Fridriech Nietzsche

IZ PISAMA FRANZU OVERBECKU

2. jula 1885.
Svaki dan dva do tri sata diktirao, ali moja filozofija, ako imam pravo tako nazivati ono to me
maltretira do u korijenje mojega bia, vie nije priopiva, u najmanju ruku ne tiskom. U
meuvremenu eznem za tim da s Tobom i Jacobom Burckhardtom odrim tajnu
konferenciju, vie da bih pitao kako vi zaobilazite tu nevolju nego da bih vam pripovijedao novosti.
Vrijeme je inae bezgranino povrno i ja se dosta esto stidim toga da sam ve publice kazao toliko
toga to ni u koje vrijeme, ak ni u puno vrednijim i dubljim vremenima, ne bi spadalo pod
publiku. Upravo usred slobode tiska i slobode drskosti ovoga stoljea kvare se ukus i instinkti,
i ja sebi za uzor stavljam sliku Dantea i Spinoze, koji su se bolje razumjeli u usud osamljenosti.
Dodue, njihov je nain miljenja, usporeen s mojim, bio takav koji je doputao
podnijeti osamljenost; a naposljetku za sve one koji su bilo kako jo za drutvo imali Boga jo i
nije bilo onoga to ja poznajem kao samou. Meni se ivot sastoji u elji da sa svim stvarima
bude drukije nego to ih ja poimam i da mi netko moje istine uini nevjerojatnima.
12. novembra 1887.
ini mi se da se za mene zakljuuje nekovrsna epoha; vie no ikada tu je umjesan jedan pogled
unatrag. Deset godina bolesti, vie od deset godina, i ne tako jednostavno bolesti za koju bi bilo
lijenika i lijekova. Zna li zapravo itko to me je inilo bolesnim? to me je duge godine vrsto
dralo u blizini smrti i u enji za smru? ini mi se da ne zna. Izuzmem li Richarda Wagnera, nije
mi dosad nitko u susret izaao ni tisuitim dijelom strasti i patnje, da bi se sa mnom sporazumio; na
taj sam nain osamljen bio ve kao dijete, a to sam i jo danas, u svojoj etrdeset i etvrtoj godini
ivota. Ovo strano desetljee koje imam za sobom dalo mi je obilno okusiti to znai samoa,
osamljenost i nezatienost patnika koji nema sredstava ni za to da bi se ouvao, da bi se obranio.
Izuzmem li svojega prijatelja Overbecka (i uz to jo troje ljudi) gotovo se svako koga poznajem u
posljednjih deset godina s nekom apsurdnou oeao o mene, ili s uznemirujuim optubama ili u
najmanju ruku u formi sramotne neskromnosti (kao posljednji sad i Rohde, taj nepopravljivi prostak
[Flegel]). To me je, da kaem ono najbolje u tomu, uinilo neovisnijim, ali moda i tvrim i spram
ljudi prezrivijim nego to bih to sam elio. Sreom posjedujem dostatno esprit gaillard da bih se
mogao s vremena na vrijeme s tim sjeanjima aliti jednako kao i sa svim ostalim to se tie mene, a

povrh svega imam jednu zadau koja mi ne doputa puno na sebe misliti (zadau, sudbinu ili kako
god se to htjelo zvati). Ta me zadaa uinila bolesnim, ona e me opetovano uiniti zdravim, i ne
samo zdravim, nego i ponovno spram ljudi prijateljskijim i sve to tomu pripada.

3. februara 1888.
Ja sam takoer veoma djelatan i obrisi jedne bez ikakve dvojbe goleme zadae koja sad stoji preda
mnom sve se jasnije izdiu iz magle. Bilo je u meuvremenu sumranih sati, bilo je cijelih dana i
noi kad vie nisam znao kako ivjeti i kad me je spopadalo crno oajanje kakvo dosad jo nisam bio
doivio. Unato tomu znam da se ne mogu iuljati ni natrag ni desno ni lijevo: ja uope
nemam izbora. Ta logika sad me jedina odrava: sagledano sa svih drugih strana moje je stanje
neizdrivo i do torture bolno. Moj posljednji spis [Uz genealogiju morala, prim. prev.] odaje neto od
toga: u stanju luka napetog do skoka dobro dolazi svaki afekt, samo ako je silovit. Sad ne treba od
mene oekivati lijepe stvari: ba kao to se ni od ispaene i izgladnjele ivotinje ne smije
zahtijevati da svoju rtvu razdere s ljupkou. Dugogodinji manjak zbilja okrepljujue i
ozdravljujue ljudske ljubavi, apsurdno osamljenje [Vereinsamung], koje sa sobom donosi to da
gotovo svaki ostatak zajednice s ljudima biva samo uzrokom povrijeenosti: sve to pripada onomu
najgorem i za sebe ima samo jedno pravo, naime to da je nuno.

S njemakog preveo Mario Kopi

[Nietzsche-Briefwechsel. Kritische Gesamtausgabe, hrsg. von Giorgio Colli und Mazzino
Montinari, Berlin: W. de Gruyter, 1975.]