Wilfrid J. Harrington, o. p.

UVOD U NOVI ZAVJET SPOMEN ISPUNJENJA

PRIRUNICI
BIBLIOTEKA CENTRA ZA KONCILSKA ISTRAIVANJA,
DOKUMENTACIJU I INFORMACIJE KRANSKA
SADANJOST, ZAGREB, MARULIEV TRG 14

SVEZAK 13-14
Wilfrid J. Harrington, o. p.
UVOD U NOVI ZAVJET - SPOMEN ISPUNJENJA

WILFRID J. HARRINGTON

UVOD U NOVI ZAVJET

SPOMEN ISPUNJENJA

KRANSKA SADANJOST
ZAGREB 1975.

Naslov originala: Record of the Fulfillment - The New Testament,

Wilfrid J. Harrington, o. p.
Geoffrev Chapman, London, Dublin Melbourne 1968.
Copyright 1965 by The Priory Press.

Preveo:
dr. MATO ZOVKI
Hrvatska bibliografija:
dr. JERKO FUAK
Lektura:
MARKO KOVAEVI
Korektura:
BONITA KOVAI, NIVES KUHAR, MARIJAN NEZMAH
Grafiki uredio:
ZVONIMIR TALAN
Omot:
ALFRED PAL

Izdaje: Kranska sadanjost, Zagreb. Maruliev trg 14

Odgovara: dr. Vjekoslav Bajsi, Zagreb, Kaptol 31
Tisak: VJESNIK, Zagreb

NAPOMENA PREVODIOCA
Na radnom sastanku hrvatskih bibliara 24. sijenja 1974. god. u Zagrebu odlueno je da
prevedemo Harringtonov Uvod u Sveto pismo za potrebe naih studenata teologije, pastoralnog
sveenstva i laika koji ele stei dublju kransku orijentaciju. Zadaa prevoenja povjerena je
meni a brigu oko izdavanja preuzela je Kranska sadanjost. Tom zgodom odlueno je da od triju
svezaka ovog Uvoda izdamo najprije Novi zavjet.
Harringtonov je Uvod ve preveden na njemaki i francuski te se ovih dana dovrava i
talijansko izdanje. Autor mi je u pismu od 19. veljae o. g. javio da je za francusko izdanje svoga
djela dodao neke nove odlomke i odsjeke te izrazio elju da i njih unesem u ovo hrvatsko izdanje.
Francusko je izdanje izalo pod naslovom Nouvelle introduction a la Bible, Paris, Editions du
Seuil, 1971. Odlomci preuzeti iz ovog izdanja jesu: demitizacija evanelja str. 98; muka Isusova
kod Marka str. 143; mesijanska tajna kod Marka (proirenje u odnosu na englesko izdanje, str.
112); djetinjstvo Isusovo kod Mt, str. 177-179; knjievna vrsta Lk 1-2, str. 207-208; istoni grijeh u
Rim, str. 295-296; postupno nastajanje etvrtog evanelja prema Braunu, str. 410; nauka o Crkvi u
Otk, str. 447-'497. Tom zgodom autor mi je javio da sprema novo ameriko izdanje i da se nada da
e mi dostaviti rukopis do zavretka ovog hrvatskog prijevoda. U pismu od 8. svibnja javio mi je da
novo izdanje jo nije gotovo, ali mi alje preraene dijelove koje je priredio za depno izdanje
Uvoda u Novi zavjet, to izlazi ovog proljea u Americi. Iz ovog rukopisa uli su u hrvatsko
izdanje sljedei odlomci i odsjeci: odlomak o demitizaciji, u kojem se kae da o Bogu moemo
govoriti samo analogijom ili simbolima, a Bultmann to nije dovoljno uoio (str. 98); sav odsjek o
povijesti redakcije (str. 108-114); Boismardova teorija o sinoptikom problemu, str. 125; rezultati
Neirvnckova istraivanja o Markovu stilu, str. 147 do 149; odsjek o svrsi Markova evanelja, str.
150-153; novo objanjenje mesijanske tajne kao nerazumijevanje Isusova identiteta i naravi
njegova mesijanstva, str. 158-160.
Ovi dodaci pokazuju gdje se pomie naglasak u istraivanju Novog zavjeta u razdoblju od
desetak godina, tj. otkako je izalo izvorno ameriko izdanje do ovogodinjeg depnog amerikog
izdanja. U novom izdanju Harrington e preraditi i poglavlje o pastoralnim poslanicama sa
stajalita da ih nije napisao Pavao nego netko od njegovih kasnijih duhovnih uenika.
Imajui da umu da e za ovom knjigom posegnuti i oni koji u svom svagdanjem govoru ne
upotrebljavaju puno stranih izraza s podruja humanistikih znanosti, nastojao sam strane izraze
prevoditi svuda gdje nemaju tehniko teoloko znaenje koje bi prevoenjem bilo sueno ili ak
iskrivljeno. Nevolja je u tome to engleski knjievni i teoloki jezik ne zna za na pojam tuica
pa je Harrington obilno upotrebljavao rijei latinskog i francuskog podrijetla koje su se udomaile u
engleskom govornom podruju.
Citati iz Starog zavjeta preuzeti su iz Biblije, izdanje Stvarnosti, Zagreb, 1968; dok su oni iz
Novog zavjeta preuzeti iz najnovijeg prijevoda B. Dude i J. Fuka, izdanje Kranske sadanjosti,
1973. Na nekoliko mjesta u citatima iz Novog zavjeta bio je vaan izvorni izraz pa sam u tim
sluajevima odstupio od spomenutog prijevoda.
S. Vlasta Jakubec iz zajednice Keri Boje ljubavi u Sarajevu te studenti Petar Baoti i
Marko Tomi iz Dijecezanske bogoslovije u Sarajevu sudjelovali su u ovom prijevodu time to su
izravno pisali na stroj dok sam ja diktirao te pomagali traiti prikladne hrvatske izraze za pojedinu
stranu rije ili frazu. Njihova je zasluga to je prijevod mogao biti zavren u roku od tri mjeseca. S.
Vlasta i bogoslov Tomi pomogli su takoer kod prireivanja stvarnog kazala.
U Sarajevu, 22. svibnja 1974.
Dr. Mato Zovki

PREDGOVOR
U predgovoru prvih dvaju svezaka ovog niza istaknuo sam koja je svrha cijelog pothvata:
prirediti uvod u Bibliju koji se oslanja na rezultate suvremenog istraivanja Biblije te koji bi
posluio potrebama studenata teologije i zainteresiranih laika. Ohrabren povoljnim ocjenama
mnogih koji su proitali rukopis, usuujem se izdati i ovaj svezak, kako bi bio koristan takoer
pastoralnom sveenstvu i redovnicama koje se zauzimaju za vjerski odgoj i obrazovanje.
Nain kako obraujem Novi zavjet slian je nainu kojim sam obradio Stari zavjet. Ovdje
mi je ipak bilo mogue posvetiti mnogo vie prostora pojedinim knjigama. Uza sve to, trebao sam
potpunije razviti teoloke teme, a morao sam sasvim ispustiti neke teme koje sam elio obraditi.
Nisam smio smetnuti s uma da je ovo uvod u Sveto pismo pa sam morao posvetiti dovoljno panje
knjievnoj analizi pojedinih spisa. elio bih s vremenom prirediti prikaz teoloke nauke obaju
Zavjeta.
Neki mogu prigovoriti da prostor posveen pojedinoj knjizi nije srazmjeran. Tako npr.
poglavlja o sinoptikim evaneljima nisu razmjerno dovoljno dugaka, ali naglaavam da ova
poglavlja valja uzeti zajedno s uvodnim poglavljem o nastajanju evanelja. S druge strane, ini mi
se da djelo kao to je Otkrivenje, tako nejasno mnogim itaocima, zahtijeva to je mogue ire
tumaenje. Poglavlje o Poslanici Hebrejima, u kojem sam morao obraditi potpunu knjievnu
analizu, ispalo je naizgled predugo u odnosu na Pavlove poslanice, ali ono
predstavlja primjer knjievne analize u dananjoj znanosti o Bibliji i stoga mu je mjesto u ovakvoj
knjizi. Ukratko, svjestan sam da bi drugi rasporedili gradu drugaije, ali napominjem da moj
raspored nije sluajan.
Po trei put, i s dubljim osjeajem zahvalnosti, istiem doprinos svojih kolega otaca Liama G.
Walscha i Thomasa P. Mclnerneya, koji su moj rukopis briljivo proitali. Moj redovniki subrat
otac Jerome Murphy-0'Connor takoer mi je znatno pomogao; teta samo da njegov udio nije jo
vei. Za opremu i ureenje itavoga niza zasluan je otac Bernard 0'Rily O. P. Zahvaljujem mu na
uspjelom radu i ustrajnoj strpljivosti.
Zahvaljujem takoer ocu Kevinu A. Lynchu, C. S. P., koji mi je ljubazno dopustio da se slobodno
posluim graom iz njegove knjige EXPLAINING THE GOSPELS (Tumaenje evanelja), za koju
copyright ima Misionarska druba Pavla apostola.
W. J. H.

KRATICE
Kratice biblijskih knjiga
Kao u Bibliji, Stari i Novi zavjet, Zagreb, Stvarnost 1968,
str. XII.
Kratice esto upotrebljavanih djela
Atlante Biblico
BJ
(BJ)
BW
CBQ
DBS
IB
PBK, Instr.
PCB
RBT

- Atlante Storico della Bibbia

- Bible de Jerusalem
- Odvojeni svei Bible de Jerusalem
- Bibliotheologisches Wrterbuch
- Catholic Biblical Quarterly
- Dictionnaire de la Bible (Supplement)
- Introduction a la Bible
- Papinska biblijska komisija: Instrukcija
o povijesnoj vrijednosti evanelja.
- Peake's Commentary on the Bible
- Rjenik biblijske teologije

I. POGLAVLJE

POVIJEST NOVOZAVJETNOG
VREMENA
Ovo poglavlje eli ukratko prikazati povijesnu, religijsku i kulturnu pozadinu Novog
zavjeta. Kranstvo nije poelo od nule kao to to nije ni idovska religija. Kranstvo je pojava
prvog stoljea poslije Krista i moemo ga potpuno razumjeti jedino u okviru tog stoljea, iako ono
sadri u sebi neto bitno novo.
1. GRKO-RIMSKI SVIJET
1) RIMSKO CARSTVO
Obino se rimska povijest dijeli u tri odsjeka: razdoblje kraljeva, razdoblje republike i
razdoblje carstva. Rim je prema tradiciji osnovan 753. godine prije Krista. Prvo se razdoblje
protezalo od te godine do 510. godine prije Krista, kada je svrgnut posljednji kralj Tarkvinije Oholi.
Razdoblje republike (509-27. pr. Kr.) je doba premoi Rima nad Italijom, zatim nad Sredozemljem
i vrijeme kada je Rim stekao politiko i administrativno iskustvo te se obogatio civilizacijom
drugih naroda, osobito Grka. Vrijeme od 133. god. pr. Kr. i dalje bilo je doba razvoja trgovine ali i
politikih nereda. Razdoblje carskog Rima poinje od poetka vladanja cara Augusta godine 27. pr.
Kr. August je, istina, elio biti princeps ili prvi graanin, izbjegavajui paljivo naslov cara, ali
je, u stvari, Rimsko Carstvo poelo s njime. Ovdje nas samo zanimaju posljednje godine Republike
i prve godine Carstva.
Godine 66. pr. Kr. rimski general Pompej krene na Istok s monom vojskom i najveim
ovlastima. Osvoji Malu Aziju te doe sa svojim etama do podnoja Kavkaza i do obala
Kaspijskog mora. U proljee 63. godine doe u Damask, a potkraj iste godine opsjede Jeruzalem i
zauze ga. Time je okonao posljednje razdoblje idovske samostalnosti. Proslavio je svoju pobjedu
u Rimu 61. god. Suparnitvo izmeu Pompej a i Julija Cezara (koji je u meuvremenu osvojio
Galiju) prelo je u graanski rat 49. godine. Cezar je zavladao Italijom i panjolskom te poao u
potjeru za Pompejem u Grku. U odlunoj bici kod Farsala godine 48. Cezar je potpuno porazio
Pompeja. Zatim je 15. oujka 44. godine bio ubijen Julije Cezar. Opet je nastao graanski rat, u
kojem su Marko Antonije i mladi Oktavijan (Cezarov posvojeni sin), potpomognuti od Lepida,
nastupili protiv zavjerenika Bruta i Kasija. Zavjerenici su bili hametom poraeni kod Filipa 42.
god. Trijumviri Antonije, Oktavijan i Lepid podijelili su meusobno rimska podruja, ali je
Oktavijan brzo oteo od Lepida vojsku i teritorij. Zapad se izjasnio za Oktavijana, dok je Antonije u
Egiptu ljubakao s Kleopatrom. Brzo je dolo do otvorenog sukoba u kojem je Antonijeva flota bila
poraena u bici kod Akcija godine 31. Antonije i Kleopatra poinili su samoubojstvo a Oktavijan je
sam zavladao rimskim svijetom. On je godine 27. primio od Senata novo ime August te je do svoje
smrti, 14. godine poslije Krista, bio najmoniji vladar svih vremena. Uspostavio je mir, red, pravdu
po cijelom carstvu. Njegovo blagotvorno vladanje izgledalo je to sretnije to je vodio carstvo nakon
dugogodinjega graanskog rata.
Augusta je naslijedio njegov pastorak Tiberije (14-37. poslije Krista). Bio je sposoban i
iskusan vladar, ali ga je njegov sumnjiavi temperament posljednjih godina preobrazio u u
samovoljnog vladara. Njegov nasljednik, mladi Kaligula (37-41. posl. Kr.), bio je izopaen te je
vladao kao muiavi silnik. Kad je on bio umoren, carem je postao Klaudije, i to protiv svoje volje
(45-54. posl. Kr.), ali se pokazao sposobnim vladarem. Njega je naslijedio Neron (54-68), prvi

veliki progonitelj krana. Nakon njegova umorstva slijedilo je razdoblje graanskih sukoba i
vladao niz careva ija je vladavina bila kratkoga vijeka: Galba, Oton i Vitelije. Tada je postalo
jasno da je prava vlast u rukama vojske. Dunavske i istone legije izabrale su za cara generala
Vespazijana, koji je bio tada u Palestini. Pokazalo se da je izbor Vespazijana (69-79) bio sretan. Sin
mu i nasljednik Tit vladao je svega dvije godine, nakon ega su se vratili Neronovi dani u osobi
Domici-jana (81-96), koji je bio drugi veliki progonitelj krana. Kad je Domicijan bio umoren,
Senat je za cara imenovao Nervu (96-98), pravnika poodmakle dobi. On je posinio sposobnog
generala Trajana, koji ga je ubrzo naslijedio. Trajanovo je vladanje oznailo novo doba Rima (98117).
Prilikom Augustove smrti Rimsko je Carstvo obuhvaalo Italiju, panjolsku, Galiju, velik
dio Germanije, Balkan, Malu Aziju, Siriju i Palestinu, Egipat i sjevernu Afriku. Sredozemlje je
postalo rimsko jezero i rimska se vlast prostirala na svim njegovim obalama. U prvom su se
stoljeu rimske legije probijale sve dalje i dalje. Razliite etnike grupe Carstva postojale su jedna
kraj druge a da nisu bile stopljene. Ouvale su se nacionalne oznake i tradicije. Ipak su ekonomski,
kulturni i religijski dodiri ili za smanjivanjem razlika. U gradovima se najvie upotrebljavao grki
kone (opi, proireni jezik), dok se na seoskim podrujima zadravao domai jezik dotine
sredine. Carstvo je bilo podijeljeno na provincije. Starije su se provincije nazivale senatskim i u
njima je upravnu vlast imao prokonzul, kojega je imenovao Senat. Druge su se provincije zvale
carskima i u njima je upravljao legat, kojega je imenovao car. Palestinom je upravljao prokurator,
koji je bio podloan legatu Sirije. Prostrana mrea cesta povezivala je ratrkane provincije Carstva.
U svijetu koji je sav sainjavao jednu dravu propovjednici nove vjere mogli su brzo putovati tim
cestama. Nee proi mnogo vremena da sljedbenici te vjere dou u sukob s tom dravom i
njezinom vlau.
Rimsko je drutvo imalo golem broj robova, jer je bilo gotovo onoliko robova koliko i
slobodnih graana. Gospodar je mogao osloboditi svoga roba, a mogla je to uiniti i drava; rob je
time postajao slobodnjak, ali ne i graanin. Jedino su rimski graani uivali u najviem stupnju
graanska prava.
Meu drugim povlasticama bili su izuzeti od tjelesne kazne, a u sluaju smrtne osude nisu
mogli biti pogubljeni razapinjanjem na kri. Mogli su prizivati na carski sud. Rimsko graansko
pravo moglo se dobiti kao nagrada za uinjene zasluge ili kupiti (Dj 22,25-28), a nasljeivalo se
kao batina.
2) PRAVCI U FILOZOFIJI
Platonova i Aristotelova metafizika nije nala odjeka u groko-rimskom svijetu. U tom
svijetu naglaavali su se problemi ljudskog ivota kao to je ponaanje i srea pojedinca. Filozofi
prvoga kranskog stoljea bili su u stvari eklektici (tj. izabirali su od mnotva filozofskih sistema
elemente koji su im se inili prikladni), ali su stoicizam i epikureizam izvrili najvei utjecaj na
iroke slojeve.
EPIKUREIZAM - Epikureizam je esto bio krivo tumaen i shvaen s obzirom na svoje etike
ideje. Utemeljitelj ovog sistema bio je Epikur sa Samosa (324-270. pr. Kr.). On jest dodue
uivanje smatrao ciljem ivota, ali valja nam razumjeti to je on mislio pod uitkom.
Treba uoiti dvije injenice: prvo, Epikur nije pod tim mislio trenutne uitke, pojedine
osjete, nego uitak koji traje kroz cijeli ivot; drugo, Epikur je pod uitkom vie podrazumijevao
odsutnost patnje vie negoli neko pozitivno zadovoljenje. To uivanje valja prvenstveno traiti u
duevnoj vedrini.

Budui da je jedini trajni uitak tjelesno zdravlje i duevni mir, ovjeku je s jedne strane
potrebna umjerenost i svladavanje, a s druge izbjegavanje politikih i drutvenih zavrzlama. Epikur
je doputao postojanje bogova, ali prema njemu bogovi ive daleko od svijeta i ne zanimaju ih
ljudski poslovi. Iako je utjecaj epikureizma bio uvijek ogranien, ipak su gledita toga filozofskog
pravca u prvom stoljeu prije Krista prihvaali mislioci kao Lukrecije i Ciceron, te pjesnici kao
Vergilije i Horacije. A utjecaj te filozofije nastavio se kroz drugo stoljee i dalje.
STOICIZAM. Utemeljitelj stoike kole bio je Zenon (336 -264. pr. Kr.). Nakon njegove smrti
utjecaj je stoicizma i dalje trajao te je bio glavna filozofija u grko-rimskom razdoblju. Budui da
je pravi stoik ovjek uzorna moralnog ivota te budui da je stoiki nain ivota zahtijevao
svladavanje i asketizam, ovaj je filozofski pravac bio privlaan mnogima u doba niskog javnog i
privatnog morala.
Boanstvo je prema shvaanju stoicizma materijalno. Ono je postojalo od vjenosti u obliku
prvotne Vatre, a ona je duh ili dua svemira, koji je proizaao iz nje. Bog, ili Logos, djelatno je
poelo koje u sebi sadri oblike (klicu) svih stvari koje imaju nastati. Ljudska je dua dio
boanske Vatre, koja silazi u ovjeka u asu njegova nastajanja. Ne postoji osobna besmrtnost, jer
se sve due vraaju u prvotnu Vatru kad sve-opi-poar uniti svemir. No on e iznova nastati,
ponovno proi isti krug i zavriti se na isti nain: tako se sve okree u vjenom krugu. Budui da je
ljudska dua u biti jedno s tim boanskim elementom, onaj tko ivi u skladu s najviim zakonima
svog vlastitog bia, ivi u skladu s boanskom svrhom i tako postie krepost.
Stoika se etika uglavnom sastoji u borbi protiv strasti i osjeaja te u nastojanju oko
postizanja moralne slobode i neovisnosti o izvanjskim prilikama. Budui da je ovjek po sebi
drutveno bie, ivjeti u drutvu znai pokoravati se zakonu razuma. Podjela ovjeanstva na
drave koje meusobno ratuju jest neto zlo. Svi ljudi imaju pravo oekivati da budemo prema
njima dobre volje. Etiki se ideal postie kad sve ljude ljubimo kao same sebe ili kad naa ljubav
prema samom sebi obuhvaa sve to je s nama povezano, ukljuivi cijelo ovjeanstvo, i to u
jednakom intenzitetu.
Stoicizam je bio glavni elemenat onoga to bismo mogli nazvati popularnom filozofijom
prvog stoljea poslije Krista. irili su je stoiki propovjednici, koje je narod visoko cijenio. Imali su
posebnu metodu prouavanja, koja se sastojala u doktrinalnom ili moralnom izlaganju u obliku
dijaloga, s pitanjima i odgovorima, oslovljavanjima i uzvicima. Ta metoda zove se diatribe i
njezine tragove susreemo u Novom zavjetu (usp. Rim 3,1-9). Ovi uitelji prvog stoljea nisu
prihvaali panteistike poglede prvih stoika. Propovijedali su sveopeg Boga, koji je dua i razum
svijeta, otac bogova j ljudi. Zastupali su jednakost i bratstvo svih ljudi. Nauavali su da prednost
donosi jedino krepostan ivot te da jedino krepost (virtus-stega, snaga), koja obuhvaa asketizam i
svladavanje, moe pribaviti sreu. Ukratko, ovaj filozofski sistem poprimio je obiljeje izvjesne
religije.
Istina je da je stoika filozofija, teorijski gledano, ostala materijalistika te vie ili manje deterministika. Ipak
je, s praktikog gledita, inzistiranje na ovjekovu srodstvu s Bogom, na ienju due po svladavanju i moralnom
odgoju, na pokoravanju boanskoj Volji zajedno s proirenim utjecajem kozmopolitizma posluilo kod nekih ljudi
kao priprava za prihvaanje univerzalne religije koja je - nadilazei materijalizam stoika - naglaavala bratstvo ljudi
kao Boje djece te izvrila dinamiki utjecaj koji je nedostajao stoici-zmu. Osim toga, stoicizam je kao etiki pravac
bio odgovor na ondanju potrebu za moralnim usmjeravanjem i vodstvom pojedinaca koji su se gubili u velikom
kozmopolitskom carstvu. Ovoj je potrebi daleko bolje odgovorila kranska nauka, koja je bila kudikamo dostupnija
neobrazovanima i jednostavnima nego stoicizam. Moralnom naporu otvorila je perspektivu potpune sree u buduem
ivotu, to stoicizam nije mogao jer je kao sistem bio nepotpun.

3) PRAVCI U RELIGIJI
MISTERIJSKE RELIGIJE - Tradicionalno tovanje olimpijskih bogova poelo je opadati kod Grka
i prije helenistikog razdoblja. Nakon Aleksandra utjecaj stare grke religije bio je sve manji i
manji, barem meu obrazovanim ljudima, te se ini da je sasvim ieznuo. Rimljani su vie drali
do svoje narodne religije. Meutim, i ova je religija u prvom stoljeu poslije Krista, barem u
velikim kozmopolitskim gradovima, morala popustiti pred utjecajem drugih religija. Ljudi su u
stvari traili neto to tradicionalne religije nisu mogle dati: osobnu religioznost i mogunost
besmrtnosti. Ovoj tenji udovoljavali su misterijski kultovi, ili su ljudi barem tako osjeali. Pod
misterijskim kultovima podrazumijevamo sakralne obrede kojima se vjernik upuivao u religijske i
boanske tajne. Poznavanje tih tajni osiguravalo je zatitu boga ili boice dotine misterijske
religije i obeavao vjeno blaenstvo upuenima.
Eleuzinske misterije razvile su se oko mita Demetre, boice zemlje. Demetrinu kerku
Persefonu Had je odnio u podzemlje. Zalaganjem drugih bogova Persefona je vraena majci, ali se
svake godine mora vraati u podzemlje na etiri mjeseca. Misterije u Eleuini, u Grkoj, slavile su
Demetrin pla i Per-sefonin radosni povratak, simboliki izraavajui buenje prirode u proljee.
ini se da je na poetku kult Demetre imao za cilj osigurati dobru etvu. Kasnije se cikliko
zamiranje i buenje prirode poelo smatrati simbolom ovjekova ivota i smrti pa je sudjelovanje u
eleusinskim misterij ama imalo osigurati novi ivot nakon smrti.
Najstariji i najproireniji helenistiki misterijski kult bio je Dionizov pa su poetkom
kranskog razdoblja dionizijske misterije bile slavljene irom grko-rimskog svijeta. Dioniz je bio
bog ina. Njegovi poklonici, veinom ene, bili su nakon priprave, koja se sastojala od posta i
obrednog ienja, zahvaeni boanskom mahnitou pomou obreda koji su trajali cijelu no i
opijanjem vinom. U toku svoje ekstaze doivljavali su naas mistino sjedinjenje s boanstvom i
predokus vjene sree.
U Rimu su se uobiajile egipatske misterije u ast Ozirisa. Mit pria o Lai koja luta
zemljom traei raskomadano tijelo svog mua Ozirisa, koji je postao bog podzemlja. Nanovo
proivljavajui u tim misterijima patnje i smrt Ozirisa, upueni su postizali sjedinjenje s bogom
smrti. Za uzvrat se nisu morali bojati smrti i bio im je osiguran prekogrobni ivot.
Tajna tih inicijacija dobro se uvala pa su nam poznate samo ope crte tih religija. Ipak je
jasno da je naglasak bio na izvanjskim obredima koji su se imali sitniavo obdravati. Sljedbenik
takve religije osiguravao je sebi spasenje samom ceremonijom inicijacije. Stoga misterijski kultovi
nisu povoljno utjecali na moral, nisu poticali ni zahtijevali promjenu ivota. Na tom podruju bio je
mnogo uspjeniji doprinos sto-icizmu. Misterije su ipak podupirale vjeru u prekogrobni ivot;
promicale su utjecanje bogovima koji spaavaju i pridonijele raanju elje za osobnim
sjedinjenjem s boanstvom. Sve je to potaknulo enju ljudi za neim veim to tradicionalne
religije nisu mogle dati; to djelomino tumai i utjecaj kranstva na one koji su bili spremni ivjeti
prema njegovim zahtjevima.
KULT CAREVA - Na Istoku je odavno bilo proireno vjerovanje da su kraljevi boanstva.
Aleksandra Velikog su njegovi podlonici na Istoku (i u Egiptu) smatrali bogom. Njegovi
nasljednici Seleukovii i Ptolemejevii samodopadno su sebi uzeli boanski naslov. Tako je npr.
Antioh IV sebe nazvao Epifanom, to znai (bog) oitovani. Ovaj obiaj sporo se ukorjenjivao
u Rimu, ali je vjerojatno preuzet kao vrijedan politiki imbenik. U helenistiko doba i Rim je
zadobio poloaj boanstva te se rairio kult Rima kao boice (Dea Roma). Na Istoku je ovo bilo
brzo popraeno kultom cara.
Senatskim dekretom Julije je Cezar nakon smrti, godine 45. pr. Kr., bio proglaen jednim od
boanskih zatitnika drave. August nije za sebe traio boanske poasti u Rimu, ali mu je na
Istoku iskazivano tovanje kao boanstvu, a u istonim dijelovima Carstva podizani su hramovi

njemu u ast (npr. Augustov hram koji je u Sebasti dao podii Herod Veliki; Sebasta je nekadanja
Samarija). Njegovi su nasljednici jo za ivota izravno zahtijevali boanske poasti. Kult careva
osiguravao je mo i s najveim se oduevljenjem irio u Maloj Aziji.
Ope tovanje cara posluilo je kao imbenik koji je ujedinjavao i spajao razliite narode
Carstva. Rim je dobro razumio i iskoristio politiku snagu kulta careva. Postojala je, meutim,
jedna religijska grupa koja nikako nije mogla ni htjela priznati carevo boanstvo. To su bili krani.
Rimski carevi traili su za sebe boanske naslove Spasitelja i Gospodina. Za krane su ti
naslovi bili bogohulni, jer im je Isus Krist bio jedini Spasitelj i Gospodin. U Maloj Aziji njihov je
stav doao do izraaja vie nego igdje drugdje. Predstavnici rimske vlasti nisu mogli utke prelaziti
preko njihova odbijanja da sudjeluju u kultu careva, a krani nisu mogli cara tovati kao
boanstvo. Sukob je bio neizbjeiv. Otkrivenje svjedoi o gorkim nevoljama onih koji vrsto dre
Ime, a to su oni koji Gospodinom nazivaju jedino Isusa Krista.

2. IDOVSKI SVIJET
1) PALESTINA POD RIMLJANIMA
HERODOVSKA DINASTIJA - 1. Herod Veliki (37-4. pr. Kr.). Herod je bio sposoban i energian
vladar, barem u rimskim oima, iako ga idovski podlonici nisu nikada voljeli ni potivali, a inae
su ga smatrali strancem zbog njegova idumejskog podrijetla. U odnosu na Rim on je imao
poloaj kralja saveznika (rex socius); uivao je stvarnu unutarnju samostalnost i bio osloboen od
poreza, ali je bio podloan Rimu u vanjskoj politici te je bio duan u vrijeme rata davati ete za
carsku vojsku.
U proljee godine 37. pr. Kr. Herod se oenio hasmonej-skom kneginjom Marijamnom, a
punica Aleksandra ga je protiv njegove volje nagovorila da Marijamnina brata Aristobula postavi
za velikog sveenika. To je bilo poetkom godine 35. pr. Kr. Potkraj te iste godine Aristobul je bio
utopljen u Je-rihonu na poticaj Herodov. Iz Egipta je Kleopatra prieljkivala Herodov teritorij te je
od Antonija, koji je od 40. godine boravio u Egiptu, dobila primorsku ravnicu i podruje oko Jerihona. Herod je morao pribavljati danak koji su Nabatejci1 imali plaati Kleopatri. Ova lukava
kraljica uspjela je zavaditi dva najmonija vladara svojih azijskih susjeda. Situacija je ispala
povoljna za Heroda. Kad je izbio graanski rat izmeu Antonija i Oktavijana god. 32, Herod je bio
spreman pomoi Antoniju, ali je Kleopatra zahtijevala da se on bori protiv Nabatejaca. Time je bio
spaen da se ne mora uplesti u borbu protiv Oktavijana, to je moglo nanijeti nepopravljivu tetu
njegovoj karijeri. Harodov pohod protiv Nabatejaca bio je uspjean, ali je za njegov poloaj bio
gotovo presudan poraz Antonija kod Akcija godine 31. Ipak je u proljee sljedee godine poao na
Rod da se pokloni Oktavijanu te je bio potvren za idovskoga kralja. Koncem te godine pomogao
je Oktavijanu da se iz Ptolemaide probije prema Egiptu. Dobio je za nagradu obilno podruje i
Jerihon sa Samarijom kao sastavni dio svoga kraljevstva. Njegov se teritorij s vremenom proirio te
je pred smrt obuhvaao Idumeju, Judeju, Samariju, obalno podruje od Cezareje, Galileju, u
Transjordaniji Pereju te podruje sjeveroistono od Galilejskog mora: Gaulanitidu, Itu-reju,
Bataneju, Trahonitidu, Auranitidu.
Herod je bio veliki graditelj. U zdanjima to ih je podigao izrazio je svoje divljenje grkom
duhu i odanost caru Augustu. U helenistikim gradovima podigao je hramove u ast Augustu.
Obnovio je|Samariju i dao joj ime Sebasta (grki Sebastos znai uzvieni, August). Iznova je
sagradio Stratonovu utvrdu i dao joj ime Cazareja. U Jeruzalemu je sagradio Herodovu palau na
zapadnoj strani grada i tvravu Antoniju na sjevernoj strani hramske uzvisine. Njegovim
zalaganjem sagraen je amfiteatar, vie vjebalita (gymnasia), kazalita i trkalita diljem zemlje.
Godine 20. pr. Kr. otpoeo je svoj najambiciozniji pothvat, dogradnju hrama. Taj pothvat nije bio
gotov ni 46 godine nakon toga (usp. Iv 2,20). Dovren je tek godine 63, posl. Kr., nekoliko godina
prije nego je hram do temelja razoren godine 70.
Herodovo je vladanje u krugu vlastite porodice bilo obiljeeno krvlju. Bio je sumnjiave
naravi te je godine 29. dao pogubiti svoju najmiliju suprugu Marijamnu zbog optube da je poinila
preljub. Bio je osjetljiv na svoju vlast i estoko se protivio svakome koji bi je pokuao ma i
osporiti. Godine 28. bila je osuena na smrt njegova punica Aleksandra pod optubom da spletkari
protiv njega. Godine 7. dao je u Sebasti zadaviti svoje sinove Aleksandra i Aristobula, koje mu je
rodila Marijamna. Nekoliko dana prije smrti dao je pogubiti svog sina Antipatra. Umro je u
Jerihonu u oujku ili travnju godine 4. pr. Kr., a sahranjen je u tvravici Herodiumu kod
Betlehema.

Nabatejci su bili moni arapski narod, koji je zauzimao podruje na rubu pustinje, sjeverno od Damaska do egipatske
granice. Glavni grad Nabatejaca bila je Petra, isklesana u stijeni, za koju je vrijedila izreka: crveni grad, upola star kao
vrijeme.

2. Herodovi sinovi. Herod je oporukom razdijelio svoje kraljevstvo meu sinove Arhelaja
(kojega je imenovao kraljem), Antipu i Filipa (koje je imenovao tetrarsima). Oporuku je jo trebao
potvrditi car August, ali je ve Arhelaj doivio nerede u Jeruzalemu te morao uguiti pobunu koja
je progutala mnoge ivote. Poao je u Rim da izloi svoju stvar, dok je delegacija idova takoer
krenula na put da mu se u Rimu suprotstavi (usp. Lk 19,14). Prokurator Sabin bio je poslan od
Augusta da preuzme upravu Herodova teritorija dok se ne rijei pitanje Herodova nasljedstva. On je
prekoraio granice svoje vlasti te izazvao pobunu koju je brzo i krvavo uguio sirski legat Var.
August je konano odobrio Herodovu oporuku, ali je Arhelaja imenovao etnarhom, a ne kraljem,
dok su sva tri sina postala vazali Rima i podlonici sirskog legata.
Prvi, Arhelaj, koji je od 4. god. pr. Kr. do 6. posl, Kr. vladao kao etnarh Judeje, Idumeje i
Samarije. Godine 6. posl. Kr. bio je pozvan u Rim na odgovornost zbog zlouporabe vlasti. Bio je
svrgnut i protjeran u Vijenu, u Galiji, a njegov bivi teritorij predan je na upravu rimskom
prokuratoru.
Drugi, Filip, vladao je od 4. godine pr. Kr. do 34. posl. Kr. kao tetrarh Gaulanitide, Itureje,
Bataneje, Trahonitide i Aura-nitide. Njegova vladavina bila je mirna. Dao je obnoviti Panias
promijenivi mu ime u Caesarea Philippi (Cezareja Filipova). Takoer je iznova sagradio grad
Bethsaida - Julia. Oenio je svoju neakinju Salomu Herodijadinu kerku, i nije ostavio potomaka.
Nakon njegove smrti njegov je teritorij bio pripojen provinciji Siriji, a car Kaligula dao ga je
godine 37 Agri-pi I.
Trei sin, Antipa, vladao je od godine 4. pr. Kr. do 39. posl. Kr. kao tetrarh Galileje i Pereje.
Obnovio je grad Sefaridu u Galileji a u jugoistonom kutu Genezaretskog jezera sagradio je novi
grad Tiberijadu. Oenio se kerkom Arete IV, nabatejskog kralja, ali ju je otjerao da bi se mogao
oeniti Herodijadom, koja je prije toga bila ena njegova brata He-roda Filipa. Ovu enidbu osudio
je Ivan Krstitelj (Mt 14,3-4 i par.). Godine 36. Antipu je teko porazio Areta, koji je zametnuo rat
da bi osvetio uvredu nanesenu svojoj kerki. Budui da je bila zavidna bratu Agripi, prema kojemu
je car Kaligula pokazivao naklonost, Herodijada je nagovorila Antipu da poe u Rim godine 39. te
zatrai kraljevski naslov. No mjesto naslova bio je prognan u Galiju a njegov je teritorij predan
Agripi.
3. Kralj Agripa I (41-44 posl. Kr.). Kada je Kaligula godine 37. postao carem, predao je Agripi,
unuku Heroda Velikoga, bivi Filipov teritorij te Abilenu, koja se prostirala izmeu Damaska i
Antilibanona. Godine 39. dobio je bivi Anti-pin teritorij. Agripa se naao u Rimu godine 41. kad je
Kaligula bio ubijen te je pomogao prijatelju Klaudiju da bude imenovan carem. Nov je car Agripi
dao naslov kralja te njegovu podruju pridruio teritorij kojim je prije upravljao rimski prokurator u
Palestini. Tako je Agripa I godine 41. postao gospodar cijelog kraljevstva Heroda Velikog. Njegov
brat Herod postao je kraljem Kalcisa, male drave izmeu Libanona i Antilibanona (41-48. god).
Vladanje Agripe I bilo je mirno i povoljno. On osobno bio je skeptik, ali je briljivo
potivao i najstarije religijske propise idova i potpomagao farizeje. Da bi se svidio idovima,
odluio je suprotstaviti se kranima te je dao pogubiti Ivanova brata Jakova (Dj 12,1-3).
Namjeravao je utvrditi Jeruzalem, ali njegov trei zid jo nije bio zavren kad je iznenada umro u
Cezareji 44 godine (Dj 12,20-23).
4. Agripa II. Sin Agripe I, kojemu je takoer bilo ime Agripa, nije naslijedio kraljevstvo
svoga oca, nego je dobio teritorij svoga pokojnog strica - Kalcis. Bio je istovremeno imenovan
nadglednikom hrama u Jeruzalemu i postavljao je velike sveenike. Godine 53. kao zamjenu za
Kalcis dobio je bivi Filipov teritorij i Abilenu. Kada je, u pratnji svoje sestre Berenike, godine 60.
doao u Cezareju, prokurator Fest pozvao ga je da saslua zatvorenog i optuenog Pavla (Dj 25,1326,32). Bio je vjerni podanik Rima. Nastojao je sprijeiti pobunu idova, a kad je ona ipak izbila
(66-70. godine), stao je na stranu Rimljana protiv idova. Umro je godine 92. ili 93. kao posljednji
kralj iz Herodove dinastije.

RIMSKI PROKURATORI - Nakon svrgavanja Arhelaja godine 6. posl. Kr., njegov je

teritorij (Idumeja, Judeja i Samarija) pripojen provinciji Siriji i njime je upravljao rimski
prokurator, koji je inae bio podloan sirijskom legatu. Prokurator je imao pravo raspolagati
vojskom te postavljati i skidati velikog sveenika. (Slubena mu je rezidencija bila u Cezareji, ali je
o velikim blagdanima boravio u Jeruzalemu kako bi bio na licu mjesta u sluaju pobune. Vlast
prokuratora prekinuta je od 41-44. godine, za vrijeme vladanja Agripe I, a sasvim je prestala godine
66, kad je izbila idovska pobuna.
Prva tri prokuratora bili su: Koponije (6-9), Marko Ambivije (9-12) i Anije Huf (12-15). O
njima znamo vrlo malo. Car Tiberije imenovao je prokuratora Valerija Greta (15-26), koji je skinuo
velikog sveenika Hanana (Ana iz Lk 3,2; Iv 18,13) i postavio mu za nasljednika Kajfu (18-36).
Valerija je naslijedio Poncije Pilat (26-36), koji je neprestano ljutio i izazivao idove. Pokuao je
postaviti u Jeruzalemu carske zastave koje su imale sliku cara. Postavio je kasnije na vanjske
idove Herodove palae grbove s carevim imenom. Sve je to konano dao ukinuti Tiberije. Silom
je uzimao novac iz hram-ske blagajne za izgradnju vodovoda u Jeruzalemu. Zbog svih tih
postupaka te zbog prezira prema idovima postao je omraen, ali su Tiberijevi ljudi predstavnike
rimske vlasti zadravali na poloaju to je mogue due. Pilat je konano prevrio mjeru
bezrazlonim pokoljem Samarijanaca. Legat Sirije Vitelij (35-39) skinuo ga je godine 36. s
dunosti te ga poslao u Rim na sud. Stigao je u Rim 37. godine, a car Kali-gula (37-41) osudio ga je
na izgnanstvo (ili na samoubojstvo).
Pilata su naslijedili Marcel i Marul, o kojima nita ne znamo, ak je mogue da se radi samo
o jednom ovjeku. Godine 39. idovi iz Jamnije sruili su oltar koji je u tom gradu bio podignut u
ast Kaliguli. Razbjenjeli car naredio je da se njegov kip stavi u jeruzalemski hram. Na sreu je
Publije Pe-tronije, legat Sirije (39-42), koji je primio tu naredbu god. 40, odgaao njeno izvrenje
sve dok nije u sijenju 41. bio ubijen Kaligula. Novi car Klaudije predao je Agripi I teritorij
Palestine kojim su do tada upravljali prokuratori.
Nakon Agripine smrti (44. godine) Klaudije je ponovno povjerio upravu Palestine
prokuratoru, ali joj je prikljuio podruje Gaulanitide, Itureje, Bataneje, Trahonitide i Auranitide.

(Ovo je biva Filipova tetrarhija, koja je dodijeljena Agripi II 53. god.) Za vrijeme Agripe I
politiko se stanje u Palestini neto smirilo, ali samo prividno. Opirui se stranoj vlasti nacionalni
osjeaj postajao je sve jai a ekstremistika partija zelota11 sve aktivnija.
Kuspije Fad (44-46) preuzeo je po Klaudijevoj odredbi upravu nad bivim teritorijem
Agripe I. Uskoro je doao u otvoreni sukob sa zelotima. Njegov nasljednik, Tiberije Aleksandar
(46-48), bio je otpali idov i neak filozofa Filona.ls Poeo je progoniti zelote te dao razapeti
Jakova i imuna, sinove Jude Galilejca, koji je bio jedan od voa pokreta. Za vrijeme njegova
upravljanja vladala je teka glad (Dj 11,27-30). Ventidije Kuman (48-52) potpomagao je Samarijance u sukobu protiv idova i dao je mnoge idove osuditi na smrt. Legat Sirije Kvadrat (50-60)
skinuo je Kumana sa slube i poslao ga u Rim. Antonije Feliks (52-60), premda je bio osloboenik,
oenio se Druzilom, sestrom Agripe II. Bio je vrlo podmitljiv (usp. Dj 24,26, gdje je oekivao mito
od Pavla) i bezobziran. U Palestini je rasla napetost, a podsticale su je mesijanske nade i samozvani
mesije. Prokurator je reagirao okrutno pa ga je Neron opozvao. Porcije Fest (60-62) bio je poten
ovjek i razborit upravitelj, ali je na alost umro za vrijeme vrenja svoje dunosti. On je Pavla
poslao u Rim poto se Pavao na temelju svoga graanskog prava pozvao na carski sud. Nakon
Festove smrti veliki sveenik Hanan II (Ananijas) mogao je slobodno progoniti krane pa je god.
62. bio kamenovan Jakov, Gospodinov brat.
U meuvremenu novi prokurator Albin (62-64) postajao je sve sposobniji da nadzire
situaciju i nije nita uinio da popravi stanje. Bio je podmitljiv te je postao sredstvo u rukama
velikog sveenika Hanana II, kojega je sv. Pavao nazvao obijeljenim zidom (Dj 23,2-3). Zeloti su
sada postali jo aktivniji. Posljednji prokurator Gesije Flor (64-66) bio je i najgori. Kada je 66. god.
uvidio da e Rim kazniti njegovo bezobzirno i okrutno ponaanje, potaknuo je idove da dignu
pobunu. U lipnju 66. god. buknula je organizirana pobuna protiv Rima.
IDOVSKI RAT I NJEGOVE POSLJEDICE - Agripa II. pokuao je odvratiti idove od
posljednjeg neopozivog koraka, ali nije uspio. Ekstremistika partija u Jeruzalemu, koju je vodio
Eleazar, prevladala je i digla otvorenu bunu protiv Rimljana. Rimske jedinice koje su bili
stacionirane u gradu predale su se i bile su poklane. U listopadu 66. god. legat Sirije Cestije Gal
napao je Jeruzalem. Uvidjevi da nema dovoljno snaga za uspjeno opsjedanje grada, povukao se,
ali je bio napadnut iz zasjede i do nogu potuen u prolazu kod Bet--Horona. Ova je pobjeda podigla
sve idove protiv Rima, ali, na alost sama mrnja protiv zajednikog neprijatelja nije bila
dovoljna da izbrie njihova unutranja stranarenja, koja su brzo poela voditi narod u propast.
Obranu Jeruzalema vodili su bivi veliki sveenik Hanan i Josip ben Gorion. Zeloti, koje je
vodio Eleazar, bili su poslani u Idumeju, ini se s nakanom da se odstrane. Budui povjesniar
Josip Flavije postao je upravitelj Galileje. Tu se sukobio s Ivanom Giskalcem i s njegovom etom
zelota. Neron je poslao svoga najiskusnijeg generala Vespazijana da ugui pobunu u Palestini.
Vespazijan se 67. god. iskrcao u Ptolemaidi s tri legije; one su zajedno s pomonim etama brojile
60 000 ljudi. Za jednu godinu osvojio je Galileju, ali Ivan Giskalac pobjee sa svojim zelotima u
Jeruzalem. Ti i drugi prebjezi iz Galileje pridonijeli su jaanju ekstremistikih elemenata. Dolo je
do sukoba u kojem su aristokratske voe osuene na smrt ili potajno umorene, a gospodarom grada
postao je Ivan Giskalac.
Vespazijanu je bilo drago da idovi unitavaju jedni druge pa je krenuo prema Pereji (68.
god.). Upravo je kanio provaliti u Judeju, kad je dobio vijest o Neronovoj smrti (ubijen 9. lipnja 68.
god). Zato je obustavio svoje ratne operacije. Ovo neoekivano odustajanje bilo je pogubno za
idove. U proljee god. 69. voa zelotske grupe (Simon bar-Giora uao je u Jeruzalem i odmah
doao u sukob s Ivanom Giskalcem. U srpnju 69. god. istone legije aklamacijom su izabrale
Vespazijana za cara. On je svog sina Tita postavio u Palestini za zapovjednika. Zatim je krenuo u
Aleksandriju a poetkom sljedee godine stigao u Rim. U meuvremenu je u graanskom sukobu

koji je harao Jeruzalemom ojaala trea partija, koju je vodio Eleazar, sin Simonov. Njega je
nadvladao Ivan Giskalac.
Tit je u oujku 70. god. sa etiri legije krenuo iz Cezareje na Jeruzalem. Sada je, uz
graanski sukob meu idovima, glad postala jo jedan rimski saveznik unutar gradskih zidina. 25.
svibnja 70. god. Rimljani su prodrli u grad kroz trei zid, nezavrenu utvrdu Agripe I. No grad se
i dalje uspjeno opirao pa je Tit ekao da glad izvri svoje. U novom napadu pala je tvrava
Antonija 24. srpnja, a hram je 9. kolovoza bio konano zauzet i spaljen. idovi su se i dalje opirali,
ali je cijeli grad koncem rujna pao u rimske ruke te su zarobljeni Ivan
Giskalac i Simon bar-Giora. Rat jo nije bio sasvim gotov, jer je jo trebalo zauzeti tvrave Herodij
i Maheront. Najjaa utvrda Masada, na Mrtvom moru, pala je tek u travnju 73. god. To je bio
svretak kobnoga idovskog rata.
Palestina je pod imenom Judeje postala nezavisna carska provincija, kojom je upravljao
legat. Vojnici desete legije bili su stacionirani u Jeruzalemu. Preivjeli idovi s vremenom su se
poeli okupljati oko svojih duhovnih voa, knjievnika i farizeja. U Jamniji je proradila rabinska
kola, gdje su se oko pisane Tore oblikovale i skupljale usmene predaje. One su konano zapisane u
Mini.14 Jeruzalem je razoren, hram uniten, ali je idovstvo nadivjelo. tovie, idovi su nakon
neto vie od pola stoljea opet podigli posljednji oajniki ustanak.
Car Hadrijan (117-138) naredio je da se Jeruzalem ponovno sagradi pod imenom Aelia
Capitolina. Na mjestu gdje je neko stajao hram trebalo je postaviti hram Jupitra Kapitolijskog. Uz
ovu odredbu car je izdao proglas kojim zabranjuje obrezanje, a to je izazvalo novu pobunu, koja je
trajala od 132-135. Voa pobune bio je Simon bar-Kokeba (sin zvijezde; usp. Br 24,17), kojemu
je pravo ime bilo Ben-Koseba. Podravao ga je rabi Akiba, koji ga je proglasio mesijom.
Pobunjenici su kratko vrijeme vladali ruevinama Jeruzalema. Poznato je takoer da su ustanici
ivjeli u spiljama Wadi Murabba'ata i drugdje u Judejskoj pustinji. Godine 1950. otkrivene su dva
pisma Bar-Kokebe u Wadi Murraba'atu, a 1960. jo 15 pisama idovskih voa u jednoj spilji
junije, blizu Mrtvog mora. Detalji borbe nisu jasni, ali injenica da se sukob otegnuo kroz tri
godine, iako su Rimljani pod vodstvom Julija Severa upotrijebili etiri legije, pozvane u tu svrhu iz
Britanije, pokazuje da je ova pobuna bila ozbiljna.
Obje su strane imale teke gubitke. Preivjeli idovi bili su prodani u ropstvo. Jeruzalem je
dobio ime Colonia Aelia Capitolina i postao rimska kolonija u koju nije smio ui nijedan idov, a
Jupitrov hram bio je sagraen na mjestu nekadanjeg Jahvina hrama, upravo kako je Hadrijan bio
odjek dogaaja iz god 70, ali su se najdoslovnije ispunile nakon druge pobune: padat e od otrice
maa, odvodit e ih kao roblje po svim narodima. I Jeruzalem e gaziti pogani sve dok se ne navre
vremena pogana. Ipak ne smijemo ispustiti iz vida traak nade na svretku povijesti (usp. Rim
11,25-26).
2) IDOVSKE VJERSKE SLJEDBE
FARIZEJI I SADUCEJI2 - 1. Farizeji. Jo u vrijeme Makabejaca nastao je pokret hasidim ili
pokret pobonih. Taj je pokret preivio, ali se kasnije razdvojio u dvije struje: na farizeje i esene.
Sam naziv farizeji znai odijeljeni i nastao je za vrijeme vladanja Ivana Hirkana (135-104. pr.
Kr.). Za vrijeme njegova vladanja kao i za vrijeme njegova nasljednika Aleksandra Janaja (104-76),
oni su se poeli udaljavati od Hasmonejaca i postali su njihova opozicija. Kasnije su odbili da
poloe zakletvu vjernosti Herodu Velikom. Njihovo opiranje bilo je pasivno i izbjegavali su
mijeanje u politike poslove. Slian stav imali su prema rimskim vlastima. Oni su se takoer
izdvajali od onih koje su zvali 'am ha-arec, obini svijet, iroki slojevi, svjetina koja ne pozna
2

Pod ovim nazivom rei emo neto i o pismoznancima, iako oni nisu sainjavali neku sljedbu. Ovdje e takoer biti
rije o Sinedriju

Zakon (Iv 7,49). Oni su se borili za Toru poput hasidima prije njih. Budui da su se povukli iz
politike aktivnosti, njihovo religiozno obiljeje bilo je sve izrazitije.
Farizeji su uglavnom dolazili iz srednjeg drutvenog sloja. Prema Josipu Flaviju u vrijeme
Heroda Velikog bilo ih je 6 000, a njihovih simpatizera moralo je biti vie. Odlikovali su se tonim
i detaljnim poznavanjem Mojsijeva Zakona i predaja, starih, koje su se sastojale u usmenom
tumaenju Tore. Inzistiranje na usmenoj predaji predstavljalo je i snagu i slabost farizeizma. Time
su, s jedne strane, mogli propise Tore primjenjivati na promjenjive politike, a s druge strane, biti
otvoreni prihvaanju novih ideja. Tako su spremno prihvatili nauku o osobnoj besmrtnosti, o sudu
nakon smrti, uskrsnuu i postojanju anela. Naglaavali su boansku Providnost, no nisu
zapostavljali vanost ljudske slobode. eljno su oekivali uspostavu Bojeg kraljevstva na zemlji i
gajili mesijansku nadu. Na podruju moralne teologije bili su mnogo otvoreniji i napredniji od
saduceja.
S druge strane, naglaavanje usmenih propisa, koje su smatrali jednako vanima kao i pisani
Zakon, moglo ih je odvesti u leagalizam i djetinjastu kazuistiku, a u stvari ih je i odvelo. Stoga
osuda farizeja u Mt 23 pokazuje neke skrajnje sluajeve njihova legalistikog tumaenja.
Obdravanje Tore pretvorili su u nepodnosivi teret. Budui da se prema njihovu miljenju vjernost
Bogu sastoji u vjernosti cijeloj Tori (pisanoj i usmenoj), oni su stvarno zakljuali kraljevsto
nebesko pred ljudima (Mt 23,13). Uz to ih je ponos to poznaju i obdr-.vavaju Zakon doveo do
umiljenog samoopravdanja. Takav njihov stav dobro osvjetljava parabola o farizeju i cariniku (Lk
18,9-14). Farizej je vjerovao da sam sebi pribavlja spasenje te da se opravdava obdravanjem
Zakona. Sveti Pavao, bivi farizej, doao je do zakljuka da je nemogue savreno obdravati cijeli
Zakon (Rim 7) te je odreito ustvrdio da se ni farizeji ne dre potpuno Zakona (Rim 2,17-24).
Utjecaj farizeja na narod bio je golem, iako su oni prezirali obini puk radi njegova neznanja.
Revnovali su za Zakon, imali su visoke religiozne ideale i njihovo je vladanje esto bilo uzorno.
Sam Pavao poziva se na dosljednost svoga nekadanjeg ivota: ...po Zakonu farizej... po
pravednosti zakonskoj besprijekoran (Fil 3,5-6). Uz to je njihova nezavisnost od rimske vlasti
imponirala svijetu. uvali su se skranosti i bili su oprezni da ne podstiu otvorenu bunu.
Valja priznati da je povjerenje naroda u farizeje barem u izvjesnom smislu bilo opravdano,
jer su upravo farizeji spasili idovstvo od propadanja. Oni su uvjek pridavali vanost Tori, dakako
u irem smislu rijei, iako nisu prezirali hramskog bogotovlja. Kada je god. 70. hram bio razoren,
farizeji su mogli provesti obnovu pomou same Tore. Uvijek su vjerovali da je sudbina idova vie
religiozne nego politike naravi. Stoga politika propast nije za njih znaila kraj svega. Iako su bili
esto puta slijepi za svoje pogreke te suprotstavljanjem Mesiji pridonijeli nacionalnoj tragediji,
ipak se moramo diviti njihovoj vjeri i hrabrosti, koja im je omoguila da preive gorko iskustvo
dvaju idovskih ratova. Svako potovanje zasluuje njihova duhovna batina, koja je protiv svih
iekivanja, sauvala idovstvo do dananjeg dana.
2. Saduceji. Ova rije vjerojatno znai sadociti, potomci ili sljedbenici Salomonova sveenika
Sadoka (usp. 1 Kr 2,35). Oni se prvi put pojavljuju kao organizirana partija u doba Ivana Hirkana.
idovi su izgubili svoju politiku nezavisnost dijelom i zbog sukoba izmeu saduceja i farizeja.
Priziv obiju partija na Rim prouzroio je, naime, vojni pohod Pompeja 63. pr. Kr. Sukob ovih
partija ne zauuje, jer su se znatno razlikovale drutvenim poloajem lanova te teorijskim i
praktinim stavovima.
Farizeji su uglavnom pripadali srednjem drutvenom sloju, a saduceji bogatoj sveenikoj
aristokraciji. Farizeji su se pozivali na svoj ugled zbog pobonosti i nauke, a saduceji na ugled zbog
visokog drutvenog podrijetla i poloaja. Farizeji su bili progresivni, saduceji konzervativni.
Farizeji su nastojali religiozno uzdizati mase, saduceji su se uglavnom brinuli za funkcioniranje
hrama i obreda i drali se daleko od mase.

Saduceji su naglaavali vanost Mojsijeva Zakona, osobito propisa o sveenstvu i rtvama.

Meu saduceje, meutim, nisu spadali jedino sveenici. Ova je partija obuhvaala i lanove laike
aristokracije. Oni su se, u stvari, pridravali jedino Tore u strogom smislu rijei te su odbacivali
usmenu predaju. Stoga su nijekali uskrsnue mrtvih, osobnu besmrtnost, nagradu nakon smrti,
postojanje anela i vragova (usp. Dj 23,8). Budui da su u moralnim stvarima vrlo doslovno
tumaili Zakon, imali su vrlo stroge stavove. Politiki su lako prihvaali rimsku vlast jer im je
pomagala da sauvaju svoje povlastice odravajui status quo. Razumljivo je da ih narod nije volio
te da nisu imali puno utjecaja na religioznom i moralnom podruju. Propau hrama i hramskog
bogotovlja nisu vie imali svoga raison d'etre-a pa ih je nestalo iz povijesti.
3. Pismoznanci. Pismoznanci se prvi put pojavljuju za vrijeme Salomona kao obrazovani inovnici.
Oni su otpoeli i pisali mudrosnu knjievnost u Izraelu. U vrijeme nakon suanjstva knjievnik je
bio ovjek vjet Zakonu, kao npr., Ezra (Ezr 7,6.11-12; Neh 8,1). U I. stoljeu posl. Kr.
pismoznanci su bili pravnici, moralisti i teolozi te su vodili i pouavali idovsku zajednicu: Na
Mojsijevu stolicu sjedoe pismoznanci. inite, dakle, i obdravajte sve to vam kau (Mt 23,2).
Zvali su se branitelji, uitelji, uitelji Zakona i valjalo ih je oslovljavati s rabbi (uitelju).
Neki su od njih bili slavni utemeljitelji kola, kao Hilel i amaj poetkom I stoljea posl. Kr.. a
drugi su imali velik ugled, kao npr. Pavlov uitelj Ga-maliel (usp. Dj 5, 34-39; 22,3).
Iako se u evaneljima pismoznanci najee spominju zajedno s farizejima, naziv
pismoznanac i farizej ne znae isto. Kao uitelji Zakona u uem smislu rijei pismoznanci su
postojali mnogo prije nego je nastala farizejska partija. Nadalje, neki su knjievnici pristajali uz
saduceje te prihvaali iuku te sljedbe. Ipak je velika veina knjievnika naginjala farizeizmu, pa su
svojim poloajem kao uitelji naroda uvelike poveavali utjecaj farizeja.
Nije loe da ovdje neto kaemo o Talmudu, jer su ga sastavili pismoznanci koji su pripadali
kasnijem razdoblju. Najstarija pisana kodifikacija usmenog Zakona nazvana je Mina i
(ponavljanje). Mina je u biti zbirka pravila ponaanja koja se zovu halakoth. Izvedena su iz
Zakona i potjeu iz vremena prije 200. god. posl. Kr. Tosefta (dopuna) je zbirka grae po
sadraju i obliku slina Mini. Gemara (dovretak) sadri r redaju koju ne obuhvaa Mina,
rjeenja kasnijih rabina te moralne nagovore i legende. Mina i Gemara zajedno tvore Talmud,
zbirku rabinskih usmenih predaja. Postoje dva Talmuda, koji se znatno razlikuju po sadraju i
opsegu: Jeruzalemski Talmud iz V st. i Babilonski Talmud iz VII. st.
4. Sinedrij. Poetak i prvotni sastav sinedrija nije jasan, ali je za vrijeme rimskih prokuratora
poprimio toan oblik i zadau. Bilo je to vijee sveenika i laika od 70 lanova, ne raunajui
velikog sveenika, koji mu je slubeno predsjedao. lanovi sinedrija dijelili su se u tri grupe:
poglavari sveenikih obitelji, starjeine koje su predstavljale laiku aristokraciju i pismoznanci.
Trea je grupa bila farizejski usmjerena, ostale su bile saducejske. Pavao se spretno o'slonio na ovu
podvojenost kad je bio izveden na sud pred Sinedrij (Dj 23,1-9).
Sinedrij je za vrijeme prokuratora imao znaajnu vlast. Bio je nadlean za sve sluajeve
prekraja Tore, to je znailo graansko i religijsko podruje, jer je idovstvo imalo samo jedan
zakon. Vrhovno vijee Sinedrij a imalo je na raspolaganju vlastito redarstvo te je moglo uhititi
prekritelje i kazniti one kojima je dokazana krivnja. Moglo je donijeti i smrtnu osudu, ali je tu
osudu morao potvrditi rimski prokurator (Usp. Iv 18,31).
Izvan Jeruzalema, po zajednicama u Palestini i diljem dijaspore, mjesna sudita takoer su
se zvala sinedriji. Ona su prosuivala mjesne sluajeve u svjetlu propisa to ih je izdalo Veliko
vijee (Sinedrij) u Jeruzalemu, a ti propisi bili su dostavljeni razliitim idovskim grupama.
ESENI. idovski povjesniar I. st. posl. Kr. Josip Flavije prikazuje idovske sljedbe kao razliite
filozofije. On opisuje esene kao treu filozofiju uz farizeje i saduceje. Prema njemu nastali su u
doba Jonatanova vladanja (160-142. pr. Kr.) te se ini da ovu sljedbu moemo tumaiti kao izdanak

grupe hasidim. Pilon tvrdi da su brojni eseni ivjeli po gradovima i selima Judeje te da njihovo ime
znai poboni. Josip Flavije i Filon prikazuju esenstvo kao monaki pokret sveenikih asketa.
Sve im je bilo zajedniko, lanovi sljedbe bili su ljubazno primani u naseljima esena. Josip Flavije
poznavao je grupu esena koji su doputali enidbu, ali je sekta u cjelini obdravala potpunu
uzdrljivost.
Kad je netko htio stupiti u ovaj red, morao je najprije proi kroz postulaturu od godinu dana,
nakon ega je bio priputen obredima ienja. Zatim je slijedio novicijat od dvije godine. Tek tada
je bio priputen zajednikoj vjerskoj gozbi i primljen u zajednicu. Morao je poloiti strahovitu
zakletvu da e se bojati Boga, postupati pravedno prema ljudima i ne tetiti drugome. Trebao je
mrziti zle i biti na strani pravednih. Morao je sluati poglavare, nije smio lagati ni krasti te je morao
uvati tajnu o uenju zajednice. Svaka je zajednica imala poglavara i bila je hijerarhijski ureena.
lanovi sljedbe iskazivali su veliko potovanje prema Tori i sitniavo obdravali subote. Slali su
priloge za hram, ali sami nisu sudjelovali u hramskom bogotovlju. ini se da su prisvajanja
velikog sveenstva od strane Jonatana i njegovih nasljednika smatrali uzurpacijom i ak
profanacijom. To je mogao biti razlog njihova povlaenja iz normalnog idovskog ivota.
Drugi jedan stari pisac, rimljanin Plinije Stariji, govori o nastambi esena na zapadnoj obali
Mrtvog mora, izmeu mjesta En Gedija i Jerihona: Usamljenici, najudniji na svijetu, koji ive
bez ena, ljubavi, novca, a druguju jedino s palmama. Plinije po svoj prilici misli na Kumran,
jedinu vanu ruevinu na podruju to ga spominje. Te usamljenike on je nazvao esenima.
Veina strunjaka smatra da su sljedbenici kumranske sekte usko povezani s esenima, ako ne
istovjetni s njima. Mi emo ih smatrati istovjetnima. Povijesni razvoj kumranske nastambe i ocjenu
brojnih rukopisa koji su naeni u blizini Kumrana dali smo u opem uvodu u Sv. pismo. Ovdje
emo pokuati pokazati vanost Kumrana, tj. esenskog pokreta, za razumijevanje Novog zavjeta.
Posljednje stoljee pr. Kr. s vremenom koje je neposredno prethodilo Kristovu dolasku
spada u razmjerno nejasno razdoblje idovske povijesti. Nedavno otkriveni esenski tekstovi
donekle su skinuli veo koji je zastirao to razdoblje pa sada neto znademo o idovskom svijetu u
kom se Isus rodio. Otkrili smo nama dosad nepoznatu stranu idovske teologije koja se temeljila na
dualizmu, nauci o dva duha: o Bojem duhu i duhu Beliala ili vraga. U tim spisima svjetlo i tama
stoje jedno nasuprot drugom, bore se u svijetu, a taj se sukob odigrava i u svakom ovjeku.
Meutim, ovaj je dualizam monoteistiki, jer je prema esenskim spisima Bog stvorio oba duha. To
je dualizam moralnog reda. Utjecaj duha istine ogleda se u kreposnom ivotu, dok mane pokazuju
trag duha zloe. Borba nije beskonana. Ona e se zavriti potpunim unitenjem zla i pobjedom
djece svjetla.
Izvjesne crte kumranske organizacije i nauke pokazuju slinost sa zajednicom prvih krana
pa je esenstvo moglo utjecati na prve krane. Mogue je da je Ivan Krstitelj bio esen. Prema Lk
1,80 Ivan je boravio u pustinji (tj. Judejskoj pustinji) sve do dana svoga javnog nastupa pred
Izraelom. Meutim, iz toga moemo zakljuiti samo to da je Ivan mogao poznavati kumranski
samostan. Pa ako je nekada i bio esen, on je sigurno raskinuo s tom sljedbom, jer se njegovo
krtenje, koje je javno i koje se ne ponavlja, radikalno razlikuje od svakodnevnoga ritualnog pranja
esena. Njegov sveopi poziv na kajanje sasvim odudara od poznate esenske iskljuivosti.
Na prvi pogled postoji upadljiva slinost u izvanjskoj organizaciji izmeu esena i prve
kranske zajednice u Jeruzalemu. Prema Dj 2,44-45; 4,32.34-37; 5,1-11 prvi su krani sve stvari
davali u zajednicu. Svakog su dana zajedno blagovali (Dj 2,46). Tri stupnja bratske opomene slina
su postupcima u kumranskoj zajednici. Ta tri stupnja su: opomena nasamo, pred jednim ili dva
svjedoka, pred itavom okupljenom zajednicom (Mt 18,15-17; usp. Tit 2,10). U doktrinalnim
stvarima Pavlove poslanice i etvrto Evanelje sadre elemente koji se dodiruju s naukom esena.
Ustanovljeno je da najvie dodira - knjievnih i doktrinalnih - ima izmeu Ivana i
kumranskih spisa. Kod Ivana susreemo dualizam u obliku antiteza: svjetlo-tama, istina-la, ivot-

smrt. Na temelju kumranskih spisa sigurno je dokazano da je takav dualizam izvorno idovski i nije
posljedica gnostikog utjecaja, kao to su prije mislili neki strunjaci. Piscu etvrtog Evanelja
esto su srodne, ako ne istovjetne slike svjetla, istine i ivota. Isto vrijedi za sliku tame, lai i smrti.
Znaenje tih izraza vrlo je srodno sa slinim izrazima u kumranskim tekstovima, gdje puno puta
dolaze u gotovo istom smislu.
I u kumranskim se tekstovima naglaava duh jedinstva i bratske ljubavi. Takve su misli
este kod Ivana, ali se opaa i znatna razlika. Tako se u kumranu bratska ljubav ograniava samo
na lanove sljedbe, a ostale valja mrziti kao Boje neprijatelje. Kranska ljubav nije takva. Upravo
se po pojmu kranin etvrto Evanelje bitno razlikuje od kumranskih spisa. Pojava istih ili
slinih tema kod Ivana i kod esena ukazuje na njihovo zajedniko idovsko podrijetlo. Ali su one
kod Ivana preoblikovane kranskom objavom i vjerom.
Sljedea slinost izmeu Kumrana i prve kranske zajednice: u oba sluaja opaamo
religiozno buenje popraeno radou zbog dara spasenja te revnou i portvovnou.
Ipak su vee razlike nego slinosti izmeu esenstva i kranstva. Najuoljivija je razlika
skrajnja iskljuivost kumranskih sljedbenika. Oni se osjeaju Ostatkom, pravim Bojim narodom,
Izraelom konanih vremena. ivei kreposno i zajednikim ivotom, molei i razmatrajui,
obdravajui do u sitnice Zakon i strogu stegu svoje zajednice, nastojali su biti .ina sveenika
zajednica. Da bi postali neokaljani Boji narod, povukli su se ne samo od dodira s grenicima - u
koje su spadali svi koji nisu pripadali sljedbi - nego nisu prihvaali nikoga s tjelesnim nedostatkom
u svoju zajednicu. Jedino sveenici bez mane mogli su nastupati u liturgiji novog saveza.
Neka nijedan ovjek udaren bilo kojom od ljudskih neistoa ne dolazi na Boju skuptinu. Nitko udaren
tjelesnim nedostatkom, sakatih nogu ili ruku, epav ili slijep, gluh ili nijem, uoljivo unakaenog izgleda ili pritisnut
godinama, pa stoga nesposoban drati se na nogama usred skuptine - nitko od takvih ne smije dolaziti ni djelovati na
skuptini u ast Imenu, jer su sveti aneli na skuptini.

Isusova nauka i praksa sasvim se razlikuje od ovoga. On je doao traiti i spasiti izgubljene
(Lk 19,10). Druio se s grenicima. pokazivao panju prema bolesnima, sakatima i slijepima
ozdravljao. Neumorno je naglaavao da ljudsko samodostatno opravdanje i oslanjanje na vlastiti
napor zapravo adaljuje ovjeka od Boga. Spasenje nije daleki cilj koji bi tovjek trebao postii
svojim vlastitim zalaganjem, nego je to dar Boga koji nas ljubi. Spasenje, meutim, pretpostavlja
ka-;uze rasipnog sina. Taj dar ponuen je svima koji ga prihvaaju.
Ukratko:
(kumranski tekstovi) jo vie istiu suprotnost izmeu Isusa i rtfcgije njegova vremena. U tom
samostanu na Mrtvom moru mala i asketa, svetaca Bojih, bojovnika Svevinjeg ivi ivotom vrlo
stroge pokore. Oni tee za savrenom istoom, najstroe obdravaju Zakon, nepopustljivo mrze
Boje neprijatelje, izdvajaju se od odbaenih, iskljuuju ak bolesne i slijepe. S druge strane, Isus
siromanima, bijednima, Jahvinim nemonicima navijeta neshvatljivu i beskrajnu Boju ljubav te
svitanje onog radosnog asa kada slijepi progledavaju, hromi poinju hodati, a siromasima se
poinje navijetati Radosna vijest. Ovdje se suoavaju dva svijeta. Na jednoj strani je svijet zakona
i obdravanja, koji je u sluaju kumrana najvie pokazao svoju divnu ozbiljnost i ogranienu
ljubav. Na drugoj strani svijet Radosne vijesti, koji propovijeda neogranienu ljubav Boju i radost
djece kojima otac oprata. Ovdje bolje nego ikada prije vidimo ljepotu i izvornost Isusove poruke, a
to je velika usluga koju su nam uinili novopronaeni tekstovi.
DRUGE GRUPE - 1. Zeloti. Kad je legat Kvirinije 6. ili 7. god. posl. Kr. dao obaviti opi popis
puanstva u Palestini, pobunili su se ogoreni idovi. Voe pobune bili su farizeji Saduk i Galilejac
Juda iz Gamale. Oni su oko sebe skupili grupu ustanika te poveli borbu protiv Rimljana, najprije u
Galileji, a zatim u Judeji. Tako su nastali zeloti, gorljivi rodoljubi, koji su sebe smatrali
izvriteljima srdbe Boje i sredstvom za osloboenje Bojeg naroda. Prva pobuna bila je uguena,

ali je partija nadivjela te su se njezini pripadnici smatrali ljudima koji duguju vjernost samo Bogu,
jedinom Gospodaru.
Zeloti su se odvojili od farizeja, koji su im izgledali previe popustljivi i pasivni. Sluili su
se svim moguim sredstvima, ne iskljuujui ni potajno umorstvo, da bi se oslobodili stranih
tlaitelja i kaznili idove osumnjiene zbog suradnje sa strancima. Budui da su se u ubijanju
stranaca obino sluili bodeom zvanim sica, Rimljani su ih nazvali sicarii. Zeloti su dobrim
dijelom krivi za nagovaranje svojih sunarodnjaka na kobnu pobunu god. 66. U posljednjem
oajnikom ustanku 132-135. god. sljedbenici Bar-Kosebe bili su proeti duhom zelota pa su radije
izabrali smrt nego pokoravanje poganima.
2. Herodovci se spominju triput u Novom zavjetu (Mk 3,6; 12,13; Mt 22,16) a spominje ih i Josip
Flavije. Nisu bili vjerska sljedba ni ekstremistika partija poput zelota, nego prijatelji i pobornici
Herodove dinastije. Bilo ih je najvie u Galileji, kojom je vladao Herod Antipa, iako su neke
jeruzalemske obitelji ostale privrene Herodovim sinovima. ini se da su se u vrijeme prokuratora
Herodovci povezali s farizejima. No znamo iz evanelja da su bili u Isusovo doba vaan imbenik
u konkretnom drutvu, iako su uskoro imali nestati s palestinske pozornice.
3. Samarijanci nisu bili neka idovska sljedba ili grupa, ali ovdje treba i o njima neto rei.
Samarijanci novozavjetnog razdoblja bili su potomci heterogenog naroda koji je naseljen u
Samariju nakon propasti sjevernog kraljevstva god. 721. pr. Kr. U prvim danima nakon povratka iz
suanjstva posijano je sjeme neprijateljstva izmeu njih i idova. Konani raskid doao je u doba
Aleksandra Velikog, kad je, prema Josipu Flaviju, na brdu Garizimu bio sagraen raskolniki hram.
Razorio ga je Ivan Hdrkan 128. god. pr. Kr., ali Samarijanci i dalje uivali kultnu autonomiju te
slavili svoju Pashu na svom svetom brdu. Taj obred Pashe vjerno su sauvali do dananjeg dana. U
Sveto pismo ubrajali su jedino Petoknjije.
U Isusovo doba oni su sainjavala malu grupu koja je ivjela u Samariji. Po vjeri su bili
monoteisti, tovali su Mojsija kao proroka par excellence koji im je dao Toru. Smatrali su se Bog
od vremena velikog sveenika Elija ljuti na svoj grni narod. Oekivali su dolazak Mesije kojega
su zvali Taheb i smatrali ga drugim Mojsijem (usp. Pnz 18,15). Ivan 4,25 aludira na to mesijansko
oekivanje. Nekoliko tekstova iz evanelja odraava prezrivo i neprijateljsko osjeanje izmeu
idova i Samarijanaca (npr. Iv 4,9; 8,48; Lk 9,52-54). Isus je dobrog Samarijanca s najveim
potovanjem prikazao kao uzor kranske ljubavi, a Dj 8 izvjetavaju kako je Samari ja radosno
prihvatila Radosnu vijest.
3) IDOVSKA DIJASPORA
Izraz diaspora (rasutost; usp 2 Mak 1,27) esto se susree u tekstovima helenistikog razdoblja
kao oznaka za skupine idova izvan Palestine. Dijaspora je otpoela u VI. stoljeu pr. Kr., kada su
mnogi prognanici u Babilonu odluili tamo i ostati. No raseljavanje je snanije poelo od vremena
Aleksandra Velikog. U I. st. posl. Kr. broj idova koji su ivjeli po zemljama Sredozemlja mogao
je iznositi blizu etiri milijuna. Dj 2,9-11 daju uvid u njihovu geografsku rasprostranjenost.
Specifine oznake dijaspore bile su prije svega strogi zajedniki ivot idova koji su ivjeli u
razliitim sreditima, zatim uske veze meu razliitim centrima i Jeruzalemom kao aritem ove
iroko rasprostranjene mree.
Ustrojstvo pojedinih zajednica razlikovalo se od mjesta do mjesta, ve prema pravnom
poloaju pojedine zajednice u nekom gradu ili dravi. Gerousi ili vijee starjeina upravljalo je
svakom zajednicom. Posvuda su se podizale sinagoge pa je u zajednicama uspostavljena stalna
sluba; obavljali su je arhisynagogos (predvoditelj kulta) i arhontes (upravitelji). Rimsko je
pravo ne samo priznavalo i titilo ovu posebnu organizaciju nego je idovima takoer jamilo
posebne povlastice. Strogo se potivalo njihovo pravo da ubiru priloge za hram te da ih nose u

Jeruzalem. Bili su izuzeti od obaveze da sudjeluju u poganskim ceremonijama i da se zaklinju

carem, ali su se trebali moliti za cara. Bilo im je omogueno da obdravaju subotu.
Jedna od najvanijih idovskih zajednica bila je u Aleksandriji. Tu je poetkom III. st. pr.
Kr. zapoelo prevoenje hebrejske Biblije na grki. Prijevod je nazvan Septuaginta i postao je
Biblija idova u dijaspori koji su se sluili grkim jezikom. U doba Rimljana aleksandrijski su
idovi uivali znatnu autonomiju. Oni su pozdravili Oktavijanovo osvajanje Egipta i otvoreno se
izjasnili za Rim. Ipak nisu posjedovali puno graansko pravo u Aleksandriji. Njihovi poganski
susjedi nisu ih voljeli radi njihove iskljuivosti i naklonjenosti prema Rimljanima. Za vrijeme
Kaligulina vladanja (37-41. pos. Kr.) dolo je do tekih nereda, ali je Klaudije (41-54) uspostavio
red. idovski rat u Palestini (66-70) odrazio se nepovoljno na Aleksandriju pa je tisue idova
izgubilo svoje ivote.
U kozmopolitskom i intelektualnom ozraju Aleksandrije idovi su bili svjesni utjecaja
helenistike sredine u kojoj su ivjeli, pa se prema tom utjecaju nisu postavljali samo obrambeno.
Branili su, dodue, nacionalni osjeaj i idovstvo od poganskih napada, ali su takoer nastojali
pokazati nadmo idova i idovstva nad drugim narodima i njihovim religijama. Najjaa linost u
tom pogledu bio je filozof Filon. Rodio se oko 20. god. pr. Kr. u uglednoj obitelji i predvodio je
idovsko izaslanstvo caru Kaliguli god. 39. posl. Kr. Umro je neto poslije 40. god. Njegova je
velika zasluga to je pokuao prikazati idovstvo u kategorijama ondanje helenistike filozofije.
Uinio je to pomou pretjerane alegorijske egzegeze Tore traei dublje znaenje ispod povrinske
poruke teksta. Nastojao je pokazati da biblijski pisci nauavaju isto to i filozofi njegova vremena.
Od novozavjetnih spisa Filonov je utjecaj oit na Poslanicu Hebrejima, jer je nepoznati pisac ove
poslanice vrlo vjerojatno bio obraeni aleksandrijski idov.
Prema Filonu Bog je apsolutno Bie, koje zbog svoje transcendencije sasvim nadilazi
ljudsku spoznaju. Ovo vrhovno Bie upotrijebilo je posrednike pri stvaranju svijeta i jo ih
upotrebljava pri odravanju svijeta. Ti posrednici su ideje ili logoi. Meu njima je najvia i Bogu
najblia ideja Logos. To je izvorna Ideja koja sadri sve ostale. Logos je sjena i slika Boja,
primjerak svega stvorenoga; on stoji izmeu apsolutnog Bia i osjetnih stvorenja. Ljudska dua
moe preko Logosa dosegnuti Boga u mistinoj kontemplaciji. Filon nije elio promijeniti
idovstvo, nego ga je elio uiniti sadrajnim u sredini koja je odisala intelektualnim umovanjem.
Filonov je Bog jo uvijek Jahve Starog zavjeta, ali postoji prilian raskorak izmeu aleksandrijskog
filozofa i stajalita palestinskih rabina. idova je, dakako, bilo i u Rimu, ali njihova kolonija u
glavnom gradu Carstva nije bila tako velika ni slona kao ona u Aleksandriji te nije uivala jednaku
graansku autonomiju. Julije Cezar bio je naklonjen idovskoj rimskoj koloniji u znak zahvalnosti
to su mu idovi pomogli u Judeji i u Egiptu. Izgon idova za vrijeme cara Klaudija (Dj 18,22) bio
je po sebi neobian dogaaj i ini se da carski dekret nije bio osobito uspjean. idovi su se u
svakom sluaju mogli brzo povratiti.
Znaajno stvojstvo idovstva u tom razdoblju jest prozelitizam (usp. Mt 23,15). Smiljeni
pokuaj irenja idovske vjere u Aleksandriji predstavljaju djela: Prva (Trea) Ezrina knjiga,
Aristejevo pismo i idovska sibilinska proroanstva. Spomenuli smo da je Filon prikazivao
idovstvo u kategorijama grke filozofije. Takvo prikazivanje imalo je, meutim, po sebi malo
odjeka. Prava privlana mo idovstva leala je u njegovoj nadmoi nad drugim religijama grkorimskog svijeta te u uzornom moralnom ivotu idova.
idovstvo je privuklo mnoge pogane kojima su se gadile poganske religije te koji su
doputali naelo monoteizma. Oni su bili priputani na bogotovlje po sinagogama. Upoznali su i
zavoljeli glavni sadraj idovske religije te poeli obdravati neke idovske propise. Oni koji su bili
spremni prihvatiti obrezanje, ritualno krtenje i idovsko graanstvo, postajali su prozeliti, tj.
stranci primljeni u Boji narod, i trebali su obdravati sve propise Zakona. ini se da broj prozelita
nije bio velik. Veinom su to bile ene. Daleko iri sloj zainteresiranih inili su oni koji se boje

Boga (usp. Dj 13,43.50; 17,4; Rim 2,19-20). Prihvaali su monoteizam i neke idovske obiaje, ali
su se protivili obrezanju i prihvaanju idovskog graanstva pa su se skanjivali pred posljednjim
korakom ukljuivanja u idovsku religiju. idovstvo je, naime, ostalo religija jednog naroda, iako
je nastojalo da ukloni prepreke. Kranstvo je svojim pravim univerzalizmom ponudilo neto to
idovstvo nije nikada moglo dati pa su kranski misionari meu bogobojaznim poganima, koji su
pokazivali naklonost prema idovstvu, nali mnoge obraenike na svoju vjeru. idovska je
dijaspora pripravila put kranskoj Crkvi barem time to je priredila Septuagintu, koja je postala
kranska Biblija i to je meu pogane zasijala dobro sjeme.
Prikaz idovskog utjecaja mogao bi izazvati krivu sliku stanja ako nemamo u vidu i druge
elemente. Premda su neki pogani poeli cijeniti idovstvo, mnogi su bili sumnjiavi i neprijateljski
raspoloeni prema zatvorenim zajednicama koje su djelovale u njihovoj sredini. idovi su bili
razglaeni kao preziratelji tovanja bilo kojeg drugog boanstva osim Izraelova Boga. Drali su se
po strani od religijskog i drutvenog ivota gradova u kojima su ivjeli, gotovo uvijek u zatvorenim
i povezanim kolonijama. Postepeno je moglo doi do krivog shvaanja i tumaenja idovstva, jer su
mogli biti osumnjieni kao ateisti zbog toga to nisu imali hramova, kipova ni rtava. Uz to su
obavljali obrezanje, koje su pogani shvaali kao sakaenje. Obdravanje subote pogani su im
ubrajali u lijenost. Jo su vie povod za ogorenost pruale povlastice koje su idovi uivala u
Rimskom Carstvu. esto se dogaalo da je reakcija protiv idova poprimila oblik nasilja. U I
stoljeu posl. Kr. neman koju mi danas nazivamo antisemitizmom poela je dizati svoju runu
glavu u mnogim dijelovima Sredozemlja. U Aleksandriji god. 34. posl. Kr., a u Cezareji a Antiohiji
god. 66., poklane su tisue idova. Ovi zloini bili su ogorena reakcija poganstva protiv religije i
moralnih propisa koji su samom svojom prisutnou neprestano izazivali.
4) IDOVSKA APOKRIFNA KNJIEVNOST
U toku posljednjeg stoljea pr. Kr. i I stoljea posl. Kr. iva idovska predaja bila je povod
nastajanja razliitih knjievnih djela u Palestini i dijaspori. Mnogi od tih spisa bili su pseudonimni,
tj. pripisivali su se nekoj slavnoj linosti iz prolosti te su se u duhu onog vremena i irila djela tih
linosti. Iz njih vidimo duhovnost, molitve i nade idovstva te naziremo ozraje u kojem je niklo
kranstvo. Donosimo kratki prikaz najvanijih apokrifnih djela.
SPISI PRIPISANI HENOHU - 1. Knjiga Henohova (Henoh Etiopski ili Prva knjiga
Henohova) je kompilacija nagovora, proroanstava i spisa koji su pripisani Henohu, a bili su
podijeljeni u pet dijelova. Cjelovito djelo danas postoji samo u etiopskom prijevodu. U stvari, to je
prikaz religioznih, moralnih, mesijanskih i eshatolokih strujanja u idovstvu neposredno pred
poetak kranstva. Evo glavne podjele ove knjige.
____________________________________________________________________________
1) Uvod
1-5
____________________________________________________________________________
2) Aneli svemira
6-36
____________________________________________________________________________
PARABOLE ILI PRISPODOBE (37-71)
____________________________________________________________________________
PROBLEMI ASTRONOMIJE I KALENDARA (72-82)
____________________________________________________________________________
APOKALIPTIKA KNJIGA PJESAMA (83-90)
____________________________________________________________________________
APOKALIPSA TJEDANA I POSLJEDNJI SUD (91-104)
____________________________________________________________________________
DODATAK (105-108)

____________________________________________________________________________

Pojedini odsjeci potjeu iz razliitog vremena, no cjelina je sastavljena od 170. god. do 60.
pr. Kr. Najzanimljiviji dio su parabole ili prispodobe. One se ponajvie bave dolaskom Mesije,
Sina ovjejeg (usp. Dn 7). ini se da je to idovsko tumaenje Sina ovjejega u mesijanskom
smislu pripravilo teren da Isus moe upotrebljavati ovaj naziv za sebe. Neki su uenjaci ipak u
tome vidjeli umetke od strane krana (npr. Lagrange). Cini se da kumranska otkria potvruju ovo
miljenje. U njima je Knjiga Henohova predstavljena na deset fragmentarnih rukopisa iz spilje IV,
na aramejskom jeziku. etiri petine etiopskog prijevoda naene su u Kum-ranu. Znaajno je da u
kumranskim fragmentima nedostaje onaj dio drugog dijela koji donosi prispodobe, to je teko
rastumaiti kao puki sluaj. Prispodobe je vjerojatno izra dio neki idov ili idov obraen na
kranstvo iz I ili II stoljea posl. Kr. Svakako su parabole najkasnije nastali dio ove knjige pa je
auktor tih parabola vjerojatno sabrao cijelo djelo. Henohova knjiga znatno je utjecala na prvu
Crkvu pa neki njezini dijelovi u sadanjem obliku mogu potjecati od krana.
2. Knjiga Henohovih tajni ili Slavenski Henoh. To je tipino apokaliptiki spis. Henoh
iznosi objavu koju je primio na putovanju kroz sedam nebesa. Opisuje stvaranje svijeta i otkriva
tajne budunosti. Knjigu je napisao neki palestinski idov ili moda idov obraen na kranstvo.
Pisana je grki u I stoljeu posl. Kr. Prevedena je na staroslavenski i taj je prijevod sauvan.
3. Trea Henohova ili Hebrejski Henoh rabinska je kompilacija iz III. ili IV. stoljea posl.
Kr. Donekle je vana za prouavanje idovskog misticizma.
KNJIGA JUBILEJA - Knjiga jubileja iznosi povijest spasenja od stvaranja do sinajske
teofanije. Prikaz poetka izabranog naroda dat je u razdobljima od 49 godina, a tih razdoblja ima
49. jSva razdoblja zajedno sainjavaju jubilej jubileja. Djelo govori o Mojsijevu vienju na Sinaju
pa je po knjievnoj vrsti apokalipsa. Pisac se obilno sluio tehnikom hagade jer je elio opravdati
zakone i obiaje svog vremena, osobito povijeu patrijarha. U Kumranu je naeno desetak
rukopisa ove knjige na hebrejskom. Kumranski tekst vrlo je blizak predloku iz kojega je nastao
potpuni etiopski prijevod cvog djela te latinski nepotpuni prijevodi. Budui da je kumranska sljedba
upotrebljavala neki posebni kalendar i naglaavala glavne blagdane koji su padali na odreene
dane. ini se da je ovo djelo napisao neki pripadnik te sljedbe. Na temelju povijesnih aluzija u
samom djelu, vjerojatno je da je nastalo dobrano prije 100. god. pr. Kr.
OPORUKE DVANAESTORICE PATRIJARHA - Ovo je djelo po duhu i nainu srodno s
Knjigom jubileja. Dvanaest Takovljevih sinova jedan za drugim upuuje svojim potomcima savjete
i opomene. U cjelini ovo je rasprava o moralu i dobro svjedoanstvo visokog ideala koji je
nadahnjivao idovsko moralno dranje. Potpuno je sauvano samo u grkom prijevodu. Fragmenti
Levijeve oporuke na aramejskom i jedan fragment Naftalijeve oporuke na hebrejskom bili su
pronaeni u kumranu. Neki strunjaci, npr. Charles i Lagrange, smatraju da Oporuke dvanaestorice
patrijarha sadre neke umetke koje su dodali krani. Neki dananji strunjaci misle (npr. Milik) da
je itavo ovo djelo kranska kompilacija koja se temeljila na idovskim izvorima poput
kumranskih rukopisa. U svakom sluaju idovsko djelo (ili izvori) potjee iz I. ili II. stoljea pr. Kr.
SALOMONOVI PSALMI - To je 18 psalama, vrlo slinih biblijskom psalteriju, koji su bili
sastavljeni na hebrejskom, ali su sauvani samo u grkom prijevodu te u sirskom prijevodu, koji je
prireen po predloku na grkom Psalam 2 i 17 spominju Pompejevo zauzimanje Jeruzalema 63.
god. pr. Kr. Vjerojatno drugi psalmi potjeu otprilike iz sredine I st. pr. Kr. Farizej sko podrijetlo
ovih psalama vidi se iz njihova uenja o uskrsnuu, slobodnoj volji i mesijanskoj nadi (osobito Ps
17). Salomonove psalme treba dobro razlikovati od Salomonovih oda, koje potjeu iz II. st. posl.
Kr. To je kransko djelo sirskog podrijetla.

APOKALIPSE - 1. Mojsijevo uznesenje. Postoji dijelom u starolatinskom prijevodu, a ini

se da je izvorno napisano na hebrejskom nakon smrti Heroda Velikoga te je vie esenskog nego
farizejskog podrijetla. Pisac puno naglaava obdravanje Zakona, suprotstavlja se saducejima i
estoki je nacionalist.
2. Druga (etvrta) knjiga Ezrina je idovsko apokrifno djelo koje su krani vrlo dobro
poznavali i upotrebljavali. Ono je zajedno s Prvom (Treom) knjigom Ezrinom i Mana-eovom
molitvom tiskano kao dodatak izdanjima Vulgate. Postoji na latinskom i u orijentalnim
prijevodima, ali je bilo napisano na aramejskom ili hebrejskom brzo nakon razorenja Jeruzalema
god. 70. Sastoji se od sedam vienja. To su razgovori s Bogom o jadima Izraela. Iznosi nadu i vjeru
idova usred tekih nevolja.
3. Baruhova apokalipsa ili Sirski Baruh bila je napisana otprilike u isto vrijeme kada i
Druga (etvrta) knjiga Ezrina i ini se da je ovo djelo na nju utjecalo. I ona je podijeljena na sedam
dijelova. Izvorno je napisana na aramejskom ili hebrejskom, ali je sauvana samo u sirskom
prijevodu, koji je prireen na temelju grkog prijevoda.
APOKRIFI NA GRKOM - 1. Prva (Trea) knjiga Ezrina je mozaik odlomaka uzetih iz
Druge knjige Ljetopisa, Ezre i Nehemije. Tema joj je povratak iz suanjstva. Jedino je izvorni dio
3,1-5,6. To je hagada o Zorobabelu koja eli da pokae kako istina (tj. mudrost) pobjeuje sve.
Knjiga je nastala najvjerojatnije u Aleksandriji u I st. pr. Kr., kao plod idovske propagande, a
napisana je na grkom. Izdanje Vulgate donosi u dodatku latinski prijevod ove knjige.
2. Trea knjiga o Makabejcima je pobudna zgoda koja govori o progonstvu aleksandrijskih
idova za vrijeme Ptolemeja IV (221-205. pr. Kr.). Opisuje udesno izbavljenje idova od pokolja
koji je bio pripreman. Ovo je djelo napisao neki alek-sandrijski idov prije 70. godine posl. Kr.
Moda je napisano zato da ohrabri aleksandrijske idove za vrijeme progona pod Kaligulom.
3. etvrta knjiga o Makabejcima napisana je sa svrhom da pokae nadmo razuma nad
strastima. To je u stvari filozofska rasprava o obliku dijatribe. Pisac za potvrdu svoje teze navodi
junaki primjer Eleazara i sedmero brae iz Druge knjige o Makabejcima. Gotovo je sigurno da je
ovu knjigu napisao neki aleksandrijski idov u I stoljeu posl. Kr.
4. Manaeova molitva nadahnuta je pokornikim psalmom iz 2 Ljet 33,11-13, gdje se kralj
Manae kaje za grijehe i moli se Jahvi. Djelo je napisao neki helenizirani idov poetkom
kranske ere i ono je velianstven primjer najljepih bisera idovske duhovnosti. Latinski prijevod
ovog djela pojavljuje se u Vulgati kao dodatak.
5. Aristejevo pismo je spis koji bi elio biti pismo Aristeja, inovnika Ptolemeja Filadelfa
(285-247. pr. Kr.). Donosi legendarni izvjetaj o nastanku Petoknjija na grkom, koje su preveli
72 starjeine, pozvani u tu svrhu iz Jeruzalema. Ovaj prikaz nastanka Septuaginte povod je za
uzdizanje idovske mudrosti i Moj sijeva Zakona te za isticanje nadmoi idovstva nad poganskom
filozofijom i moralom. Ovo je pismo djelo idovske propagande u Aleksandriji i nastalo je oko
100. god. pr. Kr.
6. Sibilinska proroanstva. Od 5. stoljea pr. Kr. Grkom i Azijom kruila su proroanstva
koja su se pripisivala grkoj proroici (Sibili. Aleksandrijski su idovi u tome vidjeli uspjeno
pomagalo za svoju propagandu. Tako su i ovi od II stoljea pr. Kr. pisali Sibilinska proroanstva,
putali ih u opticaj i pomou njih irili idovska vjerovanja. Krani su ovu praksu nastavili tako da
zbirka od 12 knjiga sibilinskih proroanstava, koja je do nas dospjela, po svom tonu predstavlja
uglavnom kransko uvjerenje. U ovoj zbirci idovskog je podrijetla samo Knjiga trea, koja je
skup odvojenih fragmenata iz 2. stoljea pr. Kr., zatim Knjiga etvrta (oko 80. god. pr. Kr.) te
Knjiga peta (oko 125. god posl. Kr.). ak su i ove knjige bile do izvjesne mjere preraene od strane
nekog kranina.

3. KRONOLOGIJA ISUSOVA IVOTA

Evanelisti nisu eljeli napisati Isusov ivotopis u dananjem smislu rijei pa nisu puno
pazili na tone vremenske podatke. Samo nekoliko dogaaja iz Isusova ivota moemo datirati, ali i
tada se moramo zadovoljiti s priblinim podacima o vremenu njihova dogaaja. Nijedan datum iz
Isusova ivota ne moe se postaviti s apsolutnom sigurnou, jer su podaci oskudni i otvoreni
razliitim tumaenjima. Zadovoljavamo se navoenjem kronologije koja se temelji na razboritom
vrednovanju sauvanih podataka.

1) ISUSOVO ROENJE
Isus se rodio za vrijeme Heroda Velikog. To svjedoe Mt 2,1 i Lk 1,5. Stoga se morao roditi
najkasnije 4. godine pr. Kr. jer je te godine umro Herod.3
Prema Lk 2,1-2 Isus se rodio u doba popisa puanstva to ga je bio naredio car August, a izvrio
upravitelj Sirije Kvirinije. August je vladao od 27. god pr. Kr. do 14. god posl. Kr. Opi popis
puanstva u svoj zemlji (orbis romanus) obavljao se radi nametanja poreza po Rimskom Carstvu.
Luka je u tome vidio providnosno sredstvo da se Isus rodi u Betlehemu. Postoje podaci o popisu u
Galiji 12. god. pr. Kr. S druge strane, bilo je predvieno da se u Egiptu popis puanstva obavlja
svakih 14 godina. ini se da je to poelo godine 10. ili 9. pr. Kr. Prema Tacitu, prilikom Augustove
smrti pronaen je Breviarium Imperii, koji je navodno napisao sam car. Tu subili podaci ne samo o
broju redovnih i pomonih trupa i o snazi mornarice nego i o davanjima podlonih kraljeva, o
izravnim ili neizravnim porezima te o tekuim trokovima. Ovi su podaci morali nastati na temelju
opeg popisa puanstva, koji, dakako, nije morao biti obavljen istovremeno u svim dijelovima
Carstva. U doba vladanja Heroda Velikog nije bilo lako provesti rimski popis puanstva na
Herodovu podruju. August je znao da e se Herod kao pokorni kralj pokloniti njegovim eljama, a
uz to je postojala izvjesna zategnutost izmeu Heroda i Augusta zbog toga to je Herod bez
doputenja napao Nabatejce (9-8. god. pr. Kr.). Opravdano je pretpostaviti da Luka misli na
autentine dokumente kada govori o carevoj odredbi da se provede popis u svoj zemlji.

Prema Josipu Flaviju (Starine XVII, 8,1; 9,3; idovski rat I, 33,8; II, 1,3) Herod je umro u Jerihonu, nekoliko dana
prije Pashe, godine 750. od osnutka Rima, to znai u oujku ili travnju godine 4. pr. Kr. Monah Dionizije Mali, u VI
stoljeu, krivo je izraunao godinu 754. od osnutka Rima kao poetak kranske ere.

Jo nisu rijeene poznate kronoloke potekoe koje izlaze iz Lk 2,2. Na temelju Josipa
Flavija obino se prihvaa da je popis bio proveden u Palestini 6. ili 7. godine posl. Kr., kada je
Publije Sulpicije Kvirinije bio upravitelj Sirije. Zeloti su se pod vodstvom Ivana Galilejca
usprotivili tom popisu. Prihvatimo li ovo datiranje, valja nam ustanoviti da li je Kvirinije proveo
neki popis ranije. Na temelju natpisa u Tivoliju i Antiohiji Pizidijskoj tvrdilo se da je on upravljao
Sirijom izmeu 4.-i 1. godine pr. Kr. te da je imao posebni nalog da popis u Palestini provede u
vremenu od 10-8. god. pr. Kr. Tertulijan je popis koji se spominje prilikom Isusova roenja
pripisao upravitelju Sirije koji se zvao Sentius Saturnius (8-6 pr. Kr.). Ovaj je mogao dovriti popis
koji je otpoeo Kvirinije. Na temelju ovih podataka o godini Isusova roenja moemo rei samo to
da se rodio izmeu godine 8, kada je Kvirinije obavljao popis, i godine 4, kada je umro Herod.
Openito se smatra da je to najvjerojatnije godina 7. ili 6. pr. Kr.
2) ISUSOVO JAVNO DJELOVANJE
Luka u 3,1-2 nastoji da odredi tono vrijeme Krstiteljeva javnog djelovanja. On pri tom ide
za tim da odredi poetak
Gospodinova ministerija. Malim sinhroninim prikazom on uklapa dogaaje evanelja u okvir
povijesti svijeta i opisuje politiko stanje u Palestini. Na alost, od svih njegovih poda-.:.-:a nama
koristi samo jedan, a to je petnaesta godina vladanja cara Tiberija. Tiberije je poeo vladati 19.
kolovoza 14. godine posl. Kr. Po rimskom sistemu brojenja njegova 15. godina tekla bi od 19.
kolovoza godine 28. do 18. kolovoza godine 29. posl. Kr. Vjerojatnije je da se Luka dri sirskog
naina brojenja carevih godina, po kojemu je godina poinjala 1. listopada. U tom bi sluaju kratko
razdoblje od 19. kolovoza do 30. rujna bilo prva godina Tiberijeva vladanja, a petnaesta bi godina
bila od 1. listopada godine 27. do 30. rujna godine 28. posl. Kr. Stoga se ini da poetak Isusova
ministerija pada godine 28, ubrzo nakon Krstiteljeva nastupa.
Vaan je jedan uzgredni podatak Ivanova evanelja: etrdeset i est godina gradio se ovaj
hram (Iv 2,20). Herod je poeo popravljanje hrama godine 20. pr. Kr. 46 godina nakon toga bila
bi godina 27. ili 28. posl. Kr. Tako bi se ovaj podatak Ivanova evanelja slagao s Lk 3,1.
Iz sinoptika proizlazi da Isusovo javno djelovanje nije trajalo vie od jedne godine, iako ima
nekih znakova da je moglo trajati due. etvrto evanelje jasno razlikuje tri Pashe, za vrijeme kojih
Isus javno djeluje. Tako je prema ovom evanelju Isusovo javno djelovanje svakako trajalo vie od
dvije godine.4 Nakon susreta s Krstiteljem i uda u Kani, Isus je -uzaao u Jeruzalem o Pashi (Iv
2,13.23.). Vrativi se u Galileju kod jezera je udesno nahranio veliko mnotvo ljudi, upravo u doba
kada bijae blizu Pasha, idovski blagdan (Iv 6,4). To se oito dogodilo godinu dana nakon prve
Pashe. Otiao je u Jeruzalem za Blagdan sjenica (7,2) i za svetkovinu Posveenja hrama (Iv 10,22).
Betaniju je pohodio est dana prije Pashe (Iv 12,1), to se dogodilo sljedee godine, godine
njegove smrti.
3) ISUSOVA SMRT
Sva etiri evanelja slau se u tome da je Isus umro na dan paraskeue ili priprave za subotu,
tj. u petak (Mk 15,42; Mt 27,62; Lk 23,54; Iv 19,31). Meutim, Ivan i sinoptici razilaze se u
podacima o datumu Isusove smrti, tj. kojeg je dana u mjesecu umro.

Jedan blagdan o kojem su podaci Ivanova evanelja oskudni ponekad se (usp. Iv 5,1) poistovjeivao s Pashom, pa bi
prema tome Isusovo javno djelovanje trajalo preko tri godine. Vjerojatnije je da je to Pedesetnica ili Blagdan sjenica.

Prema sinopticima Isus je blagovao Pashu 15. niana, to prema naem nainu raunanja
pada naveer 14. niana, jer je kod idova dan poinjao zalaskom sunca. Isus je prema sinopticima
umro 15. niana.
Prema Ivanu, Isus je umro 14. niana, u asu kad su u hramu bili prikazivani pashalni
jaganjci, koje e idovske obitelji blagovati o Pashi.5
Prema sinopticima, Isusova je posljednja veera s uenicima bila pashalna gozba. Dao je da
njegovi uenici prirede ovu pashalnu gozbu prvog dana beskvasnih kruhova, tj. 14. niana (Mk
14,12 par.; usp. 14,14 par.). Kad je sjeo za stol, rekao je: Svom sam duom eznuo ovu Pashu
blagovati s vama prije svoje muke (Lk 22,15).
Ivan, meutim, ovako poinje svoj izvjetaj o muci: Bijae pred blagdan Pashe (Iv 13,1).
Prilikom suenja pred Pilatom on napominje da idovi nisu htjeli ui u pretorij da se ne okaljaju,
ve da mognu blagovati pashu (Iv 18,28). Isus je bio osuen na smrt na dan priprave za Pashu
(Iv 19,14) te je istog dana bio razapet (Iv 19,42). S Ivanovim se datumom slae i 1 Kor 5,7, gdje se
kae da je rtvovana Pasha naa, Krist. Isus je prema Iv i 1 Kor umro na dan prikazivanja
pashalnog janjeta, tj. 14. nisana.6
Prema sinopticima dan Isusove smrti nije bio dan subotnjeg poinka. Straari koji su
sudjelovali kod uhienja nosili su oruje (Mk 14,47). imun Cirenac vraao se s polja, gdje je po
svoj prilici radio (Mk 15,46 par). Trgovine su bile otvorene pa je Josip Arimatejac mogao kupiti
platno (Mk 15,46 par.) a r.e miomirise i pomasti (Lk 23,56). Ove se radnje ne bi mogle dogoditi 15.
nisana, na dan Pashe. Mogue je da je pashalno :biljeje posljednje veere u sinoptikoj predaji
poremetilo enoloki red te da je etvrto evanelje taj red popravilo. S Ivanom prihvaamo da je
Isus umro 14 niana, a sa sinopti-cima da je posljednja veera bila pashalna gozba, ali je Isus svoju
pashalnu veeru proslavio 24 sata prije ostalih idova. Iznesena su razliita tumaenja za ovo,7 ali
je, ini se, najbolje prihvatiti injenicu da je Isus slavio pashalnu gozbu dan ranije. Budui da je
sutradan mogao slaviti Pashu samo sobno na kriu (Iv 19,36; 1 Kor 5,7), Isus je svoj novi obred
ustanovio u toku gozbe koja je imala sva obiljeja idovske Pashe.
Smrt Isusova na kriu morala se dogoditi izmeu 26. i 36. god., jer je u to vrijeme Pilat bio
upravitelj Judeje. Budui da smo ve prihvatili miljenje da je Krist umro u petak 14. niana,
moemo se ograniiti na godine u kojima je to bilo mogue, a to su 27, 30. i 33. god. posl. Kr.
Budui da je Isusov javni nastup poeo 28. godine te trajao vie od dvije godine a manje od tri pune
godine, tada otpadaju 27 i 33. god. kao mogue godine Isusove smrti. Stoga s prilinom sigurnou
smijemo tvrditi da je Isus umro u petak 14. niana, tj. 7. travnja 30. godine.
Kao zakljuak moemo donijeti pregled relativno sigurnih dogaaja iz kronologije Isusova
ivota:

Pasha je uvijek padala 15. niana, bez obzira koji je to dan u tjednu. Pashalna jagnjad bila su zaklana 14. niana u
hramu popodne, to znai od 14 sati pa dalje, te su bila blagovana na pashalnoj veeri istog dana nakon zalaska sunca.
A taj dan je po idovskom raunanju ve bio 15. niana. Ovo se pravilo odravalo od II stoljea pr. Kr., kad je Pasha
padala u subotu.
6
Valja upozoriti da je i sinoptiko datiranje posljednje veere ne samo mogue nego i vrlo vjerojatno. J. SCHMID u
svom djelu Das Evangelium nach Markus, Regensburg, Verlag, F. Pustet, 1954, str. 268-273, smatra da je Ivan
promijenio datum posljednje veere iz teolokih razloga.
7
ANNIE JAUBERT u svom djelu La Date de la Cene, Paris, Gabalda, 1957, iznosi novu teoriju o upotrebi
dvostrukog kalendara: tubenog hramskog i starinskog, kojim su se u doba Isusove muke sluili sljedbenici kumranske
zajednice. Prema slubenom hram-skom kalendaru u godini Isusove smrti 14. niana bio je petkom i taj je dan Isus
umro na kriu. No Isus se za posljednju veeru posluio starinskim kalendarom po kojemu je te godine 14. niana
padao u utorak. Tako bi Ivan imao pravo kad kae da Isus umire uoi Pashe, .a sinoptici bi imali pravo to Isusovu
posljednju veeru prikazuju kao pashalnu gozbu. Izvrstan osvrt na knjigu i tezu gospoice Jaubert dao je P. BENOIT u
lanku La date de la cene u svom djelu Exegese et Theologie, Paris, Cerf, 1961, I, str. 255-261.

Oko god. 7. ili 6. pr. Kr.:

Godine 28. prije Pashe:
7. travnja 30. god.:
9. travnja 30. god.:

Isusovo roenje
poetak javnog djelovanja
raspee
uskrsnue (i uzaae)

4. APOSTOLSKO DOBA
U ovom i sljedeem odsjeku zadovoljit emo se prikazom glavnih crta Djela apostolskih. Cijelo
ovo poglavlje eli prikazati opu povijesnu pozadinu novozavjetnog vremena.
1) JERUZALEMSKA ZAJEDNICA
Prva kranska zajednica osnovana je u Jeruzalemu, gdje se okupila drupa Galilejaca koji su
bili Isusovi apostoli i uenici. Bilo im je nareeno da ekaju Oevo obeanje (Dj 1,4.8). Izlijevanje
Duha na Duhove 30. god. oznailo je raanje Crkve.
DVANAESTORICA - Dvanaestorica su, naravno, zauzimala prvo mjesto u jeruzalemskoj
zajednici. Jedinstven je bio njihov poloaj, jer su pratili Isusa, sluali njegove rijei, bili svjedoci
njegovih djela i uskrsnua. Od poetka se priznavalo spontano da su dvanaestorica temelj Crkve,
iako se to tek kasnije moglo potpuno shvatiti. Gradske su zidine imale 12 temelja, a na njima 12
imena dvanaestorice apostola Jaganj-evih (Otk 21,14). Nije stoga udno to oni u prvoj Crkvi
predstavljaju grupu koja kao kolegij obavlja poglavarsku funkciju. Prvi im je in bio ispuniti
prazninu koja je nastala odlaskom Jude te ponovno popuniti broj koji simbolizira novog Izraela s
njegovih dvanaest plemena. Petar je, dodue, govorio mnotvu na Duhove, ali on nije bio sam, nego
je ustao zajedno s Jedanaestoricom (Dj 2,14). Kad je on zavrio govor, sluatelji se obraaju
Petru i drugim apostolima (Dj 2, 37). Dvanaestorica su odabirali nove sluitelje i postavljali na
njih ruke (Dj 6,2-3). Kad je Radosna vijest stigla u Sama-. bila primljena, apostoli poslale k njima
Petra i Ivana (Dj 8,14). Dvanaestorica su inae cijelo vrijeme bili zauzeti slubom rijei (Dj 6,2)
u Jeruzalemu. Bili su, meutim, Galilejci, a zadaa im je bila svjedoiti Krista sve do kraja
zemlje (Dj 1,8). Drugi su stoga trebali preuzeti upravu nad rrvesnom Crkvom u Jeruzalemu.
STARJEINE - Bio je postavljen zbor starjeina pod vodstvom Gospodinova brata
Jakova. Bili su nadleni bdjeti -ad duhovnim i materijalnim dobrima jeruzalemske zajednice. Ovo
je bilo uvedeno po uzoru na zbor starjeina iz idovskih sinagoga po Palestini i diljem dijaspore.
Djela apostolska puta govore o vanosti starjeina (Dj 11,30; 15; 16,4; 21.18).
PETAR - Petar je kao prvi meu Dvanaestoricom sigurno bio poglavar kranske zajednice.
Dj 1,12 o tome uvjerljivo svjedoe. Odluivao je, predsjedao i vodio Crkvu. Predvodio je izbor
Matije (1,15-26). Bio je prvi propovjednik (2,14-36; 3,12-26) i predstavnik Crkve pred Sinedrijem
(4,8-12). Auktoritativno je intervenirao u sluaju Ananije i Safire (5,3-11), slubeno je obiao
obraenike u Samariji (8,14-24) te kao apostol proao obalno podruje (9,32-43). Krstio je Kornelija (pogl. 10). Pavlov postupak potvrdio je Petrovu ulogu. Petar je prvi meu uenicima vidio
uskrslog Krista (1 Kor 15,5). Kad je Pavao tri godine nakon svoga obraenja posjetio Jeruzalem,
jedini mu je cilj bio sastati se s Petrom (Gal 1,18). Jedanaest godina kasnije Petar je na
Jeruzalemskom saboru podrao Pavla te se pozvao na svoje vlastito iskustvo prilikom primanja
Kornelija u kransku zajednicu.
Iako je oito da je Petar predvodio Dvanaestoricu te bio poglavar prve kranske zajednice,
ipak, odvajati Petra od apostolske grupe znailo bi umjetno odvajati glavu od tijela. Petrova uloga
da 'uvruje brau' (Lk 22,32) ne smije nam zamraiti injenicu da su oni koje ima uvrivati
njegova 'braa', braa do te mjere da je Pavao smjelo ukorio Petra u Antiohiji (Gal 2,11-14).

GOSPODINOV BRAT JAKOV - Mk 6,3 i Mt 13,55 spominju nekog Jakova,

Gospodinova brata. Iz 1 Kor 15,7 vidimo da mu se ukazao uskrsli Gospodin. On sigurno nije
istovjetan s apostolom Jakovom, Zebedejevim sinom, koji je bio muen 44. god. (Dj 12,2). Mogao
je biti istovjetan s apostolom Jakovom, Alfejevim sinom, ali veina dananjih strunjaka ovo ne
prihvaa. Jasno je da je njegova vlast u jeruzalemskoj Crkvi bila drugotna, podlona vlasti
Dvanaestorice.
Dj 1,14 izvjetavaju nas da su se na Duhove Isusova braa zajedno s apostolima okupila u
gornjoj sobi. Stoga je Jakov od poetka bio pripadnik Crkve. Bio je poglavar Gospodinove
obitelji pa je zahvaljujui tome, postao voom krana koji su se obratili sa idovstva. Kada je
Pavao tri godine nakon svog obraenja doao u Jeruzalem da pohodi Petra, susreo se takoer s
Jakovom (Gal 1,19), kojega, uz Petra i Ivana, naziva jednim od stupova Crkve (Gal 2,9). Luka u
prikazu Jeruzalemskog sabora (Dj 15) govori o Jakovljevu visokom poloaju. Kad je Petar godine
47. pobjegao iz Jeruzalema da izmakne progonu Heroda Agripe I, postavio je Jakova za poglavara
jeruzalemske zajednice (Dj 12,17). Jakov je mogao ostati u gradu, jer je bio poznat ako revnitelj
Zakona te potivan od idova. Kad je pri koncu svojeg djelovanja Pavao doao u Jeruzalem god.
58, naao je samo Jakova (Dj 21,18).
Josip Flavije je jedini sauvao podatak o Jakovljevoj smrti. On izvjetava da je veliki
sveenik Hanan II dao kamenovati Jakova^, god. u razmaku izmeu smrti prokura-tora Feta i
imenovanja njegova nasljednika Albina. Hegezip spominje predaju po kojoj je Jakov bio baen s
vrha hrama, ali je ta predaja sekundarna i nesigurna. Cini se da je Jakova naslijedio njegov brat
imun, koji je prije nesree iz god. 70. odveo zajednicu idovskih krana u Pelu u Transjordaniji.
DVIJE GRUPE - Dj 6-1 govore o dvije grupe u prvotnoj jeruzalemskoj zajednici, a to su
Hebreji i Helenisti. Hebreji su bili palestinski idovi. Govorili su aramejski a u svojim
sinagogama itali su Bibliju na hebrejskom. Ve smo spomenuli da je Jakov bio voa obraenika sa
idovstva. Oni su se odlikovali revnofu u obdravanju Zakona te su ih ortodoksni idovi gledali
obzirno. Ovi obraeni idovi po sebi nisu bili judaizanti, koji su smatrali da je obdravanje
Mojsijeva Zakona nuno za spasenje. Razumljivo je da su :tu njima imali judaizantske sklonosti te
mogli biti jodaizanti (usp. Dj 15,1.5 Gal 2,4). Bili su skloni da od obra-cnih pogana zahtijevaju
obdravanje Mojsijeva Zakona (usp. Dj 11,1-3.22; 21,21). Stoga nije udo da misionarsko
djelovanje nije krenulo iz ove grupe nego iz druge.
Helenisti (usp. Dj 6,1; 9,29) su bili idovi iz dijaspore, .t.vjeli su izvan Palestine a imali su
svoje sinagoge i u Jeruzalemu, u kojima se Biblija itala na grkom. Redovno su radije govorili
grki nego aramejski. Odani Zakonu, ponosni na svoju idovsku krv, oni su imali ire poglede od
svoje palestinske brae i nisu poput ovih osjeali odbojnost prema poganima. Dj 2,8-11 svjedoe o
postojanju mnogih helenistikih idova u Jeruzalemu na dan Duhova. ini se da obraenika
Helenista nije bilo manje od roenih Jeruzalemaca. Helenisti nisu odjednom prekinuli sa Zakonom
ili hramom. Svi su se krani - Hebreji i Helenisti - dnevno okupljali u hramu (2.46). Brzo je,
meutim, dolo do trvenja izmeu tih dviju grupa. Helenisti su se alili da su njihove udovice kod
svagdanjeg dijelenja potreptina bile zapostavljene (6,1). Dvanaestorica su zatraila da Helenisti
odrede sedmoricu iz svoje ;rupe koji su zatim bili zadueni za raspodjelu pomoi. Naziv akon
ne dolazi u tekstu, ali je u 6,2 upotrijebljen glagol diakonein - sluiti, dvoriti kod stola. Odreena
sedmorica imala su grka imena, a jedan je od njih - Nikola - bio prozelit iz Antiohije.
2) IRENJE CRKVE
Sam je Krist prije uzlaska na nebo odredio plan irenja Crkve kao zadatak Dvanaestorici:
Bit ete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji, i sve do kraja zemlje (Dj 1,8).

JERUZALEM - Silazak Duha Svetoga preobrazio je Dvanaestoricu i one koji su bili s njima. Oni
koji su njihovu rije prihvatili i pokajali se, primili su inicijaciju u kranstvo krstivi se u ime
Isusovo radi protenja grijeha. Dobili su dar Duha Svetoga (2,38). Prvog dana bilo je tri tisue
obraenika. U zakljuku Luka kae: Gospodin je danomice zajednici pridruivao spasenike
(2,47). Nakon toga Luka esto spominje brojani porast Crkve. Prvi su krani spremno prihvaali
nauku apostola. Bili su jednog srca i due, dnevno su pohaali hram te se okupljali na lomljenje
kruha i molitvu. 3ve su imanje davali u zajednicu i uivali potovanje naroda (2,42-47; 4,32-35;
5,12-16). Osobito je po velikodunosti bio poznat Barnaba, levit s Cipra (4,36).
idovske su vlasti morale reagirati protiv Crkve koja je rasla brojano i ugledom. Apostoli
su bili uhieni (5,17-18), ali ih je Bog udom oslobodio (5,19-21). Bili su izvedeni na sud pred
Sinedrij, na kojem je prevagnuo razboriti Gamali-elov savjet (5,27-42). Trvenje unutar kranske
zajednice u-blaeno je postavljanjem sedmorice akona (6,1-6). Jedan od njih - Stjepan - koji je
vjerojatno bio rodom iz Alek-sandrije, uskoro je postao poznat. Stoga su mu se ogoreno
suprotstavljali idovi Helenisti. Bio je izveden pred Sinedrij (6,8-15). U vatrenom govoru
dokazivao je da su starozavjetna proroanstva ispunjena na Isusu Nazareaninu. Na zavretku je
napao ispraznost hramskog kulta, formalizam pismozna-naca i sljepou predstavnika vjerske vlasti
u Jeruzalemu (Dj 7). Izazvao je bijeg sluatelja koji u ga odvukli izvan grada i na brzinu
kamenovali (7,57-60). Savao je odobravao to ubojstvo (8,1).
ini se da je Stjepanovo muenitvo prvi prizor estokog progona (8,1). Taj je progon po
svoj prilici bio uperen protiv krana Helenista, pa su Dvanaestorica putena na miru. Ta drska i
protuzakonita akcija idovskih poglavara ne bi bila doputena pod Pilatom. No on je bio opozvan u
jesen 36. god. te poslan u Rim. Namjesnik Sirije Vitelije bio je naklonjen idovima i upravljao je
Judejom do imenovanja novog upravitelja. Moemo stoga Stjepanovu smrt i nastanak progonstva
datirati u vrijeme zime 36. god. Helenisti su bili raspreni te su obilazei od mjesta do mjesta
propovijedali Radosnu vijest (8,4). Tako je misionarenje poelo iz progonstva.
JUDEJA I SAMARIJA - Filip, koji je takoer pripadao Sedmorici, propovijedao je
evanelje u Samariji s velikim uspjehom (8,5-13). To je bila prva misionarska djelatnost izvan
Jeruzalema. Kad su Dvanaestorica ula za Filipov uspjeh, poslali su Petra i Ivana, koji su ne samo
odobrili njegovo djelovanje nego i nastavili evangelizirati (8,14-25). Filip je krstio dvoranina
etiopske kraljice, kandake (Luka pod Etiopijom misli Nubiju, dananji Sudan). Ovaj je ovjek oito
pripadao bogobojaznima (8,26-39). Filip je nastavio evangeli-zirati obalno podruje (8,40) te se
ini da se zaustavio u Ce-zareji (21,8-9). Drugi krani Helenisti misionarili su drugdje i broj je
obraenika rastao. U meuvremenu se najvei Helenist obratio pod izravnim utjecajem uskrslog
Gospodina (9,1-19).
ini se da je nakon Pavlova obraenja za mjesne Crkve nastupilo razdoblje mira: Crkva je
po svoj Judeji, Galileji i Samariji uivala mir, izgraivala se i napredovala u strahu Gospodnjem
(9,31). Vano je spominjanje Galileje kao dokaz da se Crkva i tamo proirila. Petar je mirno obiao
brau u Judeji i obalnom podruju. Neko je vrijeme ostao u Jopi, u kui imuna koara. Providnost
ga je dovela do dogaaja koji u sebi izgleda jednostavan, ali je od velike vanosti. To je primanje
prvog obraenika s poganstva u kransku zajednicu, i to od strane voe te zajednice. Iz prikazanih
popratnih okolnosti vidimo da je obraenje rimskog asnika Kornelija - koji je bio bogobojazan
ali jo uvijek poganin - bilo dogaaj od sveope vanosti. On je na Jeruzalemskom saboru odigrao
presudnu ulogu da se obraenicima s poganstva ne nameu obaveze Zakona (15,7-11.14). Petar je
primio dvostruku pouku: Bog mu je pokazao da pogane Crkva treba primati bez nametanja Zakona;
Bog mu je takoer dao do znanja da treba prihvaati gostoprimstvo neobrezanih i zajednitvo kod
stola s onima koji se ne pridravaju idovskih obiaja. U izvjetaju o Kornelijevu obraenju
opaamo poetak pitanja odnosa meu kranima idovskog i poganskog podrijetla. Dj izvjetavaju
da su hebrejski krani traili od Petra neka opravda svoj postupak (11,1-18).

Neto kasnije, Agripa I, koji je bio kralj Judeje i Samarije (41-44. god. posl. Kr.), uze
zlostavljati neke od Crkve (12,1) te dade odrubiti glavu Jakovu, Zebedejevu sinu. Da bi se jo vie
dodvorio idovima, dao je uhititi Petra, ali ga je Bog udesno oslobodio i poslao na drugo mjesto
(12,3-17). (Sve se ovo dogodilo za vrijeme Pashe (12,3). Kralj je po svoj prilici umro brzo nakon
toga, kad se vratio u Cezareju iz Jeruzalema, u kojem je bio za vrijeme Pashe. O njegovoj smrti
.zvjetavaju Dj 12,20-23. Prema tome, njegove kaznene mjere provedene su godine 44. Petar se
vratio u Jeruzalem prilikom vijeanja sabora god. 49.
Ubrzo nakon Pavlova i Barnabina povratka s misionarskog puta po Maloj Aziji (45-49) u
Antiohiju, dola su neka braa iz Jeruzalema te poela nauavati da je obrezanje nuno za spasenje
(Dj 15,1; Gal 2,4). Crkva u Antiohiji odluila je poslati Pavla i Barnabu s jo nekim pratiocima u
Jeruzalem (15,2; Gal 2,1). U Jeruzalemu ih je primila zajednica i apostoli sa starjeinama (15,4), ali
su neki obraeni farizeji odmah traili da se obraeni pogani imaju obrezati (15,5). Apostoli i
starjeine razmotrili su to pitanje (15,6). Petar je iznio primjer Kornelija te pokazao da bi kuali
Boga kad bi nepotrebno optereivali obraenike s poganstva, jer je Bog u tome sluaju izriito
pokazao svoju volju. idovi i pogani spaavaju se jedino milou Gospodina Isusa (15,7-11).
Dokazujui iz Starog zavjeta da su i pogani pozvani na spasenje, Jakov je potpuno prihvatio
Petrovo miljenje u pogledu obrezanja. Ipak je dodao Jakovljevo pravilo: obraenici s poganstva
trebaju se uzdravati od mesa rtvovanog idolima, od sklapanja braka unutar odreenih stupnjeva
srodstva (pometa), od udavljenih ivotinja i od krvi (15,13-21). Ovaj propis bio je ustupak obraenicimasa idovstva. Sastavljeno je pismo i upueno brai iz poganstva po Antiohiji, Siriji i
Ciliciji. Odnijeli su ga Pa-vao i Barnaba uz pratnju Jude i Silvana, dvojice uglednih pripadnika
jeruzalemske Crkve (15,22-29). Tako je Crkva-matica svojim ugledom rijeila problem koji je
uznemirivao veliku misionarsku antiohijsku Crkvu te prijetio budunosti kranstva. Jeruzalem je
odobrio Pavlovo evanelje te je Pavao bio slubeno priznat kao apostol pogana (Gal 2,7-9).
Ne elimo se zadravati na potekoama koje nastaju kad usporedimo Lukin izvjetaj o
Jeruzalemskom saboru s onim to kae Pavao u Gal 2. Ipak i o njima treba neto rei. Openito
valja priznati da Gal i Dj prikazuju Pavlove odnose s apostolima u Jeruzalemu s razliitog gledita.
Pavao je pisao apologiju u kojoj je branio svoje apostolstvo. Luki to nije bio prvenstveni cilj. Pavao
je pisao iz osobnog sjeanja i njegovi su podaci vani. Luka je morao prikupljati detalje iz razliitih
izvora. Ne moe se dokazati da su Luka i Pavao u opreci ili ak u proturjeju. Vjerojatno je da je
Barnabino i Savlovo putovanje u Jeruzalem radi pomoi izgladnjeloj brai (11,27-30) istovjetno s
putovanjem iz Dj 15,2 (usp. Gal 1,18; 2,1-2). Tu glad spominje Josip Flavije a dogodila se za
vrijeme upravljanja Tiberija Aleksandra (46-48. posl. Kr.). Oteavajua okolnost bila je jubilarna
godina 47/48. posl. Kr. U tom sluaju Barnaba i Savao ponijeli su pomo iz Antiohije kad su
krenuli na sabor u Jeruzalem god. 49.
to se tie Dj 15, ini se da je Luka u jedan izvjetaj spojio dva dogaaja. U prvom sluaju
rije je o obrezanju i stavu obraenika s poganstva prema Mojsijevu Zakonu. Pa-vao i Barnaba
poli su u Jeruzalem i pitanje je rijeeno uz auktoritativnu intervenciju Petra. To opisuje Pavao u
Gal 21,-10 i Luka u Dj 15 i Dj 11,27-30. Drugi dogaaj je spor u kojem je, dok je Petar bio
odsutan, Jakov imao odlunu ulogu, a ticao se drutvenog saobraanja meu kranima idovskog
podrijetla i kranima poganskog podrijetla (15,13-21; usp. Gal 2,11-14). S ovog drugog sastanka
upueno je pismo crkvama Sirije i Cilicije.
Luka je grau rasporedio da pokae jasnije kako je Jeruzalem ^odobrio misionarski rad
meu poganima.
On je vjerojatno htio pokazati: a) da Jakov, apostoli i starjeine nisu odobravali postupak judaizanata, koji su tvrdili
da govore u njihovo ime; b) da oni priznaju Pavlovu misiju meu poganima kao od Boga odobrenu, i to znakovima i
udesima koja su se dogodila u Maloj Aziji te ispravnim tumaenjem proroanskih Pisama; c) da je Pavao bio
skrupulozno odan uglednicima u Jeruzalemu vrei svoje poslanje meu poganima.

Prvenstvo jeruzalemske Crkve bilo je kratka vijeka. Jakov je 62. god. bio kamenovan, a
nekoliko godina kasnije sva je Palestina uzavrela kad su se zeloti digli protiv Rima. Jeruzalemski
biskup imun odveo je svoje stado u Pelu, u Trans-jordaniji, prije nego je dolo do katastrofe god.
70. Neki su se krani kasnije vratili da ive u ruevinama grada ili u blizini tih ruevina. Posljednji
su nestali u doba Trajana (98- -117). Tako je u stvari judeo-kranstvo zavrilo propau grada i
hrama.
DO KRAJA ZEMLJE - Neki od onih koji su bili raspreni nakon Stjepanove smrti dospjee
do Fenicije, Cipra i Antiohije (Dj 11,19). U Antiohiji su propovijedali poganima i idovima (11,20)
te tako dali odluni zaokret u irenju Radosne vijesti. Antiohija, smjetena na uu Oronta, bila je
glavni grad Sirije i trei po veliini u Rimskom Carstvu. Bio je to poslovni trgovaki grad s
kozmopolitskim stanovnitvom. Obraenja su u Antiohiji bila brza i brojna. Kad je u Jeruzalem
dola vijest o tome, bio je poslan Barnaba da izvidi stvar. Potpuno je odobrio ono to su uinili
misionari te je svojim utjecajem dao nov poticaj irenju evanelja (11,21-24). Barnaba je poao u
Tarz da pozove Savla, koji se bio povukao u svoj grad poto su mu idovi onemoguavali
apostolsko djelovanje u Damasku i Jeruzalemu. Njih dvojica proveli su zajedno jednu godinu
propovijedajui u Antiohiji, gdje se uenici najprije prozvae kranima (11,25-26).
Antiohija je postala Pavlova matica i izvor misionarskog irenja. Od 13 poglavlja Dj
prevladava snani Pavlov lik. Pavao je Lukin junak, ali i jo vie: on je utjelovljenje dina-mizma
Crkve. Luka je za plan svoje knjige uzeo rijei samog Krista (1,8): najprije je prikazao nastajanje
Crkve u Jeruzalemu a zatim djelovanje Apostola naroda, koje zavrava u prijestolnici Rimskog
Carstva, u srcu ondanjeg svijeta. U tom gradu ostavlja Pavla kao zatvorenika prikazujui ga vrlo
ivo kako propovijeda kraljevstvo Boje i nauava o Gospodinu Isusu Kristu sa svom slobodom,
nesmetano (Dj 28,31). Dj ipak ne prikazuju prvenstveno pojedine osobe nego povijest prve Crkve.
Djela apostolska ne prikazuju povijest Pavla i apostola, nego Duha Svetoga i Crkve. Stoga u
njima Pavao nije samo Pavao, on je i Crkva, Crkva koja - iako okruena neprijateljskim svijetom nastavlja svoju zadau otvorenog i neustraivog propovijedanja svima koji se za nju zanimaju.
Tako Djela apostolska zavravaju s Kristom i kraljevstvom Bojim, kao to su i poela.
3) APOKRIFI NOVOG ZAVJETA
Apokrifi Novog zavjeta nisu ni tako brojni ni tako vani kao apokrifna knjievnost Starog
zavjeta. Ipak su oni izvrili golem utjecaj na puku pobonost, liturgiju i religioznu umjetnost. Ti
raznorodni spisi odraavaju elje i znatielju prosjenog ovjeka meu prvim kranima. Mnogi su
novoza-vjetni apokrifi heretini pa oni takoer odraavaju zastranje-nja koja su bila mogua gotovo
od poetka. Oni takoer svjedoe o ranim poecima pobonosti prema Mariji. Mnogi od
novozavjetnih apokrifa nisu se sauvali, a od onih koji su do nas doli malo ih je vrijednih i
zanimljivih. Spominjemo samo najznaajnije.
AGRAFA - Evanelja ne tvrde da sadre sve ono to je rekao Isus. Sveti nas je Ivan izriito
upozorio da je zapisao samo mali dio Isusovih rijei (Iv 21,25). Prvi su krani bili uvjereni da
evanelja sadre sve to je bitno u Isusovim djelima i rijeima. Vrlo su rijetke Isusove rijei koje
nisu sadrane u kanonskim evaneljima. Takva jedna izreka zove se agraphon: To je svaka
izdvojena izreka koju predaja pripisuje Isusu a ne postoji u naim kanonskim evaneljima.
Nekoliko agrafa dolazi u novozavjetnim spisima. Ona sainjavaju posebnu skupinu. Pet ih
je na broju, a za dva sluaja postoji paralela u evaneljima. Tako za primjer iz Dj 1,4-8 imamo
paralelu u Lik 24,45-49; za 1 Kor 11,24-25 imamo paralelu kod sinoptika (usp. Lk 22,17-20 i par.).
Preostala tri nalaze se u Dj 20,35; 1 Sol 4,15; Otk 12,15. Jedino prvi primjer donosi sasvim novo
naelo: Blaenije je davati nego primati. U nekim rukopisima postoje Isusove izreke u
varijantama. Spominjemo dvije od njih: tzv. Freerov logion dodatak je uz kanonski tekst Mk 16,14

u Freerovu kodeksu (W); Codex Bezae (D) mjesto Lk 6,5 ima izreku: Istog dana, videi jednoga
gdje radi u subotu, ree mu: 'ovjee, ako zna to radi, blaen si, ali ako ne zna, proklet si i
prekritelj Zakona'
U patristikim djelima nalaze se mnoga agrafa, ali izgleda da je veina njih nadahnuta
izrekama iz evanelja. Vrlo je teko ustanoviti da li neka Isusova izreka izvan evanelja predstavlja
pravu Isusovu izreku ili ne. Ozbiljnije prouavanje neke e od njih sigurno odbaciti. Za preostale,
kojih je malo, nikada ne moemo biti sigurni da li ih je Isus doista izrekao. Sada se meu
strunjacima opaa tendencija smanjivanja broja pravih agrafa.
APOKRIFNA EVANELJA - 1. Hebrejsko evanelje bilo je najvanije apokrifno evanelje, ali je
nama danas poznato jedino po navodima u patristikim djelima. Bilo je napisano aramejskim
jezikom, otprilike potkraj I stoljea, te se ini da je to bio prijevod kanonskog Matejeva evanelja
za upotrebu meu judeokranima.
2. Fragment pergamenta bio je otkriven u Akhminu, u Gornjem Egiptu, godine 1886.
Gotovo je sigurno da je to dio Petrova evanelja, koje spominju Origen i Euzebije. Izgleda da je
djelo bilo napisano sirijskim jezikom u prvoj polovici II stoljea. Sauvani fragment opisuje
posljednje prizore muke, Kristovo uskrsnue i prva ukazanja. Temelji se na kanonskim
evaneljima.
3. Jakovljevo protoevanelje sastoji se od dvaju pobudnih ali legendarnih izvjetaja, koji se
odnose na Marijino roenje i djetinjstvo te na okolnosti Isusova roenja. Napisano je grki oko
sredine II stoljea, auktor je neki Aleksandrinac. Utjecalo je znatno na kransku umjetnost.
4. Pseudo-Matejevo evanelje napisano je latinski u V ili VI stoljeu, a nadahnuto je
Jakovljevim protoevaneljem. Prvi dio ovog spisa govori o Marijinu roenju i Isusovu djetinjstvu.
Drugi dio govori o udesima koja je uinio djeak Isus.
5. Transitus beatae Mariae Virginis. Ovaj spis je izvorno napisan grki u IV. ili V. stoljeu.
Usko je povezan s dva upravo spomenuta spisa te sainjava njihovu dopunu. Svjedoi o ranom
pukom vjerovanju u Marijino uznesenje.
6. Pseudo-Tomino evanelje sauvano je na grkom, latinskom, sirijskom, gruzijskom i
staroslavenskom. ini se da nije sastavljeno prije V stoljea, iako bez sumnje sadri materijal koji
je mogao nastati i ranije. Govori o Isusovu djetinjstvu. Na ovom se temelje Armensko i Arapsko
evanelje o djetinjstvu. Ova su dva evanelja nastala kasnije i na njih je jo utjecalo Jakovljevo
protoevanelje. Zgode sadrane u ovim evaneljima kreu se od draesnoga do djetinjastog Neke
su od njih znak loeg knjievnog ukusa.
7. Pilatova djela ili Nikodemovo evanelje sauvano je na grkom, sirijskom, koptskom,
armenskom i latinskom. Potjee po svoj prilici iz IV. stoljea. Sastoji se od dvaju sasvim razliitih
dijelova. Prvi se dio temelji na kanonskim evaneljima i opravdava Pilata, koji je prikazan kao
svjedok Isusove nevinosti i boanstva. Drugi dio, u latinskom prijevodu, nosi naslov Descensus
Christi ad inferos te opisuje misteriozni silazak Kristov u carstvo mrtvih.
8. Tomino evanelje pripada zbirci od trinaest svezaka papirusa koji sadre etrdeset etiri
ezoterina spisa. Pronaeni su 1945. u mjestu Nag Hamadi, blizu nekadanjeg Kenoboskiona u
Egiptu. Tomino evanelje sastoji se od 118 Isusovih izreka. Mogue je da je ovo djelo zapoelo
kao pravovjerna zbirka Isusovih rijei, ali u sadanjem obliku sadri oito gno-stiko usmjerenje te
se ini da je bilo gnostiko ve od poetka. Mnoge izreke sastavljene su od tekstova uzetih iz
kanonskih evanelja. Ti su tekstovi esto puta tako spojeni da odgovaraju gnostikom tumaenju.
Na ovom spisu opaa se tendencija da se preradi redoslijed Isusovih rijei iz evanelja. U
sluajevima izreka koje su sasvim srodne s izrekama u kanonskim evaneljima, znaajno je takoer
da pisac unosi male razlike kako bi prikrio izvor iz kojega preuzima. Ovo djelo pokazuje kako su

gnostici razumjeli, ili, bolje reeno, krivo razumjeli, Isusa i njegovo evanelje. Koptski rukopis je
iz druge polovice IV stoljea. Izvornik je mogao biti na grkom i vjerojatno je nastao u II stoljeu.
DJELA - Starinska apokrifna Djela nastajala su izmeu II i IV stoljea te imaju mnogo zajednikih
crta. Slina im je knjievna vrsta, a doktrinalni pogledi isti. U biti su pravovjerna, ali pokazuju
izvjesnu gnostiku ili enkratistiku tendenciju. Gnostici su u njih umetali dijelove koji su im
odgovarali.
1. Ivanova djela. To je legendarni ivotopis apostola Ivana. Poinje njegovim dolaskom iz
Efeza u Rim, gdje se ima pojaviti na sudu za vrijeme Domicijanova vladanja. Djelo je sauvano na
grkom. Napisano je oko 160. godine.
2. Pavlova djela. To je pobudni izvjetaj o Pavlovim misionarskim putovanjima. Ovaj spis,
zajedno s Pavlovim muenitvom i Treom poslanicom Korinanima, dio je veeg djela nazvanog
Djela Pavla i Tekle, koje je napisao neki sveenik iz rimske provincije Azije oko godine 180.
3. Petrova djela sauvana su fragmentarno na grkom, koptskom, a cjelovito na latinskom. To je
puki izvjetaj iz drugog ili treeg stoljea. Sadri zgodu koju je preuzeo Quo vadi i predaju da
je Petar bio raspet s glavom okrenutom prema dolje.
4. Tomina djela sauvana su na grkom i sirijskom. ini se da su nastala u Siriji u III
stoljeu. Prikazuju Tomino misionarsko djelovanje u Indiji. Iako su ponekad bila oznaavana kao
gnostiko djelo, moda je ispravni je rei da su kasniji interpolatori unijeli izvjesnu gnostiku
tendenciju.
5. Andrijina djela poznata su nam po grkom tekstu i latinskom prijevodu, a oba su ova
teksta proirila izvorno djelo, koje je izgubljeno i po svoj prilici pisano grki oko 200. godine.
Liturgija blagdana sv. Andrije apostola preuzela je neke tekstove iz ovog spisa.
POSLANICE I APOKALIPSE - 1. Trea Korinanima je zavrni dio Pavlovih i Teklinih
djela. Tu se u Pavlovo ime ukratko izlae pravovjerna nauka o utjelovljenu i uskrsnuu tijela.
2. Poslanica Laodicejcima je kratki mozaik tekstova iz kanonskih poslanica. Nastala je na
Zapadu koncem II stoljea.
3. Pismo apostola sauvano je na koptskom i etiopskom kao prijevod, a izvornik je napisan
La grkom, u Aziji ili Aleksandriji, oko 180. godine. Po knjievnoj vrsti to je pismo koje
Jedanaestorica alju iz Jeruzalema svim crkvama. Sasvim je pravovjerno te vano za kransku
nauku i liturgiju.
4. Petrovo otkrivenje sauvano je na jednom fragmentu na grkom zajedno s Petrovim
evaneljem. Postoji slobodni etiopski prijevod ovog djela. ini se da je nastalo u Aleksandriji
sredinom II stoljea. Opisuje opi sud u obliku otkrivenja koje Petar dobiva od Krista i povjerava
svom ueniku Klementu. Veliku panju posveuje mukama osuenih. Znatno je utjecalo na
kransku knjievnost i umjetnost.
5. Pavlovo otkrivenje nastalo je u Palestini u III stoljeu i napisano je na grkom. Usko je
povezano s Petrovim otkrivenjem. Opisuje raj i ivot izabranih ne zanemarujui ni pakao.
Sauvano je na grkom i u mnogim prijevodima. Osobito je bilo poznato u srednjem vijeku.
5. SV. PAVAO: KRONOLOGIJA I MISIONARSKA PUTOVANJA
Kasnije emo detaljnije obraditi ono to je Pavao napisao. A ovdje emo ukratko prikazati
njegov ivot i misionarsko djelovanje.

1) KRONOLOGIJA
KRONOLOKI PODACI SVJETOVNE POVIJESTI - 1. Galionovo prokonzulstvo u Ahaji.
Natpis otkriven u Delfima i objavljen 1905. godine sadri pismo cara Klaudija u kojem se spominje
brat filozofa Seneke, Lucije Junije Galion kao prokonzul Ahaje. Pismo je napisano poto je
Klaudije, poslije neke pobjede, bio poaen aklamacijom, i to dvadeset i esti put. Dvadeset esta
Klaudijeva aklamacija vjerojatno je bila izmeu 25. sijenja i 1. kolovoza 52. godine. Ahaja je bila
senatska provincija i sluba je u njoj trajala godinu dana, od proljea do proljea. Vjerojatno je
Galion bio prokonzul Ahaje od proljea 52. godine do proljea 53. godine. Pavao se pred njim
pojavio (Dj 18,12-17) po svoj prilici na poetku njegove prokonzulske slube, jer su idovi htjeli
iskoristiti Galionovo neiskustvo. Ovaj susret Pavla i Galiona odigrao se pod konac Pavlova boravka
od godinu i pol dana u Korintu. To znai ljeti 52. godine. Tako moemo s izvjesnom sigurnou
datirati Pavlov boravak u Korintu za vrijeme njegova drugog misionarskog putovanja. Bilo je to od
zime godine 50. do ljeta godine 52.
2. Opoziv Feliksa i imenovanje Feta. Antonije Feliks preuzeo je dunost upravitelja Judeje
52. godine. Neron ga je, prema miljenju mnogih strunjaka opozvao 60. god. Naslijedio ga je
Porcije Fest (60-62). Prema Dj 24,27 Pavao je bio uhien na Duhove dvije godine prije Feliksova
opoziva. Novi upravitelj Fest, ubrzo nakon preuzimanja dunosti, ponovno je otvorio Pavlovu
parnicu. Pavao se prizvao na Rim i zbog toga je suenje odgoeno. Vjerojatno je krenuo u Rim u
jesen 60. godine, a prije toga bio je zatvoren u Cezareji 58-60. godine.
KRONOLOKI PODACI NOVOG ZAVJETA - 1. Pavlovo obraenje. ini se da je Stjepanovo
muenitvo bilo poetak progona od strane idova (Dj 8,1.3). Ovo se za vrijeme Pilata ne bi moglo
dogoditi, jer bi on takav nered uzeo kao povod da strogo kazni idove. On je bio opozvan 36.
godine, a namjesnik Vitelije, koji je bio naklonjen idovima, pravio se kao da ne vidi njihovu
protuzakonitu djelatnost prema kranima. Stoga moemo s razlogom pretpostaviti da je Stjepan
bio muen u jesen 36. godine. Pavlovo je obraenje slijedilo brzo nakon toga, zimi 36. godine.
2. Dogaaji nakon obraenja. Prema Gal 1,8 Pavao je pohodio Jeruzalem 3 godine nakon
svoga obraenja. U Gal 2,1 apostol kae da je ponovno pohodio grad 14 godina nakon obraenja.
Prema ondanjem nainu brojenja godina prva (nepotpuna) i posljednja (takoer nepotpuna)
raunale su se kao pune godine. Stoga izraz tri godine moe znaiti razdoblje od godine i pol do
tri godine dana, a izraz etrnaest godina moe oznaavati vrijeme u trajanju od dvanaest do
etrnaest i pol godina. Prihvatimo li pretpostavku da se Pavao obratio 36. godine, tada nakon tri
godine ima biti 38. ili 39. godine, a nakon etrnaest godina bilo bi 49. ili 50. godine.
3. Pavlovo roenje. Ovdje smo opet na podruju vrlo openitih podataka. U poslanici
Filemonu r. 9, koja je nastala oko 62. godine, Pavao naziva sebe presb'tjtef, to znai starac. U
Dj 7,58, neposredno pred obraenje godine 36, nazvan je neanias, mladi. Iz ovoga moemo
pretpostaviti da se rodio oko 10 god.
2) MISIONARSKA PUTOVANJA
PRVO MISIONARSKO PUTOVANJE OD PROLJEA 45. GOD. DO PROLJEA 49.
GOD. (Dj 13-14) - Uspjeh u Antiohiji rasplamsao je ar prvih krana za apostolskim djelovanjem.
Za vrijeme jednoga liturgijskog sastanka bili su Barnaba i Pavao odvojeni za novi daleki pothvat.

Prvi je cilj bio Cipar, s kojega je potjecao Barnaba. Uzeli su sa sobom Ivana Marka,
Barnabina roaka, te otplovili iz Antiohijske luke Seleucije. Iskrcali su se na istonoj obali Cipra u
Salamini, koja je bila glavna luka ovog otoka. Poeli su propovijedati u sinagogama te postavili
redoslijed kojega e se kasnije pridravati. Pavao je navijetao Radosnu vijest najprije idovima a
onda poganima. Na zapadnoj obali u Pafu, koji je bio glavni grad otoka, dobrohotno ih je primio
prokonzul Sergije Pavao. Od ovog asa i dalje Dj mijenjaju Savlovo idovsko ime u helenistiko
ime Pavao te uvijek navode na prvom mjestu Pavla a zatim Barnabu.
Misionari su zatim otplovili prema Maloj Aziji i stigli u Pergu, glavni grad provincije
Pamfilije. Tu ih je napustio Marko te se vratio u Jeruzalem. Pavao je njegov postupak smatrao
odmetnuem (Dj 15,36-39). Pavao i Barnaba nastavili su put te stigli u Antiohiju Pizidijsku, rimsku
koloniju koja je tada bila pripojena provinciji Galaciji. Grad je imao kozmopolitsko obiljeje te je
predstavljao vanu postaju na glavnoj cesti od Sirije prema Efezu. U gradu je bio znatan dio
idovskog stanovnitva. idovi su odbacili Radosnu vijest ali su je pogani spremno prihvatili.
Misionari su tu mogli provesti dobar dio godine. Moda su idovi pridonijeli da budu otjerani s tog
podruja. Pavao i Barnaba poli su zatim u Ikonij, koji je bio oko 130 km juno od Antiohije. Tu su
imali prilino uspjeha meu idovima i poganima, ali su konano naili na opiranje te morali poi
dalje. Sljedea postaja bila je rimska kolonija Listra, koja je bila oko 30 km jugozapadno od Ikonija. Tu nije bilo idovske sinagoge, ali je u Listri ivio Timo-tej, koji e postati Pavlov suradnik
(Dj 16,1-3). Vidjevi kako su Barnaba i Pavao ozdravili uzetoga, stanovnici Listre proglasili su ih
bogovima: Pavla Hermesom, Barnabu Zeusom. Kasnije su kamenovali Pavla na poticaj idova koji
su doli iz Antiohije. Nakon toga misionari su poli u Derbu, koja je bila pogranini grad provicije
Galacije i leala oko 50 km jugoistono od Listre. Tu je misionarsko djelovanje bilo vrlo uspjeno.
Poto su neko vrijeme propovijedali, misionari su odluili vratiti se istim putem. Uspostavili su
mjesnu upravu po Crkvama koje su osnovali. Nisu se ipak vraali na Cipar nego su iz Atalije, luke
grada Perge, otputovali izravno u Antiohiju Sirijsku. Neki su se pripadnici jeruzalemske Crkve
uznemirili na vijest o velikom uspjehu misionarenja meu poganima. Na sveanom zborovanju u
Jeruzalemu priznata je obraenicima s poganstva sloboda od Mojsijeva Zakona i bio je potvren
Pavlov apostolat (Dj 15; Gal 2). Ta je odluka bila dalekosena, jer je kranstvo od tada postalo
univerzalna religija.
DRUGO MISIONARSKO PUTOVANJE: OD JESENI 49. GOD. DO JESENI 52. GOD
(DJ 15,36-18,22) - Ohrabren povoljnim rjeenjem problema koji je mogao pokopati njegovo : cio,
Pavao je brzo poeo opet misliti na Malu Aziju. Suradnik mu je na novom putovanje bio Silvan.
Putovali su kopnom od Antiohije preko Cilicijskih vrata te obili Derbu i i. U Listri je Pavao naao
Timoteja, koji je prihvatio kranstvo na prvom Pavlovu putovanju, i uzeo ga za suradnika. Timotej
je ostao Pavlov vjerni prijatelj do kraja.
Poto je pohodio ve osnovane Crkve, Pavao je elio poi .rravno prema zapadu u
provinciju Aziju. No Duh mu je zabranio pa je poao sjeverozapadno, prema Bitiniji. Ovdje je :>pet
primio poruku od Boga te krenuo prema zapadu putem koji je vodio u Troadu, rimsku koloniju i
luku na mizijskoj bali, blizu poloaja na kojem se neko nalazila Troja. Na kraju su se razjasnile
misteriozne upute jer je Pavao u vienju uo vapaj za pomo koju je od njega traio nepoznati
Makedonac.
Grupi misionara u Troadi priao je Luka (prvi od mi-dijelova poinje u Dj 16,10) te su svi
otplovili u Evropu. Iskrcali su se u Neapolu (dananja Kavala), koji je bio luka vane rimske
kolonije Filipa. Misionari su odmah poli u Filipe. U tom gradu nije bilo sinagoge pa se ono malo
idova koji su u njemu ivjeli okupljalo na molitvu izvan grada. Bogbojazna poganka Lidija,
rodom iz Tijatire, prihvatila je kranstvo zajedno sa svojim ukuanima. Pavao je ozdravio
opsjednutu djevojku i to je bio povod da on i Silvan budu zatvoreni kao sijai nemira. Ta nezgoda

bila je povod da se obrati uvar zatvora te da se uprava grada slubeno ispria to je rimske graane
dala bievati i zatvoriti bez suda.
Misionari su poli rimskom cestom, zvanom Via Egnatia, preko Amfipola i Apolonije do
Soluna, koji je bio glavni grad Makedonije. Pavao i Silvan propovijedali su u sinagogi. Pridobili za
kranstvo mnoge pogane koji su se ukljuivali u siagogalna zborovanja te neke utjecajne ene.
idovi su brzo ihukali svjetinu protiv misionara pa su braa nagovorila Pavla i Silvana da nou
pobjegnu u Bereju, mali grad zapadno od Soluna. Tu su se obratili mnogi idovi. No dolazak sijaa
nemira iz Soluna prisilio je brau da poalju Pavla u Atenu, dok su Silvan i Timotej ostali u Bereji.
U Ateni je Pavao nastupio najprije u sinagogi te propovijedao idovima i bogobojaznim
poganima. Svaki je dan na trgu razgovarao s prolaznicima i raspravljao s epikurejskim i stoikim
filozofima.
Ubrzo je Pavao poao u Korint, glavni grad provincije Ahaje, sjedite prokonzula i veliki
trgovaki centar. Tu je upoznao brani par Akvilu i Priscilu, koji su se obratili sa idovstva, i
nastanio se kod njih. Subotom je propovijedao u sinagogi. Brzo su mu se pridruili Silvan i
Timotej. Kad su mu se konano usprotivili korintski idovi, poeo je djelovati meu poganima i
imao dosta uspjeha. U Korintu je proveo godinu i pol, od zime 50. godine do ljeta 52. godine. Tu je
napisao Prvu i drugu poslanicu Solunjanima.
Korintski su idovi iskoristili dolazak novog prokonzula Lucija Junija Galiona da Pavla
izvedu na sud. Prokonzul je odluno odbio da povede parnicu. Pavao je ipak nakon toga otplovio u
Efez s Priscilom i Akvilom, koji su ostali u tom gradu. Neko je vrijeme nastupao u sinagogi te,
obeavi da e se opet vratiti, otplovio u Cezareju. Poao je da obnovi svoje zajednitvo s Crkvom
u Jeruzalemu a zatim se vratio u Antiohiju u jesen 52. godine.
TREE MISIJSKO PUTOVANJE: OD PROLJEA 53. GOD. DO PROLJEA 58. GOD.
(Dj 18,23-21,16) - Proboravivi kratko u Antiohiji, Pavao odlui pohoditi Malu Aziju. Ode i
zareda galacijskom podrujem i Frigijom, utvrujui sve uenike (Dj 18,23). Sredite mu je ovoga
puta bio Efez, glavni grad provincije Azije, grad bogatstva i raskoi, jedan od velikih gradova onog
vremena. Bio je poznat po Artemidinu hramu koji se zvao Artemision i koji je bio jedno od sedam
uda ondanjeg svijeta. U Efezu se Pavao nastanio kod Akvile i Priscile. Pouio je i krstio malu
grupu sljedbenika Ivana Krstitelja. Po svom obiaju najprije je nastupao u sinagogi kroz tri
mjeseca, ali su mu se idovi na kraju usprotivili. Kroz sljedee dvije godine (ostao je u Efezu
gotovo tri godine ( Dj 19,8-10; 20,31) djelovao je meu poganima sluei se u tu svrhu kolom
nekog Tirana (Dj 19,9). Svoje je suradnike u meuvremenu slao po Aziji (usp. Kol 1,7-8; 4-12-13).
Oit dokaz Pavlova uspjeha je pobuna srebrara Demetrija, koji je zaraivao pravei i prodajui
srebrne kipie Artemide poklonicima te boice. Ti su obrtnici gledali u Pavlu opasnost a eoj
unosni posao te su organizirali pobunu s nakanom da gz se otarase. Ubrzo nakon toga, pred Duhove
57. god., Pavao je -pustio Efez. Za vrijeme svog boravka u tom gradu Pavao .Prvu poslanicu
Korinanima i moda poslanicu Fi-fejpljanima. ini se da je nakon pisanja 1 Kor nakratko pohamo
Korint (usp. 2 Kor 1,23-2,1; 12,14; 13,1) te da je nakon povratka u Efez napisao poslanicu pisanu
sa suzama (2 Kor 2, 3-4.9; 7.8 sl). Poslanica Galaanima bila je takoer napisana u Efezu. ali nije
jasno da li prije ili poslije 1 Kor.
Iz Efeza je Pavao otiao u Makedoniju, gdje je napisao Drugu poslanicu Korinanima, a
zatim je poao u Korint, gdje je proveo tri zimska mjeseca godine 57./58. Iz Korinta je napisao
Poslanicu Rimljanima. Namjeravao je otploviti iz Korinta izravno za Antiohiju, ali je bio upozoren
na zavjeru koja se spremala protiv njega te je odluio putovati kopnom preko Makedonije. U
Filipima se sastao s Lukom te je otplovio u Troadu iza Uskrsa 58. godine. elio je biti u Jeruzalemu
za Duhove. Zaobiao je Efez te je starjeine te Crkve pozvao na razgovor u Milet, gdje se od njih
oprostio dirljivim govorom. Grupa s kojom je putovao doplovila je do Tira te provela tjedan dana s
tamonjom braom. Zatim su nastavili put prema Cezareji, zaustavivi se u Ptolemaidi. U Cezareji

su bili gosti Filipa, jednog od sedmorice akona. Tu je prorok Agab prorekao Pavlu da ga uskoro
eka zatvor. U Jeruzalemu su ih braa srdano doekala. Sutradan su Pavla primili Jakov i
starjeine. U znak pomirljivosti prema kranima idovskog podrijetla Pavlu je bilo preporueno da
plati trokove za etvoricu zavjetovanih nazireja. Spremno je pristao. Azijski su idovi vidjeli
Pavla u drutvu s Efeaninom Trofimom, koji nije bio idov te su ga optuili za zloin uvoenja
poganina u hram. Pavlu je prijetila opasnost da bude na mjestu linovan ali ga je spasio vojni tribun
Klaudije Lizija. Pavao se govorom obratio rulji, ali ju je samo vie raspalio pa je tribun, ne
poznavajui aramejski i mislei da okrivljeni izaziva mnotvo, htio Pavla dati bievati. No Pavao se
pozvao na svoje rimsko graansko pravo. Sutradan je tribun dao izvesti Pavla pred Sinedrij.
Svdei svoju stvar na optubu zbog vjere u uskrsnue mrtvih Pavao je vjeto izazvao razdor meu
lanovima Sinedrija sastavljenog od farizeja i saduceja. Pavlov neak dojavio je da se sprema
zavjera protiv uhienog apostola. Tribun je smjesta poslao Pavla pod jakom vojnom pratnjom u
Cezareju, gdje je bio izruen upravitelju Antoniju Feliksu. Feliks je u svojoj gramzljivosti i
podmitljivosti kratko ispitao Pavla zatim ga kroz dvije godine drao u zatvoru u Cezareji oekujui
od njega mito. Zatvorenik Pavao doekao je u Cezareji kraj Feliksove slube (58-60).
PUTOVANJE U RIM I POSLJEDNJE GODINE - Porcije Fest naslijedio je Feliksa na
dunosti godine 60. Novi je upravitelj na zahtjev idovskih voa htio Pavla poslati na sud u
Jeruzalem. Pavao je slutio da ga idovi kane smaknuti i zato se prizvao na carski sud u Rimu. Ovo
je prisililo upravitelja da svoga zatvorenika poalje u Rim na sud. Pred polazak iz Cezareje Pavao
je imao priliku da svoju stvar iznese pred Agripu II i njegovu sestru Bereniku, koji su doli u
slubeni pohod Fetu.
U jesen 60. godine Pavao se pod pratnjom rimskoga tetnika Julija i carske ete ukrcao na
lau koja je plovila prema Maloj Aziji. Kad su doli do Mire, u Liciji, stotnik je naao neku
aleksandrijsku lau koja je trebala ploviti za Italiju. Putovanje je opisano dramatski i detaljno u
Dj7-28. Zavrilo je brodolomom i spaavanjem putnika koji su se iskrcali na Malti. Zimu su
proveli na tom otoku te stigli u Rim u proljee 61. godine. Pavao je u glavnom gradu ostao u
kunom pritvoru dvije godine. Mogao je nastaviti svoj plodni apostolat i odatle je napisao
poslanice iz suanjstva Koloanima, Efeanima, Filemonu i vjerojatno Filipljanima. Njegovi su
protivnici znali da ne bi imali nikakvog uspjeha ako pred carskim sudom nastupe s uobiajenim
optubama protiv Pavla. Stoga je Pavao bio osloboen nakon dvije godine pritvora koje su bile
zakonom odreene.
Malo nam je poznato iz posljednjeg razdoblja Pavlova ivota (63-67. god.). Mogao je
ostvariti svoju namjeru da ode u panjolsku (usp. Rim 15,24-25). Prema pastoralnim poslanicama,
pohodio je Efez (1 Tim 1,3) i Kretu (Tit 1,5). ini se da su Prva Timotejeva i Titova napisane u
Makedoniji oko 65. godine. Iz Druge Timotejeve vidimo da je Pavao ponovno dospio u Rim u
zatvor, koji je bio mnogo stroi od prvoga (2 Tim 1,8.12; 2,9). Pavao uvia da je ovaj puta za njega
smrt neminovna (2 Tim 4,6-8). Vrlo vjerojatno da je pogubljen za vrijeme Neronova progonstva.
Predaja smatra da je muen 67. godine.
3) Kronoloki pregled
Oko 10. god.

Pavao roen u Tarzu.

Nakon 30. god.

kola u Jeruzalemu, uenik Gamalielov.

Oko 36. god.

obraenje.

36-39

Damask i Arabija.

39

Pohod u Jeruzalem.

39-43

Tarz.

43-44

u Antiohiji s Barnabom.

45-49

prvo misionarsko putovanje.

49

sastanak u Jeruzalemu.

50-52

drugo misionarsko putovanje; u Korintu od zime 50. god.

do ljeta 52. god.; Prva i Druga Solunjanima.

53-58:

tree misionarsko putovanje; u Efezu od jeseni 54. god.

do proljea 57. god.; (Filipljanima), Galaanima, Prva Korinanima;
pohod u Korint 57. god.;
ljeti 57. u Makedoniji;
Druga Korinanima; u Korintu zimi 57/58;
Rimljanima.

Duhovi 58

uhien u Jeruzalemu.

58-60

zatvorenik u Cezareji.

60-61

put u Rim.

61-63

zatvorenik u Rimu;
Koloanima, Efeanima, Filemonu (Filipljanima.).

63:

kraj prvog zatoenitva; mogue putovanje u panjolsku.

Oko 65:

Efez, Kreta, Makedonija; Prva Timoteju, Titu.

Oko 67:

Drugo suanjstvo u Rimu; Druga Timoteju.

Oko 67: Smrt.

II. POGLAVLJE

POSTANAK SINOPTIKIH EVANELJA

Da bi egzegeta utvrdio osnovanost onoga o emu izvjeuju evanelja, treba pomno svratiti
panju na tri razdoblja kroz koja su proli Isusova nauka i ivot prije nego su stigli do nas. 8
Na grkom izvorniku evanelje se zove euangelion, od ga je nastala latinska rije
evangelium. U prvoj Crkvi rije euangelion nije znaila knjigu koja govori o Isusovim djelima i
rijeima, nego Radosnu vijest o mesijanskom spasenju, poruku o spasenju. Sam naziv s njegovim
religioznim sadrajem prva je Crkva nala u Septuaginti, npr. u Iz 52,7: Kako su ljupke po
gorama noge glasonoe radosti, koji oglaava mir, nosi sreu, i spasenje navijeta! Stari i Novi
zavjet upotrebljavaju istu rije, ali je u Starom zavjetu euangelion Radosna vijest o buduem
spasenju, dok je novozavjetno evanelje Radosna vijest o spasenju koje je ve ispunjeno.
Evanelje ponekad oznauje Radosnu vijest koju je navijestio sam Isus (tako npr. u Mk
1,15; Mt 11.5; Lk 4,18), ali i sadraj apostolske propovijedi o Kristu i spasenju koje je u njemu
dostupno (npr. Dj 5,42; Rim 1,1-2). Oba se znaenja svode na isto, jer se uvijek radi o Kristu i
njegovu nauavanju. Kranski su misionari bili nazvani evanelistima po tome to su
propovijedali, a ne po tome to su pisali (Dj 21,8; Ef 4,11; 2 Tim 4,5). U samom Novom zavjetu
evanelje znai Kristovo nauavanje, a evanelist je propovjednik.
Rije euangelion s vremenom je poela dobivati novo znaenje. U II. stoljeu posl. Kr.
ovim se izrazom poeo oznaavati pisani izvjetaj o ivotu i uenju naeg Gospodina. U to su
vrijeme pisci evanelja dobili naziv evanelisti. Valja nam imati na umu da na pojam evanelja
kao pisanih djela o Isusu nije istovjetan s pojmom evanelja u samom Novom zavjetu.
Evanelja nam govore o Kristu i njegovoj nauci, ali ih nije napisao Krist. Isus nije opisivao
udesa, nego ih je inio. Podnio je muku, umro i ustao od mrtvih, ali nije ostavio prikaz tih
dogaaja. Isto vrijedi i za njegovo uenje. On je izgovorio svoje rijei, ali su ih zapisali drugi. Te
rijei nisu dole do nas u obliku u kojem ih je Isus izgovorio, nego u obliku u kojem su ih se drugi
sjeali. Drugi su ih se mogli sjeati i zapisati ih tono onako kako ih je on izgovorio, ali po sebi je
mogue da ih se i nisu tono sjetili. Paljivo prouavanje evanelja nagovijeta da je posrijedi
druga alternativa. Stoga moramo pogledati tko su i kakvi su svjedoci bili evanelisti.
etvorica evanelista pisala su nakon uskrsnua i mnogo godina nakon dogaaja o kojima
piu. Pri pisanju se nisu oslanjali samo na ono to su oni osobno vidjeli, uli i upamtili. Dovoljno je
sjetiti se da Marko nije bio apostol, da Luka uope nije bio Isusov uenik pa da vidimo kako su se
evanelisti pri pisanju morali oslanjati na druge. Osim te injenice, na dananjem stupnju
istraivanja sasvim je jasno da su se evanelisti posluili usmenim izvjetajima ili pisanim dokumentima koji su im stajali na raspolaganju, to je prirodni postupak svakog pisca koji eli napisati
knjigu o neijim djelima i rijeima.
Valja nam pogledati u razdoblje prije evanelista. Oni su nam dali etverostruki izvjetaj o
Radosnoj vijesti, ali oni sami nisu autori te Radosne vijesti. Zapisali su izvjetaj o naem
Gospodinu, ali je sam dogaaj postojao dobrano prije nego su oni poeli pisati. Izmeu Krista i
evanelista stoje apostoli i prvi propovjednici. Time dolazimo do prve Crkve, jer je Crkva, koju

Instrukcija o povijesnoj istini evanelja, koju je izdala Parika biblijska komisija 21. travnja 1964. Hrvatski tekst
Instrukcije preuzet iz prijevoda dra A. Kresine u knjizi A. BEA: Evanelja u svjetlu povijesti i vjere. Novi znanstveni
pogledi na sinopka evanelja, Zadar, 1966, str. 67-73.

predstavljaju apostoli, sastavila temeljno evanelje koje su nam kasnije prenijela etvorica
evanelista, svaki sa svoga stajalita.
Stoga uoavamo tri razine: Isus Krist, Crkva apostola i evanelisti. Evanelja moemo
pravo razumjeti samo kad uzimamo u obzir sva tri ova stupnja. U svjetlu ove injenice otpadaju
mnogi prividni problemi koji zapravo i nisu problemi, ve pri povrnom itanju evanelja opaamo
da se evanelisti ne slau do u sitnice ak ni onda kada zapisuju Gospodinove rijei. Postoje,
tovie, meu njima znatne razlike. U stvari razlike su normalne i potrebne ako su evanelisti pravi
od kojih svaki ima svoj cilj i upotrebljava izvore koji morali biti dostupni drugome. Ovo i sljedee
poglavlje eli pomoi itatelju da to razumije, kako bi to bolje razumio evanelja.
1. ISUSOVE RIJEI I DJELA
1) IZREKE (LOGIA)
Gospodin se u usmenom iznoenju svoje nauke sluio onim nainom miljenja i izlaganja
koji je tada bio u upotrebi. Prilagodio se mentalitetu sluatelja i nastojao da se ono to govori
usijee u njihovu pamet da bi, napose uenici, to zapamtili (PBK. Instr.).
Kasnije emo pokazati da evanelja nisu Isusove biografije. Ona ipak ele prikazati njegovo
uenje te iznijeti pred itatelja izvjesna razdoblja i dogaaje iz njegova djelovanja na zemlji.
elimo li doi do onoga to je Isus doista inio i govorio, moramo poi od treeg i drugog razdoblja
predaje. Za sada jednostavno pretpostavljamo ta dva razdoblja kao injenicu djelovanja evanelista
i apostola i elimo doi do evanelja.
Gospodinove rijei u sinoptikim evaneljima Matejevu, Markovu i Lukinu - uglavnom su
iste, no Marko ih donosi manje od Mateja i Luke. Meutim, vrlo rijetko su one potpuno istovijetna
u svima evaneljima. Razlike su obino neznatne, ali su ponekad prilino velike. Ovaj problem
valja gledati u pravom svjetlu. Ne bi imalo smisla zapisivati Isusove rijei u istom obliku u
razliitim evaneljima. Valja takoer priznati da nemamo nijednu Isusovu rije tono onakvu kako
ju je on izrekao, jer je on govorio aramejski a evanelja su napisana grki. Ipak ponekad moemo
uoiti aramejsku podlogu a ona pokazuje da izrazi prevedeni na grki sadre neto od oblika u
kojem ih je Isus izvorno govorio. Neki su izrazi sauvani na aramejskom izvorniku: Abba u Mk
14,36; Talitha kumi u Mk 5,41; effata u Mk 7.34. U Isusovim rijeima iz evanelja susreemo
obiljeja usmenog stila kao to je ritam, paralelizam i inkluzija. Ta su obiljeja odraz Isusova
nastojanja da zorno pouava svoje uenike.
OBILJEJE USMENOG STILA - U starozavjetnim spisima ritam je znatno zastupljen u
psalmima i prorokim knjigama. Slinost Kristovih govora s prorokim knjigama posebno je vana,
jer su upravo ti dijelovi Starog zavjeta bili najprije javno propovijedani pa tek zatim zapisani. Stoga
valja oekivati tragove ritma u Isusovim rijeima (kao npr. u Mt. 6,9-13; 7-17: Mk 7,8). Upadljiv
primjer je Mt 16,17-19. Donosimo hrvatski prijevod grkog teksta, koji se temelji na aramejskom
izvorniku. I u svom treem stupnju - pisanje Evanelja - te su rijei sauvale ritam. Ovdje smo
sigurno blizu onome to je Isus rekao.
Odlomak se sastoji od tri kitice, svaka kitica od tri stiha, a svaki stih se dijeli na dva cezurom
odvojena dijela:
Blago tebi / imune Jonin sine,
jer tijelo i krv / to ti ne objavi,
nego Otac moj / koji je na nebesima.
A ja tebi kaem / ti si Stijena,
i na toj u stijeni / sagraditi Crkvu svoju,

i Vrata paklena / nee je nadvladati.

Tebi u dati kljueve / kraljevstva nebeskoga,
pa to god svee na zemlji, / bit e svezano na nebesima,
a to god odrijei na zemlji, / bit e odrijeeno na
nebesima.
Paralelizam je knjievni postupak koji se esto nalazi u psalmima i prorokim knjigama. To
je svojstvo hebrejskog pjesnitva. U Isusovim izrekama postoje razliiti tipovi paralelizma.
1. Sinonimni paralelizam. Dva lana jedne izreke izraavaju istu misao tako da drugi
ponavlja smisao prvoga razliitim rijeima. Na primjer:
Tko prima proroka jer je prorok, primit e plau proroku;
Tko prima pravednika jer je pravednik, primit e plau pravedniku (Mt 10, 41).
Kome je god mnogo dano, od njega e se mnogo iskati.
Kome je mnogo povjereno, vie e se od njega iskati (Lk 12,48).
2. Antitetiki paralelizam. Drugi lan je antiteza prvome.
Na primjer:
Subota je stvorena radi ovjeka,
ne ovjek radi subote (Mk 2,27; usp. Mt 7.17; Lk 12,47-48).
3. Postupci ili razvijeni paralelizam. Misao prvog lana razvijena je i dopunjena u
drugom. Na primjer:
Tko vas prima, mene prima;
a tko prima mene, prima onoga koji mene posla (Mt 10.40; usp. Mk 9,37; Lk 12,4-5).
Sve tri grupe paralelizama nalazimo u Mt 10,39-41. Ovi primjeri pokazuju da je Gospodin
namjerno formulirao svoje izreke po uzoru na Stari zavjet. Uz to su se na taj nain lake pamtile.
Zato nam ovakve izreke predstavljaju formulaciju koja je vrlo bliza onome to je Isus doista rekao.
Inkluzija postoji u hebrejskoj i aramejskoj knjievnosti te predstavlja neku vrstu pripjeva.
Pojavljuje se u kratkom govoru tako da nekom rijeju, rijeima ili mislima govor poinje i
zavrava. Time odlomak koji je obiljeen inkluzijom jasno predstavlja zasebnu cjelinu. Primjer
imamo u Mt 5,3b; 10b; 7,16a. 20; 16,6.12; 19,30 i 16. Isus se sigurno sluio inkluzijom, ali je
svejedno teko ustanoviti da li neka inkluzija u evanelju potjee od samog Isusa ili ju je
oblikovala predaja.
U tom pogledu parabole predstavljaju zahvalno podruje prouavanja. Izgleda na prvi
pogled da u parabolama imamo ne samo autentino Isusovo nauavanje nego da su nam u njima
sauvane i Isusove rijei. No prva je Crkva preradila parabole a evanelisti su ih dalje preraivali.
Okolnosti prve crkve nisu bile iste kao prilike za vrijeme Isusova javnog djelovnja. Ako je Crkva
eljela da Isusove parabole odgovaraju kasnijim potrebama, morala ih je donekle prilagoditi. Parabole imaju dva drutvena okvira: okvir u doba Isusova javnog djelovanja te kasniji okvir u ivotu
prve Crkve. U mnogo sluajeva moe se s prilinim uspjehom odgonetnuti izvorni oblik.
2) PRIKAZI
(Uenici) su razumjeli udesa i druge dogaaje iz njegova ivota kao djela uinjena i
usmjerena u cilju da pokrenu ljude na vjeru u Krista i potaknu ih da vjerom prihvate evaneosku
poruku spasenja (PBK, Instr.).
Iz prvih poglavlja Djela apostolskih vidimo da je Petar nakon Duhova bio glavni Kristov
svjedok. On je u svojim propovijedima dao glavne crte Isusova javnog ivota i kod toga se uvijek

sluio odreenom shemom (usp. Dj 1,21-22; 2 22-24; 10.37-41). Red kojega se on drao postao je
opi okvir prvih triju evanelja:
1. Priprava i krtenje u Judeji, tj. propovijedanje Ivana Krstitelja i poetak Isusova javnog
djelovanja.
2. Djelovanje u Galileji.
3. Put iz Galileje u Jeruzalem.
4. U Jeruzalemu: muka. smrt, uskrsnue.
Izvjetaj o muci, koja se dogodila posljednja, nastao je najprije. Ovo dokazuje uska srodnost
svih etiriju evanelja u prikazu muke. Nakon toga dodavani su drugi detalji iz Gospodinova ivota
i mnoge njegove izreke. S pravom su, naime, neki strunjaci rekli da su evanelja izvjetaji o
muci s uvodom. Oito je da su za prvu Crkvu najznaaniji dogaaji iz Kristova ivota njegova
muka, smrt i uskrsnue.
Vano je odmah ustanoviti da je prva Crkva znatno pojednostavnila Isusov ivot i javno
djelovanje u procesu propovijedanja Radosne vijesti, kako se taj proces odraava u etiri stupnja
prikazane sheme. Da su nam sauvana samo prva tri evanelja, bili bismo uvjereni da je Kristovo
javno djelovanje trajalo manje od godine dana. Tu je spomenuta samo jedna Pasha, Pasha Kristove
muke. Izlazilo bi da je Isus poeo javno djelovati negdje nakon istog blagdana prethodne godine.
Na temelju toga bismo takoer zakljuili da je za vrijeme svoga javnog djelovanja samo jednom
pohodio Jeruzalem, i to na u svoju smrt. Ipak neki Lukini tekstovi ostavljaju malo drugaiji dojam
(9,51-53; 13,22; 17,11). Imamo, meutim, i etvrto evanelje. U njemu sv. Ivan izriito daje do
znanja da je Isusovo javno djelovanje trajalo vie od dvije godine, jer spominje tri Pashe. On
takoer govori da je Isus esto dolazio u Jeruzalem te u njemu drao dugake govore.
Oito da ne mogu biti povijesno posve tona oba naina kazivanja. Mi prihvaamo Ivanove
podatke o duem trajanju Isusova ministerija. Prva tri evanelja vie se dre prvotnog
propovijedanja i nacrta koji su dali apostoli. Taj prvotni nacrt imao je na umu misionarske potrebe.
Misionari su se morali sloiti koje e dogaaje iz Isusova ivota obraivati i koje dijelove njegove
nauke izlagati. Nuno je bilo pojednostavniti i shematizirati grau.
Zaustavimo se na dogaajima iz Isusova ivota. Spomenuli smo da su u sreditu smrt i
uskrsnue te da je ovaj spasonosni dogaaj bio prvi s obzirom na vanost i sadraj propovijedanja.
Kasnije su uvidjeli da je Isusu prethodio netko koji je poslan. da mu pripravi put. Stoga je bilo
potrebno neto rei Ivanu Krstitelju. On je bio prvi glasnik Radosne vijesti, je njegova zadaa
zavrena kad je nastupio Krist. Isus se prilikom krtenja susreo s Ivanom i to je bio prikladan as da
otpone prikaz Isusova javnog djelovanja. To je u stvari poetak Evanelja. 9 Nakon toga Isus je
nastavio djelovanje u Galileji. Izvjetaji o njegovim putovanjima i udesima bili su grupirani kao i
dijelovi njegovih propovijedi zajedno s pojedinim izdvojenim izrekama. Isusov put u Jeruzalem,
gdje ga eka smrt, izgledao je napetiji ako ga prikau kao jedini Isusov odlazak u Jeruzalem.
Okvir je, kako vidimo sastavljen po dogovoru, ali budui pisci nisu ili prvenstveno za tim
da dadnu toan povijesni prikaz, oni su iskrivili povijesne injenice. Nisu nam ostavili Isusovu
biografiju niti su se odvie zanimali za kronologiju. Ovakav nacrt, meutim, odgovara odreenoj
povijesnoj i teolokoj stvarnosti: Isus je na poetku bio dobro primljen kod naroda, ali je njegovo
ponizno i duhovno mesijanstvo iznevjerilo njihova oekivanja i oduevljenje je splasnulo. U isto
vrijeme ogoreno su mu se suprotstavljali pripadnici vladajueg sloja. Nakon toga Isus se povukao
iz Galileje i posvetio se izgraivanju male grupe vjernih uenika. Nakon Petrove ispovijesti vjere u
Cezareji Filipovoj uenici su ga poeli u svemu podravati. To je bio odluni as za polazak u Jeru-

Matej i Luka poinju od Gospodinova roenja, ali je prvotno propovijedanje poinjalo Isusovim krtenjem. Kasnije
zanimanje za ljudsko podrijetlo Sina Bojeg bilo je povod nastanku izvjetaja o djetinjstvu.

zalem. inilo se da protivnici slave pobjedu u drami muke, ali se prividni neuspjeh uskrsnuem
pretvorio u pobjedu.
Iza nacrta apostolskog propovijedanja krije se ta teoloka i povijesna stvarnost. Apostolska
propovijed nije eljela dati detaljnu Isusovu biografiju, nego ono bitno. Biografija je tvorevina
modernih vremena. Stoga nacrt o Isusovu djelovanju, sadran u apostolskoj propovijedi, nije
nikakva krivotvorina Prema prva tri evanelja Isusovo bi javno djelovanje trajalo manje od jedne
godine. To je samo privid, jer se to nigdje ne kae izriito. Do takvog zakljuka moe doi onaj
koji ne razumije metodu i nakanu onih koji su stvarali predaju. Oni su htjeli prikazati djelovanje
Mesije od povoljnog poetka u Galileji do tragedije i konanog trijumfa u Jeruzalemu, a evanelja
nam ipak pokazuju taj povijesni tok.
Mi moderni ljudi vodili bismo rauna u takvom prikazivanju o vremenu i detaljnoj
kronologiji. Da li, meutim, trajanje Isusova ministerija utjee na svrhu i uinak toga ministerija?
Obraenici su shvatili da je Sin Boji nastupio meu ljudima, podnio muku, umro i ustao od
mrtvih. Jedino im je to bilo potrebno da priznaju svoga Spasitelja. Ne trebamo i ne elimo nadugo
dokazivati povijesnost evanelja, ali sa sigurnou tvrdimo da povijesni lik Isusa iz Nazareta stoji
iza predaje sadrane u evaneljima. Prihvaamo glavne crte njegova javnog djelovanja i sigurni
smo da su evanelja sauvala sr njegova nauavanja. Apostolima i evanelistima nije u prvom
redu bilo stalo do tonih biografskih podataka. Oni su vrsto vjerovali da je Isus Krist, Sin Boji
(Iv 20,31), da je Isus Gospodin (Rim 10,9).

2. APOSTOLSKA PREDAJA
1) IZVOR
SVJEDOCI
Krist Gospodin je izabrao uenike koji su ga slijedili od poetka; oni su vidjeli njegova djela, uli njegove
rijei i tako bili u stanju da postanu svjedoci njegova ivota i njegove nauke (PBK, Instr.).

Isus je meu uenicima izabrao posebnu grupu svojih suradnika. Iz Mk 3,14 vidimo da je
kod odabiranja apostola imao dvije stvari na umu. Najprije je htio da budu s njim da ih formira i
ispunja svojim duhom. Ipak mu je glavna nakana bila uiniti ih svojim suradnicima u osnivanju
Bojeg kraljevstva na zemlji. Da bi ih pripravio za tu zadau, poslao ih je da propovijedaju, da
izgone vragove i ozdravljaju bolesnike (Mt 10,1). On je poslao njih kao to je Otac poslao njega
(Mt 10,5-40). Za druge ljude oni su bili Isusovi predstavnici i njegova produena desnica, pa, tko
njih prima, prima njega, a tko njih prezire, prezire njega (Mt 10,40).
Nakon uskrsnua Krist im je povjerio da propovijedaju evanelje po cijelom svijetu (Mt
24,14). Zato su postali i bili Isusovi svjedoci (Dj 1,8). Zadaa im je navijetati ljudima dogaaje od
Ivanova krtenja do Isusova uzaaa, osobito pobjedonosni dogaaj uskrsnua (Dj 1,22; 2,32).
Pavao je na putu za Damask takoer postao svjedok uskrslog Krista (Dj 22,15: 26,16). Od tada je i
on navijetao Isusovo uskrsnue (1 Kor 15,15) i svojim propovijedanjem budio vjeru (2 Sol 1,10; 1
Kor 1,6). Sadraj Ivanova evanelja temelji se na iskazu oevica (Iv 19,35; 21,24).
Stoga su apostoli Kristovi svjedoci, ljudi koji su ga vidjeli uskrslog. Svjedoit im je da je taj
uskrsli Krist isti onaj Isus s kojim su oni drugovali (Dj 1,8.21). Ovo Dvanaestoricu izdvaja i od
velikog Apostola naroda i njihovu apostolstvu daje posebno obiljeje (Lk 24,48). Oni su svjedoci
ispunjeni Duhom (Lk 24,49; Dj 1,8) i stoga nadahnuti pisci. Sainjavaju grupu ili zbor koji je
temelj novog Jeruzalema (Otk 21,14). Oni su stupovi oko kojih se okupila Crkva, izabranici,
Duhom prosvijetljeni svjedoci i sluatelji Utjelovljene Rijei. Oni su oblikovali predaju koja je ula
u evanelje.

Djela apostolska opisuju postupno navijetanje evanelja koje se ima proiriti do na kraj
zemlje (Dj 1,8). To je jo uvijek Radosna vijest o Kraljevstvu (Dj 8,12; 14,21-22), ali se naglaava
Radosna vijest koja je Isus (Dj 8,35; 17,18) pa sredinje mjesto zauzima propovijedanje Kristova
uskrsnua. Propovijedanje apostola prate znakovi (Mk 16,17; Dj 4,30; 5,12.16; 8,6sl) i ljudi se
otvaraju rijei Bojoj (Dj 13,7.12); sluaju; prihvaaju (Dj 3,22-23; 8,14; 11,1; 17,11),
pokoravaju se (Dj 6,7).
Oslonjena na ustanovu svjedoka i oivljavana dahom Duha, Crkva nastavlja razvijati ivu evaneosku
predaju kojom se hrani... Dua Crkve koja nastaje su Dvanaest svjedoka te preko njih Isus ivi d vodi svoju Crkvu po
Duhu Svetom. Ojaani time, moemo s punim pouzdanjem pratiti djelovanje svjedoka bilo u propovijedanju evanelja
bilo u postepenom oblikovanju evanelja.

USMENA PREDAJA
Apostoli su u prvom redu navjeivali smrt i uskrsnue Gospodinovo, svjedoili o Isusu te
vjerno iznosili njegov ivot i ponavljali njegove rijei... 'Vrei slubu rijei' propovijedali su
sluei se razliitim nainima govora koji su bili prikladni njihovoj posebnoj svrsi i mentalitetu
sluateljstva (PBK, Instr.).
Evanelja su se najprije propovijedala a onda su zapisana. Evanelisti se u izvjesnom
stupnju razlikuju, to osobito vrijedi za prva tri evanelja, ali se slau u glavnim crtama Isusove
nauke i prikazivanju glavnih dogaaja iz njegova ivota. To bi nas moglo zbuniti da su oni htjeli
rei sve to je Isus uinio i donijeti sve to je nauavao. Ivan je bio svjestan da donosi samo dio
onoga to je Isus inio i nauavao (Iv 21,25). Ako su evanelisti zapisali samo neto od onoga to
je Isus inio i nauavao, njihove razlike i slinosti dolaze od odabiranja dogaaja i nauke i sluenja
zajednikim ili slinim izvorima.
Poinjui svoju zadau propovijedanja Krista apostoli su se najprije susreli s problemom
kako da predstave svoju poruku. Kad bi svaki apostol i svaki uenik poeo propovijedati ono to je
njega posebno oduevilo na Kristovoj osobi i u Kristovoj nauci, sluatelji bi bili strano zbunjeni.
Trebalo je od poetka nastupati s dogovorom i sreeno. Priredili su izbor iz Kristovih djela i rijei
za praktinu misionarsku potrebu. Tu su zadau obavila Dvanaestorica pod Petrovim vodstvom.
Iza dananjih kanonskih evanelja krije se usmena predaja. To ne znai samo to da se njihov
sadraj najprije propovijedao ili da je evaneoska poruka zadobila od poetka ustaljeni oblik. Time
hoemo rei i to da u dananjim evaneljima moemo odgonetnuti tragove nekadanje usmene
predaje. Prvim je propovjednicima i vjerouiteljima bilo stalo do toga da se evaneoska poruka to
lake usijee u pamenje pa su jedine zgode i izreke tako oblikovali da se pamte to je mogue
lake. Neke od tih oblika moemo i danas uoiti. Kad analiziramo, vidimo kako su nastajala
evanelja. Smijemo sigurno rei da su sljedei elementi usmenog stila djelo Crkve, koja je
eljela prenijeti evaneosku poruku:
1. Shematizacija, kojom se opisane zgode oblikuju prema stom modelu i vrlo jednostavnoj shemi.
Tako su izvjetaji o udesima svedeni na bitno i donoeni u stereotipnom obliku. Marko, na
primjer, gotovo istim izrazima opisuje izgonjenje neistog duha i stiavanje oluje (Mk 1,25-27;
4,39-41; usp. 7.32-37 i 8,22-26; 11,1-6 i 14.13-16).
2. Mnemotehnika pomagala. To je povezivanje Isusovih rijei rijeima-sponama (npr. Lk 16,9-13;
Mt 18,1-35; Mk 9,33-50; Lk 9,46-50). Takvo mnemotehniko pomagalo jest i inkluzija.
Prouavanjem ovih oblika usmene predaje vraamo se na .zvore evanelja, a kod logija
dolazimo sasvim blizu izvornim vim rijeima. Za ispitivanje apostolske predaje u razdoblju
prelaenja iz isto usmenog oblika u predevaneoske knjievne cjeline znatno pomae metoda
povijesti oblika (kritike oblika) (Formgeschichte; form criticism; critique des jormes).

2) POVIJEST OBLIKA U SINOPTIKIM EVANELJIMA

Kad se ukae potreba, egzegeta e slobodno ispitati evantualne pozitivne elemente koje
prua metoda povijesti oblika da bi se njima pravilno posluio za potpunije razumijevanje
evanelja PBK, Instr.).
U Njemakoj se neposredno nakon prvog svjetskog rata poeo razvijati od 1919. do 1922.
novi pristup sinoptikim evaneljima. Tumaenje srodnosti meu pojedinim evaneljima pomou
zajednikih izvora dovelo je do teorije o dva izvora. Po njoj je Markovo evanelje najstarije a
druga su dva ovisna o Marku i o zbirci Gospodinovih rijei (logia), koja se u strunoj literaturi
oznaava kraticom Q (od njemake rijei Quelle - izvor). Ta dva izvora nastala su relativno kasno i
predstavljala su razvijeni stupanj predaje. Pojedini su strunjaci pokuali tragati za ranijim pisanim
izvorima koji bi prethodili Marku i Q ali njihova rjeenja i teorije ne predstavljaju znaajan uspjeh.
Povijest grae koja je ula u evanelje, od svoga poetka pa do zavrnog oblika u Marku i Q ostala
je gotovo sasvim u tami. Knjievna kritika koja prouava pojedina djela iznutra jedina je obeavala
izlaz iz or-sokaka. Valjalo je ispitati usmenu predaju prije nego je ona ustaljena u zapisanim
izvorima. Novi pristup dobio je naziv Formgeschichtliche Methode, metoda povijesti oblika
(kritika oblika), koja svu panju posveuje obliku i strukturi prvotne predaje koja je ula u
evanelja.
H. Gunkel upotrijebio je prije toga ovu metodu za prouavanje nekih dijelova Starog
zavjeta, posebno Knjige Postanka i Psalama. Glavni zastupnici metode povijesti oblika,
primijenjene na Novi zavjet, jesu Martin Dibelius i Rudolf Bultmann. Izloit emo tu metodu kako
je primjenjuju njezina dva glavna zastupnika.
METODA POVIJESTI OBLIKA - 1. Naela, a) Sinoptika evanelja ne ine knjievnu cjelinu,
nego su mozaik sastavljen od razliitih ulomaka. Stoga ni evanelisti nisu pravi autori nego
kompilatori koji su odvojenu i rasprenu grau skupili u jedan okvir prema rasporedu koji su sami
nainili. Jedino izvjetaj o muci predstavlja povezanu knjievnu cjelinu. Uz to valja rei da sin
optika evanelja nemaju obiljeja pravih knjievnih djela, nego zapravo spadaju u kategoriju
puke knjievnosti ili infraliterature.
b) Evanelja nisu biografije jer nijedno od njih ne daje povijesnu i skladnu sliku Isusova
ivota. Nema u njima ni rijei o tome kako je Isus izgledao, ne opisuje se njegova osoba, nema ni
traga njegovu unutarnjem proivljavanju. Evanelistima nije stalo da pokau razvoj Isusove misli.
Nita konkretni] e ni drugaije nisu prikazane ni druge osobe u evaneljima. Evaneljima, prema
prvim zastupnicima ove metode, zapravo nije stalo do povijesnog Isusa. Ona su svjedoci vjere prve
kranske zajednice u Spasitelja svijeta.
c) Prva generacija krana dala je osnovne elemente evaneoske predaje. Na vjeru ovih
krana iz I stoljea utjecao je Christus-Mythus, mit o Kristu, koji je Pavao stvorio i oblikovao.
Pavao je, naime, preobrazio Isusa u utjelovljenog Sina Bojeg, koji je umro za spasenje ljudi i ustao
od mrtvih. Kranska je zajednica u svjetlu te vjere stvorila evanelja Ta je zajednica najprije
proivjela poruku evanelja i onda ju je zapisala. Puki prikazi Isusovih djela ili rijei, stvarnih
ili izmiljenih, nastali su u prvim kranskim zajednicama iz propovjednikih, apologetskih ili
kultnih potreba. Ovo spajanje stvaralake vjere i praktinih potreba veoma smanjuje ili sasvim
potamnjuje povijesnu vrijednost evanelja.
2. Analiza i razvrstavanje grae u evaneljima. Bultmann i Dibelius poeli su ralanjivati
evanelja i razvrstavati njihove sastavne dijelove, jer su ih smatrali kompilacijom razliitih
ulomaka. Osnovna je pretpostavka metode povijesti oblika da je predaja o Isusu kolala u
odvojenim, usmeno prenoenim, cjelinama, koje se mogu razvrstati prema svojim oblicima. Mnogi
od pronaenih oblika doista predstavljaju odvojene cjeline, ali su zastupnici ove metode pri

razvrstavanju ;rae u evaneljima preli u krajnost sjeckanja, tako da na ^oncu konca njihovo
razvrstavanje djeluje umjetno.
itava graa evanelja dijeli se u dvije glavne grupe: logije (logia) ili ono to je Isus rekao,
te narativni dijelovi ili :pisi dogaaja u vezi s Isusom. Dibelius i Bultmann prihvaaju u opu
podjelu, ali se u drugim podjelama ne slau u svemu.
a) Meu logijima Bultmann razlikuje:
I. Mudrosne izreke i poslovice (npr. Mt 6,19-34; 12,34; 24,28).
II. Proroke i apokaliptioke izreke (npr. Mt 5,3-9; 11,5-6; 13,16-17).
III. Zakonski propisi i pravila zajednice (npr. Mt 6,2-8; 18,15-22; 5,21-22. 27-28.33-34).
IV. Ja-izreke (Ich-Worte), u kojima Isus govori u prvom licu o svome dolasku ili svojoj
osobi (npr. Mt 10,34-36; 11,18-19.25-30; 16,18-19).
V. Prispodobe ili parabole (npr. Mt 13).
VI. Apoftegme (od grke rijei apophthegma - izjava, izreka) u koje spadaju polemike
(npr. Mk 2,1-12. 23-28; 12,13-17), poune (npr. Mk 10,17-22) i biografske izreke (npr.
Mk 6,1-6; 10,13-16; Lk 9,57-62).
Dibelius je svrstao logije pod opi naziv pareneze (nagovor, poticaj), jer su prema njegovom
miljenju bile sabrane u svrhu pouavanja i poticanja. On ne obrauje logije podrobno kao
Bultmann.
b) Razvrstavanje narativnih dijelova ili opisa pokazalo se tee od logija. Ovdje se Dibelius i
Bultmann znatno razilaze. Bultmann se zadovoljava s tri grupe:
I. Opisi udesa.
II. Anegdote i legende kao (pobudne zgode bez povijesne vrijednosti).
III. Opis muke.
Dibelius vidi u dananjim evaneljima pet grupa narativne grae:
I. Paradigme (uzorci), upotrijebljene kao osvjetljenje u govorima (npr. Mk 2,1-12.23-28;
10,17-27).
II. Novellen (kratki prikazi), to jest opisi udesa.
III. Legende (lat. legem tj. ono to treba itati), donose pobudne zgode iz Isusova ivota
(npr. Lk 2,41-50; 19,1-10) ili iz ivota uenika (npr. Lk 5,1-11; Mt 14,28-31; 17,24-27).
IV. Mitovi, to jest odlomci na koje je utjecao Pavlov Chri-stus-Mythus (usp. Fil 2,5-11; npr.
Mk 1,9-11; 4,1-11; 9,28 i par.).
V. Opis muke.
Bultmannove apoftegme odgovaraju Dibeliusovim paradigmama, ali Bultmann svoje
apoftegme stavlja meu logije, a Dibelius paradigme meu narativne oblike. To predstavlja najveu
razliku meu ovom dvojicom zastupnika metode povijesti oblika. Britanski strunjak Vincent
Taylor mjesto izraza apoftegme, paradigme uveo je jednostavniji i jasniji engleski naziv:
Pronouncement Stories (izrene zgode). To su opisi zgoda koje uokviruju, tumae i naglaavaju
neku Isusovu izjavu ili izreku {npr. Mk 12,13-17). Stoga se ovi oblici mogu svrstati meu narativne
oblike ili pak meu logije, ve prema tome da li u njima naglaavamo samu zgodu ili izreku.
Strunjaci upozoravaju da u evaneljima rijetko nalazimo pojedine knjievne oblike u
istom stanju, nego veinom izmijeano s elementima drugih oblika; to su tzv. Mischformen.
3. Sitz im Leben ili povijesni kontrast knjievnih oblika. Razvrstavanje grae samo je prvi
korak. Vanije je pokazati podrijetlo i razvoj tih razlinih knjievnih oblika. Stoga ih treba smjestiti
u povijesnu pozadinu prve kranske zajednice, pogledati potrebe koje su iziskivale nastanak i
razvoj upravo takvih oblika i uoiti namjere koje se odravaju u tim oblicima. Ovo je metoda
povijesti oblika nazvala Sitz im Leben ili ivotne prilike iz kojih su izali razliiti oblici grae
sadrane u evaneljima. Mogua su dva naina prouavanja Sitz im Leben-a:

a) a priori ili dedukcijom otkrivati knjievne oblike prouavajui ustrojstvo prve zajednice;
b) a posteriori ili indukcijom otkrivati tenje zajednice prouavajui knjievni oblik.
Dibelius se posluio deduktivnom metodom. On poinje dunostima ili funkcijama u
prvotnoj zajednici, osobito temeljnom dunou propovijedanja. Njegova temeljna teza slasi: Am
Anfang war die Predigt - U poetku je bilo provijedanje. On tvrdi: Predaja o Isusu bitno je
vezana uz propovijedanje; po mom miljenju ova je pretpostavka nuna za bilo kakvo daljnje
raspravljanje o ovom predmetu. Propovjednicima su, dakako, potrebni primjeri i osvjetljenja pa su
iz te potrebe nastale paradigme. Kako je vrijeme odmicalo, dodavali su se pojedini detalji pa su
nastali kratki narativni oblici (Novellen) u kojima se Isusova udotvorna mo prikazivala s
udivljenjem. Ove anegdote nisu oblikovali sami propovjednici nego pripovjedai i stoga su ti saeti
narativni oblici (Novellen) nastali kasnije od paradigma. Paradigme potjeu od prvih propovjednika
oevidaca, a svi saeti narativni oblici (Novellen) od anonimnih pripovjedaa. U njima postoji vie
prostora za matovitost a manje povijesne tonosti. Dibelius se nejasno izraava o legendama i
mitovima; ne pripisuje ih auktorima koji bi imali neku ulogu u zajednici. Legende i mitovi nastali
su kasnije od gore spomenutih knjievnih oblika i nemaju povijesnu vrijednost.
Bultmann se slui induktivnom metodom. Poinje od teksta evanelja te ga ralanjuje i
odstranjuje kasnije dodatke ili prerade prvotne predaje. Dodaci i prerade unoeni su iz motiva koji
su urodili razlinou predaja u evaneljima, kako to moemo vidjeti prouavajui i usporeujui
evanelja. Tako npr. Marko u 9,17 govori o ocu koji je doveo Isusa svome sinu jer je imao
nijemog duha. Matej u 17,15 spominje vie detalja: Gospodine, smiluj se sinu mome, jer je
mjesear i zlo mu je. esto, doista, pada u oganj i esto u vodu. Luka u 9,38-39 navodi ostale
simptome te dodaje da je bolesnik bio jedino dijete u oca. Drugi primjer je Mk 14,47, gdje jedan od
Isusovih uenika trgavi ma udari slugu velikoga sveenika i odsijee mu uho. Luka u 22,50
poblie navodi da se radilo o desnom uhu, a Ivan u 18,10 spominje imena: anonimni uenik bio je
Petar a udareni sluga zvao se Malho. Dakako, ti su se tekstovi prireivali i proirivali kad su iz
kanonskih evanelja preli u apokrifne spise. Kad odredimo zakone toga razvoja, u svjetlu tih
zakona moemo ustanoviti poetnu fazu predaje i otkriti prvotni oblik. U najmanju ruku moemo*
otkriti motiv koji je bio povod nastanku pojedine predaje. Rasprave unutar prve kranske
zajednice su Sitz im Leben ili povijesni kontekst dotine predaje. U tim raspravama predaja je
bila oblikovana iz apologetskih, polemikih i dogmatskih potreba. Bultmann smatra da se proces
oblikovanja predaje odvijao veinom u palestinskim kranskim zajednicama, ali su, po njegovu
miljenju, prikazi udesa i legende nastali u helenistikim krugovima. I neki govori, u kojima Isus
govori o sebi (ja-rijei), takoer su nastali u helenistikom svijetu.
Dibelius i Bultmann slau se kada prvoj kranskoj zajednici pripisuju glavnu ulogu u
oblikovanju predaje. Bultmann je radikalniji od Dibeliusa, jer gotovo sve u evaneljima pripisuje
stvaralakom duhu prve kranske zajednice, koju on zove Gemeinde. Isus npr. nije dao nikakva
pravila o postu ili obdrzavanju subote, ali su jeruzalemski krani u raspravama sa idovima
stvorili takva pravila i stavili ih u Uiteljeva usta radi veeg ugleda. Isus nije ozdravio gubavca niti
uskrisio mladia iz Naina, nego su ta udesna djela izmislili antiohijski krani u borbi protiv
udesa koja su se pripisivala poganskim bogovima. Po Bultmannovu miljenju narativni dijelovi
apoftegma plod su mate. Tako npr. opis Petrova i Andrijina poziva (Mk 1,16-20) izmiljen je na
temelju izreke: Uinit u vas ribarima ljudi. Takvih injenica ima dosta u evaneljima. Dodue,
postoji mogunost da je Isus doista izgovorio neke rijei ili uinio neka djela, ali ne moemo
nikada biti sigurni u njihovu povijesnost, jer izmeu njega i nas stoji prva kranska zajednica.
Moemo jedino znati to nam prva zajednica govori o Isusu, ali ne moemo sa sigurnou znati to
je Isus rekao i uinio.
Dibelius ne prihvaa Bultmannov skrajnji skepticizam. On npr. doputa da paradigme kao
najstariji oblici predaje potjeu od oevidaca. I on, meutim, pripisuje vanu stvaralaku ulogu

prvoj kranskoj zajednici. Prvi su propovjednici, iako su bili oevici, pojedine zgode i izreke
tumaili prilikom propovijedanja. Isus je rekao: Evo moje majke, evo moje brae!. Da bi
podstakao svoje sluatelje, kranski je propovjednik dodao: Tko god vri volju Boju, on mi je
brat i sestra i majka (Mk 3,34-35). Isus je rekao: Ne trebaju zdravi lijenika, nego bolesni! Da bi
naglasio teoloki misao tih rijei, propovjednik je dodao: Ne dooh zvati pravednike nego
grenike (Mk 2,17). Propovjednik je ak mogao popraviti neke Isusove rijei. Isus je rekao: Dokle
god imaju zarunika sa sobom, ne mogu postiti. Time je on svojim uenicima zabranio da
obdravaju idovske propise o postu. Prvi su krani, meutim, postili. Trebalo je taj obiaj, koji se
protivio Viteljevoj odredbi, nekako opravdati. Propovjednik je rijeio potekou proirujui
Isusove rijei: Doi e ve dani kad e im se ugrabiti zarunik, i tada e, u onaj dan postiti (Mk
2,19-20).
Imamo li na umu takve slobodne postupke, nije udno to su kratki narativni oblici koji
govore o udesima (Novellen) dijelom sastavljeni na temelju grae iz idovstva ili hele-nizma.
Ozdravljenje opsjednutog u Gerasi sastavljeno je na temelju nekog izvjetaja o idovskom
egzorcisti. udo u Kani poganskog je podrijetla, jer je tu glavni junak neki bog vina, poput
Dioniza. Dakle, biografski detalji u legendama ne bi imali povijesnu vrijednost. Legende o Isusu kao teofanija prilikom krtenja i preobraenja, proricanja muke i uskrsnua - sastavljene su da u
evanelju razrade mit o Kristu (Christus-Mythus), po kojem je Isus bio utjelovljeni Sin Boji, koji
je za ljude umro i uskrsnuo od mrtvih.
Ako odstranimo sva ova iznaaa prve kranske zajednice, pitamo se to u evaneoskoj predaji ostaje od
povijesnog Veoma malo. Izvjesni neizazovni ostatak o Isusu iz Galileje, koji se smatrao prorokom te je u tom smislu
morao govoriti i nastupati, ali ne moemo zapravo rei ni to je govorio ni kako je djelovao. On je konano jadno umro.
Sve ostalo: njegovo boansko podrijetlo, spasiteljsko poslanje, dokazi koje je za to dao svojim rijeima i udesima, te
konano uskrsnue, koje je zapeatilo njegovo djelo - sve bi to bila ista izmiljotina koja se rodila iz vjere i kulta,
ovijena legendarnom predajom i oblikovana propovijedanjem i borbama unutar prve kranske zajednice.

KRITIKI OSVRT NA METODU POVIJESTI OBLIKA

esto su sa spomenutom metodom pomijeana neprihvatljiva filozofska i teoloka naela koja nerijetko
iskrivljuju i samu metodu i njezine zakljuke u literarnim stvarima. Neki zastupnici te metode, zavedeni
racionalistickim pretpostavkama, ne prihvaaju opstojanost nadnaravnog reda i zahvat osobnog Boga u svijetu, zahvat
koji se ostvario pravom objavom, kao i mogunost udesa i prorotava. Drugi polaze od krivog pojma vjere, kao da ona
ne vodi rauna o povijesnoj istini, ili dapae kao da je s njom nespojiva. Drugi opet apriorno nijeu povijesnu
vrijednost i sadraj dokumentima objave. Neki, konano, malo drei do ugleda apostola Isusa Krista i do njihove
slube i utjecaja u prvotnoj zajednici, uveliavaju kreativnu mo spomenute zajednice. To se ne protivi samo
katolikoj nauci ve nema nikakva znanstvena temelja te je neprihvatljivo i prema zdravim naelima povijesne metode
(PBK, Instr.).

1. Istina je da evanelja nisu Isusove biografije. Ona su u biti zbirke Isusovih rijei i djela.
injenica je da graa evanelja nije sloena strogo kronoloki. Razliite predaje, koje tvore
zasebnu cjelinu mogu se izdvojiti iz redakcijskog okvira u kojem se sada nalaze te se odvojeno
promatrati. Iz ovog izlazi da je samo okvir umjetni, dok pojedine Isusove izreke i zgode potjeu iz
predaje. Nije ispravno rei da su evanelisti isti kompilatori (neoriginalni pisci). Prouavanja koja
su slijedila nakon ovakve optube protiv evanelista dovela su do slonog priznanja da su
evanelisti pravi pisci, a evanelja djela koja nose osobni peat, jer je svako sastavljeno prema
posebnom planu i obiljeeno posebnim obiljejem. Ona nikako nisu mozaik neskladnih ulomaka.
2. Razvrstavanje grae znatnim je dijelom umjetno. Pitanje logija nije najvea potekoa i
Bultmannovo razvrstavanje uglavnom moe ostati. Njegovi nazivi zapravo istiu stilska obiljeja.
Ne oznauju puke oblike koje pojedinac ili zajednica nesvjesno oblikuju da bi sljedeem
pokoljenju prenijeli odreenu poruku. Ovo ne moemo rei o njegovu razvrstavanju narativnih
dijelova ili o Dibeliusovu razvrstavanju tih dijelova. Opis uda moe biti ispravan naziv, ali
nazivi legende i mitovi ne samo da su proizvoljni nego su i lani. Sam Bultmann i Dibelius

morali su priznati da se oblici koje oni vide ili pretpostavljaju rijetko nalaze u istom stanju u
sauvanim kanonskim evaneljima.
Jo je tea metodoloka omaka prijelaz iz knjievne u povijesnu kritiku. Tako Dibelius ne
samo da svoje paradigme pripisuje propovjednicima a svoje novele (Novellen)
pripovjedaima nego takoer tvrdi da su novele (Novellen) kasnije oblikovane i stoga su s
povijesnog stajalita manje sigurne. Ne vidimo zato i sluitelj Rijei ne bi mogao upotrebljavati i
paradigme (izrene zgode) i opise udesa. Stoga je opravdano pretpostaviti da ova oba knjievna
oblika potjeu iz najranije predaje. Protiv tvrdnje da su propovjednici Isusovim rijeima nadodavali
vlastite rijei, to je ilustrirano na primjeru o postu (Mk 2,19-20), Vincent Taylor iznosi sljedei
dokaz:
Zastupnici metode povijesti oblika kau da to (Mk 2,19b-20) nije rije Isusova, nego proizvod zajednice.
Kranska je zajednica na kasnijem stupnju svog razvoja polazila od slobode koju je i prije uivala te je opravdavala
svoj postupak stavljajui u Isusova usta proroanstvo koje njegove autentine rijei prilagouje postojeem stanju.
Pretpostavimo da je ovo tumaenje ispravno. Ispravnost ovog tumaenja nadilazi bilo kakva naela koja se tiu
knjievnog oblika i predstavlja u stvari ispitivanje povijesne vjerojatnosti. Radije bih ovo nazvao ispitivanjem
povijesne ne vjerojatnosti. To tumaenje prenaglaava inae neospornu slobodu Isusa i njegovih uenika s obzirom na
idovske obredne propise. Rijei: I kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri (Mt 6,16) pokazuju da Isus nije
posve prekinuo sa idovskim obiajima. Navodni prijelaz prvih krana od liberalnog u konzervativni stav ne slae se
sa stvarnim i jasnim procesom koji se oitovao u stavu prvih krana prema obrezanju i pitanju zajednitva kod stola s
poganima. Konano, tumaenje zastupnika metode povijesti oblika povrno prelazi preko pitanja, kako su Isusove rijei
mogle biti tako vjeto preoblikovane u tako sloenu izreku koja spaja povijesni podatak s neim to Isus nije nikada
rekao.

Kad Dibelius raspravlja o svojim legendama i mitovima, ne povezuje ih s funkcijom u

prvotnoj zajednici, kao to npr. inae spominje propovjednike i pripovjedae. U ovom se
sluaju on poziva na motive. Ovo je nedosljedno mijenjanje formalnog naela. Na slian nain
proizvoljno postupa kada tvrdi da su opisi udesa nastali kasnije od paradigmi jedino zato to
paradigme pripisuje palestinskoj predaji a opise udesa predaji helenistikih zajednica. Na taj nain
esto ispitivanje knjievnih oblika neprestano prelazi u vrednovanje povijesnih podataka, a to je
teka metodoloka pogreka.
Bultmann upada u istu pogreku. Motivi koje on pretpostavlja doktrinalne su naravi i vie
se odnose na sadraj nego na oblik. Tako on tvrdi da neka Isusova izreka opravdava postupak prve
Crkve, kao u sluaju posta u Mk 2,20. On nadalje tvrdi da rasprava Isusa s farizejima osvjetljava
ivu napetost izmeu krana i idova, kao npr. obdravanje subote u Mk 2,27; ili da neki Isusov
postupak opravdava neki stav vjere ili kultnu uredbu u prvoj Crkvi, npr. vlast opratanja grijeha u
Mk 2,10 i euharistiju u Mk 14,22-25. Kasnije emo pokazati da ove primjedbe doista osvjetljuju
neke stvari. Ali Bultmann izlazi izvan svoje uloge kad tvrdi da prva Crkva u takvim okolnostima,
nije jednostavno podsjeala na Kristove rijeci, nego ih je navodno izmislila. Tu je on prekoraio
podruje kritike knjievnih oblika.
3. Osnovna je pretpostavka kritike oblika stvaralaka mo zajednice. Znatan dio sinoptike
grae bio bi ili iznaae zajednice ili bi nastao pod utjecajem motiva iz idovskih i helenistikih
krugova. U stvari zajednica kao takva ne stvara knjievna djela. Pojedinac donosi neto novo. To se
vidi na podruju povijesti, a na podruju knjievnosti jo je jasnije. Mnogi su tvrdili da je Bacon
stvarni pisac Shakespeareovih drama, ali nijedan knjievni kritiar nije iznio miljenje da bi te
drame napisali gledaoci koji su dolazili u kazalite Globe. Nemogue je prihvatiti miljenje da je
parabole iz evanelja stvorila zajednica. Najgore je to osnovna pretpostavka pretjeranih
sljedbenika ove metode ne ostavlja prostora za oevice.
U toj je toki kritika oblika najranjivija. Kad bi zastupnici ove metode imali potpuno pravo, morali bismo rei
da su uenici bili uzneseni na nebo odmah nakon uskrsnua. Prva zajednica, kako je Bultmann vidi, visi in vacuo,
odsjeena od svojih poetnika zidom nerastumaivog zatvaranja oiju pred injenicama. Kao Robinson Crusoe, ona
mora sebi pomoi kako zna. Zbog nedostatka ispravnih informacija poela je navodno izmiljati objanjenja za Isusove

rijei te Isusu stavlja u usta rijei kojima je nemogue utvrditi autentinost. Sve je to apsurdno. Postoji, meutim,
razlog da se utke prelazi preko injenice predstojnika i oevidaca... Kritika oblika zbog same svoje metode nije
raspoloena prema oevicima. Ona eli imati posla jedino s usmenim oblicima koje su sloili bezimeni pojedinci.
Dopustiti postojanje osoba koje bi tonim sjeanjem obogatile predaju, znailo bi unijeti zabunu u mehanizam teorije.
To bi znailo raunati s jednim neodreenim imbenikom, a kritika oblika eli operirati jedino preciznim zakonima
predaje...
Utjecaj oevidaca na nastajanje predaje ne smije se zanemariti, ma kako taj elemenat zbunjivao. Sto dvadeset
uenika koji su se u javnosti pojavili na dan Duhova nije moglo iznenada ieznuti i pozornice... Ludost je svjesno
ignorirati injenicu osobnog svjedoanstva u procesu oblikovanja evanelja. Zastupnik kritike oblika misli da dobiva
na unutranjoj dosljednosti ako zanemaruje to osobno svjedoanstvo. Meutim, on gubi glavni cilj koji je sebi postavio,
a to je da istrai Sitz im Leben predaje.

4. Kritika oblika uporno zapostavlja oevice, jer se oslanja na odreenu filozofsku pretpostavku s
koje polazi. Ta pretpostavka jest nijekanje nadnaravnoga. Racionalistika kritika Biblije, na koju je
utjecao Hegelov filozofski smjer, postavila je mjesto osobnog i transcendentnog Boga neosobnu i
imanentnu Ideju, koja se odraava u ljudskom razvoju. Prijanje su religije, ukljuivi tu i
kranstvo, sa svojim udesima i mitovima bile stupnjevi na putu toga razvoja. Stoga je trebalo
razumski rastumaiti postanak i prenoenje religijskih legendi u evaneljima. Stvaralaka uloga
zajednice je pojam koji se temelji na istoj filozofiji. Prema toj filozofiji imanentna ideja
ovjeanstva izraava se u kolektivnom djelovanju. Stoga je vanija uloga zajednice negoli osobno
svjedoanstvo oevidaca. Prema toj filozofiji povijesno je nespojivo s nadnaravnim. Zastupnici
kritike oblika prihvatili su ovo naelo. Njima nije potrebno razlikovati povijesnog Isusa od Krista
vjere, jer je pod utjecajem Pavlova mita o Kristu (Christus-Mythus) preobrazba Isusa poela kada i
predaje koje su do nas dospjele pa je nemogue kroz zavjesu prve zajednice otkriti tko je u stvari
bio Isus.
POZITIVNI DOPRINOS KRITIKE OBLIKA - Prikaz koji smo donijeli na prvi mah ne
govori puno. Ipak valja upozoriti da Instrukcija Biblijske komisije od 21. travnja 1964, prije nego
pone nabrajati nedostatke ove metode, kae: Kad se ukae potreba, egzegeta e slobodno ispitati
eventualne pozitivne elemente koje prua 'metoda povijesti oblika da bi se njima pravilno posluio
za potpunije razumijevanje evanelja. Iz konteksta ovog odlomka jasno se vidi da se kritici oblika
pripisuje vaan pozitivni doprinos. Ova Instrukcija usvaja tri etape kroz koje je prola predaja koja
sadri Isusovu nauku i ivot prije nego je stigla do nas i potie egzegete da ih prouavaju. Ona
zapravo time usvaja razvojni put grae iz evanelja to ga je dobrim dijelom usvojila metoda
povijesti oblika. Navodimo ukratko to smo pozitivno nauili od ove metode.
1. Postali smo svjesni zasebnih cjelina unutar sinoptikih evanelja i estog nedostatka
povezanosti meu tim cjelinama. Ne tragamo vie za logikim slijedom misli u cijelom evanelju
ili u nekom drugom odlomku. Priznajemo da ponekad - zapravo vrlo esto - valja prouavati neku
perikopu reenicu po reenicu, jer su izdvojene izreke mogle biti povezane nizom rijei-spona ili
jednostavno nanizane jedna kraj druge. Vie ne sumnjamo da iza naih pisanih evanelja stoje
mnogi manji knjievni oblici koji tvore zasebnu cjelinu.
Posao evanelista mnogo je sloeniji nego to se to nekada smatralo. Oni su esto morali
ugraivati cjeline koje su nastale prije njih te su u obradi grae bili ogranieni kad god su i koliko
god su htjeli potivati oblik i svrhu preuzetih knjievnih cjelina. S druge strane, prvi zastupnici
kritike oblika nisu dovoljno uoili ulogu evanelista koji su odabirali, sreivali i tumaili grau
koju su prikupili. Dananji istraivai tu ulogu sve vie naglaavaju. Prva tri evanelja su osobna
djela, svako sa svojim posebnim biljegom i znaajkama. Nisu to mozaici raznorodnih ulomaka. Ni
evanelistima ni prvim kranima nije bilo stalo do toga da napisu Isusovu biografiju prema
dananjim kriterijima, ali to ne znai da njihovo djelo nije povijesno. Moda prvi krani nisu
imali na osjeaj za 'povijest', ali su imali osjeaj za 'povijesno'. Propovjednici nove vjere nisu htjeli
ispripovijedati sve o Isusu, ali su htjeli da ono to reknu bude sasvim utemeljeno.

2. Dibeliusov pripovjeda nije nikad postojao, a njegovo shvaanje propovjednika je

proizvoljno, ali su prvi kranski propovjednici doista pridonijeli oblikovanju predaje. Prihvaamo
injenicu da je u predaji postojao razvoj te da se barem dijelom na dananjim evaneljima mogu
prepoznati tragovi toga razvoja. Ne samo da je opravdano traiti Sitz im Leben pojedinih
zaokruenih cjelina predaje, nego nam to pomae da bolje razumijemo evanelja kakva su do r.as
dospjela. Parabole razumijemo bolje kad uvidimo da mnoge od njih imaju dva okvira: jedan u
Isusovu javnom djelovanju a drugi u prvoj Crkvi. Motivi pretjeranih sljedbenika kritike oblika
proizvoljni su, ali postoje drugi, stvarni limbenici koji su utjecali na odabiranje i prikazivanje
Gospodinovih rijei i djela.
3. Prva kranska zajednica nije izmislila evanelja, ali moramo dopustiti da su potrebe prve
Crkve utjecale na izbor Gospodinovih rijei i prikaz dogaaja u vezi s njim. Tako su u evanelja
ule izjave o postu (Mk 2,20), o obdravanju subote (Mk 2,27) i o porezu caru (Mk 12,17) upravo
zato to su odgovarale na praktine probleme ili pokazivale put ponaanja. Nikako, meutim, ne
moemo rei da ih je Crkva jednostavno izmislila.
Crkva nije izmislila evanelje, ali je oito utjecala na evanelje. Sastavila je narativne
dijelove, a potrebe i tenje Crkve utjecale su na izbor Gospodinovih rijei. Ova kreativna djelatnost
uglavnom se odnosi na knjievne oblike u koje se pretakala graa predaje, ali se ona ne ograniava
jedino na te oblike. Prva je Crkva takoer tumaila i prilagoivala grau. Da su Isusovi uenici
trebali samo mehaniki prenositi njegovu nauku, to bi znaile ove njegove rijei: Branitelj - Duh
Sveti, koga e Otac poslati u moje Ime, pouavat e vas o svemu i dozivati vam u pamet sve to
vam ja rekoh (Iv 14,26; usp. 16,13). Iz evanelja i Djela apostolskih oito je da je apostolima bilo
potrebno mnogo vie od pamenja Isusovih rijei. Oni su tek nakon uskrsnua potpuno razumjeli
Krista. Ono to se dogodilo na Duhove dramatski pokazuje kako ih je silazak Duha rasvijetlio. Tek
tada su se potpuno otvorile njihove oi. Tek tada se moglo oblikovati evanelje.
Metoda povijesti oblika, osloboena tereta koji ne moe izdrati, pokazuje da je prva Crkva
doista utjecala na oblikovanje evaneoske predaje. Crkva prema tome nije stvorila predaju, kako bi
to htio Bultmann, ali je toj predaji dala oblik i rastumaila ju je u svjetlu svoga iskustva, jer je
Crkva oduvijek iva zajednica. Metodi povijesti oblika dugujemo svijest o ovim injenicama te u
izvjesnoj mjeri tumaenje tih injenica; pomou nje smo otkrili mnoge knjievne cjeline koje nam
je ostavila predaja.
DEMITOLOGIZACIJA EVANELJA - Ime Rudolfa Bultmana usko je vezano uz metodu
povijesti oblika (kritika oblika), ali se ono jo vie danas vee uz pojam demitologi-zacije
evanelja. Prema Bultmannu ne sadre mitoloke elemente samo pojedini prikazi ili prizori
sadrani u evanelju. Cijelo se evanelje temelji na mitskom poimanju svemira, na
Weltanschauung-u (nazoru na svijet) koji je stran modernom ovjeku. Primjer je takvog poimanja
zastarjeli pojam svemira sa tri kata: nebo, zemlja, podzemlje. Daljnji primjeri su utjelovljenje,
uskrsnue, eshatologija, udesa. Mitsko razmiljanje otvoreno se suprotstavlja znanstvenom
razmiljanju i neprihvatljivo je dananjem ovjeku.
Bultmannov pojam mita ne uzima u obzir novije prouavanje koje je dokazalo da mit sadri
simboliku koja je bitni element razmiljanja i govora. Mit je naprosto izraz stvarnosti. Jasno je da
poimanje koje smatra da svemir ima tri razine moemo nazvati mitolokim, ali to poimanje
izraava - snano i upeatljivo - sloenu stvarnost razliitih sfera od kojih je sastavljeno nebo,
zemlja i podzemlje. Zadaa je sistematske teologije razjasniti sadraj mita, ali ga ne smije odbaciti
radi razjanjavanja. Treba nastojati da mu odgonetne znaenje. Bultmann smatra da mitoloko
izraavanje Novog zavjeta treba prevesti u jezik modernog ovjeka, pod ime on zapravo misli na
Heideggerov jezik egzistencijalizma i to u prvoj varijanti. Prema Bultmannu jedino je znanstvena
metoda dostojna nae panje i ljudska misao nema prava na drugaije izraavanje.

Ako je tako, glavna bi zadaa teologije bila die Entmythologisierung, demitizacija

novozavjetne poruke. Sam izraz sugerira isto negativni pothvat, gotovo razaraki. Ipak u
Bultmannovoj misli on ima isto pozitivnu vrijednost, jer eli vozavjetnu religioznu poruku uiniti
dostupnom modernom ovjeku. Ispravna biblijska kritika ne sastoji se samo u izbacivanju mitskih
izraza nego u njihovu tumaenju. Demitizacija je hermeneutika metoda, egzistencijalistike
tumaenje koje eli pokazati duboku namjeru mita. Bultmann je uvjeren da Novi zavjet unato
svom mitolokom jeziku donosi prikladan odgovor na egzistencijalne ljudske probleme. Taj
odgovor nalazimo u proglaavanju odlunog, eshatolokoga Bojeg djela u Kristu. Kristov ivot i
smrt dali su smisao egzistenciji i pokazali gdje joj je ispunjenje. U Kristu ovjek susree Boga. U
stvari, to proglaenje je osobni susret koji trai osobni odgovor. Poznavanje povijesnog Isusa nije
nuno prema Bultmannu za kransku vjeru. Za vjeru nije nuno znati tko je bio Isus. Vanije je
susresti Isusa u osobnom iskustvu, kad nam on dolazi u aktualiziranom i ivom ispunjenju. Iz
ovoga se namee zakljuak da Bultmann vie dehistorizira Novi zavjet negoli to ga demitizira.
Krajnja posljedica njegovih stavova jest nijekanje svake povijesne vrijednost izvjetajima
evanelja.
Bultmannovi uenici kao E. Ksemann, E. Fuchs, G. Born-kamm, H. Conzelmann i G.
Ebeling protivei se tim ekstremnim stavovima sada priznaju da povijesnost ovjeka Isusa
sainjava bitni element evaneoskog propovijedanja. Ovi post-bultmanovci, kako ih nazivaju,
takoer se nadahnjuju Hei-deggerovom filozofijom, ali je prihvaaju u posljednjem izdanju koje joj
je dao sam osniva. Uz to sa simpatijom gledaju mitsko razmiljanje.
Pitanje je moemo li odstraniti mit ukoliko se njime boansko prikazuje pomou
ovozemnoga injenica je da o Bogu moemo govoriti samo analogijom ili simboliki, u
kategorijama koje uzimamo iz prirode ili ljudskog iskustva. Pri obraivanju pitanja koja se odnose
na drugi svijet mit i simbol su bitni dio ljudskog razmiljanja. ini se da Bultmann ima ne samo
netoan pojam o mitu nego i krivo miljenje da je mit glavna zapreka prihvaanju kranskog
evanelja u dananjem svijetu. Njegova potpuna demitizacija evanelja nepotrebna je i vodi
grubom iskrivljivan ju kranske poruke, unato dobroj volji.
Moemo zakljuiti da je nedopustiva demitizacija u obliku kako ju je zamislio i proveo
Bultman, ali ako je shvatimo kao tumaenje mita, tada je ona sasvim opravdana i nuna. Moda bi
bilo ispravnije govoriti o desimbolizaciji, tj. o odgonetanju mitskih simbola, negoli o demitizaciji.
Sve se svodi na otkrivanje mitskih elemenata u evaneljima. Na sadanjem stupnju istraivanja
veina strunjaka za Novi zavjet nisu ni bultma-novci ni postbultmanovci. Meu njih spadaju
nekatolici J. Jeremias, O. Cullmann, C. H. Dodd i V. Taylor, a da i ne govorimo o jednodunom
stavu katolikih strunjaka, koji se nikada nisu dali uvrstiti meu bultmanovce ili postbultmanovce.
3) PREDSINOPTIKE KNJIEVNE CJELINE
Meu nainima govora kojima su propovjednici navijetali Krista treba razlikovati i uvaiti: kateheze,
narativne oblike, svjedoanstva, himne, hvalospjeve, molitve i druge knjievne oblike te one knjievne vrste koje su
bile uobiajene i u Svetom pismu i kod ljudi onoga vremena (PBK, Insr.).

KNJIEVNE CJELINE - Rije je o zaokruenim cjelinama koje su prethodile pisanim

evaneljima. Opet emo ih susresti kad budemo prouavali pojedina evanelja. Takoer emo
kratko razmatrati pozadinu prve kranske zajednice, u kojoj su nastajale takve cjeline, te tenje
koje su utjecale na njihovo oblikovanje.
Do sada smo ustanovili da je Crkva apostolskih vremena oblikovala grau evanelja.
Sredinji dio je muka, smrt i uskrsnue, a drugi su se dogaaji odabirali da pokau razvoj od
poetka Isusova javnog djelovanja do Kalvarije. Prva je Crkva meu Isusovim govorima i izrekama

odabrala tek neke. Te izreke su esto puta bile sauvane zato to su rjeavale neki hitni problem ili
su pokazivale put za kransko ponaanje. Na taj nain su se oblikovale male knjievne cjeline koje
su prethodile kanonskim evaneljima.
Neki oblici potjeu od samog Gospodina, npr. parabole. Moramo, meutim, priznati da je
predaja te parabole vrlo esto prilagoivala i tumaila. Drugi knjievni oblici koji se nalaze u
evaneljima potjeu od Crkve. Isus je inio udesa, ali su apostoli prvi o njima govorili te smo
dobili opise udesa. Crkva je takoer sastavila male narativne oblike (paradigme) u kojima se
prikaz ili opis nekog dogaaja usredotouje na neku Isusovu izreku, rije ili izjavu. Evo primjera:
I poalju k njemu neke od farizeja i herodovaca da ga uhvate u rijei. Oni dou i kau mu:
Uitelju, znamo da si istinit i ne mari tko je tko, jer nisi pristran, nego po istini ui putu
Bojemu. Je li doputeno dati porez caru ili nije Da damo ili da ne damo A on, prozirui njihovo
licemjerje, ree im: to me iskuavate Donesite mi denar da vidim! Oni donijee. I ree im:
ija je ovo slika i natpis A oni e mu: Carev. A Isus im ree: Carevo podajte caru, a Boje
Bogu! I divili su mu se (Mk 12,13-17).
Oito je da prikaz ove zgode tee prema svojem vrhuncu, a to je Isusova izreka. Ona je
vana, a pojedinosti slue da istaknu izreku. Odnosi izmeu Crkve i drave te sukob izmeu
graanskih i vjerskih dunosti nisu nita novo. Prvi su se krani susreli s tim problemom i stoga su
nam sauvali i zapisali ovu Gospodinovu izreku. Kasnije emo prouiti druge knjievne cjeline.
USREDOTOENJA PRVE KRANSKE ZAJEDNICE-Moemo razlikovati tri sredine
u ojima se oblikovala evaneoska predaja: kult, misionarsko djelovanje, kateheza. Djela apostolska
su glavni izvor za otkrivanje tih sredina. Tri sumarija (Dj 2,42-47; 4,32-35; 5,12-16) ukratko
prikazuju djelovanje prve zajednice. Iz njih vidimo da krani bijahu postojani u nauku
apostolskom, u zajednitvu, lomljenju kruha i molitvama (2,42), dok apostoli velikom silom
davahu svjedoanstvo o uskrsnuu Gospodina Isusa (4,33), a po rukama se apostolskim dogaala
mnoga udesa i znamenja u narodu (5,12). Iz ovoga izlazi da su apostoli uglavnom bili
zaokupljeni kultom, katehiziranjem i propovijedanjem koje je bilo potvrivano udesima.
1. Liturgija. Dj 2,42 spominju lomljenje kruha, to je termin za slavljenje euharistije u prvoj
Crkvi (usp. 1 Kor 10,16; 11,23-25). Istraivai priznaju da razlike u formuli ustanove posljednje
veere izmeu Mateja i Marka na jednoj strani te Luke i Pavla na drugoj potjeu iz same liturgije.
Matej i Marko upotrijebili su formulu jeruzalemske zajednice, dok Pavao i Luka poznaju tekst koji
je bio upotrebljavan u Crkvama gdje su se oni kretali, bez suminje najprije u Antiohiji a kasnije u
zajednicama koje je osnivao Pavao. Opis muke vjerojatno je nastao za liturgijske potrebe. Prikaz
umnoenja kruha mogao je biti oblikovan pod utjecajem liturgije. To vidimo kod Ivana u 6.
poglavlju. Himni, hvalospjevi i molitve koje spominje Instrukcija Papinske biblijske komisije
mogu se jo lake uoiti u drugim novozavjetnim spisima (npr. 1 Sol 5,16-22; Fil 2,6-11; 1 Pt 1,35; 3,18-22; 2,22-25; 5,5-9; Otk 4,8.11; 5,9-10.12; 7,15-17; 11,17-18; 15,3-4).
2. Misionarsko propovijedanje. Misionarsko propovijedanje idovima i poganima nazvano je
kervgma, to znai navi jetanje Gospodina, koji je raspet, uskrsnuo i koji e opet doi. Najstariji
saetak nalazi se u 1 Kor 15,3-5: Doista, pre-dadoh vam ponajprije to i primih: Krist umrije za
grijehe nae po Pismima; bi pokopan i uskrsnu trei dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim
Dvanaestorici. Kerigma je propovijedanje Isusa i navijetanje da nas je on izmirio s Bogom, da je
on na mir. U misionarskim su nastupima Isusova udesa imala vanu ulogu. Ona su dokazi
mesijanstva (usp. Lk 7,18-23) Isusova. U nastupima pred idovima vani su bili dokazi iz Pisma;
navode se Isusove rijei koje govore o ispunjenju Pisma (usp. Mt 5,17-18), rijei kojima Isus sebe
predstavlja kao Slugu Patnika (npr. Mk 8,31) te dogaaji koji su se smatrali ispunjenjem kojeg
starozavjetnog proroanstva (npr. Mt 4, 14-16; 8,17; 12,17-21). Uz ove apologetske propovijedi
dodavale su se uspomene iz Isusovih sukoba s prismoznancima i farizejima (npr. Mk 2,1-3,6). Prva

se Crkva u svom misionarskom djelovanju obraala idovima i poganima pa su kerigmatske

potrebe ostavile traga na predaji koja je ula u evanelja.
3. Didahe ili kateheza. Katehiziranje onih koji su prihvatili vjeru, pouavanje kranske
zajednice nazvano je didahe. To pouavanje obuhvaa sadraj kerigme, ali ide i dalje u vjerskom
odgajanju zajednice te obuhvaa moralnu pouku (npr. Mt 18,7-20), nauku o sakramentima (npr. Iv
6) i dodatne zgode iz Isusova ivota (npr. Mt 1-2; Lk 1-2). Govor na gori (Mt 5-7; Lk 6,20-49)
klasini je primjer za didahe, jer je to zbir Isusovih izreka sabranih za pouku kranima, radi
njihova daljeg vjerskog odgoja.
To su neka teita prema kojima je bilo usmjereno zanimanje prve Crkve, ivotni okviri u
kojima su se oblikovali elementi predaje. Kult, misionarenje, katehiziranje, sve su to pohvati ive
zajednice vjernika. Bilo je dakako i drugih zanimanja. Sva su ona proizlazila iz djelovanja nove
vjere na ljude koji su prihvaali Isusa za Gospodina. Trebamo biti zahvalni metodi povijesti oblika
to je pokazala s veom zornou da su naa evanelja nastala u Kristovoj Crkvi, jer ona
predstvljaju nadahnuti i pisani oblik apostolske predaje.
4. INJENICE I NJIHOVO TUMAENJE U PREDAJI
Apostoli su ono to je Gospodin doista rekao i uinio prenijeli -uateljima s onim punijim razumijevanjem
koje su sami uivali poueni slavnim Kristovim dogaajima i svjetlom Duha Istine. Iz toga proizlazi da su oni, kao to
je poslije svoga uskrsnua i njima Isus tumaio rijei Staroga zavjeta i svoje vlastite, i sami tumaili svojim
sluateljima prema njihovim potrebama njegova djela i rijei (PBK, Instr.).

USKRSNA VJERA - Pri kraju svoga Evanelja Luka donosi divnu zgodu o dvojici uenika
na putu za Emaus (24, 13-35). Ta nam zgoda prikazuje vanu istinu koju valja imati na umu kada
prouavamo evanelja. Dok su dva uenika spominjala alosne dogaaje prethodnih dana, ukazao
se Krist na nain kao da ih sustie na putu. Odgovarajui na pitanja tog stranca oni izraavaju
svoju vjeru da je Isus bio moni prorok. Nasilna smrt njegova ne bi im trebala biti nita udno ako
ga prihvaaju kao proroka. Meutim, oni su u njemu vidjeli neto vie: Mesiju, ali je to njihovo
gledanje bilo sasvim idovsko. Oni, kao i idovi openito, nisu prihvaali sve to su proroci
govorili. Zatvarali su svoje oi pred likom Mesije patnika (usp. Lk 18,31; Dj 26,23). .Stoga im je
smrt Isusova bila kobni i neshvatljivi dogaaj. Trebali su razumjeti da Krist trpljenjem i smru ulazi
u slavu. Isus je poevi od Petoknjija protumaio mesijanska proroanstva.
injenica je da ovi uenici nisu oekivali uskrsnue. Valja uoiti da za vrijeme Isusova
zemaljskog djelovanja njegovi sluatelji nisu bili do kraja svjesni svega to govori. Evanelja nam
ne prikrivaju ovo neshvaanje, ak pokazuju da ni Dvanaestorica nisu sve razumjela. Ovdje je
dobro spomenuti neke Ivanove tekstove. Evanelista spominje da uenici nisu razumjeli prije
uskrsnua potpuni smisao oienja hrama i Isusova sveanog ulaska u Jeruzalem (Iv 2,22; 12,16;
usp. 13,7; Lk 9,45; 18,34). Na slian nain Gospodin je vie puta prorekao svoje uskrsnue, ali
Petar i voljeni uenik prilikom otkrivanja praznog groba stoje zaueni: Oni, dodue, jo ne
upoznae Pisma: da Isus treba da ustane od mrtvih (Iv 20,9). Jo nisu bili primili Duha Svetoga,
koji ih je jedini mogao uvesti u razumijevanje Kristove nauke (Iv 14,26; 16,13). Uskrsno iskustvo
bilo je temelj njihove vjere. Kad su primili Parakleta, njihova se vjera, osobito nakon Duhova,
usredotoila na uiteljev ivot i rijei. Ljudi ispunjeni takvom vjerom i sigurni u veliku istinu da je
Isus Mesija i Sin Boji u najstroem smislu rijei, oblikovali su evaneosku predaju.
Nije udno to jedna od najstarijih vjeroispovijesti posebno naglaava uskrsnue: ...i
uskrsnu trei dan po pismima; ukaza se Kefi, zatim Dvanaestorici. Zatim se ukaza Jakovu, onda
svim apostolima. Najposlije, kao nedonoetu, ukaza se i meni (1 Kor 15,4-8). Nakon Duhova
uskrsnue je postalo sredite apostolskog propovijedanja jer je ono sadravalo temeljni sadraj
kranske vjere (Dj 2,22-35). Ovo uskrsno evanelje je prije svega i iznad svega svjedoenje

injenice da je Isus bio raspet i da je uskrsnuo. To je glavna misao Petrova propovijedanja

idovima (Dj 3,14-15) i priznanja pred Sine-drijem (Dj 4,10). Uskrsnue je glavna tema Filipova
nauava-nja (Dj 8,35); ono je u sreditu Pavlova nastupanja pred idovima i poganima (Dj 13,33;
17,3). Uskrsnue je Pavlova vjeroispovijest (Dj 23,6). Rije je uvijek o istom uskrsnom dogaaju
koji se uporno prikazuje kao ispunjenje Pisma (npr. 1 Kor 15,3-4; Dj 2,34; 4,30; 7,56).
Apostoli su u svome propovijedanju teoloki protumaili injenicu uskrsnua. Uskrsnuem
je Otac proslavio Sina (Dj 2.22 si; Rim 8,11); njime Bog potvruje otkupiteljski in. Po njemu je
Isus postao Sin Boji u snazi (Rim 1,4), Krist i Gospodin (Dj 2,36), Zaetnik i Spasitelj (Dj
5,31), Sudac ivih i mrtvih (Dj 10,42; Rim 14,9; 2 Tim 4,1). Kad se vratio Ocu, mogao je poslati
Duha (Iv 20,17. 22). Tada je tek postalo ;asno puno znaenje njegova zemaljskog ivota, jer je on
bio oitovanje Boga na zemlji, oitovanje Boje ljubavi i milosti . Tim 1,10; Tit 2,11; 3,4).
Uskrsnue je javno svjedoanstvo kojim je Bog potvrdio da je njegov Sin. Ono nije samo jo jedan znak novog
vremena koje je svanulo Isusovim dolaskom nego odluni zahvat Boji kojim je g svima pokazao da je odbaeni Isus iz
Nazareta postavljen za Gospodina i Krista, koji pobjeuje grijeh i smrt. Uskrsnuem je poelo novo doba koje je
anticipirano Isusovim monim djelima.

Dakle, oni koji su prije Isusa sluali i gledali ali nisu potpuno razumjeli, nakon uskrsnua, u
svjetlu uskrsne vjere, vidjeli su Kristove rijei i djela u punom znaenju.
TUMAENJE POD VODSTVOM DUHA - Apostoli nakon uskrsnua nisu mogli gledati
Isusa kao to su ga gledali prije velikog uskrsnog dogaaja. Susrevi se s uskrslim Gospodinom
uvidjeli su da je njihov uitelj Sin Boji, makar toga da sada nisu bili svjesni. Osim ovog
psiholokog imbenika oni su u Isusovim rijeima i djelima vidjeli vrlo bogato znaenje i osjetili da
to znaenje trebaju izraziti tako da i drugima bude dostupno. Duh Sveti, koji im je bio obean i
darovan, omoguio je apostolima da shvate pravo znaenje onoga to je Isus govorio i inio (Iv
14,26; 16,13).
Religiozna svrha s kojom su pisana evanelja traila je da ona ne sadre gole injenice o
onome to je Isus govorio i inio, nego protumaene injenice; dakako, injenice, ali prikazane tako
da se moe dokuiti njihov nadnaravni smisao i njihova uloga u povijesti odnosa izmeu Boga i
njegova naroda. Sam je Krist, dakako, bio duboko svjestan znaenja svojih rijei i djela, jer je ta
svijest bila sastavni dio Boje objave koju je imao priopiti. On je na to prvi privukao panju svojih
sluatelja promiljeno postavljajui svoja djela i rijei tako da djeluju na ljude oko njega te trae
odgovor vjere u njega i njegovo poslanje. Oni su razumjeli udesa i druge dogaaje iz njegova
ivota kao djela uinjena i usmjerena s ciljem da pokrenu ljude na vjeru u Krista i potaknu ih da
vjerom prihvate evaneosku poruku spasenja. (PBK, Instr.).
Proces tumaenja dosee svoj vrhunac u etvrtom evanelju,28 ali je ova tendencija bila
prisutna od poetka. Parabole predstavljaju posebno zanimljivo podruje prouavanja. Zadovoljit
emo se jednim primjerom toga procesa. Obino se u strunim djelima istie da parabole o
talentima (Mt 25,14-30) i prispodoba o mnama (Lk 19,12-27) predstavljaju zapravo dvije verzije
iste parabole. Promijenjene su samo pojedinosti. Od trojice slugu kod Mateja postalo ih je deset
kod Luke, ali je koliina povjerenog novca mnogo manja. Tu prvotnu verziju moemo
rekonstruirati: neki je ovjek sazvao svoje sluge, svakome povjerio sumu novca i otputovao. Kad se
vratio, pozvao ih je da poloe raun. Svi su osim jednoga uveali uloeni kapital i dobili pohvalu. A
taj se sluga ispriavao da nije elio izloiti se opasnosti mogueg gubitka novca te je brino sakrio
povjereni kapital. Vratio ga je i bez sumnje oekivao pohvalu za svoju razboritost. Mjesto toga
dobiva otar prijekor za neodgovorni nedostatak poslovnosti, jer je barem mogao novac dati na
kamate. Stoga mu se novac oduzima i daje drugom.
Isus je ovu parabolu izrekao protiv idovskih vjerskih voa, osobito protiv pismoznanaca
(usp. Lk 11,52). Njima je povjerena rije Boja i oni poput neposlovnog sluge nisu nita uinili da
ona donosi plod. Meutim, uloga je pismoznanaca otpala uspostavom Crkve. Prvi se krani nisu

vie zanimali za pismoznance kao takve, ali su se pomno zanimali za Uiteljeve rijei pitajui se
to bi one mogle njima znaiti. Stoga su paraboli o talentima dali veoma iroku primjenu dodajui
naelo: Onome koji ima, jo e se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema, oduzet e se i
ono to ima (usp. Mt 25,29; Mk 4,25; Lk 19,26). Sada se parabola odnosi na apsolutnu slubu
Boju u dijeljenju darova. Prema Matejevoj verziji slugama je povjerena razliita suma novca. Ta
je promjena unesena kasnije da pokae razliitost ljudskih sposobnosti.
Uskoro je jedno novo iekivanje poelo davati paraboli novo tumaenje te se ona znatno
preoblikovala. Kranima je postalo jasno da e paruzija, drugi Kristov dolazak, biti odgoena.
Poeli su parabolu o talentima promatrati u svjetlu estih Kristovih opomena koje su poticale na
budnost i spremnost, jer e on doi kao tat u noi. U Matejevoj verziji gospodar je prikazan kao
sam Sin ovjeji te je njegovo sreivanje rauna sa slugama postalo sudnji dan. Luka u svom
uvodu (19,11) izriito primjenjuje ovu parabolu na drugi Kristov dolazak dodajui pojedinosti iz
jedne druge parabole (r. 12.14.17.19.27). On opisuje Krista kako uzlazi na nebo da bi se jednom
vratio kao kralj.
Razlike u izvorima kojima su se posluili evanelisti pokazuju da je pomicanje naglaska u
zanimanju prve Crkve za jdreene probleme dovelo do promjene u tumaenju parabole. Tijekom
vremena ne samo da su se promijenili pojedini detalji parabole nego su se sasvim promijenile
ivotne prilike u kojima je nastala i nova su tumaenja izvedena po uobiajenoj metodi
sekundarnog zakljuka i alegorizacije. Iako su se promijenili sluatelji i pomaknulo zanimanje,
zadivljuje to to pouka ostaje vrlo bliza izvornoj paraboli. Ona je samo snanije naglaena: i
kranima je povjereno veliko blago, jer i oni moraju donositi plod (Iv 15,2) i gospodar e od njih
traiti raun.
3. EVANELISTI
To najprije usmeno a kasnije pismeno prenoeno pouavanje sveti su pisci prenijeli u etiri evanelja na korist
Crkve, i to na nain koji je najbolje odgovarao svrsi svakoga pojedinog pisca. Oni su u tom poslu neto od predane
grae izabrali, neto sintetizirali, a neke su stvari, vodei rauna o stanju Crkava, protumaili, nastojei svim
sredstvima da bi itaoci spoznali osnovanost onoga o emu su bili pouavani. Sveti su pisci od svega raspoloivog
gradiva izabrali ono to je najbolje odgovaralo razliitim prilikama vjernika i to je bilo u skladu s ciljem koji su imali
u vidu. A to su iznosili na nain koji je odgovarao tim prilikama i tom cilju. Budui da smisao neke izjave ovisi i o
kontekstu, prenosei rijei i djela Spasiteljeva evanelisti su ih tumaili na korist italaca, jedan u ovom a drugi u onom
kontekstu. Stoga neka egzegeta istrauje to je evanelista namjeravao kada je na taj nain pripovijedao ili u stanoviti
kontekst postavio neku rije ili djelo. Ni najmanje se ne protivi istinitosti izvjetaja to to evanelisti iznose
Gospodinove rijei i djela razliitim redom i to njegove izjave, zadravajui im smisao, ne donose doslovno, ve s
nekom razlikom (PBK, Instr.).

1) POVIJEST REDAKCIJE
Ve smo vidjeli da je evaneoska predaja od poetka bila prilagoivana i tumaena. Crkva
je ivjela od Kristove nauke, jer ta nauka nije bila omeena na vrijeme kada je Krist ivio.
Prouavanje povijesti oblika naglasilo je vanost predevaneoske predaje. Druga metoda, koju su
strunjaci prozvali Redaktionsgeschichte (povijest redakcije), predstavlja dijelom reakciju na
pretjerivanja prvih zastupnika metode povijesti oblika. Ona je privukla panju na doprinos
pojedinog evaneliste. Matej, Marko, Luka (i Ivan) nisu bili samo kompilatori koji su tek sakupili
ve zaokruene cjeline to ih je sauvala predaja. Oni su bili u visokom stupnju izvorni teolozi koji
su nalazili dosjetljiva rjeenja za probleme razliitih
Crkava za koje su pisali. Pri tom su se ipak drali odreenih granica predaje koja je sauvala
spomen na Isusova djela i rijei. Prinos evanelista tako je velik da s punim pravom zasluuju
naziv auktora u pravom smislu rijei. Stoga izraz povijest redakcije ili kritika redakcije

(Redaktionsgeschichte; redaction criticism) nije sasvim ispravan u izvjesnoj mjeri. Izraz sam po
sebi podsjea na ureenje nekog djela i doslovno bi oznaavao redaktorski ili uredniki posao
evanelista. Nesporazum je u tome to u hrvatskom pojam redigiranja nekog djela oznaava
uglavnom tehniki postupak i ne ukljuuje stvaralako auktorstvo. Ipak je izraz povijest redakcije
uao u strunu literaturu i esto se upotrebljava pa nema izgleda da e biti zamijenjen nekim
ispravnijim. U hrvatskoj teolokoj literaturi on je relativno nov i nepoznat pa ne ukljuuje opasnost
krivog shvaanja.
PREDAJA I REDAKCIJA - Pri prouavanju nekog odlomka u evaneljima poinjemo od
problema knjievne cjelovitosti. To znai da se pitamo jesu li svi elementi tog odlomka meusobno
dobro povezani i tako proeti jednom nakanom da se taj odlomak mora pripisati jednom piscu
Ako je odgovor pozitivan, taj odlomak valja smatrati knjievno cjelovitim. Ako je odgovor
negativan, valja tragati za izvorom i redaktorom.
Knjievnu cjelovitost valja pretpostavljati te nedostatak kompozicijske povezanosti
dopustiti samo onda kada postoje oiti dokazi. Ti dokazi mogu se temeljiti na nedosljednosti u
izlaganju koja oteava ili sasvim prijei pripisati cijeli odlomak jednoj ruci. Vrlo je malo pisaca
koji su sasvim dosljedni pa su mogui razliiti stupnjevi nedosljednosti. Osjetljiva zadaa onoga
koji prouava knjievnu strukturu i znaajke nekog djela sastoji se u tome da odredi stupanj
nedosljednosti koja moe biti opravdana hipotezom da je odlomak preradio ili sam auktor u
vremenu nakon zavretka cijelog djela ili da je ovu preradu izveo netko drugi.
Nije opravdano tvrditi da su sekundarni svi elementi koji nisu apsolutno nuni za sadraj
koji se prikazuje i nakanu koja se istie. Te je elemente mogao unijeti sam auktor da podsjeti na
teme koje su podreene njegovoj glavnoj nakani ali nisu nuno s njome povezane. Ovo osobito
vrijedi za novozavjetne pisce koji su pisali ne samo tako da obavijeste nego i da izazovu unutarnji
odgovor italaca. Jednako nije opravdano smatrati da jedino izriita proturjeja unutar odlomka
odaju preinake nekog drugog pisca. Takva proturjeja postoje i vrlo ih je lako otkriti. U veini
sluajeva redaktor ipak vodi rauna o izvornom znaenju i ne unosi oito protuslovlje. Umeci su
redovno na liniji izvornika, ali kako redaktor umetanjem eli dati novo usmjerenje izvornom tekstu,
neizbjeno dolazi do izvjesne napetosti izmeu izvornog i kasnijeg sloja.
Pogledajmo Ivanov prikaz ozdravljenja inovnikova sina (4,46-53) kao primjer napetosti
koju spominjemo:
46 Doe, dakle, ponovno u Kanu Galilejsku, gdje bijae pretvorio vodu u vino. Ondje bijae neki kraljevski slubenik
koji je imao bolesna sina u Kafarnaumu. 47 Kad je uo da je Isus doao iz Judeje u Galileju, ode k njemu pa ga moljae
da sie i ozdravi mu sina, jer ve samo to nije umro. 48 Nato mu Isus ree: Ako ne vidite znamenja i udesa, ne
vjerujete! 49 Kae mu kraljevski slubenik: Gospodine, sii dok mi ne umre dijete. 50 Kae mu Isus: Idi, sin tvoj
ivi! Povjerava ovjek rijei koju mu ree Isus i ode. 51 Dok je on jo silazio, pohite mu u susret sluge s vijeu da
mu sin ivi. 52 Upita ih, dakle, za uru kad mu je krenulo na bolje. Rekoe mu: Juer oko sedme ure pustila ga
ognjica. 53 Tada razabra otac da je to bilo upravo onog asa kad mu Isus ree: Sin Tvoj ivi. I povjerova on i sav
dom njegov.

Koso tiskane rijei u ovom odlomku redaktorovi su dodaci. Ostalo je graa koju je pisac
predajom primio. Pa ako odlomak itamo preskaui koso tiskane rijei, opazit emo sasvim suvisli
prikaz uda kojim Isus lijei inovnikova sina. Sadanji tekst sadri napetosti koje odaju rad
redaktora: 1. Postoje dvije molbe Isusu da pomogne: jedna u neupravnom govoru (r. 47) a druga u
upravnom govoru (r. 49); 2. postoje dvije tvrdnje da je ovjek povjerovao (r. 50 i 53), dok je
potrebna samo jedna; 3. u r. 48 Isus upotrebljava mnoinu vi a ne jedninu ti, iako govori
jednom ovjeku; 4. Isusova tvrdnja u r. 48 krivo predstavlja inovnikov stav. injenica da je on
doao Isusu dokazuje njegovu vjeru u Isusovu udotvornu mo i jedino se radilo o tome da li e
Isus upotrijebiti tu mo na korist njegova sina.
Ovu nezgrapnost moe protumaiti jedino hipoteza da redaktor umetnuo redak 48. Da bi
pripravio put toj Isuso tvrdnji, redaktor je morao neto staviti u usta slubenik stoga je jednostavno

preoblikovao u neupravnom gov0ru molbu iz retka 49. Umetanje retka 48 pokazuje da je red; toru
bio vaan odnos izmeu vjere i udesa. Ovo je dovol; podloga za pomisao da je on takoer
umetnuo jednu od dv izjava o inovnikovoj vjeri. Te dvije izjave nisu istovjet Ona iz retka 53
govori o vjeri koju je probudilo udo. Drug rijeima, inovnik nije povjerovao dok nije bio siguran
da i se sin oporavlja. Ona iz retka 50 govori o vjeri koja se teme jedino na Isusovoj rijei. Budui
da se tvrdnja o vjeri iz ret 50 slae s nakanom umetka u retku 48, obje tvrdnje moemo pripisati
istom redaktoru. Cilj im je ispraviti stajalite izi eno u retku 53.
Pogledajmo sada izvjetaj kako ga je redaktor naao bismo kasnije uvidjeli ulogu redaktora:
Ondje bijae neki kraljevski slubenik koji je imao boles. sina u Kafarnaumu. Kad je uo da je Isus doao iz
Judeje u Ga' leju, ode k njemu pa mu kae: Gospodine, sii dok mi ne um dijete. Kae mu Isus: Idi, sin tvoj ivi!
ovjek ode i dok je j silazio, pohite mu u susret sluge s vijeu da mu sin ivi. Upita i dakle, za uru kad mu je krenulo
na bolje. Rekoe mu: Juer oko sedme ure pustila ga ognjica. I povjerova on i sav dom njegov.

U ovom izvjetaju sva je panja usmjerena na udo. Isusov lik stoji u pozadini kao lik onoga
koji je uinio udo. Na pitanje: Tko je Isus jedini odgovor koji je mogu na temelju ove zgode
jest: On je udotvorac. Redaktoru ovo nije bilo sasvim ispravno gledanje na Isusa. Stoga je
odluio ovu zgodu tako oblikovati da usmjeri panju na Isusovu osobi Tako je premjestio
inovnikovo provjeravanje da li je bok snik ozdravio na vjeru koja nastaje odmah poto je uo Isi
sovu rije. Time redaktor pokazuje da udo ne treba gleda kao neki neobini dogaaj nego kao
znak koji upuuje n misterij Isusove osobe.
Ovaj nam primjer pokazuje kako je vano luiti predaj od redakcije. Pri tome moemo
vidjeti redaktorovu nakanu razumjeti njegov postupak. Iz ovog primjera slijedi jo jedn pouka. On
pokazuje da je redaktor uvelike potivao tradiciji; Iako mu se nije sviao prikaz uda koji je do
njega dospio, sauvao je zgodu netaknutu te se zadovoljio dodacima koji e kod itaoca utjecati na
drugaije shvaanje samog dogaaja.
RAZLIITI SLOJEVI REDAKCIJE - imbenik kojemu u raspravama o metodi povijesti
redakcije nije posveena dovoljna panja jest problem to ga postavljaju razliiti slojevi redakcije
unutar evanelja. Na primjeru ozdravljenja inovnikova sina, koji smo izabrali radi jednostavnosti i
jasnoe, taj se problem ne opaa, jer sve redakcijske zahvate moemo pripisati jednom redaktoru.
To, meutim, ne vrijedi za mnoge druge odlomke u evaneljima u kojima je mogue razlikovati
dva ili ak tri sloja redakcijskih zahvata. To se osobito opaa na prizorima iz prikaza muke, koji su
se dugo razvijali prije nego su zadobili sadanji oblik.
Ako u znatnom broju odlomaka postoji vie slojeva redakcije, to znai da je graa iz predaje
bila vie puta ureivana. Drugim rijeima, onaj koji prouava redakciju opaa rad vie redaktora na
istom djelu. Stoga ne moe pretpostaviti da je posljednji redaktor nekog odlomka ujedno posljednji
redaktor svih ostalih odlomaka. Ovakva pretpostavka, na alost, vrlo se esto usvaja te iskrivljuje
dobar dio obavljenog posla. Zbog pojednostavljivanja opaa se tendencija da se bilo koji
redakcijski elemenat pripie posljednjem redaktoru. esto pojedinici nastoje ovu pretpostavku
znanstveno potkrijepiti oslanjanjem na kriterije stila. injenica da stilske osobine mogu biti
statistiki prikazane daje ovom postupku izgled velike objektivnosti. Ipak, ako jedna rije dolazi 50
puta kod Ma-teja, 3 puta kod Marka, 10 puta kod Luke, 6 puta kod Ivana i 15 puta u Djelima
apostolskim, kae se da je ona Matejeva omiljela rije i obiljeje njegova stila. Drugim rijeima,
statistika u nekoj knjizi iznenada - i zaudo - postaje statistika o auktoru jednog dijela te knjige.
Oita je neispravnost ovog zamjenjivanja. Objektivnost statistika u stvari je ishitrena ako prikazani
podaci nisu pripisani razliitim literarnim slojevima na temelju drugih, ne samo stilskih osobina.
Ovo to smo upravo kazali vrijedi kao kritika naina na koji se primjenjuje metoda povijesti
redakcije u mnogim strunim djelima, ali ne kao odbacivanje same metode. Ovo je ujedno poziv na
ispravniju metodologiju na ovom podruju. Ta je zadaa vrlo teka zbog sloenosti grae koju
sadre evanelja, ali nije nemogua.

RAZLIITE IVOTNE PRILIKE - Izraz Sitz im Leben (ivotne prilike) prevagnuo je u

razdoblju primjenjivana metode povijesti oblika i poeo oznaavati drutveni konteki koji odraava
pojedini odlomak iz evanelja. U biti je taj dru tveni kontekst sainjavala zajednica vjernika. On je
bio po blie uvjetovan funkcionalnim potrebama zajednice na pod ruju literature, kateheze,
udorea itd.
Kako je nastalo prouavanje redakcije, postavljalo se takoer pitanje o odnosu redakcije
prema ivotnim prilikam zajednice koje su bile tako vane za metodu povijesti oblika Razvila se
rasprava koja se dobrim dijelom gubila u terminologiji. Stvarna razlika meu razliitim auktorima s
obzirom na ivot prve kranske zajednice vrlo je malena. Metoda povijesti oblika traila je tipine
ivotne prilike za pojedine knjievne cjeline koje je predaja sauvala. Drugim rijeima, nije se
zanimala za posebno stanje u kojem je oblikovan neki izvjetaj, jer se smatralo da to nadilazi
mogunost i okvir povijesne metode, nego se zaustavljala na tipinom stanju uz koje je posebno bio
povezan neki oblik izvjetaja.
Metoda redakcije zanima se za teoloke stavove pojedinog pisca, ptoga se ovdje radi o
ivotnim prilikama pojedinca. Prema tome, postoji stvarna razlika izmeu ivotnih prilika (Sitz im
Leben) kakve ispituje metoda povijesti oblika i onih koje istrauje metoda redakcije. Ovu razliku
ipak ne valja preuveliavati do te mjere kao da metoda povijesti oblika istrauje ivotne prilike
zajednice, dok bi metoda redakcije istraivala samo ivotne prilike pojedinca. Ve smo naglasili da
su redaktori evanelja zapisali predaju u zajednici i za zajednicu. Sasvim je opravdano pretpostaviti
da su redaktori slaui elemente predaje i prireujui evanelja kako ih danas imamo bili svjesni
potreba svoje konkretne zajednice u konkretnom trenutku njezine povijesti te da su eljeli
odgovoriti na te potrebe. U tom svjetlu treba vrednovati posebnu zbirku grae u Mk 2,1-3,6; 4,134; 10,1-45 itd. Stoga je nemogue iskljuiti komunitarnu dimenziju u istraivanju ivotnih prilika
po metodi povijesti redakcije.
Te ivotne prilike ipak naziremo iz teolokih stavova i sklonosti pojedinca. Stoga su one
votinje i jasnije od ivotnih prilika za koje se zanima metoda povijesti oblika. Ako prouavanjem
oblika dolazimo do uvida u zaustavljeni ivot zajednice u nekom munom trenutku njezina
postojanja, prouavanje redakcije pomae nam da steknemo uvid u zajednicu koja se prilagouje
novim ivotnim prilikama. Metoda povijesti oblika otkrila je zaustavljene prilike u koje je zapala
zajednica, dok metoda povijesti redakcije otkriva zajednicu koja je svjesna potekoa i traga za
rjeenjima. Oba ova pristupa predstavljaju posebni doprinos za cjelovito razumijevanje evanelja i
ne smijemo pretpostavljati jedan drugome. Prouavanje redakcije ipak nas stavlja u dodir s
nainom kako se u I stoljeu rjeavao problem koji ostaje trajno aktualan. Kako pomiriti vjernost
prolosti s otvaranjem za sadanjost Kada gipkost u odgovaranju na potrebe sadanjosti postaje
raskid s prolou koja je izvor kranskog identiteta S obzirom na sloenost novih prilika, za nas
je vaniji nain kako su redaktori I stoljea obraivali taj problem negoli konkretna rjeenja koja su
donijeli. Velika zasluga metode povijesti redakcije sastoji se u tome to nam je to pokazala.
2) SINOPTIKI PROBLEM
INJENICA - Prva su tri evanelja usko povezana. Ivanovo je evanelje neto posebno.
Narativni dijelovi i govori kod Mateja, Marka i Luke imaju zajednike ili veoma sline odlomke
koji se mogu poslagati u paralelne stupce. Tako italac dobiva dva ili tri oblika istog evaneoskog
dogaaja ili izreke te odmah moe vidjeti razlike ili slinosti.
Tako poredani tekst grki se zove svnopsis (pregled). Stoga je potkraj 18. stoljea za prva tri
evanelja uveden naziv sinoptici i taj je naziv ostao do danas.
Sinoptika evanelja imaju puno zajednike grae, iako nisu jednake duine.

1) Marko obuhvaa 661 redak (bez zavretka 16,9-20). Od toga preko 600 redaka dolazi u
grai Matej eva i Lukina evanelja. Marko, prema tome, ima oko 30 redaka vlastite grae.
2) Matej obuhvaa 1068 redaka. U toj grai preuzeto je 600 redaka od Marka pa Matej ima
oko 230 redaka vlastite grae te oko 235 redaka grae koju je upotrijebio i Luka.
3) Luka obuhvaa 1149 redaka. Od toga je vie od 330 redaka grae koju donosi i Marko,
548 redaka nalazi se samo kod Luke, a 235 redaka je graa zajednika Luki i Mateju.
1. Pitanje posta
Mt 9,14-15

Mk 2,18-20

Lk 5,33-35

Tada pristupe k njemu Ivanovi uenici

govorei:

Ivanovi su uenici i
farizeji postili. I dou
neki i kau mu:

A oni mu rekoe: Uenici Ivanovi, a tako

i farizejski, poesto
poste i obavljaju molitve

Zato mi i farizeji
postimo
a uenici tvoji ne
poste

Zato uenici Ivanovi i uenici farizejski

poste
a tvoji uenici ne
poste

Na to im Isus ree:
Mogu li svatovi tugovati dok je s njima
zarunik

Na to im Isus ree:
Mogu li svatovi postiti dok je zarunik
s njima?

Ree im Isus:
Ne moete svatove
prisiliti da poste dok
je zarunik s njima.

Doi e ve dani kad

e im se ugrabiti zarunik i tada e postiti!

Dokle god imaju zarunika sa sobom ne

mogu postiti. Doi e
ve dani kad e im
se ugrabiti zarunik i
tada e, u onaj dan,
postiti!

Doi e ve dani: kad

im se ugrabi zarunik, tada e postiti, u
dane one!

tvoji pak jedu i piju

2. Pouavanje i udo u kafarnaumskoj sinagogi

Mk 1,23-28
A u njihovoj se sinagogi upravo
zatekao ovjek opsjednut neistim
duhom. On povika:
to ti ima s nama, Isuse
Nazareanine?
Doao si da nas uniti?
Znamo tko si: svetac Boji!
Isus mu zaprijeti: Umukni i
izii iz njega! Nato neisti
duh potrese njime pa povika
iz svega glasa i izae iz njega.
Svi se zaprepastie te zapitkivahu:
to li je ovo Nova li i
snana nauka! Pa i samim
neistim dusima zapovijeda, i
pokoravaju mu se. I proulo
se odmah o njemu posvuda,
po svoj okolici galilejskoj.

Lk 4,33-37
A zatekao se u sinagogi ovjek
s duhom neistoga avla.
On povika u sav glas:
Hej, to ti ima s nama, Isuse
Nazareanine?
Doao si da nas uniti!
Znam ja tko si ti: svetac Boji.
Isus mu zaprijeti: Umukni
i izii iz njega! Nato
avao ovjeka obori u sredinu
te izie iz njega ne naudiv
mu nita. I nasta ope zaprepatenje,
te se meu sobom
razgovarahu: Kakve li rijei!
S vlau i silom zapovijeda
neistim dusima, te izlaze! I
glas se o njemu irio po svim
okolnim mjestima.

Ovdje nije u pitanju samo duina grae. Tekstovi koje navodimo osvjetljavaju to zapravo
znai naziv sinoptici i pokazuju sloenost meusobnih odnosa prvih triju evanelja.
Ova dva primjera pokazuju koliko se sinoptici slau i razlikuju, to je nazvano concordia
discors. Ovo svojstvo protee se kroz cijelo evanelje tako da postoje razlike u vanoj grai i
savrena slinost u nevanim pojedinostima. Ova injenica i problem koji iz nje nastaje nije samo
knjiki problem. Do sada jo nije dato neko rjeenje koje bi svi prihvaali, ali je za razumijevanje
evanelja potrebno pretresti ovaj problem i pokazati smjer u kojem se nazire njegovo rjeenje.
Najprije emo ukratko pogledati u emu se slau a u emu razlikuju prva tri evanelja.
1. Slinosti. Glavne crte evaneoske povijesti iste su u sva tri spisa:
__________________________________________________________________________
MARKO
MATEJ LUKA
___________________________________________________________________________
Priprava
1,1-13
3,1-4,11 3,1-3,13
___________________________________________________________________________
Djelovanje u Galileji
1,14-9,50
4,12 - 18,35
4,14 - 9,50
___________________________________________________________________________
Putovanje u Jeruzalem
10,1-56 19,1 - 20,34
9,51 - 18,43
___________________________________________________________________________
Muka i uskrsnue
11-16
21-28
19-24
___________________________________________________________________________

Treba uoiti sljedee:

a) Slinost izmeu ta tri prikaza uoljiva je osobito u sluaju nekih vanih injenica iz
Kristova ivota kao to su: krtenje, rasprave s protivnicima, umnoenje kruha, Petrova ispovijest
vjere, proricanje muke, posljednji dani u Jeruzalemu, uhienje i smrt.
b) Razni elementi evaneoske povijesti openito su rasporeeni na isti nain kao sva tri
sinoptika. U mnogo sluajeva razni prizori slijede jedan za drugim i povezani su na isti nain u sva
tri prikaza. Tako npr. ozdravljenje uzetog u Kafarnau-mu, poziv Levija, pitanje posta (Mt 9,1-17;
Mk 2,1-22; Lk 5,17-39); stiana oluja, opsjednuti iz Gerase, Jairova kerka (Mt 8,18-9,34; Mk
4,35-5,43; Lk 8,22-56); Petrova ispovijest vjere, prvo proricanje muke, preobraenje, ozdravljenje
padaviara, drugo proricanje muke (Mt 16,13 - 17,23; Mk 8,27 - 9,32; Lk 9,18-45). Oito je da
takvo slaganje ne moe biti isto sluajno.
c) Knjievni je oblik esto isti. Iz usporeivanja paralelnih tekstova vidimo da su izrazi
esto puta istovjetni a razlike u stilu i rjeniku neznatne. S tog stajalita moemo usporediti sljedee
prizore ili govore: trganje klasja u subotu (Mt 12,1-4; Mk 2,23-26; Lk 6,1-4); goruino zrno (Mt
13,31-32; Mk 4,30-32; Lk 13,18-19); bogati mladi (Mt 19,24-26; Mk 10,17-27; Lk 18,18-27).
d) Starozavjetni citati slau se ponekad kod sinoptika i s obzirom na oblik, ak i onda kad se
taj oblik neto razlikuje od hebrejskog teksta ili Septuaginte.
Ovo slaganje ne moe biti puki sluaj. Dodirne su toke veoma brojne a slaganja znaajna i
stalna. Ipak valja paziti da ne preuveliavamo ovo slaganje. Postoje, naime, djelomina slaganja u
nekim odlomcima koji se inae znatno razlikuju. Tako npr. u Mk 1,21-45 i Mt 7,28-8,16; u Mk 2,122 i Mt 9,1-17; u Mk 2,23-3,6 i Mt 12,1-14. Mogli bismo na isti nain navesti neslaganja meu
sinopticima. Tako npr. raspored grae u Mk 1,21,39. 40-45 i u Mk 4,13-24; 13,25 obrnut je u
odnosu na odgovarajue odlomke kod Matej a. Luka se dri Markova rasporeda. Ipak kod njega se
poziv prvih uenika nalazi nakon Isusova nastupa u Kafarnaumu (Lk 5,1-11; usp. Mk 1,16-20, gdje

poziv uenika dolazi prije nastupa u Kafarnaumu). Luka je pohod u Nazaret stavio u drugaiji
kontekst (usp. Lk 4,16-30 sa Mk 6,1-6). U prikazu muke postoje brojne razlike. Ne smijemo
smetnuti s uma ovo brojno premjetanje prizora unutar zajednikog okvira.
2. Razlike. Uz podudaranje u paralelnim tekstovima postoji i neslaganje koje je jednako tako
uoljivo i esto.
a) Kristove rijei. Na ovom bismo podruju oekivali visok stupanj slaganja. Neslaganje,
meutim, ponekad zbunjuje. Klasini primjeri su: molitva Gospodnja (Mt 6,9-13; Lk 11,2-4);
ustanova euharistije (Mt 26,26-28; Mk 14,22-24; Lk 22,19-20).
b) Dijelovi evaneoske povijesti koji pripadaju samo pojedinom evanelisti. Jedino Matej i
Luka prikazuju Isusovo roenje i djetinjstvo, ali razliito. Jedino Marko donosi parabolu o sjemenu
koje raste u skrovitosti. Jedino Matej ima parabole o kukolju, sakrivenom blagu, dragocjenom
biseru, kvascu, mrei i nepravednom upravitelju.
Jedino je Luka sauvao parabole o izgubljenom sinu, dobrom |Samarijancu, farizeju i
cariniku, bogatau i Lazaru.
c) Raspored dogaaja i govora:
Matej: govor na gori (gl. 5-7).
Marko: isputa govor na gori.
Luka: donosi veinu grae iz Mt 5-7, ali je raspodjeljuje u poglavlja 6,11, 13, 14 i 16. U
svome odjeljku 9,51-18,14 Luka je neovisan o Mateju i Marku. Savreno se slae s Markom u
dijelovima 4,31-6,19; 8,4-9,50; 18,15-21,38.
d) Prikaz muke u bitnim crtama isti je kod sva tri sinoptika. Ipak ima znatnih razlika: Mt
27,46 i Mk 15,34 donose jednu Kristovu reenicu s kria.
Lk 23,34.43.46 donosi tri druge Isusove reenice i isputa Isusove rijei s kria to ih
donose Matej i Marko.
Prema Mt 28,16-20; Mk 16,6-7 uskrsli se Krist ukazuje u Galileji.
Prema Lk 24,13-53 uskrsli se Krist ukazuje jedino u Jeruzalemu.
Jedino Mt 27,62-66; 28,11-20 spominje strau na Isusovu grobu.
Jedino Lk '24,13-35 prikazuje uenike iz Emausa.
Ovdje takoer valja uoiti da se slaganja i neslaganja mogu izmijeati na vrlo neoekivan
nain. Ponegdje, naime, struktura teksta ostaje ista u razliitim evaneljima, a pojedinosti se
mijenjaju. Tako je temeljni plan isti ali sasvim drugaije rijei u parabolama o talentima (Mt 25,1430) i mna-ma (Lk 19,11-27) te u dvije verzije prispodobe o svadbenoj gozbi (Mt 22,1-10; Lk 14,1624). Postoje, meutim, i obrnute pojave: rijei su u nekim prizorima ponekad iste, ali im je
drugaiji raspored a nekad i smisao. Prema Marku 1,26 neisti duh izlazi iz opsjednutog i vie iz
sveg glasa, dok prema Luki 4,33 neisti duh se obraa Isusu viui u sav glas Prema Mk 1,27
prisutno mnotvo divilo se Isusovoj snanoj nauci, a prema Lk 4,36 njegovoj vlasti nad zlim
duhovima. U Mk 1,31 Isus podie Petrovu punicu, a u Mt 8,15 ona ustade.
Rije logos u Mk 1,45 znai dogaaj, vijest, novost, a u Lk 5,15 glas, razglaenost. Isti
grki glagol basanizo u Mt 14,24 znai da su valovi ibali lau, a u Mk 6,48 da su se uenici
muili veslanjem. Farizeji se pozivaju prilikom rasprave o rastavi braka na Mojsija, koji je
dopustio rastavu i odredio da se eni ima dati otpusno pismo; ali u Mk 10,4 oni to ine ve u
poetku, odgovarajui na pitanje koje im je Isus postavio, a u Mt 19,7 oni pozivanjem na Mojsija
prigovaraju na Isusov odgovor.
Evanelja su puna takvih pojava.
PROBLEM - Postojanje ove podudarnosti i nepodudarnosti sainjava sinoptiku injenicu.
Tumaenje te neobine pojave u prva tri evanelja jest sinoptiki problem. Iz kratkog prikaza

injenica vidimo da se ne moe nai na brzinu jednostavno i zadovoljavajue rjeenje toga

problema. Ovdje se susreu svi elementi koji dolaze do izraaja u usmenoj predaji, a osobito uloga
prve zajednice i evanelista. Klju za rjeavanje jest pretpovijest evanelja, jer nije dovoljno
prouavati samo ono to su evanelisti uinili. S druge strane, sama usmena predaja ne objanjava
dovoljno zamrenu vezu meu ova tri evanelja. Meu sinopticima postoji knjievna veza.
Sinoptiko se pitanje poelo ozbiljno istraivati u 19. stoljeu i od tada je o njemu napisano
mnotvo knjiga i rasprava. Rasprava o ovom problemu znatno je doprinijela boljem razumijevanju
prvih triju evanelja.
PREMA RJEENJU - Kao temelj za prouavanje ovog problema prihvaamo ove dvije injenice:
1. da je Markovo evanelje nezavisno od Matejevog i Lukinog; 2. da Matej i Luka nisu meusobno
ovisni. U ovome se uglavnom slau strunjaci. U ostalome dijelu pitanja vlada mnotvo razliitih
miljenja. Dovoljno je navesti dvije hipoteze.
1. Hipoteza o dva izvora. Velik broj egzegeta zastupa ovu teoriju, iako u razliitim varijantama.
Ona polazi od pretpostavke da je Markovo evanelje najstarije te da se Matej i Luka slue Markom
ali su meusobno neovisni. Da bi se objasnilo slaganje Matej a i Luke na mjestima gdje oni
odudaraju od Marka, pretpostavlja se postojanje posebnog dokumenta koji je sadravao samo
Isusove izreke i govore. Taj hipotetiki dokumenat morao je biti napisan grki i strunjaci su ga
nazvali Q, prema njemakoj rijei Quelle (izvor). Mnogi su pokuali rekonstruirati Q, ali su svi
pokuaji subjektivni, pa se ni dva strunjaka ne slau s obzirom na duinu ili raspored grae tog
dokumenta. Hipotezu o dva izvora moemo najjednostavnije ovako shematski prikazati:

Neki su katoliki znanstvenici hipotezi o dva izvora dali neto kompliciraniji oblik. Oni
pretpostavljaju da Matej i Luka ovise o Marku ali Matej i Luka ne ovise izravno jedan o drugome.
Uz Marka, zajedniki izvor Mateju i Luki bile bi lo-gije, iako ne jedini izvor. Taj izvor, smatraju
oni, spominje Papija kao Gospodinove logije, koje je Matej napisao aramejski.

Spomenuli smo da teorija o dva dokumenta (ili o dva izvora) ne rjeava zapletenu
sinoptiku injenicu.
2. Teorija koja vie zadovoljava. Znamo da iza kanonskih evanelja stoji usmena predaja i
valja biti paljiv kod odreivanja utjecaja te predaje na evanelja. Brojni pokuaji da se sloena
veza meu sinopticima rastumai pomou ustaljenog oblika propovijedanja nisu potpuno
zadovoljili. Stvar se pojednostavljivala i shematizirala, ali nije dovoljno objanjavala stanje kakvo
sada imamo u evaneljima. Evanelja su napisana relativno dosta kasno nakon prvotnog
apostolskog propovijedanja u Palestini. Usmena je predaja odigrala svoju ulogu, ali prouavanje
knjievnih oblika u sinopticima pokazuje da su se oni morali posluiti zajednikim pisanim
izvorima. S druge strane, moramo imati na umu da usmena predaja nije prvi stupanj nakon kojega
bi slijedili pisani izvori. Usmena je predaja pratila takoer pisanje naih evanelja. Ona je zapoela
oblikovati izreke i narativne dijelove te je nastavila s tim oblikovanjem sve do asa konanog
zapisivanja u spisima koje posjedujemo. Upoznali smo vanost zajednice u oblikovanju predaje.
Neke se razlike mogu rastumaiti preinakama u predaji unutar pojedine zajednice, a ne razliitim
izvorima.
U svakom sluaju valja zapoeti usmenom predajom kojoj su temelje poloili apostoli.
Nastala je na aramejskom, jer su tim jezikom govorili Gospodin i apostola. Bilo je, meutim, i u
Palestini, barem u Jeruzalemu, idova koji su se sluili grkim jezikom (npr. Helenisti iz Dj 6).
Stoga je katehiziranje na grkom moralo postojati gotovo od poetka (ono je obuhvaalo kerigmu i
didahe). Prirodno je pretpostaviti da je ta usmena predaja, barem djelomino, ubrzo bila zapisana.
Evanelja jo nisu nastala, ali su neki spisi mogli biti prilino dugaki. Luka u predgovoru kae da
ve mnogi poduzee sastaviti izvjee o dogaajima koji se ispunie meu nama (1,1). Ovi prvi
zapisi morali su biti na aramejskom i grkom, kao i sama usmena predaja. Usmena je predaja i
dalje postojala te se u njoj Uiteljeva nauka tumaila i prilagoivala novim potrebama, a zajednica
je oblikovala razliite cjeline prema duhu svoga zanimanja i svojih potreba.
Predaja je pripisala sv. Matej u nastanak evanelja pisanog na aramejskom. Opravdano je
pretpostaviti da je taj spis sadravao kratki prikaz palestinske kateheze po nacrtu kako su apostoli
propovijedali evanelje. Taj je spis brzo bio preveden na grki i na temelju svjedoanstva
hijerapolskog biskupa Papije, oko godine 130, znademo da je postojalo nekoliko verzija toga
prijevoda. Pretpostavljajui da je aramejsko evanelje na neki nain uklopljeno u Matejevo grko
evanelje, mogue je pomou knjievne analize Mateja odrediti u glavnim crtama to je sve
obuhvaao taj prvi spis. ini se da su sva tri sinoptika upotrebljavala grke prijevode Matejeva
aramejskog teksta. Ti prijevodi mogli su se meusobno znatno razlikovati, no oni su se mogli i
mijenjati na temelju ive predaje unutar pojedinih zajednica.
Knjievna analiza Mateja i Luke pokazuje da su se morali posluiti posebnim izvorom iz
kojega su uzeli grau koja im je zajednika a ne postoji kod Marka. Na sadanjem stupnju
istraivanja nije mogue ustanoviti kakvog je oblika bio taj izvor. Nazivamo ga zajednikim
izvorom, ali treba da budemo svjesni neodreenosti tog izvora. ini se da je uglavnom sadravao
Isusove izreke i parabole. Izvorno je morao biti napisan aramejski, ali je brzo bio preveden na
grki. ini se da je vie opravdano pretpostaviti da je aramejska usmena zbirka izreka i parabola
poprimila pisani oblik u zajednicama koje su se sluile grkim jezikom. Lako je pretpostaviti da je
ta jo neodreena zbirka mogla biti mijenjana i proirivana u razliitim zajednicama. Zajedniki
izvor Mateja i Luke mogla su u stvari biti dva prilino razliita oblika izvornih predaja koje su bile
grupirane jo na usmenom stadiju.
Pristupimo li evaneljima kakva su do nas dospjela, namee nam se sljedee pitanje: koje je
od njih prvo nastalo To nije Matej, kako bismo mogli oekivati, nego Marko. Markovo je
evanelje najstarije s obzirom na oblik pisanih evanelja koja su do nas dospjela kao kanonska. Sv.
Marko nije bio ni apostol ni oevidac pa se brino drao grkog prijevoda Matejeva aramejskog

teksta. Markovo je evanelje poznato po brojnim ivim pojedinostima i slikovitim prikazima.

Predaja je sauvala podatak da je Marko bio uenik sv. Petra. Ovo povezivanje Markova evanelja
s oevicem Petrom objanjava mnoge pojedinosti koje je mogao priopiti jedino oevidac.
Budui da su Matej i Luka meusobno neovisni, teko je rei tko je od njih stariji. U
sadanjem stanju to nije ni vano. Prirodno je pretpostaviti da se dananje Matejevo evanelje
temelji na aramejskom evanelju koje je tradicija pripisala apostolu Matej u. To aramejsko
evanelje posluilo je kao izvor kanonskom Mateju i Marku. Odnos izmeu ova dva evanelja
pokazuje mogunost izvjesne ovisnosti kanonskog Mateja od Marka. Matej je takoer
upotrebljavao izvor koji je bio zajedniki njemu i Luki. Uz to neku grau (npr. prikaz djetinjstva)
uzima iz drugih, razliitih izvora.
Gotovo se svi slau da je Luka upotrebljavao Marka kao izvor. Marko mu je glavni izvor i
on se pridravao Markova rasporeda. Mnoge razlike koje postoje izmeu Marka i Luke tumae se
dobrim dijelom Lukinom spisateljskom slobodom. Moda se Luka sluio grkim prijevodom
Matejeva aramejskog teksta pa bi neke razlike s obzirom na Marka u rasporedu i sadraju potjecale
iz ovog ranijeg izvora. Luka je poput Mateja upotrebljavao zajedniki izvor ali je mnogo toga crpio
iz drugih izvora. Lukina graa daje nam uvid u irinu i bogatstvo predaje.
Marko je ovisan o grkom prijevodu Matejeva aramejskog teksta i o usmenoj predaji preko
Petra.
Matej je ovisan o grkom prijevodu Matejeva aramejskog teksta, o grkom prijevodu
zajednikog izvora, o drugim usmenim i pisanim predajama, vjerojatno o Marku.
Luka je ovisan o Marku, o grkom prijevodu zajednikog izvora, o usmenim i pisanim
predajama, moda o grkom prijevodu Matejeva aramejskog teksta.
Sinoptiko je pitanje sloeno pa nema jednostavnih i gotovih rjeenja. Teorija koju smo
iznijeli ima potekoa, ali ona na prihvatljiv nain tumai slinosti i razlike meu evaneljima te se

oslanja na rezultate knjievne analize i podatke predaje s obzirom na evanelja. Tri evanelja imala
su iste izvore, osobito Matej i Luka, ali su se oni mogli u pojedinostima znatno razlikovati. Uz to
postoji vana injenica da su evanelisti pravi pisci koji su prilikom pisanja imali odreeni cilj pa
su prikupljenu grau prilagodili svome cilju.
Na ovom emo se posebno zaustaviti kad bude rije o pojedinom evanelju. Za sada
spominjemo primjer Luke, koji pie boljim grkim jezikom od Mateja i Marka te nastoji popraviti
stil svojih izvora. Mnoge male razlike izmeu Luke i Marka mogu se protumaiti kao elja za
popravljanjem stila. Slino vidimo kod Mateja, koji je prvenstveno pisao za idove, da on
pretpostavlja kako e itaoci lagano razumjeti stvari koje se odnose na idove. Luka, koji je pisao
za pogane, smisijeno i stalno izostavlja odlomke i zgode koje su odvie vezane za idove. Iz ovoga
vidimo da se razlike izmeu Mateja i Luke mogu bez potekoa rastumaiti.
Nadamo se da emo jasnije izloiti utjecaj jednog evanelja na drugo prilikom obrade
pojedinih evanelja. Potrebno je, meutim, ve sada imati neki pojam o odnosu evanelja. Moemo
bar donekle vidjeti kako se mogu rastumaiti razlike i prividna proturjeja. Nije sve jasno, ali
jedino priznavanjem i uoavanjem potekoa moemo oekivati da emo razumjeti evanelja.
3. Najnovija teorija. Teoriju o dva izvora mnogi jo uvijek prihvaaju kao radnu hipotezu,
ali s pravom istiu da ona ne objanjava dovoljno sloeni razvoj predaje koja je ula u evanelje.
M. E. Boismard iznio je u najnovije vrijeme radikalan i sjajan pokuaj rjeenja. Nova teorija nikako
ne rjeava sve potekoe ali se hrabro s njima suoava. Prikazujemo je u najkraim crtama.
1) Temeljni dokumenti:
Dokument A bio je palestinskog podrijetla. Prikazi u njemu sadrani openito su jednostavni
i konkretni. Postoji upadljiva razlika izmeu te prvotne jednostavnosti i kasnije razvijene predaje.
Dokument A u isto vrijeme nanovo tumai prvotne izvjetaje dodajui izvjesne pojedinosti. Tako se
jednostavnost ovog dokumenta dobrim dijelom temelji na jednostavnosti izvora od kojih je
sastavljen.
Dokument B je u sutini ponovno tumaenje dokumenta A koje je nastalo u sredini
sastavljenoj od obraenih pogana. U mnogo sluajeva prikazi dokumenata A i B tako se malo
razlikuju da ih je nemogue razluiti u naim sadanjim evaneljima.
Dokument C sadravao je neovisne i vrlo stare predaje, vjerojatno palestinskog podrijetla.
Postojanje tog dokumenta zahtijevaju i pretpostavljaju oni odlomci kod Marka gdje ovaj
evanelista spaja tri razliita teksta. On je morao poznavati trei izvor, neovisan o A i B. Budui da
je C znatno utjecao na Ivana i proto-Luku, ovom dokumentu pripisujemo odlomke u kojima Ivan i
Luka donose predaju neovisnu o onoj kod Mateja i Luke.
Dokument Q. Prema teoriji o dva izvora sva graa koju zajedniki sadre Matej i Luka a ne
sadri Marko potjeu iz posebnog izvora koji je nazvan Q. Prema toj teoriji Mt i Lk meusobno su
neovisni. Boismard doputa povezanost proto-Luke i intermedijalnog Mateja. On smatra da nije
potrebno pripisivati dokumentu Q sve tekstove koji su zajedniki Ma-teju i Luki a nema ih Marko.
Pod pojmom Q moemo u stvari oznaavati razliite srodne izvore.
2) Intermedijalni dokumenti:
Intermedijalni Marko (i-Mk) je dokumenat koji je nastao iz triju temeljnih dokumenata: A,
B i C. Ipak je glavni korijen markovske tradicije dokument B.
Intermedijalni Matej (i-Mt) je dokument kojemu je glavni izvor A a sadri elemente Q.
Intermedijalni Matej ne zna za B i C te nije pod utjecajem markovske tradicije. Poput dokumenta
A, i-Mt potjee iz judeokranske sredine.

Proto-Luka sluio se izravno ili neizravno svim gore spomenutim dokumentima. U

izvjetaju o muci i uskrsnuu dri se dokumenta C, a inae mu je glavni izvor i-Mt. Mjestimino
upotrebljava i C.
3) Evanelja:
Dananji Marko ima gotovo isti oblik kao i-Mk. Ovo je evanelje u svom konanom obliku
bilo popunjeno i-Mt i proto^Lukom. Ono pokazuje izvjesni utjecaj Pavlove teologije i rjenika te
sadri neke nemarkovske rijei i izraze koji potjeu od posljednjeg redaktora. Sloen je odnos
izmeu Mk i Mt/Lk. Valja razlikovati dva literarna stadija: i-Mk, koji je utjecao na Mt i Lk, te
konani Mk na kojeg su utjecali Mt i Lk.
Matej prema teoriji o dva izvora ovisi o Mk u svim odlomcima koji su zajedniki Mateju i
Marku. Stvar je, meutim, mnogo sloenija. Dananji je Matej nastao onda kada je intermedijalni
Matej bio nadomjeten znatnim dijelom intermedij alnim Markom u onim odsjecima gdje su ova
dva evanelja paralelna. Konani prireiva Matejeva evanelja takoer je dodao novu grau.
Luka je nastao iz prerade proto-Luke u svjetlu i-Mk. Prireiva Lukina evanelja u velikoj
je mjeri preuzeo strukturu i oblike intermedijalnog Marka. Ovo markovsko prodiranje u protoLuku, kojemu je glavni izvor i-Mt, tumai zato se Luka ponekad slae s Matejem a ponekad s
Markom. |Sam Luka je tvorac svoga evanelja, jer se ne razlikuju rjenik redaktora Lukina
evanelja i rjenik proto-Luke.
Ivan nas u ovom kontekstu zanima samo utoliko ukoliko se odnosi na sinopticki problem.
Kad etvrto evanelje donosi iste zgode kao i sinoptici, ini se da slijedi zajednike izvore.
Upotrebljava dokumente B i C. Glavni mu je izvor proto-Luka, osobito u izvjetaju o muci i
uskrsnuu. Na Ivana je utjecao Matej u svom posljednjem stadiju.
Ova vrlo sloena teorija temelji se na sasvim jednostavnom naelu, naime da su prireivai
evanelja nastojali meusobno uskladiti predaje koje su poznavali. Ovo nastojanje oko
usklaivanja ostalo je i nakon definitivnog zavretka kanonskih evanelja. Ono djelomino
objanjava varijante koje susreemo u velikom broju rukopisa.
Korisno je da sve ovo prikaemo shematski:

Nadamo se da emo kasnije izloiti utjecaj jednog evanelja na drugo prilikom obrade
pojedinih evanelja. Potrebno je, meutim, ve sada imati neki pojam o odnosu evanelja. Moemo
bar donekle vidjeti kako se dadu rastumaiti razlike i prividna proturjeja. Nije sve jasno, ali jedino
priznavanjem i uoavanjem tekoa moemo oekivati da emo razumjeti evanelja.

III. POGLAVLJE

EVANELJE PO MARKU
1. AUKTORSTVO DRUGOG EVANELJA
1) SVJEDOANSTVO PREDAJE
Predaje prve Crkve jednoduno pripisuje drugo evanelje sv. Marku. Najstarije i najvanije
svjedoanstvo jest Papijino. Papija je bio biskup u Hijerapolisu u Frigiji (Mala Azija) prije 120.
god. i napisao je u pet svezaka djelo Tumaenje Gospodinovih rijei. Djelo se nije sauvalo, ali je
povjesniar Euzebije sauvao nekoliko odlomaka iz tog djela. Papija je svoje informacije preuzeo
od Ivana Prezbitera (Starjeine), koji prema miljenju nekih nije bio apostol Ivan, nego neki
ovjek prve kranske generacije koji je poznavao apostole. Papijino svjedoanstvo o Markovu
evanelju vano je zbog starine. Ono glasi:
Ovako govorae Prezbiter: Marko, postavi Petrov tuma, zapisao je tono ali bez reda sve ega se sjeao,
sve rijei i djela koja je uinio Krist. On sam nije ni sluao ni slijedio Gospodina, nego je kasnije, kako sam rekao,
slijedio Petra, koji je prilagoivao svoju pouku potrebama (sluatelja), a nije pruao saetak (syntak-sin) Gospodinovih
govora. Stoga se Marko nije prevario piui ono ega se sjeao. Imao je, naime, samo jedan cilj: ne ispustiti nita od
onoga to je uo niti ta iskriviti (meden paralipein e pseusasthai).

Svjedoanstvo Prezbitera zavrava prvom reenicom a ostatak je Papijino miljenje. Drugi

dio djeluje doista kao komentar Prezbiterove izjave. Prezbiterova izjava i Papijin komentar sadre
tri dijela:
1. Prezbiter tvrdi da je Marko bio Petrov tuma;
2. bit je njegova svjedoanstva da je Marko tono zapisao (akribos egrapsen) ono ega se
sjeao iz Petrova propovijedanja;
3. Marko nije sustavno sredio prikaz Isusovih djela i rijei (ou taksei).
Papija u svom komentaru preuzima Prezbiterove misli, ali drugaijim redom:
1. Tumai Markovu ovisnost, jer Marko nije Gospodinov uenik, nego je kasnije postao
Petrov uenik.
2. Zatim prelazi na Markov raspored. Upozorava na homiletsku metodu Petra, koji nije elio
sistematski grupirati Gospodinove izreke. Marko je kao vjerni uenik u svom evanelju usvojio
Petrov postupak.
3. Papija brani Markovu tonost, jer je Marko imao samo jednu nakanu: nita ne ispustiti
niti ta dodati.
Tako Papija ne samo da bez oklijevanja pripisuje drugo evanelje sv. Marku, nego i brani
njegov nain pisanja. Izgleda da time odgovara na nelagodni osjeaj koji su itaoci prve Crkve
imali pred Markovim rasporedom grae, kad su usporeivali Marka i Mateja.
Druga svjedoanstva su:
1. Antimarcionski prolog (oko 160-180)10 kae: ...po Marku, kojega su zvali 'kratkih
prstiju', jer je imao malene prste u usporedbi sa svojim stasom. Bio je Petrov tuma. Nakon Petrove
smrti napisao je ovo isto Evanelje na podruju Italije.
10

Antimarcionski prolozi su predgovori evaneljima (i nekim poslanicama) koji su branili autentinost novozavjetnih
spisa protiv napada heretika Maroiona, jer je on prihvaao kao kanon samo Luku i deset Pavlovih poslanica. Poetak
prologa za Markovo evanelje nije sauvan.

2. Irenej potkraj II. stoljea pie: Nakon njihove smrti (Petra i Pavla) Marko, Petrov uenik
i tuma, takoer nam je ostavio zapisano ono to je Petar propovijedao.
3. Origen (umro 254) pie: Drugo je po Marku, koji je postupio kako ga je Petar pouio,
kojega je Petar priznao za sina u katolikoj poslanici ovim rijeima: 'pozdravlja vas su-izabranica u
Babilonu i Marko, sin moj' (1 Pt 5,13).
Pravorijek dananje biblijske znanosti na temelju povijesnih podataka o auktorstvu drugog
evanelja ukratko prikazuju rijei kompetentnog strunjaka V. Taylora:
Ne moe biti sumnje da je auktor drugog evanelja Petrov suradnik Marko. Tako
neprekidno svjedoi kranska predaja od Pa-pije pa dalje. U razdoblju kada je predaja nastojala
evanelja pripisati apostolima radi ugleda, ne bi Marko bio spominjan kao auktor kad za to ne bi
postojali valjani razlozi.
2) SVJEDOANSTVO NOVOG ZAVJETA
Petrova tumaa i uenika Marka predaja smatra aukto-rom drugog evanelja. To je isti onaj
Marko koji se esto spominje u Novom zavjetu.
1. Djela apostolska est puta spominju osobu koja se zove Ivan, zvani Marko (12,12.25;
15,37), ili Ivan (13,5.13), ili Marko (15,39). U svim sluajevima radi se o istoj osobi. Ivan,
zvani Marko, bio je suradnik Barnabe i Pavla koga su oni iz Jeruzalema doveli u Antiohiju
(12,25). On je Ivan koja je Barnabu i Pavla pratio na prvom misionarskom putovanju (13,5) te ih
napustio u toku tog putovanja (13,13). Ivan, zvani Marko, bio je povod razlazu meu Barnabom i
Pavlom (15,37) i on je svakako onaj Marko s kojim je Barnaba poao na Cipar (15,39).
2. U Pavlovim poslanicama ovo se ime spominje tri puta, i uvijek kao Marko: Kol 4,10
(gdje je on opisan kao Barnabin roak); Flm 24; 2 Tim 4,11. Usporedimo li te tekstove, oito je da
se radi o istoj osobi.
3. Petar u 1 Pt 5,13 alje itaocima pozdrave Marka, kojega naziva svojim sinom. Prema Dj
12,12-17 Petar je nakon udesnog izbavljenja iz zatvora odmah poao u kuu Marije, koja je bila
majka Ivana, zvanog Marko. Moemo pretpostaviti da je tu obitelj Petar krstio pa je Marko bio
njegov duhovni sin.
Iz ovih podataka izlazi da je Marko, kojega Petar zove svojim sinom, bio s njim u Rimu
za vrijeme pisanja Prve Petrove poslanice i on je isti onaj ovjek iju je obitelj Petar dobro
poznavao. Isti taj Marko pratio je Pavla i Barnabu na prvom misijskom putovanju i kasnije bio
povod prepirci meu njima. Nalazimo ga ponovno s Pavlom za vrijeme njegova prvog suanjstva.
Pavao za vrijeme svoga drugog suanjstva (2 Tim 4,11) trai da mu Marko doe u mjesto
zatoenitva. idovsko mu je ime bilo Ivan, a oblik Ivan Marko tumai se prihvaanjem grkog
dodatnog imena, to je bio est obiaj kod idova u Rimskom Carstvu. Nema potekoe u tome to
je Marko bio povod nesporazumu izmeu Pavla i Barnabe, a kasnije postao Pavlov povjerljivi
suradnik. Moemo razumjeti da je Marko najprije upoznao Petra, zatim bio Pavlov uenik oko 4446. te kasnije od 60-63, a opet se vratio Petru oko 63-64. Novozavjetni podaci koji spominju Marka
to su dostojniji povjerenja to se ne trude oko usklaivanja. Na je evanelista dobro upoznao
Petrovo propovijedanje u Jeruzalemu i Rimu ali je poznavao i sadraj Pavlova propovijedanja.
3) NASLOVNICI I VRIJEME POSTANKA
Evanelje po Marku napisano je za krane koji nisu idovskog podrijetla. To se vidi iz
tumaenja aramejskog izraza, kao npr. Boanerges, to jest Sinovi groma (3,17); 'Talita, kum!' to

znai: 'Djevojko! Zapovijedam ti, ustani' (5,41); usp. 7,11.34; 14,36; 15,22.34). On takoer tumai
idovske obiaje (7,3-4; 14,12; 15,42).
Prema svjedoanstvu stare predaje Markovo je evanelje nastalo u Rimu. Mnogi latinizmi u
njemu mogu se opravdati kao vojniki ili tehniki izrazi koji su tada bili u upotrebi. Ipak u dva
sluaja zauuje to je grki izraz rastumaen odgovarajuim latinskim izrazom: ... baci dvije
lepte (lep-ton je grki kovani novac), to jest jedan kvadrant (quadrans je rimski kovani novac)
(12,42); ...odvedu ga u unutranjost dvora, to jest u pretorij (15,16). Ovo nas navodi na
pretpostavku da je Markovo evanelje bilo napisano u Rimu.
Sv. Ivan Hrizostom zabiljeio je predaju da je Evanelje po Marku nastalo u Egiptu. Ovo
miljenje nespojivo je s rijeima Klementa Aleksandrijskog i Origena te je vjerojatno nastalo na
temelju jednog nejasnog i krivo shvaenog mjesta iz djela povjesniara Euzebija. U starini se
spominjala i Antiohija kao mjesto nastanka drugog evanelja. Meutim, unutranja kritika (to
znai prouavanje samog evanelja) sigurno pokazuje da je Markovo evanelje nastalo u Rimu.
Strunjaci se gotovo jednoduno slau da je napisano prije 70. god., prije nego to su
Rimljani razorili Jeruzalem. Irenej i Antimarcionski prolog svjedoe da je Marko pisao nakon
Petrove smrti (Petar je umro oko 64. god.). Moemo stoga datirati postanak ovog Evanelja oko
godine 65.
KNJIEVNA STRUKTURA
DRUGOG EVANELJA
1) PLAN
______________________________________________________________________________
PRVI DIO
______________________________________________________________________________
UVOD
______________________________________________________________________________
DJELOVANJE U GALILEJI (1,14 - 3,6)
______________________________________________________________________________
1) Uvodni sumarij
1,14-14
2) Poziv prvih uenika
1,16-20
3) Djelovanje u Kafarnaumu
1,21-39
4) Ozdravljenje gubavca
1,40-45
5) Sukobi s pismoznancima
2,1 - 3,6
_____________________________________________________________________________
VRHUNAC DJELOVANJA U GALILEJI (3,7 - 6,13)
_____________________________________________________________________________
1) Sumarij o mnotvu uz jezero
3,7-12
2) Izbor Dvanaestorice
3,13-19a
3) Optube protiv Isusa
3,19b-35
4) Pouka u prispodobama
4,1-34
5) Nekoliko opisa udesa
4,35 - 5,43
6) Lo prijem u Nazaretu
6,l-6a
______________________________________________________________________________
SVRETAK DJELOVANJA U GALILEJI (6,6b-7,23)
______________________________________________________________________________
1) Slanje Dvanaestorice
6,6b-13
2) Herodov strah i Krstiteljeva smrt
6,14-29
3) Prvo umnoenje kruha i posljedice
6,30-56

4) Rasprava o istom i neistom

7,1-23
______________________________________________________________________________
DJELOVANJE IZVAN GALILEJE (7,24 - 8,26)
______________________________________________________________________________
1) Isus se povlai na podruje Tira
7,24-37
2) Drugo umnoen je kruha
8,1-10
3) Farizeji trae znak s neba
8,11-13
4) Misterij kruha
8,14-21
5) Ozdravljenje slijepca
8,22-26
______________________________________________________________________________
DRUGI DIO
______________________________________________________________________________
CEZAREJA FILIPOVA, USPON U JERUZALEM (8,27-10,52)
____________________________________________________________________________ ___
1) Mesijanstvo i trpljenje
8,27 - 9,29
2) Put kroz Galileju
9,30-50
3) Put kroz Pere ju i Judeju
10,1-31
4) Posljednji dio putovanja prema Jeruzalemu
10,32-52
________________________________________________________________________________
DJELOVANJE U JERUZALEMU (11-13)
_______________________________________________________________________________
1) Dogaaji pred nastup
11,1-25
2) Nauavanje u Jeruzalemu
11,27-12,44
3) Eshatoloki govor
13
_______________________________________________________________________________
MUKA I USKRSNUE (14-16)
_______________________________________________________________________________
1) Dogaaji prije uhienja
14,1-52
2) Proces, razapinjanje i sahrana
14,53 - 15,48
3) Uskrsnue
16,1-8
(+ 16,9-20)
_______________________________________________________________________________
Prema ovom planu dui odsjeci narativne grae (1,21-39; 4,35-5,43; 6,30-56; 7,24-37; 8,279,29) istiu se do te mjere da izgleda da je za te dijelove evanelista imao posebni izvor
informacija. U isto vrijeme ini se da su odlomci 2,1-3,6; 3,19b-35; 4,1-34; 7,1-23; 11,27-12,44
zaokruene cjeline koje je Marko preuzeo i sauvao u obliku u kakvom ih je naao. ini se, naime,
da ovi odlomci prekidaju ili zaustavljaju tok dogaaja. Tako npr. odsjek 3,19b-35 dolazi kao
protutea na 2,1-3,6, a ovaj posljednji odsjek po svom rasporedu ubaen je prerano u Evanelje
(usp. 3,6).
Prema tome, Markov je plan sa stilskog stajalita nevjesto sastavljen. Ipak ove stilske
nedosljednosti potvruju povijesnu vrijednost Markova evanelja. Nadareniji pisac rasporedio bi
grau drugaije i to bi evanelje s knjievnoga stajalita bilo privlanije. Time bi ono, meutim,
izgubilo usku vezu s prijanjom predajom, to je njegova neprocjenva vrijednost. Sadanji raspored
ovog evanelja moemo najbolje razumjeti ako pretpostavimo da je Marko sauvao, u skladu s
predajom, grupiranje dogaaja i govora kakvo je ve bilo poznato njegovim itaocima.
Iako u cjelini Markov plan nije odvie sistematian, on slijedi glavne crte prvotne kerigme.
Markov uvod (1,1-13) prikazuje propovijedanje Ivana Krstitelja, Gospodinovo krtenje i kunju.
Zatim slijedi razdoblje djelovanja u Galileji (1,14-7,23), nakon ega Isus putuje u Tir, Sidon i

Dekapolis, pa se opet vraa u Galileju. Petrova vjeroispovijest u Cezareji Filipovoj vana je i sa

stajalita podjele Evanelja na dva dijela. Do tada je Isus nastupao kao Mesija, ali od tada
evanelista poinje skretati panju na Isusovu muku. Stoga e od tada Isus o sebi govoriti kao o
Mesiji i Patniku, koji polazi u smrt. Iako se on vraa u Galileju (9,30-50), zavrno putovanje u
Jeruzalem poelo je zapravo nakon silaska s gore preobra-enja (9,2-8). To putovanje zavrava
smru i uskrsnuem.
Podjeli Evanelja na dva dijela odgovaraju dva stupnja Isusova samooitovanja. U poetku
je, za vrijeme svoga djelovanja u Galileji, pouavao narod. Govorio je otvoreno, u parabolama,
nainom koji je bio blizak njegovim sluateljima. U to je vrijeme svoju nauku prikazivao samo u
glavnim crtama te je nastojao izloiti je podrobnije onima koji e nakon njegova uskrsnua biti
propovjednici. Reakcija sluatelja takoer je vrijedna panje. Na poetku ga je mnotvo prihvaalo
povoljno, ali je on svojim poniznim i duhovnim me-sijanizmom izjalovio njihove nade i
oduevljenje je splasnulo. Stoga se u drugom dijelu svoga djelovanje posvetio uenicima, da njih
odgaja. Moemo, prema tome, rei da Markov plan dobro odgovara povijesnom slijedu dogaaja,
unato izvjesnoj zbrci u rasporedu grae koja je nastala zbog toga to se evanelist posluio
graom koja je nastala prije njega.
2) IZVORI DRUGOG EVANELJA
IZVORI - Ve smo spominjali da se drugo evanelje temelji na pisanim izvorima. Ipak je
ovo evanelje u svom konanom obliku djelo jednog pisca, jer su reenine konstrukcije i stilski
postupci ustaljeni kroz cijelo evanelje. Markov grki jezik nije osobit, dapae je prilino
siromaan. Njegovo je evanelje puno arameizama i neto latinizama. Osobito je svojstvo Marka
kao pisca da upotrebljava suhoparne i stereotipne fraze, a u isto vrijeme donosi vrlo ivahne detalje.
Marko nije matovit pisac niti knjievnik vjet stilu. Ipak njegovo djelo nosi oiti osobni peat. Uza
sve to nije lako rijeiti pitanje izvora kojima se sluio.
U prethodnom poglavlju iznijeli smo hipotezu da je Marko ovisan o dva glavna izvora koji
su meusobno srodni:
1. Grki prijevod Matejeva aramejskog teksta. To je bio kratki, shematski prikaz
apostolskog propovijedanja ili, drugim rijeima, bila je to u biti Petrova palestinska kerigma.
2. Petrova rimska kerigma. Ona je u glavnim crtama identina s Petrovom kerigmom u
Palestini ali je morala sadravati ivopisne dodatke kakvi su mogli potjecati samo od oevica, a
Marko ih je stavio u svoje evanelje. Opravdanost ovog stajalita proizlazi iz usporeivanja
Markovih odlomaka koji se nalaze kod Mateja i Luke. Kod toga opaamo tri tipa paralelnih
odlomaka:
a) Odlomci sa slikovitim detaljima koji se uope ne nalaze ili rijetko nalaze kod Mateja i
Luke. To Markovu izvjetaju daje posebni ton (npr. Mk 2,1-12; 4,35-41).
b) Odlomci koji se vrlo malo razlikuju od paralelnih odlomaka kod Mateja i Luke. Kod
takvih odlomaka rijetko opaamo Markove osobne elemente. Ovaj tip odlomaka najei je u
govorima (Mk 4,1-34).
c) Neki Markovi odlomci oito su skraeni; to vidimo ako ih usporedimo s paralelnim
odlomcima kod Mateja i Luke (npr. Mk 1,4-13).
Problem je kako rastumaiti postanak takvih odsjeka koji imaju uoljive razlike.
Potekou moemo rijeiti ako pretpostavimo dva glavna izvora: palestinsku kerigmu i
Petrovo propovijedanje u Rimu.

Stilski dotjerani odlomci - poput onih kod Mateja na parelnim mjestima - potjeu iz grkog
prijevoda aramejskog Mateja, koji je u stvari bio saeti prikaz apostolskog propovijedanja u
Jeruzalemu. Odlomci sa ivljim detaljima pokazuju utjecaj Petrove kerigme u Rimu. Pri tome je
shematski okvir jo uvijek izvorno aramejsko evanelje. Oito da Petar nije bio zadovoljan
jednostavnim prikazom koji je posluio u Palestini i dodavao je svoja osobna sjeanja. Brojni
ivahni detalji u drugom evanelju mogu se objasniti jedino time da je Marko vrlo dobro poznavao
ivu Petrovu propovijed. Neki od skraenih odlomaka morali su postojati u takvom obliku u
aramejskom evanelju dok je druge sigurno skratio sam Marko. Tako moemo posizanjem za
podacima iz predaje rijeiti problem izvora u Markovu evanelju na zadovoljavajui nain. Marko
se posluio izvornim aramejskim evaneljem, prevedenim na grki, te iskoristio svoju povezanost s
Petrom.
Korisno je poblie razmotriti Petrov utjecaj. Knjievna analiza Markova evanelja pokazuje
da je vrlo snaan utjecaj oevica.9 Kad je Petar propovijedao evanelje, on je opet u sebi sluao
Isusov glas te vidio dogaaje koje je proivio zajedno s njima. Sve ovo osjeamo u Markovu
evanelju. Petar je vidio ne samo Isusa nego i one oko Isusa. Zbog toga su u Markovu evanelju i
Gospodin i drugi likovi bia od krvi i mesa. Neznatne sitnice iz svagdanjeg ivota ine ih ivima i
prisutnima.
Na Isusov poziv Zebedejevi su se sinovi odazvali, ostavili svoga oca u lai s nadniarima
(1,20). Prve subote provedene u Kafarnaumu naveer, donaahu preda nj sve bolesne i opsjednute
i sav je grad nagrnuo k vratima (1,32-33). Radilo se o vratima kue gdje je Isus odsjeo. Na
mahove je bila tolika navala naroda da uenici nisu imali vremena jesti (6,31). Bolesnika su nosila
etvorica prema Isusu (2,3). Prikazi ozdravljenja gluhonijemog i slijepca iz Betsaide obiluju
detaljima iza kojih se krije osoba koja je te dogaaje vidjela i sjeala ih se. Tu Isus stavlja prste u
ui gluhoga, dotie se njegova jezika pljuvakom i govori: Effata (7,33-34). Bivi slijepac
spontano primjeuje, kad mu se pone vid vraati: Opaam ljude; vidim neto kao drvee...
hodaju (8,24). Na putu u Jeruzalem, gdje ga eka smrt, Isus je na elu svojih uenika (10,32). Dva
uenika, koje je on poslao da pribave magarca za ulazak u Jeruzalem, naoe magare privezano uz
vrata vani na cesti (11,4). Kod Marka takoer nalazimo nezaboravnu sliku Isusa, koji na krmi
spavae na uzglavku za vrijeme oluje na jezeru (4,38). To su neki slikoviti detalji Markova
evanelja. Na svakome od njih iza Markove proze opaamo propovjedniku ulogu prvaka apostola.
PRVOTNA KERIGMA KOD MARKA - Marko je elio biti vjeran jeruzalemskoj kerigmi
kao najstarijem obliku misionarskog propovijedanja Radosne vijesti i zato je bio ovisan o Petrovu
propovijedanju. U Petrovim govorima otkrivamo nacrt prve kerigme (Dj 2,14-36.38-39; 3,12-26;
4,8-12; 10,36-43; usp. 13,17-41, gdje je govor Pavlov). Ovako je izgledao sadraj prve kerigme:
1. Svanulo je vrijeme ispunjenja, mesijansko vrijeme, jer su se proroanstva ispunila.
2. To se dogodilo po ministeriju, smrti i uskrsnuu Isusa Nazareanina, sina Davidova.
3. Snagom svoga uskrsnua uzdignut je o desnu Boga kao Gospodin i Krist te je postao mesijanska
glava novog Izraela.
4. Duh Sveti u Crkvi jest znak Kristove sadanje moi i slave.
5. Mesijansko vrijeme zavrit e se o Kristovu ponovnom dolasku.
6. Kerigma je uvijek zavravala pozivom na obraenje i krtenje za oprost grijeha.
Pogledamo li Markovo evanelje, vidimo da ga moemo smatrati proirenim oblikom
povijesnog dijela kerigme. Na evanelista ve u naslovu svoje knjige pokazuje da eli dati prikaz
Radosne vijesti: Poetak evanelja Isusa Krista, Sina Bojega (1,1). Knjievna analiza knjige
potvruje podatke predaje da je Markovo evanelje u stvari zapisana apostolska propovijed.

Evanelje poinje temom o ispunjenju: Pisano je u Izaiji proroku (1,2). Navedena

proroanstva (Mal 3,1; Iz 40,3) odnose se na vrijeme koje prethodi Danu Gospodnjem i to je
vrijeme ispunjeno pojavom Krstitelja. Ivan spominje krtenje Duha (1,8) i time upozorava na novo
vrijeme. Prilikom krtenja na Isusa silazi Duh (1,10) i to je apostolska kerigma protumaila kao
Isusovo mesijansko pomazanje (Dj 10,38). Glas koji dolazi s neba najavljuje da je Isus Gospodin.
Saetak koji prikazuje temu Isusove nastupne propovijedi (1,14-15), ujedno je i okvir u kojem je
bila sastavljena jeruzalemska kerigma.
Nakon uvoda i saetog prikaza Isusove nastupne propovijedi (1,1-15) slijedi prvi dio
Evanelja, koji se sastoji od zasebnih odsjeka to nisu osobito meusobno povezani (1,16-8,26).
Kod prikazivanja Isusova djelovanja u Galileji opaa se svjesno razvijanje tema, a pogotovo kod
prikazivanja putovanja izvan Galileje. Isus se oitovao kao Mesija, ali na tajanstveni nain, pa su
Isusova djela znak da na njemu poiva boanska mo. Vrhunac prvog dijela jest Petrova ispovijest
vjere, koja predstavlja zaokret u Evanelju. Drugi dio (od 8,27 pa dalje, to znai vie od polovice
Evanelja) proet je glavnom milju, milju na blizinu muke. Markovo je evanelje u najviem
stupnju evanelje muke. Djela i rijei prvog djela vode prema neizbjeivom pitanju: to govore
ljudi, tko sam ja (8,27). Petrov odgovor da je Isus Mesija iznosi svrhu svega to je do sad bilo
reeno i uinjeno. Zavreno je prikazivanje javnoga djelovanja Davidova sina i svanulo je
mesijansko doba. Sada je otvoren put navjetaju Kristove muke, smrti i uskrsnua: Sin ovjeji
treba da pre-trpi... da bude ubijen i nakon tri dana da ustane (8,31).
Povijest muke od poetka je stavljena u ozraje slave i pri tome je odrana ravnotea izvorne
kerigme. Neposredno nakon Kristove proslave prilikom preobraenja slijedi navjetaj trpljenja.
Eshatoloki govor podsjea na slavu koja dolazi preko trpljenja i smrti. Izvjetaj o muci zavrava
razdi-ranjem hramskog zastora i stotnikovom ispovijeu, ime je nagovijetena Kristova pobjeda.
To je zastor koji ljude razdvaja od Boga i njegove prisutnosti. Razdrijevsi zastor Krist je
otvorio novi put ivota, jer se Bog objavio u svom kraljevstvu, moi i slavi. Ni Pavao ne bi mogao
na izraziti] i nain prikazati boanski paradoks slave kria. A satnik, koji stajae njemu nasuprot,
kad vidje da tako izdahnu ree: 'Zaista, ovaj ovjek bijae Sin Boji!' Kao to je Petrova ispovijest
vjere bila priprava za povijest muke, tako je ispovijesti vjere poganskog vojnika posljednja rijei o
njoj.
Markovo evanelje zavrava naglo, ako izostavimo dui zavretak (16,9-20). Ono spominje
kako je Krist uskrsnuo trei dan prema Pismima, a sadanji zavretak dobro odgovara Markovoj
perspektivi te ne izlazi iz pravog okvira kerigme. Uenicima je povjerena zadaa da propovijedaju
Radosnu vijest. Tko se obrati, povjeruje u evanelje i krsti, spasit e se (16,15-20). to se tie
Mesije, Gospodin Isus... bude uzet na nebo i sjede zdesna Bogu (16,19).
3) MARKOVA GRAA
RAZVRSTAVANJE - Graa koju je Marko upotrijebio razlina je. Mnogi su strunjaci
pokuali razvrstati tu grau prema naelima i kategorijama metode kritike oblika. Sljedei prikaz
prireen je prema pomnoj analizi Vincenta Taylora.
1. Paradigme. To su kratko ispripovijedane zgode koje istiu Isusove izreke koje su bile od
posebne vanosti za prve zajednice. U ovaj tip spada dvadesetak Markovih zgoda (npr. 2,5-10a o
opratanju; 2,18-20 o postu; 11,27-33 o vlasti).
2. Prikazi udesa. U sreditu se nalazi udo. Kod toga obino postoje tri dijela: opis
okolnosti, samo udo, uinci na onima koji su vidjeli i uli. Ovakvih prikaza ima sedamnaest (npr.
1,40-45 ozdravljenje gubavca; 6,35-44 prvo umnoenje kruha).

3. Zgode koje se tiu Isusove osobe. Po obliku one su sline opisima udesa, ali se razlikuju
po sadraju. Mnoge su od njih, ako ne sve, ule u Markovo evanelje u obliku zasebnih cjelina koje
je oblikovala predaja, iako je ponegdje uslijedio koji redaktorski zahvat. Ovakvih zgoda ima
dvadeset devet (npr. 1,9-11 Isusovo krtenje; 6,l-6a lo prijem u Naza-retu; 15,21-24 razapinjanje).
4. Markovi redaktorski zahvati. Drugim zgodama o Isusu nedostaje ivopisnost zgoda koje
smo upravo spomenuli, kao da je Marku nedostajalo potpunijih informacija. ini se da ih je sam
evanelista sastavio na temelju grae koju je naao u predaji. U vrijeme kada je Marko pisao, one
nisu postojale kao odvojeni narativni oblici koji su se izravno ili neizravno po svom obliku oslanjali
na davatelje informacija. Predaja ili graa u njima sadrana preuzeta je, ali im je evanelista dao
narativni oblik npr. 3,13-19a postavljanje Dvanaestorice; 9,9-13 silazak s brda; 14,17-21
proroanstvo o izdajici).
5. Sumariji ili saeci. Drugo evanelje obuhvaa nekoliko sumarija koji opisuju Isusovo
djelovanje u nekom razdoblju i ukratko prikazuju tok dogaaja. Dva najtipinija su 1,14-15, gdje je
prikazan poetak Isusova javnog djelovanja i najavljena tema njegova propovijedanja, te 3,7-12,
gdje su opisane vanjske okolnosti njegova djelovanja (usp. takoer 1,12-14.39; 2,13; 6,7.12-13.30).
6. Izreke i parabole. Sam naziv dovoljno govori ta spada u ovu grupu.
Sve ove vrste dovoljno govore o bogatoj razlinosti grae u Markovu evanelju. Veina
toga nastala je u vrijeme svjedoka oevidaca i srodna je sa shemom apostolskog propovijedanja.
Jedan dio te grae, veoma mali, oblikovan je i prilagoen katehetskoj svrsi. Sve su ove grupe na
neki nain postojale prije drugog evanelja.
ZAOKRUENE CJELINE KOJE SU VE POSTOJALE - Istraivai se slau da je dobar
dio grae iz Markova evanelja ve bio grupiran u cjeline te da je evanelista mnoge od tih
zaokruenih cjelina jednostavno preuzeo. Ovo stajalite sasvim se slae s onim to smo ve rekli o
nastajanju evanelja. U drugoj fazi nastajanja pojavili su se prvi pisani prikazi. To znai da su bile
napisane prve grupe izreka i narativnih oblika. U Markovu evanelju nalazimo tragove tih ve
oblikovanih cjelina. Marko ih je naao ve grupirane u apostolskoj kerigmi, koja je njegov glavni
izvor. Isplati se poblie pogledati neke od njih.
Marko u 2,1-3,6 donosi pet Kristovih sukoba s farizejima u Galileji: oprotenje grijeha (2,112); blagovanje s carinicima : grenicima (2,13-17); post (2,18-22); trganje klasja u subotu 2.23-28)
i ozdravljenje u subotu (3,1-6). Ove su zgode prikazane postupno. Prilikom ozdravljenja
paralitiara protivijenje je potajno, jer pismoznanci poee mozgati u srcima (2,6). Za vrijeme
gozbe u Levijevoj kui oni se obraaju uenicima, a u stvari napadaju Uitelja (2,16). U sluaju
posta, upozoravaju Isusa na propust njegovih uenika (2,18). Kod trganja klasja u subotu optuuju
za izravan prekraj zakona (2,24). U posljednjem prizoru protivnici uhode Isusa (3,2), zatim se
sastaju na vijeanje kako bi ga pogubili (3,6). Ovaj zadnji primjer pokazuje da se radi o rasporedu
koji je postojao prije Marka. Taj je raspored naglaavao postepeni porast protivljenja Isusa, jer
takva mjera nije poduzimana protiv Isusa na poetku njegova javnog djelovanja i sljedea se
zavjera protiv njega spominje puno kasnije (11,18; 12,12). Oito je da je Marko ovu zgodu preuzeo
kako ju je naao, odluivi umetnuti je u ovaj dio evanelja.
Pisac drugog evanelja prikazuje nadalje pet novih sukoba koji, izgleda, odgovaraju ovim
ve spomenutim. Oni se odnose na: Isusovo poslanje i Ivanovo krtenje (11,27-33) - ovdje je
umetnuta parabola o vinogradarima ubojicama (12,1-12); porez caru (12,13-17); uskrsnue (12,1827); najveu zapovijed (12,28-34) i Mesijino podrijetlo (12,35-37). I ovdje imamo narativnu grau
koja je bila grupirana prije ugraivanja u drugo evanelje. Valja napomenuti da Marko spominje
herodovce smo dva puta, svaki put u kontekstu ovih sukoba: 3,6 i 12,13.

Daljnji primjer predstavlja prikaz muke i uskrsnua. Taj dio drugog evanelja pronicljivo je
analizirao Vincent Taylor sa stajalita knjievne kompozicije. Zakljuke ovog istraivaa moemo
ukratko prikazati ovako:
1. Izgleda svakako da su neki prizori ubaeni u glavni tok pripovijedanja jer ga prekidaju.
To je npr. sluaj s pomazanjem u Betaniji (14,3-9). Jednako tako moemo spomenuti Isusovu
molitvu u Getsemanskom vrtu (14,32-42), zatim proces pred sveenicima (14,55-64), nijekanje
(14,54.66-72) i prizor ruganja u unutranjosti dvora (15,16-20).
2. U Markovu prikazu muke ima takoer kratkih odlomaka koji su dodani razliitim
odsjecima toga prikaza ili su umetnuti. Tako na primjer 14, 28 ().47.48-50.51-52.65; 15,25.33.
38.40-41.47.
3. Uz detaljne i ivahne prizore susreemo odlomke koji izgledaju kao saetak. Oni su
pisani boljim grkim jezikom te daju prikazu kontinuitet povezujui razliite dijelove. Spomenimo
14.l-2.10-ll.26.43b-46.53a; 15,1.15.22-24.37.39.
4. Opaamo brojne semitizme u umetnutim prizorima koji su spomenuti pod brojem 1, kao i
u navjetaju izdaje (14,17-21), u prikazu posljednje veere (14,22-25) te u mnogim kraim
odlomcima koje smo spomenuli pod br. 2. Semitizama, naprotiv, nema, ili gotovo nema, u
prizorima kao to su: zavjera sveenika (14,1-2), Judina izdaja (14,10-11), priprava na pashu
(14,12-16), proces pred idovima (14,55-64), proces pred Rimljanima (15,1-15, osim redaka
2,8,12), razapinjanje (15,21--24.26.29-30.34-37.39), ukop (15,42-46), prazni grob (16,1-8).
Ovi podaci ostavljaju dojam da je Markov prikaz muke i uskrsnua sastavljen od elemenata
koje bismo mogli nazvati primarnima i sekundarnima, a da kod toga ne izriemo vrijednost o
njihovoj povijesnosti. Izdvojimo li te elemente i grupiramo li ih prema zajednikim svojstvima,
dobit emo s jedne strane niz odlomaka koji meusobno odraavaju izvjesni kontinuitet i ne sadre
semitizme, a s druge prizore ilj kratke odlomke koji su, izgleda, bili umetnuti te istovremeno sadre
puno semitizama. Ovi prizori ili odlomci ne odraavaju meusobno nikakav kontinuitet i
predstavljaju izolirane predaje ili prikaze.
Iz ovog se namee zakljuak da je sr prikaza jednostavna shema suhoparnog stila, koja je
bila temelj katehiziranja u rimskoj zajednici. Redaktor je u tu shemu umetnuo ili dodao razliite
male prizore ili detalje koje je preuzeo iz Petrovih uspomena. Drugim rijeima, Marko je u Rimu
naao kratki prikaz muke te ga popunio koristei podatke petrovske predaje.
Osvijetlivi tako to zapravo mislimo pod zaokruenim cjelinama koje su ve prije
postojale, moemo ih sada nabrojiti. Prepoznavanje razliitih vrsta grae to ju je oblikovala
predaja te uoavanje naina kako se evanelista slui toni graom pomae nam da objasnimo zato
u Markovu evanelju nema logikog reda i vodi nas u razdoblje predaje koje je prethodilo pisanju
ovog evanelja.
1. Narativna graa koja se temelji na osobnom svjedoanstvu, najvjerojatnije Petrovu: 1,2139; 4,35-5,43; 6,30-56; 7,24-37; 8,27-9,29. To su ivahni prikazi meusobno povezani reenicama
koje ih stavljaju u odreeno vrijeme i mjesto. Marko ih je jednostavno uklopio u svoj opi plan.
2. Izreke i paradigme: 2,1-3,6; 3,20-35; 4,1-34; 7,1-23, 11,27-12,37; 13,1-37. U sreditu je
neka Isusova izreka. Ova je graa sakupljena s namjerom da se kranskoj zajednici stavi do znanja
Isusova misao o vanim ivotnim pitanjima.
3. Cjeline koje se ne mogu lako definirati: 1,1-13; 3,13-19; 6,6-13; 9,30-11,25. One
odraavaju grau sakupljenu na stadiju usmenog prenoenja ili moda na stadiju prvih pisanih
prikaza.

Na temelju ovoga dobivamo neki uvid u Markov nain rada. Preuzimao je grau koja je
postojala prije njega i uklapao ju to je bolje mogao u svoj raspored. Taj raspored u biti se dri
plana apostolske kerigme i aramejskog evanelja, koje je bilo njegov glavni pisani izvor,
oslanjajui se takoer na meufaze usmene predaje. Na primjeru drugog evanelja jasno uviamo
pravu ulogu evaneliste. Pisanje evanelja nije privatni pothvat, a evanelista je posljednja karika
dugakog lanca. Iza njega stoje propovjednici i apostoli te cjelokupna uiteljska djelatnost ive
Crkve. Crkva je najprije proivljavala evanelje, koje se temeljilo na Isusovim rijeima i djelima, a
evanelista je predstavnik Crkve koju vodi Duh Sveti, iako je i on sam pod izravnim utjecajem
Bojeg nadahnua.
MARKOV ZAVRETAK (16,9-20) - U mnogim grkim rukopisima drugog evanelja i
nekim vanim starim prijevodima ne postoji odlomak 16,9-20. Euzebije i Jeronim ostavili su
podatak da je u njihovo doba ovaj odlomak nedostajao u gotovo svim rukopisima za koje su oni
znali. Neki rukopisi sadre drugi zavretak, nazvan kratki zavretak, koji je umetnut iza 16,8
mjesto cijelog teksta 16,9-20. Katkada je u rukopisima taj kratki zavretak kombiniran s dugakim.
Kratki zavretak glasi: One su ukratko javile onima oko Petra sve to im je bilo zapovijeeno.
Nakon toga Isus im se ukazao te odredio da oni raznose od istoka do zapada svetu i ne-razorivu
poruku vjenog spasenja. Takozvani Freerov zavretak u stvari je glosa u kodeksu W, dodana uz
Mk 16,14.
Rjenik i stil u Mk 16,9-20 pokazuju da ovaj odlomak nije napisao Marko. On se temelji na
poznavanju predaje koja se nalazi u drugim evaneljima, osobito Lukinu. Tako npr. opis Marije
Magdalene u retku 9 kao one iz koje bijae istjerao sedam zloduha odgovara podatku iz Lk 8,2.
Ukazanje dvojici uenika u retku 12. odgovara sadraju Lk 24,13-35. Naslov Gospodin Isus iz
retka 19. est je u Djelima apostolskim, ali ga u samim evaneljima ne susreemo nigdje drugdje u
ovom obliku.
Nije vjerojatno da je Marko svoje evanelje zavrio s 16,8. Ipak ostaje nerazjanjivo kako se
mogao izgubiti izvorni zavretak. Neki misle da je bio oteen papirus izvornog rukopisa ili da je
netko namjerno zabacio izvorni zavretak. Izneseno je takoer miljenje da je Marko umro prije
zavretka svoga evanelja. Svakako je Mk 16,9-20 odlomak koji je dodan vrlo rano. Katolici ne
sumnjaju u nadahnue tog odlomka, jer ga je Crkva prihvatila kao sastavni dio Svetog pisma.
4) KNJIEVNA KOMPOZICIJA
JEZIK I STIL - Markovo je evanelje napisano relativno jednostavnim i pukim grkim
jezikom, koji je vrlo srodan s govornim jezikom svagdanjeg ivota. Pisac drugog evanelja nikako
nije vjet knjievnik. Slui se samo vrlo jednostavnim konstrukcijama. Reenice su mu povezane
najee jednostavnim veznikom i. Njegovo djelo obiluje arameizmima11 do te mjere da su neki
strunjaci iznijeli miljenje da je ovo evanelje izvorno pisano aramejskim jezikom. Veina
strunjaka odbacuje takvo miljenje. Jedan od njih izriito kae: Brojne semitizme ne treba kao
kod Mateja i Luke tumaiti utjecajem Septuaginte; oni, naime, pokazuju da je Markov materinski
jezik bio aramejski.
Kod Marka postoje mnogi latinski izrazi, ali su oni veinom tehnike naravi kao: denar,
legija, centurion. Ovi izrazi dolaze ee u Markovu nego u drugim evaneljima. U dva sluaja
grki je izraz rastumaen odgovarajuim latinskim (12,42; 15,16). Ove injenice pokazuju da je
ovo evanelje moglo nastati u rimskoj sredini. Tako jezik i stil potkrepljuju tradicionalno miljenje
o podrijetlu Markova evanelja. Vincent Tavlor zgodno primjeuje: Markova je simpatija na
strani pogana, ali je predaja koju upotrebljava do sri idovsko-kranskog podrijetla.
11

Arameizmi su govorni izrazi koji su doneseni na grkom jeziku ali su po svome dubu i konstrukciji aramejski.

Kad prouavamo Markov stil, ne smijemo smetnuti s uma da je evanelista bio vezan
ranijim grupiranjem evaneoske grae. elio je u mnogo sluajeva sauvati raspored koji je naao
pa nije mogao kod pisanja postupati sasvim slobodno. Cjeline koje su postojale prije njega morao je
uklopiti kako je najbolje znao pa je rezultat esto ispao nevjet. Markov siromani stil esto
pokazuje njegovu vjernost izvorima. Kad prosuujemo knjievnu vrijednost njegova djela, moramo
ovo uzimati u obzir.
U tom svjetlu upozoravamo na Markovu tenju za shematizacijom. Ona je prisutna u
njegovim narativnim dijelovima, a osobito u prikazima udesa. Donosimo primjer dvaju razliitih
udesa koja su prikazana po istom kalupu i gotovo istim izrazima.
Stiana oluja
(4,39-41)
On se probudi, zaprijeti vjetru
i ree moru:
Utihni! Umukni!
(uinak zapovijedi:
stiano more).
Oni se silno prestraie
i rekoe jedan drugome:
Tko li je ovaj?

Egzorcizam
(1,25-27)
Isus mu zaprijeti govorei:
Umukni i izii iz njega!
(uinak zapovijedi:
opsjednuti ozdravlja).
Svi se zaprepastie
te se zapitkivahu govorei:
to li je ovo?

Za sljedee primjere moemo usporediti ozdravljenje slijepca iz Betsaide (8,22-26) i gluhog

mucavca (7,32-36); Isusovo propovijedanje u zaviaju (6,1-2) i Kafarnaumu (1,26-27); spremanje
posljednje veere (14,13-16) i mesijanski ulazak u Jeruzalem (11,1-6).
DVOSTRUKI IZRAZI - Znaajna crta Markova stila jesu dvostruki izrazi koji dolaze vrlo
esto. Strunjaci su ih do sada obiavali tumaiti tako da su nastali kao kombinacijom dvaju ili vie
izvora ili redakcijskim dodavanjem jednom glavnom izvoru. Te dvostruke izraze iscrpno je
analizirao F. Neirvnck (u svom djelu Duality in Mark. Contributions to the Study oj the Marken
Redaction, Louvain, Leuven Universitv Press, 1972). On zakljuuje da oni predstavljaju jedan
aspekt Markova stila. Posebnom panjom ispitao je tri kategorije dvostrukih izraza.
Vremenski i mjesni podaci sadrani su u dvolanim izrazima. Do sada se Markovo obilje u
izraavanju obiavalo pripisivati razliitim izvorima, svaka polovica takvih duplih izraza, drugom
izvoru. To je, meutim, mehaniko dijeljenje predaje i redakcije. Prihvatimo li dvostruke izraze kao
dio izvornog teksta ovog evanelja, situacija se znatno mijenja. Tako npr. u 1,32 (uveer, kad
sunce zae...) izraz kad sunce zae nije jednostavno jukstaponirani sinonim, nego daljnje
preciziranje vremenskog podatka. Cijeli izraaj je postepeni dvolani izraz. Neki mjesni izrazi
odraavaju istu shemu prema kojoj nakon opeg podatka slijedi podrobniji detalj (npr. 1,28.38; 5,1;
11,1; 13,3). U tom smislu shema o javnom nauavanju i privatnim uputama uenicima u kui
openito se prihvaa kao tipino markovska redakcija (npr. 4,1-9.10; 7,14-15.17-23; 9,14-27.28-29;
10,1-9.10-11). Tako bi izlazilo da prividna razmetljivost u izraavanju u stvari nije razmetlji-vost.
U ovim podrobnijim vremenskim i mjesnim podacima susreemo jednu od naj karakteristinoj ih
crta Markova stila.
Dvostruka pitanja i antitetiki paralelizam. Graa koja sadri izreke donosi naizmjenini
niz javnog nauavanja i privatnog tumaenja. To je prvi primjer dvolane sheme. Istu shemu
opaamo u formulacijama koje su blie dvostrukoj frazi. Najbolji primjer za to moda je dvostruko
pitanje. Izgleda da u 13,4 imamo dva odvojena pitanja: Reci nam kada e to biti i na koji se znak
sve to ima svriti Ipak je drugi dio pitanja ira formulacija istog pitanja i predstavlja znak
Markova osjeaja za pojaavanje izraza. U 12,14-15 teorijsko pitanje: Je li doputeno dati porez
caru ili nije dopunjeno je praktinim: Da damo ili da ne damo U ovom i slinim sluajevima

imamo jo jedan dokaz za dvolanu shemu. Openito se smatra da je antitetiki paralelizam oznaka
samog Isusova stila. Ipak se ini da je Marko esto pojaao antitetiko obiljeje izreka. On to ini
svojom poznatom frazom: ou...alla (ne...nego). Primjer imamo u 9,37: ...ne prima mene, nego
onoga koji mene posla; zatim u 13,11: ...niste vi koji govorite, nego Duh Sveti. Ponavljanje koje
se nalazi u paralelizmu Markova je znaajka.
Upravni i neupravni govor. Vremenski i mjesni podaci, dvostruka pitanja i antitetiki
paralelizam pokazuju da je postupni dvolani izriaj obiljeje Markova stila. Dvostruki izrazi nisu
omeeni na spomenute kategorije, nego proimaju razliite dijelove i slojeve evanelja. Marko
pokazuje tendenciju iznoenja Isusova uiteljskog djelovanja, nakon kojega odmah slijedi izravni
govor (npr. 4,2; 9,31; 11,17). Molitva u Getsemaniju izriit je primjer takvog postupka: . .. mol
jae da ga, ako je mogue, mimoie ovaj as. Govorae: 'Abba! Oe! Tebi je sve mogue! Otkloni
au ovu od mene!' (14,35-36). Ovdje imamo najprije opis sadraja molitve zatim prijelaz na
molitvu u upravnom govoru. Redak 35 najprije daje u neupravnom obliku sadraj molitve i
priprema itaoca za izravni oblik u r. 36. Ovakav raspored slian je Markovu dvostrukom izriaju i
dvolanoj shemi.
Oito je da je pisac drugog evanelja za razliite zgode upotrijebio isti ili slian obrazac. Tu
stereotipnu konstrukciju mogao je dati tekstu on sam, ali je ona najvjerojatnije nastala kod usmenog
pouavanja. Kristovo je propovijedanje moralo biti vrlo osobno te su apostoli svoju pouku
oblikovali po uzoru na Uitelja. S vremenom, bilo je potrebno prirediti saetak Isusovih rijei i
djela za misionarske potrebe. Tada su nastali shematizirani prikazi.
Markovo se evanelje dugo smatralo jednostavnim skraenjem Mateja. Zbog toga je ono
bilo zanemarivano do posljednjih vremena. Danas istraivai jasno priznaju da Markov tekst nije
uope skraeni Matejev tekst, nego da se ponekad moe rei obratno. Marko je samostalan te kao
najstarije kanonsko evanelje stoji najblie izvoru.
Oito je meutim, da je Markovo evanelje krae od Matejeva i Lukina. Ono sadri vrlo
malo Gospodinovih izreka. U njemu su samo tri Isusova govora, i to vrlo kratka: govor u
parabolama (4,1-34); eklezijalni govor (9,35-50); eshatoloki govor (13,1-37). ini se da je Marko
svjesno ispustio govor na gori.
U narativnoj grai koju donose sva tri sinoptika Marko obino sadri vie detalja i slikovitiji
je. Oit primjer za ovo jest njegov prikaz uskrisenja Jairove keri. Tu Marko ne skrauje prikaz,
kako to vidimo iz usporedbe triju sinoptikih prikaza ove zgode (Mt 9,18-26; Lk 8,40-56; Mk 5,2143).
No to nije jedini sluaj, jer ima i drugih primjera, osobito a prvom dijelu ovog evanelja.
Tako npr. ozdravljenje uzetog (Mk 2,1-12; Mt 9,1-8; Lk 5,17-26); stian je oluje (Mk 4,35-41; Mt
8,23-27; Lk 8,22-25); prvo umnoen je kruha (Mk 6,30-44; Mt 14,13-21; Lk 9,10-17). Ne moe se
stoga rei da je Markovo evanelje neko skraeno izdanje. Ono je krae od Matejeva i Lukina, ali
je to posljedica Markove metode i izbora, kao to od te metode ovisi donoenje ivih detalja koje je
nauio od Petra.
Ne smiju nas zavesti kratkoa ili jednostavni stil drugog evanelja. Ako su neki tumai,
makar oni bili i sveci, zanemarivali Marka iz uvjerenja da je sav Marko sadran u Mateju, nisu bili
u pravu. Danas je Marko u punoj cijeni, kako to vidimo iz sljedeg iskaza potovanja piscu drugog
evanelja i njegovu djelu.
Marko je izvor prvog reda za poznavanje Isusa kao povijesne osobe. Od Isusove smrti jedva ga je dijelila jedna
generacija pa nas njegovo djelo vodi u razdoblje usmenog prenoenja iznosei pred nas prije svega predaju palestinske
zajednice, zatim predaju rimske Orkve, koju su oblikovali krani poganskog podrijetla. Povijesna vrijednost drugog
evanelja jest u njegovoj vjernosti predaji. Ovome treba dodati injenicu da je Marko bio Petrov sluatelj ... Za ovo
evanelje moemo rei ono to je Pavao rekao za prve misionare: To pak blago imamo u glinenim sudovima, da
izvanredna ona sila bude oito Boja, a ne od nas (2 Kor 4,7). Bez ovog evanelja bilo bi nemogue protumaiti

povijest prvog kranstva ili predoiti opasnost kroz koje je ono prolo. Razlog je to ono stavlja u sredite Isusovu
osobu i otkupiteljsko djelo koje je Isus izvrio za ljude.

ZAOKUPLJENOST DRUGOG EVANELJA - Metoda povijesti oblika istaknula je da je

posebna zaokupljenost prve zajednice utjecala na oblikovanje predaje te da je ta ista zaokupljenost,
u sluaju evanelista, utjecala na izbor grae i njen raspored u evaneljima. U sluaju Markova
evanelja ini se da odjeke liturgije susreemo u prizorima o postu (2,20), a pomazanju uljem
(6,13) mi o molitvi (9,29; 11, 24-25). U prikazu ustanove euharistije (14,22-25) te u povezivanju
euharistije s Pashom (14,16-20) opaa se zaokupljenost kultom. Izvjetaj o posljednjoj veeri zbog
kratkoe i naglaavanja Isusovih rijei ostavlja dojam da je prireen u liturgijsku svrhu. Dvije
zgode o udesnom umnoenju kruha takoer odraavaju liturgijski duh (6,35-44; 8,1-10).
Markovo evanelje vjerno slijedi glavne crte prvotne kerigme, ali obuhvaa i dodatke
katehetskog smjera. Neke due cjeline koje su postojale prije uklapanja u ovo evanelje (npr. 2,13,6; 4,1-34; 7,1-23) te dijelovi koji se slue mnemotehnikim pomagalima (npr. 4,21-25; 8,34-9,1;
9,37-50; 10,1-31) odraavaju ivot i nauku sreene kranske zajednice. Doktrinalni motiv opaa
se u vjeroispovijesti koju o boanskom sinovstvu Isusovu izriu demoni te stotnik pod kriem.
Teoloke je naravi i naglaavanje mesijanske tajne te isticanje eshatolo-kog obiljeja Isusove
poruke. Eshatologiziranje Isusove nauke opaa se u isputanju izreka koje se odnose na prisutnost
kraljevstva ovdje i sada. U eshatolokom govoru vidimo knjievnu vrstu apokalipse koja slui za
poziv na budnost. Sve je to u okviru razmiljanja prvih krana. Marko je zajedno s ostalima
oekivao skori svretak svijeta.
Prouavajui nastanak evanelja vidjeli smo da su ovakve preokupacije mogue, ali one
nisu iskrivile povijesnu vrijednost evanelja. Zaokupljenost odreenim problemima pod ijim je
utjecajem Crkva oblikovala evanelja odraz je injenice da je Crkva iva zajednica i evanelja su
nastala u takvoj zajednici.
5. SVRHA MARKOVA EVANELJA
Markovo se evanelje sastoji od dvaju dijelova koji se meusobno dopunjavaju. Prvim
(1,14-8,30) prevladava pitanje: Tko je Isus i taj je dio usredotoen na misterij Isusova identiteta.
Drugi dio (8,31-16,8) govori o misterioznoj mesijanskoj Isusovoj sudbini. U prvoj polovici
evanelja neprestano se postavlja pitanje Isusova identiteta i odgovori su razliiti. Neki su, kao
religijski voe, odbacili dokaznu mo njegovih dipia i nauke. Drugi su u njemu vidjeli neto
neobino i bili spremni priznati ga prorokom ili nekim tko je slian Iliji (6,14-15). Odabrani uenici
odgovorili su strahopotovanjem i udivljenjem, ali ga nisu razumjeli. Jedino su zli dusi priznavali
Isusa za ono to je bio. Konano su uenici javno priznali njegovo mesijanstvo. Taj odlomak je
prekretnica Markova evanelja i ujedno vrhunac prvog dijela, u kojem je glavno pitanje mesijanska
tajna ili identitet Isusa. Ovaj je odlomak ujedno prijelaz na drugi dio, u kojem je glavno pitanje
misterij Sina ovjejeg. Drugi dio evanelja donosi odgovor na pitanje iz prvog dijela: Tko je
Isus Uenici ne razumiju taj odgovor jer ne razumiju Mesiju koji pati. U ovom sredinjem
odlomku 8,27-33 moemo vidjeti koja je svrha Markova evanelja.
Vjeroispovijest iz 8,29 (Ti si Pomazanik-Krist!) nije zapravo izriito formuliranje
uvjerenja koje je u uenicima postepeno raslo. To barem nije Markova nakana. Matej na slian
nain prikazuje ovu vjeroispovijest kao otkrie do kojega je Petar doao po boanskom
rasvjetljenju (Mt 16,16-17). Marko naglaava nevjerojatnu sljepou uenika. U prikazu o
ozdravljenju slijepca (8,22-26) on eli objasniti da jedino Isus moe unijeti svjetlo u tamu njihova
shvaanja. Stoga Isus uzima inicijativu u svoje ruke prema retku 27.
Znaajno je da su se uenici u prvom dijelu evanelja, unato svom povlatenom poloaju,
pokazali manje sposobni od mnotva. Zgoda kod Cezareje Filipove oznaava vrhunac. Ne znai

da su se uenici popravili zato to Petar priznaje Isusa za Mesiju (8,29), jer odmah zatim Petar ne
moe prihvatiti misao o trpeem Mesiji (8,32). Promjena je u tome to se nerazumijevanje pretvara
u krivo shvaanje. Prije uenici nisu priznavali Isusa za Mesiju, a sada krivo shvaaju narav
njegova mesijanstva. Valja uoiti vanost prizora kod Cezareje Filipove u Markovoj teologiji.
Oito je da 8,29 predstavlja pravu i ugodnu olakicu. Tu je Isus izriito priznat kao Mesija
idovskog iekivanja i kao Krist kranskog klanjanja, jer je ovaj prizor oblikovan sa stajalita
kristologije. Za evanelistu jedino znaenje Petrove vjeroispovijesti jest u tome to uenici ovdje
prvi put govore s Isusom o tome to je on po njihovu miljenju. Isus preuzima inicijativu te pita
uenike to misle ljudi - oni vani (4,11) - te saznaje da ga ne smatraju Mesijom nego tek
preteom Mesije. Jasno je da im je njegova nauka bila zagonetna i da nisu vidjeli duboki smisao
njegovih djela. Petar ipak poinje uviati: Ti si Mesija. Sljedei dogaaji pokazuju da je to tek
prvi stupanj njegova uvianja. Tek e uskrsli Gospodin potpuno otvoriti njihove oi. Uenicima je
opet nareeno da stvar ne razglauju, ali se sada po prvi put zabrana odnosi na Isusovu osobu.
Marko, dakako, gleda dalje od Petra i uenika. On ima na umu kransku zajednicu te naglaava da
krani trebaju stvarno razumjeti tko je njihov Krist. On je smiljeno i psiholoki pripravio svoje
itaoce. Ve je na poetku pokazao kako Isus djeluje izvanredno te izaziva uenje prisutnih, koji
sami sebi postavljaju pitanja u vezi s njime (1,27; 2,7; 6,2). Sam Isus pojaava uinak (2,10.18).
Tko je onda taj jSin ovjeji Tko je taj to ozdravlja Tko je taj zarunik (2,19) Teme o
udivljenju mnotva i nerazumijevanju uenika stoje kao stalni upitnik nad prvih osam poglavlja
ovog evanelja. Za krane koji itaju Marka ispovijest: Ti si Krist njihova je ispovijest vjere.
Upravo stoga to je to ispovijest kranske vjere, prikazano je da Isus prihvaa Petrovo priznanje
bez pogovora.
Petrova ispovijest u Markovoj strukturi ima sredinje znaenje koje je nagovijeteno
nenadanom promjenom tona i usmjerenja poto je Petar priznao Isusovo mesijanstvo. U sadanjoj
strukturi ovog evanelja proricanje muke (8,31-32a) Isusov je odgovor na Petrovo priznanje.
Evanelista vidi usku vezu izmeu tog prvog proricanja i Petrove ispovijesti. Sljedei odsjek
evanelja (8,31-11,10) proet je proroanstvima o muci (8,31; 9,12.31; 10,33-34). Petrov otri
protest u 8,32 pokazuje da je to nova i neoekivana nauka. Marko biljei: otvoreno im to
govorae (8,32). To je zaokret u Isusovu samooi-tovanju, jer do sada nije nita rekao izriito o
svom mesijanstvu. Ako jo uvijek trai od uenika da ne razglauju njegov mesijanski identitet (r.
30) - jer ga jo uvijek nesavreno shvaaju - sada im otvoreno govori o muci i smrti koju ima
podnijeti.
A Petar ga uze na stranu i poe odvraati (r. 32b). Petru je bila sasvim strana misao o
Mesiji koji bi imao trpjeti. Unato svojoj ispovijesti, nije shvatio bit mesijanstva. U svojoj
iznenaenosti i uzbuenosti zbog Isusove neoekivane nakane usuuje se Isusa koriti, to nijedan
drugi uenik nije nikada uinio. Isus je pak ukorio Petra: Nosi se od mene Sotono (hypage opiso
mou, Satana). Ove rijei podsjeaju na Mt 4,10: Odlazi Sotono (hypage Satana). Kunja u
pustinji (Mt 4,1-11; Lk 4,1-13) trebala je prinuditi Isusa da se prilagodi ulozi Mesije kako ga je
zamiljalo mnotvo, da postane politiki mesija. Bio je to pokuaj da se kod njega uniti potpuno
prihvaanje volje Boje. Ovdje Petar igra ulogu Sotone. Priznavi Isusa za Mesiju Petar je sebe i
uenike odvojio od ljudi (r. 27), ali sada dobiva ukor to misli kao i ljudi. Petar i svi poput
njega koji tako misle, opiru se Bojem spasonosnom naumu i svrstavaju se u isti tabor sa Sotonom.
Dakle, ovaj odlomak nije prvenstveno vezan uz povijesnu situaciju Isusova ministerija, nego uz
povijesnu situaciju Crkve za koju Marko pie. Odgovor na prvo Isusovo pitanje odnosi se na
miljenja koja su kolala u doba Isusova javnog djelovanja u Palestini (r. 28). U odgovoru na drugo
pitanje naslov Krist zvui kranski i proroanstvo o muci izreeno je jezikom prve Crkve (r.
29.31). Petrova reakcija i otar ukor (r. 32-33) pridonose shvaanju kristologije. S povijesnog
stajalita, Isus i Petar stupaju u dijalog. U izvjesnom dubljem smislu, Isus je Gospodin koje se
obraa svojoj Crkvi, a Petar predstavlja slabe vjernike koji ispravno ispovijedaju, ali zatim

neispravno tumae svoju vjeru. Slino narodi (r. 34) oznauje Boji narod kojemu je namijenjeno
nauavanje (8,34-9,1). Na taj nain taj prizor o Isusu i njegovim uenicima ima dublji smisao u
primjeni na uskrslog Gospodina i njegovu Crkvu.
Ovdje, jasnije nego drugdje, Marko pie za svoju zajednicu. Ovdje mu je iznad svega stalo
do kristologije. Petrovo priznanje je olako ispovijedanje vjere mnogih Markovih suvremenika: Ti
si Krist. Sve ovisi o tome to pod tom ispovijeu misle i koliko ona utjee na njihove ivote. Ne
mogu imati uskrslog Gospodina bez Mesije koji pati. Ne mogu biti njegovi uenici a da ne idu
njegovim putem trpljenja. Markova je opomena ovdje slina Pavlovoj: Primiste Duha posinstva u
kojem kliemo: 'Abba! Oe!' Sam Duh svjedok je s naim duhom da smo djeca Boja; ako pak
djeca, onda i batinici, batinici Boji, a subatinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da
se zajedno s njime i proslavimo (Rim 8,15-17).
3. NAUKA
1) SIN OVJEJI
Naslov Sin ovjeji dolazi tako esto u evaneljima da preko njega prelazimo kao da ne
sadri nita posebno. to znai Sin ovjeji
Taj naziv je doslovni prijevod aramejskog izraza bar 'ena, to znai jednostavno ovjek.
Posebno naglaeni oblik ovog naziva (naa) moe oznaavati ovjeka uope ili ovjeka u najizvrsnijem smislu pa izraz dobiva mesijanski prizvuk. esta upotreba ovog izraza u evaneljima
podsjea na temu o Sinu ovjejem u Danijelu. Danijel je vidio u kontekstu suda nekoga kao Sina
ovjejeg, to jest ljudski lik u opreci prema etiri zvjeri koje su predstavljale zemaljska carstva. Za
razliku od zvijeri, koje potjeu iz morskih dubina, vidio je da Sin ovjeji dolazi na oblacima
nebeskim. Taj Sin ovjeji predstavljen je Pradavnome (Bogu) te prima sveope i vjeno
kraljevstvo. Lik Sina ovjejega prema Dn 7,13-14 sigurno je lik pojedinca. Meutim, pri
tumaenju vienja (Dn 7,26-27), izraz Sin ovjeji oznauje puk Svetaca Svevinjega, to je
mesijanski narod, proieni Ostatak Izraela. Iz ovoga izlazi da puk Svetaca Svevinjega i Sin
ovjeji oznauje istu stvarnost, grupu i pojedinca. To je mesijanski narod i Mesija koji svoj narod
predstavlja i obuhvaa.
Ovaj tajanstveni lik to silazi na oblacima i prima posvudanju vlast i vjeno kraljevstvo
odraava sliku koja je sasvim razliita od tradicionalnog pojma Mesije kao zemaljskog kralja,
Davidova potomka, koji borbom nadvladava neprijatelja. Taj je voa postao transcendentni lik
nebeskog podrijetla, koji prima vlast na vrhovnu i izravnu Boju intervenciju. Vjerojatno je da su
neki ui krugovi meu idovima oekivali Mesiju koji ima biti Sin ovjeji, ali je sigurno da
naziv Sin ovjeji nije bio proireni i ustaljeni naziv za budueg Mesiju kod veine idova.
Unato tome, ili bolje rei, upravo zbog toga naziv Sin ovjeji oznauje Mesiju koji je doao.
U Starom zavjetu postoji jo jedan pojam koji je usko vezan uz naziv Sin ovjeji iz
evanelja. U Deuteroizaiji etiri pjesme o Sluzi Jahvinu mogu se smatrati odijeljenom cjelinom
koja odudara od ostalog sadraja knjige. Te etiri pjesme nalaze se u Iz 42,1-9; 49,1-6; 50,4-9;
52,13-53,12. U njima se opisuje tajanstveni lik Sluge Jahvina. Vrlo je sloen problem tko bi
mogao biti taj Sluga za samog pisca i povijesne itaoce ovog teksta. Gotovo svi egzegete priznaju
da je to mesijanski lik. Teko je, meutim, zanijekati da Sluga Jahvin iz Deuteroizaije predstavlja
zajednicu i pojedinca, kao i Danijelov Sin ovjeji. Sluga je mesijanski narod i sam Mesija. Isus je
bez sumnje svoje poslanje razumio kao poslanje Sluge Jahvina j tako ga i ispunio. Nama je ovdje
najvanija etvrta pjesma o Sluzi. Ona prikazuje njegove patnje. Vano je uoiti da su te patnje
zastupnike, to znai da on umire za druge i mjesto drugih:
Prezren bjee, odbaen od ljudi,
ovjek boli, vian patnjama,

od kog svatko lice otklanja,

prezren bjee, otrgnut.
A on je nae bolesti ponio,
nae je boli na se uzeo...
za nae grijehe probodoe njega,
za opaine nae njega satrijee.
Na njega pade kazna radi naeg mira,
njegove nas rane iscijelie.
Poput ovaca svi smo lutali,
i svaki svojim putem je hodao.
A Jahve je svalio na nj
bezakonje nas sviju (Iz 53,3-6).

Sluga Patnik sigurno je slika Mesije, ali do sada nije dokazano da je Iz 53 i Dn 7 u Isusovo
vrijeme tumaen u mesijanskom smislu. U nekim krugovima mogao je postojati pojam trpeeg
Mesije, ali slubeno idovstvo u doba Novog zavjeta nije smatralo Mesijom Slugu Jahvina iz
Deuteroizaije. Ovo je razumljivo ako imamo na umu da je idovima bio nezamisliv Mesija koji trpi
i biva poniavan. Isus nije sebe nazvao plugom Jahvinim, ali je po svjedoanstvu evanelja
primijenio na sebe misao o zastupnikom trpljenju i smrti. Stoga iza evaneoskog naziva Sin
ovjeji stoji Deuteroizaijin Sluga Jahvin kao i nebeski lik Danielova Sina ovjejeg.
Ovim nazivom, koji susreemo samo u evaneljima, Isus oznaava sam sebe. U Dj 7,56
spominje se ovaj naziv u vezi s Isusovim odgovorom pred Sinedrijem (usp. Mt 26,64) a u Otk 1,13
i 14,14 izravno se navodi Dn 7,13. Naziv dolazi etrnaest puta kod Marka, i to u drugom dijelu
evanelja nakon Petrove ispovijesti vjere u Cezareji Filipovoj (8,29). U prvom dijelu nalazi se
jedino u 2,10.28. Ostala mjesta su: 8,31.38; 9,9.12.31; 10,33.45; 13,26; 14,21 (dva puta) i 41,62. U
tri sluaja odnosi se na slavu Sina ovjejeg (8,38; 13,26; 14,62). Za vrijeme suenja pred
idovima veliki sveenik pita Gospodina da li je on Mesija. On odgovara da jest i dodaje: Gledat
ete Sina ovjejega gdje sjedi zdesna Sile i dolazi s oblacima nebeskim (14,62). To je gotovo
doslovni citat iz Dn 7,13. Na drugim mjestima ovaj je naziv upotrijebljen u kontekstu muke Sina
ovjejeg.
Tako nakon Petrove ispovijesti vjere evanelista biljei: I poe ih pouavati kako Sin
ovjeji treba da mnogo pretrpi, da ga starjeine, glavari sveeniki i pismoznanci odbace, da bude
ubijen i nakon tri dana da ustane (8,31). Ovaj i slini tekstovi podsjeaju na Slugu Patnika iz Iz 53,
na ovjeka boli koji je ponio nae bolesti i bio odveden ko jagnje na klanje.
Naziv Sin ovjeji dolazi u dva konteksta. On oznauje: 1. slavnog Krista koji e doi na
svretku svijeta da sudi ovjeanstvo; 2. Krista koji je Sluga Patnik, ovjek boli. Upotrijebivi ovaj
naslov Isus je povezao dva pojma: pojam velikog Suca o svretku svijeta i pojam Sluge Jahvina. Do
Isusa izgledalo je da se ovi pojmovi meusobno iskljuuju a on ih je povezao u svojoj osobi.
Preostaje nam da prouimo u kojem se smislu ovaj naziv upotrebljava u Mk 2,10.28.
Drugdje ovaj naziv dolazi nakon Petrove vjeroispovijesti, i uvijek u eshatolokom ozraju, ali u
2,10.28. odnosi se na vrijeme iz poetka Isusova javnog djelovanja. Ve smo spomenuli da ovaj
tekst spada u niz od pet sukoba koji se proteu od 2,1 do 3,6. Marko je ovu cjelinu ugradio u prvi
dio svoga evanelja kako ju je naao. Anticipirana upotreba ovog naziva pokazuje kako je Marko
bio vjeran svome izvoru. Njegov osobni postupak da ovaj naziv pridri za drugi dio svoga
evanelja povezan je s prikazivanjem mesijanske tajne.
Od dva spomenuta mjesta naziv je na prvome upotrijebljen u kontekstu oprotenja grijeha
(2,10) a na drugom u kontekstu rasprave o gospodaru subote (2,28). idovi su ovu ulogu pripisivali
iskljuivo Bogu. Isus je kao Sin ovjeji pripisivao sebi ulogu onoga koji moe opratati grijehe i
koji je iznad subote. Ovdje se Isus predstavlja kao nebeski lik koji je donio na zemlju sam izvor
opratanja, dosada pridranog za nebo: Ali da znate: vlastan je Sin ovjeji na zemlji otputati

grijehe! (2,10). On sebi pripisuje pravo da svoje uenike oslobodi od obaveze boanskog zakona o
obdravanju subote. To u stvari znai da uvodi novi red u kojem nije vie potrebno obdravati
subotu. I na ova dva mjesta naziv Sin ovjeji sigurno ima mesijansko znaenje.
Mesija Isus Sin je Boji i Sin ovjeji. Obadva naziva kriju otajstvo njegove osobe, ali je on
osobno sebi pridavao naziv Sin ovjeji, koji u onim prilikama nije mogao biti nadomjeten
jasnijim izrazom. Neki su idovski krugovi oekivali Mesiju koji e biti Sin ovjeji, ali takav
pojam Mesije nije bio poznat irim krugovima pa se mnotvo udilo to taj izraz zapravo znai
(usp. Iz 12,34; Mk 8,27-30). idovske su voe uvidjele da Isus sebe smatra neim viim od Mesije
u tradicionalnom smislu rijei pa su ga optuili da huli. Izjednaujui sebe sa 'Sinom ovjejim' iz
Danijela on je nazivu 'Sin Boji' dao znaenje koje nije metaforiko, nego doslovno i
transcendentno, a oni zbog svog strogog monoteizma nisu mogli prihvatiti takvo znaenje (usp. Lk
22,70; Iv 19,7; Mt 27,40). Zato su odluili da ga usmrte.
Uenici su morali razumjeti to znai Sin ovjeji bolje nego mnotvo koje je slualo
Isusa. Ipak evanelja biljee da prije njegove smrti nisu potpuno shvaali otajstvo njegove osobe.
Isusova ljudska narav bila je zastor koji je bilo teko podii. Dok su ga gledali meu sobom i kao jednoga od
njih, nisu mogli potpuno dokuiti njegovo otajstvo. Bilo je potrebno uskrsnue i izlijevanje Duha da bi se njihova vjera
osvjedoila o njegovoj pripadnosti boanskom svijetu. Bila je potrebna muka da bi razumjeli da je on zaista Sluga
Patnik koji oduzima grijehe svijeta.

2) MESIJANSKA TAJNA
Naziv Sin ovjeji izraava sloenost i puninu mesijanske ideje, ali je on sam po sebi
tajanstven. Zato je Gospodin upotrijebio tajanstven naziv Da bismo na to odgovorili, valja imati
na umu drugu injenicu, koja se nalazi i u drugim evaneljima ali je najjasnija kod Marka.
U drugom evanelju Isus skriva svoje mesijanstvo. Vragovi ga prepoznaju i viu: Ti si Sin
Boji, a on im zapovijeda da ute (1,25.34; 3,11-12). utnja nastaje nakon velikih udesa. Tako
npr., poto je uskrisio Jairovu kerku, okree se prisutnima i dobro im poprijeti neka toga nitko ne
dozna (5,34; usp. 1,44; 7,36; 8,26). Kad je Petar kod Cezareje Filipove priznao njegovo
mesijanstvo te kad se on kasnije preobrazio pred Petrom, Jakovom i Ivanom, opomenuo ih je da
nikome ne govore dok ne uskrsne od mrtvih (8,30; 9,9). Od vremena na vrijeme povlaio se od
mnotva u tajnost (7,24; 9,30). Svojim je uenicima davao privatne pouke (npr, 4,10-11.33-34).
Moemo rei da gotovo iza svakog Markova narativnog oblika stoji mesijanska tajna. Ipak
valja priznati da u opomenama na utnju, koje nalazimo u drugom evanelju, ima neto umjetno i
stereotipno. Ponekad se utnja nalae i kad ju je nemogue obdravati, npr. u sluaju uskrisenja
Jairove keri (5,21-43), kod ozdravljenja gluhog mucavca (7,36-37) ili kod ozdravljenja slijepca
(8,26). jSama tema o uvanju tajne nije Markovo iznaae, jer postoji i u drugim evaneljima,
osobito u Mt 9,27-31, a za taj odlomak nema paralele kod Marka.
Djelomino objanjenje ove utnje moemo vidjeti u razlici izmeu Isusove svijesti o
vlastitom mesijanstvu i krivih pojmova o Mesiji koje su imali njegovi suvremenici. Isus je bio
Mesija, ali se nije predstavljao kao Davidov sin. Radije se nazvao Sktom ovjejim, jer je taj naziv
oznaavao Mesiju, iako nije bio proiren u njegovo doba. Traio je utnju jer bi pojam mesijanstva
kako ga je on imao bio neprihvatljiv njegovim suvremenicima. Krist je ipak imao dublji razlog da
tako postupa. Prije svega nije mogao objasniti tko je on prije nego njegova vlastita smrt i uskrsnue
ne osvijetle njegov lik. Nijedan naziv ne bi mogao obuhvatiti cijeli misterij njegove osobe. Stoga neobinost
naslova koji je sam izabrao i prikrivanje mesijanskog dostojanstva odravaju samu narav objave,
jer ona ne prisiljava, nego apelira na ljudsku slobodu. Isus gotovo neprestano postavlja pitanje: A
vi, to vi kaete, tko sam ja (8,29). Po Bojem planu Mesija treba trpjeti. To je razlog mesijanske
tajne.

Strogo govorei, motiv o tajnosti, barem u izravnom obliku nalaganja utnje, nalazi se samo
u prvom dijelu evanelja. Srodni motiv o nerazumijevanju uenika protee se, naprotiv, kroz oba
dijela evanelja. Ova dva motiva su srodna ali razliita. Nerazumijevanje od strane uenika ostaje
do kraja i ak je uoljivije u drugom nego u prvom dijelu. Inzistiranje na tajnosti jenjava i iezava
u drugom dijelu, gdje postaje sve jasnije da Isusov put ide u jednom smjeru.
Tema prvog dijela evanelja je identitet Isusa, a tema drugog dijela narav njegova
mesijanstva. Taj identitet i ta narav jesu ujedno predmet mesijanske tajne. Oni vani (4,11), oni,
(4,33-34), ljudi (8,27) su tvrdokorni koji ne razumiju ili ne prihvaaju Isusovu osobu, njegovo
mesijanstvo. Takvi ne shvaaju unutarnje znaenje njegovih parabola, Bog im ga nije objavio jer ga
nisu spremni prihvatiti. Usp. Rim 9-11. to Izrael ite, to nije postigao, ali izabrani postigoe.
Ostali pak otvrdnue (Rim 11,7). to se tie njegovih udesa, oni nisu vidjeli znamenja (usp. Iv
6,26), jer nisu dokuili pravi smisao njegovih djela. Nalaganje utnje nakon udesa hoe rei da
prisutni nisu razumjeli i stoga imaju utjeti (usp. Mk 1,44; 5,43; 7,36; 8,26). I avlima je
zabranjeno razglaavati tko je Isus. Time je vjerojatno naglaena injenica da su Isusovi egzorcizmi
odraz njegova mesijanstva, iako su jedino avli mogli to prepoznati.
Uenicima je naloena utnja dva puta (8,30 i 9,9), ali je svaki put stanje drugaije. U
prvom sluaju oni su razumjeli i priznali Isusov identitet. U drugom sluaju postavljen im je rok do
kojeg trebaju utjeti: ... dok Sin ovjeji od mrtvih ne ustane. Uskrsnue, meutim, nije samo rok
do kojega trebaju drati tajnu, nego i sredinji dogaaj koji je otklonio njihovo nerazumijevanje
(9,10). Prije nego su prepoznali i priznali Isusa, nisu imali to otkrivati drugima. Jo nisu spremni
za propovijedanje, jer trebaju nauiti to znai njegova muka, smrt i uskrsnue i tek tada e biti u
stanju davati pravu sliku o njemu. Uenici ne moraju zauvijek uvati tajnu. Bit e im dunost da
navijetaju ne samo Isusov mesijanski identitet nego i narav njegova mesijanstva, ali e to biti
nakon Kria i Uskrsnua. Na polovini evanelja oni otkrivaju odgovor na pitanje: Tko je Isus
(8,29). Ovo evanelje zavrava porukom koja e im otvoriti oi za punu stvarnost njegove osobe
(16,7). Mesijanska je tajna povezana s kristologijom. To je jo jedan nain naglaavanja da nema
kranstva bez kria. Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te ue u svoju slavu (Lk 24,26).
Zakljuimo ovaj kratki prikaz citatom iz Vincenta Taylora, na ije smo se rezultate
istraivanja dobrano oslonili u ovom poglavlju:
Isus je taio utnju zbog naravi mesijanstva kako ga je on shvaao. Za njega ono nije bilo prvenstveno neko
stanje, nego djelovanje. On je smatrao da ga Mesijom ine ozdravljenja, egzorcizmi, pobjeda nam sotonskom moi,
trpljenje, umiranje, ustajanje na novi ivot i ponovni dolazak na oblacima nebeskim. Biti Mesija za njega je znailo
prihvatiti stanovitu sudbinu. To je zadaa koju mu je zadao Otac i koju on ispunjava u sinovskoj ljubavi. Stoga on uutkava demone i trai od uenika da njegovu tajnu ne otkrivaju nikome prije uskrsnua. Iako je ve bio Mesija, nije
prihvaao mesijanski naslov dok potpuno ne ispuni svoju zadau. Priznajemo dakle da ovdje povijest treba itati u
svjetlu nauke; no ta je nauka od samog Isusa. Ovakav pogled na mesijansku tajnu slae se s Markovom kristologijom i
soteriologijom. Slinost je odvie upadna a da bi bila ishitrena. To je odraz povijesne stvarnosti.

IV. POGLAVLJE

EVANELJE PO MATEJU
1. AUKTORSTVO PRVOG EVANELJA
1) SVJEDOANSTVO PREDAJE
Prva je Crkva jednoduno posvjedoila da je meu etvoricom evanelista sv. Matej pisao
prvi, i to na aramejskom jeziku. Ta predaja je jasna. Ipak je kanonsko Evanelje po Mateju, kakvo
je sauvano i ulo u Novi zavjet, izvorno pisano grki. Nastaje pitanje kakav je odnos izmeu
izvornog ara-mejskog evanelja, za koje je znala predaja, i sauvanoga Mateja na grkom. Najprije
emo ispitati podatke predaje.
I ovdje je najstariji svjedok Papija.1 On kae: Matej je sredio (synegrapsato) Gospodinove rijei
(logia) na hebrejskom jeziku, a svatko ih je tumaio (hermeneuse) kako je mogao. Pod rijeju
hebrejski dijalekt iz Papijina svjedoanstva valja razumjeti aramejski jezik. Protestantski su
strunjaci dugo tvrdili da izraz izreke (logia) znai zbirku Isusovih izreka, a to je djelo razliito
od kasnijeg Evanelja po Mateju. Naprotiv, mnogi su katoliki strunjaci tvrdili da izraz logia
jednostavno znai evanelje. U stvari su obadva stajalita neispravna. Izraz logia ne moe znaiti
evanelje, ali ni istu zbirku izreka. Kada ovu reenicu usporedimo sa Papijinim svjedoanstvom
o Marku, pravo znaenje svjedoanstva o Mateju glasilo bi: Matej je na aramejskom sredio (u
svom evanelju) (Gospodinove) izreke ... U Matejevu su evanelju Isusove izreke doista
grupirane u pet dugakih govora, dok kod Marka nema takvog rasporeda to se tie govora. Druga
su svjedoanstva predaje:
1. Irenej, koji pie potkraj II stoljea: Matej je jezikom Hebreja objavio evanelje, dok su
Petar i Pavao propovije-dali u Rimu i postavljali temelje Crkve.
2. Euzebije u III. stoljeu pie: Matej je pisao hebrejski.12
3. Origen (umro 254) pie: Prvo je evanelje napisao Matej aramejskim za obraene
idove. On je bio carinik i apostol Isusa Krista.
Dakle, predaja prve Crkve svjedoi da je apostol Matej napisao evanelje na aramejskom za
krane u Palestini koji su se obratili sa idovstva.
2) EVANELJE NA GRKOM
ini se da je neosporiva predaja da je Matej napisao evanelje na aramejskom. Nije
ispravno ograniavati sadraj logija koje spominje Papija jedino na zbirku izreka koje su neovisne
od evanelja. ini se da je taj aramejski spis sadravao u saetom obliku palestinsku kerigmu, koja
je zapravo izvorno evanelje to su ga zacrtali apostoli. Papija svjedoi da je taj spis bio preveden
na grki kad kae da ga je svatko tumaio kako je mogao. Jedan od tih prijevoda temelj je
kanonskog grkog Mateja, koji je do nas doao.
Kanonski grki Matej i aramejsko evanelje u biti su isto, u smislu da grko evanelje
obuhvaa grau aramejskog izvora. To, meutim, ne znai da je grki Matej izravan prijevod
aramejskoga. Jezik grkog Mateja ne pokazuje da se radi o prijevodu. Stil mu je bolji od Markova i
oito je bio izvorno pisan na grkom. Ovaj podatak knjievne analize, prema kojemu je kanonski
12

Ova svjedoanstva upotrebljavaju izraz hebrejski jezik ili jezik Hebreja, ali sigurno misle na aramejski jezik. U
to se vrijeme hebrejski openito nije vie govorio a neidovski su krani zvali hebrejskim jezik koji se upotrebljavao
u Palestini, a to je bio aramejski jezik.

Matej izvorno napisan na grkom, nije nespojiv s podatkom predaje o aramejskom poetku ovog
evanelja, jer je kanonskom Mateju kao izvor posluio grki prijevod aramejskog Mateja, a ne sam
aramejski izvornik. Mate-jevo je evanelje ve od poetka bilo namijenjeno kranima idovskog
podrijetla. Mnogi su od njih u samoj Palestini govorili grki i vjerojatno su zaeljeli prijevod
evanelja na grkom.
Vidjeli smo da je kanonski Matej ovisan o drugim izvorima, osobito i izvoru koji je
zajedniki Mateju i Luki, te vjerojatno o Marku. Tako se moe rei da je kanonski Matej
upotrijebio tri prikaza ili dokumenta: 1. prijevod aramejskog Mateja; 2. zajedniki izvor Mateja i
Luke; 3. Marka. Sve su to bili grki izvori pa dananje Matej evo evanelje nikako nije izravni
prijevod aramejskih spisa.
Prema podacima predaje sv. je Matej sigurno napisao aramejsko evanelje. Nije, meutim,
vjerojatno da je on pisac grkog evanelja koje je do nas dospjelo. injenica da ne moemo sa
sigurnou ustanoviti tko je napisao kanonsko prvo evanelje, ne zbunjuje toliko koliko se ini na
prvi pogled. Crkva je ovaj spis prihvatila kao sastavni dio Pisma pa smo sigurni da je on nadahnut.
Nije vano to ne znamo ime nadahnutog pisca drugog evanelja. Naziv Evanelje po Mateju
moemo i dalje zadrati jer je prikladan i povijesno opravdan. Sv. Matej apostol dao je znatan
prilog za kanonskog grkog Mateja, iako mu on nije dao konani oblik.
3) NASLOVNICI I VRIJEME POSTANKA
Aramejski je Matej oito bio namijenjen idovima i obraenicima koji su govorili
aramejski. Taj je spis u biti sadravao palestinsku kerigmu. Pretpostavimo li da je bilo potrebno
izvjesno vrijeme za nastajanje i oblikovanje usmene nauke, aramejski je Matej mogao nastati oko
40-50. god. Prijevodi na grki ovog istog evanelja nastali bi otprilike u isto vrije-jeme.
Matej evo je evanelje upueno itaocima u Palestini, to jest idovima koji su govorili grki
i kranima idovskog podrijetla. Stoga je prirodno da se palestinske znaajke nalaze kod Mateja
vie nego kod drugih sinoptika. U njegovu evanelju doista nalazimo teme i izraze koji odraavaju
palestinsku sredinu: u 14,1 Herod se ispravno naziva tetrarhom; u 27,62 postoji naziv priprava
(paraskue), a to je slubeni idovski naziv; donosi izraze kao raka, gehenna (5,22) Beelzebul
(10,25). Spominje idovske obiaje kao to je pranje ruku prije jela (15,2) i noenje filakterija
(23,5). Kod toga ne osjea potrebu da protumai te obiaje ili izraze. Kad itamo ovo evanelje,
treba imati na umu da je bilo napisano za idove.
Budui da je kanonski Matej u izvjesnoj mjeri ovisan o Marku, nije mogao biti napisan prije
65. godine, koja je najvjerojatnije vrijeme postanka Markova evanelja. Katoliki su strunjaci do
sada uglavnom smatrali da je Matej napisan prije 70. god., kada su Rimljani razorili Jeruzalem. Taj
dogaaj proreen je u Mt 24,15-20, a sam tekst evanelja ne daje nikakvog znaka eventualnim
dodavanjem detalja da se proroanstvo ve ispunilo u doba pisanja tog evanelja. Meutim, moda
Matej na ovom mjestu jednostavno preuzima grau iz svojih izvora taiko da se ne moe na temelju
ovog odlomka sigurno dokazati da je kanonski Matej nastao prije katastrofe godine 70. Ima
odlinih katolikih strunjaka koji smatraju da je grki Matej nastao neto nakon 70. Prema tome, u
pitanju vremena nastanka drugog evanelja vlada izvjesna nesigurnost, ali danas je jasno da je to
manje vano pitanje, jer sva evanelja potjeu iz vremena apostolske predaje, bez obzira kada su
bila konano napisana.

2. KNJIEVNA STRUKTURA PRVOG EVANELJA

1) PLAN

13

_____________________________________________________________________________
ISUSOVO ROENJE I DJETINJSTVO (1-2)
_____________________________________________________________________________
I. PROGLAENJE KRALJEVSTVA NEBESKOG (3-7)
_____________________________________________________________________________
1) Narativni odsjek
3-4
2) Odsjek govora (govor na gori)
5-7
_____________________________________________________________________________
II. PROPOVIJEDANJE KRALJEVSTVA NEBESKOG (8-10)
1) Narativni odsjek (deset udesa)
8-9
2) Apostolski govor 10
_____________________________________________________________________________
III. MISTERIJ KRALJEVSTVA NEBESKOG (11,1-13,52)
_____________________________________________________________________________
1) Narativni odsjek
11-12
2) Govor u parabolama (sedam parabola)
13,1-52
______________________________________________________________________________
IV. CRKVA, PRVI PLOD KRALJEVSTVA NEBESKOG (13,53-18,35)
______________________________________________________________________________
1) Narativni odsjek
13,53-17,27
2) Eklezijalni govor
18
______________________________________________________________________________
V. SKORI DOLAZAK KRALJEVSTVA NEBESKOG (19-25)
______________________________________________________________________________
1) Narativni odsjek
19-22
(+ 23, govor)
2) Eshatoloki govor
24-25
3) Muka i uskrsnue
26-28
_______________________________________________________________________________

Ispustimo li izvjetaj o djetinjstvu i muci, Matejevo se evanelje skladno dijeli u pet

dijelova, od kojih svaki sadri najprije narativni odsjek, zatim odsjek govora. Svaki govor ima
kratki uvod (5,1-2; 10,1-5; 13,1-3; 18,1-2; 24,1-3) i svaki zavrava stereotipnim obrascem: Kad
Isus zavri ove svoje besjede... (7,28; 11,1; 13,53; 19,1; 26,1). Poglavlje 23. donosi Isusov otri
napad na pismoznance i farizeje i ne uklapa se dobro u ovaj plan, jer poglavlja 24-25 sainjavaju
govor koji odgovara narativnom odsjeku poglavlja 19-22. ini se da je sam evanelista naknadno
uvrstio grau 23. poglavlja, a peti je dio uza sve to rasporeen po istom kalupu kao i ostali. Neki su
strunjaci iznijeli miljenje da ovih pet dijelova odgovara Petoknjiju i da je evanelista svjesno po
tom planu rasporedio svoju grau. Ovo miljenje ne prelazi okvir mogunosti. Matej je uz to dodao
izvjetaj o djetinjstvu i muci pa ova dva dodatka remete navodnu strukturu po uzoru na Petoknjije.
Pet dijelova Matejeva evanelja usko su meusobno povezani. Narativni odsjeci prikazuju
postepeni razvoj dogaaja, dok govori osvjetljavaju istovremeni razvoj mesijanskog pojma
kraljevstva nebeskog. Donosimo ukratko sadraj tih dijelova. Rimski brojevi u zagradama odnose
se na dijelove navedene u planu.
Poto se krstio u Judeji, Gospodin je otpoeo javno djelovati kao Mesija. Nakon toga poeo
je propovijedati u Galileji o dolasku kraljevstva nebeskog. U govoru na gori postavio je uvjete za
pristup u to kraljevstvo (I). Odabrao je uenike koji su mu postali stalni pratioci i povjerio im da
propovijedaju Kraljevstvo. U tu ih je svrhu posebno pouavao i sokolio da budu spremni za
potekoe svake vrste, ak i na smrt (II). Sam Krist nailazio je na potekoe koje su se sastojale u
otrom suprotstavljanju idovskih voa i nehaju mnotva. Mnoge od svojih parabola uputio je
13

Ovaj je plan preuzet iz Bible de Jerusalem.

protivnicima koji nisu zamijetili na to one smjeraju ili nisu htjeli prihvatiti njegove opomene, nego
su se zatvorili za njegovu poruku. Tajna kraljevstva koje postaje prisutno u Isusovim djelima i
rijeima objavljena je nekolicini izabranih i vjernih (III).
Nakon toga Krist se posvetio odgajanju svojih uenika, jer je znao da je vrijeme kratko i
odluni as blizu. Jo uvijek mu je bilo ao mnotva, ali mu nije vie propovijedao. U ovom
razdoblju izbjegavao je i sukobe sa idovskim poglavarima. Zemaljsku fazu Kraljevstva
organizirao je ustanovljujui Crkvu s Petrom, njezinim temeljem. Apostolima je dao upute o
njihovoj dunosti, u zajednici vjernika (IV). Konano je napustio Galileju te poao na put u
Jeruzalem, na put koji je bio hod u smrt. Otro je osudio idovske voe pred mnotvom koje se opet
za njega oduevilo. Njegov posljednji govor bio je niz eshatolokih proroanstava upuenih jedino
apostolima (V).
Izvjetaji o djetinjstvu i muci nisu sasvim strano tijelo u ovom rasporedu. Uklapaju se
skladno te sainjavaju cjelovit proireni plan. Cijelo drugo evanelje nosi obiljeje drame u sedam
inova o dolasku kraljevstva nebeskog:
1. Priprava koja obuhvaa Mesijino djetinjstvo (1-2).
2. Proglas programa Kraljevstva u govoru na gori (3-7).
3. Posebno poueni misionari propovijedaju Kraljevstvo, a Kristova udesa dokazuju
vjerodostojnost poruke o Kraljevstvu (8-10).
4. Opiranje Kraljevstvu, osvijetljeno parabolama (11,1-13, 52).
5. Osnutak grupe uenika na elu s Petrom, koji su poetak Crkve. Govor o ivotu zajednice
jest pravilo Crkve (13,53-18,35).
6. Prijelomno razdoblje koje mora prethoditi posljednjoj fazi Kraljevstva prikazano je u
eshatolokom govoru (19-25).
7. Dolazak Kraljevstva po patnji i pobjedi muke i uskrsnua (26-28).
Spomenimo da skladna podjela na pet dijelova moe donekle zamraiti dramsko obiljeje
drugog evanelja pa s toga stajalita moemo ga podijeliti u dva dijela. Nakon prologa (1-2) Isus se
predstavlja najavljujui ulazak pogana u Kraljevstvo i traei apsolutni pristanak svojih vjernika.
idovi ga odbijaju (3-13). Isus nakon toga polazi putem koji vodi u muku i slavu te postavlja
temelje svoje Crkve (14-28). Plan podjele na dva dijela izgledao bi ovako:
_______________________________________________________________________________
PROLOG (1-2)
_______________________________________________________________________________
IDOVSKI NAROD NE PRIHVAA VJERU U ISUSA (3-13)
________________________________________________________________________________
1) Uvod
3,1-4,11
2) Isusova svemo na djelima i rijeima
4,12-9,34
3) Uitelj alje svoje uenike
9,35-10,42
4) Odluni as: za Isusa ili protiv njega
11-13,58
______________________________________________________________________________
MUKA I PROSLAVA (14-28)
I Prema Jeruzalemu
14-20
U Jeruzalemu
21-28
_______________________________________________________________________________

Da su idovi prihvatili Isusa, oni bi ispunili Boji naum o narodu Bojem. Budui da su oni
to odbili, nastala je Crkva kao novi Izrael i pravi Boji narod.

2) GOVORI
Spomenuli smo da govori kod Mateja poinju ustaljenom formulom: Kad Isus zavri ove
svoje besjede... (7,28; 11,1; 13,53; 19,1; 26,1). Ova formula daje Uiteljevim poukama ustaljeni
okvir. Graa svakog govora rasporeena je tematski. Tako npr. izgleda da sr govora apostolima u
desetom poglavlju treba gledati u odlomku 10,5-16. Ovoj sri dodan je nastavak 10,17-42 i onda je
pred cijeli govor stavljen uvod 10,1-4. Tako slino u govoru u parabolama 13,34 zvui kao
zakljuak govora, ali su nakon toga dodane druge parabole i novi zakljuak u 13,53. Pitanje o
najveem u kraljevstvu nebeskom (18,1-4) uvod je u niz pouka o ivotu kranske zajednice (18, 135). Parabole u poglavlju 25. osvjetljavaju eshatoloki govor poglavlja 24. Istraujui govore u
Matejevu evanelju opaamo da su oni oblikovani pomou grupiranja Iusovih srodnih izreka. Sam
je evanelista ove raznorodne pouke i izreke povezao u govore.
GOVOR NA GORI Govor na gori sjajan je primjer Matejeve metode. Zato emo se na
njemu podrobnije zaustaviti. Isus je prikazao posebno obiljeje i novi duh kraljevstva Bojega u
jednom govoru koji je Marko izostavio a Matej i Luka sauvali u dvije verzije koje se znatno
razlikuju (usp. Lk 6,20-49). Kod Mateja je taj govor znatno dui nego kod Luke. S druge strane,
mnogi ulomci iz Mt 5-7 nalaze se kod Luke razasuti u poglavljima 11, 13, 14 i 16, izvan govora na
gori. Luka je ispustio sve to se ticalo idovskog zakona i obiaja (Mt 5,17-6,18), jer to nije nije
zanimalo njegove itaoce, obraenike s poganstva. Openito se moe rei da je Matej poneto
dodao izvornom govoru a Luka poneto ispustio.
Nije dovoljno rei samo to da je Matej dodavao. Valja se u to uvjeriti. To moemo lako
provjeriti na primjeru Gospodnje molitve u Matej evo j verziji. Luka kae da je Isusova osobna
molitva na nekom usamljenom mjestu bila povod uenicima da ga zamole neka ih naui moliti (Lk
11,1). Time je Luka bez sumnje ostavio podatak o okolnostima u kojima je Spasitelj izgovorio ovu
molitvu. Kod Mateja se Oena nalazi u kontekstu govora na gori i nije teko shvatiti zato je Matej
stavio Molitvu Gospodnju u taj kontekst.
Ova molitva stoji u odlomku 6,1-18 a na poetku odlomka je opi poziv na vrenje dobrih
djela. Nakon toga slijedi prikazivanje triju velikih djela do kojih su drali poboni idovi, a to su:
milostinja, molitva i post. Reci 2-4, 5-6 i 16-18 govore o svakome od tih dobrih djela na potpuno
isti nain. Tu je opomena da Isusovi sljedbenici ne budu licemjeri, zatim se prikazuje kakvi zapravo
trebaju biti njegovi uenici. Vrijedno je uoiti slinost te pouke u paralelnim tekstovima:
Mt 6,2-4

Mt 6,5-6

Mt 6,16-18

Kada, dakle, dijeli

milostinju, ne trubi
pred sobom, kako to
ine licemjeri

Tako i kad molite

I kad postite, ne budite smrknuti

kao licemjeri.
Izobliuju lica

u sinagogama i na
ulicama

ne budite kao licemjeri

Vole moliti stojei
u sinagogama i na
raskrima ulica

da bi ih ljudi hvalili.

da se pokau ljudima.

da pokau ljudima
kako poste.

Zaista, kaem vam,

primili su svoju plau.

Zaista, kaem vam,

primili su svoju
plau.

Zaista, kaem vam,

primili su svoju
plau

Ti, naprotiv,

Ti, naprotiv,

Ti, naprovit

kada dijeli milosti-

kad moli, ui u svoju

kad posti, pomai

nju - neka ti ne zna

ljevica to ini desnica, da tvoja milostinja bude u skrovitosti.
I Otac tvoj, koji vidi
u skrovitosti, uzvratit
e ti.

sobu, zatvori vrata i

pomoli se svome Ocu,
koji je u skrovitosti.

I Otac tvoj
koji vidi u skrovitosti, uzvratit e ti.

glavu i umij lice da

ne zapaze ljudi kako
posti
nego Otac tvoj,
koji je u skrovitosti.
I Otac tvoj koji vidi
u skrovitosti
zvratit e ti.

Stereotipni plan poremeen je odlomkom 6,7-15. Prilikom spominjanja molitve Matej

umee dodatak u kojem je najprije sadrana opomena protiv molitve kao to je obavljaju pogani (r.
7-8), zatim je donesen primjer savrene molitve (r. 9-15). Evanelista ide korak dalje kada u rr. 1415 razvija misao, izraenu u Oenau (r. 12), o opratanju drugima. Time saeto prikazuje Isusovu
nauku o molitvi.
Analizom oblika moemo razabrati dodatke koje je Matej pridodao svome izvoru, ali i
izvorni raspored govora na gori. Stoga na prikaz nije proizvoljan, nego se temelji na pomnom
prouavanju iMatejeva teksta. Ovdje se, meutim, zadovoljavamo rezultatima istraivanja, bez
dugakih dokazivanja.
U 5. poglavlju reci 18-19 prekidaju redoslijed pa redak 17. treba biti nastavljen retkom 20.
Ova dva retka najavljuju temu koja je razvijena u recima 21-48, i to u obliku pet konkretnih
primjera koji pokazuju kako je Isus usavrio Zakon te proirio zahtjeve Zakona. Svaki od ovih
primjera poinje jednom zapovijeu iz Zakona.
Poglavlje 6, kako smo ve spomenuli, donosi tri paralelna prikaza o tri djela idovske
pobonosti: milostinja, molitva i post. Stajalite izraeno u 6,1 neto se razlikuje od stajalita u
poglavlju 5. Tu Isus vie ne proiruje niti produbljuje zahtjeve religije, nego se usredotouje na
istou nakane koja je potrebna za dobra djela. Poglavlje 7. ima istu trojaku strukturu kao i
poglavlje 6, jer se sastoji od triju opomena, od kojih je svaka osvijetljena kratkom parabolom. Tako
dobivamo sljedei plan:
________________________________________________________________________________________________
UVOD: BLAENSTVA (5,3-12)
_______________________________________________________________________________________________
PRVI DIO: SAVRENA PRAVDA
________________________________________________________________________________________________
1) Ope naelo o savrenoj pravdi
5,17.20
2) Pet konkretnih primjera:
5,21-24.27-28.33-37.38-42.43-48
________________________________________________________________________________________________
DRUGI DIO: DOBRA DJELA
________________________________________________________________________________________________
1) Ope naelo
6,1
2) Tri konkretna primjera
6,2-4.5-6.16-18
______________________________________________________________________________________________
TRE1 DIO: TRI OPOMENE
______________________________________________________________________________________________
1) Ne sudite!
7,1-2
Primjer: parabola o trunu i brvnu
7,3-5
2) uvajte se lanih proroka!
7,15
Primjer: parabola o stablu i plodovima
7,16-20
3) Izvravati pravdu
7,21
Primjer: parabola o dvije kue
7,24-27
_____________________________________________________________________________________

Didaktiki postupak u govoru jednolian je posvuda. Ope naelo ili preporuka iznosi se ma
poetku jednog dijela govora, zatim se to naelo osvjetljava konkretnim primjerima. Prva je

preporuka najopenitija (5,20) i uz nju pisac stavlja pet primjera. Druga je konkretnija (6,1) te ima
tri primjera. Tri izreke iz poglavlja 7. izravno se odnose na vladanje te se pisac zadovoljava jednim
primjerom da osvijetli svaku od njih. Ovaj govor nikako nije umjetna zbirka izreka nego
predstavlja cjelinu koja dobrim dijelom potjee iz izvornika.
Matejevi brojni dodaci nisu promijenili raspored govora pa je sauvana originalna struktura.
U izvorni okvir on je ipak umetnuo grau koju je preuzeo iz drugog izvora, a taj je izvor
upotrebljavao i Luka, jer se sve ove izreke uglavnom nalaze i kod Luke, ali ne kao dijelovi govora
na gori. Umetnuti odlomci sainjavaju gotovo polovinu govora kakav se nalazi kod Mateja. Ti
odlomci su: 5,13-16.18-19.25-26.29-32.36; 6,7-15.19-34; 7,6-14.22-23. Ovi dodaci odraavaju
elju za dopunjavanjem. Matej oito nastoji dati to iri pregled Uiteljeve nauke te iznijeti ideal
savrenog ivota na ikoji je Uitelj pozvao svoje uenike. Na slian je nain sastavio drugih pet
govora u svom evanelju.
Matej ipak ne proiruje svoj tekst uvijek i bezrazlono. Ponekad skrauje svoje izvore (usp.
5,29-30.46-47; 7,1 i par.). Kada unosi dodatke, vjeto uklapa nove elemente u novi kontekst.
Zgodan primjer za to jest njegova trea antiteza (5,31-32). On je iskoristio antitezu da umetne
Isusove rijei o rastavi. Da bi se skladno uklopile u kontekst, dao im je antitetiku strukturu
formuliravi ih kao opreku u odnosu na zapovijed iz Pnz 24,1. Na slian nain brino istie
paralelnost izreka o soli (5,13) i svjetiljki (5,15) uvodei formule: Vi ste sol zemlje; Vi ste
svjetlost svijeta.
Mateju je stalo do kranskog ponaanja. Zato on nastoji prikazati sve to Uitelj trai -od
svojih vjernika pa govori o potrebi sloge meu braom (5,25-26) i o potrebi meusobnog
opratanja (6,14-15). Istie vanost pouzdanja u Providnost i neprianjanja uz materijalna dobra
(6,19-34) te potrebu dobrih djela (7,22-23). Zagonetnim izrekama, kao 5,13a.14a.16, odmah daje
konkretnu primjenu. Ukratko, stalo mu je do neposrednih rezultata te u govoru na gori prvenstveno
gleda ivotni program. jStoga prikladno umee u taj govor mnoge Isusove izreke koje su vane za
moralni ivot krana. Tako bi konani plan poglavlja 5-7 izgledao ovako:
________________________________________________________________________________________________
UVOD: BLAENSTVA (5,1-12)
________________________________________________________________________________________________
I Z R E K E: S O L Z E M L J E; S V J E T L O S V I J E T A (5,13-16)
________________________________________________________________________________________________
PRVI DIO: SAVRENA PRAVDA
________________________________________________________________________________________________
Ispunjenje Zakona
5,17-20
Konkretni primjeri: est antiteza
5,21-26
5,27-30
5,31-32
5,33-37
5,38-42
5,43-48
________________________________________________________________________________________________
DRUGI DIO: DOBRA DJELA
________________________________________________________________________________________________
Ope naelo
6,1
Konkretni primjeri: Milostinja u tajnosti
6,2-4
Molitva u tajnosti
Prava molitva: Oena
6,5-7
6,7-15
Post u tajnosti
6,16-18
Pravo blago
6,19-21
Svjetiljka tijela
6,22-23
Bog i bogatstvo
6,24

Oslanjanje na Providnost
6,25-34
________________________________________________________________________________________________
TREI DIO: OPOMENE
________________________________________________________________________________________________
1) Ne suditi!
7,1-2
Primjeri: Parabola o trunu i brvnu
7,3-5
Ne obeaivati svetinje
7,6
Uspjenost molitve
7,7-11
Zlatno pravilo
7,12
Dva puta
7,13-14
________________________________________________________________________________________________
2) uvati se lanih proroka
7,15
Primjer: Parabola o stablu i plodovima
7,16-20
3) Izvravati pravdu
7,21
Posljednji Dan
7,22-23
Primjer: Parabola o dvije kue
7,24-27
________________________________________________________________________________________________

Cijela ova stvar nije samo pitanje knjievne analize. Ona se odraava i na praksi, jer
injenica da su Isusove izolirane izreke bile umjetno grupirane utjee na tumaenje tih izreka.
Kontekst u kojem one sada stoje jedna iza druge u izvjesnom je stupnju djelo evaneliste. Bilo bi
stoga krivo uzimati govor na gori u poglavljima 5-7 kao strogo povezanu cjelinu te ga prouavati
kao to prouavamo kakvu teoloku raspravu. U ovom govoru postoji izvjesna cjelovitost i plan, ali
su ova poglavlja sastavljena dobrim dijelom iz odvojenih odlomaka koji su postojali prije
ugraivanja u evanelje. Uvidimo li ovo, nee nas zbunjivati nedostatak strogog logikog
rasporeda. To e nam takoer pomoi da ne nanosimo nepravdu tekstu traei u njemu na silu
strogi redoslijed misli. Luka prikazuje govor na gori s drugog stajalita i ovdje se ne moemo
uputati u prouavanje njegove verzije tog govora. Napominjemo samo da J. Dupont zakljuuje
svoje prikazivanje Matejeve i Lukine metode tvrdnjom koja potkrepljuje stajalite to smo ga sa
strahom zauzeli u poglavlju o nastajanju evanelja.
Preinake pokazuju kako su evanelisti shvaali svoju zadau i prema emu su se ravnali u svom radu. Oni su
smatrali da nisu jednostavni ljetopisci. Kao evanelisti i katehete bili su svjesni konkretne namjene nauke koju prenose
te da spisi to ih prireuju imaju hraniti vjeru onih kojima su namijenjeni. ini se da su ih manje zanimala naela kao
takva negoli primjena naela u praktinom moralnom ivotu. Nisu se zadovoljili time da itaocima saope to je Uitelj
nauavao. elio da ta nauka ue u ivot italaca. U svom radu bili su proeti duhom prve Crkve. U njihovim djelima
predaja nije mehaniko ponavljanje Isusovih rijei. Rije je o svjedoanstvu. Isusove su rijei kvasac ivota te ih prva
Crkva prenosi obiljeene njezinim vlastitim ivotom.

SMISAO GOVORA NA GORI - Ve smo spomenuli da je Matejev raspored grae na pet

dijelova mogao biti prireen po uzoru na Petoknjije. Na slian se nain opaa neka slinost
izmeu dogaaja Izlaska i zgoda u Matejevu evanelju, iz ega bi izlazilo da Matej eli Isusa
prikazati kao novog Mojsija. Ova se slinost ponekad prenaglaava, ali stvarno izgleda da je Matej
svjesno prihvaao stajalite da je Mosije prototip (pralik) Krista te da je ponegdje ovo stajalite
utkao u svoje evanelje. Ali svakako je injenica da tema o novom exodusu i novom Mojsiju nema
velikog znaenja za Mateja. Stoga je evanelista u Isusu koji izrie govor na gori gledao novog
Mojsija, ali i vie od Mojsija. Ovaj govor nije novo izdanje Zakona, nego neto sasvim novo. To je
mesijanska Tora, koja podsjea na Zakon novog Mojsija, ali je u prvom redu rije Gospodina,
Mesije, koji govori kao onaj koji ima vlast.
Novi Kristov zakon nije suta oprenost Sinajskom zakonu. On ispunjava Mojsijev zakon
(5,17). Slino stajalite raza-bire se u starozavjetnim tekstovima o mesijanskom iekivanju te kod
sljedbenika kumranske zajednice. ini se da u Jr 31,31-34 valja izraz novi savez razumjeti ne kao
neto sasvim opreno od stare Tore, jer je Jeremijina nada u zakon koji e biti napisan u ljudskim
srcima obnova starog ideala koji se ima savreno ispuniti. U kumranskim spisima nazire se

oekivanje da e se zakoni zajednice promijeniti u mesijansko vrijeme: ustaljeno e se tumaenje

proiriti a oekivane promjene bit e radikalne. Ali to ne znai da e Zakon prestati ili biti sasvim
promijenjen. Drugim rijeima, eshatoloko iekivanje u idovstvu nije ukljuivalo oekivanje
nove mesijanske Tore. idovstvo je ipak gajilo nadu da e u mesijansko doba doi nova,
auktoritativna nauka. Matej prikazuje Isusa kako nauava auktoritativno (7,28-29).
Usporedimo li govor na gori s ostalim sadrajem Novog zavjeta, postaje jasno da su te
Isusove rijei njegova moralna nauka sauvane prvenstveno stoga to su one bitni dio evanelja.
Isus je pred sluatelje iznosio zahtjeve i dao Mesijin zakon. Nema sukoba izmeu evanelja i toga
zakona, jer je evanelje Kristov zakon. Evanelje je ne samo kerigma i didahe. Ono je takoer
moralni zakonik, a to je ono bilo od poetka. Drugim rijeima, kerigma trai prihvaanje Krista i
njegovih zahtjeva a didahe obuhvaa zapovijedi i pravila za moralni ivot krana. U prvoj su
Crkvi za neke lanove, ako ne za sve, duboki i dalekoseni Isusovi zahtjevi sainjavali dio 'arkog
evaneoskog svjetla' zajedno s (kerigmatskim tvrdnjama, to jest bili su objava koju je Isus donio.
Isus se je objavljivao ne samo djelima i rijeima, nego takoer zahtjevima s obzirom na moralni
ivot.
Govor na gori spada u knjievnu vrstu didahe. To je propovijed upravljena kranskoj
zajednici, onima koji su ve u Kristovu stadu. Didahe, meutim, pretpostavlja i obuhvaa kerigmu,
ona postavlja temelj vjere koji sainjavaju dogaaji spasenja, zatim razvija nauku i razrauje
moralne pouke. in pouavanja razlikuje se prema sluateljima i prilikama (tako npr. pouku o
molitvi u Mt 6,5-15 i Lk 11,1-13). Matej donosi etiri izreke koje govore o tome kako ne treba
moliti. U tom kontekstu Molitva Gospodnja stoji kao uzor kratke molitve koja stoji u opreci s
beskrajnim nizanjem rijei, kako su obiavali moliti pogani. Kod Luke je Oena odgovor na
pitanje uenika kako valja moliti. U Lukinu kontekstu dalje se govori o ustrajnosti u molitvi i na
kraju je iznesen primjer oca koji ne moe ne usliiti svog sina. Matej se obraa itaocima koji
potjeu iz sredine gdje je molitva poznata ali je bila krivo shvaena ili zloupotrebljavana. Matejev
odlomak o molitvi po knjievnoj vrsti je idovsko-kranska didahe. Luka se obraa itaocima koji
tek trebaju nauiti moliti i potrebno im je ohrabrenje. Njegov odlomak o molitvi je didahe za
obraenike s poganstva.
Dakle, govor na gori klasian je primjer kranske kateheze ili didahe. To je zbirka Isusovih
izreka sabranih radi odgajanja novih krana. Vjerojatno je sluila za pouavanje katekumena ili
daljnje pouavanje novokrtenih. Ova starokranska kateheza pretpostavlja kerigmu u pravom
smislu rijei, kerigmu koja je navijetala Gospodina koji je raspet, uskrsnuo i ima doi. Ta je
kerigma takoer navijetala da nas je Isus izmirio s Bogom te da je on na ivot. Ovaj govor
pretpostavlja neodoljivu privlanost Radosne vijesti i iskreno obraenje, to se ve dogodilo
prihvaanjem svjedoanstva o Isusu, njegovim djelima i rijeima, svjedoanstva o onome to on
jest. Govor na gori pretpostavlja vjeru u uskrslog Gospodina.
To je razlog zato Isus puno zahtijeva i zato ide dalje od Zakona (usp. Mt 5,21-48).
Njegova je nauka upravljena itaocima koje je Radosna vijest izbavila od moi Sotone i koji su ve
u kraljevstvu Bojem. Tu se Isus obraa ljudima kojima je oproteno, rasipnim sinovima koji su
ponovno primljeni u oinsku kuu. Od ljudi kojima je poklonjen takav dar te koji su doivjeli
Boju ljubav i milosre trai se da vre volju nebeskog Oca. Krist u svojim zapovijedima ne
podsjea vie na grijehe kao to je inio stari Zakon (usp. Rim 7,7-13), nego donosi boansku
pomo koja ljudima omoguuje da sluaju i ive kao Boja djeca.
Govor na gori odraava duh i zahtjevnost Isusova evanelja, koje trai vie od Zakona a
dariva slobodu za koju nisu znali najrevniji sluge Zakona. Iznad svega, onaj koji slua Kristove
zapovijedi te ozbiljno nastoji izvriti ih dobiva i pomagala za ispunjenje te zadae, a to su
neiscrpivi darovi milosti. Tu je vrhunac razlike izmeu Zakona i evanelja. Zakon donosi
zapovijedi, ali ne i pomo za njihovo izvravanje. On preputa ovjeka njemu samome. Evanelje

nudi ovjeku Boji dar koji je spasenje po Isusu Kristu te trai da od ovog dragocjenog dara uini
temelj svog ivota. I u zakonu evanelja ostaje prostor za zapovijedi. Stoga je i evanelje zakon, ali
zakon Kristov (Gal 6,2).
3) NARATIVNI DIJELOVI
Narativni dijelovi razlikuju se po knjievnoj vrsti od govora. Oni prikazuju Isusovo
djelovanje, udesa i putovanja. Matej je nastao poslije Marka pa se posluio Markovim evaneljem
u narativnim odsjecima, ali je dobrim dijelom neovisan o Marku. Ovo se opaa na Matejevu stilu
koji je uglaeniji od Markova. Kod njega ima dosta arameizama, ali ne toliko kao kod Marka. U
narativnim dijelovima Marko i Matej prilino se slau. Marko openito donosi mnoge ivahno
prikazane pojedinosti kojih nema Matej, ali je Matej mogao namjerno sauvati izvjesnu sveanost u
svom stilu. Uzmemo li, na primjer, prikaz ozdravljenja Petrove punice (Mt 8,14-15; Mk 1,29-31;
Lk 4,38-40), opaamo da Matej isputa sve sporedne pojedinosti, to njegovu prikazu daje izvjesni
sveani prizvuk. Matej takoer pokazuje elju da bude jasan, to se ne zapaa kod druge dvojice
sinoptika.
Nakon evanelja o djetinjstvu (1-2) prvi narativni odsjek sastoji se od triptiha o
propovijedanju Ivana Krstitelja (3,1-12), Isusovu krtenju (3,13-17) i napastovanju (4,1-11). Nakon
tog triptiha slijedi poetak Isusova javnog djelovanja u Galileji (4,12-25). Za drugi narativni odsjek
svojstveno je grupiranje grae, kao to je svojstveno i za govore kod Mateja. U tom odsjeku
prikazano je deset udesa (8,1-9,34). idovska nevjera i neprijateljsko raspoloenje dolazi do
izraaja u razliitim zgodama treeg narativnog odsjeka (11-12). Prikazavi kako je Isus odbaen u
Nazaretu (13,53-58), Matej u poglavljima 14-17 opisuje kako Isus neprestano putuje. Tri puta se
povlai: na istonu stranu jezera (14,13); na pogansko podruje (15,21); od farizeja i saduceja
(16,1-5). Razlog povlaenju je osnivanje Crkve (16,13-20) i okretanje od Izraela novom Bojem
narodu. Poglavlja 19-20 prikazuju Isusov put kroz Pereju, preko Jeri-hona u Jeruzalem za blagdan
Pashe, a taj je put njegov hod u smrt. Matej u 21,1-22 opisuje sveani ulazak Sina Davidova, koji
zauzima hram, i simbolino proklinjanje neplodne smokve. U odsjeku 21,23-23,39 Isus se suoava
sa svojim neprijateljima. Matejevo evanelje, kao i ostala, zavrava prikazom Isusove muke, smrti i
uskrsnua (26-28).
Izvjetaj o djetinjstvu sadri neke znaajke koje zasluuju posebnu panju. Prije svega, sa
stajalita knjievne strukture izgleda da se u tom izvjetaju nalaze dvije razliite predaje, sloene
jedna uz drugu. U poglavlju 2 reci 1-12 i 16-18 ne donose nita o Josipu, dok on drugdje u ovom
izvjetaju ima prvorazrednu ulogu. Isto vrijedi za anela kojega Bog alje Josipu. On se ne
pojavljuje u dva spomenuta odlomka.
S druge strane, tri druga odlomka prikazana su kao paralelizam te ine neku vrstu triptiha:
Navjetenje Josipu

Bijeg u Egipat

Povratak u Nazaret

1. Situacija: 1,18-19.

1. Situacija: 2,1a.

1. Situacija: 2,19a.

2. Aneo Gospodnji
ukazuje se Josipu:
1,20.

2. Aneo Gospodnji
ukazuje se Josipu:
2,13b.

2. Aneo Gospodnji
ukazuje se Josipu:

3. Citati iz SZ:

3. Citat iz SZ: 2,15b.

3. Citat iz SZ: 2,23b.

1,22-23.
4. Izvrenje: 1,24-25.

4. Izvrenje: 2,14-15a.

4. Izvrenje: 2,21-23a.

Postavljamo sljedeu hipotezu: evanelista je sloio svoja prva dva poglavlja polazei od knjievnih cjelina o
mudracima i zgodama koje obuhvaaju pikazani triptisi. Ove su cjeline nastale u njegovoj koli. Prikazu o mudracima
pridodan je dodatak. Rodoslovlje je dodano kao uvod u prikaz djetinjstva... Lako je uoiti kako je triptih umetnut dio
Mt 2,lb-12 i Mt 2,16-18, a s druge strane kako su odvojeni elementi koji sainjavaju triptih. Odlomak o mudracima koji
dolaze u Betlehem umetnut je izmeu Mt 2,1a (Kad se Isus rodio u Betlehemu Judejskome u dane Heroda kralja) i
Mt 2,13 b (aneo se Gospodnji u snu javi Josipu). Taj odlomak, ovako umetnut, slui kao uvod u Herodov pokolj ...
U takvom rasporedu grae pokolj djece mogao je biti umetnut jedino nakon odlaska Isusova iz Davidova grada. To
objanjava zato je taj pokolj odvojen od Mt 2,1-12 te smjeten nakon bijega u Egipat.

O knjievnoj vrsti kojoj pripadaju ova dva poglavlja jo se raspravlja u raspravama

strunjaka. Ovo je vano istaknuti radi vrednovanja zgode o mudracima. Neki u ovoj zgodi vide
midra, koji je sastavljen na temelju biblijskih tekstova kao to su Br 24,17 i Iz 60,6. Meu
kumranskim tekstovima otkriven je, meutim, horoskop Kralja Mesije. Na temelju tog teksta iz
Kumrana neki su stvorili hipotezu da su mudraci u stvari bili eseni koji su doli javiti Herodu, a on
im je inae bio naklonjen, ono to su mislili da skriva njihov horoskop. Matej bi iskoristio tu
razglaenu injenicu, uljepao bi je dodajui udesne pojedinosti i proirio nadahnjujui se
odlomcima Starog zavjeta. Koritenje te injenice ne bi Matejev izvjetaj o pohodu mudraca inilo
midraem u pravom smislu rijei. Radije treba rei da se on sluio graom to ju je prenijela
predaja da bi osvijetlio svoju teologiju o Mesiji.
Narativni odsjeci sastavni su dio prvog evanelja. Ipak su veliki govori ovog evanelja bili
razlog da je ono uivalo velik ugled u Crkvi. No i jedni i drugi dijelovi, temelj su kranskog
uenja o Kristovu ivotu i nauci. Otac Lagrange ovako opisuje povijesnu ulogu Matejeva
evanelja:
Kranska pobonost i kranski propovjednici oduvijek su voljeli prvo evanelje. Sveti Dominik ga je
stavljao zajedno s Pavlovim poslanicama u torbu koju je nosio na svojim apostolskim putovanjima. Matejev Krist
manje je prisan od Markova, koji je pun razumijevanja prema uenicima koji ne shvaaju. Kod Mateja se Krist ne
pojavljuje kao Spasitelj svijeta u tolikoj mjeri kao kod Luke. Matej ga ne proglaava utjelovljenom Rijeju kao Ivan.
Matejev je Krist objavitelj nauke koja je bitno unutarnja i utemeljitelj kranske institucije, izgraene na Petru, zajedno
s apostolima. On je blaga i ponizna srca, ne gasi stijenja to tek tinja, ali se suprotstavlja licemjerima i raskrinkava ih.
On je Mesija, zakonodavac, ne kao Moj sije, koji je nastupao u ime drugoga, nego kao Bog. On je jedini Sin, kojemu se
Izrael usprotivio a Crkva ga slua. Matej nema Markova izraajnom realizma, Lukine zadivljene draesnosti ni Ivanova
pogleda uprta u boanske stvari. No on ima vie jednostavnih i izravnih Isusovih rijei, koje su tako prodorne da
dobivamo dojam kao da ih sluamo iz samih Kristovih usta u obliku u kojem su bile izreene. Najstariji svjedok
crkvene tradicije, Papija, vidio je u Matejevu evanelju osobito Gospodinove rijei. Stoga nam valja prije svega
prouiti te rijei.

3. NAUKA
1) MESIJA
Prvim evaneljem dominira misao da je Isus Mesija kojega je Stari zavjet prorekao i obeao
i kojega su idovi oekivali, ali, kad je on doao, njegov ga je narod odbacio. Pozivanjem na
proroke Matej dokazuje da je Isus obeani Mesija. Meu svima evanelistima Matej najslobodnije
upotrebljava
1 citira Stari zavjet. S tog stajalita vani su kod njega tzv.
citati refleksije (Reflexionszitate), u kojima evanelista osobno razmilja ili reflektira o smislu
dogaaja. U tim citatima Matej pokazuje da je Krist ispunio starozavjetna proroanstva. Ovakvih
vanih citata ima jedanaest. Pet ih je u izvjetaju o djetinjstvu (1,22-23; 2,5-6.15.17-18.23), pet u
sredinjem dijelu evanelja (4,14-16; 8,17; 12,17-21; 13,35; 21,4-5), jedan u izvjetaju o muci
(27,9-10). S obzirom na njih moemo primijetiti:
1. Jedino ih donosi Matej. Ni drugi sinoptici ni drugi spisi Novog zavjeta ne donose ove
citate ni uvodne formule.

2. Uvodna je formula u biti ista u svih jedanaest citata: ...da se ispuni proroanstvo
(Gospodnje... Jeremije proroka), ili Tada se ispuni to je reeno (prorotvo Gospodnje ... to je
rekao prorok... Jeremija).
3. Svih jedanaest citata su osobna razmiljanja evaneliste. Drugi citati u evanelju
pripisani su Isusu ili nekim drugim osobama.
4. Nain kako ih Matej primjenjuje na dogaaje iz Isusova ivota malo je nategnut. Tako
npr. kad saopava da se sv. Obitelj nakon povratka iz Egipta nastanila u Nazaretu, kae da se to
dogodilo da se ispuni to je reeno po prorocima: 'zvat e se Nazareanin' (2,23). Znaajno je da
to proroanstvo ne postoji nigdje u kanonskom tekstu proroka niti igdje u dosada otkrivenoj
apokrifnoj knjievnosti. Matej je vjerojatno mislio na rije nazir, na koju podsjea naziv Naza-ret, a
tom rijeju nazivali su se ljudi koji su se posveivali Bogu (usp. Suci 13,5-7). Stari je zavjet pun
sline igre rijei pomou koje je puk objanjavao nazive gradova ili osoba. Ovu puku etimologiju
ne treba uzimati previe ozbiljno kad na nju naiemo u Sv. pismu.
Svi citati mogu se lako odvojiti od konteksta jer ih je evanelista dodao. ini se da se Matej
posluio posebnom zbirkom starozavjetnih dokaznih mjesta (testimonia), koju su prvi krani
priredili i upotrebljavali u raspravama sa idovima dokazujui da je Krist ispunio proroanstva. U
tim citatima Matej primjenjuje nain tumaenja slian tumaenju u kumranskim spisima i dokazuje
da je Crkva u pravu kada u Isusu iz Nazareta prihvaa Krista pa su prema tome njegovi sljedbenici
pravi batinici proroanstava i obeanja.
U ovim citatima Matej odrava razmiljanje ive Crkve, koja je u Pismima traila i nalazila
smisao dogaaja iz Isusova ivota i smisao svoje vjere. Pismo osvjetljava Isusovo djetinjstvo: roen
od djevice (1,22-23), u Betlehemu (2,5-6), sklonio se u Egipat (2,15), bio povod pogubljenju djece
u Betlehemu (2, 17-18) i stalno se nastanio u Nazaretu (2,23). Za vrijeme svoga javnoga djelovanja
ivio je u Kafarnaumu, u Galileji, koja je bila preplavljena poganskim ivljem, a ne u Jeruzalemu i
tako ispunio proroanstvo o spasenju koje dolazi meu pogane (4, 14-16). Poput Sluge Jahvina (a
ne u ulozi Suca kakvog je najavljivao Kristitelj) uzeo je nae slabosti i izlijeio nae bolesti (8,17).
Nije vikao na ulicama (12,17-21), propovijedao je u parabolama (21,4-5) i bio prodan za trideset
srebrnjaka (27, 9-10). Zbog svega toga Isus je Krist koga je Pismo proreklo, ali njegovi
suvremenici nisu prihvatili njegovu poruku jer su imali iskrivljeno miljenje o oekivanom Mesiji.
Povijest Isusa, tako osvijetljena vjerom u Pismo, nije samo neka injenica iz prolosti. Ona za
Matejeve itaoce ostaje i danas vrhunac povijesti Bojeg spasiteljskog nauma.
Premda u citatima koji sadre Matej evo razmiljanje ima neto nategnuto i umjetno, kod toga
valja imati na umu da evanelisti i drugi pisci Novog zavjeta upotrebljavaju Stari zavjet pod
utjecajem nadahnua i s posebnog stajalita. Oni ne gledaju proroke kao proricatelje niti pokazuju
toan odnos izmeu proroanstva i ispunjenja. Oni ne dokazuju kao to se u kasnijim stoljeima
pretjerano dokazivalo da se sve u Starom zavjetu izravno odnosi na Krista. Oni su se usredotoili
na neke odlomke, uglavnom iz Izaije, Jeremije, nekih malih proroka, psalama. Odsjeke na koje su
mislili promatrali su kao cjeline i uzimali ih u njihovoj punini.
Evanelist obino citira jedan redak odlomka iz proroka, ali mi moramo imati na umu cijeli
kontekst ako elimo ustanoviti pravo znaenje citata. Tako Matej i Marko stavljaju Isusu na kriu u
usta prvi redak Ps 22: Boe moj, Boe moj, zato si me ostavio Ivan u 19,24 citira jedanaesti
redak istog psalma: Razdijelie meu se haljine moje, za odjeu moju bacie kocku. U oba
sluaja treba uzeti u obzir cijeli psalam, a ne samo izdvojeni citirani redak. Taj psalam poinje
krikom naputenog pravednika i zavrava zahvalnicom za izbavljenje (r. 19-21) te tako savreno
odgovara dvostrukom aspektu Gospodinove muke. Iz 53 s pjesmom o trpeem Slugi Jahvinu i Dn 7
s motivom o Sinu ovjejem dva su starozavjetna odlomka koja su najvie utjecala na evanelje.
Pozivanje na Pismo uvijek je sastavni dio kerigme. Tipian primjer jest pozivanje na Pismo u
kerigmatskoj formuli iz 1 Kor 15,3-5, gdje se kae do je Krist umro po Pismima... i uskrsnu trei

dan po Pismima. Taj sumari j saima kerigmu kakvu susreemo u Djelima apostolskim. Tema
koja se provlai kroz novozavjetnu kerigmu neprestano naglaava da su u Kristovu dolasku, smrti i
uskrsnuu ispunjena proroanstva.
Evanelist tumai starozavjetna proroanstva u skladu sa svojim shvaanjem povijesti
Bojeg naroda, a ta se povijest odvijala prema Bojem naumu. Cilj prema kojemu su usmjereni
starozavjetni dogaaji postaje jasan tek u objaviteljskom svjetlu evanelja. Stari je zavjet samo
priprava za Novi, ali je isti Bog djelotvoran i u Starom i Novom. Stoga su evanelisti u,Starom
zavjetu traili niti koje vode prema Kristu.
Vratimo se Matej u. Mesija Isus, kako ga je vidio ovaj evanelista, bio je na poseban nain
Davidov Sin. Evanelje poinje rodoslovljem koje dokazuje da je Isus Davidov potomak (1,1).
Po tome to se rodio u Betlehemu (2,5) ispunjeno je Mihejevo proroanstvo (Mih 5,1). Kao
Davidov Sin bio je idovski kralj i Herod ga je zbog toga htio smaknuti (2,13-23). Isusov
odgovor izaslanicima Ivana Krstitelja (11,2-3) jest izravan odgovor da je on Mesija (11,4-6), jer su
nabrojena djela prema proroku Izaiji specifina oznaka Mesijina djelovanja (usp. Iz 26,19; 29,1819; 35,5-6; 61,1). Krstitelj je morao zakljuiti da je onaj koji ini takva djela doista Mesija.
Ozdravljenje opsjednutog koji je bio slijep i nijem potaknulo je prisutne da se zapitaju nije li to
Davidov Sin (12,23). Dva slijepca (9,27) i jedna poganka (15,23) obraaju mu se kao Sinu Davidovu. Prilikom mesijanskog ulaska u Jeruzalem mnotvo mu je kliktalo kao Sinu Daviovu
(21,10) i djeca su mu iskazala potovanje (21,15). To je mnotvo ubrzo trailo njegovu smrt na
kriu (27,22-23.25) i tako na paradoksalan nain osiguralo uspjeh njegova poslanja. Ovo
odbacivanje Mesije ipak je bilo velika tragedija koja se duboko doimala Pavla, velikog ljubitelja
vlastitog naroda (Rim 11).
2) SIN BOJI
Isus je kod Mateja, kao i drugim evaneljima, esto nazvan Sinom Bojim. Taj naslov
nije posve jasan kao to izgleda i valja ga poblie ispitati. Biblijski naziv sin Boji ne znai
nuno boansku narav onoga koji je nazvan sinom. Ovim se nazivom esto puta oznauje
posinatvo koje se temelji na boanskom izboru te koje uspostavlja posebno bliske odnose izmeu
Boga i njegovih miljenika.
U Starom se zavjetu sinovima Bojim nazivaju aneli (Job 1,6; 36,7; Ps 29,1), lanovi
izabranog naroda kao zajednica (Izl 4,22; Mudr 18,13), Izraelci (Pnz 14,1; Ho 2,1), izraelske voe
(Ps 83,6), kraljevi (2 Sam 7,14; Ps 89,27). U kasnom idovstvu, s razvojem individualistike
religije (tj. osobnijeg odnosa izmeu pojedinca i Boga) poboan ovjek bio je nazivan sinom
Bojim (Sir 4,10; 23,1; Mudr 2,16). U idovskoj se knjievnosti Mesija ne naziva sinom Bojim
stoga to je ovo odvie neodreen i irok pojam. Prema tome, u Isusovo vrijeme naziv Sin Boji
nije nuno izazivao pomisao na Mesiju.
U sinoptikim je evaneljima naziv Sin Boji esto proet vjerom evanelista u Kristovo
boansko sinovstvo. Takav utjecaj vidimo u Mt 16,16, gdje Petar priznaje Isusovo mesijanstvo, kad
taj tekst usporedimo s Mt 8,29. Prema Mateju, Petar govori: Ti si Krist, Sin Boga ivoga. Prema
Marku, on govori: Ti si Krist! (Mk 8,29). Prema Luki, on kae: Krist Boji! (9,20). Neki su
tumai razumjeli Petrove rijei kod Mateja kao da se odnose na Kristovo boansko sinovstvo. Ipak,
imajui na umu Markov paralelni tekst (Krist je grki prijevod rijei Mesija) i ope
nerazumijevanje uenika, isprav-nije je shvatiti da se na ovom mjestu naziv Sin Boji odnosi na
mesijansko dostojanstvo. Teko bi bilo spojiti Petrovo odvraanje Isusa, koje slijedi odmah nakon
ispovijesti vjere (16,22), s njegovim eventualnim priznanjem Isusova boanstva.
Vidjeli smo kako su Isusovi uenici veoma teko shvaali njegovo duhovno mesijanstvo pa
je Petru bila potrebna boanska objava da prihvati to duhovno mesijanstvo (16,17). Puni naziv koji

je upotrijebio Matej, po sebi ne prelazi mesijansko znaenje, ali je sigurno da je evanelista, u asu
kad je pisao evanelje u svjetlu svoje poslijeuskrsne vjere, imao na umu Kristovo boansko
sinovstvo u strogom smislu rijei.
Uskrsna se vjera oito vidi iz Mt 14,33 (usp. Mk 6,51-52). Ne treba misliti da je ovaj naziv
izvorno imao puno znaenje u ustima jSotone (Mt 4,3.6) ili opsjednutih ljudi (Mt 8,29). Vrlo je
znaajna stotnikova izjava pod kriem. Prema Marku, on kae: Zaista, ovaj ovjek bijae Sin
Boji (Mk 15,39). Kod Luke on govori: Zbilja, ovjek ovaj bijae pravednik (Lk 23,47). Kod
krtenja (Mt 3,17) i preobraenja (Mt 17,5) pod ovim nazivom prisutni sluatelji mogli su razumjeti
jedino posebnu Boju naklonost prema Mesiji. Ipak se ini da sveano pitanje velikog sveenika
(Mt 26,63) aludira na nadljudsko dostojanstvo koje je Isus sebi prisvajao.
Naziv Sin Boji otvoren je, dakako, i za znaenje pravog Bojeg sinovstva. To je
nagovijestio Isus kad se sam nazvao Sinom (Mt 17,26-27; 21,37). U Mt 7,21 on naziva Boga:
moj Otac. On nikada ne govori o Bogu kao o naem Ocu, nego ga spominje uvijek kao mog
Oca ili vaeg Oca. Iznimka je molitve Oe na, gdje uenike ui moliti. U tom je pogledu
najizriitiji tekst Mt 11,27. Premda je po stilu ivanovski, on sigurno pripada sinoptikoj tradiciji
jasno iznosi Kristovo boansko sinovstvo: Sve je meni predao Otac moj, i nitko ne pozna Sina doli
Otac, niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoe objaviti (Mt 11,27). Ove rijei, potvrene
uskrsnuem, daju nazivu Sin Boji znaenje boanskog sinovstva u pravom smislu rijei, kako se
ono npr. nalazi u pavlovskim poslanicama.
3) KRALJEVSTVO BOJE
Matej istie u Isusovu propovijedanju vanost teme o kraljevstvu nebeskom. Oni koji su
paljivo itali evanelja mogli su primijetiti da Marko i Luka govore o kraljevstvu Bojem, dok
kod Mateja pretee izraz kraljevstvo nebesko. Moglo bi izgledati da postoji i neka razlika u
znaenju, ali ne postoji. U Isusovo vrijeme idovi su izbjegavali izgovaranje imena Bojega pa bi
Matejev izraz bio odraz ovoga idovskog obiaja. Stoga je kraljevstvo nebesko potpuno isto to i
kraljevstvo Boje. Virio je vjerojatno da se Isus u nastupima pred idovima posluio
uobiajenim izrazom kraljevstvo nebesko.
Sr je misli o kraljevstvu Bojem Boje vladanje ili kraljevanje. To odgovara
aramejskom izrazu malkutha, koji je upotrebljavao Isus. Taj izraz ne znai zapravo kraljevstvo
nego kraljevanje, kraljevsko upravljanje, suverenost. Ipak valja istaknuti da je u ideji
kraljevanja ukljuena i misao na kraljevstvo. Ne moe biti kraljevanja u pravom smislu rijei bez
kraljevstva.
Isus je govorei o Bojem kraljevstvu pretpostavljao da njegovi sluatelji sigurno znaju to
to znai. Govorio je o neemu to su dobro poznavali te nije morao tumaiti naziv ni pojam. U
Starom zavjetu taj izraz dolazi rijetko i jedino u kasnim knjigama (npr. Tob 13,1; Ps 146,11-12; Dn
2,37; Mudr 10,10). U nebiblijskim idovskim spisima Boje se kraljevstvo spominje esto. Razlog
je dobrim dijelom ve spomenuti obiaj da se Boje ime ne izgovara ili da se mjesto njega
upotrijebi neka apstraktna rije. Tako npr. aramejski prijevod za Iz 34,23: Jahve e kraljevati
ima: Kraljevstvo e se Boje oitovati. Stari zavjet ne upotrebljava puno puta sam naziv, ali u
njemu pretee misao i stvarnost kraljevstva Bojega. Sinoptika upotreba ovog naziva ima svoj
korijen u Starom zavjetu (npr. Br 23,21; I ,Sam 12,13; Iz 52,7; I Ljet 29,11).
Prema Isusovoj nauci Kraljevstvo je prije svega i iznad svega Boji zahvat u povijest. Ovo
vrijedi i za starozavjetni pojam kraljevstva Bojeg. U Novom zavjetu Boji se zahvat oitovao
dolaskom Sina Bojega. Bog zahvaa u povijest, drugim rijeima, on uspostavlja Kraljevstvo i ono
je njegovo djelo. On je kao sija, vlasnik vinograda, kralj koji prireuje gozbu. On takoer
osigurava ivotnu snagu Kraljevstvu tako da ono raste iznutra poput sjemena, neodoljivo se iri kao

to kvasac die tijesto. Iako je ono Boje djelo, Kraljevstvo se ipak u svojoj konkretnosti
poistovjeuje s djelima i osobom Isusa Krista.
Naglaavanje nadnaravnog podrijetla i duhovnog obiljeja Kraljevstva ne iskljuuje misao
vladanja. Bog, uspostavljajui svoju vladavinu meu ljudima, osniva Kraljevstvo u kojem e on biti
priznat kao Kralj i nad kojim e vladati. Stoga se moe govoriti o ulasku u Kraljevstvo (Mt 5,20;
7,21; 18,3). Radi toga je Kraljevstvo kao gozba na kojoj uivaju pozvani pripadnici (8, 11). U
tumaenju parabole o kukolju stoji podatak da e Sin ovjeji razaslati svoje anele da pokupe iz
njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike (13,41). Iz ovakvog i slinih tekstova oito je da
se radi o Kraljevstvu, a ne samo o kraljevanju.
Moemo se pitati da li je prema Isusovoj nauci Kraljevstvo ve prisutno ili ga on promatra
kao neku buduu stvarnost, injenica je da je Isus Kraljevstvo promatrao pod oba vida, jer ono
sadri dva vida, sadanji i budui. Na mnogim mjestima evanelja Kraljevstvo je budua stvarnost
(usp. Mt 10,7; 24,14), a mnoge parabole govore da se Kraljevstvo tek ima dovriti i usavriti, tako
parabola o goruinom zrnu, zatim parabola o itu i kukolju (Mt 13,24-32.47-50). Meutim, te
parabole takoer pretpostavljaju da je Kraljevstvo ve prisutno te da, unato svim zaprekama, ide
prema svome ispunjenju, jer goruino zrno raste i posijano ito dozrijeva.
Boje kraljevanje kao neto to je ve prisutno moemo ukratko ovako prikazati: Isus proglaava
eshatoloko Boje kraljevanje kao neto neposredno i sigurno, djelatno i primjetljivo, vezano uz njegovu osobu i
djelovanje te kao neto to neizbjezivo trai od sluatelja odluku. U tom je smislu ono prisutno u Isusovim rijeima i
djelima.

Mogli bismo rei da posljednja vremena imaju poetak i svretak. U Isusu je kraljevstvo
Boje prisutno, ali tek u poetnoj fazi, kojoj jo predstoji ispunjenje. Vrijeme od poetka dc
ispunjenja Kraljevstva vrijeme je Crkve i njezina sluenja savrenom kraljevanju Bojem koje ima
doi. U Isusovoj osob i djelovanju Boje je kraljevanje prisutno na djelu kao spasonosna mo.
Stoga je i konana faza Kraljevstva sigurna. Postoji neraskidiva veza izmeu tog poetka
kraljevanja Bojeg; i njegova slavnog oitovanja u budunosti. Sadanje razdoblje spasenja tei
prema buduem ispunjenju kojemu se nadamo Iskrsava sljedee pitanje: kada i kako e doi
savrene Boje kraljevstvo Na ovo pitanje nema sigurnog odgovora ali je sigurno da e doi.
Doi e jednog dana, neoekivano, ali u obliku koji e primijetiti svi ljudi, prema svemonoj Bojoj volji i
jedino po Bojerr djelovanju. To e se dogoditi kada Sin ovjeji uz pratnju nebeske vojske doe u moi. Zasada
on ponizno i skrovito izvrava svoji: mesijansku zadau na zemlji. Ali tada e se oitovati svemu svijetu ogrnut
kraljevskim dostojanstvom i boanskom moi da u Boje ime ustanovi savreno, univerzalno i kozmiko Boje
kraljevanje.

Za meurazdoblje izmeu poetka Kraljevstva u Isusovoj osobi i ispunjenja Kraljevstva o

svretku vremena, Isus je ustanovio svoju zajednicu na zemlji, Boji narod u hodu, Crkvu koja se
razlikuje od savrenog eshatolokog drutva. Ne smijemo poistovjeivati biblijske pojmove
ekklesia (Crkva) i basileia (Kraljevstvo). Odnos izmeu Crkve i Kraljevstva moemo ovako
prikazati:
1. Boje kraljevstvo i Isusova zajednica na zemlji nisu istovjetni, ali su povezani. Budui da
je Boje eshatoloko kraljevanje ve bilo prisutno u Isusovoj osobi i djelovanju i budui da e se
oitovati kao mono i slavno o paruziji, zajednica koju je on osnovao i koja uz njega prianja ima
udio na sadanjoj spasonosnoj milosti i buduim obeanjima.
2. Crkva je usmjerena prema buduem kraljevstvu. Jednog e dana ona postati, kad proe na
ispitu Suda, zajednica savrenog Kraljevstva, basileia.
3. U Kristovoj zajednici na zemlji snaga Bojeg kraljevstva ve je na djelu. Isusovi su
uenici poslani i ovlateni da vode ljude u budue kraljevstvo slave (Mt 18,18; Iv 20,21-22).

4. Isus svojoj zajednici daje sigurnost da je vrata paklena ne nadvladaju. Ona e ne samo
opstati do dolaska savrenog kraljevanja Bojeg nego se takoer ima boriti protiv sila zla.
5. Pripadnost Crkvi po sebi nije jamstvo za ulazak u budue kraljevstvo. U zemaljsku
zajednicu spadaju mnogi koji e o Sudu bitd izbaeni van.
6. Misao o eshatolokom Bojem narodu temelj je koji treba povezivati sadanjost i
budunost. Taj se narod upravo sada skuplja (premda je on u izvjesnom smislu raspreno stado
Boje u svijetu), no on je pravo Boje stado nad kojim Bog vlada. Ekklesia je mjesto okupljanja
izabranih (eklektoi) koji trebaju izdrati u svojoj borbi na zemlji. Ona je takoer stado Isusa,
mesijanskog pastira, koji ne samo da oko sebe sabire vjernike po Bojoj odredbi (Mt 6,34; 14,28)
nego i ivot svoj daje za njihovo spasenje (Lk 22,20; Mk 14,24; Iv 10,11).
Isusova zajednica spasenja poela je djelovati nakon uskrsnua, uzaaa i silaska Duha
Svetoga. Isus je tada postao proslavljeni Gospodin te sjeo zdesna Boga (Dj 2,30-35) i upravlja
svojom Crkvom po svome Duhu. Vladavinom Krista, sveopeg Gospodara, u vremenu Crkve
izvrava se Boje kraljevanje (usp. Fil 2,11), jer je Otac svoga Sina postavio Kraljem kraljeva i
Gospodarem gospodara (Otk 19,16). Krist vlada svijetom po svojoj Crkvi, iznutra time to Crkva
raste, izvana time to izvrava svoje poslanje. U ovom razdoblju spasenja Boje se kraljevanje
ostvaruje u Kristovu vladanju nad Crkvom, ovdje i sada, u svijetu.
Na svretku vremena Krist, koji pobjeuje sve svoje protivnike, predat e Kraljevstvo svome Ocu (I
Kor 15,24). Tada e to kraljevanje postati kraljevstvo Gospodara naega i Po-mazanika njegova
(Otk 11,15; 12,10) a vjernici e primiti u batinu kraljevstvo Kristovo i Boje (Ef 5,5). Tada e
konano i savreno zakraljevati Gospod Bog na, Svevladar (Otk 19,6).

V. POGLAVLJE

EVANELJE PO LUKI
1. AUKTORSTVO TREEG EVANELJA
1) SVJEDOANSTVO PREDAJE
Svjedoanstvo predaje o auktorstvu treeg evanelja jednoduno je: ono je djelo sv. Luke.
Glavna su svjedoanstva:
1. Irenej, koji pie potkraj II stoljea: Pavlov suradnik Luka zapisao je u obliku knjige
njegovo evanelje.
2. Antimarcionski prolog (oko god. 160180), u mjernu pie: Luka, jSirijac iz Antiohije, po
zanimanju lijenik, postao je uenik apostola. Kasnije je postao Pavlov uenik te je ostao uz ovog
apostola do njegove smrti. Poto je, neoenjen, sluio Gospodinu besprijekorno, umro je pun Duha
Svetoga u Boeciji, u dobi od 84 godine. Kad su evanelja ve bila napisana, jedno od strane Mateja
u Judeji, drugo od strane Marka u Italiji, Luka je na poticaj Duha Svetoga napisao svoje evanelje
na podruju Ahaje. U prologu podsjea da su druga evanelja napisana prije njegova, ali kae da je
bilo potrebno za obraenike s poganstva prikazati toan izvjetaj o ekonomiji spasenja, da ih
idovske prie ne bi smuivale ili heretike varke odvodile od istine.
3. Muratorijev kanon14 s kraja II stoljea kae: Lijenik i Pavlov suradnik Luka napisao je
tree evanelje. On sam nije vidio Gospodina.
4. Sv. Jeronim saima podatke predaje: Tree (napisa) Luka, lijenik, Sirijac iz Antiohije,
'koga s Evanelja slave sve crkve' (usp. 2 Kor 8,18) i koji je bio uenik apostola Pavla. On je pisao
na podruju Ahaje i Boecije prikupljajui grau od starijih te piui, kako sam kae u predgovoru,
po uven ju a ne po tome to je sam vidio i doivio.
Glavni podaci predaje svode se na to da je auktor treeg evanelja Luka, Pavlov suradnik i
lijenik. Dananji istraivai openito prihvaaju te podatke. Luka je takoer auktor Djela
apostolskih, jer je oito da su tree evanelje i Dj dva sveska jednog djela.
2) SVJEDOANSTVO NOVOG ZAVJETA
Novi zavjet ima dosta podataka o Luki, kao i o Marku. Nalazimo ih u i Pavlovim
poslanicama i u Djelima apostolskim.
PAVLOVSKE POSLANICE Luka se spominje tri puta: Pozdravlja vas Luka, ljubljeni
lijenik, i Dema (Kol 4,14); Pozdravlja te Epafra, moj suuznik u Kristu Isusu, Marko Aristarh,
Dema i Luka, moji suradnici (Flm 23); Luka je jedini sa mnom (2 Tim 4,11).
Prema Koloanima i Filemonu Luka je bio s Pavlom u Rimu za vrijeme prvog suanjstva
(6163). Prema Drugoj Timoteju bio je s njime za vrijeme drugog suanjstva u Rimu (67). Pavlovi
su suradnici u Kol 4,10-14 dijele na dvije grupe: 1. Aristarh, Marko i Just, od onih koji su iz
obrezanja, tj. idovi; 2. Epafra, Luka i Dema, koji bi iz konteksta bili poganskog podrijetla.
Naziv ljubljeni lijenik (Kol 4,14) pokazuje da je Luka bio obrazovan te da su njegove usluge
Pavlu dobro dole, osobito za vrijeme drugog suanjstva.

14

Muratorijev kanon je popis nadahnutih knjiga koje je prihvaala rimska Crkva koncem II stoljea. Popis je dobio
naziv po tome to je otkriven u Ambrozijevoj biblioteci u Milanu, a otkrio ga talijanski sveenik Muratori i objavio
1740. Ovom popisu nedostaje poetak i zavretak.

DJELA APOSTOLSKA Poznata su u njima etiri takozvana mi-odsjeka (16,10-17;

20,5-15; 21,1-18; 27,1-28,16). U tim odsjecima pisac (koji je svakako Luka) govori u prvom licu
mnoine, od ega je i doao naziv mi-odsjeci. Iz toga izlazi da je bio osobno prisutan kod
opisanih dogaaja. Pretpostavljamo da se Luka sastao s Pavlom u Troadi za vrijeme drugog
misionarskog putovanja (50-52). S njime je poao u Makedoniju, zaustavio se u Filipima, gdje je
Pavao osnovao mjesnu Crkvu (Dj 16,10-17). ini se da je Luka ostao u Filipima jer se sljedei miodsjek pojavljuje u kontekstu treeg misionarskog putovanja (55-58. god.). Luka se pridruio
Pavlu u Filipima oko 57. g. (Dj 20,5-15) te poao s njim u Jeruzalem. Tom je prilikom Pavao bio
uhien te odveden u zatvor u Cezareju na sredozemnoj obali Palestine, gdje je ostao dvije godine
(58-60). Luka je tada imao dosta vremena da istrai usmene i pisane izvore za evanelje i Djela
apostolska, koja je kanio pisati. Pratio je Pavla na putovanju u Rim 60-61. g. (Dj 27,1-28,16). Luka
je u Rimu mogao upoznati osobe koje se spominju u Kol 4,10-14 i Flm 24, osobito Marka. Ovdje
se potpuno slau podaci pavlovskih poslanica i Djela apostolskih te postaje jasno kako je ovaj
Pavlov uenik doao u dodir s palestinskom predajom.
3) NASLOVNICI I VRIJEME PISANJA
Sveti je Luka posvetio svoje evanelje (i Djela apostolska) nekom Teofilu. Naslov kojim
mu se obraa, kratiste (preuzvieni, ekscelencijo), pokazuje da je Teofil pripadao viem
drutvenom sloju. U stara vremena od ovjeka komu se knjiga posveti oekivalo se da potpomogne
snositi trokove pisanja i irenja knjige.
Luka je svakako pisao za krane koji su se obratili s poganstva. Ovo se vidi iz prouavanja
njegova evanelja. Tako, na primjer, stalno izbjegava teme koje bi mogle izgledati previe
idovske. Isputa brojne odlomke: predaje starih (Mk 7, 1-23); povratak Ilije (Mk 9,11-13); antiteze
(Mt 5,21-22.27-28. 33-37). Ponekad ne isputa neki odlomak nego ga prerauje ili izostavlja
pojedinosti. Tako, na primjer, usporedi Mt 5,38-48 s Lk 6,27,36 i Mt 7,24-27 s Lik 6,47-49.
Takoer brino isputa ili ublauje sve to bi moglo zbuniti njegove itaoce. Tako Isusove rijei iz
Mk 13,32: A o onom danu i uri nitko ne zna ... ni sin; takoer Isusov krik s kria: Boe moj,
Boe moj, zato si me ostavio (Mk 15,34). Ublauje Isusove osjeaje srdbe, zlovolje, alosti. U
tome smislu usporedi izreku iz Mk 3,5: A on, raaloen okorjelou srca njihova, srdito ih osinu
pogledom, s izrekom u Lk 6,10: Sve ih osinu pogledom. Takoer usporedi Lk 19,45-46 s Mk
11,15-17; Lk 22,39-46 s Mk 14,32-42.
Ublauje sve to bi moglo dovesti u pitanje Kristovu svemo. U tom smislu usporedi
podataik iz Mk 6,5-6: I ne mogae ondje uiniti nijedno udo, osim to ozdravi nekoliko nemonika, stavivi ruke na njih. I udio se njihovoj nevjeri, s podatkom iz Lk 4,25-30; nadalje usporedi
Lk 4,40 s Mk 1,34; Lk 5,15-16 s Mk 1,45.
Luka takoer isputa ili mijenja pojedinosti koje umanjuju ugled apostola. Tako je ispustio
Mk 4,13; 8,22-23; 9,10. 28-29.33-34. Preinaio je Markov tekst, npr. u 8,24-25 (usp. Mk 4,38.40),
u 18,25-26 (usp. Mk 10,24-26), u 22,31-34 (usp. Mk 14,27-31).
Pater Lagrange ovako opravdava Lukin postupak: Opravdano je da Luka, koji pie za
pogane, posebno za Grke, sklone raspravljanju i kritici, ne daje povoda za eventualne potekoe
kod svojih italaca... Smatrao je da e prijelaz iz semitskog u grki svijet biti laki ako se preute
teko razumljive stvari. Smatrao je da je neke stvari bolje ne spominjati nego ih ublaavati.
Neki egzegete smatraju da je Lukino evanelje nastalo otprilike izmeu 60. i 62. god. Jedan
od njihovih dokaza jest datiranje Djela apostolskih. Budui da Luka ne navodi u Dj ishod Pavlove
parnice, prema njima izlazi da su Djela apostolska bila zavrena prije konca prvog Pavlova
suanjstva, prema tome, prije 63. godine. Evanelje je svakako moralo nastati prije Dj i stoga je po
njihovu miljenju napisano otprilike od 60-62. godine.

Ovaj dokaz nije, meutim, neoboriv. Zastupnici ovog miljenja morali bi dokazati da je
Luka doista elio prikazati zavretak Pavlove parnice. injenica je da plan Djela apostolskih ne
pokazuje takvu elju te zavretak sasvim odgovara opem cilju cijelog djela. Luka navodi plan
Djela apostolskih spominjui Kristove rijei pred ulazak: Bit ete mi svjedoci u Jeruzalemu, po
svoj Judeji i [Samariji, i sve do kraja zemlje (Dj 1,8). Luka se drao toga plana. Prikazao je irenje
Crkve od Jeruzalema te doveo velikog apostola naroda u prijestolnicu Rimskog Carstva, sredite
ondanjeg svijeta, gdje je Pavao, iako je bio zatvorenik, propovijedao kraljevstvo Boje i
nauavao o Gospodinu Isusu Kristu sa svom slobodom, nesmetano (Dj 28,31). To je majstorski
zavretak knjige koja je prikazala pobjedniko napredovanje kranstva i dokazala Lukinu
knjievnu vjetinu. Stoga je Luka namjerno htio ova-BVTetak. injenica da ne prikazuje ishod
Pavlove parnice nije prema tome dokaz da su sama Djela napisana prije 63. godine, a tree
evanelje navodno neposredno prije toga.
Tako rano datiranje treeg evanelja iskljueno je vremenom nastanka Markova evanelja,
koje nije nastalo prije 64. god. te injenicom da se Luka sluio Markom. Katoliki bibliari
uglavnom obiavaju datirati Luku izmeu 65. god. (vrijeme vjerojatnog nastanka Markova
evanelja) i 70. godine. Veina protestanata i znatan broj katolika nastanak Lukina evanelja
datiraju u razdoblje od 7080. godine. Glavni im je dokaz detaljno proroanstvo o razorenju hrama
(Lk 19,43-44; 21,20.24; 23,28-30). Ondje gdje Matej i Marko govore o grozoti pustoi (Mt
24,15; Mk 13,14; usp. Dn 19,27; 11,31; 12,11) Luka kae: Kad ugledate da vojska opkoljuje
Jeruzalem, tada znajte: pribliio se njegovo opustoen je (21,20). Redak 24 dodaje da e
stanovnici grada padati od otrice maa, odvodit e ih kao roblje po svim narodima. I Jeruzalem e
gaziti pogani sve dok se ne navre vremena pogana. Ovo bi bilo ex eventu razjanjenje nejasnog
proroanstva o razorenju Jeruzalema koje se dogodilo 70 godine. Ovaj dokaz ipak nije odluan, jer
su izrazi po sebi openiti i mogli su biti nadahnuti Starim zavjetom (usp. Pnz 28,54; Ho 9,7; Zah
12,3). Luka je mogao pisati neposredno prije 70 godine. Tono vrijeme postanka ovog evanelja
ostaje nesigurno, ali samo po sebi ovo pitanje nije od velike vanosti, jer vrijeme nastanka
novozavjetnih spisa ne utjee ni izravno ni neizravno na vjeru ili moral.
2. KNJIEVNA STRUKTURA
1) PLAN
_______________________________________________________________________________
PREDGOVOR (1,1-4)
________________________________________________________________________________________
OD DOGAAJA U HRAMU DO ZAVRETKA DJELOVANJA U GALILEJI (1,5-9,50)
_________________________________________________________________________________________
ROENJE I SKROVITI IVOT IVANA KRSTITELJA I ISUSA (1,5-2,52)
_________________________________________________________________________________________
1) Navjetenje Krstiteljeva roenja
1,5-25
2) Navjetenje Isusova roenja
1,26-38
3) Marijin pohod Elizabeti
1,39-56
4) Ivanovo roenje i obrezanje
1,57-80
5) Isusovo roenje i obrezanje
2,1-21
6) Isusovo oitovanje
2,22-40
7) Isus meu uiteljima u hramu
2,41-52
_________________________________________________________________________________________
PRIPRAVA ZA ISUSOVO DJELOVANJE (3,1-4,13)
________________________________________________________________________________________
1) Propovijedanje Ivana Krstitelja
3,1-20
2) Isusovo krtenje
3,21-38
3) Kunja u pustinji
4,1-13
________________________________________________________________________________________
DJELOVANJE U GALILEJI (4,14-9,50)

________________________________________________________________________________________
1)
Poetak
4,14-5,16
2)
Sukob s pismoznancima i farizejima
5,17-6,11
3)
Isus propovijeda
6,12-49
4)
Prihvaanje Isusovih djela
7,1-8,3
5)
Pouavanje u parabolama
8,4-21
6)
Niz udesa
8,22-56
7)
Misijska zadaa Dvanaestorice
9,1-6
8)
Herodov strah
9,7-9
9)
Isus hrani pet tisua ljudi
9,10-17
10)
Petrova vjera ispovijest i prvi
navjetaj muke
9,18-22
U)
Nasljedovanje Isusa
9,23-27
12)
Preobraenje
9,28-36
13)
Egzorcizam
9,37-43a
14)
Drugi navjetaj muke
9,43b-45
15)
Eklezijalni govor
9,46-50
_________________________________________________________________________________________
PUTOVANJE IZ GALILEJE U JERUZALEM
_________________________________________________________________________________________
ISUS NA PUTU PREMA JERUZALEMU (9,51-19,27)
________________________________________________________________________________________
1) U Samariji
9,51-56
2) Apostolski poziv; poslanje
Sedamdesetdvojice
9,57-10,24
3) Prava pobonost
10,25-11,13
4) Sukobi s protivnicima
11,14-54
Opomene upuene uenicima
12,1-53
6) Poziv na obraenje
12,54-13,25
Gozba u farizejevoj kui
14,1-24
8) Odricanje
14,25-35
9) Tri parabole o milosru
15
10) Daljnje parabole
16
11) Razne pouke
17,1-19
12) Dan Sina ovjejeg
17,20-37
13) Parabole o molitvi
18,1-14
14) Isus i djeca: opasnost bogatstva
18,15-30
15) Trei navjetaj muke
18,31-34
16) U Jerihonu
18,35-19,27
__________________________________________________________________________________________
POSLJEDNJI DANI: KRISTOVA SMRT I USKRSNUE U JERUZALEMU
________________________________________________________________________________________
DJELOVANJE U JERUZALEMU (19,28-21,38)
________________________________________________________________________________________
1) Mesijanski ulazak
19,28-46
2) Nauavanje u hramu
19,47-21,4
3) Govor o razorenju Jeruzalema
21,5-36
4) Sumarij o posljednjim Isusovim danima
21,37-38
________________________________________________________________________________________
MUKA (22-23)
________________________________________________________________________________________
1) Dogaaji do uhienja
22,1-53
2) Proces, razapinjanje i ukop
22,54-23,56
________________________________________________________________________________________
NAKON USKRSNUA (24)
_________________________________________________________________________________________
1) Ukazanja
24,1-49
2) Uzaae
24,50-51
3) Apostoli u hramu
24,52-54
________________________________________________________________________________________

Luka je poput Mateja i Majka usvojio izvorni plan evanelja kako su ga priredili apostoli u
kerigmi. On je ipak unio dvije vane promjene u taj raspored te svome djelu dao posebni peat.
Smjestio je na poetak izvjetaj o djetinjstvu, koji odgovara izvjetaju o muci i uskrsnuu. Time
cijeloj povijesti o Isusu daje savrenu ravnoteu. Umetnuo je dugaki odsjek 9,51-18,14, u kojem
vrlo prikladno donosi vaan niz zgoda i izreka kojih nikako nema kod Marka, a Matej ih je donio
samo djelomino. Ovim odsjekom Lukina evanelja prevladava misao na muku, jer se putovanje u
Jeruzalem promatra kao hod u smrt (usp. Lk 9,51; 13,22; 17,11). Kod Luke se povijest o Isusu
dijeli na tri dijela:
1. Od dogaaja u hramu do zavretka djelovanja u Galileji (1,5-9,50);
2. Isusov put iz Galileje u Jeruzalem (9,51-19,27);
3. Posljednji dani trpeeg i uskrslog Krista u Jeruzalemu (19,28-24,53).
Tako, unato opem slaganju s Matej em i Lukom, tree evanelje ima posebno obiljeje.
Podjela na glavne dijelove vrlo je jasna, ali nije lako dati zadovoljavajui raspored manjih dijelova i
stoga je prikaz plana ispao neto zamreniji. Taj plan vodi rauna o sloenosti sadraja u treem
evanelju i nastoji da ne iskrivi sliku prevelikim pojednostavljenjem.
2) IZVORI
Egzegete openito priznaju da se Luka sluio Markom kao glavnim izvorom te se oito
pridravao Markova rasporeda. Moemo shematski prikazati odnose izmeu Markova i Lukina
evanelja. (Vidi str. 197).
Luka isputa Markov odsjek 6,46-8,26. Osim ove, glavne razlike su dodaci koje je Luka
umio u svoje evanelje u odsjecima 6,20-8,3 i osobito u 9,51-18,14. Isplati se poblie pogledati
kako je Luka ovaj posljednji odsjek umetnuo u Markov raspored. Redoslijed dogaaja kod Luke u
9,18-9,50 i kod Marka 8,27-9,40 je sljedei: Petrova vjeroispovijest, preobraenje, padaviar, drugi
navjetaj muke, pitanje o najveem, upotreba Isusova imena. Nakon toga Luka umee odsjek od
devet poglavlja. Iza tog odsjeka (Lk 18,15) opet se vraa Markovu rs poredu, nastavlja gotovo
ondje gdje je bio prestao. Tako slijed dogaaja kod Luke u 18,15-43 i kod Marka u 10,13-1 ovakav:
Isus i djeca, bogati mladi, opasnost bogatstva, nagr eno odricanje, trei navjetaj muke,
jerihonski slijepac.
Oito je da Luka preuzima Markov raspored, ali on i prepisuje svoj izvor. Promjene koje on
unosi moemo razvrsta kao: isputanja, dodatke i prerade, premjetanja.

Prolog
A. U Galileji

3,1-9,50

B. Prema Jeruzalemu
C. U Jeruzalemu

Luka

Marko

1-2
3,1-6,19

1,1-3,19

6,20-8,3
8,4-9,50

3,20-35
4,1-6,44.8,27-9,40
6,45-8,26

9,51-18, 14
18,15-19,27

10,13-42

19,28-24,53

11,1-16,8 (20)

ISPUTANJA - Luka je ispustio Markove odlomke koje njegovi itaoci moda ne bi

razumjeli. On tako isputa prizore koji su znaajni za idove (Mk 7,1-23; 9,9-13; 10,21-12) ili

zgode koje bi kranima obraenim s poganstva zadavale potekoe (Mk 3,20-21; 7,24-30; 11,1214.20-25; 6,45-52) Luka takoer preskae Markove odlomke koje u svom evanelju eli staviti u
drugi kontekst, npr. Mk 1,16-20 (Lk 5,1-11); Mk 3,22-30 (Lk 11,14-23); Mk 4,30-32 (Lk 13,1821); Mk 6,l-6a (Lk 4,16-30); Mk 8,11-13 (Lk 11,29-32); Mk 9,42-48 (Lk 17,1-2); Mk 9,49 (Lk
14,34-35); Mk 10,35-45 (Lk 22,24-27); Mk 12,28-34 (Lk 10,25-28). On takoer izbjegava
ponavljanje izvjetaja koji su sasvim srodni. Tako isputa: parabolu o sjemenu koje tajno raste (Mk
4,26-29); prizor kako Isus hoda po vodi (Mk 6,45-52); drugo umnoenje kruha (Mk 8,1-10);
pomazanje u Betaniji (Mk 14,3-9); prvo sasluanje pred Sinedrijem (Mk 14,55-64); prizor nuenja
namirisanog vina (Mk 15,23). Neka isputanja imaju razlog u Lukinu potovanju prema Isusu. On
tako izostavlja odlomke u kojima se kod Marka bez potrebne panje opisuje Isusova ljudska
osjeajnost (Mk 1,43; 3,5; 9,36; 10,16. 21.14; 14,33-34). Isputa i zgode gdje bi ispalo da je Iusovo
znanje ogranieno (Mk 13, 32; 15,34) te, dakako, Mk 3,21, gdje rodbina Isusa proglaava suludim.
Na slian nain Luka tedi apostole isputajui odlomke Mk 4,13.38; 5,31; 9,10.28-29.33-34;
10,35-45; 14,50. Luka obino isputa ivopisne ali nebitne pojedinosti iz Markove grae. Izostavlja
takoer neke topografske podatke imajui na umu svoj teoloki plan.
DODACI I PRERADE - Luka ih je unio radi jasnoe, zbog osjeaja za knjievnost te radi
posebne teoloke svrhe. Ovamo spadaju geografski podaci u 4,31; 5,1; 8,34; 19,37; 23,51, zatim
tumaenje aramejskih izraza, kao u 6,51, te konano raznorodni dodaci u 4,1.40.43; 8,18.3031.53.55; 9,9; 22,51.69. Posebno su vani dodaci i preinake u 21,20.24; pogledaj takoer 22,45.4748.51. Neke Lukine omiljele teoloke teme uzrok su promjenama i dodacima. Tako tema hvale u
5,25; 18,43; 19,37; 23,47; zatim univerzalizma u 3,6 (usp. Mk 1,3); molitve u 3,21; 6,12; 9,28;
23,34; odricanja u 5,11.28; 14,26; 18,22.29; te tema o Duhu Svetom u 4,14; 10,21; 11,13.
PREMJETANJA - I ovdje su razlozi razliiti. Uhienje Krstitelja (Lk 3,19-20; usp. Mk
1,14; 6,17-20) naglaava injenicu da odsada Krstitelj pada u sjenu. Luka je Isusov izgon iz
Nazareta smjestio na poetku mindsterija (Lk 4,16-30; usp. Mk 6,l-6a) da simboliki oznai kako
Izrael odbacuje Isusa. On je poziv uenika (5,1-11) smjestio nakon prvog uda u Kafarnaumu, a ne
kao Marko prije tog uda (Mk 1,16-20), da pokae kako su pozvani mogli odmah spremno
odgovoriti. Uvod u govor na gori (6,17-19) stavljen je odmah nakon izbora Dvanaestorice (usp. Mk
3,7-19). U tom kontekstu on razvija govor (6,20-49) prirodno i neposredno. Premjetaji unutar
izvjetaja o muci i uskrsnuu (2(2,1-24,53) dali su kod Luke ljepi knjievni prikaz. On je ustanovu
euharistije smjestio prije navjetaja izdaje i nakon zavretka idovskog pashalnog blagovanja
(22,14-23). Raspored time postaje loginiji (usp. Mk 14,17-25). Navjetaj Petrove izdaje smjeten
je u toku veere, a ne na putu u Getsemani kao kod Marka (Lk 22,31-34; usp. Mk 14,26-31). Iz
istog razloga ovamo je dodao pitanje o prvenstvu (usp. Mk 10,42-44) i nagradi koja eka apostole
(usp. Mt 19,28; Lk 22,24-30). Prizor Isusova uhienja (Lk 22,47-53; usp. Mk 14,43-50) preraen je
i knjievno dotjeran.
Ovi primjeri pokazuju bar donekle s kakvom je slobodom Luka upotrebljavao izvore. Valja
spomenuti da je Luka kao i Marko upotrebljavao grki prijevod aramejskog Matej a te da neke
promjene kod Luke mogu dijelom potjecati ve od ranijeg izvora.
Drugi, veoma vani Lukin izvor dolazi do izraaja u odsjeku 9,51-18,14, koji je umetnut u
raspored preuzet od Marka. U tom dijelu svoga evanelja Luka je nanizao pod znakom Jeruzalema
i muke te ne u strogo vremenskom redoslijedu velik broj zgoda koje nije preuzeo od Marka ili iz
aramejskog evanelja. Neto od ove grae nalazi se takoer kod Mateja. To moemo protumaiti
na zadovoljavajui nain samo tako da su Matej i Luka, uz aramejsko evanelje, upotrebljavali jo
jedan drugi zajedniki (ili dijelom zajedniki) izvor. Knjievna analiza Lk 9,51-18,14 pokazuje uz
brojne elemente koji su svojstveni auktoru treeg evanelja: 1. elemente zajednike Matej u i Luki
kojih nema kod Marka; 2. grau koja je zajednika Mateju, Marku i Luki. Ima trideset i tri detalja
koji se nalaze i kod Luke i kod Mateja. Oni obuhvaaju uglavnom po svega nekoliko redaka te
predstavljaju jednostavne izreke (npr. Lk 13,24; Mt 7,13-14; Lk 10,13-15; Mt 11,21-24). Vrijedno

je uoiti da je slinost izmeu Mateja i Luke na ovim mjestima vea nego slinost meu trojicom
sinoptika u odlomcima koji su im zajedniki. Jasno je da se u takvim sluajevima Matej i Luka
slue zajednikim izvorom.
Od vee je vanosti graa koja je zajednika Mateju, Marku i Luki, jer se ovdje susreemo s
pitanjem dubleta. Pod dubletama podrazumijevamo odlomke koji u istom evanelju dolaze vie
puta u razliitom kontekstu. U veini sluajeva radi se o izrekama. Neke su dublete po svoj prilici
ponavljanja, a neki su znak upotrebe razliitih izvora. Ispitamo li dublete paljivo, namee se
zakljuak da se one pojavljuju u dva oblika: prvi se tekstualni oblik nalazi kod sve trojice sinoptika,
dok drugi ne dolazi nikada kod Marka, rijetko kod Mateja i uvijek kod Luke u odsjeku 9,51-18,18.
Ovaj oblik svjedoi da su Matej i Luka upotrebljavali posebnu, zajedniku predaju.
Spomenimo nekoliko primjera radi razjanjenja. Izreka: Hoe li tko za mnom, neka se
odree samoga sebe, neka uzme svoj kri i neka ide za mnom nalazi se nakon prvog navjetaja
muke kod Mk 8,34b; Mt 16,24b; Lk 9,23, a u drugaijem kontekstu kod Mt 10,38 i Lk 14,27.
Izreka: Onom tko ima, dat e se jo vie... dolazi kod Mk 4,25; Mt 13,12; Lk 8,13 nakon parabole
o mjeri i ponovno kod Mt 25,29; Lk 19,26. Ova dubleta kod Mateja stoji nakon parabole o
talentima, a kod Luke nakon parabole o mnama. Iz ovog se namee siguran zakljuak da Marko
nema dubleta zato to slijedi jedan izvor, a slaganje Mateja i Luke pretpostavlja jo jedan izvor,
zajedniki ovoj dvojici. Odlomci zajedniki Luki i Mateju sainjavaju prvenstveno zbirku izreka i
parabola. Matej ih je razmjestio irom svoga evanelja, dok ih je Luka veinom umetnuo u svoj
dugaki odsjek koji upravo prouavamo.
Tri glavna Lukina izvora su: Markovo evanelje, grki prijevod aramejskog Mateja i
posebni izvor koji je djelom zajedniki njemu i Mateju.
Ipak, Luka nije ogranien samo na te izvore. Znamo je kroz dvije godine (58-60) imao
dovoljno vremena za osobno istraivanje u Palestini. Njegov prolog (poto sam sve, poetka,
pomno ispitao) te knjievna analiza njegova evanelja dokazuju da nije uzalud potratio to vrijeme.
Tu je prije svega izvjetaj o djetinjstvu (gl. 1-2) koji je karakteristian Luku i neovisan o Mateju.
Duh prvih dvaju poglavlja Luk evanelja prilino je semitski pa su neki ustvrdili da je o
odsjek njegova evanelja preveden iz nekog aramejskog iz ra, dok neki ak tvrde da su ova dva
poglavlja bila najp] napisana na hebrejskom. Tumaenje koje najvie zadovolj; pretpostavlja da je
Luka mogao imati aramejske izvore, al: prvo i drugo poglavlje svoga evanelja napisao na grk
koji je namjerno uskladio prema stilu Septuaginte. Ov kako stoje, ta poglavlja su Lukino djelo, ali
je oito morao u trijebiti neki izvor. Mogue je da mu je Gospa dala informacije, na to ukazuju
dvije zgode u kojima se kae da je razmiljala o dogaajima u vezi s njezinim Sinom (Lk 2,19.
Svakako je vei dio grae morao konano nastati na temi njezina kazivanja.
Luka nam plodove svoga istraivanja predstavlja ne s u izvjetaju o djetinjstvu nego i u
drugim dijelovima sv evanelja. Zadivljuje to to mnogo dirljivih zgoda sadri dino tree evanelje
i one su plod Lukina osobnog istraiva Tako npr. sljedee parabole: izgubljeni i naeni sin, dobri
marijanac, farizej i carinik, bogata i Lazar. U povijesti m i uskrsnua tree evanelje ima dosta
vlastitih prizora. Dobro je da se na nekima od njih zaustavimo kako bismo vidjeli sve dugujemo
Luki.
Luka u 22,8 poblie navodi da su Ivan i Petar bili ue koje je Gospodin poslao da prirede
posljednju veeru. O 22,15-16 donosi Gospodinovu izjavu da je arko elio prosl posljednju Pashu
sa svojim uenicima. U Lk 22,35-38 Gospi najavljuje uenicima da je doao as odlune borbe. Jei
Luka donosi prizor o krvavom znojenju u Getsemaniju 43-44) te da je Isus zacijelio ranu koju je
nanio Petar (22 Jedino on donosi da je Gospodin bio odveden k Herodu na sasluanje (23,6-16) te
da su jeruzalemske keri plakale nad njime (23,27-31). Jedino on biljei da je dobri razbojnik
zadobio protenje (23,40-43). Luka ne donosi Isusov krik s kria o krajnjoj naputenosti, nego tri

druge Gospodinove izreke 23,34.43.46). Nakon uskrsnua, jedino Luka donosi radosni prizor o
uenicima na putu u Emaus (24,13.35).
Luka pokazuje izvjesnu bliskost s Ivanom, osobito u izvjetaju o muci i uskrsnuu. On nije
mogao poznavati Ivanova evanelja, a nije vjerojatno da se Ivan sluio Lukinim tekstom. Ipak su
meu njima dodiri brojni i razliiti. ini se da je Luka poznavao ivanovsku predaju prije nego je
ona poprimila konani oblik u etvrtom evanelju.
Zanimljiva je Lukina sloenost u upotrebljavanju izvora. Strogo se pridrava Markova
rasporeda, ali ga prilagouje svome novom planu. Naputa Markov raspored kad mu se to ini
potrebnim i namjerno unosi promjene u taj raspored. Najvanije je to to se posluio novim
izvorima tako da elementi svojstveni Luki sainjavaju gotovo polovicu treeg evanelja. U ove
dodatke posebno spada izvjetaj o djetinjstvu i posebni, umetnuti dugaki odsjek, ali ovih
elemenata ima i u izvjetaju o muci i uskrsnuu. Izvjetaj o djetinjstvu prilika je da Luka povijest o
Isusu zapone navjetajem Preteina roenja. Najljepi dio u Lukinu evanelju jest sredinji odsjek,
za koji je preuzeo grau iz posebnog izvora i u koji je unio najljepe parabole evanelja. Vani su
takoer podaci u izvjetaju o muci i uskrsnuu. Sve su to razlozi da budemo Luki zahvalni.
3) JEZIK I STIL
Lukin je stil najbolji meu evanelistima. Oito je da mu je grki materinski jezik. To je
posvjedoio i Jeronim: Lucas... inter omnes evangelistas graeci sermonis eruditissimus fuit. On
esto popravlja stilske pogreke koje su se nalazile u njegovim izvorima te odabire tonije grke
rijei i obino izostavlja negrke rijei i izraze. Valja, meutim, priznati da ovo popravljanje ne
provodi svuda dosljedno. esto, naime, preuzima grau dz izvora onako kako ju je naao. To
dovodi do izvjesne neujednaenosti stila treeg evanelja koja je nekako misteriozna. Tako, na
primjer, iako Luka redovno ] pravlja Markov stil i jezik, opaamo da izraz metemorphoi iz Mk 9,2
poprima oblik kai egeneto ... to eidos tou prosop heteron u Lk 9,29. Jo vie zbunjuje to to Luka u
9,42 stav grki izraz daimonion mjesto hebreizma pneuma iz Mk 9,: a u istom retku dalje govori o
pneuma akatharton. Nije toli problem malen broj arameizama i obilje grkih izraza k Luke u
odnosu na Marka, koliko njegova nedosljednost u st skim i jezinim promjenama.
Luka je sauvao tragove svojih aramejskih izvora, ali glavnom izbjegava arameizme i
prevodi aramejske rije Tako mjesto Rabbi iz Mk 9,5 i 10,51 on u 9,33 ima UiteIju a u 18,41
Gospodine. Mjesto izraza Abba iz Mk 14, on stavlja Oe u 22,42. Openito moemo rei da
arameizi kod njega nisu tako esti kao kod Marka i Mateja, ali oni u sve to postoje u veoj mjeri
negoli se obino misli i svjedo o semitskoj podlozi evanelja.
S druge strane, pravi se hebraizmi gotovo iskljuivo nalaze kod Luke. Tako na primjer:
egeneto... kai (Lk 5,12.1 8, 1; 9,51); eleusontai hemerai (Lk 5,35; 17,22; 21,6 i drg.); kai idou (Lk
2,25; 5,12; 8,41; i drg.); enopion (Lk 1,15.19.76; 12,6. 15,6 i drg); Hierousalem mjesto
greciziranog oblika Hierosolyma. Gotovo je sigurno da su ti hebraizmi kod Luke nastali pod
utjecajem Septuaginte. Izgleda da je Luka svjesno opona stil grke Biblije. Neki strunjaci esto
osporavaju ovo miljenje, osobito kad se radi o izvjetaju o djetinjstvu.
Zanimljivo je svojstvo Lukina stila da jedan predmi zaokrui prije nego to prijee na drugi.
Ovo nas svojstvo mt e lako navesti na krivo tumaenje. Kad on kae: Marija osi s Elizabetom
oko tri mjeseca, a onda se vrati kui (1,56) 1 nastavlja opisivati roenje Ivana, ne eli rei da je
Marij otila prije tog dogaaja. Jednostavno je htio zaokruiti pr zor pohoda prije nego prijee na
drugi prizor. U treem pc glavlju Luka zavrava prikaz Krstiteljeva propovijedanja reenicom da je
Herod dao zatvoriti Ivana (3,19-20) a onda odma prelazi na prikaz Isusova krtenja (3,21-22).
Drugim rijeim; zavrava sve to je htio rei o Ivanovu djelovanju prije neg prijee na Isusovo
javno djelovanje.

On na isti nain obiava unaprijed najaviti predmete o kojima e kasnije raspravljati dajui
tako svome djelu jedinstvo i povezanost. U 1,80 spominje Krstiteljev boravak u pustinji te pokazuje
kasnije da mu je boanski poziv doao dok je boravio u pustinji (3,2). Pri kraju prikaza Isusova
napastovanja avao odstupa od Isusa do druge prilike (4,13),11 to zapravo znai do asa
uhienja: ...ovo je va as i vlast Tmina (22,53 usp. 22,3). Luka nam u 8,2-3 spominje ene koje
su pratile Gospodina na njegovu putu i one se ponovno pojavljuju i bez potrebe tumaenja kao one
koje pripravljaju miomirise i pomasti za Isusovo tijelo (23,55-56). U tom smislu moemo poblie
pogledati 3,20 i 9,9; 5,33 i 11,1; 9,1-6 i 10-1; 9,9 i 28,8; 18,31 i 24,25-26; 20,19 i 22,2; 20,25 i
23,2; 21,27 i 22,39.
Sigurno je da je auktor treeg evanelja najneustaljeniji meu novozavjetnim piscima.
Njegov je grki po sebi izvrstan, ali je slab ondje gdje ostaje vjeran izvorima. Savreno oponaa stil
Septuaginte. Stil i jezik treeg evanelja pokazuju kranina koji dobro poznaje Stari zavjet i pisca
koji poznaje grki knjievni stil svoga vremena. Sloenost treeg evanelja dobrim je dijelom
rezultat Lukine pjesnike nadarenosti. Prema predaji koja je nastala relativno kasno, on je bio
umjetnik i pripisuje mu se da je naslikao prvu sliku Gospe. Lako je uvidjeti kako je ova legenda
mogla nastati iz Marijine uloge u Lukinu izvjetaju o djetinjstvu. Njezina je uloga kao i Lukina
pjesnika dubina nadahnjivala i dominirala kranskom umjetnou. Prijeemo li od umjetnosti na
druga podruja kranskog ivota, jedva je zamislivo kakav bi bio na Boi bez prvih dvaju
poglavlja Lukina evanelja. Na koncu ovog evanelja susreemo divnu zgodu o dvojici nepoznatih
putnika za Emaus, koja je prikazana s puno knjievnog i teolokog ukusa. Trebamo biti zahvalni sv.
Luki ne samo za blago koje je pronaao i brino sauvao nego i za umjetniku obradu tih
dragocjenih bisera.

4) LUKINA METODA
U kratkoj analizi Lukina jezika i stila nismo se mogli do kraja osvjedoiti o njegovoj
knjievnoj vjetini. Stoga emo odlomke ovog evanelja poblie ispitati. To je najpraktiniji i
vjerojatno najkorisniji nain prouavanja Lukine metode.
KNJIEVNA STRUKTURA LK 1-2 - Lukin izvjetaj o djetinjstvu sastavljen je u obliku
diptiha. Ima dvije faze: 1. vrijeme prije Ivanova i Isusova roenja (1,5-38); 2. prikaz Ivanova i
Isusova roenja (1,56-2,40). Svaka od ovih faza ima jedan dopunski prizor: u prvom razdoblju
pohod (1,39-56) a u drugom boravak djeaka Isusa u hramu (2,41-52). U svemu postoji sedam
prizora.
I. Diptih o navjetenju
(Lk 1,5-56):
I. Navjetaj Ivanova roenja (1,5-25);
Predstavljanje roditelja;
Ukazanje anela;
Zaharija se ustrai;
Ne boj se ...;
Navjetaj roenja;
P. Po emu u ja to
razaznati
O. Ukor anela;
utnja kao kazna

II. Navjetaj Isusova roenja

(1,26-38);
Predstavljanje roditelja;
Ulazak anela;
Marija se ustrai;
Ne boj se ...;
Navjetaj roenja;
P. Kako e to biti...
O. Objava anela;
Marijin spontani odgovor;
Aneo odlazi.
III. Dopunski prizor 1,39-56;
Pohod;

Zahariji;
Zaharija odlazi.
2. Diptih o roenju (Lk
1,57-2,52):
IV. Ivanovo roenje 1,57-58;
Radost o roenju s elementima pjesme;
Ivanovo obrezanje i oitovanje 1,59-79;
Zaharijin kantik:
Blagoslovljen;
Zakljuak:
Refren o rastu 1,80.

Zakljuak: Marija se
vraa.
V. Isusovo roenje 2,1-20;
Radost o roenju;
Pjesma anela i pastira;
VI. Isusovo obrezanje i oitovanje 2,21-35;
Oitovanje Spasitelja;
Kantik imunov: Sad
otputa;
Dopunska zgoda: Ana
36-38;
Zakljuak:
Refren o rastu 2,40.
VII. Dopunska zgoda 2,41-52;
Djeak Isus pronaen u
hramu;
Refren o rastu 2,52.

Ovaj plan izvjetaj o djetinjstvu odraava Lukinu nakanu. On usporeuje i suprotstavlja

Ivana Krstitelja i Isusa. Isusova veliina naglaena je ve i time to je prikaz njegova zemaljskog
podrijetla dui. Unutar paralelnih zgoda oituje se ova nakana. Tako je Marija oito vea od
Zaharije, a Marijin sin biva postavljen na prijestolje s kojega vlada nad Zaharijinim sinom. Izvorna
jezgra ovih dvaju poglavlja jest Isusovo djetinjstvo, jo tonije: navjetenje, dok je Krstitelj evo
djetinjstvo predigra koju je Luka sastavio da bi Pretea pokazao na Mesiju, kao to je to u
prvotnom evanelju. Oito je da su ova dva poglavlja vrlo briljivo sastavljena te pokazuju Lukinu
knjievnu vjetinu. Unato izvjesnom umjetnom okviru, ima u njima dosta spontanosti.
Kompozicija nije nategnuta, iako je brino sastavljena. Ovo svojstvo resi umjetnost i odvaja je od
svega to nije umjetnost. U ovim poglavljima prevladava misao o mesijanskom ispunjenju.
Vrhunac razliitih prizora jest u zgodi o djeaku Isusu u hramu, jer je Luka u tom dogaaju vidio
oitovanje Isusa kao Mesije. Taj uinak postigao je dobrim dijelom sluei se sa Dn 9-10 u prikazu
navjetenja Zahariji i Mariji te upotrijebivi Mal 3 u prikazu zgode sa Zaharijom u hramu zatim u
formuliranju Zaharijine pjesme i u zgodi o prikazanju djeaka Isusa u hramu. Ovi mesijanski
tekstovi zajedno sa znaajnim izrazom eplesthesan (navrilo se - Lk 1,23.57; 2,6.21-22)
najavljuju osvit mesijanskog vremena. Ova dva poglavlja religiozna su povijest napisana po uzoru
na Stari zavjet. Razmiljajui o injenicama Luka ih je premislio i prerekao izrazima slinih
biblijskih dogaaja pa u njegovu izvjetavanju neprestano odjekuje Pismo. Tako nastaje aluzivna
teologija, koja se skriva ispod povrine te sadri bogato znaenje koje izmie isto filolokoj i
povijesnoj egzegezi.
itamo li ova poglavlja s dubljeg stajalita, uviamo da je Luka htio prikazati Isusa kao
transcendentnog, boanskog Mesiju. On ga naziva Velikim, Svetim, Kraljem, Svjetlom, Slavom,
Sinom Bojim, Spasiteljem, Kristom Gospodinom, Gospodinom. Svi izrazi zajedno smjeraju na
Isusovo boansko mesijanstvo. Moemo rei da je izjednaavanje Isusa s Jahvom krajnji domet
kristologije u Lk 1-2. Valja takoer istaknuti da transcendentno dostojanstvo Isusa osvjetljuje i
Mariju. Kao Mesijina majka ona je prva sionska kerka u kojoj se Bc nastanio meu svojim
narodom, a ta je istina izraena pomo Sef 3 i Mih 4-5.
KNJIEVNA VRSTA Lk 1-2 - Obiaj je u struni literaturi da se evanelje o djetinjstvu
Isusovu kod Mateja Luke smatra midraem. Ako se time hoe upozoriti na posel nost tih izvjetaja i
ulogu koju su kod njihova sastavijanj imali brojni starozavjetni tekstovi, naziv se moe u izvjesne

mjeri prihvatiti. Ve smo spomenuli govorei o mudracima ko Mateja da ova poglavlja u stvari nisu
midra.
Knjievna vrsta midaa obraena je u naem uvodu u Stai zavjet uz drugi dio Knjige
Mudrosti. Midra, kako su ga zami slili rabini, uvijek polazi od nekog biblijskog teksta te sai njava
ili komentar ili potpunu preradu nekog biblijskog izvje staja. Cilj mu je da starim tekstovima dadne
obnovljeno zna enje i vanost za sadanjost te da iz njih izvue novu pouk u skladu s potrebama
novih italaca.
To, meutim, nije sluaj u prva dva poglavlja Luke. Do midra polazi od nekog biblijskog
teksta te ga razvija, uljep ava i tumai, Luka je poao od injenica, to jest razliitih zgoda iz
djetinjstva Ivana Krstitelja i Isusa. Otkrio je slinos s nekim starozavjetnim dogaajima. Nove je
dogaaje rastu maio u svjetlu starozavjetnih tekstova za koje je mislio d pokazuju duboki smisao
tih dogaaja. On, dakle, postupa dru gaije od pisaca midraa. Blii je knjievnoj vrsti izvjetaj, o
djetinjstvu, kako ih nalazimo drugdje u Bibliji i izvanbiblij skoj knjievnosti.
Luka namjerava u ova dva poglavlja donijeti stvarne do gaaje, i to jo vie nego u ostalom
dijelu svoga evanelja Takoer mu je stalo do otkrivanja znaenja koje ti dogaaj imaju za
vjernike. Pitamo se stoga to treba smatrati stvar nim dogoajima u prikazu navjetenja Zahariji i
Mariji. D; 11 se svaki put ukazao aneo Moda, ali je vjerojatnije da j< Luka prikazao autentino
duhovno iskustvo u tradicionalnon obliku kakav je uobiajen u Bibliji. U ovom izvjetaju vani je
prihvatiti da je Zaharija unaprijed spoznao da e njegov; ena roditi djeaka koji e imati posebno
poslanje od Bog; te da je Marija uvidjela kako je Bog zove da izvri nenadomjestivu ulogu u
Bojem planu spasenja te postane Mesijina majka. Nain na koji su Zaharija i Marija doli do te
objave ne mora nas prekomjerno zaokupljati.
To jo vie vrijedi za nebesku vojsku koja se uz pastire javlja kod Isusova roenja. To je
nain izraavanja kojim se hoe rei da je Bog prisutan u djetetu u jaslama, drugim rijeima da je
ono Bog. Pjesma anela, kao i druge pjesme u izvjetaju o djetinjstu, ima za cilj izloiti duboki
smisao dogaaja. Luka je, sve u svemu, iskoristio tradicionalne izraajne oblike i slike da prikae i
protumai boansku stvarnost. Htjeli ili ne htjeli, moramo priznati da u tom izvjetaju ima izvjesni
stupanj nesigurnosti izmeu injenica i naina prikazivanja kojiim su one protumaene.
GOVOR NA GORI - Isus je prikazao posebno obiljeje kraljevstva Bojega u govoru koji
je Matej (gl. 5-7) i Luka (6,20-49) sauvali u dvije dosta razliite verzije. Ve smo obradili kako je
morao izgledati izvorni raspored govora na gori. Dovoljno je pogledati str. 122. Matej je u svome
evanelju donio dosta dodataka uz izvorni govor, dok je Luka postupio obratno i mnogo od
izvornog govora izostavio. Luka izostavlja dio koji se odnosi na Gospodinov stav prema Zakonu
(Mt 5,17-48) i odlomak koji prikazuje idovska pobona djela. Ovo se sasvim slae s njegovom
metodom da izvorno evanelje prilagouje svojim itaocima koji su obraenici s poganstva.
Kod Luke kao uvod u govor na gori slue blaenstva i prijetnje koje poinju s jao (6,20b26). Dio govora koji je Matej prikazao u obliku antiteza Luka je samo djelomino zadrao:
preporuke iz Matejeve pete i este antiteze. Ovo dovoljno dokazuje da :je Luka znao za niz antiteza,
ali je svjesno ostale ispustio. Spojio je dvije izreke unosei u sredite pozitivnog dijela este
antiteze odgovarajui dio pete antiteze:
Mt 5,43-48 = Lk 6,27-28

Lk 6,32-38

Mt 5,39-42 = Lk 6,29-30
Odlomak Lk 6,27-36 u Lukinu rasporedu postao je pouka o ljubavi prema neprijateljima.
Cijeli odsjek poinje zapovijeu: Ljubite svoje neprijatelje (r. 27a), koja se ponavlja kao
zakljuak (r. 35a). Odsjek je tako prikazan kao cjelina i zaokruen retkom 36.

Odlomak Lk 6,37-42 takoer sainjava zaokruenu cjelinu. Meusobno su povezani prizori

o opomeni protiv osuivanja drugih, o paraboli o brvnu i trunu i drugi elementi. Ovdje se vie ne
radi o ljubavi prema neprijateljima kao u prethodnom odlomku nego o ljubavi prema brai.
Posljednji dio govora (6,43-49) naglaava potrebu rijei, a ne djela.
Zbog ovih promjena plan govora na gori prema Luki izgleda ovako:
________________________________________________________________________________
UVOD: BLAENSTVA I JAO (6,25-26)
________________________________________________________________________________________________
PRVI DIO: LJUBAV PREMA NEPRIJATELJIMA (6,27-36)
________________________________________________________________________________________________
DRUGI DIO: BRATSKA LJUBAV (6,37-42)
________________________________________________________________________________________________
ZAKLJUAK: POTREBA DOBRIH DJELA (6,43-49)
________________________________________________________________________________________________

Uglavnom zbog tih isputanja govor na gori kod Luke drukije je intoniran negoli kod
Mateja. injenica je takoer da je Luka tota isputao radi svog stajalita te kao briljivi
knjievnik. Na taj nain parabola o stablu i plodovima (6,43-44), koja je ikod Mateja opomena
protiv lanih proroka (Mt 7,15), postala je poziv upravljen uenicima. Slino je Luka ispustio u
6,32-34 Matejev izraz (Mt 5,46-47) carinici i pogani te vladanje krana suprotstavlja
grenicima openito. Ukratko, Luka postavlja iru perspektivu te odvaja Isusovu nauku od
idovske pozadine kojom je bila uvjetovana.
Znaajno svojstvo Lukine verzije govora na gori jest d3 se nauka u njemu sadrana ne
suprotstavlja tradicionalnom idovstvu. Ova verzija pokazuje razliku u svrsi izmeu Mateja i Luke
kada obadva donose isti govor. Izvorni je govor prikazao Isusovu vjeru kao savrenu pravednost te
kao religiju koja je istija i Vie unutarnja od slubenog idovstva. Dodaci koje je unio Matej u
izvorni Gospodinov govor naglaavaju praktine posljedice te nauke. Luki je, meutim, stalo da
naglasi ljubav kao bitnu odliku te nauke. Oko teme ljubavi grupirani su elementi sredinjeg odsjeka
govora kod Luke: dunost ljubavi prema neprijateljima (6,27-36), obaveze bratske ljubavi (6,3742). Izgleda da je Luki stalo daleko manje do toga da definira duh kranstva negoli da pokae
moralno vladanje koje konkretno odraava taj duh.
ISUSOV PUT U JERUZALEM 9,51-19,46 - Vidjeli smo da je Luka dugaki odsjek 9,5118,14 umetnuo u Markov raspored i da se inae dri toga rasporeda. Izreke i narativni dijelovi ovog
odsjeka dobro su povezani i uklopljeni u okvir Isusova puta u Jeruzalem, a taj put zavrava s 19,46.
Kad poblie ispitamo ovaj odsjek, uviamo da su i okvir i raspored umjetni.
Zauuje, na primjer, to to nema nikakvih topografskih podataka osim spominjanja
Jeruzalema, iako ta poglavlja opisuju putovanje iz Galileje prema Jeruzalemu. Put se izriito
spominje u 9,51: Kad se navrili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlunou prema
Jeruzalemu. Samarijanci ga nisu primili jer je bio na putu u Jeruzalem (9,56). U 10,1 spominje se
svaki grad i svako mjesto kamo je kanio doi, a u 10,38 Isus na prolasku ue u jedno selo. U
11,1 Isus je na nekome mjestu molio. Ukratko, moemo rei s ocem Lagran-geom: Uzalud nam
je pokuati u ovim poglavljima ustanoviti gdje je sve Isus bio. Jedino vidimo da je uvijek u
izraelskoj zemlji, jer nema znakova da je iz nje izaao. Nemamo nikakav podatak o mjestu, osim
ovih neodreenih koje smo spomenuli. Dogaaj se uvijek zbiva 'negdje'.
Luka nas u 13,22 ponovno podsjea: Putujui tako u Jeruzalem prolazio je i nauavao
gradovima i selima. Kad ga drugi opominju da otputuje odavde (13,31), Isus odgovara: Danas,
sutra i prekosutra moram nastaviti put jer ne prilii da prorok pogine izvan Jeruzalema (13,33).
Zatim se obraa Jeruzalemu, koji ubija i kamenuje proroke (13,34-35). Luka je u 14,25 zabiljeio
da je s njim zajedno putovalo silno mnotvo to je izgledalo kao sveana procesija.

Podatak u Lk 17,11 sigurno pokazuje da je Lukin okvir o putovanju umjetno zamiljen:

Dok je tako putovao u Jeruzalem, prolazio je izmeu Samarije i Galileje. Isus je prema 9,51 u
Galileji otpoeo put prema Jeruzalemu te se kroz est poglavlja pokazuje kako neprestano putuje.
Prema 17,11 izgleda da je jo uvijek na polaznoj toki! U 18,31-33 on govori apostolima otvoreno
da je ovaj put u Jeruzalem zapravo putovanje u smrt. Od tada on ide sve bre i bre tako da imena
mjesta oznauju posljednji dio putovanja.
Pribliio se Jerihonu (18,35) te uao u grad (19,1). To je blizu Jeruzalema (19,11), i Isus je
nastavio put uzlazei u Jeruzalem (19,28). Pribliio se Betfagi i Betaniji, doao na Maslinsko
brdo (19,29-37) te zaplakao nad svetim Gradom (19,41). Konano je uao u hram kao u kuu svoga
Oca (19,45-46).
Nakana je evaneliste oita. eli dramatski dokazati Isusov posljednji put u Jeruzalem.
Uinak je dirljiv, osobito u napetosti koja raste u posljednjim poglavljima. Oito da je Luka
upotrijebio to putovanje da uokviri i zaokrui vanu zbirku izreka i parabola. Znaajno je to nas
podsjea neprestano na putovanje (13,22 i 17,11). Ovaj okvir daje Gospodinovim izrekama vanost
i sveanost. U svim ovim poglavljima opaamo Lukinu knjievnu vjetinu.
5) ZNAAJKE LUKE KAO PISCA
SLULTELJ RIJEI - 1. Povjesniar. Lukin majstorski sastavljeni predgovor i posveta
cijelog djela preuzvienom Teofilu govore da Luka ne eli jednostavno govoriti o radosnoj
vijesti. eli pokazati vrstou katehetske pouke te poinje od brinog ispitivanja izvora. Zato je
posebnu panju posvetio povijesnim podacima. Pred izvjetaj o Isusovu djetinjstvu (2,1-3) i
Ivanovu djelovanju (3,1-2) stavlja povijesne podatke, koji opisane dogaaje uklapaju u opu
povijest. Kad mu se prui prilika on popravlja kronologiju svojih izvora. Tako na primjer Marko
spominje da se Petrova vjeroispovijest kod Cezareje Filipove (9,2) dogodila 6 dana nakon preobraenja, a Luka mirno ispravlja tu tvrdnju te kae: ... jedno osam dana nakon tih besjeda (9,28).
Redovno brojeve zaokruuje dodajui izraz oko (1,56; 3,23; itd.). On ispravno naziva Heroda
tetrarhom (9,7), a ne kraljem, kao to ga je nazivao puk (Mk 6,14). Isto tako govori o
Genezaretskom jezeru (5,1), a ne o Galilejskom moru (Mk 1,16). Spominje dogaaje onog
vremena, kao to je smaknue Galilejaca koje je naredio Pilat (13,1-3) i pad siloamske tvrave
(13,4-5).
Ipak bi bilo krivo Lukino djelo prosuivati kao djelo kakvog modernog povjesniara.
Njegovo evanelje nije ni znanstvena povijest ni Isusova biografija, kao to ni Marko ni Matej nisu
namjeravali napisati Isusov ivotopis. On jest popravio svoje izvore u Skladu sa svojim ciljem, ali
nije imao naeg modernog interesa za tone vremenske i mjesne podatke. Zanimaju ga povijesni
dogaaji, ali on nema naeg interesa za egzaktnu povijest. U prologu obeaje po redu napisati sve
to je prouio, ali red na koji on misli prvenstveno je teoloki, jer se zanima za ono to su ostavili
ne samo oevici dogaaja nego i sluitelji rijei (1,2).
2. Evanelist. Luka je takoer bio sluitelj rijei, evanelist. Njegovo je djelo evanelje
u strogom smislu rijei. Stoga je ostao vjeran Markovu opem planu, a to je posveeni plan
apostolske kerigme. U samom Novom zavjetu rije evanelje znai propovijedanje Krista, a
evanelista je propovjednik (Dj 21,8; Ef 4,11; 2 Tim 4,5). U drugom stoljeu rije euangelion
poela je oznaavati pisani izvjetaj o Gospodinovu ivotu i nauci. U to su vrijeme ovi spisi jo
uvijek bili promatrani kao pomagalo misionarima te sluili istoj svrsi kao i govorena rije: buenju
i jaanju vjere (usp. Iv 20,31). Stoga evanelista kao pisac knjige znai ujedno i propovjednik. Iza
njega stoji uiteljska djelatnost ive Crkve i on je predstavnik te Crkve. Njegovo je djelo
kerigmatsko u pravom znaenju te rijei, koje se s vremenom izgubilo, jer navijeta Isusa Krista,
njegova djela i rijei. Budui da je to tako, evanelista se nuno obazirao na povijesne i biografske

elemente. Radosna vijest koju on propovijeda sva je usmjerena na jednu Osobu koja je ivjela i
djelovala meu ljudima te ih pouavala; usmjerena je na ovjeka koji je u odreeno vrijeme i na
odreenom mjestu umro i uskrsnuo od mrtvih. Sredite Heilsgeschichte (spasenjske povijesti) je
Isusova osoba, promatrana i protumaena u svijetlu uskrsnua. Stoga su njegove rijei i djela
prikazani teoloki. Luka je briljiviji od ostalih sinoptika na podruju povijesnih podataka, to je
bez sumnje posljedica njegove grke pozadine. Ipak njegova je nakana u temelju kerigmatska i
teoloka.
LUKINA NAMJERA - Da bismo ispravno prosudili Lukinu svrhu, treba uzeti u obzir
njegovo drugo djelo. Na temelju obaju djela vidimo da on eli prikazati konanu fazu Bojeg
spasonosnog zahvata od roenja Krstiteljeva do navijetanja evanelja u glavnom gradu ondanjega
pogan svijeta. On prikazuje rast Radosne vijesti od Jeruzalem; Rima. Njegovo je djelo iznad svega
poruka o spasenju postaje dostupno i poganskim narodima. U Lukinu pril imun je u djeaku Isusu
vidio svjetlost na prosvjetljenje roda (2,32). Luka svjedoi da su posljednje Pavlove rijei dovima
u Rimu bile: Neka vam je, dakle, svima znano: ganima je poslano ovo spasenje Boje; oni e
posluati (Dj 28,28).
Sve se to dogaa po Bojem planu poto su idovi o cili Krista, jer je to odbacivanje
izazvalo njegovu smrt i j slavu te po tome sveope spasenje (Lk 24,46-47). Ovako je pisano: 'Krist
e trpjeti i, trei dan ustati od mrtvih, i u i govo e se ime propovijedati obraenje i otputen je
grijeha svim narodima, poevi od Jeruzalema'. Luka iz teolo razloga usredotouje cijelo
evanelje na Jeruzalem, jer je njega Jeruzalem sveti Boji grad i pozornica velikog otl piteljskog
dogaaja Kristove smrti i pobjede. Stoga njege evanelje poinje u Jeruzalemu (1,5) i zavrava u
tom grs (24,52-53). U izvjetaju o djetinjstvu stoje dva znaajna uli u sveti grad (2,22-38.41-50).
Ovo teoloko zanimanje za Jei zalem kod Luke se pokazuje i u tome to je posljednja i najtea
Gospodinova kunja smjetena na vrh hrama (4,9-12), pri emu Luka odstupa od Matejeva
prirodnijeg rasporeda (. 4,3-10). Dugaki sredinji odsjek 9,51-18,14 prikazan je k putovanje u
Jeruzalem i radi jaeg uinka isputena su s geografska imena osim Jeruzalema. Luka ne donosi
putovar izvan Galileje (Mk 6,45-8,26) i ne spominje geografsko mjesto Petrove ispovijesti (9,1822), koje je prema Mateju i Marku Cezareja Filipova. Iz istog teolokog razloga Luka ne spominje
ukazanje uskrslog Krista u Galileji. Isus je doao u Jeruzalei tu podnio muku, umro, uskrsnuo od
mrtvih i konano u J ruzalemu uzaao na nebo. U Lukin teoloki plan ne bi se uklapalo da je nakon
uskrsnua otiao izvan Jeruzalema. Kad je Luka poduzeo pisati svoje drugo djelo, elio je pokazati
da kranska poruka zrai iz Jeruzalema: Bit ete mi svjedoci Jeruzalemu, po svoj Judeji i
Samariji, i sve do kraja zemlje (Dj 1,8).
Vidjeli smo da je Luka vie evanelist nego povjesnica: Ovdje moemo poi korak dalje i
predstaviti ga kao teolog spasenjske povijesti. Za njega se Heilsgeschichte dijeli u tri razdoblja: 1.
razdoblje Izraela; 2. razdoblje Krista; 3. razdoblje Crkve. Prema njemu Stari je zavjet priprava za
vrhunski dogaaj Kristova dolaska: Zakon i Proroci do Ivana su a otada se navjeuje kraljevstvo
Boje (16,16). Razdoblje Krista najodlunije je zastupljeno u njegovu javnom djelovanju. Nakon
Kristova uzaaa nastaje razdoblje Crkve, koja se ima neprestano obazirati na razdoblje Krista i
oekivati paruziju. U toj perspektivi uzaae zajedno sa slanjem Duha vie oznauje poetak Djela
apostolskih negoli zavretak Lukina evanelja.
Sve ovo postaje jasnije i razumljivije ako se uivimo u iru Lukinu perspektivu. Prema
starozavjetnoj nauci sredite vremena bit e budui Mesijin dolazak. Za krane sredite je vremena
u prolosti, u povijesnom ivotu i djelu Isusa Krista. Razlika izmeu Starog i Novog zavjeta jo je i
u tome to za krane sredite vremena nije isto to i paruzija (kao to je to u starozavjetnoj
perspektivi), jer postoji vremenski razmak izmeu pojave Krista i paruzije. Ove injenice
objanjavaju izvjesnu napetost u novozavjetnim spisima. Tu jo uvijek postoji oekivanje, gledanje
u budunost, kao to je bilo u Starom zavjetu, ali paruzija kao budui dogaaj nije vie sredite
povijesti spasenja, nego je sredite odreeni povijesni dogaaj koji se ve zbio. Novozavjetno se

gledite temelji na sasvim pozitivnom uvjerenju da je moni dogaaj Krista donio novo sredite
vremena i ovo se stajalite temelji u vjeri da se ispunjenje ve dogodilo te da sredite i smisao
svega to se dogaa nije vie paruzija, nego Kri i Kristovo uskrsnue. Luka u svom evanelju
istie ovo sredite povijesti spasenja i dogaaj Krista, u kojemu on gleda vrhunac razdoblja Izraela.
U Djelima apostolskim obrauje poetak vremena koje se odvija izmeu velikog spasiteljskog
dogaaja i paruzije, a to je vrijeme Crkve.
3. NAUKA
1) UNIVERZALIZAM
Luka je napisao svoje evanelje za Crkvu sastavljenu od obraenih pogana. jStoga on
naglaava univerzalno obiljeje Radosne vijesti. Ovo stajalite prisutno je ve u izvjetaju o
djetinjstvu, unato izrazito semitskom obiljeju tog izvjetaja Ono je izraeno u pjesmi anela: Na
zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim (2,14). imun je u djeaku Isusu vidio svjetlo za sve
narode. Luka u prikazivanju Isusova rodoslovlja ne staje kod Abrahama, kao Matej, nego ide do
Adama, praoca svih ljudi. Krstitelj prema Luki u svom propovijedanju navodi Izaijino
proroanstvo: I svako e tijelo vidjeti spasenje Boje (3,6; usp., Iz 40,5). Luka u 2,30-32
spominje jo jedan univerzalistiki tekst Deuteroizaije (Iz 52,10). Luka u skladu sa svojim
univerzalizmom ne donosi Isusovu naredbu Dvanaestorici da ne smiju ii poganima ili
Samarijancima (Mt 10,5-6). Prema Luki Isus je zamolio gostoprimstvo u jednom samarijanskom
selu (9,52). Meu deset ozdravljenih gubavaca jedino Samarijanac dolazi da se zahvali Isusu
(17,11-19). Parabola o dobrom Samarijancu s poukom da sve pregrade imaju pasti pred zahtjevima
ljubavi zadivljuje, a morala je ondanje sluatelje izazovno zauivati (10,30-37). Isus opominje
idove da e mjesto njih na mesijanskoj gozbi zauzeti mjesto uzvanici iz svih zemalja. Posljednja
zapovijed uskrslog Gospodina jest da se evanelje ima propovijedati svim narodima (Dk 24,47;
usp. Mt 28,19-20).
Osim ovih oitih podataka, kod Luke ima prerada na pojedinim mjestima iz kojih se vidi
ira perspektiva negoli je bila prvotna palestinska. Farizeji ubiru desetinu ne samo od metvice,
kopra i kima (Mt 23,23) nego i svake vrsti povra (Lk 11,42). Kod Luke ljeto ne navjeuje samo
smokva (Mk 13,28) nego i sva stabla (Lk 21,29). U paraboli o dva graditelja (Lk 6,47-48; Mt 7,
24-27) Luka je sasvim promijenio pojedinosti da bi zgoda bila razumljiva njegovim itateljima koji
ne ive u Palestini. Isputanja i objanjenja koja smo naveli vode istom cilju: Luka hoe prikazati
evanelje za sve ljude na nain da bi ga svi mogli razumjeti.
2) MOLITVA
Tree je evanelje evanelje molitve. Ono posebno istie Isusov primjer na tom podruju.
Dakako, ni Matej ni Marko nisu utke preli preko ove injenice. Oni prikazuju kako Isus naputa
Kafarnaum i odlazi da se nasamo moli (Mk 1,35); Isus se takoer povlai na molitvu nakon prvog
umnoenja kruha (Mk 6,46; Mt 14,23); on takoer moli u Getsemaniju (14,32-14; Mt 26,36-46; L,k
22,40-45). Luka, meutim, navodi osam drugih zgoda kada Krist moli: krtenje (3,21), povlaenje
u pustinju (5,16); pred izbor apostola provodi no u molitvi (6,12); pred Petrovu ispovijest (9,18) a kasnije e rei Petru da se posebno za njega molio (22,32); za vrijeme preobraenja (9,29). Kad
ga uenici vide kako moli (11,1), trae da i njih naui moliti. Na Kalvariji moli za svoje krvnike
(23,34) i s molitvom na usnama predaje duh Ocu (23,46).
Isus esto uenicima preporuuje molitvu te naglaava potrebu ustrajnosti u molitvi:
ustrajnost u molitvi treba biti poput ustrajnosti nasrtljivog prijatelja (11, 5-13) i udovice koja

dodijava sucu (18,1-8). Treba moliti za dar Duha Svetoga (11,13); uostalom, valja moliti uvijek
(21,36). Molitva treba biti ponizna i iskrena, poput molitve carinika iz parabole (18,13).
Moliti treba svatko. Ipak je posebna dunost Crkve izricati slavu i hvalu Bogu. Ne
zaboravimo da je tree evanelje Crkvi darovalo tri hvalbene pjesme: Benedictus, Magnificat,
Nunc dimittis, a da i ne govorimo o glavnoj temi misnog himna Gloria in excelsis, koji je nadahnut
treim evaneljem. Ove pjesme odiu radou i mirom kao i cijelo evanelje koje je napisao Luka.
3) RADOST I MIR
Spasiteljev je dolazak unio u svijet ozraje radosti i mira. Luka je toga posve svjestan.
Radost se javlja ve u asu na-vjetenja Ivanova roenja (1,14). On jo u majinu krilu igra od
radosti u blizini Marije koja nosi Mesiju (1,41.44). Radost se oituje prilikom Ivanova roenja
(1,58). Aneo Mariju poziva na radost prilikom navjetenja, ako je ispravno prevesti grki oblik
njegova pozdrava haire s Raduj se (1,28). Ta radost odraava se u Magnificatu.
Aneli se raduju prilikom Isusova roenja, a i ljudi (2,10.13). Kasnije e mnotvo, kad vidi
djela koja ini Uitelj, biti ispunjeno radou (3,17). Sedamdeset i dva uenika vraaju se sa svoga
poslanja puni radosti, a Isus im daje do znanja to mora biti razlog njihove radosti (10,20). On sam
raduje se u Duhu Svetom (10,21).
Zakej prima Isusa radosno u svoju kuu (19,6). Uenici se raduju kad pobjedniki ulaze u
Jeruzalem (19,37). Nakon uzaaa vraaju se u Jeruzalem puni radosti i odlaze u hram da iskau
hvalu Bogu (24,52-53). Sjetimo se napokon parabola iz poglavlja petnaestoga koje opisuje Boju
radost zbog obraenja grenika.
Mir izvire iz radosti. Isus ga dariva (7,50; 8,48) i on je ve uao u svijet Kristovim dolaskom
(2,14.29). Pjesma anela o roenju Kralja mirotvorca odjekuje u pjesmi uenika prilikom sveanog
ulaska u Jeruzalem (19,38). Sveti grad ipak nije primio tu poruku o miru (19,42).
Uskrsli Krist dariva svojim uenicima mir (24,36). Mir je poput radosti plod molitve i uske
povezanosti sa Spasiteljem.
4) BOGATI I SIROMANI
Lukino je evanelje nazvano socijalnim. ini se, naime, da su drutvene razlike bile jedna
od veih briga pisca treeg evanelja.
To se vidi ve u Krstiteljevim prijekorima carinicima i vojnicima (3,10-14). Osobito to
dolazi do izraaja u obliku koji Luka daje blaenstvima, ako njegov tekst usporedimo s Matejevim.
Dok Matej govori o siromasima duhom (5,3), Luka jednostavno spominje vas, siromahe (6,21).
Matej proglaava blaenima one koji su gladni i edni pravde (5,6), a Luka ne dodaje ovog
ogranienja (6,21). Kod Mateja su siromatvo, glad, e metafore, a kod Luke se radi o oskudici u
pravom smislu rijei.
Ipak, ne smijemo krivo tumaiti Lukinu misao kao da on siromatvo kao takvo proglaava
dovoljnim uvjetom za ulazak u Boje kraljevstvo. On brino upozorava da su zapravo uenici
siromasi o kojima govori (6,20). Oni su siromasi koji sve svoje pouzdanje stavljaju u Boga. Oni su
gladni koji e se nasititi u drugom ivotu. Ovdje je izraena misao Psalma 107,5 i 9: Gladni su
bili, eu izmoreni... jer gladnu duu on nasiti, duu izgladnjelu on napuni dobrima.
Isus kod Luke ee upozorava na opasnost bogatstva (6,24-26; 12,13-21; 14,33;
16,9.11.19-31; 18,22). On, meutim, ne osuuje posjedovanje bogatstva kao takvog, nego sebinost
bogatih. Parabola o nerazumnom bogatau kae da je takva sudbina onoga koji sebi zgre blago, a

ne bogati se u Bogu (12,21). Treba se u stvari odluiti, jer nije mogue sluiti istovremeno Bogu i
Mamonu (16,13).
Opaamo da je Isus svoj ivot provodio meu siromasima. Kad se rodio, doli su mu prvi
jednostavni pastiri, a ne mudraci kako to pie Matej. Josip i Marija, prilikom prikazanja Isusa u
hramu, daju prinos siromaha (2,24). Isus kasnije, za vrijeme svog javnog ivota, moe rei: Lisice
imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda a Sin ovjeji nema gdje bi glavu naslonio (9,58). Njegov je
primjer bio privlaan, jer su imun, Jakov i Ivan - i toliki drugi nakon njih - ostavili sve da ga
slijede (5,11).
Stoga nije udo to Luka naglaava odricanje. Rado donosi Isusove izreke u kojima on trai
od uenika da ne stavljaju svoje pouzdanje u bogatstvo, nego u Boga, koji e im dati sve potrebno
(12,13-32). Isus kae: Prodajte to god imate i dajte za milostinju (12,33); Ni jedan od vas koji
se ne odrie svega to posjeduje, ne moe biti moj uenik (14,33). Na ovom mjestu kao i u
5,11.28; 18,22 Luka hoe da odricanje bude potpuno, to ne istiu ni Matej ni Marko (Mt 19,21;
Mk 10,21). Jedini on meu sinopticima kae da se od svjetskih dobara uenik mora odrei i ene.
Imamo dojam da u tom sluaju ujemo odjek nauke koju je izloio sv. Pavao u sedmom poglavlju
Prve poslanice Korinanima.
5) UTJECAJ SV. PAVLA
Iz Djela apostolskih znademo da je Luka bio uenik sv. Pavla pa se u treem evanelju
opaa Pavlov utjecaj. To se ne vidi prvenstveno na rjeniku (iako ima slinosti) ili upotrijebljenim
predajama (obadvojica u izvjetaju o ustanovi euharistije imaju slinu predaju - Lk 22,19-20; 1 Kor
11,23-25), nego u zajednikom misaonom i osjeajnom ozraju. Obadvojica naglaavaju
univerzalnost spasenja (Lk 2,30-31; 3,23.38; 13,28-29; 14,23; 24,46-47; Rim 1,16; 1 Tim 2,4; Tit
2,11). Time ne elimo rei da drugi sinoptici uope ne spominju kako je spasenje ponueno svima
ljudima a ne samo idovima, nego da Luka i Pavao ovo stajalite vie naglauju.
Ozraje radosti koje smo vidjeli kod Luke postoji i u pa-vlovskim poslanicama. Kod obojice
esto susreemo poziv na sluenje Gospodinu u zahvalnosti i radosti (Lk 5,25-26; 10,17; 18,43;
19,37; 24,52-53; Fil 4,4; 1 Sol 5,16; Rim 12,12 itd.). Kod obojice susreemo arki poticaj, rijeju i
primjerom, na molitvu (Lk 3,21; 5,16; 6,12; 9,18.28-29; 11,1-13; 18,1-5.9-14; 22,32; 33,34.46; 1
Sol ),17; Kol 4,2; Ef 6,18; Fil 1,2-6 itd.) i jednako isticanje utjecaja Duha Svetoga na moralni ivot
vjernika (Lk 3,16.22; 4,1,14.18; 10,21; 11,13; 12,10.12; 24,49; Gal 3,2-5,13-14; 5,22; 1 Kor 6,11;
12,13; 2 Sol 2,13; Rim 8,2.9; 14,17 itd.).
Jedini Luka meu sinopticima daje Kristu naziv Kyrios (Lk 7,13.19; 10,1.39.41; 11,39;
19,42; 13,15; 16,8; 17,5-6; 18,6; 19,8; 22,61; 24,3.34). U Septuaginti Kyrios je naziv za Jahvu i
esto se mjesto Jahvina imena u biblijskom tekstu stavljao ovaj naziv. Prvi su krani od poetka
ovaj boanski naziv pripisali Kristu. Na naziv Gospodin izgubio je svoje duboko religiozno
znaenje koje se u prvoj Crkvi oitovalo na tekstovima kao to je ovaj: Ako ustima ispovijeda da
je Isus Gospodin ... bit e spaen (Rim 10,9) i: Svaki e jezik priznati: 'Isus Krist jest
Gospodin!' (Fil 2,11). U oba sluaja ispovijeda se vjera u Kristovo boanstvo. Kad Luka donosi
ovaj naziv, postupa kao kranin vrste vjere te Spasitelju pridaje ovaj naziv vjere. Za vrijeme
Isusova javnog djelovanja i prije njegove smrti ovaj se naziv nije primjenjivao na Isusa u punom
svom znaenju, jer je Isus tek po smrti i uskrsnuu postao Gospodin u punom smislu rijei: Neka
znade sav dom Izraelov da je toga Isusa, kojega vi razapeste, Bog uinio i Gospodinom i Kristom
(Dj 2,36).
Nije samo Pavlov utjecaj potaknuo Luku da tako esto Isusa naziva Gospodinom, jer
mnogi pavlovski pojmovi imaju svoj poetak i korijen u prvoj predaji. Tako npr. Isusovo boansko
sinovstvo, univerzalnost spasenja, vanost vjere za ulazak u kraljevstvo Boje. Ove i sline misli

nalazimo kod Luke, ali one nisu prvenstveno preuzete od Pavla, nego iz Lu-kinih pisanih izvora.
Preuzimajui ove misli on je sigurno bio otvoren utjecaju svoga uitelja. Unato svom podrijetlu i
obrazovanju, unato suraivanju s Pavlom, unato tome to je pisao za krane koji su se obratili s
poganstva, Luka je u biti donio prvotnu katehezu i predaju apostolske Crkve.

VI. POGLAVLJE

DJELA APOSTOLSKA
1. KNJIGA
1) AUKTOR
Pisac Djela apostolskih u predgovoru spominje Teofila tako da tree evanelje i ovo djelo
sainjavaju jedno cj vito djelo (Dj 1,1 usp. Lk 1,3). Ono to predgovor izriito kae potvruje se
usporedbom stila i rjenika koji su slini u djela. Naslov Djela apostola odgovara za knjigu koja
je stavak Djela i rijei Isusovih (usp. Dj 1,1). U vrijeme stajanja ovog djela bio je to uobiajen
naslov za knjige koje su opisivale djela istaknutih ljudi. Nije sasvim jasno kaki apostole u ovom
naslovu trebalo razumjeti. Neke od kazandh linosti uope nisu apostoli, kao: Barnaba, Stje] Filip i
Apolon, a Pavao nije jedan od Dvanaestorice. S druge strane, iako se Dvanaestorica u prvim
poglavljima pojavljuju kao grupa, veina od njih uope nisu prikazana. Naa knjiga u stvari
prikazuje djela Petra i Pavla kao dvojice istakni apostola, ali ni njihova djela nisu prikazana sva.
Valja, meutim, imati na umu da Djela apostolska nisu prireena biografija Petra i Pavla.
Stara predaja jednoduno pripisuje Djela apostolska Luki koji je ujedno napisao tree
evanelje. Irenej npr. pripisuje Luki ovu knjigu i naglaava da je on dostojan povjerenja. I
Muratorijev kanon donosi isto te dodaje da je Luka bio prisu kod dogaaja koje opisuje, kod ega
oito misli na mi-dijelove. Antimarcionski prolog uz tree evanelje kae da je Luka napisao
Djela apostolska nakon svoga evanelja. Ukratko, od Irenejeva vremena pa dalje predaja ovu
knjigu redovno pripisuje Luki. Unutranja analiza potkrepljuje ovo stajalite. Prihvativi vrijednost
mi-odlomaka, ve smo spomenuli da nam ti odlomci i neka mjesta iz pavlovskih poslanica
otkrivaju Lukinu linost.
2) VRIJEME POSTANKA
Prije smo spomenuli miljenje koje tvrdi da su Djela apostolska nastala prije zavretka prvog
Pavlova suzanjstva u Rimu. To se miljenje temelji na navodno naglom zavretku knjige i donekle
se oslanja na Euzebija. Antimarcionski prolog i Muratorijev kanon izriito kau da je ova knjiga
nastala nakon Pavlove smrti. Veoma je stara predaja u Crkvi da je Luka napisao Djela apostolska u
Ahaji neto iza Pavlove smrti (oko 67. godine). Ovdje pomau razlozi za datiranje treeg evanelja,
jer su Djela apostolska kao nastavak evanelja nastala kasnije. Ako je Luka napisao evanelje prije
70. godine, tada moemo pretpostaviti da je napisao i Djela apostolska prije te godine. Budui,
meutim, da je mogue da je evanelje napisano u desetljeu od 70. do 80. godine, valja dopustiti
mogunost da su i Djela apostolska nastala u tom desetljeu. Ipak, vrijeme postanka Djela
apostolskih ne treba previe odgaati, jer ova knjiga ne pokazuje da njezin autor pozna pavlovske
poslanice. Auktor ovih dvaju novozavjetnih spisa, koji izriito spominje da brino prikuplja i
istrauje grau (Lk 1,1-4), ne bi mogao mimoii Pavlove poslanice kao vane izvore za drugi dio
Djela apostolskih ,
3) CILJ PISANJA
Kako su Djela apostolska drugi svezak jednog djela, moemo ih razumjeti samo kao
nastavak treeg evanelja. Ispravnije ih je smatrati nastavkom Lukina evanelja, nego povijeu
prve Crkve. Zavrivi prikaz Ivanova i Isusova djetinjstva, Luka govori o propovijedanju
kraljevstva Bojeg u Palestini, najprije od strane Pretee, zatim od strane Mesije. Na kraju drugog
sveska pokazuje kako Pavao navijeta isto kraljevstvo u sreditu ondanjeg svijeta u Rimu.
Evanelje sadri Isusovo poslanje i spasiteljski in njegove smrti i uskrsnua te zavrava njegovom

proslavom i uzaaem. Isus je doao kao Mesija svoga naroda te doivio da bude od njega
odbaen. Meutim, njegovo poslanje nije propalo. Donio je spasenje novom Izraelu i stoga
propovijedanje o obraenju i opro-tenju grijeha treba biti nastavljeno u njegovo ime meu svim
narodima, poevi od Jeruzalema (Lk 24,47).
Evanelje ne samo najavljuje da su se Boja mesijanska obeanja ispunila na Isusu nego takoer iznosi da je
Isus svojim spasonosnim djelom ponovno uspostavio Izraela. Iako su voe saveznikog naroda odbacili najprije Isusa
zatim i njegove apostole, Izrael je dobio novu strukturu djelovanja Duha po apostolskoj misiji.., Ovo ponovno stvaranje
Izraela moglo se dogoditi jer je Bog obranio i uzvisio njegova Mesiju... Tako je proslava Isusa o uzaau odluna
prekretnica u Lukinu djelu, ali nikako nije kraj Lukina pripovijedanja. Uzaae dokazuje da je Isus Gospodin i Mesija,
ali Luki preostaje da rekne kako je otpoeo Mesijin narod vjernika koji se poeo prikupljati od idova, Samarijanaca i
pogana.

Kako postoji uska veza izmeu treeg evanelja i Djela apostolskih, nije udo da se
kompozicija obaju djela odvija u paralelnim crtama. Prikaz Isusova ministerija sastoji se od dvaju
manje ili vie paralelnih dijelova. Prvi obuhvaa propovijedanje u Galileji; sredite mu je u
poslanju Dvanaestorice kojim i zavrava, i to veoma slii Matejevu i Markovu prikazu. Drugi dio
poinje misionarskim nalogom Sedamdesetorici i prikazuje put u Jeruzalem, a ne nalazi se kod
Mateja i Marka. Na slian nain Djela apostolska imaju dva dijela: u prvom je Petar glavno lice i
onaj se dio odvija oko Jeruzalema; u drugom je Pavao glavno lice i u ovom se dijelu lomi
dotadanji geografski okvir te vjerovjesnitvo zavrava u Rimu. Pridravajui se toga plana Luka je
morao pronai sredinu izmeu vlastite sistematinosti i rasporeda koji je naao u izvorima kojima
se sluio. Odatle izvjesna neujednaenost u kompoziciji Djela apostolskih.
Luka u Djelima apostolskim pokazuje pobjedniki napredak evanelja te njegovo irenje po
cijelom tada poznatom svijetu. Plan djela nalazi se u zapovijedi uskrslog Krista uenicima: Bit
ete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji, i sve do kraja zemlje (Dj 1,8). Posebno ga
zanima prijelaz od propovijedanja meu idovima na propovijedanje meu poganima te napredak
misije meu poganima. On u neprestanom napretku Radosne vijesti kroz provincije Rimskog
Carstva vidi silu Duha Svetoga. Temu njegove knjige moemo ovako izraziti: Djela apostolska
prikazuju sveope irenje kranske religije, kako je otpoelo i uznapredovalo uz pomo Duha
Svetoga.
Bilo je stoga potrebno da nastanak i nastavak misije meu poganima bude pod Bojim
vodstvom. Nije udno da se misionarska aktivnost rodila iz progona. Helenisti su nakon Stjepanova
muenitva pobjegli u Samariju i drugamo nastavljajui propovijedati evanelje. Petar je potaknut
objavom krstio ukuane poganina Kornelija i taj je dogaaj od velike vanosti za budunost Crkve.
Pred Pavla je na neobian nain stao sam uskrsli Gospodin, i ovaj nekadanji progonitelji krana
preobrazio se u velikog apostola pogana. Pod njegovim vodstvom kranski su misionari doprli u
Malu Aziju i kasnije Evropu Bog je Pavla izdvojio na djelo koje mu je namijenio (13,2) i
neprestano ga vodio u toj zadai (16,6-10). Pavlove nevolje, proces i zatvor pokazali su se
providnosnima (20,22-23). Ni oluja ni brodolom nisu sprijeili ostvarenje Bojeg nauma (27,2324). Pavao je u Rimu prema svom ustaljenom obiaju najprije poeo propovijedati idovima. Kad
su oni odbacili evanelje, preao je k poganima uvjeren da e oni prihvatiti poruku evanelja
(28,23-28). Knjiga zavrava pokazujui da je cilj koji je pisac sebi postavio ispunjen. Rije Boja
prola je od Jeruzalema do kraja zemlje, jer je u sreditu ondanjeg svijeta Pavao propovijedao
kraljevstvo Boje i nauavao o Gospodinu Isusu Kristu sa svom slobodom, nesmetano (28,31).
Luka je bio svjestan da je misioniranje meu poganima otpoelo i prije nego je Pavao
preuzeo svoju ulogu te je znao da Pavao nije jedini graditelj Ciikve meu poganima. On je,
meutim, elio prikazati rast Crkve pa je namjerno izabrao da to prikae na Pavlovu djelovanju i
nije mogao posegnuti za uspjenijim sredstvom. Postupivi tako, Luka je pokazao svoj tipini
knjievni i teoloki genij. Misionar i teolog Pavao dao je svoj biljeg kranstvu za sva vremena.
Navodna suprotnost izmeu Isusove i Pavlove religije temelji se na iskrivljenom tumaenju Isusove

i Pavlove nauke. Sama injenica da je Pavao mogao biti istaknut kao eventualni utemeljitelj
kranstva (ili kao veliki izopaitelj Isusova evanelja) znak je njegove vanosti. Luka je na
vrijeme opazio tu vanost. Kad je opisao Isusova djela, kojima je vrhunac veliki spasiteljski
dogaaj, preao je na nastajanje novog Izraela. Nakon izvjetaja o djetinjstvu Crkve, preao je na
prikazivanje rasta Crkve u obliku Pavlovih djela. Kao to mu mi krani moramo biti zahvalni za
divni lik Isusa, zahvalni smo mu takoer za lik Pavla.
ini se da je Luka imao izvjesnu apologetsku svrhu, barem u prikazivanju Pavlova
djelovanja. Vani rimski inovnici, kao to su Sergije Pavao i Galion, svjedoe da Pavlovo
propovijedanje ne predstavlja opasnost za dravu. Feliks i Fest, kao i Agripa II, ne smatraju Pavla
krivim, pogotovo ne toliko da bi zasluivao smrtnu osudu. Centurion Julije, koji se imao pobrinuti
za prijevoz zatvorenika Pavla iz Cezareje u Rim, ponaao se prema Pavlu s velikim potovanjem.
Priziv na carski sud spasio je Pavla od umorstva koje su mu spremali idovi. U Rimu je provodio
dane u blagom kunom pritvoru, dok nisu prole dvije godine koje je predviao zakon za ovakve
sluajeve (Dj 28,30-31). Luka je tako prikazao Pavlovo djelovanje da se vidi kako kranska
religija nije politiki tetna, a to je bilo vano za propovijedanje evanelja u Rimu i diljem Carstva.
Bilo je to potrebno i stoga to su idovi pokuavali novu religiju prikazati kao politiki opasnu.
Ipak, apologetska crta u Djelima apostolskim samo je sekundarna.
4) TEKST
Djela apostolska sauvana su u dva tekstualna oblika. Grki tekst koji stoji u kritikim
izdanjima Novog zavjeta predstavlja aleksandrijski ili neutralni tip, koji je zastupljen u B S A C, P.
Drugi je oblik tzv. zapadnog tipa i sauvan je u D, starolatinskom i sirijskom prijevodu te kod
latinskih otaca. Nekad se tvrdilo da obje recenzije potjeu od samog Luke tako da bi zapadni tip
nastao prvi, a aleksandrijski tekst bio bi dotjerani oblik. Ova tvrdnja nikako se ne moe dokazati.
Razlike su izmeu ta dva tipa teksta znatne. Openito, zapadni tekst tei prema opirnosti. U
prolosti se nisu puno uvaavale varijante ovog teksta, ali se danas kritiari slau da u znanstvenim
izdanjima grkog teksta Djela apostolskih valja uzimati u obzir i zapadni tip teksta te pojedine
podatke briljivo odvagnuti. Neke od varijanata ovog teksta mogle bi biti autentine. Navodimo ih
jer su zanimljive:
Dj 8,37 (susret Filipa i Etiopljanina): Vjerujem da je Isus Krist Sin Bojd.
Dj 12,10 (Petar i aneo): . .. sioe sedam stepenica.
Dj 19,9 (o Pavlu koji je pouavao u Tiranovoj koli): od petog do desetog sata.
Dj 20,4: Gaj Doberanin (mjesto Derbanin).
Dj 20,15 spominju zaustavljanje u Trogilionu nakon Sa-mosa i Mileta.
Dj 28,16: Kad smo uli u Rim, centurion je prepustio zatvorenike zapovjedniku logora
(pretorijanskog). Pavlu je bilo doputeno da nae stan izvan logora.
2. KNJIEVNA STRUKTURA
DJELA APOSTOLSKIH
1) PLAN
_______________________________________________________________________________________________
UVOD (1,1-11)
_______________________________________________________________________________________________
A.
I.
JERUZALEMSKA CRKVA
(1,12-5,42)
_______________________________________________________________________________________________

II.
PRVE MISIJE
(6-12)
________________________________________________________________________________________________
III.
BARNABA I PAVAO
(13,1-15,35)
________________________________________________________________________________________________
B.
IV.
PAVLOVA MISIJA
(15,36-19,20)
________________________________________________________________________________________________
V.
KRISTOV SUANJ
(19,21-28,29)
________________________________________________________________________________________________
EPILOG
(28,30-31)
________________________________________________________________________________________________

2) ANALIZA
Spomenuli smo da se Djela apostolska dijele na dva velil dijela. Pavao je pred svoje drugo
misionarsko putovan (15.36) bio slubeno priznat kao apostol pogana te se dao r posao koji je
stvarno spadao na njega. Od tog asa Djela apostolska opisuju veliko putovanje iz Antiohije u Rim.
To je putovanje slino Isusovu putu u Jeruzalem u Lk 9,51-19,46. Prvi dio Djela apostolskih nema
takve povezanosti nego predstavlja mozaik razliitih zgoda koje slue za osvjetljavanje ni pretka
kranstva.
Prolog svjedoi (1,2-2) da Dj sainjavaju jedno djelo s trt im evaneljem, koje je
posveeno istom Teofilu. Na poetk 1.3-11 ukratko se ponavlja sadraj treeg evanelja (L 24.1353) i time su oba sveska povezana u jednu cjelinu. Slia postupak susreemo u nekim
starozavjetnim knjigama. Tak na primjer usp. J 24,28-31 i Suci 2,6-9; 2 Ljet 36,22-23 i E l,l-3a.
I. Dj 1,12-2,41. Nakon Isusova uzaaa Jedanaestorica s okupljaju u gornjoj sobi s
uenicima i Marijom majkom Isu sovom. Na Judino mjesto izabran je Matija. Silazak Duh;
Svetoga o Pedesetnici preobrazio je Dvanaestoricu i oznai, poetak Crkve, koja je stupila u
javnost. Petar je u svom go voru naglasio kako se na Isusu ispunilo Pismo, i to je posebni svojstvo
prvotne kerigme. Prvi obraenici primili su krtenje.
Dj 2,42-5,42. Sumarij ukratko prikazuje ivot prve kran ske zajednice. Nakon toga slijedi
prikaz udesa koja ine apostoli te njihova nauavanja. Narod se odaziva, ali Sinedrij pokuava
uguiti novi pokret u zametku. Luka u jo dva sumarija opisuje ivot prvih krana.
II. Dj 6,1-8,3. Postavljanjem akona, posebno propovjednikim djelovanjem Stjepana,
iskrsavaju na povrinu Heleni-sti. Stjepan je prva rtva progona. On u govoru pred Sinedrijem tvrdi
da krane ne veu idovski propisi. Raspreni helenistiki obraenici postaju prvi kranski
misionari.
Dj 8,4-40 donosi djelovanje Filipa, koji je evangelizirao Samariju i krstio etiopskog eunuha.
Dj 9,1-30. Pavlovo obraenje i poziv.
Dj 9,31-11,18. Petrovo kruno putovanje na kojem kao poglavar obilazi zajednice uz
palestinsku obalu te prima u Crkvu centuriona Kornelija zajedno s njegovim ukuanima.
Dj 11,19-30. Nastanak zajednice u Antiohiji, Barnabina i Savlova djelatnost u toj zajednici.
Dj 12. Herod Agripa I progoni jeruzalemsku zajednicu te osuuje na smrt Ivanova brata
Jakova i daje zatvoriti Petra, koji je udesno izbavljen. Agripa umire u Cezareji.
III. Dj 13-14. Antiohijska zajednica alje Barnabu i Pavla kao misionare i oni evangeliziraju
Cipar i junu Galaciju.
Dj 15,1-35. Apostoli okupljeni u Jeruzalemu odluuju da se obraenici s poganstva ne
trebaju podvrgavati Mojsijevu Zakonu. Od tada je Pavao slobodan da se posveti i istroi u velikoj
zadai na koju ga je pozvao uskrsli Krist. Poinje novo razdoblje i drugi dio Djela apostolskih.

IV. Dj 15,36-18,22. Pavao i Silvan kreu iz Antiohije na misijsko djelovanje preko Male
Azije do Troade i odatle u Makedoniju. U Listri im se pridruio Timotej. Pavao se zaustavio u
Korintu i to je najvaniji dio ovog putovanja. Kasnije su se vratili iz Korinta u Antiohiju.
Dj 18,23-19,20. Pavao je vrlo brzo nakon toga ponovno poao u Malu Aziju. Ovaj put
zaustavio se u Efezu, glavnom gradu provindije Azije, gdje je proveo oko dvije godine.
V. Dj 19,21-22. Pavao je za vrijeme boravka u Efezu razradio svoj plan za budunost.
Pojedinosti iz toga plana vidimo u Gal 2,10; 1 Kor 16,1-4; 2 Kor 8,1-5; Rim 15,25-28; usp. Dj 2417. elio je odnijeti u Jeruzalem priloge velike kolekte koja je obavljena u svim crkvama. To bi
posluilo za jaanje povezanosti izmeu krana poganskog podrijetla i Jeruzalemske zajednice.
Nakon toga mogao bi pristupiti dalekosenijim planovima. elio je propovijedati evanelje u Rimu
i panjolskoj, sve do zapadne granice ondanjeg svijeta.
Dj 19,23-21,26. Ubrzo nakon pobune srebrara, Pavao je napustio Efez. Pohodio je
Makedoniju te poao u Korint. Nakon boravka od tri mjeseca krenuo je prema Jeruzalemu kopnom
do Filipa, gdje mu se pridruio Luka, a odatle morem do Ce-zareje. U Jeruzalemu ga je primio
Jakov.
Dj 21,27-28,29. Neutaiva mrnja helenistikih idova konano se oborila na Pavla i on im
pada u ake. Izbavio ga je Tribun Klaudije Lizija te otpremio u Cezareju, gdje je ostao kao
zatvorenik dvije godine. Poto je prizvao na carski sud bio je poslan u Rim, gdje su ga ekale jo
dvije godine zatvore Dj 28,30-31. Ljudi ne mogu poremetiti plan Boji. Pavao je stigao u Rim kao
to je elio, zapravo ne kao to je elio on nego kao to je to Bog zacrtao (Dj 23,11; 27,24). Tu je
otvoreni i nesmetano svjedoio za Krista.
3) IZVORI
U prologu prvom svesku svoga djela (Lk 1,1-4) Luka izriito kae da se oslanjao na izvore.
Kod prouavanja njegova evanelja mogli smo razabrati neke od njih. A priori je sigurno da je i za
Djela apostolska neprestano upotrebljavao izvore, ali za ovaj spis nemamo paralelnih novozavjetnih
djela, kao Sto su za Lukino evanelje drugi sinoptici, da bismo se oslonili na njih kao pomagalo u
prouavanju izvora. Problem izvora za Dj je sloen. Oslonit emo se za nae potrebe na jedno djelo
koje vrlo uspjeno donosi pregled problematike. U prouavanju izvora korisno je, dapae nuno,
promatrati odvojeno dva dijela Dj.
Dj 1,12-15,35. - Oita je semitska obojenost prvog dijela ove knjige, osobito poglavlja 1-12.
Mogue je stoga da je u poetku postojao neki aramejski spis koji je posluio kao izvor za grau
sve do Dj 15,35. Postoji hipoteza koja ova poglavlja smatra prijevodom, ponegdje neuspjelim, s
aramejskog. Ova teorija ne vodi rauna o semitizmima koji prije potjeu iz hebrejskog nego iz
aramejskog te koji pokazuju utjecaj Septuaginte na Luku. Dobra je strana ove teorije to to
upozorava na aramejsko podrijetlo dobrog dijela grae u prvim poglavljima Dj. Mnogi su pokuali
protumaiti znatne dijelove poglavlja 1-12 kao kombinaciju ili usporedno donoenje dvaju
paralelnih izvora, ali nijedno omeivanje izvora nije bilo postavljeno tako vrsto i logino da bi
izdralo pred ozbiljnijom kritikom.
Neki su u Dj 2,41-5,40 vidjeli temeljni izvor koji bi napisala jeruzalemska zajednica. Druge
predaje pripisane su Cezareji (Dj 1,15-2,40; 8,lfo-13.26-40; 9,1-30; 9,31-10,48). Prema nekima
graa iz Dj 1,1-14 bila bi galilejska predaja. Dananji strunjaci, zbog doprinosa metode povijesti
oblika, nisu skloni pretpostavljati postojanje jasno odreenih pisanih dokumenata. Oni radije
govore o predajama ili o razliitim dokumentima kojima se Luka posluio. Valja uvijek imati na
umu da je Luka preuzetoj grai dao svoj osobni peat te da cijelo njegovo djelo pokazuje znakove
znaajnih redaktorskih zahvata.

Iako problem izvora valja postavljati elastinije te potivati Lukinu slobodu prilikom
sastavljanja, ipak je, izgleda, mogue uoiti pisane izvore iza Djela apostolskih u obliku u kojem su
do nas dospjela. Takoer valja primijetiti da je Luka iao od stupnja do stupnja. Pisao je odlomke
koje je kasnije prilagoivao svom opem planu i ubacivao ih kao spojne odlomke. Kad uoimo
takav jedan odlomak, valja ga vrednovati kao prikaz na kojem se opaa Lukin redaktorski rad pa ne
moemo na temelju takvih odlomaka misliti da je upravo tako izgledao izvor kojim se Luka
posluio.
Prikaz prvog misijskog putovanja dobar je primjer odsjeka koji je umjetno umetnut u
redaktorski okvir, jer su reci 12,25 i 15,1-2 spojnice koje vrsto povezuju ovaj odsjek u sadanjem
kontekstu. Nije teko uvidjeti da su odsjeci 11,27-30 i 15,3-33 u poetku bili skladan izvjetaj o
putu Barnabe i Savla u Jeruzalem, izvjetaj koji je sadravao raspravu u Jeruzalemu te zavravao
povratkom ove dvojice u Antiohiju. Sada je taj prikaz prekinut odlomkom 12,1-23, koji je preuzet
iz posebnog palestinskog izvora i proet je pavlovskom predajom (Dj 13-14). Pavlovska je predaja
opisivala putovanje koje je poelo i zavrilo u Antiohiji, a pisac Djela apostolskih, kombinirajui
izvore, morao je prikazati Pavla i Barnabu u Antiohiji radi poetka misionarskog putovanja i
istovremeno navesti razlog zato su trebali poi u Jeruzalem. On je sve to izveo dodajui 12,25 i
15,1-2. Tako je stroga kronologija ustupila mjesto razlozima knjievne kompozicije.
Prema tome, 11,27-30 ne opisuje razliito putovanje od onoga u poglavlju 15, jer su
odlomci koji su sada razdijeljeni u poetku sainjavali jednu cjelinu. Ova je injenica vana za
otklanjanje prividnog neslaganja izmeu Dj 15 i Gal 2,1-10. Djela apostolska u sadanjem obliku
prikazuju Pavlov put u Jeruzalem u petnaestom poglavlju kao njegov trei pohod svetom gradu
nakon obraenja. Taj pohod stoga ne moe biti drugi pohod, koji je spomenut u Gal 2. Ako se,
meutim. Dj 11,27-30 u stvari ne odnosi na neki drugi put, razliit od onog u poglavlju 15, tada Dj
15 i Gal 2 govore o istom pohodu koji je drugi po redu. Reci 15,1-2 pripadaju redakcijskom
zahvatu, jer je pitanje o obrezanju sazrelo u Jeruzalemu (Dj 15,5; Gal 2,4). Pavao i Barnaba doli su
u grad nakon povratka s misionarskog putovanja da odnesu milostinju za siromahe koje je pogodila
glad (Dj 11,29-30; usp. Gal 2,10). Tada su ujedno izvjestili o uspjehu svoje misije (Gal 2,2; Dj
15,3-4). Pitanje obrezanja postavili su neki obraeni farizeji (Dj 15,5; to su bez sumnje lana
braa iz Gal 2,4). Apostoli i starjeine na elu s Petrom, Jakovom i Ivanom (Gal 12,9) razmotrili
su pitanje. Skup je odobrio Pavlov posebni apostolat i odluio da na obraenike s poganstva ne
stavlja jaram Zakona (Gal 2,6-9; Dj 15,7-19).
Usporedba Gal 2 i Dj 15 oteana je injenicom to je odsjek 15,3-29 sastavio Luka. Luka je
spojio prikaze dviju razliitih rasprava, od kojih se jedna odnosila na obvezatnosti Mojsijeva
zakona za obraenike s poganstva, osobito s obzirom na obre-zanje, a druga, kasnija, govorila je o
jelu, to je bilo nuno za zajednitvo kod stola i dobre odnose meu obraenim idovima i
poganima. Prvo pitanje, od velike i sveope vanosti, nije rijeila jeruzalemska zajednica, nego
zbor apostola koji se okupio u Jeruzamu i Gospodinov brat Jakov bio je pridodan zboru apostola.
Drugo je pitanje manje vano i imalo je vie mjesno obiljeje, jer je dolazilo do izraaja samo ondje
gdje su bili brojni krani obraeni sa idovstva. Ono je iskrsnulo kasnije i rijeeno je moda nakon
incindenta u Antiohiji (Gal 2,11-14). Ovaj put skupu je predsjedao Jakov a Petar i Pavao bili su
odsutni. Pavao u stvari ne spominje dekret o istoi jela kada raspravlja o Jeruzalemskom saboru
(Gal 2,6) ili u drugim zgodama, kad bi mu taj dekret dobro doao (1 Kod 8-10; Rim 15). Za njega
je saznao tek pri kraju svoga treeg misijskog putovanja od Jakova (Dj 21,25). Luka je vidio da su
oba pitanja meusobno povezana pa ih je spojio u zaokruenu cjelinu. Kod toga je elio ne samo
dati zaokruenu literarnu cjelinu nego i prikazati sintezu dogaaja, na to je imao pravo kao
povjesniar.
U prvom dijelu Djela apostolskih moemo razlikovati tri glavna izvora: 1. palestinske
predaje (9,32-11,18; 12,1-23); 2. pavlovske predaje (9,1-30; 13,3-14,28); 3. antiohijske predaje
(11,19-30; 15,3-33). Ipak valja imati na umu da je Luka ove odsjeke preradio prije nego ih je

ugradio u svoje djelo. Drugim rijeima, iako se opaa prisutnost razliitih predaja, nije potpuno
mogue razlikovati izmeu temeljnih izvora i njihove redaktorske obrade. Na primjeru 11,27-30 i
15,3-33 vidjeli smo kako daleko moe ii Lukino preraivan je. Kad tako uvidimo nain njegova
postupanja, neemo se uditi nekim svojstvima njegova djela. Luka kao pisac postupa slobodno sa
svojim izvorima, a kao povjesniar vie je zauzet sreenim izlaganjem grae negoli pojedinim
detaljima.
Luka u Djelima apostolskim neprestano upozorava na porast kranske zajednice: 2,47;
5,14; 6,7; 9,31; 12,24; 16,5; 19,20. Narativni dijelovi takoer usput pripominju tu injenicu.
Posebno su vana tri vea sumarija: 2,42-47; 4,32-35; 5,12-16. U tim sumarijima ponavlja se slika
ivota Crkve-matice u Jeruzalemu. Sa stajalita knjievne kritike najznaanije je da je te sumarije
sastavio Luka. Tako na primjer reci 2,44-45 unaprijed nagovjetavaju sadraj drugog sumarija, a u
drugom sumariju redak 4,33 je umetnut. Reci 2,42.46-47; 4,32.34-35; 5,12a.15 mogu se smatrati
izvornima, dok su reci 2,43-45; 4,33; 5,12b-14 sekundarni. Ovim dodacima proirena je svrha
svakog sumarija spominjanjem tema koje su razvijene u drugim sumarijima. Tako je u prvom
sumariju tema o pobonom i uzornom ivotu zajednice pojaana spominjanjem udesa i zajednitva
dobara, a to su teme treeg i drugog sumarija. Drugi sumarij u vrlo saetom obliku (r. 33) ponavlja
teme ostalih. Slino trei sumarij svoju temu o udesnim ozdravljenjima dopunja spominjanjem
zajednike molitve i potovanja koje je zajednica uivala. U svakom od ta tri sumarija konani
dojam postignut je umetanjem neeg novog u sumarij koji je ve postojao. Rezultat je nezgrapan i
nije tipian za Luku, koji obiava preraditi svoje izvore. Mogue je da su sumariji ve imali
sadanji oblik u asu kad je on za njih saznao. N dalje, nije nevjerojatno da je neki Lukin uenik,
prireuju djelo svoga uitelja, stavio umetke.
DJ 15,36-28,28 - O izvorima koje je Luka upotrijeb u drugom dijelu Djela apostolskih
pisalo se mnogo, ali ovd je stvar manje sloena. Prihvatimo li da je Luka auktor ovi djela, pravog
problema i nema. Budui da on jest auktor, i se da je pretjerano nijekati njegovu osobnu prisutnost
dogaajima koji su opisani u mi-odlomcima (16,10-17; 2 5-21,18; 27,1-28,16). Opravdano je
pretpostaviti da se ovdje Luka slui pisanim biljekama koje su bile neka vrsta dnevnika. Takav
izvor naziremo na temelju zorno prikazanih pojedinosti u ovim odlomcima. Za ostali dio grae, u
kojem se ra o Pavlu, opravdano je pretpostaviti da je Luka pitao sami Apostola i njegove suradnike.
Tumaenje koje se nudi kao oito ne valja odbacivati samo zato to je jednostavno i oit Pitanje da
li su Lukini izvori o Pavlovim putovanjima bili ve zapisane biljeke, neki itinerarij ili putopis, od
drugotne vanosti, ako uvidimo da je Luka prikupio grau, bez obzi: u kojem je obliku ona bila
prije unoenja u Djela apostolska
J. Dupont u zakljuku svoga prouavanja istie da rezultat njegova rada negativan i
pozitivan u isto vrij em Negativno je to se istraivai ne slau koje sve i kakve izvo: naziremo u
Djelima apostolskim. Pozitivno je to to se stru njaci slau da Luka nije svoje djelo napisao u
jednom dah Mogue je opisati Lukin knjievni postupak.:
On se ne zadovoljava prepisivanjem izvora nego prerauje tek unosei svuda peat svog rjenika i stila.
Moda je potrebno pc dalje te voditi rauna o injenici da graa upotrijebljena u Djelin apostolskim u cjelini otkriva
arite auktor ova zanimanja i ist vremeno njegovu istaknutu osobnost. On ne samo da informira i svoj vlastiti nain
nego se u donesenoj grai i stilu openito or; ava sama njegova osobnost. Sve je tako uredio kao da je sa bio prisutan
ne samo pri redigiranju djela nego i pri sastavljan; izvora na kojima se temelji njegovo djelo.

GOVORI - Ovim smo otprilike zavrili prouavanje i vora u Dj, ali prije nego poemo
dalje, dobro je kratko se osvrnuti na govore. Oni su sastavni dio knjige i uloga im je da prue
znaenje dogaaja opisanih u narativnim dijelovima. Svaka faza u povijesnom razvitku Crkve
popraena je govorom koji otkriva odgovarajui razvoj kranske misli.
Na poetku uskrsli Krist odreuje ulogu svojih apostola i zacrtava im plan djelovanja.
Petrov govor u gornjoj sobi otkriva vanost Dvanaestorice. Njegov govor na Pedesetnicu

razjanjava smisao ekstatinog dogaaja i intervencije Duha Svetoga. Taj je govor ujedno prvi
nastup apostola pred idovima. Ovu poruku apostola Petar dalje razvija u sljedeim govorima
(3,12-26; 4,8-12; 5,29-32; 10,34-43). Primanje Kornelija u Crkvu odluni je zaokret za priputanje
pogana u kransku zajednicu i Petar ga opravdava govorom (11,5-17; 15, 7-11). Stjepanov govor
otkriva raspoloenje i misao Helenista.15 Taj govor ujedno odraava poetak nestrpljivosti prema
zahtjevima Mojsijeva zakona i prema hramskim ceremonijama. Ona e kasnije dovesti do raskida
sa idovstvom te u kranima probuditi punu svijest o vlastitom, posebnom identitetu. Filip izriito
poistovjeuje trpeeg |Slugu iz Iz 53 s Kristom.
Smisao Pavlove misije jednako se izraava u govorima. Kad proitamo 13,16-41, uviamo
da apostol naroda arko ezne za obraenjem idova dijaspore i u tome se pribliava temi Petrovih
govora idovima. Njegovi nastupi u Listri (14, 15-17) i Ateni (17,22-51) pokazuju da se mogao
prilagoditi helenistikom religioznom nastupanju koje je bilo pod utjecajem stoicizma. Njegov
oprotajni govor starjeinama Efeza u Miletu (20,18-35) ujedno je i njegova oporuka. Njegovi
kasniji govori u Jeruzalemu (22,1-21; 23,1-6), Cezareji (24,10-21; .-3.2-23) i Rimu (28,17-20.2528) osobne su apologije, ali i i njih vidimo kakav je bio poloaj krana pred idovstvom i pred
rimskim vlastima.
Govori imaju veliku teoloku vanost. Postavlja se pitanj da li su autentini. Ve smo se
osvjedoili da je Luka postupa slobodno u odnosu na svoje izvore s obzirom na narativn grau
svoga djela. Valja dopustiti da mnogi govori jezikom stilom odraavaju Lukinu redaktorsku ruku.
Luka je takoe posjedovao zauujuu psiholoku sposobnost da razliitu] licima kao to su Petar,
Stjepan, Pavao i Jakov stavi u ust govore koji im kao osobama odgovaraju. U isto vrijeme oprav
dano je pretpostaviti da je predaja, koju je Luka poznavao i cijenio, sauvala glavne teme koje su
svojim govorima raz vijali istaknuti svjedoci kranstva. Stoga u govorima Djela apostolskih od tih
svjedoka potjee upotreba Pisma, teologija apologetski dokazi i prikazivanje kranske poruke,
makar t govori u sadanjem obliku potjecali od Luke. Kakva god bih prodorna mo Lukine
teologije, on esto prikazuje misli Petra i Stjepana upravo kako su ih oni oblikovali u aru prvih
Duhova. Bilo bi naivno zamiljati da su govori doslovni zapisi te da su s tom nakanom i preneseni.
Jednako bi, meutim bilo nepravedno tvrditi da su oni Lukin slobodni sastav. Luke se slui
redaktorskom slobodom, ali ona se najvie oituje u rasporedu i prikazivanju grae. to se tie
samih dogaaja, on je vjeran izvorima i ne pokazuje sklonosti da izmilja.
4) POVIJESNA VRIJEDNOST
Neki bi mogli rei da je Lukin cilj bio prikazati povijest prvog kranstva. Ovo je istinito
samo do izvjesne mjere, jer je oito da mu nije bila namjera napisati detaljnu povijest prve Crkve.
Ne smijemo stoga smatrati da su Djela apostolska zamiljena kao povijest Crkve ili da sadre
strogu znanstvenu povijest. Ako Luka prikazuje irenje Crkve, svjestan je da je to djelo Duha
Svetoga (2,47; 9,31). Njegova knjiga pokazuje kako je Duh Sveti dopunio djelo koje je Isus
zapoeo, jer je Duh vodio apostole u misionarskoj zadai. Cijelo Lukino djelo (evanelje i Dj) je
teologija povijesti spasenja. Luka u razdoblju izmeu stvaranja i paruzije vidi tri faze:
1. Razdoblje Izraela, Zakona i proroka.

15

idovi koji su se sluili grkim uvijek su izazivali palestinske zemljake svojim omalovaavanjem materijalnih
elemenata Izraelova bogotovlja. ivei u dijaspori doivljavali su Boga, ija je prisutnost posebno vezana uz
jeruzalemski hram i tovali ga duhovnom odanou koja nije marila za miris krvi i spaljenog mesa. Doznavi za Isusa
ovi su Helenisti pronali put prema duhovnom bogotovlju u 'nerukotvorenom hramu'. Kad je Helenist Stjepan govorio
o Isusu, njegovi su sluatelji jedino zapeli na izazovnoj tvrdnji koja je odjek protuhramske polemike: 'Istom Salomon
izgradi mu dom, ali Svevinji u rukovorinama ne prebiva' (Dj 7,47--48). (B. M. AHERN: New Horizons. Sudies in
Biblical Theology, Notre Dame, Ind.: Fides, 1963, str. 183.

2. Razdoblje Isusa, koje daje predokus budueg spasenja.

3. Razdoblje Crkve i Duha, koji poinje od uzaaa.
Luka se u svom evanelju pozabavio drugim razdobljem koje je okonalo prvo. U Djelima
apostolskim bavi se poetkom treeg razdoblja. Ova knjiga nije ni svjetovna ni crkvena povijest.
Ona donosi jednu stranicu povijesti spasenja, Heilsgeschichte.
Budui da je kranstvo povijesna religija, Luka je morao poi od povijesnih injenica, ali
to ne znai da je do u sitnice traio povijesnu tonost. Dobar dio podataka iz Djela apostolskih
moe se usporediti s podacima iz Pavlovih poslanica. Luka nije upotrebljavao poslanice ali je
injenica da se mnogo toga iz Lukina djela slae sa slikom misionarskog djelovanja kako ga
prikazuje Pavao. Poznato neslaganje izmeu Dj 15 i Gal 2 moe se rastumaiti Lukinim knjievnim
postupkom, kako smo vidjeli. Za prva poglavlja Dj nemamo slinih spisa s kojima bismo mogli
napraviti usporedbu, ali unutranja vjerodostojnost samih dogaaja i Lukina prokuana vjernost
izvorima svjedoe povijesnost prikazanih dogaaja.
Vjerodostojnost povijesnih dogaaja u Dj moe se provjeriti na na izvanbiblijskim
dokazima. Lukino djelo izdralo je na takvom provjeravanju. U veini sluajeva ono to znademo u
svjetovnoj povijesti onog vremena dobro se slae sa svjetovnim dogaajima koje spominju Dj.
Luka je dobro upuen u religijske, politike i drutvene prilike Pavlova svijeta.
Rimski inovnici s kojima su se Pavao i njegovi suradnici susretali stvarno su postojali u ono doba na onim
mjestima. Luka prikazuje da se svaki nalazi upravo ondje gdje bi trebalo biti: prokonzuli u senatskim provincijama,
azijarsi u Efezu, strategoi u Filipi-ma, politarsi u Solunu... Vlasti poduzimaju akciju protiv njih u kolonijama koje su
bile strogo rimski ureene, kao Antiohija pizidijska ili Filipi, gdje je vladala zakonitost i red. Pobunjeno mnotvo
pokuava preuzeti ulogu zakona u svoje ruke u helenistikim grdovima gdje uprava nije bila stroga, kao u Ikoniju,
Efezu i Solunu

U tom kontekstu vaan imbenik jest Lukin osjeaj za mljopisne pojedinosti, barem ondje
gdje se one uklapaju dol u njegov izvjetaj. Brino locira mjesta i gradove koje s] minje, kao npr.:
...s brda zvanoga Maslinsko, koje je bi Jeruzalema, udaljeno jedan subotni hod (1,12); ...stigoe
Pergu pamfilijsku (13,13); ...prebjegoe u likaonske grade Listru i Derbu (14,6); ...i stigli u
Miru licijsku (27, ...stigosmo na neko mjesto zvano Dobra pristanita, bli kojega je grad Laseja
(27,8). Luka slino navodi adresu oso koje opisuje: mjesto gdje ive, kuu gdje odsjedaju. Tako n]
Pavao u Damasku odsjeda u kui Jude, koja se nalazi u ul Ravnoj (9,11). Petar u Jopi odsjeda kod
imuna koara, ija kua bila uz more (10,6). Pavao u Filipima odsjeda kod Lidi (16,14-15), u
Solunu kod Jasona (17,5-7), u Korintu kod Akvi i Priscile (18,3), zatim kod Ticija Justa, ija je
kua tik 1 sinagoge (18,7), u Cezareji kod Filipa evaneliste (21,8). Jeruzalemu kod Mnasona
Cipranina (21,16). Nije vjerojati da bi pisac koji je imao smisla za ovakve pojedinosti bio n> maran
na podruju povijesnih dogaaja.
Djela apostolska su najvaniji izvor za povijest prve Crkv Ona u isto vrijeme, u skladu s
postavljenim ciljem, pokazuj poetak kranske teologije izrazitije nego bilo koji drugi dokument
te daju uvid u prvu kransku poruku, osobito Petrovim govorima. Ovdje povijest i teologija idu
ruku po ruku, jer je Luka elio prikazati odlunu fazu povijesti spesenja.
3. NAUKA
1) KERIGMA
U prvom dijelu Djela apostolskih moemo lako uoiti se mitsko obiljeje. Ono je nastalo
dijelom stoga to Luka namjerno oponaa stil Septuaginte, koji je pun hebraizama. Na drugim
mjestima, osobito u Petrovim govorima, semitsko obiljeje dolazi iz aramejske podloge. Valja
takoer imati na umu da je Luka tragao za izvorima i drao ih se. Sve ovo govori da se Petrovi

govori temelje na grai koja je nastala u Jeruzalemskoj Crkvi, s aramejskim kao govornim jezikom.
Drugim rijeima Petrovi govori, odraavaju prvotnu kerigmu jeruzalemske Crkve.
Prva etiri Petrova govora (2,14-36.38-39; 3,12-26; 4,8-12; 5,17-40) sadre uglavnom iste
misli. Oni se meusobno dopunjavaju te daju jasan uvid u sadraj prve kerigme:
1. Svanulo je vrijeme ispunjenja. To je ono to je reeno po proroku (2,16). Ali Bog tako
ispuni to unaprijed navijesti po ustima svih proroka (3,18). I svi proroci koji su - od Samuela
dalje - govorili, takoer su navijestili ove dane (3,24). Rabinska egzegeza Starog zavjeta bavila se
prorokim navjetajima Mesijinih dana. Stoga Petar najavljuje da je osvanulo mesijansko doba.
2. Ispunjenje se ostvarilo u skladu s Bojom voljom i naumom djelovanjem, smru i
uskrsnuem Isusa, Sina Davidova. To se sa zanosom iznosi uz dokaze iz Pisma. (Sam David
svjedoi davidovsko podrijetlo Isusa: Ali kako je (David) bio prorok i znao da mu se zakletvom
zakle Bog plod utrobe njegove posaditi na prijestolje njegovo, unaprijed je vidio i navijestio
(Krista) (2,30-31). Ovako je opisano Isusovo javno djelovanje: Isusa Nazareanina, ovjeka
kojega Bog pred nama potvrdi silnim djelima, znamenjima i udesima koja, kao to znate, po
njemu uini meu vama ... (2,22). Mojsije tako ree: 'Proroka, kao to sam ja, od vae brae,
podignut e vam Gospodin Bog va' (3,22). Smrt Isusova ovako se navijeta: Njega, predana po
odluenom naumu i promislu Bojemu, po rukama bezakonika razapeste i pogubiste (2,23). Isusa
kojega vi predadoste i kojega se odrekoste pred Pilatom kad ve bijae odluio pustiti ga. Vi se
odrekoste Sveca i Pravednika, a izmoliste da vam se daruje ubojica. Zaetnika ivota ubiste (3, 1315). Petar odvano tvrdi da je Isus uskrsnuo: Bog ga uskrisi, oslobodivi ga groze smrti, jer ne
bijae mogue da ona njime obvlada (2,24). Bog ga uskrisi od mrtvih, emu smo mi svjedoci
(3,15) ... po Imenu Isusa Krista Nazareanina, kojega ste vi raspeli, a kojega Bog uskrisi od
mrtvih (4,10).
3. Isus je snagom uskrsnua uzdignut o desnu Boga k mesijanska glava novog Izraela:
Desnicom Bojom uzvi primio je... Bog ga je uinio Gospodinom i Kristom (2,33.36) Bog
otaca naih proslavi slugu svoga Isusa (3,13). Nje; Bog desnicom svojom uzvisi za Zaetnika i
Spasitelja (5,32)
4. Duh Sveti u Crkvi znak je Kristove sadanje moi slave: Desnicom Bojom uzvien,
primio je od Oca obe nje, Duha Svetoga i izlio ga, kako i sami gledate i sluat (2,33). I mi smo
svjedoci tih dogaaja, i Duh Sveti kojega dade Bog onima to mu se pokoravaju (5,32).
5. Mesijansko e vrijeme zavriti Kristovim povratkon ...pa da od Gospodina dou
vremena rashlade, te on poalj vama unaprijed namijenjenoga Pomazanika, Isusa. Njega treba da
nebo pridri do vremena uspostavljanja svega to obe Bog na usta svetih proroka svojih odvijeka
(3,20-21). Ov treba usporediti s 10,42: On nam i naloi... svjedoiti: Ovo je onaj koga Bog postavi
za Suca ivih i mrtvih!
6. Kerigma uvijek zavrava pozivom na kajanje i obraenje, nuenjem oprotenja i Duha
Svetoga te obeanje Spasitelja: Obratite se i svatko od vas neka se krsti u Im Isusa Krista da vam
se oproste grijesi, i primit ete dar Sve toga Duha. Ta za vas je ovo obeanje i za vau djecu i za svi
one iz daleka zajedno, koje pozove Gospodin Bog na (Dj 2 38-39). Pokajte se, dakle, i obratite
da se izbriu grijesi vai.. te on poalje vama unaprijed namijenjenog Pomazanika, Isusa (Dj 3,1920). I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu, pod nebom drugog imena dana ljudima po
kojemu s moemo spasiti (Dj 4,12).
Takva je jeruzalemska kerigma. Znaajno je da su glavni elementi kerigme sadrani u
sumariju Isusove nastupne propovijedi: Isus otie u Galileju. Propovijedao je Evanelje Boje:
'Ispunilo se vrijeme, pribliilo se Kraljevstvo Boje! Obratite se i vjerujte Evanelju' (Mk 1,14-5).
Kerigma je razvijena prema shemi tog sumarija.

Prva reenica: Ispunilo se vrijeme - oblikovana je kao aluzija na proroanstvo i ispunjenje. Druga reenica:
Pribliilo se Kraljevstvo Boje - oblikovana je kao prikaz Isusova ministerija, smrti, uskrsnua i proslave, a sve je to
promatrano kao eshatoloki proces. Trei lan: Obratite se i vjerujte Evanelju - ponovno dolazi u pozivu na
obraenje i u nuenju oprotenja, ime zavrava apostolska kerigma. Bilo da je apostolsko propovijedanje oblikovano
po uzoru na Isusovo ili da je evanelista sumarij o Isusovoj nastupnoj propovijedi oblikovao prema kerigmi prve
Crkve, u svakom sluaju redoslijed i sadraj je isti. Kraljevstvo Boje prikazano je kao prisutno u dogaajima Isusova
ivota, smrti i uskrsnua pa navijetanje tih dogaaja u njihovu pravom ozracenju predstavlja propovijedanje
kraljevstva Bojeg.

Petrov govor u Dj 10,34-47 razlikuje se od drugih ne stoga to ne bi sadravao glavne

elemente kerigme, nego stoga to se usredotouje na povijesne injenice u vezi s Isusom. Iz tog
govora doznajemo da je Isus nakon Ivanova krtenja poeo propovijedati u Galileji Radosnu vijest i
nastavio po Judeji. Obilazio je inei dobro, ozdravljajui bolesne, izgonei vragove. Bio je raspet i
Bog ga je trei dan uskrisio. Pokazao se odabranim svjedocima i zapovjedio im da propovijedaju
narodu. Ovaj govor upuen je poganskim sluateljima, Korneliju s njegovim ukuanima i
prijateljima (Dj 10,24), ljudima koji nisu bili palestinski idovi te nisu poznavali glavne injenice o
Isusu. Moda je govor pred Kornelijem oblik kerigme koji je prva Crkva upotrebljavala u svojim
prvim nastupima pred irom javnou.
Luka se, bez sumnje, oslonio na staru predaju kod redigiranja tih govora, ali ipak kod Pavla
nalazimo najstarija pisana svjedoanstva. Pavlovi spisi nisu po knjievnoj vrsti kerigma, ali su
valjan temelj istraivanja te u njima nalazimo mogunosti usporedbe s Djelima apostolskim. U 1
Kor 15,3-7 Pavao donosi kratki saetak kerigme te izriito tvrdi da je to preuzeo od onih koji su ga
pouili u vjeri. Neki odlomci u Gal i Rim, kao i govor u Dj 13,17-41, sadre sve elemente kerigme.
Jasno je da je ove elemente Pavao smatrao nacrtom apostolskog evanelja, kojega su se, prema
njegovu miljenju, pridravali i drugi kranski misionari, a ne samo on.
Ipak u Pavlovoj kerigmi postoje tri toke koje nisu prisutne u jeruzalemskoj kerigmi kako je
prikazuje Dj. Prije svega u Petrovim govorima Isus nije nazvan Sinom Bojim, dok ista Djela
apostolska za samog Pavla kau: Odmah stade po sinagogama propovijedati Isusa, da je on Sin
Boji (9,20). Opaamo da su Petrovi govori isprepleteni proroanstvima da on predstavlja Isusa
kao Slugu Bojega iz Deuteroizai Nadalje, ini se da naziv Gospodin i Krist (Dj 2,36) znai
sasvim isto to i Sin Boji u snazi (Rim 1,4). Znaajno je optika evanelja smatraju Krista
Sinom Bojim a ne stoji pod Pavlovim utjecajem.
Drugo, jeruzalemska kerigma ne tvrdi da je Krist umro za nae grijehe (usp. 1 Kor 15,3).
Mogue je da je ova mis prisutna u promatranju Isusa kao Sluge Bojeg. Vanost Iz 53 u prvom
propovijedanju veoma je oita u Dj 8,32-35. Konano, jeruzalemska kerigma ne nauava da uskrsli
Krist za nas posreduje (usp. Rim 8,34). Ovo je ipak ukljueno u tvrdnji je oprotenje grijeha i
spasenje dostupno jedino u njego imenu (Dj 2,38; 4,12; 10,43).
Na temelju toga ini se da nema stvarne razlike u sadraju izmeu jeruzalemske kerigme,
kako je prikazuju pr poglavlja Djela apostolskih, i sadraja kerigme za koju je zn Pavao. Slaganje je
oito na ostalim podrujima. Prema Djelima apostolskim moemo ustanoviti bitne elemente
apostolskog propovijedanja u samom poetku. Sredite je propovi, danja Isus Krist, njegov ivot,
smrt i uskrsnue, sasvim p] ma oekivanju. Istie se svijest da je svanulo vrijeme isp njenja, da je
Krist Gospodin te da je na Crkvu izliven Duh Sveti.
2) DUH SVETI
Tree evanelje istie vie od ostalih sinoptika djelovanje Duha Svetoga u Isusovu
ministeriju (usp. Lk 4,1.14.18; 10,2 U tom duhu Djela apostolska nastavljaju te daju utisak da prva
kranska zajednica sasvim ivjela pod utjecajem Duha. Djela apostolska su neka vrsta evanelja
Duha. Uskrsli Krist prije uzaaa obeao dar mesijanskog vremena, Duha Svetoga, koji e

uenike jaati u njihovoj zadai da bu Isusovi svjedoci (Lk 24,47-49; Dj 1,5.8). Ispunjenje obeanja
bilo je krtenje Duha (Dj 1,5) o Pedesetnici. To je bio poetak vremena Crkve, kao to je
krtenjem u Jordanu otpoelo Spasiteljevo javno djelovanje. U oba sluaja Luka naglaa
zamjetljivo oitovanje Duha (Lk 3,32; Dj 2,3).
Petar je u svojim govorima rastumaio da neobini dar jezika pokazuje da je uskrsli Krist
izlio svog Duha na apostole (Dj 2,33) i tako ispunio Joelovo proroanstvo (Dj 2,16-21). Budui da
je Joel govorio o svakom tijelu, dar Duha nije pridran uskom krugu uenika, nego je namijenjen
svima koji vjeruju u Krista. Stoga Petar uvjerava svoje sluatelje da e i oni primiti Duha, ako
prihvate vjeru i krtenje (Dj 2,38-39), ne samo oni nego i svi oni iz daleka, koje pozove Gospodin
Bog na (Dj 2,39). Posjedovanje Duha dio je zalihe kojom je opskrbljen svaki kranin.
Djelovanje Duha je mnogostruko. Izriit odraz njegova djelovanja jesu karizme, osobito dar
jezika i proroanstva. Duh daje dar govorenja jezika ne samo u Duhovima nego i u druga
vremena, a taj se dar sastoji u ekstazi i hvaljenju Boga na nepoznatom jeziku, kako se pokazao na
Korneliju (Dj 10,46) i Ivanovim uenicima u Efezu (Dj 19,6). Duh Sveti potie proroke, kao Agaba
(Dj 11,28; 21,11-12). Proroka ima u mnogim mjesnim crkvama: u Antiohiji (Dj 13,1), u
Jeruzalemu (Dj 15,32) i u Cezareji (Dj 21,9).
Premda i karizme oituju djelovanje Duha, njegova je daleko vea vanost u tome to vodi i
jaa kranske propovjednike. Snagom Duha, kojega je upravo primio, Petar je posvjedoio pred
mnotvom idova i prozelita (Dj 2,5-6) da je Isus od Boga poslani Mesija (Dj 2,22-36).
Svjedoenje apostola izriito je oznaeno kao djelo Duha (Dj 5,32). Stjepan je pun mudrosti i
Duha i protivnici mu ne mogu odoljeti (Dj 6,10). Duh vodi apostole i predstojnike zajednice te im
nareuje to imaju initi (usp. Dj 8,29: Duh ree Filipu; 10,19: Duh ree Petru). U munom
pitanju primanja Kornelija u kransku zajednicu Duh je prosvijetlio Petra (Dj 10,19; 11,12). Kad
je sazrelo pitanje obraenika s poganstva, Duh je ravnao apostolskim saborom (Dj 15,28). Duh je
pozvao Barnabu i Pavla na prvo misionarenje meu poganima te potaknuo antiohijsku Crkvu da ih
poalje na tu zadau (Dj 13,2-4). Pavao je na poetku drugog misionarskog putovanja bio sprijeen
od strane Duha da nastavi svoju prvotnu osnovu propovijedanja u provinciji Aziji (Dj 16,6-7). U
kritikim trenucima propovjednici kao i same zajednice obraali su se Duhu za pomo. Tako su
Petar (Dj 4,8.13.21; 5,40) i Stjepan (Dj 6,15; 7,55) smjelo govorili pred Sinedrijem, a uenici bili
osokoljeni (Dj 13,52).
Djela apostolska malo govore o nainu izlijevanja i primanja Duha a ona to kau, teko je
razumjeti. Vidljivo silaenje Duha Svetoga nad uenike i Kornelijeve ukuane bilo je izuzetno.
Redovno su primali Duha jedino oni koji su bili Prsteni u ime Gospodina Isusa. Nastaje pitanje, da
li se Duh prima po krtenju ili u vezi s krtenjem ili polaganjem ruku. Samarijanci koje je krstio
Filip primili su Duha polaganjem Petrovih i Ivanovih ruku (Dj 8,15-16), a na slian nain Duh je
siao nad Ivanove uenike u Efezu poto je Pavao na njih poloio ruke. Da li je, prema tome,
primanje Duha vezano uz polaganje ruku od strane apostola Navedeni primjeri, izgleda, to
nagovjeuju. Ipak u Dj 9,17 Ananija kae Pavlu: Gospodin, Isus koji ti se ukaza na putu kojim si
iao, posla me da progleda i napuni se Duha Svetoga. Dakle, u ovom se sluaju ispunjenje
Duhom dogaa kod krtenja (Dj 9,19). Ovim ne elimo rei da nisu imali Duha Svetoga svi oni
koje su krstili drugi dok eventualno nije doao koji apostol te poloio na njih ruke. Vjernici su
primali Duha onda i ondje gdje su se krstili. Dar koji je dolazio s polaganjem apostolskih ruku bio
je posebni karizmatski duh. Jedino su apostoli mogli prenositi ovo daljnje djelovanje Duha. Sami
su uenici primili Duha na dan Uskrsa (Iv 20,22), a karizmatiko izlijevanje o Pedesetnici
osposobilo ih je za zadau svjedoenja. Pedesetnica je jedinstveni dogaaj irokih razmjera kojim
je u ovjeanstvu otpoelo razdoblje izlijevanja Duha.

3) KRISTOVA OSOBA
Djela apostolska ne govore puno o Isusovu zemaljskom ivotu, ali pokazuju da je stvarnost
Kristova ovjetva u prvotnom propovijedanju prihvaana kao sigurna. Bio je Davidov potomak
(2,30; 13,23), iz Nazareta (2,22; 3,6; 4,10; 6,14; 10,37; 22,8; 26,9). Majka mu se zvala Marija, a
spominju se i njegova braa (Dj 1,14). Spominje se njegovo djelovanje i nauavanje (1,22; 10,
37-38; 13.34). Snano se istie njegova muka, smrt i uskrsnue (2,23; 3,15; 4,28; 5,30; 7, 52;
13,27.29). Apostoli su bili povlateni svjedoci Krista ne samo zato to im se ukazao nakon
uskrsnua nego i zato to su s njime drugovali za vrijeme zemaljskog ivota te s njime uzali iz
Galileje u Jeruzalem (13,31; usp. 1,21-22).
Ipak, vjera u uskrsnue Isusovo u prvotnom propovijedanju nije nastala kao privienje. Bog
je onoga koji je bio pribijen na kri i ukopan (13,39) uskrisio (2,24.32; 3,15; 4,10: 5, 30; 10,40;
13,30.33-34.37; 17,31; 26,6-9) i to definitivno: ... te se on vie nikad nee vrati u trule (13,34).
Uskrsli se Krist ukazivao uenicima te s njima jeo i pio (10,40-41; 13,31). Njihova vjera, koju je
poljuljalo razapinjanje (Lk 24,21), bila je uvrena ukazanjima Uskrsloga te su nastavili svjedoiti
Isusovo uskrsnue (2,32; 3,15; 10,40-41; 13,31). Stoga je kranska vjera od poetka iznosila i
naglaavala potpunu istovjetnost Isusa, povijesne osobe koja je ivjela u Galileji i umrla u
Jeruzalemu, i uskrslog Krista iz uskrsnih ukazanja. Prvi krani u pronicanju otajstva utjelovljenja
nisu poinjali poput nas od misli o Bogu koji je usvojio ljudsku narav. Poinjali su od iskustvenog
znanja o ovjeku Isusu kao povijesnoj osobi. Oni su malo-pomalo otkrivali da je taj ovjek u stvari
neizmjerno vii nego obini ovjek te da je zapravo boansko bie. Osobito su tek s vremenom bili
sposobni tono izraziti tu istinu. Prvi je korak bio uvidjeti da je Isus iz Nazareta i uskrsnuli
Gospodin ista osoba.
Uskrsnue je od poetka bilo promatrano kao dokaz, da je Isus Krist, Mesija koga su
obeavali proroci. Za prvu kransku zajednicu, sastavljenu od obraenih idova, to je bilo od
beskrajne vanosti. Uskrsnue je uslijedilo nakon sramotne smrti, koja se naizgled protivila
mesijanskom dostojanstvu. Ono je bilo udo koje je predstavljalo neoborivi Boji odgovor. Bog je
uskrisivi Isusa konano osnaio i potvrdio svjedoanstvo koje je Isus ve donio u svojim udesima
(2,22; 3,15; 4,10; 10,38.40). Na uskrsno jutro Isus je ne samo uskrsnuo od mrtvih nego je i bio
uzdignut o desnu Oevu (2,23; 3,13.21; 5,31; 7,56).
Isus je uskrsnuem i uzdignuem o desnu Bogu postao dionik boanske moi, na temelju
ega je mogao poslati Duha Svetoga na svoje uenike o Pedesetnici. On e ga i dalje neprestano
slati te e na kraju vremena ponovno doi kao sudac svijeta. Petrova tvrdnja da ga je Bog uinio i
Gospodinom i Kristom (2,36) znai da se Kristovo mesijansko gospodstvo oitovalo njegovim
uzdignuem, dok je do tada njegovo mesijanstvo bilo ponizno i skrovito. Propovijedati Isusovo ime
znai navjetavati da je on primio dostojanstvo Gospodina (Dj 9,27-29). Uskrsnue je Isusu
ustolienje ili postignue kraljevske moi ili gospodstva. Budui da idovski naziv Mesija
poganima nije puno govorio, njima su apostoli navjetavali da je Isus Gospodin, to nije samo
poasni naziv, nego izraz mesijanskog kraljevskog dostojanstva, koje je Isus primio svojim
uskrsnuem, i priznanje njegovih boanskih prerogativa.
Meu mnogim odlomcima u kojima dolazi naziv Gospodin, neki se odnose izravno na
Boga i oni su gotovo uvijek navodi iz Starog zavjeta (Dj 2,39; 3,22; 4,26; 5,19; itd.), dok se drugi
odnose na Isusa (Dj 7,59-60; 9,10 si; 11,17; itd.). Trea grupa tekstova takva je da nije jasno da li
se ovaj naziv odnosi na Boga ili na Isusa. Znaajna je ova dvoznanost (usp. 9,28.30; 11,23; 13,43;
1,23). Prva zajednica u svakom sluaju nije oklijevala da Isusa stavi po dostojanstvu uz Boga, u
samo sredite spasenjskog nauma. Teologija Isusova imena, koja je svojstvena Djelima
apostolskim, kree se u istom pravcu. U-pravo kao to je starozavjetni narod Boji bio poznat po
zazivanju Jahvina imena (Jr 14,9; Ps 99,6; 116,4; Sir 36,11; itd.), tako se kranski narod razlikuje
po zazivanju imena Isusova. Petar je u Dj 2,21 na Isusa primijenio tekst iz Joela 3,5: Tko god

prizove Ime Gospodnje, bit e spaen. Jedino u Isusovu imenu mogu se ljudi spaavati (Dj 4,12).
Apostoli propovijedaju to Ime, djeluju snagom toga Imena i trpe zbog tog Imena (Dj 3,6.16;
4,10.17-18; 5,28.40-41; 8,12.16; 9,15-16; 27,28). Zazivanje imena Isusova praktino je priznanje
njegova boanstva.
Kad sv. Petar tvrdi da je Bog Raspetoga uinio i Gospodinom i Kristom (Dj 2,36), on tim nazivima pridaje
znaenje koje dosada nisu imali. Dublje znaenje sadrano je takoer u izrazu ime Isusa Krista, jer je uz to ime
prema Apostolovoj propovijedi povezano obraenje i krtenje koje daje oprotenje grijeha i dar Duha Svetoga (Dj
2,38). Prema kontekstu u kojem ovaj naziv stoji, on oznauje boansko svojstvo Isusa, iako to nije izriito reeno. Isto
vrijedi za Petrov nalog hromome: U Ime Isusa Krista Nazareanina hodaj (Dj 3,6). Valja svakako rei da nazivi koje
prvi propovjednici pridijevaju Kristu vie skrivaju nego li oituju znaenje koje im propovjednici pridaju. Uvjerenje
prethodi izraavanju. Upravo se to i oekuje od navijetanja nove poruke. Najprije nastaju nove vrednote a onda
adekvatni nazivi za njih.

VII. POGLAVLJE

PAVLOVSKE POSLANICE
Naslov ovog poglavlja obuhvaa zbirku novozavjetnih poslanica koje je predaja pripisala
Pavlu i koje se obino nazivaju corpus Paulinum. Ovim ne elimo rei da su sve poslanice koje
emo ovdje obraditi Pavlove u strogom smislu rijei. Tako ovdje imaju mjesta ne samo pastoralne
poslanice i Ef, o kojima se sumnja da li potjeu od Pavla, nego i Heb, za koju je sigurno da je nije
napisao Apostol. Grupirati ove poslanice i oznaiti ih zajednikim naslovom opravdano je ne samo
prikladnou nego i izravnim ili neizravnim pavlovskim obiljejem ovih spisa.
1. NOVOZAVJETNE POSLANICE
1) PISMO I POSLANICA
Sauvani su i poznati mnogi spisi poslanine knjievnosti iz doba antike. Dijele se na dvije
vrste: 1) Pisma u strogom smislu rijei, koja su nastala u posebnoj zgodi, napisana odreenoj osobi
ili grupi osoba i namijenjena samo tim itaocima; 2) Poslanice, rasprave u obliku pisma, upuene
irokom krugu italaca ili jednostavno bilo kojem itaocu. Pavlovski su spisi prava pisma jer je
svakome povod posebna zgoda i svako je upueno odreenoj grupi naslovnika. Sva su ona, osim
Flm, slubena a ne privatna pisma. Veina ih je upueno pojedinoj zajednici ili grupi crkava (Gal,
Ef). Tri su upuena nosiocima crkvene slube i preko njih Crkvi kojoj su oni bili na elu (1,2 Tim;
Tit). Ova pisma sadre razliite vidove misionarskog djelovanja kao to je pouavanje,
uvrivanje, opominjanje vjernika, ispravljanje krivog shvaanja u crkvama, pobijanje lanih
uitelja. To su spisi apostola i pomona sredstva njegove apostolske slube. On u njima govori
auktoritativno.
Druge su novozavjetne poslanice blie obliku teoloke rasprave (Heb) ili homilije (1,2 Pt; 1
Iv) ili nagovora (Jak). Upozorili smo na razliku izmeu poslanice i pisma te ostajemo svjesni te
razlike. Ipak emo i dalje oznaavati novozavjetne spise na koje ovdje mislimo tradicionalnim
nazivom poslanice.
2) POSLANINE FORMULE
Veina grkih i latinskih pisama imaju sljedee formule: 1) praescriptio ili naslov, koji
obuhvaa ime pisca u nominativu, ime primatelja u dativu i pozdrav, a sve to u jednoj reenici.
Npr.: Klaudije Lizija vrlom upravitelju Feliksu - pozdrav (Dj 23,26). Dj 15,23 sadre jo jedan
takav primjer i to su jedina dva primjera u cijelom Novom zavjetu. 2) Zavrni pozdrav: erroso, vale
ili koja druga slina formula. Ovo je bio ne samo obiaj nego je vailo kao ovjera pisma. Moglo je
to biti neto slino naem dananjem potpisu. U sluaju da je pismo bilo diktirano, poilja je
vlastitom rukom dodao zavrni pozdrav (usp. 2 Sol 3,17; Gal 6,11).
Novozavjetni spisi nisu prireeni strogo prema grkim obiajima. Naslov pavlovskih
poslanica kao i 1,2 Pt, 2 Iv, Jd sastoji se od dviju renica. Prva spominje pisca i primatelja, ali
redovno obuhvaa neke titule i nazive, a ponekad i pouke (Rim, Gal, Tit). Druga je blagoslov
izraen u obliku elje. Ovakav naslov u obliku dviju reenica nalazi se i kod idovskih pisama.
Pavao u osam svojih poslanica spominje imena jednoga ili vie suradnika kao supoiljaa (1,2 Sol;
Gal; 1,2 Kor; Fil; Kol; Flm). Ovo se rijetko dogaa u svjetovnim pismima. Pavao se ne pridrava ni
pravila grkih pisama po kojemu naslov mora biti u treem licu (npr. Gal 1,1; usp. 1,2 Iv). Pavao
redovito poinje glavni dio poslanice zahvalom Bogu (npr. 1 Sol, Kol), prema obiaju kojeg su se
pridravali idovi u svojim govorima. Tu Apostol, bez sumnje, slijedi svoj ustaljeni nain iz
propovijedanja. U ovom zahvaljivanju Apostol uvjerava naslovnike da se za njih moli (npr. Rim,

Fil). Glavni dio poslanice redovno zavrava osobnim vijestima (Rim 15,25 si; 1 Kor 16,5) i
pozdravima. Zavrna formula nikada nije erroso ili to slino, nego blagoslov: milost Gospodina
naega Isusa Krista s vama (ili to slino). Apostol je mnogo toga preuzeo od sredine u kojoj ivi,
ali je dosta izvoran to se tie poslaninih formula.
3) PAVLOV JEZIK I STIL
Pavlov jezik pokazuje u kakvoj je sredini nikao i kakvo je obrazovanje imao. Bio je idov
dijaspore, roen u Tarzu, poznatom kulturnom sreditu i na njega je utjecala grka kultura. To se
npr. vidi na upotrebi dijatribe (usp. Rim 3,1-19.27-31; 2 Kor 6,4-10), u idejama preuzetim iz
stoicizma, kao to je odlazak odijeljene due u boanski svijet (2 Kor 5,6-8); kozmika pleroma u
Kol i Ef; u izvjesnim formulama (1 Kor 8,6; Rim 11,36; Ef 4,6). Budui da je Pavao bio farizej te
od djetinjstva govorio aramejski i bio uenik Gamalijela, kod njega je oita i pretena idovska
batina. On se bez potekoa slui grkim jezikom, kao drugim materinskim jezikom, ali ponekad
izgleda da misli aramejski. Kod njega se takoer opaa utjecaj jezika Septuaginte.
Pavlov je stil izrazit: Moda slavna izreka le style est l'homme hoeme nije ni u kojem
sluaju ispravnija od Pavlova sluaja, jer su i njegov stil i govornika okretnost obiljeeni ljubavlju
prema Kristu i oduevljenjem za propovijedanje evanelja. Ovi utjecaji pomau da razumijemo ne
samo sjajne znaajke njegova djela nego i nedostatke Pavla kao pisca. Rijei su mu esto
uzmanjkale pred bujicom ljubavi i hitnou poruke (usp. 1 Kor 9,15). esto puta dobivamo dojam
da je neki odlomak bio napisan ili diktiran u jednom dahu (vidi Gal i 2 Kor). Pavlova sloena
linost odraava se u mnogim svijetlim i tamnim obiljejima njegovih spisa.
4) KRONOLOKI RED NASTAJANJA POSLANICA
Pavlovske poslanice, kao i druge novozavjetne spise, moemo datirati samo priblino. Popis
koji donosimo prireen je u skladu s kronologijom Pavlova ivota, koju smo postavili na poetku.
________________________________________________________________________________________________
GODINA
MJESTO PISANJA
POSLANICA
________________________________________________________________________________________________
51.
Korint
1,2 Solunjanima
________________________________________________________________________________________________
56.
Efez
Filipljanima
________________________________________________________________________________________________
57.
Efez
Galaanima
1 Korinanima
Makedonija
2 Korinanima
________________________________________________________________________________________________
57/58. Korint
Rimljanima
________________________________________________________________________________________________
61-63. Rim
(Filipljanima)
Koloanima
Efeanima
Filemonu
________________________________________________________________________________________________
65.

Makedonija

1 Timoteju
Titu
________________________________________________________________________________________________
67.
Rim
2 Timoteju
________________________________________________________________________________________________
67.
Rim
Hebrejima
________________________________________________________________________________________________

2. PRVA I DRUGA SOLUNJANIMA

1) PRVA SOLUNJANIMA
SOLUNSKA CRKVA - Grad Solun bio je sredite rimske provincije Makedonije. Po
povlastici cara Augusta bio je slobodni grad. Kao pomorska luka i postaja na velikoj cesti Via
Egnatia, koja je iz Draa vodila u Bizant, Solun je bio vano trgovako sredite, a stanovnitvo mu
je bilo kozmopolitsko. Imao je demokratsko ustrojstvo i nosioci vlasti u njem zvali su se politarsi
(Dj 17,8).
Pavao je prvi put pohodio Solun u toku svoga drugog mi sionarskog putovanja, vjerojatno
godine 50. Pratio ga je Silvan. Oba su se misionara najprije obratila idovima propovijedajui u
sinagogi kroz tri susljedne subote. Njihovo se prvo povijedanje svidjelo mnogim bogobojaznima
(pogani koji s pristajali uz sinagogu) i nekim utjecajnim enama. Ogoreni su idovi spretno
prilagodili svoju taktiku politikoj situaci te oslanjajui se na osjeaje naroda pobunili rulju protiv
protiv povjednika. Braa su nagovorila Pavla i Silvana da nou po bjegnu u Bereju, mali grad koji
je leao nekoliko kilometar zapadno od Soluna. Oito je da je Crkva u Solunu bila preteno
sastavljena od obraenih pogana.
Nije lako odrediti koliko je Pavao boravio u Solunu, Izvjetaj u Djelima apostolskim
ostavlja dojam da to nije mc glo trajati dugo. Moglo je biti dva ili tri mjeseca, jedva net vie.
SVRHA I SADRAJ - Pavao nije ostao dugo u Bere nego je brzo produio prema Ateni.
Uskoro su mu se ima pridruiti Silvan i Timotej, koji su ostali iza njega. Pavao j bio zabrinut za
Crkvu u Solunu, koja je tako brzo bila prepi tena samoj sebi. Kad su mu se pridruila i dvojica
uenik; on je Timoteja poslao natrag u Solun (1 Sol 3,1-2). Timotej 5 vratio Apostolu s
ohrabrujuim izvjetajem, ali je Pavao sad bio u Korintu (51. godina). On je odmah izrazio svoj
osje; olakanja u poslanici, ali kako je bio pastir, iskoristio je i zgodu da upozori na neka
zastranjenja i dadne pouke.
Nakon uobiajenog naslova (1,1-2) slijedi dugaka zahvala (1,3-10) za oite plodove
obraenja koje je darovao Duh. Zatim se naglaava cjelovitost i nesebinost Apostolova
propovijedanja i ivota (2,1-12). Obraenici su prihvatili njegovu poruku kao rije Boju (2,13-16).
Odlazak 2,17-3,13 izraava Pavlove osjeaje nakon odlaska iz Soluna i opisuje korake ko; je
poduzeo da bi ostao u dodiru sa Solunjanima. Zeli ih opi vidjeti (2,17-20), poslao je Timoteja (3,15), raduje se ohrabri juem izvjetaju koji je donio njegov izaslanik (3,6-10), usrdr se moli za
njegov napredak ubudue (3,11-13).
Drugi dio poslanice, prema Pavlovu ustaljenom obiaj sadri osobne podatke i nagovor
vjernicima da ive po kranskom moralu. Naglaava vanost istoe i bratske ljubavi te potie na
osobno zalaganje za vlastite dunosti i rad (4,1-12). Oito aludirajui na neki problem solunske
zajednice, upuuje rijei ohrabrenja s obzirom na sudbinu pokojne brae. Oni su s Gospodinom i
bit e svjedoci njegova dolaska (4,13-18). Budui da e Gospodin doi neoekivano, oni koji su jo
ivi trebaju biti budni (5,1-11). Konano iznosi savjete o razliitim pitanjima zajednikog ivota
(5,12-22) i zakljuuje molitvom (5,23-24). Poslanica zavrava tipino pavlovski (5,25-28).
PLAN
________________________________________________________________________________________________
NASLOV (1,1-2)
________________________________________________________________________________________________
UVODNA ZAHVALA (1,3-10)
________________________________________________________________________________________________
APOSTOL I SOLUNJANI (2-3)
________________________________________________________________________________________________
1) Pavlovo propovijedanje i dranje
2,1-12

2) Reakcija vjernika
2,13-16
3) Briga koja je slijedila
2,17-3,10
4) Pavlova molitva za vjernike
3,11-13
________________________________________________________________________________________________
POUKA I NAGOVOR (4,1-5,24)
________________________________________________________________________________________________
1) istoa i ljubav
4,1-12
2) ivi i mrtvi o paruziji
4,13-18
3) Budnost u oekivanju Dana Gospodnjeg
5,1-11
4) Razliite preporuke
5,12-22
5) Zavrna molitva
5,23-24
________________________________________________________________________________________________
ZAKLJUAK (5,25-28)
________________________________________________________________________________________________

2) DRUGA SOLUNJANIMA
SVRHA I SADRAJ - Bez sumnje je glavni Pavlov razlog pisanja Druge poslanice Solunjanima
elja da ispravi izvjesna kriva gledita o paruziji koja su nastala u Crkvi u Solunu. Ponekad se
naglaava da su ta gledita mogla nastati iz krivog tumanja Prve Solunjanima (osobito 4,13-18).
Nije, meutim, lako uvidjeti kako su Pavlove rijei mogle biti krivo protumaene. Spominjanje
nekog toboe naeg pisma (2 Sol 2,2) valja u sadanjem kontekstu razumjeti kao pretpostavljeno
pismo, iako u njemu neki komentatori vide aluziju na 1 Sol. Postojao je za ovu poslanicu jo jedan
razlog povezan s ovim. Neki Solunjani nisu vie radili (2 Sol 3,11-12), vjerojatno stoga to uslijed
vjere u skoru paruziju nisu uviali potrebu rada. Apostol obrauje oba problema na izravan i
otvoren nain.
2 Sol poinje naslovom (1,1-2), nakon kojeg slijedi zahvala za vjeru i vjernost Solunjana (1,3-4).
Zatim slijedi tvrdnja o Bojem nagraivanju na koncu (1,5-10) i molitva za vjernike (1,11-12).
Poslanica nakon toga prelazi na pitanje paruzije i znakova koji e joj prethoditi (2,1-12): Dan
Gospodnji jo nije doao, a prije toga ima se zbiti veliki otpad i doi Bezako-nik (Antikrist).
Gospodin Isus pobijedit e sve svoje protivnike. Apostol ponovno zahvaljuje Bogu za kranski
poziv Solunjana te ih potie da ustraju u svom zvanju (2,13-15) i u tu se svrhu moli (2,16-17). Trai
da se vjernici za njega mole te izraava svoje povjerenje u njih (3,1-5). To zvui kao zavretak, ali
Pavao naglo prelazi na drugu stvar koja mu je vjerojatno taj as iskrsla u svijesti (3,11). Braa ne
smiju ivjeti u dangubi, nego trebaju raditi po primjeru samog Apostola (3,6-15). Ovaj spis
zavrava uobiajenim pozdravom (3,16) i blagoslovom koji Pavao dodaje vlastitom rukom,
potvrujui tako da je poslanica od njega (3,17-18).
PLAN
________________________________________________________________________________________________
NASLOV (1,1-2)
________________________________________________________________________________________________
UVODNO ZAHVALJIVANJE (1,3-4)
________________________________________________________________________________________________
1) Boja nagrada
1,5-10
2) Molitva za vjernike
1,11-12
3) Paruzija i njezini znakovi
2,1-12
4) Poticaj na ustrajnost
2,13-3,5
5) Opomena protiv lijenosti
3,6-15
________________________________________________________________________________________________
ZAKLJUAK (3,16-18)
________________________________________________________________________________________________

AUTENTINOST - Pavlovo auktorstvo Prve Solunjanima jedva je itko kada dovodio u

pitanje pa o tome nije potrebno govoriti. To, meutim, nije sluaj s Drugom Solunjanima. Prije

svega, oito je da je ova poslanica po tonu bez-linija. Jo vie upada u oi odnos dviju poslanica.
ini se da druga znatno ovisi od prve. To se vidi po fazama i temama. Donosimo pregled tekstova
koji u tom smislu nisu iscrpni:
2 Sol
1,3
1,5
1,7
2,16-17
3,8
3,16
3,18

1 Sol
1,2-3
2,12
3,13
3,11-12
2,9
5,23
5,28

Ako su novi problemi traili slanje Druge Solunjanima, ini se da je razmak od barem dva
ili tri mjeseca bio potreban za Drugu Solunjanima. Stoga nije vjerojatno da se Pavao mogao tako
tono prisjeati fraza iz Prve Solunjanima. Ako je upotrebljavao Prvu Solunjanima, udno je to je
izriito ne spominje. Ve smo spomenuli da 2 Sol 2,2 vjerojatno ne valja tumaiti u tom smislu. S
druge strane, svi se slau da je Druga Solunjanima po jeziku i stilu pavlovska. Tako, unato
spomenutim potekoama, veina istraivaa prihvaa Pavlovo auktorstvo ovog spisa. Nije li uloga
tajnika vana injenica (2 Sol 3,17) koja rjeava te potekoe?
Stoga se ini da su obje poslanice Solunjanima nastale u Korintu godine 51. u razmaku od
nekoliko mjeseci.
3) ESHATOLOGIJA PRVE I DRUGE SOLUNJANIMA
Eshatologija nije jedina tema koju obrauju dvije poslanice Solunjanima, ali ona zauzima
vano mjesto i zasluuje posebnu obradu. Tekstovi koji govore o paruziji predstavljaju oite
potekoe. Stoga je potrebno objanjenje. Uslijed postavljene svrhe u ovom dijelu i nunih granica
ograniit emo se na glavne teme ovih poslanica. Mogue nam je samo natuknuti o velikom
doktrinalnom bogatstvu ovih spisa.
Eshatologiju Prve i Druge Solunjanima treba promatra u duhu uobiajenog znaenja samog
izraza. To je nada u b anski zahvat koji donosi korjenitu promjenu u ljudski iv te u odnose
izmeu Boga i ljudi. Ovdje se naglaavaju dvi sredinje teme: paruzija, poetak razdoblja u kojem
e se vje nici sjediniti s Gospodinom, zatim znakovi koji e prethodi Kristovu ponovnom dolasku.
U uvodnom dijelu Prve Solunjanima, prije izriite najave predmeta, paruzija se spominje pet
puta (1,10; 2,12.16.19; 3,1; Tema o paruziji izriito se pojavljuje u 1 Sol 4,13-5,11. Soli njani
vjeruju u skori Gospodinov dolazak i aloste se to njihovi pokojnici nee biti kod toga prisutni. Da
li su oni u 1 ijem poloaju od ivih Pavao odgovara da oni koji su umi u Kristu nee biti lieni
sudjelovanja u slavi paruzije. Mrtvi e uskrsnuti a oni koji budu ivi u doba paruzije nee ima
prednosti nad mrtvima (1 Sol 4,16-18). Valja uoiti da je pn kranstvo naglaavalo paruziju te je u
izraavanju o ton bilo ovisno o starozavjetnim prorocima i o idovskoj apokaliptici. Izrazi i slike
kojima se slui kranska eshatologi; ovdje i drugdje u Novom zavjetu dobrim su dijelom preuze iz
starozavjetnog opisa Dana Jahvina.
Apostol je, ivo oekujui Gospodinov drugi dolazak, sebe svrstao meu one koji e tada
biti na ivotu. Da li je vjerovao i nauavao da je paruzija stvarno blizu? On doputa da ne zna sam
dan paruzije (1 Sol 5,1-3). Meutim, on potie vjernike da budu budni i da u potpunosti
proivljavaju kranski ivi (1 Sol 5,6-11), kao to kasnije kori one koji su, predviaju skori
svretak, smatrali da vie nema smisla raditi (2 Sol 3,6-13). Pavao je s kranima prvog vremena
dijelio zajednik nadu i oekivanje Gospodinova povratka. Ali ta nada i oekivanje je jedna stvar, a

tvrdnja da e uskoro nastupiti paruzija druga stvar. Pavao nije proglasio da e se Gospodin uskoi
povratiti.
Glavni predmet Druge Solunjanima jest objanjenje da Dan Gospodnji jo nije doao. Ta
misao prisutna je ve od poetka. U Prvoj je poslanici Pavao preao od pitanja o sudbine pokojnika
na pitanje o Gospodinovu dolasku. U ovoj poslani progonstva su povod za razmiljanje o sudu i
nagradi. Paruzije se zbiva istodobno sa sudom Bojim nad nevjernicima i ulaskom pravednika u
Kraljevstvo (2 Sol 1,5). Gospodin Isus oitovat e se kao onaj koji dolazi s neba sa svojim monim
anelima, u ognju arkom i osvetiti se onima koji ne poznaju Boga i ne pokoravaju se evanelju
(2 Sol 1,8). Zadesit e ih vjena propast koja e se sastojati od udaljenosti od Boga i njegove slave
(2 (Sol 1,9), dok e sveti imati udio u slavi onog Dana (2 Sol 1,10-12).
Prije oitovanja Gospodina Isusa treba se zbiti dvoje: otpad i nastup Bezakonika, a oboje
e biti djelo Sotone (2 Sol 2,1-12). Bezakonik je ve na djelu, ali potajno, jer ga netko ili neto
zadrava i prikriva njegovo djelovanje. Kranin je i u ovakvom stanju pozvan na spasenje (2 Sol
2,13) i uivanje slave naeg Gospodina Isusa Krista (2 Sol 2,14).
Postavljajui otpad kao znak paruzije Pavao slijedi idovsku predaju koja je u vjerskom
otpadu gledala znak svretka. Otpad iz Druge Solunjanima imao je openito i neodreeno znaenje.
To je oznaka zavretka, ali nije poblie rastumaena. ini se da prema apostolu otpad ima biti
povezan s nastupom Bezakonika, jer, poto je spomenuo Bezakonika, on se vie ne vraa na temu o
otpadu. Na kraju tog odlomka on prikazuje osuene kao one koje je Antikrist zaveo svojim
zavodnikim znakovima i udesima. To su otpadnici, koji su se odvratili od poziva na ljubav i
istinu po kojem su se mogli spasiti.
U 2 Sol 2,1-12 Pavao govori o Bezakoniku, zapreci koja ga zadrava i o otajstvu
bezakonja. Dobro je imati na umu da je ovaj odlomak apokaliptican te da se u razvijanju teme o
bezakonju nadahnjuje starozavjetnim paralelnim tekstovima (Dn 11,36; Iz 14,13-14; Ez 28,2; Iz
11,4). Ispitajmo svaki od ova tri elementa po redu.
Pavao tako opisuje Bezakonika ili Antikrista da ostavlja dojam da je rije o pojedincu koji
e se pojaviti o svretku vremena. Nastup tog pojedinca je znak. Pavao, naime, dokazuje da to to
se Antikrist jo nije pojavio jest dokaz da Dan Gospodnji nije jo doao. 2 Sol 2,8-9 usko povezuje
paruziju Antikrista i paruziju Krista. Apostol ne objanjava tko je taj pojedinac i govori
neodreenim izrazima. On gleda svijet ili zapravo ljudski rod kao poprite borbe izmeu Sotone i
Gospodina: Antikrist je predstavnik Sotone kao to je Krist Boji poslanik. Iz idovske i kranske
predaje preuzeo je sliku posljednjih dogaaja i dodao joj neke svoje elemente.
Pavao kae da otajstvo bezakonja ve djeluje (2 Sol Drugim rijeima, opaina je na djelu
misteriozno ili potajno. Otajstvo bezakonja nije istovjetno s Antikristom, iako je s njime povezano.
Ova je razlika oita u 2 Sol 2,7-8. Imajui na umu neprekidno djelovanje otajstva bezakonja i
spominjanje djelovanja Sotone u 2 Sol 2,9, ini se da je najispravnije razumjeti otajstvo bezakonja
kao zlobni (Sotonin plan da obezvrijedi u to veoj mjeri Kristovo otkupiteljsko djelo.
Djelovanje Sotone je ogranieno a time i oitovanje So-tonina predstavnika. Tko ili to ih spreava
u njihovu djelovanju Oito je da je to neka ve prisutna sila, i to dobrotvorna sila. Vie nije
mogue zakljuiti. Neki su oci smatrali da je to Rimsko Carstvo ili rimski car. Mnogi egzegete
slijede ovo miljenje, ali je ono egzegetsko nagaanje a ne sigurni podatak predaje.
Sve u svemu, ini se da Pavao ima na umu dva znaka: otpad i Bezakonika. Oni e prethoditi
paruziji. U meuvremenu Sotona ve djeluje, ali je njegovo djelovanje prikriveno, jer ga neka
osoba ili neto zadrava u tajnovitosti. Stoga se njegov predstavnik - Bezakonik, Antikrist - zasada
ne moe oitovati. Njegov dan nee doi sve dok postoji prepreka. Pavao uvjerava Solunjane da
Dan Gospodnji nije doao. Znak da on nije doao jest to nema otpada i ovjeka bezakonja. Pavao
ne govori nita poblie niti to tumai. Valja nam jednostavno priznati da je njegov tekst nejasan

kao i mnogi apokaliptiki tekstovi. Sigurno je bolje otvoreno priznati tu injenicu nego se utjecati
tumaenjima koja su nagaanja.
Zakljuak: dvije poslanice Solunjanima jasno nauavaju Isusov povratak i oitovanje na
svretku ovog vremena. Okolnosti i opis njegova dolaska tako su predoeni da je teko razlikovati
izmeu slike i stvarnosti. Posljednje razdoblje vremena, koje prethodi paruziji, bit e obiljeeno
pojaanim djelovanjem Sotone, koje e se oitovati u otpadu i pojavi Antikrista. Pavao govori
neodreenim izrazima o apostaziji te Antikrista predstavlja kao pojedinca koji nije dovoljno poblie
oznaen, ali te znakove on promatra kao stvarne, bez obzira na to to su pojedinosti nejasne.
Apostolova se eshatologija u isto vrijeme ne zaustavlja samo na paruziji. On iznosi vanu nauku o
uskrsnuu mrtvih: Isus, Krist i Gospodin, uskrsnuo je pa e svi koji umiru u Kristu uskrsnuti da
vjeno ive s njime.
3. VELIKE POSLANICE
1) POSLANICA GALAANIMA
CRKVA GALAANA - Galaani su bili keltski narod (Galatai = Keltai) koji je u IV.
stoljeu pr. Kr. iselio iz Galije u Malu Aziju te se smjestio na podruju oko starog grada Ancire
(dananja Ankara). Posljednji galaanski kralj, Aminta, umro je 25. god. pr. Kr. i oporukom ostavio
svoje kraljevstvo Rimljanima. Ono je nakon njegove smrti postalo rimska provincija s glavnim
gradom Ancirom. U Pavlovo vrijeme ta je provincija obuhvaala mnogo ire podruje, u koje je
spadala Pizidija, Frigija, Likaonija, Paflagonija, Izaurija, Pontus Galaticus, Pontus Polemonianus i
Armenija. Premda nekoliko rimskih pisaca Galicijom naziva itavu provinciju Galiciju, ini se da
se u svagdanjem govoru I. stoljea posl. Kr. ovaj naziv davao samo podruju nekadanjega
galaanskog kraljevstva.
Kako sam naziv ima dva znaenja (provincija Galicija i njeno sjeverno podruje, tj. bive
galaansko kraljevstvo), neki su iznijeli miljenje da su Galaani iz Pavlove poslanice stanovnici
Pizidije i Likaonije, koje je Pavao evangelizirao za vrijeme svog prvog misionarskog putovanja.
Ovo je miljenje poznato kao teorija june Galacije. U prilog tom miljenju navodi se da je
Pavlov drugi pohod Jeruzalemu iz Gal 2,1-10 morao biti drugi pohod, spomenut u Dj 11,30; 12,25,
a ne trei, koji je opisan u Dj 15,2-30. Time bi bilo objanjeno zato Poslanica Galaanima ne zna
za apostolski dekret iz Dj 15. Ova bi poslanica u stvari bila napisana prije Jeruzalemskog sabora.
Razlozi koji bi ovo potkrepljivali bili bi sljedei: kad Pavao govori o Makedoniji, Ahaji i Aziji,
misli na rimske provincije pod tim nazivom; on pretpostavlja da Galaani poznaju Barnabu, koji je
bio njegov suradnik na prvom apc sttdskom putovanju; stara predaja nije znala za postojanj Crkve u
sjevernoj Galaciji.
Ipak nijedan od ovih dokaza nije siguran. Ve smo vidjeli da je Pavlov drugi pohod
Jeruzalemu najvjerojatnije iste m s njegovim putem u Dj 15 te da je dekret iz Dj 15,19-21 23-29
mogao nastati poslije 49. god., tako da nije nikakav stvarni nedostatak niti protudokaz to to
poslanica Galaanima ne zna za ovaj dekret. Pavao nije dosljedan u spominje nju rimskih
provincija. Tako u Gal 1,21 spominje Siriju, oito misli na podruje Antiohije, jer je Judeja
spadala u provinciju Siriju. Ako spominje Barnabu, spominje i Petra, Jakova i Ivana, koje Galaani
nisu mogli osobno poznavati. utnja predaje dokaz je tome da Crkva u Galaciji nikada nije bila
slavna.
Do XIX. stoljea prevladavalo je miljenje da je Poslanica Galaanima upuena sjevernoj
Galaciji. Za potkrepu ove teorije navodimo podrugljivi naziv o bezumni Galaani iz 3,1. Pavao je
bio rodom iz Cilicije te je poznavao etnike i nacionalne razlike unutar provincija na podruju Male
Azije. Stoga on ne bi ovim uvredljivim nazivom oslovio stanovnike Likaonije i Pizidije (usp. Dj
14,11). Nadalje, evangeliziranje Galacije bilo je gotovo usputno, odvijalo se uslijed neke

apostolove bolesti (Gal 4,13). To se ne bi dobro uklapalo u brino isplani rani rad za vrijeme prvog
misionarskog putovanja. Valja takoer uoiti injenicu da se Pavao u ovoj poslanici obraa bivim
poganima (4,8; 5,2-3; 6,12-13), a u Crkvi june Galacije bilo je puno krana koji su se obratili sa
idovstva, kak se vidi iz prikaza prvog misionarskog putovanja.
Stoga s pravom u Galaanima ne moramo gledati stanov nike Pizidije i Likaonije, nego
stanovnike sjeverne Galacijc koju je Pavao pohodio na svom drugom i treem misionar skom
putovanju. Ova je poslanica vjerojatno nastala za vrijeme Apostolova boravka u Efezu (54-57).
Vrlo je srodna Poslanicom Rimljanima i stoga nije mogla nastati puno prij ove poslanice. Svejedno,
nije sigurno, da li je napisana prije iznesena imena zastupnik; dviju oprenih teorija ili poslije Prve
Korinanima. Najvjerojatnije vrijeme je 57. godina. Pavlovo autorstvo ove poslanice nije nikada
ozbiljno nijekano.
PLAN
________________________________________________________________________________________________
NASLOV (1,1-5)
________________________________________________________________________________________________
UKOR (1,6-10)
________________________________________________________________________________________________
OSOBNA OBRANA (1,11-2,21)
________________________________________________________________________________________________
PAVLOVO EVANELJE (3,1-4,11)
________________________________________________________________________________________________
POTICANJE (4,12-6,10)
________________________________________________________________________________________________
POGOVOR (6,11-18)
________________________________________________________________________________________________

POVOD I SADRAJ - Svrha Poslanice Galaanima oita je: pobiti zablude judaizanata koji
su uznemirili vjeru Galaana nauavajui potrebu obdravanja Mojsijeva zakona, posebno
obrezanja. Pozitivna svrha je opravdanje Pavlova evanelja. Apostol dokazuje da je Zakon
privremena ustanova te da je njegova zadaa prestala Kristovim dolaskom. Budui da je sada Krist
jedini posrednik, obdravanje propisa Mojsijeva zakona ne koristi vie nita. Spomenuti su se
judaizanti pozivali na apostole i predstojnike Crkve, poput Petra i Jakova, koji su i sami obdravali
Zakon. Nijekali su Pavlov apostolski ugled. Prema njima, on nije pravi apostol, jer se obratio nakon
Isusova uskrsnua. Uz to su tvrdili da se njegovo uenje razlikuje od nauke pravih apostola, jer je
nijekao potrebu Zakona pred Galaanima jedino stoga da bi ih lake pridobio, a na drugom
podruju prilagoavao se idovskim obiajima. Posljedica tih napada jest da su Galaani poeli
sumnjati u Pavla i obdravati propise Zakona. Jo nisu poli tako daleko da bi prihvaali obrezanje,
ali je bila opasnost da i to uine. Kad je Pavao za to saznao, napisao je poslanicu koja odraava
njegovu pravednu srdbu i oinsku brigu. Piui auktoritativno i strogo pokazao je da obdravanje
Mojsijeva zakona ne samo nije od sada nuno nego nema nikakve vrijednosti za spasenje.
Naslov ove poslanice (1,1-5) neobino je svean. On istie dvije stvari: boansko podrijetlo
Pavlova apostolstva i spasonosnu snagu Kristove rtve. Apostolova srdba razlog je da jedino ova
meu njegovim poslanicama ne sadri uvodno zahvaljivanje nego odmah poinje izrazom uenja
zbog kolebljivosti Galaana i otrim prijekorom. Protivnici ga ne mogu tuiti da pokuava pridobiti
naklonost ljudi (1,6-10). Zatim opravdava svoj apostolski autoritet (1,11-2,21). Kad Pavao tvrdi da
je svoje evanelje primio izravnom objavom (1,11-12), ne misli na sve svoje znanje o vjeri, nego
na posebnu nauku o opravdanju bez djela Zakona. Svoje evanelje nije mogao primiti od prve
zajednice, jer je on, koji je neko bio fanatini sljedbenik Zakona (1,17-18), doao u dodir s
predstojnicima kranske zajednice tek tri godine nakon svog obraenja (1,15-20). Nakon tog

kratkog pohoda Jeruzalemu propovijedao je daleko od tog grada u Siriji i Ciliciji (1,21-24). S druge
strane, jeruzalemska je Crkva formalno odobrila njegovo evanelje (2,1-10). Nadalje, otvoreno je
branio to evanelje slobode suprotstavivi se i Petru u Antiohiji (2,11-21). U odlomku 2,15-21
susreemo jasno izloenu njegovu nauku o pravdanju jedino po vjeri.
Sljedei odsjek razvija tu nauku (3,1-4,11). Galaani trebaju iz svog vlastitog iskustva znati
da su primili Duha po vjeri u Isusa a ne po djelima Zakona (Gal 3,1-5). Povijest Abrahama
potkrepljuje tu nauku (3,6-14), jer je on primio obeanje koje ne ponitava Zakon to je nastao iza
toga (3,15-18). Budui da je Zakon bio samo nadziratelj ili skrbnik Bojeg naroda koji je bio u
stanju djetinjstva, njegova je uloga bila prolazna (3,19-24). Krani su sada po vjeri u Krista pravi
Abrahamovi potomci, batinici obeanja, sinovi Boji (3,25-4,7). Kako onda mogu Galaani
pomiljati na povratak starom nainu ivota (4,8-11)?
Pavao se u 4,12-6,10 vraa svojoj djeci izrazima naklonosti, ukorima i praktinim savjetima.
Neka Apostolova bolest bila je povod obraenju Galaana i to je divni primjer kako Bog djeluje
(4,12-20). Taj odlomak daje dragocjeni uvid u Pavlov znaaj. Stroge rijei iz 1,6-10; 3,1-5 valja
gledati u svjetlu ovih redaka. Nije dovoljno biti sin Abrahamov pa da bi netko batinio obeanje:
valja biti ne kao Jimael nego kao Izak, sin slobodne, a ne sin ropkinje (4,21-31). Prihvaajui
obrezanje Galaani bi ponovno postali robovi i odrekli se Krista (5,1-12). S druge strane, kranska
sloboda nije razuzdanost pa se plodovi Duha opiru djelima tijela (5,13-26). Kranski polet ne visi
u praznom, nego trai praktinu ljubav (6,1-6) i sjetvu dobrih djela, imajui na umu etvu koja e
doi (6,7-10). Pavao je poslanicu diktirao a na kraju preuzima pero te zakljuuje opomenom protiv
judaizanata i priznanjem da je za njega Krist sredite svega (6,11-18).
NAUKA - Spomenuli smo da je posebna svrha Gal braniti nauku o opravdanju po vjeri u
Krista, bez djela Zakona, to je u stvari Pavlovo evanelje. Ipak to nije sasvim nova nauka, ali je
novo Pavlovo naglaavanje njezine vanosti. Jeruzalemski su poglavari mogli odobriti njegovo
stajalite, jer su i oni vjerovali da spasenje dolazi jedino od Krista. Pavao se takoer nije protivio
injenici da pokrteni idovi Palestine i dalje obdravaju mojsijevske propise. Vidio je svejedno u
tome stalnu opasnost te je ustanovio da potpuna kranska nauka trai slobodu od Zakona u teoriji i
praksi.
Ova temeljna nauka o otkupljenju po Kristovoj smrti i uskrsnuu provlai se kroz cijelu
poslanicu u razliitim izrazima (usp. 1 Kor 13,3-4). Kranin je razapet s Kristom i stoga mrtav
Mojsijevu zakonu da bi imao udio u ivotu uskrslog Krista (Gal 2, 19). Kranina proima sam
Kristov ivot jer je u tijelu i ve za vrijeme zemaljskog ivota poduhovljen po vjeri (Gal 2,21-22).
Vjernici se sjedinjuju s Kristom ne samo vjerom nego i krtenjem, jer krtenjem ulaze u dodir s
Kristovom smru i uskrsnuem te sada ive ivotom onoga koji je uskrsnuo. Krani smo ne samo
stoga to pripadamo Kristu nego i stoga to ivimo po njemu. Pridrueni Kristu, njime zaodjenuti,
sainjavamo jednog ovjeka zajedno s njime te smo pravo Abrahamovo potomstvo i batinici Boji
(3,26-29).
Iako je i idov batinik obeanja, on je ipak samo rob, jer je pod Zakonom i jo maloljetan.
Kranin koji bi htio vriti obaveze Zakona upao bi u isto stanje (4,1-5,9). U punini vremena, kada
je doao Sin Boji, roen od ene (4,4), oni koji su pod Zakonom postali su punoljetni i priznati su
sinovima, ali jedino ako priznaju i prihvaaju Sina. Ova se misao jasno provlai kroz cijelu
poslanicu. Kad to uine, Duh Boji, poslan u njihova srca, budi u njima svijest o njihovu novom, sinovskom stanju (4,6-7).
Pavao kao odgovor na napade protivnika estoko bra rcoje posebno poslanje apostola
pogana. Njegov osobni po2 paataje dokaz u prilog njegovoj glavnoj nauci. Prije obraenja bio je
gorljivi idov (1,13-14) te je uvidio iz vlastit skusiva da Zakon ne moe dati ono opravdanje koje je
d ;vd:r. u Kristu (2,16). Iako je bio svjestan svog pozvanja (1.1.15) i neovisnosti o drugima (1,1112), ipak je brino nastojao uskladiti svoju temeljnu nauku s nauke postola. Tako je nakon tri

godine samoe pohodio Jeruzalem, posebno zato da vidi Petra (1,18). U toku ta dva tjedna koja je
proveo u Jeruzalemu Pavao je mogao dovolji jasno pokazati Petru svoje znanje o Kristu i
osvjedoenje svom poslanju. Susreo se takoer i s Jakovom, koji je bio priznat za vou krana
idovskog podrijetla, a judaizanti su pozivali na Jakovljev ugled protiv Pavla. On je takoer
upoznao Pavlovo evanelje na izvorima te ga odobrio, kako i pokazali kasniji dogaaji. Kada je
Pavao 14 godina iza svog obraenja ponovno bio u Jeruzalemu da javno obrazloi svo evanelje,
stupovi Jakov, Kefa i Ivan odobrili su njegom uenje i priznali njegovo posebno poslanje (Gal
2,1-10; Dj 15). Antiohijski incident (2,11-21) nije dokaz za potpuni sukob izmeu Apostola
neobrezanih i Apostola obrezanih (2,7). Taj dogaaj jednostavno pokazuje da je Petrovo neodluno
dranje, iako on toga nije morao biti svjestan, moglo potkopa nauku o slobodi i sigurno zbuniti
vjernike. Radilo se o jednom prvaku i Pavao je ukorio Petra upravo stoga to je priznavi njegov
autoritet. Htio mu je rei da ovjek njegova ugleda poloaja ne smije postupati kao to je on
postupio.
Autobiografski odlomci u Gal otkrivaju Pavlovo uvjeri nje da je pozvan od Boga. To
uvjerenje bilo mu je izvor snaj i autoriteta te ga podiglo u misionarskom djelovanju. Bio ; apostol
jednako kao i drugi. Kako je njegova i njihova zada bila izgraivati kransku Crkvu, elio je
raditi na svom prc stornom podruju ne izdvojeno, nego u zajednitvu i suradn s drugima.
Naglaavao je svoju nezavisnost ali i solidarnost apostolskom grupom. Ipak je iznad svega bio
Krist. On je b: vrhovna pokretaka snaga njegova djelovanja, njegova vota. Kad je pisao
Galaanima, Pavao je imao iza sebe mnog godine apostolskog propovijedanja i trpljenja za Krista.
Nosi je na svom tijelu znakove Isusa (6,17). Stoga se na poetk predstavlja kao Kristov rob (1,10).
2) PRVA KORINANIMA
KORINTSKA CRKVA - Rimski konzul L. Mummije razorio je slavni grad Korint 146.
god. pr. Kr. Julije Cezar obnovio ga je 100 godina kasnije kao koloniju koja je dobila naslov
Colonia laus Julia Corinthus. Korint je ubrzo postao glavni grad rimske provincije Ahaje i sjedite
prokonzula. Leao je na uskoj prevlaci izmeu luke Kenhreje na istonoj i Lehaja na zapadnoj
strani te bio vana raskrsnica u saobraaju izmeu Zapada i Istoka. Stanovnitvo mu je bilo veoma
razliito zbog njegova poloaja i trgovake vanosti. Bio je poznat po hramu Afrodite na vrhu
Akrokorinta, strmog brda kraj Korinta. Po tom hramu bio je poznat po seksualnoj nemoralnosti, ak
i u Pavlovo doba (usp. Rim 1,26-32).
Pavao je prvi put pohodio Korint za vrijeme svoga drugog misionarskog putovanja. Tu je
osnovao mjesnu Crkvu i zaustavio se kroz osamnaest mjeseci, od zime god 50. do ljeta god. 52. Po
svom obiaju poeo je propovijedati u sinagogi subotom. Kad su Silvan i Timotej stigli iz
Makedonije, mogao se potpuno posvetiti propovijedanju, ali su ga brzo odbacili idovi. Zatim je
preao u kuu poganina Justa, koji je spadao u krug bogobojaznih. Tokom sljedeih mjeseci
mnogi su se Korinani obratili i krstili. Korintska se Crkva preteno sastojala od obraenih pogana,
iako je bilo neto idova (usp. Dj 18,8). Njezini su lanovi uglavnom potjecali iz siromanijih
slojeva, iako ne iskljuivo (usp. 1 Kor 1,26-28; 11, 22-32). Ubrzo nakon Pavlova odlaska iz Korinta
sposobni Aleksandrinac Apolon, koji je bio idov i prihvatio kranstvo, doao je iz Efeza te
propovijedao s puno uspjeha (Dj 18,24-28; 1 Kor 3,5-9).
PLAN POSLANICE
________________________________________________________________________________________________
NASLOV (1,1-3)
________________________________________________________________________________________________
ZAHVALJIVANJE (1,4-9)
________________________________________________________________________________________________

STRANARENJA I SABLAZNI U KORINTU (1,10-6,20)

________________________________________________________________________________________________
1) Suparnike skupine
1,10-4,21
2) Sluaj rodoskvrnua
5,1-13
3) Kranske parnice pred
poganskim sudovima
6,1-11
4) O bludnosti
6,12-20
________________________________________________________________________________________________
RJEENJA POSTAVLJENIH PITANJA (7,1-11,1)
________________________________________________________________________________________________
II Brak i djevianstvo
7,1-40
2) Meso rtvovano idolima
8,1-11,1
_______________________________________________________________________________________________
LITURGIJSKI SKUPOVI I KARIZME (11,2-14,40)
_______________________________________________________________________________________________
USKRSNUE MRTVIH (15,1-58)
_______________________________________________________________________________________________
ZAKLJUAK (16,1-18)
_______________________________________________________________________________________________
POZDRAV (16,19-24)
_______________________________________________________________________________________________

POVOD I SADRAJ - Dok je Pavao boravio u Efezu za vrijeme svog treeg misionarskog
putovanja (54-57), npisao je poslanicu Korinanima koja se nije sauvala i moe je nazvati
pretkanonskom. U njoj je obraenike opominje da se ne mijeaju s bludnicima (1 Kor 9,1; usp.
5,8-13). Ne asnije Klojini ljudi obavijestili su ga o suparnikim strankama u korintskoj Crkvi (1
Kor, 12-17). Doznao je takoer moda iz istog izvora, da neki dovode u pitanje njegov apostolski
autoritet (9,1-3). Javljeno mu je takoer da krni svoje razmirice iznose pred poganske sudove
umjesto da se sami sporazume (6,1-8), a douo je i za sablazni u Crkvi (i 6,12-20). Uz to su
Korinani u pismu upravljenom na Apostla postavili nekoliko pitanja (7,1). To su pismo vjerojatno
donijeli kao izaslanici Stefanas, Fortunat i Ahajik (16,17). U pitanjima se radilo o tome da li ima
prednost brak ili djevianstvo (gl. 7), o blagovanju mesa rtvovanog idolima (gl. 8-10) i o
karizmama (12,1-14,40). Pavao je takoer uo za nerede na molitvenim sastancima, osobito za
vrijeme slavljenja euharistije (gl. 11), te za sumnje u vezi s uskrsnuem mrtvih (gl. 15) Poslanica
raspravlja o tim brojnim problemima.
Pavao u naslovu naglaava svoje apostolsko zvanje i poziv Korinana na vjeru (1,1-3). U
zahvaljivanju upozorava na bogatstvo koje su obraenici primili od Boga u Kristu (1,4-9)
Prvi dio poslanice (1,10-6,20) bavi se stranarstvom meu Korinanima. Suparnike
grupacije u kranskoj zajednici ne smiju postojati, jer Krist nije podijeljen (1,10-16). Tko su bili
sljedbenici Pavla, Apolona, Kefe i Krista? Ako je etvrta grupa obuhvaala one koji su se kao
sljedbenioi Krista smatrali neovisnima o ikakvim ljudskim posrednicima, izlazilo da su tri stranke
dovodile u pitanje Pavlov autoritet dok je etvrta prenaglaavala privrenost njemu. Boja mudrost
koja se sastoji u ludosti kria, a Pavao ju je navijetao, protivi se ljudskoj mudrosti koja je dala
povoda razdorima (1,17-2,5). Duh objavljuje pravu kransku mudrost (2,6-16). Pavao nadalje
raskrinkava stranarstvo i pokazuje pravu zadau propovjednika (3,1-17). Obraenici trebaju
odustati od ljudske mudrosti kojia je dovela do stranarenja te uvidjeti da su jedno u Kristu (3,1823). Pavao ne prihvaa suenje Korinana, od kojih neki umiljaju da su postali kraljevi. Njemu je
jedino stalo do polaganja rauna pred Bogom (4,1-13). Zatim iznenada mijenja ton te prelazi iz
ironije u oinsko opominjanje (4,14-21).
Odsjek 5,1-6,20 obrauje zloupotrebe u zajednici. Korintska Crkva tolerira sluaj
rodoskvrnua, ovjeka koji ivi sa svojom maehom. Pavao nareuje da se prestupnik izopi s
nadom da e ga kazna opametiti (5,1-5). Opomenom da malo kvasca ukvasa sve tijesto otpoinje

tema o novoj Pashi (5,6-8). U pismu koje je pisao prije ovoga opomenuo ih je da se ne drue s
nemoralnim ljudima (5,9-13). Ne dolikuje da se krani parnie pred poganskim sudovima.
Sramota je ve to to se uope parnie. Nepravda iskljuuje iz Kraljevstva te se ne bi smjela ni
spominjati kod onih koji su oprani i posveeni u ime Kristovo (6,1-11). Naglaavajui slobodu od
Mojsijeva zakona Pavao je svoje obraenike uio da je sve doputeno. Ovo ne znai da kranska
sloboda doputa razuzdanost kako su neki mislili. Ne znai, naime, da je bludnienje doputeno, jer
time se oskvrnjuje tijelo koje je hram Duha Svetoga (6,12-20).
U drugom dijelu poslanice Apostol odgovara na pitanja koja su Korinani postavili u svom
pismu (7,1-11,1). Na prvom mjestu rije je o vrijednosti braka i celibata. Pavao pridaje veu
vrijednost celibatu, ali priznaje da je i brak dobar te naglaava meusobnu ovisnost partnera u
branim pravima (7,1-9). Ponavlja Gospodinovu nauku to se tie rasprave (7,10-11) te donosi
svoje osobno miljenje o mjeovitim enidbama (7,10-16). Asocijacijom ideja prelazi na poticaj
vjernicima da ostanu u pozivu koji im je Gospodin namijenio (7,17-24). Nakon te ope opomene
prelazi na savjet o djevi-anstvu (7,25-38) i upute udovicama (7,39-40). Bitna nauka cijelog ovog
odlomka sadri naelo da svatko treba ostati u ivotnom staleu u kojem ga je zatekao poziv na
vjeru. Djevianstvo je savrenije od braka i duhovno uzvienije. Brak je preporuen onima koji se
ne mogu opirati poudi kao zatitita i sigurnost. Za Pavlovo pozitivno uenje o braku valja imat aa
umu Ef 5,22-33.
Korintskoj zajednici posebni problem bilo je blagovanje mesa rtvovanog idolima. U
poganskom drutvu onog vremena este proslave i ceremonije uvijek su bile povezane sa kultnin
rtvama. Jedan dio rtvovanih ivotinja bio je prikazan bogovima, sveenicima i darovateljima, dok
je ostatak mesa bit ponuen na sakralnoj gozbi ili prodan na trnici. To je kra-ma zadavalo muke
pa su se pitali smiju li sudjelovati na sakralnim gozbama? Smiju li kupovati meso ivotinje koja je
bila rtvovana idolima? Smiju li jesti takvo meso kod gozbe na koju su pozvani? ini se da je
veina Korinana smatrah da smiju jesti takvo meso, jer su se osjeali monoteistima i tvrdili da
idoli ne postoje. Pavao je odobrio takvo stajalite i razmiljanje (barem u naelu, usp. 10,14-22), ali
opominje da za praksu samo znanje nije dovoljno (8,1-11,1). On postavlja ope naelo da kranin
koji je uznapredovao u vjeri i jasne postavlja problem (8,1-6; 10,15.25.29-30) mora brino
izbjegavati opasnost da sablazni brau koja su jo uvijek pod utjecajem svoje poganske pozadine
(8,7-13; 10,23-24.28-29).
Trei dio poslanice (11,2-14,40) sadri pouke o liturgijskim sastancima zajednice i o
vanosti duhovnih darova. U odlomku 11,2-16 Pavao nauava da se podreeni poloaj ene na
kranskim liturgijskim sastancima temelji na redu stvaranja. Izazvala ga je injenica da su
kranke u Korintu molile i proricale kod javnog bogosluja otkrivene glave. Usprotivio se tom
obiaju, koji je bio protiv ope proirenog poimanja u starom svijetu. Prema tome poimanju ene
dostojne potovanja u javnosti su nastupale pokrivene kose, uiju i ela, inae nisu smatrane
dostojne potovanja. Pavlovi dokazi na ovom mjestu su slabi. To on priznaje u retku 16. pa se
poziva na ustaljeni obiaj u crkvama.
Razdor meu Korinanima poeo se oitovati i kod slavljenja Gospodinove veere.
Liturgijsko slavlje pretvorili su u priliku za drutveno nadmetanje. Prije slavljenja euharistije bio je
redovni obrok, ali su bogati nastojali otpoeti s jelom bez ekanja na siromaniju brau. Prijetila je
jo gora opasnost da se ti gozbeni skupovi pretvore u priliku za prodrlji-vost i pijanstvo. Ako hoe
samo to, bolje bi im bilo jesti kod kue (11,17-34).
U poglavljima 12-14 Pavao obrauje posljednje pitanje koje su mu postavili Korinani, a
ticalo se karizmi ili duhovnih darova koje su imali neki lanovi zajednice. Svrha je tih darova
oitovati prisutnost Duha te u sluaju nedostatka potpune hijerarhije odravati red u crkvama.
Njihova brojnost i nesreenost poela je izazivati zbrku. Pavao stoga intervenira i objanjava
situaciju: svi ti darovi dolaze od istog Duha i dani su na dobro zajednice. Njihova vrijednost vidi se

po uslugama koje karizmatiari ine. Vanija je ljubav od dara jezika (glossolalia) s kojim su se
obdareni Korinani neuredno ponosili. Dar ljubavi nadilazi sve druge karizme. Pavlov dugaki
odgovor obuhvaa vanu nauku o tijelu Kristovu (12. 12-30) i glasoviti himan bratskoj ljubavi
(agape) koja se dariva i trai dobro drugih. Izvor joj je Bog, koji je prvi ljubio nas (1 Iv 4,19) i koji
je dao svog Sina da nas grenike pomiri sa sobom. Uzor kranske ljubavi treba biti ljubav Boga i
njegova Sina.
Poglavlje 15 ne predstavlja odgovor na neko pitanje iz pisma Korinana, ono sadri pouku o
uskrsnuu mrtvih. Pavao je uo da su vjernici u Korintu, pod utjecajem grkog miljenja, skloni
prekogrobni ivot zamiljati kao besmrtnost due, bez tijela. On naglaava temeljno znaenje
Kristova uskrsnua (15,1-11). Kristovo uskrsnue jamstvo je uskrsnua onih koji ive u Kristu.
Ako Krist nije uskrsnuo, njegovo djelo nije uspjelo i ne moe spasiti one koji u njega vjeruju.
Kranski ivot, koji zahtijeva toliko odricanje, bio bi ludost ako zavrava smru (15,12-19). O
Kristovu drugom dolasku uskrsnut e oni koji pripadaju Kristu. Tada e on, kojemu je sve
podlono, predati Kraljevstvo Ocu (15,20-28). Dokazi ad hominem potkrepljuju ovo izlaganje
(19,29-34). Redak 29. odnosi se na obiaj Korinana koji su moda primali zastupniko krtenje za
pokojne prijatelje i roake. Pavao ovaj obiaj ne preporuuje, ali ga upotrebljava kao dokaz.
Odlomak 15,35-58 govori o nainu uskrsnua i naravi uski slog tijela. Poput sjemena koje
trune da bi iz njega nikao no\ ivot uskrsnue e prouzroiti duboku promjenu tijela (1E 35-44).
Sije se fiziko tijelo koje je podlono raspadljlvosti ka i sva stvorenja, to je tijelo prvog Adama.
Uskrsnut e duhovn tijelo, poput tijela posljednjeg Adama, osloboeno od zakon zemaljske
materije, neraspadljivo, besmrtno (15,45-49). Pava u 15,50-53 spominje ope uvjerenje da paruzija
brzo dolazi t da e o Gospodinovu dolasku mnogi biti ivi (usp. 1 Sol L. 13-17). Poglavlje zavrava
himnom zahvale za Kristovu po bjedu nad smru (15,54-58).
Posljednje poglavlje izgleda kao dodatak. Pavao daje na putke o kolekti za vjernike u
Jeruzalemu (16,1-4). Zatim iz nosi svoj plan o buduim putovanjima (16,5-9), preporuuj Timoteja
Korinanima (16,10-11), najavljuje da se Apoloi nee vratiti u njihov grad (16,12). Poziva na vjeru,
hrabrost ljubav (16,13), preporuuje tri izaslanika (16,15-18) i pozdrav lja (16,19-20). Zakljune
rijei napisao je sam Apostol (16 21-24).
Nijedna druga poslanica ne daje tako jasan uvid u ivo neke zajednice prvog kranstva i
probleme s kojima su si suoavali obraenici. U isto vrijeme ona nam prua dragocjen uvid u
Pavlovu linost, jer je Prva Korinanima pismo ovje ka akcije koji zalazi izravno u sr problema,
pismo poglavar; koji otro pobija zabludu i daje tone naputke, pismo oca koji voli svoju djecu
unato njihovim pogrekama i apostol; ija je jedina briga pridobivati ljude za Krista.
NAUKA - 1. Euharistija. U Prvoj Korinanima Pavao govori dvaput o euharistiji. Prvi put
povodom poganskih sakralnih gozbi, na koje pozivaju i krane (10,14-21), a drug put kada
zabranjuje zloporabe koje su se uvukle prilikon slavljenja Gospodnje veere (11,23-32). U ovom
posljednjen odlomku on opisuje bitni obred koji daje znaenje svetoj gozbi kranske zajednice.
Rijei ustanove (11,23-25) bez sumnje odraavaju liturgijski tekst s kojim je Pavao bio dobro
upoznat a koji je bio ustaljen u Antiohiji i crkvama to ih je Apostol osnovao (usp. Lk 22,15-20).
Zajedno sa sinopticima Pavao ui vjernike u Korintu da je Krist u noi, kada je bio predan, uzeo
kruh te nad njim izgovorio rijei: Ovo je tijelo moje. Zatim je uzeo au vina te izgovorio rijei
koje moemo ovako parafrazirati: Vino sadrano u ovoj ai moja je krv po kojoj se sklapa novi
Savez. Svaki put je dodao: Ovo inite meni na spomen.
Rijei: Ovo je tijelo moje po sebi ne znae vie od rijei: Ovaj kruh predstavlja moje
tijelo. Kontekst, meutim, pokazuje da je Pavao razumio Isusove rijei u vrlo doslovnom smislu.
On, naime, dodaje da e oni koji nedostojno primaju Gospodnji kruh i Gospodnju au biti krivci
tijela i krvi Gospodnje (11,27). Nadalje, prije uzimanja ovjek se treba ispitati pa tek onda jesti
kruh i piti au tako da moe razlikovati tijelo (11,28-29). Pavlu su, drugim rijeima, tijelo i krv

Kristova stvarno prisutni. Tu misao on je izrazio ve u 10. poglavlju: aa blagoslovna koju

blagoslivljamo, nije li zajednitvo krvi Kristove Kruh koji lomimo, nije li zajednitvo tijela
Kristova (10,16). On ide korak dalje te tvrdi da kranska zajednica moe sainjavati tijelo
Kristovo u irem smislu upravo stoga to ima udio na fizikom tijelu Kristovu: Budui da je jedan
kruh, jedno smo tijelo mi mnogi, jer svi smo dionici jednoga kruha (10,17). Ukratko, Pavlu su
kruh i vino nakon rijei posvete pravo, fiziko tijelo i krv Krista. On ne tumai kako dolazi do ove
promjene.
Isus je rekao: Ovo je tijelo moje - za vas, a Pavao dodaje: Kad god jedete ovaj kruh i
pijete au, smrt Gospodnju navjeujete, dok on ne doe (11,24.26). Tako je slavljenje Veere
navijetanje Kristove smrti te prema tome otkupitelj-ska rtva (za vas). Isus je takoer rekao:
Ova aa novi je Savez u mojoj krvi (11,25) i time se njegova skora smrt prikazuje kao rtva, kao
smrt rtve koja je zapeatila sinajski Savez (Iz 24,5-8). Njegova rtva ima uspostaviti novi Savez,
koji je prorekao Jeremija (Jr 31,31-34). Zatim je dodao: Ovo inite, kad god pijete, meni na
spomen (11,24-25). Uenici trebaju obnavljati to je on uinio i rekao, njegova djela i rijei. To
nije isto spominjanje, nego obnavljanje obreda po kojem se rtva ivog Krista uprisutnjuje i
ostvaruje u kruhu i vinu. in uenika bit e jednako stvaran i uspjean kao i Kristov in. Ponavljat
e se kretnje i rijei, ali e ostati nepromijenjena stvarnost, tj. rtveno prinoenje Kristova tijela i
krvi, koje je uinjeno jednom zauvijek. Tako e Krist biti doslovno, fiziki sa svojima do svretka
vremena, dok on ne doe. Ovaj posljednji dio reenice jasno pokazuje da Pavao smatrao da je
veera koju krani sada slave izravno usmjerena prema paruziji. Kristovo tijelo prisutno na
euharistijskom stolu tijelo je uskrslog Krista, ono tijelo, preobraeno Duhom, u kojem e se vratiti.
2. Tijelo Kristovo. Spomenuli smo da reci 10,16-17 pokazuju ozbiljnost Pavlova gledanja na
euharistiju. Kontekst doputa da u tijelu koje sainjavaju krani gledamo se metaforu koja izraava
njihovo zajednitvo u Kristu.
Sasvim je jasno da tijelo znai prije svega individualno ti Gospodina, koji je umro i uskrsnuo i kojim se
krani prie primajui euharistijski kruh. Rije soma mora imati isto znae u r. 16 i 17. Znaajno je ispreplitanje
jednog retka s drugim: primajui u sebe sakramentalnim obredom tijelo Kristovo, krani su svi zajedno jedno jedino
tijelo, najprije individualno, zatim ta tijelo koje obuhvaa sva tjelesa onih to ih ona sebi pridruuje.

Euharistijskim iskustvom postajemo svjesni da smo Kristovo tijelo pa nae sjedinjenje s

Kristom treba razumjet vrlo realistikom smislu (usp. 6,15). Kad Pavao tvrdi da s; njavamo jedno
tijelo (12,12), ne misli metaforiki i ne aludira prvenstveno na grku usporedbu o tijelu i udovima
(12,14-: Osobno Kristovo tijelo ujedinjuje mnoge udove tijela a to tijelo vjernici postali krtenjem
(12,13.27) i euharistijskim jednitvom (10,17). Po individualnom tijelu Isusa postie jedinstvo ljudi
koji su pozvani da se pridrue tom tijelu.
Vrhunac teme o tijelu Kristovu nalazi se u 12,12-13. Doista, kao to je tijelo jedno, te ima
mnogo udova, a udovi tijela, iako mnogi, jedno su tijelo - tako i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo u
jedno tijelo krteni... a vi ste tijelo Kristovo, i, pojedinano, udovi. Na ovom stupnju Pavlova
razmiljanja izraz soma znailo je Kristovo fiziko tijelo, euharistiji je prisutno pravo Kristovo
tijelo. Sadanji izraz mistino tijelo Kristovo, koji se primjenjuje na Crkvu, izvorno je oznaavao
Gospodinovo euharistijsko tijelo. Sjedinjenje s tijelom Kristovim znai sjedinjenje s euharistijskim
tijelom ili sjedinjenje koje se postie krtenjem u smrt Kristovu. Pavao je bio pod utjecajem
helenistike slike o tijelu i udovima kao simbolu drutvenog reda, ali u ovoj poslanici jo nema
pojma o tijelu Kristovu u smislu Crkve, kako e to biti u poslanicama iz suanjstva.
Zajednica krana, ukoliko sainjavaju duhovni organizam, mistino je poistovjeena s tijelom
Kristovim. Ne smijemo prelaziti granice ove tvrdnje. Tko govori o mistinom tijelu Krista ili
kolektivnoj osobi koju bi sainjavala Crkva, neispravno prekorauje granicu na planu teologije
velikih poslanica sv. Pavla.

3) DRUGA KORINANIMA
POVOD I VRIJEME NASTANKA - Ubrzo nakon pisanja Prve Korinanima nastala je
neoekivana kriza koja je iziskivala Pavlov kratki i muni pohod u Korint (2 Kor 1, 23-2,1; 12,14;
13,1-2). Vratio se u Efez obeavi da e opet doi i due se zadrati (2 Kor 1,15-16). Ubrzo je novi
incident, u kojem je, izgleda, bio zanijekan Pavlov autoritet u osobi njegova izaslanika (2 Kor 2,510; 7,12) izazvao novu poslanicu, za koju Pavao kae da ju je pisao uz mnoge suze (2 Kor 2, 34.9). Ona je imala spasonosan uinak (2 Kor 7,8-13). Pavao je u Makedoniji, ubrzo nakon odlaska
iz Efeza (1 Kor 15,22; 2 Kor 1,8-10; Dj 19,23-40), primio ohrabrujue vijesti od Tita (2 Kor 2,1213; 7,5-16) te je iz Makedonije koncem 57. god. napisao Drugu Korinanima. Bilo je to etvrti put
da pie u Korint: pretkanonsko pismo, spomenuto u 1 Kor 5,9, Prva Korinanima, poslanica
pisana uz mnoge suze te Druga Korinanima.
Druga Korinanima ne spominje probleme koji su obraeni u Prvoj Korinanima. Stoga se
ini da je 1 Kor bila uspjena. Pavao je, dok je pisao 2 Kor, planirao pohoditi Korint trei put
(12,14; 13,1). Stvarno je stigao u taj grad god. 57. te je u njemu proveo zimu (Dj 20,3). Pohod koji
se odigrao u meuvremenu (13,2) bio je kratak i muan i za Korinane i za Pavla. Taj pohod nije
urodio redom u Korintu. Stroga poslanica pisana uz mnoge suze spominje stanje u kojem je
postojao uvreditelj i uvrijeeni (7,12). Ne radi se o rodoskvrnitelju iz 1 Kor 5,1-13, jer su
prilike sasvim drugaije. Kao to smo spomenuli, ini se da je rije o nekome koji je zabacio
autoritet Apostolova izaslanika. Nadoli su misionari judaizanti (usp. 11,22), koji su se gradili
nadapostolima (11,5), a Pavao ih naziva lanim apostolima (11,13). Oni nastojali potkopati
Pavlov ugled i auktoritet. Optueni iz 7,12 vrlo je vjerojatno jedan od tih nadapostola. Pavlova
stroga poslanica imala je spasonosni uinak pa on u 2 Kor daje oduka osjeaju olakanja, iako se
ini da su daljnji nered zajednici prouzrokovali otri ton poglavlja 10-13.
CJELOVITOST - Na pitanju auktorstva nije se trebno zadravati. Gotovo svi egzegete
doputaju da je Drugu Korinanima napisao Pavao, iako valja dopustiti mogue kratke
interpolacije. Jedinstvo ove poslanice drugo je pitanje. Da li je po srijedi jedna poslanica, koju je
Apostol napisao kao takvu, ili kombinacija dviju ili vie poslanica? Predaja je bez oklijevanja
smatrala ovu poslanicu cjelovitom i kod toga oslanjala na tekstualnu cjelovitost u rukopisima.
Mnogi (dananji istraivai smatraju, na temelju unutranje analize, je ova poslanica sastavljena od
vie razliitih pisama. Panju privlae tri odsjeka: 6,14-7,1; graa poglavlja 8-9; graa poglavlja
10-13.
1. 6,14-7,1. Ovaj odlomak ostavlja dojam kao da je l umetnut u sadanji kontekst. Naglo
prekida slijed misli unosi neto novo. Sadraj iz 7,2 predstavlja prirodni nastav sadraja iz 6,13.
Izneseno je miljenje da je ovo odlom pretkanonske poslanice (usp. 1 Kor 5,9-13), ali je ova
tvrdn proizvoljna. Znaajnija je primjedba da ovaj odlomak pok zuje usku srodnost s kumranskim
spisima. Misao o svjetlu tami specifina je za kumranski dualizam. U naem teks pisac otro
suprotstavlja pravednost i opainu, svjetlo i tam Krista i Belijala. Ime Belijal esto dolazi u
sektakoj lit raturi, ali se nigdje drugdje ne nalazi u Novom zavjetu. Teko je zanijekati utjecaj
kumranskih ideja i stvarno se ini da po srijedi interpolacija. Moda je ovaj odlomak napisao i ume
nuo neki esen koji je postao Pavlov uenik. U svakom slua; valja dopustiti da je autentinost
odlomka nesigurna.
2. Poglavlja 8-9. Ova dva poglavlja govore o kolekti 2 jeruzalemsku Crkvu te izgleda da
predstavljaju dva razliil pisma. U 9,1 Pavao kae: A o posluivanju svetih suvino je pisati vam.
Ova reenica stoji nakon cijelog poglavlja posveenog kolekti i stoga zauuje. Nadalje, u 8,1-5 on
nastoji potaknuti Korinane na dareljivost podsjeajui ih na velikodunost makedonskih crkava,
dok u 9,1-6 priopava Korinanima da se u Makedoniji hvalio njihovom revnou i
velikodunou. Dva puta potie na odaziv njegovoj molbi i svaki put navodi razliite motive (8,715; 9,6-14). Na temelju toga ini se da je opravdano deveto poglavlje smatrati pismom ili dijelom

pisma koje je prvotno bilo upueno crkvama Ahaje, a ne Korintu. Ono je moralo biti umetnuto
veoma rano iza poglavlja 8, jer svi sauvani rukopisi donose ovo poglavlje kao sastavni dio Druge
Korinanima.
3. Poglavlja 10-13. Tko paljivo proita cijelu poslanicu, iznenadit e se nad otrim tonom
ovih posljednjih poglavlja. Nije u pitanju samo ton. Neki izrazi posljednjih etiriju poglavlja ne
mogu se lako spojiti s prethodnim dijelovima poslanice (usp. 1,24 i 13,5; 7,4.14.16; 8,7 i 10,2;
11,3-4.20-21; 13, 2-10). Po sebi je mogue da je Pavao pisao Korinanima strogo kao to stoji u
poglavljima 10-13, ali je teko razumjeti zato je poeo i tako dugo ustrajao u blagom tonu. Bilo bi
lake razumjeti da je poeo strogo a nastavio i zavrio blago. Raspored kako sada stoji trai neko
objanjenje.
Neki smatraju da poglavlja 10-13 sainjavaju dio izgubljenog strogog pisma pa su ona
bila napisana prije poglavlja 1-9. Ali iz spominjanja poslanice pisane uz mnoge suze oekivali
bismo alosna predbacivanja i povrijeenu njenost, a ne srdbu i ogorenje, kakvo nalazimo u
poglavljima 10-13. Ovdje se, osim toga, ne spominju uvreditelj i uvrijeeni niti ima traga
incidentu koji je bio povod strogoj poslanici. Drugo rjeenje jest da je Pavao dobio loe vijesti
dok jo nije bio zavrio poslanicu (usp. 2 Sol 3,6-15) ili kad ju je ve bio zavrio, jer bi poglavlja 19 mogla stajati kao potpuna poslanica uz dodatak zavrnog pozdrava. Ova teorija kae da je Pavao
dodao poglavlja 10-13 uznemiren i ogoren najnovijim izvjetajem. Tako bi neoekivani raspored
poslanice bio opravdan prilikama u kojima je nastala.
Moda ipak traimo od Pavla hladnu logiku i akademsku metodologiju koja se ne uklapa u
njegov semitski mentalitet i ivahni temperament, a ni u osobnu poslanicu kao to je Kor. Budui
da ne vidimo odgovora na probleme koji poka zuju na cjelovitost ili manjak cjelovitosti u ovoj
poslanici, analizi uzimamo poslanicu onakvu kakva je.
PLAN
_______________________________________________________________________________________________
NASLOV (1,1-2)
________________________________________________________________________________________________
ZAHVALJIVANJE (1,3-11)
________________________________________________________________________________________________
PAVLOVA APOLOGIJA (1,12-7,16)
________________________________________________________________________________________________
1) Put u Korint
1,12-2,17
2) Apostolski ministerij
3,1-6,10
3) Poticaj i tjeenje
6,11-7,16
________________________________________________________________________________________________
KOLEKTA ZA JERUZALEMSKU CRKVU (8-9)
________________________________________________________________________________________________
POLEMIKA APOLOGIJA (10,1-13,10)
________________________________________________________________________________________________
1) Odgovor na neke optube
10
2) Pavlov apostolat
11,1-12,18
3) Trei pohod
12,19-13,10
________________________________________________________________________________________________
ZAKLJUAK (13,11-13)
________________________________________________________________________________________________

SADRAJ - Nakon naslova (1,1-2) Pavao zahvaljuji Bogu za pomo u nevoljama njegove
slube i za izbavljenji od velike opasnosti (1,3-11). U prvom dijelu poslanice tuma svoje
dosadanje ponaanje prema Korinanima (1,12-7,16) Tumai zato je promijenio svoju namjeru o
putovanju. Protiv optube da se pretvara, izjavljuje da nije ovjek koji istovre-meno kae da i

ne. Nije doao u Korint jer je elio potedjeti vjernike. Dosta je bio jedan muni pohod. Mjesto
osobnoj dolaska napisao je iz Makedonije strogu poslanicu, pisanu u; mnoge suze. Sada, kad je
zajednica dolino kaznila krivca vrijeme je da mu se oprosti. Pavao je bio zabrinut za svoj
Korinane i stoga je iz Troade poao u Makedoniju da bi se sastao s Titom, koji mu je imao donijeti
vijesti iz Korinta Radosno zahvaljuje Bogu za primljene dobre vijesti (1,12-2,17)
Zatim prelazi na veliinu i zahtjevnost apostolskog ministerija (3,1-6,10). Pavao nije trebao
nikakvu preporuku za svoje vjernike ili od njih, kakvu su bez sumnje traili njegov; protivnici.
Korintska zajednica je njegova preporuka, otvoreno pismo koje svi mogu itati. On je sluitelj
novog Saveza, Saveza Duha, a ne slova. Novozavjetna sluba slavnija je i uz-vienija od stare
mojsijevske slube. Tumaei slobodno Izl 34,33-35 tvrdi da idovi ne vide da je Stari zavjet
ispunjen. Trebaju se samo okrenuti Kristu i koprena e pasti. Zadaa je apostola da propovijeda
Isusa Krista kao Gospodina te priopava ljudima znanje o Bogu koje se oituje u Kristu (3,1-4,6).
Istina je da su apostoli zemljane posude, ali se upravo po tome pokazuje da u njima djeluje
boanska a ne ljudska sila. Pavla mogu tegobe njegova ministerij a smrviti, ali preko njega ljudima
postaje dostupan Kristov ivot i on se nada da e imati udjela na Isusovu uskrsnuu. Duhovni mu se
ivot obnavlja a patnje su mu predigra za sjedinjenje s Kristom (4,7-5, 10). Vrhunac apologije je u
odsjeku 5,11-6,10. Ne hvali se Korinanima, ali bi elio da budu ponosni na njega i stoga je svoje
postupke nairoko objasnio. Potie ga ljubav Kristova a on sa svoje strane navijeta umrlog i
uskrslog Krista. Bog je u Kristu svijet pomirio sa sobom. Njega je Bog za nas uinio grijehom
(5,21), tj. poslao je svoga .Sina u obliju grenog tijela (Rim 8,3) da bi bio rtva za grijeh.
Umrvi u svom tijelu, koje je osjetni znak grenog svijeta, i uskrsnuvi u novom tijelu sam je Krist
preao iz tjelesnog u duhovni ivot, a s njime virtualno i sve ovjeanstvo. Pavao se ponosi
nevoljama koje je pretrpio sluei Kristu. Zaklinje svoje vjernike da ne primaju uzalud Boju
milost.
Njeno pozivanje na ljubav (6,11-7,4) neoekivano je prekinuto opomenom da se ne drue s
nevjernicima i da nemaju udio s Belijalom (6,14-7,1). Apostol izjavljuje da se sada sasvim smirio,
jer je Tit donio dobre vijesti. Uvia da je stroga poslanica dala spasonosni plod i nada se da se
moe osloniti na svoje Korinane (7,5-16).
Poslanica zatim prelazi na pitanje kolekte za jeruzalemsku Crkvu (pogl. 8-9). Pavao je
smatrao vanom kolektu za svete u Jeruzalemu (usp. Gal 2,10; 1 Kor 16,1-3; 2 Kor 8-9; Rim
15,25-27). Budui da je kranin lan jednog tijela a ivot u Kristu je ivot Bojeg naroda, za Pavla
je jedinstvo Crkve od bitne vanosti. On je svoju teologiju jedinstva osobito razvijao usred razlika
izmeu judeokrana i obraenih pogana te pod utjecajem unutranje napetosti u korintskoj
zajednici.
Zbog toga i zbog potovanja prema Jeruzalemu, svetom j novoga Bojeg naroda, kolekta je
znaila mnogo vie r odreeno djelo ljubavi.
Moda je najsretnija crta njegove karijere to je uvid smisao kolekte. Po kolekti Jeruzalem je postajao
religiozne dite a kranske zajednice sastavljene od obraenih pogana su dobivale jedinstvo i usku vezu sa sreditem
monoteizma i moralnog ivota.

Pavao pokazuje primjer crkava Makedonije, koje su, to svojim potekoama i krajnjem
siromatvu, dobrovo velikoduno dale za potrebu brae u Jeruzalemu. Tita potie da dovri u
Korintu poduzeti posao. Korintska Crkva, ki u svemu istie, treba se ponajvie u ovom iskazati.
Pavloi vii dokaz nije prijateljska velikodunost, nego ponienje lovljenja, u kojem je Krist
pokazao veliku ljubav, jer je stov primjer i nasljedovanje Krista jedini motiv koji je stvarno vaan
za kranina. Od Korinana se ne oekuje da osiromae, nego da velikoduno dadnu to mogu
utedjeti. Tita, Pavao alje jo dva izaslanika (od kojih je jedan vjerojatno Luka - usp. 2 Kor 8,1516) i Korinani trebaju sr primiti te izaslanike (pogl. 8).

Deveto poglavlje govori o istoj stvari kao i osmo. Ve spomenuli da je ono vjerojatno bilo
upueno drugim crk a ne korintskoj. Pavao pokazuje primjer crkava Ahajeda Makedonce potakne
na velikodunost (u 2 Kor 8,1-6 postupak je obrnut). Trai se velikodunost, jer je milostinja sija
sjemena, a postoji strogi razmjer izmeu sijanja i etvi Vanije je kako tko daje, nego koliko daje.
Valja davati slo i radosno, bez obzira da li je dar velik ili malen: Bog vesela darovatelja (9,7).
Bog e se pobrinuti da veliki darovatelj ne trpi zbog svoje velikodunosti. Takav e primiti
duhovno bogatstvo i blagoslov u vremenitim dobrima da bi i dalje mogao jo velikodunije davati.
Nije sve svreno materijalnom pomoi onima koji su u nevolji. Dobroinilj imati udio u molitvama
onih koje je pomogao i bit e da pomognuti odaju slavu Bogu (pogl. 9.).
U zadnjem dijelu poslanice (pogl. 10-13) Pavao si vraa na osobnu apologiju, ali ovaj put u
izrazitom polemikom tonu. ini se da je Tit prilikom organiziranja kolekte u Korintu (8,6.17-18)
otkrio da su apostolovi protivnici iznova poeli napadati Pavla. Kad je primio vijesti o posljednjim
dogaajima, Pavao je brzo napisao poglavlja 10-13. Protivnici su ga optuili za slabost to navodno
govori hrabro kad je daleko, a bojaljivo i nesigurno kad je blizu. Uvjerava vjernike da je spreman
poduzeti strogu akciju kad god je to potrebno. Ne spada meu one koji sami sebi podiu slavu. Ne
prelazi granice svoga prava kada izvrava vlast nad korintskom Crkvom, koju je sam osnovao.
Gospodin ga je pozvao na apostolsku slubu i to je dovoljno odobrenje i pohvala. Svaka samohvala
bila bi ludost pokraj svega toga (pogl. 10).
Jedanaesto je poglavlje zagriljivo i sarkastino. Pavao se najprije ispriava to se mora
braniti tako da se sam hvali. Nazvali su ga luakom pa trebaju podnijeti malo njegove ludosti.
Poticaj na samoobranu dala mu je popustljivost Korinana, koji su bili spremni prihvatiti neko
drugaije evanelje. On nije nii od nadapostola., samozvanih predstavnika Crkve-matice,
kojima su se Korinani priklonili. Ponosan je to je u svom apostolskom djelovanju bio financijski
neovisan o vjernicima i u tome je drugaiji od ostalih misionara. Prisiljen je hvaliti se kako bi
dokazao ispravnost svoga apostolstva (ll,l-21a). S protivnicima se ne moe nadmetati u nadutosti,
ali im moe dokazati da nisu vii od njega to se tie rase (Hebreji), religije (Izraelci) i batine
(potomci Abrahamovi). Ako oni za sebe tvrde da su sluge Kristove, popis patnja koje je podnio
dokazuje da je on pravi Kristov sluitelj (ll,21b-33). Hvaliti se vienjima nije u redu, ali je Pavao
prisiljen podsjetiti na neobini doivljaj koji je imao pred 14 godina: osjetio je da je prenesen u
Boju prisutnost. Ipak je i dalje nosio na svom tijelu oiti znak svoje ljudske slabosti, kako se ne bi
uzoholio ovim neobinim doivljajem. Ne znamo to je bio trn u tijelu, ali se po svoj prilici
radilo o bolesti koja se esto vraala. Nema razloga da to smatramo estokom poudom (12,1-10).
Opet je prisiljen da se opravdava (12,11-18). Boji se da e morati postupiti strogo kad opet pohodi
Korint, a sasvim je spreman tako nastupiti. Ipak se nada da e se grenici popraviti, jer ne eli
gospodariti nad vjernicima. Kad se Korinani vladaju potpuno kranski, tada su jaki, a u tom
sluaju apostol je slab, jer se ne mora pozivati na svoj apostolski auktoritet protiv njih (12,1913,10). U zakljuku jc dnom poziva na kranski ivot u radosti i jedinstvu (13,11-14) Zavrna
elja ima trinitarni oblik i vjerojatno je liturgijska formula.
4) POSLANICA RIMLJANIMA
CRKVA U RIMU - Nije jasno kako je poelo kranstvo u Rimu, ali je sigurno da je
Crkva poela putati korijen u Rim u prvim desetljeima svoga postojanja. Vrlo je vjerojatno da
utemeljenje Crkve u tom gradu nije rezultat planiranog misionarenja, nego doseljavanja krana u
glavni grad Carstva. Prvi obraenici mogli su biti iz redova idova i prozelita koji su sluali
Petrovu propovijed na Duhove (Dj 2). Nije vjerojatno da je sam Petar osnovao Crkvu u Rimu, jer
ini da je on prvi put doao u Rim u desetljeu izmeu 50 i 60. godine.
Neki su tvrdili da je rimska kranska zajednica po sastavu bila preteno judeokranska.
Pavao se obraa idovima su zadovoljni sami sa sobom (Rim 2,17-3,8), suprotstavlja vjeru i Zakon

(3,21-31), govori o Abrahamu, ocu naem po tijelu (4,1), odgovara na prigovore protiv njegove
nauke o neobavezatnosti Zakona (6,1,-7,6), nairoko raspravlja o sudbini Izraela (pogl. 9-11),
konano bi slabi iz 14,1-15,13 imali biti judeo-krani. U svim ovim dokazima pretee injenica
da je gla nauka poslanice Rimljanima: spasenje donosi vjera bez d Zakona, a ne obrezanje i Zakon.
Kako god bili jaki ovi podaci, oni ustupaju pred dokaz da je Crkva u Rimu bila sastavljena
preteno od obraenih pogana. Pavao u predgovoru i pri zavretku izraava elju da pohodi Rim i
istie svoje poslanje apostola pogana. Rimskim vjernicima obraa se kao obraenicima s
poganstva: primio je od Krista poslanje da bude apostol meu narodima meu kojima ste i vi
(1,5-6). Do sada je bio sprijeen da doi Rim, ali je elio da i u Rimu ubere koji plod kao i mi
drugim narodima (1,13). Obraa im se kao poganima. Vama pak, poganima, velim: ja kao
apostol pogana slubu svoju proslavljam (11,13). Ovi tekstovi oito govore da je Crkv Rimu
veim dijelom bila sastavljena od krana poganskog podrijetla. Dokazi o judeokranskoj veini
ne uvjeravaju, nego pokazuju da je u Rimu bilo neto krtenih idova.
POVOD I VRIJEME PISANJA - Pavao je dugo elio pohoditi Rim. Navijetao je Kristovo
ime na Istoku te u Evropi do Ilirika. Sada hoe propovijedati na Zapadu, posebno u panjolskoj.
Kanio je na putu za panjolsku proi kroz Rim. Kao apostol pogana elio je vie nego ikada
uspostaviti vezu s Crkvom u Rimu, jer je njezin poloaj u glavnom gradu Carstva bio vaan za
apostolat na koji se Pavao spremao. Nije elio nadograivati na temeljima koje su drugi postavili,
ali je uviao jasno da putovi koji iz Rima vode na sve strane u orbis Romanus mogu postati brojni
putovi misionarskog djelovanja. Stoga je napisao poslanicu Rimljanima da pripravi svoj pohod.
elio je da Rimljani prije toga upoznaju glavne crte njegova evanelja.
Pavlu je stalo do toga da izloi svoje evanelje, svoj nain prikazivanja Radosne vijesti,
koja je Krist. Od asa obraenja jasno je shvatio jedinstvenu ulogu Krista u spasenju ljudi. Za
vrijeme djelovanja meu poganima iskristalizirao se Pavlov stav prema idovskom Zakonu i
propisima. Suprotstavljanje judeo-krana dalje je produbilo u njemu smisao za sredinju istinu o
spasenju po vjeri u Krista. Piui Poslanicu Galaanima imao je priliku da postavi svoju tezU, ali u
polemikom ozraju. Sada je moe razviti mirnije i sreenije. Ipak ova poslanica ne predstavlja
sintezu njegove teologije, jer u njoj nedostaju mnogi vani elementi Pavlove nauke. Pavao koristi
priliku da izloi temu koju je dugo mozgao: Boje spasenje koje postaje dostupno propovijedanjem
evanelja, najprije idovima a zatim poganima; spasenje koje je boanska sila, svima potrebna i
svima ponuena (1,1-2.16-17).
Uza sve to Pavao ne gubi iz vida potrebu raspre i apologetike. Problem kako ga on vidi
praktine je naravi. Nama danas taj problem moe izgledati kao da ima jedino povijesnu vanost,
ali iza okvira koji je uvjetovan Pavlovim vremenom krije se pitanje od trajne vrijednosti.
Rasprava o odnosu kranstva prema religiji iz koje je niklo ne moe nikada biti zastarjela, dokle god Stari
zavjet ima ikakvu vanost u kranskom bogosluju ili pouavanju, tj. dokle god kranstvo ostaje povijesna religija.
Nas danas me zanima idoi Zakon, ali legalistiko shvaanje religije nikako nije stvar j losti. U nae doba, kao i u
Pavlovo, ono izobliuje mental kranske zajednice te esto ostavlja kriv dojam o kranskoj i giji na one koji se za nju
zanimaju.

Ova je poslanica u svojoj biti doktrinalno izlaganj kojem Pavao razvija svoje shvaanje
spasenja i krans ivota. On ui Rimljane da je evanelje kao integralno kr stvo jedina
djelotvorna spasonosna sila: Evanelje je sr. Boja na spasenje svakom tko vjeruje - idovu,
najprije Grku (1,16).
Poslanica Rimljanima napisana je u Korintu potkraj treeg misionarskog putovanja, zimi
god. 57./58. Znak da je Korint mjesto pisanja je to to Pavao preporuuje Febu, akonisu iz
Kenhreje, istone korintske luke (16,1), a i injenica da stanuje kod Gaja, koji je vjerojatno isti onaj
Gaj iz 1 Kor (Rim 16,23). Prema Djelima apostolskim 20,2-3 Pavao j Korinta poao na svoj
posljednji put u Jeruzalem (usp. 15,25).

JEDINSTVO POSLANICE - Pavlovo auktorstvo openito je prihvaeno posvuda i od svih.

Pokuaji da se ospori spadaju u pretjerane ispade kritike. S druge sti postoji pitanje cjelovitosti
ove poslanice. Osobito je pitanje da li poglavlja 15-16 izvorno spadaju u ovu poslanicu, ili barem
doksologija iz 16,25-27?
Postoje dokazi da su u II. i III. stoljeu kolale tri recenzije Rim. To se vidi iz toga to
doksologija u razliitim rukopi ne stoji uvijek na istom mjestu, a ona bi po svojoj naravi trebala
stajati na kraju poslanice. U mnogim veoma st rukopisima nalazimo je iza 16,23, a u brojnim
kasnijim i pisima iza 14,23, dok je na vanom P46 iza 15,33. Uz to lat sistem naslovljivanja
poglavlja (capitula), koji je sigurne riji od IV. stoljea, sasvim izostavlja poglavlja 15-16 14,15-23.
to sainjava capitulum 50, odmah prelazi na doksologiju, koja sainjava capitulum 51. Stoga je u
latinskon jevodu za koji su prireena capitula nedostajalo Rim 15-16.
Najkrai oblik, koji zavrava s 14,23 i prekida cjelin se nastavlja sve do 15,13, prema
Origenu potjee od heretika Marciona, iz oko 150. god. Marcion je namjerno odrezao poslanicu
na tom mjestu. Capitula koja smo spomenuli ukazuju na odgovarajui kratki latinski prijevod, ali
takav kratki tekst nije sauvan ni na jednom od latinskih rukopisa. Najstariji grki rukopis Rim
sauvan je na P46, koji potjee iz III. stoljea i taj je rukopis vaan. injenica da na njemu
doksologija dolazi pri kraju 15. poglavlja moe znaiti samo to da pisar toga rukopisa nije smatrao
poglavlje 16. prikladnim za liturgijsko itanje u crkvi. Moemo razborito prihvatiti miljenje da je
15. poglavlje sastavni dio ove poslanice.
Potekou zadaje dugi popis imena u poglavlju 16, jer je udno to Pavao pozdravlja tolike
osobe u crkvi koju jo ne bijae pohodio. U tom se poglavlju nalazi neoekivana opomena protiv
krivih uitelja (16,17-20). Pred ovim problemima nastalo je miljenje da je 16. poglavlje posebno
kratko pismo koje je upueno nekoj drugoj crkvi, vjerojatno u Efezu, gdje je Pavao poznavao
mnoge ljude. Ovo je proizvoljna hipoteza i po svoj prilici nevjerojatna: Pismo koje bi se sastojalo
jedino od pozdrava shvatljivo je u vremenu potanskih razglednica, a u bilo kojem ranijem
vremenu ono bi bilo nakaza.
Druga je hipoteza da je ovo poglavlje sluilo kao preporuka Febe Efeanima i Pavao bi
iskoristio priliku da po njoj poalje u Efez jedan primjerak poslanice koju je bio napisao
Rimljanima. Ni ova hipoteza nije prihvatljiva. Ne mora biti udno to Pavao pozna mnoge ljude u
Rimu. Poznato je da su u I. stoljeu posl. Kr. putovanja u glavni grad iz svih krajeva Carstva bila
uobiajena. Mogue je takoer da su mnogi koje Pavao pozdravlja bili privremeno prognani iz
Rima Klaudijevim ediktom, a Pavao se mogao s njima upoznati u istonim provincijama. Ne
moemo sa sigurnou rei da je 16. poglavlje bilo izvorno sastavni dio Poslanice Rimljanima, ali
ni protivni dokazi nisu uvjerljivi.
Nesigurnost u doksologiju proizala je jedino iz nestalnosti njezina mjesta u razliitim
rukopisima. Isputaju je jedino Marcion, Efrem i nekoliko rukopisa. Sigurno je da ona ne potjee
od Pavla, jer stil nije Pavlov, ali je sastavni dio Poslanice Rimljanima, jer je sadre gotovo svi
rukopisi.
PLAN
__________________________________________________________________________________________
NASLOV (1,1-7)
__________________________________________________________________________________________
ZAHVALJIVANJE (1,8-15)
__________________________________________________________________________________________
PRVI DIO: SPASENJE PO VJERI (1,16-11,36)
__________________________________________________________________________________________
A. OPRAVDANJE
___________________________________________________________________________________________

NAJAVA TEME (1,16-17)

_____________________________________________________________________________________________
1) Sveopa prevlast grijeha i kazna za grijeh
1,18-3,20
2) Boja pravda i vjera
3,21-4,25
a. Nauka o opravdanju
3,21-32
b. Primjer Abrahama
4,1-25
______________________________________________________________________________________________
B. SPASENJE
______________________________________________________________________________________________
NAJAVA TEME (5,1-11)
______________________________________________________________________________________________
1) Osloboenje od grijeha, smrti i Zakona
5,12-7,25
a. Adam i Krist
5,12-21
b. Jedinstvo s Kristom umrlim i uskrslim
6,1-14
c. Sloboda od grijeha
6,15-23
d. Sloboda od Zakona
7,1-6
e. Uloga Zakona
7,7-25
2) ivljenje u Duhu
8,1-39
3) Poloaj Izraela
9-11
a. Povlastice Izraela
9,1-5
b. Boje vrhovnitvo
9,6-29
c. Odgovornost Izraela
9,30-10,21
d. Bog nije odbacio svoga naroda
11,1-32
e. Himna boanskom milosru
11,33-36
______________________________________________________________________________________________
DRUGI DIO: BOJA PRAVDA U KRANSKOM IVLJENJU (12,1-15,13)
______________________________________________________________________________________________
1) Prikazivati sebe Bogu kao rtvu
12,1-2
2) Ispravna upotreba karizmi
12,3-8
3) Ljubav
12,9-21
4) Krani i drava
13,1-7
5) Ljubav - ispunjenje Zakona
13,8-10
6) Krani - djeca svjetla
13,11-14
7) Jaki i slabi
14,1-15,13
______________________________________________________________________________________________
POGOVOR (15,14-16,27)
______________________________________________________________________________________________
1) Osobne vijesti
15,14-33
2) Preporuka Febe
16,1-2
3) Pozdravi
16,3-16
4) Zakljuna opomena
16,17-20
5) Pozdrav Pavlovih suradnika
16,21-23
______________________________________________________________________________________________
DOKSOLOGIJA (16,24-27)
______________________________________________________________________________________________

SADRAJ - Naslov je neobino svean (1,1-7): Pavao iznosi svoju svjedodbu mjesnoj
Crkvi u kojoj je nepoznat i nad kojom nema vlasti. Sluga je Isusa Krista, pozvan za apostola.
Propovijeda poganima evanelje koje su proroci prorekli a Krist ispunio. On je potomak Davidov,
ali je sada snagom svoga uskrsnua postavljen za Sina Bojeg u snazi, po Duhu posvetitelju. Pavao
Krista prikazuje u spasiteljskoj ulozi: Krist je uskrsli Gospodin i postao je duh ivotvorni (1 Kor
15,45). U zahvali (1,8-15) priznaje da je Crkva u Rimu poznata po dobru i izraava svoju arku
elju da propovijeda i meu kranima. Reci 1,16-17 navijetaju temu poslanice: evanelje (objava
pravde Boje), mo Boga koji spaava sve one koji prihvaaju evanelje vjerom. Ono se najprije
navijeta idovima, koji na to imaju pravo zbog povijesne uloge kao narod Boji. Poslije toga
nema razlike izmeu idova i ostalih naroda.

Oitovanje Boje pravde iskazivanje je njegove srdbe protiv pogana i idova (1,18-3,20).
Nadahnjujui se starozavjetnim tekstom Mudr 13,1-9 Pavao izjavljuje da su pogani trebali priznati
Stvoritelja preko promatranja udesnih Bojih djela. Oni to nisu uinili, nego su stvorenja tovali
kao boanstvo. Bog kanjava idolopoklonstvo izopaenim moralom (usp. Mudr 14,22-31). Apostol
iznosi svoj sud o poganskom svijetu kao takvom, ne o pojedincima (1,18-32).
Zatim prelazi na idove (2,1-3,20). idovi vole suditi druge ljude, ali ni oni nee biti
poteeni ako postupaju kao pogani. Od unutranje pravednosti kao obaveze ne oslobaa ni Zakon,
ni obrezanje, ni Pismo. idovi i pogani imaju izai na Boji sud te primiti nagradu ili kaznu za
svoja djela. Pogani nemaju pozitivnog Zakona, ali mogu slijediti zakon koji je upisan u svakom
ljudskom srcu. Pavao priznaje da idovu pripada ast to je pripadnik izabranog naroda, ali sama
pripadnost tom narodu nije dovoljna za spasenje. idovi su se pokazali nevjernima, ali ljudski
nemar ne moe sprijeiti ispunjenje Bojih obeanja. Zakon je izvanjska norma ponaanja pa
Bojem planu nema uloge otputanja grijeha. On, to vie, produbljuje u greniku svijest o
grijesima.
Sve to postoji na svijetu grijeh je i posljedica kazne za grijeh, osim, dakako, evanelja. To
je prvi stupanj Pavlova argumentiranja. Nakon toga on se vraa temi koju je najavio u 1,17:
Pravednost se Boja otkriva od vjere k vjeri (3,21-4, 25). Boji plan prikazan je u 3,21-26. Pavao
se slui s tri metafore, od kojih je prva uzeta iz sudskog postupka (opravdanje), druga iz ustanove
ropstva (osloboenje), a trea iz rtvenog rituala (zadovoljtina po krvi): Opravdani su besplatno
...po otkupljenju u Kristu Isusu... da krvlju svojom bude pomirilite (3,24-25). Pavao prikazuje
Boji zahvat u ovjeku, a metafore mu slue za izraavanje promjene koja je kod toga nastupila.
On ovdje hoe razjasniti da nikakvim vlastitim naporom ovjek ne moe promijeniti svoj poloaj pred Bogom;
bez nadnaravnih sredstava krivac se ne moe osloboditi zatvora, rob ne moe postii slobodu a neist ne moe postati
ist. Bog je nezasluenim darom milosti omoguio da nastane ova promjena.

ovjek se opravdava jedino vjerom, a ne djelima Zakona. Pavao suprotstavlja dva oprena
postupka: jedan se sastoji u uvjerenju da se opravdanje stie podlaganjem djelovanju Boga koji
opravdava, a drugi uzalud nastoji stei milost po djelima (3,27-31).
Pavao zatim iznosi primjer Abrahama kao dokaz za svoju nauku o opravdanju po vjeri (4,125). Abraham je prema idovskoj predaji svojom postojanou u nevolji postao uzor opravdanja
djelima. Apostol tvrdi da je Abrahama opravdala njegova vjera te da je u liku Abrahama
predskazano razdoblje kranske vjere i pravednosti. Abraham je prvi vjernik. Prema Postanku 15,6
on je bio opravdan i prije nego se obrezao. Tek nakon toga nareeno je obrezanje kao zapeaen je
opravdanja koje je primio vjerom. Obred do kojega je toliko stalo idovima i obraenicima sa
idovstva ne koristi nita. Obeanja dana Abrahamu nisu dola na njega po Zakonu nego
pravednou vjere, tj. opravdanjem koje se sastoji u vjerovanju, ili, sasvim jednostavno, ivom
vjerom. Pavao tvrdi da je Abraham takoer otac pogana, a osobito krana. Kao otac on je uzor
krana i svih koji se opravdavaju vjerom u Krista. Abraham je vjerovao Bogu i oslonio se na mo
Boga, koji je mogao udesno oivjeti njegovo i Sarino tijelo. Tako je unaprijed i u slici dosegao
predmet kranske vjere. Opravdanje je, naime, poetak sudjelovanja na ivotu uskrslog Krista.
Time dolazimo do sredinjeg dijela poslanice. Vidjeli smo da se ljudi opravdavaju
besplatnim Bojim darom (pogl. 1-4). U ovom dijelu vidimo (pogl. 5-11) da kranin, koji se
opravdava vjerom, u ljubavi Bojoj nalazi jamstvo za spasenje. To jamstvo on nalazi i u daru Duha.
Krist nam je postigao prijateljstvo s Bogom. Boja ljubav prema nama nosi obiljeje koje je
svojstveno Bogu: dok smo jo bili grenici, Krist je za nas umro (5,1-11). Pavao dokazuje da je
Krist preobilno nadoknadio ono to je izgubio prvi ovjek svojim grijehom. Sa zanosom opisuje
veliku suprotnost izmeu pustoi grijeha i Boje milosti koju ljudi dobivaju po Isusu Kristu. Zakon
nije mogao otkloniti grijeh, nego je uinio da ljudi budu jo svjesniji grijeha (5,12-21).

Pavao uzima u obzir sljedei prigovor: ne bi li bilo bolje ostati u grijesima ako je spasenje
sasvim Boji dar te ako po sebi ne moemo nita uiniti Ustrajati u grijesima u tom sluaju znailo
bi dati priliku da se jo vie oituje milost (6,1). Pavao odgovara na taj prigovor tako to najprije
pokazuje kako krtenje kao sakramentalna inicijacija u kranski ivot donosi umiranje i obnovu.
Krtenje uranjanjem simboliki oznauje uinak sakramenta: krtenik se sahranjuje u vodu i
umire grijehu, ali uskoro izlazi iz vode, uskrsava, da bi imao udio u novom ivotu u Kristu.
Kranin, umro i uskrsnuo s Kristom, sada ivi u Duhu. Iako krtenje u ljudima razara grijeh, oni
ipak mogu i dalje podlijegati grijehu dok su u svom smrtnom tijelu (6,1-14), dok ovo
raspadljivo ne obue neraspadljivost (1 Kor 15,54). Zatim apostol osloboenje od grijeha
prikazuje kao izbavljenje iz ropstva. Nitko ne moe sluiti dvojici gospodara. Opravdanje ukljuuje
sluenje Bogu i nezaslueni dar vjenog ivota u Kristu (6,23-25). Kranin je slobodan ne samo
od grijeha nego i od Zakona. Pavao ovdje razvija dokaz pomou propisa o braku. Krani su,
pridruivi se Kristovoj smrti u krtenju, umrli Zakonu. Nak starog naina vjerskog obdrzavanja
nastupa novi ivot Duhu (7,1-6).
Apostol u odlomku 7,7-25 raspravlja o zadai Zakona. ( je u sebi dobar i svet, ali nije
proizveo u ljudima opravdan On je svjetlo koje rasvjetljuje ljudsku savjest, ali ne daje untranju
snagu i ne moe sprijeiti grijeh. Zakon je u izvjesnom smislu prilika za grijeh jer grijeh ini
jasnijim a ljude krivljima. Ovakav dokazni postupak temelji se na Pismu nadahnut je biblijskim
opisom Adamova grijeha, koji je uzn svakog grijeha (5,12-21).
Kad bismo Pavlov prikaz preveli rijeima pojedinanog iskustva, glasio bi ovako: Ja sam neko ivio bez
zakona. Ali, kad dola zapovijed, grijeh oivje. Ja pak umrijeh i ustanovi se: zapovijed dana za ivot bi mi na smrt.
Doista, grijeh, uhvativi prilik zapovijeu me zavede, njome me i ubi. Ovaj odlomak pokau dosta literarnih dodira s
grkim prijevodom Post 3, tako da se i da je Pavao imao na umu taj prijevod kad je redigirao Rim 7.13.

Pavao svakako ne misli na Adama osobno nego ga uzin kao pralik ovjeanstva. Ono to
kae moe se u izvjesno smislu primijeniti na svakog ovjeka. Ipak, to nije uzeto apstraktnog
umovanja ili iz osobnog iskustva, nego iz izvj staja o Abrahamu. ovjek je, preputen sam sebi, u
beznai nom poloaju: Tko e me istrgnuti iz ovoga tijela smrton snoga Ali Pavao zna da postoji
osloboenje i zahvalju Bogu za to (7,24-25a). Redak 25b trebao bi biti prije retka ! po svom
misaonom sadraju.
Ocrtavi nepovoljni poloaj ovjeka u okovima grijeha smrti, Pavao prikazuje kranina
koji je ve opravdan i ispi njen Duhom. Novi sustav Duha nadomjestio je sustav grijel i smrti. U
tom sustavu vlada zakon Duha ivljenja u Krisl Isusu (pogl. 8). Mojsijevski zakon kao izvanjska
norma ni; bio poelo spasenja. Krist je, doavi na svijet u obliju gn nog tijela i prinijevi sebe
samog kao rtvu za grijeh, skr. silu grijeha i okove tijela. Od sada je ovjek sjedinjen s Kristom i
poduhovljen. Tijelo je zbog grijeha odreeno za fiziku smrt i slui kao sredstvo duhovnog
umiranja, ali duh ima ivot s Kristom. Tijelo e ipak uskrsnuti i Duh Boji ve stanuje u njemu
(8,1-13; usp. 1 Kor 15,35-55). Krani su postali sinovi Boji po tome to Duh stanuje u njima i to
imaju udio u boanskom ivotu. Stoga se mogu Bogu obraati kao Ocu, istim intimnim nazivom
kojim mu se obraao Isus (Rim 8,14-17; usp. Mk 14,36). Materijalni svijet, koji je stvoren za
ovjeka, ima udio u njegovu ivotu. Taj je svijet bio proklet zbog ovjekova grijeha (Post 3,17) pa
e sudjelovati i u ovjekovu otkupljenju. Dok grka filozofija eli duh osloboditi od materije kao
neeg zlog, kranstvo oslobaa i materiju.
Krani zajedno s prirodom oekuju konano otkupljenje. Tako spasenje ostaje predmet
nade. Grijeh je zamaglio sliku Boju u ovjeku. Krist, koji je slika Boja, omoguuje ovjeku da
ponovno zadobije slinost s Bogom, jer on i krani sainjavaju jednu Oevu obitelj. Bog je svoje
izabrane odredio za slavu i sve je podredio tom cilju (8,18-30). Pavao zavrava himnom o
kranskoj nadi koja je sigurnost u spasenju. injenica otkupljenja i opravdanja, koje Bog dariva,
jami vjernicima da e pobijediti usred nevolja sadanjeg ivota, jer ih nita ne moe odvojiti od

Boje ljubavi u Kristu Isusu, njihovu Gospodinu (8,31-39). Beskorisno je raspravljati o takvoj
sigurnosti. Ili u nju ne vjerujete ili u njoj prepoznajete rije Boju.
Koje je mjesto Izraela, naroda obeanja, u sveopem Bojem planu spasenja Tvrdokornost
idova na prvi pogled otvoreno pobija sve to je Pavao rekao. Stoga on u stilu dijatribe raspravlja o
povijesnoj ulozi Izraela (pogl. 9-11). Najprije iznosi povlastice koje uiva izraelski narod, kao
izabrani narod: Izraelci su posinci Boji, slava Boga, koji meu njima prebiva, njima je dan savez s
patrijarsima i Moj ijem, oni tuju pravoga Boga, imaju Zakon, koji je izraz volje Boje, uvaju
mesijanska obeanja, Krist se rodio u njihovu narodu (9,1-5).
Nakon tog kratkog uvoda Pavao razrauje problem na tri razine:
1) Bog je apsolutni gospodar i slobodan je izabrati kog. koe da mu pokloni svoju naklonost
i uini ga sredstvom svojih planova. Sloboda Boja u ostvarenju spasiteljskog plan; osvijetljena je
stalnom biblijskom temom da ne mora prvoro denac biti batinik obeanja. Tako je izabran Izak a
ne Jimael. ovjek ne moe Boga pozivati na raun zbog njegov; slobodnog oitovanja milosra ili
srdbe. Nain kako je postupa faraonu ili Izraelcima ne porie njegovu pravednost. Boje se
milosre oituje i po tome to su obeanja koja odbacuju idovi sada ponuena poganima, kao to
je Pisme proreklo (9,6-29).
2) Pavao zatim naglaava ljudsku odgovornost u misteriju idovske nevjere. Izrael se
spotaknuo o Krista, koji mu je postao kamen spoticanja, te je poao krivim putem. Nije se poloio
Bojem planu nego je traei samoopravdanje po djelu Zakona promaio opravdanje koje je donio
Krist. Spasenje se postie ispovijedanjem vjere u Gospodina Isuse (9.9-10). Evanelje je
navijeteno, a Izraelci kao takvi ne pribivaju Gospodina jer su narod nepokoran i buntovan (9.3010,21).
3) Konano, iz Bojeg slobodnog izbora i vjernosti izlazi da Bog ne moe sasvim odbaciti
Izraela. Nije sve izgubljeno, jer e izabrani narod ipak dospjeti u svoju pravu batinu, iako je sada
veinom nevjeran. Neki su idovi postigli obeanje i oni su Ostatak o kojem su govorili proroci.
Taj Ostatak jamstvo je budue obnove. To to su idovi sada odbacili Krista otvorilo je put
obraenju pogana. Ako su pogani granice divlje masline koje su nakalemljene na deblo Izraela,
kako e lake biti nakalamiti obraene idove! Obraeni pogani trebaju uvidjeti da su po
boanskom milosru zadobili batinu koja je trebala biti Izraelova. Na alosnom primjeru Izraela
trebaju nauiti da e i oni biti odbaeni ako se pokau nevjernima. Izabrani narod nije odbaen.
Apostol najavljuje obraenje Izraela (11,1-32). Promatrajui konani povratak svog naroda Pavao
prelazi u himan hvale velikom milosru Bojem (11,33-36).
Zavrivi velike dogmatske teme u svojoj poslanici, Pavao prelazi na moralne zahtjeve
kranskog ivota (12,1-15,13). Kranin prinosi Bogu sebe samoga a ne rtvene ivotinje kao to
to biva u idovstvu i poganstvu (12,1-2). Karizme treba upotrebljavati uredno, na zajedniku korist
cijelog Tijela (12,3-8). Ljubav prema brai i neprijateljima naelo je kranskog ivota (12,9-21).
Krani trebaju biti odani dravi, jer je graanska vlast boanskog podrijetla, dakako, uz
pretpostavku da je zakonita te da se brine za zajedniko dobro (13,1-7). Ponovno naglaava ljubav,
koja je ispunjenje Zakona (13,8-10). Svijest o paruziji treba kranina podsjeati da je dijete svjetla
i da ima ivjeti u svjetlu (13,11-14).
Apostol u dugom odlomku 14,1-15,13 promatra jedan konkretni moralni problem (usp. 1
Kor 8-10). Jaki su oni koji mogu sve prosuivati u svjetlu kranske slobode. Slabi su krani
oni ija vjera nije dovoljno prosvijetljena te koji nisu tako o svemu osvjedoeni da bi mogli sigurne
savjesti nastupati. Takav jedan smatra, drei se poganskog ili idovskog obiaja, da se mora
uzdravati od mesa ili obdravati odreene dane i blagdane. Pavao kae da u kranskoj zajednici
ima mjesta za jake i slabe (14,1-12). Jaki ipak moraju s ljubavlju voditi rauna o
uznemirenoj savjesti slabih. Trebaju nastojati da ne sablanjavaju (14,13-23). Svi se trebaju

ugledati u Kristov primjer (15,1-13). Redak 15,13 ponavlja sredinje teme prvoga dijela poslanice i
sainjava zakljuak, jer je ono to slijedi u stvari pogovor.
Pavao ponovno tumai zato pie u Rim, Crkvi koju nije osnovao (15,14-21). Uskoro
planira putovati u panjolsku te na putu pohoditi Rim. Moli rimske krane da se za njega mole
(15,22-33). Preporuuje Febu, koja je vrlo vjerojatno imala donijeti poslanicu (16,1-2), a zatim
dodaje dugaki niz osobnih pozdrava (16,3-16). Ti su pozdravi neoekivano prekinuti opomenom
protiv onih koji unose razdor i zadaju potekoe, a to su vjerojatno judaizanti (16,17-20). Zatim
dolaze pozdravi Pavlovih suradnika. Spomenut je Tercije, tajnik koji je napisao poslanicu (16,2123). Na kraju je zavrena doksologija (16,24-27).
NAUKA - 1. Boja pravda, vjera i Zakon. elimo li razumjeti Pavlovu nauku u Rim,
moramo pogledati to misli pod pravdom, vjerom i Zakonom.
Boja pravda (ili pravednost) o kojoj Pavao govori u 1,17 i kroz itavu poslanicu nije
kaznena pravda koja kanjava grenike. To se u Bibliji izraava pojmom srdbe Boje. Ta pravda
nije ni distributivna, pravda koja bi nagraivala ili kanjavala ljude prema njihovim zaslugama,
nego je to Boja pravda koja spaava. Pavao je ovdje kao i posvuda pod utjecajem Starog zavjeta, a
Stari zavjet povezuje Boju pravdu s njegovom vjernou obeanjima i s njegovom milosrdnom
voljom da spasi Svoj narod. Bog je pravedan jer unato ljudske vjeran svojim obeanjima. Stoga je
Pavlu pravda ne prvenstveno neko Boje svojstvo, nego Bo spasonosno djelovanje, izbavljanje
ovjeka ispod vlasti zl Korisno je poblie ispitati u kojem smislu Pavao upotrebljai ovaj naziv i
ime se mogao nadahnuti.
Grki glagol dikaioun, poput hebrejskog sadhaq, u Septuaginti ima juridiku nijansu te
znai nekome uiniti pravdu, proglasiti nekoga nevinim. Kad se dikaioun upotrebljava za opis
Bojeg djelovanja, onda poprima ire znaenje. Tako, na primjer, u Iz 45,25, gdje prema
Septuagintinu tekstu stoje paralelno izrazi biti opravdan i biti proslavljen, znae zadobiti
spasenje (dikaiousthai). to se tie Novog zavjeta, moemo navesti primjer Lk 18,14: Kaem
vam: ovaj sie opravdan kui svojoj, a ne onaj. To znai da je carinik naao milost pred Bogom.
Dikaiousthai u Bibliji nema prvenstveno sudsko-pravni smisao, nego soterioloki. Pavao
u ovom soteriolokom sr slu podrazumijeva glagole opravdati ili biti opravdan (u Rim 4,2; 5,1;
8,33-34). Tako se izreka iz Rim 1,17: U Evanelju se otkriva pravednost Boja moe
protumaiti: U Evanelju se oituje spasenje Boje. Ukratko moemo rei da pavlovskim spisima
izraz dikaiousthai (tou) Theou znai spasenje Boje, a dikaiousthai nai milost kod Boga.
U biblijskom nainu govora vjera ne znai prihvaanje odreenog skupa istina niti pristajanje uz misterije.
To je in kojim se ovjek povjerava Bogu i prihvaa ga kao iz objave. Vjera se temelji na Bojoj istinitosti, na njegovoj
vjernosti obeanjima i doraslosti da ih ispuni. Vjera nije prvenstveno umni pristanak, kao to ponekad mislimo, nego
obuhvaa osobno predanje i posvetu cijelog bia Bogu. Za Pavla vjera je stav kojim ovjek priznaje svoju potpunu
nedostatnost, sasvim se oslanja na dostatnost Boju te prihvaa objavu pravde Boje u Isusu Kristu.

Pavao je sasvim razumio i uvaio istinu da Kristov dolazak donosi sasvim novo razdoblje
Bojeg postupanja prema ljudima. Nova boanska ekonomija ne nastavlja staru po istom planu.
Kranstvo dodue ima korijen u idovstvu, ali prelazi na novu razinu stvarnosti, jer je Krist sve
obnovio. Temeljno naelo da je Krist dostatan i da je jedino on potreban utjecalo je na Pavlovo
vrednovanje Zakona. Uloga je Zakona bila prolazna iako je on sigurno od Boga, svet i duhovan,
povlastica dana Izraelu. Zakon je bio razdoblje priprave i odgoja. On je po sebi bio nesposoban da
ljudima donosi opravdanje. Pavao ne samo da istie beskorisnost idovskih kulturnih obaveza u
razdoblju kranstva, nego naglaava da s moralnog gledita Zakon omoguuje razlikovanje dobra i
zla, ali ne daje sredstva za injenje dobra (7,16 si). Zakon daje spoznaju o grijehu, ali ne daje mo
izbjegavanja grijeha (3,20; 7,7). Moralne zapovijedi Zakona ne donose mo opravdanja. S druge
strane, Kristov zakon (Gal 6,2) ispunjava obeanje o Savezu koji e biti upisan u ljudska srca (2
Kor 3,3). Temelj svega Pavlova umovanja jest injenica da nas je Krist spasio, dok Zakon nikada

nikoga nije spasio. Smatrati Zakon i dalje obaveznim znailo bi ne shvaati da ga je Bog dao jedino
za vrijeme izmeu obeanja i ispunjenja obeanja.
2. Opravdanje vjerom. Spomenuli smo da je spasonosna pravda Boja in kojim on ljude
opravdava u skladu s obeanjima koja je dao. Taj je in u biti pozitivan jer vraa ljude njihovu
Stvoritelju, osposobljava ih za boansku batinu i ini ih djecom Bojom. ivot, smrt i uskrsnue
Isusa Krista sainjavaju odluni Boji zahvat kojim je postignuto sve to. Krist je svojom smru
oslobodio ljude grijeha a uskrsnuem im dariva ivot u Duhu.
Pavao nairoko raspravlja da se opravdanje ne moe postii obdravanjem Zakona. Zakon
svjedoi pravednost koja se postie vjerom u Isusa (3,21) i podreen je toj pravednosti kao sastav
zakona sustavu milosti (6,14). Traiti jo uvijek opravdanje u Zakonu znailo bi drati da je Krist
uzalud umro (Gal 2,21). Zakon ne samo da nije potreban nego bi odbacivao spasenje onaj koji se
pouzdaje u Zakon. Kako se onda postie spasenje? Pavlov je odgovor siguran: Smatramo, zaista,
da se ovjek opravdava vjerom bez djela Zakona (3,28).
Istina je da se ova nauka o opravdanju izravno odnosi na temeljni pojam idovstva i krana
judaizanata, po kojem se milost postie obdravanjem Bojeg zakona, tj. djelima Zakona. Sama
Pavlova nauka izlazi izvan konteksta polemike, Opravdanje se ne moe postii djelima Zakona, ni
bilo kakvim djelima. Ne moemo ga zasluiti, jer je opravdanje vjerom u pravdanje jedino vjerom,
to znai da ovjek nikako aoe postii bilo kakvo samoopravdanje. Opravdava nas lost Boja pa
otpada svaka ljudska zasluga kad je u pita-jn opravdanje. Ipak valja rei da Bog daje svoju milost
na aelju ovjekova zalaganja. To nije moja zasluga, nego zasluga Krista s kria. Vjera nije zasluga
nego je to radije ruka koja dohvaa djelo Kristovo i isprua ga prema Bogu. Vjera znai: ovdje je
zaslueno djelo, Krist je umro za mene na kriu Zk. 3.20). Takva vjera je jedini put za postizavanje
Boje milosti
Opravdanje je oitovanje milosra Bojeg: Bog pokaza svoju prema nama ovako: dok jo
bijasmo grenici, Krist za nas umrije (Rim 5,8). Opravdanje je oprotenje koje postiemo radi
Krista. Ono nije samo negativno nego unapri-;ed daruje zalog konanog Bojeg spasenja. To je
poetak kretanja prema cilju, prema asu konanog opravdanja. Posveenje treba u kranskom
ivotu razvijati klicu koja je usaena u asu opravdanja. Taj dar moe se i izgubiti. Opravdanje
trai od vjernika obavezu i ostavlja prostor za spasonosni strah i nadu, ali je ta nada vrsto
utemeljena (5,8-9). Opravdanje nije samo prikrivanje prolosti nego pravo oprotenje i predujam
punog spasenja. To je novo stvaranje i novi ivot u Kristu.
3. Krtenje. Opravdanje biva podijeljeno u krtenju (usp. 1 Kor 6,11; Gal 3,24-27; Rim 6,7;
Tit 3,5-7). Ne protivi li se ovo pojmu opravdanja vjerom? Stvar je u tome to izraz vjerom
ukljuuje i krtenje. Pavlu je tako oita povezanost opravdanja s krtenjem da ne smatra potrebnim
nairoko objanjavati kako Bog u krtenju spaava onoga koji vjeruje u Isusa Krista Ne smijemo
uzeti izdvojeno formulu opravdanje vjerom, nego je trebamo smatrati izrazom znaenja krsnog
obreda. Ona naglaava da se milost Boja u krtenju sastoji u Bojem nezasluenom opratanju.
Vjera i krtenje ne suprotstavljaju se jedno drugom, nego su usko povezani. Nema krtenja bez
vjere, ne samo vjere koja bi bila unutranji pristanak nego vjere unutranje i izvanjske koja se
ispovijeda u toku primanja krtenja (usp. 10, 8-10).
Stoga nije udno to se Pavao uvijek iznova, makar i usput, vraa na znaenje i ulogu
krtenja u kranskom ivotu. Kako to izraava sam obred, krtenje je ispiranje grijeha te
opravdanje i posveenje ovjeka grenika (1 Kor 6,11). Krtenik biva krten u ime Gospodina
Isusa Krista (Rim 6,11) i stoga pripada Kristu (Gal 3,29; 5,24; 1 Kor 15,23). Predoeno
pojmovima obreda inicijacije u starozavjetnom narodu Bojem, krtenje je obrezanje kojim se
svlai puteno tijelo (Kol 2,11; usp. Rim 6,6). S pozitivnog gledita, krtenje je oblaenje Krista
(Gal 3,27). Krtenik je tako u Krista obuen da od sada postoji u Kristu i postaje novo stvorenje: (2 Kor 5,17). Dobiva u Kristu novu egzistenciju (Gal 3,28; Kol 3,11), udio na ivotu uskrslog
Gospodina (Rim 6,5.8; 8,11), jei po sakramentalnom sjedinjenju s Kristom u krtenju vjernik biva

razapet i sahranjen s Kristom da bi s njime ustao na novi ivot uskrsnulih (Gal 2,19-20; Rim
6,4-8; Kol 2,12-13.20; 3,1; Ef 2,5-6). Temelj ovoj nauci je usporedba izmeu Adama i Krista (1
Kor 15,20-22.45-49; Rim 5,12-21). Krist je glava novog otkupljenog ovjeanstva; on je prvina
uskrslih (1 Kot 15,20) i prvoroenac meu mnogom braom (Rim 8,29). On krtenjem privlai
nove lanove. Budui da svi krani prolaze kroz isti krsni doivljaj i bivaju ispunjeni istim
boanskim Duhom, krtenje je bitno usmjereno prema zajednici. Svi postaju jedan u Kristu (Gal
3,28), svi postaju tijelo Kristovo (1 Kor 12,27; Rim 12,5).
Iz bogate krsne nauke Pavao izvlai vane moralne zakljuke za kranski ivot. Ispravno
shvaanje krtenja iskljuuje svako magijsko shvaanje ovog sakramenta i njegovih uinaka (1 Kor
10,1-13). Velikoduna milost Boja ne smije se zloupotrebljavati (Rim 6). Valja se ustrajno boriti
protiv grenih elja i pouda (Gal 5,24; Rim 6,12-14,19) i nastojati oko duhovne istoe kranske
zajednice (1 Kor 5,6-8). Da bi krtenje postizavalo puni uinak i znaenje, ono trai krepostan ivot
na ovom svijetu u kojem ima zla (1 Sol 4,3-8; Fil 2, 5-16 Kal 3.12-17; Ef 5,6-14).
4. Istoni grijeh. Nauka o istonom grijehu dobrim dijelom razraivana je na temelju Rim
5,12-19 kao na izvoru, ikako bilo opravdano. Ipak se moramo pitati da li je nstveno bila Pavlova
nakana i nije li on imao na umu neto drugo U cijelom ovom odlomku on nastoji pokazati da je
Krist obilno nadoknadio i popravio grijeh prvog ovjeka i posljedice tog grijeha. U snanom
kontrastu on suprotstavlja Krista i Adama te pokazuje nadmo Krista nad Adamom. Pavao prolazi
od nepobitne injenice grijeha te od toga da je u tjet ula smrt nakon Adamova grijeha kao kazna za
grijeh (usp. Mudr 2,24) te zakljuuje da je grijeh urastao u ovjeanstvo radi prekraja koji se
odigrao na poetku ljudskog roda.
To je, bez sumnje, nauka o istonom grijehu. Ta nauka Pavla zanima samo zato to mu
omoguuje da napravi usporedbu izmeu grenog djela prvog Adama i Kristova djela. Krist je vie
nego popravio ono to je Adam pokvario te je svojim djelom posljednji Adam, glava otkupljenog
ovje-ansta. U ovoj glavnoj Pavlovoj elji treba traiti smisao Rim 5.12-14. Valja prije svega
upozoriti da dananji egzegete odbacuju Vulgatin prijevod 5,12: in quo omnes peccaverunt- u
kojem, tj. u Adamu, svi sagrijeie. Grki izvorni izraz eph'd nema toga smisla. On zapravo znai
da na sve ljude prijee smrt time to svi sagrijeie (prijevod DUDA-FUAK, str. 298), to znai
da su ljudi svojim osobnim grijesima usvojili i potvrdili injenino stanje koje je nastalo grijehom
prvog ovjeka.
Apostol uvia jednu potekou. Izlazilo bi da ljudi prije Mojsija nisu mogli sagrijeiti, jer
nije bilo pozitivnog zakona, iji bi prekraj donosio smrt. Pismo, meutim, pokazuje da je to
razdoblje bilo pravo razdoblje grijeha, kako to svjedoe dogaaji poput potopa i razorenja Sodome.
To znai da grijeh koji za sobom povlai smrt nije nuno prijestup neke pozitivne zapovijedi, kao
to je to bio Adamov prijestup.
Pavao nikako ne kani iznijeti sistematsku nauku o istonom grijehu. On istie da u
ovjeanstvu postoji kolektivni pad, stanje grijeha koje za posljedicu ima smrt kao kaznu. Ne bismo
mogli sa sigurnou ustvrditi iz njihovih tekstova da on govori o grijehu koji je prirastao uz cijeli
ljudski rod i da se prenosi kao batinjena ljaga raanjem. O tome ne nalazimo nita izriito u
poslanici Rimljanima.
Kao zakljuak moemo rei da Pavao nauava prenoenje grijeha od Adama na sve ljude a da kod toga ne
objanjava kako se to tono dogaa. Zadovoljava se preuzimanjem misli iz Postanka izvodei jednostavno zakljuak da
batina prvog ovjeka obuhvaa ne samo smrt nego i grijeh. Stalo mu je ne do teorije o istonom grijehu nego do
isticanja Spasiteljeve moi protiv grijeha. On pokazuje da utjecaj jednoga na sudbinu svih spada na bit kranske vjere i
da se to slae sa sadrajem rijei Boje. Nije osjeao potrebu da istrauje kako avolska napast kao sigurna injenica
djeluje na duh ili srce ljudi te ih potie na zlo.

4. POSLANICE IZ SUANJSTVA
U poslanice iz suanjstva spadaju: Filipljanima, Koloanima, Filemonu i Efeanima.
Nazivamo ih poslanicama iz suanjstva jer iz njih doznajemo da se Pavao nalazi u zatvoru dok ih
pie (Fil 1,7.12-17; Kol 4,3.10.18; Flm 1.9-10.13. 23; Ef 3,1; 4,1; 6,20). Druga Timoteju takoer je
napisana iz zatvora (1,8.16; 2,9), ali nju ubrajamo meu pastoralne poslanice. Iz Djela apostolskih
znamo da je Pavao bio suanj u Cezareji dvije godine: 58-60. god. (23,33-26-32) te da je ponovno
bio u zatvoru u Rimu, po svoj prilici dvije godine 61-63. god. (28,16.30). Djela apostolska ipak ne
daju prikaz svega Pavlova misionarenja i malo govore o njegovu trogodinjem boravku u Efezu.
Stoga su u posljednje vrijeme mnogi istraivai iznijeli miljenje da je Apostol morao biti u zatvoru
i u Efezu. Ova se hipoteza izravnije odnosi na Fil, koja iz vie razloga stoji po strani u odnosu na
ostale tri spomenute poslanice.
Jasno je da su Kol, Flm i Ef bile napisane otprilike u isto vrijeme, a predaja ih pripisuje
Pavlovu rimskom suanjstvu. Prve dvije spominju povratak Onezima (Kol 4,9; Flm 12), koji je kao
odbjegli rob lako mogao doi u Rim jer je Rim bio tenja svih putnika. Ove dvije poslanice
spominju iste Pavlove suradnike (Kol 4,10-14; Flm 23-24). Kol i Ef su sadrajno i misaono vrlo
srodne. Vrijeme rimskog suanjstva, to bi znailo etiri do est godina nakon pisanja velikih
poslanica, dovc hi objanjavalo produbljenu i razvijenu nauku u Kol i Ef. vao obeaje da e uskoro
pohoditi Kolose (Flm 22), a to se ne protivi njegovoj namjeri da preko Rima poe u panjolsku
(Rim 15.28). Planovi koje je bio stvorio pred nekoliko goc tali su narueni uhienjem u Jeruzalemu
te zatoenitv Cezareji i Rimu. Sada bi pohod azijskih crkava za njega riga. Tako nema ozbiljne
potekoe za prihvaanje racionalnog miljenja da su Kol, Flm i Ef napisane u Rim me Pavlova
prvog suanjstva (61-(63. god.).
1) POSLANICA FILIPLJANIMA
CRKVA U FILIPIMA - Grad Filipe osnovao je Aleksandra Velikog Filip Makedonski na
mjestu nekada: grada Krenidesa. Godine 42. posl. Kr. Filipi su postali rimska vojna kolonija te su
od cara Augusta dobili naslov Colonia Julia Augusta Philippensis. Stanovnitvo ovog grada
uglavnom se sastojalo od rimskih veterana a u gradu je uprava orgzirana na rimski nain (Dj
16,21). idova je bilo vrlo malo jer nisu imali ni sinagoge (Dj 16,13). Pavao je prvi put hodio Filipe
godine 50. na svom drugom misionarskom putovanju. Pratili su ga Silvan, Timotej i Luka. ini se
da se i zajednica osnovala i okupljala u kui Lidije, koja je bila dom iz maloazijskog grada Tiatire
te se uspjeno bavila trgovinom grimiza. Crkva u Filipima preteno se sastojale obraenih pogana,
jer je idova u tom gradu bilo malo ( Dj 16,12-40; Fil 2,15-16; 3,3-4; 4,8-9). Pavao je ponovno
pohodio grad na svom treem misionarskom putovanju godine 57., a Luka je u meuvremenu vodio
ovu zajednicu. Po trei pu doao u Filipe na putu iz Korinta u Jeruzalem godine 58. te poveo Luku
sa sobom (Dj 20,1-6). Iz poslanice Fil vidimo je Crkva ovog grada Pavlu bila posebno draga jer je
Pavao pristao da od nje primi materijalnu pomo iako je vrlo strogo uvao svoju neovisnost koja bi
primanjem materijalne por bila ugroena (Fil 4,16; 2 Kor 11,19).
CJELOVITOST - Auktorstvo Fil nije u pitanju. Unutranji dokazi tako su jaki da otklanjaju
svaku sumnju. Otkako je otpoelo prouavanje knjievne strukture ove poslanice, nastale su
ozbiljne sumnje protiv njezine cjelovitosti. Na poetku 3. poglavlja te kasnije u 4,10 vidimo prekid
u tonu i predmetu poslanice. Najpovoljnije objanjenje ovoj rastrganosti jest hipoteza da Fil
predstavlja nekoliko poslanica koje potjeu od Pavla i koje su upuene Crkvi u Filipima.
Strunjaci u posljednje vrijeme razlikuju tri poslanice, iako se ne slau uvijek u opsegu i
granicama pojedine od njih. Moemo ih oznaiti ovako:
poslanica A 4,10-20
poslanica B 1,1-3,1 + 4,2-9

poslanica C 3,2-4,1
Svi se slau da je najprije nastala poslanica A a zatim druge dvije, ali je nesigurno kada su
one nastale i koji im je tono bio opseg.
Osim prekida izmeu redaka 9 i 10 u poglavlju etvrtom, razlozi koji pokazuju da je tekst
oznaen kao poslanica A bio posebna poslanica ili dio neke poslanice jesu:
1) Smjetaj ovog teksta na kraju sadanje poslanice. Tu Pavao zahvaljuje Filipljanima za
njihovu velikodunost u asu njegove nevolje. Njegova je zahvalnost tako duboka da zauuje
zato nije ovaj osjeaj izrazio prije u ovoj poslanici, dok nalazimo samo dvije aluzije u 1,5 i 2,30.
2) Pretpostaviti da je ovaj odsjek pripadao poslanici koju je imao prenijeti Epafrodit na
povratku u Filipe (2,25-30), znailo bi da je Pavao propustio odmah zahvaliti Filipljanima te da nije
iskoristio priliku da po glasnicima koji su mu donijeli pomo poalje pisanu zahvalu. S obzirom na
duboko prijateljstvo izmeu Pavla i Filipljana ta pretpostavka je nevjerojatna. Stoga odsjek oznaen
kao A treba smatrati poslanicom ili dijelom poslanice koju je Pavao uputio odmah po primitku
darova.
Poslanica C smatra se posebnom poslanicom jer prua drugaije stanje nego poslanice A i
B. Prema poslanicama A i B, iako nasluujemo da nije sve srveno u Crkvi u Filipima, nema ni
traga dojmu da je stvar tako ozbiljna kao to izlazi iz poslanice C. Pavlov stav prema protivnicima
u 1,28 (tekst B) gotovo velikoduan, a u 3,2.18-19 (tekst C) taj stav je tvrd i Pavao se slui izrazima
koji su svjesno uvredljivi. Ima i drugih znakova iz kojih se vidi da nije rije o istim protivnicima.
U 1.28 Pavao potie Filipljane da se ne plae protivnika, iz ega moemo naslutiti da ti
protivnici prijete. Kad obraunava s idovskim protivnicima, Pavao se ne boji da e njegovi
vjernici popustiti pod navalom zastraivanja, nego toga da bi mogli biti zavedeni iz prave vjere.
Stoga je opravdano zakljuiti da Fil 1,28 aludira na progonstvo koje provode pogani. Ovo se slae s
povijesnim podacima o situaciji u Filipima. jer su izgleda tamonji pogani bili veoma odani
poganstvu. Spominjanje obrezanja u Fil 3,2 (tekst C) sigurno pokazuje da je druga grupa protivnika
bila idovskog podrijetla jer je traila obrezanje kao glavni zahtjev Zakona. Pavlov estoki napad
na njih pokazuje da su ovi protivnici podmuklo irili svoje spletke.
Svi ovi podaci pokazuju da su dijelovi Poslanice Filipljanima koje smo oznaili kao A i B
znatno razliiti od odsjeka C. Stoga se ini da je Fil zbirka od tri poslanice, a zavretak F 4,21-23
mogao je pripadati bilo kojoj od njih. Moemo samo nagaati kada su ove tri poslanice povezane u
jednu. Moe onda kada su Filipljani htjeli Pavlove poslanice predati kojoj drugoj crkvi. Valja,
meutim, priznati da se razlikovanje triju poslanica temelji iskljuivo na unutranjoj kritici, jer
tekstualna tradicija u sauvanim rukopisima i citatima od starine zna za jednu, cjelovitu Poslanicu
Filipljanima.
MJESTO I VRIJEME PISANJA - Iz same poslanic doznajemo da je pisana u zatvoru
(1,14.17). Do kraja XIX. stoljea smatralo se sigurnim da je ona nastala za vrijeme Pavlova prvog
suanjstva u Rimu (61-63. god.). Na to je poticalo spominjanje pretorija (1,13) i onih iz careva
dvora (4,22 Danas protiv ovog miljenja postoje ozbiljne potekoe. Prije nego na njih prijeemo,
valja neto razjasniti.
Tvrdnja da je ova poslanica nastala u Rimu ne oslanja se na povijesnu tradiciju koju bi
posvjedoili oci nego na zakljuak koji se temelji na podacima Novog zavjeta. Sada uviamo da ni
pretorij ni carevi ukuani ne moraju nuno znaiti Rim. Naziv pretorij doslovno znai
generalov ator, tab logora. Iz ovoga osnovnog znaenja izvedeno je i drugo znaenje, koje se
opaa u Novom zavjetu: slubena rezidencija upravitelja ili kneza (Mk 15,16; Dj 23,35). Treba
pretpostaviti da je i u Efezu bio pretorij, jer je taj grad bio sjedite prokonzularne Azije. Natpisi
pronaeni u Efezu svjedoe da je tamo bila stacionirana pretorska kohorta. Isto tako naziv carski

ukuani primjenjivao se na osoblje koje je bilo zaposleno u slubi cara. Natpisi iskopani u Efezu
govore da su tamo djelovali lanovi carskog dvora koji su zapravo bili dravni inovnici. Takvi
pretorijanci i carevi ukuani postojali su i u Cezareji.
Od poetka XX. stoljea poelo se iznositi miljenje da je ova poslanica mogla nastati u
Cezareji, Efezu ili Rimu. Cezareja je nala malo zastupnika, jer svi razlozi koji bi govorili u prilog
Cezareji jo vie vrijede za Efez. Moemo se upustiti u ispitivanje razloga za Rim i Efez. Problem
komplicira injenica to s pravom moemo razlikovati u Fil tri poslanice i stoga dopustiti
mogunost da nisu sve tri nastale u isto vrijeme i na istom mjestu.
Da je Pavao bio zatoen u Rimu, formalno svjedoe Dj 28,16.30. Nema izravnih dokaza za
zatvor u Efezu. Ipak, Poslanice Korinanima pokazuju da je Pavao bio zatvoren ee nego to to
svjedoe Dj (2 Kor 11,23) te da je njegov ministrij u Efezu bio daleko vie ometen progonstvom
nego to pokazuju Dj. Kratkoa prikaza o Pavlovu boravku u Efezu, koji je trajao gotovo tri godine,
bila bi opravdana time to Luka tada nije bio s Pavlom, jer se on ne spominje u Fil, a mi-odlomak
zavrava u Filipima u toku prikazivanja drugog misionarskog putovanja (Dj 6,10-11), dok sljedei
mi-odlomak poinje spominjanjem Pavlova pohoda Filipima na povratku u toku treeg
misionarskog putovanja (Dj 20,6). Stoga je mogue da je Pavao bio zatvoren u Efezu, iako to ne
spominju Dj.
Prema Fil 1,13 Pavao je u zatvoru zato to je sluitelj evanelja i ni zbog kojeg drugog
razloga. Razlog njegova tamnovanja u Rimu bio je prekraj naredbe o neuvoenju stranaca u hram
(Dj 21,28; 24,6; 25,8). To je svakako bio izgovor za razornu mrnju protiv njegove odluke. S druge
strane iz Fil doznajemo da bi Pavlovo zatoenitvo moglo zavriti smrtnom kaznom (1,20;
2,17.23), to bi bio dokaz da se nalazi u Rimu, jer je rimski graanin mogao prizvati na carski sud
ako je bio zatvoren i suen u nekom gradu izvan Rima. Pavao se tako prizvao na carski sud
prilikom suenja u Cezareji (Dj 25,11-12).
Pavao je namjeravao to prije poslati Timoteja u Filipe |Fil 2,19) a uskoro je i on imao doi
(Fil 2,24; usp. 1,26). U ovom sluaju u prednosti je hipoteza o Efezu, jer znamo da je Pavao za
vrijeme boravka u Efezu kanio poi u Korint preko Makedonije (Kor 16,5-9; Dj 19,21) te da je
poslao Timoteja pred sobom (Dj 19,22). Daljnji prilog za nastanak ove poslanice u Efezu jest to to
ona pretpostavlja este pohode koji su kruili od Filipa do mjesta Pavlova zatoenitva. U vrijeme
pisanja poslanice poduzeta su barem etiri nedavna putovanja: 1. Filipljani su primili vijest da je
Pavao zatvoren; 2. Epafro-donio Pavlu darove; 3. Filipljani su primili vijest o Epa-froditovoj
bolesti; 4. Epafrodit je doznao da su Filipljani zabrinuti za njega. Pavao planira da u Filipe poalje
Timoteja i Epafrodita, a nada se da e se Timotej brzo vratiti. Put od Rima do Filipa trajao bi oko
mjesec dana, dok bi razdaljina izeu Efeza i Filipa mogla biti prijeena za deset dana. esta
putovanja bila bi razumljivija, ako je Efez mjesto Pavlova zatvora, ali ovaj dokaz nije sasvim
siguran. U prilog hipotezi o Efezu iao bi i podatak iz 4,10: Uvelike se obradovah u Gospodinu to
ste napokon procvali te mislite na me; mislili ste i prije, ali niste imali prigode. Da se Pavao
nalazio u Rimu u asu pisanja ovih rijei, one bi bile ili ironine ili aljive, jer je on ve dvaput
proao kroz Filipe te tamonjim kranima dao mogunost da mu iskau panju (Dj 20,2.6).
Pokuajmo sada ove podatke primijeniti na pojedine dokumente od kojih je sastavljena ova
poslanica. Poslanica A ima samo jedan podatak koji omoguuje da odredimo gdje je nastala, a to je
dar Filipljana. Nain kako Pavao izrie svoju zahvalnost, iskljuuje vjerojatnost Rima kao mjesta
pisanja, jer te injenice bolje odgovaraju efekoj hipotezi. Stoga je poslanica A mogla nastati za
vrijeme Apostolova boravka u Efezu (54-57. god.), i to vjerojatno potkraj tog boravka. Podaci iz
poslanice B ne daju nikakve konkretne orijentacije. Ipak moemo biti sigurni da je Epafroditov dar,
opisan u tekstu B, isti onaj dar koji je prikazan u tekstu A. Ovo povezuje B i A s obzirom na
vrijeme i mjesto postanka. Ideje sadrane u poslanici C srodne su s idejama iz velikih Pavlovih

poslanica, a one su nastajale za vrijeme boravka u Efezu. Dobro je da se zaustavimo na nekim

idejama ove poslanice kao cjeline.
Ako je Fil napisana u Efezu, sadravala bi neki odjek problema Crkve u Korintu, kojima je
Pavao bio zaokupljen u toku boravka u Efezu. Jedan od najteih bile su stranke koje su se
meusobno napadale u korintskoj Crkvi (1 Kor 1,11-12). Moda se ovaj problem odraava u tome
to Pavao esto poziva Filipljane na jedinstvo (usp. Fil 1,27-28; 2,1-5). On spominje razdoblje
izmeu smrti i paruzije samo u Fil 1,23 i 2 Kor 5,8. Ova dva odlomka izraavaju jednako istanan i
uravnoteen stav prema budunosti pa ih ne moe rastavljati veliko vremensko razdoblje s obzirom
na postanak. Njihova perspektiva znatno se razlikuje od realizirane eshatologije Kol i Ef.16
Specifino je za Fil da nauava apostolsku vrijednost kranskog ivota (2,14-16). Ovo je usko
povezano s mislima iz 1 Kor 10,32 i Rim 12,17. Zanimljiva je kultna metafora u Fil 2,17, gdje
Apostol svoju patnju prikazuje kao rtvu koja se izlijeva svaki dan i neprestano dopunja rtvu
kranske vjere. Slina kultna metafora, preuzeta iz Starog zavjeta, svojstvena je velikim
poslanicama: 2 Kor 2,14-17; Rim 15,16-17. Svi tekstovi koje smo ovdje razmatrali pripadaju
poslanici B te pokazuju misaonu srodnost s velikim poslanicama vie nego s poslanicama iz
suanjstva i opravdavaju vrijeme postanka u koje smo stavili ovu poslanicu.
Pri kraju poslanice C Pavao spominje Boji grad (Fil 3,20), a najblia paralela ovom tekstu
jest misao o dva Jeruzalema u Gal 4,25-26. Druga dva odlomka iz Fil 3 podsjeaju na misli iz Gal i
Rim. U Fil 3,9 suprotstavljena je pravda koja dolazi od Boga po vjeri u Krista pravdi koja dolazi po
Zakonu. U Fil 3,10-11 Pavao kae da se zbog dara uskrsnua isplatilo odrei povlastica idovstva.
On ipak jo ne posjeduje taj dar te uvia da ga moe na kraju postii jedino ako radi i trpi u
jedinstvu s Kristom. Takvo stajalite postoji u Rim a nema zamjetljive vanosti u Kol i Ef (usp.
Rim 6,5; 7,14-15; 8,17; Kol 2,12; Ef 2,6). Ove tri doktrinarne teme u poslanici C pokazuju da je
poslanica Filipljanima morala nastati u vremenu pisanja velikih poslanica.
Zakljuujui moemo istaknuti da su sva tri dokumenta od kojih je sastavljena ova
poslanica nastala priblino u isto vrijeme te da pokazuju znakove nastajanja u razdoblju pisanja
velikih poslanica. Hipoteza o nastanku u Efezu uvjeriljivija je na temelju unutranje kritike, iako
nema vanjskih dokaza. Stoga je Fil mogla nastati 56-57. god., vjerojatno Efezu.
PLAN - Donosimo plan poslanice u obliku u kojem do nas dola, ali valja imati na umu kako je ona
vjerojatno sastavljena od vie dokumenata. Stoga donosimo dva plana:
________________________________________________________________________________
1. NASLOV (1,1-2)
________________________________________________________________________________________________
ZAHVALJIVANJE I MOLITVA (1,3-11)
________________________________________________________________________________________________
1) Pavlov poloaj
1,12-26
2) Poticaj
1,27-2,18
3) Apostolski sluitelji
2,19-3,1
4) Put kranskog spasenja
3,21-4,1
5) Mir u Crkvi
4,2-9
6) Zahvala za primljene darove
4,10-20
________________________________________________________________________________________________
ZAKLJUNI POZDRAV (4,21-23)
________________________________________________________________________________________________
2. POSLANICA A (4,10-20)
________________________________________________________________________________________________
POSLANICA B (1,1-3,1 + 4,2-9)
16

Odluni Boji zahvat na podruju ljudske povijesti ve se dogodio; u osobi Isusa i spasonosnom dogaaju njegove
smrti i uskrsnua poelo je posljednje doba. Paruzija e oznaiti kraj tog doba. Ova realizirana eshatologija posebno
je prisutna u Kol, Ef i etvrtom evanelju.

________________________________________________________________________________________________
POSLANICA C (3,2-4,1)
________________________________________________________________________________________________
ZAKLJUAK (4,21-23)

________________________________________________________________________________
SADRAJ - Naslov je izraen vrlo jednostavno (1,1-2). Iako Pavao pie sam, navodi u naslovu i
Timoteja iste pristojnosti te spominje biskupe (zapravo nadglednik i akone Crkve u Filipima.
Spomenuvi Filiplj ane, prelazi i zahvaljivanje poradi njih, radi ara kojim su od poetka pr hvatili
evanelje. Nada se da e Bog usavriti djelo koje Apostol zapoeo. Razlog da svoje obraenike
ljubi jest to to on i oni imaju istu milost u obrani evanelja time to trpe zajedno s Apostolom
(1,29-30). Moli se da njihova ljubav neprestano raste, da budu ispunjeni kranskom mudrou i
plodovima pravednosti (1,3-11).
Zatim Pavao opisuje svoje tadanje stanje. Filipljani su se oito raalostili to je zatvoren,
ali ih on uvjerava da propovijedanje evanelja nije smanjeno. ak je evanelje poraslo, jer sada za
Kristovo ime zna cijela pretorijanska straa i mnogi drugi, a braa propovijedaju s veim
pouzdanjem. Propovjednici se mogu razlikovati u motivima svoga djelovanja, ali je vano da se
Krist navijeta. Pavao eli sluiti Kristu: evaneljem ako bude osloboen; muenitvom, ako bude
osuen. On bi osobno volio umrijeti da bi preao u ivot s Kristom, ali je radi dobra obraenika
spreman i dalje ivjeti. U stvari, uvjeren je da e ga Bog opet k njima poslati (1,12-26).
Apostol zatim prelazi na poticanje. Filipljani trebaju ostati vrsti u Duhu i pokazati se
ujedinjeni pred protivnicima evanelja, koji ih nastoje slomiti progonstvom. Neka imaju na umu da
je povlastica trpjeti za Krista. Jedinstvo se temelji na poniznosti i brizi za druge. Primjer toga jest
Kristova poniznost i uzvienje, to je prikazano u jednom himnu prve Crkve (2,6-11). Trebaju
postii spasenje koje je ispunjenje kranskog poziva i nezaslueni dar Boji. Pavao otro
suprotstavlja misterij milosti i ljudske slobodne volje u 2,12-13. Filipljani trebaju biti svjetla u
mranom svijetu pa e biti Pavlov ponos i radost na dan paruzije. Njihova vjera je Bogu ugodna
rtva i Pavao se raduje makar i njegov ivot morao biti rtvovan kao popratna rtva (1,27-2,18).
im dozna za ishod svoga zatoenitva (osloboenje ili smrt), poslat e Timoteja u Filipe te
toplo preporuuje svoga vjernog sina. Pavao stvarno predosjea da e biti osloboen te da e im
doi ubrzo nakon Timoteja. U meuvremenu vraa im njihova izaslanika Epafrodita. On se teko
razbolio; trebaju ga primiti s potovanjem, jer je vrijedni sluitelj Krista koji je izloio opasnosti
svoj ivot sluei njima (2,19-3,1).
Poetak sljedeeg odsjeka (3,2-11) odnosi se na idove ili judaizante. Nazivajui ih psima
Pavao im uzvraa uvredom koju oni podrugljivo upravljaju poganima. On nije nita manje idov
od njih, jer je Hebrej od Hebreja, po sljedbi farizej, besprijekorni obdravatelj Zakona. Sve ono to
oni smatraju temeljem samoopravdanja on je rtvovao za Krista i za opravdanje koje dolazi od
Boga s nadom u uskrsnue. Nije prezauzetan. Kao trka koji se pribliuje cilju, juri oiju uprtih u
cilj i ne obazire se natrag, jer valja zadobiti nagradu. Sebe predlae svojoj djeci kao primjer koji
trebaju nasljedovati, jer je svjestan da je on sam vjerni nasljedovatelj Krista (usp. 1Kor 11,1)
Neprijatelji kria Kristova (3,18) mogli bi biti krani koji ne ive dostojno svoga poziva, ali je
vjerojatnije da su to isti protivnici, idovi, koje je prije spominjao. Krani su kao sljedbenici
Krista graani neba, gdje boravi Krist. On e o paruziji svoje vjernike uvesti u sveope Boje
kraljevstvo (usp. 1 Kor 15,23-28). Pred takvom nadom samo je ;edno vano: vrsto stojte u
Gospodinu (4,1).
Zahtijevajui mir u Crkvi (4,2-9) Pavao upuuje prijekor Evodiji i Sintihi, dvjema enama u
kranskoj zajednici u Filma. ini se da je svaka od njih bila odvie zabrinuta za svoj poloaj u
zajednici i ljubomorna na protivnicu. Zatim poziva ne da se vesele u Gospodinu. Rije radost

kljuna je za ru poslanicu (1,18.25; 2,2.17-18.28-29; 3,1; 4,1.4.10). Vjernici trebaju odbaciti

tjeskobu te ivjeti duhom molitve i zahvalji-vanja pa e zadobiti mir Boji. Tako e njihov ivot i
pred ljudima biti astan te ulijevati potovanje prema kranskoj poruci spasenja.
Zatim Pavao zahvaljuje Filipljanima za velikoduni dar koji je od njih primio. Kod toga
dolazi do izraaja njegova pristojnost ali i zbunjenost. Istie jedinstven odnos izmeu njega i
Filipljana, jer od svih crkava dopustio je jedino njima da mu materijalno pomau. Daje im do
znanja da mu materijalne nevolje nisu teke, ali svakako cijeni njihovu panju. To je jedan od
najljudskijih odlomaka u Pavlovim spisima (4,10-20). Zakljuni pozdrav upuen je svim kranima
u Filipima (sveti) od svih krana iz Efeza (ili Rima).
elimo li tri hipotetike poslanice uzeti odvojeno, ovako bi izgledao njihov sadraj:
1) Poslanica A (4,10-20) poslana je nakon prijema dara koji je donio Epafrodit. Ona
izraava Apostolovu zahvalnost.
2) Poslanica B (1,1-3,1 + 4,2-9) je uglavnom poziv na jedinstvo i ustrajnost te na
nepokolebljivo svjedoenje istine. Zajedno s Poslanicom Filemonu ona je najosobnija Pavlova
poslanica, jer odraava njegovu duboku ljubav prema Filipljanima. Tu on izvjetava o svome stanju
i uvjerava Filipljane o svojoj naklonosti (1,3-9). Govori kako je njegovo zatoenitvo djelovalo na
mjesnu Crkvu (1,12-17) i kako se osjea (1,18-26). U glavnom dijelu ove poslanice (1,27-2,18)
stoji himan o Kristu, proslavljenom Sluzi, i taj je himan zaokruen poticanjima (2,6-11). Pri kraju
poslanice Pavao najavljuje planove za budunost (2,19-30). Prije nego zavri, upuuje jo jedan
poziv na jedinstvo posebnim pojedincima te navodi nekoliko opih savjeta (4,2-9).
3) Poslanica C (3,2-4,1) otra je polemika protiv idova ili judaizanata, ali obuhvaa i jedan
ganutljivi odlomak duhovne autobiografije (3,7-10). Iz samog sadraja nije jasno kome je ova
poslanica upuena, ali alko izvorno nije upuena Filipljanima, ne bi postojao dovoljan razlog da
bude uklopljena u jednu cjelinu zajedno s poslanicama A i B.
KRISTOLOKI HIMAN - Danas svi egzegete priznaju da je Fil 2,6-11 himan Kristu. Po strukturi
obuhvaa dva gotovo jednaka dijela, u prvome od njih Krist je subjekt (2,6-8), u drugome on je
objekt razliitih reenica (2,9-11). Svaki se dio sastoji od jedne cjelovite grke reenice. Ipak emo
vidjeti da je priblina jednakost dijelova postignuta dodatkom u drugom dijelu. Prema pravilima
paralelizma himan se dijeli u tri kitice. Moemo ga ovako prikazati:
1. r. 6 1. On, trajni lik Boji,
2. nije se kao plijena drao svoje jednakosti s Bogom,
r. 7
3. nego sam sebe oplijeni
4. uzevi lik sluge,
1. postavi ljudima slian,
2. oblijem ovjeku nalik,
r. 8
3. ponizi sam sebe,
4. posluan do smrti,
(smrti na kriu).
3. r. 9 1. Zato Bog njega preuzvisi
2. i darova mu Ime, Ime nad svakim imenom,
r. 10 3. da se na Ime Isusovo prigne svako koljeno
(nebesnika, zemnika i podzemnika).
r. 11 4. I svaki e jezik priznati: Isus Krist jest
Gospodin (na slavu Boga Oca).
2.

Ova se podjela na kitice temelji na grkom izvorniki na su prva i druga kitica sline po
strukturi, a svaka kitica poinje prijedlogom en, nakon kojega slijedi particip, dok drugi redak prvih
dviju kitica ponavlja misao iz prvog pomou komparativne estice. Trei redak sadri kljune
glagole oplijeni; ponizi, kojima je u oba sluaja objekt povral zamjenica sam sebe. etvrti
redak razvija misao izraeni kljunom glagolu. Strukturalna slinost pojaana je time se u drugom
retku strofe ponavlja po jedan izraz iz prvog retka (s Bogom, ovjeku) i jo jedan u etvrtom
(morphe - lik; genomenos - postavi). Ovakvom brinom struktun postignut je dvostruki
paralelizam: ponavljanje imenice Theos - Bog, predstavlja antitetiki paralelizam za ponavljanje
pridjevskog izraza ljudski (en... anthropon; hos anthropos). Drugi dio obiju kitica predstavlja
sinonimni paralelizam. Trea je kitica sastavljena po istom naelu. Prvi i drugi nj redak tvore
sinonimni paralelizam, a takoer trei i etvi Jedinstvo kitice postignuto je time to njezina dva
dijela c govaraju jedan drugome, jer se preuzvisi odraava u ponizi, a priznati trai kao
dopunu ime.
Izvjesni elementi u sadanjem grkom tekstu Fil 2,6-11 remete ovu strukturu. Tri izraza
koje smo stavili u zagra ne uklapaju se u paralelizam koji otkrivamo u himnu. Zn ajno je da se sve
tri nalaze na kraju pojedinog retka u kitici. ini se da ih je Pavao dodao u himan koji je preuzeo, jer
veina komentatora smatra da se ovdje Pavao posluio himnom koji je ve postojao. Oni
upozoravaju da se ideje potpuno uklapaj ali se sveani ton ne uklapa u kontekst. Neki, meutim,
smatraju da je sam Pavao prije sastavio ovaj himan i ovdje ga ugradio, dok drugi izriito nijeu
Pavlovo auktorstvo ovog himna. Ako ga i nije Pavao sastavio, sama injenica to ga preuzeo
pokazuje da himan vrlo dobro izraava Pavlovu misao. Svakako su dodaci u himnu (do smrti na
kriu; nebe-snika, zemnika i podzemnika; na slavu Boga Oca) izriito pavlovski. Vjerojatnije
je da je umetnuo ove dodatke u ve postojei himan, nego da je remetio ravnoteu i paralelizam u
himnu koji bi on sam napisao.
Himan je veoma vaan za kristologiju. To vie ako prihvatimo da je postojao prije
nastajanja Pavlovih poslanica, jer sadri vrlo staro svjedoanstvo o vjeri Crkve u boansko
postojanje Krista prije roenja u vremenu. Istraivai se ne slau u svemu kad je rije o tumaenju
ovog himna. Izlaemo ovdje sigurnu nauku himna.
Subjekt je (on) Isus Krist iz Fil 2,5, povijesni Krist, koji je Bog i ovjek. On je trajni lik
Boji (morphe Theou). Rije morphe izraava bitno Boje svojstvo i njome se hoe rei da je Krist
od vjenosti imao pravo na boanske prerogative. Isus kao ovjek nije se, meutim, ljubomorno
drao slave na koju je imao pravo zbog svog boanskog podrijetla. On se, naprotiv, oplijenio
(heauton ekenosen) po utjelovljenju. Reenicom koja slijedi rastumaena je bit njegova ponienja
(kenosis). Teolozi s pravom raspravljaju to to sve znai, ali sam izraz nema metafizike pretenzije
nego izraava ponor ponienja do kojega je Krista dovelo odricanje. Krist je utjelovljenjem
ostavio po strani ne svoju boansku narav nego slavu koja mu je pripadala (usp. Iv 17,15), koja bi
normalno zraila iz njegove osobe, kao to se to, na primjer, naas pokazalo prilikom preobraenja
(usp. Mt 17,1-8). Odluio je odstraniti je od sebe da bi je opet primio kao nagradu za svoju rtvu.
Uovjeeni Krist odabrao je put podlonosti i ponizne pokornosti. Sigurno je ovaj odlomak
nadahnut motivom o Sluzi Jahvinu iz Izaije.
Isus nije samo pravi ovjek. On je htio preuzeti i iskustvo ljudske slabosti, osim iskustva
grijeenja (Gal 4,4; Rim 8,3; Heb 2,17). Poput roba, to je odluio postati, bio je posluan do smrti,
a dubina njegova snienja izraena je naglaavanjem naina kako je umro, jer je smrt na kriu u
ono vrijeme bila smrt ljudi osuenih zbog zloina. Iz dubina ponienja koje je sam odabrao, Bog je
svoga Slugu po njegovu uskrsnuu i uzaau uzdigao do nesluenih visova. Ujedno mu je
dodijelio naziv Gospodin.
Sigurno je promiljeno suprotstavljanje Gospodina i Sluge u ovom himnu. Po zavretku
svog zemaljskog putovanja, koje je slobodno prihvatio u skladu s voljom Oevom, Krist ponovno

preuzima puninu svoje boanske slave, ali cijelim svojim biem, ukljuivi i svoju ljudskost.
Odabrao je put do slave ne po slavi, nego po ponienju. To je parenetska pouka koju Pavao stavlja
pred Filipljane.
2) POSLANICA KOLOAN1MA
CRKVA U KOLOSIMA - Grad Kolosi lei u dolini rijeke Likosa, oko sto ezdeset
kilometara istono od Efeza. U starini su blizu Kolosa bili znaajni gradova Laodiceja i Hijerapolis.
Postojala je tijesna veza izmeu tih triju susjednih gradova (Kol 4,15 si). Gotovo je sigurno da
Pavao nije nikada pohodio ove gradove (usp. Kol 2,1) te da je o kranskim zajednicama u njima
saznao samo iz uvenja (Kol 1,4.9). Znamo da je Pavlov uenik Epafra, koji je bio rodom iz Kolosa
(4,12), evangelizirao svoj rodni grad (1,7) i Laodiceju (4,12). Kranska zajednica u Kolosima bila
je uglavnom sastavljena od pokrtenih pogana (1,21.27; 2,13). Znamo, meutim, da su u ovim
gradovima Frigije idovi bili brojni te da su ovdje kao i drugdje pokuavali omesti rast crkava.
Njihova je propaganda izazvala krizu: neka opasna zabluda bila se proirila te je predstavljala
prijetnju zajednici. Kad je Pavao saznao za stanje stvari, poslao je Tihika s pismom koje se
odnosilo na taj problem (Kol 4,7-8.16).
AUKTORSTVO - Predaja jednoduno pripisuje Kol Pavlu. Iako je kritiko istraivanje
XIX. stoljea ozbiljno dovelo u pitanje autentinost ove poslanice, u posljednje vrijeme nastaje
odluno kretanje u prilog Pavlova auktorstva, koje ne prihvaa samo mali broj dananjih
strunjaka. Dokazi protiv Pavlova auktorstva temeljili su se na promatranju jezika i stila te na
kristologiji ove poslanice. Kol sadri znatan broj rijei koje ne dolaze drugdje kod Pavla. Ovo ipak
ne znai nita vie nego to da Apostol stoji pred novim problemom i razvija nove misli. Osim toga,
Fil - kojoj nitko ne nijee pavlovsko auktorstvo - pokazuje razmjerno poseban rjenik. Stil Kol
razlikuje se od ranijih poslanica. Manje je spontan i razvijeniji je. Ovo obiljeje moe se pravo
rastumaiti: Kol je sigurno napisao tajnik (usp. 4.18) koji je, moemo pretpostaviti, bio ovlaten da
postupa slobodno pri sastavljanju. Nadalje, znatno razvijena nauka (u usporedbi s velikim
poslanicama) postaje jasna po tome to ovu poslanicu moemo datirati vjerojatno est godina
kasnije od velikih poslanica. Iz onoga to znamo o Pavlu, moemo biti sigurni da se njegov teoloki
razvoj nije zaustavio na godini 57.

PLAN
________________________________________________________________________________________
NASLOV (1,1-2)
__________________________________________________________________________________________
ZAHVALA I MOLITVA (1.3-12)
_________________________________________________________________________________________
KRISTOLOGIJA (1.13-23)
___________________________________________________________________________________________
1! Prijelaz
1,13-14
2) Prvenstvo Kristovo
1,15-20
3) Izmirenje
1,21-23
__________________________________________________________________________________________
POLEMIKI DIO (1.24-3,2)
____________________________________________________________________________________________
1) Pavao i Koloani
1,24-2,5
2, Zabluda u Kolosima
2,6-3,4
________________________________________________________________________________________
PRAKTINE OPOMENE 3.5-4.6
________________________________________________________________________________________________
1) Ope opomene
3,5-17
2) Posebne opomene
3,18-4,6
__________________________________________________________________________________________
OSOBNE VIJESTI 4.7-17

_________________________________________________________________________________________
ZAVRNI POZDRAV 4,18
_________________________________________________________________________________________

SADRAJ - Naslov predstavlja Pavla kao apostola Isusa Krista i spominje Timoteja (Kol
1,1-2). Apostol zahvaljuje Bogu za vjeru, nadu i ljubav vjernika i za stalni porast zajednice koju je
osnovao Epafra. Moli da steknu razumijevanje koje e im donijeti udio na batini svetih (Kol 1,312).

Sveti bi moda moglo oznaavati anele (Job 5,1; Zah 14,5; Dn 4,10), kojima e se
izabrani pridruiti (Mt 22,30) u eshatolokom svjetlu ili sjaju (Dn 12,3; Mt 13,43; Otk
22,5). Ovakvo tumaenje potkrepljuju kumranski spisi s kojima Kol 1,12 si predstavlja
upadljivu knjievnu slinost. Bog nas je oslobodio od vlasti tame i izveo nas u kraljevstvo
svjetla, kraljevstvo svoga Sina, koji nam je pribavio otkupljenje (Kol 1,13 si). Krist dri
prvenstvo u redu stvorenja i u redu spasenja (Kol 1,15-20). Koloani, koji su neko bili
neprijatelji Boji, izmireni su s Bogom po njegovu Sinu; trebaju sada stajati vrsto u vjeri
(Kol 1,21-23).
Zatvorenik Pavao trpi za svoje obraenike: sudjeluje u pomiriteljskom djelu Bojem
u Kristu. Kao apostol pogana on je sluitelj misterija skrivenog od vjekova, koji oznauje
poziv pogana na spasenje i nebesku slavu po sjedinjenju s Kristom. Njegova se briga
protee na zajednice u Frigiji koje nije nikada vidio. Moli da postignu pouzdanje i jedinstvo
te da zadobiju razumijevanje koje je potrebno za poniranje u otajstvo Boga, kako ne bi bili
zavedeni u zabludu (Kol 1,24-2,5).
Budui da posjeduju Krista, moraju ivjeti u njemu a ne slijediti ljudsku mudrost
koja bi ih ponovo htjela zarobiti (Kol 2,6-8). On je prava glava ljudi i anela, jedino se u
njemu Bog objavljuje. Kranin je pridruen njemu u njegovoj smrti i uskrsnuu pa je u
Kristu. Stoga je vii od nebeskih sila te se ne smije njima nikada podloiti. Zakon je
ovjeka uinio svjesnim grijeha i podlonim osudi; taj dokumenat osude je umro,
obezvrijeen je rtvenom Kristovom smru. Prema idovskoj predaji aneoske sile stajale
su iza Zakona (usp. Dj 17,53; Gal 3,19; Heb 2,2), koji im je posluio kao sredstvo gospodarenja nad ljudima. Sada se vidi njihova prava uloga: posrednika stvorenja podlona
Kristu, nadvladana njegovom pobjedom (Kol 2,9-15). Prakticirati i prihvaati uvjerenje idovskih lanih uitelja znailo bi ponovo pasti pod utjecaj nebeskih sila, jer asketski i
kulturni pokreti o kojima se radi prenaglaavaju materijalne elemente svijeta i time nebeske
sile koje ih nadziru. Krani su u Kristu umrli elementnim duhovima i po tome su slobodni
od ljudskih propisa i naua-vanja (Kol 2,16-23). Budui da ih je Krist uskrisio, oni se
upravo zbog toga moraju jo vie okretati od zemaljskih stvari i teiti za onim to je gore. Njihov
ivot u Kristu skriven je, ali on je stvaran i o paruziji e se oitovati i bit e slavan (Kol 3,1-4).
Zatim slijedi moralni dio poslanice. Koloani trebaju izbjegavati poganske poroke koji
izazivaju boansku srdbu, jer su obukli novu narav onih koji su ponovno stvoreni u Kristu. Stoga
trebaju prakticirati kranske kreposti i biti utemeljeni u ljubavi. Trebao bi vladati mir i oni bi
morali ivjeti u ozraju zahvaljivanja inei sve u ime Gospodina Isusa (Kol 3,5-17). Zatim slijede
posebne upute (Kol 3,18-4,1), koje se odnose na obiteljski ivot te obuhvaaju odnos izmeu
gospodara i robova (znaajan s obzirom na odbjeglog roba Onezima [Kol 4,19; usp. Flm]). Apostol
ih zaklinje da stalno mole i preporuuje se u molitve vjernika (Kol 4,2-4). Trai da budu mudri i
uljudni u svome ponaanju prema nekranima (Kol 4,5 sl).

Pavao alje Tihika i Onezima u Kolose. Prenosi pozdrave svojih suradnika. Moli Koloane
da pozdrave brau u Laodiceji i ove dvije zajednice trebaju razmijeniti poslanice (Kol 4,7-17).
Pavao ovjerava poslanicu dodajui posljednje pozdrave (Kol 4,18) vlastitom rukom.
ZABLUDA KOLOANA - Pavao je napisao ovu poslanicu zbog neke opasne zablude koja je
prijetila unitenjem kranskoj zajednici u Kolosima. Budui da je konkretno stanje njegovim
itaocima bilo dobro poznato, Pavlovi podaci o zabludi su neodreeni i za nas nejasni. Danas se
openito smatra da se radilo o sinkretistikom pokretu idovsko-gnostikog obiljeja ili, zapravo, o
prodoru ideja iz takve sredine. Ipak se moe ustvrditi da takvo shvaanje stanja ne stoji na vrstom
tlu. Navodna gnostika ili predgnostika narav ideja protiv kojih se Pavao bori proizlazi iz
tumaenja nekih izraza poslanice u duhu gnostikih spisa iz II st. ini se da zabludu Koloana
treba traiti u drugom pravcu.
Sijai nemira na prvom mjestu predlau Koloanima svetkovanje koje se odnosi na kalendar
(Kol 2,16 b), uzdravanje od neistih jela (Kol 2,16a.21-23) i obrezanje (Kol 2,11-13). idovsko
obiljeje ovih obiaja je oito. Pavao jasno daje do znanja da iza svega ovoga stoji idovski Zakon
(Kol 2,14) koji je sada zastario a bio je sjena onoga to dolazi (Kol 2,7). Istina je da su druge
oznake, kao pretjerani asketizam (Kol 2,23) i obdravanje ljudske filozofije, rjee zastupane u
pravovjernom idovstvu, ali one mogu predstavljati ezoterine crte neke posebne idovske sljedbe.
tovanje anela (Kol 2,18) predstavlja osjetljiviji problem. Iz Pavlova nastojanja da
nebeske sile smjesti pod gospodstvo Kristovo (Kol 1,16; 2,10.15) jasno je da su agitatori u
Kolosima pokazivali pretjerano zanimanje za te sile. Ipak je presmiono - as obzirom na idovski
monoteizam nevjerojatno - pretpostavljati pravi kult tih sila. Izgleda da je Pavao na taj nain
protumaio idovske propise o liturgiji i hrani. Znaajno je da mjesto izraza vrhovnitva i
vlasti stavlja izraz aneli (Kol 2,15) i tako prelazi od astralnih i kozmikih sila helenistikog
svijeta na isto biblijsku nauku o anelima. idovski sinkretisti na koje je mislio umovali su o tim
kozmikim biima, a s druge strane naglaavali vanost idovskih propisa. Ipak je sam Pavao (tako
bar izgleda) spojio to umovanje i propise; postupio je u skladu sa stajalitem koje je izraeno u Gal
3,19; 4,8-10 a prema kojemu Mojsijev zakon, dobiven na Sinaju preko anela, vodi u podlonost
element-skim duhovima, tj. materijalnim elementima svijeta i duhovima koji njima upravljaju.
Odatle izlazi da svoenje religije na materijalno obdravanje u stvari znai iskazivanje tovanja
anelima koji upravljaju kozmosom - ali je ovo zakljuivanje Pavlovo.
Takoer nije sigurno da su sinkretisti Kristu pridavali odreeno mjesto meu tim
anelima unutar boanske plerome. Pavao je i ovdje pokazao na logine posljedice njihova
gledanja. To gledanje je krivo jer je Krist postao po kriu i pobjedi nad smru jedini Gospodar
novog svijeta. Sve su aneoske sile nuno podlone njemu. Apostolu je jedino stalo da obrani
apsolutno prvenstvo Kristovo, dok je njegovo zanimanje za sile drugorazredno. O njima govori
samo zbog umovanja koje vodi u zabludu. On je siguran da sile ni na koji nain ne ugroavaju
ulogu i ast Kristovu. to se tie ostaloga, zadvoljava se da o tome govori neodreenim izrazima.
Ne moemo sa sigurnou rei kako shvaa te nebeske duhove, da -;ao dobre ili kao zle, aneoske
ili vraje.
Kao zakljuak moemo uoiti da opis zablude u Koloima (kako stoji u poslanici) ne
pokazuje specifine elemente gnosticizma: ontoloki dualizam duha (dobra) i materije (zla) te
emanaciju eona iz boanstva na materijalni svijet. Moemo dodati da je uz pravovjerno idovstvo
postojalo i idovstvo koje je vie ili manje bilo krivovjerno, osobito poetkom nae ere. Poznata
nam je takva jedna sekta u samoj Palestini - esenstvo - koje je polo dalje od Zakona u ritualnim
propisima te pozivalo posebno zanimanje za aneosku hijerarhiju. Kumran-su otkria bacila novo
svjetlo na to pitanje. Nije iznad ranica vjerojatnosti da se u Maloj Aziji moglo nai sinkretistiko
idovstvo, osobito u Frigiji, koja je bila plodno tlo za tajne kultove i spekulaciju. Takva idovska
sredina bila je prikladan teren za koloansku zabludu.

3) POSLANICA FILEMONU
Filemon je bio Koloanin, kojega je obratio sam Pavao (Flm r. 9). Njegov rob Onezim
pobjegao je, poto je od svog gospodara ukrao neke vrijedne stvari (r. 15.18), te je nekako dospio
do Pavla u zatvoru (r. 10). Apostol ga je obratio. Pavao hoe poslati nazad gospodaru (vratit e se s
Tihikom - usp. Kol 4,9) pa ga opskrbljuje pismom koje e predati Filemonu.
Uvodni pozdrav (r. 1-3), kao i u Kol, pokazuje da je Timotej Pavlov suradnik. Apija i Arhip
su vjerojatno Filemonova ena i sin. Vidimo da je njihova kua mjesto kranskog okupljanja. U
zahvalnici (r. 4-7) Pavao velia Filemonovu ljubav vjeru.
Glavni dio poslanice (8-21) pokazuje Pavla kao starca i inja Krista Isusa. Tu se Pavao
poziva na Filemonovu ljubav u prilog Onezima, svoga duhovnog sina. U umetku, s osjetom za
humor, izvodi igru rijei iz imena Onezim, koje znai koristan, probitaan. Sa alou alje
tako dragog i korisnog uenika. Samo ga osjeaj za pravdu nuka da se odrekne svog duhovnog
djeteta. Izgleda kao da eli nagovijestiti da bi Filemon trebao Onezima poslati natrag (r. 15). Pavao
zakljuuje da je cijela zgoda bila providnosna: Filemon je izgubio roba, ali sada dobiva brata (r. 1516), to je svakako sugestija da oslobodi roba. Zatim apostol, koji ovo pismo pie vlastitom rukom,
podsjea na svoje prijateljstvo s Filemonom, jer mu ovaj duguje vie negoli Onezimove usluge,
budui da je Pavao Filemona obratio. Oekuje da e Filemon uiniti vie nego to on trai. Time
ponovno potie na oslobaanje roba te oekuje da ga gospodar poalje nazad. U zakljuku (r. 2225) Pavao izrie nadu da e osobno uskoro pohoditi Filemona. 1 ovdje nabraja pet suradnika iz Kol
4,10-14.
Poslanica Filemonu sainjavala je od poetka sastavni dio zbirke Pavlovih poslanica. Neki
su u antikoj Crkvi sumnjali u njezinu autentinost, jer je kratka i predstavlja privatno pismo. U
prolom stoljeu neki su kritiari smatrali da je Flm djelo nekog krivotvoritelja iz II. st., koji je htio
prirediti pavlovska pravila o ropstvu. Obje tvrdnje su neopravdane. Samo onaj koji nema
knjievnog osjeaja moe ustrajati u sumnji da li ovo dirljivo pismo potjee od Pavla. Budui da je
od Pavla, ne bez razloga gledamo u njemu vaan doktrinalni doprinos. Ono pored nas iznosi
temeljni stav prve Crkve prema ropstvu. Prema drutvenom ureenju onog vremena ukinue
ropstva bilo je nemogue, ali je kranskog roba trebalo smatrati i tretirati kao brata a ne kao
vlastitu imovinu. Pavao bi stoga elio da Onezim bude osloboen (Flm 14-16.21). Tokom vremena
evaneoski e kvasac stvoriti takve odnose izmeu gospodara i roba da e robovlasniki sistem
nestati usljed zastarjelosti.
4) POSLANICA EFEANIMA
NASLOVNICI - Efez, glavni grad provincije Azije, bio je prirodno sredite misionarskog
djelovanja. Pavao je prvi put pohodio taj grad potkraj 52. god. posl. Kr., na putu prema Jeruzalemu,
pri koncu drugog misionarskog putovanja (Dj 18, 19-21). U nj je ponovno doao za vrijeme svoga
treeg putovanja te tamo ostao gotovo tri godine (Dj 19-20). Odatle je slao svoje uenike u druge
gradove Azije. Jasno je da nijednu od svojih crkava nije mogao bolje poznavati od Crkve u Efezu.
Imamo li to na umu sasvim je nevjerojatno da je poslanica Efea-nima bila napisana stvarno za
Crkvu u Efezu. (Moda valja rei da nije mogla biti napisana jedino Efeanima, kako kae naslov,
ali su i oni mogli biti ukljueni kao naslovnici zajedno drugima). Ovo potvruju unutranji dokazi,
a ne moe se rei da ovo obaraju vanjski dokazi.
Kao prvo, ova je poslanica sasvim bezlina, tako bezlina da nije mogla biti napisana
iskljuivo zajednici koju je Pavao osnovao i u njoj ivio 3 godine. Iz Ef 1, 15 i 3, 2-3 moemo
ukljuiti da nikada nije vidio one kojima pie. Obraa se obraenicima s poganstva (Ef 2,1 si. 11
si; 3,1; 4,17 si. 25 si; 5,3 -.), dok je u Crkvi u Efezu postojao jak idovski element (Dj o.l9 si;
19,8,13-17.34; 20-21). Za razliku od Kol i Flm, koje su otprilike napisane u isto vrijeme, Poslanica

Efeanima nema pozdrava od Pavlovih suradnika, iako su Efeani osobno podavali Timoteja i
Aristarha (Dj 19,22.29; 1 Kor 4,17).
Ne moemo se pozivati na naslov Efeanima jer on nije sastavni dio niti originala niti
kanona, iako je odraz tradicionalnih naslovnika. Stvarno vana injenica jesu rijei en Epheso u
naslovu (Ef 1,1). Ove rijei, iako postoje u velikoj veini grkih rukopisa, zaudo nedostaju u
nekim vanim rukopisima: P46, B, S, 424, 1730 te u svjedoanstvima Origena, Bazilija, a vjerojatno
i kod Marciona i Tertulijana. Takvo stanje teksta nagovijeta da u originalu nije bilo spomenuto
nijedno mjesto kod uvodnog pozdrava koji bi glasio: Svetima i vjernima u Kristu Isusu. Naslov
koji su sauvali rukopisi glasi: Svetima koji su (u Efezu) i vjernima u Kristu Isusu. U rukopisima
koji nisu sauvali ime grada, rijei koji su stoje iznad i mije. Izneseno je miljenje da je iza njih
slijedio prazan prodor za umetanje jedne ili vie mjesnih crkava kojima su se rimjerci imali poslati.
Mogue je takoer da je umetanje ovih rijei (zajedno s u Efezu) izvreno prije nastajanja
rukopisa otakih citata koji su do nas doli. Oito je da ne postoji otovo rjeenje i valja nam
izabrati jednu od dviju hipoteza:
1) Poslanica je u stvari bila napisana Crkvi u Laodiceji i bila bi poslanica koju spominje Kol
4,16. Za dokaz ovog miljenja navodi se Marcion. Ipak time nije obrazloen bezlini ton ove
poslanice. Nije dosta rei da Pavao nije nikada pohodio Laodiceju, jer nije pohodio ni Kolose, a
Kol je ipak puna osobnog tona. ini se takoer da Marcionov naslov Laodicejanima znai samo
slutnju koju je potkopao Tertulijan. Harnack je umetanje Efeza mjesto Laodiceje u naslovu
rastumaio na temelju ukora Laodiceji u Otk 3,14 si. Otroumna teorija, ali sumnjiva, osobito stoga
to je Laodiceja brzo stekla ponovni ugled.
2) Poslanica je encikliko ili okruno pismo grupi crkava koje su bile blizu jedna drugoj a
Pavlu osobno nepoznate. Budui da je Poslanica Efeanima srodna s Kol. morala je biti napisana
brzo nakon Kol i Tihik ju je odnio (Ef 6,21 si; usp. Kol 4,7 si). Prema tome, valja te crkve traiti u
blizini Kolosa, to bi svakako ukljuivalo Laodiceju i Hijerapolis. Kako je to bila okruna
poslanica, bio je ostavljen prazan prostor za ime naslovnika. Kasnije je, zbog povezanosti s
Efezom, nazvana Poslanicom Efeanima.
ini se da se ove hipoteze meusobno ne iskljuuju te da od obadviju zajedno moemo doi
do teorije koja vie zadovoljava. Ef je napisana kao okruna poslanica, ali kad je prikupljena zbirka
Pavlovih poslanica, rukopis ove poslanice imao je u naslovu rijei en Laodikeia; bio je to. u stvari,
jedan primjerak enciklike poslanice. (U tom smislu moe se uzeti da se Kol 4,16 odnosi na Ef).
Kad je taj primjerak bio prepisivan, ime Laodicije ustuknulo je pred Efezom, koji je vaniji grad i
mjesto gdje je nastala zbirka Pavlovih poslanica.
Konano, ako ne moemo sa sigurnou pokazati naslovnike Poslanice Efeanima, moemo
barem biti sigurni da ona nije napisana iskljuivo Efeanima.
VRIJEME I POVOD - Oslonimo li se samo na Ef, ne bi bilo lako odrediti mjesto i vrijeme
postanka ove poslanice, ali nam kod toga pomae njezina srodnost s Kol. Vidimo da je Pavao
zatvorenik (Ef 3,1; 4,1; Kol 4,3.10.18) te da isti glasnik Tihik nosi obadvije poslanice naslovnicima
(Ef 4,21; Kol 4,7; usp. Ef 6.22; Kol 4,8). U obje poslanice postoji slinost stila, s osobito nauke.
Nismo li spremni zanijekati Pavlovo auktorstvo Ef te je smatrati djelom nekog plagijatora drastini korak koji je jedva potreban - moramo priznati da su ove dvije poslanice napisane u istom
mjestu i otprilike u isto vrijeme. Ve smo prihvatili da su Kol, Flm i Ef napisane u Rimu za vrijeme
Pavlova prvog suanjstva (61-63. g. posl. Kr.) i vrlo vjerojatno potkraj tog suanjstva.
Prije smo vidjeli da je Poslanica Rimljanima slijedila nakon Poslanice Galaanima te bila
nadahnuta ovom. Ovdje se susreemo sa slinom situacijom. Kad je Pavao saznao za krizu u Crkvi
u Kolosima, napisao je Kol, koja je raspravljala o njihovu pitanju te - imajui u vidu nastalu
zabludu - prikazala Kristovo spasenje u kozmikom okviru. Nakon toga napisao je drugu poslanicu,

koja potjee praktino iz istog vremena kao i Kol, gdje je mirnije i razvijenije izloio misli na koje
ga je potaknula polemika. Sada promatra Crkvu, Tijelo Kristovo, kako see do granica novog
svemira te razmatra pitanje zajednitva idova i pogana, koje je bio naeo u Poslanici Rimljanima.
Ovu drugu poslanicu, namijenjenu veem broju crkava i stoga namjerno bezlinu po tonu, nosio je
Tihik. Vjerojatno je Kol 4,16 aluzija na nju.
U svakom sluaju, Poslanica Efeanima izgleda kao razvijenije i sistematskije izlaganje misli do kojih je Pavla dovela
kriza u Koloima. On preuzima i ponovno razvija mnoge prijanje misli u novom svjetlu te jh divno iznosi. Kao sinteza
prethodnih poslanica, posebno poslanica Rimljanima i Koloanima. ona predstavlja najvei uspon Pavlove misli.

PLAN
________________________________________________________________________________________________
NASLOV (1,1 sl.)
________________________________________________________________________________________________
DOGMATSKI DIO:
OTAJSTVO SPASENJA I CRKVE 1, 3-3,21
________________________________________________________________________________________
1) Boanski plan spasenja
1,3-2.10
a. Zasnivanje plana
1.3-14
b. Ostvarenje plana
1.15-20
2) Zajednitvo idova i pogana u
jednom Tijelu
2,11-22
3) Oitovanje otajstva
3,1-13
4) Molitva i doksologija
3,14-21
__________________________________________________________________________________________
MORALNI DIO (4.1-6.20)
___________________________________________________________________________________________
1) Opa naela
4.1-24
2) Posebna primjena
4.25-6.20
a. Pojedinano udoree
4.25-5,5
b. Drutveni odnosi
5.6-20
c. Obiteljsko udoree
5,21-6,9
d. Duhovna borba
6,10-20
____________________________________________________________________________________________
ZAKLJUAK (6,21-24)
__________________________________________________________________________________________

SADRAJ - Naslov (Ef 1,1 sl) vrlo je slian naslovu Kol, samo to nije spomenut Timotej i
nije oznaena imenom ni jedna crkva. Mjesto uobiajenog zahvaljivanja jedan himan (Ef 1,3-14) koji izgleda kao krsni himan - prikazuje boanski plan spasenja. Taj plan razvijen je u est
stupnjeva: odabiranje, posinjenje, otkupljenje, oitovanje, poziv idova i poziv pogana. Uvodni
redak himna (Ef 1,3) naziva ove stupnjeve mnogim duhovnim blagoslovima. Boje odabiranje
izabranih in je njegove ljubavi (izraz u ljubavi trebalo bi staviti u r. 4). Ovo odabiranje
obavezuje izabrane da ive sveto i neporono (Ef 1,4). Izabranici po Kristu postaju sinovi Boji.
Ovo boansko posinovljenje, kao i drugi Boji blagoslovi, izvire iz dobrote Boje i zavrava u
velianju slave Boje od strane Bojih stvorenja. U ovom planu sve dolazi od njega i k njemu se
vraa (Ef 1.5 si).
Otkupljenje se postie krvlju ljubljenog Sina, koja je prolivena na kriu (Ef 1.7 sl). etvrti
blagoslov je oitovanje otajstva sveope nadmoi Kristove apostolima te po njima svima ljudima.
U punini vremena, u mesijanskom vremenu, sve je stvorenje, svijet ljudi i svijet anela, podlono
Kristu (Ef 1,9 si). Izabrani izraelski narod bio je izdvojen da bi u palom svijetu oivljavao
iekivanje Mesije i nadu u spasenje po njemu (Ef 1,11 si). esti je stupanj poziv pogana na udio u
spasenju koje je formalno bilo pridrano idovima. To spasenje postie se darom Duha Svetoga,
kojega su davno obeali proroci (Ef 1,13 sl).

Pavao zatim prelazi na ostvarenje Bojeg plana (Ef 1, 15-2,10). Najprije (u uvodnim recima
15 si) promatra veliku mudrost i uspjenu mo Bojeg plana (Ef 1,17-19). Ta se mo oituje u
uskrsenju Krista, kojega je Bog postavio iznad svih aneoskih duhova i uinio ga Glavom Crkve.
Crkva je tijelo Kristovo jer obuhvaa sve spaene koju su s njime sjedinjeni. Ona je Njegova
punina jer neizravno obuhvaa cijeli novi svijet, jezgru spaenog ovjeanstva, svijet koji ima udio
u sveopoj obnovi pod vodstvom Krista, Gospodina i Glave (Ef 1,20-23).
Neko su predmet Boje srdbe bili ne samo pogani (Ef 2,1 si) nego i idovi (Ef 2,3). Svi
su oni bili podloni Sotoni i mrtvi zbog grijeha. Sada su svi oni po Bojoj ljubavi ponovno oivljeni
i izmireni u Kristu. Krteni je vjernik pridruen umrlom i uskrslom Kristu tako stvarno i intimno da
se moe rei da je sudjelovao na Kristovoj nebeskoj proslavi. Prema Rim 6,3-11 ovo sudjelovanje u
Kristovu uskrsnuu neto je to predstoji u budunosti, a ovdje se prikazuje kao stvarnost koja se
ve dogodila. To je ostvarena eshatologija, to predstavlja posebno obiljeje Poslanice Efeanima
(2,1-6). Rijeima koje saimaju veliku tvrdnju Poslanice Rimljanima Pavao naglaava apsolutnu
darovanost spasenja (Ef 2,7-10). Prelazimo na temu izmirenja idova i pogana meusobno i s
Bogom (2, 11-22). Neizmjerna milost Boja doprla je, dakako, i do pogana, koji su u Kristu postali
batinici obeanja to ih je Bog dao svojem narodu te su tako ispunili Iz 57,19. Krist je razruio
neprijateljsku pregradu razdvojnicu (aluzija na ogradu koja je razdvajala predvorje pogana od
pravog hrama) okonavi na kriu vladavinu mojsijevskog Zakona, koji je idove izdvajao, i
zamijenivi ga sveopim milosnim ureenjem. Sada su oba naroda udruena u jedno Kristovo
Tijelo, koje je Crkva. To je veliko otajstvo, obznanjeno Pavlu. i kojemu je on sluitelj. Stoga je on
apostol pogana.
Pavao u Ef 3.1 zapoinje molitvu, ali zatim naglo prelazi na dugi umetak (Ef 3,2-13), koji
govori o njegovu pozivu i poslanju (Ef 3,2-4.7 si), o oitovanju otajstva (Ef 3,5.9 si) i o sadraju
toga otajstva (Ef 3,6.11 si). Vidimo da je po objavi apostol saznao za to otajstvo te da mu je Bog
posebno povjerio da propovijeda poganima. Proroci Starog zavjeta poznavali su to otajstvo, ali
nejasno, a ono je objavljeno kranskim apostolima i prorocima. Za njega ne znaju ak ni nebeski
duhovi, a sada se oituje po Crkvi. Otajstvo je ovo: pogani su subatinici s pokrtenim idovima i
lanovi istog Tijela. Zatim se nastavlja prekinuta molitva i zavrava doksologijom (Ef 3,14-21).
Apostol moli za bolje razumijevanje otajstva u Crkvi, u stvari za dublje poznavanje Kristove
ljubavi koja je izvor tog otajstva. Moralni dio poslanice (Ef 4,1-6,20) proet je svjetlom uzviene
nauke koja je prethodno iznesena. Pavao prije svega potie na jedinstvo (Ef 4,1-16). Nesloga meu
kranima (Ef 4,1-3) protivi se jedinstvu koje bi moralo izvirati iz jednog Duha, jednog Tijela,
jednog Gospodina, jedne vjere i jednog krtenja, jednog Oca svih (Ef 4,4-6). Nune podjele slubi
(Ef 4,7-11) imaju za cilj izgraivanje jednog Tijela u puninu Krista (Ef 4,12 si). Heretika nauka
(Ef 4,14) treba se suzbijati vrstim povezivanjem s Kristom, Glavom, koja cijelo tijelo povezuje
zajedno (Ef 4,15 si). Obraenici na kranstvo pozvani su da napuste svoj prijanji nain ivota te
da ive novim ivotom u Kristu (Ef 4,17-24). Zatim slijedi niz poticaja na podruju individualnog
udorea, koje je usredotoeno na ljubav (Ef 4,25-5,5). Poslije toga dolaze pravila za drutvene
odnose: saobraanje s nekranima (Ef 5,6-17), i liturgijski ivot (Ef 5,18-20). Propisi o
obiteljskom ivotu, (Ef 5,21-6,9) buhvaaju velianstveni odlomak o kranskom braku (Ef 5, 2223). Pri kraju se nalazi popis duhovnog oruja koje valja nositi i upotrebljavati u borbi protiv
Sotone i zlih duhova, sobito mono oruje molitve (Ef 6,10-20). Poslanica naglo zavrava
preporukom za Tihika i zavrnim pozdravom (Ef 6,-21-24).
AUTENTINOST - U prvim stoljeima kranstva i dalje sigurno se smatralo da Poslanica
Efeanima potjee od Pavla. Sumnje su nastale potkraj XVIII. st., a u sljedeem stoljeu proireno
je nijekanje Pavlova auktorstva, iako su rimokatoliki strunjaci i dalje branili to auktorstvo. Sada
se ini neki ponovno zastupaju miljenje u prilog Pavlova auktorstva. Ipak je veoma proireno
miljenje da je Poslanica Efeanima djelo nekog neposrednog Pavlova uenika, koji je razviti
uiteljeve misli u izrazitijem ekleziolokom smjeru. Strunjaci se slau da ovaj spis ne moe

potjecati od Pavla osobno zbog razvijene teologije, bujnog stila, neuobiajenog rjenika i
zauujue srodnosti s drugim novozavjetnim poslanicama openito, posebno s Poslanicom
Koloanima.
Prigovori protiv Pavlova auktorstva na temelju doktrinalnog sadraja nisu neoborivi. Teme
ili gledita koja su ovdje iznesena povezana su s krizom u Kolosima te ne idu iznad granica
savreno vjerojatnog razvoja u Apostolovu razmiljanju. Ipak se ini da neke ideje, neki izriaji
misli pokazuju da jo neija ruka, osim Pavlove, radila na toj poslanici.
Potekoe knjievne naravi su ozbiljnije. Stil je usiljen i razbacan, postoje duge reenice (Ef
1,3-14) koje sasvim odudaraju od odlomaka kao to je Rim 4,1-10. Valja, meutim, istaknuti da
Poslanica Koloanima, koja se prihvaa kao autentina, ima primjera istog stila (Kol 1,3-8.9-20),
koji se mogu opaziti i u drugim poslanicama (Rim 3,21-26; 2 Kor 9,8-14). Pretenost ovakvog stila
u Kol i Ef moe se rastumaiti graom ovih poslanica. Dakle, Pavao ima razliite stilove i ova se
pretpostavka moe razborito podravati. U raspravljanju on je iv, otar, podsjea na stoiku
dijatribu. U dogmatskom izlaganju, posebno u Ef, Pavao preuzima kontemplativni, liturgijski
stil, poput liturgijskih himana. Osim toga, ako prihvatimo da je ovu poslanicu napisao neki uenik
pod njegovim vodstvom, ali uz izvjesnu slobodu, tada se mogu razumjeti i obiljeja koja inae nisu
svojstvena Pavlu.
Ipak je meu prigovorima protiv Pavlova auktorstva najozbiljniji uvijek bio odnos Ef prema
Kol. Usporeivanje tih dviju poslanica pokazuje brojne slinosti u stilu i rjeniku te sasvim
posebne dodire. Ove slinosti i dodiri ostavljaju dojam da je Ef briljiva i imitatorska prerada Kol.
Pri tome se ponegdje opaa velika nezgrapnost pa ovjek oklijeva taj postupak pripisati Pavlu. Nije
lako zamisliti Apostola kako marljivo komada i sabire odlomke iz Kol. Pa ipak. njegov duh
proima Poslanicu Efeanima. Na temelju toga izgleda vrlo prihvatljiva hipoteza da je ova
poslanica u sadanjem obliku djelo nekog tajnika koji je radio pod Pavlovim vodstvom.
Knjievna ovisnost Ef od Kol ne moe se zanijekati. Pogledajmo npr. sljedee odlomke: 1)
citati Ef 3,2 = Kol 1,25; Ef 4,16 = Kol 2,19; Ef 4,22-24 = Kol 3,9-10; Ef 6,21-22 = Kol 3,7-8; 2)
saimanje dvaju (ili vie) odlomaka iz Kol u jedan u Ef: Kol 1,14 + 1,20 = Ef 1,7; Kol 1,25 + 1,20
+ 1,12 = Ef 1,10-11; 3) umjetno upotrebljavanje izraza iz Kol u Ef: Ef 3,1-13 = Kol 1,24-29.
Posljednji primjer najvie osvjetljuje problem. U Kol 1, 24-29 dolaze etiri glavne ideje:
Pavlove patnje, njegov poziv, oitovanje boanskog otajstva i sadraj tog otajstva. Ef 3,1-13 ima
iste misli, ali ih eli ponoviti. Tako npr. Kol 1,15 nalazimo jedanput u Ef 3,2 a drugi put u Ef 3,7.
Ponekad je formula razlomljena tako da izriaj pred vjekovima i pred naratajima iz Kol 1,26
daje narataje u Ef 3,5 i pred vjekovima u Ef 3,9. Ponekad je promijenjeno znaenje rijei. Tako
rije oikonomia, koja u Kol 1,25 ima uobiajeni pavlovski smisao slube, upravljanja, dobiva u
paralelnom odlomku Ef 3,2 znaenje plana, odredbe (usp. Ef 1,10; 3,9). Izriaj Sveti (hagioi)
apostoli i proroci iz Ef 3,5 nastao je spajanjem izraza sveti (hagioi) iz Kol 1,26 s apostolima i
prorocima (usp. Ef 2.20).
ini se da je nemogue pripisati samom Pavlu ovo nezgrapno oponaanje. Nasluujemo
revnost nekog uenika. Jednako je nemogue zanijekati pavlovski peat poslanici koja odie
njegovim duhom i predstavlja krunu njegova prijanjeg rada.
Ne moemo vidjeti drugog izlaza iz ovog orsokaka nego to dopustimo znaajno literarno doraivanje nekog
uenika koji je vrio slubu tajnika. Poznato je da je Pavao upoljavao takve pomagae koji nisu uvijek bili jednostavni
pisari. U sluaju Poslanice Efeanima Apostol je vjerojatno izloio svu nauku, a moda ak izdiktirao neke odlomke,
ali je nekom drugom prepustio konanu redakciju koju je trebalo izvriti upotrebljavajui Kol i prijanje poslanice, a
one su morale biti dostupne Pavlovoj neposrednoj okolini. Stoga je Poslanica Efeanima, iako joj Apostol nije dao njen
konani oblik, njegovo djelo, koje je on zacrtao i odobrio te predstavlja duboki razvoj i sintezu njegove misli.

Tko je mogao biti tajnik? Ne moemo oekivati da emo saznati njegovo ime, ali moemo
donekle ustanoviti njegov misaoni svijet te uoiti intelektualno i religiozno ozraje iz kojega su

izrasli njegovi misaoni izriaji. Prouavanje novijeg vremena pokazalo je da se Ef u mnogim

stvarima dodiruje s kumranskom knjievnou, to se ne moe objasniti zajednikom ovisnou o
Starom zavjetu. Tako postoji tema o istini. Ona ima vrlo vanu ulogu u kumranskim spisima kao
posebno obiljeje zajednice i njezinih lanova. Ta tema je obraena na slian nain i u Ef, a zbog te
znaajke ta je poslanica jedinstvena meu Pavlovim poslanicama. Imamo li na umu ovo i druge
slinosti s Kumranom, jedina prihvatljiva pretpostavka jest da je Pavao sam izravno poznavao
esenske spise ili pak njegov tajnik. Da je Pavao posjedovao to znanje, oekivali bismo da e ga
barem u istoj mjeri pokazati u svojim drugim poslanicama. To, meutim, nije sluaj. Odlomak 1
Kor 6,14-7,1 predstavlja iznimku, a i prije otkria kumranskih spisa smatralo se da je on umetnut. S
obzirom na to da Pravilnik zajednice strogo zabranjuje priopavati nauku sekte onima izvana (npr.
1QS 9,16 sl), skloni smo povjerovati da je auktor, koji oito dobro pozna tu nauku, neko vrijeme
bio lan esenske sljedbe. Stoga pretpostavljamo da je Pavlov sekretar za ovu zgodu bio neki
obraeni esen. Valja priznati da je njegovo obraenje bilo duboko te da je potpuno usvojio Pavlovo
uenje.
NAUKA - Glavne teme Ef su: kozmiki domet Kristova spasenja, Crkva, boansko
otajstvo. Ovo su, meutim, i teme Kol, pa je zbog srodnosti tih dvaju spisa dobro prikazati njihovu
obradu u prijanjoj poslanici. To e nam takoer pomoi da uoimo znatni teoloki napredak u Ef.
1. Kozmika nadmo Krista. Osoba i djelo Kristovo promatraju se u Kol ne samo sa
soteriolokog nego i s kozmikog stajalita. Kransko spasenje sada poprima dimenzije svemira.
Krist je ne samo glava Crkve, koje su lanovi njegovi udovi koji izgrauju njegovo Tijelo, nego i
glava svega stvorenja. Da bi oznaio ovo stanje, Pavao upotrebljava izraz pleroma te temelj
Kristove ope nadmoi nalazi u njegovoj boanskoj predegzistenciji kao Slici Oevoj i promatra ga
kao izvor i svrhu stvorenja.
Kozmika nadmo Krista, glave svega svemira, pa ak i anela, tako je vrsto postavljena u
Kol da se Ef ne mora na tome dugo zadravati. Pisac uglavnom podsjea na tu temu u nekoliko
upadnih formula. Tako je konani cilj boanskog plana uglaviti svemir pod jedinu Glavu, Krista
(Ef 1,10). On je moniji od svih nebeskih sila (Ef 1,21) jer je uzaao nad sva nebesa (Ef 4,10).
Specifino je za Ef da je misao o Kristovoj kozmikoj nadmoi utjecala na pojam Crkve.
2. Crkva. Kol sa svojim kozmikim promatranjem nebeskog Krista jasno razlikuje Crkvu od
onoga koji joj je Glava. Njezino obiljeje Tijela Kristova, s kojim smo se susreli u ranijim
poslanicama, poprima novi sadraj i jau zbiljnost. Crkva je Tijelo Kristovo jer je sastavljena od
svih krana ija su tjelesa krtenjem povezana s fizikim tijelom uskrslog Krista i primaju od
njega novi ivot, ivot Duha.
Pavao je proirio svoje obzorje razmatrajui zabludu Koloana i osjeajui potrebu da je
pobije. Sada, kad je pokazao univerzalnu Kristovu nadmo, uvia da Crkvu valja promatrati u iroj
perspektivi. Najsnanije ga se dojmila misao o zajednikom spasenju ovjeanstva u Kristu. Tako
se njegova misao usredotoila na Crkvu, koja je zajedno okupila idove i pogane: na Crkvu, koja je
Tijelo s Kristom kao Glavom, koja je Kristova zarunica te koja konano tako ispunjava obnovljeni
kozmos da je treba poistovjetiti s Kristovom pleromom .
V Rim 9-1Pavao se suoio s pitanjem ponovnog jedinstva idova i pogana te se morao
zadovoljiti da ga promatra kao tajnu boanskog plana. idovi su morali odbaciti evanelje da bi
pogani imali otvoren pristup k spasenju, ali e se na koncu Izrael vratiti stadu. Ef iznova prihvaa
to pitanje. Ve dvije posljednje kitice uvodnog himna (Ef 1,11-14) pokazuju da idovi i pogani
odgovaraju dvama razdobljima boanskog plana, razdoblju nade i razdoblju vjere u evanelje.
Zatim se u Ef 2.11-22 predmet obrauje izravno i uvjerljivo. Dva naroda, odijeljena za vrijeme
stare ekonomije spasenja, u kojoj je Izrael bio nosilac obeanja (Ef 2,11-13), povezana su zajedno i
izmirena s Bogom po krvi Kristovoj koja je dokinula staru ekonomiju spasenja (Ef 2,14-18).

Odsada su oni sjedinjeni kao sastavni dijelovi duhovnog hrama, gdje Bog prebiva meu ljudima (Ef
2,19-22). Pogani i idovi zadobili su isto spasenje i sainjavaju isto Tijelo (Ef 3,6).
Okupljanje spaenih izvreno je u jednom ovjeku (Ef 2,15), koji je Krist, prototip novog
ovjeanstva; u jednom tijelu (Ef 2,16), koje je njegovo tijelo, razapeto i mrtvo grijehu; u
jednom Duhu (Ef 2,18), koji je Duh uskrslog Krista. Ovdje susreemo temu o tijelu Kristovu
najdublje razvijenu. Ona se ovdje, oitije nego drugdje, ne moe metaforiki primijeniti na
svjetovnu sliku drutvenog tijela. Radi se o neemu sasvim drugom, o rastu individualnog tijela
Krista, koji je umro i uskrsnuo, po prikljuenju tjelesa krana tom tijelu u krtenju. Odatle se ono
protee u dimenzije velikog Tijela, Crkve. U isto vrijeme izraena je razlika izmeu Tijela, koje se
izgrauje na zemlji, i Glave, koja upravlja rastom s neba (Ef 4,15 si; usp. Kol 2,19). Cijela struktura
Crkve temelji se na jedinstvu i vodi jedinstvu (Ef 4,1-16). Pavao pri kraju iznosi jasnije razliku
izmeu Glave i Tijela (promatranu kao podlonost Tijela Glavi) i njihovo jedinstvo (koje se
postizava po ljubavi), kada prikazuje Crkvu kao zarunicu Kristovu (Ef 5,23-32).
Crkva nije samo Tijelo Kristovo, ona je njegova pleroma (Ef 1.23). Osim krana, koji su
tijelo u pravom smislu rijei, Crkva na neki nain obuhvaa sve snage novog stvorenja, koje je
ispunjeno mou uskrslog Gospodina. Uskrsli je Krist poetna stanica novog svijeta; u njemu je Bog
nanovo stvorio ovjeanstvo (Ef 4,24) i sjedinio svemir (Ef 1,10). Tako on u sebi obuhvaa svu
puninu Boga i novog svemira (usp. Kol 2,9) pa su oni koji su sjedinjeni s Kristom u stvari uronjeni
u tu puninu (Ef 3,19; 4,13; usp. Kol 2,10). Daak kozmikog gledanja iz Kol zadran je, dakako, i u
Ef, ali uvijek u vezi s pojmom Crkve.
3. Otajstvo. Pavao pun divljenja promatra kozmiko spasenje, koje obuhvaa idove i
pogane te se protee na sve stvorenje. On u tome vidi otajstvo, to jest tajnu, ve dugo skrivenu u
Bogu, ali sada objavljenu. On naglaava potrebu nadnaravne mudrosti za sticanje pravog znanja o
Bojem planu (Kol 1,26-28; 2,2 si). U Ef se takoer boanski plan spasenja prikazuje kao
otajstvo. To je u biti jo uvijek ukljuenje pogana u spasenje Izraelovo, tako u Ef 3,3-6,8 si
(razvijena paralela na Kol 1,25-27) i u Ef 6,19 (paralela na Kol 4,3). Ipak moemo rei da su u Ef
izrazitije istaknuti sjaj Kristova misterija i duhovna mudrost koja je potrebna da bismo ga
razumjeli. Ovdje je Pavlovo divljenje nad boanskim planom nalo upeatljiviji izraz (Ef 1,3-14).
On i ovdje ponosno govori o svome razumijevanju misterija te o svom pozivu da mu slui (Ef 3,112). Takoer upornije trai od svojih vjernika da ga promatraju i da od Boga mole svjetlo njegova
Duha, kako bi ga mogli razumjeti (Ef l,17sl; 3,16-19).
5. PASTORALNE POSLANICE
Dvije poslanice Timoteju i Poslanica Titu sainjavaju posebnu grupu meu pavlovskim
spisima. Od XVIII. stoljea prozvane su pastoralnim poslanicama. Budui da se sve tri bave
svojstvima i odgovornou onih koji upravljaju kranskim pukom, ovaj naziv je prikladan. Ove su
tri poslanice usko povezane ne samo po zajednikom interesu i sadraju, nego i po rjeniku i stilu.
Stoga ih radije obraujemo kao grupu, nego pojedinano.
1) OPI UVID
NASLOVNICI - Osim vrlo kratke Flm, jedino su pastoralne poslanice u pavlovskoj zbirci
(corpus paulinum) naslovljene pojedincima. U ovom su sluaju oba naslovnika bliski suradnici
Apostola.
Timotej je bio rodom iz Listre u Likaoniji. Otac mu je bio Grk, dok mu je majka Eunika bila
idovka, koja je postala krankom (kao i baka mu Loida). Pridruio se Pavlu poetkom njegova
drugog misionarskog putovanja i Apostol ga je prethodno dao obrezati (Dj 16,1-3; 2 Tim 1,5). Od

tada je bio Apostolov stalni suradnik pa njegovo ime stoji uz Pavlovo u naslovu mnogih poslanica
(1,2 |Sol; 2 Kor; Fil, Kol, Flm). Za vrijeme druge misije Pavao je poslao Timoteja iz Atene da
obie Crkvu u Solunu i vrlo se obradovao Timotejevu izvjetaju (1 Sol 3,2-6). Kasnije, za vrijeme
treeg misionarskog putovanja, Timotej je bio poslan na slinu misiju iz Efeza, kroz Makedoniju, u
Korint (1 Kor 4,17; 16,10; Dj 19,22). Prihvatimo li autentinost pastoralnih poslanica, moemo rei
da je Timotej bio suradnik Pavlov i pod kraj njegova misijskog djelovanja (1 Tim 1,3), dok su se
misli uhienog Apostola, koji je oekivao smrtnu osudu, jo uvijek okretale ljubljenom sinu '2
Tim 1,2), kojega je arko elio jo jednom vidjeti prije nego umre (2 Tim 4,9). Meu Pavlovim
suradnicima Timotej je drao poloaj koji su Filipi drali meu crkvama koje je on osnovao.
Mogue je da je, zbog Timotejeve mladosti (1 Tim 4.12), odnos izmeu oca i sina zauzeo mjesto
odnosa izmeu uitelja i uenika.
Za razliku od Timoteja, Tit se ne spominje u Djelima apostolskim. Ipak, iz Gal 2,1-5 vidimo
da je bio obraeni poganin, i stoga neobrezan. Upravo ga je zato i uzeo Pavao sa sobom kada su on
i Barnaba poli u Jeruzalem da obrane slobodu obraenika s poganstva od obdravanja
mojsijevskog Zakona.
Tit je pratio Apostola na drugom misijskom putovanju. Potkraj tog putovanja bio je poslan
iz Efeza u Korint da ponovno uspostavi red u toj nemirnoj crkvi (2 Kor 2,13: 7,6). Ovo osjetljivo
poslanje on je obavio uspjeno (2 Kor 7,6-13). Kasnije je bio ponovno poslan u Korint da
organizira prikupljanje darova (2 Kor 8, 6-17). Iz Poslanice Titu vidimo (opet pod pretpostavkom
da je spis autentian) da je Pavao u toku posljednjeg razdoblja svoga misionarskog djelovanja
postavio Tita za predstojnika Crkve na Kreti (Tit 1,5), ali mu se ovaj uenik imao kasnije pridruiti
u Nikopolu (Tit 3,12).
ZAJEDNIKE OZNAKE - Vidjeli smo da su pastoralne poslanice upuene dvojici
Pavlovih vjernih uenika te se gotovo iskljuivo bave organizacijom i upravljanjem crkava koje je
apostol povjerio njihovoj brizi. Teite je na uvrivanju i nema nove nauke, kao u ranijim
poslanicama. Postoji takoer znaajna razlika u stilu i rjeniku. Nestalo je bogate razlinosti,
uobiajenog nemara za sklad, to sve susreemo u drugim poslanicama. Mjesto toga. ove poslanice
teku bez zapinjanja, ak staloeno.
Apostol trai od svojih uenika da upravljaju crkvama koje je on osnovao te da u tu svrhu
postave nadglednike, starjeine i akone. Znaajno je da je prva zadaa predstojnika pouavati.
Trebaju nauavati zdravu nauku, koja je ujedno vana za udoree: o molitvi, dobrim djelima,
odnosima u obitelji. Ta nauka, vrsto utemeljena na Starom zavjetu, Kristu i apostolima, jest neto
to je primljeno i mora se sauvati. Jasno su oznaene linije prenoenja: od Krista Pavlu, koji je tu
nauku povjerio svojim uenicima. Oni je pak trebaju predati onima koje postave kao uitelje i
voditelje crkava.
Prava se nauka prepoznaje po tome da li potjee od apostola i da li vodi zdravoj pobonosti.
Ovdje nema mjesta za neplodnu raspravu o Zakonu i za pustolovno umovanje samozvanih uitelja.
Valja takoer uoiti da su karizme uzmakle u pozadinu. Nema ni zanimanja za paruziju, kako je to
svojstveno mnogim ranijim poslanicama, a eshatoloka je napetost gotovo odsutna. Kranstvo se
promatra kao neto vrsto ustaljeno u ovom vremenu: ono od svijeta trai uvjete nune za
izraavanje i irenje vlastitog ivota. Crkva je postala punoljetnom.
Najjaa opasnost dolazi iznutra. Ima krana koji ne potuju solidnu, tradicionalnu nauku i
koji ire lane ideje. Ove poslanice upuuju neke otre prigovore protiv njih. Oni su samozvani i
umiljeni uitelji koji glume naizgled duboko pobone ljude, zalaze u privatne kue te naoko bez
puno potekoa pridobivaju za svoje uvjerenje neke od slabije pouenih vjernika. Posebno su ene
bile lakovjerne (2 Tim 3,6 si). Ovi lani uitelji su hvalisavi. vode beskrajne rasprave o beskorisnim
pitanjima (1 Tim 1.4), umno su neobuzdani, povrni, zabrinut: samo za beskorisne stvari (1 Tim
6,4; Tit 3,9; 2 Tim 2.231. za prie i rodoslovlja (1 Tim 1,4; 4,7; Tit 1,14; 3,9). Osim toga. oni su

sebini, podmitljivi (Tim 1, 11), gledaju u religiji dobitak (1 Tim 6,5). Odvie su kritini,
neposluni pa se moe rei da su doivjeli brodolom vjere (1 Tim 1,19).
Pastoralne poslanice otkrivaju postojanje mjesne hijerarhije u pojedinim crkvama. Ona se
naziva episkopoi, starjeine, akoni. Na ovo se moramo vratiti u drugom kontekstu i stvar poblie
ispitati. injenica je da je hijerarhijsko ustrojstvo crkava opa briga ovih spisa.
Iako je mnogo toga novo i razlino, ipak dolaze glavne teme Pavlova nauavanja, osobito
nauka o spasenju, koje se postie Bojim darom, a ne djelima, te nauka o djelotvornosti Kristove
smrti i uskrsnua. Takoer kristologija 2 Tim 2,8-9 podsjea na kristologiju Rim 1,3. Moda nije
udno da je srodnost osobito bliska ondje gdje dolazi do izraaja Pavlova osoba i njegov rad. Tako
se ini da je opis Pavlova poziva i poslanja (1 Tim 1,11-14) prireen prema sjeanju na ranije
poslanice, a odlomak o Pavlovim patnjama (2 Tim 2,9-12) izriito je pavlovski. Moramo konano
imati na umu da je praktino usmjerenje pastoralnih poslanica ozbiljno prouzroilo poetni dojam o
znatnoj razlici izmeu njih i onih koje sigurno potjeu od Pavla. Ovdje je briga za crkvenu
organizaciju i kransko udoree zauzela mjesto velikih dogmatskih tema.
2) ANALIZA PASTORALNIH POSLANICA
PRVA TIMOTEJEVA
1. PLAN
____________________________________________________________________________________________
NASLOV (1,1 sl)
_____________________________________________________________________________________________
UPORNA BORBA
_____________________________________________________________________________________________
1) Lani uitelji
1,3-7
2) Uloga Zakona
1.8-11
3) Pavlovo poslanje
1,12-17
4) Timotej eva odgovornost
1.18-20
__________________________________________________________________________________________
VOENJE CRKVE
_____________________________________________________________________________________________
1) Javno bogosluje
2,1-15
2) Sluitelji
3,1-13
3) Otajstvo Krista
3,14-16
_________________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________________
LANI UITELJI
____________________________________________________________________________________________
TIMOTEJ I VJERNICI
___________________________________________________________________________________________
1) Openito
5,1 sl
2) Udovice
5.3-16
3) Starjeine
5.17-25
4) Robovi
6.1-2
_________________________________________________________________________________________
ZAKLJUAK
___________________________________________________________________________________________
1) Kriva nauka i novac
6.2b-10
2) Poticaji Timoteju
6,11-16
3) Pravo bogatstvo
6,17-19
4) Zavrno zaduenje
6.20-21
__________________________________________________________________________________________

2. Sadraj. Pozdrav (1 Tim 1, 1-2) predstavlja Pavla kao apostola Krista Isusa po nalogu
Boga, Spasitelja naega. Naziv Spasitelj primijenjen na Boga est je u Starom zavjetu i dolazi 6
puta u pastoralnim poslanicama (1 Tim 1,1; 2,3; 4,10; Tit 1,3; 2,10; 3,4), ali ga nema drugdje u
Pavlovim poslanicama. Apostol se obraa Timoteju, svome pravomu sinu u vjeri.
Trai od Timoteja da ostane u Efezu radi pobijanja krive nauke. Mitovi i beskrajna
rodoslovlja koja su sainjavala dio krive nauke jesu idovske legende, utemeljene na izvjetajima
Starog zavjeta i razraenim rodoslovljima kakva susreemo u apokrifnoj knjievnosti. Zastupali su
ih samozvani uitelji u svojim neplodnim raspravama. Timotej mora pokazivati vrijednost ljubavi,
dobre savjesti i neprijetvorne vjere (1 Tim 1, 3-7). idovski je zakon (zloupotrijebljen od strane
lanih uitelja) dobar, iako ogranien po svojoj svrsi. S kaznenog stajalita odnosi se na one koji
kre zakon, na one koji postupaju protivno od zdrave nauke koja je skladna s evaneljem slave (1
Tim 1,8-11). Misao o zdravoj nauci nalazi se jedino u pastoralnim poslanicama (1 Tim 1,11; 6,3;
Tit 1,9. 13; 2,1.8; 2 Tim 1,13; 4,3).
Spominjanje evanelja koje mu je povjereno (1 Tim 1,11) potie Pavla da zahvali na
velikom milosru i velikodunosti koju je Krist pokazao pozvavi progonitelja Crkve u svoju
slubu. Apostol je ivi dokaz istinitosti tvrdnje da je Krist doao na svijet spasiti grenike. Pavao
zavrava svoju zahvalu sveanom doksologijom (1 Tim 1, 12-17). Timoteju povjerava da pokrene
rat protiv krivih uitelja u skladu s prorotvima neko nad njim izreenima, to jest
svjedoanstvom kranskih proroka kojim je bilo popraeno Timotejevo reenje. Vjera nekih ve je
doivjela brodolom. Pavao je dvojicu izopio (usp. 1 Kor 5,5). Jedan se, Himenej, ponovno
spominje u 2 Tim 2,17.
Zatim Pavao donosi preporuke za red na javnom bogosluju zajednice. Molitvu treba
prikazivati za kraljeve i sve koji su na visokim upravnim poloajima, kako bi krani mogli
provoditi miran i poboan ivot a svi ljudi postii spoznaju istine, jer Bog hoe da se svi ljudi spase
(1 Tim 1,1-4). Sadraj kranske vjere jest jedan Bog i jedan posrednik, Krist, koji je umro za sve.
Pavao, propovjednik i apostol pogana, glasonoa je svjedoanstva o spasiteljskoj volji Bojoj po
Kristu (1 Tim 2, 5-7). U zajednicama samo mukarci trebaju moliti javne molitve, a ene neka ute
u crkvi. Dunost im je ivjeti edno, vriti dobra djela i pokoravati se muevima (usp. 1 Kor 14, 3435; 1 Pt 3, 3-4). Poziv je ene u skladu s Post 3,16 da bude majka. Ova izreka je upravljena protiv
neke krive nauke (1 Tim 4,3) koja je potcjenjivala brak (1 Tim 2, 8-15).
Sluba episkoposa (biskupa) plemenita je zadaa koja trai prokuane odlike (usp. Tit 1,
7-9). Iste se odlike trae od akona (1 Tim 3, 1-13). Pavao se nada da e brzo doi u Efez, ali pouke
sadrane u ovoj poslanici imaju posluiti za sluaj da on bude sprijeen. U meuvremenu Timotej
upravlja kuom Bojom - stupom i uporitem istine.17 Tema o istini provlai se kroz
pastoralne poslanice: 1 Tim 2,4; 3,15; Tit 1,1.14; 2 Tim 2,15.18.25; 3,7-8; 4,4. Misterij nae vjere
(usp. 1 Tim 3,9) je velik: on nije nita drugo nego Krist. Ova je misao razvijena u citatu iz nekog
starokranskog himna koji velia pobjedu Kristova slavnog uskrsnua i uzaaa (1 Tim 3,14-16).
U posljednje e se dane dogaati otpad od vjere (usp. 2 Sol 2.3-11), koji e izazvati varavi duhovi to ljude
okreu protiv Bojih darova. Preziranje braka (ako ne nuno i suzdravanje od nekih jela) pokazuje, ini se, gnostiki
dualizam, ali ipak te zablude mogu pripadati kojoj ezoterikoj idovskoj sljedbi (usp. Kol 2,16-21). Prava je nauka da
je dobro sve ono to je Bog stvorio i upotreba se zemaljskih dobara posveuje molitvom (1 Tim 4,1-5). Timotej kao
vjerni uenik ima pouavati brau u tom smjeru, a neka nema nita s bezbonim i ludim priama (1 Tim 4,6-10). Iako
je po godinama mlad, treba davati dobar primjer svima. Treba sudjelovati u javnom itanju rijei Boje i tumaiti sveti
tekst kod javnih okupljanja. Bio je posveen za slubu polaganjem ruku pa neka izvrava boansku karizmu koju je
primio. Bude li vjeran svojoj slubi Rijei, spasit e sebe i one koji ga sluaju (1 Tim 4,11-16).

17

Neki su oci sliku stup istine, koja se odnosi na kransku objavu, primjenjivali na Timoteja, ne na Crkvu. Ovo se
tumaenje slae s ulogom Timoteja u pastoralnim poslanicama. ini se da kumranski spisi doputaju ovakvo tumaenje

Timotej treba biti paljiv u saobraanju s vjernicima, jer drskosti nema mjesta (1 Tim 5,12). Zatim se odreuje kako se ima vladati prema razliitim slojevima unutar zajednice (1 Tim 5,36,2a). Postoje tri vrste udovica (1 Tim 5,3-16): one za koje se brinu njihove obitelji (r. 4); one koje
su zaista udovice, to jest stvarno zavisne (r. 2-8.16); one koje imaju slubeni poloaj i vre
posebne usluge u svojim crkvama (r. 9-15). Prema starjeinama treba postupati s potovanjem,
osobito prema onima koji vjerno vre slubu propovijedanja i uenja. Timotej ne smije na brzinu
postavljati ljude na slubu u Crkvi (Tim 5,17-22). U razliitim napomenama (1 Tim 5,23-25) Pavao
ga savjetuje da se brine za vlastitu duhovnost. Na koncu su upute o robovima i gospodarima.
Kranski robovi duni su potivati svoje poganske gospodare, da ne bi dolo do preziranja
kranske nauke. Ako su im gospodari krani, ne smiju to iskoritavati nego ih trebaju jo vie
potivati (1 Tim 6.1-2a).
Timotej se treba sjeati pouka koje je primio. Apostol ga ponovno opominje pred krivim
uiteljima (1 Tim 6,3-5). Krivo miljenje da je pobonost sredstvo dobitka jest povod tvrdnji o
suprotnosti izmeu lanog i pravog bogatstva (1 Tim 6,6-10). Usrdni poticaj Timoteju da vodi
ustrajnu bitku vjere (1 Tim 6,11-14) zavrava sveanom doksologijom (1 Tim 6,15-16), koja
podsjea na 1 Tim 3,16. Odlomak 1 Tim 6,17-19 logiki bi trebao doi iza 1 Tim 6,6-10. U njemu
se auktor vraa temi o bogatstvu i opasnostima blagostanja. Posljednji nalog ueniku jest napomena
njegove dunosti da brani prava vjeru protiv napadanja lanih uitelja (1 Tim 6,20-21).
POSLANICA TITU
PLAN
__________________________________________________________________________________________
NASLOV (1,1-4)
_____________________________________________________________________________________________
TITOVE DUNOSTI (1,6-16)
____________________________________________________________________________________________
1) Postavljanje starjeina
1.5-9
2) Suprotstavljanje lanim uiteljima
1,10-16
___________________________________________________________________________________________
POTICAJI (2,1-3.11)
________________________________________________________________________________________________
1) Kransko ponaanje u Crkvi
2.1-10
Temelj ponaanja
2,11-15
2) Kransko ponaanje u svijetu
3,1-2
Temelj takvog ponaanja
3,3-7
3) Zavrni savjet Titu
3,8-11
_______________________________________________________________________________________________
ZAKLJUAK (3,12-15)
_____________________________________________________________________________________________

2. Sadraj. Naslov je (Tit 1,1-4) dugaak i neobino sveanog tona. Poslanje Pavla, apostola
Isusa Krista, jest da propovijedanjem vodi izabrane po vjeri vjenom ivotu koji js Bog obeao u
Starom zavjetu.
Pavao podsjea Tita da ga je ostavio na Kreti da organizira Crkvu, osobito postavljajui
starjeine u mjesnim crkvama. Navode se svojstva i dunosti starjeine - nadglednika (biskupa),
Bojeg sluge. Glavna mu je dunost nauavati i braniti zdravu nauku (Tit 1,5-9). Krivi uitelji oito idovi ili judaizanti - uznemirili su zajednice. Treba ih pobijati (Tit 1,10-16). Izreka (r. 12)
kretskog pjesnika (iz VI stoljea) Epi-menida tono odgovara tim ljudima. Kreani su slovili kao
lasci (kao to su Korinani slovili kao seksualno nemoralni).

Zatim dolazi niz poticaja Titu. Prije svega treba uvijek nastojati da nauava zdravu nauku.
Mora pouavati krane njihovim dunostima. Pisac razlikuje pet kranskih grupa te daje posebne
savjete svakoj: stariji mukarci, starije ene, mlade ene, mladi mukarci, robovi (Tit 2, 1-10).
Temelj kranskog ponaanja je oitovanje spasiteljske milosti Boje u Kristu. Krani su, iako
ive na ovom svijetu, usmjereni (ili bi trebali biti) prema paruziji velikoga Boga i spasitelja naega
Isusa Krista - otvoreno iznoenje boanstva Kristova - koji je svojom smru stekao Bogu novi
narod (Tit 2,11-15).
Zatim Pavao podsjea krane na dunost podlonosti zakonitim graanskim vlastima te ih
potie da budu ljubazni i pristojni prema svima ljudima (Tit 3,1-2). Temelj takvog ponaanja
iznesen je u izreci koja razvija nauku Ef 2,3-10 i saima nauku Rim: dobrota i ljubezna blagost
Boga, naega Spasitelja, koji nas je spasio ne naim djelima, nego po Isusu Kristu, darom krtenja
koje je kupelj preporoda u Duhu Svetom. Jednom opravdani Kristovom milou, batinici smo
vjenog ivota (Tit 3,3-7).
U zakljuku Apostol potie Tita neka se pridrava onoga na to mu je skrenuta panja.
Treba poticati ljude na vrenje dobrih djela, a s druge strane izbjegavati neplodna raspravljanja i
zaobilaziti stranarenje (Tit 3,8-11). Kada Artema i Tihik stignu na Kretu, Tit se treba pridruiti
Pavlu i Niko-polu (u Epiru). Treba takoer opremiti za put Zenu i Apolona (Tit 3,12-14). Zavrni
pozdrav (Tit 3,15) je kratak i uobiajen.
DRUGA TIMOTEJEVA
1. PLAN
________________________________________________________________________________________________
NASLOV (1,1-2)
___________________________________________________________________________________________
ZAHVALA (1,3-5)
_________________________________________________________________________________________
POZIV NA TRPLJENJE
_____________________________________________________________________________________________
1) Neustraivo ispovijedanje vjere
1,6-14
2) Nevjerni i odani prijatelji
1,15-18
3) Spremnost na trpljenje
2.1-13
_________________________________________________________________________________________
LANI UITELJI (2,14-4,5)
________________________________________________________________________________________
1) Savjet sluiteljima
2,14-19
2) Osobni savjet
2,20-26
3) Pogibelji Posljednjeg Dana
3,1-17
4) Sveano zaklinjanje
4.1-5
_____________________________________________________________________________________________
ZAKLJUAK (4,6-22)
___________________________________________________________________________________________
1) Pavlova oporuka
4,6-8
2) Pavao i njegovi prijatelji
4,9-18
3) Osobni pozdravi
4.19-23

________________________________________________________________________________
2. Sadraj. Naslov je (2 Tim 1,1-2) isti kao u 2 Kor i Kol. Pavao s ljubavlju misli na svog
ljubljenog sina i zahvaljuje Bogu za Timotejevu vjeru, koja je poput vjere njegove bake i majke
(2 Tim 1,3-5).

On zatim poziva Timoteja da iznutra oivi dar Boji, milost posveenja koju je primio kada
je slubeno postavljen u slubu apostola, milost hrabrosti i sile. Potie ga da podnosi svoj dio patnje
za evanelje te da te nevolje radosno trpi kao Pavao (2 Tim 1,6-8). Bog nas je, naime, pozvao ne
zbog naih djela, nego slobodno, snagom svoje milosti, koja se sada oitovala nastupom naeg
Spasitelja Isusa Krista, koji je razorio smrt i dao da zasja ivot i besmrtnost (2 Tim 1,9-10). Pavao
trpi za evanelje, ali se ne stidi svog trpljenja (pa ne bi trebao ni Timotej). Postavljen je za
propovjednika, apostola i uitelja evanelja te se nada da e do kraja vrsto ustrajati u svojoj
zadai. Timotej e takoer, uz pomo Duha Svetoga, ostati vjeran evanelju (2 Tim 1,10-14). Pavla
su napustili njegovi prijatelji iz Azije. Naprotiv, vjernost Oneziforova je to vie dobro dola i
Apostol izraava svoju toplu zahvalnost (2 Tim 1,15-18). Pavao je Timoteju, prilikom uvoenja u
slubu apostola (pred mnogim svjedocima, usp. 1 Tim 4,14; 6,12), povjerio zdravu predaju vjere,
a on sa svoje strane treba tu predaju povjeravati pouzdanim ljudima koji e pouavati druge. On,
meutim, treba biti spreman da podnese svoj dio patnje poput vojnika, sportaa ili zemljoradnika,
koji bere plod jedino ako prihvati potekoe svog poziva (2 Tim 2,1-7). Vjerno sluenje donosi kao
nagradu drugovanje s Isusom Kristom. Pavao ponovno stavlja za primjer svoje vlastite patnje.
Odlomak zavrava citatom (2 Tim 2,11-13) iz krsnog himna: na krtenju kranin umire i ustaje s
Kristom, ali taj sakramenat donosi dunost strpljivosti i vjernosti (2 Tim 2,8-13).
Sredinji dio poslanice (2 Tim 2,14-4,5) bavi se opasnou u koju mogu upasti zajednice
zbog lanih uitelja i pokvarene nauke. Timotej treba podsjeati svoje vjernike na zahtjeve njihova
kranskog zvanja i nastojati da ih odvrati od ispraznih rasprava, on treba sam davati primjer.
Poimence se spominju dva lana uitelja, Himenej i Filet. Pavao je prvoga ve izopio (1 Tim
1,20). Oni su nauavali da je uskrsnue ve prolo. Poznato nam je da je Grcima bilo teko
prihvatiti misao o tjelesnom uskrsnuu (Dj 17,32; 1 Kor 15,12) i ovi su uitelji tumaili uskrsnue
na duhovni nain, kao da se odnosi na ivot u Duhu nakon krtenja (usp. Rim 6,1-11; Kol 2,12; 3,1;
Ef 2,5). Ipak Crkva - koja naglaava stvarnost uskrsnua - stoji na vrstim temeljima koje je
postavio Bog (2 Tim 2,14-19). Metafora o Crkvi kao graevini po sebi vodi do daljnje slike o
posudama u kui od kojih neke slue asnoj, druge neasnoj svrsi. Neasne posude ovdje oznauju
lane uitelje koje valja izbjegavati. Apostol jo jednom opominje Timoteja da ne zamee neplodne
rasprave. Naglaava da treba, ako ve mora pobijati lane uitelje, postupati strpljivo i blago, jer bi
ih Bog mogao jo dozvati k pameti (2 Tim 2,20-26). Pravi apostol ne osuuje. On zna da Bog
uvijek moe uspraviti stuenu trsku i zapaliti stijenjak to tek tinja (Iz 42,3; Mt 12,20).
Ako prije paruzije ima doi zavrni val zla (2 Tim 3,l-5a), on je ve prisutan u lanim
uiteljima koji su neprijatelji prave religije (r. 5b). Oni bi mogli zavesti lakovjerne ene, ali njihov
e uspjeh biti kratkotrajan kao i uspjeh faraonovih vraara (usp. Izl 7,11-12.22; 8,7). Imena Janesa i
Jambresa, za koje naa poslanica kae da su se suprotstavili Mojsiju, dolaze iz kasne idovske
tradicije (2 Tim 3,6-9). Timotej je od poetka bio vjerni Pavlov uenik i zna to je Apostol podnio.
Dobro je pouen u Starom zavjetu od svoje majke i bake (usp. 2 Tim 1,5). U 2 Tim 16-17 imamo
svjedoanstvo za nadahnue Pisma, dok cijeli odlomak predstavlja vanu izjavu o vanosti i koristi
itanja Pisma (2 Tim 3,10-17). Slijedi veoma sveano zaklinjanje Timoteja, koji treba nastaviti
propovijedati evanelje, bilo to zgodno ili nezgodno. injenica da e ljudi otklanjati Rije i
priklanjati se bajkama, mimo oekivanja, jest daljnji razlog za ozbiljnije ustrajno propovijedanje. U
tim tekim vremenima i okolnostima od uenika se trai najvea vjernost (2 Tim 4,1-5).
Pavao sluti da e ovo njegovo drugo zatoenitvo u Rimu zavriti smrtnom osudom. Stoga
govori o svojoj krvi koja se izlijeva kao rtva Bogu (usp. Fil 2,17). Moe sa svom iskre-nou
izjaviti da je bio vjeran svojoj zadai te da se nada pobjednikom vijencu (2 Tim 4,6-8). Dema,
njegov suradnik iz prvog suzanjstva (usp. Kol 4,14; Flm 24), sada je napustio Pavla, dok su
Krescencije, Tit i Tihik odsutni na misionarskom djelovanju. Jedino je Luka s Apostolom i on sada
arko eli da mu dou Timotej i Marko. Ova nas trojica podsjeaju na izabrani krug Isusovih
uenika kakvi su bili Petar, Jakov i Ivan. Pavao trai da mu Timotej donese kabanicu, knjige i

pergamene koje je ostavio u Troadi te opominje uenika protiv nekoga Aleksandra. Pavao se sve
vie osjea usamljenim i naputenim, jer prilikom nedavnog suenja nitko nije digao glas u njegovu
obranu, ali ga je Gospodin spasio (2 Tim 4,9-18). Poslanica zavrava nizom osobnih pozdrava (2
Tim 4,19-22).
3) AUKTORSTVO I VRIJEME PISANJA
AUKTORSTVO - Na temelju izvanjske kritike vrlo je malo novozavjetnih spisa koji su
tako dobro posvjedoeni kao pastoralne poslanice. Euzebije, koji je bio duboko svjestan sumnja s
obzirom na neke nadahnute knjige, prihvaao je ove bez oklijevanja. Irenej (oko 185. god. posl.
Kr.) spominje 1 Tim 1,4 i pripisuje Pavlu nekoliko navoda iz pastoralnih poslanica, posebno 2 Tim
4,10-11. Klement Aleksandrijski citira pastoralne poslanice, koje pripisuje Pavlu, vie od etrdeset
puta. Tacijan je priznavao da je Poslanica Titu pavlovska, a Muratorijev kanon sadri ova tri spisa u
popisu Pavlovih poslanica. Polikarp ih je vrlo dobro poznavao, a znao je za njih i Klement Rimski.
Moemo biti sigurni da je zbirka Pavlovih poslanica, sabrana prije konca I stoljea, sadravala ove
poslanice. U to su doba bili jo ivi mnogi Apostolovi suvremenici. Nije vjerojatno da je neki
krivotvoritelj, osobito u Efezu, uspjeno podmetnuo Pavlove poslanice.
Ipak je, unato jakom svjedoanstvu predaje o pavlov-skom podrijetlu pastoralnih
poslanica, od poetka XIX stoljea sve vie napadana njihova autentinost na temelju kritike.
,Stoga su danas mnogi strunjaci skloni prihvatiti njihovu neautentinost kao gotovu injenicu. Ovi
strunjaci temelje svoje stajalite na naravi pobijanih zabluda i na hijerarhijskom ustrojstvu crkava,
to oboje (prema njihovu miljenju) ukazuje na II stoljee, a takoer i na jeziku i stilu koji, po
njihovu miljenju, sasvim vjerojatno nisu od Pavla. Ispitajmo poblie te razloge.
1. Zablude. Neki tvrde da su zablude koje se napadaju u ovim poslanicama svojstvene gnosticizmu
II. stoljea. No ini se da su nepotpune i usputne napomene o lanim uiteljima u pastoralnim
poslanicama krhka podloga za tako sigurnu tvrdnju. U stvari, podaci takvi kakvi jesu ne prisiljavaju
nas da izaemo izvan okvira I. stoljea.
Osim toga, dobivamo dojam da opasnost ne prijeti od pokreta koji se suprotstavlja Crkvi,
nego od neega unutar kranskih zajednica. Stoga moemo u judaizmu gledati izvor tih zabluda.
Propovijedanje protivnika prilika je za rasprave o Mojsijevu zakonu (Tit 3,9; 1 Tim 1,7). Ti lani
uitelji prave razliku izmeu istih i neistih jela (1 Tim 4,3; Tit 1,15), njihovo uenje nije nita
drugo nego idovske bajke (Tit 1,14). Tit treba biti oprezan osobito pred strankom obrezanih,
koju mora uutkati (Tit 1,10-11). Dakle, ti lani uitelji su judaizanti. 2 Tim 3,8, izgleda, diskretno
aludira na magijske obrede. To, i osuivanje braka (1 Tim 4,3), sigurno nije na liniji pravovjernog
idovstva pa moemo pomiljati na sinkretistiko idovstvo, kao u sluaju zablude u Kolosima.
Ovo he-terodoksno idovstvo moe voditi prema gnosticizmu II. stoljea, ali pastoralne poslanice
ne daju nikakvog traga specifinim oznakama gnosticizma, kao to je dualizam, emanacija eona,
suprotstavljanje Boga Starog zavjeta Bogu Novog zavjeta. Stoga vidimo da ti dokazi ne idu u prilog
tvrdnji da su pastoralne poslanice nastale u II. stoljeu. One vie upuuju na vrijeme kad je nastala
Poslanica Koloanima.
2. Ustrojstvo Crkve. Tvrdi se da hijerarhijsko ustrojstvo crkava, kako je prikazano u
pastoralnim poslanicama, pretpostavlja znatno kasnije vrijeme od Pavlova. Da bismo uvidjeli
vrijednost ovog dokaza i njegovu teinu, moramo pogledati kakvo je ustrojstvo crkvene zajednice
tokom Novog zavjeta. Vidimo da je prvotna palestinska zajednica u svom najranijem razdoblju kao
hijerarhiju imala apostole i akone. Zajednice izvan Palestine bile su pod upravom apostola koji ih
je osnovao. Kad je on bio odsutan, vodio ih je preko poslanica ili preko predstavnika koji su bili
ovlateni. Poelo se takoer stvarati mjesno ustrojstvo. Bilo je ureeno po primjeru idovske
sinagoge, a osobito po uzoru sinagogalnog sistema starjeina. Zbog toga susreemo ve u Dj 11,30
starjeine u samoj jeruzalemskoj Crkvi a u Dj 15 spominju se apostoli i starjeine. Nema
dokaza da je u zajednicama jedan starjeina imao prednost nad drugima.

Jakovljev poloaj proizlazi iz njegova jedinstvenog poloaja: poloaja brata Gospodinova.

Na ovom stupnju razvoja u hijerarhiju su spadali: apostoli i njihovi izaslanici, starjeine i akoni.
Kako je vrijeme prolazilo i apostoli nestajali, jedna je linost poela zauzimati poseban
poloaj u mjesnim crkvama. To je episkopos, koji je imao vlast nad starjeinama, akonima i
vjernicima. Iz spisa Ignacija Antiohijskog znamo da je takvo stanje bilo u maloazijskim crkvama
poetkom II. stoljea. U to je vrijeme episkopos biskup, a presbyteroi su sveenici.
Izraz episkopos upotrebljavao se ve u I. stoljeu, iako u mnogo manje preciznom znaenju,
i imao je isto znaenje kao i presbyteros (starjeina). Tako je na primjer Pavao sazvao u Miletu
starjeine Crkve u Efezu (Dj 20,17) te ih uvjerio da ih je Duh Sveti postavio nadglednicima
(episkopoi) da pasu Crkvu Boju (Dj 20,28). Slino, pozdravljajui dostojanstvenike crkve u
Filipima Pavao spominje nadglednike (episkopoi) i posluitelje (diakonoi) (Fil 1,1). Ukoliko
starjeine nisu ukljueni u nadglednike, nerastumaivo je njihovo isputanje. Tako su sredinom I.
stoljea izrazi presbyteros i episkopos u svakom pogledu sinonimni. U najboljem sluaju moemo
opaati izvjesne nijanse vie negoli prave razlike. Prvi je izraz idovskog podrijetla (prvotna ga je
Crkva barem preuzela iz idovstva) i odnosi se na zrelost i dostojanstvo osobe. Drugi se
upotrebljavao u grkom svijetu za oznaavanje nekog nadglednika ili uvara. Moramo takoer
priznati da sluba episkoposa, koja je s vremenom jasnije definirana, upadljivo slii na slubu
mebaqqer-a ili predsjednika kumranskih logora ili grupa. Svaki je takav 'logor' imao
'nadglednika' (mebaqqer), koji je takoer bio nadlean za pouavanje i vodstvo kandidata. Ova
neobina kombinacija vjerskih i upravnih funkcija ponovno se susree u episkoposu prve Crkve.
Bez obzira na podrijetlo naziva, vidimo da pastoralne poslanice odraavaju povijesnu
situaciju I. stoljea. Iako susreemo izraze episkopos, starjeina i akon, oni se nikada ne
upotrebljavaju u preciznom terminolokom znaenju koje imaju u poslanicama Ignacija
Antiohijskog. Tako u 1 Tim 3,2 autor zapoinje prikazivati svojstva i dunosti episkoposa pa zatim
prelazi na ista svojstva i dunosti akona, ne spominjui starjeina. Meutim, u Tit 1,7 (jedini
odlomak u kojem jo dolazi rije episkopos) rasprava tee ovako: u r. 5 Tit ima uspostaviti
starjeine po gradovima Krete; u r. 6 svaki od njih treba biti besprijekoran; u r. 7 episkopos kao
Boji upravitelj treba da bude .... Ovi tekstovi pokazuju da izrazi episkopos i presbiteros jo ne
oznauju dva jasno odvojena stupnja hijerarhije. Stoga hijerarhijsko ustrojstvo to ga
pretpostavljaju pastoralne poslanice nikako ne zahtijeva II. stoljee. Ono po svoj prilici ide u prilog
tvrdnji da je Pavao autor tih poslanica.
3. Stil i rjenik. Najozbiljniji prigovori Pavlovu auktorstvu pastoralnih poslanica dolaze
odavde. Tvrdi se da je sasvim nevjerojatno da bi stih bio Pavlov, a s obzirom na rjenik, da on
obuhvaa veoma mnogo rijei koje se ne nalaze u drugim poslanicama.
Ovu vrstu dokaza treba obraditi veoma paljivo i ona je, oito, otvorena subjektivnom
tumaenju. Prouavanje drugih poslanica uvjerilo nas je da je Pavao svestran te da ima razliite
stilove. U pastoralnim poslanicama susreemo se s novim problemima. Ukupni broj hapax
legomena (306) moe se znatno smanjiti kada iskljuimo neke rijei koje ne sadre nita specifino
(na primjer stomak, baka), ili koje dolaze iz korijena to ga je ve upotrebljavao Pavao, ili koje pak
trai predmet raspravljanja (ukazivanje na zablude itd.). Nadalje, svi se ovi izrazi moraju vagati po
prisutnosti rijei i izraza koji su autentino pavlovski. Ipak se susreemo ne samo s promjenom
rjenika i naglaska, nego takoer i poglavito s novim nainom izraavanja. Pred nama su misli i
pojmovi u pravom smislu rijei helenistiki, koji nisu zaustavljeni u ranijim no-vozavjetnim
spisima. U isto vrijeme i dalje prevladava idovska i rabinska podloga u pastoralnim poslanicama.
Kao rezultat izlazi Pavlova misao u helenistikom ruhu. Kao batinik izraelskih proroka
Apostol je do sada pisao svoju teologiju pomou idovskih izraza i starozavjetne terminologije.
Sada, potkraj svoga ivota, on vidi da je - uglavnom zahvaljujui njemu - kranstvo pustilo korijen

u drugu kulturu i postalo univerzalna religija. Stoga je bilo hitno potrebno izraziti novu vjeru
izrazima koji su pristupaniji grkom mentalitetu. To on ini u pastoralnim poslanicama.
Pavao, starac, ponovno je rabin koji svome ueniku povjerava nauku koju on treba vjerno
sauvati. Tako pastoralne poslanice prvenstveno vode brigu o prenoenju kranske nauke koja
prelazi iz razdoblja apostola u razdoblje sljedee generacije.
Pavao eli ne samo ovjekovjeiti svoju nauku nego takoer dati slubeno, autoritativno obiljeje
institucijama i sadraju propovijedanja koji on od sada smatra pokladom (paratheke) (2 Tim 1,14). Godine 67. vjernici
su batinici svete i neuklonjive predaje: Pistos ho logos (vjerodostojna je rije) (1 Tim 1,15; 3,1; 4,9; Tit 1,9; 3,8: 2 Tim
2,11).

Mnogo od onoga to smo spomenuli u vezi s auktorstvom Ef vrijedi takoer ovdje, ak i u

veoj mjeri. Dok nas nita ne uvjerava protiv supstancijalnog pavlovskog autorstva, nije lako
prihvatiti tvrdnju da je autor Sol, Gal, i Fil napisao i ove stranice. Ovdje vie nego igdje drugdje
uviamo zahvate tajnika. Ipak ne moemo rei tko je on bio. Moda profesionalni govornik, neka
vrsta kranskog Tirana (usp. Dj 19,9) idovskog podrijetla? Moda takoer koji obraeni esen,
jer je tema o istini, svojstvena Kumranu, takoer svojstvena pastoralnim poslanicama.
VRIJEME I MJESTO PISANJA - Meusobna povezanost pastoralnih poslanica je takva da
su sve tri morale biti napisane u kratkom vremenskom razmaku. Prvu Timotejevu i Poslanicu Titu
rastavlja vrijeme od jedan ili dva mjeseca, moda samo nekoliko tjedana. Izgleda takoer da je od
njih 1 Tim napisana prije, a Tit je saetak prve. Ne moe biti sumnje da su obadvije nastale prije 2
Tim. Ova posljednja bila je napisana kada je Apostol po drugi put bio zatvoren u Rimu (2 Tim
1,17). On u njoj govori da e brzo na sud (2 Tim 4,16-18) i - ne zavaravajui se o ishodu pripravlja se na smrt (2 Tim 4,6-8). Prema tome, 2 Tim je bila napisana u Rimu godine 67, a to je
po predaji godina Pavlove smrti. Druge su bile napisane malo prije, god. 66-67, bez sumnje iz
Makedonije.
4) NAUKA
Spasenje vjernika ostvaruje se u Crkvi, i to njezinim propovijedanjem, sakramentima i
preko sluzitelja. Crkva se moe usporediti s kuom (1 Tim 3,15; 2 Tim 2,19-21) u kojoj su Boji
upravitelji i nadstojnici (Tit 1,7). Okupljanje nadomjeta Boji narod |Starog zavjeta; okupljena
zajednica je novi Boji narod, koji je Krist sebi pripravio (Tit 2,14). To je Crkva Boga ivoga, jer
je Izraelov Bog ivi postao Bog krana. Stoga je Crkva postala jedino svetite pravoga Boga.
Tu Crkvu posluuju sluitelji: izaslanici apostola, starjeine, ili upravitelji i akoni.
Poslanici Apostola - koji je vrhovna glava Crkve koju je osnovao - nastavljaju uvrivati djelo
koje je Pavao zapoeo (Tit 1,5). Oni su uitelji koji moraju neumorno govoriti (2 Tim 4,2) izlaui
zdravu nauku koju su sami primili (1 Tim 6,20; Tit 2,1; 2 Tim 1,13; 3,14), otro obraunavajui s
nezdravom naukom (1 Tim 1,3; Tit 1,10-13) te traei punu doktrinarnu formaciju od onih koje
postave na slubu (Tit 1,9; 2 Tim 2,2). Oni su pastiri koji vjernike vode i brino pouavaju u
stalekim dunostima (1 Tim 6,1-2; Tit 2,1-10). Odgovorni su za odravanje bogosluja (1 Tim 2,811). Starjeine ili episkopoi upravitelji su mjesnih zajednica (1 Tim 3,2; Tit 1,7). Oni predsjedaju
kod liturgijskog okupljanja, propovijedaju i pouavaju (1 Tim 3,2; 5,17; Tit 1,11) te s Apostolom ili
njegovim izaslanicima postavljaju ruke na druge (1 Tim 4,14). U dva paralelna odlomka prikazana
je slika savrenog episkoposa (1 Tim 3,1-7; Tit 1,6-9). Nisu posve jasne funkcije i dunosti akona.
Mjesto toga vidimo koje se odlike od njih trae, a one su gotovo iste kao odlike koje se trae od
starjeina (1 Tim 3,8-10.12-13).
Moralne kreposti dobrano su zastupljene u pastoralnim poslanicama. Krani su pozvani da
provode poboan ivot (1 Tim 2,2; Tit 2,12). Eusebeia (pobonost, bogoljubnost) znai vie
nego hrvatska rije pobonost. Ona je istovremeno klanjanje Bogu i izvravanje njegove volje,

obuhvaa sveukupnost naih odnosa prema Bogu. Udruujui strahopotovanje, zahvalnost i ljubav
ona trai ispunjavanje svih dunosti vjere te izvravanje moralnih kreposti. Tako se, u stvari, od
kranina jednostavno moe zahtijevati: vjebaj se u po-bonosti (1 Tim 4,7). Zahtjev za
prakticiranjem moralnih kreposti bez sumnje je odgovor protivnicima koji svojim besciljnim
umovanjem ele odvui sebe i druge u lani misticizam. Osim pobijanja zabluda istie se da
uzviena nauka mora postati stvarnost, kako kranstvo ne bi bilo neto nestvarno. Tako pastoralne
poslanice, poput 1 Iv, vode krane konkretnom proivljavanju svagdanjeg ivota u Kristu.
Stoga kranin nastoji od sveg srca ispunjavati dunosti svoje dobi i stalea. Otac obitelji s
pravom vodi svoju kuu (1 Tim 3,4-5); ene trebaju ljubiti svoje mueve a majke svoju djecu (Tit
2,4-5); robovi trebaju biti pouljivi i savjesni u svojoj slubi (Tit 2,9-10). Svi se moraju pokoravati
zakonitoj vlasti (Tit 3,1). Kranski odgoj, utemeljen na Pismu, ne smije biti povran, nego mora ii
za formiranjem cjelovitog ovjeka (2 Tim 3,16-17). Kranin je usporeen s vojnikom, sportaem
ili zemljoradnikom (2 Tim 2, 3-6), kod ega je naglasak na osobnom naporu, izvravanju kreposti,
vjebanju u pobonosti (1 Tim 4,7). Dobra djela trebaju biti njegova neprestana briga (Tit 3,8.14),
to znai krepost u svim njezinim oblicima (Tit 2,7; 1 Tim 5,25), ili, tonije reeno, sluenje
blinjemu (1 Tim 5.10; 6,18). Istinitost vjerske nauke dokazuje se i izraava kreposnim ivotom
krana (Tit 2,10). Neprestana i uporna borba vjere jest trajni dokaz djelotvornosti milosti Boje (1
Tim 6,12; Tit 3,3-8).
6. POSLANICA HEBREJIMA
1) OPI UVID
KNJIEVNA VRSTA - Poslanica Hebrejima razlikuje se od ostalih novozavjetnih
poslanica time to zavrava kao poslanica (Heb 13,18-25), iako ne poinje kao poslanica i nedostaje
joj uobiajeni poetni naslov s imenom pisca i naslovnika. 1 Iv takoer poinje bez poslanine
formule, ali brzo pokazuje pravo obiljeje pisma (1 Iv 1,4), dok Heb ima prvi formalno poslanini
izraz jedino u 13,22: samo vam ukratko na-pisah. Ipak podaci u djelu ostavljaju dojam da se radi
o poslanici. Uzvici: brao (Heb 3,12; 10,19), sveta brao (Heb 3,1), ljubljeni (Heb 6,9) ne bi
bili na mjestu u Heb kad bi ona bila rasprava i stoga bezlina po tonu. Piscu su naslovnici dobro
poznati s obzirom na njihove duhovne prilike (Heb 5,11-14; 6,9-12), na opasnosti kojima su
izloeni (Heb 2,1 si; 3,12-13; 4,1.11; 10,25 si) i zasluge dobrih djela koja su uinili (Heb 6,11;
10,32 si). Ukratko, izgleda da je Heb pisana kao poslanica. Pisac je daleko od naslovnika i ulazi u
konkretnu situaciju.
Uza sve to Heb zvui osobito sveano. Auktor je definira kao rije ohrabrenja (Heb
13,22) i upotrebljava izraze svojstvene govornikom stilu (Heb 2,5; 5,11; 6,9; 7,9; 9,5; 11,32).
Stoga su je neki smatrali homilijom u obliku poslanice ili spisom koji je dijelom homilija a dijelom
poslanica. Ipak, nedvojbena prisutnost homiletskih elemenata ne dokazuje da je to u poetku bila
homilija koja bi kasnije bila prireena u obliku pisma. Taj dojam dobiva se zbog znaajnih
govornikih sposobnosti pisca, no ti darovi mogu doi do izraaja i u pisanju poslanice. Izneseno je
miljenje da je Heb vie poslanica nego pismo, ali bi moda bilo bolje ne pretjerivati razlike
izmeu ovih dviju knjievnih vrsta, kao da ne bi mogla postojati neka meuvrsta. ini se da je to
upravo sluaj s Heb: to je pisme zbog svog okvira, jer nikada ne gubi iz vida jasno odreenu grupu
italaca; no to je i poslanica, i to zbog uzvienosti predmeta koji je obraen te zbog stila.
POVOD - Auktor Heb obraa se idovima koji su se odrekli svoje bive religije i napustili
mojsijevske obrede i propise (usp. Dj 21,21). Pridruili su se Crkvi te ispovijedaju Isusa kao Mesiju
i Spasitelja (Heb 13,8). Prijelaz sa starog reda na novi psiholoki je teak. itateljima nije lako
napustiti steene navike, narodnu i religijsku predaju, pa i predrasude. Ovi su obraenici ivlje
svjesni onoga to su izgubili odriui se hrama nego onoga to mogu nai na kranskim

liturgijskim skupovima. Nedostaje im velianstvena liturgija koju su dobro poznavali. Novo

bogosluje ima veoma malo toga to bi osjetno podupiralo njihovu vjeru.
Oigosani kao odrodi osjeaju da ih pripadnici njihove prijanje vjere progone. Smatraju se
veoma osamljenima te kao u izgnanstvu. Bili su progonjeni, oduzeta su im imanja, neki su dospjeli
u zatvor (Heb 10,32-36). Na temelju svog idovskog mentaliteta bili su skloni gledati u toj bijedi
znak da ih je Bog napustio (usp. Heb 6,10). Jesu li se prevarili prihvativi kranstvo Pogorao im
se duhovni ivot, jer su postali tromi i tvrdih uiju (Heb 6,12; 5,11). Bili su iskuavani (Heb 2,18),
stajali su pred stvarnom mogunosti muenitva (Heb 12,14), stoga su neki obeshrabreni (Heb
12,12).
Sve ovo razjanjava zato je ba ovakav ton nae poslanice i zato se u njoj ponavljaju
poticaji. itatelji su najprije pozvani da prianjaju uz rije Boju kako ju je objavio Krist, da ne bi
zalutali od istine (Heb 2,1). Trebaju ustrajno nastaviti svoj put kao sportai (Heb 12,1). Ne smiju se
zavarati ni preputati klonulosti (Heb 13,9; 12,3) i valja im opirati se grijehu (Heb 12,4). Trebaju
gledati na radosnu sigurnost spasenja (Heb 10,35) i ostati vrsti u nadi (Heb 10,39). Jednom rijeju,
trebaju svagda sauvati pistis (vjeru) u trostrukom smislu: u smislu pouljivog prihvaanja
Rijei, pouzdanja u Providnost i ustrajne vjernosti volji Bojoj (Heb 3,7; 4,13; 11). Kao to je Rim
poslanica spasenja, Gal poslanica slobode, 1 Kor poslanica bratske ljubavi, tako je Heb poslanica
pouzdane i hrabre vjere, prianjanja duha i cijelog bia uz Spasitelja (usp. Heb 10,39; 13,6).
AUKTORSTVO - Vanjska svjedoanstva o Pavlovu auktorstvu Heb su razliita u istonoj i
zapadnoj Crkvi. Na Istoku je Heb izriito pripisao Pavlu najprije Panten (oko g. 180) i od njegova
vremena sve istone crkve ubrajaju Heb meu Pavlove poslanice. Ovo ne znai da nije bilo po koje
sumnje. Kritiki duhovi, kao to je Origen, polazei od knjievnih znaajki poslanice, bili su skloni
miljenju da je Apostol nije sam napisao. Ipak su oni bili usamljeni glasovi te su biskupi i koncili
stajali na stajalitu strogog pavlovskog podrijetla. Vjera u kanoninost spisa bila je vrsta.
Situacija u zapadnoj Crkvi nije bila takva. Prije zavretka I. stoljea Klement je Rimski
poznavao Heb i visoko ju je cijenio. Klement ipak ne spominje Pavlovo ime u vezi s njom.
Tertulijan ju je pripisao Barnabi. Ni jedan drugi pisac rimske Crkve ne spominje ovu poslanicu
prije sredine IV stoljea. Jeronim svjedoi da je autentinost Heb bila sasvim potamnila na Zapadu.
Izgleda da afrike crkve nisu za nju znale do svretka IV. stoljea. Jeronim i Augustin obraivali su
je, meutim, kao pavlovsku pa je od V. stoljea bila prihvaena kao takva na Zapadu. Iako su i
zapadna i istona Crkva s vremenom prihvatile pavlovsko auktorstvo Heb, jasno je da je stvar od
poetka bila sasvim nesigurna. Danas jedva postoji koji strunjak koji bi ovaj spis pripisao
Apostolu. Moemo navesti veoma jake razloge protiv Pavlova auktorstva:
1. Poslanica nema u naslovu Pavlova imena, dok svih 13 pavlovskih poslanica ima takav
naslov.
2. Njezin jezik i stil znatno je razliit od Pavlovih poslanica: sadri 168 novozavjetnih
hapax legomena i 124 rijei koje ne postoje kod Pavla, dok savrene grke reenice odaju briljivo
njegovani stil.
3. Razliit je nain citiranja Pisma. Pavlove su formule: Kao to je pisano; Pismo kae;
Mojsije, David itd. kae. Poslanica Hebrejima ima: Bog, Sin, Duh Sveti kae; Negdje je
posvjedoeno.
4. Razliit je raspored. Kod Pavla nakon dogmatskog dijela slijedi pouni ili pobudni dio,
dok se u Heb naizmjenino smjenjuju dogmatska pouka i pobudno poticanje.
5. Pisac Heb (2,3) kae da je uio od sluatelja Kristovih, to jest od apostola, to se protivi
Gal 1,1.11 si.

6. Sredinja tema kristologije iz Heb, sveenitvo Kristovo, nigdje ne dolazi u Pavlovim

poslanicama.
7. Heb ne spominje tako vanu Pavlovu nauku kao to je opravdanje po vjeri, a ne po
djelima Zakona, unato tome to je poslanica upuena judeokranima.
Wikenhauser-Schmid, odakle smo ukratko prenijeli navedene razloge, ovako saimaju
pitanje:
Znaajke teolokog razmiljanja Heb dokazuju jo jasnije od jezika ove poslanice ne samo to da ona ne moe
potjecati od Pavla nego ni od Pavlova uenika u pravom smislu rijei, pa ne moemo njezinu teologiju promatrati kao
homogeni razvoj i dopunu Apostolove teologije. Pisac Heb je zapravo teolog koji samostalno misli.

Oite slinosti s pavlovskom naukom, unato upadljivoj osebujnosti misli i stila, mogu se
opravdati razumnom pretpostavkom da je autor Heb bio Pavlov uenik.
Nije udno to su strunjaci nastojali odgonetnuti tko je autor ovog izvanrednog djela.
Gotovo svaka osoba koju Djela apostolska ili Pavlove poslanice spominju kao Pavlova uenika ili
znanca bila je prije ili kasnije predloena kao autor. Naj-ispravnije je, izgleda, auktorstvo pripisati
Apolonu.
Iz povoljnog opisa Apolona u Dj 18,24-28 vidimo da je Apolon bio idov rodom iz
Aleksandrije, rjeit, izvanredno upuen u Pisma, apologeta, gorljiva duha, ovjek koji je krepko
pobijao idove dokazujui iz Pisma da je Isus Krist.
1. Apolon je bio idov, a proitamo li Heb, dolazimo do sigurnog uvjerenja da joj je autor
idov.
2. Bio je rodom iz Aleksandrije, odakle je i Filon. Jedna od najznaajnijih crta ove poslanice
jest ne samo njezin aleksandrijski jezik i kultura, nego njezino svestrano i tono poznavanje
Filonovih spisa.
3. Apolon je bio istovremeno uenjak i govornik. Zdrue-nost ovih svojstava, koja se rijetko
nau zajedno, vidi se i kod autora Heb.
4. Apolon je bio biblijski strunjak. Budui da Luka ovo spominje u vremenu i sredini koja
se hrani Svetim pismom, ova je odlika morala biti posebna. Heb je djelo nekog uitelja Pisma.
5. Apolon je bio apologeta, a Heb je remek-djelo biblijske apologetike.
6. Svaki govornik ima svoju omiljelu temu. Apolon vatrene due govorae i nauavae
pomno o Isusu (Dj 18,25). Tema Heb jest uzvienje Kristove osobe kao kralja, proroka i
sveenika.
7. Izrazita osobnost auktora Heb tono odgovara obiljeju govornika koji je u Korintu bio
stavljen na jednak poloaj kao Kefa i Pavao (1 Kor 1,12; 3,4-5; 4,6). Apolon je istovremeno bio
kosnut korintskim razdorom tako da je odluno odbio da se vrati u Korint (1 Kor 16,12) kad ga je
Pavao ozbiljno pozvao Osjetljivost auktora Heb je oita.
8. Iako Dj navode Apolonovo aleksandrijsko podrijetlo, takoer govore da je bio u Efezu
potpunije upuen u kranstvo (Dj 18,26). Efez je mogao za neko vrijeme postati njegovo sjedite
(usp. 1 Kor 16,12). Poznato je da je kranska zajednica u tom gradu posveivala panju
sveenikim i kultnim pitanjima te je Mala Azija bila prikladna sredina za nastajanje i rast
razmiljanja o sveenitvu Kristovu. Auktor je u Efezu takoer mogao upoznati Ivanovsku predaju
i poslanicu iz suzanjstva.
9. Kad je Apolon stigao u Efez oko g. 53. bio je do tada primio samo Ivanovo krtenje i
nita nije znao o Duhu Svetom (Dj 18,25; 19,2-3). Heb je neobino siromana naukom o Duhu

Svetom (ime se otro razlikuje od Pavla). ini se da Apolon nije nikada stvarno ugradio tu nauku
u svoju teoloku sintezu.
Svakako je vrlo znaajno ovo podudaranje izmeu osobe i darova auktora Heb te
aleksandrijskog idova. Glavna potekoa protiv pripisivanja ove poslanice Apolonu jest to to je
ono kasnijeg datuma. Prva Crkva nije ga u tom smislu spominjala. A predaja o tome uti. Osim
toga, u vezi s auktor-stvom ove poslanice prije su se spominjala i neka druga imena: Klement
Rimski. Luka i Barnaba. - No to su pretpostavke koje se ne temelje na predaji.
MJESTO I VRIJEME PISANJA - Napomenuli smo da je Heb bila napisana zajednici
vjernika koji su se obratili sa idovstva. Ta se zajednica moda nalazila u Cezareji ili ak Antiohiji.
Ovo je vjerojatno, iako se znatan broj egzegeta izjanjava za zajednicu sastavljenu od obraenih
pogana. Ne moe se puno dokazivati iz naslova Hebrejima, koji potjee iz sredine II. stoljea.
Mjesto nastanka je nesigurno. Zavrni pozdrav Heb 13,24 nagovijeta Italiju. Meutim,
fraza hoi apo tes Italias znai oni koji su doli iz Italije (jednostavnije Italci - bez obzira da li
su jo uvijek u Italiji ili ne). Na temelju toga neki su tvrdili da je poslanica bila upuena kranima
u Italiji, koje bi pisac pozdravljao u ime njihove odseljene brae.
Klement Rimski citira poslanicu (oko g. 95) pa je morala do toga datuma biti napisana.
Veina strunjaka misli da je bila napisana izmeu 85. i 90. god. Drugi, zbog njezine srodnosti s
pavlovskim spisima, smatraju da je nastala prije Apostolove smrti. Unutranja kritika ne iskljuuje
vrijeme prije 70. godine. Istina je da autor obrauje svetite i kult na temelju Pisma vie negoli kao
opis ondanjeg bogosluja. Stoga ima na umu vie pustinjski ator nego herodovski hram (zato se
ne moe iz Heb 8,13 i 9,2-5 dokazivati da u doba njenog pisanja hram jo uvijek postoji). No
moemo se pitati da li bi autor utke preao preko katastrofe iz godine 70? On bi u njoj vidio jo
jedan dokaz u prilog svoje teze da je starozavjetno bogotovlje privremeno. Svakako vrijeme prije
godine 70. nije nevjerojatno.
UTJECAJI - Bio Aleksandrinac Apolon auktor Heb ili ne, mnogi bibliari doputaju
mogunost da je poslanicu napisao neki aleksandrijski idov. Neki idu tako daleko te smatraju da
je on bio veoma prisan s Filonovim djelima. U ovom se spisu mogu uoiti tragovi Filonova utjecaja
(kao ideja o teleiosis [savrenost], od dvije objave [Heb 1,1], o mesijanskom zagovaranju i o dva
svetita, dok je Krist iz Heb antitip filonovskog Mojsija). No Filonov se utjecaj najvie osjea u
apologetskim i pobudnim odsjecima. Tako, na primjer, literarna struktura eulogija vjere (Heb 11)
identina je s eulogijem nade u Filonovim spisima. Heb je obiljeena Filonovom filozofijom i
njegovom biblijskom apologetikom. Zaista se ini da je autor ove poslanice morao prouavati djela
aleksandrij-skog filozofa. Kad je postao kranin, nije odmah odbacio ideje i termine koje je bio
usvojio. Svejedno, te rijei i te ideje nisu vie posve iste kao kod Filona. Razvile su se, obogatile,
povezane su s drugim stvarnostima, ali je mogue ustanoviti odakle potjeu.
Nije potrebno naglaavati pavlovski utjecaj na Heb. injenica da je pavlovsko auktorstvo
ovog spisa bilo branjeno do nedavno - osobito meu katolikim bibliarima - i to ne bez osnove,
dovoljna je da pokae kako je autor morao biti neki Apostolov uenik koji je posebno usvojio
teologiju poslanica iz suzanjstva. Neoekivano je to to ni jedan drugi novo-zavjetni spis nema
toliko srodnosti s ivanovskim spisima. Moemo ii tako daleko da ustvrdimo kako izgleda da je
Heb u izvjesnoj mjeri ovisna o ivanovskoj katehezi, koja je kasnije zabiljeena u etvrtom
evanelju i Ivanovim poslanicama. Slinosti su takve da, izgleda, pretpostavljaju zajedniku
teoloku kolu ili u najmanju ruku istu kulturnu sredinu. Pokazat emo neke dodirne toke u
sadraju ove poslanice.
UPOTREBA STAROG ZAVJETA - Iako se auktor Poslanice Heb nije susprezao pred
literarnom egzegezom (tako npr. egzegeza Ps 110,4; Heb 5,6; 7,21; 5,10; 7,3.16-17.24), ipak je
ee njegova metoda nama strana. Moramo razumjeti da njegova egzegeza pretpostavlja kako je

cijelo Pismo mesijansko, neprekidno proroanstvo o Kristu i |Savezu koji je on sklopio izmeu
obnovljenog ovjeanstva i Boga. Drugim rijeima, starozavjetna je ekonomija spasenja ve
usmjerena prema novozavjetnoj tako da se osobe (Melkisedek i Izraelci u doba Izlaska) i institucije
(mojsijevski obredi) mogu ispravno shvatiti tek u svjetlu mesijanskog predskazivanja. Dvije su
ekonomije spasenja izraz jednog boanskog plana i govore istim jezikom te otkrivaju istu stvarnost
vjernicima. Iako stara ustupa pred novom, ona ju je pripravila i u izvjesnom smislu obuhvatila.
Stoga se npr. tekst iz 2 Sam 7,14, kojim je u poetku najavljeno Salomonovo roenje, u Heb 1,5
izravno primjenjuje na najslavniji izdanak Davidove loze, na Mesiju. Na isti nain putovanje
Izraelaca kroz pustinju predstavlja ivotne uvjete Bojeg naroda: pozvan na mjesto poinka i
izloen kunji, on mora hodoastiti vjeran Bojoj rijei. Stoga primjer iz Izlaska vrijedi za sve
budue generacije.
Da bi opisala otkupiteljsko djelo velikog sveenika novog Saveza, Heb analoki i tipoloki koristi i
prenosi obred Dana pomirenja i tako mojsijevsko bogotovlje gleda kao proroku sliku tovanja
Boga od strane Krista. Ukratko reeno, Heb je dobrim dijelom egzegeza golemog mashal-a ili
parabole koju sainjava Stari zavjet. Odatle literarno tumaenje vodi u mi-draku egzegezu ili
alegoriju, tako na primjer Heb 3,12-4,10 je midrako tumaenje Ps 95,7-11.
Vrijednost egzegeze koja se temelji na takvom postupku ne smije se ocjenjivati u duhu
dananjeg biblijskog istraivanja. Mi se radije zapitajmo to nam poruuje nadahnuti pisac. Autor
Heb je karizmatiar. itajui Stari zavjet u svjetlu nove ekonomije spasenja on u sjeni starog
Zakona vidi oblije zbiljnosti koju je donio Krist (Heb 10,1), a u slici Starog zavjeta ita
poruku za Novi zavjet (Heb 9,9). Stoga ga trebamo ozbiljno shvatiti kad pie da je Mojsije odluio
trpjeti za Krista kad je radije odluio da bude zlostavljan zajedno s Bojim narodom nego da se
asovito okoristi grijehom (Heb 11, 25-26); ili kad nas uvjerava da sam Krist govori kranima u Ps
95 (usp. Heb 3,7-11). Jedino Duh Boji, koji je vodio povijest Bojeg naroda i nadahnuo Stari
zavjet, moe potpuno objasniti smisao jednog i drugog, a pisac Poslanice Hebrejima takoer je
nadahnut od istog Duha.
2) ANALIZA
U naem stoljeu puno se raspravljalo o strukturi Heb. Oito da je to vaan imbenik za
razumijevanje ovog spisa. Na ovom podruju znaajan je doprinos L. Vaganay-a. Prouavajui
tehniku inkluzije (ponavljanje nekih rijei to oznauju jednu literarnu cjelinu) i konkatenacije
(povezivanje kitice istim ili slinim rijeima - takva tehnika postoji u pjesnikim i prorokim
knjigama Starog zavjeta) otkrio je zamreni sistem rijei-spona. Ceslaus Spicq je prihvatio
Vaganayeve zakljuke s izvjesnom rezervom i preinakama. Ovu je teoriju upotrijebio takoer A.
Vanhoye. ija je znaajna analiza najdetaljnija studija literarne strukture Heb do sada.
PLAN I.
1. KNJIEVNA STRUKTURA. Tehnika rijei - spona nema toliku vanost koliku joj je
pripisao Vaganay. Naprotiv, spominjanje predmeta o kojem e biti rije stalnije je i znaajnije. To
je uinjeno pred svakom od pet dijelova poslanice. Time se upozorava - ve prema dijelu o kojem
se radi - na 1,2. ili 3. odsjek dotinog dijela. Tako sredinji dio ima tri odsjeka s prethodnim
uvodom. Predmet o kojem se govori u tom dijelu najavljen je s nekoliko rijei prije uvoda. One se
zatim ponavljaju jedna po jedna prije poetka cjeline na koju se odnose. Drugi i etvrti dio
obuhvaaju po dva odsjeka a najava tih dvaju odsjeka data je tako da susjedne cjeline idu obrnutim
redom. Tako pisac moe otpoeti prvi odsjek upotrebljavajui izraze naslova kao rijei-spone. S
obzirom na druge odsjeke ovih dvaju dijelova smatrao je da nije potrebno svaki put ponovno

najaviti predmet prije to ga pone razvijati, jer se mogao nadati da e se itaoci jo uvijek sjeati
tog predmeta.
Ta struktura daje koncentrinu simetriju koja je oita. Dijelovi su simetrino rasporeeni
oko sredinjeg dijela, to je trei dio, tako da odgovaraju broju odsjeka u svakom dijelu. Prvi i peti
dio imaju po jedan odsjek, dok drugi i etvrti imaju po dva odsjeka, a sredinji dio ima tri. Ovaj pak
trei dio izgraen je oko jednog sredita - svog drugog odsjeka - kojemu u prvom odsjeku prethodi
nagovor, a u treem odsjeku iza njega slijedi zavrni nagovor.
Cijela je poslanica kombinacija doktrinalnog izlaganja i pareneze (opomena, nagovor):
1. Prvi dio ima jedan odsjek (Heb 1,5-2,18) i on je doktri-nalan (osim Heb 2,1-4).
2. Drugi dio ima jedan odsjek pareneze (Heb 3,1-4,14) i jedan doktrinalni odsjek (Heb 4,155,10).
3. U treem dijelu dva nagovora ili pareneze (Heb 5,11-6, 20 i 10,19-39) sainjavaju tri
odsjeka (Heb 7,8-9; 10,1-18), sva tri doktrinalna, koji zajedno ine jedno veliko izlaganje.
4. etvrti dio ima jedan parenetski odsjek (Heb 11,1-40) i jedan doktrinalni (Heb 12,1-13).
5. Peti dio ima razliito obiljeje nagovora (Heb 12,14-13. 19) iako postoje neke doktrinalne
crte (npr. Heb 12,8-24, 13,11 si).
Vidimo da simetrija nije savrena. Tako bi, na primjer, peti dio trebao biti doktrinalan kao i
prvi dio. S druge strane, ovakav raspored daje bolju opu ravnoteu: est doktrinalnih i pet
parenetskih odsjeka. Uz to je posve na mjestu da ova rije ohrabrenja zavri praktikim
nagovorom.
2. PLAN
________________________________________________________________________________________________
1,1-4
Uvod
________________________________________________________________________________________________
I.
1,5-2,18
Ime uzvienije od anela
Doktrina
________________________________________________________________________________________________
II.
A. 3,1-4,14
Isus, vjernici
Pareneza
B. 4,15-5,10
Isus, samilosni Veliki sveenik
Doktrina
________________________________________________________________________________________________
III.
5,11-6,20
Uvodni nagovor
Pareneza
A. 7,1-28
Isus, Veliki sveenik po redu
Melkisedekovu,
Doktrina
B. 8,1-9.28
postigao ispunjenje,
Doktrina
C. 10,1-8
uzronik vjenog spasenja
Doktrina
10,19-39
Zavrni nagovor
Pareneza
________________________________________________________________________________________________
IV.
A.
11,1-40
Vjera starih
Doktrina
B,
12,1-13
Potreba postojanosti
Pareneza
________________________________________________________________________________________________
V.
12.14-13,19
Mirni plod pravednosti
Paraneza
________________________________________________________________________________________________
13,20-21
Zakljuak
(13,22-25
Zakljuni pozdrav)
________________________________________________________________________________________________

3. Pregled misli. 1) Poslanica Hebrejima tako je strukturirana da istie sredinje elemente. Stoga
valja trei dio (koji je sredinji [Heb 5,11-10,39]) promatrati kao najvaniji od pet dijelova ove
poslanice. U tom treem dijelu odsjek B (Heb 8,1-9,28) je sredinji. U ovom pak odsjeku sredite

tvore dva susjedna odlomka Heb 9,1-10 + 9,11-14. Prva rije iz Heb 9,11 konano je sredite cijele
poslanice. Ta rije (u grkom tekstu) jest ime Krist. Tako je Heb kristocentrina u najdoslovnijem smislu rijei. Ovaj izvanjski prikaz odgovara dubokoj stvarnosti jer je nauka sadrana u
poslanici u svojoj biti kristologija.
2) Poslanica sadri tri teme. Prouavanje plana sredinjeg odsjeka otkriva klju za razumijevanje
poslanice.
________________________________________________________________________________________________
8,1-2
Uvod
________________________________________________________________________________________________
8.1-9,10
Nedostatnost i prolaznost starog bogotovlja:
c)
8,1-6
staro bogotovlje, zemaljsko i figurativno;
b)
8,7-13
prvi Savez, nesavren i privremen;
a)
9,1-10
stare, nemone, bogotovne ustanove.
9,11-28
Kristova rtva, djelotvorna i konana;
A.
9,11-14
nove, djelotvorne ustanove;
B.
9,15-23
novi Savez;
C.
9,24-28
pristup u nebo.
________________________________________________________________________________________________
(9.27-28)
Zakljuak i prijelaz.

Moemo u tri para podpodjela (a + A; b + B; c + C) prepoznati tri razliite teme. Tema

sredinje podpodjele (a + A [Heb 9,1-14]), te stoga najvanija od njih triju, jest rtva: idovski
obredi koji dolaze do vrhunca u liturgiji Dana pomirenja (Heb 9,1-10) ustupaju pred Kristovom
rtvom (Heb 9, 11-14). Iz sredinjeg mjesta koje je posveeno ovoj temi izlazi da kristologija ove
poslanice nije vanvremenska spekulacija; to je zapravo objava jednog dogaaja. Krist se oitovao
svojom rtvom (Heb 9,26), i ne samo oitovao, nego bio usavren, kako to stoji u naslovu ovog
odsjeka (Heb 7,28). Druge podpodjele samo razvijaju izvjesne implikacije ove odlune tvrdnje. U
prvoj i posljednjoj od ovih (c [Heb 8,1-6] i C [Heb 9, 24-28]) auktor odreuje razinu postignute
stvarnosti. Dok je stara liturgija bila omeena jedino na zemaljski svijet koji je figurativan (c),
Kristova je rtva doprla do neba. Tako je ona jedincata i konana, a oznauje konac vremena (Heb
9,26). A nakon nje doi e jedino paruzija (Heb 9,24-28). Uviamo eshatoloku perspektivu koja
ini drugu temu.
Meupodjela (b: Heb 8,7-13 i B: Heb 9,15-23) izlae treu temu koja je takoer u izravnoj
vezi s temom rtve, a to je tema Saveza. Nemoni stari obredi spadali su na Savez koji je bio
privremen. Naprotiv, plod rtve Kristove uspostava je novog i boljeg Saveza. Ovo moemo nazvati
eklezijalnom temom. Tako u sredinjem odsjeku dobivamo sljedei koncentrini raspored tema:
c)
b)
a)
B.
C.

Eshatologija
Ekleziologija
rtva
Ekleziologija
Eshatologija

Ova trilogija tema nalazi se posvuda u Heb te predstavlja klju za razumijevanje kompozicije:
a) Prvi dio, koji ima za predmet ime uzvienije od aneoskoga, govori osobito o Kristovoj
nebeskoj slavi i preteno je eshatoloki.
b) Drugi dio predstavlja Isusa kao vjernog i samilosnog Velikog sveenika i preteno je
eklezioloki (vjernost i milosre su bitni aspekti Saveza).
c) Trei dio preteno je rtvenog obiljeja.
d) etvrti dio, kao i drugi, preteno je eklezioloki.

e) Peti dio u samom naslovu miomirisni plod pravednosti (Heb 12,11) ima oito
eshatoloko obiljeje (usp. 12,14.22-27; 13,4.14).
Vidimo da nizanje dominantnih tema u pet dijelova ove poslanice odgovara sljedeoj shemi:
I. Eshatologija
II. Ekleziologija
III. rtva
IV. Ekleziologija
V. Eshatologija
Treba uoiti da je cijela trilogija prisutna u svakom dijelu, iako u pojedinom dominira jedna
tema.
3) Za analizu ove poslanice vaan je sadanji i budui vijek. Podjele sredinjeg dijela iznose
drugo temeljno svojstvo pieve misli, koje se opaa takoer u cijeloj poslanici, a to je razlikovanje
dviju faza povijesti spasenja. Ovo razlikovanje primijenjeno je na svaku od tema i omoguuje nam
da u njih dublje prodremo. Radilo se o rtvi, Savezu ili eshatologiji, ove dvije faze mogu potpuno
osvijetliti temu.
U uvodnim recima Heb usporeena su dva razdoblja: staro, razdoblje mnogostruke objave, i
u ove dane, razdoblje objave u Sinu. Sredinji odsjek istie takoer da je Kristova rtva
smjetena na kraju vjekova (Heb 9,26) te da je otvorila drugu fazu. Promatrajui jedinstvenu
ulogu koju ima Kristova rtva pisac istie da je stari Zakon slab u korijenu, ali on uza sve to ima
vrijednost predslike. On usporeuje te dvije faze te otkriva tri vrste odnosa: slinost, razlinost,
nadmonost:
a) Kristova rtva slii starim rtvama: neto je prineseno (Heb 8,3); bila je potrebna neija
smrt (Heb 9,15-16); bila je prolivena krv (Heb 9,7.14.18.22); u pitanju je ulaenje u svetite (Heb
9,7.12).
b) Bitne razlike: razlika izmeu prinoenja darova i rtava (Heb 9,9) i prinoenja samoga
sebe (Heb 9,14); izmeu krvi rtava i krvi sveenika (Heb 9,12.19.25); izmeu ulaenja jednom
godinje (Heb 9,7.25) i ulaenja jednom zauvijek (Heb 9,12.26); izmeu pristupa svetitu koje
je pralik i pravom svetitu (Heb 9,24).
c) Oita je nadmo: Krist prikazuje uspjenije rtve (Heb 9,23); proao je kroz vei i
savreniji ator (Heb 9,11); djelotvornost rtve nije ograniena na obrednu istou, nego isti
savjesti (Heb 9,13-14); zadobiva vjeno otkupljenje (Heb 9,12).
Isti odnos postoji izmeu dva Saveza: slinost (Heb 8,4.6. 8-10; 9,1.19-21); razlinost i
nadmonost (Heb 8,6-9). Kod tree teme stari je red oblikovan po uzoru na nebeski: slinost (Heb
8,5). Postoji, meutim, vea razlinost izmeu rukotvorenog atora i nerukotvorenog atora
(Heb 9,11.24), izmeu zemaljskog i nebeskog (Heb 8,4; 9,23-24), izmeu privremenog i vjenog
(Heb 9,10.12.15). Odluni dokaz nadmonosti Novog zavjeta nad Starim jest to to Novi otvara
pristup posljednjim stvarnostima. Ove tri vrste odnosa opaaju se kroz cijelu poslanicu.
Sljedei elemenat u analizi Heb jest odnos Krista i krana. Iako su krani u posljednjoj
fazi povijesti spasenja, oni to nisu u istom smislu kao i Krist. To je izneseno u Heb. U pitanju
eshatologije npr. prvi dio govori samo o Kristu kao prvoroenom (Heb 1,6); o ezlu njegova
kraljevstva (Heb 1,8); njegovu kraljevanju (Heb 1,6; 2,5). U petom dijelu, ko]i odgovara prvome,
rije je o prvoroencima (Heb 12,23); o kraljevstvu koje krani primaju (Heb 12,28); o buduem
Gradu koji e ih primiti (Heb 13,14).

Kod teme rtve prvi dio opisuje to je Sin morao uiniti da se stavi u isti poloaj sa svojom
braom (Heb 2,10-18). Peti dio pokazuje put kojim nam je krenuti da bismo se nali uz njega (Heb
13,11-13). Na isti se nain odvija usporednost drugog i etvrtog dijela: drugi dio obrauje Kristovu
vjernost i njegovu sveeniku samilost, dok etvrti dio stavlja pred krane primjer vjere i zove ih
na strpljivost.
Openito moemo rei da je cijela prva polovica vie posveena Kristu, a druga polovica
vie kranima. Tako nije pobrkan poloaj koji pripada Kristu i onaj koji pripada kranima, iako
se i on i oni nalaze u istom planu spasenjske povijesti.
Pogledajmo napokon doktrinalno izlaganje i parenezu u Heb. Pisac upotrebljava
naizmjenino knjievnu vrstu doktri-nalnog izlaganja i pareneze. To je, meutim, vie od pukog
stilskog postupka te ima duboko znaenje. Pisac pokazuje da kransko spasenje nije samo stvar
znanja, nego trai obraenje (usp. Heb 12,1-3). Zato se kranski apostol ne moe ograniiti samo
na izlaganje Kristova misterija, nego mora istovremeno poticati svoje sluatelje da svojim ivotom
prihvate taj misterij i da uza nj sve dublje prianjaju.
Doktrinalno izlaganje i pareneza imaju svoju zaokruenu cjelovitost, ali su tako povezani
mnogostrukim vezama da ih ne moemo izdvojiti kao zasebne cjeline. Moemo ih ipak promatrati
kao dva sustava (u smislu u kojem govorimo o ivanom i krvnom sustavu) koji sainjavaju dio
istog organizma. Skup razliitih izlaganja tvori doktrinalni sustav Heb, dok skup poticaja
sainjava parenetski sustav. Ako vrhunac prvoga tvori glavu cijelog djela (Heb 8,1-9,28), ivotno
sredite drugoga je srce tog djela (Heb 10,19-39).
PLAN
________________________________________________________________________________
PROLOG: KRIST KRALJ, SVEENIK, OBJAVITELJ I
OTKUPITELJ (1,1-4)
________________________________________________________________________________________________
Prva tema: Utjelovljeni Sin Boji, kralj svemira
1,5-2,18
________________________________________________________________________________________________
Druga tema: Isus, vjerni i samilosni Veliki sveenik
3,1-5,10
________________________________________________________________________________________________
Trea tema: Autentino sveenitvo Isusa Krista
5,11-10,18
________________________________________________________________________________________________
Obrazloenje:
1) Nadmo Krista nad levitskim sveenicima
5,11-6,20
2) Nadmo Kristova bogotovlja, svetita i rtve
7,1-28
3) Kratak pregled: nadmo Kristove rtve nad
8-9
mojsijevskim rtvama
10,1-18
________________________________________________________________________________________________
etvrta tema: Ustrajna vjera
10,19-12,29
________________________________________________________________________________________________
DODATAK (13,1-21)
________________________________________________________________________________________________
ZAKLJUAK (13,22-25)
________________________________________________________________________________________________

SADRAJ - Poslanica Heb ide za tim da ohrabri sluatelje i to postizava pomou velikih
kontrasta. Njena poruka je nadmo novoga nad starim, a to je izraeno naglaavanjem Kristove
uzvienosti u svakom pogledu. To pisac eli pokazati od samog poetka. Proslov (Heb 1,1-4) - koji
inae podsjea na Iv 1,1-18 - predstavlja osobu i djelo Kristovo u pojmovima dvaju saveza, u
okviru Bojeg plana spasenja. Krist je Sin, batinik svega i po njemu je stvoren svijet (usp. Izr
8.22-23, Iv 1,3). On je odraz Boje slave i nosi biljeg Boje naravi, na to podsjea Mudr 7,25-26.

On je adekvatni izraz Oca (usp. lv 14,9), jedino on poznaje Oca i moe ga obznaniti (usp. Iv 1,18;
4,25; 14,9). Po njemu je Bog dorekao svoju konanu rije: u ove dane. Kao Veliki sveenik
novog Saveza oprao je grijehe prinijevi sebe samoga i sada mu pripada pravo mjesto o desnu
Boga. Njegovo ime - Sin Boji - i uzdignue na Boje pri jestolje ine ga neizmjerno veim od
anela.
Prva tema prikazuje Krista kao kralja svemira (Heb 1, 5-2,18). Ona dovoljno dokazuje
njegovu nadmo nad anelima koji su najvia stvorenja. To se dokazuje nizom starozavjetnih
tekstova. Pisac zakljuuje da su na koncu konca aneli zapravo duhovi koji slue, pa prema Bojem
planu o spasenju slue kranima (Heb 1,5-14). Iako su oni bili pomonici Boji u proglaavanju
Mojsijeva zakona, ipak je taj zakon oito nii od evanelja, koje je donio Sin (Heb 2,1-4). Krist je
poetnik (arhegos - usp. Heb 12,2), on utire put, pokree i predvodi one koji ga slijede u slavu
Boju. Trpio je jer je bio jedno s ljudima. Bio je proslavljen zato to je trpio i njegova je proslava
dala otkupiteljsku vrijednost njegovoj smrti (usp. Iv 12,23; 13,31) i posveenje njegovoj brai.
Kristu nije stalo do anela nego do ljudi koje eli osloboditi od vlasti Sotone. Postao je ovjekom
da bi, prikazujui zadovoljtinu kao sveenik, otkupio ljude; trpio je i podnosio kunju da bi bio
samilosni sveenik (Heb 2,14-18). U Heb se utjelovljenje prikazuje u prvom redu na sveeniki
nain. Kad Sin ne bi bio ovjek, njegovo sveenitvo ne bi bilo valjano (usp. Heb 5,1).
Druga tema prikazuje Isusa kao vjernog i samilosnog Velikog sveenika (Heb 2,1-5,10). Na
poetku pisac kae da je Isus apostol - to jest onaj kojega je Bog poslao da ljudima uputi
boanski poziv na vjeru i spasenje te njihov posrednik pred Bogom (Iv 3,17.34; 5,39; 9,7) - i da je
vei od Mojsija (Heb 3,1-6). Prvi i drugi redak pokazuje Krista i Mojsija u ulozi posrednika.
Nadmo Krista dokazuje se u dva dokaza: graditelj je vei od graevine, a Krist je graditelj (Bojeg
naroda - r. 3); Sin je vei od sluge (r. 5-6). Dokazivanje se temelji na vjernosti tako da je Krist na
vjerni veliki sveenik u najodlunijem stupnju. Kako usporedba izmeu Krista i Mojsija prelazi u
usporedbu izmeu njihovih sljedbenika, na ovaj se odlomak po sebi nastavlja poticaj na vjernost
(Heb 3,7-4,11). Nevjernost idova u pustinji slui kao oita opomena kranima. Sve je to midra
na Ps 95,7-11, gdje je u Mojsijevo vrijeme cijela generacija neposlunih bila iskljuena za kaznu od
poinka u Kanaanu. Krani trebaju daleke vie strahovati pred otpadom koji bi ih iskljuio od
vjenog poinka.
Reci 4,12-13 sainjavaju zakljuak prethodnog nagovora i ujedno istiu nadmo Krista nad
Mojsijem (Heb 3,1-6). Tu je prisutna jedna od glavnih tema Heb, a to je usporeivanje dvaju
saveza preko njihovih posrednika. Makar sluitelji Starog zavjeta i bili nii od Krista, ipak isti Bog
govori u oba saveza. Boja je rije takva da joj ne smijemo neodgovorno izmicati.
Odlomak Heb 4,14-16 slui kao prijelaz na razmatranje samilosnog Velikog sveenika (Heb
5,1-10). No to je u isto vrijeme i zakljuak prethodnog nagovora. Mojsije i Izraelci nisu mogli ui u
obeanu zemlju, a na je Veliki sveenik ve postigao poinak te nam je po njemu otvoreno Boje
milosre. Uzaao je na nebo, ali ostaje sjedinjen s nama i razumije savreno nae nevolje i
potekoe. Utjelovljenje je izbrisalo udaljenost izmeu njega i nas, a uzaae ga nije udaljilo od
nas. Uvijek moe i hoe pomagati nam jer je stalno na sami-losni Veliki sveenik.
Odlomak Heb 5,1-10, koji govori o Isusu, samilosnom Velikom sveeniku, pokazuje da je
Krist savreno ispunio uvjete za sveenitvo. Dijeli se u dva dijela: 1) svojstva nuna za sveeniku
slubu (5,1-4); 2) Krist posjeduje ta svojstva (5,5-10). Veliki je sveenik ovjek koji se slubeno
postavlja da posreduje izmeu Boga i ljudi, da zagovara ljude pred Bogom i prinosi darove ljudi
Bogu, osobito rtvu za grijehe. Pravi veliki sveenik treba biti samilostan, pun blagosti i pratanja
prema grenicima, a mora biti izabran i pozvan od Boga (5,1-4). Dokazujui da Krist ima ta
svojstva autor postupa obrnutim redom obraujui najprije Kristov poziv a zatim suut s ljudskim
patnjama. Krist nije uzurpirao dostojanstvo velikog sveenika, jer ga Bog, koji u Ps 2,7 naziva
Mesiju Sinom (usp. Heb 1,7), proglaava u Ps 110,4 velikim sveenikom dovijeka po redu

Melkisedekovu. Prvi je tekst temelj Kristova svee-nitva, a drugi sveano i jasno proglaavanje
toga sveenitva (Heb 5,5-6). Ako Krist ima boanski poziv, koji je prvi uvjet za sveenitvo, onda
ima i suut prema grenicima, koja je temeljno svojstvo sveenitva (Heb 5,7-10). Ovi reci
prikazuju Krista u stavu zagovaranja pred Ocem. Budui da je sveenik i rtva, nauio se
pokornosti, a budui da je savren, donio je spasenje onima koji mu se pokoravaju. Ova duga
reenica dijeli se u dva dijela, od kojih prvi oznauje sredstva pomou kojih je Krist izvrio svoje
spasiteljsko poslanje (trpljenje - r. 7-8), a drugi uinak tog poslanja za samog Krista i za one koji se
na njega oslanjaju (r. 9-10). Poslunou je Krist kao ovjek stekao obogaujue psiholoko
iskustvo razumijevanja i potivanja patnje, to mu omoguuje suosjeanje s braom. Tako Krist u
savrenom stupnju posjeduje drugo svojstvo koje se trai za sveenitvo, svojstvo suuti. Kao
rezultat toga on je sama savrenost, tvorac vjenog spasenja, Veliki sveenik po redu
Melkisedekovu.
Sredinji odsjek o Kristovu sveenitvu poinje dugim uvodom (5,11-10,18; 5,11-6,20). U
5,1-10 autor je definirao Kristovo sveenitvo. Sada namjerava razviti tu temu. Ali zbog teine
predmeta i zbog ogranienosti itatelja (5,11) smatra da je potrebno podstaknuti njihovu panju
prije nego pone izlagati ovu uzvienu nauku. Obraa im se kao zaostalim uenicima i predbacuje
im njihovu lijenost u prouavanju kranske vjere (5,11-14). Potie ih na dublje razumijevanje
vjere i strogo ih upozorava na opasnost otpada (6,1-8). Podsjea ih na obeanja koja ekaju
izvritelje dobrih djela i potie ih na ustrajnost u vjeri te zavrava, kao i uvijek, napomenom o nadi
(6,9-20). Kranska je nada dobro utemeljena, jer je usredotoena u Krista, koji je iza zavjese uao
zauvijek u nebo kao veliki sveenik po redu Melkisedekovu (6,20). Tako pisac, zahvaljujui svome
knjievnom umijeu, bez potekoe prelazi na svoju glavnu temu - Kristovo sveenitvo.
Pisac eli pokazati nadmo Krista nad levitskim sveenistvom (7,1-28). Poinje uzvienou
sveenitva kojemu je tip Melkisedek, ali se brzo zaustavlja na antitipu Kristu. Melkisedek se u
Bibliji pojavljuje kao meteor (Post 14,17-20) i zanimljiv je autoru Heb samo kao tip Krista. Vane
su mu tri okolnosti: etimologija imena, ponaanje Abrahama prema kraljevskom sveeniku alema
i utnja Pisma o njegovu podrijetlu. Melkisedek ostaje sveenik zasvagda, jer je njegovo
sveenitvo osobno i ne podlijee zakonima ljudskog nasljeivanja i, budui da prema Pismu nema
ni poetka ni kraja, uiva negativnu vjenost. Sveenitvo Melkisedeka i Krista razlikuju se od
svakog drugog sveenitva po tome to nema ni ljudskog podrijetla ni ikakvih ljudskih nasljednika
(7,1-3). Pokazujui nadmo Melkisedekovu nad Abrahamom i levitskim sveenistvom autor iznosi
dva dokaza: Melkisedek je vei od Abrahama, jer je od njega primio desetinu i blagoslovio je (7,47); vei je od levita, jer su oni smrtnici i jer je preko Abrahama sam Levi platio desetinu
Melkisedeku (7,8-10).
Nije dovoljno samo dokazati uzvienost Melkisedekovu. Njegovo je, naime, sveenitvo
starije od Zakona pa bi netko mogao zakljuiti da je Aron i aronsko sveenstvo zamijenilo
Melkisedeka ili barem preuzelo njegove povlastice. Ovakva se pretpostavka temelji na idovskoj
pretpostavci, koja je zapravo dogma, da je Zakon konani odraz volje Boje. Autor pokazuje da je
levitskom sveenitvu trebala korjenita reforma i da je cijeli mojsijevski sistem nesavren. Ova se
nuna promjena dogodila i doao je novi sveenik po redu Melkisedekovu (7,11-14). Prolazno je
obiljeje levitskog sveenitva oznaeno njegovim potiskivanjem, novo je sveenitvo vjeno
(7,15-19). Nadmo se Kristova sveenitva dokazuje novim dokazom: jedino je Krist sveanom
zakletvom Jahve uveden u sveenitvo, dok su levitski sveenici preuzimali slubu bez zakletve
(7,20-22). Kao to je u Heb 7,15-17 snaga neunitivog ivota suprotstavljena tjelesnom
nasljeivanju, tako se jedinstvenost i trajnost Kristova sveenitva istie nasuprot mnotvu
sveenika koje smrt spreava da bi trajno vrili svoju slubu (7,23-25). Redak 25 sainjava prijelaz,
zavrava predmet iz 7,20-24 i uvodi u 7,26-28, gdje se rasprava zakljuuje. To je izravna definicija
Kristove sveenike slube. Snagom svoga vjenog sveenitva (7,24) Krist moe spaavati svoje

savrenim spasenjem u svakom pogledu. On spaava sve one koji po njemu, Velikom sveeniku i
posredniku, pristupaju Bogu, jer neprestano ivi da nas zagovara (usp. Iv 12,24; 1 Iv 2,1-2).
Odlomak 7,26-28 vrlo je vjerojatno himan Velikom sveeniku. Zakljuujui svoju nauku o
sveenitvu po redu Melkisedekovu, autor naglaava svetost i savrenost Krista, to ga ini veim
od svakog sveenika, ak i Melkisedeka. Posljednji redak zvui kao pobjedniki usklik: dok Zakon
postavlja za sveenike ljude podlone grijehu i smrtnosti, rije zakletve, koja je navijetena na usta
Davidova mnogo poslije Zakona, postavlja za velikog sveenika Sina, koji je postigao savrenost
zauvijek postavi sveenik i uavi u slavu.
Poglavlja 8 i 9 promatraju nadmo Kristova bogotovlja, svetita i rtve. Nadmo se
Velikog sveenika po redu Melkisedekovu, moe vidjeti na uzvienosti svetita u kojem vri
slubu. Mojsijevski je Zakon odredio institucionalno mjesto bogotovlja, ator podignut u pustinji,
u kojemu su obavljali slubu Levi i njegovi potomci. Zakon nije doputao nijedno drugo mjesto
bogotovlja, ali je propisao da zemaljski ator treba biti slika i sjena nebeskog svetita. Krist je,
meutim, imao pristup nebeskoj Svetinji nad svetinjama (7,26). Kao to je sveenika mo
odreena za prikazivanje rtve (5,1; 8,3), tako Krist vri slubu u nebeskom svetitu pred Bogom i
prinosi sama sebe za rtvu (8,1-5). Zakljuni i prijelazni redak 8,6 kae da je Krist dobio uzvieniju
slubu (leitourgia) ukoliko je posrednik boljeg Saveza, koji se temelji na boljim obeanjima. Novi
je Savez potreban zbog nesavrenosti staroga (8,7). Ta je injenica potkrijepljena navodom iz Jr
3,31-34, gdje je proreeno nastajanje novog Saveza, koji e se temeljiti na vrlo uzvienim i vrlo
sigurnim obeanjima (8,6-13).
U 9. se poglavlju naglaava vrhovna vanost Kristove rtve usporedbom s najsveanijom
rtvenom ceremonijom starog Zakona na Dan pomirenja (usp. Izl 25-26; Lev 16). Ne postoji
religija bez kultne rtve. Najvanija je u novom Savezu upravo rtva na kojoj se on temelji (9,114). U 9,2-5 pisac opisuje ator koji je podigao Mojsije. Iako ne namjerava ulaziti u sitnice
liturgijske simbolike (r. 5), on eli istaknuti injenicu da slubujui sveenici ulaze u Svetinju u
svako doba, dok je jedino veliki sveenik smio ui u Svetinju nad svetinjama, jednom godinje, i
to ne bez krvi (9,6-7). U 9,8-10 pisac objanjava simboliko znaenje - koje je htio Duh Sveti - tog
strogog odvajanja dvaju dijelova svetita i sloenog ceremonijala kojega se imao pridravati veliki
sveenik prilikom ulaska u Svetinju nad svetinjama. Ta je simbolika dvostruka. Prvo, ona oznauje
da je nepristupaan put pravom svetitu, da ljudi ne mogu pristupiti Bogu; s druge strane, savjest
vjernika nije oiena samim tim obredima od grijeha. Krist je, meutim, doao pred Boga u
nebesko svetite, uao je jednom zauvijek snagom svoje krvi i time nam stekao vjeno otkupljenje
(9,11-12). Reci 9,13-14 predstavljaju dokaz a fortiori: ako je krv ivotinja postizala izvjesni uinak
na podruju ritualne istoe, koliko vie Kristova krv isti due na duhovnom podruju! Otpust je
grijeha, najavljen u 8,12 postignut Isusovom rtvom i nebeskim prinosom. Stoga se naglaava
vanost krvi. Krv rtvenih ivotinja, kojom je veliki sveenik kropio Svetinju nad svetinjama,
suprotstavljena je krvi Krista, koju je on sam prolio i koja jedina isti due.
Otkupitelj je posrednik. On posreduje novi Savez prijateljstva izmeu Boga i ljudi, Savez
koji je zapeaen njegovom krvlju (9,15-28). Igrom rijei na izrazu diatheke, koji znai savez u
LXX (Heb 9,15.18-20) i oporuka u svjetovnom grkom (Heb 9,16-17), te isticanjem potrebe da u
obje zgode bude prolivena krv (za sklapanje saveza potrebna je rtva, a da bi oporuka vrijedila,
potrebna je smrt onoga koji ju je napisao), autor dokazuje da je Krist morao umrijeti da bi sklopio
novi Savez i da bi ga uinio plodonosnim (9,15-22). ienja starog Zakona bila su samo sjene koje
su tek doaravale sliku nebeske stvarnosti. Krvlju Sina Bojega, koja je prolivena u rtvi, nebo,
prebivalite Boje, postalo je svetite prikladno za liturgiju kojoj predsjeda Veliki sveenik Krist.
On ne prikazuje sebe uvijek iznova da bi dao povremenu zadovoljtinu poput zadovoljtine koju je
inio izraelski veliki sveenik jednom godinje. Sada, na koncu vremena, on je jednom zauvijek
doao da, rtvujui samog sebe, uniti grijeh i mo pakla. Prema opem pravu svih ljudi Krist je
mogao umrijeti samo jednom i rtvovati sebe samoga. Nakon smrti slijedi sud (opi -usp. 6.2;

20,27). Kad Krist doe drugi put (prvi je put, utjelovivi se, doao da otkupi ovjeanstvo), nee
trebati prikazivati novu rtvu za grijeh, jer ga je jedinstvenom rtvom na Kalvariji unitio u
korijenu. Spasenje e vjernika tada biti potpuno i konano, jer je otkupiteljska krv koju je Bog
prikazao njegov Sin sve to postigla (9,23-28).
Pisac jo jednom naglaava nadmo Kristove rtve nad mojsijevskim rtvama (10,1-18).
Isus je prolio svoju krv za otputenje grijeha te uzaao na nebo da posreduje za ljude (gl. 9). On je
tvorac pravog posveenja i vjenog spasenja. Ova neusporediva rtva suprotstavljena je rtvama
starog Zakona (10,1-4). Krist je ovjek, on prikazuje samog sebe pa je njegova rtva Bogu
najmilija. Ovo se razrauje navodom i egzegezom Ps 40,7-9 (Heb 10,5-10). Boje prihvaanje,
zapeaeno time to je Krist sjeo s desne Bogu, daje posebnu djelotvornost ovoj jedincatoj rtvi.
Njezini su plodovi: duhovno ienje (10,2.10. 14); otputenje grijeha i spasenje (10,12.17-18);
jedinstvo s Bogom (teleiosis -10,1,14). Pisac ponovno navodi tekst Jr 3,1,34 (8,8-12) da pokae
kako novi Savez donosi otputanje grijeha. Tema o Kristovu sveenitvu zavrava egzegetskom
glosom: A gdje su grijesi oproteni, nema vie prinosa za njih (10,18). Potpuno oprotenje
grijeha, zadobiveno po jednoj rtvi, posebno je obiljeje novog Saveza, koji je zapeaen
Kristovom krvlju (10,11-18).
Krist je otvorio put u nebo pa je potrebno strpljivo podnositi nevolje ivota i ustrajno
vjerovati (10,19-12,29). Prijelazni odlomak 10,19-25 poziva na pouzdanje u Velikog sveenika. Put
k Bogu je Krist osobno (10,20; usp. Iv 14,6). Pisac ponovno opominje protiv otpada. Tko se
odvratio od Kristove rtve, uao je u beznadno stanje, jer nema druge rtve koja bi mu mogla
pomoi (10,26-31). itatelji se trebaju sjeati svoje prijanje vrstoe u progonima, jer im je sada
opet potrebna strpljiva ustrajnost i vrsta vjera (10,32-39; usp. Otk 13,10).
U 11,1 opisana je vjera kao vrsta sigurnost i ispunjenje nae nade, jer je vjera usmjerena
prema budunosti i tei prema nevidljivom. Ona je jamstvo posjedovanja nebeskog blaenstva jer
se temelji na Bojoj rijei. Uvjerava nas u stvarnost koju jo ne vidimo i omoguuje nam da
djelujemo proeti tom stvarnou. Velianstveni eulogij vjeri sastavljen je navoenjem primjera
pravednika koji su ivjeli prije Krista, nakon ega slijedi vrhunski primjer samog Krista (11,1-40;
12,1-4). Poglavlje se dijeli na tri dijela, od kojih svaki obrauje jedno razdoblje starozavjetne
povijesti: razdoblje patrijarha i primjer njihove vjere (11,1-22); mojsijevsko razdoblje te primjer
Mojsija, Joue i onih koji su ih pouljivo slijedili (11,23-31); vjera izraelskih junaka od Sudaca do
Makabejaca (11,32-38). Poglavlje zavrava promatranjem odnosa izmeu starozavjetnih
pravednika i krana, i to u okviru Bojeg plana (11,39-40).
Starozavjetni su sveci plemeniti i prethodnici krana u vjeri i svjedoci velike trke koju
krani trebaju poduzeti. Tko to uvidi, osokolit e se i ohrabriti da moe ustrajati. Ipak je kranima
najbolji primjer i poticaj na strpljivost Gospodin, koji je prihvatio ponienje i smrt na kriu kao put
do uskrsnua i ulaska u slavu (12,1-4). Trpljenje je sastavni dio kranskog ivota i nain kako Bog
odgaja svoje vjernike. I kad kanjava svoju djecu, Bog to ini kao Otac koji im eli dobro (12,513). Neka oni sa svoje strane tee za svetou i mirom sa svima ljudima. Ne smiju nasljedovati
Ezava (12,14-17).
Glavna misao odlomka 12,18-29 jesu Sinaj i Sion, simboli dviju religijskih ekonomija
spasenja, od kojih je nova bolja od stare. Taj odlomak ispreplie doktrinalno izlaganje i pare-nezu
te sainjava pravi zavretak poslanice. Graa je razraena oko pojmova Boji grad i kraljevstvo
Boje (12,18-24.25--29). Pisac govori itaocima da ne pripadaju vie sinajskom savezu, koji se
temeljio na strahu a bio je nesavren i prolazan. Oni pripadaju novom, kranskom savezu, koji se
temelji na pouzdanju te je savren, konaan i vjean. Neka ne upiru vie svoga pogleda na
velianstveni i stravini iSinaj, nego na Sion i nebeski Jeruzalem, s njegovim ozrajem sigurnosti i
nade. Rije je o neemu viem od nade, jer vjernici ve posjeduju dobra nove ekonomije spasenja,
ve su graani nebeskog Jeruzalema i neoborivog kraljevstva, pod uvjetom da sluaju onoga koji

im govori s neba, a on je isti onaj koji je neko govorio na zemlji. ut e glas Boji, glas Kristove
krvi ui u nerazorivo kraljevstvo te dobiti u posjed milost, to znai ljubav Boju i Boje darove.
Ui e u boanski poinak kroei za Kristom (12,2).
Dodatak 13,1-21 daje poslanici zavrni potez. Ovdje je najznaajnije moralno i praktino
obiljeje, ali svejedno i ovdje nalazimo vaan doktrinalni odlomak 13,7-16. Najprije autor potie na
bratsku ljubav u gostoprimstvu te velikodunosti prema zatvorenicima i rtvama zlostavljanja
(13,1-3). Zatim slijedi opomena o braku (13,4) i upozorenje protiv krtosti, koju valja odstranjivati
pouzdanjem u Boga (13,5-6). Tema je odlomka 13,7-16 vjernost prema Kristu posvetitelju, koja
ukljuuje odvajanje od mojsijevskog bogotovlja te prianjanje uz nauku i primjer predstojnika
zajednice. Makar ovi ljudski predstojnici morali umrijeti, ostaje Isus Krist, koji je vrhovni predmet
i osoba propovijedanja. On ostaje uvijek isti (13,8). On e vjernike ouvati od krive nauke. Naa je
rtva Kristova rtva, na je oltar kri. idovi koji prianjaju uz mojsijevske obrede ne mogu imati
udjela na rtvi spasenja. Krani sa svoje strane trebaju imati na umu da je njihov Gospodin podnio
muku izvan tabora Izraelova, ime su slikovito prikazani jeruzalemski idovi. Valja im konano
raskinuti s mojsijev-skim bogoslujem, gledati jedino prema buduem Gradu i smatrati sebe
prognanicima i hodoasnicima na zemlji (13,7-16).
Autor ponovno naglaava poslunost prema predstojnicima zajednice i trai da se itaoci za
njega mole (13,17-19). elei im mir i napredak u kreposti podsjea ih da se za njih brine veliki
pastir ovaca, Gospodin Isus Krist. Zakljuuje doksologijom koja je po tonu pavlovska (13,20-21).
U dodatku, koji zvui kao post scriptum, ispriava se za smionost koju je pokazao piui svoju
poslanicu, dodaje vijest o Timoteju i zavrava pozdravnom formulom.

VIII. POGLAVLJE

KATOLIKE POSLANICE
Osim zbirke Pavlovih poslanica, Novi zavjet obuhvaa jo jednu zbirku od sedam poslanica:
Jakovljevu, Prvu i Drugu Petrovu, Prvu, Drugu i Treu Ivanovu, Judinu. Ovi se spisi, meutim,
toliko razlikuju meusobno da ih, izgleda, povezuje jedino injenica to nisu pavlovske. Postojanje
ove grupe posvjedoio je Euzebije poetkom IV stoljea.
Ovih sedam spisa poznato je pod imenom katolike poslanice. Naziv katholikos upotrijebio
je prvi antimontanistiki pisac Apolonije oko god. 197. u vezi s Prvom Ivanovom. Iako postoje
izvjesne sumnje o znaenju tog izraza, vjerojatno se njime mislilo opi za razliku od posebni,
partikularni. Katolike su poslanice upuene kranima openito, dok su Pavlove poslanice
najveim dijelom upuene pojedinim Crkvama. Ovaj naziv odgovara za Jakovljevu, Judinu, Drugu
Petrovu i Prvu Ivanovu, dok su Druga i Trea Ivanova takoer upuene nekoj pojedinanoj Crkvi.
Ove su dvije bez posebne podjele bile stavljene u grupu s Prvom Ivanovom te su moda zbog svoje
kratkoe bile smatrane nekim dodacima. Iako je 1 Pt upuena Crkvama odreenog podruja, ona je
ipak openita u usporedbi s Pavlovim spisima.
Rukopisi Novog zavjeta na grkom, koje je prireivala i sauvala istona Crkva, stavljaju
katolike poslanice izmeu Djela apostolskih i Pavlovih poslanica, dok u rukopisima na Zapadu
one stoje iza Pavlovih poslanica, kao npr. u Vulgati. Znaajno je da pet katolikih poslanica (Jak,
Jd, 2 Pt, 2 i 3 Iv) zajedno s Heb i Dj sainjavaju deuteronomistike knjige Novog zavjeta. Stoga
je jasno da ova grupa nije homogena i samo se radi praktinih razloga stavlja pod zajedniki
nazivnik. Budui da su 1, 2 i 3 Iv srodne s etvrtim evaneljem, opravdano je da ih obradimo u
sljedeem poglavlju, gdje je rije o ivanovskim spisima. Ovdje emo raspravljati o etiri preostale
katolike poslanice.
1. JAKOVLJEVA POSLANICA
1) KNJIEVNA VRSTA
Izuzmemo li naslov (1,1), Jakovljeva poslanica nema nijedno od svojstava pisma pa vie
izgleda kao homilija ili propovijed. Zavrava naglo bez i najmanjeg traga poslanike formule. Ona
je po obliku niz moralnih poticaja koji nisu jasno povezani, a nedostaje joj doktrinalno izlaganje.
Moemo ukratko rei da je ovaj spis srodan sa starozavjetnom mudrosnom knjievnou, osobito s
Izr i Sir. Ovaj se starozavjetni utjecaj ne opaa samo na obliku, jer je Jakovljeva poslanica oito
nadahnuta temama mudrosnih spisa. Tako ona preuzima pojam o boanskom podrijetlu mudrosti
(Jk 1,5; usp. Izr. 2,3-6; 8,22-36; Sir 1,1; 51,13; Mudr 7,7; 8,21-29). Podsjea na sveopu
rasprostranjenost grijeha (Jak 3,2; usp. Izr 20,9; Sir 19,16), prijestupe jezika (Jak 3,3-12; Izr 16,27;
18,21; Sir 5,13; 28,13-36). Iako dolaze starozavjetne misli, sam se SZ rijetko navodi. Jak je u stvari
neposrednije nadahnuta parafrazama i komentarima sinagogalne homiletike.
Ipak je idovski utjecaj dopunjen kranskim duhom i pobudama te, zaudo, bliskom
srodnou s Isusovim uenjem, kako ga susreemo u sinoptikoj predaji. Tako kod Jak i kod
sinoptika vidimo teme radosti u patnjama s nadom u nebesku nagradu (Jak 1,2.12 = Mt 5,3), o
milosrdnima koji e postii milosre (Jak 2,13 = Mt 5,7), o oprotenju grijeha (Jak 5,15 = Mt
12,32), o zakletvi (Jak 5,12 = Mt 5,34) itd. Ista je i eshatologija (Jak 5,1-11 = Mt 24). Svijet je
prikazan kao neto to treba odbaciti (Jak 1,27 = Mt 18,7). Istu vrijednost ima ljubav (Jak 2,1-13 =
Mt 25,31-46), jednako se osuuje zlouporaba bogatstva (Jak 2, 5-7; 5,1-6 = Lk 6,24-25). Ni ovdje
nema izravnog navoenja evanelja. Jak je oito nadahnuta usmenom predajom i prvim pisanim
izvjetajima.

2) AUKTOR I VRIJEME POSTANKA

Openito se smatra da je Jakov koji je spomenut u naslovu ove poslanice Jakov, brat
Gospodinov, predstojnik kranske zajednice u Jeruzalemu, koja se sastojala od pokrtenih
idova. Unutarnja analiza potkrepljuje ovo stajalite. Auktor Jak pie sa svijeu vlasti (3,1).
Poznavanje sinop-tike predaje nije nita izvanredno za onoga koji je bio bliski roak Isusov te
postao njegov uenik. Neizbjeno je da je Jakov, kako ga prikazuju Djela apostolska, bio pod
snanim utjecajem Starog zavjeta. Njegovo palestinsko podrijetlo i pozadina u kojoj je odrastao,
opravdavaju njegovu bliskost sa idovskim parafrazama Pisma i komentarima biblijskih spisa te s
apokrifnom literaturom. ini se da Jak moemo smatrati odrazom kateheze idovsko-kranske
sredine u Jeruzalemu. Spis je bio upravljen idovima koji su prihvatili kranstvo, ali nam bezlini
stil prijei da odgonetnemo gdje su naslovnici ivjeli.
Unato izrazitoj semitskoj osnovi auktorove misli, ovaj spis ima grki stil, koji predstavlja
potekou za auktorstvo. Nije lako prihvatiti tvrdnju da je Jakov s takvom religiozno-kul-turnom
pozadinom i povrnim poznavanjem helenizma mogao pisati tako dobrim grkim jezikom, kojemu
nema ravnog u ostalim spisima Novog zavjeta. I ovdje pretpostavljamo rad darovitog i povjerljivog
tajnika. Pretpostavka je to opravdanija ako - kao to pretpostavljamo - Jakov nije dobro vladao
grkim. Smatramo stoga da je neki bliski uenik izradio katehezu svoga uitelja i dao joj oblik
kakav je do nas dospio.
Neki od onih koji prihvaaju auktorstvo Jak dre da je nastala vrlo rano, izmeu god. 35. i
50, jer, prema njima, ovaj spis sadri oznake prvotnog kranstva, osobito s obzirom na nauku koja
je u njemu. Tako npr. ima nekoliko tragova prvotne kristologije (1,1; 2,1; 5,6-7), nauka joj je
pretpavlovska po tonu (2,14-26), ne pokazuje svijest judaizantske krize (usp. Dj 15). Mnogo je vei
broj strunjaka koji ove zakljuke ne dre tonima. Oni smatraju da upotrijebljena knjievna vrsta i
postavljeni cilj dovoljno opravdavaju autorova preuivanja i isputanja doktrinalne naravi. Stoga
oni pretpostavljaju da je Jakov napisao svoju poslanicu potkraj svoga ivota, izmeu 57. i 62.
godine. Bliski dodiri izmeu ove poslanice i 1 Pt izgleda da potkrepljuju ovo vrijeme pisanja. S
druge strane, oni koji odbacuju auktorstvo Jak skloni su datirati je potkraj I stoljea. Dokaz u prilog
ovog miljenja je upadljiva srodnost Jak s Prvom Klementovom poslanicom i razdoblja oko god.
96-98. Danas strunjaci ne uviaju potrebu meusobne ovisnosti ovih dvaju spisa nego radije
doputaju postojanje zajednikog izvora. Ukratko, Jakovljeva se poslanica, kao mnogi drugi
novozavjetni spisi, ne moe sa sigurnou tono datirati.
3) POVOD
Jak je upuena sredini u kojoj postoje izrazite drutvene razlike. Ima bogataa koji oekuju i
dobivaju posebni poloaj, ak na liturgijskim sastancima (2,1-3). Oni su puni velikodunih rijei
koje ih nita ne stoje (2,16). Budui da su potpuno zaokupljeni svojim poslovnim stvarima (4,1317), ne susteu se zakidati svoje radnike i ugnjetavati siromahe (5,1-6). Siromasima ne posveuju
dovoljno panje ni njihovi pastiri koji bi im trebali sluiti (2,2-6). Takvo ponaanje moe samo
voditi u razdor, ljubomoru (3,14; 4,2), bijes (1,19), mrmljanje (5,9) i proklinjanje (4,11). Ogoreni
siromasi mogu dobiti povod da se bune protiv svoje sudbine (4,2) ili u zavisti biti rastrgani eljom
za svjetovnim bogatstvom.
Jakov pokazuje svu svoju ljubav prema oaloenima i slabima, za njih je prije svega i
napisao svoju poslanicu. Poput starozavjetnih proroka die se protiv socijalne nepravde, ali u isto
vrijeme siromatvo smatra religioznom vrednotom koja siromahe anawim - moe uiniti
odabranim prijateljima Bojim. Preuzeo je od mudraca i psalmista izraze da to izree, ali su
njegove rijei dobile novu snagu iz Isusova djelovanja i uenja.

4) ANALIZA
U Jak misli nisu sreene i ne postoji neki uoljivi plan. Razliiti moralni poticaji od kojih je
poslanica sastavljena tako su meusobno neovisni da bi svaki od njih mogao stajati samostalno,
slino kao mealim iz Izr. Ipak jedna istina, koja se provlai kroz itavu poslanicu, daje joj izvjesnu
povezanost i jedinstvo. To je istina da kranin svoje praktino svagdanje ponaanje treba dovoditi
u sklad sa svojim vjerskim osvjedoenjem; ne smije jedno misliti a drugo initi, ni traiti oslonac u
Bogu i svijetu u isto vrijeme.
PODJELA
________________________________________________________________________________________________
NASLOV (1,1)
________________________________________________________________________________________________
VRIJEDNOST NEVOLJA (1,2-4)
________________________________________________________________________________________________
POUZDANA MOLITVA (1,5-8)
________________________________________________________________________________________________
SIROMASI I BOGATAI (1,9-11)
________________________________________________________________________________________________
VRSTOA (1,12)
________________________________________________________________________________________________
KUNJA (1,13-15)
________________________________________________________________________________________________
PREPOROD (1,16-18)
________________________________________________________________________________________________
VRITELJI RIJEI (1,19-29)
________________________________________________________________________________________________
PRAVA BOGOLJUBNOST (1,26-27)
________________________________________________________________________________________________
POTIVANJE SIROMAHA (2,1-13)
________________________________________________________________________________________________
VJERA I DJELA (2,14-26)
________________________________________________________________________________________________
OBUZDAVANJE JEZIKA (3,1-12)
________________________________________________________________________________________________
PRAVA MUDROST (3,13-18)
________________________________________________________________________________________________
NESLOGA (4,1-12)
________________________________________________________________________________________________
GRIJESI BOGATAA (4,13-5,6)
________________________________________________________________________________________________
PARUZIJA (5,7-11)
________________________________________________________________________________________________
ZAVRNI POTICAJI (5,12-20)
________________________________________________________________________________________________

SADRAJ - Jakov pie dvanaestorma plemenima Raseljenitva, to znai ili idovskim

kranima raseljenim po grko-rimskom svijetu, ili svima kranima koji su novi narod Boji,
daleko od svoje prave domovine. Po kranskom uvjerenju patnje bi trebale biti izvor radosti, jer se
na njima ispituje vjera (u smislu pouzdanja u Boga i ustrajnosti u dobrim djelima) i stie
postojanost (1,2-8).
Dok siromah moe biti sretan kao jedan od anawima da je otkrio prave duhovne vrednote,
bogati kranin treba gledati nestalnost blagostanja (1,9-11). Od openitih nevolja auktor prelazi na
jednu posebnu nevolju, a to je kunja (1,13-15). Dok Bog doputa kunju, on sam ne iskuava pa
onaj koji podlijee napasti ne moe bacati krivnju na njega. ovjeka zavode njegove vlastite elje,
one zametnu grijeh i vode u smrt (usp. Rim 6, 21-23). Bog ne alje kunju nego dobre i savrene
darove (Jak 1,16-17). Najvei njegov dar ovjeku je preporod po evanelju. Izgleda da se redak 18

odnosi (usp. 1 Pet 1,22-23) na krsnu liturgiju (1,16-18). Kranin mora biti spreman da slua, da se
obuzdava u govoru, izbjegava zlobu te pouljivo slua rije Zakona upisanu u srce (1,19-21). U
idovstvu se Zakon ne smatra teretom. I kransko je evanelje, u kojem se ispunjava Stari zavjet,
jo vie zakon slobode kojemu se valja radosno pokoravati (1,22-25). Ako netko o sebi misli da je
pobona osoba a ne obuzdava svoga jezika, znak je da sebi umilja (usp. Jak 3,1-12). Prava se
pobonost dokazuje u sluenju onima koji su u potrebi i u izbjegavanju zloe u svijetu (1,26-27).
Odlomak 2,1-13 bavi se drutvenim razlikama te izraava aljenje zbog povlaivanja
bogataima i zapostavljanja siromaha. Jedino se u ovom odlomku (osim u naslovu) navodi ime
Isusovo sa sveanim naslovom: Gospodin na Isus Krist, slavni (2,1). Osobito je nedostojno na
liturgijskim okupljanjima praviti razliku izmeu bogatih i siromanih (usp. 1 Kor 11). Anawim su
uz to u stvari bogati. Krani se trebaju ravnati po kraljevskom zakonu bratske ljubavi pa su
pristranost i jednostranost grijesi protiv kranske ljubavi. Budui da je zakon jedna cjelina, krenje
jedne zapovijedi znai povredu zakona kao takvog, to vie krenje kraljevske zapovijedi. Ovim
se pokazuje teina grijeha. Stoga krani trebaju drati zakon po kojem e biti sueni. Tko nije
milosrdan, ne moe na sudu oekivati milosre (usp. Mt 6,15-15); milosrdni se naii na milosre.
Kod Pavla rije vjera ukljuuje pouzdanje u Boga, osobno oslanjanje, dok je kod Jakova
vjera skup vjerskih tvrdnji, credo. Beskorisno je samo ispovijedanje kranske vjere ako ona
nije proivljavana. Znaajno je da su djela o kojima je rije zapravo djela ljubavi. Dok Pavao tvrdi
da je Abraham bio opravdan vjerom a ne djelima (Rim 4,2-3; usp. Post 15,6), Jak odluno tvrdi da
je patrijarh bio opravdan svojim dobrim djelima (2,21) i kod toga spominje rtvovanje Izaka, koje
je vrhunac patrijarhove kunje (Post 22,4). Slino je prostitutka Rahaba (J 2) stekla opravdanje
svojim dobrim djelom (Jak 2, 14-26).
U 1,19.26 kratko je spomenuto svladavanje jezika, a u 3, 1-12 ta se tema obrauje
nairoko. Braa ne bi smjela teiti za slubom pouavanja (usp. 1 Kor 12, 8.28) ako nisu spremni
da budu sueni u svjetlu vee obaveze koju time preuzimaju. Samo zreli kranin moe kontrolirati
svoj jezik, jer svladavanje jezika pretpostavlja da dotina osoba zna vladati sobom u svemu. Prava
se mudrost, u koju svakako spada vjera, odraava na djelima (Sir 19,20). Ljubomora i zavist mogu
voditi izdajstvu istine pa to nije Boja mudrost, nego avolska. To za sobom povlai razne
neurednosti. Nebeska je mudrost (Izr 2,6; 8,22-31; ,Sir 1, 1-4; 24, 3-4; Mudr 7, 22-8, 21) ista,
mirotvorna, milosrdna. Mudri mirotvorci stiu bogati plod pravde (Jak 3, 13-18).
S teme o miru Jak za opreku prelazi na temu o nemirima (4, 1-12). Neuredne strasti i
neobuzdavanje elje dovodi do svae. ak i molitva moe proizlaziti iz loih motiva (4, 1-3).
Prijateljstvo sa svijetom kao nevjernost Bogu nazvano je preljubom. Bog je ljubomoran i protivi
se oholima (4, 4-6). Stoga se kranin mora opirati avlu, pun pokajanja prianjati po-uljivo uz
Boga i biti ponizan (Jak 4, 7-10; usp. 1 Pt 5, 5-7). Ne smije govoriti loe ili osuivati svoga blinjeg
(4, 11-12).
Odlomak 4, 13-5,6 sadri opomenu protiv bogataa. Najprije osuuju hvalisavo
samopouzdanje (4, 13-17; usp. 1, 10-11; 2,9). U daljnjem dijelu 5, 1-6 mijenja se ton za razliku od
prethodnih redaka te postaje eshatoloki a jezik podsjea na starozavjetne proroke (usp. Am 5, 11;
Mih 2, 8-9; Iz 5, 8-10; Jr 22, 13-14). Pisac otro osuuje bezbone bogatae koji su nagomilali
blago te uskrauju radnicima njihovu plau (Pnz 24, 15) i ive raskono. Kranska braa trebaju
biti strpljiva ugledajui se na primjer proroke strpljivosti i Jobove neslomivosti. ini se da je redak
9 koji saima misli 4, 11-12 usamljena izreka jer se ne uklapa dobro u kontekst.
Poslanica zavrava razliitim opomenama (5, 12-20). Opomena protiv zaklinjanja u duhu je
Sir 23, 9-11 i vrlo je srodna s Mt 5, 34-37. Ona bez sumnje predstavlja odjek sinoptike predaje.
Pisac preporuuje molitvu u patnji i radosti, sve to u duhu psalamskih molitava pronje i
zahvaljivanja (5, 13). U 5, 14-15 nalazimo svetopisamski temelj za sakramenat bolesnikog
pomazanja. Starjeine mjesne Crkve trebaju se skupiti kod bolesnika i pomazati ga uljem (usp. Mk

6,13) zazivajui ime Gospodina Isusa (usp. Mk 2, 7) i molei nad njim. Ovaj obred, nadahnut i
popraen vjerom, osokolit e bolesnika i pospjeiti oprotenje grijeha. Pisac zatim, povezujui
sline misli, prelazi na (javno) ispovijedanje grijeha i molitvu. Ilija je prikazan kao primjer uspjene
molitve i pravedna ovjeka (5, 16-18). Kranin koji zalutalog brata dovede ponovno na pravi put
spasit e jednu duu od propasti i pokriti mnotvo grijeha (5, 17-20; usp. Izr 10,12). Time
poslanica naglo zavrava.
5) VJERA I DJELA
Gledajte: ovjek se opravdava djelima, a ne samom vjerom (2, 24)! Smatramo, zaista, da
se ovjek opravdava vjerom bez djela Zakona (Rim 3, 28; usp. Gal 2, 16). Tako govore Jakov i
Pavao te istovremeno iznose na oko dijametralno opreno tumaenje Abrahamova opravdanja.
Jakov pita: Zar se Abraham, otac na, ne opravda djelima, kad na rtvenik prinese Izaka, sina
svoga (2,21), dok Pavao izravno tvrdi da Abraham nije bio opravdan djelima nego svojom
vjerom (Rim 4, 2-3; Gal 15, 6). Tvrdnja da ovdje nema kontradikcije prelazi preko oitog osnovnog
znaenja rijei. U stvari, ovi Pavlovi i Jakovljevi tekstovi trae da ispitamo nakanu i zaokupljenost
pisca ako ga elimo ispravno razumjeti. ,Svaki od ova dva pisca raspravlja o razliitim pitanjima.
Slue se istim rijeima, ali je kod svakoga drugaije znaenje rijei.
Kad Pavao opominje svoje itaoce protiv beskorisnog pouzdanja u djela, ima na umu
specifina djela kojima je vrijednost istekla, djela mojsijevskog Zakona. Uao je u polemiku protiv
judaizanata te hoe pokazati da obrezanje i drugi obredni propisi, kojima su idovi pridavali
preveliku vanost, za krane ne vrijede nita. Povrh toga, on emfatino iznosi da je opravdanje
apsolutni Boji dar, koji se ne moe zasluiti nikakvim djelima, pa ni djelima Zakona. Djela koja
Jakov ima na umu drugaije su naravi. To su dobra djela koja krane posveuju: ljubav prema
blinjima (2,15-17); gostoprimstvo (2,25); pokoravanje Bojim zapovijedima (2,22). Pavao nita
manje ne trai izvravanje ovih kreposti (usp. Rim 11,9-12; Gal 5,22). Kad Jakov naizgled
precjenjuje djela na raun vjere, ima na umu isto spekulativni pristanak bez odraavanja u
svagdanjem ivotu, a takva vjera ne spaava (2,14), mrtva je (2,17-18), takvu vjeru imaju i demoni
(2,19). On meutim govori i o ivoj i djelotvornoj vjeri (1,3-4; 2,22). On, s druge strane, za razliku
od Pavla, uope ne razmatra darovanost vjere. Ne ulazi u polemiku, nego radije potie krane da
obdravaju zapovijedi i ive skladno s voljom Bojom. Vidjeli smo da Pavao hoe rei kako
neopravdani ovjek u asu obraenja postaje opravdan neovisno o obdravanju idovskog Zakona
ili o svojim osobnim zaslugama.
U slinom svjetlu moemo odvagnuti posizanje za dokazom iz Post kod obojice naih
pisaca. Pavao eli pokazati da Abraham nije mogao biti opravdan obdravanjem idovskih zakona,
nego jedino slobodnim Bojim izborom, dok Jakov prikazuje patrijarha mnogo kasnije nakon
njegova opravdanja te podsjea kako ga je herojski postupak uvrstio u prijateljstvu s Bogom.
Ukratko reeno, Jakov i Pavao su iste temeljne misli razliito primijenili. Svaki je od njih imao na
umu svoju brigu i svoj cilj. Dodirne toke u njihovu razraivanju vjere i djela poivaju na istim
temeljima. Tako npr. mudrosna tema o ustrajnosti u nevolji prikazana je u Jak 1,12 i Rim 5, 3-5 na
isti nain: ustrajnost ili strpljivost, podnoenje nevolje, eshatonska slava kao nagrada za prokuanu
krepost. Sve je motivirano ljubavlju prema Bogu. Isti se slijed misli nalazi i u 1 Pt 1,6-9 (i
nuzgredno u Jak 1,2-4). Moda svi ovi odlomci podsjeaju na krsni himan.
Iako nema oprenosti u odnosu na Pavla, Jakov inzistira na vrijednosti i potrebi djela.
Autentina se pobonost jednako sastoji u pomaganju sirota i udovica kao i u uvanju od grijeha u
svijetu (Jak 1,27) ili u bogotovnim inima. Drugim rijeima, isto ritualni ini su uzaludni i prazni,
a Jakov upravo to eli sprijeiti. Stalo mu je do liturgije i svagdanjeg ivota kranske zajednice pa
naglaava potrebu drutvene pravde i djela milosra. Postoji izvjesni jaz meu lanovima kranske
zajednice s obzirom na materijalno stanje pojedinaca i stoga se namee potreba da se naglasi
dostojanstvo siromaha pred Bogom (2,5) i osudi dranje bogatih (2,6-7), a sve u kontekstu liturgije.

Slino je liturgijski pozdrav: Idi u miru okrutno izrugivanje ako s tim pozdravom ne uslijedi
stvarno pomaganje (2,14-16). To je temeljni stav kranskog ivota, pouka koju ne ujemo svaki
dan. Poruka je to koju je Ivan formulirao vrlo jednostavno ali snano: Djeice, ne ljubimo rijeju i
jezikom, ve djelom i istinom (1 Iv 3,18).
2. PRVA PETROVA POSLANICA
1) KNJIEVNA VRSTA
1 Pt po naslovu i zakljuku je poslanica i openito je poslanini oblik ovog ispisa puno
uoljiviji nego kod Jak. S druge strane, iz nje ne dobivamo puno podataka o autoru ili
naslovnicima. Autor je starjeina, ali se od svojih drugova u slubi razlikuje po tome to je svjedok
Kristovih patnja (5,1). Naslovnici ive u poganskoj sredini iz koje, dakako, i potjeu (2,12; 4,4;
1,14.18; 2,19-20; 4,2-5). Doivljavaju nevolje i progonstva (1,6-7; 3,13-17; 4,1.12-19). Mnogi su
od njih robovi (2,18-25). Ipak u ovom spisu nema osobnih veza izmeu autora i naslovnika. Stoga
ne moemo rei da je to prijateljsko pismo - kao tolika Pavlova - i upueno je, dakako, velikom
broju Crkava (1,1). Istie se parenetski ton ovog spisa (usp. 5,12). Podsjea na homiliju prireenu u
obliku poslanice, namijenjene brojnom sluateljstvu. Istovremeno postoje mnogi odlomci
znaajnog doktrinalnog sadraja. Ova povezanost doktrinalnog izlaganja i pareneze podsjea na
Heb. Iako ima neto slinosti izmeu 1 Pt i Jak, glavne im znaajke nisu iste. 1 Pt pokazuje jasniji
osnovni plan i odlikuje se izrazitijim kranskim ozrajem.
2) IZVOR
Analizirajui 1 Pt uenjaci su otkrili da je sastavljena na temelju nekih izvora. Iako su ovi
izvori razliito svrstavani i vrednovani, postoji meu strunjacima znatno slaganje, barem u irim
potezima. Tako npr. izgleda neosporno da je auktor pod utjecajem nekoga krsnog liturgijskog
himna ili krsne kateheze, iako ne moemo ustanoviti do koje mjere. Prilino sigurno moemo
uoiti:
(1) uvodnu molitvu krsnog himna (1,3-12);
(2) krsnu katehezu: prije krtenja (1,13-21) i poslije krtenja (1,22-2,10);
(3) krsno vjerovanje (3,18-4,6);
(4) parenetski odsjek o kranskom pozivu (2,11-3,7; 5,5-9);
(5) niz preporuka za razdoblje progona (1,13-17; 4,12-5,4; 5,10-11).
Propisi o drutvenom moralu bili su predmet este etike pouke u starini. |Starozavjetne
primjere vidimo u Tob 4 i 12; Sir 7,18-25. U Novom zavjetu odlomak iz 1 Pt 2,13-2 3,12 prireen
je po shemi takvog kunog zakonika te ima paralelu u Ef 5,22-6,9; Kol 3,18-4,1; 1 Tim 2,8-15;
5,3-8; 6,1-2; Tit 2,1-10.
Ovo uoavanje izvora potrebno je za razumijevanje nae poslanice. Ovi paralelni odlomci
potiu nas na zakljuak da dodirne toke izmeu 1 Pt, Jak i nekih pavlovskih poslanica moemo
najbolje rastumaiti upotrebom zajednikih izvora. Odavde se takoer namee pitanje oitog
pavlovskog utjecaja na 1 Pt. Ova poslanica odraava zajedniku predaju prvotne Crkve.
3) POVOD
Autor u zavrnom pozdravu, koji dodaje svojom rukom (5,12-14), otkriva svrhu svoga pisanja:
ojaati primatelje poslanice u njihovoj vjeri. Poput Heb ona je rije ohrabrenja (Heb 13,22) i na
slian nain donosi parenezu koja se temelji na doktrinalnom izlaganju. Petar se obraa kranima
koji velikim dijelom potjeu iz siromanih slojeva (1 Pt 2,18-19) da ih utjei i ohrabri. Poziva
itaoce da vrsto, pa ak i radosno, izdre patnje i nevolje koje su ih zadesile a kojih e jo biti.

Moraju se boriti protiv kleveta (2,12; 3,16) i podnositi patnje koje im drugi nanose jedino zato to
su krani (4,16). Najbolji njihov odgovor na takve optube i neprijateljstva jest ne-poroan ivot
(2,12.15; 3,2.13-17). Primjer Krista, koji je krotko podnosio nepravedne patnje (2,21.23-24), neka
ih utjei i ojaa.
4) AUKTORSTVO I VRIJEME POSTANKA
Sama poslanica kae da ju je napisao Petar (1,1; usp. 5,1-2.13). U prvoj je Crkvi ovaj spis
bio dobro poznat i spominje ga 2 Pt 3,1. Kod Klementa nalazimo tragove ove poslanice, a za nju su
znali Polikarp i Papija. Irenej nam kae da je pa-tristika predaja ovu poslanicu uvijek smatrala
djelom apostola.
Mnogi dananji egzegete, meu kojima ima i nekatolika, prihvaaju tradicionalno gledite u
pogledu auktorstva, jer uviaju da unutarnja kritika samog spisa potkrepljuje to stajalite. Petrovo
auktorstvo opravdava mnoge aluzije na Isusove patnje kao zadovoljtinu (1,18-19; 2,21-24; 3,18;
4,1), esto navoenje ili spominjanje Starog zavjeta, izriaji koji podsjeaju na Isusove rijei (1,1617; 10-11,13,21; 2,4-5.8-10; 3,14--15; 4,3.7.13.17-18; 5,4.8-11), paralele u Petrovim govorima u Dj
(usp. 1 Pt 1,10 i Dj 3,18; 1 Pt 2,4 i Dj 4,11; 1 Pt 3,22 i Dj 2, 33-34) te osjeaje poniznosti (5,5-6),
radosti i pouzdanja (1,3; 2, 22-25; 5,10-11), koji su specifina odlika ovog spisa.
Grki se stil ove poslanice uz to moe usporediti s Jak. Oito je da autor misli grki i citira
LXXX. Poznato je da je Petrov materinski jezik bio aramejski (usp. Mt 27,73) a Pa-pijin podatak o
Marku kao njegovu tumau (hermeneutes - prevodilac, pomonik) dokazuje da Petar nije
dovoljno znao grki. Ipak iz same 1 Pt 5,12 saznajemo izriito da je poslanicu napisao tajnik
Silvan. Na temelju ovih podataka nije bezrazlono pretpostaviti da je Petar Silvanu, koga smatram
vjernim bratom, dopustio slobodu pri sastavljanju poslanice. Tako se izvanredno dobar grki stil
moe pomiriti s petrovskim auktorstvom ove poslanice.
Openito se smatra da Babilon iz 1 Pt 5, 13 znai Rim. u apokaliptickoj literaturi I
stoljea ovakvo oznaavanje bilo je esto (usp. Otk 14, 8; 16,9; 17, 5; 18,2,10,21). Predaja smatra
da je Petar muen 64. godine, za vrijeme Neronova progonstva.
Budui da ova poslanica ne pokazuje nikakvog znaka da protiv Crkve u Rimu bjesni estoki
progon ili da je nedavno minuo, vjerojatno je, a do tog dolazimo na temelju unutranje analize, ova
poslanica nastala godine 64. prije poetka napada na krane. Valja priznati da znatan broj
istraivaa ovu poslanicu smatra pseudonimnom i njezino nastajanje stavlja u doba Domicijanova
(81-96. god.) ili Trajanova vladanja (98-117. god).
5) ANALIZA
PODJELA
________________________________________________________________________________________________
NASLOV (1,1-2)
________________________________________________________________________________________________
UVOD: ZAHVALA ZA NOVI KRSNI IVOT (1,3-12)
________________________________________________________________________________________________
1) Preporod
1,3-5
2) Radost u Kristu
1,6-9
3! Svjedoanstvo proroanstva
1,10-12
________________________________________________________________________________________________
ZAHTJEVI NOVOG IVOTA (1,13-2.10)
________________________________________________________________________________________________
1) Svetost
1.13-21
2) Ljubav
1.22-2,3
3) Sveenitvo
2.4-10
________________________________________________________________________________________________

KRANSKE DUNOSTI (2.11-4,6)

________________________________________________________________________________________________
1) Prema poganima
2,11-12
2) Prema dravi
2,13-17
3) Dunosti robova
2.18-25
4) Krani u braku
3,1-7
5) Bratska ljubav
3,8-12
6) U progonstvu
3.13-4.6
________________________________________________________________________________________________
RAZLIITI POTICAJI (4,7-5.11)
________________________________________________________________________________________________
1) Blizina svretka
4.7-11
2) Teka kunja
4,12-19
3) Starjeine
5.1-4
4) Vjernici
5,5-5
________________________________________________________________________________________________
ZAKLJUNI POZDRAVI (5.12-14)
________________________________________________________________________________________________

SADRAJ - Naslov izriito spominje apostola Petra kao autora poslanice (1, 1-2). Pie
putnicima Raseljenitva (usp. Jak 1,1), tj. novim kranima dijaspore, koji ive daleko od svoje
prave domovine. Pet provincija koje se spominju u naslovu obuhvaaju cijelu Malu Aziju, osim
Cilicije. Trini-tarna formula prikazuje kransko stanje: krani su pozvani od Oca, posveeni od
Duha Svetoga na pokornost Kristu i na spasenje po njemu. Djelovanje Trojstva razraeno je u 1,1012.
Bog je u svom velikom milosru krane preporodio (usp. Iv 3, 3; Tit 3,5) po uskrsnuu
svog Sina, to znai pomou krtenja (3,21; usp. Rim 6, 3-11), na ivu nadu (1,13.21; 3,5.15) u
spasenje po Kristu i u zadobivanje neizgubive batine (1, 3-5). Ovu nebesku batinu, iako je ona
predmet nade, vjernici ve posjeduju vjerom pa je takva vjera i nada usred nevolja izvor kranskog
veselja. Jedan je temelj kranske vjere i nade: Isus Krist. Iako ga nisu vidjeli, oni ga ljube pa je
njihova vjera u njega izvor neizrecive i proslavljene radosti, jer osigurava spasenje (1,6-9). Uloga
je starozavjetnih proroka, nadahnutih Duhom Kristovim, bila da navijeste kranski misterij (usp.
Dj 3, 18; 7, 52; Mt 13, 17; Lk 10, 24; 24, 26-27; Heb 11-13.39-40), kojemu je svojstveno
trpljenje i slava (usp. Lk 24-26; Dj '.T.3: 1 Kor 15, 3-4). Dar spasenja, za kojim su eznuli
proroci a ni anelima nije bio objavljen, Duh je Sveti obznanio kranima po propovijedanju
evanelja (1, 10.12).
Kranska vjera, meutim, zahtijeva svetost, ljubav i usku privrenost Kristu (1,13-2,10). U
ovom se odlomku opaa tipologija Izlaska. Krani prije svega trebaju ispuniti svoja srca ivom
nadom i urediti svoje ponaanje prema toj nadi. Bog koji ih je pozvao svet je (usp. Lev 19,2) pa ne
smiju padati u prijanji nain ivota. Trebaju se takoer sjeati da je njihov nebeski Otac i sudac te
da su bili otkupljeni Kristovom krvlju od starog naina ivota (usp. Izl 12,5). Ukratko, trebaju
ivjeti vjerom i nadom u Bogu, koji je Isusa uskrisio od mrtvih 1, 13-21). Novi nain svetosti jest
ivot u bratskoj ljubavi, koja je karakteristina za novi ivot preporoenih, ivot koji se hrani
trajnom rijeju Radosne vijesti (usp. Iz 40,6-8). Novokrteni (ini se da je ovdje rije o krsnoj
liturgiji) moraju svui zlou i neiskrenost te eznuti za duhovnom hranom koja im pomae da rastu
kao krani. Spominjanje mlijeka, izgleda, odraava starinski obiaj da se novokrtenima daje
mlijeko i med. Navod iz Ps 34,9 vjerojatno se odnosi na euharistiju, koja se primala kod krtenja
(1,22-2,3).
Krani trebaju doi Kristu da kao ivo kamenje budu ugraeni u duhovni hram koji se
temelji na njemu (usp. Ef 2,20-22; Mt 21,42-43) pa da kao sveto sveenstvo mogu prikazivati Bogu
pravo bogotovlje (usp. Iv 4,23) i postati novi Izrael (usp. Ef 1,14). Jezgra se cijelog odlomka 2,4-

10 nalazi u recima 4, 5 i 9. Doi Kristu znai ucijepiti se u njegovu zajednicu novog Izraela, koji
treba iskazivati Bogu tovanje po Kristu i oitovati Boje spasiteljsko milosre.
Ovo to slijedi jest razrada za svagdanji ivot gore izne-senih naela (2,11-4,6). Krani,
prognanici na ovom svijetu (usp. Fil 3,20; Heb 11,8-10.13; 13,14), trebaju najprije guiti u sebi
privlanost koju osjeaju prema tom stranom svijetu. Njihovo dobro ponaanje prema poganima bit
e o paruziji prijekor njihovim klevetnicima (2,11-12). Bog hoe da krani ive u slozi sa svima
ljudima. Stoga Bog eli da potuju rimske zakone i inovnike u zemlji gdje su prognanici. Ako
iskazuju potovanje caru, trebaju se bojati i Boga te mu iznad svega biti vjerni.
Kranski robovi trebaju biti podloni te puni potovanja i prema naopakim gospodarima.
Strpljivo podnoenje nepravedne kazne posebno je spasonosno pred Bogom. Ipak primjer Krista
omoguuje kranskom robu da svoj poniavajui poloaj preobrazi u neto plemenito i postigne
unutranju slobodu (2,18-25). Odlomak 2,21-25 kransko je tumaenje teme o Sluzi Jahvinu (usp.
Iz 53,5-12; Dj 3,13.16; 4,25.30).
U sljedeem odlomku govori se o braku. Pisac naizmjence govori enama (3, 1-6) i
muevima (3,7). ene se trebaju podloiti svojim muevima (usp. Kol 3,18; Ef 5,22). Ova je
podlonost jo vanija u sluaju kranke kojoj je mu nevjernik, koji se ne pokorava evanelju
(1,25) i koji se moe obratiti preko ponaanja svoje ene. Kranke ne smiju polagati veliku
vanost na vanjski nakit (usp. 1 Tim 2,9-10) nego na unutranju ljepotu mirnog i plemenitog duha
te se ugledati na svete izraelske ene, kao to je Sara, koja se pokoravala muu i nazivala ga
gospodarom (Post 18.12). Ako je budu nasljedovale, postat e prave Sarine kerke. Petar
opominje kranske mueve da se prema enama vladaju s velikom panjom i ple-menitou te da
ih potuju kao subatinice vjenog ivota. Muevi i ene duhovno su savim jednaki. Opomena
muevima zavrava rijeima: . . . da ne sprijeite svojih molitava. ini se da ovo znai da je
odnos prema Bogu znatno sprijeen ondje gdje je tvrdoa srca prouzrokovana nedostatkom
razumijevanja u najviem i najdelikatnijem ljudskom povezivanju. Istovremeno je pristup k Bogu u
molitvi cilj i proba ljudske naklonosti. Petar opet potie sve krane da ive u duhovnom jedinstvu
i bratskoj ljubavi (usp. 3,8-12; 4,7-8). Pobuda je ojaana navodom iz Ps 34,13-17.
Odlomak 3,13-46 obrauje stav krana pred progonstvom, ali se u njemu razvija i najtea
tema poslanice: silazak Krista duhovima u tamnici (3,18-46). Kranima koji revnuju u dobru ne
moe se dogoditi nita pogubno. Tada i patnja postaje blagoslov. Neka prijanjaju uz Gospodina
Krista te neka se ne dadu smesti od svojih progonitelja (usp. Iz 8,12-13). Budu li izazvani, trebaju
biti spremni da brane svoju kransku nadu, ali blago i s potovanjem. Ne smiju se sputati na
razinu protivnika koji ih ogovaraju (2,12) nego trebaju postupati skladno s voljom Bojom, drei
tako svoju savjest istom (2 20). Dobrota e nadvladati patnju (3,13-17).
Sam je Krist trpio nepravedno (2,21-24) ali nas je njegova smrt spasila. Cini se da 3,18-4,6
sadri razliite elemente krsnog vjerovanja: Kristova smrt (3,18), silazak u pakao (3,19),
uskrsnue, sjedanje s desne Boje (3,21-22) i dolazak da sudi ivima i mrtvima (4,5). Krist je umro
ali je nas oivio u Duhu (3,18), koji je poetnik njegova uskrsnua (1,2; 3,21; usp. Rim 1,14). U
duhovnom stanju nakon fizike smrti, ili tonije u toku procesa smrti i uskrsnua, to je opisano u
retku 18 (ini se da je to smisao izraza en ho-u kojem) Krist je otiao propovijedati duhovima u
tamnici (3,19). Ovo bi moglo znaiti da je (osobito u vezi s 1 Pt 4,6) Krist u razmaku izmeu svoje
smrti i uskrsnua propovijedao duhovima mrtvih u eolu. S druge strane, ini se da redak 20 govori
o onima koji bijahu neko nepokorni pa bi ovi nepokornici bili u pitanju, a ne pravednici iz eola.
ini se da je bolje tumaiti 1 Pt 3,19-20a u svjetlu Post 6,1-6. Bila bi rije o sinovima Bojim,
iji su duhovi u tamnici a ije je povezivanje s kerima ljudskim; konano izazvalo potop. To su
pali aneli, kojima je stavljeno do znanja Kristovo gospodstvo nad njima (usp. Ef 1,21-22; 3,9-10;
Kol 2,15; Fil 2,8; 1 Kor 2,6 si; 1 Tim 3,16), kao to su nebeske sile bile podvrgnute Kristu o
njegovu uzaau (3,22). U 3,20-21 Noina je laa prikazana kao pralik krtenja. Kao to se Noina

obitelj pomou lade spasila od potopa koji je unitio greno ovjeanstvo, tako krtenik sigurno
prolazi kroz vodu krtenja, koja sahranjuje njegove grijehe, da bi naao novi ivot s Kristom.
Tema iz 4,1-2 ponovno se vraa na primjer muke Kristove, koji je spomenut u 3,18. Krani
su s Kristom umrli grijeha te sada trebaju ivjeti novim ivotom u Kristu (usp. Rim 6,1-14). Neka
njihov proli ivot u poganstvu zaista postane prolost. Pogani e takoer polagati raun onome
koji sudi ive i mrtve (4,3-5). Vrlo je vjerojatno da se propovijedanje evanelja mrtvima u 4,6
odnosi na Kristov silazak. Ipak ne slijedi iz toga da su mrtvi iz 4.6 duhovi iz 3,19. eol nije bio
isti za sve, jer je postojalo posebno mjesto poinka i odvojeno mjesto muka. Radilo se, dakle, o dva
odvojena svijeta (usp. Lk 16,26).
Neposredna bliskost paruzije (4,7-11) - ova tema dolazi jo u 4,17 i 5.10 - povod je za
poticanje na budnost (usp. Fil 4.5; Jak 5.8; 1 Iv 2,19). Posebno na ljubav, koja brie mnotvo
grijeha (usp. Jak 5,20) a koja se moe ostvarivati gostoprimstvom. Ljubav treba ravnati upotrebom
karizmi koje se oituju za vrijeme bogotovlja (usp. 1 Kor 12,4-11; Rim 12,6-8). U odlomku 4,1219 ponovno se pojavljuje tema o progonu i patnji i taj se odlomak moe smatrati sintezom ove
poslanice. Kunja u vatri (usp. 1,7) progonstva ne smije iznenaditi krane jer je to sastavni dio
kranskog ivota na ovom svijetu. Ona ne samo da kua vjeru keana, nego. zahvaljujui njoj,
krani sudjeluju u kristovim patnjama. tovie, ona je izvor veselja, jer je zalog za sudjelovanje u
Kristovoj proslavi (usp. 1,21; 5,1.10). Boji Duh lebdi nad onima koji radi Krista podnose uvrede
(4.12-14). Trpjeti jednostavno zato to je netko kranin nije sramota, ali vjernici ne smiju initi
djela koja zasluuju kaznu. Naziv kranin dolazi ovdje i jo jedino u Dj 11.26; 26,28. Progonstvo
je neka vrsta poetka suenja onima koji su pripadnici kue Boje (usp. Jr 25.29; Ez 9.6). Ovo e
suenje biti daleko stroe za nevjernike (usp. Izr 11,31; Septuagintin tekst). Vjerni se stvoritelj
brine za one koji strpljivo podnose nevolju. Ovo je jedino mjesto u Novom zavjetu gdje se Bog
ovako naziva (4.15-19).
Auktor kao starjeina Crkve eli dati savjet svojim sustarjeinama (5,1-4). Predstojnitvo u
Crkvi ne smije se smatrati prilikom za dobitak ili nasilnu samovolju. Nadstojnika sluba ne smije
se vriti samovoljno, nego po uzoru na primjer Pastira pastira.
Zatim se pisac obraa vjernicima mislima koje su vrlo srodne s Jak 4,6-10 (5,5-11). Mlai
su pozvani na poslunost starjeinama (usp. Tit 2,6; 1 Iv 2.12.14). Svi su pozvani na poniznost (usp.
Izr 3,34). Nevolje koje ih poniavaju trebaju prihvaati kao od Boga, jer e im one omoguiti veu
slavu (1 Pt 1,6-7). Trebaju se posvema oslanjati na Boga (usp. Ps 55, 22: Mt 6,25-34). Trebaju biti
trijezni i budni, jer avao ne miruje. Svijest da ne trpe sami nego da podnose zajedniku sudbinu
krana treba im pomagati pri opiranju napastima. Poslanica zavrava jo jednom doksologijom
(usp. 4,11). Auktor v vjerojatno vlastitom rukom dodao zavrni pozdrav (5,12-14). Silvan je
prikazan kao tajnik koji je napisao poslanicu. Rimska Crkva (suizabranica u Babilonu)
pozdravlja vjernike u Aziju. Posebno je spomenut Marko. Izraz cjelov ljubavi mogao bi potjecati
iz liturgije (usp. Rim 16,16; 1 Kor 16,20), a zavrna elja da naslovnici uivaju mir u Kristu
podsjea na poetak poslanice (1,2).
3. JUDINA POSLANICA
1) KNJIEVNA VRSTA I IZVORI
Osim naslova (1-2) ovaj spis ima malo obiljeja poslanice, iako je upravljen zajednici koju
pisac dobro poznaje. Ovo je nagovor vjernicima, ali to je jo vie polemika protiv heretika.
Rijetko navodi idovsku Bibliju i Septuagintu, ali dobro poznaje apokrifnu literaturu,
osobito Knjigu Henohovu. Navodi gotovo doslovno jedan odlomak iz Henoha (Jd 14-15; Henoh
1,9). Nain kako govori o zvijezdama lutalicama (r. 13) ili o krivnji anela koji su privremeno

kanjeni zatvaranjem u tamu do konane odluke o danu Suda (r. 6) upadljivo podsjea na Henoha
18.13-16; 10,4-13. Ovo nije jedina veza s apokrifnim spisima. Origen je zabiljeio da se pisac
nadahnuo Mojsijevim uznesenjem na onom mjestu gdje govori o prepiranju izmeu arkanela
Mihaela i avla zbog Mojsijeva tijela (r. 9). Judina poslanica poput apokrifnog spisa Oporuka
dvanaest patrijarha (Neftali 3) povezuje grijeh anela s grijehom Sodome (r. 6-7). Judin opis
grijeha sinova Bojih (Post 6, 2-4) koji su zgrijeili seksualno sa enama nalazi se takoer u
Henohu (9,8; 10,11; 12,4), zatim u Knjizi jubileja (4,15; 5,1-10) i u Oporuci dvanaest
patrijarha (Ruben 5; Neftali 3). ini se da poput Jonatanova targuma (uz Post 4,7) Kajina
prikazuje kao pralik nevjernika (r. 11). Kada u retku 11 spominje Ba-laama, pokazuje utjecaj
midrake literature.
Ove injenice pokazuju da je Juda ovisio o sredini u kojoj je ivio, to je razumljivo i
neizbjeno. No to znai samo to da poznaje ondanju idovsku knjievnost. Ne moemo tvrditi da
apokrifnim spisima pridaje vanost Pisma. Sjetimo se da i Pavao aludira na takve spise (usp. 1 Kor
10,4; 2 Tim 3,8).
2) SVRHA
Ova se poslanica bori protiv krive nauke, ali je prekratka pa ne daje dovoljno podataka da bismo
mogli ustanoviti o kakvoj se herezi radi. ini se da je rije o poetnom stadiju gnosticizma. Pisac
raskrinkava neke krive uitelje, kojih je po svoj prilici bila malo, a koji izvru tradicionalnu nauku
Crkve (r. 3) i dovode u opasnost vjeru zajednice. Ti ljudi unose razdor meu vjernike (r. 19).
Postupaju kao nevjerni Kajin ili buntovni Korah (r. 11). Ponaaju se kao nerazumne ivotinje (r.
10). Oni su kao stabla koja u jesen ne donose ploda, koja su zapravo iskorijenjena i usahla (r. 12).
Pisac ih usporeuje s bijesnim morskim valovljem (r. 13), s bezvodnim oblacima koje raznose
vjetrovi (r. 12), sa zvijezdama lutalicama koje su ispale iz svog toka (r. 13). Oni su ve odavna
zapisani za sud (r. 4) i bit e kanjeni kao buntovni Izraelci u pustinji, kao pobunjeni aneli ili kao
stanovnici Sodome i Gomore (r. 5-7). Prema Henohovoj izreci doi e sam Gospodin uz pratnju
svojih dvorjanika da ih sudi (r. 14-15).
Juda im predbacuje njihovu nemoralnost. Postupaju prema svojim strastima i bezbonim
eljama (r. 16.18) odajui se razuzdanosti (r. 4) a moda i protunaravnoj pohoti (r. 7). Oni kaljaju
ljudsku put (r. 23). ire svoju krivu nauku radi dobitka i dodvoravaju se bogataima (r. 16). Uza sve
to opravdavaju svoje postupke pozivanjem na milost koju im je Bog dao (r. 4). Ovi krivi uitelji
vrlo su slini nikolaitima iz Otk 2,6. 14-15. 20-23.
Nije vjerojatno da su ovi krivi uitelji krani koji su se obratili sa idovstva. Napadnute
mane odnose se na nemoral, osobito na seksualnom podruju. Ovakvim manama vie su mogli biti
skloni pokrteni pogani negoli pokrteni idovi, koji su odrasli u strogom idovskom moralu. ini
se da je zabluda gnostiki tip antinomijanizma, koji je uio da moralni zakon ne obavezuje krane
jer ih milost oslobaa.
3) AUKTORSTVO I VRIJEME POSTANKA
Pisac Druge Petrove posluio se Judinom poslanicoom. Ona je vjerojatno bila poznata
Polikarpu i autoru Didahe. Tertulijan ju je pripisao apostolu Judi. Klement Aleksandrijski ostavi
je komentar o njoj. Ona stoji u Muratorijevu kanonu. Oko godine 200. openito je smatrana kao
sastavni dio Pisma. Origen ju je kasnije pripisao Judi, Gospodinovu bratu, ali je napomenuo da
neki u to sumnjaju. Euzebije ju je svrstao meu spise o kojima se raspravljalo. Jeronim ju je
prihvatio, ali je primijetio da je mnogi odbacuju. Sastavnim dijelom Sv. pisma smatrali su je
Atanazije, Augustin i iril Jeruzalemski. Koncil u Kartagi godine 397. svrstao ju je u kanonske
spise.

Pisac ove poslanice predstavlja se kao Juda, sluga Isusa Krista, brat Jakovljev (r. 1). Neki
smatraju da je on identian s Judom Jakovljevim, tj. s apostolom Judom (Lk 1,16; 1,13). Iako
gramatiki Lukin izraz Jakovljev moe znaiti brat Jakovljev, vjerojatnije je da Luka na
spomenutim mjestima ima na umu ustaljeno znaenje sin Jakovljev. Vjerojatnije je auktora nae
poslanice identificirati s Judom koji se spominje uz Jakova kod Mt 6,3 i Mt 13,55. Tamo su Juda i
Jakov braa Gospodinova. Pisac nae poslanice ne kae za sebe da je apostol, a u retku 17 kao da
razlikuje sebe od apostola naeg Gospodina Isusa Krista. Gospodinova braa Jakov i Juda nisu
bili apostoli.
Judina je poslanica napisana dobrim grkim jezikom, ali ima semitizama. Stil je odvie
dotjeran za pisca seoskog galilejskog podrijetla kakav je bio sv. Juda, ali je poslanicu mogao
dotjerati tajnik koji je vjerojatno bio pokrteni idov s helenistikim obrazovanjem. Neki
istraivai smatraju da je ova poslanica nastala u II. stoljeu. Tu tvrdnju temelje na navodnim
gnostikim zabludama protiv kojih se poslanica bori. Vidjeli smo, meutim, da je gnosticizam
protiv kakvog se bori naa poslanica jo na svom embrionskom stupnju. Redak 17 daje dojam da
vie nema prve generacije krana, a redak 3 govori o kranskoj vjeri kao o tradicionalnom i
nepromjenljivom pokladu. Zbog toga mnogi strunjaci smatraju da je poslanica pseudonimna te da
je napisana izmeu 80. i 90. godine, a moda i kasnije. Ima nekih elemenata koji upuuju na
vrijeme iza 70. godine, ali nije nuno nastanak ove poslanice pomicati mnogo kasnije. Gospodinov
brat Juda mogao je ivjeti dugo i oko tog vremena napisati poslanicu. Unutranji dokazi ne
obezvreuju podatke tradicije i nije bezrazlono smatrati da je Judina poslanica napisana oko
godine 80. te da je upuena kranskoj zajednici sastavljenoj od obraenih pogana. Ne moemo
ustanoviti odakle je pisana ni komu je tono namijenjena.
4) A N A L I Z A
PODJELA
________________________________________________________________________________________________
NASLOV (1-2)
________________________________________________________________________________________________
POVOD (3-4)
________________________________________________________________________________________________
LANI UITELJI (5-16)
________________________________________________________________________________________________
1) Kazna koja ih oekuje
5-7
2) Njihove hule i pokvarenost
8-16
________________________________________________________________________________________________
POTICAJI VJERNICIMA (17-23)
________________________________________________________________________________________________
1) Nauka apostola
17-19
2) Kranske obaveze
20-23
________________________________________________________________________________________________
DOKSOLOGIJA (24-25)

________________________________________________________________________________
SADRAJ - Pisac u naslovu sebe predstavlja kao Judu, slugu Isusa Krista i brata
Jakovljeva. elio je pisati vjernicima o kranskom spasenju, ali ih sada mora pozvati da se bore za
svoju tradicionalnu vjeru. Pie ovako jer je doznao da neki heretiki uitelji krue po zajednici (34).
U recima 5-7 pisac prijeti tim lanim uiteljima iznosei tri starozavjetna primjera grijeha i
kazne za grijeh. Lani su uitelji hulitelji {8-11; usp. 2 Pt 2,10-12). Njihovi snovi mogle bi biti
objave koje su gnostici sami sebi pripisivali. Skvrne tijelo protunaravnom poudom (r. 7)

Odbacuju kyriotes (gospodstvo, auktoritet) Gospodina Isusa Krista (r. 4) ili auktoritet kao
takav. Pogruju anele (usp. 2 Pt 2,10-11). ak im je i naravno znanje moralno izoblieno (8-10).
Pisac ih usporeuje s biblijskim licima koja se obino uzimaju kao olienje zla (Post 4,3-15; Br
16,22-24; Pnz 23,5), i u Bibliji i u idovsko-kranskoj tradici. Prisutnost krivih uitelja mrlja je na
agapi zajednice. Agape je zajednika kultna gozba kojoj je prethodila euharistija ili je slijedila
nakon nje. Nizom primjera osvijetljen je njihov zavodniki i beskorisni znaaj. Polemika protiv
krivih uitelja zavrava ovdje popisom njihovih mana (11-16).
Vjernici se ne smiju povoditi za zabludom nego trebaju prianjati uz nauku apostola (17-19).
Redak 17 svjedoi da pisac ove poslanice nije apostol, a redak 18 ukratko prikazuje opomene
apostola. Vjernici se trebaju izgraivati na vrstom temelju kranske vjere koju ispovijedaju.
Molitva u Duhu Svetom odrat e ih u ljubavi prema Bogu i pomoi e im da svoj pogled upiru u
milosre Kristovo, koje vodi u vjeni ivot (20-21). Njihov stav prema krivim uiteljima treba biti
gibljiv: one koji su neodluni neka nastoje uvjeriti (usp. Jak 1,7; 4,8); druge neka nastoje osloboditi
iz vatre, tj. od eshatoloke kazne (usp. 2 Pt 3,7; 10.12); one koji su podlegli herezi neka gledaju
blago klonei se grijeha i podravajui spasonosni strah od zaraze (22-23). Zavrna doksologija
(23-24) ponavlja trinitarnu formulu redaka 20-21 i slii formuli iz Rim 16.25-27 (usp. 2 Pt 3,14).
5) NAUKA
Jedini Bog, kojemu pripada slava, velianstvo, vlast i mo (r. 25), jest Otac (r. 1),
Spasitelj (r. 5), izvor milosti (r. 4), ljubavi (r. 21) i pravde (r. 5-7). Ova poslanica nauava Trojstvo
osoba (r. 20-21). Isus Krist je gospodar krana i Otac ga je poslao da izvri djelo naeg spasenja (r.
4-5.25). On koji je milosrdan za ivot vjeni uva krane za Boga (r. 1,21).
Duh je Sveti prisutan u duama vjernika i molitvu treba obavljati u njemu (r. 20).
Kranin je onaj koji je pozvan, ljubljen od Boga. Temelj je kranskog ivota vjera, a ona
je prianjanje uz istine to ih Crkva prenosi (r. 3.20). Ispravnost se vjere mjeri po slaganju s uenjem
apostola (r. 17-18). Vjera je, meutim, neodvojiva od ljubavi i vjernik treba ostati vrst u ljubavi
prema Bogu (r. 21). Ovdje se Judina misao pribliava etvrtom evanelju i Ivanovim poslanicama.
Kranin moe bez straha oekivati sud, svjestan Kristova milosra (r. 21.24). Bezbone i buntovne
anele stii e neumoljiva kazna (r. 4-6.13). Zakljuna doksologija u obliku liturgijske formule (r.
24) naglaava potrebu milosti, jer kranin ne moe ivjeti besprijekorno ni dospjeti do blaenstva
ako mu Bog ne pritekne u pomo. Prepusti li se razuzdanosti i samodostatnosti (r. 12.16) pod
izlikom da ga milost oslobaa od svladavanja (r. 4.19), izvrgava svoju vjeru opasnosti brodoloma i
podlijee boanskoj kazni (r. 4.11.14).
4. DRUGA PETROVA POSLANICA
1) KNJIEVNA VRSTA 1 SVRHA
Naslov (1.1-2). zavretak (3,17-18) i neki osobni podaci daju ovom spisu poslanini oblik.
Nema meutim ni traga o tome kamo je poslanica upuena ni tko su bili naslovnici. itatelja se
ovaj spis doima vie kao homilija u obliku poslanice nego kao poslanica u pravom smislu rijei.
Pisac je zabrinut da itaoci ne izgube obeani ulazak u vjeno kraljevstvo Isusa Krista
(1,11) pa pie da ih ojaa u tradicionalnoj vjeri (1,12-13; 3.2) borei se posebno protiv krivih
uitelja koji bi ih mogli zavesti. Posebno u drugom poglavlju dolazi do izraaja antinomijanizam
tih lanih uitelja. U tom su smislu oni vrlo slini onima iz Judine poslanice. Druga nam Petrova,
koja je pisana kasnije od ostalih spisa, pokazuje da su krivi uitelji uznapredovali u svojoj zabludi i
poeli ismijavati nadu u paruziju. Iz njihove temeljne zablude nastale su i druge, kao to je

nijekanje Gospodina paruzije (2,1), ignoriranje budueg suda i zabacivanje moralnog reda (3.3).
Druga Petrova protiv ovih krivih miljenja naglaava vanost oekivanja paruzije (1,4.8.11;
3,10.14), istie Isusovo boansko gospodstvo (1,2.16-17; 3,18) i potrebu moralnog ivota (1,4-11;
3,11.14.17).
2) DRUGA PETROVA I JUDINA
Postoji oita veza izmeu 2 Pt i Jd. Ako prihvatimo tvrdnju da Druga Petrova ovisi o
Judinoj poslanici, tada moemo najbolje objasniti ne samo slinosti tih poslanica ve i razlike u
rijeima i izrazima kod paralelnih mjesta. Prije svega, oba ova spisa imaju zajedniku strukturu:
naslov (2 Pt 1,1-2; Jd 1.1-2). podsjeanja na tradicionalno uenje (2 Pt 1,12; Jd 5), polemika protiv
heretika (2 Pt 2,3-22; Jd 5b-16), novo podsjeanje na primljenu nauku (2 Pt 3,2; Jd 17), ponovno
alu-diranje na podrugljivce (2 Pt 3,18; Jd 25). Valja uoiti da reci 2 Pt 1.1-2; 5,12; 3,2-3.14.18
predstavljaju paralelu na Jd 1-2.3.5.17-18.24-25, a osobito odlomak 2 Pt 2,1-18 veoma slii na Jd
4-16.
S druge strane, lako je odgonetnuti zato je auktor Druge Petrove preradio neke tekstove
izvora kojim se sluio. Tako u 2 P1 2.4-7 prerauje primjere iz Jd 5-7 da bi odgovarali biblijskoj
kronologiji. On je. openito, nastojao otkloniti tragove apokrifnih spisa. Ispustio je podatke iz
Knjige Henohove (Jd 14-16) i Uznesenja Mojsijeva. Suprotno od Jd 7, Druga Petrova 2,4 ne
obrazlae u emu se konkretno sastojao grijeh anela. Pozivanje na Izlazak iz Jd 5.11 ne postoji u 2
Pt 2,4-8. Dok Jd 17 spominje samo slubu i vlast apostola, 2 Pt 3,2 dodaje i proroke. Ukratko
moemo zakljuiti da je pisac Druge Petrove slobodno preradio i ugradio kratku Judinu poslanicu.
3) AUKTORSTVO I VRIJEME PISANJA
Auktor se sam naziva imunom Petrom (1,1). Kae da je bio prisutan kod preobraenja
(1,16-18). Spominje jednu svoju prijanju poslanicu i oito misli na Prvu Petrovu (3,1). Podsjea da
je Isus prorekao vrijeme smrti ovog svoga apostola (1,14) i govori o Pavlu kao svome ljubljenom
bratu (3.15). U isto vrijeme iz poslanice vidimo da je nestalo prve generacije krana: Otkad oci
pomrijee, sve ostaje kao to bijae od poetka stvorenja (3,4). Ponegdje pisac govori o apostolima
kao da im on sam ne pripada (3,2). Spominje zbirku Pavlovih poslanica, makar i ne bile sve, koja se
upotrebljavala u Crkvi u doba pisanja Druge Petrove (3.15-16). Ve smo vidjeli da je 2 Pt morala
nastati nakon Jd.
Nadalje, postoje znatne razlike izmeu 1 Pt i 2 Pt. Te se razlike oituju na upotrijebljenim
rijeima, stilu i iznesenoj nauci. Glavna tema Prve Petrove je kristologija, a Krist je uzor
kranima, dok je u Drugoj Petrovoj Krist predmet kranske vjere. Iako obje poslanice naviietaju
bliskost Dana Gospodnjeg, one upotrebljavaju razliite Izraze: Prva Petrova govori o apokalypsis
(objava, otkrivenje - 1,7.13: 4,13). dok Druga Petrova spominje rije i pojam parousia. U 1 Pt je
sigurno da e se Gospodinov dolazak uskoro zbiti, dok 2 Pt pokazuje da je nada nekih od
naslovnika suoena s velikim potekoama. Prva Petrova esto i obilno upotrebljava Stari zavjet,
dok je Druga Petrova u tome vrlo krta. Premda je veoma kratka Druga Petrova sadri 23 hapax
legomena Novog zavjeta i 33 hapax legomena cijelog SP. Ima sloeniji stil od 1 Pt i u izvjesnoj
mjeri odraava religijski i filozofski jezik helenizma. Ukratko, namee se zakljuak da nije mogao
isti auktor napisati obje poslanice.
Nema sigurnih dokaza u starokranskoj knjievnosti da je 2 Pt bila upotrebljavana prije
sredine II. stoljea, a u III. i IV. stoljeu bila je proirena sumnja u njezinu autentinost. Imamo li
sve to na umu, nije jednostavno prihvatiti je kao Petrovo djelo. Njezino je mjesto meu posljednjim
spisima Novog zavjeta i mogla je nastati izmeu god. 80. i 90. Dobar dio istraivaa smatra da je

nastala oko god. 120, dok neki idu do 150 i ak 180. god. Ovo je, prema tome. pseudonimna
poslanica i u tome se sasvim slae s knjievnim obiajima starog svijeta. Pisac se poistovjeuje s
Petrom te pokazuje da namjerava prenositi apostolsku nauku. U istom se duhu posluio Judinom
poslanicom i pozvao na obvezni Pavlov ugled.
4) A N A L I Z A
PODJELA
________________________________________________________________________________________________
NASLOV (1,1-2)
________________________________________________________________________________________________
POZIV NA SVETOST (1,3-21)
________________________________________________________________________________________________
1) Boji darovi i kreposni ivot
1,3-11
2) Sigurnost kranske nade
1,12-21
________________________________________________________________________________________________
LANI UITELJI (2,1-22)
________________________________________________________________________________________________
1) Doi e lani uitelji
2,1-3
2) Pouke prolosti
2,4-10a
3) Daljnji opis lanih uitelja
2,10b-22
________________________________________________________________________________________________
DAN GOSPODNJI (3,1-13)
________________________________________________________________________________________________
1) Svjedoanstvo proroka i apostola
3,1-2
2) Skepticizam lanih uitelja
3,3-13
________________________________________________________________________________________________
NOVI POZIV NA SVETOST (314 -18)
________________________________________________________________________________________________

SADRAJ - U naslovu se spominje imun Petar kao autor poslanice (1,1-2). Predstavlja se
kao sluga Isusa Krista (usp. Rim 1,1; Tit 1,1). Na poetku i na kraju poslanice spominje se elja
za rastom u poznavanju (gnosis) Isusa Krista (1,5-6.8; 2,20; 3,18).
U prvom dijelu 1,3-11 pisac podsjea itaoce na divne darove koje su primili s Bojim
pozivom i na Boja obeanja. Kristu njegova boanska mo omoguuje da kranima ulijeva nadu i
spoznaju te osigurava ulazak u svoje kraljevstvo inei ih sudionicima boanske naravi (1,3-4). U
znak zahvalnosti za raskonu Boju dareljivost oni trebaju ivjeti kreposno (1, 5-11). U ime Petra
pisac se u 1,12-18 poziva na osobno svjedoanstvo apostola. Redak 14 govori o predaji po kojoj je
Isus prorekao Petrovu smrt (usp. Iv 21,18-19). Pisac itatelje opominje, kao i u 1,9, protiv
gnostikih zabluda uvjeravajui ih da nisu poli za izmudrenim priama (1,16). On je bio osobno
prisutan na brdu preobraenja te svjedoi da je u prizoru pre-obraenja anticipirana slava Kristova
ponovnog dolaska i stoga paruzija ne moe izostati (usp. Mk 9,2-8 i par.). Uz to postoji proroka
rije ili starozavjetna proroanstva o paruziji, koja su potvrena dogaajem preobraenja. Lani
uitelji proizvoljno tumae Pismo, a jedini Bog po svome Duhu objavljuje pravi smisao Pisma
(1,20-21).
Drugo poglavlje nae poslanice vrlo je slino Jd 4-16, koja je upotrijebilo kao izvor. Oba
teksta osuuju lane uitelje slinim izrazima te donose primjere starozavjetnih prekritelja. Pojava
lanih uitelja nije nikakvo iznenaenje jer su se i u Izraelu javljali lani proroci (npr. Pnz 13,1-6;
Jr 3,31). Njih u stvari treba oekivati. Svojim e nemoralom mnoge zavesti i ozloglasiti samo
kranstvo (2,1-3). eka ih neizbjeivi sud koji je osvijetljen starozavjetnim primjerima, gdje se
vidi kako Gospodin zna ne samo kazniti bezbone nego takoer izbaviti pobone (2,4-10a; usp. Jd
6-8).

Ti se lani uitelji usuuju pogrivati pale anele, dok sami ustrajali aneli toga ne ine
(2,10b-ll; usp. Jd 9-10). Oni su kao nerazumne ivotinje, ogrezli u razuzdanosti i pohlepi. Slijede
Bileama (2,2-16; usp. Jd 11-12). Oni su bezvodni izvori ili beskorisni smuenjaci (2,17; Jd 12-13).
Svojom nemoralnou zavode nepostojane due (2,14) obeavajui slobodu od moralnih obaveza
(usp. Jd 4), dok oni sami robuju grijehu (usp. Iv 8,34; Rim 6,16-17). Opomena iz 2,20-21 podsjea
na Heb 6,4-8; 10,26 (usp. 1 Tim 6,3-5; 2 Tim 14-18). Prva izreka iz 2.22 jest citat iz Izr 26,11.
Pisac ponovno dolazi na temu o nadi u paruziju. Izriito spominje svoje prvo pismo, 1 Pt, te
ponovno podsjea itaoce na proroanstva o Gospodinovu dolasku i nauavanje apostola koje se
oslanja na samog Krista (3,1-2; usp. 1 Pt 1,12-21; Jd 17-18). Pobija skepticizam lanih uitelja
(3,3-7) te tumai vjernicima narav paruzije koja se treba odraavati u kranskom ivotu (3,8-13).
Pisac u 3,15-16 spominje zbirku Pavlovih poslanica koje uivaju ugled (kao i ostala Pisma).
Heretici krivo tumae teka mjesta iz Pavlovih poslanica o Gospodinovu drugom dolasku. Zavrna
opomena upozorava vjernike na oprez, a zavrna doksologija (3,18) predstavlja u kraem obliku Jd
25.
5) ESHATOLOGIJA DRUGE PETROVE
Auktor vjeruje da nakon Kristova uskrsnua ovjeanstvo proivljava posljednju fazu svoje
povijesti oekujui Dan Gospodinov, kojim e zavriti ovaj sadanji svijet. Razraunava s
podrugljivcima koji ismijavaju oekivanje paruzije (3, 3-4). Krivi uitelji dokazuju da je svemir
nepromjenljiv i da je kranska nada u suprotnosti s ovim svojstvom prirode. Pisac ih pobija iz
Starog zavjeta da je opim potopom svijet jednom ve bio razoren te da ga Bog moe sasvim lako
razoriti vatrom (3,4-7). Zatim se obraa vjernicima objanjavajui da se prividno odlaganje paruzije
moe opravdati injenicom da Bog drukije mjeri vrijeme nego mi (usp. Ps 90,4), a djelomino i
Bojom strpljivou (3,8-9). Gospodinov e dan doi kao tat (usp. Mt 24,43). U ovoj se poslanici
objanjava odlaganje paruzije, ali je oekivanje Gospodinova dolaska srodno sa sinoptikom
tradicijom (Mt 24,37-44; Lk 12,39; usp. 1 Sol 5,2; Otk 3,3; 16,15). Ovaj e svijet nestati u vatri
(3,10). Ovakvu misao o nestanku svijeta nalazimo u kumranskim spisima (usp. 1 QH, III, 13-36) i
idovskoj apokaliptikoj literaturi.
Gospodnji e Dan biti as konane kazne bezbonih (2,9, 3,7.10-12) i buntovnih anela
(2,4; usp. Jd 6). Pravednici se, naprotiv, nemaju ega bojati (3, 11.14). injenica da svijet ide
prema svome svretku treba ih poticati da ive sveto i pobono (3,11). Pisac spominje idovsku
misao da grijesi mogu odgoditi Gospodinov dolazak (usp. Dj 3,19-20) i naglaava da bogobojazan
ivot moe ubrzati paruziju (3,11-12). Time pronalazi jo jedan poticaj za krepostan ivot. Tvrdnja
da e svijet zavriti u vatri ne znai potpuno unitenje. Time se zapravo oznauje nastajanje novih
nebesa i nove zemlje, gdje prebiva pravednost (3,13; usp. Iz 65,17; 66,22; Otk 21,1.5).

IX. POGLAVLJE

IVANOVSKI SPISI
etvrto evanelje, tri Ivanove poslanice i Otkrivenje razlikuju se meusobno, ali unutar Novog
zavjeta predstavljaju posebno misaono podruje i dobro ih je zajedno prouavati. Obradit emo ove
spise redom koji smo naveli.
1. ETVRTO EVANELJE
1) AUKTORSTVO ETVRTOG EVANELJA
Problem auktorstva etvrtog evanelja vrlo je teak. Podaci predaje nisu jednoduni. Ipak
svjedoanstvo predaje etvrto evanelje uglavnom pripisuje sv. Ivanu apostolu. To svjedoanstvo
nije uzdrmano unato mnogim protivnim razlozima koji su izneseni u novije vrijeme. Kad sve te
razloge trijezno odvagnemo. ne moemo zaobii Ivanovo auktorstvo u ovom ili onom obliku pri
nastajanju etvrtog evanelja.
SVJEDOANSTVO PREDAJE - Prema najjaoj struji predaje u prvoj Crkvi etvrto je
evanelje napisao apostol Ivan, sin Zebedejev i brat Jakovljev, u svojoj starosti, u Efezu. Glavni je
svjedok te predaje Irenej. On u svom djelu Adversus Haereses oko godine 180. pie: Nakon toga
(tj. poto su se pojavila ostala evanelja) Ivan, uenik Gospodinov, koji je takoer poivao na
njegovim grudima, izdao je evanelje (eksedoke to euangelion) u Efezu u Aziji. On takoer kae
da je Ivan ivio u Aziji do Trajanova vladanja (98-117). Irenejevo svjedoanstvo dobiva na
vrijednosti kada imamo na umu da je, prema vlastitom kazivanju, u mladosti poznavao biskupa
Smirne Polikarpa, koji je osobno poznavao Ivana.
Druga svjedoanstva su: 1) Polikrat Efeki, koji u jednom pisma papi Viktoru oko godine
190. spominje Ivana, koji je bio svjedok i uitelj, koji se takoer naslonio na Gospodinove grudi, a
nosio je petalon jer je bio sveenik (to je metalna ploica koja je bila znak pripadnitva
sveenikom staleu). On takoer poiva u Efezu.
2) Klement Aleksandrijski (umro oko 211-213) kae da se Ivan. nakon Domicijanove smrti
vratio u Ei'ez s otoka Patmosa. Klement jo kae: -Vidjevi da druga evanelja iznose materijalne
injenice. Ivan je kao posljednji, na poticaj svojih prijatelja i potpomognut na boanski nain od
Duha. napisao duhovno evanelje.
3) Antimarcionski prolog (oko 160-180. god.) kae: Ivanovo evanelje objavio je i dao
crkvama Ivan dok je jo bio iv, kako svjedoi Papija iz Hijerapolisa. Ivanov dragi uenik u svojih
posljednjih pet knjiga.
4) Muratorijev kanon (130-200): etvrto je evanelje napijao Ivan a on je jedan od
uenika.
Neki u prvoj Crkvi nisu prihvaali ovu pred: i. Irenej svjedoi da neki antimontanistl nisu
smatrali da je apostol Ivan napisao etvrto evanelje. Prema Euzebiju, rimski sveenik Gaj bio je
nepovjerljiv u odnosu ni ovo evanelje. Epifanije iz Salamine zabiljeio je da se heretika grupa
zvana alogi suprotstavljala ovom evanelju. Ovo odbacivanje bilo je pojedinano i uskoro je
sasvim nestalo, tako da je od poetka III. stoljea posvuda bilo prihvaeno apostolsko podrijetlo
etvrtog evanelja.
U XIX. stoljeu ova predaja ponovno je dovedena u pitanje. Od tog vremena mnogi
strunjaci poeli su nijekati i jo uvijek nijeu da je Ivan apostol auktor ovog evanelja. Pripisuju
ga nekom Ivanu prezbiteru ili tvrde da je pisac nepoznat. Evo razloga zato ne prihvaaju
podatke predaje:

1) Ivan koga spominju Polikrat i Irenej nije apostol Ivan, nego prezbiter Ivan, koji je takoer
bio Gospodinov oevidac i uenik. Irenejevo se svjedoanstvo poziva na Polikarpa, ali ni ivot
Polikarpov ni njegova Poslanica Filipljanima ne spominju navodno Polikarpovo poznanstvo s
apostolom Ivanom. Zauuje to ova poslanica ne spominje sv. Ivana, to vie to spominje i hvali
sv. Pavla. Dakle, Polikarp nije poznavao Ivana apostola te se Irenej u tome zabunio. Ivan kojeg je
Polikarp poznavao nije mogao biti apostol Ivan. Irenejeva zabuna mogua je i stoga to on tvrdi da
je Papija sluao apostola Ivana, a to sigurno nije. U tome ga ispravlja Euzebije, koji upozorava da
Papija u svom prologu izriito kae da nije svjedok oevidac i da nije sluao apostole.
Osim toga, Papija sam spominje Ivana Prezbitera, tj. starjeinu, koji sigurno nije apostol
Ivan. On pie:
Kad god sam se sastao s nekim koji je bio sa starjeinama, istraivao sam izreke starjeina, to su obiavali
govoriti Andrija, Petar, Filip, Toma, Jakov, Ivan, Matej i ostali Gospodinovi uenici, le to su propovijedali Aristion i
prezbiter Ivan, Gospodinova uenici. Smatrao sam da veu korist mogu izvui iz ivog glasa jo preostalih ljudi nego iz
itanja knjiga.

Sve ovo pokazuje mogunost da su Irenej i Poiikrat pobrkali Gospodinova uenika Ivana s
apostolom Ivanom. Irenej je sigurno pogrijeio s obzirom na Papiju, ali je sasvim dostojan
povjerenja kada zapisuje svoje vlastito sjeanje. C. H. Dodd kae: U tome nije opravdano sumnjati
u Irenejevu vjerodostojnost.
2) Drugi prigovor je da apostol Ivan nije nikada doao u Efez, jer je umro kao muenik u
Palestini, ili 44. godine, zajedno sa svojim bratom Jakovom, ili kasnije izmeu 64. i 70. godine.
a) Mk 10,39. Isusove rijei tu zabiljeene izgledaju kao proroanstvo da e Zebedejevi
sinovi trpjeti kao i njihov Gospodin te da e vjerojatno biti mueni. Ovo ne bi bilo zapisano da nije
bilo ispunjeno u doba pisanja Markova evanelja. Ipak Mk 10,38-39 ne mora se shvatiti kao
proroanstvo o nasilnoj smrti. No ako taj tekst i jest takvo proroanstvo. Marko ga je mogao
zapisati makar ono jo nije bilo ispunjeno s obzirom na jednoga od dvojice brae.
b) Jedan saetak povjesniara Filipa iz Side (430. godina) donosi sljedei citat: Papija u
svojoj nedavnoj knjizi kae da su teolog Ivan i njegov brat Jakov bili mueni od idova.
c) Slino svjedoanstvo nalazimo kod grkog monaha iz IX stoljea koji se zvao Georgios
Hamartolos: Papija, koji je bio njegov (Ivanov) svjedok oevidac, u drugoj knjizi Gospodinovih
izreka kae da je on bio ubijen od idova.
d) Dva stara martirologija (to su liturgijski kalendari koj sadre imena muenika i datume
njihova muenitva) pokazuju da su Jakov i Ivan doivjeli slinu sudbinu, po svoj prilici u isto
vrijeme. Sirijski nrartirologij. sastavljen u Edesi oke 411. godine, ima za dan 27. prosinca spomen
.-Ivana i Jakova apostola, u Jeruzalemu. Kalendar iz Kartage, sastavljen oke 505. godine,
spominje dva puta Ivana Krstitelja, a jedno od ovih mjesta zabunom spominje Krstitelja mjesto
apostola Ivana. Zabuna je vjerojatno kod datuma 27. prosinca: Spomen sv. Ivana Krstitelja i
apostola Jakova, kojega je dao pogubiti Herod.
Koja je vrijednost ovih dokaza? Svakako moemo prihvatiti objektivni sud to ga o njima
izrie jedan moderni egzegeta. On ne prihvaa predaju o ivanovskom auktorstvu, ah mu nisu
uvjerljivi ni dokazi koje smo upravo spomenuli:
Nemogue je oslonili se na svjedoanstvo pisca koji je saeo Filipa ni na svjedoanstvo Georgiosa o Papijinu
tekstu. Ni jedan od njih nije pravi povjesniar . . . Martirologiji se ne mogu uzeti kao samostalna svjedoanstva... Istina
je da predaja o Ivanovu mue-nitvu rjeava neke probleme, ali to nije jedino mogue rjeenje. Nikako ne smijemo
apostola osuditi na mueniku smrt zbog naih problema u kritikom istraivanju etvrtog evanelja. Tradicija o
muenitvu mogla je jednostavno nastati na temelju Marka 10.39.

3) Vano je takoer uoiti utnju nekih koji su morali znati za boravak sv. Ivana u Ei'ezu.
Stoga se smatra pogrenim podatak Ireneja da je Polikarp poznavao Ivana. Sauvan je ivot

Polikarpov, ali u njemu nema nita o odnosu izmeu Polikarpa i Ivana a sam Polikarp ne pokazuje
da pozna Ivanovo evanelje.
Ipak moemo osporiti barem ovu posljednju tvrdnju. Polikarpova Poslanica Filipljanima
sadri citat koji je spoj dvaju tekstova iz Ivanovih poslanica (1 Iv 4,2-3 i 2 Iv 7). Citat izraava
jednu od glavnih tema etvrtog evanelja: dolazak Isusa Krista u tijelu.
Antiohijski biskup Ignacije bio je muen u Rimu 115. godine. U Poslanici Efeanima, koju
je napisao na putu prema Rimu, naglasio je povezanost Efeana s Pavlom, ali ne spominje Ivana ni
u toj ni u bilo kojoj svojoj poslanici. Ova potekoa ipak nije tako ozbiljna kako izgleda, jer je iz
konteksta lako razumjeti da je Ignacije bio usredotoen na sv. Pavla i, jo vie, na svoje putovanje u
Rim koje je vodilo u muenitvo. Mislei na nasilnu smrt koja ga eka. Ignacije nije imao priliku
sjetiti se sv. Ivana, koji je umro u Efezu nekoliko godina prije toga, u poodmakloj dobi.
Kao zakljuak moemo rei da predaja koja pripisuje etvrto evanelje apostolu Ivanu te
koja nastanak ovog evanelja smjeta u Efez nije neoboriva. U isto vrijeme jasno je da jo nije
dokazano da je ova predaja neispravna. Moemo primijetiti da, -i uz prihvaanje predaje o ranom
muenitvu ovog apostola, evanelje moe biti pripisano sv. Ivanu. Mnogi odlini istraivai
smatraju da je postojala ivanovska kola kao grupa apostolovih uenika. Prema tome stajalitu
etvrto evanelje u osnovi je djelo sv. Ivana, ali u sadanjem obliku mogli su ga sastaviti njegovi
uenici, vjerojatnije jedan uenik koji ga je izdao nakon uiteljeve smrti. Ova teorija ne samo da
zadrava ivanovsko podrijetlo etvrtog evanelja nego izgleda najprihvatljivijom u svjetlu
izvanjskih i unutranjih dokaza.
SVJEDOANSTVO NOVOG ZAVJETA O SVETOM IVANU - Ako je etvrto evanelje
na neki nain djelo sv. Ivana, valja nam ukratko pogledati to kae Novi zavjet o ovom apostolu.
Ivan i Jakov su druga dvojica brae koju je Isus pozvao za apostole (Mk 1.19-20). Njihov
otac zvao se Zebedej (Mk 1.20) a majka Saloma (Mk 15.40: Mt 27,56). Evanelja ih esto nazivaju
sinovima Zebedejevirn (npr. Mk 10.35; Mt 20.20). Bili su ribari na Genezaretskorn jezeru kao i
njihov otac. Isus ih je zbog njihova raspaljivog temperamenta nazvao sinovima groma (Mk 3,17;
Lk 9.54). Oni i Petar sainjavali su unutranji krug trojice povlatenih uenika (Mk 5,37; 9,2;
14,33). eljeli su postii poasna mjesta u Isusovu kraljevstvu (Mk 10.33). Ivan se spominje sam u
Mk 9,38 i Lk 9.49. U Djelima apostolskim on so istie odmah uz Petra (1,13: 3.1-2; 4.13.19;
8,14). Pavao ga u Gal 2.9 navodi kao jednoga od stupova prve Crkve. Novi ga zavjet vie ne
spominje, osim Otk 1,1.4.9; 22,8, ali neki nijeu da je Ivan iz Otkrivenja istovjetan s Ivanom
apostolom.
etvrto evanelje ne spominje tko mu je pisac, barem ne izravno. U dodatku (pogl. 21), koji
vjerojatno nije napisao pisac evanelja, spominje se uenik kojeg je Isus ljubio (21,20-23) kao
vjerodostojni svjedok za sve to je prikazano u evanelju i kao pisac tog evanelja (21,24). Tko je ljubljeni uenik? Kod posljednje veere on se naslanjao na Isusove grudi (13,231. Isus mu je pod
kriem povjerio svoju majku (19.26). Na uskrsnu nedjelju poao je s Petrom do groba i povjerovao
u uskrsnue (20.3). Na Tiberijadskom jezeru prepoznao je Gospodina bre nego drugi uenici i uo
od njega tajanstveno proroanstvo (21.7.20-23). Na dva druga mjesta spominje se jedan bezimeni
uenik (1,40; 18,15-16) i on bi mogao biti ljubljeni uenik, ali to nije sigurno.
Ljubljeni uenik sigurno je neki apostol, jer su prema sinopticima jedino apostoli bili
prisutni kod posljednje veere. Kao ljubljeni uenik sigurno je pripadao povlatenom krugu
Petra, Jakova i Ivana. To ne moe biti Petar, koji se spominje uz ljubljenog uenika (13,23-24; 2,23; 21.20-21). Ne moe biti ni Jakov, koji je bio muen god. 44. (Dj. 12,2), a ljubljeni uenik
doivio je duboku starost. Zbog svega toga ini se da je ljubljeni uenik jedino Ivan. Vrijedno je
zapaziti da se ni Jakov ni Ivan u etvrtom evanelju ne spominju po imenu (osim u dodatku 21,2).

Sve ovo potkrepljuje miljenje da je ljubljeni uenik sv. Ivan. Stoga podatak iz 21,24 govori da je
etvrto evanelje napisao jedan od apostola.
2) MJESTO I VRIJEME NASTANKA
Gdje je nastalo etvrto evanelje? Antimarcionski prolog, Jeronim i Epifanije kau da je
nastalo u Maloj Aziji. Irenej spominje Efez kao mjesto nastanka i ovo mjesto prihvaaju mnogi
strunjaci, ak i oni koji ne prihvaaju da je apostol Ivan napisao etvrto evanelje. S druge strane,
sv. Efrem tvrdi da je ovo evanelje napisano u Antiohiji i pisma Ignacija Antiohijskog pokazuju
utjecaj ovog evanelja. Vidjet emo da je Ivanovo evanelje vjerojatno nastalo tokom dugog
apostolova ministerija te je dobrim dijelom moglo biti oblikovano u Antiohiji. Vjerojatno je
tradicija o Ivanovu boravku u Efezu razlog zato je nastanak etvrtog evanelja vezan uz taj grad.
Danas je sasvim sigurno da je etvrto evanelje bilo poznato u prvoj polovici II. stoljea.
Sv. Justin oko 150. god. citira Iv 3,3-5 (Apol. 61,4). Utjecaj ovog evanelja opaa se na Heminu
Pastiru, koji je nastao oko 140. god. Ve smo spomenuli Polikarpa, koji u svojoj Poslanici
Filipljanima oko 110. god. upotrebljava izraze sline onima u etvrtom evanelju i citira 1 Iv 4,2-3;
2 Iv 7. Pisma sv. Ignacija Antiohijskog oko 110. god. pokazuju brojne dodire s ovim evaneljem ili
barem s ivanovskom tradicijom. Salomonove ode, kransko djelo iz prve polovice II. stoljea,
sigurno pokazuju utjecaj ovog evanelja.
Vei i odluni dokaz jest papirus Rylands. To je rukopisni fragment koji sadri Iv 18,3133.37-38. Pronaen je u Egiptu i potjee iz poetka II. stoljea. Pretpostavimo li da je bilo potrebno
odreeno vrijeme da bi se Ivanovo evanelje proirilo u Egiptu, izlazi da je ono nastalo oko god.
100. Prema Ireneju i Klementu Aleksandrijskom apostol Ivan ivio je do vremena cara Trajana (98117) te je mogao umrijeti oko god. 100. U tom sluaju evanelje je bilo napisano pod kraj I
stoljea, moda oko god. 90, iako su pojedini dijelovi mogli nastati ranije. Tako na temelju
iznesenih dokaza vidimo da je etvrto evanelje, barem u svom sadanjem obliku, vjerojatno
napisano u desetljeu izmeu 90. i 100. god.
3) KNJIEVNA STRUKTURA
JEZIK I STIL - Grki stil etvrtog evanelja predstavlja neto posebno i nema slinog stila
u Novom zavjetu, osim u ivanovskim poslanicama, koje su vrlo srodne s etvrtim evaneljem. Ovaj
stil ostaje uoljiv i kod prevoenja tako da italac koji pozna evanelja odmah prepoznaje odlomak
iz Ivana. Jezik nije knjievni grki, ali nije ni isti puki. Rjenik je dosta ogranien, ali dostatan.
Ne moemo u stvari govoriti o oskudnom jeziku sv. Ivana, kako se to ponekad ini, jer je njegov
stil takav da se smiljeno ponavlja te postie sveani ton.
to vie prouavamo ovo evanelje, vie se uvjeravamo da je ono djelo vrlo sposobnog
pisca. Ipak izgleda da je dramatski uinak, koji je tako upadljiv, postignut bez izriite namjere i
posebnog knjievnog postupka. Umjetnost etvrtog evanelja znatnim dijelom je nesvjesna
umjetnost. ini se da je djelo nastajalo spontano, gotovo prirodno, iz neobinog dara evaneliste i
uzvienosti predmeta o kojem je elio pisati.
Ivanov rjenik i stil pokazuju oit utjecaj aramejskog jezika. Tako se npr. u njegovu
evanelju nalaze transliterirane neke aramejske rijei zajedno s prijevodima ili istoznanim
izrazima: 1,38.41.42; 4,25; 9,7; 11,16; 19,13.17; 20,16; 21,2. Znaajno je da u odlomcima koji su
srodni sa sinoptikom graom Ivan ponekad donosi aramejske izraze koji ne postoje kod sinoptika
na tom mjestu. Tako, gdje oni govore o Christos i Pe-tros, jedino Ivan ima Messias i Kephas. On
takoer upotrebljava razliite grke rijei da prevede izraze koji su morali biti zajedniki svim
evanelistima. Tako npr. mjesto aramejske rijei mathla Ivan ima grku paroimia, to znai

poslovica, dok sinoptici imaju parabole (parabola). On aramejsku rije bisra prevodi grkom sarx
(meso), a oni rijeju soma (tijelo).
Istraivai se ne slau u tome dokle kod Ivana see ovaj posebni aramejski utjecaj. Neki su
ak ustvrdili da je sadanje etvrto evanelje prevedeno s aramejskog. Zanimljiv dokaz u prilog
ovog miljenja jest to to neki grki rukopisi sadre razlike u tekstu koje bi se mogle rastumaiti
kao razliiti prijevodi istog aramejskog izraza. Ipak veina strunjaka ne prihvaa tvrdnju da je
Ivanovo evanelje izvorno napisano na aramejskom. Arameizama je premalo da bi uvjerljivo
dokazivali da je dananji Ivanov grki tekst preveden s aramejskog izvornika. Arameizmi se
opravdavaju time to je pisac ovog evanelja bio vjet razmiljanju i pisanju na aramejskom kao i
na grkom.
Oita semitska pozadina ovog evanelja ima veliku vanost za njegovo razumijevanje.
Ovdje valja imati na umu ono to smo drugdje rekli o semitskom nainu razmiljanja. Mi
razmiljamo apstraktno, umujui, drimo se izravnog postupka koji ide od naela do zakljuaka.
Valja imati na umu da etvrti evanelista ne postupa tako. Sv. Ivan ne upotrebljava apstraktne
pojmove, nego predodbe i slike koje su sasvim konkretne. Mi obiavamo rei: Bog je neizmjerna
savrenost, a sv. Ivan tu misao izraava ovako: Bog je svjetlost i tame u njemu nema nikakve (1
Iv 1,5). Dok mi obiavamo govoriti da je Krist izvor sve milosti i kod toga rije izvor ne
upotrebljavamo kao sliku, u etvrtom evanelju sam Isus kae: Ja sam trs, vi loze (15,5).
Ovu posljednju izreku mi obiavamo promatrati kao stilsku figuru. U duhu naeg naina
miljenja spontano tumaimo izjavu o trsu kao da je jedinstvo Krista s njegovim vjernicima poput
jedinstva loze i trsa. Ivan misli sasvim opreno! Za njega je uska povezanost trsa i loza samo
simbol neizmjerno ue povezanosti Isusa s njegovim uenicima. Stoga Isus za sebe kae da je pravi
trs (15,1), jer se jedino u njemu potpuno ispunja vrhunska istina koju simbolizira trs.
Trebamo se uvati krivog shvaanja onih odlomaka u kojima izgleda da Ivan svoju misao
prenosi pomou apstraktnih izraza. Tako Pilatovo pitanje to je istina ne objanjava Isusovu
izreku iz 18,37-38 jer je Pilat pokazao, upotrijebivi ovu rije u filozofskom smislu, da nije razumio
to Krist misli. Istina koju Isus svjedoi (18,37) nije metafizika apstrakcija nego religijska istina,
objava Boga u njegovoj osobi, jer je sam Isus Istina (14.6).
Slino izreka Bog je ljubav (1 Iv 4,8) nije definicija Boga. Treba je uzeti u istom smislu
kao izreku: Bog je duh (4.24) i Bog je svjetlo (1 Iv 1,5) jer Ivan time izraava jedno bitno
Boje svojstvo. Ipak je ljubav najoitije Boje svojstvo koje se objavljuje s najvie naglaavanja,
kako to izlazi iz 1 Iv 4.9, gdje se vidi da je Bog ljubav: U ovom se oitova ljubav Boja u nama:
Bog Sina svoga jedinoroenoga posla u svijet da ivimo po njemu. To je kljuna izreka za
razumijevanje Ivanove tvrdnje da je Bog ljubav. Ivan ne donosi spekulaciju o Bojoj naravi pa
izreka Bog je ljubav stvarno znai da je Bog oitovanje ljubavi u tom smislu to je ljubav razlog i
posebna odlika njegova samooitovanja. Boja objava i ljubav dobivaju savreni i konkretni izraz u
Kristu.
Ako etvrto evanelje ne sadri apstrakcija na koje smo mi navikli, ono ne sadri ni nain
razmiljanja kakav je na. Ivan ne umuje nego svjedoi i tvrdi. On ne dokazuje neku tezu koju bi
najprije postavio zatim iznosio dokaze sve do zavrnog zakljuka. Njegova se misao kree oko
jedne sredinje toke, a ta toka nije apstraktna misao, nego sam Krist. On obrauje razliite strane
te jedinstvene stvarnosti, i to jednu po jednu. Svjestan je da ljudski jezik ne moe obuhvatiti puninu
Krista, a pogotovo se ta punina ne moe izraziti ogranienim formulama. Stoga je za njega Krist
svjetlo, ivot, istina. Svaka od ovih slika izraava cijelog Krista, a ne samo neko njegovo svojstvo, i
stoga se one mogu uzeti jedna mjesto druge. Krist je ivot, Krist je Istina, Krist je Svjetlo. On je
svako od ovoga pojedinano i sve zajedno.

Ovakav nain razmiljanja moemo osvijetliti odlomkom 6.53-58 iz govora o kruhu ivota.
idovi pitaju: Kako nam ovaj moe dati tijelo svoje za jelo (6.52). Na ovom stupnju evanelja
jo se ne moe dati pun odgovor na to pitanje, ali Isusov odgovor (6,53-58) nije isto ponavljanje
iste ideje. Misao se kree oko stvarnosti da je Krist kruh ivota. Ta stvarnost je istaknuta ve u
retku 51. a prigovor idova u retku 52. ne prekida slijed misli. tovie, opaa se odreeni razvoj
misli, jer se pojam ivota iz retka 53. moe bolje razumjeti u svjetlu nauke o uskrsnuu tijela u r.
54; sjedinjenje s Kristom u r. 56. temelji se na jedinstvu Oca i Sina prema r. 57. Kroz sve to protee
se sredinja ideja o kruhu ivota.
Kod itanja Ivanova evanelja trebamo neprestano imali na umu paralelne situacije. Takve
odlomke ne smijemo prosuivati po dananjim kriterijima nego se moramo uivjeti u to to su u
njima vidjeli i razumjeli ondanji itaoci. To nije lako ali je mogue, ako imamo na umu da se Ivan
slui konkretnim slikama a ne apstrakcijama te da se njegova misao kree u koncentrinim
krugovima a ne pravolinijski.
JEDINSTVO EVANELJA - Struktura etvrtog evanelja je sloena, to emo posebno
vidjeti kod prouavanja plana ovog evanelja. Ono na prvi pogled izgleda jedinstveno, ali. kad ga
itamo s veom panjom, opaamo nedostatak jedinstva i povezanosti. Pripovijedanje ne tee
uvijek uravnoteeno a ponegdje susreemo odlomke koji kao da su izvan konteksta. Mnogi
dananji egzegete iznose teoriju o premjetanju da bi opravdali ovaj nedostatak povezanosti. Ta
teorija pretpostavlja da su uslijed nekih okolnosti odreeni dijelovi evanelja ispali iz svog pravog
konteksta. Ti egzegete pokuavaju ponovno rasporediti grau iz Ivanova evanelja kako bi
odlomke koji izgledaju istrgnuti ugradili u vei logiki slijed. Premjetaji odlomaka za koje se
egzegete uglavnom slau bili bi ovi:
1) Iv 3,22-30 naoko prekida razgovor s Nikodemom (3,31 trebalo bi slijediti odmah nakon
3,21) pa ovaj odlomak valja smjestiti izmeu 2,12 i 2,13. Ova bi promjena popravila izvjetaj o
putovanju jer bi u odlomku 2,1-12 Isus bio u Galileji, a prije polaska u Jeruzalem (2,13) poao bi u
Judeju (3,22).
2) Poglavlje 6. trebalo bi biti izmeu 4. i 5. poglavlja. Time bi se opet popravio izvjetaj o
putovanju. Prema sadanjem rasporedu Isus je u Galileji (4,54), uzlazi u Jeruzalem (5,1), prelazi
preko Galilejskog mora (6,1), a da se i ne spominje njegov povratak iz Jeruzalema, zatim se kree
po Galileji jer mu nije mogue slobodno se kretati Judejom (7,1). Ako se pogl. 6 smjesti pred pogl.
5, slijed dogaaja bio bi ovakav: Isus se nalazi u Galileji (4,54), prelazi jezero (6,1), odlazi u
Jeruzalem (5,1) i vraa se u Galileju (7,1).
3) Odlomak 7,15-24 trebalo bi smjestiti nakon 5,47, jer taj odlomak nastavlja grau pogl. 5 i
prekida prirodnu vezu izmeu 7,14 i 7,25.
4) Odlomak 10,19-29 trebalo bi smjestiti iza 9.41. Podjela koja nastaje meu idovima
prema 10,19 izazvana je udom prikazanim u pogl. 9, kako to pokazuje primjedba u 10,21. Stoga bi
prirodno nakon 10,18 slijedila graa prikazana u 10,30 i dalje.
5) Poglavlja 15. i 16. bolje se uklapaju u grau prije 14,31, jer se tim retkom zavravaju
oprotajni govori.
Jak dokaz protiv predloenih promjena jest injenica da nijedan od sauvanih rukopisa ne
sadri takve premjetaje. Svi rukopisi Ivanova evanelja donose isti raspored, osim neznatnih
pojedinosti. Stoga bi svako premjetanje grae u izvjesnom smislu bilo subjektivno. Egzegeta koji
pokuava rasporediti odlomke prema rasporedu za koji on smatra da je skladan, u stvari rasporeuje
grau ovog evanelja prema svom nainu miljenja. Dopustimo li takvu manipulaciju kao naelo za
tumaenje etvrtog evanelja, nuno e mnogo toga ovisiti o knjievnom ukusu i vrednovanju
svakog tumaa. Stoga mnogi istaknuti strunjaci ne prihvaaju nijednu od predloenih promjena. U
njihovo ime C. H. Dodd kae:

Smatram da je dunost tumaa barem pokuati vidjeti kako se dokumenat moe protumaiti ovako kako je do
nas doao bez pokuaja da ga preuredimo. To ja nastojim uiniti. Pretpostavljam kao privremenu radnu hipotezu da
sadanji raspored nije sluajan nego ga je netko namjerno postavio, makar on bio pisar koji je postupio kako je najbolje
znao. Pretpostavljam da je osoba o kojoj je rije (auktor ili netko drugi) imala na umu neki nacrt i nije morala biti
neodgovorna ili glupa. Budemo li prisiljeni priznati da ne otkrivamo nikakvu uoljivu nit u sadanjem rasporedu, tada
bismo mogli reci da ne znamo kako je izvorno djelo zamiljeno. Ako. s druge strane, ispadne da je struktura evanelja,
kakvo jc do nas dospjelo, u veini sluajeva sastavljena prema idejama koje su specifine za pisca ovog evanelja, tada
je vjerojatno da je njegovo djelo o nas dolo supstancijalno u onom obliku u kojem ga je on zamislio.

Ovo je razborito stajalite te izgleda da bi svako prouavanje Ivana moralo biti poduzeto u
tom duhu. Premjetaji bi morali biti gledani kao posljednje utoite. Ovdje je dobro podsjetiti se na
ono to smo rekli o nainu razmiljanja kod auktora etvrtog evanelja. Sastavljanje ove knjige nije
bilo prireivano prema naem poimanju logikog slijeda pa se ne smijemo iznenaditi ako ponegdje
susreemo raspored drugaiji od naeg oekivanja. Mnoge promjene koje su bile juredlo-ene idu
za popravljanjem izvjetaja o Isusovim joutovanjima. Taj kriterij, meutim, nije vaan za evanelje
kojemu je vie stalo do teoloke poruke nego do kronolokog i topografskog rasporeda. Sve u
svemu, bolje je etvrto evanelje smatrati knjigom koja je svjesno i planski prireena kao djelo
sposobnog auktora. a u isto vrijeme priznati da je ne moemo procjenjivati naim, zapadnjakim
mjerilima logikog izraavanja i knjievnog stila.
Ipak. valja rastumaiti injenice kao to su razlike u stilu, nedostatak redoslijeda,
ponavljanja u govorima, odlomci koji kao da su izvan svog pravog konteksta. Sve se ovo moe
rastumaiti organskim rastom upotrijebljene grae i nizom redaktora ovog evanelja. To je rjeenje
koje predlae R. E. Brown u svom komentaru Ivanova evanelja. Njegovo stajalite moemo
ukratko ovdje saeti.
Brown razlikuje pet razdoblja u nastajanju Ivanova evanelja:
Prvo razdoblje obuhvaa postojanje predaje koja je prikazivala Isusove rijei i djela. Ta je
graa slina onoj to je ula u sinoptika evanelja ali je potjecala iz drugog izvora.
Drugo razdoblje protezalo se kroz vie desetljea i kroz to vrijeme graa se odabirala,
premiljala, oblikovala dok nije dola do oblika odvojenih narativnih izvjetaja i govora. Ova
preobrazba vjerojatno se dogodila u toku propovijedanja i pouavanja, i to upravo u svrhu
propovijedanja i pouavanja. Potkraj ovog razdoblja poelo se dotadanje usmeno pouavanje
zapisivati. Ovo je razdoblje bilo odluno s obzirom na grau koja je imala ui u evanelje. Kod
toga je moralo sudjelovati vie auktora. a na taj nas zakljuak potie graa pogl. 21. u kojoj stil nije
isti kao u grai ostalog dijela evanelja. Ovo djelo u glavnini ipak potjee iz jednoga glavnog
izvora, a taj izvor je morala biti teoloka kola koja se grupirala oko nekog uitelja i utjecaj je tog
uitelja bio vrlo vaan u nastajanju etvrtog evanelja.
Tree razdoblje je vrijeme kada je od tako razraene grae nastalo djelo koje je bilo prvo
izdanje naeg evanelja. Pretpostavljamo da je uitelj dao inicijativu za to djelo te vodio
prikupljanje i zapisivanje grae. Prema Brownu, njega treba nazvati evanelistom. Plan cijelog
evanelja, kako je do nas dolo, skladan je. Morao je nastati u vrijeme tog prvog izdanja. U ovo
prvo izdanje nije ula sva graa ivanovske tradicije. Neto je izostavljeno.
etvrto razdoblje je vrijeme kada je evanelista priredio drugo izdanje svoga djela. Uneseni
su novi odsjeci, u kojima je dat odgovor na potekoe ili prigovore razliitih grupa kao to su
uenici Ivana Krstitelja, judeokrani itd.
Peto razdoblje je vrijeme kada je neki uenik i intimni prijatelj evaneliste priredio novo i
posljednje izdanje. Njega moemo nazvati redaktorom. Prikupio je i sauvao elemente ivanovske
tradicije koji do tada nisu bili uneseni u evanelje. Ti elementi su noviji od ostalih. Oni se ne istiu
prvenstveno starinom, nego time to su nespretno ugraeni, kao npr. odlomak 12,44-50, ili to neki
od njih predstavljaju dublete, kao npr. 6,51-58 u odnosu na 6,35-50.

Neka istaknuta linost prve Crkve propovijedala je i nauavala Isusa koristei grau tradicije, ali joj je dala
posebno obiljeje, i sa stajalita teoloke misli i sa stajalita izriaja. On je jednog dana bit svoga propovijedanja i
nauavanja prikupio u evanelje prilagodivi se redoslijedu predaje: krtenje, minislerij. smrt j uskrsnue. Kako je
nastavio propovijedati i pouavati, smatrao je da je zgodno prirediti drugo izdanje svoga djela ugraujui novu grau i
prilagoujui svoje djelo tako da odgovara novim problemima.
Nakon njegove smrti jedan od njegovih uenika priredio je tree i posljednje izdanje. Taj je redaktor ugradio
ne samo grau koju je izostavio evanelista nego i elemente koje su sauvali njegovi suradnici.
Ovakva teorija nije nita izvanredno. Slina je teoriji kojom objanjavamo nastanak Jeremijine knjige.

Bez obzira na svaku teoriju o nastanku etvrtog evanelja, u njemu susreemo odlomke koji
sigurno nisu bili sastavni dio prvotnog teksta. Ti odlomci su:
1. Poglavlje 21. Jasno je da evanelje zavrava s 20,30-31. a poglavlje 21. kasniji je
dodatak. Gotovo svi dananji egzegete prihvaaju ovo miljenje. A. Wikenhauser ovako ga tumai:
poglavlje 21. vjerojatno nije napisao Apostol. Sastavili su ga njegovi uenici uskoro nakon njegove
smrti, svakako prije nego se ovo evanelje proirilo, jer ovo poglavlje stoji u svim sauvanim
rukopisima. Dokazi za ovo miljenje su:
a) ini se da ovo evanelje zavrava s 20,30-31 i da je to bila prvotna namjera.
b) Poglavlje 21. govori o smrti ljubljenog uenika i to je, barem prema najobinijem
tumaenju, znaenje redaka 22-23.
c) Jedino u ovom poglavlju spominju se sinovi Zebedejevi (r. 2), dok se oni namjerno ne
spominju u cijelom evanelju.
d) Po jeziku i stilu ovo je poglavlje srodno s ostalim etvrtim evaneljem, ali razlika ima
toliko da je jedva mogue da ono potjee od istog pisca kao i ostalo evanelje.
Time to ovo poglavlje nazivamo dodatkom, ne oduzimamo mu od vrijednosti niti ljepote
jer je ono sastavni dio etvrtog evanelja. Kad ga oznaimo kao dodatak, bolje istiemo naravni
vrhunac i zavretak ovog evanelja.
2. ena uhvaena u preljubu (7,53-8,11). Ovaj odlomak ne postoji u najboljim starim
rukopisima i tekstualni dokazi ovdje su slabiji negoli za zavretak Markova evanelja. Odlomak se
ne uklapa dobro u Ivanov kontekst, a po obliku i stilu slii sinoptikoj predaji te podsjea na Lukin
stil. Neki rukopisi imaju ga nakon Lk 7,36. ini se da je bio umetnut u Ivanovo evanelje zbog
spominjanja suda prema Zakonu u Iv 7,51. Budui da ga je Crkva prihvatila kao sastavni dio
Pisma, ovaj je odlomak sigurno nadahnut, iako nije sastavni dio Ivanova evanelja.
3. Iv 5,3b-4. Ove retke isputaju mnogi vani rukopisi. Danas gotovo svi smatraju da oni
sainjavaju glosu ili biljeku koja je ula u ovo evanelje a da nije sastavni dio evanelja. Cilj joj je
protumaiti kako se mutila voda prema r. 7.
PLAN EVANELJA - Strunjaci iznose mnoge i razliite planove etvrtog evanelja. Ne
bi puno koristilo navoditi ih ili ukratko prikazivati. Odabiremo ovaj jer snano istie teoloko
bogatstvo ovog evanelja. inilo se takoer prikladnim iznijeti i drugi plan koji istie liturgijske
odlike ovog evanelja.
1. PLAN A
________________________________________________________________________________
A. UVOD (1.1-51)
_________________________________________________________________________________________
1) Prolog
1,1-18
2) Svjedoanstvo
1,19-51

_____________________________________________________________________________________________
B. KNJIGA ZNAKOVA (2-12)
_____________________________________________________________________________________________
Odsjek 1: Isus je utemeljitelj nove religijske
ekonomije spasenja koja je vea od stare
2,1-4,42
1) Narativni izvjetaj: udo u Kani
2,1-12
2) Narativni izvjetaj: ienje hrama
2,13-25
3) Dijalog: preporod
3,1-21
Svjedoanstvo Krstitelja
3,22-36
4) Dijalog: a) iva voda
4,1-15
b) Pravo bogotovlje
4,16-26
c) Boja volja
4,27-38
Svjedoanstvo
4,39-42
__________________________________________________________________________________________
Odsjek 2: Rije koja daje ivot
4,43-5.47
1) Narativni izvjetaj: Ozdravljenje sina
kraljevskog inovnika
4,43-54
2) Narativni izvjetaj: Ozdravljenje uzetog u
Bethzathi
5,1-18
3) Govor: Rije koja daje ivot
5,19-30
Svjedoanstvo Oevo za Sina
5,31-47
___________________________________________________________________________________________
Odsjek 3: Kruh ivota
6
1) Narativni izvjetaj: Umnoenje kruha
6,1-21
2) Govor: Kruh ivota
a) Kruh s neba
6,22-34
b) Kruh ivota
6,35-50
c) Euharistijski kruh
6,51-59
3) Kriza vjere
6,60-71
_________________________________________________________________________________________
Odsjek 4: Svjetlo i ivot svijeta
7-8
1) Narativni izvjetaj: Blagdan sjenica
7,1-13
2) Dijalog s neprijateljskim idovima:
oitovanje i odbacivanje svjetla
7,14-8,59
____________________________________________________________________________________________
Odsjek 5: Svjetlost sudi
9,1-10,21
1) Narativni izvjetaj:
a) Ozdravljenje slijepca i sudska istraga
9,1-34
b) Osueni suci
9,35-41
2) Govor: Dobri pastir
10,1-21
Epilog: Isus, Sin Boji
10,22-42
____________________________________________________________________________________________
Odsjek 6: Pobjeda ivota nad smru
11,1-53
1) Narativni izvjetaj + Govor:
Uskrisenje Lazara
11,1-44
2) Isus osuen na smrt
11,45-53
__________________________________________________________________________________________
Odsjek 7: ivot po smrti
12,1-36
1) Narativni izvjetaj:
a) pomazanje u Betaniji
12,1-11
b) pobjedonosni ulazak u Jeruzalem
12,12-15
Razmiljanja evaneliste
12,16-19
2) Govor: proslava po smrti
12,20-36
Epilog Knjizi znakova:
a) komentar evaneliste
12,37-43
b) saetak glavnih misli
12,44-50
_________________________________________________________________________________________
C. VRHUNSKO OITOVANJE KRISTA (13-20)
_________________________________________________________________________________________
I. OPROTAJNI GOVORI (13-17)

___________________________________________________________________________________________
1) Uvodni prizor
13,1-30
2) Dijalog o Kristovu odlasku i povratku
13,31-14,31
3) Govor o Kristu i njegovoj Crkvi
15-16
4) Kristova molitva
17
__________________________________________________________________________________________
II. MUKA (18-19)
__________________________________________________________________________________________
III. USKRSLI KRIST (20)
__________________________________________________________________________________________
DODATAK: UKAZANJE NA JEZERU (21)
__________________________________________________________________________________________
UMETAK: ENA UHVAENA U PRELJUBU (7,53-8,11)
__________________________________________________________________________________________

Ovaj plan polazi od pretpostavke da se pisac etvrtog evanelja prvenstveno zanima za

ideje, a ne za kronologiju i topografiju. Stoga ovaj plan donosi teoloki pregled evanelja. Oito je
da jednim pogledom ne moemo odmah uvidjeti vanost tog plana. Nuno je detaljno objanjenje.
To emo pokuati u analizi glavnih misli ovog evanelja koju donosimo u sljedeem odsjeku.
2. PLAN B.
________________________________________________________________________________
PROLOG U POETKU...: (1,1-18)
________________________________________________________________________________________
I. Dogaaji koji krue oko prve Pashe Pashe Novog Hrama
1,19-4,54
A. Tjedan otvorenja: Isus oitovan
kao Mesija
1,19-2,12
B. Prva Pasha u Jeruzalemu
2,13-35
C. Novo raanje u Duhu
3,1-21
D. Put u Samariju i Galileju
3,22-4,54
_________________________________________________________________________________________
II. Suboto uzetoga: Isus ozdravlja bolesnika
na ribnjaku Bethzatha
5,1-47
________________________________________________________________________________________
III. Pasha kruha ivota: Isus umnaa kruh i
predstavlja se kao kruh s neba
6,1-71
__________________________________________________________________________________________
IV. Blagdan sjenica i subota ovjeka slijepog
od roenja: Isus je svjetlo svijeta i
dobri pastir
7,2-10,21
________________________________________________________________________________________
V. Blagdan posveenja: Isus se izjanjava
Sinom Bojim i uskrisuje Lazara
10,22-11,54
________________________________________________________________________________________
VI. Pasha razapinjanja: Jaganjac Boji,
odbaen od svog naroda, biva
uzdignut na kri
11,55-19,42
____________________________________________________________________________________________
VII. Dan uskrsnua: Isus povjerava uenicima
poslanje i daje im svoga Duha
20
________________________________________________________________________________________
DODATAK: IVOT CRKVE I OEKIVANJE ISUSOVA
POVRATKA (21)
__________________________________________________________________________________________

4) IVAN TEOLOG
etvrto se evanelje esto naziva teoloko, a predaja je sv. Ivana nazvala Teologom. Valja,
meutim, istaknuti da ovi nazivi nisu uzeti u dananjem tehnikom smislu, jer ovo evanelje nije
prirunik sistematske teologije, a evanelista nije teolog dogmatiar. Prema izvornom znaenju
rijei, teologija je znanje o Bogu i boanskim stvarima pa je sv. Ivan teolog par excellence, jer je
dublje od ostalih evanelista prodro u boansko otajstvo spasenja. Njegovo je evanelje teoloko
jer nam intimnije otkriva znaenje Krista.
Ivanova knjievna metoda i stil stoje pod utjecajem njegova gledanja na Krista i nastojanja
da to svoje iskustvo prenese na druge. U prethodnom odsjeku promatrali smo samo materijalni,
isto tehniki vid njegova stila. Sada emo pogledati dublji, daleko vaniji vid koji se krije iza ove
povrine. Tek tako moemo doi u dodir s pravim Ivanom, jer ovai pisac zapravo poinje ondje
gdje drugi pisci prestaju, bili oni nadahnuti ili ne.
SIMBOLIKA - Jedna od posebnih znaajki etvrtog evanelja jest iroka upotreba simbola.
Takvi su simboli npr. iva voda. kruh ivota, trs. dobri pastir. Dobar primjer za prouavanje
Ivanove metode jest upotreba naziva znak u njegovu evanelju.
Znak (grki semeion) ne ukljuuje nuno misao na neki udesni dogaaj. U etiri sluaja
evanelista spominje Isusova djela kao znakove, a ona su u stvari udesa (2,11; 4.54; 6,14; 12,18),
ali je u kontekstu cijelog evanelja sigurno da se i druga Isusova djela nazivaju znakovima, makar
nisu udesna. Tako je znakom nazvano ienje hrama (2.13-25) i prizor kako Isus uenicima pere
noge (13,1-20). Dublje znaenje ne gledamo samo u onim dogaajima koji su izriito opisani kao
znakovi, simboliku valja otkrivati posvuda.
Ivanovu nakanu moemo najbolje razumjeti ako razlikujemo udo i znak. Ozdravljenje
slijepoga kod Siloama (9.1-12) svakako je udo. poput slinih udesa u drugim evaneljima (usp.
9.27-31). Sinoptici su izvijestili o tim udesima radi samih udesa, ili u najmanju ruku zato to ona
oituju Isusovu mesijansku mo. Ivana ne zanimaju udesa kao takva. Zanima ga njihova simbolika
i znaenje. Njemu je vraanje vida slijepcu znak duhovnog svjetla koje Krist - koji je Svjetlo moe davati, jer je Ivan takva Isusova djela smatrao vidljivim pokazateljima dublje, duhovne istine.
Na sreu nije potrebno da mi sami otkrivamo to skriveno znaenje, jer je u mnogo sluajeva ono
izneseno u govorima koji slijede nakon znakova. Time dobivamo kriterij za prosuivanje drugih
odlomaka gdje nema takvog komentara.
Moglo bi izgledati da naglaavanje simbolike evaneoskih dogaaja znai da takvi dogaaji
nisu povijesni. Grubo reeno, moglo bi se dogoditi da je Ivan te dogaaje izmislio da bi u njih
utkao simboliku koju je elio. Valja nam se sjetiti kako evanelist eli pokazati da je povijesna
osoba Isus iz Nazareta Mesija, Sin Boji (20,30-31). Njegovo bi dokazivanje izgubilo svaku
vrijednost kad bi bio osumnjien da izmilja dogaaje o kojima izvjetava.
Ipak je posvetio posebnu panju simbolici tih dogaaja te, iako ih nije izmislio, sigurno ih je
izabrao, upravo stoga to sadre simboliko znaenje. Tako je npr. Krist koji slijepcu vraa vid
prikazan kao svjetlo svijeta, a kad uskrisuje Lazara on je prikazan kao uskrsnue i ivot. Stoga su
ova dva uda ula u etvrto evanelje. Simbolika ovih dogaaja vrednija je i uoljivija to su oni
povijesni dogaaji. Svejedno, valja dopustiti da je evanelista promijenio detalje kako bi naglasio
simboliku i tako iznio teoloku poruku, a to je njegova prva briga.
IZRAZI S DVOSTRUKIM ZNAENJEM - Daljnja posebna oznaka Ivana je esta upotreba
izraza sa dva znaenja ili s neodreenim znaenjem. Ovaj postupak trai posebnu tehniku. Kad Isus
izgovara ove izraze, sugovornici shvaaju njihovo osnovno znaenje, a Isus zatim tumai njihov
dublji, duhovni smisao. Tako npr. 2,19 sadri izraz hram, koji u Isusovu nainu izraavanja ne
znai zgradu, kako su smatrali idovi, nego hram njegova tijela (2,21).

Znaajan je prilog anothen (3,3.7), koji znai ponovno (i Nikodem ga je tako razumio) a takoer
odozgo (to je mislio Krist). Upotreba ovog priloga poblie oznauje smisao roenja (3,3.7), a
Nikodem ga je krivo razumio. U 3,14 itamo da e Sin ovjeji biti podignut. Isti izraz dolazi u
8,28 i 12,32-33. U ovom posljednjem sluaju jasno je da se odnosi na razapinjanje. Ivan promatra
uzdignue Krista na kriu kao simbol uzdignua na nebo po uskrsnuu i uzaau. Ivanu su
smrt, uskrsnue i uzdignue Krista vidovi jednog te istog otajstva. Stoga uzdignue na kri
promatra kao cjelinu koja zavrava uzdignuem u slavu.
Izraz voda iva iz 4,10 znai najprije tekuu ili izvorsku vodu za razliku od vode stajaice
(i Samarijanka ga je tako razumjela), a Isus ga je upotrijebio u duhovnom smislu da oznai
besplatni Boji dar. U 7,38-39 poblie je oznaeno daje voda iva simbol Duha Svetoga. Isto
vrijedi za izraz ivi kruh iz 6. poglavlja. Osnovno znaenje je tema o materijalnom kruhu koji je
mnotvo dobilo. Zatim se prelazi na udesni kruh iz Starog zavjeta, manu, pa se znaenje dalje
protee na Kristovu osobu i euharistijski kruh. Ima i drugih primjera gdje jedna rije ima dva
znaenja, od kojih se najprije uzima prvo ili materijalno. Takvi primjeri su: ii u 7,33-36;
ropstvo u 8,33-36; spavati i probuditi u 11,11-14. ak se i cijela reenica moe ponegdje
razumjeti na dva nain (11,50).
U svim ovim i slinim sluajevima Isus od poetka ima na umu potpuno znaenje, a jedino
ga sugovornici krivo shvaaju. Ovo je vano imati na umu. U 3,8 opaamo igru rijei na grkom
izrazu pneuma, koji znai vjetar i duh (tako da prvi dio ovog retka hoe rei: vjetar pue gdje
hoe), ali Vulgata nije imala krivo kad je prevela: Spiritus ubi vult spirat - Duh due gdje hoe.
Ivan je, naime, bio svjestan dvoznano-sti ovog izraza.
Kod tumaenja etvrtog evanelja nipoto ne smijemo zaboraviti stilski postupak ovog
evaneliste. Izabrao je dotine izraze upravo stoga to imaju vie od jednog znaenja i namjerno je
htio dva (ili vie) znaenja tih izraza. Ne bismo bili vjerni njegovoj nakani kad bismo ove izraze
suavali na jedno ili drugo znaenje. Osim toga, bilo bi nerazborito misliti da smo iscrpili znaenje
bilo kojeg odlomka u ovom evanelju do kraja, ma kako ga dugo prouavali.
Premda Ivan upotrebljava rijei s dva znaenja, ne ini to stoga to bi elio biti nejasan ili
to bi elio neto prikriti. Naprotiv, on to ini zato to eli upozoriti na ono to se krije iza
povrinskog znaenja izraza, a to je dublje, duhovno znaenje. Ovaj postupak treba vrednovati na
isti nain kao i njegovo prikazivanje znakova. Znakovi su ne samo Isusova djela nego i Isusove
rijei. Budui da su to rijei Kristove, rijei ivota vjenog (6,68), upravo stoga imaju dublje
znaenje i ta se istina moe uspjeno prikazati upotrebom izraza s dvostrukim znaenjem.
GOVORI - Razlika izmeu sinoptika i Ivana najvie dolazi do izraaja u Isusovim
govorima. U prva tri evanelja Gospodinov jezik, izreke i parabole uglavnom su isti u svakom
evanelju. ak i u odlomcima koji su paralelni ali sadre razlike, razlike se odnose na rijei a ne na
stil. To je kod Ivana drugaije. Prije svega on ne donosi velikih parabola a alegorije o dobrom
pastiru i pravom trsu nemaju nita slino kod sinoptika. Govori etvrtog evanelja posebno se
istiu.
esto se naglaava da ove razlike moemo opravdati time to su sluatelji drugaiji: kod
sinoptika Isus se obraa jednostavnim ljudima iz Galileje, dok su njegovi sluatelji kod Ivana
pripadnici kulturne elite u Jeruzalemu. To je simplicistiko rjeenje i ne odgovara injenicama. Kod
sinoptika takoer nalazimo izvjetaje o rasprama s voama naroda (usp. Mt 21,23-22,46), ali te
raspre nisu isto to i rasprave iz Ivanova evanelja (7,14-3,59). S druge strane, govor u estom
poglavlju, koji je uglavnom upuen Galilejcima, i razgovor sa Samari-jankom u etvrtom poglavlju
jednako su specifino ivanovski kao i drugi dijelovi etvrtog evanelja.
Posebni vid problema jest to to Krstitelj govori jednako kao i Isus (1,29-31; 3.27-30). Stil
samog evaneliste nije drugaiji u proslovu i u odlomcima koji se openito smatraju njegovim

osobnim razmiljanjima (3.14-21.31-36; 12,16-19). Zadivljuje to je stil Prve Ivanove prilino

srodan sa stilom etvrtog evanelja. Neki ovu pojavu tumae tako da je sveti Ivan dugim
prijateljevanjem s Isusom i razmatranjem koje je puno ljubavi stekao stil i nain izraavanja samog
Uitelja. To moe biti pobona i moda utjena primjedba, ali je neprihvatljivo kao ozbiljno
tumaenje. Svi upueni strunjaci slau se da kod sinoptika nalazimo najblii nain onome kako je
Gospodin govorio. Rijei govora na gori odraavaju npr. pravi stil Isusov.
to emo onda rei o etvrtom evanelju Ne vidimo boljeg odgovora od onog to ga je
iznijansirano dao dr Grossouw:
Ivan je svoju grau obradio vrlo slobodno, osobito Isusove rijei, i to do te mjere da vie jedva moemo
govoriti o izravnim citatima. Vjerno je sauvao njihovu bit, ali im je oblik sasvim preinaio. Njegov postupak moemo
usporediti s preradom kakve stare teme. Ili s postupkom kakvog modernog pisca koji preuzima i prilagouje neki
klasini motiv. Ta prerada moe izgledati kao novo djelo, ali e iskusan italac odmah otkriti izvornu temu. Ovo u jo
veem stupnju vrijedi za nain kojim sv. Ivan prenosi Isusove rijei.

Evanelist sam daje naslutiti da je Isusovo nauavanje prilagodio i protumaio. Tako npr.
primjeuje da ljudi nisu razumjeli neku Isusovu izreku potpuno sve dok nije uskrsnuo od mrtvih
(2,22), a ni neke od njegovih znakova (12.16; 13,7) kao ni proroanstva o uskrsnuu (20,9). Ivan
zna da je Duh, kojeg je Isus uenicima dao, podsjetio uenike na njihovo nauavanje (14,26). Nije
se, meutim, vie radilo o jednostavnom ponavljanju Isusovih rijei, jer ih je Duh uvodio u svu
istinu (16,13), tj. u puno znaenje Gospodinova ivota, smrti i uskrsnua, jer je zadaa Duha da
svjedoi za Krista (15,26). Sveti je Ivan napisao svoje evanelje s punim pouzdanjem u ta obeanja
svoga Uitelja i mirnim uvjerenjem da ga Duh istine vodi u poslu.
GLAVNE MISLI IVANOVA EVANELJA - Proslov (1,1-18). Proslov je poetak kakvog
nema u ostalim evaneljima. U njemu su sadrane glavne teme kao: ivot, svjetlo, tama, istina,
svjedoenje, slava, svijet. Te e teme kasnije biti razvijane u toku izlaganja. Proslov, meutim,
samo navodi ove teme, pa ga ne moemo razumjeti dok ne proitamo cijelo evanelje. Vjerojatno
je proslov kranski himan koji je postojao i prije, a evanelista ga preuzeo i prilagodio. Reci 68.12b-13 i moda 17-18 sainjavaju njegov komentar. To je himan kojim se velia Krist i kao takav
nije prvenstveno dogmatski tekst ili kristoloko umovanje o Kristovu postojanju odvijeka, njegovu
udjelu u stvaranju i njegovu utjelovljenju.
Zajednica vjernika nije se zadovoljila s izvjetajem u prozi o utjelovljenju, nego pada na koljena te iskazuje tovanje
himnom hvale: 'I vidjesmo slavu njegovu'. Ovdje imamo odgovor na pitanje kako treba tumaiti neobini poetak
Ivanova evanelja. Evanelista poinje svoju knjigu oduevljenim tonom. On. bez sumnje, osjea da navijestanje
evanelja ne moe otpoeti uobiajenim trijeznim uvodom kako poinju ostale knjige. Stoga poinje velianstvenim
himnom o Logosu elei time kazati da za navijestanje evanelja nema previsokog tona.

U proslovu se istie na poseban nain pojam Rijei. Postavlja se otra protivnost izmeu
Rijei Boje, koja je Krist, i Zakona, koji je takoer rije Boja. Tvrdi se da Zakon nije donosio
milost i istinu u pravom smislu rijei. Milost i istina su Kristovo djelo (1,17). Zakon je stoga tek
sjena prave Rijei, Rijei koja tijelom postade i uatori se meu nama (1,14). On je doao na
svijet, svijet ga nije prepoznao, odbio ga je i njegov vlastiti narod, ali Krist daje boansko sinovstvo
onima koji u njega vjeruju (1,10-13).
Svjedoanstvo (1,19-51). Ivan prije pravog poetka evanelja iznosi niz svjedoka koji
svjedoe za Mesiju time to mu pridaju razliite mesijanske nazive. Ivan Krstitelj naziva ga
Jaganjcem Bojim (1,29-39) i Izabranikom18 Bojim (1,34). Andrija ga zove Mesijom
(1,41). Filipu je on onaj o kome je pisao Mojsije u Zakonu i Proroci (1,45). Natanael uzvikuje:
Uitelju, ti si Sin Boji! Ti kralj si Izraelov! (1,49). Sam Isus dodaje ovim nazivima jedan kojim
je sam sebe oznaavao: Sin ovjeji (1,51).
18

Za Iv 1,34 mjesto izraza Sin Boji neki znaajni rukopisi imaju Izabranik Boji. Velik broj istraivaa ovu
verziju prihvaa kao bolju.

Naziv koji je upotrijebio Krstitelj: Jaganjac Boji - tumai se razliito. Mnogi bi htjeli da
on znai pashalno janje. Drugi bi eljeli da se ovim nazivom oznaava voa Bojeg naroda ili
stada, voa kojega postavlja sam Bog, to vie to Jaganjac iz Otkrivenja predstavlja takvog vou
(7.17). Ovakva tumaenja imaju dosta podloge i Ivan ih je vjerojatno imao na umu, ali ne
objanjavaju dovoljno to to ovaj Jaganjac uzima grijeh svijeta. Postoji i drugo tumaenje, koje
mnogi prihvaaju, a ono kae da se izraz Jaganjac Boji moe razumjeti kao Sluga Jahvin.
Prema Iz 53,7 trpei Sluga usporeen je s janjetom koje odvode na klanje, a znaajno je da
aramejska rije talya moe znaiti janje ili slugu. Stoga Krstitelj pokazuje na Jaganjca koji je
Sluga to ima trpjeti i umrijeti za grijehe svijeta.
Daljnji dokaz za ovo tumaenje jest drugi jedan odlomak iz Izaije. koji takoer govori o
Sluzi te predstavlja podlogu Ivanova svjedoanstva. Kod Iz 42,1-2 itamo:
Evo Sluge mojega koga podupirem,
mog Izabranika, miljenika due moje.
Na njega sam svoga Duha izlio.
Kod Iv 1,29-34 primjeujemo oitu aluziju na taj tekst: Evo Jaganjca (= Sluge) Bojega
(1,29); on je Izabranik Boji (1,34); promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na
njemu (1,32-33). Dakle, ovdje, kao i kod sinoptika. ovi Izaijini tekstovi imaju veliku vanost.
Knjiga znakova. - 1. Novi poetak. Prvi prizor ili odsjek ovog evanelja (2,1-4.42) moemo
gledati kao otvorenje ili novi poetak u kojem Isus kao Mesija ustanovljuje novu religijsku
ekonomiju spasenja.
udo u Kani sveano je prikazano kao prvo znamenje (2,11). Time nas evanelista
upozorava da vrijednost ovog uda ne smijemo mjeriti samo po povrnom dojmu. Voda
(idovima za ienje) pretvorena u vino simbol je starog i nesavrenog reda koji ustupa mjesto
novome. Spominje se i vino kod stola, a to je dokaz auktorova zanimanja za sakramente. Nakon
toga slijedi prikaz oienja hrama te se izriito spominje savreni hram, koji e biti sagraen
Spasiteljevim proslavljenim tijelom (2,21-22).
U govorima je istaknuto znaenje tih znakova. Dijalog s Nikodemom (3,1-21) sadri
raspravu o novom roenju. Izraz nanovo se roditi (3,3.7) moe se jednako tono prevesti kao
roditi se odozgo, a Ivan ima na umu oba znaenja, to je tipino za njega. Sasvim u skladu s
postupcima u ovom evanelju, Nikodem Isusovu izjavu razumije u materijalnom smislu (3,4), a
Isus zatim tumai da on misli na duhovni preporod. Njegovo krtenje, po kojem se taj preporod
dogaa, nije samo krtenje vodom, kako je bio sluaj s Krstiteljevim krtenjem, nego vodom i
Duhom (3,5). Zatim slijedi zagonetno ciljanje na Kristovu smrt (3,14-15) i jasna tvrdnja o divnoj
ljubavi Bojoj (3,16-18). Napokon Krstitelj ponovno svjedoi o Kristu i o istoj velikoj ljubavi
(3,22-36).
U razgovoru sa Samarijankom opet je prisutna misao na krtenje (4,1-15). iva voda, koju
ena razumije kao tekuu vodu nasuprot stajaici, u Isusovoj misli oznaava Duha (7,39) i krsni
preporod vodom i Duhom (3,5). Ovdje, meutim, postoji iri kontekst, jer razgovor sa enom
prelazi na misao o bogotovlju. Ovaj je prizor vrlo dramatian jer se odvija u sjeni brda Gerizima,
odakle je ena mogla prstom uprijeti na raskolniki hram koji je bio na vrhu ove gore (4.21).
Sada shvaamo da e vodu zdenca, koji je iskopao Jakov, kao i vodu idovskog ienja (2,6)
nadomjestiti sustav Duha pa e bogotovlje na Gerizimu i u Jeruzalemu ustupiti mjesto novom
kranskom bogotovlju (4,21-24).
U kratkom razgovoru s uenicima, koji slijedi nakon toga, Gospodin ukratko prikazuje svoje
poslanje kao zadau da iz-vruje Oevu volju (4,27-38). Ova e se istina kasnije kroz evanelje sve
vie naglaavati. Program koji je ovdje najavljen rijeima: Jelo je moje vriti volju onoga koji me

posla i dovriti njegovo djelo (4,34) ispunit e se tek u njegovim posljednjim rijeima s kria:
Dovreno je (19.30).
Samarijanka je prepoznala Isusa kao Mesiju (4,29) a drugi Samarijanci, koji su doli da ga
vide i uju njegove rijei, uvjerili su se da je on doista Spasitelj svijeta (4,42). Ova vjera i
prihvaanje istaknuta je kao opreka nevjeri idova kroz itavo etvrto evanelje.
2. Rije koja daje ivot (4,43-5,47). Peto poglavlje predstavlja zaokret u etvrtom evanelju.
Od sada e biti isticano Isusovo mesijanstvo i prednost kranske ekonomije spasenja nad starim
sustavom. Bit e naglaavano pravo boansko dostojanstvo Isusa. U isto vrijeme suprotstavljanje
koje je do sada bilo prikriveno postaje otvoreno. Protivnici se sve vie i vie izjanjavaju protiv
Isusa.
Vie puta istaknuto je da bi 6. poglavlje trebalo stajati ispred 5. Ovo je privlaan prijedlog,
ali, osim toga to sadanji raspored donose svi sauvani rukopisi ovog evanelja, izgleda takoer da
teoloka postupnost trai ovakav raspored. U 5. poglavlju doznajemo za istovjetnost Oca i Sina s
obzirom na volju i na djelovanje po tome to Otac, Sina ljubi a Sin se savreno pokorava Ocu. Ova
nauka pripravlja nauku sadranu u 6. poglavlju. U 2. i 4. poglavlju nagovijeteno je da Krist daje
ivot, ali sve do 6. poglavlja nije izloen nain kako on to ini. Tek iz izjave: Ja sam kruh ivota
(6,35.48) prvi put doznajemo da je sam Isus dar o kojem govori te da je kruh to e ga dati samo
njegovo tijelo za ivot svijeta (6,51). ivot koji Krist daje isti je ivot koji on odvijeka uiva
zajedno s Ocem, a ova je istina izraena u 5. poglavlju. Neki reci 6. poglavlja (npr. 38-40.57a)
predstavljaju odjek nauke sadrane u 5,23-30. Kad ispitamo te tekstove, vidimo da je nauka o
ivotu i uskrsnuu izriito izloena u 5. poglavlju, dok su iste misli u 6. poglavlju podreene
glavnoj temi tog poglavlja koja govori da je sam Krist ivotvorni kruh.
Dvije ispripovijedane zgode ovog odsjeka - ozdravljenja inovnikova sluge (4,43-54) i
ozdravljenje uzetoga kod ribnjaka (5,1-18) - imaju zajedniko to da Krist ozdravljenje postie
svojom rijeu. On govori inovniku: Idi, sin tvoj ivi i inovnik povjeruje rijei Isusovoj (4,50).
U drugom sluaju on jednostavno kae bolesniku: Ustani, uzmi svoju postelju i hodi (5,8-9) i
ovjek ozdravi. Ta ivotvorna rije vratila je u ivot sina koji je umirao i ovjeka koji je
bespomono bolovao 38 godina.
Popratni govor (5,19-30) tumai zato je Isusova rije tako uspjena: Kao to Otac
uskrisuje mrtve i oivljava, tako i Sin oivljava koje hoe (5,21). Sada shvaamo da on moe
vraati u ivot upravo stoga to je Rije koja daje ivot. Premda ga idovi optuuju zbog
ozdravljanja u subotu, doi e dan kada e Isus suditi, jer mu je Otac dao vlast da sudi, budui da je
Sin ovjeji (5,27). Ipak nee biti potrebno da Isus sudi nevjerne idove. Sudit e ih Mojsije jer
nisu vjerovali u Pismo koje govori o Kristu (4,39-42).
3. Kruh ivota (pogl. 6). Ovaj je odsjek sastavljen prema istom nacrtu kao i prethodni:
nakon dvaju udesa slijedi govor koji tumai znaenje udesa. Izvjetaj o umnoenju kruha sam po
sebi otvoren je euharistijskom tumaenju. Prikaz hodanja po vodi, koji svjedoi da je Isus na neki
nain iznad zakona prirode, namijenjen je objanjenju zavretka govora (6,60-71), jer odgovara
potekoama onih koji su odbili da prihvate njegovu euharistijsku nauku.
U prvom dijelu ovog govora (6,22-34) Isus istie razliku izmeu uda i znaka. Mnotvo
je moglo jesti udesni kruh ali taj kruh nije ostavio na njih trajnog uinka, dok nisu razumjeli
njegovo dublje znaenje. Poput ive vode (4,13-14) taj kruh je hrana koja ostaje za ivot vjeni
(6,27). Kao to je Samarijanka Isusove rijei razumjela u sasvim materijalnom smislu (4,15), tako
ga je ovdje mnotvo razumjelo sasvim doslovno (6,34).
Isus ispravlja krivo shvaanje pokazujui da je on sam kruh ivota (6,35-50). Jo jednom se
predstavlja kao darovatelj ivota: To je volja Oca mojega, da tko god vidi Sina i vjeruje u njega,
ima ivot vjeni (6,40). Tko vjeruje u Sina Bojeg, ima ivot ovdje i sada. Kao to je Isus doao

da ini volju Oevu i sasvim je podloan toj volji, potrebno je da i onaj koji dolazi Kristu bude
njemu doveden po Ocu: Nitko ne moe doi k meni ako ga ne povue Otac koji me posla (Iv
6,44).
Jo je vie naglaeno to Isusovo nauavanje u 6,51-58. Izreka Tko bude jeo od ovoga
kruha, ivjet e uvijeke stoji u retku 51 i ponovno se ponavlja u retku 58 te sainjava inkluziju.
Ovaj je odlomak logiki zakljuak prijanjih dijelova govora, jer ako je Krist kruh i darovatelj
kruha, on dariva samog sebe, svoje tijelo i krv. idovi pitaju: Kako nam ovaj moe dati tijelo
svoje za jelo (6,52). Na ovom stupnju jo nema odgovora na to pitanje kao to ni Nikodemu nije
odgovoreno na njegovo pitanje kako se ovjek moe opet roditi (3.4). Potpun odgovor na ova
pitanja dobiva se tek potkraj evanelja, ali je dovoljno jasno da je ovdje nagovijetena euharistija,
kao to je u 3. poglavlju nagovijeteno krtenje.
Gospodinova odluna izjava svakako je morala biti tvrda besjeda. Mnogi su ga od uenika
od tada napustili. One koji su ustrajali nije ostavio u potpunoj nedoumici, nego im je nagovijestio
smisao onoga to govori aludirajui na uzaae i istiui opreku izmeu Duha, koji oivljuje, i
tijela, koje ne koristi nita (6,62-63). Kristovo je tijelo tek uzaaem potpuno ulo u duhovno
stanje, proeto Duhom, nakon ega moe biti dijeljeno u obliku euharistije. Duh nije bio dan prije
Isusova proslavljenja (7,39). Nakon njegova uskrsnua i povratka Ocu on posjeduje i u svom tijelu
puninu Duha koju dijeli po sakramentima.
Kad su mnogi uenici, smueni njegovim uenjem, odstupili, Isus se posvetio
Dvanaestorici. Ovo je Ivanova paralela za sinoptiki prizor u Cezareji Filipovoj. Ovdje takoer
Petar nastupa u ime svih te ispovijeda vjeru u Uiteljevo mesijanstvo (6,69): Ti ima rijei ivota
vjenoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Boji. Kod sinoptika nakon Petrove ispovijesti
slijedi prvo proricanje muke. Ovdje se prorie Judina izdaja, to je u stvari ista perspektiva.
Poglavlja 7-12 sainjavaju pravu knjievnu cjelinu. Jeruzalem je sredite interesa. U ovim
poglavljima preteu misl o svjetlu i ivotu i one su usko povezane. Temelj podjele kakvu smo
naveli za ovaj odsjek jest porast opiranja Kristu i njegov sigurni hod u smrt. Ovdje se takoer
istovremeno i stupnjevito razrauje njegovo samooitovanje.
4. Svjetlo i ivot svijeta (7-8 pogl.). Prizor se odvija o Blagdanu sjenica, na koji je Isus
doao privatno. Izlazi da je sama njegova prisutnost ve od poetka uzrok neslaganja i time je
pripravljen put za niz raspri (7,1-13). Govor koji slijedi nije slian ni jednom drugom govoru u
ovom evanelju Svi drugi raeni su po Ivanovu nacrtu u kojem dijalog brzo prelazi u monolog, a
ovdje dijalog traje neprestano. Uslijed toga napetost raste i neprestano se naglaavaju neprijateljski
koraci protiv Isusa (7,1.13.19.25.30.32.44; 8,37.40.59).
Proslava Blagdana sjenica dala je jednu nezaboravnu Gospodinovu izreku. Za vrijeme
sedmodnevnog blagdana uzimala se voda iz Siloama i sveano nosila u hram gdje je bila izlijevana
na oltar rtava paljenica. Sigurno Isusova izreka na zadnji dan blagdana ima na umu taj obred:
Ako je tko edan, neka doe k meni!
Neka pije koji vjeruje u mene!
Kao to Pismo ree:
'Rijeka e ive vode tei
iz njegove utrobe!' (7.37-38).
Ovakav prijevod, a ne drugaiji, koji esto ovisi o drugaijim interpunkcijama, izraava
pravi smisao, po kojem je Krist sam izvor ive vode. Evanelist tumai u r. 39 da je ta voda
oznaavala Duha, koji nije mogao biti dan dok Isus ne bude proslavljen, tj. dok ne podnese smrt
te dok ne uskrsne i bude uzdignut.

Kroz ovaj odsjek provlai se misao o sudu. U tom kontekstu valja razumjeti Isusovu izjavu
da je on svjetlo svijeta (8,12). etvrto evanelje neprestano naglaava da Krist samom svojom
prisutnosu prouzrokuje razdvajanje: ljudi moraju biti za ili protiv svjetlosti, ne mogu je ignorirati,
jer je svjetlost zamjetljiva, svjetlost sudi. Oni koji idu za Isusom odabiru siguran put te nalaze ivot
u njemu koji je Svjetlo (8,12).
Opiranje Isusu koje raste oznauje blizinu muke. On prikriveno skree panju na to kad
kae idovima: Kad uzdignete Sina ovjejega, tada ete znati da Ja jesam (8,28). Uzdizanje
Sina ovjejeg ve je spomenuto u 3,14, i bit e objanjeno u 12,32-33 to se pod tim misli. Ja
jesam predstavlja odjek Bojeg imena iz Izl 3,14, koje se takoer ponavlja u Iz 43,10.13.
Prisvajajui sebi to Ime Isus sebe proglaava boanstvom. Pri kraju govora on to sebi ponovno
prisvaja i sluatelji odmah reagiraju: Zaista, zaista kaem vam: prije negoli Abraham posta, Ja
jesam. Nato pograbie kamenje da bace na nj (8,58-59). Razumjeli su dobro to je htio kazati i
osudili ga zbog bogohulstva. Tu je vrhunac dugog niza sukoba i postaje jasno da e se borba rijeiti
Isusovom smru.
5. Svjetlost sudi (pogl. 9-10). Ovaj je odsjek prikazan dramatski. Opaa se stroga opreka
izmeu idovskih poglavara, koji su slijepi voe, i Isusa, koji je Dobri pastir.
Vidjeli smo kako Isus moe davati ivot svojom rijeju jer je ivotvorna Rije. Ovdje on
vraa vid slijepcu jer je Svjetlo svijeta (9,5). Vraanje vida prema Ivanovoj tipologiji znak je
neega dubljeg. Dublje se znaenje nagovijeta Ivanovim tumaenjem naziva Siloam, to znai
Poslani, jer se u cijelom ovom evanelju Isus prikazuje kao onaj koga je Otac poslao. Oito je da
nas Ivan poziva da ispod povrinskog znaenja uda traimo dublje znaenje koje se iza toga krije.
Ozdravljenje se dogodilo u subotu pa su se idovi odmah digli na uzbunu. Ozdravljenik je
doveden pred Sinedrij i izopen (9,34). U osobi ozdravljenika Krist je osuen i odbaen. Meutim,
suci su se sami osudili svojim postupkom. Onaj koji je svjetlo odbacuje ih neopozivo: Na osudu
dooh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe (9,39).
Govor o Dobrom pastiru treba shvaati u svjetlu Ezekiela 34. U prorokovu tekstu osuuju se
poglavari Izraela kao lani pastiri i Bog izjavljuje: Sam u pasti ovce svoje (Ez 34,15). Najamnici
u Iv 10 idovski su voe koji su upravo izbacili ovcu to su je morali zatititi. Isus je potraio
odbaenoga te pokazao da su suci osueni svojim postupcima. Ivan ide dalje od Ezekiela, jer e
ovaj Pastir poloiti svoj ivot za ovce (10,11.15).
U epilogu (10,22-39) se istie mesijanstvo koje sebi prisvaja Isus. idovi ga u 10,24
nestrpljivo pitaju neka im rekne otvoreno da li je Mesija. On im odgovara zaista otvoreno: Sin sam
Boji (10,36). Po njihovu miljenju to je bogohulstvo i pokuavaju ga smaknuti (10,33). Jo
jasnije dolazi do izraaja da Dobri pastir svakako mora poloiti svoj ivot.
6. Pobjeda ivota nad smru (11,1-53). Ovaj odsjek nije prireen prema uobiajenom nacrtu
u kojem nakon ispripovijedane zgode slijedi govor. U njemu se ispreplie narativni izvjetaj s
govorom. Isus se nalazi u Transjordaniji kad dobiva obavijest o Lazarevoj bolesti, ali se nije makao
s mjesta dok nije saznao da je Lazar umro. Ovdje se sasvim izriito put u Jeruzalem prikazuje kao
put u smrt. Uenici upozoravaju da su ga idovi htjeli kamenovati (11,8) a Toma govori ostalima:
Hajdemo i mi da umremo s njime (11,16).
U dijalogu Marta misli da Isus spominje ope uskrsnue mrtvih (11,23-24). On joj daje do
znanja da je on uskrsnue i ivot pa moe u svako doba ivot dati i nekoga vratiti u ivot. Marta
vrlo sveano ispovijeda vjeru u Isusovo mesijanstvo: Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Boji, Onaj
koji dolazi na svijet (11,27). udo naglaava ono to Isus za sebe kae te na njegovu ivotvornu
rije pokojnik ustaje i izlazi iz groba (11,43-44).

idovski su poglavari odmah reagirali na uskrisenje Lazara. Uznemireni zbog Isusova

utjecaja i uvjerljivih dokaza njegovih znakova (11,47), raspravili su to bi trebalo poduzeti.
Veliki sveenik izjavljuje: Bolje je za vas da jedan ovjek umre za narod (11,50). Ovo je oit
primjer ivanovske ironije. Kajfin savjet, po sebi sasvim bezduan, odaje zdravu politiku
razboritost, ali je evanelist svjestan da njegove rijei imaju dublje znaenje kojega sam Kajfa nije
bio svjestan. Premda nevrijedan, on je bio veliki sveenik i snagom svoje slube izrekao je
proroanstvo: On prorokova da Isus ima umrijeti za narod; ali ne samo za narod nego i zato da
rasprene sinove Boje skupi u jedno (11,51-52). Ovdje odjekuje sadraj iz poglavlja 10, jer Dobri
pastir treba skupiti svoje stado, ak i one koji ne pripadaju Izraelu, da bi bilo jedno stado i jedan
pastir (10,16). On, meutim, mora poloiti svoj ivot da bi to uinio. Tako je on i ovdje osuen na
smrt: Toga dana, dakle, odluie ubiti ga (11,53). Doavi da uskrisi Lazara Isus je u stvari iao
prema svojoj smrti. On se oituje kao uskrsnue i ivot upravo u svjetlu ovog prinoenja samog
sebe.
7. ivot postignut smru (12,1-36). idovski su poglavari odluili da Isus ima umrijeti
(11,53). Nakon toga slijedi izvjetaj o pomazanju u Betaniji, koje sam Krist izriito povezuje sa
svojim ukopom (12,7). Evanelist hoe rei da je on simboliki ve umro (11,53) i da je ve
pokopan (12,7). U tom kontekstu pobjedonosni ulaz u Jeruzalem znai Kristovu pobjedu i proslavu
(12,12-15). Evanelista upozorava da u tom dogaaju postoji dublje znaenje kad kae: To uenici
njegovi isprva ne razumjee. Ali kad je Isus bio proslavljen, tada se prisjetie da je to bilo o njemu
napisano i da mu ba to uinie (12,16). U zgodi mesijanskog ulaska u Jeruzalem opaamo jo
jedan primjer ivanovske ironije. Farizeji su, razdraeni oduevljenjem puka, bezobzirno uzviknuli:
Eno, svijet ode za njim (12,19). Ovo je bilo istinito u veem stupnju nego su oni mislili.
Vidjeli smo da se u etvrtom evanelju opaa izriito kretanje prema vrhuncu. Tokom
vremena pokazalo se da Isusa neminovno eka nasilna smrt i to se izriito pokazuje u ovom
posljednjem odsjeku. Konano je doao as da Sin ovjeji bude proslavljen (12,23), ali e ta
proslava niknuti iz njegove smrti kao to penica nie iz zrna koje pada u zemlju i trune (12,24). On
govori o svojoj smrti i proslavi jer mu je jedini cilj izvriti volju svoga Oca, a polaganje ivota je
vrhunski izraz njegove poslunosti koja je puna ljubavi (12,27-28). arka elja Dobrog pastira
ispunja se u njegovoj smrti: A ja, kad budem uzdignut sa zemlje, sve u privui k sebi (12,32).
Isus se nakon toga povukao (12,36b), jer je zavreno javno djelovanje.
Evanelist u svom razmiljanju o Isusovu ministeriju pokazuje da ga pogaa alosna
injenica to idovi ne prihvaaju Mesiju: Iako je Isus pred njima uinio tolika znamenja, oni ne
povjerovae u njega (12,37). Knjiga znakova zavrava epilogom (12,44-50), u kojem ponovno
dolaze glavne misli prethodnih poglavlja. Isus oito zavrava svoje javno djelovanje u 12,36 i
izgleda udno to opet poinje govoriti u ovom odlomku. To je, meutim, knjievni postupak u
kojem se jo jednom sve prikazuje u obliku sumarija. Ne trebamo se zbuniti upravnim govorom, jer
je takav postupak u starim spisima est, naime da mjesto neupravnog dolazi upravni govor (vidi
npr. Mk 1,14-15; Dj 2,40). Dolikuje da povijest Gospodinova mini-sterija zavri sumarijem o
njegovoj nauci.
Vrhunsko oitovanje Krista. Analiza ovog treeg dijela evanelja moe biti kratka, i to ne
zato to je ovaj dio manje vaan, nego zato to je on po sebi jasan i ne trai objanjenja.
1. Oprotajni govori (pogl. 13-17). Ivan nam je prije izvjetaja o muci zabiljeio dugaki
Gospodinov govor nakon kojeg slijedi molitva. Taj govor, koji po stilu podsjea na Ma-teja,
predstavlja sintezu Kristova nauavanja. Gospodin je, bez sumnje, razgovarao sa svojim uenicima
u sveanoj atmosferi posljednje veere, ali je evanelist iskoristio tu priliku cia dadne puniji prikaz
uiteljeve nauke koja se kree oko srodnih tema. Kad poblie ispitamo tekst, ova je primjedba
oita. Zavrnu izreku iz etrnaestog poglavlja: Ustanite! Poimo odavde - moemo razumjeti
jedino onda ako pretpostavimo da odmah nakon nje treba poeti izvjetaj o muci. Sadraj poglavlja

petnaestog i esnaestog dobrim dijelom je ponavljanje poglavlja trinaestog i etrnaestog. Dakle,

poglavlja petnaesto i esnaesto drugi su prikaz posljednjeg govora ili su moda namijenjena kao
dopuna tog govora.
Pranje nogu (13,1-11) koje prethodi govorima tumailo se dosada razliito, ali je, ini se,
najispravnije u njemu gledati simbol velikog ponienja u muci. Nakon tog prizora slijedi proricanje
.ludine izdaje i povlaenje Jude (13,21-30). Ivanova konstatacija: A bijae no (13,30) sasvim je
u stilu Ivanova dramatskog prikazivanja, jer je Juda jedan od onih koji vie vole tamu od svjetla
(3,19).
Glavne su misli u poglavljima 1-12 o ivotu i svjetlu, dok se one jedva pojavljuju u
poglavljima 13-17. Ovdje je nova tema o ljubavi. Uz ljubav pojavljuju se i druge dvije temeljne
teme, a to je tema o utjehi i zajednitvu. Isus daje vrhunski primjer ljubavi kao Dobri pastir koji
polae ivot za svoje ovce. Uenici trebaju ljubiti njega kao to on ljubi njih te ljubiti jedan drugoga
jer on ljubi svakoga od njih. Ostavlja im samo jednu zapovijed: Ovo vam zapovijedam: da ljubite
jedni druge (15,17).
Opratajui se od svojih Gospodin ih tjei te navodi tri razloga utjehe: 1) Ne ostaju sirote,
jer e im on opet doi (1-i, 3.18). 2) Poslat e im drugog Zatitnika, Tjeitelja, koji e uz njih ostati
i u njima prebivati (14,16). 3) Iznad svega uvjerava ih da e se Otac posebno za njih brinuti. Otac
e poslati Para-kleta (14,16) te e im davati to god zatrae u Kristovo ime (16,23). Otac to ini
zato to vas ljubi, jer vi ste mene ljubili i vjerovali da sam ja od Boga iziao (16,27).
Konano se istie tema o jedinstvu: jedinstvo Isusa s onima koji u njega vjeruju, izraeno u
alegoriji o trsu; meusobno jedinstvo uenika, izraeno u zakljunoj molitvi. Kristovi sljedbenici
loze su na Trsu koji je zasadio sam Otac ive ivotom Trsa te bez njega nisu nita i ne mogu nita
(15,1-3). Misao o jedinstvu zanosno se naglaava u Kristovoj molitvi u poglavlju sedamnaestom.
Pun vedre svijesti da je ispunio svoju zadau (17,14), Veliki sveenik novog Saveza moli za
posveenje svojih. Ostavlja ih na svijetu te moli da budu vrsto povezani u ljubavi, da ih Otac
sauva u svom imenu, ouva od zla i uvrsti u istini (17,11-19). Molitva obuhvaa ne samo prve i
neposredne uenike nego se odnosi i na budue vjernike (17,20-26). On moli da bi svi dospjeli u
savreno zajednitvo boanskog ivota kako ga uivaju Otac i Sin.
U ovim govorima zapravo nastupa proslavljeni Gospodin, iako je neposredni okvir vrijeme
koje prethodi muci. To osobito vrijedi za zakljunu molitvu. Tako mu je Otac dao sve u ruke
(13,3), dao mu je vlast nad svakim tijelom (17,2), a to su povlastice uskrslog Krista (Mt 28,18). On
je nadvladao svije1 (16,33), zavrio je djelo koje mu je Otac povjerio (17,4), Sin je ovjeji
proslavljen (13,21). Isus moe tako govoriti u ozraju ispunjenja jer je punim prihvaanjem Oeve
volje ve bio duhovno proslavljen. Na povijesnom planu preostaje da se ispuni smrt i uskrsnue.
On tek na kriu moe rei: Dovreno je (19,30).
2. Muka (pogl. 18-19). Povijest muke kod Ivana u biti je ista kao i u izvjetaju sinoptika.
Ivan je najblii Luki, ali se njegov izvjetaj o muci odlikuje posebnim ivanovskim svojstvima.
Zanimljiv izvor mnogih razlika u izvjetaju o muci jest to to je ovaj dio Ivanova evanelja
povezan s Knjigom znakova. Prouavanje nekih od tih veza osvjetljava bar donekle Ivanovu
metodu.
Prije je u evanelju istaknuto da e Dobri pastir slobodno dati svoj ivot (10,18). To se na
dramatski nain pokazuje u prizoru uhienja kada bespomono padaju na zemlju oni koji su doli
da uhite Isusa (18,6). Isus je traio da njegovi uenici mogu slobodno otii prije nego se sam
predao (18,8-9) kake bi se mogle ispuniti njegove rijei: Ne izgubih ni jednoga od onih koje si mi
dao (usp. 17,12). Ova se izreka odnosi takoer na 6,37-40, a podsjea i na rijei pastira: Nitko ih
nee ugrabiti iz moje ruke (10,27-28). Ivanov Krist potpuno vlada situacijom i ovo obiljeje
najvie zadivljuje u izvjetaju o muci.

U 3,14-15 reeno je da e Sin ovjeji biti uzdignut, a u 12,32 Isus izjavljuje: A ja, kad
budem uzdignut sa zemlje, sve u privui k sebi. Evanelist istie da je on to kazao da oznai
kakvom e smru umrijeti. Isti komentar vidimo u izvjetaju o muci u asu kada je Isus odveden od
Sinedrija i predan Pilatu (18,31-32). Na kraju postaje oito to znai biti uzdignut: Isus je trebao
umrijeti ne kamenovanjem, to je bilo idovska smrtna kazna, nego na kriu, tj. rimskom smrtnom
kaznom. Ivanu je ta injenica veoma znaajna, jer je kri krajnje ponienje, nain smrti kojom
umiru kriminalci, a ipak rtva s kria biva uzdignuta prema nebu.
Tako u paradoksnom ali ne neloginom prizoru smrt Kristova biva istovremeno njegov silazak i uzlazak,
ponienje i uzvienje, sramota i slava. Evanelist ovu istinu vidi simbolino izraenu u nainu njegove smrti - na kriu,
to je najsramotnija smrt, a ipak je na slikovit nain njegovo uzdignue sa zemlje.

U 9,13-41 obraena je tema suda uz ivanovsku ironiju: farizeji sude Isusa zbog njegovih
tvrdnji, a na kraju biva izreena osuda protiv njih. Slina je situacija u prizoru suenja pred
Pilatom. Isus tvrdi da je doao posvjedoiti istinu (18,37) jer je on sam Istina (14,6). Istina i svjetlo
veoma su srodni pa jedino ovjek koji ini istinu moe izdrati ispit svjetla (3,21). Pilatovo
prezirno pitanje: to je istina (18,38) oznauje da je on od onih koji ne dolaze na svjetlo (3,20).
Pilat koji sudi zapravo biva osuen, to se vidi iz 19,11.
Prema Ivanu, prije nego e nakloniti glavu i umrijeti, Isus kae: Dovreno je (19,30).
Time je zadaa izvrena. U 4,34 reeno je da je njegova hrana vriti volju onoga koji me posla i
dovriti djelo njegovo. U 5.36 Isus se poziva na svjedoanstvo vanije od onoga to je o njemu
Krstitelj posvjedoio: Djela koja mi je dao izvriti Otac, upravo ta djela koja inim, svjedoe za
mene. U molitvi on se obraa Ocu s punom svijeu: Ja te proslavih na zemlji, dovrivi cijelo
koje si mi dao izvriti (17.4). Isus je tog asa bio ispunio tek dio svoje zadae koju je jo trebalo
dovriti, ali na kriu on konano prinosi svoje ivotno djelo prikazujui sam svoj ivot.
Ivan u 19,34-35 skree osobito panju na injenicu da su, nakon Kristova izdahnua na
kriu, iz njegova boka potekle voda i krv. Svjedoanstvo o tome posebno je sveano: Onaj koji je
vidio, svjedoi, i istinito je svjedoanstvo njegovo. On zna da govori istinu da i vi vjerujete. Ako
igdje, a ono ovdje vidimo poziv na traenje dubljeg smisla. U poglavlju 6. reeno je kako ljudi
mogu imati udjela na Kristovu tijelu i krvi. Sada je razjanjeno da je vino iz Kane znak krvi pravog
Trsa. Sad znamo da primanje ivota vjenoga ovisi o Kristovoj dragovoljnoj rtvi, kojom je sebe
prinio da ispuni Oevu volju. Prema Iv 7.38-39 voda koja e tei iz Kristova srca izriito oznauje
Duha. Tada Duh jo nije bio dan. jer Isus jo nije bio proslavljen. Kad je uzdignut, on konano s
kria moe ljudima dati taj drugi veliki Boji dar.
Iz toga izlazi da je muka veliki znak koji osmiljava sve ostalo. Ipak se muka razlikuje od
svega ostalog. Drugi znakovi po sebi, makar bili udesa, nisu imali trajnog uinka na povijest.
Mnotvo je moglo jesti kruh koji je pribavio Krist, ali je uskoro opet ogladnjelo. Taj dogaaj nije
im puno znaio dok nisu vidjeli znakove. Vjena stvarnost koju je taj dogaaj pretkazao stvarno
utauje ljudsku glad. Lazar je bio vraen u ivot, ali je uskoro morao opet umrijeti. Bitno je ono to
to uskrisenje znai: Tko god ivi i vjeruje u mene, nee umrijeti nikada. Isto vrijedi za druge
znakove. Jedino je muka razliita od svih ostalih, jer je dogaaj na kriu jedinstven.
To je neto to se dogodilo u vremenu, ali posljedice tog dogaaja traju vjeno. Pojedini ljudi mogu ne shvatiti
znaenje tog dogaaja, ali se on ipak dogodio i povijest je od tada drugaija. Cijelo ozraje ljudskog ivota na ovom
svijetu postalo je drugaije. To je epohalni dogaaj. Od sada u povijesti stvari ne mogu vie biti kao to su bile. Jo
vie: od sada su ujedinjena dva reda stvarnosti, vremeniti i vjeni. Rije je postala tijelom. Taj dogaaj spada na dva
svijeta, ili tonije, na jedan svijet duha i tijela, koji sainjava pravo ovjekovo ozraje, makar ovjek i ne bio svjestan
ovo dvostrukosti. Tako je kri znak, ali znak koji je ujedno ono to oznaava. Prethodni znakovi koji su bili tako
uoljivo izloeni u evanelju nisu samo vremeniti znakovi vjene stvarnosti; oni su ujedno znakovi ovog Dogaaja, s
njegovim dvostrukim obiljejem rijei i tijela. Oni su istiniti - duhovno i vjeno istiniti - jedino uz uvjet ako je istinit taj
Dogaaj, vremenski (ili povijesno) i duhovno ili vjeno.

Stoga povijest ne moe zavriti Isusovom smru. Njegova smrt na kriu, kako smo vidjeli,
oznauje ujedno proslavu i uzvienje, ali je ona u stvari svretak odreene borbe. Ivan gleda dublju
stvarnost kojoj je smrt na kriu simbol, to je stvarnost smrti i uskrsnua kao jedinog cjelovitog
dogaaja. Stoga on Kristovu smrt gleda kao njegovo proslavljenje. Upravo zato i ne osjea
potrebu da govori o samom uskrsnuu, jer je ono za njega neodvojivo od Isusove smrti, pa se
zadovoljava prikazom nekih poslijeuskrsnih ukazanja.
3. Uskrsli Krist (pogl. 20). Poput prikaza o muci, izvjetaj o poslijeuskrsnim ukazanjima
kod Ivana je vrlo slian sinopti-kom izvjetaju, ali se odlikuje tipino ivanovskim svojstvima.
Tako Ivan biljei da je ljubljeni uenik vidio i povjerovao kad je uao u prazni grob: Oni,
dodue, jo ne upoznae Pisma: da Isus treba da ustane od mrtvih (20,9). Ova primjedba, u
slinom obliku, nalazi se i drugdje u etvrtom evanelju (2,22; 16,16). Vrlo je znaajan susret s
Marijom Magdalenom. Isus joj govori da ga ne treba doticati, drati se njegovih nogu, jer nije
vrijeme za iskazivanje njenosti na nain kako je to do sada inila, budui da on jo nije uzaao
svome Ocu. On odlazi Ocu bez odlaganja te alje Mariju da to javi njegovoj brai.19
Iste veeri dolazi od Oca i ukazuje se uenicima. Sada je potpuno proslavljen smru,
uskrsnuem i uzdignuem pa im moe donijeti dar Duha (20,22), jer je Duh tek tada bio darovan
(7,39). Ukazao im se ponovno nakon osam dana, a ovaj je put i Toma bio s njima.
U svim tim ukazanjima (a to vrijedi i za poglavlje 21) uskrsli je Krist predstavljen bez
ikakvog boanskog velianstva, dok ga Matej prikazuje s boanskim sjajem (Mt 28,16-20) Ovaj
postupak vezan je uz Ivanovu nauku da je Krist proslavljen i uzdignut svojom smru, jer on
zapravo umiranjem odlazi Ocu (14,23; 16,10.16). Zato je on uporno naglaavao da je uskrsnue,
koje je oito dogaaj na povijesnom planu, istovremeno i jo vie dogaaj na duhovnom planu, jer
je bilo potrebno naglasiti taj aspekt. Uskrsnue je. s druge strane, prije svega i iznad svega duhovna
stvarnost, a Ivan eli pokazat; da je ono i povijesna stvarnost. Stoga on naglaava zbilju pouskrsnih
ukazanja, a osobito to da Krist obnavlja osobne odnose prema svojim uenicima. Tako je
jedinstveni dogaaj smrti i uskrsnua od ivotne vanosti za ljude upravo zato to se dogodio u
povijesti, u odreenom asu vremena, na ovom svijetu.
Tomina ispovijest vjere sadri susret vremenskog i duhovnog svijeta. Ona je pravi vrhunac
evanelja. Toma vidi Isusa kojega je dobro poznavao. Vidi ga na odreenom mjestu i u odreeno
vrijeme. Zatim poduzima korak koji izlazi izvan vremena i prostora te ulazi u podruje vjere, u
svijet vjenosti. Kada priznaje Isusa Bogom, postaje jedan od onih koji su vidjeli slavu njegovu
(1,14). Isusove rijei u toj zgodi otvaraju iroku perspektivu, jer su u njima ukljueni svi ljudi do
svretka vremena koji poput Tome vjeruju u tog Gospodina i Boga: Blaeni koji ne vidjee, a
vjeruju (20,29). Ovo evanelje napisano je da bi takvi mogli vjerovati poput Tome da je Isus
Mesija, Sin Boji (20,31).
Dodatak: ukazanje na jezeru (pogl. 21). Poglavlje 21. dodatak je ali je ono prikladan
pogovor evanelju, jer se ne bavi neposredno Kristom kao samo evanelje, nego Crkvom koju je
on ostavio da nastavlja njegovu zadau. Izvjetaj o udotvornom ribolovu (21,14) simboliki
oznauje djelovanje
Crkve, utemeljene na Petru (21,15-17). Zakljuna hiperbola (21,25) zadivljuje i djeluje
efektno. Ona je odjek pravog zavretka evanelja, ali joj nedostaje divna sveanost i svrhovitost

19

Oito je da prema samom Novom zavjetu i ranoj crkvenoj tradiciji Gospodin odlazi Ocu na uskrsnu nedjelju.
Uzaae nakon etrdeset dana. to ga spominje Luka u Dj 1.6-11, konani je Kristov odlazak. Od sada nee vie
dolaziti od Oca te se ukazivati uenicima kao to je inio u kratkom razdoblju nakon uskrsnua. Iako liturgijski blagdan
Uzaaa slavi Kristov konani odlazak, to se nikako ne suprotstavlja drugoj tradiciji. Tokom vremena poeo se
naglaavati ovaj konani ulazak pa se druga strana misterija izgubila iz vida.

teksta iz 20,30-31. Ve smo prije spominjali da ne omalo-vaamo posljednje poglavlje etvrtog

evanelja ako ga oznaimo kao dodatak. Ono je sastavni dio ovog evanelja.
5) POVIJESNI VID ETVRTOG EVANELJA
IVAN I SINOPTICI - Razlika izmeu Ivana i sinoptika najvie se opaa na govorima, ali
ona nije samo u govorima, nego se protee i na narativne odsjeke kao i na cjelokupni plan i prikaz
evanelja. Ovu razliku opazili su komentatori ve u starini i jedva je tko moe previdjeti. Tokom
vremena nastajale su razliite teorije koje nastoje protumaiti ovu pojavu. Dva ekstremna gledita
dre da je Ivan elio dopuniti sinoptike ili da ih uope nije poznavao. A Wikenhauser zauzima
stajalite koje je na sredini izmeu ovih krajnosti i vjerojatno najblie istini:
Veina egzegeta priznaje da je Ivan znao za Marka i doputaju mogunost da je znao za Mateja i Luku.
Nikako nije sigurno da je poznavao sva tri sinoptika... U stvari je vrlo teko, esto sasvim nemogue, uskladiti sigurno
sinoptiku grau s Ivanovim planom Isusova ivota. Da je etvrti evanelista namjeravao dopuniti sinoptike, sigurno bi
uskladio svoj izvjetaj s njihovim. On pretpostavlja da njegovi itaoci znadu za sinoptiku predaju, ali je sasvim
neovisan o drugim evaneljima. 20

Ovo posljednje veoma je vano. Zanemarivanjem toga bilo je esto puta sprijeeno
pozitivnije i korisnije vrednovanje Ivana. Olako se uzimalo kao sigurno da je etvrti evanelista
kod pisanja morao neprestano imati na umu ostala evanelja. Takvo stajalite nije prihvatljivo. Ako
Ivan i nije u strogom smislu autor etvrtog evanelja, on sigurno stoji iza predaje koja je ula u to
evanelje. On je samostalni svjedok prikazanih injenica. A pisac ovog evanelja (bio on apostol ili
ne) vrlo je originalan mislilac i pisac. Vidjeli smo da je okvir sinoptikih evanelja u znatnoj mjeri
umjetan te da su pisci kod preuzimanja grae vrili odreen izbor. Uz to je jasno da je Luka na
temelju osobnih istraivanja mnogo toga dodao prvotnom planu. Zato onda Ivan nije mogao poi
korak dalje te napisati evanelje nezavisno od sinoptika Tko nepristrano ita njegovo evanelje
uvjerit e se da je tako i postupio.
Stoga Ivana treba tumaiti njegovim tekstom i zasebno, jer je i svrha etvrtog evanelja
drugaija od svrhe ostalih. Ivan se zanimao za teoloku dubinu Kristova lika. Dok sinop-tika
evanelja pokazuju Isusa kako je izgledao njegovim uenicima za vrijeme javnog djelovanja, Ivan
donosi sliku Isusa kako ga je on vidio prosvijetljen Duhom.
U odlomku koji smo naveli znaajno je da Wikenhauser spominje sinoptiku predaju, jer
oita slinost izmeu Ivana sinoptika ne ukljuuje nuno knjievnu ovisnost na jednoj ili na drugoj
strani. Zajednika predaja koju je oblikovala iva Crkva u kerigmi, katehezi i liturgiji dovoljno
razjanjava tu slinost. Ovo ne vrijedi za odnos sinoptika meusobno. Dokazi pokazuju da su
sinoptici upotrebljavali zajednike pisane izvore za izvjesne dijelove svoga djela. Slinost ili
slaganje izmeu etvrtog evanelja i ostalih, pojedinano ili skupno uzetih, ne trai zajednike
pisane izvore.
U etvrtom evanelju moemo naslutiti glavne crte prvotnog plana evanelja:
propovijedanje Krstitelja, djelovanje u Galileji, posljednji put u Jeruzalem, izvjetaj o muci. Kod
Ivana postoje neke Isusove izreke koje su sasvim sline onima kod sinoptika (Iv 2,19; 4,44; 12,2526; 13,16.20; 15,20). Postoji izreka o poznavanju Oca i Sina koju susreemo kod sinoptika (Mt
11,27; Lk 10,22), a po jeziku i mislima tipino je ivanovska. Ova izreka postojala je u zajednikom
izvoru koji stoji iza dananjeg Matejeva i Lukina evanelja te je pripadala najstarijem sloju predaje.
20

Einleitung in das Neue Testament, str. 217. J. SCHMID u novom preraenom izdanju Wikenhauserova djela kae:
LT ovom sukobu miljenja koji jo traje valja imati na umu podatak do kojega je dola metoda povijesti oblika, naime
da je predaja o Isusovim rijeima i djelima ve na usmenom stadiju poprimila odreene oblike te da slinosti Ivana s
Markom ili Lukom u pojedinim izrazima ne smiju biti uzete kao siguran dokaz da je Ivan koristio sinoptike. Vidi
ondje, str. 319-320.

Valja poblie razmotriti odnose izmeu Ivana i Luke. Kod obojice nalazimo jednak
raspored u sljedeem nizu dogaaja: umnoenje kruha i Petrova ispovijest (Lk 9,10-20; Iv 6, 1-69),
prijateljstvo Isusa s Martom i Marijom (Lk 10,38-42; Iv 11,1-2; 12,1-2), drugovanje Petra i Ivana
(Lk 8,51; 9,28; 22,8; Dj 1,13; 3,1-2; 11; 4,13.19; 8,14; Iv 13,23-24; 18,15-16: 20,3-9; 21,7.20-21),
uloga Sotone u Judinoj izdaji (Lk 22,3; Iv 13,2.27). U izvjetaju o muci i uskrsnuu slinosti su
vrlo brojne. Kod obojice se uzaae smatra zavretkom Isusova ministerija (Lk 9,51; 24,50-51; Iv
6,62; 13,1; 20,17). Obadvojica prikazuju Duha kao dar koji alje Otac na molitvu proslavljenog
Krista (Lk 24,48; Iv 14,16; 16,12-17; 20,22). Neki od ovih dodira mogu se rastumaiti kao utjecaj
Luke na konani oblik Ivana; veina ovih mjesta izrazito su ivanovska pa utjecaj moe biti obrnut.
Luka je kao istraiva (Lk 1,1-4) naiao na ivanovsku predaju i ugradio je u svoje djelo. Ovo bi
pokazivalo da se ivanovska tradicija oblikovala rano, mnogo prije konanog zavretka etvrtog
evanelja.
Stavljamo se sada u iru perspektivu i donosimo usporedbu predivanovske predaje i one
koja je podloga sinoptikim evaneljima. Neki oblici usmene predaje, koje su prepoznali i izdvojili
zastupnici metode povijesti oblika kod sinoptika, pojavljuju se i kod Ivana. Tako je npr. kod Ivana
u odlomka o ienju hrama (2,13-19) sauvan raspored: akcija - dijalog - paradigma, dok je u Mk
11,15-17 taj raspored razdvojen. No kod Ivana susreemo i takav raspored grae koji je preuzet iz
predaje i nije djelo evaneliste. S druge strane, sinoptike parabole mogu biti s obzirom na oblik u
kojem ih susreemo svrstane u niz razliitih kategorija u okviru opeg nacrta. U takav niz lako se
uklapaju tri Ivanove parabole: penino zrno, putnik u noi i porodiljske boli (12,24; 11,9-10;
16,21). Izreke o etvi (Iv 4,34-38) takoer su dosta srodne sa estim slinim izrekama koje su
povezane sa slanjem uenika kod sinoptika. Isto tako tri Ivanova prikaza o ozdravljenjima (4, 4353; 5,1-9; 9,1-6) ne razlikuju se bitno od sinoptikih izvjetaja o ozdravljenju.
Ponekad ivanovska predaja objanjava nejasne odlomke u sinopticima. Tako npr. Markov
izvjetaj o Petrovoj ispovijesti poinje iznenadnim pitanjem: to govore ljudi tko sam ja (8,27).
Ne vidi se nikakav razlog tome pitanju. Kod Ivana je ova ispovijest u kontekstu otpada i nevjere pa
pitanje postaje sasvim prirodno: Da moda i vi ne kanite otii (6,67). Petrovo ispovijedanje
privrenosti tu predstavlja prirodni odgovor. Slino smo kod Mk 6,45 zbunjeni zato nakon
umnoenja kruha Isus odmah prinudi uenike da uu u lau i da se prebace prijeko, dok on sam
odlazi u goru da se moli. Stvar postaje jasna kad od Ivana doznamo (6,14-15) da je oduevljeno
mnotvo htjelo Isusa uiniti kraljem. Uenici su se eljeli pridruiti mnotvu, jer jo ne shvatie
ono o kruhovima, nego im srce bijae stvrdnuto (Mk 6,52). Isus ih zato udaljuje. U oba ova sluaja
Ivan svakako donosi potpuniju predaju.
Ove dodirne toke ipak konano istiu Ivanovu neovisnost Iako se u najirim crtama
pridravao sinoptikog plana, nije se osjeao obaveznim pridravati se obiaja da se Isusov ministerij uklopi u jednu godinu i samo jedno putovanje u Jeruzalem. On spominje tri Pashe i tako
pokazuje da je Isusovo javno djelovanje trajalo vie od dvije godine te da je Isus esto pohaao
Jeruzalem. On pokazuje da zna kako je Gospodin oblikovao svoje nauavanje, pa ipak tu nauku
svjesno prenosi vlastitim rijeima. Ukratko. Ivan se dri svog plana koji odgovara njegovu cilju
znajui da njegov prikaz Krista i Kristove nauke ne moe doi u stvarni sukob sa bilo kakvim
ispravnim likom Krista ili bilo kakvim autentinim nacrtom njegove poruke.
IVANOVSKA PREDAJA - Kad smo prouavali nastanak evanelja, naglasili smo vanost
usmene predaje te istaknuli da nju ne moramo smatrati jedinim temeljnim slojem knjievnih
struktura koje su kasnije nastajale. Vidjeli smo da je ispravnije smatrati da je usmena predaja
postojala zajedno sa pisanim oblicima predaje te je neprestano utjecala na te oblike, ak i kad je bio
zavren Novi zavjet. Tako je npr. Papija u prvoj polovici II stoljea jo uvijek vie cijenio usmenu
predaju kad je do nje mogao doi.

Valja imati na umu da je ivot prve Crkve bio hranjen te njezina vjera i zajednitvo podravano ivom
predajom. Ta je predaja sluila, izmeu ostaloga, da se uva i dalje prenosi ono to je prema znanju i vjerovanju Isus
uinio, rekao i pretrpio - drugim rijeima, kao graa za sastavljanje evanelja. Ona je bila jo uvijek vrlo iva kad je
napisano etvrto evanelje i u podruju gdje je ono bilo napisano.

Usporeujui Ivana i sinoptike spomenuli smo da je postojala ivanovska predaja, koja je

dijelom paralelna sa sinop-tikom predajom a dijelom dopunska. Sada moemo ukratko navesti
obiljeje i sadraj te ivanovske predaje. Razumljiva je ve spomenuta aramejska obojenost etvrtog
evanelja, jer predaja koja svjesno polazi od poetka kranstva mora sadravati tragove
aramejskog govora. Ta je predaja morala nastati u judeokranskoj sredini i ona se opaa na
zgodama kao to je npr. aluzija na puko vjerovanje da e Mesija ostati nepoznat dok ga ne pokae
Ilija (usp. Iv 1,26-27) te da veliki sveenik ima dar proroanstva (Iv 11,51). Zanimljivi izraz dok si
bio pod smokvom (Iv 1,48) pokazuje da se radi o idovskoj sredini (usp. Dn 13,51-60 i rabinsku
literaturu). Postoje i drugi dodiri sa idovskom tradicijom. Ivan kae da je Isus bio razapet uoi
Pashe. U tome se razlikuje od sinoptika, ali slae s rabinskom predajom: Isus je bio objeen na
kri uoi Pashe. Rasprava o suboti u Iv 7,22-24, poput slinih rasprava kod sinoptika, izriito
pokazuje idovsku sredinu. Kad Isus, proriui svojim uenicima progonstvo, kae da e biti
iskljuivani iz sinagoga (Iv 16,2), to su jedino judeokrani mogli smatrati nekom nevoljom. Opaa
se takoer da politika situacija, odraena u ivanovskoj predaji, odgovara razdoblju prije izbijanja
idovske pobune god. 66, a takvo je stanje ve prolo u doba pisanja evanelja. Toliko o
judeokranskom obiljeju ivanovske predaje.
Sada moemo prijei na njezin sadraj, barem na glavne toke. Djelovanje Ivana Krstitelja
obraeno je potpunije nego kod sinoptika i vie je istaknuta njegova vanost za pripravljanje puta
Isusu. Ipak se ini da je pisac etvrtog evanelja, obraujui grau predaje, imao na umu lano
vrednovanje Ivana Krstitelja od strane Krstiteljevih uenika. Dj 19,1-8 pokazuju da je u Efezu
postojala takva jedna grupa a poznato je da su i u III stoljeu tamo bili neki od njih. Stoga etvrto
evanelje preuuje Krstiteljevu propovijed o obraenju te ga predstavlja iskljuivo kao Preteu.
On nije svjetlo nego svjedoi za Svjetlo (1,6-8). On nije Mesija, ni Ilija, ni Prorok (1,20), nego tek
prijatelj Zarunika, prijatelj koji se treba smanjivati dok Zarunik treba rasti (3,28-30). Velika mu
je zasluga to je prepoznao Jaganjca Bojeg (1,29). Pisac etvrtog evanelja odabrao je grau koja
je odgovarala njegovoj polemikoj potrebi.
Iz ovog evanelja doznajemo da je Isus ve od poetka djelovao u Judeji, istodobno s Krstiteljem.
Ivanovska je predaja sauvala dosta topografskih podataka, osobito je znala za imena mjesta u
Judeji i Transjordaniji kojih nema u drugim evaneljima. Vrlo je vjerojatno da je sama predaja, vie
negoli Ivan kao redaktor, bila zainteresirana za Isusov mini-sterij u Judeji. Iz ovog evanelja
takoer doznajemo da je umnoenje kruha izazvalo porast mesijanskog interesa u Galileji. No on je
brzo splasnuo te su mnogi sljedbenici napustili Isusa. Ostala su vjerna samo Dvanaestorica (6,1415.66-69).
Izvjetaj o muci potpun je i detaljan; ponegdje dopunja sinoptike, a ponegdje odstupa od
njih. Naglaava politiki vid optubi protiv Isusa. Teko je ustanoviti sadraj predaje s obzirom na
Isusove izreke jer Ivan stalno prerauje Isusovo nauavanje. Ipak su i izreke i parabole uzete iz
zajednikog izvora kojim su se posluila sva etiri evanelista. Stoga moemo s pravom
pretpostaviti da su i mnogi drugi slini tekstovi, koji su sada zaodjenuti u ivanovski jezik, uzeti iz
istog zajednikog izvora.
Ovaj kratki prikaz moemo zavriti pitanjem koje je postavio profesor Dodd u svom uvodu
u etvrto evanelje: Moemo li uope uoiti i opisati smjer predaje koja lei iza etvrtog
evanelja, koja bi bila od njega razlina i nezavisna od drugih smjerova predaje koji su do nas
dospjeli? Pri kraju svoga djela Dodd kae da ga je njegovo istraivanje dovelo do zakljuka da
iza etvrtog evanelja stoji stara predaja, neovisna o drugim evaneljima, koja zasluuje ozbiljnu
panju kao doprinos naem poznavanju povijesnih injenica e Isusu Kristu. Smatram da ovaj

zakljuak ima visok stupanj vjerojatnosti, kakav se svakako rijetko dobiva u ovakvim stvarima.
Stoga valja razmotriti povijesno obiljeje ovog evanelja. Kako ovo pitanje ukljuuje i problem
izvorske grae, prikladno je da prije toga promotrimo vezu izmeu etvrtog evanelja i kumranskih
spisa.
IVAN I KUMRANSKI TEKSTOVI - Neki rukopisi koji su otkriveni u Kumranu, osvijetlili
su Novi zavjet. S obzirom na Ivana i Pavlove poslanice, opaene su mnoge dodirne toke literarne i
doktrinalne naravi. Ivan (i Pavao) kao i kumranski sektai bili su pod utjecajem misaonih strujanja
do kojih su u ono vrijeme puno drali neki idovski krugovi. Kod Ivana se opaa neki oblik
dualizma koji je izraen u kontrastima: svjetlo -tama. istina-la, ivot-smrt. Ivan obrauje svjetlo,
istinu i ivot kao srodne, a esto i kao istovjetne slike. Isto vrijedi za tamu. la i smrt. Znaenje
ovih izraza vrlo je srodno sa slinim izrazima iz kumranskih tekstova, gdje dolaze dosta puta i u
oito istom smislu. Ivanovski i kumranski dualizam su monoteistini, etiki i eshatonski (u smislu
oekivanja pobjede svjetla) i stoga se razlikuju od gnostikog dualizma.
U Pravilu zajednice, koje sadri disciplinske propise kumranske esenske zajednice,
susreemo mnoge od tih ideja. Tako npr. opreku izmeu svjetla i tame: Podrijetlo istine lei u
izvoru Svjetla, a podrijetlo pokvarenosti u vrelu Tame. Svi koji ine pravdu pod vlau su Kneza
Svjetla i hodaju putovima svjetla; naprotiv, svi koji ine pokvarenost pod vlau su Anela Tame i
hodaju putovima tame. Spominju se sinovi svjetla i sinovi tame: Tko god se eli prikljuiti
zajednici mora se zaloiti... da ljubi svu djecu svjetla... i da mrzi svu djecu tame. Kao to se u
etvrtom evanelju naglaava duh jedinstva i bratske ljubavi, tako se lanovi kumranske zajednice
trebaju ujediniti u nerazorivu vezu zauvijek i svaki se treba zalagati da dovodi u vezu
meusobne ljubavi sve koji su se izjasnili spremnima na provoenje Bojih odredbi. Sline misli,
ali ne tako este, nalaze se u Komentaru Habakuka, Himnima, Pravilu Rata te u Dokumentu iz
Damaska.
Ove su misli este kod Ivana i zaodjenute su slinim izrazima. Ipak postoje znaajne razlike.
Bratska ljubav koja je tako naglaena u kumranskim spisima ograniava se na lanove sekte. Ti
lanovi trebaju mrziti sve druge ljude kao neprijatelje Boje. Kranska ljubav nije takva. Upravo
rije kranska sadri bitnu razliku izmeu kumranskih tekstova i etvrtog evanelja. Postojanje
slinih tema u etvrtom evanelju i kumranskim spisima ukazuje na zajedniku idovsku pozadinu,
ali su te iste misli kod Ivana preobraene pod utjecajem kranske vjere i kranskog iskustva.
Pozitivna strana ovih dodira jest to to kumranske teme kod Ivana dokazuju sigurnu
idovsku pozadinu etvrtog evanelja. One takoer potvruju da je Ivan auktor ovog djela.
Moemo pretpostaviti da je Ivan Krstitelj imao neki dodir s kumranskom zajednicom, jer pustinja u
kojoj je on boravio (Lk 1,80) nije daleko od Jerihona (Iv 3,2). On je morao boraviti u blizini
Kumrana, jer se vjerojatno podaci evanelja o podruju Ivanova djelovanja odnose na Judejsku
pustinju. Jedan od dvojice Krstiteljevih uenika koji je preao Isusu (1,35-39) vjerojatno je
ljubljeni uenik. Opravdano je pretpostaviti da je apostol Ivan drugujui sa svojim prvim
uiteljem upoznao omiljele teme kumranskih ljudi. On je s vremenom te teme, kao i sve ostalo,
poeo promatrati kroz prizmu svoje vjere u Isusa Krista pa se one u tom svjetlu pojavljuju u
njegovu evanelju.
POVIJENOST ETVRTOG EVANELJA - Oito je da Ivan nije namjeravao napisati
djelo znanstvene povijesti, jer mu je prvenstveno stalo do teolokih vrednota. On slobodno
obrauje grau i podlae je svojoj glavnoj misli. On vlada graom, to nikako ne znai da je
krivotvori. Zanima se za dogaaje i znaenje dogaaja, ali se ne uznemiruje zbog detalja, osim ako
u njima nalazi neku simboliku. Jedina injenica koja mu je beskrajno vana jest Isus iz Nazareta,
koji je zbilja ivio i umro u Palestini i koji je Sin Boji. On je to na svoj nain izrazio rekavi da je
Rije stvarno postala meso i uatorila se meu nama.

Vano je podsjetiti da ni prva tri evanelista nisu bili zaarani samim injenicama iz
evanelja. To valja imati na umu ako elimo ispravno vrednovati Ivanov pristup evaneoskim
injenicama. Evanelisti se nisu osjeali obaveznima da prikau doslovno spasiteljeve rijei i djela,
jer je iz usporedbe evanelja oito da su osobito Matej i Luka sebi dopustili znatnu slobodu kod
obrade grae. Ne traimo poseban obzir prema etvrtom evanelisti, nego jednostavno
naglaavamo da je on zbog svog temperamenta i posebne zamisli individualniji od ostalih i
nezavisniji od tradicije od koje su zavisili sinoptici.
Time ne nijeemo da je Ivan bio vjeran svojim izvorima. Dovoljno smo pokazali da se
etvrto evanelje, nita manje od drugih, vrsto temelji na predaji koja see do poetka kranstva.
Ovo nije samo neka tvrdnja a priori, nego je zakljuak koji slijedi iz paljivog i strunjakog
prouavanja ovog evanelja. Oito je da Ivanovo evanelje odraava istaknutu osobnost i u tom
smislu odskae od ostalih evanelja te predstavlja izvorno knjievno djelo. Ukratko, njegovo djelo
nosi biljeg genija. Neopravdana je optuba da je knjievna ljepota ovog djela zamraila povijesnu
vrijednost u njemu sadranih podataka.
etvrto je evanelje u svojoj biti teoloko djelo, a ne povijest. Ono spada u knjievnu vrstu
evanelja. To je u pripovjednom obliku saopena povijesna graa o muci. smrti i uskrsnuu Isusa
Krista, a tom pripovjednom obliku kao predgovor prethodi izvjetaj o Kristovu ministeriju. Cilj je
evaneliste pokazati kako se Bog oituje u kranskoj objavi. Ta objava je povijesna objava i u
etvrtom evanelju kao i u drugima. Prema tome, od bitne je vanosti za evanelista da se ono o
emu izvjetava stvarno dogodilo, da govori o injenicama.
Nije mu, meutim, zabranjeno tumaiti injenice koje prikazuje, a kad ih tumai, nije
nehistorian, jer svaka prava povijest tumai injenice koje donosi. Tako ni evanelista Ivan nije
prvenstveno povjesniar, ali obrauje povijesne dogaaje. Primjedbu Pierrea Benoita moemo
jednako primijeniti na Ivana kao i na prve kranske propovjednike: Moda prvi krani nisu imali
naeg osjeaja za 'povijest', ali su, bez sumnje, imali osjeaj za 'povijesno'. Propovjednici nove
vjere nisu htjeli ispripovijedati sve o Isusu, ali su propovijedali samo ono to je sigurno. Ako je
Ivan dugakim razmiljanjem u mnogim Gospodinovim djelima otkrio novo znaenje, on je to
dublje znaenje razvijao samo na sigurno utemeljenim injenicama. Njegovi govori koji su brino
sastavljeni upozoravaju na dublje vidove Isusova nauavanja, ali je on kod toga vjeran stvarnom
Isusovu nauavanju i Gospodinovoj nakani.
Kad prosuujemo Ivanovu kronologiju i topografiju, nikada ne smijemo smetnuti s uma
njegovu neovisnost od sinoptika. Manje razlike ne bi nas smjele smuivati, pa ni prividne
proturjenosti. Ne smijemo te razlike prikrivati nategnutim usklaivanjem. Tako npr. Ivan donosi
prizor o ienju hrama na poetku Isusova ministerija (2,13-21), dok ga si-noptici stavljaju
neposredno pred posljednju Pashu (Mk 11,15-19; Mt 21,12-17; Lk 19,45-48). Bilo bi djetinjasto
tumaiti ovu razliku tako da su bila dva ienja hrama, jer je oito da Ivan i sinoptici izvjeuju o
istom dogaaju. Vanije su toke u kojima se susreu ivanovska i sinoptika tradicija. One
pokazuju bitnu povijesnost podataka sadranih u jednoj i drugoj predaji. Ivan i sinoptici donose istu
povijest. Glavna je razlika u tome to se sv. Ivan kao teolog manje zanima za same injenice, a vie
za njihovo simboliko znaenje.
6) LOGOS
etvrto evanelje u proslovu pridaje Isusu naslov Logosa (Rijei). Taj naslov nalazimo jo
jedino u Prvoj Ivanovoj (1 Iv 1,1) i u Otkrivenju (19,11-13), inae nigdje drugdje u Novom zavjetu.
Logos je grka rije s puno znaenja. Oznaava ne samo izgovorenu rije nego takoer unutranju
rije, misao ili ideju. Stoga uobiajeni prijevod Rije ne izraava potpuno sav sadraj izvornog

naziva, koji je iri, jer moe oznaavati um kao sredstvo i sposobnost razmiljanja, a takoer i
filozofski ratio ili intimni sadraj neega.
U grkoj filozofiji, osobito kod stoika, Logos je vladajue poelo koje je imanentno svijetu.
Filon, aleksandrijski filozof i Kristov suvremenik, preuzeo je tu ideju i prilagodio je. Prema njemu
Logos je posrednik izmeu Boga i svijeta, sredstvo kojim se Bog posluio kod stvaranja i
neprestano se slui u svom odnosu prema svijetu. U Filonovim spisima Logos moe biti Boja slika
ili ak neko boanstvo nieg reda.
Sv. Ivan upotrebljava izraz Logos a da ga ne tumai. Time pokazuje da su njegovi itaoci
znali to je Logos. Ovaj izraz upotrijebio je evanelista da izrazi svoje misli i on kod njega nema
puno zajednikoga s grkom filozofijom, a vjerojatno nita zajednikoga s Filonovim Logosom.
Nije vaan sam naziv Logos, nego to je Ivan time mislio. Danas gotovo svi smatraju da Ivanovu
misao valja tumaiti u okviru Starog zavjeta i kranske predaje, barem preteno ako ne potpuno.
Rije Logos esto, dakako, dolazi u grkom prijevodu Staroga zavjeta. Ovdje nas zanima
upotreba te rijei u dva posebna konteksta. U jednom nizu odlomaka rije je Boja stvaralaka, npr.
u izvjetaju o stvaranju (Post 1.3.6.9). Stvaralaka uloga Boje rijei ukratko je prikazana u Ps
33,6: Jahvinom su rijeju nebesa sazdana. U drugom nizu odlomaka rije Boja jest rije koju
govore proroci, rije objave (npr. Am 3,1; Jr 1.4; Ez 1,3). Znaajno je da u Ivanovu proslovu
postoje misli o stvaranju i objavi (Iv 1.3.18) i tu svakako valja gledati utjecaj Starog zavjeta.
Starozavjetni pojam boanske Mudrosti takoer sigurno stoji kao podloga Ivanovu pojmu
Logosa. Valja se sjetiti da Logos znai ne samo izgovorenu rije nego i misao. Tako je Mudrost
bila s Bogom od iskona, prije nastanka zemlje (Izr 8,22-23); ona je odsjev vjene svjetlosti, i
zrcalo isto djela Bojeg, i slika dobrote njegove (Mudr 7,26). Boanska je Mudrost esto
personificirana i openito se smatrala osobnim biem koje stoji uz Boga i u odnosu je sa stvorenim
svijetom. Takva mudrost nasluuje se u Ivanovoj Rijei i on ju je morao imati na umu. Znaajno je
da je u Mudr 18,15-16 Boji Logos prikazan kao estok ratnik s otrim maem, koji juri ispred
nebeskog prijestolja (usp. Otk 19,11-16).
Kod idova je Zakon Boja rije par excellence pa su rabini esto personificirali Zakon.
Opravdano je pretpostaviti da se Ivan u upotrebi pojma Rijei nadahnuo i ovom idovskom misli,
barem kao kontrastom. ini se. naime, da Ivan istie suprotnost izmeu Rijei i rijei Zakona:
Uistinu, Zakon bijae dan po Mojsiju a milost i istina nasta po Isusu Kristu (Iv 1,17) - koji je
prava Rije Boja.
Kranska sredina sigurno je jednako vana kao i idovska. U Novom zavjetu rije je Boja
esto puta poruka o spasenju, evanelje (Lk 8,11; 2 Tim 2,9; Otk 1,9; 1 Iv 1,1). Govorili su je
Pavao (Dj 13,5; 1 Sol 2,13) i drugi apostoli (Dj 6,2), a i sam Isus (Lk 5,1; Mk 2,2). Evanelje koje
su propovijedali Pavao i apostoli bilo je u stvari Krist (1 Kor 1,23; Gal 3,1; Dj 2,36; 4,12). Ivan je
svoju panju usredotoio na Isusovu osobu. On jasno uvia da je sam Isus poruka o spasenju. Rije.
Ispitujui to je naziv Logos znaio za Ivanove suvremenike, valja uoiti da je kod
ondanjeg idovstva postojao pojam o Bojoj utnji, koji se temeljio na izreci i tumaenju Post 1,3:
Neka bude svjetlost! Rabini su se pitali to je bilo prije negoli je Bog progovorio te su
zakljuivali da je bila utnja. U helenistikom svijetu utnja je bila simbol najvieg boanstva. U
tom svjetlu moemo razumjeti zato je Ignacije Antiohijski smatrao da je Bog utio prije nego je
poslao Rije. On govori o Isusu Kristu, koji je Rije Boja to je izala iz utnje (Epistula ad
Magnesios 8,2).
U svijetu koji je utnju Boju smatrao znakom njegova neizrecivog velianstva odzvanja poruka kranske
Crkve: Bog vie ne uti. on govori. Istina, on je ve neto uinio: objavio je svoju vjenu mo po stvaranju, obznanio je
svoju svetu volju, slao je proroke kao svoje glasnike. Ali unato svemu tome. on je ostao pun misterija, neshvatljiv,
neistraiv, nevidljiv, skriven iza poglavarstava i moi. iza nevolja i tjeskoba, iza zastora svega vidljivoga. Ipak. Bog

nije zauvijek ostao skriven. U jednom trenutku skinuo je zastor te iznenada progovorio razgovijetno i jasno. To se
dogodilo u Isusu iz Nazareta, to se, iznad svega, dogodilo na kriu.
Tako je radosna psalamska hvala i slava Kristu na poetku Ivanova evanelja morala zvuati onima koji su je
uli prvi put Bog vie ne uti. Bog je progovorio. Isus iz Nazareta je Rije - on je Rije po kojoj je Bog prekinuo utnju.

Dakle, Logos je grki izraz koji je mogao biti odabran kao ustupak grkom mentalitetu, ali
su izvori Ivanove misli preteno idovski i kranski. Takoer je oito da je proslov sasvim skladan
s ostalim evaneljem. Ivan nauava da je Logos postojao od vjenosti, da je bio s Bogom od
vjenosti, da je Bog i stvoritelj svega. Napokon, on ui da je ta Rije tijelom postala, to je
najdivnije i najudnije u isto vrijeme. U osobi Isusa ljudima se otkriva Logos, koji je egzistirao od
vjenosti. Iako naziv Logos ne dolazi kasnije u Ivanovu evanelju, ipak je ovo evanelje
shvatljivo jedino u svjetlu uvjerenja da je Isus utjelovljena Rije, savreno Boje samooitovanje.
Govorei o Logosu kao Rijei koja je postala tijelom te tvrdei da su po njemu nastale sve stvari i
naglaavajui da on moe ljude initi sinovima Bojim. Ivan istie istinu da je za nas dostupna
Boja objava u Logosu.
2. TRI POSLANICE SVETOG IVANA
Tri Ivanove poslanice pokazuju upadljivu meusobnu slinost kao i srodnost sa etvrtim
evaneljem. Rjenik, stil i nauka ovih triju spisa tako su bliski da navode na zakljuak da ih je
napisao jedan auktor. Stoga se pitanje auktorstva ovih poslanica vee uz auktorstvo etvrtog
evanelja. Prikladno je, prema tome, prouavati ove poslanice odmah nakon evanelja. Takoer se
ini da je najbolje promatrati Prvu Ivanovu posebno, jer se ona izdvaja od ostalih.
1) PRVA IVANOVA POSLANICA
AUKTORSTVO - Najstariji crkveni pisac koji spominje Prvu Ivanovu jest Polikarp, koji
citira 1 Iv 4,2-3 (u svojoj Poslanici Filipljanima 7,1). Euzebije spominje da je Papija poznavao ovu
poslanicu. Vjerojatno je za nju znao i Justin. Da ju je napisao Ivan, svjedoe Irenej, Klement
Aleksandrijski, Origen i Dionizije Aleksandrijski. Ona stoji na popisu Murato-rijeva kanona, a
Jeronim je zapisao da je Prva Ivanova prihvaena posvuda.
Prema tome, u prvoj se Crkvi ova poslanica - kao i etvrto evanelje - pripisivala apostolu
Ivanu. Pripisati oba ova spisa istom auktoru opravdano je zbog njihove srodnosti. Prije smo
prouavali pitanje auktorstva etvrtog evanelja i mnogo se od onoga to je bilo reeno moe i
ovdje primijeniti. Ipak neki dananji istraivai nijeu da je isti auktor etvrtog evanelja i Prve
Ivanove. Razlog je to uz upadljivu slinost postoje znatne razlike izmeu ova dva spisa.
U oba spisa postoji niz karakteristinih izraza kao to je: vjeni ivot, nova zapovijed,
savrena radost, hodati u svjetlu, initi istinu, prijei iz smrti u ivot, vidjeti i svjedoiti,
znati i vjerovati, ostati u Bogu. Velik broj istovjetnih izriaja dolazi i u evanelju i u naoj
poslanici. Usporedimo npr. 1 Iv 1,6 i Iv 12,35; 1 Iv 1,8 i Iv 8,44; 1 Iv 2,11 i Iv 12,35; 1 Iv 2,15 i Iv
5,42; 1 Iv 2,27 i Iv 16.30; 1 Iv 3.14 i Iv 5,24; 1 Iv 4,16 i Iv 6,69; 1 Iv 5,9 i Iv 5,34.
Postoji takoer uska veza u teolokim mislima. Krist je Rije (1 Iv 1,1) te se naglaava
utjelovljenje sa injenicom da je utjelovljena Rije uzela grijeh. On je kao jedinoroeni Sin poslan
od Oca u svijet i njegov je dolazak znak Oeve ljubavi. Prihvatiti Krista znai prijei iz smrti u
ivot i preporoditi se na novi ivot. U oba spisa nailazimo na opreku izmeu svjetla i tame, ivota i
smrti, istine i lai. djece Boje i djece svijeta, uenika i svijeta. Ljubav se prema Bogu ostvaruje u
vrenju zapovijedi, dok je bratska ljubav nova Kristova zapovijed koja je biljeg kranskog ivota.
Istovremeno postoje znatne razlike izmeu evanelja i poslanice. Neki izrazi koji su
specifini za etvrto evanelje uope ne dolaze u Prvoj Ivanovoj. Tako npr.: zakon, slava,

proslava, traiti, slati. Duh sveti, roditi se odozgo, biti odozdo, sud, osuda,
spasiti. S druge strane, poslanica ima neke izraze koje ne nalazimo u evanelju. Tako npr: Boje
sjeme, zajednitvo (koinonia), parousia, zadovoljtina, lani prorok, Antikrist, imati
Oca, imati Sina, zanijekati Oca, zanijekati Sina. U poslanici se ne opaa nikakav aramejski
ton, koji je tako oit u evanelju. Poslanica takoer rijetko spominje misli iz Starog zavjeta.
Ipak ove razlike - kako god bile znaajne - ne mogu nadmaiti uoljive dodire meu ovim
spisima i jednodunost predaje, koja je pripisivala istom auktoru i etvrto evanelje i Prvu Ivanovu.
Svejedno se moramo obazirati na razlike i nastojati ih razborito protumaiti. Vana je injenica da
se u poslanici pisac bori protiv gnostikih previranja. To bi moglo objasniti injenicu zato ovaj
spis posebno naglaava i upotrebljava izraz Antikrist. Ova injenica ipak nije dovoljna da objasni
sve ili barem veinu razlika. Takoer nije dovoljna sama razlika u knjievnoj vrsti izmeu
evanelja i poslanice.
Najjednostavnije rjeenje koje se namee na prvi pogled jest pretpostavka da je poslanicu
napisao neki tajnik. Moglo bi izgledati da ova hipoteza samo jo vie zapetljava pitanje. Znamo da
je upotreba tajnika bio est obiaj u starini, a sigurno je - to je za nas jo vanije - da se sv. Pavao
sluio vjetinom dobrih tajnika (usp. Rim 16,22; Kol 4,18; 1 Kor 16,21; 2 Sol 3,17; Gal 6,11).
Budui da je bilo vrlo sporo pisati na papirusu, razumljivo je da je neki pisac mjesto diktiranja
svoga pisma mogao brino izraditi nacrt te ga predati svome tajniku da ga razradi i zadovoljiti se
pregledom zavrenog djela. U naem sluaju vjerojatno je da je tajnik bio uenik auktora poslanice,
koji je usvojio njegove misli i dobro poznavao njegove omiljele izraze. Stoga je poslanica bila
rezultat uske suradnje uitelja i uenika.
Unato uskoj vezi izmeu evanelja i poslanice, teko je rei to je prije nastalo. Poslanica
pretpostavlja glavne teme iz evanelja, ali smo vidjeli da je evanelje po svoj prilici bilo postepeno
sastavljano. Vidjet emo da se neto slino moe kazati za poslanicu. Dok nam se ini da je etvrto
evanelje u svojoj konanoj formi nastalo poslije poslanice, poslanica nije nastala mnogo prije.
Opravdano je pretpostaviti da je nastala potkraj zadnjeg desetljea prvog stoljea.
KNJIEVNA STRUKTURA - 1. Plan. Nije lako analizirati Prvu Ivanovu poslanicu. Ne
moemo u njoj otkriti strogo logiki red misli, slino kao i u etvrtom evanelju. Stoga ne moemo
oekivati da emo u ovoj poslanici pronai neki logiki plan. Izgleda da moramo - upravo kao u
evanelju - potraiti glavne teoloke misli i slijediti ih. Ovdje se drimo plana koji pokazuje jasnu
teoloku poruku i dubinu ove poslanice, makar on ne izlazi iz okvira hipoteze.
Kratki uvod 1,1-4 podsjea na uvod u etvrto evanelje. Autor je svjestan svoga zajednitva
s Ocem i Sinom. Budui da je vidio, uo i dotaknuo utjelovljenu Rije, eli da i vjernici,
prihvaajui njegovo svjedoanstvo, uzmognu ui u zajednitvo s Ocem i njegovim Sinom, Isusom
Kristom. Zatim pisac nastavlja u obliku diptiha paralelno razvijati etiri teme: o grijehu, bratskoj
ljubavi, bjeanju od svijeta, antikristima. U prvoj je slici (1,5-2.28) Bog prikazan kao Svjetlo,
sasvim Bezgreni, Sveti. Stoga se i kranin mora otarasiti grijeha te ivjeti dostojno toga Svjetla.
Samo tako moe postii i zadrati zajednitvo s Bogom i njegovim Sinom. U drugoj je slici
prikazan (2,29-4,6) Bog Otac, koji voli i ija djeca trebaju hodati njegovim putovima. Ovdje se
naglaava i razrauje bo-ansko sinovstvo krana.
Trei dio (4,7-5.12) dopunjuje prva dva time to poblie tumai kransku dunost ljubavi i
vjere te otkriva izvor te ljubavi i vjere. Trebamo ljubiti jer je Bog ljubav. Trebamo vjerovati jer sam
Bog svjedoi za svoga Sina. Redak 5,13 podsjea na zakljuak evanelja (Iv 20,31) i oito znai
zavretak ove poslanice predstavljajui ujedno njezinu svrhu. Stoga bi 5,14-17 bio dodatak (poput
zavrnog poglavlja etvrtog evanelja) u kojem se preporuuje molitva za grenike i ukratko iznosi
saetak cijele poslanice.

________________________________________________________________________________________________
UVOD 1,1-4
________________________________________________________________________________________________
PRVI DIO 1,5-2.28
DRUGI DIO 2,29-4,6
________________________________________________________________________________________________
Naelo: hodati u svjetlu 1,5-7
Naelo: ivjeli kao djeca Boja
2,29-3,2
1) Raskid s grijehom 1.8-2,2
1) Raskid s grijehom 3.3-10
2) Obdravati zapovijedi, oso2) Obdravati zapovijedi, osobito zapovijed ljubavi 2,3-11
bito zapovijed ljubavi
3,11-24
3) uvati se svijeta 2,12-17
3) uvati se svijeta 3.13: 4.1-5.
4) Oprez pred antikristima 2,18-28
4) Oprez pred lanim prorocima 4,1-6
________________________________________________________________________________________________
TREI DIO 4,7-5,12
________________________________________________________________________________________________
1) Ljubav prema Bogu 4,7-5,4
2) Vjera je od Boga 5,5-12
________________________________________________________________________________________________
ZAKLJUAK 5,13
________________________________________________________________________________________________
DODATAK 5,14-21
________________________________________________________________________________________________
1) Molitva za grenike 5,14-17
2) Saetak poslanice 5,18-21
________________________________________________________________________________________________

2. Knjievna vrsta Za razliku od ondanjih grko-rimskih pisama i ostalih novozavjetnih

poslanica (osim Heb), Prva Ivanova poinje naglo, bez uobiajene uvodne formule ili pozdrava.
Autor se ne predstavlja i ne dodaje zavrni pozdrav. Drugim rijeima, ovaj spis nema ni jednu od
uobiajenih poslanikih formula. ini se da ga moemo smatrati homilijom koja je namijenjena
cijeloj Crkvi ili enciklikom koja je upuena Crkvama rimske provincije Azije.
Ipak pri paljivom prouavanju opaamo u ovom spisu oznake pisma, to jest dokumenta
koji je sastavljen nekom odreenom prigodom te upuen odreenoj osobi ili grupi osoba. Autor se
obraa naslovnicima kao djeici (2,1.18.28; 3.7.18; 4,4; 5,21) i ljubljenima (2,7; 3,2.21;
4,1.7.11). Dobro mu je poznato njihovo moralno i duhovno stanje i osjea se odgovornim za njih.
Zna da meu njima djeluju lani uitelji pa smatra prikladnim naglasiti bitne e^mente kranstva,
iako se ne boji da e itaoci otpasti od vjere. Prema tome. dovoljno je sigurno da se obraa
odreenoj grupi italaca, iako je meu njima moglo biti ukljueno nekoliko kranskih zajednica.
Prva Ivanova ima dodue neka obiljeja homilije i nedostaju joj neke izriite crte poslanice, ali je
svejedno moemo smatrati poslanicom.
3. Svrha. Povod je poslanici djelovanje lanih uitelja pa Ivan pie da im se suprotstavi. On,
meutim, zna da njegovi itaoci poznaju istinu i u stvari su odbacili lane proroke (2,20.27; 4,4) pa
je njegova poruka u poslanici pozitivna. Raskrinkava dodue lane uitelje (2,18.28; 4,1.6) kao
ljude koji su neko pripadali kranskoj zajednici, iako nikada nisu poznavali njen duh (2,19.22-23;
4,1), i ton mu je na mahove polemian (1,6-10; 2,3-6,9). Ipak na kraju jasno pokazuje to mu je bio
cilj: To napisah vama koji vjerujete u Ime Sina Bojega da znate da imate ivot vjeni (5,13).
Svjestan svoga zajednitva s Rijeju koja je ivot (1,1) eli to svoje iskustvo s drugima podijeliti.
|Svjedok je koji svjedoi pa je poslanica njegova oporuka uenicima. Pokazujui na izvjesne
opasnosti i unosei u svoju poslanicu elemente nagovora pisac pokazuje - poput autora Heb, koji je
to uspjeno uinio - da je jedini uspjeni nain suprotstavljanja zabludi iznoenje ideala po kojem
e ljudi ivjeti, podsjeanje na lik utjelovljenog Sina Bojeg.

Tko su bili lani uitelji koje je Ivan imao na umu Nisu to bili doketisti, koji nisu doputali
utjelovljenje Sina Bojega nego samo to da je on naizgled uzeo lik ovjeka, kako se ponekad tvrdi.
Oni, naprotiv, po svoj prilici nijeu Isusovo mesijanstvo i boanstvo (2,22; 4,15; 5,5). Oni su, bez
sumnje, bili neka vrsta gnostika koji su se pozivali na posebno znanje ili mudrost (gnosis) i koji su
esto puta to znanje uzimali kao izliku za nemoralno vladanje. Iz poslanice saznajemo da lani
uitelji sebi prisvajaju poznavanje Boga (2,4; 4,8), ljubav prema Bogu (4,20) i zajednitvo s Bogom
(1,6; 2,6.9), a sve to u stupnju viem od obinih krana. Nijeu Isusovo mesijanstvo (2,22),
boansko sinovstvo (4,15; 5,5) i utjelovljenje (4,2). Tvrdnja 5,6: On, Isus Krist, doe kroz vodu i
krv. Ne samo u vodi nego - u vodi i krvi - odnosi se na Isusovo krtenje i smrt te dokazuje da on
nije utvara, nego da je krten na Jordanu i da je umro na kriu. Tvrdnja vjerojatno smjera na one
koji nijeu stvarnost utjelovljenja. Antikristi su smatrali da je Sin Boji prebivao u Isusu samo od
asa krtenja te da je prije muke izaao i otiao Ocu. Autor naglaava potrebu raskida s grijehom te
potrebu praktinog kranskog ivota. Vjerojatno kod toga ima na umu gnostiko miljenje prema
kojemu grijeh ne postoji za one koji posjeduju gnozu ili savreno znanje o Bogu, grijeh navodno ne
naruava onu duboku stvarnost duha koja je ljubav prema Ocu. Oni su slino tvrdili da se ne mora
obazirati na druge onaj koji je usredotoen na Boga. Ivan razraunava s obje zablude tvrdnjom koja
je porazno jednostavna: Tko god ne ini pravde, i tko ne ljubi brata, nije od Boga! (3-10).
4. Prva Ivanova i Kumran. Prije smo spomenuli odreenu srodnost izmeu etvrtog
evanelja i kumranskih spisa. Jo su izrazitiji dodiri izmeu ovih spisa i Prve Ivanove. Iskrsavaju
iste teme o putu svjetla i tame (1,6-7; 2,9-11); o zlom svijetu, koji se podvrgava avlu (3,8.10.1314; 5,19); o bezakonju, koje treba nepopustljivo izbjegavati (3,3-6); i o dva duha, to najvie
zauuje (4,1-6). U kumranskom Pravilniku zajednice (1 QS) ova dva duha dolaze od Boga. koji se
njima slui da ljude vodi i upravlja do dana svoga pohoenja. Dakle, obadva stoje Bogu na slubu,
jedan za dobro a drugi za zlo. Auktor nae poslanice suprotstavlja dva duha (4,6) a ujedno jasno
razlikuje dobrog duha, koji dolazi od Boga, i Antikristova duha, koji nije od Boga (4,3). Ovdje
stoje jedan nasuprot drugome Krist i Antikrist kao to u kumranskim tekstovima stoje Knez svjetla
i Aneo tame. Sinovi Boji i sinovi vraji iz 1 Iv 3,10 odgovarali bi kumranskim sinovima svjetla i
sinovima tame.
Nije nam poznato da li je Ivan imao izravnih dodira s kumranskim esenima, ali je sigurna
srodnost izmeu njegovih i kumranskih spisa. Ivanovi se spisi i kumranska djela susreu u
zajednikom knjievnom i duhovnom ozraju palestinskog idovstva. Pa ipak moramo istaknuti da
etvrto evanelje i Prva Ivanova, koji kransku poruku prikazuju u najuzvienijem obliku, svojom
uzvienou neizmjerno nadilaze i najbolje esenske spise.
5. Comma johanneum. Klementova ili slubena Vulgata sadri u 1 Iv 5,7-8: Quoniam tres
sunt qui testimonium dant in coelo: Pater, Verbum et Spiritus Sanctus, et hi tres unum sunt. Et tres
sunt qui testimonium dant in terra: Spiritus et aqua et sanguis, et hi tres unum sunt. (Jer troje je to
svjedoi na nebu: Otac, Rije i Duh Sveti. I ovo je troje jedno. I troje je to svjedoi na zemlji: Duh,
voda i krv; i to je troje jedinstveno.) Koso tiskane rijei sainjavaju tzv. comma johanneum. Danas
ih strunjaci ne prihvaaju kao sastavni dio Svetog pisma. Razlog je to ih nema u grkim
rukopisima Novog zavjeta (osim u 4 kasna) niti u kojem starom prijevodu na Istoku. Nema ih
takoer ni u najboljim rukopisima starog latinskog prijevoda ni Vulgate. Ne citira ih ni jedan grki
otac, a od latinskih prvi ih navodi Priscilijan oko godine 380. U jeku velikih trinitarnih rasprava ove
rijei mogle su predstavljati snaan dokaz.
Najvjerojatnije je da je ovaj tekst nastao u Africi ili panjolskoj, ako se smijemo osloniti na
preteno afrike i panjolske izvore koji ga sadre. Nastao je kao alegorijska egze-geza triju
svjedoka koje spominje Ivan (Duh, voda i krv). Bio je najprije napisan sa strane kao biljeka ili
glosa u nekom latinskom rukopisu Prve Ivanove te je s vremenom uao u sam tekst, a takvih je
postupaka u ono doba bilo jo. Ne pojavljuje se u rukopisima Vulgate prije 800. god.

2) DRUGA I TREA IVANOVA POSLANICA

Dok je Prva Ivanova, kao to smo vidjeli, neka vrsta enciklike, Druga i Trea Ivanova su
puno krae te je 2 Iv upuena jednoj mjesnoj Crkvi a 3 Iv pojedincu. Dok se u Prvoj Ivanovoj pisac
ne predstavlja, u ove dvije poslanice on se predstavlja kao starjeina, a itaoci bi morali po sebi
znati na koga se taj naziv odnosi. Daljnja je razlika izmeu ovih dviju i 1 Iv to su na nekim
podrujima postojale sumnje protiv njihova prihvaanja u kanon. Oklijevanje je razumljivo zbog
kratkoe ovih poslanica i naglaenoga osobnog tona 3 Iv.
Znaajno je da postoje veoma stara svjedoanstva o njima. Polikarp u svojoj Poslanici
Filipljanima 7,1 spominje 2 Iv 7 kao i 1 Iv 4,2-3. Irenej citira poslanicu izabranoj Gospoi kao
Pismo te je smatra djelom Gospodinova uenika Ivana. Muratorijev kanon spominje Ivanove
poslanice (in epistolis suis) te tako priznaje barem njih dvije. Euzebije spominje da je Klement
Aleksandrijski napisao komentar svih triju Ivanovih poslanica. Origen i Dionizije Aleksandrijski
pripisali su 2 Iv i 3 Iv apostolu Ivanu, kao to je to uinio i Euzebije.
Ipak ih Origen i Euzebije svrstavaju meu antilegomena jer ih nisu prihvaale sve Crkve.
Jeronim je 2 Iv i 3 Iv smatrao kanonskima i autentinima, ali je doputao da drugi u njih sumnjaju.
Drugom polovicom IV stoljea obje su ove poslanice bile prihvaene kao kanonske u grkoj i
latinskoj Crkvi. Sirijske su ih Crkve kasnije prihvatile.
Pisac se obiju poslanica predstavlja kao starjeina (ho presbyteros). U prvoj su Crkvi
zajednicama upravljale starjeine (usp. Dj 11,30; 15,2; 14,23). Ovdje je rije o starjeini par
cxcellence, koji upravlja mjesnim zajednicama cijelog jednog podruja. Ovaj bi naslov odgovarao
Ivanu, jer ga je predaja zapamtila kao poglavara koji je iz Efeza upravljao Crkvama Azije.
Openito se smatra da je 2 Iv i 3 Iv napisao isti autor koji je napisao i 1 Iv. Kako smo pokazali da
se Prva Ivanova moe s pravom smatrati djelom pisca etvrtog evanelja (koji se mogao posluiti
tajnikom), moemo, prema tome, i ove dvije poslanice pripisati njemu. Jednako ih moemo datirati
u posljednje desetljee I. stoljea.
2. IVANOVA
________________________________________________________________________________________________
POZDRAV (1-3)
________________________________________________________________________________________________
ZAPOVIJED LJUBAVI (4-6)
________________________________________________________________________________________________
ANTIKRISTI (7-11)
________________________________________________________________________________________________
ZAKLJUAK (12-13)
________________________________________________________________________________________________

Druga je Ivanova naslovljena izabranoj Gospoi i njezinoj djeci. Sigurno ovaj naziv
oznauje neku Crkvu (usp. r. 1.4.13), vjerojatno neku Crkvu u maloj Aziji. Ovoj zajednici, koja je
jo vjerna, prijete zavodnici koji ne ispovijedaju Isusa Krista koji dolazi u tijelu (r. 7). Stoga
starjeina upozorava vjernike protiv lanih proroka (r. 7-10) te ih pouava da ustrajnost u Kristovoj
nauci, tj. u nauci o utjelovljenju, osigurava zajednitvo s Ocem i Sinom. Zabranjuje vjernicima
druiti se s lanim uiteljima. Specifino je to to naglaava ljubav prema blinjemu po kojoj se
ispunjava nova Kristova zapovijed. Ova je kratka poslanica u stvari saetak Prve Ivanove i moemo
je smatrati njezinim kratkim prikazom ili prvim nacrtom. U obje su poslanice prilike sline a svrha
ista.

3. IVANOVA
________________________________________________________________________________________________
POZDRAV (1-2)
________________________________________________________________________________________________
POHVALA GAJU (3-8)
________________________________________________________________________________________________
PRIJEKOR DIOTREFU (9-11)
________________________________________________________________________________________________
SVJEDOANSTVO O DEMETRIJU (12)
________________________________________________________________________________________________
ZAGLAVAK (13-15)
________________________________________________________________________________________________

Trea je Ivanova vrlo vjerojatno napisana prije ostalih, prije nego su se pojavili lani
uitelji. Poslanica je upravljena Gaju, Ivanovu ljubljenom ueniku. Njegovo je ponaanje
besprijekorno i osobito je poznat po portvovnom gostoprimstvu prema brai koja posjeuju
njegovu zajednicu. To su vjerojatno putujui propovjednici koje alje Ivan, kao npr. Demetrije iz r.
12. Ovi propovjednici u naelu nisu primali nita od pogana kojima su propovijedali (r. 7) pa su
tako potpuno ovisili o velikodunosti vjernika. Dunost je krana bila pobrinuti se za takve ljude
(r. 8).
Poslanica se izravnije bavi sporom izmeu starjeine i Diotrefa, koji je poglavar zajednice,
vjerojatno one kojoj pripada Gaj. Zanijekana je vlast starjeine time to netko odbija primiti
njegove izaslanike ili iskljuuje one krane koji ih primaju. Ipak se neki nisu dali ustraiti od
Diotrefa, meu kojima je i Gaj, i starjeina je raunao na njih za izvravanje svojih odredbi.
Demetrije je oito izaslanik od povjerenja. Mogao je imati za zadau da smijeni Diotrefa s
poglavarskog poloaja u zajednici ili da uvede Gaja u tu slubu.
Iz obiju poslanica izlazi da se starjeina poziva na svoju veliku vlast. Njegov je stav prema
Crkvama sasvim slian Pavlovu. Tradicija spominje da je apostol Ivan pisac ovih spisa pa ovaj
podatak tradicije tumai njihov autoritativni ton. Time je objanjen i naziv starjeina, jer se
nedostatak osobnog imena dobro slae s praksom etvrtog evanelja, u kojem autor sebe naziva
samo voljenim uenikom.
DOKTRINALNA PORUKA PRVE IVANOVE - Dok se etvrto evanelje obraa ak i
nekranima (da i vi po-vjerujete - 20,31), Prva je Ivanova napisana onima koji vjeruju u Ime
Sina Bojega (5,13). Prva auktorova nakana nije potaknuti itaoce na krepostan ivot ili uvanje
od grijeha, nego da im dozove u pamet uzvienost njihova kranskog poziva.
Kranska se egzistencija prikazuje kao ivotni odnos prema Bogu. Kranin se raa na
ivot s Bogom i zajednitvo s Ocem i Sinom. Vjernici su od Boga roeni, u Bogu prebivaju, Boga
poznaju. Ukratko, oni posjeduju vjeni ivot, a za Ivana vjeni ivot je sam Boji ivot. Ovaj
ivot to ga krani posjeduju misteriozna je stvarnost jer izraava ono to su vjernici ve sada i to
e biti kasnije. Sve je to posvjedoeno jedino vjerom. Stoga pisac postavlja kriterije po kojima
vjernik moe prosuivati ispravnost svog kranskog ivota, to se odraava u estoj upotrebi
izraza time i prepoznati (1 Iv 2,3.5; 3,10.14.19.24; 4,2.6.13; 5,2.13.18.20.). Budui da je
kranski ivot sudjelovanje na boanskom ivotu, u njemu se moraju odraavati sama Boja
svojstva. Ako ivimo kao Boja djeca u zajednitvu s njim, ne moemo mu biti neposluni.
Bog je Svjetlo (1,5) i Ljubav (4,8). Svjetlo je jer je apsolutno dobro i jer bi nae moralno
ponaanje moralo biti usklaeno s njegovom pravdom i svetou (2,20; 3,7). Ljubav je jer je izvor
sve njenosti i dareljivosti koju u sebi skriva glagol ljubiti. Kranin je pozvan da hoda u Svjetlu
(1,6-7) i prebiva u ljubavi (4,16) obdravajui zapovijedi (2,3-7; 3,22-24; 5,2-3) koje su sve

sadrane u vjeri u Isusovo ime i u bratskoj ljubavi (3,23). Boanska se ljubav utjelovljuje u Isusu pa
je vjera u Isusa i ljubav prema brai osnovna poruka Ivana kranima.
Apostol eli takoer podsjetiti one kojima pie na temeljne odredbe kranskog ivota. Na
podruju vjere itaoci trebaju prihvaati svjedoanstvo apostola (1,5; 2,21-24) kao i svjedoanstvo
Boje (4,6.9.13) i intimnu rije Duha (2.20.27). Odnos prema brai povezan je s nastojanjem oko
obdravanja zapovijedi kojima je sredite zapovijed ljubavi (2,3-11; 3,11-24; 4,7-5.4). Trebaju se
drati po strani od svijeta koji ne vjeruje i odluno se suprotstavljati njegovoj zamamljivosti (2,1217: 3,13; 4,1). Isto tako trebaju prianjati uz istinu i pobijati zablude koje se oko njih ire (2,18-23;
4,1-4). Njihov osobni stav treba biti oznaen poniznim priznavanjem grijeha (1,8-10; 2,1; 3.3-4) i
pouzdanjem u osobu Spasitelja (2,1-2; 3,5.8; 5,6-7). Kranski je ivot zahtjevan i njegova se
uzvienost pokazuje mirnim prihvaanjem svagdanje ljudske stvarnosti i polae-njem od te
stvarnosti. Ivan napada gnostike tendencije, ali valja rei da je sama Prva Ivanova plod autentine
kranske gnosis, koja je istovremeno znanje i zajednitvo. Duhovnost ove poslanice u temelju se
slae s Pavlovom duhovnou, ali je ona vie teocentrina i usmjerena Ocu. Ovdje nije ideal ivjeti
u Kristu, nego ostati u Bogu, u Ocu i Sinu. Ivan svejedno kao i Pavao snano naglaava
posredniko utjelovljenje Sina Bojega, jer vjernik po Sinu prima sam Boji ivot. Kako god Ivan
bio pisac visoke duhovnosti usredotoene na Oca i Sina, on ima neprestano na umu svijet ljudi i
naglaava moralni realizam: zajednitvo s Bogom, udionitvo na boanskom ivotu nemogue je
bez apsolutne vjernosti zapovijedima. Ovaj kratki spis ima trajnu vrijednost za one koji su
uznapredovali u kranskoj savrenosti kao i za sve krane.
3. OTKRIVENJE
1) AUKTORSTVO
(SVJEDOANSTVO PREDAJE - Pisac Otk predstavlja se etiri puta kao Ivan (1,1.4.9;
22,8), a kranska ga je predaja uglavnom poistovjetila s apostolom Ivanom. Najstariji svjedok je
Justin oko godine 150, koji u svom Dijalogu s Trifunom kae: Jedan ovjek od naih, imenom
Ivan, jedan od apostola Kristovih, prorekao je u objavi koja mu je bila otkrivena da e oni koji
vjeruju u Krista prebivati u Jeruzalemu kroz tisuu godina (usp. Otk 20,4-6). Svretkom II.
stoljea ovo poistovjeenje Ivana, auktora Otk, i Ivana apostola prihvaali su Irenej, Muratorijev
kanon, Klement Aleksandrijski, Tertu-lijan i Hipolit. Origen izriito kae da je apostol Ivan napisao
Otk i etvrto evanelje.
Protivni glasovi zabiljeeni su u III. stoljeu. Najstariji meu njima je rimski sveenik Gaj
(Irenej: Adversus haereses, III, 28.2). Montanisti su se pozivali na apostola Ivana za ispravnost
svoje nauke pa je Gaj u znak radikalnog opiranja pripisao Otk Kerintu, ime je elio presjei
gordijski vor. Vanije je miljenje Dionizija Aleksandrijskoga, koji je umro oko god. 265. Na
temelju knjievne kritike i teoloke analize obaju djela zakljuio je da Otk nije mogao napisati
auktor etvrtoga evanelja, apostol Ivan. On nije odbacivao kanoninost Otk. Euzebije je zabiljeio
Dionizijevo miljenje (HE VII, 25) i izgleda da je sam prihvaao to miljenje (HE III, 39,5-6).
Osobito je istona Crkva izraavala izvjesnu sumnju protiv Otk. iril Jeruzalemski i Grgur
Nazijanski nisu pribrojili Otk meu novozavjetne spise. Ivan Hrizostom i Teodo-ret nisu ga nikada
upotrebljavali. Nema ga u sirijskim prijevodima.
Kako god bila brojna protivna svjedoanstva, ona predstavljaju samo dio otake predaje o
auktorstvu i kanoninosti Otk. Protivna su se miljenja esto temeljila na politikim usmjerenjima i
osobnom istraivanju a ne na neujednaenim podacima tradicije: Moemo u stvari rei da je
predaja Crkve gotovo jednoduno apostola Ivana smatrala auktorom Otkrivenja.
PROBLEM - Virtualna jednodunost predaje na alost ne rjeava problem auktorstva. Ovu
vanu injenicu ne moemo zaobii, jer tradicionalno pripisivanje etvrtog evanelja i triju

Ivanovih poslanica apostolu Ivanu cijelo pitanje jo vie zamruje. Dananji istraivai prihvaaju
miljenje Dionizija Aleksandrijskoga da Otk i ostale spomenute spise nije mogao napisati isti pisac,
barem ne u njihovoj sadanjoj formi. Svakako postoje lingvistiki i doktrinarni dodiri izmeu Otk i
etvrtog evanelja pa stoga smijemo sve Ivanovske spise grupirati u jednu zbirku (corpus
johanneum). U najmanju ruku moemo rei da ti spisi odiu ivanovskim duhom, da su napisani u
sredini gdje je apostol djelovao i da su proeti njegovim uenjem. I Otk i etvrto evanelje vole
alegoriju i simboliku te upotrebljavaju iste slike o ivoj vodi, pastiru, janjetu, mani. I teme su im,
barem one karakteristine, iste: svjedoenje, rije. Oba spisa navode Zah 12,10: Gledat e onoga
koga su proboli (Iv 19,37; Otk 1,7). Valja, meutim, istaknuti da Otk nema kljunih rijei
evanelja i Ivanovih poslanica kao to su: svjetlo, tama, istina, ljubav. Za pejorativni pojam
svijeta Otk upotrebljava izraz stanovnici zemlje. U Otk gotovo da i ne postoji nauka o Duhu
Svetom, koja je u najrazvijenijem obliku sadrana u zakljunim govorima etvrtog evanelja.
Najznaajnija je razlika u poimanju eshatologije, ili barem razlika u iznoenju eshatoloke
nauke. U Otk postoji iva anticipacija Kristova povratka. Ovdje je Sin ovjeji proslavljeni Krist,
koji e doi da uniti zle, a Antikrist je politika sila koja se suprotstavlja uspostavljanju kraljevstva
Bojeg. Prema evanelju i poslanicama Krist je doao u pravom smislu rijei i prebiva u srcima
svojih vjernika. Ve je obavio odvajanje vjernika od ostalih, onih koji prihvaaju Boji plan
spasenja od onih koji ga odbacuju. Antikristi su prema Prvoj Ivanovoj ve prisutni u spodobi
heretikih uitelja koji ire lanu kri-stoloku nauku. Duh je Sveti, koji prebiva u kranima,
uspostavio meu nama kraljevstvo Boje.
Grki se jezik Otk oito razlikuje od jezika etvrtog evanelja. Ne samo da izrazitije nosi
semitsko obiljeje nego se znatno razlikuje od stila ivanovskih spisa i esto odstupa od gramatikih
normi. Razlika je prevelika da bismo je mogli opravdati time to se razlikuje knjievna vrsta u Otk i
ostalim spisima ivanovske zbirke. Valja konano istaknuti da je auktor Otk svjestan razlike izmeu
apostola i proroka (18,20), da sebe svrstava u kategoriju proroka (22,9) i ne prisvaja sebi naziv
apostola (usp. 21,14).
Postoji li nada u pozitivno rjeenje problema auktorstva Ne preostaje nam drugo nego se
sloiti s onim to kae otac Boismard:
Nalazimo se pred sljedeom dilemom: elimo li prihvatiti cjelovito ivanovsko auktorstvo etvrtog evanelja,
valja redakciju Otkrivenja pripisati nekom Apostolovu ueniku. elimo li prihvatiti ivanovsko auktorstvo Otkrivenja
oslanjajui se posebno na svjedoanstva sv. Justina i sv. Ireneja, tada valja rei da je evanelje redigirao neki apostolov
uenik ili grupa uenika, donosei supstanci.jalni sadraj ivanovskog propovijedanja. U ovom asu problem ostaje bez
sigurnog rjeenja a vrata su otvorena za daljnje istraivanje.

VRIJEME NASTANKA - Ne slau se podaci predaje s obzirom na vrijeme nastanka Otk.

Najstarije svjedoanstvo e tome donosi Irenej (Adversus haereses, V, 30,3), koji kae da je Otk
nastalo nedavno, gotovo u nae vrijeme, tj. potkraj Domicijanova vladanja. Budui da je
Domicijan vladao o 81-96. god., to bi znailo da je ovaj spis nastao oko 95. god Najstariji latinski
komentator Otk je Viktorin Petavski (umro oko 305. god.), a on kae da je Domicijan prognao
Ivana na otok Patmos (usp. Otk 1,9). Euzebije se slae s Irenejom, koji takoer spominje
izagnanstvo i datira nae djelo u 14. godinu Domicijanova vladanja. Sv. Jeronim i veina kasnijih
pisaca slijede Euzebija. Postoji, meutim, druga predaja (sadrana u Muratorijevu kanonu, apokrifu
Ivanova djela i moda kod Tertulijana) koja postanak ovog spisa datira u Neronovo doba (54-68.
god.). Epifanije ga datira u doba vladanja cara Klaudija (41-54. god.).
Veina dananjih strunjaka prihvaa Irenejevo svjedoanstvo. ini se da postanak Otk u
konanom obliku pada u Domicijanovo doba. Ne smije se, meutim, prijei preko podatka o
nastajanju ovog spisa u Neronovo doba. Otk 17,9-11 govori o sedam kraljeva, to bez sumnje znai
sedam rimskih careva. U 17,10 vidimo da ih pet ve pade a da jedan jest. Taj jedan bi mogao
biti esti, u ije doba knjiga nastaje. Budui da tih sedam vladara vjerojatno poinje s Augustom, a

tri carska takmaca iz godine 69. otpadaju (Galba, Oton i Vi-telije), izlazi da je esti vladar
Vespazijan, Neronov nasljednik.21 Ovo bi potkrepljivalo predaju da je Ivan pisao prije
Domicijanova vremena. Ipak, podatak iz 17,10 moemo tumaiti kao poznati postupak
apokaliptike knjievnosti, u kojoj se esto neki dogaaji fiktivno postavljaju kao da su se ranije
dogodili. Auktor je mogao iz opravdanih razloga postanak svoga djela datirati u doba prije
Vespazijanova vladanja (69- 79. god.), prije razorenja jeruzalemskog hrama, da pokae teoloko
znaenje tog dogaaja. S ovom injenicom valja raunati u tumaenju djela o kojem govorimo.
Osim toga, nije nevjerojatno da knjiga Otkrivenja kakvu je sada imamo predstavlja
kombinaciju dvaju spisa s razliitim vremenom postanka: jedan je mogao nastati u Neronovo doba,
a drugi za vrijeme Domicijana. Ovo bi razjanjavalo zato su podaci predaje prividno suprotni.
Moda je na temelju svih podataka najispravnije rei da je Otk, u obliku u kojem je do nas
dospjelo, nastalo potkraj Domicijanova vladanja.
2) KNJIEVNA STRUKTURA OTKRIVENJA
KNJIEVNA VRSTA - Otkrivenje se u strunoj literaturi zove Apokalipsa. Naziv dolazi od
grke rijei apoka-lypsis, koja znai objavu, otkrivanje, pa apokalipsa kao knjievna vrsta
predstavlja otkrivanje tajnih stvari koje pozna jedino Bog, a otkriva ih sam Bog ili aneo koji
govori u njegovo ime. Otkrivenje se gotovo uvijek odnosi na razvoj povijesti, kojoj je vrhunac u
zavretku ovog svijeta, i na otkrivanje buduih tajni. Tako apokalipsa oznaava i proroanstvo. Ona
je kao knjievni oblik nastala iz proroanstva. Tako npr. Ezekielova vienja ve imaju neto od
matovitosti i rasko-nosti apokaliptiarevih vienja. Apokaliptika knjievna vrsta poela se
razvijati u Izraelu kad je prestalo proroanstvo. Cvala je u posljednja dva stoljea prije Krista te u I
i II stoljeu poslije Krista. Poglavlja 7-12 iz knjige Danielove predstavljaju najstariju idovsku
apokalipsu. Ova se knjievna vrsta takoer njegovala u prvoj Crkvi, ali ne u tolikoj mjeri kao kod
idova, pa je Otk jedino novozavjetno djelo apokaliptikog smjera.
U apokalipsi se boanske tajne oituju u vienjima koje vidjelac opisuje jezikom
uobiajenim za tu knjievnu vrstu. Tako vidimo slike, simbole i brojeve. U Otk npr. broj tri
oznauje Boga a broj etiri zemlju. Zbroj ovih brojeva (7), kao i njihov umnoak (12) oznauje
savreno djelovanje Boje u svemiru ili Boga kako prebiva meu ljudima. Nepotpuni brojevi su
simboli za sile koje se protive Bogu pa je 372 polovina od 7, a 6 je za jedan broj manje od 7. Sve,
ili gotovo sve, je simbolino u apokaliptinoj knjievnosti, ali pojedini detalji simbola nemaju
uvijek zasebno znaenje i ne treba previe tragati za takvim znaenjem. Nuno je ovaj knjievni
postupak ispravno shvatiti.
Kad vidjelac opisuje vienje, on prenosi u slike misli koje mu je Bog priopio; prikuplja stvari, boje i
simbolike brojeve ne vodei puno brige o uinku slike koju upotrebljava. Cilj mu je prije svega prenijeti misli koje je
primio od Boga, a ne skladno opisati vienje koje bismo mogli predoiti. Da bismo ga bez straha slijedili stazom koju
je zacrtao, valja nam ui u njegov svijet te simbole koje upotrebljava prevesti u ideje ne muei se zbog nesklad-nosti
upotrijebljenih simbola. Bilo bi. na primjer, krivo htjeti zamisliti jaganjca sa sedam rogova i sedam oiju (5,6) ili Zvijer
sa sedam glava i deset rogova (13,1) pa se pitati kako je mogue razdijeliti deset rogova na sedam glava. Bilo bi krivo
razoarati se vizuelnom nezamiljivou upotrijebljenih slika. Valja nam te simbole urnom ralaniti ne zaustavljajui
se na njihovim udnim pojedinostima. Jaganjac posjeduje puninu moi i znanja; Zvijer oznauje Rimsko Carstvo s
njegovim carevima (glave) i podlonim vladarima (rogovi). Ne vodimo li rauna o ovakvom knjievnom postupku koji
esto zbunjuje, nemogue je razumjeti to je zapravo Otkrivenje.

Autor apokalipse gleda u budunost ne samo onda kada opisuje svretak povijesti nego i
onda kad pred nama razvija njen tok. jSluei se literarnom fikcijom stavlja se u prolost i nastupa
21

Redoslijed je: August, Tiberije, Kaligula, Klaudije, Neron, Vespazijan. Tit. Osmi (Domicijan) pripada sedmorici
(Otk 17,11); pisac upotrebljava proirenu legendu o Neronovu povratku - Nero redivivus. Domicijan je poput Nerona
progonitelj krana pa je on novi Neron.

kao prorok. Tako je apokaliptika knjievnost uvijek pseudonimna. U nekanoninim apokalipsama

opis posljednjih stvari je isti proizvod pieve mate. Piscima Dn i Otk Bog je dao vienje
zavretka svijeta i povijesti spasenja pa su oni autentini proroci. Apokaliptika je evala u doba kriza
i bila je namijenjena tjeenju i ohrabrivanju onih koji su trpjeli nevolju i tjeskobu, te ih je eljela
ispuniti pouzdanjem u Boga, koji ravna ljudskom sudbinom i povijeu. U tome se Otk slae s
opim obiljejem apokaliptikih spisa.
Ipak Ivanovo djelo nije imitacija prijanjih apokalipsa te u mnogo emu predstavlja novost:
1) idovske su apokalipse pseudoepigrafske, dok ova kranska apokalipsa sadri ime
svoga auktora. Ovo je znaajno, jer Ivan tako sebi pripisuje slubu proroka koji je svjestan svoga
nadahnua i ne treba se sakrivati iza imena kojeg poznatog biblijskog lica.
3) Kod idovskih je apokalipsa teko odrediti vrijeme i mjesto, jer se te stvari namjerno
ostavljaju nedoreene. Ivanova apokalipsa ne skriva svoje podrijetlo i namjenu, djelo je to
kranina u izagnanstvu na otoku Patmosu i namijenjeno je kranskim zajednicama u sedam
velikih gradova Male Azije Vrijeme postanka moe joj se s prilinom sigurnou ustanoviti.
3) Kako god mi opaali utjecaj idovskih izvora kod Ivana, on je stvorio djelo koje je kao
cjelina duboko kransko. Odie vjerskim duhom kakvim se nisu odlikovala prijanja djela te vrste,
obiljeeno je znakom kria.
4) Mesija u Otk ima ulogu kakvu mu ne pridaju idovske apokalipse. U tim apokalipsama
sam Bog donosi novo doba, ne po Mesiji. U nekima od njih Mesija se uope ne pojavljuje. Prema
Ivanu, Isus Krist, koji otvara zapeaenu knjigu, provodi u djelo plan Boji. Krist je svojom rtvom
ljude oslobodio grijeha (Otk 1,5; 5.9; 7,14; 12,11; 22,14), jedini je on dostojan otvoriti zapeaenu
knjigu (5,6-9; 13.8). Njegovo je mjesto na nebu uz Boje prijestolje (3,21; 7,17; 22,1-3). O koncu
vremena on e doi da sudi (19,11-12) i oitovat e se kao Gospodar svijeta (2,26 si; 12,5; 19,15).
On je u novom Jeruzalemu s Bogom izvor vjenog ivota i beskrajne sree za izabranike (21.22-23;
22,1 si).
Ukratko, moemo rei da je Ivan napisao originalno djelo iako je upotrijebio knjievnu
vrstu koja je onda bila veoma rairena te je bio znatno pod utjecajem Starog zavjeta (kao to emo
vidjeti).
Ako Ivanovo djelo oznaimo kao apokalipsu u strogom smislu rijei, tada bismo morali nai
drugi naziv za prva tri poglavlja, koja su pisma sedmerim Crkvama. Iako su ova tri poglavlja
sastavni dio cijele knjige, nisu apokalipsa po knjievnoj vrsti. Zovemo ih pismima, ali nisu pisma
u strogom smislu rijei, nego proroke poruke. U njima se prije svega prosuuje duhovno stanje
Crkava te naglaava potreba uvanja vjere. Stoga su po knjievnoj vrsti blie proroanstvu nego
apokalipsi.
PLAN - Dananji istraivai skloni su tome da prihvate jedinstvo Otk, dok su strunjaci u
nedavnoj prolosti ovo jedinstvo odbacivali. ak su i pisma sedmerim Crkvama (1-3) sastavni
dio knjige iako predstavljaju drugaiju knjievnu vrstu. Cijelo djelo nosi biljeg jedne ruke.
Istovremeno postoji izvjesna nejasnoa koja prijei otkrivanje loginog slijeda. Ovo se barem
djelomino moe opravdati apokalipsom kao knjievnom vrstom, ali to takoer moe biti znak
zamrene pretpovijesti ovog djela. Stoga smatramo da je opravdano navesti dva plana. Podjela I.
naglaava jedinstvo Otk (i ona e biti temelj naeg tumaenja ovog djela) a podjela II. prikazuje
grafiki kako je knjiga mogla nastajati.

1. Podjela I.
________________________________________________________________________________________________
PREDGOVOR (1,1-3)
________________________________________________________________________________________________
A. PISMA UPRAVLJENA NA SEDAM CRKAVA (1,4-3,22)
________________________________________________________________________________________________
1) Uvod
1,4-8
2) Vienje Sina ovjejeg
1,9-20
I. Pismo Crkvi u Efezu
2,1-7
II. Pismo Crkvi u Smirni
2,8-11
III. Pismo Crkvi u Pergamu
2,12-17
IV. Pismo Crkvi u Tijatiri
2,18-29
V. Pismo Crkvi u Sardu
3,1-6
VI. Pismo Crkvi u Filadelfiji
3,7-13
VII. Pismo Crkvi u Laodiceji
3,14-22
________________________________________________________________________________________________
B. PROROKA VIENJA (4,1-22,5)
________________________________________________________________________________________________
Prvi dio: Crkva i Izrael
4-11
________________________________________________________________________________________________
1) Bog daje Janjetu zapeaenu knjigu
a) Vienje Bojeg prijestolja
4
b) Janje prima zapeaenu knjigu
5
2) Otvaranje sedam peata:
a) Prva etiri peata
6,1-8
b) Posljednja tri peata
6,9-8,1
3) Sedam truba:
a) Prve etiri trube
8,2-13
b) Prva dva jao (5. i 6. truba)
9
c) Mala knjiga
10
d) Izmjereni hram; dva svjedoka
11,1-11,3
e) Posljednji jao (7. truba)
11,14-19
________________________________________________________________________________________________
Drugi dio: Crkva i poganski Rim
12,1-21.8
________________________________________________________________________________________________
1) Lica drame:
a) ena i Zmaj
12
b) Dvije Zvijeri
13
c) Pratnja Jaganjeva
14,1-5
2) as suda:
a) Najava suda
14,6-13
b) Simbolika etva i berba
14,14-20
c) Pripravno vienje sedam nevolja
15
d) Kazna stanovnicima zemlje: bi sedam
nevolja
16
3) Kazna Babilonu (Rimu):
a) Velika bludnica
17
b) Najava pada Babilona
18.1-8
c) Oplakivanje Babilona
18,9-24
d) Pobjednika liturgija na nebu
19,1-10
4) Dovrenje:
a) Pobjeda nad Zvijeri
19,11-21
b) Blaenstvo muenika: kraljevanje tisuu
godina
20,1-6
c) Pobjeda nad Zmajem
20,11-15
d) Posljednji sud
21,1-8
e) Novo stvaranje
20,7-10
Trei dio: nebeski Jeruzalem
21,9-22,5
________________________________________________________________________________________________
POGOVOR (22,6-21)

2. Podjela II. Otk u svom sadanjem stanju sadri mnoge dublete. Prouavanje tih dubleta
pokazuje da strogo apokaliptiki dio ovog spisa (gl. 4-22) obuhvaa dvije razliite apokalipse koje
su na poetku bile nezavisne a kasnije su spojene u jedan cjeloviti tekst. Budui da obje apokalipse
pokazuju ista knjievna svojstva, treba ih pripisati istom auktoru koji ih je sastavio jednu nakon
druge.22 Knjievna analiza naeg spisa omoguuje da uoimo i razdvojimo dva izvorna teksta.
Pisma upravljena na sedam Crkava posjeduju iste knjievne znaajke kao i apokaliptiki dio
ovog djela te stoga potjeu od istog pisca. Ova su pisma nastala odvojeno, iako su bila namijenjena
da se itaju zajedno sa druga dva teksta Stanje azijskih Crkava prikazano u pismima dobro
odgovara Domicijanovu vremenu pred progonstvo god. 95. Te je godine, ili neto kasnije, Otk
zadobilo svoj konani oblik. Vjerojatno je neka druga osoba spojila sva tri teksta. Taj konani
redaktor izvrio je male preinake koje su imale izgladiti spajanje tekstova i uskladiti podatke u
razliitim tekstovima.
________________________________________________________________________________________________
PREDGOVOR (1.1-3)
________________________________________________________________________________________________
A) PISMA UPRAVLJENA NA SEDAM CRKAVA (1,4-3,22)
________________________________________________________________________________________________
B) PROROKA VIENJA
________________________________________________________________________________________________
Tekst I.
Tekst II.
Predgovor: mala knjiga
10,(l).2a.3-4. 8-11
Crkva i Sotona
12,.1-6.13-17
12.7-12
Najava i znakovi velikog
Dana srdbe
4-9; 10,1.2b.
13-16
5-7; 11,14-18
Prikaz Babilona
17,1-9.15-18
17,10.12-14
Pad Babilona
18,1-3
(usp. 14,8)
Izabrani sauvani
18,4-8
Oplakivanje Babilona
18,9-13.15-19.21.24
18,14.22-23
Pobjednike pjesme
19,1-10
18,20 (usp. 16,5-7)
Mesijansko kraljevstvo
20,1-6
Eshatoloka borba
20,7-10
19,11-21
Sud
20,13-15
20,11-12
Budui Jeruzalem
21,9-22,2
21,4; 22,3-5
22,6-15
21,5-8
Dodatak: dva svjedoka
11,1-13,19
________________________________________________________________________________________________

Tekst II nastao je ranije i jednostavniji je od Teksta I. Sotona, koji je protjeran iz neba,

iskaljuje svoju srdbu protiv zemlje i njezinih stanovnika (12,7-12). Za pomonika uzima u svoju
slubu Zvijer sa sedam glava (Rimsko Carstvo), koja poduzima estok progon Crkve (gl. 13). Nije,
meutim, sve izgubljeno jer postoje znakovi nade: Kristovi vjernici dobivaju vienja (14,1-5),
proroki je navijeten pad Babilona (Rim) (14,6-13), simboliko vienje pretkazuje istrebljenje
poganskih naroda (14,14-20). Nebeska meuigra pokazuje opravdanu strogost boanskih odredbi
(15,1-4), zatim niz nevolja stie na Babilon koji konano biva razoren provalom naroda to dolaze s
onu stranu Eufrata (Parti) (15,5-16,21). Vjernici su se spasili bijegom jer su bili na vrijeme
upozoreni (18,4-8). Ovaj prvi prizor velikog Dana srdbe zavrava oplakivanjem Babilona koje je
popraeno pobjednikim uzvicima (18,14.22--23.20). Zatim bivaju istrijebljeni poganski narodi
koje je okupila Zvijer (19,11-21). Sud koji slijedi oznauje pobjedu Kristovih vjernika (20,11-12),
zavretak ovog svijeta i nastanak nebeskog Jeruzalema (21,1-8).
22

ini se da je na temelju unutranje kritike mogue datirati Tekst II u doba Neronova vladanja. Tekst I bio je svakako
napisan nakon Neronove smrti (17,8), moda u doba Vespazijana ili poetkom Domicijanova vladanja.

Tekst I. sastavljen je uglavnom prema istom planu. U uvodnom vienju Bog, koji stoluje na
nebu, predaje Janjetu zapeaeni svitak koji sadri odredbe o istrebljenju pogana i progonu naroda
(gl. 4-5). Niz vienja najavljuje dolazak velikog Dana srdbe (usp. 6,17; 9,15; 11,18) u obliku
invazije Parta (gl. 6-11. bez odlomaka koji pripadaju tekstu II). Cijeli je ovaj dio uglavnom
nadahnut tekstom iz Ez 5-14. Zatim velika prostitutka - Babilon - biva unitena (gl. 17, bez
odlomaka koji pripadaju Tekstu II; 18,1-3). Njezin pad popraen je plaem s jedne strane (18,913.15-19.21.24) i pobjednikim pjesmama u nebu s druge strane (19,1-10). Pad Babilona oznauje
razdoblje mira za Crkvu. U tom razdoblju uspostavljeno je mesijansko kraljevstvo (20,1-6), emu
prethodi simboliko uskrava-nje muenika (20,4). Na kraju vremena poganski narodi (simbolino
predstavljani u Gogu i Magogu) pokuavaju posljednji juri na Jeruzalem (Crkvu) ali bivaju
uniteni (20,7-10). Konano dolazi sud (20,13-15) i opis budueg Jeruzalema (21.9--22,2; 22,6-15).
UTJECAJ STAROG ZAVJETA - Pisac Otk vrlo dobro poznaje Stari zavjet. Ne samo da
upotrebljava mnotvo biblijskih slika nego se slui starozavjetnim jezikom. Ne citira izravno izraze
iz Starog zavjeta, nego ih upotrebljava vrlo spretno. Ne dri se ropski starozavjetnog stila i rjenika,
nego njima vlada i prilagouje slike za svoju svrhu.
Iako su starozavjetni izrazi upotrebljavani posvuda i moda nesvjesno, ima nekih mjesta
kod kojih je jasno da je pisac imao na umu odreene knjige i odlomke. To se najvie opaa kod
vienja. Gotovo sve starozavjetne knjige dolaze u obzir, ali su neke upotrebljavane vrlo esto. Vie
od polovice starozavjetnih mjesta odnosi se na proroanstva Izaije, Ezekiela, na Psalme i na Knjigu
Danielovu. Najee je citiran Daniel.
U mnogo sluajeva, ako ne i u veini, pisac povezuje dva ili tri starozavjetna mjesta iz
razliitih knjiga ili razliitih dijelova iste knjige. Njegovo pamenje puno je biblijskih rijei i misli.
Grau obrauje uvijek originalno i neovisno. Tako u prvom vienju Otk pojam proslavljenog
Krista nema paralelnog mjesta u Starom zavjetu, iako je gotovo svaka sitnica iz ovog vienja uzeta
iz Ez i Dn. U vienju iz 4. poglavlja nalaze se mnogi elementi iz Iz, Ez i Zah, ali to nije puka
kompilacija. Slino moemo rei o svakom drugom vienju u ovoj knjizi. Iako ima slinosti sa
starijom apokaliptikom, Ivanovo prikazivanje nevienog i budueg stvarno je novost. Ona je
nastajala pod utjecajem Duha prorotva na duh pun sadraja prijanje objave koji je istovremeno
bio sposoban svoja sjeanja otvoriti za novo i ire podruje duhovnog rasvjetljavanja.
Sljedei pregled prikazuje iroku upotrebu SZ u Otk. Na popis nikako nije iscrpan i odnosi
se jedino na one odlomke kojih se utjecaj izriito opaa.
Vienje Bojeg prijestolja,
Otk 4
Zapeaena knjiga, Otk 5
Prva etiri peata, Otk 6,1-8
Posljednja tri peata,
Otk 6,9-8,1
Prve etiri trublje,
Otk 8,2-13

Prva dva jao, Otk 9

Iz 6.1-5; Ez 1,4-10.25-27; Dn
7,9-10
Ez 2,9-10
Zah 6,1-5; (Mt 24,6-8)
Zah 1,12; (Mt 24,9-10); Iz 13.10;
34.4; (Mt 24,29); Iz 27,13; Ho 10.8;
(Mt 24,31); Ez 9,4.6; Iz 49.10; 25,8
Ez 10,2; 38,22; JI 3,3; Izl 9.22-23;
7,17; Iz 14,12; Izl 15,23; Jr 9,14;
Izl 10,21-22

Izl 10,12-15; 19,18; JI 1,6-2,5

Mali svitak, Otk 10

Hram i svjedoci, Otk 11,1-13
Posljednji jao, Otk 11,14-19
ena i Zmaj, Otk 12
Dvije Zvijeri, Otk 13
Mala apokalipsa, Otk 14,6-20
Pripravna vienja, Otk 15
Sedam aa gnjeva, Otk 16

Velika bludnica, Otk 17

Dvije najave, Otk 18,1-8
alost za Rimom, Otk 18,9-19
alost i radost, Otk 18,20-19,10
Paruzija i pobjeda, Otk 19,11-21
Tisuljee i Zmaj, Otk 20,1-10
Posljednji sud, Otk 20,11-15
Novo stvaranje, Otk 21,1-8
Novi Jeruzalem, Otk 21,9-22,5

Dn 12,7; Ez 2,8-3,3
Ez 40,3; Zah 4,13.11-14
Ps 2,2; 115,13
Post 3,14-16; Iz 7,10.14;
66,7; Dn 10,13
Dn 7,2-8
J1 3,13; Iz 63.1-6
Izl 14,31-15,2; 15,11-14
Prva Izl 9,10; Druga Izl 7,20-21;
Trea Izl 8,10; Peta Izl 10,21-22;
esta Izl 8,2; Sedma Izl 2,23-24
Jr 51,7.12b-13; Iz 25,15-17 Jr 51,8;
Iz 21,9; Jr 51,45; Iz 52,11; Iz 41,7-8
Ez 26,16-17; 27,12.22.26-36
Jr 25,10; Ez 26,13; Iz 24,8; Pnz 32.43; Ps 22,24
Mudr 18,14-16; Ps 2,2.9; Iz 11,4; 63,1-3;
Ez 39,17-20; (1 Kor 15,25-26)
Dn 7,9.21-22.26
Dn 7,9-10; 12,1
Iz 65,17; 52,1; 61,10; Lev
26,11-12; Zah 8,8; Ez 37,37
Ez 40,1-3.5; 48,30-35; 47,1.5--7.12;
Iz 54,11-12; 60,1-4; Zah 14,11; Dn 7,18

Osobito je znaajno uoiti da je Ivan svoj prikaz o razornim trubama i aama gnjeva
priredio po uzoru na prikaz egipatskih zala u SZ ne drei se tono redoslijeda tih zala.
Razorne trube

Egipatska zla

ae gnjeva

1) Otk 8,6-8:
tua, oganj, krv.
2) Otk 8,6-9:
more pretvoreno u krv.

Izl 9,23-24
VII.
Izl 7.20-21
I.

1) Otk 16,17-21:
grom, potres, tua
2) Otk 16,3:
more pretvoreno
u krv.

3) Otk 8,10-11:
vode zagorene.

Izl 7.20-21
I.

3) Otk 16,3-7:
vode pretvorene
u krv.

4) Otk 8,12:
pomrina.
5) Otk 9,1-11:

Izl. 10,21-23
IX.
Izl. 10,22-20
(J1 1,6-2,5)
VIII.
Izl. 9,8-11
VI.
Izl 8,2-6
II.

5) Otk 16,10-11:
pomrina.

skakavci.

6) Otk 9,13-21:
(Eufrat)

(Post 15,18)

Otk 16,2
irevi na mukarcima
Otk 16,12-16
abe
6) Otk 16,12-16
Harmagedom
(Eufrat).
4) Otk 16,8-9
ega koja pali

7) Otk 11,14-19:
trei -jao.

Ovo je dobar primjer s kakvom slobodom na pisac upotrebljava SZ. Ne mui se s

redoslijedom, pa ni kod paralelnih nizova zala. Tako je tua (koja dolazi uz prvu trubu) u nizu aa
gnjeva postala posljednja i ona e razoriti Babilon. DrugJ i trea aa, kao i druga i trea truba,
sainjavaju dio nevolje koja se sastoji od vode pretvorene u krv. Peta aa ima neto od detalja
este trube, ali pisac te detalje primjenjuje na konkretno stanje razorenja Rima. Ponovno se
pojavljuje Eufrat, ali zato da presui kako bi mogli prijei istoni kraljevi koji dolaze razoriti grad.
Nevolja sa abama poprima eshatoloke obiljeje upravo kao nevolja sa skakavcima u vienju o
trubama. Ovdje Ivan hoe rei da su abe neisti dusi jer su izale iz Zmajevih usta i iz Zvijeri da
zavode zemaljske kraljeve i okupljaju ih za zavrnu bitku na veliki dan Boji.
Ivan se ne da smesti slikama i simbolima koje preuzima nego ih slobodno prilagouje. Ne
ograniava se, dakako, samo na starozavjetne slike nego i sam iznalazi nove. Pri tumaenju slika iz
Otk trebamo imati na umu dvije injenice. Prvo, mata, posebno istonjaka mata, nije vezana
definitivno ni za jednu sliku, a s druge strane jedna slika moe imati vie simbolinih znaenja.
Tako npr. pustinja u Otk 12 znai mjesto skrivanja a u poglavlju 17. to je mjesto gdje se zadravaju
demoni. Ne vodei rauna o razliitim znaenjima iste slike neki su krivo poistovjetili bijelog
konjanika iz Otk 6,2 - koji inae oznauje rat - s konjanikom 19,11, koji oznauje Mesiju. Nadalje,
postoji historiciziranje slika. Pod ovim mislimo sklonost da se neki simbol uzima kao opis
konkretne povijesne stvarnosti i napast da se detalji neke slike tumae kao odreeni povijesni
dogaaji. Stoga bi bilo krivo tumaiti broj peata, truba i aa kao toan broj nevolja koje e se
zbiti pred svretak svijeta. Simboli Otk nisu vani sami po sebi nego zbog istine koju oznaavaju.
Kad iz njih odgonetnemo njihovu poruku, ne smijemo ih trpati u bilo kakav sistem tumaenja.
3) SVRHA I TUMAENJE OTKRIVENJA
SVRHA - Ivanova je Apokalipsa, poput Danijelove knjige, bila napisana u burno doba i s
posebnom svrhom. Ona nosi poruku koja nadmauje neposrednu krizu, kao to to ini i Daniel. Otk
je istovremeno oitovanje kranske vjere i nade i proglas protiv slubenog rimskog poganstva.
Pisac se osjea svjedokom te govori autoritetom nekadanjih proroka koji su bili poslani od Boga.
Rijei naeg pisca predstavljaju odjek rijei i slika starih proroka. Njegova je knjiga tumaenje
Isusovih rijei njegovim uenicima: U svijetu imate muku, ali hrabri budite - ja sam pobijedio
svijet (Iv 16,33). Kao to je Dn elio razbuditi duhovnu energiju idovskog naroda u doba kada je
poganski helenizam ugroavao monoteizam (Dn 7-12). tako je i Otk napisano kao utjeha i okrepa
kranima u progonstvu (2,8-10.12-13; 6,9-11; 7,14; 13,11; 17.6; 20,4). U oba je sluaja namjera
ista i oba pisca upotrebljavaju istu metodu. U Ivanovo je doba progonitelj Rimsko Carstvo te je kult
Rima i cara predstavljao najneposredniju opasnost za vjernike provincije Azije. Vjersko tovanje
cara zahtijevalo je prinoenje rtava pred carevim likom uz izjanjavanje: Kyrios kaiser - car je
Gospodin, to znai boanstvo, a to je za kranina otvorena hula. Za krane je jedino Isus Krist
Kyrios pa se trebaju vrsto drati njegova imena (2,13). Ivanovi suvremenici, kojima je
prvenstveno upuena njegova knjiga, bili su sposobni razumjeti njezinu svrhu i prikrivene aluzije
na ondanje stanje kao i polemiku protiv dravne religije.
Otk stalno posveuje panju sudbini muenika, to moemo lagano razumjeti iz povijesnih
prilika u kojima je nastala ova knjiga. Potie vjernike da budu hrabri pred estokim progonom u
kojem mnogi od njih mogu izgubiti ivot. Tako Ivan vie puta spominje blaenstvo muenika te
postaje sve izravniji. U Otk 6,9-11 due onih koji su umoreni zbog iskazanog svjedoanstva - rije
je o onima koji su odbili rtvovati poganskim boanstvima - poivaju pod rtvenikom nosei

pobjedonosne bijele haljine. One su prikazane (7,9-17) kako u nebu slave vjeni Blagdan sjenica,
koji je bio najradosniji idovski blagdan. Sotona nema nad njima moi jer su one u nebu a on
izbaen van (12,7-11). Izbliza prate Jaganjca (14,1-5), a neto kasnije o njihovu se poloaju izriito
kae: Blaeni koji umiru u Gospodinu - ovdje i sada (14,13). To su konano oni koji s Kristom
kraljuju tisuu godina te do kojih ne stie Sotonina mo (20,4-6).
Ono to je Ivan pisao za Crkvu Azije ostalo je kao batina svim progonjenim Crkvama u
Rimskom Carstvu. ini se, naime, da je bio svjestan da e njegovo djelo imati irok krug italaca.
Postoji izvjesna podloga za uvjerenje da je pisac Apokalipse prije zavretka svog djela uvidio da bi knjiga
mogla posluiti i Crkvama izvan Azije ili ak veem broju Crkava nego to ih je obuhvaalo Rimsko Carstvo. Iz prvih
je poglavlja jasno da Ivan pie s uvjerenjem da e njegova poruka biti itana glasno na skupovima mjesnih Crkava (1.3;
2,7 itd.) . . . Pri kraju njegova djela imamo dojam da je naslutio kako e njegova knjiga dugo ivjeti i daleko dospjeti:
Ja svjedoim svakome tko slua rijei prorotva u ovoj knjizi: Tko ovome to doda, Bog e njemu dodati zla napisana
u ovoj knjizi. I tko oduzme od rijei prorotva u ovoj knjizi, Bog e mu oduzeti udio na stablu ivota (22,18-19)... Ove
se rijei temelje na dva odlomka iz Ponovljenog zakona (4,2; 13,1) te praktino svrstavaju Otkrivenje na istu razinu s
Torom i anticipiraju ovoj knjizi mjesto meu svetim spisima Crkve. Sveti je Ivan bio svjestan da je prorok i da je
njegova knjiga proroanstvo. Bio je uvjeren da mu je zapovjeeno da zapie svoja vienja u knjigu, to je znak
uvjerenja da svrha knjige nee biti ispunjena za vrijeme jedne ili dviju generacija. Predviao je da e knjiga dospjeti do
buduih pokoljenja te poput Deuteronomiste eli je sauvati od umetanja ili isputanja. Kad dovrava posljednje rijei
na svitku od papirusa koji lei na njegovim koljenima, duboko je uvjeren da je Otkrivenje Isusa Krista dano kao
opomena i potpora cijeloj Crkvi do svretka vremena.

TUMAENJE - Imamo li na umu knjievnu vrstu Otk i ne elimo li nanositi nasilje

napisanoj knjizi, tada mora postojati odreen nain tumaenja. Budui da pripada apoka-liptici, ova
je knjiga svakako napisana u vrijeme krize i odnos: se na konkretne vremenske dogaaje. Pisac je
mogao biti svjestan da e njegova knjiga nadivjeti as u kojem je nastala te da e govoriti i
buduim generacijama, ali je prvenstveno pisao za krane svoga vremena, za zajednice u Maloj
Aziji. Od toga valja poi, pa ako bismo zapostavili povijesnu pozadinu, otvorili bismo vrata krivom
tumaenju Otkrivenja.
I kad poemo ovakvim putem, ipak preostaje mnogo toga to ne razumijemo potpuno i dalje
postoji mogunost razlinog tumaenja ovog spisa. ini nam se da ne bi puno koristila nabrajati
brojna miljenja. Otkrivenje je jedna od najprivla-nijih knjiga Novog zavjeta. Iako je njezina
knjievna vrsta za nas strana te pojedini dijelovi ostaju nejasni, sama knjiga moe postati shvatljiva
i suvremenom itatelju. Stoga pokuavamo otvoriti sedam peata te itati knjigu koja moe
izgledati nerazumljiva onome tko joj pristupa bez poznavanja njezine naravi, svrhe i znaenja.
1. A. Pisma. Pisma upravljena na sedam Crkava (gl. 1-3) imaju iste knjievne osobine kao i
oni dijelovi ove knjige koji su apokaliptini u pravom smislu rijei. Stoga i pisma i apoka-liptini
dijelovi potjeu od istog pisca. Pisma su u poetku mogla biti neovisna o ostaloj grai i tek se
kasnije pripojiti apokalipsi u pravom smislu rijei. No ona danas tvore sastavni dio knjige koja je
do nas dospjela. Veza izmeu pisama i ostale grae tako je uska da ne izgleda vjerojatno neovisno
postojanje tih pisama.
Predgovor (1,1-3) predstavlja Otkrivenje kao poslanicu proroka Ivana koja je namijenjena
za itanje kod liturgijskih skupova. Pisac je, meutim, svjestan da je njegova knjiga poruka
vrhovnog Pastira Crkve. Uvod (1,4-8) oslovljava kranske zajednice kojima je Ivan sluio. U
uvodu je znaajna tri-nitarna formula koja se na tipino kranski nain zadrava na dogaajima u
vezi sa Sinom: utjelovljenje, smrt i proslava.
U vienju koje slijedi, Ivan dobiva od Sina ovjejeg zadatak (1,9-20) da napie ono to e
mu biti objavljeno i da to poalje na sedam Crkava Azije. Mesija se pojavljuje kao sudac (kao u Dn
7,13). Detalji vienja imaju simboliku vrijednost: Mesija nosi dugu sveeniku haljinu, zlatni
kraljevski pojas, bijelu kosu vjenosti. Oi kao plamen ognjeni oznauju njegovo boansko
znanje, a noge nalik uglaenoj mjedi oznauju stabilnost. U svojoj desnoj ruci dri sedam

zvijezda koje predstavljaju sedam Crkava i anele to ih tite. Opi je dojam zapanjujua
velianstvenost.
Vienje Sina ovjejega oito pokazuje da e prvi dio knjige imati obiljeje proroanstva,
jer je veoma slino s nastupnim vienjima proroka (usp. Iz 6; Jr 1; Ez 1). Proroci su nastavljali
govoriti u ime Jahve (Ovo govori Jahve), dok Ivan eli obznaniti otkrivenje Isusa Krista.
Budui da za nadahnutog pisca sedam Crkava predstavlja opu Crkvu, njegova poruka - koja je
Gospodinova poruka - mora biti znaajna za Crkvu do svretka svijeta.
Sedam Crkava nije navedeno sluajno, nego redom. Bile su povezane krunim putem koji je
iz Efeza vodio sjeverno prema Smirni i Pergamu zatim skretao juno prema ostalim gradovima. O
svakoj Crkvi izreen je sud koji se temelji na punom poznavanju njezina izvanjskog (postoji
nekoliko lokalnih podataka) i duhovnog stanja. Crkvama se upuuje pohvala ili ukor (ili oboje), a
ini se da kod toga postoji odreeni plan i postupnost. Efez dobiva ukor ali i pohvalu. iSmirna,
Tijatira i Filadelfija, koje su oznaene parnim brojevima 2, 4, 6, dobivaju pohvalu - posljednja bez
pridraja, dok Pergam, Sard i Laodiceja dobivaju ukor - ova posljednja vrlo strog. Glavna im je
mana to im se ohladio prvotni ar i ljubav im opada, a uz to poputaju nikolaitizmu. To je
gnostika sekta slina onoj o kojoj je rije u ivanovskim poslanicama.
2. B. Proroka vienja. U srednjem vijeku bilo je proireno tumaenje Otkrivenja pomou
sedam razdoblja svijeta. Meutim, u Otkrivenju nije rije o tome, pa ni o nekom detaljnom opisu
budunosti Crkve. S druge strane, Otk spominje neka temeljna razdoblja ljudske povijesti. Sve u
svemu, Ivanu je vie stalo do znaenja dogaaja nego do samih dogaaja. Tako on osvjetljava
smisao razorenja Jeruzalema god. 70. Ono mu slui da pokae sigurni svretak progonstva koje je
upravo poelo.
Prouavanje Dn 7.12 moe nam pomoi da razumijemo Otk. Dn je bio napisan u
makabejsko doba. Ta se knjiga velikim dijelom bavi dogaajima prolosti: ona promatra
smjenjivanje carstava u odnosu na ostvarenje Bojeg plana o konanoj uspostavi Bojega
kraljevstva. Taj se budui dogaaj ne obrauje detaljno nego se jednostavno prorie da e progon
prestati pokazujui svoj neuspjeh te da e Bog imati posljednju rije. Slino je i gledite Otk. U
oba se sluaja prikazivanje povijesnih injenica iz prolosti, sadanjosti ili skore budunosti odvija
kao primjer i slika onoga to se ima dogoditi kasnije. Boji je plan jedan pa pisac, svjestan toga,
moe skratiti svoju perspektivu te vidjeti eshatoloki dogaaj kao da predstoji upravo nakon
povijesne krize o kojoj pie.
Prvi dio: Crkva i Izrael (gl. 4-11). Opravdano je podijeliti sredinji odsjek Otk u dva dijela
(4-11: 12,1-21,8), jer prvi dio moemo promatrati kao cjelovitu apokalipsu. Swete primjeuje: Da
su svi rukopisi Otk zavrili s 11.19 te kad ne bi postojao nikakav trag od preostalih 11 poglavlja,
mogli bismo pretpostaviti da nitko ne bi nikada pomislio da je neto bilo izgubljeno. U Otk 12,1
pisac pokazuje da poinje neto novo, na to je itatelja pripravio u 10,11. Stoga imamo dvije
cjelovite apokalipse, od kojih svaka zavrava vienjem u kojem je rije o zavretku svijeta.23 Od
12. poglavlja i dalje pisac govori o Crkvi i poganskom Rimu, dok je u poglavljima 4-11 posvetio
panju odnosu Crkve prema izabranom narodu. Njegovo djelo ima neto od strukture starozavjetnih
prorokih knjiga, koje sadre najprije proroanstva protiv Izraela, zatim proroanstva protiv drugih,
poganskih naroda.
Za opis uvodnog vienja o Bojem prijestolju (gl. 4) pisac se oito nadahnuo na nekoliko
prorokih tekstova (Iz 6,1-5; Ez 1,4-10.25-27; Dn 7,9-10). Dvadeset etiri starjeine pred Bojim
prijestoljem predstavljaju Izraelove svece a etiri bia predstavljaju stvoreni svijet. U petom
poglavlju onaj koji sjedi na prijestolju (ovo je u Otk oznaka za Boga) predaje Janjetu zapeaenu
23

M Valja istaknuti da se ovo gledite ne protivi nuno Boismardovoj teoriji o pretpovijesti Otk. Dvije prvotne
Apokalipse koje on razlikuje mogle su srasti u jednu koja je do nas dospjela.

knjigu koju dri u desnoj ruci, ime je oznaeno prenoenje vlasti. Ovo poglavlje zavrava prvom
od nebeskih liturgija, koje se vrlo esto opisuju u naoj knjizi. To su zapravo himni prvih krana
ili tekstovi prireeni na temelju takvih himana. Knjiga sadri boanske odredbe protiv Izraela, koji
nije povjerovao u Krista. Budui da je zapeaena, knjiga bi mogla oznaavati Stari zavjet: Do
danas kad god se ita Mojsije, prijevjes zastire srce njihovo (2 Kor 3,15).
Nakon skidanja peata slijedi niz nevolja (6,1-8,1), a one su prikazane po shemi iz
sinoptike apokalipse (Mk 13, par.), rat, sukobi meu narodima, glad, kuga, progonstvo, kozmike
kataklizme kao to je potres, pomrina sunca, itd. Prikaz prvih etiriju nevolja - rata i zala koja ga
prate (6,1-8)-nadahnut je vienjem etverih kola iz Zah 6,1-5. Kod skidanja petog peata pojavljuju
se starozavjetni muenici (6,9-11) a kozmike se pojave pojavljuju kod skidanja estog peata.
Prije skidanja sedmog peata Boje sluge bivaju obiljeeni znakom ivog Boga, i to 144.000 njih
koji predstavljaju ostatak Izraela (7,1-8). Cini se da veliko mnotvo, sastavljeno od svih naroda,
koje slavi na nebu Blagdan sjenica (7,9-11), predstavlja kranske muenike, sudrugove u slubi i
brau idovskih muenika iz 6,9-11. Sveana tiina prethodi drugom nizu nevolja (8,1).
Trube su prikazane na gotovo isti nain kao i peati. Prve etiri (8,7-12) opisane su s
nekoliko redaka, dok su druge prikazane opirnije i zajedno s drugim vienjima. Nevolje iz 8,7-12
pogaaju samo jednu treinu zemlje i nebeskih tjelesa, a u 9,15 samo je jedna treina ovjeanstva
pogoena estom nevoljom. Ne postoji slina primjedba u paralelnom prikazu aa gnjeva koje kao
nevolja pogaaju poganski svijet. Za ovu razliku moemo vidjeti opravdanje u prorokoj nauci o
Ostatku (pogledaj treinu iz Ez 5,1-4; Zah 13,8-9). Ovo znai da sedam aa gnjeva nisu
knjievni dublet izgraen prema sedam truba. ae se gnjeva izlijevaju na klanjatelje Zvijeri, dok
se trube odnose na Boji sud protiv nevjernog Izraela te na razorenje Jeruzalema. Budui da su
peati predigra i priprava truba, valja ih razumjeti u istom smislu. Prva dva jao (peta i esta truba)
sainjavaju neto razvijeniji prikaz nevolje sa skakavcima (Izl 10,12-15). Prikaz ove nevolje snano
je utjecao na Joela 1,6-2.11, a Ivan je izravno pod utjecajem ovog prorokog odlomka.
Deseto poglavlje poinje vienjem monog anela koji silazi s neba, ogrnut oblakom i s
dugom na glavi. On ima mali svitak otvoren na ruci te desnu nogu stavlja na more a lijevu na kopno
(r. 1-2). U 5,2 jedan je drugi snani aneo prouzroio otvaranje zapeaene knjige. ,Stoga postoji
paralela izmeu anela i knjiga. Aneo iz desetog poglavlja s obiljejem Danielova Sina ovjejeg
(Dn 7,14) velianstveniji je od prethodnoga; on je gigantskog stasa te stoji na moru i kopnu jer se
njegova poruka odnosi na sve ovjeanstvo. Naprotiv, naslov dan Kristu u petom poglavlju - lav iz
Judina plemena, Davidov korijen - te uloga dvadeset etvorice starjeina skretali su panju na
izabrani narod, no valja imati na umu i ostalo ovjeanstvo (5,9) koje dobiva svjetlo od Izraela.
Zapeaena knjiga jest Stari zavjet, osobito proroanstva za koja je Krist dao klju. Mala knjiga
desetog poglavlja nije tolika kao Stari zavjet, ali je otvorena i univerzalistika po namjeni te
predstavlja Isusovu poruku.
U 10,3-7 vidimo dvije scene koje sainjavaju antitezu: u prvoj vidjelac dobiva nareenje da
zapeati ono to prozbori sedam gromova, tj glas Boji (3-4; usp. Ps 29,3-9). Ovo znai da je
opi sud jo veoma daleko. Naprotiv u drugoj (5-7) aneo sa zakletvom potvruje da je svretak
blizu. Antiteza se moe rastumaiti mjestom iz Daniela 12,4-9, ime se i nadahnula. Daniel je
dobio nareenje da zapeati objavu koju je primio a aneo se zakleo Stvoriteljem da e ta objava
nakon izvjesnog odgaanja biti ispunjena: Nakon jednog vremena, dva vremena i pola vremena.
Ivan takoer zapeeauje ono to je uo, ali se aneo kune Stvoriteljem da vie nema odgaanja, jer
se promijenila stvarna situacija.
Nakon ovog vienja slijedi nova proroka investitura, paralelna s onom iz 1,9-20, koja se
temelji na investituri Ezekiela (Otk 10,8-10; usp. Ez 3,1-3). Nakon toga Ivan dobiva nareenje:
Treba da ponovno prorokuje proti pucima i narodima i kraljevima mnogim (10,11). U kontekstu
ovih poglavlja ovo znai da je on pozvan na novo poslanje, jer mu valja proricati kao to nije do

sada inio. Do sada se njegova poruka odnosila na Izrael, a od sada e od dvanaestog poglavlja i
dalje govoriti pucima i narodima i kraljevima (usp. 12,5; 13,7; 14,6.8; 15,41; 17,15). Cini se da je
cilj desetog poglavlja otvoriti razdoblje propovijedanja poganima, ime je istaknuta paradoksalnost evanelja, koja se sastoji u tome da je svretak blizu (ivimo u posljednja vremena) a
ipak do posljednjeg prizora moe biti jo dugo.
Jedanaesto je poglavlje teko. Paljivim prouavanjem uviamo da ono ostaje na liniji
tumaenja koje smo dali prvom dijelu, tj. da se tu radi o odnosu Crkve prema Izraelu. Ivan dobiva
palicu za mjerenje s nareenjem da izmjeri hram i oltar i klanjatelje. Ono to se na taj nain mjeri
pod posebnom je Bojom zatitom. On, meutim, treba mimoii vanjsko dvorite hrama (ten
aulen ten exothen ekbale erothen) jer je dano poganima: gazit e svetim gradom 42 mjeseca (11,12). Odmah nam dolazi na pamet Lk 21,24. gdje se kae da e nevjerni Jeruzalem gaziti pogani sve
dok se ne navre vremena pogana. Jedan drugi Lukin tekst osvjetljava zagonetni izraz mimoii
vanjsko dvorite hrama. U Lk 13.25-28 prikazana je parabola o zatvorenim vratima, u kojoj
nevjerni Isusovi suvremenici stoje vani pred Gospodarevim vratima te uzalud mole da budu puteni
unutra (r. 25), a nekoliko redaka kasnije oni bivaju izbaeni van (ekballomenous exo - r. 28).24 U
oba sluaja imamo isti paradoks, jer su izbaeni van oni koji ve jesu vani. Izmjereni hram
predstavlja Crkvu a vanjsko dvorite je odbaena Sinagoga, kako je to protumaio Swete. Ivan
misli na konani raskid izmeu Crkve i sinagoge, koji je nastao prilikom katastrofe 70. godine.
Pravi se Boji hram, koji Tit nije mogao razoriti, sastojao prvenstveno od idova vjernih Kristu.
Oni su mesijanski ostatak (usp. 144 000 iz Otk 7,4-8). idovi koji nisu prihvatili Krista a koji su do
tada bili smatrani vanjskim dvoritem pravog hrama, od tada nisu sastavni dio hrama.87
Ipak izgledi nisu sasvim mrani jer e vanjsko dvorite gaziti pogani 42 mjeseca. Ovaj
izraz je isto to i jedno vrijeme i dva vremena i polovina vremena iz Dn 7,25. On u Otkrivenju
simboliki oznauje ogranieno vrijeme progonstva koje dijeli krane od savrene uspostave
Bojeg kraljevstva. Patnje neobraenih idova trajat e dotle dok se ne navre vremena pogana
(Lk 21.24). Nakon toga moemo se s Pavlom nadati spasenju Izraela (Rim 11,25-26).
Tekst o dva svjedoka u 11.2-13 izraen je po uzoru na Iliju (vlast zakljuati nebo da ne
pada kia - r. 6) i Mojsija (vlast pretvoriti vode u krv i udariti zemlju svakovrsnim zlom - r. 6).
Njihova sluba traje 1260 dana, to predstavlja 42 mjeseca iz r. 2, a time je oznaeno cjelokupno
vrijeme Crkve. Dakle, svjedoci su olienje svjedoanstva koje sve od Zakona preko proroka i dalje
Crkva daje za Krista meu idovima. Zagonetni r. 7 kae: A kad dovre svoje svjedoanstvo,
Zvijer koja izlazi iz bezdana zaratit e se s njima, pobijediti ih i ubiti. Moemo ga najbolje
razumjeti ako ga primijenimo na posljednji napad na Crkvu. Smrt i brzo uskrsnue svjedoka odigrat
e se. naime, pri kraju 42. mjeseca. Oni imaju svjedoiti 1260 dana (r. 3) i bit e ubijeni tek kad do
vre svoje svjedoanstvo (r. 7). Stoga je pobjeda Zvijeri kratkotrajna. Desetina grada Jeruzalema
razorena je, 7 000 pobijeno (r. 13), ali Ostatak daje slavu Bogu. Ovaj tipino idovski izraz
oznauje obraenje Izraela nakon vremena pogana.
Prema Rim 11,25-26 ini se da obraanje Izraela, koje dolazi nakon obraenja pogana,
oznauje vrhunski as boanskog plana. Isto moemo rei za ovaj tekst. Sada slijedi svretak:
kanjavanje zlih ukljueno je u treem jao (r. 14). Nakon toga moe sedma truba najaviti svretak
svijeta i konano uspostavljanje Bojeg i Kristova kraljevstva. Znaajno je to to se pjesma iz 11,18
stavlja u usta dvadeset etvorice starjeina, to nije udno, jer je stil te pjesme sasvim idovski.
Tada se konano otvara hram Boji te se u hramu pokazuje Koveg saveza (11,19).
Iz toga slijedi da je povijesna pozadina Otk 11 po svoj prilici katastrofa iz godine 70, koja je
prouzroila konano odvajanje Crkve od Sinagoge. Tako moemo razumjeti umjetno stavljanje
24

Ova nedosljednost kod Luke uvukla se stoga to parabola ne potjee izravno od Isusa nego je sastavljena od njegovih
razliitih izreka. Usp. WILFRID J. HARRINGTON: A Key to the Parables. New York, Paulist Press, 1964. str. 113116. Ipak nastalu parabolu valja tumaiti ovako kako stoji.

ranijeg datuma u Otk, jer prema 17,10-11 esti od sedam vladara, u ije se vrijeme pie Otk, po svoj
je prilici Vespazijan. Upotrijebivi uobiajeni apokaliptiki postupak Ivan je tako mogao sebe
smjestiti u razdoblje prije razorenja Jeruzalema te iz tog povoljnog poloaja pokazati teoloko
znaenje samog dogaaja.
Poglavlja 4-11, u kojima je prikazan niz peata i truba, moemo smatrati daljnjim
razvijanjem podataka iz sinoptike apokalipse. Tu je tumaenje koje se temelji na povijesti
dogaaja proreenih u smopticima, a to je idovski rat i razorenje Jeruzalema, koji su u doba
pisanja Otkrivenja bili proli i veoma znaajni dogaaji. Razaranje Jeruzalema i svetita u njemu
nije oznailo kraj cijelog svijeta, nego kraj jednog svijeta. Oznailo je konano odvajanje Sinagoge
i Crkve. Nakon toga Crkva se uglavnom posvetila poganima.88 Vidjeli smo89 kako Luka
razlikuje tri razdoblja povijesti spasenja: vrijeme Izraela, vrijeme Krista i vrijeme Crkve. Otk nije
evanelje te pisac ne naglaava vrijeme Krista, ali razlikuje vrijeme Izraela i vrijeme Crkve i
pokazuje kako se svako razdoblje zavrava Bojim sudom.
Strunjaci se mogu razilaziti u tumaenju Otk 4-11, ali je barem sigurno to da 11. poglavlje
predstavlja vrhunac, dok u 12. poglavlju opaamo novi poetak. H. B. Swete ne primjenjuje ova
poglavlja na Izrael i Crkvu ali jasno upozorava na ovu injenicu.
Kad se oglasi sedma truba, dolo je kraljevstvo Boje i nastupio je opi sud. Tako ovaj odsjek Otkrivenja
dovodi tok povijesti do praga paruzije. Da je knjiga ovdje zavrena, bila bi potpuna i unutar ovih granica. Vidjelac,
meutim, zastaje samo asak da iznova prihvati svoju ulogu te nanovo prikae budunost u kojoj se vienje zavrava.
Dvanaestim poglavljem poinje novo proroanstvo koje je sadrano u otkrivenom biblaridionu (svitku), koji vi-diocu
daje aneo da ga proguta. Osvjeen novim darom proroke snage pisac se osjea potaknut da ponovno prorokuje irem
krugu slualaca i s proirenim obzorjem (10,11). Ova druga poruka ispunjava ostali dio knjige.

Drugi dio: Crkva i poganski Rim (12,1-21,8). Drugi dio sadri posebne probleme, ali se
strunjaci u veoj mjeri slau pri tumaenju ovog dijela. Povijesna pozadina bez sumnje jest
proganjanje Crkve od strane Rima, a toan povod progonstvu jest odbijanje krana da iskazuju
kultno tovanje caru. Dvije Zvijeri predstavljaju Rim i rimsku religiju. Ova poglavlja Otk napadaju
bogohulna svojatanja careva, koja moraju zavriti propau, jer e Rim zavriti kao i Babilon.
Dvanaesto poglavlje ima tri dijela: 1. uvodni diptih, koji predstavlja dvije simboline pojave
- enu i Zmaja (r. l-4a); 2. napad na Krista i Kristova pobjeda (r. 4b-12); 3. progon krana (r. 1317). Zena je simbol Bojeg naroda s kojim nastupa mesijansko doba i Mesija (usp. Mih 4,9-10; Iz
66,7). Zmaj je stara zmija iz Post 3, jer se jo jedanput sukobljuju Zena i Sotona. Zmaj nastoji
unititi njezina Sina, ali je dijete sklonjeno ispred njegove sile pod prijestolje Boje, ime se
oznauje Kristovo uzaae i pobjeda, a upravo zahvaljujui njima Zmaj pada. U meuvremenu
ena (starozavjetni Boji narod, koji je dajui svijetu Krista postao kranska Crkva) nalazi
sklonite u pustinji, gdje se Bog za nju brine kroz 1260 dana, to odgovara brojci od 42 mjeseca i
razdoblju od tri i poi godine, a to oznaava cjelokupno zemaljsko poslanje Crkve. Pad Zmaja
prikazan je dramatski u 12,7-12. Ovaj pad je u stvari Kristova pobjeda (r. 10-11), iako Mihael
protjeruje Sotonu iz neba. Muenici, koji predstavljaju sve krane, dobivaju udio u Kristovoj
pobjedi jer ih je smrt oslobodila od avolske sile. Tako u nebu nastaje veliko veselje dok na zemlji
Sotona moe jo neko vrijeme davati oduka svojoj srdbi.
Zmajev pokuaj da uniti Zenu nagovijeten je u 12,6 a opisan u 12,12-16. Ona je zatiena
kroz jedno vrijeme, dva vremena i pol vremena (usp. 12,16). To je Crkva koja je kao takva pod
posebnom Bojom brigom kroz sve vrijeme svog povijesnog djelovanja. Vjernici su ipak na zemlji
ranjivi pa Sotona preko svojih sredstava ratuje protiv njih, progoni ih i alje u smrt. Glavna je
poruka Otk upravo to da oni koji su vrsti do kraja, dobivaju udio na slavnoj pobjedi Janjeta.
Kad smo kod dvanaestog poglavlja Otkrivenja, moemo se zapitati postoji li u naem tekstu
temelj za marioloko tumaenje. Valja odmah jasno rei da ena svakako nije u prvom redu
Kristova majka Marija, jer sam kontekst i starozavjetna pozadina sigurno govore da ena prije

svega i nad sve oznaava Boji narod koji raa Mesiju i mesijansku zajednicu. Jedino je mogue da
u drugotnom smislu Zena oznaava takoer Mariju. Mnogi izvrsni egzegete smatraju da stvarno i
oznaava. Ja se ipak pridruujem kolebljivosti M. E. Boismarda. On pie:
Nije dovoljno rei da kraninu izraz ena koja raa Mesiju nuno mora dozivati u pamet Mariju, Isusovu
majku. Trebalo bi najprije dokazati da je pisac Otkrivenja htio pripisati posebnu vanost Mariji kao osobnoj Kristovoj
majci. Ozbiljniji je dokaz iz Post 3,15. Zaista je sigurno da je Zena iz Otk 12 opisana po uzoru na Evu: napastovao ju je
Sotona, koji je stara zmija (12,9; usp. Post 3,1 si), ona raa u bolovima (12,2; usp. Post 3,16), izloena je Sotoninu
progonstvu (12,6.14; usp. Post 3,15,), ona i sve njezino potomstvo (12,17; usp. Post 3,15). Da li je, meutim, piscu
Otkrivenja Eva iz Post 3,15 nagovijetala Mariju ili pak Boji narod koji je pozvan da se osveti zmiji zavodnici
Kao zakljuak moemo rei da ena iz Otk 12 sigurno u prvotnom smislu oznauje Boji narod koji raa
Mesiju i mesijanska vremena. Da li je pisac Otkrivenja htio da ona oznauje i Mariju kao osobnu Mesijinu majku
Mogue je, ali dokazi koji se za to iznose nisu, izgleda, dovoljni da nas dovedu do sigurnog zakljuka.

Dvije Zvijeri iz trinaestog poglavlja, koje su suradnici Sotone, oznauju Rim i carsku
religiju u slubi Rima. Ta religija poziva stanovnike zemlje (izraz koji odgovara izrazu kosmos u
etvrtom evanelju i ivanovskim poslanicama te oznauje nevjerni svijet) da se klanjaju Zvijeri i da
nose njezin biljeg. Broj kojim je zvijer oznaena (13,18) stoji mjesto njezina imena, koje se moe
odgonetnuti pomou geometrije, tj. zbrajanjem brojeva koji predstavljaju pojedina slova u njezinu
imenu, jer u hebrejskom i grkom slova imaju brojanu vrijednost. Na hebrejskom konsonanti za
ime cara Nerona (qsr nrvon) daju brojku 666. Ovakvo tumaenje je vjerojatno, ali nije sigurno,
osobito ako imamo na umu rukopisnu varijantu 616 mjesto 666.
Janje sa svojim sljedbenicima, koji na elu nose ime Janjeta i njegova Oca (14,1-5), stoji
nasuprot Zvijeri i njezinim sljedbenicima kao smiljena i uoljiva antiteza. Broj od 144.000
sljedbenika ne odnosi se na ostatak Izraelov iz 7,4-8. To su muenici novog Izraela koji
predstavljaju vjerni Ostatak. Izraz djevice treba razumjeti u metaforikom smislu. Starozavjetni
su proroci, osobito Hoea, Jeremija i Ezekiel, esto prikazivali sinajski savez kao brak Boga s
njegovim narodom. Stoga je idolopoklonstvo prikazivano kao preljub ili bludnost (kanaansko je
bogotovlje u stvari i obuhvaalo ritualnu prostituciju). U Otk 144.000 Jaganjeve pratnje stoje
nasuprot sljedbenicima Zvijeri upravo zato to se nisu poklonili Zvijeri, nego su ostali vjerni
Jaganjcu. Oni su djevice jer se nisu odale kultu Zvijeri nego vjerno prianjali uz Boga. U samom
kontekstu nema ni govora o nekim kranskim asketima. Sotona, dvije Zvijeri, stanovnici zemlje
kao njihovi sljedbenici, a na drugoj strani Zena sa svojom djecom i Jaganjac sa svojom pratnjom
lica su drame o velikoj eshatolokoj borbi. Kad su ta lica predstavljena, pisac najavljuje as suda
(14,6-13). Nakon suda slijedi simbolina etva i berba (14,14-20). Motiv o etvi i berbi temelji se
na JI 4,13 ali je Ivan na svoj nain prilagodio i dalje razvio ovaj starozavjetni tekst. Kod Joela se
obje slike odnose na unitenje poganskih naroda, dok kod Ivana Sin ovjeji sabire svoje izabrane
(14,14-16), a jedan aneo obavlja berbu na zemlji. Opaamo tankoutnu osjetljivost u tome to
Ivan obavljanje berbe pripisuje anelu dok sam Sin ovjeji obavlja etvu. Valja da smrtnu osudu
izvri jedan slubenik pravde, dok se Sin ovjeji pojavljuje eis so-terian (na spasenje - Heb
9,28).
Sedam posljednjih zala prikazano je u 15. poglavlju i ona se razlikuju od nevolja truba. ae
srdbe (kao i trube) izraene su na temelju egipatskih zala, ali je kazna ovdje sveopa i konana, jer
su uniteni svi poklonici Zvijeri i progonitelji krana. Oni su ve skupljeni kod Harmagedona i
ekaju na svoju propast (19,17-21). Rije Harmagedon znai brdo Megida, jer je od Joijina
poraza kod Megida (2 Kr 23,29-30) ovaj grad ostao simbol propasti.
U 16,19 kae se da prasnu natroje grad veliki i time je oznaen pad Rima, ali se ipak
svretak tog grada ne moe tako kratko prikazati. Cijelo sedamnaesto poglavlje opisuje Babilon,
koji oznauje Rim kao boanstvo, kako se odrava pomou Zvijeri. U 18,1-8 sveano je najavljen
pad Rima. Zatim slijedi podrugljivo oplakivanje (18,9-24) i pobjednika liturgija u nebu (19,1-10).
Nakon pada Rima brzo dolazi svretak. Jaha na bijelom konju predvodi nebeske ete (19,11-16)
protiv dvije Zvijeri i njihovih sljedbenika. Pobjeda je potpuna i dvije Zvijeri bivaju baene u

ognjeno jezero, mjesto konane kazne, a njihovi su sljedbenici posjeeni maem (19,17-21).
Preostao je jo jedino Sotona.
Odlomak 20,1-10 moda je najtei u cijeloj knjizi pa je potrebno da se na njemu zadrimo
neto due. Prije svega i iznad svega valja ustanoviti odakle potjee pojam posebnog mesijanskog
kraljevstva oznaenog kao tisuljee. S pravom moemo upozoriti na idovsku spekulaciju o
mesijanskom kraljevstvu. U Starom je zavjetu (npr. Dn 2,44; 7,27) to kraljevstvo neto trajno, ali su
kasniji idovski pisci (u razdoblju izmeu 100. g. pr. Kr. te 100. g. posl. Kr.) oekivali izvjesno
razdoblje u kojem e pravda slaviti pobjedu, a to razdoblje imalo bi biti prije zavretka svijeta. Ovo
zlatno razdoblje imalo je razliito trajati: sto, esto, tisuu, dvije tisue i sedam tisua godina. Ivanu
su bez sumnje bile poznate te ideje, ali kao to on slobodno prerauje starozavjetne slike, tako je i
ove misli preuzeo i prilagodio ih svojoj svrsi. Dok izvorna idovska misao predvia i prieljkuje
mesijansko kraljevstvo na zemlji, iz toga ne slijedi nuno da i Ivan tako misli u Otk. Ovaj simbol
valja gledati u njegovu izvornom kontekstu, ali prema znaenju koje mu Ivan pripisuje.
Mnogi su kranski pisci prvih stoljea doslovno uzimali ovo tisuljee (kao Papija, Justin,
Irenej, Tertulijan i Hipolit) pa bi prema njima Krist imao vladati tisuu godina u Jeruzalemu prije
posljednjeg suda. Sveti je Augustin u poetku prihvaao ovo gledite ali mu se kasnije, izgleda,
opirao. Njegovo je tumaenje prihvaeno u Crkvi kao klasino. U Sotoninu suanjstvu on je vidio
ostvarenje Gospodinova proroanstva o tome kako e Jai svezati jakoga (Mk 3,27; Lk 11,22). U
razdoblju od tisuu godina vidio je vremenski razmak od Kristova uskrsnua do posljednje borbe,
tj. cijelo vrijeme djelovanja Crkve; u prvom uskrsnuu (20,5) vidio je krtenje (usp. Rim 6,1-10).
Ipak se ini da je ispravnije uskrsnue muenika gledati kao sliku obnove Crkve nakon
progona od strane Rima. Stoga tisuljee odgovara zemaljskoj fazi Kristova kraljevstva od
zavretka progona (pad Rima) do eshatoloke borbe (20,7-10). ini se da Ez 37-39 daje klju za
razumijevanje tisuljea. Metaforiko uskrsnue Bojeg naroda neposredno prethodi napadu na
Svetu zemlju, napadu koji poduzima kralj Magoga Gog (gl. 38-39; usp. Otk. 20.8).
Moda bismo nakon svega trebali pokuati drugaije pristupiti ovom pitanju. Pogledamo li
cijeli odlomak 20,1-10, uviamo da su dva dogaaja stavljena jedan kraj drugog. S jedne strane
opaa se svrgavanje Sotone u dvije faze, a s druge strane imamo kraljevanje u vremenu od tisuu
godina. Dani-elovo sedmo poglavlje daje starozavjetnu pozadinu ovog vienja i objanjava
knjievnu strukturu. Prva osuda Zmaja dogaa se istodobno kada i poetak vladanja Sina
ovjejega (Dn 7,9-14). Stoga se vlast oduzima od Zvijeri i predaje Sinu ovjejem i svetima. U
Otkrivenju avao ostaje zatvoren u bezdanu koji je njegovo mjesto, dok Krist vlada sa svojim
vjernicima. Sputavanje Sotone na tisuu godina dogaa se takoer istovremeno s kaznom koja je
navedena u paralelnom odlomku 17,7-12: Kristovom pobjedom iz neba je istjeran Sotona, koji je
tuitelj brae. On ne moe vie nakoditi vjernicima koji su s Kristom u nebu.
Vladanje svetih i zatoenitvo Sotone traje tisuu godina. Ivanu je na umu idovska misao o
zemaljskom mesijanskom kraljevstvu, ali je za njega vrijeme od tisuu godina tek simbol. On se u
stvari iznova zanima za muenike i to dolazi do izraaja, pa je stoga odlomak 20,7-10 dublet
eshatoloke bitke iz 19,17-21. Jo uvijek su na djelu iste ete, a i bitka se odvija kod Harmagedona.
Posljednji napad Zmaja odvija se preko Zvijeri i njihovih sljedbenika te svi bivaju zajedno uniteni.
Ivan, meutim, odvojeno opisuje pad Sotone jer opet eli pokazati da Sotona nema vlasti nad
muenicima.
Jedino muenici kraljuju s Kristom kroz tisuu godina, jedino su oni s Kristom uskrsli od
mrtvih, i to je prvo uskrsnue. Ista glavna misao protee se kroz ovu knjigu, jer pisac dokazuje da
su muenici sretni ovdje i sada (14,13), tj. prije paruzije i sveopeg uskrsnua. Taj uinak
podsjea na Dn 7, gdje stanoviti sud prethodi sveopem sudu (suci sjedaju na prijestolja). Pisac
uvjerava muenike da im pripada trajna srea (nad njima druga smrt nema vlasti - 26) zbog

uskrsnua koje prethodi sveopem uskrsnuu. Za Semita kakav je bio Ivan prava i konkretna srea
mora obuhvaati cijelu osobu. Stoga mora postojati uskrsnue ako e mrtvi biti vjeno sretni.
U stvari, spomenuto tisuljee poinje onda kad neki kranin prolije svoju krv za Krista.
Tisuljetno kraljevstvo poklapa se s Blagdanom sjenica, koji muenici u nebu slave (7,9-11), to je
blagdan Jaganjeve pratnje (14,1-5). To je konkretni izraz za sveanu tvrdnju iz 14,13: Blaeni
mrtvi koji umiru u Gospodinu, sada i ovdje. Tisuljetno kraljevanje i vrijeme Crkve (jedno
vrijeme, dva vremena i pola vremena) ne slijede jedno za drugim nego su istovremeni.
Suprotstavlja li se nae tumaenje izriitom smislu 20,3? U ovom retku neki su vidjeli
optimistiko poimanje odnosa izmeu Crkve i svjetovne vlasti: nakon sukoba u poetku ti bi se
odnosi neprestano poboljavali dok konano zla vlast ne bi nita vie poduzimala protiv Crkve.
Ovo se, izgleda, ne slae s osnovnim stavom Otkrivenja prema kojemu Zvijer vodi borbu protiv
Crkve bez poputanja do svretka, a r. 3 ne treba tumaiti tako doslovno. Ako je, naime, Zmaju
zabranjeno zavoditi narode, to moe znaiti da sotonska sila, koja djeluje kad god Krist ne vlada sa
svojim svecima (muenici predstavljaju svetost Crkve), nema utjecaja u Crkvi kad je prihvaeno
duhovno kraljevstvo.
Ukratko moemo kazati da je Ivan upotrijebio idovsku predaju o zemaljskom mesijanskom
kraljevstvu da izrazi istinu kako muenici sada kraljuju s Kristom. Stoga je izraz tisuu godina
simbol i nema kronoloke vrijednosti. Valja ga tumaiti simboliki te tragati za stvarnou koju on
oznauje. Kraljevanje od tisuu godina znai kraljevanje muenika s Kristom, koji im je izvojevao
konanu pobjedu. Sotona je sputan na tisuu godina: ne moe nauditi muenicima niti onima koji
ga pobijedie krvlju Jaganjevom (12,11). Radi knjievne strukture odlomka on je prikazan kao
da je odrijeen nakon tisuu godina. Odrijeen je ne zato da neto poduzima protiv izabranih, nego
da ubrza propast svojih sljedbenika i svoju vlastitu o konanoj kataklizmi.
Kad su ukroene sve Bogu neprijateljske sile, dogaa se sveope uskrsnue mrtvih i
posljednji sud (20,11-15). Ovaj odsjek zavrava vienjem novog neba i nove zemlje (21,1-8; izraz
dolazi iz Iz 65,18; usp. 66,22). Prvo nebo i prva zemlja su proli (21,1) pa e ovo biti novo
stvaranje, ali se jo uvijek radi o nebu i zemlji gdje prebivaju ljudi.
Trei dio: nebeski Jeruzalem (21,9-22,5). Otkrivenje zavrava velianstvenim vienjem
novog Jeruzalema, koji je nebeska Crkva budunosti i pravo kraljevstvo Boje. Neki detalji iz
21,24-27 po svoj prilici odraavaju povijesno stanje Crkve i mogu se protumaiti injenicom da se
pisac posluio tradicionalnim starozavjetnim rjenikom. Nebeski grad koji Bog mjeri (stoga e
vjeno trajati) ima oblik etvorine (to je znak savrenosti). Taj je grad ujedno Jaganjeva
Zarunica. Oekivali bismo da nakon slikovitog opisa grada (21,16-21) uslijedi zapanjujui prikaz
gradskog hrama, jer je hram bio ponos zemaljskog Jeruzalema. Mjesto toga pisac nam govori da
hrama uope nema, niti je on potreban, jer tu stanuje Bog i Jaganjac (21,22). Zbog toga voda, koja
u Ez 47 tee iz hrama, ovdje tee iz prijestolja Bojega i Jaganjeva (22,1). Ovdje prepoznajemo
rijeku iz prvog raja i drvo ivota (22,2). Izabranici gledaju lice Boje i Jaganjevo te kraljuju
zauvijek.
Ovo djelo, poput etvrtog evanelja i Prve Ivanove zavrava jednim dodatkom ili
pogovorom (22,6-21), u kojem stoje posljednje rijei anela, vidioca i Gospodina. Ivan zavrava
svoje djelo molitvom prve Crkve: Marana tha (Gospodine, doi! - usp. 1 Kor 16,22) i zakljunim
blagoslovom nad svetima, koji su Kristovi vjernici. Swete ovako tumai ovaj zavretak:
Prema miljenju pisca Otkrivenja sveti su ljudi posveena ivota poradi kojih se odvija cijeli tok ljudske
povijesti i ide prema svome zavretku. Oni su odreeni da kao zajednica nadive propast gradova i carstava te da na
kraju gospodare novim svijetom. Milost Gospodina Isusa jedini je izvor njihove snage i jamstvo njihove pobjede.
Posljednje rijei Otkrivenja podsjeaju ih na prv; uvjet njihova uspjeha i ujedno predstavljaju molitvu da to shvate svi
krteni po gradovima Azije i po svijetu.

U prethodnim stranicama nastojali smo prikazati povijesno tumaenje Otk, koje je prvi i
temeljni smisao ove knjige SP. Bila je napisana u konkretnim prilikama te imala na umu posebnu
krizu, ali je njezina vrijednost trajna. .Stoga moemo posegnuti za ovom knjigom te itati poruku
koju je ona stoljeima pruala i pruat e do kraja svijeta.
Ovo nije spis kojemu vanost prestaje s nestankom prilika u kojima je nastao, nego knjiga koja vrijedi za sva
vremena. Povijest u stvari predstavlja vjeno poinjanje iznova. Borba Sotone protiv Crkve trajat e dok traje svijet.
Neronovo je progonstvo prvo i tip svih progonstava koje e Crkva morati podnijeti. Svi protagonisti velike drame koja
se odigrala o nastajanju Crkve ponavljat e se kroz stoljea. Tako mimo povijesnog smisla Otkrivenja, ali na temelju
povijesnog smisla moemo otkriti drugi smisao, iri i od opeg znaenja. Ako Zvijer iz trinaestog poglavlja simboliki
predstavlja Rimsko Carstvo, ovo carstvo moemo promatrati kao tip svih bezbo-nikih sila koje se diu protiv Crkve.
Isto tako progonjeni krani iz trinaestog poglavlja predstavljaju najprije krane koji su ivjeli u Neronovo doba, ali
takoer u irem smislu sve krane svih vremena koji e biti progonjeni za Kristovu stvar. Time Otkrivenje dobiva
apsolutnu, izvanvremensku vrijednost i odgovara tenjama krana svih vremena. Zbog toga je, kao i zbog svog
eshatolokog uenja, uvrtena u kanon Pisma zajedno s evaneljima i poslanicama apostola. Zbog toga je takoer
hranila ivot Crkve i bila obilno koritena i tumaena u otakoj predaji.

4) NAUKA
CRKVA - Ivan se obraa sedmerim Crkvama u Azij (1-4). Broj je simbolian i oznauje
cjelinu. Stoga je poruka ove knjige upravljena svim Crkvama Azije i preko njih opoj Crkvi. Crkva
je u sreditu zanimanja ove knjige. Poput kraljevstva Bojeg i Kristova te poput sveenikog
naroda ona je ve prisutna na zemlji, ali e konano biti ustanovljena tek nakon razorenja svih sila
zla. Prva se poglavlja knjige bave zajednicama koje vidjelac osobno poznaje. To su azijski krani
kojima pie. Iza toga Ivan skree svoju panju na odnose izmeu Crkve i Izraela te na odnose
izmeu Crkve i Rima. Od poetka do kraja knjige Crkva se poistovjeuje s kranima, s onima koje
Krist ljubi i koje je otkupio svojom krvlju (1,5-6).
Uvodno vienje otkriva Sina ovjejeg kako stoji meu sedam svijenjaka koji oznauju
sedam Crkava te u ruci dri sedam zvijezda koje oznauju anele uvare ili predstavnike Crkava
(1,12-20). Iz toga se vidi da mu je stalo do dobra njegovih uenika. Poruka koju vidjelac upuuje
kranskim zajednicama otkriva nam mnogo toga o ivotu krana u Aziji potkraj I stoljea. Crkva
u Efezu strpljivo je podnosila nevolje za Krista. Ouvala je svoju vjeru istom. Meutim, njezina je
ljubav oslabila (2,2-4). Crkvu u Smirni, smrvljenu kunjom, oekuju jo vee patnje. To je
siromana Crkva u bogatu gradu, ali je veliko njezino duhovno bogatstvo (2,9-10). Crkva u
Pergamu uspjeno se oduprla napadima izvana, ali je dopustila da se u nju uulja lana nauka (2,1315). Krani Tijatire istiu se u dobrim djelima, ponajvie u ljubavi, te neprestano rastu u
gorljivosti. Jedini prijekor ovoj Crkvi jest to to u svojoj sredini trpi neku lanu proroicu (2,1922). U Sardu je veina krana duhovno mrtva ili je podlegla izvjesnom mrtvilu. Tamonji vjerski
ivot nije potpun (3,1-2). Crkva u Filadelfiji nije osobito mona ni utjecajna, ali je uvidjela da
Gospodin djeluje preko slabih ljudi. Ona e postati sredite irenja evanelja i Krist e je posebno
tititi (3,8-10). Laodi-ceja je grad velikog bogatstva. Materijalni prosperitet grada odraava se na
ivot Crkve, koja smatra da je duhovno bogata, da joj nita ne nedostaje, a u stvari je siromana,
slijepa i gola. U njoj vlada mlakost. Jedino Krist moe dati pravo bogatstvo (3,15-18). Kako
vidimo, radi se o stvarnim zajednicama, sastavljenim od mukaraca i ena, koji vie ili manje
gorljivo provode kranski ivot, kao i danas.
Temu o Crkvi ponovno susreemo u XII. poglavlju u slici Zene obuene u sunce. U stvari,
radi se o starozavjetnom narodu Bojem koji, poto je na svijet donio Krista, od tada postaje
kranska Crkva. enu napada Zmaj i ona se sklanja u pustinju, a Bog se za nju brine kroz cijelo
vrijeme njezina djelovanja na zemlji. Zmaj, videi kako mu Zena izmie, bijesno se okree protiv
njezine djece. Poduzima rat protiv njih sluei se zamamljivim sredstvima i alje ih u smrt.

Jedno od Zmajevih sredstava jest Zvijer koja se pojavljuje u 13. poglavlju. Borba koju ona
namee kranima donosi dosta patnje, ali kod njih izaziva jedino vjeru, strpljivost i ustrajnost.
Svjedoenje za Krista pred idovskim svijetom jest drugi aspekt Crkve u Otk. To je
simbolino prikazano u liku dvaju svjedoka iz 11. poglavlja.
Jeruzalem je ve odavno bio simbol Bojeg naroda i opipljivi znak Saveza. Govoriti o
novom Jeruzalemu znailo je simbolikim i konkretnim jezikom najaviti nastajanje novog
izabranog naroda i novog Saveza. Novi Jeruzalem silazi s neba od Boga, nebeskog je podrijetla i
pokazuje se pred svima kao zarunica nakiena za svoga mua (21,2). On odraava boansku
slavu jer je prebivalite Boga, mjesto gdje on boravi meu svojim svetima (21,3.10-11). U njemu
nema vie patnje ni alosti, jer je Bog dokrajio greni svijet. Svi su izabrani kao vjerni Kristovi
svjedoci, Boji sinovi i batinici. Na vratima budueg grada urezana su imena dvanaest Izraelovih
plemena, dok su imena dvanaestorice apostola napisana na temeljima gradskih zidina. Taj grad je
istovremeno stari i novi Izrael (21,12-14). U njemu nema hrama, jer tu prebiva sam Bog i Jaganjac
pa je grad sav posveen prisutnou Boga i Jaganjca (21,23). Tu ljudi radosno slue jedinom Bogu.
Slave vjeni Blagdan sjenica i stupaju u Bojem svjetlu.
U gradu se nalazi izvor vode koja daje ivot, vode obeane ednima. Tu su i stabla ivota
koja nose rod (22,2).
Nitko od onih koji su zasluili srdbu Boju ne moe prodrijeti u grad.
Izraelci su se uspinjali u hram hodoastei da se poklone Bogu i da gledaju njegovo lice.
Gledali su ga tek eljom i nadom. Sada je, meutim, ta elja udovoljena, jer Boje sluge kraljuju u
vijeke vjekova hvalei Boga, gledajui mu lice, kupajui se u svjetlu njegove slave (22,4-5).
Ovaj prikaz konane slave Crkve ne smije zapostaviti injenicu da se Ivanova poruka
obraa vjernicima koji jo ive na zemlji. Oni u radosti oekuju povratak svoga Gospodina i taj e
povratak pasti u isto vrijeme kad se i Crkva pojavi, slavna i bez ljage, ukraena za svoga mua
(21,2). Meutim, prije toga ona treba biti oiena i osloboena svake ljage. Sadanje je vrijeme
doba ienja. Crkva nije neki ardak ni na nebu ni na zemlji. Ona je ivi organizam, sastavljen od
mukaraca i ena, od bia koja posru. Premda Crkvu na zemlji oivljava Kristov Duh, ona ostaje
Crkva grenika. Stoga Ivan neprestano ponavlja: Tko ima ui, neka uje to Duh govori
Crkvama!
Ova svijest o zemaljskim crtama Crkve i uvianje da jo nije postigla svoj nebeski cilj tite
Otkrivenje od svake natruhe trijumfalizma. Ivan se obraa mukarcima i enama da im pomogne i
da ih ohrabri. To su obini mukarci i ene i valja im se svaki dan nositi s neprijateljskim silama
koje ih neprestano nastoje zgaziti. Njegovi itaoci mogu doi u priliku kada e trebati umrijeti za
svoju vjeru. Nema, meutim, nikakva hinjenog uzbuenja u opiranju vlasti koja je sigurno bila vie
stroga u primjenjivanju zakona i nenaklonjena kranima negoli smiljeno okrutna. Pisac poziva
itaoce da se bez prestanka vjebaju u strpljivoj ustrajnosti (hypomone). To je specifina krepost
progonjenih, utemeljena na vjeri u Krista i sigurnosti da Krist ljubi svoje vjerne. Pisac im ne skriva
okrutnu stvarnost: Je li tko za progonstvo, u progonstvo e ii! Je li tko za ma, da bude
pogubljen, maem e biti pogubljen! U tom je postojanost i vjera svetih (13,10).
Tko bi se usudio rei da ova poruka ne ide dalje od neposrednih naslovnika sve do
bezbrojnih krana naeg vremena Otkrivenje ne ostavlja dojam da e Crkva imati na zemlji neku
perspektivu mira i pobjede prije zavretka. Dvije Zvijeri, kojima se slui Sotona, ratovat e protiv
nje do Kristova povratka. A kroz ovo dugo razdoblje Crkvi e se moi upraviti prijekori koje je
Ivan upravio Crkvama Azije svoga vremena protiv nedostataka i zloporabe to su se u te Crkve
uvukle. Ista realistika vizija izraena je u ovim rijeima Drugog vatikanskog sabora: Krist je
izvrio djelo otkupljenja u siromatvu i progonu. Crkva je pozvana da ide istim putem... Crkva,

koja u svom krilu obuhvaa grenike, u isti mah sveta i uvijek potrebna ienja, neprestano vri
pokoru i obnovu.
MUENICI - Ivanu je stalo da pokae kako su muenici kao vjerni svjedoci i rtve Zmaja
zapravo povlateni. On, meutim, ne zaboravlja ni ostalih. ,Svi koji umiru u Gospodinu, ustrajavi
u vjernosti Jaganjcu, dobivaju udio u povlasticama muenika. Muenici su samo prvenci
otkupljenih.
Pisma mjesnim Crkvama u Aziji zavravaju obeanjem nagrade pobjedniku koji, prema
Isusovim rijeima, bude do kraja vrio moja djela (2,26). Ta nagrada bit e besmrtnost (drvo
ivota) u novom Jeruzalemu (2,7). Tko postigne tu nagradu, nee se morati bojati druge smrti,
tj. ognjenog jezera, koje oznauje vjenu kaznu (2,11). Dobit e sakrivene mane posljednjih dana
i udio na ivotu uskrslog Krista (2,17). Krist, koji je od Oca primio vlast nad narodima, dat e
pobjedniku udio na svojoj vlasti i zvijezdu jutarnju, to jest sebe samoga. Vjernik e uz to dobiti
bijelu odjeu, koja oznauje pobjedu i radost, a ime mu se nee izbrisati iz knjige divota, jer e ga
Gospodin priznati za svoga pred svojim Ocem (3,5). Imat e trajno mjesto, ugledno mjesto, u
novom Bojem hramu u nebeskom gradu, kojemu e pripadati (3,12). Njegov udio na Jaganjcevoj
pobjedi omoguit e mu da sjedi na istom prijestolju kao i Jaganjac (3.21).
U apokaliptikom dijelu knjige muenici se pojavljuju o skidanju petog peata, a radi se o
starozavjetnim muenicima koji se nalaze pod nebeskim oltarom i u sigurnosti oekuju dolazak
svojih sudrugova u slubi (6.9-11). Ti njihovi sudrugovi su kranski muenici koji su prikazani
u sljedeem poglavlju (7,9-17) te sainjavaju bezbrojno mnotvo. Stoje pred Bogom i Jaganjcem
obueni u bijelu odjeu i slave na nebu pravi Blagdan sjenica. Vrei sveeniku ulogu (1,6)
pridruuju svoju liturgiju onoj koju slavi stvorenje (7,15; usp. 4,8). Oni se u 12. poglavlju vesele
to su osloboeni od demonske sile pobijedivi avla po krvi Jaganjcevoj (12,9-12).
Jaganjeva pratnja od 144 000 predstavlja pravac Boje etve (14,1-5). Postigli su puninu
pokoja koji je obeao Isus: Blaeni mrtvi koji umiru u Gospodinu! Da, govori Duh, neka otpoinu
od svojih trudova (14,13).
Ti pobjednici stoje na obali nebeskog Crvenog mora te slave radosnu liturgiju, novo
osloboenje, pobjedu nad Zvijeri (15,2-4). Oni su Jaganjevi pozvanici, izabranici, vjernici
(17,14) i prvi uzvanici na Jaganjcevoj svadbi (19,9).
Oni su takoer pobjednika vojska konjanika koji jae na bijelom konju (19,14). Jedino oni
imaju udio u prvom uskrsnuu te vladaju s Kristom kroz tisuu godina (20,4-6). Daleko od
domaaja Sotone, oni izmiu od druge smrti te na poseban nain izvravaju kransko kraljevsko
sveenitvo (20,6).
Posljednje blaenstvo to ga ova knjiga najavljuje nadilazi, meutim, krug muenika.
Upravljeno je svima bez razlike koji peru svoju odjeu u krvi Jaganjcevoj (22,14; usp. 7,14). Ivan
pie svima takvima, iako je u prvom redu mislio na one koji su morali podnijeti veliku nevolju pa
im je bila potrebna vea izdrljivost.
ESHATOLOGIJA - to bismo oekivali od jedne apokaliptike knjige ako ne eshatologiju,
teoloku nauku o posljednjim stvarima Djelo koje smo obraivali ne skriva zanimanje pisca za
sadanjost, to vidimo iz sedam pisama upravljenih mjesnim Crkvama, kao i iz upornog
naglaavanja da su muenici ve sada blaeni. Ipak je oito da je pogled vidioca neprestano
upravljen prema budunosti.
Bog je ljudima obeao novi svijet u kojem e otrti svaku suzu s oiju (21,4). U tom
svijetu nestat e svih vrsta zla, pa i smrti. Bit e to vrijeme novog braka izmeu Boga i njegova
naroda. On e se nastaniti meu svojima, koji e od tada svi biti isti i sveti. Mrtvi e ustati i bit e
sueni prema svojim djelima (20,11-15). To, meutim, nee nastati prije nego to poganski narodi

pripreme posljednji i opi napad na Crkvu (19,17-21; 20,7-10). Najprije Sotona pa onda i drugi
Boji neprijatelji bit e tada konano uniteni. ini se takoer da e se Izrael obratiti prije tih
posljednjih dogaaja (11,14-18; usp. Rim 11,25-26). Tako e dakle, prema Otkrivenju, izgledati
dogaaji koji e oznaiti svretak svijeta. Bilo bi ipak krivo odvie doslovno tumaiti pojedine
detalje ovog predskaziva-nja. Tako nevolje o kojima govori naa knjiga zapravo ine sastavni dio
slikovitog opisa Dana Jahvina, a to je prema starozavjetnim prorokim spisima sudnji dan. U
apokaliptikoj knjievnosti obino je Bojim zahvatima u ljudsku povijest bio pridruen prikaz
prirodnih nepogoda. U tom kontekstu najava kozmikih katastrofa spadala je na stil.
U prvom govoru sv. Petra u Dj nalazimo izvrstan primjer razumijevanja takvih slikovitih
prikaza. Govorei o silasku Duha i daru jezika apostol citira Joela: U posljednje dane, govori
Gospodin, izlit u Duha svoga na svako tijelo .. . Izlit u Duha svojeg i proricat e. Pokazat u
udesa na nebu gore i znamenje na zemlji dolje, krv i oganj i stupove dima. Sunce e se prometnuti
u tminu, a mjesec u krv (Dj 2,17-20; usp. JI 2.28-32). U izvjetaju Dj ne moemo ni iz ega vidjeti
da se sve to stvarno dogodilo na Duhove. Petar tumai proroki tekst isto simboliki. U
prorokovom tekstu on gleda samo slike o udesnom Bojem zahvatu a taj se zahvat sastoji u
darivanju Duha ovjeanstvu.
Isto vrijedi za kataklizme prikazane u Otk 6,12-17. Valja ih protumaiti kao simbole o
Bojem sudu protiv Izraela, koji je kriv zbog odbacivanja Mesije.
Otkrivenje nas snano pouava da e ljudska povijest zavriti a zavretak e znaiti ujedno i
vrhunac te povijesti. tovie, rtvovani je Jaganjac ve izvojevao pobjedu, jer uestali napadi
Sotone samo su oajniki trzaji smrtno ranjenog bia. Ishod je sasvim siguran. Za krane nije u
pitanju konana pobjeda, jer je ona osigurana i ve izvojevana, nego je u pitanju odgaanje
paruzije. Krist je pobijedio svijet, a svijet je i dalje neumoljivi neprijatelj Kristove Crkve. Kako je
to mogue i kada e jedanput doi kraj Otkrivenje ima na umu taj problem te se ini da ga rjeava.
Izgleda da je rjeenje u 10. poglavlju. Proitamo li ga, vidimo da smo pred svretkom, jer su
dolazak Lava iz plemena Judina, koji je izdanak Davidov (5,5), te Boja presuda, tj. nevolje koje su
dole po otvaranju peata i oglaavanju truba, gotovo doveli ovjeanstvo do kraja povijesti.
Uskoro e se ostvariti Boji misterij (10,7), njegov plan o svijetu. Novi je Boji narod zauzeo
mjesto staroga. Oekujemo samo zvuk sedme trube. Drugim rijeima, pojava Krista u povijesti dala
je nov poticaj ispunjenju plana o spasenju. Jedino jo treba doi uskrsnue mrtvih i sud narodima
(11,15-19).
Stupili smo prema tome u zavrnicu povijesti. Pisac Otkrivenja ne ublaava taj osjeaj
blizine svretka, koji je bio tako iv kod prvih krana (vidi 1,3.7; 3,11; 22,10.12.20). Na pisac ve
od poetka uvjerava svoje itaoce - koji sluaju rijei proroanstva, objavu Isusa Krista - da je
vrijeme blizu. S toga stajalita znaajno je da je on svjesno preradio rijei koje u Dn 12,7
izgovara Aneo. On je, naime, sveano najavio da e proi jedno vrijeme, dva vremena i pola
vremena, a u Otk 10.6 vidimo istog anela kako zaziva Boga za svjedoka u znak da e se dogoditi
ono to najavljuje. Meutim, ovaj put nema vie odgaanja.
Krani ive u razdoblju ispunjenja: Djeco, posljednji je as! (1 Iv 2,18). Trebaju samo
doekati ispunjenje svega. Stoga Ivan u 10,4 dobiva nareenje da zapeati to to prozbori sedam
gromova. Neto dalje (10,8-11) nareeno mu je da proguta malu knjigu i odredbe koje ona
sadrava, a zatim prima novu proroku investituru, poslanje svima narodima.
Prema tome, cilj je 10. poglavlja - a to je jedna od glavnih namjena cijele knjige - naglasiti
vanost vremena u kojem evanelje valja navijetati narodima, a to je vrijeme pogana iz Lk
21,24. Ovo poglavlje u isto vrijeme naglaava pa-radoksalnost, koja je obiljeje navijetanja
evanelja poganima. Vrijeme Crkve odvija se izmeu este i sedme trube (ili izmeu estog i

sedmog peata), to znai da je vrijeme blizu. Ipak je mogue da svretak bude odgoen te da ga
valja dugo iekivati. Moraju se, naime, prije toga dogoditi svi dogaaji opisani od 13,1-20.15.
Pisac Otkrivenja vie od bilo kojeg drugog pisca prije njega naglaava ovaj paradoks o blizom svretku koji je
kronoloki daleko. Dakle, u tradicionalnoj temi o blizini svretka treba gledati neto drugo a ne pitanje datuma.
Iznosei ovu nauku Ivan je konano osvijetlio najnejasniji dio novozavjetne poruke, a da kod toga nije donio neku novu
nauku u strogom smislu rijei.

Poglavlja 4-11 tvore u Otkrivenju neku vrstu komentara sinoptike apokalipse. Ivan je
jasnije od ostalih novozavjetnih pisaca vidio da treba razlikovati konac Jeruzalema od konca
svijeta. Shvatio je da Isus navijestanjem svoga skorog slavnog dolaska nije najavio neki datum
nego ponudio istinu vjere Budui da je Krist doao te svojim uskrsnuem otvorio novo razdoblje
novog ivota, on je sasvim bliski Gospodin, makar njegova paruzija i okasnila. Piui potkraj I
stoljea Ivan nije elio oivjeti naivno iekivanje skore paruzije. elio je svoje itaoce uvjeriti da
je njihov uskrsli i proslavljeni Krist apsolutni gospodar ljudske povijesti, da je njegova pobjeda
potpuna te da njegov povratak ima oznaiti poetak sasvim novog svijeta.

HRVATSKA BIBLIOGRAFIJA O NOVOM ZAVJETU

Zbog naih specifinih prilika navodimo sva djela i lanke izale na hrvatskom jeziku od 1945. do danas (iz
vremena prije toga samo neke karakteristine lanke): izvorna djela i prijevode, izdana tiskom i ciklostilom,
znanstvenoga i divulgativnoga znaaja. Uvrstili smo i neke recenzije: one koje obrauju neka posebna pitanja; druge e
zainteresirani itatelji lako nai u asopisima BS, SB, OZ.
Skraenice: BS = Bogoslovska smotra, CuS = Crkva u svijetu, DP = Dobri pastir, GK = Glas Koncila, GSAP
= Glasnik svetog Antuna Padovanskoga, HKDM = Hrvatsko knjievno drutvo sv. Cirila i Metoda, KS = Kranska
sadanjost, NR = Nova Revija, O = Obnovljeni ivot, SB = Sluba Boja, SVBSM = Slubeni vjesnik biskupije
splitsko-makarske, UB = Upoznajmo Bibliju, VB =; Vjesnik akovake biskupije, VER = Veritas, VIR - Vrijeme i
rije.
Za potpunu biblijsku bibliografiju u BS v. Fuak, Jerko, Biblijska bibliografija u BS; BS 43 (1973) 242-246.

HRVATSKI PRIJEVODI
Biblija, Stari i Novi Zavjet, Zagreb, Stvarnost. 1968, 21969, 31974 (KS) [Pogovori],
Evanelje. ivot i nauka Isusa Krista Spasitelja svijeta - rijeima etvorice evanelista. Sveti tekst
s grkog izvornika preveo i hrvatsko izdanje priredio o. Bonaventura Duda, franjevac.
Zagreb. HKDM, 1962, 384 str. [Dodatak].
Sveto pismo Novi Zavjet s izvornog grkog teksta preveo i biljekama popratio dr. fra Ljudevit
Rupi, hercegovaki franjevac. (Pastoralna biblioteka, sv. VII, Sarajevo 1961, sv. XIX.
Sarajevo 1967) [Pogovori].
Novi Zavjet. S grkog izvornika preveli Bonaventura DUDA i Jerko FUAK. Zagreb, KS, 1973
[Pogovori].
Bog je ljubav. Poslanice sv. Ivana. Prijevod i pogovor: Jerko Fuak. (Metanoja 11) Zagreb, KS,
1969.
O HRVATSKIM PRIJEVODIMA
BABI, Stjepan, O prireivanju svetopisamskih i liturgijskih tekstova na hrvatskom jeziku: SB 7
(1967) 249-251.
DUDA, Bonaventura, Zagrebaka Biblija 1968: Mi Crkva i drugo. Zagreb, KS (Biblioteka
Spectrum 2-3) 349-370.
- Povodom novog izdanja Biblije: BS 38 (1968) 13.
FUAK, Jerko, Biblija u naim rukama: Mi Crkva i drugo (Biblioteka Spectrum 2-3). Zagreb,
KS, 387-396.
- Kako pisati biblijska imena: BS 37 (1967) 412-417.
Iz korijena Objave i hrvatske batine. Okrugli stol: Najnoviji Novi Zavjet: GK 12 (1973), br. 12
(257) 5-6; br. 13 (258) 5 [Razgovor teologa o prijevodu NZ Duda-Fuak).
JARAK, Vjekoslav, Dr fra Ljudevit Rupi, Sveto pismo Novi Zavjet. Prijevod u izdanju
Pastoralne biblioteke Franjev. teologije, Sarajevo 1967: VDB 20 (1967) 164-166.
KLAI, Bratoljub, Sintaksa Biblije: Kritika 12. svibanj-lipanj 1970, 318-353.
KOSOR, Karlo, Neto o jeziku hrvatske biblije: Svesci KS 14. 68-70; 15,62-65.
- Kolebanja u jeziku nove hrvatske Biblije: Kritika 12, 354-369.

METROVI, Mate, Najnoviji hrvatski prijevod Sv. pisma Novoga Zavjeta. Sveto pismo Novoga
Zavjeta. S izvornog gr. teksta preveo i biljekama popratio dr. fra Ljudevit Rupi,
hercegovaki franjevac: SVBSM 9 (1962) III i IV, 24 (70) - 49 (89).
- Odgovor na Osvrt dra Ljudevita Rupia: SVBSM 9 (1962) VII i VIII. 29 (169) - 51
(191).
RASPUDI, Gracijan, Tri izdanja Novoga Zavjeta: CuS 4 (1969) 201-239; 289-322 [Spor oko
autorstva, tonosti i odnosa prijevoda Lj. Rupia 1961, 1967 i 1968; na kraju prvog
nastavka: Odgovor Lj. Rupia i Primjedba o. Rufina ilia, na str. 366- -368: Nekoliko
rijei na primjedbu i odgovor G. R
RUPI, Ljudevit, Odgovor na kritike vl. Mate Metrovia. Sarajevo 1963 (pro manuscripto)
[ciklostilom].
- Osvrt na kritiku najnovijega hrvatskog prijevoda NZ: SVBSM 9 (1962) VII i VIII, 14
(154) - 28 (168). [Replika na kritiku M. Metrovia).
- Uz najnoviji Novi Zavjet: GK 12 (1973), br. 14 (259) 2 [Osvrt na prijevod Duda-Fuak].
KRINJAR, Albin, Novi hrvatski prijevod Svetoga pisma Novoga Zavjeta: Cus 3 (1968) 65-75
[Recenzija 2. izdanja prijevoda Lj. Rupia].
VLAI, Petar, Osvrt na najnoviji prijevod Svetog Pisma: DP XI-XII/1962, sv. I-IV, 409-423
[Recenzija Rupieva prijevoda].
RJENICI
Biblijski leksikon (Kleines Stuttgarter Bibel-Lexicon). Preveli: Marijan Grgi, Josip Kolanovi,
Miljenko agar. (Biblioteka KS Prirunici - 7). Zagreb 1972, 348 str.
MANDI, Oleg, Leksikon judaizma i kranstva. Zagreb, MH, 1969. 526 + 4 str.
Rjenik biblijske teologije. Uredio Xavier Leon-Dufour i dr. Prema drugom, preraenom i
proirenom izdanju francuskog izvornika preveo Mate Krizman (Volumina Theologica I).
Zagreb, KS, 1969, XXXV str. + 1582 stp. + 30 str.
O BIBLIJI OPENITO
BENOIT, Pierre, Istina u Bibliji: Svesci 3 / travanj-svibanj 1967, 16-23.
BRAJIC, Rudolf, Prisutnost mita u Bibliji: CuS 27 (1972) 158-164
[dijalog s D. Pejoviemj.
DUDA, Bonaventura, Biblija - knjiga Bojeg naroda: UB 8/1968,
147-155.
- Biblija i liturgija: Zajednika rtva. Zbornik liturgijskog teaja I, 82-101.
- Biblija i liturgija u propovijedanju: Boja rije zajednici. Zbornik liturgijskog teaja II.
121-164.
- Biblijski temelji katehizacije: VB 19 (1966) 29-32. 51-54. 70-73. 109-111.
- Kako se navode knjige sv. Pisma: BS 33 (1963) 131-132.
- Konstitucija II Vatikanskog koncila o boanskoj objavi: UB 1/1966, 1-9.
- Oko problema biblijske teologije: UB 5 (1970) 16-17. str. 33-37.
- Otkrie Biblije u duhovnosti Male Terezije: BS 43 (1973) 384-397.
- Predgovor hrvatskom izdanju Rjenika biblijske teologije. Zagreb 1969, IX-XII.
- e za Rijeju: VIR 1 (1974) 4, 8-9. 11.

Enciklika Humani generis i Sveto Pismo: VB 4 (1951) 33-38.

F(UAK), J(erko), Ako ne vidite znakove i udesa: VIR 1 (1974) 7, 21; 8, [biblijski pojam uda].
FUAK, J(erko), - OBERKI-REBI, Biblijska povijest Staroga i Novoga Zavjeta. Tree,
prepravljeno izdanje. HKDM. Zagreb 1972: BS 42 (1972) 342-343.
FUAK, Jerko, Istina Svetoga Pisma: BS 37 (1967) 44-52.
- Koncilska konstitucija o boanskoj objavi. Nastanak, sadraj i znaenje. Konstitucija i
tumaenje prvih dvaju poglavlja: UB 5 (1970) br. 19-20, 68-98.
- Ovogodinji biblijski skupovi u Italiji: BS 41 (1971) 441-446.
- Plodonosno pruiti narodu Bojem hranu Pisma: BS 40 (1970) 382-386.
- Sveto pismo - dua teologije: BS 36 (1966) 279-286.
FUI, Branko, Biblija u umjetnosti hrvatskih krajeva: Svesci 13 sijeanj- oujak 1969, 57-60.
GOLUB, Ivan, Boji govor - ovjekov odgovor: CuS 2 (1967) 26-44.
- Egzegeza i dogmatika u katehetskoj problematici: BS 36 (1966) 120-121.
JARAK. Vjeko, Sadanje stanje biblijske znanosti: DP IV-V/1955, sv. I-IV, 250-255.
KOLANOVI, Josip, Djelotvornost Boje rijei; BS 37 (1967); 176-184.
KRESINA, Ante, Diskusija o Bibliji: Svesci 6 rujan-listopad 1967, 64-66 [prikaz knjige],
- Stanje biblijskih znanosti poslije Drugoga vatikanskog sabora: BS 43 (1973) 217-224.
KUSTI, ivko. Mali klju Biblije (Mala knjinica GK- Koveg 4). Zagreb 1974, 238 str.
LOHFINK. Gerhard, Kako itati Bibliju (Biblioteka Rije). (KS, Zagreb 1968), 12 str.
OBERKI, Janko, Biblijska povijest Staroga i Novog Zavjeta, Zagreb. HKDM, 1960, 21961, 256
str.
- Divino afflante Spiritu: BS 32 (1944) 186-190.
OBERKI-REBI, Biblijska povijest Staroga i Novoga Zavjeta. Tree prepravljeno izdanje.
Zagreb, HKDM, 1972, 260 str.
PUSTINJAK. to je piamo u Zakonu Kako ita? (Lk 10,27): VB 19 (1966) 166 [o
nepoznavanju Sv. pisma].
RUPI, Ljudevit, Fenomen Boje rijei: BS 36 (1966) 287-296.
- Naela Dei Verbum - o prijevodima Sv. pisma: BS 37 (1967) 185-189.
- Rije Boja i suvremeni ovjek: CuS 8 (1973) 108-119.
AGI-BUNI, Tomislav, Boja rije u Crkvi: Ali drugog puta nema. Zagreb 1969, 83-95; -1972.
TAMBUK. Ivan. Biblija u slubi duobrinika. Prireeno po Knochu: VB 23 (1970) 13-17.
35-38. 55-58. 73-76. 116-118 [nedovreno].
KRINJAR, Albin, Branko Bonjak, Grka filozofska kritika Biblije. Kelsos contra Apologeticos.
Naprijed 1946-1971., Zagreb, str. 370: O 27 (1972) 211-221 [recenzija].
- OBERKI-REBI, Biblijska povijest Staroga i Novoga Zavjeta. Tree, prepravljeno
izdanje. Izd. HKD sv. Cirila i Metoda, Zagreb 1972: O 9 (1973) 480-487.
- Povratak teologije k izvoru - Svetom pismu: BS 36 (1966) 273-278.
- Sadanje stanje biblijske znanosti u Katolikoj Crkvi: OZ 28 (1973) 310-331.
TOMI, Celestin, Doslovni smisao Svetog pisma: BS 41 (1971) 205-214.
- Istinitost Svetog Pisma: VB 22 (1969) 90 si. 112 si. 144 sl.

DE VAUX, R. Znanost i vjera u prouavanju Biblije: Svesci 11/1968. 14-21.

BIBLIJSKE TEME
BEAUCAMP, Evode, Biblija i problem pravde: Svesci 16/studeni- prosinac 1969, 2-10.
DUBARLE, A. M, OP, Biblija o ljubavi i plodnosti: Svesci l/sijeanj 1967, 36-42.
DUDA, Bonaventura, Metanoja o metanoji: BS 39 (1969) 7-21.
FUAK, Jerko, Sklapam Savez s vama. Svesci 13 sijeanj-oujak 1969, 39-47.
- Zavjet ili Savez BS 37 (1967) 375-379.
GOLUB, Ivan, ovjek - slika Boja: BS 41 (1971) 377-390.
- Ideja saveza u konstituciji Lumen gentium: BS 36 (1966) 380-389.
- Prisutni: Misterij Boga u Bibliji. Zagreb, GK, 1969.
KRESINA. Ante, Biblijski korijeni hagiologije i hagiodulije: BS 44 (1974) 13-20.
De KRUIJF, T. C. - VOLLEBREGT, G. N, Spolnost i brak u Bibliji (Biblioteka Rije 8-9).
Preveo: Adalbert Rebi. KS, Zagreb 1972, 162 str.
LINI, Zvjezdan, Amen: UB br. 3, 1966. 88-95; Sluba rijei 33, 1973, 1-6.
REBI, Adalbert, ovjek molitve (molitva) u Bibliji Staroga i Novoga Saveza: BS 43 (1973) 5-36.
- Pojam i sluba sveenika u Svetom pismu Staroga i Novoga Zavjeta: BS 41 (1971) 23-43.
- Rasprava o avlu: BS 43 (1973) 493-498.
- S Biblijom kroz misu (Biblioteka Rije 4). Zagreb, KS, 1970, 132 str.
- Teoloki pogledi na stvaranje ovjeka: BS 40 (1970) 345-360. RUPI, Ljudevit, Obitelj
u Bibliji: BS 42 (1972) 5-15.
- Zavjet ili savez: BS 38 (1968) 223-232.
KRINJAR, Albin, Susret s Bogom u biblijskoj molitvi: OZ 29 (1974) 213-244.
TOMI, Celestin, Biblijska vizija ljubavi i braka: O 27 (1972) 548-561.
- Poziv i dostojanstvo ene u Svetom pismu: CuS 8 (1973) 300-306.
- Uzviena tajna. Ljubav i obitelj u biblijskoj i liturgijskoj poruci. (Biblioteka Obnovljenog ivota 9). Zagreb 1974, 259 str.
ZEMLJOPIS, POVIJEST I ARHEOLOGIJA
BAGARI, Ivo, Kumran ili Betlehem. Originalnost kranstva u svjetlu kumranskih otkria.
Izvadak iz doktorske radnje. Zagreb 1960, 60 str. (ciklostilom).
DUDA, Bonaventura, Biblijska arheologija, Kumranska otkria. Zgb. 1960, 44 str. (ciklostilom).
- Gradovi naega spasenja: GK 5 (1966) - Betlehem 25 (93), 12-14.
- Nazaret 6 (1967), 2 (95). 8-9.
- Jeruzalem 6 (99), 12-13; 7 (100), 13-14.
- Stopama Hrvata po Isusovoj domovini: GK 9 (1970), 11, 10; 12, 10-11.
- Tavelieva svjedoka sluba u Palestini: Nikola Taveli prvi hrvatski svetac. Zagreb 1971.
62-66.
FLAVIJE, Josip, Judejski rat. Beograd.
MILOVAN. Vjekoslav, Gospi u pohode: VIR 1 (1974) 4, 18 [hrvatsko hodoae u Kani, Nazaretu
i Jeruzalemu],
Najvee otkrie egipatskih rukopisa: DP 1/1950, 215-216.

OBERKI. Janko, Vanost kumranskih otkria za tekstualnu kritiku sv. Pisma Starog Zavjeta: BS
33 (1963), br. 1, 97-103.
- Skripta biblijske arheologije I. Geografija i etnologija. 158 str. (ciklostilom).
P. F. U betlehemskoj spilji: VB 22 (1969) 10-11.
REBI, Adalbert, Grad na Jezeru. Nova arheoloka otkria u Kafarnaumu: VIR 1 (1974) 6. 23.
- Betlehem u Starom zavjetu: VIR 1 (1974) 8, 12
RENDI, Smiljana, O imenu idova: Kritika 12, svibanj-lipanj 1970, 406-410.
SCHUTZ. Rudolf, Rukopisi iz Judejske pustinje: VB 9 (1956), 88-94; 110-112; 125-128; 139143.
TOMI, Celestin. Betlehem - grad naroda: VIR 1 (1974) 8, 13-14.
- Brdo Sion: VIR 1 (1974) 6, 16-17.
- Hebrejac: VIR 1 (1974) 1, 27-28.
- Kumranska zajednica i kranstvo: BS 43 (1973) 398-431.
- Mjesto Isusova groba. Mjesta naeg spasenja: VIR 1 (1974) 1, 19-20.
- Mjesto zvano Lubanja: VIR 1 (1974) 3, 18-19.
- Otajstvo subote u Novom, zavjetu: VIR 1 (1974) 20-21.
- Putopisi; Ver 11 (1972)
= Tajna Hrama: 1. 26-28
= Ruiasti idovi jeruzalemski: 2, 56-58
= Getsemani: 3. 84-85
= Emaus: 4, 112-113
= Sveto mjesto triju vjera: 5, 142-143
= Stazama patrijarha: 6, 172-173
= Samarija - gizdav vijenac: 7, 198-199
= Sveta gora - Tabor: 8, 226-227
= U najveem kr. svetitu: 9, 256-257
= U krajevima galilejskog proljea: 10, 282-283
= Karmel - vonjak Boji: 11, 310-311
= Posljednji koraci po svetom tlu: 12. 340-341.
- Tragom uspomena iz Svete zemlje: Ver 10 (1971)
= Betlehem Davidov grad: 1, 22-23 = Nazaret cvijet Galileje: 2. 53-54
= Kua Josipova u Nazaretu: 3, 78-79
= Bazilika Svetog Groba. Najslavnije mjesto svijeta: 4, 108-109
= Sveti Sion - Majka svih Crkava: 5, 136-T
= Sveto Maslinsko brdo: 6, 164-165
= U zaviaju svetog Ivana Krstitelja: 7, 190-191
= Marijin grob u Jeruzalemu: 8, 216-217
= Betanija kua prijateljstva: 9, 248-249
= U gradu palmi i rua: 10. 272-273
= Zajednica Sinova svjetla: 11, 300-301
= Zov pustinje: 12, 331-332.
- idov: VIR 1 (1974) 3, 22.
idovi i Novi Zavjet. Nai razgovori: GK 10 (1971) 21 (216) 19.
KATEHIZACIJA I NAVJEIVANJE
MAERTENS-FRISQUE, Nedjeljna evanelja. Egzegetske biljeke. Prijevod priredio: Dr.
Bonaventura Duda. (Biblijski niz 3). Zagreb 1967, 220 str. (ciklostilom).

GRAHAM, Billy, Mir s Bogom. Preveo s engleskog: Dr. Branko Lovrec. Zagreb 1967, 244 str.
Sluba Rijei 1-50. Zadar-Zagreb, KS (homiletsko pomagalo).
AGI-BUNI, Tomislav, Evangelizacija danas. Problemi evangelizacije u naim uvjetima: VIR 1
(1974) 6, 12-14; 7, 11-13 (Isto: Svjedoenje 91/1974; Perspektive 27).
- Uskrsni kranin u povijesnim zadacima: GK 1972, 7, 3-4.
ZAMUDA, Apolinar, Uskrsna poruka u katehezi: UB 5 (1970), br. 18, 51-54.
O NOVOM ZAVJETU KAO CJELINI
BAKOTIN, Jerko, Posebni uvod u Novi zavjet. Zadar 1962, 300 str. (ciklostilom).
DUDA, Uvodi i napomene uz knjige Novoga zavjeta: Biblija. Stari i Novi zavjet. Stvarnost, Zagreb
1968, 295-336.
GRELOT, Pierre, Novi zavjet: Uvod u teologiju 11 (Biblioteka Prirunici - 9). Zagreb, KS, 1972,
30-45.
MARLE, Rene, Demitizacija Novoga zavjeta: Svesci 2 veljaa - oujak 1967, 35-41.
RUPI, Ljudevit. Bultmannovo tumaenje Novog zavjeta (Entmythologisierung): Juki br. 1,
1971, 58-74.
KRINJAR, Albin, Novozavjetna biblijska teologija s posebnim obzirom na sv. Ivana: BS 39
(1969) 390-400
NOV0ZAVJETNE TEME
ARIAS, Juan, Autoritet prema Kristu: Svesci 12'prosinac 1968. 11-13.
DUDA, Bonaventura, Evaneoski motivi stjecanja imovine: U slubi ivota. Zagreb, Bogoslovsko
sjemenite, Sekcija za studij obitelji, str. 28-34.
JOUGLAR, J. Duhovni ivot prema Novom zavjetu: Uvod u teologiju I. (Biblioteka Prirunici 8).
Zagreb, KS, 1972, 141-170.
PESCH, Wilhelm, Prilog antropologiji Novog zavjeta: Svesci 7-8/ studeni-prosinac 1967, 38-45.
REBI, Adalbert, Bogotovlje, slube i slubenici u novozavjetno vrijeme: BS 42 (1972) 309-328.
- Dan Gospodnji u Novom zavjetu i novozavjetno vrijeme: BS 40 (1970) 5-13.
TOMI, Celestin, Agape i objava Boje ljubavi: BS 42 (1972) 336- 347.
- Novozavjetna objava o braku: CuS 8 (1973) 130-135.
VALKOVI, Marijan, Evaneoski motivi elje za djetetom: U slubi ivota. Zagreb, Bogoslovsko
sjemenite, Sekcija za studij obitelji, str. 7-13.
ZIRDUM, Ivan, Sveenitvo Novoga saveza: VB 26 (1973), 130- 131. 175-176.
EVANELJA OPENITO
Daje li Evanelje odgovor na sva naa pitanja: VIR 1 (1974) 4, 8-9.
Evanelisti - nedostiivi umjetnici: VB 19 (1966) 143-144.
DUDA, Bonaventura, Egzegetske biljeke uz uskrsna evanelja: UB br. 6, 1967. 72-75.
- Oe na - Isusova molitva: UB 2/1966, 24-32.

FUAK, Jerko, Biblijski kongres u Lillu 1973: BS 43 (1973) 509-515 [o evaneoskim

ozdravljenjima].
Isusova ozdravljenja. Biblijski razgovori: VIR 1 (1974) 2, 16-17.
Je li pronaeno peto evanelje? VB 14 (1961) 56-59 [o Tominu evanelju apokrifnom].
REBI. Adalbert, Oe na. Molitva Gospodnja (Metanoja 30-31). Zagreb, KS, 1973, 90 str.
Ribari ljudi. Razgovori o Evanelju. Odgovori suvremene egzegeze: VIR 1 (1974) 5, 10.
POVIJESNOST EVANELJA
BEA, Augustin, Evanelja u svjetlu povijesti i vjere. Novi znanstveni pogledi na sinoptika
evanelja. (Preveo dr. Ante Kresina). Zadar 1966, 75 + 5 str.
KRESINA, Ante, Povijesna istinitost Evanelja: GK 6 (1967) 1 (94), 4-5.
- Povijesnost Evanelja: BS 37 (1967) 53-60.
[ZERWICK. Maksimilijan], Historijska istina u Evaneljima: GK 7 (1968) 6 (125), 3.
SINOPTICI
DEISS, L(ucien), Prva tri evanelja (Biblijski niz 4). Zagreb 1968, 1-125 str.
FUAK, Jerko, Susret i rije: VIR 1 (1974) 6. 7-8 [teologija sinop-tikog problema].
- Uvod u teologiju sinoptika. Zagreb 1973, 48 str. (ciklostilom).
MARKO
FUAK, Jerko, Effatha - to e rei: otvori se! Effatha br. 3/4, Zagreb, KS, 1969, 1-2.
Gozba siromaha. Uz Evanelje po Marku 10, 17-27: VIR 1 (1974) 3, 24-25.
PRZYREMBEL, Ernst, Intervju s evanelistom Markom: OZ 27 (1972) 413-415 [u obliku
Intervjua dani podaci o naravi Markova evanelja].
Veoma znaajno biblijsko otkrie. Starost Evanelja po Marku: GK 11 (1972) 8 (228), 5.
MATEJ
BAKOTIN, Jerko, Kristovih osam blaenstava (propovijedi). Zadar 1960.
Govor na Gori. Biblijski razgovori: VIR 1 (1974) 3, 16-17.
GRGEC, Radovan, Prvo blaenstvo: BS 42 (1972) 450-452.
GUILLET, Jacques, SI, ovjek pred Bogom: Svesci 11 1968, 4-8 [besjeda na Gori].
GUTZWILLER, Meditacije o Matejevu evanelju: Preveo: dr. Nikola Kolarek. Zagreb sv. I-II,
1963, 248, 257 str. (ciklostilom).
JADRIJEVI, A, Je li govor o kukolju ili o ljulju u Matejevu evanelju 13,24-30. 36-43 NR 19
(1940) 438-439.
KRESINA Ante, Boi u svjetlu Uskrsa: VIR 1 (1974) 8. 10-11.
- Isusovo roenje. Uz novi prijevod Biblije: Svesci 12 prosinac 1968, 77-78.
- Uz biblijski fragment Ljudevita Rupia: Svesci 13 anj-oujak 1969, 80.

LANCELLOTTI A. - ORTENSIO DA SPINETOLI. Besjeda na gori (Mt 5-7). (Preveli T. LEKO i

K. MUTNIK): UB 5 (1970). bro; 16-17, 32 str. (ciklostilom).
- Evanelje po Mateju. Evanelje Djetinjstva. (Preveli T. LEKO i K. MUTNIK): UB 4
(1969), br. 14/15, 39 str. (ciklostilom).
Naputak za razrokost. Uz Evanelje po Mateju 6,1-18: VIR 1 (1974) 6, 18.
PELC, Josip. Znaenje rijei genea u Mt 24,34 (Mk 13,30 i Lk 21,32): BS 43 (1973) 483-492.
PETROV, dr. Stanko, Prije nego se sastae: BS 33 (1963) 1, 146-150.
Protublaenstva. Govori lani prorok: VIR 1 (1974) 2, 34.
REGAMEY, P. R. Prvo blaenstvo: Svesci 11/1968, 64-68.
RUPI, Ljudevit, Biblijski fragmenat: Svesci 13/1969, 79-80.
TOMI, Celestin, Evanelja djetinjstva Isusova (Prirunici 5). Zagreb, KS, 1971, 136 str.
- Znaenje rijei katalyma: BS 42 (1972) 446-449.
ZAGODA, Franjo, Besjeda na gori i oprosni govor Spasitelja: BS 4 (1913) 333-340.
- Tipoloko znaenje broja generacija u Mat. 1,17: BS 4 (1913) 74-80.
ZOVKI, Mato, Isusova nastupna propovijed u Kafarnaumu (Mt 4,17): BS 42 (1972) 177-191.
LUKA
DUDA, Bonaventura, Blagoslovljen - hvalospjev Zaharijin Bogu Savezniku: BS 36 (1966) 575585.
- Dogaaji prema predaji oevidaca (Lk 1,1-4): UB br. 2 1966, 22-24.
- Rije tijelom postala. Egzegeza Lukina Navjetenja i Ivanova Proslova (Biblijski niz 2).
Zagreb 1966, 156 str. (ciklostilom).
- Velia - hvalospjev Dj. Bogorodice: BS 36 (1966) 26-33. GOLUB, dr. Ivan, Uz
pneumatologiju sv. Luke: BS 41 (1971) 278-280.
GUTZWILLER, Richard, Meditacije o Lukinu evanelju. (Preveo: Dr. Nikola Kolarek). Sv. 1-2.
Zagreb 1960, 190 - 149 str. (ciklostilom).
Luka iz Antiohije - medicus carissimus...: VB 15 (1961) 137-139 [ivot i znaajke njegova djela].
PEGUY. Charles, Parabole nade: VIR 1 (1974) 4,12.
Tko je blinji. Razgovori o Evanelju. Odgovori suvremene egzegeze: VIR 1 (1974) 6, 8-9.
ZAGODA. Franjo, Znaajna crta Lukina evanelja: BS 6 (1915) 25-32.
IVAN
DUDA. Bonaventura, Isus, Rije Boja - Objavitelj Oev (Ivanov Proslov): Rije Tijelom postala
(Biblijski niz 2). Zagreb 1966, 85-156 (ciklostilom).
- Kratak pregled Ivanova Evanelja: UB 5 (1970) 18, 55-58.
FEUILLET, Andre, PSS, Vrijeme Crkve prema etvrtom evanelju: Svesci 12/prosinac 1968, 7-10.
FUAK, Jerko, Evanelje ljubljenog uenika. Zagreb 1973, 48 str. (ciklostilom).

GELEMANOVI, Rajko, Neke znaajke Ivanova Evanelja (prema Mc Coolu): UB br. 4/1967,
19-30.
GOLUB, Ivan, Duh Tjeitelj uvodi u svu istinu: BS 37 (1967) 159-167.
Istina e vas osloboditi: VIR 1 (1974) 5, 22-23.
REBSTOCK, Bonaventura, Isus na Jakovljevu zdencu: DP VII/1956, sv. I-IV, 25-47.
- Isusov euharistijski govor: DP VIII 1957, I-IV, 9-47.
- Prolog Ivanova Evanelja: DP IV-V/1955, sv. 1-IV, 34-63.
KRINJAR. Albin, Proslov u Konstituciju o boanskoj objavi (1 Iv 1,2-3, DV 1): BS 37 (1967)
111-114
- Tituli Kristovi u Evanelju i poslanicama sv. Ivana: BS 39 (1969) 186-201.
- Trea Ivanova poslanica: BS 40 (1970) 317-344.
TALIJA, Urbari, Ivanovo Evangjelje XIX, 13: BS 6 (1915) 173-175.
UVI, Nikola. Iv I. 29 na sarkofagu iz Solina: BS 20 (1932) 1-16.
ISUS KRIST
CISAR. Ivo, Novije diskusije o povijesnosti Kristova uskrsnua (Svjedoenja 92/1973, Perspektive
29). Prijevod priredio TB. Zagreb 1973, 26 str. (ciklostilom).
CVEKAN, Pakal. Zato se Isus rodio kao mukarac: VB 24 (1971) 137-139.
DESCAMPS, Albert-Louis, Isusova ovjeja svijest: CuS 7 (1972) 318-325.
- Historijski Isus i vjerski Krist: Razgovor CuS-a s msgr A. Descampsom u povodu njegova
lanka Isusova ovjeja svijest (CuS br. 4, 1972). Realizirao i preveo Mladen Karaole,
Louvain. CuS 8 (1973) 169-171.
DUDA. Bonaventura, Fiziopatologija raspea: UB 7/1967. 122-123.
- Nepisane Isusove izreke: BS 41 (1971) 409-418.
- Nepoznate rijei Isusove (u muslimanskoj predaji): VIR 1 (1974) 1, 29; 2. 22; 3, 31;
FABBRI. Diego, Suenje Isusu, Zagreb. HKDM, 1973, 164 - 4 str.
FRANI, Frane, Isusova ovjeja svijest u lanku A.-L. Descampsa (Crkva u svijetu br. 4, 1972,
str. 318-325): CuS 8 (1973) 71-73.
FUAK, Jerko, Colloquium biblicum Lovaniense 1973: BS 43 (1973) 515-518 [o Isusu povijesti i
Kristu vjere].
- to znamo o Isusu: VIR 1 (1974) 2, 18: 3, 23; 4. 11: 6. 10-11: 7. 14; 8, 20.
HENRY. A. M., Vazmeno otajstvo: Uvod u teologiju II (Biblioteka Prirunici 9). Zagreb, KS.
1972, 198-230.
KRESINA, Ante, Vazmeno otajstvo: VIR 1 (1974) 1, 16-18.
LANDUCCI. Pier Carlo. Povijesni Isus i vjerski Krist: CuS 9 (1974) 44-51.
LANG, A. Uskrsnue Kristovo (Svjedoenje 94 1973. Perspektive 31). Prijevod priredio TB.
Zagreb, KS. 1973, 9 str. (ciklostilom).
MARUI. Juraj Boidar, Molba (usrdno-kritika) A.-L. Descampsu: CuS 8 (1973) 167-169. [u
povodu lanka: Isusova ovjeja svijest].

MUSSNER, Franz, Povijesni Isus i Krist vjere (Svjedoenje 93) 1973; Perspektive 30). (Zagreb).
REBI, Adalbert. Isusovo Uskrsnue. Izvjea, vjera, injenice (Biblioteka Rije 6-7). Zagreb,
KS, 1972, 263 str.
- Miru nee biti kraja. Mesijansko iekivanje: VIR 1 (1974) 7, 7-9.
- Odgovor dra Adalberta Rebia na recenziju oca Albina krinjara o knjizi ISUSOVO
USKRSNUE (Obnovljeni Zivor 3-1973, str. 286-300): O 28 (1973) 487-508.
- Povijesni Isus i predaja o Isusu u Evaneljima. Egzegetsko-teoloki Tjedan nz. egzegeta
njemakog govora u Beu od 2. do 6. travnja 1973: BS 43 (1973) 505-508.
ROMER, Rudolf, Isusovo djetinjstvo: VB 22 (1969) 27-30. 49-51.
ROPS, Daniel, ivot Isusa Krista. Preveo PAN SU, profesor. Zagreb 1967, 188 str.
RUPI, Ljudevit, Samoubojstvo jedne kritike ili Grka filozofska kritika Biblije: DP XXIXXII/1970, sv. I-IV. 179-203 [kritika Bonjakove kritike Biblije]. Sin ovjeji: Novi
katekizam. Zagreb, Stvarnost, 1970, 79-252.
AGI-BUNI, Tomislav, Drugovanje s Bogom. Otajstvo Kristova uskrsnua (3): GK 1971, 13, 7.
- Oekujemo Sina njegova s neba kojega je uskrisio od mrtvih (I Solunjanima 1,10): GK
1971, 7, 5.
- Rascvat ivota kroz vrata smrti. Otajstvo uskrsnua Kristova: GK 1971. 10, 7.
KRINJAR, Albin, ADALBERT REBI, Isusovo uskrsnue. Izvjea, vjera i injenice. Izd.
Kranska sadanjost, Zagreb 1972: OZ 28 (1973) 286-300.
- Eugen Werber, Kranstvo prije Krista Zagreb - Liber - 1972: O 28 (1973) 88-102.
- Odgovor prof. A. Rebiu glede moje recenzije njegove knjige o Isusovu uskrsnuu: OZ 29
(1974) 81-106.
Tko je za vas Isus Krist O 1971. 1. 75-76 [kratki odgovori raznih ljudi].
TOMI, Celestin, Jeka s jordanskih obala (nepotp.): Ver 9 (1970):
- ovjek poslan od Boga: 1, 11
- Ivan mu je ime: 2. 31
- Dijete milosti: 3, 51
- Sin pustinje: 4, 71
- Pretea 5, 90-91
- Prorok Previnjega: 6, 110-111
- Krstitelj: 7, 130-131
- Otajstvo Kristova krtenja: 9, 170-171
- Zarunikov prijatelj: 10, 195
- Kunja ljubavi: U/12, 211
- Tajna njegova nastupa: Ver 12 (1973)
= A vi za koga me drite 1, 21
= Obratite se: blizu je kraljevstvo nebesko: 2, 49
= Mesijansko ustolienje: 3. 79

TORELLO, Joan B, Inkarnacija i psihosomatika: Svesci 4-5/li-panj-kolovoz 1967, 57-59.

'U ranu zoru uskrsnu': VIR 1 (1974) 1. 18.
VILI, Grga, Isus iz Nazaretu. Pokuaj povijesnog pogleda na ivot i rad: Juki br. 1. Sarajevo
1971, 75-101.
WERBER, Eugen, Kranstvo prije Krista Zagreb, Liber, 1972. 240 str. [Kumranska otkria].
ZOVKI, Mato, Adalbert Rebi, Isusovo uskrsnue. Izvjea, vjera i injenice. Ralamba
novozavjetnih izvjetaja o uskrsnuu Isusa Krista. Zagreb 1972: BS 42 (1972) 286-288.
- Novozavjetni izvjetaji o Isusovu uskrsnuu kao egzegetski i hermeneutski problem: CuS 7
(1972). 274-277.
UVI, Nikola, ivot Isusov u novijoj literaturi: BS 22 (1934) 254- 279.
MARIJA
BENIGAR, Aleksa, Nazaretska Djevica u Bibliji: Marijin Trsat 2 (1968) 1, 5-6; 2, 5-6; 3, 4-5; 4, 45.9; 5, 3-5; 6, 4-5.8; 3 (1969) 1 (11), 6-7; 2 (12), 7.10; 3 (13), 9-10; 4 (14), 3-4; 5 (15), 3-4;
6 (16), 9-10; 4 (1970) 1 (17). 3-4; 2 (18). 3; 3 (19), 4-5; 4-5 (20-21), 10.
BRAJI, Rudolf, Ljudskost B. D. Marije, supruge i majke: U slubi ivota, Zagreb, Bogoslovsko
sjemenite. Sekcija za studij obitelji, str. 18-27.
GASS, Filibert (preveo), Biblija o Djevici: UB 4 (1969) 13, 55-84.
GAECHTER, Paul. Marija u Bibliji. Preveo Adalbert Rebi (Biblioteka Rije 5). Zagreb, KS,
1970, 29-127 str.
JABLANOVI, Tomislav, Marijini privilegiji prema islamskim izvorima vjere: OZ 1971, 6. 553560.
REBI, Adalbert, Marija prva kranka. to Novi zavjet govori o Mariji: VIR 1 (1974), 2, 10-12.
- Svjedoanstvo Biblije o Mariji: BS 41 (1971) 193-200.
RUPI, Ljudevit, Marija i obitelj: BS 42 (1972), 192-201.
TOMI, Celestin, Komentar Navjetenja: Ver 11 (1972)
= I Rije tijelom postala: 1, 29
= Povijesni okvir: 2, 58
= Marija ki sionska: 3, 87
= Gospodin s tobom, 5, 130
= Majka Mesije Kralja: 6. 166
= Djevica i Majka: 7, 183
= Marija - zarunica Duha Svetoga: 8, 229
= Marija - krinja zavjetna: 9, 251 = Marija - Majka Boja: 10, 285
= Slubenica Gospodnja: 11, 297
= Marija - vjernica; 12, 333
= Roen od Marije Djevice (Natus de Maria Virgine): BS 41 (1971) 281-292.'

DJELA APOSTOLSKA
BEZIC, ivan, Novi Duhovi?: CuS 9 (1974) 253-262 [o pentekostalnom pokretu Katolikoj crkvi].
DUDA, Bonaventura. Iz Djela apostolskih (Urod i egzegeza Dj 1-2). (Zagreb 1973), 41 str.
(ciklostilom).
- Nacrt teologije Djela apostolskih: UB br. 6, 1969, 76-85.
TOMI, Celestin, Uloga ene u duhovskoj Crkvi: O 29 (1974) 451-455.
PAVAO I NJEGOVO DJELO
COCE, don Frano. Sveti Pavao svjetski misionar: VB 22 (1969) 10-12.
DUDA, Bonaventura, Apostolsko djelo kao bogosluenje: BS 33 (1963) 1, 81-91.
- Kako vjerovati Komentar Poslanici Hebrejima, gl. 11. (Metanoja 22-23). Zagreb. KS,
1972. 60 str.
- Kristovo sveenitvo prema Poslanici Hebrejima: BS 41 (1971) 44-53.
- Pavao molitelj: BS 43 (1973) 37-52.
- Shematski prikaz Poslanice Hebrejima: UB 7/1967. 129-131 (ciklostilom).
FUAK, Jerko, Kristoloki himan Fil 2. 6-11; BS 40 (1970) 203-207.
- Uvodni hvalospjev Poslanice Efeanima: Svesci 15/1969, 67-69.
HOLZNER, Josef. Pavao. Njegov ivot i poslanice. Preveo Petar Hess. Zagreb 1968, 564 str. +
zemljopisna karta.
KRESINA, Ante, Pojam obnove i zrelosti kranskoga ivota po sv. Pavlu: BS 36 (1966), 315-322.
LYONNET, Stanislav, Zakon ili Evanelje (Metanoja 34). Zagreb. KS, 1973, 54 str.
MANDAC, Marijan, Tumaenje Rim 6,1-14 s posebnim osvrtom na krsni nauk:'BS 43 (1973) 225242.
S. Marie-Monique. Epifanija Boga: Uvod u teologiju I. (Biblioteka Prirunici 8). Zagreb, KS,
1972, 171-220.
MARKEI, Luka, Izgradnja Crkve prema Prvom pismu Korinanima (Disertacija). Sarajevo
1972, 129 str. (ciklostilom).
PALUNKO, Vicko, Odgovor na kritiku Malta ili Mljet o mojoj Meliti: BS 3 (1912), 146-165;
242-263; 409-416.
REBI, Adalbert, Sveti Pavao, progonjeni suanj Kristov: CuS 8 (1973) 318-326; 9 (1974) 19-30.
KRINJAR, Albin, Doputa li sv. Pavao drugu enidbu rastavljenima (1 Kor 7, 27 si.): O 29
(1974) 174-175 [kritika prijevoda DUDA-FUAK].
- Pavlove poslanice (Corpus Paulinum). Uvod u Pavlove poslanice. Izabrana egzegetska
pitanja, Zagreb 1971. 105 str. (ciklostilom).
VIMER, Rudolf, Malta ili Mljet: BS 2 (1911) 217-235; 313-334.
- Ne Mljet ve Malta: BS 4 (1913) 313-328; 436-455.
WEISSGERBER, Josip, Sukob sv. Petra i sv. Pavla: VB 24 (1971) 94.

YVSS IVONIDES, Orija kranstva. Romansirani ivotopis sv. Pavla apostola. Zagreb, HKDM
1973, 196 str.
ZERWICK, Max, Poslanica Efeanima (BibliotekaRije 10). Preveli Jasna Gali i Bonaventura
Duda. Zagreb, KS, 1974, 134 + + 4 str.
OTKRIVENJE SV. IVANA
DUDA, Bonaventura, Igra brojeva u Apokalipsi: VIR 1 (1974) 2, 33.
- Iz Apokalipse. (Biblijski niz 1). Zagreb 1966, 177 str. (ciklostilom).
LAH, Maksimilijan, Apokalipsa i kerigma: BS 34 (1964) 40-49.
- Kerigmatiko tumaenje Apokalipse: BS 35 (1965) 201-223; 36 (1966) 56-84.
- Kerigmatiko tumaenje vanijih tekstova Apokalipse: BS 34 (1M4) 216-236.
- Tko su 24 starjeine u Apokalipsi (4,4): BS 32 (1944) 162- 169.
ZAGODA, F, Nikolaj Morozov: Objavljenje Ivanovo: BS 4 (1913) 198-302.
UVI, Nikola, Novija vrela kritiara Apokalipse: BS 22 (1934) 141-iSt
- Otkrivenje je proroka sv. knjiga: BS 22 (1934) 330-346.
- Otkrivenje sv. Ivana i apokrifi: BS 22 (1934) 47-68.
- Sastav Otkrivenja sv. Ivana: BS 21 (1933) 236-245; 283-296.
- Tumaenje Otkrivenja Sv. Ivana: BS 23 (1935) 17-46.