1

Sadraj

Copyright: Mladen Ivanovi

www.soulsaver.hr

Predgovor .....................................................................................5
KNJIGA PRVA ............................................................................13
1. Zakon ljudske naravi .........................................................15
2. Neki prigovori ...................................................................19
3. Stvarnost zakona ...............................................................23
4. to se nalazi u pozadini zakona ........................................27
5.Uzrok nae nelagodnosti ....................................................33
KNJIGA DRUGA .......................................................................37
1. Suprotne predodbe o Bogu ..............................................39
2. Najezda .............................................................................43
3. Zapanjujua mogunost izbora .........................................49
4. Savreni pokajnik ..............................................................53
5. Praktian zakljuak ...........................................................59
KNJIGA TREA ........................................................................63
1. Tri podruja morala ...........................................................65
2. Glavne vrline.....................................................................69
3. Drutveni moral ................................................................73
4. Moral i psihoanaliza..........................................................77
5. Moral u spolnosti ..............................................................81
6. Kranski brak ..................................................................89
7. Opratanje .........................................................................97
8. Veliki grijeh .....................................................................101
9. Milosre ..........................................................................107
10. Nada .............................................................................. 111
11. Vjera 1 ......................................................................115
12. Vjera 2 ......................................................................119
KNJIGA ETVRTA .................................................................123
1. Stvaranje i raanje...........................................................125
2. Bog tri osobe ..............................................................131
3. Vrijeme i izvan vremena .................................................135
4. Dobra zaraza .................................................................139
5. Svojeglavi olovni vojnici ................................................143
6. Dvije biljeke ..................................................................147
7. Hajde da se pretvaramo ... ...............................................151
8. Da li je kranstvo teko ili lako .....................................157
9. Izraunavanje cijene........................................................161
10. Zgodni ljudi ili novi ovjek...........................................165
11. Novi ovjek ...........................................................................173
C.S. Lewis .................................................................................179
3

Predgovor
Sadraj ove knjige objavljen je na radiju, a potom i tiskan u tri odijeljene
cjeline pod naslovom: Razlozi za kranstvo (1943), Kransko ponaanje
(1943) i S onu stranu osobnosti (1945). U tiskanom izdanju dodao sam
neto onome to sam govorio preko radija, no tekst je uglavnom ostao isti.
Po mom miljenju, razgovorna radiju trebao bi biti u to veoj mjeri nalik
pravom razgovoru, nikako pak ne bi smio biti glasno itan esej. Stoga sam se
u svojim razgovorima koristio svim skraenicama i kolokvijalizmima koje u
govoru redovito koristim. U tiskanoj verziji napravio sam isto. Gdje god sam
u razgovorima naglasio rije koja mi se inila vanom, u tiskanom izdanju
ta je rije tiskana kurzivom. Sada mi se ini da je to bilo pogreno jedan
neuspio hibrid izmeu govornog umijea i umijea pisanja. Govornik treba u
svrhu naglaavanja koristiti varijacije u govoru zato to se taj medij po svojoj
prirodi tome ne protivi. Pisac, meutim, ne bi trebao za to koristiti kurziv, nego
mora imati poseban nain isticanja rijei koje nose smisao i njega koristiti.
U ovom sam izdanju u jo veoj mjeri koristio skraenice, a veinu kurziva
zamijenio preinakom reenica. Nadam se da time nisam nakodio popularnom
i neusiljenom tonu kojeg sam kanio sauvati od poetka do kraja. Mjestimice
sam takoer neto dodao i izostavio i to ondje gdje mi se inilo da temu
razumijem bolje negoli prije deset godina ili ondje gdje su itatelji izvornog
sadraja krivo shvatili tekst.

Trebalo bi da ovdje upozorim itatelja da mu ja ne nudim pomo u

odabiranju bilo koje kranske denominacije. Od mene neete saznati
treba li postati anglikanac, metodist, prezbiterijanac ili pak rimokatolik.
Taj propust je posve namjeran (ak sam u ovom nizu poredao
denominacije po abecednom redu). Moj poloaj u tome nije ni najmanje
tajanstven. Ja sam obian laik koji pripada anglikanskoj crkvi, u njoj
se ne nalazim na posebno niskom poloaju. Meutim, u ovoj knjizi ja
nikog ne elim obratiti na skupinu kojoj pripadam. Sve od dana kad
sam postao kranin, mislim da je najbolji, a moda i jedini savjet, ono
vjerovanje koje je zajedniko svim kranima svih vremena. Na takav
me stav upuivalo vie razloga. U prvom redu, pitanja koja razdjeljuju
krane esto ukljuuju pojedinosti o kojima raspravlja visoka teologija,
pa ak i crkvena povijest time bi se trebali baviti samo vrsni znalci
i nitko drugi. Ja se u tim vodama dovoljno ne snalazim i prije bi
pomo meni trebala no to bih ja mogao drugima pomoi. Drugo,
mislim da moramo priznati da rasprava o takvim pojedinostima uope
nema za cilj nekoga izvan Crkve dovesti u kransko stado. Sve dotle
4

dok o tome piemo i razgovaramo, prije emo ga odvratiti da ue u

neku kransku zajednicu negoli ga povui za sobom.
O naim razmimoilaenjima ne bi nikako trebalo raspravljati, osim ako
su nazoni oni koji su ve povjerovali da postoji jedan Bog i da je
Isus njegov jedini Sin. Konano, ini mi se da su se takvim spornim
pitanjima bavili mnogo talentiraniji autori branei ono to Baxtor
naziva osnovno kranstvo. Kako je takav pristup kod ranijih pisaca
bio vrlo rijedak, osjeao sam izrazitu sklonost upravo prema njemu, pa
sam se zduno prihvatio posla. Jedino su to bili moji motivi i bio bih
vrlo sretan kad se iz moje utnje o nekim prijepornim tokama ne bi
izvlaili fantastini zakljuci.
Primjerice, ta utnja ne mora znaiti da sam neopredijeljen. Ponekad
jesam. Medu kranima postoje i takve sporne toke na koje nemam
odgovora. Ima takvih pitanja na koja moda nikad neu moi odgovoriti:
kad bih ak i u jednom boljem svijetu postavio takva pitanja, moda bih
dobio odgovor kakav je tada dobio jedan ovjek: to se to tebe tie?
Slijedi mene.
Ima i drugih pitanja na koja sam konano i za svagda naao odgovor, pa
ipak o njima nita ne govorim. Nisam naime elio razloiti ono to bih
nazvao svojom religijom, ve objasniti osnovno kranstvo, koje jest
ono to jest i koje je bilo ono to je bilo, davno prije nego sam se rodio
i bez obzira na to svia li mi se ono ili ne.
Neki izvlae neopravdane zakljuke iz injenice to o djevici Mariji
ne govorim nita osim to prihvaam da je Krista rodila Djevica. Zar
nije posve jasan razlog zato tako postupam? Kad bih rekao neto
vie, to bi me odmah odvuklo u krajnje prijeporna podruja. Ni jedna
prijeporna toka medu kranima ne zasluuje toliko panje kao ova.
Rimokatoliko vjerovanje o ovome nije povezano samo s neobinim
arom kojeg nalazimo kod svakog iskrenog vjernika, ve (a to je posve
prirodno) i s osobitom, rekao bih, vitekom au koja se javlja u
ovjeku kad je na kocki ast njegove majke ili ljubljene dragane. Stoga
je vrlo vjerojatno da ete jednom rimokatoliku izgledati kao nitkov
ak i heretik, ako se u tom pitanju ne slaete s njim. Nasuprot tome,
suprotna protestantska vjerovanja o tom predmetu povlae sa sobom
osjeaje koji se nalaze u temeljima monoteistike religije. Radikalnim
protestantima ini se da je time ugroena razlika izmeu Stvoritelja i
stvorenja (koliko god ono bilo sveto), i da se ponovno raa politeizam.
6

Stoga je sasvim razumljivo da ete im, ukoliko se ne suglasite s njima,

biti heretik idolopoklonik ili poganin. Ako ijedna tema moe
upropastiti knjigu o osnovnom kranstvu ako bi bilo koja tema bila
beskorisna onima koji ne vjeruju da je Sin Djevice Bog onda je to
sigurno ova.
Neobino to iz moje utnje o nekim prijepornim tokama ne moete
zakljuiti da li ja njih smatram vanim ili ne. Ovo je, naime, jedna od
tih prijepornih toaka. Krani se, izmeu ostaloga, oko jednog ne slau
a to je vanost njihova neslaganja. Kada se dva kranina razliitih
denominacija ponu prepirati, nee proi dugo vremena i jedan e
upitati drugoga da li je to i to stvarno vano, dok e drugi: Vano?
Moj Boe, pa to je od osnovne vanosti.
Ovo sam rekao da bih razjasnio kakvu sam knjigu zapravo elio
napisati; ni najmanje nisam elio sakriti ili izbjei odgovornost za svoja
vjerovanja. Ona nisu tajna, to sam ve rekao.
Postojala je opasnost da pod takvo zajedniko kranstvo nehotice
podmetnem ono to je karakteristino za anglikansku crkvu ili (jo gore)
za mene osobno. To sam pokuao izbjei time to sam izvorni rukopis
druge knjige poslao etvorici sveenika i zamolio ih da na nju daju
kritiki osvrt: anglikancu, metodistu, prezbiterijancu i rimokatolikom
sveeniku. Metodist je primijetio da nisam dovoljno pisao o vjeri, doim
je rimokatoliki sveenik rekao da sam otiao predaleko, naglasivi da
su nevane teorije o Otkupljenju. Inae smo se sva petorica u drugome
sloili. Ostale knjige nisam dao na takav nain ispitati, jer razlike koje
bi se pritom javile, ne bi bile razlike meu denominacijama, nego meu
pojedincima ili lozofskim kolama.
Koliko mogu procijeniti, kako iz osvrta napisanih o knjizi, tako i iz brojnih
pisama koja sam primio, unato nekim nedostacima, knjiga je uspjela
prikazati ono zajedniko, sredinje, osnovno kranstvo. Time bi mogla
biti od odreene koristi pri uklanjanju prigovora da e nam, uklonimo li
prijeporne toke, ostati tek nejasni i beskrvni H. C. F. (Highest common
factor najvii zajedniki imbenik). Taj H. C. F. nije samo pozitivan,
ve i prodoran; odijeljen od svih nekranskih vjerovanja ponorom s
kojim se ne mogu usporediti ni najgore podjele unutar kranstva. Ako
ovom knjigom nisam izravno pomogao ponovnom ujedinjenju crkava,
moda sam uspio razloiti zato bismo se trebali sjediniti. Sigurno je
da sam od uvjerenih lanova drugih zajednica doivio vrlo malo onog
7

uvenog odium theologicum. U veoj sam mjeri nailazio kod ljudi

na neprijateljstvo i to od onih koji se nalaze na granici, bilo unutar
anglikanske crkve, bilo izvan nje dakle kod onih koji zapravo ne
spadaju ni u jednu zajednicu. To me tjei. U svojem sreditu, tamo gdje
prebivaju njezina najvjernija djeca, upravo je ondje svaka zajednica
najblia drugim zajednicama, ako ve ne po doktrini, a ono po dubini.
A to nam pak govori da u sreditu svake zajednice postoji neto ili
Netko tko unato svim razlikama u vjerovanju i temperamentu, unato
sjeanju na uzajamne progone, govori istim glasom.
Toliko o mojem izbjegavanju da govorim o doktrini. U treoj knjizi
koja govori o moralu, takoer sam preutio neke pojedinosti, no ovaj
put je razlog bio drukiji. Sve otkako sam u Prvom svjetskom ratu
sluio u pjeadiji, ne
sviaju mi se ljudi koji u sigurnosti i udobnosti pozadine, :e one u prvim
redovima. Zato ne volim mnogo govoriti o onim napastima kojima
nisam osobno izloen.
Pretpostavljam da nitko nije napastovan ba od svakog grijeha. Sluajno
nisam opsjednut kockarskim strastima, ali bez sumnje to plaam time
to nemam neki dobri poriv po kojem su te strasti neumjerenost ili
izopaenost. Stoga se ne smatram mjerodavnim davati savjete o tome
kakvo je kockanje doputeno a kakvo nije (ako uope postoji doputeno
kockanje), jer ne tvrdim da znam ak i to. Takoer nisam nita rekao
o kontroli raanja. Ja nisam ena, nisam ak ni oenjen, a nisam ni
sveenik. Takoer smatram da to se tie bolova, opasnosti i trokova
kojih sam osobno poteen, ne mogu zauzeti vrsti stav; nemam
sveeniku slubu koja bi me na to obvezivala.
Mogli bi mi se uputiti daleko opravdaniji prigovori, a dobio sam ih,
zbog toga to naziv kranin upotrebljavam za onoga koji prihvaa
ope doktrine kranstva. Ljudi me pitaju: Tko si ti da odreuje tko
jest, a tko nije kranin? Ili: Zar ne mogu stotine ljudi koji ne vjeruju
u te doktrine biti daleko bolji krani, mnogo blie Kristovu Duhu
od onih koji u te doktrine vjeruju? Ovakav prigovor je u odreenom
smislu vrlo dobronamjeran, duhovan i ostavlja vrlo snaan dojam. On
je po svemu dobronamjeran, ali nije koristan. Ne moemo jednostavno
bez izvjesne opasnosti koristiti jezik naih kritiara. Pokuat u vam to
objasniti na primjeru jedne druge rijei, daleko manje vanoj od rijei
kranin.
8

Rije gentleman je izvorno znaila neto prepoznatljivo, ona je

oznaavala ovjeka koji je posjedovao grb i neto zemlje. Kad bi takva
ovjeka nazvali gentleman, to nije bio nikakav kompliment, ve se time
ustvrdila jedna injenica. Ako bi za nekoga rekli da nije gentleman, to
nije bila uvreda, ve obino obavjetenje. Nije bilo proturjeno kazati
da je John laac i gentleman, isto kao to danas nema proturjeja u
tvrdnji da je James budala i akademski kipar. Tada je netko primijetio,
posve ispravno, dobronamjerno, duhovno i dojmljivo ali nekorisno:
Ah, zar kod gentlemana nije najvanije ponaanje? to e mu grb i
zemlja, ako se ne zna ponaati? Zar nije pravi gentleman samo onaj koji
se ponaa onako kako bi se gentleman trebao ponaati? Zar nije onda
Edward mnogo istinskiji gentleman od Johna? Takvo razmiljanje bilo
je u osnovi dobro. Naravno, bolje je biti astan, utiv, hrabar negoli
imati grb i zemlju. Meutim, to nije isto. tovie, to nije ono s ime
e se svatko sloiti. Nazvati nekoga gentlemanom u ovom novom,
pronjenom smislu, ne znai dati o njemu obavjetenje, ve je to nain
da ga pohvalimo, a rei da ovjek nije gentleman znai uvrijediti ga.
Kad neka rije prestane biti opisni izraz, kad postane sredstvo kojim
nekoga ocjenjujemo, tada ona vie ne izraava injenicu, ve samo
odnos govornika prema datom objektu (kad netko za jelo kae da je
dobro, to znai da mu se ono svia). im je rije gentleman liena svog
starog, obinog, objektivnog znaaja, ona znai samo da nam se ovjek
kojega smo tako oznaili svia. Prema tome, danas je rije gentleman
potpuno neupotrebljiva. Ve i prije smo imali dovoljno
izraza koji oznauju pohvalu, tako da nije bilo potrebno koristiti jo
i taj. S druge strane, ako neki povjesniar eli taj izraz upotrijebiti
u njegovom izvornom znaenju, ne moe to uiniti bez dodatnog
objanjenja, jer on vie ne odgovara svojoj svrsi.
Kad bi ljudi poeli pridavati duhovni znaaj, kad bi poeli proiavati
ili, kako se esto kae, produbljivati smisao rijei kranin, onda bi
taj izraz isto tako vrlo brzo postao neupotrebljiv. U prvom redu, sami
krani ga ne bi
vie mogli primijeniti ni na koga. Nije na nama da prosuujemo tko
jest, a tko nije blizak Kristovom duhu u najdubljem znaenju te rijei.
Ne moemo prozrijeti ljudsko srce, ne moemo suditi nama je to
ak i zabranjeno. Od nas bi bilo odvie drsko tvrditi tko je u ovom
proienom smislu kranin, a tko nije. Oito da je rije koju ne
9

moemo primijeniti beskorisna. to se tie nevjernika, oni e, bez

dvojbe, tu rije koristiti u njenom proienom znaenju. Kada je budu
izgovarali, njome e izricati samo procjenu. Kad nekoga budu nazivali
kraninom, to e znaiti da misle kako je to dobar ovjek. Meutim, taj
nain upotrebe ove rijei nee doprinijeti bogaenju jezika, budui da
ve postoji rije dobar. Stoga e rije kranin biti potpuno neprikladna
svrsi kojoj je mogla sluiti.
Ne smijemo, dakle, odstupiti od izvornog, oitog znaenja. Naziv
krani najprije se spominje u Antiohiji (Djela 11:26) gdje su tako
nazvali uenike, one koji su prihvatili apostolsko nauavanje. Nema
ni najmanjeg znaka da bi se taj naziv ograniavao samo na one kojima
je to nauavanje koristilo onoliko koliko im je trebalo koristiti. Nema
dvojbe da je taj pojam zahvaao i one koji su na neki proieni,
produhovljeni, unutarnji nain bili puno blii Kristovu duhu, od onih
uenika koji nisu u tolikoj mjeri ispunili oekivanja. Tu se ne radi ni o
kakvoj teologiji, ni o kakvom moralu. Radi se samo o takvom koritenju
rijei, da svi razumijemo o emu se govori. Kada ovjek koji prihvaa
kransku doktrinu ne ivi u skladu s njom, bit e jasnije ako kaemo
da je on lo kranin, nego li da nije uope kranin.

nikada se ne smijete zapitati: Da li mi se svia takva vrsta slube?

ve: Da li su ove doktrine istinite? Da li me moja savjest na njih
upuuje? Zbog ega se ne usuujem pokucati na ova vrata da li zbog
moje oholosti, posebnih sklonosti, ili zato to mi se uope ne svia
ovaj vratar? Kada doete do svoje sobe, budite ljubazni prema onima
koji su izabrali druga vrata, kao i prema onima koji jo uvijek ekaju
u predvorju. Ako su pogrijeili, jo su im vie potrebne vae molitve.
Ako su to vai neprijatelji, tada vam je nareeno da molite za njih. To
je jedno od onih pravila koja vrijede za cijelu kuu.

Nadam se da nijedan italac nee pomisliti da je osnovno kranstvo

ponueno ovdje kao mogui izbor vjerovanjima postojeih vjerskih
zajednica kao da bi mogli prije prihvatiti osnovno kranstvo
nego kongregacionalistiku, pravoslavnu ili bilo koju drugu crkvu.
Ono je vie nalik predvorju iz kojeg se moe ui u vie soba. Ako mi
poe za rukom nekoga dovesti u to predvorje, uspjet u u svojoj nakani.
No ognjite, hrana i stolice nalaze se u sobama. U predvorju se eka, iz
njega se moe pokuati ui na vie vratiju, no u njemu se ne ivi. Zbog
toga je i najgora soba (bez obzira koja) bolja od predvorja. Istina je da
se nekima moe uiniti da ve dugo ekaju u predvorju, doim drugi
gotovo odmah znadu na koja vrata trebaju pokucati. Ne znam odakle
potjee ta razlika, no siguran sam da Bog nikoga nee ostaviti da eka,
ukoliko ne vidi da je to za njegovo dobro. Kad konano uete u svoju
sobu, uvidjet ete da vam je dugo ekanje na neki nain koristilo i da
je moda zato bilo i potrebno. Meutim, to vrijeme morate smatrati
samo ekanjem, a ne logorovanjem. Morate i dalje moliti za svjetlo i,
naravno, ak u predvorju morate nastojati pridravati se pravila koja
vae za cijelu kuu. Prije svega, morate se stalno pitati koja su vrata
prava, a ne ija vam se boja ili oblik vie svia. Jednostavno reeno,
10

11

KNJIGA PRVA
DOBRO I ZLO KAO KLJU
ZA
RAZUMIJEVANJE
SVIJETA

12

13

1. Zakon ljudske naravi

Zacijelo je svatko od nas uo kako se ljudi svaaju. Ponekad nam se to
priinja smijenim, ponekad neugodnim; no bez obzira na to, vjerujem
da moemo nauiti neto vano iz onoga to se u svai izgovori. A
govore se ovakve stvari: Kako bi bilo kad bi se prema tebi netko tako
ponio? To je moje mjesto, ja sam prvi doao! Pusti ga, nije ti
se niim zamjerio! Zato bi ti bio prvi?! Daj mi pola narane, ja
sam tebi dao pola moje! Hajde, obeao si! Svakog dana ujemo
ovakve rijei, kako od obrazovanih ljudi, tako i od neukih, kako od
djece, tako i od odraslih.
Ono to je zanimljivo u vezi takvih primjedbi jest to, da osoba koja
ih izgovara ne tvrdi samo da joj se ne dopada ponaanje druge osobe,
ve se poziva na neki uzor ponaanja kojeg bi trebale poznavati obje
strane. Osoba koja je u takvoj svai napadnuta, vrlo rijetko odgovara:
K vragu i taj tvoj uzor! Gotovo se uvijek trudi da dokae kako
njezino ponaanje nije protivno tom uzoru ili ako prizna da jest, tada
uvijek ima neko posebno opravdanje. Pronalazi se neki poseban razlog,
u nekom posebnom sluaju, zbog kojeg onaj tko prvi zauzme mjesto
mora to mjesto prepustiti drugome ili se izgovara da su prilike bile
posve drukije kad su prvi put dijelili naranu ili se dogodilo neto
neoekivano zbog ega, eto, mora pogaziti obeanje. ini se, zapravo,
da obje strane imaju na umu neku vrst zakona ili pravila potene igre
ili dolina ponaanja ili morala, nazovite to kako hoete, oko kojeg su
se doista sloili. Oni su se stvarno sloili. Da se nisu, bili bi se moda
potukli poput ivotinja, a ne svaali u ljudskom znaenju te rijei.
Svaati se znai pokuati dokazati drugoj strani da nije u pravu. A to
ne bi imalo nikakva smisla, ukoliko ne postoji neki zajedniki pojam
o tome to je Pravo a to Krivo; isto kao nogometau predbacivati
kako je nainio prekraj, a da se prije nismo dogovorili o nogometnim
pravilima.
Ovaj zakon ili pravilo o Dobru i Zlu nekad se nazivao Zakon prirode.
Danas, kad upotrebljavamo pojam zakoni prirode, obino mislimo na
zakon sile tee, nasljednost osobina ili na zikalno kemijske zakone.
Meutim, stari mislioci, nazvavi zakon o Dobru i Zlu, Zakonom
prirode, mislili su, ustvari, na zakon ljudske naravi. Pri tom su se
vodili milju da isto kao to svim tijelima vlada zakon sile tee, a
14

15

organizmima bioloki zakoni, i stvorenje zvano ovjek ima svoj zakon

no s velikom razlikom to tijelo ne moe odabrati hoe li se potiniti
zakonu sile tee ili nee, dok ovjek moe odluiti hoe li potivati
zakon ljudske naravi ili e ga prekriti.
Moemo to i drukije kazati. Svaki je ovjek u jednom trenutku svojeg
ivota podloan nekolicini zakona, no ima samo jedan kojeg je slobodan
odbaciti. Njegovo tijelo je podlono sili tei kojoj ne moe izbjei
ako ostane bez potpornja u zraku, past e na zemlju onako kako pada
kamen. Njegov organizam je podloan razliitim biolokim zakonima
kojima se ne moe oduprijeti, kao ni ivotinje. To znai da ne moe
prekriti one zakone koje dijeli s drugim biima, ali moe prekriti onaj
koji je svojstven njegovoj ljudskoj naravi, zakon koji ne dijeli ni sa
ivotinjama, ni s biljkama, ni s neivim tvarima. Jedino taj zakon moe
prekriti svojom voljom.
Ovaj zakon je nazvan Zakonom prirode, jer su ljudi smatrali da ga
svaki ovjek ve po samoj svojoj prirodi poznaje, pa ga nitko ne treba
o njemu pouavati. Naravno, to ne znai da nema pojedinaca koji nisu
svjesni postojanja tog zakona u sebi, isto kao to ima takvih koji ne
raspoznaju boje ili nemaju sluha. Uzimajui, meutim, ljudsku vrstu
kao cjelinu, zamisao o ispravnom ponaanju bila je vie nego oita.
Meni se to miljenje ini posve pravilnim. Kad ne bi bilo tako, onda
bi sve to je reeno npr. o ratovima, bilo besmisleno. Kakvog bi smisla
imalo kazati da je neprijatelj bio u krivu, ukoliko Dobro nije stvarnost
koju su nacisti u svom srcu poznavali isto kao i mi, samo se tog Dobra
nisu pridravali?
Da nisu imali pojma o onome to mi podrazumijevamo pod Dobrim,
ne bismo ih smjeli osuivati zbog njihovih zloina nita vie no to
bismo ih mogli optuiti zbog boje njihove kose. To, naravno, ne znai
da protiv njih ne bismo trebali nastaviti borbu.
Znam da e netko primijetiti da je zamisao o Zakonu prirode ili o
ope priznatom ispravnom ponaanju smijena, budui da razliite
civilizacije drukije shvaaju pojam Zakona prirode, jednako kao to
se taj pojam mijenjao tijekom stoljea.
To, meutim, nije istina. Razlike izmeu moralnih mjerila kod razliitih
civilizacija i povijesnih razdoblja postoje, no uvijek je meu njima bilo
vie slinosti nego razlika. Ako prouimo moralno uenje, recimo, starih
16

Egipana, Babilonaca, Hindusa, Kineza, Grka i Rimljana, sigurno emo

zamijetiti veliku meusobnu povezanost, kao i slinost izmeu njihovog
i naeg moralnog uenja. Neke dokaze za to naveo sam u dodatku svoje
knjige Svrgnue ovjeka, a za sada bih se zadovoljio uputom itatelju
da pokua predoiti sebi to bi znaio potpuno razliit moral. Navedite
mi makar jednu zemlju u kojoj se potivalo dezerterstvo ili izdajstvo
prijatelja. Moete traiti takvu zemlju ili drutvo koliko god hoete, ali
je neete pronai, jednako kao ni zemlju u kojoj su dva i dva pet. Ljudi
se razlikuju samo u onome po emu se trebaju pokazati nesebinim
da li jedino prema svojoj zemlji, svojim sunarodnjacima ili pak prema
svim ljudima. No, svatko se slae u tome da ne valja sebe stavljati na
prvo mjesto. Nitko se nikada nije divio sebinosti. Ljudi se razlikuju u
miljenju smije li se imati jednu ili etiri ene, no svi se slau da ovjek
ne smije posjedovati ba svaku enu koju eli. Meutim, najznaajnije
je slijedee: pretpostavimo da netko pogazi zadano obeanje i kae da
ne vjeruje u stvarnost Dobra i Zla. Ukoliko vi pogazite svoje obeanje,
isti e vam ovjek kazati: To nije pravedno (prema njemu, naravno).
Pretpostavimo da neki narod objavi kako meunarodni ugovori nemaju
nikakve vanosti, a netom poslije toga sve e pokvariti izjavom da
posve odreeni ugovor, (koji recimo, ele ponititi), nije bio pravian.
Meutim, ako ugovori nemaju nikakve vanosti, i ukoliko ne postoji
Dobro i Zlo, drugim rijeima, ako nema Zakona prirode kakva je razlika
izmeu pravinih i nepravinih ugovora? Nisu li se oni time razotkrili i
pokazali da, bez obzira na to to izjavljuju, poznaju Zakon prirode kao
i svi ostali?
ini se, dakle, da moramo vjerovati u istinsko Dobro i u istinsko Zlo.
Dogodi se da ljudi pogrijee prilikom prosuivanja Dobra i Zla, kao to
pogrijee u raunanju. Meutim, to nije samo stvar ukusa i miljenja
kao to to nije ni tablica mnoenja. E pa, ako smo se u tome sloili,
prijeimo na slijedeu toku. Nitko se od nas istinski ne pridrava
Zakona prirode. Ako meu vama ima takvih, koji ga se ipak pridravaju,
neka prime moju ispriku.
Takvima je bolje da itaju neto drugo, jer ih se nee ticati ono to ja
ovdje govorim. A sada se obratimo ostalim, obinim ljudima.
Nadam se da me neete krivo shvatiti, ja vam ne elim drati prodiku, a
Bog mi je svjedok da se ne pravim boljim od drugih. Samo pokuavam
upozoriti na jednu injenicu na to da se danas, ove godine, ovoga
17

mjeseca, nismo ponaali onako kako bismo eljeli da se drugi ponaaju

prema nama. Zacijelo imamo tisuu i jednu ispriku za to. Neki dan ste
bili nepravedni prema djeci zato jer ste bili preumorni. A to se tie
onog sumnjivog poslia s novcem na koji ste ve gotovo zaboravili, i
to je bilo sasvim normalno, zar ne? A uslugu koju ste obeali napraviti
starom, dobrom Peri, a niste, hm, da ste znali da ete biti toliko zaposleni,
nikad mu ne bismo to obeali. A to se tie ponaanja prema vaoj eni
(ili muu), ili prema sestri (ili bratu), da samo znam kako oni mogu
iznervirati ovjeka, nikada vam se ne bih udio uostalom tko sam
ja da vam postavljam takva pitanja? I ja sam isti kao i vi. Hou rei,
ni ja se ne uspijevam uvijek pridravati tog Zakona prirode, i kada mi
netko zbog toga prigovori, iz mojih usta ponu vrcati isprike. U ovom
trenutku nije bitno da li su te isprike dobre. Bitno je da one predstavljaju
jo jedan dokaz kako duboko vjerujemo u Zakon prirode, svialo nam
se to ili ne. Ako ne vjerujemo u ispravno ponaanje, zato se tako urno
ispriavamo zbog nae nepristojnosti? injenica je da toliko vjerujemo
u ispravne postupke, taj nas zakon toliko pritiska, da jednostavno
ne moemo podnijeti pomisao da ga se ne pridravamo, te stoga
odgovornost prebacujemo na drugoga. Primjeujete li da sve isprike
nalazimo jedino zato da opravdamo nae nedostojno ponaanje. Nae
loe raspoloenje pripisujemo zamoru, zabrinutosti ili gladi. Meutim,
uvijek smatramo da smo sami zasluni za nae dobro raspoloenje.
Eto, samo sam ovo dvoje elio kazati. Prvo, svi ljudi na svijetu misle
kako je potrebno da se na sasvim odreen nain ponaaju i drugo, da se
nitko od nas tako ne ponaa. Poznat nam je Zakon prirode, no unato
tome, ne pridravamo ga se. Ove dvije injenice predstavljaju temelj
jasnog razmiljanja o nama i o svijetu u kojem ivimo.

2. Neki prigovori
Ako je sve to tako, zastanimo malo i uvrstimo taj temelj jasnog i
potenog razmiljanja o ovjeku, prije nego poemo dalje. Pisma nekih
mojih itatelja ukazuju na to da mnogi smatraju kako je teko shvatiti
Zakon ljudske prirode, ili Moralni zakon ili Zakon ispravnih postupaka
(kako god elite).
Neki su mi na primjer pisali: Nije li ono to vi nazivate Moralnim
zakonom, obian nagon stada, zar se on nije razvio poput ostalih naih
nagona? Dakle, ja ne poriem mogunost postojanja nagona stada kod
ljudi, ali pod Moralnim zakonom ne podrazumijevam taj nagon. Svi
znamo kako to izgleda kad nas potie neki nagon recimo majinski,
spolni ili nagon za hranom. To je osjeaj jake elje ili potrebe da se
ponaamo na odreeni nain. I naravno, ponekad osjeamo stvarnu
elju da nekom pomognemo; nema dvojbe da tu elju treba pripisati
nagonu stada. Ali osjeati elju da pomognemo sasvim je razliito od
osjeaja da se nekome mora pomoi, bez obzira na to da li to elimo
ili ne. Pretpostavimo da ujete povik u pomo od ovjeka u opasnosti.
Vjerojatno ete u tom trenutku osjetiti dvije elje jednu da mu
pomognete (nju treba pripisati nagonu stada), a drugu da se ne izloite
opasnosti (ovu treba pripisati nagonu samoodranja). Uz ova dva
poticaja, osjetit ete u sebi jo jedan, koji e vam rei da treba slijediti
onaj prvi glas i potisnuti onaj poticaj koji vas tjera na bijeg. Ovaj trei
poticaj, koji prosuuje prva dva i odluuje kojeg treba prihvatiti, ne
moe biti ni jedan od prva dva. Isto tako ne moemo rei da je notni
papir koji nam poruuje koju notu da odsviramo na glasoviru, upravo
sama ta nota. Moralni zakon nas upuuje na melodiju koju moramo
svirati, nai nagoni su pri tom samo pojedini tonovi.
Postoji jo jedan nain koji e nam pomoi da shvatimo kako Moralni
zakon nije tek jedan od ljudskih nagona. Ako se dva nagona sukobe, a
u ovjekovoj svijesti nema nieg drugog osim njih, sasvim je jasno da
e jai pobijediti. Meutim, u trenucima kad smo najsvjesniji Moralnog
zakona, ini se da nas on obino tjera da se priklonimo slabijem od
dva nagona. Daleko vie elimo biti na sigurnom, negoli spaavati
ovjeka koji se utapa. Unato naoj elji, Moralni nam zakon nalae
da mu pomognemo. Takoer nas esto potie da pokuamo ojaati
ispravni poriv da bude jai no to on po prirodi jest. Hou rei, da esto

18

19

osjeamo svojom dunou poticati nagon stada, buenjem mate,

suuti itd, da bi na taj nain smogli dovoljno snage i oduevljenja da
uradimo neto dobro. Ali je potpuno jasno da ne djelujemo nagonski
kad pojedini nagon elimo ojaati. Ono to vam govori: Tvoj nagon
stada je uspavan, probudi ga, ne moe biti sam nagon stada. Ono to
vas upuuje koju notu na glasoviru treba odsvirati glasnije od ostalih,
nikako ne moe biti ba sama ta nota.
Pokuajmo to jo jasnije izraziti. Kad bi Moralni zakon bio samo jedan
od naih nagona, mogli bismo uprijeti prstom na neki poticaj u nama
koji je uvijek dobar, uvijek u skladu sa naelom ispravnog postupanja.
Ali vidite, to ne moemo. Nema ni jednog poticaja u nama kojeg
Moralni zakon ne bi ponekad nastojao zatomiti, isto kao to nema ni
jednog kojeg tu i tamo ne bi nastojao potai. Pogreno je misliti da su
neki nai poticaji, npr., majinska ljubav ili rodoljublje uvijek dobri,
a da su neki drugi nagoni, kao spolni ili borbeni nagon, uvijek loi.
Ima meutim, sluajeva kada je oenjen ovjek duan poticati svoj
spolni nagon, a vojnik svoj borbeni. Isto tako, ponekad, treba potisnuti
majinski, odnosno rodoljubni nagon, ukoliko bi oni nanijeli nepravdu
drugoj djeci, odnosno drugim zemljama. U stvari, nagoni sami po sebi
nisu ni dobri ni loi. Prisjetimo se jo jednom glasovira. Na njemu
ne postoji dvije vrste nota dobre i loe. Svaka pojedina nota je u
odreenom trenutku dobra, a u nekom drugom loa. Moralni zakon nije
nikakav nagon niti skup nagona, on upravlja nagonima, stvara neku
vrst melodije (koju moemo zvati dobrota ili ispravno postupanje).
Ovo je uzgred, od vrlo velike praktike vrijednosti. Najopasnije je
uzeti bilo koji nagon kao neto neprikosnoveno, to treba slijediti pod
svaku cijenu. Svaki od njih nas moe pretvoriti u vragove, kad bismo
ga slijedili kao jedini ispravni nagon. Moda mislite da je, openito
gledajui, ljubav prema ovjeanstvu uvijek dobra i plemenita osobina,
ali to nije tako. Ako pritom izostavimo pravdu, poet emo kriti
sporazume i krivotvoriti dokaze na sudu, sve zbog ovjenosti, postali
bismo isto prevrtljivci i izdajnici.
Neki su mi pisali i pitali me: Nije li ono to vi nazivate Moralnim
zakonom samo drutvena konvencija, nismo li to primili obrazovanjem?
ini mi se da se tu radi o nesporazumu. Ljudi koji postavljaju takvo
pitanje, obino uzimaju zdravo za gotovo, ako smo bilo to nauili od
roditelja i uitelja onda je to jedino ljudski pronalazak. To naravno, nije
20

tako. Svi smo nauili tablicu mnoenja u koli. Dijete koje bi odraslo
samo, na pustom otoku, ne bi znalo za nju. Meutim, iz toga ne slijedi da
je tablica obian dogovor meu ljudima, neto Sto su ljudi izmislili za
svoje potrebe a mogli su je nainiti drukije, samo da su htjeli. Potpuno
se slaem da pravilo ispravnog postupanja uimo od svojih roditelja,
uitelja, prijatelja i iz knjige, kao to uimo i sve ostalo. Meutim,
neke stvari koje nauimo, samo su ustaljena pravila, koja su mogla
biti i drukija. Nauili smo voziti desnom stranom ceste, mogli smo
se, meutim, dogovoriti i drukije, to jest da vozimo lijevom stranom.
Matematika pak, nije dogovor meu ljudima, ve stvarna istina. Pitanje
je kojoj kategoriji pripada Zakon ljudske naravi?
Dva su razloga zbog kojih on pripada istoj kategoriji kojoj i matematika.
Prvi je, kao to rekoh u prvom poglavlju, taj, da premda postoje razlike
izmeu moralnih predodbi u raznih naroda i epoha, one nisu toliko
velike nisu ni priblino toliko velike kao to veina ljudi zamilja. U
moralnim predodbama svih naroda i epoha prepoznajemo isti zakon,
dok drutveni dogovori ili obiaji, kao to su prometna pravila, nain
odijevanja i ostalo, mogu biti sasvim razliiti.
Drugi razlog je ovaj: kad razmiljamo o razlikama koje postoje u
shvaanju morala izmeu razliitih naroda i epoha, da li pomiljamo
da je moral jednog naroda bolji ili gori od morala nekog drugog naroda
(epohe)? Da li je neka promjena kod njih znaila nekakav napredak?
Ako nije, tada ne moe biti nikakvog moralnog napretka. Sama
promjena ne znai i napredak on postoji tek kad se radi o promjeni
na bolje. Kad ne bi bilo razlike u vrijednosti i istinitosti izmeu morala
i razliitih naroda i vremena, tad ne bi imalo smisla govoriti o prednosti
morala civiliziranog ovjeka nad moralom divljaka ili kranski moral
pretpostavljati nacistikom. Meutim, istina je da svi vjerujemo kako
su neka moralna naela bolja od drugih.
Uistinu vjerujemo da su pojedinci koji su pokuavali promijeniti
moralna naela svojega doba bili reformatori ili pioniri bili su to
ljudi koji su moral shvaali bolje od svojih suvremenika. U tome se svi
slaemo. im kaete da jedan skup moralnih naela moe biti bolji od
drugog, oba u stvari usporeujete s mjerilom, tvrdei da se jedan od tih
naela vie pribliava tom mjerilu nego drugi. Meutim, mjerilo s kojim
usporeujemo dvije stvari neto je posve razliito od njih. Zapravo, mi
spomenute skupove moralnih naela usporeujemo s nekim stvarnim
21

moralom, to jest, stvarnim Dobrom, i na taj nain priznajemo da takvo

neto postoji, neovisno od toga kako ga ljudi zamiljaju ili to misle o
njemu.
Ili drugim rijeima, ako je va moral ispravniji od, recimo, nacistikog,
tada mora postojati neto neki stvarni, uzorni moral, s kojim ta dva
morala usporeujete. Razlog zbog kojeg vaa predodba New Yorka
moe biti blia ili dalja od stvarnosti nego moja, lei u tome to je New
York stvarno mjesto, koje postoji neovisno od moje i vae predodbe.
Ako bismo obojica, izgovorivi New York, pomislili na grad koji
upravo zamiljam u svojoj glavi, tada uope ne bi imalo smisla govoriti
o tome, ija je predodba New Yorka bila stvarnost ne bismo mogli
govoriti ni o istinitosti, ni o lanosti. Isto tako, ako bi pravilo ispravnog
postupanja znailo sve ono to neki narod odobrava, tada ne bi imalo
smisla tvrditi da je jedan narod po svojem izboru odreenih moralnih
naela ispravniji od drugoga. Bilo bi potpuno besmisleno kazati da
svijet moe rasti u dobru ili padati u moralnom zlu.
Moj zakljuak je, stoga ovaj: premda razlike o predodbama o ispravnom
ponaanju esto dovode u sumnju postojanje istinskog, prirodnog
zakona ponaanja, ono to nas tjera da o tim razlikama razmiljamo,
dokazuje zapravo sasvim suprotno, tj. da taj zakon postoji.
Rei u vam jo neto. Susretao sam ljude koji razlike u predodbama
o ispravnom ponaanju preuveliavaju i to stoga, to ne vide razliku
izmeu razliitih vjerovanja o injenicama. Tako mi je, na primjer, jedan
ovjek rekao: Pred tri stotine godina Englezi su spaljivali vjetice.
Da li i to nazivate zakonom ljudske naravi ili zakonom ispravnog
postupanja? injenica je, da danas ne spaljujemo vjetice zato, jer
ne vjerujemo da one postoje. Kad bismo vjerovali u njih, kad bismo
stvarno mislili da meu nama ima ljudi koji su se prodali vragu i primili
od njega nadnaravnu snagu kojom ubijaju svoje blinje, pomrauju im
razum i nanose runo vrijeme, zacijelo bismo se svi sloili da ako itko
zasluuje smrtnu kaznu, onda su to svakako ti ogavni zlotvori. Ovdje ne
postoji nikakva razlika u moralnom naelu, razlika je samo u poimanju
injenica. Nevjerovanje u vjetice moe predstavljati znaajan napredak
u znanju, ali ne moemo govoriti o moralnom napretku, ukoliko ih ne
spaljujemo samo zato, jer ne vjerujemo da postoje. Ne moemo nekoga
smatrati ovjenim zato jer vie ne postavlja miolovke vjerujui naime,
da u njegovoj kui nema mieva.
22

3. Stvarnost zakona
Kao to rekoh na kraju drugog poglavlja, kod ljudske vrste nailazimo
na dvije vrlo udne pojave. Prva je, da ovjeka proganja misao kako
bi se trebao dolino ponaati, igrati potenu igru, biti astan, moralan,
tj. slijediti Zakon prirode. Druga je, da se ljudi u stvarnosti tako ne
ponaaju. Moda e se netko upitati zato to nazivam udnim, moda
vam to izgleda sasvim normalno. Moda e neki pomisliti kako sam ja
vrlo strog prema ljudima. Konano moete kazati da ono to ja zovem
nepotivanjem zakona Dobra i Zla, ili Zakona prirode, znai samo to
da ljudi nisu savreni. A zato bi, uostalom, ljudi bili savreni? Taj bi
prigovor bio na mjestu, ako bih pokuao samo ustanoviti stupanj nae
krivice zbog ponaanja suprotnog onomu koje oekujemo od drugih.
No, to mi uope nije nakana. U ovom trenutku nemam namjeru govoriti
o krivici, samo pokuavam pronai istinu. S te toke gledita, sama
zamisao o tome da je neto nesavreno, da nije onako kako bi trebalo
biti, ima stanovite posljedice.
Uzmimo, na primjer, kamen ili stablo. Kamen je kamen, a stablo je
stablo, i nema nikakvog smisla traiti da kamen ne bude kamen ili da
stablo ne bude stablo. Naravno, ukoliko elite taj kamen odnijeti u
svoj vrt, a njegov oblik vam ne odgovara, moete kazati da on nema
prikladan oblik. Isto tako moete kazati da je stablo loe, jer vas u
dovoljnoj mjeri ne zatiuje od sunca. Time zacijelo elite rei da taj
kamen ili stablo ne odgovara odreenoj svrsi koju ste mu namijenili.
To im ne moete predbacivati, osim ale radi. Dobro znate da to stablo
u odreenim klimatskim uvjetima i na odreenom zemljitu ne moe
biti drukije. Ono to s naeg gledita nazivamo loim stablom, potuje
zakone svoje naravi u istoj mjeri kao i dobro stablo.
Opaate li to iz tog proizlazi? To je ono to obino nazivamo zakonima
prirode, to jest, nain na koji vrijeme djeluje na stablo, nee stvarno biti
zakoni u pravom smislu te rijei, ve ih samo mi tako nazivamo. Kad
kaem da kamen koji pada potuje zakon sile tee, nije li to isto kao
kad bismo rekli da taj zakon predstavlja samo ono to kamen uvijek
ini? Zacijelo ne mislite da e se kamen, ako ga bacimo, iznenada
sjetiti kako mu je nareeno da padne na zemlju. Dakle, kaemo da on
sam pada. Drugim rijeima, ne moemo biti sigurni da postoji neki
zakon o onome to se mora dogoditi, koji bi bio razliit od onoga to
23

se stvarno dogaa. Zakoni prirode, dakle, mogu znaiti samo ono to

priroda, u stvari, ini. Meutim, ako razmotrimo zakon ljudske naravi,
zakon ispravnog postupanja, vidjet emo da je to neto sasvim razliito.
Taj zakon zacijelo ne znai ono to ovjek ustvari radi, jer kako sam
spomenuo ranije, mnogi ljudi se uope ne pridravaju ovog zakona,
a gotovo nitko ga se u potpunosti ne pridrava. Zakon sile tee nam
govori kako se kamen ponaa kad ga ispustimo, dok Zakon ljudske
prirode govori kako bi se ovjek trebao ponaati, a kako ne. Drugim
rijeima, kad razgovaramo o ljudima, neto drugo dolazi iznad i van
stvarnih injenica. Postoje injenice, (kako se ljudi stvarno ponaaju),
ali imamo i neto drugo (kako bi se trebali ponaati). Izvan toga u
svemiru ne bi trebalo postojati nita drugo osim injenica. Elektroni
i molekule se ponaaju na stanovit nain iz ega nastaju odreene
posljedice i to bi mogla biti itava pria. (Ne mislim kazati, kao to
ete vidjeti kasnije, da je to itava pria, ve bi to moglo biti tako samo
u ovoj fazi razmatranja.) I ovjek se ponaa na stanovit nain, ali to nije
itava pria, jer znamo da bi se trebao ponaati drukije.
To je doista u tolikoj mjeri udnovato, da osjeamo potrebu za daljnjim
objanjenjem. Moemo, na primjer, izvesti slijedei zakljuak: kad
kaemo za nekoga da se ne ponaa onako kako bi trebao, tada je to isto
kao kad kaemo da je kamen krivo oblikovan, naime, da nam ponaanja
takve osobe ne odgovaraju. Takav zakljuak, meutim, jednostavno
ne bi bio ispravan. Ponaanje ovjeka koji je zauzeo mjesto u vlaku
zato jer je prvi doao i onoga koji je, dok sam ja bio okrenut leima,
skliznuo na sjedalo premjestivi moju torbu, jednako mi ne odgovara.
Pri tome neu osuditi postupak prvog ovjeka, ve onog drugog.
Ne ljutim se, osim za trenutak, dok se ne priberem, na onoga tko mi
sluajno podmetne nogu, pa makar me pri tome ozlijedio. Ljutim se,
meutim, na onoga koji mi pokuava podmetnuti nogu i nakon to mu
to prvi puta nije uspjelo. Ponekad se ponaanje koje nazivamo loim,
uope ne protivi naim interesima, ve naprotiv. U ratu, svakoj strani
dobro dolazi izdajica protivnike strane. No, premda ga plaaju i
koriste njegove usluge, svi ga dre izrodom. Zato ne moemo rei da
je ispravno samo ono postupanje od kojeg imamo koristi. Sto se tie
naeg osobnog ponaanja, takoer mi se ini oitim da nije ispravno
samo ono ponaanje koje nam se isplati. Ispravno se ponaati znai biti
zadovoljan s tisuu dinara, umjesto s deset tisua, poteno ostati u koli
na satu kad biste najradije markirali, ostaviti djevojku na miru onda
24

kad biste najradije vodili s njome ljubav, ostati na opasnim mjestima

iako biste mogli otii na neko manje opasno mjesto, odrati obeanje
onda kada biste ga najradije pogazili, rei istinu ak i onda kada e vas
smatrati budalom.
Neki smatraju da iako se ispravno ponaanje ovjeku ne isplati u
odreenom sluaju, ono se ipak isplati ljudskom drutvu kao cjelini
i da u tome nema nikakve posebne tajne. Konano, ljudi ipak imaju
toliko razuma da uvide kako ne mogu biti sigurni ili sretni, osim u
drutvu u kojem se svi ispravno ponaaju, te se i sami nastoje tako
ponaati. Naravno, tono je da sigurnost i srea dolaze samo od onih
pojedinaca, skupina i naroda koji se meusobno potuju i cijene. To
je, svakako, jedna od najvanijih istina na svijetu, ali ona nikako ne
objanjava na stav prema Dobru i Zlu. Ako na pitanje: Zato ne bih
smio biti sebian? dobijemo odgovor: Zato, jer je to u interesu
drutva tada se moemo upitati: A zato bih ja vodio rauna o
blagostanju drutva, ukoliko osobno nemam nita od toga? Odgovor
moe biti samo ovaj: Zato jer trebamo biti nesebini a to nas vraa
na sam poetak. Dakle, sve to smo rekli tono je, ali to nas nije odvelo
nikuda dalje. Kad bi netko postavio pitanje zato se igra nogomet, ne bi
mnogo vrijedio odgovor: Da se postignu golovi, budui je nastojanje
da se zabiju golovi isto to i sama igra, a ne razlog igre. To bi znailo
kazati da je nogomet nogomet, to je svakako istina, ali je ta istina
toliko oita da je ne treba ni spominjati. Isto tako na pitanje zbog ega
se ovjek treba dolino ponaati, ne vrijedi odgovoriti da je to zbog
dobrobiti drutva, jer nastojanje oko dobrobiti drutva, drugim rijeima
nesebinost, (drutvo na koncu, znai i druge ljude) jedna je od onih
stvari koje ispravno ponaanje sadri u samome sebi. Time bismo samo
ustvrdili da je ispravno ponaanje tek ispravno ponaanje. Nita vie
ne bismo rekli i kad bismo se zadrali na tvrdnji: ovjek treba biti
nesebian.
Ovdje bih zavrio. Ljudi moraju biti nesebini. Trebaju poteno
postupati s drugim ljudima. To, svakako, ne znai da su oni nesebini,
niti da vole biti takvi, ve da moraju biti nesebini. Moralni zakon ili
Zakon ljudske prirode nije obina injenica o ovjekovom ponaanju,
isto kao to je zakon sile tee injenica o ponaanju tijela koja imaju
odreenu masu. S druge strane, Moralni zakon nije puka fantazija, jer
se jednostavno ne moemo osloboditi predodbe o njemu, a kad bismo
to mogli, velika veina onoga to mislimo i kaemo o ovjeku bilo
25

bi lieno smisla. To nije ni izjava o nainu na koji bismo eljeli da

se ljudi ponaaju, a da nama to ponaanje odgovara, jer neije loe ili
nepoteno ponaanje ne mora nam uvijek koditi, ak naprotiv. Prema
tome, ovo pravilo o Dobru i Zlu, ili Zakon ljudske prirode, nazovite to
kako elite, mora na ovaj ili onaj nain biti neto stvarno neto to
zaista postoji i to mi nismo izmislili. Unato tome, to nije injenica u
obinom smislu te rijei, niti injenica na nain na koji bi to bilo nae
stvarno ponaanje. Izgleda da emo morati priznati da postoji vie nego
jedna vrsta stvarnosti; da u ovom konkretnom sluaju ima neto iznad i
s onu stranu obinih injenica o ljudskom ponaanju, a to neto je ipak
veoma stvarno stvaran zakon, kojeg nitko od nas nije izmislio, a
ijeg smo djelovanja potpuno svjesni.

4. to se nalazi u pozadini
zakona
Razmotrimo ukratko do ega smo do sada doli. Na primjerima
kamenja, stabla i slinog, ono to nazivamo prirodnim zakonima, ne
mora znaiti nita osobito to moe biti samo pitanje naziva. Kad
kaemo da prirodom upravljaju stanoviti zakoni, to moe znaiti da se
priroda ponaa na odreeni nain. Ovi takozvani zakoni ne moraju biti
nita stvarno nita to bi prodiralo dublje u bit stvarnih injenica koje
zamjeujemo. Meutim, vidimo da kod ovjeka to nije tako. Zakon
ljudske prirode ili Zakon Dobra i Zla, mora biti neto izvan stvarnih
injenica o ljudskom ponaanju. Dakle, u ovom sluaju, osim stvarnih
injenica, postoji jo neto postoji stvarni zakon kojeg nismo sami
izmislili, ali znamo da ga moramo potovati. elio bih sada razmotriti
to nam ova spoznaja govori o svijetu u kojem ivimo. Od kada su ljudi
kadri razmiljati, pitaju se to je u stvarnosti ovaj svemir i kako je on
nastao. Grubo reeno, postoje dva miljenja o tome. Kao prvo, postoji
ono to obino nazivamo materijalistikim nazorom. Materijalisti misle
da materija i prostor postoje tek tako, oduvijek. Nitko ne zna zato je to
tako. Oni takoer misle da je materija, ponaajui se oduvijek sasvim
odreeno i jednoliko, posve sluajno, poput upada biljarske kugle u
rupu, proizvela bia koja mogu misliti tj. ljude. Igrom sluaja, neto
se sudarilo sa suncem, uslijed ega je dolo do stvaranja planeta. Slinom
igrom sluaja, na jednoj od tih planeta nastala je sretna okolnost da su
se zajedno nali kemijski elementi, odreena temperatura i ostali uvjeti
potrebni za nastanak ivota, pa je jedan dio materije oivio. Potom,
daljnjom igrom sluaja, postupno su se razvila stvorenja poput nas.
Drugi stav je religiozan. Prema religioznom shvaanju, ono to se nalazi
u pozadini svemira, vie je razum negoli ita drugo. Time se misli da to
neto je svjesno, da je svemu to postoji odredilo svrhu, te da pojedine
stvari pretpostavlja drugima. Po ovom shvaanju, to neto je stvorilo
svemir, dijelom iz nama nepoznatih razloga, a dijelom zato da stvori
bia na sebe nalik utoliko nalik, to posjeduju razum. Naravno, to
ne znai da je jedan od tih nazora vladao dugo vremena i da ga je drugi
s vremenom istisnuo. Oba se stajalita svugdje pojavljuju, gdje postoje
misaoni ljudi. Meutim, valja zapamtiti jedno: nikako ne moete uz

26

27

pomo znanosti u uobiajenom smislu te rijei, otkriti koji je od ta dva

stava ispravan. Znanost se slui pokusima. Ona promatra kako se neto
ponaa. Svaka znanstvena postavka, bez obzira kako sloena, svodi se
na kraju krajeva otprilike na ovo: 15. sijenja u 20:20 sati, uperio sam
teleskop na taj i taj dio neba, i opazio to i to ili: stavio sam toliko i
toliko ove tvari u posudu, ugrijao je na odreenu temperaturu, pa se
neto zbilo. Nemojte misliti da imam neto protiv znanosti, govorim
samo o njenoj djelatnosti. to god je ovjek vei znanstvenik, tim e se
prije, vjerujem, sloiti da je takva zadaa znanosti nesumnjivo vrlo
korisna i potrebna. No, zbog ega neto uope postoji i da li postoji
neto iza stvarnosti koju znanost promatra, neto sasvim drukije? Ali,
to nije znanstveno pitanje. Ako postoji neto iza, onda e to ovjeku
ili ostati potpuno nepoznato, ili e mu se pak objaviti na nain razliit
od uobiajenog. Znanost ne moe tvrditi da neto takvo postoji ili
ne postoji. I pravi znanstvenici obino ne tvrde nita slino. Time se
vie bave novinari i pripovjedai sa irokim krugom itateljstva, koji
sakupljaju komadie i otpatke nedopeene znanosti. Na kraju krajeva
to je stvar zdrava razuma. Pretpostavimo da znanost jednom toliko
uznapreduje, da moe spoznati i objasniti svaki detalj svemira. Nije li
oito da bi i u tom sluaju pitanja kao to su: Zato postoji svemir?
Zato on postoji na ovakav nain? Ima li on bilo kakvo znaenje?
ostala nepromijenjena.
Dakle, poloaj bi bio prilino beznadan da nema jednoga: postoji samo
jedno u itavom svemiru o emu znamo vie no to bismo mogli nauiti
promatranjem izvana. A to je ovjek. Ne samo da ljude promatramo
mi jesmo ljudi. U ovom sluaju mi, da tako kaemo, posjedujemo
unutarnju obavijest, mi smo u tom saznanju. I zbog toga znamo da nad
ljudima postoji moralni zakon kojeg ljudi nisu sami stvorili i kojeg ne
mogu sasvim zaboraviti ak i ako pokuavaju, za kojeg osjeaju da ga
moraju potivati. Obratite panju na slijedee da netko prouava
ovjeka izvana, kao to mi prouavamo elektricitet ili zelje, koje ne
poznaje ljudski jezik i nije kadar doznati naa unutarnja saznanja, nego
samo promatrati ono to inimo, ne bi nikad mogao naslutiti postojanje
moralnog zakona. A po emu bi i mogao? Zapaanja takvog promatraa
odnosila bi se samo na ono to ovjek ini, a moralni zakon zahvaa
neto drugo, tj. ono to bi trebao initi. Isto tako, kad bi postojalo neto
iznad injenica do kojih smo doli promatranjem kamenja ili vremenskih
prilika, nikad to ne bismo otkrili samo vanjskim promatranjem.
28

Pitanje je, dakle, u slijedeem: elimo znati da li svemir postoji tek

onako, bez ikakva razloga ili iza njega postoji neka sila koja ga ini
upravo onakvim kakav on jest. Ukoliko postoji, ta sila ne bi bila
injenica koju moemo promatrati, ve stvarnost koja tu injenicu
uvjetuje, a koju ne moemo otkriti pukim promatranjem. Jedino kad
se radi o nama, ljudima, moemo spoznati da u svemu tome ima neto
vie. Ili recimo to ovako: kad bi iznad svemira postojala sila koja ga
nadzire, ona se ne bi mogla pokazati kao jedna od injenica unutar
svemira kao to ni graditelj kue ne moe biti zid, ni stubite, ni
kamin u kui koju je izgradio. Jedini je nain na koji bismo mogli
oekivati da nam se ta sila pokae, da je u samima sebi osjetimo kao
neki utjecaj ili zapovijed to nas potie da se ponaamo na odreeni
nain. A to je ba ono to nalazimo u sebi. Sigurno bi to trebalo
pobuditi nau sumnjiavost? U jedinom sluaju gdje moemo oekivati
odgovor, to jest kad se radi o nama samima, taj odgovor je potvrdan. U
ostalim sluajevima, gdje ne dobivamo nikakav odgovor, vidjet emo
zato je to tako. Recimo, netko me upita zato, kad vidim ovjeka u
sivoj uniformi kako ide ulicom i u sandui pred vratima kue ubacuje
omotnicu, pretpostavljam da te omotnice sadre pisma? Odgovor bi
bio zato to uvijek kad sam primim takvu omotnicu, u njoj se nalazi
pismo. Vi, meutim, moete rei: Ali vi nikada niste vidjeli pisma za
koja mislite da ih drugi dobijaju. Ja u vam na to odgovoriti: Naravno
da nisam, kako bih i mogao kad nisu upuena meni. Sadraj omotnica
koje nemam pravo otvoriti, objanjavam pomou onih koje imam
pravo otvoriti. Isto je s prethodnim pitanjem; jedini omot koji smijem
otvoriti je ovjek. I kad otvorim taj omot, osobito kad otvorim omot
sama sebe, uviam da ne postojim sam po sebi, ve da iznad mene
postoji zakon; da netko od mene oekuje da se ponaam na odreeni
nain. Naravno, ne tvrdim da bih to isto naao kod kamena ili stabla,
(kad bih mogao proniknuti njihovu nutrinu), isto kao to ne tvrdim da
moji susjedi primaju jednaka pisma kao i ja. Mogao bih, na primjer,
otkriti da kamen mora potovati zakon sile tee, to jest, da poiljalac
pisma od mene trai samo da potujem zakon moje ljudske naravi, a
kamen primorava da potuje zakon svoje kamene naravi. No, u oba
sluaja treba oekivati da postoji, da tako kaem, poiljalac pisma, neka
sila izvan nama poznatih injenica, neki Upravitelj ili Vodi.
Nemojte misliti da trim pred rudo. Za sada se nalazim jo vrlo daleko
od Boga kranske teologije. Samo sam doao do zakljuka da postoji
29

neto to upravlja svemirom, to se u meni pojavljuje kao zakon koji

me potie da postupam ispravno i koji pobuuje osjeaj odgovornosti
i nelagode kad postupam loe. ini mi se da moramo pretpostaviti da
je to neto vie nalik umu, nego bilo emu drugome to poznajemo
konano jedino to jo poznajemo, a teko je zamisliti da bi nas
komad materije mogao na neto usmjeravati. Naravno, to ne mora
biti vrlo nalik umu, a jo manje osobi. U slijedeem odlomku vidjet
emo da li moemo o tome saznati neto vie. Prije toga duan sam
jedno upozorenje. U zadnjih stotinjak godina izgovoreno je mnogo
razvodnjenih i sladunjavih pria o Bogu. Meutim, to nije ono to ja
nudim. To moete mirne due zaboraviti.

zaista, ivotna sila najvei domet ljudskog razmiljanja kojeg je svijet

doivio?

BILJEKA U elji da izbjegnem opirno obrazlaganje stavova

o gledanju na svijet i ivot, spomenuo sam samo materijalistiki
i religiozni stav. Potrebno je, meutim, spomenuti jo i stav nazvan
lozoja ivotne snage ili stvaralaka evolucija ili evolucija-koja-traje.
Bernard Shaw je poznat po najduhovitijem izlaganju toga stava, dok
ga je najtemeljitije prikazao Bergson. Zagovornici ovog gledanja na
svijet tvrde da neznatne promjene po kojima se na ovoj planeti ivot
razvio od najniih oblika do ovjeka, nisu nastale sluajno, ve da su
rezultat nastojanja, svrhovitosti ivotne sile. Njih bi trebalo upitati da
li pod ivotnom silom podrazumijevaju neto to ima um ili nema.
Ako je odgovor potvrdan, tada je um koji stvara ivot i koji ga privodi
savrenstvu u stvari Bog, pa je njihovo uvjerenje jednako religioznom.
Ukoliko je odgovor negativan, kakvog smisla ima kazati da neto bez
uma tei neem, da to neto ima svrhu? ini mi se da je ba to kobno
za ovakav svjetonazor. Jedan od razloga zato je tolikim ljudima teorija
stvaralake evolucije privlana, sigurno lei u tome to ona u obilatoj
mjeri prua ovjeku osjeaj ugode koja je ishod vjerovanja u Boga, a
izostavlja one manje prijatne posljedice. Kad se dobro osjeate, s neba
sija sunce i ne elite vjerovati da je itav svemir tek mehaniki ples
atoma, lijepo je pomisliti kako se ta velika, tajanstvena sila kotrljala
kroz stoljea nosei vas na svojoj krijesti. Ako s druge strane, elite
poiniti neto nedolino, ne morate se bojati da e vas ona ukoriti,
budui je ona tek slijepa sila, bez razuma, koja ne propisuje nikakva
moralna naela, nije poput onog nezgodnog Boga o kojem smo uili
kao djeca. ivotna sila je neka vrst pripitomljenog Boga. Moete je
ukljuiti kad to elite, no ona vas nee uznemiravati. Dakle, imamo
priliku doivjeti sve ushite religije, a da nas to nita ne kota. Da li je,
30

31

5.Uzrok nae nelagodnosti

Posljednje sam poglavlje zakljuio s mislima da nas putem moralnoga
zakona netko ili neto dotie s one strane materijalnog svijeta. Vjerujem
da to moe nekoga smetati. Moda ste ak pomislili da sam vas prevario
da sam jednu od mnogih popovskih prodika zaodjenuo platem
lozoje. Moda ste me bili spremni sluati sve dok sam vam govorio
neto novo; ali ako se radi samo o religiji, ve su vam i drugi dolazili
s tom temom. Moda mislite da je nepotrebno vraati unazad kazaljke
sata. Ako netko od vas misli tako, rado bih mu rekao tri stvari.
Prvo, u vezi vraanja kazaljke sata. Nemojte misliti da se alim ako
kaem da moete vratiti kazaljke unazad i da je to vrlo esto razuman
postupak ukoliko je sat netoan. Meutim, bolje je da se okanimo
prie o satovima. Svi elimo napredak. On obino znai pribliavanje
cilju prema kojem smo se uputili. Ako ste se uputili krivim smjerom,
nastavak puta vas nee pribliiti odreditu. U tom sluaju, napredovati
znai okrenuti se i vratiti na pravi put. Onaj tko se prvi vrati na pravi put
napredan je. To se najbolje vidi u aritmetici. Kad zaponem pogreno
zbrajati, to ranije priznam greku, pa se vratim i ponem iznova, tim u
prije doi do ispravnog rezultata. Nema nieg naprednog u tvrdoglavosti
i odbijanju da priznam pogreku. ini mi se, pogledamo li na sadanje
stanje u svijetu, da ovjeanstvo oito radi velike greke. Nalazimo se
na krivu putu. U tom se sluaju trebamo vratiti samo emo na taj
nain bre napredovati.
Drugo, to jo uvijek nije popovska prodika. Jo uvijek nismo stigli do
Boga neke religije, najmanje pak do kranskog Boga. Doli smo tek
do Nekog ili Neeg, tko stoji iza moralnog zakona. Nismo ni spomenuli
Bibliju niti Crkvu, ve pokuavamo vidjeti to o tom Nekom moemo
sami zakljuiti. Najdublji dojam ostavlja uvijek ono do ega sami
doemo. O tom Nekom imamo dva dokaza. Jedan je svemir, kojeg
je On stvorio. Ako bismo to uzeli kao jedino uporite, mogli bismo
zakljuiti da je On veliki umjetnik (jer je svemir veoma lijep prostor), no
i prilino nemilosrdan prema ovjeku (svemir je vrlo opasan i straan).
Drugi dokaz je moralni zakon kojeg je On usadio u na um. Taj dokaz
je jai od prethodnog, jer do njega dolazimo unutarnjim spoznajama.
O Bogu vie saznajemo preko moralnog zakona nego preko svemira,
isto kao to o ovjeku saznajemo vie dok ga sluamo, nego gledamo
32

33

kuu koju je nainio. Dakle, iz ovog drugog dokaza zakljuujemo da

Biu koje se nalazi iza svega postojeeg, vrlo je stalo do ispravnih
postupaka potena igra, nesebinost, hrabrost, dobronamjernost,
potenje i iskrenost. U tom bismo se smislu, mogli sloiti s onime to
nauava kranstvo, a i neke druge religije, naime da je Bog dobar. Ali
nemojmo se prenagliti. Moralni zakon nam ne kae da je Bog dobar
tako da je popustljiv, mekan ili da s nama suosjea. Moralni zakon
nije nimalo popustljiv. On je tvrd poput stijene. Govori nam da inimo
samo ono to je ispravno i izgleda da ga se ne tie koliko to moe
biti bolno, opasno ili teko. Ako je Bog nalik na moralni zakon, onda
on nije nimalo mekan. Tu nam nita ne pomae ako kaemo da pod
dobrim Bogom razumijevamo Boga koji oprata. Nemojmo trati pred
rudo. Oprostiti moe samo osoba, a mi do osobnog Boga jo nismo
doli. Do sada smo ustanovili samo to da iza moralnog zakona postoji
neka sila koja je slinija razumu nego bilo emu drugome. No, to jo
uvijek ne mora znaiti da je to sila osobe. Ako je ona neosobni um, ne
bi je imalo smisla moliti da nam neto odobri ili oprosti, jednako kao
to nema smisla traiti od tablice mnoenja da nam oprosti pogreno
raunanje. Niti u jednom od ta dva sluaja ne bismo dobili odgovor.
Isto tako nema koristi rei, ukoliko takav Bog postoji a on bi bio
neosobna, apsolutna dobrota da vam se on ne svia i da ne marite za
njega. Nevolja je, naime, u tome to je jedan dio vas na njegovoj strani,
to je jedan dio vas suglasan kad on ne odobrava ovjekovu pohlepu,
lukavstvo i izrabljivanje. Moe se dogoditi da od njega traimo da u
naem sluaju naini izuzetak, da nam ovaj put oprosti, ali duboko u
sebi znamo da on ne moe biti dobar ako stvarno i neopozivo ne prezire
takav nain ponaanja. S druge strane znamo, da ukoliko zaista postoji
apsolutna dobrota, ona ne odobrava najvei dio onoga to inimo. To
je, dakle, kripac u kojem se nalazimo. Ukoliko svemirom ne upravlja
apsolutna dobrota, tada su na kraju krajeva svi nai napori uzaludni. No,
ako ona postoji, tada smo u svakodnevnom neprijateljstvu s njom, bez
izgleda da se u budunosti to promijeni, pa je na poloaj beznadan.
Ne moemo s tom dobrotom, a ni bez nje. Bog je najvea utjeha, ali isto
tako ulijeva i najvei strah. U isto vrijeme ga najvie trebamo i najvie
ga se bojimo. On nam je jedini mogui saveznik, a ipak smo postali
njegovi neprijatelji. Neki ljudi pretpostavljaju da bi susret s Apsolutnom
dobrotom bio zabavan. Moda bi o tome trebalo jo jednom promisliti.
Takvi se jo uvijek samo igraju s religijom. Dobrota, naime, moe biti
34

ili velika sigurnost ili ogromna opasnost ve prema tome kako na

nju odgovorimo. A mi odgovaramo na krivi nain.
I tree: kad sam odluio da na ovako zaobilazan nain izloim ono to
mi je bilo na umu, nisam vas elio ni na koji nain prevariti. Razlog
je bio posve drukiji. Naime, kranstvo jednostavno nema nikakva
smisla sve dok se ne suoimo s injenicama koje sam upravo iznio.
Kranstvo trai od ovjeka pokajanje i obeava oprotenje. Prema
tome, ono nema nita kazati (koliko ja znam) ljudima koji nisu svjesni
da su uinili neto zbog ega bi se trebali pokajati i koji ne osjeaju
potrebu za oprotenjem. Kranstvo poinje tek kad smo uvidjeli da
postoji stvarni Moralni zakon i Sila iznad njega, kad shvatimo da smo
taj Zakon prekrili i time se suprotstavili toj Sili ni trenutka ranije.
Tek kad saznamo da smo bolesni sluamo lijenika. Kad uvidimo da
smo u oajnom poloaju, tek tada emo poeti shvaati o emu govore
krani. Oni nude objanjenje kako smo dospjeli u sadanje stanje gdje
djeluje i mrnja i ljubav prema dobroti, oni isto tako nude objanjenje
kako Bog u isto vrijeme moe biti neosobni um koji stoji iza Moralnog
zakona, a takoer i Osoba. Govore nam kako su zahtjevi ovog Zakona,
koje ni vi ni ja ne moemo ispuniti, bili ispunjeni umjesto nas, kako sam
Bog postaje ovjekom da bi spasio ovjeka od Bojega suda. To je stara
pria i ako je elite shvatiti, bez sumnje ete se savjetovati s ljudima
koji su vie od mene pozvani da o tome govore. Sve to ja traim jest da
se suoimo s injenicama da razumijemo pitanja na koja kranstvo
smatra da ima odgovor. Te injenice su zaista zastraujue. Volio bih da
mogu kazati neto prihvatljivije, no moram rei ono to mislim da je
istinito. Naravno, slaem se da kranska religija, ipak na kraju, prua
neopisivu utjehu. Ali ona ne poinje utjehom; ona poinje pokajanjem
o kojem sam vam ve govorio i nema uope koristi pokuavati neto
rei o utjehi a da prethodno ne govorimo o oaju. U religiji, kao i u
ratu ili bilo gdje drugdje, utjehu ne moemo nai pukim traenjem.
Ako traimo istinu, na kraju emo nai utjehu. Meutim, ako traimo
utjehu, neemo nai ni nju ni istinu poet emo s eznutljivim i
razvodnjenim mislima, a zavriti na kraju oajanjem. Svi smo manje
vie prerasli neka eznutljiva razmiljanja o budunosti vrijeme je
da isto uinimo i s religijom.

35

KNJIGA DRUGA
TO KRANI VJERUJU

36

37

1. Suprotne predodbe o
Bogu
Ako me upitate u to krani vjeruju, zapoet u odgovor time da vam
kaem u to krani ne trebaju vjerovati. Ako ste kranin, ne trebate
vjerovati da su sve druge religije potpuno pogrene. Ako ste pak ateist,
morate vjerovati da su sve religije svijeta u osnovi jedna velika pogreka.
Ukoliko ste kranin, slobodno moete vjerovati u sve te religije, ak i
najneobinije meu njima. U vrijeme dok sam jo bio ateist, morao sam
se prisiljavati na pomisao da je veina ovjeanstva u zabludi u vezi
najvanijeg. Kad sam postao kranin, mogao sam razmiljati mnogo
slobodnije. Naravno, biti kranin znai misliti da je kranstvo u pravu
ondje gdje se razlikuje od drugih religija. Kao u aritmetici samo je
jedan rezultat ispravan, dok su svi ostali pogreni, ali su neki od njih
blii ispravnom rezultatu od drugih.
Na toj osnovi ovjeanstvo se, grubo uzevi, moe podijeliti na dvije
velike skupine: na veinu koja vjeruje u nekog Boga ili bogove i na
manjinu koja ne vjeruje ni u kakvog Boga. Prema tome, kranstvo
bismo mogli pribrojiti u veinu tj. svrstati ga uz stare Grke,
Rimljane, suvremene divljake, stoike, platoniste, hinduse, muslimane,
itd. nasuprot suvremenom materijalizmu zapada. Nadalje, oni koji
vjeruju u Boga mogu se podijeliti prema tome u kakvog Boga vjeruju.
Ovdje se miljenja uvelike razlikuju. Jedni tvrde da je Bog s one strane
dobra i zla. Ljudi neto nazivaju dobrim, a drugo loim. Meutim, neki
smatraju da je tako samo s nae toke gledanja. to je je ovjek mudriji,
to e manje neto nazivati dobrim ili loim. Sve e vie uviati da je
svaka stvar s jedne strane dobra, a s druge loa i da drukije ne moe biti.
Dosljedno tome, ovakvi misle da e ta razlika nestati mnogo prije no to
se pribliimo Bojem gleditu. Kazat e otprilike ovako; rak nazivamo
loim, jer ubija ovjeka, no isto tako mogli bismo loim nazvati vrsnog
kirurga zbog toga to ubija rak. Sve zavisi o kutu iz kojeg gledamo.
Prema drugom, suprotnom miljenju dobar ili pravedan Bog je onaj
koji se opredjeljuje, ljubi ljubav, dok mrzi mrnju, koji od nas trai da
se ponaamo na ovaj, a ne na onaj nain. Prvo gledite, dakle ono koje
tvrdi da je Bog s one strane dobra i zla, naziva se panteizam. Zastupnik
ovog pravca je veliki pruski lozof Hegel, i koliko se meni ini takoer
38

39

i hindusi. Zastupnici drugog stava su idovi, muslimani i krani.

Uporedo s ovom velikom razlikom izmeu panteizma i kranskog
poimanja Boga obino ide i druga razlika. Panteisti obino vjeruju da
Bog, da tako kaemo, pokree svemir onako kao to mi pokreemo
vlastito tijelo gotovo da je sam svemir Bog, tako da ako ne bi postojao
svemir, ne bi bilo ni Boga, pa je prema tome, sve to postoji, dio Boga.
Kranska predodba o Bogu je sasvim razliita. Krani vjeruju da
je Bog zamislio i stvorio svijet onako kao to umjetnik stvara sliku ili
skladatelj glazbu. Slikar nije isto to i slika i on ne umire ako unitimo
njegovo djelo. Kazat ete: Da, ali on je unio velik dio sebe u tu sliku.
No, to jedino znai da su itava njezina ljepota i zanimljivost proizili iz
njegove glave. Njegovo se umijee ne nalazi u slici na isti nain kao to
se nalazi u njegovoj glavi ili rukama. Vjerujem da sada uoavate kako
prva razlika izmeu panteizma i kranstva nosi sa sobom i drugu. Ako
razliku izmeu dobra i zla ne uzimate sasvim ozbiljno, tada je lako rei
kako je sve to postoji dio Boga. Ukoliko smatrate da neto moe biti
stvarno loe, a da je Bog stvarno dobar, onda neete moi govoriti na taj
nain. Morat ete vjerovati da je Bog odvojen od svijeta te da je mnogo
onoga to zamjeujemo u svijetu protiv njegove volje. Panteist, suoen
s problemom bolesti ili sirotinje, rei e: Kad biste to mogli pogledati
iz boanskog ugla, shvatili biste da je i to Bog. Kranin bi rekao: Ne
lupetaj gluposti. Jer, kranstvo je aktivna religija. Ono tvrdi da je Bog
stvorio svijet prostor i vrijeme, toplinu i hladnou, boje i okuse, sve
ivotinje i biljke, sve to je Bog izmislio iz svoje glave.
Naravno, to pokree vrlo veliko pitanje. Ako je dobri Bog stvorio
svijet, zato je taj svijet poao nizbrdo? Mnogo godina nisam nikako
elio sluati odgovore krana na ova pitanja. inilo mi se da je mnogo
jednostavnije i lake kazati da svijet nije stvorila nikakva razumna sila,
bez obzira na to koliko njihovi dokazi bili uvjerljivi. Zar nisu ti dokazi,
u stvari, samo sloen pokuaj da se izbjegne prihvatiti ono to je sasvim
oito? Ali tada je iskrsnula druga nevolja.
Moj dokaz protiv Boga svodio se na to da je svijet okrutan i nepravedan.
Meutim, kako sam uope doao do zamisli o pravdi i nepravdi?
ovjek nikad nee crtu nazvati savinutom, ukoliko nema predodbu
o tome kako izgleda ravna crta. S ime sam usporeivao svijet kad
sam ga nazvao nepravednim? Ako je sve tako loe i besmisleno, zato
se ja, koji sam takoer dio tog besmisla, tako estoko bunim protiv
40

njega? ovjek osjea da je mokar tek kad padne u vodu i to zato, jer
nije vodena ivotinja. Riba se ne osjea mokrom. Naravno, mogao
bih se odrei svoje glavi ili rukama. Vjerujem da sada uoavate kako
prva razlika izmeu panteizma i kranstva nosi sa sobom i drugu. Ako
razliku izmeu dobra i zla ne uzimate sasvim ozbiljno, tada je lako rei
kako je sve to postoji dio Boga. Ukoliko smatrate da neto moe biti
stvarno loe, a da je Bog stvarno dobar, onda neete moi govoriti na taj
nain. Morat ete vjerovati da je Bog odvojen od svijeta te da je mnogo
onoga to zamjeujemo u svijetu protiv njegove volje. Panteist, suoen
s problemom bolesti ili sirotinje, rei e: Kad biste to mogli pogledati
iz boanskog ugla, shvatili biste da je i to Bog. Kranin bi rekao: Ne
lupetaj gluposti. Jer, kranstvo je aktivna religija. Ono tvrdi da je Bog
stvorio svijet prostor i vrijeme, toplinu i hladnou, boje i okuse, sve
ivotinje i biljke, sve to je Bog izmislio iz svoje glave.
Naravno, to pokree vrlo veliko pitanje. Ako je dobri Bog stvorio
svijet, zato je taj svijet poao nizbrdo? Mnogo godina nisam nikako
elio sluati odgovore krana na ova pitanja. inilo mi se da je mnogo
jednostavnije i lake kazati da svijet nije stvorila nikakva razumna sila,
bez obzira na to koliko njihovi dokazi bili uvjerljivi. Zar nisu ti dokazi,
u stvari, samo sloen pokuaj da se izbjegne prihvatiti ono to je sasvim
oito? Ali tada je iskrsnula druga nevolja.
Moj dokaz protiv Boga svodio se na to da je svijet okrutan i nepravedan.
Meutim, kako sam uope doao do zamisli o pravdi i nepravdi? ovjek
nikad nee crtu nazvati savinutom, ukoliko nema predodbu o tome
kako izgleda ravna crta. S ime sam usporeivao svijet kad sam ga
nazvao nepravednim? Ako je sve tako loe i besmisleno, zato se ja,
koji sam takoer dio tog besmisla, tako estoko bunim protiv njega?
ovjek osjea da je mokar tek kad padne u vodu i to zato, jer nije
vodena ivotinja. Riba se ne osjea mokrom. Naravno, mogao bih se
odrei svoje zamisli o pravdi, govorei da je ona samo moja subjektivna
predodba. No, ako bih tako postupio, tada bi propao i moj dokaz protiv
Boga, jer se on osniva na tvrdnji da je svijet stvarno nepravedan, a ne
samo da ne ispunjava moja osobna oekivanja. Dakle, upravo prilikom
pokuaja da dokaem kako Bog ne postoji, drugim rijeima, kako je
cjelokupna stvarnost besmislena, doao sam do saznanja da je jedan
dio stvarnosti naime moja predodba o pravdi sasvim smislena.
Iz toga slijedi da je ateizam suvie jednostavan. Kad bi itav svemir bio
besmislen, mi to nikad ne bismo mogli otkriti isto kao, ukoliko ne bi
41

postojalo svjetlo, pa prema tome niti bia s oima, nikad ne bismo znali
da smo u tami. Tama bi bila besmislena.

2. Najezda
U redu, ateizam je suvie jednostavan. Spomenut u jo jedno gledite
koje je takoer vrlo jednostavno. Ja ga zovem razvodnjeno kranstvo,
a ono tvrdi da Bog postoji na nebu, da je sve u redu i da se ne treba ni
o emu brinuti. Ono izostavlja sva ona teka i jezovita uenja o grijehu,
paklu, vragu i otkupljenju. Obje ove lozoje su djetinjaste.
Nije dobro traiti da religija bude jednostavna. Na kraju krajeva, prave
stvari nisu jednostavne, premda tako izgledaju. Stol za kojim sjedim
izgleda posve jednostavan. No, zamolite znanstvenika da vam kae od
ega je napravljen da vam pria o atomima, o svjetlosnim valovima
koji se od njega odbijaju i udaraju u pozadinu naeg oka, kako djeluju
na vidni ivac i to on stvara u mozgu vidjet ete da vas pojam koji
nazivamo vidjeti stol stavlja u nedoumicu koju ete teko razrijeiti.
Malian koji izgovara svoju djetinju molitvu izgleda jednostavno.
Ukoliko vas zadovoljava da se tu zaustavite, sve je u redu. No, ako to
ne elite a suvremeni svijet obino ne eli biti zaostao ako elite
ii dalje i pronai to se stvarno dogaa tada se morate pripremiti za
neto tee. Ako teimo za neim sloenijim, tada je glupo aliti se da to
vie nije jednostavno.
esto se, meutim, dogaa da ljudi koji nisu glupi, prihvaaju ovakvo
glupo razmiljanje te svjesno ili ne, naude kranstvu. Takvi primaju
kranstvo koje je za estogodinje dijete i tada ga napadaju. Kad
im pokuate razloiti kranstvo na nain kako ga shvaaju odrasli,
upueni ljudi, tada e prigovoriti da im se od toga vrti u glavi, da je
sve to suvie sloeno, te Bog, ako postoji, sasvim bi sigurno religiju
uinio jednostavnijom, jer je jednostavnost tako lijepa, itd. S takvim
ljudima treba biti oprezan, jer su oni spremni svaki as mijenjati temu
razgovora, pa ete s njima samo protratiti vrijeme. Takoer, obratite
panju na izraz Bog koji pojednostavljuje religiju kao da je religiju
Bog izumio, ona predstavlja njegovu rije nama upuenu, u kojoj nam
govori o stanovitim nepromjenjivim znaajkama svoje naravi.
Koliko ja shvaam, stvarnost nije samo sloena, ve preesto i
udnovata. Ona nije uredna, nije oita, uvijek je drukija nego to
oekujete. Kada, na primjer, shvatimo da se Zemlja i planeti okreu
oko Sunca, bilo bi prirodno razmisliti da su zamiljeni tako da pristaju
jedno drugome da su, recimo, jednako udaljeni ili da se ta udaljenost

42

43

redovito poveava ili da su svi iste veliine ili da se s udaljenou od

Sunca poveavaju i smanjuju. A ipak ne nalazimo nikakva vidljiva
uzroka ili razloga u veliini ili udaljenosti. Osim toga, neka ta nebeska
tijela imaju po jedan mjesec, neka ak etiri, neka dva, neka nemaju ni
jedan, a jedno pak, oko sebe ima prsten.
Stvarnost je, zapravo, neto o emu se obino ne moe nagaati. To
je jedan od razloga zato vjerujem u kranstvo ono je religija kod
koje nema nagaanja. Kad bi ono nudilo svijet kakav smo oduvijek
oekivali, izgledalo bi nam da smo ga sami izmislili. Meutim, ono
nije takvo kao da bi ga bilo tko izmislio. Ono se ponaa vrlo udno,
ba kao i stvarnost. Ostavimo stoga sve te djetinjaste lozoje sve
jednostavne odgovore. Problem nije jednostavan, rjeenje jo manje.
U emu je problem? On je u svijetu u kojem postoji mnogo loeg i
oito besmislenog, no u kojem mi ljudi ivimo, svjesni njegovih
nedostataka. Samo dva gledita uzimaju u obzir sve injenice. Prvo
od njih je kransko gledite koje smatra da je ovo dobar svijet koji je
krenuo nizbrdo, no koji, unato tome, jo uvijek uva uspomenu na ono
kakav je trebao biti. Drugo gledite zove se dualizam vjerovanje da
u pozadini svega stoje dvije jednake i meusobno potpuno nezavisne
sile, od kojih je jedna dobra a druga loa. Prema tome, ovaj svijet je
bojite na kojem te dvije sile neprestano ratuju. Meni se osobno ini da
je dualizam, poslije kranstva, najpotenije i najrazboritije vjerovanje
koje postoji na tritu. Ali, ima jednu nevolju.
Pretpostavlja se da su te dvije sile duh ili bog dobra i zla sasvim
nezavisne jedna od druge. One oduvijek postoje. Ni jedna od njih nije
stvorila drugu, ni jedna od njih nema vie prava da se smatra bogom
druge sile. Vjerojatno svaka sebe smatra dobrom, a onu drugu loom.
Jedna od njih voli mrnju i okrutnost, doim druga cijeni ljubav i
milosre. Svaka pak podupire svoje stajalite. Dakle, to mislimo time
kad jednu silu zovemo dobrom, a drugu zlom? To moe znaiti samo
dvije stvari da nam se jedna svia vie od druge (kao to nam se,
recimo, pivo vie svia od vina) ili pak elimo kazati da jedna od njih
grijei, kad se smatra dobrom, bez obzira na to koja nam se od njih vie
svia ili to misli o sebi. Znai, ako se samo pukim sluajem odluimo
na prvu, tada uope ne moemo govoriti o dobru i zlu jer dobro
znai neto za to se trebamo odluiti bez obzira na to da li nam se to u
datom trenutku svia ili ne. Kad bi biti dobar znailo prikloniti se strani
44

koja nam se trenutno svia, bez stvarnog razloga, tada takvo dobro ne
bi zasluivalo da se zove dobrim. Prema tome, od dvije sile koje po
dualistikom gledanju vladaju svijetom, jedna je stvarno dobra, a druga
stvarno zla.
Ali, im to utvrdite, dovodite na pozornicu neto tree uz ve spomenute
dvije sile neki zakon, mjerilo ili pravilo o dobru s kojim jedna sila
stoji u skladu, a druga ne. Tada je to mjerilo kojim sve prosuujemo,
ili bie koje ga je stvorilo, daleko iznad svake sile, ono bi dakle bilo
stvarni Bog. Ono na to smo mislili nazvavi ih dobrom i zlom silom,
znai da je jedna od njih u ispravnom, a druga u pogrenom odnosu
prema stvarnom, konanom Bogu.
Ovo se moe i drukije izrei. Ako je dualistiko gledanje ispravno,
tada zla sila mora biti bie koje cijeni zlo radi samog zla. U stvarnosti,
meutim, neemo sresti nikoga tko bi zlo volio samo zato jer je ono zlo.
Najblia takvom stavu bila bi okrutnost. Ali u stvarnom ivotu ljudi su
okrutni iz dva razloga ili zato to su sadisti, to jest, izopaeni, pa im
okrutnost priinja ulno zadovoljstvo ili pak ele okrutnou neto drugo
postii, na primjer novac, mo ili sigurnost. Svakako, postii mo, novac
i sigurnost nije loe. Zlo je u tome, to to pokuavamo ostvariti na krivi
nain ili to elimo imati u neumjerenim koliinama. Naravno, ne elim
time kazati da su takvi ljudi beznadno pokvareni samo hou rei
da pokvarenost, kad je paljivije razmotrimo, predstavlja ostvarivanje
dobra na krivi nain. ovjek moe biti dobar radi samog dobra, ali ne
moe biti zao samo poradi zla. Moe se pokazati ljubazan i onda kad mu
nije do ljubaznosti, kad mu to ne priinja nikakvo zadovoljstvo, samo
stoga jer zna da je ljubaznost ispravna. Nitko, meutim, nije okrutan
stoga to je okrutnost loa, ve zato jer mu to priinja zadovoljstvo ili
donosi korist. Drugim rijeima, zlo ne moe uspjeti ak niti u svojoj
zloi, na isti nain kao to je dobro uspjeno u svojoj dobroti. Dobro, da
se tako izrazimo, samo opstoji zlo je iskvareno dobro. Dakle, neto
mora biti najprije dobro, da bi se moglo pokvariti.
Sadizam smo nazvali opasnom izopaenou. Najprije moramo imati
predodbu o normalnoj spolnosti, da bismo mogli govoriti o njenoj
izopaenosti. Nju moemo procijeniti zato, jer znamo kako izgleda
normalno ponaanje. Meutim, ako polazimo od izopaenosti, nikada
neemo doznati kakvo je normalno ponaanje. Iz toga slijedi da je sila
zla, koju dualizam dri jednako monom kao i silu dobra, i koja zlo
45

cijeni na isti nain kao i sila dobra dobrotu najobinija utvara. Da bi

bila zla, ona mora eljeti dobro koje ostvaruje na pogrean nain, mora
imati poriva koji su izvorno dobri, da bi ih mogla izopaiti. No, ako je
neto loe, tada ono ne moe imati elju za dobrim niti dobre porive
koje bi moglo izopaiti. Oboje mora dobivati od sile dobra. A ako je
tako, tada ne moe biti govora o nezavisnosti. Zlo je dio svijeta sile
dobra, njega je stvorila ili ona ili neka sila koja je iznad njih obje.

vam vas ponovno upoznati s njim. Ne tvrdim da znam kako on izgleda

ukoliko ga netko eli bolje upoznati, imat e prilike za to. Da li e
mu se to sviati ili ne to je ve drugo pitanje.

Kaimo to jednostavnije. Da bi sila mogla biti zla, ona mora postojati,

imati razum i volju. Meutim, postojanje, razum i volja sami su po sebi
dobri. Prema tome, ona ih mora dobivati od sile dobra dakle ak i da
bi bila zla, mora posuivati ili krasti od svojeg protivnika. Poinjete li
sada shvaati zato kranstvo oduvijek tvrdi da je avao pali aneo?
To nije samo pria za malu djecu. Tu se radi o shvaanju injenice da
je zlo nametnik, a nikako izvorna pojava. Mo kojom se zlo odrava,
primilo je od dobra. Sve ono to zlu ovjeku omoguuje da uini neko
zlo, samo po sebi je dobro odlunost, pamet, dobar izgled, pa i samo
postojanje. Zbog toga dualizam u svojem uem smislu, nema stvarnog
temelja.
Unato tome, moram priznati da je stvarno kranstvo (dakle ne ono
razvodnjeno), mnogo blie dualizmu nego to ljudi misle. Kad sam prvi
put ozbiljno proitao Novi zavjet, uvelike me je zaudilo to on toliko
mnogo govori o sili mraka u ovom svijetu o monom zloduhu za
kojeg se dralo da postoji u osnovi smrti, bolesti i grijeha. Razlika je
u tome to kranstvo smatra da je tu silu stvorio Bog, te da je ona
izvorno bila dobra, a poslije se izopaila. Kranstvo i dualizam se
slau da je svijet u stanju rata. No, kranstvo ne misli da je to rat
dviju nezavisnih sila, nego govori da je to graanski rat, pobuna i da
mi ivimo u prostoru i vremenu kojeg su zaposjeli pobunjenici. Dakle,
u izvjesnom smislu, ovaj svijet je podruje koje je zauzeo neprijatelj.
Kranstvo govori o tome kako je pravedni kralj doao, mogli bismo
rei preruen, i kako nas poziva da uzmemo udjela u otporu. Kad
odlazimo u crkvu, dolazimo zapravo sluati poruku naeg saveznika.
Neprijatelj, raunajui s naom tatinom, lijenou i intelektualnim
snobizmom, pokuava nas sprijeiti u toj nakani. Znam da bi me netko
rado upitao: Da nas moda ne namjeravate ponovno upoznavati
s naim starim znancem avolom s onim rogatim? Ne vidim
kakve veze ima dananjica s time. Osim toga, kopita i rogovi avla me
ne zanimaju. Meutim, moj odgovor bi svakako glasio: Da, namjera46

47

3. Zapanjujua mogunost
izbora
Krani, dakle, vjeruju da se sila zla samozvano nametnula ovjeanstvu
kao knez ovoga svijeta. Naravno, to za sobom povlai niz pitanja. Da li
je ovakvo stanje u skladu s Bojom voljom ili nije. Ako jest, moemo
rei da je to udan Bog. Ako nije, upitat emo se kako se moe dogoditi
da je neto protiv volje Bia koje posjeduje apsolutnu mo?
Meutim, nije teko razumjeti kako neto na jedan odreeni nain moe
biti u skladu s neijom voljom, a ne na drugi. Majka razumno postupa
kada kae svojoj djeci: Neu vas tjerati da svakog dana spremate svoju
sobu. Morate sami nauiti odravati je urednom! Jedne veeri ue
majka u sobu i nae u kaminu medu, tintarnicu i francusku gramatiku.
To je protiv njene volje. Ona bi svakako vie voljela da su njena djeca
uredna. No, s druge strane, ba njezina volja dala je djeci slobodu da
budu neuredna. Isto je tako i kod svake organizacije, kole i ureenja.
esto se ne radi ono to je ostavljeno da se uradi dobrovoljno. To nije
ono to smo eljeli, ali to je omoguila slobodna volja.
Vjerojatno je isto i u svemiru. Bog je stvorio bia koja imaju slobodnu
volju. To znai stvorenja koja mogu ii pravim ili krivim putem. Moda
netko misli da moete biti slobodni, ali bez mogunosti da se skrene
na krivi put. Ja takvo neto ne mogu zamisliti. Ako je neto slobodno
da bude dobro, onda je isto tako slobodno da bude zlo. Upravo je
slobodna volja ono to ini zlo moguim. Pa zato je onda Bog dao
stvorenjima slobodnu volju? Zato, jer slobodna volja, iako ini zlo
moguim, istovremeno jedina omoguuje da postoji ljubav, dobrota i
radost, vrijedne tog naziva. Svijet automata, svijet bia koja bi radila
kao strojevi, ne bi vrijedilo ni stvoriti. Srea koju je Bog namijenio
svojim viim stvorenjima, srea je koja dolazi od naeg slobodnog i
dobrovoljnog sjedinjenja s njime i jednih s drugima u ushitu ljubavi
i radosti, a s time se ne moe usporediti ni najea ljubav izmeu
mukarca i ene. To je razlog zato ljudska bia moraju biti slobodna.
Naravno, Bog je znao to e se dogoditi ako se slobodna volja
zloupotrijebi oito je vjerovao da vrijedi pokuati. Moda se u tome
ne bismo rado sloili s njim. Postoji tekoa kod neslaganja s Bogom.
48

49

On je izvor iz kojeg dolazi sva naa snaga razumijevanje i miljenje.

Ne moemo mi biti u pravu, a on u krivu, isto kao to se rijeka ne
moe popeti iznad svojeg izvora. Kad se svaamo s njime, svaamo
se s onime koji nas ini kadrim da se uope moemo svaati to je
kao da reemo granu na kojoj sjedimo. Ako Bog ovo ratno stanje, koje
vlada u svemiru, smatra da je cijena koju vrijedi platiti za slobodnu
volju, to jest, da stvori ivi svijet u kojem moemo initi stvarno dobro
ili stvarno zlo, svijet u kojem se neto uistinu vano moe dogoditi, a ne
svijet koji se poput lutke pokree samo kad on vue konce dakle, u
tom sluaju i mi moemo smatrati da je tu cijenu vrijedno platiti.
Ako smo ovo razumjeli, vidjet emo da je glupo upitati: Zato je Bog
uope stvorio bia tako loe grae, da su se odmah pokvarila? Ukoliko
je graa od koje je bie nainjeno bolja, utoliko je ono pametnije, jae,
slobodnije dakle, utoliko e biti bolje poe li pravim putem,odnosno
gore ako odabere krivi put. Krava ne moe biti ni posebno dobra ni
posebno loa, pas moe biti bolji ili gori, prosjean ovjek moe u jo
veoj mjeri biti bolji ili gori, doim nadovjeni duh moe biti najbolji
ili najgori od svega ostalog.
Kako je mrana sila pogrijeila? Bez sumnje na ovo pitanje ne
moemo dati siguran odgovor. Ovdje nam meutim, moe pomoi
jedna razumna (i tradicionalna) pretpostavka, koja se temelji na naem
iskustvu o izopaenosti. Samim time to posjedujemo osobnost, postoji
mogunost da sebe stavimo na prvo mjesto da poelimo biti sredite
oko kojeg se sve vrti zapravo, da zaelimo biti Bog. U tome se sastoji
grijeh Sotone, kojeg je on kasnije prenio na ovjeanstvo. Ima ih koji
vjeruju da je ovjekov pad morao imati neke veze sa spolnou, no to
je sasvim pogreno. (Knjiga Postanka daje nam naslutiti da je odreena
spolna izopaenost nastupila nakon ovjekova pada, ona je posljedica,
a ne uzrok pada.) Sotona nas je jo od vremena naih davnih predaka
pokuao uvjeriti da bismo mogli biti poput bogova osamostaliti se
kao da smo sami sebe stvorili, da bismo mogli biti svoji gospodari,
sretni i izvan Boga, nezavisni od njega. Iz ovog beznadnog pokuaja
proizalo je gotovo sve to nazivamo ljudskom povijesti novac,
siromatvo, astoljublje, rat, bludni-tvo, drutvene klase, carstva,
ropstvo dugaka i strana pria o ovjeku koji pokuava pronai
sreu negdje drugdje a ne u Bogu.
Razlog zbog kojeg u tome ne moe uspjeti je slijedei: nas je stvorio
50

Bog stvorio nas je kao to ovjek stvara stroj. Automobil je nainjen

tako da ga pokree odreeno gorivo i nee se pokrenuti osim pomou
tog goriva. Bog je zamislio da on sam pokree ljudski stroj. Nae due
su zamiljene tako da troe njega kao gorivo ili hranu, koja je samo
njima namijenjena. U tome ga niim ne moemo zamijeniti. Zato nema
smisla traiti od Boga da nas usrei na na nain, kako se ne bismo
optereivali religijom. Bog nam ne moe dati sreu i mir izvan njega
samoga, jer tamo nema sree.
U tome je klju za razumijevanje povijesti. Troe se neizmjerne
koliine energije, grade se civilizacije, donose se savreni zakoni no
svaki put neto krene nizbrdo. Neki udni, sudbonosni vjetar uvijek
izgura na povrinu sebine ili okrutne ljude, pa sve sklizne natrag u
bijedu i ruevinu. Rekli bismo motor trokira. Kao da izvrsno starta,
a onda nakon nekoliko metara stane pokuavaju ga pokrenuti krivim
gorivom. Neto slino je Sotona uinio nama ljudima.
A to je Bog uinio? Prije svega, ostavio nam je savjest, osjeaj za
dobro i zlo. Kroz itavu povijest nailazimo na ljude koji su pokuavali
(neki od njih izuzetno predano) ivjeti u skladu sa svojom savjeu.
Nitko do sada jo nije u tome potpuno uspio. Drugo, poslao je ljudima
ono to bih ja nazvao lijepim snovima udnovate prie koje u ovom
ili onom obliku nalazimo u gotovo svakoj poganskoj religiji, a koje
nam govore o nekom bogu koji poslije smrti ponovno uskrsava, dajui,
na neki nain, svojom smru novi ivot ljudima. Tree, izabrao je
odreen narod kojem je tijekom nekoliko stoljea govorio kakav je on
Bog da postoji samo jedan Bog i da mu je veoma stalo do ispravnog
ponaanja. Taj narod bili su Zidovi, a Stari zavjet opisuje kako je Bog
s njima govorio.
A onda dolazi zapanjujui dogaaj. Meu tim idovima iznenada se
pojavio ovjek koji posvuda govori da je on sam Bog. Tvrdi da oprata
grijehe. Za sebe govori da postoji oduvijek. Tvrdi da e na kraju
vremena suditi svijetu. Kod panteista, Indijaca na primjer, svatko moe
rei za sebe da je dio Boga, da je jedno s Bogom u tome nema nieg
udnog. Ovaj ovjek, meutim, jer je bio idov, nije mogao govoriti o
takvom Bogu. U njihovom jeziku Bog je oznaavao bie izvan svijeta
koje bi ga stvorilo, i koje je neizmjerno razliito od svega postojeeg.
Prema tome, uvidjet ete da su rijei toga ovjeka bile nevjerojatnije od
svega dotada izreenog.
51

Jedan dio njegovih tvrdnji lako bi mogao ostati nezamijeen, jer smo
slino ve toliko puta uli, vie ne znamo to to znai. Mislim na one
o oprotenju grijeha svih grijeha. Ukoliko onaj koji tako govori nije
Bog, tada je to u tolikoj mjeri protivno zdravom razumu da je naprosto
smijeno. Mi moemo razumjeti da je ovjek kadar oprostiti uvredu
koja mu je nanesena. Vi mi stanete na nogu ili ukradete novac i ja vam
oprostim. No, to emo s ovjekom kojeg nitko nije opljakao niti mu
stao na nogu, ali koji govori da vam oprata to ste stali na nogu vaem
susjedu ili to ste nekog opljakali? Najblaa ocjena takvog ponaanja
bila bi da je to krajnja glupost. Isus je ba tako postupao. Govorio je
ljudima da su im grijesi oproteni nije ekao da ispita miljenje onih
koji su tim grijesima bili povrijeeni. Bez oklijevanja se ponaa kao
da je on sam povrijeena strana. Sve bi to imalo nekog smisla jedino u
sluaju, kad bi on stvarno bio Bog iji se zakoni kre i iju ljubav svaki
pojedini grijeh pozlijeuje. Da je to rekao netko drugi a ne sam Bog,
mogli bismo to smatrati budalatinom i umiljenou, bez premca u
povijesti.
Meutim, (a to je vrlo udno i znaajno), ak se ni njegovi neprijatelji,
kad proitaju Evanelje, ne mogu oteti dojmu da to uope nije glupost
i tatina. Jo manje to moe itatelj, koji nije optereen predrasudama.
Krist kae za sebe da je ponizan i blag i mi mu vjerujemo, ne uoavajui
da ukoliko je on samo ovjek, nekim njegovim rijeima ne bismo mogli
pripisati poniznost i blagost.
Ovdje, zapravo, pokuavam upozoriti na veliku glupost koju esto
ujemo od onih koji govore: Spreman sam prihvatiti Krista kao
velikog moralnog uitelja, ali ne prihvaam njegovu tvrdnju da je on
Bog. Tako neto ne bismo nikako smjeli rei. ovjek koji bi bio samo
ovjek i rekao ono to je govorio Isus, ne bi bio nikakav veliki moralni
uitelj. Bio bi ili luak na duevnoj razini ovjeka koji za sebe kae
da je tvrdo kuhano jaje ili bi pak bio sam pakleni avao. Morate
se odluiti. Ili je taj ovjek bio i ostao Boji Sin ili je bio luak, a
moda i neto gore. Moete ga nazvati budalom, moete ga pljuvati
i ubiti ga, jer drite da je zloduh, i tree, moete pasti pred njegove
noge i nazvati ga Gospodinom i Bogom. No, nemojte dolaziti s takvom
pokroviteljskom glupou tvrdei da je on bio veliki moralni uitelj.
On nam tu mogunost nije ostavio. To mu nije bila nakana.

52

4. Savreni pokajnik
Suoeni smo, dakle, sa zastraujuom mogunosti izbora. Ili je ovaj
ovjek, o kojem je rije, bio (i ostao) ono to je za sebe tvrdio, ili je
luak, a moda i neto gore. ini mi se da je posve oito kako nije bio
ni luak ni avao. Dosljedno tome, koliko god udno, zastraujue ili
nemogue izgledalo, moram prihvatiti injenicu da je on bio i jest Bog.
Bog se iskrcao na ovaj svijet, kojeg je zauzeo neprijatelj iskrcao se
u ljudskom obliku.
Kakva je bila svrha njegova iskrcavanja? Doao je pouavati, rei ete.
Meutim, im ponemo itati Novi zavjet, ili koji drugi kranski zapis,
vidjet emo da oni govore o neem sasvim drugom o njegovoj smrti
i uskrsnuu. Oito je da krani smatraju ba to najglavnijim dijelom
cijele prie. Vjeruju da je Bog doao na svijet uglavnom zato da trpi i
da bude ubijen.
Prije nego to sam postao kranin, imao sam dojam da krani moraju
vjerovati u jednu sasvim osobitu teoriju koja je objanjavala svrhu ove
smrti. Prema toj teoriji, Bog je nakanio kazniti ljude zato to su ovi
dezertirali i pridruili se Velikom Pobunjeniku, no Krist se dobrovoljno
ponudio da bude kanjen umjesto njih, pa je Bog ljudima oprostio.
Moram priznati da mi ova teorija ba ne izgleda nemoralna i glupa kao
to mi je izgledala dok jo nisam bio kranin. No, nije to ono najhitnije
to vam elim kazati. Tek sam kasnije shvatio da ni jedna teorija sama po
sebi ne sainjava kranstvo. Glavno kransko vjerovanje svodi se na
to da nas je Kristova smrt na neki nain pomirila s Bogom omoguila
nam da sve ponemo iznova. Teorije koje pokuavaju objasniti na
koji nain je to postignuto sasvim su druga stvar. Njih ima mnogo.
Svi krani se pak slau da je Kristova smrt u tome bila djelotvorna.
Rei u vam kako ja na to gledam. Svi znamo da e umornu i gladnu
ovjeku pomoi dobar obrok. Suvremena teorija ishrane, sa svojim
vitaminima i bjelanevinama, neto je sasvim drugo. Ljudi su uzimali
hranu i poslije se izvrsno osjeali, daleko ranije no to se uope ulo za
teorije o ishrani. Ako se ikad dogodi da se takve teorije odbace, ljudi
e jednako jesti kada ogladne. Teorije koje govore o Kristovoj smrti
nisu kranstvo one samo objanjavaju na koji je nain Kristova
smrt djelotvorna. Meu kranima postoje stanovite razlike u pogledu
vanosti ovih teorija. Anglikanska crkva, kojoj ja pripadam, ne tvrdi
53

ni za jednu od njih da je ispravna. Rimokatolika pak, ide neto dalje.

Meni se, meutim, ini da je sam dogaaj daleko znaajniji od svih
objanjenja koja nude teolozi mislim da i sami moraju priznati da
ni jedno ne moe u potpunosti odgovarati stvarnosti. Ali, kao to rekoh
u predgovoru ovoj knjizi, ja sam samo laik i nastavimo li dalje ovim
pravcem, otili bismo predaleko. Mogu vam rei samo kako ja osobno
gledam na ovaj problem.
Moje je miljenje, da se od nas ne trai da prihvatimo teorije same
po sebi. Mnogi su vjerojatno itali Jeansa ili Eddingtona. Kad ele
objasniti atom ili neto slino, tada ga opisuju tako da moete lako stei
mentalnu predodbu o tome. Meutim, nakon toga vas upozoravaju da
u tu predodbu znanstvenici zapravo ne vjeruju. Znanstvenici vjeruju,
recimo, u matematike formule. Predodbe samo pomau da bolje
shvatimo formule. One ne predstavljaju istinu na onaj nain na koji to
ini formula. Predodbe nisu stvarnost, ve vie ili manje njoj nalik.
One samo pomau da neto bolje shvatimo ukoliko ne pomau,
bolje ih odbacimo. Sama se stvar pak, ne moe naslikati ona se
moe izraziti samo matematiki. I mi imamo isti problem. Vjerujemo
da Kristova smrt predstavlja onu povijesnu toku kad nam se neto
potpuno nezamislivo, izvan naega svijeta ukazuje kao stvarnost u naem
svijetu. Ako ne moemo predoiti ak ni atome od kojih je sagraen na
svijet, kako bismo mogli predoiti neto takva? U stvari, kad bismo tu
smrt mogli potpuno razumjeti, tada ona vie ne bi bila ono za to se
izdaje nepojmljiva, nestvarna, neto s onu stranu prirode, na koju
se ta injenica obara poput munje. Moda ete se upitati kakva korist
od toga, kada nita ne razumijemo. Na to je lako odgovoriti. ovjek
pojede svoj ruak, a da ni ne zna kako izgleda proces iskoritavanja
hrane u tijelu. On isto tako moe prihvatiti ono to je Krist uinio, a da
ne zna nain na koji to djeluje. Uostalom, sve dok to ne prihvati, nee
ni saznati kako djeluje.
Reeno nam je da je Krist ubijen radi nas, da je njegova smrt oprala nae
grijehe, te da je svojom smrti pobijedio samu smrt. To je formula. To je
kranstvo. U to se mora vjerovati. Svaka teorija kojom pokuavamo
objasniti nain na koji je Krist svojom smru uklonio nae grijehe i
pobijedio samu smrt, po mojem je miljenju od drugorazredne vanosti
tek puki dijagram, koji moemo zanemariti ukoliko nam ne pomae
u razumijevanju bitnoga. ak ako nam i pomae, ne smijemo taj
dijagram poistovjetiti s onim to on prikazuje. Ipak, vrijedi razmotriti
54

neke od tih teorija.

Najrairenija je ona koju sam ranije spomenuo koja govori da nam
je oproteno zato to je Krist dobrovoljno prihvatio da bude kanjen
umjesto nas. Ova teorija je na prvi pogled veoma glupa. Ako je Bog
bio spreman da nam oprosti, zato onda to nije uinio? I kakvog smisla
ima kanjavati nevina ovjeka umjesto nas? Koliko ja vidim, to je bez
svrhe, ukoliko mislimo na kaznu u policijsko-sudbenom smislu. S
druge strane, ako se radi o dugu, to ima smisla, jer netko tko ima neto
gotovine platit e za onoga koji je nema. Ili ako uzmemo plaanje globe,
ne kao kanjavanje, ve u irem smislu, na primjer kod nadoknade
tete, tada je sasvim prirodno da e ovjeka iz nevolje izvui njegov
najbolji prijatelj.
Dakle, u kakvu je to stupicu upao ovjek? Pokuao se osamostaliti,
ponaati kao da pripada samom sebi. Drugim rijeima, posrnuli ovjek
nije nesavreno bie koje bi trebalo usavriti on je pobunjenik koji
mora poloiti oruje. Jedini nain da se izvue iz stupice jest u tome da
poloi oruje, da se preda, ispria, shvati da je krenuo krivim putem i da
se pripremi za novi poetak. Ovaj in predaje, ovo vraanje unatrag, to
je ono to krani nazivaju pokajanjem. Moram vam rei, da pokajanje
uope nije zabavno. Ono je mnogo tee od posipavanja pepelom.
Pokajati se znai odviknuti se od uobraenosti i samovolje koje smo
vjebali tisuama godina. To znai ubiti dio sebe, u odreenom smislu
ak umrijeti. Ustvari, pokajati se moe samo dobar ovjek. Ovdje
nailazimo na problem lo ovjek bi se trebao pokajati, a samo
dobar ovjek to moe savreno uiniti. to smo gori, pokajanje nam
je potrebnije, ali i tee izvedivo. Jedino savren ovjek mogao bi se
savreno pokajati, meutim, njemu to ne bi bilo potrebno.
Vano je znati da ovo pokajanje, to jest svjesno potinjavanje,
poniavanje i, da kaem, umiranje, Bog od nas ne trai prije nego nas
vrati na pravi put, ega nas moe osloboditi ako eli to je samo opis
naeg povratka njemu. Ako od Boga traite da vas vrati na poetak
bez toga, tada od njega traite da vas vrati bez da krenete natrag. To ne
moe biti. Dakle, kroz sve to ipak moramo proi. Meutim, ono isto
zlo u nama, koje je uzrok potrebe za pokajanjem, ini nas nesposobnim
da to uinimo. Moemo li se pokajati ako nam Bog u tome pomogne?
Moemo, ali to podrazumijevamo pod Bojom pomoi? Bog, da
tako kaem, u nas usauje dio sama sebe, daje nam dio svoje moi
55

rasuivanja po kojoj i mi rasuujemo, ulije u nas dio svoje ljubavi po

kojoj se i mi meusobno ljubimo. Kada dijete uite pisati, tada u svojoj
ruci drite njegovu i piete slova dakle, dijete pie, jer vi piete. Mi
ljubimo i rasuujemo jer Bog ljubi i rasuuje, vodi nas za ruku dok to
inimo. Da nismo posrnuli, sve bi bilo mnogo lake. Na nesreu, sada
trebamo Boju pomo da bismo uinili neto to Bog po svojoj naravi
nikad ne ini da bismo se predali, patili, potinili, umrli. Sve to ne
nalazimo u Bojoj naravi. Dakle, na put, na kojem trebamo Boga kao
vodia, Bog sam u svojoj naravi nikad nije kroio. On nam moe dati
samo ono to ima a ono ega nema u njegovoj naravi ne moe nam
dati.

utapljam u rijeci i ovjek koji stoji na obali prua mi ruku da mi spasi

ivot. Da li bih trebao, davei se, povikati: Ne nije to poteno. Ti si u
prednosti! Ti stoji na obali! Ta prednost nazovite je nepotenom,
ako elite jest jedini nain pomou kojeg mogu biti spaen. Od koga
ete traiti ako ne od nekoga tko je jai od vas?
Tako ja gledam na ono to krani zovu otkupljenje. Zapamtite,
meutim, to je samo slika koju ne smijete poistovjetiti sa stvarnou
koju ona predstavlja ako vam ne pomae, tada je odbacite.

No, pretpostavimo da je Bog postao ovjek, da se naa ljudska narav

koja pati i umire, stopi s Bojom naravi u jednoj osobi u tom bi nam
sluaju ta osoba mogla pomoi. Ona bi se mogla odrei svoje volje.
Mogla bi patiti i umrijeti, jer bi bila ovjek. S druge strane, ona bi sve
to mogla uiniti savreno, jer bi istovremeno bila i Bog. Vi i ja moemo
proi kroz takav proces jedino ako to Bog uini u nama. Ali Bog to
moe uiniti samo ako postane ovjek. Nai napori u takvom umiranju
bit e uspjeni jedino ako mi, ljudi, uzmemo udjela u Bojem umiranju,
isto kao to uspijevamo u naem rasuivanju samo zato, jer je ono kap u
oceanu njegova razuma. Meutim, mi ne moemo sudjelovati u Bojem
umiranju ako on sam ne umre. A on, s druge strane, ne moe umrijeti
ukoliko ne postane ovjek. U tom smislu, on plaa na dug, pati za nas,
premda, sam po sebi, uope ne bi trebao patiti.
Neki prigovaraju da je Isus, ako je bio Bog kao to je bio i ovjek,
mogao lako podnijeti patnje i smrt, jer one za njega nisu predstavljale
isto to i za druge ljude. Netko drugi bi mogao s pravom osuditi
nezahvalnost i neprimjerenost ovog prigovora, dok mene iznenauje
duboko nerazumijevanje koje stoji iza njega. U odreenom smislu, taj
prigovor stoji ali samo kao dokaz povrnosti onih koji tako misle.
Savreno potinjavanje, savrena patnja, savrena smrt nisu bili
laki Isusu zato to je bio Bog, ve su bile mogue jedino zato to je on
bio Bog. No, to bi bio vrlo neobian razlog da ga ne prihvatimo. Uitelj
moe uiti dijete pisati, jer je odrastao i zna pisati. Naravno, ta mu
injenica olakava posao i zato moe pomoi djetetu. Kad bi ga dijete
odbilo zato to je to starijima lako, i kad bi ekalo da ga naui pisati
neko drugo dijete koje ni samo ne zna pisati (dakle, nema nepotene
prednosti) nikad ne bi napredovalo u pisanju. Uzmimo npr. da se
56

57

5. Praktian zakljuak
Krist se savreno predao i ponizio: savreno zato jer je bio Bog,
predao i ponizio jer je bio ovjek. Krani vjeruju da emo, ako, na
neki nain, sudjelujemo u Kristovoj poniznosti i patnji, imat takoer
udjela u njegovoj pobjedi nad smru, stei novi ivot nakon smrti i u
njemu postati savreni i potpuno sretni. To nam znai mnogo vie od
samog nastojanja da slijedimo njegovo uenje. Ljudi se esto pitaju kad
e se po evoluciji razviti bia savrenija od ovjeka. Kranstvo tvrdi
da je to ve uinjeno. U Kristu se pojavila nova vrst ovjeka. Novi ivot
koji je poeo u njemu, treba biti usaen u nas.
Kako to postii? Sjetite se kako smo stekli stari ivot? Dobili smo ga
od drugih, od naih roditelja i predaka i to bez naeg pristanka, kroz
vrlo udan postupak koji u sebi nosi zadovoljstvo, bol i opasnost. Taj
postupak nikako niste mogli predvidjeti. Mnogi, kao djeca, provedu
mnogo vremena pokuavajui to zamisliti. Neka djeca, kad im to prvi
put objasnimo, jednostavno ne vjeruju. Zbog toga ih ne treba kriviti, jer
je postupak nastanka novog bia zaista udan. Bog koji je to omoguio,
isti je onaj koji omoguava nastanak ivota u Kristu. Za oekivati je
da e i to biti vrlo udno. On nas nije pitao za miljenje kad je stvorio
spolnost takoer nas nije pitao u vezi ovog drugoga ivota.Troje
razvija Kristov ivot u nama. To su: krtenje, vjerovanje i tajanstveni
in kojeg razliiti krani zovu razliitim imenima: sveta priest, misa,
Gospodnja veera. To su tri uobiajene metode. Ne kaem da nema
posebnih sluajeva, kad kranin moe biti kranin i bez jedne ili dviju
od ovih stvari. Nemam vremena ulaziti u posebne sluajeve, a moram
priznati da o njima i ne znam dovoljno. Ako imate svega nekoliko minuta
vremena, a nekom elite objasniti kako se stie do Edinburgha, kazat
ete mu kad idu vlakovi. Istina, do Edinburgha se moe doi i brodom
i avionom, no vrijeme vam ne doputa da mu sve to objanjavate. Isto
tako, ne bih elio ulaziti u pitanje to je od ovo troje najbitnije. Neki
moj prijatelj, metodist, volio bi kad bih vie govorio o vjerovanju,
a manje (razmjerno) o krtenju i priesti. Ja se, meutim, neu time
baviti. Svatko tko vas kani pouavati u kranskoj doktrini, rei e da
je sve troje jednako vano, a to je, u ovom trenutku, sasvim dostatno
za nau svrhu.
Ja osobno, ne mogu razumjeti zato bi ovo trebalo biti presudno kod
58

59

uvoenja novog ivota u nas. S druge strane opet, neupuen ovjek ne

bi nikada vidio vezu izmeu stanovitog tjelesnog zadovoljstva i pojave
novog ljudskog bia na svijetu. Stvarnost moramo prihvaati onakvom
kakva se pojavljuje nema koristi od prianja kakva bi ona trebala
biti, to bi trebalo oekivati od nje. Premda ne razumijem zato bi to
trebalo biti tako, rei u vam zato vjerujem da to jest tako. Ve sam
objasnio zato je nuno vjerovati da je Isus bio (i ostao) Bog. Povijesna
je injenica da je on svojim uenicima govorio da se ivot razvija na
takav nain. Drugim rijeima, vjerujem na temelju njegova autoriteta.
Nemojte se prepasti rijei autoritet. Vjerovati u neto na temelju neijeg
autoriteta, jednostavno znai vjerovati stoga, jer se tu radi o nekom u
koga imamo povjerenja. Devedeset devet posto vjerujete na temelju
autoriteta. Ja vjerujem da postoji New York. Nisam ga vidio. Nesreenim
razmiljanjem ne mogu dokazati da takav Bog postoji. Vjerujem da
on postoji zato to su mi rekli ljudi u koje imam povjerenja. Obian
ovjek vjeruje u Sunev sustav, atome, evoluciju, krvotok zato to
mu o tome govore znanstvenici, vjeruje njihovom autoritetu. U svaku
povijesnu tvrdnju vjerujemo na temelju nekog autoriteta. Nitko od nas
nije bio svjedok povijesnog osvajanja Normana ili poraza panjolske
armade. Nitko ne moe te injenice dokazati pomou iste logike kao
to dokazujemo u matematici. U te dogaaje vjerujemo jednostavno
stoga, jer su oni koji su ih vidjeli ostavili o tome zabiljeke dakle,
vjerujemo na osnovi autoriteta. ovjek koji bi zazirao od autoriteta, kao
to neki zaziru od autoriteta na podruju religijske spoznaje morao
bi se pomiriti s time da e itav ivot provesti u neznanju.
Nemojte misliti da postavljam krtenje, vjerovanje i svetu priest kao
nadomjestak naih nastojanja da budemo poput Krista. Prirodni smo
ivot dobili od roditelja. To, meutim, ne znai da e on uvijek postojati,
ukoliko se ne potrudimo da ga sauvamo. ivot moemo izgubiti nepanjom, moemo ga se rijeiti samoubojstvom. Iako ga odravamo i
pazimo na nj, uvijek moramo biti svjesni injenice da ga ne stvaramo
samo odravamo ivot kojeg smo dobili od nekog drugog. Na slian
nain i kranin moe izgubiti svoj ivot u Kristu, ukoliko ne ulae
izvjestan napor da ga sauva. Meutim, ni najbolji kranin koji je ikad
ivio, nije bio takav sam po sebi on samo hrani i zatiuje ivot koji
nikad ne bi mogao stei svojim nastojanjima. Sve dok u tijelu postoji
naravni ivot, on e to tijelo u velikoj mjeri odravati. Ako ga ranite,
rana e za izvjesno vrijeme zacijeliti, doim rana na mrtvom tijelu ne
60

zacijeljuje. ivo tijelo nije neranjivo, ono se nakon ranjavanja moe do

stanovite granice oporaviti. Isto tako svaki kranin moe pogrijeiti, no
on se moe pokajati, pridii se nakon svakog pada i zapoeti iznova. To
je mogue zato, jer se Kristov ivot u njemu oporavlja i omoguuje mu
da u stanovitom stupnju iskusi dobrovoljnu smrt koju je Krist podnio.
Zbog toga se kranin nalazi u posve drukijem poloaju od ostalih, koji
nastoje da budu dobri. Oni se nadaju da e svojom dobrotom zadovoljiti
Boga, ukoliko on uope postoji. Ako pak ne vjeruju u njega, tada se
nadaju da e njihova dobrota naii na priznavanje drugih dobrih ljudi.
Kranin dri da je dobro koje sam ini, rezultat Kristova djelovanja
u njemu. On ne misli da e nas Bog voljeti zbog nae dobrote, ve e
nas uiniti dobrim zato to nas voli ba kao to krov staklenika ne
privlai sunane zrake zato to je sjajan, ve je sjajan zato to ga sunce
obasjava.
elio bih da je jedno posve jasno kad krani kau da u njima ivi
Krist, ne svode to samo na podruje uma ili morala. Kada tvrde da su u
Kristu ili da je Krist u njima, time ne kau da o Kristu samo razmiljaju
ili ga oponaaju. Time ele kazati da Krist stvarno djeluje kroz njih, da
predstavljaju jedan tjelesni organizam kroz koji Krist djeluje, da smo
mi njegovi prsti i miii, stanice njegova tijela. Moda to unekoliko
pojasnjuje problem. To objanjava zato se taj novi ivot ne iri samo
isto umnim djelovanjem kao to je vjera, nego i tjelesnim, obredima
kao to su krtenje i sveta priest. To ne znai puko oitovanje, irenje
jedne zamisli, to je vie nalik razvoju, jednoj biolokoj ili nadbiolokoj
injenici. Nema nikakve koristi pokuavati biti duhovniji od Boga. Bog
ovjeka nije zamislio samo kao duhovno bie. Zato Bog upotrebljava
materijalne tvari poput kruha i vina, kako bi u nas usadio novi ivot.
Nekom se to moe uiniti prilino grubo i neduhovno, no Bog ne
misli tako. On je stvorio jelo. On nema nita protiv materije. On ju je
i stvorio.Postoji jo neto to me je svojedobno vrlo zbunjivalo. Zar
nije strahovita nepravda to se ovaj novi ivot daje samo onima koji su
uli za Krista i koji su kadri u njega povjerovati? Bog nam, meutim,
nije nita rekao o tome kakve su njegove namjere. Znamo da se nitko
ne moe spasiti osim po Kristu, ali ne znamo da li su oni koji ga jo ne
poznaju iskljueni iz tog spasenja. U meuvremenu, ako vas brinu ljudi
koji se dre po strani, to nije razlog da i sami ostanete po strani. Krani
su Kristovo tijelo, oni su organizam kroz koji on djeluje. Svaki dodatak
tome tijelu, pospjeuje njegovo djelovanje. Rezanje prstiju, bilo bi, u
61

najmanju ruku, vrlo nepodesno ako nekoga elimo osposobiti da vie

radi.
Mogu je i ovaj prigovor zato Bog na ovaj svijet, kojeg je zauzeo
neprijatelj, dolazi preruen, zato osniva neku vrst tajnog udruenja
kako bi unitio avola? Zato se ne iskrca u punoj snazi, zato ne izvri
invaziju? Znai li to da nije dovoljno jak? Krani, ustvari, vjeruju da
e se on jednom iskrcati u punoj snazi, samo to ne znamo kada e to
biti. U svakom sluaju, moemo samo nagaati koji su razlozi njegova
odgaanja. On nam eli pruiti priliku da slobodno preemo na njegovu
stranu. Sigurno ne bismo cijenili Francuza koji bi ekao da sile Antante
uu u Njemaku, pa tek onda objavio da je na naoj strani. Bog e se
posve sigurno iskrcati i zauzeti ovaj svijet. Drugo je pitanje da li oni,
koji to od njega ve sada trae, shvaaju kako e to izgledati. Kad se
to dogodi, bit e kraj svijeta. Kad pisac kazalinog komada izie na
pozornicu, predstava je zavrena. Bog e doi, ali od kakve e koristi
biti da tada kaemo da smo na njegovoj strani, kad se pred naim oima
itav svemir raspline kao san, a neto se drugo, dosad nevieno otkrije
pred nama, neto za nas toliko velianstveno, a stravino za druge, i
kad nitko vie nee imati izbora? Ovaj put Bog nee doi preruen
doi e silno i mono, pobudit e u svakom biu neodoljivu ljubav ili
strahoviti uas. Tada e biti prekasno da odaberemo stranu. Nema koristi
odluiti se za leanje onda kad stajanje postane nemogue. Tada nee
biti vrijeme biranja shvatit emo koju smo stranu stvarno izabrali
bez obzira na to da li smo bili svjesni tog izbora ili nismo. Sada, danas,
ovog trenutka imamo priliku izabrati pravu stranu. Bog nas ostavlja
na miru kako bi nam pruio priliku za izbor. To nee vjeno trajati. Na
nama je da se odluimo.

62

KNJIGA TREA

KRANSKO PONAANJE

63

1. Tri podruja morala

Ima jedna pria o djeaku koga su pitali kako zamilja Boga. Odgovorio
je, kako se njemu ini, da je Bog onaj koji uvijek njuka uokolo, ne bi li
otkrio nekoga tko se dobro provodi i tada ga pokuava sprijeiti u tome.
Bojim se da slinu predodbu kod mnogih pobuuje rije moral to je
ono to se uvijek uplie, ometa nas da uivamo i da se dobro provedemo.
Ustvari, moralna pravila bismo mogli nazvati uputstvima za upotrebu
ljudskoga stroja. Svrha svakog moralnog pravila je u tome da sprijei
kvar, naprezanje ili trenje pri upotrebi stroja. Zbog toga se na prvi
pogled ini da su spomenuta pravila stalno u sukobu s naim prirodnim
sklonostima. Kad nas predava pouava kako treba upotrebljavati neki
stroj, on obino kae: Ne, to se tako ne radi. Ono to nam se ini
prirodnim nainom upotrebe stroja, ne mora biti i ispravno.
Neki ljudi radije govore o moralnim uzorima i moralnom idealizmu,
nego o moralnim pravilima i njihovom obdravanju. Svakako, tono
je da je moralno savrenstvo uzor, u smislu da ga ne moemo potpuno
dosei. U tom je smislu svako savrenstvo za nas ljude uzor. Mi ne
moemo biti savreni vozai ili tenisai, niti moemo povui savreno
ravnu crtu. Meutim, u jednom drugom smislu, bilo bi vrlo pogreno
nazvati moralno savrenstvo uzorom.Kad netko kae da je neka ena,
kua, brod ili vrt njegov uzor time ne misli kazati (osim moda u ali)
da svi ostali ljudi moraju imati isti uzor. U takvim stvarima moemo
imati razliite ukuse, pa prema tome i uzore. Meutim, bilo bi opasno
onoga tko marljivo nastoji pridravati se moralnog zakona opisati
kao ovjeka velikih uzora, jer bi nas to moglo navesti na pomisao da
je moralno savrenstvo pitanje njegova ukusa, s kojim se mi ostali
ne moramo sloiti. To bi bila tragina pogreka. Savreno ispravno
postupanje jednako je nedostino kao i savreno mijenjanje brzina u
vonji automobilom. Meutim, ono je neophodan uzor, propisan za
sve ljude zbog same naravi ljudskog stroja, isto kao to je savreno
mijenjanje brzina uzor koji proizlazi iz same prirode automobila.
Jo gore bi bilo smatrati sebe ovjekom visokih uzora zbog toga to
nastojimo da nikad ne slaemo, (osim tu i tamo), to se trudimo da nikad
ne poinimo preljub, (osim povremeno) ili da se nikad ne ponaamo
nasilniki (osim s vremena na vrijeme). To bi nas moglo uiniti tatima
mogli bismo pomisliti da smo izuzetni ljudi, kojima treba estitati na
64

65

idealizmu. Isto bi bilo kad bismo oekivali estitke zbog nastojanja da

doemo do ispravnog rezultata nekog matematikog rauna. Savrena
je aritmetika uzor, jer emo sigurno ponekad pogrijeiti u raunanju.
Samo nastojanje da budemo potpuno toni pri raunanju nije nita
izuzetno. Bilo bi glupo ne nastojati u tome, jer nam svaka pogreka
kasnije priinjava tekoe. Isto tako e svaka naa moralna pogreka
vjerojatno prouzroiti nevolje drugima, a posve sigurno nama samima.
Govorei o pravilima i njihovom potivanju, umjesto o uzorima i
idealizmu, pomaemo sebi da se prisjetimo ovih injenica.
Poimo korak dalje. Ljudski stroj se moe pokvariti na dva naina.
Prvi je kad se ljudi meusobno otue, kad se sukobe ili jedan drugog
pozlijede varanjem ili tiranijom.Drugi je nain kad stvari krenu po zlu
unutar samog ovjeka kad se razliite elje i sposobnosti meusobno
sukobljavaju ili razilaze. To e biti jasnije ako ljude prikaete kao
skupinu brodova koji plove u odreenoj formaciji. Putovanje e biti
uspjeno samo onda ako se brodovi ne sudaraju, ako jedan drugom
ne predstavljaju prepreku. Isto tako, svaki brod mora biti ispravan i
sposoban za plovidbu. Zapravo, ovo se dvoje meusobno uvjetuje.
Ako se brodovi ponu sudarati, bit e nesposobni za plovidbu. S druge
pak strane, ako su im kormila neispravna, teko e izbjei sudare. Ili
zamislimo ovjeanstvo kao orkestar koji svira odreenu skladbu. Da
bi uspio, potrebno je dvoje glazbalo mora biti dobro ugoeno i svaki
izvoa mora odsvirati svoju dionicu u odreeno vrijeme kako bi se
uskladio s ostalima.
Neto nismo, meutim, uzeli u obzir. Jo se nismo upitali kamo plovi
naa ota, niti znamo koju skladbu eli na orkestar odsvirati. Glazbala
mogu biti dobro ugoena, mogu upadati u tono oznaeno vrijeme,
ali uspjeh e izostati ukoliko umjesto naruene zabavne glazbe budu
svirali posmrtnu koranicu. Bez obzira na to koliko uspjeno ota
plovila, putovanje e biti promaeno ako umjesto u New York, kamo se
ota uputila, stigne u Kalkutu.
Moral, dakle, obrauje tri podruja. Prvo, potenu igru i sklad meu
pojedincima. Drugo, bavi se onim to bismo nazvali povezivanjem ili
usklaivanjem elja, potreba i sklonosti u svakom pojedincu. Tree,
bavi se svrhom ljudskog postojanja, pravcem koji cijela ota mora
slijediti, skladbom koju dirigent zahtijeva od orkestra.
Moda ste zamijetili da suvremeni ovjek skoro uvijek razmilja samo
66

o prvom podruju, dok druga dva zaboravlja. esto iza tvrdnje da se

borimo za kranska moralna naela podrazumijevamo tenju za dobrim
odnosima meu narodima, klasama i pojedincima dakle, mislimo
opet samo na prvo od navedena tri podruja. Isto se dogaa kad kaemo
za neto to namjeravamo uiniti: To ne moe biti zlo, jer nikome ne
nanosi tetu. Time mislimo da uope nije vano kakav je brod iznutra,
ukoliko se ne sudara s drugim brodovima. Posve je prirodno, da kad
god ponemo razmiljati o moralu, najprije ponemo s prvom stvari, s
drutvenim odnosima. Rezultati nemorala su u ovom podruju uvijek
vidljivi i oni nas svakodnevno pritiu; to su rat, korupcija, siromatvo,
lai i nemar. Isto tako na tom podruju ima vrlo malo nesloge to se
tie morala. Gotovo svi ljudi svih vremena, barem su se u teoriji slagali
da ovjek mora biti poten, dobar te pomagati drugome u nevolji. To
zvui dobro za poetak, ali ako se nae razmiljanje o moralu ovdje
zaustavlja, onda nismo trebali niti poeti o njemu razmiljati. Ukoliko
ne preemo na drugo podruje na unutarnje sreivanje ljudskoga
bia samo se zavaravamo. Prisjetimo se usporedbe s brodovima
koja je korist od pretpostavke da se brodovi ne bi trebali sudarati,
ako su samo nezgrapne olupine kojima se uope ne moe upravljati?
Koja je korist od sastavljanja pravila drutvenog ponaanja ako znamo
da nam pohlepa, kukaviluk, zlovolja i uobraenost nee dopustiti da
ih se pridravamo?To,naravno, ne znai da ne bismo trebali razmiljati,
i to vrlo ozbiljno, o daljnjem unapreivanju drutvenih i ekonomskih
sustava. elimo samo kazati, da e svi napori u tom pravcu biti tek pusta
tlapnja ako nema pojedinac hrabrosti i nesebinosti. Lako je sprijeiti
stanovite oblike korupcije i tiraniju u nekom drutvu, ali sve dok ljudi
ne prestanu biti varalice i tirani, ne moe doi do znaajnijeg napretka
stara igra e se nastaviti i u novim okolnostima. Nikoga se ne moe
zakonski prisiliti da bude dobar a bez dobrih ljudi, nema ni dobrog
drutva. Zato moramo uzeti u obzir i moralna naela pojedinaca, a ne
samo njihove meusobne odnose.
ini mi se da se ni na tome ne moemo zaustaviti. Doli smo do toke na
kojoj razliita poimanja svijeta uvjetuju razliite naine ponaanja. Na
prvi pogled nam se moe initi mudrim da ovdje zastanemo i nastavimo
govoriti o onim vidovima morala sa kojima se slau svi razumni ljudi.
Ali moemo li to uiniti? Prisjetimo se da religija sadrava niz tvrdnji o
injenicama koje mogu biti ili istinite ili lane. Ukoliko su one istinite,
dolazimo do niza zakljuaka koji se odnose na plovidbu ljudske ote,
67

a ako nisu, dolazimo do posve drukijeg niza zakljuaka. Vratimo se,

na primjer, ovjeku koji tvrdi da ono to ne teti drugome, ne moe biti
loe. On shvaa da ne smije otetiti druge brodove u konvoju, ali je isto
tako uvjeren da je njegova stvar kako se on odnosi prema svom brodu.
Ali nije li vano znati i to da li je brod njegovo vlasnitvo ili ne? Nije
svejedno da li sam vlasnik vlastita uma i tijela, ili sam samo zakupnik,
odgovoran pravom gospodaru? Ako me je netko drugi stvorio za svoju
svrhu, tada u imati mnoge dunosti koje ne bih imao u sluaju da
pripadam samome sebi.
Ponovimo jo jednom kranstvo tvrdi da e svaki ovjek vjeno
ivjeti, to moe biti istina ili la. Ima mnogo toga ega se ne bih trebao
pridravati ukoliko u ivjeti samo sedamdeset godina, a zbog ega bih
se trebao ozbiljno zamisliti ako u vjeno ivjeti. Moda moja zlovolja
ili ljubomora postupno rastu za sedamdeset godina taj se porast
moda nee ni primjetiti. Meutim, recimo, za milijun godina, to bi
mogao postati pravi pakao
to bi bio najtoniji tehniki izraz za takvu situaciju, ukoliko je
kranstvo u pravu. Osim toga, besmrtnost postavlja jo jednu razliku
ako ovjek ivi samo sedamdesetak godina, tada su drava, nacija
i civilizacija (koja moe trajati na tisue godina) vanije od pojedinca.
Ako je kranstvo u pravu, tada je pojedinac neusporedivo vaniji, zato
to njegov ivot vjeno traje, doim je vijek drave ili civilizacije u
usporedbi sa ivotom pojedinca, tek jedan trenutak.
Ako razmiljamo o moralu, ini nam se da trebamo uzeti u obzir sva
tri podruja odnose meu ljudima, moralna naela unutar svakog
pojedinca i odnos izmeu svakog pojedinca i moi koja ga je stvorila.
U pitanjima odnosa ovjeka prema ovjeku svi moemo suraivati.
Razmimoilaenja zapoinju kod pitanja kakav bi ovjek trebao biti u
sebi, a posebno su ozbiljna kad se postave na vidjelo odnosi ovjeka
prema moi koja ga je stvorila. Kod ovog posljednjeg pitanja, na vidjelo
izlaze sve razlike izmeu kranskog i nekranskog morala. Sve do
kraja ove knjige, promatrat u sve to s kranskog gledita dakle, uz
pretpostavku da je kranstvo istina.

68

2. Glavne vrline
Prethodno sam poglavlje izvorno zamislio kao kratku radio emisiju.
Kad na raspolaganju imate samo desetak minuta, tada se mnogo toga
treba rtvovati. Jedan od glavnih razloga zbog kojih sam moralnost
podijelio na tri podruja (ukljuivi i onu usporedbu s brodovima) bio
je taj, to mi se to uinilo najkraim nainom izlaganja. Ovdje u se
posluiti podjelom nekih starijih pisaca, koju zbog svoje duine nisam
mogao uvrstiti u radio emisiju, no koja doista ima mnoge prednosti.
Prema toj shemi postoji sedam vrlina. etiri od njih zovu se glavne
vrline, a ostale tri teoloke. Glavne su one koje odobravaju svi civilizirani
ljudi, dok teoloke poznaju uglavnom krani. O teolokim vrlinama e
biti kasnije rijei, dok emo se glavnima pozabaviti sada. Glavnim se
vrlinama smatraju razboritost, umjerenost, pravednost i smionost.
Razboritost predstavlja praktino, svakodnevno razumno shvaanje
ivota, razmiljanje o onome to inimo i o posljedicama koje iz toga
mogu proizii. U dananje vrijeme malo tko uzima razboritost kao
vrlinu. Ustvari, zbog Kristove tvrdnje da emo u njegovo kraljevstvo
ui samo budemo li kao djeca, mnogi krani misle da je vano biti
dobar, pa makar i glup. To je nesporazum. Kao prvo, veina djece
pokazuje visoki stupanj razboritosti kad se bave onime to ih doista
zanima. Drugo, kako istie apostol Pavao, Krist nije htio time rei da
nam inteligencija mora ostati na razini djeteta. tovie, on nije rekao
samo da moramo biti blagi kao golubovi, ve i mudri kao zmije. On trai
od nas da imamo srce djeteta, a glavu odrasla ovjeka da budemo
jednostavni, prostoduni, srdani te da se dademo pouavati. On isto
tako eli da itavu svoju inteligenciju koristimo na zadatak kojeg nam
je namijenio i zato je trebamo stalno razvijati. Ako dajete dobrovoljni
prilog, to ne znai da ne trebate provjeriti da li je on iskoriten za pravu
svrhu. injenica da razmiljate o samom Bogu (na primjer kod molitve)
ne znai da se morate zadovoljiti djetinjim predodbama i pojmovima
koji su vam bili u mislima kad ste imali pet godina. Svakako, Bog
jednako ljubi one koji su roeni sa skromnijim umnim mogunostima.
Kod njega ima prostora i za one s malo razuma, ali on eli da ovjek
iskoritava svu svoju pamet koju ima. Zato nije u redu rei: Budi
dobar, ponizan i pusti drugog da bude pametniji od tebe, ve: Budi
dobar, ponizan i ne zaboravi da treba biti to je mogue pametniji.
69

Bog ne voli intelektualne lijenine, kao to ne voli i ostale lijenine.

Ako razmiljate da postanete kranin, upozoravam vas da se uputate
u neto to e vas itavog zaokupiti, va cijeli um, tijelo i duh. Ali,
na sreu vrijedi i obratno. Svaki onaj koji iskreno pokua razumjeti
i prihvatiti kranstvo, brzo e ustanoviti da se njegova inteligencija
izotrava jedan od razloga zato nije potrebna posebna izobrazba
da ovjek postane kranin je ta, to je ve samo kranstvo izvjesna
izobrazba. Zbog toga je i potpuno neobrazovani vjernik, kao to je bio
John Bunyan, mogao napisati knjigu koja je zadivila itav svijet (Put
kranina, op. ur.).Umjerenost, naalost, spada medu one rijei koje su
promijenile svoje znaenje. Ona se danas najee koristi da se opie
trezvenjatvo. Meutim, u vrijeme kad je druga od glavnih vrlina nazvana
umjerenou njeno znaenje je bilo posve drukije. Umjerenost se nije
odnosila samo na pie, ve na sve uitke. Ona, osim toga, nije znaila
potpuno suzdravanje, ve uivanje do razumne granice. Pogreno je
misliti da krani obavezno trebaju biti trezvenjaci. Kranstvo nije
trezvenjaka religija kao to je, na primjer, islam. Naravno, dunost je
krana da se ponekad suzdre od jakih alkoholnih pia. To vrijedi za
one koji ne mogu piti a da se ne napiju, za one koji e radije dati novac
siromasima, te za one koji se nalaze u drutvu ljudi sklonih opijanju, pa
ih ne bi trebali ohrabrivati svojim primjerom da piju preko mjere. Sve je
u tome da se kranin ponekad suzdrava (i to s razlogom) u neemu to
inae ne osuuje, ve ga raduje vijest da drugi u tome uivaju. Jedno od
obiljeja loeg ovjeka je u tome da se ne moe odrei neega, a da ne
zahtijeva da se toga odreknu i ostali. To nije kranski nain. Kranin
moe doi do zakljuka da bi bilo dobro kad bi se iz odreenih razloga
odrekao neega, na primjer enidbe, mesa, piva ili odlaska u kino, ali
bi bio sasvim u krivu kad bi smatrao da je sve to loe ili kad bi gledao
s visine na ljude koji ne misle kao on.
Prilina je teta to se u novije vrijeme smisao rijei umjerenost
ograniava samo na pie. Zbog toga ljudi esto misle da se moe biti
neumjeren samo u piu. Tko u sredite svojeg ivota postavi sport ili
motorkota, ena koja itavo svoje vrijeme posveuje kupovanju haljina
i eira, oni koji se bave samo svojim psima, jednako su neumjereni
koliko i ovjek koji se svaku veer opija. Naravno, takva neumjerenost
se izvana ne mora vidjeti. Manija bavljenja nekim sportom ili tjeranje
mode, ne izlau nas tuim pogledima kao, recimo, pijanevanje, no
Boga time ne moemo zavarati.
70

Pravednost znai neto mnogo vie od onoga to se odvija na sudovima.

To je stari naziv za sve ono to bismo danas nazvali potenim, u to je
ukljueno potenje, davanje i primanje, iskrenost, ispunjavanje obeanja
i slino. Smionost pak ukljuuje dvije vrste hrabrosti suoavanje s
opasnou, i ustrajnost u patnji. Moda bi najblii suvremeni izraz za
to bio imati petlje. Naravno, primijetit ete, da ne moete dugo ustrajati
ni u jednoj od spomenutih vrlina ukoliko u igru ne ukljuite i ovu treu,
to jest, ukoliko nemate petlje.
S tim u vezi treba jo neto spomenuti. Uiniti neto pravedno ili
povremeno u neem uivati, nije isto to i biti pravedan i umjeren.
ovjek koji nije dobar tenisa moe ponekad izvesti i dobar udarac.
Dobar tenisa je onaj ije su oi, miii i ivci u tolikoj mjeri izvjebani,
da se u njih uvijek moe pouzdati. Takav ima odreenu kvalitetu i onda
kad nije u igri, isto kao to um matematiara ima odreena svojstva i
onda kad se ne bavi matematikom. Jednako tako, ovjek koji se ustrajno
ponaa pravedno, stekne na kraju odreenu kvalitetu karaktera. Kad
govorimo o vrlini, tada mislimo na takvu kvalitetu, a ne na pojedinana
djela.
Kad ne bismo naglasili ovu razliku, mogli bismo doi do tri pogrena
zakljuka:
1) Mogli bismo pomisliti, da ukoliko uinimo neto ispravno, nije uope
bitno kako i zato smo to uinili da li dobrovoljno ili ne, zlovoljno
ili veselo, da li zbog straha od javnog miljenja ili radi samoga dobra.
Istina je, meutim, da ispravna djela uinjena iz krivih pobuda, nikako
ne pomau izgradnji unutarnje kvalitete karaktera, nazvane vrlinom.
Ustvari, upravo je ta kvaliteta od prvenstvene vanosti. (Ako lo tenisa
snano udari loptu, ne zato to smatra da je to potrebno, ve zato jer
je izgubio ivce, njegov mu udarac moe sasvim sluajno pomoi da u
igri pobijedi. Meutim, to mu nee pomoi da postane vrstan igra).
2) Mogli bismo pomisliti da Bog od nas trai da se pokoravamo
odreenim pravilima, ali to nije tono. Bog eli da postanemo osobiti
ljudi.
3) Mogli bismo pomisliti da su vrline potrebne samo u sadanjem ivotu
da na drugom svijetu neemo trebati biti pravedni, jer se neemo
imati oko ega svaati, da nam tamo nee trebati hrabrosti, jer nee biti
nikakve opasnosti. Posve je tono da ondje vjerojatno nee biti takvih
71

prilika koje bi od nas zahtijevale pravednost i hrabrost, ali e biti bezbroj

prilika u kojima emo morati dokazivati da smo nastojali biti pravedni
i hrabri na ovome svijetu. Ne radi se o tome da bi nam Bog mogao
uskratiti ulazak u svoj vjeni svijet radi toga to nemamo stanovitih
kvaliteta ve nam nikakve izvanjske okolnosti nee pribaviti nebo,
ukoliko kod nas ne postoje barem zaeci ovih kvaliteta. Radi se, dakle,
o tome da nam bez spomenutih kvaliteta ili barem njihovih zaetaka,
nitko i nita nee moi pruiti onu duboku, jaku i nepokolebljivu sreu
koju nam je Bog namijenio.

3. Drutveni moral
Prije svega, trebamo raistiti pojmove u vezi s kranskim drutvenim
moralom, Krist, naime, nije doao propovijedati neki potpuno novi moral.
Zlatno pravilo Novoga zavjeta (ini drugome ono to eli da drugi ine
tebi) sadrava ono to svatko u dubini svoje due smatra ispravnim.
Uistinu, veliki uitelj morala nikad ne dolazi s novim moralom to
ine samo arlatani i neuravnoteeni ljudi. Ljude je potrebnije ee
podsjetiti na neto nego pouiti. Pravi zadatak svakog uitelja morala je
da nas povremeno vrati starim, jednostavnim naelima koja svi zduno
nastojimo zaboraviti kao kad vraamo konja na prepreku koju nije
htio preskoiti ili pak dijete na lekciju koju ne eli nauiti.
Jo nam neto mora biti jasno kranstvo nema razraen politiki
program koji bi mu omoguio da naelo ini drugome ono to eli da
drugi ine tebi primijeni na odreeno drutvo ili na odreeni trenutak.
Kranstvo to ne moe. Namijenjeno je svim ljudima u svim razdobljima
dok odreeni program, koji bi moda odgovarao jednom mjestu i
razdoblju, ne bi odgovarao nekom drugom. U svakom sluaju, kranstvo
ne djeluje na taj nain. Kad trai od nas da nahranimo gladnoga, ono nas
ne ui kuhanju. Kad nas upuuje da itamo Sveto pismo, ne znai da nas
poduava grki i hebrejski, pa ak ni nau gramatiku. Svrha kranstva
nije da zamijeni ili ukine umjetnost i znanost, ve da ih usmjeri onamo
gdje e donijeti najvie dobra, da bude izvor energije koja e im dati
potpuno novi ivot ukoliko su otvoreni za tu mogunost.
Ponekad ljudi kau da bi nam Crkva trebala biti vodi. To je tono ako
pritom razmiljaju na pravi, a ne na krivi nain. Pod Crkvom bismo
trebali podrazumijevati itavo tijelo koje sainjavaju svi krani. Bilo bi
posve u redu kad bi ljudi kranskih naela bili ekonomisti i dravnici,
te kad bi svoj trud stvarno usmjeravali prema praktinom ostvarenju
naela ini drugima ono to eli da drugi ine tebi. Kad bi to doista
bilo tako, i kad bismo se mi ostali s time sloili, tada bismo vrlo brzo
pronali kranski klju za rjeenje mnogih problema. Meutim, kad
kau da bi Crkva trebala biti vodi, mnogi misle da sveenici trebaju
pruiti odreeni politiki program. To je glupo. Sveenstvo sainjavaju
odreeni ljudi unutar Crkve, koji su posebno obrazovani i postavljeni
da paze na neto drugo na sve ono to je povezano s naim kretanjem
prema vjenosti. Ne moemo od njih traiti da se bave poslom za koji

72

73

nisu osposobljeni takvim poslovima se trebamo mi baviti. Kranska

naela u raznim drutvenim ili umjetnikim djelatnostima, mogu
primjenjivati krani koji se ondje nalaze, a ne recimo, biskupi u svoje
slobodno vrijeme.
Isto tako, bez da ulazim u pojedinosti, Novi zavjet nam prilino jasno
prikazuje kako bi trebalo izgledati pravo kransko drutvo. Moda nam
pri tom nudi vie nego to moemo ponijeti. Govori nam da ne bi smjelo
biti zabuanata i nasilnika, a onaj tko ne eli raditi ne bi trebao ni jesti.
Nitko ne bi smio biti besposlen, tovie, svaki rad bi trebao proizvesti
neto korisno. Ne bi se trebala proizvoditi beskorisna, luksuzna roba,
a jo manje bi se vidjele glupe reklame koje nas nagovaraju da tu robu
kupujemo, ne bi bilo javnog razmetanja ni hvalisanja.
U tim odnosima, kransko drutvo bi bilo ono to danas zovemo lijevim
drutvom. S druge strane, ono uvijek zahtijeva potovanje koje bismo
trebali iskazivati zakonitim vlastima, kao to djeca iskazuju roditeljima
i (bojim se da e ovo biti vrlo nepopularno) i ene muevima. Tree, to
bi trebalo biti drutvo radosti, u kojem ne bi bilo zabrinutosti i tjeskobe.
Ljubaznost je jedna od kranskih vrlina Novi zavjet osuuje
neuljudnost i bezobzirnost.
Kad bi stvarno postojalo takvo drutvo i kad bismo mogli boraviti u
njemu, mislim da bismo se vratili kui s vrlo udnim dojmovima. Vidjeli
bismo da je ekonomski ivot tog drutva vrlo socijalistiki usmjeren, i u
tom smislu napredan, dok su obiteljski ivot i pravila koja ga reguliraju
prilino starinska moda ak suvie obredna i nekako aristokratska.
Neto od toga bi nam se svidjelo, no bojim se da bi se malo kome
ba sve dopalo. Upravo bismo to i oekivali, kad bi kranstvo bilo
jedinstveni plan za ljudski stroj. Svi smo se odvojili od takvog plana,
uputivi se razliitim pravcima, te svatko od nas misli da je njegova
preinaka izvornog plana, upravo taj njegov plan. To ete primijetiti kod
svega to ima veze sa istinskim, cjelokupnim kranstvom svakog
privlae odreeni dijelovi te cjeline, koje bi htjeli izdvojiti, a ostatak bi
najradije napustili. Zbog toga nema napretka i ljudi koji se ak bore za
suprotno, mogu kazati da se bore za kranstvo.
Jo neto. Suvremeni ekonomski sustav potpuno je odbacio savjet kojeg
su nam dali jo stari Grci, starozavjetni idovi i veliki kranski uitelji
Srednjega vijeka. Svi su oni govorili da ne smijemo pozajmljivati
novac uz kamate. itav na sustav poiva na pozajmljivanju novca
74

uz kamate. U redu, to jo ne mora znaiti da smo u krivu. Neki kau da

kad su Moj sije, Aristotel i krani zabranili zajmove uz kamate (oni
su to zvali lihva), nisu mogli predvidjeti dioniarska drutva, te su pri
tome mislili samo na privatne lihvare, i zato se ne trebamo obazirati
na njihove rijei. Ja se u vezi toga ne mogu odluiti. Nisam poslovan
ovjek i jednostavno ne znam da li je sustav investiranja odgovoran za
ovo stanje u kojem se nalazimo ili nije. Trebali bismo uti to o tome
misli kranin ekonomist. Ne bi, meutim, bilo poteno da nisam
spomenuo kako su tri velike civilizacije osudile (ili barem tako izgleda)
ono to predstavlja osnovu suvremenog naina ivota.
Jo neto prije nego zavrim. U poglavlju Novoga zavjeta gdje se
govori da svatko mora raditi, moe se vidjeti i razlog toj zapovijedi
kako bi mogao pruiti neto onima koji nemaju. Milostinja to je
davanje siromasima jest bitan dio kranskog morala. Zastraujua
prispodoba o ovcama i jarcima govori nam da se oko toga sve okree.
Danas neki govore da milostinje ne bi trebalo biti, te umjesto davanja
siromasima, trebali bismo ostvariti drutvo u kojem nee biti siromaha.
To je ispravno miljenje to se tie potrebe za stvaranje takvog drutva,
ali onaj tko misli da u meuvremenu ne treba pomagati siromasima
odvaja se od kranskog morala. Ne vjerujem da bilo tko moe odrediti
koliko bismo trebali davati onima koji su siromaniji od nas. Osobno
mi se ini da neemo pogrijeiti ako dajemo vie nego to nam preostaje
kad podmirimo osnovne izdatke. Drugim rijeima, ako su nai izdaci
za udobnost, luksuz, zabavu i slino, blizu standarda koji vlada meu
onima koji imaju iste prihode kao i mi, tada vjerojatno dajemo premalo.
Ako uope ne osjetimo da smo dali milostinju, rekao bih da smo dali
premalo. Uvijek bi trebalo postojati neto to bismo rado imali a ne
moemo,jer nam nai izdaci za dobrotvorne svrhe to onemoguuju.
Ovdje govorim o milostinji na jedan openiti nain. Posebni sluajevi
oskudice kod vaih roaka, prijatelja, susjeda ili suradnika na koje
vam Bog ukazuje, mogu zahtijevati mnogo vie ak da dovedete u
opasnost svoj poloaj. Za mnoge najvea prepreka davanju milostinje
ne lei u raskonom ivotu ili u elji da imamo to vie novaca, ve
u strahu od nesigurnosti. Taj bismo strah najee morali smatrati
kao napast. Ponekad oholost smeta dareljivosti esto dolazimo u
iskuenje da potroimo vie nego to bismo trebali na upadljive oblike
velikodunosti (napojnice, aenja), dok manje troimo na one koji
stvarno trebaju nau pomo.
75

Prije nego zavrim, usudio bih se pretpostaviti kako je ovaj ulomak

uticao na one koji su ga proitali. Moda ima nekih lijevo usmjerenih
meu vama, koji se ljute to nisam otiao dalje u tom pravcu, ali i onih
koji misle suprotno i smatraju da sam otiao predaleko. Ako je tome
tako, to bi predstavljalo veliku prepreku naem pokuaju da zamislimo
stvarno kransko drutvo. Mnogi ovoj temi ne pristupaju sa eljom
da ustanove to kranstvo stvarno poruuje, ve esto prilaze u nadi
da e u kranstvu nai potvrdu vlastitih pogleda. Tamo gdje nam
se nudi gospodar ili sudac, mi traimo saveznika. I ja sam takav. U
ovom poglavlju ima pojedinosti koje sam elio izostaviti. Zbog toga,
od ovakvih razgovora nee biti koristi, osim ukoliko im pristupimo
drukije, temeljitije.
Kranskog drutva nee biti sve dok ga veina ne bude eljela, a to e
se dogoditi tek kad sami postanemo pravi krani. Mogu do besvjesti
ponavljati ini drugima ono to eli da drugi ine tebi, ali to e biti
tek prazne rijei sve dok svog susjeda ne zavolimo kao samog sebe.
A to ne mogu uiniti sve dok ne nauim voljeti Boga. Njega ne mogu
ljubiti ako ne nauim potovati njegovu Rije. I tako, kao to sam vas
upozorio, stigli smo do neeg dubljeg s podruja drutva, doli smo
na podruje vjere. Duljim putem esto prije stiemo kui.

4. Moral i psihoanaliza
Ve sam prije spomenuo da kransko drutvo neemo ostvariti sve dok
veina ne postane kranima. To, naravno, ne znai da nastojanja na
unapreivanju drutva trebamo odgoditi do nekog zamiljenog datuma
u budunosti. Ve sada moramo poeti raditi na oba zadatka na
nastojanju da u suvremenom drutvu primijenimo reeno ini drugima
ono to eli da drugi ine tebi, te na nastojanju da sami postanemo takvi koji
e to naelo odmah primjenjivati, im uvidimo na koji nain to moemo
najbolje uraditi. Sada bih se pozabavio kranskom predodbom dobra
ovjeka. Kako dakle, kranstvo zamilja ljudski stroj.
Prije nego zaem u pojedinosti, rado bih istakao dvije openite stvari.
Kao prvo, budui da kranski moral za sebe tvrdi da je najbolji nain
za dovoenje ljudskog stroja u red, bilo bi zanimljivo vidjeti kako se on
odnosi prema psihoanalizi, koja za sebe tvrdi neto slino.
Treba jasno razlikovati dvoje jedno je suvremena medicinska teorija
i tehnika psihoanalize, a drugo je lozofski pogled na svijet kojeg
su stvorili Freud i drugi. Ovo drugo, tj. Freudova lozoja, izravno
se suprotstavlja kranstvu. Ona se isto tako suprotstavlja gleditu
drugog velikog psihologa Junga. Nadalje, kad Freud govori o lijeenju
neurotiara, tada govori kao specijalista u svojoj struci, ali kad prelazi
na podruje lozoje, tada govori kao amater. Stoga bi bilo razumno
kad bismo se prema njemu u prvom sluaju odnosili s potovanjem a u
drugom ne. Ja upravo to i inim naime, primijetio sam da kad on govori
o onome o emu i ja neto znam (naime o jezicima), pokazuje prilino
neznanje. Meutim, sama psihoanaliza, bez suvinog lozoranja koje
su joj dodali Freud i neki drugi psihoanalitiari, uope ne proturjei
kranstvu. U nekim podrujima ona se poklapa s kranskim moralom
i ne bi bilo loe kad bi je svaki kranski propovjednik bolje poznavao.
Meutim, psihoanaliza ne slijedi isti pravac, i u :ome je njena djelatnost
razliita od djelatnosti kranskog morala.
Kad se ovjek nalazi u moralnoj sumnji, prisutno je dvoje sam
in biranja i razliiti osjeaji, poticaji i slino, s ime ga opskrbljuje
njegova psiholoka oprema to je sirovina njegova izbora. Ova
sirovina je dvojakog karaktera moe biti normalna, dakle, mogu
je sainjavati osjeaji zajedniki svim ljudima ili moe sadravati
abnormalne osjeaje i poticaje, koji se javljaju zato, jer neto nije u

76

77

redu u ovjekovoj podsvjesti. Ta se razlika oituje izmeu straha od

neeg stvarno opasnog i bezrazlonog straha od make ili pauka. Isto
tako tu razliku uoavamo kod elje koju mukarac osjea prema eni i
izopaene elje koju neki mukarci osjeaju prema drugim mukarcima.
Psihoanalitiar pokuava ukloniti sline abnormalnosti, dakle, dati
ovjeku bolju sirovinu za njegov in odabiranja. Moral se pak, bavi
samim inom odabiranja.
To moemo rei drukije. Zamislimo trojicu koji odlaze na bojno
polje. Jedan od njih posjeduje prirodni strah od opasnosti, kakav je
svojstven svim ljudima. On taj strah zatomljuje moralnim naporom i
postaje hrabar ovjek. Pretpostavimo da je kod druge dvojice nazoan
pretjeran,bezrazloan strah zbog neega u njihovoj podsvjesti kojeg
ne moe ublaiti nikakav moralni napor. Pretpostavimo da dolazi
psihoanalitiar izlijeiti tu dvojicu dakle, dovodi ih u stanje u kojem
se nalazi prvi ovjek. Meutim, upravo ovdje prestaje psihoanalitiki
problem i poinje moralni. Nakon izlijeenja, dvojica bivih kukavica,
mogu dvojako postupiti. Prvi moe kazati: Hvala Bogu, konano sam
se oslobodio tog straha, pa se mogu bolje iskazati u borbi. No, drugi
moe razmiljati ovako: Ba je dobro to se vie ne tresem od straha
kad pripuca, pa mogu bolje paziti na vlastitu sigurnost i prepustiti onom
tamo drukanu da se istakne kad zagusti. Ova je razlika posve moralne
naravi, i psihoanalitiari ne mogu tu nita uiniti. Koliko god usavravali
ljudsku sirovinu, uvijek e ostajati jo neto stvarni, slobodni izbor
ovjeka, koji moe na prvo mjesto staviti sebe i svoju korist ili to moe
zanemariti. Taj slobodni izbor je ono ime se bavi moral.
Lo psiholoki materijal nije grijeh nego bolest. Zbog njega se ne treba
kajati, ve ga treba lijeiti. To je vrlo vano. Ljudi ocjenjuju jedni druge
po vidljivim djelima, a Bog ih sudi po njihovom moralnom izboru. Kad
se neurotiar, bolesno uplaen od make, prisili da podigne maku
zbog nekog valjanog razloga, sasvim je mogue da je u Bojim oima
pokazao vie hrabrosti, nego li potpuno zdrav ovjek koji ima medalju
za hrabrost. Kad ovjek koji je od malih nogu odgajan da je okrutnost
vrlina, uini neku sitnu ljubaznost ili se suzdri od okrutnosti, izlaui
se riziku da bude ismijan od okoline, moda on u Bojim oima ini
vie nego vi i ja, kad rtvujemo ivot za svoga prijatelja.
Recimo to drukije neki izgledaju divni ljudi, mogu ponekad i u
neznatnoj mjeri koristiti svoje dobro nasljee i odgoj, a u stvari su
78

gori od onih koje inae smatramo udovitima. Moemo li uope biti

sigurni kako bismo se ponaali kad bismo bili psiholoki optereeni
loim odgojem i moi, kad bismo bili u poloaju da vladamo drugim
ljudima? Upravo zbog toga kranin ne smije druge osuivati. Mi,
zapravo, vidimo samo rezultate ovjekova izbora na temelju tog sirovog
materijala. Bog ljude uope ne prosuuje po toj sirovini, ve kako je
oni upotrebljavaju. Vjerojatno, vei dio ovjekove psiholoke minke
treba pripisati njegovu tijelu kad umre tijelo, otkrit e se stvarni
ovjek koji je imao mogunost izbora, otpast e sve ono lijepo to se
pripisivalo ovjekovoj zasluzi, a to je, u stvari, bio rezultat njegove
dobre probave. Otpast e i sve ono runo, to je nastalo kao rezultat
kompleksa i loeg zdravlja. Tada emo prvi put vidjeti kakav je tko. Bit
e velikog iznenaenja.
To nas vodi do slijedee toke o kojoj bih elio govoriti. Ljudi esto
misle da je kranski moral neto poput pogodbe u kojoj Bog kae:
Bude li se pridravao ovih pravila, nagradit u te, a ako ne, tada teko
tebi. Ne bih se sloio s takvim gledanjem. Prije bih rekao, da kad
god biramo, pretvaramo svoj glavni dio, onaj koji bira, u nebesko ili
pakleno bie; u bie koje je u skladnom odnosu s Bogom, s drugim
biima i sa samim sobom, ili u bie koje je u stanju zavade i mrnje.
Ako smo s Bogom u miru to je ve raj. Ako smo s njime zavaeni, tada
je to ludost, uas, bijes, nemo i vjena usamljenost. Svi mi u svome
ivotu kroimo putem koji vodi prema jednom od ova dva stanja.
To objanjava ono to me je kod kranskih pisaca uvijek zbunjivalo
ponekad su vrlo dosljedni i vrsti, a ponekad vie nego umjereni
i popustljivi. O beznaajnim grijesima koje ovjek poini u mislima,
znadu priati kao da o njima ovisi sudbina svijeta, a nakon toga govore
o tekim ubojstvima i prijevarama kao da je dovoljno samo pokajanje,
pa e im biti oproteno. No, s vremenom sam shvatio da su u pravu.
Oni stalno imaju na umu trag koji naa djela ostavljaju na onom
nevidljivom, sredinjem dijelu nae osobnosti, a s kojim emo morati
trpjeti ili uivati zauvijek. Bijes pojedina ovjeka moe proliti krv
tisua ljudi, dok e bijes nekog drugog samo izazvati smijeh. Ali trag
na dui obojice moe biti isti. Svaki je od njih uinio sebi neto to e
mu, ukoliko se ne pokaje, oteati izglede da izbjegne bijesu u slijedeoj
prilici i dovest ga da se jo vie razbjesni. Svaki od njih, okrene li se
ozbiljno Bogu, ojaat e izglede za temeljitu promjenu svoje naravi.
Ukoliko to ne uini, na kraju e propasti. Dakle, samo nae djelovanje,
79

gledano izvana, nije ono najbitnije.

Na kraju jo neto. Moramo znati da pravi put ne vodi samo do mira,
ve i do znanja. Kad se ovjek popravlja, sve jasnije vidi zlo koje ostaje
u njemu. Ukoliko postaje sve gori, sve tee uvida da je zao. Onaj tko
nije pretjerano zao nije ba dobar, doim ovjek ogrezao u zlu misli za
sebe da je dobar.
To je razumljivo. ovjek je svjestan spavanja tek kad je budan, a ne
dok spava. Pogreke u aritmetici uoit ete onda kad vam je um bistar,
a neete ih vidjeti dok ih inite. Pijanstvo ne shvaate kad ste pijani,
ve kad se otrijeznite. Dobar ovjek znade i o dobru i o zlu, dok zao ne
zna ni o jednom ni o drugom.

80

5. Moral u spolnosti
Sada bismo mogli razmotriti kako kranski moral gleda na spolnost
govorit emo o onome to krani nazivaju istoom. Kransko
poimanje istoe ne smije se mijeati s drutvenim poimanjem ednosti,
to jest, s pristojnou. Drutveno poimanje pristojnosti odreuje
u kolikoj mjeri se ljudsko tijelo moe izloiti pogledima drugih, o
kojim dijelovima tog tijela se moe govoriti i koji izrazi se pritom
mogu upotrebljavati prema obiajima odreenog drutva. Tako, dok
je poimanje istoe jednako za sve krane svih vremena, poimanje
pristojnosti se mijenja. Djevojka s nekog otoka u Tihom oceanu, koja
nema na sebi gotovo nikakve odjee, ne mora biti nita manje edna ili
pristojna od dame iz viktorijanskog razdoblja koja je do grla zakopana
i jedna i druga se oblae u skladu s pravilima drutva u kojem ive.
Bez obzira na to to bismo jednu od njih po nainu odijevanja mogli
svrstati meu kreposne, a drugu meu razbludne, one obje mogu u
istoj mjeri biti kreposne, odnosno razbludne. Neke izraze, koje je u
Shakespearevo vrijeme mogla bez srama izgovoriti svaka estita ena,
u devetnaestom bi stoljeu mogla upotrijebiti samo potpuno raskalaena
djevojura. Kad ljudi kre pravila pristojnosti koja vrijede u njihovu
drutvu, zato da bi u sebi ili drugima izazvali pohotu, tada oni vrijeaju
istou. Meutim, ako se tih pravila ne pridravaju zbog neznanja ili
nemara, moemo im predbaciti samo loe ponaanje. Kada ljudi, to se
esto dogaa, drsko kre pravila pristojnosti, jer ele okirati i sablazniti
druge, to ne mora znaiti da su raskalaeni, nego i nemilosrdni. Uivati
u tome da se netko osjea neugodno, upravo je znak nemilosrdnosti. Ni
u kom sluaju ne mislim da je pretjerana strogost u ponaanju dokaz
istoe i zbog toga zduno prihvaam poputanje i pojednostavljenje
tih pravila, emu smo i sami svjedoci. Meutim, kod tog poputanja
i pojednostavljenja, ima jedna tekoa. Naime, ljudi razliite dobi i
temperamenta razliito gledaju na stanovita pravila ponaanja, pa se
ponekad i sami u tome teko snalazimo. Sve dok dolazi do ovakvih
sukoba, mislim da stariji ili staromodniji ljudi nikako ne bi smjeli
mlae, emancipirane ljude smatrati pokvarenima jer se ne dre starih
pravila ponaanja. Isto tako mlai ne bi smjeli starije nazivati lano
kreposnima ili puritancima, zato to oni ne ele prihvatiti nova pravila
ponaanja. Naa stvarna spremnost da u drugima otkrijemo to vie
dobra i da nastojimo kako bi se meu nama ugodnije osjeali, pomoi
81

e u rjeavanju mnogih problema.

istou se najmanje prihvaa od svih ostalih kranskih vrlina, ali njoj
nikako ne moemo pobjei. Staro kransko pravilo glasi: Ili enidba
i potpuna vjernost branom drugu ili pak potpuno suzdravanje. To
je, mora se priznati, teko i u tolikoj mjeri protivno naim nagonima,
da nam se ini kao da s kranstvom ili sa spolnim nagonom neto nije
u redu. Ili jedno ili drugo. Naravno, ako smo krani, rei emo da s
naim nagonima neto nije u redu.
Meutim, to nije jedini razlog za takvo miljenje. Bioloka svrha
spolnosti je potomstvo, kao to je i bioloka svrha uzimanja hrane
odravanje tijela. Jedemo li kad god zaelimo i onoliko koliko nam se
svidi, oito je da previe jedemo, ali ne i sasvim preko mjere. Netko
moe pojesti za dvojicu, ali ne moe pojesti za desetoricu. Tek u
odreenoj mjeri prelazi svoju bioloku zadau, ali ne previe. Kad bi
se pak, zdrav, mlad ovjek odavao spolnom uivanju kad god bi mu
se prohtjelo, i kad bi se svaki put nakon toga rodilo dijete za deset
bi godina lako mogao napuiti manje selo. Takav spolni poriv bio bi
smijean i u najveoj mjeri protivan zdravom razumu.
Pogledajmo to s druge strane. Na predstavu striptiza doi e veliki broj
ljudi da gledaju kako se djevojka svlai na pozornici. Pretpostavite
sada da se nalazite u nekoj nepoznatoj zemlji. Uete u kazalite i
ekate poetak predstave. Gase se svjetla, a na pozornicu, obasjan
reektorima, izlazi ovjek, nosei pokriven tanjur zatim pone polako
podizati poklopac, tako da neposredno prije nego se reektori ugase, svi
mogu vidjeti da se na tanjuru nalazi rebarce ovetine ili komad slanine.
Priznajte, zar ne biste pomislili da s apetitom tih ljudi neto nije u redu?
I zar se netko tko bi odrastao u svijetu drukijem od naega ne bi isto
tako zaudio nad stanjem spolnoga nagona u nas?
Neki je kritiar jednom zgodom rekao, da kad bi nabasao na zemlju
u kojoj bi se prikazivao striptiz s hranom, kao to to rade sa enama,
zakljuio bi da u toj zemlji ljudi skapavaju od gladi time je elio
kazati da striptiz ne treba pripisati spolnoj izopaenosti, ve gladi. U
tome se potpuno slaem s njim. Kad bi stvarno postojala takva zemlja u
kojoj ljudi tre na predstavu razodijevanja hrane, to bih drugo mogao
pomisliti osim da je u pitanju glad? Meutim, ako elimo utvrditi radi
li se tu o gladi, mogli bismo to provjeriti tako da ustanovimo jede li se
u toj zemlji mnogo ili malo. Ako bismo ustanovili da se dobro jede,
82

morali bismo odbaciti nau pretpostavku o gladi, i potraiti neko drugo

objanjenje. Isto tako, prije nego striptiz objasnimo kao rezultat spolne
izgladnjelosti, trebali bismo ustanoviti da li u ovom naem vremenu ima
vie spolnog suzdravanja nego ranije dok se jo nije znalo za striptiz?
Jasno nam je da nije tako. Sredstva protiv zaea uinila su spolni
in mnogo bezbrinijim u braku i sigurnijim izvan braka, dok javno
mnijenje jo od poganskih vremena nije bilo tako slobodno u pogledu
nedoputenih veza, pa ak i svih moguih oblika spolne izopaenosti.
Nije, dakle, pretpostavka o spolnoj izgladnjelosti jedina. Svatko zna da
spolni nagon, kao i svi drugi porivi, raste ako mu poputamo. Gladan
ovjek mislit e samo na jelo, ba kao i prodrljivac obojica uivaju
u podraajima.
Jo neto. Teko ete nai ovjeka koji e pojesti neto to nije za jelo ili
nee pojesti hranu nego e s njom uraditi neto drugo. Drugim rijeima,
izopaeni nagon za jelom je rijetkost. Meutim, izopaeni spolni nagon
je est, zastraujui je i teko ga se oslobaamo. ao mi je to moram
ulaziti u sve ove pojedinosti, ali to je potrebno, jer su nas zadnjih godina
kljukali debelim laima u vezi sa ovjekovom spolnou.
Ve su nam ui ogluile od sluanja o tome kako izmeu elje za
spolnim inom i svih drugih prirodnih elja nema nikakve razlike,
samo treba odbaciti glupe predrasude o potiskivanju tog nagona, pa e
sve biti u redu. To nije istina. im pogledate injenice, im zaboravite
na propagandu, vidjet ete da to nije istina.
Kau da je sva ta zbrka oko spolnosti nastala zbog toga, to smo taj
nagon predugo potiskivali. Zadnjih godina nije bio potiskivan, ve se
o njemu pria po itave dane. A ipak, oko spolnosti jo uvijek vlada
zbrka. Ako je potiskivanje uzrok toj nevolji, tada bi bilo prirodno da
otputanjem ventila dovodimo u red taj nagon, ali to nije tako. Osobno
mislim da je ljudska vrsta poela potiskivati spolni nagon zato, jer je
oko njega uvijek dolazilo do zbrke. Danas se esto govori da se spolnog
nagona ne trebamo stidjeti, to se moe protumaiti na dva naina. To
moe znaiti da se ne trebamo stidjeti injenice kako se ljudska vrsta
na stanovit nain obnavlja niti da to ovjeku priinja zadovoljstvo.
Tko tako misli u pravu je. Tako govori i kranstvo. Nije nevolja ni u
razmnoavanju, ni u uitku vezanom uz njega. Stari su kranski pisci
pisali da bi uitak u spolnom inu bio vei da ovjek nije posrnuo.
Znam da neki smueni krani govore kako kranstvo smatra spolni
83

nagon, tijelo i uivanje zlom. Ali oni nemaju pravo. Kranstvo je

gotovo jedina od velikih religija koja u potpunosti priznaje tijelo koja
vjeruje da je materija dobra, da se i sam Bog jednom utjelovio, da emo
i na drugom svijetu imati neku vrst tijela i da e ono biti dio nae sree,
ljepote i snage. Kranstvo slavi enidbu vie nego i jedna druga religija
upravo su krani napisali najvei dio najboljih ljubavnih pjesama.
Kranstvo se suprotstavlja svakom miljenju koje tvrdi da je spolnost
sama po sebi loa. Ali, kad netko kae da se spolnog nagona ne trebamo
stidjeti, to isto tako moe znaiti da se ne trebamo stidjeti stanja u koje
je danas dospio taj spolni nagon. U tom sluaju smatram da nisu u
pravu. Mislim da se toga treba stidjeti. Ne trebamo se stidjeti uivanja u
hrani, ali bismo se trebali stidjeti kad bismo hranu shvatili kao glavnu u
ivotu i kad bismo provodili vrijeme gledajui slike s hranom, slinei i
mljackajui ustima. Ne tvrdim da smo mi osobno odgovorni za ovakvo
stanje. U tom smo smislu naslijedili donekle nesavrene organizme
rastemo zapljuskivani propagandom koja ide u prilog neistoi. Ima
ljudi koji na spolni nagon raspaljuju da bi na tome zaradili. Naravno,
opsjednut ovjek se ne moe svladati kad vidi da moe kupiti ono ime
je opsjednut. Bog zna na poloaj. Kad nas bude prosuivao, svakako e
voditi rauna o tome da smo morali savladati mnoge tekoe. Najvanije
je da pri tom budemo iskreni i ustrajni. Da bismo se izlijeili, moramo
to najprije eljeti. ovjek koji eli pomo dobit e je, meutim, danas je
mnogim ljudima i to teko. Lako je samo misliti da neto elimo, iako
to u stvari ne elimo. Jedan vrlo poznati kranin jo davno je rekao da
je on, dok je jo bio mlad, stalno molio za moralnu istou, a mnogo
kasnije je shvatio da su njegove misli, dok su mu usne molile: Boe,
uini da budem ist, molitvi dodavale: Ali neka to ne bude ba sada.
Slino se moe dogoditi i kod bilo koje druge vrline. Postoje, meutim,
tri razloga zato je nama osobito teko eljeti, a kamoli postii potpunu
istou. Na prvom je mjestu naa izopaena narav, to su vrazi koji nas
napastuju, te sva propaganda koja se zalae za nezajaljivost spolnog
nagona. Sve nas to nastoji navesti na pomisao da su elje kojima se
opiremo, tako zdrave, prirodne i razumne, da im se moe suprotstaviti
samo nenormalan ovjek. Plakati, lmovi i romani povezuju slobodno
preputanje spolnom nagonu sa zdravljem, smatraju ga prirodnim,
znakom mladosti, iskrenosti i dobrim raspoloenjem. To je la. Kao
sve ostale velike lai i ova se temelji na istini istini koju smo ve
prihvatili da je spolni in sam po sebi (iskljuujui pretjerivanja i
84

opsjednutost njime), prirodna i zdrava pojava. La se sastoji u tome

da se pokuava nametnuti misao kako je zdrav i prirodan ba svaki
oblik spolnosti koji nas privlai. Ta je besmislica svakome oita, a ne
samo kranima. Kad bismo poputali svakoj naoj elji, to bi nas,
nedvojbeno, dovelo do nemoi, bolesti, ljubomore, lai, zatajivanja i
niza drugih izopaenosti, koje nemaju nieg zajednikog sa zdravljem,
dobrim raspoloenjem i otvorenou. Da bismo ostvarili sreu ak i
na ovom svijetu, potrebno je dosta suzdravanja. Prema tome, nita ne
znai tvrdnja da svaka elja kad postane dovoljno jaka,postaje ujedno
zdrava i razumna. Svaki razuman ovjek mora imati stanovita naela
po kojima e se nekim svojim eljama odupirati, a drugima nee.
Netko moe kao mjerilo izabrati kranska naela, drugi higijenska,
trei socioloka. Stvarni sukob ne postoji izmeu kranstva i prirode,
ve izmeu kranskih naela i ostalih naela koja dre prirodu pod
nadzorom jer prirodu (u smislu prirodnih elja) trebamo na neki
nain nadzirati, ukoliko ne elimo upropastiti cijeli svoj ivot. Moramo
priznati da su kranska naela moda stroa nego li neka druga. Isto
tako vjerujemo da emo pridravajui ih se dobiti pomo koju ne bismo
dobili od ostalih.
Drugo, mnogi se ljudi ne usuuju truditi da postignu istou u kranskom
smislu, jer prije nego to i pokuaju, misle da je ona nemogua. Meutim,
kad je neto potrebno izvriti, nema mjesta dvojbi da li je to mogue
ili ne. Suoeni s neobveznim pitanjem na ispitu, moemo razmiljati
da li da odgovorimo ili ne, dok kod obveznih pitanja moramo dati sve
od sebe da bismo ih rijeili. Za vrlo slab odgovor dobit emo slabu
ocjenu, a ako pitanje ostavimo bez odgovora dobit emo negativnu
ocjenu. Ne samo na ispitu, ve i u itavom nizu drugih okolnosti ovjek
esto uspije uiniti neto to mu se trenutak ranije inilo nemoguim
tako je u planinarenju, skijanju, prilikom uenja vonje biciklom,
pa ako elite, i prilikom pokuaja da prozeblim prstima zakopate tvrdi
ovratnik. Upravo je divno to sve ovjek moe uiniti kad mora.
Moemo uistinu biti posve sigurni da se obinim, ljudskim naporima
ne moe ostvariti savrena istoa, kao ni savreno milosre. Moramo
od Boga zatraiti pomo. Pa ak i onda kad smo to uinili, moemo
misliti da nam je Bog prekasno pomogao ili da je pruena pomo
nedostatna. Ali nemojmo se zato zabrinjavati. Poslije svakog pada
traite oprotenje, pridignite se i pokuajte ponovo. Vrlo nam esto Bog
ne pomae da dosegnemo samu vrlinu, ve nam daje snage da moemo
85

zapoeti uvijek iznova. Jer, koliko god su vani istoa, hrabrost i

istinoljublje ovaj nam proces omoguuje da, to je jo vanije, ojaamo
duh. Time otklanjamo iluzije koje imamo o sebi i uimo se pouzdati u
Boga. Tako dolazimo do spoznaje da ne moemo sebi vjerovati ni onda
kad smo najbolji, a s druge strane, da ne trebamo oajavati ni onda kad
smo najslabiji grijesi nam se, naime, oprataju. Najkobnije bi bilo
sjediti skrenih ruku i zadovoljiti se postojeim stanjem. Trebamo teiti
savrenstvu.
Tree, ljudi esto krivo shvaaju psiholoko tumaenje potiskivanja.
Psihologija ui da je potisnut spolni nagon opasan. Meutim pojam
potisnut ovdje je upotrijebljen u tehnikom smislu; on ovdje ne znai
zanijekan ili odbijen. Potisnuta elja ili misao je ona koja je gurnuta
u podsvijest (esto jo u djetinjstvu) i koja se sad pojavljuje* samo
u preruenom i neprepoznatljivom obliku. Potisnutu spolnost bolesnik
uope ne doivljava kao spolnost. Kod mladia ili odraslog ovjeka
koji se opire jednoj svjesnoj elji, ne moe se govoriti o potiskivanju
niti o opasnosti od potiskivanja. Naprotiv, oni koji na takav nain
prilaze pitanju spolnosti i estitosti, ubrzo saznaju mnogo vie o svojoj
spolnosti i postaju je svjesniji od ostalih. Uskoro upoznaju svoje elje
onako, kako je, recimo, Wellington poznavao Napoleona ili Sherlock
Holmes Moriartya. Takvi ljudi upoznaju svoje strasti isto onako kao to
lovac poznaje zvjerku ili kao to vodoinstalater prepoznaje pokvarenu
slavinu. Vrlina ak ako se oko nje samo trudimo s vie ili manje
uspjeha donosi svjetlo, doim neobuzdano odavanje uicima donosi
maglu.
Konano, iako sam moda oduljio o spolnosti, elio bih posebno naglasiti
da se sredite kranskog morala ne nalazi u tome. Svatko tko bi moralnu
neistou smatrao najgorim porokom, bio bi u krivu. Svakako, grijesi
tijela su zla stvar, ali su, u usporedbi s drugim grijesima najneviniji.
Najpokvarenija zadovoljstva su duhovne naravi zadovoljstva koja
izviru iz optuivanja drugih, zlostavljanja, poniavanja, oduzimanja
malih radosti drugima ili klevetanja, zadovoljstva koja proizlaze iz
posjedovanja moi i mrnje prema drugima. U nama, naime, postoje
dvije naravi koje se takmie s ljudskou, koju moramo jaati i staviti
je u sredite naeg ivota. To su ivotinjski i avolski ego. Ovo drugo
je opasnije. Zbog toga, hladan, samodopadan i tat ovjek, koji redovno
odlazi u crkvu, moe biti blii paklu nego neka prostitutka. Naravno,
najbolje bi bilo ne biti ni jedno ni drugo.
86

87

6. Kranski brak
Posljednje poglavlje je bilo uglavnom negativno obojeno. U njemu
sam razmatrao to je loe u spolnom nagonu, ali nisam gotovo nita
rekao o ispravnoj strani spolnosti drugim rijeima o kranskom
braku. Dva razloga mi prijee da govorim o braku. Prvi je taj to su
kranske doktrine u ovom podruju krajnje nepopularne. Drugo, ja
nisam oenjen, pa prema tome mogu o braku govoriti samo iz druge
ruke. Ali usprkos tome, kad ve govorim o kranskom moralu, ini mi
se da ne mogu ostaviti po strani ni kranski brak.
Kranski pogled na brak temelji se na Kristovim rijeima da se mu i
ena moraju smatrati jednim organizmom tako bi se otprilike mogle
prevesti rijei jedno tijelo. Krani vjeruju da Krist nije izraavao
nekakvo sentimentalno raspoloenje, ve tvrdnju jednaku onoj da su
brava i klju jedna naprava ili violina i gudalo jedno glazbalo. Izumitelj
ljudskog stroja nam je time elio kazati da su njegove polovine,
mukarac i ena, nainjeni tako da bi se mogli slagati u parove, i to ne
samo na spolnoj razini nego i na svim ostalim razinama. Monstruoznost
spolnoga ina izvan braka sastoji se u tome, da se jedna vrst sjedinjenja
(spolni in) pokuava odijeliti od svih drugih vidova sjedinjenja koja
su zamiljena da ga prate i tako stvore potpuno jedinstvo. Kransko
gledite ne tvrdi da u spolnom zadovoljstvu ima neeg loeg, kao
to nema ni u uivanju u hrani. Kransko je stanovite da spolno
zadovoljstvo ne smijemo uzimati odijeljeno od sveg ostalog to ga
prati, dakle, da ga ne smatramo samo sebi svrhom. Inae bi to bilo
jednako besmisleno kao i uivanje u jelu, koje bi se sastojalo samo od
vakanja i pljuvanja ukusne hrane, bez gutanja i probavljanja.
Nadalje, kranstvo nauava da brak traje itav ivot. Naravno, mnoge
crkve razliito misle o tome neke uope ne doputaju razvod braka,
neke ga opet, iako nevoljko, doputaju i to u posebnim sluajevima.
Velika je teta to se u ovim pitanjima svi krani ne slau. Potrebno
je, meutim, naglasiti da se crkve u pitanju braka medu sobom daleko
vie slau, nego s vanjskim svijetom. Time mislim rei da sve smatraju
razvod braka presijecanjem ivoga tijela, kao neki kirurki zahvat.
Neke crkve dre da je operacija toliko nasilna, da je nikako ne moemo
dopustiti, doim je druge doputaju kao krajnje sredstvo u beznadnim
sluajevima. Sve se crkve slau u tome da je razvod braka sliniji
88

89

rasijecanju tijela, nego raskidu poslovnog odnosa ili dezertiranju, s

ime se on esto usporeuje. Ni jedna od njih se ne slau sa suvremenim
stavom, po kojem je razvod braka samo promjena branog druga koja
se moe dopustiti kad god mu i ena osjete da vie nisu zaljubljeni
jedno u drugo ili se jedno od njih zaljubi u nekog treeg.
Prije nego razmotrimo u kakvom je odnosu ovo suvremeno stanovite
prema moralnoj istoi, moramo vidjeti u kakvom je odnosu s jednom
drugom vrlinom, naime s pravednou. Pravednost, kako ve rekoh,
ukljuuje odravanje obeanja. Svatko tko se vjenao u crkvi, javno
je i sveano obeao da e sa svojom enom (muem) ivjeti do smrti.
Obveza odravanja ovog obeanja nema nikakve posebne veze sa
spolnim moralom to je obeanje kao i svako drugo. Ako je spolni
poriv isti kao i svi ostali poticaji, tada se prema njemu moramo odnositi
na isti nain kao i prema ostalima. Dakle, obeanje odravanja brane
vjernosti treba nadzirati spolni nagon, kao to obveze iz ostalih obeanja
nadziru druge poticaje u nama. Ako pak spolni poriv nije isti kao i svi
ostali, a ja tako mislim, nego je bolesno estok, tada bismo trebali
posebno paziti da nas on ne odvede u nepotenje, u krenje zadanog
obeanja.
Netko e na to rei da obeanje zadano u crkvi smatra pukom
formalnou, da ga i onako nije imao namjeru odrati. Koga bi u
takvom sluaju pokuali prevariti? Boga? To bi bilo vrlo glupo.
Sebe? Ni to nije mnogo pametnije. Nevjestu, enika ili rodbinu? To
je nepoteno. Ja mislim da mladi par (ili jedno od njih) najee ele
obmanuti javnost. Oni ele ugled koji se pripisuje braku, ali za njega
ne ele platiti cijenu znai da su prevaranti, obmanjivai. Ako su
zadovoljni kao obmanjivai, nemam im to vie rei nema smisla
govoriti o visokoj i tekoj dunosti moralne istoe onim ljudima koji
ne pokazuju elju da budu poteni. Ukoliko se urazume i odlue da
postupe poteno, obvezuje ih obeanje koje su ve dali. A to, vidjet
ete, spada pod naslov pravednost, a ne pod istou. Za one koji ne
vjeruju u trajnost enidbe, moda je bolje da ive zajedno nevjenani,
nego da se zakunu na vjernost koju ne namjeravaju odrati. Istina je,
u tom e sluaju, po kranskom gledanju, ivjeti u bludu. Meutim,
jednu greku ne moemo ispraviti drugom neistoa se ne moe
popraviti krivokletstvom.
Miljenje da je zaljubljenost jedini razlog da ostanemo u braku, nema
90

nikakve podloge za brak kao ugovor ili obeanje. Ako je sve u ljubavi,
tada obeanje ne donosi nita novo u tom sluaju zato bi trebalo
ita obeavati? Zanimljivo je da zaljubljeni ljudi bolje znaju o tome
od onih koji o ljubavi samo priaju. Kao to je Chesterton istaknuo,
zaljubljeni su prirodno skloni da se veu obeanjima. Ljubavne pjesme
irom svijeta pune su zakletvi o vjenoj odanosti i vjernosti. Kranska
pravila ne nameu osjeaju zaljubljenosti nita to bi mu bilo strano
kranstvo samo zahtijeva da zaljubljenici ozbiljno uzmu ono na to
ih tjera njihova zaljubljenost.
Naravno, obeanje koje ovjek zada dok je zaljubljen i zato to je
zaljubljen, obeanje da e biti vjeran voljenom biu do kraja ivota,
obvezuje ga na vjernost ak i onda ako se odljubi. Obeanje se moe
dati samo za ono to se moe izvriti, dakle, u vezi s onime to se uini.
Nitko ne moe obeati neto to je dio osjeaja. Ne moemo obeati da
nas nikad nee zaboljeti glava ili da emo, recimo, uvijek biti gladni. Ali
kakva je korist, upitat ete, da dvoje, koji vie nisu zaljubljeni, ostanu
zajedno? Ima nekoliko vrlo razumnih, drutvenih razloga za to da
djeci osiguraju dom, da se zatiti ena (koja esto, udavi se zanemari
ili rtvuje svoju karijeru) od mogunosti da je mukarac ostavi kad god
mu se to svidi. Postoji, meutim, jo jedan razlog, vrlo uvjerljiv, ali mi
se ini da ga nije lako objasniti.
Tekoa je u tome to mnogi ne ele shvatiti da, kad je B bolje od C,
A moe biti jo bolje od B. Ljudi vole razmiljati u izrazima dobra i
zla, a ne dobrog, boljeg, najboljeg ili loeg, goreg, najgoreg. Kada vas,
na primjer, netko upita to mislite o dvoboju, a vi mu odgovorite da je
bolje ovjeku oprostiti nego ga izazvati na dvoboj, ali i to da je i dvoboj
bolji od doivotnog neprijateljstva i mrnje, prigovorit e vam da se ne
elite do kraja izjasniti. Nadam se da nitko nee napraviti takvu greku
s ovim to kanim sada kazati.
Ono to nazivamo zaljubljenou, sjajna je stvar koja je po mnogoemu
za nas dobra. Ona nam pomae da budemo velikoduni i hrabri, otvara
nam oi ne samo za ljepotu osobe u koju smo zaljubljeni, ve i za sve
drugo, osobito u prvo vrijeme potiskuje na isto ivotinjski spolni
nagon. U tom je smislu zaljubljenost veliki neprijatelj pohote. Nitko
ne moe zanijekati da je zaljubljenost daleko bolja i od uobiajene
senzualnosti i od hladne samoljubivosti. Kako ve rekoh, pogreno
bismo uradili kad bismo bilo koji poticaj nae naravi uzeli kao neto to
91

treba slijediti pod svaku cijenu. Zaljubljenost je dobra ali ne i najbolja.

Ima mnogo toga manje vrijednog od zaljubljenosti, kao i onog vrednijeg.
Zaljubljenost ne moete uiniti osnovom ivota. Ona je plemeniti
osjeaj, ali ipak, samo osjeaj. Ni za jedan osjeaj ne moemo tvrditi
da e vjeno trajati u punoj snazi, kao ni da e uope potrajati. Trajati
moe znanje, naela, obiaji, ali osjeaji dou i odu. Ustvari, bez obzira
na to to ljudi govore, ono to nazivamo zaljubljenou obino ne traje
dugo. Svi znamo reenicu kojom esto zavravaju stare i svima drage
bajke ivjeli su sretno sve do svoje smrti. Ako to znai pedeset su
godina osjeali jedno prema drugom isto to su osjeali i dan prije vjenanja,
tada moemo slobodno tvrditi da to nije istina. Ne bi niti bilo dobro
da je to istina. Tko bi mogao podnijeti da ivi u takvom uzbuenju
makar pet godina? to bi se u tom sluaju dogodilo s naim poslom,
jelom, spavanjem, odnosima prema prijateljima? Naravno, prestanak
zaljubljenosti ne mora znaiti i prestanak ljubavi. Ljubav u drugom
znaenju, ljubav koju treba razlikovati od zaljubljenosti, nije obian
osjeaj. Ona je duboko jedinstvo, postignuto snagom volje, te svjesno i
uporno jaano navikom i milou, koje je traeno od Boga i dobijeno.
Suprunici mogu ljubiti jedan drugoga ak i u onim trenucima, kad se
jedno drugome previe ne sviaju, kao to, uostalom, mi sebe volimo i
onda kad nismo oduevljeni sami sobom. Oni su kadri odrati tu ljubav
ak i onda kad bi se mogli, ako bi htjeli, zaljubiti u nekog drugog.
Zaljubljenost ih je potakla da jedno drugom obeaju vjernost, dok im
ovakva tiha ljubav omoguuje da obeanje ispune. Upravo je takva
ljubav gorivo koje pokree brani stroj zaljubljenost je eksplozija
koja ga je ukljuila.
Ako se sa mnom ne slaete, moete, naravno, rei: On o tome nema
pojma, a kako bi i imao kad nije oenjen. Moda ste u pravu. Ali
prije toga provjerite da li me prosuujete po onome to stvarno znate
iz vlastita iskustva ili iskustva vaih prijatelja, a ne po onome to ste
pokupili iz romana i lmova. To nije tako jednostavno kako se esto
misli. Nae iskustvo je u velikoj mjeri obojeno knjigama, dramama i
lmovima, te je potrebno dosta truda da bismo bitno mogli nepristrano
sagledati.
Ljudi esto pokupe iz knjiga zamisao da ukoliko oenite pravu osobu,
moete oekivati da ete ostati zauvijek zaljubljeni. Stoga, kad ustanove
da vie nisu zaljubljeni, smatraju da je to dokaz kako su pogrijeili u
izboru, pa im je doputeno promijeniti branog druga ne shvaajui
92

da e s promjenom druga i nova ljubav ostati uskoro bez zanosa, jednako

kao i prethodna. Ovdje, kao i inae u ivotu, uzbuenja su kratkotrajna.
Uzbuenje koje obuzme djeaka pri pomisli na let avionom nee biti
duga vijeka im se prikljui RAF-u (ratno zrakoplovstvo Velike
Britanije, op. autora) i pone uiti letjeti, ono e nestati. Uzbuenje
koje obuzme ovjek kad vidi slikovito mjesto izgubi se im se onamo
za stalno doseli. Da li to znai da bi bilo bolje uope ne uiti letjeti ili ne
stanovati u lijepim mjestima? Nipoto! U oba sluaja, ako poetni zanos
i nestane, njega e zamijeniti mirniji i trajniji interes. tovie, (teko mi
je pronai pravu rije kojom bih naglasio koliko to smatram vanim),
upravo e onaj tko je spreman pomiriti se s gubitkom poetnog zanosa
i smiriti se u dubljem zanimanju za branoga druga, lake nai nove
ushite, u posve drukijem obliku. Onaj tko je nauio letjeti i postao
dobar pilot, ubrzo e otkriti drai glazbe a tko se naselio u slikovito
mjesto, poet e s uitkom obraivati svoj vrt.
Mislim da je Krist, govorei da nita nee ivjeti ukoliko najprije ne
umre, mislio i na ovo o emu je sada rije. Nije dobro truditi se oko
ouvanja bilo kakvog zanosa. Neka zanos ode, pustite ga da umre
proite kroz to razdoblje smrti i uputite se prema onom mirnijem,
staloenijem zanimanju i srei, pa ete uvidjeti da stalno ivite u svijetu
novih zanosa, novih uzbuenja. Meutim, ako se odluite da nam zanos
ili uzbuenja budu neka vrsta podraaja, kojeg u odreenoj koliini
morate svakodnevno uzimati ako ih kanite umjetno podraavati, oni
e sve vie slabiti, sve se rjee javljati, a vi ete ostatak svojeg ivota
provesti kao starac bez iluzija kojem e sve biti dosadno. Zbog toga to
vrlo malo ljudi ovo uvia, vidimo tolike ene i mukarce u najboljim
godinama svojeg ivota, kako tuguju za izgubljenom mladou i to u
razdoblju kada bi se posvuda oko njih trebali otvarati novi vidici i nova
vrata. Mnogo je zabavnije nauiti plivati, nego neprekidno i beznadno
pokuavati dozvati u sjeanje osjeaj koji smo imali dok smo se, kao
djeca, prvi put brkali u moru.
I romani i lmovi nas upuuju na to da se ovjek ne moe oteti
zaljubljenosti, da se to jednostavno dogaa, kao ospice na primjer.
Ljudi u braku, koji ovako misle, brzo podlegnu i priklanjaju se novom
poznaniku (poznanici) koji im se svide. Rekao bih da su ovi neodoljivi
osjeaji puno rjei u stvarnom ivotu negoli u knjigama, barem to
se tie odraslih ljudi. Kad sretnemo nekoga tko je lijep, pametan i
simpatian, trebalo bi, naravno, da se u odreenom smislu divimo tim
93

vrlinama, da ih na neki nain volimo. Ali zar ne zavisi u najveoj mjeri

upravo o nama, o naem izboru, da li e se ova ljubav prema vrlinama
koje opaamo kod naeg novog poznanika ili poznanice pretvoriti u
ono to zovemo zaljubljenou? Bez ikakve dvojbe, ako nam je glava
puna romana, lmova i sentimentalnih pjesama, a tijelo natopljeno
alkoholom, svaku naklonost koju prema nekom osjeamo pretvorit
emo u ovakvu ljubav, jednako kao to se kia slijeva u udubinu koju
na pranjavom seoskom putu ostavljaju zaprena kola ili kao to ete,
ako nosite naoale s plavim staklima, sve vidjeti plavo. Ali tome ete
sami biti krivi.
Prije nego napustimo problem razvoda braka, htio bih istaknuti razliku
izmeu dvije stvari, koje esto dovoljno ne razlikujemo. Kranska
zamisao braka je jedno, a sasvim je drugo granica do koje krani kao
glasai ili lanovi Parlamenta mogu ii u svom nastojanju da u obliku
zakona o branim odnosima nametnu svoj pogled na brak drutvu,
dakle onima koji nisu krani. Obino se misli da bi krani trebali
svakome oteati razvod braka. Ja ne mislim tako. Osobno bih, na
primjer, bio vrlo ljut kad bi muslimani pokuali sprijeiti ostale ljude
da piju vino. Moje je miljenje da bi crkve trebale poteno priznati
da veina Britanaca nisu krani, te da se od njih ne moe oekivati
da ive kranskim ivotom. Moda bi trebale postojati dvije razliite
vrste braka jednim bi trebala upravljati drava, iji zakoni vrijede za
sve graane, a drugim crkve, ija pravila vae samo za njene lanove.
Ova razlika bi trebala biti toliko jasna, da se moe razabrati koji su
parovi vjenani po kranskom uzoru, a koji nisu.
Toliko o kranskoj doktrini o nerazrjeivosti braka. Ostaje da
razmotrimo neto jo nepopularnije. Kranke obeavaju da e sluati
svoje mueve. U kranskom braku, za mukarca se kae da je glava.
Ovdje se, oito, javljaju dva pitanja. (1) Zato uope netko treba biti
glava zato ne jednakost? (2) Zato da ba mukarac bude glava?(1)
Potreba za glavom slijedi iz injenice da je brak nerazrjeiv. Naravo,
sve dok se mu i ena slau ne mora se uope pojaviti pitanje glave.
Nadamo se da e u kranskom braku biti ba tako. Ali to se dogaa
kad se jave nesuglasice? Razgovora, naravno, vie nema. I poslije
uestalih pokuaja da razgovaraju, suprunici nisu postigli sporazum.
to da rade? Ne mogu odluiti veinom, jer u ovom sluaju veine
nema. Sasvim sigurno mogu se dogoditi samo dvije stvari ili se
moraju odijeliti i svatko krenuti svojim putem ili jedno od njih mora
94

imati odluujuu rije. Ako elimo da brak ostane nerazrjeiv, tada, u

krajnjoj liniji, jedan od suprunika mora imati odluujuu rije u voenju
obiteljske politike. Stabilna drava ne moe opstati bez Ustava.
(2) Ako netko ve mora biti glava, zato bi to morao biti mukarac?
Dakle, prije svega, da li netko uope eli da to bude ena? Kao to
rekoh ja nisam oenjen, ali koliko mogu vidjeti, ak i ona ena koja
eli biti glava u svojoj kui, najee se ne divi svojoj susjedi, iji je
mu papuar. Prije e kazati: Jadni gospodin X! Zato dozvoljava toj
uasnoj eni da ga dri pod papuom? To je ipak previe! Mislim da ni
jedna ena nee biti odvie polaskana ako joj spomenemo da je ona glava
u kui. Ima neto neprirodno u vladanju ene nad mukarcem, budui
da se i same ene toga stide i preziru mueve kojima one vladaju. Ali
postoji jo jedan razlog. Ovdje govorim sasvim poteno kao neenja
jer ovjek taj razlog lake uoava izvana nego li iznutra. Odnosi koje
jedna obitelj odraava s vanjskim svijetom ono to bi mogli nazvati
njenom vanjskom politikom moraju ovisiti o mukarcu, jer on uvijek
treba biti, a obino i jest, pravedniji prema onima vani. ena se u prvom
redu bori za svoju djecu i mua, a protiv je ostalog svijeta. Prirodno,
gotovo na neki nain i ispravno, zahtjevi obitelji su za nju najvaniji.
Ona je osobiti zagovornik njihovih interesa. Uloga mua sastoji se u
tome, da shvati kako joj ova njezina prirodna sklonost davanja prednosti
obitelji, onemoguuje da bude glava. On mora imati zadnju rije,
kako bi mogao druge ljude zatititi od pretjerane odanosti koju osjea
prema svojoj obitelji njegova ena. Ako u to sumnjate, dopustite mi da
vas neto upitam. Ako va pas ugrize susjedovo dijete ili vae dijete
povrijedi susjedova psa, da li ete se prije obratiti susjedu ili njegovoj
eni? Ili, ako ste ena, dopustite da i vas neto upitam. Bez obzira na
to koliko se divite svome muu, ne mislite li ipak da je njegova glavna
mana u tome da nije onoliko uporan u obrani svojih i vaih prava pred
susjedima, koliko biste vi eljeli? Nisam li vas ipak malo utjeio?

95

7. Opratanje
Ve sam u prethodnom poglavlju spomenuo da je moralna istoa jedna
od onih vrlina koje ljudi najmanje vole. Meutim, sada nisam posve
siguran da sam bio u pravu. Vjerujem da vrlinu o kojoj e sada biti
rije ljudi jo manje vole. Radi se, naime, o kranskom pravilu: Ljubi
blinjega svoga kao samoga sebe. U kranskoj etici, blinji moe biti
i neprijatelj. Suoavamo se, dakle, sa stranom dunou opratanja
naim neprijateljima.
Svi govore da je opratanje divna stvar sve dok se ne nadu sami u
situaciji da nekome neto oproste. Ponekad, ako samo spomenemo
opratanje, svi e bijesno zareati na nas. Nije u tome to ljudi smatraju
da je to nedostina i teka vrlina naprotiv, oni je esto preziru i mrze.
Takvi me razgovori tjeraju na povraanje, kau. Mnogi od vas sigurno
ele upitati: Zanima me to bi ti mislio o opratanju gestapovcu da si
kojim sluajem Poljak ili idov?
To se i ja pitam, vjerujte. Isto se tako pitam da li bih uistinu mogao biti
toliko hrabar, pa ne zanijekati svoju vjeru, ak i pod cijenu smrti. Da,
pitam se, kad bih stvarno
bio Poljak ili idov, da li bih mogao oprostiti gestapovcu. Meutim, nije
mi ni na kraj pameti da u ovoj knjizi govorim to bih ja mogao uiniti
ja sam sitna riba govorim vam samo ono to je kransko. Ja
nisam kranstvo izmislio. A u njemu, u samoj njegovoj biti, nalaze se
ove rijei: Oprosti nam grijehe nae, kao to i mi opratamo dunicima
naim. Nema ni najmanjeg znaka da bi nam moglo biti oproteno pod
drugim uvjetima. Sasvim nam je jasno reeno, da nam se nee oprostiti,
ukoliko mi ne oprostimo drugima. Nema drugog naina. to nam je,
dakle, initi?
Svakako, oprostiti je teko, ali mi se ini da bi nam u tome mogle
pomoi dvije stvari. Kad ponete uiti matematiku, ne poinjete odmah
s integralnim raunom, ve s obinim zbrajanjem. Isto tako, ako stvarno
elimo (ali, pazite, sve zavisi od toga da li to stvarno elimo) nauiti
opratati, moda bi bilo bolje poeti s neim lakim nego to je gestapo.
Mogli biste poeti tako, to ete oprostiti muu (eni), roditeljima
ili djeci, neto to su vam uinili ili rekli prolog tjedna. To e vas
vjerojatno na trenutak zaposliti. Drugo, mogli bismo pokuati shvatiti,
96

97

to znai voljeti svojeg blinjeg kao sama sebe. Kako to ja volim sama
sebe?
Kad o tome bolje promislim, ne bih ba mogao rei da se sam sebi
sviam, ak se dogaa da uope ne uivam u vlastitom drutvu. Oito,
voli svog blinjeg ne znai neka ti se on svidi ili pokuaj uvidjeti
njegovu privlanost. To vidimo kod drugih i bez posebnog uvjeravanja.
Da li ja o samom sebi mislim najbolje, mislim li da sam dobar momak?
Moram priznati da ponekad tako mislim (to su, nedvojbeno, moji najgori
trenuci), no takvo miljenje o samom sebi nije razlog zbog kojeg sama
sebe volim. U stvarnosti je obratno zbog svojeg samoljublja, mislim
da sam dobar. Tako, kad kaem da treba ljubiti svoje neprijatelje, nipoto
ne znai da ih trebamo smatrati dobrima. To je veliko olakanje. Mnogi
ljudi, naime, misle da oprostiti neprijatelju, znai priznati kako on, na
kraju krajeva, i nije tako lo, premda smo uvjereni u suprotno. Poimo
dalje. U svojim najsvjetlijim trenucima, ne samo da ne mislim da sam
dobar ovjek, ve uviam da sam opak. U ivotu sam uinio dosta toga
ega se sramim. Prema tome, doputeno mi je prezirati i mrziti ono to
rade moji neprijatelji. Sad kad o tome razmiljam, sjeam se kako su mi
jo davno vjerouitelji govorili da trebam mrziti djela zlih ljudi, ali da
ne smijem mrziti zle ljude dakle, mrzi grijeh, ali ne grenika.
Dugo vremena sam ovu razliku smatrao glupim cjepidlaenjem ta
kako ovjek moe mrziti grijeh, a ne mrziti poinitelja? Mnogo godina
kasnije, palo mi je na pamet da sam se upravo tako ponaao prema
jednom ovjeku, i to cijeli svoj ivot prema samome sebi. Koliko
sam god mrzio svoj kukaviluk, tatinu i pohlepu, nisam prestao sebe
voljeti. U tome me nita nije moglo sprijeiti. Dakle, upravo zato to
sam volio poinitelja, mrzio sam njegove opaine. Ba zbog ljubavi
prema sebi bio sam alostan kad sam shvatio to sam sve kadar
napraviti. Dosljedno tome, kranstvo od nas ne trai da bar malo
ublaimo mrnju koju osjeamo prema zlim djelima. Sve to je o njima
reeno, ostaje i dalje. Meutim, kranstvo od nas trai da ih mrzimo
na isti nain na koji mrzimo opainu u nama samima, da alimo onoga
koji ini zlo i da se nadamo da e se on, ako je ikako mogue, jednom
negdje i na neki nain izmijeniti i ponovo postati ovjean.

potpuno istinita ili da onaj o kome je rije nije tako lo, kako se u prvi
mah moe zakljuiti. Hoe li vam nakon itanja pasti na um pomisao:
Hvala Bogu, pa on i nije tako lo. Ili ete u potpunosti prihvatiti prvi
dojam prie i uivati u injenici da se o vaem neprijatelju pie tako
loe. Ako je tono ovo drugo, tada je to prvi korak, koji e vas ako se
nastavi pretvoriti u avla. Vidite, ovjek poinje eljeti da ono crno
bude jo crnije. Ne odupremo li se tome, uskoro emo eljeti da sivo
vidimo kao crno, a na kraju emo ak i bijelo vidjeti kao crno. Konano
emo tvrditi da je sve loe Bog, nai prijatelji, ak i mi sami. U tome
se neemo moi zaustaviti zauvijek emo ostati u svijetu potpune
mrnje.
Priznajem da se iz toga moe zakljuiti kako trebamo voljeti i one koji u
sebi nemaju niega to bi bilo vrijedno ljubavi. Da li u nama ima neega
zbog ega bi nas trebalo voljeti? Sebe volite jednostavno zato, jer ste vi
u pitanju. Bog eli da na isti nain i iz istoga razloga volimo sve ljude.
On nam je dao svojstvo da ljubimo sebe, kako bismo trebali nauiti na
koji nain trebamo voljeti druge. Dakle, pravilo koje vrijedi u naem
posebnom sluaju, moramo primijeniti i na druge ljude. Moda e nam
biti lake ako se prisjetimo da ba tako Bog nas voli ne zbog nekih
dobrih, privlanih osobina koje moda posjedujemo, ve jednostavno
zato, jer smo takvi kakvi jesmo. Zaista u nama nema nieg to bi se
moglo voljeti bia poput nas u mrnji nalaze toliko zadovoljstva da
se je odriu jednako teko kao i estokih pia ili duhana ...

Predlaem malu provjeru. Pretpostavimo da u novinama proitate o

gadostima koje je poinila osoba koja vam nije ba draga. Pretpostavimo
dalje, da se iz lanka moe zakljuiti da cijela pria moda i nije
98

99

8. Veliki grijeh
Sada prelazim na onaj dio kranskog morala koji se najvie razlikuje
od bilo kojeg drugog morala. Postoji jedan porok kojeg se nitko ne
moe osloboditi, porok kojeg svi mrzimo kod drugih, ali kojeg jedva
tko, osim krana, uoava kod sebe. uo sam ljude kako priznaju da
su zlovoljni, da izgube glavu kad vide lijepu djevojku ili au vina,
ak za sebe tvrde da su kukavice. Meutim, nikada nisam uo nekog
nekranina da se osuuje zbog ovoga poroka. Takoer sam rijetko
nailazio na nekrane koji bi pokazivali i najmanju dozu razumijevanja
prema ovom poroku kod drugih. Nema tog poroka koji bi nas mogao
vie omrznuti u oima drugih, a ijeg smo postojanja kod nas samih
manje svjesni. to smo vie tim porokom zaraeni, to nam se on manje
svia kod drugih.
Porok o kojem je rije zove se oholost ili tatina. U kranskom moralu
suprotna mu je skromnost. Sjetit ete se, kad sam vam govorio o moralu,
upozorio sam vas da sredite kranskog morala nije u spolnosti. I sad
smo doli do tog sredita. Prema kranskim uiteljima, prvi porok,
krajnje zlo, jest oholost. Razvratnost, ljutnja, lakomost, pijanstvo to
su sitnice u usporedbi s oholou. avao je postao zao upravo zbog
oholosti. Ona je uzrok svakom drugom poroku oholost je stanje
duha potpuno suprotno Bojoj zamisli.
ini li vam se to pretjeranim? Ako je tako, promislite jo jednom.
Malo prije sam istaknuo, da to smo oholiji, to nam se manje svia
tua oholost. Najlaki nain da ustanovite stupanj vlastite oholosti jest
u tome da se upitate: Koliko me smeta to me drugi preziru, to me ne
primjeuju, prema meni se odnose pokroviteljski ili to se preda mnom
prave vani? Stvar je u tome, da se naa oholost takmii s oholou
drugih. Zato to sam se na kunoj zabavi ba ja htio istaknuti, smeta
me to je glavni bio netko drugi. Poznato je da se dva trgovca nikad ne
slau. Oholost je u biti takmiarske naravi, dok drugi poroci mogu biti
samo sluajno takmiarski. Ohol ovjek se ne zadovoljava onime to
posjeduje, zadovoljan je tek kad posjeduje vie od drugih. Kaemo da
su ljudi oholi zbog svog bogatstva, svoje pameti, dobrog izgleda, ali
to nije istina. Ljudi su oholi ako su bogatiji, pametniji ili zgodniji od
drugih. Kad bi svi bili jednako bogati, pametni i lijepi, ovjek ne bi imao
razloga biti ohol. Takvim nas ini usporeivanje zadovoljstvo dolazi
100

101

od spoznaje da smo iznad drugih. im nestane takmienje, nestaje i

oholosti. Zato kaem da je oholost bitno takmiarske naravi, na takav
nain na koji nisu ostali poroci. Spolni nagon moe dva momka, koji
vole istu djevojku, natjerati da se takmie. Ali to je samo sluajnost
mogli su isto tako voljeti i dvije razliite djevojke. Meutim, ohol
ovjek vam nee oteti djevojku zato jer je on eli, on e to uiniti da sebi
dokae kako je bolji od vas. Pohlepa moe ljude natjerati na pretjerano
takmienje kad ele neto ega nema dovoljno za sve, ali ohol ovjek,
ak i kad ima vie nego je mogao poeljeti, pokuat e dobiti jo vie,
samo da potvrdi svoju mo. Gotovo sva zla koja se pripisuju pohlepi ili
sebinosti, najee su posljedica oholosti.
Uzmimo, na primjer, novac. Pohlepnu ovjeku nikad nije dosta novaca:
s vie novca moi e sagraditi bolju kuu, ljepe e provesti godinji
odmor, obilnije e jesti i piti. Ali sve to samo do odreene granice. to
ovjeka, koji godinje zarauje 10.000 funti, tjera da zaradi 20.000?
To nije pohlepa za veim zadovoljstvima; 10.000 funti omoguuje
svakome koliko god eli uivanja. Tu se radi o oholosti, elji da budem
bogatiji od drugog bogataa, te (jo vie) elji za moi. Oholost nalazi
uitak u moi. Nema boljeg naina da se ovjek osjea monim, nego
kad se s drugima moe poigravati kao s olovnim vojnicima. to ini
zgodnu djevojku koja skuplja oboavatelje, da posvuda iri bijedu
svojim ponaanjem? Sigurno ne zbog svojeg spolnog nagona (takve su
najee u ljubavi hladne), ve zbog oholosti. to nekog politiara ili
itav narod tjera da trai sve vie i vie? Opet oholost. Ona je po svojoj
prirodi takmiarska zato se ohol ovjek ne zadovoljava onim to
ima, ve uvijek trai vie. Ako sam ohol i ako u cijelom svijetu postoji
samo jedan ovjek koji je moniji, bogatiji i pametniji od mene, on e
biti moj protivnik i neprijatelj.
Krani imaju pravo: oholost je glavni uzrok bijedi svakog naroda i
svake obitelji, otkad je svijeta. Drugi poroci mogu ponekad ljude
zbliiti. ovjek se moe sprijateljiti i dobro se zabaviti u drutvu
pijanaca i bludnika. Ali oholost uvijek znai neprijateljstvo. Ona je
sutina neprijateljstva. To je neprijateljstvo ne samo medu ljudima nego
i izmeu ovjeka i Boga.
Bog je u svemu neizmjerno vei od nas. Sve dok ga tako ne shvatite i
dok ne shvatite da ste u usporedbi s njim beznaajni, neete ga uope
poznavati. Sve dok ste oholi, neete moi upoznati Boga. Ohol ovjek
102

uvijek potcjenjuje drugoga, na njega gleda s visine, pa je jasno da ne

moe vidjeti neto to je iznad njega.
Sad nam se postavlja jedno doista udno pitanje. Kako to da ljudi koji
su oito oholi govore da vjeruju u Boga a jose smatraju i vjernicima?
Bojim se, da takvi tuju krivoga Boga. Teoretski priznaju da u odnosu
prema njemu nisu nita, ali u stvarnosti misle da on posebno dri do
njih te ih smatra daleko boljima od obinih ljudi. Dakle, daju mu sitnicu
svoje umiljene poniznosti a iz toga izvlae obilato oholosti u svom
stavu prema drugima.
Pretpostavljam da je Krist mislio upravo na takve ljude kad je rekao da
e neki priati o njemu i u njegovo ime izgoniti avle ali njima e on na
kraju rei da ih nikada nije poznavao. Svaki od nas, u svakom trenutku
svojeg ivota moe zakoraiti u ovakvu smrtonosnu stupicu. Sreom
imamo pouzdanu provjeru za to. Kad god osjetimo da smo zbog naeg
religioznog ivota izuzetno dobri, ak bolji od drugih mislim da
moemo biti sigurni da nama Bog ne upravlja. Bog je s nama ako smo
kadri da potpuno zaboravimo na sebe, te kad sebi ne pridajemo neki
izuzetni znaaj.
Strano je to se najgori od svih poroka moe kradom uvui u samo
sredite naeg religioznog ivota. Vidjet ete zato je to tako. Drugi,
manje opasni poroci, dolaze od avla, koji se koristi naom naravi
koja je slina ivotinjskoj. Meutim, oholost nema nikakve veze sa
ivotinjskom naravi. Ona dolazi izravno iz pakla. Duhovne je naravi,
pa je, prema tome, daleko podmuklija i opasnija. Iz istog razloga
oholost se esto moe upotrijebiti za svladavanje manjih poroka.
Uitelji, zapravo, vrlo esto koriste oholost uenika ili kako to oni kau
samopotovanje, kako bi ga naveli da se dolino ponaa. Mnogi ljudi
su svladali kukaviluk, pohotu ili naglost, uvjeravajui sami sebe da
su ti poroci ispod njihovog dostojanstva dakle, pomou oholosti.
A avao se smije. Posve je zadovoljan naom ednou, hrabrou i
samosavladavanjem, ukoliko je to posljedica diktature oholosti u nama.
Isto tako bio bi zadovoljan da vas izlijei od ozeblina, a za uzvrat da
vam nanese rak. Oholost je duhovni rak koji izjeda samu mogunost
postojanja ljubavi, zadovoljstva, pa ak i zdravog razuma.
Prije nego zavrimo s time, moram vas upozoriti na mogue
nesporazume:
103

1) Zadovoljstvo koje se javlja kad nas netko cijeni, ne znai oholost.

Dijete koje uitelj potapa po ramenu zbog dobro nauene zadae, ena
koju hvali njen mu, spaena dua u susretu s Kristom osjeaju pri
tome zadovoljstvo i to je dobro. Ovdje, naime, zadovoljstvo ne proizlazi
iz svijesti o vlastitoj veliini ili vrijednosti, nego iz injenice da smo
usreili nekoga koga smo (s pravom) htjeli usreiti. Tekoe poinju
kad prestanete misliti: Usreio sam nekoga, sve je u redu, a ponete
sebe uvjeravati: to sam dobar! Pa tko bi to jo mogao tako dobro
napraviti? to vie uivate u sebi a manje u samoj pohvali, to postajete
gori. Kad potpuno uivate u sebi nita ne drite do same pohvale, stigli
ste do samog dna. Zbog toga je tatina, premda se ona najvie iskazuje
povrinski, daleko manje zla i opasna od ostalih vidova oholosti
preko nje najlake prelazimo. Tat ovjek eli da ga se hvali, da mu se
pljee, da mu se drugi dive. Zacijelo, to je mana, ali djetinjasta, pa ak
(na neki nain) mana koja svjedoi o izvjesnoj dozi skromnosti. Ona
pokazuje da jo niste u potpunosti zadovoljni divljenjem koje osjeate
prema samom sebi. Jo uvijek drite do miljenja drugih, pa je jasno
da oekujete njihov sud o sebi i svojim sposobnostima. Jo ste uvijek
ovjek. Prava, crna, avolja oholost javlja se onda kada toliko malo
drite do drugih, da vas uope nije briga to misle o vama. Naravno,
posve je u redu, a esto nam je i dunost da se ne obaziremo na ono
to drugi misle o nama, ukoliko imamo dobar razlog za to, naime,
ukoliko nam je vanije to o nama misli Bog. Meutim, ohol ovjek ne
vodi rauna o miljenju ostalih ljudi iz sasvim druga razloga. On kae:
Zato bih se brinuo za pljesak te svjetine? Kao da njeno miljenje ita
vrijedi? Pa ak kad bi i vrijedilo, zar sam ja djevojka na prvom plesu, pa
da se crvenim zbog svakog komplimenta? Ne, ja sam potpuno odrastao
ovjek. Sve to sam uinio, bilo je da zadovoljim vlastite uzore,
umjetniku svijest ili tradiciju svoje obitelji ili jednom rjeju, zato
to sam ja straan tip. Ako rulja to voli, neka joj bude. Ona mi nita ne
predstavlja. Na ovaj nam nain oholost moe posluiti da provjerimo
koliko smo tati, jer, kako maloas rekoh, avao voli izlijeiti neku
sitnu, neznatnu manu da bi vas istovremeno zarazio mnogo veom.
Moramo nastojati da ne budemo tati, ali u tom nastojanju ne smijemo
pozivati u pomo oholost. Bolje je pasti u tavu nego li u vatru.
2) U naem jeziku, kaemo da je ovjek ponosan na svoga sina, na oca,
na kolu, na svoju etu u vojsci, pa se moe postaviti pitanje da li takav
ponos u ovom znaenju predstavlja grijeh? ini se da sve ovisi o tome
104

to mislimo kad govorimo da se neim ponosimo. U ovakvim izjavama,

fraza ponosan je na esto znai osjea divljenje prema nekome. Naravno,
ovo divljenje je daleko od toga da bude grijeh. Ali moe se dogoditi da
onaj tko tako govori, sebi pridaje dio vanosti koju ima njegov uvaeni
otac, ili njegova eta. To bi oito bilo pogreno, ali i to je bolje nego
biti ponosan na sama sebe. Voljeti i diviti se bilo emu odvojeno od nas
samih predstavlja korak dalje od krajnje duhovne propasti. Neemo se,
meutim, dobro osjeati sve dok naa ljubav i divljenje prema Bogu ne
bude jae od svake druge ljubavi i divljenja.
3) Ne smijemo misliti da Bog oholost zabranjuje zato jer ga ona vrijea
ili da od nas trai poniznost zbog toga to ona odgovara njegovoj
uzvienosti, kao da je sam Bog ohol. O tome nema ni govora. On,
ustvari, eli da ga svaki od nas osobno upozna, eli svakome od nas
predati sebe. Njegova i naa narav takve su, da ukoliko doemo u bilo
kakav doticaj s njime, bit emo doista ponizni i osjeat emo beskrajno
olakanje to smo se jednom za svagda oslobodili svih glupih predodbi
o vlastitoj uzvienosti, koje su nam zagoravale ivot. On nas nastoji
uiniti poniznim, kako bi nam omoguio slijedee: da nas oslobodi
runih, lakrdijakih krpetina u koje smo se do vrata obukli, u kojima
se potucamo po svijetu kao idioti. Volio bih da sam i sam malo vie
ponizan tada bih vam, vjerojatno, mogao kazati neto vie o olakanju
i zadovoljstvu koje donosi svlaenje te lakrdijake odjee i oslobaanju
lane slike o sebi sa svim ovim: Gledajte me! i Zar nisam straan
momak?, te ostalim prenemaganjima. Samo pribliavanje tom uzoru,
pa ak i za trenutak, nalik je ai hladne vode u pustinji.
4) Nemojte misliti da e doista ponizan ovjek biti ovakav kakvim
danas esto zamiljaju ponizne ljude. Nee on biti neki ljigavac koji
stalno za sebe govori da je nitko i nita. Vjerojatno e vam se uiniti
radostan, razuman momak, koji se uistinu zanima za ono to mu govore.
Ako vam nije simpatian, to je zato to pomalo zavidite svakom tko
tako uiva u ivotu. On nee razmiljati o poniznosti on uope nee
razmiljati o sebi.
Ako netko eli postati skromniji, mislim da ga mogu uputiti na prvi
korak. On e biti shvaanje da smo oholi. To je ujedno i najvei korak.
Prije njega, ne moemo nita poduzeti. Ako mislite da niste umiljeni,
to je siguran znak da jeste.

105

9. Milosre
U jednom od ranijih poglavlja spomenuo sam da postoje etiri glavne
i tri teoloke vrline. Teoloke su vjera, nada i milosre. 0 vjeri e biti
rije, u posljednja dva poglavlja, o milosru sam ve govorio u sedmom
poglavlju, no ondje sam usredotoio panju na onaj vid milosra koji
nazivamo opratanje. Sada bih elio o tome kazati neto vie.
Najprije, neto o samom znaenju te rijei. Milosre danas ima najee
samo jedno znaenje: milostinju, davati siromasima. Izvorno je ova
rije imala znatno ire znaenje. (Pogledajmo kako je dolo do njenog
suvremenog znaenja. Davanje siromasima je jedan od najoitijih
izvanjskih znakova milosra, pa se esto misli da se itavo milosre u
tome sastoji. Isto je tako u pjesnitvu najuoljivija rima, pa neki misle
da je prava samo ona pjesma, iji se stihovi rimuju.) Milosre znai
ljubav u kranskom smislu. Meutim, ljubav u kranskom smislu
nije samo osjeanje. To nije uvstveno stanje, nego stav volje kakav
prirodno imamo prema sebi i kakav moramo imati i prema drugima.
Istakao sam ve u poglavlju o opratanju, da ljubav koju osjeamo
prema sebi ne znai da smo sami sebi dragi. Ona znai da sebi elimo
dobro. Isto tako je kranska ljubav (milosre) prema blinjima, neto
potpuno razliito od svianja ili simpatije. Nama se dopadaju ili sviaju
samo neki ljudi, a ne svi. Vano je shvatiti da ovaj prirodni osjeaj koji
samo prema nekom osjeamo, a prema drugima ne, nije ni grijeh ni
vrlina, jednako kao to se ni razliiti ukusi u pogledu jela ne mogu
smatrati grenima ili ispravnima. To je samo injenica. Meutim, oito
je da nain na koji se ophodimo prema drugima, moe biti grean ili
pohvalan.
Prirodna naklonost koju osjeamo prema nekim ljudima, olakava
nam da prema njima budemo milosrdni. Stoga je naa dunost da
ohrabrujemo u nama takva uvstva prema drugima, nastojimo to vie
da nam se oni svide isto kao to nam je ponekad dunost da zavolimo
vjebanje ili (neko jelo), ne zato to je to samo po sebi milosre ve zato
to nam to pomae da postanemo milosrdni. S druge strane, potrebno je
paziti da nau naklonost prema jednima drugi ne doive da smo prema
njima nemilosrdni ili nepoteni. Ponekad se naa naklonost prema
nekome sukobljava s milosrem koje bismo morali pokazati prema toj
istoj osobi. Tako, na primjer, majka moe pretjeranom privrenou
106

107

razmaziti svoje dijete. Drugim rijeima, ona e zadovoljiti svoje

osjeajne porive po cijenu kasnije stvarne sree svog djeteta.
Premda bismo trebali u svakom sluaju sline prirodne osjeaje
ohrabrivati, bilo bi pogreno pomisliti da emo postati milosrdni
umjetnim poticanjem takvih osjeaja. Neki su ljudi po temperamentu
hladni. To im, svakako, moe biti nedostatak, ali to je toliki grijeh
koliko i loa probava. To, meutim, ne znai da oni nemaju izgleda
postati milosrdni i da se ne trebaju oko toga truditi. Postoji za sve
jednostavno pravilo. Nemojte gubiti vrijeme u razmiljanju da li volite
svoga blinjeg ili ne, ve se ponaajte tako kao da ga volite. im to
pokuate, otkrit ete tajnu: kad se prema nekom ponaamo kao da ga
volimo,uskoro emo ga stvarno zavoljeti. Povrijedite li nekoga tko
vam nije drag, otkrit ete da vam je nakon toga jo manje simpatian.
Ako mu uinite neku sitnu ljubaznost, vidjet ete da e vam biti manje
mrzak. Tu, ustvari, postoji jedan izuzetak. Uinite li nekome sitnu
ljubaznost, ali ne zato da zadovoljite Boga i zakon milosra, ve da
pokaete kako ste vi dobar ovjek koji umije opratati, te ga na taj
nain kanite zaduiti i oekujete njegovu zahvalnost, vjerojatno ete se
razoarati. (Ljudi nisu budale. Brzo shvate tko se pravi vaan i tko se
ponaa pokroviteljski.) Ali kad nekom uinimo uslugu zato jer je i on
ovjek stvoren od Boga (kao i mi), i kad mu elimo sreu kao samom
sebi, vidjet emo da nam je takva osoba postala draa ili barem manje
mrska.
Dosljedno tome, premda se pretjerano sentimentalnim ljudima
kransko milosre moe uiniti prilino hladno i premda je sasvim
razliito od naklonosti, ono ipak zavrava naklonou. Razlika
izmeu kranina i svjetovna ovjeka ne sastoji se samo u tome to
se svjetovnom ovjeku neki ljudi dopadaju ili sviaju, dok je kranin
prema svakom, milosrdan. Svjetovan ovjek se prema nekim ljudima
ponaa zato ljubazno, jer mu se oni sviaju. Pokuavajui da se prema
svakom ophodi ljubazno, kranin postupno dolazi do spoznaje da
prema ljudima osjea sve veu naklonost, da ih voli, ukljuujui tu i
one za koje je mislio da ih nikad nee voljeti.

Na taj nain upada u vjeni, zaarani krug mrnje i oaja.

I dobro i zlo rastu poput novca na koji nam banka plaa kamate. Zbog
toga su nae male, svakidanje odluke neizmjerno vane. I najmanje
dobro djelo koje ste danas uinili, predstavlja osvajanje vanog
stratekog poloaja s kojeg ete poslije nekoliko mjeseci moi krenuti
u pobjede
o kojima niste ni sanjali. Jedno naizgled posve beznaajno poputanje
slabosti ili bijesu predstavlja gubitak bojnog polja, eljeznike pruge
ili mostobrana, otkuda neprijatelj moe krenuti u napad, a da nismo
popustili taj bi napad bio nemogu.
Neki pisci upotrebljavaju rije milosre ne samo da oznae kransku
ljubav medu ljudima, nego i Boju ljubav prema ovjeku i ovjeka
prema Bogu. Ljudi su esto zabrinuti zbog ovog drugog. Njima je
reeno da trebaju ljubiti Boga, ali u sebi nemaju takvih osjeaja. to,
zapravo, trebaju uraditi? I ovdje je odgovor isti. Ponaajte se kao da ga
ljubite. Nemojte u sebi umjetno izazivati osjeaj ljubavi. Upitajte se:
Kad bih bio siguran da ljubim Boga, to bih u tom sluaju uradio?
Kad na ovo pitanje naete odgovor, postupite prema tome.
Mnogo je sigurnije, svakako, razmiljati o Bojoj ljubavi prema
nama, nego o naoj ljubavi prema Bogu. Nitko ne moe neprestano
imati pobone osjeaje. ak kad bismo i mogli, Bog ne vodi toliko
rauna o osjeajima. Kranska ljubav, kako prema Bogu, tako i prema
ljudima, stvar je volje. Nastojimo li sprovoditi njegovu volju vrimo
zapovijed: Ljubi Gospodina Boga svog. Ako on bude htio, dat e
nam takve osjeaje. Mi ih sami ne moemo stvoriti i ne moemo ih
od njega zahtijevati kao svoje pravo. Vano je, meutim, zapamtiti
jedno: premda su nai osjeaji nestalni neoekivano se javljaju i jo
iznenadnije odlaze, Boja ljubav prema nama nije takva. Nai grijesi i
naa povrnost je ne mogu ugasiti. Ona je ustrajna u tome da nas izlijei
od grijeha, bez obzira na to koliko nas to kotalo i bez obzira na to
koliko to kotalo Boga.

Ovaj duhovni zakon strano djeluje u suprotnom pravcu. Nijemci su,

recimo, u poetku grubo postupali sa idovima, zato jer su ih mrzili.
Poslije su ih mrzili jo vie, zato to su ve ranije s njima grubo postupali.
to je ovjek okrutniji, to e vie mrziti, a to vie mrzi, to je okrutniji.
108

109

10. Nada
Nada je jedna od teolokih vrlina. To znai da stalna nada u zagrobni
ivot nije, kako neki misle, oblik bijega ili prieljkivanja vjenosti,
ve se ona oekuje od svakog kranina. To ne znai da se trebamo
odrei svijeta onakvog kakav on jeste. Iz povijesti vidimo da su za ovaj
svijet najvie uinili upravo oni, koji su najvie razmiljali o buduem
svijetu. Apostoli, koji su zapoeli obraati na kranstvo Rimsko
carstvo, veliki ljudi Srednjega vijeka, engleski krani koji su osudili
trgovinu robljem, svi su oni u ovome svijetu ostavili svoj znak i to
stoga, jer su njihove misli bile zaokupljene nebeskim svijetom. Kad
su neki prestali razmiljati o drugome svijetu, tada nisu mnogo uinili
ni za ovaj. Traite nebo i pridodat e vam se svijet, a traite li svijet,
izgubit ete oboje. Ovo pravilo se moe initi vrlo udnim, ali slino
tome opaamo i drugdje. Zdravlje je velika blagodat, ali im se previe
posvetite brizi oko zdravlja postat ete udak, a opazit ete da s vama
neto nije u redu. Bolje ete zdravlje postii ako se vie trudite oko
neeg drugog: oko hrane, sporta, rada, veselja i istoga zraka. Isto tako
neemo sauvati ovjeanstvo sve dok nam ono predstavlja glavnu
brigu. Moramo nauiti eljeti neto drugo vie od njega.
U veini sluajeva nalazimo da je vrlo teko eljeti nebo,osim ukoliko
ga ne smatramo mjestom gdje emo ponovno sresti nae umrle prijatelje.
Jedan razlog za tu tekou je u tome to nismo u tome izvjebani, jer
nas nae obrazovanje usmjerava prema ovome svijetu. Drugi razlog
je u tome, da kad u nama i postoji stvarna elja za nebom mi je ne
prepoznajemo. Ako su ljudi istinski nauili proniknuti u svoje srce,
svjesni su tada neutaive elje za neim to na ovom svijetu ne mogu
dobiti. Mnogo nam se toga na ovome svijetu nudi za ispunjenje te elje,
ali sve je uzalud. enju, koja se u nama javlja kad se prvi put zaljubimo
ili kad pomislimo na neku stranu zemlju ili se prihvatimo neega to
nas zanima, ne moe zadovoljiti ni vjenanje, ni putovanje, ni uenje.
Ovdje ne mislim na neki oblik promaenog braka, na neuspjele praznike
ili na promaenu karijeru. Govorim o najuspjenijim sluajevima. U
prvom trenutku enje neto uhvatimo da bi nam to u stvarnosti kasnije
izblijedilo. Vjerujem da svi znate na to mislim. ena moe biti uistinu
dobra, hotel i krajolik prekrasni, a kemija vrlo zanimljiva struka,
meutim, neto nam je pobjeglo. Postoje tri pristupa ovom problemu:
110

111

dva kriva i jedan ispravan.

1) Stav budale. Takav ovjek baca krivnju na sve oko sebe i itav ivot
ovako razmilja: Oh, da sam bar pokuao s nekom drugom enom,
da sam samo potroio koji dinar vie i otiao u bolji hotel, zacijelo bih
uhvatio to tajanstveno neto za kojim eznem. Takvi su veinom
bogati, nezadovoljni ljudi, koji su dosadni najprije sebi, a zatim i svima
ostalima. Oni itav svoj ivot provedu lutajui od ene do ene (prolaze,
naravno, kroz mnoge rastave braka), od kontinenta do kontinenta, od
hobija do hobija, stalno se nadaju da je ono ime su trenutno zaokupljeni
upravo ta prava stvar, ali uvijek slijedi novo razoarenje.
2) Stav razoaranog ali razumnog ovjeka. Takav odmah shvaa da su
u ivotu samo snovi lijepi. Naravno, kae on, ovjek se tako osjea
dok je mlad. Ali s vremenom, kad doete u moje godine, neete vie
trati za dugom. I tako se on smiri u saznanju da od ivota ne treba
oekivati previe, te pokuava uutkati onaj dio u sebi koji, kao to
sam kae, eli rukom dohvatiti mjesec. Ovo je, razumije se, mnogo
bolji stav, jer ovjeka ini sretnijim i manjim gnjavatorom u drutvu.
Ta ovakav e ga odnos prema ivotu uiniti tatim i cjepidlakom (on se
osjea veim od ostalih, koje naziva pubertetlijama), ali sve u svemu,
takav se ovjek prilino dobro snalazi. To bi bio najbolji pristup ivotu,
samo kad ovjek ne bi vjeno ivio. Ali, pretpostavimo da stvarno
postoji neizmjerna srea koja nas eka? Pretpostavimo da ipak moemo
dohvatiti dugu. U tom bi sluaju bila prava teta prekasno shvatiti
(trenutak poslije smrti) da smo svojim zdravim razumom u sebi unitili
sposobnost da u tome uivamo.

pravom domovinom, koju neu nai sve do poslije smrti. Ne smijem

nikako dopustiti da je snijeg zatrpa, da postane nevana. Glavna mi
briga u ivotu mora biti ostvarenje te elje kao i pomaganje drugima
da to isto ine.
Nema potrebe brinuti se to neki aljivine kransku nadu u nebo
pokuavaju ismijati, govorei da ne bi eljeli vjenost provesti svirajui
na har. Odgovor takvim ljudima bio bi, da ukoliko ne razumiju
knjige namijenjene odraslima, ne bi trebali niti govoriti o njima. Svi
biblijski slikoviti prikazi neba (harfe, krune, zlata itd.), sami su po sebi
simboliki pokuaj da se izrazi ono neizrecivo. Glazbala se spominju
zato to glazba veini snano doarava zanos i beskonanost. Krune
se spominju zato, jer se eli kazati da oni koji su s Bogom sjedinjeni
u vjenosti, imaju udjela u njegovom sjaju, moi i radosti. Zlato slui
kao slika nebeske vjenosti i dragocjenosti (zlato ne hra). Oni koji
ove simbole shvaaju doslovno, jamano misle da je Krist, govorei
kako trebamo biti poput golubova, time htio rei da bismo trebali i nesti
jaja.

3) Kranski stav. Kranin razmilja na ovaj nain: Ako postoje elje,

tada mora biti i nain da se elje ispune. Dijete je gladno, ali postoji
hrana. Patak eli plivati, i tu je voda. Ljudi osjeaju spolnu elju, u redu,
zato postoji i spolni in. Meutim, ukoliko osjeam neku enju koju na
ovom svijetu ne moe zadovoljiti nijedno iskustvo, najvjerojatnije sam
stvoren za drugi svijet. Ako je ne moe zadovoljiti ni jedan ovozemaljski
uitak, to ne znai da je svijet opsjena. Vjerojatno nije ni predvieno
da uici ovoga svijeta zadovolje takve elje, ve da ih potaknu, da nas
upute na ono pravo. Ako je tome tako, onda moram paziti da ih nikad
ne prezrem ili da budem zahvalan za takve zemaljske blagoslove, a
takoer i da ih nikada ne prihvatim umjesto neeg drugog, ega su
oni samo kopija, odjek ili odraz. Moram u sebi odravati ivu elju za
112

113

11. Vjera 1
U ovom bih poglavlju trebao neto rei o onome to krani nazivaju
vjerom. Grubo govorei, ini se da krani ovu rije upotrebljavaju u
dva smisla, pa u oba razloiti. U prvom smislu, vjera je jednostavno
vjerovanje, dakle prihvaanje odreenih kranskih doktrina kao
istine. To je prilino jednostavno. Ali ono to zbunjuje, barem je mene
uvijek zbunjivalo, jest injenica da krani vjeru u tom smislu smatraju
vrlinom. esto sam se pitao kako ona moe biti vrlina. to ima moralnog
u vjerovanju ili nemoralnog u nevjerovanju u skup odreenih tvrdnji?
Smatrao sam oitim da razuman ovjek prihvaa ili odbacuje neku
tvrdnju ne zbog toga to on to eli ili ne, ve stoga to mu se dokazi
na kojima se ona osniva ine valjanim, odnosno nevaljanim. Kad bih
pogrijeio u odreivanju valjanosti dokaza, to nikako ne bi znailo da
sam lo ovjek, ve da moda nisam dovoljno upuen. S druge strane,
bilo bi glupo smatrati dokaze nevaljanima a ipak se prisiljavati da u njih
vjerujemo.
Dakle, moram priznati da jo i danas tako mislim. Ali tada neto ipak
nisam shvaao, i to ni danas mnogi ne shvaaju. Pretpostavljao sam,
da ako ljudski razum jednom neto prihvati kao istinu, tada e to
uvjerenje i ostati sve dok se ne pojavi neki stvarni razlog koji e ga
prisiliti da ponovno razmotri svoje uvjerenje. Ustvari, polazio sam od
pretpostavke da ovjekovim umom upravlja samo razum. To, meutim,
nije tako. Na primjer, iz iskustva znam da me anestezija ne moe uguiti
te da me spretni kirurzi nee operirati sve dok ne budem potpuno
uspavan. Unato tome hvata me upravo djetinja panika im me stave
na operacijski stol i preko lica mi stave onu jezivu masku. Bojim se da
u se uguiti, da e me poeti rezati prije no to me potpuno uspavaju.
Drugim rijeima, gubim vjeru u anesteziju. Hou rei, vjeri ne smeta
razum, ona se naprotiv temelji na razumu. Mojoj vjeri smetaju mata i
osjeaji. Bitka se vodi izmeu vjere i razuma na jednoj strani, te mate
i osjeaja na drugoj.
Kad malo promislimo, vidjet emo da se isto dogaa u mnogim
sluajevima. ovjek zna, na temelju iskustva, da ljepotica koju je
nedavno upoznao lae, da je sklona ogovaranju i ne treba joj vjerovati.
Meutim, kad se nae s njom, njegov razum izgubi vjeru u ono malo
znanja, pone misliti kako e moda ovaj put biti drukije i on jo
114

115

jednom od sebe napravi budalu, povjerivi joj neto to nije trebalo.

Dakle, osjeaji su unitili vjeru u ono za to znamo da je istina. Ili,
uzmimo na primjer, dijete koje ui plivati. Ono sasvim pouzdano zna
da ljudsko tijelo ne mora nuno potonuti u vodi. Ono je vidjelo mnoge
kako plivaju ili plutaju u vodi bez oslonca. Pitanje je, meutim, da li e
u to vjerovati i onda kada ga uitelj plivanja vie ne bude pridravao
rukom ili e iznenada izgubiti vjeru, uplaiti se i potonuti.

bez svakodnevne molitve, bez itanja vjerskoga tiva i bogo-sluenja

u crkvi, ne moe zamisliti kranski ivot.Trebamo se neprestano
prisjeati onoga u to vjerujemo. Kransko uvjerenje nee samo po sebi
biti ivo, kao ni bilo to drugo. Moramo ga stalno hraniti. Pokuajmo
se zapravo upitati koliki je postotak onih koji su odbacili kranstvo, a
da su to uinili nakon potenog razmiljanja potkrijepljenog dokazima?
Zar veina njih jednostavno ne odluta?

Isto je i s kranstvom. Nikoga ne traim da prihvati kranstvo kao

istinu ukoliko mu njegov razum govori da je veina dokaza protiv
njega. Tu je vjera nemogua. Ali, pretpostavimo da ovjek razumski
shvati da dokazi govore u prilog kranstvu. S velikom vjerojatnou
mogu tvrditi da e u slijedeih nekoliko tjedana taj ovjek uti neke
loe vijesti ili e upasti u neku nepriliku ili doi pod utjecaj onih koji
ne vjeruju, pa e se iznenada njegovi osjeaji uzburkati i njegova e se
vjera uzdrmati. Moda e poeljeti tuu enu ili se upetljati u sumnjiv
posao da zaradi neto novca. Zapravo, u jednom trenutku e poeljeti
da kranstvo nije istinito, jer bi mu to neobino odgovaralo. elje i
potrebe dovest e jo jednom vjeru u pitanje. Ovdje ne govorim o tome
da se ne bi mogao nai neki stvarni prigovor kranstvu. I s time se
treba suoiti, ali to je neto posve drugo. Ja ovdje govorim o trenucima
kada se protiv kranstva die tek glas ovjekova raspoloenja.

Pogledajmo sada to vjera predstavlja u drugom, uzvienijem znaenju.

To je najtea tema koju sam do sada razmatrao. Prije nego ponemo,
vratimo se naas na razmiljanje o poniznosti. Moda se sjeate da sam
rekao da je prvi korak prema poniznosti priznanje vlastite oholosti. Sada
bih elio dodati da je slijedei korak ozbiljno nastojanje da primijenimo
kranske vrline u svakodnevnom ivotu. Za tako neto nije dovoljno
tjedan dana. Prvog tjedna sve se odvija kao po loju. Pokuajte est
tjedana. Ako poslije isteka tog vremena ustanovite da ste potpuno pali
ili dospjeli ak ispod toke s koje ste krenuli, otkrit ete neke istine o
sebi. Nitko ne moe znati koliko je lo sve dok se ozbiljno ne potrudi
da bude bolji. Medu ljudima vlada glupo uvjerenje da dobar ovjek
ne poznaje napast. To je oita la. Samo oni koji se odupru napasti
znaju koliko je ona snana. Snagu protivnika konano, moete upoznati
jedino ako se protiv njega borite, a ne ako mu se predate. Snagu vjetra
osjetit ete ako se kreete protiv vjetra, a ne ako legnete na zemlju.
ovjek koji poklekne pred napau za manje od pet minuta, ne moe
znati to bi bilo za sat vremena. Zbog toga zli ljudi, u nekom smislu,
znaju vrlo malo o zlu. Dok mu se predaju stalno su u zaklonu. Snagu
loih poticaja u nama, ustanovit emo tek ako im se suprotstavimo.
Krist je jedini potpuno upoznao napast zbog toga jer je bio jedini ovjek
koji nikada nije podlegao iskuenju, on je jedini potpuni realist. Kad
ozbiljno nastojimo primjenjivati kranske vrline, otkrivamo da u tome
ne uspijevamo. Zamisao da nas je Bog pozvao na neku vrst ispita gdje
bismo mogli dobiti dobre ocjene samo zbog vlastita zalaganja, treba
izbaciti iz glave. Zamisao o pogodbi u kojoj mi, vrei svoje obaveze,
stavljamo Boga na poloaj dunika, pa ako on eli biti pravedan mora
ispuniti svoj dio pogodbe, treba odbaciti.

Vjera, u onom smislu u kojem ja ovdje rabim tu rije, jest umijee

prianjanja uz ono to je na um jednom prihvatio kao istinito, usprkos
estim promjenama raspoloenja kojima je izloen. Raspoloenja se,
naime, mijenjaju bez obzira na to kakav pogled na svijet ima ovjekov
um. To znamo iz iskustva. Prihvativi kranstvo, ponekad sam u
takvom raspoloenju, da mi ono izgleda vrlo nevjerojatno. Meutim,
dok sam bio ateist, u nekim mi se trenucima kranstvo priinjalo i
te kako vrijednim. Jednom e se vae raspoloenje zacijelo pobuniti
protiv vaeg istinskog uvjerenja. Zbog toga vjera i jest tako neophodna
vrlina i sve dok ne budemo imali snage zaboraviti na naa raspoloenja,
neemo biti ni pravi krani, ni pravi ateisti, ve kukavna stvorenja koja
lutaju amo-tamo i ija uvjerenja ovise o vremenu i o stanju probave.
Prema tome, ovjek se mora izvjebati u navici vjere.
Prvi korak je u tome da shvatimo injenicu kako se raspoloenja
mijenjaju. Drugi korak je u tome, da se, ukoliko ste prihvatili kranstvo,
svakodnevno prisjetite nekih njegovih temeljnih postavki. Zbog toga se
116

Mislim da tako zamiljaju kranstvo oni koji imaju neku blijedu

predodbu o Bogu, a jo nisu krani. Prvi ishod prihvaanja stvarnog
kranstva je odbacivanje takvih zamisli. Kad shvate da se tu ne radi o
ispitu ili pogodbi s Bogom, neki pomiljaju da je kranstvo promaaj,
117

pa diu ruke od njega. Oni smatraju Boga lakovjernim. A Bog, meutim,

zna u emu je naa nevolja i eka trenutak kad emo uvidjeti da se tu
ne radi ni o zaraivanju prolazne ocjene, ni o tome da ga mi moemo
neim zaduiti.
A onda dolazi jo jedno otkrie. Svaku sposobnost koju imamo, kao
to je rasuivanje, pokretanje udova, sve smo to dobili od Boga. Kad
bismo svaki trenutak ivota posvetili iskljuivo njemu, sve to bismo
mu dali na neki je nain ve njegovo. Znate li to zapravo znai kad
kaemo da je netko neto uinio ili mu neto dao? To je isto kao kad
dijete doe svom ocu, pa mu kae: Tata, daj mi dinar da ti kupim
poklon za roendan. Naravno, otac e mu dati dinar i bit e radostan
kad mu njegovo dijete donese poklon. Sve je to lijepo i u redu, ali samo
bi idiot mogao iz toga zakljuiti da je otac dinarska protuvrijednost za
robu. Tek kad to uvidimo, Bog moe zapoeti svoj dio posla. I onda
poinje pravi ivot. ovjek je sada do kraja probuen.
U slijedeem poglavlju, razmotrit emo pitanje vjere u njenom drugom
znaenju.

12. Vjera 2
Htio bih poeti s neim na to bismo trebali obratiti posebnu panju.
Ako vam se ovo poglavlje uini nevanim, ako smatrate da ono nastoji
odgovoriti na pitanja koja sami niste nikada postavili, prestanite sa
itanjem. Nemojte se time uope zamarati. U kranstvu ima dosta
toga to se moe razumjeti izvana, dok ovjek jo nije kranin, ali
ima i mnogo toga to se ne moe razumjeti sve dok niste, da tako
kaem prevalili dobar dio puta po cesti kranstva. To se odnosi na
neke isto praktine stvari, premda one ne izgledaju tako. Radi se,
naime, o uputama za snalaenje na odreenim raskrima i za prilike
kod nailaska na prepreke. Upute nemaju posebnog smisla, sve dok
ne naiemo na spomenuta raskra i prepreke. Kad god pri itanju
kranskih tekstova naiete na misao koja vam nita ne govori, koju ne
razumijete nemojte se zabrinjavati. Jednostavno je preskoite. Doi e
vrijeme, moda poslije mnogih godina, kad e vam se njeno znaenje
neoekivano otkriti. Moda ne bi bilo ni dobro, kad bi sve odjednom
shvatili. Ovo sve naravno, vrijedi za mene, kao i za svakog drugog.
Moda ni ja nisam ispravno shvatio neto to vam kanim objasniti u
ovom poglavlju. Zamolio bih one koji dobro poznaju ovu temu da me
paljivo slijede i da me upozore ako sam u krivu, ostale bih pak zamolio
da moje rijei uzmu sa zrnom soli, kao neto to e im pomoi, a ne kao
neto u to sam ja potpuno siguran.
Ranije sam ve rekao da se pitanje vjere u drugom znaenju, nekom
uzvienijem, pojavljuje nakon to ovjek pokua primijeniti kranske
vrline i ustanovi da u tome ne uspijeva, a kad bi i uspio u tome, samo bi
Bogu vratio ono to je ve ionako njegovo. To je, drugim rijeima, tek
nakon to ustanovi svoju nemo i neuspjeh. Ponavljam jo jednom, Bog
se ne brine toliko o naem djelovanju. Stalo mu je da budemo stvorenja
stanovite kvalitete, da budemo onakvim kakvima nas je on zamislio,
da se prema njemu odnosimo na odreeni nain. Nisam dodao i da se
na odreeni nain odnosimo jedan prema drugome, jer to se razumije samo
po sebi. Ako se, naime, ispravno odnosimo prema Bogu, tako emo se
odnositi i jedni prema drugima, jednako kao to sve bice na kotau
bicikla, pravilno uvrene na osovini i na rubnom dijelu, odravaju
isti meusobni razmak. Sve dok Boga doivljavamo kao ispitivaa koji
nam je zadao listu zadataka ili kao sudionika u nekoj nagodbi, sve dok

118

119

taj odnos doivljavamo kao borbu zahtjeva i protuzahtjeva, sve do tada

se ne nalazimo u ispravnom odnosu prema Bogu. U tom sluaju, ne
razumijemo ni sebe, ni Boga. ovjek se ne moe ispravno postaviti
prema Bogu, dok ne shvati da mu njegovi napori bitno ne uspijevaju.
Vano je da te injenice ozbiljno shvatimo, a ne da ih samo ponavljamo
poput papiga. Naravno, svako dijete koje ima barem malo vjerske
naobrazbe, nauit e ponavljati tvrdnju da Bogu ne moe dati nita to
ve nije njegovo, te da mu ak ni to ne moe dati, a da neto od toga
ne zadri. Ja, meutim, govorim o stvarnom otkrivanju tih injenica,
putem vlastita iskustva.
Dakle, mi ne moemo, u tom smislu, otkriti da ne uspijevamo djelovati
po Bojoj zamisli, osim ako se stvarno trudimo oko toga i na taj nain
uviamo uzaludnost naih napora. Ako ne damo sve od sebe u tim
nastojanjima, uvijek e nas muiti pomisao da emo idui put uspjeti,
samo ako se budemo dovoljno trudili. Dakle, cesta koja vodi Bogu, je
na neki nain, cesta moralnog napora i odlunosti da se to vie trudimo
postii taj cilj. S druge strane, samo nastojanje nee nas nipoto pribliiti
cilju. Nastojanje nas samo pribliava onom presudnom trenutku kad se
obratimo Bogu i kaemo mu: Ti to mora uiniti. Ja ne mogu. Nemojte
se, molim vas, odmah poeti pitati: Da li je nastupio taj trenutak?
Nemojte ni za ivu glavu istraivati svoje misli da otkrijete ako vam
neto takva dolazi. To e vas odvesti na potpuno krivi put. Najvanije
stvari u ivotu najee nam se neprimjetno dogaaju, a kad se dogode,
obino nismo svjesni to se zbilo. Ne moemo kazati: Gle, pa ja
rastem! Obino to ustanovimo tek poslije, kad pogledamo unazad i
ustanovimo da smo odrasli. ovjek koji legne u krevet pa napregne sve
sile da ustanovi spava li ve, sigurno nee zaspati. Isto tako ovo o emu
sada govorim, ne mora se svakome iznenada otkriti kao to se objavilo
apostolu Pavlu ili Bunyanu to se moe dogoditi tako postupno, da
neemo biti kadri odrediti ni dan, ni godinu doivljenoga. Pri tome je
najmanje vano to osjeamo, vanija je priroda samog dogaaja. To je
promjena stanja kada smo bili zadovoljni vlastitim duhovnim naporima,
u stanje kada naputamo pomisao da sami moemo bilo to uiniti, i
tada sve preputamo Bogu.
Znam da se rijei sve prepusti Bogu, mogu krivo shvatiti, pa se na
njima zadrimo na trenutak. elio sam rei da kranin u svemu vjeruje
Kristu, vjeruje da e mu Krist nekako pomoi u naporu da svoju volju
120

potini Bojoj volji i to na isti nain na koji je i sam Krist od roenja do

smrti na kriu u svemu sluao Oca i da e ga Krist uiniti slinijim sebi
i opravdati njegove nedostatke. Kranskim jezikom reeno, Krist e s
nama podijeliti svoje sinovstvo, uinit e nas Bojim sinovima, kao to
je i on. U etvrtom dijelu ove knjige pokuat u podrobnije ralaniti
smisao ovih rijei. Ako vie volite, moemo rei da nam Krist nudi
neto badava. tovie, on nudi sve za nita. U izvjesnom smislu, itav
kranski ivot sastoji se u prihvaanju ove znaajne ponude. Tekoa je
u tome, da mi teko uviamo kako je sve to jesmo i to moemo uiniti
nitavno. Voljeli bismo da Bog pamti naa dobra djela, a zaboravlja zla
koja inimo. I opet moemo rei da napast, u nekom smislu, neemo
svladati sve dok ne prestanemo nastojati da je svladamo, sve dok ne
dignemo ruke od nje, ali to e se zbiti tek nakon to smo dali sve od
sebe u borbi protiv nje.
Prepustiti sve Kristu, naravno, ne znai prestati bilo to poduzimati.
Vjerovati njemu znai nastojati slijediti njegovo uenje. Ne bi imalo
smisla kazati da vjerujemo nekome, ije savjete inae ne prihvaamo.
Dakle, stvarno se predati u njegove ruke, znai truditi se da svakodnevno
slijedimo njegov primjer. Ali, moramo nastojati da to inimo na novi,
bezbriniji nain. Oko toga se ne trebamo truditi zato da bismo bili
spaeni, nego zato jer nas je on ve poeo spaavati. Ne treba se nadati
nebu kao nagradi za naa djela, ve ustrajati u odreenom ponaanju i
zato jer prvi traak neba ve sija u nama.
Krani su se esto meusobno prepirali oko toga to, zapravo, vodi
kranina u nebo, jesu li to dobra djela ili vjera u Krista. Zaista nemam
nikakva prava govoriti o tako tekom pitanju, ali mi se ini da je to isto
kao kad bismo pitali koja otrica na noicama je potrebnija. Jedino e
vas ozbiljan moralni napor dovesti do onog mjesta gdje ete dii ruke
od svega. Samo vjera u Krista otklonit e oaj koji vas u tome trenutku
zahvaa, a iz vjere u Krista, nuno slijede dobra djela. Ako se osvrnemo
na krajnosti u koje su neki otili tumaei na svoj nain ove injenice,
moda emo bolje shvatiti pravu istinu. Jedna od krajnosti sadrana je
u slijedeem stavu: Vana su jedino dobra djela. Najbolje dobro djelo
je djelo milosra. Najbolja vrsta milosra je davanje novca. Novac je
najbolje dati Crkvi. Dajte nam stoga 10.000 funti, i mi emo vas spasiti.
Odgovor na takvu glupost bio bi, naravno, da dobra djela uinjena iz
ovakve pobude nisu uope dobra djela, ve obino trgovanje. Druga
krajnost, bila bi u slijedeem: Vana je jedino vjera. Prema tome, ako
121

ovjek ima vjeru, nije uope vano to radi. Samo ti grijei, stari moj, i
dobro se provodi, Krist e na kraju rei da sve to nema veze. Odgovor
ovoj besmislici je slijedei: ako ono to nazivamo vjerom u Krista ne
ukljuuje ni najmanje obaziranje na njegove rijei, tada to uope nije
vjera. To ne samo da nije vjera, ve nije ni povjerenje u njega, to je
razumsko prihvaanje neke teorije o njemu.
Izgleda da Biblija stvarno i konano rjeava ovaj problem tako to oba
spomenuta miljenja povezuje u divnoj reenici, koja u prvom dijelu
glasi: Sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja (Fil. 2:12)
to bi znailo da mnogo toga ovisi o nama i naim dobrim djelima.
Drugi dio iste reenice glasi: Jer je Bog taj koji djeluje u vama to
nam govori da Bog ini sve, a mi nita. Bojim se da nam u kranstvu
upravo to najvie smeta. Moram priznati da me to zbunjuje, ali ne i
iznenauje. Vidite, mi pokuavamo razumjeti i ralaniti to zapravo
ini Bog a to ovjek kad surauju na istom poslu. I naravno, obino
mislimo da je to kao kad dva ovjeka rade zajedno, stoga moemo
kazati: On je uinio ovo, a onaj drugi ono. Meutim, ovakvo
razmiljanje nije pravilno. Bog nije takav. On je u nama i izvan nas.
ak i kad bismo mogli razabrati tko je to uinio, mislim da to ne bismo
mogli izraziti na odgovarajui nain. U pokuaju da to izraze, razliite
crkve razliito tumae taj odnos. Ali vidjet ete da i one koje najvie
naglaavaju vanost dobrih djela, tvrde da je ovjeku potrebna vjera.
One pak, koje uglavnom naglaavaju vjeru, rei e vam da ovjek mora
initi i dobra djela. Barem to ja tako vidim.

K N J I G A
ETVRTA
S
ONU
STRANU
OSOBNOSTI ILI PRVI
KORACI U DOKTRINI O
TROJSTVU

Vjerujem da e se svaki kranin sloiti sa mnom u tome kad kaem

da, iako, na prvi pogled, izgleda da se kranstvo bavi samo moralom,
dunostima i zakonima, krivnjom i vrlinama, ono nas ipak upuuje na
neto dalje, izvan svega to je ovozemaljsko. Netko ima viziju zemlje
u kojoj se ne govori o ovim stvarima, osim moda u ali. Tamo su svi
prepuni onog to bismo nazvali dobrotom, kao to je zrcalo ispunjeno
svjetlom. Ali oni to ne nazivaju dobrotom. Oni za to uope nemaju
naziva niti o tome razmiljaju. Previe su zauzeti gledanjem njena
izvora. Ali ovdje cesta prelazi ve preko ruba naega svijeta. Netko ne
moe vidjeti dalje od toga, ali mnogi ipak vide dalje nego ja.

122

123

1. Stvaranje i raanje
Svi me upozoravaju da ne piem o ovome o emu u u posljednjem
dijelu napisati. Govorili su mi: Prosjean italac ne eli teoloke
rasprave; dajte mu jasnu, praktinu vjeru. Takve sam savjete odbijao.
Prosjean italac nije nikakva budala. Teologija je znanost o Bogu i
mislim da bi svaki ovjek koji uope eli razmiljati o Bogu, volio
imati najjasniju i najtoniju moguu predodbu o njemu. Ova je knjiga
namijenjena zrelim ljudima. Zato bih se, dakle, prema vama ponaao
kao prema djeci?
Mislim da mogu razumjeti zato je nekima teologija nesimpatina.
Sjeam se, kad sam u ratnom zrakoplovstvu drao predavanje, ustao
je jedan stariji, strogi ocir i rekao: Meni ne trebaju takve brbljarije.
Ali upozoravam vas, i ja sam religiozan. Znam da ima Boga. Osjetio
sam ga tamo u pustinji, nou dok sam bio sam. To je velika stvar. I ba
zbog toga, ne vjerujem u te vae praktine, male dogme i formule o
njemu. Onome tko je neto takvog doivio u svome ivotu, vae teorije
izgledaju vrlo beznaajne, sitniave i nastrane.
Posve se slaem s tim ovjekom u nekom smislu. Mislim da je on imao
stvaran doivljaj Boga dok je bio u pustinji. I kad se od toga iskustva
okrene kranskim vjerovanjima, tada on prelazi od neeg vrlo stvarnog
u neto manje stvarno. Isto se dogaa kad netko doe na obalu Atlantskog
oceana i promatra valove, a poslije ode kui i zagleda se u kartu Atlantika,
takoer se okree od neeg stvarnog, prema neemu manje stvarnom,
od pravih valova okree se arku obojena papira. Meutim, radi se o
slijedeem. Oito je da je zemljopisna karta samo obojeni papir, ali
ne smijemo zaboraviti dvoje. Kao prvo, zemljopisna karta temelji se
na onome to su tisue ljudi ustanovili plovei stvarnim Atlantikom.
Na taj nain, zemljopisna karta je rezultat mnogih iskustava koja nisu
nita manje stvarna od iskustva koje doivljavamo dok gledamo ocean
s obale. Samo, dok e nae vienje biti jedno i usamljeno, zemljopisna
karta sadri zbir razliitih iskustava. Kao drugo, zemljopisna karta nam
je potrebna kad god elimo nekuda otploviti. Ako se ovjek zadovoljava
etnjom po plai, njegovo promatranje Atlantika u daleko veoj mjeri
predstavlja zabavu, nego gledanje u zemljopisnu kartu. Meutim,
ukoliko elite stii u Ameriku, tada e vam zemljopisna karta biti od
daleko vee koristi nego etnje po plai.
124

125

Teologija je kao zemljopisna karta. Puko uenje i razmiljanje o

kranskim doktrinama, ako se samo time zadovoljite, manje je stvarno i
manje uzbudljivo od onoga to je moj prijatelj iskusio u pustinji. Doktrine
nisu Bog one su samo neka vrsta zemljopisne karte. Meutim, ta
zemljopisna karta je temeljena na iskustvima stotina ljudi koji su bili u
stvarnom doticaju s Bogom iskustvima prema kojima su uzbuenja
i poboni osjeaji koje nalazimo u sebi, primitivni i u velikoj mjeri
nesreeni. Osim toga, ako elite dalje dospjeti, morate takoer koristiti
zemljopisnu kartu. Vidite, ono to se u pustinji dogodilo spomenutom
ociru, moglo je biti vrlo stvarno, a zacijelo je bilo prilino uzbudljivo,
ali iz toga nita ne proizlazi. To nikuda ne vodi. S time ne moemo nita
uiniti. Ustvari,ba su zato toliko privlane neodreene religije koje
govore samo o osjeajima Boga u prirodi. Kod njih postoji samo zanos,
bez imalo truda, kao uitak u promatranju valova s obale mora. Kad
bismo samo na takav nain pristupali Atlantskom oceanu, nikada ne
bismo stigli na New Foundland, kao to ni vjeni ivot neemo postii
pukim traenjem Bojega prisustva u cvijeu ili glazbi. Nigdje neemo
stii ni onda, budemo li zemljopisnu kartu samo promatrali, bez da se
otisnemo na more, jednako kao to na moru neemo biti sigurni ako je
ne ponesemo sa sobom.
Drugim rijeima, teologija ima praktino znaenje, naroito danas.
Ranije, dok su ljudi bili znatno manje obrazovani i dok su manje
raspravljali o ovim temama, moda je bilo mogue zadovoljiti se s
nekoliko jednostavnih predodbi o Bogu. Danas vie nije tako. Svi itaju,
sluaju razliita miljenja, razgovaraju. Prema tome, ako ne poznajete
teologiju, to nee znaiti da o Bogu nemate nikakvih predodbi, ve
su one iskrivljene, loe, nesreene. Velik broj predodbi o Bogu, koje
se danas prodaju kao nove, bile su predmet razmatranja prije nekoliko
stoljea, a mnoge su jo tada bile odbaene. Uzimati u obzir dananju
religiju suvremene Engleske, korak je natrag, kao da vjerujemo da je
Zemlja ravna ploa.
Jer, kad malo promislimo, nije li rairena ba ona predodba u kranstvu,
po kojoj je Isus Krist bio veliki moralni uitelj, pa prihvaanjem
njegovih savjeta, ostvarit emo bolje drutvo i izbjei ratove? Ustvari,
nije to daleko od istine. Ali to je samo dio istine o kranstvu, koji nema
velike praktine vrijednosti.
Tono je da bismo, ukoliko prihvatimo Kristove savjete, ubrzo ivjeli
126

u sretnijem svijetu. Ne trebamo ak ii ni tako daleko kao Krist. Bolje

bismo napredovali kad bismo posluali Platona, Aristotela ili Konfucija.
Pa to onda? Ljudi nikada nisu sluali savjete velikih uitelja, i tko
kae da e ubudue biti drukije? Zato bismo ba Krista slijedili lake
nego ostale? Zato to je on najbolji moralni uitelj? Pa to bi ak bio
razlog vie da ga ne slijedimo. Ako ne razumijemo poetne lekcije,
zar emo razumjeti one sloenije? Ako je kranstvo samo jo jedan
dobar savjet ljudima, tada ono nema nikakve vrijednosti. U zadnjih
etiri tisue godina nije manjkalo dobrih savjeta. Jedan vie ili manje
ne ini razliku.
Ali im uzmete u ruke bilo koji pravi kranski tekst, vidjet ete da
on govori o neem posve razliitom od ove dananje religije. Kazat e
vam da je Krist Boji Sin (bez obzira na to to to znai). Dalje e vam
kazati da e i oni koji u njega vjeruju postati Boji sinovi (bez obzira
to to znai). Kazat e vam i to, da nas je njegova smrt izbavila naih
grijeha (bez obzira na to to to znai).
Nema nikakve koristi od prigovora da su ove tvrdnje teke. Kranstvo
tvrdi da ono moe rei ljudima neto o drugom svijetu, o onome to se
nalazi iza ovoga svijeta, kojeg moemo dodirnuti, uti, vidjeti. Moda
mislite da je ova tvrdnja bez osnove? Ako je istina, onda mora biti teka
barem u istoj mjeri kao i suvremena zika zbog istog razloga.
Ono to u kranstvu najvie zaprepauje je to, da ono tvrdi da emo,
ukoliko se priklonimo Kristu i sami postati Boji sinovi. Netko e
moda upitati: Ta zar mi nismo ve Boji sinovi? Zar kranstvo ne
nauava da nam je Bog otac? Na neki nain, nedvojbeno je da mi ve
jesmo Boja djeca Bog nas je stvorio, ljubi nas, pazi na nas i zato je
poput naeg oca. Ali kad Biblija govori o tome da emo postati Boji
sinovi, tada to oito mora znaiti neto drugo. Ovdje se suoavamo sa
samom sri teologije.
Nae vjerovanje govori da je Krist Boji Sin, roen, a ne stvoren i
dodaje ... roen od Oca prije svih vjekova. Kao prvo, mora nam odmah
biti jasno da ovo nema nikakve veze sa injenicom da ga je na Zemlji,
kao ovjeka, rodila Djevica. Sada nije rije o tome. Sada govorimo
o neem to se dogodilo prije nego je uope stvorena priroda, prije
poetka vremena. Prije svih vjekova Krist je roen, a ne
stvoren. Sto to znai?
127

Roditi znai postati otac, stvoriti znai nainiti. Razlika je u tome da kad
rodite, onda rodite neto od iste vrste kao to ste i vi. ovjek rada djecu,
dabar rada dabrie, a ptica raa jaja. iz kojih se izlegnu ptii. Meutim,
kad neto nainite, to nije istovrsno s vama. Ptica pravi gnijezdo, dabar
gradi nasipe, ovjek napravi radio ili neto to mu vie slii nego radio,
npr. kip. Ako je spretan u tome, moe nainiti kip koji u velikoj mjeri
slii ovjeku. Naravno, takav kip nije ovjek, on samo slii ovjeku.
On ne moe disati ni misliti jer nije iv.
To smo, dakle, razjasnili Bog raa Boga, a ovjek ovjeka. Ono to
Bog stvori nije Bog, isto kao to ljudska tvorevina nije ovjek. Zbog
toga ljudi nisu Boji sinovi u istom onom smislu u kojem je Krist. Oni
po nekim svojim znaajkama mogu biti nalik Bogu, ali nisu od iste
vrste kao on. Mogli bismo rei da je ovjek prije slika ili kip Boga.
Kip ima izgled ovjeka, ali nije iv. Isto tako, ovjek ima objasnit u
kako) oblik Boga, on je nalik Bogu, ali nema istu vrstu ivota kao Bog.
Uzmimo najprije prvu toku, ljudsku slinost s Bogom. Sve to je Bog
stvorio po neem je nalik na njega. Svemir je nalik na njega po tome to
je neizmjeran, njegova beskrajnost nije istovrsna Bojoj beskrajnosti,
ve je samo simbol, prijevod Boje beskonanosti u vanduhovnim
izrazima. Materija nalikuje Bogu po tome to posjeduje energiju, iako
je, ponavljam, ta vrsta energije neto posve razliito od Boje moi.
Svijet biljaka mu je nalik po tome to ivi, a on je, to znamo, ivi Bog.
Meutim, ivot u takvom biolokom znaenju nije isto to i ivot u
Bogu, on je samo neka vrsta nagovjetaja Bojega ivota, njegov odraz.
Osim to su ive, ivotinje imaju i druge slinosti s Bogom. One su mu
nalik po izrazitoj aktivnosti i plodnosti, kao kukci na primjer, to je
samo blijedi odraz neprekidne Boje aktivnosti i njegova stvaralatva.
Kod viih sisavaca nailazimo na zaetke osjeajnosti, koja je vezana uz
nagone. To nije isto kao ljubav koja je prisutna u Bogu, ve je na neki
nain nalik Bojoj ljubavi, isto kao to slika moe, unato svemu, biti
nalik na krajolik koji predstavlja. ovjek, ta najsavrenija ivotinja,
najvie je nalik Bogu. (Moda na drugim svjetovima postoje bia koja
su vie nalik Bogu od nas, ali o njima ne znamo nita.) ovjek ne samo
da ivi, on voli i razmilja, bioloki ivot je dosegao najviu razinu
upravo kod ljudi.

ali pomisliti da je to ista vrsta ivota, bilo bi nalik miljenju da su

veliina svemira i Boja veliina, istovrsne. Razlika izmeu biolokog
i duhovnog ivota toliko je vana, da u ih nazvati potpuno razliitim
imenima. Bioloki ivot, kojeg dobijamo od prirode i koji se (kao sve
drugo u prirodi) gubi i propada, pa ga moe odravati jedino priroda
pomou vode, hrane itd, nazvat u Bios. Duhovni ivot, koji postoji u
Bogu od vjenosti i koji je stvorio itav prirodni slijed, nazvat u Zoe.
Bios, svakako, ima stanovite slinosti sa Zoe, ali samo u onoj mjeri u
kojoj je fotograja slina krajoliku kojeg predstavlja ili koliko je kip
slian ovjeku. Promjena od bia koje posjeduje Bios prema onom koje
bi posjedovalo Zoe, bila bi ravna promjeni kada bi kameni kip postao
ivi ovjek.
Upravo se na to svodi kranstvo. Svijet u kojem ivimo veliki je
umjetniki atelier. Mi smo kipovi, a okolo se ire glasine da e jednog
dana neki od nas oivjeti.

Ali ovjek u svom prirodnom stanju nema duhovnog ivota, onog vieg
ivota, kojeg posjeduje Bog. Rije ivot upotrebljavamo u oba sluaja,
128

129

2. Bog tri osobe

U prethodnom smo poglavlju razmatrali razliku izmeu raanja i
stvaranja. ovjek rodi dijete, ali napravi kip. Bog je rodio Krista, ali
je stvorio ovjeka. Time sam, zapravo, prikazao samo jednu Boju
znaajku, naime da je ono to rodi Bog Otac, isto tako Bog, dakle,
neto od iste vrste kao i on sam. U naim ljudskim razmjerima, tome
bi najslinije bilo kad se ovjeku rodi dijete, ali to nikako ne smijemo
poistovjetiti. Razmotrimo poblie o emu se, zapravo, radi.
Mnogi danas govore: Vjerujem u Boga, ali ne vjerujem da je on
osoban. Takvi misle da ono tajanstveno neto, koje se nalazi iza svega,
mora biti neto vie od osobe. S time bih se donekle sloio. Meutim,
jedino krani nude predodbu kakvo bi moglo biti bie, koje se nalazi
s onu stranu osobnosti. Svi ostali, iako govore da je Bog s onu stranu
osobnosti, zapravo o njemu razmiljaju kao o neem neosobnom, dakle
kao o neem to je manje od osobnog. Ako traite neto vanosobnog,
neto to je vie od osobe, tada se ne radi o biranju izmeu kranske
predodbe i onih koje nude drugi, tada je kranska predodba jedina
mogunost.
Neki, nadalje smatraju da e poslije ovog ivota ili moda poslije
nekoliko ivota koje proivimo, Bog progutati ljudsku duu. Ali kad
pokuaju objasniti to time misle, ispada kao da e nas Bog progutati na
nain na koji bi jedna materijalna stvar progutala drugu. Kau da je to
isto kao kad ocean upije kap vode. Meutim, jasno je da je to kraj ivota
kapi. Ako smo poput kapi koje nestaju u moru, tada progutan znai isto
to i prestati postojati. Jedino krani imaju predodbu o tome na koji
nain ljudska dua ima udjela u Bojem ivotu, a ipak ostaje ono to
jest, ustvari, postaje vie nalik sebi, nego je ikad ranije bila.
Ve sam spomenuo da je teologija praktina. itava svrha naeg
postojanja jest u tome, da na takav nain budemo preuzeti u ivot Boga.
Krive predodbe mogu to samo oteati. Obratimo, na as, panju na
slijedee.
Svi znamo da se u prostoru moemo kretati u tri pravca: lijevo-desno,
naprijed-natrag i gore-dolje. Kud god se pomakli, moramo krenuti
jednim od ova tri pravca, ili pak pravcem koji predstavlja kompromis
izmeu njih. To su takozvane tri dimenzije. Ako koristimo samo jednu
130

131

dimenziju, moemo povui jedino ravnu crtu. Ukoliko imamo dvije

dimenzije na raspolaganju, moemo nacrtati lik, recimo, pravokutnik,
koji se sastoji od etiri ravne crte. Nadalje, ako imamo tri dimenzije,
moemo napraviti vrsto tijelo, recimo prizmu, koja se sastoji od est
kvadrata.
Vidite li u emu je stvar? Jednodimenzionalni svijet bio bi ravna
crta. U dvodimenzionalnom svijetu jo uvijek imamo ravne crte, ali
vie njih ine jedan lik. U trodimenzionalnom svijetu imamo likove,
ali vie likova ine vrsto tijelo. Drugim rijeima, kako napredujemo
prema stvarnijim i sloenijim razinama, ne ostavljamo iza sebe ono to
smo susretali na niim razinama; jo su i dalje tu, ali sloene na nove
naine, koje ne bismo mogli ni zamisliti kad bismo poznavali iskljuivo
jednostavnije razine.Isto naelo vrijedi i za kransko poimanje Boga.
Ljudska razina je jednostavna i prilino prazna. Na njoj jedna osoba
moe biti samo jedno bie, a dvije osobe predstavljaju samo dva bia
kao to kod dviju dimenzija recimo na komadu papira) jedan kvadrat
predstavlja jedan lik, dok su dva kvadrata dva lika. Na boanskoj razini
takoer postoje osobnosti, ali tamo se one kombiniraju na nove naine,
koje mi, budui da ne ivimo na toj razini ne moemo zamisliti. U
Bojoj dimenziji da se tako izrazimo, nalazimo Bie od tri osobe koje
unato tome ostaje jedno bie, kao to prizma ima est ploha a opet
ostaje prizma.
Naravno, takvo bie ne moemo shvatiti u potpunosti, isto kao to
ne bismo mogli potpuno shvatiti prizmu, ako bismo bili stvoreni da
moemo opaati samo dvije dimenzije. Ipak, mi o tome biu moemo
stei kakvu-takvu predodbu. Kad u tome uspijemo, tada prvi put imamo
jednu pozitivnu predodbu (ma koliko ona bila nejasna), o neem to je
vie od osobe, dakle o neem nadosobnom. Neto takvo inae nikada
ne bismo mogli pretpostavljati, a kad to uvidimo, osjetimo da smo ve
ranije trebali to shvatiti, budui da se tako dobro uklapa u ono to nam
je do sada poznato.
Moda ete upitati: Ako ne moemo zamisliti Boga u tri osobe, koja
korist razgovarati o njemu? Dobro, moda od toga nema nikakve
koristi. Vano je, da moemo stvarno biti uvueni u taj triosobni ivot,
to se moe dogoditi svaki as ve veeras, ako elimo.
Radi se, naime, o slijedeem. Sasvim obian kranin klekne da bi se
pomolio. On pokuava doi u doticaj s Bogom. Meutim kao kranin,
132

on zna da i ono to ga potie na molitvu jest Bog, koji je, da tako

kaemo, u njemu samom. Ali on takoer zna da njegovo itavo znanje
o Bogu dolazi od Krista, ovjeka koji je bio Bog, zna da pokraj njega
stoji Krist koji mu pomae u molitvi i koji moli za njega. Vidite to se
dogaa: on se moli Bogu, to je cilj koji pokuava dosei. Bog je takoer
u njemu, on ga tjera naprijed kao pokretaka snaga. Bog je takoer put
ili most koji vodi do cilja. Na taj nain se trostruki ivot triosobnog
Boga, odvija u stvari u obinoj, svakodnevnoj sobi u kojoj se prosjean
ovjek moli. On je tom prilikom uvuen u uzvieniju vrstu ivota, u
ono to sam nazvao Zoe ili duhovni ivot, dakle, Bog ga je uvukao u
sebe, a ovjek opet ostaje ono to je bio.
Upravo su takvi poeci teologije. Ljudi su imali o Bogu neku nejasnu
predodbu. Onda se pojavio ovjek koji je za sebe tvrdio da je Bog,
a nisu ga mogli otpisati kao luaka. Morali su mu vjerovati. Sreli su
ga i nakon to su vidjeli da je umro. Potom, skupivi se u grupu, u
malu zajednicu, na neki su nain pronali Boga i u sebi, osjeali su
da on njima upravlja, da ih osposobljava za ono to je prije izgledalo
nemogue. Kad su o svemu bolje promislili shvatili su, da su doli do
kranske denicije triosobnog Boga.
Ovu deniciju nismo izmislili. Teologija je, na neki nain, znanje do
kojeg smo doli na iskustveni nain. Jednostavne religije su uvijek
izmiljene religije. Kad kaem da je ona na neki nain iskustvena
znanost, time mislim da je teologija po mnogoemu nalik na ostale
eksperimentalne ili iskustvene znanosti, ali im nije posve nalik. Ako
je netko geolog, pa se bavi prouavanjem stijena, mora otii u prirodu
i pronai stijene. One nee doi k njemu, a ako ih potrai, nee mu
pobjei. Poticaj je na njegovoj strani. Stijene tu ne mogu pomoi ni
odmoi. Pretpostavimo, meutim, da ste zoolog i da elite snimati divlje
ivotinje u njihovom brlogu. To je donekle razliito od prouavanja
stijena. Divlju zvijer neete dobiti na pladnju, jer ona moe pobjei od
vas. Ako niste savreno tihi, zacijelo e vam pobjei. Dakle, i na njenoj
strani mora postojati neznatan trag, da tako kaemo, poticaja da krene.
Idemo dalje i pretpostavimo da elite upoznati nekog ovjeka. Ako on
to ne eli, neete ga upoznati. Morate stei njegovo povjerenje. U ovom
sluaju, dakle, poticaj mora dolaziti s obje strane, za prijateljstvo je
uvijek potrebno dvoje.
Kad ovjek pone upoznavati Boga, poticaj je na Bojoj strani. Ako
133

se on ne pokazuje, neete ga pronai, bez obzira na to to uradili.

Zapravo, on se nekim ljudima vie pokazuje nego drugima, ne zato to
bi moda nekima bio vie sklon, ve zato to nije mogue da se otkrije
onome iji su um i karakter usmjereni u pogrenom pravcu. Isto je tako
i sa sunevim svjetlom koje nema miljenika, ali se nee tako sjajno
odraavati u pranjavom zrcalu kao u istom.
Moemo to kazati i drukije: dok se pomagala u ostalim znanostima
kojima se ovjek slui, nalaze izvan njega, (na primjer mikroskop ili
teleskop), instrument kojim otkrivamo Boga je sam ovjek. Ukoliko
zanemari svoju nutrinu, pa se ona oneisti i postane mutna, on e
Boga vidjeti iskrivljeno, kao to emo nejasno vidjeti Mjesec, ako
ga promatramo kroz neist teleskop. Zbog toga neki ratoborni narodi
imaju jezive religije, oni Boga gledaju kroz neiste lee.
Bog se moe u svojoj stvarnosti objaviti samo stvarnim ljudima. To ne
znai ljudima koji su pojedinano dobri, ve onima koji su ujedinjeni
u jedno tijelo, ljudima koji se vole, pomau jedan drugoga i druge
upuuju na njega. Tako je, naime, Bog zamislio ljude, kao glazbenike u
orkestru, kao pojedine organe jednog tijela.
Prema tome, jedino to nam moe pomoi da bolje spoznamo Boga,
jest kranstvo kao zajednica, ona je, da tako kaemo, tehnika oprema
za ovu znanost. Zbog toga gube vrijeme oni koji svakih nekoliko
godina, u zamjenu za kranstvo, nude patentirane pojednostavljene
religije. To je kao kad bi ovjek koji nema nikakvih pomagala, osim
starog dalekozora, pokuao opovri sve ono do ega su doli pravi
astronomi. Takav momak moe biti pametan, ak pametniji od pravog
astronoma, ali on nema nikakvih izgleda. Za izvjesno vrijeme, njega
e svi zaboraviti doim e prava znanost jo uvijek napredovati. Da
smo kranstvo izmislili mi, ljudi, sigurno bismo ga uinili znatno
pristupanijim. Ali ovjek nije izmislio kranstvo. Ne moemo se
natjecati u jednostavnosti s onima koji izmiljaju religije. Ta kako
bismo i mogli? Mi se bavimo injenicama. Naravno, ovjeku je lako
biti jednostavan, kad nema injenice s kojima bi se morao baviti.

134

3. Vrijeme i izvan vremena

Zar nije nerazumno kazati da kad ovjek ita knjigu, nikad ne smije nita
preskoiti? Svatko razuman preskoi ono to mu se ini nekorisnim.
Ono o emu e biti rije u ovom poglavlju, nekim e itateljima zacijelo
koristiti, dok e se drugima uiniti nepotrebnim i suvie sloenim. Ako
ste u drugoj skupini savjetujem vam da ne gubite vrijeme na ovom
poglavlju, ve da odmah prijeete na slijedee.
Na prethodnim stranicama bilo je rijei i o molitvi, pa bih se rado
osvrnuo na tekoe na koje neki nailaze kod molitve. Neki mi je ovjek
to ovako izloio: Ja mogu vjerovati u Boga, ali nikako ne razumijem
kako on moe sluati nekoliko stotina milijuna ljudi koji mu se obraaju
svi u isto vrijeme. Uvjeren sam, da ista nevolja mui veliki broj ljudi.
Odmah upada u oi da se otrica optube nalazi u rijeima u istom
trenutku. Nije teko shvatiti da Bog moe sasluati sve one koji mu
dolaze u molitvi, samo ukoliko mu dolaze jedan po jedan. On, naravno,
ima beskonano mnogo vremena na raspolaganju. Dakle, tekoa je u
pretpostavci da bi Bog odjednom imao posla s mnogim stvarima.
Meutim, na taj nain ivimo mi, ljudi. Svjesni smo vremena. Jedan
trenutak proe a zatim dolazi drugi, ti su trenuci toliko kratki, da jedva
stignemo neto napraviti. Vrijeme je takvo po svojoj prirodi. I naravno,
skloni smo uzeti zdravo za gotovo, da ovaj vremenski slijed, uzastopno
izmjenjivanje prolosti, sadanjosti i budunosti, ne vrijedi samo za
nas, ve i za sve ostalo to postoji. Skloni smo pretpostaviti da se itav
svemir, ukljuujui i Boga, stalno kree od prolosti prema budunosti,
dakle upravo onako kao i mi. Meutim, mnogi ueni ljudi teko e
se s time sloiti. Teolozi su prvi doli na pomisao o tome, da se neki
pojmovi uope ne nalaze u vremenu. Poslije su tu zamisao preuzeli i
lozo, a danas tako misle i neki znanstvenici.
Gotovo bi se sigurno moglo rei da se Bog ne nalazi u vremenu. Njegov
ivot se ne sastoji od niza trenutaka. Ako se u 22:30 sati milijuni
obraaju Bogu, on ih uope ne treba sve sasluati onog kratkog trenutka
kojeg nazivamo 22:30 sati. Taj i svaki drugi trenutak od poetka svijeta,
za njega je uvijek sadanjost. Drugim rijeima, on ima na raspolaganju
itavu vjenost da bi sasluao molitvu avijatiara, izreenu u djeliu
sekunde dok mu zrakoplov eksplodira u plamenu.
135

To je teko razumjeti. Uzmimo slijedei primjer. Pretpostavimo, da

piem roman: Marija je ostavila posao; zatim se na vratima ulo
kucanje. Za Mariju koja ivi u zamiljenom vremenu moga romana,
ne postoji razmak izmeu zavretka posla i vremena kad se uje kucanje
na vratima. Meutim ja, koji sam Mariju izmislio, uope ne ivim u
tom zamiljenom svijetu. Napisavi prvu polovicu reenice mogao sam
tri sata mirno sjediti i razmiljati o Mariji. O njoj sam mogao misliti kao
da je ona jedini lik u pripovjetki i to koliko god sam htio, a sati koje sam
tako proveo ne bi se uope pojavili u Marijinom vremenu (vremenu u
prii).
Naravno, ovo nije savrena ilustracija, ali ipak daje naslutiti ono to
smatram istinom. Bog se ne mora uriti u vremenu isto kao to se pisca
osobno ne tie vremenski slijed u njegovoj prii. Bog moe svakome
pokloniti neizmjerno mnogo panje. S nama se uope ne mora baviti
kao sa skupinom ljudi. Svaki pojedinac je u tolikoj mjeri sam s Bogom,
kao da je jedino njega Bog stvorio. Kad je Krist umro, umro je upravo
za vas, kao da ste jedini na svijetu.
Zbog ega mislim da ova ilustracija nije najprikladnija? Naime, u njoj
pisac iz jednog vremenskog razdoblja (onog u kojem se odvija roman),
izlazi da bi uao u drugo vremensko razdoblje (stvarno razdoblje).
Meutim, ja vjerujem da Bog uope ne ivi u vremenskom razdoblju.
Njegov ivot ne kapa, da tako kaem, od jednog trenutka do drugog,
kao na. On, na neki nain, jo uvijek ivi u 1920-oj godini, isto kao i u
1990-oj. Njegov je ivot on sam.
Ako vrijeme zamislimo kao ravnu crtu po kojoj moramo putovati, tada
Boga moramo zamisliti kao plohu na kojoj je ta crta povuena. Do
pojedinih toaka na crti dolazimo postupno. Najprije za nama ostaje
toka A, da bismo od nje stigli do toke B, a zatim do C itd. Bog sadri
u sebi cijelu crtu, a cijelu je i vidi sa svih strana.
Ovu zamisao je korisno shvatiti, jer ona uklanja neke oite tekoe
koje se javljaju u kranstvu. Prije nego sam postao kranin, esto
sam prigovarao kako krani govore da je vjeni Bog, koji se svugdje
nalazi i koji pokree itav svemir, postao ovjek. Pitao sam se to se
dogaalo dok je on bio dijete ili dok je spavao. Kako je u isto vrijeme
mogao biti Bog, koji sve zna i ovjek koji pita svoje uenike: Tko
me je dotaknuo? Zamijetit ete da se primjedba osniva upravo na
rijeima koje oznaavaju vrijeme dok je bio dijete i kako je u isto
136

vrijeme mogao. Drugim rijeima, polazio sam od krive pretpostavke

da ivot Krista kao Boga traje u vremenu, te da je njegov ivot kao
ovjeka po imenu Isus, bio krai dio tog opeg vremena, isto kao to
je moje sluenje u vojsci samo krai dio mojeg cijelog ivota. Eto,
na koji smo nain kadri to shvatiti. Boga zamiljamo kako je ivio u
vremenu dok je njegov ljudski oblik ivota jo uvijek bio budunost,
zatim razdoblje dok ivi kao ovjek, a onda opet kad na svoj ljudski
ivot gleda kao na prolost. Mislim da ovakav nain gledanja nema
nieg zajednikog sa stvarnim injenicama. Kristov zemaljski ivot
kojeg je proveo u Palestini, ne moemo stavljati ni u kakav vremenski
odnos sa ivotom Isusa kao Boga, koji je izvan vremena i prostora.
Vanvremenska istina o Bogu sastoji se u tome da je ljudska narav
sa svim svojim slabostima, spavanjem i neznanjem, na neki nain
ukljuena u njegov itav boanski ivot. ivot Boga kao ovjeka s nae
je toke gledita posve odreeno razdoblje u povijesti ovjeanstva (od
Kristova roenja do smrti). Zato esto zamiljamo njegov zemaljski
ivot kao razdoblje u povijesti Bojega ivota. Bog, meutim, nema
povijesti. On je previe stvaran da bi je imao. Imati povijest, znai
izgubiti dio vlastite stvarnosti (koja je iezla u prolosti), a jo bez
drugog dijela (koji se jo uvijek nalazi u budunosti). Imati povijest,
zapravo znai ne imati nita osim sadanjosti, koja je toliko sitna, da
nestane prije nego to stignemo progovoriti o njoj. Bog nam zabranjuje
da o njemu razmiljamo na takav nain. ak ni mi sami ne volimo o
sebi razmiljati na takav nain.
Jo jedna tekoa proizlazi iz vjerovanja da Bog ivi u vremenu. Svatko
tko vjeruje u Boga, vjeruje da je njemu poznato to emo sutra uiniti.
Kako, u tom sluaju, moemo biti slobodni da uradimo neto drugo? I
ovdje dolazi do nesporazuma zbog pretpostavke da Bog ivi u vremenu,
na isti nain kao i mi, s tom razlikom da on moe vidjeti budunost, a
mi ne. Kad bi to bilo tako, dakle, kad bi Bog predviao naa djela, bilo
bi zaista teko razumjeti da smo slobodni da neto uinimo po vlastitoj
volji. Pretpostavimo, meutim, da je Bog izvan i iznad vremena. U tom
sluaju, ono to zovemo sutra, njemu je isto tako vidljivo kao i danas.
Za njega su svi dani danas. On se ne sjea to ste radili juer on
vas naprosto vidi kako to radite, jer iako je za nas juer izgubljeno, za
njega nije. Bog ne predvia to ete sutra uraditi on to ve vidi, jer
je budunost, za njega sadanjost.
Nemojte misliti da je u ovom trenutku vae djelovanje manje slobodno
137

zato jer Bog zna to radite. On na isti nain znade to ete uraditi sutra,
jer on se ve nalazi u sutra i jednostavno vas promatra. On u izvjesnom
smislu niti ne zna kakva su naa djela, sve dok ih ne uradimo, ali im
neto uradimo, to je za Boga sada.
Meni je ova predodba mnogo pomogla. Ako vam ne pomae odbacite
je. To je kranska zamisao po tome to su je mnogi veliki krani
usvojili jer u njoj nema nieg suprotnog kranskom nauavanju. Neto
slino neemo nai ni u Bibliji, ni u ostalim kranskim tekstovima.
Moete biti sasvim dobar kranin i onda, ako tu zamisao odbacite ili
ako o njoj uope ne razmiljate.

4. Dobra zaraza
Zamolit u vas odmah na poetku, da pokuate jasno zamisliti slijedee:
zamislite dvije knjige na stolu, jednu povrh druge. Oito, donja knjiga
nosi gornju. Umjesto da dodiruje stol, gornja knjiga se nalazi tri-etiri
centimetara iznad povrine stola zato jer lei na donjoj. Oznaimo
donju knjigu s A, a gornju s B. Poloaj knjige B, uvjetovan je poloajem
knjige A. A sada pretpostavimo da se obje knjige oduvijek nalaze u tom
poloaju. U tom sluaju, poloaj knjige B bio bi uvijek ishod poloaja
knjige A. Isto tako, poloaj knjige A ne bi postojao prije poloaja knjige
B. Drugim rijeima, posljedica ne dolazi poslije uzroka. Naravno,
najee je obratno, ovjek pojede krastavac, a potom dobije probavne
smetnje. Ali to nije sluaj kod svih uzroka i posljedica. Odmah ete
vidjeti zato ovo smatram vanim.
Ranije sam ve spomenuo da je Bog bie koje se sastoji od tri osobe,
a ipak je jedno bie, kao to se i prizma sastoji od est kvadrata, a
ipak je samo jedno tijelo. Ako pokuam objasniti kako su ove boanske
osobe povezane, prisiljen sam se izraziti na nain po kojem bi se dalo
zakljuiti da je jedna od njih postojala prije ostalih. Prva osoba je Otac
a druga Sin. Kaem da prva osoba raa ili stavlja u ivot drugu to
zovemo raanjem, ne stvaranjem, jer ono to Bog raa, istovrsno je
kao i on. Znai, ovdje najbolje pristaje izraz Otac. Time se, na sreu,
namee pomisao da je on postojao prije ostalih, kao to je, recimo, na
otac postojao prije nas. Ali, to nije tako. U ovom sluaju ne postoji
prije i kasnije. Upravo zbog toga sam vam i pokuao objasniti kako
jedna stvar moe biti izvor, odnosno uzrok druge, a da to istovremeno
ne znai da je postojala prije nje. Sin postoji zato to postoji Otac.
Meutim, i Sin i Otac postoje oduvijek.
Pokuajmo o tome razmisliti i na ovaj nain: malo prije sam vas zamolio
da zamislite dvije knjige i vjerojatno ih je veina vas i zamislila. To
znai da ste napregnuli svoju matu, a kao ishod toga u vaim mislima
je nastala odreena slika. Sasvim je oito da je zamiljanje bilo uzrok, a
slika u mislima posljedica. Meutim, to ne znai da ste prvo zamislili, a
tek onda se pojavila slika. Slika se pojavila im ste je zamislili. itavo
ste vrijeme svojom voljom odravali sliku pred vaim duhovnim okom.
in volje i slika poeli su i zavrili istodobno. Kad bi postojalo vjeno
Bie, koje bi uvijek zamiljalo samo jedno, posljedica bi uvijek bila

138

139

umna slika; ona bi bila vjena kao i sam in zamiljanja.

Na isti nain moramo razmiljati o Sinu koji, da tako kaem, uvijek
proizlazi iz Oca, kao to svjetlo dolazi iz svijee, toplina iz vatre ili misli
iz uma. On je Oev izraaj, ono to Otac eli rei, a Otac je oduvijek
govorio. Opaate li to se dogaa? Sve ove predodbe sa svjetlom i
toplinom kao da nam ele nagovijestiti da su Otac i Sin dva predmeta
a ne dvije Osobe. I zato je novozavjetna slika Oca i Sina prikladnija
od svih ostalih, kojima je pokuavamo zamijeniti. To se uvijek dogaa
kad se ovjek udalji od Biblije. Sasvim je u redu ako se ponekad malo
udaljimo od nje, kako bismo neto bolje sagledali. Meutim, uvijek joj
se moramo vraati. Prirodno je da Bog sebe moe opisati daleko bolje
nego to bismo to mi uinili. On zna da je odnos izmeu prve i druge
Osobe vie nalik odnosu izmeu oca i sina nego bilo emu drugom.
Najvanije je ipak znati da je to odnos ljubavi. Otac uiva u Sinu, a Sin
potuje Oca.
Prije nego nastavimo, obratimo panju na praktinu vanost
spomenutoga. Danas svatko voli ponavljati kransku misao, koja kae
da je Bog ljubav. Izgleda, meutim, da pritom ne shvaaju kako rijei
Bog je ljubav nemaju nikakvog stvarnog znaenja, osim ako Bog u sebi
ne sadri barem dvije osobe. Ljubav osjea jedna osoba prema drugoj.
Kad bi Bog bio samo jedna osoba, tada prije nastanka svijeta, on ne
bi bio ljubav. Naravno, kad ljudi govore Bog je ljubav, tada najee
misle na neto posve drugo. Oni, u stvari, misle ljubav je Bog. Time
ele kazati da se prema osjeajima ljubavi, bez obzira na to gdje i kako
oni nastaju i kakve posljedice poluuju, trebamo odnositi s dunim
potovanjem. Moda je to tono, ali to je neto sasvim drugo od onoga
to krani misle kad kau Bog je ljubav. Krani vjeruju da se u Bogu
uvijek odvija iva, dinamina aktivnost ljubavi, a ona je stvorila sve
to postoji.
To je, usput budi reeno, najvanija razlika izmeu kranstva i svih
drugih religija. U kranstvu Bog nije statino bie ve dinamina
pulsirajua aktivnost, ivot, skoro kao neka drama. On je donekle,
nemojte me krivo shvatiti, poput plesa. Jedinstvo Oca i Sina je neto
tako ivo i stvarno da je i sama ta veza Osoba. Znam da je to vrlo
teko shvatiti, ali to je nain na koji moramo na to gledati. Sigurno
znate da se meu ljudima okupljenim u obiteljima, klubu ili sindikatu,
govori o duhu te obitelji, o duhu kluba ili sindikata. Govorimo o duhu
140

zato to se meu lanovima takve zajednice razvija posve osobit nain

ophoenja, kakav se ne bi razvio, da su kojim sluajem odvojeni, kao
da se pojavila neka vrst zajednike osobnosti.(Ova zajednika osobnost
moe, naravno, biti bolja ili gora od osobnosti pojedinaca.) Naravno, tu
se ne radi o stvarnoj osobi, ve samo o slinosti s osobom. Upravo je
to jedna od razlika izmeu Boga i nas. Ono to proizlazi iz zajednikog
ivota Oca i Sina, jest stvarna osoba, trea od triju osoba koje su Bog.
Tehniki izraz za ovu treu osobu, je Sveti Duh ili Boji duh. Nemojte
se zabrinjavati ili uditi ako vam se ono (ili on) uini jo nejasnijim
i maglovitijim od prve dvojice. Mislim da postoji razlog zato je to
tako. U kranskom ivotu obino ne gledamo na njega, ve on uvijek
djeluje kroz nas. Ako o Ocu razmiljamo kao o nekomu ondje gore,
ispred vas, a o Sinu kao o nekome tko se nalazi uz vas i pomae vam
u molitvi, kao o nekome tko se trudi da i vi postanete Boji sin, tada o
treoj Osobi morate misliti kao o nekome tko je u vama. Moda e vam
se uiniti da je lake zapoeti s treom Osobom i ii natrake. Bog je
ljubav koja djeluje kroz ljude, osobito kroz krane. Meutim, ovaj duh
ljubavi predstavlja ljubav koja oduvijek postoji izmeu Oca i Sina.
I od kakve je to vanosti za nas? To je vanije od svega na svijetu. Ovaj
ples, ova drama, ovaj obrazac triosobnog ivota treba se prikazati u
svima nama. Moemo to i obrnuto kazati, svatko od nas treba ui u taj
obrazac, mora se ukljuiti u taj ples. Sreu za koju smo stvoreni neemo
ostvariti ni na jedan drugi nain. Dobrim kao i loim stvarima moemo
se na neki nain zaraziti. Ako se elite ogrijati, morate se pribliiti vatri.
Ako se elite smoiti, morate skoiti u vodu. Ako elite radost, snagu,
mir i vjeni ivot, morate se pribliiti, tovie ui u ono, to posjeduje
te vrline. One nisu nikakva nagrada koju bi Bog mogao, kad bi htio,
olako dati bilo kome. One su veliki izvor energije i ljepote koja izbija
iz samog sredita stvarnosti. Ako se nalazite blizu njega, smoit e vas,
ako ste daleko, ostat ete suhi. Kad se ovjek jednom sjedini s Bogom,
to ga moe sprijeiti da ivi vjeno? Kad se, pak, odijeli od Boga, to
mu preostaje nego da nestane i umre?
Na koji se nain moemo sjediniti s Bogom? Kako se moemo ukljuiti
u triosobni ivot?
Sjeate li se to sam rekao u drugom poglavlju ove knjige? O razlici
izmeu raanja i stvaranja? Mi nismo roeni od Boga, on nas je samo
stvorio. U naem prirodnom stanju, mi nismo Boji sinovi, ve samo
141

(da kaem) kipovi. Mi nemamo Zoe, tj. duhovni ivot, ve samo Bios,
bioloki ivot, koji moe svakog asa prestati. Kranstvo nam nudi
priliku, koju nam Bog prua, da uzmemo uea u Kristovu ivotu. Ako
tako postupimo, bit emo sudionici ivota koji je roen a ne stvoren,
koji je oduvijek postojao i koji e zauvijek postojati. Krist je Boji
Sin i ako uzmemo udio u takvoj vrsti ivota i sami emo postati Boji
sinovi. Voljet emo Oca onako kako ga Krist voli i u nama e se pojaviti
Duh. Krist je doao na ovaj svijet i postao ovjekom, kako bi dobrom
zarazom prenio na sve ljude ivot koji je u njemu. Svaki kranin bi
trebao postati mali Krist. A cilj kranstva upravo je u tome.

5. Svojeglavi olovni vojnici

Boji je Sin postao ovjek kako bi ljudima omoguio da postanu Boji
sinovi. Ne znamo barem ja ne znam kako bi se stvari odvijale da
se ljudska vrsta nije pobunila
protiv Boga. Moda bi svaki ovjek ve od samog roenja bio u Kristu
i sudjelovao bi u ivotu Bojega Sina. Moda bi se Bios, prirodni
ivot, odmah ukljuio u Zoe, u nestvoreni ivot. To su, meutim, samo
nagaanja. Zanima nas kako sada stvari stoje.
A one stoje ovako: te dvije vrste ivota nisu sada samo razliite (one su
takve oduvijek bile), ve su, zapravo, oprene. Prirodni ivot u nama
jest samoljublje, neto to elimo maziti i oboavati, tei iskoritavanju
drugih ivota, ali ne samo to. Taj ivot osobito voli da bude ostavljen na
miru, da ga ne uznemirava nita to bi izgledalo bolje, jae ili vee od
njega, nita to bi moglo umanjiti njegov znaaj. Boji se svjetla i svjeine
duhovnoga svijeta, jednako kao Sto se ljudi, navikli na prljavtinu, boje
kupanja. On je u nekom smislu u pravu, zna da bi stradala njegova
samoljubivost i samovolja im bi doao pod utjecaj duhovnog ivota,
pa je spreman boriti se zubima i noktima da to izbjegne. Jeste li ikad
kao dijete, pomislili kako bi izgledalo kad bi oivjele vae igrake?
Pretpostavimo da ste ih zaista mogli oivjeti. Zamislite da se olovni
vojnik pretvori u pravog, malog ovjeka. Olovo bi se moralo pretvoriti
u meso. Pretpostavimo da se to ne bi svidjelo olovnom vojniku. Njega
ne zanima meso, on jedino vidi da se olovo pokvarilo i sve e poduzeti
da vas u tome sprijei, jer ni pod koju cijenu ne eli postati ovjek.
Ne znam to biste napravili s olovnim vojnikom. Ali pogledajmo to je
Bog uinio s nama. Druga Osoba u Boga, Sin, postao je ovjek, rodio se
u ovaj svijet kao pravi ovjek, odreene visine, teine, sasvim odreene
boje kose i govorio je odreenim jezikom. Vjeno Bie, kojemu je sve
poznato i koje je stvorilo itav svemir, ne samo da je postalo ovjek,
ve (prije toga) dijete, a jo ranije, zametak u tijelu ene. Ako elite
zamisliti to to znai, upitajte se da li biste eljeli postati pu ili rak?
Ishod je bio ovjek koji je predstavljao ono, to su svi ljudi trebali
biti, ovjek u kojemu je stvoreni ivot, dobijen od majke, dopustio da
bude potpuno i savreno preobraen u roeni ivot. Ljudsko, prirodno
stvorenje u njemu, u potpunosti je bilo preuzeto od boanskog Sina. Na

142

143

jednom je primjeru ovjeanstvo ulo u Kristov ivot. Budui da se sva

tekoa sastoji u tome to se prirodni ivot mora, u odreenom smislu
ubiti, on je izabrao zemaljsku karijeru koja je ukljuivala ubijanje
njegovih ljudskih elja na svakom koraku, a to je bilo siromatvo,
nerazumijevanje od vlastite obitelji, izdaja od najblieg prijatelja,
poruga i zlostavljanje od vojnika i na kraju smrt muenjem. Nakon
to je ovako ubijen, a ubijeno je bilo u odreenom smislu svaki dan,
ljudsko stvorenje u njemu, a zato jer je bilo sjedinjeno s boanskim
Sinom, ponovo je oivjelo. U Kristu je ponovno uskrsnuo ovjek, a
ne samo Bog. U tome je glavna toka. Po prvi put smo vidjeli stvarnog
ovjeka. Olovni ovjek, uinjen od olova kao i svi ostali, oivio je u
punini i sjaju.
Moja usporedba s olovnim vojnikom ovdje postaje manjkava. Kad
bi, kojim sluajem, jedan od pravih olovnih vojnika oivio, to ne bi
utjecalo na druge. Svaki od njih ivi za sebe. Ali ljudska bia nisu
takva. Ljudi izgledaju odvojeni jedni od drugih zato jer ih vidimo kako
se odvojeno kreu. Meutim, mi smo stvoreni tako da moemo vidjeti
samo sadanji trenutak. Kad bismo mogli bolje sagledati prolost sve
bi izgledalo drukije. Jednom je svaki ovjek bio dio svoje majke i
oca, a jo ranije dio svojih djedova i baka. Kad bismo mogli vidjeti
ovjeanstvo rasprostranjeno u vremenu onako kako ga Bog vidi, ono
ne bi izgledalo kao mnotvo pojedinaca, razbacanih uokolo. Izgledalo
bi kao neto to raste, kao vrlo sloeno stablo. Tada bi svakog pojedinca
vidjeli povezana sa svima ostalima. I ne samo to. U stvarnosti, pojedinci
nisu odvojeni od Boga vie nego to su meusobno odvojeni. Svaki
mukarac, ena i dijete u ovom trenutku diu i osjeaju zato to ih Bog,
da tako kaemo, pokree.

se postaje Bojim sinovima, to je preobrazba od stvorenih bia u roena,

prelazak od privremenog, biolokog ivota u vanvremenski duhovni
ivot. ovjeanstvo je, u naelu, ve spaeno. Mi trebamo prihvatiti
spasenje. Ali ono najtee, ono to ne bismo mogli sami uiniti, ve je
uinjeno za nas. Ne moramo se truditi da se popnemo u duhovni ivot,
jer je on ve siao meu nas. Dovoljno je da dopustimo tom ovjeku,
u kojemu je duhovni ivot potpuno prisutan i koji, unato tome to je
Bog, takoer je stvaran ovjek, da on to uini u nama i za nas. Sjetite se
to sam rekao o dobroj zarazi. Jedan od nae vrste posjeduje novi ivot
i ako mu se pribliimo, zarazit emo se. Razumije se, ovo moemo
izraziti na razliite naine. Moemo kazati da je Krist umro za nae
grijehe, da nam je Otac oprostio zato jer je Krist za nas uinio ono to
smo trebali uiniti sami. Moemo kazati da smo oprani u krvi janjeta i da
je Krist pobijedio smrt. Sve je to to tono. Ako vam se ni jedan od ovih
naina ne svia, potraite onaj koji vam odgovara. Meutim, to god
uinili, ne poinjite svau s drugima samo zato jer oni upotrebljavaju
drukije formule od vaih.

Prema tome, kad je Krist postao ovjek, to nije isto kao kad bismo mi
postali olovni vojnici. To je kao da neto to stalno utjee na ljudsku
vrstu, pone na nju utjecati na posve nov nain. Uinak toga iri se
itavim ovjeanstvom, na ljude koji su ivjeli prije i poslije Krista, kao
i na one koji za njega nikada nisu uli. Kao kad u au vode stavimo
neke tvari koje e joj dati drugu boju ili ukus. Razumije se, ni jedna ova
usporedba nije savrena. U krajnjoj liniji, kad je rije o Bogu, jasno je
da ono to on ini, mora biti razliito od svega ostaloga. Ne moemo
ni oekivati da bude drukije.
to je, dakle, novoga on donio svijetu? Evo to: obavio je posao kojim
144

145

6. Dvije biljeke
Kako ne bi dolo do nesporazuma, dodajem ovdje dvije biljeke
povezane uz prethodno poglavlje.
1) Jedan razuman kritiar upitao me zato Bog kad je elio imati sinove
a ne olovne vojnike, ve na samom poetku nije rodio mnotvo sinova,
a ne najprije stvorio olovne vojnike, da bi ih na tako teak i bolan
nain doveo u ivot. Dio odgovora na ovo pitanje vrlo je lagan, a dio
vjerojatno neemo nikada dokuiti. Postupak prelaska stvorenja u sina
ne bi bio ni teak ni bolan, da se ljudi nisu okrenuli od Boga. To su
mogli uiniti zato jer im je dao slobodnu volju. A dao im je zato, jer
on ne bi nikada mogao voljeti svijet robota pa zbog toga ne bi mogao
upoznati sreu. A sada dolazi tei dio odgovora. Svi se krani slau da
postoji, u punom i izvornom smislu, samo jedan Boji Sin. Nastojanje
na pitanju: Nije li moglo njih biti vie? naprosto nema smisla
kad govorimo o Bogu. Moete kazati da je neto moglo biti drukije
nego to jest da je bilo razliito, a bilo bi razliito, da je neto drugo,
tree itd. bilo razliito od neeg prethodnog. (Slova na ovoj stranici
mogla su biti i crvena, da je tiskar upotrijebio crvenu boju, a on bi je
bio upotrijebio, da mu je netko to naredio.) Meutim, kad govorimo
o Bogu, dakle, o onome koji se nalazi u temelju svega postojeeg, o
neoborivoj injenici o kojoj ovise sve druge injenice, tada je posve
nerazumno pitati da li je neto moglo biti drukije nego to jest. Ali bez
obzira na to, mislim da je i sama zamisao Oca koji vjeno raa mnotvo
sinova, nemogua. Da bi ih bilo mnogo, trebalo bi da se po neemu
razlikuju. Dva dinara imaju isti oblik. Po emu su to dva dinara, a ne
jedan? Po tome to se nalaze na razliitim mjestima u prostoru i to
sadre razliite atome. Drugim rijeima, da bismo ih mogli smatrati
razliitima, moramo uvesti kategorije prostora i materije u stvari,
moramo uvesti prirodu, stvoreni svijet. Razliku izmeu Oca i Sina
moemo razumjeti ne uvodei u razmatranje prostor i materiju, jer
jedan od njih raa a drugi je roen. Odnos Oca prema Sinu, nije isti kao
odnos Sina prema Ocu. Meutim, kad bi bilo vie Sinova, svi oni bi se,
kako meusobno, tako i prema Ocu, jednako odnosili. Po emu bi se
razlikovali jedan od drugoga? Razumljivo, na prvi pogled ne opaamo
ovu neloginost. Ljudima se priinja da je zamisao o nekoliko sinova
sasvim u redu. Kad bolje promislimo, vidjet emo da nam je zamisao
146

147

o vie sinova izgledala mogua samo zato jer smo te sinove na neki
nain zamiljali kao ljude (dakle materija), koji se nalaze u nekoj vrsti
prostora, iako smo bili uvjereni da razmiljamo o neemu to nije
ogranieno prostorom, vremenom i materijom. Zapravo, pokuali smo
neto takvo prokrijumariti unutar postojeeg svijeta. Ako i nakon to
ovo shvatimo, pokuamo zamisliti Oca kako od davnine raa mnotvo
Sinova, uvidjet emo da zapravo, ni na to ne mislimo. Zamisao izblijedi
i pretvori se u obine rijei. (Da li je priroda prostor, vrijeme,
materija, stvorena samo zato da bi se omoguila viestrukost? Ne
postoji li ipak neki drugi nain da se dobije mnotvo vjenih drugova,
osim onoga po kojemu se najprije stvara mnotvo prirodnih bia, koja
se zatim produhove? Naravno, to su sve samo nagaanja.)2) Zamisao
po kojoj je ljudska vrsta, u odreenom smislu jedan organizam, kao,
recimo, stablo, ne smije se poistovjetiti s miljenjem da pojedinane
razlike nisu vane ili da su stvarni ljudi Tomo, Nenad i Katica, na
neki nain, manje vani od zajednice, klase ili rase. Te dvije zamisli su
sasvim oprene. Dijelovi nekog organizma mogu se meusobno vrlo
razlikovati, isto kao to stvari koje nisu na taj nain povezane, mogu
biti vrlo sline. est dinara su meusobno sasvim odijeljeni, ali vrlo
slini. Moj nos i plua su prilino razliiti, ali postoje samo zato jer su
dijelovi istoga tijela i sudjeluju u ivotu tijela. Kranstvo ne gleda na
ljude kao na lanove neke skupine ili kao na brojeve s neke liste, ve
kao na organe istoga tijela, koji su svi meusobno razliiti, ali koji,
svaki na svoj nain, doprinosi ono to drugi ne mogu. Kad primijetite
da svoju djecu, uenike ili susjede pokuavate uiniti onakvima kakvi
ste sami, sjetite se da ih Bog nije zamislio takvima. Vi i oni ste razliiti
organi koji trebaju obavljati razliite funkcije. S druge strane, kad vam
se ini da nema potrebe mijeati se u tue probleme, jer se to vas ne
tie, sjetite se da su ti drugi ljudi dijelovi istoga organizma kojem i
sami pripadate, iako su razliiti od vas. Ako zaboravite na tu injenicu,
postat ete individualist. U protivnom sluaju, ako zaboravite da su
drugi ljudi poput organa koji su razliiti od vas, ako elite ukloniti sve
razlike meu njima i uiniti ih istim bit ete ovjek koji sve nabija u isti
kalup. Kranin ne bi smio biti ni jedno, ni drugo.

Znate li zbog ega? On se oslanja na to da e vam se jedna pogreka

uiniti gorom i nada se da e vas postupno navesti da poinite drugu
greku. Ne dopustite da on od nas napravi budale. Uvijek moramo
imati pred oima cilj i prema njemu trebamo ii ravno, izmeu obiju
pogreaka. Ni jedna nas ne smije suvie zahvatiti jer su obje jednako
loe.

Osjeam snanu potrebu da vam kaem, a vjerujem da i vi elite meni

rei, koja je od ovih dviju pogreaka gora. Rekli bismo da su to vraja
posla. On nam uvijek alje pogreke u parovima, u oprenostima. I
uvijek nas navodi da gubimo vrijeme u razmiljanju o tome to je gore.
148

149

7. Hajde da se pretvaramo ...

Htio bih se jo jednom posluiti usporedbama, bolje reeno dvjema
priama. Jednu od njih, sigurno svi poznajete, zove se Ljepotica i zvijer.
Neka se djevojka morala udati za udovite. Kad se udala poljubila ga je
kao da se radi o ovjeku, pa se nakon toga udovite stvarno pretvorilo
u ovjeka. Druga je pria o ovjeku koji je morao nositi masku da ga
uini mnogo ljepim nego to je u stvarnosti bio. Nosio ju je godinama.
Kad ju je konano skinuo, vidio je da se je njegovo lice promijenilo,
ono se potpuno prilagodilo maski, uistinu je postao lijep. Preruavanje
je postalo stvarnost. Mislim da vam obje prie mogu (u mati, svakako)
pomoi da shvatite ono to kanim rei u ovom poglavlju. Dosad sam
pokuao opisati injenice: ono to Bog jest i ono to je uinio. Sad
elim govoriti o praksi: o tome to trebamo dalje uiniti. Kakvog smisla
ima sva ta teologija? Moda ete ve veeras shvatiti vanost svega
to je dosad reeno o ovoj temi, i to primijeniti na vlastiti ivot. Ako
ste knjigu proitali do ovog mjesta, tada je vae zanimanje vjerojatno
toliko, da ste spremni pokuati i s molitvom. Vrlo je vjerojatno da ete
u tom sluaju poeti s Oe na.
Oe na, shvaate li sada to te rijei znae? One znae da se stavljate
na mjesto Bojega Sina. Bez ikakvog uvijanja, kad izgovorite ove rijei,
izdajete se za Krista. Dakle, vi se, na neki nain, pretvarate. Naime,
im shvatimo znaenje tih rijei, odmah nam je jasno da mi nismo
Boji Sinovi. ovjek nije nimalo nalik na Bojeg Sina ija je volja i
priroda ista kao i njegova Oca. ovjek je pun samoljublja, strahova,
nade, pohlepe, ljubomore i tatine, a sve je to osueno na smrt. Na neki
nain, prilino je drsko da se takvo bie pretvara da je Krist. Meutim,
najudnije u svemu tome jest da nam je Krist tako naredio.
Zato? Kakva je korist od toga da se izdajemo za neto to nismo?
Dakle, ak i na ljudskoj razini postoje dvije vrste pretvaranja. Netko
se, na primjer, pretvara da e vam pomoi, iako to u stvari ne eli.
Postoji, meutim, i pozitivno pretvaranje, ono koje ima za posljedicu
pojavljivanje upravo onoga, u vezi ega se pretvaramo. Ako nekoga ne
podnosimo, a znamo da to nije u redu i da moramo biti ljubazni s njim,
najbolje da se prema njemu tako i ponaamo. Dakle, da se pravimo
boljim nego to jesmo. Za kratko emo vrijeme poeti osjeati istinsku
naklonost prema takvoj osobi. Moda ste ve imali prilike da se i sami
150

151

uvjerite u to. Vrlo je esto jedini nain da stvarno dobijemo neku vrlinu
taj, da se ponaamo da je ve posjedujemo. Zbog toga su djeje igre
toliko vane. Djeca se uvijek pretvaraju da su odrasli ljudi, igraju se
vojnika, prodavaa u duanu, itd. Meutim, za itavo vrijeme igre, oni
vjebaju svoje miie i razum, a to im pomae kad odrastu. im, dakle,
postanete svjesni injenice da se izdajete za Krista, najvjerojatnije ete
osjetiti neto to e biti vie stvarnost, a manje pretvaranje. U vama
e se jo uvijek javljati misli kojih ne bi bilo da ste stvarno Sin Boji.
E pa zaustavite ih. Ili ete moda uvidjeti da bi, umjesto da se molite,
bolje bilo da napiete pismo ili da pomognete eni oprati sue. U tom
sluaju idite i pomozite joj.Vidite li to se dogaa? Sam Krist, Boji
Sin, koji je ovjek (isto kao i vi) i Bog (kao i njegov Otac), na vaoj
je strani, on vae pretvaranje preobraa u stvarnost. To nije zaobilazni
put da kaem kako treba sluati glas savjesti. Ako pitate svoju savjest,
dobit ete samo jedan odgovor, ako imate na umu da se izdajete za
Krista, dobit ete potpuno drugi odgovor. Ima mnogo toga to naa
savjest nee potpuno osuditi (to se osobito odnosi na nae misli), ali to
nikako ne moemo prihvatiti, ukoliko nastojimo slijediti Krista. To jest
stoga, jer ne razmiljamo vie samo o dobru i zlu ve se pokuavamo
zaraziti od Osobe. To je vie nalik slikanju portreta, nego pridravanju
odreenih pravila. To je na neki nain tee, a na drugi mnogo lake od
pukog pridravanja pravila.
Pravi Boji Sin je na vaoj strani. On vas poinje pretvarati u ovjeka
kakav je i on sam. Poinje vam ubrizgavati svoj ivot i misli, daje vam
svoj Zoe. Olovnog vojnika poinje pretvarati u pravog ovjeka. A ono
u vama to se tome opire, jo uvijek je od olova.
Nekima se moe uiniti da jo nikad nisu doivjeli neto slino. Moete
kazati: Nikada nisam imao dojam da mi pomae neki nevidljivi Krist,
ali dobro znam da su mi esto pomogli ljudi. Takvo razmiljanje me
podsjea na enu iz Prvog svjetskog rata, koja je jednom zgodom rekla
da nju ne brine nestaica kruha, budui svi u njenoj obitelji jedu toast
(prepeeni kruh). Ako nema kruha, nee biti ni toasta. Ako nemamo
pomo od Krista, neemo je imati ni od ljudi. On na nas djeluje na
najrazliitije naine, a ne samo po onome to nazivamo religioznim
ivotom. On djeluje kroz prirodu, kroz nae tijelo, kroz knjige,
ponekad djeluje na nas i kroz iskustva koja nam se u prvi trenutak ine
nekranska. Kad mladi, koji rutinski i iz puke navike odlazi u crkvu,
odjednom shvati da ne vjeruje u kranstvo, te zato prestane ii u crkvu,
152

Kristov duh mu je tada, vjerojatno, blii nego ikad. A iznad svega, Krist
djeluje na nas preko drugih ljudi.
Ljudi su zrcala ili prenosioci Krista drugima. Ponekad ak i nesvjesno,
ovjek Krista prenosi drugima. Ovu dobru zarazu mogu prenositi i oni
koji sami nisu zaraeni. Mene su ponekad, na kranstvo upuivali
upravo nekrani. Ipak, obino je da Isusa oni koji ga poznaju prenose
drugima. U tome je vanost Crkve, koja predstavlja jedno tijelo i
iji udovi pokazuju Krista jedni drugima. Mogli bismo rei da dva
kranina koja zajedno slijede Krista, a ne svaki za sebe, ne vrijede
samo dvostruko vie, ve esnaesterostruko.
Vano je obratiti panju na slijedee: kao to je prirodno da dojene
sie majino mlijeko, iako je i ne poznaje, isto je tako prirodno da iza
ovjeka koji nam pomae ne vidimo Krista. Ali nemojmo ostati djeca.
Moramo prepoznati pravog Darovatelja. Bila bi ludost ne upoznati ga.
Ako, naime, ne upoznamo njega, oslanjat emo se na ljude, a oni e
nas razoarati. I najbolji medu njima e pogrijeiti, a svi e na kraju
umrijeti. Moramo biti zahvalni svima koji su nam pomogli, moramo ih
potivati i voljeti. Ali nikad, nikad nemojte svu svoju vjeru polagati u
jednog ovjeka, pa makar on bio najbolji i najpametniji na svijetu. Od
pijeska moete napraviti mnogo toga zgodnog, ali nemojte graditi kuu
na pijesku!
Sada poinjemo shvaati o emu Novi zavjet stalno govori. On govori
o kranima koji se ponovno raaju, koji se oblae u Krista, govori o
Kristovom oblikovanju u nama, o nama koji dobivamo Kristov Duh.
Izbacite iz glave pomisao da je to kien nain da se kae kako krani
trebaju itati ono to je Krist govorio i tako se ponaati, kao to
itamo Platona ili Marxa i to provodimo u ivot. Krani pod time
podrazumijevaju mnogo vie. Oni misle izraziti da je stvarna Osoba,
Krist, ovdje i sada, ba usobi u kojoj se molite pred spavanje, i da radi
za nas. Tu se ne govori o nekom dobrom ovjeku koji je umro prije dvije
tisue godina. On je ivi ovjek, kao i vi, isto toliko i Bog, kao i onda
kad je stvarao svijet. Pravi ovjek i pravi Bog dolazi k vama, uplie
se u samu vau duu, ubija staro, prirodno bie u vama, zamjenjuje ga
biem kakvo je On sam. U poetku se to dogaa samo na trenutke, a
kasnije promjena postaje sve trajnija. Na kraju zauvijek postajem netko
drugi novi mali Krist, bie koje na svoj nain ima udjela u ivotu
Boga, u njegovoj moi, radosti, znanju i neprolaznosti. Uskoro zatim
153

otkrivam slijedee:
1) Osim naih pojedinanih pogreaka poinjemo otkrivati vlastitu
grenost, uznemirujemo se ne samo zbog onoga to inimo ve i
zbog onoga to jesmo. To sam uvidio na vlastitom primjeru, kad
doe vrijeme za veernju molitvu i kad se pokuam prisjetiti grijeha
proteklog dana, otkrivam da su to uglavnom grijesi protiv milosra;
bio sam bijesan, podrugljivo sam nekoga ismijavao, prezirao i ljutio se.
Pritom se odmah pred samim sobom opravdavam da sam iznenadno i
neoekivano bio izazvan, da nisam bio dovoljno oprezan ili da nisam
imao vremena sabrati se. To moe biti olakavajua okolnost kad se
radi o pojedinanim inima, jer bi oni, svakako, bili jo i gori da su
unaprijed i smiljeni i pripremljeni. S druge strane, ono to ovjek
uini kad je uhvaen dok ne pazi, takav je on u stvari. Nije li ono to
se ovjeku omakne, ono to ne uspije prikriti, prava istina o njemu?
Ako u podrumu ima mieva, najvjerojatnije ete ih vidjeti ukoliko
naglo otvorite vrata. Meutim, iznenadno otvaranje vrata nije uzrok
postojanju mieva u podrumu otvaranje vrata im samo onemoguuje
da se sakriju. Isto tako, neoekivani izazov nije uzrok naoj svadljivosti,
on je samo iznosi na vidjelo. Mievi su stalno u podrumu, ali ako
ulazimo s galamom i bukom, oni e se izgubiti prije nego to upalimo
svjetlo. Oito, mievi srdbe i osvetoljubivosti stalno borave u podrumu
nae due. Taj podrum ne moemo dosei svjesnom voljom. Svjesno
moemo donekle nadzirati svoja djela, ali ne moemo izravno nadzirati
svoj temperament. Meutim, ako je (kao to ve rekoh) vanije ono
to jesmo, nego li ono to inimo, ako su naa djela vana uglavnom
zato jer pokazuju to jesmo, tada slijedi da izravnim, voljnim naporom
nikako ne moemo promijeniti ono to bismo trebali mijenjati. To isto
vrijedi i za dobra djela. Koliko smo dobrih djela uinili zbog ispravnog
motiva? Koliko smo ih uinili zbog straha od javnog miljenja ili iz elje
da se napravimo vanima? Koliko smo ih uinili zbog tvrdokornosti
ili osjeaja vie vrijednosti, koji bi nas u drugim okolnostima mogli
navesti da poinimo neto loe? Meutim, izravnim moralnim naporom
ne moemo u sebi stvoriti nove, ispravne motive za naa djela. Poslije
prvih koraka to ih napravimo u kranskom ivotu, shvatimo da nitko
osim Boga ne moe u naim duama uiniti onu bitnu promjenu koju
treba uiniti. Upravo zbog toga je do sada moj nain izraavanja bio
moda neprikladan.

mi ljudi sve sami uinili. Zapravo je Bog taj koji sve ini. U najboljem
sluaju, mi samo doputamo da nam se neto uini. U odreenom smislu,
mogli bismo ak kazati da je Bog taj koji se pretvara. Triosobni Bog, da
tako kaemo, ispred sebe vidi zapravo samoljubivu, pohlepnu, gunavu
i pobunjenu ljudsku ivotinju. On kae: Hajde da se pretvaramo kao
da to nije obino stvorenje, ve moj Sin. On je poput Krista zato to
je ovjek, jer je Krist postao ovjekom. Pretvarajmo se kao da mu je
nalik i po Duhu. Ponaajmo se prema njemu kao da je on ono to nije.
Igrajmo se, kako bismo igru pretvorili u zbilju. Bog vas smatra malim
Kristom. Krist se nalazi pokraj vas kako bi omoguio tu preobrazbu.
Usudio bih se rei da ova zamisao boanske opsjene izgleda na prvi
pogled vrlo udna. Da li je ona uistinu takva? Zar nije ba to nain na
koji ono vie uzdie ono nie? Majka ui dijete govoriti tako da mu
pria kao da je ono razumije. Mi se prema psima ponaamo kao da su
ljudi i ba zbog toga oni vremenom postaju skoro kao ljudi.

2) Moje rijei su tako obojene, da bi se iz njih moglo zakljuiti da smo

154

155

8. Da li je kranstvo teko
ili lako
U prethodnom smo poglavlju razmatrali kransku zamisao o oblaenju
u Krista, odnosno oblaenju u Bojeg Sina, kao uvjetu da bismo sami
mogli postati pravi Boji sinovi. elim napomenuti da to nije samo
jedna u nizu kranskih zadaa, to nije ni neka vrst vjebe namijenjena
posebnim ljudima. To je cjelina kranstva. Ono nita drugo niti ne
nudi. elio bih vam pokazati po emu se kranstvo razlikuje od
svakodnevnih, obinih zamisli o moralu i dobroti.
Obina zamisao o moralu i dobroti, koju svatko od nas posjeduje
prije nego je postao kranin, sastoji se u slijedeem: kao poetnu
toku uzimamo nae obino ja sa svim njegovim eljama i interesima.
Zatim priznajemo da neto drugo, nazovimo to moralom, pristojnim
ponaanjem ili drutvenim blagostanjem, ima pravo na nae ja. Ti se
zahtjevi sukobljavaju s naim eljama. Dobar ovjek bi, dakle, bio onaj
koji poputa pred zahtjevima koji se pred njega postavljaju. Neto od
onoga to nae ja eli uiniti, pokazuje se kao loe, pa se toga moramo
odrei, a neto drugo, to inae ne bismo eljeli uiniti, pokazuje se kao
dobro, kao ispravno, pa smo to najee prisiljeni prihvatiti kao takvo.
Meutim, ovjek se nada da e, kad zadovolji sve zahtjeve koje pred
njega postavlja moral, pristojnost ili drutvene norme, njegov ubogi,
prirodni ja jo uvijek imati neke izglede da ivi onako kako se njemu
svia. U tome smo veoma nalik na potenog graanina koji uredno
plaa porez i pritom se nada da e mu ipak ostati dovoljno za pristojan
ivot. Razlog svemu tome je u injenici da nam je poetna toka na
prirodni ja.
Iz takvog razmiljanja nuno slijedi jedan od slijedea dva zakljuka:
prestajemo se truditi da budemo dobri, jer nam je to preteko ili
postajemo veoma nesretni zbog naih uzaludnih nastojanja oko toga.
Nema dvojbe, ako ste stvarno nakanili udovoljiti svim zahtjevima koji
se postavljaju pred va prirodni ja, nee vam ostati nita od ega biste
mogli ivjeti. to se vie potinjavamo glasu vlastite savjesti, to on
vie od nas zahtijeva. A prirodni ja, koji zbog toga stalno skapava i
uznemirava se, postaje sve vie bijesan. Konano, prestajemo se truditi
da budemo dobri ili postajemo jedan od onih koji, kako sami kau, ive
156

157

za druge, ali su uvijek nezadovoljni, gunaju, stalno se ale da nitko ne

primjeuje njihovu dobrotu i u svakoj prilici istiu svoje muenitvo.
Ako postanete takvi, vie ete muke nanijeti onima koji s vama ive,
nego da ste ostali iskreni sebinjaci.
Kranski put je drukiji, on je i tei i laki. Krist kae: Daj mi sve. Nije
mi potreban tvoj novac, ni tvoje vrijeme, ni tvoj posao. Ja elim tebe.
Nisam doao muiti tvoju osobnost, tvoj ja, doao sam ga ubiti. Nema
koristi od polovinih rjeenja. Ne elim posjei tek poneku granu, elim
sruiti itavo stablo. Ne namjeravam buiti zub, ne elim ga popravljati
ili ublaiti bol, elim ga izvaditi. Predaj itavu svoju osobnost, svoj ja,
sve elje za koje misli da su pokvarene, kao i one koje smatra da su
nevine, sve to zaboravi. U zamjenu u ti dati novu osobnost, ustvari, dat
u ti samoga sebe, moja volja postat e i tvoja.
Ovo je i lake i tee od svega onoga to pokuavamo sami uiniti.
Vjerujem da ste i sami primijetili da Krist ponekad kae da je njegov
put vrlo teak, da bi zatim, u drugoj prilici, rekao da je lagan. On govori:
Uzmi svoj kri to zvui kao da emo umrijeti pod batinama u
nekom koncentracionom logoru. Na drugom mjestu kae: ... jaram je
moj sladak, a moje breme lako. On je mislio i jedno i drugo. Vidjet
ete da je oboje istinito.
Svaki e vam uitelj rei da najljeniji uenik na kraju mora najvie
uiti. To znai slijedee: ako dvojici aka zadate da naue neko
pravilo, djeak koji je spreman potruditi se, pokuat e shvatiti bit tog
pravila. Lijenina e ga nauiti napamet, jer to zahtijeva manje napora.
Meutim, nakon pola godine kad bude pripremao ispit, lijeni e se
uenik satima muiti s problemima koje e drugi razumijeti za nekoliko
minuta i pritom ak uivati. Gledajui dalekoseno, lijenina na kraju
uvijek mora vie raditi. To moemo rei i ovako: u ratu ili planinarenju
esto moramo poduzeti neto to od nas zahtijeva izuzetnu hrabrost,
ali u krajnjem sluaju, to je najbolji nain. Ako se u poetku plaite
kasnije obino upadnete u jo veu opasnost. Prema tome, kukaviluk
je najopasniji.
Tako je i ovdje. Vrlo je teko, gotovo nemogue predati sebe potpuno
Kristu, sve svoje elje, brige i nade. Meutim, to je neusporedivo lake od
svega onoga to umjesto toga pokuavamo uiniti. Mi, naime, nastojimo
ostati ono to nazivamo svoje osobno ja, pokuavamo sauvati osobnu
sreu kao najdragocjenije u ivotu, a uz to nastojimo biti dobri. Putamo
158

srce i um da idu svojim putem za novcem, zadovoljstvima ili tenjama,

nadajui se da emo se unato tome ponaati poteno, milosrdno i
skromno. A upravo nas je na to Krist upozorio rekavi da na iku ne
rastu smokve. Ako ja predstavljam polje na kojem nije zasijano nita
osim trave, tada na meni ne moe izrasti ito. Ako se trava bude kosila,
bit e niska, ali e i dalje biti trava, a ne ito. Ako elim da na meni
raste ito, promjena se mora dogoditi dublje ispod povrine. Moram
biti preoran i ponovno zasijan. Zbog toga se pravi problem kranskog
ivota nalazi ondje gdje ga ljudi najmanje trae. Javlja se istog trenutka
kad se probudimo. Sve nae elje i nade jure prema nama, poput divljih
zvijeri. Prvo to tada moramo uiniti, jest da ih odgurnemo od sebe
i posluamo onaj drugi glas, koji drukije gleda na ivot i ini da u
nama prostruji mirniji, jai i prostraniji ivot. U tome trebamo nastojati
itav dan. Trebamo se uklanjati prirodnoj usplahirenosti, nespokojstvu
i zlovolji, uklanjati se s vjetrometine vlastite naravi.
U poetku se moemo na taj nain ponaati samo kratko vrijeme.
Meutim, koliko god ti trenuci bili kratkotrajni, iz njih e novi ivot
strujati u na duhovni sustav. Tako putamo Boga da djeluje ba ondje
gdje je to potrebno. To moemo usporediti i s bojom koja se nanosi na
povrinu i onom koja prodire duboko u platno. Krist nije nikad govorio
nejasno, idealistiki. Kad je rekao: budite savreni, tada je ba to mislio.
Smatrao je da se moramo potpuno predati elji za savrenstvom. To je
teko, ali jo je tei, zapravo nemogui, kompromis za kojim svi mi
eznemo. Moda se jajetu ini gotovo nemogue pretvoriti se u pticu,
ali mu je jo tee kao jajetu nauiti letjeti. Mi smo poput jajeta. Ne
moemo zauvijek ostati samo obino, estito jaje. Iz nas se neto mora
izlei inae emo se pokvariti.
Kao to rekoh, u tome se sastoji itavo kranstvo i nije jednostavno
imati to uvijek na umu. Lako je misliti da Crkva ima mnogo razliitih
dunosti kao to su odbor, graenje crkava, misiju, odravanje slube
Boje, isto kao to i drava ima itav niz poslova, poput vojske,
politike, gospodarstva itd. Meutim, sve je to na neki nain mnogo
jednostavnije. Drava postoji zato da bi zatitila obinu,svakodnevnu
ljudsku sreu, da bi mu i ena mogli priati pokraj kamina, da bi se
dvojica prijatelja mogla mirno kartati u gostionici, da ovjek moe na
miru itati knjigu ili okopavati svoj vrt. Ukoliko se ljudi sami ne potrude
da unaprijede, uvaju i zatite takve trenutke i vlastiti nain ivota, svi
zakoni, parlamenti, vojska, policija i sve dravne mjere nisu nita drugo
159

nego traenje vremena. Isto tako ni Crkva nema druge zadae ve da

ljude privue Kristu, da svakog ovjeka uini poput Krista. Ako to ne
uviamo, uzalud su sve katedrale, sveenstvo, misije, propovijedi,
uzalud je ak i sama Biblija. Bog je samo zbog toga postao ovjekom.
Moda je to i jedini razlog postojanja svemira, tko zna? Biblija govori
da je svemir stvoren za Krista te da se sve to postoji mora sjediniti u
njemu. Nitko ne razumije na koji nain e se to dogoditi. Mi ne znamo
da li ima ivota u svemirskim prostranstvima ni kako taj ivot izgleda
(ako ga ima), isto kao to ne znamo kako bi se to primijenilo na na
zemaljski ivot. Na kraju krajeva, to je i razumljivo. Nama je otkriven
samo onaj dio opeg Bojeg nauma koji se odnosi na nas.
Moram priznati da ponekad zamiljam nain na koji bi se taj naum
mogao primijeniti i na ostalu prirodu, a ne samo na ljude. ini mi se da
su vii oblici ivotinja blie ovjeku zbog toga to ih vie volimo i tako
ih inimo Ijudskijima, nego to bi one inae bile. Mogu ak zamisliti
da je neiva tvar i biljni svijet dio ovjeka po tome to ih on prouava,
koristi i vrednuje. Sve to moe vrijediti i za razumna bia na drugim
svjetovima, naravno, ako postoje. Moda sva razumna bia ulazei u
Krista sa sobom unose i sve ono to ima izuzetno znaenje u njihovu
ivotu. Meutim, o svemu tome moemo tek nagaati.
Nama je pokazan samo nain na koji moemo postati dio Krista, kako
moemo postati dio velianstvenog dara kojeg Knez itavog svemira
eli ponuditi svom Ocu, dar kojije on sam, odnosno mi u njemu. U
tome je svrha naeg postojanja. Biblija je puna udnovatih, uzbudljivih
nagovjetaja da e se mnogo toga promijeniti kad uzmemo udjela u
ivotu Krista. Runi e snovi nestati, svanut e jutro.

9. Izraunavanje cijene
Mnogi su se zabrinuli zbog onoga to sam u prethodnom poglavlju
rekao o Isusovim rijeima Budi savren. Boje se kao da to znai:
Ako nisi savren, neu ti pomoi. I kako ne moemo biti potpuno
savreni, na je poloaj beznadan. Ne smatram da je on tako mislio.
Mislim da je elio rei slijedee: Pomoi u vam jedino u tome da
postanete savreni. Moda oekujete neto manje, ali vam neu dati
nita to bi bilo manje od toga.
Da to objasnim. Kao dijete esto sam imao zubobolju. Znao sam da
ako odem majci, dat e mi sredstvo protiv bolova, pa u moi mirno
spavati. Ali, majci nisam odlazio prije no to su bolovi bili neizdrivi.
Razlog je bio ovaj, iako nisam sumnjao da e mi dati lijek protiv
bolova, znao sam da e me idueg jutra odvesti zubaru. Nisam dakle
mogao dobiti ono to sam elio a da uz to ne dobijem i ono to nikako
nisam elio. Zadovoljavao sam se time da me zub privremeno prestane
boljeti. Naravno, on bi me nakon nekoliko dana ponovno zabolio ako
ne bih u meuvremenu otiao zubaru. Znao sam ja dobro te zubare!
Znao sam da e poeti kopati i po ostalim zubima, po onima koji me jo
nisu poeli boljeti. Nisu se zadovoljavali samo da poprave bolesni zub,
ako im da prst, uzmu ti itavu ruku..
E pa, ako se smijem tako izraziti, na Gospodin je kao zubar. Ako mu
otvorite usta, pogledat e vam sve zube. Puno ljudi dolazi k njemu da ih
izlijei od nekog grijeha kojeg se srame (recimo kukaviluka ili slino)
ili od grijeha koji zagorava ivot i njima i njihovim blinjima (kao na
primjer netrpeljivost ili pijanstvo). U redu, on e ih od toga izlijeiti, ali
se na tome nee zaustaviti. Moda smo traili samo jednu sitnicu, ali
kad smo ga pozvali, dobili smo potpuno lijeenje.
Zato je i upozorio ovjeka, da prije nego postane kraninom, dobro
izrauna cijenu. Nemoj pogrijeiti, kae on, ako mi dopusti, uinit
u te savrenim. im se prepusti mojim rukama, spremi se da e biti
upravo tako. Nita manje i nita drugo osim toga ne dolazi u obzir.
Ima slobodnu volju i ako eli moe me odbaciti. Ako me ne odbije,
mora znati da se neu zaustaviti sve dok potpuno ne obavim posao.
Bez obzira na to koliko te to u zemaljskom ivotu stajalo, bez obzira
na to koliko e to mene stajati, neu prestati niti u ti dopustiti da se
odmori, sve dok ne postane doslovno savren, sve dok moj Otac bez

160

161

dvoumljenja moe rei da si mu po volji, onako kao to je i za mene

rekao da sam mu po volji. Ja to mogu i uinit u to, s niim manjim
neu se zadovoljiti.
A opet, to je druga i jednako vana strana medalje, taj Pomaga koji se
ne eli zadovoljiti niim osim potpunim savrenstvom, bit e radostan
kad vidi nae prve nesigurne korake u savladavanju najjednostavnije
zadae s kojom emo se sutra susresti. Kako je jednom zgodom istaknuo
kranski pisac George Mac Donald, svakom je ocu neobino drago
kad njegovo dijete napravi svoj prvi korak, ali ni jedan otac, meutim,
nee kasnije biti zadovoljan niim drugim osim vrstim, nesputanim,
muevnim korakom svoga odrasla sina. Isto tako moemo rei da je
Bogu lako ugoditi, ali je teko postii da bude potpuno zadovoljan.
Praktini zakljuak, bio bi slijedei: s jedne strane nalazi se injenica
da Bog od nas trai savrenstvo, ali to nas ne bi trebalo obeshrabriti,
barem ne u trenutnim naporima da budemo bolji, pa ak ni nakon
neuspjeha u tim nastojanjima. Kad god posrnete, on e vas podignuti.
On vrlo dobro zna da vas vai napori nee nimalo pribliiti savrenstvu.
S druge strane, morate odmah na poetku shvatiti da je cilj kojem vas
on vodi potpuno savrenstvo. Nijedna sila, osim vas samih, ne moe
ga sprijeiti da vas onamo dovede. Zbog toga cilja i postojite. Vrlo je
vano da to shvatimo, inae emo se ubrzo poeti povlaiti i opirati mu
se. Mnogi koji smo se oslobodili nekih grijeha, skloni smo smatrati da
smo postali dobri. Krist je, eto, uinio sve to smo od njega oekivali
i bili bismo mu vrlo zahvalni kad bi nas sada ostavio na miru. Nisam
nikada mislio da bih mogao biti svetac, elim biti samo obian, estit
momak. I kad to kaemo smatramo da smo skromni.
To je kobna greka naravno, nikada nismo eljeli a niti traili da
postanemo onakvi kakvima e nas on uiniti. Nije bitno, meutim, ono
to smo mi zamiljali za sebe, ve kakvima nas je on zamislio. On je
izumitelj, mi smo samo stroj. On je slikar, a mi slika. Kako bismo uope
mogli znati kakvima nas je on zamislio? Ve je napravio od nas neto
posve drugo nego to smo ranije bili. Prije roenja, jo u majinoj utrobi,
proli smo razliite stadije razvoja. Bili smo sliniji povru, ponekad
ribi, tek smo kasnije postali nalik ljudskom djetetu. Da smo tada imali
dovoljno svijesti, usudio bih se rei da bismo se moda zadovoljili da
ostanemo poput povra ili ribe, i ne postanemo ljudi koji prolaze kroz
bolni proces raanja. Ali itavo vrijeme on je imao svoj plan za nas
i odluio je da ga do kraja provede. Isto to se dogaa sada, samo na
162

vioj razini. Bili bismo posve zadovoljni da moemo ostati obini ljudi;
on je, meutim, odluio da provede drukiji plan. Odbaciti taj plan ne
znai biti skroman, ve znai biti lijenina i kukavica. Pokoriti mu se,
ne znai biti tat ni megaloman, ve posluan.
Moemo to i drukije kazati. S jedne strane, ne smijemo misliti da
emo vlastitim naporima postati estiti ljudi, pa makar samo i jedan
dan. Ako nas on ne podri, nitko od nas nije siguran od grijeha. S druge
strane, on je odluio da svi mi na kraju postanemo sveti heroji i to u
istoj mjeri u kojoj su bili najvei krani u povijesti. Taj posao nee biti
gotov sve dok traje ovaj ivot, ali on nas kani pribliiti tom cilju to je
vie mogue, prije nego odemo s ovoga svijeta.
Zbog toga se ne smijemo iznenaditi i razoarati kad u ivotu naiu
teka vremena. Kad se ovjek obrati Kristu i kad ivot dobro krene
ini mu se da bi najprirodnije bilo da i dalje sve ide kao po loju. Kad
naiu tekoe, bolesti, neimatina, iskuenja, esto se razoaramo. ini
nam se da su te tekoe mogle naii u stara, loa vremena, ali zato
sada? Zato, jer nas Bog tjera dalje, naprijed, na vie razine gdje emo
morati pokazati vie hrabrosti, strpljivosti i ljubavi nego to smo mogli
i pretpostavljati. Moda nam se sve to ini nepotrebnim, a to dolazi
zato jer jo nemamo nikakvu predodbu o tome u kakvo nas bie eli
pretvoriti.
ini mi se da bismo od Georga Mac Donalda mogli posuditi jo jednu
usporedbu. Zamislite da ste kua koju Bog dolazi popraviti. Na poetku
radova, jo nekako razumijete to on radi. Popravlja kanalizaciju,
mijenja crijepove na krovu i poduzima sline radove; sami ste znali
da to treba popraviti, pa vas to ne iznenauje. Odjednom, on poinje
tako estoka prekapati po kui, i to vas poinje uznemiravati, u tome
ne vidite nikakva smisla. to on to smjera? Radi se o tome, da on
gradi potpuno novu kuu, ovdje podigne novo krilo, ondje novi kat,
die tornjeve, gradi nova dvorita. Oekivali ste da e od vas napraviti
pristojnu obiteljsku kuicu, a on gradi palau. On se sam namjerava
nastaniti u njoj.
Zapovijed budi savren, nije neka idealistika maglica, niti zahtjev
da se uradi nemogue. On e nas pretvoriti u bia koja mogu izvriti
tu zapovijed. U Bibliji je rekao da smo mi bogovi i namjerava te
svoje rijei opravdati. Ako mu to dopustimo (jer ga u tome moemo
i sprijeiti, ako elimo), on e i najslabije i najgore ljude pretvoriti u
163

bogove i boice, u divna i besmrtna bia u kojima e buktjeti energija,

radost, mudrost i ljubav bez premca. Postat emo ista i sjajna zrcala
koja e odraavati Boju neogranienu mo, radost i dobrotu. Taj e
postupak biti dugotrajan, a ponekad i vrlo bolan. Jedino je u tome i
niem drugome svrha naeg postojanja. On je ozbiljno mislio kad je to
rekao.

10. Zgodni ljudi ili novi ovjek

Dakle, mislio je ozbiljno ono to je rekao. Oni koji se predaju u njegove
ruke, postat e savreni kao to je i on savren: savren u ljubavi,
mudrosti, radosti, ljepoti i besmrtnosti. Ta promjena nee biti zavrena
za vrijeme ovog ivota, budui je i sama smrt njen vaan dio. Teko
je predvidjeti koliko e ta preobrazba uznapredovati za ivota svakog
pojedinog kranina.
Rekao bih da je vrijeme da razmotrimo pitanje koje se esto postavlja.
Ako je kranstvo istina, zato se ne vidi da su krani mnogo bolji od
ostalih ljudi? Ovo je pitanje djelomino vrlo razumno, a djelomino
prilino besmisleno. Razboritost pitanja lei u slijedeem: ukoliko
prihvaanje kranstva ne dovodi do napretka u ponaanju obraenika,
ako je on i dalje snob, zloban, zavidan ili pretjerano ambiciozan u istoj
mjeri kao i ranije, tada obraenje, vjerojatno, postoji samo u njegovoj
mati. Pravi dokaz da smo istinski prihvatili kranstvo, nalazimo u
potvrdnom odgovoru na pitanje: jesmo li uznapredovali u nastojanjima
da budemo bolji? Pronjeni osjeaji, vea sposobnost zapaanja, vee
zanimanje za religiju nita ne znai, ukoliko pozitivno ne utjeu na nae
stvarno ponaanje, isto kao to nita ne znai osjeati se bolje kad smo
bolesni, ako toplomjer i dalje pokazuje povienu temperaturu. U tom
su smislu posve u pravu oni koji kranstvo prosuuju po njegovim
plodovima. I Krist je rekao da stablo prepoznajemo po njegovom plodu
ili, kako mi kaemo, puding prepoznajemo tek kad ga jedemo. Kad se
krani loe ponaaju, zlo postupaju ili se dovoljno ne trude da postanu
bolji, ine kranstvo manje prihvatljivim za ostale ljude. Za vrijeme
rata smo esto viali plakate koji su upozoravali na opasnost od pijuna
s ovakvim natpisom: Lakouman razgovor kota ivote. Isto je tako
istina da lakouman ivot kota razgovora. Svojim lakoumnim nainom
ivota moemo druge navesti da priaju svata, dajemo im razlog da
dovode u sumnju kranske istine.
U traenju dokaza za djelotvornost kranstva ljudi u svijetu esto
postupaju prilino nerazumno. Oni ne samo da oekuju da se ivot
svakog ovjeka mora promijeniti na bolje kad postane kranin, ve
govore da e sami postati krani tek kad svijet bude uredno podijeljen
u dva tabora, na kranski i nekranski, te kad svi ljudi iz prvog tabora
budu u svakom trenutku oito bolji od onih iz drugoga. Ovakvo je

164

165

razmiljanje nerazumno iz vie razloga.

1) Kao prvo, stvarnost je daleko sloenija. Svijet se ne sastoji od
stopostotnih nekrana. Ima ljudi (i to vrlo mnogo) koji postupno
prestaju biti krani, ali se i nadalje smatraju takvima. Meu njima bi se
moglo nai i sveenika. S druge strane, postoje i takvi koji neprimjetno
postaju krani, premda se jo ne nazivaju tim imenom. Neki pak ne
prihvaaju u potpunosti kranske doktrine, a Krist ih u tolikoj mjeri
privlai da mu oni pripadaju vie nego to to sami shvaaju. Ima
pripadnika drugih religija, koje vodi Boji tajanstveni utjecaj da se
usredotoe na dijelove svoje religije, koja je u skladu s kranstvom,
pa takoer pripadaju Kristu bez da to znaju. Tako e, primjerice, budist
dobre volje usredotoiti svoju panju na budistiko uenje o milosru
i zapostaviti, iako u to moda i dalje vjeruje, neka druga budistika
vjerovanja. Isto vrijedi i za mnoge dobre pogane koji su ivjeli davno
prije Kristova roenja. Osim toga, postoji velik broj ljudi zbunjena
uma i koji su puni mnogih proturjenih vjerovanja. Prema tome, nema
mnogo koristi od opeg prosuivanja izmeu krana i nekrana. Na
taj nain moemo prosuivati, recimo, pse i make ili ak mukarce i
ene, jer tu tono znamo tko je tko. Jedna maka se nee (ni postupno
ni iznenada) pretvoriti u psa. Meutim, kad openito usporeujemo
krane s nekranima, tada obino ne mislimo na stvarne ljude koje
poznajemo, ve na dvije nejasne zamisli pokupljene iz neke knjige ili
novina. Ako elite usporediti loeg kranina s dobrim nevjernikom,
morate misliti na dvije stvarne osobe koje poznajete. Ukoliko tako ne
postupamo, samo gubimo vrijeme.
2) Pretpostavimo, dakle, da ne govorimo vie o zamiljenom kraninu
i nekraninu ve o dvoje stvarnih osoba iz susjedstva. ak i tada
moramo paziti da ne bismo postavili krivo pitanje. Ako je kranstvo
istina, tada bi trebalo slijediti:
a) da e svaki kranin biti bolji ovjek nego to bi bio da kojim
sluajem nije kranin,
b) da e svaki onaj tko postane kranin, postati ujedno bolji nego je
bio prije toga.
Isto tako, kad bi reklama koja preporuuje zubnu pastu Whitesmile
(bijeli smjeak) bila istinita, iz toga bi trebalo slijediti da e onaj tko
upotrebljava tu pastu imati bolje zube nego kad je ne bi upotrebljavao.
166

To to ja, koji upotrebljavam Whitesmile zubnu pastu (i koji sam

od roditelja naslijedio loe zube) nemam tako lijepe i zdrave zube kao
neki mladi Crnac, koji uope ne koristi pastu za zube, ne mora znaiti
da je reklama netona. Gospoica Bates, koja je kranka, moe imati
daleko prljaviji jezik od, recimo, nekog Dicka Firkina koji je bezvjerac.
Samo po sebi, to nam ne govori nita o ispravnosti kranstva. Pitanje
je kakav bi jezik imala gospoica Bates da sluajno nije kranka, a
kakav bi Dick imao kad bi kojim sluajem postao kraninom. Prirodni
uvjeti i odgoj u mladosti odredili su temperament i Dicka i gospoice
Bates. Kranstvo tvrdi da ono moe oba temperamenta staviti pod
novu upravu, samo ako mu to dopuste. S pravom se moemo upitati
da li e nova uprava, ako joj dopuste da stvar preuzme u svoje ruke,
popraviti stanje u kojem se poduzee nalazi. Znamo da je ono ime
treba upravljati u Dickovu sluaju, znatno kvalitetnije od onoga to
nalazimo kod gospoice Bates. Ali ne radi se o tome. Da bismo ocijenili
sposobnost uprave neke tvornice, ne smijemo uzimati u obzir samo njen
ukupni proizvod, ve i postrojenja. S obzirom na zastarjela postrojenja
tvornice A udo je da ona uope neto proizvodi. Uzimajui u obzir
prvorazrednu opremu tvornice B, njen ukupni proizvod bi mogao biti
jo vei nego do sada. Bez dvojbe, dobar upravitelj tvornice A uvest e
nove strojeve im bude mogao, ali za to treba vremena. Nizak ukupni
proizvod nipoto ne mora znaiti da je za to kriv upravitelj.
3) Poimo jo dalje. Upravitelj namjerava u tvornicu uvesti nova
postrojenja: prije nego Krist zavri s gospoicom Bates, ona e postati
vrlo draga osoba. Ali kad bismo ostali jedino na tome, izgledalo bi kao
da je Krist elio gospoicu Bates samo podignuti na razinu na kojoj
se Dick nalazi. Dakle, stvari smo postavili tako kao da je Dick sasvim
ispravan, kao da je kranstvo potrebno samo loim ljudima a dobri
mogu i bez njega, te kao da je dobrota jedino to Bog trai od nas. To
je sasvim pogreno. U Bojim oima, Dicku je spasenje potrebno u
istoj mjeri kao i gospoici Bates. U odreenom smislu, ovdje se uope
ne radi o dobroti to u odmah pokuati objasniti.Ne moete od Boga
oekivati da Dickovu blagu ud i prijateljski nastup gleda isto onako
kao to mi gledamo. Dickov karakter je ishod prirodnih okolnosti i
uzroka koje stvara Bog. Kad bi to bilo pitanje samo temperamenta,
dobre bi se strane karaktera mijenjale u zavisnosti od stanja probave
ili drugih okolnosti. Dobrota je, zapravo, Boji dar Dicku, a ne
obratno. Isto tako prirodnim uzrocima, koji djeluju u svijetu koji je
167

iskvaren grijehom ve stoljeima, Bog je dopustio da u gospoici Bates

proizvedu uskogrudnost i slabe ivce emu treba zahvaliti najvei dio
njene neugodne naravi. On u njoj to namjerava popraviti kad to sam
odlui. Meutim, za Boga to nije kljuno pitanje i ono ne predstavlja
neku tekou. To ne zabrinjava. Ono na to on gleda, nije ak ni njemu
lako, jer po prirodi stvari ni on to ne moe ostvariti pukom upotrebom
moi. Bog za to eka i u sluaju gospoice Bates i Dicka Firkina. To je
neto to mu oni mogu slobodno dati ali isto tako i slobodno uskratiti.
Hoe li se ili nee okrenuti prema njemu i tako ispuniti svrhu za koju su
stvoreni? Slobodna volja u njima titra poput magnetske igle u kompasu.
Meutim, ova igla moe birati, ona moe ali ne mora pokazivati pravi
sjever. Da li e se zavrtjeti i umiriti okrenuta prema Bogu?
Bog joj u tome moe pomoi, ali je ne moe na to prisiliti. Ne moe, da
tako kaemo, ispruiti ruku i postaviti je u ispravni poloaj, tada vie ne
bismo mogli govoriti o slobodnoj volji. Da li e gospoica Bates i Dick
Firkin pruiti Bogu svoju narav? O tome sve ovisi. Manje je vano da li
je u tome trenutku njihova narav dobra i dopadljiva ili nije.
Nemojte me krivo shvatiti. Bog neugodnu narav ne smatra neim
dobrim, dok prijatnu narav smatra poeljnom i dobrom, kao to je
dobar kruh, sunce ili voda. Ali on je taj koji nam sve to daje, mi samo
primamo. On je stvorio i Dickove zdrave ivce i dobru probavu, a odakle
je to dolo, ondje ima jo mnogo toga. Koliko nam je poznato, Boga
nita ne kota stvoriti dobre stvari, meutim, obraenje buntovne volje
kota ga pribijanja na kri. Upravo zato to ovjek posjeduje slobodnu
volju, moe ga odbiti, bio on dobar ili lo ovjek. Budui da je dobrota
koju nalazimo u Dicku tek dio naravi, od nje na kraju nee nita ostati.
I sama e narav nestati. Prirodne se sklonosti u Dicku zdruuju kako
bi nainile ugodan psiholoki uzorak, isto kao to se prirodne pojave
zdruuju, pri zalazu sunca, da bi stvorile skladnu kombinaciju boja.
Nee protei mnogo vremena (to je, naime, svojstveno prirodi) i one e
se raspasti, uzorak e u oba sluaja nestati. Dick je mogao taj trenutani
uzorak pretvoriti (bolje reeno dopustiti Bogu da to uini) u ljepotu
vjenog duha, ali on nije iskoristio tu mogunost.
Ovdje se suoavamo s paradoksom. Sve dok se ne obrati Bogu, Dick
misli da je sam zasluan za svoju dobru narav. Sve dok tako misli,
on za nju nije nimalo zasluan. Tek kad shvati da nema dobru narav
vlastitom zaslugom ve je ona Boji dar i kad je preda ponovno u Boje
168

ruke, tada poinje sudjelovati u stvaranju samoga sebe. ovjek moe

sauvati samo ono to slobodnom voljom daje Bogu. Ono to elimo
sauvati samo za sebe, kad-tad emo sigurno izgubiti.
Stoga se ne trebamo uditi kad meu kranima naiemo na loeg
ovjeka. Kad bolje promislite, vidjet ete da postoji razlog zato
moemo oekivati da vie loih ljudi dolaze Kristu nego dobrih. U
vrijeme dok je Krist ivio na zemlji, nekima to nije bilo pravo. On je
naprosto privlaio ba takve uasne tipove. Ima i danas takvih kojima to
nije pravo, a nee im nikada ni biti. Zar ne vidite zato je to tako? Krist
je rekao: Blago siromanima i Teko e bogatai ui u Kraljevstvo.
Nema dvojbe da je u prvom redu mislio ba na prave bogatae, na
one koji imaju mnogo novaca i na prave siromahe, one koji nemaju
nita. Ali zar se njegove rijei ne odnose i na drugu vrst bogatstva i
siromatva? Jedna od opasnosti materijalnog bogatstva sastoji se u
zadovoljavanju samo s onom vrstom sree koja se kupuje novcem, pa
se tako ne moe prepoznati osnovna potreba za Bogom. Ako nam se
ini da sve probleme u ivotu moemo rijeiti potpisivanjem ekova,
lako se moe dogoditi da zaboravimo kako smo u svakom trenutku
naega ivota potpuno ovisni o Bogu. Oito je da prirodni darovi nose
u sebi istu opasnost. Ako imate dobre ivce, inteligenciju, zdravlje,
ako ste omiljeni u drutvu i potjeete iz dobre obitelji, lako ete se
samo time zadovoljiti. Zato petljati Boga u to? moda ete upitati.
Razmjerno se lako postie stanovita razina dobrog vladanja ako niste
jedan od onih vjernika koji se baku seksom, alkoholom, nervozom i
zlovoljom. Svi govore da ste dobar momak i (medu nama) vi se s time
slaete. Lako ete povjerovati da svu tu privlanost karaktera trebate
zahvaliti jedino sebi, teko da ete osjetiti potrebu za jednom drugom,
boljom dobrotom. Takvi ljudi teko spoznaju svoju potrebu za Kristom,
sve dok ih jednog dana njihova narav ne iznevjeri, dok se ne pokoleba
njihovo zadovoljstvo. Drugim rijeima, i bogatai e u ovakvom smislu,
teko ui u Kraljevstvo.
Sasvim je drukije s problematinim ljudima, onim beznaajnim,
priprostim, plaljivim, izopaenim, beskrvnim, usamljenim stvorovima
ili s ljudima estoke naravi, senzualnim i neuravnoteenim. Ako se
takvi makar i malo potrude da budu bolji, tada dvostruko bre shvate
da im je potrebna pomo. Takvi trebaju Krista i nita drugo. Oni mogu
uzeti svoj kri i slijediti ga, ili oajavati. Oni su izgubljene ovce. Krist
je doao upravo zato da takve nae i spasi. Oni su (u takvom vrlo
169

stvarnom i stranom smislu)siromani. Meutim, on ih je blagoslovio,

oni su ti odvratni ljudi s kojima se Krist drui. Farizeji i danas kao i
nekad govore: Da u kranstvu ima neeg vrijednog, ovi ljudi ne bi
bili krani.

umrtvljujua magla koju nazivamo priroda ili stvarni svijet nestane, a

Prisutnost u kojoj ste se oduvijek nalazili postane opipljiva, neposredna
i neizbjena?

U ovome bi neki mogli nai upozorenje, a drugi ohrabrenje. Ukoliko si

drag i dobar, ako ti vrline nisu teret, budi oprezan! Mnogo se oekuje od
onih kojima je mnogo dano. Ako sebi u zaslugu pogreno pripiete ono
to vam je Bog darovao kroz vau narav i ako ste time zadovoljni, jo
uvijek ste buntovnik. Ti e isti uiniti va pad stranijim, pokvarenost
jo sloenijom, a lo primjer jo kobnijim. avao je jednom bio aneo,
njegovi su prirodni darovi bili u tolikoj mjeri iznad naih, koliko su nai
iznad impanzinih.
Ako ste pak ljudi, otrovani loim odgojem u kui u kojoj je vladala
opasna ljubomora i besmislena svaa, ako ste optereeni i ne vidite izlaz,
ako nemate mogunosti da birate ili ste rob neke spolne izopaenosti,
ako vas greni porivi tjeraju da ste grubi prema najbliim prijateljima,
ne oajavajte. Bog sve to zna. Vi ste jedan od onih siromanih koje je
on blagoslovio. On dobro poznaje slupana kola koja pokuavate voziti.
Ustrajte u tome. Uinite to moete. Jednog dana (moda na drugom
svijetu, a moda i mnogo prije), on e ih baciti u staro eljezo i dati
vam nova. A tada, iznenadit ete sve nas, kao i sama sebe, jer ste nauili
voziti u tekoj koli (neki od zadnjih bit e prvi, a neki od prvih bit e
zadnji).
Biti mio i drag, biti zdrava, potpuna osoba, zaista je divno. Moramo
se truditi da upotrijebimo sve mjere koje su nam na raspolaganju:
medicinske, odgojne, gospodarstvene i politike, kako bismo stvorili
svijet u kojem e ih to vie imati prilike da budu dragi i mili, a ne
stvaranje glupog i nezadovoljnog kranina za kojega e rei: Aha,
evo tog novog ovjeka kojim se hvalite! Dajte mi radije starog. Ali
kad ponete uviati da je kranstvo mogue i na drugim razinama,
morat ete priznati da ovakvim primjedbama samo zaobilazite temu.
to uope moemo znati o duama drugih ljudi, prilikama u kojima se
nalaze, o njihovim borbama? Poznamo samo jednu duu i jedino njezina
sudbina lei u naim rukama. Ako ima Boga, vi ste na neki nain, sami
s njime. Ne moete ga odstraniti ako razmiljate o osobinama vaeg
susjeda ili sjeajui se onoga to ste proitali u nekoj knjizi. Od kakve
e koristi biti sve to naklapanje (tko zna da li ete se uope sjeati) kad
170

171

11. Novi ovjek

U prethodnom sam poglavlju usporedio Kristovo djelo u stvaranju
Novoga ovjeka s pretvaranjem konja u krilato bie. Upotrijebio sam
ovakav krajnji primjer zato da bih naglasio kako se tu ne radi o obinom
usavravanju, ve o preobrazbi. Najbliu usporedbu u svijetu prirode
nalazimo u znaajnoj preobrazbi kukaca, kad ih ozraimo odreenom
vrstom zraka. Neki misle da se slino dogaalo i tijekom evolucije.
Moda su promjene u ivim biima bile posljedica svemirskog
zraenja. (Naravno, im se takve promjene pojave, dolazi do prirodnog
odabiranja tj. korisne promjene preive, a nekorisne ieznu).
Moda e suvremeni ovjek najbolje razumjeti zamisao kranstva ako
je povee s evolucijom (premda je neki od znanstvenika ne prihvaaju),
jer svatko je uo da se ovjek razvio od niih vrsti ivota. Dosljedno
tome, mnogi se esto pitaju, koji je slijedei korak? Kad e se pojaviti
bie savrenije od ovjeka? Matoviti pisci povremeno pokuavaju
doarati taj novi potez evolucije zovu ga nadovjekom, ali u tome
slabo uspijevaju. Obino zamisle stvorenje u dobroj mjeri gore od
ovjeka kakvog poznajemo, a onda njegove nedostatke pokuavaju
nadoknaditi tako da mu nadodaju jo koju ruku ili nogu. Pretpostavimo,
meutim, da je slijedei korak evolucije neusporedivo razliitiji od
prethodnog. I zar ne izgleda da e tako biti? Tisuljeima prije razvila
su se golema i teka, oklopljena bia. Da je itko u to vrijeme pratio
tijek evolucije, vjerojatno bi oekivao da e ona stvarati sve tee i
tee oklope. Meutim, bio bi u krivu. Budunost je u rukavu imala
skrivenu kartu koju u to vrijeme nitko nije mogao oekivati. Spremala
je sitna, gola bia bez oklopa, koja su imala razvijeniji mozak, pomou
kojeg e zavladati cijelom planetom. Ona nee biti samo monija
od pretpotopnih udovita, ve e posjedovati sasvim drukiju vrstu
snage. Dakle, slijedei korak nije bio samo razliit, ve je ta razlika
bila sasvim drukija od svih prethodnih. Razvoj ivih bia nije tekao
smjerom koji se mogao oekivati. Ustvari, naglo je skrenuo.
ini mi se da veina u nagaanju o tome kakav e biti slijedei korak
u razvoju, ine istu pogreku. Ljudi vide (ili barem misle da vide), da
se ljudski jezik sve vie razvija i da ovjek u sve veoj mjeri savladava
prirodu. Budui da misle kako struja tee u tom pravcu, vjeruju da e i
dalje tako tei. Ne mogu se, meutim, oteti dojmu da e slijedei korak
172

173

biti doista potpuno novi, da e krenuti pravcem o kojem nikada nismo

mogli ni sanjati. Ne bi ga vrijedilo nazivati novim korakom kad tako
ne bi bilo. Ja ne bih oekivao samo razliku, ve novu vrst razlike. Ne
bih oekivao samo promjene, ve novi nain stvaranja promjena. Ili,
da to izrazim drukije, oekivao bih da novi korak u evoluciji uope
nee biti korak u evoluciji, oekujem da e sama evolucija kao nain
stvaranja promjena biti nadmaena. I, konano, kad se to dogodi, ne bih
se iznenadio da svega nekolicina bude svjesna tog procesa.
Ukoliko nemate nita protiv ovakvog naina izraavanja, rei u vam
jo neto. Kransko je gledite da je taj novi korak ve uinjen. A
on je, vjerujte mi, uistinu nov. To nije promjena od pametna ovjeka
jo pametnijem, to je promjena koja kree u posve drugom smjeru,
promjena od Bojih stvorenja u Boje sinove. Prvi se sluaj ovakve
promjene dogodio u Palestini prije dvije tisue godina. U nekom smislu,
ta promjena uope ne spada u evoluciju zato jer ne izrasta iz prirodnog
slijeda dogaaja, ve u prirodu dolazi izvana. To bi bilo i za oekivati.
Do zamisli o evoluciji doli smo prouavajui prolost. Ako u duanu
vidimo potpuno novi proizvod, tada je prirodno da ga naa misao, koja
se temelji na prolom iskustvu, ne moe prihvatiti. Ustvari, ovaj novi
korak se od prethodnih ne razlikuje samo po tome to u prirodu dolazi
izvana, ve i po nekim drugim znaajkama.
1) On se ne odvija spolnim razmnoavanjem. Treba li nas to uditi?
Spolnost nije postojala oduvijek. Razvoj je koristio druge puteve.
Prema tome, mogli bismo oekivati vrijeme kad e spolnost prestati biti
glavno i jedino sredstvo razmnoavanja (toga smo ve danas donekle
svjedoci).
2) U ranijim razdobljima iva bia nisu imala mogunost izbora
promjene, a ako su je i imala, tada je ona bila neznatna. Napredak se
uglavnom odvijao mimo njihove volje, on im se, da tako kaemo, tek
sluajno dogodio. Meutim, taj novi korak preobrazbe stvaranja u
Sinove, voljni je korak zato jer ga slobodnom voljom moemo odbiti
kad nam je ponuen. Ako elimo, moemo se povui, moemo se
ukopati i pustiti da novo ovjeanstvo ide dalje i bez nas.
3) Krista sam nazvao prvim primjerkom novog ovjeka. Naravno, on
je daleko vie od ovjeka. On nije novi ovjek po tome to predstavlja
uzorak nove vrste, on je potpuno odreeno novi ovjek. On je izvor i
sredite ivota svih novih ljudi. Doao je u stvoreni svijet svojevoljno,
174

donosei novi ivot (nov za nas; duhovni ivot sam po sebi postoji
oduvijek). Taj se ivot ne prenosi nasljednim osobinama,ve onim to
sam nazvao dobrom zarazom, a ljudi ga dobivaju osobnim susretom s
njim, postaju novi, jer se nalaze u njemu.
4) Ovaj korak poduzet je brzinom veom od prethodnih. U usporedbi s
potpunim razvojem ovjeka na ovoj planeti, irenje kranstva doimlje
se kao bljesak munje, dvije tisue godina ne predstavlja gotovo nita
u povijesti svijeta. (Nemojte nikada zaboraviti da smo mi jo uvijek
rani krani. Trenutne obijesne i nepotrebne podjele u kranstvu,
nadajmo se, njegova su djeja bolest, jo uvijek sazrijevamo. Svijet
nedvojbeno misli upravo suprotno, da umiremo od starosti. Ali to je
mnogo puta mislio i ranije. Koliko je esto izgledalo da kranstvo
umire, bilo zbog progonstva, bilo zbog pokvarenosti i meu samim
kranima. Oekivalo se da e ga islam sruiti, zatim pojava prirodnih
znanosti i velikih protukranskih pokreta. Meutim, svijet se svaki put
prevario i razoarao. Prvo razoaranje pojavilo se neposredno nakon
to su razapeli Krista. On je ponovno oivio. I tako, u odreenom
smislu, potpuno razumijem koliko se to svijetu moe initi nepotenim,
sve se to stalno ponavlja. Svijet i dalje ubija ono to je on zapoeo
i svaki put, tek to su poravnali zemlju na grobu, odjednom uju da
je njegova ideja dalje iva i da se pojavila negdje drugdje. Nije udo
da nas mrze. 5) Rizik u igri postaje vei. Padom u ranijoj odluci bie
gubi nekoliko godina ivota na zemlji esto ak ni to. Padom u ovoj
odluci, gubimo nagradu koja je (u najuem smislu rijei) beskrajna.
Sada je doao presudni trenutak beskrajna. Sada je, naime, doao
presudni trenutak. Stoljee po stoljee Bog je upravljao prirodom do
toke kad je stvorio bia koja mogu (ako to ele) biti izvuena iz nje i
mogu se preobraziti u bogove. Da li to ona zaista ele? Na neki je nain
to slino onom odlunom asu kad se dijete treba roditi. Sve dok se ne
uzdignemo i slijedimo Krista, mi smo samo dijelovi prirode, nalazimo
se u maternici nae velike majke. Njena trudnoa je bila dugotrajna,
bolna i zabrinjavajua, ali je uskoro dosegla vrhunac. Doao je veliki
trenutak. Sve je spremno. Stigao je i lijenik. Hoe li porod proi
normalno? Meutim, ovo se roenje uvelike razlikuje od obinog. Kod
obinog roenja, dijete nema izbora, dok ovdje ima. Pitam se to bi
jedno obino dijete uinilo kad bi moglo birati? Moda bi vie voljelo
ostati u mraku, toplini i sigurnosti majine utrobe. Mislilo bi naime,
da majina utroba znai sigurnost. I ba tu bi pogrijeilo, ako bi i dalje
175

ovdje ostalo, umrlo bi. Dakle stvari stoje tako, novi korak je uinjen i
on jo uvijek traje. irom cijele zemaljske kugle ve su ratrkani novi
ljudi. Neke je, kao to rekoh, teko prepoznati, dok se drugi odmah
prepoznaju. Svako ih malo susretnemo. Sama njihova lica i glasovi
drukiji su od naih, vra su, mirnija, sretnija i izraajnija. Poinju
ondje gdje veina nas posustaje. Oni su, dakle, prepoznatljivi, ali morate
znati na to kod njih trebate obraati panju. Oni uope nee odgovarati
predodbi o religioznim ljudima koju obino imamo na osnovi onoga
to ujemo ili proitamo. Oni ne privlae panju na sebe. Kad vam se
ini da ste prema njima ljubazni, oni su, ustvari, ljubazni prema vama.
Oni vas vole vie nego drugi, ali vas manje trebaju. Obino e vam se
uiniti da takvi imaju na raspolaganju mnogo vremena; pitat ete se, a
odakle im. Kad prepoznate jednog medu njima, drugog ete prepoznati
mnogo lake. Pretpostavljam, (jer kako bih to mogao znati), da oni
jedan drugoga prepoznavaju odmah i nepogreivo, bez obzira na boju,
spol, klasu, dob, pa ak i uvjerenje.
Bilo bi pogreno, meutim, misliti da su novi ljudi meusobno slini,
u obinom smislu rijei. Velik dio onoga to sam izloio u posljednjem
poglavlju, moda bi vas moglo navesti na takvu pomisao. Postati novi
ovjek, znai izgubiti ono to nazivamo mi. Moramo izai iz sebe i
ui u Krista. Njegova volja mora postati naa, moramo imati njegove
misli, imati um Krista, kako kae Biblija. Ako je pak Krist jedan i ako
on mora biti u svima nama, zar iz toga ne slijedi da emo svi mi biti
potpuno isti? Na prvi pogled zaista izgleda tako, ali u stvarnosti je to
potpuno drukije.
Ovdje nije lako dati odgovarajuu sliku koja bi u potpunosti objasnila
na stav, jer nema dvije stvari koje su u onakvom meusobnom odnosu u
kakvom je Stvoritelj prema svom stvorenju. Najblia (iako nesavrena)
usporedba bila bi slijedea: zamislite mnotvo koje je oduvijek ivjelo
u tami. Dolazite k njima i pokuavate im objasniti kako izgleda svjetlo.
Moete im rei da kad bi izali na svjetlo, ono bi ih sve obasjalo,
odrazili bi ga i tako postali vidljivi. Budui da bi sve njih u tom sluaju
obasjavalo isto svjetlo, na njega bi svi jednako reagirali (tj. odbijali
bi ga). Zar nije vjerojatno da e ti ljudi pretpostaviti kako su svi zbog
toga slini? Mi, naprotiv, znamo da e svjetlo iznijeti na vidjelo upravo
razliku meu njima. Ili, zamislite ovjeka koji ne zna nita o soli. Date
mu malo da kua i on e osjetiti stanovit jak i otar okus. Tada mu
kaete da je u vaoj domovini kuhanje nezamislivo bez soli. Zar ne bi
176

bilo prirodno da bi on odgovorio: U tom sluaju, sva vaa jela imaju

isti okus, jer okus tvari koju ste mi dali sigurno unitava sve ostale
okuse. Meutim, znamo da je stvarni . uinak soli upravo suprotan,
ne samo da ne ubije okus jaja, mesa ili zelja, ve ih istie. Stvarni okus
jela neete osjetiti dok ga ne posolite. (Naravno, kako sam vas ve
upozorio, to nije naroito uspjela usporedba, jer, na kraju krajeva, ako
dodate previe soli ubit ete njome svaki drugi okus, dok okus ljudske
osobnosti ne moete odstraniti ako dodate previe Krista. Trudim se
u tome koliko mogu.)Neto slino tome postoji izmeu Krista i nas.
im vie odbacujemo ono to nazivamo mi, to vie doputamo da nas
preuzme, to potpunija postaje naa osobnost. Krista ima toliko mnogo,
da bi milijuni i milijuni malih razliitih Kristova bilo jo uvijek premalo
da ga potpuno izraze. Sve ih je on stvorio. On je stvorio, poput pisca
koji stvara likove u svom romanu, sve one ljude kojima smo vi i ja
predvieni da postanemo. U tom smislu, naa prava osobnost eka nas
u njemu. Nema nikakve koristi nastojati da bez njega budemo svoji.
to mu se vie opiremo i pokuavamo ivjeti oslonjeni samo na sebe,
to nad nama vie vladaju nasljedne osobine, odgoj, okolina i prirodne
sklonosti. Zapravo, ono to tako ponosno nazivamo ja, samo je veza niza
dogaaja koje nismo pokrenuli i koje ne moemo zaustaviti. Ono to
nazivamo svojim eljama, ustvari su samo tjelesne potrebe organizma,
elje kojima su me napumpali drugi ljudi. Dovoljno sna, ukusna jela i
dobro vino, bit e pravi uzrok onoga to smatram da je moja svjesna
odluka da, recimo, vodim ljubav s djevojkom koja sjedi do mene u
tramvaju. Propaganda e biti stvarni izvor onoga to smatram svojim
politikim nazorima. U prirodnom stanju u kojem se nalazim, nisam ni
priblino toliko osoban koliko volim zamiljati, a najvei dio onoga to
nazivam ja, moe se vrlo lako objasniti. Tek kad se okrenem Kristu i
kad sebe predam njegovoj osobnosti, tada poinjem posjedovati vlastitu
osobnost.
Na poetku sam rekao da u Bogu postoje Osobnosti. Sada u otii jo
dalje, jer stvarne osobnosti ne postoje nigdje drugdje. Sve dok sebe ne
predate njemu, neete imati svoj stvarni ja. Samo meu najprirodnijim
ljudima nalazimo jednoznanost, nikako meu onima koji su se predali
Kristu. Zar nisu svi tirani i osvajai kroz povijest bili upravo monotono
isti?
Moramo se, meutim, istinski i potpuno predati. Svoje prirodno ja
moramo, da tako kaem, slijepo odbaciti. Krist e nam doista dati
177

stvarnu osobnost, ali ne smijemo mu se obratiti samo zbog toga. Sve

dok se brinete za vlastitu osobnost vi mu se uope ne obraate. Prvi
korak mora biti nastojanje da potpuno zaboravite na sebe. Va stvarni
novi ja (koji je Kristov kao i va, a va je zato jer je i njegov), nee se
pojaviti sve dok ga ne zatraite. Pojavit e se tek kad zaponete traiti
njega. Da li vam to zvui neobino? Isto naelo susreemo i u sasvim
obinim, svakodnevnim pojavama. ak ni u drutvenom ivotu neete
ostaviti dobar dojam na ljude, ukoliko se ne prestanete brinuti o tome
kakav dojam ostavljate.
U knjievnosti kao i u ostalim granama umjetnosti onaj tko se brine
samo o originalnosti, nikada ne postaje originalan. Ako pak jednostavno
pokuate izraziti istinu (ne brinui se o tome koliko je puta to ve
uinjeno), postat ete originalni, a da toga neete biti ni svjesni. Tako
je svugdje u ivotu. Odrecite se sebe i pronai ete svoju stvarnu
osobnost. Izgubite li svoj ivot sauvat ete ga. Predajte se smrti, i to
smrti svakodnevnih elja i pobuda, i na kraju predajte smrti i vlastito
tijelo, umrite svakom ilicom svojeg bia i pronai ete vjeni ivot.
Nemojte nita zadrati. Nita od onoga to ste zadrali, nee biti stvarno
vae. Nita od onoga to u vama nije umrlo nee uskrsnuti. Traite li
sebe, na kraju ete nai samo mrnju, usamljenost, oaj, bijes, ruevine
i raspadanje. Meutim, traite li Krista, nai ete ga, a s njime i sve
ostalo.

178

C. S. Lewis
Bez obzira na stupanj naobrazbe, nemogue je razluiti da li je kranstvo
istinito ili lano, ukoliko ne znamo o emu se tu zapravo radi. Danas,
ba kao i u vrijeme kad je C. S. Lewis napisao ovu knjigu, ima mnogo
onih koji ba nita ne znaju o kranstvu ili o njemu imaju potpuno
krivu predodbu. Bilo bi glupo da se u tome pogledu zavaravamo.
Poznati knjievni kritiar, dugogodinji profesor srednje-vjekovne i
renesansne knjievnosti na Oxfordu i Cambridgeu, pisac mnogih djela,
C. S. Lewis dugi je niz godina bio ateist, odbacujui kranstvo kao
zamisao koju su ljudi stvorili da bi se oslobodili osjeaja beznadnosti
i straha.
Meutim, on je bio preveliki intelektualac i previe poten. Kroz svoja
je istraivanja osjetio da je doveden pred zid. Mlad ovjek koji eli
ostati pravi ateist, ne moe biti dovoljno oprezan pri izboru onoga to
ita, jednom je napisao. Zamke se nalaze posvuda. Konano je i sam
popustio. Popustio sam i priznao da je Bog doista Bog, kleknuo sam
i molio i te noi vjerojatno, nije bilo jadnijeg i bezvoljnijeg obraenika
u cijeloj Engleskoj.
Tragajui za istinom, Lewis je elio pronai odgovor na pitanja kao
to su: zato Bog dozvoljava patnju, zato se kranstvo jedino smatra
istinitim, jesu li se udesa stvarno dogodila. Posve prirodno, postavio
je pitanja koja i drugi ljudi postavljaju. U ovoj je knjizi izloio neke
razloge koji su ga naveli da povjeruje.

179

180

181

182

183

184

185

186

187

188