Michel Tournie / Miel Turnije

O RODU I SPECIFINIM RAZLIKAMA

Definiciju ini rod u uem smislu i specifina razlika. Definisati, naime, znai svrstati jednu nepoznatu
stvar u poznati rod i istovremeno je razluiti od ostalih stvari koje sadri taj isti rod; specifinom
razlikom nazivamo onu pomou koje razlucujemo vrstu od roda ili ostalih vrsta u rodu, a rodom u uem
smislu onaj u koji vrsta direktno spada.
(Larousse)
Klasina logika nas, dakle, ui da se dobra definicija sastoji od roda u uem smislu i specifine razlike
definisanog. Na primjer: ako kaem da je ovjek razumna ivotinja, ''ivotinja'' je rod najblii ovjeku
(blii nego ''ivo'' ili ''bie"), a ''razuman'' je specifinost koja omoguava da ga razlikujemo od drugih
ivotinja. Aneo je ''razumno'' bie, ali nije ivotinja. Pas jeste ivotinja, ali nije razuman itd.
Ova definicija definicije je dragocjena stoga to se ini da je u svakom sluaju bitno da sve pojedinano
ima i rod i specifinu razliku; u protivnom, tonemo u neodredivost. Osobito kad je knjievnost u pitanju.
Uistinu, bilo bi zanimljivo primijeniti ovaj sistem pri deifrovanju nekih knjievnih djela. Primijetiemo,
nesumnjivo, da je vrijednost svakog djela odreena kako rodom, tako i specifinom razlikom - i da iz
jednog i drugog mogu proistei nedostaci. Naime, u nekim djelima specifinost je naglaena do
bizarnosti, tako da gube svaku univerzalnu vrijednost. Jer, ako je dobro biti ''originalan'', redovno se
pokae loim biti potpuno ''na svoju ruku''. To je sluaj sa veinom takozvanih ''regionalnih'' autora. Da bi
italac u njihovim djelima mogao uivati, mora na odreeni nain sauestvovati - po mogunosti voditi
porijeklo iz iste oblasti. To su ''naki'' pisci, koji nas podsjeaju na dobro vino i narjeje zaviaja, ali koje
treba konzumirati na licu mjesta jer im, kao i vinu iz rodnog kraja, putovanje kodi. Specifinost nekog
djela moe biti sm jezik. Pojedini dijalektalni izrazi, poseban vokabular - ni mutan, ni providan, ali na
neki fini nain prozraan - daju mu jedinstvenu dra. No, time se neumitno krug potovalaca suava, jer
takvo djelo esto nije kadro podnijeti iskuenje prevoenja. Ljubitelji njemake knjievnosti, na primjer,
znaju iz iskustva da bez tekoa mogu itati Goetheov i Schillerov ''univerzalni'' njemaki, a da im se s
druge strane, zna desiti da razbijaju glave kad su u pitanju njima vremenski bliski pisci kao Storm,
Mrike, Rosegger, pa ak i Theodor Fontane, iji klasicizam odlikuje znaajna primjesa brandeburkog
dijalekta.
Moramo priznati da ni Henri Pourrat niti Henri Vincenot nemaju primjetnog internacionalnog znaaja.
Mi, koji ih volimo i s radou uvijek iznova itamo, u toj relativnoj neodreenosti vidimo neke vrednosti.
Vrlo vano to ih ne itaju na Kamatki! Bitno je da su stalno na naem nonom stolicu! All, ima i onih
koje, sa pravom ili ne, drimo za ''velikane'' i duboko smo povrijeeni kad ih ne naemo u knjiarama
Rejkjavika ili Seula. Tu su: Giono, Colette, Albert Cohen. Ovaj posljednji je, istinu govorei, bio posve
originalan: svoju specifinost bi bijesno, kao kakav amar, opalio sagovorniku u lice! Sjetite se samo kako
je uno istupio protiv Marguerite Yourcenar u jednoj od emisija ''Radioscopie'' Jacquesa Chancela. ''Ja
sam orijentalni Jevrejin. Kod nas ene ne piu knjige. Mjesto im je u kuhinji!'' Neemo prenijeti - ni zbog
njega, a ni nje - nastavak ovog vrijeanja. Podsjetiemo samo na miljenje Marcela Pagnola, njegovog
prijatelja iz djetinjstva (zajedno su odrasli u Marseilleu): ''Albert, ti umilja da si zajedljiv! A upravo si
zbog svoje naivnosti divan!''

U stvari, specifinost moe postati zlokoban otrov - pretjeranom upotrebom dovodi do neuspjeha i
sterilnosti. Efikasno sredstvo za ogranienje negativnih posljedica je u istovremenom njegovanju dvaju ili
vie specifinih svojstava. Tako ovjek, koji bi bio prisiljen da svoju toksikomaniju zadovoljava samo
alkoholom, uspijeva preivjeti koristei lo duhan i sijaset lijekova (to je rjeenje Jean-Paula Sartrea).
Francoisa Mauriaca nije zarobila sopstvena specifinost zahvaljujui tome to je inspiraciju crpio iz tri
izvora, od kojih bi svaki zasebno bio poguban za njegovo stvaralatvo. U njemu je postojao Bordoleanin,
hrianin i potisnuti homoseksualac. Ta trostruka diferencijacija stoji u ravnotei; zbog toga to je
neobinog karaktera, moe izgledati ak neutralisana. Zapaamo da je i Julien Green usvojio slinu
formulu, s tim da je elemenat ''Bordoleanin'' zamijenio oivljavanjem svog amerikog porijekla (u
djelu Jug u dubini).
Meutim, sigurno je da svaka specifinost gradi uzani prolaz, ali zbir nekoliko specifinosti nikada ne
ini iroki prolaz. Takvim djelima prijeti opasnost da vremenom imaju sve manje italaca.
Postoji i druga grupa: to su veliki umovi, koji se obraaju najiroj publici, zapravo cijelom ovjeanstvu.
Njihova je vrijednost u plemenitosti i irini. Ovdje prvenstveno mislimo na Tolstoja, ovjeka roda ''par
excellence'', te, kao takav, suprotstavljen Dostojevskom, koji je do kraja ovjek osobenosti. I njemu prijeti
opasnost; Gide - volei vie Dostojevskog - uporedio ga je sa slikarem Detailleom, koji svoju
velianstvenu viziju slika pod slabim snopom svjetlosti ateljea. Ali, literarna igra koju ovdje
upranjavamo bolje pristaje zvijezdama drugog reda - njima se lake ovladava, one jasnije govore.
Romain Rolland, tvorac romana-rijeke, koji tee prema ogromnoj delti bistrih i toplih voda, primjer je za
rod, sa svim nedostacima i kvalitetima. On sebe vidi kao sljedbenika Spinoze, Goethea i Tolstoja. Godine
1914, nakon objave rata, on ima hrabrosti da kae ''ne'' nacionalistikim histerijama sa obje strane Rajne.
Izbijanje revolucije u Rusiji 1917. on shvata kao finale Beethovenove Devete simfonije. Ovim rijeima se
obraa sovjetskom narodu: ''Neka vaa revolucija bude revolucija jednog zdravog, bratskog, humanog
naroda. Izbjegavajte krajnosti u koje smo mi upali... Budite tolerantniji nego to smo mi bili.'' I on, zbog
toga to nema ''zajedljivosti'' u sebi, zna biti zadivljujue naivan. Avaj! Ali ko danas ita Romaina
Rollanda? Njegov se stil uglavnom smatra labavim, njegov neizmjerni idealizam odve blijedim. Junak
romana o Jean-Christofu ne slui na ast prezimenu Krafft koje mu je autor dao. A italac se pita po emu
bi se to djelo, tako krasno upueno cijelom ovjeanstvu, njega lino ticalo.
Eto, to su opasnosti roda''. Nakon Romaina Rollanda, mnogo je pisaca nastavilo tradiciju romana-rijeke:
Roger Martin du Gard, Jules Romains, Jean-Paul Sartre. Kod ovog posljednjeg, graanina, funkcionera,
ne-Jevrejina, heteroseksualca, svijest da mu nedostaje specifinost pomou koje bi stvorio djelo koje e
imati odjeka, iskazana je matanjima o preobraenju. Zamilja da je Jevrejin bjegunac iz logora smrti,
homoseksualac i kradljivac kao Jean Genet, proleter, dakle komunist, Alirac i terorist FLN-a itd.
Posjeuje Baadera u zatvoru. Da je danas iv, fantazirao bi o sidi.
Alternativa izmeu roda i specifinosti vrlo brzo za pisca postaje dilema puna zamki. Sigurno da djelo,
neosporne vrijednosti prevazilazi tu protivurjenost. Kako? Recepta nema, ali ima mnogo primjera
uspjenog ishoda; svaki je originalan. Nema sumnje da je Thomas Mann njemaki pisac, i to najvei
Nijemac meu njemakim piscima. To specifino svojstvo, puno zamki, zamalo da ga uniti. U vrijeme
rata 1914, bio je obuzet nacionalistikim strastima i zagrieno branio stav o njemakoj superiornosti.
Neki njegovi spisi iz tog doba prilie nekom pruskom Mauriceu Baresu. Kasnije, poraz 1918. i kriza
1929. od njega su mogli nainiti oficijelnog pisca III Rajha. Tada bi postojala dva Manna: jedan,
Heinrich, ljeviar, i drugi, Thomas, krajnji desnicar. estinom kojom se suprotstavio nacistima moe se
mjeriti evolucija kroz koju je proao u tom zapravo kratkom vremenskom periodu izmeu rata 19141918. i uspona nacista na politiku scenu. Primoran da emigrira 1933, on u Sjedinjenim Drvama
pie Doktora Faustusa, najnjemakiji od svih romana o Njemakoj. Da je istu ideju razradio svojim
umom od 1914, itala bi ga samo aica fanatika. Dolazak Hitlera na vlast i drugi svjetski rat stavili su

taku na preobraaj specifinosti Thomasa Manna - njegovog nacionalnog osjeanja, to mu je bilo od

izvanredne koristi. To je takozvani ''bljesak specifine razlike''.
Naveli smo neke vatrene kletve Alberta Cohena. Neosporno, vrijednost jednog dijela njegovog
stvaralatva umanjila je kruta odanost korijenima. Ali, ponekad mu polazi za rukom da uklopi svoju
''specifinost'' u izvestan osjeaj univerzalne irine. Ishod tog spoja oprenih nadahnua je jedinstven po
snazi i ljepoti. Prvenstveno mislimo na Knjigu o mojoj majci. Jer, iako on svoju majku uporno, do kraja,
opisuje kao skromnu, itaj ogranienu enu, ije se jevrejsko-mediteransko porijeklo ogleda u stotinu
smijenih osobina, s druge strane je u njoj otjelotvorena sva istota majinskog samoprijegora. Otuda se
ona, onim najsenzibilnijim, najplemenitijim to nosi u sebi, tie cijelog ovjeanstva. To je takozvana
''sublimacija specifine razlike''.
Tekst Michela Tourniera Le genre et la difference
prenosimo iz asopisa Lettre, br. 15, zima 1987.
Sa francuskog D. Dizdarevi
Preuzeto iz : Delo, br. 34, 1988