Professional Documents
Culture Documents
Sabaa Tahir Žar U Pepelu
Sabaa Tahir Žar U Pepelu
S engleskoga preveo
Marko Maras
Zagreb, 2016.
Za Kashija,
koji me nauio da mi je duh jai od straha
Prvi dio
RACIJA
PRVO POGLAVLJE
Laia
Moj stariji brat stigao je kui u mrane sate prije zore, kad poivaju
Dini (arap. al-jinn) - najstarija bia na Zemlji. Izgledaju poput ljudi, no vii su,
razvijeniji i bri, ali manjih intelektualnih sposobnosti. Poput ljudi, i oni jedu, piju,
mukog su ili enskog roda, sklapaju brakove, koluju se, no ne grade graevine niti
razvijaju ikakvu tehnologiju, gospodarstvo ili umjetnost. ivotni im je vijek izmeu tri i
etiri tisue godina. Postoji nekoliko vrsta dina: dini koji mogu brzo trati i visoko
skakati, krilati dini koji mogu letjeti, dini koji mogu dugo boraviti pod vodom i
DRUGO POGLAVLJE
Elias
TREE POGLAVLJE
Laia
polako koraa prema meni. Gleda me u oi kao da njui moj strah, kao
kobra koja hipnotizira rtvu.
Ne, molim vas, ne. Nestati, elim nestati.
Krabulja trepne, a u oima mu ugledam neki osjeaj na koji nije
navikao - iznenaenje ili zaprepatenje, teko je rei. Nije vano. Jer u
istom asu Darin skae s poda. Dok sam se ja grila od straha, on je
olabavio konop. Ruke mu se pruaju kao pande dok se baca na krabulju
da ga zadavi. Gnjev mu daje lavovsku snagu, i na trenutak je isti kao
majka, sa sjajnom kosom boje meda, vatrenim oima i ustima koja
ivotinjski ree.
Krabulja je zagazio u lokvu krvi pokraj bakine glave, a Darin je
skoio na njega, sruio ga na pod i poeo ga udarati. Legionari su se
ukipili u nevjerici, ali odjednom dolaze k sebi i bacaju se prema njima,
viui i psujui. Darin je nekako uspio izvui no iz pojasa krabulje, no
tad su ga legionari bacili na pod.
- Laia! - vikne mi brat. - Bjei... Ne bjei, Laia. Pomozi mu. Bori se.
Ali sjeam se hladna pogleda krabulje, nasilja u njegovim oima.
Uvijek sam volio crnokose. Silovat e me. A onda e me ubiti.
Drui, povukla sam se u hodnik. Nitko me ne zaustavlja. Nitko nije
ni primijetio.
- Laia! - vie Darin. Jo ga nisam ula takvog. Bjesomunog. U klopci.
Rekao mi je da bjeim, ali da ja tako urlam, on bi se vratio. Nikad me ne bi
ostavio. Zastala sam.
Pomozi mu, Laia? zapovijeda neki glas u meni. Pokreni se. Ali tu je i
drugi glas, uporniji, jai. Ne moe ga spasiti. Posluaj ga. Bjei.
Krajikom oka ugledala sam plamen, nanjuila dim. Jedan od
legionara podmetnuo je poar. Kua e izgorjeti zaas.
- Dobro ga zaveite ovaj put. I vodite ga u eliju za ispitivanje. Krabulja se izvukao iz guve trljajui eljust. Ugledao me u hodniku, no
zastao je neobino miran. Nevoljko sam ga pogledala u oi, a on je
kimnuo.
- Bjei, djevojice - ree.
Moj se brat jo borio, a njegovi me krici probadaju. Znala sam da u
ih stalno sluati, da e mi odjekivati u uima svaki sat svakoga dana, sve
dok ne umrem ili se ne iskupim. Znala sam to.
Ali svejedno sam pobjegla.
Skuene ulice i pranjave trnice uenjake etvrti promicale su
pokraj mene kao krajolik u nonoj mori. Pri svakom koraku neto je u
ETVRTO POGLAVLJE
Elias
Dok smo Helena i ja stigli do zvonika Crne klisure, gotovo tri tisue
manje od trideset i est sati. Za dva dana moda u ja biti tamo. Krvav.
Slomljen.
- Da ujemo ostale polaznike. - Zapovjednica svrne pogled prema
nama. Kao da nas je zapuhnuo leden planinski vjetar. - Je li novak Barrius
kriv za izdaju?
- Da, zapovjednice! - Dvorite se zatreslo od bjesomunog urlika.
- Legionari - ree zapovjednica. - Vodite ga do stupa.
Graja polaznika razbudila je Barriusa iz smuenosti, i dok ga
legionari veu za stup za bievanje, on se izvija i gri.
Njegovi vrnjaci, polaznici etvrte godine, isti oni djeaci s kojima se
borio, znojio i muio godinama, topou izmama po kamenu i mau
akama po zraku. U redu viih lubanja preda mnom, Marcus
odobravajui vie dok mu u pogledu svijetli demonska radost. Bulji u
zapovjednicu sa strahopotovanjem kao da je boanstvo.
Osjetio sam neiji pogled. Promatra me jedan od centuriona meni
slijeva. Ne istii se. Podiem pesnicu i kliem s ostalima, mrzei samoga
sebe.
Zapovjednica izvlai bi milujui ga kao ljubavnika. Zatim se bi sa
zvidukom obara na Barriusova lea. Hukne tako da je odjeknulo
dvoritem, i svi polaznici zamuknu, ujedinjeni u zajednikom, premda
kratkom, trenutku suuti. Crna klisura ima toliko pravila da je nemogue
ne prekriti ih barem nekoliko puta. Svi smo ve bili vezani za taj stup.
Svi smo osjetili ugriz njezina bia.
Tiina nije dugo trajala. Barrius vriti, a polaznici mu odgovaraju
glasnim ruganjem. Marcus je najglasniji, naginje se naprijed i pljuje od
uzbuenja. Faris odobrava svojim basom. ak i Demetrius uspijeva
povikati nekoliko puta, ali zelene su mu oi prazne i zamiljene kao da je
negdje drugdje. Helena pokraj mene klie, ali u izrazu joj nema radosti,
samo stroga tuga. Pravila Crne klisure trae da izrazi bijes zbog
dezerterove izdaje. Zato ga izraava.
Zapovjednica se ne osvre na buku jer se posvetila poslu. Ruka joj se
dizala i sputala s okretnou plesaa. etala je oko Barriusa dok mu se
gre mravi udovi, zastajui izmeu svakog udarca, oito razmiljajui
kako da sljedei udarac bude bolniji.
Nakon dvadeset i pet udaraca uhvatila ga je za pognuti vrat i
natjerala ga da podigne pogled. - Gledaj ih - kae. - Gledaj ljude koje si
izdao.
PETO POGLAVLJE
Laia
ESTO POGLAVLJE
Elias
pritisnuti svoje tijelo na njezino, izvui joj ukosnice iz kose, osjetiti meke
vlasi meu prstima.
- Ovaj... Elias?
- Hmm... - Trgnuo sam se iz snatrenja. Mata o najboljoj prijateljici,
Elias. Jadno. - Oprosti. Samo sam umoran. Idemo.
udno me pogleda i kimnula prema mojoj maski, koja jo lei na
krevetu. - Moda ti zatreba.
- Da. - Pojavljivanje bez maske kanjava se bievanjem. Nisam vidio
ni jednu lubanju bez maske otkad smo navrili etrnaest godina. Osim
Helene, nitko od njih nije vidio moje lice.
Navukao sam masku i suspregnuo drhtaj zbog toga kako se eljno
spaja uz mene. Jo jedan dan. Onda u je skinuti zauvijek.
Veernji bubnjevi grme dok izlazimo iz vojarna. Plavo nebo tamni u
ljubiastu, hladi se vreli pustinjski zrak. Veernje sjene stapaju se s
tamnim kamenjem Crne klisure, pa ta zgrada poput bunkera izgleda
neprirodno veliko. Pogledom sam pretraivao sjene u potrazi za
opasnou, to je navika iz godina kad sam bio Petak. Naas mi se ini
kao da mi sjene uzvraaju pogled. Ali taj se dojam brzo gubi.
- Misli li da e auguri doi na sveanost? - upita Hel.
Ne, volio bih rei. Nai sveenici imaju pametnijeg posla, recimo da se
zakljuaju u neki podrum i itaju iz utrobe ovaca.
- Sumnjam - kaem umjesto toga.
- Valjda im dosadi nakon petsto godina. - Helena je to rekla bez
trunke ironije, no ja se lecnem pri samoj pomisli na to. Kako neka
pametna osoba poput Helene moe vjerovati da su auguri besmrtni?
No nije jedina. Bojovnici vjeruju da mo augura dolazi od toga to
ih opsjednu duhovi mrtvih. Krabulje pogotovu oboavaju augure, jer
auguri odluuju koja e bojovnika djeca pohaati Crnu klisuru. Auguri
nam daju maske. I svi uimo da su auguri prije pet stoljea podigli Crnu
klisuru u jednom danu.
Tih crvenokosih gadova ima samo etrnaest, ali u rijetkim
prigodama kad se pojave, svi se prema njima odnose s potovanjem.
Mnogi voe Carstva - generali, krvosljednik, ak i car - jednom godinje
hodoaste do planinske jazbine augura traei savjet o dravnim
pitanjima. Premda je svakome s mrvicom logike jasno da je to banda
arlatana, u cijelom ih Carstvu veliaju ne samo kao besmrtnike nego i
kao proroke i itae misli.
Veina polaznika Crne klisure vidi augure samo dvaput u ivotu: kad
nas izaberu za Crnu klisuru i kada dobijemo maske. Ali Helenu su
oduvijek oaravali sveenici, pa nije ni udno to se nadala da e doi na
sveanost.
Potujem je, ali u ovome se ne slaemo. Bojovniki su mitovi jednako
uvjerljivi kao nomadske bajke o dinima i Mraitelju. 4
Djed je jedan od rijetkih meu krabuljama koji ne vjeruje u augurske
gluposti pa u glavi ponavljam njegovu formulu. Bojno polje je moj hram.
Ma je moj sveenik. Ples smrti je moja molitva. Smrtni udarac je moje
iskupljenje. Jedino mi je ta formula ikad i trebala.
Trebala mi je sva moja samokontrola kako bih drao jezik za zubima.
Helena to primjeuje.
- Elias - ree. - Ponosim se tobom. - Govorila je neobino sveano. Znam da si se namuio. Tvoja je majka... - Ogledala se i spustila glas.
Zapovjednica ima uhode posvuda. - Tvoja je majka bila stroa prema tebi
nego prema ikome od nas. Ali pokazao si joj. Marljivo si radio. Sve si
uinio kako treba.
Glas joj je tako iskren da me na trenutak pokolebala. Za dva dana
nee tako misliti. Za dva dana e me mrziti.
Sjeti se Barriusa. Sjeti se to se od tebe oekuje nakon diplome.
Okrznem je ramenom. - Sad e mi cmizdriti kao curica?
- Ma, pusti me, svinjo. - Tresnula me akom o rame. - Samo sam
htjela biti dobra.
Ja se smijem toboe veseo. Poslat e te da me lovi kad pobjegnem. I
tebe i ostale, one koje zovem braom.
Stigli smo do blagovaonice, gdje nas kakofonija udara kao val smijeh, razmetanje i buni razgovori tri tisue momaka pred dopust ili
diplomu. Nikad nije ovako buno kad je zapovjednica prisutna, pa se
malo opustim, zadovoljan to u je izbjei.
Hel me odvue do jednog od desetaka dugih stolova, gdje Faris
oduevljava ostale prijatelje priom o svojoj zadnjoj eskapadi u
bordelima na obali rijeke. Smjekao se ak i Demetrius, kojeg je i dalje
proganjao njegov mrtvi brat.
Faris se znakovito nacerio, gledajui nas dvoje. - Nije vam se urilo.
Mraitelj - kralj dina; prema egipatskoj mitologiji, Apep, zakleti neprijatelj
boga Ra, imao je mnoga oblija, a samim time i mnoga imena, jedno je od njih
Saatetta - Mraitelj Zemlje.
4
SEDMO POGLAVLJE
Laia
OSMO POGLAVLJE
Elias
crnih kao tinta. Koa mu se nategnula preko linih kostiju kao izmueno
tijelo na spravi za muenje. Osim oiju, u njemu nema boje ni koliko je
ima u blijedim paukovima koji vrebaju u katakombama Serre.
- Nervozan si, Elias? - Augur odmakne moj no od svojega grkljana. Zato? Ne mora me se bojati. Ja sam obian arlatan koji ivi u podrumu.
I itam iz utrobe ovaca.
Nebesa ti spalim! Kako zna da sam mislio o takvim stvarima? to jo
zna? Zato je uope ovdje?
- To je bila ala - kaem urno. - Jako glupa ala...
- I tvoj plan da dezertira je ala?
Grlo mi se stisnulo. Mislim samo: kako zna... tko mu je rekao... ubit u
ih...
- Sablasti naih prijestupa trae osvetu - ree augur. - Ali cijena e
biti visoka.
- Cijena... - Trebao mi je trenutak da shvatim. Natjerat e me da
platim za ono to sam namjeravao. Noni zrak odjednom je hladniji, i u
misli mi dolazi buka i smrad zatvora Kauf, kamo Carstvo alje otpadnike
da pate u akama nemilosrdnih istraitelja. Mislim na zapovjedniin bi i
na Barriusovu krv na kamenim ploama. Adrenalin mi je preplavio ile, a
moja mi je obuka rekla da napadnem augura, da se spasim. Ali zdrav
razum jai je od nagona. Auguri su toliko potovani da ne dolazi u obzir
da ubijem jednog od njih. S druge strane, ulizivanje bi moglo pomoi.
- Razumijem - rekao sam. - Ponizno u prihvatiti svaku kaznu koju
smatrate...
- Nisam ovdje da te kaznim. Ionako ti je budunost dovoljna kazna.
Reci mi, Elias, zato si ovdje? Zato si na Crnoj klisuri?
- Da vrim carevu volju. - Znam te rijei bolje nego vlastito ime,
toliko sam ih puta izgovorio. - Da uklanjam vanjske i unutarnje
opasnosti. Da branim Carstvo.
DEVETO POGLAVLJE
Laia
daha. Otvarao je usta, ali nisam ula to govori. ula sam samo Darinove
krike koji mi odjekuju u uima.
Vie nikad neu vidjeti brata. Ako ima sree, Bojovnici e ga prodati
u roblje, a ako nema, ubit e ga. Kako god bilo, ja tu ne mogu nita. Reci
im, Laia, ape mi Darin u glavi. Reci im tko si. Moda e me ubiti,
odgovaram. Ne znam mogu li im vjerovati. Ako im ne kae, ja u umrijeti,
kae Darinov glas. Nemoj me pustiti da umrem, Laia.
- Tetovaa na vaem vratu - viem Mazenu dok odlazi. - Pesnica i
plamen. Utetovirao ju je moj otac. Bili ste druga osoba koju je tetovirao,
odmah nakon moje majke.
Mazen zastane.
- Zvao se Jahan. Vi ste ga zvali Pobonikom. Moja se sestra zvala Lis.
Zvali ste je Malom Lavicom. Moja... - Naas gubim snagu, a Mazen se
okree dok mu u eljusti titra mii. Govori, Laia. ovjek te zbilja slua. Moja se majka zvala Mirra. Ali vi i svi drugi zvali ste je Lavicom. Vodom.
Duhom pokreta otpora.
Keenan me ispustio iz ruku kao da mi se koa pretvorila u led. Sana
glasno uzdahne u iznenadnoj tiini koja je zavladala u dvorani. Shvatila je
zato sam joj bila poznata.
S nelagodom gledam zapanjena lica oko sebe. Moje je roditelje izdao
netko u pokretu otpora. Baka i djed nikad nisu saznali tko. Mazen ne
govori nita.
Nadam se da on nije izdajnik. Nadam se da je na pravoj strani.
Da me baka vidi, dobila bih po glavi. Cijeli sam ivot tajila stvarni
identitet svojih roditelja. Sad kad sam ga odala, kao da sam uplja
iznutra. to e biti sada? Svi ti pobunjenici, od kojih su se mnogi borili
zajedno s mojim roditeljima, odjednom znaju ije sam dijete. eljet e da
budem neustraiva i karizmatina kao majka. eljet e da budem
genijalna i vedra kao otac.
Ali ja nisam nita od toga.
DESETO POGLAVLJE
Elias
- Izgleda grozno.
- Teka no.
- to je b...
Faris, koji je hodao s Dexom i Tristasom, vrati se do nas. - Pusti ga na
miru, Aquilla. ovjek je iznemogao. Oduljao si se do luke da proslavi
unaprijed, ha, Veturius? - Pljesne me krupnim dlanom po ramenu i
nasmije se. - Mogao si pozvati druga.
- Ne budi odvratan - kae Helena.
- Ne budi istunka - odvraa Faris.
Uslijedi prava prepirka, u kojoj Heleninu osudu prostitucije estoko
opovrgne Faris, a Dex objasni da naputanje akademije radi odlaska u
javnu kuu nije strogo zabranjeno. Tristas pokae tetovau s imenom
zarunice i proglasi se suzdranim.
Izmjenjujui uvrede s prijateljima, Helena me ipak neprestano
pogledavala. Znala je da ne navraam u luku. Izbjegavao sam njezin
pogled. eljela je dobiti objanjenje, ali odakle da ponem? Pa, zna, Hel,
danas sam htio dezertirati, ali pojavio se onaj prokleti augur, i sada...
Stigavi do orunice, zatekli smo gomile polaznika koji su se gurali
na vratima, a Faris i Dex nestali su u vrevi. Jo nikad nisam vidio da su
vie lubanje tako... sretni. Do slobode je ostalo samo nekoliko trenutaka,
pa je svima osmijeh na usnama. Pozdravljaju me lubanje koje jedva
poznajem, tapu me po ramenu, ale se.
- Elias, Helena! - Doziva nas Leandar krivoga nosa koji je slomila
Helena. Pokraj njega stajao je Demetrius, mrgodan kao i uvijek. Pitao sam
se je li i on danas radostan. Moda mu je samo laknulo jer naputa mjesto
na kojem je gledao bratovu smrt.
Ugledavi Helenu, Leandar smeteno proe rukom kroz kovravu
kosu, koja stri na sve strane koliko je god kratko oiao. Prikrio sam
osmijeh. Odavno mu se svia, iako on glumi da nije tako. - Orunik vas je
ve prozvao. - Leandar kimne prema dvije hrpe oklopa i oruja iza sebe. Pokupili smo vam odore.
Helena se bacila na svoju odoru kao kradljivac dragulja na rubine,
diui titnike da ih razgleda, glasno se divei rombu Crne klisure koji je
glatko urezan na titu. Pripijeni oklop koji je iskovala telumanska
kovanica, jedna od najstarijih u Carstvu, dovoljno je vrst da ga ne
probija nita osim najbolje otrice. Posljednji dar Crne klisure.
Nakon to sam navukao oklop, opasujem se orujem: sabljama i
bodeima od serrskog elika, skladnima i otrima poput britve, za razliku
JEDANAESTO POGLAVLJE
Laia
- Uinit u to.
- Dobro. - Mazen nije zvuao iznenaeno pa sam se upitala nije li
cijelo vrijeme znao da u pristati. On progovori glasnije. - Keenan e ti
biti veza.
Momak se jo vie smrkne, ako je to uope mogue. Stisnuo je usne
kao da se suzdrava da ne progovori.
- Ima porezotine na rukama i stopalima - dodao je Mazen. - Pobrini
se za njezine ozljede, Keenane, i reci joj to treba znati. Veeras ide u
Crnu klisuru.
Mazen ode u pratnji lanova svojeg tabora, a Tariq me pljesne po
ramenu i poeli mi sreu. Njegovi me saveznici zapljusnu savjetima:
Nikad ne zovi vezu na svoju ruku. Ne vjeruj nikome. eljeli su mi pomoi,
ali previe je toga odjednom, pa mi je zamalo laknulo kad se Keenan
probio kroz gomilu da me odvede.
Zamalo. Pokazao je glavom prema stolu u kutu dvorane i krenuo
onamo ne ekajui me.
Neto je svjetlucalo pokraj stola - potoi. Keenan napuni dvije
zdjele vodom i prakom koji prepoznajem kao crnovku, pastavi jednu
zdjelu na stol, a drugu na pod.
Ribala sam ruke i stopala dok me bockala crnovka koja mi je ulazila
u ogrebotine iz katakomba. Keenan me utke promatrao. Sramila sam se
jer je mogao vidjeti kako je voda brzo pocrnjela od prljavtine, a onda
sam se naljutila na samu sebe to me sram.
Kad sam zavrila, Keenan sjedne za stol nasuprot meni i uzme me za
ruke. Oekivala sam grubost, ali njegove su ruke... pa, nisu ba njene, ali
nisu ni grube. Dok je prouavao moje porezotine, palo mi je na pamet
desetak pitanja koja bih mu mogla postaviti, ali ni jedno od njih ne bi me
predstavilo kao snanu i sposobnu, nego kao djetinjastu i sitniavu
osobu. Zato se ponaa kao da me mrzi? to sam ti skrivila?
- Ne bi smjela ii. - Utrljavao je ljekovitu mast u jednu od dubljih
porezotina, ne skreui pogled s mojih ozljeda. - Na taj zadatak.
Ve si bio dovoljno jasan, glupane. - Ja neu ostaviti Mazena na
cjedilu. Uinit u to moram.
- To jest, pokuat e. - Pogodila me njegova otrina, iako bi mi ve
trebalo biti jasno da se nimalo ne uzda u mene. - Ta je ena divlja. Zadnja
osoba koju smo poslali...
- A ti misli da je elim uhoditi? - kaem bijesno. On me iznenaeno
pogleda. - Nemam izbora. Jer elim spasiti jedino to mi je ostalo od
obitelji. Zato samo... - Samo zaepi, najradije bih rekla. - Samo mi nemoj
oteavati.
Kao da se malo posramio, pa me pogledao s neto manje prezira. Oprosti. - Nevoljko je to izustio, ali nevoljka isprika bolja je od nikakve.
Grevito sam kimnula i primijetila da mu oi nisu ni plave ni zelene, nego
kestenjastosmee. Primijetila si mu oi. to znaci da bulji u njih. to znai
da mora prestati. Miris masti bockao mi je nosnice pa sam se namrtila.
- Jesi li u mast stavio eljevinu? - upitala sam. Slegnuo je ramenima,
a ja mu uzmem boicu iz ruke i onjuim je. - Idui put pokuaj s
klupinom. Barem ne vonja po brabonjcima.
Keenan izvije vatrene obrve i omota mi ruku gazom, - Razumije se u
ljekovito bilje. Korisna vjetina. Tvoji djed i baka bili su ljekarnici?
- Djed. - Zaboljelo me kad sam ga spomenula pa sam nastavila tek
nakon duge stanke. - Poeo me poduavati za ljekarnicu prije godinu i
pol. Do tada sam mu mijeala lijekove.
- Svia li ti se to?
- Zanat je dobra stvar. - Veina Uenjaka koji nisu robovi rade
neugledne poslove kao teaci, istai ili nosai - teak rad za koji
dobivaju bijednu plau. - Sretna sam to ga imam. Ali kad sam bila mala,
htjela sam biti kehani.
Na Keenanovim usnama zatitra smijeak. Jedva je primjetan, ali
preobraava mu cijelo lice, a meni je kamen na srcu neto laki.
- Nomadski pripovjeda? - ree. - Nemoj mi rei da vjeruje u bajke o
dinima, efritima 7 i zlodusima koji nou odnose djecu?
- Ne. - Sjetila sam se none racije. Krabulje. Moja vedrina nestane. Ne moram vjerovati u nadnaravno kad se nou uljaju i gora stvorenja.
Naglo se ukipio, a ja sam podigla glavu i pogledala ga u oi. Zastao mi
je dah zbog onoga to mi je razotkrio njegov pogled: muno znanje, gorko
razumijevanje boli koje mi je dobro poznato. On je ovjek koji je hodao
jednako mranim stazama kao i ja. Moda i mranijima.
Zatim mu lice postane hladno, a ruke se opet pokrenu.
- Dobro - kae. - Paljivo sluaj. Danas je u Crnoj klisuri bio
diplomski dan. Ali upravo smo saznali da je ovogodinja sveanost bila
drukija. Posebna.
Ejriti - dini vatre; snaniji, moniji i lukaviji dini koji ive pod zemljom.
Potpuno su otporni na oruje svake vrste, na njih djeluje jedino magija; mogu
biti dobri i zli.
7
kolima, a preda mnom se diu zidine Crne klisure ija mi golemost tjera
privienja iz glave.
- Obori oi. - Trgovac robljem skinuo je moj lanac s reetke, a ja sam
spustila pogled na poploanu ulicu. - Obraa se zapovjednici tek nakon
to se ona obrati tebi. Ne gledaj je u oi - bievala je robinje i zbog manjih
prijestupa. Kad ti da neki zadatak, obavi ga brzo i dobro. U prvih nekoliko
tjedana unakazit e te, ali na kraju e joj biti zahvalna: ako su oiljci
dovoljno strani, stariji polaznici nee te preesto silovati.
- Zadnja je robinja potrajala dva tjedna - nastavi trgovac ne
primjeujui moj rastui uas. - To se nije svidjelo zapovjednici. Ja sam
kriv, naravno, trebao sam bolje pripremiti curu. Navodno je enula kad ju
je zapovjednica igosala uarenim eljezom. Bacila se sa stijene. Nemoj i
ti.
- Strogo me gledao kao otac koji upozorava ivahno dijete da ne
odluta.
- Inae e zapovjednica pomisliti da joj isporuujem lou robu.
Trgovac robljem kimne u znak pozdrava straarima na ulazu i
povue moj lanac kao da sam pas. Vukla sam se za njim. Silovati...
unakaziti... igosati. Ne mogu, Darine. Ne mogu.
Preplavila me nagonska potreba da pobjegnem, tako snana da sam
usporila, stala i odmakla se od trgovca. Okree mi se eludac, muka mi je.
Ali trgovac jako potegne lanac, i ja posrnem naprijed.
Nemam kamo pobjei, shvatila sam dok smo prolazili ispod reetke
sa eljeznim iljcima i ulazili u slavnu akademiju. Nemam kamo. Nema
drugog naina da spasim Darina.
Sad sam tu. I nema povratka.
DVANAESTO POGLAVLJE
Elias
zurenjem. Pozdravila je djeda, vitka i sjajna u sveanoj odori, dok joj crni
plat blago lepra. Njezina kosa, srebrena u svjetlu svijea, sputa joj se
niz lea kao rijeka.
- Pazi, Aquilla - rekao sam joj kad mi se primaknula. - Izgleda
gotovo kao djevojka.
- A ti izgleda gotovo kao kandidat. - Ali osmijeh joj ne stie do oiju,
i ja istog asa znam da neto nije u redu. Njezino je prijanje oduevljenje
isparilo, a sada je nervozna, kakva je prije borbe kad misli da ne moe
pobijediti.
- to je? - upitao sam. Pokuala je proi pokraj mene, ali uhvatio sam
je za ruku i povukao natrag. U oima joj je oluja, ali prisilila se na osmijeh
i njeno izvukla prste iz mojih. - Sve je u redu. Gdje je hrana? Umirem od
gladi.
- Idem s tobom...
- Kandidate Veturius - zagrmi djed. - Guverner Leif Tanalius eli
razgovarati s tobom.
- Nemoj da te Quin mora ekati - ree Helena. - Izgleda odluno. Otila je, a ja sam krgutao zubima dok me djed silio na ukoenu
razmjenu miljenja s guvernerom. Jo jedan sat ponavljao sam isti
dosadni razgovor s desetak drugih uglednikih voa, dok se djed
napokon nije odmaknuo od beskrajne rijeke gostiju i povukao me na
stranu.
- Rastresen si kad ne bi smio biti - ree mi. - Ovi ljudi mogu biti vrlo
korisni.
- Mogu li oni proi kunje umjesto mene?
- Ne budi glup - odvrati djed s gaenjem. - Car nije otok. Potrebne su
tisue da Carstvo dobro funkcionira. Gradski guverneri bit e odgovorni
tebi, ali pritom e ti lagati i podvaljivati na svakom koraku, pa ti treba
mrea uhoda da ih dri na oku. Uenjaki pokret otpora, pogranini
hajduci i buntovnika plemena meu Nomadima iskoristit e promjenu
dinastije kao priliku za nerede. Trebat e ti puna potpora vojske kako bi
uguio svaku klicu ustanka. Ukratko, ovi ti ljudi trebaju - kao savjetnici,
ministri, diplomati, generali, agenti.
Rastreseno sam kimnuo. Jedna djevojka iz stalea merkatora u
zavodljivo oskudnoj haljini promatrala me s vrata koja vode u vrtnu
vrevu. Zgodna je. Stvarno zgodna. Smijeim joj se. Moda nakon to
naem Helenu...
Djed me zgrabi za rame i okrene me na suprotnu stranu od vrta,
prema kojem sam ve polako krenuo. - Obrati panju, djeae - ree. -
TRINAESTO POGLAVLJE
Laia
Baka i djed nisu mi nikad rekli tko je unitio moju obitelj. Krabulja,
rekli su. Je li vano koja? A evo je sada preda mnom. Ovo je ena koja je
svojim elinim potplatom zgazila moje roditelje, koja je bacila pokret
otpora na koljena tako to je ubila najvee vode koje je on ikada imao.
Kako je to uinila? Kako, kad su moji roditelji bili takvi majstori
skrivanja da su malobrojni znali kako izgledaju, a kamoli kako ih nai?
Izdajica. Netko tko je prisegnuo na odanost zapovjednici. Netko
kome su moji roditelji vjerovali.
Je li Mazen znao da me alje u jazbinu ubojice mojih roditelja? On je
strog ovjek, ali ne izgleda kao da je namjerno okrutan.
- Ako mi bude pravila probleme - zapovjednica me netremice gleda
- pridruit e se onim licima na zidu. Jasno?
S mukom odvrativi pogled od roditelja, uzdrhtalo sam kimnula
trudei se da tijelom ne odam svoje zaprepatenje. apat mi zapinje u
grlu.
- Jasno.
- Dobro. - Ode do vrata i povue uzicu. Zaas se pojavi ona jednooka
djevojka kako bi me odvela u prizemlje. Zapovjednica za mnom zatvara
vrata, a u meni se bijes die kao munina. Najradije bih se okrenula i
napala tu enu. elim vritati. Ubila si mi majku, koja je imala lavlje srce, i
sestru, koja se smijala kao kia, i oca, koji je hvatao istinu s nekoliko poteza
pera. Ti si mi ih oduzela. Uzela si ih s ovoga svijeta.
Ali ne okreem se. Vraa mi se Darinov glas. Spasi me, Laia. Sjeti se
zato si ovdje. Da uhodi.
Nebesa! U zapovjedniinu uredu nisam primijetila nita osim njezina
zida smrti. Kad idui put uem, moram bolje paziti. Ona nije svjesna da
znam itati. Mogla bih poneto doznati ve ako bacim pogled na papire
na njezinu stolu.
Tako sam zamiljena da jedva ujem apat djevojke tik uz sebe.
- Jesi li dobro?
Iako je samo nekoliko centimetara nia od mene, izgleda nekako
siuno, tijelo i udovi tanki poput tapia gube joj se u preirokoj haljini,
lice joj je napeto i uplaeno, kao da je pregladnjeli mi. Imam bolesnu
potrebu da je pitam kako je izgubila oko.
- Dobro sam - odvratila sam. - Ali mislim da mi nije sklona.
- Nije sklona nikome. Kratko i jasno. - Kako se zove?
- Ovaj... nikako - ree djevojka. - Nitko ovdje nema imena.
Drugi dio
KUNJE
ETRNAESTO POGLAVLJE
Elias
Ostatak dopusta iscurio je zaas. Dok se u njegovoj koiji od ebanovine
kotrljamo prema Crnoj klisuri, djed me zasipa savjetima. Proveo je pola
mojeg dopusta predstavljajui me glavarima monih kua, a drugu
polovicu grdei me zato to ne sklapam dovoljno saveza. Kad sam mu
rekao da elim posjetiti Helenu, dobio je ivani napad.
- Ta ti je cura pomutila razum - bjesnio je. - Ne zna prepoznati
sirenu kad je vidi? - Morao sam se suzdrati da se ne nasmijem kad sam
se toga sjetio. Zamislio sam Helenino lice kad bi znala da je netko naziva
sirenom.
Pomalo mi je ao djeda. On je legenda, general koji je dobio toliko
bitaka da ih vie nitko i ne broji. Vojnici njegovih legija oboavali su ga,
ne samo zbog hrabrosti i lukavosti nego i zbog nevjerojatne sposobnosti
da izmakne smrti ak i kad je sve protiv njega.
Ali sad mu je sedamdeset sedam godina i ve je odavno prestao
voditi vojsku u pogranine ratove. Zbog toga se valjda toliko posvetio
kunjama.
Bez obzira na to, savjeti su mu razboriti. Istina je da se trebam
pripremiti za kunje, a najbolji je nain da skupim obavijesti o njima.
Nadao sam se da su auguri u prolosti imali opirnija prorotva, moda
ak i opisali to kandidati mogu oekivati. No premda sam proeljao
djedovu bogatu knjinicu, nisam naao nita.
- O, nebesa, sluaj me! - Djed me udari izmom s elinim potplatom,
a ja se uhvatim za sjedalo koije dok mi bol sijeva kroz nogu. - Jesi li uo
ijednu moju rije?
- Kunje su provjera moje sranosti. Iako ne znam to me eka,
moram svejedno biti spreman. Moram svladati svoje i iskoristiti
suparnike slabosti. A ponajprije ne smijem zaboraviti da su
Veturiusovci...
- Uvijek pobjednici. - Izgovaramo to uglas. Djed odobravajui kimne, a
ja se trudim prikriti svoje nestrpljenje.
Nove bitke. Nova nasilja. Samo elim pobjei od Carstva. A eto gdje
sam. Prava sloboda, i tijela i due. Za to se borim. Ne za vlast. Ne za mo.
Za slobodu.
PETNAESTO POGLAVLJE
Laia
povui u stranu i zatraiti izvjee. Svaki dan bez toga dan je odgode. Na
kraju e mi istei vrijeme.
Morala sam uzeti plat pa sam otila u prostorije za sluinad u
otvorenom hodniku pred kuhinjom. Moja soba, poput sobe sudopere i
kuharice, vlana je rupa s niskim ulazom i otrcanom zavjesom umjesto
vrata. Unutra ima dovoljno mjesta samo za slamaricu i sanduk koji slui
kao stoli.
Kuharica i sudopera tiho su razgovarale. Sudopera je bila barem
neto srdanija od kuharice. Pomogla mi je u mojim dunostima vie
puta, a na kraju prvog dana, kad sam mislila da u se onesvijestiti od boli
zbog udaraca tapom, vidjela sam je kako se iskrada iz moje sobe. Unutra
sam zatekla ljekovitu mast i vr pun aja za smirenje bolova.
Njezina susretljivost ne ide dalje od toga. Postavljala sam pitanja njoj
i kuharici, govorila o vremenskim prilikama, alila se na zapovjednicu.
Nije bilo odgovora. Uvjerena sam da ne bi ni pisnule ak ni kad bih
uetala gola golcata u kuhinju i kukuriknula. Ne elim im opet pristupiti
samo kako bih se zabila u zid utnje, ali netko mi mora rei tko je Spiro
Teluman i kako u ga pronai.
Ula sam u kuhinju u kojoj su se njih dvije znojile pokraj
rasplamsalog ognjita. Ve se pee ruak. Sline mi cure, eznem za
bakinom hranom. Nikad nismo imali mnogo, ali to god smo imali, bilo je
pripremljeno s ljubavlju, a sada znam da ljubav pretvara obinu hranu u
gozbu. Ovdje jedemo ostatke nakon zapovjednice, i koliko god ja bila
gladna, imaju okus po piljevini.
Sudopera me pozdravila pogledom, a kuharica se uope ne obazire.
Starica se popela na rasklimanu klupicu da dohvati struak enjaka.
Izgledalo je da e pasti, ali kad sam ispruila ruku da je pridrim,
prostrijelila me ubojitim pogledom.
Spustila sam ruku i naas zbunjeno stajala.
- Moete... moete li mi rei gdje da naem Spiru Telumana? Tiina.
- ujte - rekla sam - znam da sam tek dola, ali zapovjednica mi je
rekla da potraim prijatelje. Mislila sam...
Kuharica se vrlo polako okrenula prema meni. Lice joj je sivo kao da
je bolesna.
- Prijatelje. - Prvi put mi je rekla neto to nije zapovijed. Odmahnula
je glavom i odnijela enjak do stola i stala ga s oiglednim bijesom
usitnjavati. Ne znam to sam rako strano uinila, ali ta mi nee pomoi.
Uzdahnula sam i izala iz kuhinje. Morat u za Spim Telumana pitati
nekoga drugoga.
- Ne diite ruke od mene - rekla sam na Mazenovu ljutitu grimasu. Darinu nije preostao nitko drugi. Bili ste bliski s mojim roditeljima.
Molim vas, mislite na njih. Ne biste htjeli da im sin jedinac umre zato to
ste odbili pomoi.
- Pokuavam pomoi. - Mazen nije odustajao, a neto u njegovim
ramenima i eljeznim oima podsjetilo me na majku. Sad mi je jasno
zato je voda pokreta otpora. - No i ti mora pomoi meni. Taj spasilaki
zadatak stajat e vie od ljudskih ivota. Ugrozit emo cijeli pokret
otpora. Ako uhvate nae borce, riskiramo da e ispitivaima odati nae
tajne. Laia, stavljam sve na kocku kako bih ti pomogao. - On prekrii
ruke. - Pobrini se da mi se to isplati.
- Hou. Obeavam da hou. Dajte mi jo jednu priliku.
Naas me gledao kamenim pogledom, a onda se okrenuo Sani, koja
kimne, kao i Keenanu, koji neodreeno slegne ramenima.
- Jo jednu priliku - ree Mazen. - Iznevjeri me jo jedanput i gotovi
smo. Keenane, isprati je.
ESNAESTO POGLAVLJE
Elias
Sedam dana prije
soli koja se protee stotinama milja, bez ikakvih obiljeja osim otrih
crnih pukotina i ratrkanih vornatih stabala duriana.
Blijedi obris Mjeseca stoji nada mnom kao zaboravljen predmet. Pri
kraju je prve etvrti, kao i juer, to znai da su me auguri u jednoj noi
nekako premjestili etiristo kilometara dalje od Serre. Juer u isto doba
sjedio sam u djedovoj koiji na putu u Crnu klisuru.
U sprenu zemlju pokraj drveta zaboden je moj bode kroz list
pergamenta. Ugurao sam oruje za pojas - ovdje je to razlika izmeu
ivota i smrti. Pergament je ispisan nepoznatom rukom.
Kunja hrabrosti:
Zvonik. Zalazak Sunca sedmoga dana.
Dovoljno je jasno. Ako se dananji dan rauna kao prvi, imam est
punih dana da stignem do zvonika, inae e me auguri ubiti jer nisam
proao kunju.
Zrak je tako suh da mi disanje pri nosnice. Liznuo sam usne - ve
sam edan - i sjeo u jadnu sjenu duriana kako bih razmislio o situaciji.
Smrad u zraku rekao mi je da je plavo svjetlucanje na zapadu jezero
Vitan. Njegovo je zaudaranje po sumporu legendarno, a to je jedini izvor
vode u pustari. Takoer je posve slano i posve beskorisno za mene.
Svakako, moj put ide na istok, kroz Serrsko gorje.
Dva dana da stignem do planina. Jo dva da doem do Klanca koraka,
jedinog naina da se proe. Jedan dan za prolazak kroz klanac i jedan dan
do Serre. Tono est punih dana ako sve bude po planu.
Previe lako.
Ali kad sam stigao do kraja klaonice, zemlja se zatrese i ispred mene
se opet prostire cijelo bojno polje. Onkraj bojita krajolik se promijenio i dalje idem na istok kroz pustinju.
- Moe hodati dalje - bestjelesni apat moje prve rtve okrzne mi
uho, a ja se naglo trgnem. - Moe ak i stii do planina. Ali dok ne
pobijedi svoj strah, mrtvi e ostati s tobom.
Ovo je opsjena, Elias. Augurska arolija. Samo hodaj dok ne nae
izlaz.
Natjerao sam se hodati prema sjenama Serrskoga gorja, ali svaki put
kad bih stigao do kraja bojnog polja, osjetio bih onaj trzaj i opet ugledao
mrtva tijela pred sobom. Svaki put kad bi se to dogodilo, postajalo je sve
tee ne osvrtati se na pokolj pod mojim nogama. Usporio sam korak,
moram paziti da se ne spotaknem. Stalno sam prolazio pokraj istih ljudi,
sve dok mi se njihova lica nisu urezala u pamenje.
Nebo je svjetlije, svie zora. Drugi dan, pomislio sam. Nastavi na
istok.
Bojno je polje sve vrelije i zaguljivije. Dolijeu oblaci muha i
strvinara. Viem i napadam ih bodeom, ali ne mogu ih otjerati. elim
umrijeti od ei ili gladi, ali vie ne eam niti gladujem. Izbrojio sam
539 tijela.
Neu ih ubiti toliko, govorim u sebi. Neu. Dok sam se pokuavao
uvjeriti u to, neki se podmukli glas u meni smijao. Ti si krabulja, govori
mi glas. Naravno da e ih ubiti toliko. I vie. Bjeao sam od tih misli
ulaui svu snagu da se oslobodim klaonice. No nisam mogao.
Nebo se mrai, Mjesec izlazi. Ne mogu otii. Opet danje svjetlo. Trei
je dan. Ta mi se pomisao javi u glavi, ali jedva da znam to znai. Ve sam
trebao neto uiniti. Negdje biti. Pogledao sam nadesno, prema
planinama. Tamo. Trebam ii tamo. Prisilio sam svoje tijelo da se okrene.
Ponekad razgovaram s onima koje sam ubio. U glavi ujem kako
apu odgovore - ne optube, nego svoje nade, svoje elje. Vie bih volio
da me proklinju. Nekako mi je gore sluati sve to bi imali da ih nisam
ubio.
Na istok. Elias, idi na istok. To je jedina logina misao koju mogu
misliti. Ali povremeno, izgubljen u uasu svoje budunosti, zaboravljam
da trebam na istok. Onda samo lutam od tijela do tijela i molim oprost od
svojih rtava.
Mrak. Svjetlo. etvrti dan. Ubrzo i peti. Ali zato brojim dane? Dani
nisu vani. U paklu sam. U paklu koji sam ja stvorio, zato to sam zao.
Jednako zao kao moja majka. Jednako zao kao svaki vojnik krabulja koji
cijeli ivot uiva u krvi i suzama svojih rtava.
Prema planinama, Elias, ape mi u glavi slabaan glas, zadnji
ostatak zdravog razuma. Prema planinama.
Tabani mi krvare, a lice mi je raspucalo od vjetra. Nebo je poda
mnom. Zemlja nada mnom. Stare uspomene prolijeu mi glavom pomajka Rila ui me kako napisati moje nomadsko ime; bol centurionova
bia koji mi prvi put para kou; sjedim s Helenom u divljinama sjevera i
gledam kako se na nebu kovitlaju nevjerojatne svjetlosne vrpce.
Spotaknem se preko jednog mrtvaca i padnem na zemlju. Od udarca
mi se neto oslobodi u glavi.
Planine. Istok. Kunja. Ovo je kunja.
Pomislivi to, uinilo mi se da se izvlaim iz ivog pijeska. Ovo je
kunja, moram je preivjeti. Veina tih ljudi na bojnom polju jo nije
mrtva, pa vidio sam ih ive neki dan. Ovo je ispit moje hrabrosti, moje
snage, to znai da moram uiniti neto odreeno kako bih se izvukao
odavde.
- Dok ne pobijedi svoj strah, mrtvi e ostati s tobom.
Zauo sam neki zvuk. Kao da ve danima nisam nita uo. Tamo,
titrajui kao fatamorgana na rubu bojita, stajao je neki lik. Opet moja
prva rtva? Teturao sam prema liku, ali pao sam na koljena kad mi je
ostalo samo nekoliko metara. Jer to nije moja prva rtva. To je Helena,
pokrivena krvlju i ogrebotinama, a srebrena joj je kosa sva raskutrana.
Gleda me praznim oima.
- Ne - zahripao sam. - Ne Helena. Ne Helena. Ne Helena. Ponavljao
sam to kao luak kojem su u glavi ostale samo dvije rijei.
Helenin se duh primie.
- Elias. - Nebesa, njezin glas. Promukao i jeziv. Tako stvaran. - Elias,
to sam ja. Helena.
Helena na mojem ukletom bojnom polju? Helena, jo jedna rtva?
Ne. Neu ubiti svoju najstariju i najbolju prijateljicu. To je injenica, a
ne elja. Neu je ubiti.
U tom asu shvatio sam da se ne mogu bojati neega to se ne moe
nikako dogoditi. Ta me spoznaja napokon oslobodi straha koji me izjedao
danima.
- Neu te ubiti - rekao sam. - Kunem se. Kunem se krvlju i mesom.
Neu ubiti ni druge. Neu.
Bojno polje blijedi, smrad se gubi, mrtvaci nestaju kao da nikad nisu
ni postojali. Kao da su bili samo u mojoj glavi. Preda mnom, dovoljno
blizu da ih dodirnem, lee planine prema kojima sam teturao pet dana, a
po njima vijugaju kamenite staze kao nomadska kaligrafija.
- Elias?
Helenin duh nije nestao.
Naas mi nije jasno. Ona prui ruke prema mojem licu, a ja ustuknem
u strahu od hladnog dodira sablasti. Ali koa joj je topla.
- Helena?
Onda me privue blie, zagrli me, proape mi da sam iv, da je ona
iva, da smo oboje dobro, da me je pronala. Rukama je zagrlim oko pasa
i poloim lice na njezin trbuh. I prvi put nakon devet godina briznem u
pla.
* * *
Idueg jutra oboje smo bili iscrpljeni, krvavih oiju, ali krenuli smo
prije zore. Moramo danas stii do Klanca koraka ako se elimo vratiti do
Crne klisure prije sutranjeg zalaska Sunca.
Ne razgovaramo jer ne moramo. Putovanje s Helenom je kao
oblaenje omiljene koulje. Cijelo razdoblje Petaka proveli smo zajedno,
pa se nagonski vraamo u navike iz onih dana: ja idem na elu, a Helena
uva zaelje.
Oluja je otila na sjever i za sobom ostavila plavo nebo i opranu,
blistavu zemlju. Ali ta ljepota skrivala je oborena stabla i isprane staze,
obronke na kojima prijete klizanje i odroni. U zraku se jasno osjeala
napetost. Kao i prije, imao sam dojam da neto vreba. Neto nepoznato.
Nismo se zaustavljali radi odmora. Oprezno smo se ogledavali oko
sebe da nas ne iznenade medvjedi, pume ili divlji lovci - bia kojima su
ove planine dom.
Popodne smo se zatekli na putu do Klanca koraka, poumljene pruge
od dvadeset i pet kilometara usred plaviastih vrhunaca Serrskoga gorja.
Klanac je izgledao gotovo blago, s drveem, breuljcima i povremenim
zlatnim bljeskom proplanka s divljim cvijeem. Nesigurno smo se
pogledali. Oboje to osjeamo. to god se sprema, pojavit e se uskoro.
SEDAMNAESTO POGLAVLJE
Laia
plave kose pao joj je preko lica pa izgleda vrlo mlado. - Nakon to ovdje
provede neko vrijeme, i ti e ih razlikovati.
Dok razmiljam o toj nemiloj najavi, zalupe se ulazna vrata. Izzi i ja
skoimo sa svojih mjesta.
- Robinjo! - To je zapovjednica. - Na kat!
Izzi i ja se zgledamo, a na moje uenje, srce mi kuca neugodno brzo.
Polagana jeza uvlai mi se u kosti sa svakim korakom na stubitu. Ne
znam zato. Zapovjednica me poziva svaku veer da uzmem njezinu
odjeu za pranje i uredim joj kosu za spavanje. Ni danas nee biti drukije.
Kad sam ula u sobu, stajala je pred toaletnim stoliem i dokono
provlaila bode kroz plamen svijee.
- Jesi li donijela odgovor od kovaa?
Prenijela sam joj Telumanov odgovor, a zapovjednica se okrene i
pogleda me s hladnim zanimanjem. Nikad nisam vidjela vie osjeaja na
njezinu licu.
- Spiro godinama nije prihvatio novu narudbu. Valjda si mu se
svidjela. - Kae to takvim glasom da sam se najeila. Iskua otricu noa
na kaiprstu, a onda obrie kapljicu krvi koja joj je izbila.
- Zato si ga otvorila?
- to, zapovjednice?
- Pismo. Otvorila si ga. Zato? - Stala je preda mnom, a kad bi bilo
ikakve koristi od tranja, zaas bih zbrisala. Rukama sam guvala tkaninu
haljine. Zapovjednica eka moj odgovor kao da je iskreno zanima, kao da
bih mogla rei neto to bi je zadovoljilo.
- Sluajno. Ruka mi je skliznula i... i slomila peat.
- Ne zna itati. Zato ne znam zato bi ga namjerno otvarala. Osim
ako nisi uhoda koja eli odati moje tajne pokretu otpora. - Usta joj se
iskrive u neto to bi bilo smijeak da sadrava imalo radosti.
- Nisam... ja... - Kako je saznala za pismo? Sjetim se kripanja koje
sam ula u hodniku kad sam jutros izala iz njezine sobe. Je li vidjela
kako diram pismo? Je li glasniki ured primijetio otvaran peat? Nije
vano.
Vraa mi se Izzino upozorenje na dan mojeg dolaska. Zapovjednica
vidi svata. Zna ono to ne bi smjela znati.
Na vratima se zauje kucanje, a kad zapovjednica odgovori, uu dva
legionara i salutiraju.
- Drite je - ree zapovjednica.
OSAMNAESTO POGLAVLJE
Elias
DEVETNAESTO POGLAVLJE
Laia
Moj ivot u uenjakoj etvrti nikad nije bio lak - ponekad je bio
grozan, kao kad su mi odveli najbolju prijateljicu Zaru, ili kad smo Darin i
ja ustajali i lijegali praznog eludca bolnoga od gladi. Kao i svi Uenjaci,
nauila sam obarati pogled pred Bojovnicima, ali barem nikad nisam
morala puzati pred njima. Barem mi je ivot bio slobodan od ove muke,
od ovog vjenog ekanja na novu bol. Imala sam baku i djeda, koji su me
titili mnogo vie nego to sam slutila. Imala sam Darina, koji je igrao
tako veliku ulogu u mojem ivotu da sam mislila da je besmrtan - kao
zvijezde.
Nema ih vie. Nema nikoga. Nema Lis nasmijanih oiju, koja je toliko
iva u mojim uspomenama da ne mogu vjerovati da je umrla prije
dvanaest godina. Nema mojih roditelja, koji su toliko eljeli osloboditi
Uenjake, ali uspjeli su samo poginuti. Nema ni njih ni drugih. Ostavili su
me ovdje samu.
Iz pijeska izranjaju sjene i okruuju me. Aveti. Hrane se tugom,
alou i vonjem krvi.
Jedna od njih vrisne, a ja od straha ispustim koaru. Taj mi je zvuk
jezivo poznat.
- Milost! - rugaju se mnogostrukim visokim glasom. - Molim vas,
imajte milosti!
Pokrila sam ui rukama prepoznajui u njihovim glasovima svoj glas,
svoje preklinjanje. Kako su znale? Kako su ule?
Sjene se hihou i krue oko mene. Jedna od njih, hrabrija od ostalih,
sjajnim zubima ugrize me za nogu. Kou mi probode ledena hladnoa i ja
kriknem.
- Dosta!
Aveti se kese i oponaaju moj krik. - Dosta! Dosta!
Kad bih barem imala sablju, no, neto da ih preplaim kao Spiro
Teluman. Ali nemam nita. Pokuala sam oteturati natrag, ali zabila sam
se u zid.
No ono za to sam mislila da je zid bio je ovjek. Visok, irokih
ramena i miiav kao planinski ris.
Ustuknula sam i izgubila ravnoteu, ali pridre me dvije velike ruke.
Podigla sam glavu i ukipila se ugledavi poznate blijedosive oi.
DVADESETO POGLAVLJE
Elias
Ali zato bih otiao? Bojno polje bilo je moja budunost u oima
augura. Moda bih trebao pokazati tim pasjim sinovima da u se boriti
protiv te budunosti. Da je neu samo tako prihvatiti.
Ve sam jedanput stajao kao budala pred tom curom. Gledao sam i
nisam maknuo prstom dok joj je Marcus ostavljao trag masnica na vratu.
Trebala joj je pomo, a ja joj nisam pomogao. Neu opet poiniti istu
pogreku. Bez oklijevanja krenem prema njoj.
To
aj mi je razbistrio misli. Malo se uspravim. - Moj brat. - Tako. Kuharica kapne ulje od crnovke na gazu i pone istiti ranu. Lecnem se
od boli i uhvatim za stolac. - Je li i on u pokretu otpora?
- Kako to... - Kako to znate, zamalo kaem, ali onda se priberem i
stisnem usne.
Kuharica je oito znala to sam htjela rei. - Nije teko pogoditi.
Vidjela sam stotine robova kako dolaze i odlaze. Borci pokreta otpora
uvijek su drukiji. Nikad nisu slomljeni. Barem nisu kad tek stignu.
Imaju... nade. - Napravila je grimasu kao da govori o koloniji gubavaca, a
ne o vlastitu narodu.
- Nisam pobunjenica. - Da barem nisam progovorila. Darin kae da
povisim glas kad god laem, a ini se da kuharica to primjeuje. Naravno,
prepredeno me gleda.
- Mala, ja nisam glupaa. Ima li pojma to radi? Zapovjednica e te
otkriti. Onda e te muiti i ubiti. Pa e kazniti sve koje smatra tvojim
prijateljima. To znai Izzi, sudoperu.
- Ne radim nita lo...
- Bila jednom jedna ena - naglo me prekinula. - Pridruila se
pokretu otpora. Nauila je mijeati prake i napitke koji su mogli
pretvoriti zrak u vatru i kamen u pijesak. Ali previe se uvalila. Za
pobunjenike je radila strane stvari, koje nikad nije ni sanjala.
Zapovjednica ju je uhvatila kao i mnoge druge. Dobro ju je razrezala i
unitila joj lice. Natjerala ju je da proguta eravicu i unitila joj glas. Onda
ju je uinila robinjom u svojoj kui. Ali prvo je ubila sve ljude koje je ta
ena znala. Sve koje je voljela.
O, ne! Uzrok kuhariinih oiljaka sada je muno jasan. Kimnula je,
mrko potvrujui uas na mojem licu.
- Izgubila sam sve, i obitelj i slobodu, sve zbog pokreta koji je od
poetka bio beznadan.
- Ali...
- Prije nego to si ti dola, pokret otpora poslao je jednog djeaka.
Zvao se Zain. Glumio je vrtlara. Jesu li ti priali o njemu?
Zamalo sam odmahnula glavom, no suzdrala sam se i prekriila
ruke na prsima. Nije reagirala na moju utnju. Ne nagaa tko sam. Ona
zna.
- Bilo je to prije dvije godine. Zapovjednica ga je uhvatila. Danima ga
je muila u tamnici akademije. Ponekad bismo ga nou uli kako vriti.
Kad je zavrila sa Zainom, okupila je sve robove u Crnoj klisuri. Htjela je
znati tko mu je bio prijatelj. Htjela nam je dati pouku jer nismo prijavili
izdajnika. - Kuharica me netremice gleda. - Ubila je tri roba dok nije
zakljuila da smo nauili. Sreom, upozorila sam Izzi da se dri podalje
od njega. Sreom, posluala me.
Kuharica pokupi svoje lijekove i vrati ih u ladicu. Uzme sjekiricu i
pone sjei komad mesa.
- Ne znam zato si pobjegla od obitelji i pridruila se onim
pobunjenikim gadovima. - Nabacuje se rijeima kao kamenjem. - I nije
me briga. Reci im da odustaje. Trai drugi zadatak, neki gdje nee
nikome nauditi. Jer ako to ne uini, umrijet e, a nebesa znaju kako
emo mi zavriti. - Uperila je sjekiricu u mene, a ja sam se uzvrpoljila na
stolcu. - To eli? - upita. - Umrijeti? eli da mue Izzi? - Iz usta joj je
pricala slina kada se nagnula prema meni. Drala je sjekiricu samo
nekoliko centimentara od moga lica. - To eli?
- Nisam pobjegla - izvalila sam. Djedovo tijelo, bakine prazne oi,
Darinovi zgreni udovi bijesnu mi pred oima. - Nisam im se htjela
pridruiti. Moj djed i baka... doao je krabuija...
Ugrizem se za jezik. uti! Mrtim se gledajui staricu i ne udim se
to mi ona jednako uzvraa.
- Reci mi zato si se pridruila pobunjenicima - ree - a ja u zatajiti
tvoju malu prljavu tajnu. Ako to ne uini, onoj hijeni ledena srca rei u
tko si. - Zabije sjekiricu u kuhinjski stol i sjedne na stolac pokraj mene.
ekala je.
Prokleta bila! Ako joj i kaem za raciju i sve to je zatim bilo,
svejedno bi me mogla odati. Ali ako ne kaem nita, uvjerena sam da e iz
ovih stopa otii zapovjednici. Dovoljno je luda da to uini.
Nemam izbora.
Dok joj govorim to se dogodilo one noi, ona hladnokrvno uti. Kad
sam zavrila, oi su mi suzne, ali unakaeno lice kuharice nije odavalo
ba nita.
Rukavom sam obrisala lice. - Darin je u tamnici. Samo je pitanje
vremena kad e ga muiti do smrti ili prodati u roblje. Moram ga izvui
prije toga. Ali ne mogu sama. Pobunjenici su rekli da e mi pomoi ako
uhodim za njih. - Uzdrhtalo sam ustala. - ak ni kad bi mi mogla uzeti
duu i dati je Mraitelju, ne bih se predomislila. Od cijele obitelji ostao mi
je samo Darin. Moram ga spasiti.
Kuharica je dugo utjela, sve dok nisam zakljuila da joj vie nije do
razgovora. Krenula sam prema vratima, no ona tada progovori.
plesaica, i odrubi joj glavu jednim brzim udarcem. Utvara nestane, dim
se raspline, a u vojarni zavlada tiina kao da se zadnjih petnaest minuta
nije nita dogodilo.
- Pa, to je bilo... - Helena razrogai oi. Bacio sam se u stranu a da mi
nije morala nita rei, osvrnuo se i stigao vidjeti no kako leti zrakom.
Zamalo me pogodio. Helena proleti pokraj mene kao plavo-srebrna
munja.
- Marcus - ree. - Imam ga!
- Ne srljaj! Moda je zamka!
Ali vrata se ve zatvaraju za njom i ujem kako vani sablja udara o
sablju, kako se pod udarcem ake lomi kost.
Izletio sam iz vojarne i ugledao Helenu kako napreduje prema
Marcusu koji se drao za svoj okrvavljeni nos. Helenine su se divlje oi
stanjile u dva proreza, i prvi put je vidim onako kako je valjda vide drugi
- ubojitu, nesmiljenu. Krabulju.
Iako sam joj elio pomoi, zastao sam i ogledao se po mranom
vjebalitu. Ako je Marcus ovdje, ni Zak nije daleko.
- Ozdravila si, Aquilla? - Marcus sabljom izvede lijevu fintu, a kad se
Helena obrani, on se nakesi. - S tobom imam nedovrena posla. Odmjerava je. - Zna to sam se uvijek pitao? Hou li te silovati ili u se
boriti s tobom. Svi ti napeti miii, ta pritajena snaga...
Helena ga udari nogom u lice, pao je nauznak, a krv mu je izbijala na
usta. Nagazila mu je desnu ruku i pritisnula mu otricu sablje na grlo.
- Prljavi kurvin sine - pljune na njega. - To to si u umi imao sree
ne znai da te ne mogu zaklati zatvorenih oiju.
Ali Marcus joj dobaci zloban osmijeh ne obazirui se na elik koji mu
pritie grkljan. - Moja si, Aquilla. Pripada mi, oboje to znamo. Auguri su
mi rekli. Pritedi sebi trud i pridrui mi se odmah.
Helena problijedi. U oima joj je crni, beznadni bijes, onakav bijes
kakav osjea kad ima vezane ruke i no prislonjen uz grlo.
Ali otricu dri Helena, a ne on. to joj je?
- Nikad. - Njezin glas ne odgovara snazi sablje u njezinoj aci, i kao da
je toga svjesna, ruka joj zadre. - Nikad, Marcus.
Krajikom oka primijetio sam svjetlucanje u sjenama iza vojarne.
Krenem onamo, a onda ugledam Zakovu svijetlosmeu kosu i bljesak
strijele koja para zrak.
- Na pod, Hel!
Djevojka mi prui sveanj papira - zapovjedniine upute za Telumana. Rekla sam da ih ja mogu odnijeti - ree. - Ali nije... nije joj se to svidjelo.
Nitko se ne osvre na mene dok hodam Serrom prema Telumanovoj
kovanici. Nitko ne vidi bolno i krvavo slovo K ispod mojeg plata. Dok
hodam s mukom, primjeujem da nisam jedina ozlijeena robinja. Neke
uenjake robinje imaju modrice. Druge imaju oiljke od bia. A neke
hodaju kao da imaju unutarnje ozljede, pogrbljene su i epaju.
U uglednikoj etvrti prola sam pokraj velike vitrine sa sedlima i
uzdama pa sam naglo zastala zapanjena vlastitim odrazom, tom
uplaenom kreaturom praznih oiju koja mi uzvraa pogled. Oblio me
znoj, malo od groznice, malo od nesmiljene vruine. Haljina mi se
zalijepila za tijelo, a suknja mi se guva i petlja oko nogu.
Za Darina. Hodam dalje. Koliko god ti trpi, on trpi gore.
Promakavi pokraj etvrti oruara, usporila sam korak. Sjetila sam
se zapovjedniinih rijei od sino. Ima sree to mi treba telumanska
otrica. Ima sree to te on eli kuati. Dugo sam oklijevala pred vratima
kovanice dok napokon nisam ula. Sigurno mi se Teluman nee htjeti
pribliiti kad mi je koa boje sirutke i znoj se slijeva s mene.
Kovanica je tiha kao i prvi put kad sam dola, ali kova je ovdje.
Znam to. I, naravno, trenutak nakon to sam otvorila vrata, zaujem tihe
korake i na stranjim se vratima pojavi Teluman.
Ugledavi me, okrenuo se na peti i otiao pa se vratio s aom
punom hladne vode i stolcem. Sruila sam se na stolicu i naiskap ispila
vou ne brinui se nije li moda otrovana.
Kovanica je svjea, voda jo svjeija, i naas mi prestaje drhtavica. A
onda Spiro Teluman proe pokraj mene do vrata kovanice.
I zakljua ih.
Polako sam ustala, drei au kao dar, kao trampu, kao da u mu
vratiti au ako otkljua vrata i pusti me da odem nedirnuta. Uzme mi
au iz ruke, a meni postade krivo to je nisam zadrala i razbila da mi
poslui kao oruje.
Pjevanje je kao rijeka koja vijuga kroz moje bolne snove, tiha i slatka, i
izvlai uspomene na ivot koji sam zamalo zaboravio, ivot prije Crne
klisure. Svilom ogrnuta karavana kotrlja se kroz nomadsku pustinju. Moji
se drugovi igraju u oazi, a smijeh im zvoni kao praporci.
Hodam u sjeni datulja s pomajkom Rilom, iji je glas odmjeren kao
ritam ivota u pustinji oko nas.
Ali kad pjevanje prestane, snovi izblijede, ja tonem u none more.
One se pretvaraju u crnu rupu bok, koja me proganja kao osvetoljubivi
blizanac. Iza mene otvaraju se vrata opasne tame, i neka me ruka hvata
za lea kako bi me odvukla kroz njih.
Tada se opet zauje pjevanje, ivotna nit u beskrajnom crnilu, a ja
poseem za njom i drim se to vre mogu.
* * *
Ali ovo je drukije. Ovo je Helena. Pa to? eli vidjeti kako je to, zna
da eli. im sam to pomislio, zgadio sam se samome sebi. Helena nije
cura za jednu no. Najbolja mi je prijateljica. Zasluila je bolje.
- Elias... - Glas joj je blag kao ljetni povjetarac. Grize se za usnicu. Ne.
Nemoj joj to dopustiti.
Odmaknuo sam lice, a ona povue ruku kao da se opekla. Obrazi joj
planu.
- Helena...
- Ne brini. - Slegne ramenima glumei nehaj. - Samo mi je drago to
te vidim. Uglavnom, nisi mi ni rekao kako se osjea.
Tako je brzo prela preko toga da sam se iznenadio, ali mi je i
laknulo to sam izbjegao neugodan razgovor. Ja se takoer pretvaram da
nita nije bilo. - Boli me glava. Sve mi je... mutno. uo sam neko... neko
pjevanje. Zna li...?
- Valjda si sanjao. - Helena u nelagodi odvrati pogled, i premda se jo
nisam sabrao, znam da neto skriva. Otvore se vrata i ude lijenik, a ona
skoi sa stolca, sretna to je jo netko u sobi.
- A, Veturius - ree lijenik. - Napokon ste budni. - Nikad mi nije bio
drag. Koati i bahati glupan koji voli govoriti o svojim metodama
lijeenja dok mu se pacijenti previjaju od boli. Prie i skine mi povoje s
noge.
Ne mogu vjerovati. Oekivao sam krvavu ranu. Ali od ozljede je ostao
samo oiljak koji izgleda kao da je tu ve tjednima. Bridi kad ga
dodirnem, no inae ne osjeam nikakvu bol.
- Juna mast - ree lijenik. - Ja sam je izradio. Istina, upotrebljavao
sam je mnogo puta, ali kod vas sam savreno pogodio sastojke.
Skine mi povoje s glave. ak nisu ni okrvavljeni. Iza uha sam osjetio
tupu bol i napipao oiljak. Ako je istina ono to je rekla Helena, od takve
bih ozljede trebao leati tjednima. A zacijeljela je u nekoliko dana. udo.
Sumnjiavo sam se zagledao u lijenika. Preveliko udo da bi ga izvela
ova tata hrpa kostiju.
Primijetio sam da Helena izbjegava moj pogled.
- Je li navraao neki auguri - upitam lijenika.
- Auguri Ne. Samo ja i moji pomonici. I Aquilla, naravno. - Ljutito
pogleda Helenu. - Sjedila je ovdje i pjevala uspavanke kad god je mogla.
Izvadio je boicu iz depa. - Serum od krvavog korijena da ublai bol.
- Serum od krvavoga korijena. To me podsjea na neto, ali ne mogu se
sjetiti na to.
Oni e to htjeti izbiti iz tebe. - To je naa tajna - rekao sam. Malo joj je
laknulo.
Pri izlasku iz ambulante doekalo me klicanje. Faris, Dex, Tristas,
Demetrius i Leandar razdragano viu i tapu me.
- Znao sam da te gadovi ne mogu srediti... - Treba proslaviti, negdje
u nai bavicu...
- Odbijte - ree Helena. - Pustite ga da doe do daha. - Prekine je
bubnjanje.
Svi diplomci odmah na prvo vjebalite radi bojne obuke.
Poruka se ponovi, a drutvo zaguna nezadovoljno. - Elias, uini nam
uslugu - ree Faris. - Kad pobijedi i postane glavni ef, izvuci nas
odavde, moe?
- Hej - oglasi se Helena. - A ja? to ako ja pobijedim?
- Ako ti pobijedi, zatvorit e sve u luci i vie se nikad neemo
zabavljati - kae Leandar i namigne mi.
- Glupane, ne bih zatvorila dokove - naljuti se Helena. - To to ne
volim javne kue... - Leandar odmah ustukne i zatiti nos rukama.
- Oprosti mu, o, uzviena kandidatkinjo - zacvili Tristas dok mu se
plave oi cakle. - Suspregni sveti gnjev. On je puki sluga...
- Ma, gonite se svi skupa - otrese se Helena.
- Iza deset, Elias - dovikne Leandar na odlasku s ostalima. - U mojoj
sobi. Lijepo emo proslaviti. Aquilla, moe i ti, ali samo ako obea da mi
nee opet razbiti nos.
Rekao sam mu da u doi na proslavu, a nakon to su otili, Hel mi
prui boicu. - Zamalo si zaboravio serum od krvavoga korijena.
- Laia! - Sad znam to me kopkalo. Robinji sam obeao krvavi korijen
prije tri dana. Sigurno je strano boli rana. Je li ju njegovala? Je li ju
kuharica istila? Ili...
- Tko je Laia? - Helena mi prekine misli, a glas joj je opasno nehajan.
- Nitko. - Ne bi razumjela moje obeanje uenjakoj robinji. - to se
jo dogodilo dok sam bio u ambulanti? Neto zanimljivo?
Helena mi dobaci pogled, jasno mi dajui na znanje da doputa
promjenu teme. - Pokret otpora zaskoio je krabulju Daemona Cassiusa u
njegovoj kui. Krvi je bilo posvuda, kau. ena ga je pronala jutros. Nitko
nije nita uo. Gadovi su se osmjelili. I... ima jo neto. - Nastavlja tie: Moj je otac uo glasinu da je krvosljednik mrtav.
Gledam je u nevjerici. - Pokret otpora?
Ali tada sam osjetio pokret i ukipio se. Nanjuio sam travu i snijeg.
- Tako znai - ree Helena iza mojih lea. - Laia je robinja. Odmahnula je glavom. - Mislila sam da si bolji od drugih, Elias. Nisam ni
sanjala da e spavati s robinjom.
- Krivo si razumjela. - Lecnuo sam se: zvuim kao tipini smeteni
mujak koji pred svojom djevojkom skriva nepodoptine. Ali Helena nije
moja djevojka. - Laia nije...
- Misli da sam glupa? Ili slijepa? - U Heleninim je oima neto
opasno. - Vidjela sam kako je gleda. Onoga dana kad nas je odvela do
zapovjednice prije prve kunje. Kao da je voda, a ti umire od ei. - Hel
se pribere. - Nije vano. Iz ovih stopa prijavit u zapovjednici i nju i
njezinu prijateljicu.
- Zbog ega? - Zapanjuje me koliko se Helena razgnjevila.
- Zbog iskradanja iz Crne klisure. - ujem li krgut zubi? - Zbog
prkoenja gospodarici, pokuaja da odu na zabranjeni festival...
- To su samo djevojke, Hel.
- To su robinje, Elias. Trebale bi misliti samo na zadovoljstvo svoje
gospodarice, a u ovom sluaju ti jamim da gospodarica nee biti
zadovoljna.
- Smiri se. - Ogledao sam se zbog straha da e nas netko uti. Helena, Laia je osoba. Neija ki ili sestra. Da smo ti ili ja roeni u nekoj
drugoj obitelji, moda bismo bili na njezinu mjestu.
- Kako to misli? Trebala bih saalijevati Uenjake? Trebala bih
misliti da su nam ravni? Pobijedili smo ih. Sada vladamo nad njima.
Takav je svijet.
- Nisu svi. pobijeeni narodi pretvoreni u robove. U Junoj zemlji,
jezerski narod pobijedio je Fene i prihvatio ih kao svoje...
- to je tebi? - Helena zuri u mene kao da mi je narasla jo jedna
glava. - Carstvo je pripojilo ovu zemlju jer je imalo pravo na nju. To je
naa zemlja. Borili smo se za nju, umirali za nju, a sada smo zadueni da
je uvamo. Ako to znai da Uenjaci moraju biti robovi, dobro. Pazi, Elias!
Da je itko drugi uo kako govori te gluposti, Crna straa strpala bi te
istog asa u Kauf.
- A tvoje prie o promjenama? - Njezino propovijedanje ide mi na
ivce. Mislio sam da je bolja. - One noi nakon diplome rekla si da e
pomoi Uenjacima...
Izzi
tabor nagovara Mazena da izvue Darina. Ali Mazen... - Nakalje se. Kao
da je rekao previe, samo kimne prema atoru pred nama. - Zaobiimo.
Sijeda nomadska ena sjedila je pred atorom i gledala u arobnu
kuglu dok su dvije uenjake djevojke sumnjiavo ekale to e im rei.
Desno od nje ongler je bacao baklje pred zadivljenom gomilom, a lijevo
je bila nomadska kebani iji se pripovjedaki glas dizao i sputao kao
ptica u letu.
- Pouri! - Zapanjila me Keenanova iznenadna grubost. - On eka.
Ula sam u ator, prekinuvi Mazenov razgovor s dva mukarca pokraj
njega. Prepoznala sam ih iz dvorane. To su njegovi drugi pobonici, vie
Keenanovi nego njegovi vrnjaci, utljivi i hladnokrvni poput Keenana.
Uspravila sam se. Nee me uplaiti.
- Jo si u jednom komadu - ree Mazen. - Impresivno. to nam nosi?
Ispriala sam mu sve to znam o kunjama i carevu dolasku. Nisam
odala kako sam to saznala, a Mazen nije pitao. Kad sam zavrila, ak je i
Keenan izgledao zgranuto.
- Bojovnici e imenovati novog cara za manje od dva tjedna - rekla
sam. - Zato sam rekla Keenanu da se moramo sastati veeras. Nije bilo
lako iskrasti se iz Crne klisure, znate. Riskirala sam jedino zato to sam
znala da vam moram ovo javiti. To nije sve to ste htjeli, ali dovoljno je da
vidite kako u obaviti zadatak. Sada moete izbaviti Darina - na te rijei,
Mazen se namrti, a ja urno dodam - a ja u ostati u Crnoj klisuri dokle
god bude potrebno.
Jedan od pobonika, krupni momak svijetle kose - mislim da se zove
Eran - neto apne Mazenu na uho. U oima starijeg mukarca naas
ugledam ljutnju.
- Djevojko, elije osuenika na smrt nisu kao glavna zatvorska
zgrada - ree Mazen. - Gotovo su neprobojne. Mislio sam da emo za
spaavanje tvojeg brata imati nekoliko tjedana. Zato sam i pristao. Za to
treba vremena. Treba nabaviti opremu i odore, podmititi straare. Manje
od dva tjedna... to nije nita.
- Mogue je - oglasi se Keenan iza mene. - O tome sam razgovarao s
Tariqom...
- Ako poelim uti tvoje ili Tariqovo miljenje - odvrati Mazen - pitat
u vas.
Keenan stisne zube kao da e neto odbrusiti. Ali samo kimne, a
Mazen nastavi.
- Nema vremena - zamiljeno doda. - Morali bismo zauzeti cijeli taj
prokleti zatvor. To se ne moe, osim ako... - Protrljao je bradu, duboko u
mislima, a onda kimnuo. - Imam novi zadatak za tebe: nadi kako da uem
u Crnu klisuru, nadi put za koji nitko ne zna. Ako to uini, ja ti mogu
spasiti brata.
- Postoji put! - Obuzelo me olakanje. - Skrivena staza kojom sam
dola ovamo.
- Ne. - Mazen ugasi moje oduevljenje jednako brzo kao to je
planulo. - Treba nam... neto drugo.
- Za prolazak velike skupine ljudi - nadovee se Eran.
- Katakombe prolaze ispod Crne klisure - ree Keenan Mazenu. Neki od tih tunela sigurno vode u akademiju.
- Moda. - Mazen se nakalje, - Ve smo traili po katakombama, ali
nismo nita nali. Laia, ti ima prednost jer moe traiti iz smjera Crne
klisure. - Spusti ake na stol i nagne se prema meni. - Treba nam neto, i
to brzo. Najvie za tjedan dana. Poslat u Keenana da ti javi toan datum.
Nemoj propustiti taj sastanak.
- Nai u vam ulaz - rekla sam. Moda Izzi neto zna. Neki od tunela
ispod Crne klisure sigurno nisu pod straom. Napokon sam dobila
zadatak koji je izvediv. - Ali kako e vam ulazak u Crnu klisuru pomoi da
izvuete Darina iz elije?
- Dobro pitanje - tiho ree Keenan. Zagledao se u Mazenove oi, a
mene iznenadi otvoreno neprijateljstvo u pogledu starijeg mukarca.
- Imam plan. To je sve to itko od vas treba znati. - Mazen kinine
Keenanu koji mi dodirne ruku i krene prema vratima atora, to znai da
moram za njim.
Prvi put nakon racije osjeala sam se poletno, kao da u moda
uspjeti ostvariti svoje namjere. ongler pred atorom i dalje je bacao
baklje, a u gomili sam vidjela Izzi kako pljee dok plamenovi obasjavaju
no. Gotovo mi se vrtjelo u glavi od nade, a onda sam primijetila da
Keenan namrteno gleda plesae.
- to je?
- Hoe li... ovaj... - Proe rukom kroz kosu. Mislim da nikad nije bio
tako uzrujan. - Hoe li plesati sa mnom?
Ne znam to sam oekivala, ali to nipoto. Zbunjeno sam kimnula, a
on me povede prema jednom podiju. Na drugom kraju onaj visoki naoiti
Nomad plee sa zgodnom nomadskom djevojkom, kojoj zubi bljete kad
se nasmije.
Obje nose haljine od crne svile bez ukrasa, koje su izvrsne za uljanje
i skrivanje robovskih okova oko zapea, ali ne uklapaju se u dugine boje
ove gomile.
Izzi je pustila da joj plava kosa padne preko lica, ime je neobino
uspjeno prikrila povez preko oka. Sva se uvukla u sebe, jedva je
primjetna dok tako viri kroz zavjesu svoje kose.
S druge strane, Laia bi upadala u oi svugdje. Haljina s visokim
ovratnikom pripija joj se uz tijelo tako da ju je gotovo bolno gledati. Pod
svjetlom nebeskih lampiona koa joj sjaji bojom toplog meda. Visoko je
uzdigla glavu, a otmjenost njezina vrata naglaena je kosom, koja je crna
kao tinta.
elim dodirnuti tu kosu, mirisati je, proi rukama kroz nju, omotati
je oko prstiju i... svih ti demona, Veturius, priberi se! Dosta si buljio!
Kad sam napokon skinuo oi s nje, shvatio sam da nisam jedini
oaran. Mnogi mladii oko mene gledaju je ispod oka. ini se da to uope
ne primjeuje, zbog ega je jo privianija, naravno.
Opet bulji u nju, Elias, glupane! Ovaj put moja panja nije prola
neprimijeeno.
Izzi me gleda.
Cura ima samo jedno oko, ali uvjeren sam da vidi vie od veine
ljudi. Gubi se odavde, kaem sebi. Brzo, prije nego to shvati odakle si joj
poznat.
Izzi se nagne prema Lai i neto joj apne na uho. Ve sam odluio
otii kad me Laia pogleda.
Pogled joj je crna munja. Trebao bih se okrenuti. Trebao bih otii.
Shvatit e tko sam ako me bude gledala dovoljno dugo. Ali ne mogu se ni
maknuti. U jednom tekom i usijanom trenutku stojimo nepomino i
gledamo se. Nebesa, predivna je. Nasmijeim joj se, a zbog crvenila na
njezinu licu osjeam se neobino slavodobitno.
Htio bih je zamoliti za ples. Htio bih joj dodirnuti kou, razgovarati s
njom i glumiti da sam obian nomadski deko, a da je ona obina
uenjaka cura. Ne budi glup, upozori me neki glas. Prepoznat e te.
Pa to? to moe uiniti? Prijaviti me? Ne moe zapovjednici rei da
me ovdje vidjela a da istog asa ne optui samu sebe.
Ali dok se ja premiljam, s lea joj prie miiavi riokosi mladi.
Dodirne joj rame s posjednikim izrazom lica koji mi se ne svia. A Laia
zuri u njega kao da nitko drugi ne postoji na svijetu. Moda su se znali
prije nego to je postala robinja. Moda se iskrala zbog njega. Namrtio
Smijem li?
pokraj nas pokulja narod, a mnogi padaju, posjeeni u trku, kao ito pod
srpom.
- Moramo se izvui iz etvrti prije nego to je zatvore - ree Nomad. Svakoga koga uhvate na ulici bacit e u kola duhova. Trebat emo trati.
Moete li?
- Mi... ne moemo s tobom. - Izvukla sam svoju ruku iz njegove. On e
krenuti do svoje karavane, ali Izzi i ja neemo tamo biti na sigurnom. Kad
njegov narod vidi da smo robinje, predat e nas Bojovnicima, koji e nas
predati zapovjednici. A onda...
- Ne ivimo u etvrti. Oprosti to sam lagala. - Povuem se vukui Izzi
za sobom, znajui da moramo to prije krenuti svojim putem ako se
elimo izvui. Nomad skine kukuljicu i otkrije kratku crnu kosu.
- Znam - odgovori. I premda mu je glas isti, neto se u njemu
promijenilo. U njegovu tijelu osjea se prijetnja i snaga koje prije nije
bilo. Nagonski sam ustuknula. - Morate ii u Crnu klisuru - ree on.
Naas nisam mogla pojmiti njegove rijei. A kad sam shvatila,
koljena mi klecnu. On je uhoda. Je li vidio moje robovske okove? Je li uo
moj razgovor s Mazenom? Hoe li izruiti Izzi i mene?
Ali Izida promuca: - Ka-kandidat Veturius?
im je Izzi izgovorila njegovo ime, kao da je svjetlo obasjalo mranu
prostoriju. Njegove crte lica, njegova visina, njegova oputena okretnost sve sad ima smisla, a opet ga nema. to kandidat radi na Mjeseevu
festivalu? Zato je glumio Nomada? Gdje mu je ona prokleta maska?
- Tvoje oi... - Bile su crne, bjesomuno mislim. Sigurna sam da su bile
crne.
- elebilje - ree on. - Proiruje zjenice. uj, stvarno bismo morali...
- Uhodi me za zapovjednicu - uzviknula sam. To je jedino
objanjenje. Keris Veturia zapovjedila je sinu da me prati i otkrije to
znam. No ako je tako, sigurno je prislukivao kad sam razgovarala s
Mazenom i Keenanom. Ima sasvim dovoljno informacija da me izrui
zbog izdaje. Zato je plesao sa mnom? Zato se smijao i alio? Zato je
upozorio ostale na raciju?
- Ne bih uhodio za nju ni da mi ivot ovisi o tome.
- Onda zato si ovdje? Nema razloga...
- Ima, ali ne mogu sada objanjavati. - Veturius se osvrne prema ulici
i nadoda: - Ako hoe, moemo sada raspravljati. Ili moemo pobjei.
On je krabulja, trebala bih odvratiti pogled. Trebala bih biti pokorna.
Ali buljim i protiv volje. Njegovo me lice potresa. Malo prije mislila sam
TRIDESETO POGLAVLJE
Elias
prijetnja. Jo ima vremena za to. Probudila sam se prije zore, a u glavi sam
jo uvijek vidjela krhotine none more: svoje izrezano i igosano lice,
svojeg brata na vjealima i njegovu plavu kosu to vijori na vjetru.
Misli na neto drugo. Sklopila sam oi i vidjela Keenana, sjetivi se
kako me zamolio za ples, srameljiv i udan. Ona vatra u njegovim oima
dok me vrtio - mislila sam da neto znai. Ali otiao je tako naglo. Je li
dobro? Je li pobjegao od prepada? Je li uo Veturiusovo upozorenje?
Veturius. ula sam njegov smijeh i osjeala miris zaina koji se irio
oko njega, ali morala sam otjerati te dojmove i umjesto njih sjetiti se
istine. On je krabulja. On je neprijatelj.
Zato mi je pomogao? Zbog toga su ga mogli strpati u tamnicu - ili
neto gore, ako su istinite glasine o Crnoj strai i njihovim istkama. Ne
mogu vjerovati da je to uinio samo zbog mene. Je li to nekakav hir? Neka
izopaena bojovnika igra koju ne razumijem?
Nemoj ekati dok ne sazna, ape mi Darin u glavi. Izvuci me odavde.
Iz kuhinje dopire zvuk koraka - to kuharica priprema doruak. Ako
je starica ustala, uskoro e i Izzi. Brzo sam se odjenula u nadi da u je
vidjeti prije nego to nas kuharica poalje na nae dnevne dunosti. Izzi
e valjda znati za neki tajni ulaz u akademiju.
No ispada da je Izzi rano izala neto obaviti za kuharicu.
- Nee se vratiti do podneva - obavijestila me kuharica. - Ali tebe se
to ionako ne tie. - Starica pokae crni omot na stolu. - Zapovjednica kae
da te papire mora to prije odnijeti Spiru Telumanu, prije svih drugih
dunosti.
Suspregnula sam gunanje. Nita, razgovor s Izzi morat e priekati.
Uavi u Telumanovu radnju, iznenadila sam se ugledavi otvorena
vrata i vatru u pei. Znoj se slijevao niz kovaevo lice i kapao mu na
pregau punu rupa od vatre dok je ekiem mlatio po sjajnom komadu
elika. Pokraj njega stajala je nomadska djevojka u jednostavnoj halji
boje rue, obrubljenoj sitnim okruglim zrcalima. Djevojka je promrmljala
otricu. Da vie nikad neu imati uenjaku krv na rukama. Neu prijei
tu crtu. Radije u umrijeti.
Rukom je stisnuo eki kao oruje, a vrsto mu je lice obasjao
suzdrani ar. Znai, zato je Darin pristao biti njegov naunik. estina
ovog ovjeka podsjea me na majku, a njegovo dranje podsjea me na
oca. Njegova je strast iskrena i zarazna. Kad govori, elim mu vjerovati.
Rastvorio je dlan. - Ima poruku?
Dodala sam mu omot s papirima. - Rekli ste da ete radije umrijeti
nego prijei tu crtu. A izraujete oruje za zapovjednicu.
- Ne. - Spiro prolista papire. - Glumim da izraujem oruje za nju
kako bi te i dalje slala s porukama. Dokle god misli da e dobiti
telumansku otricu zato to me zanima, nee ti nanijeti nepopravljivu
tetu. Moda je ak nagovorim da te proda meni. Onda u razbiti te
proklete stvari - pokae na moje robovske okove oko zapea - i
osloboditi te. - Odvratio je pogled kao da mu je neugodno. - To je
najmanje to mogu uiniti za tvojeg brata.
- Smaknut e ga - apnem. - Za tjedan dana.
- Smaknuti? Nemogue. Da ga ele smaknuti, jo bi bio u Sredinjem
zatvoru, a premjestili su ga. Jo ne znam kamo. - Sumnjiavo me pogleda.
- Kako si saznala da e ga smaknuti? Tko ti je rekao?
Nisam odgovorila. Darin je vjerovao kovau, ali ja mu jo nisam
vjerovala. Moda je Teluman zbilja revolucionar. Ili je vrlo uvjerljiva
uhoda.
- Moram ii - rekla sam. - Kuharica me eka.
- Laia, ekaj...
Ne putam ga da dovri. Ve sam izala.
Na povratku u Crnu klisuru mue me njegove rijei. Darin je
premjeten? Kada? Kamo? Zato Mazen to nije spomenuo?
Kako mi je brat? Trpi li? to ako su mu Bojovnici polomili kosti?
Nebesa, a prste? to ako...
Dosta. Baka je jedanput rekla da ivot u sebi uva nadu. Ako je Darin
iv, nita drugo nije vano. Ako ga mogu izvui, sve se drugo moe
popraviti.
Put me vodi preko Trga smaknua, gdje su vjeala zaudo prazna.
Ve danima nisu nikoga objesili. Keenan je rekao da Bojovnici uvaju
smaknua za novoga cara. Marcus i njegov brat uivat e u prizoru. to
ako pobijedi netko od drugo dvoje? Bi li se Aquilla smijeila dok se nevini
ljudi gre na kraju ueta? A Veturius?
- Samo elim spasiti Darina - rekla sam. - Samo elim izai odavde.
- Curo, svi ele izai odavde. I ja. I Izzi. ak i prokleti polaznici ele
izai. Ako toliko eli izai, predlaem da ode svojem dragom pokretu
otpora i zatrai drugi zadatak. Neki na kojem nee poginuti.
Rekavi to, odepala je natrag u kuhinju. Trebala sam se ljutiti, no u
glavi su mi odzvanjale njezine rijei. ak i prokleti polaznici ele otii. ak
i prokleti polaznici ele otii.
- Izzi - okrenula sam se prijateljici - mislim da znam kako pronai
izlaz iz Crne klisure.
* * *
Nekoliko sati poslije, uei iza ivice kod vojarna Crne klisure,
pitam se nisam li pogrijeila. Veernji bubnjevi odbubnjali su svoje i
zamuknuli. Ovdje sam jedan sat, korijenje i kamenje zabijaju mi se u
koljena. Iz vojarne nije izaao ni jedan polaznik.
Ali u nekom trenutku netko e izai. Kao to je rekla kuharica, ak i
polaznici ele izai iz Crne klisure. Sigurno se nekako iskradaju. Kako bi
inae ili po krmama i javnim kuama? Neki valjda podmite straare na
vratima ili u tunelu, ali sigurno postoji i drugi izlaz.
Vrpoljim se i premjetam na mjestu, tako da me umjesto jedne grane
bode druga. Ne mogu jo dugo vrebati u sjeni ovoga grma. Izzi me
pokriva, ali ako me zapovjednica pozove, a ja se ne pojavim, bit u
kanjena. Ili jo gore: Izzi bi mogla biti kanjena.
Je li obeala da e te izvui? Da e te spasiti?
Nisam Izzi obeala nita slino, ali trebala bih. Nakon to je to
kuharica spomenula, stalno razmiljam o tome. to e biti s Izzi kad
odem? Pokret otpora rekao je da e moj iznenadni nestanak iz Crne
klisure izgledati kao samoubojstvo, ali zapovjednica e svejedno ispitati
Izzi, Teko je prevariti tu enu.
Ne mogu samo ostaviti Izzi da se suoi s ispitivanjem. Ona je moja
prva prava prijateljica nakon Zare. Ali kako da nagovorim pokret otpora
da je zatiti? Da nije bilo Sane, ne bi ni meni pomogli.
Mora postojati neki nain. Mogla bih povesti Izzi sa sobom kad
odem. Pokret otpora ne bi bio tako nemilosrdan da je vrati, pogotovo kad
bi znali to e joj se dogoditi. Zauzeta tim mislima, opet sam pogledala
prema zgradama s druge strane upravo kad su iz vojarne lubanja izronila
- Ovdje. - Izzi izviri iza jednog stupa i podigne ruku prema cigli koja
na prvi pogled izgleda kao sve ostale. Dodirne ciglu. S tihom se kripom
razmakne kamen i otkrije mrani prolaz. Svjetiljka obasjava usko
stubite koje se sputa. Zapiljila sam se dolje, jedva vjerujui svojim
oima, a onda sam zahvalno zagrlila Izzi.
- Izzi, uspjela si!
Nisam shvaala zato mi ne uzvraa osmijeh. Lice joj je bilo ukoeno
kada me zgrabila.
- - apne. - Sluaj!
Iz tunela se zauju priguene rijei nekog krabulje, a po stubitu
zaplee svjetlo baklje koja se primie.
- Zatvori! - ree Izzi. - Brzo, dok nisu vidjeli!
Spustila sam ruku na ciglu i manijakalno pokucala po njoj. Nita.
- ... glumi da ne vidi, ali vidi. - Dok sam lupala po cigli, iz stubita
se zauo poznat glas. - Oduvijek zna moje osjeaje. Zato je mui? Zato
je toliko mrzi?
- Ona je ugledniki snob. Ionako te ne bi htjela.
- Da si je pustio na miru, moda bih imao priliku.
- Zak, ona nam je neprijateljica. Umrijet e. Pomiri se s tim.
- Zato si joj onda rekao da treba biti s tobom? Zato mi se ini da
eli da ti bude krvosljednik umjesto mene?
- elim joj pomutiti misli, blesane. Tako mi dobro ide da sam ih
pomutio i tebi.
Sad znam tko su: Marcus i Zak. Izzi me odgurne i udari po cigli. Ulaz
ostane otvoren.
- Zaboravi! - ree Izzi. - Idemo!
Povue me za ruku, ali se na dnu stubita pojavi Marcusovo lice.
Primijetio me, skoio prema meni i sustigao me u dva koraka.
- Bjei! - povikala sam Izzi.
Marcus je pokua dohvatiti, ali ja je odgurnem. Njegova me ruka
uhvati za vrat tako da sam ostala bez zraka. Natjerao me da zabacim
glavu i pogledam u njegove blijedoute oi.
- to je ovo? Uhodi me, mala? Trai izlaz iz kole?
Izzi se ukipila u hodniku, razrogaivi oko u stravi. Ne smiju je
uhvatiti nakon svega to je uinila za mene.
- Bjei, Iz! - vrisnula sam. - Bjei!
Sve me boli - koa, kosti, nokti, ak i korijen kose. Kao da moje tijelo
vie nije moje. elim vritati. Ali samo stenjem. Gdje sam? to je bilo?
Vraaju mi se krhotine sjeanja. Tajni prolaz. Marcusove pesnice.
Onda povici i njene ruke. ist miris, poput kie u pustinji, i, srdaan glas.
Kandidat Veturius, koji me spaava od mojeg ubojice kako bih umrla na
robovskoj slamarici umjesto na kamenom podu.
Oko mene se glasovi diu i sputaju - Izzino zabrinuto aputanje i
kuhariino hripanje. ini mi se da ujem hihot aveti. Hihot se gubi kad mi
hladne ruke otvore usta i uliju neku tekuinu. Naas bol popusti. Ali jo je
u blizini, kao neprijatelj koji nestrpljivo koraa pred gradskim vratima.
Na kraju ih provaljuje i kree paliti i pljakati.
Godinama sam gledala djeda kako radi. Znam to znae ovakve
ozljede. Imam unutarnje krvarenje. Nema tog iscjelitelja koji e me
spasiti, koliko god bio vjet. Umrijet u.
To me vie boli od ozljeda jer ako umrem, umrijet e i Darin. Izzi e
zauvijek ostati u Crnoj klisuri. Nita se u Carstvu nee promijeniti. Samo
e novi Uenjaci zavriti na stratitu.
U meni divljaju oni ostatci duha koji se jo dre na ivotu. Treba mi
tunel za Mazena. Keenan eka izvjee. Moram mu neto rei.
Moj brat rauna na mene. Vidim ga u mislima kako se skutrio u
mranoj tamnici, lice mu je prazno, tijelo mu se trese. ivi, Laia, ujem ga.
ivi za mene.
Ne mogu, Darine. Bol je zvijer koja je preuzela vlast. Odjednom
osjeam led u kostima i opet ujem smijeh. Aveti. Brani se, Laia.
Obuzima me iscrpljenost. Preumorna sam za borbu. Barem e moja
obitelj opet biti zajedno. Nakon to umrem, pridruit e mi se Darin, pa
emo vidjeti mamu, tatu, Lis, baku i djeda. Moda i Zaru. I poslije Izzi.
Bol blijedi dok me preplavljuje velik i topao umor. Jako je ugodan,
kao da sam radila na suncu i vratila se kui da legnem u krevet od perja,
znajui da me nita nee ometati. Prihvaam ga. elim ga.
- Neu je ozlijediti.
Sljedeeg jutra
Ali moda mogu proi onuda. Kuharica e mi rei kako joj je. Mogu
joj neto odnijeti, neku sitnicu. Cvijee? Ogledao sam se po vjebalitu.
Crna klisura nema cvijea. Moda bode. Ima ih mnogo, a nebesa znaju
da joj treba oruje.
- Elias! - Helena me ipak pratila iz blagovaonice, ali magla mi je
pomogla pa sam joj umaknuo. Kriom uem u jednu od zgrada za obuku i
pogledam kroz prozor. Ona napokon odustane i ode svojim putem. Kako
se tebi svia kad te ignoriraju?
Noge me nose prema zapovjedniinoj kui. Samo kratak posjet. Samo
da vidim je li dobro.
- Ako tvoja majka uje za ovo, oderat e te ivog - ree kuharica s
vrata kuhinje kad sam uao u krilo za sluinad. - I nas jer smo te pustile
da ue.
- Je li dobro?
- Nije mrtva. Odlazi, kandidate. Ovo sa zapovjednicom nije ala. Kad
bi se neka robinja tako obratila Demetriusu ili Dexu, pljusnuli bi je da bi
sve zvonilo. Ali kuharica eli samo najbolje za Laiu. Zato sam je posluao.
Jedva da sam bio svjestan kako sam proveo ostatak dana: izgubljene
borbe, bezvoljni razgovori, bjeanje od Helene. Magla je tako gusta da
sam jedva vidio prst pred nosom pa je obuka bila tea nego inae. Kad su
se oglasili veernji bubnjevi, samo sam elio spavati. Mrtav umoran
krenuo sam prema vojarnama kad me je sustigla Helena.
- Kako je prola obuka? - Izronila je iz magle tiho kao prikaza, a ja
sam se nehotice lecnuo.
- Divno - kaem mrko. Naravno da nije bilo divno i Helena to zna.
Godinama se nisam tako loe borio. Nestalo je i ono malo koncentracije
to mi se vratilo zbog sinonje borbe s njom.
- Faris je rekao da si jutros propustio dvoboje sabljom. Rekao je da te
vidio kako ide prema zapovjedniinoj kui.
- Ti i Faris ogovarate kao curice. - Jesi li vidio djevojku?
- Kuharica me nije pustila. A djevojka se zove Laia.
- Elias... Izmeu vas dvoje ne moe nita biti.
Moj smijeh udno odjekne u magli. - Misli da sam budala? Naravno
da ne moe nita biti. Samo sam htio uti je li dobro. Pa to?
- Pa to? - Helena me uhvati za ruku i povue me da stanem. - Ti si
kandidat. Sutra ima kunju. Stavit e ivot na kocku, a misli samo na
neku uenjaku djevojku. - U meni se razbudi gnjev. Ona to osjeti i
duboko udahne.
Ne, kaem u sebi. Izzi nee umrijeti jer e pronai nain da je izvue
odavde prije toga.
- to si joj rekla? - upitam je.
- Rekla sam joj da nas je kuharica poslala u ostavu kod vojarne po
gavranovu travu i da nas je Marcus presreo na povratku.
- I vjerovala je tebi, a ne krabulji?
Izzi slegne ramenima. - Jo joj nikad nisam lagala. Kuharica je
potvrdila moju priu, rekla je da su je jako boljela lea i da joj je trebala
gavranova trava. Marcus me nazvao laljivicom, ali onda je zapovjednica
pozvala Zaka koji je priznao da je moda ostavio otvorena vrata tunela i
da smo sluajno prolazile. Nakon toga me zapovjednica pustila. - Izzi me
zabrinuto pogleda. - to e rei Mazenu?
Odmahnem glavom. Nemam pojma.
* * *
se zatresle kosti pa sam dugo leao u mraku vojarne i sluao kako kia
bubnja po krovu. Netko mi je ispod vrata gurnuo list pergamenta s
rombom, augurskim peatom. Otvorio sam ga.
Samo kombinezoni. Bojni oklop je zabranjen. Ostani u sobi. Doi u po
tebe.
Cain.
Dok guvam pergament, na vratima se zauje tiho grebanje. Vani
stoji prestravljeni mali rob i nudi mi pladanj sa zgruanom kaom i
tvrdom pogaom. Prisilim se pojesti sve do posljednjeg zalogaja. Koliko
god ta hrana bila odvratna, treba mi sva mogua energija ako elim
pobijediti u borbi.
Navukao sam oruje: obje telumanske sablje na lea, red bodea
preko prsa i po jedan no u svakoj izmi. Zatim sam ekao.
Sati prolaze polako kao smjena u straarnici u tri ujutro. Vani vjetar
urla nosei grane i lie pokraj prozora. Pitam se je li Helena u svojoj
sobi. Je li Cain ve doao po nju?
Napokon, kasno popodne, netko mi pokuca na vrata. Toliko sam
nestrpljiv da bih trgao zidove golim rukama.
- Kandidate Veturius - ree Cain kad sam otvorio vrata. - Vrijeme je.
Vani mi hladnoa oduzme dah i probija mi tanku odjeu kao ledena kosa.
Kao da ne nosim nita na sebi. Serra nikad nije ovako hladna ljeti. ak je i
zimi rijetko ovako hladno. Ispod oka sam odmjerio Caina. Ovo je
nevrijeme sigurno stvorio on, zajedno sa sebi slinima. Od te se pomisli
jo vie smrknem. Postoji li ita to oni ne mogu?
- Da, Elias - odgovori mi Cain. - Ne moemo umrijeti.
Korice mojih sablja udaraju mi u vrat, hladne kao led, i unato
debelim izmama noge su mi promrzle. Pratim Caina u stopu, ne znajui
uope kamo idemo dok se pred nama ne pomole visoki lukovi amfiteatra.
Uli smo u oruarnicu, u kojoj je sve puno mukaraca u crvenom
konatom oklopu za obuku.
Nema psovanja, nema vike, nema blefiranja. Svi smo zapeli u malom
prostoru beskrajnog nasilja. Maevi se sudaraju i prijatelji umiru dok nas
bije susnjeica.
Kad sam ve izdao zapovijed, preuzeo sam vodstvo. Ne oklijevam,
inae e moji vojnici posustati. A ako posustanu, svi umiremo.
Zato ubijam. Po svemu je krv. Po mojem oklopu, koi, maski, kosi.
Krv mi kaplje s drka sablje, koji je sklizav pod rukom. Ja sam Smrt
glavom i predsjedam ovom klaonicom. Neke od mojih rtava sreom
umiru brzo, isputaju duu prije nego to im tijelo udari o tlo.
Drugima treba vie vremena,
U meni ui jadnik koji sve to eli obaviti kriom. Kliznuti iza njih i
zabosti sablju da ih ne moram gledati u oi. Ali bitka je gadnija od toga.
Tvrda. Okrutnija. Zurim u lica ljudi koje ubijam, i premda oluja priguuje
hropce, svaka mi se smrt urezuje u pamenje, svaka postaje rana koja
nikad nee zacijeljeti.
Smrt zamjenjuje sve drugo. Prijateljstvo, ljubav, vjernost. Lijepe
uspomene na te ljude - na neodoljiv smijeh, na dobivene oklade, na
neslane ale - sve je to ukradeno. Sjeam se samo najgorih, najmranijih
stvari.
Ennis, koji je u Heleninu naruju jecao poput djeteta kad mu je prije
est mjeseci umrla majka. Vrat mu puca kao granica pod mojim prstima.
Leandar, kojem Helena nikad nije uzvratila ljubav. Moja mu sablja
klizi kroz vrat kao ptica kroz vedro nebo. Lako. Bez napora.
Demetrius, koji je urlao od nemona gnjeva nakon to je gledao kako
mu desetogodinjeg brata zapovjednica biuje do smrti zato to je
dezertirao. Smijei se gledajui kako prilazim, baca oruje i eka, kao da
je moja otrica nekakav dar. to Demetrius vidi kad mu se svjetlo gasi u
oima? Mlaeg brata kako ga eka? Beskrajnu tamu?
Pokolj se nastavlja, a cijelo me vrijeme mui Cainov ultimatum.
Borba zavrava kad ti, kandidate Veturius, pobijedi neprijateljskog vou
ili izgubi od njega.
Pokuao sam nai Helenu i brzo zavriti sve ovo, no nisam je naao.
Kad je napokon ona pronala mene, osjeao sam se kao da sam se borio
danima, a zapravo je prolo samo pola sata.
- Elias! - Izviknula je moje ime, ali glas joj je slab i kolebljiv. Borba se
prekinula, nai vojnici vie ne napadaju jedni druge, a magla se dovoljno
raistila da nas mogu vidjeti. Polako se okupljaju oko nas u polukrug u
kojem ima puno praznih mjesta na kojima bi stajali nai suborci da su
ivi.
A onda zamahnem.
Kakva oholost. Curo, nemoj pogrijeiti kao oni. Otvori oi, inae e
zavriti kao tvoja majka. Mraitelj je bio pred njom, a ona nije imala
pojma.
Spustim peglu. - to to znai?
Kuharica govori tiho, kao da se boji vlastitih rijei. - Uvukao se u
pokret otpora. Uzeo je ljudski lik i g-glumio b-borca. - Stisne zube i
otpuhne, a onda nastavi. - Bio je blizak s tvojom majkom. Iskoristio ju je. Kuharica opet zastane, a napeto joj lice problijedi. - T-tvoj je o-otac otkrio
istinu. M-Mraitelj je... imao... pomagaa. Iz-iz-izdajicu. Na-nad-mudrio je
Jahana i... i prodao tvoje roditelje Keris... ne... ja...
- Kuharice! - Izzi skoi na noge kad se starica jednom rukom uhvati
za glavu i jeei zatetura unatrag. - Kuharice!
- Mii se! - Starica gurne Izzi u prsa tako da zamalo padne. - Mii se!
Izzi podigne ruke i progovori kao da se obraa uplaenoj ivotinji. Kuharice, u redu je...
- Na posao! - Kuharica se uspravi. Onaj kratkotrajan mir u njezinim
oima sad je razbijen, a zamijenilo ga je neto nalik na ludilo. - Pustite me
na miru!
Izzi me hitro izvue iz kuhinje. - Ponekad je takva - ree kad nas
kuharica vie nije mogla uti. - Takva je kad govori o prolosti.
- Kako se zove?
- Nikad mi nije rekla. Valjda eli zaboraviti. Misli li da je to istina?
Ono to je rekla o Mraitelj u. I o tvojoj majci.
- Ne znam. Zato bi Mraitelj progonio moje roditelje? to su mu oni
skrivili? - Ali odgovor mi sine dok nisam ni zavrila pitanje. Ako Mraitelj
toliko mrzi Uenjake kao to kae kuharica, nije ni udno to je htio
unititi Lavicu i njezina pomonika. Njihov je pokret bio jedina nada koju
su Uenjaci ikad imali.
Izzi i ja utke smo se vratile svome poslu dok su nam glavom
prolazile aveti, prikaze i bezdimna vatra. Neprestano sam razmiljala o
kuharici.
Tko je ona? Koliko je dobro poznavala moje roditelje? Izraivala je
eksplozive za pokret otpora pa kako je onda postala robinja? Zato nije
digla zapovjednicu u zrak?
Neto mi odjednom padne na pamet, neto od ega sam se sledila.
to ako je kuharica izdajica?
ETRDESETO POGLAVLJE
Elias
Moja otrica prolazi kroz Helenin konati oklop, a neto u meni vie:
Ja...
- Zamalo sam je ubio. A druge jesam ubio. Mnogo njih. Nisam htio.
sablju i probosti mu crno srce. - Vi ste sami stvorili kunje. Imali ste
izbora.
Cainove oi bijesnu. - Dijete, ne govori o stvarima koje ne razumije.
inimo ono to inimo zbog razloga koje ne moe shvatiti.
- Natjerali ste me da ubijem prijatelje. Zamalo sam ubio Helenu. A
Marcus... Marcus je ubio brata, svojeg brata blizanca, zbog vas.
- Ti e poiniti i gore stvari dok ovo ne zavri.
- Gore? Koliko gore moe biti? to me eka u etvrtoj kunji? Ubijanje
djece?
- Ne govorim o kunjama. Govorim o ratu. Naglo sam zastao. Kakvom ratu?
- Onom koji proganja nae snove. - Cain poe i mahne mi da ga
slijedim. - Okupljaju se sjene, Elias, i ne moemo ih zaustaviti. U srcu
Carstva raste tama, i jo e narasti, sve dok ne prekrije cijelu zemlju.
Dolazi rat. I mora doi. Jer mora se ispraviti velika nepravda, nepravda
koja raste sa svakim unitenim ivotom. Rat je jedini nain. A ti mora
biti spreman.
Zagonetke, ti auguri uvijek zadaju zagonetke. - Nepravda procijedim kroz stisnute zube. - Koja nepravda? Kada? Kako e je rat
ispraviti?
- Jednog dana, Elias Veturius, te e tajne biti razjanjene. Ali ne
danas.
Usporio je ulazei u vojarnu. Sva su vrata zatvorena. Ne ujem
kletve, jecanje, hrkanje, nita. Gdje su moji vojnici?
- Spavaju - ree Cain. - Noas nee sanjati. U snovima ih nee
proganjati mrtvaci. To je nagrada za njihovu hrabrost.
Jadna gesta. No nakon toga budit e se vritei. I u svim noima koje
slijede.
- Nisi pitao koja je tvoja nagrada za pobjedu na kunji.
- Ne elim nagradu. Ne za ovo.
- Svejedno - ree augur kad smo stigli do moje sobe - dobit e je.
Vrata e ti biti blokirana do zore. Nitko ti nee smetati. ak ni
zapovjednica. - On izae iz vojarne, a ja ga pratim pogledom i nemirno se
pitam to znae te rijei o ratu, sjenama i tami.
Previe sam iscrpljen da bih se dugo bavio time. Boli me cijelo tijelo.
Samo elim spavati i zaboraviti da se ovo dogodilo, barem na nekoliko
sati. Briem sva pitanja iz glave, otkljuam vrata i uem u svoju sobu.
Kad su se otvorila vrata moje elije, jurnula sam prema zvuku kako bih
Knemida - dio ratne opreme grkih ratnika koji je titio noge; nazuvak.
- Vidi - ree - ja sam kao krabulja koja ti je ubila djeda i baku. Kao
Marcus. I gori jer ljudi kao on misle da im je dunost ubijati. Ja ne mislim
tako, a svejedno sam to uinio.
- Auguri ti nisu dali izbora. Nisi mogao nai Aquillu kako bi kunja
zavrila, a da se nisi borio, umro bi.
- Trebao sam umrijeti.
- Baka je uvijek govorila da nada umire posljednja. Da si odbio izdati
zapovijed, tvoji bi borci bili mrtvi, ubili bi ih auguri ili otrice Aquillina
odreda. Ne zaboravi: ona je za sebe i svoje borce izabrala ivot. U svakom
bi sluaju krivio sebe. U svakom bi sluaju umrli ljudi do kojih ti je stalo.
- To nema veze.
- Ima! Naravno da ima. Jer ti nisi zao. - I meni je to otkrie, koje me
toliko potreslo da ga elim otkriti i njemu. - Ti nisi kao drugi. Ubijao si
kako bi spaavao. Mislio si na druge, a ne na sebe. Nisi... nisi kao ja.
Ne mogu ga gledati. - Kad je krabulja doao, ja sam pobjegla. - Rijei
mi poteku kao rijeka koju je predugo zaustavljala brana. - Djed i baka bili
su mrtvi. Krabulja je drao mojeg brata Darina. Darin mi je rekao da
pobjegnem, iako je trebao moju pomo. Trebala sam mu pomoi, ali
nisam mogla. Ne. - vrsto stisnem ake. - Nisam htjela. Odluila sam da u
pobjei kao kukavica. Jo to ne razumijem. Trebala sam ostati, ak i ako je
to znailo smrt.
Od sramote gledam u pod. Ali njegova mi ruka dodirne bradu i
podie mi lice. Osjeam njegov isti miris.
- Kao to si rekla - natjerao me da ga gledam u oi - nada umire
posljednja. Da nisi pobjegla, umrla bi. Kao i Darin. - Pustio me i opet sjeo.
- Krabulje ne vole prkos. Natjerao bi te da plati.
- Nije vano.
Veturius se osmjehne onim svojim osmijehom otrim poput noa. Vidi nas - ree. - Uenjaka robinja i krabulja pokuavaju uvjeriti jedno
drugo da nisu zli. Auguri ipak imaju smisla za alu, je li?
Prstima sam stisnula drku bodea koji mi je dao Veturius, a u meni
se budi vreli bijes zbog augura, koji su me naveli da pomislim da e me
ispitivati. Zbog zapovjednice, koja je ostavila vlastito dijete da umre u
mukama, i zbog Crne klisure, koja je odgojila to dijete da bude ubojica.
Zbog mojih roditelja jer su umrli i zbog mojeg brata jer je postao naunik
jednog Bojovnika. Zbog Mazena s njegovim zahtjevima i tajnama. Zbog
Carstva, koje eljeznom akom dri svaki djeli naega ivota.
godina. Kad Taiusova loza padne, tko e voditi Carstvo? Tko e jahati na
elu pola milijuna vojnika? Tko e voditi sudbinu etrdeset milijuna
dua?
- A naa sudbina? Naa dua?
- Elias, nama su odavno oduzeli duu.
- Ne, Hel. - Sjeam se Lainih rijei, rijei u koje elim vjerovati. Rijei
u koje moram vjerovati. Ima duu. Nemoj da ti je oduzmu. - U krivu si. Ne
mogu popraviti ono to sam uinio juer, ali kada doe etvrta kunja,
neu...
- Nemoj, Elias. - Helena stavi prste na moja usta, a njezin bijes prelazi
u neto nalik na oaj. - Nemoj se zaklinjati kad ne zna koliko e te to
stajati.
- Juer sam preao crtu. Neu je opet prijei.
- Ne govori tako. - Kosa joj lepra na sve strane, a oi su joj divlje. Kako moe postati car ako razmilja na taj nain? Kako moe
pobijediti na kunjama ako...
- Ne elim pobijediti - prekinem je. - Nikad nisam elio pobijediti na
kunjama. Uope nisam htio ii na kunje. Htio sam dezertirati, Helena.
Odmah nakon diplome, za vrijeme sveanosti kanio sam pobjei.
Odmahnula je glavom i podigla ruke kao da hoe odvratiti moje
rijei. Ali ja se ne zaustavljam. Mora ovo uti. Mora znati tko sam uistinu.
- Nisam pobjegao jer mi je Cain rekao da mogu biti istinski slobodan
jedino ako krenem na kunje. elim da ti pobijedi, Hel. elim postati
krvosljednik. A onda me moe osloboditi.
- Da te oslobodim? Oslobodim? Ovo je sloboda, Elias! Kad e to
razumjeti? Mi smo krabulje. Sueno nam je nasilje, mo i smrt. To smo
mi. Ako to ne prizna, kako e ikada biti slobodan?
Ona zavarava samu sebe. Dok sam pokuavao prihvatiti tu stranu
istinu, zauju se koraci. Hel ih je takoer ula pa se okrenemo i ugledamo
Caina kako dolazi stazom meu klisurama. S njim je odred od osam
legionara. Ne spominje svau izmeu Helene i mene, iako je barem neto
morao uti. - Idete s nama.
Legionari se razdvoje. etvorica hvataju mene, a etvorica Helenu.
- to je sad? - Pokuao sam se izvui, ali pravi su divovi pa se ne
mogu ni maknuti. - to je ovo?
- Kandidate Veturius, ovo je kunja odanosti.
im sam ula u kuhinju, Izzi pojuri prema meni. Ima podonjak ispod
jedinog oka, a plava joj je kosa ptije gnijezdo, kao da nije spavala cijelu
no.
- iva si! Ovdje si! Mislile smo...
- Curo, jesu li ti naudili? - Kuharica mi prie. Zapanjilo me to to je i
ona neuredna, i njoj su oi podbuhle. Uzme mi plat, a kad ugleda haljinu,
naredi Izzi da mi donese drugu. - Jesi li dobro?
- Dobro sam. - to da drugo kaem? Jo dolazim k sebi. S druge
strane, sjeam se to je Elias rekao o zatvoru Bekar i jasno mi je da
moram izai odavde i javiti se pokretu otpora. Moram otkriti gdje je
Darin i to se zapravo zbiva.
- Laia, kamo su te odveli? - Izzi se vrati s haljinom, a ja se brzo
presvueni krijui to bolje mogu bode na bedru. Nije mi do toga da im
priam to je bilo, ali neu im lagati, pogotovo zato to su provele cijelu
no strahujui zbog mene.
- Dali su me Veturiusu kao nagradu za pobjedu u treoj kunji. - Kad
me obje uasnuto pogledaju, urno dodam: - Ali nije mi uinio nita loe.
Nita nije bilo.
- Ma nemoj? - Zapovjedniin glas sledio mi je krv u ilama. Izzi,
kuharica i ja odmah se okrenemo prema vratima kuhinje.
- Nita nije bilo, kae. - Znatieljno me gleda. - Vrlo zanimljivo. Doi
sa mnom.
Teka srca pratim je do njezine radne sobe. Kad smo uli, pogled mi
pobjegne prema zidu s mrtvim borcima. Kao da sam u sobi duhova.
Zapovjednica zatvori vrata i pone obilaziti oko mene.
- Provela si no s kandidatom Veturiusom.
- Da, zapovjednice.
- Je li te silovao?
To odvratno pitanje postavlja nehajno, kao da pita kako se zovem ili
koliko mi je godina.
- Ne, zapovjednice.
Poi u s vama - rekao sam dok su vojnici Heleni i meni vezali ruke i oi
- ali miite ruke s mene, prokleti bili! - Umjesto odgovora, jedan od njih
povee mi usta i oduzme mi sablje.
Legionari nas nose stazom kroz klisure i po zemljitu akademije.
Oko mene se uje topot izama, centurioni izvikuju zapovijedi, ujem
rijei amfiteatar i etvrta kunja. Cijelo mi se tijelo napregne. Ne elim se
vratiti tamo gdje sam ubio prijatelje. Ne elim tamo vie kroiti.
Cain je otok tiine preda mnom. ita li sada moje misli? I Helenine?
Nije vano. Pokuavam ga zaboraviti, razmiljati kao da ga nema.
Odanost da se slomi dua. Te me rijei podsjeaju na one Laine: Ima
duu. Ne dopusti da ti je oduzmu. I slutim da e upravo to pokuati auguri.
Zato povlaim crtu o kojoj je govorila Laia, duboku brazdu u zemlji mojeg
duha. Neu je prijei. Koja god bila cijena. Neu.
Osjeam Helenu pokraj sebe, osjeam kako njezin strah hladi zrak
oko nas i napinje mi ivce.
- Elias. - Legionari joj nisu povezali usta, vjerojatno zato to je bila
dovoljno razborita da uti. - Sluaj! to god auguri zatrae od tebe, uini
to, dobro? Tko god pobijedi u ovoj kunji, bit e car, auguri su rekli da ne
moe biti nerijeeno. Budi jak, Elias. Ako ne pobijedi, sve je izgubljeno.
U glasu joj je ustrina koja me zabrine, upozorenje koje ide onkraj
oiglednoga. ekam da kae jo neto, ali i njoj su stavili povez, ili ju je
Cain uutkao. Odjednom oko mene trepere stotine glasova, od kojih
zadrem od glave do pete. Stigli smo do amfiteatra.
Legionari me odvuku po nekakvim stubama, a onda me natjeraju na
koljena. Helenu spuste pokraj mene, a onda nam razveu ruke i skinu
poveze.
- Gade, vidim da si imao vale. teta to ih nisu ostavili.
Marcus klei uz drugi Helenin bok i gleda me s mrnjom koja mu
izbija iz svake pore. Tijelo mu je prignuto kao zmija spremna za napad.
Nema nikakvog oruja osim bodea za pojasom. Sva njegova skruenost
iz tree kunje preobrazila se u otrov. Zak se uvijek doimao kao slabiji
brat, ali barem je pokuavao zauzdati Zmiju. Bez svojega mirnog brata
Marcus je nalik na divlju zvijer.
Ne obazirem se na njega, pokuavam se oeliiti za ono to me eka.
Legionari su nas ostavili na podiju iza Caina, koji netremice gleda prema
ulazu u amfiteatar kao da neto eka. Jo je desetak augura. poredano
oko podija - olinjale sjene ija nazonost zamrauje amfiteatar. Brojim ih:
trinaest zajedno s Cainom. to znai da jedan nedostaje.
Ostatak je amfiteatra krcat. Vidim guvernera i ostale lanove
gradskog vijea. Djed je nekoliko redova iza zapovjedniina barjaka
okruen osobnom straom, i ne skida pogleda s mene.
- Zapovjednica kasni. - Hel kimne prema praznome mjestu moje
majke.
- Grijei, Aquilla - ree Marcus. - Dolazi tono na vrijeme. - Dok to
govori, moja majka ulazi na vrata amfiteatra. Za njom ide etrnaesti
augur, koji unato svojoj prividnoj krhkosti uspijeva za sobom vui
vezanu djevojku. Vidim rasputenu grivu teke crne kose i srce mi stane.
To je Laia. to radi ovdje? Zato je vezana?
Zapovjednica zauzme svoje mjesto, a augur ostavi Laiu na podij
pokraj Caina. Robinja pokuava progovoriti kroz povez, ali prevrsto je
vezan.
- Kandidati! - im je Cain progovorio, tribine zamuknu. Jato galebova
krijetei leti iznad amfiteatra. U gradu neki trgovac izvikuje robu iji
pjevuckavi glas dopire ak do nas.
- Zadnja kunja je kunja odanosti. Carstvo je odluilo da ova robinja
mora umrijeti. - Cain pokazuje prema Lai, a meni se eludac digne kao da
sam skoio s velike visine. Ne! Ona je nevina! Nije uinila nikakvo zlo!
Laia razrogai oi. Pokuava ustuknuti na koljenima. Isti augur koji
ju je donio do podija klekne iza nje i uhvati je u eljezni stisak, kao mesar
koji dri janje za klanje.
- Kad vam kaem da krenete - nastavi Cain mirno, kao da ne govori o
smrti sedamnaestogodinje djevojke - svi u isti as morate krenuti i
pokuati je smaknuti. Tko god izvri zapovijed, bit e proglaen
pobjednikom kunje.
- Ne moete, Caine - poviem. - Carstvo nema razloga ubiti je,
- Razlog nije vaan, kandidate Veturius. Samo odanost. Ako se
usprotivi zapovijedi, nisi proao kunju. A to se kanjava smru.
Sjeam se bojnog polja iz none more, a krv mi otea poput olova.
Leandar, Demetrius, Ennis - svi su oni bili na bojitu. Sve sam ih ubio.
Trei dio
TIJELO I DUA
No jo drim na Mazenovu vratu. - Platit e za ovo - rekla sam. Kunem se nebom i zvijezdama. Platit e.
- isto sumnjam. - Gleda nekamo iza mojeg ramena, a ja se
okrenem... prekasno. Naas vidim crvenu kosu i smee oi, a onda mi bol
probode sljepooicu i potom padnem u mrak.
* * *
Prolaze sati. Moda i dani. Ne mogu to nikako znati. Zvona Crne klisure
nisam te mogla pratiti. Zato sam pustila da ode. Ve sam poinila jednu
pogreku, mislila sam tada, pa zato ne jo jednu? A onda, est godina
poslije, auguri su te doveli u Crnu klisuru. Otac mi je zapovjedio da se
vratim s nekog zadatka. Ah, Elias...
Lecnem se. Prvi je put izgovorila moje ime.
- Trebao si uti to mi je govorio. Kurvo! Droljo! Uliarko! to e rei
nai neprijatelji? A nai saveznici? Na kraju nisu rekli nita. On se
pobrinuo za to. Kad si preivio prvu godinu na akademiji, kad je vidio
vlastitu snagu u tebi, poeo je govoriti samo o tebi. Nakon godina
razoaranja, veliki Quinn Veturius imao je potomka kojim se moe
ponositi. Jesi li znao, sine, da sam bila najbolji polaznik u cijelom
narataju? Najbri. Najjai. Nakon diplome, sama sam uhvatila vie hulja
iz pokreta otpora nego svi moji vrnjaci zajedno. Sruila sam Lavicu
glavom. Moj otac nije mario za to. Ni prije nego to si se rodio. A jo
manje kad si stigao. Kad je dolo vrijeme da imenuje nasljednika, nije ni
mislio na mene. Imenovao je tebe. Kopile. Pogreku. Mrzila sam ga zbog
toga. I tebe, naravno. Ali jo sam vie mrzila sebe. Zato to sam bila slaba.
Zato to te nisam ubila kad sam mogla. Zaklela sam se da vie neu
ponoviti takvu pogreku. Da vie nikad neu pokazati slabost.
Vratila se do reetaka i otro me pogledala.
- Znam to ti je u glavi - ree. - Kajanje. Bijes. U mislima se vraa u
onaj trenutak i zamilja da ubija uenjaku djevojku kao to sam ja
zamiljala da ubijam tebe. Kajanje te pritie kao olovo u krvi: da si
barem to uinio! Da si barem imao snage! jedna pogreka i ivot ti je
propao. Nije li tako? Nije li to muenje?
Osjeam udnu mjeavinu gaenja i suuti pri pomisli da je ovo
najvea bliskost koju ona osjea prema meni. Moju utnju uzima kao
potvrdu. Prvi put u ivotu, a vjerojatno i zadnji put, vidim joj u oima
neto nalik na tugu.
- To je teka istina, ali nema povratka. Sutra e umrijeti. Nita to ne
moe zaustaviti. Niti ja, niti ti, ak ni moj neukrotivi otac, premda je
pokuao. Neka te tjei pomisao da e tvoja smrt donijeti mir tvojoj majci.
Da e krivnja koja me izjeda dvadeset godina biti ispravljena. Bit u
slobodna.
Naas ne znam to bih rekao. To je to? Odlazim u smrt, a ona je
spremna rei samo ono to ve znam? Da me mrzi. Da sam njezina
najvea pogreka.
Udarim po najblioj aveti. Ona sike i bjei pod vrata. Neki se njezini
drugovi povlae, ali drugi skau na mene. Silim se da ne ustuknem, da ih
doekam otricom. Ono malo hrabrih sada bjei bijesno itei. Osvrnem
se prema Telumanu. On me gleda u oi.
- Strah moe biti dobar, Laia. Moe te odrati na ivotu. Ali nemoj mu
dopustiti da upravlja tobom. Nemoj da u tebi posije sumnje. Kad strah
preuzme vlast, bori se protiv njega onime to je jedino monije i trajnije
od njega: svojim duhom. Svojim srcem.
Nebo je bilo mrano kad sam izala iz kovanice s Darinovom
sabljom skrivenom pod suknjom. Bojovnike ophodnje brojne su na
ulicama, ali lako sam ih izbjegavala u crnoj haljini, stopljena s mrakom
kao prikaza.
Sjetila sam se kako me Darin pokuao obraniti od krabulje za
vrijeme racije, ak i kad mu je krabulja dao priliku da pobjegne. Sjetila
sam se Izzi, male i uplaene, ali svejedno odlune da mi bude prijateljica,
iako je dobro znala koliko bi je to moglo stajati. Sjetila sam se i Eliasa,
koji je u ovom trenutku mogao biti jako daleko od Crne klisure, slobodan
kao to je oduvijek elio, samo da je pustio Aquillu da me ubije.
I Darinu, i Izzi, i Eliasu moja je sudbina bila vanija od njihove. Nitko
to od njih nije traio. Osjeali su to svojom dunou, znali su da je to
jedino ispravno. Jer, bez obzira znaju li to je izat, oni zbilja ive po
njemu. Oni su hrabri.
Na meni je red da postupim ispravno, kae neki glas u mojoj glavi. To
vie nisu Darinove rijei nego moje. Taj je glas oduvijek moj. Na meni je
red da ivim po izatu. Mazen je rekao da ne znam to to znai. Ali
razumijem izat bolje nego to e ga on ikad razumjeti.
Probila sam se kroz opasnosti skrivene staze i popela se do
zapovjedniina dvorita. Akademija je mirna i tiha. U zapovjedniinoj
radnoj sobi gori svjetlo, a kroz otvoren prozor dopiru glasovi koji su
pretihi da bih ih razumjela. To mi odgovara - ak ni zapovjednica ne
moe biti na dva mjesta u isto vrijeme.
Robovsko je krilo mrano, gori samo jedno svjetlo. ula sam
priguene jecaje. Hvala nebesima! Zapovjednica je jo nije odvela na
ispitivanje. Provirila sam kroz zastor u njezinu sobu. Nije sama.
- Izzi! Kuharice!
Zajedno su sjedile na leaj u, kuharica je rukom obgrlila Izzi. Prenule
su se zauvi me, blijede kao da vide duha. Kuharici su podbuhle oi, lice
joj je vlano, a kad me je ugledala, ciknula je. Izzi mi se baci u zagrljaj i
tako me stisne da sam se uplaila za svoja rebra.
PEDESETO POGLAVLJE
Elias
Zahvale