sto punktacija
pretpostavlja da medju strankama nijesu potpuno okoncani pregovori, vec da su
se one slozile samo u pogledu bitnih elemenata i tu saglasnost izrazile
potpisanim pismenom ili pak da nijesu bile u mogucnosti da ispune predvidjenu
formu ugovora. Kod generalnog ugovora, nema nikakve nesaglasnosti medju
strankama o elementima ugovora, niti se radi o odsustvu zakonom propisane
forme.
Generalni ugovor se razlikuje od okvirnog ugovora po tome sto stranke
okvirnim ugovorom unaprijed utvrdjuju detaljne uslove niza buducih
pojedinacnih ugovora koji ce biti medju njima zakljuceni, dok generalnim
ugovorom odredjuju se samo opsti elementi.
Posebni ugovor je ugovor kojim se preciziraju elementi generalnog ugovora
i koji se zakljucuje izmedju istih ugovornih strana na jedan kraci vremenski
period. Ovim ugovorom stranke sukcesivno izvrsavaju prestacije iz odredjenog
odnosa.
Zakljucivanje generalnih i posebnih ugovora cesto se javlja kod izgradnje
raznih objekata koja traje vise godina kao i uopste pruzanja gradjevinskih
usluga, kao sto je npr. izgradnja stambenih zgrada, vecih fabrickih
postrojenja
Pravni znacaj: Posebnim ugovorima ne moze se ugovarati nesto sto je van
okvira i u sustini protivno smislu generalnog ugovora. Ukoliko se to ucini
zajednickom voljom stranaka, onda je to u stvari novi ugovor kojim se mijenja
generalni ugovor. Zbog toga je tumacenje odredbi posebnih ugovora povezano,
a nekada i podredjeno tumacenju odredbi generalnog ugovora. U postupku
tumacenja sud je duzan da ispituje pravu volju stranaka i to ne izolovano u
pojedinim ugovorima vec u svim ugovorima zajedno. Znacaj posebnih ugovora

u odnosu na generalne ogleda se i u tome sto se putem njih, s obzirom da se

odnose na kraci vremenski period, klauzule generalnog ugovora mogu
prilagodjavati promijenjenim okolnostima koje se nijesu mogle predvidjeti u
vrijeme zakljucenja ugovora i na taj nacin se izbjegava raskid ugovora zbog
promijenjenih okolnosti. Pored toga, posebni ugovori imaju jedan cisto
praktican znacaj koji se ogleda u cinjenici da oni unose odredjenu izvjesnost u
pogledu izvrsenja obaveze iz generalnog ugovora cije izvrsenje moze vise
godina da traje, u tom smislu sto je moguce da se lakse prate pojedine faze u
izvrsenju ugovora, da se lakse vrse periodicni obracuni i sl.
Podjela ugovora prema zavisnosti jednih od drugih
27. SAMOSTALNI I AKCESORNI UGOVORI
Kriterijum podjele je zavisnost jednog ugovora od drugog. Vecina ugovora
su samostalni ugovori.
Samostalni ugovor postoji i proizvodi pravna dejstva nezavisno od drugih
ugovora ( kupoprodaja, zakup ).
Akcesorni ne mogu samostalno da egzistiraju vec zavise od nekog drugog
ugovora. Javljaju se u materiji stvarnih i licnih obezbjedjenja obligacija
(ugovorna kazna, ugovor o jemstvu, rucnoj zalozi, hipoteci, i sl.).
Pravni znacaj: Ako samostalan ugovor prestane da postoji iz bilo kog
razloga ( raskidom, ponistenjem, voljom stranaka ), i akcesorni ugovor se gasi.
Tako, npr. ako je zalogom bilo obezbijedjeno potrazivanje iz relativno nistavog
ugovora koji je kasnije ponisten i ugovor o zalozi ipso facto vise ne postoji; ili
ako se ugasi obaveza glavnog duznika, prestaje da postoji i obaveza jemca, itd.

Podjela ugovora prema licnosti ugovornika

28. UGOVORI ZAKLJUCENI INTUITU PERSONAE I UGOVORI
ZAKLJUCENI BEZ OBZIRA NA SVOJSTVA LICNOSTI.
Ugovori zakljuceni intuitu personae ili s obzirom na licnost su takvi ugovori
kod kojih licna svojstva jednog ili oba ugovornika predstavljaju odlucujuci
element njihove saglasnosti, tako da je izvrsenje obaveza ili sticanje prava
strogo vezano za onog ugovornika zbog cijih je licnih svojstava ugovor i
zakljucen. Takvi su npr. ugovor o punomocstvu, o djelu, o ortakluku, poklonu i
drugi. Pored ovih ugovora, koji su po svojoj prirodi intuitu personae, strane
mogu i druge ugovore zakljucivati s obzirom na licnost ugovornika ako tako
ugovore ili ako se takva namjera moze utvrditi tumacenjem sadrzine ugovora.
Pored licnih svojstava u pogledu zakljucenja, kao drugo pravno obiljezje ovih
ugovora javlja se strogo licno izvrsenje obaveza ili sticanje prava.
Nasuprot ovima, ugovori zakljuceni bez obzira na svojstva licnosti su takvi
ugovori kod kojih su licna svojstva, po pravilu, irelevantna za ugovornika, tako
da izvrsenje obaveze nije strogo vezano za licnost ugovornika. Vecina ugovora
pripadaju ovoj kategoriji ugovora.
Pravni znacaj: a) Ovi ugovori su izuzetak od pravila da ugovori
nadzivljavaju ugovornike posto ih, u principu preuzimaju nasljednici
ugovorenih strana. Usljed smrti lica zbog cijih licnih svojstava je ugovor
zakljucen, ugovor intuitu personae prestaje da proizvodi dejstva pro futuru. Sa
smrcu se izjednacava i prestanak poslovne sposobnosti, odnosno prestanak
pravnog lica. Medjutim, ako je slikar vec naslikao sliku koja je bila narucena pa
potom umro, njegov univerzalni sukcesor duzan je da tu sliku preda naruciocu.
Ovaj ugovor moze se ponistiti usljed zablude o svojstvu licnosti ugovornika
povodom kog je ugovor bio zakljucen. b) Kod ugovora intuitu personae nije
dozvoljena cesija, preuzimanje duga, ustupanje ugovornog statusa. Ne moze se
ni dati jemstvo za izvrsenje obaveze - drugo lice ne moze zamijeniti glavnog
duznika. Jemac moze samo da jemci naknadu stete koja bi proizasla iz
neizvrsenja ali ne i da on preuzme dugovanu radnju. Razumije se, voljom
stranaka se moze i drugacje urediti ali se onda izlazi iz domena zakljucenih
intuitu personae. c) Prinudno izvrsenje dugovane radnje kod ovih ugovora cesto
nije moguce, vec se samo moze zahtijevati naknada prouzrokovane stete ( npr.
ne moze se u izvrsnom postupku neki umjetnik natjerati da otpjeva ariju koju je
po ugovoru bio duzan da otpjeva na koncertu ).

Podjela ugovora prema ugovornoj obavezi da se zakljuci drugi ugovor

29. PREDUGOVOR I GLAVNI UGOVOR
Predugovor je takav ugovor kojim se preuzima obaveza da se u odredjenom
roku zakljuci drugi ugovor ciji su bitni sastojci vec odredjeni. Taj drugi ugovor
naziva se glavnim ugovorom. Izvrsenje ovog ugovora znaci u stvari zakljucenje
glavnog ugovora. Ta dva ugovora ne mogu nikad istovremeno proizvoditi
dejstva. Prava i obaveze iz predugovora mogu se prenositi na druga lica kao i
kod ostalih ugovora, izuzev ako je predugovor zakljucen intuitu personae.
Predugovorom se moze obvezati samo jedna strana, a mogu se obvezati i
obje strane.
Da bi predugovor obvezivao stranke na zakljucenje glavnog ugovora,
potrebno je da su se stranke u predugovoru saglasile o bitnim sastojcima
glavnog ugovora. Zakljucenje glavnog ugovora se moze zahtijevati u roku od 6
mjeseci od isteka roka predvidjenog za njegovo zakljucenje, a ako taj rok nije
predvidjen, onda od dana kada je prema prirodi posla i okolnostima ugovor
trebalo da bude zakljucen. Stranke mogu, ali ne moraju da predvide rok u kome
ce zakljuciti glavni ugovor. Ali one u svakom slucaju ne mogu zahtijevati
zakljucenje glavnog ugovora po isteku zakonskog roka od 6 mjeseci koji
pocinje teci od isteka ugovorenog roka ako ga je bilo, odnosno od dana kada je
prema relevantnim okolnostima konkretnog slucaja trebalo da bude zakljucen
glavni ugovor. Po proteku ovog roka, pravo na zakljucenje glavnog ugovora se
gasi. Predugovor ne obavezuje ako su se okolnosti od njegovog zakljucenja
toliko izmijenile da ne bi bio ni zakljucen da su takve okolnosti postojale u to
vrijeme.
Predugovor treba razlikovati od ponude - Ponuda je jednostrana izjava volje,
a predugovor je ugovor. Ponuda kada je opoziva moze se opozvati
jednostranom izjavom volje do odredjenog trenutka a predugovor moze da
prestane po opstim pravilima koja vaze za prestanak ugovora. Predugovor treba
razlikovati od pregovora - Za razliku od predugovora, pregovor ne radja
obavezu za zakljucenje ugovora. Pregovori radjaju obavezu za jednu stranu, a to
je da strane savjesno vode pregovore. Predugovor treba razlikovati od ugovora
koji je zakljucen sa odloznim uslovom - Odlozni uslov ima retroaktivno dejstvo
, to znaci da ugovor koji je zakljucen pod odloznim dejstvom proizvodi pravno
dejstvo ex tunc- od trenutka kada je zakljucen ugovor. Glavni ugovor ne
proizvodi dejstvo od trenutka zakljucenja predugovora nego od trenutka
zakljucenja glavnog ugovora- ex nunc. Nas ZOO nalaze da propisi o formi
glavnog ugovora vaze i za predugovor, razumije se, ukoliko je ta forma
predvidjena kao uslov punovaznosti ugovora.

Podjela ugovora prema vidljivosti kauze

30. KAUZALNI I APSTRAKTNI UGOVORI
Kauzalni ugovor je ugovor kod koga je vidno oznacen njegov cilj ( kauza ),
tako da se tacno zna zbog cega se strane obavezuju. Ugovor je kauzalan ako se
iz saglasnosti stranaka da zakljuciti svrha obvezivanja. Tako npr. ugovor o
kupoprodaji je kauzalan ugovor jer se zna da se kupac obvezuje da isplati
cijenu prodavcu radi toga sto se prodavac obvezuje prema njemu da mu preda u
svojinu odredjenu stvar.
Apstraktan ugovor je onaj kod koga kauza nije vidno oznacena, vec
prikrivena formom ugovora, tako da se ne zna zbog cega se strane obavezuju. I
apstraktan ugovor mora imati kauzu, samo ona nije vidljiva. Kauza apstraktnog
ugovora je apstrahovana voljom stranaka, sakrivena iza forme ugovora. Svi
apstraktni ugovori su formalni, dok svi formalni nijesu apstraktni ( mjenica - iz
nje se vidi ko kome i koliko duguje ali ne po kom osnovu ).
Apstraktan ugovor se moze svesti na kauzalan i to :
a) voljom strana,
b) prigovorom jedne strane u sporu i
c) po sluzbenoj duznosti ako je u pitanju apsolutno nistav ugovor.
Pravni znacaj:
U slucaju spora polozaj povjerioca u apstraktnom ugovoru je daleko povoljniji
nego u kauzalnom ugovoru. On je oslobodjen tereta dokazivanja postojanja
kauze. Za podnosenje tuzbe dovoljno je podnijeti pismeno o ugovoru pa da se
pretpostavi da je kauza prisutna. Medjutim, kako se iza forme apstraktnog
ugovora mogu kriti nedozvoljeni poslovi, posebno elementi zelenaskog
ugovora, na sudu je duznost da se ex officio pazi na razloge apsolutne
nistavosti, pa da sledstveno tome ispituje kauzu ugovora jer ona daje odgovor
na pitanje zasto su se stranke obavezale. Znacaj apstraktnih ugovora je u tome
sto se pomocu njih ubrzava pravni promet.

31. OPSTI USLOVI ZA ZAKLJUCENJE UGOVORA.

Opsti uslovi za zakljucenje ugovora su:
1) Sposobnost ugovaranja;
2) Saglasnost volja;
3) Predmet ugovora;
4) Osnov ugovora ( kauza );
5) Forma, ako je to predvidjeno zakonom ili sporazumom o formi

32. SPOSOBNOST UGOVARANJA. ZASTUPANJE. UGOVOR SA

SAMIM SOBOM.
Sposobnost ugovaranja znaci da lice koje zakljucuje ugovor posjeduje
poslovnu sposobnost koja se zakonom zahtijeva za odredjeni ugovor. To lice,
dakle, mora imati takvo svojstvo da moze svojim sopstvenim radnjama, svojim
izjavama volje, da ugovorom stice prava i zasniva obaveze. Izjava volje je radnja
koja podrazumijeva svijest i namjeru da se ugovor zakljuci. Nesposobnost
ugovaranja moze biti apsolutna i relativna.
Apsolutna sposobnost ugovaranja postoji u slucaju kada zakon odredjenim
licima u principu odbija mogucnost da zakljucuju ugovore. Apsolutno
nesposobna lica za ugovaranje su ona koja su potpuno lisena poslovne
sposobnosti. Za ova lica ugovore zakljucuju njihovi roditelji odnosno staraoci
kao zakonski zastupnici. Smatra se da ova lica mogu zakljucivati uobicajene,
svakodnevne ugovore male vrijednosti.
Relativna nesposobnost ugovaranja postoji kada zakon predvidja da
odredjena lica mogu samostalno zakljucivati samo neke ugovore, dok je za
punovaznost drugih, potrebna i saglasnost nekog treceg lica, roditelja ili staraoca.
Po nasem pravu ograniceno poslovno sposobno lice moze bez odobrenja svog
zakonskog zastupnika zakljucivati samo one ugovore cije mu je zakljucivanje
zakonom dozvoljeno. Kada je u pitanju sposobnost ugovaranja pravnih lica, treba
reci da pravno lice moze zakljucivati ugovore u pravnom prometu samo u okviru
svoje pravne sposobnosti, jer u protivnom, ugovor je bez pravnog dejstva.
Savjesna strana moze zahtijevati naknadu stete koju je pretrpjela usljed
zakljucenja ugovora koji nema pravno dejstvo.
Zastupanje. Zastupanje je pravni odnos u kome jedno lice ( zastupnik )
obavlja pravne poslove u ime i u korist drugog lica ( zastupljeni ), tako da se
pravna dejstva zakljucenog ili obavljenog pravnog posla neposredno ostvaruju za
zastupljenog. Ovlascenje za zastupanje zasniva se na zakonu, statutu ili drugom
opstem aktu ili na izjavi volje zastupanog ( punomocje ). U slucaju da zastupnik
prekoraci granice svog ovlascenja, zastupani je u obavezi samo ako odobri to
prekoracenje; odobrenje ima retroaktivno dejstvo, ako strane ne odrede drugacije,
sto znaci da ugovor proizvodi dejstvo od momenta njegovog zakljucenja.
Zastupanje obuhvata mogucnost stupanja u ugovorne odnose kako lica koja su
apsolutno nesposobna da ugovaraju, kao i ona koja su inace sposobna da
ugovaraju, ali iz odredjenih razloga zele da zakljuce ugovor preko zastupnika.
Ugovor sa samim sobom. Moguci su slucajevi u kojima se bar prividno
kumuliraju uloge dvije ugovorne stranke u jednom licu. Prema klasicnom ucenju
to su slucajevi koji se mogu javiti kod zastupanja i to: prvo, kad punomocnik,
koji je prema samom pojmu punomocstva trebalo da zakljuci ugovor sa nekim

licem u ime i u korist svog vlastodavca, prenebregne tu svoju obavezu i zakljuci

ugovor za sebe ( npr. punomocnik kupi za sebe stvar koju je trebalo da proda
nekom drugom licu ). Ukratko, to je slucaj kada punomocnik zakljuci ugovor sa
sobom umjesto sa trecim; drugo, kad obje ugovorne strane izaberu za svog
punomocnika isto lice ( npr. kupac i prodavac imaju istog punomocnika povodom
kupovine odnosno prodaje iste stvari ). U takvom slucaju, kaze se, da je zbog
dvostrukog odnosa zastupanja, ugovor sa samim sobom zakljucen kada
punomocnik, intervenisuci istovremeno u ime prodavca i u ime kupca, izjavi da
je ugovor o kupoprodaji zakljucen.
33. SADRZINA SAGLASNOSTI VOLJA.
Saglasnost volja je jedan od bitnih uslova za nastanak ugovora. To proizlazi
iz samog pojma ugovora u kome se, za razliku od jednostranog pravnog posla,
javljaju dvije volje iz cije podudarnosti nastaju prava i obaveze. Saglasnost se,
dakle, realizuje susretom volja ugovornika.
Zakljuciti ugovor znaci obaviti jednu intelektualnu radnju. Vec iz te
cinjenice proistice da je volja neminovna pretpostavka svakog ugovora. Svijest o
elementima preduzete radnje, kao i namjera da se ugovor zakljuci, cine osnovne
osobine pravno relevantne volje. Pored svijesti, da bi doslo do zakljucenja
ugovora, potrebno je, da lica koja izjavljujuci svoju volju postizu saglasnost,
imaju i namjeru da zakljuce ugovor ( animus contrahendi ).
Volja mora biti ozbiljna, stvarna, slobodna i upucena na nesto sto je moguce
ostvariti. Osobina volje da ona mora biti ozbiljna, znaci da ugovor ne moze
nastati na osnovu proste zelje ili sale nekog lica. Volja, zatim, mora biti stvarna a
ne prividna. Tako, kada odredjena lica izjavljuju volju samo radi prikrivanja
nekog drugog ugovora koji su ta lica zaista zakljucila, onda takva izjava u
principu nema pravnog dejstva. Osobina volje da ona mora biti slobodna, u
obligacionom pravu znaci da lice koje izjavljuje volju ne smije bti zrtva prevare,
zablude ili prinude. Najzad, volja se mora odnositi na nesto sto je moguce
ostvariti. Tu se podrazumijeva pravna i fizicka mogucnost.
Da bi doslo do saglasnosti potrebno je da se volja na neki nacin izjavi.
Prema individualistickoj doktrini, bitna je unutrasnja volja, tj. ona volja koju
jedno lice stvarno ima prilikom stupanja u odredjeni ugovorni odnos. Ove ideje
su okupljene tzv. teorijom volje. Prema teoriji izjave, u slucaju nesklada izmedju
unutrasnje i izjavljene volje, prevagu treba dati izjavljenoj volji. Priblizavanje
ove dvije teorije ne primjecuje se samo na planu zakonodavnog regulisanja i
sudske prakse, nego i u novijoj teoriji. I u doktrini je sve vise rijec o utvrdjivanju

vrijednosti pojedinih pravila teorije volje i teorije izjave, a ne zrtvovanju jedne sa

svim njenim posljedicama na racun druge. Na tom stanovistu je i ZOO.
34. NACINI IZRAZAVANJA VOLJE.
35. KONKLUDENTNE RADNJE.
36. PRIHVATANJE PONUDE CUTANJEM.
Princip konsensualizma u savremenom pravu povlaci za sobom i pravilo po
kome su stranke u nacelu slobodne u izboru nacina kojima ce izraziti svoju volju.
Izjava volje je svaki akt kojim jedno lice ispoljava namjeru da proizvede
odredjeno pravno dejstvo. Taj akt se najcesce sastoji iz nekog aktivnog ponasanja
lica. Medjutim, pitanje se postavlja da li se i pasivnim ponasanjem moze izjaviti
volja.
Aktivno ponasanje. Volja se redovno izrazava aktivnim ponasanjem, tj.
preduzimanjem takvih akata kojima se, prema kriterijumu uobicajenog toka
zbivanja, volja ispoljava. U aktivnom ponasanju mogu se razlikovati dva nacina
izrazavanja volje: izricno i precutno. Volja se manifestuje izricno kada lice
preduzima takve akte kojima direktno pokazuje postojanje odredjene namjere. To
je, prije svega, izrazavanje volje rijecima ( izgovorenim ili napisanim ),
odredjenim znacima, gestovima ili preduzimanjem neke druge radnje koja ima
isto znacenje i istu svrhu. Za razliku od izricnog, precutno izrazavanje volje
postoji kada lice preduzima takve akte na osnovu kojih se indirektno, ali sigurno
moze ustanoviti postojanje odredjene pravno relevantne namjere. Ovaj nacin
izjave volje naziva se jos i izjava volje konkludentnim radnjama. Da bi ovako
izrazena volja proizvodila pravna dejstva, potrebno je da se iz takvog ponasanja
lica u pitanju, moze prema okolnostima ( mjesto, vrijeme, nacin preduzete radnje,
uobicajena shvatanja drustvene sredine, itd. ) logicno i sa sigurnoscu zakljuciti da
se volja izrazava radi postizanja odredjene pravne svrhe. Tako npr. ako povjerilac
dobrovoljno preda svom duzniku dokaz o posojanju duga ( npr. priznanicu )
mada od njega nije primio dugovanu sumu, uzima se da je ucinjen otpust duga;
putnik koji se penje u autobus koji je spreman za polazak, samom radnjom ulaska
precutno izrazava volju da zakljuci ugovor o prevozu. Precutno izrazena volja u
principu proizvodi ista pravna dejstva kao i izricno izjavljena volja. Medjutim,
moguce je da zakon izuzetno za odredjene poslove zahtijeva da se volja izjavi
samo izricno. Pored toga, kod precutno izjavljene volje, izjavilac moze staviti tzv.
proteste pomocu kojih preduzetu radnju moze lisiti kvalifikacije precutno
izjavljene volje. Protesti se stavljaju prije preduzete radnje ili istovremeno sa
njom ( npr. povjerilac izricno izjavi svom duzniku da mu dug ne oprasta mada
mu predaje pismeno kojim je dug konstatovan ).

Pasivno ponasanje. Pod pasivnim ponasanjem, u pravnom smislu, shvata se

stanje apsolutne uzdrzanosti jednog lica od preduzimanja bilo kakvih akata
kojima se volja izrazava. Precutno izjavljena volja, kao i izricna, odgovara
jednom aktivnom ponasanju lica u pitanju, posto je rijec o preduzimanju
izvjesnih spoljnih akata kojima se pokazuje odredjena volja. Medjutim, kod
pasivnog ponasanja ovakvi akti izostaju, tako da druga lica, po pravilu, nisu u
mogucnosti da saznaju da li uopste postoji pravno relevantna volja ili ne. Razlika
izmedju precutno izjavljene volje i pasivnog ponasanja nije uvijek lako uocljiva:
tako npr. vozac taxi automobila koji se nalazi na taxi stanici precutno izjavljuje
volju o zakljucenju odredjenog ugovora ( npr. ugovora o prevozu ), jer se iz
njegovog preduzetog akta ( postavljanje automobila na odredjeno mjesto ), prema
uobicajenom toku stvari, izvodi zakljucak o njegovoj volji da zakljuci ugovor. Za
razliku od ovoga, pasivno ponasanje postoji npr. u slucaju kada ponudilac
pismom predlozi ponudjenom da zakljuce odredjeni ugovor, a ovaj na to pismo
ne odgovori, niti preduzme bilo kakav akt na osnovu koga bi se moglo osnovano
zakljuciti da je ponuda prihvacena.
U savremenom pravu usvojen je princip da cutanje samo za sebe ne znaci
pristanak. Cutanjem ili sire receno pasivnim ponasanjem volja se po pravilu ne
moze izjaviti. Ovo pravilo je prihvatio i ZOO rijecima da cutanje ponudjenog ne
znaci prihvatanje ponude. ZOO predvidja da su bez pravnog dejstva odredbe u
ponudi prema kojima bi se cutanje ponudjenog smatralo prihvatanjem ponude ili
odredbe koje bi u sustini imale istu svrhu, npr. ako ponudjeni ne odbije ponudu u
odredjenom roku, smatrace se da je ponudu prihvatio. Ovim pravilima se stiti
pravna sigurnost ponudjenog, jer ako bi se njegovo cutanje smatralo
prihvatanjem ponude, onda bi ponudjeni bio primoran da se angazuje oko
odbijanja ponude, sto za njega moze predstavljati odredjeni teret, pa i atak na
njegov licni mir. Uzima se da cutanje ponudjenog moze znaciti prihvatanje
ponude u slucaju da su medju strankama od ranije ustanovljeni stalni poslovni
odnosi u pogledu odredjene robe, ukoliko ponudjeni nije odmah ili u ostavljenom
roku odbio ponudu koja se odnosi na tu robu, npr. proizvodjac odredjene vrste
robe koji je duze vremena snabdijevao odredjeno lice tom robom, dobija od
ovoga uobicajenu porudzbinu na koju uopste ne odgovara; smatra se da je do
zakljucenja ugovora doslo iako je proizvodjac robe cutao, jer se iz prethodnog
kontinuiranog izvrsenja istih radnji pretpostavlja volja stranaka cak i u prisustvu
pasivnog ponasanja jedne od njih.
Sljedeci izuzetak od principa da se cutanjem ne moze prihvatiti ponuda,
ZOO je predvidio rijecima da lice koje se ponudilo drugom da izvrsava njegove
naloge za obavljanje odredjenih poslova, kao i lice u ciju poslovnu djelatnost
spada vrsenje takvih naloga, duzno je da izvrsi dobijeni nalog ako ga nije odmah
odbilo. Zakonom je predvidjeno i pravilo, prema kome, onaj ko se bavi

izvrsenjem tudjih poslova kao zanimanjem ili se javno nudi za vrsenje tih
poslova, duzan je, ako nece da prihvati ponudjeni nalog koji se odnosi na te
poslove, da o tome bez odlaganja obavijesti drugu stranu, inace odgovara za stetu
koju bi ova pretrpjela zbog toga. Isto tako, prema Zakonu, ako osiguravac u
odredjenom roku ne odbije ponudu koja ne odstupa od uslova pod kojima on vrsi
predlozeno osiguranje, smatrace se da je prihvatio ponudu i da je ugovor
zakljucen.
Kao izuzetak od pravila da cutanje nije znak pristajanja cesto se pominje i
slucaj tzv. precutnog produzenja ugovora ( tacita reconductio ) i to u prvom redu
ugovora o zakupu, kao i drugih odredjenih ugovora sa trajnim izvrsenjem
obaveza. Kaze se, da se cutanjem produzava ugovor o zakupu koji je zakljucen
na odredjeno vrijeme u slucaju da je to vrijeme isteklo, a stranke se i dalje
ponasaju kao ugovornici: zakupac ima drzavinu stvari koju upotrebljava, a
zakupodavac se tome ne protivi.
Prema ZOO, kad po proteku vremena za koje je ugovor o zakupu bio
zakljucen, zakupac produzi da upotrebljava stvar, a zakupodavac se tome ne
protivi, smatra se da je zakljucen nov ugovor o zakupu neodredjenog trajanja,
pod istim uslovima kao i prethodni. U istom smislu je formulisano pravilo i za
precutno obnavljanje licence.
Sljedeci slucaj priznavanja cutanju pravnog dejstva povezan je sa
primjenom obicaja i to narocito trgovackih i profesionalnih obicaja. Ako u
odredjenom domenu drustvenih odnosa vlada obicaj da zbog prirode posla nije
potrebno odgovarati na ucinjenu ponudu, onda se pasivno ponasanje ponudjenog
shvata kao prihvatanje ponude.
Najzad, sudska praksa je prihvatila da se pasivno ponasanje moze shvatiti
kao pristanak i u slucaju kada je ponuda ucinjena u iskljucivom interesu
ponudjenog; cinjenica da ponudjeni cuti uzima se kao prihvat ponude. Tako
npr. ako jedno lice posalje neku stvar drugom na poklon, a ovaj cuti, smatra se
da je ugovor o poklonu zakljucen. Medjutim, osnovano je i shvatanje da bi i u
ovakvim slucajevima trebalo za zakljucenje ugovora zahtijevati izjavu volje
ponudjenog njegovim aktivnim ponasanjem.
Od svih pomenutih treba razlikovati slucaj kada stranke same ugovore da ce
u regulisanju svojih buducih ugovornih odnosa pasivno ponasanje jedne od njih
znaciti pristanak na ugovor.
Kad cutanje ponudjenog znaci prihvatanje ponude, ZOO je u principu
usvojio teoriju prijema, prema kojoj je ugovor zakljucen onog casa kad ponudilac
primi izjavu ponudjenog da prihvata ponudu. Medjutim, ovdje, kada cutanje
ponudjenog znaci prihvatanje ponude, ZOO je postavio pravilo po kome se
smatra da je ugovor zakljucen u trenutku kad je ponuda, odnosno nalog stigao
ponudjenom.

37. PREGOVORI
38. ODGOVORNOST ZA PREKID PREGOVORA
U izvjesnim slucajevima stranke prije zakljucenja ugovora vode pregovore o
nizu relevantnih okolnosti, npr. o kvalitetu stvari, o nacinu, mjestu, vremenu
isporuke itd. Poslije faze pregovora, moze doci do ponude i njenog prihvata, a
moguce je da pregovori ne dovedu do zakljucenja ugovora. Ako poslije
pregovora dodje do zakljucenja ugovora, sva prava i obaveze poticu iz ugovora, a
pregovori ostaju kao neki predjeni put koji uopste ne obavezuje stranke u smislu
ugovora. Doduse, vecim ili manjim dijelom, pregovor se moze transformisati u
ugovor ( uvijek putem ponude i njenog prihvata ), ali on tada djeluje kao ugovor,
a ne kao pregovor. Oni, dakle, ne obavezuju stranke ni u smislu ponude, ni u
smislu predugovora, ni u smislu ugovora.
ZOO je postavio pravilo da ce strana koja je vodila pregovore bez namjere
da zakljuci ugovor biti odgovorna za stetu nastalu vodjenjem pregovora. Za
primjenu ovog pravila potrebno je, dakle, ispuniti dva kumulativno postavljena
uslova: da strana koja je vodila pregovore nije imala namjeru da zakljuci ugovor i
da je vodjenjem takvih pregovora prouzrokovana steta drugom.
ZOO predvidja jos jedan slucaj odgovornosti za stetu usljed vodjenja
pregovora. Naime, odgovorna je za stetu i strana koja je vodila pregovore u
namjeri da zakljuci ugovor, ali koja je odustala od te namjere bez osnovanog
razloga i time drugoj strani prouzrokovala stetu. Kao sto se vidi, ovdje je
pretpostavka da namjera za zakljucenje ugovora postoji, ali namjera od koje je
strana u toku pregovora odustala, bez osnovanog razloga. Pregovori se mogu
prekinuti kad god stranka hoce, ali ako ih prekine odustajuci od namjere za
zakljucenje ugovora bez osnovanog razloga, onda ona postaje duznik naknade
stete. U oba slucaja da bi se dobila naknada potrebno je dokazati postojanje stete,
ali dok je u prvom slucaju poterbno dokazati odsustvo namjere za zakljucenje
ugovora, u drugom je potrebno dokazati da se od namjere odustalo bez
osnovanog razloga. Po izvjesnim shvatanjima, kao neosnovan se smatra svaki
prekid pregovora koji nije izazvan ekonomskim razlozima.
Prema ZOO sud je duzan da prilikom uredjivanja tzv. sporednih tacaka
ugovora o cijim bitnim sastojcima su stranke postigle saglasnost, izmedju
ostalog, vodi racuna i o prethodnim pregovorima. S druge strane, prilikom
tumacenja ugovora, u postupku istrazivanja zajednicke namjere stranaka, sud se
moze rukovoditi i onim sto je bilo pokrenuto njihovim pregovorima, jer to cesto
moze biti korijen ili indicija u potrazi za onim sto su stranke ugovorom htjele da
postignu. Pored ovoga, treba pomenuti i pregovore u smislu ugovora o
poslovanju. Naime, ovim ugovorom posrednik se obavezuje da nastoji naci i
dovede u vezu sa nalogodavcem lice koje bi s njim pregovaralo o zakljucenju

odredjenog ugovora. Pri tome posrednik je duzan posredovati u pregovorima i

nastojati da dodje do zakljucenja ugovora.
39. PONUDA FORMA, DEJSTVO I PRAVNA PRIRODA.
Ponuda je jednostrana izjava volje koja oznaava konaan prijedlog za
zakljuenje ugovora uinjen odredjenom licu, a koja sadri sve bitne elemente
ugovora tako da se njenim prihvatanjem ugovor moe zakljuiti. Lice koje
izjavljuje ponudu naziva se ponudilac i po pravilu je izjavljuje tano odredjenom
licu koje se zove ponudjeni.
*Forma poto ponuda predstavlja akt izjave volje, to se i na nju odnosi
princip neformalnosti ugovora, prema kome zakljuenje ugovora ne podlijee
nikakvoj formi, osim ako je zakonom drugaije odredjeno.
*Dejstvo glavno dejstvo ponude je da zajedno sa prihvatom dovede do
nastanka ugovora. Medjutim, oprena su shvatanja o tome da li ponuda stvara
samo za sebe neko pravno dejstvo. Prema ZOO, pravno dejstvo ponude ogleda se
u tome to je ponudilac, pod odredjenim uslovima i za odredjeno vrijeme, vezan
svojom ponudom, a to znai da je u obavezi da ponudu odri. To vai kao princip
i kao dopunsko dispozitivna norma. Medjutim, ponudilac tu svoju obavezu moe
iskljuiti izjavom volje ( izriito ili konkludentnom radnjom ), odnosno, to
iskljuenje moe proizilaziti iz okolnosti posla. Ponudilac moe svoju ponudu
opozvati i na taj nain liiti je pravnog dejstva, ako izjavu o opozivanju ponude
uputi ponudjenom tako da je ovaj primi prije ili, bar, istovremeno sa ponudom.
*Pravna priroda:
1. Ponuda je konacan prijedlog za zakljucenje ugovora.
Po tome se ponuda jasno razlikuje od poziva na ponudu. Ponudilac nema volju da
dalje pregovara, ve daje mogunost ponudjenom da prostim da dovede do
nastanka ugovora.
Ponuda se od svih ostalih ugovornih inicijativa razlikuje po tome to je jedino
ona podobna za prihvat. Prihvatanjem ponude, kao konanog prijedloga za
zakljuenje ugovora, ugovor biva zakljuen. Prihvat je lien sadrine, on ponudi
nita ne dodaje, ni oduzima, on je blanko pristanak na sve to sto je u ponudi.
Ako se prihvatom neto mijenja u ponudi, onda se to zove nesavrseni prihvat i
ovakav prihvat gasi ponudu i konvertuje se u novu ponudu koju ponudjeni ini
svom ranijem ponudiocu.
2. Ponuda je prijedlog koji sadrzi namjeru da se ugovor zakljuci.
Animus contrahendi je namjera ponudioca da zakljui ugovor i ona je bitan
element svakog ugovora. Svaka ponuda mora sadrati namjeru za zakljuenje
ugovora, ali ne mora sadrati animus obligandi ( namjera obavezivanja ). Vano

je napomenuti da su neopozive ponude izvori obligacija. One predstavljaju

obavezu ponudioca da ponudu dri otvorenom jedno odredjeno vrijeme
vezanost ponudom. Medjutim, sam ponudilac moe da ponudu uini opozivom
tako to e joj dodati klauzulu sine obligo. Takva ponuda nije izvor obaveze,
ve je ponudilac u sljedeem trenutku moe opozvati.
3. Ponuda mora sadrzati sve bitne elemente buduceg ugovora.
Sve to je potrebno za nastanak budueg ugovora mora se nalaziti u ponudi.
Ponuda se ne moe uiniti utanjem, ve izriito i konkludentnim radnjama.
4. Ponudu cini buduci ugovornik.
Samo budui ugovornik moe da uini ponudu za zakljuenje ugovora.
5. Paralelizam formi.
Da bi vezivala ponudioca ponuda mora biti data u onoj formi koja se trai za
zakljuenje ugovora.
6. Ponuda se po pravilu cini tacno odredjenom licu.
Ponudilac ima namjeru da ugovor zakljui s tano odredjenim licem i samo od
tog lica zavisi da li e do ugovora doi, samo ponudjeni ima pravnu mo da
ponudi, prihvati ili odbije.
Izuzetak od ovog pravila je ponuda javnosti kod koje se iz neodredjenog
broja lica moe pojaviti kandidat za zakljuenje ugovora. Medju tim licima, ono
lice koje prvo izjavi volju saglasnu volji koja je izraena u ponudi, postaje
saugovornik.

61. USTUPANJE UGOVORA

Putem cesije se pojedinacno potrazivanje iz ugovora ustupa drugome.
Medjutim, i citav ugovorni obligacioni odnos moze biti predmet ustupanja nekom
trecem licu, tako da ono stekne isti polozaj koji bi imalo da je od samog pocetka
bilo ugovorna strana. To se, obicno, naziva ustupanjem ugovora. Rijec je, u
stvari, o ustupanju svog pravnog polozaja u ugovoru. Lice koje preuzima tudji
ugovor dobija sva prava i obaveze svog prethodnika, ukljucujuci i pravo na otkaz,
odnosno raskidanje, pravo da zahtijeva otklanjanje nedostataka stvari, i sl.
Svaka strana u dvostranom ugovoru moze svoj ugovor ustupiti nekom
trecem licu. Ali posto se ovo raspolaganje tice i drugog saugovornika, potreban je
njegov pristanak. On mora biti dat u formi koja je zakonom propisana za
ustupljeni ugovor. Daje se unaprijed ili naknadno. Ako je pristanak dat unaprijed,
ustupanje proizvodi dejstvo prema drugoj strani u casu kad je ona obavijestena o
ustupanju.
Od ustupanja ugovora valja razlikovati pristupanje ugovoru, koje postoji kad
neko pristupa tudjem ugovoru pored ranijeg ugovornika.
Dejstvo ustupanja sastoji se u tome da ustupilac izlazi iz ustupljenog
ugovora, a na njegovo mjesto dolazi primalac. Sa ustupioca na primaoca prelaze
sva prava i sve obaveze. Ipak, izvjesna sporedna prava ne mogu, zbog same
njihove prirode, preci na primaoca samim ustupanjem ugovora. Na primjer:
jemstvo i zaloga trecih lica ne vaze za primaoca, osim ako jemac i zalogodavac
pristanu da odgovaraju i za njega. S druge strane, primalac ne odgovara za
neisplacene kamate koje su dospjele do ustupanja.
Ustupilac odgovara primaocu za punovaznost ustupljenog ugovora.
Medjutim, on mu ne jemci da ce druga strana ispuniti svoju obavezu, osim ako se
na to posebno obavezao. Ni svome saugovorniku iz ustupljenog ugovora
ustupilac ne jamci za primaoca, osim ako je preuzeo takvu obavezu.
Druga strana moze istaci primaocu sve prigovore iz ustupljenog ugovora,
kao i one koje ima iz drugih odnosa s njim, ali ne i prigovore koje ima prema
ustupiocu.