Tip i antitip

a iljastim prozorima podno velike rue junog transepta

gotike katedrale u Chartresu prikazani su evanelisti kako
jau na ramenima proroka: Matej na Izaiji, Marko na Danielu,
Luka na Jeremiji, Ivan na Ezekielu. U Chartresu je u 12. stoljeu
djelovala filozofska kola koja je tendencije rane skolastike znala
povezati s klasinom, poglavito neoplatonikom tradicijom. Jedan
od najveih predstavnika te kole bio je Bernard iz Chartresa koji
je govorio da on i njegovi suvremenici svoje znanje duguju poloaju patuljaka na ramenima divova.15 Ta je predodba mogla djelovati na neobinu ikonografiju katedralnih prozora. No struktura
je slike, zapravo, posve tradicionalna, ona ilustrira konkordiju, suglasje Starog i Novog zavjeta, osnovu kranskog interpretiranja
Biblije. Novum Testamentum in Vetere latet, et in Novo Vetus patet,
rimuje sv. Augustin.16 Stari zavjet, u likovnim umjetnostima prikazivan kao Sinagoga s povezom na oima, slijep je i ne razumije samoga sebe. Razumjeti ga se moe samo u svjetlu Novog zavjeta, koji se prikazivao kao Ecclesia otvorenih oiju. Crkva je bila
Sunce, a Sinagoga Mjesec koji svoje svjetlo duguje Suncu. Stari je
Rijei pripisane Bernardu iz Chartresa prenosi Ivan od Salisburyja, Metalogicon, III, 4 (Gnther Binding, Der frh- und hochmittelalterliche Bauherr als
sapiens architectus, Darmstadt 1998, str. 181). O koli iz Chartresa: Etienne
Gilson Philotheus Bhner, Die Geschichte der christlichen Philosophie, Paderborn
Be Zrich 1937, str. 333 i dalje; o Bernardu iz Chartresa: Friedrich Ueberweg, Grundriss der Geschichte der Philosophie der patristischen und scholastischen
Zeit, 8. izdanje priredio Max Heinze, Berlin 1898, str. 199, 201-202.
16
Novi zavjet u Starom se skriva, Stari se Novim razotkriva, Augustin, Quae
stiones in Heptateuchum, 2, 73.
15

19

zavjet dakle podreen Novom zavjetu, to se iz Bernardovih rijei

ne razabire. Kao to e sv. Kristofor, legendarni Kristonoa, teko
nositi Krista, tako starozavjetne proroke teko optereuju novozavjetni evanelisti. Oni svoju visinu, dodue, duguju prorocima,
ali proroci njima duguju svoju veliinu. Evanelisti ne bi bili tako
visoko da svojom interpretacijom nisu povisili proroke. Izaija dakle sebe nije razumio tako dobro kao to je Izaiju razumio Matej o Matejevim interpretima da i ne govorimo. To retrogradno
interpretacijsko svjetlo, prema kojem e se ravnati i obrnuto odbrojavanje godina prije Krista, duboko e obiljeiti tipologiju nae
povijesti tama e povijesti, tono prema naoj neoplatonikoj
shemi, urastati u svjetlost vlastite interpretacije. Tipologija to je
teoloko umijee uoavanja paralela izmeu starozavjetnih tipova
i novozavjetnih antitipova.17 Ili obrnuto. A Mateja na ramenima
Izaije psihologija e protumaiti kao svijest koja je uzjahala vlastitu podsvijest.
Na samom poetku kranstva javio se jedan trijezan glas
protiv suglasja Starog i Novog zavjeta: gnostik Markion, koji je
u Rimu na poetku 2. stoljea priredio svoje Evanelje, verziju
Lukina teksta bez Jeremije u podnoju, da se slikovito izrazimo.18
Ali Markion je bio protiv slikovitosti, protiv alegorije, za njega
Stari zavjet nije bio nejasna slika koja jedva eka kransku interpretaciju, nego doslovno svjedoanstvo o Bogu koji kao stvoritelj ovog groznog svijeta ne moe biti dobar. Bog koji vidje da
je svijet dobar moe biti samo zao Bog. Novozavjetni milosrdWilhelm Molsdorf, Christliche Symbolik der mittelalterlichen Kunst, Leipzig
1926, pretisak Graz 1984. Za nau temu: iako je ugled koncepcije historijski
mlai od ugleda djela, prefiguracija se nalazi u Poslanici Hebrejima, 3, 3: Veu
ast od kue ima onaj koji ju je sagradio.
18
Temeljno: Adolf von Harnack, Marcion: das Evangelium vom fremden Gott.
Eine Monographie zur Geschichte der Grundlegung der katholischen Kirche, Leipzig
1921, drugo, popravljeno i proireno izdanje 1924. Hans Leisegang, Die Gnosis,
Leipzig 21936, str. 271-280. Carl Schneider, Geistesgeschichte des antiken Christentums, Mnchen 1954, o Markionu osobito: I, str. 327-330. Kao Markionov
uitelj spominje se Kerdon za kojeg je Jahve bio samo pravedan, Kristov Otac
meutim dobar, Wolfgang Schultz, Dokumente der Gnosis, Jena 1910. str. XLII.
17

20

Vitraji ispod rue u junom transeptu katedrale u Chartresu, oko 1230: Luka na Jeremiji,
Matej na Izaiji, Ivan na Ezekielu, Marko na Danielu. Slinu ikonografiju nalazimo na
sjevernom portalu katedrale u Bambergu (13. st.)

21

ni Krist ne moe biti sin nemilosrdnog starozavjetnog Boga, izmeu novozavjetne ljubavi i starozavjetnog zakona zjapi nepremostiv zijev. Za razliku od starozavjetne doslovnosti, Evanelja
se ne mogu pohvaliti jednoznanim izriajem, premda u Markionovo doba jo nisu bila pravo ni kanonizirana, ve su bila dobrano iskvarena podsjeanjima na Stari zavjet. Markion je kritiar i restaurator. Iako je u Pavlovoj Poslanici Galaanima rije o
samo jednom evanelju (i Pavlovu skruenom priznanju kako je
neko bio prerevno odan otakim predajama), sada se objavljuju neka krivotvorena judaistika Evanelja koja govore da je otac
Isusa Krista identian s Bogom Staroga zavjeta! Svoju reviziju
Markion je temeljio na tekstu Pavlova uenika Luke, jedinom
Evanelju koje nije pisao idov. Markion je s patosom izotrio
paulinsku misao da je Krist svojom smru iskupio ljude od Stvoritelja svijeta.19 ovjek se Otkupljenjem ne vraa u Oevu kuu,
nego mu se otvara krasna stranost herliche Fremde, kae u studiji o Markionu i evanelju stranog Boga moderni teolog Adolf
von Harnack, izraavajui veselje to se smio baviti tako duboko religioznim i intelektualno istim ovjekom koji je otklanjao
sav kasnoantiki sinkretizam, alegoriju i sofistiku. Evanelje dakle treba oistiti od starozavjetnih natruha, a interpretaciju treba
temeljiti na istim Kristovim figurama, a ne na njihovim prefiguracijama. Crkva nije prihvatila Markionovu dijakronijsku izmu, nije htjela izgubiti starozavjetni temelj, ma kako labilan bio.
Moda smijemo rei: nije htjela doslovnou suziti interpretacijski prostor. Zanimljivo bi bilo nagaati kako bi izgledala naa
povijest da se Crkva priklonila Markionovu interpretacijskom
modelu, to bi se dogodilo da je progres ostao bez svoje interpretacijske sjene. Moderni povjesniari mogu pomiljati da su sljedbenici Markionove sekte, meutim ne bi smjeli zaboraviti da im
je predmet duboko konkorda(n)tan.
Danas se, donekle s pravom, govori o kranstvu prije Krista.
Pomne su analize pokazale da je gotovo sve to je Isus rekao reeno
19

Adolf von Harnack, nav. dj., str. 132.

22

ve negdje drugdje i prije na jednom mjestu Isus ak citira Ezopa, spominje trsku koju vjetar ne slama jer se pred njim saginje.20
Jedna je misao meutim posve originalna: parabola o izgubljenom
sinu. U umjetnikom remekdjelu nepremaive formalne ljepote
(Carl Schneider)21 portretirana su dva sina. Jedan itav ivot ostaje
u oevoj blizini, ini sve to mu otac nalae ali iz poslunosti, ne
iz ljubavi. Premda mu otac ne e uskratiti plau, pravom e ljubavi
obasuti sina koji ga je bio napustio, koji je ivei razvratno u dalekoj zemlji spiskao svoja dobra, ali koji se s ruba svoje propasti skrueno vratio ocu ne kao sin, nego kao sluga. (Postoji li ita ovjenije?, pitao se Gauguin pred Rembrandtovom interpretacijom te
teme.) Za prvog sina i farizeje njegova kova oeva je originalnost bila prevelika, nisu ga mogli razumjeti. Ta nisu li dotad zajedno s Psalmistom molili neka na grenika samo padaju sve vei
i vei grijesi da se nikad ne domogne pravednosti?22 Nova je ljubav doista stajala na ramenima nepoznatog, a ne starozavjetnog
Boga, kako bi rekao Markion.
Da je Markion bio dosljedan (i da mu je na raspolaganju stajalo znanstveno orue jednog Adolfa von Harnacka), njegovo bi
Evanelje tvorila samo pria o izgubljenom sinu ako mu zazornom ne bi bila njezina literarna forma, slikovitost i neizravnost.
Doista, mnogo je tee zamisliti obnaenu formu te slavne parabole
nego izmiljati njezine tipoloke pretpostavke i posljedice. Prispodoba se tako smatrala tipom evaneoskih prizora Marija Magdalena
pomazuje Gospodinu noge i Uskrsli Krist ukazuje se uenicima i
s njima blaguje i antitipom starozavjetnih prizora Izak blagoslivlja Jakova i Abraham daruje Izaku nasljedstvo.23 Broj prizora koji
se prepoznaju u paraboli i prepoznaju parabolom moe neogranieno rasti, parabola je uklijetena izmeu prizora to prethode i slijede
poput krunice izmeu mnogokutova koji je pokuavaju iscrpsti.
20
21
22
23

David Flusser, Jesus, Reinbek 1968, str. 38.

Carl Schneider, o paraboli o izgubljenom sinu: nav. dj., I, str. 30.
Psalam 69 (68), 28.
Knjiga Postanka, 27, 33 i 25, 5.

23

Rembrandt, Povratak izgubljenog sina, bakropis, 1636. Slika sa slinim prizorom

(ulje na platnu, oko 1669) nalazi se u Ermitau u Sankt Peterburgu.

24

Prastara Eudoksova i Arhimedova metoda racionalnog iscrpljivanja iracionalne krunice izvrsna je slika svake egzegeze.
U geometriji interpretacije vanu ulogu ima simetrija, ponajprije ona zrcalna: u antitipu se zrcali tip, u Mariji Eva. Ono to je s
Evom izgubljeno, s Marijom je vraeno povratak izgubljene keri. Je li netko primijetio da Marijino neprotumaivo djevianstvo
ima veze s tipolokom simetrijom? Sv. Jeronim je neto slutio kad
je u latinskom prijevodu aneoskog pozdrava Mariji u prizoru Navjetenja prepoznao inverziju Evina imena:24

EVA AVE

Jan i Hubert van Eyck, Navjetenje s Gentskog oltara, 1432, St. Bavo, Gent.

Kod Van Eycka aneo i Marija razgovaraju u protupomaku:

ECCE ANCILLA DOMINI

AVE GRATIA PLENA

Evanelje po Luki, 1, 28, prema Jeronimovoj Vulgati (u grkom izvorniku

stoji ). Druga strofa himna Ave maris stella, u novije doba pripisanog opatu
Ambrosiusu Autpertusu (8. stoljee), potvruje tipoloku interpretaciju: Sumens
illud AVE / Gabrielis ore, / Funda nos in pace, / Mutans EVAE nomen (Primila si
AVE / S usta Gabriela, / Mirom nas ukrijepi, / Mijenjaj ime EVI).
24

25

Fra Angelico, Navjetenje, 1430-1432, Prado, Madrid. Slino i Navjetenje, 1433-1434,

Dijecezanski muzej, Cortona, i Navjetenje, oko 1440, iz samostana Montecarlo, danas
u muzeju bazilike Santa Maria delle Grazie, San Giovanni Valdarno.

Fra Angelico nam pokazuje (na Navjetenjima u Pradu,

Cortoni, Montecarlu) da je prizor Navjetenja simetrian prizoru
Izgona iz raja (perspektiva mu omoguuje da konceptualno izjednai prividno nejednake prizore). Tako se diminucija Evina grijeha
u simetrijom obesnaenu vremenu neoplatoniki komplementira
augmentacijom Marijina spasa:

EVA

MARIJA

djevica-ena-majka

majka-ena-djevica

U svetitu venecijanske crkve San Cassiano suelice stoje dvije velike Tintorettove slike, Raspee i Kristov silazak u limb.
Na lijevoj slici, na uzlaznoj se dijagonali susreu pogledi Marije iz
26

Tintoretto, Raspee, 1568, San Cassiano,

Venecija.

Tintoretto, Silazak u limb, 1568, San

Cassiano, Venecija.

donjeg lijevog kuta i Isusa na kriu gore desno. Taj nezaboravni

pogled (Max Dvok)25 na desnoj slici simetrino Krist s gornjeg lijevog ruba pakla vraa goloj Evi dolje desno.
Za tipoloku je jednadbu meutim jo vanija translacija,
simetrija aplicirana na nereverzibilnu zraku. Za razliku od zrcalne
simetrije koja pomalo neugodno evocira pogansko kruno vrijeme, translacija je vjerna slika nereverzibilnog kranskog vremena,
kranske povijesti, kranske interpretacije. Odnos izmeu tipa i
antitipa moe se prenositi (translatio znai prijenos), ali se ne moe
izokretati: neki prizor moe biti tip i antitip, lik i protulik, ali antitip je uvijek poslije tipa, a tip uvijek prije antitipa. Na proroku sjedi
evanelist, na evanelistu, recimo, Augustin, na Augustinu Jansenius na glavi ne stoji nitko. Jednako je solidno naslagana i interpretacijska etveroslojnost o kojoj na leima kranskih egzegeta
govori Dante u Gozbi:
Valja znati da se spisi mogu shvaati i objanjavati prema etirima njihovim smislovima. Prvi se zove doslovni, a to je onaj koji se ne
protee dalje od slova praznih rijei, kao u pjesnikim priama. Drugi se zove alegorijski, a to je onaj smisao koji se skriva pod platem tih
25

Max Dvok, Geschichte der italienischen Kunst, II, Mnchen 1928, str. 155.

27

Max Ernst, Histoire naturelle, list iz ciklusa od 34 frotaa publicirana kao grafika mapa
u tehnici svjetlotiska, Pariz, 1926.

28

pria, i to je istina skrivena iza lijepe lai. Trei smisao zove se moralna
pouka, a to je onaj kojega itaoci treba da namjerno tee otkriti u spisima, na korist svoju i onih koji su spise stvorili. etvrti smisao zove se
anagogijski, to jest nadsmisao; on nastaje onda kad se izlae duhovni
smisao neega to je istinito takoer i u doslovnome znaenju, pa opisanim stvarima oznaujemo pojave vjene slave.26

Stjee se dojam da interpretacijom la prerasta u istinu, da

shvaanje nadrasta djelo. U legitimnost se nadinterpretacije ne
sumnja. Iskljuuje se meutim originalnost interpretacije: originalno moe biti djelo, a ne smisao, originalna moe biti la, a ne
istina. Istina se ne stvara, istina se samo prepoznaje. Umjetnost
je la koja nam interpretacijom pomae da spoznamo istinu, govorio je Picasso.27 I ne igramo se samo rijeima ako to interpretacijsko nadrastanje realnog djela poveemo s nadrealizmom
ne samo s ponekad doista fantastinom logikom interpretacijskih asocijacija, nego s konanom demistifikacijom stvaralatva28
u najboljim nadrealistikim djelima, u frotaima Maxa Ernsta: nita se tu ne stvara, sve se samo prepoznaje i interpretira, kao pri
gatanju iz taloga kave.

Dante Alighieri, Gozba, prijevod Pavla Pavliia, u: Djela, I, Zagreb 1976,

str. 288-289. Slino i u Danteovoj Poslanici Cangrandeu della Scali, Djela, I,
str. 569-570. Nauk o viestrukom smislu Svetog pisma potjee od helenistikog
idova Filona Aleksandrijskog. Preko Origena i sv. Augustina postao je ope
skolastiko dobro. Dante ga gotovo doslovno preuzima od sv. Bonaventure (Breviloquium, Prologus, 4, 1 i Itinerarium mentis in Deum, IV, 6), ali ga prvi primjenjuje na nebiblijsku knjievnost.
27
Pablo Picasso, Wort und Bekenntnis, prijevod Elisabeth Schnack i Paula Celana, Berlin 1957, str. 9.
28
Max Ernst, Beyond Painting, New York 1948, citirano u: Walter Hess, Dokumente zum Verstndnis der modernen Malerei, Reinbek 1956, str. 119.
26

29