daša

E. LOCKHART

LAŽLJIVCI

S engleskoga prevela
Ivana Šojat

1
Bocca
 daša

Za Danijela

2
Bocca
daša

3
Bocca
daša

4
Bocca
 daša

PRVI DIO
Dobro došli

5
Bocca
 daša

1.

D OBRO DOŠLI u predivnu obitelj Sinclair.

Nitko ovdje nije zločinac.
Nitko nije ovisnik.
Nitko nije propalica.
Sinclairovi su atletski građeni, visoki i zgodni. Mi smo demokrati s davno stečenim
imetkom. Osmijesi su nam široki, brade četvrtaste, a servisi u tenisu agresivni.
Nije važno iskida li nam razvod srčane mišiće do te mjere da srce boli pri svakom
otkucaju. Nije važno presušuje li novac iz naše zaklade, gomilaju li se na kuhinjskome
pultu neplaćeni računi kreditnih kartica. Nije važno gomilaju li se bočice tableta na
noćnom ormariću.
Nije važno je li tko od nas beznadno, beznadno zaljubljen.
Toliko
zaljubljen
da se moraju poduzeti
očajničke mjere.
Mi smo Sinclairovi.
Nitko nije potrebit.
Nitko nije u krivu.
Živimo, barem je tako ljeti, na privatnome otoku uz obalu Massachusettsa.
Možda je to sve što biste trebali znati.

2.

PUNO MI JE ime Cadence Sinclair Eastman.

Živim u Burlingtonu u Vermontu s mamom i tri psa.
Uskoro ću navršiti osamnaest godina.
Posjedujem često korištenu iskaznicu za knjižnicu i gotovo ništa drugo, premda je
točno da živim u velikoj kući prepunoj skupocjenih, beskorisnih predmeta.
Nekoć sam bila plavuša, no kosa mi je sad crna.
Nekoć sam bila jaka, no sada sam slaba.
Nekoć sam bila lijepa, no sada djelujem bolesno.
Točno je da nakon nesreće često trpim migrene.
Točno je da ne trpim budale.
Volim se poigravati smislom i izokretati ga. Shvaćate? Trpim migrene. Ne trpim
budale. Riječ u drugoj rečenici ima gotovo isto značenje kao i u prvoj, no nije baš tako.
Trpjeti.
Moglo bi se reći kako to znači odolijevati, no to nije sasvim točno.

6
Bocca
 daša

MOJA PRIČA započinje prije nesreće - u lipnju kad sam navršila petnaestu, kad je moj
otac pobjegao s nekom ženom koju je volio više nego nas.
Tata je bio osrednji profesor vojne povijesti. Tada sam ga obožavala. Nosio je sakoe
od tvida. Bio je mršav. Pio je čaj s mlijekom. Volio je društvene igre i puštao me da
pobjeđujem, volio je čamce i naučio me upravljati kajakom, volio je bicikle, knjige i
muzeje umjetnosti.
Nikada nije volio pse, no činjenica da je našim zlatnim retriverima dopuštao da
spavaju na kaučima i svakoga jutra u šetnji s njima prevaljivao po tri i pol kilometra bila
je dokaz koliko je volio moju majku. Nikad nije volio ni moju baku ni djeda, no činjenica
da je svako ljeto provodio u Windemere Houseu na Beechwood Islandu i ondje pisao
članke o davno vodenim ratovima i tijekom svakog objeda smiješio se rodbini bila je
dokaz koliko je volio moju majku.
Tog lipnja, u ljeto kad sam navršila petnaest godina, tata je najavio da odlazi i otišao
dva dana poslije. Mojoj je majci rekao da nije Sinclair, te da se više ne može upinjati biti
jedan od njih. Nije se više mogao smiješiti, nije mogao lagati, nije mogao biti dijelom te
predivne obitelji u onim predivnim kućama.
Nije mogao. Nije mogao. Nije htio.
Već je bio unajmio kombije za selidbu. Unajmio je i kuću. Moj otac odložio je
posljednji kovčeg na stražnje sjedalo mercedesa (mami je preostao samo saab) i
pokrenuo motor.
Izvadio je zatim pištolj i ustrijelio me u prsa. Stajala sam na travnjaku, a zatim sam
pala. Ulazna rana od metka širom se razjapila i srce mi se iz grudi otkotrljalo na cvjetnu
gredicu. Krv mi je ritmički sukljala iz otvorene rane,
zatim iz očiju,
iz mojih ušiju,
mojih usta.
Imala je okus soli i neuspjeha. Jarko crvena sramota činjenice da sam nevoljena
natopila je travu ispred naše kuće, opeku prilazne staze, stube koje vode do trijema.
Moje se srce među božurima zgrčilo poput pastrve.
Mama se otresla na mene. Rekla mi je da se saberem.
Budi normalna, smjesta, rekla je. Smjesta, rekla je.
Zato što to i jesi. Zato što možeš biti.
Ne pravi scenu, rekla mi je. Diši i sjedni.
Učinila sam što je rekla.
Ona je bila sve što mi je preostalo.
Mama i ja visoko smo zabacile svoje četvrtaste brade dok se tata vozio niz brijeg.
Ušle smo zatim u kuću i pobacale sve darove koje nam je dao: nakit, odjeću, knjige, sve.
U danima koji su uslijedili riješile smo se kauča i naslonjača koje su moji roditelji
zajedno kupili. Bacile smo svadbeni porculan, srebrninu, fotografije.
Kupile smo novo pokućstvo. Unajmile dekoratera. Naručile srebrni jedaći pribor
kod Tiffanyja. Danima smo šetale po galerijama i kupile slike kojima smo prekrile
prazan prostor na zidovima.
Djedove smo odvjetnike zamolile da osiguraju maminu imovinu. Zatim smo se
spakirale i otišle na Beechwood Island.

7
Bocca
 daša

3.

PENNY, CARRIE i Bess kćeri su Tipper i Harrisa Sinclaira. Harris se svojega novca
domogao u dvadeset prvoj, nakon Harvarda, a bogatstvo je povećavao baveći se poslom
za koji se nikad nisam potrudila doznati o čemu je riječ. Naslijedio je kuće i zemlju.
Donosio je mudre odluke na tržištu dionicama. Oženio se Tipper i držao je u kuhinji i
vrtu. Drugima ju je pokazivao na jahtama, urešenu biserima. Činilo se kako ona u tome
uživa.
Jedini djedov propust bilo je to što nije imao sina, no to nije bilo važno. Sinclaireove
kćeri imale su osunčani ten i bile blagoslovljene. Visoke, razdragane i bogate, te su
djevojke bile poput kraljevni iz bajke. U cijelome su Bostonu, Harvard Yardu i Martha's
Vineyardu bile poznate po svojim vestama od kašmira i sjajnim zabavama. Bile su
stvorene da postanu legende. Stvorene za kraljeviće i škole Ivy League, za skulpture od
slonovače i veličanstvene kuće.
Djed i Tipper toliko su voljeli djevojke da nisu mogli reći koja im je draža. Prvo
Carrie, pa Penny, pa Bess, pa ponovo Carrie. Bila su to raskošne svadbe s lososom i
harfistima, a uslijedili su plavokosi unuci i smiješni žutodlaki psi. Nitko tada nije mogao
biti ponosniji na svoje prelijepe američke kćeri od Tipper i Harrisa.
Izgradili su tri nove kuće na svojem krševitom privatnom otoku i nadjenuli im
imena: Windemere za Penny, Red Gate za Carrie i Cuddledown za Bess.
Ja sam najstarija unuka Sinclaireovih. Nasljednica otoka, bogatstva i očekivanja.
Pa, vjerojatno je tomu tako.

4.

JA, JOHNNY, MIRREN i Gat. Gat, Mirren, Johnny i ja.

Obitelj je nas četvero prozvala Lažljivcima, a to vjerojatno i zaslužujemo. Svi smo
gotovo iste dobi i svi smo rođeni u jesen. Gotovo smo svake godine na otoku radili
probleme.
Gat je na Beechwood počeo dolaziti kad smo navršili osam godina. „Ljeto osmo“ -
tako smo to zvali.
Prije toga, Mirren, Johnny i ja nismo bili Lažljivci. Bili smo samo bratići i sestrične, a
Johnny je bio naporan zato što se nije htio igrati s djevojčicama.
Johnny je skakutanje, napor, trčanje. Tada bi našim barbikama vezao uže oko vrata i
vješao ih ili pucao u nas iz pištolja načinjenih od lego kocaka.
Mirren je slatkiš, znatiželja i kiša. Duga je poslijepodneva tada provodila s Taftom i
blizankama, brčkala se na velikoj plaži, dok sam ja crtala i čitala u visećoj ležaljci na
trijemu kuće Clairmont.
Gat je došao provesti ljeto s nama.
Tetku Carrie suprug je napustio dok je bila trudna s Johnnyjevim bratom Willom. Ne
znam što se dogodilo. Obitelj o tome nikad ne govori. U ljeto osmo Will je bio beba, a
Carrie je već bila s Edom.

8
Bocca
 daša

Taj Ed bio je trgovac umjetninama i obožavao je djecu. Bilo je to sve što smo o
njemu čuli kad je Carrie najavila da ga na Beechwood dovodi zajedno s Johnnyjem i
bebom.
Oni su tog ljeta došli posljednji, a većina nas stajala je na molu i čekala da brod
pristane. Djed me podignuo kako bih mogla mahati Johnnyju koji je na sebi imao
narančasti prsluk za spašavanje i vikao s pramca.
Baka Tipper stajala je pokraj nas. Nakratko je odvratila pogled od broda, posegnula
rukom u džep i iz njega izvadila bijeli pepermint bombon. Odmotala je papir i ubacila
bombon u usta.
Kad je ponovo pogledala prema brodu, bakino se lice promijenilo. Zaškiljila sam
kako bih vidjela što je ugledala.
Carrie se s broda iskrcala s Willom na boku. Will je na sebi imao žuti prsluk za
spašavanje za bebe, a sve što se od njega zapravo vidjelo bio je busen svijetloplave kose
koja je stršila iz prsluka. Svi su se razveselili kad su ga ugledali taj prsluk koji smo svi mi
nosili dok smo bili bebe. Tu kosu. Bilo je predivno to što je bilo tako očigledno da je taj
dječačić kojega još nismo ni poznavali bio jedan od Sinclaireovih.
Johnny je skočio s broda i svoj prsluk odbacio na mol. Odmah je zatim otrčao do
Mirren i šutnuo je. Zatim je šutnuo mene. Šutnuo je i blizance. Otišao je zatim do djeda i
bake i uspravan stao ispred njih.
„Drago mi je što vas vidim, bako i djede. Radujem se veselom ljetovanju.“
Tipper ga je zagrlila. „Majka ti je rekla da nam to kažeš, zar ne?“
„Da“, rekao je Johnny. „A trebao sam reći i: drago mi je vidjeti vas opet.“
„Dobar dečko.“
„Mogu li sad ići?“
Tipper mu je poljubila pjegav obraz. „Pođi, dakle.“
Ed koji je osoblju pomogao iskrcati prtljagu s broda došao je nakon Johnnyja. Bio je
visok i vitak. Koža mu je bila izrazito tamna: indijsko naslijede, kasnije smo doznali.
Nosio je naočale crnih okvira i bio elegantno odjeven: laneno odijelo i prugasta košulja.
Hlače su mu bile zgužvane od putovanja.
Djed me spustio iz naručja.
Usta bake Tipper bila su razvučena u ravnu crtu. Nasmiješila se zatim i pošla mu
ususret.
„Vi ste sigurno Ed. Ugodnog li iznenađenja.“
Rukovali su se.
„Nije li vam Carrie rekla da dolazim?“
„Naravno da jest.“
Ed se osvrnuo oko sebe i pogledom prešao preko naše bijele, bijele obitelji. Okrenuo
se prema Carrie. „Gdje je Gat?“
Dozivali su ga, a on se uzverao iz unutrašnjosti broda, svlačeći svoj prsluk za
spašavanje, gledajući dolje kako bi otkopčao kopče.
„Majko, tata,“ rekla je Carrie, „poveli, smo Edova nećaka kako bi se igrao s
Johnnyjem. Ovo je Gat Patil.“ Djed je ispružio ruku i Gata potapšao po glavi. „Zdravo,
mladiću.“ „Zdravo.“
„Otac mu je umro ove godine“, objasnila je Carrie. „On i Johnny su najbolji prijatelji.
Uvelike ćemo pomoći Edovoj sestri povedemo li ga s nama na nekoliko tjedana. Onda,
Gate? Dobit ćeš kokosove orahe i ići plivati baš kao što smo rekli. U redu?“

9
Bocca
 daša

No, Gat nije odgovorio. Zurio je u mene.

Nos mu je bio dramatičan, usta slatka. Koža mu je bila tamnosmeđa, kosa crna i
valovita. Tijelo nabijeno energijom. Gat kao da je bio sazdan od opruga. Kao da je tragao
za nečim. Bio je kontemplacija i polet. Ambicija i jaka kava. Mogla sam ga zauvijek
gledati.
Pogledi su nam se spojili.
Okrenula sam se i otrčala.
Gat je pošao za mnom. Iza sebe sam mogla čuti njegove korake na drvetom
popločanim stazama koje su presijecale otok.
Nastavila sam trčati. On me nastavio slijediti.
Johnny je trčao za Gatom. A Mirren je trčala za Johnnyjem.
Odrasli su nastavili razgovarati na molu, pristojno kružiti oko Eda, gugutati nad
bebom Willom. Djeca su radila ono što djeca inače čine.
Nas smo troje prestali trčati i zaustavili se na malenoj plaži smještenoj ispod
Cuddledown Housea. Maleni je to komad pijeska sa svih strana opasan visokim
stijenama. Na tu se plažu tada nije pretjerano odlazilo. Na velikoj je plaži pijesak bio
mekši i bilo je manje morske trave.
Mirren je izula cipele, a mi smo učinili isto. Bacali smo kamenje u vodu. Jednostavno
smo postojali.
Na pijesku sam napisala naša imena.
Cadence, Mirren, Johnny i Gat.
Gat, Johnny, Mirren i Cadence.
Bio je to naš početak.

***

JOHNNY JE PREKLINJAO da Gat ostane duže.

Želja mu se ispunila.
Sljedeće je godine preklinjao da Gat ostane cijelo ljeto.
Gat je ostao.
Johnny je bio prvi unuk. Moji djed i baka Johnnyju gotovo nikad nisu rekli ne.

5.

ČETRNAESTOGA LJETA Gat i ja sami smo se odvezli motornim čamcem. Odmah nakon
doručka. Bess je primorala Mirren da igra tenis s blizankama i Taftom. Johnny je te
godine počeo trčati, pa je to činio po stazama otoka. Gat me pronašao u kuhinji u
Clairmontu i pitao želim li se voziti čamcem.
„Baš i ne.“ Htjela sam vratiti se u krevet s knjigom.
„Molim te.“ Gat gotovo nikad nije molio.
„Idi sam.“
„Ne mogu ga posuditi“, rekao je. „Mislim da to ne bi bilo ispravno.“

10
Bocca
 daša

„Naravno da ga možeš posuditi.“

„Ne bez tebe.“
Bio je smiješan.
„Kamo želiš ići?“ upitala sam.
„Samo želim malo otići s otoka. Katkada ga ne mogu podnijeti.“
Tada nisam mogla ni zamisliti što to ne može podnijeti, ali rekla sam: „Dobro.“
Isplovili smo na pučinu u vjetrovkama i kupaćim kostimima. Gat je ubrzo isključio
motor. Sjedili smo, jeli pistacije i udisali slani zrak. Sunčeva je svjetlost blistala na vodi.
„Hajdemo u vodu“, rekoh.
Gat je skočio i ja za njim, no voda je bila znatno hladnija nego na plaži - oduzela nam
je dah. Sunce je zašlo iza oblaka. Panično smo se smijali i jedno drugome dovikivali kako
je zamisao da skočimo u vodu bila jedna od najglupljih. Što nam je bilo na pameti? Na
pučini je bilo morskih pasa, svi su to znali.
Ne spominji morske pse, Bože! Koprcali smo se i gurali jedno drugo, borili se tko će
prvi doplivati do ljestava na stražnjem dijelu čamca.
Minutu poslije Gat se izmaknuo i pustio me da se prva popnem.
„Ne zato što si žensko, nego zato što sam dobar čovjek“, rekao mi je.
„Hvala“, isplazila sam jezik.
„Ali ako mi morski pas odgrize nogu, obećaj da ćeš napisati govor o tome kako sam
predivan čovjek bio.“
„Važi“, rekoh. „Gatwick Matthew Patil bio je ukusan obrok.“
Bilo nam je histerično smiješno što je tako hladno. Nismo imali ručnike. Zajedno
smo se stisnuli ispod vunenog pokrivača što smo ga pronašli ispod sjedala, gola ramena
su nam se dodirivala. Isprepleli smo svoja ledena stopala.
„To je samo kako se ne bismo pothladili“, rekao je Gat. „Nemoj misliti da te smatram
lijepom ili takvo što.“
„Znam da me ne smatraš lijepom.“
„Odvlačiš pokrivač.“
„Oprosti.“
Stanka.
Gat je zatim rekao: „Mislim da si lijepa, Cady. Nisam htio da to zvuči onako kako je
zvučalo. Zapravo, kad si se tako proljepšala? To je zbunjujuće.“
„Izgledam kao i inače.“
„Promijenila si se tijekom školske godine. To mi ometa igru.“
„Imaš igru?“
Svečano je kimnuo.
„To je najgluplje što sam ikad čula. O kakvoj je igri riječ?“
„Ništa ne smije probiti moj oklop. Zar nisi primijetila?“
To me nasmijalo. „Nisam.“
„Prokletstvo. Mislio sam da djeluje.“
Promijenili smo temu. Razgovarali smo o tome da manju djecu tog poslijepodneva
odvedemo u Edgartown pogledati film, o tome jedu li morski psi doista ljude, o Biljkama
protiv zombija.
Odvezli smo se zatim natrag na otok.

11
Bocca
 daša

Nedugo nakon toga Gat mi je počeo posuđivati svoje knjige i susretati se sa mnom
na malenoj plaži u rana poslijepodneva. Došao bi do mene dok bih ležala na travnjaku
ispred Windemerea.
Počeli smo zajedno šetati stazom koja se proteže uz rub otoka. Gat bi koračao
ispred, a ja iza njega. Razgovarali bismo o knjigama ili bismo izmišljali svjetove iz mašte.
Ponekad bismo i nekoliko puta obišli cijeli otok prije nego što bismo ogladnjeli ili se
počeli dosađivati.
Tamnoružičaste ruže rasle su duž cijele staze. Miris im je bio blag i sladak.
Jednoga dana pogledala sam Gata koji je u Clairmontu u visećoj ležaljci ležao s
knjigom i, eto, imala dojam da je moj. Bio je moja posebna osoba.
Tiho sam sjela pokraj njega u ležaljku. Iz ruke sam mu uzela olovku - uvijek je čitao s
olovkom u ruci - i napisala Gat na naličju njegove lijeve šake, a Cadence na naličju desne.
Uzeo mi je olovku. Napisao je Gat na naličju moje lijeve šake, a Cadence na naličju
desne.
Ne govorim ovdje o usudu. Ne vjerujem u sudbinu ili srodne duše, ne vjerujem u
nadnaravno. Hoću samo reći da smo se razumjeli. Neprestano.
No bilo nam je samo četrnaest godina. Nikada prije nisam poljubila momka, premda
ću ih tijekom sljedeće školske godine poljubiti nekoliko, pa iz nekog razloga to nismo
prozvali ljubavlju.

6.

PETNAESTOGA LJETA došla sam tjedan dana nakon ostalih. Tata nas je bio ostavio, a
mama i ja morale smo mnogo kupovati, savjetovati se s dekoraterom, obaviti sve ostalo.
Johnny i Mirren dočekali su nas na molu, ružičastih obraza i puni planova za ljeto.
Organizirali su obiteljski teniski turnir i pronašli recepte za sladolede. Trebali smo
jedriti, paliti logorske vatre.
Malena djeca trčala su uokolo i vikala kao i obično. Tetke su se ledeno osmjehivale.
Nakon užurbanosti našeg dolaska, svi su otišli u Clairmont na koktel.
Ja sam otišla u Red Gate potražiti Gata. Red Gate znatno je manja kuća od
Clairmonta, no svejedno ima četiri spavaće sobe. Ondje su Johnny, Gat i Will živjeli s
tetkom Carrie - i Edom, kad bi on bio ondje, a to nije bilo često.
Otišla sam do kuhinjskih vrata i pogledala kroz staklo. Gat me nije odmah uočio. Za
kuhinjskim je pultom stajao u iznošenoj sivoj majici i trapericama. Ramena su mu bila
šira nego što sam se sjećala.
Odvezivao je osušeni cvijet koji je naopačke visio na vrpci u prozoru iznad
sudopera. Cvijet je bila ruža s plaže, ružičasta i krhka, jedna od onih kakve rastu uz
Beechwood.
Gat, moj Gat. Ubrao mi je ružu s naše omiljene šetnice. Objesio ju je kako bi se
osušila i čekao da dođem na otok kako bi mi je dao.
Do tad sam već bila poljubila jednog nevažnog momka, ili trojicu.
Izgubila sam oca.
Na ovaj sam otok došla iz kuće suza i prijetvornosti.

12
Bocca
 daša

i ugledala Gata,
i ugledala tu ružu u njegovoj ruci,
i u tom trenutku, sa sunčevim svjetlom koje ga je obasjavalo kroz prozor,
s jabukama na kuhinjskom pultu,
mirisom drveta i oceana u zraku,
to sam prozvala ljubavlju.
Bila je to ljubav, i to me tako žestoko pogodilo da sam se naslonila na vrata koja su
stajala između nas samo kako ne bih pala. Htjela sam ga dodirnuti kao da je zečić, mačić,
nešto tako posebno i meko da ga prsti ne mogu ispustiti. Svijet je bio dobar zato što je
on bio u njemu. Voljela sam rupu na njegovim trapericama i prljavštinu na njegovim
bosim stopalima i ogrebotinu na njegovu laktu i ožiljak koji mu se provlačio kroz obrvu.
Gat, moj Gat.
Dok sam stajala ondje i zurila u njega, on je ružu odložio u kuvertu. Tražio je olovku,
glasno otvarao i zatvarao ladice, pronašao je u svojemu džepu i počeo pisali.
Nisam shvatila da piše adresu dok iz kuhinjske ladice nije izvadio poštanske marke.
Gat je na kuvertu nalijepio markicu. Napisao je adresu pošiljatelja.
Kuverta nije bila meni namijenjena.
Iz Red Gatea sam izašla prije nego što me primijetio i otrčala do šetnice. Sada sam
promatrala nebo koje je tamnjelo.
Potrgala sam sve ruže s jednoga žalosnoga grma te ih, jednu po jednu, bacila u
gnjevno more.

7.

JOHNNY MI JE TE VEČERI rekao za njujoršku djevojku. Zvala se Raquel. Johnny ju je čak

upoznao. On živi u New Yorku, baš kao i Gat, ali u središtu grada, s Carrie i Edom, a Gat
živi s majkom u predgrađu. Johnny je rekao da je Raquel moderna plesačica i da se
odijeva u crnu odjeću.
Mirrenin brat Taft rekao mi je da je Raquel Gatu poslala paketić domaćih keksa.
Liberty i Bonnie rekle su mi da Gat na telefonu ima njezine fotografije.
Gat je uopće nije spominjao, no nije uspijevao pogledati me u oči.
Te sam prve noći plakala, grizla prste i pila vino koje sam prokrijumčarila iz
smočnice u Clairmontu. Bijesno sam pljunula u nebo, gnjevno izbacivala zvijezde iz
njihovih sidrišta, vrtjela se i povraćala.
Ispod tuša sam šakom udarila u zid. U ledenoj sam vodi isprala sramotu i bijes.
Drhtala sam zatim u krevetu kao napušteni pas, koža mi je drhtala preko kostiju.
Sljedećega jutra i svakog sljedećeg dana ponašala sam se normalno. Visoko sam
podizala svoju četvrtastu bradu.
Jedrili smo i palili logorske vatre. Pobijedila sam na teniskom turniru. Izradili smo
galone sladoleda i ležali na suncu.
Jedne smo noći nas četvero imali piknik na onoj malenoj plaži. Jeli smo, krumpire i
kukuruz. Hranu nam je pripremila posluga. Nisam im znala imena.

13
Bocca
 daša

Johnny i Mirren hranu su nam donijeli u metalnim tavama za pečenje. Jeli smo
sjedeći uz logorsku vatru, maslac nam je kapao po pijesku. Gat je zatim za sve nas
pripremio sljezove kolačiće. Promatrala sam njegove ruke koje su pod svjetlošću vatre
sljezove kolačiće nizale na duge štapove. Tamo gdje su nekoć bila ispisana naša imena,
on je sad počeo ispisivati naslove knjiga koje je kanio pročitati.
Te je noći na lijevoj ruci pisalo Bitak, a na desnoj Ništavih. I ja sam pisala po svojim
rukama. Citate koji su mi se sviđali. Na lijevoj ruci Živi, na desnoj danas.
„Želite li znati o čemu razmišljam?“ upitao je Gat.
„Da“, rekoh.
„Ne“, rekao je Johnny.
„Pitam se kako uopće možemo reći da vaš djed posjeduje ovaj otok. Ne legalno, nego
zapravo.“
„Molim te, nemoj početi nabrajati zla što su ih počinili doseljenici“, zacvilio je
Johnny.
„Neću. Pitam se kako možemo reći da zemlja ikome pripada?“ Gat je rukom
zamahnuo prema pijesku, oceanu i nebu.
Mirren je slegnula ramenima. „Ljudi neprestano kupuju i prodaju zemlju.“
„Možemo li razgovarati o seksu ili ubojstvima?“ upitao je Johnny.
Gat se na njega nije obazirao. „Možda zemlja ne bi uopće trebala pripadati ljudima.
Ili bi možda trebala postojati ograničenja kada je riječ o tome koliko mogu posjedovati.“
Nagnuo se naprijed. „Kad sam zimus kao volonter otputovao u Indiju, ondje smo gradili
zahode. Gradili smo ih zato što ih ljudi ondje, u onom selu, uopće nisu imali.“
„Svi znamo da si bio u Indiji“, rekao je Johnny. „Ispričao si nam to barem četrdeset
sedam puta.“
Tu počiva nešto što volim kod Gata: tako je entuzijastičan, tako neumorno
zainteresiran za svijet oko sebe da mu je teško zamisliti da bi drugim ljudima moglo biti
dosadno ono o čemu govori. Čak i kad mu to izravno kažu. I ne pušta ih olako na miru.
Uvijek nas želi nagnati na razmišljanje - čak i kad nam se ne razmišlja.
Zabio je štap u žeravicu. „Želim reći da bismo o tome trebali razgovarati. Ne
posjeduju svi svoje privatne otoke. Neki na njima rade. Neki rade u tvornicama. Neki su
bez posla. Neki su bez hrane.“
„Prestani sad“, rekla je Mirren.
„Ušuti zauvijek“, rekao je Johnny.
„Beechwood nam nudi iskrivljen pogled na čovječanstvo“, rekao je Gat. „Mislim da
toga niste ni svjesni.“
„Začepi“, rekoh. „Dat ću ti još čokolade ako ušutiš.“
I Gat je ušutio, no lice mu se zgrčilo. Naglo je ustao, podigao kamen s pijeska i
energično ga bacio. Svukao je zatim majicu, odbacio cipele s nogu. U trapericama je
zatim kročio u more.
Bijesan.
Na mjesečini sam promatrala mišiće njegovih ramena, vodu koja je pljuskala kad se
bacio u nju. Zaronio je, a ja sam pomislila: Ako sad ne pođem za njim, ona će ga Raquel
dobiti. Ako sad ne pođem za njim, on će otići. Od Lažljivaca, s Otoka, od naše obitelji, od
mene.

14
Bocca
 daša

Odbacila sam vestu i u haljini se za Gatom zaputila u more. Bacila sam se u vodu i
otplivala do mjesta gdje je Gat plutao na leđima. Mokra mu je kosa glatko padala dalje od
lica, razotkrivajući tako ožiljak koji mu se provlačio ispod obrve.
Dodirnula sam mu ruku. „Gat.“
Trgnuo se. Uspravio se i stajao u moru do pojasa.
„Oprosti“, rekla sam šaptom.
„Ja tebi ne kažem da ušutiš, Cady,“ rekao je. „Nikad ti to ne kažem.“
„Znam.“
Šutio je.
„Molim te, nemoj ušutjeti“, rekoh.
Osjetila sam kako pogledom prelazi preko mojega tijela u mokroj haljini. „Previše
pričam“, rekao je. „Sve politiziram.“
„Volim kad pričaš“, rekla sam zato što sam tako i mislila. Kad sam prestala slušati,
doista mi se to sviđalo.
„Samo, sve me to...“ Zastao je. „Svijet je tako izopačen, i to je sve.“
„Da.“
„Možda bih trebao“ - Gat me primio za ruke, okrenuo ih tako da vidi što piše na
naličju mojih dlanova - „možda bih trebao živjeti danas, a ne neprestano agitirati.“
Ruka mi je sad bila u njegovoj mokroj ruci.
Drhtala sam. Ruke su mi bile gole i mokre. Nekoć smo se neprestano držali za ruke,
no cijelog me tog ljeta nije ni dodirnuo.
„Dobro je što na svijet gledaš tako kako gledaš“, rekoh mu.
Gat mi je ispustio ruku i ponovo uronio u vodu.
„Johnny želi da ušutim. Tebi i Mirren sam dosadan.“
Pogledala sam ga iz profila. Nije on bio samo Gat. On je bio kontemplacija i polet.
Ambicija i jaka kava. Sve je to bilo ondje, ispod vjeđa njegovih smeđih očiju, njegove
meke kože, njegove ispupčene donje usne. U njemu se skrivala životna energija.
„Reći ću ti tajnu“, rekoh šapćući.
„Koju?“
Ispružila sam ruku i ponovo mu dodirnula podlakticu. Nije izmaknuo ruku. „Kad
kažemo Ušuti, Gate, uopće to ne mislimo.“
„Ne?“
„Time želimo reći da te volimo. Ti nas podsjećaš da smo sebični gadovi. I tako nisi
jedan od nas.“
Spustio je pogled. Nasmiješio se.
„Misliš li i ti tako, Cady?“
„Mislim“, odgovorila sam mu. Prsti su mi klizili niz njegovu ispruženu ruku koja je
plutala u vodi.
„Ne mogu vjerovati da ste u toj vodi“ - Johnny je u oceanu stajao do gležnjeva, u
trapericama podignutih nogavica - „Ledeno je. Smrzavaju mi se nožni prsti.“
„Ugodno je kad uđeš“, odvratio mu je Gat.
„Ozbiljno?“
„Ne budi slabić!“ doviknuo je Gat. „Budi muško i uđi u glupu vodu.“
Johnny se nasmijao i jurnuo u vodu. Mirren je pošla za njim.
I bilo je - savršeno.
15
Bocca
 daša

Noć je iznad nas tkala svoju koprenu. Brujanje oceana. Kliktanje galebova.

8.

TE NOĆI nisam uspijevala zaspati.

Nakon ponoći dozvao me imenom.
Pogledala sam kroz prozor. Gat je na leđima ležao na drvetom popločanoj stazi koja
vodi do Windemerea. Zlatni retriveri ležali su pokraj njega, njih pet: Bosh, Grendel,
Poppy, Prince Philip i Fatima. Blago su mahali repovima.
Od mjesečine su svi izgledali modro.
„Siđi“, doviknuo mi je.
Sišla sam.
U maminoj je sobi svjetlo bilo ugašeno. Ostatak otoka bio je obavijen tamom.
Izuzmemo li pse, bili smo sasvim sami.
„Pomakni se“, rekla sam mu. Staza nije bila široka. Legla sam zatim pokraj njega,
ruke su nam se dodirivale. Moja ruka bila je gola, a njegova u maslinasto-zelenoj
lovačkoj jakni.
Zurili smo u nebo. Bilo je toliko zvijezda da je nalikovalo na proslavu, veliku ilegalnu
zabavu što ju galaksija organizira nakon što ljudska bića odu na počinak.
Bilo mi je drago što Gat nije pokušao zvučati učeno, govoriti o konstelacijama ili
izgovoriti nešto glupo kao što je poželjeti nešto gledajući zvijezde. Nisam, međutim,
znala ni što bih s njegovom šutnjom.
„Smijem li te držati za ruku?“ upitao je.
Položila sam ruku u njegovu.
„Svemir se sad doima istinski golemo“, rekao je. „Potrebno mi je nešto za što ću se
uhvatiti.“
„Ovdje sam.“
Palcem mi je trljao dlan. Sve moje živčane stanice usredotočile su se na to mjesto,
živnule bi pri svakom pokretu njegove kože preko moje. „Nisam siguran jesam li dobar
čovjek“, rekao je nakon nekog vremena.
„Nisam ni ja sigurna za sebe“, rekoh. „Kolebam se u tom pogledu.“
„Aha.“ Gat je jedno vrijeme šutio. „Vjeruješ li u Boga?“
„Napola.“ Pokušala sam ozbiljno promisliti o tome. Znala sam da Gat ne bi prihvatio
neozbiljan odgovor. „Kad stvari krenu po zlu, onda molim ili zamišljam da netko bdije
nada mnom, da me sluša. Kao prvih nekoliko dana nakon tatina odlaska - tada sam
razmišljala o Bogu. Zbog zaštite. No inače, jednostavno se probijam kroz život. Život koji
nije nimalo duhovan.“
„Ja više ne vjerujem“, rekao je Gat. „To putovanje u Indiju, siromaštvo. Nijedan meni
zamisliv Bog to ne bi mogao dopustiti. Onda sam se vratio kući i počeo zamjećivati isto
na ulicama New Yorka. Bolesni ljudi koji umiru od gladi u jednoj od najbogatijih država
na svijetu. To znači da nitko ne bdije ni nada mnom.“
„Nisi zbog toga loš čovjek.“

16
Bocca
 daša

„Moja majka vjeruje. Odgojena je kao budistica, no sad odlazi u metodističku crkvu.
Nije joj drago zbog mene.“ Gat teško da je ikad govorio o majci.
„Ne možeš vjerovati samo zato što ti ona to kaže“, rekoh.
„Ne mogu. Pitanje glasi: kako biti dobra osoba ako više ne vjerujem?“
Zurili smo u nebo. Psi su kroz vratašca za pse ušli u Windemere.
„Hladno ti je“, rekao je Gat. „Uzmi moju jaknu.“
Nije mi bilo hladno, no svejedno sam ustala. I on je ustao. Otkopčao je svoju
maslinasto-zelenu jaknu i svukao je. Pružio mi ju je.
Bila je topla od njegova tijela. Meni preširoka u ramenima. Ruke su mu sad bile gole.
Poželjela sam poljubiti ga dok sam na sebi imala njegovu lovačku jaknu. Ali nisam.
Možda je volio Raquel. One fotografije na njegovu mobilnom telefonu. Ona osušena
ruža s plaže u kuverti.

9.

ZA DORUČKOM sljedećega jutra mama me zamolila da pregledam tatine stvari u

potkrovlju Windemerea i uzmem što želim. Ostatka se kanila riješiti.
Windemere je pun zabata i uštogljen. Dvije od pet spavaćih soba imaju kose
stropove, a to je i jedina kuća na otoku koja ima potpuno iskorišteno potkrovlje. Ondje je
i veliki trijem, moderna kuhinja s pultom od mramora koja kao da ne pripada toj kući.
Sobe su prozračne i pune pasa.
Gat i ja otišli smo u potkrovlje sa staklenim bocama ledenog čaja i sjeli na pod. Soba
je mirisala na drvo. Kroz prozor je na pod padao kvadrat svjetla.
Već smo ranije odlazili u potkrovlje.
Ali, i nikada prije nismo bili u potkrovlju.
Knjige koje su se ondje nalazile bile su tatino štivo za godišnji odmor. Sve odreda
sportski memoari, krimići, ispovijedi rock-zvijezda, staraca za koje nikad nisam ni čula.
Gat zapravo i nije gledao naslove knjiga. Samo ih je slagao po boji. Gomile crvenih,
plavih, smeđih, bijelih, žutih knjiga.
„Zar ne želiš pročitati nešto od ovog?“ upitala sam.
„Možda.“
„Što kažeš za ovo: Prva baza i onkraj nje?“
Gat se nasmijao i zatresao glavom. Slagao je plavu gomilu.
„Tulumariti sa svojim lošim Ja? Junak plesnog podija?“
Ponovo se smijao. A zatim se uozbiljio. „Cadence?“
„Molim?“
„Ušuti.“
Zagledala sam se u njega. Svaka crta njegova lica bila mi je poznata, no istodobno
sam imala dojam da ga nikad prije nisam vidjela.
Gat se nasmiješio. Blistavo. Sramežljivo. Pridigao se na koljena, pritom porušio
gomile knjiga što ih je bio posložio. Ispružio je ruku i pogladio me po kosi.
„Volim te, Cady. Doista.“

17
Bocca
 daša

Nagnula sam se prema njemu i poljubila ga.

Dodirnuo mi je lice. Dlanom mi je prešao preko vrata, niz ključnu kost. Obasjavala
nas je svjetlost koja je padala kroz prozor potkrovlja. Naš poljubac bio je naelektriziran i
mek,
nesiguran i izvjestan,
zastrašujuć i baš ono što treba.
Osjećala sam kako ljubav suklja od mene prema Gatu i od Gata prema meni.
Bili smo topli i ustreptali,
mladi i prastari,
i živi.
Pomislila sam. Baš tako. Već se volimo. Već je tomu tako.

10.

DJED NAM JE neočekivano ušao u sobu. Gat je poskočio. Nesigurno je stao na po boji
razvrstane knjige koje su razbacane ležale na podu.
„Prekinuo sam vas“, rekao je djed.
„Ne, gospodine.“
„Da, siguran sam da sam vas prekinuo.“
„Oprosti zbog prašine“, rekoh. Bilo mi je neugodno.
„Penny je pomislila da bi ovdje moglo biti štiva za mene.“ Djed je nasred sobe
dovukao stari naslonjač od pletena pruća, sjeo na njega i sagnuo se nad knjigama.
Gat je i dalje stajao. Mogao se sagnuti ispod nakošena stropa potkrovlja.
„Pripazi se, mladiću“, izjavio je djed odsječno i neočekivano. „Molim?“
„Pazi na glavu. Mogao bi se ozlijediti.“
„U pravu ste“, rekao je Gat. „U pravu ste, mogao bih se ozlijediti.
„Pripazi se zato“, ponovio je djed.
Gat se bez riječi okrenuo i sišao niz stube.
Djed i ja jedno smo vrijeme samo sjedili bez riječi.
„On voli čitati“, rekla sam naposljetku. „Mislila sam da bi možda htio pročitati neku
od tatinih knjiga.“
„Iznimno si mi draga, Cady“, rekao je djed tapšući me po ramenu. „Moje prvo
unuče.“
„I ja tebe volim, djede.“
„Sjećaš li se kad sam te odveo na bejzbolsku utakmicu? Bile su ti samo četiri
godine.“ „Naravno da se sjećam.“
„Nikad do tad još nisi bila kušala kokice s karamelom i kikirikijem“, rekao je djed.
„Znam. Kupio si mi dvije kutije.“
„Posjeo sam te u svoje krilo da bolje vidiš. Sjećaš li se, Cady?“
Sjećala sam se.
„Ispričaj mi.“

18
Bocca
 daša

Znala sam kakav odgovor djed od mene priželjkuje. Često je to od nas tražio. Volio je
da iznova prepričavamo ključne trenutke povijesti Sinclaireovih, te im tako pridodavati
još veći značaj.
Uvijek bi pitao što nam nešto predstavlja; mi bismo mu trebali dati pojedinosti.
Slike. Možda i lekciju koju smo iz toga naučili.
Inače sam obožavala pričati te priče ili ih slušati. Priče o legendarnim
Sinclaireovima, o tome kako smo se zabavljali, kako smo predivni bili. No toga mi dana
nije bilo do toga.
„Bila je to tvoja prva bejzbolska utakmica“, navodio me djed. „Nakon nje sam ti
kupio crvenu plastičnu palicu. Vježbala si zamahivati njome na travnjaku kuće u
Bostonu.“
Je li djed znao što je prekinuo? Bi li mu išta značilo da je znao?
Kad ću ponovo vidjeti Gata?
Hoće li on prekinuti s Raquel?
Što će se dogoditi između nas?
„Htjela si i kod kuće raditi kokice s karamelom i kikirikijem“, nastavljao je djed,
premda je znao da mi je ta priča poznata. „A Penny ti je pomogla da to i učiniš. No,
plakala si zato što nije bilo crveno-bijelih kutija u koje bi ih stavila. Sjećaš li se?“
„Da, djede“, rekla sam predajući se. „Istoga si dana otišao natrag do stadiona i kupio
još dvije kutije kokica s karamelom i kikirikijem. Pojeo si sve kokice na putu kući samo
kako bi mi mogao dati kutije. Sjećam se.“
Zadovoljan, djed je ustao, pa smo se zajedno spustili s potkrovlja. Djed je bio
nesiguran prilikom silaska niz stube, pa mi je položio ruku na rame.

GATA SAM ZATEKLA na šetnici, pa sam potrčala do mjesta gdje je stajao i zurio u vodu.
Vjetar je bio silovit i bacao mi kosu u lice. Kad sam ga poljubila, usne su mu bile slane.

11.

BAKA TIPPER umrla je od zatajenja srca osam mjeseci prije petnaestoga ljeta na
Beechwoodu. Čak je i u starosti bila zadivljujuća žena: sijede kose, ružičastih obraza,
visoka i uznosita. Zbog nje je mama toliko voljela pse. Uvijek je imala dva ili čak četiri
zlatna retrivera dok su djevojke bile malene, i tako sve do smrti.
Bila je sklona brzo osuditi i imala miljenike, no bila je i topla. Dok smo bili maleni,
kad bismo se probudili rano na Beechwoodu, uvijek smo mogli otići do Clairmonta i
probuditi baku. Na hladnjaku je uvijek imala smjesu za mliječna peciva i uvijek bila
sprema ispeći vam svježa peciva koja ste mogli još topla jesti do mile volje, a sve prije
nego što bi se ostatak otoka uopće probudio. Vodila bi nas u branje bobičastih plodova
te nam pomagala ispeći pitu ili ono što je nazivala razljevačom, a što bismo navečer jeli.
Jedan od njezinih humanitarnih projekata bila je zabava u Martha’s Vineyardu, čiji je
prihod išao Poljoprivrednom institutu. Svi bismo došli na tu zabavu. Odvijala se vani,
ispod predivnih, bijelih šatora. Dječica bi uokolo trčala u svečanoj odjeći, bez cipela.
Johnny, Mirren, Gat i ja krišom bismo se domogli čaša vina, pa bismo se osjećali
smušeno i blesavo. Baka bi plesala s Johnnyjem, pa s mojim tatom, a naposljetku i s
19
Bocca
 daša

djedom, koji bi rukom pridržavao rub njezine suknje. Imala sam nekoć fotografiju bake s
jedne od tih dobrotvornih zabava. Na sebi je imala svečanu odjeću, a u ruci je držala
praščića.
Petnaestoga ljeta na Beechwoodu Bake Tipper više nije bilo. Clairmont je djelovao
pusto.
Bila je to siva viktorijanska trokatnica. Na vrhu je kula, a trijem se proteže oko cijele
kuće. Unutra je gomila originalnih stripova iz New Yorkera, obiteljske fotografije, vezeni
jastuci, malene skulpture, pritiskivači za papir od slonovače, preparirane ribe. Posvuda,
baš posvuda su predivni predmeti koje su skupili Tipper i djed. Na travnjaku je golem
stol za piknike, dovoljno velik da za njega sjedne šesnaestero ljudi, a podalje od njega
ljuljačka od automobilske gume obješena o golemi javor.
Baka je obično zaposleno trčkarala po kuhinji i planirala izlete. U svojoj je radnoj
sobi izrađivala kiltove, pjevušila za šivaćim strojem koji se čuo sve do prizemlja. S
vrtlarskim je rukavicama na rukama, u trapericama, zapovijedala vrtlarima.
Kuća je sad tiha. Na kuhinjskome pultu nije bilo otvorenih knjiga s receptima, s
razglasa u kuhinji nije se više čula klasična glazba. U svim je držačima za sapun,
međutim, još uvijek bio bakin omiljeni sapun. U vrtu su rasle njezine biljke. Njezine
drvene žlice, njezini platneni ubrusi.
Jednoga dana, dok sam bila sama, otišla sam u njezinu radnu sobu smještenu u dnu
prizemlja. Rukom sam prelazila preko bakine zbirke tkanina, blistavih puceta,
raznobojna konca.
Osjećala sam se kao da se topim, od glave i ramena, pa do bokova i koljena. Ubrzo
sam se sva stopila s prelijepim pamučnim uzorcima. U ruke sam sa šivaćeg stroja uzela
kilt koji baka nikad nije dovršila. Bila sam izbezumljena barem sat ili dva. Moja baka,
moja baka. Zauvijek je otišla, premda sam još mogla osjetiti miris njezina parfema
Chanel na tkaninama.
Pronašla me mama.
Navela me da se ponovo počnem normalno ponašati. Zato što sam bila normalna.
Zato što sam to mogla. Rekla mi je neka dišem i sjednem.
A ja sam učinila što mi je rekla. Ponovo.
Mama je bila zabrinuta zbog djeda. Nakon bakine smrti postao je nesiguran na
nogama, pridržavao se za stolce i stolove kako bi održao ravnotežu. Bio je glava obitelji.
Nije htjela da bude destabiliziram Htjela je da zna kako su sva njegova djeca i unuci uz
njega, jaki i veseli kao i uvijek. Bilo je to važno, rekla je; bilo je to obzirno - tako je bilo
najbolje. Ne izazivaj paniku, rekla je. Ne podsjećaj druge na gubitak. „Shvaćaš li, Cady?
Tišina je zaštitni sloj preko boli.“
Shvatila sam te sam uspjela baku Tipper izbrisati iz razgovora, baš kao što sam
izbrisala i svojega oca. Ne s radošću, ali predano. Tijekom objeda s tetkama, na brodu s
djedom, pa i kad bih bila sama s mamom - ponašala sam se kao da tih dvoje kritici
sklonih ljudi nikada nije ni bilo. Ostatak Sinclaireovih ponašao se jednako. Kad bismo
bili zajedno, svi bismo se široko osmjehivali. Jednako smo se ponašali i kad je Bess
napustila ujaka Brodyja, kad je ujak Jonathan napustio Carrie, kad je bakin pas
Peppermill uginuo od raka.
Gatu, međutim, to nikad nije sjelo. Zapravo je prilično često spominjao mojega oca.
Tata je Gata smatrao solidnim protivnikom u šahu i dobrim slušateljem njegovih
dosadnih priča o vojnoj povijesti, pa su mnogo vremena proveli zajedno.

20
Bocca
 daša

„Sjećaš li se kad je tvoj tata u vjedro uhvatio velikog raka?“ rekao bi Gat. Ili bi moju
mamu pitao: „Prošle mi je godine Sam rekao da je štap za mušičarenje u kućici za čamce,
znate li gdje je?“
Razgovori tijekom večere iznenada bi utihnuli kad bi spomenuo baku. Gat je jednom
rekao:
„Nedostaje mi ono kad bi stala na čelu stola kako bi nam poslužila desert. A vama?
Bilo je to tipično za Tipper.“
Johnny je morao početi glasno govoriti o Wimbledonu kako bi nelagoda napustila
lica okupljenih.
Kad god bi Gat izgovorio nešto u tom stilu, tako opušteno i iskreno, tako očigledno -
počela bih krvariti. Otvorile bi mi se vene na zapešćima. Krvarila bih niz dlanove.
Šumjelo bi mi u glavi. Oteturala bih od stola ili uronila u tihu, sramotnu agoniju, nadajući
se kako nitko iz obitelji to neće primijetiti. Osobito ne mama.
Gat bi, međutim, uvijek primijetio. Kad bi krv kapala po mojim golim stopalima ili se
izlijevala preko knjige koju bih čitala, bio je pažljiv. Omotao bi mi zapešća mekom
bijelom gazom i pitao me što se dogodilo. Postavljao bi mi pitanja o tati i baki - kao da
razgovor o nečemu može popraviti sve. Kao da je ranama potrebno posvetiti pozornost.
Čak je i nakon toliko godina bio stranac u našoj obitelji.

KAD NE BIH KRVARILA - a kad bi Johnny i Mirren ronili ili se bučno raspravljali s
malenom djecom ili kad bi svi ležeći na kaučima u Clairmontu gledali filmove - Gat i ja
skrili bismo se daleko od svih. U ponoć bismo isprepletenih ruku i nogu sjeli na ljuljačku
od automobilske gume, toplih usana u prohladnoj noći. Ujutro bismo se nasmijani
krišom spustili u podrum Clairmonta prepun vinskih boca i enciklopedija. Ondje bismo
se ljubili i divili jedno drugom, osjećajući se tajnovito i sretno. Bilo je dana kad bi mi
napisao poruke i ostavljao mi ih ispod jastuka, zajedno s malenim darovima.

Netko je jednom napisao kako bi roman trebao ponuditi čitav niz zaludnosti.
Meni se isto događa kad s tobom provedem jedan sat.

Ovdje je i zelena četkica za zube s ukrasnom vrpcom.

Neprikladno iskazujem svoje osjećaje.

Provesti prošlu noć s tobom bilo je bolje od čokolade.

Kako li sam samo blesav: mislio sam da ništa nije bolje od čokolade.

U dubokoj, simboličnoj gesti darujem ti ovu čokoladu Vosges koju sam kupio
kad smo svi zajedno otišli u Edgartown. Možeš je pojesti, ili sjediti pokraj nje
i osjećati se nadmoćno.

21
Bocca
 daša

Ja njemu nisam pisala poruke, nego sam mu drvenim bojicama crtala šašave crteže
nas dvoje. Dva zagrljena lika koji mašu stojeći ispred Koloseja, Eiffelova tornja, na vrhu
planine, na leđima zmaja. Crteže je vješao iznad svojega kreveta.
Dodirivao me kad god je mogao: ispod stola tijekom večere, u kuhinji kad bismo bili
sami, kradom, kroza smijeh, iza leđa djeda koji bi upravljao motornim čamcem. Osjećala
sam kako između nas nema nikakvih ograda. Kad god nas nitko nije mogao vidjeti,
prstima sam prelazila preko Gatovih obraza, niz njegova leđa. Primila bih ga za ruku,
palcem pritisnula njegovo zapešće, osjećala kako mu krv kola žilama.

12.

JEDNE NOĆI potkraj srpnja petnaestoga ljeta otišla sam plivati na malenu plažu. Sama.
Gdje su bili Gat, Johnny i Mirren?
Nemam pojma.
U Red Gateu smo tada često igrali Scrabble. Vjerojatno su bili ondje. Ili su možda bili
u Clairmontu, slušali tetke kako se prepiru ili jeli pekmez od šljiva na krekerima.
Bilo kako bilo, u vodu sam ušla u grudnjaku, potkošulji i gačicama. Očigledno sam
do plaže došetala samo u tome. Na pijesku nikada nismo pronašli nikakvu drugu moju
odjeću. Ni ručnik.
Zašto?
Ponovo, pojma nemam.
Sigurno sam otplivala daleko. Dalje od obale velike su stijene, oštre i crne; djeluju
zlokobno u večernjoj tami. Sigurno sam lice uronila u vodu i glavom udarila u jednu od
tih stijena.
Kao što rekoh, pojma nemam.
Sjećam se samo ovog: uskočila sam u ocean,
do njegova stjenovita dna, i
mogla sam vidjeti temelj Beechwood Islanda, a
ruke i noge bile su mi obamrle, prsti hladni. Dok sam uranjala, pokraj mene prolazili
su komadići morskih algi.
Mama me pronašla na pijesku, sklupčanu i napola u vodi. Nekontrolirano sam
drhtala. Odrasli su me omotali pokrivačima. U Cuddledownu su me pokušali zagrijati.
Napajali su me čajem i dali mi odjeću, no kako nisam progovorila ni riječ, niti prestala
drhtati, odvezli su me u bolnicu u Martha’s Vineyardu, gdje sam ostala nekoliko dana
kako bi liječnici nada mnom proveli cijeli niz testiranja. Pothlađenost, problemi s
disanjem i najvjerojatnije nekakva ozljeda glave, premda skeniranjem mozga nisu
pronašli baš ništa.
Mama je odsjek u hotelu i ostala uz mene. Sjećam se tužnih, sivih lica tetke Carrie,
tetke Bess i djedova lica. Sjećam se kako sam osjećala da su mi pluća puna nečega dugo
nakon što su ih liječnici proglasili čistima. Sjećam se da sam se osjećala kao da se više
nikad neću ugrijati, čak i kad su mi rekli da mi je tjelesna temperatura normalna. Boljele
su me ruke. Boljela su me stopala.

22
Bocca
 daša

Mama me odvela u Vermont kako bih se oporavila. Ležala sam u krevetu, u mraku i
beskrajno se sažalijevala. Zato što sam bila bolesna, zato što mi se Gat nijednom nije
javio.
Nije mi ni pisao.
Nismo li bili zaljubljeni?
Nismo li?
Napisala sam Johnnyju dvije ili tri glupe, ljubavnom čežnjom prožete e-poruke, u
kojima sam ga preklinjala da dozna što je s Gatom.
Johnny je bio dovoljno razuman da ih ignorira. Na kraju krajeva, mi smo
Sinclaireovi, a Sinclaireovi se ne ponašaju onako kako sam se ja ponašala.
Prestala sam pisati i izbrisala sve poruke koje sam ranije bila poslala. Bile su glupe,
odražavale su slabost.
Zaključak je da je Gat netragom nestao nakon što sam se ozlijedila.
Zaključak je da je to bila tek ljetna avantura.
Zaključak je da je možda volio Raquel.
Ionako smo živjeli daleko jedno od drugog.
Naše su obitelji ionako bile odveć bliske.
Nikad nisam dobila objašnjenje.
Znam samo da me napustio.

13.

DOBRODOŠLICA mojoj lubanji.

Kamion prelazi preko kostiju mojega vrata i glave. Kralješci pucaju, mozak pršti i
istječe van. U očima mi blješte tisuće džepnih svjetiljki. Svijet leluja.
Povraćam. Gubim svijest.
To se neprestano događa. Takav je moj uobičajeni dan.
Bol se pojavila šest tjedana nakon moje nezgode. Nitko nije mogao sa sigurnošću
reći jesu li bol i nezgoda povezane, no povraćanje, gubitak tjelesne težine i opći užas
nisu se mogli zanijekati.
Mama me odvela na magnetnu rezonanciju i CT glave. Igle, strojevi. Još igala, još
strojeva. Testirali su me u potrazi za tumorima, meningitisom, koječime. Kako bi mi
ublažili bolove, prepisali su mi ove, one, kojekakve lijekove. Zato što ni prvi, ni drugi,
nijedan sljedeći lijek nisu bili djelotvorni. Izdavali su recept za receptom ne znajući
uopće što nije u redu. Samo su pokušavali ušutkati bol.
Cadence, govorili su mi doktori, ne uzimaj previše.
Cadence, govorili su mi doktori, pazi na znakove ovisnosti.
Pa ipak, Cadence, svakako uzimaj te lijekove.
Bilo je toliko liječničkih pregleda da ih se više i ne sjećam. Liječnici su naposljetku
došli do dijagnoze. Cadence Sinclair
Eastman: posttraumatske glavobolje, poznate pod skraćenicom PTG. Migrenozne
glavobolje izazvane traumom mozga.

23
Bocca
 daša

Bit ću dobro, kažu mi.

Neću umrijeti.
Samo će me prilično boljeti.

14.

NAKON GODINE DANA u Coloradu, tata je poželio ponovo me vidjeti. Zapravo je

inzistirao da me odvede u Italiju, Francusku, Njemačku, Španjolsku i Škotsku - na deset
tjedana dugo putovanje na koje bismo pošli sredinom mjeseca lipnja, što je značilo da
šesnaestoga ljeta uopće neću ići na Beechwood.
„Putovanje pada u pravi čas“, veselo je izjavila mama pakirajući mi kovčeg.
„Zašto?“ ležala sam na podu svoje sobe i puštala je neka me pakira. Boljela me glava.
„Djed renovira Clairmont.“ Motala je čarape u loptice. „Milijun sam ti puta to već
rekla.“
Nisam zapamtila.
„Kako to?“
„Njegova zamisao. On ljeto provodi u Windemereu.“
„I ti ćeš se brinuti za njega?“
Mama je kimnula.
„Ne može biti s Bess ili Carrie. A znaš da se za njega netko mora brinuti. Bilo kako
bilo, u Europi ćeš štošta naučiti.“
„Ja bih radije na Beechwood.“
„Ne, nećeš“, odlučno je odgovorila.

U EUROPI sam povraćala u kantice i opetovano zube prala britanskom pastom za zube
koja je imala okus krede. Ležala sam na podu zahoda nekoliko muzeja, ispod obraza
osjećala hladnoću keramičkih pločica dok mi se mozak pretvarao u kašu i istjecao mi iz
lubanje. Migrene su moju krv prolile po posteljini meni nepoznatih hotela. Moja krv
kapala je po podovima, natapala sagove, zavlačila se u ostatke kroasana i talijanskih
kolačića.
Mogla sam čuti tatu kako me doziva, no ne bih se odazvala sve dok lijek ne bi počeo
djelovati.
Tog su mi ljeta nedostajali Lažljivci.
Tijekom školske godine nikad nismo bili u kontaktu. Zapravo ne pretjerano, premda
smo se trudili održati veze dok smo bili mlađi. Slali smo si kratke tekstualne poruke ili
se označavali na zajedničkim fotografijama, osobito u rujnu, no nužno bismo se nakon
mjesec ili dva izgubili iz vida. Čarolija Beechwooda nikada se ne bi prelila preko naših
svakodnevnih života. Nismo htjeli jedni drugima pričati o školskim prijateljima,
sportskim i inim klubovima. Znali smo, međutim, da će uzajamni osjećaji ponovo oživjeti
kad se sljedećega lipnja ugledamo na molu, sa solju u zraku i blijedim suncem koje se
zrcali na površini vode.
No godinu nakon moje nezgode iz škole sam bila izostala nekoliko tjedana.
Ravnatelj škole naposljetku me izvijestio da ću morati ponavljati godinu. Prestala sam

24
Bocca
 daša

trenirati nogomet i tenis. Nisam mogla ni dadiljati. Prijatelji koje sam nekoć imala
postali su tek poznanici.
Nekoliko sam puta Mirren slala kratke tekstualne poruke. Nazivala sam je i poslala
nekoliko poruka kojih sam se poslije stidjela zato što sam zbog njih djelovala usamljeno
i potrebito.
Nazivala sam i Johnnyja, no njegova glasovna pošta bila je puna.
Odlučila sam da ga više neću zvati. Nisam htjela nastaviti ponavljati stvari zbog
kojih sam se osjećala kao slabić.
Kad me tata odveo u Europu, znala sam da su Lažljivci na otoku. Djed na otok nije
postavio repetitor, te nije bilo signala mobilnih mreža, pa sam počela pisati e-poruke. Za
razliku od mojih bijednih glasovnih poruka, e-poruke bile su šarmantne, srdačne poruke
osobe koja ne pati od glavobolja.
Uglavnom.

Mirren!
Domahujem ti iz Barcelone gdje moj otac jede puževe u juhi.
U našem je hotelu sve zlatno. Čak i mlinovi za sol. To je veličanstveno odurno.
Piši mi kako bi me izvijestila o nepodopštinama najmlađih, upisuješ li se na koledž i jesi
li pronašla istinsku ljubav.
Cadence

**

Johnny!
Bonjour iz Pariza gdje je moj otac pojeo žabu.
Vidjela sam božicu pobjede Niku. Fantastično tijelo. Nema ruku.
Nedostajete mi. Kako je Gat?
Cadence

**

Mirren!
Pozdrav iz dvorca u Škotskoj gdje je moj otac pojeo pitu od ovčjih iznutrica. Točnije: moj
je otac pojeo ovčje srce, jetra i pluća skuhana sa zobenim pahuljicama u ovčjem želucu.
Dakle, čisto da znaš, on je jedan od onih koji jedu srca.
Cadence

**

25
Bocca
 daša

Johnny!
U Berlinu sam gdje je moj otac pojeo krvavicu.
Meni se to gadi. Jedite pite od borovnica. Igrajte tenis. Palite logorske vatre. Onda mi se
javite. Užasno mi je dosadno i dosjetit ću se kreativnih kažnjavanja ako mi ne odgovorite.
Cadence

NISAM BAŠ BILA iznenađena činjenicom da mi se nisu javljali. Beechwood je svijet za

sebe, a i za internetsku vezu potrebno je otići u Vineyard. Dok je ondje, čovjeku se čini
kako je ostatak svijeta tek neugodan san.
Europa kao da i ne postoji.

15.

DOBRO DOŠLI, JOŠ JEDNOM, u predivnu obitelj Sinclair.

Mi vjerujemo u tjelovježbu na otvorenom. Vjerujemo da vrijeme liječi. Vjerujemo,
premda to nećemo otvoreno reći, u lijekove izdane na liječnički recept i vrijeme ispijanja
koktela.
Ne raspravljamo o svojim problemima u restoranima. Ne vjerujemo u pokazivanje
duševnih boli. Držanje nam je ukočeno i ljudima je možda čudno što im ne pokazujemo
što nam leži na srcu.
Možda uživamo u znatiželji koju ljudi prema nama osjećaju.
Ovdje, u Burlingtonu, sada smo samo ja, mama i psi. Nemamo težinu poput one što
je djed ima u Bostonu niti utjecaj što ga cijela obitelj ima na Beechwoodu, no znam kako
ljudi svejedno na nas gledaju. Mama i ja posebna smo vrsta u velikoj kući s trijemom na
vrhu brda. Visoka i vitka majka i boležljiva kći. Imamo visoko podignute jagodične kosti,
široka ramena. Smiješimo se i pokazujemo zube dok po gradu obavljamo sitne poslove.
Boležljiva kći nije baš razgovorljiva. Ljudi koji je poznaju iz škole trude se držati
podalje. Ionako je nisu dobro poznavali prije nego što se razboljela. Čak je i tada bila
šutljiva.
Sad uglavnom i ne ide u školu. Kad je ondje, zbog svoje blijede kože i vodenastih
očiju izgleda glamurozno tragično, poput književne junakinje koju je pojela sušica.
Katkada se u školi sruši na tlo, plače. Plaši ostale učenike. Čak je i najljubaznijima
dozlogrdilo voditi je u školsku ambulantu.
Pa ipak, zbog njezine zagonetne aure nitko joj se ne ruga niti je izložena tipično
srednjoškolskim neugodnim šalama. Njezina majka je Sinclaireovica.
Naravno, ne vidim smisao vlastite zagonetnosti zbog koje kasno navečer jedem
pileću juhu iz konzerve ili ležim ispod fluorescentnog svjetla školske ambulante. Teško
da je glamurozno to kako se mama i ja svađamo otkako je tata otišao.
Budim se i ugledam je kako stoji na vratima moje sobe i zuri u mene.
„Nemoj bdjeti.“
„Volim te. Skrbim se za tebe“, odgovara ona, polaže ruku na srce.

26
Bocca
 daša

„Pa, prestani.“
Kad bih joj mogla zalupiti vrata pred nosom, učinila bih to. No ne mogu ustati.
Često oko sebe pronalazim bilješke koje su po svemu sudeći popisi hrane koju sam
pojela određenog dana: Tost i pekmez, ali samo polovica; jabuka i kokice; salata s
grožđicama; čokolada; tjestenina. Hidratacija? Proteini? Previše đumbirova piva.
Uopće nije glamurozno to što ne znam voziti automobil. Nije zagonetno subotom
navečer biti kod kuće, čitati roman na gomili smrdljivih zlatnih retrivera. Nisam,
međutim, imuna na osjećaj da me doživljavaju kao zagonetku, kao Sinclaireovicu, kao
dio povlaštenog klana posebnih ljudi, kao dio čarobne, važne priče, samo zato što sam
dio tog klana.
Ni moja majka nije imuna na to.
Odgojene smo da budemo takve.
Sinclaireovi. Sinclaireovi.

27
Bocca
 daša

DRUGI DIO
Vermont

28
Bocca
 daša

16.

KAD MI JE BILO osam godina, tata mi je za Božić darovao gomilu knjiga bajki. Imale su
korice u bojama: Žuta knjiga bajki, Plava knjiga bajki, Grimizna, Zelena, Siva, Smeđa i
Narančasta. U njima su bile bajke iz cijeloga svijeta, nizovi varijacija poznatih priča.
Pročitaš ih i u jednoj pronađeš odjeke druge, u drugoj naslutiš sljedeću. Toliko njih
počiva na istoj premisi: nekoć davno živjelo je troje.
Trojac nečega:
tri praseta,
tri medvjeda,
trojica braće,
trojica vojnika,
tri jarca.
Tri kraljevne.
Otkako sam se vratila iz Europe, pisala sam neke vlastite bajke. Varijacije.
Imam vremena, pa mi dopustite da vam ispričam priču. Ističem kako je riječ o
varijaciji priče koju ste već ranije čuli.

NEKOĆ DAVNO živio je kralj koji imao je tri prelijepe kćeri.

Kako je bivao sve stariji, počeo se pitati koja će od njih naslijediti kraljevstvo, budući
da se nijedna nije udala, pa on nije imao nasljednika. Kralj je zato odlučio od kćeri
zatražiti neka mu očituju svoju ljubav.
Najstarijoj kraljevni tako je rekao: „Reci mi koliko me voliš.“
Voljela ga je koliko sva blaga kraljevstva.
Srednjoj je kraljevni rekao: „Reci mi koliko me voliš.“
Voljela ga je snagom željeza.
Najmlađoj je kraljevni rekao: „Reci mi koliko me voliš.“
Ta najmlađa kraljevna dugo je razmišljala prije nego što će mu odgovoriti.
Naposljetku je rekla da ga voli koliko meso voli sol.
„To znači da me uopće ne voliš“, rekao je kralj. Izbacio je kćer iz dvorca i naložio neka
podignu pokretni most kako se ne bi mogla vratiti.
Tako je najmlađa kraljevna otišla u šumu bez ičega, bez kaputa ili kruha. Lutala je
krajolikom pritisnutim ljutom zimom i skrivala se ispod stabala. Stigla je tako do nekog
svratišta i ondje se zaposlila kao pomoćna kuharica. Kako su prolazili dani i tjedni,
kraljevna je postala vješta kuhinjskim poslovima. Naposljetku je umijećem iznenadila
svojega poslodavca, a hrana koju je pripravljala postala je poznata diljem zemlje.
Godine su prolazile i najstarija kraljevna naposljetku se trebala udati. Za objed na
svadbi bila je zadužena kuharica iz svratišta.
Na kraju je poslužena velika pečena svinja. To je kraljevo najdraže jelo, no ovoga je
puta bilo posluženo neposoljeno. Kralj kuša svinju. Ponovo je kuša.
„Tko bi se usudio na svadbi buduće kraljice poslužiti tako loše pečenje?“ povikao je.
Kraljevna-kuharica pojavila se ispred svojega oca, no toliko se promijenila da je on
nije prepoznao. „Ne bih se usudila poslužiti Vam sol, Vaša Visosti“, objašnjava ona, „jer

29
Bocca
 daša

niste li svoju najmlađu kćer protjerali s dvora kad je ustvrdila da sol ima veliku
vrijednost?“
Čuvši to, kralj ne samo da je shvatio kako je to njegova kći - nego kako je to kći koja ga
najviše voli.
I što zatim?
Najstarija i srednja kći cijelo su vrijeme živjele s kraljem. Svakoga tjedna jedna bi mu
od njih bila miljenica. Međusobno ih je udaljilo očevo suosjećanje. Sada, kad se najmlađa
vratila, kralj oduzima kraljevstvo najstarijoj koja se upravo udala. Naposljetku ona ipak
neće biti kraljica. Najstariju sestru obuzima bijes.
Najmlađa isprva uživa u očevoj ljubavi. Ubrzo, međutim, shvaća da je kralj dementan i
opsjednut moći. Ona će postati kraljica, no istodobno je prisiljena do kraja života skrbiti se
za ludoga staroga tiranina. Neće ga napustiti, koliko god bolestan bio.
Ostaje li ona zato što ga voli koliko meso voli sol?
Ili ostaje zato što joj je sad obećao kraljevstvo?
Teško joj je razlučiti.

17.

U JESEN NAKON europskoga putovanja započela sam projekt. Svakoga ću dana darovati
nešto svoje.
Mirren sam poštom poslala staru barbiku iznimno duge kose za koju smo se kao
djeca otimale. Johnnyju sam poštom poslala prugasti šal koji sam nekoć često nosila.
Johnny voli prugasti uzorak.
Za starije u mojoj obitelji - moju mamu, tetke, djeda - skupljanje prelijepih predmeta
životni je cilj. Pobjeđuje onaj koji je u trenutku smrti skupio najveću količinu stvari.
Pobjeđuje i osvaja što? - voljela bih znati.
Nekoć sam bila jedna od onih koji vole lijepe stvari. Poput mame, poput svih
Sinclaireovih. Više, međutim, nisam takva.
Mama je našu kuću u Burlingtonu nakrcala srebrninom i kristalom, knjigama i
kašmirskim prostirkama. Debeli sagovi prekrivaju sve podove, zidovi su prekriveni
slikama lokalnih umjetnika kojima mama pruža novčanu potporu. Ona voli stari
porculan i izlaže ga u blagovaonici. Saab koji je bio u savršeno voznom stanju zamijenila
je BMW-om.
Nijedan od tih simbola blagostanja i dobra ukusa nema primjenu.
„Ljepota ima vrijednost“, odgovara mi mama. „Stvara osjećaj mjesta, osjećaj osobne
povijesti. Pa i zadovoljstva, Cadence. Jesi li ikad čula za zadovoljstvo?“
Mislim, međutim, da laže i sebi i meni kad kaže zašto posjeduje sve te stvari. Upravo
ushit nove kupnje čini da se mama osjeća moćno, ali samo nakratko. Mislim da je pitanje
statusa imati kuću prepunu lijepih predmeta, kupovati slike školjki od svojih umjetnički
nadarenih prijatelja i žlice u Tiffanyju. Antikni i orijentalni sagovi ljudima govore da ona
možda i jest uzgajivačica pasa koja nije uspjela završiti koledž Bryn Mawr, ali ima moć -
zato što posjeduje novac.

30
Bocca
 daša

DAROVATI: MOJ JASTUK s kreveta. Nosim ga dok po gradu obavljam sitne poslove.
Ispred knjižnice sjedi djevojka leđima naslonjena na zid. Do nogu ispred sebe ima
kartonsku čašu u koju skuplja sitniš. Nije mnogo starija od mene.
„Želiš li ovaj jastuk?“ pitam. „Oprala sam jastučnicu.“
Uzima jastuk i sjeda na njega.
Moj je krevet te noći neudoban, no tako je najbolje.

DAROVATI: KRALJA LEARA u mekom uvezu, knjigu koju sam pročitala u drugom razredu
srednje. Knjigu sam pronašla ispod kreveta.
Donirala sam je javnoj knjižnici.
Ne moram je ponovo čitati.

DAROVATI: FOTOGRAFIJU bake Tipper u svečanoj odjeći s praščićem na rukama na

dobrotvornoj zabavi za Poljoprivredni institut.
Na putu kući svratila sam u Caritas. „Hej, Cadence“, rekla mi je Patti koja je stajala
iza pulta. „Ostavljaš nešto?“
„Ovo je moja baka.“
„Bila je baš lijepa gospođa“, kaže Patti zureći u fotografiju. „Jesi li sigurna da nećeš
izvaditi fotografiju? Možeš donirati samo okvir.“
„Sigurna sam.“
Baka je mrtva. Imati njezinu fotografiju ništa ne mijenja.

„JESI LI PONOVO bila u Caritasu?“ pita me mama kad sam se vratila kući. Na kriške reže
krušku posebnim nožem za voće.
„Jesam.“
„Čega si se riješila?“
„Samo jedne stare bakine fotografije.“
„One s praščićem?“ Usta joj podrhtavaju. „Oh, Cady.“
„Bila je moja i mogu je dati.“
Mama uzdiše. „Daruj jednog od pasa i nadrapala si.“
Spuštam se na pasju visinu, na sve četiri. Bosh, Grendel i Poppy pozdravljaju me
prigušenim lajanjem. To su naši obiteljski psi, lijepi i dobro odgojeni. Čistokrvni zlatni
retriveri. Poppy se nekoliko puta štenila za mamu i njezin posao, no štenci i drugi psi za
uzgoj kod mamina su partnera na farmi u predgrađu Burlingtona.
„Nikad to ne bih učinila“, kažem.
U meke pasje uši šapćem koliko ih volim.

18.

AKO NA INTERNETU potražim traumu mozga, većina ponuđenih stranica veli kako je
selektivna amnezija njena posljedica. Kod pacijenata s traumom mozga nije

31
Bocca
 daša

neuobičajeno zaboravljanje činjenica i stvari. Pacijent nije u stanju traumu povezati u

suvislu priču.
Ne želim, međutim, da ljudi znaju da sam takva. Da sam još uvijek takva, nakon
tolikih posjeta liječnicima i skeniranja mozga, lijekova.
Ne želim biti obilježena nesposobnošću. Ne želim još lijekova. Ne želim liječnike, ni
zabrinute profesore. Sam Bog zna da mi je dosta liječnika.
Čega se sjećam iz ljeta kad sam doživjela nezgodu:
Da sam se zaljubila u Gata na kuhinjskim vratima u Red Gateu.
Njegove ruže za Raquel, noći natopljene vinom i vrtoglavice bijesa.
Napora da se ponašam normalno. Spravljanja sladoleda. Teniskog turnira.
Sljezovih kolačića i Gatova bijesa kad smo mu rekli da ušuti.
Noćnog kupanja.
Poljupca što smo ga Gat i ja razmijenili u potkrovlju.
Slušanja priče o kokicama s karamelom i kikirikijem i pomaganja djedu da se spusti
niz stube.
Ljuljačke od automobilske gume, podruma, šetnice. Sebe u Gatovu zagrljaju.
Gata koji vidi kako krvarim. Koji mi postavlja pitanja. Koji mi vida rane.
Ne sjećam se još mnogo toga.
Vidim Mirreninu ruku, njezin napola oguljeni zlatni lak za nokte, ruku koja drži
kanistar s benzinom za motorne čamce.
Mame, njezina ukočena lica, mame koja me pita: „Crni biseri?“
Johnnyjeva stopala, trčanja niz stube od Clairmonta do spremišta za čamce.
Djeda koji se rukom pridržava za deblo stabla, njegova lica obasjanog logorskom
vatrom.
I svih nas četvero Lažljivaca koji se smijemo tako žestoko da nam se vrti u glavi i
mučno nam je. No, što je tako smiješno?
O čemu je riječ i gdje smo uopće bili?
Ne znam.
Nekoć sam znala pitati mamu kad se ne bih mogla sjetiti ostatka petnaestoga ljeta.
Plašila me vlastita zaboravnost. Predložila bih da prestanem uzimati lijekove, ili da
pokušamo s novim lijekovima, ili da pođemo drugom liječniku. Preklinjala bih je neka
mi kaže što sam zaboravila. A onda, jednoga dana, u kasnu jesen - jesen koju sam
provela pišući testove u posljednjem roku zbog izostanka iz škole zbog bolesti - mama je
počela plakati. „Neprestano me iznova to pitaš. I uvijek zaboraviš što sam ti rekla.“
„Oprosti.“
Nalila si je čašu vina dok je govorila. „Počela si me ispitivati čim si se probudila u
bolnici. ‘Što se dogodilo? Što se dogodilo?’ Rekla sam ti istinu, Cadence, uvijek ti govorim
istinu, a ti si ponovila što sam rekla. No već si mi sutradan postavila isto pitanje.“
„Oprosti“, ponovila sam.
„I dalje mi skoro svakodnevno ponavljaš isto pitanje.“
Istina, uopće se ne sjećam svoje nezgode. Ne sjećam se što se dogodilo prije i poslije.
Ne sjećam se posjeta svojega liječnika. Znam da je sigurno dolazio. Naravno da je dolazio
- no ne sjećam se gotovo nijednog susreta s liječnicima.

32
Bocca
 daša

Pogledala sam mamu. Njezino krajnje zabrinuto lice, njezine vlažne oči, njezina
pripito mokra usta. „Moraš me prestati ispitivati“, rekla je. „Liječnici ionako kažu kako je
najbolje da se sama prisjetiš.“
Prisilila sam je da mi sve još jednom posljednji put ispriča. Njezine sam odgovore
zapisala kako bih ih mogla pročitati kad god poželim. Zato vam i mogu govoriti o
nezgodi na noćnom kupanju, stijenama, hipotermiji, problemima s disanjem i
nepotvrđenoj traumi mozga.
Nikada joj više o tome nisam postavljala pitanja. Mnogo toga nije mi jasno, no ovako
je mama barem poprilično trijezna.

19.

TATA PLANIRA odvesti me u Australiju i na Novi Zeland te ondje sa mnom provesti

cijelo sedamnaesto ljeto.
Ne želim ići.
Želim se vratiti na Beechwood. Želim vidjeti Mirren, ležati na suncu, s njom planirati
našu budućnost. Želim se prepirati s Johnnyjem, roniti i spravljati sladoled. Želim paliti
logorske vatre na malenoj plaži. Želim ležati u visećoj ležaljci na trijemu Clairmonta i
ponovo biti jedna od Lažljivaca, ako je moguće.
Želim sjetiti se svoje nezgode.
Želim doznati zašto je Gat iščeznuo. Ne znam zašto nije bio sa mnom, plivao sa
mnom. Ne znam zašto sam sama otišla na malenu plažu. Zašto sam plivala u rublju a da
na plaži nisam ostavila nikakvu odjeću. I zašto je pobjegao kad sam se ozlijedila.
Pitam se je li me volio. Pitam se je li volio Raquel.
Tata i ja za pet bismo dana trebali poći u Australiju.
Nisam trebala pristati na to.
Očajna sam, jecam. Mami govorim kako ne osjećam potrebu vidjeti svijet. Trebam
vidjeti obitelj. Djed mi nedostaje.
Ne.
Razboljet ću se otputujem li u Australiju. Glavobolje će mi se pogoršati. Ne bih se
trebala ukrcati u avion. Ne bih trebala jesti čudnu hranu. Ne bih se trebala izlagati
vremenskoj razlici. Što ako izgubim lijekove?
Prestani se buniti. Putovanje je već plaćeno.
Šećem pse u rano jutro. Slažem posude u perilicu, a poslije ga vadim. Odijevam
haljinu i u obraze utrljavam rumenilo. Jedem sve s tanjura. Dopuštam mami da me zagrli
i gladi mi kosu. Kažem joj da ljeto želim provesti s njom, a ne s tatom.
Molim te.
Sutradan djed dolazi u Burlington, spava u gostinskoj sobi. Na otoku je od sredine
mjeseca svibnja, i morao se voziti brodom, automobilom i zrakoplovom kako bi došao
ovamo. Nije nas posjetio otkako je umrla baka Tipper.
Mama odlazi po njega u zračnu luku, a ja postavljam stol za večeru. U restoranu u
gradu kupila je pečeno pile i priloge.

33
Bocca
 daša

Djed je smršavio otkako sam ga posljednji put vidjela. Sijeda mu kosa u busenovima
strši oko ušiju, jogunasta; nalikuje na ptića. Koža na njemu visi, obješeni mu trbuh pada
preko hlača - ne sjećam ga se takvog. Uvijek se doimao nepobjedivo, odlučnih, širokih
ramena i s mnogo zuba.
Djed je čovjek koji za sve ima neko geslo. „Ne prihvaćaj ne kao odgovor“, uvijek nam
je to govorio. „I nikad ne sjedaj u dno prostorije. Pobjednici sjede naprijed.“
Lažljivci bi uvijek okretali očima na takve njegove primjedbe: „Budi odlučan, nitko
ne voli mekušce“, „Nikad ne kukaj, nikad ne objašnjavaj zašto“, no svejedno smo ga
doživljavali kao čovjeka puna mudrosti.
Djed nosi šarene bermude i mokasinke. Noge su mu starački mršave. Tapša me po
leđima i traži viski sa sodom.
Jedemo, a on govori o nekim svojim bostonskim prijateljima. O novoj kuhinji u
njegovoj kući na Beechwoodu. O nevažnim stvarima. Mama nakon toga rasprema stol, a
ja mu pokazujem naš stražnji vrt. Večernje sunce još nije zašlo.
Djed ubire božur i pruža mi ga. „Za moje prvo unuče.“
„Ne beri cvijeće, može?“
„Penny mi neće zamjeriti.“
„Hoće.“
„Cadence je bila prva“, kaže on. Podiže pogled prema nebu, ne gleda me u oči.
„Sjećam se kad nas je prvi put posjetila u Bostonu. Na sebi je imala ružičastu benkicu i
kosa joj je stršila na glavi. Johnny se rodio tek tri tjedna kasnije.“
„Ovdje sam, djede.“
„Cadence je bila prva i nije bilo važno što je djevojčica. Sve bih joj dao. Kao da je
unuk. Nosio sam je u naručju i plesao s njom. Ona je bila budućnost naše obitelji.“
Kimam.
„Mogli smo vidjeti da je jedna od Sinclaireovih. Imala je takvu kosu, no nije to bilo
samo to. Bila je tu i brada, sićušne ruke. Znali smo da će biti visoka. Svi smo mi bili
visoki, dok se Bess nije udala za onog niskog momka, a i Carrie je učinila istu pogrješku.“
„Misliš na Brodyja i Jonathana.“
„Dobro da smo ih se riješili, ha?“ djed se smiješi. „Svi naši oduvijek su bili visoki. Jesi
li znala da su pripadnici majčine strane moje obitelji ovamo došli Mayflowerom? Kako bi
u Americi živjeli ovako.“
Znam da nije važno ako su naši ovamo došli Mayflowerom. Nije važno biti visok. Ili
plavokos. Zato sam obojila kosu. Ne želim biti najstarija. Biti nasljednica otoka,
bogatstva i očekivanja.
Ali, kad bolje razmislim, možda i želim.
Djed je previše popio nakon dugog dana putovanja.
„Hoćemo li ući unutra?“ pitam. „Želiš li sjesti?“
Ubire još jedan božur i pruža mi ga.
„Za oprost, draga moja.“
Tapšam ga po pogrbljenim leđima.
„Nemoj više brati, može?“
Djed se saginje i rukom prelazi preko tulipana.
„Ozbiljno ti kažem, nemoj“, kažem.
Ubire treći božur, odsječno, prkosno. Pruža mi ga.

34
Bocca
 daša

„Ti si moja Cadence. Prva.“

„Jesam.“
„Što ti se dogodilo s kosom?“
„Obojila sam je.“
„Nisam te prepoznao.“
„Nema veze.“
Djed prstom upire u božure u mojim rukama.
„Tri cvijeta za tebe. Trebaš imati tri cvijeta.“
Izgleda jadno. Izgleda moćno.
Volim ga, no nisam sigurna je li mi drag. Hvatam ga za ruku i vodim unutra.

20.

ŽIVIO NEKOĆ kralj koji imao je tri prelijepe kćeri. Svaku je od njih iskreno volio. Jednoga
dana, kad su tri mlade gospe zašle u dob kad su bile spremne na udaju, kraljevstvo je
opsjeo strašni troglavi zmaj koji je plamenim dahom palio sela. Uništio je usjeve i spalio
crkve. Ubijao je dojenćad i starce, kao i sve ostale.
Kralj je zato ruku jedne od svojih kraljevni obećao onom tko ubije zmaja, ma tko on
bio. Dođoše junaci i ratnici u oklopima, na hrabrim konjima, s mačevima i strijelama.
Jednog po jednog, sve je te muškarce zmaj ubio i pojeo.
Kralj je naposljetku došao do zaključka kako bi kraljevne imaju mogle otopiti srce i
uspjeti učiniti što nijedan od ratnika nije. Poslao je svoju najstariju kćer neka zmaja moli
za milost, no zmaj nije poslušao ni riječ njezine molitve. Cijelu ju je progutao.
Kralj zatim posla i drugu kćer kako bi zmaja preklinjala za milost, no zmaj učini isto.
Progutao ju je i prije negoli je uspjela izgovoriti ijednu riječ.
Kralj zatim posla i svoju najmlađu kćer kako bi zmaja preklinjala za milost, a ona
bijaše tako lijepa i pametna da je kralj bio siguran da će uspjeti tamo gdje druge doživješe
propast.
No nije bio u pravu. Zmaj ju je jednostavno pojeo.
Kralj ostade ispunjen gorkim žaljenjem. Ostao je sasvim sam na svijetu.
I sad ću vas pitati sljedeće: Tko je ubio djevojke?
Zmaj? Ili njihov otac?

NAKON ŠTO JE DJED sutradan otišao, mama je nazvala tatu i otkazala putovanje u
Australiju. Dolazi do vike. Dolazi do pregovaranja.
Naposljetku odlučuju da ću četiri ljetna tjedna provesti na Beechwoodu, a zatim
otići tati u Colorado, u njegov dom u kojem nikad nisam bila. On inzistira. Neće
propustiti cijelo ljeto sa mnom, u protivnom će angažirati odvjetnike.
Mama naziva tetke. Na trijemu naše kuće s njima vodi dug, privatan razgovor. Od
cijelog razgovora čujem samo nekoliko rečenica: Cadence je tako krhka, potrebno joj je
puno odmora. Samo četiri tjedna, ne cijelo ljeto. Ništa je ne smije uznemirivati, oporavak
je polagan.

35
Bocca
 daša

Tu je i sivi pinot, sancerre, možda i malo rizlinga: chardonnaya sasvim sigurno nije
bilo.

21.

MOJA SOBA je sad gotovo prazna. Na mojemu su krevetu plahte i poplun. Na radnome
stolu je prijenosno računalo i nekoliko olovaka. Stolac.
Posjedujem nekoliko pari traperica i kratkih hlača. Imam majice i flanelske košulje,
nekoliko toplih toplih džempera; kupaći kostim, par tenisica, par kroksica i par čizama.
Dvije haljine i nekoliko cipela s visokim potpeticama. Topao kaput, lovačku jaknu i
platnenu jaknu s kapuljačom.
Police su prazne. Nema slika, ni postera. Nema starih igračaka.

DAROVATI: PUTNU četkicu za zube koju mi je mama jučer kupila.

Već imam četkicu za zube. Ne znam zašto mi je kupila novu. Ta žena samo kupuje da
bi kupovala. To je odvratno.
Pješice odlazim do knjižice i pronalazim djevojku koja je uzela moj jastuk. I dalje
ondje sjedi leđima naslonjena na vanjski zid. Odlažem četkicu u njezinu čašu.

DAROVATI: GATOVU maslinasto-zelenu lovačku jaknu. Onu koju sam nosila one noći
kad smo se držali za ruke, gledali zvijezde i razgovarali o Bogu. Nikad mu je nisam
vratila.
Ta je jakna trebala biti prvo što sam darovala. Znam to. No, nisam se mogla odlučiti
na taj potez. Ona je bila sve što mi je od njega preostalo.
No bilo je to budalasto ponašanje slabića. Gat me ne voli.
Ne volim ni ja njega, možda nikad i nisam.
Vidjet ću ga prekosutra, a ne volim ga i ne želim njegovu jaknu.

22.

TELEFON ZVONI u deset, noć prije odlaska na Beechwood. Mama se tušira. Podižem
slušalicu.
Teško disanje. Zatim smijeh.
„Tko je to?“
„Cady?“
Riječ je o djetetu, shvaćam. „Da.“
„Ovdje Taft.“ Mirrenin brat. Neodgojen je.
„Kako to da si budan?“
„Je li istina da si ovisnica?“ pita me Taft.

36
Bocca
 daša

„Nije.“
„Jesi sigurna?“
„Nazvao si da me pitaš jesam li ovisnica?“ Još od nezgode nisam razgovarala s
Taftom.
„Na Beechwoodu smo“, kaže on. „Jutros smo stigli.“
Drago mi je što je promijenio temu razgovora. Mijenjam glas u vedrije nijanse.
„Mi stižemo sutra. Je li lijepo? Jesi li već išao plivati?“
„Ne.“
„Jesi li već bio na ljuljački od automobilske gume?“
„Nisam“, kaže Taft. „Jesi li sigurna da nisi ovisnica?“
„Odakle ti uopće takvo što?“
„Bonnie. Rekla mi je da bih trebao paziti na tebe.“
„Ne slušaj Bonnie“, kažem. „Slušaj Mirren.“
„O tome i govorim. Ali Bonnie je jedina koja mi vjeruje kad govorim o
Cuddledownu“, kaže on. „Pa sam te htio nazvati. Ali ne ako si ovisnica, jer ovisnici ne
znaju što se događa.“
„Ništarijo jedna, nisam ovisnica“, kažem. Premda možda lažem.
„Cuddledown je uklet“, kaže Taft. „Mogu li doći spavati kod tebe u Windemere?“
Volim Tafta. Drag mi je. Luckast je i pjegav je, a Mirren ga voli puno više nego
blizance.
„Nije uklet. To je samo vjetar koji puše kroz kuću“, kažem. „Vjetar puše i kroz
Windemere. Prozori zveckaju.“
„Je, uklet je“, kaže Taft. „Mama mi ne vjeruje, baš kao ni Liberty.“
Dok je bio manji, bio je jedno od one djece koja vjeruju da je u ormaru čudovište.
Poslije je bio uvjeren da se ispod mola krije morsko čudovište.
„Zamoli Mirren da ti pomogne“, kažem mu. „Pročitat će ti priču prije spavanja ili ti
nešto otpjevati.“
„Misliš?“
„Hoće. A kad dođemo, vodit ću te na plivanje i ronjenje, bit će to predivno ljeto,
Tafte.“
„Dobro“, kaže on.
„Ne boj se glupog starog Cuddledowna“, kažem mu. „Pokaži mu tko je gazda, pa se
vidimo sutra.“
On zatim bez pozdrava spušta slušalicu.

37
Bocca
 daša

TREĆI DIO
Sedamnaesto ljeto

38
Bocca
 daša

23.

U LUČKOME GRADU Woods Holeu mama i ja puštamo retrivere iz automobila i prtljagu

odvlačimo do tetke Carrie koja stoji na molu,
Carrie dugo grli mamu, a zatim nam pomaže ukrcati pse i prtljagu na motorni
čamac. „Ljepša si nego ikada“, kaže ona. „I hvala Bogu da ste ovdje.“
„Oh, prestani“, kaže mama.
„Znam da si bila bolesna“, kaže mi Carrie. Ona je najviša od mojih tetki, a i najstarija
kći u obitelji Sinclair. Na sebi ima dug džemper od kašmira. U kutovima usana su joj
duboke bore. Nosi stari nakit od žada koji je nekoć pripadao baki.
„Nije to ništa što dobar analgetik poput Percoceta i nekoliko čaša votke ne bi mogli
riješiti“, kažem.
Carrie se smije, no mama se naginje prema njoj i kaže: „Ne uzima Percocet. Uzima
samo lijekove koje joj je liječnik propisao, koji ne razvijaju ovisnost.“
To nije istina. Lijekovi koji ne razvijaju ovisnost nisu bili djelotvorni.
„Izgleda premršavo“, kaže Carrie.
„Sve je to od votke“, kažem. „Zasiti me.“
„Ne može jesti kad je boli“, kaže mama. „Od bolova joj se povraća.“
„Bess je ispekla pitu od borovnica koju voliš“, kaže mi tetka Carrie. Ponovo grli
mamu.
„Iznenada ste tako sklone grljenju“, kažem. „Nikad niste bile takve.“
Tetka Carrie grli i mene. Miriše na skup parfem limunasta mirisa. Dugo je već nisam
vidjela.
Vožnja iz luke hladna je i iskričava. Sjedim na krmi dok mama s tetkom Carrie stoji
za kormilom. Provlačim ruku kroz vodu. Voda pršti po rukavu moje jakne s kapuljačom i
namače platno.
Uskoro ću vidjeti Gata.
Gat, moj Gat koji više nije moj Gat.
Kuće. Dječica, tetke, Lažljivci.
Uskoro ću čuti galebove, kušati pite i domaće sladolede. Čut ću udarce teniske
loptice o rekete, lavež zlatnih retrivera, hučanje daha u dihalici. Palit ćemo logorske
vatre koje će mirisati na pepeo.
Hoću li se i dalje ondje osjećati kao kod kuće?
Ubrzo je ispred nas izronila dobro poznata obala Beechwooda. Prva kuća koju vidim
je Windemere s gomilom šiljastih krovova. Ona soba sasvim desno je mamina, ondje su
njezine svijetloplave zavjese. Moj prozor je okrenut prema unutrašnjosti otoka.
Carrie čamcem obilazi oko rta, pa na najnižoj točki obale vidim Cuddledown,
njegovu debeljuškastu strukturu koja izgledom podsjeća na kutiju. Malena pješčana
uvala - malena plaža - smjestila se podno dugog drvenog stubišta.
Pogled se mijenja dok plovimo do istočne strane otoka. Od stabala kojima je
okružen, od Red Gatea, nazirem samo crveni rub njegova krova. Slijedi velika plaža do
koje vodi još jedno drveno stubište.
Clairmont se nalazi na najvišoj točki, te se iz njega s tri strane vidi ocean. Istežem
vrat kako bih uočila dobro poznati toranj - no nema ga. Nema ni stabala koja su bacala

39
Bocca
 daša

sjenu na njegovo nakošeno dvorište. Umjesto viktorijanske kuće sa šest spavaćih soba i
rustikalnom kuhinjom, kuće oko koje se sa svih strana protezao trijem, kuće u kojoj je
djed oduvijek provodio svako ljeto, vidim glatku suvremenu građevinu koja se uzdiže na
stjenovitom brijegu. S jedne je njene strane japanski vrt, a s druge gola stijena. Kuća je to
od stakla i željeza. Hladna.
Carrie isključuje motor, što olakšava razgovor.
„To je novi Clairmont“, kaže.
„Prošle je godine to bila samo ljuska. Nisam mogla zamisliti da neće imati travnjak“,
kaže mama.
„Čekaj da vidiš unutrašnjost. Zidovi su goli, a kad smo jučer došli k njemu, u
hladnjaku je imao samo nekoliko jabuka i trokutić Havartija.“
„Otkada on to uopće voli Havarti?“ pita mama. „Havarti uopće nije dobar sir.“
„Ne zna kupovati. Ginny i Lucille, to je nova kuharica, rade samo ono što im kaže.
Jedno je vrijeme jeo samo tost sa sirom. No, načinila sam dugačak popis, pa su otišli u
trgovinu u Edgartown. Sad imamo dovoljno hrane za nekoliko dana.“
Mama drhti. „Dobro da smo ovdje.“
Zurim u novu zgradu dok tetke razgovaraju. Naravno da sam znala da je djed
renovirao. Kad nas je posjetio prije samo nekoliko dana, on i mama razgovarali su o
novoj kuhinji. O hladnjaku, dodatnom zamrzivaču i polici sa začinima.
Nisam shvatila da je sasvim srušio kuću. Da više nema travnjaka. I stabla, osobito
stari golemi javor s ljuljačkom od automobilske gume. To je stablo bilo staro barem
stotinu godina.
Podiže se val, tamnomodar, iskače iz mora kao kit. Zapljuskuje me. Mišići vrata mi
se grče, grlo mi se steže. Presavijam se u pojasu od njegove težine. Krv mi nadire u
glavu. Utapam se.
Nakratko, sve se doima žalosno, neizdrživo žalosno, pomisao na prelijepi stari javor
s ljuljačkom. Nikada stablu nismo rekli koliko ga volimo. Nikada mu nismo nadjenuli
ime, nikada nismo ništa učinili za njega. Toliko je još moglo živjeti.
Tako mi je silno hladno.
„Cadence?“ Mama se naginje nada mnom.
Pružam ruku i čvrsto je hvatam za ruku.
„Budu normalna“, šapće. „Odmah.“
„Molim?“
„Zato što jesi normalna. Zato što to možeš biti.“
Dobro. Dobro. Bilo je to samo stablo.
Samo stablo s ljuljačkom od stare automobilske gume koje sam silno voljela.
„Ne radi scenu“, šapće mama. „Diši i sjedni uspravno.“
Čim sam u stanju, činim ono što mi kaže. Kao i uvijek.
Tetka Carrie odvraća nam pozornost svojim vedrim glasom. „Novi vrt je lijep, kad se
čovjek na njega privikne“, kaže. „Ondje je prostor za sjedenje odličan za ispijanje
koktela. Taft i Will pronalaze posebne stijene.“
Okreće čamac prema obali pa iznenada mogu vidjeti svoje Lažljivce kako čekaju, ali
ne na molu, nego uz trošnu ogradu koja se proteže uz šetnicu.
Mirren stoji na donjoj prečki ograde, veselo maše, kosa joj leluja na vjetru.
Mirren. Tako je draga. Ona je znatiželja i kiša. Johnny skakuće gore-dolje, još i sad
povremeno izvodi premete.
40
Bocca
 daša

Johnny, on je skakutanje. On je napor i hitrost.

Gat, moj Gat, nekoć davno moj Gat - također je bio došao pred mene. On stoji podalje
od ograde, na stjenovitu brdu koje sad vodi do Clairmonta. Glumi signalizaciju, rukama
izvodi kretnje kao da šalje šifrirane poruke. On je kontemplacija i polet. Ambicija i crna
kava.
Dobro došla kući, kažu. Dobro došla kući.

24.

LAŽLJIVCI NE DOLAZE na mol dok se iskrcavamo, baš kao ni tetka Bess i djed. Umjesto
njih, ondje su samo djeca: Will i Taft, Liberty i Bonnie.
Dječaci, obojica desetogodišnjaci, međusobno se šutaju i hrvaju. Taft dotrči i uhvati
me za ruku. Podižem ga u naručje i vrtim. Iznenađujuće je lagan, kao da je njegovo
pjegavo tijelo sazdano od dijelova ptičjih tijela. „Osjećaš li se bolje?“ pitam.
„Imamo sladolede u zamrzivaču!“ viče on. „Tri različite vrste!“
„Ozbiljno te pitam, Tafte. Prošle si mi noći loše zvučao preko telefona.“
„Nisam.“
„Jesi.“
„Mirren mi je pročitala priču. Onda sam otišao spavati. Nije bilo problema.“ Mrsim
mu medenu kosu. „To je samo kuća. Mnoge kuće noću izgledaju zastrašujuće, ali ujutro
ponovo izgledaju prijateljski.“
„Ionako više nismo u Cuddledownu“, kaže Taft. „Sad smo kod djeda u novom
Clairmontu.“
„Stvarno?“
„Ondje moramo biti pristojni i ne ponašati se kao idioti. Već smo prenijeli svoje
stvari. A Will je na velikoj plaži već ulovio tri meduze i mrtvog raka. Hoćeš li ih doći
vidjeti?“
„Naravno.“
„Rak mu je u džepu, no meduze su u vjedru vode“, kaže Taft i otrči dalje.

MAMA I JA preko otoka hodamo do Windemerea koji šetnicom nije daleko. Blizanke
nam pomažu nositi kovčege.
Djed i tetka Bess su u kuhinji. U vazama na kuhinjskome pultu divlje je cvijeće, tetka
Bess bijelom krpom pere čisti umivaonik, dok djed čita Martha’s Vineyard Times.
Bess je nježnija od svojih sestara i kosa joj je svjetlija, no iz istoga je kalupa. Na sebi
ima bijele traperice i modru majicu, nosi dijamantni nakit. S ruku svlači gumene
rukavice, ljubi mamu, a mene grli predugo i prejako, kao da se upinje zagrljajem mi
poslati neku duboku i tajnu poruku. Miriše na varikinu i vino.
Djed ustaje, no prilazi nam tek nakon Bessinih zagrljaja.
„Zdravo, Mirren“, kaže on vedrim glasom. „Divno je vidjeti te.“
„Često to radi“, kaže Carrie mami i meni. „Ljudima koji se ne zovu Mirren obraća se s
Mirren.“
„Znam da ona nije Mirren“, kaže djed.
41
Bocca
 daša

Odrasli međusobno razgovaraju, a ja ostajem s blizankama. Izgledaju nezgrapno u

kroksicama i ljetnim haljinama. Sada im je sigurno već skoro četrnaest godina. Poput
Mirren, imaju jake noge i modre oči, no lica su im upala.
„Kosa ti je crna“, kaže Bonnie. „Izgledaš kao mrtvi vampir.“
„Bonnie!“ opominje je Liberty.
„Mislim, to je suvišno, svi vampiri su ionako mrtvi“, kaže Bonnie. „Ali imaju
podočnjake i blijedu kožu, baš kao i ti.“
„Budi ljubazna prema Cady“, šapće Liberty. „Mama nam je rekla da budemo
ljubazne.“
„Ljubazna sam“, kaže Bonnie. „Mnogi su vampiri iznimno seksepilni. To je
potvrđena činjenica.“
„Rekla sam ti da ne želim da ovoga ljeta govoriš o jezivim mrtvim stvarima“, kaže
Liberty. „Sinoć si bila dovoljno odvratna.“ Okreće se prema meni. „Bonnie je opsjednuta
mrtvacima. Neprestano čita knjige o njima, pa ne može spavati. To je nezgodno kad s
njom dijeliš sobu.“ Sve mi je to izgovorila Lberty a da me nijednom nije pogledala u oči.
„Govorila sam o Cadynoj kosi“, kaže Bonnie.
„Ne moraš joj zato reći da izgleda kao mrtvac.“
„Nema veze“, kažem Bonnie. „Uopće mi nije važno što o meni misliš, pa nema veze.“

25.

SVI ODLAZE u novi Clairmont, a mamu i mene ostavljaju u Windemereu da se

raspakiramo. Odlažem svoju torbu i odlazim potražiti Lažljivce.
Iznenada oko mene skakuću kao štenci. Mirren me hvata i vrti. Johnny hvata Mirren,
Gat hvata Johnnyja, svi grlimo jedni druge i skakućemo. Zatim se razdvajamo i odlazimo
u Cuddledown.
Mirren cvrkuće o tome koliko joj je drago što će Bess i djeca ovo ljeto živjeti s
djedom. Sad je nužno da je netko uz njega. Osim toga, neizdrživo je živjeti s Bess koja
opsesivno čisti i pere. Osim toga, što je i najvažnije, Lažljivci će sad Cuddledown imati
samo za sebe. Gat kaže da će pripremiti vrući čaj, a vrući čaj je njegov novi porok.
Johnny ga naziva prepotentnim šupkom. Odlazimo za Gatom u kuhinju. Nalijeva vodu u
kuhalo.
Nastaje vrtlog glasova dok svi pokušavaju istodobno govoriti, veselo se prepirati,
baš kao nekada. Gat me, međutim, nije pošteno ni pogledao.
Ne mogu prestati gledati ga.
Tako je lijep. Tipično za Gata. Poznajem luk njegove gornje usne, snagu njegovih
ramena. Način kako majicu napola ugura u traperice, kako su mu cipele izlizane na
petama, kako prstima dodiruje ožiljak na obrvi a da toga nije ni svjestan.
Tako sam bijesna. I tako sretna što ga vidim.
Vjerojatno je nastavio dalje sa životom, onako kako to čine dobro ugodene osobe.
Gat nije protekle dvije godine proveo u ljušturi glavobolje i samosažaljenja. Sigurno se
družio s Njujorčankama u baletnim papučicama, vodio ih u kineske restorane i na
koncerte. Ako više nije s Raquel, sigurno kod kuće ima djevojku, a možda i njih tri.

42
Bocca
 daša

„Imaš novu kosu“, kaže mi Johnny.

„Aha.“
„Lijepo izgledaš, znaš“, kaže mi umilno Mirren.
„Tako je visoka“, izjavljuje Gat prtljajući po kutijama s čajem. „Nekoć nisi bila baš
tako visoka, zar ne, Cady?“
„To ljudi nazivaju rastom“, odgovaram. „Ne smatraj me odgovornom za to.“
Prije dva ljeta Gat je bio nekoliko centimetara viši od mene. Sad smo približno iste
visine.
„Nemam ništa protiv rasta“, odgovara Gat, i dalje me ne gledajući u oči. „Samo nemoj
narasti da budeš viša od mene.“
Koketira li?
Da.
„Johnny mi uvijek dopušta da budem najviši“, nastavlja Gat. „Nikad od toga ne radi
problem.“
„Kao da imam izbora“, grmi Johnny.
„Ona je i dalje naša Cady“, izjavljuje vedro Mirren. „I mi njoj vjerojatno izgledamo
drukčije.“
Ne izgledaju. Isti su. Gat u ispranoj zelenoj majici od prije dva ljeta. Njegov uvijek
spreman osmijeh, način kako se naginje naprijed, njegov dramatičan nos.
Johnny širokih ramena, u trapericama i ružičastoj jakni na kopčanje, koja je toliko
stara da joj se rubovi čihaju; izgrizeni nokti, kratko podšišana kosa.
Mirren poput prerafaelitske slike, četvrtaste brade tipične za Sinclaireove. Njezina
duga gusta kosa skupljena u punđu na vrhu glave. Na sebi ima bikini i kratke hlače.
To djeluje umirujuće. Toliko ih volim.
Hoće li im biti važno to što ne znam ni osnovne činjenice vezane uz moju nezgodu?
Zaboravila sam toliko toga o svemu što smo radili petnaestoga ljeta. Pitam se jesu li
tetke govorile o meni.
Ne želim da na mene gledaju kao da sam bolesna. Ili kao da mi mozak ne
funkcionira.
„Pričaj nam o koledžu“, kaže Johnny. Sjedi na kuhinjskome pultu. „Na koji si se
koledž upisala?“
„Još ni na jedan.“ Tu istinu ne mogu izbjeći. Iznenađena sam da za to već nisu
doznali.
„Molim?“
„Zašto?“
„Nisam položila završni ispit. Nakon nesreće sam previše izostajala iz škole.“
„0h, dovraga!“ uzvikuje Johnny. „To je strašno. Zar ne možeš ići na dopunsku
nastavu?“
„Ne mogu i na dopunsku i doći ovamo. Osim toga, mislim da je najbolje da opet
pohađam nastavu.“
„Što ćeš studirati?“ pita Gat.
„Razgovarajmo o nečem drugom.“
„Ali, želimo znati“, kaže Mirren. „Svi to želimo znati.“
„Ozbiljno“, kažem. „Promijenimo temu. Kako tvoj ljubavni život, Johnny?“
„Zlo i naopako.“

43
Bocca
 daša

Podižem obrve.
„Nikad ne ide glatko kad si zgodan kao ja“, šali se on.
„Imam dečka po imenu Drake Loggerhead“, izjavljuje Mirren. „Ide u Pomonu kao i
ja. Poprilično smo često već imali seksualne odnose, ali uvijek sa zaštitom. Svakoga mi
tjedna donosi žute ruže i ima lijepe mišiće.“
Johnny pijucka čaj. Gat i ja se smijemo.
„Drake Loggerhead?“ pita Johnny.
„Da“, kaže Mirren. „Što je tu tako smiješno?“
„Ništa“, Johnny odmahuje glavom.
„Izlazimo već pet mjeseci“, kaže Mirren. „Ljeto provodi u sportskom kampu, pa će
imati još više mišića kad ga budem ponovo vidjela.“
„Sigurno se šališ“, kaže Gat.
„Samo malo“, kaže Mirren. „Ali volim ga.“
Stišćem joj ruku. Drago mi je što ima nekog koga može voljeti. „Za seksualne odnose
pitat ću te kasnije“, upozoravam je.
„Kad momci ne budu ovdje“, kaže ona. „Sve ću ti ispričati.“
Odlažemo svoje šalice čaja na pult i odlazimo do malene plaže. Izuvamo se i bosi
koračamo po pijesku. Ima malenih, oštrih školjki.
„Neću večerati u novom Clairmontu“, odlučno izjavljuje Mirren. „A ni doručkovati.
Ne ove godine.“
„Zašto?“ pitam.
„Ne mogu podnijeti“, odgovara ona. „Tetke. Djecu. Djeda. Izgubio je pamet, znaš.“
Kimam.
„Previše je to zajedništva. Želim samo biti sretna ovdje, s vama“, kaže Mirren. „Ne
želim boraviti u toj ledenoj novoj kući. Tim je ljudima ondje dobro i bez mene.“
„Slažem se“, izjavljuje Johnny.
„I ja“, kaže Gat.
Shvaćam da su o tome raspravljali i prije mojega dolaska.

26.

MIRREN I JOHNNY u vodu ulaze s maskama i perajama na nogama. Traže jastoge.

Vjerojatno će pronaći samo meduze i račiće, no unatoč slabašnome ulovu oduvijek rone
na malenoj plaži.
Gat sjeda pokraj mene na prostirku. U tišini promatramo ostale.
Ne znam kako razgovarati s njim.
Volim ga.
Ponašao se kao šupak.
Ne bih ga trebala voljeti. Glupa sam što ga još uvijek volim. Moram to zaboraviti.
On možda još uvijek misli da sam lijepa. Čak i s ovakvom kosom i podočnjacima.
Možda.

44
Bocca
 daša

Mišići njegovih leda pomiču mu se ispod majice. Krivulja njegova vrata, meki luk
njegova uha. Maleni smeđi madež na njegovu vratu. Polumjeseci njegovih noktiju.
Nakon toliko vremena ispijam ga pogledom.
„Ne gledaj moja trolovska stopala“, kaže iznenada Gat.
„Molim?“
„Užasna su. U sobu mi se tijekom noću ušuljao trol, uzeo si moja normalna stopala i
ostavio mi svoja ružna.“ Gat zavlači stopala ispod prostirke kako ih ne bih vidjela. „Sad
znaš istinu.“
Laknulo mi je sad kad razgovaramo o nevažnim stvarima. „Obuj cipele.“
„Na plaži ne obuvam cipele.“ Izvlači stopala ispod prostirke. Izgledaju sasvim
normalno. „Moram se ponašati kao da je sve u redu dok ne pronađem tog trola. Ubit ću
ga i vratiti svoja normalna stopala. Imaš li neko oružje?“
„Nemam.“
„Ma daj.“
„Hm. U Windemereu imam žarač.“
„Dobro. Čim vidimo tog trola, ubit ćemo ga tvojim žaračem.“
„Ako baš inzistiraš.“
Liježem na prostirku i rukom prekrivam oči. Jedno vrijeme samo šutimo.
„Trolovi su noćna bića“, dodajem.
„Cady?“ šapne Gat.
Okrećem se kako bih ga pogledala u oči.
„Da?“
„Mislio sam da te možda nikad više neću vidjeti.“
„Molim?“ Toliko mi je blizu da bismo se mogli poljubiti.
„Mislio sam da te možda nikad više neću vidjeti. Nakon svega što se dogodilo, kad
prošlog ljeta nisi došla ovamo.“
Zašto mi nisi pisao? Želim ga pitati. Zašto me sve to vrijeme uopće nisi nazvao?
Dodiruje mi lice. „Tako mi je drago što si ovdje“, kaže on. „Tako mi je drago što mi se
pružila prilika.“
Ne znam što je između nas. Doista ne znam. Takav je šupak.
„Daj mi ruku“, kaže Gat.
Nisam sigurna želim li to.
No naposljetku, dakako da želim.
Koža mu je topla, prekrivena pijeskom. Ispreplećemo prste i sklapamo oči pod
suncem.
Samo ležimo ondje. Držimo se za ruke. Palcem mi trlja dlan kao i prije dvije godine
pod zvijezdama.
I topim se.

45
Bocca
 daša

27.

ZIDOVI MOJE SOBE u Windemereu prekriveni su drvenim pločama, oličeni bež bojom.
Na krevetu je zeleni prekrivač načinjen od različitih komadića tkanine. Sag je od grubog
tkanja, poput onih u seoskim svratištima.
Bila si ovdje prije dva ljeta, kažem samoj sebi. U ovoj sobi, svake noći. U ovoj sobi,
svakog jutra.
Po svoj prilici sam čitala, igrala igrice na iPadu, birala odjeću. Čega se sjećaš?
Ničega.
Ukusne grafike s botaničkim uzorcima vise na zidovima moje sobe, kao i nekoliko
slika koje sam sama izradila: akvarel javora koji se nekoć uzdizao iznad travnjaka
Clairmonta, te dva crteža drvenim bojicama: baka Tipper i njezini psi, Princ Philip i
Fatima; drugi crtež prikazuje mojega oca. Iz ormara dovlačim košaru za rublje od
pletena pruća, skidam sve slike sa zidova i ubacujem ih u košaru.
Ondje su i police prepune knjiga u mekim uvezima, tinejdžerske knjige i fantasy koje
sam čitala prije nekoliko godina. Priče za djecu koje sam pročitala stotinu puta. Skidam
ih s polica i slažem na gomilu na hodniku.
„Riješit ćeš se tih knjiga? Pa ti voliš knjige“, kaže mama. Izlazi iz svoje sobe u novoj
odjeći koju je odjenula za večeru. Ruž joj je na usnama.
„Možemo ih darovati nekoj od knjižnica u Vineyardu“, kažem. „Ili Karitasu.“
Mama se saginje i prebire knjige.
„Zajedno smo čitale Čaroban život, sjećaš se?“
Kimam.
„A i ovu. Životi Cbristophera Chanta. Kad ti je bilo osam godina. Htjela si čitati baš
sve, no nisi tada još dovoljno dobro čitala, pa sam ja satima čitala tebi i Gatu.“
„A što je s Johnnyjem i Mirren?“
„Nisu mogli sjediti mirno“, kaže mama. „Zar ih ne želiš zadržati?“
Pruža ruku i dodiruje mi obraz. Izmičem se.
„Želim da pronađu bolji dom“, kažem joj.
„Nadala sam se da ćeš se osjećati drukčije kad dođeš na otok, eto.“
„Riješila si se svih tatinih stvari. Kupila si novi kauč, novo posuđe, nov nakit.“
„Cady.“
„U cijeloj našoj kući osim mene nema ničega što bi upućivalo na to da je ikad živio s
nama. Zašto ti smiješ izbrisati mojega oca, a ja ne smijem...“
„Izbrisati sebe?“ kaže mama.
„Drugi bi se ljudi mogli poslužiti ovim“, odbrusila sam upirući prstom u gomilu
knjiga. „Ljudi koji imaju stvarne potrebe. Ne pomišljaš li na dobra djela prema svijetu?“
U tom trenutku prema nama uza stube hrle Poppy, Bosh i Grendel te zakrčuju
hodnik na kojem stojimo, njuše nam ruke, repovima nam udaraju po koljenima.
Mama i ja šutimo.
Naposljetku ona izjavljuje:
„Sasvim je u redu što tumaraš po malenoj plaži, ili što si već radila danas
poslijepodne. Možeš darovati sve svoje knjige ako baš želiš. No za jedan sat očekujem te
na večeri u Clairmontu s osmijehom za djeda. Nema rasprave. Ni izlika. Shvaćaš?“

46
Bocca
 daša

Kimam.

28.

OSTAO JE BLOK od prije nekoliko godina, iz vremena kad smo Gat i ja bili opsjednuti
milimetarskim papirom. Izrađivali smo crtež za crtežom, bojom ispunjavali kvadratić za
kvadratićem kako bismo dobili pikselizirane portrete.
Uzimam olovku i zapisujem sve uspomene na petnaesto ljeto.
Sljezovi kolačići s keksima, plivanje. Potkrovlje, prekinuti poljubac.
Mirrenina ruka, njezin izguljeni lak za nokte zlatne boje, kanistar s benzinom za
motorne čamce u njezinoj ruci.
Mama, njezino napeto lice dok me pita: „Crni biseri?“
Johnnyjeva stopala dok od Clairmonta niz stube trči do spremišta za čamce.
Djed koji se naslanja na stablo, njegovo lice obasjano svjetlom logorske vatre.
I nas četvero Lažljivaca koji se tako silno smijemo da nam se vrti u glavi i mučno
nam je.
Posebnu stranicu ostavljam za samu nezgodu. Za ono što mi je o njoj rekla mama i
što sam sama naslutila. Sigurno sam na malenu plažu otišla plivati sama. Glavom sam
udarila u stijenu. Sigurno sam se upinjala doplivati natrag do obale. Tetka Bess i mama
dale su mi čaj. Dijagnosticirani su mi pothlađenost, dišne tegobe i ozljedu mozga koja
nije bila vidljiva na skeneru.
Papire pričvršćujem na zid iznad kreveta. Pridodajem im samoljepive papiriće s
pitanjima.
Zašto sam te noć sama zaronila u vodu?
Gdje je bila moja odjeća?
Je li do ozljede glave doista došlo dok sam plivala, ili se dogodilo nešto drugo? Je li
me možda ranije netko udario u glavu? Jesam li bila žrtva kakva zločina?
I što se dogodilo između Gata i mene? Jesmo li se posvađali? Jesam li mu učinila
nešto nažao?
Je li me prestao voljeti i vratio se Raquel?
Odlučujem kako ću sve što budem doznala tijekom sljedeća četiri tjedna zapisivati
na papire iznad svojega kreveta u Windemereu. Spavat ću ispod tih zabilješki i
proučavati ih svakoga jutra.
Možda će iz piksela izroniti slika.

JEDNO VRIJEME iza mene stoji vještica i čeka moj trenutak slabosti. U rukama drži
malenu skulpturu guske izrađenu od slonovače. Figurica je bogato izrezbarena.
Okrećem se i samo se kratko divim figurici, kadli ona zamahne zaprepašćujućom
silinom. Figurica mi udara glavu, buši mi rupu na čelu. Osjećam kako mi lubanja puca.
Vještica ponovo zamahuje i udara me ispod desnog uha, razbija mi lubanju. Udarac za
udarcem sve dok krevet nije prekriven komadićima moje lubanje koji se miješaju s
krhotinama nekoć prelijepe guske.
Uzimam svoje tablete i gasim svjetlo.

47
Bocca
 daša

„Cadence?“ doziva me mama iz predsoblja. „Večera u novom Clairmontu je

spremna.“
Ne mogu ići.
Ne mogu. Ne želim.
Mama mi obećava kavu koja će mi omogućiti da ostanem budna dok mi lijekovi
kolaju organizmom. Podsjeća me koliko me tetke već dugo nisu vidjele, koliko su maleni
moji bratići i sestrične. Imam obiteljske obveze.
Osjećam samo pucanje lubanje i vrtložnu bol u mozgu. Sve ostalo je samo blijeda
pozadina.
Naposljetku odlazi bez mene.

29.

USRED NOĆI kuća klepeće - proizvodi zvukove kojih se Taft plašio u Cuddledownu. Sve
ovdašnje kuće ponašaju se jednako. Stare su, a na otok nasrću vjetrovi s pučine.
Pokušavam ponovo zaspati.
Ne mogu.
Spuštam se u prizemlje i izlazim na trijem.
Tetka Carrie udaljava se od mene prilaznom stazom u spavaćici i krznenim
čizmicama. Izgleda mršavo, vide joj se rebra i obrazi su joj upali.
Skreće na drvenu šetnicu koja vodi do Red Gatea.
Sjedam, zurim u nju. Udišem noćni zrak i slušam valove. Nakon nekoliko minuta
vraća se stazom iz smjera Cuddledowna.
„Cady“, kaže zastavši i prekriživši ruke na prsima. „Osjećaš li se bolje?“
„Ispričavam se što sam propustila večeru“, kažem. „Boljela me glava.“
„Bit će još večera svake večeri, cijeloga ljeta.“
„Ne možeš spavati?“
„Oh, znaš“, Carrie si češe vrat. „Ne mogu spavati bez Eda. Nije li to blesavo?“
„Nije.“
„Onda lutam uokolo. Dobra je to tjelovježba. Jesi li vidjela Johnnyja?“
„Ne usred noći.“
„Ponekad je budan kad i ja. Viđaš li ga?“
„Možeš pogledati je li mu svjetlo upaljeno.“
„Will ima tako ružne noćne more“, kaže Carrie. „Probudi se vrišteći, pa onda više ne
mogu zaspati.“
Drhtim u majici.
„Želiš li džepnu svjetiljku?“ pitam. „Imamo jednu unutra.“
„Oh, ne. Volim mrak.“
Ponovo odlazi uzbrdo.

48
Bocca
 daša

30.

MAMA JE U KUHINJI u novom Clairmontu, s djedom. Vidim ih kroz klizna staklena vrata.
„Rano si ustala“, kaže mi dok ulazim. „Osjećaš li se bolje?“
Djed na sebi ima karirani kućni ogrtač. Mama je u ljetnoj haljini s malenim
ružičastim jastozima. Priprema espreso.
„Želiš li pogačice? Kuharica je ispekla i slaninu. Sve ti je u posudi za podgrijavanje.“
Odlazi u drugi dio kuhinje i pušta pse unutra. Bosh, Grendel i Poppy mašu repovima i
sline. Mama se saginje i mokrom im krpom briše šape, a zatim odsutno briše i dio poda
na kojemu su njihove blatne šape ostavile trag.
„Gdje je Fatima?“ pitam. „Gdje je Princ Philip?“
„Nema ih“, kaže mama.
„Molim?“
„Budi obzirna prema njoj“, kaže djed. Okreće se prema meni. „Davno su uginuli.“
„Oboje?“
Djed kima.
„Žao mi je.“ Sjedam za stol pokraj njega. „Jesu li patili?“
„Ne dugo.“
Mama na stol donosi pladanj s pogačicama od malina i pladanj pržene slanine.
Uzimam pogačicu i premazujem je maslacem i medom.
„Nekoć je bila malena plavokosa djevojčica. Sinclaireovica od glave do pete“, žali se
djed mami.
„Razgovarali smo o mojoj kosi kad si nas posjetio“, podsjećam ga. „Ne očekujem da
ti se sviđa. Djedovi nikad ne vole obojenu kosu.“
„Ti si roditelj. Trebala bi Mirren prisiliti da vrati prirodnu boju kose“, kaže djed
mojoj majci. „Što se dogodilo s malenim plavokosim djevojčicama koje su nekoć
trčkarale ovim otokom?“
Mama uzdiše. „Odrasle smo, tata“, kaže ona. „Odrasle smo.“

31.

DAROVATI: CRTEŽE IZ DJETINJSTVA, botaničke grafike.

Uzimam košaru za rublje iz Windemerea i odlazim do Cuddledowna. Mirren me
dočekuje na trijemu, skakuće.
„Tako je divno biti na otoku!“ kaže. „Ne mogu vjerovati da sam ponovo ovdje!“
„Bila si ovdje i prošloga ljeta.“
„Nije bilo isto. Nije to bila ljetna idila kao nekoć. Gradili su novi Clairmont. Svi su se
odvratno ponašali, a ja sam te neprestano čekala, no ti se nisi pojavila.“
„Rekla sam ti da putujem u Europu.“
„Oh, znam.“
„Puno sam ti pisala“, kaže. Zvuči poput zamjerke.

49
Bocca
 daša

„Mrzim elektroničku poštu!“ kaže Mirren. „Čitam sve što primim, no ne smiješ se na
mene ljutiti zato što ti nisam odgovarala. Osjećam se kao da pišem domaću zadaću dok
tipkam i zurim u glupi telefon ili računalo.“
„Jesi li primila lutku koju sam ti poslala?“
Mirren me grli.
„Toliko si mi nedostajala. Ne možeš ni zamisliti koliko.“ „Poslala sam ti onu barbiku.
Onu duge kose oko koje smo se nekoć jagmile.“
„Princeza Zlatokosa?“
„Aha.“
„Bila sam luda za Princezom Zlatokosom.“
„Jednom si me udarila njome.“
„Bila si zaslužila da te udarim!“ Mirren veselo skakuće. „U Windemereu je?“
„Molim? Ne. Poslala sam ti je poštom“, kažem. „Zimus.“
Mirren me gleda, mršti obrve.
„Nikad je nisam dobila, Cadence.“
„Netko je potpisao potvrdu o primitku pošiljke. Što je tvoja mama učinila? Bacila je
u ormar i ne otvorivši paket?“
Šalim se, no Mirren kima.
„Možda. Kompulzivna je. Neprestano pere ruke. Prisiljava Tafta i blizanke da čine
isto. Neprestano čisti kao da u raju postoji posebno mjesto za one kojima je pod u
kuhinji besprijekorno čist. A i previše pije.“
„Kao i moja mama.“
Mirren kima.
„Ne mogu je gledati.“
„Jesam li išta propustila na sinoćnjoj večeri?“
„Nisam išla.“ Mirren kreće prema drvenoj šetnici koja od Cuddledowna vodi do
malene plaže. Slijedim je. „Rekla sam ti da ovoga ljeta neću ići onamo. Zašto nisi došla
ovamo?“
„Pozlilo mi je.“
„Svi znamo za tvoje migrene“, kaže Mirren. „Tetke su o njima govorile.“
Ustuknula sam.
„Nemoj me sažalijevati, dobro? Nikada. Ježim se od toga.“
„Jesi li sinoć popila svoje tablete?“
„Potpuno su me ošamutile.“
Došle smo do malene plaže. Obje bosonoge koračamo po mokru pijesku. Mirren
dodiruje ljušturu davno uginulog raka.
Želim joj reći da mi je pamćenje narušeno, da sam pretrpjela moždanu traumu.
Želim je zamoliti neka mi ispriča sve što se dogodilo petnaestoga ljeta, neka mi kaže sve
o čemu mama ne želi pričati ili ne zna. No Mirren je tako blistava. Ne želim da prema
meni osjeća još veće sažaljenje od onog što ga već osjeća.
Osim toga, još sam ljuta zbog elektroničkih poruka na koje mi nije odgovorila - i
gubitka glupe barbike, premda sam sigurna da ona nije kriva za to.
„Jesu li Johnny i Gat u Red Gateu ili spavaju u Cuddledownu?“ pitam.
„U Cuddledownu. Bože, kako su neuredni. Kao da živim s čudovištima.“
„Prisili ih onda neka se presele u Red Gate.“

50
Bocca
 daša

„Nema šanse“, smije se Mirren. „A i ti - nema više Windemerea, dobro? Preselit ćeš k
nama?“
Odmahujem glavom.
„Mama ne pristaje. Jutros sam je pitala.“
„Ma daj, mora ti dopustiti!“
„Ne pušta me otkako sam se razboljela.“
„Ali, to je bilo prije skoro dvije godine.“
„Aha. Gleda me kako spavam. Osim toga, dala mi je lekciju o tome kako se trebam
zbližiti s djedom i dječicom. Moram se povezati s obitelji. Nabaciti osmijeh.“
„To je takvo sranje.“ Mirren mi pokazuje šaku sićušnih komada grimizne stijene koje
je skupila. „Izvoli.“
„Ne, hvala.“ Ne želim ništa što mi ne treba.
„Uzmi ih, molim te“, kaže Mirren. „Sjećam se da smo u djetinjstvu uvijek tragale za
grimiznim komadićima stijena.“ Pruža ruku s dlanom okrenutim prema gore. „Želim ti
se iskupiti za Princezu Zlatokosu.“ U očima su joj suze. „I za elektroničku poštu“, dodaje.
„Želim ti nešto darovati, Cady.“
„Dobro onda“, kažem. Skupljam dlanove i dopuštam da mi Mirren u njih saspe
kamenčiće. Istresam ih zatim u prednji džep svoje jakne s kapuljačom.
„Volim te!“ viče ona. Okreće se zatim prema moru i dovikuje mu: „Volim svoju
sestričnu Cadence Sinclair Eastman!“
„Opet pretjeruješ?“ To je Johnny koji bosonog, u flanelskoj pidžami, šljapka niz
stube. Nosi sunčane naočale, a nos je poput spasioca s plaže namazao debelim bijelim
slojem kreme za zaštitu od sunca.
Mirrenino lice gubi ushićenost, ali samo nakratko. „Izražavam osjećaje, Johnny. To je
i smisao svega kad si živo ljudsko biće. Zdravo?“
„Dobro, živo ljudsko biće“, blago je šakom udara u rame. „Ali nema potrebe da baš
toliko vičeš u cik zore. Cijelo je ljeto još pred nama.“
Mirren si grize donju usnu.
„Cady je s nama samo četiri tjedna.“
„Ne mogu se razbjesnjeti s vama ovako rano“, kaže Johnny. „Nisam još popio svoj
prepotentni čaj.“ Saginje se i zuri u košaru za rublje do mojih nogu. „Što je u njoj?“
„Botaničke grafike. I neki moji stari crteži.“
„Kako to?“ Johnny sjeda na stijenu, a ja sjedam pokraj njega.
„Darivam svoje stvari“, kažem. „Od mjeseca rujna. Sjećaš se da sam ti poslala onaj
prugasti šal?“
„Ah, da.“
Govorim mu o tome kako sam odlučila darovati stvari ljudima kojima su potrebne,
pronaći prave domove za njih. Govorim mu o milostinji, o propitivanju mamina
materijalizma.
Želim da me Johnny i Mirren shvate. Nisam netko koga treba sažalijevati, netko
nestabilna uma, s čudnim bolnim sindromom. Vlastiti život preuzimam u svoje ruke.
Živim prema vlastitim načelima. Djelujem i žrtvujem se.
„Pa zar ne želiš posjedovati stvari?“ pita me Johnny.
„Kao primjerice što?“

51
Bocca
 daša

„Oh, ja neprestano priželjkujem nešto“, izjavljuje Johnny šireći ruke. „Automobil.

Videoigre. Skupe vunene kapute. Volim ručne satove, tako su klasični. Želim istinsku
umjetnost za svoje zidove, slike slavnih slikara koje nikad neću moći imati. Cifraste torte
koje vidim u izlozima slastičarnica. Džempere, šalove. Općenito vunene, prugaste
odjevne predmete.“
„Ili bi mogla poželjeti predivne crteže koje si naslikala dok si bila djevojčica“, kaže
Mirren spuštajući se na koljena pokraj košare za rublje. „Sentimentalne predmete.“
Uzima crtež bake s retriverima načinjen drvenim bojicama. „Pogledaj, ovo je Fatima, a
ovo Prince Phillip.“
„Prepoznaješ ih?“
„Pa naravno. Fatima je imala debeljuškastu njušku i široku glavu.“
„Bože, Mirren. Tako si patetična“, izjavljuje Johnny.

32.

GAT ME DOZIVA dok prilaznom stazom koračam prema novom Clairmontu. Okrećem se
i vidim ga kako prema meni trči u plavom donjem dijelu pidžame, bez majice.
Gat. Moj Gat.
Hoće li biti moj Gat?
Zastaje ispred mene, zadihan je. Mišići njegova trbuha napinju se i opuštaju, izgleda
razgolićenije nego u kupaćem kostimu.
„Johnny je rekao da si dolje, na malenoj plaži“, dašće. „Prvo sam te ondje tražio.“
„Jesi li se upravo probudio?“
Trlja si zatiljak, spušta pogled prema donjem dijelu svoje pidžame. „Tako nekako.
Htio sam te pronaći.“
„Kako to?“
„Hajdemo do šetnice.“
Idemo prema šetnici. Koračamo kao nekoć dok smo bili djeca: on ispred, a ja iza
njega. Prelazimo preko brežuljka, obilazimo oko zgrade za osoblje, do mjesta s kojega se,
u blizini spremišta za čamce, vidi luka Vineyarda.
Gat se okreće tako iznenada da se gotovo sudaramo i grli me prije nego što sam
uspjela ustuknuti. Privija me uza svoje grudi i svoje mi lice privija uz vrat. Golim mu
rukama grlim torzo, zapešća mu pritišćem uz kralježnicu. Topao je.
„Jučer te nisam uspio zagrliti“, šapće Gat. „Grlili su te svi osim mene.“
Dodirivati ga - istodobno mi je tako poznato i nepoznato.
Već smo to radili.
Također, nikada to nismo radili.
Nakratko,
ili možda nekoliko minuta,
moguće nekoliko sati.
Jednostavno sam sretna s Gatovim tijelom pod svojim rukama.
U ušima mi je zvuk valova i njegova disanja. Drago mi je što želi biti u mojoj blizini.

52
Bocca
 daša

„Sjećaš li se kad smo zajedno došli ovamo?“ pita me govoreći mi u vrat. „Kad smo
otišli do plosnate stijene?“
Odmičem se od njega. Zato što se ne sjećam.
Mrzim svoj prokleti zbrkani um, to kako mi je neprestano mučno, koliko sam
postala poremećena. Mrzim što više ne izgledam kao nekoć, što sam pala u školi i
odustala od sportskih aktivnosti, što sam okrutna prema svojoj majci. Mrzim što i nakon
dvije godine još žudim za njim.
Možda Gat želi biti sa mnom. Možda. No vjerojatnije je da samo priželjkuje da mu
kažem da nije učinio ništa loše kad me prije dva ljeta ostavio. Volio bi da mu kažem da
se ne ljutim. Da je sjajan momak.
No kako da mu oprostim ako i ne znam što mi je učinio?
„Ne sjećam se“, odgovaram. „Sigurno sam zaboravila.“
„Bili smo - ti i ja, mi. Bio je to važan trenutak.“
„Što god“, kažem. „Ne sjećam se. A očigledno je da ništa od svega što se među nama
dogodilo dugoročno nije bilo važno, ili možda jest?“
Zuri si u ruke.
„Dobro. Oprosti. Pretjerao sam. Ljutiš li se?“
„Naravno da se ljutim“, kažem. „Dvije godine nejavljanja. Nikad me nisi nazvao ili mi
pisao, sve si samo pogoršao svojom neaktivnošću. Sad ste svi u stilu: Oh, mislio sam da se
više nikad nećemo vidjeti, držite me za ruku, kažeš Svi su te grlili osim mene, gol do pojasa
šećeš šetnicom. Ozbiljno pretjeruješ, Gate. Ako je baš to riječ koju želiš upotrijebiti.“
Lice mu se skamenilo.
„Kad tako kažeš, to zvuči užasno.“
Rukom si trlja kosu.
„Strašno sam nespretan“, kaže. „Što bi rekla kad bih te pitao da iznova pokušamo
sve?“
„Bože, Gate.“
„Molim?“
„Jednostavno pitaj. Ne pitaj što bih rekla kad bi me pitao.“
„Dobro, pitam te. Možemo li iznova pokušati? Molim te, Cady? Počnimo iznova
nakon objeda. Bit će predivno. Ja ću davati zabavne primjedbe, a ti ćeš se smijati. Ići
ćemo u lov na trolove. Bit ćemo sretni što se vidimo. Mislit ćeš da sam sjajan, obećavam.“
„Veliko je to obećanje.“
„Dobro, možda neću biti sjajan, ali barem neću pretjerivati.“
„Zašto govoriš o pretjerivanju? Zašto ne kažeš kakav si zapravo. Nepromišljen,
konfuzan i sklon manipulaciji?“
„Bože.“ Gat iživcirano skakuće. „Cadence! Stvarno mi je potrebno da pokušamo
iznova. Ovo je loše krenulo.“ Skakuće i nogama zamahuje kao maleni, gnjevni dječak.
Njegovo me skakutanje nasmijava.
„Dobro“, kažem mu. „Krenut ćemo iznova. Nakon objeda.“
„Dobro“, kaže on i prestaje skakutati. „Nakon objeda.“
Kratko zurimo jedno u drugo.
„Sad ću otrčati“, kaže Gat. „Nemoj to shvatiti osobno.“
„Dobro.“
„Za novi je početak bolje da otrčim. Jer udaljiti se hodajući bilo bi neugodno.“

53
Bocca
 daša

„Rekla sam dobro.“

„Dobro onda.“
I on se trčeći udaljava.

33.

SAT VREMENA KASNIJE odlazim na objed u novi Clairmont. Znam da mama neće
tolerirati moju odsutnost nakon izostanka s večere prošle večeri. Djed mi pokazuje kuću
dok kuharica postavlja stol, a tetke okupljaju mlađu djecu.
Elegantan je to prostor. Blistavi drveni podovi, veliki prozori, sve nekako u razini
tla. Hodnici Clairmonta nekoć su od poda do stropa bili urešeni crno-bijelim obiteljskim
fotografijama, slikama pasa, policama s knjigama i djedovom zbirkom stripova iz New
Yorkera. Hodnici novog Clairmonta na jednoj su strane stakleni, a na drugoj sasvim
prazni.
Djed otvara vrata četiriju gostinskih soba na katu. U svima su njima samo kreveti i
niske komode. Na prozorima su bijele rolete koje propuštaju samo dio svjetlosti izvana.
Na prostirkama na krevetima nema nikakvih uzoraka; jednostavne su, u ukusnim
nijansama modre ili smeđe boje.
Dječje su sobe malo životnije. Taft na podu sobe ima arenu za borbe Bakugana,
nogometnu loptu, knjigu o čarobnjacima i siročadi. Liberty i Bonnie ovamo su donijele
časopise i mp3. Imaju i gomile Bonnienih knjiga o lovcima na duhove, fizici i opasnim
anđelima. Toaletni stolić im je prekriven bočicama parfema i šminkom. U kutu su teniski
reketi.
Djedova je soba veća od ostalih i ima najbolji pogled. Djed me uvodi u svoju sobu i
pokazuje mi svoju kupaonicu s rukohvatima. Rukohvatima za starce, kako ne bi pao.
„Gdje su tvoji stripovi iz New Yorkera?“ pitam ga.
„Odlučivao je dekorater.“
„A što je s ukrasnim jastucima?“
„Čime?“
„Imao si toliko ukrasnih jastuka. Vezenih jastuka sa psima.“
On odmahuje glavom.
„Jesi li zadržao ribu?“
„Što, sabljarku i sve to?“ Stubama se spuštamo u prizemlje. Djed se kreće polako,
koračam iza njega. „S ovom sam kućom započeo iznova“, jednostavno kaže. „Nema više
starog života.“
Otvara vrata svoje radne sobe. Stroga je i ozbiljna poput ostatka kuće. Na sredini
velikog radnog stola počiva prijenosno računalo. S velikog se prozora pruža pogled na
japanski vrt. Stolac. Zid prekriven policama za knjige, potpuno praznim policama.
Ostavlja dojam čistoće i otvorenog prostora, ali nije spartanski, jer sve je raskošno.
Djed više sliči mojoj mami nego meni. Izbrisao je prošli život trošeći novac na
zamjenski.
„Gdje je mladić?“ iznenada me pita djed. Lice mu odjednom djeluje nekako odsutno.
„Johnny?“

54
Bocca
 daša

Odmahuje glavom. „Ne, ne.“ „Gat?“

„Da, mladić.“ Grčevito se hvata za radni stol, kao da ga je obuzela slabost.
„Jesi li dobro, djede?“
„Oh, dobro sam.“
„Gat je u Cuddledownu s Mirren i Johnnyjem“, kažem mu.
„Ovdje je bila knjiga koju sam mu obećao.“
„Većina tvojih knjiga nije ovdje.“
„Prestani mi govoriti što nije ovdje!“ viče djed, iznenada pun snage.
„Jesi li dobro?“ pita ga tetka Carrie, koja stoji na vratima radne sobe.
„Dobro sam“, kaže on.
Carrie me kratko pogledava i hvata djeda ispod ruke.
„Dođi. Objed je gotov.“
„Jesi li ponovo zaspala?“ pitam tetku dok koračamo prema kuhinji. „Sinoć, je li
Johnny bio budan?“
„Ne znam o čemu govoriš“, kaže mi ona.

34.

DJEDOVA KUHARICA obavlja kupnju i priprema obroke, no tetke su te koje planiraju

jelovnik. Danas je na jelovniku hladno pečeno pile, salata od rajčice i bosiljka, sir
camembert, francuski kruščići i limunada s jagodama u blagovaonici. Liberty mi
pokazuje časopis s fotografijama zgodnih momaka. Pokazuje mi zatim drugi časopis s
fotografijama odjeće. Bonnie čita knjigu Kolektivna ukazanja: činjenice i fikcija. Taft i
Will žele da ih odvedem na vožnju na zračnici - da upravljam motornim čamcem, a oni
iza mene preko površine vode glisiraju na zračnicama.
Mama kaže kako ne smijem upravljati motornim vozilima pod utjecajem lijekova.
Tetka Carrie kaže kako to nije ni važno, jer nema šanse da Will ide jahati na zračnici.
Tetka Bess kaže da se slaže s njom, tako da je Taftu najpametnije da je i ne pita.
Liberty i Bonnie pitaju mogu li one. „Mirren uvijek pustiš da glisira na zračnici“,
kaže Liberty. „Znaš da je tako.“
Will prolijeva limunadu i njome namače francuski kruščić.
Djedove su hlače sad mokre.
Taft uzima mokar kruščić i njime udara Willa.
Mama čisti nered dok Bess trči na kat po čiste hlače za djeda.
Carrie kori dečke.
Nakon obroka, Taft i Will kradom odlaze u dnevni boravak kako bi izbjegli
sudjelovati u raspremanju stola. Kao luđaci skaču po djedovu novom, kožom
presvučenom kauču. Odlazim za njima.
Will je sitan i ružičast, kao Johnny. Kosa mu je gotovo bijela. Taft je viši i veoma
mršav, zlatokos i pjegav, dugih tamnih trepavica, s aparatićem za zube. „Onda, momci“,
kažem. „Kako je bilo prošlo ljeto?“
„Znaš li kako dobiti zmaja pepela u Dragon Valeu?“ pita Will.

55
Bocca
 daša

„Znam kako dobiti sprženog zmaja“, kaže Taft.

„Prženog zmaja možeš iskoristiti da dobiješ zmaja pepela“, kaže Will.
Uf. Desetogodišnjaci. „Dajte, momci. Prošlo ljeto“, kažem. „Recite mi. Jeste li igrali
tenis?“
„Naravno“, kaže Will.
„Jeste li plivali?“
„Aha“, kaže Taft.
„Jeste li plovili čamcem s Gatom i Johnnyjem?“
Obojica prestaju skakati. „Nismo.“
„Je li me Gat uopće spominjao?“
„Ne bih trebao s tobom razgovarati o tome kako si završila u vodi i sličnim
stvarima“, kaže Will. „Obećao sam tetki Penny da neću.“
„Zašto?“ pitam.
„To će pogoršati tvoje glavobolje, pa moramo izbjegavati tu temu.“
Taft kima. „Rekla je da će nas, ako ti pogoršamo glavobolje, svezati naglavce i
oduzeti nam i Padove. Moramo biti srdačni i ne ponašati se kao kreteni.“
„Ovo što sam vas pitala uopće se ne odnosi na moju nezgodu“, kažem. „Pitala sam
vas za ljeto koje sam provela u Europi.“
„Cady?“ Taft mi dodiruje rame. „Bonnie je u tvojoj sobi vidjela tablete.“
Will se odmiče od mene i sjeda na naslon za ruke na suprotnom kraju kauča.
„Bonnie je prtljala po mojim stvarima?“
„I Liberty.“
„Bože.“
„Rekla si mi da nisi ovisnica, a na noćnom ormariću su ti tablete“, zanovijeta Taft.
„Recite im da se drže podalje od moje sobe“, kažem.
„Ako si ovisnica“, kaže Taft, „onda nešto moraš znati.“
„Što?“
„Droga ti nije prijatelj.“ Taft djeluje ozbiljno. „Droga ti nije prijatelj, ljudi bi ti trebali
biti prijatelji.“
„O moj Bože. Ništarije jedne, hoćete li mi samo reći što ste radili prošloga ljeta?“
Will izjavljuje: „Taft i ja želimo igrati Angry Birds. Ne želimo više razgovarati s
tobom.“
„Kako god“, kažem. „Slobodno idite.“
Izlazim na trijem i gledam kako dečki trče stazom koja vodi do Red Gatea.

35.

SVI PROZORI na Cuddledownu bili su otvoreni kad sam onamo došla nakon objeda. Gat
pušta glazbu na starom CD playeru. Moji stari crteži su na hladnjaku, pričvršćeni
magnetima: tata na vrhu, baka sa zlatnim retriverima ispod njega. Moja slika
prilijepljena je na vrata jednog od kuhinjskih ormarića. Nasred velike prostorije su
ljestve i kutija prepuna ukrasnog papira za umatanje darova.

56
Bocca
 daša

Mirren gura naslonjač. „Nikad mi se nije sviđalo kako je mama namjestila ovu kuću“,
objašnjava.
Johnnyju i Gatu pomažem gurati pokućstvo dok Mirren napokon nije zadovoljna
novim rasporedom. Sa zidova skidamo Bessine akvarele pejzaža i uklanjamo sagove. Iz
soba djece uzimamo zabavne predmete. Naposljetku je velika prostorija urešena
kasicama-prasicama i šarenim prostirkama, gomilama dječjih knjiga i svjetiljkom u
obliku sove. Sa stropa vise blistave široke vrpce za omatanje darova.
„Neće li Bess biti bijesna zato što si preuredila?“ pitam.
„Obećavam ti da do kraja ljeta neće nogom stupiti u Cuddledown. Godinama već
pokušava pobjeći s ovog mjesta.“
„Kako to misliš?“
„Oh,“ odgovara Mirren nehajno, „znaš ono, nja, nja, nja, najnevoljenija kći, nja, nja,
kuhinja je takvo smeće. Zašto je djed ne želi renovirati? I tako dalje.“
„Je li ga zamolila da to učini?“
Johnny začuđeno zuri u mene. „Ne sjećaš se?“
„Pamćenje joj je poremećeno, Johnny!“ uzvikuje Mirren. „Ne sjeća se barem polovice
našeg petnaestoga ljeta.“
„Ne sjeća se?“ kaže Johnny. „Mislio sam...“
„Ne, ne, da si odmah ušutio“, Mirren reži na njega. „Zar nisi čuo što sam ti rekla?“
„Kada?“ On izgleda zbunjeno.
„One noći“, kaže Mirren. „Rekla sam ti što je rekla tetka Penny.“
„Ohladi“, izjavljuje Johnny i baca na nju jastuk.
„To je važno! Kako možete ne obraćati pozornost na to?“ Mirren izgleda kao da će
zaplakati.
„Oprosti, žao mi je, u redu?“ kaže Johnny. „Gate, jesi li znao da se Cadence ne sjeća
većine onog što se događalo petnaestoga ljeta?“
„Znao sam“, kaže on.
„Vidiš?“ kaže Mirren. „Gat je slušao.“
Lice mi se žari, zurim u pod. Nakratko svi šute. „Normalno je izgubiti dio pamćenja
kad primiš gadan udarac u glavu“, kažem naposljetku. „Je li vam moja majka objasnila
to?“
Johnny se nervozno smije.
„Čudim se da vam je mama rekla“, nastavljam. „Mrzi govoriti o tome.“
„Rekla je da bi trebala ići polako i sama se u svoje vrijeme sjetiti svih stvari. Sve
tetke znaju“, kaže Mirren. „Djed zna. Djeca znaju. Osoblje. Znaju svi na ovome otoku,
samo Johnny, kako se čini, ne zna.“
„Znao sam“, kaže Johnny. „Samo nisam imao uvid u sve.“
„Ne ponašaj se neurotično“, kaže Mirren. „Sad stvarno nije trenutak za to.“
„U redu je“, kažem Johnnyju. „Nisi neurotičan. Samo si imao trenutak slabosti.
Sigurna sam da će od sada sve biti u najboljem redu.“
„Uvijek sam savršeno u redu“, kaže Johnny. „Samo to nije savršenstvo koje Mirren
priželjkuje.“
Gat se smiješi dok izgovaram ono trenutak slabosti i lupka me po ramenu.
Počeli smo ispočetka.

57
Bocca
 daša

36.

IGRAMO TENIS. Johnny i ja pobjeđujemo, ali ne zato što sam još uvijek dobra u tenisu.
On je odličan sportaš, a Mirren je sklona skakutati od sreće čim uopće pogodi loptu. Gat
joj se neprestano smije i zbog toga promašuje.
„Kako je bilo u Europi?“ pita me Gat dok hodamo prema Cuddledownu.
„Moj otac je jeo sipino crnilo.“
„I što još?“ Ulazimo u dvorište i rekete ostavljamo na trijemu. Liježemo na travu.
„Iskreno, nemam baš bogznašto reći“, kažem. „Znate li što sam radila dok je tata
obilazio Kolosej?“
„Što?“
„Ležala sam obraza prilijepljenog uz keramičke pločice na podu hotelske kupaonice
i zurila u modru talijansku zahodsku školjku.“
„Zahodska je školjka bila modre boje?“ pita Johnny, pridiže se i sjeda.
„Samo tebe plava zahodska školjka može uzbuditi više nego rimske znamenitosti“,
prigovara Gat.
„Cadence?“ kaže Mirren.
„Molim?“
„Nije važno.“
„Molim?“
„Kažeš da te ne trebamo sažalijevati, a onda nam ispričaš ovo sa zahodskom
školjkom“, izbacuje ona iz sebe. „To je stvarno žalosno. Što bismo na to trebali reći?“
„A i ljubomorni smo zato što si bila u Rimu“, kaže Gat. „Nitko od nas nikad nije bio u
Rimu.“
„Želim ići u Rim!“ kaže Johnny ponovo zalegavši na travu. „Silno želim vidjeti modru
talijansku zahodsku školjku!“
„Želim vidjeti Karakaline terme“, kaže Gat. „I kušati sve vrste talijanskog sladoleda.“
„Pa idi onda“, kažem.
„Nije to tako jednostavno.“
„Dobro, ali ići ćeš već“, kažem. „Tijekom koledža ili poslije.“
Gat uzdiše. „Samo kažem: bila si u Rimu.“
„Voljela bih da si bio ondje“, kažem.

37.

„JEST LI BILA na teniskom terenu?“ pita me mama. „Čula sam loptice.“

„Samo sam malo prtljala.“
„Tako dugo nisi igrala. To je predivno.“
„Servis mi je loš.“
„Tako sam sretna što ponovo igraš. Samo reci ako sutra poželiš igrati sa mnom.“

58
Bocca
 daša

U zabludi je. To što sam igrala jedno poslijepodne uopće ne znači da ću se ponovo
posvetiti tenisu, a nema šanse da ću ga ikad igrati s mamom. Ona bi odjenula suknjicu,
hvalila bi me i upozoravala na pogrješke, davila me dok ne bih postala neljubazna.
„Vidjet ćemo“, kažem. „Čini mi se da sam i stegnula rame.“
Večera je poslužena vani, u japanskome vrtu. U skupinama koje sjede za malenim
stolovima promatramo zalazak sunca u 20 sati. Taft i Will uzimaju komadiće svinjetine s
pladnja i rukama ih trpaju u usta.
„Vas dvojica ste životinje“, kaže Liberty mreškajući nos.
„Kako to misliš?“ pita Taft.
„Postoji nešto što se zove vilica“, kaže Liberty.
Johnny, Gat i Mirren jedu u Cuddledownu zato što nisu invalidi. I zato što njihove
majke nad njima ne provode neprestani nadzor. Mama mi ne dopušta ni da sjedim s
odraslima. Sjedim za posebnim stolom, sa svojim bratićima i sestričnama.
Oni se svi smiju, viču jedni na druge i govore punih usta. Prestajem slušati što
govore. Umjesto toga, preko stola promatram mamu, Carrie i Bess okupljene oko djeda.

TU JE NOĆ koje se sad sjećam. Bilo je to sigurno negdje dva tjedna prije nezgode. Na
početku mjeseca srpnja. Svi smo sjedili za velikim stolom na travnjaku ispred
Clairmonta. Na trijemu su gorjele svijeće s citronelom. Dječica su bila pojela svoje
hamburgere, pa su na travnjaku izvodila kolutove. Mi ostali jeli smo sabljarku sa žara s
umakom od bosiljka. Na stolu je bila i salata od žutih rajčica, kao i zucchini s koricom od
parmezana. Gat je ispod stola svoju nogu prislonio uz moju. Osjećala sam kako mi se od
sreće vrti u glavi.
Tetke su prebirale hranu na svojim tanjurima, bile su tihe i usiljene, uz povremene
prigušene povike. Djed se naslonio na stolac i položio si ruke na trbuh. „Mislite li da bih
trebao renovirati kuću u Bostonu?“ upitao je.
Uslijedila je tišina.
„Ne, tata“, Bess je prva odgovorila. „Volimo tu kuću.“
„Uvijek prigovaraš zbog propuha u dnevnoj sobi“, rekao je djed.
Bess je pogledom prešla preko svojih sestara. „Ne prigovaram.“
„Ne sviđa ti se dekor“, rekao je djed.
„To je istina.“ Mamin je glas zvučao kritizirajuće.
„Mislim da je bezvremena“, rekla je Carrie.
„Znaš, dobro bi mi došao tvoj savjet“, rekao je djed Bess. „Hoćeš li doći i sve pažljivo
promotriti? Hoćeš li mi reći što misliš?“
„Ja...“
Nagnuo se naprijed. „Znaš, i ja to vidim.“
Svi smo znali da tetka Bess želi kuću u Bostonu. Sve su tetke priželjkivale kuću u
Bostonu. Bila je to kuća vrijedna četiri milijuna dolara, a i odrasle su u njoj. No, tetka
Bess jedina je živjela u blizini i jedina je imala dovoljno djece da njima ispuni sve
raspoložive sobe.
„Tata“, oštro je izjavila Carrie. „Ne smiješ je prodati.“
„Mogu što želim“, rekao je djed i vilicom probo posljednju rajčicu na svojemu
tanjuru i ugurao je u usta. Dakle, kuća ti se sviđa takva kakva jest, Bess? Ili je želiš
renoviranu? Nitko ne voli neodlučne.“
„Bit će mi drago pomoći ti promijeniti što god poželiš, tata.“

59
Bocca
 daša

„Oh, molim te“, brecnula se mama. „Još jučer si govorila koliko si zaposlena, a sad si
spremna pomoći u renoviranju kuće u Bostonu?“
„Zatražio je našu pomoć“, rekla je Bess.
„Zatražio je tvoju pomoć. Zar nas isključuješ, tata?“ Mama je bila pijana.
Djed se nasmijao. „Opusti se, Penny.“
„Smirit ću se kad posjed bude doveden u red.“
„Sve nas izluđuješ“, promrmljala je Carrie.
„Što to govoriš? Ne mrmljaj.“
„Tata, svi te volimo“, izjavila je glasno Carrie. „Znam da je ovo bila teška godina.“
„Ako ste izludjele, to je vaš prokleti izbor“, rekao je djed. „Saberite se. Posjed ne
mogu ostaviti luđacima.“

GLEDAM TETKE sada, sedamnaestoga ljeta. U japanskome vrtu novog Clairmonta mama
grli Bess koja pruža ruku kako bi Carrie odrezala komad pite od malina.
Prediva je noć, a mi smo doista predivna obitelj.
Ne znam što se promijenilo.

38.

„TAFT IMA GESLO“, kažem Mirren. Ponoć je. Mi Lažljivci igramo Scrabble u velikoj
prostoriji u Cuddledownu.
Koljenom dodirujem Gatovo bedro, no nisam sigurna je li on toga svjestan. Ploča je
gotovo sasvim popunjena slovima. Mozak mi je umoran. Izvukla sam pogrješna slova.
Mirren odsutno preslaguje svoje pločice. „Taft ima što?“
„Geslo“, kažem. „Znaš, kao djed? Nitko ne voli neodlučne?“
„Nikad ne sjedaj u stražnji dio prostorije“, grmi Mirren.
„Nikad ne prigovaraj, nikad ne objašnjavaj“, kaže Gat. „Mislim da je to Disraelijevo.“
„Oh, ta mu je omiljena“, kaže Mirren.
„I ne prihvaćam ne kao odgovor“, dodajem.
„Zaboga, Cady!“ viče Johnny. „Hoćeš li konačno složiti riječ, pa da mi ostali
nastavimo dalje?“
„Ne viči na nju, Johnny“, kaže Mirren.
„Oprosti“, kaže Johnny. „Hoćeš li, ljepotice, najljepše te molim, složiti jebenu riječ u
Scrabbleu?“
Koljenom dodirujem Gatovo bedro. Stvarno ne mogu razmišljati. Sastavljam kratku,
bijednu riječ.
Johnny postavlja svoje pločice.
„Droga ti nije prijatelj“, izjavljujem. „To je Taftovo geslo.“
„Ma daj“, smije se Mirren. „Otkuda mu to?“
„Možda je u školi imao predavanje o drogama. Osim toga, blizanke su se ušuljale u
moju sobu i rekle mu da mi je noćni ormarić krcat tabletama, pa se htio uvjeriti da nisam
ovisnica.“

60
Bocca
 daša

„Bože“, rekla je Mirren. „Bonnie i Liberty su katastrofa. Mislim da su postale

kleptomanke.“
„Stvarno?“
„Mojoj su mami uzele tablete za spavanje, ali i dijamantne naušnice. Nemam pojma
kad su mislile nositi te naušnice a da ih ona ne vidi. Osim toga, njih su dvije, a naušnice
su samo jedne.“
„Jesi li s njima razgovarala o tome?“
„Pokušala sam razgovarati s Bonnie. No, ne mogu im pomoći“, kaže Mirren. Ponovo
preslaguje svoje pločice. „Sviđa mi se to s geslom“, nastavlja ona. „Mislim da ti
nadahnjujući navod može pomoći dok prolaziš kroz neko teško razdoblje.“
„Kakav navod?“ pita Gat.
Mirren zastaje, a zatim kaže: „Budi malo ljubazniji nego što moraš.“
Svi šutimo nakon toga. Nije bilo smisla prepirati se. Johnny zatim kaže: „Nikada ne
jedi ništa veće od svoje guzice.“
„Pojeo si nešto veće od svoje guzice?“ pitam ga.
On svečano kima.
„Onda, Gate“, pita Mirren. „Kako glasi tvoje geslo?“
„Nemam geslo.“
„Ma daj.“
„Dobro, možda imam.“ Gat zuri u svoje nokte na rukama. „Ne prihvaćaj zlo koje
možeš promijeniti.“
„Slažem se s tim“, kažem. Doista se slažem.
„Ja se ne slažem“, izjavljuje Mirren.
„Zašto?“
„Malo toga čovjek može promijeniti. Moraš prihvatiti svijet onakav kakav je.“
„Nije istina“, kaže Gat
„Nije li bolje biti opuštena, miroljubiva osoba?“ pita Mirren.
„Nije.“ Gat je odlučan. „Bolje je boriti se protiv zla.“
„Ne jedi žuti snijeg“, kaže Johnny. „To je još jedno dobro geslo.“
„Uvijek čini ono čega se bojiš“, kažem. „To je moje geslo.“
„Oh, molim te. Tko, dovraga, izjavljuje takvo što?“ uzvikuje Mirren.
„Emerson“, odgovaram. „Mislim.“ Uzimam olovku i na naličju dlanova zapisujem si
to geslo.
Lijeva ruka: Uvijek čini ono. Desna ruka: čega se bojiš. Rukopis mi je nakošen udesno.
„Emerson je tako dosadan“, kaže Johnny. Iz ruke mi otima olovku i na lijevu si ruku
piše: NE ŽUTOM SNIJEGU.
„Evo“, kaže pokazujući nam ruku. „To bi trebalo pomoći.“
„Cady, ozbiljno ti kažem. Ne bismo baš uvijek trebali raditi ono čega se bojimo“,
gorljivo izjavljuje Mirren. „Nikad to ne bismo trebali raditi.“
„Zašto?“
„Možeš poginuti. Možeš se ozlijediti. Ako te nešto užasava, onda za to vjerojatno
postoji neki dobar razlog. Moraš vjerovati vlastitim nagonima.“
„Znači, to je tvoja filozofija?“ pita je Johnny. „Biti velika kukavica.“
„Da“, odgovara Mirren. „To i ono o ljubaznosti što sam ranije rekla.“

61
Bocca
 daša

39.

SLIJEDIM GATA dok odlazi na kat. Trčim za njim niz dugačak hodnik, hvatam ga za ruku
i prislanjam usne uz njegove.
To je baš ono čega se bojim, pa to i činim.
Uzvraća mi poljubac. Prsti nam se ispreleću, vrti mi se u glavi, a on me grli i sve je
jasno, sve je ponovo savršeno. Naš poljubac rastače svijet u prašinu. Sami smo na svijetu
i ništa drugo više nije važno.
Gat se zatim odmiče od mene. „Ne bih to trebao činiti.“
„Zašto?“ Još uvijek me drži za ruku.
„Nije da ne želim, nego...“
„Mislila sam da krećemo iznova. Nije li ovo ponovni početak?“
„U zbrci sam.“ Gat se odmiče od mene i leđima naslanja na zid. „Ovo je tako ofucani
razgovor. Ne znam što bih drugo rekao.“
„Objasni.“
Stanka. A zatim:
„Ne poznaješ me.“
„Objasni“, ponavljam.
Gat si polaže moje ruke na glavu. Oboje samo stojimo naslonjeni na zid, u mraku.
„Dobro. Ovo je samo jedan dio“, šapće naposljetku. „Nikad nisi upoznala moju
mamu. Nikad nisi bila u mojem stanu.“
To je istina. Gata sam susretala isključivo na Beechwoodu.
„Imaš dojam da me poznaješ, Cady, no poznaješ samo mene koji dolazim ovamo“,
kaže on. „To, to jednostavno nije potpuna slika. Ne poznaješ moju sobu iz koje se vidi
okno uređaja za ozračivanje, ne znaš kakav je kari moje majke, ne poznaješ momke iz
moje škole, ne znaš kako obilježavamo blagdane. Poznaješ samo otočku verziju mene,
mene na otoku gdje su svi bogatiji od mene i osoblja. Gdje su svi bijeli osim mene, Ginny
i Paula.“
„Tko su Ginny i Paulo?“
Gat si desnom šakom udara dlan lijeve ruke.
„Ginny je kućna pomoćnica. Paulo je vrtlar. Ne znaš im imena, a ovdje rade iz ljeta u
ljeto. To je dio onoga što ti želim reći.“
Lice mi se žari od stida. „Oprosti.“
„Želiš li uopće vidjeti cjelovitu sliku?“ pita Gat. „Bi li je ikad mogla shvatiti?“
„Nećeš znati ako me ne iskušaš“, kažem. „Cijelu mi se vječnost nisi javio.“
„Znaš li što sam ja za tvojega djeda? Što sam oduvijek bio?“
„Što?“
„Heathcliff. Iz Orkanskih visova. Jesi li pročitala tu knjigu?“
Odmahujem glavom.
„Heathcliff je ciganče koje k sebi uzima stara plemićka obitelj Earnshaw i odgaja ga.
Heathcliff se zaljubljuje u djevojku Catherine. I ona voli njega - no istodobno ga smatra
smećem zbog njegova podrijetla. I ostatak obitelji slaže se s njom.“
„Ja ne mislim tako.“

62
Bocca
 daša

„Ne postoji ništa što bi Heathcliff mogao poduzeti kako bi ga Earnshawsi smatrali
dovoljno dobrim. A trudi se. Napušta obitelj, obrazuje se, postaje gospodin. No oni ga
svejedno i dalje smatraju životinjom.“
„I?“
„A onda, budući da je knjiga tragedija, Heathcliff postaje ono čime ga i smatraju,
znaš. Postaje divljak. Zlo skriveno u njemu izbija na površinu.“
„Čula sam da je riječ o romansi.“
Gat odmahuje glavom. „Ti su ljudi grozni jedni prema drugima.“
„Kažeš da djed na tebe gleda kao na Heathcliffa?“
„Uvjeravam te da je tako“, izjavljuje Gat. „Divljak ispod uglađene površine koji ga je
izdao i iskoristio njegovu ljubaznost zahvaljujući kojoj sam svakoga ljeta dolazio na
njegov otok... Izdao sam ga tako što sam zaveo njegovu Catherine, njegovu Cadence. A
kazna mi je da se pretvorim u čudovište koje je oduvijek u meni naslućivao.“
Šutim.
Gat šuti.
Pružam ruku i dodirujem ga. Pri samom dodiru s njegovom podlakticom ispod
tanke košulje izgaram od želje da ga ponovo poljubim.
„I znaš što je zastrašujuće?“ kaže Gat ne gledajući me. „Zastrašujuće je to što se
ispostavilo da je bio u pravu.“
„Ne, nije bio u pravu.“
„Oh, jest, bio je.“
„Gate, čekaj.“
No on odlazi u svoju sobu i zatvara vrata.
Sama sam na mračnom hodniku.

40.

NEKOĆ DAVNO živio je kralj koji imao je tri prelijepe kćeri. Djevojke su iz dana u dan
bivale sve ljepše. Sve su se udale i imale velebne svadbe, no rođenje prve unuke bilo je
veliko razočaranje. Najmlađa kraljevna rodila je kćer tako malenu da ju je majka nosila u
džepu, te je tako nitko nije mogao primijetiti. Naposljetku se rodiše i unuci normalne
veličine, pa su kralj i kraljica sasvim zaboravili da malena kraljevna uopće postoji.
Kad je premalena kraljevna odrasla, glavninu je dana i noći provodila u svojemu
malenom krevetu. Nije imala previše razloga da ustaje, toliko je bila usamljena.
Jednoga je dana otišla do knjižnice u palači i bila oduševljena otkrivši koliko su knjige
dobro društvo. Počela je često odlaziti onamo. Jednoga jutra dok je čitala, na stolu se
pojavio miš. Stajao je uspravno, a na sebi je imao plišanu jaknu. Brkovi su mu bili čisti, a
krzno smeđe. „Čitaš baš kao i ja“, rekao je, „pogledom prelaziš preko stranica.“ Koraknuo
je prema njoj i naklonio joj se.
Miš je malenu kraljevnu zadivio pričama o svojim pustolovinama. Govorio je o
trolovima koji ljudima kradu stopala i bogovima koji napuštaju sirotinju. Postavljao si je
pitanja o svemiru i neprestano tragao za odgovorima. Smatrao je kako rane iziskuju
pozornost. Kraljevna mu je zauzvrat pričala bajke, crtala mu pikselizirane portrete i

63
Bocca
 daša

crteže drvenim bojicama. Smijala se i prepirala s njim. Prvi se put u životu osjećala
budnom.
Ubrzo se zaljubiše jedno u drugo.
Kad je, međutim, svojeg odabranika predstavila obitelji, kraljevna se susrela s
problemima. „On je samo običan miš!“ povikao je kralj negodujući, a kraljica je vrisnula i
pobjegla iz dvorane s prijestoljem. Doista, cijelo je kraljevstvo, od same kraljevske obitelji
do slugu, miša izabranika gledalo sumnjičavo i s nelagodom. „Neprirodan je“, rekoše joj
ljudi. „Životinja prerušena u ljudsko biće.“
Malena kraljevna nije oklijevala. Ona i miš napustili su palaču i otputovali daleko,
daleko. Vjenčali su se u stranoj zemlji, stvorili si dom, ispunili ga knjigama i čokoladom - i
zauvijek živjeli sretni.
Želite li živjeti na mjestu gdje se ljudi ne boje miševa, morate odustati od života u
palači.

41.

DIV ZAMAHUJE zahrđalom pilom. Naslađuje se i pjevuši dok mi zasijeca čelo i mozak iza
njega.
Na raspolaganju mi je manje od četiri tjedna da doznam istinu.
Djed me zove Mirren.
Blizanke kradu tablete za spavanje i dijamantne naušnice.
Mama se s tetkama svađala zbog kuće u Bostonu.
Bess mrzi Cuddledown.
Carrie noću tumara otokom.
Will ima noćne more.
Gat je Heathcliff.
Gat misli da ga ne poznajem.
To je možda i točno.
Gutam tablete. Pijem vodu. Soba je mračna.
Mama stoji na vratima, promatra me. Ne obraćam joj se.
U krevetu provodim dva dana. Oštra, prodorna bol povremeno oslabi. Tada, ako
sam sama, sjedam i zapisujem zabilješke na gomilu papirića iznad svojega uzglavlja. Više
pitanja nego odgovora.
Ujutro se osjećam bolje, a djed baš tada rano dolazi do Windemerea. Na sebi ima
bijele lanene hlače i modru sportsku jaknu. Ja sam u kratkim hlačama i majici. Na
dvorišta psima bacam loptice. Mama je već u novom Clairmontu.
„Idem do Edgartowna“, izjavljuje djed češkajući Boshu uši. „Želiš li poći sa mnom?
Ako ti ne smeta društvo jednog starca.“
„Ne znam“, šalim se. „Toliko sam zaokupljena ovim zapljuvanim teniskim lopticama.
Moglo bi potrajati cijeli dan.“
„Odvest ću te u knjižaru, Cady. Kupovati ti darove, kao nekoć.“
„A slatkiše?“

64
Bocca
 daša

Djed se smije.
„Naravno da ćemo kupiti i slatkiše.“
„Je li te mama nagovorila na ovo?“
„Nije.“ Djed češe svoju bujnu sijedu kosu. „Ali Bess ne želi da sam upravljam
motornim čamcem. Kaže da bih mogao postati dezorijentiran.“
„Ni ja ne smijem upravljati motornim čamcem.“
„Znam“, izjavljuje on pružajući mi ključ. „Ali nisu Bess i Penny šefice ovdje. Ja sam
gazda.“
Odlučujemo doručkovati u gradu. Želimo isploviti iz pristaništa Beechwooda prije
nego što nas tetke primijete.

EDGARTOWN je nautičarsko, pitoreskno selo u Martha’s Vineyardu. Do njega nam je

potrebno dvadesetak minuta. Sazdano je od bijelih drvenih ograda i bijelih drvenih kuća
s rascvjetalim vrtovima. U trgovinama se prodaju suveniri za turiste, sladoledi, skupa
odjeća, antikni nakit. Iz luke isplovljavaju brodovi koji idu na ribarenje ili na turistička
razgledanja.
Čini se kako djed uživa u staroj inačici sebe. Razbacuje se novcem. U malenoj
kavani-pekarnici sa stolcima uz sam izlog časti me pecivom i kavom, a zatim mi
pokušava kupiti neke knjige u knjižari Edgartowna. Odbijam njegov dar, a on odmahuje
glavom dok mu govorim o svojemu projektu darivanja, no ne dijeli mi lekcije. Umjesto
toga, zamolio me da mu pomognem pri odabiru darova za dječicu i knjige o aranžiranju
cvijeća za Ginny, kućnu pomoćnicu. Ostavljamo veliku narudžbu u Murdick’s Fudgeu:
naručujemo čokoladu, orahe prelivene čokoladom, maslac od kikirikija i kekse s okusom
vanilije.
U jednoj od umjetničkih galerija koje smo posjetili susrećemo djedova odvjetnika
Richarda Thatchera, mršava momka kojem kosa polako sijedi..
„Ovo je, dakle, Cadence Prva“, izjavljuje Thatcher rukujući se sa mnom. „Mnogo sam
čuo o tebi.“
„On se brine o posjedu“, kaže djed umjesto objašnjenja.
„Prvo unuče“, kaže Thatcher. „Taj osjećaj ništa ne može nadomjestiti.“
„A i pametna je glava“, kaže djed. „Istinska predstavnica Sinclaireovih od glave do
pete.“
Te njegove otrcane fraze; oduvijek ih je volio. „Nikad ne prigovaraj, nikad ne
objašnjavaj.“ „Ne prihvaćaj ‘ne’ kao odgovor.“ Smeta mi kad ih koristi dok govori o meni.
Pametna glava? Moja glava trenutačno je rascjepkana bezbrojnim medicinskim
dijagnozama - a polovica mene potječe iz nevjerne obitelji Eastman. Sljedeće godine ne
idem na koledž, odustala sam od svih sportova kojima sam se nekoć bavila, polovicu
vremena omamljena sam od lijekova, a nisam čak ni ljubazna prema svojim malenim
bratićima i sestričnama.
Pa ipak, djedovo lice blista dok govori o meni, a danas barem zna da se ne zovem
Mirren.
„Nalikuje na tebe“, kaže Thatcher.
„Zar ne? Jedina razlika je u tome da je zgodna.“
„Hvala“, kažem. „Ali ako želiš da ti potpuno nalikujem, moram raskuštrati kosu.“
Djed se smije.
„To je od čamca“, kaže on Thatcheru. „Nisam ponio šešir.“

65
Bocca
 daša

„Uvijek je raskuštrana“, kažem Thatcheru.

„Znam“, odgovara on.
Rukuju se, a djed me hvata ispod ruke dok napuštamo galeriju.
„Dobro se pobrinuo za tebe“, kaže mi djed.
„Gospodin Thatcher?“
Kima. „Ali nemoj to reći svojoj majci. Ponovo će izazvati nered.“

42.

NA PUTU KUĆI vraća mi se pamćenje.

Petnaesto ljeto, jutro na početku srpnja. Djed je pripremao espreso u svojoj kući u
Clairmontu. Za stolom sam jela prepečeni francuski kruščić s pekmezom. Bili smo sami.
„Volim tu gusku“, rekla sam upirući prstom u skulpturu guske bež boje koja je
stajala na komodi.
„Ovdje je još od vremena kad ste ti, Johnny i Mirren bili trogodišnjaci“, rekao je djed.
„Te smo godine Tipper i ja otputovali u Kinu.“ Tiho se nasmijao. „Ondje je kupila mnogo
umjetnina. Imali smo vodiča, stručnjakinju za umjetnost.“ Prišao je zatim tosteru i iz
njega izbacio krišku kruha koju sam pekla za sebe.
„Hej!“ prigovorila sam.
„Pst, ja sam djed. Mogu uzeti tost kad god poželim.“ Sjeo je sa svojim espresom i
krišku premazao maslacem. „Ta stručnjakinja za umjetnost vodila nas je u antikvarnice i
pomogla nam da se snađemo u dražbovnim kućama“, rekao je.
„Govorila je četiri jezika. Pri pogledu na nju čovjek to nikad ne bi rekao. Malena
Kineskinja.“
„Ne govori tako. Hej?“
Nije se obazirao na mene. „Tipper je kupovala nakit, a na pamet joj je palo i da
kupuje skulpture životinja za kuće ovdje, na otoku.
„Je li među tim skulpturama bio i žabac iz Cuddledowna?“
„Naravno, žabac od slonovače“, rekao je djed. „A kupili smo i dva slona, sjećam se.“
„Oni su u Windemereu.“
„I majmun u Red Gateu. Bila su ukupno četiri majmuna.“
„Nije li slonovača ilegalna?“ upitala sam.
„Na nekim mjestima. No, možeš je nabaviti. Tvoja baka voljela je slonovaču. Kao
djevojčica posjetila je Kinu.“
„Jesu li to kljove slonova?“
„Kljove ili rog nosoroga.“
Preda mnom je bio moj djed. Još guste sijede kose, lica prošarana dubokim borama
od svih onih dana provedenih na jedrilici. Snažne donje čeljusti zbog koje je nalikovao
na filmsku zvijezdu iz nekog starog filma.
Možeš je nabaviti, rekao je govoreći o slonovači.
Jedno od njegovih gesla: „Ne prihvaćaj ‘ne’ za odgovor.“

66
Bocca
 daša

Uvijek mi se činilo kako je to junački način života. Uvijek bi to rekao kad bi nas
savjetovao neka slijedimo svoje ambicije. Kad je Johnnyja poticao neka pokuša trenirati
za maraton, ili kad nisam uspjela osvojiti nagradu iz čitanja u sedmom razredu. Isto bi
ponavljao i kad je govorio o svojim poslovnim strategijama ili kad bi objašnjavao kako je
uspio baku uvjeriti da se uda za njega. „Četiri sam je puta prosio prije nego što je
pristala“, rekao bi uvijek dok bi iznova prepričavao jednu od legendi obitelji Sinclaire.
„Izmorio sam je. Morala je pristati kako bi me ušutkala.“
Dok sam, međutim, tok jutra gledala kako jede moj tost, ono „Ne prihvaćaj ‘ne’ za
odgovor“ doimalo mi se poput stava povlaštenoga čovjeka kojem nije važno koga će
povrijediti, jer važno je bilo da njegova supruga ima skulpture koje je željela izložiti po
svojim ladanjskim kućama.
Otišla sam do komode i uzela gusku. „Ljudi ne bi trebali kupovati slonovaču“, rekla
sam. „Postoji razlog zašto je ilegalna. Gat je neki dan čitao o...“
„Samo mi ne govori što taj momak čita“, otresao se djed. „Informiran sam.
Pretplaćen sam na sve novine.“
„Oprosti, ali nagnao me na razmišljanje o...“
„Cadence.“
„Mogao bi skulpture prodati na dražbi, a prikupljeni novac donirati nekoj udruzi za
zaštitu prirode.“
„Onda ne bih imao skulpture. Tipper ih je jako voljela.“ „Ali...“
Djed je tada povikao:
„Ne govori mi što da radim sa svojim novcem, Cady. Taj novac nije tvoj.“
„Dobro.“
„Nemaš prava govoriti mi kako da raspolažem vlastitom imovinom, je li ti jasno?“
„Jest.“
„Nikad više.“
„Da, djede.“
Osjetila sam potrebu da gusku bacim na drugi kraj prostorije.
Bi li se razbila da je udarila u kamin? Bi li se rasprsnula na tisuću komada?
Stisnula sam ruke u šake.
Tada smo prvi put nakon njezine smrti razgovarali o baki Tipper.

DJED ČAMCEM pristaje uz mol i vezuje ga.

„Nedostaje li ti još uvijek baka?“ pitam ga dok hodamo prema novom Clairmontu.
„Jer meni nedostaje. Nikad ne razgovaramo o njoj.
„Dio mene je umro“, kaže on. „A bio je to najbolji dio.“
„Misliš?“ pitam.
„To je sve što se o tome može reći“, odgovara djed.

67
Bocca
 daša

43.

LAŽLJIVCE SAM ZATEKLA na dvorištu u Cuddledownu. Travnjak je prekriven reketima

za tenis i bocama pića, omotima od hrane i ručnicima za plažu. Njih troje leži na
pamučnim prostirkama, sa sunčanim naočalama na nosovima, i jedu čips.
„Osjećaš li se bolje?“ pita Mirren.
Kimam.
„Nedostajala si nam.“
Tijela su im namazana uljem za bebe. Dvije bočice tog ulja leže na travi. „Zar se ne
bojite da ćete izgorjeti na suncu?“ pitam.
„Ionako ne vjerujem u zaštitne kreme protiv sunca“, kaže Johnny.
„Zaključio je da su znanstvenici iskvareni i da je cjelokupna industrija za
proizvodnju zaštite od sunca samo prijevara za zgrtanje novca“, kaže Mirren.
„Jeste li ikad vidjeli opekline od sunca?“ pitam. „Kožu doslovno prekrivenu
mjehurima.“
„Glupa je to zamisao“, kaže Mirren. „Samo se zapravo dosađujemo, i to je sve.“ No
dok to govori, ruke si maže tim uljem.
Liježem pokraj Johnnyja.
Otvaram vrećicu čipsa s okusom roštilja.
Zurim u Gatova prsa.
Mirren naglas čita odlomak knjige o Jane Goodall.
Slušamo glazbu s mojega iPhonea, zvučnik slabašno ječi.
„Zašto ne vjeruješ u zaštitu od sunca?“ pitam Johnnyja.
„To je urota“, kaže on, „kako bi prodali gomilu krema koje nikome nisu potrebne.“
„U-huh.“
„Neću izgorjeti“, kaže. „Vidjet ćeš.“
„Ali, zašto se mažete uljem za bebe?“
„Oh, to nije dio eksperimenta“, odgovara Johnny. „Samo volim neprestano biti što
masniji.“

GAT ME SUSTIŽE u kuhinji dok tražim hranu. Hrane baš nema u izobilju. „Kad sam te
posljednji put vidio, stvari opet nisu bile savršene“, kaže. „Na hodniku, prije dvije noći.“
„Aha.“ Ruke mi se tresu.
„Oprosti.“
„U redu je.“
„Možemo li krenuti ispočetka?“
„Ne možemo svakoga dana iznova kretati ispočetka, Gate.“
„Zašto ne?“ Skače kako bi sjeo na kuhinjski pult. „Možda je ovo ljeto drugih prilika.“
„Drugih, to je sigurno. No poslije to postaje smiješno.“
„Onda samo budi normalna“, kaže on, „barem danas. Pretvarajmo se da nisam
izbezumljen, pretvarajmo se da ti nisi ljuta. Ponašajmo se kao da smo prijatelji i
zaboravimo što se dogodilo.“
Ne želim se pretvarati.

68
Bocca
 daša

Ne želim da budemo prijatelji.

Ne želim zaboraviti. Pokušavam se sjetiti.
„Samo dan ili dva, dok stvari ponovo ne počnu djelovati normalno“, izjavio je Gat
vidjevši da oklijevam. „Samo ćemo se družiti dok stvari ne prestanu biti tako silno
važne.“
Želim znati sve, sve shvatiti; želim priviti Gata uza se, rukama mu dodirivati cijelo
tijelo, nikad ga ne ispustiti iz zagrljaja. No ovo je možda jedini način.
Budi normalna, odmah. Iz ovih stopa.
Zato što jesi. Zato što to možeš biti.
„Naučila sam kako to činiti“, kažem.
Pružam mu vrećicu keksa s okusom vanilije koje smo djed i ja kupili u Edgartownu,
a način kako mu se lice ozarilo kad je ugledao i čokoladu, urezao mi se u srce.

44.

SUTRADAN MIRREN i ja odlazimo bez dopuštenja malenim čamcem u Edgartown.

Momci ne žele ići s nama. Oni idu kajakom.
Ja upravljam čamcem, dok Mirren koja sjedi na krmi ruku provlači kroz vodu.
Mirren je oskudno odjevena: na sebi ima gornji dio bikinija s tratinčicama i mini
suknju. Hoda oblutcima popločanim nogostupima Edgartowna i govori mi o Drakeu
Loggerheadu i kako je to imati s njim „seksualne odnose“. Tako ona to naziva kad god o
tome govori; a kad govori o osjećaju koji to prati, riječ je o mješavini mirisa ruža s plaže,
tobogana u lunaparku i vatrometa.
Govori ona i o odjeći koju želi kupiti za prvu godinu studija u Pomoni, filmovima
koje želi pogledati, projektima koje ovoga ljeta želi provesti u djelo, na primjer pronaći
mjesto u Vineyardu gdje bi mogla jahati konja te ponovo praviti sladolede. Iskreno
govoreći, pola sata ne prestaje blebetati.
Voljela bih živjeti njezin život. Imati dečka, planove, koledž u Kaliforniji. Mirren ide
dalje, u svijetlu budućnost, a ja se vraćam natrag u Dickinson Academy, gdje ću provesti
još jednu godinu u snijegu i smogu.
U Murdick’su kupujem paketić keksa s okusom vanilije, premda nam je još ostalo
keksa od jučer. Sjedamo na klupu u sjeni, Mirren i dalje priča.
Vraća se još jedna uspomena.

PETNAESTO LJETO, Mirren pokraj Tafta i Willa sjedi na stubama ispred naše omiljene
zalogajnice. Dječaci su imali plastične vjetrenjače u duginim bojama. Taftovo lice bilo je
umrljano keksom što ga je nedavno pojeo. Čekali smo Bess, jer su kod nje bile Mirrenine
cipele. Bez njih nismo mogli unutra.
Mirrenina stopala bila su prljava, a nokti na nožnim prstima plavi.
Dugo smo već čekali kad je iz obližnje trgovine izašao Gat. Ispod ruke je nosio snop
knjiga. Potrčao je prema nama kao da nas grčevito pokušava sustići, premda smo sjedili.
Zastao je zatim u mjestu. Knjiga na vrhu bio je Sartreov Bitak i ništavih. Na naličju
njegovih dlanova još su bile ispisane riječi naslova te knjige. Preporuka mojega djeda.

69
Bocca
 daša

Gat se naklonio, blesavo, poput klauna i pružio mi knjigu s dna snopa: bio je to
roman Jaclyn Moriarty. Čitala sam je cijelo ljeto.
Otvorila sam knjigu. Na naslovnoj je stranici pisalo: Za Cady sa svime, baš svime. Gat.

„SJEĆAM SE DA SMO čekali tvoje cipele kako bismo ušli u zalogajnicu“, kažem Mirren.
Ušutjela je gledajući me pogledom punim iščekivanja. „Vjetrenjače“, kažem. „Gat mi
pruža knjigu.“
„Sjećanja ti se, dakle, vraćaju“, kaže Mirren. „To je sjajno!“
„Tetke su se svađale zbog posjeda.“
Ona sliježe ramenima. „Pomalo.“
„A djed i ja smo se posvađali zbog njegovih skulptura od slonovače.“
„Aha. Tad se o tome govorilo.“
„Reci mi nešto.“
„Što?“
„Zašto je Gat nestao nakon moje nezgode?“
Mirren oko prsta uvrće pramen svoje kose. „Ne znam.“
„Je li se vratio Raquel?“
„Ne znam.“
„Jesmo li se svađali? Jesam li nešto loše učinila?“
„Ne znam, Cady.“
„Uzrujala sam ga prije nekoliko noći zato što nisam znala imena osoblja. Zato što
nisam posjetila njegov stan u New Yorku.“
Ona šuti. „S pravom se ljuti“, izjavljuje naposljetku Mirren.
„Što sam učinila?“
Mirren uzdiše. „Ne možeš to popraviti.“
„Zašto ne?“
Mirren se iznenada počinje gušiti, ispuštati zvukove kao da će povraćati. Presavija
se u pojasu, koža joj je oznojena i blijeda.
„Jesi li dobro?“
„Nisam.“
„Mogu li pomoći?“
Ne odgovara.
Pružam joj bocu vode. Uzima je. Polako ispija vodu. „Izložila sam se prevelikom
naporu. Moram se vratiti u Cuddledown. Odmah.“
Oči su joj staklaste. Pružam joj ruku. Koža joj je vlažna i čini se da je nesigurna na
nogama. U tišini hodamo do luke gdje su privezani maleni motorni čamci.

MAMA NIJE NI PRIMIJETILA da nema jednog motornog čamca, ali joj nije promaknuto
kad sam Willu i Taftu pružila paketić keksa.
I tako kreće: nja, nja, nja. Njezino predavanje nije zabavno.
Ne smijem napuštati otok bez nadzora odraslih.
Dok sam pod utjecajem lijekova, ne smijem upravljati motornim vozilom.
Zar baš mogu biti tako glupa kao što se ponašam?

70
Bocca
 daša

Izgovaram „Oprosti“ koje moja majka želi čuti. Trčim zatim do Windemerea i na
milimetarski papir iznad kreveta zapisujem sve čega sam se sjetila: zalogajnica,
vjetrenjače, Mirrenina prljava stopala na drvenim stubama, knjiga koju mi je Gat
darovao.

45.

NA POČETKU MOJEGA drugog tjedna na Beechwoodu otkrivamo krov Cuddledowna.

Lako je popeti se na njega; jedini je razlog zašto to nikad prije nismo čini taj što je za to
potrebno izači kroz prozor spavaće sobe tetke Bess.
Noću je krov pakleno hladan, no danju se s njega pruža prekrasan pogled na čitav
otok i onkraj njega. Preko krošnji stabala koja rastu oko Cuddledowna pogled puca do
novog Clairmonta i njegova vrta. Mogu vidjeti čak i unutrašnjost same kuće zbog toga
što prostorije u prizemlju imaju prozore od poda do stropa. Može se vidjeti i dio Red
Gatea i na drugu stranu, daleko onkraj Windemerea, sve do zaljeva.
Tog prvog poslijepodneva hranu smo posložili preko stare prostirke za piknike. Jeli
smo slatki portugalski kruh i svježi sir iz malenih drvenih kutija. Bobičasto voće iz
zelene kartonske kutije. Pili boce hladne gazirane limunade.
Odlučili smo onamo dolaziti svakoga dana. Cijeloga ljeta. Taj krov najbolje je mjesto
na svijetu.
„Ako umrem“, kažem dok s krova promatramo otok, „hoću reći kad umrem, bacite
moj pepeo u more na malenoj plaži. A onda, budem li vam nedostajala, možete se
uzverati ovamo, pogledati dolje i sjetiti se kako sam bila fenomenalna.“
„Ili možemo otići dolje, do plaže i plivati u tebi“, kaže Johnny. „Ako nam budeš
stvarno jako nedostajala.“
„Ah.“
„Sama si htjela biti u vodi malene plaže.“
„Samo sam htjela reći da volim biti ovdje. Bilo bi to sjajno mjesto za moj pepeo.“
„Aha“, kaže Johnny. „Bilo bi.“
Mirren i Gat šutjeli su i jeli lješnjake prelivene čokoladom iz plave keramičke
zdjelice. „Ovo je ružan razgovor“, kaže Mirren.
„Sasvim je u redu“, kaže Johnny.
„Ja ne želim da moj pepeo završi ovdje“, kaže Gat.
„Zašto ne?“ pitam. „Svi bismo mogli biti zajedno na malenoj plaži.“
„I dječica će plivati u nama!“ viče Johnny.
„Ježim se od vas“, dobacuje mu Mirren.
„To zapravo nije ništa drukčije od onog kad ondje pišam u more“, kaže Johnny.
„Bljak.“
„Ma daj, pa svi ondje pišamo u more.“
„Ja ne“, kaže Mirren.
„Da, i ti ondje pišaš“, kaže on. „Ako se more na malenoj plaži nakon svih tih godina
pišanja u njega već nije pretvorilo u mokraću, malo pepela neće ga uništiti.“
„Ljudi moji, planirate li vi ikada vlastiti pogreb?“ pitam.
71
Bocca
 daša

„Kako to misliš?“ Johnny nabire nos.

„Znate onaj dio u Tomu Sawyeru kad svi misle da su Tom, Huck i onaj... kako se ono
zvao?“
„Joe Harper“, kaže Gat.
„Aha, misle da su Tom, Huck i Joe Harper mrtvi. Momci odlaze na vlastiti pogreb i
slušaju sve uz njih vezane lijepe uspomene stanovnika grada. Otkako sam to pročitala,
razmišljam o vlastitom pogrebu. U stilu: koje bih cvijeće voljela i kamo bih voljela da
bace moj pepeo. A tu je i oproštajni govor u kojem će netko reći koliko sam nevjerojatno
fantastična bila, osvojila Nobelovu nagradu i pobijedila na Olimpijskim igrama.“
„U kojem si sportu pobijedila na Olimpijskim igrama?“ pita Gat.
„Možda u rukometu.“
„Je li rukomet jedan od olimpijskih sportova?“
„Naravno.“
„Igraš li uopće rukomet?“
„Još ne igram.“
„Onda bolje počni.“
„Većina ljudi planira vlastitu svadbu“, kaže Mirren. „Ja sam planirala vlastitu
svadbu.“
„Momci ne planiraju svoje svadbe“, kaže Johnny.
„Udam li se za Drakea, na svadbi ću imati samo žuto cvijeće“, kaže Mirren. „Posvuda
žuto cvijeće. Imat ću i proljetno žutu haljinu, normalnu vjenčanicu, samo žutu. A on će
imati žuti pojas.“
„Morat će te stvarno jako, jako voljeti da pristane opasati se žutim pojasom“, kažem
joj.
„Aha“, kaže Mirren. „No Drake bi to učinio.“
„Reći ću vam što ne želim na svome pogrebu“, kaže Johnny. „Ne želim da se u glupoj
dvorani za prijame zbog mene okupe njujorške face iz umjetničkoga miljea koje me
uopće ne poznaju.“
„Ne želim pobožne ljude koji će govoriti u ime Boga u kojeg ne vjerujem“, kaže Gat.
„Ili gomilu neprirodnih djevojaka koje će glumatati da su žalosne, a u zahodu si na
usta nanositi sjajilo i popravljati frizure“, kaže Mirren.
„Bože“, šalim se, „govorite kao da pogrebi uopće nisu zabavni.“
„Ozbiljno ti govorim, Cady“, kaže Mirren. „Trebala bi planirati svoju svadbu, a ne
pogreb. Ne budi morbidna.“
„Što ako se nikada ne udam? Što ako se ne želim udati?“
„Planiraj onda svoju zabavu prilikom objavljivanja knjige. Ili otvorenje izložbe.“
„Ona će pobijediti na Olimpijskim igrama i osvojiti Nobelovu nagradu“, kaže Gat. „Za
takve prigode ne može planirati zabave.“
„Dobro, u redu“, kažem. „Hajdemo isplanirati moju zabavu povodom osvajanja
rukometne olimpijske medalje. Ako će te to usrećiti.“
To i činimo. Čokoladne rukometne lopte omotane modrim staniolom. Zlatna haljina
za mene. Čaše pjenušca s malenim zlatnim loptama. Raspravljamo i o tome nose li ljudi
na rukometnim utakmicama uvrnute naočale poput onih što ih nose na teniskim
mečevima, a naposljetku zaključujemo da će ih na našoj zabavi svakako nositi. Svi će
uzvanici nositi zlatne rukometne naočale.

72
Bocca
 daša

„Hoćeš li rukomet igrati u ekipi?“ pita Gat. „Mislim, hoće li ondje zajedno s tobom
pobjedu slaviti cijela skupina Amazonki, rukometnih božica? Ili ćeš pobijediti sama
samcata?“
„Pojma nemam.“
„Stvarno se moraš početi educirati“, izjavljuje Gat. „Ili nikad nećeš osvojiti zlatnu
medalju. Morat ćemo ponovo osmišljavati cjelokupnu zabavu ako osvojiš samo srebrnu
medalju.“

ŽIVOT JE BIO PREDIVAN toga dana.

Nas četvero Lažljivaca baš kao nekoć.
Uvijek ćemo takvi biti.
Bez obzira na sve što se bude događalo kad krenemo na koledž, ostarimo, stvorimo
vlastite živote. Bez obzira na to budemo li Gat i ja zajedno ili ne. Ma kamo pošli, uvijek
ćemo se moći popeti na krov Cuddledowna i zuriti u more.
Ovaj nam otok pripada. Ovdje smo, na neki način, zauvijek mladi.

46.

DANI KOJI SLIJEDE sve su mračniji. Lažljivci rijetko kad žele ikamo ići. Mirren boli grlo i
cijelo tijelo. Vrijeme uglavnom provodi u Cuddledownu. Crta slike koje kani povješati na
zidove u hodnicima i niže školjke uz rubove ravnih površina. Prljavo posude gomila se u
sudoperu i na stoliću u dnevnome boravku. Po čitavom su velikom dnevnom boravku
razbacani DVD-ovi i knjige. Krevete nitko ne posprema, a kupaonice počinju zaudarati
na vlagu i plijesan.
Johnny jede sir prstima i gleda britanske komedije. Jednoga dana skupio je
iskorištene, još vlažne čajne vrećice i počeo ih bacati u čašu punu narančina soka.
„Što radiš?“ pitam.
„Ona koja izazove najveće prskanje dobiva najviše bodova.“
„Ali zašto?“
„Moj um funkcionira prema čudnovatim principima“, kaže Johnny. „Smatram kako
je ono što je nedokučivo najčešće najbolja tehnika.“
Pomaže mi shvatiti sustav bodovanja. Pet bodova za prskanje, deset za lokvicu u
podnožju čaše, dvadeset za uzorak na zidu iza čaše.
Potrošili smo tako čitavu bocu svježe iscijeđena narančina soka. Kad je završio,
Johnny je iza sebe ostavio čašu i razbacane, promočene čajne vrećice ondje gdje su se
zatekle.
Ne čistim ni ja.
Gat ima popis sto najboljih dosad napisanih romana, pa čita sve koje je uspio
pronaći na otoku. Obilježava pojedine dijelove samoljepivim papirićima i naglas ih čita.
Nevidljivi čovjek. Put u Indiju. Veličanstveni Ambersonovi. Samo napola obraćam
pozornost na ono što čita, jer Gat me nije poljubio ni dotaknuo otkako smo se složili da
iznova pokušamo.
Mislim da izbjegava biti sa mnom nasamo.

73
Bocca
 daša

I ja izbjegavam naći se samo s njim, jer cijelo moje tijelo žudi biti u njegovoj blizini,
jer svaka je njegova kretnja naelektrizirana. Često poželim zagrliti ga ili mu prstom
prijeći preko usana. Kad mislima dopustim da krenu tim putem - ako Johnny i Mirren na
trenutak iščeznu iz vidokruga i samo se nakratko nađemo sami - oštra bol neuzvraćene
ljubavi dozove mi migrenu.
Migrena je posljednjih dana poput pogrbljene starice koja život tkivo mojega mozga
dodiruje svojim noktima. Prstom dodiruje moje izložene neurone, istražuje može li se
nastaniti u unutrašnjosti moje lubanje. Uspije li ući unutra, bit ću osuđena u svojoj sobi
provesti dan ili dva.
Skoro svakoga dana objedujemo na krovu.
Pretpostavljam da to čine i kad mi je loše.
Svako malo s krova se kotrlja boca i glasno se razbija u podnožju kuće. Veranda je
zapravo prekrivena gomilama krhotina stakla ljepljiva od soka.
Privučene šećerom, muhe zuje oko nas.

47.

POTKRAJ DRUGOGA tjedna na dvorištu zatekla sam Johnnyja, koji je bio sam i gradio
kućice od lego kocaka što ih je sigurno pronašao u Red Gateu.
Iz kuhinje u novom Clairmontu donijela sam kisele krastavčiće, sir i ostatke pečene
tune. Odlučujemo ne otići na krov s obzirom na to da smo ionako sami. Otvaramo kutije
s hranom i postavljamo ih uz rub prljava trijema. Johnny mi govori kako bi volio od lego
kocaka izgraditi Hogwarts. Ili Crnu Zvijezdu. Ili, čekaj! Ili bi još bolja bila tuna od lego
kocaka koju bismo u novom Clairmontu objesili na zid, jer djed ondje ionako više nema
nijednu prepariranu ribu. To je to. Šteta što na cijelom glupom otoku nema dovoljno
lego kocaka za njegove vizionarske projekte.
„Zašto me nakon moje nezgode nisi nazvao ili mi poslao elektroničku poštu?“ pitam.
Nisam kanila pitati ga to. Riječi mi jednostavno naviru na usta.
„Oh, Cady.“
Osjećam se glupo zato što sam ga to pitala, no želim znati.
„Ne želiš li umjesto toga govoriti o tuni od lego kocaka?“ improvizira Johnny.
„Pomislila sam da su ti možda zasmetale poruke koje sam ti poslala elektroničkom
poštom. One u kojima sam te pitala za Gata.“
„Ne, ne.“ Johnny otire ruke o majicu. „Nisam se javljao zato što sam šupak. Zato što
ne promišljam o vlastitim izborima, zato što sam vidio previše akcijskih filmova, i u
neku sam ruku njihov sljedbenik.“
„Stvarno? Nisam te tako zamišljala.“
„To je nepobitna činjenica.“
„Nisi se naljutio?“
„Bio sam samo glupi kreten. No nisam se ljutio. Ni u jednom trenutku. Oprosti,
Cadence.“
„Hvala.“
Uzima šaku lego kocaka i počinje ih sklapati.

74
Bocca
 daša

„Zašto je Gat iščeznuo? Znaš li?“

Johnny uzdiše. „To je drugi par rukava.“
„Rekao mi je da ne poznajem pravog njega.“
„To bi moglo biti točno.“
„Ne želi razgovarati o mojoj nezgodi. Ili o onome što se tog ljeta između nas
događalo. Želi da se ponašamo normalno, kao da se ništa nije dogodilo.“
Johnny je lego kocke poslagao u nizove: plave, bijele i zelene.
„Gat je bio ogavan prema onoj Raquel kad je počeo petljati s tobom. Znao je da to
nije u redu, pa se mrzio zbog toga.“
„Dobro.“
„Nije htio biti takav momak. On želi biti dobra osoba. A tog je ljeta bio ljut zbog
mnogo čega. A kako nije bio ovdje kad si ga trebala, samoga je sebe još više mrzio.“
„Misliš?“
„Pretpostavljam“, kaže Johnny.
„Ima li djevojku?“
„Au, Cady“, kaže Johnny. „On je prepotentan šupak. Volim ga kao brata, no ti si
predobra za njega. Pronađi si zgodna mišićava momka u Vermontu, nekog poput Drakea
Loggerheada.“ Izgovorivši to, Johnny puca od smijeha.
„Beskoristan si.“
„Ne mogu zanijekati to“, odgovara on. „Ali trebaš prestati biti tako sladunjava.“

48.

DAROVATI: Čaroban život Diane Wynne Jones.

To je jedna od knjiga koje je mama meni i Gatu čitala kad nam je bilo osam godina.
Od tada sam je nekoliko puta ponovo čitala, no sumnjam da je Gat učinio isto.
Otvaram knjigu i na naslovnoj stranici pišem: Za Gata sa svime, svime. Cady.
Sutradan rano ujutro odlazim do Cuddledowna, preskačem preko starih šalica za čaj
i DVD-ova. Kucam na vrata Gatove sobe.
Nitko se ne javlja.
Ponovo kucam, pa otvaram vrata.
Nekoć je to bila Taftova soba. Puna je medvjedića i maketa brodova, a tu su sad i
gomile Gatovih knjiga, prazne vrećice čipsa, zdrobljeni indijski oraščići. Napola ispijene
boce prirodnih sokova i gaziranih pića, CD-ovi, kutija za Scrabble iz koje se većina
pločica rasula po tlu. Neuredno kao i ostatak kuće, ako ne i gore.
Bilo kako bilo, on nije ovdje. Sigurno je na plaži.
Knjigu mu ostavljam na jastuku.

75
Bocca
 daša

49.

TE NOĆI GAT i ja ostali smo sami na krovu Cuddledowna. Mirren je uhvatila mučnina pa
ju je Johnny odveo dolje da popije malo čaja.
Do nas dopiru glasovi i glazba iz novog Clairmonta, gdje tetke i djed jedu pitu od
borovnice i piju porto. Djeca gledaju film u dnevnome boravku.
Gat hoda kosinom krova, sve do oluka, i ponovo se penje natrag. To izgleda opasno,
tako je lako pasti - no on je neustrašiv.
Sad mogu razgovarati s njim.
Sada se možemo prestati pretvarati da smo normalni.
Tragam za pravim riječima, najboljim načinom da započnem razgovor.
Neočekivano, on se do mene uspeo u tri velika koraka. „Vrlo si, vrlo lijepa, Cady“,
kaže mi.
„To je zbog mjesečine. Pod mjesečinom su sve djevojke lijepe.“
„Mislim da si ti lijepa uvijek i zauvijek.“ Mjesec koji mu svjetlost baca u leda ocrtava
njegovu siluetu. „Imaš li momka u Vermontu?“
Naravno da nemam. On je jedini momak kojeg sam ikad imala.
„Moj dečko zove se Percocet“, kažem. „Veoma smo bliski. Prošloga sam ljeta s njim
čak otputovala u Europu.“
„Bože.“ Gat se uzrujao. Ustaje i odlazi natrag do ruba krova. „Šalim se.“
Gat mi ponovo prilazi. „Kažeš da te ne bismo trebali sažalijevati...“
„Da.“
„... a onda izgovoriš one stvari. Moj dečko zove se Percocet. Ili: Zurila sam u podnožje
modre talijanske zahodske školjke. Pa postane jasno da želiš da te svi sažalijevaju. I
hoćemo, hoću, samo nemaš pojma koliko si sretna.“
Lice mi se žari.
U pravu je.
Želim da me ljudi sažalijevaju. Doista želim.
A onda ipak ne želim.
Želim.
Pa onda ne želim.
„Oprosti“, kažem.
„Harris te u Europu poslao na osam tjedana. Misliš li da bi ikad to učinio i za
Johnnyja i Mirren? Ne bi. A ne bi poslao ni mene, bez obzira na sve. Dobro razmisli o
svemu što bi drugi voljeli imati prije nego što se počneš žaliti.“
Trznule su me te njegove riječi. „Djed me poslao u Europu?“
„Ma daj“, izgovara ogorčeno Gat. „Zar si stvarno mislila da je tvoj otac platio
putovanje?“
Odmah sam znala da govori istinu.
Naravno da tata nije platio putovanje. Nema šanse da ima toliko novca. Profesori s
koledža ne lete poslovnom klasom i ne idu u hotele s pet zvjezdica.
Toliko sam se bila priviknula na ljeta na Beechwoodu, na uvijek pune smočnice i
gomilu motornih čamaca i osoblje koje bez riječi na roštilju peče naše odreske i pere
nam rublje - nisam ni razmišljala odakle je mogao doći novac za putovanje.

76
Bocca
 daša

Djed me poslao u Europu. Zašto?

Zašto mama nije išla sa mnom ako je putovanje bilo djedov dar? I zašto bi tata od
djeda uopće uzeo novac?
„Život se ispred tebe pruža prepun najrazličitijih mogućnosti“, kaže Gat. „I zato, zato
me živcira kad od nas tražiš suosjećanje, i to je sve.“
Gat, moj Gat.
U pravu je. Jest.
No istodobno me ne razumije.
„Znam da me nitko ne tuče“, kažem iznenada osjećajući potrebu da se branim.
„Znam da imam mnogo novca i dobro obrazovanje. Hranu na stolu. Ne umirem od raka.
Mnogim je ljudima puno gore nego meni. I znam da sam sretnica zbog činjenice da sam
otputovala u Europu. Ne bih trebala zanovijetati ili biti nezahvalna.“
„Onda dobro.“
„Ali, poslušaj me. Nemaš pojma kako je imati glavobolje poput mojih. Pojma nemaš.
Koliko boli“, kažem i osjećam da mi se niz lice slijevaju suze premda ne jecam. „Ima dana
kad je zbog te boli teško biti živ. Često poželim da sam mrtva, doista, samo da bol
prestane.“
„Nije tako“, odgovara mi on oštrim glasom. „Sigurno ne priželjkuješ da si mrtva. Ne
govori takvo što.“
„Samo želim da bol prestane“, kažem. „Ima dana kad tablete ne djeluju, i tada želim
da se sve skonča. Spremna sam učiniti sve, doista sve... samo kad bih znala da će bol
prestati.“
Šutimo. Okreće mi leda i hoda do samog ruba krova.
„I što tada činiš? Kad je tako kako kažeš?“
„Ništa. Samo ležim i čekam, neprestano si ponavljam kako to neće trajati vječno. Da
će doći novi dan nakon kojega će uslijediti sljedeći. Jednoga ću dana ustati, pojesti
doručak i dobro se osjećati.“
„Novi dan.“
„Da.“
Okreće se i u nekoliko koraka uspinje preko krova. Iznenada, obavija me rukama i
čvrsto smo stisnuti jedno uz drugog.
On blago drhti i hladnim mi usnama ljubi vrat. Minutu ili dvije stojimo tako u
zagrljaju,
a ja imam dojam da se svemir ponovo preslaguje,
i znam da je iščeznuo sav bijes što smo ga ikad osjećali.
Gat mi ljubi usta, dodiruje mi obraz.
Volim ga.
Oduvijek sam ga voljela.
Dugo, dugo ostajemo na krovu. Zauvijek.

77
Bocca
 daša

50.

MIRREN SVE ČEŠĆE osjeća mučninu. Ustaje kasno, lakira nokte, leži na suncu, zuri u
fotografije afričkih krajolika u velikoj knjizi koja leži na stoliću u dnevnome boravku. Ne
želi, međutim, roniti. Ni jedriti. Ne želi igrati tenis ili otići do Edgartowna.
Donosim joj žele-bombone iz novog Clairmonta. Mirren voli žele-bombone.
Danas ona i ja ležimo na malenoj plaži. Čitamo časopise koje sam ukrala blizankama
i jedemo mini-mrkve. Mirren na ušima ima slušalice. Na mojemu iPhoneu neprestano
sluša istu pjesmu.

Mladost nam je protraćena

Nećemo je protratiti
Sjeti se imena mojega
Jer zajedno stvorili smo povijest
Na na na na na na, na, na

BOCKAM MIRREN mrkvicom.

„Što je?“
„Moraš prestati pjevati ili ne odgovaram za vlastite postupke.“
Ozbiljna izraza lica, Mirren se okreće prema meni. Iz ušiju izvlači slušalice.
„Smijem li ti nešto reći, Cady?“
„Naravno.“
„O tebi i Gatu. Čujem da ste se vas dvoje prošle noći zajedno spustili s krova.“
„I?“
„Mislim da bi ga trebala ostaviti na miru.“
„Molim?“
„Loše će se završiti i sve će otići u vražju mater.“
„Volim ga“, kažem. „Znaš da ga oduvijek volim.“
„Otežavaš mu stvari. Teže mu je nego što je bilo. Povrijedit ćeš ga.“
„To nije istina. Vjerojatno će on povrijediti mene.“
„Pa, i to bi se moglo dogoditi. Nije vam pametno da budete zajedno.“
„Zar ti nije jasno da bih radije da me Gat povrijedi nego da se zauvijek razdvojimo?“
kažem pridižući se i sjedajući. „Milijun bih puta radije živjela, riskirala sve, čak i ako se
ružno dokonča, nego nastavila živjeti u kutiji, onako kako sam živjela protekle dvije
godine. Malena je to kutija, Mirren. Ja i moje tablete. Ja i moja bol. Ne želim više živjeti u
njoj.“
Šutimo.
„Nikad nisam imala dečka“, iznenada je lanula Mirren.
Zurim joj u oči. Vidim suze.
„A što je s Drakeom Loggerwoodom? Što je sa žutim ružama i seksualnim
odnosima?“ pitam.

Ona zuri u zemlju.

78
Bocca
 daša

„Lagala sam.“
„Zašto?“
„Znaš kako je, kad dođemo na Beechwood, ovdje drukčiji svijet? Ne moraš biti ono
što si kod kuće. Možeš biti netko bolji, možda.“
Kimam.
„Onog prvog dana kad si se vratila, primijetila sam Gata. Gledao te kao da si
najblistaviji planet u galaksiji.“
„Stvarno?“
„Tako želim da i mene netko tako gleda, Cady. Toliko to želim. Nisam imala namjeru,
no izgovorila sam laž. Žao mi je.“
Ne znam što bih rekla. Duboko udišem.
Mirren se otresa na mene:
„Ne uzdiši. Dobro? U redu je. Savršeno je u redu to što ipak nisam imala dečka. U
redu je to što me nikada nitko nije volio, dobro? To je savršeno podnošljivo.“
Mamin me glas doziva negdje s područja oko novog Clairmonta.
„Cadence! Čuješ li me?“
Dovikujem joj:
„Što želiš?“
„Kuharica danas ima slobodan dan. Počinjem pripremati objed. Dođi narezati
rajčice.“
„Odmah“, uzdišem i pogledavam Mirren. „Moram ići.“
Ona šuti. Navlačim kapuljaču i brzim korakom odlazim stazom prema novom
Clairmontu.
Mama mi u kuhinji pruža poseban nož za rezanje rajčice i počinje govoriti.
Nja-nja-nja, uvijek si na malenoj plaži.
Nja-nja-nja, trebala bi se igrati s djecom.
Djed neće zauvijek biti ovdje.
Znaš li da si izgorjela na suncu?
Kriška po kriška, košara puna rajčica čudnih oblika. Žute, zelene i blijedocrvene
rajčice.

51.

MOJ TREĆI TJEDAN na otoku nezaustavljivo prolazi, a migrena me iz igre izbacuje na

dva dana. Ili možda tri. Nisam sigurna. Sve je manje tableta u mojoj bočici, premda sam
lijekove podigla u ljekarnici prije odlaska od kuće.
Pitam se pije li i mama moje tablete. Možda ih oduvijek i pije.
Ili su možda blizanke ponovo dolazile u moju sobu i uzimale stvari koje im ne
trebaju. Možda su i one ovisnice.
Ili možda pijem više tableta nego što mislim. Možda u izmaglici boli u usta ubacujem
dodatne tablete. Zaboravljam kad sam posljednji put uzela dozu.
Strah me je mami reći da trebam još tableta.

79
Bocca
 daša

Kad mi se stanje stabiliziralo, ponovo odlazim u Cuddledown. Sunce lebdi nisko na

nebu. Trijem je prekriven razbijenim bocama. Ukrasne su vrpce unutra popadale sa
stropa i poput zmija leže na podu. Prljavština se skorila u posudu koje se nagomilalo u
sudoperu. Stolnjaci na stolu u blagovaonici su prljavi. Na stoliću u dnevnoj sobi vide se
kružni tragovi šalica s čajem.
Lažljivce pronalazim okupljene u Mirreninoj sobi, svi zure u Bibliju.
„Rasprava oko riječi u Scrabbleu“, kaže mi Mirren čim sam ušla. Zatvara knjigu. „Kao
i obično, Gat je bio u pravu. Gate, uvijek si prokleto u pravu. Znaš, djevojke kod
muškaraca ne vole to.“
Pločice Scrabblea razbacane su po podu velikog dnevnog boravka, vidjela sam ih
kad sam ušla.
Nisu bili igrali.
„Što ste radili protekla dva dana?“ pitam.
„Oh, Bože“, kaže Johnny zaliježući na Mirrenin krevet. „Već sam zaboravio.“
„Bio je četvrti srpnja“, kaže Mirren. „Otišli smo u novi Clairmont na večeru, a zatim
smo svi velikim motornim čamcem otišli gledati vatromet u Vineyardu.“
„Danas smo otišli do Nantucket zalogajnice s krafnama“, kaže Gat.
Oni nikada nikamo ne idu. Nikada. Nikog ne susreću. A sad dok sam bila bolesna, išli
su posuda, viđali gomilu ljudi.
„Downyflake“, kažem. „Tako se zove zalogajnica s krafnama.
„Aha, bile su to dosad najbolje punjene krafne“, kaže Johnny.
„Mrziš punjene krafne.“
„Naravno da ih mrzi“, kaže Mirren. „Ali, nismo jeli punjene, nego one s glazurom.“
„I bostonskom kremom“, kaže Gat.
„I želeom“, kaže Johnny.
Ali ja znam da u Downyflakeu prodaju samo punjene krafne. Nema krafni s
glazurom. Ni bostonskom kremom. Ni želeom.
Zašto lažu?

52.

VEČERAM S MAMOM i djecom u novom Clairmontu, no te me večeri ponovo pogađa

migrena. Gora je od one prethodne. Ležim u svojoj zamračenoj sobi. Ptice lešinarke
kljucaju tvar koja mi polagano istječe iz smrskane lubanje.
Otvaram oči, a iznad mene stoji Gat. Vidim ga kao kroz izmaglicu. Sunce sja kroza
zastore, pa je sigurno dan.
Gat nikad ne dolazi u Windemere. No sad je ovdje. Promatra milimetarski papir na
mojemu zidu. Zabilješke na samoljepljivim papirićima. U nove uspomene i informacije
koje sam na papire zapisala otkako sam ovdje, zabilješke o smrti bakina psa, djedu i
guski od slonovače, Gatu koji mi je dao Moriartyjevu knjigu, tetkama koje se svađaju
zbog kuće u Bostonu.
„Ne čitaj moje papire“, cvilim. „Nemoj.“
Odmiče se. „Ovdje su gdje ih svi mogu vidjeti. Oprosti.“
80
Bocca
 daša

Okrećem se na bok kako bih obraz stisnula uz usijani jastuk.

„Nisam znao da skupljaš priče.“ Gat sjeda na krevet i hvata me za ruku.
„Pokušavam se sjetiti onoga što se dogodilo, o čemu nitko ne želi govoriti“, kažem.
„Ni ti.“
„Želim razgovarati o tome.“
„Želiš li?“
On zuri u pod.
„Prije dva ljeta imao sam djevojku.“
„Znam. Cijelo sam vrijeme znala.“
„Ali nikada ti nisam rekao.“
„Ne, nisi.“
„Tako si me silno privukla, Cady. Nije bilo načina da to spriječim. Znam da sam ti
trebao sve reći i da sam odmah trebao prekinuti s Raquel. Samo - ona je bila kod kuće, a
tebe tijekom godine uopće ne viđam, moj telefon ovdje nije radio, a od nje sam
neprestano primao pakete. I pisma. Cijelo ljeto.“
Gledala sam ga.
„Bio sam kukavica“, kaže Gat.
„Aha.“
„Bilo je to okrutno. I prema tebi i prema njoj.“
Lice mi gori od ljubomore koje se prisjećam.
„Žao mi je, Cady“, nastavlja Gat. „To sam ti trebao reći čim smo ove godine došli
ovamo. Pogriješio sam i žao mi je.“
Kimam. Lijepo je čuti ga kako to kaže. Voljela bih da nisam pod utjecajem lijekova.
„Polovicu vremena samoga sebe mrzim zbog svega što sam učinio“, kaže Gat. „No
ono što me istinski uznemirava jest kontradikcija: kad se ne mrzim, osjećam se
pravedno i kao žrtva. Kao da je svijet tako nepravedan.“
„Zašto se mrziš?“
Prije nego što sam se snašla, Gat se ušuljao u krevet i legao pokraj mene. Njegovi
hladni prsti isprepleteni su s mojim usijanim prstima, lice mu je sasvim blizu mojemu.
Ljubi me. „Zato što želim stvari koje ne mogu imati“, šapće.
Ali ima mene. Zar ne zna da me već ima?
Ili Gat možda govori o nečemu drugom, nečemu drugom što ne može imati? Nečem
materijalnom, nekom snu o nečemu?
Oznojena sam, glava me boli i ne mogu suvislo razmišljati.
„Mirren kaže da će se ovo loše završiti i da bih te trebala ostaviti na miru“, kažem
mu.
Ponovo me ljubi.
„Netko mi je učinio nešto odveć užasno da bih se toga sjetila“, šapćem.
„Volim te“, kaže on.
Grlimo se i dugo ljubimo.
Bol u mojoj glavi blijedi, pomalo. Ali ne sasvim.

OTVARAM OČI i na satu vidim da je ponoć.

Gata više nema.

81
Bocca
 daša

Podižem rolete i gledam kroz prozor, podižem klizno prozorsko okno kako bi u
sobu ušlo malo zraka.
Tetka Carrie ponovo šeće u spavaćici. Prolazi ispred Windemerea, na mjesečini češe
svoje odveć mršave nadlaktice. Ovoga puta na nogama čak nema ni krznene čizme.
Iz Red Gatea do mene dopire Willova vriska. Ponovo ima noćne more.
„Mamice! Mamice! Trebam te!“
No, Carrie ga ili ne čuje ili ne želi ići k njemu. Ona odlazi dalje stazom koja vodi do
novog Clairmonta.

53.

DAROVATI: PLASTIČNU kutiju s lego kockama.

Do sada sam već darovala sve svoje knjige. Nekoliko knjiga darovala sam djeci,
jednu Gatu, a s tetkom Bess sam ostatak odnijela u dobrotvornu udrugu u Vineyardu.
Jutro sam prekapala po tavanu. Ondje je bila ona kutija s lego kockama koje sad
nosim Johnnyju. Zatekoh ga samog u velikome dnevnom boravku u Cuddledownu. Baca
komadiće plastelina u zid i promatra raznobojne mrlje što ih plastelin ostavlja na bijelo
oličenom zidu.
Počinje tresti glavom pri pogledu na lego kocke.
„Za tvoju tunu“, objašnjavam. „Sad imaš dovoljno kocaka.“
„Neću je izraditi“, kaže on.
„Zašto ne?“
„Previše posla“, kaže on. „Daj ih Willu.“
„Nisi li Willove kockice donio ovamo?“
„Vratio sam ih natrag. Maleni je ginuo za njima“, kaže Johnny. „Bit će sretan dobije li
još.“
U vrijeme objeda kockice odnosim Willu. U kompletu su lego čovječuljci i gomila
dijelova za izradu vozila.
Nevjerojatno je sretan. On i Taft tijekom cijelog objeda izrađuju automobile. I ne
jedu.

54.

ISTOG POSLIJEPODNEVA Lažljivci izvlače kajake iz spremišta za čamce.

„Što radite?“ pitam.
„Idemo veslati oko rta, do onog poznatog mjesta“, odgovara Johnny. „Već smo to
radili.“
„Cady ne bi trebala poći s nama“, kaže Mirren.
„Zašto ne?“ pita Johnny.

82
Bocca
 daša

„Zbog njezine glave!“ viče Mirren. „Što ako si ponovo ozlijedi glavu, pa joj se
migrene pogoršaju? Bože, imaš li ti, Johnny, uopće mozak?“
„Zašto vičeš?“ viče Johnny. „Nemoj toliko šefovati.“
Zašto ne žele da pođem s njima?
„Možeš poći s nama, Cadence“, kaže Gat. „Sasvim je u redu da pođe s nama.“
Ne želim se nametati ako me ne žele - no Gat dlanom pljeska po sjedalu u kajaku
ispred sebe, pa se ukrcavam.
Zapravo se ne želim odvajati od njih.
Nikada.
Veslamo u kajacima dvosjedima oko zaljeva u podnožju Windemerea, sve do malene
uvale. Mamina kuća uzdiže se na stijeni koja se nadvila iznad uvale. Ispod je gomila
oštrih stijena koje oblikuju nešto što nalikuje na špilju. Izvlačimo kajake na stijene i
penjemo se do suhog i toplog mjesta.
Mirren muči morska bolest premda smo u kajacima proveli samo nekoliko minuta.
Sad već tako često osjeća mučninu, nije ni čudo. Leži s rukama preko lica. Napola
očekujem da će momci početi vaditi hranu za piknik - imaju platnenu torbu - no Gat i
Johnny počinju se penjati uza stijenje. Po načinu kako to čine vidim da su to radili već
ranije. Bosonogi su, penju se na visinu od približno osam metara iznad vode te
zaustavljaju na izbočini iznad mora.
Promatram ih dok zauzimaju mjesta.
„Što radite?“
„Vrlo smo, vrlo muževni“, dovikuje mi Johnny. Glas mu odzvanja. Gat se smije.
„Zapravo i niste“, kažem.
„Možda si pomislila da smo gradski momci, no zapravo smo krajnje muževni i puni
testosterona.“
„Niste.“
„Jesmo.“
„Ma daj, molim te. Dolazim k vama.“
„Ne, nemoj!“ kaže Mirren.
„Johnny me izazvao“, kažem. „Sad se moram popeti.“ Počinjem se penjati istim
putem kojim su se uzverali i momci. Stijene su pod mojim rukama hladne i klizavije
nego što sam mislila.
„Nemoj“, ponavlja Mirren. „Zato i nisam htjela da podeš.“
„A zašto si onda ti došla?“ pitam. „Hoćeš li se popeti?“
„Prošli sam put skočila“, priznaje Mirren. „Jednom je dovoljno.“
„Oni će skočiti?“ To se čak i ne čini mogućim. „Stani, Cady. Opasno je“, kaže Gat.
A prije nego što sam se uspjela uzverati više, Johnny prstima hvata nos i skače. S
nogama naprijed pada s visoke stijene.
Vrištim.
Svom snagom udara u površinu vode; more je ondje prepuno stijena. Nema naznaka
koliko bi ondje moglo biti duboko ili plitko. Mogao bi poginuti skačući tako. Mogao bi, ali
nakon što je isplivao na površinu, zabacuje svojom plavom kosom i pobjedonosno viče.
„Poludio si!“ korim ga.

83
Bocca
 daša

I Gat zatim skače. I dok je Johnny mahao nogama i derao se dok je padao, Gat je tih,
noge su mu spojene. U ledenu vodu uranja jedva je uskomešavši. Iz vode izranja sretan,
cijedi majicu i penje se natrag na suhe stijene.
„Oni su idioti“, kaže Mirren.
Podižem pogled prema stijenama s kojih su skočili. Čini se nemogućim da itko može
preživjeti takav skok.
Iznenada, obuzima me želja da i sama skočim. Nastavljam se penjati.
„Nemoj, Cady“, kaže Gat. „Nemoj, molim te.“
„Ti si to upravo učinio“, kažem. „A rekao si i da je sasvim u redu da pođem s vama.“
Mirren se pridiže i sjeda, lice joj je blijedo. „Sad se želim vratiti kući“, kaže ona
glasom punim hitnje. „Ne osjećam se dobro.“
„Molim te, nemoj, Cady, stjenovito je“, dovikuje mi Johnny. „Nismo te trebali dovesti
ovamo.“
„Nisam invalid“, kažem. „Znam plivati.“
„Nije u tome stvar, to... to nije pametno.“
„Zašto je pametno za vas, ali ne i za mene?“ dovikujem. Gotovo sam na vrhu. Od
grčevita držanja za stijene na jagodicama prstiju počinju mi se pojavljivati žuljevi. Krv
mi se puni adrenalinom.
„Glupo smo postupili“, kaže Gat.
„Razmetali smo se“, kaže Johnny.
„Siđi, molim te“, Mirren sad plače.
Ne silazim. Sjedim s koljenima pritisnutima uz prsa na izbočini s koje su momci
skočili u more. Gledam more koje se ispod mene pjeni. Ispod površine vode vrebaju
tamni oblici, no vidim i čist prostor. Skočim li pravilno, uskočit ću u duboko more.
„Uvijek čini ono čega se najviše bojiš!“ dovikujem.
„To je glupo geslo“, kaže Mirren. „Već sam ti to rekla.“
Dokazat ću da sam jaka sad kad me smatraju bolesnom.
Dokazat ću da sam hrabra sad kad me smatraju slabom.
Vjetrovito je na toj visokoj stijeni. Mirren jeca. Gat i Johnny viču na mene.
Sklapam oči i skačem.
Susret je s vodom poput električnog udara. Uzbudljivo. Nogom, lijevom nogom,
stružem stijenu. Strmoglavljujem se
Do stjenovita, stjenovita dna,
I vidim podnožje otoka Beechwooda
Ruke i noge umrtvljeni su, no prsti su mi hladni
Komadići morskih trava prolijeću pokraj mene dok padam
A zatim izranjam na površinu i dišem
Dobro sam,
S glavom mi je sve u redu,
Nitko ne mora plakati za mnom ili se brinuti zbog mene
Dobro sam,
Živa sam.
Plivam do obale.

84
Bocca
 daša

KATKADA SE PITAM cijepa li se stvarnost na dva dijela. U Čarobnom životu, knjizi koju
sam darovala Gatu, postoje paralelni svemiri u kojima se različite stvari događaju istim
ljudima. Čovjek drukčije odabere ili se neka nezgoda drukčije svrši. U tim drugim
svemirima, svi mi imamo svoje dvojnike. Same sebe s drukčijim životima, s drukčijom
srećom.
Varijacije.
Pitam se, na primjer, postoji li varijacija ovog današnjeg skoka, varijacija u kojoj
poginem nakon skoka s litice. Nakon toga slijedi pogreb tijekom kojega moj pepeo
razbacaju po malenoj plaži. Milijun božura okružuje moje utopljeno tijelo tok ljudi jecaju
u tuzi i žalosti. Lijep sam leš.
Pitam se postoji li varijacija u kojoj se Johnny ozlijedi, smrska si noge i leđa o
stijene. Ne možemo pozvati hitnu službu, pa ga kajakom moramo voziti natrag. Kad ga
helikopterom konačno prebace na kopno, utvrđuju da više nikada neće moći hodati
zbog presječene leđne moždine.
Ili možda postoji varijacija u kojoj uopće ne odlazim s Lažljivcima kajakom do
stijena. Dopuštam im da me odbiju. Oni nastavljaju bez mene odlaziti na najrazličitija
mjesta i lagati mi. Postupno se, malo-pomalo, razdvajamo, a naša je ljetna idila
naposljetku sasvim uništena.
Sve mi se vjerojatnijim čini da te varijacije doista postoje.

55.

BUDIM SE te noći, hladno mi je. Nogama sam odgurnula pokrivač, a prozor je otvoren.
Brzo se pridižem i sjedam, pa mi se vrti u glavi.
Uspomena.
Tetka Carrie plače. Nagnuta je naprijed, niz lice joj se cijede suze koje ne otire. Savija
se u pojasu, trese se, možda će povraćati. Vani je mračno, a ona na sebi ima bijelu
košulju, preko nje vjetrovku - Johnnyjevu plavu vjetrovku.
Zašto na sebi ima Johnnyjevu vjetrovku?
Zašto je tako žalosna?
Ustajem i uzimam majicu i cipele. Uzimam džepnu svjetiljku i odlazim prema
Cuddledownu. Veliki je dnevni boravak pust, obasjan mjesečinom. Pult u kuhinji
prekriven je bocama. Netko je vani ostavio narezanu jabuku koja trune. Njušim je.
Mirren je ovdje. Nisam je odmah vidjela. Sjedi na podu naslonjena na kauč,
prekrivena prugastim pokrivačem.
„Budna si“, šapće ona.
„Došla sam te potražiti.“
„Kako to?“
„Vratila mi se uspomena. Tetka Carrie je plakala. Na sebi je imala Johnnyjevu jaknu.
Sjećaš li se uplakane tetke Carrie?“
„Ponekad.“
„Ali sjećaš li se kad je plakala petnaestoga ljeta, imala je kratku kosu?“
„Ne“, kaže Mirren.

85
Bocca
 daša

„Kako to da ne spavaš?“ pitam.

Mirren odmahuje glavom. „Ne znam.“
Sjedam. „Mogu li te nešto pitati?“
„Naravno.“
„Voljela bih da mi kažeš što se događalo prije moje nezgode. I nakon nje. Uvijek
kažeš kako se nije dogodilo ništa važno - no sigurno mi se dogodilo još nešto prije onog
noćnog kupanja i udarca glavom o stijenu.“
„U-huh.“
„Znaš li o čemu je riječ?“
„Penny kaže da liječnici ne žele da se to spominje. Sjetit ćeš se već kad za to bude
vrijeme i nitko te ne bi trebao požurivati.“
„Ali, pitam te, Mirren. Moram znati.“
Spušta glavu do koljena. Razmišlja. „Što misliš da se dogodilo?“ kaže naposljetku.
„Pa... pretpostavljam da sam bila žrtva nečega.“ Teško je izgovoriti te riječi.
„Pretpostavljam da sam bila silovana, napadnuta ili tko će ga znati što. To su stvari zbog
kojih ljudi dozive amneziju, zar ne?“
Mirren si trlja usne.
„Ne znam što bih ti rekla“, kaže.
„Reci mi što se dogodilo“, mirno joj odgovaram.
„Bilo je to uništeno ljeto.“
„Kako to?“
„To je sve što ti mogu reći, draga moja Cady.“
„Zašto nikada ne napuštaš Cuddledown?“ iznenada je pitam. „Napuštaš ga samo
povremeno, kad odlaziš do malene plaže.“
„Danas sam se vozila kajakom“, odgovara ona.
„Ali ti je pozlilo. Patiš li od tog straha?“ pitam. „Straha od izlaska na otvoreni
prostor. Agorafobije?“
„Ne osjećam se dobro, Cady“, kaže Mirren, zvuči narogušeno. „Neprestano mi je
hladno, neprestano drhtim. Boli me grlo. Kad bi se ti tako osjećala, ni ti ne bi izlazila
van.“
Osjećam se gore nego ikada, no prvi put ne spominjem vlastite glavobolje. „Onda bi
to trebala reći Bess. Da te odvede liječniku.“
Mirren odmahuje glavom. „To je samo glupa prehlada koju nikako da izliječim. Pravi
sam mekušac. Hoćeš li mi donijeti jedno pivo od đumbira?“
Ne mogu se više natezati s njom. Donosim joj pivo od đumbira, pa uključujemo
televizor.

56.

UJUTRO na stablu na travnjaku ispred Windemerea visi ljuljačka od automobilske gume.

Onako kako je nekoć ljuljačka visjela na starome javoru ispred Clairmonta.
Savršena je.

86
Bocca
 daša

Poput one na kojoj me je nekoć ljuljala baka Tipper.

Tata.
Djed.
Mama.
Poput one na kojoj me je Gat poljubio usred noći.
Sjećam se sad, petnaestoga ljeta, Johnnyja, Mirren, Gata i sebe zguranih na ljuljački
ispred Clairmonta. Bili smo preveliki da stanemo na nju. Gurali smo se i namještali.
Hihotali smo i prigovarali. Optuživali jedni druge da imamo prevelike guzice. Optuživali
jedni druge da smrdimo i ponovo se namještali.
Naposljetku smo se smjestili. Nismo se mogli vrtjeti. Toliko smo se nagurali u
ljuljačku da se nismo mogli ni pomaknuti. Vikali smo i vikali da nas netko pogura.
Blizanke su prošle pokraj nas i odbile nas pogurati. Naposljetku su iz Clairmonta izašli
Taft i Will i uslišili nam molitve. Negodujući, gurnuli su nas tako da je ljuljačka načinila
širok luk. Bili smo toliko teški da smo se, nakon što su nas pustili, nastavili vrtjeti sve
brže i brže da nam se vrtjelo u glavi i uhvatila nas mučnina.
Nas četvero Lažljivaca. Sad se toga sjećam.

OVA NOVA LJULJAČKA djeluje izdržljivo. Čvorovi su pažljivo svezani.

U gumi je kuverta.
Gatov rukopis: Za Cady.
Otvaram kuvertu.
Iz nje se prosipa najmanje tucet osušenih ruža s plaže.

57.

NEKOĆ DAVNO živješe kralj koji imao je tri prelijepe kćeri. Davao im je sve što bi im srce
poželjela, a kad su odrasle za udaju, njihove svadbe bile su bogato proslavljene. Kad je
njihova najmlađa kćer rodila djevojčicu, kralj i kraljica bili su presretni. Ubrzo zatim i
srednja je kći rodila djevojčicu i ponovo se slavilo.
Naposljetku, najstarija je kći rodila blizance - no, nažalost, nije sve bilo onako kako su
se nadali. Jedan od blizanaca bio je ljudsko biće, maleni živahni dječačić; drugi je bio tek
maleni miš.
Nije bilo slavlja. Nije bilo kraljevskih objava.
Najstarija kći bila je shrvana stidom. Jedno od njezine djece bio je najobičnija
životinja. Nikada neće zablistati, izgorjeti na suncu, niti biti blagoslovljen onako kako se
očekuje od članova kraljevske obitelji.
Djeca su rasla baš kao što je rastao i maleni miš. Bio je pametan i brkovi su mu uvijek
bili čisti. Bio je bistriji i znatiželjniji od svojega brata, ali i od svojih sestrični.
Pa ipak, kralj je prema njemu osjećao gađenje, baš kao i kraljica. Čim je bio u stanju,
majka je majušnome mišu dala svežanj s borovnicom i nekoliko oraha te ga poslala neka
vidi svijeta.

87
Bocca
 daša

I maleni miš učini što je majka od njega zaiskala, jer dovoljno je vidio od života u
palači da je znao d će kod kuće uvijek biti samo prljava tajna, izvor poniženja svojoj majci i
svima koji ga poznaju.
Dok je odlazio, nije se ni osvrnuo da posljednji put pogleda palaču koja mu bješe dom.
Ondje mu ionako nikad ne bi nadjenuli ime.
Sad je slobodan da ide naprijed i stvori si ime u velikom, velikom svijetu.
A možda,
samo možda,
jednoga će se dana vratiti
i do temelja spaliti
tu jebenu
palaču.

88
Bocca
 daša

ČETVRTI DIO
Gle, požar

89
Bocca
 daša

58.

GLE!
Požar.
Ondje na sjevernom vršku otoka Beechwooda. Ondje gdje se javorovi uzdižu iznad
velike livade.
Vatra obasjava kuću. Plamenovi poskakuju visoko, obasjavaju nebo. Nema nikog tko
bi pomogao.
U daljini vidim vatrogasce iz Vineyarda koji preko zaljeva osvijetljenim brodom
plove prema nama.
Iz još veće daljine, iz Woods Holea, vatrogasni se brod probija prema vatri koju smo
zapalili.
Gat, Johnny, Mirren i ja.
Mi smo zapalili tu vatru koja proždire Clairmont.
Vatru koja proždire palaču, palaču kralja koji je imao tri prelijepe kćeri.
Mi smo je zapalili.
Ja, Johnny, Gat i Mirren.
Sad se toga sjećam,
padam u nastaloj strci,
strmoglavljujem se
prema stjenovitu, stjenovitu dnu, i
vidim podnožje otoka Beechwooda i
ruke i noge su mi obamrle, no prsti na rukama su mi hladni. Komadići morskih trava
prolaze pokraj mene dok tonem.
Zatim izranjam na površinu, i dišem.
A Clairmont gori.

**

LEŽIM U SVOJEMU krevetu u Windemereu, kroz prozor dopire blaga svjetlost zore.
Prvi je dan mog posljednjeg tjedna na otoku. Omotana dekora, teturam do prozora.
Ondje je novi Clairmont. Suvremena građevina s japanskim vrtom.
Sada vidim o čemu je riječ. To je kuća izgrađena na pepelu. Pepelu života što ga je
djed dijelio s bakom, pepelu javora s kojeg je visjela ona ljuljačka od automobilske gume,
pepelu stare viktorijanske kuće s trijemom i visećom ležaljkom. Nova kuća izgrađena je
na groblju svih trofeja i simbola naše obitelji: na groblju stripova iz New Yorkera,
prepariranih riba, vezenih jastučića, obiteljskih portreta.
Sve smo to spalili.
Dok su djed i ostali motornim čamcima plovili preko zaljeva,
na dan kad je osoblje bilo slobodno,
a Lažljivci sami na otoku,
nas četvero učinili smo ono čega smo se bojali.
Nismo spalili dom nego simbol.

90
Bocca
 daša

Do temelja smo spalili simbol.

59.

VRATA CUDDLEDOWNA su zaključana. Udaram u vrata dok se na njima nije pojavio

Johnny u odjeći od sinoć. „Pripremam pretenciozan čaj“, kaže on.
„Jesi li spavao odjeven?“
„Jesam.“
„Podmetnuli smo požar“, kažem mu i dalje stojeći na vratima.
Neće mi više lagati. Odlaziti na različita mjesta bez mene, donositi odluke bez mene.
Naša mi je priča sada jasna. Mi smo kriminalci. Četveročlana banda.
Johnny mi dugo zuri u oči, no ne izgovara ni riječ. Naposljetku mi okreće leda i
odlazi u kuhinju. Slijedim ga. Johnny provrelu vodu iz čajnika ulijeva u šalice.
„Čega se još sjećaš?“ pita me.
Oklijevam.
Vidim vatru. Dim. Koliko se golemim Clairmont doimao dok je gorio.
Nepobitno i sa sigurnošću znam da smo mi podmetnuli taj požar.
Jasno vidim Mirreninu ruku, njezin oguljeni zlatni lak za nokte, ruku koja drži
kanistar benzina za motorne čamce.
Johnnyjeva stopala koja niz stube trče od Clairmonta do spremišta za čamce.
Vidim djeda naslonjenog na stablo, djeda čije lice obasjava plamen logorske vatre.
Ne. Ispravka.
Obasjavala ga je vatra njegove kuće koja je gorjela do temelja.
No, to su uspomene koje su mi neprestano bile u glavi. Sada samo znam kamo ih
smjestiti.
„Ne sjećam se svega“, kažem Johnnyju. „Znam samo da smo mi podmetnuli požar.
Sjećam se plamena.“
On liježe na kuhinjski pod i proteže ruke iznad glave.
„Jesi li dobro?“ pitam ga.
„Prokleto sam umoran. Ako baš želiš znati.“ Johnny se okreće i liježe potrbuške, nos
pritišće uz pločice. „Rekle su da više neće razgovarati“, mrmlja on u pod. „Rekle su da je
sve gotovo i da će prekinuti sve veze.“
„Tko?“
„Tetke.“
Liježem na pod pokraj njega kako bih čula što govori.
„Tetke su se opijale iz noći u noć“, mrmlja Johnny kao da mu je teško preko usta
prevaliti riječi koje ga guše. „Obuzimao ih je sve veći bijes. Vrištale su jedna na drugu.
Teturale po travnjaku. Djed je samo raspirivao svađe. Gledali smo ih kako se svađaju
zbog djedovih stvari i umjetnina koje su visjele na zidovima Clairmonta, no najžešće su
svađe bile zbog posjeda, ponajviše zbog novca. Djed je bio opijen vlastitom moći, a moja
je mama htjela da glumatam zbog novca. Zato što sam najstariji unuk. Poticala me je i
poticala - nije mi jasno. Da budem najblistaviji mladi nasljednik. Tjerala me da kao

91
Bocca
 daša

najstariji govorim loše o svima vama. Da budem obrazovana bijela nada budućnosti
demokracije, takva sranja. Bila je izgubila djedovu naklonost, pa je htjela da je ja
steknem kako ne bi izgubila nasljedstvo.“
Dok je govorio, sjećanja su mi počela tako žestoko i jasno zapljuskivati glavu da me
boljelo. Lecnula sam se i rukama prekrila oči.
„Sjećaš li se još nečeg vezanog uz požar?“ nježno me pita. „Vraća li ti se?“
Nakratko sklapam oči i pokušavam. „Ne, ne sjećam se toga. No, sjećam se drugih
stvari.“
Johnny me hvata za ruku.

6o.

PROLJEĆE PRIJE petnaestoga ljeta, mama me nagnala neka pišem djedu. Ništa
pretjerano. „Danas mislim na tebe i tvoj gubitak. Nadam se da si dobro.“
Slala sam mu pisma na debelom bež papiru na čijem je zaglavlju bilo otisnuto:
Cadence Sinclair Eastman. Dragi djede, upravo sam odvozila pet kilometara dugu
biciklističku utrku za potporu istraživanjima protiv raka. Teniska ekipa okuplja se sutra.
Naš književni klub čita Povratak u Brideshead. Volim te.
„Samo ga podsjeti na činjenicu da misliš na njega i da ti je stalo“, rekla je mama. „I da
si dobra osoba. Sređena osoba na koju se obitelj može osloniti.“
Prigovarala sam. Pisanje pisama doimalo mi se usiljenim. Naravno da mi je bilo
stalo. Voljela sam djeda i doista sam mislila na njega. No nisam htjela svaka dva tjedna
pisati te podsjetnike na vlastitu izvrsnost.
„Sad je iznimno osjetljiv“, rekla je mama. „Pati. Razmišlja o budućnosti. Ti si mu
prvo unuče.“
„Johnny je samo tri tjedna mlađi.“
„U tome i jest stvar. Johnny je dječak i samo je tri tjedna mlađi. Zato piši pismo.“
Učinila sam što je tražila.

NA BEECHWOODU petnaestoga ljeta tetke su se upinjale zamijeniti baku, skakale su oko

njega i davale sve od sebe kao da nikada ranije nije bio sam, kao da od listopada
prethodne godine, otkako je baka Tipper umrla, nije u Bostonu živio sam. Bake nije bilo,
pa nije bilo ljepila koje bi ih držalo na okupu, te su se svađale oko vlastitih uspomena,
njezina nakita, odjeće u njezinu ormaru, njezinih cipela. U listopadu se nisu bile
dogovorile oko podjele svih tih stvari. Bile su tada odveć potresene. Sve su odgodile za
ljeto. Kada smo potkraj lipnja došle na Beechwood, Bess je bila načinila popis sve bakine
imovine u Bostonu i počela sastavljati popis imovine u Clairmontu. Sve su si tetke te
popise prebacile na svoje tablete i redovito ih razmatrale.
„Oduvijek sam voljela onaj ukras od žada u obliku stabla.“
„Čudim se da ga se sjećaš. Nikad nisi pomagala u ukrašavanju.“
„A što misliš, tko je to stablo skidao? Svake godine sve ukrase umatam u svileni
papir.“
„Mučenice.“

92
Bocca
 daša

„Ovdje su biserne naušnice koje mi je mama obećala.“

„Crni biseri? Meni je rekla da ih uzmem.“
Kako su prolazili ljetni dani, tetke su se počele sve više udaljavati. Nizale su se
svađe, na površinu su izlazile stare uvrede obogaćene novima.
Varijacije.
„Kaži djedu koliko voliš one vezene stolnjake“, rekla mi je mama.
„Ne volim ih.“
„Tebi neće reći ne.“ Bile smo same u kuhinji u Windemereu. Ona je bila pijana. „Voliš
me, zar ne, Cadence? Ti si sve što sad imam. Ti nisi kao tvoj tata.“
„Samo mi nije stalo do stolnjaka.“
„Onda laži. Reci mu da ti se sviđaju oni iz kuće u Bostonu. Oni vezeni, bež boje.“
Najlakše mi je bilo reći joj da ću učiniti to.
A kasnije sam joj rekla da sam to i učinila.
No, Bess je od Mirren zatražila da učini isto, ali
nijedna od nas djeda nije otišla preklinjati
da joj da proklete stolnjake.

61.

GAT I JA OTIŠLI SMO na noćno kupanje. Ležali smo na drvenoj šetnici i zurili u zvijezde.
Poljubili smo se u potkrovlju.
Zaljubili smo se.
Darovao mi je knjigu. Sa svime, baš svime.
Nismo govorili o Raquel. Nisam imala snage pitati. On ju nije spominjao.
Blizankama je rođendan četrnaestoga srpnja i uvijek je popraćen velikim objedom.
Svih nas dvanaestero sjedilo je za velikim stolom na travnjaku ispred Clairmonta. Jastozi
i krumpiri s kavijarom. Posudice s rastopljenim maslacem. Mlado povrće s bosiljkom.
Dvije torte, jedna od vanilije, druga od čokolade, čekale su na radnoj površini u kuhinji.
Djeca su postajala sve bučnija s jastozima, podbadala se međusobno kliještima i
srkala meso iz nogu. Johnny je pričao priče. Mirren i ja smo se smijale. Bili smo zatečeni
kad nam je djed prišao i ugurao se između Gata i mene. „Volio bih da mi daš savjet“,
rekao je. „Savjet mladosti.“
„Mi smo svjetska i predivna mladež“, rekao je Johnny, „što znači da si došao na
pravu stranu stola.“
„Znate“, rekao je djed, „ne pomlađujem se, koliko god dobro izgledao.“
„Da, da“, rekoh.
„Thatcher i ja sređujemo moj imetak. Razmatram mogućnost da dobar dio posjeda
darujem svojoj Alma mater.“
„Harvardu? Zašto, tata?“ upitala je mama koja nam je prišla i stala iza Mirren.
Djed se nasmiješio. „Vjerojatno kako bih utemeljio studentski centar. Postavit će na
njega moje ime, na ulazu.“ Laktom je blago gurnuo Gata. „Kako bi trebali nazvati taj
centar, mladiću, ha? Što misliš?“

93
Bocca
 daša

„Studentski centar Harris Sinclair?“ usudio se reći Gat.

„Bah!“ zatresao je djed glavom. „Možemo i bolje. Johnny?“
„Sinclair centar za društvene aktivnosti“, rekao je Johnny ubacujući si keks u usta.
„I brze obroke“, ubacila se Mirren. „Sinclair centar za društvene aktivnosti i brze
obroke.“
Djed je dlanom udario u stol. „Sviđa mi se kako zvuči. Ne zvuči obrazovno, no svi ga
cijene. Uvjerili ste me. Sutra ću nazvati Thatchera. Moje će ime biti na svim studentima
omiljenim zgradama.“
„Morat ćeš umrijeti prije nego što ih izgrade“, rekoh.
„Točno. No, nećete li biti ponosni dok kao studenti ondje posvuda budete vidjeli
moje ime?“
„Nećeš umrijeti prije nego što odemo na koledž“, izjavila je Mirren. „Nećemo to
dopustiti.“
„Oh, ako baš inzistirate“, djed je s njezina tanjura uzeo komad jastogova repa i pojeo
ga.
Mirren, Johnnyja i mene lako je uhvatio taj osjećaj moći što nam ga je povjerio
zamišljajući nas na Harvardu, osjećaj posebnosti zbog toga što nas je pitao za mišljenje i
smijao se našim šalama. Tako se djed prema nama uvijek ophodio.
„Nisi zabavan, tata“, otresla se mama na njega. „Uvlačiš djecu u to.“
„Nismo djeca“, rekla sam joj. „Razumijemo o čemu govori.“
„Ne, ne razumijete“, rekla je, „inače mu ne biste ovako udovoljavali.“
Svi su se za stolom ukočili. Utihnula su čak i djeca.
Carrie je živjela s Edom. Njih dvoje kupili su umjetnine koje su jednoga dana možda
mogle dobiti na vrijednosti. Johnny i Will pohađali su privatne škole. Carrie je novcem iz
svoje zaklade bila pokrenula trgovinu nakitom, koju je imala nekoliko godina, dok nije
propala. Ed je zarađivao i uzdržavao ju, no Carrie nije imala vlastitih prihoda. I nisu bili
vjenčani. Njihov stan bio je u njegovu vlasništvu.
Bess je sama odgajala djecu. Imala je nešto novca iz vlastite zaklade, baš kao i moja
mama i Carrie, no kad se razvela, kuća je pripala Brodyju. Od udaje nije radila, a prije
toga je bila samo pomoćnica u uredništvu nekog časopisa. Bess je živjela od novca iz
vlastite zaklade i obilno ga trošila.
A mama? Posao vezan uz uzgoj pasa nije donosio mnogo, a tata je htio da prodamo
kuću u Burlingtonu kako bi uzeo polovicu novca. Znala sam da mama živi od novca iz
svoje zaklade.
Da mi živimo od tog novca.
Mi smo živjele od novca iz njezine zaklade.
Taj novac neće zauvijek potrajati.
Pa kad je djed rekao da bi svoj novac možda mogao uložiti u izgradnju tuceta
studentskih centara i pitao nas za savjet, u svoje financijske planove nije uključio obitelj.
Bila je to njegova prijetnja.

94
Bocca
 daša

62.

NEKOLIKO VEČERI poslije. Vrijeme koktela u Clairmontu. Započinjalo je u šest ili pola
sedam navečer, kad bi se već ljudi uzbrdo došetali do velike kuće. Kuharica je
pripremala večeru, a na stol je postavila pjenicu od lososa i krekere. Prošla sam pokraj
nje i iz hladnjaka uzela bocu bijeloga vina za tetke.
Nakon što su Gat, Mirren i Johnny cijelo poslijepodne proveli na velikoj plaži, tjerali
su djecu u Red Gateu, gdje su imali tuš na dvorištu, da se otuširaju i preodjenu u čistu
odjeću. Mama, Bess i Carrie sjedile su za stolićem u Clairmontu.
Baš sam tetkama donosila čaše za vino kad je u sobu ušao djed.
„Onda, Penny,“ rekao je nalijevajući si konjak iz dekantera koji je stajao na komodi,
„kako je tebi i Cady ovoga ljeta u Windemereu s obzirom na izmijenjene okolnosti? Bess
se brine da si usamljena.“
„Nisam to rekla“, rekla je Bess.
Carrie je zaškiljila.
„Jesi, rekla si“, rekao je djed. Rukom mi je dao znak neka sjednem. „Govorila si o pet
spavaćih soba, preuređenoj kuhinji, o tome kako je Penny sad sama pa joj ništa od svega
toga ne treba.“
„Bess, jesi li to rekla?“ glasno je udahnula mama.
Bess nije odgovorila. Grizla si je donju usnicu i zurila kroz prozor.
„Nismo usamljene“, rekla je mama djedu. „Obožavamo Windemere, zar ne, Cady?“
Djed me pogledao. „Je li ti dobro ondje, Cadence?“
Znala sam što trebam reći. „Ondje mi je i više nego dobro, fantastično je. Windemere
volim zato što si tu kuću izgradio baš za moju mamu. Želim ondje odgajati vlastitu djecu
i djecu svoje djece. Tako si sjajan, djede. Ti si patrijarh i ja ti se klanjam. Tako mi je drago
što sam jedna od Sinclaireovih. Ovo je najbolja obitelj u Americi.“
Nisam to rekla baš tim riječima. No htjela sam mami pomoći da kuću zadrži tako što
ću svojemu djedu reći da je velik čovjek, da je izvor sve naše sreće, podsjećajući ga da
sam ja budućnost naše obitelji. Tipično američki Sinclaireovi nastavit će dalje, visoki,
svjetlokosi, lijepi i bogati, ali samo ako mami i meni dopusti da ostanemo u
Windemereu.
Trebala sam djeda nagnati da dobije osjećaj kako ima nadzor nad svime u trenutku
kad mu se zbog bakine smrti rušio svijet. Trebala sam ga preklinjati uzdižući ga u
nebesa - i ni u jednom mu trenutku dati do znanja da sam svjesna agresije skrivene iza
njegova pitanja.
Moja majka i njezine sestre ovisile su o djedu i njegovu novcu. Imale su najbolje
obrazovanje, tisuće prilika, tisuće veza, a naposljetku svejedno nijedna od njih nije bila u
stanju sama se uzdržavati. Nijedna od njih nikada nije učinila ništa korisno. Ništa nužno.
Ništa odvažno. I dalje su bile malene djevojčice koje se trude biti u dobrim odnosima s
tatom. On je bio njihov kruh i voda, njihov šećer i šlag.
„Ta je kuća prevelika za nas“, rekla sam djedu.
Nitko nije ni zucnuo dok sam napuštala prostoriju.

95
Bocca
 daša

63.

MAMA I JA šutjele smo dok smo se nakon večere pješice vraćale u Windemere. Čim su se
vrata za nama zatvorila, nasrnula je na mene.
„Zašto me nisi poduprla pred djedom? Zar želiš da izgubimo ovu kuću?“
„Ne treba nam.“
„Sama sam birala boje zidova, pločice, objesila zastavu na trijemu.“
„Ova kuća ima pet spavaćih soba.“
„Mislili smo da ćemo imati veću obitelj.“ Mamino je lice postalo napeto. „No nije tako
ispalo. To ne znači da ne zaslužujem ovu kuću.“
„Mirren i dečkima dobro bi došao dodatni prostor.“
„Ovo je moja kuća. Ne možeš od mene očekivati da ću od nje odustati zato što Bess
ima previše djece i zato što je ostavila muža. Kako ti uopće može pasti na pamet da bi mi
je mogla preoteti. Ovo je naša kuća, Cadence. Moramo se skrbiti za sebe.“
„Zar se ne čuješ?“ otresla sam se. „Imaš zakladu!“
„Kakve to ima veze s kućom?“
„Neki ljudi nemaju ništa. Mi imamo sve. Jedina osoba koja je obiteljski novac davala
u dobrotvorne svrhe bila je baka. Nje više nema, pa se sad svi otimaju za njezine bisere,
ukrase i posjed. Nitko se ne trudi vlastiti novac iskoristiti u plemenite svrhe. Nitko se ne
trudi poboljšati svijet.“
Mama mi se usprotivila.
„Tako si puna superiornosti, zar ne? Misliš da svijet razumiješ puno bolje od mene.
Čula sam Gata. Vidjela sam te kako njegove riječi gutaš kao sladoled. No, nikada nisi
plaćala račune, nisi imala obitelj, svoje vlasništvo, nisi vidjela svijeta. Nemaš pojma o
čemu govoriš, a svejedno sudiš i osuđuješ.“
„Razdireš ovu obitelj zato što misliš da zaslužuješ najljepšu kuću.
Mama je došla do podnožja stubišta.
„Sutra ćeš ponovo otići do Clairmonta. Djedu ćeš reći koliko voliš Windemere. Reći
ćeš mu da jednoga dana želiš ovamo ljeti dovoditi svoju djecu. To ćeš mu reći.“
„Ne. Trebala bi stati uz njega. Reći mu da bi trebao prestati manipulirati svima
vama. Tako se ponaša samo zato što je žalostan zbog bake, kako ti nije jasno? Zar mu ne
možeš pomoći? Ili si nađi posao tako da ti njegov novac više ne bude toliko važan? Ili daj
Bess ovu kuću?“
„Poslušaj me, mlada damo.“ Mamin glas bio je leden. „Idi do djeda i razgovaraj s
njim o Windemereu, ili ću te poslati u Colorado da s ocem provedeš ostatak ljeta. Sutra
ću to učiniti. Kunem ti se, odmah ujutro ću te odvesti u zračnu luku. Nećeš više vidjeti
tog svog dečka. Jesi li shvatila?“
Uvjerila me.
Znala je za mene i Gata. I mogla mi ga je oduzeti. Oduzet će mi ga.
Bila sam zaljubljena.
Obećala sam da ću učiniti sve što od mene zatraži.
Kad sam djedu rekla koliko obožavam kuću, nasmiješio mi se i rekao kako zna da ću
jednoga dana imati predivnu djecu. Rekao je zatim da je Bess pohlepna gadura i da joj

96
Bocca
 daša

nije ni kanio dati moju kuću. No, nešto kasnije Mirren mi je rekla da je djed Windemere
obećao Bess.
„Pobrinut ću se za tebe“, rekao je. „Daj mi samo još malo vremena da Penny izbacim
van.“

64.

GAT I JA, dvije noći nakon mojega sukoba s mamom, otišli smo u sumrak na tenisko
igralište. U tišini smo bacali loptice Fatimi i Princu Phi lipu.
Naposljetku, on je rekao:
„Jesi li primijetila da mi se Harris nikada ne obraća imenom?“
„Nisam.“
„Kaže mi mladiću. Na primjer: Kako je prošla školska godina, mladiću?“
„Zašto?“
„Zato što valjda misli da bi, kad bi mi se obratio imenom, to bilo kao da kaže: Kako je
prošla školska godina, indijski momče, Čiji ujak živi u grijehu s mojom čisto bijelom
kćerkom? Indijski momče kojeg sam uhvatio kako ljubi moju dragocjenu Cadence?“
„Misliš da tako razmišlja?“
„Ne može me podnijeti“, rekao je Gat. „Stvarno ne podnosi. Možda mu se i sviđam
kao osoba, možda mu se čak i Ed sviđa, no ne može mi izgovoriti ime niti me pogledati u
oči.“
Bilo je to točno. Kad je to rekao, i sama sam postala svjesna.
„Ne kažem da želi biti čovjek koji voli samo bijelce“, nastavio je Gat. „Zna da ne bi
trebao biti takav. On je demokrat, glasovao je za Obamu - ali to ne znači da se osjeća
ugodno kad mu se u njegovoj prelijepoj obitelji nadu ljudi drukčije boje kože.“ Gat je
odmahnuo glavom. „Neiskren je prema nama. Ne sviđa mu se pomisao da je Carrie s
nama. Ni Eda ne zove Ed. Obraća mu se s gospodine. I kad god mu se pruži prilika, daje
mi do znanja da nisam član obitelji.“ Gat je milovao meke Fatimine uši. „Vidjela si ga u
potkrovlju. Želi da se držim podalje od tebe.“
Djedov upad nisam bila tako doživjela. Mislila sam da se osjećao nelagodno kad nas
je zatekao kako se ljubimo.
No tada mi je iznenada postalo jasno što se dogodilo.
Pripazi, mladiću, rekao je djed. Pazi na glavu. Mogao bi se ozlijediti.
Bila je to još jedna prijetnja.
„Jesi li znala da je prošle jeseni moj ujak zaprosio Carrie?“ upitao me Gat.
Odmahnula sam glavom.
„Zajedno su već skoro devet godina. Prema Johnnyju i Willu ponašao se kao da im je
otac. Kleknuo je ispred nje i zaprosio je, Cady. Nas trojica dečki bili smo ondje, kao i
moja mama. Ukrasio je stan svijećama i ružama. Svi smo bili odjenuli bijelu odjeću, a on
je naručio hranu iz Carrieina omiljenog talijanskog restorana. Pustio je Mozarta... Johnny
i ja zgranuto smo mu rekli: Čemu tolika predstava? Ionako živi s tobom. No, on je bio
nervozan. Kupio je dijamantni prsten. Bilo kako bilo, ona je došla kući, a nas četvero

97
Bocca
 daša

ostavili smo ih same, skrili smo se u Willovoj sobi. Trebali smo poslije istrčati i čestitati,
no Carrie ga je odbila.“
„Mislila sam da nisu vidjeli svrhu zašto bi se uopće vjenčali.“
„Ed je mislio da ima smisla. Carrie nije htjela dovesti u opasnost svoje glupo
nasljedstvo“, rekao je Gat.
„Nije čak ni pitala djeda?“
„U tome i jest stvar“, rekao je Gat. „Svi uvijek Harrisa pitaju za sve. Zašto bi odrasla
žena trebala oca pitati smije li se udati?“
„Djed ju ne bi spriječio.“
„Ne bi“, rekao je Gat. „Ali kad je Carrie počela živjeti s Edom, Harris joj je jasno dao
do znanja da će ostati bez novca što ga je trebala naslijediti.“
„Stvar je u tome da Harris ne voli Edovu boju kože. On je rasističko kopile, baš kao
što je bila i Tipper. Da, oboje ih volim zbog mnogo razloga, i bili su i više nego
velikodušni kad su mi dopustili da svakoga ljeta dolazim ovamo. Spreman sam pomisliti
kako Harris nije ni svjestan zašto ne voli mojega ujaka, no dovoljno ga ne voli da bi zbog
njega bio u stanju razbaštiniti svoju najstariju kćer.“
Gat je uzdahnuo. Voljela sam krivulju njegove donje čeljusti, rupu na njegovoj
majici, poruke koje mi je pisao, kako je razmišljao, kako je gestikulirao dok je govorio.
Tada sam mislila da ga u cijelosti poznajem.
Nagnula sam se prema njemu i poljubila ga. Još uvijek mi se to što sam bila u stanju
poljubiti ga doima čarobnim, to što mi je uzvratio poljubac. Toliko je čarobno bilo to što
smo jedno drugome pokazivali vlastite slabosti, vlastite strahove i krhkost. „Zašto
nikada nismo o tome razgovarali?“ šaptala sam.
Gat me ponovo poljubio. „Sviđa mi se ovdje“, rekao je. „Volim ovaj otok. Johnnyja i
Mirren. Kuće i zvuk oceana. Tebe.“
„I ja tebe volim.“
„Dio mene ne želi uništiti to. Ne želi ni pomisliti kako sve to nije savršeno.“
Shvaćala sam kako se osjeća.
Ili sam mislila da shvaćam.
Zatim smo Gat i ja otišli do šetnice, nakon čega smo hodali do velike plosnate stijene
s koje puca pogled na luku. Voda je bučno udarala u podnožje otoka. Grlili smo se, svukli
gotovo do gola te smo, što smo duže mogli, zaboravili sve užasne pojedinosti o predivnoj
obitelji Sinclair.

65.

NEKOĆ DAVNO živjele imućan trgovac koji imao je tri prelijepe kćeri. Toliko ih je razmazio
da su dvije mlade po cijele dane smo sjedile ispred zrcala, zurile u vlastitu ljepotu i štipale
si obraze kako bi bili rumeni.
Jednoga je dana trgovac morao otputovati. „Što da vam donesem s putovanja?“ upitao
je kćeri.
Najmlađa kći poželjela je haljine od svile i čipke.
Srednja kći poželjela je rubine i smaragde.

98
Bocca
 daša

Najstarija kći poželjela je samo ružu.

Trgovac je iz kuće izbivao nekoliko mjeseci. Najmlađoj je kćeri na povratku donio
kovčeg pun raznobojnih haljina. Srednjoj je donio gomilu dragulja. Tek se, međutim, na
povratku kući putem sjetio kako je svojoj najstarijoj kćeri obećao donijeti ružu.
Putem je naišao na visoku metalnu ogradu koja se protezala uz cestu. U daljini se
uzdizao mračan seoski dvorac, a trgovcu bijaše drago kad je uz ogradu ugledao ružin grm
prepun crvenih cvjetova. Nekoliko mu je ruža bilo nadohvat ruci.
Brzo je ubrao cvjetove, a baš kad ih je kanio ugurati u bisage, trgovac je začuo
gnjevno rezanje.
Spodoba zaogrnuta plaštem stajala je na mjestu gdje - trgovac je bio siguran -
trenutak prije nije bilo baš nikoga. Bio je to divovski lik koji je govorio dubokim, moćnim
glasom. „Uzimaš od mene i ne pomišljajući da platiš?“
„Tko ste vi?“ upita trgovac drhteći.
„Dovoljno je reći da sam onaj od koga kradeš.“
Trgovac mu objasni kako je kćeri obećao donijeti ružu nakon dugog putovanja.
„Možete zadržati ukradenu ružu“, rekao je zakrabuljeni lik, „ ali ćeš mi u zamjenu dati
prvo od svojega posjeda na što naiđeš po povratku kući“ Spustio je tada kapuljaču svojega
ogrtača i razotkrio lice užasne zvijeri velike gubice i zuba. Nalikovao je na križanca divlje
svinje i šakala.
„Rasrdili ste me“, rekla je zvijer. „Umrijet ćete ako me ponovo rasrdite.“
Trgovac je kući odjahao onoliko brzo koliko ga je konj mogao nositi. Bio je još milju
udaljen od kuće kad je vidio da ga najstarija kći čeka na cesti. „Stigla nam je vijest da
dolaziš večeras!“ povikala je trčeći mu u naručje.
Ona je bila prvo što je ugledao na povratku kući. Sada je tek shvatio što je zvijer
zapravo od njega zaiskala kao cijenu za ruže.
I što zatim?
Svi znamo da Ljepotica naposljetku zavoli Zvijer. Uspijeva ga zavoljeti unatoč onome
što njezina obitelj o njemu možda misli - zbog njegova šarma i obrazovanja, zbog njegova
poznavanja umjetnosti i osjećajnosti.
On je zapravo čovjek, što je oduvijek i bio. Nikada nije ni bio divlja svinja-šakal. Bila je
to samo užasna iluzija.
Problem je u tome što je silno teško njezina oca uvjeriti u to.
Njezin otac vidi očnjake i njušku, čuje strašno režanje kad god Ljepotica svojega novog
supruga očevoj kući dovede u posjet. Nije važno koliko je njezin suprug civiliziran i
obrazovan. Nije važno koliko je ljubazan.
Otac vidi životinju iz prašume i gađenje ga nikad neće minuti.

66.

JEDNE NOĆI PETNAESTOGA ljeta Gat je bacao kamenčiće u prozor moje sobe. Provirila
sam kroz prozor i vidjela ga kako stoji između stabala, s mjesečinom koja mu se ljeskala
na koži, blistala mu u očima.
Čekao me u podnožju stuba koje vode na trijem.

99
Bocca
 daša

„Žudim za čokoladom“, šaptom je rekao, „pa idem u pohod na smočnicu Clairmonta.

Ideš sa mnom?“
Kimnula sam, pa smo isprepleli prste i zaputili se puteljkom. Zaobišli smo Clairmont
i ušli na bočna vrata koja su vodila u prostoriju prepunu teniskih reketa i ručnika za
plažu. Pridržavajući rukom vrata, Gat se okrenuo i privukao me k sebi.
Njegove su usne bile tople na mojim usnama,
još uvijek smo se držali za ruke,
ondje, na kućnim vratima.
Nakratko, nas dvoje bili smo jedina živa bića na čitavom planetu, a oko nas bilo je
nebesko prostranstvo, sva budućnost i prošlost.
Na vrhovima prstiju ušuljali smo se kroz onu prostoriju do velike smočnice koja se
nalazila uz samu kuhinju. Bila je to starinska smočnica s drvenim ladicama i policama na
kojima su bile staklenke s pekmezom i kiselim krastavcima, prostorija koja je ostala ista
kao i u vrijeme kad je kuća izgrađena. Bili su ondje i keksi, sanduci s bocama vina, čips,
korjenasto povrće, soda. Nismo palili svjetlo kako nas ne bi primijetili uđe li tko u
kuhinju, premda je djed tada jedini spavao u Clairmontu. Noću nije bilo šanse da će išta
čuti. Danju je nosio slušni aparat.
Pretraživali smo smočnicu kad smo začuli glasove. U kuhinju su ulazile tetke,
zvučale su pijano i histerično. „Evo zašto se ljudi međusobno ubijaju“, rekla je Bess
ogorčeno. „Trebala bih napustiti ovu prostoriju prije nego što učinim nešto zbog čega ću
zažaliti.“
„Ne misliš tako“, rekla je Carrie.
„Ne govori mi što mislim!“ povikala je Bess. „Ti imaš Eda. Tebi novac nije potreban
kao meni.“
„Već si zabila kandže u kuću u Bostonu“, rekla je mama. „Ostavi otok na miru.“
„Tko je organizirao majčin pogreb?“ otresla se Bess. „Tko je tjednima bdio uz tatu,
tko je obavio svu ’papirologiju’, razgovarao sa svima koji su došli na pogreb, slao
zahvalnice?“
„Živiš u njegovoj blizini“, rekla je mama. „Bila si ondje.“
„Brinula sam se o kućanstvu s četvero djece i o svome poslu“, rekla je Bess. „Vi niste
radile nijedno od toga.“
„Pola radnog vremena“, rekla je mama. „A ako ponoviš ono s četvero djece, vrištat
ću.“
„I ja sam se brinula o kućanstvu“, rekla je Carrie.
„Bilo koja od vas dviju mogla je doći na tjedan ili dva. Sve ste prebacile meni na
grbaču“, rekla je Bess. „Ja sam ta koja se cijele godine mora brinuti o tati. ja sam ta koja
trči kad mu je potrebna pomoć. Ja sam ta koja se hrva s njegovom demencijom i tugom.“
„Ne govori tako“, rekla je Carrie. „Ne znaš koliko me često naziva. Ne znaš koliko
toga moram progutati samo kako bih mu bila dobra kći.“
„Naravno da želim tu kuću“, nastavila je Bess kao da nije čula. „Zaslužila sam je. Tko
je majku vozio liječniku? Tko je bdio uz nju?“
„To nije pošteno“, rekla je mama. „Znaš da sam dolazila. I Carrie je dolazila.“
„U posjet“, psikala je Bess.
„Nisi morala raditi sve to“, rekla je mama. „Nitko to od tebe nije tražio.“
„Nije bilo nikog drugog tko bi se time pozabavio. Pustili ste me da se bakćem s time,
niste mi ni zahvalile. Zgurana sam u Cuddledown, koji ima najgoru kuhinju. Nikad i ne

100
Bocca
 daša

dolazite onamo, začudile biste se koliko je ta kuća oronula. Gotovo je bezvrijedna. Majka
je prije smrti uredila kuhinju u Windemereu, kupaonice u Red Gateu, no Cuddledown je
isti kao što je i bio - a vas dvije sad odbijate nagraditi me za sve što sam učinila i što
činim.“
„Prihvatila si nacrte za Cuddledown“, prasnula je Carrie. „Htjela si kuću s pogledom.
Imaš jedinu kuću s pogledom na plažu i imaš svu tatinu potporu i odanost. Rekla bih da
bi ti to trebalo biti dovoljno. Sam Bog zna da mi ostale to nikada nećemo imati.“
„Sama si kriva za to“, rekla je Bess. „Odabrala si Eda; odabrala si život s njim.
Odlučila si svakoga ljeta ovamo dovoditi Gata, premda znaš da nije jedan od nas. Znaš
kako tata razmišlja, i ne samo da nastavljaš živjeti s Edom, nego ovamo dovodiš njegova
nećaka i s njim uokolo paradiraš kao djevojčica sa zabranjenom igračkom. Čitavo si
vrijeme svega svjesna.“
„Začepi, ne spominji Eda!“ povikala je Carrie. „Samo začepi, začepi!“
Začula se pljuska - Carrie je Bess dlanom udarila po ustima.
Bess je otišla. Zalupila vratima.
I mama je otišla.
Gat i ja sjeli smo na pod smočnice i držali se za ruke.
Trudili smo se ne disati, trudili smo se ne pomicati dok je Carrie čaše slagala u
perilicu za posude.

67.

DVA DANA POSLIJE djed je Johnnyja pozvao u svoju radnu sobu u Clairmontu. Zamolio
ga je da mu učini uslugu.
Johnny je odbio.
Djed je rekao da će mu uskratiti novac za studij ne bude li učinio što od njega traži.
Johnny je rekao kako se ne želi petljati u ljubavni život svoje majke te da će, ostane
li bez novca za studij, prokleto završiti državni fakultet.
Djed je nazvao Thatchera.
Johnny je sve rekao Carrie.
Carrie je Gata zamolila neka prestane odlaziti na večeru u Clairmont. „To Harrisa
živcira“, rekla je. „Za sve nas bilo bi bolje da si u Red Gateu pripremiš makarone s
nekakvim umakom ili da ti Johnny kasnije donese večeru. Shvaćaš, zar ne? Samo dok se
situacija ne sredi.“
Gat nije shvaćao.
Nije ni Johnny.
Svi mi Lažljivci prestali smo dolaziti na večeru i sve ostale obroke.
Ubrzo nakon toga Bess je Mirren rekla da djeda još jače pritisne u pogledu
Windemerea. Trebala je sa sobom povesti Bonnie, Liberty i Tafta kako bi s djedom
razgovarala u njegovoj radnoj sobi. Oni su budućnost ove obitelji, to je Mirren trebala
reći. Johnny i Cady iz matematike nisu postigli dovoljno dobre rezultate za Harvard, a
Mirren jest. Mirren je bila nadarena za poslovne transakcije, bila je nasljednica svega za

101
Bocca
 daša

što se djed zalagao. Johnny i Cady previše su neozbiljni. A pogledaj ovu predivnu djecu:
lijepe plavokose blizanke, pjegama posutog Tafta. Oni su Sinclaireovi od glave do pete.
Reci mu sve to, rekla je Bess. No Mirren to nije učinila.
Bess joj je oduzela telefon, prijenosno računalo i džeparac.
Mirren svejedno nije htjela učiniti što joj je rekla.
Jedne večeri mama me pitala za Gata. „Djed zna da se između vas dvoje nešto
događa. Nije zbog toga sretan.“
Rekla sam joj da sam zaljubljena.
„Ne budi blesava. Dovodiš u opasnost vlastitu budućnost“, rekla mi je. „Našu kuću.
Svoje obrazovanje. A zašto?“
„Zbog ljubavi.“
„Ljetni flert. Ostavi se tog dečka.“
„Neću.“
„Ljubav nije vječna, Cady. Znaš to.“
„Ne znam.“
„Pa, vjeruj mi, nije.“
„Mi nismo ti i tata“, rekoh. „Nismo.“
Mama je prekrižila ruke. „Odrasti, Cadence. Sagledaj svijet onakvim kakav jest, a ne
onakvim kakvim ga zamišljaš.“
Pogledala sam je. Moja lijepa, visoka majka, lica uokvirena uvojcima lijepe plave
kose, i njezina ukočena, ogorčena usta. Njoj se žile nikada nisu otvarale. Srce joj nikada
nije iskakalo iz grudi i nikada nije bespomoćno poskakivalo na travnjaku. Nikada se nije
topila. Bila je normalna. Uvijek. Po svaku cijenu.
„Za dobrobit naše obitelji“, rekla je naposljetku, „prekinut ćeš tu vezu.“
„Neću.“
„Moraš. A kad to učiniš, pobrini se da djed za to sazna. Reći ćeš mu da to nikada nije
ni bilo važno. Reći ćeš mu da se više ne mora brinuti zbog tog momka, a zatim ćeš mu
pričati o Harvardu i teniskom klubu i budućnosti koja te čeka. Jesi li me shvatila?“
Nisam i neću.
Iz kuće sam istrčala ravno u Gatov zagrljaj.
Krvarila sam po njemu, a njemu to nije smetalo.

KASNO TE NOĆI Mirren, Gat, Johnny i ja otišli smo u alatnicu smještenu iza Clairmonta.
Uzeli smo čekiće. Bila su ondje samo dva čekića, pa je Gat uzeo francuski ključ, a ja
vrtlarske škare.
Iz Clairmonta smo uzeli gusku od slonovače, iz Windemerea slonove, iz Red Gatea
majmune i žapca iz Cuddledowna. U mraku smo ih odnijeli u pristanište i udarali po
njima če kićima, francuskim ključem i vrtlarskim škarama dok se slonovača nije
pretvorila u prah.
Gat je zatim zagrabio vjedro hladne morske vode i oprao pristanište.

102
Bocca
 daša

68.

RAZMIŠLJALI SMO.
Razgovarali smo.
Što ako, rekli smo,
što ako
u drugom svemiru,
unutar podvojene stvarnosti,
Bog ispuži prst i
grom pogodi Clairmont?
Što ako
ga Bog spali do temelja?
Kaznio bi tako pohlepne, sitničave, pune predrasuda,
normalne, neljubazne.
Pokajali bi se za svoja djela.
Nakon toga, ponovo bi naučili ljubiti jedni druge.
Otvorit će svoje duše. Pustit će si krv iz žila. Ukloniti osmijehe s usta.
Bit će obitelj. Ostati obitelj.
Nije bilo ničeg religioznog u načinu kako smo o tome promišljali.
No istodobno je i bilo.
Kazna.
Pročišćenje vatrom.
Ili oboje.

69.

SLJEDEĆEGA DANA, potkraj mjeseca srpnja petnaestoga ljeta, u Clairmontu je bio

priređen objed. Još jedan objed poput svih ostalih, za velikim stolom. Još suza.
Glasovi su bili toliko glasni da su Lažljivci, koji su puteljkom dolazili iz Red Gatea,
zastali ispred vrta i slušali.
„Svakoga dana iznova moram zasluživati tvoju ljubav, tata“, pijanim je glasom rekla
mama. „A najčešće ne uspijevam. To prokleto nije pošteno. Carrie dobiva bisere, Bess
dobiva kuću u Bostonu, Bess dobiva Windemere. Carrie ima Johnnyja i njemu ćeš dati
Clairmont. Znam da hoćeš. Ostat ću sama bez ičega, bez ičega, premda je Cady trebala
biti nasljednica. Ona je prva, uvijek si tako govorio.“
Djed je ustao sa stolca na čelu stola.
„Penelope.“
„Odvest ću je, čuješ li me? Odvest ću Cady i više je nikad nećeš vidjeti.“
Djedov je glas zagrmio preko dvorišta.

103
Bocca
 daša

„Ovo su Sjedinjene Američke Države“, rekao je. „Čini se kako ti nije jasno, Penny, pa
mi dopusti da ti objasnim. U Americi funkcioniramo ovako: Radimo kako bismo ostvarili
ono što želimo i idemo naprijed. Ne prihvaćamo ne za odgovor i zaslužujemo nagradu za
vlastitu upornost. Wille, Tafte, slušate li što govorim?“
Dječačići su kimali, brade su im podrhtavale. Djed je nastavio:
„Mi Sinclaireovi velika smo i stara obitelj. To je nešto na što trebamo biti ponosni.
Naše su tradicije i vrijednosti stijena s koje se uzdiže naša budućnost. Ovaj je otok naš
dom, onako kako je nekoć bio dom mojemu ocu i mojemu djedu. A vas tri žene svojim
razvodima, uništenim obiteljima, nepoštivanjem tradicije, izostankom poslovne etike
samo neprestano razočaravate starca koji je bio uvjeren da vas je dobro odgojio.“
„Molim te, tata“, rekla je Bess.
„Tišina!“ zagrmio je djed. „Ne možete od mene očekivati da prihvatim vaše
omalovažavanje vrijednosti kojima je ova obitelj privržena, te vas i vašu djecu nagradim
financijskom sigurnošću. Nijedna od vas ne može to očekivati. Pa ipak, iz dana u dan
vidim kako to od mene očekujete. Neću to više tolerirati.“
Bess je briznula u plač.
Carrie je Willa ščepala za lakat i s njim otišla do pristaništa.
Mama je svoju čašu s vinom bacila u bočni zid Clairmonta.

70.

„ŠTO SE ZATIM DOGODILO?“ pitam Johnnyja. Još uvijek ležimo na podu u Cuddledownu,
u rano jutro Sedamnaestoga ljeta.
„Ne sjećaš se?“ pita me on.
„Ne.“
„Ljudi su počeli napuštati otok. Carrie je s Willom otišla u hotel u Edgartownu, a
Gata i mene zamolila da dođemo čim se spakiramo. Osoblje je otišlo u osam sati. Tvoja je
majka otišla prijateljici u Vineyard...“
„Alice?“
„Da, Alice je došla po nju, no ti nisi htjela ići, pa je naposljetku otišla bez tebe. Djed je
otplovio na kopno. A onda smo donijeli odluku o vatri.“
„Isplanirali smo to“, kažem.
„Jesmo. Uvjerili smo Bess da uzme veliki čamac i djecu odvede u kino u Vineyard.“
Dok Johnny govori, uspomene mi se uobličavaju u slike. Pridodajem pojedinosti
koje nije spomenuo.
„Kad su otišli, popili smo vino koje su ostavili u hladnjaku“, kaže Johnny. „Četiri
otvorene boce. A Gat je bio tako bijesan...“
„Bio je u pravu“, kažem.
Johnny okreće glavu i ponovo govori u pod. „Zato što je znao da se neće vratiti. Ako
se moja mama uda za Eda, bit će izopćeni. A ako moja mama napusti Eda, Gat vise neće
ostati u vezi s našom obitelji.“
„Clairmont je bio poput simbola svega pogrješnog.“ To je Mirrenin glas. Ušla je tako
tiho da je nismo čuli. Sad i ona leži na podu pokraj Johnnyja i drži ga za drugu ruku.

104
Bocca
 daša

„Sjedište patijarhata“, kaže Gat. Ni njega nisam čula kad je ušao. On liježe pokraj
mene.
„Takav si šupak, Gate“, kaže mu ljubazno Johnny, „Uvijek kažeš patrijarhat.“
„To i mislim.“
„Izgovaraš tu riječ kad god ti se ukaže prilika. Patrijarhat na tostu. Patrijarhat u
mojim hlačama. Patrijarhat u limunadi.“
„Clairmont se doimao poput sjedišta patijarhata“, ponavlja Gat. „I da, bili smo glupi i
pijani, da, mislili smo da će rastrgati obitelj i da više nikada neću doći ovamo. Zaključili
smo da ako više ne bude kuće, ako više ne bude dokumenata i podataka, svih predmeta
za koje su se otimali, zamišljali smo da više neće biti ni moći.“
„Da ćemo ponovo moći biti obitelj“, kaže Mirren.
„Bilo je to poput pročišćenja“, kaže Gat.
„Ona se samo sjeća da smo podmetnuli požar“, kaže Johnny. Glas mu je iznenada
glasan.
„Sjećam se i nekih drugih stvari“, pridodajem, pridižem se, sjedam i promatram
Lažljivce obasjane jutarnjim svjetlom. „Prisjećam se stvari dok mi o njima govorite.“
„Govorimo ti sve što se dogodilo prije nego što smo podmetnuli požar“, kaže Johnny,
i dalje glasno.
„Da“, kaže Mirren.
„Podmetnuli smo požar“, kažem u čudu. „Nismo cmizdrili, nismo si puštali krv,
umjesto toga smo učinili nešto drugo. Učinili smo nešto novo.“
„Tako nekako“, kaže Mirren.
„Šališ se? Do temelja smo spalili prokletu palaču.“

71.

PLAKALA SAM nakon što su se tetke i djed posvađali.

I Gat je plakao.
Napustit će otok i više ga nikad neću vidjeti. On nikada više neće vidjeti mene.
Gat, moj Gat.
Nikada prije nisam ni s kim plakala. Istodobno.
Plakao je kao muškarac, ne kao dječak. Ne kao da je frustriran ili kao da mu nije po
volji, nego zato što je život gorak. Kao da mu se rane nikada neće zaliječiti.
Htjela sam mu zaliječiti rane.
Sami smo otrčali do malene plaže. Čvrsto sam ga zagrlila i sjedili smo na pijesku.
Prvi put nije imao što reći. Nije bilo analiziranja ni pitanja.
Najzad sam rekla nešto o tome
što ako
što ako
stvar uzmemo u svoje ruke?
A Gat je rekao:
Kako?

105
Bocca
 daša

A ja sam rekla nešto o tome

što ako
što ako
mogu prestati svađati se?
Imamo nešto što trebamo spasiti.
A Gat je rekao:
Da. Ti i ja, i Mirren i Johnny, da, hoćemo.
Ali naravno da se uvijek možemo viđati, nas četvero.
Sljedeće godine imat ćemo vozačke dozvole.
A tu je uvijek i telefon.
Ali ovo ovdje, rekoh. Ovdje.
Da, ovo, rekao je. Ovdje.
Ti i ja.
Ja rekoh nešto o tome
što ako
što ako
nekako možemo prestati biti
predivna obitelj Sinclair i biti samo obitelj?
Što ako možemo prestati biti
drukčije boje kože, drukčijeg podrijetla i jednostavno biti zaljubljeni?
Što ako možemo sve prisiliti da se promijene? Prisiliti ih.
Želim se igrati Boga, rekao je Gat.
Želim prijeći u akciju, rekoh. Uvijek je tu telefon, rekao je on.
Ali, što je s ovim ovdje? upitala sam ga. Ovdje.
Da, ovim, rekao je. Ovdje.
Gat je bio moja ljubav, prva i jedina. Kako sam mogla dopustiti da ode?
Bio je on osoba koja ne može odglumiti osmijeh, ali osoba koja se često smije.
Omotao mi je zapešća bijelom gazom i vjerovao da se ranama mora posvetiti pozornost.
Pisao si je po rukama i pitao o čemu razmišljam. Um mu je bio neumoran, nemilosrdan.
Nije više vjerovao u Boga, no svejedno je priželjkivao da mu Bog priskoči u pomoć.
A sad je bio moj, pa sam rekla kako ne smijemo dopustiti da nam ljubav dovedu u
opasnost.
Ne smijemo dopustiti da nam se obitelj raspadne.
Ne smijemo prihvatiti zlo koje možemo promijeniti.
Ustat ćemo protiv njega, zar ne?
Da. Hoćemo.
Bit ćemo junaci.

GAT I JA razgovarali smo s Mirren i Johnnyjem.

Uvjerili smo ih da prijeđemo u akciju.
Jedni drugima u nedogled smo ponavljali:
Čini ono čega se bojiš.
Govorili smo jedni drugima.
Neprestano smo si to ponavljali.
106
Bocca
 daša

Jedni smo drugima rekli

da smo u pravu.

72.

PLAN JE BIO jednostavan. U spremištu za čamce pronaći ćemo rezervne kanistre za

gorivo. U spremištu za tenisku opremu bilo je novina i kartona: nabacat ćemo kartone i
novine na gomile i zaliti ih benzinom. I drvene ćemo podove zaliti benzinom. Odmaknut
ćemo se, zapaliti rolu papirnatih ubrusa i baciti je. Jednostavno.
Ako je moguće, zapalit ćemo sve katove, svaku prostoriju, kako bismo bili sigurni da
će Clairmont izgorjeti do temelja. Gat je u podrumu, ja na prizemlju, Johnny na prvom
katu, a Mirren na vrhu.
„Vatrogasci su stvarno kasno stigli“, kaže Mirren.
„Dva vatrogasna odjela“, kaže Johnny. „Iz Woods Holea i Martha’s Vineyarda.“
„Na to smo i računali“, kažem, shvaćam.
„Planirali smo pozvati pomoć“, kaže Johnny. „Netko je, naravno, morao pozvati
pomoć, inače bi izgledalo kao podmetnuti požar. Namjeravali smo reći kako smo svi bili
u Cuddledownu i gledali film, a i sama znaš da stabla okružuju kuću. Druge kuće možeš
vidjeti samo ako odeš na krov. Zato je imalo smisla to što nitko nije pozvao pomoć.“
„Ti vatrogasni odjeli uglavnom su sačinjeni od dobrovoljaca“, kaže Gat. „Nitko nije ni
naslutio. Stara drvena kuća. Kutija za kresivo.“
„Da su tetke i djed išta naslutili, ne bi nas kazneno tužili“, pridodaje Johnny. „Bilo je
lako kladiti se na to.“
Naravno da nas ne bi kazneno tužili.
Nitko ovdje nije kriminalac.
Nitko nije ovisnik.
Nitko nije izgubljen slučaj.
Osjećam uzbuđenje od onog što smo učinili.
Puno mi ime glasi Cadence Sinclair Eastman, a suprotno očekivanjima predivne
obitelji u kojoj sam odrasla, ja sam palikuća.
Vizionarka, junakinja, buntovnica.
Jedna od onih koje mijenjaju povijest.
Kriminalka.
No, ako sam kriminalka, jesam li i ovisnica? Jesam li onda i izgubljen slučaj?
Um mi traži skrivena značenja, kao i uvijek.
„Učinili smo to“, kažem.
„Ovisi o tome što pod tim podrazumijevaš“, kaže Mirren.
„Spasili smo obitelj. Krenuli su iznova.“
„Tetka Carrie noću tumara otokom“, kaže Mirren, „Mama čisti i riba sudopere dok
joj ruke ne prokrvare. Penny te promatra dok spavaš i zapisuje što jedeš. Piju kao svinje.
Piju dok im suze ne krenu na oči.“
„Kad uopće odlazite do novog Clairmonta da vidite sve to?“ pitam.

107
Bocca
 daša

„Povremeno svraćam tamo“, kaže Mirren. „Misliš da smo sve riješili, Cady, no mislim
da je to bilo...“
„Ovdje smo“, ustrajem. „Bez tog požara ne bismo bili ovdje. To vam govorim.“
„Dobro.“
„Djed je imao toliku moć“, kažem. „A sad je nema. Promijenili smo zlo koje smo
primijetili.“
Sad mi je sve jasno. Moj čaj je topao, Lažljivci su lijepi, Cuddledown je lijep. Nije
važno jesu li zidovi prekriveni mrljama. Nije važno imam li glavobolje ili Mirren osjeća
mučninu. Nije važno ima li Will noćne more, a Gat mrzi samoga sebe. Počinili smo
savršeni zločin.
„Djed je izgubio moć samo zato što je dementan“, kaže Mirren. „Da može, i dalje bi
mučio sve oko sebe.“
„Ne slažem se s tobom“, kaže Gat. „Novi Clairmont mi se doima poput kazne.“
„Molim?“ pita ona.
„Doima se poput samokažnjavanja. Sagradio si je kuću koja nije dom. Namjerno je
neudobna.“
„Zašto to kažeš?“ pitam.
„Zašto si darovala sve što si imala?“ pita me Gat.
On zuri u mene. Svi zure u mene.
„Da činim dobro“, odgovaram. „Da učinim bar neko dobro na ovome svijetu.“
Nastaje čudna tišina.
„Mrzim nered“, kažem.
Nitko se ne smije. Ne znam kako se ovaj razgovor sveo samo na mene.
Svi Lažljivci dugo šute. Johnny zatim kaže:
„Ne pretjeruj, Gate.“ A Gat kaže:
„Drago mi je što se sjećaš požara, Cadence“, a ja kažem: „Aha, sjećam se nekih
dijelova.“ Mirren pak veli kako se ne osjeća dobro i vraća se u krevet.
Dečki i ja još jedno vrijeme ležimo na podu kuhinje i zurimo u strop. Naposljetku,
pomalo zbunjena, shvaćam da su obojica zaspala.

73.

SVOJU SAM MAJKU zatekla na trijemu Windemerea sa zlatnim retriverima. Plete šal od
blijedo-modre vune.
„Uvijek si u Cuddledownu“, prigovara mama. „Nije dobro da si cijelo vrijeme ondje.
Carrie je jučer bila ondje, nešto je tražila, pa je rekla da je prljavo. Što si radila?“
„Ništa. Žao mi je zbog nereda.“
„Ako je stvarno prljavo, ne možemo Ginny zamoliti da očisti. Znaš to, zar ne? Ne bi
bilo pošteno prema njoj. A Bess će dobiti napadaj vidi li to.“
Ne želim da itko dolazi u Cuddledown. Želim da bude samo naš.
„Ne brini se.“ Sjedam i Bosha blago lupkam po njegovoj lijepoj žutoj glavi. „Čuj,
mama?“

108
Bocca
 daša

„Da?“
„Zašto si svima u obitelji rekla da sa mnom ne razgovaraju o požaru?“
Ona spušta pletivo i dugo me promatra. „Sjećaš se požara?“
„Prošle noći sjećanje mi se vratilo. Ne sjećam se svega, ali da. Sjećam se da se
dogodio. Sjećam se da ste se svi svađali. I svi su napustili otok. Sjećam se da sam ovdje
bila s Gatom, Mirren i Johnnyjem.“
„Sjećaš li se ičeg drugog?“
„Kako je izgledalo nebo. Od plamena. Miris dima.“
Misli li mama da sam na bilo koji način za to odgovorna, nikad me, baš nikad neće
pitati. Znam da neće.
Ona ne želi znati.
Promijenila sam tijek njezina života. Promijenila sam sudbinu obitelji. Sudbinu
Lažljivaca i svoju.
Strašno je što sam učinila. Možda. No bio je to pothvat. Nisam samo sjedila i
prigovarala, moćnija sam osoba nego što si moja majka uopće može zamisliti. Istodobno
sam ustala protiv nje i pomogla joj.
Gladi mi kosu. To je tako iritantno. Odmičem se. „I to je sve?“ pita me ona.
„Zašto mi nitko o tome ne govori?“ ponavljam.
„Zbog tvoje... zbog tvoje...“ Mama zastaje, traži prave riječi. „Zbog tvoje boli.“
„Zato što imam glavobolje, zato što se ne mogu sjetiti svoje nezgode ili zato što se ne
mogu pomiriti s činjenicom da je Clairmont izgorio do temelja?“
„Liječnici su mi rekli da te ne opterećujem novim stresovima“, kaže ona. „Kažu da je
požar možda bio okidač za glavobolje, ne znaju je li posrijedi bilo udisanje dima ili - ili
strah“, završava neuvjerljivo.
„Nisam dijete“, kažem. „Mogu mi se povjeriti osnovne informacije o našoj obitelji.
Čitavo se ljeto trudim sjetiti se svoje nezgode i onog što se dogodilo netom prije nje.
Zašto mi ne kažeš, mama?“
„Rekla sam ti. Prije dvije godine. Neprestano sam ti ponavljala, no sljedećeg se dana
više ničega ne bi sjećala. A kad sam s liječnikom o tome razgovarala, rekao mi je da te ne
bih trebala tako uznemiravati, da te ne bih trebala forsirati.“
„Živiš sa mnom!“ vičem. „Zar baš nimalo ne vjeruješ vlastitoj prosudbi, nego više
vjeruješ liječniku koji me jedva poznaje?“
„On je stručnjak.“
„Zašto misliš da bih željela da mi cijela moja šira obitelj nešto taji - čak i blizanke,
Will i Taft, za Boga miloga - zašto misliš da mi ne bi bilo draže znati što se dogodilo?
Zašto misliš da sam tako krhka da ne bih mogla podnijeti ni najjednostavnije činjenice?“
„Meni djeluješ krhko“, kaže mama. „A da budem iskrena, nisam bila sigurna ni bih li
mogla izaći na kraj s tvojom reakcijom.“
„Ne možeš ni pojmiti koliko je to uvredljivo.“
„Volim te“, kaže ona.
Ne mogu više gledati njezino samilosno, samoopravdavajuće lice.

109
Bocca
 daša

74.

ULAZIM U SVOJU SOBU, a u njoj je već Mirren. Sjedi za mojim radnim stolom; ruka joj je
na mojem prijenosnom računalu.
„Pitam se bih li smjela pročitati elektroničku poštu koju si mi slala prošle godine“,
kaže. „Imaš li je na svojemu računalu?“
„Imam.“
„Nikada nisam pročitala tvoje poruke“, kaže Mirren. „Na početku ljeta sam se
pretvarala da jesam, no nikad ih nisam ni otvorila.
„Zašto nisi?“
„Jednostavno nisam“, kaže ona. „Mislila sam da nije važno, no sad mislim da jest. I
pogledaj!“ Glas joj postaje lepršav. „Čak sam izašla iz kuće da to učinim!“
Gutam što je moguće veću količinu bijesa.
„Još mogu i shvatiti zašto mi nisi odgovarala na poruke, ali zašto ih nisi htjela ni
pročitati?“
„Znam“, kaže Mirren. „To nije u redu i odvratna sam gadura. Molim te, hoćeš li mi
sada dopustiti da ih pročitam?“
Otvaram prijenosno računalo. Tražim i pronalazim njoj upućene poruke.
Dvadeset osam ih je. Čitam ih preko njezina ramena. Većina njih su šarmantne,
drage elektroničke poruke koje kao da je napisala osoba bez glavobolja.

Mirren!
Sutra u Europu putujem sa svojim ocem varalicom koji je, kako i sama znaš, iznimno
dosadna osoba. Poželi mi sreću i znaj da bih ljeto voljela provesti na Beechwoodu s tobom. I
Johnnyjem. Pa i s Gatom.
Znam. Znam. Trebala bih preboljeti to.
Preboljela sam.
Jesam.
Odlazim sad u Marbellu upoznati zgodne Španjolce, pa eto.
Pitam se hoću li uspjeti tatu natjerati da u svakoj zemlji pojede njihovo najodvratnije jelo
kako bih ga kaznila za bijeg u Colorado.
Kladim se da ću uspjeti. Ako me stvarno voli, jest će žabe, bubrege i mrave prelivene
čokoladom.
Cadence

U TOM JE STILU napisana većina tih poruka. No, ima poruka koje nisu ni šarmantne ni
srdačne. Te su poruke jadne i iskrene.

Mirren!

110
Bocca
 daša

Vermontska zima. Mračna, mračna.

Mama me i dalje promatra dok spavam.
Glava me neprestano boli. Ne znam što učiniti kako bi bol prestala. Tablete ne djeluju.
Netko mi u tjeme zabija sjekiru, tupu sjekiru koja mi prolazi kroz lubanju Tko god da njome
zamahuje, ne uspijeva mi raskoliti glavu, pa iznova pokušava, ne pogađa uvijek isto mjesto.
Imam višestruke ozljede,
Povremeno sanjam da je osoba koja sjekirom zamahuje djed.
Nekad sam to ja sama.
A ponekad je to Gat.
Oprosti što zvučim suludo. Ruke mi drhte dok ti ovo pišem, a zaslon previše blješti.
Katkada poželim umrijeti, toliko me glava boli. Uvijek ti pišem svoje najblistavije misli, no
nikad ti ne iznosim one najmračnije, premda me neprestano opsjedaju. Zato ti ih sad
iznosim. Čak i ako mi ne odgovoriš, znat ću da ih je netko čuo, a i to je nešto.
Cadence

ČITAMO SVIH dvadeset osam poruka. Nakon što smo ih pročitale, Mirren me poljubila u
obraz. „Ne mogu reći ni oprosti“, kaže mi ona. „Čak ni u Scrabbleu ne postoji riječ kojom
bih iskazala kako se osjećam.“ Potom je izašla iz sobe.

75.

ODNOSIM PRIJENOSNO RAČUNALO u krevet i otvaram novi dokument. Sa zida uzimam

svoje zabilješke na milimetarskom papiru te ih u računalo zapisujem zajedno s novim
sjećanjima. Brzo to činim, s tisućama pogrješaka. Praznine ispunjavam nagađanjima u
dijelovima kojih se ne sjećam.
Studentski centar za druženje i brze obroke Sinclair.
Nećeš više viđati tog svog dečka.
Želi da se držim podalje od tebe.
Obožavamo Windemere, zar ne, Cady?
Tetka Carrie plače u Johnnyjevoj vjetrovci.
Gat baca loptice psima na teniskome terenu.
O Bože, o Bože, o Bože.
Psi.
Prokleti psi.
Fatima i Prince Philip.
Zlatni retriveri poginuli su u požaru.

111
Bocca
 daša

Sada znam - i ja sam kriva. Bili su to tako zločesti psi, ne poput Bosha, Grendel i
Poppyja, koje je mama dresirala. Fatima i Prince Philip jeli su zvjezdače na plaži, a onda
ih povraćali u dnevnome boravku. Otresali su vodu s krzna, njuškali ljudima hranu,
grizli frizbije dok ih ne bi pretvorili u bezoblične komade plastike. Voljeli su teniske
loptice koje bi tražili po dvorištu, grizli ih i slinili po njima. Ne bi sjeli kad bi im se reklo
da sjednu. Prosili bi hranu pokraj stola.
Kad je planuo požar, psi su bili u jednoj od spavaćih soba. Djed ih je često zatvarao u
neku od prostorija na katu kad u Clairmontu ne bi bilo nikog, ili tijekom noći. Tako nisu
mogli jesti cipele ili lajati na vratima.
Djed ih je zatvorio gore prije nego što je napustio otok.
A mi ih se nismo sjetili.
Ubila sam te pse. A baš sam ja živjela s tim psima, baš ja sam znala gdje spavaju
Fatima i Prince Philip. Ostali Lažljivci nisu razmišljali o zlatnim retriverima - u svakom
slučaju, ne pretjerano. Ne poput mene.
Izgorjeli su. Kako sam ih mogla tako zaboraviti? Kako sam mogla biti toliko
zaokupljena vlastitom glupom kriminalnom vježbom, vlastitim bijesom prema tetkama i
djedu?
Fatima i Prince Philip. Njuše usijana vrata, udišu dim, puni nade mašu repovima,
čekaju da netko dođe po njih i spasi ih, laju.
Užasne li smrti za jadne, drage, zločeste pse.

76.

ISTRČAVAM IZ Windemerea. Vani je već mrak, uskoro će večera. Osjećaji mi se cijede

na oči, teku mi niz lice, isijavaju iz mene dok zamišljam pse koji u nadi u spas zure u
vrata ispod kojih se uvlači dim.
Kamo poći? Ne mogu se suočiti s Lažljivcima u Cuddledownu. U Red Gateu je možda
Will ili tetka Carrie. Otok je tako prokleto malen, nemam zapravo kamo poći. Uhvaćena
sam u stupicu na ovome otoku gdje sam ubila te jadne, jadne pse.
Sve moje jutrošnje razmetanje hrabrošću,
moći,
savršenim zločinom,
svrgavanjem patrijarhata,
načinom kako su Lažljivci spasili ljetnu idilu i sve učinili boljim,
kako smo našu obitelj zadržali na okupu uništivši dio nje...
sve je to sumanuto.
Psi su mrtvi,
glupi, dragi psi su mrtvi,
psi koje sam mogla spasiti,
nedužni psi kojima bi se njuške ozarile kad biste im dali komadić hamburgera
ili im samo izgovorili imena,
psi koji su se voljeli voziti čamcima,

112
Bocca
 daša

koji su po cijeli dan trčali po blatnim lokvama.

Kakva osoba poduzima nešto ne razmišljajući tko bi mogao biti zaključan u sobi na
katu, netko tko je ljudima uvijek vjerovao, bio uvjeren da je uz njih siguran i voljen?
Čudno, prigušeno jecam, stojim na šetnici između Windemerea i Red Gatea. Lice mi
je sasvim mokro, grudi mi se grče. Teturam natrag kući.
Gat je na stubama.

77.

U SKOKU USTAJE čim me ugledao i grli me. Jecam mu na ramenu, zavlačim mu ruku
ispod jakne i obavijam mu je oko pojasa.
Ne pita me što nije u redu dok mu sama nisam rekla.
„Psi“, kažem naposljetku, „ubili smo pse.“
Kratko šuti, a zatim kaže: „Jesmo.“
Ponovo progovaram tek kad mi se tijelo prestalo tresti.
„Sjednimo“, kaže Gat.
Sjedamo na stube koje vode do trijema. Gatova glava počiva uz moju glavu.
„Voljela sam te pse“, kažem.
„Svi smo ih voljeli.“
„Ja...“ Riječi mi zastaju u grlu. „Mislim da više ne bih trebala govoriti o tome, ili ću se
ponovo rasplakati.“
„Dobro.“
Još neko vrijeme sjedimo na stubama.
„Je li to sve?“ pita me Gat.
„Molim?“
„Je li to sve zbog čega si plakala?“
„Ne daj Bože da ima još.“
On šuti.
I dalje šuti.
„Oh, prokletstvo, ima još“, kažem i imam dojam da mi je u grudima vakuum i da se
ledi.
„Aha“, kaže Gat. „Ima još.“
„Još onog što mi ne govore. Još onog što mama želi da zaboravim i nikad se ne
sjetim.“
On kratko razmišlja. „Mislim da ti govorimo, ali ti ne možeš čuti. Bila si bolesna,
Cadence.“
„Ne govorite mi izravno“, kažem.
„Ne.“
„Dovraga, zašto ne?“
„Penny je rekla da je tako najbolje. A kako smo svi sada ovdje na okupu, nadao sam
se da ćeš se sjetiti.“ Odmiče ruku s mojega ramena i rukama si grli koljena.

113
Bocca
 daša

Gat, moj Gat.

On je kontemplacija i polet. Ambicija i jaka kava. Volim vjede njegovih smeđih očiju,
njegovu glatku tamnu kožu, izbočenu donju usnicu. Njegov um. Njegov um.
Ljubim ga u obraz.
„Sjećam se onoga što se među nama događalo više nego prije“, kažem mu. „Sjećam
se kako smo se poljubili na vratima spremišta s reketima prije nego što je sve pošlo po
zlu. Sjećam se kako smo na teniskom igralištu razgovarali o tome kako je Ed zaprosio
Carrie. Nas na šetnici, na plosnatoj stijeni, gdje nas nitko nije mogao vidjeti. I dolje na
malenoj plaži, gdje smo razgovarali o podmetanju požara.“
On kima.
„No, i dalje se ne sjećam što je pošlo po zlu“, kažem. „Zašto nismo bili zajedno kad
sam se ozlijedila. Jesmo li se posvađali? Jesam li nešto učinila? Jesi li se vratio Raquel?“
Ne mogu mu gledati u oči. „Mislim da zaslužujem iskren odgovor, čak i ako ovo, što god
to među nama bilo, ne potraje.“
Gatovo se lice grči i on ga zaklanja rukama.
„Ne znam što bih“, kaže. „Ne znam što bih trebao učiniti.“
„Jednostavno mi reci“, kažem.
„Ne mogu ostati ovdje s tobom“, kaže. „Moram se vratiti u Cuddledown.“
„Zašto?“
„Moram“, kaže on, ustaje i odlazi. Zaustavlja se zatim i okreće. „Sve sam uništio. Žao
mi je, Cady.“ Ponovo plače. „Nisam te trebao poljubiti, niti ti napraviti ljuljačku od
automobilske gume, niti darovati ti ruže. Nisam ti trebao reći koliko si lijepa.“
„Htjela sam da to učiniš.“
„Znam, ali trebao sam se držati podalje. Učinivši to, sve sam zajebao. Oprosti.“
„Vrati se ovamo“, kažem, no kako se ne pomiče s mjesta, ja prilazim njemu. Polažem
mu dlanove na zatiljak i obraz uz njegov obraz. Žestoko ga ljubim kako bi znao da to
doista i mislim. Usta su mu tako meka, a on je najbolja osoba koju poznajem, najbolja
osoba koju ću ikad poznavati, bez obzira na sve loše što se između nas možda dogodilo,
bez obzira na sve što će se nakon ovog događati. „Volim te“, šapćem.
Odmiče se od mene. „O tome ti govorim. Oprosti. Samo sam htio vidjeti te.“
Okreće se i nestaje u mraku.

78.

BOLNICA U MARTHA’S Vineyardu, petnaestoga ljeta, nakon moje nezgode.

Ležala sam u krevetu, ispod modre plahte. Čovjek bi očekivao da su plahte u bolnici
bijele, no ove su bile plave. U sobi je bilo vruće. U ruku mi je bila zabodena igla s
infuzijom.
Mama i djed zurili su u mene. Djed je u ruci držao kutiju pralina s lješnjacima iz
Edgartowna, koju mi je donio na dar.
Bilo je dirljivo što se sjetio da volim te čokolade.
Slušalice su mi bile u ušima i slušala sam glazbu, pa nisam mogla čuti što govore
odrasli. Mama je plakala.

114
Bocca
 daša

Djed je otvorio kutiju, prelomio jednu čokoladicu i pružio mi komad.

Pjesma:

Mladost nam je protraćena

Nećemo je protratiti
Sjeti se imena mojega
Jer mi stvorili smo povijest
Na na na na, na na na na

PODIGNULA SAM RUKU kako bih izvukla slušalice iz ušiju. Ruka koju sam vidjela bila je
omotana zavojem.
Obje su mi ruke bile omotane zavojima.
I stopala. Osjećala sam vrpce na njima, ispod plahte.
Ruke i noge bile su mi u zavojima zato što su bile opečene.

79.

NEKOĆ DAVNO ŽIVJEŠE kralj koji imao je tri prelijepe kćeri.

Ne, ne, čekaj.
Bijahu nekoć davno tri medvjeda koja su živjela su u kućici u šumi.
Bijahu nekoć davno tri jarca koja su živjela blizu mosta.
Bijahu nekoć davno trojica vojnika koja su nakon rata zajedno klipsala cestama.
Bijahu nekoć davno tri praščića.
Bijahu nekoć davno trojica braće.
Ne, to je to. Ovo je varijacija koju želim.
Nekoć davno živjelo je troje prelijepe djece, dva dječaka i jedna djevojčica. Na rođenju
svakog od njih roditelji se radovaše, nebesa se radovaše, radovaše se čak i vile. Vile dođoše
na krstitke i svakom djetetu dadoše čarobne darove.
Ushit, napor i živo srebro.
Kontemplacija i polet. Ambicija i jaka kava.
Šećer, znatiželja i kiša.
No bijaše ondje i vještica.
Uvijek je tu vještica.
Ta vještica bila je iste dobi kao i prelijepa djeca, a kako je rasla, bivala je sve
ljubomornijom na djevojčicu i dječake. Ta djeca bijahu blagoslovljena vilinskim darovima,
darovima koji njoj bijahu uskraćeni na njezinu krštenju.
Najstariji dječak bio je jak i brz, sposoban i zgodan. No mora se priznati da je bio
nizak.
Drugi dječak bio je vrijedan i otvorena srca. No, mora se priznati da je bio autsajder.
A djevojčica je bila dosjetljiva, velikodušna i etična. No, mora se priznati da se osjećala
nemoćno.

115
Bocca
 daša

Vještica nije imala ništa od toga jer su njezini roditelji razgnjevili vile. Ona nije bila
blagoslovljena nijednim darom. Bila je osamljena. Jedina snaga bila joj je mračna i ružna
magija.
Pogrješno si je umislila kako je spartanski život isto što i milosrdnost, pa je svu svoju
imovinu podijelila a da tako zapravo ništa dobrog nije učinila.
Pogrješno je pomislila kako biti bolestan znači biti hrabar, pa je u agoniji živjela
smatrajući kako joj se zbog toga trebaju diviti.
Pogrješno je smisao za humor smatrala inteligencijom, pa je ljude nasmijavala, a
trebala im je prosvijetliti srca ili ih nagnati na razmišljanje.
Magija je bila sve što je imala, pa ju je iskoristila kako bi uništila ono čemu se najviše
divila. Svakog je od mladih posjetila na njihov deseti rođendan, no nije im naštetila. Zaštita
neke dobre vile - možda vile jorgovanke - spriječila ju je u nakani.
Umjesto toga ih je proklela.
„Na šesnaesti rođendan“, izjavila je na vrhuncu ljubomore, „kad svi mi navršimo
šesnaest godina“, rekla je prelijepoj djeci, „ubost ćete se na vreteno - ne, upalit ćete šibicu -
da, upalit ćete šibicu i poginuti u požaru“
Roditelje prelijepe djece kletva je uplašila pa su se, onako kako ljudi to inače čine,
trudili izbjeći je. Zajedno s djecom sklonili su se na otok šiban vjetrom. U dvorac gdje nije
bilo šibica.
Ondje, bili su uvjereni, bit će na sigurnom.
Ondje, bili su uvjereni, vještica ih neće pronaći.
No pronašla ih je. A kad je prelijepoj djeci bilo petnaest godina, netom prije njihova
šesnaestog rođendana, kad je njihovi roditelji više nisu očekivali, otrovna, mržnje prepuna
vještica među njima se pojavila u tijelu plavokose djevojke.
Djevojka se sprijateljila s prelijepom djecom. Ljubila ih je i vodila na vožnje čamcem,
kupovala im slastice i pričala priče.
Dala im je zatim kutiju šibica.
Djeca su bila u transu, jer već gotovo šesnaest godina nisu vidjela vatru.
Hajde, kresnite šibicu, rekla je vještica smiješeći se. Vatra je prelijepa. Neće se dogoditi
ništa loše.
Hajde, rekla je, plamen će vam pročistiti dušu.
Hajde, rekla je, jer vi ste neovisni mislitelji.
Hajde, rekla je. Jer što je život što ga živimo ako ništa ne poduzimamo?
I oni je poslušaše.
Uzeli su šibice iz njezinih ruku i kresnuli ih. Vještica je gledala kako gori njihova
ljepota,
njihov polet,
njihova inteligencija,
njihova dosjetljivost,
njihova otvorena srca,
njihov šarm,
njihovi snovi o budućnosti.
Gledala je kako sve to nestaje u dimu.

116
Bocca
 daša

PETI DIO
Istina

117
Bocca
 daša

8o.

OVO JE ISTINA o predivnoj obitelji Sinclair. Barem ona djedu poznata. Istina koju je
pažljivo skrivao od svih novinara.
Jedne noći, prije dva ljeta, jedne tople srpanjske večeri,
Gatwick Matthew Patil,
Mirren Sinclair Sheffield
i
Jonathan Sinclair Dennis
poginuli su u požaru za koji se pretpostavlja da ga je izazvao prevrnuti kanistar s
gorivom u spremištu. Kuća u kojoj je požar izbio izgorjela je do temelja prije dolaska
vatrogasaca iz susjednih mjesta.
Cadence Sinclair Eastman bila je na otoku u vrijeme izbijanja požara, no vatru je
primijetila tek kad se rasplamsala. Buktinja ju je spriječila u nakani da uđe u zgradu kad
je shvatila da su u njoj zatočeni ljudi i životinje. U pokušaju spašavanja zadobila je
opekline na rukama i nogama. Otrčala je zatim do druge kuće na otoku i telefonom
pozvala vatrogasce.
Kad je pomoć napokon došla, gospođica Eastman pronađena je sklupčana na
malenoj plaži, napola u vodi. Nije bila u stanju odgovoriti na pitanje što se dogodilo, te
je, kako se čini, pretrpjela ozljedu glave. Nekoliko dana nakon nesreće bila je pod teškim
sedativima.
Vlasnik otoka, Harris Sinclair, odbacio je mogućnost da bi se trebala provesti bilo
kakva službena istraga o uzrocima požara. U požaru je izgorjelo i mnogo okolnih
stabala.
Gatwick Matthew Patil,
Mirren Sinclair Sheffield
i
Jonathan Sinclair Dennis
pokopani su na groblju svojih rodnih gradova, u Cambridgeu i New Yorku.
Zdravstveno stanje Cadence Sinclair Eastman nije bilo dovoljno dobro da bi nazočila
pogrebima.
Sljedećega ljeta obitelj Sinclair vratila se na otok Beechwood. Bili su shrvani.
Tugovali su. Mnogo su pili.
Zatim su na pepelu stare kuće izgradili novu.
Cadence Sinclair Eastman uopće se nije sjećala događaja vezanih uz požar, uopće se
nije sjećala samog požara. Opekline su brzo zacijelile, no kada je riječ o događajima
vezanima uz prethodno ljeto, pokazivala je znakove selektivne amnezije. Ustrajala je u
uvjerenju da je glavu ozlijedila tijekom plivanja. Liječnici su zaključili kako su uzrok
njezinim strašnim migrenoznim glavoboljama neosviještena tuga i osjećaj krivnje. Bila
je pod jakim lijekovima te fizički i psihički krhka.
Isti su liječnici njezinoj majci savjetovali neka joj prestane objašnjavati što se
dogodilo ako se Cadence ne može sama sjetiti tragedije. Bilo je previše svakoga joj dana
iznova prepričavati tragediju. Neka se sama sjeti kad bude vrijeme za to. Na otok
Beechwood se ne bi trebala vraćati dok ne prođe dovoljno vremena da zacijeli. Zapravo,

118
Bocca
 daša

trebalo bi poduzeti sve moguće kako bi je se godinu dana nakon nesreće držalo podalje
od otoka.
Cadence je počela pokazivati uznemirujuću sklonost da se rješava svih njoj
nepotrebnih stvari, čak i predmeta određene sentimentalne vrijednosti, gotovo kao da
se kažnjava zbog prošlih zločina. Obojila je kosu u tamno i počela se odijevati
jednostavno. Njezina majka potražila je stručan savjet u vezi s ponašanjem svoje kćeri,
te je doznala kako je to uobičajeni dio žalovanja.
Dvije godine nakon nesreće obitelj se počela oporavljati. Nakon dugog razdoblja
izostajanja Cadence je ponovo krenula u školu. Djevojka je naposljetku iskazala želju da
se vrati na otok Beechwood. Liječnici i ostali članovi obitelji jednoglasno su se složili:
možda bi joj moglo biti blagotvorno da to i učini.
Na otoku će možda konačno ozdraviti.

81.

ZAPAMTITE, NEKA VAM SE noge ne smoče. Ni odjeća.

Zalijte dobro ormare s posteljinom, ručnike, podove, knjige i krevete.
Zapamtite, odmaknite kanistar s benzinom od sebe dok palite vatru kako biste ga
poslije mogli brzo dohvatiti.
Gledajte rasplamsava li se vatra, gori li. Onda bježite. Poslužite se stubištem koje
vodi do kuhinje i izađite kroz spremište za sportsku opremu.
Zapamtite, ponesite kanistre sa sobom i vratite ih u spremište za čamce.
Vidimo se u Cuddledownu. Ondje ćemo svoju odjeću ubaciti u perilicu rublja,
preodjenuti se i otići gledati vatru. Tek ćemo zatim pozvati vatrogasce.
To su posljednje riječi koje sam im rekla. Johnny i Mirren su na prvi i posljednji kat
Clairmonta otišli s kanistrima i starim novinama za potpalu.
Poljubila sam Gata prije nego što se spustio u podrum. „Vidimo se u boljem svijetu“,
rekao mi je, a ja sam se nasmijala.
Bili smo malo pijani. Otkako su tetke napustile otok, pili smo vino koje su iza sebe
ostavile. Od alkohola mi se vrtjelo u glavi i osjećala sam se moćno dok se nisam zatekla
sama u kuhinji. Tada me obuzela ošamućenost i mučnina.
U kući je bilo hladno. Nalikovala je na nešto što zaslužuje biti uništeno. Bila je
prepuna predmeta za koje su se tetke otimale. Vrijedne umjetnine, porculan, fotografije.
Svi su ti predmeti raspirivali obiteljski bijes. U kuhinji sam šakom udarila portret mame,
Carrie i Bes, koje se kao djevojčice smiješe fotografskom aparatu. Staklo se razbilo, a ja
sam posrnula unatrag.
Vino mi je stvaralo zbrku u glavi. Nisam običavala piti ga.
S kanistrom goriva u jednoj i vrećom novina za potpalu u drugoj ruci odlučila sam
sve obaviti što je moguće brže. Zalila sam prvo kuhinju, pa smočnicu. Isto sam učinila i s
blagovaonicom, a baš dok sam zalijevala kauče, shvatila sam kako sam trebala započeti s
dijelom kuće koji je najudaljeniji od spremišta s opremom. Bio je to naš izlaz. Kuhinju
sam trebala zaliti posljednju, tako da mogu istrčati van i pritom si benzinom ne smočiti
noge.

119
Bocca
 daša

Glupača.
Glavna ulazna vrata koja su iz dnevnog boravka vodila na trijem ispred kuće već su
bila natopljena, no postojala su i stražnja vrata. Nalazila su se pokraj djedove radne
sobe, a vodila su do staze prema zgradama za osoblje. Kanila sam se poslužiti baš tim
vratima.
Benzinom sam zalila dio hodnika, a zatim i bakin atelijer. Zapljusnuo me tada val
tuge zato što ću uništiti bakine lijepe tkanine i raznobojna klupka vune. Bila bi užasnuta
zbog toga što sam radila. Voljela je svoje tkanine, svoj stari šivaći stroj, svoje lijepe,
lijepe predmete.
Ponovo sam bila glupa. Benzinom sam natopila svoje espadrile.
Dobro. Budi smirena. Nosit ću ih dok sve ne zalijem, a onda ću ih, dok budem
istrčavala iz kuće, baciti iza sebe u vatru.
U djedovoj radnoj sobi stojim na njegovu radnom stolu, zalijevam police s knjigama
do stropa, držim kanistar daleko od sebe. Preostala mi je poprilična količina benzina, a
kako mi je to bila posljednja prostorija, obilno je zalijevam.
Zatim sam zalila pod, naslagala na njega gomilu novina za potpalu, izmaknuta se u
maleno predsoblje koje je vodilo do stražnjih vrata kuće. Izula sam se i cipele bacila na
gomilu novina. Stala sam na suhi dio poda i odložila kanistar. Iz džepa na trapericama
izvadila sam kutiju šibica i zapalila rolu papirnatih ubrusa.
Upaljenu sam rolu bacila na gomilu novina za potpalu i gledala kako vatra zahvaća
novine. Vatra je postajala sve veća, širila se. Kroz dvokrilna vrata radne sobe vidjela sam
trak vatre koji se hodnikom širio do dnevnoga boravka. Kauč se zapalio.
A zatim, pred mojim očima, buknula je polica s knjigama, jer benzinom natopljeni
papir gorio je brže i od čega drugog. Iznenada, zapalio se i strop. Bio je to užasan
plamen. Nezemaljski.
Netko je zatim vrisnuo.
Pa ponovo vrisak.
Vrisak je dopirao iz sobe točno iznad mene, iz spavaće sobe. Johnny je bio na
prvome katu. Zapalila sam radnu sobu, a ona je gorjela brže i od jedne druge prostorije.
Vatra se širila, a Johnny je još bio gore.
O, ne, o, ne, o, ne. Jurnula sam na stražnja vrata, no ona su bila zakračunata. Ruke su
mi bile klizave od benzina. Metal se već bio usijao. Pomaknula sam zasune - jedan, drugi,
treći - no nešto je pošlo po zlu i vrata su se zaglavila.
Ponovo vrisak.
Ponovo prtljam po zasunima. Ne uspijevam. Odustajem.
Rukama prekrivam usta i nos, trčim kroz radnu sobu u plamenu, niz hodnik u
plamenu, do kuhinje. Hvala Bogu, ta prostorija još nije bila u plamenu. Preko
natopljenog poda potrčala sam prema smočnici. Posrtala sam, proklizavala, padala,
namakala se u lokvama benzina.
Porub nogavica mojih traperica bio se zapalio dok sam trčala kroz radnu sobu.
Plamen je kliznuo preko benzina na kuhinjskome podu, razlio se preko starinskih
rustikalnih kuhinjskih ormarića i zahvatio bakine vesele krpe za brisanje posuda. Vatra
je jurnula prema smočnici i izlazu ispred mene, vidjela sam da mi traperice gore od
gležnjeva do koljena. Pohitala sam prema izlazu, trčala kroz plamen.
„Izlazite van!“ povikala sam, premda sam sumnjala da me mogu čuti. „Odmah
izlazite van!“
Vani sam se bacila na travu. Kotrljala sam se dok mi traperice nisu prestale gorjeti.
120
Bocca
 daša

Mogla sam vidjeti da se vatra na gornjim dvama katovima Clairmonta razbuktala,

baš kao i u prizemlju. Nisam mogla razabrati što se zbiva s podrumom.
„Gat? Johnny? Mirren? Gdje ste?“
Odgovora nije bilo.
Obuzdavajući paniku, samoj sam sebi govorila kako su dosad sigurno izašli.
Smiri se. Sve će biti u redu. Sve je moralo biti u redu.
„Gdje ste?“ ponovo sam povikala i potrčala.
Odgovora i dalje nije bilo.
Pomislila sam kako su sigurno u spremištu za čamce, kako ondje odlažu kanistre. To
nije bilo daleko, pa sam trčala, izvikivala njihova imena što sam mogla glasnije. Stopala
su mi čudno bubnjala po drvenoj šetnici.
Vrata su bila zatvorena. Jednim sam ih trzajem otvorila. „Gat! Johnny? Mirren!“
Nikog ondje nije bilo, no možda su već u Cuddledownu, zar ne? Možda su se pitali
gdje sam do sad.
Šetnica se od spremišta za čamce do Cuddledowna protezala pokraj teniskog terena.
Ponovo sam trčala preko otoka čudnovato zaogrnutog tamom. Neprestano sam si
ponavljala: Bit će ondje. Čekat će me. Brinu se za mene.
Smijat ćemo se zato što smo svi na sigurnom. Ledenom ćemo vodom isprati moje
opekline i osjećati se sretnima.
Hoćemo.
No, kad sam došla do nje, vidjela sam da je u kući mrak. Nitko me ondje nije čekao.
Odjurila sam natrag do Clairmonta, a kad mi je ušao u vidokrug, vidjela sam da gori
od prizemlja do krova. Gorjela je soba u tornju, gorjele su sve spavaće sobe, podrumski
prozori narančasto su isijavali. Sve je bilo usijano.
Otišla sam do bočnog ulaza i otvorila vrata. Dim je nahrupio van. Svukla sam sa sebe
benzinom natopljeni džemper i hlače, gušeći se i boreći za dah. Ušla sam, probila se sve
do stubišta pokraj kuhinje, zaputila se prema podrumu.
Na pola stubišta naišla sam na vatreni zid. Zid.
Gat nije izašao. Neće ni izaći.
Okrenula sam se i potrčala prema Johnnyju i Mirren, no drvo mi je gorjelo pod
nogama.
Zapalio se rukohvat. Urušilo se stubište ispred mene, iskre su frcale na sve strane.
Zateturala sam unatrag.
Gore nisam mogla.
Nisam ih mogla spasiti.
Nisam imala kamo,
gore se nije moglo,
samo dolje.

121
Bocca
 daša

82.

TOGA SE SJEĆAM kao da sve iznova proživljavam dok sjedim na stubama ispred
Windemerea i zurim u točku gdje je Gat iščeznuo u noći. Spoznaja o onome što sam
učinila nadire mi u grudi poput magle, hladna, mračna, u ekspanziji. Lice mi se grči i
presavijam se u pojasu. Ledena mi se magla širi iz grudi preko leđa, uz kralježnicu do
vrata. Udara mi u glavu, klizi natrag niz kralježnicu.
Ledeno, ledeno kajanje.
Nisam trebala prvo benzinom natopiti kuhinju. Nisam trebala zapaliti vatru u
radnoj sobi.
Koliko li je samo glupo bilo toliko namočiti knjige. Svatko normalan predvidio bi
koliko će brzo gorjeti. Bilo tko normalan.
Trebali smo unaprijed dogovoriti raspored paljenja.
Možda sam trebala inzistirati da ostanemo zajedno.
Uopće nisam trebala odlaziti do spremišta za čamce.
Nisam trebala trčati do Cuddledowna.
Da sam se barem brže vratila u Clairmont, možda bih uspjela izvući Johnnyja. Ili
upozoriti Gata prije nego što je vatra zahvatila podrum. Možda bih uspjela pronaći
aparate za gašenje i nekako zaustaviti požar.
Možda, možda.
Da sam barem, da sam barem.
Toliko sam toga priželjkivala za nas: život bez ograničenja i predrasuda. Život u
kojem možeš slobodno voljeti i biti voljen.
Umjesto toga sam ih ubila.
Svoje Lažljivce, drage moje.
Ubila sam ih. Svoju Mirren, svojega Johnnyja, svojega Gata.
Ta mi se spoznaja spušta niz kralježnicu preko ramena do vrhova prstiju. Prste mi
pretvara u led. Led se lomi i puca, maleni komadi padaju po stubama ispred
Windemerea. Ledene pukotine šire mi se po rukama, preko ramena, sve do grla. Lice mi
je zaleđeno i izlomljeno jezivim režanjem tuge. Grlo mi je stisnuto. Ne mogu ispustiti
nikakav zvuk.
Zaleđena sam, a trebala bih gorjeti.
Trebala sam prestati govoriti kako bismo trebali uzeti stvari u svoje ruke. Trebala
sam šutjeti. Pristati na kompromis. Telefonski razgovori bili bi sasvim u redu. Ubrzo
bismo imali vozačke dozvole. Ubrzo bismo krenuli na koledž, i predivne kuće
Sinclaireovih bile bi nam miljama daleko i sasvim nevažne.
Mogli smo biti strpljivi.
Mogla sam biti glas razuma.
Da smo popili sve vino što su ga tetke ostavile u hladnjaku, možda bismo uspjeli
zaboraviti vlastite ambicije. Piće bi nas uspavalo. Zadrijemali bismo ispred televizora,
možda gnjevni i nemoćni, no barem ne bismo ništa zapalili.
Ništa više ne mogu ispraviti.
Pužem unutra, na rukama sazdanima od ispucala leda penjem se u svoju sobu, za
sobom vučem krhotine svojega tijela. Svoje pete, koljena. Ispod pokrivača,

122
Bocca
 daša

nekontrolirano se tresem, komadi mojega tijela otpadaju, ostaju na jastuku. Prsti. Zubi.
Čeljust. Ključna kost.
Naposljetku, naposljetku drhtavica prestaje. Počinjem se zagrijavati i topiti.
Plačem zbog svojih tetki koje su izgubile svoju prvorođenu djecu.
Zbog Willa koji je izgubio brata.
Zbog Liberty, Bonnie i Tafta koji su izgubili sestru.
Zbog djeda kojemu je ne samo izgorjela palača nego je u tom požaru ostao i bez
svoje unučadi.
Zbog pasa, jadnih neposlušnih pasa.
Plačem zbog ispraznih, nepromišljenih pritužbi koje smo izgovarali cijelo to ljeto.
Zbog svog sramotnog samosažaljenja. Zbog svojih planova za budućnost.
Plačem zbog svih svojih stvari koje sam darovala. Nedostaju mi moj jastuk, moje
knjige, moje fotografije. Ježim se zbog svoje zablude o milosrđu, zbog vlastite sramote
koju sam lažno predstavljala kao vrlinu, zbog laži koje sam si govorila, kazni koje sam si
nametnula, kazni koje sam udijelila vlastitoj majci.
Užasnuto plačem pritisnuta spoznajom da sam cijeloj svojoj obitelji bila teret, još
više činjenicom da sam bila uzrok njihove tuge.
Naposljetku ipak nismo sačuvali idilu. Ako je ona ikad postojala, sad je zauvijek
nestala. Izgubili smo nevinost koju smo posjedovali u dane kada smo znali razmjere
bijesa naših tetki, prije bakine smrti i pogoršanja djedova stanja.
Prije nego što smo postali zločinci. Prije nego što smo postali aveti.
Tetke se međusobno ne grle zato što su se oslobodile bremena kuće Clairmont i
svega što je ona predstavljala, nego zbog tragedije koju su doživjele i zbog suosjećanja.
Ne zato što smo ih oslobodili, nego zato što smo ih uništili, pa se, suočene s užasom,
čvrsto drže jedna druge.
Johnny. Johnny je htio trčati maraton. Htio je prelaziti kilometar za kilometrom,
dokazati da ga pluća neće izdati. Dokazati da je muškarac u skladu s onim što je djed od
njega očekivao, dokazati vlastitu snagu premda je bio sitan.
Pluća su mu se ispunila dimom. Sad više nema što dokazati. Nema zašto trčati.
Htio je imati vlastiti automobil i jesti kitnjaste kolače koje je viđao po izlozima
slastičarni. Htio je imati širok osmijeh, posjedovati umjetnine i odijevati lijepu odjeću.
Džempere, šalove, vunenu odjeću s prugama. Htio je izraditi tunu od lego kocaka i
objesiti je na zid umjesto preparirane ribe. Odbijao je biti ozbiljan, bio je iritantno
neozbiljan, no bio je iznimno predan sebi važnim stvarima. Trčanju, Willu i Carrie.
Lažljivcima. Njegovu osjećaju za ono što je ispravno. I ne trepnuvši, odrekao se novca za
vlastito školovanje kako bi ostao vjeran svojim principima.
Ispred sebe vidim jake Johnnyjeve ruke, bijeli potez kreme za sunčanje na njegovu
nosu, sjećam se kada smo se oboje otrovali otrovnim bršljanom i ležali jedno pokraj
drugog u visećoj ležaljci, češali se. Sjećam se kad je Mirren i meni od kartona i kamenja
što ga je pronašao na plaži izradio kuću za lutke.
Jonathan Sinclaire Dennis tolikim bi ljudima bio svjetlo u tami.
Bio si jedinstven. Doista si bio.
A iznevjerila sam te na najgori mogući način.
Plačem za Mirren koja je htjela posjetiti Kongo. Nije još bila znala kako želi živjeti, ni
koja su njezina uvjerenja; još je tragala, no znala je da je privlači to mjesto. Sad joj se

123
Bocca
 daša

želja nikad neće ostvariti, sve će ostati na fotografijama, filmovima i pričama koje ljudi
čitaju iz zabave.
Mirren je mnogo govorila o seksualnim odnosima, no nikada se nije u njih upustila.
Dok smo bile mlade, ona i ja bismo dugo ostajale budne, a onda bismo zajedno spavale
na trijemu Windemerea u vrećama za spavanje, a prije spavanja bismo se smijale i jele
slatkiše. Svađale smo se zbog barbika, šminkale jedna drugu i zajedno sanjale o ljubavi.
Mirren nikada neće imati svadbu sa žutim ružama ili mladoženju koji je dovoljno voli da
se opaše glupim žutim pojasom.
Bila je razdražljiva. I voljela je zapovijedati. No uvijek bi to bilo smiješno. Bilo je lako
razljutiti je, a uvijek se svađala s Bess, dok su joj blizanke išle na živce - no ubrzo bi zbog
toga zažalila i u agoniji cviljela zbog svojega dugog jezika. Doista je voljela svoju obitelj,
sve odreda, čitala bi im knjige, ili pomagala izraditi sladoled, ili bi im pak davala
najljepše školjke koje bi pronašla na plaži.
Ne može ona više ništa promijeniti.
Nije htjela biti poput njezine majke. Nije htjela biti princeza, nipošto. Htjela je biti
istraživačica, poslovna žena, dobra samaritanka, sladoledarica - nešto od toga.
Nešto što nikad neće biti - zbog mene.
Mirren, ne mogu ti čak reći ni oprosti. Čak ni u Scrabbleu ne postoji riječ kojom bih
opisala koliko se loše osjećam.
A Gat, moj Gat.
Nikada neće ići na koledž. Imao je gladan um koji je neprestano prekopavao po
svemu. Ne u potrazi za odgovorima, nego za spoznajom. Nikada neće zadovoljiti vlastitu
znatiželju, nikada neće pročitati sto najboljih svjetskih romana, nikad postati velik
čovjek kakvim bi možda postao.
Htio je zaustaviti zlo. Htio je iskazati vlastiti bijes. Živio je u velikome stilu, moj
hrabri Gat. Nije htio ušutjeti kad bi ljudi to od njega tražili, nego bi ih nagnao da ga
slušaju - a tek bi zatim i on poslušao njih. Odbijao je olako shvaćati stvari, premda se
uvijek rado smijao.
Oh, kako me nasmijavao. I navodio me na razmišljanje kad mi ne bi bilo do
razmišljanja, čak i kad sam bila odveć lijena da obratim pozornost.
Gat mi je dopuštao da neprestano krvarim po njemu. Nikada mu to nije smetalo.
Htio je doznati zašto krvarim. Pitao se što bi mogao učiniti da mi izliječi rane.
Nikada više neće jesti čokoladu.
Voljela sam ga. Volim ga. Najbolje što mogu. No, bio je u pravu. Nisam ga sasvim
poznavala. Nikada neću vidjeti njegov stan, jesti hranu koju kuha njegova majka,
upoznati njegove školske prijatelje. Nikada neću vidjeti prekrivač na njegovu krevetu ili
postere koji krase zidove njegove sobe. Nikada neću vidjeti restoran brzom hranom u
kojem je ujutro kupovao sendvič s jajima ili kutak gdje je zaključavao svoj bicikl.
Ne znam čak ni je li kupovao sendviče s jajima ili lijepio postere na svoje zidove. Ne
znam je li imao bicikl ili prekrivač na krevetu. Samo zamišljam stalak za bicikle na uglu i
lanac za vezanje bicikla, jer nikada s njim nisam išla njegovoj kući, nisam doznala kakav
život vodi, nikada nisam doznala kakva je osoba Gat bio izvan otoka Beechwooda.
Njegova soba sad je sigurno prazna. Već je dvije godine mrtav.
Možda bismo bili zajedno.
Možda bismo bili zajedno.
Izgubila sam te, Gate, zato što sam bila očajno, očajno zaljubljena.

124
Bocca
 daša

Zamišljam kako gore moji Lažljivci, njihove posljednje minute, kako udišu dim, koža
im gori. Koliko je to moralo boljeti.
Mirrenina kosa u plamenu. Johnnyjevo tijelo na podu. Gatove dlanove, prste u
plamenu, njegove ruke kako gore.
Riječi na naličju njegovih dlanova. Na lijevome: Gat. Na desnome: Cadence.
Moj rukopis.
Plačem zato što sam jedina preživjela. Zato što ću morati kroz život bez Lažljivaca.
Zato što će oni bez mene morati kroz ono što njih čeka.
Ja, Gat, Johnny i Mirren.
Mirren, Gat, Johnny i ja.
Bili smo ovdje, ovoga ljeta.
I nismo bili ovdje.
I jesmo i nismo.
Ja sam kriva, kriva, kriva - no oni me svejedno vole. Unatoč jadnim psima, unatoč
mojoj gluposti i grandioznosti, unatoč našem zločinu. Unatoč mojoj sebičnosti, unatoč
mojemu prenemaganju, unatoč mojoj glupoj, blesavoj sreći da sam samo
ja preostala i nesposobnosti da to cijenim, dok njima - njima nije preostalo baš ništa.
Ništa više osim ovog posljednjeg zajedničkog ljeta.
Rekli su mi da me vole.
Osjetila sam to u Gatovu poljupcu.
U Johnnyjevu smijehu.
Mirren je to čak vikala preko morske pučine.

PRETPOSTAVLJAM DA SU zato i bili ovdje.

Trebala sam ih.

83.

MAMA MI LUPA na vrata i doziva me imenom.

Ne javljam se.
Sat vremena poslije ponovo mi lupa na vrata.
„Pusti me unutra, hoćeš li?“
„Odlazi.“
„Opet te muči migrena? Samo mi to reci.“
„Nije migrena“, kažem. „Posrijedi je nešto drugo.“
„Volim te, Cady“, kaže ona.
Otkako sam se razboljela, neprestano mi to govori, no tek sad shvaćam da mama
doista to i misli.
Volim te unatoč svojoj tuzi. Premda si luda.
Volim te unatoč onome što pretpostavljam da si učinila.

125
Bocca
 daša

„Znaš da te svi volimo, zar ne?“ poručuje mi kroz vrata. „Tetka Bess i tetka Carrie i
djed, i svi ostali. Bess priprema pitu od borovnica koju voliš. Za pola sata bit će gotova.
Možeš je doručkovati. Pitala sam je.“
Ustajem. Odlazim do vrata i otvaram ih. „Reci Bess da joj zahvaljujem“, kažem.
„Samo sad ne mogu doći.“
„Plakala si“, kaže mama.
„Malo.“
„Vidim.“
„Oprosti. Znam da želiš da dođem na doručak.“
„Ne moraš se ispričavati“, kaže mi mama. „Stvarno, nikada se ne moraš ispričavati,
Cady.“

84.

KAO I OBIČNO, u Cuddledownu nikome nema ni traga ni glasa dok se na stubama ne

začuju moji koraci. Johnny se tada pojavljuje na vratima, oprezno korača preko
razbijena stakla. Zastaje pri pogledu na moje lice.
„Sjetila si se“, kaže.
Kimam.
„Svega si se sjetila?“
„Nisam znala hoćete li još biti ovdje“, kažem.
Pruža ruku i hvata me za podlakticu. Dlan mu je topao i tjelesan, premda je blijed i
izgleda isprano s vrećicama ispod očiju. Izgleda mlado.
Tek mu je petnaest godina.
„Ne možemo se duže zadržavati“, kaže Johnny. „Sve nam je teže i teže.“
Kimam.
„Mirren je najgore, no i Gat i ja osjećamo to.“
„Kamo ćete otići?“
„Kad odemo?“
„A-ha.“
„Na isto mjesto kao i kad nisi ovdje. Tamo gdje smo i bili. To je kao...“ Johnny zastaje,
češe si glavu. „To je poput svega drugog. Na neki način ne nalikuje ni na što. A iskreno,
Cady, volim te, no prokleto sam umoran. Samo želim leći i da sve bude gotovo. Za mene,
sve se ovo davno dogodilo.“
Gledam ga.
„Tako mi je žao, dragi moj, stari Johnny“, kažem osjećajući kako mi suze naviru na
oči.
„Nisi ti kriva“, kaže Johnny. „Mislim, učinili smo to zajedno, poludjeli smo, moramo
svi preuzeti odgovornost. Ne trebaš na sebe preuzeti breme svega toga“, kaže on. „Budi
tužna, neka ti je žao, no ne preuzimaj sve na sebe.“
Ulazimo u kuću, a Mirren izlazi iz svoje sobe. Shvaćam da vjerojatno nije ni bila u
sobi do trenutka kad sam se pojavila na vratima kuće. Grli me. Njezina medena kosa

126
Bocca
 daša

tamnije je nijanse, a kutovi njezinih usana izgledaju suho i ispucalo. „Oprosti što sve ovo
nisam bolje odradila, Cady“, kaže mi. „Pružila mi se prilika da budem ovdje, a ja sam, ne
znam ni sama, sve sam protratila, izgovorila tolike laži.“
„Sve je u redu.“
„Želim biti pomirljiva osoba, no puna sam zaostala bijesa. Mislila sam da ću biti
svetački mudra, no bila sam ljubomorna na tebe, ljutita na ostatak svoje obitelji. Sve je
tako zbrkano, a sad je gotovo“, kaže i prislanja mi svoje lice uz rame.
Grlim je. „Bila si ono što i jesi, Mirren“, kažem. „Ne želim ništa drugo.“
„Moram sad ići“, kaže ona. „Ne mogu se više zadržavati ovdje. Idem do mora.“
Ne. Molim te.
Ne idi. Ne ostavljaj me, Mirren, Mirren.
Trebaš mi.
To želim reći, povikati. Ali šutim.
A dio mene želi iskrvariti preko poda velikog dnevnog boravka ili se istopiti u mlaku
tuge.
No, ne činim ni to. Ne žalim se, niti tražim milost.
Umjesto toga plačem. Plačem i čvrsto stišćem Mirren u zagrljaju, ljubim njezin topao
obraz i upinjem se upamtiti njezino lice.
Nas troje držimo se za ruke dok se spuštamo do malene plaže.
Gat je ondje, čeka nas. Silueta njegova profila na pozadini osvijetljena neba. Uvijek
ću ga takvog imati pred očima. Okreće se i smiješi mi se. Trči, prilazi mi i podiže me u
naručje, vrti me ukrug kao da nešto proslavljamo. Kao da smo sretan par, zaljubljeni na
plaži.
Više ne jecam, no suze mi se neprestano izlijevaju iz očiju. Johnny svlači svoju
košulju i pruža mi je. „Obriši njušku“, nježno mi veli.
Mirren sa sebe svlači haljinu za plažu i ostaje u kupaćem kostimu.
„Ne mogu vjerovati da si odjenula bikini za ovo“, kaže Gat, koji me i dalje grli.
„Očigledno“, pridodaje Johnny.
„Volim ovaj bikini“, kaže Mirren. „Kupila sam ga u Edgartownu petnaestoga ljeta.
Sjećaš se, Cady?“ Shvaćam da se sjećam.
Bilo nam je očajnički dosadno. Djeca su bila iznajmila bicikle pa su otišla do Oak
Bluffsa, a mi nismo imali pojma kad će se vratiti. Morali smo ih čekati i vratiti se čamcem
zajedno s njima. Zato smo kupovali slatkiše, zurili u vjetrokaze, a naposljetku smo otišli
u suvenirnicu i isprobavali najnapadnije kupaće kostime.
„Na stražnjici joj piše Vineyard je za zaljubljene“, kažem Johnnyju.
Mirren se okreće, i doista joj to piše na stražnjici.
„Plamen slave i sve to“, kaže ona pomalo s gorčinom.
Onda mi prilazi, ljubi me u obraz i kaže:
„Budi malo ljubaznija nego što si bila, Cady, i sve će biti u redu.“
„I nikad ne jedi ništa veće od svoje guzice!“ viče Johnny. Kratko me grli i s nogu
odbacuje cipele. Njih dvoje koračaju do mora.
Okrećem se prema Gatu.
„Odlaziš li i ti?“
On kima.
„Tako mi je žao, Gate“, kažem. „Tako mi je silno žao, nikad ti se neću moći iskupiti.“

127
Bocca
 daša

Ljubi me, a ja osjećam da drhti. Grlim ga kao da tako mogu spriječiti da nestane, kao
da mogu učiniti da ovaj trenutak zauvijek traje, no koža mu je hladna i vlažna od suza,
pa znam da odlazi.
Lijepo je biti voljen, čak i ako to nije zauvijek.
Lijepo je znati da smo nekoć postojali Gat i ja.
On zatim odlazi, a ja ne mogu podnijeti odvajanje od njega, pa mislim kako to ne
može biti kraj. Ne može biti istina da više nikada nećemo biti zajedno, ne s obzirom na
našu ljubav koja je tako stvarna. Priča bi trebala imati sretan kraj.
Ali nema.
On me napušta.
Naravno, on je već mrtav.
Priča je davno završena.
Gat, ne osvrćući se, trči do mora, u odjeći se baca u vodu, zaranja ispod valova.
Lažljivci plivaju prema pučini, napuštaju maleni zaljev i odlaze prema otvorenom
oceanu. Sunce je visoko na nebu, blješti na površini vode, tako blistavo, tako blistavo.
Oni zatim uranjaju...
Ili nešto u tom stilu...
Ili nešto u tom stilu...
I nema ih više.
Sama sam na južnome rtu otoka Beechwooda. Sama sam na malenoj plaži.

85.

SPAVAM MOŽDA danima, ne mogu ustati.

Otvaram oči, izvana dopire svjetlo.
Otvaram oči, vani je mrak.
Naposljetku ustajem. U kupaonskom zrcalu kosa mi više nije crna. Izblijedjela je u
crvenkasto-smeđu, a kod korijena je plava. Koža lica mi je pjegava, a usne su mi izgorjele
od sunca.
Nisam sigurna tko je ta djevojka u zrcalu.
Bosh, Grendel i Poppy slijede me dok izlazim iz kuće, dašću i mašu repom. U kuhinji
novog Clairmonta tete rade sendviče za objed u prirodi. Ginny čisti hladnjak. Ed u
prenosivi hladnjak slaže boce s limunadom i piva od đumbira.
Ed.
Zdravo, Ede.
On mi maše. Otvara bocu piva od dumbira i pruža je Carrie. Prekopava zamrzivač u
potrazi za još jednom vrećicom leda.
Bonnie čita, a Liberty siječe rajčicu na kriške. U kutijama iz slastičarnice na
kuhinjskome pultu dvije su torte. Na jednoj piše čokolada, a na drugoj vanilija. Čestitam
rođendan blizankama.
Bonnie podiže pogled s knjige Kolektivna ukazanja. „Osjećaš li se bolje?“ pita me.
„Osjećam.“

128
Bocca
 daša

„Ne izgledaš puno bolje.“

„Začepi.“
„Bonnie je gadura i nema joj pomoći“, kaže Liberty. „Ali sutra ujutro idemo jahati na
valovima, pa nam se možeš pridružiti ako hoćeš.“
„Dobro“, kažem.
„Ne možeš upravljati čamcem. Mi ćemo.“
„Aha.“
Mama me grli, dugo me, zabrinuto grli, no ništa joj ne govorim
Još joj ništa ne govorim. Možda joj još dugo neću ništa reći.
U svakom slučaju, zna da sam se sjetila.
Znala sam da zna kad mi je bila došla na vrata.
Dopuštam joj da mi posluži pogačicu koju je za mene sačuvala od doručka; iz
hladnjaka uzimam narančin sok.
Pronalazim olovku i pišem si na naličje dlanova.
Na lijevu ruku: Budi malo. Na desnu: ljubaznija.
Taft i Will grupiraju se vani, u japanskome vrtu. Traže neobično kamenje. Tražim
zajedno s njima. Kažu mi da tražim svjetlucavo kamenje, ali i ono koje bi moglo poslužiti
kao vršak strijele.
Taft mi zatim daje grimizni kamen što ga je pronašao, zato što se sjetio da volim
grimizno kamenje. Ubacujem kamen u džep.

86.

DJED I JA tog poslijepodneva odlazimo u Edgartown. Bess inzistira da nas ona onamo
odveze, no naposljetku odlazi sama, a mi odlazimo u kupnju. Pronalazim lijepe platnene
torbice za blizanke, a djed inzistira da mi u knjižari u Edgartownu kupi knjigu bajki.
„Vidim da se Ed vratio“, kažem dok čekamo u redu na blagajni.
„A-ha.“
„Ne voliš ga.“
„Ne pretjerano.“
„No ovdje je.“
„Da.“
„S Carrie.“
„Da, ovdje je“, djed se mršti. „A sad mi prestani dodijavati. Idemo do slastičarnice“,
kaže. To i činimo.
Bio je to lijep izlazak. Samo mi se jednom obratio Mirreninim imenom.

ROĐENDAN JE PROSLAVLJEN u vrijeme večere, uz torte i darove. Taft je od šećera

postao hiperaktivan, pa je pao sa stijene u vrtu i ogrebao koljeno. Odvela sam ga u
kupaonicu kako bih ondje potražila flaster. „Mirrenmi je uvijek lijepila flastere“, kaže mi.
„Mislim, dok sam bio malen.“
Stišćem mu ruku. „Hoćeš li da ti ja sad lijepim flastere?“

129
Bocca
 daša

„Začepi“, kaže on. „Već mi je deset godina.“

**

SUTRADAN ODLAZIM do Cuddledowna i pretražujem ormarić ispod sudopera.

Ondje su spužve, deterdžent s mirisom limuna u spreju. Papirnati ubrusi. Boca
varikine.
Metem razbijeno staklo i zapetljane vrpce. Punim vreće praznim bocama. Usisavam
mrvice zdrobljena čipsa. Ribam ljepljivi kuhinjski pod. Perem prostirke.
Otirem prljavštinu s prozora, kutije s društvenim igrama odlažem u ormar i čistim
smeće iz spavaćih soba.
Pokućstvo ostavljam onako kako je Mirren htjela da stoji.
Nagonski, uzimam milimetarski papir i keramičku olovku iz Taftove sobe i počinjem
crtati. Jednostavni su to likovi, no odmah se vidi da su to moji Lažljivci.
Gat sa svojim dramatičnim nosom sjedi prekriženih nogu i čita knjigu.
Mirren je u bikiniju i pleše.
Johnny ima masku za ronjenje i u ruci drži raka.
Čim sam ga dovršila, crtež sam prilijepila na hladnjak, uza stare crteže tate, bake i
zlatnih retrivera.

87.

NEKOĆ DAVNO živio je kralj koji je imao tri prelijepe kćeri. Kad odrastoše, te su kćeri imale
djecu, prelijepu djecu, mnogo, mnogo djece, no dogodilo se nešto strašno,
nešto glupo,
kriminalno,
užasno,
nešto što moglo se izbjeći,
nešto što se nikad nije trebalo dogoditi,
pa ipak, bilo je to nešto što je naposljetku moglo biti oprošteno.
Djeca izginuše u vatri - svi osim jedne.
Preostade samo jedno, ona -
Ne, to nije ispravno.
Djeca izginuše u vatri, svi osim te djevojčice i dvojice dječaka.
Preostale su tri djevojčice i dvojica dječaka.
Cadence, Liberty, Bonnie, Taft i Will.
A tri princeze, majke, shrvali su bijes i očaj. Pile su i kupovale, gladovale, ribale i
prepuštale se opsesijama. Grčevito su se u tuzi držale jedna druge, oprostile jedna drugoj i
plakale. I očevi su bjesnjeli, premda su bili daleko; kralj je pak potonuo u blago ludio iz
kojega je samo povremeno isplivavao i bio onaj stari.

130
Bocca
 daša

Djeca su bila luda i žalosna. Trgao ih je osjećaj krivnje što su ostali živi, trgala ih je bol
u glavama i strah od duhova, trgale su ih noćne more i čudni nagoni, kažnjavanja zbog
činjenice da su bili živi, a oni drugi mrtvi.
Princeze, očevi, kralj i djeca smrskali su se poput ljuske jajeta, u krhotinama i prelijepi
- uvijek bijahu prelijepi. Činilo se
kao da je
kao da je
tragedija obilježila kraj obitelji.
Možda i jest.
No možda i nije.
Bili su oni prelijepa obitelj. I dalje.
I znali su to. Zapravo, biljeg tragedije pretvorio se tijekom vremena u biljeg blještavih.
U biljeg zagonetnosti, u izvor opčinjenosti svima koji su obitelj promatrali izdaleka.
„Najstarija djeca poginula su u požaru“, vele oni, seljani Burlingtona, susjedi u
Cambridgeu, roditelji djece iz privatne škole na Manhattanu, stariji građani Bostona. „Na
otoku je buknuo požar“, kažu. „Prije koliko ono ljeta?“
Tri prelijepe kćeri postale su još ljepše u očima promatrača.
I one su toga bile svjesne. Baš kao i njihov otac, unatoč njegovu propadanju.
Pa ipak, preostala djeca,
Cadence, Liberty, Bonnie, Taft i Will
znali su da nema ničeg glamuroznog u tragediji.
Znali su da ona nije uprizorenje poput onog na kazališnim daskama ili na stranicama
knjiga. Nije ona ni nametnuta kazna ni lekcija koju valja naučiti. Užasi koji je prate ne
mogu se pripisati samo jednoj osobi.
Tragedija je ružna i zapetljana, glupa i zbunjujuća.
To je ono što djeca znaju.
A znaju i da su priče
o njihovoj obitelji
istodobno i istinite i lažne.
Varijacije su bezbrojne.
A ljudi će ih nastaviti pričati.

PUNO MI JE IME Cadence Sinclair Eastman.

Živim u Burlingtonu, u Vermontu, s mamom i tri psa.
Uskoro će mi biti osamnaest godina.
Posjedujem često korištenu iskaznicu za knjižnicu, kuvertu prepunu osušenih ruža,
knjigu bajki i šaku lijepih grimiznih kamenčića. Ne posjedujem bogznašto drugo.
Počiniteljica sam
glupog, maloumnog zločina
koji je prerastao
u tragediju.
Da, točno je da sam se u nekog zaljubila i da je on poginuo zajedno s još dvoje ljudi
koje sam voljela najviše na svijetu. Bilo je to najvažnije o meni,
bilo je to jedino što se o meni moglo reći tijekom dugog vremena,

131
Bocca
 daša

premda sama toga nisam bila svjesna.

Mora biti još toga što bi se o meni moglo reći.
Bit će još toga.

PUNO MI JE IME Cadence Sinclaire Eastman.

Trpim migrene. Ne trpim budale.
Volim se poigravati smislom i preokretati ga.
Odolijevam.

132
Bocca
 daša

ZAHVALE

Najviše zahvaljujem Beverly Horowitz i Elizabeth Kaplan na njihovoj mnogostrukoj

potpori ovome romanu. Hvala Sarah Mlynowski (dvaput), Justine Larbalestier, Lauren
Myracle, Scottu Westerfeldu i Robinu Wassermanu za komentare prvih skica - nikada
nijedan rukopis nisam pokazala tolikom broju ljudi i osjećala tako silnu potrebu da
čujem njihova osobna mišljenja. Zahvaljujem i Sari Zarr, Ally Carter i Lenu Jenkinu.
Zahvaljujem Libbi Bray, Gayle Forman, Danu Poblacki, Suniti Apte i Ayun Halliday,
ali i Robin, Sarah i Bobu, koji su mi pravili društvo i pružali mi potporu dok sam pisala
ovu knjigu. Moja zahvalnost ide Donni Bray, Louisi Thompson, Eddiju Gamarri, Johnu
Greenu, Melissi Sarver i Arielli Datz. Ali i Random Houseu: Angeli Carlino, Rebecci
Gudelis, Lisi McClatchy, Colleen Fellingham, Alison Kolani, Rachel Feld, Adrienni
Weintraub, Lisi Nadel, Judith Haut, Lauen Donovan, Dominique Cimina i svima ostalima
koji su uložili golemu kreativnost kako bi ova knjiga pronašla svoje čitatelje.
Posebno zahvaljujem svojoj obitelji koja nije nimalo nalik na Sinclaireove.

133
Bocca