Victoria Aveyard

STAKLENI
MAČ
Prijevod s engleskog
Miroslav Basić Palković
 GLAVA PRVA

Trgnem se. Krpa koju mi pruža jest čista, ali ipak smrdi na krv. Ne bi
trebalo da mi smeta. Ionako mi je sva odjeća okrvavljena. One crvene mrlje su,
naravno, moje. Mnogobrojne srebrene pripadaju drugima. Evangelini,
Ptolemusu, onom gospodaru nimfi, svima koji su pokušavali da me ubiju u
areni. Pretpostavljam da je nešto i od Cala. Ostavio je krvi u pijesku kad su ga
isjekli i premlatili naši tobožnji pogubitelji. Sad, eto, sjedi naspram mene, zuri u
stopala, a rane su mu prirodnim putem već počele same od sebe polagano da
zacjeljuju. Spustim pogled ka jednoj od mnogobrojnih posjekotina na svojim
rukama, vjerovatno je od Evangeline. Još je svježa, dovoljno duboka da mi
ostane ožiljak. S jedne strane, radujem se tome. Ta rascvjetana brazgotina neće
nekim čudom biti izbrisana ledenom rukom kakvog iscjelitelja. Cal i ja više
nismo u svijetu Srebrenih, gdje bi nam neko tek tako uklonio s mukom zarađene
ožiljke. Umakli smo im. Ili barem ja jesam. Lanci na Calu služe kao čvrst
podsjetnik njegovog zatočeništva.
Farley mi gurka ruku iznenađujuće nježnim dodirom: „Pokrij lice,
Munjobacačice. Jer upravo njega će tražiti.“
Prvi put činim kako mi je rečeno. Ostali čine isto povlačeći crvenu tkaninu
preko usta i noseva. Cal posljednji ostaje otkrivenog lica, ali ne zadugo. Uopće
se ne opire kada mu Farley veže maramu kako bi izgledao kao jedan od naših.
Eh, da stvarno jest.
Električno zujanje rasplamsava mi krv, vraćajući me dobujućoj škripi
zemljovoza. Nezadrživo nas vodi ka gradu koji je nekada predstavljao utočište.
Zemljovoz juri, tandrčući prastarom prugom brzo poput Srebrenog koji hita
preko neke čistine. Slušam metalno trenje, osjećajući ga sve do kostiju, koje mi
ledi bol. Moj gnjev i moja snaga iz arene čine mi se kao neko davno sjećanje što
za sobom ostavlja samo čemer i strah. Ne mogu ni da zamislim o čemu Cal sada
razmišlja. Sve je izgubio, sve što mu je ikada bilo drago. Oca, brata, čitavo jedno
kraljevstvo. Kako uspijeva da ostane sabran, miran u drmusavom vozu, nije mi
uopće jasno.
 Ne moraju da mi objašnjavaju razloge ovolike žurbe. Po držanju Farley i
njenih Stražara, napregnutih poput namotane žice, sve mi je jasno. Još smo u
bjekstvu.
Maven je prolazio ovuda, pa lako može opet. Ali ovoga puta noseći sa
sobom gnjev svojih vojnika, svoje majke i svoje nove krune. Do jučer je bio
kraljević, a danas je kralj. Mislila sam da mi je prijatelj, da mi je vjerenik, a onda
sam se opametila.
Nekad sam mu vjerovala. A sad spoznah mržnju prema njemu i strah od
njega. Sudjelovao je u ubistvu svoga oca zbog krune i smjestio bratu odgovornost
za taj zločin. Zna da su priče o ozračenosti Goletnog Grada čista laž, čista
smicalica, i zna kuda vodi zemljovoz. Utočište koje je Farley stvorila više nije
sigurno ni za nas... a ni za tebe samu.
Moguće je da jurimo pravo u zamku.
Neko me stegne rukom osjetivši moju tjeskobu. Shade. Još uvijek ne mogu
da vjerujem da mi je brat tu, živ, i što je još čudnije, meni sličan. I Crven i Srebren
– a jači od oba.
„Neću im dopustiti da te opet odvedu“, šapuće mi, toliko tiho da ga jedva
čujem. Izgleda da mu nije dozvoljena privrženost bilo kome osim Skerletnoj
Straži, čak ni porodici. „Obećavam ti.“
Njegovo umirujuće prisustvo odvodi me nekud u prošlost. Mnogo prije
njegove regrutacije, do jednog kišnog proljeća kad smo još mogli da izigravamo
djecu. Za nas nije postojalo ništa osim blata, seoceta i naše nepromišljene
sklonosti da ne marimo za buduće dane. A sad samo o njima i mislim, pitajući
se na kakav su nas to mračan put gurnuli moji potezi.
„Šta ćemo sad?“, pitanje upućujem Farley, ali pogled mi odlijeće ka
Kilornu. Stoji pokraj nje poput odanog stražara, stegnute vilice i okrvavljenih
zavoja. A kad samo pomislim da je donedavno bio ribarski šegrt. Poput Shadea,
i on djeluje izgubljeno, kao prikaza iz nekih minulih vremena.
„Negdje uvijek možeš pobjeći“, odgovara mi Farley, više fokusirana na Cala
nego na bilo šta drugo.
Očekuje da se bori, da se opire, što on ne čini.
 „Ne ispuštaj je iz vida“, kaže Farley obraćajući se Shadeu nakon nekoliko
podužih trenutaka. Moj brat joj klima glavom snažno mi stežući rame rukom.
„Ne smijemo je izgubiti!“
Nisam ni vojskovođa ni taktičar, ali njen stav mi je jasan. Ja sam
Munjobacačica – živa struja, munja u ljudskom obličju. Ljudima su poznati
moje ime, moje lice i moje sposobnosti. Dragocjena sam i moćna, te će Maven
učiniti sve što može da me spriječi da mu ne uzvratim. A kako bi moj brat mogao
da me zaštiti od izopačenog novopečenog kralja – iako je i sam poput mene, iako
je nešto najbrže što sam ikada vidjela – ni sama ne znam. Ali moram da imam
vjere iako mi sve liči na nekakvo čudo. Naposljetku, nisam li se već nagledala
toliko toga nemogućeg? Još jedno uspješno bjekstvo ne bi trebalo da me čudi.
Straža počinje s pripremama, te kliktanje i zveckanje oružja odjekuju po
čitavom vozu. Kilorn se pomjeri ne bi li stao pored mene, blago se njišući i držeći
čvrsto pušku ispred grudi. Spušta pogled, blagog izraza. Pokušava da mi se
vragolasto osmjehne, da me nasmije, ali su mu jarko zelene oči ozbiljne i
uplašene.
Nasuprot njemu, Cal sjedi mirno, gotovo spokojno. Iako najviše od svih
nas ima čega da se plaši – okovan, okružen neprijateljima, dok ga vlastiti brat
progoni – djeluje mi smireno. Nije da sam iznenađena. Ipak je on rođen i
odgajan kao vojnik. Rat je nešto što on razumije, a mi zasigurno jesmo otpočeli
rat.
„Nadam se da ne namjeravate da se borite“, kaže, progovarajući prvi put
poslije ko zna koliko minuta. Oči su mu usmjerene ka meni, ali riječima pogađa
Farley. „Nadam se da namjeravate da bježite.“
„Ne troši džabe riječi, Srebreni“, uspravi ramena, „znam ja šta nam je
činiti!“
Ne mogu da se obuzdam: „Zna i on!“ Njen užaren, ljutit pogled žeže, ali
preživjela sam i gore, pa ne uzmičem. „Cal poznaje njihov način borbe, zna šta
će sve učiniti ne bi li nas zaustavili. Iskoristi ga.“
Kakav je osjećaj biti iskorišten?, tim riječima me ošinuo u tamnici ispod
Zdjele Kostiju, i sjećam se da mi je došlo da svisnem. A sad me tek malo peckaju.
Ništa ne odgovara, što je Calu i više nego dovoljan poticaj.
„Imaju zmajevce“, kaže sumorno.
 Kilorn se glasno smije na to: „Misliš na ono sobno cvijeće?“
„Na letjelice“, kaže Cal, dok mu u očima plamti odbojan pogled.
„Narandžastih krila, srebrenih trupova, s jednim pilotom, vrlo okretne, savršene
za napade po gradovima. Svaka nosi po četiri projektila. Po jednoj eskadrili to
vam dođe četrdeset osam projektila, od kojih ćete morati da uteknete, da ne
spominjem i lakšu municiju. Znate li šta ćete tad?“
Njegove riječi dočekao je muk. Naravno da ne znamo.
„A zmajevci su vam najmanja briga. Oni samo kruže, brane svoje područje
i drže nas na jednom mjestu dok ne stignu kopneni odredi.“
Obori pogled ubrzano razmišljajući. Pita se šta bi on radio da se nalazi na
njihovoj strani. Da je kralj umjesto Mavena. „Opkolit će nas, pa će nam iznijeti
svoje uvjete. Tražit će Mare i mene za vašu slobodu.“
Opet žrtvovanje. Polagano uvlačim dah. Jutros, ili jučer, ili prije sveg ovog
ludila, rado bih dala svoj život da spasim Kilorna i brata. Ali sada... sada znam
da sam posebna. Sada moram i druge da štitim. Sada više ne smijem da izgubim
život.
„Na tako nešto ne možemo pristati“, kažem. Gorka je to istina. Osjećam
kako Kilorn pilji u mene, ali ne dižem pogled. Nemam živaca za njegove osude.
Cal nije toliko surov. Klima glavom slažući se sa mnom. „Kralj i ne očekuje
da popustimo“, odgovara. „Letjelice će nam doći glave, a onda će ostali doći da
dovrše preživjele. Ne čeka nas ništa drugo do pokolj.“
Farley je zanijeta gordošću, čak i sada kada je more brige. „I šta predlažeš?“
pita ga saginjući se nad njim. Riječi su joj natopljene nadmenošću: „Potpunu
predaju?“
Calu se na licu pojavi nešto nalik zgađenosti. „Maven bi vas opet pobio. Da
l’ u ćeliji ili na bojnom polju, svakako neće dopustiti da ma ko od nas preživi.“
„Pa, onda je bolje da izginemo boreći se“, Kilornov glas zvuči snažnije nego
što bi trebalo, ali mu zato prsti drhte. Isti je kao ostali pobunjenici, spreman da
učini sve za njihov cilj, ali ipak se boji. Ipak je još dječak, tek je napunio
osamnaest, ima previše razloga da živi i premalo da umre.
Cal se podrugljivo mršti na Kilornovu usiljenu ali drčnu objavu, iako ništa
ne kaže. Zna da nasilniji opis smrti koja nas očekuje ne bi mnogo pomogao.
 Farley se ne slaže s njim, već odmahuje rukom, odbacujući stavove i jednog
i drugog. Moj brat, iza mene, slika je i prilika njene odlučnosti.
Znaju nešto što mi ne znamo, nešto što još ne žele da objelodane. Maven
nas je sve naučio cijeni nepromišljenog povjerenja.
„Nećemo danas mi biti ti koji će pomrijeti“, jedino je što ima da kaže prije
nego što odmaršira u prednji dio zemljovoza. Bat njenih čizama odzvanja po
metalnom podu poput udara čekića, kao da svakim korakom želi da naglasi
svoju tvrdoglavu odlučnost.
Prvo mentalno, pa tek onda fizički osjetim da voz usporava. Struja slabi i
povlači se dok uklizavamo u podzemnu stanicu. Šta ćemo zateći na nebu iznad
nas, bijelu maglu ili letjelice narandžastih krila, ni sama ne znam. A izgleda da
ni drugi ne mare za to dok riješeno izlaze iz zemljovoza. Tako tihi, naoružani i
zamaskirani, Stražari nalikuju pravim vojnicima, ali znam da oni to nisu. Nisu
oni dorasli onome što slijedi.
„Budi spremna“, prosikće mi Cal na uho, na šta me obuzme jeza. Podsjetio
me na sad već davno prohujale dane, na plesanje na mjesečini. „Ne zaboravi
koliko si jaka.“
Kilorn se probije do mene kako bi nas razdvojio prije nego što uspijem da
kažem Calu da su moja sposobnost i moja snaga jedino u šta sam trenutno
sigurna. Elektricitet u mojim venama lako bi mogao biti jedino čemu vjerujem
na ovom svijetu.
Želim da vjerujem u Skerletnu Stražu, u Shadea i Kilorna pogotovo, ali ne
smijem to sebi dopustiti nakon zbrke koju su moje povjerenje i moja
zaslijepljenost Mavenom izazvali. A Cal uopće i ne dolazi u obzir. Ipak je on
zatočenik, neprijatelj koji bi nas izdao da može, da ima gdje da pobjegne.
Međutim, mene opet nešto privlači njemu. Još pamtim opterećenog
momka koji mi je dao srebrenjak kad sam bila niko i ništa. Tim potezom
izmijenio mi je budućnost i uništio vlastitu.
I pritom imamo sklopljen savez – nevoljan, prekaljen krvlju i izdajom.
Povezani smo i ujedinjeni protiv Mavena, protiv svih koji su nas obmanuli,
protiv svijeta koji će sam sebe da rasparča.
Dočekuje nas tišina. Tmurna, vlažna magla spustila se na ruševine
Naerceyja, spustivši i nebo toliko nisko da imam utisak da bih mogla da ga
dotaknem. Hladno je uz jesenju studen koja najavljuje doba promjena i
umiranja. Na nebu zasad nema ničega, nema letjelica da uništenjem zaspu već
uništeni grad. Farley se kreće hitrim korakom vodeći nas od pruge ka širokoj,
pustoj aveniji. Ruševine zjape s obje strane poput neke klisure, sive i oronule više
nego što pamtim.
Spuštamo se niz ulicu prema turobnoj obali. Visoke, napola srušene
građevine nadvijaju se nad nama i kao da nas posmatraju tim prozorima
namjesto očiju. Srebreni bi mogli da nas čekaju među urušenim zidovima i
mračnim prolazima, spremni da pobiju Skerletnu Stražu. Maven bi me možda
natjerao da gledam kako tamani pobunjenike jednog po jednog. Ne bi mi
priuštio čistu, brzu smrt. Ili što je još gore, mislim, možda mi uopće ne bi dopustio
da umrem.
Od same te misli ledi mi se krv u žilama, kao od dodira nekog studenog
Srebrenog. Ma koliko mi je Maven lagao, ipak mi je poznat bar djelić njegovog
srca. Sjećam se kako me uhvatio kroz rešetke ćelije drhtavim prstima. I isto tako
se sjećam onog imena koje krije u sebi, imena koje me podsjeća da u njemu još
uvijek kuca srce. Zvao se Thomas, a ja sam ga gledao kako umire. Nije mogao
spasiti tog momka. Ali mene može, na neki svoj uvrnut način.
Ne. Nikad mu ne bih priuštila to zadovoljstvo. Radije bih crkla.
Međutim, ma koliko se trudila, ne mogu da zaboravim kako sam mislila da
je samo sjenka, izgubljeni zaboravljeni princ. Voljela bih da je ta osoba stvarna.
Da postoji i negdje van mog sjećanja.
Ruševine Naerceyja čudno odjekuju, tiše nego što bi trebalo da budu.
Prenuvši se, shvatim zbog čega. Izbjeglice su ih napustile. Ona žena što je mela
pepeo na gomile, djeca što su se krila ispod šahtova, sjenke Crvenih, moja braća
i sestre – svi su otišli. Nije niko ostao osim nas.
„Misli šta hoćeš o Farley, ali znaj da glupa nije“, veli Shade, odgovarajući
na moje pitanje prije nego što sam ga postavila. „Izdala je sinoć naređenje za
evakuaciju, nakon što je pobjegla iz Archeona. Mislila je da biste ti ili Maven
propjevali ako vas izlože mučenju.“
Pogriješila je. Nije bilo potrebe da Mavena izlažu mučenju. On je svoje
podatke i svoj um dao svojevoljno. Otvorio je svoju glavu pred majkom,
dopuštajući joj da iščeprka sve što se u njoj nalazilo. Zemljovoz, tajni grad,
spisak. Sve je to sada njeno, baš kao što je i on oduvijek bio.
Kolona vojnika Skerletne Straže pruža se iza nas u raštrkanoj gomili
naoružanih muškaraca i žena. Kilorn maršira tik iza mene, šarajući pogledom
lijevo-desno, a Farley nas predvodi. Dva stasita vojnika vode Cala za njom,
čvrsto ga stežući oko ruku. Uz crvene marame izgledaju kao da su ispali iz noćne
more. Ali malo nas je, svega tridesetak, i svi su ranjeni. Malo nas je preživjelo.
„Nema nas dovoljno da bismo nastavili s pobunom, čak i ako uspijemo
pobjeći“, šapnem bratu. Magla što se nisko spustila oko nas prigušuje mi glas, ali
on me ipak čuje.
Trzaju mu se rubovi usta, kao da hoće da se nasmije: „To nije tvoja briga.“
Ne mogu nastaviti s propitivanjem jer se vojnik ispred nas naglo zaustavi.
I nije jedini. Farley digne pesnicu na čelu kolone ljutito osmatrajući nebo sivo
poput kamena. Ostali se povedu njenim primjerom, tražeći nešto što ne
možemo da vidimo. Jedino Cal gleda u zemlju. On već zna kakvo nam se zlo
sprema.
Neki udaljen, neljudski pisak dopire do nas kroz maglu. Radi se o
upornom, mehaničkom zvuku, koji nam kruži iznad glava. I ne samo on.
Dvanaest strelastih sjenki hrli nebom parajući oblake narandžastim krilima.
Nikada ranije nisam valjano vidjela letjelicu, pogotovo ne ovako izbliza, i ne dok
me ne štiti noćna tama, te ne mogu da spriječim vilicu da mi padne kad nam se
ukažu na vidiku. Farley glasno izdaje naredbe Straži, ali je ne čujem. Previše sam
zauzeta zurenjem u nebo i gledanjem krilate smrti koja se obrušava iznad nas.
Nalik Calovom motoru, i leteće mašine su prelijepe, od nevjerovatno zaobljenog
čelika i stakla. Valjda je neki magnetron bio umiješan u njihovo nastajanje – jer
kako bi inače metal mogao da leti? Plavičasti motori iskre im pod krilima, što je
jasan znak postojanja elektriciteta. Jedva da mogu da mu osjetim treperenje, više
je kao dah na koži, predaleko da bih mogla da utječem na njega. Mogu jedino
prestravljeno da ih posmatram.
Zuje i obrću se oko ostrva Naercey ne prekidajući svoje kruženje. Gotovo
da mogu i da se pravim da su bezopasni, samo znatiželjne ptice koje su doletjele
da vide dotučenu šačicu pobunjenika. Ali onda se na nebu pojavi strijela sivog
metala, ostavljajući dim za sobom i krećući se prebrzo da bih mogla da je
ispratim. Udari u zgradu negdje niz aveniju i nestane kroz polomljeni prozor.
Crvenkasto-narandžasti plamen izbije iz nje sekundu kasnije, uništavajući čitav
sprat već urušene zgrade. Ruši se sam od sebe i pada na hiljadugodišnje stupove
koji pucaju poput čačkalica. Čitava građevina se zatresla i počela padati toliko
usporeno da mi prizor djeluje nestvarno. Pošto se obruši na ulicu, zaprečavajući
prolaz ispred nas, osjetim potres i u grudima. Potom nas opali oblak dima i
prašine, ali se ne saginjem. Sad je potrebno mnogo više da bih se uplašila.
Kroz tu sivkasto smeđu izmaglicu vidim da Cal također stoji, iako su
njegovi čuvari čučnuli. Pogledi nam se na tren sretnu, i on opusti ramena. To je
jedini znak poraženosti koji bi mi dopustio da vidim.
Farley zgrabi prvu Stražarku do sebe i digne je na noge. „Raširite se!“, viče
pokazujući rukom uličice s obje strane. „Na sjever, ka tunelima!“, usput daje
znak svojim narednicima govoreći im kuda da pođu. „Shade, prema parku!“ Moj
brat joj klima glavom, shvaćajući šta hoće da mu kaže. Još jedan projektil zabije
se u obližnju zgradu, zaglušujući njen glas. Ali nije teško pogoditi šta govori.
Bježite!
Jednim dijelom želim da ostanem gdje jesam, da stojim uspravno, da se
borim. Svojim ljubičasto-bijelim munjama zasigurno bih postala meta
letjelicama i odvukla ih od razbježane Straže. Možda bih usput čak i sama koju
srušila. Ali ne smijem. Vrijedim više od ostalih, više od crvenih marama i zavoja.
Shade i ja moramo da preživimo – ako ne zbog našeg cilja, a onda barem zbog
drugih. Zbog spiska stotina ljudi sličnih nama, hibrida, čudaka, nemogućih
Crveno-Srebrnih anomalija, koji će bez sumnje izginuti ako mi padnemo.
Shade je toga svjestan koliko i ja. Uhvati me pod ruku toliko snažno da bi
mogao i modricu da mi ostavi. Najlakše mi je da naprosto potrčim za njim,
pustim ga da me odvede sa široke avenije u sivkasto zeleni gustiš nabujalog
drveća koje je već dospjelo i do ulice. Sve je gušće što se dublje probijamo,
međusobno ispreplitano poput iskrivljenih prstiju. Hiljadu godina zapuštenosti
pretvorilo je ovaj šumarak u mračnu prašumu. Zakriljuje nas od neba, iako i
dalje čujemo kako letjelice kruže sve bliže i bliže. Kilorn ne zaostaje za nama. Na
tren mogu da se pretvaram da smo kod kuće, da lunjamo po Sojenici u potrazi
za zabavom i nevoljama. A nevolje su izgleda jedino što stalno pronalazimo.
 Kada se Shade konačno naglo zaustavi, zarivši pete u zemlju pod nama,
usudim se da pogledam oko nas. Kilorn se zaustavi pored nas zaludno
uspravljajući pušku ka nebu, ali iza njega nema više nikog drugog. Više ne mogu
ni ulicu da vidim, a ni crvene marame kako bježe ka ruševinama.
Moj brat podigne pogled kroz krošnje i pogleda gore iščekujući da letjelice
napuste naše područje.
„Kuda smo pošli?“, pitam ga zadihano.
Kilorn odgovara umjesto njega. „Prema rijeci“, veli. „A onda ka okeanu.
Možeš li da nas poneseš?“, baci pogled ka Shadeovim rukama, kao da se njegova
sposobnost tek tako može vidjeti na njemu. Međutim, Shadeova je snaga
skrivena poput moje, nevidljiva sve dok sam ne odluči da je pokaže.
Brat mi odmahne glavom: „Ne mogu u jednom skoku, predaleko je. A i
radije bih trčao da sačuvam snagu.“ Pogled mu se smračio: „Sve dok nam ne
bude stvarno potrebna.“
Klimam glavom, slažući se. Iz prve ruke znam kako je kad iscrpiš snagu,
osjetiš umor čak i u kostima, pa ne možeš ni da mrdneš, a kamoli da se boriš.
„Kuda vode Cala?“
Kilorn ustukne pred mojim pitanjem.
„Znaš koliko me briga!“
„Trebalo bi da te bude briga“, uzvratim mu, iako mi glas drhti od
oklijevanja. Ne bi trebalo da bude briga ni njega, a ni tebe. Ako je princ nestao,
neka ga. „Može nam pomoći da se izvučemo iz ovoga. Može da se bori uz nas.“
„Pobjegao bi, ili bi nas pobio čim mu se ukaže prilika“, brecne se i strgne
maramu pod kojom krije namrgođen izraz.
A ja tačno mogu da zamislim Calovu vatru. Kako pali sve pred sobom, od
metala do ljudskog mesa. „Već je odavno mogao da vas pobije“, kažem mu.
Uopće ne pretjerujem, čega je i sam Kilorn svjestan.
„A ja mislio da ste vas dvoje prerasli te svoje čarke“, kaže Shade
postavljajući se između nas. „Baš sam blesav.“
Kilorn procijedi izvinjenje kroz zube, ali meni tako nešto ne pada na pamet.
Fokusirala sam se na letjelice kako bih u svom srcu osjetila dobovanja njihovih
električnih. Slabe iz trena u tren, sve više se udaljavajući. „Odlaze. Ako ćemo da
krenemo, najbolje bi bilo da to uradimo smjesta.“
I brat i Kilorn čudno me gledaju, ali se ne protive. „Ovuda“, kaže Shade
pokazujući kroz drveće. Neki gotovo nevidljiv puteljak krivuda između njih na
mjestima gdje uklonjena zemlja otkriva kamen i asfalt. Shade me opet hvata pod
ruku, a Kilorn se daje ispred nas predvodeći nas hitrim korakom.
Grane nas grebu po tijelu povijene nad puteljkom koji se postepeno sužava,
te na kraju više ne možemo da trčimo jedno uz drugo. Međutim, umjesto da me
pusti, Shade me još jače steže. A onda shvaćam da me uopće ne steže on. Radi se
o zraku, o svijetu oko nas. Sve je počelo da se steže oko mene u jednom naglom,
mračnom trenu. A onda u transu izlazimo na drugu stranu gaja i ja se okrenem
gledajući kako i Kilorn izranja iz sivog čestara.
„Ali bio je ispred nas“, promrmljam glasno, gledajući malo u Shadea, malo
u stazu. Odlazimo na sredinu ulice iznad koje lebde oblaci i dim. „Ti si...“
Shade se sav pretvori u osmijeh. Što je pomalo neumjesno, imajući u vidu
udaljeno zujanje letjelica. „Recimo da sam... malko poskočio. Dok god se držiš
za mene, mogu i tebe da povedem“, kaže, prije nego što će nas žurno povesti u
narednu uličicu.
Srce mi lupa kao ludo zbog spoznaje da sam se maločas teleportirala, i
toliko sam zanijeta time da sam gotovo i smetnula s uma nevolju u kojoj smo se
zatekli.
Letjelice me ubrzo, ipak, podsjete. Novi projektil raspršuje se na sjeveru
rušeći zgradu, te se sve zatrese kao da nas drma zemljotres. Prašina doleti ulicom
u sivom talasu i potpuno nas obavije. Meni su dim i vatra sada već toliko poznati
da ih gotovo više i ne osjećam, iako pepeo pada po nama poput snijega. Naše
stope ostaju u njemu. Možda su to posljednji tragovi koje ćemo za sobom
ostaviti.
Shade zna kuda ide i pritom je dobar u trčanju. Kilornu nije teško da održi
korak iako ga puška dodatno opterećuje. Sad smo već uspjeli da se vratimo nazad
na aveniju. Prema istoku, prve zrake praskozorja probijaju se kroz prljavštinu i
prašinu, donoseći sa sobom i slan dašak morskog zraka. Prema zapadu, ona
zgrada što se prva srušila leži poput oborenog diva onemogućavajući nam
povlačenje ka zemljovozu. Oko nas se šire staklena srča, gvozdeni kosturi zgrada
i neke neobične izblijedjele bjeličaste ploče kao u nekoj razrušenoj palači.
Šta li je tu bilo?, usput se pitam. Julain bi znao. Mučna mi je i sama pomisao
na njegovo ime, te je potisnem.
Vidim nekoliko crvenih marama kako jurcaju kroz zrak ispunjen pepelom,
te pokušam da među njima pronađem poznate obrise. Ali Cala nigdje na vidiku,
što me ispuni jezivim strahom.
„Ne idem odavde bez njega.“
Shade ne mora ni da pita o kome govorim. Već zna.
„Princ svakako dolazi s nama. Vjeruj mi na riječ.“
Ono što kažem razara mi utrobu: „Ne vjerujem ti.“
Shade je vojnik. Život mu je bio sve samo ne lagan, te mu ni bol nije stran.
Ali moja ga izjava ipak duboko pogađa. Jasno mu se vidi na licu.
Izvinit ću se kasnije, kažem sebi.
Ako uopće dočekamo to kasnije.
Novi projektil prolijeće nam iznad glava i padne nekoliko ulica dalje od nas.
Udaljena grmljavina praska ne može da zagluši mnogo strašniju i oštriju buku
koja se uzdiže oko nas.
Bat hiljadu stopala u maršu.
 GLAVA DRUGA

Plašt pepela zatamnio je zrak, dajući nam par dragocjenih sekundi da se

zagledamo u nadolazeći kraj. Obrisi vojnika spuštaju se niz ulice sa sjevera.
Puške im još ne vidim, ali vojsci Srebrenih za ubijanje ionako nisu potrebne
puške.
Ostali Stražari bježe ispred nas, jureći niz aveniju kao bez glave. Sad još i
izgleda kao da bi mogli da uteknu, ali gdje? Preostali su nam samo rijeka i okean
iza nje. Nemamo kuda da odemo, gdje da se sakrijemo. Vojska polagano
maršira, neobično usporenim korakom. Zaškiljim kroz prašinu napinjući se da
je vidim. A onda shvatim o čemu se radi i šta je Maven učinio. Od zaprepaštenja
počinjem da iskrim, te Shade i Kilorn moraju da odskoče od mene.
„Mare!“, vikne mi Shade napola iznenađen, napola ljut. Kilorn ništa ne
kaže, već me samo gleda kako lelujam.
Spustim mu šaku na ruku, ali ne odstupa. Iskrice su mi se već ugasile – zna
da ga neću ozlijediti. „Gledajte!“, kažem upirući rukom.
Znali smo mi da će vojnici doći. Cal nam je sam rekao, upozorio nas, da će
Maven poslije letjelica poslati i legiju. Međutim, čak ni Cal nije mogao ovako
nešto da predvidi. Samo bi srce izopačeno poput Mavenovog moglo da dosanja
ovakav košmar.
Prilike u prvim redovima ne nose mutno sivu boju Calovih temeljno
uvježbanih Srebrenih vojnika. Ovo čak nisu ni vojnici. Već sluge u crvenim
kaputima, crvenim ogrtačima, crvenim bluzama, crvenim hlačama i crvenim
cipelama. Toliko je crvenog da izgleda kao da krvare. A oko gležnjeva im
zveckaju gvozdeni lanci. Taj me zvuk preplavi zaglušujući i letjelice i projektile,
pa čak i oštre naredbe koje uzvikuju Srebreni oficiri krijući se iza zida Crvenih.
Samo lance čujem.
Kilorn zareži narogušivši se. Istupi naprijed i digne pušku kao da hoće da
puca, ali mu ona samo drhti u rukama. Vojska je još uvijek na drugom kraju
avenije, previše udaljena za dobrog nišandžiju, čak i da nema ljudskog štita. Gore
od neizvodljivog.
 „Moramo dalje“, promrmlja Shade. Bijes mu plamti u očima, ali zna šta
moramo da uradimo i šta moramo da zanemarimo kako bismo preživjeli.
„Kilorne, odmah polazi ili ćemo te ostaviti tu.“
Riječi moga brata su me pecnule, prenuvši me iz užasnute ošamućenosti.
Pošto se Kilorn ne miče, hvatam ga za ruku i šapnem mu na uho u nadi da ću
nadjačati lance.
„Kilorne“, onim glasom koji sam upotrijebila na mami kada su mi braća
pošla u rat, kada je tata imao napad gušenja, kada se sve raspalo. „Kilorne, mi tu
ništa ne možemo.“
Sikćući, cijedi riječi kroz zube: „Nije istina.“ Osvrne se ka meni. „Moraš bar
nešto da uradiš. Možeš da ih spasiš...“
Na svoju duboku sramotu, odmahujem glavom: „Ne, ne mogu.“
Nastavimo s trčanjem. Kilorn polazi za nama.
Projektili i dalje pršte, brže i bliže u svakoj narednoj sekundi. Jedva da
mogu bilo šta da čujem od zvonjave u ušima. Čelik i staklo se povijaju poput
trske na vjetru, savijajući se i lomeći dok srebrena kiša metaka pljušti oko nas.
Ubrzo zatim postaje previše opasno, pa Shade stegne stisak oko mene. Zgrabi i
Kilorna, te nas sve troje prebaci skokom dok se svijet raspada oko nas. Želudac
mi se steže svaki put kada nas i tama stegne i svaki put nam je razrušeni grad sve
bliži i bliži. Prašina od pepela i smrvljenog betona zamagljuje nam vidik i otežava
disanje. Staklo se lomi u naletima blistave srče, ostavljajući mi plitke posjekotine
po licu i šakama i kidajući mi odjeću. Kilorn izgleda gore od mene, te mu se
zavoji crvene od svježe krvi, ali ne zaustavlja se, pazeći da nam ne odmakne.
Stisak mog brata ne popušta, ali već je počeo da se zamara, sve bljeđi i bljeđi sa
svakim novim skokom. Ni ja nisam bespomoćna, već iskrama odbijam oštar
metalni šrapnel od kojeg čak ni Shade ne može da odskoči. Ali ni to nam nije
dovoljno, nije dovoljno da spasimo makar sebe same.
„Koliko nam je još ostalo?“, glas mi je jedva čujan, zaglušen bujicom rata.
Od silne prašine ne vidim dalje od nekoliko stopa. Ali zato i dalje osjećam. A
sada osjećam krila, motore, struju koja šišti iznad nas obrušavajući se sve niže i
niže. Maltene kao da smo miševi koji čekaju da ih jastrebovi ščepaju s tla.
 Shade nas nakratko zaustavi gledajući lijevo-desno onim njegovim očima
boje meda. U jednoj zastrašujućoj sekundi spopadne me strepnja da se izgubio.
„Čekajte“, kaže svjestan nečega čega mi nismo.
Zagleda se naviše u kostur nekada velike građevine. Golema je, viša od
najvišeg tornja Sunčevih Dvora, šira od prostranog Cezarovog trga u Archeonu.
Jeza mi se spusti niz kičmu kad shvatim da se pomjera! Naprijed-nazad, s jedne
na drugu stranu, njiše se na iskrivljenim podupiračima već okrnjenim uslijed
višestoljetne nebrige. Počinje da se naginje pred našim očima, nakrivljujući se
ispočetka usporeno, kao kad se neki starac spušta u fotelju. A onda sve brže i
brže, rušeći se nad nama i oko nas.
„Držite se!“, vikne nam Shade u toj gunguli, hvatajući nas oboje. Obavije
ruku oko mojih ramena toliko me snažno povijajući uza se da mi se čini da neću
izdržati. Očekujem da uslijedi neprijatni osjećaj skoka, ali do njega ne dolazi.
Umjesto toga, dočekuje me mnogo poznatiji zvuk.
Pucnjava.
Sad mi život više ne spašava Shadeova sposobnost već njegovo tijelo. Metak
namijenjen meni pogađa njegov gornji dio ruke, a drugi mu prosvira nogu.
Otme mu se bolan urlik i on zamalo da se sruši na ispucalu zemlju pod nama.
Osjećam kako metak prolijeće kroz njega, ali nemam vremena za patnju. Novi
meci zvižde kroz zrak, prebrzi i odveć brojni da bih ih odbila. Jedino nam
preostaje da trčimo i da bježimo, što od zgrade koja se ruši, što od vojske koja
nadolazi. Ali onda jedna od tih opasnosti ukloni onu drugu kada se iskrivljeni
čelik sruši tačno između nas i legije. Ili bi bar tako trebalo da se desi. Građevina
se jest srušila zbog zemljine teže i paljbe, ali je moć magnetrona sprečava da nas
zaštiti. Osvrnuvši se, mogu da vidim desetak njih, sa srebrenim kosama i u crnim
oklopima, kako uklanjaju svaku obrušenu gredu i čelični stup. Nisam im
dovoljno blizu da bih im vidjela lica, ali mi je dom Samosa dobro poznat.
Evangeline i Ptolemus predvode svoju porodicu raščišćavajući ulicu kako bi
legija mogla da nastavi napredovanje. Kako bi mogli da dovrše ono što su sami
započeli, i sve nas pobiju.
Eh, da nas je samo Cal riješio Ptolemusa u areni, da sam samo ja pokazala
Evangelini istu količinu ljubaznosti koju je ona pokazala meni. Onda bismo
možda još i imali kakve-takve izglede. Ali naša samilost ima svoju cijenu, koju
bismo mogli platiti vlastitim životima.
Ne puštam brata, pridržavajući ga koliko god mogu. Kilorn je preuzeo teži
dio posla na sebe. Hvata Shadeovu tjelesinu i kreće da ga vuče ka krateru, koji se
još puši. S olakšanjem se bacimo u njega ne bismo li uhvatili kakav-takav predah
od pljuska metaka. Ali ne pomaže mnogo. I ne zadugo.
Kilorn dahće orošenog čela. Pocijepa rukav sa sebe kako bi Shadeu povezao
nogu. Krv ga brzo natapa. „Možeš li da skočiš?“
Moj brat namreška čelo da bi odmjerio ne bol, već svoju snagu. Poznat mi
je taj osjećaj. A onda polako zavrti glavom turobnog pogleda: „Još ne.“
Kilorn opsuje sebi u bradu. „Pa, šta ćemo onda?“
Potrebna mi je koja sekunda da shvatim da pita mene, a ne mog starijeg
brata. Ne vojnika koji borbu poznaje bolje od nas oboje. A zapravo ne pita on to
ni mene. Ne pita Mare Barrow iz Sojenice, lopužu i njegovu drugaricu. Kilorn
sada traži nekog drugog, traži ono što sam postala u dvorskim odajama i u
pijesku arene.
Pita Munjobacačicu.
„Mare, šta ćemo?“
„Mene ćete da ostavite tu, eto šta ćete!“ reži Shade kroz stisnute zube,
odgovarajući umjesto mene. „Trčite do rijeke, gdje ćete pronaći Farley. Skočit
ću do vas čim budem mogao.“
„Ne laži lažljivac“, kažem, pokušavajući da obuzdam drhtavicu. Brat mi se
tek vratio, poput uskrslog duha. Ni za šta na svijetu neću dopustiti da mi opet
isklizne. „Idemo odavde zajedno. Sve troje!“
Tlo počinje da podrhtava od koraka legionara. Jednim pogledom preko
ruba kratera uočim da su na manje od stotinu metara od nas i da ubrzano
napreduju. Vidim Srebrene kroz procijepe u redu Crvenih. Pješadija nosi mutno
sive vojne uniforme, ali neki imaju i oklope prošarane porodičnim bojama.
Ratnici plemićkih domova. Tu i tamo vidim plavu, žutu, crnu, smeđu, i ostale
boje. Nimfe, telekinetičare, svilene i kamenokošce, najmoćnije borce koje
Srebreni mogu da pošalju na nas. Misle da je Cal kraljoubica, da sam ja
zavjerenica, pa će sravnati čitav jedan grad sa zemljom kako bi nas uništili.
Cal.
 Jedino me bratova krv i Kilornovo isprekidano disanje sprečavaju da ne
iskočim iz kratera. Moram da ga pronađem, moram! Ako ne zbog sebe, ono zbog
našeg cilja, kako bismo osigurali povlačenje. On jedan vrijedi koliko stotinu
dobrih vojnika. Kao zlatni štit je. Ali vjerojatno više nije tu, pobjegao je, istopivši
lance i utekavši kada je grad počeo da se kruni.
Ne, ne bi on pobjegao. Nikada ne bi pobjegao od takve vojske, od Mavena,
od mene.
Nadam se da ne griješim.
Nadam se da nije već mrtav.
„Podigni ga, Kilorne.“ U Sunčevim Dvorima pokojna gospa Blonos naučila
me je kako da govorim poput princeze. Hladnim, nepopustljivim glasom, pred
kojim nema ustupanja.
Kilorn me posluša, ali Shade još ima dovoljno snage u sebi da se usprotivi:
„Samo ću vas usporiti.“
„Za to nam se možeš izviniti kasnije“, odgovaram, pomažući mu da ustane.
Ali jedva da obraćam pažnju na njih fokusirana na nešto drugo. „Krećite.“
„Mare, ako si pomislila da ćemo te ostaviti...“
Okrećem se ka Kilornu s iskrama u rukama i odlučnošću u srcu. Riječi mu
ostaju na usnama. Baci pogled iza mene ka neprijatelju koji napreduje iz sekunde
u sekundu. Telekinetičari i magnetroni uklanjaju šut s ulice, otvarajući razrovani
put uz škripu metala po kamenu.
„Trkom!“
On me ponovo posluša, te Shadeu ne preostaje ništa drugo do da šepa za
njim, ostavljajući me za sobom. Dok se oni izvlače iz kratera kako bi se dali na
zapad, ja se polagano okrećem ka istoku. Vojska će stati preda mnom. Mora!
Nakon par zastrašujućih sekundi Crveni usporavaju i staju, uz zveket
lanaca. Iza njih, Srebreni im namjeste crne puške na ramena kao da su niko i
ništa. Ratna vozila, goleme mašine s gusjeničastim točkovima, škripavo zastanu
negdje iza vojske. Osjećam kako mi njihov napon dobuje kroz vene.
Vojska je sada dovoljno blizu da mogu da čujem kako oficiri uzvikuju
naredbe. „Munjobacačica!“ „Drži red, mirno!“ „Nišani!“ „Ne pucaj!“
 Najgore dolazi posljednje, odzvanjajući po najednom utišanoj ulici.
Ptolemusov glas mi je poznat, pun mržnje i gnjeva.
„Mjesta za kralja!“, viče.
Zateturam se. Jesam očekivala Mavenovu vojsku, ali ne i njega lično. Nije
vojnik poput brata mu, i nema šta da radi na čelu vojske. Ali eto ga tu, šulja se
kroz vojnike koji se kreću pred njim, praćen Ptolemusom i Evangelinom. Kada
se pojavi iza reda Crvenih, koljena mi pokleknu. Oklop mu je crn, uglačan, a
plašt grimizan. Nekako mi se čini viši nego jutros. I dalje nosi očevu ognjenu
krunu iako joj nije mjesto tu na bojištu. Valjda hoće da pokaže svijetu šta je
osvojio lažima, kakav je to trofej odnio. Čak i s ovolike udaljenosti mogu da
osjetim mržnju u njegovom plamtećem pogledu i bijes koji u njemu tinja.
Utroba me peče od njega.
Iznad nas šište samo letjelice kao jedini zvuk na svijetu.
„Vidim da si još uvijek hrabra“, pronese se Mavenov glas avenijom.
Odjekuje po ruševinama čikajući me. „I budalasta.“
Kao što nisam ni u areni, ni tu mu neću pružiti zadovoljstvo da vidi moj
bijes i strah.
„Bolje da te zovu mala šutljivica“, nasmije se ledeno, a vojska se smije
zajedno s njim. Crveni šute oborenih pogleda. Ne žele da gledaju ono što će se
uskoro desiti. „Pa, šutljivice, kaži onim tvojim pacovima da je sve gotovo.
Opkoljeni su. Pozovi ih, i poklonit ću im lijepu smrt.“
Čak i da mogu, nikada ne bih izdala takvu naredbu. „Već su otišli.“
Ne laži lažljivca, a Maven je među njima najveći.
No, ipak djeluje nesigurno. Skerletna Straža je toliko puta umakla, s
Cezarovog trga, iz Archeona. Možda im i sada uspije. Kakva bi to samo sramota
za njega bila. Kakav ponižavajući početak vladavine.
„A izdajnik?“, glas mu je oštriji, i Evangaline mu se primakne. Srebrena joj
se kosa presijava poput ruba oštrice, blistavija od njenog pozlaćenog oklopa. Ali
on se odmah odmakne, odgurujući je ustranu kao mačka igračku. „Gdje je moj
nesretni brat, posrnuli princ?“
Ne čuje moj odgovor, jer ga i nemam.
 Maven se opet nasmije, ali mi ovoga puta smijehom probada srce: „Da nije
i tebe napustio? Pobjegao? Kukavica nam ubije oca i pokuša da mi preotme
prijestolje, da bi se na kraju iskrao i sakrio?“ Sav se narogušio, glumeći zbog
plemića i vojnika. Pred njima još uvijek mora da izigrava tragičnog sina, kralja
kojem kruna nikada nije bila namijenjena, koji jedino želi pravdu za mrtve.
Prkosno podignem bradu: „Zar misliš da bi Cal uradio tako nešto?“
Maven nije glup. Pokvaren je, ali nije nepromišljen, i poznaje svog brata
bolje od bilo koga drugog. Cal nije kukavica, i nikada i neće biti. Laganje
njegovim podanicima to nikako ne može da promijeni. Mavenove oči odaju šta
mu je na duši, te skrene pogled ka ulicama i sokacima koji vode od razorene
avenije. Cal se možda krije u nekoj od njih, čekajući da napadne. Ja bih mogla
biti klopka, mamac koji treba da namami tog lukavog lisca kojeg sam nekada
zvala svojim vjerenikom i prijateljem. Dok okreće glavu kruna mu malko
sklizne, prevelika za njegovu lobanju. Čak i metal zna da mu ne pripada.
„Mislim da si tu sama, Mare“, obrati mi se nježnim glasom. I pored svega
što mi je učinio, od mog imena na njegovim usnama podilazi me jeza,
podsjećajući me na prošle dane. Nekada ga je izgovarao s blagošću i naklonošću.
A sad kao psovku. „Prijatelji su te napustili. Izgubila si. Ti si jedna gnusoba,
jedina od tvog nesretnog soja. Ukazat ću ti milost ako te uklonim iz ovog svijeta.“
Još laži, kojih smo oboje svjesni. Oponašam njegov ledeni smijeh. Na tren
ponovo ličimo na prijatelje. Ali ništa nije dalje od istine.
Jedna letjelica prolijeće iznad nas, krilima zamalo zagrebavši vrh obližnje
ruševine. Toliko je blizu. Preblizu. Mogu da osjetim njeno električno srce, njene
brujeće motore koji je nekako drže u zraku. Posegnem za njom najbolje što
mogu, kao i mnogo puta ranije. Kao što sam radila sa svjetlima, s kamerama, sa
svakom žicom i strujnim kolom otkad sam postala Munjobacačica, preuzimam
je i... gasim!
Letjelica posrne oborenog nosa i par trenutaka lebdi na svojim teškim
krilima. Prema prvobitnoj putanji trebalo je da preleti aveniju visoko iznad legije
kako bi štitila kralja. A sad se sruši naglavačke pravo među njih, prelijećući red
Crvenih kako bi udarila u stotine Srebrenih. Samoski magnetroni i Provosovi
telekinetičari nisu dovoljno hitri da bi zaustavili letjelicu koja rije ulicu
odbacujući asfalt i tijela oko sebe. Od gromke jeke praska zamalo se i sama
srušim, pa odskočim unazad. Udarac je zaglušujući, bolan, dezorijentirajući.
Nema vremena za bol, odzvanja mi u glavi. I ne pokušavam da gledam kakav
sam džumbus napravila u Mavenovoj vojsci. Već uveliko trčim zajedno sa
svojom munjom.
Ljubičasto-bijele iskre štite mi leđa, čineći me sigurnom od hitronogih koji
pokušavaju da me sustignu. Nekoliko njih sudari se s mojim munjama,
pokušavajući da se probiju kroz njih. Ali stropoštaju se u gomili sprženog mesa
i drhtavih kostiju. Zahvalna sam što ne mogu da im vidim lica, jer bih kasnije
još mogla i da ih sanjam. Potom slijede meci, ali moje krivudavo trčanje čini me
nezgodnom metom. Nekoliko metaka koji uspijevaju da mi se približe raspadnu
se pred mojim štitom, kao što je moje tijelo trebalo da se raspadne kad sam pala
na električnu mrežu na izboru kraljice. Kao da je bilo prije sto godina. Letjelice
opet bruje iznad mene, ali ovoga puta pažljivo drže odstojanje. Projektili im već
i nisu toliko učtivi.
Ruševine Naerceyja opstale su hiljadama godina, ali neće preživjeti
današnji dan. Zgrade i ulice raspadaju se uništene moćima Srebrenih i
projektilima. Sve živo i neživo stuštilo se na njih. Magnetroni iskrivljuju i lome
čelične grede, dok telekinetičari i siloruki bacaju gromade kroz nebo puno
pepela. Voda izlijeće iz slivnika jer nimfe pokušavaju da poplave grad izbacujući
napolje preostale Stražare skrivene u tunelima ispod nas. Vjetar huči, snažan
poput orkana, od vjetrotvoraca u redovima vojske. Voda i sitne krhotine
zasipaju mi oči u toliko jakim naletima da me gotovo zasljepljuju. Uništitelji
svojim praskovima drmaju tlo poda mnom, te se teturam sva zbunjena. Inače
bih samo pala, ali sada mi se lice vuče po asfaltu ostavljajući za sobom krvav trag.
Nakon što sam se digla, avetinjski vrisak od kojeg se lomi staklo ponovo me
obori, tjerajući me da pokrijem uši. Opet mi kreće krv, kapajući mi brzo i gusto
između prstiju. Ali avetinja koja me je srušila igrom slučaja me je i spasila. Dok
padam, novi projektil mi proleti iznad glave, toliko blizu da se zrak zatalasao.
A onda se rasprskava toliko blizu mene da osjetim kako vrelina udara o moj
nabrzinu podignut štit od munja. Na tren se zapitam da li ću još poginuti
spaljenih obrva. Ali, umjesto da me sažeže, vrelina ostaje s one strane, neprijatna
ali ne i nepodnošljiva. Nečije snažne, pomodrjele ruke povuku me za noge i ja
vidim plavu kosu kako se presijava pod odbljeskom vatre. Jedva uspijevam da
joj nazrem lice na jezivoj vjetrometini. Farley. Nema pušku, odjeća joj je
poderana, mišići joj podrhtavaju, ali ipak me diže.
Iza nje, visoka, meni dobro poznata prilika, pojavljuje se poput crne siluete
naspram vatrenog praska. Zadržava ga jednim potezom ispružene ruke. Nema
više okove, vjerovatno ih je istopio ili zbacio. Kada se okrene, plamenovi rastu
sve do neba i razrovane ulice, ali nas ni u jednom trenu ne dotiču. Cal vrlo dobro
zna šta radi, šireći vatrenu stihiju oko nas poput vode oko stijene. Kao i u areni,
i sada stvara plamteći zid preko avenije štiteći nas od svoga brata i legije. Ali sada
su mu plamenovi snažni, potpireni kisikom i gnjevom. Plamte kroz zrak, toliko
vreli da im se podnožje sablasno plavi.
Projektili opet padaju, ali Cal i sada preuzima njihovu snagu kako bi
nahranio vlastitu. Gotovo da je prelijepo gledati kako se njegove duge ruke
povijaju i obrću, pretvarajući uništenje u zaštitu ravnomjernim ritmom.
Farley pokušava da me odvuče odatle, nadjačavši me. Pošto nas buktinja
sada štiti, okrenem se i ugledam rijeku na stotinjak metara od nas. Mogu čak da
vidim i goleme sjenke Kilorna i mog brata kako se teturaju ka utočištu.
„Hajde, Mare“, urla napola vukući moje modro, oslabljeno tijelo.
Načas joj dopustim da me povuče za sobom. Sve me previše boli da bih
mogla da razmišljam. Ali samo se jednom osvrnuvši shvaćam šta radi, šta hoće
da i ja uradim.
„Ne idem bez njega!“, viknem već drugi put danas.
„Mislim da mu i samom dobro ide“, kaže dok joj se u plavim očima nazire
odbljesak vatre.
Ranije sam i ja mislila kao ona. Da su Srebreni neranjivi, bogovi što hode
ovom zemljom, odveć moćni da bi bili uništeni. Međutim, sama sam ubila troje
njih od jutros: Arvena, kamenokošca Rhambosa i gospodara Osanosa, nimfu. I
ko zna još koliko njih svojom munjevitom olujom. A i oni su zamalo ubili i mene
i Cala, kad smo već kod toga. Morali smo da spašavamo jedno drugo u areni. I
moramo to i sada.
Farley je krupnija od mene, viša i jača, ali sam ja okretnija. Čak i ovako
prebijena i napola mrtva. Jednim obrtanjem članka, jednim dobro odmjerenim
odguravanjem, uspijem da je odbijem i oslobodim se. U istom okretu dignem
dlanove tražeći ono što mi je potrebno. U Naerceyju ima daleko manje struje
nego u Archeonu, pa čak i u Sojenici, ali ja više ne moram ni iz čega da izvlačim
napon. Sama ga stvaram.
Prvi vodeni udarac nimfi sudara se s plamenovima snagom nabujalog
talasa. Većina istog trena isparava cvrčeći, ali ostatak se slijeva po zidu gaseći
vatrene jezičke. Odgovaram na to vlastitom strujom gađajući talase koji se
savijaju i obrušavaju u zraku. Srebrena legija maršira naprijed iza tog talasa,
ustremljujući se na nas. Ali barem su okovani Crveni povučeni i poslati u
pozadinu. Mavenovo maslo. Ne bi dozvolio da ga usporavaju.
Njegovi vojnici nailaze na moje munje umjesto na brisani prostor, te iza
toga Calova vatra opet uspijeva da se rasplamsa na žeravicama.
„Kreni polako nazad“, kaže Cal, pokazujući mi otvorenom šakom.
Oponašam njegove odmjerene korake, pazeći da ne skidam pogled s nadolazeće
opasnosti. Radimo na smjenu, zajedno pokrivajući vlastito odstupanje. Čim se
njegov plamen ugasi, moje munje bijesnu, i tako u krug. Zajedno možda još i
imamo neke izglede.
Došaptava mi upute: kad da koraknem, kad da podignem zid, kad da ga
spustim. Djeluje mi iznurenije nego ikad ranije, s izraženim plavičastocrnim
venama pod blijedom kožom i sivim kolutima oko očiju. Znam da ja izgledam
još gore. Ali njegov ritam omogućava nam da se ne iscrpimo potpuno,
dopuštajući nam da povratimo djelić snage baš kad nam zatreba.
„Još samo malo“, dovikne nam Farley, glas joj odjekne iza nas. Nije
pobjegla. Ostala je uz nas, iako je samo obično ljudsko biće. Hrabrija je nego što
bih joj priznala.
„Još malo do čega?“, procijedim kroz stisnute zube, zabacujući još jednu
iskričavu mrežu. I pored Calovih uputa, sve sam sporija, te djelići krša ipak
uspijevaju da se probiju. Razbijaju se na par metara od nas, mrveći se u prah.
Nije nam preostalo još mnogo vremena.
Ali nije ni Mavenu.
Mogu da osjetim rijeku i okean iza nje. Oštar, slan miris, prosto nas priziva,
ali kuda i gdje, nemam pojma. Znam samo da su Farley i Shade uvjereni da će
nas izvući iz Mavenovih čeljusti. Bacivši pogled iza sebe, ne ugledam ništa osim
avenije koja se završava na rubu same rijeke. Farley stoji i čeka, dok joj kratka
kosa leprša na vrelom vjetru. Skačite, nijemo izgovori, prije nego što će se baciti
s ruba razrovane ulice.
Ta baš mnogo voli da skače u kojekakve provalije!
„Hoće da skočimo“, kažem Calu, okrećući se dovoljno brzo da zamijenim
njegov zid.
Zabrunda u znak slaganja, previše fokusiran da bi progovorio. Kao i moje
munje, i njegova vatra počela je da slabi i kopni. Sad već gotovo možemo da ih
vidimo, sve te vojnike na drugoj strani. Lica su im izobličena treperavim
plamenovima, koji im oči pretvaraju u tinjajuće ugljevlje, usta u iskežene
očnjake, a ljude u đavole.
Jedan od njih prilazi vatrenom zidu, dovoljno blizu da bi ga opekao. Ali to
se ne dešava, već on naprosto razdvoji plamen poput zastora.
Samo jedna osoba kadra je za tako nešto.
Maven strese žar sa svog smiješnog plašta, dopuštajući da mu spali svilu jer
ga štiti oklop ispod nje. I još ima drskosti da se iskezi.
A Cal nekako pronalazi snage da se okrene od njega. Umjesto da ga
raščereči golim rukama, uhvati me oko zgloba užarenim stiskom. Zajedno se
damo trkom, ne trudeći se da zaštitimo leđa. Maven nam nije dorastao, čega je i
sam svjestan. Umjesto toga, počinje da vrišti. Uprkos toj kruni i krvi na rukama,
ipak je još veoma mlad.
„Bježi, ubico! Bježi, Munjobacačice! Bježite koliko vas noge nose!“ smijeh
mu odjekuje o okrunjene ruševine kao da me proganja. „Nema gdje vas ne mogu
naći!“
Krajičkom svijesti osjećam da mi iskre kopne i gase se dok odmičem. I
Calova se vatra polako osipa, ogoljujući nas pred ostatkom legije. Ali već smo
poskočili pravo u rijeku deset stopa ispod nas.
Spustimo se, ali ne uz prskanje vode, već uz zvonki odjek metala. Moram
da se zakotrljam da ne bih skršila gležnjeve, iako i dalje osjećam tup, potmuo bol
u kostima. Šta je sad ovo? Farley nas čeka do koljena u ledenoj rijeci, pokraj neke
valjkaste metalne cijevi otvorenog vrha. Bez riječi se spusti u nju i nestane, gdje
god da vodila. Nemamo vremena za protivljenja ili pitanja, te je slijepo pratimo.
 Cal je dovoljno priseban da zatvori cijev za nama, odvajajući nas od rijeke
i rata iznad nas. Pneumatski poklopac koji ne propušta ni zrak ni vodu šišteći se
zatvara. No, neće nas zadugo štititi, pogotovo ne od legije.
„Opet neki tuneli?“, pitam u pola daha, okrećući se ka Farley. Od naglog
okretanja pojave mi se tačkice pred očima, te se klecavih nogu srozam uza zid.
Kao maločas na ulici, Farley mi podmetne ruku pod pazuho, pridržavajući
me. „Ne, nije ti ovo tunel“, kaže uz zagonetni osmijeh.
A onda i sama osjetim. Negdje zuji nešto poput akumulatora, ali mnogo
veće. I jače. Struji svuda oko nas, niz neobični prolaz prekriven trepćućom
dugmadi i prigušenim žutim lampicama. Nazirem crvene marame kako se kreću
niz hodnik, sakrivajući lica Stražara. Djeluju mi zamagljeno, poput grimiznih
sjenki. Uz glasno tandrkanje čitav prolaz se zatrese i nagne, nakrivljujući se
nadolje. U vodu!
„Lađa. Podvodna lađa“, kaže mi Cal. Glas mu zvuči daleko, drhtavo i slabo.
Isto kao što se ja osjećam.
Ne uspijevamo da pređemo ni par koraka, kad se ponovo srušismo uz
nakrivljene zidove.
 GLAVA TREĆA

Proteklih nekoliko dana budila sam se prvo u zatvorskoj ćeliji, a onda u

vozu. A sad u podvodnoj lađi. Gdje li ću se sutra probuditi?
Sve se nešto mislim da je sve ovo bilo san, privid, ili nešto još gore. Ali može
li u snovima da se osjeti umor? Jer ja ga, vala, osjećam. Čak i u kostima, u svakom
mišiću i živcu. A srce mi muči svoju muku, još uvijek krvareći zbog izdaje i
osujećenosti. Otvorivši oči, zateknem skučene, sive zidove, i sve što bih
zaboravila najednom me spopadne. Kao da mi se kraljica Elara opet uvukla u
glavu primoravajući me da preživim najgora sjećanja. Ma koliko se trudila, ne
mogu ih zaustaviti.
Moje tihe sluškinje su pogubljene, ni za šta krive osim za farbanje moje
kože. Tristan nataknut na koplje kao prase. Walsh. Godište moga brata, sluškinja
iz Sojenice, prijateljica, jedna od nas. A umrla je svirepo, od vlastite ruke, ne bi
li zaštitila Stražu, naš cilj, i mene. Još je njih izginulo u podzemnim tunelima pod
Caesarovim trgom, Stražari koje pobiše Calovi vojnici, ubijeni zbog naših
nepromišljenih namjera. Peče me sjećanje na crvenu krv, ali i na srebrenu.
Lucas, prijatelj, zaštitnik, Srebreni dobrog srca, pogubljen zbog nečega na šta
smo ga Julian i ja primorali. Gospa Blonos, obezglavljena samo zato što me je
učila kako lijepo da sjedim. Pukovnica Macanthos, Reynald Iral, Belicos Lerolan.
Žrtvovani radi višeg cilja. Mučnina me spopada kad se prisjetim Lerolanovih
malih blizanaca, četverogodišnjaka, pobijenih u prasku koji je uslijedio nakon
pucnjave. Maven mi je kazao da je to bio nesretni slučaj – o probušenoj gasnoj
cijevi, ali znam da nije tako. Previše je zla u njemu da bi to bila slučajnost. Čisto
sumnjam da mu je smetalo što će baciti još koje tijelo na lomaču, samo da bi
uvjerio svijet da Stražu sačinjavaju čudovišta. Ubit će i Juliana i Saru. Vjerovatno
su već i mrtvi. Ne mogu uopće da razmišljam o njima. Previše je bolno.
Usmjeravam misli na Mavena, na njegove ledeno plave oči u trenu kad sam
shvatila da se ispod njegovog očaravajućeg osmijeha krije zvijer.
Ležaj poda mnom je tvrd, deke tanke, i nema jastuka, ali jednim dijelom
ipak hoću da legnem. I odmah mi se vraća glavobolja, dobujući zajedno s
električnim treperenjem ove čudnovate lađe. Jasan podsjetnik da za mene mira
nema. Barem zasad ne, dok ne obavimo sve što moramo. Spisak. Imena na
njemu. Moram ih pronaći. Moram ih zaštititi od Mavena i njegove majke. Lice
mi gori, koža mi se crveni kad se sjetim Julianove knjižice s teško pribavljenim
tajnama. Evidencija meni sličnih, onih s neobičnim mutacijama koje nama
crvene krvi daju sposobnosti Srebrenih. Taj spisak je Julianovo zavještanje. A i
moje.
Zbacim noge preko ruba ležaja i zamalo tresnem glavom o madrac iznad
sebe, te zateknem na podu uredno savijenu odjeću. Predugačke crne hlače,
tamnocrvenu majicu izlizanih lakata i cokule bez pertli. Ni nalik finoj odjeći koju
sam pronašla u ćeliji Srebrenih, ali mi na dodir odgovara.
Jedva da sam navukla majicu preko glave kada se vrata mog sobička bučno
otvore na golemim gvozdenim šarkama. Kilorn nestrpljivo čeka s druge strane,
usiljenog, mračnog osmijeha. Ne bi trebalo da se crveni, pošto me je svakog ljeta
viđao manje ili više neodjevenu, ali ipak se rumeni.
„Ne liči na tebe da se toliko uspavaš“, kaže mi, a ja mu čujem zabrinutost u
glasu.
Sliježući ramenima, pridignem se na još nejakim nogama. „Pretpostavljam
da mi je bio prijeko potreban san.“ Uši mi ispunjava neka čudna zvonjava,
prodorna ali ne bolna. Vrtim glavom naprijed-nazad da je se otresem, poput
mokrog kučeta.
„To ti je od vriska avetinja.“ Prilazi mi kako bi mi obujmio glavu žuljevitim
ali nježnim šakama. Predam se njegovom pregledu, iznervirano uzdišući.
Okrene me postranice i zagleda mi se u uši, koje prije izvjesnog vremena bjehu
crvene od krvi. „Imaš sreće što te nije direktno opalilo.“
„Imam ja svašta, ali sreće nemam sigurno.“
„Barem si živa, Mare“, kaže mi oštro, odmičući se. „Cime ne može svako
da se pohvali.“ Njegov me ljutiti pogled vrati u Naercey, u onaj tren kad rekoh
bratu da mu ne vjerujem na riječ. U dubini duše znam da je još uvijek tako.
„Oprosti“, promrmljam brže-bolje. Naravno da znam da su mnogi izginuli
zbog našeg cilja i zbog mene. Ali i ja sam umrla. Mare iz Sojenice umrla je onog
dana kad je pala na zaštitno polje od munja. Mareena, izgubljena Srebrena
princeza, umrla je u Zdjeli Kostiju. A pojma nemam koja je to nova osoba
otvorila oči u zemljovozu. Jedino znam šta je nekad bila i šta je izgubila, a teret
svega toga je pretežak.
 „Hoćeš li mi reći kuda idemo, ili je i to neka vaša tajna?“, gledam da
uklonim ogorčenost iz glasa, ali nimalo mi ne uspijeva.
Kilorn je dovoljno učtiv da to zanemari, te se nasloni na vrata. „Naercey
smo napustili prije pet sati i zaputili se na sjeveroistok. I to je, stvarno, sve što
znam.“
„I to ti nimalo ne smeta?“
Samo slegne ramenima: „Zašto misliš da bi oni gore vjerovali meni, ili, kad
smo već kod toga, tebi? Ti znaš bolje od svih koliko smo bili nepromišljeni i
koliko smo visoku cijenu zbog toga platili.“ Opet me žignu sjećanja. „Sama si
rekla da čak ni Shadeu ne možeš da vjeruješ. Čisto sumnjam da će nam iko
otkrivati ikakve tajne u skorije vrijeme.“
Njegovo podbadanje me ne boli onoliko koliko sam mislila da hoće. „A
kako je on?“
Kilorn klimne glavom ka hodniku. „Farley je uredila finu malu ambulantu
za ranjenike. Bolje mu je nego drugima. Mnogo psuje, ali zasigurno mu je bolje.“
Zelene oči mu se malko smrače, te skloni pogled: „Ali noga...“
Zapanjeno udahnem: „Nije se valjda dala na zlo?“ Kod nas u Sojenici kada
vam se rana zagnoji dođe vam na isto kao da su vam odsjekli ruku. Nismo imali
mnogo lijekova, a čim se krv zagadi jedino vam preostaje odsijecanje, u nadi da
ćete spriječiti groznicu i propadanje vena.
Na moje olakšanje, Kilorn odmahuje glavom: „Nije, Farley ga je nakljukala
lijekovima, a Srebreni se bore čistim mecima. Što je vrlo velikodušno s njihove
strane.“ Mračno se nasmije, očekujući da mu se pridružim. Ali ja se samo tresem.
Zrak je tu dolje mnogo hladan. „Ali neko vrijeme će svakako šepati.“
„Hoćeš li me odvesti do njega, ili moram sama da se snađem?“
Još jedan smrknut osmijeh, pa mi pruži ruku. Na moje iznenađenje,
shvaćam da mi je stvarno potrebna njegova pomoć pri hodanju. Naercey i Zdjela
Kostiju odnijeli su svoj danak.

Ronibrod. Tako Kilorn naziva ovu čudnovatu podvodnu lađu. Kako

uspijeva da plovi ispod okeana nijednom od nas nije jasno, iako sam sigurna da
će Cal znati. On mi je sljedeći na spisku. Pronaći ću ga nakon što se uvjerim da
mi brat još diše. Sjećam se da je Cal jedva bio pri svijesti kad smo pobjegli, isto
kao i ja. Ali ne vjerujem da bi ga Farley stavila u ambulantu, pogotovo ne pokraj
povrijeđenih pripadnika Straže. Previše je zle krvi, a niko ne želi da izbije darmar
u zapečaćenoj metalnoj cijevi.
Vrisak avetinja još mi odzvanja po glavi, potmulo piskanje koje pokušavam
da potisnem. A pri svakom novom koraku otkrijem nov bol i nove modrice.
Kilorn primjećuje svaki moj trzaj te usporava korak, dopuštajući mi da mu se
oslonim o ruku. Uopće ne mari za svoje rane, duboke posjekotine skrivene pod
novim slojem čistih zavoja. Ruke su mu oduvijek bile isječene, modre i izudarane
od udica i ribarske užadi, ali na takve smo se rane bili navikli. I značile su da je
siguran, da ima posao, da je siguran od regrutacije. Da nije tog jednog mrtvog
ribara, ti mali ožiljci bili bi njegova jedina muka.
Takva bi me misao ranije rastužila, a sad me čini razjarenom.
Glavni hodnik ronibroda dugačak je i tijesan, izdijeljen s nekoliko metalnih
vrata na debelim šarkama koja se zatvaraju pod pritiskom. To je da bi dijelovi
po potrebi mogli da se zatvore, da se spriječi da čitavo plovilo bude preplavljeno
i potopljeno. Međutim, meni ta vrata ne pružaju nikakvu utjehu. Neprestano
razmišljam o tome kako umirem na dnu okeana, zaključana u vodenom
kovčegu. Čak ni Kilornu, momku koji je odrastao na vodi, nije prijatno.
Prigušena svjetla na plafonu imaju neobičan odsjaj, bacaju mu po licu sjenke
zbog kojih izgleda starije i ispijeno.
Ostali pripadnici Straže, koji prolaze i odlaze užurbanim koracima, ne čine
mi se da ih to dotiče. Crvene marame i šalovi su im spušteni, otkrivaju njihova
uozbiljena, odlučna lica. Nose zdravstvene kartone, tacne s ljekarskom
opremom, zavoje, hranu, čak i pokoju pušku dolje niz prolaz, stalno u nekoj
žurbi i stalno o nečemu razgovarajući. Ali, čim me vide, zastanu i priljube se uza
zid ne bi li mi ostavili koliko god je moguće mjesta u tom tijesnom prostoru. Oni
odvažniji gledaju me pravo u oči, posmatrajući me dok šepam pokraj njih, iako
većina samo zuri u pod.
Neki čak izgledaju kao da se plaše.
Mene.
Rado bih im zahvalila, rado bih im rekla koliko su me svaki čovjek i žena
na ovoj čudnovatoj lađi duboko zadužili. Hvala vam za odanu službu, zamalo
mi se ote s usana, ali stegnem vilicu kako bih zadržala te riječi. Hvala vam za
odanu službu. To obično odštampaju u obavještenjima, onim pismima koja vam
šalju da kažu da su vam djeca poginula u zaludnom ratu. Koliko sam se samo
nagledala roditelja koji ridaju nad tim riječima? Koliko će njih još primiti takva
pisma kad im s novim uredbama čak i mlađa djeca budu slana na ratište?
Neće više niko, kažem sebi. Farley će već nešto smisliti, kao što ćemo nekako
smisliti način da dođemo do pripadnika tog novog soja – do drugih poput mene.
Nešto ćemo već uraditi. Nešto moramo da uradimo.
Stražari se međusobno domunđavaju priljubljeni uza zid dok prolazim.
Čak i oni koji ne smiju da me pogledaju došaptavaju se, i ne trudeći se da prikriju
riječi. Valjda misle da je to što izgovaraju laskavo.
„Munjobacačica“, odjekuje iz njihovih usta i odbija se o metalne zidove.
Okružuje me nalik Elarinom zlohudom šapatu, zaposjedajući mi mozak.
Munjobacačica. Tako me je i ona zvala, tako me i oni zovu.
Ali nije tako.
Uprkos bolu, ispravim kičmu i uspravim se koliko god mogu.
Nisam više mala.
Šapat nas prati sve do ambulante, pred čijim zatvorenim vratima dežuraju
dva Stražara. Motre i na ljestve, velike metalne, koje se uzdižu ka plafonu. Jedini
izlaz i jedini ulaz u ovom usporenom metku koji nazivaju brodom. Jedan od
čuvara ima tamnocrvenu kosu poput Tristana, iako nije ni izbliza toliko visok.
Drugi je kao od brda odvaljen, orašastosmeđe kože, iskošenih očiju, širokih
pleća i s ručetinama koje više priliče nekom silorukom. Pognu glave čim me vide,
ali potom, na moje olakšanje, više ne gledaju u mene, već usmjere pažnju na
Kilorna, cereći se kao da su školski drugari.
„Već si se vratio, Warrene?“, ceri se crvenokosi, znalački mrdajući obrvom.
„Lena je završila smjenu.“
Lena? Osjećam kako mi se Kilorn zgrčio pod rukom, ali ne kaže ništa što bi
odalo njegovu nelagodu. Umjesto toga se smije i keseri s njima. Ali ja ga
poznajem bolje od svih, te vidim da mu je osmijeh napregnut. Ko bi pomislio da
je provodio vrijeme u očijukanju dok sam ja ležala onesviještena i dok je Shade
negdje ležao krvareći.
 „Ima dečko dovoljno posla da bi još i jurcao za ljepuškastim bolničarkama“,
kaže gromada. Duboki glas mu odjekne hodnikom, vjerovatno se pronoseći sve
do Leninog sobička. „Farley je još u obilasku, ako nju tražite“, dodaje pokazujući
vrata palcem.
„A moj brat?“, progovorim, izvlačeći se iz Kilornovog čvrstog stiska.
Koljena me zamalo izdaju, ali ostajem da stojim. „Shade Barrow?“
Osmijesi nestanu s njihovih lica, koja poprimaju zvaničniji izraz. Kao da
sam se vratila na dvor Srebrenih. Gromada se dohvati vrata, pa okrene ogromnu
tačkastu bravu kako ne bi morao da me pogleda. „Oporavlja se, gospođice...
hoću reći... moja gospo.“
Stomak mi se prevrne na spomen tog zvanja. Mislila sam da sam s tim
završila.
„Molim te, zovi me Mare.“
„Naravno“, odgovara potpuno neodlučno. Iako smo oboje dio Skerletne
Straže, vojnici koji se bore za isti cilj, nismo isti. Ovaj me čovjek, kao ni mnogi
drugi, nikada neće oslovljavati po imenu, ma koliko ja to željela.
Otvori nam vrata blago klimajući glavom i pred nama se pojavi prostrana
ali niska kabina ispunjena ležajevima. Nekada spavaonica, a sada su nagomilani
kreveti puni pacijenata te taj jedan dugački red vrvi od muškaraca i žena u
bijelim bolničkim mantilima. Mnogima je odjeća umrljana grimiznom krvlju, i
ne primjećuju me kako hramljem među njima zauzeti namještanjem nogu ili
izdavanjem lijekova.
Kilornova ruka i dalje lebdi u visini mog struka, spremna da me uhvati ako
zatreba, ali oslanjam se na krevete umjesto na njega. Ako će već svi zuriti u mene,
mogla bih bar sama da hodam.
Shade je naslonjen na tanani jastuk postavljen uz nakrivljen metalni zid. Ne
vjerujem da mu je udobno, ali oči su mu sklopljene, a grudi mu se polagano dižu
i spuštaju u snu. Sudeći po nozi, koja mu visi iznad kreveta u sklepanoj povesci,
i po zavijenom ramenu, sigurno su mu već nekoliko puta davali lijekove. Prizor
njega tako skrhanog neočekivano je težak za gledanje, iako sam koliko jučer
mislila da je mrtav.
„Bolje da ga pustimo da spava“, šapnem nikom posebno, te i ne očekujem
odgovor.
 „Bilo bi lijepo“, kaže Shade ne otvarajući oči. Ali usne mu se krive u onaj
njegov prepredeni osmijeh. Uprkos njegovom skršenom, povrijeđenom tijelu,
moram da se nasmijem.
To je njegova stara caka. Shade bi se pravio da spava u školi, ili kada bi se
roditelji nešto došaptavali. Moram da se nasmijem kad se toga sjetim,
prisjećajući se koliko je tajni načuo na taj način. Ja sam možda rođena za lopužu,
ali Shade je rođen za uhodu. Nije ni čudo što je završio u Skerletnoj Straži.
„Prisluškujemo bolničarke?“ Koljeno mi krčka dok mu se spuštam na rub
ležaja, pazeći da ga ne oborim. „Jesi li već otkrio koliko su zavoja drpile?“
Ali umjesto da se nasmije mojoj šali, Shade otvori oči. Pozove Kilorna i
mene bliže sebi rukom. „Bolničarke znaju mnogo više nego što biste pomislili“,
kaže, dok mu pogled leti ka dnu kabine.
Okrenuvši se, vidim da je Farley zauzeta oko nečijeg ležaja. Neka žena leži
na njemu bez svijesti, vjerovatno omamljena, a Farley joj pomno prati puls. Pod
ovakvim osvjetljenjem ožiljak joj se grubo ističe kriveći joj jednu stranu usta u
podrugljiv osmijeh prije nego što će se spustiti niz vrat i završiti negdje pod
okovratnikom. Dijelom se otvorio, pa su ga nabrzinu zašili. I sad je jedino crveno
što ima na sebi krvava fleka na bijelom bolničarskom mantilu i dopola oprane
mrlje koje joj dopiru do laktova. Još jedan bolničar stoji uz nju, ali njegov mantil
je čist, i žustro joj šapće nešto na uho. Ona mu povremeno klimne glavom, ali
lice joj je sve vrijeme ljutito stegnuto.
„Šta si čuo?“, pita Kilorn pomjerajući se tako da zakloni Shadea u
potpunosti. Ostalima će izgledati kao da mu namještamo zavoje.
„Uputili smo se u novu bazu, ovoga puta podalje od obale. Van Nortan
područja.“
Pokušavam da se prisjetim Julianove stare karte, ali sjećam se jedino obale.
„Na neko ostrvo?“
Shade klima: „Zovu ga Tuck. Mora da i nije neko jer Srebreni čak i nemaju
svoju ispostavu tamo. Skroz su ga zaboravili.“
Neka bojazan mi ispuni stomak. Pomisao na izdvojenost na nekom ostrvu
s kojeg nema izlaza plaši me više od ronibroda. „Ali znaju za njega. I to je
dovoljno.“
„Farley je poprilično sigurna u tu bazu.“
 Kilorn podrugljivo frkne: „Sjećam se da je i za Naercey mislila da će biti
siguran.“
„Nije njena krivica što smo izgubili Naercey“, kažem. Već moja.
„Maven nas je sve obmanuo, Mare“, odgovara mi Kilorn gurkajući mi
rame. „Prevario je i mene, i tebe, čak i Farley. Svi smo mu povjerovali.“
Uz majku, koja ga je usmjeravala, koja je nama čitala misli i oblikovala
Mavena shodno našim težnjama, nije ni čudo što su nas sve zavarali. I sad je, eto,
kralj. I sad će da zavara i preuzme čitav naš svijet. Kakav li će to svijet biti s
čudovištem na mjestu kralja kojeg majka drži na povocu.
No moram da odbacim takve misli. Neka čekaju. „Da li je Farley još nešto
rekla? I šta je sa spiskom? Još je kod nje, jelde?“
Shade je promatra preko mog ramena, gledajući da mu glas ostane tih:
„Jeste, ali više je zanimaju drugi koje ćemo sresti na Tucku, među kojima su i
mama i tata.“ Najednom me obuzme neka toplina, sveprožimajući nalet radosti.
Shade se ozario pri pogledu na moj malen ali iskren osmijeh, te me uhvati za
ruku: „I Gisa također, i oni balvani koje nazivamo braćom.“
Napetost mi napušta grudi, ali novi grč se vrlo brzo opet pojavi u njima.
Jače ga stegnem upitno podižući obrvu: „Drugi? Ko? Ko bi to mogao biti?“
Nakon onog pokolja ispod Ceasarovog trga i evakuacije iz Naerceyja nisam
mislila da nam je bilo ko drugi preostao.
Međutim, Kilorn i Shade ne dijele moju zbunjenost, već hitro razmjenjuju
poglede. Opet ostajem u mraku, što mi se nimalo ne sviđa. I još ovoga puta moj
brat i moj najbolji drug taje nešto od mene, a ne tamo neka zla kraljica i lukavi
princ.
Ovo me mnogo više boli. Namrštenog lica, obojicu ih strijeljam pogledom
sve dok ne shvate da čekam odgovor.
Kilorn škrguće zubima, dovoljno priseban da bar navuče pomirljiv izraz na
lice. Uperi rukom u Shadea. Prebacuje krivicu na njega. „Ti znaš više od mene.“
„Straža ne voli da otkriva svoje karte, i to s pravom“, Shade se namješta,
blago se uspravljajući. Ječeći, uhvati se za povrijeđeno rame, ali mi odmahne
rukom da mu ne pomažem. „Cilj nam je da djelujemo mali, slomljeni,
neorganizirani...“
 Moram da frknem na to zagledajući mu zavoje: „Vidim, tebi to baš dobro
ide.“
„Ne budi tako oštra, Mare“, Shade mi uzvrati zvučeći kao naša majka.
„Govorim ti da nije sve tako loše kako izgleda. Naercey nije bio naše jedino
uporište, niti nam je Farley jedina predvodnica. Staviše, ona nije glavni
zapovjednik. Već samo kapetan. Ima i drugih poput nje, pa i onih s višim
činom.“
Sudeći po načinu na koji izdaje zapovijesti svojim vojnicima, čovjek bi
pomislio da je Farley neka carica. Krišom bacivši jedan pogled ka njoj, vidim da
je zauzeta obavijanjem zavoja i da usput kori bolničara koji je prvobitno previo
ranu. No ne mogu da zanemarim bratovu uvjerenost. On mnogo bolje od mene
poznaje Skerletnu Stražu, te sam sklona da povjerujem da je ono što kaže o njima
istina. Iza te organizacije krije se mnogo više nego što mogu tu da vidim. Što
istovremeno i ohrabruje i zastrašuje.
„Srebreni misle da su dva koraka ispred nas, a zapravo uopće ne znaju kako
mi stojimo“, nastavlja Shade zaneseno. „Činimo se slabima jer i želimo da tako
izgleda.“
Hitro se okrećem: „Činite se slabima jer takvi i jeste. Jer vas je Maven
obmanuo, zarobio, pobio, i istjerao iz vlastite kuće. Ili ćeš da sjediš tu i pričaš mi
kako je i to sve bio dio vaših namjera?“
„Mare...“, promrmlja Kilorn opušteno prislanjajući rame uz moje, na što
ga ja odgurnem. I on treba ovo da čuje.
„Uopće nije bitno koliko tajnih tunela, lađa i uporišta imate. Nećete ga
pobijediti, pogotovo ne ovako.“ Suze za koje nisam ni znala da ih imam u sebi
peku me u očima kad se prisjetim Mavena. Teško je zaboraviti ga onakvog kakav
je nekad bio. Ne kakav je bio, već kakav se pretvarao da jest. Ljubazan,
zapostavljen momak. Sjenka jednog plamena.
„A šta ti predlažeš, Munjobacačice?“
Farleyn glas me cijelu protrese, poput mojih iskri, zatežući mi sve moguće
živce. U djeliću sekunde zagledam se u svoje ruke umotane u rub Shadeovog
čaršafa. Možda ode ako se ne okrenem. Možda me ostavi na miru.
Nemoj biti glupa, Mare Barrow.
 „Vatri treba odgovoriti vatrom“, kažem joj ustajući. Ranije sam strahovala
od njene visine. A sad mi je ljutito gledanje u nju nešto sasvim prirodno i
uobičajeno.
„Je l’ to neka šala Srebrenih?“ kaže podrugljivo prekrštajući ruke.
„Je l’ ti izgledam kao da se šalim?“
Ne odgovara mi, što je samo po sebi dovoljan odgovor. Kad je zašutjela,
shvaćam da je i ostatak kabine utihnuo. Čak i ranjenici prigušuju jauke da
odgledaju kako se Munjobacačica sučeljava s njihovim kapetanom.
„Vi težite da izgledate slabo a da ih udarite snažno, je li tako? A oni čine sve
što mogu da izgledaju jako, da naizgled budu neuništivi. Ali ja sam u areni
dokazala da nisu.“ Još jednom, glasnije, da svi mogu da te čuju. Prizivam u sebi
onaj čvrst glas koji je gospa Blonos usadila u mene: „Oni nisu neuništivi.“
Farley nije glupava, te joj nije teško da se nadoveže. „Ti jesi jača od njih“,
kaže otvoreno. Pogled joj odluta ka Shadeu, koji zgrčeno leži na ležaju. „I nisi
jedina.“
Spremno klimnem glavom, zadovoljna što je spoznala šta želim. „Na
stotine je imena, na stotine Crvenih sa sposobnostima. Jačih, bržih od njih, s
krvlju crvenom kao rujna zora.“ Dah mi zastaje kao da zna da se našao na rubu
budućnosti. „Maven će pokušati da ih istrijebi, ali ako do njih prvi stignemo
mogli bi da postanu...“
„Najjača vojska koju je ovaj svijet ikada vidio.“ Farley se oči cakle od same
pomisli. „Vojska novog soja!“
Kako se smiješi, ožiljak joj se napinje pod šavovima, prijeteći da se opet
otvori. Njen osmijeh se širi. Bol joj ne smeta.
Ali meni smeta. Izgleda da će mi uvijek smetati.
 GLAVA ČETVRTA

Farley nije visoka kao Kilorn, ali koraci su joj brži, odlučniji i teži za
praćenje. Dajem sve od sebe, gotovo trčeći kako bih je sustigla kroz hodnik
ronibroda. Kao i maloprije, Stražari nam se i sada sklanjaju s puta, ali u prolazu
joj otpozdravljaju, prinoseći ruke grudima ili prste čelu. Moram priznati da je
Farley, koja nosi svoje ožiljke i rane poput nakita, jedna prilično upečatljiva
pojava. Izgleda da joj ne smeta krv na mantilu o koji je nehajno brisala ruke.
Nešto od tog pripada i Shadeu, kojem je ne trepnuvši izvadila metak iz ramena.
„Nismo ga zaključali, ako si tako nešto pomislila“, kaže mi usput, kao da je
razgovor o zatočenju Cala tema za ćaskanje.
Nisam baš toliko glupa da zagrizem mamac, pogotovo ne sada. Opipava
me, provjeravajući moje reakcije i moju odanost. Ali ja više nisam ona djevojčica
koja ju je preklinjala za pomoć. Više ne može tako lako da me pročita. Živjela
sam na ivici provalije u lažima, prikrivajući se. Nije mi teško da isto to i sada
činim i duboko sakrijem svoje misli.
I stoga se samo nasmijem, navlačeći osmijeh koji sam usavršila na Elarinom
dvoru. „Vidi se. Nigdje ništa nije istopljeno“, odgovaram joj pokazujući metalne
zidove.
Čitam je, dok ona pokušava da pročita mene. Dobro se prikriva izrazom
lica, ali ipak joj iznenađenost zatreperi u očima. Iznenađenost i radoznalost.
Nisam zaboravila kako se ophodila prema Calu u zemljovozu – s okovima,
naoružanim čuvarima i prezrivo. Što je on doživio kao šutnuto kuće. Nakon
bratovljeve izdaje i očevog ubistva, nije više imao volje za borbu. Nisam ga
krivila. Ali Farley ga ne poznaje u dušu kao ja, ne poznaje njegovu snagu. Ne zna
koliko je zaista opasan. A kad smo već kod toga, ne zna ni koliko sam ja opasna.
Čak i sada, uprkos svim mojim povredama, duboko u sebi osjećam moć kako
priziva struju koja teče kroz ronibrod. Da poželim, mogla bih da upravljam njim.
Mogla bih cijelog da ga ugasim. Sve da nas podavim. Zacrvenim se od te kobne
zamisli, postiđena takvim mislima. Ali one mi istovremeno služe i kao utjeha. Ja
sam najjače oružje na brodu punom ratnika, a oni to i ne znaju.
 Činimo se slabima jer tako i želimo da izgledamo. Shade je mislio na Stražu
kad je to rekao, objašnjavajući njihovu motivaciju. A sad se pitam da nije
pokušavao da mi nešto natukne. Kao s onim riječima što je onomad sakrio u
pismu.
Calova soba je u samom dnu ronibroda, uvučena podalje od meteža koji
vlada ostatkom plovila. Vrata skoro da su mu sakrivena iza izuvijanih cijevi i
praznih sanduka, na kojima piše Archeon, Zaklon, Corvium, Zaton Luka,
Delphie, čak i Belleum iz Piedmonta na jugu. Ne bih znala reći šta se u sanducima
nalazilo, ali podilazi me jeza od samih naziva Srebrenih gradova. Ukradeni su.
Farley primjećuje da zurim u njih, ali se ne trudi da mi bilo šta pojasni. I pored
našeg labavog slaganja oko onog što ona naziva „novim sojem“, još nisam stupila
u njen unutrašnji krug povjerljivih ljudi. Pretpostavljam da to ima neke veze s
Calom.
Šta god da napaja ovaj brod, golemi generator po svemu sudeći bruji mi
pod nogama, protresajući me sve do kostiju. Zgroženo namreškam nos. Farley
možda nije zaključala Cala, ali očito nije bila ni fina prema njemu. Od sve ove
buke i drmusanja, pitam se da li je Cal uopće uspio oka da sklopi.
„Baš ste tu, od svih mjesta, morali da ga smjestite?“, pitam, ljutito zureći u
skučeno ćoše.
Ona samo slegne ramenima, te zalupa na vrata. „Pa, princ se nije žalio.“
Ne moramo dugo da čekamo, iako bi mi dobro došlo malo vremena da se
priberem. No za svega par sekundi tačkasta brava se obrće, hitro zakloparavši
ukrug. Gvozdene šarke zaškripe od trenja i Cal povuče vrata.
Ne iznenađuje me što ga vidim uspravnog, kao da ga ništa ne boli. Čitav se
život spremao da postane ratnik, te se navikao na posjekotine i modrice.
Međutim, unutrašnje ožiljke već ne zna kako da sakrije. Izbjegava moj pogled,
fokusirajući se na Farley, koja ne zapaža, ili ne mari, da pred njom stoji princ
slomljenog srca. Najednom su mi sve moje rane mnogo lakše.
„Kapetane Farley“, kaže, kao da ga je omela u večeri. Pravi se iznerviran
kako bi prikrio bol.
Kod Farley tako nešto ne može da prođe, te zabaci kratku kosu frkćući. Čak
posegne rukom ka vratima da ih zatvori. „Ooo, posjetioci nisu poželjni? Što sam
nekulturna!“
 Drago mi je što nisam dopustila Kilornu da pođe s nama. Bio bi još gori
prema Calu budući da ga je zamrzio još od prvog trena kad su se upoznali u
Sojenici.
„Farley“, procijedim kroz stisnute zube. Zaustavim vrata rukom. Na moju
radost, ali i zgražavanje, ona ustukne pred mojim dodirom. Strašno se zarumeni,
postiđena i sobom samom i svojim strahom. Uprkos čvrstoj spoljašnjosti, ista je
kao njeni vojnici. Plaši se Munjobacačice. „Dalje možemo sami.“
Nešto joj proleti licem, neki trzaj iznerviranosti, što samom sobom što
mnome. Ali mrdne glavom, zahvalna što ne mora više da bude u mojoj blizini.
Ošinuvši Cala pogledom, okrene se i nestane niz hodnik. Koji trenutak još
čujemo odjek njenih glasnih, nerazgovjetnih ali strogih naredbi.
Cal i ja zurimo za njom, pa u zidove, pa u pod, pa u svoja stopala, bojeći se
da pogledamo jedno drugo. Bojeći se da se prisjetimo proteklih nekoliko dana.
Posljednji put kada smo pogledali jedno drugo kroz vrata uslijedili su čas plesa i
potajni poljubac. Ali to kao da je bilo u nekom drugom životu. Jer i jest tako bilo.
Plesao je s Mareenom, izgubljenom princezom, a Mareena je mrtva.
Ali ostala su mi njena sjećanja. Prošavši pokraj njega, pri čemu ramenom
okrznem njegovu snažnu ruku, odmah sam se prisjetila njegovog dodira, mirisa
i okusa. Vrelina, miris nagorjelog drveta i praskozorja... ali toga više nema. Cal
se sada osjeća na krv, koža mu je led ledena, te govorim sebi da više nikada ne
želim da ga okusim.
„Lijepo su se ophodili prema tebi?“, prva progovorim lativši se lagane teme.
Samo jednim pogledom na malu ali čistu kabinu dobijem odgovor, ali ipak
moram da ispunim nastali muk.
„Jesu“, veli i dalje se zadržavajući pokraj otvorenih vrata. Premišlja se da li
da ih zatvori ili ne. Pogled mi se spusti na tablu strgnutu sa zida, koja je otkrila
gomilu žica i prekidača pod sobom. Blago se nasmiješim. Cal ju je čačkao.
„Misliš da ti je to pametno? Jedna pogrešna žica i...“
Uspijem da mu izvučem slabašan ali ipak utješan osmijeh. „Petljam oko
strujnih kola polovinu svoga života. Ne brini se, znam šta radim.“
Oboje zanemarimo skriveno značenje u njegovim riječima, odbacujući ga
ustranu.
 Naposljetku riješi da zatvori vrata, iako ih ne zaključa. Jednom rukom se
naslanja na metalni zid, raširenih prstiju, tražeći nešto za šta bi mogao da se
uhvati. Vatrotvorna narukvica još mu svjetluca oko zgloba, blještavo srebrena
spram tamnosive mat kože. Ne promakne mu moj pogled, pa spusti uflekani
rukav. Izgleda da se niko nije sjetio da mu donese preobuku.
„Dok god im se sklanjam s očiju, mislim da me niko neće dirati“, kaže, te
se vraća prčkanju oko otvorene table. „Još mi i godi ovako.“ Ali neuspjela je to
šala.
„Pobrinut ću se da ostane tako. Ako tako želiš“, dodajem žustro. A iskreno
rečeno, nemam pojma šta Cal više želi. Osim osvete. Jedine naše zajedničke tačke.
Podigne jednu obrvu prema meni, gotovo razgaljeno. „Je li to
Munjobacačica preuzela vodstvo?“ Ne daje mi priliku da odgovorim na njegovo
podbadanje, već u jednom koraku pređe rastojanje između nas. „Imam osjećaj
da si satjerana u ćošak, kao i ja.“ Škilji očima: „Samo što ti to izgleda ne
primjećuješ.“
Pocrvenim, osjetivši bijes i stid. „Satjerana u ćošak? Pa nisam ja ta koja se
krije u ostavi.“
„Nisi, previše paradiraju s tobom unaokolo, pa nemaš vremena.“ Nagne se
ka meni i odmah se između nas vraća ona stara vrelina. Ponovo.
Jednim dijelom mi dođe da ga ošamarim: „Moj brat ne bi nikada...“
„I ja sam mislio da moj ne bi nikada, i vidi gdje smo završili!“, zagrmi šireći
ruke. Vrhovima prstiju dodiruje oba zida zatvora u kojem se zatekao. Zatvora u
koji sam ga ja strpala. A on me zatvorio u njega sa sobom, svjesno ili nesvjesno.
Vrela jara mu se širi od tijela, te moram malko da se odmaknem. To mu ne
promakne, te pokuša da se ispuše, spuštajući i pogled i ruke. „Izvini“, procijedi i
skloni pramen kose sa čela.
„Nemoj mi se nikada izvinjavati. Ne zaslužujem.“
Gleda me iskosa crnim, raširenim očima, ali mi se ne protivi.
Uzdahnuvši, naslonim se na suprotan zid. Prostor između nas zjapi poput
otvorenih čeljusti. „Šta znaš o mjestu zvanom Tuck?“
Zahvalan na promjeni teme, pribere se i povrati svoje prinčevsko držanje.
Čak i bez krune djeluje kraljevski, savršenog stava, ruku prekrštenih iza leđa.
„Tuck?“, ponovi, te se da u razmišljanje. Čelo mu se namršti stvarajući nabor
između gustih crnih obrva. Što mu duže treba da progovori, to se bolje osjećam.
Ako on ne zna za to ostrvo, rijetko ko drugi zna. „Tamo smo se zaputili?“
„Da.“ Bar mi se čini. Jedna me ledena misao cijelu prože kad se prisjetim
Julianovih teško naučenih lekcija na dvoru i u areni. Svako može svakoga da izda.
„Bar tako Shade kaže.“
Cal dopušta da moja nesigurnost lebdi u zraku, dovoljno učtiv da je ne dira.
„Mislim da je to nekakvo ostrvo“, kaže naposljetku. „Ima ih nekoliko pokraj
obale. Nije na području Nortana. Nema uslova za naseljavanje ili uporište, čak
ni za odbranu. Svuda okolo je otvoreni okean.“
Padne mi dio tereta s pleća. Bit ćemo neko vrijeme sigurni. „Odlično,
odlično.“
„A tvoj brat... on je poput tebe.“ Ne radi se o pitanju. „Drugačiji.“
„Jeste.“ Šta bih mu drugo rekla?
„I dobro je? Sjećam se da je bio povrijeđen.“
Čak i bez svoje vojske, Cal je još uvijek vojskovođa koji brine za vojnike i
ranjenike. „Dobro je, hvala na pitanju. Primio je par metaka umjesto mene, ali
oporavlja se.“
Pri spomenu metaka, Cal me brže-bolje odmjeri, konačno dozvoljavajući
sebi da me dobrano pogleda. Zadrži se na mom izgrebanom licu i skorenoj krvi
oko ušiju. „A ti?“
„Preživjela sam i gore.“
„Da, jesmo.“
Opet utonemo u tišinu, ne usuđujući se dalje da pričamo. Ali i dalje zurimo
jedno u drugo. Najednom mi je teško da izdržim njegovo prisustvo. A opet, ne
želim ni da odem.
Ronibrod ima druge namjere.
Generator mi se zatrese pod stopalima i promijeni dobujući ritam. „Skoro
da smo stigli“, kažem osjećajući kako napon struji ka različitim dijelovima
plovila ili se povlači iz njih.
Cal to još ne osjeća, jer i ne može, ali ne dovodi u pitanje moje instinkte.
Neposredno se upoznao s mojim sposobnostima, bolje nego bilo ko drugi na
ovom brodu. Bolje od moje porodice. Bar za sada. Mama, tata, Gisa i momci
čekaju me na ostrvu. Uskoro ćemo se vidjeti. Tu su. Na sigurnom.
Ali koliko dugo ću ostati s njima ni sama ne znam. Neću moći da ostanem
na ostrvu ako već smjeram da učinim nešto za novi soj. Morat ću da se vratim u
Nortuk, da upotrijebim koga god i šta god mi Farley da ne bih li uspjela da ih
pronađem. A već mi se čini nemogućim. Ne bih čak ni da razmišljam o tome.
Ali mozak mi ipak bruji, pokušavajući da skuje plan.
Alarm nam se oglašava iznad glava zajedno sa žućkastom lampicom koja
počinje da trepće iznad Calovih vrata. „Zadivljujuće“, čujem ga kako mrmlja, na
tren zanijet svom tom mašinerijom oko nas. Uopće ne sumnjam da je htio da je
istraži, ali znatiželjnom princu nema mjesta na ovakvom mjestu. Momak koji je
zaronio u priručnike kako bi sam napravio motor ni od čega nema šta da traži u
ovakvom svijetu. Ja sam ga ubila, isto kao što sam ubila Mareenu.
Uprkos Calovom umu naklonjenom mehanici i mom osjećaju za struju,
nemamo pojma šta nam slijedi. Kada se ronibrod naglo nakrivi izdižući se iz
dubine okeana, čitava nam se kabina nagne. Sve se dešava toliko naglo da se
oboje srušimo. Sudarimo se sa zidom i jedno s drugim. Rane nam se sudare, te
se oboma otmu bolni jauci. Ali mene dodir njegovog tijela boli više od bilo čega
drugog, budeći mi sjećanja, te se brže-bolje udaljim.
Trgnuvši se, protrljam jednu od mnogobrojnih modrica. „Gdje nestade
Sara Skonos kad ti treba?“, gunđam, priželjkujući da je pokraj nas iscjeliteljica
kože da nas oboje izliječi. Mogla bi da nam odagna bolove jednim jedinim
dodirom i oboje nas vrati u borbenu formu.
Na Calovom licu opet se pojavljuje bolan izraz, ali ne zbog povreda. Svaka
ti čast, Mare. Baš ti je sad trebalo da spominješ ženu koja je znala da mu je majku
ubila kraljica. Ženu kojoj niko nije vjerovao. „Oprosti, nisam htjela...“
Odmahnuvši šakom, nekako ustane, držeći se jednom rukom za zid.
„Nema veze. Bila je...“, glas mu je težak, neprirodan. „Sam sam riješio da je ne
slušam. Nisam htio da je slušam. Sam sam kriv.“
Srela sam se sa Sarom Skonos samo jednom, kada me Evangeline zamalo
razotkrila pred svima na vježbanju. Julian ju je pozvao, Julian koji ju je volio, da
bi zatim gledao kako mi iscjeljuju okrvavljeno lice i izudarana leđa. Oči su joj
bile tužne, obrazi ispijeni, a jezik uopće nije imala. Odsjekli su joj ga zbog riječi
izgovorenih protiv kraljice, zbog istine u koju niko nije vjerovao. Elara je ubila
Calovu majku Corianu, kraljicu pjevačicu. Julianovu sestru, Sarinu najbolju
drugaricu. I to nikome nije smetalo. Lakše im je bilo da skrenu pogled.
Maven je također bio prisutan, mrzio je Saru iz dna duše. Sada znam da je
to bila pukotina u njegovom štitu, koja je otkrivala šta se zaista krije iza
uvježbanih riječi i blagih osmijeha. Kao ni Cal, nisam vidjela ono što mi je bilo
pred nosom.
Kao i Julian, i ona je vjerovatno već mrtva.
Najednom ne mogu više da izdržim metalne zidove, buku i pritisak u
ušima.
„Moram da izađem iz ovog čuda.“
Uprkos neobičnom nagibu sobe i neprestanoj zvonjavi u glavi, noge znaju
šta im je činiti. Nisu još zaboravile kaljugu Sojenice, noći provedene po
sokacima, a ni savladavanje prepreka na našim vježbama. Otvorim vrata dašćući
kao da se davim. Ali ustajao pročišćen zrak ronibroda ne daje mi odušak.
Potreban mi je miris drveća, vode, proljetne kiše, čak i ljetne sparine ili zimskih
snjegova. Nešto da me podsjeti na svijet izvan ove zagušljive konzerve.
Cal me pušta prvu, prije nego što će i on krenuti za mnom sporim, teškim
koracima. Ne pokušava da me sustigne, već da mi da prostora. Eh, kad bi i Kilorn
bio takav.
Prilazi mi s drugog kraja hodnika, držeći se za rukohvate i tačkaste brave
kako bi se spustio niz nagnuto plovilo. Osmijeh mu izblijedi pri pogledu na Cala,
zamjenjuje ga ne namršten izraz već ledena ravnodušnost. Izgleda da misli kako
će princa više razljutiti ignoriranje nego otvoreno neprijateljstvo. Ili možda
Kilorn naprosto ne želi da isprobava plamenobacač u ljudskom obliku u tako
skučenom prostoru.
„Izranjamo“, kaže stigavši do mene.
Uhvatim se još jače za neku rešetku ne bih li se uspravila. „Ma, nije
moguće!“
Kilorn se na to nasmije i nasloni na zid ispred mene. Opkorači mi stopala,
očito da bi ga izazvao. Osjetim Calovu vrelinu iza sebe, ali princ se izgleda i sam
odlučio za ravnodušan pristup, te ništa ne kaže.
 Neću sigurno biti figura u njihovoj igrici. Toga mi je više preko glave.
„Kako ti je ona kakoseonozvaše? Lena?“
Njeno ime pogodi Kilorna poput šamara. Kako mu se usta povijaju, tako
mu nestaje i kez s lica. „Valjda je dobro.“
„E, baš lijepo, Kilorne“, potapšem ga po ramenu prijateljski, iako pomalo i
snishodljivo. Diverzija mi je savršeno uspjela. „I treba nam što više prijatelja.“
Ronibrod se ispravlja pod nama, ali niko od nas ne posrče. Čak ni Cal, koji
nema ni moju ravnotežu, ni Kilornove mornarske noge, teško stečene na
ribarskoj barci. Zategnut je kao žica, čekajući da ja povedem. Trebalo bi da me
nasmije što se jedan princ priklanja meni, ali previše sam promrzla i iznurena
da uradim bilo šta osim da nastavim dalje.
I to i činim. Pravo niz hodnik s Calom i Kilornom, ka gomili Stražara koji
čekaju pokraj ljestvi kojima smo se i spustili ovamo. Prvo idu ranjenici, privezani
uz sklepana nosila koja podižu gore u mračnu noć. Farley sve nadgleda u
mantilu još krvavijem nego maločas. Nimalo prijatan prizor dok im priteže
zavoje sa špricom između zuba. Onima u lošijem stanju u prolazu ubrizgava
lijekove protiv bolova da lakše podnesu izvlačenje kroz uzanu cijev. Shade je
posljednji od ranjenika. Oslanja se na ona dva Stražara koja su zadirkivala
Kilorna za medicinsku sestru. Probila bih se do njega, ali je prevelika gužva, a
danas više ne želim da privlačim pažnju. Još uvijek odviše slab da bi se
teleportirao, mora da šepa na jednoj nozi, te se sav zajapuri kada ga Farley vezuje
za nosila. Ne čujem šta mu kaže, ali donekle uspijeva da ga primiri. Odmahne
rukom kad pokuša da mu priđe sa špricom, te radije stisne zube pred
probadajućim bolom dok ga podižu uz ljestve. Pošto su Shadea sigurno odnijeli
gore, sve se ubrzava. Jedan za drugim, Stražari se penju uz ljestve polagano
prazneći hodnik. Mnogi od njih su bolničari, muškarci i žene prepoznatljivi po
bijelim mantilima, manje ili više umrljanim krvlju.
Ne zamajavam se mahanjem ostalima da krenu naprijed, glumeći damsku
učtivost. Ionako svi idemo na isto mjesto. I stoga, čim se gužva prorijedila, a
prolaz se otvorio preda mnom, žurno krenem ka ljestvama. Cal pođe za mnom,
te skupa presiječemo put među Stražarima, oštro poput noža. Svi se hitro
odmiču, pa čak i posrću usput ne bi li nam se sklonili s puta. Jedino Farley ostaje
neuzdrmana, držeći se jednom rukom za ljestve. Na moje iznenađenje klima
glavom i Calu i meni. Oboma!
To je trebalo da mi bude prvi znak upozorenja.
Mišići me peku dok se hvatam za prečke, još upaljeni od Naerceyja, arene,
zarobljeništva. Čujem neko čudno hučanje iznad sebe, što me nimalo ne
obeshrabruje. Moram da se izvučem iz ronibroda, što brže to bolje.
Posljednji put se osvrnem ka ronibrodu, bacajući pogled preko ramena, i
nešto mi je tu čudno dok iznad Farley gledam u ambulantu. Unutra još ima
ranjenika, nepomičnih pod dekama. Ali ne, nisu to ranjenici, shvaćam uspinjući
se. Već mrtvi.
Nešto više uz ljestve već huči vjetar, dok voda kaplje unutra. Ništa
zabrinjavajuće, mislim, sve dok ne stignem do vrha i otvora koji gleda u tamu.
Nevrijeme bjesni toliko snažno da kiša dobuje iskošeno promašujući veći dio
cijevi i ljestava. Šiba me po izgrebanom licu i cijelu me nakvasi za svega par
sekundi. Jesenje oluje. Iako se baš i ne sjećam neke ovoliko divlje. Puše bukvalno
kroz mene, ispunjavajući mi usta kišom i peckajućim, slanim prskanjem. Na svu
sreću, ronibrod je čvrsto privezan uz pristan, koji jedva da nazirem, te stoji
čvrsto na uzburkanim sivim talasima ispod nas.
„Ovamo!“, vikne mi poznati glas na uho navodeći me da s ljestava siđem
na trup ronibroda klizav od kiše i morske vode. Kroz tamu jedva da nazirem
vojnika koji me vodi, ali njegovo krupno tijelo i glas lako prepoznajem.
„Bree!“, sklopivši ruku oko njegove osjetim žuljeve pod stiskom mog
najstarijeg brata. Hoda polagano ispred mene, čvrst poput sidra, pomažući mi
da s ronibroda siđem na pristanište. Ni ono nije mnogo bolje, metalno i
zahrđalo, ali barem nas vodi na kopno, što mi je sada jedino važno. Zemlja i
toplota, dobrodošli odušak nakon ledenih dubina okeana i mojih sjećanja.
Calu niko ne pomaže da siđe s ronibroda, ali snalazi se i sam. Opet gleda
da drži odstojanje, učtivo se držeći na nekoliko koraka iza nas. Sigurna sam da
još pamti prvi susret s Breejem u Sojenici, kada je moj brat bio i više nego
negostoljubiv. Da budem iskrena, nikome iz porodice Barrow nije se mnogo
svidio Cal, osim mami i možda Gisi. Ali tada nisu znali ko je. Tako da bi ovo
trebalo da bude veoma zanimljiv susret.
 Teško mi je da razaznam bilo šta na Tucku usred oluje, ali vidim da je
ostrvo malo, prekriveno dinama i visokom travom koja se uzburkala isto koliko
i talasi. Munja na vodi na tren osvijetli tamu pokazujući nam stazu pred nama.
Ovako na otvorenom, van skučenih zidova ronibroda i zemljovoza, vidim da nas
je manje od tridesetero, uključujući i ranjenike. Zaputili smo se ka dva niska
betonska zdanja na mjestu gdje se dokovi spajaju s kopnom. Nekoliko građevina
izdiže se na blagoj uzbrdici iznad nas, ličeći mi na bunkere ili kasarne. Ali šta
leži iza njih ni sama ne znam. Naredno sijevanje, ovoga puta bliže, prijatno mi
zagolica živce. Bree pomisli da se stresam od hladnoće, te me privije uz se
spustivši mi svoju tešku ručetinu oko ramena. Zbog njene težine mi je teže da
hodam, ali izdržat ću.
Ne mogu da dočekam da siđem s doka. Uskoro ću se naći na suhom, na
čvrstom tlu, ponovo spojena s mojima nakon previše vremena. Pri samoj
pomisli na to lakše mi je da izdržim povlačenje po kišurini. Bolničari unose
ranjenike u neko staro vozilo, čija je prikolica prekrivena nepropusnim platnom.
Sigurno su ga ukrali, kao i sve ostalo. One dvije zgrade na kopnu zapravo su
hangari i njihova odškrinuta vrata otkrivaju još kamiona koji nas čekaju unutra.
Ima čak i nekoliko barki ukotvljenih uz dok, gdje poskakuju na sivim talasima
pod naletima oluje. Sve mi je nekako neuklopljeno – zastarjeli kamioni različitih
veličina, vitke nove barke, neke čak srebrene, crne, jedna zelena. Ukradene ili
otete, ili i jedno i drugo. Prepoznajem na jednom brodu čak i mutnu sivo-plavu,
boju nortanske mornarice. Tuck mu dođe kao mnogo veća verzija stare prikolice
Vila Pištala, nakrcana kojekakvim ukradenim ili kupljenim drangulijama.
Bolnički kamion odjezdio je dalje prije nego što stignemo do njega,
klackajući se kroz kišu uz pješčani drum. Jedino me Breejeva opuštenost
sprečava da ne ubrzam korak. Nije zabrinut za Shadea, niti za ono što nas čeka
povrh brda, pa onda gledam da ni ja ne budem.
Cal ne dijeli moj stav, te naposljetku ipak ubrza ne bi li mi prišao. Da li zbog
nevremena ili mraka, ili prosto zbog njegove srebrene krvi, ali djeluje mi veoma
blijedo i uplašeno. „Neće ovo potrajati“, mrmlja, dovoljno prigušeno da ga samo
ja čujem.
„Šta rekoste, prinče?“, kaže Bree tupim, ali glasnim tonom. Munem ga u
rebra, ali od toga jedino zaradim modricu na laktu. „Nije ni bitno, uskoro ćemo
ionako saznati.“
 Prizvuk u glasu gori mu je od samih riječi. Leden, svirep, nesvojstven
nasmijanom bratu na kojeg sam navikla. I njega je Straža promijenila. „Bree, o
čemu ti to?“
Cal već zna, te se iz istih stopa zaustavlja gledajući pravo u mene. Kosa mu
je razbarušena od vjetra, slijepljena uz čelo. Bronzane oči su mu potamnjele od
straha, te mi se stomak prevrće od samog tog prizora. Zar opet, pitam se
molećivo. Nisam valjda ušetala u novu klopku?
Jedan od hangara nadvija se iza njega s vratima koja se otvaraju na
neobično tihim šarkama. Previše vojnika da bih mogla da ih prebrojim složno
istupa napolje, poredani kao neka legija, sa zapetim puškama i očima koje im
blistaju na kiši. Vođa bi lako mogao da im bude jedan od studenih, gotovo
bijeloplave kose i ledenog držanja. Ipak je crvene krvi koliko i ja – jedno oko mu
je zamućeno grimiznom bojom, krvari ispod leća.
„Bree, šta je sad ovo?!“, vičem okrećući se ka bratu divljački iskežena. Ali
on me samo uhvati za ruku, nimalo nježno. Čvrsto me stegne, koristeći se
svojom nadmoćnom snagom kako se ne bih otrgla. Da je neko drugi, odmah bih
ga protresla strujom. Ali ipak mi je brat. Ne mogu to da mu uradim. Neću!
„Bree, puštaj me!“
„Nećemo ga povrijediti“, kaže mi ponavljajući te riječi iznova. „Nećemo ga
povrijediti, obećavam ti.“
Znači ovo nije kavez spremljen za mene. Što me nimalo ne umiruje. Štaviše,
hvata me još me veći bijes i očaj.
Osvrnuvši se, vidim da Calu pesnice bukte, da je raširio ruke suočavajući
se s čovjekom zakrvavljenih očiju. „Čekam!“, zareži izazivački, zvučeći više kao
životinja nego kao čovjek. Kao satjerana životinja.
Previše je pušaka, čak i za Cala. Upucat će ga budu li morali. Što možda i
žele. Izgovor da ubiju svrgnutog princa. Jednim dijelom, većim dijelom sebe,
znam da bi imali pravo. Cal je progonio Skerletnu Stražu, osiguravši Tristanovu
smrt, samoubistvo Walshove i zlostavljanje Farley. Vojnici su ubijali po njegovoj
zapovijesti, zbrisavši veći dio Farleynih pobunjeničkih snaga. A ko zna koliko je
još njih poslao u smrt na ratištu, razmjenjujući živote Crvenih vojnika za još
koju tričavu milju Jezerozemlja. Nije privržen našem cilju. Opasan je po
Skerletnu Stražu.
 Međutim, isto kao i ja, i on je oružje koje bismo jednoga dana mogli da
upotrijebimo. Za novi soj, protiv Mavena, baklja da osvijetli tamu.
„Ne može se izboriti s njima, Mare“, to bi bio Kilorn, koji je odabrao najgori
mogući trenutak da mi se približi. Šapće mi na uho, praveći se da time što mi je
blizak može da utječe na mene. „Umrijet će ako samo pokuša.“
Teško je odbaciti takvu logiku.
„Na koljena, Tiberias“, kaže mu onaj krvavih očiju, hrabro zakoračivši ka
rasplamsanom princu. Para se diže od njegove vatre, kako oluja pokušava da je
ugasi. „Ruke iza leđa.“
Cal ne čini ništa od toga, već ustukne kad ga oslovi po imenu. Stoji
nepokolebano, snažno, ponosno, iako zna da je izgubio bitku. Nekad bi se
možda i predao u pokušaju da spasi vlastitu glavu. Ali sad je smatra
bezvrijednom. Samo što se ja s tim ne slažem.
„Cale, uradi kako ti je rekao.“
Vjetar nosi moje riječi tako da cio hangar može da ih čuje. Plašim se da bi
mogli i srce da mi čuju jer mi lupa poput doboša u grudima.
„Cale!“
Polagano i nevoljno, poput kipa koji se mrvi u prah, Cal se spušta na
koljena i gasi vatru. Isto je učinio i jučer kad je kleknuo pokraj očevog
obezglavljenog leša.
Onom zakrvavljenih očiju bijesnu zubi kad se isceri na to. Likujući staje
pred Cala, uživajući u prizoru princa pred svojim nogama. Uživajući u moći
koju nad njim ima.
Ali ja sam tu, Munjobacačica, ne zna on šta je prava moć.
 GLAVA PETA

Pokušavaju da me uvjere da je tako najbolje, ali nemam sluha za njihove

bijedne izgovore. Kilorn i Bree brže-bolje izbacuju sve argumente kojima su
priučeni.
Opasan je, čak i po tebe. Ali ja bolje od svih znam da me Cal nikada ne bi
povrijedio. Čak i kada je imao razloga nisam imala zbog čega da strepim od
njega.
Njihov je. Ne možemo mu vjerovati. Nakon onoga što je Maven uradio od
njegovog naslijeđa i ugleda, Cal više nema ništa i nikoga osim nas, iako to ni sam
ne bi priznao.
Dragocjen nam je. Vojskovođa i princ Norta, i najtraženiji čovjek u
kraljevini. S ovim su me prepali, izazvavši u meni dubok strah. Ako onaj
zakrvavljenih očiju riješi da upotrijebi Cala kao zalog protiv Mavena ne bi li
trgovao s njim ili ga žrtvovao, bit će mi potrebna sva moja snaga ne bih li ga
spriječila. Sav moj utjecaj, sva moja moć – a nisam sigurna da li će mi i to biti
dovoljno.
Stoga ne činim ništa osim što im klimam glavom, isprva usporeno, praveći
se da se slažem. Praveći se da upravljaju mnome. Praveći se da sam slaba. Bila
sam u pravu. Shade me stvarno bio upozorio. Ponovo je uočio promjenu struje
mnogo prije nego što nas je zapljusnula. Cal predstavlja moć, vatru u ljudskom
tijelu, nešto čega se treba bojati, nešto što valja poraziti. A ja sam munja. Šta li
će tek sa mnom pokušati ako ne budem igrala svoju ulogu?
Nisam još kročila u novu tamnicu, barem zasad, ali osjećam ključ u bravi
koji prijeti da me zaključa. Na svu sreću, već imam iskustva s ovim.
Onaj krvavih očiju i njegovi vojnici odvode Cala u hangar, ne baš toliko
glupi da bi pokušavali da mu vežu ruke. Ali ipak ne spuštaju puške, a ni budne
poglede, pazeći da se drže na odstojanju kako se neki od njih ne bi opekli zbog
prevelike hrabrosti. Jedino mi preostaje da ih gledam širom otvorenih očiju i
zatvorenih usta dok se vrata hangara ponovo klizeći zatvaraju razdvajajući nas.
Neće ga ubiti, barem ne dok im ne da razlog za to. Samo se nadam da će se Cal
pristojno ponašati.
 „Budite fini“, šapnem naginjući se ka toplini koja se širi oko Breeja. Čak i
po hladnoj jesenjoj kiši, on je kao peć. Višegodišnja borba na sjevernom ratištu
učinila ga je neosjetljivim na vlagu i hladnoću. Prisjećam se nečega što je tata
često ponavljao – rat te nikada ne napušta. Sada sam to spoznala i iz prve ruke,
iako je moj rat sasvim drugačiji od njegovog.
Bree se pravi da me ne čuje, te nas žurno vodi dalje od dokova. Kilorn nas
u stopu prati, pa mi čak jednom ili dvaput zakači petu. Potiskujem u sebi nagon
da ga šutnem, te se stoga fokusiram na drvene stepenice koje nas vode prema
kasarni povrh brda. Izlizale su se pod batom nebrojenih stopa. Koliko li ih je
samo prošlo ovuda?, pitam se. Koliko li ih je sada tu?
Pošto smo se uspeli uz brdo, ostrvo se najednom širi pred nama otkrivajući
vojno uporište mnogo veće nego što sam očekivala. Kasarna na grebenu je samo
jedna od barem desetak njih koje sada vidim, poredanih u dva ravna reda
odvojena dugačkim betonskim dvorištem. Ravno je i održavano, za razliku od
stepeništa i pristaništa. Jedna bijela linija povučena je posred dvorišta, savršeno
prava, pruža se negdje u olujnu noć. Kuda tačno, nemam pojma.
Čitavo ostrvo odiše nekim mirom, kao da je na tren ostalo sleđeno olujom.
Čim svane jutro, kiša stane i tama se raziđe, pretpostavljam da ću vidjeti bazu u
cijelosti i da ću konačno saznati s kakvim se ljudima tu suočavam. Već sam
razvila lošu naviku da potcjenjujem druge, pogotovo kad se radi o Skerletnoj
Straži.
A poput Naerceyja, ni Tuck nije samo ono što se meni čini.
Hladnoća koju sam osjećala u ronibrodu i na kiši i dalje me ne napušta, čak
ni kada me uvedu kroz ulaz u kasarnu označenu brojem 3, iscrtanim farbom.
Studen mi je doprla do kostiju, do samog srca. Međutim, ne smijem dopustiti da
moji roditelji to primijete, za njihovo dobro. Barem im toliko dugujem. Moraju
me vidjeti netaknutu, neslomljenu, nepotresenu Calovim zatočenjem i vlastitim
mukama u palači i areni. A Straža mora da povjeruje da sam na njihovoj strani,
da mi je laknulo što sam na „sigurnom“.
Zar nisam? Nisam li položila zakletvu Farley i Skerletnoj Straži?
I oni poput mene vjeruju u kraj za Srebrene kraljeve i Crveno roblje.
Žrtvovali su svoje vojnike za mene, zbog mene. Moji su saveznici, braća, braća i
sestre po oružju – ali ipak imam zadršku zbog onog s krvavim očima. Nije on
Farley. Ona možda jest osorna i svojeglava, ali zna kroz šta sam sve prošla. Mogu
da je urazumim. A čisto sumnjam da razuma ima u duši ovoga s krvavim očima.
Kilorn se neobično ušutio. Ne priliči nam ovaj muk. Navikli smo da tišinu
ispunjavamo psovkama, zadirkivanjima, ili, u Kilornovom slučaju, potpunim
koještarijama. Nije nam u prirodi da toliko šutimo jedno pokraj drugog, ali sada,
eto, nemamo šta da kažemo. Znao je šta smjeraju s Calom i složio se s tim. Što
je još gore, nije mi čak ni rekao. Bila bih bijesna da nije ove hladnoće. Načela mi
je osjećanja, otupivši ih u nešto slično električnom zujanju u zraku.
Bree ne zapaža tu nelagodu među nama, što od njega ne bih ni očekivala.
Osim što je luckast, moj stariji brat je otišao od kuće dok sam ja još bila
trinaestogodišnja žgoljavica koja je krala iz zabave, a ne iz nužde, i ne toliko
svirepa kakva sam kasnije postala. Bree me ne poznaje ovakvu kakva sam sada,
budući da je propustio gotovo pet godina mog života. Ali moj život se više
promijenio u posljednja dva mjeseca nego ikada ranije. A kroz to su zajedno sa
mnom prošle samo dvije osobe. Prva je zatočena, a druga nosi krvavu krunu.
Svako iole razuman nazvao bi ih mojim neprijateljima. Čudno je da me
moji neprijatelji najbolje znaju, dok me moja porodica ne zna nimalo.
Unutrašnjost kasarne ugodno je suha i zuji od sijalica i žica razvučenih po
tavanici. Debeli betonski zidovi pretvaraju hodnik u labirint bez ikakvih oznaka
koje bi služile kao smjernice. Sva su vrata pozatvarana, čelično siva, neupadljiva,
ali na pokojim se još i vide naznake života s druge strane. Vjenčić od trave s plaže
kao ukras na kvaki, pokidana ogrlica okačena iznad ulaza, i tome slično. Nisu tu
smješteni samo zastrašujući vojnici, već i izbjeglice iz Naerceyja i ko zna ko sve
ne. Nakon uvođenja mjera, predstavljenih upravo iz mojih usta, mnogi
pripadnici Straže i Crveni pobjegli su iz matice. Kako bi uopće mogli da ostanu
pod prijetnjom regrutacijom i pogubljenjem? Ali kako su uspeli da umaknu? I
kako li su dospjeli ovamo?
Još jedno pitanje na mom sve dužem spisku.
Iako zanijeta mislima, pomno pratim kuda sve moj brat skreće. Evo, tu, na
jedan, dva, tri ćoška lijevo od vrata na kojima je urezano PRERIJA. Dijelom se
pitam da me ne vodi namjerno zaobilaznim putem, ali Bree nije baš toliko
pametan. Na čemu bi valjda trebalo da budem zahvalna. Shade bi bez po muke
izigravao lukavca, ali Bree nije takav. On je čista snaga, kotrljajuća gromada koju
je lako izbjeći. Ali je i član Straže, oslobođen jedne vojske, da bi se pridružio
drugoj. A kako me držao u pristaništu, izgleda da je privržen jedino Straži i
nikom drugom. Tramy će vjerovatno biti isti takav, uvijek spreman da prati, a
povremeno i vodi, našeg starijeg brata. Jedino je Shade dovoljno razborit da drži
oči otvorene i čeka da vidi kakva sudbina očekuje nas novog soja.
Vrata ispred nas stoje odškrinuta kao da nas čekaju. Bree ne mora ni da mi
kaže da je to naša porodična soba, jer je oko kvake vezan komadić ljubičaste
tkanine. Rubovi su joj iskrzani i nespretno izvezeni. Munje od konca blistaju na
krpi, simbol ni Crvenih, ni Srebrenih, već moj lični znak. Mješavina boja doma
Titanosa, moje maske, i munja koje struje u meni, moga štita.
Dok prilazimo, čujem kotrljanje točkova iza vrata i odmah me obuzima
neka toplina. Prepoznala bih zvuk očevih kolica bilo gdje na svijetu.
Bree ne kuca. Zna da su svi još budni i da me čekaju.
Više je prostora nego u ronibrodu, ali je soba ipak mala i skučena. Makar
ima prostora za kretanje i dovoljno kreveta za sve članove porodice Barrow, uz
mali dnevni boravak iza vrata. Jedini prozor, usječen visoko u suprotnom zidu,
čvrsto je zatvoren zbog oluje, ali nebo mi se čini svjetlije. Stiže nam zora.
Stiže, stiže, mislim, primjećujući neobičnu količinu crvene boje. Marame,
krpe, dronjci, zastave, barjaci, crveno posvuda, visi sa svih zidova. Trebalo je da
znam da će doći do ovoga. Gisa je nekada šila odjeću za Srebrene, a sad
mukotrpno pravi zastave Skerletnoj Straži, ukrašavajući sve što joj dopadne šaka
raspolućenim suncem otpora. Ne izgleda baš lijepo, s neravnim vezom i
jednostavnim mustrama. Ne može se porediti s umjetničkim djelima kakva je
nekada vezla. I za to sam ja kriva.
Sjedi za metalnim stolčićem, sleđena, s iglom u napola iscijeđenoj skvrčenoj
šaci. Na tren samo zuri, zajedno s ostalima. Mama, tata, Tramy, zure, ali ne
prepoznaju djevojku u koju gledaju. Posljednji put kada su me vidjeli nisam
mogla da se obuzdam. Osjećala sam se sputano, slabo, zbunjeno. A sad sam
povrijeđena, izudarana i izdana, ali znam ko sam i šta mi je činiti.
„Mare“, jedva da čujem majčin glas. Moje ime joj drhti na usnama.
Kao i u Sojenici, kad je postojala opasnost da nam moje iskre spale kuću, i
tu me prva prihvata u naručje. Nakon zagrljaja, koji ni izbliza nije dovoljno dug,
odvodi me do upražnjene stolice.
 „Sjedi, malecka, sjedi“, kaže držeći me drhtavim rukama. Malecka. Niko
me nije tako oslovio godinama. Čudno da se baš sad vraća, kad sam sve samo ne
dijete.
Prelazi mi rukom preko nove odjeće, tražeći mi modrice pod njom kao da
može da vidi kroz tkaninu. „Povrijeđena si“, mrmlja, vrteći glavom. „Ne mogu
da vjerujem da su te pustili tek tako, nakon... nakon svega onoga.“
U dubini duše mi je drago što ne spominje Naercey, arenu, ni sve ono što
im je prethodilo. Mislim da još nisam dovoljno jaka da bih sve to iznova
proživjela.
Tata se smrknuto smješka: „Može ona kako joj volja. Nema šta da je
puštaju.“ Pomjeri se i ja primijetim da u kosi ima više sijedih nego ranije. A i
mršaviji je, djeluje mi sitnije u starim kolicima. „Isto kao i Shade.“
Shade je naša zajednička tema, pa mi je lakše da pričam o njemu. „Vidjeli
ste ga?“, pitam ih, te se spustim u hladnu metalnu stolicu. Dobar je osjećaj
ponovo sjesti.
Tramy ustaje s ležaja glavom zamalo očešavši tavanicu. „Odoh do
ambulante. Htio sam samo da vidim da li si...“
Dobro više nije riječ u mom rječniku.
„... još na nogama.“
Mogu samo da mu klimnem. Ako zinem, mogla bih sve da im kažem. O
ranama, o smrzavanju, o princu koji me izdao, o princu koji me spasio, o ljudima
koje sam pobila. A iako oni možda sve to već i znaju, ne mogu da se nakanim da
im priznam šta sam sve učinila. Da ih vidim razočarane, zgrožene, uplašene od
mene. Toliko večeras baš i ne bih podnijela.
Bree odlazi s Tramyjem, grubo me potapšavši po leđima prije nego što će
krenuti za bratom kroz vrata. Kilorn se zadržava, i dalje šutljiv, oslonjen o zid,
kao da bi najradije utonuo u njega i nestao.
„Gladna si?“, pita mama užurbano krećući ka nečemu što bi vjerovatno
trebalo da bude kuhinjski ormar. „Sačuvali smo malo sljedovanja od večere, ako
hoćeš.“
Iako nisam jela ko zna otkad, odmahujem glavom. Zbog iscrpljenosti mi je
teško da razmišljam o bilo čemu osim o spavanju.
 Gisa to primjećuje, škiljeći očima. Zabaci pramen raskošno crvene kose
boje naše krvi. „Treba da odspavaš“, to kaže s toliko odlučnosti da se zapitam ko
je tu zapravo starija sestra. „Pustite je da odspava.“
„Naravno, u pravu si.“ Opet je mama ta koja me povlači, ovoga puta sa
stolice, te me odvodi do ležaja na kome ima više jastuka nego na ostalim. Kreće
brižno da razmješta tananu deku i pokazuje mi da legnem. Imam taman toliko
snage da je poslušam, dopuštajući joj da me ušuška kao što nikada ranije nije.
„Eto ga, malecka.“
Malecka.
Sigurnija sam nego što sam bila već danima, okružena ljudima koje najviše
volim, a ipak mi se nikada nije toliko plakalo. Uzdržavam se zbog njih. Povlačim
se u sebe da na miru krvarim sama, gdje me niko ne može vidjeti.
Nedugo zatim već sam zadrijemala, uprkos jarkim svjetlima iznad mene i
prigušenom šaputanju. Kilornov duboki glas odzvanja, oglasivši se sad kad sam
van igre.
„Pazite je“, posljednje je što čujem prije nego što ću utonuti u tamu.
U neko doba noći, negdje između sna i jave, tata me uhvati za ruku. Ne da
bi me probudio, već da bi je držao. Na tren mi se učini da je dio sna, da sam se
vratila u ćeliju ispod Zdjele Kostiju. Da su bijeg, arena, dželati bili noćna mora
kroz koju opet moram da prođem. Ali ova ruka je topla, čvornata, poznata, te
savijem prste oko nje. Stvaran je.
„Znam kako je to kad ubiješ nekog“, šapne mi, očiju dalekih poput dvije
jarke tačkice u tami našeg sobička. Glas mu je drugačiji, kao što je i on sam
drugačiji u ovom trenutku. Odraz nekadašnjeg vojnika koji je predugo preživio
u utrobi rata. „Znam šta ti to uradi.“
Pokušavam da progovorim. Dajem sve od sebe.
Ali na kraju prepuštam priču njemu i tonem nazad u san.

Štipanje slanog zraka probudi me narednog jutra. Neko je otvorio prozor i

pustio unutra svjež jesenji povjetarac i jarku sunčevu svjetlost. Oluja je prošla.
Prije nego što otvorim oči, malo se pretvaram. Ovo je moj stari krevet, povjetarac
puše s rijeke, a jedino što treba da odlučim jest da li da odem u školu ili ne. Nije
mnogo utješno. Takav život, iako lakši, nije nešto čemu bih se vratila, da mogu.
 Imam posla. Moram da se pobrinem za Julianov spisak, da otpočnem
pripreme za taj golem poduhvat. A ako zauzvrat zatražim Cala, ko su oni da me
odbiju? Ko bi rekao „ne“ suočen sa spašavanjem ogromnog broja ljudi od
Mavenove omče.
Nešto mi govori da onaj krvavih očiju možda bi, ali odbacim tu misao.
Gisa leži na suprotnom krevetu, čupkajući zdravom rukom končiće s neke
crne krpe. Uopće me i ne pogleda dok se protežem usput krčkajući kostima.
„Dobro jutro, malecka“, kaže mi gotovo i ne skrivajući osmijeh.
Za svoj trud dobija jastuk u lice. „Nemoj me sad s tim“, gunđam, potajno
zadovoljna njenim zadirkivanjem. Eh, kad bi i Kilorn to radio i bio više nalik
onom ribaru kojeg pamtim.
„Svi su u kantini. Još uvijek služe doručak.“
„A gdje je bolnica?“, pitam, misleći na Shadea i Farley. U ovom trenutku
ona mi je jedan od najboljih saveznika koje imam tu.
„Moraš jesti, Mare“, kaže Gisa oštro, konačno se uspravljajući. „Ozbiljno ti
kažem.“
Prene me zabrinutost u njenom pogledu. Mora da izgledam gore nego što
sam mislila, čim se ona ophodi toliko blago. „Dobro, gdje vam je ta kantina?“
Ustane i odbaci svoj rad na ležaj. „Znala sam da će mene dopasti
dadiljanje“, mrmlja zvučeći kao naša uzrujana majka.
Ovoga puta uspijeva da se izmakne jastuku.
Sada mnogo brže prolazim kroz labirint kasarne. Barem sam put upamtila,
te se usput prisjećam svih vrata pokraj kojih prolazimo. Neka su otvorena,
otkrivaju prazne spavaonice ili pokojeg dokonog Crvenog. Sve mi govori da je
Kasarna 3 odvojena za porodice. Ovi ljudi tu ne izgledaju kao vojnici iz Straže, a
čisto sumnjam da je bilo ko od njih ikada učestvovao u borbama. Vidim naznake
koje govore o prisustvu djece, čak i beba, koja su pobjegla sa svojim porodicama
ili su prebačena na Tuck. Jedan od sobičaka ispunjen je starim polomljenim
igračkama, sa zidovima navrat-nanos ofarbanim u žuto u pokušaju da se osvježi
beton. Na vratima ništa ne piše, ali shvaćam kome je soba namijenjena.
Siročićima. Hitro skrećem pogled, gledajući bilo gdje samo ne u kavez za žive
utvare.
 Kablovi se pružaju plafonom, noseći sobom ravnomjerno pulsiranje struje.
Ne znam šta napaja ostrvo, ali prija mi potmulo zujkanje jer me podsjeća na ono
što jesam. To mi barem niko ne može oduzeti, pogotovo ne tu, toliko daleko od
onesposobljavajući sposobnosti sada mrtvog Srebrenog Arvena. Jučer me
zamalo ubio, prigušivši moju sposobnost vlastitom kako bi me ponovo pretvorio
u Crvenu djevojku bez ičega, osim ono malo crnog ispod noktiju. U areni jedva
da sam imala vremena da se uplašim od pomisli na to, ali me, eto, sada proganja.
Moja sposobnost je nešto najdragocjenije što posjedujem iako me izdvaja od
svih ostalih. Ali zbog moći, zbog moje moći, to je cijena koju sam spremna da
platim.
„I kakva je?“, kaže Gisa ispraćajući moj pogled ka plafonu. Fokusirala se na
žice, pokušavajući da osjeti isto što i ja, ali joj ne uspijeva. „Mislim na struju?“
Ne znam šta bih joj rekla. Julian bi joj s lakoćom objasnio, pa bi još krenuo
da se raspravlja sam sa sobom, usput do tančina iznoseći historiju sposobnosti i
njihovog nastanka. Međutim, Maven mi je koliko jučer rekao da moj stari učitelj
nije pobjegao. Zarobili su ga. A znajući Mavena, Elaru da i ne spominjem, Julian
je najvjerovatnije mrtav, pogubljen zbog svega što mi je pružio i zbog davno
počinjenih prestupa. Zbog toga što je brat djevojke koju je stari kralj istinski
volio.
„Kao moć“, kažem naposljetku, otvarajući vrata ka vanjskom svijetu.
Zapahne me morski zrak, poigravajući se mojom raščupanom kosom. „Kao
snaga.“
Riječi Srebrenih, ali ipak istinite.
Gisa me obično ne bi tek tako pustila. Međutim, sada se ušutjela. Shvaća da
ne želim da odgovaram na njena pitanja.
Tuck po danu izgleda istovremeno i opasnije i bezopasnije. Sunce nam
jarko sija iznad glava i zagrijava jesenji zrak, a iza kasarni, nadomak morske
trave, širi se rijedak cestar. Ništa nalik hrastovima i borovima kod kuće, ali zasad
će i ovo poslužiti. Gisa nas vodi preko betonskog dvorišta, prolazeći između
zauzetih ljudi. Stražari s crvenim maramama istovaraju vozila, vadeći sanduke
slične onima koje sam vidjela u ronibrodu. Usporavam, u nadi da ću osmotriti
tovar, ali ustuknem pred prizorom nekih nepoznatih vojnika u novim
uniformama. Nose plavu boju, ne onako jarku kao u domu Osanosa, već
hladniju i tamniju. Odnekud mi je poznata, ali ne znam odakle. Izgledaju kao
Farley, visoki i blijedi, svijetloplave kose, ošišane izrazito kratko. Stranci,
shvaćam. Stoje pokraj gomile sanduka čuvajući ih s puškama u rukama.
Ali od koga ih čuvaju?
„Ne gledaj ih“, promrmlja Gisa pa me uhvati me za rukav. Vuče me za
sobom jedva čekajući da se udalji od plavih vojnika. Jedan od njih nas posmatra
škiljeći.
„Zašto? Ko su oni?“
Odmahuje glavom i dalje me vukući: „Objasnit ću ti kasnije.“
Ja bih naravno stala i zabuljila se u tog vojnika dok ne shvati ko sam i šta
sam. Ali to bi bio glupav, djetinjast poriv. Moram da očuvam masku, da im se
učinim kao sirotica koju je svijet slomio. Puštam Gisi da me vodi dalje.
„Pukovnikovi ljudi“, šapne mi čim smo se odmakli. „Došli su s njim sa
sjevera.“
Sa sjevera. „Jezerozemci?“, odgovorim gotovo zinuvši u čudu. Klima mi
glavom, potpuno neuzdrmana.
Sad mi uniforme boje ledenog jezera imaju smisla. Vojnici druge vojske,
drugog kralja, a ipak su tu, s nama. Norta ratuje s Jezerozemljem čitavo jedno
stoljeće, boreći se oko zemlje, hrane i slave. Kraljevi vatre protiv kraljeva zime, a
između se zadesila i crvena i srebrena krv. Ali izgleda da zora stiže svima njima.
„Pukovnik je Jezerozemac. Poslije onoga što se desilo u Archeonu“, lice joj
poprima bolan izraz, iako ne zna ni pola muka koje sam preživjela tamo, „došao
je da riješi stvari, kako Tramy kaže.“
Nešto mi tu ne štima i ne da mi mira, kao što ja ne dam Gisi mira cimajući
je za rukav: „Ko je taj pukovnik, Giso?“
Tek tren kasnije shvaćam da smo stigli do kantine, niske građevine nalik
kasarni. Zveket posuđa dopire iza vrata, ali ne prolazimo kroz njih. Iako mi je
od mirisa hrane zakrčio stomak, čekam Gisin odgovor.
„Onaj s krvavim okom“, kaže naposljetku, pokazujući na svoje lice.
„Preuzeo je sve u svoje ruke.“
Preuzeo je upravu. Shade mi je nešto slično došapnuo na ronibrodu, ali nije
mi bio jasan. Na ovo je mislio? Da li je na pukovnika pokušavao da me upozori?
Imajući na umu koliko se svirepo ponio prema Calu sinoć, ne znam šta drugo
da mislim. A to što takav jedan čovjek upravlja ovim ostrvom, i svima na njemu,
uopće mi ne grije srce.
„Znači Farley je ostala bez posla?“
Sleže ramenima. „Kapetan Farley nije postigla uspjeh. Što se njemu nije
dopalo.“
Mene onda ima da zamrzi.
Posegne za vratima pružajući ručicu. Druga joj je ozdravila više nego što
sam mislila, pa su joj sad samo četvrti i peti prst neprirodno iskrivljeni, povijeni
prema unutra. Osakaćene kosti kao kazna za to što je jednom davno vjerovala
sestri.
„Giso, kuda su odveli Cala?“, glas mi je toliko stišan da se plašim da me
možda i ne čuje. Ali tad joj se ruka zaustavi.
„Razgovarali su o njemu sinoć kad si zaspala. Kilorn nije znao, ali Tramy je
otišao da ga vidi. Da gleda.“
Oštar bol probode mi srce: Šta da gleda?
„Zasad, kaže, samo ispitivanja. Ništa što bi ga boljelo.“
Smrkla sam se duboko u sebi. Na pamet mi padaju mnoga pitanja koja bi
Cala zaboljela više od bilo kakve rane. „Gdje?“, ponovo je pitam snažnijim
glasom, obraćajući joj se poput princeze Srebrenog roda.
„U kasarni broj 1“, šapuće mi. „Čula sam da su spominjali prvu kasarnu.“
Dok otvara vrata kantine, bacim pogled iza nje prema nizu kasarni koje se
spuštaju prema drveću. Brojevi su im vidno iscrtani crnom bojom po
izblijedjelom betonu: 2, 3, 4...
Najednom me podiđe jeza.
Kasarna broj 1 ne postoji.
 GLAVA ŠESTA

Hrana je uglavnom bljutava, sivkasta kaša i mlaka voda. Jedino je riba fina,
bakalar izvađen pravo iz mora. Miriše na so i okean, isto kao i zrak. Kilorn se
čudi ribi, usput se pitajući kakve mreže Straža koristi. Mi smo ti u mreži,
gluperdo, dođe mi da viknem, ali kantina nije mjesto za to. I tu ima
Jezerozemaca, koji istrajno stoje u svojim tamnoplavim uniformama. Dok
pripadnici Straže obučeni u crveno jedu s preostalim izbjeglicama, Jezerozemci
uopće ne sjedaju, već se vrzmaju unaokolo. Podsjećaju me na čuvare, te me opet
podilazi jeza. Tuck se i ne razlikuje mnogo od Archeona. Različite se struje bore
za prevlast, a ja sam se zatekla u sredini. A moj drug Kilorn, moj najstariji drug,
možda ne misli da nas vreba opasnost. Ili, što je još gore, možda i misli, ali ga ne
zanima.
I dalje uporno šutim, zanijeta jedenjem ribe. Pomno me motre, po
naređenju. Mama, tata, Kilorn i Gisa prave se da ne bulje u mene, neuspješno.
Momci nisu tu, još su pokraj Shadeove postelje. I oni su, poput mene, mislili da
je mrtav, pa pokušavaju da nadoknade izgubljeno vrijeme.
„I kako ste dospjeli ovamo?“, riječi su mi zapele u grlu, ali izbacujem ih
nasilu. Bolje da ja postavljam pitanja njima nego oni meni.
„Brodom“, tata kaže osorno, srčući kašu iz kašike. Smješka se vlastitoj šali,
zadovoljan sobom. Smijuckam se, čisto zbog njega.
Mama ga gurne, ogorčeno cokćući: „Znaš na šta je mislila, Daniele.“
„Znam, nisam glup“, progunđa, pa proguta još jedan zalogaj. „Prije dva
dana, negdje oko ponoći, Shade nam se stvorio na tremu. I to bukvalno stvorio“,
pokazuje rukama i pucka prstima. „Znaš za to, jelde?“
„Znam.“
„Zamalo nas nije sve strefio infarkt kad se tu stvorio, najednom živ!“
„Mogu misliti“, kažem tiho, prisjećajući se kako sam i sama reagirala kada
sam ponovo vidjela Shadea. Mislila sam da smo oboje mrtvi, na nekom mjestu
daleko od sveg ovog ludila. Međutim, poput mene, i Shade je postao neko drugi,
ili nešto drugo, da bi preživio.
 Tati se bukvalno razvezao jezik. Kolica mu se ljuljuškaju naprijed-nazad na
škripavim točkovima koliko se razmahao. „Nakon što je tvoja mama prestala da
plače, prešao je na stvar. Počeo da ubacuje koješta u torbu, i to sve neke
beskorisne sitnice. Barjak s trijema, slike, tvoju kutiju s pismima. Nama to nije
imalo nikakvog smisla, ali teško je zapitkivati sina koji ti se tek vratio među žive.
Kad nam je rekao da moramo da odemo, i to smjesta, bilo mi je jasno da se ne
šali. Pa smo tako i otišli.“
„A zabrana izlaska iz kuća?“ Kraljeve mjere još ne mogu da izbacim iz glave,
kao da ih je zakovao u mene. Kako bih uopće i mogla da ih zaboravim kad sam
bila primorana da ih sama objavim? „Mogli ste još i da nastradate!“
„Pa, imali smo Shadea i njegovo... njegovo...“, tata pokušava da iznađe
pravu riječ, opet mlatarajući rukama.
Gisa koluta očima, pošto joj je dojadilo tatino izmotavanje: „On to zove
skakanjem, ako nisi zaboravio?“
„Tako je!“, klima joj glavom. „Shade nas je skokom odbacio u šumu pokraj
svih patrola. Odatle smo otišli do rijeke i do broda. Tovar još uvijek smije da se
prenosi noću, pa smo završili sjedeći na sanduku s jabukama ko zna koliko
dugo.“
Mama napravi grimasu prisjetivši se toga. „Trulim jabukama“, dodaje. Gisa
se na to malo zakikoće. Tata se gotovo pa i nasmiješi. Na tren, ta siva kaša postaje
mamim gadni paprikaš, betonski zidovi grubo izdjeljano drvo, kao da se
porodica Barrow ponovo okupila zajedno za stolom. U našoj staroj kući, gdje
sam ja ona stara Mare.
Puštam da sekunde otkucavaju, slušajući ih nasmiješena. Mama naglaba o
koječemu kako ja ne bih morala da pričam, dopuštajući mi da jedem na miru.
Čak uspijeva da odvrati sve upiljene poglede u kantini, odgovarajući na svaki
meni upućen ljutitim pogledom, koji mi je i samoj dobro poznat. Gisa je
preuzela na sebe zadatak da zaokupi Kilornu pažnju novostima iz Sojenice.
Pomno je sluša, a ona se sve gricka za usnu zadovoljna njegovom pažnjom.
Izgleda da još uvijek gaji simpatije prema njemu. A tata se s gustom dao na već
drugu zdjelu kaše. Zagleda me preko ruba svog čanka, te u njemu ponovo vidim
čovjeka kakav je nekada bio. Visokog, snažnog, ponositog vojnika, osobu koje
jedva da se i sjećam, toliko različite od ovoga što je sada. Ali nalik meni, Shadeu,
samoj Straži, ni tata nije skrhano, nesuvislo stvorenje, kako se čini. I pored
kolica, izgubljene noge i kuckave naprave u grudima, nagledao se više bitaka i
preživio duže nego većina ljudi. Izgubio je nogu i pluća samo tri mjeseca prije
otpuštanja iz vojske, nakon gotovo dvadesetogodišnjeg služenja. Koliko njih
izdrži toliko?
Djelujemo slabi jer želimo da tako izgleda. Možda to uopće nisu Shadeove
riječi, već očeve. Iako sam ja tek nedavno pronašla svoju snagu, on je svoju
skrivao još otkad se vratio kući. Pamtim šta mi je rekao sinoć, dok sam još bila
napola savladana snom. Znam kako je to kad ubiješ nekog. Uopće ne sumnjam!
Čudno je to, ali upravo me hrana podsjeća na Mavena. Ne sam njen okus
nego i njeno jedenje. Posljednji obrok imala sam pokraj njega, u palači njegovog
oca. Pili smo iz kristalnih čaša, a viljuška mi je imala dršku od biserja. Bili smo
okruženi poslugom, a opet sami. Nismo mogli da pričamo o predstojećoj noći,
ali upućivala sam mu poglede nadajući se da neću izgubiti petlju. U tom trenu
mi je davao izuzetnu snagu.
Bila sam uvjerena da je odabrao mene i moju revoluciju. Uvjerena da je
Maven moj spasitelj, moj blagoslov. Uvjerena u njegovu pomoć našem cilju.
Kako su mu samo oči bile plave, ispunjene nekom drugačijom vatrom.
Žudnim plamom, oštrim i neobično hladnim, prošaranim strepnjom. Mislila
sam da se oboje plašimo, za naš cilj, za nas same. Koliko sam samo pogriješila.
Polagano odgurnem tanjur s ribom grebući njime po stolu. Dosta je bilo.
Zvuk privuče Kilornov pogled, poput sirene za uzbunu, te se on naglo
okrene ka meni.
„Gotova?“, pita, bacajući pogled ka napola pojedenom doručku.
Umjesto odgovora ustanem, a on skoči na noge sa mnom. Poput kučeta
koje ispunjava naredbe. Ali ne moje. „Možemo li do ambulante?“
Možemo li? Riječi sam pažljivo odabrala kao paravan ne bi li zaboravio ko
sam i šta sam sada.
Možemo. Klima mi glavom, nasmiješen. „Shadeu je svake sekunde sve bolje
i bolje. Pa, Barrowi, jeste li za pokret?“, dodaje, gledajući u ljude koji i njemu
dođu kao porodica.
 Razrogačim oči. Moram da popričam sa Shadeom, da saznam gdje se Cal
nalazi i šta pukovnik s njim namjerava. Koliko god da su mi moji nedostajali,
samo će mi smetati. Na svu sreću, tata to shvaća. Hitro pomjera ruku pod
stolom, zaustavljajući mamu prije nego što progovori, i prenosi joj poruku a da
nije ni zinuo. Mama se malko uzvrpolji i navuče pomirljiv osmijeh, koji joj ne
dopire do očiju. „Mislim da ćemo mi malo kasnije“, kaže, imajući na umu
mnogo više od tih nekoliko riječi. „Krajnje je vrijeme da promijenimo bateriju,
jelde?“
„Sunce mu žarko!“, progunđa tata glasno, pa baci kašiku u zdjelu s kašom.
Gisa prebaci pogled na mene i odmah shvaća šta mi treba. Vrijeme, prostor,
prilika da počnem s odmotavanjem ove zbrke. „Moram da sredim još par
barjaka“, uzdahne. „Trošite ih kao da sutra ne postoji.“
Kilorn slegne ramenima na njenu dobroćudnu šalu uz prepreden osmijeh,
te se malo nasmije, kao što je činio hiljadu puta ranije. „Kako hoćete. Ovuda,
Mare.“
Ma koliko bilo ponižavajuće, dopuštam mu da me povede kroz kantinu.
Gledam da dobro odglumim, praveći se onemoćala i pogleda uprtog u pod.
Potiskujem poriv da uzvratim pogled svakom ko bulji u mene, Stražarima,
Jezerozemcima, čak i izbjeglicama. Vrijeme provedeno na dvoru pokojnog
kralja poslužit će mi i tu u vojnom uporištu, gde ponovo moram da krijem ko
sam. Onda sam se pretvarala da sam Srebrena, da sam nepokolebljiva,
neustrašiva, primjer snage i moći zvan Mareena. Ali takva djevojka završila bi
pored Cala, zatočena u tajnoj kasarni broj 1. Stoga opet moram biti Crvena,
djevojka po imenu Mare Barrow, djevojka koje niko ne treba da se plaši, niti da
sumnja u nju, koja se oslanja na jednog Crvenog momka, a ne na sebe samu.
Tatino i Shadeovo upozorenje nikada mi nije bilo jasnije.
„Noga te i dalje zeza?“
Toliko sam se fokusirala na lažno šepanje da gotovo i ne primjećujem
Kilornovu zabrinutost. „Ma, ništa posebno“, najzad mu odgovaram, stežući
usne kao da me boli. „Preživjela sam i gore.“
„Kao naprimjer skakanje s trijema Ernieja Wicka“, oči mu trepere dok se
prisjeća.
 Tada sam slomila nogu i provela nekoliko mjeseci u gipsu, za koji smo
oboje morali da damo pola ušteđevine. „Za to nisam ja bila kriva!“
„Koliko se sjećam, sama si riješila da to uradiš.“
„Bila sam izazvana!“
„Ma ko bi se usudio na tako nešto?“
Nasmije se na to provlačeći nas oboje kroz dvokrilna vrata. Hodnik s druge
strane očito je nedavno dograđen. Farba na nekim mjestima još djeluje vlažno.
A svjetla iznad nas žmirkaju. Loše instalacije. Odmah mi je jasno jer osjetim
mjesta na kojima struja slabi i posustaje. Ali jedna žica je čitava i prava i vodi
nalijevo. Ali, na moju žalost, Kilorn nas usmjeri nadesno.
„Šta je tamo?“, pitam pokazujući u suprotnom pravcu.
Ne laže mi: „Ne znam.“
Ambulanta na Tucku nije tako sumorna kao ona u ronibrodu. Visoki uzani
otvoreni prozori preplavljuju prostoriju svježim zrakom i suncem. Bijeli mantili
vrzmaju se oko pacijenata, čiji su zavoji savršeno čisti, bez kapi crvene krvi. Tihi
razgovori, pokoje suho nakašljavanje i kihanje ispunjavaju sobu. Nikakvi bolni
jauci ili krckanje kostiju da narušavaju blagost tih šumova. Niko tu nije na
samrti. Osim ako su već umrli.
Shadea nije teško naći, a ovoga puta ne pravi se da spava. Noga mu je i dalje
podignuta na mnogo stručnije namještenoj udlazi, a rame mu je svježe
previjeno. Nagnut je nadesno, okrenut ka susjednom krevetu, sa stoičkim
izrazom na licu. Ne vidim kome se obraća. Krevet je s obje strane okružen
zastorom skrivajući pacijenta od ostatka ambulante. Dok prilazimo, Shade
ubrzava govor, šapćući neke meni nerazgovjetne riječi.
Prekida ugledavši me, i osjetim se izdano.
„Upravo ste se mimoišli s balvanima“, dovikuje, pomjerajući se kako bi mi
napravio mjesta na krevetu. Jedan od bolničara okrene se da mu pomogne, ali
Shade mu odmahuje pomodrjelom rukom.
Balvani, njegov stari nadimak za našu braću. Shade je kao mali bio sitne
građe, te ga je Bree često lemao. Tramy je bio nježniji, ali vječito je išao Breejevim
nabusitim stopama. Shade je kasnije postao i dovoljno pametan i dovoljno brz
da im obojici umakne, te je i mene tome naučio. Uopće ne sumnjam da ih je sam
otjerao kako bi mogao da popriča nasamo sa mnom – i s tim nekim ko se nalazio
iza zavjese.
„Odlično, već su počeli da mi idu na živce“, uzvraćam uz dobroćudan
osmijeh.
Posmatračima djelujemo kao brat i sestra koji se šegače. Ali Shade zna da
nije tako, te mu se pogled smrači kad stignem do njegovog kreveta. Primijeti
moje usiljeno hramanje te gotovo neprimjetno klimne glavom. Uzvratim mu na
isti način. Primila sam tvoju poruku k znanju, Shade, jasno i glasno.
Prije nego što uspijem da mu nagovijestim bilo kakvo pitanje o Calu,
prekine me nečiji glas. Zaškrgućem zubima čim je čujem, u pokušaju da smirim
samu sebe.
„Kako ti se sviđa na Tucku, Munjobacačice?“, kaže Farley s ograđenog
kreveta pored Shadeovog. Spusti noge s ležaja kako bi se okrenula ka meni,
stežući čaršafe objema rukama. Njeno lijepo lice narušeno ožiljkom bolno se
iskrivi.
Nije mi teško da izvrdam njenom pitanju: „Nisam još zaključila.“
„A pukovnik? Kako ti se on sviđa?“ nastavlja tišim glasom. Pogled joj je
uzdržan, nedokučiv. Ne bih znala reći šta hoće da čuje od mene. Stoga samo
slažem ramenima, krenuvši da namještam Shadeovu deku.
Na usnama joj se pojavi nešto nalik osmijehu: „Taj baš zna da ostavi
upečatljiv prvi utisak. Svaki bogovetni tren mora da dokazuje da je vlast u
njegovim rukama, pogotovo pred ljudima kao što ste vas dvoje.“
U sekundi zaobiđem Shadeov krevet kako bih se nasadila između Farley i
brata. U toj žurbi zaboravim na hramanje. „Zato je i Cala odveo?“ riječi izlaze iz
mene oštro i žustro. „Ne smije da dopusti da mu se okolo šetka takav jedan
ratnik, i da kvari sliku o njemu?“
Obori pogled kao da se posramila. „Ne“, šapuće, zvučeći kao da se izvinjava
iako ne znam zbog čega. „Nije zbog toga odveo princa.“
U grudima mi se raširi strah: „Nego zbog čega? Šta je uradio?“
Ali ne pruža joj se prilika da mi kaže.
Ambulantom se najednom proširi neobičan muk, i sve utihne, i bolničari i
moje srce i Farleyne riječi. Vrata su skrivena njenom zavjesom, ali čujem
užurban bat čizama. Niko ne progovara, iako neki vojnici otpozdravljaju s
kreveta dok nam se čizme približavaju. Mogu da ih vidim kroz razmak između
zavjese i poda. Od crne kože, uprljane vlažnim pijeskom, sve se brže primiču.
Čak je i Farley zadrhtala pred tim prizorom, zarivajući nokte u krevet. Kilorn
staje uz mene da me zakrili svojim tijelom, dok Shade daje sve od sebe da se
pridigne.
Iako se nalazimo u bolničkom krilu ispunjenom ranjenim Crvenima i
mojim tobožnjim saveznicima, djelićem sebe prizivam munje. Iskre mi zastruje
kroz krv da mogu da ih dohvatim ako mi zatreba.
Pukovnik se pojavi iza zavjese s onim njegovim crvenim okom iz kojeg
vječito sijeva ljutit pogled. Na moje iznenađenje, taj pogled se spušta na Farley,
i bar zasad ne mari za mene. Njegovi pratioci, Jezerozemci sudeći po
uniformama, izgledaju kao bljedunjave, namrgođene verzije mog brata Breeja.
Mišići kipe na sve strane, visoki kao jablanovi, i poslušni. Uvježbanim pokretom
redaju se oko pukovnika i zauzimaju položaje pri dnu Shadeovog i Farleynog
kreveta. Pukovnik se postavi između i zagrađuje Kilorna i mene. Kako bi
dokazao da je vlast u njegovim rukama.
„Skrivamo se, kapetane?“, veli pukovnik obmotavajući Farleynu zavjesu
oko prsta. Sva se narogušila čim čuje kako je oslovljava i na šta aludira. Vidno se
trgne kada joj se glasno obrati: „Dovoljno ste bistri da znate da vas publika neće
zaštititi.“
„Pokušala sam da obavim sve što ste tražili, i ono teško i ono nemoguće“,
uzvraća mu. Ruke joj drhte na deki, ali ne od straha već od gnjeva. „Ostavili ste
me sa stotinu vojnika da zbacim vlast u Norti, u čitavoj zemlji! Šta ste drugo
očekivali, pukovniče?“
„Očekivao sam da se vratite s više njih, a ne sa samo dvadeset šestero“, oštro
se dovija. „Očekivao sam da ćete biti pametniji od sedamnaestogodišnjeg princa-
klinca. Očekivao sam da ćete zaštititi svoje vojnike, a ne da ćete ih baciti u
jazbinu Srebrenih vukova. Očekivao sam mnogo više od vas, Diana, mnogo više
nego što ste mi pružili.“
Diana. To mu dođe kao završni udarac. Njeno pravo ime.
Ono njeno razjareno drhtanje pretvara se u osramoćeno drhtanje, i Farley
se skupi, sitnija od makovog zrna. Pruži pogled ka nogama zureći negdje u pod.
Znam taj izgled odlično, izgled skrhanog bića. Progovoriš li, pomjeriš li se, čitav
ćeš se raspasti. A ona je već dobrano podrivena, ponižena pukovnikovim
riječima i vlastitim imenom.
„Ja sam je nagovorila, pukovniče.“
Dijelom bih voljela da mi glas zadrhti, da bi ovaj čovjek pomislio da ga se
plašim. Ali preživjela sam ja i mnogo gore od vojnika okrvavljenog oka i prgave
ćudi. Mnogo, mnogo gore.
Nježno odgurnem Kilorna ustranu i nagnem se naprijed.
„Ja sam garantirala za Mavena i njegov plan. Da nije mene, vaši ljudi i žene
bili bi živi. Njihova je krv na mojim a ne na njenim rukama.“
Na moje iznenađenje pukovnik se samo smješka mom ispadu: „Ne okreće
se sve oko vas, gospođice Barrow. Svijet se neće ni uzdići ni pasti na vašu
zapovijest.“
Nisam ni mislila da hoće. To zvuči budalasto, čak i u mojoj glavi.
„Ove su greške samo njene i ničije više“, nastavlja okrećući se ka Farley.
„Razrješavam vas položaja, Diana. Imate li nešto protiv?“
U jednom kratkom, uzavrelom trenu čini mi se da ima. Ali potom obori
glavu i pogled i povlači se u sebe: „Nemam, gospodine.“
„Bolji izbor niste napravili sedmicama“, brecne se na nju, te se okrene da
napusti sobu.
Ali nije završila. Ponovo diže pogled: „A moja misija?“
„Misija? Kakva misija?“, pukovnik djeluje više zainteresirano nego bijesno,
munjevito mičući zdravo oko. „Nisam obaviješten ni o kakvim novim
naređenjima?“
Farley skrene pogled ka meni, te osjetim neku neobičnu povezanost s njom.
Bori se iako je poražena. „Gospođica Barrow je iznijela zanimljiv prijedlog koji
namjeravam da izvršim. Sigurna sam da će se komanda složiti sa mnom.“
Gotovo mi dođe da se nasmiješim na njene riječi, ohrabrena njenom
objavom pred takvim jednim protivnikom.
„O kakvom se prijedlogu radi?“, pita pukovnik okrećući se ka meni. Ovako
izbliza mogu da vidim kako mu se snopići krvi polagano lelujaju u oku poput
oblaka na vjetru.
 „Dobila sam spisak imena. Crvenih nalik mom bratu i meni, rođenih s
mutacijama koje nam pružaju naše... sposobnosti.“ Moram da ga uvjerim,
moram! „Možemo ih pronaći, zaštititi, obučiti. Crveni su poput nas, ali su snažni
poput Srebrenih, i mogu otvoreno da se suoče s njima na bojnom polju. Možda
su čak i dovoljno moćni da dobiju rat.“ Dah mi drhtavo treperi u grudima pri
pomisli na Mavena. „Kralj zna za spisak, i zasigurno će ih sve pobiti ako ih ne
pronađemo prvi. Neće dopustiti da mu izmakne jedno tako moćno oružje.“
Pukovnik šuti nekoliko trenutaka i usput steže vilicu zanijet razmišljanjem.
Čak se malko i vrpolji, poigravajući se tananim lančićem skrivenim pod
kragnom. Uspijevam da nazrem zlatne karike među njegovim prstima,
skupocjeni trofej kakav vojnici ne bi trebalo da nose. Pitam se od koga li ga je
ukrao.
„A ko vam je dao ta imena?“, pita me najzad ravnim glasom, teškim za
tumačenje. Za jednog silnika, iznenađujuće je dobar u skrivanju misli.
„Julian Jacos“, suze mi naviru na oči pri spomenu njegovog imena, ali neću
im dopustiti da kanu.
„Jedan od Srebrenih!“, kaže pukovnik podrugljivo.
„Naš pristalica“, uzvratim mu, narogušivši se na prizvuk u njegovom glasu.
„Uhapšen jer je spasio kapetana Farley, Kilorna Warrena i Annu Walsh. Jer je
pomogao Skerletnoj Straži, stao na našu stranu. I sad je zbog toga vjerovatno
negdje mrtav.“
Pukovnik spusti pete i dalje namrgođen: „Ooo, vaš Julian je još živ.“
„Živ? Još uvijek?“, ostajem zabezeknuta, zaprepaštena. „Ali Maven reče da
će ga ubiti...“
„Čudno, jelde? Da kralj Maven ostavi takvog jednog izdajnika u životu?“,
naprosto se naslađuje mojom iznenađenošću. „Kako se meni čini, vaš Julian
nikada nije bio uz vas. Dao vam je spisak da nam ga predate ne bi li poslao Stražu
u ćorsokak koji se završava novom klopkom.“
Svako može svakoga da izda. Ali odbijam da povjerujem da to važi i za
Juliana. Dovoljno sam ga upoznala da bih znala kome je odan – meni, Sari, i
svima koji bi bili protiv kraljice koja mu je ubila sestru.
„A čak i ako, ponavljam ako, spisak jest valjan, i imena zaista vode ka...“,
traga za pravom riječju, ali ne trudi se da bude učtiv, „... pojavama sličnim vama,
šta onda? Da se dovijamo s najgorim izvršiteljima njihovog kraljevstva, lovcima
boljim i bržim od nas, da bismo ih pronašli? Da se odlučimo na opći izgon onih
koje zaista možemo da spasimo? Da osnujemo školu za čudake Barrow, i
provedemo godine obučavajući ih borbi? Da zanemarimo sve ostalo, sve
napaćene, maloljetne vojnike, pogubljenja, zbog njih?“ Odmahuje glavom
napinjući debele mišiće na vratu. „Ovaj će se rat završiti, a naša će se mrtva tijela
ohladiti dok ne napravimo bilo kakav pomak s tim vašim prijedlogom.“ Žučno
gleda u Farley: „I ostatak komande će vam isto reći, Diana, pa vam, ako ne želite
opet da ispadnete budala, predlažem da šutite o ovome.“
Svaka njegova stavka udara me poput čekića i prikiva uz zemlju. U nečemu
je u pravu. Maven će stvarno poslati svoje najbolje ljude da ulove i pobiju sve sa
spiska. Gledat će da sve ostane tajna, što će ga usporiti, iako ne previše. Svakako
nas očekuje velik posao. Ali ako postoje izgledi da pronađemo još kojeg vojnika
poput mene i Shadea, zar to nije vrijedno cijene?
Otvorim usta kako bih mu to i rekla, ali on na to digne ruku: „Ne želim više
da slušam o tome, gospođice Barrow. A prije nego što iznesete neku prezrivu
opasku o tome kako pokušavam da vas osujetim, prisjetite se svoje zakletve.
Zakleli ste se Skerletnoj Straži, a ne svojim sebičnim težnjama.“ Pokazuje sobu
punu ranjenih vojnika, koji su svi povrijeđeni boreći se za mene. „A ako njihova
lica nisu dovoljna da bi vas prizvala pameti, onda se prisjetite vašeg prijatelja i
njegovog položaja kod nas.“
Cal! „Ne biste se usudili da ga povrijedite.“
Krvavo oko mu potamni, prošarano zagasito grimiznom nijansom gnjeva.
„Bih još kako, da zaštitim svoje.“ Rubovi očiju mu se podižu odajući
podrugljivi izraz. „Kao što ste i vi radili. Nemojmo se zavaravati, gospođice
Barrow, i vi ste povređivali ljude u svoje svrhe, a princa ponajviše.“
Na tren mi se čini kao da se i moje oko zamaglilo od krvi. Vidim samo
crveno, nepatvoren bijes. Iskre mi kuljaju ka vrhovima prstiju titrajući tik pod
kožom, ali stežem pesnice kako bih ih zadržala. Čim mi se vid raščistio, svjetla
počinju da trepću iznad nas kao jedini znak moje razjarenosti. A pukovnika više
nema, ostavio nas je da kiptimo od bijesa.
„Samo polako, Munjobacačice“, šapće mi Farley glasom blažim nego što
sam ga ikada ranije čula. „Nije sve tako crno.“
 „Nije?“, procijedim kroz zube. Najradije bih prasnula, pustila pravu sebe
napolje i pokazala ovim slabićima s kim imaju posla. Ali tako bih u najboljem
slučaju završila u tamnici, ili u najgorem s metkom u čelu. I još bih umrla znajući
da je pukovnik u pravu. Toliko sam već štete izazvala, i to uvijek svojim
najbližima. Za nešto što si smatrala ispravnim, kažem sebi. Za nešto bolje.
Farley ne saosjeća sa mnom, već se uspravi i zavali na krevetu, gledajući
kako bijes previre u meni. Onaj njen izraz posramljenog djeteta nestaje
zapanjujuće brzo. I to je bila samo maska. Ruka joj odluta ka vratu da izvuče
zlatan lančić sličan pukovnikovom. Nemam vremena da razmišljam o
povezanosti – jer joj na ogrlici nešto visi. Šiljati gvozdeni ključ. Ne moram ni da
pitam koju bravu otvara. Neku u prvoj kasarni.
Opušteno mi ga dobaci s laganim osmijehom na licu.
„Brzo ćeš shvatiti da sam neobično dobra u izdavanju naredbi i izrazito loša
u njihovom ispunjavanju.“
 GLAVA SEDMA

Kilorn gunđa dok iz ambulante izlazimo u betonsko dvorište. Namjerno

hoda polagano, kako bih i ja morala da usporim. Gledam da ne obraćam pažnju
na njega, što zbog Cala, što zbog našeg cilja, ali kada po treći put čujem riječ
glupavo prosto moram da zastanem.
A on mi uleti u leđa. „Žao mi je“, kaže, iako ne zvuči iskreno.
„Ne, nego je meni žao“, uzvraćam mu pravo u lice. Nešto od onog bijesa
koji sam osjetila prema pukovniku bježi napolje, žareći mi obraze. „Žao mi je što
barem na dvije minute ne možeš da ne budeš magarac, pa da vidiš šta se zaista
odigrava oko tebe.“
Očekujem da se izdere na mene, da mi uzvrati udarac na uobičajeni način.
Međutim, on samo uvuče dah i odmakne se, trudeći se iz petnih žila da se smiri.
„Je l’ tako, misliš da sam glupav?“, kaže. „E pa, baš me prosvijetli, Mare.
Obasjaj me znanjem. Šta ti to znaš što ja ne znam?“
Riječi prosto vape da budu izbačene iz mene. Ali na otvorenom smo, u
dvorištu punom pukovnikovih vojnika, Stražara i izbjeglica koje se vrzmaju
tamo-amo. A iako nema Srebrenih šaptača da mi čitaju misli ili kamera da prate
svaki moj korak neću popustiti. Kilorn ispraća moj pogled, gledajući u odred
Stražara koji trče na nekoliko metara od nas.
„Misliš da te motre?“, gotovo da mi se podsmijeva, snizivši glas na nivo
podrugljivog šapata. „Ma idi, molim te, Mare. Svi smo tu na istoj strani.“
„Jesmo li?“, pitam, dopuštajući da mu moje riječi dopru do mozga. „Čuo si
kako me pukovnik nazvao. Pojavom. Čudakom.“
Kilorn se zacrveni: „Nije tako mislio.“
„Ma, stvarno? A ti ga toliko dobro poznaješ?“
Na svu sreću, na to ne zna kako da mi uzvrati.
„Posmatra me kao da sam neprijatelj, kao da sam bomba koja samo što nije
prasnula.“
„Pa...“, Kilorn posustaje, nesiguran u svoje riječi dok mu silaze s usana,
„pa... nije da baš nije u pravu, zar ne?“
 Toliko se naglo obrnem, da mi od cipela ostaju crni tragovi po betonu. Eh,
kad bih mogla jedan takav modar trag da ostavim na Kilornovom tupavom,
smušenom licu.
„Ma, daj“, dovikuje za mnom, sustižući me u par hitrih koraka. Nastavljam
da hodam, a on me prati. „Mare, stani. Nisam se dobro izrazio...“
„Ti si jedna gluperda, Kilorne Warrene“, kažem mu preko ramena. Okrilje
kasarne broj 3 nadvija se preda mnom. „Jedna ćorava i ohola gluperda!“
„Je l’, e pa nisi mi ni ti neka cvjećka, da znaš!“, uzvraća mi gromko, najzad
onaj svadljivi bilmez kojeg poznajem. Pošto mu ne odgovaram, gotovo dotrči do
vrata kasarne, i hvata me za nadlakticu ne bi li me zaustavio.
Pokušavam da mu se izvijem iz stiska, ali Kilorn zna sve moje cake. Trgne
me i odvuče od vrata u neku mračnu uličicu između kasarni 3 i 4. „Puštaj me!“,
naređujem mu drčno. Nazirem naznake Marrene u ledenom, kraljevskom
prizvuku svog glasa.
„I eto ti nje, opet!“, urla upirući prstom u mene.
Odbijem ga od sebe, snažno ga odgurnuvši, te uspijevam da se oslobodim
njegovog stiska.
Ozlojeđeno uzdahnuvši, prođe rukom kroz svoju zlatnoplavu kosu, koja
ostane da mu strši na glavi. „Znam da si svašta prošla. Svi smo toga svjesni. Šta
si sve morala da uradiš da bi preživjela pokraj onih, i da nam pritom sve vrijeme
pomažeš, da dokučiš ko si, stvarno ne znam kako si sve to izdržala. Ali jesi se
promijenila.“
Čudo da si primijetio, Kilorne.
„To što te je Maven izdao ne znači da ne treba više nikome da vjeruješ“,
spušta pogled kršeći prste. „Pogotovo ne meni. Nisam samo zaklon iza kojeg
možeš da se skriješ. Drug sam ti, i pomoći ću ti gdje god bude potrebno, kako
god mogu. Zamolio bih te da mi vjeruješ.“
Eh, kad bih samo mogla.
„Kilorne, ne budi dijete“, izlijeće iz mene umjesto toga, toliko oštro da se
čak i ja trgnem. „Trebalo je da mi kažeš šta smjeraju. A ti si me umjesto toga
učinio njihovim saučesnikom, natjerao me da gledam kako ga odvode s
puškama, i sad mi kažeš da treba da ti vjerujem? A toliko si se spajdašio s ovima
koji traže prvi izgovor da i mene zatvore? Ne misliš da sam baš toliko glupava?“
Nešto mu zaiskri u očima, neka ranjivost skrivena ispod opuštene osobe
kakvom pokušava da se prikaže. Pa to je momak koji mi je plakao ispod kuće.
Momak koji se opirao pozivu da se bori i umre. Pokušala sam da ga spasim toga,
ali sam ga time odgurnula još bliže opasnosti, Skerletnoj Straži i propasti.
„Tako, znači“, kaže konačno. Hitro se odmakne par koraka, ostavljajući
pustu ulicu da zjapi između nas. „Ima smisla“, dodaje sliježući ramenima. „Zašto
bi mi vjerovala? Ja sam samo mali ribar. Niko i ništa spram tebe, jelde? Naspram
Shadea. I onog...“
„Kilorne Warrene!“, grdim ga poput djeteta, kao što je njegova majka radila
prije nego što ga je napustila. Krenula bi da vrišti kada bi oderao koljena, ili joj
drsko odgovarao. Ne pamtim je baš nešto naročito, ali pamtim joj glas i
skrušene, razočarane poglede, koje je čuvala samo za sina jedinca. „Znaš i sam
da to nije istina.“
Riječi iz njega izlaze uz teško, potmulo, dubinsko režanje. Ispravi ramena i
skupi pesnice pokraj bokova: „Dokaži!“
Nemam odgovor na to. Nemam pojma šta očekuje od mene. „Žao mi je“,
kažem grcajući, i ovoga puta stvarno tako i mislim. „Žao mi je što sam...“
„Mare“, topla šaka na mojoj ruci sprečava me da ne posrnem. Nadvio se
nada mnom, dovoljno blizu da mogu da ga osjetim. Na svu sreću, više se ne
osjeća na krv, već na so. Bio je na plivanju.
„Nema potrebe da se izvinjavaš za ono što su ti učinili“, mrmlja. „Nikada
nemoj to da radiš.“
„N-n-ne mislim da si gluperda.“
„To bi moglo biti nešto najljepše što si mi ikada rekla“, konačno se smiješi.
Navlači široki kez na lice kako bi završio razgovor. „Znači, ako sam dobro čuo,
imaš neki plan?“
„Da. Hoćeš li nam pomoći?“
Sliježući ramenima, širi ruke da mi pokaže ostatak baze: „Pa, nema tu
mnogo posla za jednog ribara.“
 Ponovo ga gurnem i zaradim jedan njegov iskren osmijeh. Koji ne traje
dugo.

Pored ključa, Farley mi je dala i podrobne upute kako da stignem do prve

kasarne. Kao i na kopnu, Skerletna Straža i ovdje voli tunele, te se tako i Calova
tamnica nalazi ispod zemlje.
Bolje reći, ispod vode. Savršen zatvor za ognjenog poput Cala. Izgrađen
ispod pristaništa, skriven pod okeanom, zaštićen plavim valovima i
pukovnikovim plavcima. I pritom nije samo ostrvska tamnica, već i oružarnica,
spavaonica za Jezerozemce i pukovnikov štab. Glavni ulaz ide kroz tunel koji se
pruža iz hangara na plaži, ali Farley me uvjeravala da postoji i drugi prilaz. Iako
ćeš se malko možda nakvasiti, upozorila me uz prepreden smiješak. Iako me
pomalo uznemirava pomisao na zaranjanje u okean, čak i blizu plaže, Kilorn me
još više nervira svojom smirenošću. Štaviše, vjerovatno se oduševio, sretan što
će svoje višegodišnje iskustvo stečeno na rijeci konačno moći da primijeni.
Prirodna zaštita koju pruža okean uljuljkala je inače uvijek budne Stražare,
a čak se i Jezerozemci opuste kako se dan oduži. Vojnici su više fokusirani na
unošenje tovara i njegovo skladištenje u hangarima nego na patroliranje.
Nekolicina njih koji se nalaze na položaju, gdje obilaze betonsko dvorište s
puškama na ramenu, hodaju polako, opušteno, često zastajkujući kako bi
popričali.
Dugo ih posmatram, praveći se da slušam mamu ili Gisu dok radeći
čavrljaju. Obje razvrstavaju deke i odjeću na odvojene gomile, vadeći ih iz
nekoliko neobilježenih sanduka s nekoliko drugih izbjeglica. Trebalo bi da im
pomognem, ali pažnja mi je usmjerena na drugo mjesto. Bree i Tramy su opet
otišli u ambulantu kod Shadea, dok tata sjedi pokraj nas. Ne može da se bavi
sortiranjem, ali zato zapovijeda gunđajući. Nikada u životu nije ni jedan jedini
komad odjeće morao da presavije.
Par puta uhvati moj pogled, primjećujući kako mi oči munjevito lete lijevo-
desno i kako mi se prsti trzaju. Imam osjećaj da uvijek zna šta sam naumila, pa
ni sad nije drugačije. Čak pomjeri kolica unazad kako bih imala bolji pogled na
dvorište. Klimnem mu glavom s nijemom zahvalnošću.
 Stražari me podsjećaju na Srebrene u Sojenici, prije donošenja mjera, prije
izbora kraljice. Bili su lijeni, zadovoljni radom u mom mirnom seocetu, gdje je
rijetko kad bilo pobuna. Kako su samo griješili. Ti ljudi i žene nisu primjećivali
moje krađe, crno tržište, Vila Pištala i lagani uspon Skerletne Straže. A i ovi
Stražari su slijepi, što meni ide u korist.
Ne primjećuju ni mene kako ih gledam, a ni Kilorna kako nam prilazi
noseći poslužavnik s ribljim paprikašem. Moji se zahvalno bacaju na ručak, Gisa
ponajviše. Namjesti kosu dok je Kilorn ne gleda, dopuštajući da joj pada preko
ramena poput rubin crvenog slapa.
„Svjež ulov?“, kaže misleći na šerpu s paprikašem.
On na to namreška nos i iskrevelji se nad sivim komadima ribljeg mesa:
„Nije moj, Gisi. Naš Stari Burazer, nikada ne bi prodavao ovako nešto. Osim
možda pacovima.“
Svi se skupa nasmijemo, ja, iz navike, pola sekunde kasnije. Barem jednom
da i Gisa bude manja dama od mene, te se otvoreno i veselo kikoće. Ranije sam
joj zavidjela na tom njenom uvježbanom, savršenom držanju. A sad bih više
voljela da nisam toliko izvježbana i da mogu da iskazujem svoju usiljenu učtivost
lako poput nje.
Dok nasilu jedemo, tata prospe svoju zdjelicu misleći da ne gledam. Nije ni
čudo što je toliko smršavio. Prije nego što ga ukorimo ja ili, što je još gore, mama,
pređe rukom preko deke opipavajući tkaninu.
„Ovo je napravljeno u Piedmontu. Od novog pamuka. Skupocjeno“,
mrmlja shvativši da stojim pored njega. Piedmontski pamuk je čak i na dvoru
Srebrenih smatran prefinjenom, čestom zamjenom za svilu, namijenjenu višim
činovima među čuvarima, Gardistima i vojnim oficirima. Sjećam se da ga je
Lucas nosio sve dok nije umro. Sad uviđam da ga nikada nisam vidjela bez
uniforme. Ne mogu ni da ga zamislim u civilu. A njegovo lice mi već blijedi u
sjećanju. Poslije svega nekoliko dana već sam zaboravila čovjeka kojeg sam
poslala u smrt.
„Kraden?“, pitam se naglas prelazeći rukom preko deke, čisto da skrenem
misli.
 Tata ga i dalje provjerava, te spusti ruku niz sanduk. Od čvrstih, širokih
dasaka, svježe obojenih u bijelo. Jedino uočljivo obilježje jest tamnozeleni
trougao, manji od moje ruke, utisnut u jednom uglu. Ne znam šta bi on značio.
„Ili poklonjen“, veli tata.
Ne mora ništa da mi kaže da bih znala da nam je isto na umu. Ako tu već
imamo Jezerozemaca, na istom ovom ostrvu, onda se vrlo lako može desiti da
Skerletna Straža ima prijatelje i na drugim mjestima, među drugim narodima i
u drugim kraljevinama. Činimo se slabima jer želimo da tako izgleda.
Hitrije nego što sam mislila da je moguće, tata mi brzo i nečujno uhvati
ruku: „Budi oprezna, kćeri moja.“
Ali iako je on uplašen, ja u sebi osjećam nadu. Skerletna Straža seže dublje
nego što sam znala, nego što bi Srebreni mogli da zamisle. A pukovnik je tek
jedan od stotinu čelnika, isto kao i Farley. Moj suparnik, to zasigurno, ali mogu
da ga savladam. Na kraju krajeva, nije on kralj. A s takvima sam, vala, imala
dosta posla.
Oponašajući tatu, i ja prolijem paprikaš u pukotinu u betonu. „Smazala!“,
kažem, na šta Kilorn odmah skače. Zna šta to znači.
Idemo da posjetimo Shadea, ili bar tako kažemo, čisto zbog drugih u blizini.
Ali moji znaju da nije tako, čak i mama. Puhne mi jedan poljubac dok se
udaljavam, a ja ga privijem uz srce.
Podigavši kragnu, izgledam kao ostale izbjeglice, praveći se da Kilorna
uopće i ne poznajem. Vojnici ne obraćaju pažnju na nas. Lako nam je da
pređemo betonsko dvorište i udaljimo se od pristaništa i plaže prateći debelu
bijelu crtu.
Na podnevnom suncu vidim da se beton pruža ka blago iskošenim brdima,
ličeći na širok put koji ne vodi nikuda. Ofarbana crta nastavlja se ispred nas, ali
se tanja i izlizanija linija grana pod pravim uglom. Spaja središnju liniju s nekom
drugom građevinom na kraju niza kasarni koja je nadvisila sve ostalo na ostrvu.
Podsjeća na veću verziju hangara s plaže, dovoljno visoka i široka da primi šest
kamiona poredanih jedno na drugo. Pitam se šta li tamo drže, znajući da se i
Straža bavi krađom. Ali vrata su čvrsto zatvorena uz nekoliko Jezerozemaca koji
se dosađuju u hladovini. Međusobno čavrljaju, držeći puške pokraj sebe. Dakle,
moja radoznalost će morati da pričeka... možda i zauvijek.
 Kilorn i ja skrenemo nadesno, ka prostoru između osme i devete kasarne.
Visoki prozori na objema su zamračeni, zatvoreni – obje zgrade su prazne.
Čekaju nove vojnike, nove izbjeglice, ili što bi bilo još gore – nove siročiće. Hvata
me jeza dok prolazimo kroz njihovu sjenku.
Nije teško doći do plaže. Ipak je ovo ostrvo. Iako je glavna baza dobro
opremljena i izgrađena, ostatak Tucka je prazan, prekriven jedino dinama,
brežuljcima obraslim visokom travom, s pokojim stoljetnim cestarom. Nema
čak ni staza kroz travu, jer nema dovoljno velikih životinja da ih ugaze. Lako
nam je da nestanemo, krivudajući kroz zatalasanu travu sve dok ne stignemo do
plaže. Dok se uzdiže na nekoliko stotina metara od nas, nalik širokom nožu koji
štrči na talasima. Iz ove daljine, Jezerozemci u patroli samo su tamnoplave
tačkice koje se šetaju lijevo-desno. Većinom su fokusirani na teretni brod koji se
približava suprotnoj strani pristaništa. Zinula sam u čudu pri pogledu na toliko
veliko plovilo kojim očito upravljaju Crveni. Kilorn se ne da tako lako omesti.
„Savršen zaklon“, veli skidajući cipele. Činim isto, te zbacim s nogu cokule
i izlizane čarape. Međutim, kada svuče majicu preko glave i otkrije meni dobro
poznate, vretenaste mišiće, oblikovane izvlačenjem ribarskih mreža, moram da
zastanem. Nije mi baš do trčanja po tajnom bunkeru bez majice.
Odloži smotanu majicu na cipele, ne žureći se. „Cijenim da ovo nije
spasilački poduhvat.“ Pa, kako bi bio? Nemamo gdje da pobjegnemo.
„Moram da se vidim s njim. Da mu kažem za Juliana. Da mu dam do znanja
šta se dešava.“
Kilorn se trgne, ali ipak klima glavom. „Uđemo i odmah izađemo. Ne bi
trebalo da bude odveć teško, pogotovo jer neće očekivati nikoga s okeana.“
Isteže tijelo, protrese noge i prste spremajući se za plivanje. Usput prelazi
upute koje nam je Farley došapnula. Na dnu bunkera nalazi se otvor koji vodi u
istraživački laboratorij. Ranije je korišten za proučavanje morskog života, ali
sada se u njoj nalaze pukovnikove lične odaje, iako nikada nije tamo preko dana.
Bit će zaključano, ali lako za otvaranje, a hodnici nisu složeni. U ovo doba dana
spavaonice su prazne, prolaz do pristaništa zapečaćen, uz svega nekolicinu
stražara. Kilorn i ja smo se suočavali s mnogo gorim kao djeca, kada smo krali
baterije za tatu iz čuvarske stanice.
 „Gledaj da ne prskaš previše“, dodaje Kilorn, prije nego što će ugacati u
talas. Koža mu se odmah naježi zbog hladne jesenje vode okeana, ali njemu ne
smeta. Ali zato meni još kako smeta, te mi zubi već cvokoću iako sam ušla tek
do pojasa. Bacivši posljednji pogled ka pristaništu, zaronim pod talas puštajući
hladnoću da mi dopre do kostiju.
Kilorn bez po muke prolijeće kroz vodu, plivajući poput žapca, bez
bućkanja. Pokušavam da ispratim njegove pokrete, držeći se uz njega dok se
udaljavamo od obale. Voda mi na neki način pojačava osjećaj za struju, te lakše
osjetim cijevi i kablove koji se pružaju ispod nas. Mogla bih rukom da ih
pokažem ako treba, jer tačno primjećujem kojim se putem struja širi od doka,
kroz vodu, pa sve do prve kasarne. Kilorn se u nekom trenu okrene ka njoj i
usmjerava nas poprečno od obale, pa potom paralelno s njom. Tu i tamo mi
takne ruku pod talasima, šaljući mi poruke blagim dodirom. Stani, kreni, uspori,
brže, i pritom sve vrijeme ne skida pogled s doka ispred nas. Na svu sreću, teretni
brod je na istovaru te odvlači pažnju vojnicima koji bi možda primijetili kako
nam glave iskaču iz vode. Novi sanduci, svi bijeli, označeni zelenim trouglom.
Još odjeće?
Ne, shvaćam kada jedan ispadne i otvori se. Oružje se raspe po doku. Puške,
pištolji, municija, bar po desetak u svakom sanduku. Presijavaju se na suncu, tek
pristigli iz fabrike. Novi dar za Skerletnu Stražu, nova žila korijenja koje seže
mnogo dublje nego što sam mislila.
Zbog tog saznanja plivam još brže i pretječem Kilorna iako me mišići već
bole. Pognem glavu pod dokom, sigurna bar od pogleda ljudi iznad nas, a on me
prati držeći se tik iza mene.
„Tačno je ispod nas“, šapat mu neobično odjekuje, odbijajući se o metalni
dok iznad nas i o vodu. „Osjećam ga pod prstima.“
Gotovo da prasnem u smijeh pred prizorom Kilorna koji se propinje
fokusirano nabravši čelo dok pokušava stopalom da napipa skriveni bunker prve
kasarne. „Šta je smiješno?“, gunđa.
„Kako si samo snalažljiv“, odgovaram uz vragolast osmijeh. Prija mi što
opet dijelimo neki zajednički tajni cilj. Samo što ovoga puta provaljujemo u
vojni bunker, a ne u nečiju loše zaključanu kuću.
 „Evo ga“, kaže najzad, prije nego što će mu glava nestati pod vodom.
Ponovo izranja i širi ruke kako bi se održao na površini. „Tu je.“
E, sad slijedi težak dio. Zaroniti kroz tamu koja guši i davi.
Kilorn mi jasno primjećuje strah na licu: „Samo treba da mi se držiš za nogu
i to je to.“
Jedva uspijem da mu klimnem: „Važi.“ Otvor je na dnu bunkera, svega
osam metara niže. „Ništa strašno“, rekla nam je Farley. Pa, meni vala jeste
strašno, mislim, zagledajući crnu vodu ispod sebe. „Kilorne, Maven će se
stravično razočarati ako me okean ubije prije njega!“
Bilo kome drugom moja šala vjerovatno bi bila neslana. Međutim, Kilorn
se pokvarenjački iskezi, a mu zubi blistaju naspram vode. „Pa, ma koliko želio
da nasekiram kralja“, uzdahne, „gledat ćemo da se ipak ne podavimo, ako nemaš
ništa protiv!“
Namignuvši mi, zaranja naglavačke, i ja se hvatam za njega.
So mi pecka oči, ali nije onoliko mračno koliko sam mislila da će biti. Sunce
se prelama kroz vodu, presijecajući sjenku koju dok baca odozgo. A Kilorn nas
hitro povlači pokraj zida kasarne. Sunčevi zraci prelomljeni u vodi šaraju mu
gola leđa pretvarajući ga u neko tačkasto morsko stvorenje. Gledam da se samo
otiskujem nogama kako god mogu i da se ni za šta ne zakačim. Ma kakvih osam
metara, gunđam u sebi osjetivši manjak kisika.
Polagano izdahnem i ispustim mjehuriće ka površini. Kilornov dah također
izlazi napolje, kao jedini dokaz njegovog napinjanja. Pošto je pronašao rub,
osjećam da mu se mišići stežu prije nego što će se otisnuti nogom vukući nas
oboje pod skriveni bunker. Kao kroz maglu, pitam se ima li otvor neka vrata i
da li će biti zatvorena. Ala bi to bila dobra fora.
Prije nego što uspijem da se saberem, Kilorn se probija kroz površinu vode
i povlači i mene za sobom. Ustajao, ali ipak divan zrak, udari me po licu i ja ga
gutam dubokim, žudnim udasima.
Već nasađen na rub bazena s nogama umočenim u vodu, Kilorn mi se
nasmiješi. „Ne bi izdržala nijedno jutro razvezujući mreže“, kaže mi vrteći
glavom. „Ovo je bio tek mali kupanjac u poređenju s onim što je mene Stari
Burazer tjerao dri radim.“
 „E, vala, sva sam se potresla“, odgovaram mu suhim tonom pridižući se iz
vode u pukovnikove odaje.
U kabini je hladno, svjetla su prigušena, ali sve je napadno dobro uređeno.
Stara oprema odgurnuta je ustranu pokraj desnog zida, da skuplja prašinu, dok
se lijevim pruža radni sto. Hrpe fascikli i papira prekrivaju mu površinu gdje
uredno poslagane zauzimaju veći dio prostora. Isprva uopće i ne zapažam
krevet, ali tu je, uzani ležaj koji se izvlači ispod stola. Pukovnik očito ne spava
previše.
Kilorn je oduvijek bio rob svoje znatiželje, pa ni sad nije drugačije. Onako
mokar, odlazi do stola da ga istraži.
„Ništa ne diraj“, prosikćem i usput cijedim rukave i nogavice. „Ostaviš li
jednu jedinu kapljicu, odmah će znati da je neko bio tu.“
Klimne glavom i povuče ruku. „Treba da vidiš ovo“, kaže oštrim tonom.
Odmah mu priđem pribojavajući se najgoreg: „Šta to?“
Obazrivo upire prstom ka jedinom ukrasu na zidu kabine. Neka fotografija,
smežurana od starosti i vlage, ali lica na njoj i dalje se vide. Četiri prilike, svi
plavi, poziraju ozbiljnih ali otvorenih lica. I pukovnik je među njima, gotovo
neprepoznatljiv bez krvavog oka, s jednom rukom oko neke visoke, stamene
žene, i šakom na ramenu neke djevojčice. I žena i djevojka nose zaprljanu
odjeću, očito zemljoradnice, iako zlatni lančići oko vrata govore nešto drugo.
Tiho izvadim zlatni lanac iz džepa da uporedim taj metal tako tanan da bi mogao
biti povezan s ogrlicama sa slike. Osim ključa koji visi s njega, i odudara, lančići
bi mogli biti istovjetni. Kilorn mi pažljivo uzme ključ iz ruke pitajući se šta bi
mogao da znači.
Treća prilika nam sve pojašnjava. Djevojče s dugom zlatnom pletenicom
koje stoji rame uz rame s pukovnikom sa zadovoljnim osmijehom na licu.
Koliko je samo mlada, i toliko drugačija bez kratke kose i ožiljaka. Farley.
„Kćerka mu je“, Kilorn je previše zgranut da bi rekao bilo šta drugo.
Odupirem se porivu da dirnem fotografiju, da provjerim da li je stvarna.
Kako se ponašao prema njoj u ambulanti, nemoguće je da je ovo istina. Ali
oslovio ju je s Diana. Znao je njeno pravo ime. I imali su te ogrlice, jednu od
sestre, jednu od žene.
 „Hajde“, šapnem, odvlačeći ga od slike. „Nemamo vremena da se
zamajavamo s tim.“
„Zašto nam nije ništa rekla?“, u glasu mu čujem prizvuk izdaje koju ja
osjećam već danima.
„Ne znam.“
Ne puštam ga krenuvši ka vratima kabine. Lijevo niz stepenište, desno na
odmorištu, pa opet lijevo.
Vrata se otvaraju na nauljenim šarkama, otkrivajući nam prazan hodnik
sličan onima na ronibrodu. Pust i čist, metalnih zidova, s cijevima iznad nas.
Struja teče odozgo, pulsirajući kroz čitavu mrežu žica kao krv kroz vene. Dolazi
s obale i napaja sijalice i ostalu mašineriju.
Kao što nam je Farley i rekla, dolje nema nikoga. Nikoga da nas zaustavi.
Pretpostavljam da ona to najbolje zna, kao pukovnikova kći. Nečujni kao mačke,
slijedimo njene upute, pazeći na svaki korak. Sve me ovo podsjeća na ćelije pod
Sunčevim Dvorima, gdje smo Julian i ja onesposobili odred Gardista pod crnim
maskama kako bismo oslobodili Kilorna, Farley i sirotu Walsh. Čini se kao
davna prošlost, a ipak se desilo prije svega nekoliko dana. Prije sedmicu dana.
Prije samo sedmicu dana!
Ne smijem ni da pomislim gdje ću biti za narednih sedam.
Konačno stižemo do nekog kraćeg prolaza, koji se završava s troja vrata s
lijeve strane, troja s desne, i isto toliko osmatračkih prozora između njih. Svima
su stakla zatamnjena, osim prozoru u samom dnu. Blago se presijava, bacajući
jarko bijelo svjetlo kroz okno. Nečija pesnica sudari se sa staklom te me natjera
da ustuknem, očekujući da će se polomiti pred Calovim zglavcima. Međutim,
staklo ne popušta, već samo potmulo odjekuje svaki put kad ga pesnica tresne,
pokazujući jedino tragove njegove srebrene krvi.
Sigurno me čuje kako dolazim i misli da sam jedna od njihovih.
Ali kad stanem pred prozor, zaledi se u pokretu, zamahnuvši okrvavljenom
pesnicom koja zastaje u zraku. Vatrotvorna narukvica sklizne mu niz jake
zglobove obrćući se od prethodnog zamaha. Barem to mi djeluje utješno. Nisu
dovoljno upućeni da bi mu skinuli njegovo najmoćnije oružje. Ali zbog čega je
još uvijek utamničen? Zar nije mogao da istopi prozor i završi posao?
 U jednom uzavrelom trenu oči nam se susretnu kroz staklo i meni se učini
da bismo ga mogli razbiti zajedničkim upiljenim pogledima. Gusta, srebrena krv
curi s mjesta gdje ga je udario rukom, i miješa se s već skorenim mrljama. Radi
to već neko vrijeme, okrvaviši sebe u pokušaju da se izbavi – ili barem da sagori
malo bijesa.
„Zaključano je“, kaže glasom prigušenim staklom.
„Ne bih nikada pogodila“, odgovaram mu podrugljivo.
Kilorn pored mene podigne ključ.
Cal se prepadne, kao da prvi put vidi Kilorna. Potom mu se zahvalno
osmjehne, ali Kilorn mu ne uzvraća. Neće čak ni da ga pogleda.
Negdje iz hodnika čujem povike. I korake. Neobično odjekuju po bunkeru,
ali nam se sve brže približavaju. Dolaze po nas.
„Znaju da smo tu“, sikće Kilorn osvrćući se. Hitro zabije ključ u ključaonicu
i okrene ga. Ništa se ne dešava, te se bacim ramenom na vrata i naletim na
ledeno, nepopustljivo gvožđe.
Kilorn ponovo obrće ključ. Ovoga puta sam dovoljno blizu da bih čula
škljockanje. Vrata se pomjeraju na unutra u trenutku kada prvi vojnik skreće iza
ćoška, ali ja jedino mislim na Cala.
Princ izgleda umije da me zaslijepi.
Kao da mi je neka koprena pala preko očiju u trenutku kada me Kilorn
ugura u ćeliju. Osjećaj mi je poznat i od prije, ali ne znam odakle tačno. Javio mi
se i ranije, znam da jest, ali gdje? Nemam vremena za razmišljanje. Dok
najednom prolijeće pokraj mene ispruženih ruku, Calu se otima nijemi krik s
usana. Ali nije ih ispružio ka meni ili ka prozoru. Već ka vratima koja se zalupe
pred nama.
Škljockanje ključaonice odjekuje mi glavom, iznova i iznova.
„Šta?“, uputim pitanje teškom, ustajalom zraku. Ne treba mi bolji odgovor
od Kilornovog lica dok zuri u mene s druge strane stakla. Ključ mu visi iz
stegnute pesnice, a lice mu se izobličava u nekoj mješavini smrknutog i plačnog
izraza.
Žao mi je, nijemo mi kaže kad se prvi Jezerozemac pojavljuje pred
prozorom. A onda stižu i ostali u pratnji pukovnika. Njegov zadovoljni osmijeh
istovjetan je onom koji njegova kćerka ima na onoj fotografiji, te polako
shvaćam šta se upravo zbilo. Pukovnik je toliko drzak da čak počinje da se smije.
Cal se baci na vrata, ali džabe, jer samo naleti ramenom na čvrsto gvožđe.
Bolno opsuje, proklinjući i Kilorna i mene i ovo mjesto i samog sebe. Jedva da
ga i čujem od Julianovog glasa koji mi se pojavljuje u glavi.
Svako može svakoga da izda.
Bez razmišljanja posegnem za svojim munjama. Moje će nas iskre
osloboditi i pretvoriti pukovnikovo smijanje u jauke.
Ali ne dolaze mi. Nema ničega u meni. Pustoš i praznina.
Kao u onim ćelijama, kao u areni.
„Nijemi kamen“, kaže Cal, oslonivši se cijelim tijelom na vrata. Krvavom
pesnicom mi pokazuje uglove poda i plafona. „Imaju nijemi kamen.“
Da te oslabe. Da te načine sličnijim sebi.
E, sad je na mene došao red da udarim pesnicama o prozor ciljajući
Kilornovu glavu. Ali pogađam staklo, ne njegovo meso, i začujem jedino
pucketanje svojstvenih zglavaka umjesto njegove glupave glavurde. Ali uprkos
zidu koji nas dijeli, ipak ustukne.
Ne smije ni da me pogleda. Trese se kada mu pukovnik spušta ruku na rame
i šapuće mu na uho. Kilornu jedino preostaje da me gleda kako vrištim, kako
izbacujem nemušt, ozlojeđen vrisak, i kako se moja krv miješa s Calovom na
staklu.
Crvena teče kroz srebrenu, stapajući se u nešto još tamnije.
 GLAVA OSMA

Metalna stolica zagrebe nogama po podu, i to je jedini zvuk u kockastoj

ćeliji. Drugu ostavljam tamo gdje je pala, prevrnuta i izudarana nakon što je
bačena o zid. Cal je izveo čitavu predstavu u ćeliji prije nego što sam ja stigla,
bacajući i obje stolice i ulubljeni sto. Zid je završio okrnjen tik ispod prozora
gdje ga je pogodio rub stola. Ali nema neke koristi od bacanja namještaja.
Umjesto da je trošim, bolje da čuvam energiju, te sjednem nasred sobe. Cal
šparta lijevo-desno pred prozorom, ličeći više na životinju nego na čovjeka.
Svakim djelićem svoga bića vapi za vatrom.
Kilorn je već odavno otišao, izgubivši se sa svojim novim drugom
pukovnikom.
A mene, eto, razotkriše kao ono što upravo i jesam – jedna izrazito glupava
riba, koja se peca na svaku udicu i nikako da se opameti. Doduše, pokraj
Sunčevih Dvora, Archeona i Zdjele Kostiju, ovo mi još i dođe kao odmor, a
pukovnik se uopće ne može porediti s kraljicom i čitavom skupinom
pogubitelja.
„Sjedi malo“, kažem Calu, pošto mi je dojadila njegova osvetoljubiva
razjarenost. „Osim ako ne namjeravaš da izližeš pod stopalima pa da tako
pobjegnemo.“
Poprijeko me pogleda, iznerviran, ali ipak se zaustavi. Umjesto da privuče
stolicu, nasloni se na zid prkosno poput djeteta. „Sve mi se čini da se tebi baš
sviđa u zatvorima“, kaže lupkajući zglavcima po zidu. „I da imaš jeziv ukus za
muškarce.“
Time me je pecnuo više nego što bih željela. Jeste, bilo mi je stalo do
Mavena, daleko više nego što bih priznala, a Kilorn mi je najbolji drug. A obojica
su izdajnici.
„Nisi ni ti ništa bolji u biranju prijatelja“, uzvraćam mu, ali se moja opaska
odbije od njega bez ikakve štete. „I ja ti uopće nemam“, riječi mi izlijeću napolje
zbrzane i zbrčkane, „ukus za muškarce. Ovo ti nema veze s tim.“
 „Nema?“ ceri se, gotovo razgaljen. „A ko su bila posljednja dvojica koja su
nas negdje zatvorila?“ Pošto mu, posramljena, ne odgovaram, uporno nastavlja
dalje: „Priznaj, teško ti je da razdvojiš mozak od srca!“
Toliko naglo ustanem da mi se stolica sruši i zvekne o pod. „Nemoj sad da
se praviš kao da i ti nisi volio Mavena. Kao da nisi donosio odluke srcem kada je
on u pitanju.“
„Pa, brat mi je! Naravno da sam bio slijep! Naravno da nisam mislio da bi
ubio našeg... našeg oca!“ glas mu posustaje pri sjećanju na to, te uspijevam da
nazrem skrušeno i ojađeno dijete pod maskom ratnika. „Griješio sam zbog
njega. Isto kao što sam“, dodaje tiho, „griješio zbog tebe.“
I ja sam. Najgora greška mi je bila kada sam spustila ruku u njegovu i
dopustila mu da me iz moje sobe povede na ples, da me povede stranputicom.
Dopustila sam da Straža ubije nevine zbog Gala, kako ne bi otišao na ratište.
Kako bi ostao uz mene.
Moja sebičnost imala je jezivu cijenu.
„Ne možemo više tako. Da griješimo jedni zbog drugih“, šapnem
zaobilazeći ono što zaista mislim. Što sebi danima pokušavam da objasnim. Cal
nije put koji bi trebalo da odaberem ili želim. Cal je naprosto oružje, nešto što
mogu da upotrijebim, ili što drugi mogu da upotrijebe protiv mene. Moram biti
spremna i na jedno i na drugo.
Klima mi glavom poslije nekoliko dugih trenutaka. Imam osjećaj da i on
mene vidi na isti način.
Konačno me sustiže vlaga kasarne, zajedno sa zimom, koja mi još trese
kosti. Inače bih vjerovatno počela da drhtim, ali sad sam se već i navikla. A valjda
bi trebalo da se naviknem i na to što sam ostala sama.
Ne u životu, već tu unutra. U svom srcu.
Jednim dijelom mi dođe da se nasmijem našoj muci. Opet se nađoh pokraj
Cala u nekoj ćeliji i čekam da vidim šta nam je sudba spremila. Međutim, ovoga
puta bijes mi ublažava osjećaj straha. Ovoga puta neće doći Maven da likuje
preda mnom, već pukovnik, na čemu sam duboko zahvalna. Mavenova
izazivanja ne bih voljela nikada više da pretrpim. Mučna mi je i sama pomisao
na njega.
 Zdjela Kostiju bila je mnogo mračniji, skromniji i dublji zatvor od ovog tu.
Maven mi se jasno javlja, blijede kože, jarkih očiju, kako poseže za kojim
rukama. U opterećujućem sjećanju ruke mu se smjenjuju između mekih prstiju
i grbavih kandži. Ali i ovako i onako hoće da me raskrvare.
Jednom sam ti rekao da sakriješ svoje srce. Trebalo je da me poslušaš.
Bile su to njegove posljednje riječi upućene meni, prije nego što nas je
poslao na pogubljenje. Voljela bih da mu savjet nije bio baš toliko dobar.
Polagano izdahnem, u nadi da ću dahom rastjerati sjećanja. Ne uspijeva mi.
„I šta ćemo sad, zapovjedniče Calore?“, pitam ga, pokazujući četiri zida
koja nas drže utamničenim. Vidim neke blage obrise u uglovima, kockaste
blokove tamnije od ostalih, ugrađene u zidove.
Nakon nekoliko podužih trenutaka Cal se prene iz razmišljanja, očito isto
onoliko mučnog koliko je i moje bilo. Obradovavši se mojoj upadici, hitro
ispravi drugu stolicu i namjesti je uz ćošak. Popne se na nju, i usput zamalo lupi
glavom o tavanicu, te krene da prelazi rukom preko nijemog kamena. Za nas je
opasniji od bilo čega drugog na ostrvu, štetniji od bilo kakvog oružja.
„Tako mi mojih boja, kako im je ovo pošlo za rukom?“, mrmlja,
pokušavajući da napipa rub. Ali kamen stoji ravno, savršeno ugrađen.
Uzdahnuvši, skoči dolje i okrene se osmatračkom prozoru. „Jedino da razbijemo
staklo. Jer se ovih gore nećemo riješiti.“
„Ali nekako je slabiji“, kažem zureći u nijemi kamen. A on zuri pravo u
mene. „U Zdjeli Kostiju imala sam osjećaj kao da se gušim. Ovdje mi ni izbliza
nije toliko strašno.“
Cal sliježe ramenima: „Nema toliko blokova. Ali opet ih je dovoljno.“
„Kradeni su?“
„Mora da jesu. Nijemog kamena nema mnogo, i jedino ga vlada koristi, iz
očiglednih razloga.“
„Istina... u Norti.“
Zbunjeno nakrivi glavu: „Misliš da ovi nisu odatle?“
„Brodovi s krijumčarenom robom stižu sa svih strana. Iz Piedmonta,
Jezerozemlja i drugih mjesta. Zar nisi primijetio ovdašnje vojnike? I njihove
uniforme?“
 Odmahuje glavom: „Nisam. Nisam otkad me je ona crvenooka bitanga
dovela ovamo jučer.“
„Zovu ga pukovnikom, a on ti je, inače, Farleyn otac.“
„Sažalio bih se na nju, ali je moja porodica ipak neuporedivo gora.“
Nasmiješim se, napola razgaljena: „Oni su ti Jezerozemci, Cale. Farley i
pukovnik i svi njegovi vojnici. Što znači da ih ima još iz istog kraja.“
Zbunjenost mu prekrije lice: „To... to je nemoguće. Svojim sam očima vidio
sve frontove, i kroz njih ništa ne može da prođe.“ Gleda u ruke, rasijano crtajući
mapu u zraku. Meni ona nema smisla, ali je on podrobno poznaje: „Jezera su
pod blokadom na obje obale: Grotlo uopće ne dolazi u obzir. Jedno je
premještati robu i zalihe, a drugo ljude, pogotovo u ovom broju. Morali bi da
imaju krila da bi se prebacili preko.“
Dah mi izleti napolje zajedno s naglom spoznajom. Betonsko dvorište, onaj
ogromni hangar u dnu baze, široki put koji nikuda ne vodi.
Nije to put.
Već pista!
„Mislim da ih imaju.“
Na moje iznenađenje, širok, iskren osmijeh pojavljuje se na Calovom licu.
Okrene se ka prozoru da se zagleda u prazan hodnik. „Mogli bi ljepše da se
ophode, ali Skerletna Straža će zasigurno izazvati dosta glavobolja mom bratu.“
A onda se i ja smiješim. Ako se pukovnik ovako ponaša prema svojim
nazovi saveznicima, baš bih voljela da vidim šta radi s neprijateljima.
Večera nam je došla i prošla, obilježena jedino pojavom nekog vremešnog
Jezerozemca s tacnom hrane. Oboma nam pokazuje da se odmaknemo i
okrenemo ka suprotnom zidu kako bi mogao da nam gurne poslužavnik kroz
otvor u vratima. Nijedno od nas ga ne sluša, već tvrdoglavo ostajemo gdje jesmo
pokraj prozora. Poslije poduže pauze naprosto se udaljava, usput jedući našu
hranu i cereći se. Nimalo se nisam potresla. Odrasla sam gladna. Mogu da
izdržim nekoliko sati bez obroka. Cal, s druge strane, problijedi vidjevši da nam
hrana odmiče, te ispraća pogledom tanjir sivkaste ribe.
„Ako ti se već jelo, trebalo je da mi kažeš“, gunđam ponovo sjedajući. „Nisi
mi od koristi gladan.“
 „To bi oni samo tako trebalo da misle“, odgovara mi s odsjajem u oku.
„Mislio sam da se onesvijestim sutra nakon doručka, da vidim koliko su im
bolničari otporni na udarce.“
Klimav plan u najboljem slučaju, te zgađeno mreškam nos.
„Imaš neku bolju zamisao?“
„Ne“, kažem nadureno.
„Tako sam i mislio.“
„Jah.“
Nijemi kamen neobično utječe na oboje. Oduzevši nam ono na šta se
najviše oslanjamo, naše sposobnosti, ćelija nas je natjerala da postanemo neko
drugi. Kod Cala to znači da je pametniji i proračunatiji. Ne može da se osloni na
svoje buktinje, pa se okreće svom umu. Iako, sudeći po toj njegovoj neuvjerljivoj
zamisli, nije mu to najbritkije sječivo u oružarnici.
Kod mene promjena nije toliko očita. Ja sam, na kraju krajeva, ipak provela
sedamnaest godina u miru, ne znajući kakva se moć mota u meni. Sad se ponovo
sjećam te djevojke, bezdušne, sebične cure, koja bi učinila sve samo da spasi
vlastitu kožu. Ako se onaj Jezerozemac vrati s novim poslužavnikom, bolje bi
mu bilo da se spremi za moje ruke oko svoga vrata, i uspijemo li da se izvučemo
iz ćelije, za moje munje u svojim kostima.
„Julian je živ“, ne znam odakle su izašle, ali te riječi su se najednom našle u
zraku, krhke poput pahulje.
Cal digne glavu, najednom ozarenog pogleda. Pomisao da mu ujak još diše
raduje ga gotovo isto koliko i sloboda. „Ko ti je rekao?“
„Pukovnik.“
Sad je na Cala došao red da kaže „tja“.
„Mislim da mu vjerujem“, čime zaradim jedan obeshrabrujuće mrgodan
pogled, ali ne posustajem. „Pukovnik misli da je Julian dio Mavenove smicalice,
još jedan od Srebrenih koji me izdao. Zato i ne vjeruje u onaj spisak.“
Cal klima glavom, dalekog pogleda: „S onima poput tebe?“
„Farley ih naziva novim sojem.“
„Pa“, uzdahne, „moći ćeš ih zvati jedino mrtvim ako se uskoro ne izvučeš
odavde. Maven će ih sve pobiti.“
 Pomalo grubo, ali istinito. „Zbog osvete?“
Na moje iznenađenje, vrti glavom: „On je sada novi kralj koji je naslijedio
ubijenog oca. Što nije najsigurniji položaj za otpočinjanje vladavine. Plemićki
domovi, posebno Samosi i Irali, jedva će čekati da ga podriju. A otkriće novog
soja, nakon što se tebe javno odrekao, zasigurno bi im pomoglo.“
Iako je odgajan da postane vojnik, obučavan u kasarnama na ratištu, Cal je
također rođen za kralja. Možda nije podmukao kao Maven, ali se u državništvo
razumije bolje od drugih.
„Znači svaka osoba koju spasimo ide na njegovu štetu, ne samo na bojnom
polju nego i na njegovom prijestolju.“
Lukavo se smješka, naslanjajući glavu o zid: „Prečesto govoriš u množini.“
„Smeta ti?“, pitam ga opipavajući teren. Ako nagovorim Cala da pođe sa
mnom u potragu za pripadnicima novog soja, možda i imamo neke izglede da
preduhitrimo Mavena.
Trzne mu se mišić u obrazu, kao jedini znak neodlučnosti. Ne pruža mu se
prilika da odgovori, pošto nas prekida sada već poznati bat čizama. Cal
progunđa sebi u bradu, iznerviran pukovnikovim povratkom. Kad pokuša da
ustane, isturim ruku da ga odgurnem nazad u stolicu.
„Njemu nećeš ustajati“, promrmljam i zavalim se u stolicu.
Cal učini kako sam mu rekla te sjedne ruku prekrštenih preko širokih pleća.
Umjesto da udara po prozoru i baca stolove o zid, sada djeluje stameno, smireno,
kao ljudska gromada koja čeka da smrvi svakoga ko mu se približi. Eh, kad bi
samo mogao. Da nije nijemog kamena, pretvorio bi se u užarenu buktinju,
plamteći vrelije i jače od sunca. A ja bih se pretvorila u oluju. A ovako smo
svedeni samo na ove naše kosti, dva nadurena klinca u kavezu.
Dajem sve od sebe da ostanem mirna kad se pukovnik pojavi u prozoru.
Ne želim da mu pružim zadovoljstvo da me vidi bijesnu, ali kad se Kilorn pojavi
pokraj njega, hladnog i uozbiljenog lica, odmah skočim. Sad je red na Cala da
mene zadrži, blago mi spustivši ruku na butinu kako bih ostala na stolici.
Pukovnik zuri u nas par trenutaka, kao da hoće da upamti prizor
utamničenog princa i Munjobacačice. Obuzme me nagon da pljunem po
okrvavljenom staklu, ali se uzdržim. Potom se okrene od nas i da znak
dugačkim, iskrivljenim prstima. Trznu se nekoliko puta pokazujući nekome da
priđe. Ili da bude dovučen.
Bori se poput lavice, primoravajući pukovnikove čuvare da je bukvalno
podignu s poda. Farleyna pesnica zakači jednog od njih po vilici i obori ga, usput
uspijevajući da se oslobodi njegovog stiska. Drugog svom snagom odgurne o zid
i zabije mu vrat između svog lakta i prozora druge ćelije. Udarci su joj žestoki,
namijenjeni nanošenju što veće štete, te jasno vidim kako se po njenim
tamničarima već šire ljubičaste modrice. Ali čuvari gledaju da je ne povrijede,
trudeći se koliko god mogu da je samo sputaju.
Vjerovatno po pukovnikovoj naredbi. Dat će kćerki smještaj u ćeliji, ali ne
i masnice.
Na moju nevjericu, Kilorn ne stoji skrštenih ruku. Pošto su je čuvari pribili
uza zid, držeći je za ramena i noge, pukovnik da znak ribaru. Drhtavih ruku, on
izvadi neku neupadljivu sivu kutiju. U kojoj se presijavaju šprice.
Ne mogu da joj čujem glas kroz staklo, ali nije teško čitati joj s usana. Ne.
Nemojte!
„Kilorne, stani!“ Prozor mi je najednom hladan i gladak pod rukom.
Lupam po njemu u pokušaju da mu privučem pažnju. „Kilorne!“
Umjesto da me posluša, ispravi leđa i okrene ih kako mu ne bih vidjela lice.
Pukovnik čini suprotno, zuri u mene umjesto u špricu, koju se zariva u vrat
njegove kćerke. Nešto čudno mu zatreperi u zdravom oku – možda žaljenje? Ne,
nije ovo čovjek koji gaji sumnje. Uradit će sve što mora, kome god mora.
Kilorn se odmakne nakon obavljenog posla s praznom špricom u ruci.
Čeka, gledajući kako se Farley otima svojim tamničarima. Ali pokreti joj se
usporavaju prije nego što će joj se kapci spustiti pod utjecajem lijeka za
omamljivanje. Naposljetku se skljoka pod stiskom jezerozemskih čuvara,
izgubivši svijest, te je odvuku u ćeliju preko puta moje. Polegnu je, prije nego što
će zaključati vrata i zatvoriti je kao što su i Cala i mene.
Čim se njena vrata zatvore, moja se otključaju.
„Bavimo se malo preuređivanjem?“ pukovnik frkne ka ulubljenom stolu
dok ulazi unutra. Kilorn stiže za njim vraćajući kutiju sa špricama u jaknu kao
znak upozorenja. Za vas dvoje, ako ne budete poslušni. Izbjegava moj pogled, te
se zamajava kutijom dok se vrata opet zaključavaju iza njih, ostavljajući dvojicu
čuvara da nadgledaju hodnik s one strane.
Cal ih mrko gleda sa stolice ubilačkog izraza lica. Zasigurno razmišlja na
kakve bi sve načine mogao da ubije pukovnika i koji bi bili najbolniji. Pukovnik
je toga svjestan, te izvadi mali ali smrtonosan pištolj iz futrole. Opušteno ga drži
u ruci, poput skupljene zmijurine koja čeka da napadne.
„Izvolite sjedite, gospođice Barrow“, kaže pokazujući mi pištoljem.
Ispunjavanje njegove zapovijesti čini mi se kao predaja, ali nema mi druge.
Sjednem, dopuštajući Kilornu i pukovniku da se nadviju nad nas. Da nije pištolja
i čuvara u hodniku koji budno motre, možda bismo i imali neke izglede.
Pukovnik jest visok, ali je u godinama, a Calove ruke bi mu se baš fino sklopile
oko šije. Ja bih sama morala da sredim Kilorna, koristeći se time što znam da mu
rane još nisu zacijelile kako bih premlatila tog izdajnika. Ali čak i da ih
savladamo, vrata su i dalje zaključana sa čuvarima ispred njih. Ne bismo ništa
postigli borbom.
Pukovnik se podsmjehne, kao da mi čita misli: „Bolje vam je da ostanete u
stolici.“
„Treba vam pištolj da biste izašli nakraj s dvoje djece?“, uzvratim mu
podrugljivo, te cimnem bradom ka pištolju. Nema čovjeka na ovom svijetu koji
bi se usudio da Cala nazove djetetom, čak i kada je bez svojih sposobnosti. Samo
njegovo vojno iskustvo čini ga smrtonosnim, što i sam pukovnik vrlo dobro zna.
Ne obazire se na moju uvredu, već stane ispred mene ne bi li mi se zagledao
u oči onim svojim krvavim okom. „Da znate da imate sreće što sam čovjek
naprednih shvaćanja. Rijetko bi ga ko ostavio u životu“, mrdne glavom ka Calu
prije nego što će se opet vratiti meni, „a još je manje onih koji ne bi ubili i vas.“
Ovlaš osmotrim Kilorna u nadi da će shvatiti na čijoj je ovaj strani. Vrpolji
se kao neki balavac. Da smo još djeca, iste visine, opalila bih ga pravo u
stomačinu.
„Sigurno me niste zadržali jer uživate u mom društvu“, Cal presijeca
pukovnikovu govoranciju. „Za šta kanite da me razmijenite?“
Pukovnikova reakcija jedina je potvrda koja mi je potrebna. Vilica mu se
pomjeri, stežući se od bijesa. I sam je htio to da kaže, ali mu je Cal pokvario plan.
 „Da ga razmijenite?“, šapnem, iako više zvuči kao da sikćem. „Razmijenit
ćete najbolje oružje koje imamo? Zar ste baš toliko glupi?“
„Svakako nisam toliko glup da bih pomislio da će se boriti za nas“, uzvraća
mi pukovnik. „Ne, ne, tu besmislenu nadu prepuštam vama, Munjobacačice.“
Nemoj da zagrizeš mamac. Upravo to i hoće. No, ipak mi je potrebna sva
snaga da gledam pravo pred sebe i da ne skrenem pogled prema Calu. Iskreno
rečeno, ne znam kome je odan i za koga se bori. Jedino znam protiv koga se bori
– protiv Mavena. Čovjek bi pomislio da smo onda na istoj strani. Ali opametila
sam se ja. Život i rat nisu baš toliko prosti.
„Pa, dobro onda, pukovniče Farley.“ Trgne se pošto ga oslovim po
prezimenu. Ovlaš pomjeri glavu odupirući se nagonu da pogleda onesviještenu
kćerku u ćeliji. Bolno mu je, primijetim, i upamtim za neku kasniju prigodu.
Međutim, pukovnik uzvraća na moje podbadanje na isti način. „Kralj je
predložio trampu“, kaže pritišćući nas riječima kao nožem koji samo što nas nije
raskrvario. „U zamjenu za izgnanog princa, kralj Maven je pristao da vrati
uobičajeni uzrast za regrutaciju. Nazad na osamnaest, umjesto na petnaest
godina.“ Spusti pogled zajedno s glasom. U magli nazrem oca ispod njegove
surove spoljašnjosti. Um mu je odlutao ka djeci poslanoj u smrt. „Dobra je to
ponuda.“
„Suviše dobra“, kažem brže-bolje, čvrstim tonom, dovoljno snažnim da bih
prikrila strah. „Maven nikada ne bi ispunio takav dogovor. Nikada!“
Cal s moje lijeve strane polako uzdahne. Sklopi ruke ispreplitanih prstiju
pokazujući nam mnogobrojne posjekotine i masnice koje je zaradio u proteklih
nekoliko dana. Redom mu se trzaju, jedan za drugim. Način da skrene pažnju
od neke istine koju želi da izbjegne.
„Ali nemate izbora“, kaže Cal, konačno umirivši ruke. „Svima im se loše
piše ako odbijete ponudu.“
Pukovnik klimne: „Baš tako. Ako vam je to ikakva utjeha, Tiberiase, vaša
smrt će spasiti na hiljade nevine djece. Ona su jedini razlog zbog kojeg još uvijek
dišete.“
Hiljade! To je sigurno vrijedno Calovog života, sasvim sigurno. Međutim,
u dubini duše, u nekom naopakom, ledenom dijelu svog bića, kojeg sam sve više
i više svjesna, nešto se s tim ne slaže. Cal je borac, predvodnik, ubica, lovac. I kao
takav vam je potreban.
I to na milion različitih načina.
Calu nešto zaiskri u oku. Da nije nijemog kamena, znam da bi mu se ruke
zatresle i planule. Letimice se nagne, povlačeći usne preko savršenih, bijelih
zuba. Jedan toliko nasilan, životinjski potez, da gotovo očekujem da ugledam
očnjake.
„Ja sam vaš zakoniti kralj. Iz višestoljetne Srebrene loze“, uzvraća bjesneći.
„Jedini razlog zašto vi još uvijek dišete jeste taj što ne mogu da potpalim kisik u
ovoj prostoriji.“
Nikada ga ranije nisam čula da iznosi takve prijetnje, toliko nepatvorene da
i sama osjetim probadanje u utrobi. Što i pukovnik osjeti, iako je inače smiren i
nepokolebljiv. Odmakne se žustro i zamalo uleti u Kilorna. Poput Farley, i njega
je sramota vlastitog straha. Put mu načas poprima boju okrvavljenog oka, te mi
na tren naliči na paradajz s udovima. Ali pukovnik je sazdan od čvrste građe, te
rastjeruje strah pribravši se u sekundi. Zagladi svijetloplavu kosu, zalizujući je
uz glavu, te skloni pištolj uz zadovoljan uzdah.
„Brod vam večeras isplovljava, vaše kraljevsko visočanstvo“, kaže istežući
vrat. „Savjetujem vam da se oprostite od gospođice Barrow. Čisto sumnjam da
ćete se ikada opet vidjeti.“
Rukom stisnem sjedište stolice, stežući hladan, tvrd metal. Eh, što nisam
Evangeline Samos. Pa da obmotam ovu stolicu oko pukovnikovog vrata dok ne
osjeti okus gvožđa i ne ugleda krv u oba oka.
„A šta će biti s Mare?“
Čak i sada, na rubu vlastite smrti, Cal je dovoljno glup da bi brinuo za
mene?
„Bit će pod nadzorom“, ubacuje se Kilorn, progovorivši prvi put otkad mi
je ušao u kavez. Glas mu podrhtava... neka, i treba. Kukavica i treba da se plaši
svega, mene pogotovo. „Pod stražom. Ali nećemo joj naškoditi.“
Pukovnik navuče zgađen izraz na lice. Vjerovatno i mene želi mrtvu. A ko
bi mogao da ga u tome nadglasa, nemam pojma. Možda ta Farley tajanstvena
komanda, ko god je sačinjavao.
 „Dakle, to ćete uraditi svima poput mene?“, sikćem dižući se sa stolice.
„Novom soju? Hoćete li i Shadea dovesti ovamo i staviti ga u kavez kao da je
pas? Dok se ne naučimo poslušnosti?“
„To već zavisi od njega“, uzvrati mi pukovnik ravnim tonom, pri čemu
meni svaka njegova riječ dođe kao šut u stomak. „Dosad nam je bio dobar
vojnik. Isto kao ovaj vaš drug“, dodaje, te spusti ruku Kilornu na rame. Odiše
očinskim ponosom, nečim bez čega je Kilorn odrastao. Pošto je toliko dugo bio
siroče, sigurno mu prija čak i otac užasan poput pukovnika. „Bez njega, nikada
ne bih pronašao izgovor, ili priliku, da vas zatvorim.“
Jedino mi preostaje da ošinem Kilorna pogledom, u nadi da ću ga time
povrijediti onoliko koliko je on povrijedio mene. „Sigurno si ponosan na sebe.“
„Još nisam“, uzvrati mi ribar.
Da nije svih onih zajedničkih godina iz Sojenice, svih sati provedenih
zajednički u krađi i šuljanju poput pacova iz slivnika, ne bih nikada to
primijetila. Ali Kilorna je lako pročitati, barem meni. Kad izvija tijelo,
istovremeno povijajući leđa i stežući kukove, sve izgleda prirodno. Međutim,
nema ničeg prirodnog u onome što pokušava da uradi. Donji dio jakne mu se
nabire, otkrivajući obrise kutije sa špricama. Opasno klizi između tkanine i
stomaka, sve brže i brže.
„Ajoj“, izlijeće mu dok odskače od pukovnikovog domašaja u trenutku kad
kutija ispada napolje. Otvara se u zraku, te se injekcije raspu u padu. Raspu se
po čitavom podu, razbiju i poprskaju nam stopala tečnošću. Većini bi se učinilo
da su se sve rasprsnule, ali ja hitrim pogledom zapažam jednu netaknutu špricu,
napola skrivenu pod Kilornovom šakom.
„Dovraga, momče!“, kaže pukovnik, te se bez razmišljanja sagne. Posegne
za kutijom u nadi da će bar nešto spasiti, ali za svoj trud dobije iglu u vrat.
U tom nenadanom potezu Kilorn dobija sekundu da pritisne špricu i
ubrizga je u pukovnikove vene. Kao i Farley ranije, i on se opire i uspijeva da
mlatne Kilorna posred lica. Ovaj odleti pravo u zid.
Prije nego što pukovnik uspije bilo šta da učini, Cal se baci sa stolice kako
bi svom snagom zabio pukovnika u prozor. Jezerozemski vojnici bespomoćno
gledaju s druge strane stakla zaludno podigavši puške. Ne smiju da otvore vrata.
Ne smiju sebi da dopuste rizik puštanja čudovišta na slobodu.
 Od spoja omamljujućeg lijeka i Calove razorne težine pukovnik izgubi
svijest. Sroza se niz prozor na klecavim koljenima, te završava na podu u nimalo
dostojanstvenom položaju. Zatvorenih očiju, uopće ne djeluje toliko prijeteće.
Čak djeluje kao običan čovjek.
„Joj“, dopire od zida kraj kojeg Kilorn stoji trljajući obraz. Omamljen ili ne,
pukovnik baš umije da raspali. Već vidim da mu se pojavljuje modrica. Hitro
mu priđem bez razmišljanja. „Nije ništa, Mare, ne brini se...“
Ali nemam namjeru da ga tješim. Pesnica mi se sudara s njegovim drugim
obrazom i ja istog trena osjetim njegove kosti pod zglavcima. On na to jaukne,
zatetura se od jačine mog udarca, i zamalo ostane bez ravnoteže.
Otarem ruke jednu o drugu ne osvrćući se na bol. „Time sam ti vratila!“ A
onda ga zagrlim, obavijajući mu ruke oko struka. Trgne se na to, očekujući bol,
ali se zatim opusti pod mojim dodirom.
„Ionako bi te uhvatili tu dolje. Pa sam zaključio da bih bio od veće koristi
ako nisam u ćeliji s tobom.“ Uzdahne. „Rekao sam ti da treba da mi vjeruješ.
Zašto mi nisi vjerovala?“
Nemam odgovor na to.
Cal glasno uzdahne pokraj prozora vraćajući nas našem zadatku. „Nemam
prigovor na tvoju hrabrost, ali seže li tvoj plan dalje od pjevanja uspavanke ovom
nitkovu?“ U isti mah gurne pukovnikovo tijelo stopalom i uperi palcem ka
prozoru, pokazujući nam čuvare koji nas i dalje posmatraju.
„To što ne znam da čitam ne znači da sam glup“, kaže Kilorn oštrijim
glasom. „Samo gledaj prozor. Sad će, za koju sekundu.“
Ili za deset sekundi, da budemo precizniji. Zurimo tačno deset sekundi
prije nego što će se poznata prilika pojaviti stvorivši se niotkuda. Shade, koji
izgleda mnogo bolje od onog brata kojeg sam koliko jutros vidjela u ambulanti.
Stoji čvrsto na objema nogama s protezom na povrijeđenoj nozi i sa zavojima
oko ramena. Zamahne štakom kao toljagom ne bi li raspalio oba čuvara prije
nego što uopće shvate šta se dešava. Skljokaju se na pod teški kao točila, s
blesavim izrazima lica.
Brava ćelije se otključava uz radosno škljocanje i Cal se u trenutku pojavi
pred vratima kako bi ih što prije otvorio. Izašavši napolje, duboko udahne zrak
hodnika. I sama se brže-bolje dam za njim, te glasno udahnem, osjećajući kako
mi teret nijemog kamena pada s pleća. Uz širok osmijeh povlačim iskre do
prstiju, pa ih gledam kako pucketaju šireći mi se po koži.
„Nedostajale ste mi“, šapućem svojim najdražim drugaricama.
„Nisi ti baš sasvim svoja, Munjobacačice.“
Na moje iznenađenje, Farley je naslonjena na otvorena vrata ćelije, slika i
prilika smirenosti. Uopće se ne čini omamljena lijekovima – ako su uopće i imali
bilo kakvo djelovanje na nju.
„To ti je prednost druženja sa sestrama“, veli Kilorn gurkajući mi rame.
„Jedan fini osmijeh bio je dovoljan da skrenemo pažnju Leni i ubacimo nešto
bezopasno u kutiju.“
„Srce će joj prepući kad sazna da si otišao“, kaže Farley nabirući usne kao
da se pući. „Sirotica.“
Kilorn samo frkne na to, pa prebaci pogled na mene: „To već nije moj
problem.“
„I šta sad?“, pita Cal, vojnik prije svega. Zgrčio je ramena, stegnut pod
izlizanom odjećom, i pri tom okreće vrat lijevo-desno, motreći svaki dio
hodnika.
Shade umjesto odgovora ispruža ruku podignutog dlana. „Sad ćemo da
skočimo“, kaže.
Ja mu prva stavim šaku na ruku i čvrsto se uhvatim. Iako ne mogu da
vjerujem Kilornu, Calu i ma kome drugom, sposobnostima mogu. Mogu i snazi.
Moći. Uz Calovu vatru, moje sijevanje i Shadeovu brzinu, niko nam ništa ne
može.
Dok god se budemo držali jedni drugih, nikada više neću završiti u zatvoru.
 GLAVA DEVETA

Bunker prolijeće pokraj mene u zamagljenim naletima svjetla i boje. Tek

ponešto uspijem da nazrem kad Shade uspori u skokovima kroz zgradu. Ruke i
šake mu lete na sve strane kako bi nas bolje uhvatio i dao nam svima dovoljno
mjesta da se uhvatimo. Dovoljno je jak da nas sve ponese, jer nikoga ne
ostavljamo za sobom.
Vidim vrata, zid, pod kako se naginje ka meni. Čuvari nas jure iza svakog
ćoška, viču, pucaju, ali se ni na jednom mjestu ne zadržavamo dovoljno dugo. U
jednom navratu zastanemo u krcatoj prostoriji koja pršti od struje, oivičena
ekranima i radio opremom. Čak nazrem nekoliko kamera naguranih u ćošak
prije nego što nas ljudi u njoj primijete, pa odskačemo dalje. A onda, škiljeći,
ugledam sunce na doku. Ovoga puta nam se Jezerozemci primaknu dovoljno
blizu da im vidim lica, blijeda na večernjem svjetlu. Potom osjetim pijesak pod
stopalima. Pa skok dalje, beton. Skačemo po brisanom prostoru, počinjući na
jednom kraju piste, prije nego što ćemo se teleportirati sve do hangara. Shade se
trza od silnog napora, napregnutih mišića i vidno izraženih žila na vratu.
Posljednjim skokom dospijevamo unutra, gdje se suočavamo sa svježim zrakom
i popriličnom tišinom. Pošto je sve oko mene konačno prestalo da se obrće i
cima, imam osjećaj da ću se onesvijestiti. Ili povratiti. Međutim, Kilorn me drži
na nogama, podupirući me kako bih vidjela gdje smo to stigli.
Dvije letjelice gospodare hangarom, sa širokim, tamnim krilima. Jedna je
manja, napravljena za jednu osobu, srebrenog trupa i narandžastih vrhova krila.
Zmajevac, pamtim mu ime, prisjećajući se Naerceyja i hitrih, smrtonosnih
letjelica, koje su nas zasipale vatrom. Veća je skroz crna, prijeteća, glomaznijeg
trupa, bez bilo kakvih drugih boja. Nikada nisam vidjela ništa slično, te se ovlaš
zapitam da li Cal jest. Na kraju krajeva, on će morati da upravlja njom, osim ako
Farley ne krije još neki dar u svojoj zbirci trikova. Ali sumnjam da je tako, sudeći
po načinu na koji zuri u letjelicu razrogačenih očiju.
„Šta vi tu tražite?“
Glas neobično odjekne hangarom, odbijajući se o zidove. Čovjek koji se
pojavi ispod krila zmajevca ne izgleda mi kao vojnik, obučen u sivi kombinezon
umjesto u jezerozemsku uniformu. Ruke mu se crne od ulja, što bi značilo da je
mehaničar. Gleda nas i primjećuje Kilornove pomodrjele obraze i Shadeovu
štaku. „Mo... morat ću da vas prijavim vašim nadređenima!“
„Samo naprijed“, kaže mu Farley režećim glasom, djelujući kao pravi
kapetan. S tim njenim ožiljkom i oštro stegnutom vilicom, čudi me da se
mehaničar nije već onesvijestio. „Tu smo po pukovnikovom strogom
naređenju.“ Hitro uperi rukom, pokazujući Calu crnu letjelicu. „A sad, otvarajte
vrata hangara!“
Mehaničar i dalje zamuckuje, dok nas Cal vodi ka zadnjem dijelu letjelice.
Prolazeći ispod krila, podigne ruku i povlači je uz hladan metal. „Crnokrilac“,
tiho pojašnjava, „velik i brz.“
„I ukraden“, dodajem.
Klimne mi glavom, nimalo uzdrman, pošto je očito i sam isto zaključio: „S
aerodroma u Delphieju.“
Vojna vježba, rekla je kraljica Elara za ručkom onomad. Odbacila je glasine
o ukradenim letjelicama odmahnuvši viljuškom, čime je ponizila sada već
pokojnu pukovnicu Macanthos pred svojom ženskom svitom. Tada mi se
učinilo da laže, da zataškava nove Stražine poduhvate, ali mi se isto tako činilo i
nemoguće – ko bi mogao da ukrade letjelicu, a kamoli dvije? Skerletna Straža bi
očito mogla – što i jest uradila.
Zadnji dio crnokrilca, ispod repa, zjapi otvoren poput usta, s rampom za
utovar i istovar tereta. Odnosno – nas. Shade ulazi prvi, dobrano se oslanjajući
na štaku, lica mokrog i blijedog od iznurenosti. Onoliki skokovi morali su da
uzmu svoj danak. Kilorn ga prati vukući i mene za sobom. Cal dolazi za nama.
Još čujem odjek Farleynog glasa dok se penjemo unutra i provlačimo kroz
polumrak.
Duž zakrivljenih zidova pružaju se sjedišta s kojih visi debelo remenje.
Dovoljno za prijevoz bar dvadesetak ljudi. Pitam se gdje li je posljednje letio i
koga je prenosio. Da li su preživjeli, da li su umrli? I da li ćemo podijeliti njihovu
sudbinu?
„Mare, trebaš mi ovdje“, kaže Cal dok pokraj mene prolazi ka prednjem
dijelu letjelice. Sroza se u pilotsko sjedište suočen s nedokučivom tablom punom
dugmadi, poluga i instrumenata. Svi brojčanici stoje na nuli, a u letjelici se ne
čuje ništa osim lupanja naših srca. Kroz debelo staklo pilotske kabine, vidim
vrata hangara – i dalje zatvorena – i Farley kako se prepire s mehaničarom.
Uzdahnem, pa sjednem pokraj njega i krenem da se vezujem. „Kako mogu
da pomognem?“ Kopče na pojasu škljocaju kako ih redom zatvaram. Ako ćemo
već letjeti, ne želim i ja da letim po unutrašnjosti letjelice.
„Ovo čudo ima akumulatore, ali potreban im je podstrek, koji nam onaj
mehaničar, čini mi se, neće dati“, kaže s iskrom u očima. „Uradi ono što najbolje
znaš!“
„Važi“, preplavljuje me odlučnost, jaka poput iskri. Kao kad pališ lampu ili
kameru, kažem sebi. Samo mnogo veće i složenije... i važnije. Načas se zapitam
da li je to uopće izvodljivo, da li sam dovoljno snažna da pokrenem glomazni
crnokrilac. Ali sjećanje na munje, ljubičasto-bijele i žestoke, kako paraju nebom
ne bi li pogodile Zdjelu Kostiju kaže mi da jesam. Ako mogu da otpočnem oluju,
sigurno mogu i da oživim ovu letjelicu.
Ispruženih ruku, spuštam šake na tablu. Ne znam šta bi trebalo da tražim,
jedino znam da ništa ne osjećam. Prsti mi poigravaju nad metalom tragajući za
nečim za šta bih mogla da se uhvatim, za bilo čime što bih mogla da upotrijebim.
Iskre mi se pale pod kožom spremne za moj poziv. „Cale“, promrmljam kroz
zube, ne želeći da ispustim vrisak iz sebe.
Odmah me shvaća, i brže-bolje posegne pod upravljačku tablu tražeći nešto
ispod nje. Metal se cijepa uz zaglušujuću škripu, istopljen po ivicama, i on skine
dio table. Preda mnom se pojavi gomila žica u zamršenim snopovima koje me
odmah podsjete na vene pod kožom. Samo treba da ih natjeram da zapulsiraju.
Bez razmišljanja uvučem ruku među žice, dopuštajući svojim iskrama da se
prošire. One same traže mjesto gdje bi mogle da se usmjere. Kada prstima
okrznem neku podebelu žicu, crvenu, glatku, koja mi savršeno legne u šaku,
nehotice se osmjehnem. Sklopim oči kako bih mogla da se fokusiram. Napnem
se dopuštajući naponu da iz mene poteče u instalaciju. Pronosi se čitavom
letjelicom, dijeleći se i granajući u različitim pravcima, ali ja i dalje izbacujem
iskre. Kada dopru do motora i golemog akumulatora, pojačam stisak zarivajući
nokte u kožu. Hajde, hajde... Mogu da osjetim kako kuljam u akumulatore,
preplavljujem ih, sve dok ne zagrebem njihovu uskladištenu energiju. Pognuvši
glavu, priljubim je uz tablu i pustim da mi hladan metal umiri zajapurenu kožu.
Uz još jedan, posljednji nalet moje struje, brana unutar letjelice se sruši, i ona se
proširi zidovima i žicama. Ne vidim da je crnokrilac živnuo, ali osjećam to svuda
oko sebe.
„Svaka čast“, veli Cal, te odvoji sekundu da mi stegne rame. Dodir mu se
ne zadržava na meni, u skladu s našim dogovorom. Ništa ne smije da nas omete,
pogotovo ne sada. Otvorivši oči, vidim kako mu ruke lete po tabli, obrću
prekidače i, naizgled nasumično, pomjeraju dugmad.
Pošto se naslonim u sjedište, neka druga ruka mi se spusti na rame. Kilorn
zadrži šaku na meni, ali dodir mu je neobično nježan. Čak i ne gleda u mene, već
u letjelicu, a na licu mu se vidi da je razapet između zadivljenosti i straha.
Zinuvši, razrogačenih očiju, gotovo da izgleda kao dijete. I sama se osjećam sitno
u utrobi letjelice, iščekujući da se desi nešto što nismo ni znali da je moguće.
Ribar i Munjobacačica uskoro će poletjeti!
„Je l’ ona to očekuje da se probijeni ovim kroz zid?“, promrmlja Cal u pola
glasa, odavno izgubivši osmijeh na licu. Osvrnuvši se, traga pogledom, ali ne za
mnom, već za mojim bratom. „Shade?“
Brat mi izgleda kao da bi svaki čas mogao da se onesvijesti, te preko volje
odmahuje glavom: „Ne mogu da skočim s nečim ovoliko velikim – i baš ovoliko
složenim. Čak ni kad me zdravlje služi.“ S mukom to kaže, iako nema razloga da
ga bude sram. No, Shade je ipak Barrow, a mi ne volimo da priznamo vlastite
slabosti. „Ali mogu da zgrabim Farley“, nastavlja posegnuvši rukom ka pojasu.
Kilorn poznaje mog brata isto koliko i ja, te ga gurne nazad u sjedište. „Nisi
nam od koristi mrtav, Barrow“, kaže mu, te silom izvlači jedan prepredeni
osmijeh. „Idem ja da otvorim ta vrata!“
„Ne muči se“, procijedim kroz zube uperivši pogled kroz pilotsku kabinu.
Usmjerim svoju moć napolje i uz oštru i bučnu škripu vrata hangara počinju da
se otvaraju dižući se od poda u glatkom, ujednačenom pokretu. Mehaničar
djeluje zbunjeno dok gleda kako bruji mehanizam koji otvara vrata, a Farley se
daje u trk. Nestaje nam s vidika, davši se ka vratima koja se podižu. Odmah za
njom ugledamo snop zalazećeg sunca prošaran izduženim sjenkama. Obrisi
dvadesetak vojnika koji zaprečavaju izlaz. I to ne samo Jezerozemci, već Farleyni
Stražari, obilježeni crvenim maramama i ešarpama. Svi su uperili puške u
crnokrilac, ali oklijevaju ne želeći da pucaju. Na svoje olakšanje, ne prepoznajem
ni Breeja ni Tramyja među njima.
Jedan od Jezerozemaca istupa, neki kapetan ili poručnik, sudeći po bijelim
širitima na uniformi. Nešto viče ispružene ruke, a s usana mu čitam riječ stoj.
Ali ne čujemo ga od brujanja motora.
„Kreći!“ vikne Farley pojavivši se iza aviona. Baci se u prvo sjedište i vezuje
drhtavim rukama.
Calu ne mora dvaput da se kaže. Već užurbano radi rukama, okreće i
pritiska dugmad, kao da to radi sto godina. Ali čujem da mrmlja sebi u bradu,
kao da se moli, podsjećajući sebe šta mora da uradi. Točkovi se zakotrljaju i
crnokrilac kreće naprijed, a rampa se podigne i zapečati unutrašnjost letjelice uz
prijatno pneumatsko šištanje. Sad nam više nema natrag.
„No, dobro, hajde da pokrenemo ovo čudo“, kaže Cal zavalivši se u pilotsko
sjedište gotovo uzbuđen. Bez najave, hvata polugu na tabli, pomjeri je naprijed i
letjelica ga odmah posluša.
Zakotrlja se krenuvši pravo na vojnike. Škrgućem zubima očekujući neki
krvavi prizor, ali ovi su se već rastrčali, bježe od crnokrilca i njegovog
osvetoljubivog pilota. Izlijećemo iz hangara usporavajući iz sekunde u sekundu
i onda zatičemo pistu u općem neredu. Kamioni tutnje pokraj kasarni pravo ka
nama, dok odred vojnika odvažno puca u nas s krova hangara. Meci zvone po
metalnom trupu, ali ga ne probijaju. Crnokrilac je napravljen od čvrstog
materijala, te nastavlja dalje da bi zatim naglo skrenuo nadesno i usput nas
uzdrmao u sjedištima.
Kilorn prolazi najgore jer nije stegnuo sigurnosne pojaseve kako valja.
Tresne glavom o zakrivljeni zid, pa opsuje hvatajući se za pomodrjele obraze.
„Siguran si da znaš da upravljaš ovim čudom?“, urla iskaljujući bijes na Calu.
Uz podrugljiv osmijeh, Cal nalegne na polugu da ubrza letjelicu dokraja.
Kroz prozor vidim da kamioni posustaju jer ne mogu da nas sustignu. Ali ispred
nas pista, samo jedan pust siv put, polagano ali sigurno bliži se svome kraju.
Nježno zelena brda i zakržljalo drveće nikada mi nisu djelovali opasnije.
„Cale“, izustim u nadi da će me čuti od brujanja motora. „Cale!“
 Kilorn iza mene pokušava da se ispetlja ispod pojasa, ali prsti mu previše
drhte da bi mu bili od koristi. „Barrow, imaš snage za još jedan posljednji skok?“,
dovikne gledajući u mog brata.
Shade ga izgleda ne čuje. Zuri pravo ispred sebe, problijedio od straha. Brda
nam se približavaju, udaljena svega nekoliko sekundi. Zamišljam kako letjelica
nastavlja pravo preko njih, u prvi mah stabilna, prije nego što će se nagnuti,
prevrnuti i prasnuti u vatrenoj buktinji. Cal bi bar preživio, ako niko drugi ne
bi.
Međutim, Cal neće dopustiti da izginemo. Barem ne danas. Opet nalegne
na polugu toliko snažno da su mu poiskakale žile po pesnici. A onda brda ostaju
za nama kao kada strgnete stolnjak sa stola. Više ne vidim ostrvo, već
tamnoplavo nebo. Dah mi se gubi zajedno s kopnom, nestajući pred osjećajem
uspinjanja kroz zrak. Potisak me nabije nazad u sjedište, usput mi čineći nešto
vrlo bolno s ušima, u kojima osjećam pritiskanje. Kilornu se zamalo otme jauk,
a Shade opsuje sebi u bradu. Farley uopće ne reaguje. Sledila se, očiju
razrogačenih od zaprepaštenja.
Ja sam stvarno doživjela svašta čudno u posljednjih nekoliko mjeseci, ali
ništa se ne može uporediti s letenjem. Potpuno oprečan doživljaj, osjećati snažan
pritisak aviona dok se uspinje podižući nas ka nebu sa svakim obrtajem motora,
dok je tijelo potpuno bespomoćno, nepokretno, zavisno od letjelice u kojoj se
nalazim. Gore je nego na Calovom motoru koji juri, ali istovremeno je i bolje.
Stegnuvši usne, gledam da ipak ne zažmirim.
Uspinjemo se i uspinjemo, i jedino što čujem jest zvrjanje motora i lupanje
naših srca. Paperjasti oblaci jezde ispred nas i razmiču se pred pilotskom
kabinom poput bijelih zavjesa. Nehotice se nagnem naprijed i zamalo da
zalijepim nos uz staklo ne bih li bolje vidjela napolje. Ostrvo se valja ispod nas,
sivkastozeleno usred čeličnoplavog okeana, i smanjuje se iz sekunde u sekundu,
te na kraju više ne mogu da razaznam ni pistu ni kasarne.
Pošto se letjelica ispravila, dostigavši koju god visinu za koju se odlučio, Cal
se okrene u sjedištu. Zadovoljan izraz na njegovom licu i Mavena bi postidio.
„Pa?“, kaže zureći u Kilorna. „Umijem li da upravljam ovim čudom, šta kažeš?“
Odbrundano „da“ jedini je odgovor koji dobija, ali Calu to nije dovoljno.
Okrene se ka tabli, te spusti ruke na neku potkovičastu napravu pred sobom.
Letjelica odgovori na njegov dodir blago se spustivši kad potkovicu okrene.
Zadovoljan, on pritisne još nekoliko dugmadi i onda se zavali, naizgled
dopuštajući avionu da leti sam od sebe. Čak otkopča svoje sigurnosno remenje,
te ga strese sa sebe kako bi se opustio u sjedištu.
„I, kuda smo se zaputili?“, upućuje pitanje općem muku oko sebe. „Ili su
nam skresana krila, pa ni sami ne znamo?“
Trgnem se na njegovu neumjesnu pošalicu.
Neki pljuskav zvuk najednom odjekne letjelicom kad Kilorn baci gomilu
papira na koljena. Mape! „Pukovnikove su“, pojašnjava zagledavši se u mene u
želji da ga shvatim. „Postoji jedna pista blizu Zaton Luke.“
Međutim, Cal vrti glavom kao učitelj ozlojeđen glupošću svoga učenika.
„Misliš na tvrđavu Patriot?“ frkne. „Hoćeš da se spustim usred nortanske zračne
baze?“
Farley prva ustane iz sjedišta, zamalo rastrgavši pojaseve. Proučava mape
listajući ih oštrim, odlučnim pokretima. „Da, potpuni smo glupači, vaše
visočanstvo“, kaže mu hladnim tonom. Razvije mapu kako bi mu je tutnula pod
nos. „Ne u tvrđavu. U polje devet-pet.“
Škrgućući zubima zbog njene opaske, Cal oprezno uzme mapu da prouči
šareno polje oivičeno linijama. Tren kasnije, glasno se nasmije.
„Šta je bilo?“, pitam otimajući mu mapu iz ruke. Za razliku od onog
ogromnog, nedokučivog drevnog svitka iz Julianove stare učionice, ova mapa
sadrži poznata imena i mjesta. Grad Zaton Luka gospodari jugom, graničeći se
s obalom okeana, a tvrđava Patriot zauzima poluostrvo koje štrči u vodu. Debelo
smeđe polje okružuje grad, previše stisnuto da bi bilo prirodno, pa se samo može
raditi o zaštitnom drveću. Kao i u Archeonu, i tu tvorevina zelenih u obliku
neobične šume štiti Zaton Luku od zagađenja. U ovom slučaju, vjerovatno štiteći
od Novog Grada, označena oblast opasava zaštitno drveće i stvara zid po obodu
Zaton Luke.
Opet neke siromaške čatrlje, shvaćam. Poput Sivog Grada, gdje Crveni žive
i umiru pod nebom punim dima, primorani da prave kamione, sijalice, letjelice,
sve što Srebreni ne mogu sami da postignu. Tehnicima nije dopušteno da
napuštaju te takozvane gradove, pa čak ni da se pridruže vojsci. Njihove su
vještine previše dragocjene da bi bile izgubljene u ratu, ili vlastitim
odlučivanjem. Bolno mi je sjećanje na Sivi Grad, ali je još gore sad kad znam da
on nije jedina takva grozota na svijetu. Koliko li njih živi skučeno u toj rupi? Ili
ovoj? Koliko njih sličnih meni, kad smo već kod toga?
Osjećam kako mi se žuč diže u grlu, ali progutam je i nasilu skrenem
pogled. Pretražujem okolno područje, mahom mlinarske varošice, pokoji
gradić, i guste šume istačkane ponekom oronulom ruševinom. Ali polje devet-
pet ne vidim nigdje na mapi. Mora da je neka tajna, kao i sve ostalo vezano za
Skerletnu Stražu.
Cal uoči moju zbunjenost, te dopusti sebi barem jedan osmijeh. „Tvoj drug
hoće da spustim crnokrilac u vražije ruševine“, kaže najzad, blago lupkajući po
mapi.
Prst mu završi na istačkanoj liniji, obilježju jednog od drevnih, ogromnih
puteva iz davnina. Jednom sam vidjela jedan od njih, kad smo se Shade i ja
izgubili u šumama blizu Sojenice. Bio je sav ispucao, izdržavši led hiljadu zima i
izbijelio pod višestoljetnim suncem, te je više ličio na neko krševito stijenje nego
na staru cestu. Čak je pokoje drvo izniklo iz njega, probivši se kroz asfalt. Prevrne
mi se stomak pri pomisli na spuštanje letjelice na jedan od njih.
„Pa to je nemoguće“, promucam, zamišljajući na koje bismo sve načine
mogli da se slupamo i izginemo u pokušaju da sletimo na prastaru cestu.
Cal klima glavom u znak slaganja, te mi brže-bolje istrgne mapu iz ruku.
Cijelu je raširi, i onda prelazi prstima oko raznoraznih gradova i rijeka, tražeći
nešto. „Uz Mare, ne moramo uopće tamo da se spuštamo. Možemo opušteno da
dopunimo akumulatore kad god zatreba, i letimo dokle god hoćemo, koliko god
daleko hoćemo.“ Slegne ramenima i dodaje: „Ili barem dok akumulator ne
prestane da održava napon.“
Opet me spopadne panika: „A dokle bi to moglo da potraje?“
Odgovara mi vragolastim osmijehom: „Crnokrilci su izašli iz proizvodnje
prije dvije godine. U najgorem slučaju, ovaj momak može da izdrži barem još
dvije.“
„Nemoj me tako plašiti“, progunđam.
Dvije godine, mislim. Za to vrijeme bismo mogli da obiđemo čitav svijet. Da
vidimo Prairiu, Tiraxes, Montfort, Ciron, zemlje koje sada predstavljaju samo
imena na karti. Sve bismo mogli da ih vidimo.
 Pusti san. Ipak imam svoju misiju, da zaštitim novi soj i izravnam račune s
jednim kraljem.
„Pa, odakle onda počinjemo?“ pita Farley.
„Neka spisak odluči. Kod tebe je, jelde?“, trudim se da ne zazvučim
uplašeno. Ako su Julianovu svesku s imenima ostavili na Tucku, onda će se ovaj
naš mali poduhvat okončati i prije nego što je počeo. Jer bez njega ne mrdam
dalje.
Kilorn odgovara umjesto nje i vadi dobro poznatu svesku iz košulje. Dobaci
mi je, a ja je uhvatim krajnje obazrivo. Još je topla od njegovog tijela. „Ćapio je
od pukovnika“, veli, dajući sve od sebe da zvuči opušteno. Ali ponos, ma koliko
skroman, prosto isijava iz njega.
„Iz njegovih odaja?“ pitam se, prisjetivši se skromnog bunkera pod
okeanom.
Međutim, Kilorn odmahuje glavom: „Ma lukav je on. Držao ju je
zaključanu u oružarnici, s ključem na onom njegovom lančiću.“
„A ti si ga...“
Uz zadovoljan osmijeh, povuče kragnu ne bi li nam otkrio zlatan lanac oko
vrata. „Možda nisam baš toliko dobar džeparoš kao ti, ali...“
Farley klima na to: „I inače smo namjeravali da je ukrademo, ali kada su
vas zatvorili morali smo da učinimo nešto na brzu ruku.“
„Je l’?“, dakle to smo platili s onih mojih nekoliko sati u ćeliji. Možeš mi
vjerovati, kazao mi je Kilorn prije nego što me je namamio u ćeliju. A sad vidim
da je to uradio zbog spiska, zbog novog soja, i zbog mene. „Svaka vam čast“,
šapnem.
Kilorn se pravi da to nije bila velika stvar, ali širok kez ipak otkriva koliko
je zapravo zadovoljan sobom.
„Da, da, al’ sad bih ga uzela natrag ako nemaš ništa protiv“, veli Farley
glasom nježnijim nego ikad ranije. Ne čeka Kilornov odgovor, već posegne kako
bi zgrabila lančić jednim brzim, glatkim pokretom. Zlato joj zasija u ruci, ali joj
odmah zatim nestane negdje u džepu. Usta joj se ovlaš trgnu, nagovještavajući
koliko joj očev lanac znači. Ne, ne, nije njegov. Barem ne istinski. Fotografija u
pukovnikovoj kabini dokaz je toga. Njena majka i sestra nosile su taj lančić koji
ona sada ne nosi, iz ko zna kog razloga.
Kad ponovo podigne glavu, ništa joj se na licu više ne miče, tu je samo njen
uobičajen namrgođen izraz. „Dakle, Munjobacačice, ko nam je najbliži polju
devet-pet?“, pita pokazavši bradom na sveščiću.
„Nećemo sletjeti u polje devet-pet“, kaže Cal, čvrsto i zapovjednički. Tu
barem moram da se složim s njim.
Iako je sve dosad šutio, Shade zastenje u svom sjedištu. Više nije blijed, već
pomalo zelenkast. Skoro da ispada smiješno - može da izdrži teleportiranje, ali
zato ga je letenje izgleda dokusurilo. „Polje devet-pet nije neka ruševina“, kaže
očajnički se trudeći da se ne ispovraća. „Zar ste već zaboravili Naercey?“
Cal polagano uzdahne i usput trlja bradu rukom. Izrasla mu je bradica, crna
sjenka preko vilice i obraza. „Ponovo ste ga asfaltirali?“
Farley mu polagano klima smješkajući se.
„I nisi mogla odmah da nam kažeš?“, ošinem je tim riječima, što joj odmah
skine samozadovoljni kez s lica. „Znaš da takvom teatralnošću ništa ne dobijaš,
Diana. Svaka nova sekunda koju protraćiš praveći se važna mogla bi da znači
smrt nekoga iz novog soja.“
„A svaka sekunda koju ti protraćiš propitujući mene, Kilorna i Shadea o
svemu bitnom i nebitnom ima istu posljedicu, Munjobacačice“, kaže primakavši
mi se. Nadvila se nada mnom, ali ne osjećam se sitno. Smirenom
samouvjerenošću koju su u mene usadili gospa Bolnost i dvor Srebrenih,
uzvraćam joj pogled nimalo uzdrmana. „Daj mi razlog da ti vjerujem, i vjerovat
ću ti.“
Laž.
Trenutak kasnije, zavrti glavom i odstupi, dajući mi prostora da dišem.
„Polje devet-pet jest bilo pretvoreno u mine“, pojašnjava nam. „I svim
znatiželjnicima koji bi ga posjetili i dalje bi izgledalo kao traka napuštenog puta.
Kilometar i po asfalta koji se još nije skroz raspao.“
Pokazuje nam druge zapuštene puteve na mapi: „I nije jedini.“
Šarolika mreža širi se mapom, skrivena po starim ruinama, ali uvijek blizu
gradića i sela. To je da budemo sigurniji, kaže, jer je osiguranje oskudno, a
Crveni iz unutrašnjosti spremniji su da zažmire na jedno oko. Sad možda malo
rjeđe, zbog uvođenja mjera, ali jesu ranije dok kralj nije riješio da im odvodi još
više djece. „Crnokrilac i zmajevac prve su letjelice koje smo ukrali, ali bit će ih
još“, dodaje ponosno.
„Ne bih ja baš bio tako siguran u to“, uzvraća Cal, ne zajedljivo već
promućurno. „Nakon što su ukradeni oni iz Delphieja, bit će mnogo teže ući i u
bazu, a kamoli u pilotsku kabinu.“
Farley se opet smješka, potpuno uvjerena u svoje teško stečene tajne: „U
Norti, možda. Ali aerodromi u Piedmontu zvrje nezaštićeni.“
„U Pidemontu?“, Cal i ja izustimo u istom trenu, iznenađeni. Saveznička
država nalazi se daleko na jugu, dalje i od Jezerozemlja. Ne bi trebalo da bude u
domašaju izvršilaca Skerletne Straže. Nije mi teško da povjerujem u
krijumčarenje iz tih krajeva, svojim očima sam vidjela one sanduke, ali direktni
upad? Čini mi se... nemogućim.
Farley izgleda ne misli tako. „Piedmontski vladari su potpuno uvjereni da
Skerletna Straža predstavlja nortanski problem. Na našu sreću, u tome se grdno
varaju. Ova naša zmija ima više od jedne glave.“
Stegnem usne da ne bi primijetili moju zabezeknutost, te zadržavam ono
malo maske na sebi. Jezerozemlje, Norta, sad i Piedmont? Ne znam da li da se
divim ili plašim organizacije dovoljno velike i strpljive da bi se uvukla ne u jednu
već u tri suverene države pod vlašću srebrenih kraljeva i kneževa.
Nije ovo odrpana šaka pristaša kako sam ih zamišljala.
Ovo je čitava mašinerija, ogromna i podmazana, u pogonu mnogo duže
nego što bi bilo ko pomislio.
U šta li sam se to uvalila?
Kako mi se misli ne bi odrazile u očima, otvorim svesku s imenima.
Julianova studija o artefaktima, začinjena imenima i mjestima svih pripadnika
novog soja u Norti, smirit će me. Uspijem li da ih regrutujem, obučim i pokažem
pukovniku da nismo Srebreni, da nas se ne treba plašiti, možda nam se ukaže
prilika da promijenimo svijet.
A Mavenu se neće ukazati prilika da pobije sve redom u moje ime. Ne želim
da nosim odgovornost za silne nove grobove.
Cal se nagne pored mene, ali oči mu nisu uperene ka stranicama. Motri mi
ruku, prste, dok prelaze po spisku. Ovlaš mi dodirne nogu koljenom, vrelim čak
i kroz iskidane hlače. I iako ništa ne kaže, razumijem šta mi poručuje. Poput
mene, i on zna da se mnogo toga krije ispod površine, mnogo toga što i ne
naslućujemo.
Budi na oprezu, govori mi svojim dodirom.
Odgovaram mu blagim gurkanjem.
Znam.
„Coraunt“, kažem naglas zaustavivši prst. „Koliko je Coraunt udaljen od
piste u polju devet-sedam?“
Farley čak i ne gleda u selo na mapi. Ne mora. „Dovoljno je blizu.“
„Šta se nalazi u Corauntu, Mare?“ pita Kilorn prilazeći mi. Gleda da se drži
na odstojanju od Cala, postavivši mene između njih poput zida.
S velikom odgovornošću izgovaram naredne riječi. Moji potezi mogli bi da
oslobode tog čovjeka. Ili ga upropaste.
„Neko po imenu Nix Marsten.“
 GLAVA DESETA

Crnokrilac je bio pukovnikova lična letjelica, korištena da se prebaci

između Norte i Jezerozemlja što je brže moguće. A nama on nije samo
prijevozno sredstvo već i riznica blaga, još pun oružja, medicinske opreme, čak
i sljedovanja hrane od prethodnog leta. Farley i Kilorn razvrstavaju zalihe na
gomile i odvajaju oružje od zavoja, dok Shade previja rame. Noga mu stoji pod
neobičnim uglom, pošto ne može da je savije u protezi, ali ne pokazuje da ga
boli. Iako je sitniji, oduvijek je bio najizdržljiviji u porodici, odmah nakon tate,
koji bol nepopustljivo trpi stegnutih zuba.
Najednom izgubim dah, koji mi ostaje zaglavljen u grlu pekući me u
plućima. Tata, mama, Gisa, momci. Pobjegavši navrat-nanos, potpuno sam
zaboravila na njih. Isto kao kad sam postala Mareena, kada su mi kralj Tiberias
i kraljica Elara oduzeli moje dronjke i obukli me u svilu. Nekoliko sati je prošlo
prije nego što sam se sjetila roditelja, što ostadoše kod kuće čekajući kćerku koja
im se neće vratiti. A sad sam ih opet ostavila da čekaju. Mogli bi da upadnu u
nevolje zbog mojih djela, izloženi pukovnikovom gnjevu. Opsujem hvatajući se
za glavu. Kako sam samo mogla da ih zaboravim? Pa tek što su mi se vratili. Kako
sam mogla ovako da ih ostavim?
„Mare?“, Cal promrmlja u pola glasa, gledajući da ne skrene pažnju na
mene. Ostali ne moraju da me vide ovako namučenu dok prekorijevam sebe
svakim novim dahom.
Sebična si, Mare Barrow. Sebična glupača.
Potmulo zujanje motora, ranije moja spora ali postojana utjeha, sada mi
prerasta u teret. Udara me kao što talasi udaraju o plažu na Tucku, okružuje me,
preplavljuje i davi. Načas bih mu dopustila da me cijelu prožme. I onda ne bih
više ništa osjećala, ničeg ne bi bilo osim iskri. Ni bola, ni sjećanja, samo napon.
Nečija ruka na mom potiljku sažeže dio te moje napetosti šireći mi preko
kože toplotu naspram ovog leda u meni. Palac lagano kruži pronašavši napeto
čvorište za koje nisam ni znala da postoji. Odmah mi je bolje.
 „Moraš da se smiriš“, kaže Cal, ovoga puta zvučeći mnogo bliže. Krajičkom
oka vidim da se nagnuo pokraj mene gotovo mi dodirujući uho usnama.
„Letjelice su ti malko osjetljive na munje i oluje.“
„Razumijem.“ Jedva izgovorim tu riječ. „Važi.“
Ne pomjera ruku, već je zadrži na meni. „Udahni na nos, izdahni na usta“,
pomaže mi tihim, umirujućim glasom, kao da se obraća preplašenoj životinji.
Što nije daleko od istine.
Osjećam se kao dijete, ali ipak prihvaćam savjet. Sa svakim novim dahom
ispuštam pokoju misao iz sebe, svaku goru od prethodne. Zaboravila si ih.
Udahnem. Pobila si ljude. Izdahnem. Dopustila si da drugi umru. Udahnem.
Ostala si sama. Izdahnem.
Ova posljednje nije tačna. Cal je dokaz, kao što su i Kilorn, Shade i Farley.
Ali ne mogu odagnati osjećaj da, iako oni stoje uz mene, pokraj mene nema
nikoga. Čak i uz čitavu vojsku iza sebe, opet sam sama.
Možda novi soj to promijeni. Svakako moram to da saznam.
Polako se uspravim i Cal povuče ruku za mnom. Odmakne se nakon par
dugih trenutaka, uvjerivši se da mi više nije potreban. Najednom mi je na vratu
hladno bez njegove toplote, ali odveć sam gorda da bih mu to dala do znanja.
Stoga skrenem pogled napolje, ka oblacima koji lebde pokraj nas, ka zalazećem
suncu i okeanu ispod nas. Pjenušavi valovi šire se oko dugačkog niza ostrva
povezanih pješčanim sprudom, močvarom ili oronulim mostom. Pokoje
ribarsko seoce i svjetionik mogu se vidjeti tu i tamo po arhipelagu, naoko
bezopasni, ali ipak stegnem pesnice. U svakom od njih mogla bi da bude i neka
osmatračnica. Mogli bi da nas vide.
Najveće ostrvo ima luku punu brodova, mornaričkih, sudeći po veličini i
srebreno-plavim prugama koje im krase trupove.
„Pretpostavljam da znaš šta radiš?“, pitam Cala ne skidajući pogled s ostrva.
Ko zna koliko Srebrenih ima tamo dolje, Srebrenih koji nas traže? A luka, krcata
brodovljem, mogla bi svašta da krije u sebi. Ili svakoga. Mavena, naprimjer.
Međutim, Cal time izgleda nije opterećen. Samo češka izrasle čekinje,
grebuckajući se prstima po gruboj koži. „To su ostrva Bahrn, nema razloga za
brigu. Ali tvrđava Patriot, s druge strane....“, kaže pokazujući ka sjeverozapadu.
Uspijem da nazrem obalu kontinenta, maglovitu na zlatnom suncu. „Držat ću
se podalje od njihovih senzora koliko god budem mogao.“
„A kad ne budeš mogao?“, Kilorn se najednom nadvio nad nama, nalakćen
na naslon mog sjedišta. Pogled mu leti tamo-amo, malo na Cala, malo na ostrvo
ispod nas. „Misliš da možeš da ih izbjegneš?“
Calovo lice je smireno i samouvjereno: „Znam da mogu.“
Moram da sakrijem osmijeh rukavom, znajući da bih njime ražestila
Kilorna. Iako prije današnjeg dana nikada nisam letjela s Calom, vidjela sam ga
u akciji na motoru. A ako je u letenju upola dobar kao u voženju one smrtonosne
mašine na dva točka, onda smo u sposobnim rukama.
„Ali neću morati“, nastavlja, zadovoljan Kilornovom šutnjom. „Svaka
letjelica ima svoju pozivnu oznaku kako bi u uporištima znali koja ptica kuda
leti. Kad budemo u dometu, poslat ću im neku staru, a ako budemo imali sreće
nikom neće pasti na pamet da provjerava.“
„Da nije to kockanje?“, gunđa Kilorn, pokušavajući da pronađe rupu u
Calovom planu. No ribar ipak završava žalosno nadjačan.
„Uvijek upali“, nadovezuje se Farley s poda. „Tako se i pukovnik uvijek
provuče kad ne može da proleti između senzora.“
„A valjda nam je od pomoći i to što niko ne bi očekivao da pobunjenici
umiju da lete“, dodajem u pokušaju da ublažim Kilornovo poniženje. „Ne bi
tražili kradene letjelice po nebu.“
Na moje iznenađenje, Cal se naglo ukoči. Hitro ustane sa sjedišta, u
munjevitom pokretu, ostavljajući stolicu da se vrti za njim. „Instrumenti su spori
kao puževi“, mrmlja u zbrzanom objašnjenju. Laž, i to loša, sudeći po njegovom
natmurenom izrazu lica.
„Cale?“, doviknem, ali se ne okreće. Uopće ne obraća pažnju na mene, već
se odvuče u zadnji dio letjelice. Ostali ga posmatraju sumnjičavo, i dalje zazirući
od njega.
Jedino mi ostaje da zbunjeno zurim za njim. I šta sad?
Prepuštam ga njegovim mislima i prilazim Shadeu i dalje opruženom na
podu. Noga mu izgleda bolje nego što bi se dalo očekivati, učvršćena dobro
stegnutom protezom, ali i dalje mu je potrebna povijena metalna štaka. Ipak je
primio dva metka u Naerceyju, a nemamo iscjelitelje kože da ga srede jednim
dodirom.
„Treba ti nešto?“, pitam ga.
„Ne bih odbio malo vode“, kaže čangrizavo, „i večericu.“
Sretna što barem nešto mogu da mu učinim, uzmem čuturicu i dva
zatvorena paketića hrane iz Farlieynih zaliha. Očekujem da digne graju o
raspodjeli i čuvanju hrane, ali gotovo me i ne pogleda. Zauzela je moje mjesto u
pilotskoj kabini odakle pilji kroz prozor, omeđena svijetom koji prolijeće ispod
nas. Kilorn se vrzma pored nje, ali neće ni da dirne Calovo sjedište. Ne želi da ga
princ prekori, te gleda da drži ruke podalje od upravljačke table. Podsjeća me na
dijete okruženo srčom koju bi rado taknulo, a zna da ne smije.
Zamalo uzmem i treće pakovanje hrane jer Cal nije uopće jeo otkad ga je
pukovnik utamničio, ali zaustavim ruku pri samo jednom pogledu ka pozadini
letjelice. Cal stoji sam, čačka oko otvorene table i pravi se da popravlja nešto što
nije pokvareno. Potom hitro navuče na sebe jednu od uniformi iz letjelice, crno-
srebreno pilotsko odijelo. Iskidana odjeća koju je nosio na vlastitom pogubljenju
u areni završava mu pod nogama. Sad više liči na sebe, na princa vatre, rođenog
ratnika. Da nije jasno vidljivih zidova crnokrilca, još bih pomislila da smo u
palači i da poigravamo jedno oko drugog kao moljci oko svijeće. Preko srca mu
je izvezen neki znak, crno-crveni amblem sa po dva srebrena krila sa strane. Čak
i s ovolikog rastojanja prepoznajem crne šiljke izvijene u obliku plamena.
Ognjena kruna. Pripadala je njegovom ocu, djedu, njegovo je nasljedstvo.
Međutim, oduzeta mu je na najgori mogući način, plaćena očevom krvlju i
bratovom dušom. A ma koliko mrzila kralja, prijestolje, i sve što ona predstavlja,
ipak mi je žao Cala. Izgubio je sve – čitav život, bez obzira na to što je taj život
bio pogrešan.
Cal osjeti moj pogled, te digne glavu s posla zaustavivši se na tren. A onda
mu ruka odluta ka amblemu i pređe po obrisima njegovog ukradenog
kraljevstva. Jednim oštrim pokretom, pred kojim se trgnem, iščupa ga sa odjela
i baci. U očima mu zatreperi gnjev, duboko ispod mirne spoljašnjosti. Iako
pokušava da ga prikrije, bijes kipi na površinu, plamteći kroz pukotine njegove
sada već oslabljene maske. Ostavljam ga da prčka, svjesna da ga mehanizam
letjelice može smiriti bolje nego bilo šta što bih ja mogla da mu kažem.
 Shade se pomjeri da bih mogla da sjednem kraj njega, pa se srozam bez
imalo prefinjenosti. Muk nas je obavio poput crnog oblaka dok jedno drugome
dodajemo čuturicu, dijeleći krajnje neuobičajenu večeru na podu dvaput
kradenog crnokrilca.
„Postupili smo kako treba, jelde?“, šapnem mu, nadajući se nekoj vrsti
oprosta. Iako je samo godinu dana stariji, oduvijek sam se oslanjala na Shadeove
savjete.
Na moje olakšanje, klima mi glavom. „Bilo je pitanje vremena kad bi i mene
strpali s tobom. Pukovnik ne zna šta će s ljudima poput nas. Plašimo ga.“
„Ne samo njega“, odgovaram smrknuto, prisjećajući se skrenutih pogleda i
došaptavanja svih na koje sam dosad naišla. Čak i u Sunčevim Dvorima, gdje
sam bila okružena nevjerojatnim sposobnostima, bila sam drugačija. A na
Tucku sam bila Munjobacačica. Poštovana, priznata i zastrašujuća. „Barem su
ostali normalni.“
„Misliš na mamu i tatu?“
Klimnem, trgnuvši se pri spomenu njih dvoje. „I Gisa također, i momci.
Pravi su Crveni, pa im ne mogu, to jest neće ništa uraditi“, to više zvuči kao
pitanje.
Shade zamišljeno uzima zalogaj sljedovanja, neke sipke, suhe štanglice od
žitarica. Mrve se svuda po njemu. „Da su nam pomogli, e tad bi već bilo
drugačije. Ali nisu uopće znali za naše bjekstvo, pa se ne bih brinuo. Način na
koji smo otišli“, dah mu je isprekidan, kao i moj, „bolji je za njih. Tata bi nam
inače pomogao, a i mama. Barem su Bree i Tramy dovoljno odani našem cilju
da se spase bilo kakvih sumnji. Da ne spominjem da nijedan nije dovoljno bistar
da izvede nešto slično ovome.“ Zastane, zamišljen. „Sumnjam da bi čak i
Jezerozemci strpali stariju ženu, bogalja i malu Gisu u zatvor.“
„Dobro onda“, kažem, pošto mi je koliko-toliko laknulo. Osjetivši se bolje,
obrišem mu pahuljice s majice.
„Ne sviđa mi se kad kažeš normalni“, dodaje uhvativši me oko zgloba. Glas
mu je najednom dubok: „Nama ništa ne fali. Jesmo drugačiji, ali nismo zbog tog
gori, a svakako ni bolji.“
 Ma, mi smo ti sve samo ne normalni, najradije bih mu rekla, ali Shadove
ozbiljne riječi ubijaju tu želju u meni. „U pravu si, Shade“, kažem klimajući mu
u nadi da me neće prozreti. „Po običaju.“
Nasmije se, te završava večeru jednim ogromnim zalogajem. „To da mi daš
napismeno!“, nasmiješi se i pusti me. Njegov osmijeh mi je toliko poznat da mi
probudi staru bol. Navučem usiljen osmijeh, zbog njega, ali Cal ga obriše svojim
teškim koracima.
Prođe pokraj nas, vješto prekoračivši Shadeovu ispruženu nogu, ne
skidajući pogled s pilotske kabine. „Uskoro ćemo biti u dometu“, kaže nikome
posebno, ali nas sve diže na noge.
Kilorn brže-bolje napusti kabinu poput otjeranog dječačića. Cal uopće ne
obraća pažnju na njega. Fokusirao se na letjelicu i ni na šta drugo. Prepreke pred
nama barem zasad preuzimaju prevagu nad njihovim suparništvom.
„Ja bih se vezao na vašem mjestu“, Cal nam dobaci preko ramena, te uhvati
moj pogled spuštajući se u sjedište. Zakopča pojaseve rasijano, ali precizno,
zatvarajući svaki hitrim, čvrstim potezima. Farley čini isto odmah do njega,
šutke preuzevši moje mjesto. Nije da mi smeta. Strašno je gledati kako letjelica
polijeće, pa ne smijem ni da mislim kako izgleda slijetanje.
Shade jest ponosan, ali nije glupav, te mi dozvoljava da mu pomognem da
ustane. Kilorn ga uhvati s druge strane, pa ga zajedno nabrzinu pridignemo.
Pošto se uspravio, Shade lakše može da se pomjera, te se vezuje u sjedištu držeći
štaku pod rukom. Sjedam pokraj njega, a Kilorn mi se spusti s druge strane. Moj
se drug ovoga puta čvrsto veže, pa se u iščekivanju onoga što slijedi hvata za
remenje.
I ja vezujem svoje pojaseve, osjećajući se neobično sigurno kad ih
pritegnem oko sebe. Upravo si vezala sebe za neku leteću gvožđuriju. Istina, ali
barem mi život narednih minuta zavisi isključivo od pilota. Ja sam tu samo
običan putnik.
Cal je u pilotskoj kabini zauzet oko desetak prekidača i poluga dok
priprema letjelicu za ono što nas očekuje. Škilji kako bi zaštitio oči od jarke
svjetlosti zalazećeg sunca. Njegovi obrisi zbog toga izgledaju kao da su u vatri,
obasjani crvenonarandžastim jezičcima koji bi lako mogli da budu i njegov lični
plamen. Prisjetim se Naerceyja, Zdjele Kostiju, čak i naših vježbanja, kad Cal nije
bio princ već paklena buktinja. Tada sam bila zapanjena, iznenađujući se svaki
put kad bi otkrio svoju surovu stranu, ali sad više nisam. Neću nikada zaboraviti
šta mu bukti pod kožom, gnjev koji to potpiruje, kao ni žestinu i jednog i drugog.
Svako može svakoga da izda, pa ni Cal nije izuzetak.
Od nečijeg dodira na uhu poskočim u sjedištu, trgnuvši se pod remenjem.
Okrenuvši se, vidim Kilornovu ruku u zraku i njegovo lice iskrivljeno u
šeretskom osmijehu.
„Još su ti tu“, kaže pokazujući moju glavu.
Da, Kilorne, uši su mi još uvijek tu, dođe mi da mu uzvratim. Ali onda
shvaćam o čemu priča. O četiri kamenčića – ružičastom, crvenom, zagasito
ljubičastom i zelenom – mojim minđušicama. Prva tri su mi od braće, polovine
od tri para koja sam podijelila s Gisom. Oproštajni pokloni, dati kada ih je vojska
regrutirala, te su morali da napuste porodicu, možda i zauvijek. Posljednji je od
Kilorna, poklonjen u odsudnom trenu, prije nego što će Skerletna Straža napasti
Archeon, prije izdaje koja nas još uvijek opsjeda. Te su minđuše prošle sve sa
mnom, od Breejeve regrutacije do Mavenove podmukle prevare, te svaki
kamenčić nosi teške uspomene.
Kilornov se pogled zadrži na zelenoj minđuši čija se boja podudara s
njegovim očima. Sam prizor ga je smekšao, te nestaje one oštrine koju je razvio
posljednjih mjeseci.
„Naravno“, odgovaram, „bit će sa mnom do groba.“
„Hajde da ne pričamo o grobovima, pogotovo ne u datim okolnostima“,
promrmlja Kilorn prije nego što će ponovo pregledati svoje pojaseve.
Iz ovog ugla mogu bolje da mu vidim modrice po licu. Šljiva preko oka od
pukovnika, i pomodrjeli obraz od mene. „Izvinjavam se za to“, kažem,
izvinjavajući se i za svoje riječi i za ozljedu.
„Znala si i goru da mi ostaviš“, našali se Kilorn nasmiješeno. Nije da nije u
pravu.
Neprijatno, škripavo krčanje radioveza naruši naš mir. Okrenuvši se, vidim
Cala kako se naginje, jednom rukom pomjera neki instrument, a drugom hvata
radio mikrofon.
 „Kontrolo leta tvrđave Patriot, ovdje CK jedan osam povlaka sedam dva.
Mjesto polijetanja Delphie, odredište tvrđava Lencasser.“
Njegov smiren, ravnomjeran glas odjekne letjelicom. Ništa u njegovom
tonu ne zvuči pogrešno, pa čak ni zanimljivo. Nadajmo se da će se oni iz tvrđave
Patriot složiti sa mnom. Još dvaput ponavlja poziv, zvučeći čak kao da mu je
pomalo i dosadno. Ali svi su mu živci napeti dok zabrinuto grize usnu u
iščekivanju odgovora.
Imam utisak da su se sekunde otegle u sate dok osluškujemo i ne čujemo
ništa osim šuštanja na vezama s druge strane. Kilorn pored mene priteže
pojaseve, spremajući se za najgore. Šutke i ja činim isto.
Kada radio zakrči, najavljujući odgovor, uhvatim se za rub sjedišta. Možda
vjerujem Calovim letačkim sposobnostima, ali to ne znači da želim da budu
stavljene na probu u bježanju od neprijateljske eskadrile.
„Prijem, CK jedan osam povlaka sedam dva“, ozbiljan zapovjednički glas
najzad odgovori. „Sljedeće javljanje u Cancordi. Prijem?“
Cal polagano izdahne, te mu se licem nehotice raširi osmijeh. „Prijem,
kontrolo tvrđave Patriot.“
Međutim, ne stignem ni da se opustim kad radio ponovo zakrči, te se i Calu
steže vilica. Ruke mu odlutaju ka instrumentu za upravljanje koji fokusirano
steže prstima. Sam taj potez sve nas preplaši, čak i Farley. Sjedeći do njega,
posmatra ga razrogačenih očiju i otvorenih usta, kao da predosjeća okus riječi
koje slijede. Shade čini isto, piljeći u radio na tabli dok privija štaku uz sebe.
„Nevrijeme nad Lencasserom, budite na oprezu“, poručuje glas nakon
preduge pauze tokom koje nam srca zamalo nisu iskočila. Zvuči revnosno, ali
istovremeno i zamoreno i potpuno nezainteresirano za nas. „Prijem?“
Cal konačno spusti glavu, napola žmireći od olakšanja. Jedva obuzdavam
sebe da i sama ne učinim isto. „Prijem!“, ponovi preko radija. Krčanje na vezama
se gasi uz jedno prijatno škljoc, najavljujući kraj razgovora. To je to. Nismo im
sumnjivi.
Niko ne progovara prije Cala, koji se osvrće ka nama s vragolastim
osmijehom. „Prosto ko pasulj“, kaže, prije nego što će pažljivo obrisati blago
orošeno čelo.
 Moram da se nasmijem tom prizoru – ognjenom princu koji se preznojio.
Cal mi, čini mi se, ne zamjera. Štaviše, još se smješka, prije nego što će se vratiti
upravljačkoj tabli. Čak se i Farley pojavi tračak osmijeha na licu, a Kilorn vrti
glavom i konačno mi pusti ruku.
„Bravo, Vaše visočanstvo“, veli Shade, ali iako Kilorn to zvanje koristi u
pogrdnom smislu, iz usta moga brata ono izlazi s mnogo poštovanja.
Valjda se zato princ i smješka i odmahuje glavom: „Samo Cal, zovem se
Cal.“
Kilorn grleno frkne na to, ali tako da samo ja čujem, te mu zarijem lakat u
rebra: „Bi l’ bi crko da budeš malo kulturniji?“
Izvije se kako bi izbjegao još jednu modricu. „Pa, svakako ne bih riskirao“,
šapne mi. A onda kaže Calu, glasnije: „Pretpostavljam da se nećemo javljati
Cancordi, jelde, Vaše visočanstvo?“
Ovoga puta mu zarijem petu u stopalo i bivam nagrađena jednim
uhougodnim jaukom.
Dvadeset minuta kasnije sunce je zašlo, a mi smo se udaljili od Zaton Luke
i čatrlja Novog Grada i sve se više i više spuštamo. Farley se već jedva drži svog
sjedišta, malo-malo izvija vrat ne bi li osmotrila sve što može. Sad je ispod nas
samo drveće, širi se u ogromnu šumu koja zauzima gotovo cijelu sjevernu Nortu.
Gotovo mi liči na moj dom, kao da nas Sojenica čeka iza narednog brda. Ali dom
je na zapadu, više od sto pedeset kilometara daleko. Ovdašnje rijeke su mi
nepoznate, putevi strani, i pritom mi nijedno selo ugniježdeno pokraj vodenih
tokova nije znano. Nix Marsten od novog soja živi u jednom od njih, ne znajući
ni šta je, ni u kakvoj je nevolji. Ako je još živ.
Trebalo bi da me brinu zamke. Ali nemam snage za to. Jedino što me gura
naprijed jest pomisao na pronalaženje drugih pripadnika novog soja. Ne samo
zbog našeg cilja nego i zbog mene same, da dokažem da nisam jedina s ovom
mutacijom koju dijelim jedino s bratom.
Moje vjerovanje Mavenu bilo je pogrešno, ali moje vjerovanje Julianu
Jacosu nije. Poznajem ga bolje od većine ljudi, isto kao i Cal. Poput mene, i on
zna da je spisak imena vjerodostojan, a drugi ako se i ne slažu s nama ničim to
ne pokazuju. Jer čini mi se da i oni žele da vjeruju u njega. Spisak im daje nadu
u oružje, u priliku, u način da dobijemo rat. Spisak svima nama predstavlja sidro,
dajući nam nešto za šta možemo da se uhvatimo.
Pošto se letjelica nagnula ka šumi, fokusiram se na mapu u ruci kako bih
nečim okupirala misli, ali ipak osjećam kamen u stomaku.
„Da čovjek ne povjeruje“, mrmlja Cal zureći kroz prozor u nešto što
pretpostavljam da je nekadašnja ruina pretvorena u pistu. Pomjeri još jedan
prekidač i ploče ispod mojih stopala se zadrmusaju, na šta neko zujanje prostruji
čitavim trupom letjelice. „Spremite se za prizemljenje!“
„Šta pod tim tačno podrazumijevaš?“ pitam stisnutih zuba, pa se okrenem
i kroz prozor ne vidim više nebo već vrhove krošnji.
Čitava letjelica se zatrese prije nego što Cal uspije bilo šta da učini, i
udarimo o nešto čvrsto. Poskočimo u sjedištima stežući pojaseve prstima u
trenutku kada nas silina udara sve redom zaljulja. Shadeu izleti štaka iz ruke i
tresne o naslon Farleyne stolice. Ona izgleda nije ništa primijetila, već se samo
drži pobijeljelim prstima za rukohvat sjedišta. A oči su joj razrogačene, otvorene
i ne trepću.
„Spustili smo se“, izusti nekako, gotovo nečujno od zaglušujuće tutnjave
motora.
Noć se tiho spušta nad nazovi ruine, narušena pojem udaljenih ptica i
potmulim zujanjem letjelice. Motori joj se sve sporije i sporije obrću, gaseći se
nakon tog našeg putovanja na sjever. Zapanjujući plavičast odsjaj ispod oba krila
kopni, sve dok na kraju svjetlo ne dopire jedino iz same letjelice i od zvijezda
iznad nas.
Ušutjevši se, sjedimo i čekamo u nadi da je naše prizemljenje prošlo
neopaženo.
Miriše mi na jesen budući da se u zraku osjeti sasušeno lišće i vlaga
udaljenih kiša, te duboko udahnem pri dnu rampe. Tišina je isprekidana jedino
Kilornovim hrkanjem negdje u daljini, jer je riješio da uhvati koji trenutak
prijeko potrebnog sna. Farley je već nestala s pištoljem u ruci, da izvidi ostatak
skrivene piste. Povela je Shadea sa sobom, za svaki slučaj. Prvi put posljednjih
sedmica, možda čak i mjeseci, nisam pod stražom ili pod prismotrom. Opet sam
samo svoja.
To, dakako, ne potraje dugo.
 Cal se spusti niz rampu s puškom preko ramena i pištoljem za pojasom, i s
nekim zavežljajem u ruci. Uz crnu kosu i taman kombinezon kao da je sav
sazdan od sjenki, što će sigurno da upotrijebi u svoju korist.
„A kuda si ti to krenuo?“, pitam, hitro ga uhvativši za ruku. U sekundi bi
mogao da se otrgne, ali ne čini to.
„Ne brini, nisam vam mnogo uzeo“, kaže pokazujući zavežljaj. „Ionako
mogu usput da ukradem sve što mi zatreba.“
„Ti? Da ukradeš?“, frknem pri pomisli na princa, i to jednog nimalo
prefinjenog, kako radi nešto tako. „U najboljem slučaju bi ostao bez prstiju. A u
najgorem bez glave.“
Slegne ramenima praveći se da nije zabrinut: „A tebe je kao briga?“
„Jest“, kažem mu tiho. Trudim se da prikrijem bol u glasu. „Potreban si
nam, znaš i sam.“
Trzne mu se ugao usana, ali ne u osmijeh: „A mene je kao briga?“
Najradije bih ga urazumila batinama, ali Cal ipak nije Kilorn. Primio bi
moju pesnicu s osmijehom, i put pod noge. Princa valja nagovoriti, uvjeriti.
Obrlatiti.
„Sam si rekao da je svaki pripadnik novog soja kojeg spasimo udar na
Mavena. To i dalje važi, zar ne?“
Ne slaže se, ali se i ne prepire. Barem je spreman da me sasluša.
„Znaš šta ja sve mogu i šta Shade može. A Nix je možda i jači, bolji, od
oboje. Je li tako?“
Opet šutnja.
„Znam da želiš da ga vidiš mrtvog.“
Uprkos mraku, čudan sjaj zaiskri u Calovim očima.
„I ja želim isto“, kažem mu. „Želim da mu zavrnem šiju. Želim da vidim
kako krvari zbog svega što je uradio, zbog svake osobe koju je ubio.“ Strašno mi
prija da to naglas izgovorim, da priznam šta me najviše plaši, i to jedinoj osobi
koja me razumije. Želim da ga povrijedim na najgori mogući način. Želim da
mu kosti zacvokoću od mojih munja, sve dok više ne bude mogao ni da vrišti.
Želim da uništim čudovište u koje se Maven pretvorio.
 Ali dok razmišljam kako bih ga ubila, jedan dio uma odluta mi ka momku
kakav sam vjerovala da on jest. Stalno ponavljam sebi da taj momak nije
postojao. Maven kakvog sam znala i do kojeg mi je bilo stalo bio je samo privid,
osmišljen isključivo za mene. Elara je izokrenula sina u osobu koju bih zavoljela,
i taj je posao odlično uradila. Ali ta osoba, koja nikada nije postojala, i dalje me
na neki način proganja, gore od svih ostalih mojih aveti.
„On nam je sad van domašaja“, kažem Calu. „Damo li se sad na njega, oboje
će nas pokopati. Znaš i sam.“
Ranije vojskovođa, a još uvijek sjajan ratnik, Cal se razumije u borbu. I
uprkos razjarenosti, uprkos činjenici da svakim atomom svoga bića vapi za
osvetom, zna da ovo nije bitka koju može da dobije. Barem ne zasad.
„Ja ti nisam dio te vaše revolucije“, šapne mi glasom gotovo nečujnim u
noći. „Nisam dio Skerletne Straže. Nisam dio ovoga.“
Gotovo očekujem da ozlojeđeno lupi nogom o tlo.
„Nego šta si, Cale?“
Otvori usta, očekujući da odgovor izleti iz njega. Ali to se ne dešava.
Shvaćam njegovu zbunjenost, makar mi se i ne sviđala. Cal je odgojen da
bude sve protiv čega se ja borim. Ne zna kako da bude nešto drugo, čak ni sada,
pokraj Crvenih, dok ga njegovi progone nakon što ga je vlastiti rod izdao.
Nakon jednog podužeg mučnog trenutka, okrene se i vrati se u letjelicu.
Odbaci ustranu zavežljaj, oružje i svoju riješenost. Odahnem, pošto mi je
laknulo zbog njegove odluke. Ostat će.
Ali koliko dugo, nemam predstavu.
 GLAVA JEDANAESTA

Sudeći po mapi, Coraunt se nalazi na šest kilometara sjeverozapadno,

smješten na mjestu gdje se rijeka Regent spaja s dugačkim Lučkim putem. Na
prvi pogled ništa više do trgovačka ispostava, i jedno od posljednjih sela prije
nego što će Lučki put skrenuti ka unutrašnjosti krivudajući oko poplavljenih,
neprohodnih ritova na svom putu ka sjevernoj granici. Od četiri velike
saobraćajnice Norte, Lučki put je najprometniji jer spaja Delphie, Archeon i
Zaton Luku. Time je za nas i najopasniji, čak i tu na sjeveru. Ko zna koliko bi
Srebernih, što vojnika što običnih ljudi, moglo da prođe njime – a čak i ako nisu
u lovu na nas nema Srebrenog u čitavom kraljevstvu koji ne bi prepoznao Cala.
Većina bi pokušala da ga uhapsi, a neki bi zasigurno pokušali da ga ubiju na licu
mjesta.
Što bi im možda i pošlo za rukom, kažem sebi. Ta bi spoznaja trebalo da me
preplaši, ali osjećam se još življom. Maven, Elara, Evangeline i Ptolemus Samos
– svi su ranjivi uprkos svojim moćima i sposobnostima. Mogu biti poraženi.
Samo nam treba odgovarajuće oružje.
Ta mi misao pomaže da odagnam bol koji me muči već par dana. Rame me
više ne boli toliko, a u tišini šume primjećujem da mi je oslabila i zvonjava u
glavi. Još koji dan i više se uopće neću sjećati vriska avetinje. Čak me ni zglavci,
nagnječeni u sudaru s Kilornovim jagodičnim kostima, više ne bole toliko.
Shade skače između drveća, pojavljujući nam se i nestajući s vidika poput
sjaja zvijezda među oblacima. Drži se blizu, gledajući da nam ostane pred očima,
i pritom pažljivo odmjerava svoje teleportacije. Par puta došapne, ukazujući
nam na krivine u šumskom puteljku ili na neku skrivenu jarugu, uglavnom zbog
Cala. Dok smo Kilorn, Shade i ja odrasli po šumama, on je odrastao po palačama
i kasarnama. Ništa ga nije pripremilo za bazanje po šumi usred noći, što je jasno
po glasnom pucketanju grana i povremenom posrtanju. Navikao je da prokrči
sebi put vatrom i da se probije kroz prepreke i neprijateljske redove čistom
snagom i ničim drugim.
Kilornu bijesnu zubi u oštrom osmijehu svaki put kad se princ spotakne.
 „Samo oprezno“, kaže povlačeći Cala od neke kamenčine skrivene u
mraku. Cal se bez po muke otrgne ribarevom stisku, ali na svu sreću ne čini ništa
više od toga. Sve dok ne stignemo do potoka.
Granje drveća nadvija se s obje strane, te im se lišće dodiruje nad vodom.
Zvijezde trepere kroz krošnje, osvjetljavajući potok koji krivuda kroz šumu prije
nego što će se spojiti s Regentom. Uzan je, ali mogao bi da bude dubok. No
barem nisu brzaci.
Kilornu je vjerojatno mnogo prijatnije na vodi nego na kopnu, te okretno
skakuće kroz plićak. Baci jedan kamenčić nasred potoka, te osluškuje bućkanje
kamena u vodi. „Metar i po, možda dva“, kaže tren kasnije. Upućeno nekome
iza mene. „Da ti napravimo splav?“, dodaje cereći se.
Prvi put sam preplivala Veliku Rijeku, više od tri puta dublju i deset puta
širu, kad sam imala četrnaest godina. Pa mi ne smeta da se bacim u potok i
uronim glavu u tamnu, hladnu vodu. Ovoliko blizu okeana, ima blag okus soli.
Kilorn me bespogovorno prati i prelazi potok dobro uvježbanim zamasima
u svega nekoliko sekundi. Iznenađuje me što se nije malo pravio važan, pa da
napravi koji okret u vodi ili zadrži dah barem nekoliko minuta. Stigavši na
suprotnu obalu, shvaćam i zašto.
Shade i Farley su se nasadili na drugom kraju i gledaju vodu pod sobom.
Lica im se trzaju, pokušavaju da potisnu podrugljive osmijehe dok gledaju
princa u plićaku. Potok se blago lomi oko Calovih članaka, nježno poput
majčinskog dodira, ali lice mu je ipak problijedjelo na mjesečini. Brže-bolje
prekršta ruke kako bi prikrio da se tresu.
„Cale?“, pitam, gledajući da ne budem preglasna. „Šta nije uredu?“
Već naslonjen na neko stablo, Kilorn frkće u mraku. Povlači rajsferšlus na
jakni da bi uvježbanim pokretima iscijedio natopljenu tkaninu. „Ma, daj, Calore,
umiješ da upravljaš letjelicom, a ne umiješ da plivaš?“, kaže.
„Umijem ja da plivam“, uzvrati mu Cal ljutito. Još jednom korakne u rijeku,
sada već u vodi do koljena. „Ali ne volim.“
Pa kako bi i volio? Cal je ognjeni, upravlja vatrom, te ga ništa ne može
oslabiti kao voda. Ona ga čini bespomoćnim, nemoćnim, a učili su ga da to mrzi,
da se baš toga plaši i da se protiv toga bori. Sjećam se kako je zamalo umro u
areni. Kada ga je gospodar Osanos zarobio okruživši ga lebdećim prstenom
vode, koji čak ni on nije mogao da sažeže. Mora da se osjećao kao da je u
kovčegu, u vodenom grobu.
Pitam se da se nije i on toga sjetio, pa mu miran potok liči na uzburkan,
beskrajni okean.
Prvi nagon mi kaže da otplivam nazad i da mu sa svoje dvije ruke
pomognem da pređe na drugu stranu, ali Kilorn bi crkao od smijeha, što čak ni
Cal ne bi mogao da podnese. A posljednje što nam sada treba jeste čarka usred
šume.
„Udahni duboko, Cale.“ Kad podigne glavu i pogledi nam se spoje nad
rijekom, blago mu klimnem u znak podrške. Pa na usta izdahni. Ponavljam onaj
njegov savjet, ali ipak mu pomaže.
Još jednom korakne naprijed, pa onda i drugi i treći put. Grudi mu se
nadimaju pri svakom umirujućem udahu. A onda zapliva, prskajući kroz vodu
poput ogromnog kučeta. Kilorn se trese od prigušenog smijanja, poklopivši usta
rukom. Zafrljačim par kamenčića na njega. Time sam ga ušutkala taman
dovoljno dugo da Cal dopre do plićaka i izjuri iz vode. Malo pare mu se odiže s
kože uzavrele od sramote.
„Brrrrrr“, mrmlja vrteći glavom kako ne bi morao da nas pogleda. Crna
kosa mu se zalijepila uz srebreno, zajapureno lice. Bez razmišljanja mu je
sklonim i poravnam da izgleda pristojnije. Sve vrijeme gleda pravo u mene,
ugodno iznenađen mojim potezom.
I onda je ponovo došao red na mene da se zacrvenim. Rekli smo da nema
odvlačenja pažnje.
„Nemojte mi reći da se i vi bojite vode?“, Kilorn dovikne na drugu stranu
potoka, preglasno i pregrubo. Farley se samo nasmije umjesto odgovora, te se
hvata za zglob moga brata. Sekundu kasnije, stoje pokraj nas, suhi i nasmiješeni.
Skočili su. Pa naravno.
Shade nam se podsmjehne, i usput mi cijedi mokar konjski rep.
„Glupanderi“, kaže nam dobroćudno.
Da mu nije te štake, sad bih ga gurnula u potok.
 Kosa mi se gotovo već i osušila kad stignemo do uzvišice iznad Coraunta.
Oblaci su se nagomilali, sakrivajući mjesec i zvijezde, ali dovoljno vidimo i od
svjetla koja se šire iz sela. S ove tačke, Coraunt liči na Sojenicu, podignut na ušću
rijeke Regent, tačno na raskrsnici puteva. Jedan od njih, uredno asfaltiran i blago
uzdignut nad slatinom, očito je Lučki put. Drugi se pruža s istoka na zapad i
prelazi u drum od utabane zemlje negdje izvan sela. Osmatračka kula na obali
rijeke uzdiže se ka nebu s vrhom osvijetljenim svjetioničkim svjetlom koje se
okreće. Ustuknem kad pređe iznad nas.
„Misliš da je tamo negdje dolje?“, upita Kilorn, misleći na Nixa. Osmatra
nekoliko prizemljuša šćućurenih u sjenci osmatračnice.
„Nix Alarsten. Živ. Muško. Rođen 20. 12. 271. u Corauntu, na močvarnoj
obali, pokrajina Regent, Norta. Trenutno prebivalište: isto kao mjesto rođenja.
Jedino to piše na spisku“, ponavljam po sjećanju dok mi se riječi pojavljuju u
glavi. Izostavim posljednji dio, koji mi je najviše ostao urezan u pamćenje. Tip
krvi: neodređen. Genetska mutacija, soj nepoznat. To stoji uz svako ime na
spisku, uključujući i moje. Oznaka koju je Julian, kako i sam reče, koristio da
pronađe te ljude u krvnoj bazi, upoređujući moju krv s njihovom. Sad je na meni
da te podatke upotrijebim, s nadom da nisam zakasnila.
Škiljim u mraku pokušavajući da razaznam okolinu. Na svu sreću, Regent
djeluje mirno, crna tiha rijeka, a putevi su pusti. Čak i okean djeluje nepomično,
poput stakla. Na snazi je večernja zabrana izlaska iz kuća, nametnuta onim
nesretnim mjerama koje još uvijek važe. „Ne vidim nigdje mornaričke brodove.
Nema saobraćaja na Lučkom putu.“
Cal klimne slažući se, te mi srce odmah zaigra. Valjda Mavenovi lovci ne bi
putovali bez vojne pratnje i izigravali lake mete. To navodi na dvije mogućnosti:
još nisu došli po Nixa ili su već odavno otišli.
„Ne bi trebalo da bude preteško, čak ni uz zabranu izlaska iz kuća“, Farley
prelazi očima preko sela osmatrajući svaki krov i svaki ćošak. Imam utisak da je
već radila ovako nešto. „Lijen gradić, lijeni čuvari. Kladim se u deset tetrarha da
im ni matični ured nije osiguran.“
„Prihvaćam opkladu“, odgovara Shade i gurka joj rame.
 „Nađemo se tamo“, kaže Cal. Pokazuje neki gaj na kilometar od nas. Teško
se vidi u mraku, pogotovo jer je okružen močvarom i visokom travom. Savršen
zaklon, ali ipak odmahujem glavom.
„Nećemo se razdvajati.“
„Nego? Treba da upadnemo tamo zajedno s nas dvoje na čelu? Ili bi da
dignem u zrak čuvarsku stanicu, a ti da spržiš svakog čuvara koji stane pred
tebe?“, uzvraća mi Cal. Daje sve od sebe da ostane smiren, ali sve više zvuči kao
ozlojeđeni nastavnik. Kao njegov ujak Julian.
„Naravno da ne...“
„Nijedno od nas ne smije da kroči u to selo, Mare. Osim ako ne namjeravaš
da ubiješ svakoga ko nam vidi lice. Sve do jednog?“
Gleda u mene uporno, tjerajući me da se urazumim. Sve do jednog. Ne
samo čuvare, ne samo vojnike, a ni samo Srebrene civile. Već sve do jednog.
Potekne li odavde bilo kakvo šuškanje, bilo kakvo govorkanje o nama, Maven će
odmah dotrčati. S Gardom, vojnicima, legijama, svime i svačime što mu je na
raspolaganju. Jedina naša odbrana jeste da ostanemo skriveni i budemo na korak
ispred njih. Što nećemo moći ukoliko ostavimo trag za sobom.
„Dobro onda“, glas mi je otprilike isto onoliko tanušan koliko se sitnom
sada osjećam. „Ali Kilorn ostaje s nama.“
Kilorn zatrepće, prebacujući pogled s mene na Cala: „Ići će nam mnogo
brže ako prestaneš da mi izigravaš dadilju, Mare.“
Dadilju! Valjda to i radim, iako umije da misli, da se bori za sebe i da se
stara o sebi. Još samo da nije toliko lakomislen i da ne odbija toliko tvrdoglavo
moju zaštitu.
„Maven ti zna ime“, kažem mu. „Bilo bi glupo od nas da pomislimo kako
nije poslao tvoju sliku iz lične karte svim čuvarima i stanicama u zemlji.“
Namreška usne: „A Farley?“
„Mali, ja sam ti Jezeromka“, Farley odgovara umjesto mene. Barem isto
razmišljamo.
„Mali?“, kaže Kilorn dureći se. „Jedva da si starija od mene.“
„Četiri godine starija, da budemo precizni“, uzvraća mu Shade glatko.
 Farley prevrće očima zbog obojice: „Vaš kralj nema prava na moje podatke,
i pritom mi ni ime ne zna.“
„A ja idem samo zato što svi misle da sam mrtav“, ubaci se Shade oslonjen
o štaku. Spusti ruku na Kilornovo rame da ga smiri, ali ovaj je strese.
„Dobro onda“, progunđa u pola glasa. Zaputi se pravo ka gaju bez
osvrtanja, hitar i tih poput poljskog miša.
Cal ga ispraća ljutitim pogledom, zgađeno trzajući uglom usana. „Možemo
li ikako da ga se riješimo?“
„Ne budi zloća, Cale“, odgovaram mu oštro, krenuvši za Kilornom.
Gledam da usput naletim na princa i da ga tresnem zdravim ramenom. Ne da
bih ga povrijedila, već da mu prenesem poruku. Ostavi ga na miru.
Krene za mnom, spustivši glas na nivo šapata. Toplim prstima mi dodirne
ruku u pokušaju da me umiri. „Samo se zezam.“
Ali znam da nije tako. Da uopće nije tako. A što je najgore, pitam se da nije
možda u pravu. Kilorn nije ni vojnik, ni školovan, ni naučnik. Umije da isplete
mrežu brže od bilo koga drugog, ali kakve koristi od toga kad lovimo ljude, a ne
ribu? Ne znam kakvu je obuku prošao u Straži, ali nije trajala više od mjesec
dana. Preživio je ono u Sunčevim Dvorima zbog mene, i izašao živ iz pokolja
pod Caeserovim trgom pukom srećom. Bez sposobnosti, uz nešto malo obuke i
još manje pameti, kako bi mogao da nas ne usporava
Spasila sam ga regrutacije, ali ne zbog ovog. Ne zbog nekog novog rata.
Dijelom bih voljela da mogu da ga pošaljem kući, nazad u Sojenicu, na našu
rijeku, životu kakav smo nekada poznavali. Živio bi siromašno, bio izrabljen,
neželjen, ali opet bi živio. Takva budućnost, skrivena među šumama i riječnim
obalama, za mene više nije moguća. Ali za njega jest. I želim je za njega.
Je li suludo zadržavati ga ovdje?
Ali kako da ga otjeram?
Nemam odgovore na ta pitanja, te potiskujem sve misli o Kilornu. Neka
sačekaju. Kada se osvrnem s namjerom da se pozdravim sa Shadeom i Farley,
vidim da su već otišli. Podiđe me jeza kad zamislim zasjedu negdje u Corauntu.
Po glavi mi još uvijek vrlo jasno odjekuju pucnji. Ali ne. Uz Shadeovu
sposobnost i Farleyno iskustvo, ništa ih noćas ne može zaustaviti. A bez mene,
bez potrebe da skrivaju Munjobacačicu, niko neće morati da umre.
 Kilorn se kreće poput sjenke kroz visoku travu, razdvajajući zelene vlati
vještim rukama. Gotovo da ne ostavlja nikakav trag za sobom, iako od toga i
nemamo neke koristi. Uz Cala, koji hoda za mnom kao neki hrmpalija, gazeći
sve pred sobom, nema svrhe prikrivati naše prisustvo. A ionako ćemo već
uveliko otići odavde kad svane, nadam se s Nixom uz nas. Posluži li nas sreća,
niko neće primijetiti da im je jedan Crveni nestao, te ćemo imati vremena da
dobrano odmaknemo Mavenu prije nego što prokljuvi šta radimo.
A šta mi to, tačno, radimo? Glas u glavi mi je nešto čudan, mješavina
Juliana, Kilorna, Cala i pomalo Gise. Žacka me u ono što ni sama ne smijem da
priznam. Spisak je samo prvi korak. Pronalazak pripadnika novog soja – ali šta
ćemo zatim s njima? Šta ću ja poslije toga?
Uznemirenost me tjera da ubrzam, sve dok ne prestignem Kilorna. Gotovo
i ne primijetim kako je usporio da bih mogla da prođem jer shvaća da hoću da
hodam sama. Gaj nam je sve bliži, obavijen tamom, te poželim da sam stvarno
sama. Nisam imala ni tren mira još otkad sam se probudila sama na ronibrodu.
A ni to nije potrajalo jer je Kilorn prekinuo moje samovanje. Bilo mi je drago da
ga vidim, ali sada bih voljela da mogu negdje da se povučem. Da razmislim,
osmislim, ožalim. Da dokučim u šta mi se to život pretvorio.
„Ponudit ćemo mu izbor“, kažem naglas, znajući da ni Cal ni Kilorn ne bi
daleko odlutali. „Da pođe s nama, ili da ostane tu.“
Cal se nasloni na obližnje drvo opuštenog tijela, iako mu oči ne silaze s
obzorja. Ništa ne smije da mu promakne. „Da li ćemo mu reći koje su posljedice
tog izbora?“
„Ako budeš htio da ga ubiješ, morat ćeš mene prvu da središ“, odgovaram.
„Neću poslati nekog od novog soja u smrt ako odbije da nam se pridruži. Osim
toga, ukoliko poželi da kaže nekom od čuvara da sam bila tu, morat će da objasni
i zašto. A to mu dođe isto kao smrtna presuda za g. Marstena.“
Princu se izvija usna. Bori se s potrebom da pokaže zube. Ali svađanje sa
mnom neće ga nikuda odvesti, pogotovo ne sada. Očito nije navikao da prima
bilo čija naređenja osim svoja. „Hoćemo li mu reći za Mavena? Da će umrijeti
ako ostane? Da će i ostali pomrijeti ako vam Maven uđe u trag?“
Pognem glavu, klimajući. „Kazat ćemo mu sve što možemo, pa ćemo ga
pustiti da odluči ko i šta želi da bude. A što se tiče Mavena, pa...“, tragam za
pravim riječima, ali sa svakim novim trenom sve teže ih je pronaći, „prosto ćemo
gledati da ga preduhitrimo. Valjda nam ništa drugo ni ne preostaje.“
„Zašto?“, ubaci se Kilorn. „Zašto bismo mu uopće davali izbor? Sama si
rekla, potrebni su nam svi koje možemo da pronađemo. Ako je ovaj Nix upola
od onoga što si ti, ne smijemo ga izgubiti.“
Odgovor je toliko jednostavan da me duboko pogodi.
„Zato što meni niko nije ostavio izbor.“
Kažem sebi da bih i dalje išla istim putem da sam bila svjesna posljedica –
da bih spasila Kilorna regrutacije, otkrila svoje sposobnosti, pridružila se Straži,
uništavala živote, borila se, ubijala. Postala Munjobacačica. Ali ne znam da li je
tako. Stvarno ne znam.

Skoro čitav sat prolazi u napetoj, opterećujućoj tišini. Meni savršeno

odgovara jer dobijam priliku da razmislim, a i Cal uživa u malo mira. Nakon
prethodnih nekoliko dana i on vapi za malo odmora kao i ja. Čak ni Kilorn ne
načinje šalu. Već samo sjedi na nekom čvornatom korijenu i plete krutu,
beskorisnu mrežu od vlati visoke trave. Usto se smješka, uživajući u vezivanju
dobrih starih čvorova.
Pomislim na Nixa negdje u selu, kako ga izvlače iz kreveta, vjerovatno
začepljenih usta, uhvaćenog u mrežu moje lične izrade. Da li bi Farley priprijetila
njegovoj ženi, djeci, kako bi pristao da pođe? Ili bi ga Shade samo zgrabio za
ruku, skočio i poveo ih oboje kroz mučni vir teleportacije sve dok se ne zaustave
u gaju? Rođen 20.12. 271, Nix ima skoro četrdeset devet godina, godište je moga
oca. Hoće li Nix biti kao on, ranjen i uništen? Ili je zdrav i čitav, pa čeka da mi
dođemo da ga slomimo?
Ali prije nego što se upustim u ta mračna i osuđujuća pitanja, visoka trava
se uskomeša. Neko dolazi.
A u Calu kao da je neko pritisnuo prekidač. Odmakne se od drveta napetih
mišića spreman za ono što bi moglo da izađe iz trave. Napola očekujem da
ugledam vatru na vrhovima njegovih prstiju, ali Cal se opametio poslije
višegodišnje vojne obuke. U ovoj tami plamen bi bio kao svjetlo s one
osmatračnice, obznanio bi svim čuvarima naše prisustvo. Na moje iznenađenje,
Kilorn je budan isto koliko i princ. Baci mrežu od trave i zgazi je nogom ustajući.
Čak izvuče skriveni bodež iz cokule, oštar, debeo nožić koji je nekada koristio za
čišćenje ribe. Sva se naježim pred tim prizorom. Ne znam kad mu je taj nožić
postao oružje, niti kad je počeo da ga nosi u cipeli. Vjerovatno u isto vrijeme kad
su ljudi počeli da pucaju na njega.
Nisam ni ja bez oružja. Potmulo treperenje u krvi jedino je što mi treba,
oštrije od bilo kakvog sječiva, svirepije od bilo kakvog metka. Iskre mi se šire
pod kožom, spremne ako mi budu bile potrebne. Moja sposobnost ima
neupadljivost koja Calovoj nedostaje.
Ptičiji zov presječe noć, huknuvši kroz travu. Kilorn prigušeno zazviždi,
uzvraćajući. Zvuči kao drozdovi koji se gnijezde na našim sojenicama. „Farley“,
promrmlja u pola glasa, te uperi rukom u visoku travu.
Ona prva i izađe iz mraka, ali ne i jedina. Dvije prilike pristignu za njom:
jedna je moj brat oslonjen o štaku, a druga je zdepasta, mišićavih udova i
okruglog stomačića koji muškarci puste s godinama. Nix.
Cal mi sklopi ruku oko nadlaktice i blago je stisne. Nježno me povuče kako
bi me pomjerio u tamu gaja. Ne protivim se, svjesna da nikada ne možeš biti
previše obazriv. Usput zažalim što nemam kod sebe neku skerletnu krpu da
pokrijem lice kao što smo radili u Naerceyju.
„Bilo je nekih poteškoća?“, pita Kilorn istupajući pred Farley i Shadea.
Zvuči mi nekako starije, obuzdanije nego inače. Ne skida oči s Nixa, prateći svaki
trzaj prstiju debeljuce novog soja.
Farley odmahuje rukom, odbacujući njegovo pitanje kao nepotrebno. „Bilo
je jednostavno. Čak i s ovim šepavcem“, dodaje upirući palcem u Shadea. A onda
se okrene ka Nixu: „A ovaj se nije opirao.“
Uprkos mraku, vidim da se duboko rumenilo polako širi Nixovim licem.
„Pa, nisam glupav, jelte?“, kaže mrgodno i otvoreno. Čovjek koji nema koristi
od tajenja. Iako njegova krv skriva najveću od svih tajni. „Vi ste iz Skerletne
Straže. Čuvari bi me objesili što ste se zatekli u mojoj kući. Čak i nepozvani.“
„E, baš lijepo“, promrmlja Shade u pola glasa. Jarke oči mu se pomalo
zatamne kad mi uputi jedan značajan pogled. Samo naše prisustvo može da mu
donese propast. „Nego, gospodine Marstene...“
 „Nix“, progunđa. Nešto mu zatreperi u oku, te isprati Shadeov pogled.
Pronađe me u sjenci, te zaškilji pokušavajući da mi nazre lice. „Ali mislim da ste
to već i znali.“
Kilorn se ovlaš pomjeri kako bi me sakrio od pogleda. Njegov pokret čini
se bezopasan, ali Nix namršti čelo shvaćajući dublje značenje. Narogušen, ne
povlači se pred Kilornom. Iako se mlađi momak nadvio nad njim, Nix ne
pokazuje ni trunku straha. Podigne rumeni prst i uperi ga u Kilornove grudi.
„Dovukli ste me ovamo i nakon zabrane izlaska iz kuća. To je prekršaj koji se
kažnjava vješanjem. Sad mi lijepo recite zbog čega, ili ću odmah da se zaputim
kući gledajući da usput ne umrem.“
„Drugačiji ste, Nixe“, glas mi zazvuči previsoko, premlado. Kako da mu
objasnim? Kako da mu kažem ono što bih voljela da je meni neko rekao? Što ni
sama ne razumijem u potpunosti? „Znate da imate nešto u sebi, nešto što ne
možete da objasnite. Možda čak mislite da nešto... nešto nije uredu s vama?“
Moje posljednje riječi pogađaju pravo u metu poput strijela. Namrgođenko
ustukne kada ga pogode, topeći njegov bijes. Zna o čemu pričam. „Da“, kaže.
Ne pomjeram se s mjesta u dubini gaja, već dajem znak Kilornu da se
pomakne. Učinivši kako sam zatražila, dopušta Nixu da prođe pored njega. Dok
mi se približava kako bi mi se pridružio u mraku, srce mi ubrzava. Dobuje mi u
ušima, nervoznim, upornim udarcima. Ovaj čovjek je od novog soja, poput
mene, poput Shadea. Još jedan koji nas razumije.
Nix Marsten uopće ne liči na mog oca, ali imaju iste oči. Ne po boji, ni po
obliku, ali ipak iste. Imaju taj prazan pogled koji govori o ništavilu, o gubitku
koje vrijeme ne može da zaliječi. Na moje užasavanje, Nixova bol je dublja čak i
od tatine, od boli čovjeka koji jedva može da diše, a kamoli da hoda. Vidim to u
pogurenim ramenima, zapuštenosti njegove sijede kose i odjeće. Da sam i dalje
lopuža i pacovčina, ne bih ni pokušala da ukradem nešto od njega. Ništa mu nije
preostalo.
Uzvrati mi pogled, posmatrajući mi lice i tijelo. Ostaje razrogačen kad
shvati ko sam. „Munjobacačica!“ Ali kad prepozna i Cala pored mene,
zapanjenost ubrzo smijeni gnjev.
Za jednog gotovo pedesetogodišnjaka, Nix je neobično brz. U mraku jedva
da i vidim kako spušta rame, nasrće i pogađa Cala posred stomaka. Iako je upola
manji od princa, sruši ga kao bik, te oboje ulete u debelo stablo nekog drveta.
Ono glasno napukne pod udarcem i zatrese se od korijena do krošnje. Tren
kasnije shvaćam da bi vjerovatno trebalo da se umiješam. Cal jeste Cal, ali
nemamo pojma ko je Nix, niti za šta je sve kadar.
Nix uspije da mu zada jedan udarac od kojeg ostaje modrica, opalivši Cala
po vilici toliko jako da se uplašim da ju je možda slomio, prije nego što uspijem
da mu obavijem ruke oko vrata. „Ne tjerajte me, Nix“, proderem mu se na uho.
„Ne tjerajte me!“
„Samo ti udri!“, brecne se Nix pokušavajući da me odgurne laktom. Ali ne
dam se, već ga čvrsto stežem za vrat. Njegova koža mi se čini tvrda kao kamen
pod rukom. Nek mu bude!
Izbacim kroz sebe dovoljno struje da omamim i pokolebam Nixa. Od mog
udara trebalo bi da mu se digne kosa na glavi. Ljubičaste iskre opaljuju mu kožu,
i ja očekujem da se odmakne, možda malo i zatrese, i dozove pameti. Ali on moju
munju izgleda uopće ne osjeća. Tek mu je nešto malko zasmetala, kao muha
konju. Ponovo ga drmnem, ovoga puta jače, i opet ništa. Na moje iznenađenje,
uspije da me odbaci i ja gadno tresnem leđima o neko drvo.
Cal prolazi bolje, uspijevajući da izbjegne i dočeka što više udaraca. Ali
svaki put bolno zaječi, čak i pod udarcima koji mu se odbiju o ruku. Potom mu
vatrotvorna narukvica najzad zaiskri i u ruci mu se pomalja vatrena lopta. Ali
ona se samo rasplinjava o Nixovo rame kao voda o hridi, te mu spali odjeću, ali
tijelo mu ostavi neozlijeđeno.
Kamenokožac, odmah mi sine, ali ovaj čovjek ipak nije od njih. Koža mu je
još uvijek crvenkasta i glatka, a ne siva i okamenjena. Samo je neprobojna.
„Prekinite više!“, zarežim gledajući da ne budem preglasna. Ali tuča, ili
bolje reći klanje, ipak se nastavlja. Calu navire srebrena krv na usta i u tom
mraku ostavlja crne fleke po Nixovim prstima.
Čujem nečije usaglašene korake i vidim kako Kilorn i Farley projure pored
mene. Ne znam koliko ćemo koristi imati od njih protiv ove maljčine u ljudskom
tijelu, te isturim ruku kako bih ih zaustavila. Međutim, Shade stiže do Nixa prije
njih tako što mu skoči tačno iza leđa. Hvata ga za vrat, kao što sam i ja uradila, i
zatim obojica nestanu. Pojave se sekundu kasnije na tri metra od nas, i Nix
padne na zemlju zelen u licu. Pokuša da ustane, ali ga Shade prikuje uz tlo
prikliještivši mu vrat štakom.
„Ni makac, ili ću opet uraditi isto!“, kaže mu plamtećeg, prijetećeg pogleda.
Nix podigne ruku umrljanu srebrom u znak predaje. Drugom se drži za
stomak koji mu se još trese od tog osjećaja kao da vas je neko iznenada protisnuo
kroz zrak. Meni i više nego poznat.
„Dosta, dosta“, dahće. Čelo mu je orošeno znojem, odaje umor koji ga je
sustigao. Neprobojan, ali ne i nezaustavljiv.
Kilorn se stropošta nazad na korijen drveta, te se opet lati ostataka svoje
mreže. Smješka se više za sebe, te se skoro i zagrohoće pred prizorom prebijenog,
okrvavljenog Cala. „Sviđa mi se ovaj novi“, veli. „Baš mi se sviđa.“
Jedva se nekako pridignem, ne obraćajući pažnju na stari bol u kostima.
„Princ je s nama, Nixe. Tu je da pomogne, isto kao i ja.“
To ga nimalo ne umiri. Nix sjedne podvijenih nogu i iskeženih žutih zuba.
Dah mu je isprekidan i dubok. „Da pomogne?“, frkne. „Taj Srebreni gad je
jedino pomogao da mi kćerke mlade odu u grob!“
Cal daje sve od sebe da bude učtiv, uprkos krvi koja mu curi niz bradu:
„Gospodine...“
„Dara Marsten. Jenny Marsten“, sikće Nix. Prostrijeli me pogledom oštro
kao kad nož bljesne kroz tamu. „Udarna legija. Bitka kod vodopada. Imale su
svega po devetnaest!“
Poginule u ratu. Tragedija, ako ne zločin, ali kako to može biti Calova
krivica?
Sudeći po izrazu dubokog stida koji mu se pomalja na licu, Cal se slaže s
Nixom. Kad progovori, glas mu je težak, nabijen emocijama. „Pobijedili smo
tada“, mrmlja, ali ne smije da pogleda Nixa u oči. „Pobijedili smo.“
Nix steže šaku u pesnicu, ali odupire se porivu da skoči na njega. „Ti si
pobijedio. A one su se udavile u rijeci, da bi im tijela potom pala niz Djevičanske
vodopade. Grobari čak ni cokule nisu mogli da im nađu. Šta ono bješe pisalo u
pismu?“, nastavlja dalje dok se Cal trže. „A da, da su moje djevojčice pale za
pobjedu. Za odbranu kraljevine. Uz nekoliko krasnih potpisa u dnu. Od
pokojnog kralja, vojskovođe Udarne legije i taktičkog genija koji je odlučio da
čitava legija treba da nastavi marš preko rijeke!“
Sve se oči okreću ka Calu, koji samo što ne propadne u zemlju pod našim
pogledima. Lice mu pobijeli od srebrenog rumenila i sramote. Sjetim se njegove
sobe u Sunčevim Dvorima, knjiga i priručnika punih bilješki i taktika. I tad mi
je pripalo muka od njih kao i sada, muka i od Cala i od sebe same. Jer sam
zaboravila ko je on zapravo. Ne samo princ, ne samo vojnik, već i ubica. U
nekom drugom životu i ja sam mogla da se nađem među njima, da marširam
pravo u smrt, ja ili moja braća, ili Kilorn.
„Žao mi je“, izusti Cal. S mukom podigne glavu kako bi se suočio s
pogledom bijesnog, ožalošćenog oca. Pretpostavljam da su ga i tome obučili.
„Znam da vam moje riječi ništa ne vrijede. Vaše kćerke su, kao i svi drugi vojnici,
zaslužile da žive. Isto kao i vi, gospodine.“
Nixu koljeno krene kad ustane, ali on za to, izgleda, ne mari. „Je li to
prijetnja, derane?“
„Upozorenje“, odgovara mu Cal vrteći glavom. „Vi ste poput Mare, poput
Shadea“, pokazuje na oboje. „Drugačiji. Mi vas zovemo novim sojem. I Crveni i
Srebreni.“
„Mene da nikada nisi nazvao Srebrenim“, procijedi Nix kroz stegnute zube.
Cala to ne sprečava da nastavi i da ustane: „Moj brat će krenuti u lov na
ljude poput vas. Namjerava sve da vas pobije i da se napravi kao da nikada niste
ni postojali. Namjerava da vas izbriše iz historije.“
Nixu nešto zapne u grlu, a zbunjenost mu zamagli pogled. Osvrne se ka
meni u potrazi za podrškom. „Ima i... drugih?“
„Mnogo njih, Nixe“, kad mu sada dodirnem kožu, nemam namjeru da ga
protresem strujom. „Djevojke, momci, i stariji i mlađi. Širom zemlje, čekaju da
ih pronađemo.“
„A kada pronađete sve njih... to jest nas? Šta onda?“
Zinem da mu odgovorim, ali ništa ne izlazi iz mene. To još ni sama nisam
smislila.
Farley istupa umjesto mene ispružene ruke. Drži crvenu maramu, ofucanu
ali čistu. „Skerletna Straža će ih zaštititi i sakriti. I obučiti ih ako budu željeli.“
 Gotovo da ustuknem pred njenim riječima, prisjećajući se pukovnika.
Posljednje što on želi jest novi soj oko njega, ali Farley zvuči veoma sigurno,
veoma uvjerljivo. Kao i inače, i sada sam uvjerena da ima nekog keca u rukavu,
nešto što, barem zasad, ne bi trebalo da dovodim u pitanje.
Nix polagano uzima maramu od nje, pa je prevrće umrljanim rukama. „A
ako odbijem?“ pita usput, iako se ispod njegovih riječi nazire čelična odlučnost.
„Onda će vas Shade vratiti nazad u krevet, i nikad nas više nećete vidjeti“,
kažem mu. „Ali Maven će ipak doći po vas. A ako nećete da nam se pridružite,
bolje bi vam bilo da se negdje sklonite.“
Steže skerletnu tkaninu: „I nije mi neki izbor.“
„Ali ga ipak imate“, nadam se da zna da zaista tako mislim. Nadam se i zbog
sebe, zbog vlastite duše. „Možete da birate da li ćete ostati ili poći s nama. Vi
barem bolje od ostalih znate koliko je toga izgubljeno, ali možete nam pomoći
da nešto i povratimo.“
Nix je zadugo šutio nakon toga. Šparta tamo-amo s maramom u ruci, i tek
povremeno zagleda kroz krošnje ka svjetlu osmatračnice. Triput se okrene prije
nego što ponovo progovori.
„Djevojčice su mi mrtve, žena mi je mrtva, a meni je dojadio smrad
močvare“, kaže zaustavivši se preda mnom. „Uz vas sam.“ A onda ljutito pogleda
preko mog ramena, i uopće ne moram da se okrenem da bih znala da gleda u
Cala. „Samo ovog držite što dalje od mene.“
 GLAVA DVANAESTA

Neometano se probijamo nazad kroz šumu, praćeni jedino primorskim

lahorom i oblacima. Ali ne mogu se otresti jeze koja mi se svila oko srca.
Iako je Nix zamalo rascopao Calu lobanju, čini mi se da smo ga lako priveli
u svoje redove. Možda i prelako. A ako sam bilo šta naučila u posljednjih
sedamnaest godina, u posljednjih nekoliko mjeseci, to je da ništa ne dolazi lako.
Sve ima svoju cijenu. Ako Nix i ne predstavlja klopku, onda sigurno predstavlja
opasnost. Svako može svakoga da izda.
I stoga, iako me podsjeća na tatu, iako nije ništa više od sjedobrade glave
pune tuge, iako je kao ja, zatvaram srce pred tim Coraunticem. Spasila sam ga
od Mavena, rekla mu šta je, dopustila mu da sam odabere. A sad isto moram s
narednim, pa narednim, i tako dalje. Jedino što je bitno jest sljedeće ime na
spisku.
Zvijezde osvjetljavaju šumu u dovoljnoj mjeri da mogu hitro da zavirim u
svesku, te listam sada već poznate stranice Julianovog spiska. Ima ih još nekoliko
u ovom kraju, raštrkanih oko Zaton Luke. Za dvoje piše da su u samom gradu,
a jedan je u čatrljama Novog Grada. Kako ćemo doprijeti do njih ni sama nisam
sigurna. Grad je sigurno ograđen bedemima poput Archeona i Ljetnikovca, dok
je zabrana ulaska u siromaške četvrti tehnika vjerovatna stroža i od samih mjera.
A onda se sjetim: zidovi i zabrane pristupa ne važe za Shadea. Na svu sreću, iz
sata u sat sve lakše hoda, pa mu za par dana vjerovatno neće trebati štaka. A onda
ćemo biti nezaustavljivi. Onda možda i pobijedimo.
Sama ta pomisao podjednako me i raduje i zbunjuje – kako li će izgledati
takav svijet? Mogu jedino da zamislim gdje bih ja bila. Možda kod kuće s
porodicom, negdje u šumi gdje se čuje rijeka. S Kilornom negdje u blizini,
naravno. Ali Cal? Ne znam gdje bi on na kraju riješio da ode.
U noćnoj tami lako se desi da vam misli odlutaju. Navikla sam na šume, pa
i ne moram da se fokusiram da se ne bih saplela o korijenje i lišće. Stoga usput
sanjarim, razmišljajući šta bi sve moglo biti. Vojska novog soja. Farley na čelu
Skerletne Straže. Pravi pravcati ustanak Crvenih, od rovova Grotla do sokaka
Sivog Grada. Cal je oduvijek govorio da opći rat nije vrijedan svoje cijene, da
bismo imali prevelike gubitke Crvenih i Srebrenih života. Nadam se da je u
pravu. Nadam se da će Maven uvidjeti ko smo, šta sve možemo, i da će shvatiti
da ne može da pobijedi. Čak ni on nije toliko glup. Čak i on zna kada je poražen.
Bar se nadam da zna. Jer koliko se meni čini, Maven nikada nije bio poražen.
Bar ne tamo gdje se stvarno računa. Cal je osvojio njihovog oca i njegove vojnike,
ali Maven je osvojio krunu. Maven je dobio svaku bitnu bitku.
A da je imao više vremena... i mene bi osvojio.
Vidim ga u sjenci svakog drveta, kako poput utvare uspravno stoji na kiši
u Zdjeli Kostiju. Voda mu se slijeva niz šiljke gvozdene krune u oči i usta, u
kragnu, u ledeni bezdan njegovog pustog srca. Poprima crvenu boju, mijenjajući
se iz vode u moju krv. Otvara usta da je okusi, a zubi su mu oštri, svjetlucave
britve od bijelih kostiju.
Trepnem da nestane i da odagnam sjećanje na princa izdajnika.
Farley šapuće u mraku iznoseći pojedinosti glavnih ciljeva Straže. Nix je
pametan čovjek, ali mu je, kao svakom čovjeku pod vlašću Ognjene krune, glava
napunjena lažima. Terorizam, bezvlašće, krvožednost, to su riječi koje koriste na
vijestima kad opisuju Stražu. Pokazuju djecu izginulu u Sunčevoj Pucnjavi,
poplavljene ostatke Archeonskog mosta, sve samo da bi uvjerili zemlju da smo
navodno zli. A pravi neprijatelj za to vrijeme sjedi na prijestolju i smješka se.
„A šta ćemo s njom?“, šapne Nix, šaljući jedan mrki pogled u mom pravcu.
„Je li istina da je zavela princa i nagovorila ga da ubije kralja?“
Nixovo pitanje presječe me poput sječiva, toliko bolno da napola očekujem
da vidim kako mi nož strši iz grudi. Ali moja bol će sačekati. Cal zastane ispred
mene, a ja vidim da mu se široka ramena podižu i spuštaju, znak da udiše
duboko ne bi li se smirio.
Spustim mu šaku na ruku u nadi da ću ga umiriti, kao što on smiruje mene.
Koža mu bukne pod mojim prstima, gotovo prevrela na dodir.
„Nije“, kažem Nixu gledajući da mi glas zvuči što čvršće. „Uopće nije tako
bilo.“
„Dakle, kralju je glava otpala sama od sebe, jelte?“, ceri se očekujući da čuje
grohot oko sebe. Međutim, čak je i Kilorn dovoljno priseban da šuti. Čak se i ne
smješka. I samom mu je jasna bol za umrlim ocem.
 „Maven je kriv“, zareži Kilorn sve nas iznenadivši. U očima mu plamti živa
vatra. „Maven i majka mu kraljica. Ona umije da upravlja umovima. I...“, glas ga
izda, ne želi da nastavi dalje. Kraljeva smrt bila je odveć grozna, iako se radi o
čovjeku kojeg smo prezirali.
„I?“, pita Nix, odvaživši se da napravi par koraka ka Calu. Zaustavim ga
jednim ubojitim pogledom i on, na svu sreću, zastane na nekoliko stopa od
njega. Međutim, licem mu se razvuče podrugljiv izraz jer mu je drago da vidi
princa kako se muči. Znam da ima razloge da muči Cala, što ne znači da treba
to da mu dopustim.
„Nema zaustavljanja“, šapnem, tako da nas jedino Cal čuje.
Cal se okrene, mišići mu se zgrče pod mojom rukom. Nalik vrelim talasima
na čvrstom, nepomičnom moru. „Elara me je natjerala, Marstene“, njegove
bronzane oči spoje se s Nixovim kao da ga čikaju da napravi još jedan korak.
„Uvukla mi se u glavu kako bi preuzela kontrolu nad mojim tijelom. Ali sam sve
vrijeme bio svjestan. Natjerala me da gledam vlastite ruke kako uzimaju njegov
mač i kako mu odvajaju glavu od ramena. A zatim je cijelom svijetu rekla da sam
to oduvijek priželjkivao.“ A onda dodaje tiše, kao da se i sam podsjeća:
„Natjerala me da ubijem vlastitog oca.“
Nešto od Nixove mrzovolje nestane, dovoljno da otkrije čovjeka koji se
krije ispod nje. „Vidio sam slike“, mrmlja kao da se izvinjava. „Bilo ih je posvuda,
na svim ekranima u gradu. Učinilo mi se da djeluju... pomalo...“
Calov pogled odluta ka drveću. Ali uopće ne gleda krošnje. Pogled mu bludi
negdje drugdje, ka nečemu bolnijem. „I majku mi je također ubila. A pobit će i
sve nas ako joj dozvolimo.“
Riječi izlaze iz mene grube i svirepe, poput zahrđalog noža na ljudskom
tijelu. Okus im je divan u mojim ustima: „Neće ako ja nju ubijem prije toga!“
I pored sve njegove nadarenosti, Cal nije nasilna osoba. Može da vas ubije
na hiljadu različitih načina, da predvodi vojsku, da spali selo, ali neće uživati u
tome. Stoga me njegove sljedeće riječi zateknu nespremnu.
„Kad dođe do toga“, kaže zagledan u mene, „bacat ćemo novčić ti i ja.“
I njegov nekad jarki plam zbilja potamni.
 Nakon što smo izašli iz šume, najednom me protrese neka jeza. Šta ćemo
ako crnokrilac nije tamo? Šta ako su nas pratili? Šta ako ovo, šta ako ono...
Međutim, letjelica je upravo tamo gdje smo je i ostavili. Gotovo je nevidljiva u
mraku, stopljena sa sivkastocrnom pistom. Odupirem se porivu da pojurim u
sigurnost njenog trupa, te nastavljam da hodam pokraj Cala. Ali ne preblizu.
Nema odvraćanja pažnje.
„Dobro otvori oči“, promrmlja Cal tiho ali čvrsto upozorenje. On lično ne
skida oči s letjelice, tragajući za bilo kakvim naznakama klopke.
I ja činim isto, zureći u repnu rampu još uvijek spuštenu na pisti i otvorenu
ka noćnoj tami. Sve mi djeluje čisto, ali u utrobi crnokrilca vlada mrkli mrak, te
se ništa ne vidi s ovolike razdaljine.
Bila mi je potrebna ogromna količina energije i fokusiranosti da ubacim
napon u čitavu letjelicu, ali sijalice u njoj već su druga priča. Čak i s desetak
metara nije mi teško da doprem do njihovih žica, upalim ih i osvijetlim
unutrašnjost letjelice jarkim, iznenadnim svjetlom. Ništa se ne miče unutra, ali
ostali reagiraju, iznenađeni naglim bljeskom. Farley čak izvadi pištolj iz futrole
privezane uz nogu.
„Ma, to sam ih ja popalila“, kažem joj odmahujući rukom. „Letjelica je
prazna.“
Ubrzavam korak. Jedva čekam da uđem unutra, gdje ću biti zaštićena
naletom struje koji raste sa svakim mojim korakom. Kad spustim nogu na
rampu i popnem se u letjelicu, imam osjećaj kao da sam kročila u nečiji topli
zagrljaj. Pređem rukom duž zida usput opipavajući obrise metalnih ploča. Struja
teče iz mene i širi se iz sijalica kako bi prostrujala električnim instalacijama u
ogromne akumulatore koji se kriju ispod oba krila i pod mojim stopalima.
Složno svi zabruje odašiljući vlastiti napon kako bi popalili sve što ja nisam.
Crnokrilac je oživio.
Nix ostaje bez daha iza mene, u čudu od goleme, metalne letjelice.
Vjerovatno nikada nije vidio neku ovako izbliza, a kamoli da je ulazio u nju.
Okrenem se, očekujući da ću ga zateći kako zuri u sjedišta ili u pilotsku kabinu,
ali njegov pogled je čvrsto usmjeren ka meni. Zacrvenjevši se, pogne glavu u
nekoj vrsti drhtavog naklona. Ne stignem da mu kažem koliko to ne volim jer se
već odvukao do sjedišta gdje se iščuđuje sigurnosnim pojasevima.
 „Dobit ću i kacigu?“, pita u općoj tišini. „Ako ćemo se tumbati kroz zrak,
hoću kacigu!“
Smijući se, Kilorn sjedne pokraj Nixa i obojicu ih vezuje brzim, vještim
prstima. „Nixe, ja bih rekao da si ti jedini tu kome kaciga nije potrebna.“
Zajedno se zacerekaju, razmjenjujući vragolaste osmijehe. Da nije mene i
Skerletne Straže, Kilorn bi vjerovatno završio kao Nix. Kao skrušeni ostarjeli
čovjek koji nema više šta da ponudi osim vlastitih kostiju. A ovako se nadam da
će mu se pružiti prilika da ostari, da ga muči kostobolja i da i sam pusti sijedu
bradu. Eh, kad bi mi Kilorn samo dopustio da ga zaštitim. Kad se ne bi toliko
uporno bacao pred svaki metak koji poleti ka njemu.
„Znači, ona stvarno jeste Munjobacačica. A ovaj je...“, pokazuje na drugu
stranu letjelice, na Shadea, tražeći riječ kojom bi opisao njegovu sposobnost.
„Skakač“, Shade mu pomogne, uz učtivo klimanje glavom. Stegne pojaseve
najjače što može, već poblijedio pri pomisli na novi let. Farley ne djeluje toliko
uzdrmano, već odlučno pilji sa sjedišta ne skidajući pogled s prozora pilotske
kabine.
„Skakač. Dobro. A ti, mali?“, gurne Kilorna laktom, ne primjećujući da je
ovom nestao osmijeh s lica. „Šta ti umiješ?“
Spustim se u sjedište pokraj pilotovog kako ne bih morala da gledam bol
na Kilornovom licu. Ali nisam dovoljno brza. Usput primijetim da se postiđeno
zarumenio, stegnuo ramena, zaškiljio očima i navukao namrgođen izraz. Razlog
je zapanjujuće jasan. Ljubomora ga cijelog obuzela, šireći se brže od zaraze.
Iznenadi me njena silina. Nijednom mi nije palo na pamet da bi Kilorn htio da
bude kao ja, kao Srebreni. Ponosan je na svoju krv, oduvijek je bio. Čak je bjesnio
na mene kad je prvi put vidio šta sam postala. Jesi li ti sad jedna od njih?, urlao
je grubim, meni nepoznatim glasom. Koliko je samo bio ljut. Ali zbog čega je
sada ljut?
„Ja pecam ribu“, kaže uz šupalj osmijeh. U glasu mu se nazire ogorčenost
koju mi još više pogoršamo svojom šutnjom.
Nix prvi progovori pljesnuvši Kilorna po ramenu. „A ja rakove“, veli
mrdajući prstima. „Lovim rakove čitav život.“
Kilornova nelagoda donekle popusti skrivena pod mlakim osmijehom.
Okrene se da gleda Cala kako prelazi rukom preko upravljačke table
pripremajući crnokrilac za novi let. Osjetim kako mu letjelica odgovara šaljući
energiju prema motorima ispod krila. Počinju da se obrću i da dobijaju na snazi
iz sekunde u sekundu.
„Sve mi djeluje uredu“, kaže Cal, zaparavši glasom neprijatan tajac. „Gdje
ćemo sljedeće?“
Tek sekundu kasnije shvatim da mene pita. „Oh!“ Počinjem da
zamuckujem: „Najbliža imena nalaze nam se u Zaton Luci. Dva u samom gradu,
jedno u siromaškoj četvrti.“
Očekujem više negodovanja pri pomisli da ćemo morati da upadnemo u
ograđeni grad Srebrenih, ali Cal samo klimne glavom. „Neće biti lako“,
upozorava nas, s odsjajem trepćućih lampica kontrolne table u očima.
„Strašno mi je drago što si tu da nam kažeš sve što mi već ne znamo“,
odgovorim kiselo. „Farley misliš li da ćemo uspjeti?“
Klima glavom, a ja primijetim pukotinu u njenoj inače stoičkoj masci ispod
koje se nazire neka emocija. Uzbuđenje. Lupka prstima po butini. Imam neki
gadan osjećaj da ona ovo jednim dijelom shvaća kao igru. „Imam dosta prijatelja
u Luci“, kaže. „Bedemi nam neće biti poteškoća.“
„Onda pravac Luka“, kaže Cal. Ali ozbiljnost u njegovom glasu nije nimalo
utješna.
A nije ni kamen koji osjetim u stomaku kad se letjelica cimne naprijed
zujeći niz kilometar i po dugačku skrivenu pistu. Kad se ovoga puta odignemo
ka nebu, čvrsto zažmirim. Uz uljuljkujuće brujanje motora i spoznaju da im
nisam potrebna, zastrašujuće mi je lako da zaspim.
San i buđenje više mi se puta smjenjuju, te nijednom ne uspijem da se u
cijelosti predam mirnoj tami koja je mom umu očajnički potrebna. Nešto u vezi
s letjelicom drži me u pripravnosti, i iako mi se oči ne otvaraju mozak neće u
potpunosti da mi se isključi. Osjećam se kao Shade kad se pravi da spava, a
zapravo prikuplja prošaputane tajne. Ostali su pak utihnuli i, sudeći barem po
Nixovom isprekidanom hrkanju, spavaju kao topovi. Jedino je Farley budna.
Čujem da otkopčava pojas i prilazi Calu koracima gotovo nečujnim zbog rada
motora. Tad i uspijem da zadrijemam i da uhvatim par minuta laganog predaha
prije nego što će me njen tihi glas prenuti.
„Iznad okeana smo“, šapne zvučeći zbunjeno.
 Čujem kako Calu zakrckaju kosti u vratu kada se okrene. Nije čuo kad mu
je prišla, odveć fokusiran na letjelicu. „To si dobro opazila“, kaže pošto se
povratio.
„Zašto smo iznad okeana? Luka je južno, ne istočno...“
„Zato što imamo više nego dovoljno pogona da kružimo podalje od obale,
a njima je potreban san“, glas mu je prošaran nečim sličnim strahu. Cal mrzi
vodu. Ovo mu sigurno ne pada lako.
Ona na to grleno frkne: „Naspavat će se tamo gdje sletimo. I sljedeća pista
je skrivena kao prethodna.“
„Ali ona neće. Pogotovo ne uz toliki spisak novog soja. Marširat će dok se
ne sruši, a to ne smijemo da dopustimo.“
Poduža pauza. Sigurno zuri u nju u pokušaju da je uvjeri pogledom umjesto
riječima. Iz prve ruke sam saznala koliko njegove oči umiju da budu uvjerljive.
„A kad ćeš ti da se naspavaš, Cale?“
On snizi glas, ne jačinu, već ton: „Ne spavam. Ja više ne spavam.“
Dođe mi da otvorim oči. Da mu kažem da nas okrene i da požurimo koliko
god možemo. Traćimo vrijeme tu iznad okeana, trošeći dragocjene sekunde koje
bi Nortancima novog soja mogle da spase život. Ali iscrpljenost mi donekle
obuzdava bijes. I hladnoća. Čak i pored Cala, hodajuće furune, osjećam da mi se
u tijelo uvlači ona poznata ledena jeza. Ne znam odakle potječe, jedino znam da
me spopadne kad se zaustavim i smirim, kad se dam u razmišljanje. Kada se
sjetim svega što sam učinila i što je meni učinjeno. Led mi se najednom nađe na
mjestu srca, prijeteći da me cijelu raspoluti. Ruke obavijam oko grudi u pokušaju
da zaustavim bol. Donekle mi pomogne, vraćajući nešto toplote u mene. Ali
tamo gdje se led otopi ostaje praznina. Bezdan. Koji ne znam kako ponovo da
ispunim.
Ali nekako ću se oporaviti. Moram.
„Oprosti“, promrmlja on, gotovo nečujno. Ali dovoljno glasno da me
spriječi da ne zadrijemam. Ali ta riječ nije upućena meni.
Nešto me gurne po ramenu. Farley, koja pokušava da mu se primakne.
„Za ono što sam ti uradio. Ranije. U Sunčevim Dvorima“, glas mu zamalo
puca – i Cal nosi svoj led u sebi. Sjećanje na zaleđenu krv, na Farleyno mučenje
u dvorskim tamnicama. Odbila je da izda svoje, a Cal ju je zbog toga natjerao da
vrišti. „Ne očekujem da prihvatiš bilo kakvo izvinjenje, i ne bi ni trebalo...“
„Prihvaćam ga“, kaže, odsječno ali iskreno. „I ja sam griješila te noći. Svi
smo.“
Iako su mi oči sklopljene, znam da gleda u mene. Osjećam joj pogled
prošaran žaljenjem – i odlučnošću.

Prenem se iz sna kad točkovi odskoče po betonu i uzdrmaju me u sjedištu.

Otvorim oči i odmah ih opet zatvorim sklanjajući se od jarkog snopa sunca koje
kulja kroz prozore pilotske kabine. Ostali su već skroz budni, tiho razgovaraju,
te se osvrnem ka njima. Iako paramo točkovima pistu, usporavamo, ali i dalje
smo u pokretu. Kilorn se nagne ka meni. Izgleda da one njegove ribarske noge
ipak nešto vrijede, jer ga drmusanje letjelice očito uopće ne dotiče.
„Mare Barrow, uhvatim li te opet da si zadrijemala, prijavit ću te čuvarskoj
stanici“, oponaša našu nekadašnju učiteljicu, koja nas je oboje učila dok on nije
napunio sedam godina i otišao za ribarskog šegrta.
Pogledam ga, smiješeći se na staru uspomenu. „Onda ću prespavati u
kladama, nastavnice Vandark“, odgovaram, na šta se on grohotom smije.
Pošto se malo bolje rasanim, shvaćam da sam nečim pokrivena. Mekom,
izlizanom tkaninom tamne boje. Kilornova jakna! Skloni je s mene prije nego
što sam se pobunila, i odmah mi je hladno bez njene toplote.
„Hvala“, promrmljam dok je on ponovo navlači.
On na to samo slegne ramenima: „Drhtala si od zime.“
„Čeka nas dug put do Luke“, čujem Calov glas usred brujanja motora koji
se još obrću nakon leta. Ni u jednom trenu ne skida oči s piste, polagano
zaustavljajući letjelicu. Kao i polje devet-pet, i ova takozvana ruina okružena je
šumom i potpuno je pusta. „Petnaest-šesnaest kilometara kroz šumu i
predgrađa“, dodaje glave nagnute ka Farley. „Osim ako nisi nešto smislila?“
Smije se sebi u bradu, te kreće da otkopčava pojaseve. „Aaa, vidim da brzo
učiš!“, kaže pa tresne pukovnikovu mapu preko koljena. „Možemo da smanjimo
na sedam-osam ako pođemo starim tunelima. I izbjegnemo predgrađa.“
 „Opet neki zemljovoz?“, od same pomisli ispunjava me mješavina nade i
jeze. „Koliko je to sigurno?“
„Šta vam je taj zemljovoz?“ progunđa Nix rasijanim glasom. Neću sigurno
trošiti vrijeme na opisivanje tandrkave metalne cijevi koju smo ostavili za sobom
u Naerceyju.
Farley također zanemaruje njegovo pitanje. „Nemamo ih u Luci, barem
zasad, ali tunel se pruža tačno ispod Lučkog puta. Pod uslovom da ga nisu
zatvorili.“
Baci pogled ka Calu, ali on odmahuje glavom: „Nisu imali dovoljno
vremena. Prije četiri dana smo još mislili da su tuneli obrušeni i napušteni. Nisu
čak ni ucrtani na mapama. Čak i uz sve raspoložive siloruke, Maven nikako nije
mogao da ih već zapriječi.“ Glas mu zadrhti, duboko zamišljen. Znam čega se
prisjetio.
Prošla su tek četiri dana. Četiri dana otkad su Cal i Ptolemus pronašli
Walshovu u željezničkom tunelu ispod Archeona. Četiri dana je prošlo otkad sam
vlastitim očima vidjela kako se ubija ne bi li zaštitila tajne Skerletne Straže.
Da ne bih mislila na zacakljene, mrtve oči Walshove, protegnem se u
sjedištu, izvijem se i stegnem mišiće. „Hajdemo“, kažem, što liči na zapovijest
mnogo više nego što bih željela.
Zapamtila sam naredna imena sa spiska. Ada Wallace. Rođena 1. 6. 290. u
Zaton Luci, Svjetionik, pokrajina Regent, Norta. Trenutno prebivalište: isto kao
mjesto rođenja. I drugo, također zavedeno u Zaton Luci – Wolliver Galt. Rođen
20. 1. 302. Dijeli rođendan s Kilornom, sve u godinu. Ali nije Kilorn. Ovaj je od
novog soja, još jedan Crveno-Srebreni mutant kojem Kilorn može da zavidi.
No čudno je da Kilorn ne iskazuje nikakvu netrpeljivost prema Nixu.
Štaviše, srdačniji je nego inače i vrzma se oko starijeg čovjeka poput dosadnog
kučeta. Tiho razgovaraju, zbližavajući se oko slične prošlosti u kojoj su obojica
odrastali kao Crveni, u bijedi i beznađu. Kada Nix spomene mreže i čvorove,
dosadnu temu koju Kilorn obožava, usmjerim pažnju na naše pripreme.
Dijelom bih voljela da im se priključim, da raspravljamo o značaju vezivanja
dvostruke petlje umjesto o najboljoj strategiji za neprimjetni upad. Osjećala bih
se normalnije. Jer šta god Shade rekao, mi smo sve samo ne to.
 Farley je već krenula i navlači tamnosmeđu jaknu preko ramena. Ugura i
crvenu maramu u nju da joj sakrije boju, pa kreće da pakuje sljedovanja iz naših
zaliha. Još ne oskudijevamo, ali upamtim da usput moram da drpim sve što
mogu, ako mi se ukaže prilika. Oružje je već sasvim druga priča – imamo svega
šest komada, a neće biti lak poduhvat ukrasti još. Tri puške, tri pištolja. Farley je
već uzela po jedno od oba, pušku duge cijevi uprtila je preko ramena, a pištolj
stavila za pojas. I spavala je s njima, kao da su dio nje. Stoga nas iznenadi kad
oboje skine i vrati ih u ormar na zidu.
„Ideš nenaoružana?“, Cal ostaje zapanjen i dalje držeći svoju pušku.
Umjesto odgovora, ona povuče nogavicu kako bi nam pokazala dugačak
nož uguran u čizmu. „Luka je veliki grad. Trebat će nam cio dan da pronađemo
Mareine ljude, a možda i čitava noć da ih izvedemo napolje. Neću sigurno
riskirati noseći neprijavljeno vatreno oružje. Neko od čuvara pogubio bi me na
licu mjesta. Po selima bih se još i odvažila, jer tamo ima manje snaga reda, ali ne
u Luci“, dodaje i sakrije nož. „Čudi me da ne poznaješ vlastite zakone, Cale.“
Opet se zarumeni srebrom, pa mu čak vrhovi ušiju skroz pobijele od stida.
Koliko god se trudio, Cala nikada nisu zanimali pravo i politika. To su Mavenove
oblasti, bile i ostale.
„A osim toga“, nastavlja Farley ošinuvši nas oboje pogledom, „i tebe i
Munjobacačicu smatram boljim oružjem od pištolja.“
Gotovo da mogu da čujem Cala kako škrguće zubima, bijesan i ozlojeđen.
„Rekao sam ti već da ne možemo...“, počne, a ja ne moram da slušam šta mrmlja
da bih znala šta će reći. Mi smo najtraženiji ljudi u kraljevstvu, predstavljamo
opću opasnost, dovest ćemo sve u opasnost. Iako mi prvi nagon kaže da slušam
Cala, drugi, onaj uporniji, kaže mi da mu ne vjerujem. Jer šuljanje nije njegova
oblast, već moja. Dok se on i Farley raspravljaju, mirno se pripremam za tunele
i Zaton Luku. Sjećam je se iz Julianovih knjiga, te izvučem mapu od Farley. Ona
i ne primijeti moj vješti potez, odveć zauzeta svađom s Calom. Shade joj se
pridruži i stane na njenu stranu, te mi brbljava trojka daje priliku da šutke
sjednem i sve osmislim.
Pukovnikova mapa Zaton Luke novija je od one koju mi je Julian bio
pokazao, i mnogo podrobnija. Kao što je Archeon podignut oko golemog mosta
koji je Skerletna Straža uništila, Zaton Luka je, naravno, okrenuta ka svojoj
čuvenoj, zdjelastoj luci. Uglavnom se radi o ljudskoj građevini, gdje okean u
savršenom polukrugu dodiruje kopno. Zeleni su zajedno s nimfama pomogli u
izgradnji grada i luke, na smjenu zakopavajući i poplavljujući ruševine koje su
nekada tu stajale. Jedan pravi put pun kapija, vojnih patrola i uskih grla dijeli taj
vodeni krug pružajući se tačno preko vode. Pritom razdvaja civilnu Aquariansku
luku od podesno nazvane Ratne luke, i vodi ka tvrđavi Patriot, naherenoj na
ravnoj kvadratnoj parceli ograđenoj bedemima nasred luke. Tvrđava se smatra
najdragocjenijom u zemlji, kao jedina baza koja opslužuje sve tri vojne grane.
Patriot je dom vojnicima iz Svjetioničke legije, kao i eskadrilama zračne flote.
Vode Ratne luke same po sebi su dovoljno duboke da prime čak i najveće
brodove, te ona predstavlja ključno pristanište nortanske mornarice. I na samoj
mapi tvrđava izgleda zastrašujuće – nadam se da ćemo Adu i Wollivera pronaći
van njenih zidina.
Sam grad se prostire oko luke, zbijen između pristana. Zaton Luka je starija
od Archeona, sazdana i od ruševina grada koji je nekada stajao na ovom mjestu.
Putevi krivudaju i račvaju se potpuno nepredvidivo. U poređenju s urednom
mrežom ulica u prijestolnici, Luka izgleda kao klupko zamršenih žica. Savršena
za probisvijete poput nas. Neke od ulica se čak pružaju ispod zemlje, povezane s
nizom tunela koje Farley izgleda odlično poznaje, lako izvlačenje dva pripadnika
novog soja iz Zaton Luke neće biti lako, ne čini se ni nemogućim. Pogotovo ako
grad u pravom trenutku zadesi neki nestanak struje.
„Ti slobodno ostani, Cale“, kažem dok podižem glavu od mape. „Ali ja neću
sjediti skrštenih ruku.“
Zaustavi se usred rečenice da bi se okrenuo ka meni. Načas se osjetim kao
hrpa drvaca koje neko samo što nije zapalio. „Onda se nadam da si spremna da
uradiš šta budeš morala.“
Spremna da ubijem svakoga ko me prepozna. Bilo koga ko me prepozna.
„Jesam.“
Dobra sam u laganju.
 GLAVA TRINAESTA

Nixa nije teško uvjeriti da ostane. Iako neranjiv, on je samo seoski lovac na
rakove koji nikada nije odmakao dalje od slatina svoga kraja. Spasilačka misija
unutar ograđenog grada nije mjesto za njega, što on i sam zna. Kilorna već nije
tako lako pridobiti. Složi se da ostane u letjelici tek nakon što ga podsjetim da
neko mora motriti na Nixa.
Kad se pozdravi sa mnom čvrstim zagrljajem, očekujem da mi došapne
neko upozorenje, ili možda neki savjet. Ali nudi mi ohrabrenje, mnogo utješnije
nego što bi trebalo da bude. „Ima sve da ih spasiš“, šapne mi, „tačno znam da
hoćeš.“
Da ih spasim. Te mi riječi odjekuju u glavi prateći me niz rampu pravo u
šumu obasjanu suncem. Hoću, kažem sebi, i ponavljam to sve dok ne osjetim u
sebi onoliko vjere koliko Kilorn ima u mene. Hoću, hoću, hoću.
Šuma ovdje nije toliko gusta, pa smo primorani da budemo na oprezu.
Danju Cal ne mora da brine za plamen, pa drži vatru u pripravnosti, zbog čega
mu vrhovi prstiju gore poput žiška na svijeći. Shade se uopće ne može vidjeti pri
tlu jer skače s drveta na drvo. Pretražuje šumu vojnički temeljno, te je svojim
okom sokolovim osmotri iz svih pravaca prije nego što će, zadovoljan, krenuti
dalje. I ja sam naoštrila svoje čulo ne bih li presrela bilo kakav nalet energije, da
li od kamiona ili od nebeskih lađa u niskom letu. S jugoistoka dopire potmulo
zujkanje, iz pravca Zaton Luke, ali to je očekivano, i nalikuje protoku saobraćaja
po Lučkom putu. Sa sporednih puteva niko nas ne može čuti, ali unutrašnji
kompas mi kaže da im se približavamo sa svakim novim korakom.
Osjetim ih prije nego što ih ugledam. Malen, slab pritisak na moj
nezakriljeni um. Neka baterijica isijava energiju, vjerovatno napaja neki sat ili
radio.
„S istoka“, šapnem upirući gore ka izvoru energije koji nam se približava.
Farley se naglo okrene u tom smjeru, ali joj ne pada na pamet da čučne. Što
ja ipak činim, te brže-bolje kleknem među lišće, dopuštajući da mi jesenje boje
prikriju tamnocrvenu majicu i smeđu kosu. Cal je tik uz mene s plamenovima
po koži, iako ih obuzdava da ne bi zapalio šumu. Disanje mu je ravnomjerno,
smireno, uvježbano, isto kao i bronzane oči kojima pretražuje drveće.
Ispružim prst uperen ka bateriji. Jedna mi se iskra spusti niz šaku i nestane,
naznačavajući struju koja nam se bliži.
„Farley, dolje glavu“, zareži Cal glasom jedva čujnim od šuštanja lišća.
Umjesto da ga posluša, priljubi se uz neko drvo i stopi sa sjenkom stabla.
Probijajući se kroz krošnje, sunce joj baca tačkice po koži, te tako nepomična
izgleda kao da je dio šume. Ali nije tiha. Usne joj se razmaknu i kroz granje
proleti tih ptičiji zov. Isti onaj koji je koristila u blizini Coraunta da se javi
Kilornu. Znak.
Skerletnoj Straži.
„Farley“, procijedim kroz zube. „Šta se dešava?“
Ali ona uopće ne mari za mene, već posmatra drveće. Čeka. Osluškuje.
Tren kasnije, neko joj zaćurliče u znak odgovora, na sličan ali ne istovjetan
način. Kad i Shade uzvraća s drveta iznad nas, pridružujući svoj poj toj
čudnovatoj pjesmi, djelić straha nestane iz mene. Farley bi me možda i navela u
zamku, ali Shade ne bi. Barem se nadam.
„Kapetane, mislio sam da ste zaglavili na onoj ostrvčini“, kaže neki grub
glas prodirući kroz brestov guštik. Ima jak i upadljiv naglasak, s naglašenim
suglasnicima i nečujnim r – iz Zaton Luke.
Farley se smješka tim glasovima, te laganim pokretom istupi iza drveta.
„Crance“, kaže, javljajući se prilici koja se probija kroz šipražje. „Gdje je Melody?
Trebalo je s njom da se nađem. Otkad si ti to postao Eganov potrčko?“
Kad izroni iza rastinja, gledam da ga cijelog odmjerim i da osmotrim sve
sitne pojedinosti koje sam se davno naučila da zapažam. Pognut je, da
nadomjesti nešto teško što nije ponio sa sobom. Možda pušku ili toljagu.
Potrčko, vala baš. Više liči na radnika u pristaništu ili kavgadžiju, golemih
ručerdi i bačvastih prsa koja se kriju pod izanđalim pamukom i štepanim
prslukom. Dobrano je okrpljen šarenom mješavinom odbačenih zakrpa, sve u
nijansama crvene. Čudno mi je što mu je prsluk toliko odrpan, a kožne čizme
mu izgledaju nove, blistaju se izglancane. Vjerovatno ukradene. Vidi se da je od
moje fele.
 Crance slegne ramenima, te mu neki grč zategne tamnoputo lice. „Ima
neka posla u pristaništu. I više volim da me zovu desnom rukom, ako nemaš ništa
protiv.“ Onaj grč se pretvori u širok kez, da bi se zatim naklonio jednim glatkim
ali prenaglašenim pokretom. „Šef Egan vam, dakako, želi dobrodošlicu,
kapetane.“
„Nisam više kapetan“, promrmlja Farley mršteći se dok ga hvata za
podlakticu u nekoj vrsti rukovanja. „Sigurna sam da si i sam čuo.“
On na to samo zavrti glavom: „Tu nećete naći mnogo onih koji će se složiti
s tim. Mornari odgovaraju jedino Eganu, a ne pukovniku.“
Mornari? Još jedan ogranak unutar Skerletne Straže, pretpostavljam.
„Hoće li vaši prijatelji ostati skriveni u žbunju?“, doda, te skrene pogled ka
meni. Ima plave, prodorne oči, koje se još više ističu na njegovoj mrkoj koži. Ali
ne može njima da mi skrene pažnju s važnijeg problema – i dalje osjećam kako
neka baterija pulsira u satu, a Crance ne nosi sat.
„A šta ćemo s tvojim prijateljima?“, pitam ga, ustajući sa zemlje.
Cal ispraća moj pokret, a ja jasno vidim da pomno osmatra Crancea i
odmjerava ga. Ovaj drugi čini isto, kao vojnik vojnika. A onda nas zabljesne
zubima, nasmijavši se.
„Dakle, zbog ovoga je pukovnik digao toliku graju?“, odvažno zakorači ka
nama široko se osmjehujući.
Nijedno od nas ne odstupa, i pored njegove veličine. Opasniji smo od njega.
Tiho zazviždi, te vrati pogled na mene: „Prognani princ i Munjobacačica.
A gdje je Zeka? Znam da sam i njega čuo.“
Zeka?
Shade se pojavi iza Crancea, jednom rukom drži štaku, a drugom hvata
Crancea oko vrata. Ali smješka se, čak i smije. „Rekoh ti već jednom da me ne
zoveš tako“, kori ga, drmusajući Cranceova ramena.
„Ma, šta fali?“, odgovara Crance i strese Shadeove ruke sa sebe. Rukom
pokazuje skakutanje i smije se. Ali osmijeh mu izblijedi čim ugleda štaku i
zavoje. „Strmeknuo si se niz neko stepenište ili tako nešto?“ Crance zadržava
veseo ton, ali mu se pogled u jarkim očima smrači.
 Shade odmahuje rukom na njegovu zabrinutost, te ga uhvati za rame.
„Drago mi je da te opet vidim, Crance. A mislim da je red da te upoznam s
mojom sestrom...“
„Nema potrebe za upoznavanjem“, veli Crance, pa mi ispruži otvorenu
šaku. Rado je prihvatim, dopuštajući mu da mi stisne podlakticu šakom dvaput
većom od moje. „Drago mi je, Mare Barrow, ali moram da ti kažem da izgledaš
bolje na potjernicama. Ko bi rekao da je tako nešto moguće.“
Ostali naprave grimase, dijeleći moj strah pri pomisli na moje lice okačeno
po svim vratima i prozorima. Trebalo je da očekujemo tako nešto.
„Žao mi je što sam te razočarala“, izustim nekako i pustim mu ruku.
Iscrpljenost i brige nimalo me nisu štedjele. Osjećam da mi je koža prljava, a
zamršenu kosu da i ne spominjem. „Bila sam previše zauzeta da bih se ogledala.“
Crance prihvati moju zajedljivu šalu s još širim osmijehom. „Ali fakat imaš
žara u sebi“, šapne, i ja primijetim da mu je pogled odlutao ka mojim prstima.
Jedva se obuzdavam da mu ne pokažem s koliko to žara ima posla, te naprosto
zarijem nokte u dlanove.
I dalje osjećam bateriju, kao snažan podsjetnik da je još neko tu. „Znači, i
dalje ćeš se praviti da nas niste opkolili?“, ne popuštam, pokazujući drveće koje
nas je zbilo sa svih strana. „Ili ćemo se svađati?“
„Nećemo, nećemo“, kaže, te podigne ruke kao da se predaje. A onda
ponovo zapišti, visokim, piskavim tonom, nalik sokolu u lovu. Iako se Crance
trudi da zadrži osmijeh na licu, da izgleda opušteno, ne promakne mi sumnja u
njegovim očima. Očekivala bih da će pomno motriti Cala, ali on zapravo meni
ne vjeruje. Ili me ne razumije.
Šuškanje lišća najavi nam pojavljivanje Cranceovih prijatelja, koji su
također svi obučeni u mješavinu dronjaka i skuplje ukradene odjeće. To im dođe
kao neka vrsta uniforme, toliko je sve neupareno da čak liče jedni na druge. Dvije
žene i neki muškarac s izgrebanim satom koji i dalje otkucava, svi naizgled
nenaoružani. Otpozdrave Farley, nasmiješe se Shadeu, ali ne znaju kakav pogled
da upute meni i Calu. Možda je tako i bolje. Ne treba mi još prijatelja, pa da ih
opet izgubim.
„Pa, Zeko, da vidimo možeš li da me sustigneš“, bocne ga Crance prije nego
što će krenuti.
 Shade mu uzvrati tako što skoči do obližnjeg drveta vukući povrijeđenu
nogu za sobom, ali s osmijehom na usnama. Međutim, kad nam se pogledi
susretnu, nešto se u njemu promijeni. I onda se u tren oka nađe iza mene,
krećući se toliko hitro da ga jedva i vidim.
Ali ipak čujem šta mi šapuće.
„Nikom ne vjeruj.“

Tuneli su vlažni, zidovi zakrivljeni, prekriveni mahovinom i dubokim

korijenjem, ali je pod očišćen od kamenja i krša. Zbog zemljovoza, pretpostavim,
ako im zatreba da se krišom odvezu do Zaton Luke. Ali ne čujem škripu metala,
niti zasljepljujuće dobovanje akumulatora voza koji šišti jureći ka nama.
Osjećam jedino baterijsku lampu u Cranceovoj ruci, sat onog drugog čovjeka i
ravnomjerno kretanje saobraćaja po Lučkom putu, tridesetak stopa iznad nas.
Teža vozila su najgora, jer mi njihove žice i uređaji zuje negdje u glavi. Zgrčim
se svaki put kad nam neki od njih prođe iznad glava, te ubrzo i ne znam broja
svim tim vozilima koja jure ka Naerceyju. Da su zbijeni, očekivala bih da je to
kraljevska povorka koja prevozi samog Mavena, ali ova mašinerija koju čujem
prolazi i odlazi naizgled nasumično. To je uobičajeno, kažem sebi da smirim
živce kako ne bih ugasila baterijsku lampu i sve nas obavila tamom.
Cranceovi pomoćnici drže se na začelju, što bi trebalo da me čini napetom,
ali mi ne smeta. Iskre su mi tu nadohvat ruke, a i Cal je pored mene, za slučaj da
se neko odvaži na neki pogrešan korak. Strašniji je od mene jer mu jednu šaku
pokriva crvena, razigrana vatrica. Okolo se šire treperave sjenke koje se
mijenjaju i izobličavaju, bojeći tunel crveno-crnim šarama. To su nekad bile
njegove boje. Ali ih je izgubio, kao i sve ostalo u životu.
Sve osim mene.
Nema svrhe šaputati ovdje pod zemljom jer se svaki šum pronosi dalje, te
su Calova usta čvrsto zatvorena. Iako, ja i dalje mogu da mu čitam s lica.
Neprijatno mu je, pokušava da potisne sve nagone vojnika, princa i Srebrenog u
sebi. Ide za neprijateljem negdje u nepoznato – i to zbog čega? Da bi meni
pomogao? Da bi naškodio Mavenu? Kakvi god da su njegovi razlozi, jednog mu
dana više neće biti dovoljni. Jednog dana će prestati da me prati, i ja za to moram
biti spremna. Moram unaprijed da pripremim srce za to, da ustanovim koliko
ću usamljenosti moći da izdržim. Ali zasad još ne moram. Njegova toplina još je
uz mene, te se i nehotice držim što bliže njoj.
Tuneli nisu uneseni ni u našu mapu ni u bilo koju drugu koju sam ikada
vidjela, ali Lučki put jest, te pretpostavljam da smo tačno ispod njega. Vodi nas
pravo u srce Zatona, kroz Šiljak-kapiju, krivudajući oko same luke prije nego što
će nastaviti dalje na sjever ka slatinama, Corauntu i ledenim predjelima dalekog
pograničja. Još važniji od Lučkog puta je Sigurnosni Centar, upravno središte
čitavog grada, gdje možemo pronaći podatke i, što je još važnije, adrese za Adu
i Wollivera. Moguće je da ćemo pronaći i treće ime, onu djevojku iz siromaških
budžaka Novog Grada.
Cameron Cole, prisjetim se, iako se trenutno ne sjećam ostalih pojedinosti
o njoj. Ne usuđujem se da izvučem napolje Julianov spisak da provjerim, sad kad
smo okruženi nepoznatim licima. Što ih manje zna za novi soj, to bolje. Imena
im dođu kao smrtna presuda, te dobro pamtim Shadeovo upozorenje.
Uz malo sreće, naći ćemo sve što nam treba prije mraka i vratiti se do
crnokrilca prije doručka zajedno s još tri pripadnika novog soja. Kilorn će
gunđati, bijesan što smo se toliko zadržali, ali to mi je sada najmanja briga.
Štaviše, radujem se njegovom zajapurenom licu i jogunastim prigovorima. I
pored Straže i tog gnjeva koji je najednom pronašao u sebi, u njemu i dalje
treperi onaj klinac s kojim sam odrasla i koji mi prija isto koliko i Calova vatra i
bratov zagrljaj.
Shade priča kako bi ispunio tišinu, šaleći se s Cranceom i njegovom
pratnjom. „Zbog ovog sam čovjeka uspio da izvučem živu glavu iz Grotla“,
pojašnjava im moj brat upirući štakom u Crancea. „Dželati mi nisu mogli ništa,
ali me je glad zamalo sredila.“
„Drpio si glavicu kupusa. Ja sam ti samo dopustio da je pojedeš“, uzvraća
Crance vrteći glavom, ali po rumenilu se vidi da je ponosan.
Shade ne popušta tako lako. Navuče širok osmijeh kojim bi mogao da
obasja čitave tunele, iako mu pogled nije ozaren: „Krijumčar zlatnog srca.“
Pratim njihovu domišljatu razmjenu stisnutih očiju i naćuljenih ušiju kao
da se radi o nekoj igrici. Pohvaljuju jedan drugoga, prisjećajući se zajedničkog
puta iz Grotla, na kojem su morali da izbjegavaju i Čuvare i legije. Iako se tokom
tih sedmica sigurno razvilo prijateljstvo, čini mi se da ono više ne postoji među
njima. Sad su to samo dva čovjeka koja usiljenih osmijeha razmjenjuju
uspomene, trudeći se, svaki za sebe, da dokuče šta onaj drugi želi. Što i ja činim,
donoseći vlastite zaključke.
Crance je čuvena lopuža, što je meni dobro poznato zanimanje. Ako se kod
lopova u nešto možete pouzdati, to je da će uvijek uraditi ono najgore. Da su
nam uloge obrnute, i da ona stara Mare prati nekog bjegunca do Sojenice, da li
bi ga izdala za par tetrarha? Za par sedmica hrane i struje? Još dobro pamtim
teške zime, hladne i gladne dane za koje mi se činilo da im nema kraja. Bolesti
koje se Iako liječe, ali ti nemaš para da kupiš lijekove. Čak i bolne žudnje za
nečim lijepim i korisnim, žudnje da to imaš čisto da te želja mine. Radila sam
svašta grozno u takvim prilikama, krala od ljudi očajnih koliko sam i sama bila.
Da bih preživjela. Da bismo svi preživjeli. Taj sam izgovor koristila u Sojenici kad
bih ukrala pokoji novčić od porodica s izgladnjelom djecom.
Uopće ne sumnjam da bi me Crance predao šefu Eganu da može, jer bih i
sama to učinila. Prodala me Mavenu po pozamašnoj cijeni. Ali, na svu sreću,
Crance je bespomoćan jer smo ih nadjačali. I sam je toga svjestan, pa stoga i drži
osmijeh na licu. Barem zasad.
Tunel počinje da se naginje i najednom se završavaju i šine zemljovoza na
mjestu gdje se prostor odveć sužava da bi voz mogao da prođe. Što se dublje
spuštamo, to je zrak svježiji i zbijeniji. Trudim se da ne razmišljam previše o
težini zemlje iznad nas. Zidovi u nekom trenutku postaju ispucali i oronuli, i
vjerovatno bi se i obrušili da nisu postavljeni novi podupirači. Gole drvene grede
koje se pružaju kroz tamu pridržavajući tavanicu da nas ne bi žive zatrpala.
„Gdje ćemo na kraju izaći?“, pita Cal glasno bilo koga ko bi mu odgovorio.
Svaka mu je riječ zatrovana gađenjem. Zbog dubokih tunela je na ivici živaca,
isto kao i ja.
„Na zapadnoj strani Okeanskog brijega“, odgovori mu Farley, spominjući
kraljevski dom u Zaton Luci. Međutim, Crance je presječe odmahnuvši glavom.
„Taj je tunel zatvoren“, progunđa. „Nešto novo grade, po kraljevoj naredbi.
Tek je tri dana na prijestolju i već me živcira.“
Dovoljno sam blizu da bih čula kako Cal škrguće zubima. Zbog naleta
bijesa vatra mu bljesne i raširi tunelom talas vreline za koji se ostali naprave da
ga nisu primijetili. Po kraljevoj naredbi. Mavenu uspijeva da nas osujeti čak i kad
se ne trudi previše.
Cal stoički spusti pogled ka stopalima. „Maven je oduvijek mrzio Brijeg“,
neobično odjeknuvši o zidove, Calove riječi nas okruže njegovim sjećanjima.
„Bio mu je premalen. Prestar.“
Sjenke na zidovima se mijenjaju i izobličavaju nam tijela. Vidim Mavena u
svakom iskrivljenom odrazu, svuda gdje se nagomilao mrak. Jednom mi je rekao
da je sjenka plamena. A sad se plašim da postaje sjenka u mom umu, gori od
lovca, gori od utvare. No, bar ne progoni samo mene. Vidim da i Cal isto osjeća.
„Onda na ribljoj pijaci“, Farleyn osorni režeći glas vrati me u stvarnost.
„Morat ćemo nazad zaobilaznim putem, i trebat će nam neka diverzija ispred
Sigurnosnog Centra, ako možeš nešto da smisliš.“
Bacim pogled na mapu uzburkanih misli. Koliko vidim, Sigurnosni Centar
je povezan s Calovom starom palačom, ili je barem dio istog niza građevina. A
riblja pijaca je, po mojoj pretpostavci, dobrano udaljena odatle. Pomučit ćemo
se i da bismo samo stigli tamo, a o uvlačenju unutra da ne pričam. Sudeći po
Calovom namrštenom licu, ni on se ne raduje mnogo tome.
„Egan će vam izaći u susret“, kaže Crance, odgovarajući klimanjem na
Farleynu molbu. „Pomoći ću vam kako god budem mogao. Iako nije da vam
treba pomoć kad imate Zeku uz sebe.“
Shade se dobroćudno nakrevelji, i dalje mu smeta taj nadimak. „Koliko
poznaješ Crvene iz Zatona? Misliš da bi ti imena nekih od njih zvučala poznato?“
Moram da stisnem usne kako ne bih prosiktala nešto bratu. Posljednje što
mi sad treba jest da otkrivam Cranceu koga tražimo – pogotovo jer će se odmah
pitati zbog čega. Međutim, Shade pogleda u mene podignutih obrva,
ohrabrujući me da im izgovorim imena. Crance pokraj njega gleda da zadrži
neutralan izraz lica, ali oči mu se cakle. Gori od želje da čuje šta imam da kažem.
„Ada Wallace“, izađe mi kao šapat, kao da se plašim da bi zidovi laguma
mogli da mi ukradu tajnu. „Wolliver Galt.“
Galt. Nešto odmah zaiskri na Cranceovom licu kao da mu zvuči poznato,
te mu nema druge nego da klimne: „Galta znam. Stara porodica, žive blizu puta
Charside. Bave se pivarstvom.“ Zažmiri, pokušavajući da se prisjeti još nečega.
„Prave najbolje pivo u Zatonu. Dobro je imati ih za prijatelje.“
 Srce mi ubrzano lupa u grudima, oduševljeno srećom koja nas je očito
poslužila. Ali obuzdava me spoznaja da sada i Crance, a i taj tajanstveni Egan,
znaju koga tražimo.
„Ne mogu reći da znam Wallace“, nastavi, „često je to prezime, ali mi niko
poseban ne pada na pamet.“
Jedim se jer ne mogu da procijenim laže li ili ne. Moram još malo da
zapnem s pričom kako bi nam još nešto rekao. Možda nam otkrije nešto, ili mi
pruži izgovor da ga lično nagovorim da mora.
„Rekoste da se zovete Mornari?“ pitam, pazeći da zvučim ravnodušno.
Zabljesne me jednim osmijehom preko ramena, te povuče rukav da bi
otkrio tetovažu na podlaktici. Plavo-crno sidro, obavijeno crvenim užetom.
„Najbolji krijumčari u Svjetioniku“, kaže ponosno. „Možemo da dobavimo šta
god vam duša traži.“
„I služite Straži?“
Osmijeh mu odmah nestane zbog mog pitanja, te brže-bolje svuče rukav.
Letimice klimne, ali ne previše uvjerljivo.
„Pretpostavljam da je Egan također neki kapetan“, ubrzam korak, tako da
budem Cranceu za petama. Poguri ramena čim mu se približim, a ne promakne
mi ni da mu se koža na vratu naježila „A ti si onda, šta? Njegov poručnik?“
„Ne bakćemo se zvanjima“, odgovori mi izbjegavši moje podbadanje. Ali
tek sam se zahuktala. Ostali samo gledaju, zbunjeni mojim ponašanjem. Kilorn
bi me razumio. Štaviše, odmah bi se nadovezao.
„Izvinjavam se, Crance“, riječi izađu iz mene odveć sladunjave. Zvučim kao
dama s dvora, a ne neka lukava lopuža, što ga odmah uznemiri. „Ali prosto sam
radoznala u pogledu naše braće i sestara u Zatonu. Kaži mi, šta te je natjeralo da
nam se pridružiš?“
Težak muk. Osvrnuvši se, vidim da su se i Cranceovi prijatelji ušutjeli, očiju
gotovo crnih na prigušenoj svjetlosti tunela.
„Da nije zbog Farley? Ona te vrbovala?“, ne popuštam, čekajući neki znak
pucanja. I dalje ne odgovara. Strah mi prostruji tijelom. Šta nam to taji? „Ili si
sam potražio Stražu, poput mene? Ja sam, dakako, imala valjan razlog. Mislila
sam, znaš, da je Shade mrtav, pa sam željela osvetu. Pridružila sam im se jer sam
htjela da pobijem ljude koji su mi ubili brata.“
Ništa, ali ubrzava korak. Ipak sam ga žacnula.
„Koga su ti Srebreni oduzeli?“
Očekujem da me Shade prekori zbog mog pitanja, ali on se uopće ne javlja.
Pomno motri Cranceovo lice pokušavajući dokučiti šta to krijumčar krije. Jer
nešto sigurno krije, i to sad svi polako osjećamo. Čak se i Farley zgrčila, iako se
maločas činila druželjubivom. Uvidjela je nešto, primijetila nešto što ranije nije.
Ruka joj odluta u jaknu, gdje se sklopi oko nečega što je zasigurno još jedan
skriveni nož. A Cal je neprestano na oprezu, još od početka. Vatra mu plamti,
parajući tamu kao očigledna prijetnja. Opet se vratim na tunel. Sve mi više liči
na grob.
„Gdje je Melody?“, šapne Farley, nježno ispruživši ruku da zaustavi
Crancea. Svi se zaustavimo, te mi se učini da čujem kako nam otkucaji srca
odjekuju o zidove tunela. „Egan ne bi tebe poslao, pogotovo ne samog.“
Polagano pomjerim tijelo, okrećući leđa zidu, da bih mogla da vidim i
Crancea i njegovu bandu. Cal čini isto, ponovivši moj potez. Vatrica mu bukne
iz prazne šake, spremno čekajući na njegovom dlanu. I meni iskre zaigraju pod
kožom i nad njom, malene munje ljubičasto-bijele boje. Gode mi u stisku, te
sitne niti nepatvorene sile. Saobraćaj se ubrzao iznad nas, te pretpostavim da
smo negdje blizu gradske kapije, ako ne i tik ispod nje. Što baš i nije najbolje
mjesto za okršaj.
A ovo će se upravo time završiti.
„Gdje je Melody?“, ponovi Farley, te joj sječivo fijukne kroz zrak. Calova se
vatra odbije o njega u oštrom odsjaju osvjetljavajući Cranceove oči. „Crance?“
Razrogačio je oči uprkos zasljepljujućem bljesku, oči pune iskrenog
kajanja. Dovoljno da mi jeza prođe leđima. „Znaš ko smo mi, i ko je Egan. Mi
smo ti, Farley, prijestupnici. Vjerujemo u novac i preživljavanje.“
Takav mi je život i više nego poznat. Ali skrenula sam s tog puta. Nisam
više protuha. Već Munjobacačica s previše ideala da bih uopće mogla da ih
prebrojim. Sloboda, osveta, oslobođenje, sve što potpiruje iskru u meni,
odlučnost koja me tjera dalje.
 Cranceove se protuhe miču usporeno poput mene, vadeći pištolje iz
skrivenih futrola. Tri pištolja, svaki u sposobnoj, drhtavoj ruci. Pretpostavljam
da i Crance ima barem jedan, ali nije još otkrio svoje oružje. Zauzet je
pojašnjavanjem, hoće da shvatimo šta će se uskoro desiti. A ja još kako shvaćam.
Izdaja mi je dobro poznata, iako mi se od nje i dalje prevrće stomak, a tijelo ledi
od straha. Gledam da ne obraćam pažnju na to, da se fokusiram.
„Oteli su je“, šapne. „Poslali jutros Eganu njen kažiprst. Isto je posvuda po
Zatonu, svaka je banda izgubila nekog ili nešto. Mornari, Lobanjaši, čak su oteli
i Ricketovog malog, a on već godinama nije u igri. A tek novčana nagrada!“
Zastane, te turobno zazviždi: „Ta suma nije šala!“
„Za šta?“, izustim nekako, ne usuđujući se da skrenem pogled s djevojke
koja mi je najbliža. I ona zuri u mene.
Cranceov glas liči na dubok, tugaljiv jecaj: „Za tebe, Munjobacačice! Ne
traže te samo čuvari i vojska. Već i mi. Svi krijumčarski krugovi, sve lupeške
skupine odavde do Delphieja. Love te, gospođice Barrow, i na suncu i u sjenci, i
Srebreni i tvoji. Žao mi je, ali tako je kako je.“
Nije mu žao zbog mene, već zbog Farley i moga brata. Zbog prijatelja, koje
će sada izdati. Moji su prijatelji dospjeli u smrtnu opasnost zbog mene.
„Kakvu si nam to zamku postavio?“, zareži Shade, dajući sve od sebe da
izgleda prijeteće i pored štake pod miškom. „U šta bi to trebalo da upadnemo?“
„U nešto što ti se neće svidjeti, Zeko.“
Pod neobičnim osvjetljenjem Calove vatre, mojih iskri i Cranceove
baterijske lampe zamalo da mi promakne pokret njegovih očiju. Munjevito ih
usmjeri nalijevo na potpornu gredu odmah do mene. Plafon je iznad nje
napuknut i načet, te zemlja viri kroz raspukli beton.
„Bitango jedna!“, zaurla Shade odveć glasno i odveć pretjerano. Izgleda kao
da bi mogao nekog da opali u bilo kom trenutku – savršeno skretanje pažnje.
Zakuhalo se!
Tri Mornara podignu pištolje i povuku obarače – i meci im prosviraju kroz
prazan zrak. Spustim se u čučanj kad mi pucnji zagluše sluh iz neposredne
blizine, ali ne skrećem pažnju s najvažnije tačke – s potporne grede. Munja
rasturi drvo poput praska, i u cijelosti ga presječe. Greda se polomi i uruši, a ja
dobacim još jednu munju na napuknutu tavanicu. Cal se baci postrance, prema
Cranceu i Farley, da bi izbjegao obrušene betonske gromade. Da imam vremena
za tako nešto, uplašila bih se da ću završiti zakopana s Mornarima, ali mi se
Shadeova dobro znana ruka obavije oko zgloba. Zažmirim, boreći se protiv
pritiska koji osjećam svuda oko sebe, prije nego što ću dotaći tlo nekoliko metara
dalje niz tunel. Sad smo ispred Crancea i Farley, koja trenutno pomaže Calu da
ustane. Tunel se urušio iza njih, zatrpan zemljom, betonom i s tri smrskana
tijela.
Crance samo još jednom pogleda svoje izginule Mornare, a onda izvuče
skriveni pištolj. U jednom kratkom, mučnom trenutku pomislim da bi mogao
da me upuca. No, umjesto toga, on podigne plamteći pogled i zagleda se niz
tunel koji podrhtava oko nas. Usne mu se miču kako bi sastavile jednu jedinu
riječ.
„Trči!“
 GLAVA ČETRNAESTA

Lijevo, desno, opet lijevo, pa gore.

Cranceove grube naredbe prate nas niz tunele, navodeći nam korake što
odzvanjaju prolazom. Pokoji prasak obrušenog zida koji odjekne za nama tjera
nas da trčimo što brže možemo – pokrenuli smo lančani slijed, urušavanje
tunela. Jednom ili dvaput, tunel se sruši toliko blizu da čujem oštro pucanje
potpornih greda. Pacovi trče zajedno s nama izlijećući iz tame. Zadrhtim kad mi
projure preko prstiju šibajući me svojim ogoljenim repovima nalik malenoj
užadi. Kod kuće nismo imali mnogo pacova jer ih riječne poplave podave, te mi
se koža ježi od njihove masnjikave dlake dok u najezdi talasaju pokraj nas.
Trudim se da potisnem gađenje. Ni Calu nisu previše dragi, te zamahuje
razbuktalom pesnicom prema tlu, potiskujući štetočine svaki put kad nam se
mnogo približe.
Prašina nam se diže za petama prljajući zrak, a od Cranceove baterijske
lampe nema mnogo koristi u ovolikoj tmini. Ostali se oslanjaju na čulo dodira,
pružajući ruke kako bi opipavali zidove tunela, ali ja pratim svijet iznad nas, splet
električnih žica i tutnjanje vozila. To mi slika mapu u glavi, urezujući se u onu
papirnu koju sam gotovo već napamet znala. Uz nju mogu da osjetim kako mi
se širi domet. Osjećaj je omamljujući, ali nekako nastavljam dalje i tjeram sebe
da upijena sve što mogu. Vozila tandrču iznad nas, kotrljajući se prema
prvobitnoj tačci obrušavanja. Pokoje skrene u sporedan sokak, vjerovatno da bi
izbjeglo urušene puteve i betonski krš. Skrenuli smo im pažnju. Odlično.
Tuneli su Farleyno i Cranceovo područje, carstvo prašine. Ali Calu je
dopalo da nas izvuče iz mraka, ironija koja nijednom od nas nije promakla. Kada
naiđemo na zavarena vrata, Calu ne treba reći šta da radi. Istupi, ispruži ruke s
kojih mu iskri narukvica, i plamen bijelog usijanja izleti iz njih. Titra mu na
dlanovima, omogućavajući mu da uhvati šarke i zagrijava ih sve dok ne počnu
da se tope u crvenim mjehurićima, cvrčeći. Naredna prepreka, metalna rešetka
prošarana hrđom, još je lakša, te je istopi u nekoliko sekundi.
Načeti tunel ponovo se gromko zatrese, ali negdje daleko od nas. Pacovi su
mnogo uvjerljiviji jer, smirivši se, nestanu u tami iz koje su i došli. Njihove
malene sjenke jesu neobična iako ogavna, utjeha. Zajedno smo utekli smrti za
dlaku.
Crance uperi rukom ka otvoru u rešetki, pokazujući nam da prođemo kroz
nju. Međutim, Cal oklijeva, dok se uzavrelom rukom i dalje drži za gvožđe. Pošto
ga pusti, na crvenom metalu ostaje istopljen otisak šake.
„Parložina?“, pita, gledajući niz tunel. Cal poznaje Zaton Luku mnogo bolje
od mene. Na kraju krajeva, živio je tu i ranije jer je kraljevska porodica bila
smještena u Okeanskom Brijegu svaki put kada je posjećivala ove krajeve. Cal je
zasigurno krišom obišao sva pristaništa i ovdašnje sokake, kao što je radio i kad
smo se prvi put sreli.
„Ja, ja“, odgovori mu Crance hitro klimnuvši. „Da vas odvedeni što je bliže
moguće Centru. Egan mi je naložio da vas povedem kroz riblju pijacu, gdje
Mornari čekaju da vas ukebaju, a ne moram ni da spominjem da uz sebe imaju
i odred čuvara. Neće očekivati da se spustite kroz Parložinu, pa neće tamo ni
imati osmatrače.“
Zaškrgućem zubima zbog prizvuka u njegovom glasu: „Zašto?“
„Parložina je područje Lobanjaša.“
Lobanjaši. Opet neka njihova banda, zasigurno obilježena tetovažama još
strašnijim od Cranceovog sidra. Da nije Mavenove lukavosti, možda bi i
pomogli svojoj Crvenoj sestri, ali su umjesto toga pretvoreni u neprijatelje
opasne koliko je to i bilo koji Srebreni vojnik.
„Nisam na to mislila“, nastavim, posegnuvši za Mareeninim glasom da
zataškam strah. „Zašto nam pomažeš?“
Prije tri mjeseca, pomisao na tri tijela smrskana kršem možda bi me i
zaplašila. Ali sad sam se nagledala i mnogo goreg, te gotovo više i ne razmišljam
o Cranceovim pajdašima i njihovim skršenim kostima. No uprkos svojoj
prestupničkoj naravi, Crance ne djeluje baš toliko opušteno. Oči mu trepere u
tami usmjerene ka Mornarima čiju je pogibiju i sam potpomogao. Vjerovatno
su mu bili prijatelji.
Međutim, postoje prijatelji koje bih prodala, životi koje bih protraćila, za
vlastite pobjede. Radila sam to i ranije. Nije teško dopustiti da ljudi umru ako
njihova smrt pruža život nečemu drugom.
 „Nisam ti ja za zakletve, crvene rujne zore i slične koještarije kojih se ta
tvoja fela drži“, mrmlja hitro stežući i otvarajući pesnicu. „Mene riječima ne
možeš zadiviti. Ali ti, vala, radiš mnogo više od pukog pričanja. Što se mene tiče,
mogu da izdam ili svoga šefa ili vlastitu krv.“
Krv. Mene.
Zubi mu se presijavaju na prigušenom svjetlu, cakleći se pri svakoj osornoj
riječi: „Čak bi i pacovi rado napustili slivnike, gospođice Barrow.“
Potom prođe kroz rešetku i izađe na površinu gdje nas možda sve čeka
smrt.
Pođem za njim.
Stisnutih ramena okrenem se ka odjecima i kraju sigurnosti koju nam
pružaju tuneli. Nikada ranije nisam bila u Zaton Luci, ali dovoljni su mi i mapa
i moje električno čulo. Oni zajedno oslikaju preda mnom puteve i instalacije.
Osjećam vojna vozila koja tutnje ka tvrđavi, kao i svjetla Parložine. Štaviše, grad
je nešto što razumijem. Vrevu, ulice, sve što čini svakodnevni život – tu se
najlakše skrijem.
Parložina je još jedna pijaca, živa poput Velikog Sada u Ljetnikovcu ili trga
u Sojenici. Međutim, ova je prljavija, oskudnija, bez Srebrenih nadzornika, ali
zagušena Crvenima koji se guraju u gužvi i povicima prodavača. Savršeno
skrivalište. Izronimo u najnižem dijelu, u gomilu podzemnih tezgi pod prljavim
platnenim strehama. Tu, međutim, nema ni dima ni smrada – Crveni možda
jesu bijedni, ali glupi nismo. Jednim pogledom naviše kroz široku rupu u
tavanici, vidim da se u gornjem dijelu prodaju smrdljiva riba i dimljeno meso,
kako bi mirisi mogli da izvjetre ka nebu. Tu smo okruženi prodavačima,
izumiteljima, tkačima, i svi pokušavaju da uvale svoju robu gospodi koja nema
ni dva tetrarha u džepu. Novac svakog čini očajnim. Trgovci žele da ga uzmu,
kupci da ga zadrže, a svi su njime zaslijepljeni. Niko i ne opaža grupicu vještih
šunjala koji se iskradaju kroz davno zaboravljeni otvor u zidu. Znam da bi
trebalo da budem uplašena, ali meni je prisustvo mojih neobično utješno.
Crance nas predvodi, pretvorivši svoj hod razmetljivog snagatora u šepanje
slično Shadeovom. Iz prsluka izvuče kapuljaču, ne bi li sakrio lice pod njom.
Nekom slučajnom posmatraču ličio bi na pogurenog starca iako je on sve samo
ne to. Čak pomalo podupire Shadea, obavivši mu jednu ruku oko ramena kako
bi pomogao mom bratu u hodanju. Shade ne mora da skriva lice, te više pazi da
se ne oklizne po neravnom tlu nižeg dijela Parložine. Farley ostaje na začelju,
tješeći me spoznajom da mi neko čuva leđa. I pored svih njenih tajni, znam da
mogu da joj vjerujem, ne da će uočiti moguću klopku, već da će smisliti način
da se iz nje iskobeljamo. Boljem se i ne mogu nadati u ovom izdajničkom svijetu.
Prošlo je nekoliko mjeseci otkad sam posljednji put nešto ukrala. Kad
strgnem dva ugljen siva šala s neke tezge, pokreti su mi savršeno hitri, ali odmah
osjetim neki nov nalet kajanja u sebi. Neko ih je opleo, neko je ispreo i ispleo
vunu u ove grube dronjke. Nekome su potrebni. Ali potrebni su i meni. Jedan
meni, jedan Calu. Brzo ga uzme, te obavije iskrzanu vunu oko glave i ramena da
bi prikrio svoje prepoznatljivo lice. Činim isto, i to u pravi čas.
Prvi koraci kroz krcatu polutamu pijace povedu nas pravo pokraj oglasne
table. Inače ispunjeni prodajnim oglasima, vijestima, umrlicama, proglasi
Crvenih sada su prekriveni odštampanim listovima. Neka dječurlija mota se oko
oglasne table, cjepkajući papire koje mogu da dohvate. Potom ih bacaju jedni na
druge kao da se grudaju. Samo jedna od njih, neka djevojčica kuštrave crne
košiće i bosih prljavih nogu, zastane da bolje osmotri šta zapravo rade. Zagleda
se u dva poznata lica koja zure u nju s desetak ogromnih objava. Zloslutne su i
zastrašujuće, s velikim crnim slovima na zaglavlju kojima je ispisano: TRAŽE SE
ZBOG ZASTRAŠIVANJA, VELEIZDAJE I UBISTVA. Čisto sumnjam da
mnogo njih od ovih što se vrzmaju po Parložini umije da čita, ali poruka je i
ovako dovoljno jasna.
Calova slika nije kraljevski portret, na kojem je izgledao snažno, kraljevski,
zgodno. Ne, ova njegova slika je mutna, ali upečatljiva, zamrznut kadar jedne od
mnogobrojnih kamera koje su ga snimale u trenucima prije neuspjelog
pogubljenja u Zdjeli Kostiju. Lice mu je grubo, opterećeno gubitkom i izdajom,
a u očima mu plamti neobuzdani gnjev. Na vratu su mu iskočili napregnuti
mišići. Moguće je da na kragni čak ima i skorene krvi. Slika i prilika ubice
kakvim Maven želi da ga predstavi. Niže postavljene objave s njegovim likom
iskidane su ili prekrivene natpisima, oštrim, naškrabanim slovima, ispisanim
toliko ljutito da su gotovo nečitki. Kraljoubica, progon. Riječi su urezane u papir
kao da bi mogle da raskrvare kožu s fotografije. Između njih, svuda se širi –
pronaći ga, pronaći ga, pronaći ga.
 I moja je slika, kao i Calova, uzeta iz Zdjele Kostiju. Znam tačno u kojem
trenutku. Prije nego što sam prošla kroz kapiju arene, kada sam zastala i začula
da Lucas dobija metak u mozak. U tom trenu znala sam da ću umrijeti, ali
najgore mi je bilo što sam znala da sam bespomoćna. Sada pokojni Arven bio je
tad pored mene kako bi sputao moje sposobnosti i potpuno me onesposobio.
Oči na odštampanoj slici su mi razrogačene, uplašene, izgledam sitno. Na njoj
nisam Munjobacačica. Već samo preplašena djevojka. Neko iza koga niko ne bi
stao, a kamoli ga štitio. Ne sumnjam da je Maven lično odabrao baš taj kadar,
znajući kakvu će sliku njime prikazati. Ali nisu svi obmanuti. Neki su barem u
djeliću sekunde vidjeli moju snagu, moje munje, prije nego što je prekinut
prijenos pogubljenja. Neki znaju ko sam, i to su i ispisali po objavama da svi
vide.
Crvena kraljica. Munjobacačica. Živa je. Dignimo se, crveni kao rujna zora.
Dignimo se. Dignimo. Dignimo.
Svaka riječ mi dođe kao usijan, vreo žig. Ali ne smijemo se zadržavati
pokraj zida s potjernicama. Gurnem Cala kako bih ga odvukla od naših svirepih
prikaza. On pođe voljno, prateći Shadea i Crancea kroz gradsku gužvu.
Oduprem se nagonu da se uhvatim za njega, kako bih mu skinula barem nešto
tereta s pleća. Ma koliko željela da ga dodirnem, ne smijem. Moram da gledam
ispred sebe, daleko od vatre svrgnutog princa. Moram da zaledim srce pred
osobom koja uporno želi da ga potpali.
Prolazak kroz Parložinu lakši je nego što bi trebalo da bude. Pijaca Crvenih
ne znači ništa osobama od značaja, te su kamere i čuvari rijetki u nižem dijelu.
Ali ipak držim sva čula otvorena, tragajući za ono malo električnih vodova koji
se šire među raštrkanim tezgama i nadstrešnicama pred radnjama. Eh, kad bih
samo mogla da ih pogasim, umjesto što moram nespretno da ih izbjegavam, ali
bi i to bilo odveć opasno. Neobjašnjiv nestanak struje sigurno bi privukao
pažnju. Čuvari me više brinu, oštro se ističući u crnim čuvarskim odijelima. Dok
se uspinjemo različitim dijelovima Parložine, ka površini grada, broj im se
umnožava. Većina mi se čini zamorena užurbanom svakodnevicom Crvenih, ali
neki su ipak zadržali prisebnost. Pogledima munjevito osmatraju gužvu,
tragajući.
„Sagni se“, šapnem, naglo zgrabivši Cala oko zgloba. Zbog hitrog poteza
rukom mi prostruje iskre, tjerajući me da se hitro odmaknem.
 No on ipak učini kako sam mu rekla, sagnuvši se da prikrije svoju visinu.
Što možda neće biti dovoljno. Možda nam ništa od toga ne bude dovoljno.
„Bolje se za njega brini. Moramo biti spremni, ako potrči“, došapne mi Cal,
primakavši mi usne do uha. Pod naborima šala upire prstom prema Cranceu.
Međutim, moj brat drži Mornara u šaci, čvrsto ga stežući za prsluk. Ni on, poput
nas, ne vjeruje tom krijumčaru, te ga ne ispušta iz vida.
„Shade pazi na njega. Staraj se da držiš glavu oborenu.“
Cal ogorčeno zastenje stisnutih zuba: „Samo gledaj. Kani li pobjeći, učinit
će to za otprilike trideset sekundi.“
Ne moram ni da pitam Cala otkud zna to. Sudeći po kretanju gomile, za
trideset sekundi naći ćemo se na vrhu krivudavog klimavog stepeništa, u
glavnom dijelu Parložine. Sad već iznad nas mogu da vidim središte tržnice
obasjano podnevnim suncem, gotovo zasljepljujućim nakon što smo toliko
vremena proveli pod zemljom. Tezge su tamo od čvršće građe, uređenije i
unosnije. Iz kuhinje na otvorenom zrakom se širi miris kuhanog mesa. Prosto
mi pođe voda na usta nakon silnih vojnih sljedovanja i usoljene ribe. Izlizani
drveni lukovi povijaju se iznad nas, pridržavajući zakrpljen, poderan platneni
krov. Neki od lukova su oštećeni, iskrivljeni od silne kiše i snijega.
„Neće bježati“, šapne Farley ubacujući se između nas. „Bar neće pobjeći
Eganu. Ostao bi bez glave jer je izdao Mornare. Ako bilo kuda pođe, bit će to
negdje van grada.“
„Pa, neka ide“, šapnem. Posljednje što mi sad treba jest još jedan Crveni
kojeg moram da pazim kao bebu. „Mi ionako više nemamo koristi od njega, zar
ne?“
„A ako upadne pravo u zatvorsku ćeliju, pa ga izvedu na ispitivanje, šta
ćemo tad?“, Cal kaže tihim, ali prijetećim glasom. Surov podsjetnik na ono što
moramo da obavimo da bismo se zaštitili.
„Dopustio je da troje ljudi pogine zbog mene, da bi mene sačuvao.“ Ja im
čak ni lica više ne pamtim. Ne smijem. „Čisto sumnjam da bi ga mučenje previše
uzdrmalo.“
„Svaki um padne pred Elarom Merandus“, kaže Cal naposljetku. „Ti i ja to
znamo bolje od svih. Dokopa li ga se, i nas će pronaći. Pronaći će novi soj iz
Zatona.“
 Ako ga se dokopa.
Cal bi ubio čovjeka zbog jednog groznog ako. On moju šutnju protumači
kao slaganje, a na vlastitu sramotu, shvaćam da ne griješi. Barem me neće
natjerati da ja to uradim iako munjom mogu da usmrtim brzo kao on
plamenom. Zavuče ruke pod šal, ka nožu koji drži tamo uguran. Ruke počinju
da mi drhte pod rukavom. Molim se da Crance ne skrene s puta, da mu korak
ne posustane. Da ne dobije nož u leđa zato što se odvažio da mi pomogne.
Glavni dio Parložine bučniji je od donjeg, opći metež i za uši i za oči.
Suspregnem malo svoja čula, kako bih zapriječila sve što moram da ne poludim.
Svjetla zuje iznad nas, isprekidano zbog nejednakog napona. Instalacije nisu
dobro postavljene, na nekim mjestima struja šišti. Jedno mi se oko zbog toga
trza. I kamere su tu gušće postavljene, usmjerene ka čuvarskoj stanici na sredini
tržnice. Iako, ni ona nije mnogo više od tezge, sa šest zidova, pet prozora,
vratima i krovom prekrivenim šindrom. Jedino što je tako skučena, puna čuvara
umjesto nepovezane robe. Puna s previše čuvara, shvatim dok jeza u meni raste.
„Brže“, šapnem, „moramo da ubrzamo.“
Stopala mi ubrzaju korak, te preteknem i Cala i Farley, završavajući
Crancea za petama. Shade se osvrne namrštenog čela. Ali pogled mu odleti iza
mene, iza svih nas, da bi se zaustavio na nečemu u gužvi. Ne, na nekome!
„Prate nas“, promrmlja, čvršće stežući Cranceovu ruku. „Lobanjaši.“
Ma, neka se nose nagoni, povučem kapuljaču kako bih ih osmotrila. Nije ih
teško uočiti. Po obrijanim glavama su im bijelom tintom istetovirane lobanje
nazubljenih kostiju. Čak četiri Lobanjaša probijaju se kroz gužvu, prateći nas
kao pacovi miša. Opkolili su nas, dvoje slijeva i dvoje zdesna. Da okolnosti nisu
toliko opasne, nasmijala bih se njihovim istovjetnim tetovažama. Svjetina ih na
prvi pogled prepoznaje, te se razmiče da ih propusti, da mogu da love.
Ostali Crveni očito se boje tih prestupnika, ali ja ne. Par vucibatina nije
ništa naspram sile od desetak čuvara koji se vrzmaju po svojoj stanici. Mogli bi
biti hitronogi, siloruki, uništitelji – Srebreni koji bi nam naplatili krvlju i bolom.
Ali barem znam da nisu opasni koliko Srebreni s dvora, šaptači, svileni i tišine.
Šaptači moćni poput kraljice Elare ne nose crnu opravu nižih činova. Već
zapovijedaju vojskama i čitavim kraljevinama, a ne u par kvadrata pijace, i nalaze
se daleko odavde. Barem zasad.
 Na moje iznenađenje, prvi udarac ne dođe otpozadi, već pravo sprijeda.
Neka pogrbljena babuskara sa štapom nije ono što se čini da jest, te zakači
Crancea oko vrata povijenom drvenom motkom. Sruši ga na zemlju i u istom
pokretu zbaci ogrtač, otkrivajući ćelavu glavu s tetovažom lobanje.
„Riblja pijaca ti nije dovoljno dobra, Mornaru?“, zareži, gledajući kako se
Crance ničice ruši. Shade pada zajedno s njim, previše zapetljan rukama i
štakom da bi održao ravnotežu.
Pođem da mu pomognem, krenuvši naprijed, ali nečija ruka me zgrabi oko
struka i povuče nazad u svjetinu. Ostali sve to posmatraju raspoloženi za malo
zabave. Niko ne primijeti da smo se stopili među ostala lica, čak ni četiri
Lobanjaša što su nas pratila. Nismo im meta – barem zasad.
„Nastavi dalje“, zareži mi Cal na uho.
Ali ja ne mrdam. Niko me neće maknuti odavde, čak ni on. „Neću bez
Shadea.“
Lobanjašica mlatne Crancea, koji pokuša da ustane, te se jasno začuje
udarac štapa po njegovim kostima. Brže-bolje uperi svoje oružje ka Shadeu, koji
je dovoljno pametan da ostane na zemlji i podigne ruke glumeći da se predaje.
Mogao bi da nestane u trenu, da odskoči negdje na sigurno, ali zna da ne smije.
Sve su oči uprte u njega. A čuvarska stanica je previše blizu.
„Budale i lopuže, svi ste mi isti“, zagunđa neka žena u blizini. Jedino se ona,
izgleda, iznervirala. Trgovci, kupci i ulične protuhe nestrpljivo sve posmatraju,
a čuvari ništa ne čine, prateći ih s prikrivenim zanimanjem. Čak primijetim da
nekoliko njih razmjenjuje novčiće, iznoseći opklade za predstojeću čarku.
Još jedan udarac, ovoga puta po Shadeovom povrijeđenom ramenu. Stegne
zube, pokušavajući da potisne jauk, ali on ipak odjekne čitavom Parložinom.
Gotovo da i sama osjetim bol, te se trgnem kad se sruši.
„Tvoje mi lice nije poznato, Mornaru“, zakriješti Lobanjašica. Ponovo ga
tresne, da mu naglasi poruku. „Ali Eganu će sigurno biti. Platit će nam ako te
vratimo zdravog i čitavog, makar i malko modrog.“
Stegnem pesnicu da prizovem munje, ali umjesto njih osjetim plamen.
Toplu kožu na svojoj, prste koji se sklapaju u stisak. Cal. Neću moći da ispustim
iskre a da ga ne povrijedim. Jednim dijelom baš to priželjkujem, da ga odgurnem
i spasim brata u jednom hitrom pokretu. Ali to nas nikuda ne bi odvelo.
 A onda mi se otme uzdah kad shvatim da nismo mogli dobiti bolju
diverziju – bolji trenutak da se iskrademo odavde. Shade ti nije diverzija, vrišti
mi neki glas u glavi. Zagrizem usnu i gotovo probijeni kožu. Ne mogu da ga
ostavim. Ne mogu. Ne mogu opet da ga izgubim. Ali ne možemo ni da ostanemo
tu. Preopasno je, ulog je prevelik.
„U Sigurnosni Centar“, šapnem, pazeći da mi glas ne zadrhti. „Moramo
pronaći Adu Wallace, a to jedino možemo preko Centra.“ Sljedeće riječi mi
imaju okus krvi: „Treba da krenemo.“
Shade dopusti da ga naredni udarac pogodi sa strane, kako bi nas bolje
vidio. Pogledi nam se susretnu. Nadam se da razumije. Usne mi se nijemo miču.
Sigurnosni Centar, izustim nečujno, govoreći mu gdje da nas pronađe kada
pobjegne. Jer će sigurno uspeti da pobjegne. Od novog je soja, kao ja. Ovi mu nisu
dorasli.
Gotovo da sam i samu sebe uvjerila.
Lice mu se snuždi, potreseno saznanjem da ga neću spasiti. Ali ipak mi
klimne. A onda ga ograde nagurani posmatrači i nestane mi s vidika. Okrenem
leđa prije nego što se štap ponovo obruši na njega, ali ipak začujem oštar, zvonki
odjek. I opet se trgnem. Suze mi navru na oči. Najradije bih se osvrnula, ali
moram da se udaljim, da uradim šta se mora uraditi, da zaboravim šta moram
zaboraviti.
Rulja radosno kliče i nagrće sa svih strana da bolje vidi – što nama olakšava
da se iskrademo na ulicu i spustimo dublje u Zaton Luku.
Ulice koje okružuju Parložinu slične su samoj pijaci – krcate, bučne,
posvuda se osjete riba i neraspoloženje. Ništa drugo ne bih ni očekivala od
Crvenog dijela grada, gdje kuće zbijene, nadvijene nad sokake, stvaraju
zasvođene mračne prolaze napola zatrpane smećem i prosjacima. Nema čuvara,
bar koliko ja vidim, jer ih je vjerovatno odavde odvukao ili okršaj bandi u
Parložini ili obrušavanje tunela daleko iza nas. Cal je sada na čelu, vodi nas pravo
na jug, dalje od središta Crvenih.
„Poznat ti je kraj?“ pita Farley, ošinuvši Cala podozrivim pogledom nakon
što nas je uvukao u još jedan krivudav sokak. „Ili si se i ti pogubio kao ja?“
Ne trudi se da joj odgovori, već joj samo hitro odmahne rukom. Provučemo
se pokraj neke krčme u čijim prozorima već titraju sjenke izvještenih pijandura.
Calove oči se zadrže na vratima, ofarbanim u napadnu drečavo crvenu boju.
Neko od njegovih starih svratišta, pretpostavljam, dok je još mogao da se
neprimjetno iskrade iz Okeanskog Brijega kako bi upoznao svoju kraljevinu
daleko od sjaja visokog društva Srebrenih. Tako rade dobri kraljevi, rekao mi je
onomad. Ali, kao što sam kasnije otkrila, njegova zamisao dobrog kralja bila je
poprilično manjkava. Čak ni prosjaci i lopovi na koje je godinama nailazio nisu
bili dovoljni da uvjere princa. Vidio je glad i nepravdu, ali ne u dovoljnoj mjeri
da bi one opravdale promjene. Ne u dovoljnoj mjeri da bi se zabrinuo. Sve dok
ga vlastiti svijet nije sažvakao i ispljunuo – učinivši ga siročetom, izgnanikom,
izdajnikom.
Pratimo ga jer moramo. Jer nam je potreban vojnik i pilot, puko oruđe koje
će nam pomoći da ostvarimo svoje ciljeve. Barem ja tako kažem sebi, prateći ga
u stopu. Meni je Cal potreban iz plemenitih razloga. Da spasimo živote. Da
pobijedimo.
Međutim, nalik mome bratu, i ja imam štaku. Samo što moja nije metalna.
Moja je od krvi, mesa i vatre, i ima bronzane oči. Kad bih samo mogla da ga
odbacim. Kad bih samo bila dovoljno jaka da ga pustim da ode i radi šta hoće
sveteći se. Da umre ili nastavi da živi, kako mu već drago. Ali potreban mi je. I
ne mogu da iznađem snage da se oprostim s njim.
Iako smo daleko od riblje pijace, grozni vonj se širi ulicom. Navučem šal
preko nosa, pokušavajući da ga zaustavim, o čemu god se radilo. Ne radi se o
ribi, ubrzo shvatim zajedno s ostalima.
„Bolje da ne idemo ovim putem“, šapne Cal, isturivši ruku da me zaustavi,
ali ja se samo sagnem ispod nje. Farley ide za mnom.
Pojavimo se na drugom kraju ulice i stupimo na mjesto koje je nekada
predstavljalo omanji cvjetni trg. Sad njime vlada zagrobna tišina, prozori kuća i
radnji čvrsto su zatvoreni. Cvijeće je spaljeno, zemlja pretvorena u pepeo.
Desetak leševa njiše se s ogoljelog drveća, lica ljubičastih i napuhanih, s omčama
oko vrata. Svaki je skinut do gola, jedino svi imaju crvene privjeske. Nisu
skupocjeni, već izrezbareni drveni kvadratići koji vise s grubog užeta. Nikada
nisam vidjela takve ogrlice, te ne skidam pogled s njih da ne bih gledala u tolika
mrtva lica.
 Vise tu već duže vrijeme, sudeći po smradu i rojevima muha što zuje oko
njih.
Smrt mi svakako nije strana, ali ovi leševi izgledaju gore od bilo kojih
drugih koje sam vidjela – ili lično ostavila za sobom.
„Kraljeve mjere?“, zapitam se naglas. Da nisu ovi ljudi i žene prekršili
zabranu izlaska iz kuća? Javno progovorili? Ili su pogubljeni zbog naredbi koje
sam iznijela? Nisu to tvoje naredbe, kažem sebi mahinalno. No to ne umanjuje
moju grižnju savjesti. Ništa ne može da je umanji.
Farley odmahne glavom. „To ti je Crvena Straža“, promrmlja. Krene
naprijed, pa se predomisli. „Veći gradovi, veće zajednice Crvenih, imaju vlastite
straže i čuvare. Da održavaju mir, da provode naše zakone, jer čuvari Srebrenih
neće.“
Nije ni čudo što su Lobanjaši tako otvoreno napali Crancea i Shadea. Znali
su da ih niko neće kazniti. Znali su da je Crvena Straža mrtva.
„Trebalo bi da im presiječemo užad“, kažem, iako znam da bi to bilo
nemoguće. Nemamo vremena da ih pokopamo, a ne želimo ni da izazivamo
nevolje.
Natjeram se da se okrenem. Sam taj prizor predstavlja grozotu koju nikada
neću zaboraviti, iako ga neću ni oplakivati. Cal je tu, drži dužno odstojanje, kao
da nema prava da uđe na trg gdje se odigralo vješanje. U sebi se slažem s njim.
Ovo su uradili njegovi ljudi. Njegovi ljudi!
Farley nije toliko pribrana kao ja. Pokušava da sakrije suze koje su joj navrle
na oči, a ja se pravim da ih ne primjećujem dok se udaljavamo.
„Bit će osvećeni. Neko će odgovarati zbog ovoga“, prosikće, glasom
stegnutijim od bilo kakve omče.

Kako ostavljamo Parložinu za sobom, grad postaje sve uređeniji. Sokaci se

šire u ulice što se nježno povijaju umjesto da skreću pod oštrim uglovima.
Građevine su od kamena ili glatkog betona i ne izgledaju kao da će se srušiti pred
jačim vjetrom. Neke od kuća, savršeno održavane ali malene, zasigurno
pripadaju uspješnijim gradskim Crvenima, sudeći po crvenim vratima i
žaluzinama. Obilježene su našom bojom, žigosane, da bi svi znali ko i šta živi u
njima. Crveni što se vrzmaju ulicama također su jasno uočljivi, mahom posluga
s gumenim crvenim narukvicama. Neki na odjeći imaju prugaste značke u
bojama koje pripadaju porodicama kojima služe.
Najbliži nama nosi značku crvene i smeđe boje, Dom Rhambosa.
Vraćaju mi se časovi kod gospe Blonos, magloviti, napola zapamćeni
podaci. Rhambosi, jedan od plemićkih domova. Upravnici područja Svjetionika.
Siloruki. Imali su svoju djevojku na izboru kraljice, mršavicu po imenu Rohr,
koja je mogla cijelu da me zdrobi. Drugog sam Rhambosa susrela u Zdjeli
Kostiju. Trebalo je da me pogubi, ali sam ja usmrtila njega. Tresnula sam ga
strujom tako da mu kosti zapište.
Još čujem njegove vriske. Poslije onih vješala od maloprije, sama ta
pomisao gotovo da mi vraća osmijeh na lice.
Posluga Rhambosovih uputi se na zapad, uz blagu uzbrdicu do brijega s
kojeg se pruža pogled na luku. Zasigurno su krenuli u kuću svoga gospodara. U
jednu od mnogobrojnih palača načičkanih po padini, na svakoj se blistaju čisto
bijeli zidovi, nebesko plavi krovovi i visoki srebreni tornjevi sa šiljatim
zvijezdama. Krivudavo ih prateći, približimo se najvećoj od svih građevina.
Izgleda kao da je krunisana čitavim zvjezdanim sazviježđem, okružena
prozirnim, svjetlucavim zidinama – dijamantsko staklo.
„Okeanski Brijeg“, kaže Cal, isprativši moj pogled.
Građevina suvereno vlada vrhom brda, nalik debeloj bijeloj mački što se
mirno izležava iza kristalnih zidova. Poput palače Bjeloplam, i ovdje su rubovi
krovova pozlaćeni metalnim plamenovima, iskovanim toliko vješto da izgledaju
kao da trepere na suncu. Prozori joj blistaju poput dragulja, svaki svjetlucav i
čist, zasluga mukotrpnog rada ko zna koliko Crvenih sluga. Iz palače odzvanjaju
građevinski radovi i tutnjava, a jedino Maven zna šta rade s kraljevskim
prebivalištem. Dijelom bih htjela da pogledam, ali nasmijem se toj svojoj
lakomislenosti. Kročim li ikada opet u palaču, bit će to jedino u okovima.
Cal ne može dugo da gleda u Brijeg. On mu je sad neka davna uspomena,
mjesto koje više ne može da posjeti, dom kojem više ne može da se vrati.
Valjda nam je i to zajedničko.
 GLAVA PETNAESTA

Galebovi su se nasadili na zvijezde što ukrašavaju sve krovove, gledajući

nas kako se krećemo podnevnom hladovinom. Osjećam se ogoljeno pod
njihovim pogledima, kao riba koju će da capnu za večeru. Cal nastavlja dalje
žustrim korakom, te znam da i on predosjeća opasnost. Čak i tu po stražnjim
sokacima, na koje gledaju jedino vrata za poslugu i odaje za služinčad, opet smo
bespomoćno neuklopljeni s našim kapuljačama i ofucanom odjećom. Ovaj dio
grada je miran, tih, čist – i opasan. Što dublje zalazimo, to sam ja sve napetija. A
prigušeno pulsiranje struje produbljuje se, ravnomjerno dobovanje unutar svake
kuće pokraj koje prođemo. Čak nam se pruža i iznad glava, pronošena žicama
sakrivenim pod izuvijanim puzavicama i plavim prugastim strehama. Ali
kamere ne osjećam, a vozila se drže glavnih ulica. Dosad smo uspeli da prođemo
neopaženi, zaštićeni s par krvavih diverzija.
Cal nas hitro provede kroz mjesto koje naziva Zvjezdanim krajem. Sudeći
po hiljadama zvijezda po stotinu kupolastih krovova, ovaj je komšiluk podesno
nazvan. Idemo zaobilaznim putem, pazeći da obiđemo Okeanski Brijeg u
širokom luku, sve dok ponovo ne izađemo na glavni prometni put. Ogranak
Lučkog puta, ako dobro pamtim mapu, povezuje Okeanski Brijeg i njegovu
okolinu s uvijek živom lukom i tvrđavom Patriot koja se pruža u more. Iz ovog
ugla, grad se širi svuda unaokolo, poput bijelo-plave slike.
Uvučemo se među Crvene, kojima pločnici vrve. Tu su već bijeli kameni
kolovozi zakrčeni vojnim vozilima. Razlikuju se po veličini, od dvosjeda do
oklopnih kutija na točkovima, mahom obilježenih vojnim znakom u obliku
mača. Calove se oči zacakle pod kapuljačom dok ih gleda kako prolaze. Mene
pak više brinu civilna vozila. Manje ih je, ali se svjetlucaju, hitro se krećući kroz
saobraćaj. Na onim skupocjenijim vijore se šarene zastavice, označavajući
domove kojima pripadaju, ili putnike koje nose. Na moje olakšanje, ne vidim
crveno-crnu boju Mavenovog doma Calorea, niti teget-bijelu Elarinog doma
Merandusa. Barem me, eto, danas ne očekuje ono najgore.
Ljudi koji se laktaju u gužvi svuda oko nas tjeraju nas da hodamo zbijeni
jedni uz druge, Cal mi je zdesna a Farley slijeva. „Koliko još ima?“, šapnem,
povlačeći lice nazad pod kapuljaču. Mapa mi se već zamutila u glavi, uprkos
mojim naporima da je upamtim. Previše je bilo skretanja i krivudanja da mi se
ne bi sve pomiješalo.
Cal mi odgovori klimanjem glavom, pokazujući navalu ljudi i vozila ispred
nas. Progutam knedlu ugledavši nešto što mora da je samo srce Zaton Luke. Sam
brid gradskog brijega, okružen bijelim kamenom i zidinama od dijamantskog
stakla. Ne vidim mnogo dalje od kapije, jarko plave i prošarane srebrom, ali
primijetim nekoliko zvjezdastih tornjeva. Predivno ali hladno, svirepo mjesto
britko poput sječiva. I opasno.
Na mapi mi je izgledalo samo kao trg ispred kapija Okeanskog Brijega,
povezan s lukom i kapijom tvrđave Patriot niže niz blagu padinu. Ali u stvarnosti
je mnogo složenije. Tu se naizgled miješaju dva svijeta jedne kraljevine, Crveni
i Srebreni makar nakratko spojeni. Pristanišni radnici, vojnici, sluge i plemići
prolaze kroz kristalnu kupolu što se nadvija nad ogromnim dvorištem.
Vodoskok se valovito širi na samoj sredini, okružen bijelim i plavim cvijećem
koje jesen još nije takla. Sunce blista kroz kupolu i prolama svjetlost prema tom
svijetu šarenog meteža. Kapija tvrđave uzdiže se pri kraju naše avenije, istačkana
drhtavim svjetlom s kupole. Nalik onoj na samoj palači, i ova je veoma slikovita.
Visoka četrdeset stopa, napravljena od uglačane bronze i srebra ispreplitanih u
ogromnu vijugavu ribu. Da nije na desetke vojnika i moje prestravljenosti,
možda bi mi se ova kapija učinila i veličanstvenom. Iza nje krije se most, i
tvrđava Patriot dalje u moru. Čitavu zbrku naglašavaju i trubljenje, povici i
smijanje, sve dok ne oborim pogled ne bih li nekako povratila dah. Lopuža u
meni oduševljena je samom pomišlju na toliki metež, ali ostatak mene je
preplašen i iskrzan poput gole žice koja pokušava da zadrži iskre u sebi.
„Imate sreće što nije Noć usamljene zvijezde“, šapne Cal udaljenog
pogleda. „Čitav grad pršti tokom tog praznika.“
Nemam ni snage ni potrebe da mu odgovorim. Ta Noć je svetkovina
Srebrenih, i održava se u spomen na neku pomorsku bitku od prije mnogo
decenija. Meni ništa ne znači, ali dovoljan mi je jedan pogled na Cala i njegove
rasijane oči da vidim da se ne slaže sa mnom. Doživio je Noć baš u ovom gradu,
i rado je se sjeća. Muzika, smijeh, svila posvuda. Možda i vatromet nad morem,
i kraljevska gozba za kraj slavlja. Očev zadovoljni osmijeh, šale s Mavenom. Sve
što je izgubio.
 Sad je na mene došao red da skrenem pogled. Taj je život završen, Cale. Ne
bi više trebalo da te raduje.
„Ne brinite“, dodaje čim mu se lice razbistri. Zavrti glavom u pokušaju da
prikrije žalostan osmijeh. „Stigli smo. Eno ga onamo Sigurnosni Centar.“
Građevina na koju misli stoji na rubu krcatog trga, bijelih zidina upadljivih
spram prometne zbrke ispod njih. Naizgled lijepa tvrđava s debelim staklom u
prozorima i stepenicama što vode do terase oivičene stupovima isklesanim u
obliku repova ogromne ribe prekrivene krljuštima. Straža nadgleda prolaze što
se nadvijaju nad zidovima Okeanskog Brijega povezujući ga s ostatkom
dvorskog posjeda. Krov je također plav, ali nije ukrašen zvijezdama već šiljcima.
Oštro gvožđe, dugo šest stopa, jezivo zašiljeno pri vrhu. Najvjerovatnije da ih
magnetroni upotrijebe u slučaju napada. Ostatak zgrade podjednako je
prekriven oružjem Srebrenih. Puzavice i trnovite biljke penju se uz stupove za
zelene, dok dva široka bazena sa stajaćom mračnom vodom spremno čekaju
nimfe. A dakako, pred svim vratima stoje naoružani stražari s puškama u
rukama da ih svi vide.
Meni su tu barjaci gori od bilo kakve straže. Vijore se na morskom lahoru
sa zidina, tornjeva i ribolikih stupova. Ne nose oznaku srebrenog koplja koja
pripada Sigurnosti, već plamteću krunu. Crnih, bijelih i crvenih šiljaka
izuvijanih u plamene jezičke. Oznaka Norte, kraljevine, oznaka Mavena. Svega
što pokušavamo da uništimo. A među njima, na pozlaćenim stjegovima, nalazi
se sam Maven. To jest njegovo lice. Zuri s njih, s očevom krunom na glavi,
sijevajući majčinim pogledom. Liči na mladog ali jakog čovjeka, princa koji je
dorastao teškim okolnostima što ga zadesiše. ŽIVIO KRALJ!, vrištećim slovima
je ispisano ispod svake slike njegovog oštrog, blijedog lica.
Uprkos silnoj odbrani, uprkos Mavenovom upečatljivom pogledu, moram
da se nasmiješim. Centar bruji od mog oružja, od struje. A ona je moćnija od
bilo kojeg magnetrona, zelenog, od bilo koje puške. Ima je posvuda. I moja je.
Svašta bi bilo ako bih samo mogla da je upotrijebim kako valja. Ako ne bismo
morali da se skrivamo.
Ako... prezirem tu glupavu riječ.
Titra u zraku, nadohvat ruke. Šta ako ne uspijemo da se uvučemo unutra?
Šta ako ne pronađemo Adu ili Wollivera? Šta ako se Shade ne vrati? Posljednja
me misao žigne gore nego ostale, lako mi je pogled izoštren, uperen u krcate
ulice, nigdje ne vidim brata. Trebalo bi da bude lako uočljiv, kako hrama sa
štakom, ali njega nigdje na vidiku.
Usplahirenost mi samo još više izoštri čula, lišavajući me i ono malo
pribranosti koju sam smogla s toliko muke. Moram da stegnem usne kako ne
bih jauknula. Gdje mi je brat?
„I sad čekamo?“, pita Farley glasom ispunjenim nekim njenim strahovima.
Pogled joj leti lijevo-desno, tragajući. Za mojim bratom. „Čini mi se da čak ni
vas dvoje ne biste mogli da se uvučete unutra bez Shadea.“
Cal samo frkne na to, prezauzet proučavanjem odbrane Centra da bi je
udostojio pogleda. „Lako ćemo mi ući. Iako ćemo možda morati da zadimimo
cijelo ovo mjesto. Što baš i nije neki prefinjen pristup.“
„Pa, da nije – nije“, šapnem čisto da skrenem sebi misli. Međutim, ma
koliko se trudila da gledam u vlastita stopala ili Calove vješte ruke, ne prestajem
da se brinem za Shadea. Sve do ovog trenutka uopće nisam sumnjala da će nam
se pridružiti. Teleporter je, najbrže živo biće, te nekoliko lučkih protuha ne bi
trebalo da predstavlja opasnost za njega. Tako sam barem sebi govorila u
Parložini, ostavljajući ga za sobom. Napuštajući ga. Primio je metak umjesto
mene prije svega par dana, a ja sam ga bacila Lobanjašima kao janje vukovima.
Dok smo još bili u Naerceyju, kazala sam Shadeu da mu ne vjerujem na
riječ. Pretpostavljam da ni on meni ne treba da vjeruje.
Prsti mi odlutaju pod kapuljaču u pokušaju da masažom odagnam bol iz
mišića na vratu. Ali nimalo mi ne pomaže. Jer se dokoni trenutno nalazimo pred
streljačkim odredom, čekajući poput glupavih pilića koji zure u mesarev nož.
Iako se pribojavam za Shadea, pribojavam se i za sebe. Ne smiju me uhvatiti.
Neću to dopustiti.
„Stražnji ulaz“, kažem. Ne radi se o pitanju. Svaka kuća ima vrata, ali ima i
prozore, rupu na krovu, ili pokvaren lokot. Uvijek se nekako može ući.
Cal se namršti, pogubljen. Vojnika nikada ne treba slati da obavi lopovski
posao. „Bolje će nam biti sa Shadeom“, smatra. „Niko neće ni primijetiti da je
unutra. Još par minuta i...“
„Izlažemo sve pripadnike novog soja opasnosti svakom protraćenom
sekundom. Osim toga, Shadeu neće biti teško da nas kasnije pronađe.“ Krenem
s Lučkog puta u jednu od bočnih ulica. Cal zvoca, ali me prati. „Samo neka
isprati dim.“
„Dim?“, sav je problijedio.
„Umjereni požar“, nastavim, toliko brzo kujući plan u glavi da riječi jedva
stižu da mi izađu na usta. „Nešto zauzdano. Vatreni zid dovoljno velik da ih
zadrži, dok ne nađemo potrebna imena. Pokoja narogušena nimfa ne bi trebalo
da ti predstavlja opasnost, a ako i dođe do toga“, stisnem pesnicu tako da mi se
sićušna iskra zavrti na dlanu, „tu sam ja. Farley, pretpostavljam da ti je njihova
evidencija poznata?“
Ne čaši ni časa, već odmah klima, lica ozarenog nekim neobičnim
ponosom. „Napokon“, šapne, „nema svrhe da vučem vas dvoje za sobom ako
nećete biti korisni.“
Calov pogled se odmah smrkne i postane zastrašujući, podsjetivši me na
pogled njegovog pokojnog oca. „Znaš šta ćeš time izazvati, jelde?“, upozori me,
kao da sam dijete. „Maven će znati ko je to učinio. Znat će gdje smo. Znat će šta
radimo.“
Ustremim se na Cala, ljuta što moram da mu objašnjavam. Ljuta što mi ne
vjeruje dovoljno da bi mi dopustio da donesem bilo kakvu odluku. „Odveli smo
Nixa prije više od dvanaest sati. Neko će primijetiti da ga nema, ako već i nije. I
prijavit će njegov nestanak. Misliš da Maven ne prati sva imena s Julianovog
spiska?“ Odmahujem glavom, ne shvaćajući što to ranije nisam uvidjela. „Znat
će šta smo naumili čim čuje za Nixov nestanak. Nije ni bitno šta ćemo tu uraditi.
Nakon današnjeg dana, bez obzira na sve, počinje pravi pravcati lov na ljudske
glave. Češljat će čitave gradove zbog nas, narediti da nas ubiju na licu mjesta. Pa,
što onda ne bismo iskoristili prednost?“
Ne raspravlja se sa mnom, što ne znači da se slaže. A ionako me nije briga.
Cal ne poznaje ovaj dio svijeta, slivnike i kaljugu u koje moramo da se bacimo.
A ja ga poznajem.
„Vrijeme je da prestanemo sa suzdržavanjem, Cale“, ubaci se Farley.
Opet nema odgovora. Djeluje utučeno, čak i zgroženo. „To je moj narod,
Mare“, šapne najzad. Neko drugi bi vikao, ali Cal nije od tih. Njegov me šapat
obično pecne, ali sada osjećam samo riješenost. „Neću ih ubijati.“
„Srebrene“, dovršim umjesto njega, „Srebrene nećeš da ubijaš.“
 Polako vrti glavom: „Ne mogu.“
„A ipak si bio spreman da koliko maločas dokrajčiš Crancea“, ne popuštam
sikćući. „I on je dio tvog naroda, ili bi bio da si kralj. Ali izgleda da mu je krv
pogrešne boje, jelde?“
„Nije...“, zamuca, „nije ti to isto. Da je pobjegao, da su ga uhvatili, upali
bismo u toliku nevolju...“
Riječi mu zapinju u grlu, gubeći se. Jer prosto nema šta da kaže. Licemjer
je, jasno i glasno, ma koliko tvrdio da je pravičan. Krv mu je srebrena, srce mu
je srce Srebrenog. I nikada druge neće vrednovati više od sebe.
Idi, dođe mi da mu kažem. Riječi mi ostavljaju gorak okus u ustima. Ne
mogu da se natjeram da ih izustim. Ma koliko me razjario svojim predrasudama,
svojom privrženošću, ne mogu da uradim ono što bi trebalo. Ne mogu da ga
pustim. Nimalo nije u pravu, ali ne mogu da ga pustim.
„Pa onda nemoj ubijati“, procijedim kroz zube. „Ali ne zaboravi da je on
ubijao. Moje ljude, a i tvoje. A oni ga sada slušaju, i ima da nas pobiju zbog
njihovog novog kralja.“
Uperim pomodrjeli prst ka ulici iza nas, ka stjegovima na kojima se vidi
Maven. Maven koji je žrtvovao Srebrene Skerletnoj Straži da bi pobunjenike
pretvorio u zavjerenike i uništio vlastite neprijatelje jednim potezom. Maven
koji je na dvoru pobio sve koji su me zaista poznavali. Lucas, gospa Blonos i moje
sluškinje, svi su mrtvi jer sam ja drugačija. Maven koji je pripomogao u očevom
ubistvu, koji je pokušao da pogubi brata. Maven koji mora biti uništen.
Jednim manjim dijelom plašim se da će Cal zaista otići. Mogao bi da
nestane negdje u gradu, da pronađe nešto malo mira što mu je još ostalo u srcu.
Ali neće. Njegov bijes, iako duboko zakopan, jači je od razuma. Mora da se
osveti, kao što moram i ja. Pa makar nas to koštalo svega do čega nam je stalo.
„Ovuda“, odjekne mu glas. Nemamo više vremena za šaputanja.
Pošto skrenemo iza Sigurnosnog Centra, posegnem za čulima
usmjeravajući ih ka sigurnosnim kamerama po zidovima. S osmijehom se
okomim na njih i prekidam im napon. Jedna po jedna, padaju pred mojim
naletom.
Stražnja vrata izrađena su veličanstveno koliko i prednja, ali su manja.
Širok stepenik nalik trijemu, vrata s rešetkama od krivudavog čelika, i svega
četiri naoružana stražara. Puške su im uglancane do visokog sjaja, ali vidim da
ih drže s mukom. Novi regruti. Na rukama im primijetim trake u boji koje
označavaju njihove domove i sposobnosti. Jedan ih uopće nema, Srebreni nižeg
staleža, bez ugledne porodice, sposobnosti slabijih od ostalih. Među ostalima su
jedan avetinja iz Doma Marinosa, studeni Gliacon i siloruki Greco. Na moju
radost, ne vidim crno-bijelu boju Doma Eagrieja. Nema među njima vidovitih,
da nazru neposrednu budućnost, da znaju šta im spremamo.
Primijete da prilazimo, ali se čak i ne usprave. Crveni nisu razlog za brigu,
pogotovo ne Srebrenim čuvarima. Koliko samo griješe!
Obrate pažnju tek kad zastanemo pred stepenikom stražnjeg ulaza.
Avetinja, tek neki dečko iskošenih očiju i visokih jagodica, pljune nam pred
noge.
„Produžite dalje, pacovi Crveni“, glas mu ima mučan, oštar prizvuk.
Mi ga, naravno, ne poslušamo. „Htjela bih da uložim žalbu“, kažem jasno i
glasno, iako mi je glava pognuta licem prema zemlji. Toplota se širi pored mene
i krajičkom oka vidim da je Cal stegnuo pesnice.
Čuvari od srca prasnu u smijeh, međusobno se kreveljeći. Avetinja čak
kroči ka nama da bi se nadvio nada mnom. „Sigurnosni Centar ne sluša takve
kao što ste vi. Žalite se Crvenoj Straži.“ Ponovo se zakikoću. Avetinja nikako ne
prija mojim još uvijek osjetljivim ušima. „Čini mi se da još uvijek vise zajedno“,
još ogavnog smijanja, „u Bistrom Gaju.“
Farley pored mene uvuče ruku pod jaknu da opipa nož koji drži uz sebe.
Ošinem je pogledom u nadi da ću je spriječiti da izbode nekoga prije nego što
kucne pravi čas.
Čelična vrata Centra se otvore kako bi propustila napolje nekog stražara.
Promrmlja nešto jednom od čuvara, i ja načujem riječi pokvarena i kamera.
Međutim, čuvar samo slegne ramenima, hitro bacivši pogled ka mnogobrojnim
sigurnosnim kamerama što ispunjavaju zid iznad nas. Ne vidi da im bilo šta fali,
a i kako bi?
„Hajde, tutanj“, nastavi avetinja, odmahujući rukom kao da tjera džukele.
Pošto se ne mičemo, oči mu se stisnu u tanane, crne proreze. „Ili da vas hapsim
zbog upada?“
 Očekuje da se razbježimo. Hapšenje vam u današnje vrijeme dođe isto kao
pogubljenje. Mi ni makac. Da ovaj avetinja nije jedna svirepa budala, još bi mi
ga i žao bilo.
„Možeš da pokušaš“, kažem posegnuvši za šalom obavijenim oko glave.
Šal mi padne do ramena, zaleprša poput sivih krila, te mi sleti do nogu. Baš
mi prija da podignem pogled i gledam kako se avetinji strah širi licem pošto me
je najednom prepoznao.
Nisam posebno upečatljiva. Smeđe kose, smeđih očiju, smećkaste kože.
Modra, iznurena, sitna i gladna. Crvene krvi, crvene ćudi. Ne bi trebalo nikoga
da plašim, ali avetinja me se zasigurno boji. Zna kakva mi moć zuji pod
modricama. Zna za Munjobacačicu.
Posrne, zapevši stopalom za stepenicu, te padne unazad zijevajući ustima u
pokušaju da prizove snagu kako bi vrisnuo.
„O-o-ona je!“, zamuca studeni iza njega upirući drhtavim prstom koji mu
se ubrzo zaledi. Oštro mu se osmjehnem dok mi se iskre nakupljaju u loptu na
rukama. Njihovo zaprepašteno siktanje godi mi kao ništa drugo na svijetu.
Cal pridoda još malo dramatičnosti. Strgne šal sa sebe jednim glatkim
pokretom da bi otkrio princa za čiju su službu odgajani, da bi im zatim rekli da
treba da ga se plaše. Narukvica mu zapucketa i plamen se proširi šalom
pretvarajući ga u razbuktanu, rasplamsanu zastavu.
„Princ!“, ote se silorukom. Oklijeva, čineći se zanesen Calom. Na kraju
krajeva, svega nekoliko dana ranije on je za njih bio legenda, a ne čudovište.
Avetinja se prvi pribere, te posegne za oružjem. „Uhapsite ih! Uhapsite ih!“,
zavrišti, i mi se svi u isti mah sagnemo da izbjegnemo zvučni udar koji razbije
prozore iza nas.
Uhvaćeni na prepad, čuvari su usporeni i glupavi. Siloruki se ni ne usuđuje
da mi se približi, već se spetljao oko futrole s pištoljima ophrvan naletom
adrenalina. Jedan od njih, čuvar koji stoji u otvorenim vratima, dovoljno je
razborit da potrči i potraži sigurnost unutar Centra. Nije nam teško da sredimo
preostalu četvoricu. Avetinja ne dobiva priliku za još jedan vrisak, pošto ga strefi
električni udar. Munje mu se zariju u vrat i grudi prije nego što će mu završiti u
mozgu. U djeliću sekunde mogu da mu osjetim vene i živce spljoštene u tijelu
poput grančica. Sruši se na licu mjesta utonuvši u dubok, mračan san.
 Zapahne me talas nečeg ledenog, i kad se okrenem ugledam snop ledene
srče kako leti ka meni od studenog. Ali istopi se prije nego me dosegne, topeći
se pred Calovom vatrom. Vatra se odmah potom usmjerava prema studenom i
silorukom kako bi ih obojicu okružila i zarobila, da ja mogu da dovršim posao.
Oborim ih s još dva udara i oni završe na podu. Posljednji čuvar, onaj nepoznati,
pokuša da utekne hvatajući se za još otvorena vrata. Farley ga ščepa za vrat, ali
on uspijeva da je strese i odbaci od sebe. Telekinetičar, ali neki slabiji, te ga se
lako riješimo. Pridruži se ostalima na zemlji još se blago koprcajući od mojih
električnih strelica. Avetinju još jednom protresem zato što je bio bezobrazan.
Tijelo mu se zamigolji na stepenicama kao Kilornove ribe u mreži.
Sve se to desi u trenutku. Vrata su i dalje otvorena, vise s ogromnih šarki.
Zgrabim ih prije nego što se brava zatvori i zaključa te uguram ruku u svjež,
prozračan zrak, Sigurnosnog Centra. Unutra odmah osjetim struju iz svjetla i
kamera, pa i na vrhovima vlastitih prstiju. Sve ih pogasim jednim jedinim
umirujućim udisajem i zaronim čitavu prostoriju pred nama u tamu.
Cal oprezno prekorači onesviještena tijela oborenih čuvara, ali zato se
Farley ipak potrudi da ih sve redom šutne u rebra. „To vam je za Stražu“, zareža
prije nego što će slomiti avetinji nos. Cal je zaustavi da ne nanese još veću štetu,
uhvati je rukom oko ramena uzdahnuvši, te je podigne do vrha stepeništa i unese
kroz otvorena stražnja vrata. Bacivši još jedan pogled ka nebu, uvučem se u
Centar, te zatvorim čelična vrata za nama.
Mračni hodnici i pogašene kamere podsjete me na Sunčeve Dvore, gdje
sam se šuljala dvorskim hodnicima da bih Farley i Kilorna spasila sigurne smrti.
Ali tamo sam bila gotovo princeza. Nosila sam svilu, imala Juliana uza se da se
probije pokraj svih stražara svojom omamljujućom pjesmom kojom ih je
natjerao da rade po našoj volji. Sve smo izveli čisto, bez prolijevanja ičije krvi
osim moje. U Sigurnosnom Centru neće biti tako. Jedino se mogu nadati da
ćemo žrtve svesti na najmanji mogući broj.
Cal zna kuda treba da idemo, te nas predvodi, ali jedino na šta pristaje jest
da izbjegava čuvare koji pokušavaju da nas zaustave. Poprilično je okretan za
jednog snagatora, dok ramenom odbija udarce silorukih i hitronogih. Ali i dalje
ne želi da ih povređuje, pa taj teret svaljuje na mene. Munje su razorne isto
koliko i plamenovi, te za sobom ostavljamo trag u obliku ljudskih tijela. Kažem
sebi da su samo onesviješteni, ali u žaru bitke stvarno ne mogu biti sigurna. Ne
mogu da upravljam svojim iskricama lako kao što ih stvaram, pa je vrlo moguće
da sam kojeg i ubila. Nije me briga – a nije ni Farley, koja malo-malo pa izroni
iz sjenke sa svojim dugačkim nožem. Dok ne stignemo do našeg odredišta, nekih
neupadljivih vrata, s njega kapa metalnosrebrena krv.
Ali ma koliko vrata bila neupadljiva, unutra je nešto veliko. Neka ogromna
naprava koja kipti strujom.
„Ovamo, tu im je soba s evidencijom“, kaže Cal. Ne skida oči s vrata jer ne
smije da gleda u pokolj za nama. Držeći se date riječi, obaspe hodnik
plamenovima da bi stvorio zid od treperave vreline koji će nas zaštititi dok
budemo radili.
Prođemo kroz vrata. Očekujem brda papira, odštampane spiskove poput
onog što mi je Julian dao, ali zateknem se pred zidom punim trepćućih lampica,
ekrana i tastatura. Pomalo pulsira, usporen zbog mog uplitanja u instalacije. Bez
razmišljanja, spustim ruku na hladan metal da primirim i sebe i isprekidano
disanje. Mašina za evidenciju mi odgovori i odmah zabruji. Jedan od ekrana se
upali prikazujući mutnu crno-bijelu sliku. Slova zaredaju preko njega, te i Farley
i ja ostanemo zgranute. Nikada nismo ni zamišljale, a kamoli vidjele ovako nešto.
„Zadivljujuće“, otme se Farley prije nego što će oprezno ispružiti ruku.
Prstima pređe po slovima na ekranu polagano ih čitajući. Velikim slovima
ispisano je – Popis i evidencija, uz Okrug Svjetionika, pokrajina Regent, Norta,
otkucano manjim.
„Ovako nešto nisu imali u Corauntu?“ kažem, pitajući se kako li je pronašla
Nixovo prebivalište u selu.
Lagano odmahne glavom: „Coraunt jedva da ima poštu, a kamoli ovako
nešto.“ Široko se osmjehnuvši, pritisne jedno od mnogobrojne dugmadi ispod
blještavog ekrana. Pa onda i drugo i treće. Ekran svaki put zatreperi, ispisujući
raznorazna pitanja. Zakikoće se kao dijete, te nastavlja s pritiskanjem.
Spustim ruku preko njene: „Farley!“
„Izvinjavam se“, odgovori. „A da nam malko pripomognete, Vaše
visočanstvo?“
Držeći se vrata, Cal svako malo krivi vrat da provjeri stižu li čuvari. „Plavo
dugme. Piše traži na njemu.“
 Pritisnem dugme prije Farley. Ekran se načas zacrni, pa onda bljesne
plavom bojom. Pojave se tri mogućnosti, svaka unutar trepćućeg bijelog polja.
Traži po imenu, traži po odredištu, traži po krvnoj grupi. Nabrzinu pritisnem
dugme na kojem piše odaberi i odlučim se za prvo polje.
„Ukucajte ime koje tražite, pa pritisnite dalje. Pritisnite odštampaj kad
nađete šta tražite, pa će vam izbaciti jedan primjerak“, objašnjava nam Cal.
Međutim, neka glasna psovka odvuče mu pogled u trenutku kad se jedan od
čuvara opeče u dodiru s njegovom vatrenom zaprekom. Začuje se pucanj, a ja se
odmah sažalim na glupavog čuvara koji je pokušao da se ustremi na vatru
mecima. „Požurite!“
Prsti mi lebde nad dugmadi, tragajući za svakim slovom pojedinačno, kako
bih otkucala Ada Wallace užasno sporim pokretima. Mašina opet zazuji, ekran
triput bljesne prije nego što će izbaciti ispisanu stranicu. Ima čak i sliku iz njene
lične karte. Zadržim se na slici te pripadnice novog soja kako bih upamtila Adinu
zagasito zlatnu kožu i nježne oči. Djeluje mi tužno, čak i na tako maloj sličici.
Iza nas odjekne još jedan pucanj i trgne me. Usmjerim pažnju na zapis da
preletim kroz Adine lične podatke. Datum i mjesto rođenja joj već znam, kao i
krvnu mutaciju, koja je čini pripadnicom novog soja poput mene. Farley također
čita, prelazeći kroz riječi bez okolišanja. „Eno ga!“ Uperim prstom u ono što
tražimo, te me obuzme sreća kakvu već danima nisam osjetila.
Zanimanje: sluškinja, zaposlena kod upravnika Rema Rhambosa. Adresa:
Priobalni trg, Kanalski kraj, Zaton Luka.
„Znam gdje je to“, kaže Farley, te pritisne dugme odštampaj. Mašina izbaci
papir na koji je prenijela podatke iz Adine evidencije.
Naredno ime još brže izađe iz brujeće mašine. Wolliver Galt. Zanimanje:
trgovac, zaposlen u Pivari Galt. Adresa: Bojni Sad i Garavi Put, Trikamenski kraj,
Zaton Luka. Dakle, Crance ipak barem o ovome nije lagao. Morat ću da se
rukujem s njim ako se ikada budemo ponovo vidjeli.
„Gotove?“, dovikne Cal s vrata napetim glasom. Nimfe bi svaki čas mogle
da dojure i da obore njegov razbuktali zid.
„Skoro“, šapnem ponovo udarajući po dugmadi. „Ova mašina nije samo za
Zaton Luku, zar ne?“ Cal ne odgovori, odveć zauzet održavanjem štita, ali znam
da sam u pravu. Ozarena, izvučem spisak iz jakne i prelistam do prve stranice.
„Farley, ti počni na tvom ekranu.“
Brže-bolje poskoči u stav mirno, te radosno zaklikće tako da i susjedni
ekran živne. Dodajemo spisak jedna drugoj, ukucavajući ime za imenom i
štampajući ih. Svako ime iz okruga Svjetionika, svih deset. Djevojka iz čatrlja
Novog Grada, sedamdesetogodišnja baka iz Cancorde, blizanci s Bahrnskih
ostrva i tako dalje. Papiri se gomilaju na podu, pružajući mi mnogo više nego
što bih izvukla iz Julianovog spiska. Trebalo bi da me obuzmu uzbuđenje i radost
zbog takvog otkrića, ali nešto mi zauzdava veselje. Tolika imena. Toliko ljudi
koje valja spasiti. A mi tako sporo napredujemo. Nema izgleda da ih sve nađemo
na vrijeme, pogotovo ne ovako. Čak ni uz nebeski brod, evidenciju i sve Farleyne
podzemne prolaze. Neke ćemo izgubiti. To je neizbježno.
Misao mi se rasprši u glavi zajedno sa zidom iza mene. Prasne prema
unutra u oblaku prašine i ja ugledam nepravilne obrise nekog čovjeka sivog,
okamenjenog tijela, tvrdog poput opsadnog ovna. Kamenokožac je jedino što mi
sine u glavi prije nego što nasrne i zgrabi Farley oko struka. Ona rukom još drži
odštampanu traku papira, te otkine dragocjeni papir iz mašine. On se zavijori za
njom poput bijele zastave predaje.
„Predaj se!“, urla kamenokožac prikovavši je uz prozor na drugom kraju
prostorije. Glava joj udari o staklo koje naprsne. Zakoluta očima.
A onda se vatreni zid pojavi i oko nas, okružujući Cala, koji ulijeće unutra
poput razbjesnjelog bika. Otrgnem papire iz Farleyne ruke i sklonim ih zajedno
sa spiskom da ne izgore. Cal je hitar, zaboravlja svoju zakletvu da ih neće
povrijediti, te brže-bolje strgne kamenokošca s nje i uz pomoć plamenova ga
odbaci nazad kroz rupu u zidu. Vatra se odmah razbukta ne bi li ga spriječila da
se vrati. Barem zasad.
„Konačno gotova?“, zaurla, očiju poput užarenog ugljevlja.
Klimnem mu, pa skrenem pogled ka mašini za evidenciju. Tugaljivo krči,
kao da zna šta ću da joj uradim. Stegnuvši pesnicu, izazovem kratak spoj u njoj
tako što pošaljem razorni strujni udar kroz cijelu napravu. Sve ekrane i treptave
redove slova u trenu progutaju pršteće iskrice brišući sve zbog čega smo došli
ovamo. „Gotova!“
 Farley se podigne od prozora s rukom na glavi i okrvavljenom usnom, ali i
dalje na nogama, ne predajući se. „Mislim da je vrijeme da bježimo odavde!“
Jednim pogledom kroz prozor, naš prirodni izlaz, zaključim da se nalazimo
previsoko da bismo iskočili. A zvukovi iz hodnika, povici i bat stopala nisu ništa
manje kobni. „Kuda da bježimo?“
Cal se samo nasmiješi, te ispruži šaku prema ulaštenom drvenom podu.
„Dolje.“
Vatrena kugla zapršti nam pred stopalima. Probija se kroz drvo, paleći
filigranski postavljene daščice i čvrstu podlogu ispod njih kao kad pas progrize
meso. Pod u trenu napukne, obruši se pod nama i mi se sjurimo u prostoriju
ispod nas, pa potom i u onu ispod nje. Koljena mi klecaju, ali Cal ne dopušta da
se spotaknem, te me rukom drži za kragnu. A onda me, ne popuštajući stisak,
povuče ne bi li nas odvukao ka nekom prozoru.
Ne mora ni da mi kaže šta treba da uradim.
Naši plamenovi i munje razbiju debelo stakleno okno, a mi se damo za njim
skočivši u zrak, ili sam barem ja tako pomislila. A zapravo nas dočeka čvrsta
podloga i skotrljamo se na jedan od kamenih prolaza. Farley stiže za nama, te od
siline zaleta uleti pravo u nekog prepadnutog čuvara. Ščepa ga i baci s mosta
prije nego što ovaj uspije bilo šta da učini. Mučan zvuk lomljenja govori nam da
mu pad nije bio prijatan.
„Nema stajanja!“, zaurla Cal već se digavši.
U gromkom batu stopala sjurimo se zasvođenim mostom, prelazeći iz
Sigurnosnog Centra u kraljevsku palaču Okeanski Brijeg. Manja je od
Bjeloplama, ali podjednako zastrašujuća. I Calu podjednako znana.
Pri kraju prolaza otvaraju se vrata i začujem povike čuvara i stražara. Pravi
pravcati streljački vod. Međutim, umjesto da ih napadnemo, Cal se baci na vrata
plamtećih ruku, pa ih zavari.
Farley ustukne, bacajući pogled između zapriječenih vrata i prolaza iza nas.
Čini se kao klopka, čak i gore od klopke. „Cale...?“, počne, preplašeno, ali on ne
obraća pažnju.
Umjesto toga, pruži mi ruku. Oči mu nikada ranije nisu bile ovakve. Živa
vatra, živi plamen.
 „Odbacit ću te“, kaže mi i ne pokušavajući da mi to kaže izokola. Nešto iza
njega udari o zavarena vrata.
Nemam vremena da se protivim, ni da zapitkujem. Misli mi se roje po glavi,
zatrovane prestravljenošću, ali međusobno se uhvatimo za zglobove. „Neka
zapršti prije nego što ga pogodiš.“ Vjeruje da znam na šta misli.
Prostenjavši, napregne se i ja već letim, padajući prema jednom od prozora.
Presijava se, te se ponadam da nije od dijamantskog stakla. Sekundu prije nego
što ću to i lično ustanoviti, iskre mi izlete kao što im je naređeno. Staklo prsne
pred njima svjetlucajući se, proletim kroz njega i padnem na baršunast, zlatan
tepih. Gomila knjiga, poznati miris stare kože i papira – plijesan dvorske
biblioteke. Farley sljedeća upadne kroz prozorsko okno. Calovo nišanjenje
možda je i odveć savršeno, te završi tačno na meni.
„Diži se, Mare!“, brecne se, zamalo mi istrgavši ruku iz ramena kako bi me
podigla. Um joj radi brže nego moj, te prva stigne do prozora ispruženih ruku.
Povedem se njenim primjerom, iako ošamućena i uzdrmana.
Stražari i čuvari preplavljuju mostić iznad nas sa obje strane. Na samoj
sredini zabukti paklena jara. Načas mi se učini nepomična, a onda shvatim: ide
na nas, poskoči, baci se i pada.
Calov plamen se ugasi tren prije nego što će pogoditi zid – i promašiti
prozorsku dasku.
„Cale!“, vrisnem, te se zamalo i sama bacim u ponor.
Ruka mu sklizne kroz moju. U napetoj sekundi, pomislim da ću biti svjedok
njegove pogibije. Ali on ipak visi pošto ga je Farley čvrsto uhvatila za drugi zglob.
Otme joj se urlik. Mišići samo što joj ne popucaju pod rukavima, nekako
uspijevajući da zadrže princa teškog skoro sto kila da ne padne.
„Hvataj ga!“, vrisne. Zglavci su joj skroz pobijeljeli.
Umjesto toga bacim jednu munju nagore ka mostu. Ka stražarima i
puškama uperenim u Calovo tijelo, opruženo u laganoj meti. Sklone se čim
komadi kamena počnu da pucaju. Još jedna i ima da se sruši.
Hoću da se sruši.
„Mare!“, zavapi Farley.
 Moram da posegnem za njim, moram da ga povučem. Uspije da mi dohvati
ruku i pritom mi zamalo slomi zglob jačinom stiska. Ali uspijemo da ga
podignemo najbrže što možemo, povukavši ga preko daske u sobu. U
razoružavajuću tišinu i sobu punu bezopasnih knjiga.
Čak se i Cal čini potresen. Nekoliko sekundi samo leži razrogačenih očiju,
zadihan. „Hvala“, procijedi na kraju.
„Nemamo vremena za zahvaljivanje!“, zareži Farley. Povuče ga na noge kao
maloprije mene. „Izvlači nas odavde!“
„Evo, evo.“
Međutim, umjesto da se zaputi ka kitnjastom ulazu u biblioteku, odjuri na
drugi kraj sobe do zida prekrivenog policama s knjigama. Par trenutaka nešto
traži. Pokušava da se prisjeti. A onda zabrunda, odgurne ramenom dio polica i
one počinju da su pomjeraju ustranu otvarajući tijesan, iskošeni prolaz.
„Upadajte!“, vikne nam, pa me gurne kroz otvor.
Stopala mi lete preko stepenica izlizanih stogodišnjom upotrebom.
Krivudamo u blagoj spirali, spuštajući se kroz polutamu zagušenu prašinom.
Zidovi su od debelog starog kamena, a ako nas neko kojim slučajem i prati ja ga
sigurno ne čujem. Pokušam da razaznam gdje se nalazimo, ali mi se unutrašnji
kompas prebrzo obrće. Nije mi poznata ova palača, te ne znam kuda idemo.
Mogu samo da ga pratim.
A onda mi se učini da se prolaz završava pred nekim kamenim zidom i da
nam nema izlaza, ali prije nego što posegnem za strujom kako bih probila izlaz,
Cal me odgurne. „Samo polagano“, kaže i prisloni ruku uz kamen koji djeluje
izlizanije od ostalih. Polako priljubi uho uza zid da oslušne.
Ne čujem ništa osim dobovanja krvi u ušima i našeg zadihanog disanja. Cal
čuje pak nešto više, ili možda manje. Lice mu najednom klone, razvučeno u neki
smrknut izraz koji ne mogu da protumačim. Ne radi se o strahu, iako ima svako
pravo da bude uplašen. Štaviše, neobično je smiren. Trepnuvši par puta, s
naporom pokušava da čuje šta se dešava s druge strane. Pitam se koliko li je puta
radio tako nešto, koliko li se puta iskradao iz ove palače.
Ali ranije je straža bila tu da ga zaštiti. Da mu služi. A sad hoće da ga ubiju.
„Držite se uz mene“, šapne najzad. „Dvaput nadesno, pa lijevo do dvorišta
ispred kapije.“
 Farley zaškrguće zubima. „Dvorište ispred kapije?“, kipti od bijesa. „Ti baš
hoćeš da im olakšaš?“
„To nam je jedini izlaz“, odgovori joj. „Tuneli pod Okeanskim Brijegom su
zatvoreni.“
Lice joj se zgrči, i ona stisne pesnice. Ruke su joj upadljivo prazne, nož je
odavno negdje ispustila. „A ima li nekih izgleda da usput naiđemo na kakvu
oružarnicu?“
„Kamo sreće“, prosikće Cal. Potom baci pogled ka meni i mojim rukama:
„Morat ćemo mi da budemo dovoljni.“
Preostaje mi jedino da klimnem. Prošli smo i gore, kažem sebi.
„Spremna?“, šapne.
Stegnem vilicu: „Spremna!“
Zid se pomjeri po središnjoj osi u glatkom obrtaju. Zajedno se provučemo,
gledajući da nam koraci ne odjekuju prolazom iza nas. Poput biblioteke, i ovaj
je prostor pust i dobro opremljen, sav uređen u raskošnoj, žutoj boji. Sve odiše
zapuštenošću i zanemarenošću, od tavanice do izblijedjelih zlatnih ćilima. Cal
gotovo zastane, piljeći u svu tu boju, ali ipak nas povede dalje.
Dvaput nadesno. Kroz još jedan prolaz i neki čudan ormar s dvostrukom
poleđinom. Toplina izbija iz Cala u talasima, pripremajući vatrenu buktinju u
koju će se uskoro pretvoriti. I ja se slično osjećam, te su mi se dlake naježile po
rukama od elektriciteta. Gotovo ga čujem kako pucketa.
Neki glasovi odjekuju s druge strane vrata pred nama. Glasovi i koraci.
„Odmah lijevo“, šapće Cal. Posegne mi za rukom, ali se predomisli. Ne
smijemo da se dodirujemo, pogotovo ne sada kada su nam dodiri smrtonosni.
„I trčite!“
Cal izađe prvi, i svijetom s druge strane odmah sune vatra, koja se proširi
golemim predvorjem, po mramoru i skupocjenom tepihu, da bi na kraju stigla i
do pozlaćenih zidova. Jedan od plamenih jezičaka dopre do neke slike koja se
izdiže nad predvorjem. Golem, svježe naslikan portret. Novog kralja – Mavena.
Smješka se izvještačeno kao neka zloća, dok se vatra širi paleći platno. Od
prevelike vreline njegove pažljivo nacrtane usne počinju da se tope, kriveći se u
kez koji pristaje njegovoj izopačenoj duši. Jedino što ostaje nedirnuto plamenom
jesu dva zlatna barjaka od prašnjave svile, što vise na suprotnom zidu. Nemam
pojma kome pripadaju.
Stražari koji su nas čekali razbježe se vičući, nekima se tijela već dime.
Pokušavaju da se izvuku iz požara. Cal projuri kroz vatru ostavljajući za sobom
siguran prolaz za nas, a Farley drži korak, zbijena između nas dvoje. Pokrila je
usta da ne bi udisala dim.
Preostali čuvari, nimfe i kamenokošci, otporni na vatru, nisu toliko imuni
i na mene. Ovoga puta munje izlete rasipajući se iz mene u zasljepljujućem spletu
žive struje. Nekako uspijevam da sačuvam Cala i Farley od oluje. Ostali nisu te
sreće.
Rođena sam za brzo trčanje, ali me pluća peku. Svaki udisaj mi postaje
otežan i bolan. Kažem sebi da je to zbog dima. Međutim, dok jurim kroz glavni
ulaz Okeanskog Brijega, bol ne jenjava. Samo se promijeni.
Opkoljeni smo.
Čitavi redovi čuvara u crnom i vojnika u sivom zagušili su ulazno dvorište.
Svi čekaju naoružani.
„Predaj se, Mare Barrow!“, vikne jedan od čuvara. Oko jedne ruke vijuga
mu rascvjetana puzavica, a drugom drži pištolj. „Predajte se, Tiberiase Calore!“,
malo mu jezik zapne oko Calovog imena jer još oklijeva da princa oslovi tako
nezvanično. Još bih se i nasmijala da su okolnosti drugačije.
Farley ukopa stopala između nas. Nema oružje kod sebe, ni štit, ali ipak
odbija da poklekne pred njima. Njena snaga je zapanjujuća.
„I šta ćemo sad?“, šapnem, svjesna da nema odgovora.
Cal munjevito pogleda lijevo-desno, tražeći rješenje koje neće naći. Oči mu
se naposljetku zaustave na meni. Prazne. Usamljene.
A onda mi se oko zgloba sklopi nečija nježna ruka.
Svijet se zamrači i mene nešto provuče kroz njega, sputanu, zagušenu,
zarobljenu u jednom dugačkom trenu.
Shade!
Mrzim sam osjećaj teleportiranja, ali ovoga puta mi predstavlja pravo
uživanje. Shade je dobro. I svi smo živi. Najednom se zateknem na koljenima,
zureći u kaldrmu neke tunjave uličice daleko od Sigurnosnog Centra,
Okeanskog Brijega i nišana čuvara.
Neko povraća nedaleko od mene – Farley, po svemu sudeći. Pretpostavljam
da teleportiranje i udaranje glavom o prozor ne idu dobro zajedno.
„Cal?“, izustim u zrak oko sebe, već zahladnio na popodnevnom suncu.
Obuzme me potmula drhtavica pred strahom, prvi nalet talasa jeze, ali mi
odgovori nekoliko stopa dalje od mene.
„Tu sam“, kaže, pružajući ruku da mi dodirne rame.
No umjesto da mu se prislonim uz ruku i dopustim da me obuzme njegova
sada nježnija toplina, ja se odmaknem. Podignem se stenjući i ugledam Shadea
nadvijenog nada mnom. Lice mu je mračno, stegnuto od bijesa, te se pripremim
za prijekor. Nisam smjela da ga ostavim. Nije bilo uredu.
„Ja sam...“, otpočnem s izvinjavanjem, ali ne stignem da ga dovršim.
Spljošti me zagrljajem, obavivši mi ruke oko ramena. Ni ja njega ne stegnem
ništa slabije. Malo zadrhti, i dalje uplašen za svoju sestricu. „Ja sam dobro“,
kažem mu, toliko tiho da jedino on čuje laž.
„Nemamo vremena za gubljenje“, procijedi Farley s mukom ustavši.
Osvrne se oko sebe i dalje uzdrmana, ali uspijeva da procijeni gdje se nalazimo.
„Bojni Sad je onamo, par ulica istočno.“
Wolliver. „Odlično“, klimnem glavom, pa ispružim ruku da joj ponudim
oslonac. Ne smijemo smetnuti s uma svoj poduhvat, čak ni nakon onog kobnog
debakla.
Međutim, ja i dalje ne skidam pogled sa Shadea, u nadi da on zna šta mi
leži na srcu. A on samo odmahne glavom da odbaci moje izvinjenje. Ne zato što
neće da ga prihvati, već zato što je previše dobar da bi ga poželio.
„Vodi onda“, kaže, okrenuvši se prema Farley. Pogled mu se malo ublažio
jer je zapazio njene pomalo nespretne pokušaje da nastavi dalje uprkos
povredama i vrtoglavici.
Calu također treba vremena da ustane budući da nije navikao na
teleportiranje. Povrati se najbrže što može, te krene za nama sokacima kroz dio
grada poznat kao Trikamenski kraj. Ne napuštaju ga ni miris dima ni duboko
sakriven gnjev. Srebreni su izginuli u Sigurnosnom Centru, žene i muškarci koji
su samo ispunjavali naređenja. Naređenja koja nekada bjehu njegova. Nije lako
progutati tako nešto, ali mora. Ako hoće da ostane uz nas, uz mene. Mora da
odabere stranu.
Nadam se da će odabrati našu. Nadam se da nikada više neću morati da
vidim onu prazninu u njegovim očima.
Ovo je kraj Crvenih, koliko-toliko siguran, barem zasad, a Farley nas vodi
krivudavim sokacima, čak nas provuče i kroz pokoju praznu radnju da nas niko
ne bi zapazio. Čuvari viču i jure po glavnim saobraćajnicama, pokušavajući da
se presaberu, da dokuče šta se to zbilo u Centru. Tu nas trenutno ne traže. Još
uvijek ne shvaćaju šta je Shade i koliko nas daleko i brzo može odnijeti bilo gdje.
Priljubimo se uza zid dok neki čuvar ne prođe pored nas. Rasijan je, kao i
svi ostali, a Farley nas drži skrivene u sjenci.
„Žao mi je“, promrmljam Shadeu, znajući da moram da izgovorim te riječi.
On opet odmahne glavom. Čak me nježno lupne štakom. „Dosta s tim.
Uradila si šta si morala. I evo me čitavog. Nikakve štete.“
Nikakve štete? Možda ne na njegovom tijelu, ali šta ćemo s umom? S
njegovim srcem? Izdala sam ga, vlastitog brata. Ponijela se kao neko drugi koga
poznajem. Zamalo bijesno pljunem u nadi da ću izbaciti iz glave pomisao da
imam bilo kakve sličnosti s Mavenom.
„Gdje je Crance?“, pitam, jer moram da se usmjerim na nešto drugo.
„Odnio sam ga daleko od Lobanjaša, pa je nastavio dalje svojim putem.
Otrčao je kao da mu gori pod petama.“ Shade zaškilji, prisjećajući se: „Zakopao
je tri Mornara u tunelima. Za njega tu više nema mjesta.“
Poznat mi je taj osjećaj.
„A ti?“, cimne glavom negdje u smjeru Okeanskog Brijega. „Kako si nakon
svega?“
Nakon što sam zamalo umrla. I to ponovo.
„Rekoh ti da sam dobro.“
Shade napući usne, nezadovoljan: „Da, da.“
Utonemo u neki stegnut tajac, čekajući da Farley ponovo krene. Sva se
stisnula uza zid, ali odvaži se na pokret kad buljuk bučnih školaraca prođe ispred
nas. Opet krenemo, koristeći ih kao zaklon da bismo prešli jedan od većih puteva
prije nego što stupimo u neke nove zamršene sporedne uličice.
 Naposljetku se sagnemo kako bismo prošli kroz neki niži prolaz, odnosno
ostali se sagnu, a ja naprosto ušetam u njega. Jedva da sam stigla na drugu stranu
kad Shade zastane i posegne slobodnom rukom prema meni da bi me zaustavio.
„Žao mi je, Mare“, kaže i zamalo me sruši s nogu svojim izvinjenjem.
„Tebi žao?“, pitam, zamalo se nasmijavši izgovorenoj besmislici. „Žao zbog
čega?“
Ne odgovara, posramljen. Jeza, koja nema veze s vanjskom temperaturom,
najednom me protrese kad se odmakne ne bih li vidjela šta se nalazi iza prolaza.
Ispred nas pruža se neki trg, očito namijenjen Crvenima. Bojni Sad.
Jednostavan, ali lijepo održavan, uz svježe zelenilo i sive kamene kipove ratnika
posvuda. U sredini se nalazi najveći, s puškom zabačenom na leđa i crnom
rukom ispruženom u zraku.
Ruka mu je uperena na istok.
S ruke visi neko uže.
Neko tijelo njiše se na užetu.
Leš nije go, i nema na sebi privjesak Crvene Straže. Mlad je, nizak, još
nježne kože. Nije davno pogubljen, možda prije nekih sat vremena. Međutim,
na trgu nema ni ožalošćenih, a ni čuvara. Nema nikog da ga vidi obješenog.
Iako mu rusa kosa pada preko očiju skrivajući mu dio lica, znam tačno ko
je taj mladić. Vidjela sam ga u evidenciji, kako se smiješi sa slike iz lične karte. A
sad se više nikada neće nasmiješiti. Znala sam da će se ovako nešto desiti. Tačno
sam znala. Što nimalo ne umanjuje ni osjećaj bola ni naš podbačaj.
Wolliver Galt, od novog soja, sveden na beživotni leš.
Zaplačem za dečkom kojeg nikada nisam ni poznavala, za dečkom za kojeg
nisam bila dovoljno brza da ga spasim.
 GLAVA ŠESNAESTA

Uvijek gledam da ne pamtim lica mrtvih. To što mi život visi o koncu

svakako mi uspješno skreće pažnju s njih, iako čak ni neprekidna prijetnja
potpunim uništenjem ne može baš sve da zapriječi. Neke gubitke nemoguće je
zaboraviti. Walsh, Tristan, eto sada i Wolliver, zauzeli su svoje mjesto u dnu
moga uma, proširivši se njime poput sive, duboko zavučene paučine. Moje
postojanje bilo je za njih smrtna kazna.
A naravno, ima i onih koje sam sama odabrala da ubijem, vlastitim rukama.
Ali za njima ne žalim. Ne mogu sada da razmišljam o svemu što sam uradila.
Pogotovo dok nam još uvijek prijeti tolika opasnost.
Cal se prvi okrene od Wollivera, koji se njiše s kipa. Ima on i svoj niz mrtvih
lica, i ne treba mu još jedan duh pridodat toj povorci. „Moramo dalje.“
„Ne...“, Farley se zamalo sruši na zid. Pokrije usta rukom, zgađeno
zabrekće, sve gledajući da se opet ne ispovraća.
„Polagano“, kaže joj Shade, te joj spusti ruku na rame da je umiri. Pokuša
da mu odmahne, ali se on ne miče, već je gleda kako pljuje u zasađeno cvijeće.
„Ovo ste morali da vidite“, dodaje, upućujući po jedan ljutit, pravdoljubiv
pogled u Cala i mene. „Ovo se desi kad podbacimo.“
Opravdano se ljuti. Na kraju krajeva, potpirili smo požar u samom srcu
Zaton Luke, protraćivši posljednji sat Wolliverovog života, ali odveć sam
iznurena da bih mu dopustila da me kudi.
„Nije ti ovo mjesto za pridike“, uzvratim mu. Ipak je ovo sada nečiji grob,
pa je i samo obraćanje u njegovoj blizini neumjesno. „Treba da ga spustimo.“
Prije nego što uspijem da koraknem ka Wolliverovom lešu, Cal podvuče
ruku pod moju ne bi li me usmjerio u suprotnom pravcu. „Niko da nije dirao
tijelo“, zareži. Zaprepastim se koliko je zazvučao poput svoga oca.
„To tijelo ima svoje ime“, brecnem se, pribravši se. „To što mu krv nije iste
boje kao tvoja ne znači da smijemo ovako da ga ostavimo!“
„Ja ću ga skinuti“, progunđa Farley, dižući se iz klečećeg položaja.
Shade se da za njom: „Pomoći ću ti.“
 „Stanite! Wolliver Galt je imao porodicu, zar ne?“, ne popušta Cal. „I gdje
je ona sada?“ Slobodnom rukom pokaže park, ogoljelo drveće i zamandaljene
prozore oko nas. Uprkos udaljenim odjecima grada koji ide u susret sutonu, trg
je miran i pust. „Siguran sam da ga majka ne bi ostavila tu samog? Zašto nema
ožalošćenih? Ni čuvara da pljuju po njemu? Čak ni vrana da mu kljucaju kosti?
Zašto?“
Znam odgovor.
Klopka.
Pojačam stisak na Calovoj ruci, sve dok toliko ne zarijem nokte u njegovu
toplu kožu da zamalo planu. Prestravljenost nalik mojoj isijava i s Calovog lica
dok gleda, ne u mene, već u sjenovitu uličicu. Krajičkom oka, nazrem krunu –
onakvu kakvu jedan blesan i dalje uporno nosi gdje god da pođe.
A onda zvuk škljocanja – poput metalne bube koja zvecka kliještima
spremna da raščereči sočni plijen.
„Shade“, šapnem pružajući ruku prema mom bratu teleporteru. Spasit će
nas, odvest će nas odavde.
On ne čaši ni časa, već se baci ka meni.
Ali ne stigne gdje je krenuo.
Užasnuto gledam kako ga dva hitronoga hvataju oko ruku i obaraju na
zemlju. Pukne glavom o kamen i zakoluta očima. Nejasno začujem Farleyn
vrisak kad ga hitronogi brzo odnesu munjevito se krećući. Već su stigli do
glavnog prolaza kada uspijem da ispalim munju za njima, tjerajući ih da se
okrenu. Bol mi prostruji rukom nalik ubodima vrelih noževa. Ali nema u njoj
ničega osim mojih iskri, moje snage. Ne bi uopće trebalo da me boli.
Škljocanje se nastavlja, odjekujući mi glavom sve brže i brže svake sekunde.
Pokušam da ga zanemarim, ali vid mi se zamagli, gubeći se sa svakim novim
otkucajem. Pred očima mi se pojave tačkice. Kakav je to zvuk? Šta god da je,
cijelu me razara.
Napola obnevidjela, vidim kako dvije vatre buknu oko mene. Jedna jarka i
rasplamsala, druga crna, snop dima i plamena. Cal odnekud bolno zaurla. Bježi,
čini mi se da kaže. A nije da ne pokušavam.
 Na kraju završim puzeći po kaldrmi, bez mogućnosti da vidim dalje od
nekoliko centimetara ispred sebe. A i to jedva. Šta je sad ovo, šta je sad ovo, šta
mi se to dešava?
Neko me zgrabi za ruku probojnim stiskom. Naslijepo se okrenem i
posegnem tamo gdje bi trebalo da mu bude vrat. Prsti mi zaparaju nečiji oklop,
gladak, filigranski izrezbaren. „Ščepao sam je“, kaže neki poznati glas. Ptolemus
Samos. Jedva da mu vidim lice. Crne oči, srebrena kosa, koža boje mjeseca.
Vrisnuvši, potegnem svom snagom u sebi i sunem munju na njega. Derem
se glasno koliko i on, koji mi steže ruku ispunjavajući mi utrobu vatrom. Ne, nije
ovo vatra. Znam kako je kad žari. Ovo je nešto drugo.
Osjetim šut u stomak i zakotrljam se. Kotrljam se i kotrljam, sve dok ne
završim s izgrebanim i okrvavljenim licem u zemlji parka. Njen svjež miris
odmah mi dođe kao melem, oporavivši me taman toliko da mogu ponovo da
vidim. Ali kad otvorim oči, istog trena poželim da sam oslijepjela.
Maven čuči preda mnom nakrivljene glave, poput radoznalog kučeta koje
je pronašlo igračku. Iza njega bjesni borba. Krajnje neravnopravna. Uz
onesposobljenog Shadea i sa mnom na zemlji, preostali su jedino Cal i Farley.
Ona sada ima kod sebe pištolj od kojeg i nema neke koristi jer Ptolemus odbija
svaki metak. No barem Cal uspijeva da istopi sve što mu se primakne, paleći
noževe i puzavice najbrže što može. Ali neće izdržati dugo. Sabijeni su sa svih
strana.
Dođe mi da vrisnem. Izbjegosmo jednu omču da bismo uletjeli u drugu.
„Pogledaj me, molim te.“
Maven se pomjeri da bi mi zapriječio pogled na prizor ispred nas. Ali ne
pada mi na pamet da ga udostojim pogleda. Neću ga pogledati, za svoje dobro.
Umjesto toga, usmjerim pažnju na ono škljocanje, koje čini mi se niko drugi ne
čuje. Probada me svake sekunde.
Zgrabivši me za vilicu, trgne me i okrene ka sebi. „Što si tvrdoglava!“,
prigovori mi. „Jedna od tvojih najzanimljivijih odlika. Uz ovu“, dodaje prelazeći
mi prstom kroz crvenu krv na obrazu.
Škljoc.
Čim me još jače stegne, bol mi zapršti kroz vilicu. Škljocanje mi samo još
više povećava bol, produbljuje ga. Nevoljno pogledam njegove poznate plave oči
i šiljato, blijedo lice. Na moje užasavanje, isti je kakvog ga i pamtim. Smiren,
nenametljiv, opterećen dečko. Nije onaj Maven iz mojih košmarnih sjećanja,
utvara od krvi i sjenici. Opet je stvaran. Prepoznajem mu riješenost u očima.
Vidjela sam je i na palubi broda njegovog oca, kad smo plovili rijekom prema
Archeonu, ostavljajući čitav svijet za sobom. Poljubio mi je usne, obećavši da me
nikada niko neće povrijediti.
„Rekoh ti da ću te pronaći.“
Škljoc.
Ruka mu se s vilice spusti ka mom vratu, te ga stegne. Dovoljno da me
ušutka, ali nedovoljno da ne bih mogla da dišem. Njegov dodir me peče.
Zabrekćem, spriječena da vrisnem ovako bez zraka.
Mavene, boli me. Mavene, prekini.
Ali nije on kao majka mu. Ne umije da čita misli. Vid mi se opet zamuti i
zamrači. Crne tačkice mi zaigraju pred očima, šireći se i skupljajući pri svakom
groznom novom škljocanju.
„I rekoh ti da ću te spasiti.“
Očekujem da opet stegne stisak. Ali ne mijenja ga. Slobodnu ruku prinese
mojoj ključnoj kosti, užarenim dlanom na kožu. Spalit će me, žigosati. Opet bih
vrisnula, ali iz mene izađe samo jecaj.
„Ja sam ti čovjek od riječi“, opet nakrivi glavu, „kad mi tako dođe.“
Škljoc. Škljoc. Škljoc.
Srce mi se uskladi s tim ritmom, dobujući sumanutim otkucajima koje neću
preživjeti, prijeteći da pukne.
„Prekini...“ nekako izustim, ispruživši ruku u zrak, tražeći brata. Maven mi
prihvati ruku, ali me i to pecne. Peče me svaki pedalj tijela.
„Dosta je bilo“, učini mi se da kaže, ali ne meni. „Rekoh da je dosta!“
Oči kao da mu krvare, posljednji tragovi boje u svijetu koji tamni oko mene.
Svijetloplave, lebde pred mojim očima, kao da se urezuju u mene, bolno poput
ledenica. Svuda su oko mene, opkolile su me. Ne osjećam više ništa osim žarenja.
To je i posljednje čega se sjećam prije nego što će mi bljesak bijele svjetlosti
i zvuka razoriti mozak. I zapljusnuti čitav moj svijet bolom.
 Previše je svega i ničega u isti mah. Nema više ni metaka, ni noževa, ni
pesnica, ni vatre, ni zelenih puzavica spremnih da udave. S ovakvim se oružjem
nikada ranije nisam susrela – jer radi se o mom oružju. Munje, struja, iskre,
preopterećenje koje ne mogu da izdržim. Jednom sam u Zdjeli Kostiju sazvala
oluju, i skroz me iscrpila. Ali ovo, šta god da mi je Maven uradio, sada me ubija.
Rastura, živac po živac, cijepajući mi kosti i kidajući mišiće. Satire me iznutra.
Najednom shvatim – Jesu li se ovako i oni osjećali? Svi koje sam ubila?
Ovako je kad vas ubijaju munje?
Zauzdavanje. Julian me oduvijek na to podsjećao. Zauzdaj je. Ali ovo je
previše čak i za mene. Kao da sam brana koja pokušava da zadrži čitav okean.
Čak i da mogu da zaustavim ovo, šta god to bilo, ne bih mogla da se otarasim
bola koji kulja u meni. Ne mogu ni za čim da posegnem. Ne mogu da se
maknem. Zarobljena sam unutar same sebe, vrisak mi je zarobljen iza zuba.
Uskoro ću umrijeti. Barem će se ovo završiti. Ali to se ne dešava. Bol se i dalje
širi neprekidno mi napadajući sva čula. Pulsira, ali nikako da umine, mijenja se,
ali nikako da prestane. Bijele tačkice, blistavije od sunca, igraju mi pred očima,
sve dok nešto crveno ne zapršti i ne potisne ih. Pokušam da trepnem, da
dosegnem barem nešto u sebi, i zauzdam ga, ali ništa se ne dešava. Iako
vjerovatno ne bih primijetila i da se desi.
Koža mora da mi je sva otpala, spaljena ovim munjevitim udarima. Možda
se smiluju, pa mi dopuste da nasmrt iskrvarim. Bilo bi brže od ovog bijelog
bezdana.
Ubij me! Te mi se riječi obrću, iznova i iznova. Ništa drugo ne mogu da
kažem, ništa drugo sada i ne želim. Nestadoše sve moje misli o novom soju,
Mavenu, mom bratu, Calu i Kilornu. Čak nestadoše i ona lica što me proganjaju,
lica mrtvih. Zanimljivo kako sada, kad i sama umirem, duhovi riješe da me
napuste.
Eh, kad bi se samo vratili.
Eh, kad ne bih morala da umrem sama.
 GLAVA SEDAMNAESTA

„Ubij me!“
Te mi se riječi urezuju u usta, sijeku mi grlo oderano od silnog vrištanja.
Očekujem da osjetim okus krvi, ustvari, ne, ne očekujem ništa. Očekujem da
budem mrtva.
Ali kako mi se čula vraćaju shvaćam da nisam ostala bez ove svoje kože i
kostiju. Čak i ne krvarim. I dalje sam čitava, iako se tako ne osjećam. Snagom
volje, nekako otvorim oči. Međutim, umjesto Mavena ili njegovih dželata,
dočekuju me dobro poznate zelene oči.
„Mare.“
Kilorn mi ne dopušta da dođem do daha. Obavije mi ramena rukama i
privije me uz svoje grudi, opet u mrak. Nehotice se trgnem pred dodirom,
pamteći osjećaj vatre i munja u kostima.
„Sve je uredu“, šapuće mi. Ima nečega veoma umirujućeg u načinu na koji
mi se obraća, dubokim, ganutim glasom. I odbija da me pusti, čak i kada se
mahinalno povučem. Zna šta moje srce želi, iako moji iskrzani živci to sada ne
mogu da podnesu. „Gotovo je, dobro si. Tu si.“
Načas ostanem nepomična, zarivši prste u nabore njegove stare košulje.
Fokusiram se na njega, kako ne bih osjećala drhtavicu. „Tu?“, šapnem. „Gdje
to?“
„Pusti je da diše, Kilorne.“
Neka druga šaka, toliko topla da bi mogla biti jedino Calova, uhvati me za
ruku. Čvrsto me drži, pažljivim, odmjerenim pritiskom, taman da mogu da se
priberem. Pomogne mi da ostalim dijelom sebe izronim iz noćne more i da se u
cijelosti vratim u stvarnost. Polagano se odmaknem od Kilorna kako bih vidjela
gdje sam se to probudila.
Negdje smo pod zemljom, sudeći po vlažnom mirisu tla, ali ne radi se o još
jednom od Farleynih tunela. Daleko smo od Zaton Luke, ako se može vjerovati
mom električnom čulu. Ne osjećam nikakvo treperenje, što znači da smo
zasigurno udaljeni od grada. Ovo je neko utočište, ukopano u zemlju, skriveno
šumom i samim svojim izgledom. Nema sumnje da je djelo Crvenih, vjerovatno
izgrađeno za potrebe Skerletne Straže, i sve mi djeluje nekako ružičasto. Zidovi
i pod su od nabijene zemlje, a iskošen krov pokriven je ledinom ojačan
zahrđalim metalnim šipkama. Nije uređeno, štaviše nema tu skoro ničega.
Pokoja vreća za spavanje, među njima i moja, sljedovanja hrane, ugašena lampa
i nekoliko sanduka sa zalihama iz nebeskog broda, jedino su što vidim. Moj dom
u Sojenici bio je prava palača u poređenju s ovim, iako nije da se žalim.
Uzdahnem s olakšanjem, sretna što nisam u opasnosti, što nema više
zasljepljujućeg bola.
Kilorn i Cal mi dopuste da trepćući osmotrim skromnu prostoriju, da sama
sve zaključim. Djeluju mi iznureni od brige, preobraženi u starce za svega
nekoliko sati. Ne mogu da se oduprem zurenju u njihove tamne podočnjake i
namrštena čela, pitajući se kako je do ovoga došlo. A onda se sjetim. Svjetlo koje
dopire kroz uzane prozore je crvenkastonarandžaste boje, a i zrak je zahladnio.
Pada noć. Dan se završio. A mi smo izgubili. Wolliver Galt je umro, pripadnik
novog soja poslat Mavenu na klanje. Ada također, barem koliko ja znam. Oboje
sam ih iznevjerila.
„Gdje nam je letjelica?“, pitam pokušavajući da ustanem. Ali obojica
ispruže ruke da me spriječe i da me zadrže čvrsto umotanu u vreći za spavanje.
Iznenađujuće su nježni, kao da bih se raspala od jednog jedinog dodira.
Kilorn me ponajbolje poznaje, te prvi primijeti moju ozlojeđenost. Sjedne
po turski, da mi da malo prostora. Pogleda Cala prije nego što će gunđavo
klimnuti glavom, prepuštajući princu da mi sve objasni.
„Nismo mogli dugo da letimo s tobom u tom... stanju u kojem si bila“, kaže
sklanjajući pogled od mog lica. „Odmakli smo stotinjak kilometara kad si ugasila
letjelicu kao da se radi o preopterećenoj sijalici, skoro si je cijelu spržila. Nekako
smo se prizemljili, pa smo nastavili dalje pješke da se sakrijemo u šumi dok se
ne oporaviš.“
„Izvinjavam se“, jedino je što mi padne na pamet, ali on mi samo odmahne.
„Opet si otvorila oči, Mare. To mi je jedino važno“, kaže Cal.
Nalet iscrpljenosti opet zaprijeti da me onesposobi, te se premišljam da li
da mu se naprosto prepustim. Ali onda se Calov dodir pomjeri s moje ruke i
pređe mi do vrata. Trgnem se pred tim osjećajem i okrenem prema njemu i
upiljim razrogačenim, zbunjenim očima. Međutim, on mi se zagledao u kožu, u
nešto na njoj. Prstima prelazi preko neobičnih, hrapavih, razgranatih linija na
mom vratu koje mi se pružaju niz kičmu. Nisam ih samo ja primijetila.
„Šta je to?“, zareži Kilorn. I sama kraljica Elara bi se ponosila njegovim
ljutitim pogledom.
Ruka mi se pridruži Calovoj da opipa tu nepravilnost. Ispupčene pruge, od
kojih mi one veće krivudaju niz potiljak. „Ne znam o čemu se radi.“
„Liče mi na...“, Cal oklijeva, povlačeći prst niz jednu posebno debelu. Sva
se zatresem iznutra. „Ožiljci, Mare. Ožiljci od udara munje.“
Istrgnem se njegovom dodiru najbrže što mogu, te s mukom ustanem. Na
moje iznenađenje, glupave mi noge odmah pokleknu, pa Kilorn mora da me
pridrži. „Samo polako“, kori me, ne puštajući mi ruke.
„Šta se to desilo u Zaton Luci? Šta mi je... šta mi je to Maven uradio? On je
bio, zar ne?“ Prizor crne krune ostao mi je urezan u pamćenje kao žig. A ovi novi
ožiljci upravo i jesu to. Žigovi. Obilježio me je. „Ubio je Wollivera kako bi nam
postavio zamku. Što si se tako zacrvenjela?“
Kilorn se po običaju nasmije mojoj ljutnji. Ali smijeh mu je šupalj, usiljen,
više za mene nego za njega samog. „Mislim na tvoje oko“, kaže, prelazeći mi
prstom preko lijeve jagodice. „Pukao ti je krvni sud.“
U pravu je, shvaćam sklapajući jedno, pa potom i drugo oko. Svijet je
upadljivo drugačiji na lijevo, zamućen crvenim i ružičastim, nekim lelujavim
oblačićima za koje pretpostavljam da mogu biti krv. I to mi je izazvalo Mavenovo
bolno mučenje.
Cal se ne diže zajedno s nama, već ostaje oslonjen na ruke. Valjda zna da
mi se koljena još tresu i da ću se prije ili kasnije opet srušiti. Uvijek ima
predosjećaj oko takvih stvari, što me silno ljuti.
„Da, Maven se krišom uvukao u Zaton Luku“, odgovara mi službenim
tonom. „Nije dizao buku da ga ne bismo primijetili, već je kidisao na prvog od
novog soja kojeg je mogao da pronađe.“
Prosikćem, prisjećajući se. Wolliver je imao svega osamnaest ljeta, kriv ni
za šta osim zato što je rođen drugačiji. Kriv što je bio nalik meni.
Ko zna šta je bio, pitam se, žaleći za vojnikom kojeg smo izgubili. Kakvom
li je sposobnošću baratao?
 „Maven je samo trebao da sačeka“, nastavlja Cal grčeći mišić na obrazu.
„Sve bi nas i pohvatali da nije bilo Shadea. On nas je sve izbavio, čak i s potresom
mozga. Morao je da se naskače i par puta za dlaku izbjegne smrt, ali nekako je
uspio.“
Polagano odahnem. „Farley je dobro?“, pitam. Cal pogne glavu da klimne.
„A i ja sam živa.“
Kilorn stegne stisak: „Iako mi nije jasno kako.“
Podignem ruku do ključne kosti i koža mi bolno zabridi pod košuljom. Iako
su ostali košmari i užasi koje mi je tijelo preživjelo gotovi, Mavenov žig i dalje je
vrlo stvaran.
„Bilo je bolno, to što ti je uradio?“, pita Cal, na šta mu se Kilorn odmah
podsmjehne.
„Prve riječi nakon četiri dana bile su joj ubij me, ako nisi zaboravio“, brecne
se, iako Cal ne ustupa. „Naravno da je bilo bolno to što joj je ta mašina uradila.“
Škljocanje. „Mašina?“, preblijedim, zagledajući obojicu. „Čekajte, četiri
dana?! Toliko dugo sam bila bez svijesti?“
Četiri dana sna. Četiri dana ničega. Panika mi rastjera sve preostale misli o
bolu, strujeći mi venama poput ledene vode. Koliko li ih je pomrlo dok sam bila
zarobljena unutar vlastite glave? Koliko li ih sada visi s drveća i kipova? „Samo
mi nemojte reći da ste me sve vrijeme čuvali i pazili. Recite mi da ste barem nešto
radili?“
Kilorn se nasmije: „Rekao bih da to što smo te održali u životu svakako jest
nešto.“
„Mislila sam...“
„Znam šta si mislila“, uzvrati mi, konačno praveći rastojanje između nas.
S ono malo dostojanstva što mi je preostalo, sjednem nazad na vreću za
spavanje, obuzdavajući se da ne progunđam.
„Ne, Mare, nismo samo sjedili skrštenih ruku“, Kilorn se okrene prema
zidu, pa se nasloni na nabijenu zemlju i baci pogled kroz prozor. „Dosta toga
smo uradili.“
„Nastavili ste s lovom“, ne radi se o pitanju, ali Kilorn ipak klima. „Čak i
Nix?“
 „Taj mali bik je vrlo koristan“, kaže Cal, dodirujući blijedu modricu na
vilici. On je Nixovu snagu upoznao iz prve ruke. „I poprilično je uvjerljiv. Ada
također.“
„Ada?“, kažem iznenađena spomenom nekoga koga sam već stavila na
spisak pokojnih. „Ada Wallace?“
Cal klimne. „Nakon što je umakao Lobanjašima, Crance ju je izvukao iz
Zaton Luke. Odvukao ju je iz upravnikove vile prije nego što su u nju upali
Mavenovi ljudi. Čekali su nas kod letjelice kad smo pristigli.“
Ma koliko bila sretna što čujem da je preživjela, ipak me prožima bijes. „A
vi ste je odmah bacili u vatru. I nju i Nixa.“ Pesnica mi se zarije u meku toplinu
vreće za spavanje u pokušaju da pronađe barem neko olakšanje. „Nix je ribar, a
Ada služavka. Kako ste mogli da ih izložite tolikoj opasnosti?“
Cal obori pogled, postiđen mojim prijekorom. Međutim, Kilorn se smješka
pred prozorom, lica okrenutog ka zalazećem suncu. Obasjan je zagasitocrvenom
bojom, kao obliven krvlju. To me moje povrijeđeno oko zavarava, ali me od tog
prizora ipak podiđe jeza. Ponajviše me plaši njegovo smijanje, njegovo
uobičajeno odbacivanje mojih strepnji.
Taj mali ribar čak ni sada ništa ne shvaća ozbiljno. Smijat će se sve do groba.
„Šta je tako smiješno?“
„Sjećaš se onog pačeta koje je Gisa donijela kući?“ odgovori, sve nas
iznenadivši. „Imala je možda devet godina, uzela ga je od patke. Pokušala da ga
nahrani supom...“, prekine rečenicu kako bi potisnuo nalet smijanja. „Sjećaš se,
jelde, Mare?“ I pored osmijeha, pogled mu je čvrst i fokusiran, kao da pokušava
da mi objasni.
„Kilorne“, uzdahnem, „nemamo ti mi vremena sad za to.“
No on ipak lagano nastavlja dalje, ne pokolebavši se: „Nedugo zatim
pojavila se i patka. Možda par sati kasnije, pa je počela da kruži u podnožju kuće
sa ostalim pačićima. Digla graju, kvačući i kriješteći. Bree i Tramy su pokušali
da je otjeraju, jelde?“ Sjećam se svega isto kao i Kilorn. Gledala sam kako moja
braća gađaju pticu kamenjem. Nije posustala s dozivanjem izgubljenog
mladunčeta. A pače joj je odgovorilo otimajući se Gisi iz ruku. „Na kraju si
natjerala Gisu da ga vrati nazad. Nisi patka, Giso, rekla si joj. Nije mu mjesto kraj
tebe. Pa si vratila pače njegovoj majci, gledajući ih kako se brže-bolje gegaju svi
zajedno nazad u rijeku.“
„Čekam da čujem poentu.“
„Ima poente, ima“, prošapće Cal glasom koji mu odjekne duboko iz grudi.
Zvuči gotovo iznenađeno.
Kilornov pogled odleti ka princu, da mu zahvali blagim klimanjem glave.
„Nix i Ada nisu pačići, a ti im svakako nisi majka. Umiju i sami da se snađu.“
Potom se prepredeno nasmiješi, vraćajući se svojim starim upadicama: „Iako,
nije da ne izgledaš ofucano kao neka staramajka.“
„Misliš da ne znam?“ pokušam da mu se nasmiješim, bar malko, ali mi to
samo zategne kožu lica, što mi onda za sobom povuče i kožu na vratu i nove
ožiljke. Zabole me svaki put kada prozborim, i strašno peku čak i pri najmanjem
naporu. Eto, Maven mi je i to oduzeo. Mora da se raduje tome što više neću moći
da se osmjehnem a da me ne prožme bol. „Ali barem su Farley i Shade uz njih?“
Momci složno klimnu, pa se gotovo zakikoćem na taj prizor. Inače su
potpuno suprotni. Kilorn je vitak, dok je Cal krupan. Kilorn ima zlatastu kosu i
zelene oči, dok je Calova crna, a pogled kao živa vatra. Međutim, tu, u smiraj
dana, kroz krvav oblačak koji mi zamućuje vid, počinju da mi sliče.
„I Crance također“, doda Cal.
Trepnem, zbunjena. „Crance? I on je tu? S nama?“
„Pa, nije da je imao gdje drugdje da ode“, kaže Cal.
„A ti... ti mu vjeruješ?“
Kilorn se osloni o zid, strpavši ruke u džepove. „Spasio je Adu i pomogao
nam da dovedemo i druge u proteklih par dana. Što mu ne bismo vjerovali? Zato
što je lopuža?“
Kao što sam i ja. Kao što sam i ja bila. „Da, shvaćam.“ Ali ipak ne mogu da
zaboravim visoku cijenu nezasluženog povjerenja. „Ipak ne možemo biti
sigurni, jelde?“
„Pa, ne možeš ni u koga biti sigurna“, uzdahne Kilorn iznervirano. Zarije
cipelu u zemlju jer želi da kaže još nešto, ali zna da ne bi trebalo.
„Napolju je s Farley. Nije loš izviđač“, Cal pritekne u pomoć Kilornu.
Ostajem zaprepaštena.
 „Je l’ se to vas dvojica slažete oko nečega? U kakvom li sam se to svijetu
probudila?“
Iskren osmijeh raširi se Calovim licem, a i Kilornovim.
„Nije toliko loš kakvim ga ti predstavljaš“, veli Kilorn pokazujući glavom
prema princu.
Cal se nasmije. Mekim smijehom, zamućenim svime što ga je zadesilo.
„Dijelim tvoje mišljenje.“
Bocnem Cala u rame da provjerim da li je stvarno on. „Izgleda da ne
sanjam.“
„Ne sanjaš, hvala mojim bojama“, promrmlja Cal, te mu osmijeha nanovo
nestane. Pređe rukom po vilici, da počeše izniklu bradicu. Nije se obrijao od
Archeona, još od one noći kada je gledao kako mu otac umire. „Ada je korisnija
od otpadnika, ako možeš da povjeruješ.“
„Mogu“, mislima mi proleti čitav splet sposobnosti, jedna moćnija od
druge. „Šta umije?“
„Nešto što nikada ranije nisam vidio“, priznaje. Narukvica mu zapucketa i
izbaci iskre koje se potom pretvore u treptavu vatrenu loptu. Koji trenutak mu
samo tako stoji nad dlanom, ne dopirući mu do rukava, dok je lijeno ne baci u
neku rupicu iskopanu na sredini poda. Od vatre se odmah rašire toplina i
svjetlost da zamijene zalazeće sunce. „Pametna je, i to da ne povjeruješ. Pamti
svaku riječ iz svake knjige upravnikove biblioteke.“
I eto, opet mi se briše san o novom ratniku. „Što je to korisno!“, procijedim.
„Morat ću da je pozovem da nam kasnije ispriča neku pričicu.“
„Jesam li ti rekao da neće shvatiti“, kaže Kilorn.
Ali Cal ne posustaje: „Posjeduje savršeno pamćenje, savršenu pamet. Svaki
tren svakog dana, svako lice koje je ikada vidjela, svaku riječ koju je ikada načula,
sve to pamti. Svaki zdravstveni karton, historijsku knjigu ili mapu koje je ikada
pročitala, sve ih zna. Isto važi i za sve primjenjive lekcije.“
I iako bih radije poželjela nekog olujnika, shvaćam vrijednost takve osobe.
Eh, da je samo Julian tu. Proveo bi dane i noći proučavajući Adu u pokušaju da
dokuči tako jednu čudnovatu sposobnost. „Primjenjive lekcije? Misliš na
obuku?“
 Calovim lice prođe nešto slično ponosu: „Nisam neki učitelj, ali dajem sve
od sebe da je naučim svemu. Već poprilično dobro puca. A jutros je pročitala i
priručnik za upravljanje crnokrilcem.“
Zinem u čudu: „Umije da upravlja letjelicom?“
Cal slegne ramenima, prepredeno se smješkajući: „Prevezla je ostale do
Cancorde, i uskoro se vraća. A ti se dotle odmori.“
„Ma odmori se ti, ja sam se odmarala četiri dana“, uzvratim mu, posegnuvši
kako bih mu prodrmala rame. Ne popušta pred mojim, moram priznati, slabim
gurkanjem. „Obojica izgledate kao da ste iz groba izašli.“
„Neko je morao da se pobrine da nastaviš da dišeš“, kaže Kilorn laganim
tonom, i neko bi pomislio da se šali, ali ja ga bolje poznajem. „Šta god da ti je
Maven učinio, ne smije da se ponovi.“
Sjećanje na usijani bol još me ne napušta. Nehotice ustuknem od same
pomisli da bih ponovo mogla da ga doživim. „Slažem se.“
To nas sve otrijezni, pomisao na novu moć koju Maven sada posjeduje. Čak
se i Kilorn, vječito nemiran i u pokretu, primirio. Ljutito gleda kroz prozor u
tamu nadolazeće noći. „Cale, šta ćemo ako ponovo naleti na tako nešto?“
„Ako ćete mi već držati bukvicu, trebat će mi malo vode“, kažem, najednom
svjesna suhog grla. Kilorn istog trena skoči od zida, spreman da pomogne.
Ostavlja me samu s Calom i toplinom koja se širi.
„Mislim da se radilo o nekoj zvučnoj napravi. Posebno podešenoj, dakako“,
kaže Cal. Pogled mu odluta ka mom vratu, ka ožiljcima od munje koji mi se šire
po kičmi. Sa zapanjujućom prisnošću ponovo pređe preko njih, kao da se u
njima krije neki trag. Razboriti dio mene hoće da ga odgurne, da spriječi
vatrenog princa da mi proučava žigove, ali iscrpljenost i žudnja odbace takve
misli. Godi mi njegov dodir, i fizički i emotivno. Dokaz da je neko pokraj mene.
Da više nisam sama u ovom bezdanu.
„Petljali smo nešto s tim zvučnim napravama na jezerima prije nekoliko
godina. Izbacuju radiotalase i naprave rusvaj na jezerozemskim brodovima, pa
ne mogu međusobno da komuniciraju, ali isto su to radile i nama. Svi su morali
da plove naslijepo.“ Prsti mu se spuste niže, prateći čvornatu granu ožiljnog
tkiva na mojoj lopatici. „Pretpostavljam da ova izbacuje električne talase, ili
etarske talase velike jačine. Dovoljne da te onesposobe, da te zaslijepe i okrenu
tvoje munje protiv tebe.“
„Toliko su je brzo napravili. Prošlo je tek nekoliko dana od Zdjele Kostiju“,
šapnem mu. Bilo šta glasnije od šapata moglo bi da nam naruši taj krhki spokoj.
Calova ruka se umiri, s dlanom prislonjenim uz moju golu kožu. „Maven
se okrenuo protiv tebe mnogo prije Zdjele Kostiju.“Zna m to sada i sama.
Svjesna sam toga svakim novim udisajem. Nešto se oslobodi u meni, slomi i
povije mi leđa kako bih mogla da zagnjurim lice u šake. Kakav god zid da sam
podigla da bih zapriječila sjećanja, sada se ruši u paramparčad. Ali ne smijem
mu dopustiti da me zatrpa. Ne smijem dopustiti da me počinjene greške
zakopaju. Kada se Calova toplina obavije oko mene, s njegovim rukama oko
mojih ramena, i glavom prislonjenom uz moj vrat, privijem se uz njega.
Dopustim mu da me zaštiti, iako smo se zakleli da nećemo raditi ovako nešto još
u ćelijama Tucka. Samo odvlačimo pažnju jedno drugome, a tako nešto može da
vas ubije. No, ipak sklopim ruke preko njegovih, isprepletemo prste sve dok nam
se kosti ne spoje jedne uz druge. Vatra se gasi, plamen je sveden na žeravice. Ali
Cal je još uvijek tu. Nikada me neće napustiti.
„Šta ti je kazao?“, šapne.
Povučem se od njega da može da vidi. Drhtavom rukom pomjerim kragnu
košulje da mu pokažem šta mi je Maven uradio. Oči mu se razrogače kad
ugledaju žig. Nepravilno M žigosano u kožu. Dugo samo zuri, pa se uplašim da
bi njegov bijes opet mogao da me zapali.
„Rekao je da je čovjek od riječi“, kažem mu. Same te riječi odvuku mu
pažnju od mog najnovijeg ožiljka. „Da će me uvijek pronaći – i spasiti.“ Isprazno
se nasmijem. Jedina osoba od koje Maven treba da me spasi jest lično on.
Cal mi nježno povuče nazad košulju da sakrije bratov biljeg. „To smo već
znali. Sad bar znamo zašto.“
„Hm?“
„Maven laže s lakoćom s kojom i diše, a majka mu u svojoj ruci drži njegov
povodac, ali ne i njegovo srce.“ Calove se oči razrogače, kao da me moli da
shvatim. „Lovi novi soj ne da bi zaštitio svoje prijestolje, već da bi tebe
povrijedio. Da bi te pronašao. Da bi mu se vratila.“ Stegne pesnicu na butini.
„Maven te želi više nego bilo šta drugo na svijetu.“
 Eh, da je Maven sad tu, da mu iskopam te njegove grozne oči što mi ne daju
mira. „E pa, mene ne može imati.“ Svjesna sam posljedica toga, a i Cal je.
„Čak ni ako prestane s ubijanjima? Čak ni zbog novog soja?“
Suze mi navru na oči. „Ne vraćam se više tamo. Ni zbog koga.“
Očekujem da me osudi, ali on se samo nasmiješi i pogne glavu. Postiđen
vlastitom reakcijom, kao što sam ja svojom.
„Mislio sam da smo te izgubili“, riječi su mu pomno odabrane, namjerno
izrečene. Nagnem se ka njemu da mu spustim ruku na pesnicu. Veći mu
podstrek ne treba. „Mislio sam da sam te ja izgubio. Nebrojeno puta.“
„Ali još sam tu“, kažem.
Obujmi mi vrat rukama kao da mi ne vjeruje. Pomalo se prisjetim
Mavenovog stiska, ali opirem se porivu da ustuknem. Ne želim da se Cal
odmakne od mene.
Toliko sam već dugo u bjekstvu. Još od prije nego što je sve ovo počelo. Čak
sam i u Sojenici stalno bježala. Izbjegavala sam porodicu, svoju sudbinu, sve što
nisam željela da osjetim. A bježim i sada. Od onih što hoće da me ubiju – i onih
koji bi me voljeli.
Očajnički želim da se zaustavim. Da nepomično stojim, a da ne ubijem ni
sebe ni druge. No, to nije moguće. Moram dalje, moram da se povređujem kako
bih se spasila, da povređujem druge kako bih spasila neke druge. Da povređujem
Kilorna, Cala, Shadea, Farley, Nixa i sve ostale koji su dovoljno glupi da bi me
pratili. I oni su u bijegu zbog mene.
„Borit ćemo se protiv njega“, Calove usne mi se primaknu, vrelije nakon
svake nove riječi. Pojača stisak, kao da bi svake sekunde neko mogao da upadne
i odvede me od njega. „To smo i pošli da uradimo, pa će tako i biti. Izgradit ćemo
vojsku. I ubiti ga. I njega i njegovu majku.“
Ubijanjem kralja nećemo ništa promijeniti. Neko će drugi doći na njegovo
mjesto. Ali dovoljno je za početak. Ako ne možemo da pobjegnemo Mavenu,
moramo ga zaustaviti. Zbog novog soja. Zbog Cala. Zbog mene.
Ja sam oružje od krvi i mesa, mač prekriven kožom. Rođena sam da bih
ubila kralja, da okončam vladavinu straha prije nego što zaista otpočne. Vatra i
munje uzdigle su Mavena, i upravo će ga vatra i munje i srušiti.
 „Neću dozvoliti da te opet povrijedi.“
Zadrhtim od njegovog daha. Čudan osjećaj, biti okružen tolikom vrelinom.
„Vjerujem ti“, kažem i slažem.
Pošto sam slaba, okrenem mu se u naručju. Pošto sam slaba, prislonim usne
uz njegove, tražeći nešto što će zaustaviti bježanje, pomoći mi da zaboravim.
Izgleda da smo oboje slabi.
Dok mi rukama prelazi po koži, osjećam neki drugačiji oblik bola. Gori od
Mavenove mašine, dublji od bola u živcima. Boli na neki šupalj način, poput
praznog tega. Mač sam sazdan od munje, od ove vatre, ali i od Mavenove. Jedan
me je već izdao, a drugi bi mogao da me napusti u bilo kojem trenutku. Ali ne
plašim se slomljenog srca. Ne plašim se bola.
Držim se Cala, Kilorna, Shadea, spašavanja svih pripadnika novog soja koje
mogu da spasim, jer se plašim da ću se probuditi u praznini, negdje gdje mi nema
prijatelja i porodice, a ja sam samo jedna munja u tami samotne oluje.
Ja sam mač, stakleni mač, i osjećam da se polako lomim.
 GLAVA OSAMNAESTA

S toplinom je začkoljica u tome što ma koliko vam bilo hladno, ma koliko

vam toplota trebala, na kraju je ipak bude previše. Sjećam se mnogih zima
provedenih pokraj odškrinutog prozora, da bi studeni zrak ušao unutra i
savladao vatru koja je gorjela dolje u porodičnoj sobi. Ledeni zrak oduvijek mi
je pomagao da zaspim. A sad mi duboki udisaji jesenjeg povjetarca pomažu da
se smirim, da zaboravim Cala nazad u utočištu. Nisam smjela uraditi tako nešto,
mislim, prislonivši ruku uz uzavrelu kožu. Ne samo da mi odvlači pažnju, što
sebi ne mogu da priuštim, već će mi u nekom trenutku slomiti srce. Njegova
privrženost u najboljem slučaju je labava. Jednog dana će otići, ili umrijeti, ili će
me izdati kao mnogi drugi. Jednog dana će me povrijediti.
Sunce je potpuno zašlo, bojeći nebo tamnim snopovima crvene i
narandžaste boje. Valjda. Jer ne mogu da vjerujem bojama koje vidim. Ne mogu
više skoro ničemu da vjerujem.
Utočište je ugrađeno u greben brda, nasred velike poljane okružene
šumom. Gleda na krivudavu dolinu punu drveća, jezera i magle koja se
neprekidno mota po njoj. Odrasla sam po šumama, međutim ovo mi je mjesto
strano poput Archeona ili Sunčevih Dvora. Koliko vidim, nema nigdje ničega
što je ljudska ruka podigla, nema jeke iz nekog sela drvosječa ili zemljoradničkog
gradića. Iako pretpostavljam da negdje u blizini postoji skrivena pista, čim i dalje
koriste letjelicu. Mora da smo negdje duboko u nortanskom zaleđu, sjeverno od
Zaton Luke, daleko od obale. Pokrajina Regent nije mi toliko poznata, ali ovo mi
liči na oblast Šumopoljine, kojom vladaju netaknuta priroda, valovite zelene
planine i ledena pogranična tundra duž Jezerozemlja. Rijetko je naseljena pod
blagom vlašću studenih iz Doma Gliacona – savršeno mjesto za skrivanje.
„Završila si s njim?“
Kilorn je tek sjenka, oslonjen o stablo hrasta čija se krošnja širi ka nebu.
Neki krčag mu stoji pokraj nogu. Ne moram da mu vidim lice da bih znala da je
uznemiren. Dovoljno je da čujem.
„Ne budi grub“, navikla sam da mu naređujem, ali ovo je zazvučalo više
kao molba. Kao što sam i očekivala, ne sluša me, već nastavlja da trabunja.
 „Pretpostavljam da u svim glasinama zaista ima zrnca istine. Čak i u onima
koje širi onaj balavac Maven. Mare je zavela princa i navela ga da ubije kralja.
Zaprepašćuje me saznanje da je bio donekle u pravu.“ Načini nekoliko
razvučenih koraka prema meni u velikoj mjeri me podsjećajući na nekog od
svilenih Irala, koji se šuljaju iz prikrajka da bi izveli završni udarac. „Jer princ
vala jest omađijan.“
„Nastaviš li da bulazniš, pretvorit ću te u bateriju.“
„Mogla bi da smisliš neke nove prijetnje“, kaže, smješkajući se okrutno.
Tokom godina navikao je na moje prazne priče, te sumnjam da bih bilo čime
mogla da ga preplašim, čak ni svojim munjama. „Moćan je to čovjek, u svakom
smislu te riječi. Da me ne shvatiš pogrešno, drago mi je što si ga zauzdala.“
Moram da se glasno podsmjehnem i zakikoćem Kilornu u lice. „Drago?
Ljubomoran si, nema šta. Nisi navikao da me dijeliš. I ne voliš da budeš
beskoristan.“
Beskoristan. Žacnula ga je ta riječ. Vidim jer mu se žila na vratu zategla. Što
ga ne sprečava da se nadvije nada mnom, zaklanjajući mi svojom visinom
zvijezde koje trepere iznad nas.
„Pitanje je da li si i ti očarana njime? Da li te koristi na isti način na koji ti
koristiš njega?“
„Ne koristim ja nikoga“, laž, koje smo oboje svjesni. „A ti nemaš pojma o
čemu pričaš.“
„U pravu si“, kaže tiho.
Umalo se srušim od iznenađenosti. Za više od deset godina druženja nikada
nisam čula te riječi od Kilorna Warrena. Tvrdoglav je kao magarac, previše
samouvjeren na vlastitu štetu, uslužni nitkov uglavnom, ali sada, tu na ovom
brdu, ne liči na sebe. Čini se sitniji, neprimjetniji, odsjaj mog nekadašnjeg života
koji nezaustavljivo blijedi. Spojim šake da ne bih njima posegnula za njim i
dodirnula ga da provjerim je li stvaran.
„Ne znam šta ti se desilo dok si bila Mareena. Nisam bio prisutan da ti
pomognem da se snađeš. Neću ti reći da te razumijem, ili da te sažalijevam. Jer
tebi to i ne treba.“
Ali ja upravo to hoću, pa da mogu da se naljutim na njega. Da ne moram
da slušam to što namjerava da mi kaže. Šteta što me Kilorn suviše dobro poznaje.
 „Najbolje što trenutno mogu da učinim jest da ti kažem istinu, ili barem
ono što smatram istinom.“ Iako mu je glas čvrst, ramena mu se dižu i spuštaju u
skladu s dubokim, ubrzanim udisajima. Uplašen je. „A ti gledaj da li ćeš mi
povjerovati ili ne.“
Neki trzaj mi zategne usne, odajući namučen osmijeh. Previše sam navikla
da me vucaraju i kinje, pokušavaju da me obrlate i uvjere da radim kako žele
moji najbliži. Čak je i Kilorn kriv u toj stvari. Ali sada mi daje slobodu koju sam
toliko dugo željela. Izbor, ma koliko mali bio. Vjeruje da sam dovoljno razborita
da sama odaberem – iako nisam.
„Slušam.“
Hoće nešto da kaže, pa se zaustavi. Riječi mu zapnu, odbijajući da izađu.
Zelene mu oči načas izgledaju neobično vlažne.
„Šta je bilo, Kilorne?“, uzdahnem.
„Šta je bilo“, ponovi vrteći glavom. Par dugih sekundi kasnije, nešto se u
njemu prelomi. „Znam da ne misliš isto kao ja. O nama.“
Spopadne me poriv da mlatnem glavom o neki kamen. Nama! Glupo mi je
da pričamo o tome, bespotrebno gubljenje vremena i energije. Što je još gore,
neprijatno je i nelagodno. Obrazi mi pocrvene. Nikada nisam željela ovakav
razgovor s njim.
„Uredu mi je to“, nastavlja prije nego što ga spriječim. „Nikada me nisi
gledala kao što ja gledam tebe, čak ni kod kuće, prije nego što se sve ovo
izdešavalo. Mislio sam da jednog dana možda hoćeš, ali...“, slegne ramenima.
„Naprosto nemaš u sebi ljubavi za mene.“
Dok sam bila Mare Barrow iz Sojenice, isto sam tako razmišljala. Pitala sam
se šta bi se desilo ako preživim vojsku, te zamišljah šta mi budućnost nosi.
Prijateljski brak s ribarom zelenih očiju, djecu koju bismo voljeli, skroman dom
u nekoj sojenici. Tada mi je to djelovalo kao nemoguć san. I još uvijek je tako.
Uvijek će i biti. Ne volim Kilorna, barem ne onako kako bi on želio. I nikada
neću.
„Kilorne“, šapnem, zakoračivši ka njemu. Odmakne se. „Kilorne, ti si mi
najbolji drug, član porodice.“
Osmijeh mu isijava tugom. „I tako će i biti dok ne umrem.“
 Ne zaslužujem te, Kilorne Warrene. „Žao mi je“, izustim nekako, ne znajući
šta bih još rekla. Ne znam čak ni zbog čega se izvinjavam.
„Nije do tebe, Mare“, odgovori i dalje odmaknut od mene. „Ne možeš birati
koga ćeš voljeti. Iako bih više od svega volio da možemo.“
Načeo je nešto u meni. Koža mi još gori od Calovog zagrljaja, pamteći
njegov dodir od prije svega nekoliko trenutaka. Međutim, negdje duboko u sebi,
iako se sve u meni protivi tome, odlutam dalje od ove poljane, ka očima boje
leda, praznom obećanju i poljupcu na brodu.
„Možeš ga voljeti koliko hoćeš, neću te sprečavati. Ali zbog mene, zbog
tvojih roditelja, i svih nas, nemoj mu, molim te, dopustiti da upravlja tobom.“
Opet se sjetim Mavena. Ali Maven je negdje daleko, sjenka na oštrom rubu
svijeta. Možda pokušava da me ubije, ali ne može da upravlja mnome, više ne
može. Kilorn sigurno misli na drugog člana kraljevske porodice, posrnulog sina
Doma Calorea. Cala. Na moj štit od ožiljaka i košmara. Ali on je ratnik, nije
državnik ili zločinac. Nije sposoban da manipulira bilo kime, mnome
ponajmanje. Nije takva narav.
„Srebreni je, Mare. Ne znaš za šta je sve kadar, šta zaista želi.“
Čisto sumnjam da i sam Cal to zna. Prognani princ je izgubljeniji od mene,
bez drugih saveznika osim ćudljive Munjobacačice. „Nije onakav kakav misliš
da jest“, kažem. „Ma kakve mu boje bila krv.“
Podrugljiv osmijeh presječe mu lice, tanan i oštar: „Ne vjeruješ ni sama u
to.“
„Nemam šta da vjerujem“, kažem žalosno, „jer znam. Zbog toga mi sve još
teže pada.“
Nekada je krv za mene predstavljala čitav svijet, razliku između svjetla i
tame, neizbrisiv, nepremostiv jaz. Srebrene je činila moćnim, hladnim i surovim,
nečovječnim u poređenju s mojom Crvenom braćom. Nisu bili kao mi,
nesposobni su da osjete bol, kajanje ili dobrotu. Međutim, ljudi poput Cala,
Juliana, čak i Lucasa, pokazali su mi da nisam bila u pravu. Ljudi su kao i mi,
ispunjeni strahovima i nadama. Nisu bezgrešni, a nismo ni mi. Nisam ni ja.
Kamo sreće da su čudovišta kao što Kilorn vjeruje da jesu. Kamo sreće da je
sve tako jednostavno. Negdje u dubini duše zavidim Kilornu na njegovom
uskogrudnom bijesu. Voljela bih da mogu da dijelim njegove zablude. Ali
previše sam toga vidjela i pretrpjela.
„Ubit ćemo Mavena. I njegovu majku“, dodam s ledenom
samouvjerenošću. Ubit ćemo duha, ubit ćemo sjenku. „Ako oni umru, novi soj
će biti siguran.“
„A Cal će dobiti priliku da povrati prijestolje. Da sve vrati na staro.“
„To se neće desiti. Niko mu ne bi dopustio da se vrati na prijestolje, ni
Crveni ni Srebreni. A koliko sam primijetila, ni on ga ne želi.“
„Stvarno?“, odmah se zgrozim podsmjeha koji izvije Kilornove usne. „A
čija je zamisao bila da ubijemo Mavena?“ Osmjehne se još podrugljivije vidjevši
da ne odgovaram. „Tako sam i mislio.“
„Hvala ti na iskrenosti, Kilorne.“
Zgrane ga moja zahvalnost, iznenadivši ga kao i mene. Oboje smo se
promijenili proteklih mjeseci, nismo više djevojka i momak iz Sojenice, spremni
da se pokače oko bilo čega, ma oko svačega. Njih dvoje su bili djeca koje više
nema.
„Upamtit ću šta si rekao, naravno.“ Moji časovi na dvoru nikada mi nisu
bolje poslužili, pomogavši mi da odbijem Kilorna a da ga ne povrijedim. Kao što
bi princeza uradila s poslugom.
Međutim, Kilorna ne možete tako lako odgurnuti ustranu. Oči mu se suze
u tamnozelene procjepe kako bi prozrele moju ljubaznost. Djeluje toliko
zgroženo da očekujem da pljune. „Uskoro će doći dan kada ćeš se izgubiti“,
izusti, „a ja neću biti pokraj tebe da ti pokažem put.“
Okrenem leđa svom najstarijem drugu. Peku me njegove riječi koje ne
želim da čujem, ma koliko razumno zvučale. Čujem kako mu čizme krckaju po
skorjeloj zemlji dok se udaljava, i ostavlja me da stojim sama zureći u šumu.
Negdje u daljini bruji letjelica, vraćajući nam se.
Više se plašim samoće nego bilo čega drugog. Pa što onda činim ovo? Zašto
odgurujem ljude koje volim? Šta to nije uredu sa mnom?
Ne znam.
A ne znam ni da prestanem s tim.
 Okupljanje vojske predstavlja najlakši dio. Evidencija iz Zaton Luke odvodi
nas do pripadnika novog soja po gradićima i selima u oblasti Svjetionika, od
Cancorde i Taurusa, do dopola poplavljenih luka Bahrnskih ostrva. Julianov
spisak pomogne nam da se razgranamo, tako da na kraju dopremo do svih
dijelova Norte. Čak je i Delphie, najjužniji grad kraljevine, na svega par sati leta
nebeskim brodom.
Svaka naseobina, ma kako mala bila, ima sada novi odred Srebrenih čuvara
koji treba da nas ulove i predaju kralju. Ali čak ni oni ne mogu da čuvaju svaku
metu u svakom trenutku, a Maven se još nije toliko učvrstio u svojoj vlasti da bi
preko noći mogao da otme na stotine njih. Napadamo nasumično, bez nekog
reda, i obično ih uhvatimo na prepad. Ponekad nas posluži sreća, pa uopće i ne
primijete da smo tamo. Shade iznova dokazuje koliko nam je koristan, isto kao
i Ada i Nix. Njene nam sposobnosti pomažu da se snađemo s gradskim
bedemima, a on nam pomaže da se probijemo kroz njih.
Ali potom sve uvijek spadne na mene. Ja sam ta koja mora da se suoči sa
svakim novim pripadnikom novog soja, da mu objasni ko su i kakvu opasnost
po kralja predstavljaju. Potom im damo izbor, i oni uvijek odaberu život. Uvijek
odaberu nas. I porodice im odvedemo na sigurno, prebacujući ih u raznorazna
utočišta i uporišta koja drži Skerletna Straža. Šaljemo ih komandi, što bi Farley
rekla, svaki put sve zagonetnijim riječima. Neke čak pošaljemo na ostrvo Tuck,
da potraže sigurnost kod pukovnika. On možda i mrzi novi soj, ali Farley me
uvjerava da ne bi odbio prave Crvene.
Pripadnici novog soja koje pronađemo obično su uplašeni, neki i ljuti, iako
ima i onih zbunjenih, obično među djecom. Uglavnom ne znaju šta su. Iako neki
i znaju, te su već opterećeni mutacijama u našoj krvi.
Negdje u okolini grada Zaklona, naiđemo na Luthera Rezbara. Dječak od
osam ljeta, lepršave crne košiće, sitan za svoj uzrast, sin stolara. Pronađemo ga
u očevoj radionici, ispisanog iz škole kako bi se učio zanatu. Ne treba nam
mnogo da uvjerimo gospodina Rezbara da nas pusti da uđemo, iako Cala, pa čak
i Nixa, podozrivo zagleda. A dječak odbija da me pogleda u oči, i još mu se i
prstići napeto trzaju. Zadrhti kada mu se obratim, i uporno me naziva
Munjobacačicom.
 „Ime ti je na spisku zato što si poseban, zato što si drugačiji“, kažem mu.
„Znaš li o čemu govorim?“
Žustro odmahuje glavom zabacujući duge šiške. Međutim, njegov otac,
nosilac podesnog prezimena, stoji mu za leđima poput pravog zaštitnika.
Ozbiljno i polagano klimne glavom.
„U redu je, Luthere, nemaš čega da se stidiš.“ Posegnem preko stola, iznad
filigranskih rezbarija koje su zasigurno Rezbareva rukotvorina. No Lutherovi
prsti izmaknu mom dodiru i on spusti ruke u krilo, dalje od mog domašaja.
„Ništa lično“, veli Rezbar i spusti ruku sinu na rame da ga utješi. „Luther
nije – on naprosto ne želi da vas povrijedi. Dođe mu, pa prođe – ali, znate,
pogoršava se. A vi ćete mu pomoći, jelde?“ Siromašak zvuči namučeno, glas mu
drhti. Sažalim se na njega, te se zapitam kako bi se moj otac postavio u takvim
okolnostima. Suočen s ljudima koji vam razumiju dijete, koji mogu da
pomognu, ah moraju da ga odvedu od vas. „Znate li zbog čega je takav?“
Pitanje koje sam i sebi mnogo puta postavljala, pitanje koje mi postavi
gotovo svaki pripadnik novog soja. Ah ja i dalje nemam odgovor. „Žao mi je, ah
ne znam, gospodine. Jedino znamo da nam sposobnosti potječu od određene
mutacije, nečega neobjašnjivog u našoj krvi.“
Prisjetim se Juliana, njegovih knjiga, istraživanja. Nikada nije stigao da mi
ispredaje o drevnoj Podjeli, trenutku kada se srebrena krv odvojila od crvene,
jedino mi je rekao da se to desilo i da smo time dobili današnji svijet.
Pretpostavljam da je nova Podjela već počela, krvlju nalik mojoj. Proučavao me
je prije nego što su ga uhvatili, u pokušaju da iznađe odgovor na baš ovo pitanje.
Ah nije dobio priliku.
Cal se uzvrpolji pored mene, a kada se okrene ka stolu očekujem da
ugledam zastrašujuću masku koju uvijek navuče preko lica. Umjesto toga,
srdačno se nasmiješi, toliko široko da mu osmijeh gotovo dopre i do očiju. Zatim
se sagne i klekne da pogleda Luthera pravo u oči. Dječak je zanesen prizorom,
pometen, ne samo prinčevim prisustvom nego i poklonjenom pažnjom.
„Vaše visočanstvo“, zacvili, čak pokuša da mu otpozdravi. Otac mu, iza
njega, nije toliko zvaničan, već mreška čelo. Srebreni prinčevi mu baš i nisu
omiljeni gosti.
 Cal još više raširi osmijeh ne skidajući oči s dječaka. „Zovi me Cal, molim
te“, kaže i pruži mu ruku. Luther se opet odmakne, ali Calu očito ne smeta.
Štaviše, kladim se da je i očekivao tako nešto.
Luther se zarumeni, te mu obraščiće oboji divna tamnocrvena boja.
„Izvinjavam se.“
„Nemaš zbog čega“, odgovori mu Cal. „Da znaš da sam i ja radio isto to kad
sam bio mali. Malo manji od tebe, ali imao sam mnogo, baš mnogo učitelja. I svi
su mi bili potrebni“, dodaje, pa mu namigne. Uprkos strahu, dječak se malko
osmjehne. „Ali ti imaš samo svog tatu, jelde?“
Dječak proguta knedlu, te mu jabučica iskoči na vratu. A onda klimne.
„Ja se trudim koliko mogu...“, kaže Rezbar, nanovo hvatajući sina za rame.
„Razumijemo vas, gospodine“, kažem mu, „bolje od svih.“
Luther gurne Cala cipelicom, pošto je u njemu prevladala znatiželja: „A šta
je znalo da vas uplaši?“
Pred našim očima, na Calovom ispruženom dlanu plane vruć, treperav
plamen. Ali neobično lijepa, izdužena, razigrana vatra koja lagano tinja.
Žućkastocrvena, usporena. Da nije vreline, ličila bi na umjetničko djelo, a ne na
oružje. „Nisam znao kako da upravljam njome“, kaže Cal, dopuštajući da mu
poigrava između prstiju. „Bojao sam se da ću nekoga opeći. Oca, drugove,
svog...“, glas mu zamalo zapne, „... svog mlađeg brata. Ali naučio sam da je
ukrotim po svojoj volji, da ne bi povrijedila ljude koje nisam htio da diram. I ti
možeš tako, Luthere.“
Dok dječak zuri kao omađijan, otac mu baš i nije toliko siguran. Ali nije
prvi roditelj s kojim se suočavamo, te sam spremna na njegovo naredno pitanje.
„A ti što ih nazivate novim sojem? I oni mogu ovo? Mogu da upravljaju... onim
što jesu?“
Sad i moje ruke prekrije mreža iskri, u vidu vijugavih, savršeno jarkih,
ljubičastih munjica. Nestanu mi u koži, bez ikakvog traga. „Možemo, gospodine
Rezbare.“
Čovjek zapanjujuće brzo skine neku saksiju s police i spusti je pred sina.
Neka biljka, možda paprat, s izdancima koji vire iz zemlje. Drugi bi se zbunili,
ali Luther tačno zna šta otac hoće od njega. „Hajde, sinko“, podstakne ga
nježnim, blagim glasom. „Pokaži im šta treba da se popravlja.“
 Ne uspijevam ni da se narogušim na njegove riječi, kad Luther ispruži
drhtavu ruku. Prstima dotakne rub paprati, oprezno, ali odlučno. Ništa se ne
desi.
„Uredu je, Luthere“, kaže gospodin Rezbar, „možeš da im pokažeš.“
Dječak opet pokuša, fokusirano mreškajući čelo. Ovoga puta uhvati paprat
oko stabljike i stegne je malenom pesnicom. Paprat polagano počinje da se uvija
pod njegovim dodirom, da crni, da se uvlači u sebe i vene. Dok zaneseno
gledamo, gospodin Rezbar zgrabi još nešto s police i spusti u sinovljevo krilo.
Kožne rukavice.
„Dobro da ste ga pazili“, kaže. Čvrsto je stegnuo zube pred olujom koja mu
bjesni u srcu. „To da ste mi obećali.“
Kao pravi muškarac, ni on se ne trgne kad se rukujem s njim.
„Dajem vam riječ, gospodine Rezbare.“
Tek nakon što se vratimo u naše utočište, koje smo počeli da nazivamo
Prokop, dopustim sebi koji tren osame. Da bih razmislila, da bih rekla sebi da
sam dobro lagala. Ne mogu iskreno obećati ovom dječaku, a ni drugima poput
njega, da će preživjeti ono što nas očekuje. Ali svakako se nadam da hoće, i dat
ću sve od sebe da tako i bude.
Pa čak i ako je zastrašujuća sposobnost ovog dječaka smrt sama.

Porodice novog soja nisu jedine koje bježe. Mjere su im svima pogoršale
život, teže nego ikada ranije, tjerajući mnoge Crvene u šume, u pogranične
oblasti, u zbjegove u kojima neće morati da rintaju do smrti ili da vise ako
prekrše pravila. Neki se približe na nekoliko kilometara od našeg tabora, krećući
se sjeverno prema granici, već prošaranoj jesenjim snijegom. Kilorn i Farley žele
da im pomognu, da im daju hrane i lijekove, ali Cal i ja odbacimo njihove molbe.
Niko ne smije znati za nas, i to važi i za Crvene koji su se zaputili na sjever,
uprkos njihovoj sudbi. Neki će nastaviti dalje ka sjeveru, dok ne dođu do granice
s Jezerozemljem. Neki će naletjeti na legije koje čuvaju granicu. Neki možda
budu dovoljno sretni da se provuku, da bi potom pali pred hladnoćom i glađu u
tundri umjesto pred mecima u rovovima.
Dani mi se međusobno stapaju. Vrbovanje, obuka, pa sve iznova. Jedino se
vrijeme mijenja, kako nam se zima bliži. Kad sad ustanem dosta prije svitanja,
tlo je prekriveno debelim mrazom. Cal sam mora da zagrijeva letjelicu, da bi
oslobodio točkove i mjenjače prekrivene ledom. Najčešće pođe s nama,
upravljajući letjelicom ka pripadnicima novog soja koje smo toga dana odabrali.
Ali ponekada i ostane da bi, umjesto letenja, podučavao. Tih dana ga zamijeni
Ada, koja je vješta u pilotiranju koliko i on jer je sve naučila munjevito brzo i
istančano. A njeno poznavanje Norte i svega ostalog, od odvodnog sistema do
puteva za dopremanje zaliha, prosto je zapanjujuće. Ne mogu nikako da shvatim
kako joj toliko toga stane u mozak a da usto može primiti još. Pravo je čudo, isto
kao i svi ostali koje nađemo od novog soja.
Skoro svi su različiti, s neobičnim sposobnostima, drugačijim od svega što
nama poznati Srebreni mogu da urade, ili što ja mogu da zamislim. Luther i dalje
pažljivo pokušava da zauzda svoju sposobnost da pred njime svene sve od cvijeća
do izdanaka. Cal misli da bi mogao upotrijebiti svoju moć da samog sebe izliječi,
ali to ćemo tek otkriti. Neka starica od novog soja, koja od svih traži da je zovu
Nanny, može izgleda da mijenja svoj tjelesni izgled. Dobrano nas je sve
preplašila kad je riješila da prošeće kroz tabor prerušena u kraljicu Elaru. I pored
njenih godina, nadam se da ću i nju uskoro upotrijebiti tokom vrbovanja.
Pokušava da se iskaže koliko god može na Calovoj obuci, učeći kako se puca iz
pištolja i kako se koristi nož, zajedno s ostalima. To, naravno, čini naš tabor vrlo
bučnim, i zasigurno bi privuklo pažnju, čak i tu duboko u Šumopoljini, da nije
neke žene zvane Farrah, prve pridošlice nakon Ade i Nixa, koja može da upravlja
zvukom. Može da upije glasnu pucnjavu vatrenog oružja, da zagluši svaki rafal,
kako ni najmanji odjek ne bi prostrujao dolinom.
Kako novi soj proširuje svoje moći, učeći da ih zauzdava, kao što sam ja
naučila, u meni se budi nada. Cal se baš pokazao u podučavanju, pogotovo djece.
Ona nemaju predrasude kao starije pridošlice, pa ga prate po taboru čak i kad
im se završi dnevna obuka. Zbog toga su i stariji pripadnici novog soja omekšali
na prisustvo prognanog princa. Teško je mrziti Cala kad mu se dječica vrzmaju
oko nogu preklinjući ga da ih još nečemu nauči. Čak ga ni Nix više ne gleda
toliko ljutito, iako mu i dalje ne bi uputio više od mrgodnog gunđanja.
Ja nisam pak toliko nadarena kao naš izgnanik, te strepim od jutarnjih i
kasnih popodnevnih časova. Najradije bih za nelagodu okrivila svoju
iscrpljenost. Polovinu svojih dana provodim u vrbovanju, putujući do narednog
imena s našeg spiska, ali uopće se ne radi o tome. Naprosto sam loša u
obučavanju.
Najviše radim s Kethom, čije su sposobnosti više tjelesne, i samim tim
sličnije mojima. Ne može da stvara struju ili elemente, ali može da razara. Nalik
Srebrenim uništiteljima, može da izazove prasak nekog predmeta, da ga
raspukne u slojevitom oblaku dima i vatre. Međutim, iako su uništitelji obično
ograničeni na ono što zapravo mogu i da dodirnu, Ketha nije time sputana.
Strpljivo me čeka, zagledajući kamen u mojoj ruci. Gledam da ne ustuknem
od njenog razornog pogleda, i previše svjesna šta može da učini. U samo sedmici
dana otkako sam je pronašla prešla je s uništavanja zgužvanog papira, lišća, čak
i grana, na kamen. Svima novog soja potrebna je prilika da ispolje svoje pravo
ja. Sposobnosti se odmah probude, kao životinje konačno puštene iz kaveza.
Iako drugi gledaju da u širokom luku zaobiđu njena vježbanja, ostavljajući
nas same u samom dnu poljane na kojoj se nalazi Prokop, ja tako nešto ne mogu
da uradim. „Zauzdaj je“, kažem i ona klimne.
Voljela bih da mogu više da joj ponudim, ali siromašna sam savjetima. I ja
sama imam svega mjesec dana obuke, većim dijelom s Julianom, koji čak i nije
bio učitelj kad su sposobnosti u pitanju. Štaviše, meni je sve ovo nevjerovatno
lično, te mi je teško da objasnim Kheti šta zapravo hoću.
„Zauzdam je“, ponovi.
Zaškilji očima da produbi žižu. Čudno kako su joj blatnosmeđe oči
neupadljive uprkos moći koju kriju. Kao i ja, Kheta potječe iz jednog od riječnih
sela, i lako bi mogla da mi bude mnogo starija sestra ili tetka. Preplanula koža i
kosa sijedih vrhova služe kao čvrsti podsjetnici na naše skromno, nepovlašteno
porijeklo. Prema evidenciji, bila je školska učiteljica.
Kada zabacim kamen ka nebu, zafrljačivši ga najviše što mogu, prisjetim se
instruktora Arvena i naše obuke. Tjerao nas je da gađamo mete služeći se svojim
sposobnostima kako bismo izbrusili nišanjenje i fokusiranost. A onda sam u
Zdjeli Kostiju ja postala njegova meta. Zamalo me ubio, ali evo me tu, prenosim
njegov pristup. Djeluje mi naopako, ali je učinkovito.
Kamen se smrvi u prah, kao da se u njemu uključila malena bomba. Kheta
zapljeska sama sebi, te i ja nevoljko učinim isto. Pitam se kako li će se osjećati
kada joj sposobnosti budu stavljene na probu, protiv ljudskih tijela umjesto
kamena. Možda bi Kilorn mogao da nam ulovi zeca pa da i to ustanovimo.
Međutim, on se iz dana u dan sve više udaljava od mene. Preuzeo je na sebe
odgovornost da hrani tabor, pa veći dio vremena provodi u lovu i ribolovu. Da
nisam toliko prezauzeta vlastitim zaduženjima, vrbovanjem i obučavanjem,
pokušala bih da ga opametim. Ali jedva imam vremena za spavanje, a kamoli za
mamljenje Kilorna nazad pod moje okrilje.

Do prvog snijega, dvadeset njih iz novog soja živi s nama u taboru, od

starijih teta do nemirnih dječaka. Na svu sreću, utočište nam je mnogo veće nego
što sam isprva mislila, jer se širi kroz brdo u spletu odaja i tunela. Neke imaju
prokopana prozorska okna, iako je većina mračna, pa na kraju moramo da
krademo fenjere zajedno s novim sojem gdje god da odemo. Prije prvog snijega,
u Prokopu komotno može da prenoći nas dvadeset šestero, i da nam ostane još
prostora. Hrane ima u izobilju, zahvaljujući Kilornu i Farrah, koja ga pretvara u
nečujnog, smrtonosnog lovca. Zalihe nam pristižu sa svakim novim talasom
pridošlica, i ima svega, od zimske odjeće do šibica, pa čak i nešto soli. Farley i
Crance koriste svoje veze s ljudima s one strane zakona da nam dobave šta nam
treba, ali ponekad posegnemo za dobrim starim kraduckanjem. Za mjesec dana
pretvorili smo se u dobro podmazanu, i dobro skrivenu, mašineriju.
Maven nas nije pronašao, ali zato mi njega pratimo koliko god možemo.
Oglasne table i novine, znatno nam olakšavaju. Kralj u posjeti Delphieju, Kralj
Maven i gospa Evangeline u obilasku vojnika u tvrđavi Lencasser, Krunidbeni
obilazak nastavljen u Kraljevoj pokrajini. Naslovi nam ukazuju gdje se nalazi, a
znamo i šta to znači. Mrtvi pripadnici novog soja u Delphieju, Lencasseru , u
svakom mjestu koje posjeti. Taj njegov takozvani krunidbeni obilazak zemlje
samo je paravan kojim skriva čitav jedan pogrom.
I pored svih naših sposobnosti i smicalica, nismo dovoljno brzi da bismo
sve spasili. Na svakog pripadnika novog soja kojeg otkrijemo i vratimo u tabor
dođe dvoje obješenih na vješalima, „nestalih“ ili ostavljenih da iskrvare u nekom
budžaku. Na nekim tijelima vide se jasni znaci da su ih ubili magnetroni,
nataknuti su na gvozdene šiljke ili njima zadavljeni. Ptolemus, bez ikakve
sumnje, iako bi i Evangeline mogla da bude tamo negdje, šepureći se u kraljevom
blještavilu. Postat će kraljica prije ili kasnije, i dat će sve od sebe da drži Mavena
uz sebe. Tako nešto bi me ranije razgoropadilo, ali sada osjećam jedino sažaljenje
prema toj magnetronki. Maven nije Cal, i ima da je ubije ako mu tako bude
odgovaralo. Kao što je učinio s tolikim pripadnicima novog soja koji su sada
mrtvi kako bi on održao svoje laži, kako bi nas zadržao u bjekstvu. Mrtvi, jer se
Maven preračunao. Jer vjeruje da će me dovoljnim brojem leševa natjerati da
mu se vratim.
Ali neću.
 GLAVA DEVETNAESTA

Nakon što tri dana zatičemo samo mrtve pripadnike novog soja, tri dana
neuspjeha, odvažimo se u Templyn. Miran gradić na putu za Delphie, mahom
stambeni, s prostranim imanjima Srebrenih i skučenim nizovima kućica
Crvenih duž rijeke. Gospodari i sluge. Templyn je nezgodan – nema
nepreglednih šuma, tunela, niti krcatih ulica da se u njima skrijemo. Inače bismo
upotrijebili Shadea da se uvučemo kroz bedeme, ali danas nije s nama. Jučer je
uganuo nogu, ozlijedivši još nezaliječeni mišić, te sam ga natjerala da ostane. Cal
također nije tu jer je odabrao da drži časove, prepustivši Adi da upravlja
crnokrilcem. Još je u njemu, ušuškana na pilotskom sjedištu, čita po običaju.
Gledam da ne budem previše uplašena, da ih predvodim kao što bi Cal to radio,
ali osjećam se neobično ogoljeno bez njega i brata. Nikada nisam išla da vrbujem
nekoga bez obojice, pa mi je ovo prilika da se pokažem. Da dokažem drugima
da nisam samo oružje koje treba odapeti, već neko spreman da se bori zajedno s
njima.
Na svu sreću, imamo zapanjujuću novu prednost. Harrick, od novog soja,
spašen iz kamenoloma Orienpratis prije dvije sedmice. Ovo mu je prvo
vrbovanje, pa se nadam da će proći glatko. Plašljiv je i plahovit, žilavih mišića
jednog kamenoresca. Farley i ja gledamo da ga opkolimo u zaprežnim kolima,
potajno ga nadzirući za slučaj da riješi da šmugne. Ostali koji su pošli s nama,
Nix, preko puta mene i Crance, koji upravlja kolima, okupirani su kolovozom
pred nama.
Kola nam se pridruže ostalima, trgovcima i radnicima koji su krenuli na
posao u središte grada. Crance stegne uzde našeg ukradenog zaprežnog konja,
neke stare pjegave kobile, ćorave na jedno oko, s jednim lošim kopitom. Ali ipak
je tjera naprijed, održavajući korak s ostalima u pokušaju da se uklopimo.
Početak gradskog područja nazire se pred nama, označen otvorenom kapijom
oivičenom detaljno izrađenim kamenim stupovima. Barjak stoji između njih,
dobro poznata zastava, isto tako poznatog plemićkog doma. Crveno-
narandžaste pruge, gotovo stopljene na ranom jutarnjem suncu. Dom Lerolana,
uništitelja, upravnika oblasti Delphieja. Trepnem ka njemu, prisjetivši se tijela
tri mrtva uništitelja Lerolana pobijena u pucnjavi u Sunčevim Dvorima. Oca,
Belicosa, ubili su Farley i Skerletna Straža. A njegovi sinovi blizanci, skoro još
dojenčad, rastrgnuti su na komade u prasku koji je uslijedio. Njihova mrtva lica
bila su izlijepljena po cijeloj kraljevini, stavljena u sve vijesti, poziv na oružje u
Srebrenoj propagandi. Skerletna Straža ubija djecu. Skerletna Straža mora biti
uništena.
Bacim pogled na Farley, pitajući se da li zna šta znači ova zastava, ali ona je
usmjerena na čuvare. Isto kao i Harrick. Oči su mu fokusirano sužene, steže
drhtave ruke. Blago ga dotaknem po ruci, da ga ohrabrim. „Možeš ti to“,
šapnem.
Uputi mi gotovo neprimjetan osmijeh, te se uspravim sa sigurnošću.
Vjerujem u njegovu sposobnost – uvježbava je kad god stigne – ali mora i sam
da vjeruje.
Nix se zgrči, te mu mišići poiskaču pod košuljom. Farley nije toliko
očigledna, ali znam da samo čeka da zgrabi nož iz čizme. Zbog Harricka ne
smijem da pokažem isti strah.
Čuvari stražare pred kapijom, osmatrajući svaku osobu koja prođe.
Provjeravaju im lica i robu, ali i ne pokušavaju da im zatraže lične karte. Ovi
Srebreni ne mare za nešto ispisano na komadiću papira – naređeno im je da
pronađu i mene i moje, a ne nekog zemljoradnika koji je odlutao predaleko od
svog sela. I naša kola ubrzo dođu na red, a jedino mu znoj iznad usne ukazuje
na to da Harrick nešto radi.
Crance zaustavi i konja i kola po zapovijesti jednog od čuvara. Oborenog
pogleda, s poštovanjem, pokunjen, dok čuvar zuri u njega. Kao što smo
očekivali, ništa mu nije čudno. Crance nije od novog soja, niti je javno povezan
s nama. Maven ga ne lovi. Čuvar se okrene kako bi obišao kola i zavirio unutra.
Ne usuđujemo se da se pomjerimo, čak ni da dišemo. Harrick nije toliko vješt
da bi prikrio zvuk, može samo sliku. Čim se čuvareve oči susretnu s mojima,
zapitam se da nas nije Harrick možda iznevjerio. Ali nekoliko napetih trenutaka
kasnije, ode dalje, zadovoljan. Ne vidi nas.
Harrick je sasvim poseban pripadnik novog soja. Može da dočara opsjene,
privide, da natjera ljude da vide nešto što nije pred njima. Tako je i sve nas sakrio
od pogleda, učinivši nas nevidljivima u našim praznim kolima.
„Prevoziš zrak, Crveni?“, kaže mu čuvar s prezrivim kezom.
 „Došao da pokupim robu za Delphie“, odgovara mu Crance, govoreći
upravo ono što mu je Ada rekla. Jučerašnji dan je provela proučavajući
trgovačke puteve. Sat vremena kasnije postala je stručnjak za nortanski uvoz i
izvoz. „Predenu vunu, gospodine.“
Ali čuvar je već krenuo dalje, nimalo zabrinut. „Vozi“, kaže, odmahujući
rukom u rukavici.
Kola se pokrenu, na šta me Harrick zgrabi za ruku i snažno je stegne.
Stegnem i ja njegovu, hrabreći ga da izdrži, da se izbori, da održi opsjenu dok ne
uđemo u Templyn i ne ostavimo kapiju za sobom.
„Još samo minutu“, šapnem. „I gotovo.“
Siđemo s glavnog puta prije nego što ćemo ući na tržnicu, pa zakrivudamo
polupustim sporednim ulicama oivičenim skromnim radnjama i domovima
Crvenih. Ostali razgledaju, svjesni šta tražimo, dok ja ne skidam pogled s
Harricka. „Još malo“, ponovim u nadi da sam u pravu. Još koji tren i snaga će ga
izdati, naša će se opsjena raspasti i razotkriti nas cijeloj ulici. Ljudi tu uglavnom
jesu Crveni, ali zasigurno bi prijavili zaprežna kola najednom puna najtraženijih
bjegunaca u zemlji.
„Lijevo“, kaže Nix osorno i Crance ga posluša. Lagano usmjeri kola prema
kući od preklopljenih dasaka s grimiznim zavjesama. Iako sunce sja iznad nas, u
prozoru gori svijeća. Crvena kao rujna zora.
Pokraj kuće pruža se neki sokak, omeđen kućom Skerletne Straže i još dvije
napuštene. Ne znam gdje su im vlasnici, ali vjerovatno su pobjegli od kraljevih
mjera, ili su ubijeni dok su to pokušavali. Poslužit će nam kao zaklon. „Može,
Harrick“, kažem mu. Odgovori dubokim uzdahom. Nestaje njegova zaštitna
opsjena. „Svaka ti čast.“
Ne trošimo vrijeme, već iskočimo iz kola i prikrademo se Stražinoj kući,
koristeći se natkriljenim krovom kako bismo se što bolje sakrili. Farley ide prva,
te tri puta pokuca na sporedna vrata. Odmah se otvore, ali ne otkriju nam ništa
osim mračne unutrašnjosti. Farley uđe bez oklijevanja, te pođemo za njom.
Oči mi se brzo prilagode mračnoj kući, i odmah uočim sličnost s mojim
domom u Sojenici. Jednostavan, natrpan, svega dvije sobe s podovima od
čvornatih dasaka i prljavim prozorima. Sijalice ne svijetle iznad nas, ili su pukle
ili ih i nema, prodate za malo hrane.
 „Kapetane“, oglasi se neko. Neka starija žena, čelično sive kose, pojavi se
pokraj prozora da ugasi svijeću. Lice joj je izborano, šake prekrivene ožiljcima.
A oko zgloba joj vidim poznatu tetovažu. Crvena traka, kao ona koju je nosio
stari Will Pištalo.
Isto kao u Zaton Luci, Farley se namršti i rukuje sa ženom. „Nisam više...“
Ali žena joj odmahne. „Možda po pukovniku, ali ne i po komandi. Oni
drugačije misle kad ste vi u pitanju.“ Komanda. Primijeti moje zanimanje, te
pogne glavu da me pozdravi. „Gospođice Barrow. Ja sam Ellie Pištalo.“
Podignem obrvu. „Pištalo?“, kažem. „U srodstvu ste sa...?“
Ellie me presječe prije nego što dovršim. „Najvjerovatnije nisam. Pištalo je
najčešće nadimak. Koji znači da sam krijumčar. Pokupimo sve pred sobom
pišteći kao vjetar.“ Vala baš. Will Pištalo i njegova stara prikolica vječito su
obilovali ukradenom robom, od koje sam mu veliki dio ja donosila. „I ja sam u
Skerletnoj Straži“, dodaje.
To sam barem znala. Farley je proteklih sedmica bila u dodiru sa svojima,
onima koji ne odgovaraju pukovniku, koji bi nam pomogli da sve obavimo
neprimjetno.
„Odlično“, kažem joj. „Tražimo porodicu Marcher.“ Dvoje njih, da budem
precizna. Tansy i Matrick Marcher, blizance, sudeći po datumu rođenja.
„Moramo ih skloniti iz grada, i to za manje od sat vremena, ako je ikako
moguće.“
Ellie pomno sluša, sva službena. Kad se pomjeri, zapazim joj odsjaj pištolja
na boku. Baci pogled ka Farley, a kad joj ova klimne Ellie učini isto. „Oko toga
mogu da vam pomognem.“
„Potrebne su nam i zalihe“, ubaci se Farley. „Uzet ćemo hranu ako je imate,
ali najbolje bi nam došla zimska odjeća.“
Opet klimne. „Vidjet ćemo šta možemo uraditi“, kaže Ellie. „Spremit ću
vam sve što vam možemo dati što je brže moguće. Ali možda mi zatreba još
jedan par ruku.“
„Ja ću“, ponudi se Crance. Svojom će tjelesinom sigurno ubrzati posao.
Ne mogu da se načudim Ellienoj spremnosti, a ne može ni Farley. Napeto
se pogledamo kad se Ellie baci na posao, otvarajući ormare i daske u podu ne bi
li nam otkrila skrivene prostore svuda po kući.
 „Hvala vam na saradnji“, dobaci joj Farley, potajno podozriva. A i ja sam,
pa pratim svaki Ellien potez. Stara je, ali okretna, te se zapitam da li smo zaista
sami u njenoj kući.
„Kao što rekoh, primam naređenja od komande. A oni su mi javili da
pomognem kapetanu Farley i Munjobacačici, po svaku cijenu“, veli, uopće nas
ne gledajući.
Podignem obrve, što zapanjena, što ugodno iznenađena. „Morat ćemo da
popričamo kasnije“, šapnem Farley. Po ko zna koji put ostajem zgranuta
dobrom uređenošću i ukorijenjenošću Skerletne Straže.
„Kasnije“, odgovori mi. „Ne zaboravi Marcherove.“
Dok Ellie daje upute, primaknem se Harricku i Nixu. Iako je Harrick sada
na svom prvom vrbovanju, Nix ovo s pravom smatra rutinskim zadatkom. Ni
sama više ne znam koliko me puta pratio u neprijateljsko područje, na čemu sam
mu duboko zahvalna.
„Spremni, momci?“ pitam ih, istežući prste. Nix gleda da izgleda osorno i
neuzdrmano, veteran naših poduhvata, ali ne promakne mi titraj straha u
Harrickovim očima. „Neće biti teško kao ulazak u grad. Imat ćeš manje ljudi za
skrivanje, a ni čuvari nas ovoga puta neće zagledati. Lako ćeš se snaći.“
„Hvala... ufff... Mare.“ Uspravi se, isprsi i osmjehne zbog mene. Uzvratim
mu osmijeh, iako mu je glas zadrhtao kad mi je izgovorio ime. Većina njih ne
zna kako bi me oslovljavala. Mare, gospođica Barrow, Munjobacačica, neki čak
kažu moja gospo. Nadimak me uvijek žigne, ali mnogo manje nego to posljednje.
Šta god da uradim, koliko god da se trudim da postanem jedna od njih, uvijek
me vide kao drugačiju. Ili kao vođu, ili kao nekog gubavca, ali uvijek kao tuđina.
Uvijek me izdvajaju.
Crance počne da tovari kola napolju na ulici, ne obraćajući pažnju na nas
kad najednom nestanemo elegantno poput nekog od Srebrenih sjenki. Doduše,
za razliku od njih, Harrick ne samo da može da prelama svjetlost, stvarajući
svjetlo i tamu, već može da dočara šta god poželi. Drvo, konja, cijelu osobu.
Pošto smo se našli na ulici, zamaskira nas u neupečatljive Crvene prljavih lica i
ogrtača. Neupadljivi smo, čak i sebi samima. Kaže mi da mu je ovo lakše nego
kada mora da učini da nestanemo, a i zgodnije je u gužvi. Ljudi se neće čuditi
što su udarili u zrak.
 Farley nas vodi po Ellienim uputama. Moramo da pređemo pijačni trg,
pred očima mnogih čuvara, ali niko nas i ne pogleda. Kosa mi zaleprša na
povjetarcu, te mi svijetloplave vlasi zaklone oči. Zamalo se nasmijem. Ja i plava
kosa!
Kuća Marcherovih je mala, sa spratom izgrađenim nabrzinu, pa izgleda kao
da bi se mogao srušiti na nas. Ali zato ima lijepu bašticu pozadi, obraslu
puzavicama i ogoljenim drvećem. Ljeti sigurno divno izgleda. Provučemo se
kroz nju, pazeći da ne šuškamo po suhom lišću.
„Sad smo nevidljivi“, šapne mi Harrick. Kad pogledam u njegovom pravcu,
shvaćam da ga više nema. Nasmiješim se, iako nema ko da vidi.
Neko stigne do stražnjih vrata prije mene i pokuca. Niko se ne javlja, iz
kuće ni šum ne dopire. Možda su negdje izašli, rade. Farley – čujem da psuje u
pola glasa. „Čekat ćemo?“, izusti. Ne vidim je, ali vidim kako joj se dah isparava
tamo gdje bi trebalo da joj bude lice.
„ Harrick ti nije mašina“, kažem, zauzimajući se za njega. „Sačekat ćemo ih
unutra.“
Zaputim se prema vratima, usput je zakačim ramenom, pa kleknem pred
ključaonicu. Jednostavna je. Obila bih je i u snu, pa je gotovo čas posla. Sekundu
kasnije, pozdravi me dobro poznato, milozvučno škljocanje.
Vrata se otvore na škripavim šarkama i ja se sledim, čekajući da vidim šta
se krije unutra. Kao i Elliena kuća, i ova je iznutra mračna i naizgled pusta. Ipak
sačekam još koji trenutak, pomno osluškujući. Ništa se unutra ne miče, a ne
osjećam ni protok struje. Ili su Marcherovi potrošili sljedovanja, ili uopće i
nemaju struju. Zadovoljno dam znak preko ramena, ali ništa se ne desi. Pa, ne
vide te, gluperdo.
„Izvolite“, šapnem i odmah osjetim Farley iza sebe.
Čim smo se ponovo našli na sigurnom iza vrata, opet se pojavimo jedni
drugima pred očima. Nasmiješim se Harricku, nanovo zahvalna na njegovoj
sposobnosti i snazi, ali miris me odmah ukopa. Zrak je ustajao, neprovjetren,
pomalo kiselkast. Hitro prevukavši rukom, obrišem pola centimetra prašine s
kuhinjskog stola.
„Možda su pobjegli. Kao i mnogi drugi ljudi“, kaže Nix brže-bolje.
 Nešto mi privuče pažnju, nešto gotovo neprimjetno. Nije šum, već neko
treptanje. Skoro da se i ne vidi, pa mi zamalo promakne. Dopire iz korpe pored
ognjišta, pokriveno prljavom crvenom krpom. Pođem ka njemu privučena
malenom lampicom.
„Ništa mi se ovo ne sviđa. Bolje da se vratimo kod Ellie. Harrick, priberi se
i spremi za novu opsjenu“, zareži Farley najtiše što može.
Koljenima dotaknem kamen pred ognjištem, kleknuvši pred korpu. Miris
je tu jači, dopire iz nje. Zajedno s onim treptanjem. Bolje da ne uradim ovo.
Znam da mi se neće dopasti ono što ću zateći. Tačno znam, ali ne mogu da se
zaustavim, već povučem krpu. Tkanina je ljepljiva, ali podignem je da vidim šta
se krije ispod nje. Tren obamrlosti, i najednom shvatim u šta gledam.
Bacim se nazad, brekćući, gotovo vrišteći. Suze mi navru brže nego što sam
mislila da je moguće. Farley mi prva pritrči i obgrli rukama da me pridrži. „Šta
je bilo? Mare, šta je...?“
Zastane, zagrcnuvši se u pola riječi. Vidi što i ja. A vide i ostali. Nix se
zamalo ispovraća, pa me čudi da se Harrick nije onesvijestio.
U korpi je novorođenče, ne starije od nekoliko dana. Mrtvo. I to ne zbog
napuštenosti ili nemara. Krpa je obojena krvlju. Poruka je ogavno jasna.
Marcheri su mrtvi.
Jedna sićušna pesnica, ukočeno mrtva, drži neku malenu napravicu. Alarm.
„Harrick“, prosikćem kroz suze. „Sakrij nas!“ Zbunjeno zine, i ja ga
očajnički zgrabim za nogu. „Sakrij nas!“
Nestane mi pred očima, taman u pravi čas.
U prozorima se pojave čuvari prije nego što će provaliti kroz vrata vičući,
uperenih pištolja. „Opkoljena si, Munjobacačice! Predaj se!“, urlaju jedan za
drugim, kao da će nešto promijeniti time što ponavljaju.
Mirno se sakrijem pod kuhinjski sto. Jedino se nadam da su i drugi
dovoljno prisebni da učine isto.
Unutra se nagomilalo ni manje ni više nego dvanaest čuvara, vrzmaju se
unaokolo. Četvorica se odvoje i pođu gore, dok jedan par čizama zastane pored
novorođenčeta. Čuvaru se trgne slobodna ruka, te znam da zasigurno pilji u
majušni leš. Nekoliko dugih trenutaka kasnije kreće da povraća u ognjište.
 „De-de, de-de, Myrose“, kaže mu drugi, odvlačeći ga odatle. „Siromašak“,
dodaje u prolazu. „Ima l’ išta gore?“
„Ništa!“, odgovara drugi silazeći dolje. „Mora da se alarm greškom upalio.“
„Siguran si? Upravnik će nas oderati ako pogriješimo.“
„Pa, vidite li bilo koga tu, gospodine?“
Zamalo mi se otme uzdah kad čuvar čučne tačno ispred mene. Pogledom
pređe ispod stola, tragajući. Osjetim neki blag stisak na nozi – neko od naših. Ne
usuđujem se da uzvratim, već zadržavam dah.
„Ne, ne vidim“, kaže čuvar naposljetku, te ponovo ustane. „Lažna uzbuna.
Nazad na položaje.“
Odu brzo kako su i upali unutra, ali ne usuđujem se da dišem sve dok im
koraci sasvim ne utihnu. Potom konačno odahnem, drhteći, i Harrick spusti
opsjenu učinivši nas vidljivima.
„Bravo“, odahne Farley, te potapše Harricka po ramenu. Poput mene, i on
jedva govori, te moramo da mu pomognemo da ustane.
„Mogo sam da ih pomlatim!“, gunđa Nix, izvlačeći se ispod stepenica.
Kratkim koracima priđe vratima i već se hvata za kvaku. „Ali svejedno, svakako
ne bih volio da budem tu ako se vrate.“
„Mare?“, Farleyn dodir na mojoj ruci je nježan, pogotovo za nju.
Shvatim da sam zastala kod novorođenčeta i da zurim. Na Julianovom
spisku nije ih bilo, nije bilo djece mlađe od tri godine. Nije bilo od novog soja,
barem sudeći po našim podacima i onima koje bi Maven mogao da posjeduje.
Dijete je ubijeno naprosto jer se zateklo tu. Ni zbog čega.
Odlučno skinem jaknu. Neću ga ostaviti ovako, prekrivenu jedinu krvlju.
„Nemoj, Mare. Znat će da smo bili tu...“
„Nek znaju.“
Spustim je preko novorođenčeta, boreći se svim snagama da ne legnem
pokraj njega i nikada više ne ustanem. Prstima mu dodirnem majušnu, ledenu
pesnicu. Ima nečega u njoj. Poruka. Nečujno i hitro je tutnem u džep da je niko
ne vidi.
Usudim se da je pročitam tek kada se konačno vratimo Adi i letjelici. S
jučerašnjim datumom. Jučerašnjim! Bili smo tako blizu.
 22. oktobar
Znam da je koverta malo pregruba. Ali mora tako. Moraš da budeš svjesna
šta činiš, šta me tjeraš da radim ovim ljudima. Svako tijelo je poruka za tebe i
moga brata. Predajte se, i sve će prestati. Predajte se i svi će preživjeti. Čovjek sam
koji drži riječ.
Do narednog susreta,
Maven

Vratimo se u Prokop noću. Ne mogu da jedem, da pričam, da spavam.

Ostali razgovaraju o onome što se desilo u Templynu, ali niko se ne usuđuje da
me bilo šta pita. Brat pokuša, ali udaljim se od njega i zavučem se duboko u naše
skrovište. Šćućurim se u skučenoj rupetini od moje spavaće sobe, uvjeravajući
sebe da mi je potreban mir. Drugim večerima obično mrzim ovu odvojenu sobu
koja me razdvaja od drugih. A sad je još više mrzim, ali ne mogu se natjerati da
im se pridružim. Umjesto toga, čekam da svi zaspe, prije nego što izađem.
Ponesem deku, iako mi ne pomaže mnogo s hladnoćom, ni onom vanjskom ni
onom unutrašnjom.
Kažem sebi da me jesenja svježina navodi ka njegovoj sobi, a ne praznina u
stomaku. Ne onaj ledeni bezdan koji se širi oko svakog našeg neuspjeha. Ne ona
poruka u mom džepu, koja samo što nije progorjela rupu kroz mene.
Vatra poigrava po podu, sabijena u rupu okruženu kamenjem. Čak i kroz
čudnovate sjenke, vidim da je budan. U očima mu plamti vatra, ali nije ljut. Nije
čak ni zbunjen. Jednom rukom podigne deke na vreći za spavanje, pa se pomjeri
da mi napravi mjesta.
„Hladno je“, kažem.
Čini mi se da zna na šta mislim.
„Rekla mi je Farley“, šapne kada sjednem. Obavije mi ruku oko struka,
nježnu i toplu, bez ikakve namjere osim da me utješi. Drugu mi spusti uz leđa,
priljubivši dlan uz moje ožiljke. Tu sam, kao da kaže.
Rekla bih mu za Mavenovu ponudu. Ali šta bih time postigla? Odbio bi je
kao i ja, te bi morao da trpi osjećaj stida zbog tog odbijanja zajedno sa mnom.
Samo bi mu nanijelo bol, što i jest Mavenov cilj. A bar u tome neću dopustiti
Mavenu da pobijedi. Mene je ionako već porazio. Neće i Gala.
Nekako uspijem da zaspim. Ali ne sanjam.
 GLAVA DVADESETA

Od tog dana, pa nadalje, njegova spavaonica postane naša. Prešutnim

dogovorom, koji nam oboma daje nešto za šta možemo da se uhvatimo. Previše
smo iznureni da bismo radili bilo šta osim spavali, iako sam sigurna da Kilorn
sumnja u suprotno. Prestao je da priča sa mnom, a za Cala više uopće ne mari.
Jednim dijelom bih se pridružila ostalima u većim spavaonicama, gdje se djeca
cijelu noć došaptavaju, pa ih Nanny ušutkuje. Lakše se tako zbliže. Ali samo bih
ih plašila, pa se držim Cala, jedine osobe koja me se ne plaši.
Ne drži me budnom namjerno, ali čujem da se svake noći prevrće u snu.
Noćne more su mu gore od mojih, a ja tačno znam šta sanja. Trenutak kada je
ocu odsjekao glavu. Uvijek se napravim da spavam, svjesna da ne želi da ga vidim
u takvom stanju. Ali na obrazu osjećam njegove suze. Katkad mi se učini da me
žare, ali kad se probudim nikada ne pronađem nove ožiljke. Barem ne one
vidljive.
Iako svaku noć provodimo skupa, Cal i ja ne pričamo mnogo. Nemamo o
čemu, osim o svojim zaduženjima. Ne spominjem mu onu prvu poruku, a ni sve
naredne. Iako je daleko, Maven ipak uspijeva da se ispriječi između nas. Vidim
ga u Calovim očima, žabu krastaču koja mu čuči u glavi pokušavajući da ga
zatruje iznutra. A isto radi i meni, što porukama, što mojim sjećanjima. Ne znam
zašto ni jedno ni drugo ne mogu da uklonim, i pritom nikome o njima ne
pričam.
Trebalo bi da ih spalim, ali to ipak ne uradim.
Još jedno pismo pronađem u Corviumu, prilikom još jednog vrbovanja.
Znali smo da je Maven bio u tom kraju, u obilasku posljednjeg velikog grada
prije spaljene nedođije Grotla. Mislili smo da ćemo ga bar tamo preduhitriti. Ali
kralj je došao i otišao prije nas.

31. oktobar
Očekivao sam vas na mom krunisanju. Učinilo mi se da bi tvoja Skerletna
Straža voljela da pokvari takvu jednu zgodu, iako je bila poprilično skromna. I
dalje bi trebalo da budemo ožalošćeni za ocem, te neko raskošno slavlje ne bi bilo
pristojno. Pogotovo dok Cal još uvijek jurca unaokolo s tobom i tvojom bandom.
Ima on još nekoliko dragocjenih saveznika, sudeći po mojoj majci, ali ništa se ti
ne brini. Pozabavit ćemo se njima. Neće doći ni do kakve krize oko nasljeđivanja
prijestolja, pa da odvuče mog brata podalje od tvog povoca. Ako ti nije teško,
čestitaj mu rođendan u moje ime. I reci mu da mu je posljednji. A i tvoj će uskoro,
jelde? Uopće ne sumnjam da ćemo ga provesti zajedno.
Do narednog susreta,
Maven

Njegov glas izgovara svaku riječ, koristeći se tintom kao nožem. Načas mi
se stomak stegne, kao da ću izbaciti sve što sam večerala na utabanu zemlju.
Mučnina potraje dovoljno dugo da se izvučem iz vreće za spavanje, iz Calovog
zagrljaja, i odem do kutije sa zalihama u ćošku. Kao i kod kuće, i tu držim svoje
skrivene sitnice, te još dvije Mavenove poruke stoje zgužvane u dnu.
Svaka sa istim završetkom. Nedostaješ mi. Do narednog susreta.
Kao da osjetim šake oko svoga vrata, hoće da istisnu život iz mene. Stisak
se steže sa svakom novom riječju, kao da sama tinta može da me udavi. Načas se
uplašim da više neću moći da dišem. Ne zato što me Maven uporno muči. Ne,
razlog je još gori.
Zato što i meni neko nedostaje. Nedostaje mi onaj dečko kakav sam nekada
mislila da jest.
Žig koji je ostavio na meni peče me dok se prisjećam. Pitam se da li i on isto
osjeti.
Cal se promeškolji u vreći iza mene, ne zbog košmara, već zato što je
vrijeme za ustajanje. Nabrzinu sklonim poruke i napustim sobu prije nego što
otvori oči. Ne želim još da vidim njegovo sažaljenje. Ne bih to podnijela.
„Sretan ti rođendan, Cal“, šapnem pustom tunelu.

Zaboravila sam kaput, pa mi novembarska studen štipa kožu čim kročim

iz utočišta. Poljana je mračna uoči svitanja, pa jedva nazirem šumske krošnje.
Ada sjedi uz napola ugašene žeravice logorske vatre, nasadila se na deblo i drhti
od zime zamotana u gomilu suknenih deka i šalova. Uvijek preuzme posljednju
stražu jer voli da se budi prije svih ostalih. Mozak joj, radeći ubrzano,
omogućava da čita knjige koje joj donosim i da istovremeno motri šumu. Skoro
svako jutro stekne neku novu vještinu dok se mi svi ne razbudimo. Eto, koliko
prošle nedjelje naučila je tiraški jezik neobične države Tirax na jugoistoku, kao i
osnove operisanja. Ali danas uza se nema neku ukradenu knjigu, a nije ni sama.
Ketha stoji pokraj vatre prekrštenih ruku. Usne joj se brzo miču, ali ne
čujem šta govori. A Kilorn se skupio uz Adu gurnuvši gotovo cijela stopala u
žeravicu. Kad se došuljam bliže, vidim da mu je čelo pognuto od duboke
fokusiranosti. Sa štapom u ruci iscrtava nešto po zemlji. Slova. Gruba, nabrzinu
povučena, ispisuju osnovne riječi kao što su lađa, nož, dom. Posljednja je duža
od ostalih – Kilorn. Od samog prizora zamalo mi ponovo navru suze na oči. Ali
suze radosnice, za mene nešto sasvim novo. Čini mi se da se barem malko
smanjila ona praznina u meni.
„Nije lako, ali vidim da kapiraš“, kaže mu Kheta, podižući ugao usana u
poluosmijeh. Prava učiteljica.
Ne uspijem više da se primaknem jer me Kilorn opazi, i odmah glasno
prelomi grančicu kojom je pisao. Čak mi i ne klimne glavom, već se digne s debla
i zabaci lovačku torbu preko ramena. Nož mu se presijava na boku, hladan i
oštar kao ledenice koje poput očnjaka vise s drveća u šumi.
„Kilorne?“, kaže Kheta, ali onda joj oči slete na mene i moja joj pojava sve
kaže. „Oh.“
„Ionako je vrijeme za lov“, odgovori Ada i ispruži ruku prema Kilornovoj
prilici koja je već nestajala. I pored tople boje kože, vrhovi prstiju su joj poplavjeli
od zime. Međutim, on se izmakne njenom dodiru, pa joj u ruci ostane samo
ledeni zrak.
Ne činim ništa da ga zaustavim. Samo se oslonim na pete dajući mu prostor
koji mu je očajnički potreban. Navuče kapuljaču nove jakne da sakrije lice dok
se primiče drveću. Od fine je smeđe kože postavljena ovčijim krznom, savršena
da se ugrije i sakrije. Ukrala sam je prošle sedmice u Zaklonu. Nisam mislila da
bi Kilorn prihvatio takav dar od mene, ali čak i on vrednuje toplotu.
Izgleda da moje društvo ovoga jutra ne smeta samo njemu. Kheta me iskosa
pogleda, gotovo se zacrvenjevši. „Htio je da nauči“, kaže skoro kao da se
izvinjava. A onda prođe pored mene nazad u toplinu i kakvu-takvu udobnost
Prokopa.
Ada ispraća njen odlazak jarkozlatnim očima u kojima se nazire tuga.
Potapša deblo pored sebe, pokazujući mi da sjednem. Kad to i učinim, prebaci
mi jednu od deka preko krila, pa me ušuška. „Eto ga, gospođice.“ Bila je sluškinja
u Zaton Luci, pa je i pored novopronađene slobode stare navike još ne napuštaju.
I dalje me oslovljava s „gospođice“ iako sam je mnogo puta molila da prekine s
tim. „Mislim da im treba nešto da im skrene pažnju.“
„Našli su dobar način. Nijedan drugi učitelj nije toliko dugo izdržao uz
Kilorna. Moram kasnije da joj zahvalim.“ Ako mi opet ne pobjegne. „Svima nama
ponekad treba malo oduška, Ada.“
Uzdahne, slažući se. Usne joj se, pune i tamne, napuće u ogorčen, znalački
osmijeh. Ne promakne mi kako joj je pogled zatreperio ka Prokopu, gdje spava
polovina mog srca. A onda ka šumi, kojom luta druga. „Crance je s njim, a i
Farrah će im se uskoro obojici pridružiti. A ni medvjeda više nema“, doda,
žmireći ka mračnom obzorju. Po danu, ako se digne magla, trebalo bi da vidimo
udaljene planine. „Dosad su se već primirili. Otišli da prespavaju zimu.“
Medvjedi. Kod kuće u Sojenici jedva da smo i jelene imali, a kamoli čuvene
beštije iz zabačenih krajeva. Pilane, drvosječe i riječni saobraćaj bili su dovoljni
da otjeraju sve životinje veće od rakuna, ali oblast Šumopoljine vrvi od divljači.
Ogromni rogati jeleni, radoznale lisice i zavijanje pokojeg vuka pohode ova brda
i dolove. Ja još nisam vidjela nijednog golemog medvjeda iako su Kilorn i ostali
lovci prije nekoliko sedmica spazili jednog. Jedino su ih Farrahina sposobnost
da priguši zvukove i Kilornova razborita odluka da idu u pravcu vjetra spasili
njegovih čeljusti.
„Gdje si toliko naučila o medvjedima?“, pitam, čisto da ispunim zrak
ćaskanjem. Ada zna šta pokušavam, ali ipak mi udovolji.
„Upravnik Rhambos voli da lovi“, odgovori mi sliježući ramenima. „Imao
je imanje van grada, koje su njegovi sinovi ispunili čudnim zvijerima, koje bi on
potom ubijao. Medvjedima, pogotovo. Predivnim stvorenjima, crnog krzna i
pronicljivih očiju. Ali bili su miroljubivi ako ih ne dirate, ili ako se o njima stara
naš lovočuvar. Mala Rohr, upravnikova kći, htjela je jedno meče za sebe, ali su
pobili sve medvjede pa nisu ni stigli da se pare.“
 Sjećam se Rohr Rhambos. Siloruka sitna kao miš, ali zato može da smrvi
kamen golim rukama. Nadmetala se u izboru kraljice, sada već davno, dok sam
još bila sluškinja poput Ade.
„Pretpostavljam da ono što je upravnik radio baš i ne bismo mogli nazvati
lovom“, nastavi Ada. Glas joj je natopljen tugom. „Strpao bi ih u jamu, u kojoj
je mogao da se bori s njima i da im lomi vratove. I sinovi su mu isto to radili,
radi obuke.“
Medvjedi mi zvuče kao krvoločne, zastrašujuće zvijeri, ali po Adinom
držanju bih rekla da nisu. Njene zacakljene oči jedino bi mogle da znače da je
lično vidjela tu rupu, i da je sve upamtila. „Grozno.“
„Ubili ste mu jednog od sinova, znate. Zvao se Ryker. Bio je jedan od vaših
dželata.“
Nisam htjela da mu saznam ime. Nikada se nisam raspitivala o onima koje
sam pobila u Zdjeli Kostiju, a nije mi niko ni pričao. Ryker Rhambos, ubijen
strujnim udarom na pijesku arene, sveden na gomilu sprženog mesa.
„Oprostite mi, gospođice. Nisam htjela da vas uznemirim.“ Povratila je
smirenu masku na lice, a s njom i savršeno ophođenje žene odgajane da bude
služavka. Imajući na umu njene sposobnosti, mogu samo da zamislim koliko joj
je bilo užasno da sve vidi a ništa ne govori, da nikada ne bude u stanju da dokaže
vlastitu vrijednost i otkrije pravu sebe. Ali još je gore kad pomislim da, za razliku
od mene, ne može da se sakrije iza zaklona nesavršenog uma. Toliko toga zna i
osjeti da bi sve to moglo da joj dođe glave. Zato, poput mene, i mora da bude u
bjekstvu.
„Uznemirim se jedino kad me tako oslovljavaš. S gospođice.“
„Bojim se da sam tako navikla“, pomjeri se kako bi posegnula za nečim pod
dekama. Čujem jasan zvuk šuškanja papira, očekujući da ugledam novinske
vijesti s pojedinostima Mavenovog krunidbenog obilaska zemlje. Međutim, Ada
izvuče neki vrlo zvaničan spis, doduše izgužvan, oprljenih rubova. Na sebi ima
crveni mač nortanske vojske. „Shade je ovo uzeo od onog čuvara iz Corviuma.“
„Onog kojeg sam spržila.“ Pređem prstima po nagorjelom papiru,
opipavajući grubu, pocrnjelu hartiju, koja samo što se ne raspadne. Čudno kako
je preživio, a njegov vlasnik nije. „Pripreme“, šapnem, tumačeći naredbu. „Za
rezervne legije.“
 Klimne glavom: „Deset legija da zamijene onih devet što drže rovove u
Grotlu.“
Olujna legija, Legija maljeva, Legija sablji, Legija štitova – nazivi i brojevi
jasno su navedeni. Pet hiljada Crvenih vojnika u svakoj, uz po pet stotina
Srebrenih oficira. Okupit će se u Corviumu prije nego što zajedno otputuju u
Grotlo, da zamijene vojnike na frontu. Grozota jedna, iako ne i nešto što bi mene
trenutno zanimalo.
„Dobro da smo već provjerili Corvium“, jedino je što mi padne na pamet
da kažem. „Bar smo izbjegli nekoliko stotina Srebrenih oficira u prolazu.“
Međutim, Ada mi nježno spusti šaku na ruku, i ja čak i kroz rukav osjetim
hladnoću njenih dugih, vještih prstiju. „Deset da zamijeni devet, zašto?“
„Da probiju front?“ I dalje ne shvaćam što bih ja marila za to. „Maven
možda želi da napravi predstavu, da pokaže koliki je ratnik, da svi zaborave
Cala...“
„Čisto sumnjam. Napad na rovove zahtijeva barem petnaest legija, pet da
čuvaju, deset da idu u napad.“ Pogled joj leti lijevo-desno, kao da u glavi zamišlja
bitku. Nehotice podignem obrve. Koliko ja znam, nemamo kod sebe nikakve
priručnike za vojnu taktiku. „Princ je odličan poznavalac ratovanja“, objasni mi,
„i odličan učitelj.“
„Jesi li pokazala ovo Calu?“
Ne treba mi drugi odgovor osim njenog snebivanja.
„Uvjerena sam da su dobili naređenje da ih pobiju“, šapne, oborivši pogled.
„Devet legija da preuzmu njihove položaje i deseta da izgine.“
Ali to bi bilo suludo čak i za Mavena. „Pa to nema nikakvog smisla. Zašto
bi neko protraćio pet hiljada dobrih vojnika?“
„Zvaničan naziv im je Legija bodeža“, pokaže mi tu riječ na papiru. Poput
ostalih, i ona ima pet hiljada Crvenih i poslata je pravo na front. „Međutim,
upravnik Rhambos ju je nazvao drugačije. Mala legija.“
„Mala...?“, vijuge mi konačno prorade. Najednom sam se vratila nazad na
ostrvo Tuck, u ambulantu u kojoj mi pukovnik diše za vrat. Namjeravao je da
razmijeni Cala, da ga upotrijebi kako bi spasio pet hiljada djece koja sada
preuranjeno marširaju u grob. „Novi regruti. Djeca.“
 „Od petnaest do sedamnaest godina. Bodež je prva od dječijih legija koje je
kralj proglasio spremnim za borbu.“ I ne trudi se da prikrije namrgođen izraz
lica. „A jedva da su imali dva mjeseca obuke, možda ni toliko.“
Sjećam se kakva sam bila s petnaest ljeta. Iako sam tada još bila lopuža, bila
sam mala i blesava, više okrenuta tome da maltretiram sestru nego svojoj
budućnosti. Mislila sam da još postoje izgledi da izbjegnem regrutaciju. Puške i
spaljeni rovovi tada mi još nisu opsjedali snove.
„Poklat će ih.“
Ada se zavuče nazad pod deke, uozbiljenog lica: „Mislim da im je to i
namjera.“
Znam šta želi, šta bi mnogi poželjeli da znaju za Mavenove naredbe vezane
za dječiju vojsku. Djeca koju samo što nisu poslali u Grotlo posljedica su mjera,
način da se kazni kraljevina zbog pobune Skerletne Straže. Osjećam se kao da
sam ih sama osudila na smrtnu kaznu, i ne sumnjam da će se mnogi složiti s tim.
Uskoro će moje ruke prekriti čitav okean krvi, a ja to nikako ne mogu da
spriječim. Krvi nevine kao onog novorođenčeta iz Templyna.
„Pa, ne možemo mi tu ništa učiniti“, oborim pogled ne želeći da vidim
razočaranje u Adinim očima. „Ne možemo se boriti protiv čitavih legija.“
„Mare...“
„Možeš li da smisliš neki način kako bismo im pomogli?“, presiječem je
glasom grubim od gnjeva. Povuče se, poraženo zašutjevši. „Pa, kako bih onda ja
mogla?“
„Svakako. U pravu ste. Gospođice.“
Namjerno me pecne oslovivši me na taj način. „Ostavljam te na straži“,
promrmljam, dignem se s debla s naredbom za premještaj u ruci. Polako je
presavijem i gurnem duboko u džep.
Svako tijelo predstavlja poruku za tebe.
Predaj se, i sve će to prestati.
„Letimo u Pitarus za nekoliko sati.“ Ada zna kakav nam je raspored
vrbovanja za danas, ali ako joj ga ponovim barem mogu nečim da se okupiram.
„Cal će pilotirati, pa daj Shadeu spisak zaliha koje su nam potrebne.“
 „Ali ne zaboravite“, odgovara mi, „da je kralj ponovo u Delphieju, na svega
sat leta odatle.“
Ožiljci mi zabride od same pomisli. Samo me jedan sat dijeli od Mavenovih
mučnih smicalica. Od njegove užasne naprave koja je moju moć okrenula protiv
mene.
„U Delphieju? Zar opet?“
Cal nam priđe iz otvora Prokopa, još uvijek raščupane kose. Ali pogled mu
nikada nije bio budniji. „Zašto opet?“
„Vidjela sam vijest u Corviumu da je u posjeti upravniku Lerolanu“, kaže
Ada, zbunjena Calovom iznenadnom fokusiranošću. „Da mu lično izrazi
saučešće.“
„Za Belicosa i sinove mu.“ Belikosa sam jednom samo srela, nekoliko
minuta prije nego što će umrijeti, ali bio je ljubazan. Nije zaslužio kraj kojem
sam i ja pripomogla. A nisu ni njegovi nasljednici.
Međutim, Cal zažmiri pred izlazećim suncem. Vidi nešto što mi ne vidimo,
nešto što čak ni Adini spiskovi i činjenice ne mogu da dokuče. „Maven ne bi
traćio vrijeme na tako nešto, čak ni reda radi. Lerolani mu ništa ne znače, a već
je ubio dvoje od novog soja iz Delphieja – ne bi se vraćao bez valjanog razloga.“
„A to bi bilo?“, pitam.
Zine, kao da očekuje da podesan odgovor odmah sam izađe. Ništa se ne
desi, te naposljetku odmahne glavom. „Nisam siguran.“
Jer ovdje se ne radi o vojnom manevru. Ovo je nešto drugo, nešto što Cal
ne razumije. Nadaren je za ratovanje, ne za zavjere. One već predstavljaju polje
Mavena i njegove majke, koji su nas dobrano nadjačali na svom terenu. Jedino
nam preostaje da ih izazovemo pod našim uvjetima, silom, ne pameću. Ali treba
nam veća sila. I to hitno.
„Pitarus“, kažem naglas, zvučeći konačno. „I kaži Nanny da i ona ide.“
Starica se nudila da pomogne još otkad je došla ovamo, a Cal smatra da je
spremna. Harrick nam se, s druge strane, nije ponovo pridruživao u vrbovanju.
Nije još od Templyna. Ne krivim ga.
 Cal uopće ne mora da mi pokazuje gdje počinje oblast Razdora. S naše
visine zapanjujuće je uočljiva podjela kako prolazimo Kraljevu pokrajinu i
uđemo u Prinčevu. Letjelica nam nadlijeće čitav niz raspuknutih dolina
okruženih planinskim vijencima što se nižu jedan za drugim. Gotovo da izgleda
kao da ih je napravila ljudska ruka, šireći se u dubokim pukotinama koje kao da
su zagrebane prstima kroz zemlju. Ali prevelike su, čak i za Srebrene. Ovo je
učinilo nešto mnogo moćnije i razornije, prije mnogo hiljada godina. Jesen se
širi zemljom, bojeći šume ispod nas različitim vatrenim nijansama. Nalazimo se
dosta južnije od Prokopa, ali tu i tamo vidim snijeg po vrhovima, skriven od
izlazećeg sunca. Nalik Šumopoljini, i Razdor je divljina, ali njegovo bogatstvo
krije se u čeliku i gvozdu, ne u drvenoj građi. Prijestolnica Pitarus jedini je grad
u ovoj oblasti i industrijska žila kucavica. Nasađen je na ušću rijeke koja spaja
čeličane s ratištem, ali i južne rudarske gradove s ostatkom kraljevine. Iako
Razdorom zvanično upravljaju vjetrotvorci iz Doma Laris, on je ipak
pradomovina Doma Samosa. Kao vlasnici rudnika gvozda i čeličana, oni istinski
vuku konce u Pitarusu i Razdoru. Posluži li nas sreća, možda se i Evangeline
mota negdje u blizini, pa mi se ukaže prilika da joj naplatim sva njena zlodjela.
Kanjon najbliži Pitarusu nalazi se na skoro trideset kilometara udaljenosti,
ali pruža nam dobar zaklon za slijetanje. Ovo mora da je najdžombavija od svih
razrovanih pisti, te se pitam da nismo pogriješili. Međutim, Cal umije da
upravlja crnokrilcem, te nas spusti žive i zdrave, iako pomalo istruckane.
Nanny zaplješće oduševljena letom, naborano lice joj čak ozari širok
osmijeh. „Uvijek je ovako zabavno?“, pita zagledajući nas.
Shade napravi grimasu prekoputa nje. Još se nije privikao na letenje, te daje
sve od sebe da joj ne izbaci sve što je doručkovao pravo u krilo.
„Tražimo četvero od novog soja“, glas mi odjekne letjelicom, nadjačavajući
škljocanje pojaseva i kopči. Shade se malko oporavio, pa je opet s nama, sjedi uz
Farley. A, pored Nanny, tu je i Gareth Baument od novog soja. Ovo mu je treće
vrbovanje u četiri dana jer je Cal zaključio da će nekadašnji konjušar biti dobro
pojačanje našim dnevnim poduhvatima. Nekada je radio za samu gospu Aru
Iral, starajući se o mnogobrojnim grlima u njenim štalama na porodičnom
imanju na Velikoj rijeci. Na dvoru su je svi zvali Panterom zbog blistave crne
kose i mačije gipkosti. Gareth za nju baš i nema riječi hvale. Prije bi je nazvao
Svilenom Kujom. Na svu sreću, rad za Dom Irala učinio ga je okretnim i
uvježbanim, a ne treba potcijeniti ni njegove sposobnosti. Kada sam prvi put
razgovarala s njim i pitala ga može li da uradi bilo šta posebno, završila sam na
plafonu. Gareth je manipulirao silama gravitacije koje su me držale na podu. Da
smo bili na otvorenom, vjerovatno bih završila među oblacima. Ali to ću
prepustiti Garethu. Osim što može da bacaka ljude, može upotrijebiti svoju
sposobnost i da bi letio.
„Gareth će odnijeti Nanny u grad, da bi ušla u Sigurnosni Centar prerušena
u gospodara Larisa, vojskovođu.“ Bacim pogled k njoj, i umjesto žene koju
poznajem zateknem nekog vitkog postarijeg čovjeka kako zuri u mene.
Klimnuvši mi glavom, istegne prste, kao da ih nikada ranije nije koristio. Ali
znam o čemu se radi. Nanny se krije ispod te kože, praveći se da je Srebreni
zapovjednik Zračne flote. „Dobavit će nam odštampani spisak četiri pripadnika
novog soja iz Pitarusa i ostalih iz oblasti Razdora. Mi ćemo doći pješke, pa će nas
Shade sve izvući napolje.“
Farley po običaju prva ustaje sa sjedišta. „Sretno ti bilo, Nanny“, kaže, pa
uperi prstom u Garetha. „Ako ti se ovo svidjelo, ima da se oduševiš onim što on
radi.“
„Ne sviđa mi se taj tvoj osmijeh, gospođice“, kaže Nanny Larisovim glasom.
Iako sam i ranije gledala njene preobražaje, još se nisam navikla na taj čudnovat
prizor.
Gareth se nasmije pokraj Nanny, pomažući joj da se iskobelja iz sjedišta.
„Farley je posljednja letjela sa mnom. Uneredila mi čizme kad smo se spustili.“
„Nije istina“, uzvrati mu Farley, ali se brže-bolje udalji na drugi kraj
letjelice. Vjerovatno da bi sakrila rumenilo na licu. Shade, kao i uvijek, odmah
pođe za njom, pokušavajući da prikrije rukom smijeh. Nešto se bila razboljela u
posljednje vrijeme, pa se svi zabavljamo gledajući je kako to pokušava da
prikrije.
Cal i ja posljednji napustimo avion, iako nemam razloga da ga čekam.
Prođe uobičajeni postupak, zavrne dugmiće i spusti prekidače kojima se, hitro
jedan za drugim, gase razni dijelovi nebeskog broda. Osjećam kako struja zamire
u svakom od njih, sve dok ne ostane samo potmulo zujkanje punih akumulatora.
Tišina zadobuje u skladu s otkucajima mog srca, te najednom ne mogu da
dočekam da izađem iz letjelice. Zbog nečega me plaši da ostanem sama s Calom,
barem po danu. Međutim, kad se spusti noć, nikoga ne bih gledala radije nego
njega.
„Trebalo bi da popričaš s Kilornom.“
Njegov me glas zaustavi usred koraka, sleđenu na pola izlazne rampe.
„Ne priča mi se s njim.“
Toplota raste iz trena u tren kako mi se on sve više približava. „Baš
zanimljivo, al’ inače si dobar lažov.“
Okrenuvši se, nađem mu se tačno pred grudima. Pilotsko odijelo, novo
novcato kad ga je navukao prije više od mjesec dana, sada pokazuje uočljive
znake pohabanosti. Iako gleda da se drži podalje od naših borbi, ona je ipak i
njega dotakla.
„Poznajem Kilorna bolje nego ti, i ništa što bih mu rekla ne bi ga trgnulo iz
tog njegovog jogunjenja.“
„Znaš li da svaki put traži da pođe s nama?“ Oči su mu mračne, umornih
kapaka. Izgleda kao u trenucima prije nego što će zaspati. „Svaku večer me pita.“
Vrijeme provedeno u Prokopu učinilo me je pomalo tupom i providnom.
Ne sumnjam da Cal zapaža zbunjenost koju osjećam, kao i pritajenu ljubomoru.
„S tobom priča? Sa mnom neće baš zbog tebe, pa zašto bi onda...?“
Prsti mu se najednom nađu pod mojom bradom da mi podignu glavu kako
ne bih mogla da skrenem pogled. „Nije na mene ljut. Nije ljut jer smo se nas
dvoje...“, i tu na njega dođe red da mu riječi odlutaju. „Dovoljno te poštuje da bi
ti dopustio da sama donosiš svoje odluke.“
„I sam mi je tako rekao.“
„Ali ti mu ne vjeruješ.“ Moja šutnja mu je dovoljan odgovor. „Znam zašto
misliš da nikome ne možeš da vjeruješ, tako mi mojih boja, znam još kako. Ali
ne možeš da prolaziš kroz sve ovo sama. I nemoj mi reći da imaš mene, jer oboje
znamo da ni u to ne vjeruješ“, zamalo me smoždi svojim napaćenim glasom.
Prsti mu se tresu, drhteći na meni.
Polagano izvučem lice iz njegove šake. „Nisam ni namjeravala.“ Polulaž.
Ne polažem pravo na Cala, i ne bih dopustila sebi da mu vjerujem, ali ne mogu
ni da se udaljim od njega. Svaki put kad pokušam, opet mu se vratim.
„Nije on klinac, Mare. Ne moraš više da ga štitiš.“
 Kad samo pomislim da je Kilorn sve ovo vrijeme bio bijesan jer hoću da
preživi. Zamalo se nasmijem samoj pomisli. Kako se samo usuđujem da radim
tako nešto? Kako se samo usuđujem da ga želim živog i zdravog? „Pa, onda ga
sljedeći put povedi. Nek sam upadne u vlastiti grob.“ Znam da mi čuje drhtanje
u glasu, ali učtivo ga zanemari. „A i otkad je tebi to stalo do njega?“
Jedva mu čujem odgovor, udaljavajući se: „Ne kažem ti ovo zbog njega.“
Ostali me čekaju na pisti. Farley je zauzeta vezivanjem Nanny za Garethove
grudi, snašavši se tako što upotrebljava kaiševe sa sjedišta iz letjelice, ali Shade
pilji u stopala. Čuo je svaku riječ, sudeći po strogom izrazu lica. Ošine me usput
pogledom, ali ništa ne kaže. Čeka me novo korijenje kasnije, ali trenutno smo
usmjereni ka Pitarusu i, nadajmo se, još jednom uspješnom vrbovanju.
„Ruke skupljene, glava dolje“, kaže Gareth, izdajući upute Nanny. Pred
našim očima se iz visokog vojskovođe prebaci u svoje pravo, sitnije i mršavije
obličje. Pa podesi i pritegne kaiševe.
„Ovako sam lakša“, pojašnjava, tiho se kikoćući. Poslije višednevnih
ozbiljnih razgovora i neprospavanih noći, od samog prizora se nasmijem. Ne
mogu da se obuzdam, pa moram da pokrijem usta rukom.
Gareth je nespretno pogladi povrh glave. „Vječito nas oduševljavaš, Nanny.
Slobodno zažmiri ako ti je tako lakše.“
Odmahuje glavom. „Žmirila sam cijelog života“, veli. „Nikad više.“
Kao dijete sam sanjala da letim kao ptica, i nisam ni zamišljala nešto ovako.
Gareth uopće ne savija noge, ne grči mišiće. Ne odgurne se od zemlje. Dlanovi
mu se poravnaju s pistom i on naprosto počne da se odiže. Znam da je zemljina
teža oko njega popustila poput odvezane niti. Podiže se s Nanny privezanom uz
sebe, brže i brže, sve dok ne postane samo tačkica na nebu. A onda se ona nit
zategne, vukući ga duž zemlje, gore-dolje u glatkim, talasastim lukovima. Opusti
se, pa stegne, sve dok ne nestanu iza najbližeg brijega. Odozdo sve to izgleda
gotovo lagano, ali čisto sumnjam da ću to ikada lično ustanoviti. Dovoljno mi je
da letim nebeskim brodom.
Farley prva skloni pogled s obzorja, da bi se vratila našem poslu. Pokaže
nam brdo koje se uzdiže iznad nas, prekriveno crveno-zlatnim drvećem.
„Hoćemo li?“
 Dam se pravo naprijed umjesto odgovora, uspostavljajući dobar korak
kako bismo prevalili brdo. Prema našoj, sada bogatoj, zbirci mapa, rudarsko
seoce Rosen trebalo bi da se nalazi s druge strane. Ili barem ono što je od njega
ostalo. Zapaljeni ugalj uništio je to mjesto prije nekoliko godina, natjeravši i
Crvene i Srebrene da napuste unosne, iako nepostojane, rudnike. Ada je
pročitala da su napušteni preko noći, pa vjerovatno kriju obilje zaliha za nas.
Zasad samo namjeravam da prođem kroz njega, čisto da vidimo šta možemo da
poharamo u povratku.
Prvo me udari zadah pepela. Obavio je zapadnu stranu padine,
pojačavajući se kako se spuštamo brijegom. Farley, Shade i ja brzo pokrijemo
noseve šalovima, ali Calu ne smeta težak miris dima. Pa kako bi mu i smetao?
Čak ga oprezno ponjuši.
„Još gori“, šapne, zagledajući drveće. Za razliku od onih s druge strane,
hrastovi i brijestovi ovdje izgledaju sasušeno. Imaju tek pokoji list, stabla su im
posivjela, čak ni korov više ne raste među njihovim čvornatim korijenjem.
„Negdje duboko.“
Da Cal nije uz nas, plašila bih se zaostale rudničke vatre. No, njemu čak ni
usijana vrelina rudnika nije dorasla. Princ bi mogao da odbije prasak ako tako
poželi, pa nastavimo dalje u prijatnoj tišini odumiruće šume.
Rudarska okna mogu se vidjeti po padini, sva nabrzinu zakucana daskama.
Iz jednog se još dimi, potmuli snop sivih oblačića koji se dižu ka mutnom nebu.
Farley se jedva obuzdava da ga ne istraži, ali ipak nastavlja s preskakanjem nižih
grana i kamenja. Mirno i posvećeno osmatra kraj, vječito na oprezu. I uvijek na
nekoliko stopa od Shadea, koji ne skida pogled s nje. Potajno se prisjetim Juliana
i Sare, kako u paru plešu uz muziku koju niko drugi ne čuje.
Sivlje mjesto od Rosena nikad vidjela nisam. Pepeo je prekrio čitavo selo
kao snijeg, lebdi u zraku poput pahulja i opkoljava zgrade u nanosima koji
dopiru do pojasa. Čak je i sunce zakrilio, obavijajući selo vječnim oblakom
izmaglice. Prisjetim se siromašnih četvrti tehnika u Sivom Gradu, ali život je u
tom prljavom mjestu ipak pulsirao poput usporenog, ogaravljenog srca. A ovo
je selo odavno mrtvo, ubila ga ta nezgoda, vatra negdje duboko u rudnicima.
Jedino se još glavna ulica drži, bijedna raskrsnica s nekoliko ozidanih radnji i
drvenih kuća. Ostalo se srušilo ili je izgorjelo. Pitam se da li u pepelu koji
udišemo ima i praha spaljenih kostiju.
„Nema nigdje struje.“ Ne osjetim ništa, čak ni neku sijalicu. Otpetlja mi se
čvor u grudima. Rosen je odavno gotov, ne predstavlja nikakvu opasnost za nas.
„Provjerite prozore.“
Povedeni mojim primjerom, krenu da taru izloge već ionako zaprljanim
rukavima. Zaškiljim u najmanju od opstalih građevina, koja više nalikuje
ormaru nabijenom između srušene čuvarske stanice i napola obrušene zgrade
škole. Čim mi se oči prilagode polutami, shvatim da gledam u čitave redove
knjiga. Naguranih po policama, nabacanih na neuredne gomile, rasutih po
prljavom podu. Nasmiješim se uz staklo, zamišljajući kakva ću sve blaga odnijeti
Adi.
Neka lomljava mi zatrese živce. Naglo se okrenuvši, ugledam Farley koja
stoji pred izlogom neke radnje. U ruci drži komad drveta, a oko nogu joj vidim
staklo. „Bile su zarobljene unutra“, objasni mi, upirući rukom u radnju.
Tren kasnije jato vrana prhne kroz slomljeni prozor. Nestanu negdje na
pepeljastom nebu, ali kriještanje još dugo odjekuje za njima. Zvuče kao djeca
koju nešto boli.
„Tako mi mojih boja“, opsuje Cal u pola glasa, vrteći glavom prema njoj.
Ona na to samo slegne ramenima smješkajući se. „Da vas nisam uplašila,
Vaše visočanstvo?“
Zine da joj odgovori, razvukavši rubove usta u osmijeh, ali neko ga
presiječe. Glas koji ne prepoznajem, od neke osobe koju nikada ranije nisam
vidjela.
„Još nisi, Diana Farley.“ Čovjek kao da se otjelotvorio iz samog pepela.
Koža, kosa i odjeća sivi su mu isto kao i mrtvo selo. Ali oči su mu blistave,
zastrašujuće crvene boje krvi. „Iako hoćeš. Svi ćete se uplašiti.“
Cal sazove svoju vatru, ja svoje munje, a Farley podigne pištolj u pravcu
sivog čovjeka. Njega izgleda ništa od toga ne plaši. Već zakorači ka nama, nakon
čega se upilji u mene grimiznim pogledom.
„Mare Barrow“, uzdahne, kao da mu moje ime nanosi dubok bol. Oči mu
zasuze. „Imam osjećaj kao da te već znam.“
 Niko od nas se ne miče, kao prikovani smo njegovom pojavom. Kažem sebi
da je to zbog njegovih očiju, ili duge sive kose. Pojava mu je neobična, čak i
nama. Ali ne drži me to prikovanu za zemlju. Nešto drugo je izazvalo tu napetost
u meni, neki meni nejasan nagon. Iako je čovjek pognut od starosti i ne bi mogao
ni da udari, a kamoli da prebije Cala, ne mogu se oduprijeti strahu.
„Ko ste vi?“, drhtavi glas mi odjekne opustjelim selom.
Sivi čovjek nakrivi glavu da bi se zagledao u sve nas redom. Kako sekunde
odmiču, lice mu sve više klone, te na kraju već pomislim da će zaplakati. „Novi
soj Pitarusa je pobijen. Kralj vas tamo čeka.“ Prije nego što Cal uspije da zine i
pita ga ono što svi mislimo, sivi čovjek podigne ruku. „Znam, jer sam sve lično
vidio, Tiberiase. Kao što sam vidio i vaš dolazak.“
„Kako to mislite vidjeli?“, zareži Farley hitro krenuvši prema njemu. I dalje
steže pištolj u ruci spremna da ga upotrebi. „Recite nam!“
„Čemu takva grubost, Diana?“, kori je, te je izbjegne iznenađujuće hitrim
pokretom. Ona na to zbunjeno trepne i pohrli ka njemu da ga zgrabi. On joj opet
izmakne.
„Farley, prekini!“ iznenadim i samu sebe tom zapoviješću. Ona me
podrugljivo pogleda, ali posluša i nastavi da kruži oko tog stranca ne bi li se našla
iza njega. „Kako se zovete, gospodine?“
Osmijeh mu je siv koliko i kosa: „Nije bitno. Moje ime nije na tvom spisku.
Dolazim van granica vaše kraljevine.“
Prije nego što uspijem da ga pitam otkud zna za Julianov spisak, Farley se
punom brzinom uputi ka njemu, jurnuvši mu pravo u leđa. Iako je nečujna, iako
ne može da je vidi, bez muke joj se pomjeri s putanje. Ona ljosne licem u pepeo,
psujući, ali ne troši vrijeme na ustajanje. Uperila mu je pištolj u srce. „Baš da
vidim da li ćete i ovo izbjeći“, zareži, i ja čujem kako joj metak legne na svoje
mjesto.
„Neću morati“, odgovori joj uz lukav osmijeh. „Je li tako, gospođice
Barrow?“
Naravno. „Farley, ostavi ga na miru. Vidiš da je od novog soja.“
„Vi ste... vi ste od vidovitih?“, izusti Cal te napravi par koraka, vukući noge
kroz pepeo. „Možete da vidite budućnost.“
 Čovjek se na to samo podsmjehne i odmahne rukom. „Vidoviti vide samo
ono što traže. Vid im je uži od vlati travke.“ Ponovo uperi u nas žalostan,
skerletni pogled.
„Ali ja vidim sve.“
 GLAVA DVADESETPRVA

Tek nakon što uđemo u spaljene ruševine rosenske krčme sivi čovjek riješi
da opet progovori i da nam se predstavi dok sjedamo za oprljeni sto. Ime mu je
zapanjujuće prosto. Jon. A samo njegovo prisustvo uznemiruje me više nego išta
što sam ikada ranije osjetila. Svaki put kad me pogleda, očima boje krvi, imam
osjećaj da može da mi vidi kroz kožu, sve do one zgrčene stvari koju sam nekada
nazivala srcem. Ali ne otkrivam misli, ako ni zbog čega drugog, a ono da bih dala
Farley prostora da se ispuše. Malo gunđa, pa onda viče, tvrdeći da ne možemo
vjerovati strancu koji je izronio iz pepela. Jednom ili dvaput čak Shade mora da
je smiri tako što joj spusti šake na ruke da je obuzda. Jon samo sjedi, gleda i suho
se smiješi, ne odgovara na njena protivljenja, da bi prozborio tek kad ona
konačno riješi da zaveže.
„Vas četvero ste mi dobro poznati, pa nema potrebe za predstavljanjem“,
kaže, podigavši šaku prema Shadeu. Moj brat ispusti neki prigušen glas, te se
povuče. „Pronašao sam vas jer sam znao gdje ćete biti. Nije mi bilo teško da
uskladim svoje putovanje s vašim“, doda Jon i usmjeri pogled na Cala. Njemu
lice pobijeli Srebrenim rumenilom, ali Jon ga više ne gleda. Pogleda u mene i
osmijeh mu donekle smekša. Bio bi nam dobar dodatak, iako pomalo jeziv.
„Nemam namjeru da vam se pridružujem u Prokopu, gospođice Barrow.“
Sad je na mene red da se zagrcnem. Ali prije nego što uopće uspijem da se
saberem i pitam ga, on mi opet unaprijed odgovara, te imam osjećaj kao da mi
je neko zario ledeni nož u stomak. „Ne, ne mogu da vam čitam misli, ali mogu
da vidim šta slijedi. Kao naprimjer, šta ćete reći. Cijenim da ću nam time
uštedjeti vrijeme.“
„Što je to zgodno“, procijedi Farley. Ona jedina nije omađijana ovim
čovjekom. „Što nam naprosto ne biste rekli šta ste htjeli pa da završimo? Ili još
bolje, recite nam šta će se desiti.“
„Nagoni te dobro služe, Diana“, odgovori joj i nakloni sivu glavu. „Vaši
prijatelji, preobraziteljka i letač, uskoro će se vratiti. Naišli su na otpor u
Sigurnosnom Centru Pitarusa i bit će im potrebna zdravstvena pomoć. Ali ništa
oko čega Diana ne može da se snađe u vašoj letjelici.“
 Shade pokuša da ustane sa stolice, ali Jon mu odmahne. „Samo polako,
imate još vremena. Kralj nema namjeru da ih juri.“
„Zašto nema?“, Farley podigne obrvu.
Grimizne oči susretnu se s mojima, čekajući da odgovorim. „Gareth može
da leti, što ne može nijedan Srebreni. Maven neće htjeti da iko vidi tako nešto,
čak ni vojnici pod zakletvom.“ Cal klima glavom pored mene, poznajući, ili ne
poznajući, brata isto koliko i ja. „Rekao je da u našoj kraljevini novi soj ne
postoji, i namjerava da tako i ostane.“
„To mu je samo jedna u nizu grešaka“, razmišlja Jon naglas, zanesenim,
odlutalim glasom. Vjerovatno gleda u budućnost koju niko od nas ne može da
dokuči. „Ali uskoro ćete i sami saznati.“
Očekujem da se Farley prva brecne na novu zagonetku, ali je ovoga puta
Shade preduhitri. Nagne se, oslonjen na ruke, pa se nadvije nad Jonom. „Vi ste
tu došli da se pravite važni? Ili samo da nam traćite vrijeme?“
I sama sam se isto zapitala.
Sivi uopće ne ustukne, čak ni pred obuzdanim bijesom mog brata. „Zaista
jesam, Shade. Da ste prešli još koji kilometar, Mavenovi bi vidoviti vidjeli vaš
dolazak. Ili biste radije voljeli da mu ušetate u zamku? Priznajem da vidim djela,
ali ne i misli, a ti si možda htio da završiš zatvoren ili pogubljen?“ Sve nas
pogleda, sa zapanjujuće veselim prizvukom u glasu. Jedan rub usta mu se
podigne i izvije mu usne u poluosmijeh. „Pitarus bi vam donio smrt, ili možda i
gore sudbine.“
Gore sudbine. Cal me pod stolom uhvati za ruku, kao da osjeća da mi strah
zavrće stomak. Bez razmišljanja rastvorim dlan kako bih mu dopustila da
obavije prste oko mojih. Uopće ne želim da pitam kakve bi nam to još gore
sudbine mogle biti namijenjene. „Hvala vam, Jone“, glas mi je nabijen strahom,
„što ste nas spasili.“
„Niste vi ništa spasili“, kaže Cal brže-bolje još me jače stegnuvši. „Bilo šta
je moglo da promijeni to što ste vidjeli. Koji pogrešan korak u šumi, lepet ptičijih
krila. Znam na koji način ljudi poput vas vide, i znam koliko pogrešna vaša
predviđanja mogu biti.“
Jonov osmijeh se još više raširi, skoro mu prepolovi lice. Cala to ražesti
možda čak i više nego kad ga je oslovio po imenu. „Vidim dalje i jasnije od bilo
kojeg Srebrenog vidovitog koje ste ikada sreli. Ali na vama je da li ćete saslušati
šta moram da vam kažem. Iako ćete mi u jednom trenutku stvarno povjerovati“,
dodaje, te gotovo da namigne. „Tamo negdje kada budete otkrili zatvor. Julian
Jacos vam je prijatelj, jelde?“
Sad nam oboma zadrhte ruke.
„Jeste“, šapnem, razrogačivši oči u nadi. „Još je živ, zar ne?“
Jonove oči se ponovo zamute. Promrmlja nešto sebi u bradu, nešto
nerazgovjetno, nekoliko puta klimnuvši glavom. Prsti mu se grče na stolu,
pomjerajući se naprijed-nazad kao grablje kroz izoranu zemlju. Šta li to gura i
vuče?
„Jeste, živ je. Ali zakazano mu je pogubljenje, i njemu i...“, zastane da
razmisli, „Sari Skonos.“
Naredni trenuci odigraju se veoma čudno, tako što nam Jon odgovori na
sva pitanja prije nego što ih uopće prevalimo preko usana. „Maven namjerava
da objavi njihovo pogubljenje, da postavi zamku za vas i vaše. Drže ih u zatvoru
Corros. Nije napušten, Tiberiase, već je preuređen za Srebrene zatvorenike.
Nijemi kamen u zidovima, ojačan dijamantskim staklom i vojna straža. I nije
samo za Juliana i Saru. Po ćelijama ima i drugih pobunjenika, zatočenih jer su
sumnjali u novog kralja ili se zamjerili njegovoj majci. Posebno su imali
poteškoća s Domom Lerolana, kao i s Domom Irala. A zatvorenici novog soja
pokazali su se opasnima isto koliko i Srebreni.“
„Novog soja?“, izlete mi riječi prekidajući Jona, koji pak brzopotezno
nastavlja.
„One koje nikada niste pronašli, za koje ste pretpostavljali da su mrtvi.
Odvedeni su na posmatranje, proučavanje, ali je gospodar Jacos odbio da ih
proučava. Čak i nakon... malo uvjeravanja.“
Žuč mi se digla u grlu. Uvjeravanje jedino može da podrazumijeva
mučenje.
„Ima i gorih stvari od bola, gospođice Barrow“, kaže mi Jon blago. „Novi
soj je prepušten na milost i nemilost kraljici Elari. Ona kani da ih upotrijebi, i to
veoma smišljeno.“ Oči mu odlutaju do Cala da bi razmijenili pogled pun bolne
spoznaje. „Bit će oružje protiv vlastitog roda, kojim će upravljati kraljica i njeni,
ako im se pruži vremena. A to je jedan veoma, veoma mračan put. Ne smijete
dopustiti da se tako nešto desi.“ Iskrzani, prljavi nokti, zabiju mu se u sto, rijući
duboke brazde u ogaravljenom drvetu. „Nikako ne smijete!“
„Šta će se desiti ako oslobodimo Juliana i ostale?“, nagnem se u stolici.
„Vidite li tako nešto?“
Čak i da laže, ne bih mogla da procijenim. „Ne. Vidim samo trenutni put, i
dokle on vodi. Naprimjer, vas sada vidim da ćete preživjeti klopku u Pitarusu,
da biste umrli četiri dana kasnije. Predugo ćete čekati da biste napali Corros.
Čekajte, sad se promijenilo jer sam vam rekao.“ Opet jedan čudan, tužan
osmijeh: „Hmmmm.“
„Ovo je besmisleno“, zareži Cal, te mi pusti ruku. Ustane od stola, usporeno
i odlučno poput groma koji se kotrlja po nebu. „Ljudi znaju da polude slušajući
predviđanja poput vaših, opterećeni spoznajom nesigurne budućnosti.“
„Nemamo nikakvih dokaza osim vaše riječi“, ubaci se Farley. Eto, da se
jednom i ona složi s Calom, što ih oboje iznenadi. Hitro i silnički šutne stolicu
od sebe. „I par jeftinih trikova.“
Jeftinih trikova? Unaprijed predvidjeti šta ćemo reći, preduhitriti Farleyne
napade prije nego što ih izvrši, svakako ne bismo to tako nazvali. Ali lakše je
vjerovati da je ovo što Jon čini nemoguće. Zato su svi i povjerovali u Mavenove
laži o meni, o novom soju. Rođenim očima su vidjeli moju moć, a ipak su odlučili
da povjeruju u nešto što mogu da shvate, a ne u istinu. Platit će mi za svoju
nepromišljenost, ali neću pogriješiti kao oni. Ima u njemu nečeg zbunjujućeg, a
instinkt mi kaže da vjerujem, ne samom čovjeku nego i u ono što vidi. Ovo što
kaže je istina, iako razlog zbog čega nam to kaže možda i nije toliko častan.
Zadrhti mu taj njegov izluđujući osmijeh, šireći se u namrgođen izraz koji
otkriva njegovu plahovitost. „Vidim krunu s koje kaplje krv. Oluju bez
grmljavine. Sjenku koja se koprca u postelji od plamena.“ Galu se ruka grči sa
strane. „Vidim jezera što plave svoje obale i gutaju ljude. Vidim čovjeka s jednim
crvenim okom, u plavom kaputu, pištolj mu se puši...“
Farley tresne pesnicom o sto. „Dosta!“
„Vjerujem mu“, same te riječi imaju neobičan okus.
Vlastitim prijateljima ne mogu da vjerujem, a evo me kako stajem na stranu
nekog prokletog stranca. Cal me gleda kao da mi je izrasla druga glava, a iz
pogleda mu prosto vrišti pitanje koje ne smije da postavi naglas. Mogu samo da
slegnem ramenima i da izbjegnem mučnu težinu Jonovih crvenih očiju. Prelaze
po meni, proučavajući svaki djelić Munjobacačice. Prvi put ko zna otkad
poželim svilenu odoru i srebreni oklop kako bih nalikovala vođi za kojeg se
izdajem. A umjesto toga drhtim u ofucanom džemperu, pokušavajući da
sakrijem ožiljke i ove kosti ispod njega. Drago mi je što mi ne vidi žig, iako mi
nešto govori da zna za njega.
Samo hrabro, Mare Barrow. Uz snažan nalet snage, podignem bradu i
pomjerim stolicu, čime svima okrenem leđa. Jon se smješka na pepeljastom
svjetlu.
„Gdje se nalazi zatvor Corros?“
„Mare...“
„Možete me usput odbaciti“, uzvratim Calu, i ne gledajući gdje ga je tačno
pogodio moj verbalni udarac. „Neću dopustiti da postanu Elarine marionete. A
neću ni Juliana ponovo da napustim.“
Jonu se prodube bore na licu, dokaz brojnih propaćenih decenija. Mlađi je
nego što sam mislila, ali krije mladost borama i sivom kosom. Šta li je sve vidio,
kad je ispao ovakav? Sve, shvatim. Sve grozne i divne stvari koje su se ikada mogle
desiti. Smrt, život, i sve ostalo.
„Upravo ste onakvi kakvom sam vas zamišljao“, šapne, te mi pokrije šake
svojima. Pod kožom mu se šire vene, ljubičasto plave, ispunjene crvenom krvlju.
Sam taj prizor od velike mi je utjehe. „Zahvalan sam što sam vas upoznao.“
Uputim mu tanan ali srdačan osmijeh, najbolji koji mogu. „Gdje se nalazi
taj zatvor?“
„Neće vas pustiti samu“, Jon mi baci pogled preko ramena. „Ali to smo već
i znali, jelde?“
Toplo crvenilo mi obli obraze, te moram da klimnem.
Jon ponovi isto, prije nego što će mu se pogled spustiti na sto. Vrati mu se
onaj zanesen pogled i on povuče ruku. Zanjiše se, gledajući nešto što mi ne
vidimo. A onda onjuši zrak, pridigne okovratnik i pokaže i nama da učinimo
isto.
„Kiša“, upozori nas, koju sekundu prije nego što će pljusak udariti o krov
iznad nas. „Šteta što moramo pješke.“
 Osjećam se kao utopljeni pacov dok ne stignemo do letjelice, nakon što smo
prevalili put kroz blato i provalu oblaka. Jon ravnomjerno drži korak, čak nas
koji put i uspori da „sve lijepo uskladimo“ – kao što sam reče. Nekoliko sekundi
prije nego što će se letjelica pojaviti na vidiku, shvatim šta je mislio. Gareth se
usporeno sruši s neba nalik meteoru od mokre odjeće i krvi. Nakon što se vješto
spusti, zamotuljak u njegovim rukama, naizgled neko novorođenče, poskoči u
zraku kako bi nam se preobrazio pred očima. Nanny gadno udari o tlo, zatetura
se i padne na svoje ostarjelo koljeno. Shade joj pritrči da je pridrži, a Farley
prebaci Garethovu ruku oko ramena. S olakšanjem se osloni o nju ne bi li
rasteretio povrijeđenu nogu s koje mu curi krv.
„Zasjeda u Pitarusu“, zaurla, što od bola što od bijesa. „Nanny se izvukla,
ali su mene opkolili. Morao sam da prevalim pola gradske četvrti prije nego što
sam uspio da im umaknem.“
Iako nas je Jon uvjeravao da ih niko neće juriti, ipak nehotice pogledam u
nebo koje se smračuje. Svako pomjeranje oblaka liči mi na neki novi nebeski
brod, ali niti čujem niti osjećam išta osim potresa udaljene grmljavine.
„Nema nikog, gospođice Barrow“, kaže mi Jon kroz kišu. Vratio mu se onaj
njegov luđački osmijeh.
Gareth ga ovlaš osmotri i zbunjeno klimne. „Mislim da nas niko nije
pratio“, kaže, te bolno zajauče.
Farley ga bolje uhvati, preuzimajući na sebe gotovo cijelu njegovu težinu.
Iako mu pomaže da ode do letjelice, ne skida oči s Jona. „Je l’ i ona mala beštija
bila tamo?“
Gareth joj klimne: „Garda jest, pa je i kralj sigurno bio negdje u blizini.“
Opsuje, iako ne znam na koga se više ljuti. Na Mavena, što je postavio
zasjedu našim prijateljima, ili na Jona, što je bio u pravu.
„Noga mu izgleda gore nego što zaista jest“, dovikne Jon kroz kišu. Pokaže
mi Garetha, kojem Farley pomaže da preko rampe uđe u letjelicu. Potom mu
prst pređe na Nanny, koja se skupila uz Shadea. „Mrtva je umorna i smrznuta.
Dobro bi joj došla deka.“
 „Nisam toliko stara i senilna da biste me ušuškavali i uljuljkivao, odbrusi
Nanny sa zemlje. Podigne se najbrže što može, sijevajući ljutitim pogledom u
Jona. „Pusti me samu, Shade, ili ću ti zvocati dok ne pukneš od muke.“
„Kako ti kažeš, Nanny“, promrmlja Shade, pokušavajući da suzbije osmijeh
kad ona gordim korakom prođe pored njega. Ostavi joj prostora, ali ipak je drži
na domašaju. Nanny ponosito uđe u letjelicu, visoko uzdignute glave, leđa
pravih kao puška.
„Morali ste baš namjerno, jelde?“, zaurla Cal, proguravši se pored Jona.
Uopće se više ne osvrće, čak ni kada se Jon glasno zakikoće za njim.
„Ali je zato upalilo“, kaže, dovoljno tiho da samo ja čujem.
Vjeruj njegovim predviđanjima, ali ne i njemu samom. Poučna lekcija. „Cal
baš ne voli kad mu se neko poigrava umom“, upozorim ga i podignem uperenu
šaku. Munja mi zaiskri niz prst. Prijetnja jasna kao dan. „A ne volim ni ja.“
„Ja se ne igram“, Jon slegne ramenima, pa se kucne po sljepoočnici. „Nisam
se igrao čak ni kao dijete. S ovim mi nije bilo lako da pronađem takmace, znate?“
„Nisam na to...“
„Znam šta ste mislili, gospođice Barrow“, onaj njegov smireni osmijeh koji
me ranije samo uznemiravao sada mi već ide na živce. Naglo se okrenem ka
letjelici, ali nakon nekoliko hitrih koraka shvatim da me Jon ne slijedi.
Pilji u kišu, ali oči su mu bistre i raširene. Nije ga opet spopalo neko
predviđanje. Samo je zastao da mirno uživa u osjećaju hladne, čiste kiše, koja
mu sapire pepeo s kože.
„Tu vas napuštam.“
Grudnim košem odjekne mi dobovanje pokrenutih motora letjelice, ali mi
se to sad čini nekako daleko, nebitno. Samo zurim u Jona. U polutami oluje
djeluje mi kao da nestaje. Siv kao pepeo, siv kao kiša, nestalan kao oboje.
„Mislila sam da ćete nam pomoći u zatvoru?“, dopuštam da mi očajanje
natopi glas. Jon izgleda ne mari, pa pokušam drugačiji pristup: „Maven i vas lovi.
Ubija nas sve redom, pa će ubiti i vas čim mu se ukaže prilika.“
Od toga se toliko zasmije da se bukvalno zacene od smijeha. „Mislite da ja
već ne znam u kojem ću trenutku umrijeti? Znam, gospođice Barrow, ali neću
umrijeti od kraljeve ruke.“
 Zaškrgućem zubima od ogorčenja. Kako može da nas ostavi? Svi su ostali
odabrali borbu. Zašto on neće? „Znate da mogu da vas natjeram da pođete s
nama?“
Na tmurnom pljusku moja munja iskri dvaput blistavije. Ljubičasto-bijela,
šišti na kiši i obrće mi se između prstiju šaljući mi talase užitka niz kičmu.
Jon se ponovo nasmiješi. „Znam da možete, ali znam i da nećete. Ali
primite k znanju, gospođice Barrow – srest ćemo se opet.“ Nakrivi glavu da
porazmisli. „Da, da, hoćemo.“
Činim kako sam i obećala. Dajem mu izbor. Ali, potrebna mi je sva moguća
snaga volje kako ga ne bih odvukla u letjelicu. „Potrebni ste nam, Jone!“
No on se već udaljava i sa svakim novim korakom sve mi je teže da ga
vidim. „Vjerujte mi kad vam kažem da nisam! Ostavljam vam sljedeće upute –
odletite do okoline Siracasa, do jezera Mali Mač. Zaštitite ono što tamo budete
zatekli, ili više ne računajte na svoje zatočene prijatelje.“
Siracas, jezero Mali Mač. Ponavljam riječi dok ih ne upamtim.
„Ne sutra, ne večeras, već smjesta. Morate smjesta da odletite.“
Brujanje letjelice se pojačava, sve dok i sam zrak ne zatitra od jeke. „Šta da
tražimo?“ viknem kroz jeku, podigavši ruku da zaštitim lice od uskovitlane kiše.
Pecka, ali nekako zaškiljim kroz nju, i posljednji put ugledam obrise sivog
čovjeka.
„Znat ćete!“, dopre do mene iz kiše. „I kažite Diani, kad je spopadnu
sumnje. Kažite joj da je odgovor na njeno pitanje da!
„Kakvo pitanje?“ Ali on samo podigne prst, gotovo prijekorno.
„Starajte se o vlastitoj sudbini, Mare Barrow.“
„A koja bi to sudbina bila?“
„Da se uzdignete. I to sami!“ odjekne slično urliku vuka. „Vidim ono što
biste mogli da postanete, ne munja, već oluja. Oluja koja će progutati čitav
svijet.“
U djeliću sekunde učini mi se da mu oči sjaju. Crvene u svom tom sivilu,
kao da hoće da me progore, da se zagledaju u sve moguće budućnosti. Usne mu
se opet izviju u onaj izluđujući osmijeh, te mu zubi bijesnu na srebrenkastom
svjetlu. A onda nestane.
 Nakon što ljutito uđem u letjelicu sama, Cal je dovoljno razborit da mi prvo
dopusti da se ispušem. Jedino očaj uspijeva da nadjača gnjev u meni. Uzdignite
se sami. Sami. Zarijem nokte u dlanove, u pokušaju da odagnam tugu bolom.
Sudbine se mogu promijeniti.
Farley već nije toliko smotrena kao Cal. Podigavši pogled s Garethove noge
koju je previjala, prstiju ljepljivih od skerletne krvi, podrugljivo veli: „Odlično,
ionako nam nije trebao taj ćaknuti starac.“
„S tim ćaknutim starcem mogli smo začas da dobijemo rat!“, Shade je blago
ćušne po ramenu i zaradi mračan pogled od nje. „Zamisli samo šta sve može da
uradi sa svojom sposobnošću.“
Cal bjesni iz pilotskog sjedišta: „Dovoljno je i ovako uradio.“ Gleda kako
zauzimam mjesto do njega kipteći od bijesa. „Stvarno hoćeš da upadneš u tajni
zatvor izgrađen za ljude poput nas?“
„A ti bi dopustio da Julian umre?“ Nema odgovora, osim prigušenog
siktanja. „Tako sam i mislila.“
„Pa, dobro, onda“, uzdahne, te lagano pokrene letjelicu. Točkovi truckaju
pod nama, kotrljajući se po neravnom putu. „Moramo da se prestrojimo i nešto
smislimo. Ko god hoće da pođe, dobrodošao je, ali bez djece.“
„Bez djece“, složim se. Misli mi odmah odlutaju ka Lutheru i ostaloj djeci
novog soja u Prokopu. Premlada za borbu, ali ne premlada da bi ih Maven
poštedio svoga lova. Neće im se svidjeti ako ih ostavimo, ali znam koliko je Calu
stalo do njih. Ne bi dopustio da se iko od njih nađe s pogrešne strane puščane
cijevi.
„O čemu god da se radi, računajte i na mene“, Gareth nas pogleda preko
Farley, stežući zube zbog bolova u nozi. „Iako bih volio da znam za šta se to
prijavljujem.“
Nanny mu namrgođeno zaprijeti koščatom rukom. „To što su te upucali u
nogu ne znači da ne treba da pratiš šta se zbiva. Radi se o upadu u zatvor!“
„Tako je, Nanny“, složi se Farley, „i to zaludnom, ako mene pitate. Treba
da vjerujemo na riječ nekom luđaku.“
Time je čak i Nannyne šale utišala. Uputi mi jedan prodoran pogled kakav
samo jedna baka može: „Je li to istina, Mare?“
 „Luđak je malo pretjerana riječ“, veli Shade, iako ne poriče ono što svi
misle. Jedina sam koja vjeruje Jonu, ali imaju dovoljno povjerenja u mene da bi
podržali moju vjeru. „Bio je u pravu za Pitarus i za sve ostalo što je kazao. Zašto
bi onda lagao o zatvoru?“
Uzdignite se, i to sami.
„Nije nas slagao!“
Sve ih ušutkam svojim uzvikom, te se na kraju čuje samo rulanje nebeskog
broda. S vremenom se pojača do uobičajenog potmulog brujanja koje protresa
letjelicu, i ubrzo se odvojimo od betona ispod nas. Kiša pljušti po prozorima,
zbog čega se ništa ne vidi, ali Cal je odveć vješt da bismo se srušili. Nekoliko
trenutaka kasnije probijemo se kroz metalnosive oblake pred jarko podnevno
sunce. Kao da smo zbacili gvozdeni teg sa sebe.
„Vodi nas do jezera Mali Mač“, šapnem. „Jon reče da ćemo tamo pronaći
nešto, nešto što će nam biti od pomoći.“
Očekujem protivljenja, ali niko se ne usuđuje da me razljuti. Nije pametno
sekirati Munjobacačicu dok letite u metalnom valjku.
Grmljavina se prolama ispod nas kroz oblake, najavljujući munje koje se
kovitlaju u oluji. Bliješteće strijele pogode zemlju, a ja svaku osjećam kao
produžetak sebe. Tečne, ali ipak oštre poput stakla, spaljuju sve što im se nađe
na putu. Mali Mač nije daleko, na sjevernom rubu oluje, te se u njemu, kao u
ogledalu, vidi jasan odbljesak vedrijeg neba. Cal napravi jedan krug, dovoljno
visoko i dovoljno duboko u oblacima da nas prikrije prije nego što ugleda pistu
napola ukopanu u šumovita pobrđa oko jezera. Čim se spustimo, gotovo da
poskočim iz sjedišta iako nemam pojma šta zapravo tražim.
Shade se drži uz mene kad se sjurim niz rampu, jedva čekajući da stignem
do jezera. Kilometar i po sjeverno, ako me pamćenje služi, te se prepustim svom
unutrašnjem kompasu. Međutim, jedva da sam stigla do prvog drveća kad me
sledi dobro poznati zvuk.
Škljocanje pištolja.
 GLAVA DVADESET DRUGA

Pogrešno drži pištolj. Čak i ja primjećujem. Prevelik je za nju, napravljen

od svjetlucavog crnog metala, s cijevi od skoro trideset centimetara. Podesniji za
obučenog vojnika nego za drhtavu malu mršavicu. Vojnik je, najednom mi sine.
Srebrena je. Ista vrsta oružja kakvim me onaj Gardist upucao, davno još u
tamnicama duboko ispod Sunčevih Dvora. Metak me udario poput čekića i
prosvirao mi kičmu. Umrla bih da nije bilo Juliana, koji je upravljao jednim od
iscjelitelja krvi. I pored sposobnosti koju posjedujem, dignem ruke i otvorim
dlanove kao da se predajem. Jesam Munjobacačica, ali nisam otporna na metke.
Ali ona to primi kao prijetnju umjesto pokoravanje, te se zgrči i primakne prst
preblizu obaraču.
„Ne mrdaj!“ prosikće, usudivši se da zakorači prema meni. Njena koža
zagasite, raskošne boje kore crnog drveta, pruža savršenu kamuflažu u šumi. Ali
ipak ugledam kako se crveno širi pod njom i kako joj sićušne skerletne vene
prekrivaju bionjače oba oka. Zapanjim se u sebi. Crvena je. „Da ti nije palo na
pamet!“
„Neću, neću“, kažem joj, pa cimnem glavom, „ali za njega već ne
garantiram.“
Obrve joj se zbunjeno namreškaju. Nema vremena da se uplaši. Shade se
pojavi iza nje, otjelovivši se u zraku, te je savlada na stručan, vojnički način.
Pištolj joj ispadne iz ruke, i ja ga zgrabim prije nego tresne o kamenito tlo. Opire
se, režeći, ali pošto ju je Shade čvrsto ščepao iza glave, nema joj druge nego da
se baci na koljena. On isprati njen pokret, čvrsto je držeći, stegnutih usana. Nije
mu dorasla ovakva neka žgoljavica.
Pištolj mi pruža neobičan osjećaj u ruci. Ne radi se o oružju po mom ukusu
– nikada čak nisam ni pucala iz njega. Gotovo da se nasmijem na to. Dokle sam
došla a da nikada nisam ispalila ni metak iz pištolja.
„Skidaj svoje srebrene ručetine s mene!“, zaurla otimajući se pod
Shadeovim stiskom. Nije jaka, ali kao da će da mu isklizne s tim svojim
vretenastim mišićima. Držati nju isto je kao držati jegulju. „Ne vraćam se više!
Nikada! Morat ćete da me ubijete!“
 Iskre mi zapucketaju u praznoj šaci, dok drugom i dalje držim pištolj.
Prizor mojih munja odmah je sledi. Jedino joj se oči miču razrogačene od straha.
Jezik joj izleti napolje da ovlaži suhe, ispucale usne. „Znala sam da si mi
odnekud poznata!“
Calova toplota preduhitrila je njegovo tijelo, obavivši me poljem topline
koji trenutak prije nego što će se i on zaustaviti pored mene. Vrhovi prstiju
plamte mu plavom bojom straha, ali plamenovi se smanje čim ugleda djevojčicu.
„Imam poklon za tebe“, šapnem mu, te mu tutnem pištolj u ruku. Bijesno
ga pogleda, primjećujući isto što sam i ja odmah primijetila.
„Odakle ti ovo?“, pita, čučnuvši kako bi mogao da je pogleda pravo u oči.
Hladnim i strogim držanjem podsjeti me na prethodni put kada sam gledala
kako nekoga ispituje. Od sjećanja na Farleyne vriske i zaleđenu krv ponovo mi
se prevrne stomak. Pošto ne odgovara, on se zgrči stežući čvrste mišiće. „Za ovaj
te pištolj pitam! Odakle ti?“
„Uzela sam ga!“, odbrusi mu migoljeći se, te joj zglobovi zakrckaju.
Trgnem se zajedno s njom i odmah ukrstim pogled s bratom. „Pusti je,
Shade. Mislim da možemo i sami da se snađemo.“
Klimnuvši mi, sretan da je pusti tako nemirnu, Shade je oslobodi. Ona
odmah pohrli naprijed, ali se spotakne i zabije lice u zemlju. Odmakne se od
Cala kao opečena kad ovaj pokuša da joj pomogne. „Ne diraj me, gazdašu!“
Iskeženih blistavih zuba, izgleda kao da bi ga ugrizla.
„Gazdašu?“, promrmlja u pola glasa, zbunjen koliko i djevojka.
Shadeu se, iznad nje, oči skupiše pred spoznajom. „Gazdaš. Uzvišene gazde
– Srebreni. Žargon iz siromašnih četvrti“, objašnjava više zbog nas. „Iz kojeg si
grada?“, pita je, glasom mnogo blažim od Calovog. Time ju je malo zatekao, pa
pogleda u njega preplašeno sijevajući crnim očima. Ali stalno vraća pogled na
mene, očarana tananim iskričavim iglicama što mi se vrte oko prstiju.
„Iz Novog Grada“, kaže naposljetku. „Odveli su me iz Novog Grada.“
Sad je na mene red da se sagnem i dobro je pogledam. Izgleda potpuno
drugačije od mene, visoka, vižljasta, dok sam ja mršava, upletena kosa joj se
presijava crna poput nafte, dok se moja prelijeva od smeđe ka sijedim krajevima.
Mlađa je od mene: vidi joj se po licu. Možda ima petnaest ili šesnaest, iako joj
oči pokazuju iznurenost koja ne priliči njenim mladim godinama. Prsti su joj
dugački i iskrivljeni, vjerovatno nebrojeno puta lomljeni na mašinama. Ako je
iz siromašnih četvrti Novog Grada, sigurno je tehnik, osuđena na rad u
fabrikama i proizvodnim trakama grada koji izvire iz dima. Po vratu ima
tetovaže, ali ništa očigledno poput Cranceovog sidra. Neki brojevi, shvatim. NG-
ARSM-188907. Veliki, debeli, visoki pet centimetara, šire joj se do pola vrata.
„Nisu baš lijepi, jelde, Munjobacačice?“, podruguje se zapazivši moj pogled.
Iz riječi joj se prezir cijedi kao otrov s očnjaka. „Ali ti se sigurno ne zamajavaš
gadnim stvarima.“
Toliko mi je zagrebala živce svojim tonom da sam u iskušenju da joj
pokažem koliko gadna umijem da budem. Ali se umjesto toga vratim na moju
dvorsku obuku i učinim ono što su meni mnogi drugi radili. Podsmjehnem joj
se pravo u lice, tiho se smijući. Ja tu držim konce, i to neko treba da joj utuvi.
Odmah navuče kiseo izraz lica, iznervirana mojim odgovorom.
„Uzela si ovo od nekog Srebrenog?“, Cal ne popušta, pokazujući pištolj.
Nevjerica u njemu potpuno je očigledna. „Ko ti je pomogao?“
„Niko mi nije pomogao. To bi i sam trebao da znaš“, uzvrati mu. „Sve sam
sama morala. Stražarka Eagrijeva nije me ni primijetila.“
„Šta?“, jedino me lekcije naučene kod gospe Blonos sprečavaju da se
otvoreno zabezeknem. Vojnik Doma Eagrija? Doma vidovitih? Svi oni mogu da
vide neposrednu budućnost, nešto slabije od Jona. Nijedan Srebreni ne bi mogao
da ih napadne a da oni to ne predosjete, a kamoli neka tamo mala Crvena.
Nemoguće!
Ona na to samo slegne ramenima: „Mislila sam da su Srebreni jaki, ali ova
je bila nikakva. A i bolje mi je bilo da se borim, nego da dovijeka tavorim u ćeliji.
Ko zna šta su uopće htjeli sa mnom.“
U ćeliji.
Spoznaja samo što me ne obori na leđa. „Pobjegla si iz zatvora Corros.“
Oči joj se okrenu ka mojima, donja usna joj zadrhti. Jedini pokazatelj straha
koji struji pod tom njenom razjarenom maskom.
Calova mi ruka pronađe lakat da me pridrži. „Kako se zoveš?“, pita je, ali
mu je prizvuk u glasu sada mnogo blaži. Postavio se prema njoj kao prema
preplašenoj životinji, čime je samo još više izazove.
 Hitro ustane stegnutih pesnica i odmah joj poiskaču vene po rukama
unakaženim višegodišnjim rintanjem po fabrikama. Zaškilji, i meni se načas
učini da će uhvatiti štraftu. Ali ona zarije pete u zemlju i gordo ispravi kičmu.
„Zovem se Cameron Cole, i ako nemate ništa protiv odoh dalje svojim
putem.“
Viša je od mene, prefinjene, elegantne građe, kao bilo koja dama s dvora.
Glavom joj jedva dopirem do brade kada se skroz uspravim, ali strah ipak i dalje
treperi u njoj. Zna ona tačno ko sam i šta sam.
„Cameron Cole“, ponovim. Julianov spisak mi preplavi misli zajedno s
njenim imenom i podacima. A za njim i evidencija iz Zaton Luke, mnogo
temeljitija od Julianovih bilješki. Skoro da se osjetim kao Ada kad iz sebe
zbrzanim ali sigurnim riječima izbacim sve čega se sjećam. „Rođena trećeg
januara 305. u Novom Gradu. Zanimanje: mehaničarski šegrt na sklapanju i
popravkama, manji proizvodni sektor. Adresa: jedinica četrdeset osma, kvart
dvanaesti, stambeni sektor, Novi Grad. Tip krvi: neutvrđen. Genetske mutacije,
nepoznatog tipa.“ Zabezeknutoj, otme joj se uzdah. „Zvuči poznato?“
Ostaje joj samo da potvrdi klimanjem glave. A onda šapne još slabijim
glasom: „Da.“
Shade zazviždi u pola glasa. „Vaaala, Jone!“, šapne vrteći glavom. Klimnem,
slažući se s njim. To po šta nas je poslao ovamo uopće nije to već neko.
„Od novog si soja, Cameron. Kao Shade i ja. Crvene krvi, ali Srebrenih
sposobnosti. Zato su te zatvorili u Corrosu, i zato si i uspjela da pobjegneš. Kakve
god bile, tvoje su te sposobnosti oslobodile da bi mogla da nas pronađeš.“
Koraknem prema njoj u namjeri da zagrlim svoju sestru novog soja, ali ona
odskoči od mog dodira.
„Nisam pobjegla da bih vas pronašla!“, odbrusi.
Nasmiješim joj se koliko već mogu, pokušavajući da je umirim. Nakon
toliko vrbovanih, riječi mi izlaze same od sebe. Tačno znam šta treba da kažem,
i kako će ona da se postavi. Uvijek je isto. „Ne moraš, naravno, da pođeš, ali onda
ćeš umrijeti sama. Kralj Maven će te opet pronaći...“
Ostajem zaprepaštena kada se odmakne za još jedan korak. Podrugljivo me
gleda, vrteći glavom: „Jedino mjesto na koje ću poći jeste Grotlo, i u tome me ni
ti ni tvoje munje ne možete zaustaviti.“
 „Grotlo?“, uzviknem, zbunjena.
Cal se trudi da bude što uljudniji, stojeći pokraj mene. Ali baš mu i ne
uspijeva.
„Koja glupost“, brecne se. „U Grotlu ima više Srebrenih nego što si svjesna,
i svakom je naređeno da te uhapsi ili ubije na licu mjesta. Ako budeš imala sreće,
strpat će te nazad u zatvor.“
Rub usta počinje da joj se trza: „U Grotlu je moj brat blizanac i još pet
hiljada njemu sličnih koji marširaju pravo u grob. I ja bih bila tamo da nije onoga
zbog čega su me strpali u zatvor, šta god to bilo. Vama je možda uredu da
okrenete leđa svojima, ali meni nije.“
Disanje joj je napregnuto i ubrzano. Gotovo da mogu da vidim kako joj se
terazije pomjeraju u glavi dok odmjerava mogućnosti. Lako ju je pročitati jer joj
se osjećanja i misli jasno vide u svakom trzaju lica. Stoga se ne trgnem kad potrči,
jurnuvši prema drveću. Ne krenemo za njom, ali osjećam da me Shade i Cal
posmatraju, čekajući naš naredni potez.
Kazala sam sebi da ću svakome dati izbor. Jona sam pustila da ode iako mi
je bio potreban. Međutim, nešto mi govori da će nam Cameron biti još
potrebnija i da toj djevojci ne smijemo da prepustimo ovako značajnu odluku.
Nije svjesna koliko je važna, ma kakve da su joj sposobnosti. Nekako se izvukla
iz Corrosa, pa će i nas da uvuče unutra.
„Drž’ je“, šapnem. Osjećaj je neprijatan.
Shade uozbiljeno klimne i nestane. Negdje iz dubine šume začuje se
Cameronin vrisak.

Morala sam da zamijenim mjesto s Farley i dopustim joj da zauzme moje

pilotsko sjedište da bih mogla da sjednem preko puta Cameron i motrim na nju.
Čvrsto smo je pritegnuli vezavši joj i ruke dodatnim sigurnosnim pojasom. To
bi, zajedno s visinom na kojoj se nalazimo, trebalo biti dovoljno da spriječi njeno
novo bjekstvo. Međutim, nisam spremna na rizik. Otkud ja znam, možda umije
da leti, ili da preživi pad iz nebeskog broda. Ma koliko da bih naše putovanje
nazad do Prokopa radije iskoristila za malo prijeko potrebnog sna, držim oči
otvorene i uzvraćam joj ljutite poglede s koliko god žara mogu. Pogrešno je
izabrala, kažem sebi svaki put kad me obuzme grižnja savjesti. Potrebna nam je,
previše nam je vrijedna da bismo je izgubili.
Nanny ćereta pokraj nje, zabavljajući je pričama o Prokopu kao i onima o
vlastitom životu. Napola očekujem da izvuče izblijedjele slike svoje unučadi, kao
što inače radi, ali Cameron ostaje nedirnuta gdje drugi ne bi. Čak ni jedna draga
starica ne može da dopre do nadurene djevojke koja šutke zuri u stopala.
„Koja je tvoja sposobnost, dušo? Nadljudska nepristojnost?“ najzad se
brecne jer joj je dojadilo da ova ne obraća pažnju na nju.
Time je Cameron natjerala da barem okrene glavu i otrgne pogled od poda.
Otvori usta kako bi joj uzvratila, ali najednom se umjesto u staricu nađe
zagledana u vlastite lice. „Gasi traku!“ vikne, opet se koristeći žargonom
siromašne četvrti. Razrogačivši oči, počne da cima zavezane ruke u pokušaju da
se oslobodi. „Je l’ još neko ovo vidi?“
Zlokobno se nasmiješim sebi u bradu, i ne trudeći se da prikrijem
podrugljiv izraz lica. Ko bi je drugi preplašio i natjerao da progovori nego
Nanny? „Nanny može da mijenja izgled“, kažem joj. „Gareth upravlja silom
teže.“ Mahne joj iz sklepanih nosila pričvršćenih uza zid aviona. „A za ostale već
znaš.“
„Ja sam beskorisna“, zacvrkuće Farley sa svog sjedišta. Sječivo joj se obrne
u rukama, odajući koliko zapravo nije u pravu.
Cameron samo frkne na to, prateći pogledom treperavi nož. „Isto kao i ja“,
u glasu nema ni trunke žaljenja, samo iznosi činjenicu.
„Nije istina“, potapšem Julianov dnevnik pored sebe. „Izvrdala si jednom
vidovitom, ako nisi zaboravila?“
„Pa, to je ujedno i jedino što sam ikada uradila, i što ću uraditi“, zavrne
kaiševe oko ruku, ali oni ipak ne popuštaju. „Otela si nikoga, Munjobacačice. Ne
želiš ti da traćiš vrijeme na mene.“
Da je to bilo ko drugi rekao, možda bi i zazvučalo tužno, ali Cameron je
ipak lukava. Misli da ne vidim šta radi. Ali ma šta govorila, ma koliko sebe
predstavljala beskorisnom, ja u to neću povjerovati. Ime joj je na spisku, a to ne
može biti greška. Možda još i ne zna šta je, ali mi ćemo to svakako već otkriti. A
nisam ni slijepa. Dok gledam da joj uzvratim izazivački pogled, dopuštajući joj
da pomisli da me je obmanula, svjesna sam njene mnogo dublje igre. Svojim
vještim prstima, izvježbanim u fabričkom pogonu, petlja oko pojaseva sa
sporom ali sigurnom učinkovitošću. Ne budem li motrila na nju, uskoro će se
izvući.
„Poznaješ Corros bolje od svih nas.“ Dok joj se obraćam, Nanny se ponovo
preobrazi u sebe. „I to je dovoljno.“
„A vi tu imate nekog ko čita misli? Jer ćete jedino tako uspjeti da izvučete
proklete riječi iz mene!“ Napola očekujem da mi pljune pred noge.
I pored svih mojih napora, najednom ipak izgubim strpljenje: „Ili si
beskorisna, ili se naprosto inatiš. Biraj šta si od to dvoje.“ Podigne obrvu na to,
iznenađena mojim tonom. „Ako ćeš već da lažeš, barem radi to kako valja.“
Trzne joj se rub usta odajući pokvareni kez: „Već i zaboravih da ti to
najbolje znaš.“
Joj, što mrzim djecu.
„Šta se tako praviš važna?“, ne popušta, gađajući me riječima kao bodežima.
U letjelici se ne čuje ništa više osim njenog glasa i brujanja motora. Ostali pomno
slušaju, Cal ponajviše. U svakom trenu očekujem da iz njega izbije vrelina. „Nisi
ti više nikakva gazdašica, ma koliko se trudila da svima redom zapovijedaš. To
što si se kresnula s tamo nekim princom ne čini te kraljicom čitave bande.“
Svjetla joj zatrepere iznad glave, jedini znak mog bijesa. Krajičkom oka
vidim da je Cal stegnuo upravljač letjelice. I on poput mene daje sve od sebe da
ostane smiren i razuman. Ali ova kučka baš gleda da nam oteža. Zašto Jon nije
mogao umjesto nje da nam pošalje mapu?
„Cameron, reći ćeš nam kako si pobjegla iz zatvora“, gospa Blonos bi se
ponosila mojim držanjem. „Reći ćeš nam kako izgleda, gdje se nalaze ćelije, gdje
stražari, gdje drže Srebrene, novi soj, i sve ostalo čega se sjećaš, sve do najmanjeg
prokletog ekserčića. Jasno?“
Zabaci jednu od mnogobrojnih pletenica preko ramena. Samo to i može da
pomjeri, a da je ne zategnu silni kaiševi i pojasevi. „Šta ja imam od toga?“
„Nevinost“, duboko izdahnem. „Budeš li i dalje šutjela kao zalivena,
prepustiti ćeš sve te zatvorenike njihovoj sudbini.“ Ponovo mi se javljaju Jonove
riječi kao mučni odjek upozorenja. „Da izginu, ili nešto još gore. A ja hoću da te
spasim grižnje savjesti zbog toga.“ Meni odveć dobro poznata grižnja savjesti.
 Osjetim lagani pritisak na ramenu – Shade. Naslonio se uz mene da mi da
do znanja da je tu. Brat po krvi i oružju, da zajedno dijelimo uspjehe i krivicu.
Međutim, umjesto da pristane, kao što bi učinila svaka razborita osoba,
Cameron se još više ražesti. Lice joj se skroz pomračilo pred čitavom olujom
emocija. „Ne mogu da vjerujem da imaš drskosti da kažeš tako nešto. Ti koja si
napustila toliko njih nakon što si ih osudila na odlazak u rovove!“
Calu je sad već dosta. Tresne pesnicom po naslonu za ruku. Začuje se tup
odjek. „To nije bila njena naredba...“
„Ali jeste bila tvoja krivica. Tvoja i tvoje glupave bande ofucanih crvenih
odrpanaca.“ Ošine pogledom Farley, presijecajući bilo kakvo opasku s njene
strane. „Kockala si se našim porodicama, našim životima, a ti si lijepo pobjegla i
sakrila se u šumu. I sad još misliš da si mi kao neka junakinja, letiš unaokolo i
spašavaš svakog koga ti smatraš posebnim, svakog ko je zavrijedio dragocjeno
vrijeme male Munjobacačice! Kladim se da samo prođeš kroz bijedne četvrti i
siromašna sela. Kladim se da uopće i ne vidiš šta si nam uradila.“ Krv joj se
uskomešala zajedno s bijesom, bojeći joj obraze tamnim, žarkim rumenilom. Ne
preostaje mi ništa nego da zurim. „Nova krv, srebrena krv, crvena krv, sve je to
isto, sve se ponavlja. Neki su posebni, neki su bolji od ostalih, a neki opet nemaju
ništa.“
Osjećaj mučnine prevrće mi stomak u zloslutnom talasu jeze: „Kako to
misliš?“
„Podjela. Izdvajanje jednih iznad ostalih. Loviš ljude nalik sebi, da bi ih
zaštitila, obučila, da bi vodili tvoj rat. Ne zato što tako žele, već zato što su tebi
potrebni. Šta ćemo s onom djecom koja su krenula u boj? Za njih te uopće nije
briga. Zamijenila bi ih za još jednu balavu napravu na dvije noge koja proizvodi
iskre.“
Svjetla ponovo zatrepere, brže nego maloprije. Osjećam svaki obrtaj
motora uprkos njihovoj zasljepljujućoj brzini. Osjećaj je izluđujući. „Pokušavam
da spasim ljude od Mavena. Pretvorit će novi soj u svoje oružje, što će se završiti
sa još više smrti, još više krvi...“
„Radiš upravo ono što su oni radili“, uperi vezanim rukama ka Calu. Tresu
joj se od bijesa. Poznat mi je osjećaj, te pokušam da prikrijem gnjevne drhtaje u
vlastitim prstima.
 „Mare“, Calovo upozorenje ne dopire mi do ušiju, zaglušeno mojim
podivljalim bilom.
Cameron bljuje otrov iz sebe. Uživa. „Stoljećima ranije, dok su Srebreni bili
još novi. Dok nisu bili brojni, pa su ih proganjali ljudi koji su ih smatrali previše
različitim.“
Rukama stegnem rub sjedišta zarivajući prste u nešto čvrsto. Obuzdaj se.
Letjelica mi zuji u ušima, zvuk koji drobi kosti.
Poskočimo u zraku, Gareth jaukne i uhvati se za nogu. „Cameron,
prekini!“, vikne Farley te se brže-bolje lati pojaseva. Hitro ih otkopčava. „Ako
sama ne začepiš, ja ću te ušutkati!“
No, Cameron trenutno ima oči i bijes samo za mene. „I vidi gdje nas je to
dovelo“, urla, naginjući se koliko god joj pojasevi dopuštaju. I ne primijetivši,
najednom se nađem na nogama teturajući se kako se letjelica naginje. Jedva da
je čujem od metalne škripe koja mi odzvanja po glavi. Ruke joj se nađu van
pojaseva i kreću da otkopčavaju kaiševe zapanjujuće precizno. Skoči sa sjedišta
da bi mi se izderala u lice: „Za nekih sto godina kralj od novog soja sjedit će na
prijestolju koji ćeš mu ti podići na lobanjama djece!“
Nešto se sruši u meni. Zid između ljudskog i životinjskog, između razuma
i ludila. Najednom zaboravim na letjelicu, na visinu, i na sve ostale koji zavise
od mog načetog samoobuzdavanja. Samo mislim kako da očitam bukvicu ovom
derištu, pa da joj pokažem koga i šta to pokušavamo da spasimo. Kada mi se
pesnica sudari s njenom vilicom, očekujem da joj se iskre prošire po koži i obore
je na pod.
Ali nema ničega osim mojih nagnječenih zglavaka.
Pilji u mene podjednako iznenađena. Treperava svjetla se povrate oko nas,
a i letjelica se ispravi. Zujanje mi se naprečac prekine u glavi, kao da mi je pokrov
tišine spušten preko čula. Pogodi me kao udarac u stomak i sruši na koljeno.
Shade mi iste sekunde uhvati ruku, stegnuvši je s bratskom zabrinutošću.
„Jesi li dobro? Šta je bilo?“
Cal iz pilotske kabine prebacuje pogled između mene i upravljačke table,
pomjerajući glavu tamo-amo. „Vratili smo ravnotežu“, kaže, iako ja sigurno
nisam. „Mare...“
 „Nisam ja.“ Ledeni znoj mi oblije čelo i najednom moram da potisnem
nagon za povraćanjem. Dišem kratkim udisajima, kao da mi neko izbija zrak iz
pluća. Nešto me guši. „Ona!“
Odmakne se od mene, odveć zatečena da bi lagala. Preplašeno zine. „Nisam
ništa uradila. Nisam, prokleto se kunem!“
„Nisi htjela, Cameron“, time sam možda nju ponajviše iznenadila. „Samo
se smiri, samo... samo, prekini...“ Ne mogu da dišem, stvarno ne mogu da dišem.
Stežem Shadea zarivajući nokte u njega. Panika mi prostruji živcima ostavljenim
bez iskri.
Preuzme čitavu moju težinu povrijeđenim ramenom, ne obraćajući pažnju
na bolni trzaj. Barem je Shade dovoljno razborit da shvati šta govorim. „Sputavaš
je, Cameron. Gasiš joj sposobnosti, gasiš i nju samu!“
„Pa, ne mogu ja to... kako je to moguće?“, crne oči joj ispuni strah.
Muti mi se pred očima, ali vidim kako se Cal probija do nas. Cameron
ustukne pred njim, kao što bi svaka svjesna osoba učinila, ali Cal zna šta radi.
Obučavao je djecu, a i mene, tokom sličnih ispada nadljudske smetenosti.
„Pusti“, kaže joj, strogo i odlučno. Ni povlađujućim, ali ni bijesnim glasom.
„Udahni na nos, izdahni na usta. Pusti to što si uhvatila.“
Pusti me, molim te. Molim te. Dišem brekćući, svaki udah mi je sve plići i
plići.
„Pusti je, Cameron.“
Kao da mi je neko stavio gromadu na grudi i gura je dok me nasmrt ne
izgnječi, cijedeći iz mene svaki djelić mog bića.
„Pusti je.“
„Pokušavam!“
„Polako.“
„Pokušavam“, glas joj je sada mekši, obuzdaniji. „Pokušavam.“
Cal klimne, pokretom laganim poput talasanja vode. „Tako. Tako.“
Još jednom zakrkljam, ali ovoga puta mi zrak pokulja kroz pluća. Opet
mogu da dišem. Čula su mi otupjela, ali se vraćaju. Jačaju sa svakim
okrepljujućim otkucajem srca.
 „Tako“, kaže Cal ponovo, osvrćući se. Pronađe mi oči da bismo razmijenili
pogled olakšanja. „Tako.“
Ne mogu dugo da ga gledam. Moram da pogledam Cameron i njen strah.
Čvrsto zažmiri i fokusirano namreška čelo. Pobjegne joj jedna suzica i spusti se
niz obraz, dok rukama trlja tetovažu na vratu. Tek joj je petnaesta. Nije zaslužila
ovako nešto. Ne bi toliko trebalo da se plaši sebe.
„Dobro sam“, izustim nekako i oči joj se istog trena otvore.
Prije nego što će podići zid oko srca, na licu joj zaiskri olakšanje. Ali ne
zadugo. „Ovo ne mijenja moj stav, Barrow.“
Da mogu da ustanem, ustala bih. Međutim, mišići mi još onemoćalo drhte.
„Hoćeš da ovako nešto uradiš i drugima? Rođenom bratu kad ga pronađeš?“
I eto ga. Pogodba koju moramo da sklopimo. I sama je svjesna toga.
„Uvedi nas u Corros i pobrinut ćemo se da naučiš kako da koristiš svoju
sposobnost. Učinit ćemo te najsmrtonosnijom osobom na svijetu.“
Plašim se da ću zažaliti zbog ovih riječi.
 GLAVA DVADESET TREĆA

Glas mi neobično odjekuje u prostranom predvorju našeg utočišta.

Nevrijeme iz Razdora stiglo je i do nas, pa nemilosrdna mješavina snijega i
ledene kiše fijuče s druge strane zida naše zemunice. Sa sobom je donijela i
hladnoću, iako Cal daje sve od sebe da je otjera. Stanovnici Prokopa zbili su se
jedni uz druge, pokušavajući da se ugriju oko vatre koju je potpalio u podu.
Odraz plamena vidi se u svakom oku, pretvarajući ih u mnoštvo
crvenonarandžastih dragulja. Trepću sa svakim titrajem plamena, neprekidno
zureći u mene. Ukupno petnaest pari očiju. Pored Cameron, Cala, Farley i moga
brata, svi odrasli iz Prokopa došli su da čuju šta imam da kažem. Pokraj Ade
sjede Kheta, Harrick i Nix. Fletcher, iscjelitelj kože neosjetljiv na bol, pružio je
blijede ruke odveć blizu vatri. Gareth ga povuče da ne bi opekao kožu. Tu je i
Darmian, neranjiv poput Nixa, i Lory sa stjenovitih ostrva Kentosporta. Čak nas
je i Kilorn počastio svojim prisustvom, ukočeno sjedeći između svoja dva
lovačka pratioca, Crancea i Farrah.
Na svu sreću, nema djece. Ona neće učestvovati u ovome, već će nastaviti
da uživaju u ono malo sigurnosti koju mogu da im dam. Nanny ih čuva u
njihovoj sobi, zabavljajući ih svojim preobražavanjima, dok svi stariji od
šesnaest slušaju kako im objašnjavam sve što smo doznali na putu u Pitarus.
Sjede i pomno prate, lica stegnutih ili od straha, ili od zaprepaštenja, ili od
riješenosti.
„Jon je rekao da su četiri dana previše. Pa moramo sve da obavimo u tri.“
Tri dana da upadnemo u zatvor, tri dana da sve osmislimo. Imala sam nešto
više od mjesec dana naporne obuke kod Srebrenih i godine provedene prije toga
na ulicama Sojenice. Cal je vojnik od rođenja, Shade je proveo više od godinu
dana u vojsci, a Farley je i sama kapetan, iako ne posjeduje nikakve sposobnosti.
Ali šta ćemo s ostalima? Dok gledam silu Prokopa okupljenu pred sobom,
pokolebam se. Eh, da imamo više vremena. Najbolje izglede imamo s Adom,
Garethom i Nixom, pošto njihove sposobnosti najbolje odgovaraju upadu, da ne
spominjem da su prošli najviše obuke u Prokopu. Ostali jesu moćni – Kheta
može da uništi predmete jednim treptajem oka – ali su bolno neiskusni. Tu su
svega nekoliko dana, ili u najboljem slučaju sedmica, pristigli ovamo iz
kojekakvih budžaka i zabiti u kojima su bili niko i ništa. Poslati ih u boj bilo bi
kao da stavite dijete za volan nekog vozila. Bili bi opasni za sve, a po sebe
ponajviše.
Svi znaju da je sve ovo suludo i nemoguće, ali niko ništa ne kaže. Čak je i
Cameron dovoljno prisebna da drži jezik za zubima. Bijesno gleda u vatru,
odbijajući da podigne pogled. Ne mogu predugo da je gledam. Previše me
razljuti i rastuži. Ona je upravo ono što sam pokušavala da izbjegnem.
Farley prva povrati glas. „Čak i da je onaj lik Jon rekao istinu o svojim
sposobnostima, nemamo dokaza da to što nam je rekao nije laž.“ Nagne se
naprijed u oštrom obrisu pred vatrom u rupi. „Šta ako je bio Mavenov izvršitelj.
Rekao je da će Elara uskoro upravljati novim sojem, a šta ako upravlja njime?
Koristi ga kako bi nas namamila? Rekao je da će Maven postaviti zamku. Možda
je baš na ovo mislio?“
Snuždeno primijetim da neki klimaju glavom s njom. Crance, Farrah i
Fletcher. Očekivala bih da Kilorn stane na stranu svoje lovačke družine, ali on
ipak šuti i ne mrda. Ni on, kao ni Cameron, neće da me pogleda.
Toplina me obavije sa svih strana. Od vatre preda mnom i otpozadi od Cala
oslonjenog o zid zemunice. Isijava njome kao peć, ali šuti kao zaliven. Zna da ne
treba da priča. Mnogi ga trpe samo zbog mene, ili zbog djece, ili iz oba razloga.
Ne mogu se osloniti na njega kad je u pitanju pridobijanje vojnika. To moram
sama.
„Ja mu vjerujem“, riječi mi djeluju strano u ustima, ali čvrste su poput
kamena. Kad se ovi ljudi već uporno ophode prema meni kao prema vođi, onda
ću tako i da se ponašam. I uvjerit ću ih da me slijede. „Idem u Corros, bilo klopke
ili ne. Novi soj se tamo suočava s dvije sudbine – ili da pomru ili da ih iskoristi
ona lutkarka koju svi zovu kraljicom. Obje su nedopustive.“
Žamor slaganja prođe među onima koje pokušavam da pridobijem. Gareth
ih predvodi, klimajući glavom u znak odanosti. Svojim očima je vidio Jona i, kao
ni meni, njemu ne treba uvjeravanje.
„Neću nikoga tjerati da pođe sa mnom. Kao i prije, i u ovome imate slobodu
izbora.“ Cameron blago odmahuje glavom, ali ništa ne kaže. Shade se drži blizu
nje, vječito nadohvat ruke, za slučaj da odluči da uradi nešto nepromišljeno.
„Neće biti lako, ali nije nemoguće.“
 Ponovim U to dovoljno puta, možda i sama povjerujem.
„Kako to?“, ubaci se Crance. „Ako sam dobro čuo šta si rekla, zatvor je
sagrađen tako da sputa ljude poput tebe. Nećete morati da se probijete samo
kroz rešetke i zaključana vrata. Imat će vidovite kod svake kapije, buljuk
Srebrenih oficira, oružarnicu, kamere, nijemi kamen, i to sve ako budete imali
sreće, Munjobacačice.“
Fletcher do njega proguta knedlu. Možda ne može da osjeti bol, ali taj
blijedi, krupni čovjek sigurno osjeća strah. „A šta ako je ne budete imali?“
„Pitaj nju“, nakrivim glavu ka Cameron. „Ona je pobjegla odatle.“
Uzdasi se zatalasaju kroz okupljene kao po površini jezera. Sad više ne pilje
u mene, pa mi prija da barem malo odahnem. Cameron se, za razliku od mene,
zgrči, kao da je savila duge udove prema sebi da se zakloni od toliko očiju.
Čak i Kilorn podigne pogled, ali ne u Cameron. Pogled mu prođe pored nje
i pronađe me naslonjenu o zid. I sve moje olakšanje odmah nestane, zamijenjeno
titrajem neke emocije koju ne mogu da opišem. Nije strah, nije bijes. Ne, ovo je
nešto drugo. Čežnja. Uz treperavu svjetlost vatre i nevrijeme napolju, mogu da
se napravim da smo dječak i djevojčica šćućureni pod sojenicom u potrazi za
skloništem od jesenjeg vjetra. Eh, kad bi neko mogao da upravlja protokom
vremena, pa da me vrati u te dane. Ljubomorno bih se uhvatila za njih, umjesto
da se žalim na zimu i glad. Sad sam isto toliko i smrznuta i gladna, ali nikakva
deka ne može me ugrijati, nikakva hrana ne može me zasititi. Nikad više ništa
neće biti isto. Sama sam kriva za to. A Kilorn je sam pošao za mnom u ovaj
košmar.
„Priča li ova uopće?“, podrugne se Crance umorivši se od čekanja da
Cameron zine.
Farley se isceri: „I previše za moj ukus. Hajde Col, kaži nam sve što si
zapamtila.“
Očekujem da se Cameron opet brecne, možda čak da ugrize Farley za nos,
ali publika joj je obuzdala ćud. Prozrela je moju caku, ali to ne znači da nije
upalila. Previše je očiju ispunjenih nadom, previše spremnih da se izlože
opasnosti. Ne može da ih zanemari.
„Iza Delphieja je“, uzdahne. Oči joj pomute bolna sjećanja. „Negdje blizu
Plava, toliko blizu da gotovo možete da namirišete zračenja.“
 Plav gradi južnu granicu Notre, prirodnu prepreku prema Piedmontu i
Srebrenim kneževima što tamo vladaju. Nalik Naerceyju, i Plav je zemlja pustoši,
odveć uništena da bi je Srebreni htjeli za sebe. Čak se ni Skerletna Straža ne
usuđuje da ušeta tamo gdje zračenje nije samo varka, i gdje se još puši
hiljadugodišnji dim.
„Držali su nas odvojene“, nastavlja Cameron. „Po jedan u svakoj ćeliji, a
mnogi su imali snage samo da se prostru na ležajeve. Drugi su zbog nečega u
tom mjestu osjećali mučninu.“
„Zbog nijemog kamena“, odgovorim na njeno nepostavljeno pitanje, jer se
predobro sjećam tog osjećaja. Dvaput sam bila u takvoj nekoj ćeliji, i oba puta
mi je snaga bila iscijeđena.
„Nema mnogo svjetlosti, a ni hrane“, uzvrpolji se škiljeći očima ka
plamenu. „Nismo mogli ni da pričamo. Stražari nisu voljeli kad pričamo i vječito
su obilazili hodnike. Ponekada bi Gardisti došli da nekoga odvedu. Neki su bili
preslabi da bi hodali, pa su morali da ih vuku. Ali čini mi se da zatvor nije bio
dupke pun. Vidjela sam dosta praznih ćelija.“ Zastane joj dah: „I to sve više i više
svakog prokletog dana.“
„Opiši nam samu građevinu“, kaže Farley. Blago gurne Harricka i ja odmah
shvatim njen tok misli.
„Bili smo u zasebnom dijelu, novi soj doveden iz oblasti Svjetionika. Jedna
velika kocka s četiri sprata ćelija svuda unaokolo. Mostovi su povezivali različite
nivoe, međusobno ispreplitani, ali su ih magnetroni noću povlačili. Isto važi i za
ćelije kada bi htjeli da ih otvore. Posvuda je bilo magnetrona“, procijedi, ali joj
ne zamjeram što je ljuta. U tom zatvoru nije bilo ljudi nalik Lucasu, dobrih
magnetrona kao što je bio taj koji je umro zbog mene u Archeonu, „Nema
prozora, ali imaju svjetlarnik na tavanici. Mali, ali taman dovoljan da bar na
nekoliko minuta vidimo sunce.“
„Ovako nešto?“, pita Harrick, pa protrlja ruke jednu o drugu. Pred našim
očima, jedna od njegovih opsjena pojavi se nad vatrom, slika koja se lagano
obrće. Kutija od blijedozelenih linija. Kada mi se oči prilagode slici, shvatim da
se radi o grubom, trodimenzionalnom nacrtu Cameroninog zatvorskog krila.
 Zagledala se u njega, prelazeći očima preko svakog centimetra opsjene.
„Šire“, šapne i Harrickovi prsti odmah prorade. Opsjena se promijeni. „Još dva
prolaza. Četiri kapije na posljednjem nivou, po jedna u svakom zidu.“
Harrick čini kako mu kaže i mijenja sliku sve dok ne bude zadovoljna.
Gotovo da se nasmiješi. Njemu je ovo lako, obična igrica, kao crtanje. Zurimo u
grubu sliku u tišini, u pokušaju da dokučimo mogući način da se uvučemo
unutra.
„Jama“, proštenje Farrah, pa se uhvati za glavu. Zatvorsko krilo zaista
izgleda kao neka kockasta rupa oštrih linija.
Ada je manje turobna, zanima je proučavanje zatvora koliko god je to
moguće: „Kuda vode kapije?“
Cameron uzdahne i objesi ramena. „U druga krila. Ne znam koliko ih je
ukupno. Prošla sam kroz tri zaredom dok nisam izašla.“
Opsjena se promijeni dobijajući nova krila pored Cameroninog. Kao da me
je neko udario u stomak. Previše je krila, previše kapija. Previše mjesta na kojima
možemo da posrnemo i padnemo. Ali Cameron je ipak pobjegla. Cameron, koja
nema nikakvu obuku i nema pojma šta sve može da uradi.
„Rekla si da u zatvoru ima i Srebrenih“, Cal se oglasi prvi put otkad smo
počeli sa sastankom, mračno raspoložen. Neće da priđe krugu osvijetljenom
vatrom. Načas mi izgleda kao sjenka kakvom je Maven sebe oduvijek smatrao.
„Gdje?“
Prodoran, bijesan smijeh, grub poput kamena po čeliku, otme se Nixu.
Optužujuće uperi prst kroz zrak: „Zašto? Hoćeš da pustiš svoje društvo iz
kaveza? Da ih vratiš u njihove kućerine, na njihove čajanke? Pih, nek trunu
tamo!“ Odmahne rukom prekrivenom venama u Calovom pravcu, na šta mu
grohot postane leden poput ovog našeg jesenjeg nevremena. „Ovog bolje da
ostaviš tu, Mare. Ili još bolje, otjeraj ga. Nema taj namjeru da štiti bilo koga osim
svojih.“
Usta mi se miču brže od mozga, ali ovoga puta se barem slažu. „Svi redom
znate da je to laž. Cal je zbog svih nas krvario, sve nas je štitio, da ne spominjem
da je većinu vas obučavao. Ako pita za druge Srebrene u Corrosu, sigurno ima
razlog, a to nije da bi ih oslobodio.“
„Zapravo...“
 Okrenem se razrogačenih očiju i moja iznenađenost odjekne prostorijom:
„Stvarno hoćeš da ih oslobodiš?“
„Pa, samo razmislite. Zatvoreni su zato što su prkosili Mavenu, Elari, ili
oboma. Brat mi je stupio na prijestolje pod neobičnim okolnostima i mnogi, i
zaista mislim mnogi, neće vjerovati lažima koje iznosi njegova majka. Neki su
dovoljno pametni da se pritaje, da sačekaju pravi trenutak, ali nisu svi. Zbog
dvorskih zavjera završili su po ćelijama. A dakako, ima i onih nalik mom ujaku
Julianu, koji je i objasnio Mare šta je ona ustvari. Pomagao je Skerletnoj Straži,
spasio Kilorna i Farley od pogubljenja, iako mu je krv zasljepljujuće srebrena. I
on je u tom istom zatvoru, s drugima koji vjeruju u jednakost nevezanu za boju
krvi. Oni nam nisu neprijatelji, pogotovo ne sada“, odgovori. Spusti ruke i
usplahireno zamaše njima u pokušaju da nas uvjeri u ono šta vojnik u njemu
vidi. „Pustimo li ih na slobodu u Corrosu, izazvat ćemo opći rusvaj. Napast će
stražare i učiniti sve što mogu da pobjegnu. Bolju diverziju niko od nas ne bi
mogao da izazove.“
Čak se i Nix sada ispuhao, uzdrman hitrim i odlučnim prijedlogom. Iako
mrzi Cala, i krivi ga za pogibiju svojih kćeri, ne može da porekne da se radi o
dobroj zamisli. Možda bolju nećemo ni smisliti.
„Pored toga“, dodaje Cal vrativši se nazad u sjenku. Ovoga puta, njegove
riječi su upućene samo meni: „Julian i Sara su sa Srebrenima, ne među novim
sojem.“
Oh! U žurbi sam nekako i zaboravila da im krv nije iste boje kao moja. Da
su i oni Srebreni.
Cal ne posustaje, gledajući da nam što bolje pojasni: „Sjetite se ko su i kakav
stav imaju. Nisu jedini koji uviđaju šta narušava naš svijet.“
Nisu jedini. Razum mi govori da je sigurno u pravu. Na kraju krajeva, u ono
malo vremena koje sam provela sa Srebrenima upoznala sam Juliana, Cala, Saru
i Lucasa, četvero Srebrenih koji nisu bili onako svirepi kako sam ja vjerovala.
Mora da ih ima još. Maven i njih pokušava da istrijebi poput novog soja Norte,
pa trpa u zatvor i pobunjenike i političke protivnike da u njemu istrunu
zaboravljeni.
 Cameron grize usnu, kezeći zube: „Srebrena krila su ista kao naša, zbijena
jedna do drugih. Jedno srebreno, jedno za novi soj, srebreno, za novi soj i tako
dalje.“
„Kao na šahovskoj tabli“, kaže Cal klimajući. „Da bi bili razdvojeni jedni
od drugih. Lakši za nadgledanje i za savladavanje. A kako si ti pobjegla?“
„Izvodili su nas u šetnju jednom sedmično da ne bismo pomrli. Neki
stražar se čak sprdao s tim, reče da bi nas ćelije ubile da nas barem ponekad ne
puste napolje. Ostali nisu mogli čestito ni da hodaju, a kamoli da se bore, ali ne
i ja. Meni nije bilo loše zbog ćelija.“
„Zato što ne utječu na tebe“, veli Ada, sabranim, uravnoteženim i blago
popujućim glasom. Toliko mi je zazvučala kao Julian da se trgnem. U sekundi
se vratim u njegovu učionicu ispunjenu knjigama, gdje on mene proučava.
„Tvoje sputavajuće sposobnosti toliko su jake da na tebe te mjere ne djeluju.
Mislim da imaš poništavajući utjecaj na njih. Jedan oblik sputavanja spram
drugog.“
Cameron nezainteresirano slegne ramenima: „Valjda.“
„Znači umakla si im tokom šetnje“, kaže Cal, više za sebe. Pokušava da
razmisli, da stavi sebe u Cameronin položaj, zamišljajući zatvor dok je bježala iz
njega, kako bi dokučio način da uđemo. „Vidoviti nisu mogli da predvide šta si
namjeravala da uradiš, pa nisu ni mogli da te spriječe. Ali čuvali su kapije, jelde?“
Mrdne glavom da potvrdi: „Po jedan je nadzirao svako krilo. Uzela sam mu
pištolj, pognula glavu i potrčala.“
Crance tiho zazviždi, zadivljen njenom hrabrošću. Međutim, Cal nije toliko
zaslijepljen, te nastavlja dalje: „A šta ćemo sa samim kapijama? Njih jedino
magnetroni mogu da otvore.“
Cameron se na to resko osmjehne: „Izgleda da Srebreni više nisu baš toliko
glupavi da bi upravljanje svakom ćelijom i kapijom prepustili šaci tih što petljaju
s metalom. Imaju prekidač za otvaranje vrata za slučaj da nema magnetrona u
blizini – ali i za zatvaranje kamenim polugama, ako se ne ponašamo kako treba.“
Ja sam kriva za to, shvatim. Iskoristila sam Lucasa da pootvaram ćelije u
Sunčevim Dvorima. Maven je osmislio mjere predostrožnosti kako niko ne bi
ponovio tako nešto.
Cal me hitro osmotri, misleći isto: „A ti imaš ključ?“
 Odmahuje glavom, pa pokaže na svoj vrat. Tetovaža na njemu je crna,
tamnija čak i od same kože. Obilježava je kao tehnika, roba fabrika i dima.
„Mehaničarka sam.“ Promrda iskrivljene prste. „Prekidači imaju svoje žice i
ostalu instalaciju. Samo je glupacima potreban ključ da bi ih pokrenuli.“
Cameron možda jeste napast, ali svakako je korisna. Čak i ja moram da joj
odam priznanje.
„Regrutirali su me iako smo imali zaposlenje u Novom Gradu“, nastavlja
sniženim tonom.
„Zatvor, Cameron“, kažem joj, „moramo na njega da se fokusiramo...“
„Tamo svi redom rade, i ranije nismo mogli da se pridružimo vojsci, čak i
da smo htjeli.“ Nadglasala me je, snažnije i glasnije. Obje bismo se razvikale, ako
bih se opet umiješala. „Mjere su to promijenile. Imali su neku vrstu lutrije. Po
jedan na svakih dvadesetero od svih između petnaest i sedamnaest godina. I
mene i brata su odabrali. Koji su izgledi da se tako nešto desi, hm?“
„Manji od tri posto“, šapne Ada.
„Razdvojili su nas, mene poslali u Legiju Svjetionika kod tvrđave Patriot, a
Morreya u Legiju Bodeža. To su uradili sa svim kavgadžijama, i sa onima koji su
nekada poprijeko pogledali nekog od čuvara. Legija Bodeža dođe vam kao
smrtna kazna, znate? Pet hiljada maloljetnika koji su imali petlje da se usprotive,
i svi će završiti u masovnoj grobnici.“
Zaškrgućem zubima. Sjećanje na onu vojnu zapovijest oštro mi se urezalo
u mozak.
„Idu pravo u smrt čim budu napustili Corvium, pravo na klanje. Kroz
rovove, pa u samo srce Grotla. Morreya su poslali tamo jer je pokušao da zagrli
majku na rastanku.“
Moje nategnuto održavanje zapovjedništva sada je još nategnutije. Vidim
im to po licima, dok novi soj obrađuje Cameronine riječi. Kod Ade je najgore.
Zuri u mene, uopće ne trepće. Ne radi se o grubom, već o praznom pogledu.
Daje sve od sebe da joj osuda ne zamagli oči, ali neuspješno. Vatra bukti na
sredini poda, bojeći im bionjače ljutito zlatnom i crvenom bojom.
„U tom zatvoru ima i novog soja i Srebrenih.“ Cameron zna da su sada u
njenoj šaci, pa ih još jače stegne: „Ali imamo i tih pet hiljada djece, pet hiljada
Crvenih dječaka i djevojčica koji će uskoro zauvijek nestati. Dopustit ćete da
pomru? Slijedit ćete nju“, cimne glavom u mom pravcu, „i njenog princa
potrčka?“
Calovi prsti se zgrče preblizu mojih, te se odmaknem. Nećemo tu. Svi znaju
da dijelimo spavaću sobu, i ko zna šta sve nagađaju. Ali neću dati Cameron više
municije od ove što je već ima.
„Kaže da je izbor na vama, ali ne zna ona šta ta riječ uopće znači. Mene je
ovamo dovela nasilu, isto kao što su me odveli i legionari, i kao što su me
Gardisti ščepali nekoliko dana kasnije. Munjobacačica ne daje ljudima da
biraju.“
Očekuje da pobijem njene optužbe, ali ja ipak držim jezik za zubima.
Osjećaj sličan poraženosti, čega je savršeno svjesna. Iza očiju joj se već pokreću
vijuge. I ranije me je povrijedila, može opet. Pa, zašto onda ostaje uz nas? Mogla
bi sve da nas sputa i išeta odavde. Zašto ostaje?
„Mare spašava ljude.“
Kilornov glas zazvuči drugačije, starije. Vrati mi se čežnjiva bol u grudima.
„Mare vas je sve redom spasila zatvora ili smrti. Riskirala je vlastiti život
svaki put kada je ušetala u vaše gradove. Nije savršena, ali nije ni čudovište, ni u
kom pogledu. Vjerujte mi“, doda i dalje odbijajući da me pogleda, „nagledao
sam se čudovišta. A nagledat ćete ih se i vi ukoliko prepustimo novi soj milosti i
nemilosti kraljice. Ona će vas natjerati da se međusobno ubijate, dok ništa od
vas ne ostane i niko ne preživi da bi upamtio ko ste i šta bili.“
Milost, gotovo da frknem. Nema Elara milosti.
Ne očekujem da Kilornove riječi imaju toliku težinu, ali skroz sam
pogriješila. Ostali ga gledaju s mnogo pažnje i poštovanja. I to ne na isti način
na koji gledaju mene. Sa mnom su im oči uvijek zamućene strahom. Ja sam im
zapovjednik, vođa, a Kilorn im je brat. Vole ga kao što nikada ne bi Cala ili mene.
Slušaju ga.
I on tek tako uspijeva da preuzme pobjedu od Cameron.
„Pretvorit ćemo taj zatvor u prah i pepeo“, tutnji Nix spuštajući ruku
Kilornu na rame. Prejako ga stegne, ali Kilorn ne ustukne. „Ja sam za!“
„I ja sam.“
„I ja.“
 „Ja također.“
Glasovi mi odjekuju u glavi. Prijavljuje se više njih nego što sam se nadala.
Gareth, Nix, Ada i razorna Kheta, onaj drugi neranjivi rasturač Darmian, Lory s
njenim istančanim čulima i, naravno, Nanny, koja je već obećala da će poći s
nama. Oni ćutljivi, Crance, Farrah, Fletcher i naš opsjenar Harrick, vrpolje se na
svojim mjestima.
„Odlično.“ Opet istupim i sve ih obuhvatim najčvršćim pogledom koji
mogu da iznjedrim iz sebe. „Ostali će nam biti potrebni tu, da pazite da djeca ne
spale šumu. I da ih zaštitite ukoliko se nešto desi.“
Nešto. Novi prepad, opći napad, nešto što bi moglo da preraste u pokolj
onih koje svim snagama pokušavam da spasim. Međutim, ostati tu manje je
opasno nego poći u Corros, te tiho odahnu. Cameron gleda kako im je laknulo
lica izobličenog zavišću. Ostala bi s njima da može, ali ko bi je tu obučavao? Ko
bi je naučio kako da upravlja svojim sposobnostima i da ih koristi? Cal ne bi, a
ne bih sigurno ni ja. Cijena joj se ne sviđa, ali ipak će je platiti.
Pokušavam pogledom da obuhvatim sve dobrovoljce redom, u nadi da ću
ugledati odlučnost ili posvećenost. Međutim, zateknem strah, sumnju, i što je
najgore, žaljenje. Još prije nego što smo krenuli. Šta bih sada dala za Farleynu
opustošenu Skerletnu Stražu, ili čak i za pukovnikove jezerozemske vojnike. Oni
bar imaju neku vjeru u svoj cilj, ako već ne u sebe. Moram da vjerujem dovoljno
za sve. Moram opet da navučem masku, da budem Munjobacačica koja im je
sada potrebna. Mare neka se strpi.
Donekle se čak zapitam hoće li mi se ikada pružiti prilika da opet budem
Mare.
„Moraš opet sve da mi objasniš“, kaže Cal pokazujući na Cameron i na
opsjenu zatvora Corros koja se obrće pred nama. „Ostali idite da se najedete i
pripremite koliko god možete. Čim oluja popusti, hoću da vas vidim u dvorištu.“
Ostali ga odmah poslušaju, pošto ne mogu drugačije. Iako sam ja naučila
da govorim kao princeza, Cal je oduvijek umio da priča poput vojskovođe. Da
naređuje. Dobar je u tome, rođen je za to. A sad kad imamo poduhvat pred
sobom, određeni cilj pored vrbovanja i skrivanja, sve ostalo mu je nebitno. Čak
i ja. I ja ga, kao i ostali, pustim da tiho smišlja šta ćemo. Bronzane oči mu se
presijavaju na blagom odsjaju opsjene, koja kao da ga je začarala. Harrick
poslušno ostaje da opsjenu održava.
Ne odlazim za novim sojem dublje u Prokop, u lagume i rupe u kojima
mogu da vježbaju, a da se međusobno ne povrijede. Umjesto toga, suočim se s
olujom kročivši napolje, gdje me udari hladan nalet ledene kiše. Calova toplota
ubrzo zgasne, ostavljena daleko iza mene.
Ja sam Munjobacačica.
Oblaci iznad mene su crni, kovitlaju se pod težinom kiše i snijega. Neka
nimfa bi lako upravljala njima, kao i neki Srebreni olujnik. Dok sam bila
Mareena, slagala sam rekavši da mi je majka olujnica iz Doma Nolle. Da je mogla
da utječe na vrijeme kao što ja mogu na elektricitet. A u Zdjeli Kostiju sam
sazvala munje s neba da razbiju ljubičasti štit iznad mene, da zaštite Cala i mene
od Mavenovih vojnika koji su nam se primicali. Oslabila me je, ali sada sam jača.
Mora da jesam.
Zaškiljim pred kišom, ne obazirući se na peckanje svake ledene kapljice.
Natapa mi debeli zimski kaput i ledi mi prste na rukama i nogama. Ali ipak nisu
utrnuli. Osjećam sve što moram, od dobujuće mreže pod kožom do onoga što
se krije iza oblaka, gdje lagano otkucava poput crnog srca. Pojačava se što se
bolje fokusiram, kao da krvari. Snopići elektriciteta vijugaju iz vrtloga koji ne
vidim, sve dok se ne isprepliću u niske kišne oblake. Naježe mi se dlake na
potiljku kad se zakuha nova oluja, pršteći od energije. Oluja s munjama. Stisnem
pesnicu da pojačam pritisak na ono što sam stvorila u nadi da će odjeknuti.
Prvi udar groma je tih, blaga tutnjava. Isprati ga slabašna munjica koja
udari negdje u dolinu, vidljiva tek nakratko u izmaglici od snijega i kiše. Naredna
je jača, rascvjeta se sva ljubičasto-bijela. Zinem u čudu pred tim prizorom, što
od ponosa, što od iscrpljenosti. Svako sijevanje munje cijelu me obasja iznutra,
ali mi i iscrpi isto onoliko snage koliko mi donese.
„Ne ciljaš dobro.“
Kilorn je naslonjen na otvor Prokopa, pazeći da se drži na suhom koliko
god je moguće pod rubom krova. Daleko od vatre, čini mi se grublji i mršaviji
nego ikad ranije, iako jede isto koliko je jeo i u Sojenici. Dugi lovovi i neumoljivi
bijes odnijeli su svoj danak.
 „Valjda je tako i najbolje, ako ćeš već da vježbaš toliko blizu kuće“, dodaje
upirući rukom ka dolini. Negdje u daljini puši se visoki bor. „Ali ako hoćeš da
se popraviš, učini nam svima uslugu i prošetaj.“
„Opet pričaš sa mnom?“, izbacim dah iz sebe kako bih prikrila zadihanost.
Žmirkajući, ljutito pogledam drvo koje se dimi. Slaba munja sijevne na stotinu
metara od nas, podalje od tačke koju sam nišanila.
Godinu dana ranije Kilorn bi ismijao moje pokušaje, pa bi krenuo da me
zadirkuje dok mu ne uzvratim. Ali um mu je sazrio isto koliko i tijelo. Nije više
onako djetinjast. Nekad sam to baš mrzila kod njega. A sad žalim za time.
Navuče kapuljaču džempera, sakrivajući time loše ošišanu kosu. Nije
dopustio da ga Farley ostriže kratko kao sebe, pa se Nix oprobao u šišanju,
ostavivši Kilorna s nejednakim slapovima zlatno-žutih pramenova. „Pustit ćeš
me da pođem u Corros?“, pita najzad.
„Sam si se javio.“
Kez koji mu raspoluti lice bijel je kao snijeg što pada oko nas. Više bih
voljela da ne želi to baš toliko. Voljela bih da me posluša i ostane tu. Međutim,
Cal kaže da će Kilorn vjerovati mojim odlukama. Pa moram i ja njegovim.
„Hvala ti što si se zauzeo za mene maloprije“, nastavim iskreno.
Nakrivi glavu da pomjeri kosu od očiju. Čačka prstima zid zemunice iza
sebe, te nezainteresirano i usiljeno slegne ramenima. „Pomislio bi čovjek da si
naučila da uvjeravaš ljude poslije onolikih časova kod Srebrenih. Ali ipak si ti
poprilična gluperda.“
Smijeh nam se stopi izletjevši iz oboje, i ja prepoznam taj zvuk iz nekih
pređašnjih dana. Kad nismo bili ovo što smo sada, a opet smo bili isti kao i inače.
Sedmicama nismo pričali, i nisam ni shvatila koliko mi je nedostajao. U
trenu počnem da se premišljam da mu sve istrtljam, ali ipak potisnem taj bolni
poriv. Teško je obuzdavati se, ne reći mu ništa o Mavenovim porukama, mrtvim
licima koje vidim svake noći, ili o Calovim noćnim morama koje ga drže
budnim. Sve bih mu rekla. On poznaje Mare kao niko drugi, isto kao što ja
poznajem malog ribara Kilorna. Ali tih ljudi više nema. I bolje je što je tako.
Takvi ne bi preživjeli u ovakvom svijetu. Moram biti neko drugi, neko ko se ne
oslanja ni na šta osim na vlastitu snagu. A pored njega mi je tako lako da opet
budem Mare, i zaboravim ko treba da budem.
 Tišina se razlegne između nas, blaga poput oblačića našeg daha koji
isparava na hladnom zraku.
„Ubit ću te ako umreš.“
Tugaljivo se osmjehne: „Također.“
 GLAVA DVADESET ČETVRTA

Za divno čudo, u naredna tri dana naspavam se više nego što sam
sedmicama prije toga. Iako nas je naporno vježbanje u dvorištu zajedno s dugim
satima posvećenim osmišljavanju sve iscijedilo. Prestali smo s vrbovanjem. Ne
mogu reći da mi nedostaje. Svaki poduhvat me je na kraju ostavljao bez daha, ili
od olakšanja ili od prestravljenosti, iako me i jedno i drugo podjednako
opterećivalo. Previše leševa na vješalama, previše djece koja napuštaju majke,
previše njih otrgnutih od svog dotadašnjeg života. Bilo to za njihovo dobro ili
ne, sve sam im to ja priredila. A sada kad nam je letjelica prizemljena, i kada
vrijeme trošim nadvijena nad mapama i tlocrtima, osjećam neku drugu vrstu
stida. Napustila sam one koji su još uvijek tamo negdje, baš onako kako je
Cameron rekla da sam napustila djecu iz Male Legije. Koliko li će još djece i
novorođenčadi da pomre?
A ipak sam ja samo jedno ljudsko biće, jedna mala djevojčica koja više ne
može da se smije. Skrivam je od ostalih, iza maske od munja. Ali ipak je tu,
unezvijerena, razrogačena, preplašena. Potiskujem je svakog bogovetnog trena,
iako me i dalje proganja. Nikad me ne napušta.
Svi dosta spavaju, čak i Cal, koji pazi da se svi odmore koliko mogu nakon
vježbanja. Iako je Kilorn opet propričao, vrativši se nazad pod naše okrilje, Cal
se sve više i više povlači u sebe kako nam sati otkucavaju. Kao da u glavi više
nema mjesta za razgovor. Corros ga je već uhvatio u svoju klopku. Budi se prije
mene da bi zapisivao zamisli, pravio spiskove, škrabao po svakom listu papira
koje zajedno iskopamo. Ada mu je od najveće pomoći, i pri tom sve toliko
revnosno pamti da se plašim da će pogledom progorjeti rupe u mapama.
Cameron je uvijek negdje u blizini. Uprkos Calovim naređenjima, iz minuta u
minutu djeluje mi sve iznurenija. Oko očiju ima tamne kolute i gleda da sjedne
ili da se negdje nasloni kad god može. Ali ne žali se, barem ne pred drugima.
Danas je, posljednji dan prije napada, u posebno gadnom raspoloženju.
Istrese se na svoje mete tokom vježbanja. Šta bismo ovoga puta bile Lory i ja.
„Dosta“, prosikće Lory kroz stegnute zube. Sruši se na koljeno, mašući
rukom prema Cameron. Mala stegne pesnicu, ali ipak je pusti, otpusti svoju
moć, i povuče zagušujući zastor tišine. „Trebalo je da mi onesposobiš čulo, ne i
mene samu“, doda Lory s mukom se podižući. Iako je iz ledenog Kentosporta,
krševite, napola zaboravljene lučke varošice već pogođene snijegom i burama,
ipak pritegne kaput uz sebe. Cameronina tišina ti ne oduzme samo oružje
skriveno u krvi, već cio onemoćaš. Bilo ti se uspori, vid pomrači, temperatura
padne. Uzdrma nešto duboko u tebi.
„Izvinjavam se“, Cameron je počela da koristi što je manje riječi moguće.
Prijatna promjena nakon onih njenih žučnih govorancija. „Nisam baš vješta.“
Lory joj brže-bolje odbrusi: „Pa, bolje bi ti bilo da se izvještiš, i to što brže.
Polazimo večeras, Coleova, a ne ideš s nama da bi izigravala vodiča.“
Ne liči na mene da okončavam prepirke. Da ih potpirujem – da, da ih
pratim – to svakako, ali da ih zaustavljam? Ali nemamo vremena za rasprave.
„Lory, dosta. Cameron, ponovo.“ Mareenin dvorski glas odlično mi posluži i
ovdje, te obje zastanu da me saslušaju. „Zapriječi joj čulo. Učini je običnim
čovjekom. Preuzmi kontrolu nad onim što ona jeste.“
Cameron se napne mišić u obrazu, ali ne protivi se glasno. I pored svih
njenih prigovora, zna da je ovo nešto što mora da uradi. Ako ne zbog nas, a ono
zbog sebe. Najbolje što može da uradi jest da nauči da upravlja svojom
sposobnošću, kao što smo se i dogovorili. Ja je obučim, ona nas uvede u Corros.
Lory već nije toliko pomirljiva. „Ti si sljedeća, Barrow“, progunđa. Njen
naglasak s dalekog sjevera oštar je i bespoštedan, kao što su i sama Lory i to
grubo mjesto odakle potječe. „Coleova, ako me zbog tebe opet spopadne
mučnina, prosut ću ti crijeva dok budeš spavala.“
Time nekako uspije da izvuče osmijeh iz Cameron. „Samo probaj“, uzvrati
joj istežući dugačke, iskrivljene prste. „Reci mi kad budeš osjetila.“
Gledam, čekajući neki znak. Međutim, kao i Cameronine, i Loryne
sposobnosti teže je spaziti. Njena, takozvana čulna sposobnost podrazumijeva
da sve što čuje, vidi, dodirne, nanjuši, okusi, bude nevjerovatno pojačano. Vidi
kao soko, čuje pucketanje grančica na kilometar daljine, može čak da traga kao
lovački pas. Eh, kad bi samo voljela lov. Međutim, Lory više voli da čuva tabor,
nadzirući šumu svojim istančanim vidom i sluhom.
„Samo polako“, usmjeravam ih. Cameron fokusirano nabora čelo i odmah
shvatim poruku. Jedno je otpustiti se, spustiti zidove unutrašnje brane i
dopustiti da se sve izlije. To je lakše nego obuzdati sebe, uspostaviti ravnotežu,
čvrstinu, upravljanje nad sobom. „Tvoja je, Cameron. Uzmi je pod svoje. Neka
tebi odgovara.“
Nešto joj zatreperi u očima. I to ne onaj njen uobičajeni bijes. Ponos. I njega
razumijem. Djevojkama poput nas, koje nisu ništa imale, koje ništa nisu ni
očekivale, opojna je spoznaja da imaju nešto svoje, nešto što niko ne može da
nam oduzme ili nazove svojim.
Lory, s moje lijeve strane, trepne, pa zaškilji. „Krenulo je“, kaže. „Jedva da
čujem bilo šta van tabora.“
Još je daleko. I dalje ima svoju sposobnost. „Još malo, Cameron.“
Cameron učini kako sam joj rekla, pa ispruži ruku. Prsti joj se trzaju
vjerovatno u skladu s bilom, oblikujući ono što je napipala u ono što želi da bude.
„Sad?“, procijedi i Lory mrdne glavom.
„Šta?“, dovikne, još više škiljeći. Jedva da vidi ili čuje.
„Ovako treba uvijek da bude.“ Bez razmišljanja posegnem i spustim joj
dlanove na ramena. „Ka ovome treba da stremiš. Uskoro će ti biti lako kao kad
pritisneš prekidač, previše poznato da bi ga zaboravila. I dolazit će ti u trenu.“
„Uskoro?“, kaže i okrene glavu. „Noćas letimo.“
Ne obazirući se, natjeram je da ponovo pogleda Lory, gurnuvši joj prstima
vilicu. „Zaboravi ti to. Daj da vidimo koliko dugo možeš da izdržiš a da je ne
povrijediš.“
„Skroz slijepa!“, vikne Lory, preglasno. Čini mi se da je i skroz gluha.
„Šta god da radiš, upalilo je“, kažem Cameron. „Ne moraš da objasniš o
čemu se radi, ali bitno je da je ovo tvoj okidač.“ Prije mnogo mjeseci Julian mi
je isto to rekao, da pronađem okidač kojim sam otpustila iskre u Vijugavim
vrtovima. Sada znam da mi prepuštanje daje snagu, a čini se da je i Cameron
pronašla to nešto što njoj pruža njenu.
„Zapamti ovaj osjećaj.“
Iako je zima, graška znoja skotrlja se Cameron niz vrat i nestane pod
kragnom. Škripi zubima, stegnuvši vilicu kako bi potisnula ogorčeni jauk.
„Bit će lakše“, nastavim i vratim joj ruke nazad na ramena. Mišići su joj
napeti pod mojim prstima, žilavi i napregnuti poput previše zategnutih žica.
Iako njena sposobnost kosi Loryna čula, isto tako slabi i samu Cameron. Eh, da
samo imamo još malo vremena. Još sedmicu dana, ili makar još jedan dan.
No Cameron barem neće morati da se uzdržava kad uđemo u Corros.
Unutar zatvora, želim da nanosi što više bola. Uz njenu narav i pređašnji
boravak u tamnici, sputavanje stražara ne bi trebalo da joj bude preteško, pa će
nam raščistiti put i kroz kamen i kroz ljudska tijela. Ali šta ako se pred njom
ispriječi pogrešna osoba? Neko od novog soja koga neće prepoznati? Cal? Ja?
Moguće je da je njena sposobnost najmoćnija koju sam ikada vidjela ili osjetila,
pa svakako ne bih željela da joj opet budem žrtva. Od same mi se pomisli naježi
koža. Duboko iz kostiju jave mi se iskre, te pokuljaju ka živcima. Moram da ih
potisnem, koristeći se vlastitim savjetima da bih obuzdala munje i sabila ih. Iako
me poslušaju, i izblijede u potmulo zujanje koje više gotovo da i ne zapažam,
iskre pršte od napona. Uprkos neprestanim brigama i napetosti, sposobnost mi
je izgleda porasla. Jača je nego ranije, živa i zdrava. Eto, barem da bude neki dio
mene, mislim. Jer ispod tih munja vreba nešto drugo.
Hladnoća me nikada ne napušta. Nema joj kraja, a gora je od bilo kakvog
tereta. Šuplja je i izjeda mi utrobu. Širi se poput truleži, poput zaraze, pa se
plašim da će me jednog dana ostaviti praznu, kao ljušturu Munjobacačice, leš
Mare Barrow koji i dalje diše.
U potpunom sljepilu, Lory zakoluta očima, zaludno tragajući kroz
Cameronin pokrov tame. „Počinjem ponovo da osjećam“, kaže glasno. Šuškavo
izgovaranje riječi odaje da trpi bol. Iako je čvrsta kao slane hridi na kojima je
odrasla, čak ni Lory ne može da šuti pred Cameroninim oružjem. „Pogoršava
se.“
„Puštaj!“
Cameron je drži tren previše nego što bi se meni dopalo, te spusti ruke i
opusti tijelo. Kao da se skupila, a onda i Lory klekne. Kreće da trlja rukama
sljepoočnice usput ubrzano trepćući dok joj se čula skroz ne vrate.
„Auuu“, promrmlja, te se osmjehne Cameron.
Ali mala tehničarka ne uzvraća osmijeh. Naglo se okrene zamahnuvši
pletenicama, te se zagleda u mene. Ili bolje reći, zagleda mi se u tjeme. Vidim
bijes u njoj, onaj meni poznati. Dobro će joj doći noćas.
„Da?“
 „Gotova sam za danas“, brecne se, blistavo bijelih zuba.
Nehotice prekrstim ruke i uspravim se najviše što mogu. Osjećam se skoro
kao gospa Blonos kad je ljutito pogledam. „Gotova si za dva sata, Cameron, a
trebalo bi da žališ što ne traje duže! Treba nam svaka sekunda koju možemo da
izdvo...“
„Rekoh da sam gotova“, ponovi. Za djevojku od petnaest ljeta umije da
bude razoružavajuće stroga. Mišići na vratu presijavaju joj se od znoja i teško
diše. Ali jedva se obuzdava da ne dahće, kako bismo ostale na ravnoj nozi. Da bi
izgledala kao meni ravna. „Umorna sam, gladna, i uskoro ću biti odvedena u
bitku koju ne želim da bijem, i to ponovo. A prije bih crkla nego umrla praznog
stomaka!“
Lory nas iza nje posmatra raširenih očiju i ne trepće. Znam šta bi Cal
uradio. Neposlušnost, tako on to zove, koja se ne smije trpjeti. Trebalo bi da
budem stroža prema Cameron, da je natjeram da optrči krug oko poljane, da
vidim može li možda da obori neku pticu snagom svoje moći. Cal bi rekao vrlo
jasno - nije ona tu glavna. Cal dobro poznaje vojnike, ali ova djevojka nije jedna
od njih. Neće se povinovati mojoj volji, a ni njegovoj. Previše je vremena provela
pokoravajući se zvižduku za promjenu smjene i rasporedima kojih su se držala
čitava pokoljenja porobljenih fabričkih radnika. Okusila je slobodu i neće
poslušati nijednu naredbu koju ne želi da ispuni. A iako se protivi svakom
trenutku provedenom ovdje, ipak ostaje. Ostaje i pored svoje sposobnosti.
Neću joj zahvaliti na tome, ali ću je pustiti da jede. Mirno se odmaknem.
„Trideset minuta odmora, pa se vrati.“
U očima joj zaiskri bijes, i ja se gotovo nasmijem tom dobro poznatom
prizoru. Prosto moram da se divim toj djevojci. Jednog dana možda postanemo
i drugarice.
Ne slaže se, ali se i ne raspravlja, već se naprosto udalji s ruba poljane. Ostali
u dvorištu gledaju kako se udaljava, prateći očima njeno prkošenje
Munjobacačici, ali uopće me ne zanima šta misle. Nisam im kapetan, nisam im
kraljica. Nisam ni bolja ni gora od njih, i vrijeme je da me vide onakvu kakva
jesam. Još jedna od novog soja, još jedan borac, i ništa više od toga.
 „Kilorn je uhvatio nekoliko zečeva“, kaže Lory čisto da prekine tajac.
Ponjuši zrak i obliže usne na način koji bi natjerao gospu Blonos da zakriješti. „I
to neke masne.“
„Idi, onda“, kažem mahnuvši rukom prema vatri za kuhanje na drugoj
strani poljane. Ne moram dvaput da joj kažem.
„Cal je, inače, loše raspoložen“, doda u prolazu. „Ili se barem meni tako
čini, pošto psuje i šutira stvari oko sebe.“
Jednim pogledom zaključim da Cal nije napolju. Načas se iznenadim, a
onda se prisjetim. Lory može skoro sve da čuje, ako oslušne. „Provjerit ću“,
kažem joj i brže-bolje krenem. Pokuša da pođe za mnom, ali se predomisli, i
dopusti mi da se hitro udaljim. I ne pokušavam da prikrijem zabrinutost – Cal
nije od onih što brzo planu, a osmišljavanje poduhvata obično ga smiri, čak i
usreći. Stoga njegove brige i mene čine zabrinutom, mnogo više nego što bi
trebalo u predvečerje napada.
Prokop je gotovo pust, svi su napolju vježbaju. Čak su i djeca izašla da
gledaju starije koji se uče borbi, pucanju i upravljanju sposobnostima. Drago mi
je da se ne vrzmaju unaokolo, što me ne cimaju za ruke i ne spopadaju blesavim
pitanjima o njihovom junaku, prognanom princu. Nemam strpljenja za djecu
kao što ga Cal ima.
Skrenuvši iza ćoška, zamalo uletim u brata koji dolazi iz pravca spavaonica.
Farley ga slijedi, zadovoljno se smješkajući, ali osmijeh joj nestane čim me
ugleda. Auuu!
„Mare“, promrmlja u znak pozdrava. Ne zaustavlja se, već samo prođe
pored mene.
Shade pokuša da učini isto, ali isturim ruku kako bih ga zaustavila.
„Nešto si htjela?“ pita. Usne mu se trzaju vodeći izgubljenu bitku s
nestašnim, razigranim osmijehom.
Pokušam da se napravim namrgođena, čisto reda radi. „Trebalo bi da si na
vježbama.“
„Plašiš se da ne vježbam dovoljno? Uvjeravam te, Mare“, kaže namigujući,
„da vježbamo.“
Ima smisla. Farley i Shade su već dugo nerazdvojni. Ali ipak se zgranem i
lupim ga po ruci: „Shade Barrow!“
 „Ma daj, svi znaju. Nisam ja kriv što nisi prije prokljuvila.“
„Mogao si mi reći“, promucam, pokušavajući da iznađem razlog za
korijenje.
A on samo slegne ramenima i dalje isceren: „Kao što si ti meni rekla za
Cala?“
„To je...“ Nešto drugo, htjedoh da kažem. Mi se ne iskradamo u po bijela
dana, a čak ni noću ništa ne radimo. Međutim, Shade podigne ruku da me
prekine.
„Ako nemaš ništa protiv, zaista ne želim da znam“, kaže. „A ako dopustiš,
čini mi se da moram na vježbe, kao što si mi maločas ljubazno naglasila.“
Povuče se podignutih ruku kao da se predaje. Neka ga, pustim ga
odmahnuvši rukom, usput se i sama boreći s osmijehom. Neka sitna trunka
radosti proširi mi se u grudima, osjećaj stran nakon toliko dana očajavanja.
Zaštitim je kao što bih zaklonila plamen svijeće, gledajući da je održim živu i
rasplamsalu. Ali ugasi se čim ugledam Cala.
U našoj je sobi, sjedi na prevrnutom sanduku uz dobro poznati list papira
raširen preko koljena. Poleđina jedne od pukovnikovih mapa, sada prekrivena
temeljno iscrtanim linijama. Mapa zatvora Corros, ili barem onoga čega se
Cameron prisjetila. Očekujem da vidim kako se ivice papira puše, ali on vatru
drži sabijenu u ogaravljenoj rupi u podu. Baca razigranu crvenu svjetlost na
kojoj je sigurno teško čitati, ali Cal nekako uspijeva, škiljeći. U uglu sobe, moj
ranac leži nedirnut, pun Mavenovih poruka koje me i dalje proganjaju.
Polako privučem drugi sanduk, pa se srozam pored njega. Tobože me nije
primijetio, ali znam da jest. Ništa ne može da promakne njegovom vojničkim
opažanju. Kad se sudarimo ramenima, ne podigne oči s mape, ali spusti mi ruku
na nogu da me privuče pod svoju toplinu. Ne popušta stisak, a ni ja ga ne
odgurnem. Ne bih nikada ni mogla.
„Šta sad nije uredu?“, pitam, pa spustim glavu na njegovo rame. Da bolje
vidim mapu, kažem sebi.
„Misliš, osim Mavena, njegove majke, činjenice da mrzim zečetinu i
rasporeda ove paklene rupčage od zatvora? Ništa, baš ništa, hvala na pitanju.“
 Nasmijala bih se, ali jedva da i osmijeh mogu da iznjedrim. Nije nalik
njemu da se šali, pogotovo ne u ovakvoj prilici. Odsustvo ukusa ipak prepuštamo
Kilornu.
„Cameron napreduje, ako ti je to bilo kakva utjeha.“
„Stvarno?“ glas mu odjekne grudima te protutnji i kroz mene. „Zato si
došla ovamo umjesto da je i dalje uvježbavaš?“
„Mora da jede, Cale. Nije ti ona kocka nijemog kamena.“
Prosikće i dalje ljutito gledajući tlocrt Corrosa. „Ne spominji mi ga.“
„Ima ga samo u ćelijama, Cale, ne i u ostatku zatvora“, podsjetim ga.
Nadam se da me čuje, pa će se pribrati i trgnuti iz tog svog neobičnog
raspoloženja. „Bit ćemo dobro dokle god nas neko ne zaključa.“
„To bolje kaži Kilornu“, na moju nelagodu, nasmije se vlastitoj šali, zvučeći
više kao školarac nego kao vojnik kakav nam je sada potreban. A onda mi još i
stegne koljeno. Ne toliko da - zaboli, ali dovoljno da mi naglasi svoj stav.
„Cale?“, odgurnem mu ruku, ćušnuvši je kao pauka. „Šta ti je?“
Najzad podigne glavu i pogleda me. I dalje je nasmiješen, ali u njegovim
očima nema ni traga smijehu. Presjeklo ih je nešto mračno, pretvarajući ga u
nekoga meni stranog. Cal čak ni u Zdjeli Kostiju, prije nego što će ga brat osuditi
na smrt, nije ovako izgledao. Bio je uplašen, rasijan, olupina umjesto princa, ali
ipak je bio Cal. Mogla sam da vjerujem toj preplašenoj osobi. Ali ovo? Ovaj
nasmijani momak nestašnih ruku i beznadnog pogleda? Ko bi sad to bio?
„Hoćeš čitav spisak?“, odgovori, još više se iskezivši, te se nešto u meni
prelomi. Snažno ga odalamim pesnicom po ramenu. Ogroman je, ali se ne
odupre naletu mog udarca, već dopusti da ga obori na leđa. Uhvatio me je
nespremnu, te se i ja srušim i zajedno padnemo na zemljani pod. Začuje se šupalj
udarac kad glavom tupo tresne u zemlju i bolno zastenje. Gurnem ga kad pokuša
da se pridigne, pa ga čvrsto prikliještim pod sobom.
„Nećeš ustati dok se ne sabereš!“
Na moje iznenađenje, on na to samo slegne ramenima. Čak i namigne:
„Nije ti neki podstrek.“
„Ufff....“ Gospe plemenitog roda iz Norte nekada bi se onesvijestile kad bi
im princ Tiberias namignuo. A meni se od toga samo stomak prevrće, te ga opet
lupim, ovoga puta u stomak. Ako ništa drugo, barem je dovoljno priseban da
začepi usta i pogled mu se konačno raščisti. „Reci mi sada šta te muči.“
Ono što je počelo kao osmijeh sad se izobliči u mrgođenje, i on spusti glavu.
Čelo mu se namreška. Zagledao se u tavanicu. Bolje i to nego da se ponaša kao
budala.
„Cale, jedanaest ljudi dolazi s nama u Corros. Jedanaest!“
Stegne vilicu. Zna na šta ciljam. Jedanaestero njih koji će pomrijeti ako se
ne izvučemo, i još nebrojeno njih u Corrosu ako ih ostavimo same.
„I ja se plašim“, glas mi zadrhti više nego što bih htjela. „Ne želim da ih
iznevjerim, a ni da ih povrijedim.“
Ruka mu opet pronađe moju nogu. Ali dodir mu nije uzbunjen, niti žustar.
Služi da me podsjeti da je tu.
„Ali ponajviše se“, zapne mi dah u grlu viseći nad oštrim rubom istine,
„plašim za samu sebe. Plašim se one zvučne mašine, da ću opet osjetiti nešto
tome slično. Plašim se onoga što bi Elara mogla da mi uradi ako me se dočepa.
Znam da sam dragocjenija od ostalih zbog svega što sam uradila i što mogu da
uradim. Moje ime i lice nose istu moć kao moje munje, i to me čini bitnom. To
me čini boljim trofejom.“ To me čini usamljenom. „I ne volim što tako
razmišljam, ali ipak je tako.“
Iako je sve ovo otpočelo kao pokušaj da natjeram Cala da mi se otvori,
pretvorilo se u moje otvaranje njemu. Jedne mračne noći otkrila sam mu sve
svoje tajne, na putu užarenom od ljetne sparine. Bila sam djevojka koja je htjela
da mu ukrade novac. A sad, kad nam se sprema zima, ja sam djevojka koja mu
je ukrala život.
Najgore priznanje neće napolje, zvekeće mi po mozgu kao ptica po kavezu.
Zvecka mi iza zuba, vapeći da bude pušteno. „Nedostaje mi“, šapnem, ali ne
mogu da pogledam Cala u oči. „Nedostaje mi onakav kakav sam mislila da jest.“
Šaka mu se sklopi u pesnicu na mojoj nozi isijavajući toplotom. Bijes. Cala
je lako pročitati, što je prijatna promjena nakon toliko vremena provedenog u
jazbini lažljivih vukova.
„I meni nedostaje.“
Prepadnutoj od nevjerice, pogled mi odleti ka njemu.
 „Ne znam šta bi nam pomoglo da ga lakše zaboravimo. Ako prihvatimo da
nije oduvijek bio ovakav, da ga je majka zatrovala. Ili da prihvatimo da je
naprosto rođen kao čudovište.“
„Niko se ne rađa kao čudovište.“ Iako bih voljela da je tako s nekim ljudima.
Bilo bi mi lakše da ih mrzim, da ih ubijem, da zaboravim njihova mrtva lica.
„Čak ni Maven.“
Legnem bez razmišljanja i prislonim srce uz njegovo. Zajedno kucaju,
odražavajući zajednička sjećanja na momka žustrog jezika i plavih očiju.
Pametnog, zanemarenog, saosjećajnog. Takvog ga više nećemo vidjeti.
„Moramo da se oprostimo od njega“, šapnem mu uz obraz. „Pa makar to značilo
da ga moramo ubiti.“
„Ako je u Corrosu...“
Šuti čitavu vječnost, čini mi se, iako ne prođe više od minute. No, ja ipak
skoro zaspim. Njegova je toplina prijatnija od najfinijeg kreveta iz bilo koje
palače. „Ako je u Corrosu, izgubit ću živce“, kaže naposljetku. „Nasrnut ću na
njega svom snagom, i na njega i na Elaru. Ona će upotrijebiti moj bijes, pa će ga
okrenuti protiv tebe. Natjerat će me da te ubijem, kao što me je natjerala...“
Prstima mu pronađem usne ne bih li ga spriječila da izgovori te riječi.
Previše su bolne za njega. U tom trenutku nazrem čovjeka kojeg ne vodi ništa
osim osvete i koji nema drugog srca do onog koje sam mu ja slomila. Još jedno
čudovište koje čeka da se ispolji u svom pravom obličju.
„Neću dozvoliti tako nešto“, kažem mu, odgurujući ustranu naša najdublja
strahovanja.
Ne vjeruje mi. Vidim to po toj tami u očima. Praznina koju sam vidjela u
Okeanskom Brijegu prijeti da se opet vrati.
„Nećemo umrijeti, Cale. Previše smo toga prevalili preko leđa da bi se to
desilo.“
Smijeh mu je prazan, bolan. Nježno mi skloni ruke, ali ne pušta mi
zglobove. „Znaš li koliko je onih koje volim pomrlo?“
Znam da osjeća dobovanje mog bila, a previše sam mu blizu da bih prikrila
bol koju osjećam zbog njega. Gotovo da se podruguje mom sažalijevanju.
„Nema ih. Svi su pobijeni. Njenom rukom.“ Rukom kraljice Elare. „Ubije
ih, pa ih izbriše.“
 Neko drugi bi pomislio da misli na oca, ili možda i na brata, kojeg je nekada
vidio u Mavenu. Ali ja znam da nije tako. „Coriane“, šapnem, izgovarajući ime
njegove majke. Julianove sestre. Kraljice pjevačice. Cal je ne pamti, ali svakako
može da žali za njom.
„Zato mi je Okeanski Brijeg bio najdraži. Bio je njen. Dobila ga je od mog
oca.“
Trepnem, pokušavajući da se probijem kroz onu noćnu moru od palače u
Zaton Luci. Pokušavajući da se prisjetim kako je izgledala dok smo se borili za
život. Polagano, kao kroz maglu, prisjetim se boja koje su vladale unutrašnjošću.
Zlatna. Žuta. Nalik požutjelom papiru, nalik Julianovoj odori. Boja Doma
Jacosa.
Zato je bio toliko tužan, zato nije mogao da spali barjake. Njene barjake.
Ne znam kako je to kad si siroče. Oduvijek sam imala majku i oca.
Blagoslov kojeg nisam bila svjesna sve dok mi ih nisu oduzeli. Pogrešno je što
mi nedostaju u ovom trenutku, pošto znam da su na sigurnom, dok su Calovi
roditelji mrtvi, više ih nema. Sada, više nego ikada ranije, mrzim tu hladnoću u
sebi, i svoj sebičan strah da bih mogla da ostanem sama. A od nas dvoje Cal je
usamljeniji nego što ću ja ikada biti.
No ne smijemo se zadržavati na mislima i sjećanjima. Ne smijemo više da
se zadržavamo na ovom razgovoru.
„Pričaj mi o zatvoru“, nastavim, namećući novu temu. Izvući ću Cala iz
ovog ponora pa makar me ubilo.
Od snage uzdaha zadrhti mu čitavo tijelo, ali zahvalno dočeka skretanje
pažnje na nešto drugo. „Radi se o rupčagi. O tvrđavi zaštićenoj genijalnim
nacrtom. Kapije su na posljednjem nivou, s ćelijama ispod njih, uz
magnetronske prolaze koji sve povezuju. Jednim zamahom ruke mogu da nas
sruše deset metara niže i da završimo na dnu bureta. Pobili bi i nas i sve koje
bismo oslobodili.“
„A šta je sa Srebrenim zatvorenicima? Misliš da se neće i sami dobrano
boriti?“
„Neće poslije višesedmičnog boravka u nijemim ćelijama. Bit će im
prepreka, ali ne neka naročita. Ali ću gledati da im usporim bijeg.“
„Pusti... pustit ćeš ih da pobjegnu?“
 Njegova šutnja dovoljan je odgovor.
„Mogli bi da se odmah okrenu protiv nas, ili da pođu za nama kasnije.“
„Nisam političar, ali mislim da će proboj zatvora zadati mom bratu žestoku
glavobolju, pogotovo ako odbjegli zatvorenici igrom slučaja budu njegovi
politički suparnici.“
Vrtim glavom.
„Ne sviđa ti se?“
„Ne vjerujem baš u to.“
„Nisam nešto iznenađen“, kaže suho. Prinese mi jedan prst do vrata, pa
pređe njime po ožiljcima koje mi je ostavila naprava njegovog brata. „Pukom
silom nećeš pobijediti u ovom slučaju, Mare. Ma koliko pripadnika novog soja
prikupila. Srebrenih će opet biti više, i opet će imati prednost.“
Vojnik koji zagovara drugačiji pristup borbi. Kakva ironija.
„Nadam se da znaš šta činiš.“
Slegne ramenima poda mnom. „Političke začkoljice baš i nisu moja jača
strana“, veli. „Ali mogu da pokušam.“
„Čak i ako time izazoveš građanski rat?“
Prije nekoliko mjeseci Cal mi je rekao do čega bi dovela pobuna. Do rata
na obje strane, među obje boje krvi. Crveni protiv Crvenih, Srebreni protiv
Srebrenih, i svi između. Rekao mi je da ne bi riskirao očevo zavještanje zbog
takvog rata, ma koliko taj rat bio pravedan. Opet nastane muk, jer Cal odbija da
odgovori. Valjda i ne zna na čijoj je više strani. Nije ni pobunjenik ni princ, ne
može da se pouzda ni u šta osim u vatru u kostima.
„Možda smo brojčano nadjačani, ali to ne znači da imamo manje izglede“,
kažem. Jači od oba. To mi je Julian napisao kada je otkrio šta sam. Julian kojeg
bih, na moje veliko iznenađenje, mogla uskoro ponovo da vidim. „Novi soj ima
sposobnosti kakve nijedan Srebreni ne očekuje, čak ni ti.“
„Šta hoćeš da kažeš?“
„Upuštaš se u ovo kao da predvodiš vlastite odrede, sa sposobnostima koje
razumiješ i uz koje si se obučavao.“
„Pa?“
 „Pa, baš bih voljela da vidim šta će se desiti kada neki čuvar pokuša da
upuca Nixa, ili neki magnetron da ispusti Garetha.“
Cal tek sekundu kasnije shvaća šta mu govorim. Nix je neranjiv, jači od bilo
kojeg kamenokošca. A Gareth, koji može da upravlja silama teže, nema namjeru
da u skorije vrijeme padne s bilo čega. Nemamo vojsku, ali svakako imamo
vojnike i sposobnosti protiv kojih Srebreni čuvari ne znaju kako da se bore. Kada
mu sve to konačno sine, Cal mi obujmi lice rukama i pridigne me. Uputi mi
jedan snažan, vatreni poljubac, prekratak za moj ukus.
„Koji si ti genije“, kaže, pa poskoči na noge. „Vrati se Cameron i gledaj da
svi budu spremni.“ Jednom rukom ščepa mapu, gotovo luđačkom žestinom.
Vrati mu se nazad onaj prepredeni osmijeh, ali ovoga puta mi ne smeta. „Možda
nam još i upali.“
 GLAVA DVADESET PETA

Prokop zatreperi iza mene i ja zapanjeno gledam kako mjesto koje sam
proteklih nekoliko mjeseci zvala domom nestaje jednim pokretom Harrickove
ruke. Brdo ostaje tu gdje jest, kao i poljana, ali je svaki trag našeg tabora pometen
kao pijesak s ravnog kamena. Ne možemo čak više ni da čujemo djecu koja su
stajala tamo prije par trenutaka, mašući nam na oproštaju, dok su im glasići
odjekivali kroz noć. Farrah ih je sve prigušila i zajedno s Harrickom spustila
zaštitnu zavjesu oko najmlađih pripadnika novog soja. Niko nam se dosad nije
ni približio, ali dodatna odbrana čini me mnogo opuštenijom nego što bih
priznala. Ostali mahom pobjednički kliču, kao da je čin sakrivanja Prokopa
razlog za slavlje. Još me više iznervira što upravo Kilorn predvodi to radovanje,
glasno zviždeći. Ali ipak ga ne grdim, pogotovo ne sada kada smo konačno opet
progovorili. Umjesto toga, usiljeno se osmjehnem, bolno škrgućući zubima. Da
lakše zadržim riječi koje bih voljela da izgovorim – štedite energiju.
Shade, tih koliko i ja, stane pored mene. Ne osvrće se ka sada praznoj
poljani, već mu je pogled usmjeren pravo naprijed, ka mračnoj hladnoj šumi i
zadatku koji nam predstoji. Gotovo uopće više ne hramlje, te krene hitrim
korakom koji ja zdušno ispratim, povlačeći i ostale za nama. Nema mnogo do
letjelice. Ali gledam da upijem svaku sekundu. Hladan noćni zrak štipa mi
ogoljeno lice, ali nebo je spokojno vedro. Nema snijega, nema oluja – barem
zasad. Jer oluja svakako stiže, izazvana mojom rukom, ili tuđom. I pritom
nemam pojma ko će preživjeti dovoljno dugo da dočeka zoru.
Shade šapne nešto nerazgovjetno, pa mi spusti ruku na rame. Dva prsta su
mu još uvijek povijena, još se oporavljaju od vrbovanja Nanny iz Cancorde. Neki
siloruki je uspio da ščepa Shadea i smrska mu prva dva prsta lijeve šake prije
nego što je uspio da pobjegne. Farley ga je, naravno, previla i povezala, ali i dalje
se trgnem kad ih vidim. Podsjećaju me na Gisu, još jednog člana porodice
Barrow polomljenog zbog mojih djela.
„Vrijedno je rizika“, kaže mi ponovo, glasnije nego maločas. „Činimo
pravu stvar.“
Znam. Ma koliko se plašila za sebe i sebi najbliže, znam da je Corros pravi
izbor. Čak i bez Jonovog uvjeravanja, vjerujem u put kojim idemo. Kako da ne
uradimo ovo? Novi soj ne smije biti prepušten Elarinim šaputanjima, pobijen ili
pretvoren u olupine bez duše ispunjavaju njene zapovijesti. Moramo uraditi ovo
da bismo spriječili nastanak novog svijeta još goreg od ovog u kojem sada
živimo.
No Shadeovo uvjeravanje ipak mi dođe kao topla deka utjehe. „Hvala ti“,
šapnem mu, te spustim šaku preko njegove.
Uzvrati mi osmijehom u obliku bijelog polukruga, što odražava polumjesec
iznad nas. U mraku mnogo podsjeća na našeg oca. Bez njegovih godina,
invalidskih kolica, bez tereta teškog života. Ali dijele istu pamet, istu potajnu
podozrivost koja ih je održala u životu na ratištu, i koja sada Shadea održava na
nekom sasvim drugačijem bojištu. Pogladi me po obrazu, meni drag potez zbog
kojeg se osjetim kao dijete, ali prija mi. Podsjetnik na krv koju dijelimo. Ne po
mutaciji, već po rođenju. Nešto dublje i jače od bilo kakve sposobnosti.
Cal maršira s desne strane, a ja se pravim da ne osjećam njegov pogled.
Znam da razmišlja o svom bratu i njihovim krvnim vezama, sada pokidanim.
Iza njega ide Kilorn, steže lovačku pušku u ruci, i osmatra šumu zagledajući
svaku sjenku. I pored svih njihovih razlika, ta dva momka dijele iznenađujuću
sličnost. Obojica su siročad, obojica napušteni, bez ikoga uz koga bi se vezali
osim za mene.
Vrijeme prolazi odveć brzo za moj ukus. Imam utisak da smo ušli u
crnokrilac i vinuli se u zrak u svega nekoliko trenutaka. Svaka sekunda protječe
brže od prethodne dok jurimo ka mračnoj stijeni pred nama. Vrijedno je rizika,
kažem sebi, ponavljajući Shadeove riječi iznova i iznova. Moram ostati smirena,
zbog letjelice. Ne smijem da djelujem uplašeno, zbog drugih. Ali srce mi bubnja
u grudima, toliko glasno da se bojim da ga svi čuju.
Da bih savladala ubrzanost njegovih otkucaja, pritisnem uz sebe pilotsku
kacigu u krilu i obavijem ruke oko njene glatke, hladne površine. Zurim u
izglancan metal, proučavajući vlastiti odraz. Djevojka koju vidim istovremeno
mi je i poznata i strana, Mare, Mareena, Munjobacačica, Crvena kraljica, i
nijedna od njih. Ne izgleda mi uplašeno. Izgleda mi kao izvajana od kamena,
oštrih crta, kose čvrsto upletene uz glavu, uz splet ožiljaka na vratu. Nema
sedamnaest, neodređenih je godina, i Srebrena i nije, i Crvena i nije, i ljudsko
biće i... nije. Perjanica Skerletne Straže, lice s potjernica, prinčeva pošast,
lopuža... ubica. Lutka koja može da poprimi bili kakav oblik osim svog.
Letačka odijela koja smo našli u letjelici crno-srebrene boje su i dođu nam
kao nekakve ofucane uniforme, koja će nam dobro poslužiti i kao kamuflaža.
Ostali petljaju oko odijela, namještajući ih tako da im bolje odgovaraju. Kilorn
po običaju čačka kragnu pokušavajući da olabavi krutu tkaninu. Nix je jedva
povukao rajsferšlus preko stomaka, pa sad izgleda kao da bi svakog trena mogao
da mu pukne. S druge strane, Nanny gotovo da pliva u svom odijelu, ali ne muči
se oko zavrtanja rukava i nogavica kao ja. Preuzet će drugi oblik kada letjelica
sleti, oblik od kojeg mi se prevrće stomak i srce brže tuče od previše osjećanja da
bi se mogle pobrojati.
Na svu sreću, crnokrilac i jeste pravljen za prijevoz, te može da primi nas
jedanaestero uz višak prostora. Očekivala sam da će nas dodatna težina usporiti,
ali sudeći po upravljačkoj tabli letimo istom brzinom kao i inače. Možda čak i
malo brže. Cal tjera mašinu koliko god može, držeći nas podalje od mjesečine,
skrivene na sigurnom u jesenjim oblacima što se kotrljaju nad nortanskom
obalom.
Zuri kroz prozor, prelijeće očima oblake i brojne trepćuće komande pred
sobom. I dalje ne shvaćam koja čemu služi, iako sam mnoge sedmice provela
sjedeći pored njega u pilotskoj kabini. I u Sojenici sam bila loša u učenju, što se
očito nije promijenilo. Naprosto nemam um poput njegovog. Jedino znam za
prečice, znam kako se vara, laže, krade, i uvijek znam šta ljudi kriju. A Cal upravo
sada nešto krije. Uplašile bi me tajne bilo koga drugog, ali znam da to što Cal taji
ne može da mi naškodi. Pokušava da potisne vlastitu slabost, vlastiti strah.
Odgojen je tako da vjeruje u snagu i moć i ni u šta drugo. Posustati znači
napraviti kobnu grešku. Ranije mu rekoh da se i ja plašim, ali pokoja prošaptana
riječ nije dovoljna da razbije višegodišnje stavove. Nalik meni, i Cal navlači
masku, i čak ni meni ne dopušta da provirim ispod nje.
Tako je najbolje, smatra moja snalažljiva strana. Druga strana, ona kojoj je
previše stalo do prognanog princa, strašno se brine. Jasna mi je fizička opasnost
našeg poduhvata, ali emotivna mi nikada nije pala na pamet do ovog popodneva.
Šta će Cal postati u Corrosu? Hoće li iz njega izaći isti kakav je ušao? I da li će
uopće izaći?
 Farley provjerava naš sanduk s oružjem po dvanaesti put. Shade pokušava
da joj pomogne, a ona ga odmah otjera, iako ne pretjerano revnosno. U jednom
trenutku čak opazim kako razmjenjuju prepredene osmijehe, da bi mu potom
konačno dozvolila da prebroji metke iz pakovanja na kojem piše Corvium. Opet
neke kradene zalihe, najvjerovatnije Cranceovo maslo. Uz pomoć Farleynih veza
uspio je da nam prokrijumčari više pištolja, sječiva i raznoraznog drugog oružja
nego što sam mislila da je moguće. Svi će biti naoružani, i svojom sposobnošću
i čime god još izaberu. Ja lično ne želim ništa osim munja, ali ostali su prilježniji,
te se hvataju za bodeže ili pištolje ili, u Nixovom slučaju, svirepa koplja na
izvlačenje, a jedno takvo mu je omiljeno već sedmicama. Privija ga uz sebe,
zaneseno prelazeći prstima po zaoštrenom čeliku. Neko drugi bi se već isjekao,
ali Nixovo je meso otpornije nego kod drugih. Drugi neranjivi pripadnik novog
soja, Darmian, ugledao se na njega, te na klecavim koljenima drži debelo sječivo
nalik satari. Oštrica mu se presijava, kao stvorena za presijecanje kostiju.
Dok ih gledam, Cameron drhtavim rukama prihvati neki omanji nož,
gledajući da ga drži usukanog. Posljednja tri dana provela je bruseći svoju
sposobnost, a ne upotrebu noža, te će ovaj bodež upotrijebiti samo u krajnjem
slučaju, do kojeg, nadam se, neće doći. Uhvati moj pogled namučenog izraza
lica, i načas mi se učini da će se brecnuti na mene, ili da će, što je još gore, prozreti
moju masku. Umjesto toga, samo mi ozbiljno klimne glavom.
Uzvratim joj, pružajući nevidljivu ruku prijateljstva između nas dvije.
Međutim, njen pogled otvrdne, i ona odmah okrene glavu. Poruka je jasna.
Jesmo saveznici, ali ne i prijatelji.
„Još malo“, kaže Cal, gurkajući me po ruci da se okrenem. Zar već, vrištim
u sebi, iako znam da stižemo po rasporedu.
„Upalit će nam“, glas mi drhti, ali ga, na svu sreću, samo on čuje. Ne dira
moju slabost, ostavlja je da tinja. „Upalit će nam“, ovoga puta još slabije.
„Na čijoj je strani prednost?“, pita.
Te me riječi protresu, pecnu, a onda odmah i smire. Instruktor Arven pitao
nas je isto to tokom vježbanja, kada bi upario učenike jedne protiv drugih u
nadmetanjima za krv i ponos. Ponovo je to pitao i u Zdjeli Kostiju, prije nego
što ga je siloruki Rhambos proburazio kao debelu, poganu svinju. Mrzila sam
tog čovjeka, što ne znači da nisam ništa naučila od njega.
 Imamo element iznenađenja, imamo Cameron, imamo Shadea i Garetha i
Nanny i pet drugih od novog soja za koje nijedan Srebreni nije pripremljen.
Imamo Cala, vojnog genija.
I imamo cilj. Imamo za leđima rujnu zoru, koja vapi za svitanjem.
„Na našoj strani je prednost!“
Calov osmijeh je usiljen kao i moj, ali ipak me raskravi. „Tako je, mala
moja!“
Njegove riječi opet iznjedre uskomešanu, zbunjujuću emociju.
Šištanje i krčanje na radiovezama izbriše mi sve misli o Calu iz glave.
Usmjerim pogled na Nanny, koja mi klimne glavom. Tijelo joj se promijeni na
moje oči, preobražavajući je od starice u momka ledeno plavih očiju, crne kose,
bez duše. U Mavena. I odjeća joj se promijeni, od letačkog kombinezona u
besprijekornu, crnu svečanu uniformu, sa sve blistavim ordenjem i plaštom
crvenim poput krvi. Kruna stoji nasađena povrh crnih kovrdža, te me spopadne
poriv da je bacim iz letjelice.
Ostali netremice gledaju, zadivljeni prizorom lažnog kralja, ali ja osjećam
jedino mržnju i blag trzaj kajanja. Nannyna dobrota isijava kroz masku, šireći
Mavenove usne u nježan osmijeh koji dobro poznajem. U jednom bolnom trenu
gledam u momka za kakvog sam ga smatrala, a ne u čudovište, kakvim se kasnije
pokazao.
„Odlično“, izustim nekako, glasom natopljenim emocijom. Izgleda da je
jedino Kilorn to zapazio, te odvoji pogled od Nanny. Letimice odmahnem
glavom, da mu dam do znanja da ne treba da se brine. Imamo i važnijih stvari o
kojima valja razmišljati.
„Kontrola leta Corros, ovdje Vrhovni zrakoplov“, kaže Cal preko radija.
Tokom drugih letova uvijek se trudio da zvuči umorno, nezainteresirano u
obaveznom javljanju različitim centrima, ali sada je skroz služben. Na kraju
krajeva, pravimo se da smo kraljeva letjelica, poznatija kao Vrhovni zrakoplov,
koja je van svih propitivanja. A Cal iz prve ruke zna kako treba da zvuči ovo
javljanje. „Kruna vam se približava.“
Ništa od složenih lozinki, ništa od zahtjeva za slijetanje. Ništa osim
zapovjedničke strogoće, i nijedan vezista ne smije da vas odbije. Kao što se dalo
očekivati, čuje se mucanje.
 „Pri-prijem, Vrhovni zrakoplove“, kaže čovjek. Dubokim, hrapavim
glasom ne uspijeva da prikrije nelagodu. „Izvinjavam se, ali nismo očekivali
Njegovo kraljevsko veličanstvo do sutra popodne.“
Sutra. Četvrtog dana, kad je Jon rekao da ćemo umrijeti – i bio je u pravu.
Maven bi sa sobom doveo čitavu vojsku stražara, od Gardista do smrtonosnih
ratnika kao što su Ptolemus i Evangeline. S njima ne bismo mogli da se nosimo.
Mahnem rukom iza sebe da pozovem Nanny, ali ona je već tu. Sva mi se
koža naježi kad se pojavi pored mene u Mavenovom obličju.
„Kralj prati samo svoj raspored“, kaže u mikrofon obraza oblivenih
srebrenim rumenilom. Ton joj nije dovoljno oštar, ali je glas očigledno njegov.
„I nemam namjeru da se pravdam nekom tamo umišljenom vrataru!“
Udarac s druge strane veze jedino može da znači da je operater pao sa
stolice. „Da... da... naravno, Vaše veličanstvo.“
Neko frkne u rukav iza nas. Vjerovatno Kilorn.
Cal klimne Nanny glavom, prije nego što će preuzeti mikrofon. Vidim u
njemu istu bol koju i ja duboko u sebi osjećam. „Slijećemo za deset minuta.
Pripremite Corros za kraljev dolazak.“
„Lično ću se postarati...“
Međutim, Cal prekine vezu prije nego što operater završi, te dopusti sebi
da se nakratko nasmiješi s olakšanjem. Drugi opet zaklikću, slaveći nepostojeću
pobjedu. Jesmo preskočili jednu prepreku, ali bit će ih još. Sve su ispod nas, na
sivkastozelenim poljima što okružuju pustoši Plava, skrivajući zatvor koji će
nam možda doći glave.

Dnevna svjetlost blago se pomalja na istočnom obzorju, ali je nebo iznad

nas i dalje zagasitoplavo kad se crnokrilac spusti na glatku pistu Corrosa. Ovo
nije vojna baza puna eskadrila i hangara, ali opet je postaja Srebrenih, te se
opasnost opipljivo nadvija nad svime. Navučem kacigu preko glave da sakrijem
lice. Cal i ostali učine isto, pa i sami stave kacige i navuku vizire. Nekome sa
strane sigurno bismo izgledali zastrašujuće. Skroz u crnom, maskirani, pratimo
mladog, nemilosrdnog kralja do zatvora. Nadajmo se da nas straža neće uopće
zagledati, više obuzeta kraljevom pojavom nego njegovom pratnjom.
 Ne mogu više da sjedim, pa iskočim iz sjedišta najbrže što mogu.
Sigurnosni pojasevi zvecnu za mnom udarivši jedan o drugi. Uradim šta moram,
što najradije ne bih, te uhvatim Nanny za ruku. Čak je i na dodir kao pravi
Maven.
„Gledaj kroz njih“, kažem joj, glasom prigušenim kacigom. „Smješkaj se
bez ikakve ljubaznosti. Nema ćaskanja, nema srdačnih razgovora. Pravi se kao
da imaš milion tajni, i kao da si jedino ti dovoljno bitna da bi ih znala.“
Klimne mi, upijajući moje riječi. Na kraju krajeva, i Cal i ja smo je uputili
kako da se ponaša kao Maven. Ovo je samo podsjetnik, posljednji pogled u
knjigu prije ispita. „Nisam ti ja budala“, odgovori hladnim glasom, pa je skoro
mlatnem po vilici. Nije ti ona Maven, odzvanja mi po glavi, glasnije od zvona.
„Mislim da si ga skinula“, kaže Kilorn ustajući. Uhvati me za ruku, pa me
blago povuče od nje. „Mare je došla da te ubije.“
„Svi spremni?“, vikne Farley iz repa letjelice. Ruka joj lebdi nad dugmetom
za spuštanje rampe, jedva čekajući da ga pritisne.
„Postrojite se!“, vikne Cal, odveć zvučeći kao da smo na vojnoj obuci. Ali
svi ga poslušamo i poredamo se u savršen stroj kao što nas je naučio, s Nanny
na čelu. On sam stane do, nje preuzevši ulogu njenog najsmrtonosnijeg
tjelohranitelja.
„Vrijeme je za loše odluke“, kaže Farley. Gotovo mogu da čujem kako se
smješka pritišćući dugme.
Šištanje, pa pomjeranje poluga, treperenje žica i zadnji dio letjelice se
razjapi da nas propusti u posljednje jutro koje će neki od nas vidjeti.

Desetak vojnika čeka nas na dostojnom odstojanju od crnokrilca, u

zbijenom, uvježbanom stroju. Ugledavši našu pripadnicu novog soja prerušenu
u kralja, trgnu se u stav mirno i pozdrave je. Jednom rukom preko srca, jednim
koljenom na tlu. Svijet mi djeluje tamniji iza vizira kacige, koji ipak ne sakriva
sivilo njihovih vojničkih uniformi, kao ni prizemnu, neupadljivu građevinu iza
njih. Ništa od bronzanih kapija i bedema od dijamantskog stakla – tu čak ni
prozora nemaju. Samo jedna ravna betonska ploča koja se širi preko napuštenih
polja ove pustare. Zatvor Corros. Dopustim sebi jedan pogled ka našoj letjelici i
pisti koja se pruža u daljinu i po kojoj se komešaju sjenke i zračenje. Uspijem da
nazrem dva nebeska broda koja dokono čekaju u polutami, debeljuškastih,
okruglih metalnih trupova. Zatvorski avioni za prijevoz zarobljenika. A ako sve
pođe kako smo planirali, uskoro će opet da zabruje.
Šutke priđemo Corrosu, gledajući da usaglašeno marširamo. Cal se drži
Nanny s pesnicom neprestano stegnutom uz bok, dok ja idem tik iza njih s
Cameron s lijeve i Shadeom s desne strane. Farley i Kilorn drže se sredine stroja
ne ispuštajući oružje. Sam zrak se čini naelektriziranim, prožetim opasnošću.
Nije smrt ono čega se bojim, sad više ne. Previše sam se puta suočavala s
umiranjem da bih ga se plašila. Bojim se samog zatvora, pomisli da bih mogla
biti uhvaćena, bačena u okove, pretvorena u kraljičinu nesvjesnu marionetu – e,
to je ono što ne bih podnijela. Radije bih sto puta poginula nego se suočila s
takvom sudbinom. Isto važi za sve nas.
„Vaše Veličanstvo“, kaže jedan od vojnika, usudivši se da pogleda osobu za
koju vjeruje da je kralj. Značka na grudima, tri ukrštena mača od crvenog metala,
označava ga kao kapetana. Pruge na ramenima, jarkocrvene i plave, jedino bi
mogle biti boje njegovog doma. Dom Irala. „Dobro došli u zatvor Corros.“
Kao što joj je i rečeno, Nanny pogleda pravo kroz njega i odmahne mu
blijedom rukom. To bi svakoga trebalo da uvjeri u njen navodni identitet.
Međutim, iako se vojnici ne miču, kapetan pređe pogledom preko nas,
zapažajući nam uniforme – i odsustvo Gardista koji uvijek prate krunisanog
vladara. Zastane na Calu da uputi jedan britak pogled ka njegovoj kacigi. Ali
ništa ne kaže, i vojnici mu se postroje pored nas da usaglase bat svojih koraka s
našim. Havenovi, Osanosi, Provosi, Macanthosi, Eagriejevi – uočim poznate boje
na nekim od uniformi. Posljednji, Dom Eagrieja, Dom vidovitih, prva nam je
meta. Cimnem Cameron za rukav i blago joj klimnem ka bradatom plavušanu
munjevitog pogleda i bijelo-crnih pruga na ramenu.
Nagnuvši glavu, sklupča pesnice pokraj bokova. Napad je počeo.
Kapetan stane pored Nanny, ubacivši se ispred mene toliko glatko da ga
gotovo nisam ni primijetila. Svileni. Ima istu tamnu kožu, blistavu crnu kosu i
uglaste crte lica kao Sonya Iral i baka joj, opasno pronicljiva Panter. Jedino se
nadam da kapetan nije vješt u prepoznavanju zavjera kao ona, inače će nam ovo
biti mnogo teže nego što smo očekivali.
 „Prepravke koje ste tražili još malo pa su gotove, Vaše veličanstvo“, kaže.
Ima nečeg oštrog u njegovom glasu. „Svako zatvorsko krilo zasebno se zatvara,
kao što ste tražili, a nova isporuka nijemog kamena stiže nam sutra s novim
odredom stražara.“
„Odlično“, odgovori Nanny zvučeći nezainteresirano. Korak joj se malo
ubrza, pa kapetan brže-bolje usaglasi svoj s njenim da je sustigne. Cal čini isto, a
mi ih slijedimo. Skoro kao neka potjera.
Dok je Sigurnosni Centar u Zaton Luki bio predivna građevina, umjetničko
djelo u kamenu i svjetlucavom staklu, Corros je siv i beznadan poput pustoši
oko njega. Jedino ulaz, jednokrilna vrata od crnog gvožđa ugrađena u zid,
narušava monotoniju zatvora. Nema šarki, brave ni kvake – ova vrata više liče
na bezdan, na razjapljena usta. Ali osjećam struju koja se širi po rubovima,
izvirući iz male kockaste table postavljene pored njih. Prekidač s ključem. Kao
što nam je Cameron i rekla. Sam ključ visi Iralu oko vrata na crnom lančiću, ali
ga on ne skida.
Imaju i kamere, tačkaste očice uperene u vrata. Ni najmanje mi ne smetaju.
Više me brinu svileni kapetan i njegovi vojnici koji su nas opkolili i zbog kojih
marširamo pravo naprijed.
„Bojim se da ne poznajem ni vas, pilote, a ni ostale, kad smo već kod toga“,
odvaži se kapetan, nagnuvši se kako bi bacio pogled iza Nanny i uperio iskričav
pogled u Cala. „Da li biste se predstavili?“
Stegnem pesnicu da mi prsti ne bi zadrhtali. Cal ne radi ništa slično, već
samo ovlaš pomjeri glavu kao da ga mrzi da uopće potvrdi kapetanovo
obraćanje. „Dovoljno će biti i samo pilot, kapetane Irale.“
Iral se naroguši, kao što se i moglo očekivati: „Ustanova u Corrosu pod
mojom je nadležnošću i zaštitom, pilotu. Ako mislite da ću vas pustiti unutra
bez...“
„Bez čega, kapetane?“, svaka riječ iz Nannynih usta siječe poput noža,
zarivajući se duboko u mene. Kapetan se odmah zaustavi zajapuren srebrenim
rumenilom, te proguta neku neprimjerenu opasku. „Koliko ja znam, Corros
pripada Norti. A kome Norta pripada?“
 „Samo obavljam svoju dužnost, Vaše veličanstvo“, promuca, ali je bitku već
izgubio. Ponovo spusti šaku preko srca da otpozdravi. „Kraljica me je zadužila
za odbranu ovog zatvora, i samo želim da izvršim njene naredbe, kao i vaše.“
Nanny klimne: „A ja vam naređujem da otvorite vrata.“
Pogne glavu i pomjeri se. Jedan od njegovih vojnika, starija žena sa strogom
srebrenom pletenicom i kockaste vilice, istupi i spusti šaku na gvozdena vrata.
Nisu mi potrebne crno-crvene pruge na njenom ramenu da bih zaključila da je
od Doma Samosa. Gvožđe se pomjeri pod dodirom magnetrona dijeleći se na
nazubljene komade koji se povuku oštro i učinkovito. Zapahne nas udar hladnog
zraka, blago se osjećajući na vlagu i nešto kiselkasto. Krv! Međutim, predvorje s
druge strane prekrivaju čiste, zasljepljujuće bijele pločice bez i jedne jedine
mrljice. Nanny prva kroči unutra, pa onda i mi za njom.
Cameron drhti pored mene, te je blago gurnem. Uhvatila bih je za ruku da
mogu. Mogu samo da zamislim koliko je njoj ovo užasno – ja bih se prije ubila
nego vratila u Archeon. A eto, ona se ipak vraća u svoj zatvor zbog mene.
Ulaz je neobično prazan. Nema Mavenovih slika, nema barjaka. Ovo
mjesto ne mora nikoga da zadivi, pa mu nisu potrebni ukrasi. Samo kamere zuje
unaokolo. Vojnici kapetana Irala hitro zauzmu svoje položaje, postavljajući se
kraj četvera vrata oko nas. Ona iza nas, crne boje, zatvore se uz škripu metala o
metal od koje pucaju bubne opne. Vrata s lijeve i desne strane su srebrena, te se
presijavaju na jakom zatvorskom osvjetljenju. A ona ispred nas, kroz koja
moramo da prođemo, neprijatne su krvavocrvene boje.
Međutim, Iral se u tom času zaustavi, pa pokaže na jedna od srebrenih
vrata: „Pretpostavljam da ćete se prvo vidjeti s Njenim veličanstvom, kraljicom?“
Drago mi je što imamo kacige, inače bi kapetan vidio užasnutost na licima
svakog od nas. Elara je tu. Stomak mi se uvrne pri samoj pomisli da bih mogla
da se nađem pred njom, pa se zamalo ispovraćam unutar kacige. Čak i Nanny
poblijedi i izgubi glas i pokraj sveg njenog truda. Osjećam Kilorna iza sebe, samo
par centimetara dalje. Šuti, ali čujem da isto misli. Bježimo. Bježimo. Bježimo.
Međutim, ja tako nešto više ne mogu da radim.
„Njeno veličanstvo je tu?“, procijedi Cal. Načas se uplašim da je zaboravio
gdje se nalazimo. „Još uvijek?“, doda, doradivši laž s malim zakašnjenjem.
Međutim, u kapetanovim očima ipak zaplamti sumnja. Širi mu se u očima poput
praska.
Nanny, blažena da je, nasmije se naglas, glumeći hladan, uzdržan smijeh.
„Majka je oduvijek radila kako joj je volja, znaš i sam“, kaže Calu, koreći ga. „No,
ja sam tu nekim drugim poslom, kapetane. Nemojte je uznemiravati.“
Kapetan mu uputi pokoran osmijeh. Podrugljivo mu se razvuče lice,
izobličavajući ga u nešto gadno. „Uredu, gospodaru.“
Kilorn me potapša po ruci uzbunjenim dodirom. Vidi što i ja. Kapetan nam
više ne vjeruje. Okrenuvši se, uhvatim Cameron za lakat i stegnem je. Njen
naredni znak. Mišići joj se napregnu pod mojom rukom. Slila je sve što ima u
sebi u zaprečivanje Eagriejeve sposobnosti kako ne bi predvidio šta slijedi. Na
licu mu se vidi zbunjenost, ali strese je sa sebe pokušavajući da se fokusira na
nas. Nije mu jasno šta se to dešava s njim.
„A kojim ste to poslom došli?“, ne da se Iral, ne skidajući šiljati, đavolski
kez s lica. Polagano zakorači prema nama. Bit će mu to posljednji korak.
„Zamolit ću vas da uklonite kacige.“
„Nećemo“, kažem mu.
Uz lagani udah, preuzmem sve kamere uperene u nas. Kad Iral zine da
vikne, izdahnem i kamere prasnu iskričeći poput vatrometa. Sljedeća na redu su
svjetla koja počnu da trepere, uranjajući nas prvo u mrkli mrak, pa u napadno
blistavilo. Mi smo spremni za ovako nešto. Vojnici Corrosa nisu.
Plamen se sjuri pločicama, bacajući neobično razigrano svjetlo po njihovoj
bjelini. Zapriječi sva vrata i poskoči ka plafonu, učinkovito zarobljavajući
vojnike između nas i treperave tame. Jedan od Osanosa, nimfa, brzo povuče
vlagu iz zraka, ali nedovoljno da bi savladao Calovu razbuktalu vatru. Jedan od
kamenokožaca nasrne na mene, skamenjujući tijelo pred mojim očima, ali uleti
u zid poznatiji kao Nix Marsten. Darmian mu se pridruži, i dva neranjiva
pripadnika novog soja krenu da rasparčavaju vojnika. Isto je i s ostalima. Kheta
je rasturila nekog provoskog telekinetičara, potpirivši mu prasak u srcu koji ga
razori iznutra. Ona Havenka daje sve od sebe da se izbori s mojom tamom,
koristeći se svojom sposobnošću kako bi sabila sjenke i pretvorila ih u crnu
izmaglicu koja najednom zabliješti zasljepljujuće jarkom svjetlošću. Čak ni naše
kacige ne mogu da zaustave toliki bljesak, te moram da zažmirim. Kada opet
otvorim oči, Havenka je na podu s dubokom posjekotinom na vratu. Iskašljava
srebrenu krv po pločicama, a moj brat stoji nad njom s nožem u ruci. Eagrie iza
njega padne na koljena držeći se za glavu i vrišteći.
„Ne vidim!“, cvili, gotovo iskopavajući vlastite oči. Krv se ubrzo pridruži
njegovim bolnim suzama. „Ništa ne vidim, šta se dešava? Šta je sad ovo? Ko ste
vi?“, viče nikome posebno.
Cameron prva skine kacigu. Nikada ranije nije ubila čovjeka, čak ni tokom
bjekstva. Vidim joj po licu, po prestravljenosti koja je protresa. Ali ipak ne
posustaje. Da li iz hrabrosti ili pakosti, ne bih znala. Nastavlja sa sputavanjem,
sve dok čovjek na podu ne prestane s plakanjem, kopanjem očiju, i disanjem.
Umre širom otvorenih očiju zureći u prazno, istovremeno i slijep i gluh. Mora
da se osjećao kao da ga živog sahranjujemo.
Sve je gotovo za minut-dva. Dvanaest Srebrenih vojnika mrtvih na
pločicama, neki spaljeni, neki sprženi strujom, neki upucani, neki umlaćeni.
Najveći nered je oko Kethinih žrtava. Čitav jedan zid poprskan je njenim
rukotvorinama, a ona glasno dahće, trudeći se da ne gleda šta je uradila. Njena
razorna sposobnost je u najmanju ruku gnusna za vidjeti.
Jedino je Lory povrijeđena, nakon što je sredila onu magnetronku s
Garethom. Dobila je metalnu krhotinu u ruku, ali ništa strašno. Farley joj prva
pritrči, izvuče metal upotrijebljen poput sječiva i baci ga na pod. Lory skoro da i
ne jaukne.
„Zaboravismo zavoje“, promrmlja Farley, pritisšćući rukom okrvavljenu
posjekotinu.
„Ti možda jesi“, odgovori joj Ada, te izvadi smotuljak bijele tkanine iz
odijela. Stručno poveže Lory ruku. Zavoj istog trena natopi krv.
Kilorn se nasmiješi sebi u bradu, jedini koji uživa u šalama i u ovakvom
trenutku. Na moje olakšanje, djeluje savršeno netaknuto, fokusiran na punjenje
pištolja. Burence mu se puši, a meci iz njega završili su u bar dva leša. Svako
drugi bi pomislio da njega to ne dotiče, ali ja ga ipak bolje poznajem. Uprkos
smijanju, Kilorn ne uživa u krvničkim rabotama.
A ne uživa ni Cal. Sagnuo se nad mrtvim kapetanom Iralom da mu
nevoljko skine crni ključ s vrata. Neću ih ubijati, rekao mi je onomad, prije nego
što smo upali u Sigurnosni Centar Zaton Luke. Prekršio je vlastito obećanje, i to
ga je sada ranilo dublje od posljedica bilo kakve borbe.
„Nanny“, šapne, i dalje ne može da otrgne pogled od Irala. Drhtavim
prstima, sklopi kapetanove oči zauvijek. Nanny iza njega fokusira netremični
pogled na Iralovo lice. Tren kasnije njeno tijelo počinje da se mijenja u njegovo,
i ja tiho odahnem. Čak i lažnog Mavena jedva sam uspijevala da trpim.
Nešto zakrči s Iralovog pojasa. Njegov radio – komandni štab pokušava da
ga dobije. „Kapetane Irale! Kapetane, šta se dešava tamo dolje? Izgubili smo
sliku.“
„Samo neki kvar“, odgovori Nanny Iralovim glasom. „Možda se proširi
dalje, možda i ne.“
„Primljeno, kapetane.“
Cameron odvoji pogled od mrtvog Eagrieja. I spusti ruku na crvena vrata.
„Ovuda“, kaže, gotovo bez glasa zbog krvoprolića i prizora smrtno
ranjenih.
Ja zatvorski komandni štab osjećam kao neki živac koji treperi, upravljajući
svim kamerama u ovom zdanju. Vuče me, vodeći me kroz nagla skretanja
hodnika. Sve je u bijelim pločicama kao i u predvorju, ali ne toliko čisto. Kad
bolje pogledam, vidim krv između pločica, koja je s vremenom poprimila smeđu
boju. Neko je pokušao da opere šta god da se tu desilo, ali nedovoljno temeljno.
Crvenu je krv toliko teško očistiti. Vidim kraljicu iza toga, kakve god je košmare
smislila duboko u utrobi Corrosa.
Tu je negdje, nastavlja sa svojim jezivim poslom. Možda je čak krenula po
nas, uzbunjena koškanjem. Nadam se da je tako. Nadam se da će sad da se pojavi
iza ćoška, pa da je ubijem.
Međutim, umjesto kraljice Elare, zašavši iza ćoška, zateknemo još jedna
vrata s velikim D na sebi i bez brave. Cameron im pritrči s nožem u ruci, pa
počne da odvaljuje tablu oko prekidača. Odvoji je u sekundi da bi odmah zatim
uvukla prste među žice.
„Moramo proći ovuda da bismo došli do komande“, kaže pokazujući
glavom prema vratima. „Unutra imaju dva magnetronska stražara. Spremite se.“
 Cal se tiho zakašlje mašući ključem pred njom. „Ooo“, progunđa Cameron,
pocrveni, pa mu ga uzme iz ruke. Namrgođeno ga zabije u odgovarajući prorez
na prekidaču. „Kažite kad.“
„Garethe“, počne Cal, ali ovaj je već istupio, spreman pred metalnim
vratima. Nanny stane uz njega i dalje prerušena u kapetana Irala. Oboje znaju
šta treba da rade.
Ostali nisu toliko sigurni. Ketha izgleda kao da će da zaplače prelazeći
drhtavim šakama niz ruke, kao da se uplašila da je izgubila neku od njih. Farley
posegne ka njoj, ali je ova odgurne. Srce mi se snuždi kad shvatim da ne znam
kako bih utješila Khetu. Da li joj je potreban zagrljaj ili šamar?
„Čuvaj nam leđa“, viknem joj, odlučivši se za nešto za šta se nadam da je
neka prijatna sredina. Zadrhti i ošine me pogledom. Pletenica joj se rasplela, pa
je počela da čupka vlasi crne kose. Polagano mi klimne, te se okrene da osmatra
prazan hodnik iza nas. Njeno šmrcanje odjekuje pločicama.
„Ne mogu opet“, šapne. Ali ipak zauzme položaj. Darmian i Nix stanu uz
nju, više da bi iskazali podršku nego snagu. Bar će od njih biti dobar zid kad
stražari shvate šta se dešava. Što bi uskoro trebalo da se desi.
Cal je svjestan hitnosti isto koliko i ja. „Sad“, kaže, te se priljubi uza zid s
ostalima.
Ključ se obrne. Osjetim kad struja jurne iz prekidača i preplavi mehanizam
vrata. Ona se otvore, škripavo se uvukavši u zid, da bi nam otkrila golemo
zatvorsko krilo. U drastičnoj suprotnosti s bijelim popločanim hodnicima, ćelije
su sive, hladne i prljave. Odnekud kaplje voda, te je zrak neprijatno vlažan. Četiri
sprata ćelija spuštaju se u polutamu, jedna povrh druge, bez odmorišta ili
stepeništa koji bi ih povezivali. Četiri kamere, po jedna u svakom uglu tavanice,
sve ih nadgledaju. Ugasim ih bez po muke. Jedino svjetlo blješti grubom,
treptećom žutom bojom, iako je maleni svjetlarnik iznad nas prekrilo plavetnilo,
odajući praskozorje. Ispod njega, na jedinom prolazu od svjetlucavog uglačanog
metala, stoje dva magnetrona u sivim uniformama. Obojica se okrenu čuvši naš
dolazak.
„Šta to...?“, kaže prvi i zakorači prema nama. Na uniformi ima boje Samosa.
Sledi se čim ugleda Nanny odmah do Garetha. „Kapetane Irale.“ Odmahnuvši
rukom, samoski magnetron podigne ravne metalne ploče s poda zatvorskog
krila kako bi nam pred očima napravio nov prolaz spojen s njegovim da bi
Gareth i Nanny mogli da priđu.
„Friška krv?“, naceri se drugi čuvar, klimajući ka Garethu s lukavim
osmijehom. „Iz koje si legije?“
Nanny ga presječe prije nego što Gareth bilo šta odgovori: „Otvaraj ćelije.
Vrijeme je za šetnju.“
Na naše ogorčenje, čuvari razmijene zbunjene poglede: „Pa samo što smo
ih jučer prošetali, ne sljeduje im novo...“
„Naredba je naredba, a meni je takva stigla“, odgovori mu Nanny. Podigne
Iralov ključ, pa prijeteći zamaše njime. „Otvaraj ćelije!“
„Dakle, istina je? Kralj se opet vratio?“, pita Samos vrteći glavom. „Nije ni
čudo što su se oni u komandi odmah uzvrpoljili. Ali valjda moraš izgledati
dotjerano za kralja, pogotovo kad mu se majka još vrzma unaokolo.“
„Čudna je ta naša kraljica“, kaže drugi češući se po bradi, „ne znam šta traži
u Plavu, a ne bih ni da saznam.“
„Ćelije!“, ponovi Nanny strogim glasom.
„Svakako, svakako, gospodine“, progunđa prvi magnetron. Mune laktom
drugog, pa se obojica okrenu prema desetinama ćelija koje se uzdižu od poda do
tavanice. Mnoge su prazne, ali neke u sebi kriju sjenke koje kopne pod pritiskom
nijemog kamena. Zatvorenici novog soja, uskoro na slobodi.
Novi se prolazi uglave na svoja mjesta uz zvuk sličan udarcima macole po
aluminijskom zidu. Poredaju se uz ćelije stvarajući staze okolo krila, dok se drugi
savijaju i uvrću u stepenike koji će povezati nivoe. Načas ostanem u čudu.
Magnetrone sam gledala jedino u borbi, kada svoje sposobnosti primjenjuju za
ubijanje i uništavanje. Nikada za stvaranje. Nije teško zamisliti ih kako prave
nebeske brodove i raskošna vozila, savijajući oštro gvožđe u divne glatke lukove
tanane poput britve. Ili čak u one metalne haljine koje Evangelike toliko voli.
Čak i sada priznajem da su bile veličanstvene, iako je sama djevojka koja ih je
nosila čudovište. Međutim, nakon što se rešetke na svim ćelijama razjape i
natjeraju ljude u njima da ustanu, zaboravim svoju začuđenost i zadivljenost.
Ovi magnetroni su tamničari, ubice, tjeraju nevine da pate i umiru iza rešetaka
zbog ko zna kakvog neuvjerljivog razloga koje im Maven da. Jeste da ispunjavaju
naređenja, ali čine to svojom voljom.
 „Hajde, napolje!“
„Na noge lagane, vodimo džukele u šetnju!“
Magnetroni se hitro kreću jedan za drugim, trčkarajući oko prvog niza
ćelija. Bukvalno izvlače novi soj s ležajeva, a one koji ne mogu da ustanu
dovoljno brzo izbace napolje na prolaz. Neka djevojčica završi opasno blizu ruba
i zamalo padne. Toliko liči na Gisu da istupim, pa Kilorn mora da me povuče
nazad. „Ne još“, zareža mi na uho.
Ne još. Šake mi se stežu jedva čekajući da ih uperim u dva čuvara koji se sve
više približavaju vratima. Još nas nisu zapazili, ali sigurno hoće.
Cal prvi skine kacigu. Samos se ukopa, kao upucan. Jednom trepne, ne
vjerujući vlastitim očima. Prije nego što uspije bilo šta da učini, stopala mu se
odvoje od poda i on odleti ka plafonu. Drugi ubrzo odleti za njim čim sile
zemljine teže popuste oko njega. Gareth ih obojicu odbaci i tresne o betonsku
tavanicu uz mučno, konačno pucanje kostiju.
Pokuljamo u zatvorsko krilo krećući se kao jedna osoba, najbrže što
možemo. Stignem prva do one izbačene djevojčice, te je podignem. Maleno tijelo
joj se trese dok krklja. Ali pritisak nijemog kamena je popustio, te joj se nešto
boje vrati u blijede, ispijene obraščiće.
Skinem masku.
„Munjobacačica“, prozbori i dodirne mi lice. Srce mi se cijepa.
Jednim dijelom želim da je zgrabim i pobjegnem, da je odvedena daleko
odavde. Ali zadatak nam je daleko od završenog, pa ne smijem da odem. Čak ni
zbog ove djevojčice. Stoga je spustim na klecave noge i nježno izvučem ruku iz
njenog stiska.
„Krenite za nama kako god možete! Borite se najbolje što možete!“, viknem
čitavom krilu. Gledam da se nagnem preko ruba prolaza kako bi me svi čuli i
vidjeli. Duboko ispod nas, nekoliko preživjelih zatočenika iz donjih ćelija već je
krenulo da se uspinje metalnim stepenicama. „Napuštamo ovaj zatvor noćas
živi, zajedno!“
Dosad je već trebalo da naučim da ne treba lagati. Ali laž im je sada
potrebna da bi nastavili dalje, a ako moja obmana spasi barem jednog od njih
vrijedna je cijene moje duše.
 GLAVA DVADESET ŠESTA

Oslijepjele kamere ne mogu dugo da nas štite – a izgleda da nam je vrijeme

isteklo. Sve počne s nekoliko prasaka negdje u hodniku. Čujem da Kheta vrišti
uz svaku eksploziju, preplašena onim što je uradila i što i dalje čini ljudskom
mesu i kostima. Svaki njen promukli krik prostruji zatvorskim krilom,
zaustavljajući već ionako spore pripadnike novog soja.
„Ne zastajte!“, reži Farley. Ona njena raspomamljena energija je nestala,
zamijenio ju je ozbiljan zapovjednički stav. „Pratite Adu, pratite Adu!“ Okupila
ih je kao ovčice, bukvalno vukući neke od njih uz stepenice. Shade je još
korisniji, te u skokovima prebacuje najstarije i najbolesnije s najnižih nivoa, iako
se većini od toga zavrti u glavi. Kilorn pazi da se ne strovale s prolaza, koristeći
se svojim dugačkim rukama.
Razmahavši se, Ada usmjerava novi soj ka vratima pokraj nje. Ona s
velikim C na sebi. „Ovamo“, viče im. Ništa joj ne promiče dok ih prebrojava.
Barem je ona djevojčica shvatila poruku. Odvuče se do Ade i uhvati joj se za
nogu u pokušaju da se sakrije od larme. Sve u ovom krilu dobija jeziv odjek,
izobličeno u nešto slično životinjskim urlicima zbog betonskih zidova i metalnih
ploča. Potom zazvone pucnji praćeni Nixovim prepoznatljivim smijanjem. Ali
neće se dugo smijati ako se napad nastavi.
Sad nam slijedi dio od kojeg najviše strepim, protiv kojeg sam se najviše
borila. Međutim, Cal je bio jasan – moramo se razdvojiti. Da pokrijemo više
nivoa, da oslobodimo više zatvorenika, i što je najvažnije – da ih izvučemo na
sigurno. Stoga se probijem kroz gomilu zatočenika novog soja, gurajući se kroz
navalu zajedno s Cameron. Baci ključ preko ramena, a Kilorn ga vješto uhvati.
Gleda nas kako se udaljavamo, ali ne smije ni da trepne. Moguće je da me sada
posljednji put vidi, i toga smo oboje svjesni.
Cal me slijedi. Osjećam njegovu toplotu na par metara dalje. Pali prolaz za
nama, tako da se istopi i odsječe nas od ostalih. Kad stignemo do vrata na
suprotnoj strani, označena sa KOMANDA, Cameron se baci na tablu s
prekidačem. Ostaje mi samo da piljim, prebacujući pogled između Kilorna i
brata ne bih li im upamtila lica. Ketha, Nix i Darmian otrče nazad u zatvorsko
krilo, odjurivši od protunapada koji više ne mogu da zadrže. Ubrzo uslijede i
meci koji zazvone po metalu i Nixovom tijelu. Opet mi se sve uspori, a poželim
da se sasvim zaustavi. Poželim da je Jon tu s nama, da mi kaže šta da radim, da
mi kaže da sam donijela prave odluke. Da mi kaže ko će umrijeti.
Vruća, gotovo uzavrela ruka, obujmi mi obraz da bi me nasilu okrenula od
ostalih. „Fokusiraj se!“, kaže mi Cal ljutitog pogleda. „Mare, moraš na trenutak
da ih zaboraviš. Vjeruj u ono što radiš!“
Čitavo krilo iza nas se ispraznilo. Prekidač pred nama počinje da iskri. I
vrata se rastvore.
Cal nas oboje progura unutra i ja padnem na popločan pod. Tijelo mi
odgovori prije uma, te munje zaiskre svuda oko mene. Rasprše mi misli o
Kilornu i Shadeu, i na kraju jedino vidim komandni štab na drugoj strani
hodnika i zadatak pred sobom.
Kao što je Cameron i rekla, radi se o trouglastoj sobi od neprobojnog,
rebrastog dijamantskog stakla, ispunjenoj upravljačkim tablama, ekranima za
nadziranje, sa šest zauzetih vojnika i istim metalnim vratima kao na ćelijama.
Ukupno troja, po jedna na svakom zidu. Dotrčim do prvih, očekujući da će se
otvoriti, da će se vojnici unutra pokazati na djelu. Na moje iznenađenje, uopće
ne mrdaju od stolica i svojih položaja, posmatraju me razrogačenim,
preplašenim očima. Lupim pesnicom po vratima, uživajući u bolu koji mi
prostruji šakom. „Otvaraj!“, proderem se, kao da ću time bilo šta postići. Najbliži
vojnik se trgne i odskoči od zida. I on nosi kapetansku značku.
„Ni slučajno!“ naredi, podigavši ruku kako bi zaustavio ostale čuvare.
Iznad nas zapišti sirena.
„Pa, ako ćemo tako“, promrmlja Cal krenuvši ka drugim vratima.
Poskočim zbog nekog treska, okrenem se i vidim kako se velike granitne
ploče pomjeraju, zamjenjujući metalna vrata kroz koja smo maločas prošli.
Cameron s osmijehom pogleda u upravljačku tablu, čak je nježno pomiluje.
„Time dobijamo koji minut više.“ Koljena joj kvrcnu kad ustane. Ali odmah
navuče kiseo izraz na lice ugledavši komandni štab. „Prokletinje se uplašile“,
zaurla, te rukama izvede krajnje priprost pokret, kakav više priliči budžacima
Sojenice. „Možemo li doprijeti do njih kroz staklo?“
Umjesto odgovora, usmjerim pogled na ekrane. Počnu da pucaju jedan za
drugim, zapljuskujući vojnike iskricama i srčom. Sirena tiše zapišti, te se ugasi.
Svako parče metala unutar komandne sobe zatreperi strujom, cvrčeći poput jaja
u tavi i tjerajući vojnike da se zbiju na sredini sobe. Jedan od njih se sruši,
uhvativši se za glavu u pokretu koji mi je sada već prepoznatljiv. Tijelo mu se
koprca onako kako Cameron steže pesnicu, boreći se protiv talasa njene energije
koja davi. Krv mu pođe na uši, nos i usta. Nedugo zatim uguši se u njoj.
„Cameron!“, prodere se Cal, ali ona se pravi da ga ne čuje.
„Julian Jacos!“, dreknem, lupajući po staklu. „Sara Skonos! Gdje su?“
Još jedan vojnik se sruši urliknuvši.
„Cameron!“
Ne misli da se zaustavi. A i ne treba. Ovi su je ljudi zatočili, mučili,
izgladnjivali, i na kraju bi je i ubili. Ima pravo na osvetu.
I moje munje se pojačaju, sijevajući po staklenom odjeljku i tjerajući
vojnike da se šćućure pred mojim ljubičasto-bijelim gnjevom. Svaka pucketa i
šišti, udarajući sve bliže i bliže njihovim tijelima.
„Mare, prekini...“ Cal se i dalje dere, ali ga ja jedva čujem.
„Julian Jacos! Sara Sko...“
Kapetan se nekako dotetura preko poda i baci se na zid preda mnom. „Krilo
G!“, vrisne, pa tresne dlanom po staklu nekoliko centimetara od mog lica. „U G
krilu su! Kroz ona vrata!“
„Eto ga, hajdemo!“, vikne Cal. Kapetanove oči trepnu ka zbačenom princu
iz komandne kabine.
Cameron se nasmije, jasno i glasno. „Hoćeš da ih ostaviš žive? Znaš li šta
su nam sve radili? Svima nama, i tvojim Srebrenima?“
„Preklinjem vas, preklinjem... samo smo ispunjavali naređenja, kraljeva
naređenja...“ moli kapetan sagnuvši se kako bi izbjegao novu munju.
Cameronina druga žrtva presamiti se iza njega, podrivena njenim sputavanjem.
Suze mu se pojave na trepavicama u kristalnim kapima. „Vaše visočanstvo,
smilujte se, molim vas, smilujte se...“
Sjetim se one djevojčice iz ćelije. Oči su joj bile zakrvavljene, a kroz odjeću
sam mogla da joj napipam rebra. Prisjetim se Gise i njene slomljene ruke. Onog
novorođenčeta što je na smrt iskrvarilo u Templynu. Nevine djece. Sjetim se
svega što mi se desilo od prošlog kobnog ljeta, kada je smrt jednog ribara sve ovo
pokrenula. Ne, nije ovo njegova krivica. Već je njihova. Njihovi su zakoni, njihova
regrutacija, njihov čemer namijenjen svima nama. Oni su ovo uradili. Sami su
izazvali ovakav kraj. A ipak čak i sada, dok ih Cameron i ja satiremo, preklinju
Cala za milost. Preklinju Srebrenog kralja i pljuju Crvene kraljice.
Vidim princa kroz rebrasto staklo. Izobličava mu lice, pa mi liči na Mavena.
„Mare“, šapne Cal, više za sebe.
Ali njegovi šapati više me ne mogu zaustaviti. Osjećam nešto novo u sebi,
poznato ali neobično. Moć koja ne potječe od krvi, već od izbora. Od onoga
kakva sam postala, a ne od onoga kakva sam rođena. Okrenem se od Calove
iskrivljene prilike. Znam da i sama izgledam izobličeno.
Iskezim zube režeći.
„Munje ne znaju za milost!“
Jednom sam gledala kako moja braća spaljuju mrave komadićem stakla.
Ovo je slično, ali mnogo gore.
Iako zasebno zapečaćena zatvorska krila čine bjekstvo zatvorenika težim,
gotovo i nemogućim, ona otežavaju i komunikaciju među stražarima. A
zbunjenost je djelotvorna koliko i munje i vatra. Stražari mrze da napuštaju svoje
položaje, pogotovo kad se pročuje da je kralj tu, pa u krilu G zateknemo četiri
usplahirena magnetrona u raspravi.
„Čuo si sirenu, nešto nije uredu...“
„Vjerovatno neka vježba, da se pokažemo pred malim kraljem...“
„Ne mogu da dobijem komandu...“
„Pa, čuo si ih maločas, kamere su u kvaru, pa tako i veze. Moguće je da se
kraljica opet zafrkava, vještica prokleta.“
Probijem munjom jednog od njih da im privučem pažnju: „Misliš na
pogrešnu vješticu.“
Prije nego što se metalni prolaz povuče ispod mene, uhvatim se za šipke s
lijeve strane vrata i čvrsto ih ščepam. Cal isto učini s desne strane, te se šipke
zacrvene pod njegovim užarenim dodirom, istoga trena se topeći. Cameron
ostane u vratima, čela orošenog znojem, ali ne pokazuje znake usporavanja. Dok
se prolaz povlači, jedan od magnetrona stropošta se s njega držeći se za glavu, pa
padne tri sprata niže na betonski pod. Umre na licu mjesta. Još dvojica su
preostala.
Pljusak nazubljenog metala zafijuče ka meni, svaki djelić sićušni bodež koji
treba da me ubije. Ali ja se prije toga pustim, skliznem niz šipke, tako da
stopalima dotaknem kratak rub ćelije ispod nas. „Cale, može malo pomoći?“,
viknem, izbjegavši još jedan napad. Odgovorim na isti način, ali se magnetron
nagne i zakorači u zrak, ili se barem meni tako čini. Ali metal se zapravo pokreće
zajedno s njim, omogućavajući mu da naizgled trči kroz otvoreni atrij.
Da muka bude veća, Cal ne obraća pažnju na mene, već odvaljuje
rastopljenu šipku ćelije. Iz leđa mu izbije plamen da ga zaštiti od bilo kakvog
oružja koje bi drugi magnetron mogao da baci na njega. Jedva da ga vidim kroz
titranje plamenova, ali i ovako vidim dovoljno. Užasno se razbjesnio, a nije tajna
zbog čega. Mrzi me što sam pobila one Srebrene, što sam učinila ono što on ne
može. Nikada nisam ni pomislila da ću dočekati taj trenutak kad će se Cal, vojnik
i ratnik, plašiti da stupi u akciju. Sad gleda da otvori koliko god ćelija može, ne
mareći za moje vapaje, te sam primorana da se borim sama.
„Cameron, sredi ga!“, viknem dižući pogled ka mom neočekivanom
savezniku.
„Vrlo rado“, prodere se, te uperi ruku ka magnetronu koji me napada.
Zatetura se, ali ipak ne padne. Slabi joj snaga.
Nastavim da se verem duž ćelija, pazeći da mi stopala ne proklizaju, ali se
iz sekunde u sekundu sve teže držim. Ipak sam ja za trčanje, a ne za veranje, i
ovako skoro uopće ne mogu da se borim. Još malo. Nešto oštro u obliku
dijamanta okrzne mi obraz i otvori mi ranu na licu. Neko drugo parče posiječe
mi dlan. Kad se uhvatim za narednu šipku, stisak mi je slab, klizav od krvi.
Padnem s posljednjih metar i po, možda i dva visine, i gadno se strmeknem u
samu utrobu zatvorskog krila. Načas izgubim dah, a onda otvorim oči pred
ogromnim šiljkom koji mi fijuče ka glavi. Otkotrljam se da izbjegnem
smrtonosan udarac. Novi pljušte odozgo jedan za drugim, pa moram da
krivudam po podu kako bih ostala živa. „Cale!“, viknem ponovo, više bijesna
nego uplašena.
Naredni šiljak se istopi prije nego što me dohvati, ali užareno gvožđe prsne
odveć blizu, te mi opeče leđa. Otme mi se vrisak kad mi se tkanina odijela stopi
s ožiljcima. Skoro pa najgori bol koji sam ikada osjetila, blaži jedino od one
zvučne naprave i mučne kome koja je uslijedila. Srušim se na koljena, iz kojih
mi probadajući bol krene uz noge.
Bol mi je, izgleda, jedan od pokretača.
Rasprsne se svjetlarnik iznad nas i jedna munja sijevne dolje do mene. U
djeliću sekunde izgleda kao da je ljubičasto drvo izniklo iz podzemnog nivoa,
granajući se i šireći kroz otvoreni atrij krila G. Usput dokači jednu od
magnetronki, kojoj se ne pruži prilika ni da vrisne. Drugi, posljednji stražar,
skoro da je i sam gotov, šćućuren i presamićen na posljednjem listu metala pred
snažnim udarcima Cameronine moći.
„Juliane!“, viknem čim se zrak raščisti. „Saro!“
Cal skoči na drugi kraj poda te obavije šake oko usta. Odbija da me pogleda,
radije pretražuje ćelije. „Ujko Juliane!“, zaurla.
„Ja ću tu da vas sačekam“, kaže Cameron gledajući nas s otvorenog ulaza
na gornjem spratu. Objesila je noge s ivice. Čak ima petlje da zvižduće, gledajući
kako posljednji magnetron ječi.
Krilo G je zagušljivo kao i krilo D za novi soj, a sad je, zahvaljujući meni, i
napola uništeno. Rupa se puši na sredini poda, jedino što je ostalo za mojom
džinovskom munjom. Koliko vidim, donje ćelije su u mrklom mraku, ali sve su
pune. Nekoliko zatvorenika doteturalo se do rešetaka da pogleda kakva je to
graja. Koliko li ću lica prepoznati? Ali previše su usukani, ispijeni, kože poplavjele
od straha, gladi i hladnoće. Sumnjam da bih i Cala prepoznala da provede tu
nekoliko sedmica. Očekivala sam nešto više za Srebrene, iako pretpostavljam da
su i politički zatvorenici opasni koliko i oni potajni, mutirane krvi.
„Ovamo“, čuje se promukli glas. Zamalo se spotaknem o tijelo magnetrona
kad potrčim, iako mi se opekotine na leđima bune pri svakom koraku. Cal me
dočeka tamo s vatrom na rukama, spreman da istopi rešetke, da spasi ujaka, da
iskupi neke od svojih grijeha.
Čovjek u ćeliji djeluje slabo, star i krhak koliko i drage mu knjige. Koža mu
je pobijeljela, preostala kosa mu se prorijedila, a bore na licu se umnožile i
produbile. Čini mi se da mu je čak i jedan zub ispao. Ali ne bi mi promakle te
poznate smeđe oči i iskra mudrosti koja još uvijek tinja duboko u njima. Julian.
 Pojurim ka njemu ne časeći ni časa, te se zaustavim gotovo previše blizu
ključajućem metalu. Julian. Julian. Julian. Moj učitelj i drug. Prva rešetka se
povije, te je Cal istrgne i napravi taman dovoljno prostora da mogu da se
provučem unutra. Gotovo da i ne osjećam sputavajući pritisak nijemog kamena,
sva fokusirana da podignem Juliana s poda. Nekako je krut, kao da bi kosti mogle
da mu puknu, pa se načas zapitam da li ćemo ga živog izvući. Međutim, odmah
zatim me jače stegne i namreška čelo.
„Vodi me do onog stražara“, zareži, pokazujući nešto od svog starog duha.
„I izvuci Saru napolje!“
„Svakako. I po nju smo došli.“ Prebacim mu ruku preko svog ramena da bi
lakše hodao. Iako je mnogo viši od mene, zapanjujuće je lagan. „Došli smo po
sve.“
Pošto smo ga izveli iz ćelije, Julian posrne, ali ipak uspije da održi
ravnotežu. „Cale“, promrmlja, posežući za sestrićem. Obujmi mu lice rukama,
da prouči prognanog princa, kao da proučava neku staru knjigu. „Neke stvari su
morale biti obavljene, jelde?“
„Jesu“, zareži Cal. Ne gleda u mene.
Ćelija jeste izmijenila Julianov izgled, ali ne i njega samog. Klimne s
razumijevanjem, djelujući veoma ozbiljno. Calu je to ogromna utjeha. „Nema
mjesta takvim mislima u ovom trenutku. Kasnije ćemo o tome.“
„Kasnije“, ponovi Cal. Konačno usmjeri plamteće oči prema meni. Imam
osjećaj kao da će me njima opeći. „Kasnije.“
„Hajde, Mare, odvedi me do one gnusobe“, Julian uperi prstom u stražara
na podu, onesviještenog ali još živog. „Da se uvjerimo da nisam baš skroz
beskoristan.“
Uradim kako mi je rekao, služeći Julianu umjesto štake da bi mogao da
došepa do opruženog čuvara. Cal za to vrijeme radi na Sarinoj ćeliji koja se nalazi
preko puta Julianove. Da se vide i čuju a da ne mogu da se dodirnu. Još jedan
manji oblik mučenja koji su morali da trpe.
I ranije sam vidjela kako Julian radi, ali ne s ovoliko muke i napora. Prsti
mu se tresu dok otvara čuvarevo oko i potom više puta proguta knedlu
pokušavajući da iznađe prijeko potreban glas. Da pronađe pjesmu.
„Uredu je, Juliane, smislit ćemo neki drugi način...“
 „Neki drugi način mogao bi sve da nas ubije, Mare. Zar te ničemu nisam
naučio?“
Uprkos prilici, moram da se nasmiješim. Nekako se izborim s nagonom da
zagrlim svog starog učitelja, gledajući da prikrijem kez.
Julian konačno izdahne i zažmiri. Vene mu poiskaču po vratu. A onda mu
se oči opet širom otvore, ponovo bistre. „Budi se“, kaže glasom ljepšim od
sutona. Čuvar ispod nas uradi kako mu je rečeno i polako otvori i drugo oko.
„Otvori ćelije. Sve redom.“ Škripa uvijanja metala odjekne čitavim krilom kada
se rešetke svih ćelija najednom saviju i otvore. „Napravi stepenište i prolaze. Sve
poveži.“ Cangr. Cangr. Cangr. Svaki komadić metala, bodeži, komadići sprženi
strujom, čak i istopljene kapljice poravnaju se i preoblikuju, lijepeći se jedni za
druge. „Pođi s nama“, Julianu glas zadrhti pri posljednjoj naredbi, ali magnetron
ga posluša s malim zakašnjenjem.
„Sva sreća što ste danas došli, Mare“, kaže Julian dok mu pomažem da se
uspravi. „Jučer su nas vodili u šetnju. Nismo toliko slabi kao inače.“
Premišljam se da li da kažem Julianu za Jona, za njegovu sposobnost i
savjet. Julian bi volio da čuje za njega. Kasnije, kažem sebi, kasnije.
Prvi put mi se javi nada.
Ipak nas čeka kasnije.

Opći metež zavlada Corrosom. Pucnji odzvanjaju svim hodnicima, iza svih
vrata. Jedna skupina Srebrenih nemoćno nas prati, iako rijetko ko od njih ima
snage da se žali. Uopće im ne vjerujem, i čak se skoro i vratim unazad da ih
nadzirem. Mnogi se odvoje od nas, nestaju po ćoškovima u želji da što prije
napuste ovo mjesto. Ostali zalaze još dublje u zatvor, tražeći osvetu. Nekoliko
ostane uz nas oborenih pogleda, postiđeni što prate Munjobacačicu. Ali ipak me
slijede. I bore se koliko god mogu. Kao kad ubacite kamen u mirno jezerce.
Talasi su isprva blagi, ali kasnije narastu. Krila padaju pred nama sve lakše i
lakše, te na kraju magnetroni i sami bježe od nas. Srebreni ubijaju više njih nego
ja, obrušavajući se na one koji su ih iznevjerili poput izgladnjelih vukova.
Međutim, neće nam dugo ovako ići. Kada jedan od lerolanskih uništitelja rasturi
kamenu pregradu i otvori nam krilo J, krš ne padne dolje, nego gore. Ne
uspijevam ni da shvatim šta se dešava, a već sam uvučena u vrtlog dima, srče i
neprirodnih šumova.
Cameron pokuša da me zgrabi za ruku, ali isklizne mi i nestane u nešto što
nalikuje izmaglici. Neka nimfa! Ne vidim ništa osim sjenki i tmurnog žućkastog
svjetla nalik udaljenom zamućenom suncu. Prije nego što me razori, ispružim
ruku u pokušaju da bilo šta napipam. Šaka mi se sklopi oko nečije hladne,
ukočene noge, i ja se zaustavim kao da me je munja pogodila. „Cale!“, viknem,
ali hučanje proguta moj glas.
Stenjući, nekako se privučem uz nogu. Mora da pripada nekom lešu s
obzirom na to da se ne miče. Jeziv strah mi izjeda mozak, grabeći me ledenim,
oštrim prstima. Skoro da se pustim, ne želeći da ugledam lice koje pripada ovom
tijelu. Mogao bi biti bilo ko. Svako.
Naopako je osjetiti olakšanje u ovakvom trenutku, ali upravo to osjetim.
Ne prepoznajem čovjeka zaglavljenog između rešetki ćelije, jednom nogom
obavijenog oko njih, dok mu druga visi. Mora da je neki zatvorenik, ali ne
poznajem ga, pa neću ni žaliti za njim. Imam osjećaj da mi se leđa raspadaju od
ožiljaka i opekotina, te načas dozvolim sebi da se oslonim o rešetke. Sila teže u
ovom krilu se promijenila. Gareth je stigao, što znači da su i Kilorn, Shade i
Farley negdje iza njega. Trebalo bi da budu na drugom kraju zatvora da otvaraju
najudaljenija zatvorska krila – ali nešto ih je satjeralo ovamo. Ili načisto zarobilo.
Prije nego što uopće uspijem da viknem, opet se srušim jer se izgleda čitavo
krilo zavrtjelo. Međutim, ne pomjeraju se ćelije. Već same sile teže. „Garethe,
prekini!“ viknem u prazninu. Niko se ne javlja. Bar ne neko koga bih željela da
čujem.
Mala Munjobacačice.
Glasom mi zamalo raspoluti lobanju.
Kraljica Elara.
Ovoga puta, gotovo poželim zvučnu napravu, nešto što bi me ubilo i
pružilo mi sigurnost smrti. I dalje padam. Možda to sve riješi? Možda umrem
prije nego što mi se uvuče u mozak i okrene me protiv svakoga i svega do čega
mi je stalo. Ali već osjećam pipke u glavi, već se šire. Prsti mi se trzaju pod
njenom zapoviješću i između njih zaigraju iskre. Ne, molim te ne!
 Gadno udarim o suprotnu stranu krila, vjerovatno usput i ruku slomim, ali
ne osjećam bol. Oduzela mi ga je.
Uz posljednji promukli vrisak, uradim šta moram i upotrijebim posljednje
atome slobodne volje da se uvučem kroz izvijene rešetke ispod sebe u tamnicu
od nijemog kamena. Odmah mi skrha sposobnost, ali skrha i njenu. Iskre se
ugase, ona izgubi moć nad mojim tijelom, da bi mi potom zasljepljujući bol
sijevnuo kroz lijevu ruku sve do ramena. Nasmijem se plačući. Baš zgodno.
Sagradila je zatvor da povrijedi mene i druge od novog soja. A sad je on jedino
što je sprečava da radi baš to.
Sad je postao moje posljednje utočište.
Priljubljena uz suprotan zid ćelije, iako je moguće da se radi i o podu,
gledam kako magla leluja preda mnom. Pucnji se uspore, ili zato što su istrošili
metke ili je pri ovako lošoj vidljivosti nemoguće nišaniti. Vijugavi snop vatre
bukne ispred ćelije, te očekujem da ugledam Cala, ali se njegova prilika ne
pojavljuje. Ipak ga dozovem. „Cale!“ Ali glas mi je slab. Kamen koji me je spasio
uzeo je svoj danak. Pritišće me kao da imam teg na vratu.
Ne treba joj mnogo da me nađe. Čizme joj se pojave pred rešetkama mog
kaveza i na tren imam utisak da mi se pričinjava. Nije ovo ona šljašteća,
veličanstvena kraljica, koje se sjećam. Nema više haljina i dragulja, sad nosi
urednu tamnoplavu uniformu s bijelim detaljima. Čak joj je i kosa, obično
savršeno ukovrdžana i upletena, zalizana u jednostavnu punđu. Čim joj vidim
sijede na sljepoočnicama, nanovo se nasmijem.
„Kad smo se prvi put srele, isto si ovako bila u ćeliji“, razmišlja naglas,
sagnuvši se da bi me bolje vidjela. „Rešetke me ni tada nisu zaustavile, pa neće
ni sada.“
„Pa, slobodno uđite“, kažem joj, pljujući krv. Mora da sam izgubila koji
zub.
„I dalje si ista. Mislila sam da će te svijet promijeniti, ali umjesto toga“,
nagne glavu smiješeći se poput mačke, „ti si njega malo promijenila. Pružiš li mi
ruku, možeš još više da ga promijeniš.“
Jedva da mogu da dišem koliko sam se zacenila od smijeha: „Pa ne mislite
da sam baš toliko glupa?“ Samo je zagovaraj. Samo joj skreni pažnju. Neko će je
već vidjeti, hoće sigurno.
 „Kako hoćeš“, uzdahne, pa se uspravi. Da znak nekome koga ne vidim.
Stražari, shvatim uz prazan osjećaj pomirenosti. Ponovo joj ugledam ruku,
ovoga puta s pištoljem i prstom već namještenim na obaraču. „Baš bih voljela da
ti ponovo uđem u glavu. Ima u njoj tako divnih zabluda.“
I to je neka pobjeda, mislim sklapajući oči. Nikada neće dobiti moje munje,
a ni mene. Vala, jest pobjeda!
A onda ponovo osjetim da se rušim.
Međutim, umjesto metka, po licu me tresnu rešetke. Otvorivši oči, vidim
da Elara odlijeće od mene, pištolj joj je ispao iz ruke, a njeno prelijepo lice sada
je izobličeno strahovitim bijesom. Stražari joj se također razlete, nestajući u
žućkastim oblacima. A onda me neko zgrabi za zdravu ruku i privuče me k sebi.
„Hajde, Mare, ne mogu te sam izvući“, kaže Shade pokušavajući da me
provuče kroz rešetke. Ne dišući, sva se stisnem, te se povučem koliko god mogu.
Valjda je dovoljno, pošto mi se svijet najednom stanji, izmaglica nestane, i ja
otvorim oči pred zasljepljujuće bijelim pločicama.
Gotovo da se srušim od radosti. Kad ugledam Saru kako mi pritrčava
ispruženih ruku, praćena Kilornom i Julianom, stvarno tako i bude. Ali neko me
drugi uhvati, neko topao. Okrene me na bok, te prostenjem kad osjetim pritisak
na ruci.
„Prvo ruku, pa opekotine, pa ožiljke“, kaže Cal, sav služben. Prosto moram
da zaječim kad me Sara dotakne i blaženi trnci mi se prošire rukom. Potom mi
nešto hladno pogodi leđa da mi iscijeli opekotine, koje su se zasigurno bile dale
na zlo. Međutim, ne uspe da mi zaliječi gadne, čvornate ožiljke, jer me neko
povuče na noge, podalje od Sare.
Vrata u dnu hodnika prasnu ka nama, razbijena deblom drveta koje se hitro
širi i uvrće. Potom se i izmaglica užasno brzo zakovitla ka nama. Naposljetku
stignu i sjenke. Znam čije su.
Cal sune vatru na uznapredovale grane da ih spali, ali se tinjajući žar
naprosto rasprši po bijesnom kovitlacu. „Cameron?“, viknem izvijajući vrat
kako bih potražila jedinu osobu koja može da zaustavi Elaru. Ali nje nigdje na
vidiku.
„Već je izašla, kreći!“, prodere se Kilorn gurajući me ispred sebe.
 Znam šta Elara hoće. Ne samo moju sposobnost nego i moje lice. Ako bi
mogla da upravlja mnome, mogla bi opet da me upotrijebi kao svog govornika,
da slažem narod, da uradim šta mi kaže. Zato i trčim brže od ostalih. A oduvijek
sam bila brzonoga. Osvrnem se za sobom, metrima sam ispred njih, ali naježi
me ono što ugledam.
Cal mora nasilu da vuče Juliana, ne zato jer je ovaj onemoćao, već zato što
stalno hoće da se zaustavi. Hoće da se suoči s njom. Hoće da postavi svoj glas
protiv njenog uma, protiv njenih šapata. Da osveti pokojnu sestru, osakaćenu
dragu, uništen i izgažen ponos. Međutim, Cal ne želi da izgubi posljednje što mu
je ostalo od porodice, pa bukvalno tegli Juliana za sobom. Sara se drži uz Juliana,
držeći ga za ruku, nesposobna da vrišti od straha.
Zađem iza ćoška i naletim na nešto. Ne, na nekoga!
Još jedna žena, još jedna osoba koju nisam željela nikada da vidim.
Ara, Panter, glava Doma Irala, sijeva prema meni kao ugljen crnim očima.
Prsti su joj još uvijek sivkastoplavi od nijemog kamena, a odjeća pretvorena u
rite. No snaga joj se već ubrzano vraća, vidi se po pogledu nalik čistom čeliku.
Ne mogu je zaobići, mogu samo preko nje. Pozovem munje da bih ubila još
jednu koja je od početka znala da sam drugačija.
Maknuvši se prije mene, zgrabi me za ramena okretnošću koju nijedno
ljudsko biće ne bi trebalo da posjeduje. No, umjesto da mi slomi vrat ili mi
prereze šiju, baci me ustranu i meni nešto prošiša kroz kosu. Povijen nož oštar
poput britve, ogroman kao veliki tanjur, proleti mi, obrćući se, na par
centimetara od nosa. Stropoštam se, ostavši bez daha od zaprepaštenja, pa se
uhvatim za glavu koju zamalo izgubih. A Ara Iral se ne predaje iznad mene, već
izvrdava svim sječivima koja dolijeću do nas. Dopiru s drugog kraja hodnika,
gdje stoji još jedna osoba iz prošlih vremena i stvara metalne kolute od pločica
svog dobro poznatog krljušnog oklopa.
„Zar te otac nije učio da poštuješ starije?“, zakriješti Ara na Ptolemusa,
vješto se izmakavši još jednom sječivu. Sljedeći uhvati u zraku, pa ga zafrljači
nazad. Zadivljujuće izvedeno, ali beskorisno, pošto ga on odbije, odmahnuvši
rukom, uz obijestan osmijeh. „Pa, Crvena, nećeš ništa uraditi?“, doda gurkajući
mi nogu stopalom.
 Zablenem se u nju, načas zabezeknuta. A onda se podignem i nekako nasilu
ustanem. Usput me prestravljenost djelimično napusti. „Vrlo rado, moja gospo.“
U dnu hodnika Ptolemus još više raširi kez: „Dakle, da dovršim ono što je
moja sestra otpočela u areni“, zaurla.
„Misliš, od čega je tvoja sestra pobjegla?“, doviknem mu usmjerivši mu
jednu munju u glavu. Baci se postrance o zid, i dok ne uspije da se oporavi Ara
pređe rastojanje između njih i poskoči odbijajući se o popločani zid. Zaletjevši
se, slomi Ptolemusu vilicu laktom.
Potrčim za njom, a sudeći po batu užurbanih koraka iza mene, nisam
jedina.
Vatra i munje. Magla i vjetar. Pljusak metala, uskovitlana tama, prasci nalik
sićušnim zvjezdicama. I meci, vječito neki meci, tik iza nas. Krećemo se dok boj
tutnji oko nas i molimo se da pronađemo izlaz iz zatvora, prateći mapu koju smo
svi upamtili koliko smo mogli. Trebalo bi da bude tu negdje, ne tu, ili tamo. Lako
je izgubiti se u Sjenkama i izmaglici. A tu je i Gareth, koji neprekidno obrće sile
teže, i ponekada nanese više štete nego koristi. Pošto konačno pronađemo
predvorje, prostoriju s crvenim, srebrenim i crnim vratima, ponovo sam sva u
modricama, a snaga mi ubrzano kopni. Ne smijem ni da mislim na ostale,
Juliana i Saru, koji su ranije jedva hodali. Moramo da izađemo napolje. Treba
nam nebo. I munje koje mogu sve da nas spase.
Sunce je napolju već izašlo. Ara i Ptolemus i dalje pokušavaju da nadigraju
jedno drugo, dok se Plav nazire pred nama u sivoj izmaglici na obzorju. A ja
jedino vidim crnokrilac i još jednu letjelicu što čeka na pisti. Gomila ljudi se
sjatila oko njih, što od novog soja, što Srebrenih, i ukrcavaju se gdje stignu. Neki
nestaju u poljima u nadi da će pobjeći pješke.
„Shade, nosi ga u letjelicu!“, viknem, hvatajući u trku Cala za kragnu. Ne
uspijeva da se usprotivi, a Shade već čini šta sam mu rekla i odbaci ga njegovim
skokovima stotine metara dalje. Na Shadea uvijek mogu da računam da će me
razumjeti: Cal nam je jedan od svega dva pilota. Ne smije tu da pogine, sad kad
smo skoro uspjeli da se izvučemo. Bit će nam potreban da bismo odletjeli, i to
vješto. Shade se vrati sekundu kasnije da bi obavio ruke oko Juliana i Sare.
Nestanu s njim, i ja konačno bar malo odahnem.
 Sazovem sve što je ostalo u meni, sve do srži kostiju. Uspori me, oslabi me,
preuzme mi svijest kako bi je pretvorilo u nešto jače. Na moju radost, nebo se
naoblači.
Kilorn se zaustavi pored mene podigavši pušku do ramena. Nepromašivo
puca, koseći jednog po jednog progonitelja. Mnogi se ljudi bace pred kraljicu da
bi je zaštitili, iako ne znam da li svojom voljom ili njenom. Uskoro će biti u
domašaju, i moje sposobnosti i njene. Imam samo ovu priliku.
Sve se odigra usporeno. Spazim dvoje Srebrenih u okršaju između mene i
letjelica. Dugo, tanano sječivo, nalik ogromnoj igli, probije se Ari kroz vrat i
prospe srebreni mlaz. Ptolemus se obrne nošen naletom, pa ga kroz nju uperi ka
meni. Pomjerim se kako bih se sagnula, očekujući najgore.
Nikako ne bih mogla da predvidim ono što potom uslijedi.
To bi mogla samo jedna osoba. Jon. Koji je digao ruke od ovoga. Dopustio
da se ovo desi. Nije htio da nas upozori. Nije ga bilo briga.
Shade se pojavi preda mnom u namjeri da me odnese odatle. Umjesto toga,
dobije opaku, blistavu iglu, pravo kroz srce. I ne shvati šta se desilo. Ne osjeti
bol. Umre prije nego što će pasti na koljena.

Ne pamtim ništa više što se poslije toga dešava, sve dok se najednom ne
nađemo ponovo u zraku. Lice mi je obliveno suzama koje ne mogu da obrišem,
već zurim u šake obojene s obje boje krvi.
 GLAVA DVADESET SEDMA

Ovo nije crnokrilac.

Cal upravlja ogromnim teretnim nebeskim brodom, napravljenim za
prenošenje teških vozila i mašinerije. U dijelu za tovar sada je smješteno više od
tri stotine odbjeglih zatvorenika, mnogo povrijeđenih, svi ugruhani. Uglavnom
od novog soja, iako među njima ima i Srebrenih, koji se drže odvojeno i čekaju
da vide šta će se desiti. Barem danas svi izgledaju isti, obavijeni dronjcima,
umorom i glađu. Ne želim da im priđem, pa se držim gornjeg nivoa letjelice. Tu
je bar tiho jer smo odvojeni uzanim stepeništem od teretnog dijela i zatvorenim
vratima pilotske kabine. Ne mogu nikako da se udaljim od dva leša koja mi leže
pokraj nogu. Jedan leži pod bijelom plahtom s crvenom flekom koja mu se
rascvjetala iznad probodenog srca. Farley kleči pored njega, sleđena, držeći pod
plahtom hladne prste mog mrtvog brata. Drugi leš odbijam da pokrijem.
Elaru je smrt poružnjela. Munje su joj izvitoperile mišiće i zategle joj usta
u podrugljiv kez koji čak ni ona ne bi mogla iz sebe da iznjedri dok je bila živa.
Ona njena jednostavna uniforma stopljena joj je s kožom, a pepeljastoplave kose
gotovo da više nema, izgorjela je ostavivši za sobom samo pokoji pramen. Ostala
tijela, njenih stražara, podjednako su unakažena. Ostavili smo ih da istrunu na
pisti. Ali kraljica je i dalje prepoznatljiva. Svi će znati čiji je to leš. Za šta ću se ja
posebno postarati.
„Idi lezi malo.“
Kilornu je neprijatno pored njenog tijela, što je i više nego jasno. Trebalo
bi da joj zaigramo nad kostima. „Nek te Sara pregleda.“
„Kaži Calu da promijeni pravac.“
Zbunjeno zatrepće: „Da promijenimo pravac? O čemu ti to? Vraćamo se u
Prokop, idemo kući...“
Kući. Podsmjehnem se toj tako djetinjastoj riječi. „Vraćamo se na Tuck. Idi
mu, molim te, reci.“
„Mare.“
Molim te.
 Ne mrda: „Jesi li poludjela? Zar se ne sjećaš šta se tamo desilo, šta će ti
pukovnik uraditi ako se vratiš?“
Poludjela. Kamo sreće. Kamo sreće da mi se um spasi ovih muka u koje mi
se čitav život pretvorio. Došlo bi mi kao pravo olakšanje da naprosto poludim.
„Pa, može da pokuša. Ali sad nas je previše, čak i za njega. A i kad vidi šta mu
donosim sumnjam da će nas ovoga puta odbiti.“
„Leš?“, izusti, vidno drhteći. Ne plaši njega leš, shvatim, ja ga plašim.
„Pokazat ćeš mu leš?“
„Pokazat ću ga svima.“ Ponovim, strože: „Reci Calu da promijeni kurs.
Njemu će odmah biti jasno.“
Moje podbadanje pecne Kilorna, ali baš me briga. Ukoči se, pa se povuče
kako bi uradio šta sam mu rekla. Vrata pilotske kabine zatvore se za njim, iako
ih ja skoro i ne primijetim. Obuzeta sam važnijim stvarima od sitnih bockanja.
Ko je on da dovodi u pitanje moje naredbe? Niko! Ribar kojeg štite nešto sreće i
ja ovako glupava. Nije kao Shade, teleporter od novog soja, velik čovjek. Kako
on može biti mrtav? A nije ni jedini. Ima sigurno i drugih kojima je taj zatvor
postao grob. Znat ćemo tek pošto sletimo i vidimo ko je sve pobjegao
crnokrilcem. A sletjet ćemo u ostrvsku kasarnu, nećemo sigurno bauljati do
tamo neke udaljene, zabačene pećine.
„Je l’ ti onaj tvoj prorok rekao za ovo?“
Prve riječi koje je Farley izgovorila otkad smo napustili Corros. Još nije
zaplakala, ali glas joj jest promukao, kao da je par proteklih dana provela vrišteći.
Oči joj užasno izgledaju, s crvenim kolutima i jarkoplavim dužicama.
„Ona budaletina Jon, koji nam je rekao za ovo?“, nastavlja okrećući se ka
meni. „Da li ti je kazao da će Shade umrijeti? Jeste? Pretpostavljam da je to jednoj
Munjobacačici bila niska cijena, dok god njome možeš da kupiš nove pripadnike
novog soja da njima upravljaš. Nove vojnike u tom tvom ratu koji nemaš pojma
kako se uopće vodi. Jedan tričavi brat za još sljedbenika da ti ljube stope. Nije
loša pogodba, jelde? Pogotovo kad pride dobiješ i kraljicu. Koga briga za mrtvaca
kojeg niko i ne zna, kad možeš da dobiješ njen leš?“
Moj šamar je natjera da odstupi, ali više zbog iznenađenosti nego zbog bola.
Usput zakači plahtu, povuče je sa strane i otkrije pobijeljelo lice moga brata.
Barem su mu oči sklopljene. Kao da samo spava. Sagnem se da vratim nazad
plahtu, ne mogu dugo takvog da ga gledam, ali me ona raspali ramenom,
koristeći se svojom pozamašnom visinom da bi me pribila uza zid.
Vrata pilotske kabine naglo se otvore i dva momka pojure napolje
privučeni bukom. Cal u trenu obori Farley, lupnuvši je iza koljena kako bi se
spotakla. Kilorn nije toliko prefinjen, već me naprosto obavije objema rukama i
glat me podigne poda.
„Bio mi je brat!“, proderem se na nju.
Uzvrati mi vrišteći: Bio je on mnogo više od toga!
Njene riječi me podsjete na nešto.
Kada bude sumnjala. Jon mi je rekao da joj nešto kažem. Kada bude
sumnjala. A Farley sada još kako sumnja.
„Jon mi jest nešto rekao“, kažem, pokušavajući da odgurnem Kilorna.
„Nešto što ti treba da čuješ.“
Nasrne u pokušaju da me dosegne, ali Cal je opet gurne dolje. Usput dobije
lakat u lice, ali ipak ne popušta čvrst stisak na njenim ramenima. Neće ona
nikud, a ipak se otima.
Farley, ti baš stvarno ne znaš kad je dosta. Nekad sam ti se zbog toga divila.
A sad mi te je žao.
„Rekao mi je da ti odgovorim na tvoje pitanje.“
To je odmah zaustavi, i ona preplašeno, tanko zadahta. Zablene se u mene
razrogačenih očiju. Skoro da mogu da joj čujem otkucaje srca.
„Rekao je da.“
Ne znam šta bi to značilo, ali odmah je dotuče. Sroza se, padne na ruke, te
pogne glavu iza zastora od kratke plave kose. Ali ipak joj nazrem suze. Neće se
više opirati.
I Cal je toga svjestan, pa se odmakne od njenog drhtavog tijela. Zamalo
zapne na Elarinu izobličenu ruku, te odskoči od nje trgnuvši se. „Dajte joj malo
zraka“, promrmlja, bolno me stegnuvši za ruku. Gotovo me odvuče odatle
uprkos mom protivljenju.
Ne želim da je ostavim. Ne Farley, već Elaru. Uprkos svim njenim ranama,
opekotinama i staklastim očima, ne vjerujem da je taj njen leš stvarno mrtav.
Znam da je glupavo, ali ipak se brinem.
 „Tako mi mojih boja, šta ti je?“, izdere se na mene, zalupivši vratima
pilotske kabine za nama, čime nas odmah odvoji od Farleynih prigušenih jecaja
i Kilornovog namrštenog lica. „Znaš koliko joj je Shade značio...“
„Znaš i koliko je meni značio“, odgovorim. Nije mi od preče važnosti da
trenutno budem ljubazna, iako se trudim. Glas mi ipak zadrhti. Brat s kojim sam
bila najbliža. Već sam ga jednom bila izgubila, a sad opet. Ovoga puta mi se neće
vratiti. Nemoguće je. „A opet ne idem unaokolo i ne izdirem se ljudima u lice.“
„Tako je. Ti ih samo ubijaš.“
Dah mi zašišti kroz zube. O tome se radi? Gotovo da se nasmijem: „Barem
je neko od nas dvoje kadar za tako nešto.“
Očekujem da počne nadvikivanje. Ali dobijem nešto mnogo gore. Cal
odstupi od mene i naleti na upravljačku tablu u pokušaju da napravi što veće
rastojanje između nas. Obično sam ja ta koja se udalji, ali više ne. Nešto mu se
prelomi u pogledu, odajući rane koje krije pod usplamtjelom kožom. „Šta ti se
desilo, Mare?“, šapne.
Šta mi se nije desilo? Jedan dan bez briga, eto šta nije. I sve to da bi me
pripremilo za ovo, za sudbinu koju mi je mutirana krv navukla na vrat – i mnoge
greške koje sam svjesno počinila, u koje ubrajam i Cala. „Cale, brat mi je upravo
umro.“
Odmahne glavom, ali i dalje gleda pravo u mene. Peče me njegov pogled.
„Pobila si one ljude u komandnom štabu, ti i Cameron zajedno, iako su
preklinjali. Shade tada još nije bio mrtav. Ne svaljuj krivicu na njega.“
„Bili su Srebreni...“
„I ja sam Srebreni!“
„A ja sam Crvena. Nemoj se praviti da nisi pobio na stotine nas.“
„Nisam zbog sebe, ne na način na koji ti ubijaš. Bio sam vojnik koji izvršava
naređenja, sluša kralja. A oni su bili nevini koliko i ja dok mi je otac još bio živ.“
Suze mi navru na oči, vapeći da budu prosute. Lica se zaroje preda mnom,
pobijenih vojnika i oficira, previše da bi im se znalo broja. „Zašto mi ovo
govoriš?“ šapnem. „Uradila sam šta sam morala, da preživim, da spasim ljude,
da spasim tebe, glupavi, tvrdoglavi prinče ničega. Ti bi bolje od svih trebao da
znaš s kakvim se teretom nosim. Kako se usuđuješ da me tjeraš da osjećam još
veću krivicu od ove koju i inače osjećam?“
„Htjela je da te pretvori u čudovište“, klimne prema vratima, ka
izobličenom tijelu iza njih. „Ja samo gledam da se to ne desi.“
„Elara je mrtva“, te riječi su mi slatke poput vina. Nema je, više ne može da
me povrijedi. „Ne može ona više nikim da upravlja.“
„Ali ti ipak ne osjećaš žaljenje prema mrtvima. Činiš sve da bi ih zaboravila.
I porodicu si napustila bez riječi. Ne možeš više da obuzdaš sebe. Malo bježiš od
predvodničke uloge, pa onda malo izigravaš nedodirljivog mučenika,
krunisanog grižnjom savjesti, jedinu osobu koja je zaista posvećena našem cilju.
Osvrni se malo oko sebe, Mare Barrow. Nije samo Shade poginuo u Corrosu.
Nisi jedina koja se žrtvuje. Farley je izdala vlastitog oca. Cameron si primorala
da nam se pridruži protivno njenoj volji, riješila si da zanemariš sve osim
Julianovog spiska, a sad još hoćeš da napustimo i djecu iz Prokopa? Zbog čega?
Da bi ponizila pukovnika? Da bi preuzela prijestolje? Da bi ubila svakoga ko te
poprijeko pogleda?“
Osjećam se kao dijete koje grde, pa ne može da progovori, da se odbrani,
da radi bilo šta osim da se uzdržava od plakanja. Potrebna mi je sva snaga da bih
obuzdala iskre.
„I još se držiš Mavena, osobe koja ne postoji.“
Kao da mi je stavio ruke oko vrata i počeo da ga steže: „Preturao si mi po
stvarima?“
„Nisam slijep. Vidio sam kako uzimaš poruke s leševa. Mislio sam da hoćeš
da ih pocijepaš. Ali kad se to nije desilo, pretpostavljam da sam htio da vidim šta
ćeš s njima. Da ih spališ, baciš, pošalješ nazad natopljene Srebrenom krvlju – ali
ne i da ih zadržiš. Da ih čitaš dok spavam pored tebe.“
„Sam si rekao da i tebi nedostaje. Sam si to rekao“, šapnem. Jedva se
obuzdam da ne lupim nogom o pod kao ogorčeno dijete.
„Pa, brat mi je! Nedostaje mi na neki sasvim drugačiji način.“
Nešto oštro mi zagrebe zglob, i shvatim da od muke samu sebe grebem,
izazivajući fizički bol da bih prikrila unutrašnju patnju. Gleda me, premišljajući
se.
 „Bio si uz mene kroz sve što sam radila“, kažem. „Ako ja postajem
čudovište, postaješ i ti.“
Obori pogled: „Ljubav umije da zaslijepi.“
„Ti ovako vidiš ljubav...?“
„Nisam siguran da ti bilo koga voliš“, odbrusi mi, „da oko sebe vidiš bilo
šta osim oružja i oruđa. Ljude koje možeš da obrlatiš, njima da upravljaš, da ih
žrtvuješ.“
Ne postoji odbrana protiv takve optužbe. Kako da mu dokažem da nije u
pravu? Kako da mu pokažem sve što sam uradila, što pokušavam da uradim, šta
sam postala samo da bi svi do kojih mi je stalo bili sigurni! Koliki sam samo
neuspjeh doživjela. Koliko se samo loše osjećam. Koliko me samo bole ožiljci i
sjećanja. Koliko me je samo povrijedio takvim riječima. Ne mogu da dokažem
svoju ljubav ni prema njemu ni prema Kilornu ni prema porodici. Takva se
osjećanja ne mogu sročiti, niti bi trebalo.
I zato to i ne činim.
„Nakon postavljanja bombi u Archeonu, Farley i Skerletna Straža iskoristili
su vijesti Srebrenih da preuzmu odgovornost“, govorim polagano, odmjereno i
smireno kako bih mu pojasnila. Jedino to me sprečava da ne poludim. „I ja ću
sada isto to učiniti, s kraljičinim lešom. Pokazat ću svima u ovoj kraljevini ženu
koju sam ubila, kao i ljude koje je pozatvarala, i novi soj i Srebrene. Neće više
Maven upravljati ovom igrom šireći laži čitavoj kraljevini. Ovo što smo uradili
nije dovoljno da bismo ga srušili. To zemlja treba da uradi umjesto nas.“
Cal ostane zabezeknut: „Građanski rat?“
„Dom protiv doma, Srebreni protiv Srebrenih. Jedino će Crveni ostati
ujedinjeni. I zbog toga ćemo i pobijediti. Norta će pasti, a mi ćemo se dići, Crveni
kao rujna zora.“ Jednostavan ubitačan plan koji će obje strane mnogo koštati.
Ali i taj se korak mora načiniti. Sami su nas odavno natjerali na to. Ja samo radim
šta se mora. „Možeš da pokupiš djecu iz Prokopa nakon što sletimo u Tuck. Ali
meni je potreban pukovnik, i on i sve čime raspolaže kako bismo ovo pokrenuli.
Da li me razumiješ?“
Tek ovlaš klimne glavom.
„A nakon toga, ja ću poći na sjever, u Grotlo, onima koje sam svojevoljno
napustila. A vi možete kako vam drago, Vaše visočanstvo.“
 „Mare“, okrzne mi ruku šakom, ali odstupim od njega i zamalo tresnem o
zid.
„Da me više nisi taknuo.“
Te riječi zazvuče kao da sam zalupila vrata. A valjda i jesam.

Na Tucku je mirno i odvratno vedro. Ni oblačka, ni vjetra, samo prohladna

jesen i sunce. Shade nije trebao da umre u jednom tako divnom danu, ali ipak
jest. I još previše njih uz njega.
Prva izađem iz teretnog aviona, uz dvoja pokrivena nosila za sobom. Kilorn
i Farley se ne odvajaju od jednog od njih, oboje držeći ruku na Shadeu. Međutim,
meni je sada stalo jedino do drugih nosila. Ljudi koji je nose čine se uplašeni od
njenog tijela, kao što sam i ja bila. Proteklih nekoliko sati provedenih u tihom
razmišljanju pokraj Elarinog hladnog leša neobično mi je godilo. Neće se
probuditi. Isto kao što Cal više neće progovoriti sa mnom nakon svega što smo
jedno drugome rekli. Ne znam gdje se nalazi u koloni, i da li uopće izlazi napolje.
Kažem sebi da ne treba da brinem oko toga. Samo traćim vrijeme misleći o
njemu.
Moram da zaklonim oči da bih vidjela pukovnika, koji je postavio zapreku
posred piste. Stoji na ambulantnom vozilu, okružen bolničarima u bijelim
mantilima. Ada im se sigurno javila da mu kaže da nam je hitno potrebna
pomoć. Njen crnokrilac već je tu, jedina tamna sjenka na vidiku. Kada prvi
zatvorenici siđu na pistu iza mene, crna se rampa spusti i s druge letjelice. Manje
njih nego što sam mislila izađe za Adom. Hitro se uputi ka zidu naoružanih
Jezerozemaca, nepokolebljivih Stražara i radoznalih posmatrača. Krišom
opsujem samu sebe. I moji će biti među njima, iščekujući da ugledaju svoju
djecu, ali zateći će samo jedno dijete.
Ni za porodicu te nije briga. Možda je Cal bio u pravu, jer ih svakako
zaboravljam češće nego što bi to jednoj prisebnoj osobi trebalo da se dešava.
„Nemojte dalje, gospođice Barrow“, prodere se pukovnik i podigne ruku.
Učinim kako je zatražio i zastanem na pet metara od njega. Iz ove blizine vidim
puške uperene u nas, ali što je još važnije vidim i ljude iza metaka u njima. Na
oprezu su, ali nisu napeti. Zasad još nisu dobili naredbu da ubiju. „Došli ste da
vratite šta ste ukrali?“
 Usiljeno se nasmijem, da nas oboje opustim: „Došla sam s poklonom,
pukovniče.“
Izvije mu se rub usana: „Tako vi nazivate ove...“, pokušava da iznađe pravu
riječ kojom bi opisao odrpanu skupinu iza mene, „... ljude?“
„Još jutros su bili zatvorenici u tajnoj ustanovi zvanoj Corros. Utamničeni
po naređenju kralja Mavena, ostavljeni da na njima vrše opite, da ih muče i
ubiju.“ Bacim pogled iza sebe, očekujući da ugledam slomljena srca i umove. Ali
vidim samo nepokoleban ponos. Ona djevojčica koja je zamalo pala s prolaza
djeluje kao da će zaplakati, ali ipak steže majušne pesnice uz sebe. Neće plakati.
„Od novog su soja poput mene.“ Iza nje neki previše blijedi momak narandžaste
kose zaštitnički stoji kao njen lični stražar. „A ima i Srebrenih, pukovniče!“
Postavi se kao što sam i očekivala. „Pa da li ste glupi? Doveli ste ovamo
Srebrene?!“, vikne usplahireno. „Nišani!“
Jezerozemci poredani u dva reda od po njih dvadesetero, učine šta im je
rekao. Puške im u isti mah škljocnu, ubacujući metke u ležišta. Spremne za
paljbu. Zatvorenici se trgnu iza mene i odstupe. Ali niko ne preklinje. S tim su
završili.
„Prazna prijetnja“, suzdržavam se da se ne osmjehnem.
Ruka mu poleti ka pištolju na boku. „Nemojte me izazivati!“
„Znam kakva su vam naređenja, pukovniče, i znam da vam nisu rekli da
ubijete Munjobacačicu. Komanda me želi živu, je li tako?“ Prisjetim se Ellie
Pištalo, jedne od mnogih članova Straže kojima je naređeno da mi pomažu u
mojim poduhvatima. Doduše, ona se ne može mjeriti s pukovnikom, ali se ni
pukovnik ne može mjeriti s komandom, ko god nju činio.
Pukovnik se malo opusti, ali ne odstupa.
„Donesite je“, kažem ljutito, gledajući u nosila. Dva čovjeka učine šta sam
im rekla najbrže što mogu. Spuste mi Elaru pred noge. Puške isprate svaki njihov
klecav korak. Čak i sad osjećam nišan na srcu, na glavi, na svakom centimetru
tijela.
„Poklon za vas, pukovniče“, gurnuvši nosila stopalom, cimnem tijelo pod
bijelom plahtom. „Nećete da ga pogledate?“
 Zdravo oko mu trepne, gotovo prebrzo da bi se moglo primijetiti. Pronađe
Farley među nama, te mu na tren nestane nabor na čelu. Pogodi me mučna
spoznaja: mislio je da sam je ubila!
„O kome se radi, Barrow? O princu? Niste valjda ubili svog najboljeg
aduta?“
„Kako da ne!“, začuje se glas iz skupine. Cal.
Ne osvrnem se da bih ga pogledala, već se usmjerim na pukovnika. Uzvrati
mi netremičnim pogledom. Polagano podignem jednu ruku, a drugu ispružim,
povučem plahtu i otkrijem je tako da je svi vide. Udovi su joj se ukočili. Prsti su
joj ponajviše izobličeni, te joj kosti štrče kroz meso desne šake. Vojnici prvi
odreaguju i malo spuste oružje. Nekima se čak otme dah, te pokriju usta da ih
priguše. Pukovnik ostaje tih i nepomičan, zadovoljivši se zurenjem. Par dugih
trenutaka kasnije, zatrepće.
„Da li ja to dobro vidim?“ pita promuklo.
Klimnem: „Elara od Doma Merandusa, kraljica Norte. Kraljeva majka.
Ubili je pripadnici novog soja i Srebreni u zatvoru koji je podigla za njih.“ To će
ga objašnjenje barem na koji tren umiriti.
Ono crveno oko mu se zacakli: „I šta namjeravate da uradite s ovim?“
„Kralj i ova zemlja zaslužuju priliku da se oproste s njom, zar ne?“
Kada se osmjehne, pukovnik mi liči na Farley.

“Iz početka“, drekne pukovnik Farley, pa se vrati na svoje mjesto.

„Ja sam Mare Barrow“, kažem u kameru, trudeći se da ne zvučim blesavo.
Ipak je ovo već šesti put da se predstavljam u proteklih deset minuta. „Rođena
sam u Sojenici, selu u dolini Velike rijeke. Krv mi je Crvena, ali sam zbog ovoga“,
ispružim ruke na kojima zaiskre dvije kugle, „odvedena na dvor kralja Tiberiasa
Šestog, gdje mi je dato novo ime, novi život, i gdje sam natjerana da lažem.
Nazvali su me Mareena Titanos i rekli svijetu da sam rođena kao Srebrena. Ali
nisam.“ Trgnuvši se, prevučem nož preko dlana po već isječenom mesu. Krv mi
zatreperi slično rubinu na jakom osvjetljenju praznog hangara. „Kralj Maven
vam je rekao da je ovo varka.“ Iskre zaigraju po posjekotini. „Ali nije. A nisu ni
ostali nalik meni, svi vi koji ste se rodili kao Crveni sa neobičnim, Srebrenim
sposobnostima. Kralj zna za vaše postojanje, i pokušava da vas ulovi. Zato vam
kažem da bježite! Pronađite me! Pronađite Skerletnu Stražu.“
Pukovnik se gordo ispravi pored mene. Nosi crvenu maramu oko lica, kao
da nije dovoljno prepoznatljiv po raskrvavljenom oku. Ali nije da se žalim.
Pristao je da primi novi soj, uvidjevši svoje greške. Sada je svjestan vrijednosti i
snage ljudi kao što sam ja. Ne smije i od nas da stvori neprijatelje.
„Za razliku od Srebrenih kraljeva, mi ne vidimo podjelu između nas i
ostalih Crvenih. Borit ćemo se za vas, izginut ćemo za vas ako ćemo vam time
osigurati novi svijet. Odložite sjekire, lopate, igle i metle. Uzmite pušku. I
pridružite nam se. Borite se. Dignimo se crveni poput rujne zore!“
Od sljedećeg dijela mi se prevrće stomak, i dođe mi da izribam kožu
kiselinom. Kad mi se prsti zamrse u njenoj počupanoj kosi i pridignu joj glavu
bliže dotrajaloj, staroj kameri, moram da potisnem suze. Koliko god je mrzila,
ovo mrzim još više. Djeluje mi neprirodno, protivno svemu dobrom što je
možda još preostalo u meni. Cala sam već izgubila, odbacila ga, ali sad osjećam
da gubim i dušu. No ipak izgovaram riječi koje moram. Vjerujem u njih, što mi
donekle olakšava.
„Borite se i pobijedite! Ovo je Elara, kraljica Norte. Ubili smo je. Ovaj rat
nije nemoguć, a uz vas mogli bismo u njemu da pobijedimo jednom zauvijek!“
Ostajem u istom položaju, dajući sve od sebe da ne trepnem. U suprotnom
bi mi kanule suze. Mislim na bilo šta samo ne na leš u rukama. „Skerletni Stražari
već sada kreću iz svojih uporišta čekajući da se odazovete našem pozivu.“
„Naoružajte se, braćo i sestre“, kaže pukovnik istupivši naprijed. „Brojniji
ste od vaših gospodara, koji su toga svjesni. Stoga se i plaše. Plaše se vas, i onoga
što ćete postati. Kad začujete Pištala po šumama, ona će vas dovesti na
odredište!“
Nakon šest pokušaja, konačno sve usklađeno okončamo: „Dignite se,
Crveni, kao rujna zora!“
„A svi vi Srebreni Norte!“, dodam brzo, jače stegnuvši Elaru, „vaši kralj i
kraljica su vas lagali i izdali. Skerletna Straža jutros je oslobodila čitav jedan
zatvor u kojem smo pronašli i Crvene i Srebrene. Nestale članove domova Irala,
Lerolana, Osanosa, Skonosa, Jacosa i drugih. Nepravedno utamničene, mučene
nijemim kamenom, ostavljene da umru zbog nepostojećih zločina. Sada su s
nama, i živi su. Članovi vaših porodica su živi. Dignite se da biste im pomogli.
Dignite se da biste osvetili one koje nismo uspjeli da spasimo. Dignite se i
pridružite nam se. jer vaš kralj je čudovište!“ Ljutito se zagledam u kameru,
znajući da će i on ovo vidjeti. „Maven je čudovište!“
Pukovnik ostane zabezeknut, čak i uvrijeđen. Kamera se ugasi. Bijesno
strgne maramu sa sebe: „Šta to radite, Barrow?“
Uzvratim mu pogled: „Umnogome vam olakšavam život. Zavadi pa vladaj,
pukovniče.“ Uperim rukom u snimatelje koji upravljaju kamerom, čija imena
nisam ni pokušala da zapamtim: „Idite do kasarne sa Srebrenima da i njih malo
snimite. Ali ne pokazujte i stražare. Pamtite šta vam kažem. Čitava zemlja će
planuti zbog ovoga, a čak ni Maven neće uspeti da ugasi požar.“
Ne moraju ništa da kažu da bi se vidjelo da se slažu sa mnom. Okrenem se.
„Ja sam svoje završila!“
Pukovnik pođe za mnom, prateći me u stopu čak i nakon što se izvučem iz
hangara. „Barrow, nisam rekao da smo završili!“, zaurla, ali čim se zaustavim,
zaustavi se i on. Nisu mi potrebne munje da bih preplašila druge. Više nisu.
„Učinite da se okrenem, pukovniče“, ispružim ruku čikajući ga da me
povuče. Čikajući ga da proba. „Hajte, hajte.“
Isti čovjek koji je Cala onomad strpao u ćeliju. Predvodi ko zna koliko
vojnika, pobio je ko zna koliko ljudi. Ne znam koliko je bitaka prošao, niti koliko
je puta zavarao smrt.
Nema prava da se plaši djevojke poput mene, ali plaši se. Vratila sam se na
Tuck kao njemu ravna, čak i bolja od njega, i on je toga svjestan.
Okrenem se kako bih se polagano suočila s njim, i to samo zato što meni
tako trenutno odgovara. „Šta vas je to promijenilo, pukovniče? Jer znam da se
ne radi o zdravom razumu, pa čak ni o naredbi vaše komande.“
Jedan dug, razvučen tren kasnije, klimne glavom: „Za mnom. Hoće da se
vide s vama!“
 GLAVA DVADESET OSMA

Tuck mi se čini manjim nego što ga pamtim, uz njih tri stotine iz Corrosa
i pukovnikova pojačanja raspoređene po ostrvu. Povede me pored svih njih,
korakom koji jedva uspijevam da ispratim. Mnogi od novih vojnika su
Jezerozemci, prokrijumčareni s dalekog sjevera poput pušaka i namirnica koje
pristižu iz pristaništa, ali među njima je i velik broj Nortanaca. Zemljoradnici,
sluge, dezerteri, čak i istetovirani tehnici vježbaju na otvorenom između kasarni.
Mnogi su došli ovamo proteklih par mjeseci. Prvi od mnogih koji će pobjeći od
mjera, a sigurno će ih biti još više. Nasmiješila bih se na samu tu pomisao, ali mi
je ovih dana teško da se smješkam. Zabole me i ožiljci i glava. Pistom zabruji
meni dobro poznata letjelica i crnokrilac se vine u nebo. Kladim se da se zaputio
do Prokopa s Calom za upravljačkom tablom. I bolje. Samo mi još on treba tu
da me nadureno posmatra i osuđuje svaki moj potez.
Kasarna broj 1. Posljednji put sam ušla u nju krišom. Sad ulazim u po bijela
dana s pukovnikom pokraj sebe. Prođemo tijesnim prolazima podvodnog
bunkera a njegovi se Jezerozemci pomjere da prođem na svakom skretanju.
Bolno sam svjesna ovog mjesta, nekada sam tu bila zatočena, ali se više ničega
ovdje ne bojim. Pratimo cijevi na plafonu krećući se ka dobujućem srcu kasarni
i čitavog ostrva. Upravna soba je mala, ali krcata, ispunjena ekranima, radio
opremom i mapama po svim ravnim površinama. Očekujem da čujem Farley
kako izvikuje naređenja, ali nje nigdje nema. Umjesto nje, tu je zdrava mješavina
jezerozemske plave boje i Stražine crvene. Dvojica njih su drugačiji, nose debele
izblijedjele zelene uniforme s crnim detaljima. Nemam pojma koju oni zemlju
ili kraljevinu predstavljaju.
„Ispraznite sobu“, šapne pukovnik. Nema razloga da podvikne, svi ga hitro
poslušaju.
Osim one dvojice u zelenom. Imam utisak da su čekali ovo. Pomjere se
neobično usaglašeno, složno se okrećući ka nama. Obojica nose značke na
uniformama, tamnozeleni trougao unutar bijelog kruga. Isti znak koji sam
vidjela na onim krijumčarenim sanducima kada sam prethodni put bila tu.
Očito su blizanci, i to vrlo uznemirujući. Istovjetni, iako se meni čine i više
od istovjetnih. Obojica imaju kovrdžavu crnu kosu, čvrstu poput šapke, oči boje
blata, smeđu kožu i besprijekorne brade. Jedino se razlikuju po ožiljku – jedan
ima hrapavu prugu na desnom obrazu, drugi na lijevom. Da bi se razlikovali.
Protrese me jeza kad shvatim da čak i trepću istovremeno.
„Gospođice Barrow, veliko nam je zadovoljstvo da vas konačno
upoznamo“, Desni Ožiljak ispruži ruku, ali ne bih da je prihvatim. Izgleda da
mu ne smeta, te nastavlja dalje. „Ja sam Rash, a moj brat je...“
„Tahir, na usluzi“, ubaci se drugi. Prefinjeno naklone glavom, opet
zapanjujuće usaglašeno. „Doputovali smo izdaleka da bismo pronašli vas i vaše
ljude. I načekali smo se...“
„... čini nam se još duže“, dovrši Rash umjesto njega. Osmotri pukovnika, i
ja mu duboko u očima nazrem trunku gađenja. „Donosimo vam poruku, i
ponudu.“
„Od koga?“, ostala sam bez daha, vrti mi se u glavi. Mora da su od novog
soja, jer ta njihova povezanost ne može biti prirodna, a nisu ni Jezerozemci ni
Nortanci. Doputovali izdaleka, rekoše. Odakle?
Progovore raspjevano, horski: „Od Slobodne Republike Gorodvor!“
Najednom zažalim što Julian nije pored mene, da me podsjeti na svoje
časove i mape koje je brižljivo čuvao. Gorodvor, gorska država, toliko udaljena
da bi lako mogla biti na drugom kraju svijeta. Međutim, Julian mi je rekao da
njom, isto kao Piedmontom na jugu, vlada skupina kneževa, svi redom Srebreni.
„Ne razumijem vas.“
„Nije nas razumio ni pukovnik Farley...“, veli Tahir.
Rash se ubaci: „... jer naša je republika odlično zaštićena, skrivena
planinama...“
„... snjegovima...“
„... bedemima...“
„... i samim svojim oblikom.“
Strašno mi idu na živce.
„Izvinjavam se“, doda Rash, primijetivši moju nelagodu. „Mozgovi su nam
povezani mutacijom. Što umije da bude poprilično...“
 „Uznemirujuće“, dovršim umjesto njega i obojici izvučem osmijeh.
Međutim, pukovnik se i dalje mršti sijevajući onim svojim crvenim okom.
„Dakle, i vi ste od novog soja? Kao ja?“
Dvostruko klimanje. „U Gorodvoru nas zovu Žesnicima, ali nazivi se
razlikuju od države do države. Nikako da se svi složimo oko zajedničkog naziva
za Crveno-Srebrene“, kaže Tahir. „Mnogo nas je, širom svijeta. Neki su izašli u
javnost, kao u našoj republici, a neki se skrivaju, kao u vašoj zemlji“, preusmjeri
pogled na pukovnika, govoreći dvosmisleno. „Ali naše spone sežu dublje od
državnih granica. Mi svoje štitimo, kad već niko drugi neće. Gorodvor se skriva
već dvadeset godina, tokom kojih smo izgrađivali našu republiku iz pepela
svirepe potlačenosti. Vjerujem da to i sami razumijete.“ Razumijem, još kako.
Više me i nije briga što sam razvukla osmijeh iako me boli. „Ali više se ne
krijemo. Imamo vojsku i vlastitu flotu, koje više neće dokoličiti. Pogotovo dok
još postoje kraljevine poput Norte i Jezerozemlja, i njima slične. Dok Crveni
ginu, a Žesnici se suočavaju s još gorom sudbinom.“
Ah! Dakle pukovnik nas ne prihvata zbog dobrote, ili čak i nužde, već iz
straha. Novi igrač je ušao u igru koju on ne razumije. Ali dijele zajedničkog
neprijatelja, toliko je barem jasno. Srebrene. Ljude kao što je Maven. I mi dijelimo
neprijatelja s njima. Ali ipak me protrese jeza koju ne mogu da zanemarim. Cal
je Srebreni, Julian također. Šta o njima misle? Slično pukovniku, i ja moram da
se odmaknem i da vidim šta ovi ljudi zaista žele.
„Premijer Davidson, vođa naše republike, poslao nas je kao izaslanike, da
Skerletnoj Straži prijateljski pružimo ruku“, kaže Rash, ali mu se ruka i samom
trzne na bedru. „Pukovnik Farley dobrovoljno je prihvatio ovaj savez prije dvije
sedmice, zajedno sa svojim nadređenima, Crvenim zapovjednicima komande.“
Komanda. Farleyne zagonetne riječi opet mi se vraćaju. Nikada mi nije
objasnila šta znače, ali sada uspijevam da nazrem nešto više od Straže. Nikada
nisam čula za te Crvene zapovjednike, ali ne pokazujem to. Ne znaju koliko
mnogo, ili malo, znam. Sudeći po načinu na koji mi se blizanci obraćaju, oni i
mene smatraju jednom od vođa koji upravljaju Skerletnom Stražom. A ja jedva
sobom upravljam.
„Sklopili smo saveze sa sličnim skupinama i ograncima diljem kontinenta,
i stvorili složenu mrežu povezanu poput palaca na točku. Republika im dođe kao
glavno čvorište.“ Rash upilji pogled u mene: „Nudimo svim ovdašnjim
Žesnicima siguran prolaz do zemlje koja će vas ne samo zaštititi nego će vam
ponuditi slobodu. Ne moraju da se bore, samo treba da žive, i to slobodno. To je
naša ponuda.“
Srce mi izbezumljeno tuče. Samo treba da žive. Koliko sam puta poželjela
tako nešto? Ne mogu ni da prebrojim. Čak i u Sojenici, dok sam s bolom mislila
da sam obična, da sam niko i ništa. Samo sam htjela da živim. Sojenica me je
naučila vrijednosti i rijetkosti običnog života. Ali naučila me je i jednoj mnogo
dragocjenijoj lekciji. Sve ima svoju cijenu.
„A šta tražite zauzvrat?“, šapnem, ne želeći da čujem njegov odgovor.
Rash i Tahir upute jedan drugom značajne poglede, škiljeći očima u
nijemoj razmjeni. Ne sumnjam da braća mogu međusobno da opće i bez riječi,
šapćući kao nekada Elara. „Premijer Davidson zahtijeva da ih vi dopratite“, kažu
zdušno.
„Zahtijeva?“ Nema toga kod mene.
„Vi ste sami po sebi kao palidrvce, te ćete biti od velike pomoći u
predstojećem ratu.“ Ne moraju da se bore. Tačno sam znala da to ne važi i za
mene. „Imat ćete vlastiti odred, lično probrane Žesnike uz sebe...“
Kralj novog soja sjedit će na prijestolju koji si mu ti podigla.
Cameron mi je to rekla nekoliko dana ranije, kada sam je primorala da nam
se pridruži. Sad znam kako se osjećala i koliko bi njene riječi mogle biti jezivo
istinite.
„Zar samo Žesnike?“, odgovorim odlučno se podižući. „Samo novi soj?
Recite mi kako je zaista u vašoj Republici? Da niste naprosto zamijenili Srebrene
gospodare novima?“
Braća i dalje sjede, pomno me prateći. „Pogrešno ste shvatili“, kaže Tahir.
Dotakne ožiljak ispod lijevog oka. „Mi smo kao vi, Mare Barrow. Napatili smo
se zbog onoga što jesmo, i naprosto ne želimo da iko više doživi sličnu sudbinu.
Nudimo utočište svojoj vrsti. Vama pogotovo.“
Lažovi, obojica. Ne nude mi ništa do nove pozornice na koju treba da
stanem i nastupam.
 „Dobro mi je tu gdje jesam“, pogledam pukovnika, usmjerivši se na
njegovo zdravo oko. Više se ne mršti. „Neću bježati, pogotovo ne sad. Ima štošta
čime se ovdje moramo pozabaviti. Crvenih problema kojima ne treba da se
zamarate. Možete povesti bilo koga od novog soja ko želi da pođe s vama, ali
mene ne. A ukoliko pokušate da me natjerate da uradim bilo šta mimo svoje
volje, obojicu ću vas spržiti. Ne zanima me koje ste boje krvi ili koliko slobodni
tvrdite da jeste. Kažite svom vođi da mene ne može kupiti obećanjima.“
„A nekim djelom?“, ponudi Rash podižući jednu od svojih oblikovanih
obrva. „Da li bi vas to priklonilo našem vođi?“
Prošla sam već i ranije ovim putem. Nagledala sam se kraljeva, kako god ih
zvali. Ali napadanje blizanaca neće me nikuda dovesti, te samo slegnem
ramenima. „Pokažite mi neko djelo, pa ćemo vidjeti.“ Okrenem se da napustim
sobu, smješkajući se. „Donesite mi glavu Mavena Calorea, i vaš vođa može da
me koristi kao podmetač za noge.“
Tahirov odgovor sledi mi krv: „Pa, vi ste već ubili vučicu. Ubiti mladunče
ne bi trebalo da bude teško.“
Napustim upravnu sobu oštrim korakom.
„Baš čudno, gospođice Barrow.“
„Šta to?“, zarežim, iskezivši se prema pukovniku. Ne da mi da na miru
napustim ovu kasarnu. Iznenadi me otvoren izraz njegovog lica, koje iskazuje
nešto slično razumijevanju. On je posljednja osoba od koje bih očekivala da me
razumije.
„Došli ste ovamo s mnogo novih sljedbenika, ali izgubili ste one s kojima
ste krenuli“, podigne obrvu, naslonjen na hladan, vlažan zid prolaza. „Čini mi
se da vas i onaj mali seljanin i vaš princ i moja kćerka izbjegavaju. A naravno,
brat vam je...“ Jedan moj hitar korak prema njemu odmah ga zaustavi, i on
zašuti, preplašen. „Moje saučešće“, šapne nekoliko dugih trenutaka kasnije.
„Nikada nije lako izgubiti člana porodice.“
Prisjetim se fotografije iz njegovih odaja. Imao je još jednu kćerku i ženu,
njih dvije koje sada nisu s njim. „Svima nam je potrebno malo vremena“, kažem
mu u nadi da će mu to biti dovoljno.
„Samo im ga nemojte dati previše. Ne treba im dopustiti da previše
razmišljaju o vašim grijesima.“
 Nemam srca da se raspravljam jer je zaista u pravu. Istresla sam se na meni
najbliže ljude, pokazavši im čudovište koje mi se krije pod kožom.
„A kakav je to Crveni problem koji ste spomenuli?“ nastavi. „Nešto za šta
ja treba da znam?“
Calu sam još u letjelici rekla da ću poći na sjever. Doduše to sam rekla
napola u bijesu, da bih mu nešto dokazala. A napola i zato što to zaista jeste
ispravan potez. Jer je to nešto što predugo guram ustranu.
„Prije nekoliko dana domogli smo se neke naredbe za pokret. Prvu dječiju
legiju šalju u Grotlo“, dah mi zapinje, dok se prisjećam šta mi je Ada rekla. „Svi
će završiti poklani, poslati van rovova pravo na vatrenu liniju. Pet hiljada njih,
svi će biti pobijeni!“
„Novi soj?“, pita pukovnik.
Odmahnem glavom: „Ne, koliko ja znam.“
On spusti ruku na pištolj, ispravi kičmu i pljune na pod: „Pa, komanda mi
jest naredila da vam pomognem. Mislim da je vrijeme da zajedno učinimo nešto
korisno.“
Ambulanta je tiha, dobro mjesto za čekanje. Sari je dopušteno da napusti
kasarnu određenu za Srebrene, te se brzo postarala za sve povrijeđene. I sad su
prazni svi kreveti osim jednog. Ležim na boku i zurim u dugačak prozor ispred
sebe. Varljivo plavo nebo izblijedjelo je poprimivši čelično sivu nijansu. Možda
neka nova oluja ili mi se možda vid pomračio. Danas naprosto više ne mogu da
gledam sunce. Plahte su meke, izlizane od previše pranja, te se odupirem nagonu
da ih povučem preko glave. Kao da bih time spriječila nalet sjećanja koja me
zapljuskuju snažno poput gvozdenog talasa. Shadeov posljednji trenutak,
njegove razrogačene oči, kako poseže ka meni prije nego mu krv šikne iz grudi.
Vratio se da me spasi, i to ga je i ubilo. Osjećam se kao prije mnogo mjeseci kada
sam se skrivala u šumi jer nisam smjela da se suočim s Gisom i njenom
slomljenom šakom. Sad ne mogu ni da pomislim da treba da se vratim porodici
i vidim prazninu koja je ostala iza Shadea. Sigurno se pitaju gdje sam, gdje je ta
djevojka koja ih je koštala jednog sina. Ali na kraju me tu ne pronađe niko od
porodice Barrow, već neko drugi.
„Da se vratim kasnije, ili ste završili sa samosažaljevanjem?“
 Naglo se uspravim i ugledam Juliana na korak od kreveta. Vratila mu se
boja, kao i izbijeni zubi, vjerovatno zahvaljujući Sari. Ako izuzmemo
neuklopljenu odjeću, ostatke iz Tuckovih magacina, opet liči na starog sebe.
Očekujem osmijeh, možda čak i hvala, ali svakako ne prijekor. Ne od njega.
„Zar djevojka ovdje ne može da ima ni trenutka mira?“, nadurim se, bacivši
se nazad na tanani jastuk.
„Po mojoj procjeni, skrivate se već dobrih sat vremena. Rekao bih da je to
više od trenutka, Mare“, moj stari učitelj daje sve od sebe da zazvuči ljubazno.
Ne ide mu.
„Ako baš morate da znate, čekam pukovnika. Osmislili smo neku operaciju
i on trenutno sakuplja dobrovoljce.“ Eto ti na! Ali Julian se ne predaje tako lako.
„I vi ste zaključili da je bolje odrijemati nego iskoristiti vrijeme da biste se,
recimo, obratili ostalima od novog soja, ili možda smirili par vrlo sumnjivih
Srebrenih, otišli do ljekara, ili možda čak popričali s vlastitom ožalošćenom
porodicom?“
„Nimalo mi nisu nedostajale vaše lekcije, Juliane.“
„Dobri ste u laganju, Mare“, kaže smješkajući se.
Pređe rastojanje između nas gotovo prebrzo kako bi sjeo do mene. Miriše
na čisto, svježe je okupan. Ovako izbliza vidim koliko mu je tijelo omršavjelo i
kako mu se u očima otvorila neka praznina. Čak ni Sara ne može da iscjeljuje
um. „A za lekciju je potreban neko da je sluša. A vi me svakako više ne slušate.“
Spusti ton i okrene mi lice kako bih ga pogledala. Umorna sam, pa mu dopustim.
„A ni bilo koga drugog, kad smo već kod toga. Čak ni Cala.“
„Hoćete li sad i vi vikati na mene?“
Tugaljivo se osmjehne: „A kad sam ja vikao na vas?“
„Nikad“, šapnem, poželjevši da ne moram, „niste nikad.“
„Neću ni sad početi. Samo sam došao da vam kažem šta treba da čujete.
Neću vas tjerati da slušate, neću vas tjerati da me poslušate. Izbor je na vama.
Kao što i treba da bude.“
„Važi.“
 „Jednom sam vam rekao da svako može svakoga da izda. Znam da pamtite
to.“ Pamtim, još kako! „I kažem vam ponovo. Svako može svakoga da izda. Čak
i vaše srce može da vas izda.“
„Juliane...“
„Niko se ne rađa zao, kao što se niko ne rađa sam. Čovjek to postane tek
kasnije, što izborom, što spletom okolnosti. Na ovo drugo ne možete da utječete,
ali na ono prvo... Mare, mnogo se plašim za vas. Svašta vam je urađeno, štošta
što čovjek ne bi trebalo da pretrpi. Nagledali ste se kojekakvih užasa, mnoge i
sami izazvali, i sve će vas to promijeniti. Mnogo se plašim u šta biste mogli da se
pretvorite ako vam se ukaže pogrešna prilika.“
I ja se plašim.
Sklopim šaku oko njegove. Taj spoj me donekle umiri, ali slabo. Naš odnos
je u najmanju ruku nategnut, a ja ne znam kako da ga popravim. „Potrudit ću
se, Juliane“, šapnem, „potrudit ću se.“
A podsvjesno se pitam hoće li Julian jednog dana pričati priče o meni? Kad
postanem nešto žalosno, poput Elare, koja nije imala nikoga i ništa da je voli?
Da li ću naprosto ostati djevojka koja se samo trudila? Neću. Ne smijem tako da
razmišljam. I neću. Ja sam Mare Barrow. Dovoljno sam jaka. Radila sam
svakojake stvari, grozne stvari, za koje ne zaslužujem oprost. Ali ipak ga vidim
u Julianovim očima. I to me ispuni ogromnom nadom. Neću postati čudovište,
šta god morala da učinim u danima koji mi predstoje. Neću izgubiti sebe, pa
makar me ubilo!
„Treba li da vas odvedem do sobe vaše porodice, ili ćete sami pronaći put?“
Moram da frknem na to: „A vi kao znate put?“
„Nije kulturno sumnjati u starije, Munjobacačice!“
„Imala sam jednog učitelja koji mi je rekao da treba u sve da sumnjam.“
Oči mu zatrepere, te ponosno isprsi tanane grudi: „Pametan neki čovjek.“
Primijetim da i dalje zadržava pogled na meni, kao i da se sjaj u njima
ugasio. Zagleda mi se u otkrivenu ključnu kost i moj žig. Mislim da ga pokrijem,
ali odlučim da ništa ne uradim. Neću skrivati M žigosano na meni, pogotovo ne
od njega.
„Sara to može da vam sredi“, šapne. „Da je dovedem?“
 Ustanem klecavih nogu. Mnoge ožiljke želim da mi ukloni, ali ne i ovaj.
„Ne.“ Neka nam svima bude podsjetnik.
Ruku pod ruku, napustimo praznu ambulantu kojom odjekuju naši koraci,
bijela soba koja neumitno sivi. Sjenka se nadvila preko cijelog svijeta. Zima nam
je pred vratima – samo što nije pokucala. Ali volim ja svjež zrak. Bolje me
razbudi.
Tokom prelaska glavnog dvorišta na putu do kasarne 3 obratim pažnju na
okolinu. Pokoje poznato lice pomiješano u različitim skupinama, neki vježbaju,
drugi prebacuju robu ili se naprosto vrzmaju unaokolo. Spazim Adu kako se
izvlači ispod pokvarenog vozila, s nekim priručnikom u ruci. Lory kleči pored
nje i pretura po gomili alata. Nekoliko metara dalje Darmian se priključuje
odredu Stražara, pridružujući im se u trčanju. Jedini koje vidim iz Prokopa, pa
mi se stomak stegne. Cameron, Nix, Nanny, Gareth, Ketha, gdje su svi? Spopadne
me mučnina, ali je nekako potisnem. Imam snage da žalim samo za osobom za
koju sigurno znam da je mrtva.
Julianu nije dozvoljen ulazak u kasarnu 3. Obavijesti me o tome sa
stegnutim osmijehom, riječima natopljenim prezirom. Nema ko da silom
primijeni to naređenje, ali on ga ipak poštuje. „Samo se trudim da budem dobar
Srebreni“, kaže suho. „Pukovnik je već bio dovoljno ljubazan da nas pusti iz
naših kasarni. Ne bih volio da iznevjerim njegovo povjerenje.“
„Potražit ću vas kasnije“, stisnem mu rame. „Sigurno je gadno tamo kod
vas?“
Julian samo slegne ramenima: „Sara ih polagano iscjeljuje – ne treba nam
previše onemoćalih, neuhranjenih i bijesnih Srebrenih u zatvorenom prostoru.
A svjesni su šta ste uradili za njih. Nemaju razloga da dižu graju – barem zasad.“
Zasad! Prosto, ali učinkovito upozorenje. Pukovnik ne zna kako da se postavi
prema toliko Srebrenih izbjeglica, pa će uskoro sigurno načiniti neki pogrešan
korak.
„Dat ću sve od sebe“, uzdahnem, i dodam gušenje mogućih nereda na svoj
već podugačak spisak obaveza. Ne plači pred mamom, izvini se Farley, smisli
kako ćeš spasiti pet hiljada djece, izigravaj dadilju gomili Srebrenih, nabij glavu
kroz zid. Sve mi djeluje izvodljivo.
 Kasarna je onakva kakvu je i pamtim, labirint pun skretanja i obrtanja. Par
puta se čak i izgubim, ali naposljetku pronađem vrata s ljubičastom maramom
vezanom oko kvake. Zatvorena su, pa moram da pokucam.
Bree mi ih otvori. Lice mu je crveno od plakanja, što me gotovo istog trena
dotuče na licu mjesta. „Konačno si se smislila“, zareži, pa se odmakne da uđem.
Trgne me njegov grub ton, ali mu ne uzvratim. Već mu samo spustim šaku na
ruku. Napravi grimasu, ali je ne povuče.
„Žao mi je“, kažem mu. A onda glasnije ostatku sobe: „Žao mi je što nisam
ranije došla.“
Gisa i Tramy sjede na rasparenim stolicama. Mama je sklupčana na jednom
od kreveta, a tata se čvrsto nasadio na stolicu pored nje. Ona se odmah okrene
da sakrije lice u jastuk, a on me pogleda pravo u oči.
„Imala si posla“, kaže tata. Osoran kao i inače, iako mi je sada zazvučao
uvredljivije nego ikada ranije. Zaslužila sam. „Razumijemo.“
„Trebalo je da budem tu“, uđem u sobu. Kako mogu da se osjećam toliko
izgubljeno u ovako malom prostoru? „Ja sam mu tijelo donijela nazad.“
„Vidjeli smo“, odbrusi mi Bree, te sjedne na ležaj naspram maminog. Povije
se pod njegovom golemom težinom. „Jedan ubod igle i nema ga više.“
„Znam“, ne uspijem da se zaustavim na vrijeme.
Gisa se trgne na stolici, sklupčanih mršavih nogu. Stišće slomljenu šaku,
čisto da skrene misli. „Znaš li ko ga je ubio?“
„Ptolemus Samos. Magnetron.“ Cal je u areni mogao da ubije tog
prokletnika. Ali smilovao se. I upravo je ta njegova milost ubila moga brata.
„Poznato mi je to ime“, kaže Tramy, čisto da nečim ispuni napetost u sobi.
„Bio je jedan od tvojih pogubitelja. Tebe nije sredio, ali zato Shadea jeste“,
zazvuči mi gotovo optužujuće. Moram da oborim pogled, zagledana u cipele
umjesto u njegove napaćene oči.
„Jesi li mu barem vratila?“, Bree opet ustane pošto ne može da miruje.
Nadvije se nada mnom, pokušavajući da izgleda zastrašujuće. Zaboravlja da me
fizička sila više ne plaši. „Jesi li?“
„Ubila sam mnogo ljudi“, glas mi je raspuknut, ali držim se vojnički. „Ne
znam ni koliko tačno, samo znam da je među njima bila i kraljica.“
 Mama se pridigne na krevetu, najzad riješivši da me pogleda. Oči joj se
cakle od suza. „Kraljica?“, šapne, bez daha.
„Donijeli smo i njeno tijelo“, kažem, gotovo poletno. Pričati o njenom lešu
mnogo je lakše nego tugovati za bratom. Zato im ispričam za naš snimak i šta
namjeravamo da postignemo njim.
Ta grozota bi trebala da bude emitirana večeras, tokom glavnih vijesti.
Njihovo gledanje sada je obavezno, kao dodatak mjerama, te su svi ljudi u
kraljevini primorani da gutaju laži i propagandu za večeru. Mlađahni, poletni
kralj, nova pobjeda na frontu, i tome slično, ali ne i noćas. Norta će sada vidjeti
svoju mrtvu kraljicu. I čuti naš poziv na oružje. Bree šparta po sobi, kezeći se kao
lud pri pomisli na građanski rat, a Tramy, kao i obično, ide za njim. Međusobno
se domunđavaju, unaprijed sanjajući kako će zajedno umarširati u Archeon i
zabiti našu crvenu zastavu u ruševine palače Bjeloplam. Gisa je manje
oduševljena.
„Pretpostavljam, onda, da ne ostaješ dugo“, kaže utučeno. „Bit ćeš im opet
potrebna na kopnu, da vrbuješ dalje ljude.“
„Ne, neću ih više vrbovati, barem ne zasad.“
Ne mogu da podnesem nadu koja im zaiskri u očima, pogotovo u
maminim. Skoro da im i ne kažem, ali prošli put sam ipak otišla bez najave. Neću
im opet prirediti tako nešto: „Idem u Grotlo, i to uskoro.“
Tata drekne toliko glasno, da pomislim da će ispasti iz kolica: „Vala, nećeš!
Nećeš dok u meni još ima daha!“ Dah mu zašišti da bi naglasio poruku. „Neće
nijedno moje dijete kročiti na to mjesto. Nikada! I da se nisi usudila da mi kažeš
da ne mogu da te zaustavim jer, vjeruj mi, mogu i hoću!“
Grotlo je tati odnijelo nogu i jedno plućno krilo. Previše toga je ostavio na
tom mjestu. A sad valjda misli da će i mene tamo izgubiti. „Znam da bi me
zaustavio, tata.“ Pokušam da mu udovoljim. Što mi obično upali.
Ali ovoga puta samo odmahne rukom, pa se toliko brzo dokotrlja do mene
da mi nogom naleti na cjevanicu. Gleda me pogledom užarenim kao u kakvog
đavola, uperivši mi drhtavi prst u lice. „Obećaj mi, Mare Barrow.“
„Znaš da ne mogu.“ A potom mu i objasnim zbog čega. Pet hiljada djece,
pet hiljada sinova i kćeri. Cameron je sve vrijeme bila u pravu. Krvne podjele i
dalje su vrlo stvarne, ali više ih ne smijemo trpjeti.
 „Nek ide neko drugi“, zaurla, dajući sve od sebe da se ne raspadne pred
nama. Nikada nisam htjela da vidim oca kako plače, te sad poželim da mogu da
zaboravim taj prizor. „Pukovnik, onaj princ, može bilo ko drugi.“ Stegne mi ruku
kao davljenik.
„Daniele“, mamin je glas nježan, umirujući, poput jednog jedinog bijelog
oblačka na praznom nebu. „Pusti je.“
Kada uklonim njegovu šaku sa svog zgloba, shvatim da i ja plačem.
„Idemo i mi s njom.“
Bree samo što je izgovorio te riječi, a ja mu već kažem da ne može. Tati lice
poplavi od bijesa koji je zamijenio tugu. „Zar hoćete srčani udar da me strefi?“,
zaurla naglo se okrenuvši ka mom najstarijem bratu.
„Nije nikada bila u Grotlu, ne zna kako je tamo“, ubaci se Tramy. „Mi
znamo. Zajedno smo proveli skoro deset godina u rovovima na frontu.“
Vrteći glavom, podignem ruku da ga zaustavim prije nego što tata dobije
slom živaca. „Ide i pukovnik, a on je i sam vidio Grotlo, pa nema potrebe...“
„Možda ga je vidio s jezerozemske strane“, Bree se već našao kod svog
sanduka i pretura po stvarima. Gleda šta da ponese. „Ali nortanski rovovi imaju
drugačiji nacrt. Izgubit će se poslije nekoliko sekundi.“
To je vjerovatno nešto najpametnije što sam ikada čula od Breeja. Nije baš
poznat po pameti, ali je, opet, preživio skoro pet godina na ratištu. Što je četiri
godine duže od većine ljudi. Nemoguće je da se radi o pukoj sreći. Ali tada
uvidim da se ovdje kod obojice radi o hrabrosti, i to mnogo više nego što sam
svjesna. Nekada sam razmišljala o silnim godinama mog života koje su moja
braća propustila, ali isto je bilo i s moje strane. Nisu onakvi kakvim ih pamtim.
Sad su ratnici koliko i ja sama.
Moja šutnja im je dovoljan podstrek da počnu s pakovanjem. Voljela bih
da mogu da im kažem da ne idu sa mnom. Poslušali bi me da zaista tako mislim.
Ali ne mogu. Potrebni su mi, kao što mi je i Shade bio potreban.
Jedino se nadam da neću još jednog svog brata odvesti u grob.
Koji tren kasnije, shvatim da se tresem. Stoga se popnem na krevet pored
majke, i pustim je da me dugo, dugo drži u naručju. Dajem sve od sebe da ne
zaplačem. Ali ne uspijeva mi.
 GLAVA DVADESET DEVETA

Kantina je krcata, ali ne zbog obroka. Pukovnik je objavio poziv na

„operaciju od najpreče važnosti“ prije svega sat vremena, i prostorija već vrvi i
od njegovih lično probranih ljudi i od dobrovoljaca. Jezerozemci su mirni,
odlično obučeni, izdržljivi. Stražari su mnogo bučniji, iako se to baš ne može reći
i za Farley. Vraćen joj je čin kapetana, ali ona kao da nije ni primijetila. Šutke
sjedi, rasijano uvrćući crvenu maramu u rukama. Kad uđem u kantinu u pratnji
braće, graja se istog trena prekine i sve se oči okrenu prema meni. Osim
Farleynih. Uopće ne podiže pogled. Lory i Damian čak i zaplješću dok prelazim
sobu crveneći se. Ada im se pridruži, a onda, na moju radost, i Nanny ustane do
nje, kao i Cameron. Izvukle su se! Donekle odahnuvši, pokušam da potražim
olakšanje u sebi. Ali i dalje ni traga ni glasa od Nixa, Garetha i Kethe. Možda su
odlučili da ne pođu. Opasnost im je dosad sigurno već dojadila. Tako i sebi
kažem, spuštajući se pored Farley. Bree i Tramy zauzmu mjesta odmah iza mene
kao tjelohranitelji.
Nismo stigli posljednji. Harrick se krišom uvuče, tek pristigao iz Prokopa,
te mi kratko klimne. Pridržava vrata kako bi i Cilorn mogao da uđe. Lupanje
srca mi se udvostruči kad se i Cal pojavi, slijedeći ga, zajedno s Julianom i Sarom.
Moj ulazak je bio miran, potpuno suprotan ovom. Ugledavši troje Srebrenih,
mnogi skoče na noge, mahom Jezerozemci. U općoj graji, teško je čuti njihove
povike, ali poruka je jasna. Ne želimo vas tu!
Cal i ja ukrstimo poglede u tom metežu, makar na sekundu. Prvi se okrene
i pronađe mjesto u dnu prostorije. Julian i Sara se drže uz njega, ne obraćajući
pažnju na podrugljiva dobacivanja, dok Kilorn krene naprijed. Dovuče stolicu
sa sobom, pa se sroza pored mene. Opušteno mi klimne, kao da smo sjeli da
ručamo.
„I, o čemu se tu radi?“, veli, dovoljno glasno da ga čujem u općem žamoru.
Zbunjeno se zagledam u svog druga. Posljednji put kad smo se vidjeli
morao je da me svuče sa Farley, djelujući zgađeno mojom pojavom. A sad se sve
nešto smješka. Čak izvuče jabuku iz džepa i ponudi mi prvi zalogaj. Drhtavo, ali
odlučno, prihvatim njegov dar.
 „Nisi bila pri sebi“, šapne mi na uho. Ponovo povuče jabuku da je gricne.
„Bilo pa prošlo. Ali ako opet tako odlijepiš, morat ćemo da riješimo to na naš
sojenički način, znaš?“
Ožiljci me žignu kad se nasmiješim: „Važi.“ A onda tiše, da me samo on
čuje: „Hvala ti.“
Načas se umiri, neobično zamišljen. A onda se podsmjehne i odmahne
rukom: „Ma idi, molim te, vidio sam ja tebe i u mnogo gorem izdanju.“ Utješna
laž, ali ipak mu pustim da je izgovori. „Nego, kakva su sad ovo posla od prijeke
važnosti? Neka tvoja zamisao, ili pukovnikova?“
Kao da ga je čuo, pukovnik stupi u kantinu i raširi ruke tražeći tišinu.
„Moja“, šapnem, dok se bundžije polako utišavaju.
„Mir!“, drekne glasom kao da je zamahnuo kandžijom. Jezerozemci ga
odmah poslušaju i uvježbano zauzmu svoja mjesta. Njegov ljutiti pogled
dovoljan je da ušutka i ostale pobunjenike. Uperi rukom ka dnu sobe, ka Calu,
Julianu i Sari. „Jeste, to su tri Srebrena, ali su također i dokazani saveznici. Imaju
moje dopuštenje da budu tu. Ophodit ćete se prema njima kao prema bilo kom
savezniku, bilo kom bratu ili sestri po oružju!“
Sve ih ušutka. Barem zasad.
„Tu ste jer ste se dobrovoljno prijavili za operaciju iako ne znate o čemu se
radi. To je istinska hrabrost, i svima vam odajem priznanje na tome“, nastavi
zauzevši položaj pred dvoranom. Imam utisak da je ovo radio i ranije. U
ovakvom okruženju, podšišana kosa i crveno oko daju mu neku zapovjedničku
primjesu, zajedno s njegovim strogim glasom. „Kao što znate, snižavanje
regrutnog uzrasta dovelo je do pojave mnogo mlađih vojnika, nekih čak i od
svega petnaest ljeta. Jedna takva legija trenutno se zaputila na ratište. Pet hiljada
njih, svi sa svega dva mjeseca obuke.“ Bijesan žamor prostruji među
okupljenima. „Dugujemo zahvalnost Mare Barrow i njenoj ekipi što su nam
osigurali taj podatak.“
Nehotice se trgnem. Moja ekipa! Pripadali su Farley, ili čak i Calu, a ne
meni. „Gospođica Barrow je također i prva koja se javila da zaustavi tu tragediju
prije nego što se desi!“
Kilorn se toliko brzo okrene da mu vrat zakrcka. Razrogačio je zelene oči,
ali ne znam da li je bijesan ili zadivljen. Možda pomalo i jedno i drugo.
 „Nazvali su ih Malom legijom“, kažem, dižući se kako bih se valjano
obratila okupljenima. Zure u mene s iščekivanjem, a meni svako oko dođe kao
nož. Časovi kod gospe Blonos sad će mi dobro poslužiti. „Prema našim
podacima, djeca će biti poslata pravo u Grotlo, ispred rovova na frontu. Kralj
želi da ih vidi mrtve, da ušutka naš narod zastrašivanjem, i u tome će i uspjeti
ako nešto ne uradimo. Predlažem dvostruku operaciju, koju ćemo predvoditi
pukovnik Farley i ja lično. Ja ću se ubaciti u legiju u blizini Corviuma zajedno s
vojnicima koji izgledaju dovoljno mladoliko, da bismo odvojili Srebrene oficire
od djece. Potom ćemo nastaviti pravo u Grotlo.“ Dajem sve od sebe da gledam
u stražnji zid, ali oči mi stalno lutaju prema Calu. Ovoga sam puta ja ta koja
mora da skloni pogled.
„Čisto samoubistvo!“, vikne neko.
Pukovnik mi pritekne u pomoć odmahujući glavom: „Moja jedinica će ih
čekati na sjeveru, na jezerozemskoj strani fronta. Imam veze u njihovoj vojsci i
mogu da kupim gospođici Barrow dovoljno vremena da se prebace preko. Čim
stigne do mene, povući ćemo se do jezera Edris. Dva teretna broda trebalo bi da
budu dovoljna da nas prebace na drugu stranu, a odatle ćemo ući na ničiju
zemlju.“
„Suludo!“
Ne moram da dižem pogled da bih znala da je Cal ustao. Zajapurio se,
stegnuo pesnice iznerviran jednim toliko naivnim planom. Gotovo se nasmijem
pred tim prizorom.
„Stotinu godina nijedna nortanska vojska nije uspjela da pređe Grotlo.
Nijedna! A vi mislite da ćete uspjeti s gomilom dječurlije?“ Molećivo se usmjeri
ka meni. „Imali biste veće izglede ako ih vratite u Corvium, sakrijete po šumama,
bilo šta drugo osim prelaska vatrene linije.“
Pukovnik primi njegovu opasku u hodu: „Kad ste posljednji put bili u
rovovima, Vaše visočanstvo?“
Cal ne popušta: „Prije šest mjeseci.“
„Prije šest mjeseci Jezerozemci su imali devet legija na frontu, isto kao i
Nortanci. A danas imaju dvije. Grotlo je otvoreno, a vaš brat toga uopće nije
svjestan.“
 „Klopka? Ili neka diverzija?“, promuca Cal, premišljajući se šta bi sad to
moglo da znači.
Pukovnik mu klimne: „Jezerozemci imaju namjeru da pređu jezero Tarion,
dok je vaša vojska zauzeta odbranom neke nedođije koju niko ne želi. Gospođica
Barrow bi mogla da odšeta na drugu stranu vezanih očiju, i da opet prođe bez
ijedne ogrebotine.“
„Što i namjeravam da uradim!“ Polagano ali sigurno pokušavam da
očeličim srce. Nadam se da djelujem hrabro, jer se sigurno ne osjećam tako. „Ko
će sa mnom?“
Kilorn prvi ustane, kao što sam i očekivala. Potom uslijede i mnogi drugi –
Cameron, Ada, Nanny, Darmian, čak i Harrick. Ali ne i Farley. Sjedi kao
ukopana, dopuštajući da njeni narednici poustaju umjesto nje. Maramu je toliko
čvrsto stegnula oko zgloba da joj je šaka blago poplavjela.
Trudim se da ne gledam u njega. Zaista se trudim.
Prognani princ ustane u dnu prostorije. Uzvrati mi pogled, kao da bi
samim očima mogao da me zapali. Džaba mu. Nema u meni više šta da zapali.

Grobovi na Tuckovom groblju su novi, obilježeni svježe iskopanom

zemljom i pokojim vjenčićem od morske trave. Umjesto nadgrobne ploče,
nagomilano kamenje, svaki pomno izrezbaren rukama najmilijih. Nakon što
spustimo Shadeov kovčeg od dasaka u zemlju, uz sve nas iz porodice Barrow
okupljene oko rupe, shvatim da smo mi još dobro prošli. Bar imamo tijelo da
sahranimo, ako ništa drugo. Mnogi nisu bili te sreće. Recimo Nix, Ketha i
Gareth. Ada kaže da se uopće nisu ukrcali u crnokrilac niti u teretnu letjelicu.
Umrli su u Corrosu, zajedno s još njih četrdeset dvoje, po njenom nepogrešivom
proračunu. Ali tri stotine njih je preživjelo. Tri stotine u zamjenu za četrdeset
petero. Niska je to cijena, kažem sebi. Dobra pogodba. Riječi koje me pecnu, čak
i ovako neizgovorene.
Farley se sva stisnula na hladnom vjetru, ali odbija da obuče kaput.
Pukovnik je također tu, stoji na pristojnom odstojanju. Nije tu zbog Shadea, već
zbog svoje ožalošćene kćerke, iako ne čini ništa da bi je utješio. Na moje
iznenađenje, Gisa joj priđe i provuče ruku oko kapetaničinog struka. Kad joj
Farley to još i dopusti, skoro se srušim od zaprepaštenja. Nisam znala ni da su
se uopće upoznale, a eto koliko su bliske. U svoj mojoj tuzi nekako još uspijem
da osjetim i malo ljubomore. Mene niko ne pokušava da utješi, čak ni Kilorn. Ne
može da podnese Shadeovu sahranu, te je sjeo na brdašce iznad nas, dovoljno
daleko da niko ne vidi da plače. Glava mu tu i tamo klone kad Bree i Tramy
počnu da zatrpavaju grob lopatama.
Ne držimo nikakav govor. Previše nam je teško. Vjetar fijuče pravo kroz
mene, te poželim barem malo topline. Poželim malo prijatne topline. Ali Cal nije
tu. Brat mi je umro, a Cal je toliko tvrdoglav da nije mogao da dođe da isprati
njegovu sahranu.
Mama ubaci posljednju lopatu zemlje suhih očiju. U njoj više nema suza.
Barem nam je to zajedničko.
Shade Barrow, piše mu na nadgrobnom kamenu. Slova djeluju naškrabana,
kao da ih je kandžama izgrebala neka krvoločna zvijer, a ne moji roditelji. Ne
djeluje mi uredu što ga tu pokopavamo. Trebalo bi da je kod kuće, pored rijeke,
u šumi koju je toliko volio. A ne tu, na goletnom ostrvu, okružen dinama i
betonom, samo uz prazno nebo da mu pravi društvo. Nije zaslužio ovakvu
sudbinu. Jon je znao da će se ovo desiti. Jon je dopustio da do ovoga dođe. Obuzme
me jedna mračna pomisao. Možda je ovo još jedna razmjena, još jedna pogodba.
Možda ga bolja sudbina od ove nije ni čekala. Moj najpametniji i najbrižniji brat,
koji mi je uvijek pritjecao u pomoć, koji je uvijek znao šta treba da kaže. Zar da
ovako završi? Zar je ovo pravedno?
No ja bolje od svih znam da ništa na ovom svijetu nije pravedno.
Vid mi se zamagli. Ko zna koliko dugo zurim u nabijenu zemlju, dok na
groblju ne ostanemo samo Farley i ja. Podigavši pogled, vidim da pilji u mene
dok joj u glavi tutnji oluja bijesa i tuge. Vjetar joj mrsi kosu. Izrasla joj je
proteklih mjeseci i sad joj dopire skoro do brade. Toliko je žestoko zabaci da se
uplašim da će je iščupati iz tjemena.
„Ne idem s tobom“, s mukom istisne riječi.
Preostaje mi samo da klimnem: „Dovoljno si uradila za nas, i više nego
dovoljno. Razumijem te.“
Podrugljivo se nasmije na to: „Ne razumiješ ti ništa. Briga mene sada za
vlastitu sigurnost!“ Oči joj ponovo odlutaju ka grobu. Pobjegne joj jedna suza,
ali je ona ne primijeti. „Onaj odgovor na moje pitanje“, promrmlja, više ne
razmišljajući o meni. A onda odmahne glavom i priđe mi. „Nije se tu zapravo
radilo o pitanju. Znala sam ja to i sama duboko u sebi. Mislim da je i Shade znao.
On ti je... bio je veoma pronicljiv. Za razliku od tebe.“
„Žao mi je zbog svih koje si izgubila“, kažem, grublje nego što bih htjela.
„Žao mi je...“
Samo odmahne rukom, odbacujući izvinjenje. Čak i ne pita otkud znam.
„Shade, moja majka, moja sestra. I moj otac. Jeste on još živ, ali sam i njega
izgubila.“
Prisjetim se brige na pukovnikovom licu, tračka zabrinutosti kad smo se
vratili na Tuck. Strepio je za kćerku. „Ne bih baš bila toliko sigurna. Nijedan
pravi otac nikada nije izgubljen za dijete koje voli.“
Vjetar joj prevuče zavjesu od kose preko lica i zamalo joj sakrije
zaprepašten pogled koji joj bljesne u očima. Pogled zaprepaštenja – i nade. Raširi
jednu ruku preko stomaka, neobično nježno. Drugom me potapša po ramenu.
„Nadam se da ćeš se izvući živa iz ovoga, Munjobacačice. Nisi baš ni ti toliko
grozna.“
To bi moglo biti nešto najljepše što mi je ikada rekla.
Potom se okrene i više se ne osvrne. Kad i ja pođem par minuta kasnije, ne
osvrćem se ni ja.
Nemamo vremena da valjano oplačemo Shadea i ostale. Po drugi put u
dvadeset četiri sata moram da se ukrcam u crnokrilac, da zaboravim na svoje
srce i spremim se za boj. Calova je zamisao bila da sačekamo dok se ne spusti
večer, da napustimo ostrvo dok se naš ubačeni snimak širi zemljom. Dok
Mavenovi psi pođu u lov na nas, već ćemo biti u zraku na putu do skrivenog
aerodroma u blizini Corviuma. Pukovnik će krenuti na sjever, koristeći se
zaštitom noći da pređe jezera i nastavi zaobilaznim putem. Do jutra, ako sve
bude teklo po planu, bit ćemo na čelu vlastitih legija, po jedna sa obje strane
granice. A onda počinje marš.

Posljednji put sam roditelje napustila bez upozorenja. A opet mi je nekako

bilo lakše nego ovako. Toliko mi je teško da se oprostim od njih, da zamalo
pobjegnem u crnokrilac i sigurnost koju mi uvijek pruža. Ali nekako se natjeram
da se izgrlim s oboma, da ih utješim koliko mogu, makar to bilo i lažno.
 „Čuvat ću ih“, šapnem, prislonivši glavu na mamino rame. Prstima mi
prolazi kroz kosu da je nabrzinu uplete. Sijedi krajevi su se raširili i sad mi dopiru
sve do ramena. „Breeja i Tramyja.“
„I sebe čuvaj“, šapne mi. „I sebe pazi, Mare. Molim te.“
Klimnem priljubljena uz nju, ne želeći da se pomjerim.
Tatina ruka mi pronađe zglob, pa ga nježno povuče. Uprkos onom
njegovom malopređašnjem ispadu, upravo me on sad podsjeća da treba da
krenem. Oči su mu se zaustavile iza mog ramena, na crnokrilcu u pozadini.
Ostali su se već ukrcali, ostavivši jedino porodicu Barrow na pisti. Valjda su
htjeli da nam pruže nešto malo osame, iako ja od nje i nemam neke koristi.
Provela sam nekoliko posljednjih mjeseci u rupi, a prije toga u palači načičkanoj
kamerama i čuvarima. Ne smetaju mi posmatrači.
„Ovo je za tebe“, kaže Gisa i ispruži zdravu ruku. Iz nje visi komadić crne
svile. Hladna mi je i glatka u ruci, kao da je istkana od nafte. „Još od prije.“
Crveni i zlatni cvjetovi krase tkaninu, izvezeni prefinjenom vještinom.
„Sjećam se“, šapnem, te pređem prstom preko tog gotovo nevjerovatnog
savršenstva. Izvezla ju je još davno, one noći prije nego što će joj čuvar slomiti
ruku. Nedovršena je, isto kao njena stara sudbina. Isto kao Shade. Drhteći,
svežem je oko zgloba. „Hvala ti, Giso.“
Gurnem ruku u džep: „A imam i ja nešto za tebe, mala.“
Sitnica, jeftine izrade. Jedna naušnica istovjetna ledenom okeanu oko nas.
Zastane joj dah kad je uzme. Ubrzo uslijede i suze, ali ne mogu da ih
gledam. Okrenem se od svih njih i uđem u crnokrilac. Rampa se zatvori za
mnom, i dok mi srce ponovo ne uspori mi smo već na nebu, vinuli smo se visoko
iznad okeana.
Mojih vojnika ima malo u poređenju s mnoštvom koje pukovnika prati
nazad u Jezerozemlje. Doduše, ionako mogu da povedem samo one koji
izgledaju dovoljno mladoliko da bi se uklopili u Malu legiju, po mogućnosti one
koji su već služili u vojsci, koji znaju da se ponašaju poput vojnika. Osamnaest
Stražara odgovara tom opisu, te su nam se pridružili na letu. Kilorn sjedi među
njima, trudeći se da ih privikne na našu malu skupinu. Ada nije uz nas, a nisu ni
Darmian ni Harrick. Pošto ne bi prošli kao omladinci, otišli su s pukovnikom,
da pomognu našem cilju kako god mogu. Nanny nema to ograničenje, uprkos
kasnoj dobi. Izgled joj stalno treperi, mijenjajući se u različite oblike mladih lica.
Cameron nam se, naravno, pridružila – ovo je ionako bila njena zamisao, te
skoro poskakuje od adrenalina. Misli na svog brata, onog kojeg joj je legija
odvela. U jednom trenutku shvatim da joj zavidim. Ona bar još ima neke izglede
da ga spasi.
Cala i moju braću najteže ćemo prerušiti. Bree ima mladoliko lice, ali je
krupniji nego što bi jedan petnaestogodišnjak trebalo da bude. Tramy je
previsok, Cal odveć prepoznatljiv. Međutim, njihova vrijednost ne leži u izgledu,
čak ni u snazi, već u poznavanju rovova. Bez njih ne bismo imali koga da nas
provede kroz čitav taj labirint kako bismo kročili u košmarnu pustoš Grotla.
Grotlo sam vidjela jedino na fotografijama, vijestima i u snovima. Nakon što je
moja sposobnost otkrivena, mislila sam da nikada neću morati da pođem tamo.
Da sam izmakla takvoj sudbini. Koliko sam samo pogriješila.
„Tri sata do Corviuma“, drekne Cal, ne dižući pogled od instrumenata.
Sjedište pored njega upadljivo je prazno, određeno za mene. Ali neću da mu se
pridružim, pogotovo nakon što me je ostavio da se sama nosim sa Shadeovom
sahranom.
„Dignimo se, Crveni, kao rujna zora!“, izgovore Stražari u isti glas,
udarajući kundacima pušaka o pod. Sve nas prepadnu, iako se Cal trudi da se to
na njemu ne vidi. Ali ipak vidim da mu se kraj usta zgađeno zateže. Nisam dio
vaše revolucije, rekao je jednom. Pa, nimalo ne izgleda tako, Vaše visočanstvo.
„Dignimo se, Crveni, kao rujna zora!“, kažem, tiho ali odlučno.
Cal se otvoreno namrgodi sijevajući pogledom kroz prozor. Lice mu zbog
toga podsjeti na očevo, te pomislim kakav je mogao da postane. Pažljivi princ
ratnik, oženjen onom gujom Evangelinom. Maven je rekao da ne bi preživio noć
nakon krunisanja, ali ja u to baš i ne vjerujem. Metal se kali plamenom, a ne
obrnuto. Preživio bi i vladao. Ali ne znam šta bi tačno uradio. Ranije sam mislila
da poznajem Calovo srce, ali sada uviđam da je to nemoguće. Nijedno srce ne
možete iskreno upoznati. Čak ni vlastito.
Vrijeme nam prolazi u opterećujućem muku. U letjelici svi mirujemo, ali
zato se dolje na tlu opasno zahuktalo. Moja poruka tutnji sa svih ekrana diljem
kraljevine.
 Eh, što nisam u Archeonu nasred trgovačkog dijela grada da gledam kako
se svijet mijenja. Hoće li se Srebreni postaviti onako kako se nadam? Hoće li
uvidjeti Mavenovu izdaju? Ili će skrenuti pogled na drugu stranu?
„Požari u Corviumu!“
Cal se nagne ka staklu pilotske kabine razjapljenih usta. „U središtu grada
i u siromašnim četvrtima Riječnog grada.“ Zbunjeno prođe rukom kroz kosu.
„Neredi!“
Srce mi poskoči, pa klone. Počeo je rat. A mi nemamo pojma kolika će biti
šteta.
Ostatkom letjelice prolome se klicanja, tapšanja, i previše rukovanja za moj
ukus. Gotovo da ispadnem iz sjedišta kad mi se noge sapletu u pokušaju da
ustanem. Ali ne spotaknem se. To nikada! No ipak se jedva čitava dokopam
stražnjeg dijela aviona. Osjećam vrtoglavicu i mučninu, samo što nisam po zidu
povratila večeru koju uopće nisam ni stigla da pojedem. Rukom napipam metal,
pa pustim da me njegova hladnoća smiri. Malo mi pomogne, ali mi se i dalje vrti
u glavi. Sama si ovo htjela. Čekala na ovo. Omogućila sve ovo. Ovo je ta tvoja
pogodba, ovo je ta tvoja razmjena.
Počinjem da gubim kontrolu koju sam s toliko truda održavala. Osjećam
svako dobovanje unutar letjelice, svaki obrtaj motora. Širi mi se po glavi kao
bijelo-ljubičasta mapa, previše jarka da bih je podnijela.
„Mare?“, Kilorn ustane sa svog sjedišta. Zakorači prema meni ispružene
ruke. Izgleda kao Shade u svojim posljednjim trenucima.
„Dobro sam“, slažem.
Kao da su se zvona oglasila. Cal se okrene sa svog sjedišta i pronađe me u
sekundi. Pređe na drugi kraj letjelice snažnim, odlučnim koracima, lupajući
čizmama po metalnom podu. Ostali ga propuste, odveć uplašeni da bi
zaustavljali princa vatre. Ja ne dijelim njihov strah, te mu okrenem leđa. Naglo
me okrene, i ne pokušavajući da bude nježan.
„Smiri se“, brecne se. Nema on sad vremena za moja jogunjenja. Spopadne
me poriv da ga odgurnem, ali jasno mi je šta pokušava. Klimnem mu,
pokušavajući da se složim s njim, da uradim kako mi kaže. Donekle se staloži.
„Mare, smiri se“, ponovi, ovoga puta samo da ja čujem, nježno kao nekad. Da
nije brujanja letjelice, bilo bi kao da smo opet u Prokopu, u našoj sobi, na našem
ležaju, obavijeni snovima. „Mare.“
Alarm se oglasi par sekundi prije nego što će rep aviona prasnuti.
Od siline udara padnem na leđa, toliko jako da mi pred očima zaigraju
zvijezde. Osjetim i krv i uzavrelu jaru. Da nije Cala, vatra bi me spržila. Ali ovako
pogodi samo njegove ruke i leđa, bezopasno poput majčinskog dodira. Ugasi se
isto onako brzo kako je i planula, potisnuta Calovim moćima, te se pretvori u
tinjajući žar. Međutim, čak ni on ne može da stvori novi rep aviona, niti da nas
spriječi da se ne srušimo s neba. Glava mi puca od buke koja tutnji poput voza,
šišteći glasovima hiljada avetinja. Uhvatim se za šta već mogu, bilo metal, bilo
ljudska tijela.
Kad mi se vid raščisti, vidim crno nebo i bronzane oči. Držimo se jedno za
drugo, kao dva djeteta zarobljena na zvijezdi padalici. Crnokrilac se raspada
svuda oko nas, komad po komad, cijepajući se i škripeći zvukom koji ledi krv.
Kako sekunde prolaze, letjelica sve više nestaje oko nas, da bi na kraju od nje
ostale samo tanke metalne šipke. Ledeno je, teško se diše, i ne mogu ništa da
pomjerim. Uhvatim se za šipku pod sobom, ščepavši je svom preostalom
snagom. Polužmireći, vidim kako nam se mračno tlo ispod primiče
zastrašujućom brzinom. Neka sjenka prošiša pored nas. Ima električno srce i
svjetlucava krila. Zmajevac!
Stomak mi se prevrće zajedno s ostacima crnokrilca. Ne mogu da iznađem
dovoljno snage ni da vrisnem. Drugi nemaju taj problem. Čujem ih sve kako
vrište, mole, preklinju sile teže za milost. Skalamerija se trese oko nas uz dobro
poznato klopotanje. Udarci metala o metal. Ponovo se sklapa! Zabezeknuta
shvatim šta nam se dešava.
Letjelica više nije letjelica. Već kavez, čelična klopka.
Grobnica!
Da mogu da progovorim, rekla bih Calu da mi je žao, da ga volim, da mi je
potreban. Međutim, vjetar i pad oduzeli su mi glas. Nemam više riječi u sebi.
Njegov dodir mi je bolno poznat, ruka na mom vratu, moli me da ga pogledam.
Ni on, kao ni ja, ne može da priča. Ali ja ipak čujem izvinjenje, a on razumije
moje. Ne vidimo ništa osim jedno drugo. Ni svjetla Corviuma na obzorju, ni tlo
koje nam pritječe ususret, ni sudbinu koja nas čeka. Ništa osim njegovih očiju.
Blistaju čak i u mraku.
Vjetar je prejak, čupa mi kosu i kožu. Rasplete mi majčinu pletenicu,
posljednji trag nje na meni. Pitam se ko li će joj reći kako sam poginula, ako iko
uopće sazna kakav nas je kraj snašao. Kako li je samo sjajno ovo Maven smislio.
Mora da je njegova zamisao – da nas zajedno ubije, i da nam pride da vremena
da shvatimo šta nas čeka.
Kad se kavez najednom zaustavi, zavrištim.
Osjetim krutu travu pod oklembešenim rukama, ovlaš mi dodiruje vrhove
prstiju. Kako sad to?, zapitam se i povučem ruke. Teško mi je da povratim
ravnotežu, te se srušim. Kavez se zaljulja s mojim pokretom, kao ljuljačka
okačena o drvo.
„Ne mrdaj!“, zaurla Cal, pa mi spusti ruku na potiljak. Drugom dohvati
čeličnu šipku i ona se usija u njegovoj pesnici.
Isprativši njegov pogled, pogledam preko šumske čistine ka ljudima koji
stoje oko nas u širokom krugu. Nemoguće je ne primijetiti njihovu srebrenu
kosu. Magnetroni Doma Samosa. Ispružene ruke miču im se složno i kavez se
polagano spusti. Tresne posljednjih par centimetara i mi svi jauknemo.
„Puštaj!“
Taj glas me pogodi kao udar munje. Istrgnem se iz Calovog naručja, skočim
na noge i odjurim u ugao. Prije nego što udarim o stranu kaveza, rešetke se
otvore i ja u zaletu odletim predaleko. Posrnem, padnem i na koljenima
proklizim kroz napola zaleđenu travu. Neko me šutne u lice i ja se opružim u
blatu. Sijevnem jednom krivudavom munjom u njihovom smjeru, ali je moj
napadač prebrz. Drvo se raspoluti umjesto njega i obruši uz gromki zvuk
pucanja.
Siloruki me mune koljenom u leđa i toliko snažno me prikuje da mi izbije
zrak iz pluća. Nečiji prsti, neobični na dodir, prekriveni plastikom, možda
rukavicama, sklope mi se oko vrata. Pokušam da ih iščupam sa sebe iskričeći, ali
mi ne uspijeva. Podigne me bez imalo muke i natjera da se propnem na prste
kako se ne bih ugušila. Pokušam da vrisnem, ali džabe. Obuzme me panika i
razrogačim oči tražeći neki izlaz. Ali vidim samo svoje prijatelje i dalje zatočene
u kavezu kako zaludno cimaju rešetke.
 Metal nanovo zaškripi, savijajući se i obrćući kako bi svaka šipka postala
zasebna tamnica. Kroz pomodrjelo oko gledam kako se metalne zmije obavijaju
oko Cala, Kilorna i ostalih, okivajući im zglobove, gležnjeve i vratove. Čak ni
Bree, krupan kao medvjed, ne može da se odbrani od izuvijanog metala.
Cameron se bori koliko može sputavajući jednog magnetrona za drugim. Ali
previše ih je. Čim jedan padne, drugi zauzme njegovo mjesto. Jedino se Cal
nekako opire, spaljujući svaku šipku koja mu se primakne. Ali i on je maločas
pao s neba. U najmanju ruku je dezorijentiran i krvari iz posjekotine iznad oka.
Jedna šipka ga šibne u potiljak i smjesta ga obori. Kapci mu zatrepere i ja se
pomolim u sebi da ostane budan. Umjesto toga, oko njega se obaviju srebrene
puzavice, stežući ga sve više. Najgora je ona oko vrata, zariva se sve dublje,
dovoljno da ga uguši.
„Dosta!“, zakrkljam nekako, okrećući se u pravcu onog glasa. Sad se i sama
borim tankim mišićima ne bih li otrgnula stisak silorukog na starinski način. Ne
mogu biti neuspješnija. „Dosta!“
„Nisi u prilici da pregovaraš, Mare.“
Maven je obazriv, drži se tame, drži se svojih sjenki. Gledajući njegovu
priliku kako mi prilazi, zapazim mu šiljatu krunu na glavi. Kad ga obasja
svjetlost zvijezda, osjetim kratak titraj zadovoljstva u sebi. Lice mu ne odgovara
tom otegnutom govoru. Pod očima ima modre kolute, a čelo mu je orošeno
znojem. Majčina smrt zasigurno je ostavila traga.
Ruke mi malo popuste oko vrata, da mi omoguće da progovorim. Ali i dalje
visim, mlatarajući stopalima u smrznutoj travi i ledenom blatu.
Nema pogodbe, nema razmjene. „Brat ti je“, kažem, ne razmišljajući. Briga
Mavena za to.
„I?“, podigne jednu crnu obrvu.
Kilorn leži na tlu i migolji se pod okovima. Oni se na to još više stegnu i on
zabrekće, šišteći. Calu, odmah do njega, zatrepću kapci. Osvijestit će se – a onda
će ga Maven zasigurno ubiti. Nije mi ostalo nimalo vremena, nimalo! Dala bih
sve da njih dvojica prežive, sve.
U posljednjem izljevu bijesa, straha i očaja, oslobodim svoju moć. Ubila
sam Elaru Merandus. Valjda mogu da ubijem i njenog sina i njegove vojnike.
Međutim, siloruki je spreman, te me opet stegne. Rukavice mu štite kožu od
mojih iskri, obavljajući posao za koji su i napravljene. Dahćem pod njegovim
stiskom, pokušavajući da se povežem s nebom iznad nas. Ali pred očima mi se
pojave zvjezdice, a u ušima začujem svoje usporeno bilo. Ugušit će me prije nego
što okupim oblake. I svi će ostali pomrijeti zajedno sa mnom.
Učinit ću sve da preživi. Da ostane uz mene. Da ne budem sama.
Munje mi nikada nisu bile slabije i beskorisnije. Iskre se polako ugase poput
otkucaja srca na samrti. „Imam nešto za razmjenu“, šapnem promuklo.
„Je l’?“, Maven još jednom korakne ka meni. Koža mi se naježi od njegovog
prisustva. „Baš da čujem.“
Opet mi popusti stisak oko grkljana. Međutim, siloruki mi je zario palac u
venu na vratu u otvorenoj prijetnji.
„Borit ću se protiv tebe sve do posljednjeg vojnika“, kažem. „Svi ćemo, pa
makar izginuli. Možda i tebe usput sredimo, kao što smo sredili tvoju majku.“
Maven zatrepće kapcima, kao jedini znak bola. „Za to ćeš biti kažnjena, pazi
šta ti kažem.“
Palac odreaguje na to i još me jače pritisne, zasigurno ostavljajući za sobom
modricu za pamćenje. Ali nije to kazna koju Maven spominje, ni u kom slučaju.
Spremio nam je nešto mnogo, mnogo gore.
Rešetke oko Calovih zglobova se zacrvene, presijavajući se od vreline. U
skupljenim očima vidi mu se odbljesak zvijezda dok me gleda i zadržava dah.
Eh, da mogu da mu kažem da leži mirno i da me pusti da uradim šta moram. Da
ga spasim kao što je on mene toliko puta spasio.
Kilorn se umiri pored njega. Poznaje me bolje od svih, pa jasno shvaća moj
izraz. Polagano stegnuvši vilicu, počne da odmahuje glavom.
„Pusti ih, i to žive“, šapnem. Šake silorukog nalik su lancima, te ih zamislim
kako krivudaju poput gvozdenih zmija, mic po mic.
„Mare, nisam siguran da razumiješ značenje riječi razmjena“, kaže Maven
podrugljivo, ne popuštajući, „i ti moraš meni nešto da daš.“
Neću mu se ni zbog koga vratiti. To sam jednom rekla Calu, nakon što sam
preživjela onu zvučnu napravu, i nakon što je shvatio o čemu se tu radi.
Predaj se, pisalo je u Mavenovoj poruci u kojoj me preklinjao da mu se
vratim.
 „Nećemo se opirati. Ja se neću opirati.“ Svi moji zidovi se raspadnu kad me
siloruki ispusti. Pognem glavu, jer ne mogu da ga pogledam. Ispada kao da mu
se naklanjam. Ovo je moja pogodba. „Pusti ostale i bit ću tvoja zatočenica. Predat
ću se. Vratiću ti se.“
Zagledam se u vlastite ruke u travi. Poznat mi je osjećaj hladnog mraza.
Dopre mi do srca, do rupe koja tamo zjapi. Osjetim Mavenovu toplu ruku pod
bradom, peče me mučnom vrelinom. To što se usuđuje da me takne vrlo je jasna
poruka. Ne plaši se Munjobacačice, ili bar želi da tako ispadne. Natjera me da ga
pogledam i ja u njemu ne vidim više ništa od onog dečka kakav je nekad bio.
Vidim samo tamu.
„Neee, Mare! Nemoj biti glupa!“, jedva da čujem Kilorna, koji me sada već
preklinje. Zujanje u glavi mi je preglasno, prebolno. Nije šištanje struje, već nešto
drugo, nešto unutar mene. Moji živci koji vrište buneći se. Istovremeno, osjećam
pak neko bolesno, izopačeno olakšanje. Toliko se njih žrtvovalo zbog mene,
zbog mojih odluka. Bilo bi pravedno da i ja dođem na red i prihvatim kaznu
koju mi je sudbina pripremila.
Maven me odlično čita, tražeći laž koja ne postoji. Ja činim isto. Uprkos
držanju, ipak se plaši onoga što sam učinila, riječi Munjobacačice i njihovog
utjecaja. Došao je ovamo da me ubije, da me zakopa. A eto, dobio je još veći
trofej. Koji sam mu svojevoljno dala. Izdajnik je po prirodi, ali ovo je pogodba
koju želi da prihvati. Vidim mu u očima, čula sam u njegovim porukama. Želi
me, i učinit će bilo šta samo da opet drži moj povodac u ruci.
Kilorn se migolji pod okovima, ali nema koristi. „Cale, uradi nešto!“, vikne,
iskaljujući se na tijelo pored sebe. Okovi im udare jedni o druge u šupljem
odjeku. „Ne daj joj!“
Ne mogu da ga gledam. Hoću da me drugačije zapamti. Na nogama, dok
držim konce u rukama. A ne ovako.
„Jesmo li se dogovorili?“ svedena sam na prosjačenje, da molim Mavena da
me vrati u svoj pozlaćeni kavez. „Jesi li čovjek od riječi?“
Maven se nasmiješi nada mnom dok navodim njegove riječi. Zubi mu se
presijavaju.
 Ostali sada već viču, pokušavajući da zbace okove. Ništa od toga ne čujem.
Zatvorila sam um za sve osim za razmjenu koju ću da obavim. Pretpostavljam
da je Jon i ovo predvidio.
Mavenova mi se ruka pomjeri s brade na grlo. Stegne ga. Nježnije od
silorukog, ali mnogo bolnije.
„Dogovorili smo se.“
 RASPLET

Dani mi prolaze. Ili se barem meni čini da se radi o danima. Veći dio
vremena provodim u obamrlom sljepilu pod utjecajem zvučne naprave. Više me
ne boli koliko ranije. Moji tamničari su ustanovili takozvanu dozu, koristeći je
da bi me držali onesviještenu, ali bez bola od koga se glava raspada. Svaki put
kad se povratim i kad se preda mnom pojavi mutna slika ljudi u bijelim
mantilima odmah okrenu dugme i naprava nanovo zazuji. Ugnijezdila mi se u
mozgu poput bubetine i škljoca, vječito škljoca. Ponekad osjetim kao da ću se
prenuti, ali nikada dovoljno da bih se potpuno probudila. Povremeno čujem i
Mavenov glas. Potom se moj bijeli zatvor oboji u crno i crveno, obje boje prejake
da bi bile podnošljive.
Kad se sad osvijestim, ništa ne škljoca. Svijet je previše blještav i donekle
zamućen, ali ne padnem ponovo u san. Zaista se probudim.
Lanci su mi providni, vjerovatno od plastike ili možda čak od dijamantskog
stakla. Okovali su mi zglobove i gležnjeve, odveć tijesno da bi mi bilo udobno,
ali dovoljno labavo da mi ne zaustavlja krv. Okovi su najgori, oštri pa mi grebu
nadraženu kožu. Iz oderanih rana, plitkih, nastalih trenjem, cijedi mi se krv.
Crvena, u potpunoj suprotnosti sa svijetlom bojom spavaćice, ali nikom ne pada
na pamet da je obriše. Pošto više ne može da skriva šta sam, Maven mora da me
pokaže čitavom svijetu u toj kakvoj god spletki da je smislio. Lanci zveckaju, te
shvatim da se nalazim u oklopnom vozilu u pokretu. Sigurno ga koriste za
zatvorenike jer nema prozora, a na zidovima vidim alke. I moji lanci su zakačeni
za jednu od njih i blago se njišu.
Naspram sebe vidim dva čovjeka u bijelom, obojici su glave ćelave i glatke
kao jaja. Neodoljivo me podsjećaju na instruktora Arvena. Vjerovatno su mu
braća ili rođaci. Što objašnjava moj osjećaj sputanosti i otežano disanje.
Sputavaju mi sposobnost, držeći me zatočenu u vlastitoj koži. Čudno je što su
im potrebni i lanci. Bez svojih iskri, ja sam samo sedamnaestogodišnja djevojka,
uskoro osamnaestogodišnja. Kako da se ne nasmiješim na to? Provest ću
rođendan kao dobrovoljni zatvorenik. U ovo doba prošle godine mislila sam da
ću marširati ka frontu. A sad idem ko zna gdje, zaključana u tandrkavom vozilu
s dva čovjeka koji bi silno željeli da me ubiju. I nije mi neki napredak.
 A pretpostavljam da je i Maven bio u pravu. Upozorio me je da ćemo moj
rođendan provesti zajedno. Izgleda da je stvarno čovjek od riječi.
„Koji je dan danas?“, pitam, ali nijedan mi ne odgovara. Čak i ne trepnu.
Njihova fokusiranost na mene i na sputavanje onoga što jesam savršena je i
neoboriva.
Spolja počinje da dopire neka potmula jeka. Ne mogu da ustanovim o čemu
se radi, a i ne trošim vrijeme na to. Sigurna sam da ću uskoro otkriti.
I nisam pogriješila. Nekoliko minuta kasnije vozilo uspori i zaustavi se, i
neko naglo otvori stražnja vrata. Jeka okupljene mase, i to vrlo žučne. U jednoj
zastrašujućoj sekundi zapitam se da me ne šalju opet u Zdjelu Kostiju, u arenu
u kojoj je Maven jednom već pokušao da me ubije. Sigurno hoće da završi
započeti posao. Neko mi otkači lance, cimne ih i povuče me naprijed. Zamalo
ispadnem iz vozila, ali me jedan od arvenskih tišina uhvati u posljednjem
trenutku. Ne iz milosrđa, već iz nužde. Mora da im djelujem opasno, kao stara
Munjobacačica. Nikog nije briga za tamo nekog onemoćalog zatvorenika. Niko
ne kliče cmizdravoj kukavici. Hoće da vide osvajača poniženog, kao živi trofej.
Jer to im ja sad dođem.
Dobrovoljno sam kročila u ovaj kavez.
Uvijek je tako bilo.
Tijelo mi zadrhti kad uvidim gdje se nalazim.
Na Archeonskom mostu. Gledala sam ga kako se obrušava i gori, ali je to
znamenje moći i snage obnovljeno. A ja moram da pređem preko njega,
isječenih, bosih stopala, uz lance i tamničare odmah za sobom. Zurim u tlo, ne
mogu da podignem pogled. Ne želim da vidim tolika lica, tolike kamere. Ne
smijem im dopustiti da me vide slomljenu. Maven upravo to želi, a ja mu to
nikada neću dati.
Mislila sam da mi neće biti teško ako budu paradirali mnome, na kraju
krajeva, već sam se i navikla. Međutim, sad mi je mnogo gore nego ranije. One
iskre olakšanja koje sam osjetila na šumskoj čistini sada su nestale, povukavši se
pred jezom. Sve oči puze po meni, tražeći pukotine na mom nadaleko poznatom
licu. I pronađu ih mnoštvo. Trudim se da ne slušam njihove povike, i na
nekoliko sekundi i uspijem. A onda shvatim šta većina njih govori i kakve to
grozote drže u rukama da ih vidim. Imena. Fotografije. Svih mrtvih ili nestalih
Srebrenih. Umiješala sam svoje prste u njihove sudbine. Izdiru se na mene,
gađajući me riječima mnogo težim od bilo kakvog predmeta.
Dok ne stignem na drugu stranu mosta i do krcatog Caesarevog trga, suze
mi već prebrzo naviru i ne mogu da ih zaustavim. Svi ih vide. Tijelo mi se steže
sa svakim novim korakom. Posežem za onim što ne mogu da dohvatim, za
sposobnošću koja me ne može spasiti. Jedva dišem, kao da su mi već stegnuli
omču oko vrata. Šta li sam to uradila?
Mnogo njih se okupilo na stepeništu palače Bjeloplam, jedva čekajući da
vide moj krah. Plemstvo i vojskovođe, svi u crnini, ovoga puta zbog kraljice.
Teško je ne primijetiti Evangelininu haljinu, kristalni šiljci crni kao mrkla noć
što se presijavaju kad god se pomjeri.
Samo je jedna osoba u sivom, u jedinoj boji koja joj i pristaje. Jon! Nekako
se i on našao među njima i prati moj dolazak. U njegovim očima, crvenim poput
krvi, krije se izvinjenje koje nikada ne bih prihvatila. Nije trebalo da ga pustim.
Opsujem samu sebe.
Onomad mi je rekao da ću se uzdići sama. Sad, eto, znam da je slagao. Jer
sam pala, još kako pala.
Prednji dio platforme je prazan i izdignut. Odlično mjesto za pogubljenje,
ako se Mavenu tako ćefne. Sjedi tamo i čeka, smješten na prijestolju koje ne
prepoznajem.
Tamničari me vuku prema njemu, tjerajući me da priđem kralju. Pitam se
da li će me ubiti pred svima i obojiti stepenište svoje palače mojom krvlju.
Trgnem se kad ustane. Shvatim da stojimo jedno naspram drugog kao mladenci,
sami pred gomilom lica. Ali ovo nije vjenčanje. Iako bi moglo biti sahrana, moj
kraj.
Nešto mu zablista u rukama. Očev mač? Dželatsko sječivo? Protrese me jeza
kad mi sklopi nešto oko vrata. Okovratnik. Optočen draguljima, pozlaćen, oštrih
ivica, predivan, a užasavajući. Zbog suza koje mi zamućuju pogled ne mogu
najbolje da vidim, te ne primjećujem ništa osim kralja u crnom oklopu preda
mnom i žiga koji mi prži ključnu kost.
Za okovratnik je privezan lanac. Povodac. Nisam ništa više do pas. Čvrsto
ga drži u pesnici, pa očekujem da će me odvući s platforme. Umjesto toga, on
ostaje nepomičan.
 Oštro ga povuče kao da isprobava lanac u ruci, te posrnem ka njemu. Šiljci
okovratnika zariju mi se u vrat. Zamalo da se ugušim.
„Izložila si njeno tijelo očima javnosti“, usnama mi okrzne uho cijedeći
riječi kroz stisnute zube. Glas mu treperi od bola. „Sad ću i ja isto da uradim
tebi.“
Lice mu je nečitko, ali je poruka jasna. Jednom rukom uperi ka svojim
stopalima. Prsti su mu bjelji nego što ih pamtim.
Uradim kako mi kaže.
I kleknem.