I PREDAVANJE

OBLIGACIONO PRAVO

1. Pojam obligacionog prava

Obligaciono pravo obuhvata onu vrstu odnosa koji se nazivaju obligacionim odnosima ili
obligacijama. To su građanskopravni odnosi između određenih lica koja su jedno drugom
obavezna na određeno ponašanje.
Obligaciono pravo je dio šire cjeline pravnog poretka, poznate kao „građansko pravo“.
U građansko pravo spadaju, osim obligacionog prava, i stvarno i nasljedno pravo.
Obligaciono pravo obuhvata pravne poslove inter vivos, za razliku od nasljednog prava
koje obuhvata pravne poslove mortis causa.
Tradicionalni odnos, po kome obligaciono pravo slijedi stvarno pravo i njemu je
podređeno, mijenja se s promjenama u društveno-ekonomskoj strukturi i liberalizacijom privrede,
tako da sada stvarna prava počinju služiti kao obezbjeđenje obligacionim, pa možemo reći da ove
dvije grane prava sada postaju ravnopravne.
Izraz obligaciono pravo se upotrebljava u dvostrukom značenju, kao grana prava i kao
pravna nauka.

2. Značaj obligacionog prava

Obligacioni odnosi čine najčešće pravne odnose među ljudima i bez njih bi raspodjela dobara
među ljudima bila nemoguća.
Broj obligacionih odnosa nije utvrđen unaprijed, ali jesu određena pravila po kojima subejkti
treba da se upravljaju.
Obligaciono pravu, u jednom smislu, predstavlja „opšti dio“ svih prava, jer sadrži osnovna
pravila za sve oblike duga.

3. Nastanak i razvoj obligacionog prava

Često se ističe da građansko pravo prestavlja nadgradnju robnonovčanih odnosa. Ova tvrdnja
najneposrednije se izražava u obligacionom pravu, jer bez ugovora nije moguća robna razmjena.
Otuda, obligaciono pravo se nije moglo roditi u najstarijim, primitivnim društvima, naturalne
privrede zatvorenog tipa. Moglo je nastati tek sa pojavom robne proizvodnje i razmjene, gdje se
prvobitno javljaju prodaja, zajam u žitu, posluga, najam, zaloga i naknada štete.
U srednjem vijeku zaustavlja se razvoj ove grane prava vraćanjem na naturalnu prvredu.
Potpuni razvoj ove grane prava dešava se tek u XIX vijeku u doba nastanka kapitalizma i
kapitalističkog načina proizvodnje. Tada se istovremeno i vrše sistematske kodifikacije
građanskog, odnosno obligacionog prava,
Promjene u robnonovčanim odnosima donose i promjene u obligacionim odnosima, tako što
nastaju novi vidovi obligacija iako je obligaciono pravo relativno najstabilniji dio gradjanskog
prava, koji sadrži veoma apstraktne pravne kategorije i principe, i služi se velikim brojem pravnih

1
pojmova koji potiču još iz rimskog prava, ono se stalno razvija i njegov razvoj nije ni do danas
završen.

4. Izvori obligacionog prava

Izvori obligacionog prava se u najvećoj mjeri poklapaju sa izvorima građanskog prava. U
prvom redu tu su gradjanski zakonici, čiji najveći dio čini obligaciono pravo. Međutim, pošto je
materija obligacionog prava postala veoma opsežna i raznovrsna, bilo je nastojanja da se ona
kodifikuje kao posebna pravna cjelina, odvojeno od ostalih djelova gradjanskog prava, u obliku
zakona o obligacionim odnosima. Tu spada i naš Zakon o obligacionim odnosima iz 2008.
godine, koji je u velikom dijelu istovjetan tekstu saveznog zakona iz 1978.
Prvo poglavlje ovog zakona je posvećeno osnovnim načelima, koja „život znače“, a koja
moraju ovdje biti navedena. To su načela: slobodnog uređivanja obligacionih odnosa;
ravnopravnosti učesnika u obligacionim odnosima; savjesnosti i poštenja, zabrane zloupotrebe
prava; jednake vrijednosti davanja; zabrane prouzrokovanja štete drugome; postupanja u
obligacionim odnosima dsa pažnjom dobrog privredika, odnosno dobrog stručnjaka ili domaćina;
postupanja u obligacionim odnosima u skladu sa dobrim poslovnim običajima; zabrane stvaranja
i iskorišćavanja monopolskog položaja na tržištu; dispozitivnosti odredbi zakona.
Napomena – o načelu savjesnosti i poštenja detaljnije vidjeti knigu, str 31.-33.
Prema važećim pravnim propisima sudovi nijesu ovlađćeni da stvaraju pravo, nego da ga
primjenjuju. Ipak, do donošenja starog saveznog zakona, u materiji obligacionog prava sudovi su
više utvrđigvali pravila za buduće odnose nego što su ih samo promjenjivali. Posle dojnošenja tog
zakona kreativna uloga sudova je smanjena, ali nije sasvim izostala. Moramo napomenuti i pravo
Vrhovnog suda na zauzimanje načelnih stavova i mišljenja o pitanjima bitnim za primjenu
propisa. Tim putem se, osim tumačenja propisa, popunjavaju i pravne praznine.

5. Sistem obligacionog prava

Po ustaljenoj tradiciji, obligaciono pravo se dijeli na opššti i posebni dio. U opštem dijelu
izučavaju se ona pravila koja imaju opšti karakter i koja važe za obligacione odnose u cjelosti,
dok se u posebnom dijelu izučavaju pravila koja imaju svojstvena pravila.
Kod nas je uobičajeno da se u posebnom dijelu obligacionog prava izučavaju samo posebne vrste
ugovora, dok se u opštem dijelu izučavaju ostala pitanja.
Cjelokupna materija obligacionog prava je raspoređena u osam djelova. Prvi je posvećen
obligaciji i obligacionom odnosu. Drugi obuhvata sva pitanja o ugovoru. Treći dio obuhvata
materiju naknade štete, dok se četvrti odnosi na ostale izore obligacija. Peti dio se tiče dejstav
obligacionih odnosa, šesti dio sadrži pravila o gašenju obligacionih odnosa. Sedmi dio
obujašnjava osobenosti obligacija sa više povjerilaca i dužnika, a osmi zamjenu subjekata u
obligacionim odnosima, ustupanje potraživanja, preuzimanje duga i asignaciju.

II PREDAVANJE
2
 OBLIGACIONO PRAVO

1. Obligacija i obligacioni odnos

Obligaciono pravo izučava obligacione odnose koji se skraćeno nazivaju obligacijama.
Takođe, u upotrebi su, jednako vrijedni pojmovi, dug, tražbina i tražbinski ili dugovinski odnos.
Različite pojmove koristi i naš zakonodavac, ali je pitanje da li se između nekih od ovih naziva
može staviti znak jednakosti.
Pod obligacijom se podrazumijeva pravni odnos izmkeđu najmanje dva lica, koji jedno od
njih ovlašćuje da nešto zahtijeva od drugog učini ili ne učini.
Takođe, obligacija se može definisati i kao odnos koji obavezuje neko lice da nešto drugome
učini ili ne učini.
U prvom slučaju govorimo o tražbini, a u drugom o dugu. Ipak, sa stanovišta trećeg lica, nije
u pitanju ni jeno ni drugo, već oboje istovremeno.
Prema tome, obligacija, tražbina i dug predstavljaju trojstvo pojmova za istu stvar sa različitih
stanovišta. To su korelativni pojmovi koji su organski sedinjeni i po pravilu su neodvojivi jedan
od drugog.
Takođe, obligaciju možemo definisati i kao pravni odnos između dvije određene strane od
koji se jedna strana (povjerilac, kreditor) ovlađćena da od druge starne (dužnika, debitora)
zahtijeva određeno davanje, činjenje ili uzdržavanje od nečega što bi inače imala pravo da čini, a
druga je obavezna da to ispuni.

1.1. Činidba kao predmet ražbine

Tražbina je pravo da se od drugog zahtijeva određeno ponašanje. To ponašanje predstavlja
predmet tražbine, isto onako kao što stvar predstavlja predmet prava svojine. Predmet tražbine
naziva se činidba, prestacija ili obligaciona radnja. Predmet tražbine treba razlikovati od sadržine
tražbine, koju čini ovlašćenje da se od druge starne zahtijeva ono što predstavlja predmet
tražbine,
Tražbina ima svoju sadržinu u momentu nastanka obligacije ali predmet je ono što ne mora
biti prisutno, već može nastupiti pri izvršenju, uz mogućnost da nikada ne nastupi. Dugovanje
nekog ponašanja nije isto što i samo ponašanje. Dugovanje je sadržina a ponašanje je predmet
tražbine.
Kao posebno pitanje se postavlja da li činidba podrazumijeva samo činjenje ili može
podrazumijevati i nečinjenje i trpljenje. I trpljanje i nečinjenje mogu predstavljati dio činidbe. A
opet, postavlja se i pitanje da li činidba podrazumijeva samo određeno ponašanja ili
podrazumijeva i određeni rezultat. Ovo je terminološka rasprava jer neki pravnici smatraju da
termin činidba ne obuhvata rezultat ponašanja.

1.2. Korist poovjeriočeva od činidbe

3
 Činidbom se podmiruje izvjesni interes povjeriočev. Većina pravnika smatra da je to bitno
obilježje tražbine. Tako smatraju da ako ne postoji interes povjerioca ili on nestane, ili se namiri
na neki način tražbina prestaje. Ipak, moguće je da činidba ne mora koristiti povjeriocu, dovoljno
je da odogovara njegovoj volji (ugovor u korist trećeg lica).
Povjeriočeva korist od činidbe je većinom imovinske prirode, jer sve ima svoju cijenu u
ekonomskoj razmjeni. Nekad je vladalo mišljenje po kojem svaka tražbina mora biti imovinskog
karaktera. Ali rimsko pravo nije uskraćivalo zaštitu i neimovinskih interesa (kupac robinje se
mogao obavezati da čuva njenu čast). Danas se stoji na stanovištu da može biti zaštićen svaki
interes povjeriočev.
Ono što je neophodno je da je svaka činidba dostupna novčanoj procjeni, tj. da ima novčanu
vrijednost i da se u prometu može pribaviti za novac.

2. Obligacioni odnos
U teoriji obligacija ima dva značenja. U užem značenju ona obuhvata tražbinu, odnosno dug, dok
u širem, podrazumijeva ukupan odnos između povjerioca i dužnika. Neki smatraju da ne treba
primjenjivati obligaciju u užem smislu riječi, dok drugi smatraju da kada je riječ o obligaciji u
šurem smislu riječi treba govoriti o obligacionom odnosu.

2.1. Razlika između obligacije i obligacionog odnosa

Obligacija se uvijek tiče samo jedne činidbe, dok se obligacioni odnos samo izuzetno sastoji
od jedne tražbine (npr. u slučaju naknade štete). Dakle, obligacioni odnos je obuhvatniji, širi od
pojma obligacije, ili drugačije rečeno, obligacija je samo jedan sastojak obligacionog odnosa.
Ne nastaje svaka obligacija u momentu nastanka obligacionog odnosa, već nekad nastaje u
toku trajanja tog odnosa, a nekad i nakon prestanka obligacionog odnosa.
Ni uzroci gašenja nijesu istovjetni. Obligacioni odnos se gasi ispunjenjem svih potraživanja
ili otkazom, dok se tražbina gasi i oproštajem duga, novacijom sjedinjenjem itd. Tražbinamože da
nadživi obligacioni odnos. Takođe, tražbina se može ustupiti drugome a da obligacioni odnos
ipak stane između istih lica.

3. Sadržina obligacionog odnosa

Sadržina obligacionog odnosa je bogatija od sadržine obligacije, koju on takođe obuhvata.
Sadržinu obligacionog odnosa čine: jedna ili više obligacija, tzv. sporedna prava, obaveze
uzajamne obzirnosti, prava preobražavanja i prava na prigovore.
Svaka obligacija tiče se jedne činidbe. U obligacionon odnosu su najčešće uzajmne obaveze,
koje mogu biti primarne i sekundarne. Primarne nastaju sa obligacionim odnosom i određuju mu
tip. Sekundarne nastaju kasnije, kršenjem primarnih obaveza.
Tzv. sporedna prava služe obezbjeđenju tražbine i traju dok se ona ne podmiri.
Obaveze uzajamne obzirnosti temelje se na zakonskoj normi koja od strana u obligacionom
odnosu zahtijeva da se pri ostvarivanju prava i obaveza pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.
Tek skrivljeno kršenje ove obaveze daje mogućnost prinudnog traženja nadoknade štete.

4
 Prava preobražavanja se sastoje iz ovlašćenja učesnika da svojim jednostranim izjavama volje
izazovu željeno pravno dejstvo. Po svom karakteru ta su ovlašćenja različita. Tu spada pravo
izbora kod alternativnih obaveza, pravo pobijanja, pravo opozivanja datog naloga, pravo otkaza
neoročenog ugovornog odnosa, pravo prebijanja i sl.
Pravo na prigovore daje prava protiv zahtjeva suprotne strane. Svrha je da trajno ili
privremeno odbiju zahtjev druge strane.

4. Subjekti obligacionog odnosa

Subjekti u obligacionog odnosa mogu biti fizička i pravna lica. U svakom odnosu postoje
najmnaje dva lica, ali ih može biti i više.
Subjekti imaju tačno podijeljene uloge, mogu se nalaziti ili u ulozi povjerioca ili u ulozi
dužnika.
Ukoliko u obligaciji ima više od dva lica, to ne znači da ima više strana u obligacionom
odnosu, već da se ta lica mogu nalaziti samo na povjerilačkoj ili dužničkoj strani, gdje u tom
slučaju postoji množina subjekata. U narednim izlaganjima biće više riječi o pitanju obligacija sa
više subjekata.

5. Zaštita obligacionog odnosa

Obligacioni odnos ovlašćuje jedno lice da zahtijeva određenu činidbu od drugog lica. Mimo
volje lica koje duguje činidvu, nju je nemoguće pribaviti. Tada postaje veoma važno pitanje, na
koji način je moguće primorati dužnika da izvrši činidbu. Danas, možemo reći da se obligacioni
odnos štiti sankcijom imovinskog karaktera (što kroz istoriju često nije bio slučaj).
Povjerilac nije ovlašćen da neposreno djeluje na dužnika, da ga silom natjera na ispunjenje
obaveze. To može učiniti preko državnih organa podnošenjem tužbe, a izuzetno i vlastitom
radnjom (prebijanjem uzajamnih tražbina).
Mogućnost odgovornosti za dug čini bitnu karakteristiku obligacionih odnosa.
Ipak, mogućnost prinudnog utuženja nije obilježje svake tražbine. Ima tražbina kojima
nedostaje osobina utuživosti, koje se nazivaju prirodnim ili naturalnim obligacijama. U ovom
slučaju povjerilac neutužive tražbine ne može tražiti njeno namirenje prinudnim putem. Ipak i
ova tražbina ima posrednu pravnu sankciju. Ona se sastoji u tome da ako dužnik plati neutuživu
tražbinu ne može tražiti dato pozivajući se na isplatu nedugovanog (pravno neosnovano
obogaćenje). Današnji pravni sistemi poznaju tri vrste neutuživih tražbina: zastarjele tražbine,
tražbine iz ugovora o odzvoljenojh igri i opkladi, tražbine iz ugovora koji nijesu sklopljeni u
odgovarajućoj dokaznoj formi.

6. Odnos obligacionih i stvarnih prava

Kako obligaciona prava stoje u uskoj vezi sa stvarnim pravima, neophodno je uspostaviti
precizne kriterijume razlikovanja.

5
 U ekonomskom smislu obligaciona prava predstavljaju prava prometanja vrijednosti, a
stvarna prava predstavljaju prava prisvajanja određenih vrijednosti. Ipak, obligacioni odnos može
biti pretpostavka za izvršenje akta prisvajanja (u slučaju kupoprodaje ako posmatramo kupca) a
može biti i način raspolaganja (ako posmatramo prodavca).
Prema predmetu – obligaciona prava imaju za predmet određene radnje dužnika, a stvarna
prava stvari. Stvarno pravo, dalje, pruža svom nosiocu pravo neposrednog upotrebljavanja svog
prava, dok je u obligacionom odnosu povjerilac samo ovlašćen da od dužnika zahtijeva određenu
činidbu. U stvarnom pravu pravo svojine uvijek je vezano za individualizovanu stvar, dok ako je
u obligacionom odnosu predmet činidbe stvar, osim individualno određene stvari, predmet
činidbe može biti i stvar odrešena po rodu.
Prema dejstu – obligacioni odnos važi samo prema određenim licima, i ima relativno
dejstvo, dok stvarnopravni odnos djeluje prema svakome. Takođe, stvarna prava karakteriše i
pravo slijeđenja i pravo prvenstva. Po karakteru tužbe, u obligacionom odnosu može se
zahtijevati samo od dužnika. Takođe, stvarna prava za predmet imaju stvar, a obligaciona činidbu
dužnika.
Prema broju i načinu sticanja – za stvarna prava važi princip numerus clausus, dok kod
obligacionih prava nema ograničenja u ovom smislu. Stvarna prava, za razliku od obligacionih
ne mogu prestati jednostranom izjavom volje.

Relativizacija stvarnih prava – Kod stvarnih prava danas je moguće pribaviti

svojinu na pokretnoj stvari i od nevlasnika. U slučaju takvog sticanja, pravi vlasnik
nema mogućnost da stvar vrati tužbom, već može tražiti obeštećenje od lica koje je
njegovu stvar otuđilo.

Apsolutiziranje obligacionih prava – slučajevi u kojima obligacioni odnos proizvodi pravna

dejstva i prema trećim licima. Kod zakupa je zakupodavac ovlašćen da od podzakupca direkto
traži isplatu dugovanog. Takođe, u slučaju prodaje stvari koja je data u zakup, novi vlasnik
obavezan je ugovorom o zakupu. Ovdje takođe spada i slučaj pobijanja pravnih radnji dužnika
van stečaja. Naravno, obligaciona prava mogu dobiti apsolutno dejstvo upisom u zemljišne
knjige.

III PREDAVANJE
OBLIGACIONO PRAVO

1. Vrste obaveza
Klasifikacija se vrši iz razloga što se za pojedine grupe primenjuju specifična pravila.
Sve vrste obaveza podijelićemo prema sledećim kriterijumima, prema svojstvima
obaveza, prema stepenu određenosti i na kraju ćemo govoriti o novčanim obavezama.
2. Vrste obaveza s obzirom na svojstva
6
 Prema svojstvima obaveze s obzirom na karakter (prirodu) dugovane činidbe, možemo
podijeliti na pozitivne i negativne, lične i nelične, kratkotrajne i dugotrajne i djeljive i nedjeljive.

2.1. Pozitivne i negativne obaveze

Obaveza je pozitivna kada se dužnikova obaveza sastoji u nekom pozitivnom faktu (in
faciendo) davanju (dare), ili činjenju (facere).
Obeveza je negativna kada je dužnik obavezan da se uzdrži od nečega što mu je inače
dopušteno da čini (in non faciendo).
Pozitivne obaveze su one kod kojih je dužnik obavezan da nešto uradi u korist povjerioca
obaveza prodavca da prenese svojinu prodate stvari na kupca obaveza kupca da plati cenu,
obaveza zajmoprimca da vrati zajmodavcu pozajmljeni novac.
Pozitivne obaveze su mnogobrojne i praktično mnogo važnije od negativnih obaveza.
Radnja iz pozitivne obaveze može biti fizička (npr. predaja stvari, kopanje bašte) ili
pravna (npr. izjava volje, ustupanje prava). Pozitivne obaveze od dužnika uvek zahtevaju izvesnu
aktivnost.
Negativna obaveza sastoji se u uzdržavanju pa je dužnik dužan da ne čini nešto što bi
inače imao pravo činiti.
Negativna obaveza može se sastojati u nečinjenju - propuštanju (npr. da se ne podiže
građevina na sopstvenom zemljištu), ili trpljenju (npr. dopuštanje povjeriocu da prelazi preko
zemljišta dužnika). Razlikovanje između nečinjenja i trpljenja vrši se sa stanovišta povjerioca
(dužnik u svakom slučaju ništa ne radi).
Negativne obaveze mogu prema svom karakteru biti sekundarne (dopuna glavne obaveze
dužnika – npr. obaveza zakupodavca da ne ometa zakupca u korišćenju stvari; sklopi se ugovor o
prodaji i kupac se obaveže da će vratiti stvar prodavcu ako mu ovaj u određenom roku vrati cenu)
ili primarne, glavne (tiču se glavne činidbe – npr. obaveze iz klauzule o zabrani konkurencije,
obaveza suseda da se ne ograđuje visokim zidom).
Značaj razlikovanja se sastoji u sledećem. Kod pozitivnih obaveza propuštene radnje
mogu se, po pravilu, naknadno preduzeti, rok zastarelosti počinje teći prvog dana posle
dospelosti obaveze, teret dokazivanja neispunjenja pada na povjerioca. Kod negativnih obaveza
propušteno uzdržavanje ne može se otkloniti naknadnim radnjama (osujećenje cilja potraživanja),
rok zastarelosti počinje teći prvog dana posle postupanja dužnika suprotno svojoj obavezi, teret
dokazivanja da nije bio aktivan dokazuje dužnik, postoji hitna potreba da se spriječi ponovljeno
kršenje obaveza (tužba za predupređenje budućih ponašanja + mjere osiguranja).

2.2. Lične i nelične obaveze

Obaveza je lična ako je, po samoj prirodi stvari, po zakonu ili po ugovoru, takva da je
može ispuniti samo dužnik (na osnovu svojih fizičkih ili duhovnih karakteristika) – npr. obaveza
pjevača da održi koncert.
Obaveza je nelična ako za zadovoljenje interesa povjerioca nije nužno da je ispuni
isključivo sam dužnik (npr. isplata sume novca).

7
 Značaj razlikovanja ličnih i neličnih obaveza sastoji se u tome što za nelične obaveze
treće lice može jemčiti povjeriocu, a može i preuzeti dug ili ga ispuniti. Smrt dužnika ne dovodi
do prestanka nelične obaveze (prelazi na naslednike). Lične obaveze ne mogu se osigurati
jemstvom niti je kod njih moguća zamena dužnika. Smrt dužnika lične obaveze dovodi do
gašenja obaveze.

2.3. Kratkotrajne i dugotrajne obaveze

Obaveza je kratkotrajna ako se koncentriše na jedan određeni trenutak u kome se
ispunjava (npr. obaveza dužnika da plati neku svotu novca).
Obaveza je dugotrajna ako pretpostavlja trajno ispunjavanje od strane dužnika ili
ponavljanje istih postupaka u određenim vremenskim razmacima (npr. plaćanje premije
osiguranja).
Neki autori prave razliku na trenutne i trajne (sukcesivne) obaveze.
Kratkotrajna obaveza je obaveza koja se sastoji u jednom jedinom činjenju ili propuštanju.
Izvršenje kratkotrajnih obaveza biva odjednom.
Dugotrajna obaveza – obaveza čije se ispunjenje proteže u vremenu i sastoji se u nizu
postupaka ili trajnom uzdržavanju.
Značaj razlikovanja kratkotrajnih i dugotrajnih obaveza se sastoji u sledećem. Kad se
ispuni kratkotrajna obaveza, obligacioni odnos se gasi. Kod dugotrajnih obaveza od vremena
njihovog trajanja zavisi ukupan rezultat ispunjenja, prestaju istekom vremena, može doći i do
izmene subjekata i do izmene sadržaja, mogu da prestanu i bez izvršenja.

2.4. Djeljive i nedjeljive obaveze

Obaveza je deljiva ako se može razdijeliti na više alikvotnih delova, (delovi koji se po
sebi razlikuju po kvanititetu, a ne i kvalitetu) bez štete po suštinu stvari na koju se odnosi (npr.
isplata novca),
Obaveza je nedjeljiva ako se ne može razdeliti na više alikvotnih delova a da se time ne
zadre u njenu bit (npr. predaja konja).
Za deljive obaveze je bitno da ukupan zbir stvari ne bude manji od dugovanog.
Značaj razlikovanja djeljive i nedjeljive obaveze se sastoji u sledećem. Djeljiva obaveza
se može ispunjavati u delovima, može delimično prestati, može da se pojavi i množina dužnika, s
tim da svaki duguje samo dio činidbe. Nedjeljiva obaveza mora se ispuniti odjednom, ne može
delimično prestati, može da se pojavi množina dužnika, s tim da svaki duguje cijelu činidbu.

3. Obaveze s obzirom na stepen određenosti

Činidba na koju se tražbina odnosi mora biti određena ili odredljiva. Činidba treba da
bude određena u pogledu: vrste, količine, kvaliteta, mjesta, vremena, načina ispunjenja. Činidbu
mogu odrediti subjekti obligacionog odnosa, zakon, sud ili neko treći koga subjekti na to ovlaste.
3.1. Individualne i generičke obaveze

8
 Obaveza je individualna kada se kao predmet pojavljuje tačno određena radnja – radnja
koja je individualizirana, konkretizovana in species (npr. obaveza predaje tačno određenog sata).
Obaveza je generička kada se tiče predaje stvari čiji identitet nije izvestan, tiče se stvari
koja je određena samo prema opštim obeležjima vrste stvari (roda) kome dugovana stvar pripada
(npr. predaja 100 kg krompira).
Ograničeno generičke obaveze – tiču se stvari koju valja uzeti iz ograničene zalihe stvari
određenih po rodu (npr. 2 ovce iz jednog stada).
Karakteristike individualnih obaveza su da između predmeta obaveze i predmeta
ispunjenja nema nikakve razlike, odnose se, po pravilu, na nezamenljive stvari.
Karakteristike generičkih obaveza su da dužnik može iz roda stvari dati ma koju stvar –
predmet obaveze je širi od predmeta ispunjenja, odnose se, po pravilu, na zamenljive stvari
(stvari koje se u prometu određuju prema broju, meri ili težini), individualizira se pri ispunjenju,
predmet generičkih obaveza je odredljiv preko utvrđenih količinskih obeležja, stvar čija se
predaja duguje odredljiva je i u kvalitativnom smislu (srednja kakvoća), ako je dužniku poznata
namena stvari, dužan je dati stvar odgovarajuće kakvoće.
Ko vrši izdvajanje stvari unutar roda, zavisi od sporazuma subjekata – može biti ovlašćen:
dužnik, povjerilac i treće lice. Ukoliko se subjekti o tome nisu sporazumjeli, a iz prirode posla
drugo ne proizilazi, dužnik će biti taj koji će odrediti radnju koja će se izvršiti.
Značaj razlikovanja Individualnih i generičkih obaveza sastoji se u sledećem. Kod
slučajne propasti dugovane stvari pre predaje povjeriocu, individualna obaveza se gasi. Kod
slučajne propasti dugovane stvari pre predaje povericu, generička obaveza se ne gasi (genera non
perunt).

3.2. Alternativne obaveze

Obaveze kod kojih dužnik duguje dve ili više određenih različitih činidbi, ali da bi se
oslobodio obaveze dovoljno je da ispuni samo jednu od njih. Koja će činidba biti ispunjena zavisi
od volje lica koje ima pravo izbora. Alternativna obaveza nije uslovna obaveza.
Pojedine dugovane činidbe treba da se razlikuju po predmetu, ne samo po načinu ili mestu
ispunjenja. Alternativne obaveze mogu da nastanu: sporazumom subjekata, na osnovu zakona.
Radnje koje su alternativno postavljene mogu biti određene indvidualno (npr. radio aparat ili
tranzistor) ili generički.
U početku alternativna obaveza je složena obaveza. Vršenjem prava izbora složena obaveza
se pretvara u prostu i smatra se da je izabrani predmet dugovan od samog početka.
Izjava o izboru spada u tzv. prava preobražavanja – jednostrana izjava volje kojom se
preinačava sadržina obligacionog odnosa, punovažna je kad za nju sazna druga strana, neopoziva
izjava (po pravilu – izuzetak kod zablude).
Pravo izbora može imati dužnik, povjerilac ili treće lice. Ko ima pravo izbora odlučuju strane
ugovornice, ili zakonodavac, a ako nije određeno – zakonska pretpostavka da pravo izbora
pripada dužniku.

9
 Posledice nekorišćenja prava izbora zavise od toga ko ima pravo izbora. Kad pravo izbora
ima povjerilac pa se ne koristi pravom izbora u određenom roku pada u poverilačku docnju,
dužnik ga može pozvati da učini izbor i za to mu odrediti naknadni rok, ako poveralac propusti i
naknadni rok, pravo izbora prelazi na dužnika. Kad pravo izbora ima dužnik pa se ne koristi
pravom izbora u određenom roku poverila može tražiti alternativno ispunjenje, a odluka suda
mora obavezivati na alternativno ispunjenje, povjerilac može zahtev za prinudno izvršenje
uperiti, po sopstveno izboru, na jedan predmet, dužnik i dalje može da koristi pravo izbora, pravo
izbora postoji sve dok se jedna od dugovanih stvari ne preda, u potpunosti ili delimično,
povjeriocu. Kad pravo izbora ima treće lice pa se ne koristi pravom izbora u određenom roku
svaka strana u obligacionom odnosu može zahtevati da izbor izvrši sud.
Posledice nemogućnosti ispunjenja neke od dugovanih činidbi zavisi od uzroka
nemogućnosti,i od toga koja od strana ima pravo izbora. Ako ispunjenje jednog od dugovanih
predmeta postane nemoguće usled uzroka za koji ne odgovara nijedna strana u obligaciono
odnosu dug se svodi na preostale moguće predmete. Ako je nemogućnost ispunjenja izazvana
krivicom jedne strane posledice zavise od toga koja od njih ima pravo izbora.
Usled nemogućnost ispunjenja neke od dugovanih činidbi ako pravo izbora ima povjerilac
ako je ispunjenje jednog predmeta nemoguće krivicom povjerioca povjerilac može zahtevati neki
od preostalih mogućih predmeta, uz plaćanje naknade za onaj čiju je nemogućnost skrivio,
poverila može da izabere nemogući predmet i tako ugasi obavezu.
Usled nemogućnost ispunjenja neke od dugovanih činidbi ako pravo izbora ima povjerilac
ako je ispunjenje jednog predmeta nemoguće krivicom dužnika povjerilac može zahtevati
preostali predmet, povjerilac može zahtevati naknadu vrednosti onog predmeta koji se ne može
ispuniti.
Usled nemogućnost ispunjenja neke od dugovanih činidbi ako pravo izbora ima dužnik ako je
ispunjenje jednog predmeta nemoguće krivicom dužnika, on može dati povjeriocu neki od
preostalih predmeta. Ako je ispunjenje jednog predmeta nemoguće krivicom povjerioca, može
izabrati nemogući predmet i tako ugasiti obavezu, može dati neki od preostalih predmeta i
zahtevati obeštećenje za onaj koji je postao nemoguć.

3.3. FAKULTATIVNE OBAVEZE

Obaveza kod koje se od samog početka duguje sasvim izvesna činidba (individualno ili
generički određena) koja ne iziskuje nikakvo naknadno preciziranje, ali se na ime ispunjenja
umesto nje (glavna činidba) može dati, odnosno zahtevati ispunjenje i izvesne druge činidbe koja
se ne duguje (fakultativna činidba).
Ovdje je obaveza prosta - predmet obaveze jedan. Mogućnost da se dugovana činidba
zameni naziva se ovlašćenje za zamjenu (facultas alternativa).
Ovlašćenje za zamjenu može se ustanoviti pravnim poslom, zakonom. Ovlašćenje za
zamjenu može pripadati povericu ili dužniku. Ovlašćenje za zamjenu može se opozvati.
Posledice - kad ovlašćenje za zamjenu ima dužnik, kad se dužnik izjasni za fakultativnu
činidbu, on ni od tog trenutka nju ne duguje. Kad izjavi da će izvršiti dugovanu činidbu, stvar je

10
tumačenja da li se odrekao prava da umesto nje izabere fakultativnu. Kad se dužnik izjasni za
fakultativnu, poverilac može zahtevati isključivo ispunjenje dugovane (glavne) činidbe. Dužnik
može da se koristi svojim ovlašćenjem sve dok poverilac u postupku prinudnog izvršenja ne
dobije predmet obaveze.
Posledice - kad ovlašćenje za zamjenu ima poverilac, ako se poverilac ne koristi svojim
ovlašćenjem za zamjenu, dužnik može izvršiti jedino činidbu koju duguje i ne mora čekati da se
poverilac izjasni. Dužnik ne mora da čeka da se poverilac izjasni, osim ako je ugovoren rok za
izjašnjenje.
Posledice nemogućnosti ispunjenja dugovane ili fakultativne činidbe zavise od toga ko
ima ovlašćenje za zamjenu i od uzroka nemogućnosti.
Kad ovlašćenje za zamjenu ima dužnik posledice nemogućnost ispunjenja dugovane
(glavne) činidbe ako dužnik nije odgovoran su: njegova obaveza se gasi, ako je poverilac skrivio
nemogućnost, dužnik zadržava svoje potraživanje prema njemu, potraživanje se smanjuje za
onoliko koliko je dužnik mogao imati koristi od oslobođenja od sopstvene obaveze (plus –
ustupanje drugoj strani svih prava prema trećim licima u vezi sa predmetom nemoguće obaveze).
Kad ovlašćenje za zamjenu ima dužnik posledice nemogućnost ispunjenja dugovane
činidbe ako je dužnik odgovoran su: duguje naknadu štete, ali može umesto davanja naknade
izvršiti fakultativnu činidbu.
Kad ovlašćenje za zamjenu ima dužnik posledica nemogućnosti ispunjenja fakultativne
činidbe je da ostaje obaveza da se ispuni dugovana činidba.
Kad ovlašćenje za zamjenu ima poverilac posledice nemogućnosti ispunjenja dugovane
činidbe ako dužnik nije odgovoran – njegova obaveza se gasi. Ako je dužnik odgovoran – duguje
naknadu štete, ali poverilac umesto naknade može zahtevati fakultativnu obavezu.
Ukoliko nastupi nemogućnosti ispunjenja fakultativne činidbe ostaje obaveza da se ispuni
dugovana činidba.

3.4. Kumulativne obaveze

Obaveze koje se tiču dveju ili više različitih činidbi koje dužnik sve duguje i sve ih mora i
izvršiti da bi se oslobodio obaveze. Ako nije drugačije ugovoreno, sve činidbe imaju se izvršiti
odjednom.
Nemogućnost ispunjenja jedne od obaveza, ako je jedna obaveza postala nemoguća iz
uzroka za koji dužnik nije odgovoran – posledice zavise od povjerilaca, ako je poverilac
zainteresovan za preostale činidbe – dužnik ih duguje i dalje, ako povjerilac nije zainteresovan za
preostale činidbe – obaveza se gasi.

4. NOVČANE OBAVEZE
Pod novčanim obavezama podrazumevaju se obaveze koje se tiču plaćanja određene ili
odredljive svote novca. One su danas najčešće i najznačajnije obaveze. Novac je u stanju da
zameni skoro svaku drugu činidbu, pod uslovom da se ona ne ispuni nikako ili barem kako valja.

11
 Novac je pokretna stvar, u vidu metala ili papira, što služi kao mjerilo vrednosti pravnih
dobara svih vrsta. Novac se koristi kao opšte sredstvo razmene. Novac je stvar određena po rodu
– ne duguje se, po pravilu, određena novčanica, već određena suma ili vrednost novčanica. Pod
novcem u širem smislu podrazume se kako domaći tako i strani novac. Pod novcem u užem
značenju podrazumeva se isključivo »zakonsko sredstvo plaćanja« na teritoriji domaće države,
koje poverilac mora primiti kao isplatu novčane obaveze, ako ne pristaje da zapadne u
poverilačku docnju (prinudni kurs). Nominalna vrednost - vrednost označena na novčanim
znacima, koju garantuje država. “Unutrašnja vrednost” novca - vrednost koja se ogleda u
njegovoj kupovnoj moći. Dok je nominalna vrednost novca stalna, njegova kupovna moć je
promenljiva, jer nju ne garantuje država, nego zavisi od stanja na tržištu.
Ako novčana obaveza glasi na plaćanje u nekoj stranoj valuti ili zlatu, njeno ispunjenje se
može zahtevati u domaćem novcu prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze.

4.1. Osobenosti novčanih obaveza

Načelno se duguje onaj iznos novca na koji je dug glasio na početku - princip monetarnog
nominalizma. Načelo monetarnog nominalizma znači da je dužnik dužan isplatiti onaj broj
novčanih jedinica na koji obaveza glasi, osim ako zakon određuje što drugo.
Načelo valorizma uzima u obzir promene vrednosti novca odnosno njegove kupovne moći
(ako vrednost novca padne broj novčanih jedinica treba povećati, a ako poraste broj novčanih
jedinica treba smanjiti. Svrha valorizacije je zaštita načela jednake vrednosti činidbi.
Od načela monetarnog nominalizma postoje odstupanja, a osim toga stranke mogu
ugovoriti primenu tzv. zaštitnih klauzula. Odstupanja od načela monetarnog nominalizma prema
ZOO postoje u četiri slučaja:
 kod raskida i izmene ugovora zbog promenjenih okolnosti može se
pod određenim pretpostavkama sporazumno izmeniti sadržaj ugovornih obveza.
 ako u slučaju ništavosti ili rušljivosti ugovora nije moguće izvršiti
povraćaj u pređašnje stanje, daje se novčana naknada prema cenama u vreme
donošenja sudske odluke, a ne u vreme sklapanja ugovora.
 visina naknade materijalne štete određuje se prema cenama u vreme
donošenja sudske odluke, a ne u vreme dospelosti obaveze naknade štete koje se
podudara s trenutkom nastanka štete.
 dosuđena naknada štete u obliku rente može se povećati ili smanjiti
ako se znatnije promene okolnosti koje je sud imao na umu pri donošenju odluke.
Novčane obaveze svrstavaju se, obično, u generičke dugove. Osobenost u odnosu na
“obične” generičke dugove se sastoji u sledećem. Dužnik treba da preda određenu sumu novca, a
ne stvar “srednje” ili “odgovarajuće kakvoće”, kao kod običnih generičkih obaveza. Nedostatak
novca ne predstavlja nemogućnost činidbe koja dovodi do gašenja duga, jer dužnik odgovara
celom svojom imovinom koju može pretvoriti u novac.

12
 Novčani dug nije dug određene vrednosti, nego određenog broja novčanih jedinica
(nominalistički princip). Poverilac može pretrpeti štetu ako je, u trenutku isplate, kupovna moć
novca umanjena.
Za osiguranje vrednosti novca povjerilaci koriste tzv. klauzule o osiguranju vrednosti –
sporazumi po kojima dugovana suma, u slučaju kad kupovna moć novca opada, treba da se
revalorizuje pomoću činioca koji ima za osnovicu “unutrašnju vrednost” novca.
Zlatne klauzule - dugovana novčana svota se izračunava na osnovu cene određene
količine zlata u vreme dospelosti obaveza (u našem pravu izričito zabranjena).
Tzv. indeksne klauzule – sastoje se iz sporazuma koji novčane obaveze vezuju za
određene pokazatelje (indekse) cena (danas najčešće u upotrebi – npr. rast cena na malo).
Klauzula »klizne skale« - koristi se u ugovorima u kojima se jedna strana obavezuje da
izradi i isporuči određene predmete, dozvoljeno je ugovoriti da će cena zavisiti od cena materijala
i od rada, kao i od drugih elemenata koji utiču na visinu troškova proizvodnje, u određeno vreme
na određenom tržištu.

4.2. Kamata
Kamata je nadoknada na koju poverilac ima pravo zbog toga što je lišen izvesne svote
novca koju mu neko duguje, pod uslovom da se ta nadoknada određuje prema visini duga i prema
vremenu njegovog trajanja.
Kamata se izračunava u procentima od dugovane sume za jednu godinu. Pretežno se
vezuje za novčani kapital (glavnicu), mada može biti ugovorena i za upotrebu drugih zamenljivih
stvari. Po načinu postanka, kamata je: ugovorna, ili zakonska.
Potraživanje kamate ne nastaje u jednom određenom trenutku, nego postepeno, malo-
pomalo, sve dok postoji potraživanje glavnice.
Pošto kamata pretpostavlja dug glavnice, ona je u odnosu na njega sporedna i zavisna
obaveza. Kad se ustupi potraživanje glavnice pretpostavlja se da je ustupljeno i pravo na kamatu.
Ako je isplaćena glavnica, smatra se da je plaćena i kamata. Kad zastari potraživanje glavnice,
zastarelo je i potraživanje kamate. Utuživanje kamate vrši se, po pravilu, zajedno sa glavnim
potraživanjem. Ako se glavno potraživanje utuži bez kamate, smatra se da neisplaćene kamate
poverilac oprašta dužniku, pa se zato one ne mogu utužiti naknadno. Kamatno potraživanje može
se zasebno ustupiti ili založiti.
Visina kamate utvrđuje se obično u procentima od glavnog novčanog duga. Taj iznos
naziva se kamatna stopa. Kamatna stopa može biti određena ugovorom između zainteresovanih
lica (ugovorna kamatna stopa) i zakonom (zakonska kamatna stopa).
Ne postoji potpuna sloboda ugovaranja kamatnih stopa. Zakonom je utvrđena gornja
granica do koje se može ugovarati visina kamatne stope – maksimalne ugovorne kamate između
fizičkih lica ne mogu biti veće od kamatne stope koja se u mestu ispunjenja plaća na neoročene
štedne uloge. Za pravna lica važe posebni pravni propisi o kamatnim stopama - ako je ugovorena
veća kamata od dozvoljene, važi najveća dozvoljena stopa kamate.

13
 Ukoliko je ugovorena kamata ali nije određena njena stopa, ni vreme dospevanja: između
fizičkih lica važi kamatna stopa koja se plaća na štedne uloge po viđenju; između pravnih lica
važi kamatna stopa koju banka ili druga bankarska organizacija plaća, odnosno ugovara za takvu
ili sličnu vrstu posla.
Dospela a neisplaćena kamata ne može se, po pravilu, pretvoriti u kapital koji opet donosi
kamatu (kamata na kamatu). U normalnim privrednim okolnostima važi još jedno ograničenje:
kad svota dospelih a neisplaćenih kamata dostigne glavnicu kamata prestaje teći.
Zatezna kamata - sankcija za neblagovremeno ispunjenje novčane obaveze. Dužnik u
docnji duguje zateznu kamatu bez obzira na činjenicu da li je poverilac zbog toga pretrpeo bilo
kakvu štetu.
Novčanu obavezu dužnik može uvek ispuniti i pre roka jer se smatra da je rok ugovoren u
njegovom interesu. Dužnik se ne može unapred odreći svoga ovlašćenja da novčani dug isplati
pre roka.
Ima li dužnik pravo, kada plati pre roka, na tzv.»diskont«, tj. da od duga koji plaća pre
dospelosti odbije određeni iznos kao nadoknadu za prevremeno lišavanje svojih novčanih
sredstava u korist povjerilaca? Ako dužnik obavezu ispunjava pre roka, nema pravo da od iznosa
duga odbije iznos kamata za vreme od dana isplate do dospelosti obaveze, osim ako je na to
ovlašćen ugovorom ili to proizilazi iz odgovarajućih običaja.

IV PREDAVANJE
OBLIGACIONO PRAVO

1. OBLIGACIONI UGOVOR
Riječ ugovor nema samo jedan smisao, nego se može odnositi na tri različite stvari:
1) na pravni akt,
2) na pravni odnos, i
3) na pravni dokument ili ispravu.
Ugovor u smislu pravnog odnosa rezultat je ugovora u smislu pravnog akta. Oni se jedan
naspram drugoga odnose kao uzrok i posledica.
Pod ugovorom kao pravnim aktom treba razumjeti razmjenu saglasnih izjava volje
između dva ili više lica. kojom se zasniva, mijenja ili ukida određeni pravni odnos.
Obligacioni ugovor - razmjena saglasnih (podudarnih) izjava volje između dva ili više
lica, kojom se zasniva, mijenja ili ukida određeni obligacioni odnos.
Ugovor obuhvata sve, pa i krajnje različite konkretne situacije, ukoliko su one sve
povezane istom osnovnom činjenicom: saglasnošću izjavljenih volja. U tom smislu ugovorom se
naziva i slučaj kada neko kupuje jednu stvar, kao i kada je dobija na poklon ili uzima u zakup, što
očigledno nije isto sa gledišta konkretnih i praktičnih posledica.
Jedno su - konkretni ugovori kao akti kojima se obavlja pravni promet (kupoprodaja,
zakup, osiguranje, zajam, itd.), a drugo je - opšti pojam ugovora kojim se konkretni ugovori
apstrahuju i zadržavaju samo njihova zajednička i osnovna obelježja.

14
 Karakteristike obligacionih ugovora:
1. Dvostrani pravni posao,
2. Pravno relevantna saglasnost volja,
3. Pravno dopušteni učinak (pravno dejstvo),
4. Sloboda ugovaranja,
5. Konsensualizam.
Ugovor je dvostrani pravni posao, jer pretpostavlja izjave volja najmanje dva lica. On
predstavlja zajedničko djelo strana kojih se tiče - nije prost zbir njihovih volja. S obzirom na broj
njegovih strana, ugovor može biti dvostrani i višestrani.
Od ugovora treba razlikovati tzv. zajedničke izjave više lica,
 kojima se, na primer, otkazuje neki pravni odnos ili vrši upotreba prava izbora
između različitih alternativnih mogućnosti.
 I kod zajedničkih izjava se radi o saglasnosti više izjavljenih volja, ali se te volje
međusobno ne razmjenjuju.
 Takve izjave su paralelne ili spojene u jednu udruženu izjavu, koju, u ime svih,
čini jedno lice.
Svaka saglasnost izjavljenih volja nema karakter ugovora. Potrebna je volja obećaoca
(izjavioca) usmjerena na nastupanje pravnih posljedica (tzv. pravna namjera). Sporazumi o npr.
zajedničkom odlasku na utakmicu, u pozoriše i sl. ne sadrže takvu pravnu namjeru.
Saglasne izjave volja moraju biti usmerene na postizanje određenog dopuštenog pravnog
učinka. Pravni učinak koji se postiže zaključenjem ugovora može biti: zasnivanje obligacionog
odnosa, izmjene obligacionog odnosa ili gašenje obligacionog odnosa.
Riječ »ugovor« koristi se i kao oznaka za ugovornu ispravu, u kojoj su ispisane saglasne
izjave volja određenih lica. U tom smislu se govori o »slanju« i »potpisivanju« ugovora o broju
»primeraka« ugovora, i sl.

2. SLOBODA UGOVARANJA
Sloboda ugovaranja je izraz načela autonomije volje (privatne autonomije) u
obligacionom pravu. Najvažniji dio (pars pro toto) privatne autonomije, budući da se ona
ostvaruje pretežno preko ugovora
Pod privatnom autonomijom podrazumeva se princip (načelo) samostalnog uobličavanja
pravnih odnosa od strane pojedinca prema njihovoj volji.“
Obligaciono pravo je glavno područje primene načela privatne autonomije. Najznačajnije
sredstvo uobličavanja predstavlja ugovor.
Strane u obligacionim odnosima su slobodne, u granicama prinudnih propisa, javnog
poretka i dobrih običaja, da svoje odnose urede po svojoj volji.
Pojam slobode ugovaranja
Princip slobode ugovaranja podrazumeva mogućnost pravnih subjekata da svojom
slobodnom voljom stvaraju pravnu normu koja ih obavezuje na određeno međusobno ponašanje.

15
Ta je norma rezultat njihove obostrane saglasnosti, koja se naziva ugovor i koja za njih ima snagu
zakona (lex contractus).
Ugovorom se partneri, po pravilu, međusobno obavezuju, tj. svaki obavezuje samoga sebe
i u isti mah drugoga.
Ugovor počiva na ideji da samoobavezivanje svakoga predstavlja akt slobode.
Granice slobode ugovaranja
Strane u obligacionim odnosima su slobodne, u granicama prinudnih propisa, javnog
poretka i dobrih običaja, da svoje odnose urede po svojoj volji. Slobodu ugovaranja zakonodavac
dodatno omogućuje dispozitivnim pravnim normama, koje se stranama ugovornicama nude samo
kao neobavezan obrazac i kao dopuna njihove konkretne saglasnosti o pojedinim pitanjima
ugovornog odnosa. I kad su ugovorni odnosi regulisani imperativnim normama, ulaženje u njih
zavisi, najčešće, od slobodnog opredeljenja subjekata.
Sadržina slobode ugovaranja predstavlja zbirni pojam koji se sastoji iz više sloboda:
 Sloboda da se ugovor zaključi ili ne zaključi.
 Sloboda izbora ugovornog partnera.
 Sloboda uređivanja sadržine ugovora.
 Sloboda određivanja tipa ugovora.
 Sloboda određivanja obaveznosti ugovora.
 Sloboda izbora forme ugovora.
 Sloboda da se ugovor raskine ili zameni.
 Sloboda izbora merodavnog prava.

3. OGRANIČENJE SLOBODE UGOVARANJA

Ekonomski i socijalni činioci ne idu u prilog slobodi ugovaranja. Sloboda pretpostavlja
ekonomsku i socijalnu jednakost ugovornika, a takve jednakosti među njima najčešće nema -
samo jači partner slobodno odlučuje da li će i kakav ugovor zaključiti.
Najveći broj ugovora zaključuje se danas na temelju opštih uslova koje je sastavila jedna
strana, gde druga strana nije u stanju da utiče na te uslove.
Sloboda ugovaranja je mogla biti sloboda za sve samo u jednom društvu socijalno
podjednako moćnih - u društvu sve samih sitnih vlasnika. U uslovima socijalne i ekonomske
nejednakosti, sloboda ugovaranja postaje sloboda diktiranja za moćnijeg, a pokoravanja diktatu
od slabijeg.
Načelo slobode ugovaranja garantuje samo pravnu, ne i stvarnu slobodu postupanja
ugovornika.
Slobodi ugovaranja se postavljaju i faktička ograničenja.
Razlozi za ograničenje slobode ugovaranja u različitim sredinama nisu ni istovjetni ni
podjednako vredni, pa su i granice slobode ugovaranja u pojedinim pravnim porecima, takođe,
različite.
Reč je o ograničenju ne o ukidanju slobode ugovaranja.
Vrste ograničenja:

16
 1. Ograničenje slobode da se ugovor ne zaključi
2. Ograničenje slobode da se ugovor zaključi
3. Ograničenje slobode izbora ugovornog partnera
4. Ugovori za koje je potrebna saglasnost trećeg
5. Ostala indirektna ograničenja slobode ugovaranja
4. OPŠTI USLOVI NASTANKA UGOVORA
Ti uslovi tiču se:
 poslovne sposobnosti ugovornika;
 saglasnosti volja;
 predmeta ugovora;
 osnova ugovora;
 forme ugovora

5. PREDMET UGOVORA
Nema jedinstvenog stanovišta o tome šta je predmet ugovora. Ono što čini neposredni
predmet ugovornog obligacionog odnosa (obligacije, tražbine), jeste, u isto vrijeme, i posredni
predmet ugovora u smislu pravnog akta. Predmet ugovora je činidba ili prestacija koju jedna
strana u ugovoru duguje drugoj.
Dvostrani ugovor ima najmanje dva predmeta - svaka strana duguje najmanje po jednu
činidbu (na primer, prodavac da preda stvar, a kupac da plati cenu.
Ako jedna strana duguje više raznovrsnih činidbi, onda su
 jedne - bitne ili glavne,
 druge - nebitne ili sporedne.
Sama stvar na koju se činidba odnosi nije predmet ugovora u teorijskom smislu, već
predmet činidbe. Dužnik ne duguje stvar, nego predaju stvari, njenu opravku, čuvanje, i sl.
Određenje predmeta ugovora
Predmet nekog ugovora određujemo tako što se zapitamo na šta je obavezan dužnik
poveriocu (quid debetur). Ugovorna obaveza može se sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili
trpljenju.
Zahtjevi koji se postavljaju predmetu ugovora
Predmet ugovora mora da (je):
1. zadovoljava neki interes poveriočev, imovinski ili neimovinski;
2. određen ili odredljiv;
3. moguć;
4. dopušten.
Kad se predmet ugovora sastoji iz predaje stvari, zahtevi koji se postavljaju predmetu
važe i za samu tu stvar.
Predmet ugovora treba da je određen ili barem odredljiv. Predmet je određen ako se tačno
zna šta dužnik duguje poveriocu u pogledu: vrste, količine, kvaliteta, mesta izvršenja, vremena
izvršenja, načina izvršenja.

17
 Za određenost predmeta ugovora dovoljno je ako se ugovorne strane sporazumeju o tzv.
bitnim elementima ugovora.
Ostali sastojci kojima se određuje predmet ugovora su izvesni i kad strane ugovornice njih
ne odrede, jer su oni utvrđeni dispozitivnim zakonskim normama.
Odredljivost predmeta ugovora
Predmet ugovora je odredljiv u slučaju kad ugovor sadrži podatke pomoću kojih se on
može odrediti, ugovornici su ostavili trećem licu (tzv. arbitražnom veštaku) da ga odredi.
Ako treće lice neće ili ne može da odredi predmet ugovora - ugovor je ništav.
 Treće lice nema apsolutnu slobodu prilikom određivanja predmeta ugovora –
određenje mora odgovarati pravičnosti.
 Strana oštećena određenjem trećeg ima pravo da ga osporava i da zahteva da
predmet ugovora odredi sudija.
Ko određuje predmet ugovora? Predmet ugovora određuju, po pravilu, strane ugovornice,
i to sporazumno. Ugovornici se mogu dogovoriti da predmet odredbi samo jedna strana i o tome
obavesti drugu.
 njemačko pravo dopušta takve sporazume
 ZOO i naša sudska praksa ne dopuštaju takve sporazume.
Određenost predmeta – izuzeci
Cijena kao bitan element ugovora o prodaji, smatra se određenom i kad je propisana od
strane državnih organa. Ako bi se ugovorila veća ceny od propisane, kupac bi dugovao samo
iznos propisane cene, a ako je već isplatio ugovorenu cenu, ima pravo na povraćaj razlike (član
463. ZOO).
Kad ugovorom o prodaji u privredi cena nije određena, niti u njemu ima dovoljno
podataka pomoću kojih bi se on amogla odrediti, kupac je dužan platiti cenu koju je prodavac
redovno naplaćivao u vrijeme zaključenja ugovora, a u nedostatku ove razumnu cenu. (čl. 462. st.
2. ZOO)
Pogrešno naznačenje stvari ne škodi ugovoru - ukoliko je njen identitet među
ugovornicima nesporan.
Naši sudovi smatraju da na punovažnost pismenog ugovora ne utiče okolnost: što su u
njemu pogrešno označeni: prodate nepokretnosti ili brojevi zemljišno-knjižnih uložaka i
topografskih čestica, ako nije uopšte naveden broj kuće koja je prodana.
Mogućnost predmeta ugovora
Ako ugovorenu činidbu nije mogućno ispuniti, ugovor je, načelno, besmislen i
bespredmetan. Ovde se misli isključivo na tzv. početnu ili prvobitnu nemogućnost, tj. onu koja
postoji već u trenutku sklapanja ugovora. Pravna sudbina sklopljenog ugovora i njegove
posledice zavise od toga o kakvoj se nemogućnosti radi.
Vrste nemogućnosti
Osnovna podjela nemogućnost predmeta ugovora je na: objektivnu, i subjektivnu.
Objektivna nemogućnost postoji kad je reč o činidbi koju nije u stanju da izvrši niko, ne
samo određeni dužnik (apsolutna nemogućnost).

18
 Subjektivna nemogućnost tiče se činidbe koja prevazilazi snage i sposobnosti konkretnog
dužnika - naziva se i nesposobnost ili nemoć (relativna nemogućnost).
Prema uzroku, nemogućnost može biti: fizička ili faktička, i pravna.
Fizička nemogućnost - ostvarenje činidbe ne dopuštaju prirodni zakoni. Sa njome se
izjednačavaju slučajevi u kojima je činidba teorijski, doduše, moguća, ali je praktično
neostvarljiva (dugovani komad nakita leži, na primer, negde na dnu mora).
Pravna nemogućnost postoji u slučaju kada se dužnik obaveže na činidbu koja je pravno
neizvodljiva.
Posledice objektivne nemogućnosti
Ako je u trenutku sklapanja ugovora predmet obaveze jedne strane objektivno i trajno
nemoguć, ugovor je ništav.
Impossibilium nulla obligatio est. Ništavost ne zavisi od toga da li je ko god od
ugovornika nemogućnost skrivio i da li je za nju znao. Ništavost je definitivna (ne otpada ako
predmet kasnije postane moguć). Ukoliko je nemoguć samo deo predmeta obaveze - ugovor se
smatra punovažnim u pogledu mogućeg dela, ako to odgovara pretpostavljenoj volji njegovih
strana. Kad je u pitanju prodaja nepostojećeg potraživanja - ustupilac odgovara za postojanje
potraživanja u času kad je izvršeno ustupanje (član 442. ZOO).

Posledice objektivne nemogućnosti

Ako je u trenutku sklapanja ugovora predmet obaveze jedne strane objektivno i
privremeno nemoguć, ugovor je ništav. Izuzento ugovor je punovažan:
 ako ugovor nije trebalo ispuniti odmah nego u nekom docnijem trenutku, a
ispunjenje u tome trenutku je moguće.
 kad je ugovor sklopljen pod uslovom da nemogućnost koja postoji u vrijeme
zaključenja docnije otpadne (član 48. ZOO).
Dužnik odgovara za štetu u slučaju kad je obećao činidbu za koju je znao da je nemoguća
ili je uz potrebnu pažnju morao znati – šteta zbog verovanja u važnost ugovora (culpa in
contrahendo).
Oštećeni nema pravo na nadoknadu ako je i on, u vrijeme sklapanja ugovora, znao za
nemogućnost ili je morao znati.
Posledice subjektivne nemogućnosti
Ugovor je punovažan. Tužba za nadoknadu štete - pošto dužnik ne može da izvrši
dugovanu činidbu. Obaveza nadoknade obuhvata:
 štetu zbog verovanja u važnost ugovora
 štetu zbog neispunjenja.
Sporno je pod kojim uslovima dužnost nadoknade štete nastaje. Jedni smatraju da samo
dužnik koji je odgovoran za vlastitu nemoć (znao je za nju ili je morao znati) ima obavezu da
štetu nadoknadi, dok drugi opet misle da dužnik treba štetu da nadoknadi bez obzira na svoju
krivicu, jer ima zakonsku obavezu garancije da je sposoban da obećanu činidbu izvrši.

19
Dopuštenost predmeta ugovora
Pravni subjekti ne mogu zahtevati od države da im ona stavi na raspolaganje svoja
sredstva prinude radi ostvarenja ugovora koji je protivan njenim vlastitim ciljevima, idejama i
vrednostima. Predmet ugovora mora biti dopušten, sa stanovišta države.
Predmet ugovora je nedopušten ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili
dobrim običajima (član 49. ZOO). Dovoljno je i ako se izvršenjem dugovane radnje postiže
zabranjeni cilj – nedopušteni cilj čini i sam ugovor nedopuštenim.
Ako zakon ne dopušta određeni ugovor zbog rezultata koji se njime postiže, zabranjenim
se ima smatrati i svaki drugi ugovor kojim bi se, zaobilaženjem zakona, postigao isti rezultat.
Ugovori sa nedopuštenim predmetom su ništavi, osim ako cilj prekršenog pravila upućuje
na neku drugu sankciju, ili ako zakon propisuje nešto drugo.
Dopuštenost predmeta ugovora ceni sud u svakom pojedinačnom slučaju. Neke ugovore
je zakonodavac “unapred” proglasio nedopuštenim.

6. OSNOV UGOVORA
Osnov ugovora je opšta pretpostavka važnosti ugovora u francuskom pravu (član 1108
GZ), u italijanskom pravu (član 1325. GZ), u našem pravu. Nema značaj u njemačkom i
švajcarskom pravu.
Pobude zbog kojih se neko lice obavezuje ugovorom jesu njegove predstave o ciljevima
koje želi postići. Osnov ugovora je onaj neposredni, tipičan, pravni cilj, koji ugovornik želi
postići preuzimanjem obaveze prema drugoj strani.
Osnov ugovora - osnov obavezivanja - causa
Osnov ugovora treba razlikovati od pravnog osnova - činjenica koje imaju moć stvaranja
obligacionih obaveza.
Cilj zbog kojeg se jedan ugovornik obavezuje zavisi od vrste ugovora. Ugovornik se
obavezuje: zbog toga što želi da se i druga strana obaveže na nešto prema njemu – causa
credendi, causa aqirendi, zato što mu je druga strana već nešto dala pa se obavezuje da to vrati,
zato da bi drugoj strani učinio nešto besplatno – causa donandi…
Osnov kod obostrano obavezujućih (uzajamnih) ugovora - Obaveza jedne strane je osnov
obaveze druge. Osnov obaveze svakog kupca jeste obaveza prodavca da mu prenese pravo
svojine na prodatu stvar. Cilj vlastitog obavezivanja ne zaustavlja se na stvaranju obaveze za
drugog ugovornika, nego obuhvata i njenu realizaciju. Obaveza jedne strane je bez osnova ne
samo kad naspram nje ne stoji obaveza druge, nego i kad izostane njeno ispunjenje.
Kod jedne iste vrste ugovora, osnov je uvek isti. Osnov je, po pravilu, tipičan i stalan cilj
koji ugovornici sebi postavljaju. Budući uvek isti, on određuje tip samog ugovora.
Značaj osnova ugovora
Osnov je bitan uslov nastanka i opstanka svakog ugovora. Ugovor kome nedostaje osnov
jeste ništav. Pretpostavlja se da obaveza ima osnov iako nije izražen.Svaki cilj ne može biti osnov
ugovora. Osnov mora biti: dopušten i istinit.

20
 Osnov je nedopušten ako je protivan, prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim
običajima. Ugovor sa nedopuštenim osnovom je ništav. Ako je u pitanju uzajamni ugovor -
ništavost obaveze jedne strane povlači i ništavost obaveze druge.
Kad ugovorne strane veruju da su saglasne, a u stvari među njima postoji nesporazum o
osnovu, ugovor ne nastaje.
Značaj motiva
Motivi iz kojih je ugovor zaključen ne utiču na njegovu punovažnost. Izuzeci:
 kod teretnih ugovora - ako je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku jednog
ugovarača da zaključi ugovor i ako je to drugi ugovarač znao ili morao znati,
ugovor će biti bez dejstva.
 ugovor bez naknade (dobročin) nema pravno dejstvo i kad drugi ugovarač nije
znao da je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku njegovog saugovarača.

7. ZAKLJUČENJE UGOVORA
Ugovor se sastoji iz razmene dveju ili više izjavljenih volja.
Postupci kojima ugovarači saopštavaju jedan drugom svoju volju predstavljaju tehniku
zaključivanja ugovora.
Među tim postupcima dva su najvažnija: iznošenje ponude i prihvatanje ponude.
Najprije jedna strana nudi određeni ugovor drugoj, a ova to prihvata ili ne prihvata.
Ako se ponuda i prihvatanje ponude međusobno podudaraju, to je znak da se podudaraju i
volje lica koja su ih učinila, tj. da je ugovor sklopljen.
Svaka saglasnost volja ne dovodi do ugovora. Potrebno je da se steknu određene
pretpostavke. Nije svako nuđenje ugovora ponuda niti je svako saglašavanje prihvat ponude.

8. PONUDA
Ponuda je predlog za zaključenje ugovora učinjen određenom licu, koji sadrži sve bitne
sastojke ugovora tako da bi se njegovim prihvatanjem mogao zaključiti ugovor (čl. 32. st. 1.
ZOO). Ponuda je jednostrana izjava volje kojom se daje inicijativa za ugovor. Ponuda u pravnom
smislu je samo ona izjava koju je izjavilac dao u uverenju da je vezan njome, tako da nastanak
ugovora zavisi još jedino od druge strane. Ponuda nije obična izjava kojom se priprema
zaključenje ugovora, nego sama ugovorna izjava. Ponuda je punovažna jedino ako je potpuna -
ako se iz njene sadržine može izvesno zaključiti o suštini ugovora koji se hoće zaključiti.
Ponuda mora predstavljati gotov nacrt ugovora tako da lice kome je ponuda upućena
može ugovor sklopiti prostim saglašavanjem, bez ikakvih pregovora.
Poziv da se ponuda uputi (invitatio offerendi) se izražava spremnost na zaključenje
ugovora, ali pošiljalac poziva ne želi da se njime obaveže, jer konačnu odluku da zaključi ugovor
još nije doneo. Konačnu odluku o zaključenju ugovora pošiljalac će doneti tek kad ponuda od
pozvanoga bude prispela. Pošiljalac poziva nije dužan da prihvati ponudu koja mu je
upućena.Načelo savesnosti i poštenja nalaže pošiljaocu poziva da odbijanje ponude saopšti
ponudiocu izričito i bez odlaganja, inače postaje vezan za svoju izjavu kao da je ponudilac.

21
 Slanje kataloga, cenovnika, tarifa i drugih obaveštenja, kao i oglasi učinjeni putem
štampe, letaka, radija, televizije ili na koji drugi način, ne predstavljaju ponudu za zaključenje
ugovora, nego samo poziv da se učini ponuda pod objavljenim uslovima.
Pravna priroda ponude je sporna: po jednima, ponuda je jednostrani pravni posao, čije
dejstvo nastupa u trenutku kad za nju sazna lice kome je i upućena. Po drugima, ponuda (kao i
prihvatanje ponude) je jednostrana izjava volje koja nema karakter samostalnog pravnog posla.
Ponudilac ne daje ponudu u želja da pribavi pravno ovlašćenje ponuđenome, već želi da
svojom izjavom dovede do zaključenja ugovora koji odgovara njegovoj vlastitoj volji.
Uslovi koje treba da zadovolji ponuda
Da bi ponuda proizvela pravno dejstvo potrebno je da ispuni sledeće uslove:
 da potiče od ponudioca,
 da je upućena ponuđenom,
 da je odgovarajuće sadržine,
 da postoji namera za obavezivanje kod ponudioca,
 da je u propisanoj formi.
NAPOMENA: Više o uslovima koje ponuda treba da zadovolji vidi udžbenik.
Ponudom se stvara mogućnost za ponuđeno lice da jednostranom izjavom volje zaključi
ugovor koji mu je predložen (tzv. pravo uobličavanja). Ugovor je zaključen čim ponuđeni
blagovremeno prihvati ponudu. Ponudilac se nakon izjave ponuđenog ne može predomisliti i
opozivanjem ponude sprečiti dejstvo zaključenog ugovora.
Da li ponuda obavezuje ponudioca i pre nego što bude prihvaćena? Pravni sistemi
pojedinih zemalja daju različite odgovore na to pitanje:
 u anglo-američkom pravu ponuda sama po sebi ne stvara obavezu, i ponudilac je
može opozvati sve dok je ponuđeni ne prihvati.
 u francuskom pravu svaka ponuda može se opozvati, sve dok je ponuđeni ne
prihvati, ali kad je ponuđač odredio rok za prihvatanje ponude, može je opozvati i
pre nego što prođe taj rok ali je dužan da ponuđenom nadoknadi štetu izazvanu
opozivanjem.
 pravni sistemi većine evropskih zemalja (uključujući i naše pravo) stoje na
stanovištu da ponuda sama po sebi obavezuje ponudioca.
Ponudilac je vezan ponudom izuzev ako je svoju obavezu da održi ponudu isključio, ili
ako to isključenje proizlazi iz okolnosti posla (čl. 36. st. 1. ZOO). Ponuda sama po sebi obavezuje
ponudioca, bilo da je oročena ili neoročena.Ponudilac postaje vezan svojom ponudom čim
ponuđeni za nju sazna. Opozivanje ponude ostaje bez pravnog dejstva.
Opozivanje znači okončavanje pravnog dejstvo ponude koje je već nastupilo.Ponudilac
prema ZOO ne može da opozove ponudu čije je dejstvo počelo da teče. Ako to učini, a ponuđeni
ponudu prihvati, smatra se da je ugovor zaključen. Ponuđeni stiče pravo da traži da se ugovor
izvrši, a ako ponudilac ne može (npr. otuđio stvar) – naknada pozitivnog ugovornog intreresa.
Mogućnost opozivanja ponude postoji samo u slučaju ako se pre nego što ponuđeni prihvati
ponudu bitno promene okolnosti na štetu ponudioca.

22
 Povlačenjem se sprečava da pravno dejstvo ponude nastupi. njime se želi preduhitriti
stanje vezanosti ponudioca za ponudu. Povlačenje se može učiniti u bilo kojoj formi. Povlačenje
je mogućno samo pre nego što je otpočela vezanost ponudioca ponudom. Ponuda se može povući
(opozvati) samo ako je ponuđeni primio povlačenje pre prijema ponude ili istovremeno sa njom.
Dokle je ponudilac dužan da čeka na odgovor ponuđenog? Rok trajanja ponude, tj. rok u
kome ponuđeni ima pravo da razmisli i odgovori na učinjenu mu ponudu zove se deliberacioni
rok. Deliberacioni rok može da odredi sam ponudilac,ako ponudilac nije odredio rok za
prihvatanje ponude, tada se rok određuje prema tome da li je ponuda upućena prisutnom ili
odsutnom licu. Ponuda u kojoj je određen rok za njeno prihvatanje obavezuje ponudioca do isteka
tog roka. Ako je ponudilac u pismu ili telegramu odredio rok za prihvatanje, smatraće se da je taj
rok počeo teći od datuma označenog u pismu, odnosno od dana kad je telegram predat pošti.
Kad ponudilac ne odredi rok za prihvatanje ponude ponuda učinjena prisutnom licu smatra se
odbijenom ako nije prihvaćena bez odlaganja, izuzev ako iz okolnosti proizlazi da ponuđenom
pripada izvestan rok za razmišljanje. Ponuda učinjena telefonom, teleprinterom ili neposrednom
radio-vezom smatra se kao ponuda prisutnom licu.
Kad ponudilac ne odredi rok za prihvatanje ponude ponuda učinjena odsutnom licu, u kojoj nije
određen rok za prihvatanje, vezuje ponudioca za vrijeme koje je redovno potrebno da ponuda
stigne ponuđenome, da je ovaj razmotri, o njoj odluči i da odgovor o prihvatanju stigne
ponudiocu. Razuman rok zavisi od okolnosti: zavisi od vrste ugovora, od složenosti obaveza iz
ugovora, od vrednosti ugovornih činidbi, udaljenosti ponudioca i ponuđenog, organizacije
poštanske službe i dr. Prihvat ponude ponuđeni mora poslati na isti ili brži način nego što je bio
način na koji mu je ponudilac poslao ponudu. Odgovor ponuđenog treba da stigne ponudiocu
najkasnije u okviru radnog vremena poslednjeg dana roka za koji je ponudilac vezan ponudom.

9. PRIHVATANJE PONUDE
Prihvatanje je jednostrana izjava volje kojom se ponuda pretvara u ugovor. Izjava o
prihvatu treba da zadovolji sledeće uslove:
 Prihvatanje ponude mora poticati od ponuđenog,
 Izjava o prihvatanju ponude treba da bude nedvosmislena,
 Prihvatanje ponude treba da je bezuslovno,
 Prihvatanje ponude treba da usledi blagovremeno,
 Ponuda treba da bude prihvaćena i u odgovarajućoj formi.
 NAPOMENA: Više o uslovima koje prihvat ponude treba da zadovolji vidi udžbenik.
Izjava o prihvatanju ponude može se povući samo dok ne bude dostavljena ponudiocu.
Povlačenje se smatra blagovremenim i kad je dostavljeno istovremeno sa izjavom da je ponuda
prihvaćena. Dešava se da posle upućene ponude, a pre nego što je ona prihvaćena ili odbijena,
nastupi smrt ponudioca ili ponuđenog. Da li su naslednici ponudioca vezani ponudom svog
ostavioca, kao i da li ponuda važi i za naslednike ponuđenog, i mogu li je oni prihvatiti. Odgovor
zavisi, u prvom redu, od toga da li se ponudi priznaje pravno dejstvo i pre nego što je ugovor
sklopljen. Ponuda ne gubi dejstvo ako je smrt ili nesposobnost jedne strane nastupila pre njenog
23
prihvatanja, izuzev ako suprotno proizlazi iz namere strana, običaja ili prirode posla.” – ZOO.
Samo izuzetno ponuda ne važi za naslednike ponuđenoga:
 u slučaju kad je ponudilac u samoj ponudi odredio da njegovi naslednici neće njome biti
vezani, odnosno da ona neće važiti za naslednike ponuđenog.
 kada je ličnost ponuđenog, odnosno ponudioca od značaja za odluku druge strane da
ugovor zaključi.
 ponude koje se tiču neke činidbe što ima strogo lični karakter (na primer, delo majstora,
umetnika, naučnika, i sl.),
 kad je nekome ponuđena na prodaju stvar za njegovu ličnu upotrebu (na primer, violina
muzičaru, mašina za šivenje krojaču, i sl.).

10. VRIJEME ZAKLJUČENJA UGOVORA

Vrijeme zaključenja ugovora proizilazi iz okolnosti da se ugovor sastoji iz ponude i
prihvatanja ponude. vrijeme sklapanja ugovora značajno je zbog toga: što se od tog časa računa
rok u kome ugovor valja da se izvrši; za ugovor važe samo oni zakoni koji su bili na snazi kad je
on sklopljen; poslovna sposobnost ugovornika ceni se prema tom trenutku.
U kome je trenutku ponuda prihvaćena, to nije teško utvrditi ako se ona upućuje
prisutnom licu, pošto ono mora da odgovori na ponudu odmah. Vremenski raspon od trenutka
kada je ponuđeni doneo odluku da ponudu prihvati, pa do trenutka kad je ponudilac saznao za
nju. O vremenu zaključenja ugovora postoje četiri teorije: teorija izjave, teorija otpravljanja,
teorija prijema, teorija saznanja.
Po teoriji izjave (očitovanja) ugovor se smatra sklopljenim onog trenutka u kome je
ponuđeni izjavio svoju volju da prihvata ponudu (na primer, napisao pismo ponudiocu).
Po teroriji otpravljanja (odašiljanja) ugovor je zaključen u trenutku u kome je ponuđeni
poslao ponudiocu pozitivan odgovor na ponudu (na primer, predao pismo pošti ili ga ubacio u
poštansko sanduče).
Po teoriji prijema ugovor je zaključen onog časa kad je ponudilac primio izjavu
ponuđenog da prihvata ponudu (na primer, kad je dobio pismo ili telegram). Stanovište ove
teorije prihvaćeno je u zakonodavstvu i praksi najvećeg broja zemalja.
Po teoriji saznanja ugovor je zaključen u trenutku u kome je ponudilac saznao da se
ponuđeni saglasio sa ponudom (na primer, pročitao pismo ili telegram).

V PREDAVANJE
OBLIGACIONO PRAVO

1. Posebni načini sklapanja ugovora

1.1. Ugovori koji se sklapaju na temelju opštih uslova poslovanja

24
 Klasičan način podrazumijeva pogađanje ugovornika o sadržini ugovora. Međutim, usled
razvoja proizvodnje i tržišta, danas se veliki dio ugovora ne sklapa na taj način, već je došlo do
standardizacije ugovora – ugovora koji se sklapaju na osnovu opštih uslova poslovanja.
Opšte uslove poslovanja čini spisak tipičnih ili standardizovanih ugovornih klauzula koje
se sastavljaju unaprijed. To su apstraktna pravila za buduće pojedinačne ugovore. Obično
preduzeća koja stalno sklapaju jednoobrazne ugovore imaju štampane formulare koje nude
potencijalnim saugovornicima. Ti ugovorni formulari najčešće jesu opšti uslovi poslovanja. Opšti
uslovi se ne moraju nalaziti u samom ugovoru, već mogu biti štampani u vidu malih brošura (tada
su obimniji i sadrže odgovore skoro na sva pitanja koja se javljaju u vezi sa zaključenjem
ugovora). Neki čine prave kodeske prava.
Opšti uslovi stiču normativnu snagu samo od slučaja do slučaja, ako se zaključi sporazum
o njihovom važenju. Sporazum nije zaseban pravni posao, već predtavlja dio ugovora. Ugovornik
koji koristi opšte uslove poslovanja dužan je da upozna svog saugovornika sa njihovom
sadržinom. Saugovornik mora izričito ili prećutno pristati na njihovu primjenu. Ipak, sadržinom
ugovora neće postati odredbe koje su toliko neobične da drugi ugovornik nije na njih mogao ni
trebao računati.
Formularni ugovori se često izjednačavaju sa tzv. athezionim ugovorima (ugovori po
pristupu), što nije neosnovano. Ali ipak, razlika postoji. Kod athezionih ugovora ugovorne
klauzule određuje jedna strana, a druga nije u mogućnosti da ih mijenja. Kod formularnih
ugovora postoji mogućnost izmjene ili isključenja određenih odredbi opštih uslova postojanja.
Kada stranka kod formularnog ugovora nije u mogućnosti da utiče na takvo isključenje odredbi
nalazi se u istom položaju kao kod athezionog ugovora.
Upotrebu opštih uslova poslovanja omogućava princip slobode ugovaranja, ali oni nijesu
potvrda postojanja te slobode, već upravo njenog nepostojanja. Druga strana je rijetko kada u
prlici da promijeni odredbe takvog ugovora, zbog monopolskog položaja strane koja koristi opšte
uslove poslovanja, ili je nedovoljno iskusna. Iz ovih razloga se opšti uslovi podvrgavaju kontroli i
to na tri načina: 1) donošenjem zakonskih propisa kojima se određuju granice njihovog
korištenja, 2) obavezno podnošenje na prethodnu saglasnost nadležnom organu, 3) sudskom
kontrolom nakon zaključenja ugovora.
Ako obije strane koriste opšte uslove poslovanja, postavlja se pitanje koji su uslovi
mjerodavni za zaključeni ugovor, na koje odgovor pokušavaju dati tri teorije. Teorjom poslednje
riječi, mjerodavni su uslovi one strane koja je na svoje ukazala, ako se druga nije protivila. Ovu
teoriju većina pisaca odbacuje. Teorija djelimične nesaglasnosti – ako se ni jedna strana ne
odrekne svojih uslova, nijesu mjerodavni uslovi ni jedne strane, već dispozitivne norme Zakona.
Ovu teoriju zastupaju njemački pravnici. Teorija činidbe tipične za ugovor – mjerodavni su
uslovi onog preduzeća koje se obavezalo na činidbu koja je tipična za ugovor.

25
 2. Tzv. faktički ugovorni odnosi

Pravilo je da čisto faktička stanja ne tvore ugovorna prava i obaveze već da iz njih nastaju
samo potraživanja po osnovu naknade štete i pravno neosnovanog obogaćenja. Ugovorna
potraživanja pretpostavljaju ugovor između zainteresovanih lica. Ali ima i pravnika koji smatraju
da ovo pravilo nije bez izuzetka, u slučajevima kada su nekim odnosima najprikladnija pravila
ugovornog prava:
1) Kada je riječ o položaju pružaoca i korisnika masovnih usluga (javni prevoz ili
komunalne usluge);
2) Kada je riječ o odnosima koji postoje između strana koje se nalaze u stalnom poslovnom
odnosu na osnovu nepunovažnog ugovora;
3) Kad je riječ o trajnom ugovornom odnosu koji je prestao da postoji a jedna strana se
ponaša kao da ugovor i dalje postoji.
Većina pravnih pisaca danas odbacuje ovu teoriju jer se svi ovi odnosi mogu objasniti na
drugi način (terojiom o konkludentnim radnjama, ili nekim od drugih izvora obligacija).

3. Obligacioni odnosi na temelju pregovora (culpa in contrahendo)

Iako ugovor nastaje u postupku pregovaranja strana i ne postoji obaveza zaključenja ugovora,
svaka stranka u toku pregovora ima obavezu pojačane obzirnosti, lojalnosti i diskrecije. Mjerilo
je načelo savjesnosti i poštenja, iz kojeg proizilaze četiri dužnosti:
1) Učesnici su dužni da postupaju ozbiljno – odustati se može samo iz opravdanih razloga o
kome je obavezan odmah obavijestiti drugu stranu – inače je dužna naknadu štete.
2) Svaka strana je dužna drugog učesnika obaijestiti o svim činjenicama mjerodavnim za
njegovu odluku.
3) Svaki učesnik je dužan da drugoj strani daje savjete u vezi sa sklapanjem ugovora, po
sopstvenom nahođenju, prema najboiljem uvjerenju.
4) Svaka strana je dužna da preduzme mjere zaštite, kako ne bi nastala šteta na pravnim
dobrima druge strane.
Skrivljeno kršenje neke od ovih obaveza naziva se culpa in contrahendo. Obavezuje na
naknadu štete drugoj strani, ako jue nastala šteta drugoj starni a ugovor jeste ili nije zaključen.
Nesporno je pravo na naknadu negativnog ugovornog interesa, dok je naknada pozitivnog
interesa donekle sporna. Neki smatraju da se ona može dosuditi samo ako je manja od
negativnog, drugi smatraju, samo ako bi nadoknada pozitivnog ugovornog interesa bila “kruta i
nepodnošljiva“. Ukoliko se ustanovi da je jedna strana zbog ponašanja druge izgubio zauvijek
priliku da sklopi neki ugovor i iz njega izvuče korist, može mu se dosuditi izmakla dobit.
Pravna priroda ove odgovornosti je takođe sporna, i može biti ugovorna i deliktna. Kako se
radi o odgovornosti koja je na granici između ugovorne i deliktne odgovornosti može
predstavljati i jednu i drugu. Po deliktnom, ovaj institut predstavljadelikt ili ponašanje slično
deliktu i zastupano je u rimskom pravu a i danas ga podržava veliki broj pravnika. Njemački,

26
švajcarski i austrijski pravnici smatraju da se ova odgovornost temelji na načelu savjesnosti i
poštenja, pa na njihove prekršioce treba primijeniti pravila koja važe za ugovore.

4. Forma ugovora

Forma je način izražavanja sadržine ugovora, kroz unaprijed predviđene spoljne, vidljive znake,
preko kojih treba da se manifestuje volja. Zakon može da propiše formu ugovora kao jedan od
uslova za zaključenje ugovora ili stranke svojom voljom to isto mogu da ugovore.

Ukoliko zakon postavi kao uslov da se ugovor ima zaključiti u određenoj formi to važi i za sve
izmjene i dopune tog ugovora. Ali punovažne su docnije usmene dopune ugovora sporednim
tačkama o kojima u formalnom ugovoru nije ništa rečeno, ukoliko to nije protivno cilju zbog
koga je forma propisana i nisu u suprotnosti sa njegovom sadržinom.

Po svom pravnom dejstvu forme mogu biti konstituitivna forma (forma ad solemnitatem) i
dokazna forma (forma ad probationem).

Konstituitivna forma je forma koja predstavlja bitan element ugovora. Zakon predviđa da se neće
smatrati da je ugovor zaključen iako je postignuta saglasnost volja kao srž ugovora. Forma kao
konstitutivan element ugovora može biti predviđena i voljom stranaka. Ova forma postoji kod:
ugovora o jemstvu, ugovora o doživotnom izdržavanju, ugovora o ustupanju imovine za života
lica, ugovora o prometu nepokretnosti.

Dokazna forma je forma koja je predviđena kao jedino sredstvo dokazivanja ugovora. Forma nije
uslov punovažnosti ugovora, on može biti zaključen i neformalno i strane mogu da ga ispune,
držeći se usmeno zaključenog ugovora. Njen značaj se vidi samo ako dođe do spora. U slučaju
spora postojanje ugovora se može dokazati samo podnošenjem pismene isprave.

Kada je zakonom ostavljeno slobodno zaključenje ugovora i nije predviđena nikakva forma
strane ugovornice mogu i same predvidjeti da će njihov ugovor moći da proizvodi pravna dejstva
samo ako bude zaključen u naročitoj formi.

Sporazum o formi treba da bude zaključen prije ili najdocnije prilikom postizanja saglasnosti o
sadržini ugovora. Pravno dejstvo ugovora se odlaže do trenutka ispunjenja forme. Sam sporazum
o formi može biti i usmen ali se najčešće pismeno zaključuje. Ako se iz samog sporazuma ili po
okolnostima slučaja vidi da su, ugovorivši određenu formu, ugovornice htjele samo da osiguraju
dokaz svog ugovora ili da postignu što drugo, ugovor je postignut kada je postignuta saglasnost o
njegovoj sadržini, a za ugovornike je u isto vreme nastala obaveza da ugovoru daju predviđenu
formu.

Zakonska forma je forma određena zakonom i može biti realna, pismena ili svečana (forma javne
isprave). Ova je forma opštom normom propisana kao uslov punovažnosti ugovora i njegov je

27
bitan sastojak. ZOO predviđa i pravilo o konvalidaciji ugovora kome nedostaje forma. Ugovor za
čije se zaključenje zahteva pisana forma smatra se punovažnim iako nije zaključen u toj formi
ako su ugovorne strane izvršile obavezu u celini ili u pretežnom delu, osim ako iz cilja zbog
kojeg je forma propisana, ne proizlazi što drugo.

NAPOMENA: Više o pismenoj formi i posljedicama nepridržavanja konstituitivne forma vidi

knjigu.

VI PREDAVANJE
OBLIGACIONO PRAVO

1. Tumačenje ugovora
Kako u nastanku ugovora učestvuju volje više lica, moguće je da svako od njih drugačije
shvata značenje neke riječi. To proističe iz činjenice nepreciznosti izražavanja. Stog se često
javlja potreba za tumačenjem ugovora.
Tumačenje je potrebno samo ako postoji spor o različitim shvatanjima pojmova u ugovoru.
Ako postoji falsa demonstratio u ugovoru, važiće ono što stranke smatraju za nesporno, iako to
objektivnom posmatraču ne mora imati to značenje.
Ukoliko postoji potreba za tumačenjem ugovora, tumače se izjave volje strana a ne sam
ugovor, ali se često ipak govori o tumačenju ugovora kao cjeline. To je posledica težnje da se
ugovor kao tvorevina sačuva. Da li postoji saglasnost volja je pitanje dokazivanja ugovora a ne
tumačenja.
Tumačenje može biti sudsko i vansudsko. Sudsko tumačenje vrši sud ili drugi državni organ
pred kojim se vodi spor, a vansudsko se obavlja van ovih institucija i to po volji lica koja su ga
sačinila (ako su predvidjela da neko treći treba da protumači ugovor).
1.1. Kriterijumi tumačenja
Glavni problem tumačenja jeste da li treba ustanoviti stvarna volja ili objektivno izjavljena
volja ugovornih strana?
Pri tumačenju se ne treba držati tzv. doslovnog tumačenja teksta ugovora, već treba istraživati
zajedničku namjeru ugovornika. Doslovno tumačenje ugovora je formalističko i odgovara
primitivnom shvatanju prava. Ali nije ni kriterijum subjektivne volje jedino moguć. Objektivni
kriterijum se primjenjuje koji polazi od principa da svaki ugovor se mora tumačiti onako kako bi
izjavu volje u datim okolnostima pojmili razumni i korektni ljudi. Sadržina izjave volje se
odredjuje objektivno – važi ono što je pod izjavom volje trebalo i moralo razumjeti.
I naš zakon propisuje da pri tumačenju ugovora treba pored subjektivni primijeniti i
objektivnog kriterijum – istražiti zajedničku namjeru ugovornika i odredbu tako razumjeti da
odgovara načelima obligacionog prava koja određuje Zakon o obligacionim odnosima.

28
 Objektivni kriterijum se ne zasniva na stvarnoj volji nego na pretpostavljenoj volji. Voljom
izjavioca smatra se onaj smisao koji njegove izjave koji joj u datim okolnostima pridaju razumni i
korektni ljudi.
1.2. Posebna pravila tumačenja
Najvažnija pravila tumačenja ugovora su:
1. Pri tumačenju valja stalno imati u vidu cjelinu ugovora, i zato pojedine njegove odredbe
treba dovesti u međusobnu logičku vezu.
2. Tumač uvijek mora polaziti od pretpostavke da u ugovoru nema protivrječnosti i da u
njemu nije kazano ništa suvišno.
3. Ako se odredbe ugovora mogu tumačiti u užem i širem zančenju, mjerodavnim se smatra
uže tumačenje.
4. Ako je ugovor zaključen prema unaprijed odštampanom tekstu, nejasne odredbe treba
tumačiti u korist druge strane.
5. Nejasne odredbe treba tumačiti u korist dužnika, u dobročinim ugovorima, a u teretnim, u
smislu koji ostvaruje uzajamnu vrijednost davanja.
6. Ako je nemoguće utvrditi koje značenje pridaju ugovornici nekom terminu – mjerodavna
su pravila tumačenja koja je propisao zakon.
7. Za pravnu kvalifikaciju ugovora nijesu mjerodavne riječi koje su stranke upotrijebile, već
njihova stvarna volja.
1.3. Dopunjujuće tumačenje ugovora
Dešava se da neka pitanja ugovorne strane nijesu regulisale. Ako se takva praznina ne može
popuniti dopusko-dispozitivnim normama to mora učiniti sud putem dopunjujućeg tumačenja –
kojim se utvrđuje smislena sadržina ugovora, tj. da sud utvrdi kako bi stranke regulisale neko
pitanje, pa mora voditi računa o pregovorima, o praksi među ugovornicima i običajima.
2. Vrste obligacionih ugovora
2.1. Formalni i neformalni ugovori

Formalni  su oni ugovori koji moraju da budu obavezno zakjlučeni u određenoj formi da bi
proizveli pravno dejstvo.
Neformalni su oni ugovori kojima nije propisna posebna forma i on će proizvesti pravno
dejstvo samo saglasnošću volja ugovornih strana. Prema našem pravu formalni ugovori su
izuzetak, odnosno uglavnom se zaključuju neformalni ugovori. O pravnim posljedicama
nepoštovanja forme već je bilo riječi.

2.2. Konsensualni i realni ugovori

Za zaključenje konsensualnih ugovore dovoljno je da strane postignu saglasnost o bitnim

elementima, bez neke određene forme ili predaje stvari drugoj strani, dok realni ugovori nastaju
kada strane postignu saglasnost o bitnim elementima ugovora i kad jedna od strana preda drugoj
strani stvar. Naš zakon poznaje samo konsenzualne ugovore.

2.3. Jednostrano i dvostrano obavezujući ugovori

29
 Podjela se vrši s obzirom na dejstvo ugovora. Jednostrano obavezujući rađaju obavezu samo
za jednu ugovornu stranu.
Dvostrano obavezujući se dijele na prave i neprave. Pravi (contractus bilaterales aequales) –
uzajamni ugovori – pri nastanku ugovora nastaju obaveze za obije strane koje imaju karakter
uzajamnosti. Nepravi (contractus bilaterales inaequales) nijesu motivisani željom za međusobnu
razmjenu činidbi. U ovu vrstu neki pisci svrstavaju i ugovore koji su zaključeni kao jednostrano
obavezujući, ali se kasnije pretvore u obostrano obavezujuće.
Praktična vrijednost je velika, jer postoji trostruka zavisnost međusobnih obaveza: genetička
(nastanak obaveze jedne strane uslovljen je nastankom obaveze druge strane), kondicionalna
(opstanak obaveze jedne strane uslovljen je postojanjem obaveze druge strane) i funkcionalna
(nijedna strana ne može zahtijevati ispunjenje obaveze druge strane ako ne nudi maker
istovremeno ispunjenje svoje obaveze).

2.4. Teretni i dobročini ugovoi

Kriterijum razlikovanja je cilj kojem stranke teže. U teretnom ugovoru vide zadovoljenje
nekog svog interesa, dok kod dobročinog postoji interes samo jedne strane.
Teretni ugovor postoji gdje jedna strana daje određenu naknadu za protivčinidbu koju dobija
od druge ugovorne strane. Podjela na teretne-dobročine i jednostrano i dvostrano obavezujuće
ugovore nije identična, jer svi teretni ugovori su i dvostrano obvezni ali svaki dvostrano obavezni
ugovor nijesu i teretni. Ova podjela je značajna kod odgovornosti za fizičke i pravne nedostatke
stvari, te kod raskidanja ugovora jer se kod dobročinih ugovora kao bitna zabluda uzima i
zabluda o pobudi.

2.5. Komutativni i aleatorni ugovori

Aleatorni  su ugovori kod kojih u momentu zaključenja nije poznato koja će strana iz
ugovora nešto dobiti ili izgubiti.
Komutativni ugovori su ugovori kod njega je u momentu zaključenja ugovora za obije
ugovorne strane poznata visina i uzajamni odnos davanja.
Praktični značaj razlikovanja je u tome što kod komutativnih ugovora koji su ujedno i
sinalagmatički ima mjesta poništenju zbog prekomjernog oštećenja.

2.6. Predugovori i konačni ugovori

Predugovor je ugovor kojim se jedna ili obije ugovorne strane obavezuju da će docnije
zaključiti ugovor određene sadržine i to između sebe ili sa nekim trećim licem. Taj drugi ugovor
se naziva definitivnim ili konačnim ugovorom.
Predugovor takođe mora imati određen ili odrediv predmet. Forma predugovora mora biti
ona koja se traži za konačni ugovor, osim ako se svrha forme može postići time što će se konačni
ugovor zaključiti u naročitoj formi, predugovor ne mora biti formalan. Zaključenje konačnog
ugovora može se zahtijevati u roku od šest mjeseci od isteka roka utvrđenog u predugovoru, a
ako nije utvrđen rok od dana kada je prema prirodi posla i okolnostima ugovor trebao biti
zaključen.

30
 Predugovor treba razlikovati od nekih instituta koji predstavljaju privremene ugovore, kao
što je punktacija i ugovor o opciji.

2.7. Kauzalni i apstraktni ugovori

Apstraktni ugovori sadrže apstraktno obećanje ugovorne činidbe, bez navođenja razloga
obavezivanja. Osnov postoji ali nije vidljiv. Pojam apstraktan označava u pravu činjenicu da
jedan pravni posao ne zavisi od nevažnosti nekog drugog posla.
Kod kauzalnih ugovora osnov obavezivanja je vidljiv iz sadržine ugovora.

2.8. Kratkotrajni i dugotrajni ugovori

Kratkotrajnim treba smatrati onaj ugovorni odnos koji se iscrpljuje u jednokrtanoj činidbi
dužnika. Činidba može biti i višekratna ako se njome postiže unaprijed određeni rezultat za
povjerioca. Kad taj cilj bude jednom postignut, ugovorni odnos se gasi.
Dugotrajni ugovori produžavaju postojanje i posle jednokratnog ili višekratnog ispunjenja.
Praktični značaj ove podjele se ogleda u načinu prestanka. Kratkotrajni se ne mogu raskinuti
voljom jednog ugovornika, dok kod dugotrajnih, koji su zaključeni na neodređeno vrijeme, mogu
prestati jednostranim raskidom.

2.9. Imenovani i neimenovani ugovori

Ugovori koji su izričito uređeni u zakonu, imaju ime i kojima je određena bitna sadržina
nazivaju se imenovani.
Neimenovani ugovori su oni na koje se primjenjuju opšta pravila za sve tipove ugovora.

2.10. Glavni i sporedni ugovori

Glavni ugovor je onaj ugovor bez kojeg se cilj u pitanju ne može postići.
Sporedni ugovor nema samostalan cilj, već pomaže ostvarenje cilja drugovg ugovora. On
može nastati istovremeno sa glavnim ili nakon njegovog nastanka. Ovaj ugovor se naziva još i
akcesorni ugovor, jer zavisi od glavnog ugovora.

2.11. Prosti i složeni ugovori

Ugovor koji se sastoji od elemenata koji su svojstveni samo jednom tipu ugovora naziva se
prost ili elementaran ugovor. Ovi ugovori su idtovremeno i imenovani.
Ako se u ugovoru nalaze elementi više različitih tipova, ugovor je složen ili mješovit. Ovi
ugovori su istovremeno i neimenovani.
Praktični značaj ove podjele je u karakteru pravila koja su za njih mjerodavna, tj. da li su
mjerodavna opšta pravila koja važe za sve ugovore.

2.12. Generalni i posbeni ugovori

Generalni ugovor je onaj ugovor kojim se regulišu prava i obaveze njihovih strana. Tu
uopštenost uslovljava činjenica što generalni ugovori imaju za predmet činidbu koju treba

31
izvršavati u dužem vremenskom razdoblju. On je samo pravni okvir za posebne ugovore, koji su
realizacija generalnog ugovora.

2.13. Individualni i kolektivni ugovori

Po kalsičnom stanovištu je ugovor individualni akt, ali savremena praksa poznaje i

kolektivne ugovore. Kolektivni ugovori obavezuju i ona lica koja nijesu učestvovala u njihovom
zaključivanju, i obično sadrže samo one opšte odredbe ili uslove pod kojima će njihovi učesnici
zaključiti docnije svoje individualne ugovore.

3. Opšta dejstva ugovora

3.1. U čemu se sastoji dejstvo ugovora

Da li ugovor ima mogućnost rađanja stvarnih prava?

Po jednima, ugovor ima samo obligaciono dejstvo, dok po drugom stanovištu, ugovor se ne
ograničava na stvaranje obligacionih prava, već mogu izazvati promjene u stavrnopravnim
odnosima.
Prava koja se stiču ugovorom zaštićena su sankcijom.

3.2. Lica prema kojima dejstvuje ugovor

Ugovor važi prije sveg za njegove tvorce, dok za treća lica, po pravilu ne proizvodi ni prava i
obaveze. Pod trećim licima ovdje podrazumijevamo ona lica koja nijesu ni neposredno ni
posredno učestvovala u zaključenju ugovora. Trećim licima se ne mogu smatrati naslednici
ugovornih strana. Prema njima ugovor ne proizvodi pravna dejstva samo ako su se tako
ugovornici sporazumijeli ili ako je ugovor zaključen s obzirom na svojstva ličnosti ugovornika.
Ipak, ugovor može proizvoditi dejstva prema trećim licima, kada je treće lice ovlašćeno da
primi ispunjenje il iako on stiče pravo na činidbu iz ugovora. U prvom slučaju u pitanju je
nepravi ugovor u korist trećeg lica. U njemačkoj pravnoj tradiciji poznat je i ugovor koji stvara
obavezu zaštite trećeg lica.

3.3. Ugovori u korist trećeg lica

Kod ovih ugovora treće lice može istupati sa vlastitim tražbenim zahtjevom prema dužniku.
Ovi ugovori nisu bili poznati u klasičnom rimskom pravu.
Ovim ugovorom jedna strana se obavezuje drugoj strani da će određenu činidbu izvršiti
trećem licu, koje se ovlašćuje da od dužnika samostalno i neposredno zahtijeva ispunjenje
ugovora u svoju korist. Kod ovog ugovora se razlikuju tri lica: ono koje obećava da će nešto
izvršiti trećem licu – promitent, ono kome se takvo obećanje vrši – promisar, lice koje ima korist
– beneficijar.
NAPOMENA: Više o odnosima izmedju ova tri lica vidi knjigu, Jakov Radišić, Obligaciono
pravo, Nomos, 2008, str. 144-145.

3.4. Ugovori o obećanju činidbe trećeg lica

32
 Ugovor na teret trećeg lica pravno nije moguć.
Ugovor o obećanju činidbe trećeg lica nije bez dejstva, jer obavezuje onoga koji je takvu
činidbu obećao. Ako činidba trećeg lica ne bude ispunjena, lice koje je obećalo činidbu trećeg
lica dužan je da drugoj strani naknadi pretrpljenu štetu.

4. Svojevrsna dejstva uzajamnih ugovora

4.1. Prigovor neispunjenog ugovora

Svaka strana kod uzajamnih ugovora pristaje da ispuni svoju obavezu samo pod uslovom da
druga strana u isti mah ispuni svoju. Ovo pravo je osigurano prigovorom exeptio non adimpleti
contractus. Od ovog pravila ipak ima izuzetaka (zakupac stana ili krojač). Uspješnost ovog
prigovora zavisi od sledećih uslova:
1) Neophodno je da postoji punovažni uzajamni ugovor;
2) Neophodno je da druga strana nije bila dužna da prva ispuni svoju obavezu prema tužiocu
(od ovog pravila ipak ima izuzetaka);
3) Obaveza zbog čijeg neispunjenja se prigovara mora imati karakter protivčinidbe;
4) Potrebno je da tuženi ostaje pri ugovoru i da priznaje svoju obavezu;
5) Tuženi treba da ima punovažno protivpotraživanje od tužioca zbog kojeg mu prigovara.

Ovaj prigovor spada u red dilatornih prigovora. Postoji razlika u dejstvima ovog prigovora u
zakonodavstvima. U nekim zemljama ovaj prigovor uzrokuje sudsku presudu koja obavezuje
obije strane (kod nas), a u drugim dovodi do odbacivanja tužbe zbog preuranjenosti.
Ako se tužilac ne koristi ovim prigovorom sud će ga osuditi na bezuslovno izvršenje
obaveze.

4.2. Obaveza garancije za pravne i materijalne nedostatke stvari

4.2.1. Odgovornost za pravne nedostatke stvari

Ukoliko se ugovorom prenosi pravo na stvari prenosilac je dužan da pribaviocu garantuje da

nema smetnji za njenu upotrebu – da nema pravnih nedostataka stvari. Ovaj nedostatak smeta
sticanju prava djelimično ili u cjelosti.
Pravni nedostatak može dovesti do evikcije pribavioca. Pod evikcijom se može
podrazumijevati da je pribavilac izgubio državinu na stvari jer je morao dati trećem licu koje je
dokazalo da je njen vlasnik, da nije izgubio državinu već da je treće lice dokazalo da ima neko
drugo stvarno pravo (službenost prolaza). Evikcija postoji takođe kad pribavilac bez spora i bez
obavještenja prenosioca prizna osnovano pravo trećeg lica i ustupi mu stvar ili mu isplati svotu
novca da bi ovaj odustao od očiglednog prava.
Razlikuje se potpuna ili djelimična evikcija u zavisnosti od toga da li je lice potpuno
onemogućeno da koristi pravo ili je samo dijelom onemogućeno da koristi pravo.
Dužnost zaštite od evikcije pretpostavlja ove uslove:
1) Pribavilac mora biti pravno uznemiren od trećeg lica;
2) Pravni nedostatak mora postojati u vrijeme zaključenja ugovora;
3) Dase pribavilac nije odrekao prava na zaštitu od evikcije;
4) Da pribavilac obavijesti prenosioca o tome.
Pravne posljedice evikcije zavise od toga da li je u pitanju potpuna ili djelimična evikcija.
Ako je pribavilac lišen državine ugovor za njega postaje bespredmetan, on može raskinuti

33
ugovor, dok prenosilac može spriječiti raskidanje ugovora samo ukoliko u razumnom roku po
obavještenju oslobodi stvar od prava ili pretenzije trećeg lica. Ako je došlo do djelimične evikcije
pribavilac može birati između raskida ugovora ili zahtjeva za srazmjerno sniženje cijene.
Prenosilac je obavezan da pribaviocu otkloni nepovoljne posledice evikcije, da mu vrati
primljenu protivvrijednost i nadoknadi pretrpljenu štetu.

4.2.2. Odgovornost za materijalne nedostatke stvari

Ako stvar nema očekivana svojstva ili porijeklo, kaže se da ima materijalne nedostatke ili
mane. Svako odstupanje od fizičko-hemijskih svojstava koje je štetno za pribavioca naziva se
manom, jer svaka stvar treba da ima svojstva koja od nje očekuje potrošač ili konkretni
pribavilac. Ali on može očekivati i osobena svojstva, koja nemaju sve stvari te vrste – ako je to
izričito ugovoreno.
Ukoliko postoji manjak u količini stvari u pitanju je ili rđavo ispunjenje obaveze ili
neispunjenje obaveze, što zavisi od toga da li ono što nedostaje predstavlja nedostatak u količini
ili utiče i na sam kvalitet – upotrebljivost stvari.
Pretpostavke za zaštitu od evikcije su:
1) Nedostatak treba da je znatan;
2) Nedostatak treba da je nevidljiv ili skriven za pribavioca;
3) Nedostatak mora postojati u momentu predaje stvari;
4) Pribavilac je dužan da stvar pregleda ili je da na pregled čim je to moguće i da o
vidljivim nedostacima obavijesti prenosioca bez odlaganja (kod ugovora u privredi),
odnosno u roku od 8 dana.
5) Da ugovorom nije isključena zaštita zbog materijalnih nedostataka stvari.

Pravne posljedice materijalnog nedostatka, po našem Zakonu, daju pribaviocu pravo na

traženje urednog ispunjenja ugovora, traženje da otkloni nedostatak, da preda drugu stvar bez
mane, da traži sniženje cijene ili da ugovor raskine. Naravno ova ovlašćenja su data alternativno.
Od ovog instituta treba razlikovati garanciju za ispravno funkcionisanje stvari koja važi samo
kod ugovora o prodaji.

5. Prekomjerno oštećenje

Ukoliko postoj inesrazmjera između davanja ugovornih strana, strana na čiju je štetu ta
nesrazmjera, može tražiti poništenje takvog ugovora kao:
1) Ugovor je uzajaman i komutativan;
2) Nesrazmjera činidbi postoji u značajnoj mjeri (koja svakome pada u oči);
3) Oštećena strana treba da bude u zabludi o pravoj vrijednosti uzajamnih činidbi.

Druga stana može spriječiti poništenje ugovora nudeći dopunu svoje činidbe do prave
vrijednosti. Ako ugovor bude poništen svaka strana je dužna da vrati ono što je po tom ugovoru
primila.
Nemoguće se unaprijed odreći od prava zahtijevanja poništenja ugovora. Tek kada se steknu
uslovi za prekomjerno oštećenje strana može se odreći ovog prava.

6. Nemogućnost ispunjenja obaveze

34
 Nemogućnost ispunjenja individualno određene obaveze jedne strane kod uzajamnih obaveza
može nastupiti usled različitih uzroka. Nemogućnost može biti objektivna ili subjektivna.
Razlikuju se situacije kada za nemogućnost nije odgovorna ni jedna strana, kada je za
nemogućnost odgovoran dužnik i kada je odgovoran povjerilac.
Ako ni jedna strana nije odgovorna, a u pitanju je potpuna nemogućnost, gase se obaveze
obije strane. Strana koja je ispunila obavezu može tražiti povraćaj datog. Ukoliko je u pitanju
samo djelimična nemogućnost, dio činidbe koji je moguć duguje se i dalje. Naravno djelimično
se smanjuje i obaveza druge strane. Ako takvo ispunjenje ne odgovara potrebama druge strane,
ona može raskinuti ugovor.
Dužnik je odgovoran za nemogućnost ako je kriv. Ako je zapao u docnju smatra se
odgovornim i za slučajnu propast stvari, ukoliko ne dokaže da bi stvar propala i da je na vrijem
ispunio obavezu. Povjerilac svakako gubi pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ali se ugovorni
odnos ne gasi već dolazi do preinačenja tražbine. Umjesto nemoguće činidbe on može zahtijevati
pozitivni ugovorni interes, ali mora istovremeno ponuditi ispunjenje svoje obaveze, jer se dužnik
može braniti prigovorom neispunjenog ugovora. Povjerilac može odustati od ugovora i tražiti
naknadu štete. Ako traži predaju ekonomskog surogata predmeta koji je propao važe slična
pravila kao u slučaju djelimične nemogućnosti ispunjenja za koju ne odgovara ni jedna strana.
Ako je povjerilac uzrokovao nemogućnost ispunjenja obaveze, dužnikova obaveza se gasi ali
on može zahtijevati ispunjenje obaveze povjerioca. Ako je nemogućnost samo djelimična, on
može zahtijevati ispunjenje mogućeg dijela, ali je dužan ispuniti svoju činidbu u cjelosti.

7. Promijenjene okolnosti

Ukoliko dođe do promjene okolnosti koje značajno otežavaju ispunjenje obaveze jedne
strane, na koje ona nije mogla računati u vrijeme zaključenja ugovora, postavlja se pitanje da li ta
strana može zahtijevati raskid ugovora ili prilagođenje njegove sadržine novonastalim prilikama.
Najpoznatija teorija, koja govori u prilog ovog instituta, jeste clausula rebus sic stantibus
koja je nastala u pandektnom pravu. Ugovor obavezuje dok god se u biti ne promijene prilike pod
kojima je zaključen. Ovaj instit karakterišu sledeća obilježja:
1) Promijenjen okolnosti treba znatno da otežaju ispunjenj obaveze jedne strane.
2) Promijenje okolnosti moraju biti izvanredne i nepredvidljive.
3) Bitne su samo one okolnosti koje nastupe do određenog vremena nakon zaključenja
ugovora.

Strana na čiju su se štetu okolnosti promijenile ima pravo zahtijevati raskid ugovora, ali o
tome mora obavijestiti drugu stranu čim za promjenu okolnosti sazna. Umjesto raskida, druga
strana, može ponuditi prilagođenje sadržine novonastalim prilikama. Prilikom odlučivanja o
raskidu ili izmjeni ugovora sud se rukovodi načelima poštenog prometa. Sud neće odlučiti da se
ugovor raskine ako to zahtijeva strana koja se unaprijed odrekla prava pozivanja na promijenjene
okolnosti, osim ako nađe da bi to bilo nespojivo sa načelo msavjesnosti i poštenja.

35
 VII PREDAVANJE
OBLIGACIONO PRAVO

1. Prestanak ugovora

Svi obligacioni odnosi se mogu ugasiti usled određenih zajedničkih uzroka, ali ugovori imaju
i svoje posebne uzroke gašenja. U posebne uzroke spadaju poništenje, raskidanje, slučajna
nemogućnost ispunjenja obaveze, protek vremena i otkaz, smrt jedne ugovorne strane.

2. Raskidanje ugovora

Do raskida ugovora može doći obostranom saglasnošću ili voljom samo jedne ugovorne
strane, pa pream tome razlikujemo sporazumni raskid i jednostrani raskid ugovora.

2.1. Sporazumno raskidanje ugovora

Kako je ugovor djelo ugovornih strana, one su vlasne da njime raspolažu, pa ga mogu
izmijeniti, dopuniti ili raskinuti. Ugovor može prestati uz saglasnost obije strane jer je tako i
nastao.
U rimskom pravu sporazumni raskid je bio moguć do momenta dok jedna strana ne ispuni
svoju obavezu. Danas, sporazumni raskid je moguć dok god se ugovor obostrano ne ispuni. Ako
su obije strane ispunile svoju obavezu, a stranke žele da ga raskinu, ovaj raskid ima drugačiji
smisao – to je novi ugovor u kojima ugovorne strane imaju zamijenjena mjesta.
U našoj literaturi raskid nema retroaktivno dejstvo. Međutim, ipak postoji razlika u dejstvima
raskida ugovora u zavisnosti od toga da li se radi o kratkotrajnom ili dugotrajnom ugovoru. Ako
stranke raskidaju kratkotrajni ugovor, logično bi bilo pretpostaviti da su stranke htjele da on
prestane retroaktivno. A ako je raskinut dugotrajni ugovor, logično je da raskid djeluje
retroaktivno.

2.2. Jednostrano raskidanje ugovora zbog neispunjenja

Rimsko pravo nije poznavalo ovaj način raskida ugovora. Pravo raskida ugovora zbog
neispunjenja (lex commissoria), koje je bilo ugovorne prirode, rimsko pravo jeste poznavalo, ali
tek je u Francuskom gradjanskom zakoniku prvi put prihvaćeno da kod sinalagmatičkih ugovora
uvijek treba podrazumijevati raskidni uslov.
Jednostrani raskid se kod nas vrši tako što povjerilac uputi jednostranu izjavu volje dužniku.
Potrebno je da se ispuni nekoliko uslova za jednostrani raskid ugovora. Potrebno je da je
jedna strana vjerna ugovoru, da druga strana nije ispunila svoju obavezu, da je istekao naknadni
rok za ispunjenje obaveze.
Napomena: Više o uslovima za raskid vidi knjigu.
Posljedice raskida ugovora se razlikuju u zavisnosti od toga da li se radi o kratkotrajnim ili
dugotrajnim ugovorima. Kod kratkotrajnih raskid djeluje retroaktivno, a kod dugotrajnih za
ubuduće. Stranke više ne duguju jedna drugoj ništa, a ako je jedna strana isplatila nešto drugoj
strani ima pravo na povraćaj datog prema pravilima o pravno neosnovanom obogaćenju. Takođe,
neophodno je nadoknaditi pozitivni ugovorni interes.
36
 3. Raskidanje fiksnih ugovora

Vrijeme dospjelosti tražbine po pravilu ne spade u bitne sastojke, osim kod ove vrste
ugovora, jer dužnik svoju obavezu mora ispuniti u tačno određenom trenutku. Fiksni karakter
ugovora vidljiv je iz samog ugovora ili iz okolnosti.
U teoriji se pravi razlika između fiksnih ugovora u apsolutnom i relativnom smislu. Kod
apsolutno fiksnih ugovora ukoliko se obaveza ne ispuni u tačno određenom trenutku naknadno
ispunjenje postaje nemoguće (nepravi fiksni ugovori). Kod običnih ili relativno fiksnih ugovora
činidbu je moguće ispuniti naknadno. Po našem pravu do raskida dolazi po samom zakonu, ali je
ugovor raskinut definitivno samo za dužnika, jer ga povjerilac može održati na snazi ako bez
odlaganja obavijesti dužnika da zahtijeva ispunjenje obaveze. Od ovog trenutkaugovor gubi
karakter fiksnog ugovora.

4. Poništenje ugovora

Raskinuti se mogu samo pravno valjani ugovori, dok do poništenja dolazi ako ugovor nije
pravno valjan. Za ugovore koji nijesu pravno valjani obično se kaže da su nevažeći ugovori jer ne
proizvode željena pravna dejstva. U nepravovaljane naš zakon ubraja ništave i rušljive ugovore.

5. Ništavi ugovori

Osim dvije navedene vrste nepravovaljanih ugovora teorija razlikuje i “nepostojeće” ugovore
– kojima nedostaje jedan od bitnih sastojaka bez kojih se ne može ni zamisliti postojanje ugovora
(potpuna poslova nesposobnost jedne strane, kad se ne poštuje konstituitivna forma). Ova
kategorija potiče iz porodičnog prava, a u obligacionom je moguće govoriti o nepostojanju
ugovora, a ne o nepostojećim ugovorima. Kako su posljedice ništavih i nepostojećih ugovora iste,
to praktično nema razloga za ovo razlikovanje, pa naš ZOO i ne pravi ovo razlikovanje.
Ništavi su oni ugovori koji nemaju zakonsku važnost i koji postoje samo prividno. Po našem
zakonu ništavim se smatraju oni ugovori koji su protivni prinudnim propisima, javnom poretku i
dobrm običajima, osim ako cilj prekršenog pravila ne upućuje na drugu sankciju ili zakon ne
propisuje što drugo. Osim ovog, ništavi su i ugovori čiji je predmet obaveze nemoguć,
nedopušten, neodređen, ili neodredljiv, ugovori bz osniva ili sa nedopuštenim osnovom, kao i
ugovori koji nijesu sklopljeni u odgovarajućoj formi, kao i zelenaški ugovori.
Razlog ništavosti se može ticati samo dijela ili cijelog ugovora. Ništavost jedne odredbe ne
povlači ništavost cijelog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila
uslov ni ni odlučujuća pobuda za zaključenje ugovora. Dakle, bitno je voditi računa o tome šta su
straneke stvarno htjele, tj. da li bi zaključili ugovor i bez njegovog ništavog dijela.
Ništav ugovor ne postaje punovažan ni kad naknadno razlog ništavosti nestane, niti postaje
punovažan ako se ispune obećane obaveze. Ipak, ako je zabrana bila manjeg značaja, a ugovor je
izvršen, ništavost se ne može isticati. Ako stranke nijesu poštovale obaveznu formu, ugovor se

37
može osnažiti ako su strane u cjelini ili u pretežnom dijelu ispunle svoje obaveze, osim ako iz
cilja propisane forme ne proizilazi što drugo.
Ništav ugovor se može održati i putem konverzije – ako taj ugovor zadovljava uslove nekog
drugog ugovora, taj drugi ugovor će važiti između njih. Za konverziju se moraju ispuniti
određene pretpostavke – da se ugovorom postiže isti ili barem sličan cilj kao i prethodnim, ako bi
stranke zaključile taj ugovor das u znale za ništavost svog ugovora.
Ništavost je apsolutna, jer važi načelno za i protiv svakoga. Na ništavost se osim
ugovornikamogu pozivati i treća lica na čiji položaj utiče ništavost. Na ništavost sud pazi po
službenoj dužnosti, a pravo na isticanje ništavosti se ne gubi protekom vremena.
Iako je ugovor ništav, on može proizvesti određene posljedice. Strana koja je prouzrokovala
nštavost dužna je drugoj strain naknadu štete za to što je vjerovala da je ugovor punovažan.
Prema krivoj strain mogu se primijeniti i kaznene sankcije, a ako je ugovor izvršen, aktiviraju se
pravila o sticanju bez osnova. Iz ništavog ugovora ne nastaju punovažne obaveze, ali ako su
stranke ispunile svoja obećanja time je stvorena promjena u imovinskom stanju bez pravnog
pokrića, tj. ta činidba je bez pravnog osnova. Tada je svaka strana dužna da vrati ono što je bez
osnova primila.
Naš ZOO polazi od obostrane restitucije, ali sud može odlučiti da u cjelosti ili djelimično
odbije zahtjev za restituciju nesavjesne strane i narediti da ono što je ona primila bez osnova
preda opštini na čijoj teritoriji ima sjedište, odnosno prebivalište.

6. Rušljivi ugovori

Rušljivi ugovori nijesu pravno valjani jer imaju neki nedostatak i njihovim zaključenjem
oštećuju se interesi ugovornika ili drugih određenih lica. Ovi ugovori su potencijalno nevažeći jer
mogu biti poništeni.
Od rušljivih ugovora treba razlikovati privremeno nevažeće ugovore, koji će postati važeći
kada se ispun određeni uslov.
Nedostaci koji čine ugovor rušljivim tiču se najčešće saglasnosti volja njegovih strana.
Odlukom o poništenju ne ukida se čin zaključenja ugovora, već njegove pravne posljedice.
Odluka o poništenju ima konstituitivan karakter. Zahtjev za poništenje može uputiti ugovorna
strana u čijem je interesu ustanovljena rušljivost ugovora. Ali ona može odlučiti i da ostane pri
ugovoru. Poništenje mogu tražiti i naslednici ugovorne strane, kao i treća lica ako im je to pravo
u izvjesnim slučajevima priznato.
Osnaženjem se otklanja nedostatak koji je ugovor činio rušljivim, i to ne samo za prošlost već
i za budućnost.
Poništenjem se ukida privremena važnost ugovora i to retroaktivno, smatra se da je ugovor od
početka bio ništav, da iz njega nijesu nastale pravne posledice. Ipak, stanke se mogu dogovoriti
da poništenje važi samo za budućnost.
Kad se ugovor poništi, obaveze koje je on proizveo ne moraju se ispunjavati. Ako je nešto
već ispunjeno, može se tražiti povraćaj datog, ali ako to nije moguće, duguje se naknada u novcu
i to prema cijenama u vrijeme davanja naknade, odnosno donošenja sudske odluke.
38
 7. Slučajna nemogučnost ispunjenja

Cilj svake obaveze je da se zadovolji neki interes povjeriočev. Ako dužnik nije u stanju da
ispuni ono što duguje, nastaje nemogućnost ispunjenja. Nemogućnost ispunjenja može biti,
pravna i fizička, trajna i privremena, potpuna i djelimična.
Do gašenja obaveze dolazi ipso facto, ali ne dolazi i do gašenja obligacionog odnosa, jer ako
dužnik ima i izvjesne sekundarne obaveze prema povjeriocu, nji duguje i dalje. Ukoliko se
duguje predaja stvari određene po rodu, ne dolazi do gašenja obaveze.

8. Protek vremena i otkaz

Ukoliko je rok trajanja unaprijed određen, obaveze prestaju istekom roka. Trajni ugovorni
odnosi zaključeni aneodređeno vrijeme mogu prestati samo otkazom strana ugovornica. Otkaz se
može dati u svako doba samo ne u nevrijeme. Posljedice otkaza nastupaju nakon isteka otkaznog
roka.

9. Smrt jedne strane

Smrt jedne strane utiče na prestanak obaveze samo ako obaveza ima karakter lične obaveze.
Takođe obaveza će se ugasiti usled smrti jedne strane, iako nema lični karakter, u slučaju da su
stranke same tako odredile.

1. PROUZROKOVANJE ŠTETE
Zakon o obligacionim odnosima izriče zabranu škođenja drugome. Dakle, postoji opšta
pravna dužnost uzdržavanja od nanošenja štete. Lice koje se o ovu obavezu ogriješi – počinilac
štete – postaje dužnik njene nadoknade licu kojem je šteta prouzrokovana – oštećenom.
Čovjek može biti pozvan na odgovornost samo za one postupke kojima se krše važeće
društvene norme. Pravna odgovornost vezana je za delikte, tj. za društveno štetna ponašanja koja
su nedopuštena sa stanovišta prava. U zavisnosti od vrste pravne norme koja je njime prekršena
razlikuju se krivični, upravni, disciplinski i građanski delikti. Ipak, svi delikti imaju neke
zajedničke osobine:
1) Učinioci mogu biti samo pravni subjekti;
2) Pravni delikti su samo vidljive radnje ljudi a ne njihove misli i osjećanja;
3) Svi delikti predstavljaju protivpravna ponašanja;
4) Pravni delikti su skrivljene protivpravne radnje.
S obzirom na raznovrsnost pravnih delikata i pravna odgovornost se pojavljuje u više
različitih oblika, koji imaju zajedničke karakteristike. Svaka pravna odgovornost jeste prije svega
sankcija utvrđena za nepoštovanje pravne norme. Pravnu odgovornost karakteriše i društvena
osuda ponašanja delinkventa, uz koju on trpi i izvjesna lišavanja zbog svog negativnog odnosa
prema pravnim normama i društvenim interesima koji su njima zaštićeni.

2. Ugovorna i neugovorna odgovornost

39
 Imovinska odgovornost se razdjeljuje po različitim kriterijumima, ali je osnovna podjela na
ugovornu i neugovornu odgovornost. Između ove dvije vrste odgovornosti postoje i teorijske i
praktične razlike.
Imovinska odgovornost nastaje na osnovu obaveze da se drugom ne čini šteta, a ta obaveza
može biti opšta ili posebna. Opšta obaveza nečinjenja štete je ona koju ima svaki subjekat prema
svakom subjektu prava. Posebna ili relativna obavezu imaju samo određena lica prema drugim
određenim licima. Kod njih su određeni i dužnik i povjerilac i one čine sadržinu nekog posebnog
odnosa, najčešće ugovorne prirode.
Usled povrede opšte obaveze nastaje tzv. neugovorna odgovornost (vanugovorna
odgovornost), tj. nastaje bez posebnog pravnog odnosa između počinioca štete i oštećenog prije
nastanka štete.do tada među njima postoji samo opšti odnos, koji postoji između svih subjekata,
koji počiva na zakonskoj obavezi zabrane škođenja drugome.
Postavlja se pitanje, koja se sve ponašanja mogu podvesti pod pojam neugovorne
protivpravne radnje? Neka prava ovo određuju generalnom deliktnom normom, a neka prava
koriste princip enumeracije delikata. Opet, ima prava koja kombinuju oba ova metoda.
Ako se prekrši relativna obaveza škođenja dugome, nastaje ugovorna odgovornost, koja
pretpostavlja postojanje ranijeg pravnog odnosa među strankama. Ovo ne znači da treba
poistovjetiti ugovornu odgovornost sa odgovornosti zbog kršenja ugovorne obaveze, već se ova
shvata šire i obuhvata i pravno neosnovano obogaćenje, nezvano vršenje tuđih poslova,
jednostrane izjave volje, pa čak i prouzrokovanje štete (kad štetnik vršeći naturalnu rtestituciju
počini novu štetu).
Neugovorna se obično naziva i deliktna odgovornost, ali ne treba koristiti ovaj naziv jer i
ugovorna odgovornost pretpostavlja deliktnu (protivpravnu) radnju, što znači da je i ona deliktna.
Opet, deliktna odgovornost se obično povezuje sa krivicom, a kasnije ćemo govoriti o
slučajevima odgovornosti za štetu bez krivice (slučajevima objektivne odgovornosti).
Sa praktičnog stanovišta postoje značajne razlike:
1) Zakon o obligacionim odnosima svoje propise o neugovornoj odgovornosti locira kao lex
generalis.
2) Neugovorna odgovornost dopire dalje od ugovorne, jer se tužbom kod ugovorne ne mogu
obuhvatiti druga lica.
3) Neugovorna odgovornost se u pravu većine zemalj zasniva na dokazanoj krivici izvršioca
delikta, dok ugovorna počiva na relativno pretpostavljenoj krivici.
4) Za neugovornu odgovornost je dovoljan svaki stepen krivice, dok je za ugovorna u nekim
slučajevima, ograničena na teže oblike.
5) Neugovorna odgovornost može se odnositi i na lica koja nemaju poslovnu sposobnost.
6) Kako je neugovorna odgovornost regulisana imperativnim normama, ne postoji
mogućnost njenog isključivanja ili ograničenja unaprijed.
7) Različiti su rokovi za zastaru tražbina za naknadu štete. Kod ugovorne rok počinje teći od
dospjelosti obaveze, kod neugovorne od trenutka kada oštećeni sazna za štetu i počinioca.

40
 8) Ugovorna potraživanja jesu sekundarne prirode i dolaze na mjesto neispunjene ili
neuredno ispunjene ugovorne obaveze, ili usled nemogućnosti ispunjenja koju je skrivio
dužnik.
9) Neugovorna odgovornost podrazumijeva potpunu naknadu (stvarna šteta i izmakla dobit,
a nekad i afekcionu vrijednost stvari). Kod ugovorne odgovonosti obim naknade daleko je
uži, osim ako je u pitanju prevara ili namjerno neispunjenje ili neispunjenje zbog krajnje
nepažnje, kada je dužnik dužan da naknadi i predvidljivu i nepredvidljivu štetu.

3. Mogućnost sticanja i konkurencije odgovornosti

U nekim slučajevima može doći do sticanja i ugovorne i neugovorne odgovornosti, kada
dodje do povrede opšte zakonske obaveze nečinjenja štete i ugovorne obavezeda se ne škodi
pravnim dobrima ugovora. Tada se postavlja pitanje da li oštećeni može zahtijevati nadoknadu po
osnovu ugovorne ili neugovorne odgovornosti. Kako su pravila ove dvije vrste odgovornosti u
dobroj mjeri različita nije svejedno koje rješenje će biti prihvaćeno.
Po jednom stanovištu ostavljeno je oštećenom da bira po kom osnovu će podnijeti tužbu,
naravno on će birati onaj koji je po njega povoljniji. Po drugom stanovištu ugovorna odgovornost
je lex specialis u odnosu na vanugovornu, pa tako povjerilac ima samo pravo na zahtjev zbog
kršenja ugovora. Ova teorija je prihvaćena u francuskom pravu. Ipak, i ovo pravo dopušta
podnošenje deliktne tužbe ako je šteta izazvana namjerno ili krivičnim djelom ili kad nasljednici
nastradalog zahtijevaju nadoknadu štete od prevozioca.
Po našem mišljenju prihvatljivije je prvo gledište jer je pravno logičnije.

4. Odnos gradjanske i krivične odgovornosti

Istorijski gledano, krivična i građanska odgovornost gotovo da u početku nijesu razlikovane,
jer je počinilac štete prvo bio izložen mjerama privatne osvete, pa sistemu privatne kompenzacije,
pa je tek onda država preduzela na sebe ulogu određivanja visine kompenzacije. Tada dolazi do
razdvajanja kazne i naknade štete.
Danas, ove dvije odgovornosti su sasvim različite, iako mogu nastati povodom istog slučaja
mogu nastati i nezavisno jedna od druge. Najvažnije razlike su:
1) Krivična odgovornost pretpostavlja neko krivično djelo koje je utvrđeno zakonom, uz
primjenu principa enumeracije, koji ne važe u građanskom pravu, tako da je domašaj
građanske odgovornosti daleko veći.
2) Krivična odgovornost je uvijek posljedica neke protivpravne radnje, dok u građanskom
pravu ovo nije uslov.
3) Cilj krivičnopravne odgovonrosti je individualna i generalna prevencija, dok
građanskopravna odgovornost ima za cilj naknadu štete.
4) Za krivičnopravnu odgovornost karakteristična je individualna odgovonrost, dok u
građanskom pravu postoji i odgovornost za drugoga.

41
 5) Krivična odgovornost se zasniva na krivici odgovornog lica, koja mora biti dokazana, dok
u građanskom pravu može se odgovarati i nezavisno od krivice dužnika.
6) U krivičnom pravu se odgovornost cijeni prema individualnim sposobnostima lica da
bude uračunljivo, dok u građanskom pravu se primjenjuju objektivna mjerila.
7) Krivična odgovornost pogađ uglavnom ličnost odgovornog lica i samo posredno se odnosi
na njegovu imovinu, dok je građanskopravna kazna isključivo imovinske prirode i samo
se posredno može ticati ličnosti dužnika.

5. Osnovi i uslovi odgovornosti zbog štete

Svaka nastala šteta ne izaziva obavezu da se ona naknadi, jer ona pogađa onoga koga je
zadesila. Pravni poredak dopušta nadoknadu štete, tj. da se šteta prevali na drugoga, jedino u
slučaju da se njemu može i pripisati.
Ali se postavlja pitanje šta čini pravni osnov ili razlog nadoknade štete. Imovinska
odgovornost u savremenom pravu počiva na više razloga, koji se međusobno dopunjuju. Ako se
nadoknada ne može zasnovati ni na jednom od utvrđenih razloga, šteta ima ostati tamo gdje je i
nastala.
U pravnoj teoriji nema jednodušnog shvatanja pravnika šta čini razlog imovinske
odgovornosti. Osnove odgovornosti razumno i uopšteno objašnjavaju ideje krivice, stvorenog i
kontrolisanog rizika i pravičnosti, pa prema tome imovinska odgovornost može biti trojaka,
odgovornost zbog krivice, odgovornost zbog stvorenog i kontrolisanog rizika i odgovornost zbog
pravičnosti.

6. Odgovornost zbog krivice – subjektivna odgovornost

Krivica kao razlog odgovornosti za štetu osniva se na ličnom ukoru počinioca štete. Njemu se
upućuje prekor što se u datoj situaciji nije ponašao onako kako je trebalo. Odgovornost za štetu
može počivati na dokazanoj ili pretpostavljenoj krivici počinioca štete kod ugovorne
odgovornosti, dok prava većine zemalja pretpostavljaju vanugovornu odgovornost isključivo na
dokazanoj krivici. Od ovog pravila ima izuzetaka, u zakonicima bivših socijalističkih zemalja u
koje spada i naš zakon, pa i neugovorna odgovornost može počivati na pretpostavljenoj krivici, a
štetnik može dokazivati suprotno.
Područje važenuja ove vrste odgovornosti je veoma široko i obuhvata sve štete koje su
izazvane vlastitim radnjama, ukoliko se ne koriste opasne stvari ili ne obavljaju opasne
djelatnosti. Zaposleni odgovaraju poslodavcu za štetu po osnovu krivice i onda kada koriste
opasne stvari ili obavljaju opasnu djelatnost. Roditelji koji odgovaraju za maloljetnika starijeg od
7 godina, odgovaraju na osnovu krivice.

7. Odgovrnost zbog stvorenog ili kontrolisanog rizika

8.
Od sredine 19. vijeka, uvećavanjem mašinskog rada i modernog saobraćaja, stvoren je prostor
za štete koje niko nije mogao da spriječi i niko se nije mogao smatrati krivim. Tako princip

42
krivice dolazi u sukob sa idejom pravičnosti, jer žrtve prepušta same sebi. U ovim uslovima
krivica nije mogla biti jedini osnov odgovornosti, već je stvoren sistem odgovornosti nezavistan
od krivice, sistem objektivne odgovornosti.
Dakle, počinilac ne odgovara bez krivice, već nezavisno od krivice, i ne može dokazivati da
nije kriv za nastalu štetu. Po teoriji rizika ko izvor opasnosti od štete stvara, održava i kontroliše,
mora za njega i da odgovara. Nije bitno što se obavlja djelatnost koja je pravno dopuštena. Iako
korist od djelatnosti i opasnih stvari ima korist cijelo društvo, najveću korist ima onaj ko stvar
koristi ili obavlja djelatnost, pa po principu distributivne pravičnosti, njegova je i šteta.
Da li je ova odgovornost prava deliktna odgovornost? Po jednom mišljenju nije, jer radnja
nije protivpravna, dok drugi smatraju da radnja korištenja (stvaranja rizika) nije protivpravna, ali
da radnja prouzrokovanja štete jeste protivpravna, tako da se može govoriti o deliktnoj
odgovornosti.
Područje važenja ovog vida odgovornosti različito se uređuje. Može biti uređeno generalnom
klauzulom, pa onda sud u svakom konkretnom slučaju utvrđuje osobine opasne stvari ili
djelatnosti. Ovom sistemu pripada i naše pravo. Druga grupa zemalja uređuje područje važenja
ove odgovornosti principom numerous clauses, po kojem zakonodavac određuje izuzetke od
odgovornosti za krivicu. Ovaj sistem se naziva još i sistem zatvorene objektivne odgovornosti.

9. Odgovornost po osnovu pravičnosti

Nije lako objasniti zaseban osnov odgovornosti principom pravičnosti, jer se svaka
odgovornost objašnjava načelom pravičnosti. Ipak, ovdje se imaju u vidu slučajevi koji ne ulaze u
odgovornost za krivicu, ni stvoreni i kontrolisani rizik. Kako su ovi slučajevi raznorodni teško ih
je povezati zajedničkom idejom, naročito jer sun eke rezultat dopuštenih a neke protivpravnih
radnji, pa se razlikuje odgovornost po osnovu pravičnosti u užem i širem smislu.
Odgovornost po osnovu pravičnosti u užem smislu pretpostavlja protivpravnu radnju. Ovdje
spada odgovornost neuračunljivih lica za štetu koju uzrokuju drugim licima, ako nije moguće
ostvariti naknadu od lica koja su nad njima trebala vršiti nadzor i ako je materijalno stanje
počinioca znatno povoljnije od stanja oštećenog. Dakle, ova odgovornost je supsidijarna. Takođe,
ovdje spade i odgovornost roditelja za štete koju pričine maloljetnici sposobni za rasuđivanje ako
maloljetnik nije sam u stanju da da naknadu i ako je materijalano stanje roditelja znatno
povoljnije od materijalnog stanja oštećenog.
Odgovornost po osnovu pravičnosti u širem smislu podrazumijeva nadoknadu štete
uzrokovanu dopuštenim postupcima. Pravo na nadokandu ima lice čija su dobra žrtvovana da bi
se zadovoljio pretežniji interes nekog drugog ili javni interes. Ovdje spadaju štete usled krajnje
nužde, eksproprijacije, traženja stvari na tuđem zemljištu, šteta vlasnika poslužnog dobra kod
službenosti, od imisija. Ovdje valja ubrojiti i štetu lica kouje žrtvuje svoje dobro da bi otklonio
opasnost koja prijeti drugome. Bitno je samo da to ne čini kako bi izbjegao vlastitu odgovornost
nego kao nezvani vršilac tuđih poslova.
10. Uslovi odgovornosti

43
 Od osnova treba razlikovati uslove odgovornosti. Osnov je ono zbog čega se odgovara, dok
su uslovi pretpostavke odgovornosti. Uslove odgovornosti određuje zakon, ali to mogu činiti i
zainteresovana lica.
Uslovi zavise od vrste odgovornosti, pa govorimo o obaveznim i varijabilnim uslovima.
U obavezne ili stalne spadaju šteta i uzročna veza, a u povremene krivica počinioca i
protivpravnost radnje. Ako govorimo o deliktnoj odgovornosti neophodno je da se ispune obije
vrste uslova. Krivica ne mora postojati kod odgovornosti za stvoreni i kontrolisani rizik, a
protivravnost ne mora postojati kod odgovornosti po osnovu pravičnosti.

44